Prikazi, pogovori, kritike

Knjiga o putu i njegovoj vrlini

Semezdin Mehmedinović,
Ruski kompjuter,
Fraktura, Zagreb 2011.

Piše: Davor Beganović

Stvaralaštvo je Semezdina Mehmedinovića obilježeno dugim šutnjama. Zijev koji se rastvara između pojedinih knjiga popunjavaju povremeni natpisi u novinama ili na internet-portalima ali oni pružaju drukčiji osjećaj od stihova ili kratkih proznih zapisa, makar se, ponekad, u njima i dala naslutiti suptilna nota kojom se svakodnevne i obične stvari i događaji pretvaraju u sublimirana iskustva predočena u jeziku minimalističke poezije. Knjiga proznih zapisa Ruski kompjuter šutnju prekida vraćanjem u prošlost, i to dvostrukim. U njemu se opisuje dugo putovanje od opkoljenog Sarajeva do Amerike. Rekonstrukcija onoga što se zbilo prije petnaest godina, međutim, nije nova: sam tekst progovara iz prošlosti, razotkrivajući se kao pronađeni rukopis, iskopan iz geoloških naslaga vremena neke druge tehnologije, materijalizirane u disku za pohranjivanje kojega smo zvali floppy, koji je izgledao kao gramofonska ploča poklanjana šeszdesetih uz glazbene časopise, koji je nestao poput tolikih drugih žrtava tehničkoga razvoja. Taj gubitak Mehmedinović promatra bez ikakvih sentimenata. Za njega je bitna dimenzija rekonstruiranja izgubljene poetike koja u trenutku obnavljanja prošlosti, u instituciji manuscrit trouvé, stječe kvalitativno novu dimenziju iskazanu u dijalogu prostora i vremena. Hvatanje eluzivnih momenata u paučinu jedva primijetne poezije Mehmedinović realizira na razini numerativnoga pripitomljavanja prostora i njegova pretvaranja u linearni, ali kontingentni, niz mjesta povezanih slučajnim ulančavanjem. Devet se Aleksandrija tako ostvaruju kao toposi na imaginarnoj geografskoj karti Amerike. Ruski kompjuter, iskorak iz šutnje u prostor govora, iseljenje iz Sarajeva, koje je započelo kolovoza 1995., komprimira u šest gradova (Sarajevo, Prag, Zagreb, Phoenix, New York, Washington) koji su se našli na putu odlaska Mehmedinovićeva  i obitelji iz grada u kojemu njegove “usluge … više nisu potrebne”.

Ruski kompjuter je knjiga u kojoj se pripovijeda o jednome odlasku i o jednome dolasku. Ni manje ni više. To je čini paradoksalnim uratkom –  čudnim, istovremeno hermetičnim i otvorenim. Škrta priča koja se u njoj razvija onemogućuje izbjegavanje pitanja na koje jednoznačan odgovor, zasigurno, nije mogućan: što je motiv koji njezina autora zavodi na ispisivanje pripovijesti o jednome odlasku i o jednome dolasku koja je toliko jednostavna, toliko ogoljena, ostavljena da lebdi u situaciji nemogućnosti nefabuliranja i svjesne odluke o zabacivanju fabule? Rekao bih: tomu je tako zato što je Mehmedinović pjesnik. Rekavši to, ugrizao bih se za jezik i sjetio da je Sarajevo blues zbirka pjesama toliko natopljena prozom da ju je morao ispisati rođeni pripovjedač. I znao bih: ni u jednome ni u drugome slučaju ne bih bio u pravu. On je i pjesnik i prozaist i još nešto treće, a što je to treće jest pitanje na koje jednoznačan odgovor nije mogućan. Ne vrtim li se to u krug? Izaći iz kruga znači pronaći početak te time prevariti toliko zamamnu i izvjesnu teoriju o vječitome vraćanju istoga. Eternal return zavodi na komotan odnos prema životu, neodgovornima ostavlja mogućnost moralne isprike za loše što su učinili: u drugome će se pojavljivanju sve popraviti, a kada brojke započnu svoju igru beskrajnoga nizanja etika odlučuje da im popusti. Mogućnost izlaska iz (hermeneutičkog) kruga može mi pokazati i autor. Ne moram mu vjerovati jer znam da me, kao čitatelja, želi zavesti, ali ipak ne mogu previdjeti činjenicu da Mehmedinović svoju “priču” započinje traženjem uvjerljivoga odgovora: “Postavlja se, zbog toga, pitanje: da li ovaj rukopis treba objaviti? Ako treba, onda za to postoji samo jedan razlog. Ova je knjiga pisana za jednog čitaoca, za mene, zato što u njoj postoje odgovori koji meni trebaju. Pisao sam pitajući se – gdje idem?, a na kraju sam (reklo bi se: sasvim slučajno) dobio odgovor na pitanje – odakle dolazim?” Time se želi reći: ne samo da se pripovijeda o odlasku i dolasku, priča o odlasku i dolasku transmutira u priču o traganju za identitetom u kojoj se, na neki način, odgovarajući na pitanje “odakle dolazim” odgovara na ontološko pitanje “Tko sam Ja?”

Ali evo i paradoksa: “Tko sam Ja” na koje se odgovara u prostornim koordinatama inizistira i na tome da se moram vratiti tamo odakle sam, ako to tamo doista i determinira moje Ja. Na taj se način filozofija egzila kao uvijek već odgođenog povratka usijeca u samo interpretativno jezgro Ruskoga kompjutera. Ona je i nositeljica afekta koji neprevidivo dominira cijelim tekstom. Sljedeći paradoks je retoričke naravi: priča o dubokom unutrašnjem nemiru ispripovijedana je sintaksom koja afektivnost svodi na minimum, gotovo je realizira u obličju nulte vrijednosti. Mehmedinovićeva rečenica ne dopušta prodor silovitih emocija, čak ni tamo gdje bi bile nužne. I ne samo to: njegova retorika odbija stilske figure usmjerene na predočavanje ekstrema. Tomu je tako zato što je pripovjedaču stalo do razgovora, stalo do dijaloga: s tradicijom i sa suvremenicima, pa čak s ponekima koje se ne zna ali s kojima se dijeli slično iskustvo. Ako se pažljivije pogleda, Ruski kompjuter je knjiga u kojoj se dijalog odvija na dvije razine: na prvoj s osobama koje autor sreće u procesu pronalaženja svojega mjesta; na drugoj s književnim tekstovima s kojima se njegov put križa, najčešće tako što ih priziva iz sjećanja. No najčešće su osobe autori tekstova koje se recipira, tako da se interaktivnost razmjene umnožava, točnije udvostručuje. U svojoj je dvostrukosti Mehmedinovićeva knjiga esencijalni dijalog s drugim djelom koji isto/slično iskustvo tretira na različit način tvoreći ga, tako drukčijim. Riječ je o Devet Aleksandrija. Ta zbirka poezija sublimira, povremeno gotovo na spekulativnoj razini, iskustvo egzila. Njezino se biti-u-egzilu zrcalno odražava u dolaziti-u-egzil Ruskoga kompjutera. Obje su knjige ispunjene senzacijama u koje su upisane razlike, a one tvore rupe smisla koje, po Deleuzu, dogmatska svijest želi pod svaku cijenu popuniti. No Mehmedinovićeva je svijest sve prije nego dogmatska. Stoga su razlike kod njega izvor smisla koji ne želi biti dovršen. Ruski kompjuter realizira se kao knjiga pitanja koja izbjegavaju odgovore. Čak i kada se čini da su ih pronašla, ona se okreću od njih odbijajući da budu prikovana na jedno, točno određeno, mjesto. Ako bi ih se otkrilo u njihovoj jednoznačnosti, ako bi se iskustvo uspjelo jednom zauvijek definirati, došlo bi se do situacije u kojoj se prepoznaje vlastiti identitet. No to je ono što se ne želi, što se ne može. Kada bi se moglo, odlazak ne bi bio nužan. Bilo bi dovoljno ostati tamo gdje su se provele mučne godine opsade i pokušati unovčiti svoj ostanak. Mehmedinović bira put koji se razlikuje od ostalih, on je ostao kada je bilo opasno. Nestankom opasnosti razlozi ostanka postaju obsoletni, odlazak se pojavljuje kao imperativ.

