Prikazi, pogovori, kritike

2013 Best Translated Book Award Fiction Longlist

    The Planets, by Sergio Chejfec; Argentina; tr. from the Spanish by Heather Cleary (Open Letter Books)

    Prehistoric Times, by Eric Chevillard; France; tr. from the French by Alyson Waters (Archipelago Books)

    The Colonel, by Mahmoud Dowlatabadi; Iran; tr. from the Persian by Tom Patterdale (Melville House)

    Atlas, by Dung Kai-Cheung; China; tr. from the Chinese by Anders Hansson & Bonnie S. McDougall (Columbia University Press)

    Kite, by Dominique Eddé; Lebanon; tr. from the French by Ros Schwartz (Seagull Books)

    We, the Children of Cats, by Tomoyuki Hoshino; Japan; tr. from the Japanese by Brian Bergstrom (PM Press)

    The Map and the Territory, by Michel Houellebecq; France; tr. from the French by Gavin Bowd (Knopf)

    Basti, by Intizar Husain; Pakistan; tr. from the Urdu by Frances W. Pritchett (NYRB Classics)

    Mama Leone, by Miljenko Jergovic; Croatia; tr. from the Croatian by David William (Archipelago Books)

    Awakening to the Great Sleep War, by Gert Jonke; Austria; tr. from the German by Jean M. Snook (Dalkey Archive Press)

    My Struggle: Book One, by Karl Ove Knausgaard; Norway; tr. from the Norwegian by Don Bartlett (Archipelago Books)

    Satantango, by László Krasznahorkai; Hungary; tr. from the Hugarian by George Szirtes (New Directions)

    Autoportrait, by Edouard Levé; France; tr. from the French by Lorin Stein (Dalkey Archive Press)

    A Breath of Life, by Clarice Lispector; Brazil; tr. from the Portuguese by Johnny Lorenz (New Directions)

    The Lair, by Norman Manea; Romania; tr. from the Romanian by Oana Sanziana (Yale University Press)

    The Hunger Angel, by Herta Müller; Romania; tr. from the German by Philip Boehm (Metropolitan Books)

    Traveler of the Century, by Andrés Neuman; Argentina; tr. from the Spanish by Nick Caistor and Lorenza Garcia (FSG)

    Happy Moscow, by Andrey Plantonov; Russia; tr. from the Russian by Robert Chandler and Elizabeth Chandler (NYRB Classics)

    With the Animals, by Noëlle Revaz; Switzerland; tr. from the French by Donald W. Wilson (Dalkey Archive Press)

    Maidenhair, by Mikhail Shishkin; Russia; tr. from the Russian by Marian Schwartz (Open Letter Books)

    Joseph Walser’s Machine, by Gonçalo M. Tavares; Portugal; tr. from the Portuguese by Rhett McNeill (Dalkey Archive Press)

    Island of Second Sight, by Albert Vigoleis; Germany; tr. from the Germany by Donald O. White (Overlook)

    Dublinesque, by Enrique Vila-Matas; Spain; tr. from the Spanish by Rosalind Harvey and Anne McLean (New Directions)

    Transit, by Abdourahman A. Waberi; Djibouti; tr. from the French by David Ball and Nicole Ball (Indiana University Press)

    My Father’s Book, by Urs Widmer; Switzerland; tr. from the German by Donal McLaughlin (Seagull Books)

    *

    http://www.rochester.edu/College/translation/threepercent/index.php?id=6242

07. 03. 2013.

Anatomija zločina

Miljenko Jergović:
Srda pjeva u sumrak na Duhove
EPHart, Zagreb 2007.

Piše: Nikola Vukolić

Dugom nizu svojih ostvarenja, impozantnom spisku od 20 naslova: zbirki pjesama, kraćih proznih formi (priča i novela), te drama, članaka, ogleda i eseja, zatim romana, Miljenko Jergović je pridodao još jedno djelo – roman malo neobičnog naslova “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”.

Taj Srdin pjev proteže se na preko 450 strana pričanja koje vrca iskrama duha, britkim zapažanjima, smjelim konstatacijama, jezikom u kojem se, na poseban način, odslikava psihološka posebnost junaka, posebnost njihovih marginalnih egzistencija i uzvitlani talog vremena koji svaku jedinku ispunjava strahom, mržnjom, degradacijom i degeneracijom, otuđenjem i nemogućnošću bijega iz vlastite kože koje bi se, kao naslijeđene bolesti, najradije odrekli.

Na početku nam se čini da je Jergović smislio da nam ispriča krimi-storiju sličnu onoj koja svojim poetičkim uzusom započinje svršetkom, pronalaženjem leša, da bi se zatim tragalo za identitetom žrtve, mogućim počiniocima zločina, više osumnjičenih od kojih svaki ima “debeli” razlog da ukloni onog koji im se našao na putu ili pomrsio njihove račune. Istraga se potom vodi u svim mogućim pravcima, dolazi do neočekivanih obrta i nenadanih otkrića da bi se na kraju pokazalo da je počinitelj onaj na koga se uopšte nije ni sumnjalo i koji je čitavo vrijeme bio istražiocima pred očima, zaštićen svojom neupitnom nevinošću.

U “Srda pjeva u sumrak na Duhove” radnja, ona koja neposredno koincidira sa ubistvom, prilično je reducirana. Postoji leš, pronađen slučajno u jednom napuštenom stanu u elitnom dijelu Zagreba i mali broj protagonista, slučajno ili službeno vezanih za rješenje neugodnog zadatka.

Ali, ako se samo korak udaljimo iz mrtvačnice, radnog mjesta brkatog Ličanina, bivšeg milicajca Lazara Hranilovića, koji je kao “tehnološki višak”, pored sve ažurnosti u službi, kao Srbin, otpušten s posla, vidimo da je ono što bismo u običajenim djelima ove vrste nazvali radnjom – toliko uzelo maha, dobilo pakleni intenzitet, pretvorilo se, po ko zna koji put na ovim prostorima, u rat do istrebljenja u kojem su se povezala prošla i sadašnja stradanja, iskopale stare ratne sjekire, raspirili samo naizgled pritajeni požari mržnje, razigralo se krvavo kolo, buknula sjećanja i aktivirali se prošli neraščišćeni računi.

Mjesto radnje je Zagreb, njegove elitne četvrti, a još više prigradska naselja u koja se, u toku ovog posljednjeg rata, slio najrazličitiji svijet – sirotinja, bolesnici, najviše iz Bosne, nevini i krivci, zaslužnici prošlosti.

Kopanje po prošlosti nije piščev prioritet. On nema istoriografskih ambicija. Jer, njegovi junaci svoju prošlost nose u sebi, u čvrsto zabravljenim pretincima sjećanja, i to ne samo vlastitih nego i porodičnih, sjećanja sredina iz kojih su ponikli i koje su uticale na njihovo formiranje, moralna shvatanja, usmjerenost životne akcije i, naravno – sudbinu.

Sve se, dakle, vrti oko zadavljene djevojčice pronađene u jednom luksuznom zagrebačkom stanu, čiji su se vlasnici, pred ratnim talasom, sklonili na novu adresu u inostranstvu.

Djevojčicu niko ne traži, niti je ko zna, ne zna se njena dob, nacionalnost, pa čak ni ime. Sa same margine društva najzad će se neko sjetiti da je to vjerovatno Cigančica koja na raskrsnici dviju gradskih saobraćajnih arterija obilazi zaustavljene automobile koji pred semaforom očekuju zeleni signal, pruža ruku da joj vozači udijele koju kintu, pjeva i pleše pred točkovima kola, vitla svojom prljavom kosom i u transu raskopčanom bluzom iz koje izviruju nježni znaci njene buduće napupale ženstvenosti.

Za ovaj “slučaj”, u raznim ulogama, vezuju se ostali protagonisti priče, čijem je portretisanju autor posvetio čitave mini-romane. Tu je, najprije, već spomenuti, Lazar Hranilović, Srbin iz Like koji je, kao sin golootočkog robijaša, za svagda žigosan političkom nepodobnošću, uspio nekako da se zakači i postane milicajac na poslovima koji su zahtijevali više snage nego pameti.

Traumatiziran onim što je doživio, Lazarev otac se zarekao na šutnju, u strahu da ga jezik ponovo ne odvede na pakleno ostrvo odakle je jedva izvukao živu glavu. Dosljedan svojoj odluci, otac je svojom šutnjom doveo do ludila dječakovu majku, a njega, praktično, lišio roditeljskog staranja. Tek kasnije, kada su poslije smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, nastupila drugačija vremena, otac je progovorio. Sada je to bio skrhan i razočaran čovjek koji je utjehu tražio u Bogu, pretjerivao u postu i molitvama, noseći oko vrata krst veličine onoga na seoskoj crkvi.

Nakon svega što je preživio, Lazar Hranilović će podići ruku na sebe i izvršiti samoubistvo na svome radnom mjestu, u mrtvačnici, pored seciranog tijela Srde Kapurove, koja je, i mrtva, na neki neobjašnjiv način privlačila njegov pogled i zaustavljala korak na ivici uzdaha.

U rješavanju slučaja bio je angažovan istražitelj za krvne delikte Lovro Babić, Hrvat iz Rame, čovjek koji je ozbiljno shvatao svoj posao, ali usamljenik i, čini se, za čitav život “opečen” jednim davnim saznanjem. Podizala ga je njegova brkata baba, koja je nadomjestila nestale roditelje. Djetinjstvo mu je prošlo u osjećanju sveopšte nesigurnosti, u neprestanom seljakanju u kojem je baba, više nego na svoju unučad, pazila svoj masivni, pregolemi ormar u kojem je čuvana zimnica, ali, dječak je slutio, i neko tajno “porodično blago” koje niko nije smio vidjeti. Kada mu se prvi put pružila prilika, on je među teglama kiselog krastavca i ispeglane posteljine otkrio Ustašku spomenicu i sliku svoga djeda – ustaše, i tada su mnoge stvari postale jasnije.

Na putu razjašnjenja Srdinog slučaja, on je susreo još dva neobična čovjeka: naočitog pravnika Svjetlana Andrassyja koji je, po dolasku iz Beograda, uspio da se nametne svojim nastupom i smislom za samoreklamu, ali i talentom za laku zaradu korištenjem mutnih političkih i društvenih prilika, opšte dezorjentacije koje mu je, poput povoljnog vjetra, duvala u jedra.

