Prikazi, pogovori, kritike

Prije desetak godina rado sam i često putovao u Beograd iz dva osnovna razloga: prvi jer je to iritiralo domoljube i desničare, uključujući i tadašnjega socijaldemokratskog ministra kulture Antuna Vujića, koji je protiv odlazaka hrvatskih pisaca u Beograd borio promovirajući Araličinu Fukaru po Frankfurtu, a drugi i važniji razlog za ta putovanja bio je što se u Beogradu u to vrijeme čovjek mogao dostojanstveno najesti i napiti, za male novce, neusporedivo dobro. Deset godina kasnije stvari su se promijenile: domoljubi i desničari su, skupa s bivšim ministrom kulture, na takav način zavladali javnim prostorom – eno, Antu Pavelića proglasili su značajnim hrvatskim piscem i političarem – da me je prošla volje iritirati ih, a što se tiče dostojanstva u hrani i piću, ono je i dalje na visini, ali već odavno to za mene nije razlog da putujem u Beograd ili da ljudima koji su mi bliski pišem pisma iz Beograda. Naime, u taj grad – i nešto rjeđe: u obližnji mu Novi Sad – odlazim zarad zadovoljavanja elementarnih kulturnih potreba, i to onih koje se, prije svega drugog, tiču knjiga, starih i novih, i žive književnosti, a onda i filmova, kazališnih predstava, glazbe, izložbi…

Nakon što je u posljednje dvije-tri godine hrvatsko knjiško izdavaštvo doživjelo slom i samosramoćenje, ali ne usljed ekonomske krize, nego usljed neviđene pohlepe samih nakladnika, odlasci u Beograd po knjige postali su neka vrsta životne i egzistencijalne nužde. Također, u isto vrijeme nestalo je i hrvatskih, pogotovo zagrebačkih knjižara (ostao je AGM u Teslinoj, te novootvorena Arkadija, na Jelačić placu, koji se mogu nazivati knjižarama, sve drugo su kineski dućani s drangulijama i ponekom knjigom), tako da više nemamo gdje ni kupovati knjige koje ionako ne izlaze… No, umjesto da se dalje žalimo, pođimo u Beograd, ili ukoliko smo već tamo, zaustavimo se, pred polazak u šoping i obilazak, ispred hotela Moskva.

Iza naših leđa, nekoliko stotina metara niže, niz Terazije, preko puta Beograđanke, nalazi se knjižara Alinari: velika, prozračna, knjižarski vrlo stručno aranžirana, to je knjižara kakve u Zagrebu nakon 1990. više nije bilo. Formalno, iza nje stoji Laguna, veliki izdavač s bestseller reputacijom, koji među probirljivijom publikom nije na dobrome glasu, iako je i to nepravedno. Između ostaloga, naime, Laguna objavljuje u jednom veličanstvenom nizu i izabrana djela portugalskog romanopisca Josea Saramaga, i izabrana djela Borislava Pekića, i romane Svetislava Basare… No, Alinari nije samo Lagunina knjižara. Tu nalazimo knjige svih važnijih srpskih izdavača, ali i većinu važnih knjiga koje su objavili mali ili jedva postojeći izdavači, ponešto književnih časopisa, te sjajan odjel s djelima iz povijesti, sociologije, filozofije, glazbe. Knjižara je vrlo pregledna, knjižari i knjižarke iznimno ljubazni i obaviješteni. I jedna zanimljivost: knjige hrvatskih pisaca u ovoj se, kao i u svim drugim beogradskim knjižarama, nalaze na polici na kojoj piše – Domaći pisci. Neki od tih hrvatskih “domaćih” pisaca su uvijek među četiri pet najizloženijih srpskih pisaca u knjižarama.

Pedesetak metara ispred nas, ukoliko još uvijek stojimo ispred hotela Moskva, nalazi se knjižara Vulkan, jednako prostrana kao i Alinarijeva, ovo je također knjižara iza koje stoji izdavačka kuća (tačnije: nedavno ujedinjene dvije izdavačke kuće). Ova knjižara je nešto manje bogata i pregledna, ali je i dalje daleko iznad standarda koji su u Zagrebu postojali i u ona najbolja vremena, kada je knjige u Profilovom megastoreu raspoređivao Dražen Dabić.