Ne samo da se pojedine scene iz Ruskoga kompjutera reflektiraju u Devet Aleksandrija. I sam je motiv odlaska kao nužnog koraka kako bi se došlo do samoga sebe tematiziran u zbirci pjesama. Pogledajmo na čas tu vibrantnu korespondenciju. Devet Aleksandrija nije figurativan naslov. On se odnosi na realnih devet gradova toga imena koje je autor (“prema mom proračunu”) pronašao na zemljovidu Sjedinjenih Američkih Država. No tih se devet imena ne iscrpljuje u svojoj prividnoj okamenjenosti na drugome kontinentu. U njima odzvanja povezanost a antikom, s praizvorom njihove suštine, s gradom kojega je na kartu, dajući mu svoje ime, ucrtao veliki osvajač. „I samo uz potpuno uvjerenje / Da je cjelina svijeta sačuvana / Mogu zamisliti pokret / Iz jedne u drugu američku Alexandriju, / Na isti egipatski dok.” Skladno se s tim stihovima “rimuju” završne riječi Ruskoga kompjutera. “Jutros su objavili spisak knjiga laganog sadržaja, pogodnih za plažu. More nije daleko. Atlantik. To je ista ona voda koja zapljuskuje obalu Neuma. Ovaj grad je, kažu, centar svijeta, a to onda znači da je sve odavde blizu, ili je sve jednako daleko”. Kada Francis Sylvaine Mirković, pripovjedač romana Zona Mathiasa Enarda, pokušava locirati središte “zone” onoga mjesta koje ga determinira ali koje, istovremeno, generira razliku koja ne želi biti popunjena, biti razriješena odgovorom na pitanje (što ili tko, svejedno), on će ga pronaći u Aleksandriji. No Aleksandrija je grad, podučava nas Mehmedinović, koja zonu povezuje s drugim svijetom, koja u razliku upisuje istost. Došavši tamo gdje se zaputio Mehmedinović je otkrio odakle je. Time se priča, nažalost, ne može završiti. Krug je opet došao po svoje. Možemo ga nazvati, uzmemo li geografiju kao fokus, vječitim kruženjem istih voda, ili, ako nam je bliža kultura, pobratimstvom lica u svemiru. Neizvjesnost ostaje, bez obzira za koju se varijantu odlučili.

Neizvjesnost je, onda, i indeks i stigma Ruskoga kompjutera. Pokreti na itekako realnoj mapi egzilantskoga itinerera obitelji Mehmedinović, sa mjestima zaustavljanja kao svojevrsnim stožerima, ostavljaju tragove na njihovim tijelima. Ta se obilježja ne mogu smatrati fiksiranima, već se prebacuju s jedne točke na drugu, sele se na tjelesnoj kartografiji markirajući nove patnje, indicirajući ponovno pronađena zadovoljstva. Mršavost, zubobolja, kratka kosa signali su stigmatizacije izmučenoga korpusa u potrazi za mirom. No nestali rat uvijek se vraća kao indeks prisutnosti čija je jedina funkcija redukcija, i to apsolutna: “Rat je bio zbir velikog broja događaja koji mi ništa nisu donijeli, a oduzeli su mi mnogo. Rat je umanjio moja životna znanja. Onaj ja iz osamdesetih mogao bi biti učitelj meni današnjem.” Kao ni u Sarajevo bleusu ni u ovoj knjizi nema mjesta za heroje. Oni su negdje drugdje, oni mogu pripovijedati o ratnim iskustvima kao o obogaćenju egzistencije. Mehmedinoviću u njemu vidi samo inverziju prirodnoga toka stvari: ne samo da individua u ratu doživljuje zastoj, ona čak i degradira, u osnovi se ratnih sučeljavanja nalazi regresija, nedostatak spoznaje, što je najgore – uništavanje već postojeće. Odlazak se, prema tome, definira kao bijeg iz povijesti koju se shvaćau njezinu beskrajno ograničavajućem djelovanju. Njegova se nužnost promatra u jukstapoziciji s ostankom kao determinantom bio-politike. Individualno iskustvo odlučuje rebelirati protiv nametanja volje kolektiva, ono što je jednom bilo mogućno ostvariti u određenju sebe u poziciji žrtve u novoj se konstelaciji pokazuje u obrnutoj perspektivi: kolikogod je prva žrtva bila smislena njezina će replikacija biti upisana u kružnicu iz koje izlaska i nema. Današnja politička situacija u Bosni i Hercegovini pokazuje u kolikoj je mjeri Ruski kompjuter potrebno čitati kao njezinu, post festum, anticipaciju. U tome je smislu on i nevjerojatno aktualna knjiga koja, svojom čudnom sudbinom, govori o tome koliko je ono što se sada zbiva sadržano u onome što se zbivalo u neko drugo vrijeme.

Oslobođenje, Sarajevo, 5. maja 2011.

09. 05. 2011.

Esejizam umetnute rečenice

Ajla Terzić,
Lutrija,
V.B.Z., Zagreb, 2009.

Piše: Miljenko Jergović

Lutrija je pisana u jednoj ojađenoj i napuštenoj zemlji, oko čijeg bi se svakog djelića, danas, u kasno proljeće 2009, njezini sinovi u najboljim godinama tako rado poklali, da tako, poput svojih očeva, prijekim putem stignu u raj i na ekrane CNN-a i BBC-a; u zemlji u kojoj je već praktično sve etnicirano i podijeljeno, od općina, kantona i županija, do ljudi i njihovih osjećaja; pisana je Lutrija u zemlji u kojoj još samo šizofrenici osjećaju trojednost a cijelost njezine kulture; u zemlji čija je kultura danas, pred ljeto 2009, razorenija nego što je bila posljednjega dana rata; razorenija nego što je ičija i ikakva kultura bila razorena nakon nekoga rata; Lutrija je pisana u zemlji čije je svako sjećanje zapravo krivotvorina sjećanja, jer je svako sjećanje naknadno porobljeno, okupirano i zapišano od posjednika nacionalnih prava na sjećanje. Lutrija je, u velikoj mjeri, knjiga izgubljenog sjećanja.

Živeći u takvoj zemlji, Ajla Terzić ima prirodan otpor prema folkloru. Pa, iako piše o vremenu njezine propasti, izbjegnuti su svi folklorni, lijepozvučni, bajkoviti i ušarenjeni elementi. Ali ne samo to. Izbjegavano je i spominjanje toponima, sela i gradova, izbjegnuto je u najvećoj zamislivoj mjeri i samo ime zemlje. Ono na čemu Ajla Terzić inzistira jesu imena proizvoda iz supermarketa, nazivi trgovačkih lanaca i korporacija, brendovi i marke potrošačkoga svijeta. Na nekim drugim zemljopisnim prostorima i u sređenijim društvima već se nabralo pisaca koji su od te konzumerističke akribije načinili poetiku, jedan nas je Francuz već ubio u pojam sa svojim antikorporativističkim korporativizmom u smrtno dosadnoj priči o karijeri reklamnoga agenta, ali Lutrija je sve suprotno od toga, već i u čisto formalnom smislu. U slobodnome svijetu, proizvodi iz supermarketa simboli su blagostanja, a u Ajlinoj zemlji i svijetu oni su simbol oskudnosti u svemu.

Potresna je, tako, i jedna kratka, u zagradama umetnuta, pričica o krivotvorenim bosanskim napolitankama. Naime, od nekada, iz onoga vremena i one države, ostalo je sjećanje na Jadro kekse. Kada su se nakon rata otvorile ceste, Jadro je, u sjajnom pakiranju, lijep i melankoličan kao izgubljena pa ponovo nađena fotografija iz mladosti, ponovo stigao u dućane, samoposluge i supermarkete. Ali ubrzo se, ili u isto vrijeme, pojavio falsifikat: napolitanke Jaro. O semantici, poetici i ideologiji sadržanima u napolitankama Jadro i Jaro mogla je Ajla Terzić ispisati povelik esej, ali ona se zadovoljila jedva umetnutom rečenicom, iz koje sve biva jasno čitatelju kojemu može biti jasno. Za druge Lutrija nije pisana.

Ova je knjiga elegantna, suzdržana i točno napisana. U zemlji u kojoj je jedno vrijeme sentimentalnost bila jako na cijeni, Ajli Terzić  jako je stalo da, pišući svoju prvu proznu knjigu, ne zazvuči sentimentalno. Možda jednom, u budućnosti, u nekoj drugoj knjizi i s nekom drugom temom, ali sada zbilja nije vrijeme.