U Beogradu Lucifero Andrašić, ovdje Svjetlan Andrassy, bio je sin medicinskog pukovnika iz ugledne zagrebačke obitelji, koji je u prvim danima endehazije potegao pištolj na ubicu svoje vjerenice Jevrejke, te zato morao da bježi u šumu, i majke, kćeri ustaškog presuditelja koji je do oslobođenja pola vremena provodio u ludnici a pola u Jasenovcu. Taj Lucifer je, kao se približavalo vrijeme raspada Jugoslavije, sve potpunije osjećao svoju nepripadnost srbijanskom okruženju, izolovanost pod staklenim zvonom ekskluzivnog dedinjskog ambijenta u kojem je njegov otac, kao hrvatski kadar i istaknuti naučnik, upotpunjavao sliku idile jugoslovenskog bratstva i jedinstva naroda i narodnosti “pod stijegom Partije slavne”.

Otac se osjećao kao strano tijelo, pa je svoju nepripadnost kompenzovao stasnim predavanjem izučavanju epidemija koje su tokom vjekova harale razdijeljenim jugoslovenskim prostorima, epidemija koje su zajedničkim smrtima povezivale naše podijeljene živote.

Po dolasku u Zagreb, mladić je promijenio identitet, odbacio svoje neobično ime i posrbljeno prezime, postao Zagrepčanin plemenitog porijekla, dio društvenog krema, uvijek u blizini nekog predstavnika vladajuće garniture. U skladu sa nekim društvenim trendovima, on osniva i neku nevladinu organizaciju za pomoć hendikepiranim, socijalno i nacionalno degradiranim pojedincima ili grupama (npr. Ciganima), bolesnicima, izbjeglicama, prostitutkama, beskućnicima. Njegov udio u pomoći sastojao se u vlastitoj promociji po prijemima, konferencijama za štampu, u medijima koji su njegovim primjerom potvrđivali novu humanu orijentaciju društva, njegov evropski obol za razliku od primitivnog, seljačkog, četničkog okruženja, barbarskog mentaliteta, čiji mrak ne mogu da razgrnu ni svjetlosti XXI vijeka.

Uz njega se “zalijepio” Toma Wacha, izbjeglica iz Sarajeva, praunuk češkog doseljenika koji je u ovaj grad dospio nakon I svjetskog rata. Pradjed je bio svojevrsni umjetnik modist, pa je njegova slava doprla i do Beograda, do Karađorđevića i kraljice Marije kojoj se divio, i koja ga je inspirisala za njegove najuspjelije kreacije.

Nakon što mu je otac napustio majku i zaslijepljen ljubavlju prema jednoj Jevrejki nestao iz njegovog života, primio judaizam i u vrijeme holokausta nad Jevrejima nestao u fašističkim fabrikama smrti. Toma je odlučio da izbriše svoju prošlost, postane neko drugi, drugi i u tom smislu da se koristio čak najbizarnijim sredstvima.

Najzad, čitava priča ne bi imala smisla bez glavnog osumnjičenog, čiju je krivicu, uprkos mreži nejasnih okolnosti, trebalo dokazati.

To je Ile Mažar koji je, ostavši bez roditelja, po izbijanju rata sa staračkim parom svojih sugrađana prešao u Zagreb. Dječak nije završio ni osnovnu školu. Njegova zanimanja bila su vrlo ograničena, a intelektualni dosezi zanemarljivi, osim kad je u pitanju matematika. Bio je, dakle, autista, strasno zaokupljen željom da matematičkim proračunom dođe do formule dobijanja premije na lutriji. Očeva smrt i rat su ga omeli u naumu. U novom okruženju uspio je da kao izbjeglica dobije posao raznosača pice kod nekadašnje zvijezde banjalučkog fudbala koji se, nakon završetka sportske karijere, počeo baviti biznisom, osnivanjem lanca pečenjarnica.

Iletu se posao jako dopao, jer mu je omogućio da stalno bude na terenu, u kontaktu sa najrazličitijim ljudima.

Ograničene pameti i pod dejstvom opšte atmosfere u gradu, odlučio je da i sam nešto učini, izađe iz anonimnosti i zakorači na stranice crne štampe, koje su za njega predstavljale prvi korak prema slavi.

Indoktriniran duhom povampirene endehazije, ovaj krvni srodnik narodnog heroja sa Kozare Josipa Mažara Šoše nanosi, pod okriljem mraka, teške fizičke povrede rijetkim preostalim, vlasti lojalnim Srbima u gradu i pokušava da zapali grupu Albanaca oko gomile bostana koji su dopremili za zagrebačku tržnicu. Uživa što se oko njegovog lika počela ispredati fama o zagrebačkom davitelju.

U beskonačnim satima ispitivanja on je inspektoru Babiću ponavljao uvijek istu priču, nezainteresovan i duhom odsutan, tako da je istraga dugo tapkala u mjestu. Rasplet je došao naglo. Rješenje enigme dugo je stajalo pred isljednikovim očima. To je bio pompezni, starinski svileni kišobran sa izvezenim inicijalima vlasnika.

Jergovićevo djelo pokazuje izuzetno majstorstvo, najprije u stvaranju atmosfere vremena koje dovodi do raspada države, a zatim rata u kome svaka strana otkriva svoje najružnije lice, rata u kojem se iz prividnog zaborava povampiruju aveti mržnje, zločina i animalizacije. Jergović se ne opredjeljuje ni za jednu stranu. On samo dopušta da život progovori svojim strašnim istinama.

U svijetu kojim su zavladali animalni nagoni, sve je puno promašenih života, uzaludnih egzistencija, nečistih savjesti, ludila, razarajućih, često nerazjašnjivih bolesti, smrti djece.

Svi junaci priče su na svoj način tragični. Niko od njih ne spada u pozitivce, ali ih Jergović ne osuđuje, niti im odobrava. Prilazi im sa stanovišta čovjeka kome ništa ljudsko nije strano. Gubeći svoju humanu dimenziju, svijet je postao zvjerinjak u kome svako svakome radi o glavi, a mržnja je jedina stalna relacija koja motiviše i mobiliše misli i akcije pojedinca. Društvo se pretvorilo u deponiju po kojoj gmižu zločinci, prevaranti, idioti, lažni heroji, dobrotvori okrvavljenih ruku, očajnici, bolesnici, moralni i socijalni otpad, “suvišni ljudi” svih kategorija. Stranicama djela gazi stotine lica posrćući pod teretom života i svoje prošlosti. Te sudbine se ne mogu gledati izdvojene, one su isprepletene, čineći gusto, kompoziciono kompaktno pripovjedno tkanje nesvakidašnje upečatljivosti.

“Srda pjeva u sumrak na Duhove” Miljenka Jergovića je roman visoke literarne ostvarenosti. Odavno nisam osjetio toliko uzbuđenje kao u susretu, čitanju, prečitavanju stranica ove knjige u kojoj je svaka rečenica ispisana s pažnjom majstora, u čijem tekstu ni jedna pojedinost, ni jedna riječ nije slučajna, u kojem je sve gusto, punoznačno, upečatljivo i ovjereno ličnim stvaralačkim pečatom koji nije moguće falsifikovati.

01. 03. 2013.

Kdo je danes normalen?

Miljenko Jergović:
Pleše v somraku
Založba Sanje, Ljubljana 2012.

Prispeval Goran Vojnović

Ko je sredi oktobra umrl Tusta, legendarni pulski panker in član skupine KUD Idioti, sem med posthumnim razmišljanjem o njem nenadoma spoznal, da je ta človek v mojem življenju odigral mnogo pomembnejšo vlogo, kot se mi je to dolga leta zdelo. Tusto sem vse do njegove prezgodnje smrti povezoval izključno z njegovo glasbo in pri tem se mi je izmaknilo, da so prav KUD Idioti v tistih srednjeveško mračnih devetdesetih, v času zatona mojega dotedanjega domovanja, ustvarjali v Puli ne le majhnega pank zavetišča, temveč resnično oazo razuma in dobrega duha.

Zdaj šele vem, da sem lahko prav Tusti in peščici njemu podobnih idiotov hvaležen, da je Pula tudi v obdobju vsesplošne tuđmanovske histerije ostajala mesto, v katero sem prijateljem in znancem redno tihotapil nove Balaševićeve albume, mesto, ki je trmasto kljubovalo velikohrvaštvu in zavračalo preštevanje krvnih zrnc svojih obiskovalcev, mesto, ki je bilo in ostalo normalno. Zdaj šele vem, da ima normalnost Pule, ta neizmerno dragocena postavka moje mladosti, še kako zelo opraviti s tem, da je vsa leta nasilne turbofolkizacije postjugoslovanskega prostora ostajala mesto, v katerem so bile največje glasbene zvezde pankerji, ki so v časih, ko je družbeni mainstream postal primitivizem, pop kultura pa končala v službi nacionalizma, mestu dajali osvobajajoč, alternativen ton.

Zato ni bilo presenečenje, da je bil koncert Partibrejkersov v pulskem rock klubu Uljanik prvo povojno gostovanje srbskih glasbenikov na Hrvaškem. V domači dvorani KUD Idiotov. Še več, presenečenje ni bilo niti to, da je bil ta koncert za redne obiskovalce Uljanika – in nas, nekaj naključnih mimoidočih – nekaj najbolj normalnega.

Danes je delitev na normalne in nenormalne seveda politično nekorektna in je beseda normalen nadvse banalna, takrat pa je o človeku, ali skupnosti, povedala največ od vseh besed, ki so nam bile na voljo. Bili so namreč časi, ko so se na videz običajni ljudje čez noč spreminjali v krvoločneže in ko človek nenadoma ni mogel več prepoznati svojih najboljših prijateljev in sorodnikov. Ko bi se v tistih časih na ekranu pojavil priljubljen obraz iz našega prejšnjega življenja, smo se zato prav hipnotično zazrli vanj in v njegovih besedah iskali najmanjši drobec tistega, kar smo prepoznavali kot normalno. In če smo to prepoznali, smo olajšano zavzdihnili, kakor bi nam sporočili, da se je vojna pravkar končala, in nekdo je vedno izdavil: “Normalan!”