Stotinjak metara niže od Vulkana, niz Knez Mihajlovu ulicu nalazi se moja omiljena beogradska knjižara. U zgradi koja je u vlasništvu Zeptera, u kojoj su i galerija, i nekakva kulturna fondacija, i muzej, mala je Zepterova knjižara. Nekoga će to u Zagrebu začuditi, ali tvrtka koja je na ovim prostorima odavno postala slavna po skupim loncima, escajgu i pokućstvu za koje, katkad, ne znamo ni čemu služi, a čije dućane viđamo i po hrvatskim trgovačkim centrima, bavi se i nekom vrstom maloga, šmekerskog izdavaštva. Objavljuju prijevode ozbiljnih književnih djela koja bi, možda, ostala neobjavljena, i imaju tu knjižaru koja nema više od tridesetak kvadrata prostora, ali izbor i raspored knjiga kakav impresionira, doista, svakoga kupca, znalca i čitatelja. U Zepterovoj knjižari čovjek pomalo shvaća kako izlaganje i trgovanje knjigama također može biti umjetnost, kakva je njihovo pisanje. Istoga sata kad dođem u Beograd – ovo nije pretjerivanje ni hiperbola, doista istoga sata – odem u Zepterovu knjižaru, pozdravim se s knjižarkama, pronjuškam malo po policama i kupujem ono što ću te večeri čitati prije spavanja. Kako široj javnosti ni u Hrvatskoj nije nepoznato da sam pisac i da objavljujem knjige, slobodan sam na ovu vrstu intimne ispovijesti: ozari me kad god neku svoju knjigu vidim u izlogu te knjižare. Naviknut sam na to, viđam svoje naslovnice u svim beogradskim knjižarama, pa i u njihovim izlozima, ali u Zepteru, e to je za mene nešto posebno!

Desetak metara niže, u Knez Mihajlovoj, te u zgradi Filološkog fakulteta, nalaze se dvije knjižare nakladnika Plato. Prije nekoliko godina, Platoova knjižara bila je, možda, i najbolja u Beogradu, ali s knjižarama u tom gradu vam je kao sa ćevabdžinicama u Sarajevu: neprestano se nešto mijenja, jedni se s drugima natječu, jedni gube stečeno prvenstvo, drugi preuzimaju primat…

Preskočit ćemo Akademijinu knjižaru, lijepu podrumsku knjižaricu Stylosa, knjižaru Gece Kona (koja je zaštićeni spomenik kulture), koje se, također, nalaze u Knez Mihajlovoj ili oko nje, ali bila bi grehota ne otići u dvije knjižare-antikvarijata, koja se nalaze na jedva dvadesetak koraka od Knez Mihajlove. Podrumski antikvarijat Dveri postoji već dugo, kao jedno krajnje živopisno mjesto. Nalik kakvoj borhesovskoj jazbini, prepunoj knjiga, slika i crteža, prekrivenih debelim slojevima prašine, Dveri su u svakom pogledu jedinstven prostor. Jednom sam tu, za male novce, kupovao akvarel važnoga i poprilično zaboravljenog bosanskoga i srpskog slikara s početka dvadesetog stoljeća. Vlasnik dućana me je na svaki način pokušavao odgovoriti od nakane da to učinim. Nije bio siguran da je taj akvarel baš za mene, mislio je da bih, možda, mogao na pametniji način uložiti svoj novac… Jednostavno mu se baš i nije dalo odvojiti od te sličice. No, bio sam uporan, nije mogao učiniti ništa.

Drugi antikvarijat nedavno je otvoren, nalazi se u Zmaj Jovinoj, vrlo je lijep i uredan. Prava mala pariška knjižara, s caffeom u dvorištu, gdje se mogu održavati i male umjetničke večeri. Tu sam počeo redovno dolaziti, i već sam kupio neke od važnih knjiga, koje su mi desetljećima nedostajale, nakon što sam ih jednom posudio…

Nadao sam se da ću vas u ovom pismu uputiti i na poneku izložbu, na neke mlade beogradske likovne umjetnike, da ću vam pisati o svojim dojmovima o Beogradskoj filharmoniji, ali i o predivnoj abonentskoj publici u Kolarcu, nadao sam se da ću vam ponešto ispričati o Ateljeu 202 i o Jugoslovenskom dramskom pozorištu, o mladim srpskim dramskim i proznim piscima, te o nekim važnim pjesnicima, ali od svega toga neće biti ništa. Izgleda da smo zaglavili u knjižarama, i više nemamo vremena ni za šta drugo. Kada je već tako, barem da vam preporučim što da kupite. Ako biste čitali klasičnoga europskog pisca dvadesetog stoljeća, u Hrvatskoj nikada dovoljno poznatog, kupite Aleksandra Tišmu, recimo romane Kapo, Upotreba čoveka ili Knjiga o Blamu, u izdanju novosadske Akademske knjige. Naći ćete ih u svakoj od spomenutih knjižara. Ako vam je do poezije, potražite izabrane pjesme Milene Marković, u izdanju beogradskog LOM-a, gdje možete naći i dramske tekstove iste autorice. Milena je tridesetosmogodišnjakinja, sjajna pjesnikinja, ali – po mom ukusu – najvažniji novi dramski pisac u Južnih Slavena, tojest u jeziku koji, nakon što nam je to neki dan odobrio stožer za borbu protiv ćirilice i višejezičnosti, imamo smatrati jednim i jedinstvenim jezikom. Ako vam je, pak, do suvremene srpske proze, izbor je ovakav: Aleksandar Gatalica, roman Veliki rat, nagrađen Ninovom nagradom za 2012, Srđan Valjarević, sve njegove knjige na koje naiđete. Ili Svetislav Basara, svi Basarini romani… Ako, pak, ne budete zadovoljni ovom preporukom, ili poželite neku blagonakloniju domaćinsku preporuku, prosurfajte međumrežjem i provjerite kojim se knjigama u zadnje vrijeme oduševljavao Teofil Pančić. Njegove preporuke apsolutno su pouzdane.