Na drvenom kavanskom stolu djevojka vidi tri spojena kruga, vodene tragove od čaša. Ona uzima čašu i docrtava još dva, tako da izgleda kao olimpijski znak. Nešto kasnije, ona će u slici majke s pakiranja pelena, u njezinom nasmiješenom pogledu, dok očito gleda u svoje čedo, prepoznati fotografiju iz časopisa Life, iz 1944, na kojoj djevojka promatra lubanju. Nije to obična lubanja, nego suvenir što joj ga je iz rata poslao njezin dragi – glava ubijenoga Japanca.

Lutrija je ispunjena takvim slikama. One nisu previše objašnjavane. Nema razloga.

Ajla Terzić umije čuvati dostojanstvo, u tekstu i inače.

(pogovor)

25. 04. 2011.

Priča s kraja djetinjstva

Maša Kolanović,
Sloboština Barbie,
V.B.Z. Zagreb, 2008.

Piše: Miljenko Jergović

Ovo je jedna od onih knjiga s kraja djetinjstva. Dragocjena je i rijetka ta vrsta, ispisivali su je veliki pisci, kao i oni koji će isključivo po takvim knjigama ostati i upamćeni, ali puno češće se događalo da priča ne uspije, da piscu klizne s papira ili ekrana, pa se pretvori u nešto drugo, u lament nad proteklim vremenom, u odraslo čangrizanje ili – najčešće – u neuspješnu i neumjesnu imitaciju dječjega svijeta. A nema puno toga na ovome svijetu i žalosnije i pogrešnije od odrasle imitacije djetinjstva.

Maša Kolanović imala je sreće, tako joj se potrefilo, bila je mudra, pa je svoju priču s kraja djetinjstva napisala točno u onom trenutku kada je trebalo. Ništa nije zaboravila, ništa nije izblijedjelo, izokrenulo se, odraslo i prozlilo se, ili se nazor prodobrilo – jer je sve djetinje u lošim odraslim pričama ispunjeno samom dobrotom, nego je u ovoj knjizi sve onako kako jest i kako je doista bilo. Ono što je izmišljeno, a posao pisca je da i takve stvari čini, izmišljeno je na nevidljiv način, tako da čitatelj ostaje uvjeren da se dogodilo upravo tako. Umijeće nevidljivog izmišljanja važno je i u jako odrasloj književnosti, a koliko je tek važno u djetinjoj književnosti, o tome ne treba ni govoriti.

Ono što je u Sloboština Barbie napisano, to je i nacrtano. Učinjeno je to sigurnom rukom, koja ne samo da nigdje ne griješi, nego nas vraća nekim davno zamrlim žanrovima i formama, ilustriranim knjigama iz međuratnog razdoblja, nekom starom Šegrtu Hlapiću, recimo. Osim toga, crtež je dodatna potvrda autentičnosti priče u kojoj se ništa ne smije slagati da bi uopće i bila moguća.

Godine Mašina odrastanja bile su vrijeme kada su se rušila carstva. Tako bi se to reklo u bajkama i historiografskim analizama. Ustvari, bilo je to vrijeme rata u Hrvatskoj, vrijeme 1991. O tom olovnom i herojskom vremenu, kada su i voditelji televizijskoga dnevnika govorili malo glasnije, da ih se čuje i bez mikrofona, puno se toga pričalo i svjedočilo, ali zapravo i nije bilo knjiga iz kojih bi se moglo saznati kako je to zapravo bilo. Eto, recimo, u Novom Zagrebu, u Sloboštini. Ovo je knjiga i o tome, ispričana tako pametno i dobro da će na nekim mjestima čitatelj osjetiti silan ponos, jer će pomisliti da to on priča, a ne Maša. A onda, kad dođe sebi, shvatit će da i nema većeg komplimenta jednoj knjizi pisanoj s kraja djetinjstva.

Za urednike ženskih, obiteljskih i senzacionalističkih magazina, ovo je knjiga o Barbie generaciji, koja još pamti Jugoslaviju i socijalizam, ali je stvarno odrastala i formirala svoje stavove i interese u devedesetima. To je i zadnja generacija koja se sasvim ozbiljno igrala lutkama. Kasnije su prevladale igračke  na struju, raspala se obitelj kao temeljna ćelija društva i dječje igre, lutke su postale neuvjerljive kao što su, nekoliko desetljeća ranije, neuvjerljive postale bajke.

Pritom, tu ekipu koja Mašu bude čitala u Barbie ključu unaprijed bi trebalo upozoriti kako ovo nije nikakva laka literatura, premda se vrlo lako čita. Teška je kao onaj jednonogi olovni vojnik H. C. Andersena. To nije ni ženska literatura, premda ćete teško naći ženskije od nje i premda su rod i spol u ovoj knjizi važni onoliko koliko su važni i u dječjim igrama. Dakle, ništa od toga ne može ni biti važnije. Ovo nije ni literatura koja bi vas na bilo koji način mogla relaksirati ili osloboditi, ili vam učiniti ono što vam čine knjige s najistaknutijih polica u knjižarama. Sloboština Barbie strašna je, smiješna i mračna kao djetinjstvo. Ona je posljednje djetinjstvo u Jugoslaviji i prvo u Hrvatskoj.

(pogovor)

25. 04. 2011.

Zaborav ljudskog

Miljenko Jergović,
Ruta Tannenbaum,
Rende, Beograd, 2007.

Piše: Dragan Radulović

Za razliku od svojih ranijih djela, u kojima je dominantno tematizovao Bosnu, u novom romanu Miljenko Jergović tematizuje Zagreb u doba prije, i na samom početku, Drugog svjetskog rata. Svoj „agramerski“ roman, autor je napisao u Krležinom duhu, nemilosrdno razgrađujući zadah jedne gangrenozne, malograđanske kulture koja je sva načinjena od sladunjavog iščekivanja nekakvog događaja, a dogodiće se – kao što to uvijek biva na vrhuncu kič-sna – najobičnija kasapnica! Uostalom, ono najbolje što malograđanski duh i može da rodi iz sebe – jeste ubistvo.
Autor, manjim dijelom, svoj roman gradi na biografiji hrvatske pozorišne glumice Lee Deutsch, koja je prije rata, kao djevojčica nastupala u predstavama, i bila veoma slavna u Zagrebu, da bi zbog svojega jevrejskog porijekla, sa šesnaest godina, okončala u koncentracionom logoru. Međutim, Ruta Tannenbaum, glavna junakinja romana, kako sam autor naglašava u appendixu, nije Lea Deutsch: „nema nijednu njezinu osobinu, nije glumila u istim predstavama. Rutini roditelji i djed nemaju nikakve sličnosti s obitelji Deutsch. Različit im je čak i socijalni kontekst, i odnos prema svome židovstvu. Tannenbaumovi su književni likovi, bez uzora među ljudima koji su nekada živjeli, ali s uzorom u konkretnome mjestu i vremenu. Mjesto i vrijeme nisu izmišljeni.“ Na osnovu toga, čitalac može da zaključi da je autor izbjegao biografiju Lee Deutsch iz razloga ubjedljivijeg opisa „mjesta i vremena“, međutim, kako to nužno ne isključuje jedno drugo, vjerovatno postoje drugi razlozi koji su to izbjegavanje uslovili. Odgovor je, naravno, moguće pronaći jedino u tekstu.
Kao vrsan znalac svojega posla, Jergović je napustio biografiju Lee Deutsch, ne toliko iz razloga ograničenja koje svijet fakticiteta nameće piscu i njegovoj imaginaciji – najzad, bar pisci znaju s koliko je lakoće moguće prevazići ta ograničenja! – koliko iz potrebe stvaranja svijeta po mjeri vlastitih po-etičkih impulsa, koji neće imati direktnog uzora u fakticitetu, jer im je krajnji cilj da taj fakticitet iznova stvore, da postanu realnost!
U suštini, autor se prihvatio veoma delikatnog i zahtjevnog zadatka, a to je da u svom romanu razgradi uobičajeni i samorazumljivi način na koji doživljavamo odnos dželata i žrtve. Niti je dželat živio kao zločinac, iako to u trenutku zločina postaje, niti je žrtva živjela kao svetac, iako se u trenu pogubljenja približava svetosti, bar koliko je to čovjeku uopšte moguće. Čini se da je to bila autorova osnovna namjera: da i žrtve i dželate, u prvom redu razumije kao ljude, koji okončavaju svoje živote pod diktatom političkog fatuma, a bez snage da se tom diktatu suprotstave. Roman tematizuje zaborav ljudskog, kod žrtve i dželata podjednako, automatsko preuzimanje uloga koje su unaprijed, i na drugom mjestu, određene. Upravo ta dijalektizacija odnosa dželata i žrtve, koja je u XX vijeku zamijenila onaj glasoviti Hegelov devetnaestovjekovni odnos gospodara i roba, predstavlja motivaciono žarište romana. Da je autor kontaminirao svoj roman umetanjem tekstova iz tadašnje štampe, moguće je da bi ta transformacija običnih ljudi u dželate i žrtve bila neuporedivo vidljivija, ovako čitalac povremeno može steći utisak da je uzrok tog preobražaja nekakva neuhvatljiva i mutna sudbina. A u stvari nije, jer politika je uvijek srce tame, i čovjekova je sudbina, pogotovu u onim trenucima kada ostaje bez glave!
U izvjesnom smislu, svi likovi u romanu su krivi, jer su se, svako na svoj način, grubo ogriješili prema drugom čovjeku, mnogo ranije nego što su postali dželati ili žrtve. Ali to njihovo ogrešenje nije etička relativizacija, a još manje je opravdanje za zločin, to je samo jasan literarni pokazatelj koliko je čovjek u suštini žalosno biće, te kojega zbog te ontološke bijede i treba čuvati da ne postane ubica ili ubijeni. Jer, to se postaje iznenada. I povratka nema. Najbolja ilustracija tog stava je lik Radoslava Morinja, susjeda Tannenbaumovih, skretničara na željeznici, kojemu nova država, kao sastavni dio službe, daruje i pištolj. Njegove dileme čemu taj dar, veoma se brzo i lako razrešavaju: na stanici, iz vagona u kojemu su bili zatvorenici na putu u konc-logor, bježi jedna osoba, i Radoslav reaguje bez razmišljanja, sasvim spontano, što bi rekli: „ljudski, odveć ljudski“ – vadi pištolj i ubija je! Docnija klanja u kojima će učestvovati tek su prirodan slijed u životu čovjeka koji je prešao crtu, i ništa više od toga. Za skretničara, potom, nikakvog skretanja nema, put mu je određen činjenicom da je kušao ljudsku krv, te koji zločin više, u njegovom životu ne predstavlja posebno bitnu razliku. Najzad, „tko sam ja da žalim što se provodi državna volja“, kazaće Rade u odbranu vlastitog humaniteta, iako ga na odgovornost zbog zločina prema sebi kao čovjeku – niko pozvati neće. Nikad!