A veliko pogosteje smo razočarani preklapljali na drug kanal ali z občutkom prevaranosti ugašali televizor in pošiljali v materino novokompovane domoljube, ki so bili še včeraj veliki pisatelji, glasbeniki, režiserji, igralci. Gledali smo, kako nam pred očmi film za filmom, pesem za pesmijo izginja svet, v katerem smo odraščali, vsako jutro smo se zbujali bolj izpraznjeni, bolj izropani duhovnega imetja in z vsakimi poročili smo manj vedeli, kdo pravzaprav smo. Bili smo preobčutljivi za besede in dejanja svojih dovčerajšnjih ljubljencev in vzornikov in njihovi nacionalistični izpadi so padali po nas kot bombe po Sarajevu, nas razstreljevali, krušili naše varnostne fasade in nas, spomin za spominom, počasi izničevali.

A ravno takrat smo, nezanesljivih čutov in razdraženega duha, začeli obupano hlastati za nekimi novimi, do tedaj neznanimi nam glasovi, ki so nam v hipu postajali bližji od najbližjih. Iskali smo glasove iz svojega izgubljenega podzemlja, iz svojega pokopanega, bivšega sveta, sveta, za katerega smo bili vsak dan manj prepričani, da še obstaja in smo zato še toliko bolj potrebovali vsak glas, ki nam je vsaj posredno pričal o njem. Eden takšnih glasov je bil glas Miljenka Jergovića, ujet v knjigi Sarajevski Marlboro.

Naš svet, ki smo mu takrat v pomanjkanju boljših izrazov še vedno rekli Jugoslavija, je živel in umiral s Sarajevom, Miljenkove zgodbe pa so od tam prinašale okruške življenja in budile v nas upanje, da je naš svet preživel, da še diha, da se še upira vseprisotni smrti. Sarajevski Marlboro je bila namreč zbirka, ki je slavila normalne ljudi v nenormalnih časih, dokazovala, da je možno ostati človek, četudi ti v dnevno sobo nenapovedane vdirajo granate in iz soseščine nate prežijo ostrostrelci, lakota in mraz. Zbirka je božala našo naivno vero, da je mogoče ne sovražiti, četudi okoli tebe ni prav ničesar, kar bi se dalo imeti rad in je sovraštvo tako mamljivo, tako bližnje in tako osvobajajoče kot topla odeja, kos svežega kruha ali tiha, spokojna noč.

Moj najljubši pesnik Izet Sarajlić, eden tistih redkih srečnežev, ki mu je, čeprav je v Sarajevu dočakal konec vojne, uspelo ubežati ne le granatam, ampak tudi sovraštvu, je v svoji vojni zbirki objavil tudi kratko pesem, ki pravi: “Nema ništa lijepše od bake/ koja ljulja svoga unuka.” Vsakič, ko se je spomnim, se mi pred očmi izriše veličastna epsko-lirska zgodba o Izetu in njegovi ženi Mikici, njunemu vnuku Vladimirju, tragediji njegovega mesta in nepreseženi sposobnosti pesnika, da ob vseh grozotah, ki ga obdajajo, vidi le babico, vnuka in njuno ljubezen ter začuti neizmerno lepoto tega prizora.

Sposobnost odkrivati lepo znotraj najgršega je bilo tisto, kar me je prevzelo tudi v Sarajevskem Marlboru in kar je iz mene naredilo Jergovićevega zvestega bralca. Z vsako novo knjigo in z vsakim novim branjem njegovih del sem potem odkrival nove dimenzije in odlike njegovega pisanja, a Sarajevski Marlboro, in na nek način tudi pisatelj Miljenko Jergović, zame vsa ta leta ostaja tista jablana, ki raste sredi vojnega Sarajeva pred Radetovim oknom, a se ta tudi v času lakote nikoli ne stegne do nje, da bi ubral sosedovo jabolko.

A če je bil Sarajevski Marlboro knjiga, v kateri je Miljenko Jergović prešteval preživele po nacionalistični apokalipsi in vzbujal kanček upanja v boljšo prihodnost ali, bolje rečeno, v preživetje delčka boljše preteklosti, je njegov najnovejši v slovenščino prevedeni roman Srda pjeva, u sumrak, na duhove (za nas poenostavljen in prirejen v Pleše v somraku, ki ga je, kot v uvodu piše Jergović, odlično prevedla Aleksandra Rekar) v tem pogledu zagotovo razočaranje.

Seveda ne v literarnem smislu, saj gre nedvomno za mojstrovino, za knjigo, katere izid lahko brez zadržkov uvrstimo med leposlovne vrhunce lanskega založniškega leta, temveč razočaranje v svet, ki ga Jergović trinajst let poSarajevskem Marlboru mozaično, skozi pet življenjskih zgodb svojih junakov, naslika v romanu.

Pleše v somraku namreč bralcu med drugim razkrije, da se je tisto malo po vojni preživelega normalnega sveta bilo primorano potuhniti še bolj kot med vojno, da se je ta svet osamil, se prostovoljno odmaknil na skrajno obrobje družbe, ki jo je brez boja prepustil zmagovalcemPleše v somraku je knjiga, polna samote, ne toliko osamljenosti kot samosti, v katerih se danes nahajamo, knjiga, ki jo mogoče brati tudi kot zgodbo o neobstoju družbe, znotraj katere bi se bilo mogoče počutiti manj samega.

Jergovićev svet je v letih po vojni postal izločujoča kakofonija osamljenih glasov in posledično njegove junake druži predvsem nepripadanje, ker pravzaprav v njihovem svetu (fiktivnem, a še kako resničnem) ni ničesar, k čemur bi lahko pripadali. Država, nacija, družba, celo kultura so namreč veliko bolj fiktivni pojmi, kot so fiktivni Jergovićevi liki, pojmi izza katerih zeva jedno veliko ništa, a se kljub temu zanje še vedno veliko živi in, hvala bogu, malo manj umira.

V tem pogledu ni le Srda Kapurova, naslovna junakinja romana, mala romska ulična pevka in plesalka, posiljena in ubita, tista, ki za to družbo ne obstaja in katere usoda nikogar te družbe ne zanima. V sodobni postjugoslovanski družbi ne obstaja nihče in ni je usode, ki bi bila za to družbo vsaj malo usodna. To je družba pogrešljivih posameznikov, ki so vsi po vrsti pripadniki svojih pogrešljivih manjšin. Le iluzija je, da obstajajo pripadniki večine, spodobni in zaželeni, ki skupaj s sebi enakimi oblikujejo družbo, določajo nepisana in pisana pravila.

Vse naše družbe so zgolj naključni rezultat trka najglobljih frustracij neštetih tukajšnjih manjšin, ki na najrazličnejše načine vdirajo v javni prostor, si ga prilaščajo in podrejajo. Družba, ki jo ta javni prostor določa, je torej le še leglo najrazličnejših občutkov depriviligiranosti, je nepopravljivo izmaličena, razvrednotena in zaostrena, zato se znotraj nje vsakodnevno izvaja teror nad vsakim posameznikom.

Vsi mi, ki v teh in takšnih družbah živimo, smo tako vseskozi rablji in žrtve. Močnejši kot je naš občutek žrtve, bolj krvoločni rablji postajamo, pisatelju pa posledično preostane, da sizifovsko razločuje resnične od umišljenih žrtev ali pa se iz te družbe umakne, kakor se je umaknil Miljenko Jergović, ki se je pred leti pustil izgnati iz hrvaškega družbenega dogajanja, tako da danes živi na vasi, v okolici Zagreba, knjige objavlja v Beogradu, nagrade pa prejema na Poljskem.

Na koncu nam ostane le še vprašanje, kdo je danes, v takšnih družbenih razmerah, sploh normalen. To je vprašanje za milijon dolarjev, ki si ga z izgovorom, da ni politično korektno, izogibamo zastaviti. A dejstvo je, da se je ravno v dojemanju normalnega postjugoslovanski svet v času od Sarajevskega Marlbora do Pleše v somraku najbolj radikalno spremenil.

Leta 1994 se je tako, denimo, zdel pisatelj Miljenko Jergović najbolj normalen človek, kar ste si jih lahko v tistih nenormalnih časih zamislili, če pa bi danes zapisali, da je pisatelj Miljenko Jergović normalen, bi se v hipu k besedi priglasila horda ljudi, ki bi vas hiteli prepričati o nasprotnem. In mnogi med njimi bi bili na videz vsaj tako zelo normalni, kot je bil pisatelj Miljenko leta 1994. Nekateri bi bili sicer tudi mnenja, da se ni spremenil svet, temveč se je spremenil Miljenko Jergović. In morda bi imeli celo prav, a kljub temu ostaja dejstvo, da živimo v časih brez družbenega konsenza in danes ni več človeka, za katerega bi še tako majhna skupinica ljudi, sedeč pred televizorjem ali za mizo v kafiču, olajšujoče izdavila: “Normalan!”.

Naše tranzicijske družbe so se na nek način zataknile na pol poti k preobrazbi v evropske demokratične družbe. Postali smo drugačni, a smo ravno zaradi tega izrazito neenakopravni. In kar je najbolj žalostno, nikjer ni več oaz razuma in dobrega duha, kamor bi se lahko preganjani od vseobsegajočega nesmisla zatekli, oziroma si lahko vsak svojo malo oazo ustvari le sam zase. Ni več skupinice idiotov, ki bi namesto nas ustvarila košček boljšega sveta.

Tusta počiva v miru, glupost pa je še vedno neuništiva.

15. 02. 2013.

Biljana Gaurina: Majke moje generacije

Izložba se, u Galeriji Račić na Cvjetnom trgu, otvara u srijedu 20. veljače u 19 sati

U vrijeme buđenja nacionalsocijalizma, dok se Europa uzaludno pokušavala sabrati nakon velike ekonomske krize, Tošo Dabac je, u Zagrebu, u Kraljevini Jugoslaviji, započeo snimati svoj veliki fotografski ciklus, koji je nazvao “Bijeda”. Uskoro, prezvat će ga naslovom pod kojim ga i mi znamo, i po kojem će ovaj ciklus postati slavan, kao jedan od najvažnijih vizualnih artefakata hrvatskoga dvadesetog stoljeća: “Ljudi s ulice” Dabac je za duga vremena odredio način na koji se aranžira, režira i fotografira socijalna tema, te je, pomalo, i zadao kako trebaju izgledati socijalno deklasirani ljudi. Estetska matrica “Ljudi s ulice” preživjela je u hrvatskoj i jugoslavenskoj fotografiji sve do današnjih dana, primijenjena je, dijelom, i na ratno doba, na slikanje ljudi u gradu pod opsadom, da bi se tek u najnovija doba, za nove ekonomske krize, koja u Hrvatskoj sve više sliči na svjetski ekonomski i moralno-politički slom s kraja dvadesetih, pojavila stvarna potreba za redefiniranjem jedne fotografske poetike. Dijelom iz tehničkih i estetskih, a dijelom i iz razloga koji se tiču života samog. Analogno nastalu, crno-bijelu sliku zamijenili su digitalni fotoaparati, ali ono što je najvažnije: socijalno deklasirani, osiromašeni i lošim državnim politikama uništeni ljudi naprosto ne izgledaju onako kako je izgledala “bijeda” na slikama Toše Dapca i svih njegovih sljedbenika, do današnjih dana. Ljudi koje je uništila Republika Hrvatska, uz minimalno saučesništvo globalne ekonomske krize, izgledaju vrlo obično i svakodnevno jer su, još do maloprije, do prije koju godinu, ili do 1990. imali sve.

Biljana Gaurina ušla je u tu priču, i s estetske i s aktivističke strane, vrlo smjelo, ne štiteći sebe i svoj umjetnički integritet pozivanjem na bilo kakvu tradiciju. Iskoristila je, temeljito, svoje novinsko i fotoreportersko iskustvo, minimalno je stilizirala svoje fotografije, ali je ta minimalna stilizacija uvijek vrlo čvrsta i dosljedna. Kada bismo ove slike uspoređivali s drugim umjetničkim žanrovima, mogle bi nas podsjetiti, vrstom stilizacije, na filmski angažman Kena Loacha, pa i na sjajne niskobudžetne dokumentarce Gorana Devića. Osobama koje su fotografirane dopuštena je potpuna sloboda da budu ono što jesu. Njihov socijalni kontekst ne određuje im hoće li se smijati ili će plakati, hoće li biti lijepe, skoro i glamurozne, ili će biti na ivici sloma, raspada i nestanka…

Ciklus je nazvan “Majke moje generacije”, i sniman je u vrlo komprimiranom vremenu, u jedva mjesec dana, ove zime, za vrijeme velikih snjegova, širom Hrvatske. Biljana Gaurina fotografirala je žene koje su u četrdesetim i pedesetim godinama života izgubile posao. One su različitog obrazovanja, od radnica s osnovnom školom, do profesorica i inženjerki. Neke su vrlo siromašne, ostale su bez ikakvog primanja, druge žive od muževljeve plaće, ili se pripomažu obrađujući komadić zemlje. Jednoj je sin pošao na rad u Irak, da bi porodica mogla preživjeti. Ali sve imaju nešto zajedničko: do posla, vjerojatno, više nikada neće doći, jer su generacijski deklasirane, a pomalo i jer su žene. Državnu vlast ne zanimaju, jer ju ne ugrožavaju, velike korporacije, teleoperatere, trgovačke centre i dilere automobila, također ne zanimaju, jer im nisu ciljana publika. Za njih nisu zainteresirane ni dnevne i tjedne novine, jer im te žene ne mogu biti ciljana publika. Ne mogu, jer nemaju novaca da kupuju novine. Baš svima njima, od ureda predsjednika i premijera, do menadžera i marketinških stručnjaka, stalo je da te žene ostanu nevidljive. Ili da u kolektivnoj imaginaciji izgledaju kao ljudi s fotografija Toše Dapca. U tom smislu, ciklus Biljane Gaurine djeluje krajnje subverzivno.

Insistiranjem da se njezini modeli slikaju u prostorima u kojima se osjećaju sigurnim, koje poznaju i u kojima žive, i da pritom rade ono što ih je volja i iskazuju ona raspoloženja kojim se žele drugima pokazati, ili koja su im u trenutku fotografiranja prva pri duši, Biljana Gaurina postigla je emocionalnu i vizualnu raznolikost, koja kao da razbija samu temu, niz čini nekoherentnim i nekako nediscipliniranim. Ali upravo iz toga izbija onaj udarac – recimo, kuhinjskom daskom posred čela – koji doživi gledatelj kada izlista ciklus, ili pogleda izložbu, koja će biti otvorena u srijedu, u 19 sati, u Galeriji Račić, na Cvjetnome trgu. Naime, lakše bi bilo gledati te slike, i tako sudjelovati u socijalno osviještenom kulturnom ceremonijalu, da sve žene na slikama – recimo plaču. To je lako podnijeti, u tome se da i uživati, kao što užitka ima u obilaženju sprovoda i karmina. Teže se podnosi raznolikost emocija, smijeh, radost i očaj, uokvireni nepodnošljivom temom. Ali što, zapravo, temu otpuštenih žena, koje više nikada neće naći posao, čini nepodnošljivom? Vjerojatno neki osjećaj kolektivne odgovornosti zajednice, koji se onda, u državi gluhoj na ljudske patnje, u kojoj javni mediji, zapravo, ne postoje, kao ni društveni angažman privatnih novina i televizijskih postaja, pretvara u refleks nečiste savjesti. Dok gleda te Gaurinine žene, čovjek se počinje osjećati krivim, kao da im je osobno dao otkaz? Je li to dobar osjećaj? U načelu nije, ali je vrlo tačan kao simptom društvenih prilika.

U legendama ispod fotografija na izložbi piše i čime se te žene bave u slobodno vrijeme. Eto, najednom i ta fraza postaje čudna: slobodno vrijeme. Je li ženama koje su dobile otkaz svo vrijeme postalo – slobodno? Ili bi mnogo tačnije i umjesnije bilo reći da one više nemaju slobodnog vremena, da im je ostalo samo – neslobodno vrijeme? Elem, gospođa Ankica Glavurdić iz Sinja voli kukičati, gospođa Savić iz Slavonskog Broda pomaže starim i nemoćnim, a gospođa Milena Glavurdić, također iz Sinja, voli da peče kolače. Gospođa Grbac, iz okoline Rijeke, nema vremena za drugo, osim da obrađuje zemlju. Gospođa Knežević, iz Štikade kraj Gračaca voli čitati, naročito alternativu i metafiziku, gospođa Hrgović iz Vukovara pomaže drugim ljudima, važan joj je društveni život u mrtvome gradu. Gospođa Lukačić iz Karlovca, radila je kao lektorica u novinama, živi kao podstanarka i izrađuje sovice od gline. Sova je u Europi simbol mudrosti, u Južnoj Americi smrti i uništenja. U Indiji bijela sova navješćuje uspjeh. Španjolci kažu: “Kada zapjeva sova, umire jedan Indios.” Gospođa Medvidović iz Splita i gospođa Vučemilović-Vranić iz Ježevića kraj Vrlike uzgajaju povrće. Gospođi Erceg iz Otoka kraj Sinja nije lako, udovica je, dobiva dvije tisuće kuna otpremnine mjesečno, time hrani dvoje djece, i povremeno obavlja honorarne poslove. Radila je u onoj lijepoj i slavnoj sinjskoj tvornici konca Dalmatinka. Nad sudbinom radnica Dalmatinke svi bismo se odjednom zamislili, kada bi nam, evo sad, ovoga trenutka, pootpadala sva dugmad, prišivena koncem proizvedenim u Tvornici konca Dalmatinka. Strašno je i gospođi Sertić iz Galdova kraj Siska, brine se o teško bolesnom sinu, a od otpremnine u Željezari ostalo joj je novca za još dva mjeseca života. Gospođa Kadačić iz Đakova također voli kukičati, dok gospođa Cerina iz Solina obožava ples, kao i gospođa Šolić iz Zagreba. Gospođa Botica iz Trilja obilazi stare i nemoćne, dok gospođa Gvozden iz Osijeka peče kolače i šalje ih svojim kćerima. Gospođa Bence iz Zagreba bavi se aromaterapijom, ima i pseudonim: Ratnica svjetla. Gospođa Poljak iz Glavica kraj Sinja životnu snagu upija od svoje dvoje unučića, gospođa Raucher iz Rijeke obrađuje vrt i gleda prema morskoj pučini.

Sve one nešto rade. Dokazuju da su žive. Na slikama se vide stari kuhinjski elementi, kupljeni sretnih osamdesetih, socijalistički kaučevi, uredno prekriveni za dolazak gostiju, vidi se cvijeće u prozorima, pitome domaće mačke, raspela i svete sličice… Na slikama Biljane Gaurine vidi se jedna Hrvatska, koja nikako ne bi stala pod Tošin naslov – Bijeda, niti je to Hrvatska na ulici. U svojim domovima, na poljima, u kućnim baščama, u dvorištima i na avlijama, lijepe, umorne, uplašene, radosne, šašave, lude, otkačene, pametne, poduzetne žene. Dostojanstveno i strašno lice Hrvatske. Izložba koja je važna kao aktivistički čin, ali i estetska redefinicija onoga što nam je kao sliku socijalnog propadanja zadao Tošo Dabac, i što se ne bi mijenjalo da smo imali tu sreću da ovom zemljom vladaju pametniji, sposobniji i pošteniji ljudi. Da krezovska rasipnost, glupost i moralna bijeda ne upravljaju Ministarstvom kulture, ciklus Biljane Gaurine “Majke moje generacije” postao bi jedna vrijedna, sjajno dizajnirana knjiga, na skupome papiru, čiji bi honorar bio uplaćen onima od čijih je sudbina sagrađena i određena njezina estetska i poetička vrijednost.

15. 02. 2013.