13. 04. 2011.

Ја сам његова прича

Миљенко Јерговић,
Пси на језеру,
Наклада Љевак

Пише: Мића Вујичић

У напомени уз књигу, Миљенко Јергoвић напомиње да је његов најновији роман Пси на језеру стилска вежба на маргинама телевизијске серије Изгубљении романа Дивљи детективи Роберта Болања. Док за читаоца овај податак не би морао да буде од велике важности, љубитељи Болањове прозе, или фанови серије LOST, могли би дело читати са посебним ужитком и трагати за наративним поступцима које је Јерговић употребио као неку врсту пастиша.

Љубитељи Изгубљених, који након завршне шесте сезоне вероватно још увек сабирају шта се на крају догодило са путницима који су после авионске несреће завршили на мистериозном острву (да л` су дошли, ил` су пошли, најкраће речено) – сигурно ће се сетити шесте епизоде из пете сезоне у којој се јунаци враћају на магично острво. Негде у 34. минуту поменутог наставка, Бен Лајнус („зли“ геније, рецимо) седи у авиону наспрам доктора Џека (младић!) и мирно чита књигу. Како можеш да читаш, згранут је Џек кога брине што ће авион ускоро пасти. Мама ме научила, одговара Бен. Након тога, пажљиви гледалац угледа корице књиге коју је Лајнус држао у рукама. Џејмс Џојс: Уликс.

Уколико постоји састојак који повезује неупоредиве елементе овог шареног телевизијско – књижевног коктела, онда је то техника тока свести. Миљенко Јерговић користи овај наративни поступак у коме аутор директно транскрибује мисли и сензанције које пролазе кроз јунаков ум, али је занимљиво то што прати ток свести јунака (Nano Mazuth, босанскохерцеговачки песник и есејист) који је доживео мождани удар и који се налази у коматозном стању. „Његов је мозак мирно море, без и најмањег таласића, његов ум је бонаца…“ (174. страница)

Окосницу фабуле, дакле, чини материјализовање садржаја света једне свести, састављене од хаотичних слика, прикупљених по једној недокучивој логици.У низу довршених или недовршених прича које су повезане или не, Nano Mazuth се сећа свог живота, с тим да Миљенко Јерговић већ на почетку, поред овог гласа у 1. лицу, конституише и приповедача који ће паралелно приповедати како све то изгледа „споља“: на почетку, полицајци проваљују у собу 119 и проналазе човека без свести… Наратор се након тога концентрише на једног јунака из ове хотелске гужве – млађег рецепционара Арифа Невзетија који ће и сам бити приповедач: свом београдском цимеру причаће заводљиву и болну, одлично написану причу о својој сестри Беси, која је у Канади докторирала на дубровачкој ренесансној књижевности и предавала широм северноамеричког континента. Да не заборавимо ни Болања: Беса Невзети упознаје славног песника Arturа Belanа, избеглицу пред Пиночеовом војном хунтом.

Невзетијева прича о Беси доведена је у питање од стране слушаоца-јунака, баш као што је и у оном првом, хаотичном паралелном току, пред сваком сторијом знак питања. Због тога се део пасуса са 208. странице доима као нека врста поетичког коменатара: „Али док га слушам, ја сам његова прича, живим у њој и страх ме је да ћу у њој заувијек и остати.“

Књига „Пси на језеру“ можда није најбољи Јерговићев роман, али свакако јесте композицијски и тематски најнеобичније и најоргиналније изведено дело.Стари Јерговићев читалац могао би књигу отворити као изазов, сличан ономе који се поставља пред Лока и Лајнуса у ТВ серији Изгубљени (2. сезона, 15. епизода). Џон Лок (нешто између Тарзана, савршеног извиђача и „зомбија“) доноси свом тадашњем затворенику Бенџамину Лајнусу у имровизовану ћелију примерак Браће Карамазових. Немате неког Стивена Кинга, пита Бен Лајнус. Мало касније, Џон Лок спрема доручак за свог заточеника. Док сече дињу оном ножекањом којом крчи шуму по острву, саопштава доктору Џеку да је Хемингвеј највећи писац, али да никада није успео да изађе из сенке Достојевског, не слутећи да их Бен Лајнус чује кроз зид. Знајући да између Лока и Џека постоји прикривена борба за вођу, Бен после лукаво пита Лока: Када би бирао, да ли би био Хемингвеј или Достојевски. Лок ћути, а после побесни и разбије целу кујну.


02. 04. 2011.

S uvijek spakiranom putnom torbom

Predgovor za njemački prijevod Sarajevskog Marlbora, Folio Verlag, Beč 1996.
Prijevod Magrisova predgovora s talijanskoga Ljiljana Avirović

Piše: Claudio Magris

Novi bosanski Andrić: tako je Paolo Rumiz, oštroumni pisac i kroničar užasna i besmislena rata na Balkanu, rekao za Miljenka Jergovića, začuđujućeg  autora Sarajevskog Marlbora. Oba autora, kao i mnogi drugi, pripovijedaju o šarolikoj balkanskoj mješavini naroda, o vjeroispovijesti i o različitim kulturama, mješavini koja bi mogla i trebala biti primjer zajedničkog života, tolerancije i međusobna obogaćenja – parcijalno je to i bila, pružajući primjer ljudskoga suživota – koja se međutim pretvorila u prostor srama i razaranja.

I Andrićev je svijet prošaran tragedijom koja ga čini nedokučivim, ali ne i apsurdnim, s time da nikad ne izgubi osjećaj za život; eto kako on uspijeva postići epski ugođaj velikoga daha i snažnu narativnu crtu u kojoj se skriva totalitet i postojanost života.