Frano Prcela: Pepelnica umjetnika

U dvorani Janje, u Zagrebačkome kazalištu mladih, danas će se, u 19 sati, održati Pepelnica umjetnika, dijaloška rasprava koja se već trinaesti put održava u entuzijastičnoj organizaciji teologa i dominikanca Frane Prcele. Otac Frano godinama već živi u Berlinu, radi na dominikanskom Institutu Marie-Dominique Chenu, ali nalazi vremena i strpljenja da svake godine, četrdeset dana pred Uskrs, bude u Zagrebu i diskretno sudjeluje u razgovoru na teme, koje se, kao u Alisinom zrcalu, s jedne strane reflektiraju na teologiju, s druge na umjetnost. U osjetljivom, idealističkom, nastojanju da se zađe na drugu stranu, a da se pritom ne razbije zrcalo, otac Frano surađuje s ljudima, umjetnicima, umjetničkim kritičarima i teolozima, koje sam odabere.

Dobrotom prethodne ravnateljice Klovićevih dvora Vesne Kusin, Pepelnica umjetnika dvanaest je godina održavana u tom muzejsko-galerijskom prostoru. Iako je vijest o nužnosti promjene mjesta održavanja došla vrlo kasno, i trebalo je munjevito reagirati, dobrotom Dubravke Vrgoč rasprava će biti održana u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ovogodišnja tema je “(K)raj umjetnosti?” ili “Umjetnost između slobode i odgovornosti”, a sudjelovat će dramski pisac, scenarist i glazbenik Mate Matišić, pjesnik i teolog Anton Šuljić te glazbeni kroničar i kritičar Branimir Pofuk.

Razgovarati o umjetnosti, pa još o slobodi i odgovornosti, na Čistu srijedu, na jedan od ona dva dana zapovjednog posta unutar kalendarske godine, samo po sebi je neobično, pa i suprotno estradnim pregnućima u shvaćanju korizmenog vremena (sjećate li se one davne rubrike Jutarnjega: “Čega su se poznati odrekli u korizmi?”), ali je u duhu s izvornim smislom Pepelnice i korizme. Nije to trebalo biti vrijeme kada će damice prestati da jedu čokoladu i kada članovi Torcide čitavih četrdeset dana neće beštimati i bogarati, nego je korizma doba meditacije i molitve (onih koji vjeruju), razmišljanja i razgovora. Na neki način, vrijeme kada su vjera i umjetnost najbliže jedna drugom, u svome cilju i misiji.

Ali na stranu to: ono što otac Frano radi svake godine u 19 sati, četrdeset dana pred Uskrs, jedna je od istinski rijetkih priredbi javnoga dijaloga u Hrvatskoj, bez isključenika i bez istomišljenika. Vrijedi u tome sudjelovati.

13. 02. 2013.

Danis Tanović: Epizoda u životu berača željeza

Bilo je to krajem 2011, prosinac u Sarajevu, čitajući dnevne novine Danis Tanović nailazi na ovakvu priču: jednoj trudnici, Romkinji, iz nekoga sela u okolini Tuzle, iz obitelji skupljača staroga željeza, zamro je plod u utrobi. Dogodi se ponekad to, i među sretnijim i urednijim svijetom, a mogući uzroci su mnogobrojni. Postoji, međutim, pravilo da mrtvo dijete valja što prije izvaditi van, ono je strano tijelo u organizmu, u suprotnom ženi prijeti brza i izvjesna smrt. Ženu je muž, mimo predrasude o Romima i njihovom odnosu prema medicinskim ustanovama, vrlo brzo odveo u Univerzitetski klinički centar u Tuzli. Tamo su joj zatražili ovjerenu zdravstvenu knjižicu. Nema! Onda su od muža tražili da unaprijed plati intervenciju, jer tko će Ciganima vjerovati, ali muž nije imao dovoljno novca. I tako su tuzlanski liječnici otpravili ženu van, s mrtvim plodom u utrobi, i mogli su, pritom, bacati oklade koliko će vremena proći prije nego što je sepsa ne pomori. Ali muž se, požrtvovan, nije predavao, nego ju je odveo u Republiku Srpsku, gdje je naišao na savjesnoga liječnika, koji je ženi vrlo jednostavno – a sa stanovišta socijalnoga i zdravstvenog osiguranja i vrlo jeftino – spasio život.

Ovakvih priča se nađe po Oslobođenju, Dnevnom avazu, banjalučkim Nezavisnim, mostarskome Dnevnom listu. U tom je pogledu bosanskohercegovačko novinarstvo zdravo, mnogo zdravije od hrvatskog, jer vjerno bilježi i najmračnije epizode društvenih kronika. Ali ipak, stvar je, čak i za bosanske prilike, šokantna, pa i nevjerojatna.

Iz običnoga ljudskog interesa, valjda se nadajući da je sve to nastrana novinarska patka i izmišljotina, Tanović naziva svoju sarajevsku producenticu Amru Bakšić-Čamo, da nekako provjeri što se to dogodilo. A zatim i odlazi u Tuzlu, posjećuje nesretne ljude, i uvjeri se da je ama baš sve istina. Tad mu na um pada da snimi dokumentarni film – pita se kakvi smo mi to ljudi postali, htio bi grebati milu majku bezdušnim tuzlanskim doktorima, na pameti mu je sve što i mnogim običnim čitateljima jedne novinske vijesti – dobro se upoznaje sa Senadom Alimanović i Nazifom Mujićem, ponovo ih posjećuje, i tada mu nadođe luda ideja: a zašto da snimaju dokumentarni film, kada tu, ionako, nije riječ o dokumentu, i kada je, ionako, sve već prošlo? Zašto, umjesto toga, oni ne bi pred kamerom odigrali cijelu priču, tačno onako kako se dogodila?

I tako je, malo više od mjesec dana nakon što je objavljena vijest, započelo snimanje filma “Epizoda u životu berača željeza”. Snimanje je trajalo devet radnih dana, usred gadne i snježne bosanske zime, u selu dvadesetak kilometara daleko od Tuzle. U filmskoj ekipi, koja bi mogla stati u jedan manji kombi, bilo je sedam ljudi. Radilo se s tri kamere, glavni snimatelj bio je Erol Zubčević.

“Nije se tu moglo puno ponavljati, snimalo se otprve ili od druge, sve je moralo vrlo precizno funkcionirati, jer s njima ne možeš ponavljati scene. Već u četvrtom ponavljanju ljudi počinju da glume, i tada cijela stvar propada.” Govorio mi je Tanović, pomalo već i začaran svojim filmom. Prvi put smo o njemu razgovarali ljetos, za jednog od mojih traumatičnih posjeta rodnom gradu, drugi put prije nekoliko dana, kada se vratio iz Indije, da se pripremi za put u Berlin. Odavao je dojam čovjeka kojeg je promijenio vlastiti film. Dogodi se to, istina vrlo rijetko, redateljima kao i piscima, da ih promijeni vlastita priča.

Snimanje “Epizode u životu berača željeza” koštalo je 35.000 konvertibilnih maraka (ili malo više od 17.000 eura), a konačna cijena filma, koji će biti prikazan u glavnome, natjecateljskom programu Berlinskoga filmskog festivala, ne prelazi 30.000 eura. Ovaj ekstremno jeftin film snimljen je na način na koji se, barem u nas, filmovi ne snimaju, a brzina reakcije na jednu novinsku vijest besprimjerena je u našim kulturama. Istina, nekad davno, u vrijeme Tanovićeva rođenja (1969.), i sve do kraja osamdesetih, postojala je u bosanskohercegovačkoj kinematografiji živa tradicija kratkoga igranog i dokumentarnog filma, s rubova socijalne kronike. Posljednji takav film je remek-djelo Vuka Janića iz 1991, pod naslovom “Halda”.

Danis Tanović na različite je načine, i u različitim producentskim uvjetima, snimao svoje filmove, pokazujući neobičnu prilagodljivost i kreativnu žilavost. “Epizoda u životu berača željeza”, paradoksalno, snimana je u sličnom autsajderskom ključu kao i “Ničija zemlja”. Stjecajem različitih okolnosti, morao se emancipirati od toga da je jednom dobio Oskara.

Ove godine tri će regionalna filma – tojest filma sa srpskohrvatskoga jezičkog područja – biti prikazana u Berlinu. Uz Tanovićev film, koji je u elitnome, zlatnom programu, u informativnoj selekciji vidjet će se srpski film “Krugovi” Srdana Golubovića, te hrvatski film “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića. Međutim, sva tri djela imaju neke vrlo važne, zajedničke, karakteristike: bave se bosanskim ili hercegovačkim pričama, tematika im je izrazito socijalna i angažirana, i sva tri filma bave se bosanskohercegačkom današnjicom, a ne ratnim vremenima. Također, sva tri filma su zasnovana na vrlo lokalnim pričama, bez pretjerane brige oko toga hoće li ih razumjeti bijeli svijet i kako će se uklopiti u globalne ideje multikulturalizma i političke korektnosti. Jelčić i Golubović su, kao i Danis Tanović, pokušali ispripovijedati priče koje ih se vrlo osobno tiču.

Ovo vrijedi napomenuti – ne zato da bi se Golubović i Jelčić šlepali uz Tanovićev uspjeh, to im nipošto nije potrebno, a hrvatski mediji koji bi na tome insistirali samo devalviraju vrijednost njihovih filmova – nego zajednička, bosanskohercegovačka i poslijeratna potka sva tri filma potvrđuje nešto što je vrlo zanimljivo. Unatoč brzometnim i olakim predviđanjima kritičara i kroničara kako će bosanska filmska naracija trajati koliko i bjelosvjetski interes za ratnu tragediju jedne male zemlje, unatoč i angažiranom kič turizmu u nevelikom rasponu od Angeline Jolie do Arsena Antona Ostojića, bosanska je priča nekako prirodno nadživjela i rat, i vremena humanitarnog i tješiteljskog interesa bijeloga svijeta. Kada je pripovijedaju oni kojih se ona doista tiče, to biva zanimljivo svima, lokalno i globalno. U skoro svemu drugom, Bosna i Hercegovina je društvo u rasulu, država u kontinuiranom i beskrajnom procesu samouništenja, ali samo je njezina priča živa i stvarna. Srbija u filmskoj naraciji, kao društvo i kao mit, jedva da postoji, dok Hrvatske, na žalost, nema nikako. Tu HAVC ne može ništa, uzaludno bi bilo bušiti kondome, kada su svi spermići, redom, mrtvi.

05. 02. 2013.

Srdan Golubović: Krugovi

Nevjerojatna kalendarska koincidencija: 27. siječnja, na Dan srpskoga svetitelja i prosvjetitelja svetoga Save, na međunarodni spomendan holokausta i šezdeset osmu godišnjicu oslobođenja Auschwitza, i na dan junačke smrti srpskoga vojnika Srđana Aleksića, koji je stradao braneći u Trebinju, pred patriotskom ruljom, svog druga muslimana, objavljena je vijest da je u Park Cityju, na kraju Sundance Film Festivala, nagrađen film “Krugovi”, beogradskoga redatelja Srdana Golubovića. Iako je inspiriran Aleksićevom sudbinom, i posveta je njegovoj uspomeni, film je složenije postavljena priča, ispričana u tri toka, i odvija se dvadeset godina nakon njegova stradanja. Scenarij su napisali Melina Pota Koljević i Srđan Koljević, scenarist i redatelj koji se posljednjih godina već bavio temom suočenja s prošlošću, u svome izvanrednom – premda pomalo skrajnutom – autorskom filmu “Žena sa slomljenim nosom”. Njegova dramaturgija obično je filigranski precizna i razvedena u više tokova, koji se sastave u jedan. U Goluboviću su Melina Pota i Koljević našli sjajnoga partnera, za kojega su već bili napisali “Klopku”, jedan od najsnažnijih postjugoslavenskih filmova, uopće, koji je svojedobno prikazan u Berlinu, izvan natjecateljske konkurencije, ali je svrstan u deset najznačajnijih filmova festivala.

U “Krugovima”, uz Aleksandra Berčeka, Nebojšu Glogovca, Hristinu Popović i Vuka Kostića, glumi i Leon Lučev, a zahvaljujući Borisu T. Matiću i njegovome Propeler filmu, Hrvatska se i ovoga puta pojavljuje kao manjinski koproducent. Čiji je to uspjeh, nije popularno u nas govoriti, pogotovu kada su manjinske produkcije, skoro u pravilu, na festivalima uspješnije, umjetnički i društveno relevantnije, od većinskih produkcija, ali teško da bismo, mimo Lučeva i Matića, imali razloga kome u Hrvatskoj čestitavati, niti se Golubovićevim filmom kititi.

Među manjinskim koproducentima “Krugova” još su Slovenija, Njemačka i Francuska. Film će biti prikazan u Berlinu, u Forumu, istome programu gdje i “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića, s kojim, tužno i paradoksalno, dijeli temu i mjesto radnje. Oba filma su, naime, pričom i sudbinom iz Hercegovine. Kada bi to bilo moguće, lijepo bi ih bilo i u Zagrebu zajedno vidjeti. U ime kulture sjećanja i suočenja.

27. 01. 2013.

Aleksandar Gatalica: Veliki rat

Dok je u hrvatskoj prozi tema Prvoga svjetskog rata ostala skrajnuta – mimo eponimnih Krležinih domobranskih novela i Budakovog “Ratnog roblja”, vjerojatno i najuspjelije knjige ovoga uglednog ratnog zločinca – u srpskoj je književnosti, očekivano, ovaj rat opjevan, opisan i opričan u predugom nizu proznih djela, romana, pripovijetki, pamfleta i hagiografskih tekstova različite vrste. Razlog jednostavan: Kraljevina Srbija je, istodobno, bila i slavni pobjednik, i najveći europski mučenik Prvoga svjetskog rata. I tako je, na kraju, impostirana i proza o tom ratu: između pobjede i mučeništva. Ali uza svu tu silu romaneskne i pripovjedne proze, koju sigurno nisam svu iščitao, ali veliki dio jesam, pa i zbog vlastite književne, privatne i porodične fascinacije Prvim svjetskim ratom, najdraža mi je, ipak, ostala jedna knjižica pjesama: “Ratni drugovi”, Stanislava Vinavera. Osim što je riječ o remek-djelcu, koje u mojoj imaginarnoj i stvarnoj biblioteci stoji hrbat uz hrbat s “Hrvatskim bogom Marsom”, to je jedna od onih knjiga iz koje sam, sredinom osamdesetih, učio kako se piše narativna poezija.

“Veliki rat” Aleksandra Gatalice (1964.), nagrađen Ninovom nagradom onoga dana kada je Zagreb zatrpavao mitski snijeg, najveći u njegovoj novijoj povijesti, u srpsku književnost, pretrpanu temom Prvoga svjetskog rata, dolazi kao dobrodošao uljez. Nakon tisuću i jedne lokalne priče o srpskome stradanju, te o oficirskoj genijalnosti i hrabrosti mitskih srpskih vojvoda – maršala – Radomira Putnika, Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Gatalica se odvažio na pomalo spilbergovski poduhvat da sedamdesetak likova – neki od njih su stvarni, poput Jeana Cocteaua ili generala Svetozara Borojevića, drugi su fikcionalni, izmišljeni ili konstruirani – oslika i ispripovijeda europsku fresku Prvoga svjetskog rata. Za takvo što je, osim specifičnog interesa za temu, te znanja koje se, valjda, podrazumijeva, nužno pripovjedačko umijeće, vještina izmjene različitih pripovjednih registara i, napokon, prozna imaginacija i visoka književna kultura. Što se imaginacije tiče: postaviti sedamdesetak dovršenih i različitih ljudskih sudbina, životnih i ratnih priča posao je koji golema većina suvremenih i vrlo hvaljenih hrvatskih pisaca, iz ergele u vili Arko, ali ni nešto manje hvaljenih suvremenih srpskih pisaca, neće izimaginirati i napisati tokom cijele svoje književne karijere. Već je u tom pogledu “Veliki rat” izvanserijska, gotovo neusporediva knjiga u našim jezicima.

Dramaturgija Gataličinog romana je podređena dramaturgiji Prvoga svjetskog rata. Tome je, u velikoj mjeri, podređen i ritam izmjene zbivanja, narativnih sekvenci, slika i kadrova. Kako knjiga ima petstotinjak stranica, nekome tko je nezainteresiran za temu, to će, svakako, biti previše. Ali takvo što se, opet, može reći za bilo koju temu. Zašto bi nas, kao čitatelje proze, više trebala zanimati ljubavna priča ili – ne daj Bože – neka ljuto angažirana priča o hrvatskoj ili srpskoj suvremenosti, od bitke na Marurskim jezerima, naprimjer, ili od međusobnog trovanja vojski bojnim otrovima? Bilo bi zanimljivo da nam netko, konačno, odgovori na to pitanje, pa da znamo zašto čitamo ono što čitamo.

“Veliki rat” je, među ostalim, i velika priča o idejama koje su dokrajčene tim ratom, koje su se s njime rodile ili su se razvile u epidemiju, a onda i idejama kojima su ljudi bili vođeni da štedro i spremno polaze u rat, i da rat prihvaćaju kao veliki životni događaj, samopotvrđivanje, mušku inicijaciju i avanturu. Pisac vrlo pažljivo, s darom za minijaturu, upisuje u svoju knjigu duh epohe. Čini to držeći se realističnog prosedea, ali i odmičući se od njega, fantastičnim, snovitim i fibroznim epizodama i sličicama, ali uvijek na pripovjedački uzoran način. “Veliki rat” jest i svojevrsna artistička i književna ekshibicija, demonstracija sile, pokazivanje nečega što ja mogu, a drugi, eto, baš i ne, ali to romanu nimalo ne šteti. Kao što mu, uglavnom, ne šteti ni što je pisan tako da bude nagrađen, virtuozno i bez velikog rizika. Ono što bi se Aleksandru Gatalici moglo prigovoriti, iz perspektive čitatelja koji mu je prethodno odao priznanje i neće njegov roman izbaciti iz svoje knjižnice, niti će zbog njega žaliti posječene bukve i zazivati smrt književnosti, jest stanovita predvidljivost u karakterizaciji likova. Ali ne na razini pojedinca, nego na razini njegove nacionalne pripadnosti, ili pripadnosti određenoj armiji, naciji i zaraćenoj strani. Tu je Gatalica mogao biti subverzivan u odnosu na srpski petrificirani mit o Velikome ratu, a nije bio. Tako je izbjegao i stvarnu identitetsku dramu austrijskoga generala, banijskog Srbina, Svetozara Borojevića von Bojne, tumačeći je kroz dilemu o istini i laži, što nije nužno pogrešno, ali se nadaje komfornim, građanskim i nacionalnim čitanjima, a ne onome što takva priča, sudbinski i osobno jest.

Roman “Veliki rat” zasluženo je dobio Ninovu nagradu, iako to nije dočekano s osobitim ushitom u Srbiji i u Beogradu. Autor Aleksandar Gatalica urednik je kulture na RTS-u, dakle na državnoj televiziji, što mu, je li tako, nije naročita preporuka među čitateljima i kritičarima koji, s razlogom, imaju odmak prema toj vrsti društvenog položaja i utjecaja. Da živim u Srbiji, vjerojatno bih mislio što i oni – o položaju, ali ne i o romanu – ali iz hrvatske perspektive mogu tek da iskažem gorku zavist, jer mi nije lako zamisliti da bi Vlatka Kolarović ili Branka Kamenski, urednice kulture na HTV-u, mogle napisati nešto što ne bi bila režimska potjernica, domoljubna denuncijacija ili udvorička pohvala. Između polupismenih sluškinja svake vladajuće politike i pisca “Velikog rata” razlika je, ipak, notorna.

U užem izboru za Ninovu nagradu nisu se, na žalost, našli prethodni dobitnici Svetislav Basara i Dragan Velikić, obojica s romanima koji čine vrh i njihovih opusa i srpske suvremene književnosti. Od Gatalice je, za jedan glas, nagradu izgubio Laslo Blašković, sjajni novosadski pjesnik i romanopisac. Da je taj glas otišao Laslu, ne bi bilo nezasluženo. U užem izboru bile su zanimljive knjige Mire Otašević i Ivančice Đerić, jedan eksperimentalni, ali vrlo dojmljivi fikcionalni i fiktivni životopis, i jedan dobro napisan, snažan roman o egzilantskoj generaciji devedesetih. Za Hrvatsku bi, pak, trebao biti važan kulturni događaj to što je u užem izboru bio i roman “Veprovo srce”, hrvatskoga prozaista Drage Kekanovića, koji je, bogme, i srpski prozaist iz Hrvatske. Njegov roman je izašao u izdanju Srpske književne zadruge, u ćiriličnom pismu. Nisam ga, na žalost, čitao, jer mi je promakao u posljednjem beogradskom šopingu, ali u sljedećem neće.