I Jergović je epski pisac; on ima snage i zna pustiti da stvarnost samih predmeta i događaja pričaju svoju priču, zna osjetiti povijest jednoga bića ili nekoga kraja sa svim njihovim najstvarnijim pojedinostima, a to čini s odvagnutom i suzdržanom bitnošću.

No, tragedija koja potresa Jergovićev svijet besmislena je i groteskna; u njegovim pričama krvavo nasilje razotkriva svoj užas putem ravnodušnosti, preko prividne normalnosti monstruoznih događaja, putem kaotične izgubljenosti i bizarnih podudaranja.

To je nasilje koje stiže odsvakuda, a da se ipak ne zna otkuda, koje postojano biva mistificirano, pripisano onoj drugoj strani, tako da ga je na kraju i nemoguće pobliže odrediti, to je nasilje svih protiv svih. Nasilje spojeno s falsificiranjem ideologije, informacije i prosudbe, nasilje koje često aprioristički spominje sukrivce u nadi da ukaže na krivce još i prije nego oni i počine zločin. Nikada se kao u balkanskim ratovima nasilje i laž nisu tako dobro sparili, nikada nisu jedno drugom toliko sličili.

U to ime autorov epski dah kratak je i isprekidan; pripovjedač ne opisuje cijeli život, kako je Babelj rekao za Tostoja, već ga opisuje u trajanju od pet minuta – to je Bebeljova mjera trajanja – unutar kojih se život kondenzira i krši. Rat, veliki lik tih neobičnih pripovjedaka, nevidljiv je; on nije u prvom planu već je okvir, pozadina u kojoj je sve sadržano. Rat se ukazuje u detalju, u čovjeku koji se ne vraća kući ili je nenadano pogođen u trenutku kad nosi vodu, u detaljima iznenadna preseljenja ili u nesporazumima i poteškoćama koje neočekivano ne dopuštaju ostvarenje jedne ljubavi.

Jergovićev je svijet vitalan, ali istodobno i uznemirujući, nemiran. Vitalan zbog različitih dogodovština neponovljivih likova, zbog njihovih pikarskih bliskosti s krčmama i sa sudbinom, dogodovština s kojima oni komuniciraju i koje povremeno uspijevaju prevariti. Uznemirujući i nemiran zbog apsurdnosti koja sve obavija i uništava, zbog odstranjenosti koja omogućuje užasno i glupo nasilje. U Jergoviću ima suosjećanja i velike naklonosti prema osjetilnom i efemernom životu, životu koji biva efemeran zbog nerazumljiva rata u kojem se ne vidi neki saglediv ili razumljiv  razlog.

Prije mnogo godina – u ono vrijeme koje mi se sad čini dalekim – kada sam putovao Bosnom širom i poprijeko, u vrijeme svojih ciganskih lutanja duž Dunava i po zemljama koje ga okružuju, u Bosni sam sagledao i sreću. U Jergovićevu svijetu – kao uostalom ni u kojem drugom – sreće zasigurno nema, ali, paradoksalno, nju se osjeća; osjeća se u kojoj mjeri bi mogla i trebala biti blizu, a to čini još strašnijim njezino neostvarenje. Tako ne ostaje drugo do odustajanje od stvarna života, ostaje privremenost i ništa drugo. “U tako stvorenom svijetu – piše Jergović – postoji temeljno pravilo koje se svodi na uvijek spakiranu putnu torbu.”

11. 03. 2011.

Što je muškarac bez žene

Ante Tomić,
Čudo u Poskokovoj Dragi,
Naklada Ljevak, Zagreb 2009; Rende, Beograd 2010.

Piše: Teofil Pančić

Ima jedna stvar koju bi Anti Tomiću morali priznati čak i oni koji ne ljube njegovu književnost: iako važi za tržišno (mega)uspešnog autora, Tomić je zapravo dosledno bežao od “brendizacije” sopstvenog literarnog sveta, iliti od njegove lukrativne klišetizacije. Osim ako već samu činjenicu poslovične duhovitosti autora ne smatrate nekakvim “brendom”:.. Recimo, nakon velikog uspeha romana Što je muškarac bez brkova, nije bilo ništa lakše i “logičnije” nego nagaziti po besomučnoj eksploataciji mikrosveta dinarskog “dobrog divljaka” iz pitoresknog Smiljeva; umesto, toga, Tomić se utekao motivu potmulog, tek naslutljivog raspada SFRJ-civilizacije kroz roman Ništa nas ne smije iznenaditi (prilično uspešno filmovan kroz Karaulu Rajka Grlića), da bi nakon njega pobegao u žanr, recimo, urbanog ljubića, u manje značajnom, mada ipak preolako potcenjenom roman(čić)u Ljubav, struja, voda, telefon, smeštenom u savremeni Split. U međuvremenu je tu bilo i drama, i scenarija, i knjiga kolumni, i svega…

Novi Tomićev roman Čudo u Poskokovoj Dragi (hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, Zagreb 2009; srpsko izdanje: Rende, Beograd, 2010) mogao bi se na prvi pogled učiniti nekom vrstom autorske “ziherice”, iskalkulisanog povratka onom “najuspešnijem”, dinaroidnom motivu, no bilo bi to krajnje površno, time i pogrešno (ne)čitanje ovog romana. Naime, Čudo u Poskokovoj Dragi pre je rizična – mada na koncu uspešna – radikalizacija tematsko-motivskog obzora Muškarca, nego što bi bilo njegovo ležerno eksploatisanje, nekakav rutinski sequel.

Poskokova Draga, naime, pusti je zaselak tamo negde od poznatog nam Smiljeva pa visoko u gola i sura brda, krševita Pripizdina iz koje je pobeglo sve što je imalo kuda, kako i čime, i gde su o(p)stali još samo najljući Poskoci, otac Jozo i sinovi Krešimir, Zvonimir, Branimir i Domagoj (pomalo kao kakvi gorštački Topalovići) nakon što je na Ahiret preselila – neshvaćena, nevoljena i ogorčena – i Zora, Jozina žena i mati četvorice klipana, poslednjim snagama izgovorivši svome mazgoglavom mužu: govno jedno… I od tada (mada, tjah, zapravo i do tada…) žive taj poludivlji seoski Patrijarh i četvorica mu sinova kao kakva hajdučka družina, po samo svome zakonu i ćeifu, ne dajući Državi ništa, a uzimajući od nje ono što im zatreba – od struje pa do robovske radne snage u vidu zarobljenih radnika elektrodistribucije, zabasalih u Poskokovu Dragu s nadobudnom namerom da Poskocima isključe struju samo zato što je ovi ne plaćaju već nekoliko decenija…

Početna romaneskna situacija svojevrsna je patrijarhalna idila – hm, svakako sa Jozinog stanovišta – to jest jedan “idealan”, u sebe zatvoren životni sistem, koji ne trpi nikakav uticaj sa strane. To je svet plemensko-ratničke civilizacije, koji iskreno veruje samo u nasilje, otimačinu i Zakon Jačeg, a spolja se premazuje tankom skramom institucionalne religioznosti i “domoljublja”. I naravno, to je “muški”, zapravo muškobanjasti svet, u onome obliku koji žene naprosto poništava, a muškarce čini robljem sopstvene groteskne i bolesne samopredstave. E, taj je i takav svet u svom nerazblaženom vidu moguć još samo po našim sve pustijim Poskokovim Dragama – otuda humorni efekt suočavanja s njim i njegovim preteranostima ne izostaje, ali kao i uvek kod Tomića, to je humor gorkog prepoznavanja, a ne snobovskog izrugivanja – ali je u manje radikalnom vidu i te kako sveprisutan u zapravo i dalje duboko patrijarhalnim subkontinentalnim društvima.