17. 01. 2013.

Freelender, Jergovićeva ‘epska snaga’

Miljenko Jergović:
Freelender
Zandonai, Rovereto 2011.

Za BookAvenue piše Àlen Loreti 1
S talijanskoga preveo: Tvrtko Klarić

___

Preventivna Nobelova nagrada

Prije par tjedana Marco Belpoliti u tjedniku Espresso ovim je riječima završio prikaz Freelendera, romana Miljenka Jergovića: «knjiga koja se ne zaboravlja». Budući da dolazi od čuvara sjećanja kakav je Belpoliti, priređivač sabranih djela Prima Levija, ta me rečenica poprilično zainteresirala. Nije to bio uobičajeni poziv na čitanje maskiran marketinškim mamcem. Bilo je to zbiljsko upozorenje, podignut kažiprst. Zamišljao sam stupicu postavljenu na dobrohotnosti prosudbe. Pogriješio sam. Radilo se samo o bravuri, prokletoj bravuri, mudro posijanoj duž 174 stranice.

Jergovićev talent za koju godinu mogao bi praviti društvo Orhanu Pamuku i Güntheru Grassu. Zacijelo zahvaljujući i Volvu protagoniste toga romana, drugom poglavlju trilogije posvećene čovjeku i auotmobilu, smještenu između Buick Rivere (već objavljenom kod Scheiwillera 2004. goidne) i Volga, Volga (u očkeivanju talijanskoga prijevoda). No, je li taj bosanski pisac, premda je 2003. godine primio nagradu Grinzane Cavour, nepoznat talijanskim čitateljima do mjere koliko bi bilo dostatno da ga nagradi Švedska Akademija? Da. Hoće li pobijediti jer ga objavljuje Zandonai, mala izdavačka kuća iz Trenta, kao što se dogodilo Kelleru s Hertom Müller? Da. Hoće li ga se slaviti zato što ga je Claudio Magris definirao «epskim piscem»? Da. Je li ovo objektivna recenzija? Ne. Riječ je o objektivnom oduševljenju… za preventivnu Nobelovu nagradu, naravno.

Zagreb – Sarajevo, samo u jednom pravcu

Karlo Adum umirovljeni je nastavnik povijesti, udovac, živi sam na šesnaestom katu zagrebačkoga nebodera. Jednoga dana njegovu opuštenu svakodnevicu protrese telegram iz Sarajeva, grada u kojem je odrastao a koji nije vidio više od pedeset godina. Taj komad papira skriva tajnu a jedini način da ju se odgonetne jest da se krene na put. Ne zna što da očekuje, poštar mu pribavlja stari pištolj i dvjesto metaka koje skriva na dno kofera. Vozeći narančasti Volvo iz 1975. – «ništa mu draže nije preostalo» – profesor Adum kreće put grada iz kojega je nestao s jedva trinaest godina; grada-simbola prišivena poput crna dugmeta na okrvavljenu ogrtaču dvadesetoga stoljeća.

Taj volvo ga je «zarobio kao tridesetpetogodišnjeg profesora povijesti u vremenu iz kojega bi, kao i svi drugi ljudi, svi Hrvati i katolici, trebao i on izaći, osloboditi se i prodisati. Pa makar već sutra umro, ali kao slobodan čovjek» (str. 48)2.

Demon sjećanja

Dok profesor Adum vozi prema glavnome bosanskome gradu, milijuni misli odvode ga na drugu stranu. Djetinjstvo s bolnim uspomenama i majkom koja zalazi nacistima, slučajna smrt jednog židovskog dječaka koji ga u školi stalno zadirkuje, ludi očev bijes koji je ostao bez palca krivnjom istog tog strica koji mu sada obećava nasljedstvo, diskriminacijom prekinuta osobna sveučilišna karijera, topla uspomena na suprugu čiji odlazak naglašava svu onu ljubav koju nije umio izraziti. Jergović oko svoga protagoniste stvara vitalan i uznemirujući svijet u kojem dramaturška napetost izbija u različitim oblicima boli: dijalog u bolnici između majke oboljele od alzheimera koja nije u stanju prepoznati sina a uvjerena da ga je abortirala; imaginarni dvoboj dječaka koji igra tenis protiv zida jedne zgrade i dok ga cijeli kvart promatra sa balkona odlučuje se da pobjeđuje protivnik, taj zid, «jer nema žrtve bez poraza», te se udaljava s rukama na licu, zacijelo stvarno plačući. Prizori su to uznemirujući, gdje se miješaju gorčina i nemoć.

Odsutni život

Na svom putovanju profesor Adum prolazi nečim što je već bivša Jugoslavija, nedovršeni puzzle geopolitičkih i vjerskih granica, otupjeli teritorij s mjestašcima i gradovima koji pale sjećanja da se u pameti složi – Titov socijalizam, lomljenje vremena nakon zida, etnički ratovi, američka intervencija i ona UN-a.

Napor putovanja prisiljava ga odvagivati vlastitu nespretnost, beznačajnost tamna života, rezignaciju pred neugodnim prizorima (kolona blindiranih američkih automobila mogla bi mu u prolazu uništiti cijelu stranu Volva) a nadasve na koži osjeća neprihvatljivo stanje tuđinca, stranca u mjestima koja nastavaju njegove uspomene. Po sporednim putevima i na autocesti – «toj dugoj i ravnoj stazi na čijim je marginama život odsutan» – Adum susreće likove koji ga dovode u krizu. Kao da minirana područja, spektralna brda, zaboravljena groblja, one «lansirane bijele olovke minareta» ili reklame na ćirilici, kao da sve to nije dovoljno da se uspostavi kontakt sa stvarnošću. Svako se zaustavljanje na taj način pretvara u objavu «da se ne zaboravi», kao što je zapisano na majici jedne djevojke koja prodaje CD i DVD na sklepanom kiosku, na rubu te ceste: «da se ne zaboravi». Ali što se to ne bi smjelo zaboraviti kad se ne uspijeva izbrisati ni ono čega se ne bi htjelo sjećati?

Koja Domovina, koji Čovjek?

Osobe koje susreće (sobarica, taksist, policajac, recepcioner) pokušavaju svrstati ga, prepoznati, smjestiti u ovu ili onu etničku skupinu, istrgnuti mu izjavu kulturološke pripadnosti, polazeći od automobilskih tablica ili od naglaska. Kad mu torbar Srbin kaže: «Evo, ja vam poklanjam disk, od srca je, ponesite ga sa sobom u Zagreb, i nemojte se sramiti onoga što jeste. Najgore je kada se čovjek srami jer je to što jest», Adum odgovara: «Nisam ja to» (str. 119). Zbroj tih mnogobrojnih negacija ne čini drugo do zgušnjava njegov identitet, pretvarajući ga u nelagodu i neumjesne reakcije. To profesorovo putovanje postaje oscilacija nečega što bi moglo biti Weltanschauung koji nastoji osloboditi se ideoloških modela sve do časa kada o sebi kaže da je, istina, čovjek, dapače «nešto». Ali to nije dovoljno. «Svaki je čovjek još nešto. (…) Čovjek je, za razliku od knjige i kompjutora, još nešto. Što još?» (str. 112). U potrazi je za odgovorom. Veli da nije Hrvat, a naglasak mu je zagrebački, no rođen je u glavnom bosanskom gradu. Jednom riječi, odakle je stvarno? Tko je taj profesor Adum? Prenosilac koje kulture? U ovoj zemlji natopljenoj krvlju genocida, okrutnošću snajperista, zajedničkih jama-grobnica, nasiljem osloboditelja, koja je Adumova pozicija? Smiruje ga pištolj koji nosi uza se – «Ljudi su nesretni, (…) ali su i zbog svoje nesreće u stanju činiti svakojaka zla» (str. 155) – no hoće li poslužiti da ga spasi, da ga zaštiti? Možda će ga izbaviti od bijega bez kraja, od nevidljivosti? Traga li profesor povijesti Karlo Adum za sobom samim preko Domovine, ili nastoji odrediti neku džepnu domovinu, gdje odgovornost i pripadnost nisu jedno te isto? Dolazak u Sarajevo, objašnjenje onog telegrama, sudbina koja čeka njegov Volvo, objavit će, osim značenja naslova romana, smisao cijeloga postojanja.

Pjesnik, dramaturg, lingvist

Miljenko Jergović (da se bolje razumijemo godinâ kao i naši Nicolò Amaniti i Fabrizio Gatti) dospio je u Italiju zahvaljujući Einaudiju: kratko pojavljivanje u bibliotečnom nizu Coralli s Karivanima (1997.), a potom skok u katalog Scheiwiller (šest naslova od 2002.). Sada ga lansira Zandonai s tekstom objavljenim u inozmestvu 2007. godine. Jergović je završio studij filozofije i sociologije, predstavivši se kao pjesnik u 22. godini. Slijede zatim prvi romani, scenariji, suradnja u dnevnim novinama te djela prevedena na više od dvadeset jezika. Paolo Rumiz, veliki ekspert za područje Balkana, smatra ga baštinikom nobelovca Ive Andrića (beogradskoga pisca nagrađena 1961. godine). Zanimljivo da kao mjesto rođenja profesora Aduma Jergović odabire upravo mjesto rođenja «tog unjkavca» Ive Andrića. Porijeklom iz Sarajeva, danas živi u Zagrebu. Sebe smatra osobom bez državljanstva – upravo freelanderom – kao što je i njegov protagonist, pa je zbog toga izložen kritikama nacionalistâ. Uzvraća im tako što u romane ugrađuje pluralno i lingvističko bogatstvo slavenskoga područja, preko kojeg su stoljećima prelazili drugi narodi posijavši turske i germanske riječi. U tim pomiješanim i suprotstavljenim riječima raskrinkava hinjenu čistoću ljudi i porijeklo sukobâ. Lingvistički izazov na koji bez zadrške uzvaraća u Freelanderu prevoditeljica Ljiljana Avirović, docentica na sveučilištu u Trstu i teoretičarka prevođenja, autorica lijepoga pogovora kojim taj svezak završava.

Riječi kao grumenje, istinska literatura

Označiti Freelander kao roman ’on the road’ pomalo je površno. Bolje bi bilo definirati ga ’on the reading’, tj. putovanjem po čitanju, a još točnije kroz povijesno čitanje nekadašnje Jugoslavije koje se ostvaruje iskustvom protagoniste. To je straight story u kojoj Jergović razbija zemlju, ide u dubinu, ponekad s osmijehom, ponekad prokazujući užas. Govorio je i Heinrich Böll: «Ponešto se mora i slomiti, čak i zemlju treba razbiti da bi urodila plodom». U jednoj divnoj knjizi intervjua iz 1986. godine (Writers and Politics) – nešto prije pada Zida a europska geografija promijeni izgled nudeći književnosti nove granice – Susan Sontag, koja je nekoliko mjeseci živjela u Sarajevu u vrijeme opsade, piše: «Smatram da je pisac čarobnjak, a od fikcije očekujem smisao magije, čuđenja. Očekujem da moj osjećaj za jezik ojača i da se moj senzibilitet modificira. Očekujem da se moja sposobnost shvaćanja proširi». U smušenoj i krhkoj geografiji Balkana Jergovićeve riječi vraćaju orijentir, mogući pravac, gotovo pa novo državljanstvo. Snagu književnosti, snagu izvrsnoga čarobnjaka.

___

1 Autor je za izdavačku kuću Arnoldo Mondadori Editore priredio sabrana djela Tiziana Terzanija
2 Stranice i citati prema izvorniku Freelander, izd. Naklada Ljevak, Zagreb 2008. – prim. prev.

08. 01. 2013.

Saša Drach: Dnevnik bez reda

Osobna iskaznica, bolje DNK, svakih ozbiljnijih i trajnijih novina, koje polažu pravo na neku tradiciju, u malim je, skoro nevidljivim rubrikama. U beogradskoj je Politici, tako, valjda i pola stoljeća, na istoj stranici, u istome formatu, istoga dana u tjednu, objavljivana pasica Disneyjevog stripa. Bila je to politička i kulturna legitimacija ovih, uz izuzetak sramotne Miloševićeve ere, bez ozbiljnije konkurencije najozbiljnijih i najboljih južnoslavenskih novina, na tom se stripu stvarala tradicija, na njemu su se odgajali naraštaji srpske i jugoslavenske dječurlije. Sličnu ulogu, premda u mnogo kraćem razdoblju, u novija hrvatska doba imala je, recimo, kolumna Krešimira Fijačka, na posljednjoj stranici Vjesnika. Moglo bi se, bez puno grizodušja, kazati da Vjesnik nije ugašen kada su ga, formalno, u provaliju gurnuli ministar financija Slavko Linić i resorna mu ministrica Andrea Zlatar, nego je nestao kad i ta Fijačkova kolumna. Bila je to posljednja mala forma, svakodnevna žurnalistička piruetica, zbog koje smo kupovali ovaj list. Ili, recimo, strip-karikatura Ice Voljevice, s posljednje stranice Večernjaka, ukinuta kada je dežurnome uredništvu zasmetao muhamedanski prizvuk u imenu i prezimenu tog doajena hrvatske kulture. Ili “Pometova pošta”, u Slobodnoj Dalmaciji. Ili, posljednji primjer, “Ajme meni” Ćiće Senjanovića, aforistična kolumna s posljednje stranice Novoga lista, ukinuta s prvim danom nove, 2013…

Razlozi zbog kojih nestaju ovakve rubrike uglavnom se tiču velikih uredničkih ambicija, kao i ideje, uglavnom i uvijek pogrešne, da se novine čitaju zbog urednika, a ne zbog autora. Ali ima tu i olakotna okolnost: samo čitatelji, a nikada novinari, urednici, insajderi, osjećaju koliko su važne te male, svakodnevne autorske rubrike. Kada neka od njih nestane, određen broj ljudi prestaje kupovati novine. U njima se, u tim malim novinskim formama, sahranjuju naši dnevni listovi, a ponekad i cjelokupni povijesni periodi, političke i kulturne ere, porodične historije, ljudski životi… Znali su to u Politici, kada su toliko dugo objavljivali Walta Disneyja. Na kraju, ukinut će ga jer će, u vrijeme sankcija protiv Miloševićeva režima, ostati bez autorskih prava.

Saša Drach godinama je, u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, objavljivao “Dnevnik bez reda”, rubriku sačinjenu od dnevničkih fragmenata, posvećenih predstojećem tjednu, koje su prethodnih godina, desetljeća i stoljeća ispisivali naši i strani dnevničari i kroničari, pisci, umjetnici, političari, znanstvenici, zgubidani, pametni i nepametni ljudi, grickajući tako dane vlastitih života i bilježeći određeni povijesni, kulturni ili sasvim privatni trenutak. Drach je tom poslu pristupio vrlo prilježno, ali, naravno, njegov rad ostajao je gotovo sasvim neprimijećen. Ne samo unutar jedne novinske redakcije, nego i među novinskim čitateljstvom. Nitko se na njegovu rubriku ne bi javno referirao, nisu stizali pisani demantiji, niti bijesni komentari, a nije, valjda, bilo ni onih koji bi se osjetili uskraćenima jer fragmenti njihovih dnevnika nisu našli mjesto na stranicama Magazina. Tako to biva, tako i mora biti, jer ovakve rubrike služe tome da se pročitaju za prvom jutarnjom kavom, u kratkom preletu preko novinske stranice, često i kao prvi sadržaj koji se uopće pročita, a zatim se nastavlja dalje. O pročitanom se ne misli, ono, međutim, ulazi u svijest i u podsvijest, kao pasica Disneyjevog stripa, i pojavi se, možda, na površini nakon što proteknu godine i desetljeća, naizgled slučajno, da čovjek i ne zna kako se sjetio nekih riječi, gdje ih je i kada pročitao. Rubrika Saše Dracha je, naprosto, na savršen način sublimirala smisao i bit ove vrste novinskih tekstova, ove novinske forme i žanra. Jednom, kada je u velikome čišćenju, pospremanju i redizajniranju nestalo “Dnevnika bez reda”, kao čitatelj sam to primijetio, i znao sam da će brojni čitatelji koji ništa ne znaju o tehnologiji i proceduri nastajanja novina ukidanje Drachove rubrike vrlo bolno osjetiti. Ali u tome, možda, leži i razlog što uredničkih ambicija u novinama nikakvih nemam.

Prije nekoliko dana, a desetak godina po ukidanju novinske rubrike, Saša Drach je objavio knjigu “Dnevnik bez reda” (izdavač Sandorf, Zagreb), u kojoj je, iznimno akribično, priređivački skoro virtuozno, sakupio fragmente objavljivane u Jutarnjem listu, pridodao im nekolicinu novih, i organizirao svezak po principu kalendarske godine. Ako je rubrika bila neprimjetna, jer joj je takav bio i smisao, knjiga djeluje impresivno i, sadržajem, vrlo primjetno, preuzetno na način onih starinskih antologija aforizama, sastavljanih u vrijeme kada su ljudi imali više vremena, te su se ozbiljnije i temeljitije bavili svakim, pa i onim najuzaludnijim poslom. Po takvim knjigama se, međutim, prepoznaje protežnost i urednost neke kulture. Hrvatskoj uskogrudosti i šlamperaju, Drach će poslužiti kao dobar i vrijedan izuzetak.

Dijaristička, dnevnička proza zna biti snažna i uzbudljiva na način najbolje fikcionalne proze, a da, istodobno, sačuva svakodnevnost, da sačuva strast za prolaznost, za sitnicu i za lahki protok vremena, kakvu imaju novine. Dnevnici su, kao i dnevne novine, ukotvljeni u kalendarima, i to ih čini lakočitljivima, čak i kada nisu olako pisani. Otud magična privlačnost Gombrowiczevih, Krležinih ili Frischovih dnevnika, otud Josip Horvat i njegovo veliko zagrebačko dnevničarenje pod vladavinom Ante Pavelića i njegove kleroustaške bande. Saša Drach umio je, u svojoj knjizi, sačuvati tu bit velikoga dnevničarenja, ali joj i pridodati ponešto od niskoga registra i stila, od suhog lišća vremena, od prhuti iz lavljih griva, što je ovoj knjizi dalo pomalo borgesovski, pomalo barabski, a pomalo, bogme, i posve drachovski štih.

“Dnevnik bez reda” valja odmah kupiti, držati ga uz postelju, ili na noćnome ormariću, gdje je Tuđman držao Aralicu, pa pred svaki dan pročitati aktualni nadnevak. Ne služi to zarad proročanstva ili kakve para-horoskopske praznovjerice. Naprosto, život nam duže traje ako si svakoga jutra osvijestimo koji je dan i datum. A ja ću sad, nasumce, otvoriti Drachovu knjigu, i citirati, nasumce, prvi fragment. Knjiga se otvorila na 25. kolovozu: “Na satu malene postaje prošlo je jedanaest. Krenuh pješke do hotela. Oćutio sam, kao i uvijek, onu rezignaciju i olakšanje što ih u nama izazivaju dobro poznata mjesta. Široka ulazna vrata u ogradi bila su otvorena. Zgradu je obavijao mrak. Stupio sam u predvorje, gdje su se u blijedim zrcalima ponavljale biljke iz salona. Vlasnik me, začudo, nije prepoznao i pružio mi je knjigu za upis gostiju. Dohvatio sam pero s pulta, umočio u brončanu mastionicu i, prignuvši se nad otvorenu knjigu, doživio prvo u nizu iznenađenja što će uslijediti te noći. Moje ime već je bilo upisano. Tinta se još nije osušila.” Nadnevak je iz 1983, autor na kojeg se knjiga slučajno otvorila Jorge Luis Borges.

07. 01. 2013.