Može li takvom svetu iko dohakati? Može samo Đavo, a Đavolu je ime Žena… Jozin se svet, dakle, počinje da urušava kada Krešimir, njegov najstariji sin (gle – na razboriti don Stipanov nagovor!), siđe u Split da potraži ženu, i to ne bilo koju, nego svoju staru, kadgod jedva realizovanu ljubav, jedinu koju je ikada imao, ostvarenu u jedinoj situaciji u kojoj je ikada bio izvan svoje zabiti, a zna se kada se to u nas može zbiti: u vojsci, štaviše, u ratu… E, tu počinje da se zahuktava dvostruka peripetija: na jednoj strani, urnebesnim scenama potere za devojkom, potom i odbeglom nevestom (na koju – nemojte ni sumnjati – pretenduje i lokalni policijski moćnik) Tomić demonstrira svoj ionako više nego dokazani raskošni pripovedački talenat, veštinu fabuliranja i već famoznu duhovitost, sve kao uzgred kroz presek splitske i hrvatske paraelite portretirajući nastranost jedne “tranzicijske” vrednosne pometnje; na drugoj strani, svet Poskokove Drage rastače se iznutra, njegovi duboko truli temelji samo što se nisu skršili, da bi konačnim dovođenjem Žene – koja je Veštica, šta bi drugo? – načisto popadali… Jedino strašnije od dovođenja žene bilo bi dovođenje muškarca, mislim – onakvog muškarca, say-no-more… Hoće li se sirotome Jozi čak i to dogoditi? Recimo da vam to neću reći.

Površna i plitka, ako ne već i zlurada kritika znala je Tomiću zamerati “populizam”; na to je sam pisac najbolje odgovorio: populizam nije pisati čitane romane – populizam je ugađanje neznanju i predrasudama svetine. Jedan je Ivan Aralica, recimo, populista par ekselans, uprkos preovlađujućoj celomudrenosti svog tona. Tomić, naprotiv, uvek ide drugim putem: on predrasude Tihe Većine žestoko subvertira i bespardonično ogoljava svu njihovu neumnost, a to što pri tome uspeva da žestoko zabavi i sebe i inteligentnijeg čitaoca & čitateljku, eh, utoliko bolje… U Poskokovoj Dragi – po mnogo čemu do sada najboljem i najzrelijem Tomićevom romanu – to je možda i najočiglednije. Ovo je bez bitnije zamerke zamišljen i izveden roman o možda (pre)sporom, ali dubokom i nepovratnom rastakanju patrijarhalnog sveta, za kojim se nema rašta pustiti suzu: nadživevši svoje “realno” vreme, on je odavno moguć samo kao bezočno, besmisleno, samosvrhovito, isprazno-ritualno nasilje nad ljudskom prirodom, željama i potrebama, muškim koliko i ženskim; zato mu, uz svu podrazumevajuću ljubav prema svojim pretežno mahnitim junacima – a koji opet nisu doli “žrtve predrasuda u kojima su odgojeni” – Tomić tom svetu takođe, kao Jozina žena Zora, ovom knjigom nežno, ali odlučno šapuće: govno jedno… Što, naravno, ne znači da svi junaci Čuda u Poskokovoj Dragi ne zaslužuju hepiend, šta god to bilo za svakoga od njih pojedinačno… E sad, hoće li ga i dobiti, to već nije na skromnom recenzentu da obznani.

05. 03. 2011.

Unutarnja zemlja iznutra

Ivan Lovrenović,
Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008, s fotografijama Josipa Lovrenovića
Naklada Ljevak Zagreb 2009.

Piše: Davor Beganović

Sedam dana po Bosni – u kolovozu 2008 naslov je koji odmah jasno stavlja do znanja o čemu je između korica riječ. Ponuđena knjiga može biti samo – putopis. I, ako se prsti iskoriste kao zamjena lijenim očima i u tipičnom pokretu puste da prelistaju ili izrešetaju knjigu, sve će postati još jasnije: u sredini i na kraju knjige raspoređeni su blokovi fotografija. Znači, žanr je eksplicitno određen i na taj način. Pa eto, posao je za dokona kritičara završen. Ivan je Lovrenović napisao putopisnu knjigu u kojoj je, praćen sinom-fotografom, sedam dana lutao Bosnom i ono što je vidio zapisao te ponudio čitateljstvu. A kako bi naš «idealni» kritičar tu promašio i pokazao se nesposobnim za promicanje u kompleksnost Lovrenovićeve knjige! Jer, ona je sve prije negoli obični ili uobičajeni putopis. No što bi se drugo od njezina autora i moglo očekivati? Rat je događaj koji je u njegovo stvaralaštvo upisao strahovit rez, cezuru, prijekid uređene egzistencije sadržane u privatnom arhivu, biblioteci, dokumentima, artefaktima, upotrebnim predmetima i sobom donio kontingenciju, seizmički poremećaj svih vrijednosti koje su sačinjavale život arheologa, u fukoovskome smislu riječi, kroničara, pratitelja prošlosti, esejiste i romanopisca. Borba s krhotinama koje su zamijenile kontinuirani rad na razuzlavanju diskontinuiteta od toga je trenutka ono što Lovrenovića vraća u maticu sadašnjosti u kojoj se pokušavaju pronaći razlozi za to što je prošlost bila upravo takva kakva je bila, zašto nastavlja toliko inzistentno živjeti u nama – ne kao neki lijepi kutak sjećanja, nego kao fatum koji disperzirane momente ni po koju cijenu i ni na koji način ne može privoljeti na lagodnu konzistenciju.

Zato Sedam dana po Bosni ne može biti putopis, ne može biti tekst koji u udobnoj fotelji sjedećima pruža simulakrum odlaska na drugo mjesto (ili, pak, otkriva nepoznato u poznatome), mimikrijski se upisujući u prostor tuđe zemlje. Ako je ijedan književni žanr po sebi i za sebe određen prostorom, onda je to putopis. Lovrenović preskače i poništava tu konvenciju i spušta se u duboke katakombe vremena. Prostor kao odrednica putopisa traži novo i nepoznato. U ovoj se knjizi ta konvencija programatski abolira i zamjenjuje zahtjevom za paradoksalnim upoznavanjem poznatoga. Iz toga se postulata komprimira nova poetika putopisa: «[N]ajveća tajanstva kriju nam se u najpoznatijemu, a najizazovniji putopis bio bi onaj po potuovima i krajolicima što ih prelazimo svakodnevno.» Konzekvencije su ovakvoga prevrata dalekosežne: nastaje vrlo specifičan hibridni literarni žanr u kojemu su pomiješane komponente naizgled nepovezivih dijelova jednoga pripovjednog svijeta. Kao što je nagoviješteno u Liber memorabilium, promjena se paradigme locira kako na tematskome tako i na formalnome planu. Slijed te knjige kojim se zacrtava specifična mikstura ispovjednog, povijesnog i publicističkog diskurza, dodatno je komplicirana u Sedam dana po Bosni. Ako je raniji tekst još uvijek bio obilježen neposrednim iskustvom strašne spoznaje osobnoga identiteta, to se iskustvo u novoj knjizi pojavljuje tek na marginama, kao kakav odsječak pozicioniran u jedva primjetnim naborima teksta. Ono što je isprva bilo gotovo isključivi pokretač melankolije, sada ustupa pred novim, i drukčijim, oblikovateljem tjeskobno-sjetnoga stanja duha. Gubitak individualnog nematerijalnog blaga replicira se u naslućenome nestajanju cijeloga jednog svijeta kojemu se oduzima sve – počev od imena, preko prava na mirovanje u nedodirnutome grobu, do osnovnoga osjećaja pripadnosti, mjestu, vremenu, zajednici, društvu. Povezati te tragove, izgubljeno vratiti kao sjenu u svijet koji za njega ne haje, zadatak je postavljen pred putnika po poznatim predjelima.

Stoga je i česti simbolički motiv koji prati ovo putovanje gubljenje što ga Lovrenović zna iskusiti, neprepoznavanje staze u čiju se egzistenciju moglo zakleti, zabasavanje, manjak svjetla koji fotografu ne da da ulovi epifanijski moment u kojemu se grob otkriva pred promatračima, te nama, čitateljima, ostaje tek da povjerujemo (ili ne povjerujemo) ispripovijedanome. A fotografija… Ona je, i kada je ima i kada je nema ali je se naslućuje, središnjica cjelokupnoga pothvata. Nameće se misao o nemogućnosti nadoknade izgubljenoga, o izgubljenosti kao pokretaču ovoga putovanja, o onome što mu daje formu i utjeruje ga u čvrste okvire koji iskazanome i prikazanome pružaju neslućenu eleganciju. Mnoge bi se rečenice ovdje mogle pokazati ključnima, no nije cilj prikaz zatrpati citatima. Zato se suzdržavam i biram tek jedan koji će podcrtati ono što pokušavam uhvatiti u konciznu, terminološki jasno određenu formulaciju, ali što mi se uvijek nekako izmiče: «Fotografirao sam ih dok su još postojale, malo za čim žalim kao za tim negativima (dobri crno-bijeli 6×6 format, yashica) koji su propali na Grbavici ’92. kao i sve ostalo. Bile su tri, sada bih mogao priložiti samo lošu kopiju fotosa jedne od njih iz jednako loše štampe, ali i to bi bilo dovoljno da se vidi o kakvome se skulptorskom čudu radilo, i kakav je auto-vandalizam počinjen kad su te gorostase od hrastovine smaknuli.»

Riječ  je o drvenim krstačama s pravoslavnoga groblja u Orahovu koje su uništili sami seljaci. No ne mogu odoljeti nagonu za mikro-analizom i pokušati dokazati da je ovaj odjeljak sa samoga početka teksta nukleus cjeline, ono mjesto s kojega se zrakasto šire topičko-motivičke silnice zapravo pripovjednoga teksta. Gubitak se multiplicira. Na jednoj strani je osobni autorov kojemu su, tu odzvanja Liber memorabilium, negativi nestali u prvim mjesecima rata, nakon progona iz grbavičkoga stana. Na drugoj se nalazi neprispodobivi kulturalni, nanesen sjekirama kojima je dobra hrastovina bila vrjednija od uspomene na one koje je upravo ona otimala od zaborava, ali i na ljepotu jedne kulture čiji je nestanak nenadoknadiv i koju, zna to i Lovrenović, ni njegovi negativi ne bi mogli iznova materijalizirati. Individualno se pamćenje stapa s kolektivnim u moćnome činu prizivanja višestruko isprepletenih prošlosti čije se nestajanje ne može nadoknaditi nikakovom rekonstrukcijom. Korak dalje: u sredini se citata, u jednoj umetnutoj rečenici, sudaraju medijalni načini konzerviranja i njihova gotovo nelagodna nedostatnost. Fotografija je tiskana u novinama, na lošem papiru, pa čak je i od toga ostala tek kopija, ali tim se ne može oduzeti bar onaj informativni karakter kojim se prenosi dio izgubljene velebnosti. Dakle, sažimajući: kolektivni i individualni identitet, njihovo formiranje i nestajanje, uloga zaborava i sjećanja u tome procesu, mediji koje se koristi u svrhu njihova očuvanja, njihova bazična slabost i nesigurnost, još usput i bockavi komentar (auto-vandalizam) i sve to u dvije rečenice. Treba se doista upustiti u close reading i iščupati iz Sedam dana po Bosni ono što se komprimirano smješta u tome čudesno uznemirujućem tekstu.

No vratiti je se panoramskome pogledu, i meni je poštovati načela žanra u kojemu se ovoga trenutka krećem, a izlet drugdje neka mi se oprosti. Hibridizam (sinkretičnost) knjige kao da se odslikala u jednome kratkome ulomku, ali vidjeti je se može i na makro-razini, baci li se analitički pogled na sve ono što se nalazi raspršeno na njezinim stranicama, kako bi to drukčiji, sintetički, pogled umirio i uveo u struju racionalnoga, izvještačkoga. Sinteza se nudi na razini izbora teme. Ne ide se putovati Bosnom besciljno, već se basanje fokusira u potrazi za konkretnim objektom fotografsko-vizualnoga-tekstualno-skripturalnoga istraživanja, naime za starim bosanskim grobljima i nadgrobnicima što ih krase. I uvijek kada se pomisli na neproduktivno lutanje bosanskim stazama i bogazama, Lovrenovići nas discipliniraju, vraćaju onome što je njihov cilj. Tako prolazimo kroz predjele Bosne u kojima se rastvaraju počivališta mrtvih svih konfesija, pa i ona najspornija, s mramorjem, oko kojih se lome koplja besplodne borbe pripisivanja, sve u svrhu stjecanja vlastitoga identiteta, njegova učvršćivanja i, što je najvažnije, osporavanja drugima prava na sudjelovanje u toj baštini. I dok fotografija Josipa Lovrenovića spomenike bilježi u svim zamislivim perspektivama, situirajući ih u prostoru ili ih, poput kakvih portreta, izvlačeći iz njega, ostavljajući u usamljenosti, tekst Ivana Lovrenovića luta unaokolo, traži asocijacije, prisjeća se vlastite prošlosti, imitirajući stil Lovrenovića-fotografa (ili je obratno, tko zna) mijenja fokus kamere unutarnjega oka i usmjerava je čas u prošlost svoje obitelji, čas u prošlost Bosne, da bi je, u trenucima najsuptilnijeg minimalizma, koncentrirao na minuciozne detalje prostora sinkronizirajući djelovanje riječi i djelovanje slike u uzbibanome ekfrastičkom govoru.

Govoru? Doista, Sedam dana po Bosni knjiga je u koju se gotovo nečujno kao «glavni junak» uvlači upravo govor. Ivanu je Lovrenoviću možda čak i u većoj mjeri nego do melankoličnog sagledavanja kulturne baštine koja nestaje stalo do jasnoga, ali pomalo tužnog, pogleda na govor kojega polako nestaje iz bosanske svakodnevice. Kao kakav čarobnjak Lovrenović izvlači iz najdubljega zaborava riječi kojih više nema, koje je pokupio negdje uz put, od različitih sugovornika i u različitim prilikama. Svjestan da im je vrijeme prošlo, on ih nudi čitateljstvu nabrajanjem, gotovo katalogiziranjem, izmiče se njihovome umjetnom oživljavanju koje bi se moglo proizvesti inkorporiranjem u tekst. Riječi tako ostaju ono što jesu – zvon iz daleke prošlosti koji u sjećanju njegova prizivača budi uspomene na vlastito djetinjstvo, na babu, na djeda, fratre i ine koji su stupali kroz tada mladi život i ispunjavali ga hibridnim tvorevinama, nastalim miješanjem dvaju jezika, dvaju govora, podsjećajući i sami tako malo-pomalo na ono što je Bosna bila, i još uvijek donekle jest, ali što, nastavi li se ovako kako sada ide, neće još dugo biti. I tako, slika se miješa s riječju, povijest se prostire u novim interpretacijama, odnekud izbijaju etimologije, onomastika se utapa u toponimiji, polagani čitatelji saznaju i što misli Lovrenović o Djevojačkom grobu Ćire Truhelke, i o još kojim etnografskim teorijama i razradama i nakraju zastanu, još jednom zadivljeni pred otmjenošću stila, i kažu: ako Bosna i nestaje, nije mogla u lošemu zamisliti bolju sudbinu nego da joj se nestajanje zaustavi u riječima Ivana i fotografijama Josipa Lovrenovića.

01. 03. 2011.

Zanat u rukama

Miljenko Jergović,
Pamti li svijet Oscara Schmidta, Naklada Ljevak

Piše: Mića Vujičić

Pamti li svijet Oscara Schmidta (projekti, skice i nacrti) – naslov je nove publicističke knjige Miljenka Jergovića. Zapamtite to, ukoliko nameravate da se hvalite kako ste pročitali najnoviju Jergovićevu knjigu, a ona, recimo, još uvek nije stigla do vas…

Oscar Schmidt (iz naslova) bio je čuveni brazilski košarkaš. Stavljajući njegovo ime na korice, pisac je definisao umetnost kao ono što se ne može izraziti količinama. Košarka, naravno, nije umetnost, jer je smisao košarke u odnosu između dve matematički izrazive veličine. „Košarkaši nisu umjetnici, ali je Oscar Schmidt primjer po čemu se umjetnici razlikuju od košarkaša. Pamti li svijet Oscara Schmidta? Izrečeno u epskome desetercu, to je pitanje umjetnosti“, zapisuje Miljenko Jergović na samom početku. Nakon toga otvara jedno bogato publicističko skladište, sačinjeno od profila domaćih i stranih pisaca, reditelja, slikara, glumaca i fotografa, na više od pet stotina strana.

Tekst o Branimiru Donatu, poznatom hrvatskom književniku, kritičaru, uredniku i publicisti, Miljenko Jergović počinje ovim rečima: „Hvalio se da je spreman, u vrlo kratkome roku, obiti svaku bravu. Istina, za ove bi mu modernije trebalo malo vremena da uhvati grif, pošto ih nikada nije obijao, ali nema brave koja se ne bi dala provaliti. Ako imate u rukuma taj zanat, govorio je i prinosio licu šake, da ih bolje vidim, tada ga nikada ne zaboravljate. I kratko vam vrijeme treba za usavršavanje. A znate li što je najvažnije da bi se čovjek u svakome trenutku svoga života osjećao slobodnim? Umijeće krivotvorenja dokumenata. Istina, za to vam neće biti dovoljan zanat, kao za obijanje brava, nego vam treba i pomalo talenta da od krumpira ili školske gumice načinite pečat za koji nitko neće primijetiti da nije pravi. Ako to uspijete, pred vama je cijeli svet. Kada mi je 1972. zatrebalo, ja sam za jedno popodne krivotvorio pasoš i klisnuo van.“ (194. stranica)

Većina ovih publicističkih tekstova koji se nižu u ritmu novog žurnalizma, bliska je književnosti, pogotovo kad Miljenko Jergović zaroni u biografije „epskih“ ličnosti koji su kroz sebe vrtoglavo provukli ceo vek, ili kad u njihovim životopisima pronađe neku bizarnost, u najlepšem smislu te reči, jer od nje često puta krene dobra priča.

Blic, Beograd, 30. januar 2011.

26. 02. 2011.

Teška, mračna i briljantna knjiga o identitetima i osjećajima

Miljenko Jergović,
Otac, Rende, Beograd 2010.

Piše: Davor Butković

Jergovićev “Otac”, što ga je nedavno objavio beogradski izdavač Rende, najbolje je knjiga hrvatske proze koju sam pročitao u zadnjih nekoliko godina.

“Otac” ostavlja sličan osjećaj u trbuhu i u ustima kao kada slušate Youngov Tonight’s the Night, Springsteenovu Nebrasku ili Carrollov Catholic Boy: radi se o neobičnoj mješavini mučnine, uživanja u slušanju/čitanju i zadovoljstva da možete komunicirati s nečim – današnjim bi se medijskim jezikom reklo sadržajem – što vas je toliko impresionirao. Sa svom drugom suvremenom hrvatskom beletristikom, koliko god su se izdanja EPH, a osobito Jutarnji list, trudili promovirati našu prozu devedestih i dvijetisućitih godina, uvijek sam imao jedan te isti problem: nikada je nisam mogao shvaćati osobito ozbiljno.

“Otac”, po žanru nešto između romana, političkog eseja i autobiografije, prva je hrvatska proza nakon dugo, dugo godina, koju sam doživio jednako ozbiljno kao strane klasike, bilo da je riječ o Coetzeeu, ili o anonimnom autoru briljantnog islamskog ženskog “erotskog” romana “Almond” (ne znam je li preveden na hrvatski). Ovdje se ne radi o stilu i o poigravanju izričajima. Ovdje se radi o golemoj specifičnoj težini koja jest, ili, naprosto, nije imanentna pojedinom umjetničkom djelu.

“Otac”, za razliku od 99 posto suvremene hrvatske prozne produkcije, posjeduje tu težinu.

Okej, Miljenko Jergović spada među autore o kojima ne volim pisati, jer se unaprijed dovodim u visoku zonu pristranosti.

Bio sam, naime, među prvim ljudima u Zagrebu koji su se vidjeli s Jergovićem kada je došao iz Sarajeva. Vrlo se dobro sjećam kada mi je, na ručku s jednom od osoba koje spominje u “Ocu”, u danas pokojnom restoranu Klub Maksimir, pričao o ratnom Sarajevu.

Šest ili sedam godina kasnije, na inicijativu mog gimnazijskog prijatelja Saše Runjića, koji je početkom dvijetisućitih bio urednik kulture u Globusu, počeo sam nagovarati Jergovića da se zaposli u EPH, što se, srećom, realiziralo. Taj ručak, u još jednom restoranu koji nije preživio, u Hipodromu, gdje smo načelno dogovorili njegov angažman u Globusu, bio je, ujedno, i naš zadnji zajednički objed (ne računajući nekoliko korporacijskih rituala bez ikakvog stvarnog značenja). Kasnije se nismo privatno družili. Politički govoreći, u bezbroj smo se stvari razilazili (kao što se i danas razilazimo), ali mislim da smo zadržali visoku razinu međusobnog poštovanja. Prema Jergoviću, i prema njegovim tekstovima, unaprijed osjećam respekt, čak i kada se s njime ni u čemu ne slažem i kada mislim da je njegovo ogorčenje prema svijetu koji ga neposredno okružuje manje, više ili posve neutemeljeno. “Otac” je, pak, knjiga koje me posve razoružala, iako se i s njom politički ne slažem: osobito ne s tezom o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda, i o osobnoj odgovornosti svakog Hrvata za ustaštvo.

No, uopće nije bitno slažete li se ili ne slažete s “Ocem” (premda je velik dio te nevelike knjige od 159 stranica, bitno politički obilježen).

Ono što je bitno u “Ocu” jest nevjerojatno snažan prikaz potrage za identitetom jednog posve netipičnog i po mnogočemu ekscentrično natprosječnog bosanskog Hrvata. Uistinu ne pamtim kada sam na hrvatskom jeziku pročitao tako žestoku, bolnu samorazotkrivajuću i fenomenalno napisanu potjeru za osobnim, ali i nacionalnim i političkim identitetom.

“Otac”, dakle, počinje viješću o smrti Jergovićeva oca, koji je prije mnogo, mnogo godina napustio Jergovićevu majku. Zatim se, kroz niz obiteljskih epizoda pretvara u rekonstrukciju brojnih važnih elemenata, koji su oblikovali jednu hrvatsku obitelj, što je živjela u Sarajevu, u dramatičnim društvenim, političkim i ratnim događajima u dvadesetom stoljeću.

Jergovićeve su tetke bile bliske ustaškom pokretu, osim jedne koja se udala za Srbina.

Jergovićev otac, etnički najčišći Hrvat na svijetu, ugledni sarajevski liječnik, bio je toliko dobar prema Srbima iz okolice Sarajeva, da su ga oni, i to u vrijeme pune snage Titove Jugoslavije, bili proglasili počasnim četničkim vojvodom.

Samog su Miljenka Jergovića, do njegova dolaska u Zagreb – kada je na očigledno krivoj instanci krenuo tražiti domovnicu – pa sve do danas često etiketirali kao Jugoslavena ili Srbina, što nije samo ludost u etničkom smislu, nego i golemi grijeh prema hrvatskoj kulturi; apsolutno je zastrašujuće da takozvani veliki Hrvati misle da će pomoći hrvatskoj kulturi tako da iz nje pokušavaju isključiti jednog od najrelevantnijih hrvatskih pisaca našega vremena, i to pod lažnom političkom i potpuno falsificiranom etničkom optužnicom da se ne radi o Hrvatu.

Jergović je, ustvari, puno žešći patriot nego brojni njegovi kritičari, no ovdje je to samo nevažna digresija.

Jergovićeva, katkad euforična a katkad melankolična potjera za specifičnim identitetom Hrvata u Sarajevu, čija je obitelj, prirodno, povezana sa svim ratovima i sa svim smrtnim grijesima počinjenim u tim ratovima, protkana je, istodobno, nevjerojatno sentimentalnim, doslovno lijepim opisima scena običnog obiteljskog života iz njegova djetinjstva.

Čitajući te dijelove teksta, Sarajevo vam postaje jednako blisko kao u “Sarajevskom Marlboru”, meni najdražoj Jergovićevoj knjizi do “Oca”.

Topla, detaljna, nježna razina pripovijednja izvrsno se nadopunjuje s gadnim i teškim dijelovima “Oca”, s onim odlomcima i rečenicama u kojima se strastveno postavljaju velika pitanja, na koja, naravno, nema odgovora, osim snažnog osjećaja frustracije i ogorčenja.

“Otac” je, prirodno, knjiga o smrti i o borbi.

Završava konstatacijom kako je “očevom smrću zagašena loza Marka Jergovića, kockara i poštara, rodom iz Ličkog Lešća. Na svijetu nema ni jednog živog Jergovića, koji bi mi bio neki rod”.

U prethodnom, predzadnjem odlomku, Jergović sugerira kako se i vrednosno, opet na slučaju Ante Pavelića, oprostio od nekih važnih ljudi koje je, eto, smatrao bliskima.

Jutarnji list, Zagreb, 12. kolovoza 2010.

17. 02. 2011.