Eto, toliko u ovome mom beogradskom pismu, pisanom iz Zagreba. U nekom budućem, možda, probesjedimo o filmovima, glazbi i kazališnim predstavama… Ili o restoranima, kafanama, krčmama, zalogajnicama…

U ovo bolesno, skarlatinozno proljeće, jednoga predvečerja Zagreb je pohrlio na otvorenje izložbe najslavnijega slikara dvadesetog stoljeća, koju godinama već zainteresiranima renta njegov pariški muzej. U redovima se, kažu, stajalo sve do kule Lotrščak, širom međumrežja objavljene su fotogalerije, tako da nismo ni morali biti tamo da bismo znali tko je sve došao vidjeti Pabla Picassa. Organizatori su, bilo je zamijećeno, najviše vodili računa o pedagoškome i odgojnom aspektu priredbe, pa su pozivnice odaslane, uglavnom, onima koji s kulturom i kreativnošću do sada nisu imali izravnoga dodira.

Istovremeno, kojih stotinjak metara niže, ispod zidina Gornjega grada, u Gliptoteci već je deset dana trajala jedna druga izložba. Na njezinom je otvorenju bilo publike – ali ne one koja će doći na Picassa u Klovićeve dvore – o njoj je izvijestila Hrvatska televizija, ali ne na način na koji će izvijestiti o slavnome gostu. Dok se o značajnu Picassovih djela govorilo, isključivo, preko njihovih maloprodajnih cijena, pa je i sama ministrica kulture rekla kako ova izložba košta deset hrvatskih godišnjih proračuna za kulturu, što je onda shvaćeno pa i objavljeno da je toliko plaćeno organiziranje priredbe u Klovićevim dvorima, o izložbi “Stakleni ljudi” govorilo se, u Vijestima iz kulture HTV-a, isključivo preko titule njezina autora. I tako je za hrvatsku kulturu, s proljeća 2013, Pablo Picasso važan zato što je jako skup, a Boris Bućan važan je zato što je – akademik. Umjetnost je ili jedno ili drugo. Za treće se, izgleda, ne zna.

Naravno, ne bismo Bućanu spominjali Picassa, niti bismo slavnome Španjolcu, kao pravi provincijalci, podmetali jednoga našeg, ali slučajnost je htjela da se u isto vrijeme održavaju ove dvije izložbe. Za jednu su nam već rekli da je “nesumnjivo, kulturni događaj godine, možda i desetljeća”, dok je druga važna upravo onoliko koliko je važna samome gledatelju. I nimalo više od toga.

“Stakleni ljudi” izloženi su na cijelome drugom katu Gliptoteke. To je, dakle, relativno velika izložba, iako su pokazani radovi nastali u posljednje dvije godine. Sto trideset slika, u istim, velikim pravokutnim formatima, zajedno čine neku vrstu Bućanova slikarskog i promatračkog dnevnika. Izložbu je postavila Vera Horvat Pintarić, a sam postav je – već i zbog toga dijarističkog momenta – sam po sebi neka vrsta umjetničke kreacije, izrazitije nego što to inače biva.

Prostor Gliptoteke podijeljen je u četiri manje dvorane. U svakoj je po jedan zaokruženi fragment, jedno poglavlje izložbe. Dok sam u dva popodneva obilazio “Staklene ljude” – prvi put u društvu pet-šest posjetitelja, a drugi put, na Veliki petak, u savršeno pustom, od ljudi ispražnjenog prostoru – dvoranama sam, da bih se poigrao, dao nazive: Staklena dvorana, Šarena dvorana, Dvorana dosjetki i Dvorana sjena. Nema razloga da ih dalje tako ne zovem.

Boris Bućan (1947.) po zvanju je akademski slikar, ali je u sedamdesetim i osamdesetim godinama jugoslavensku i europsku slavu stekao kao grafički dizajner. Osim što je autor nekih od najupečatljivijih plakata toga doba – nema tko mu u zadnje vrijeme neće spomenuti plakat za balet Igora Stravinskog “Žar ptica” iz 1983. – Bućan je jedan od nekolicine dizajnera čiji su radovi oblikovali vizualni identitet jednoga vremena, a samim tim i našega sjećanja na to vrijeme. Više od toga neki dizajner ili primijenjeni umjetnik ne može ni postići. Plakati su u svoje vrijeme bili namjenska i potrošna stvar, njihovi dizajneri mogli su biti uspješni zanatlije, umjetnici su postajali retrospektivno, kao dizajneri sjećanja. Bućan je bio među najvažnijima, i to je jedna njegova dovršena karijera.

Nakon što je u Zagrebu dovršio studij prethodno započet u Ljubljani, bavio se, krajem šezdesetih i sedamdesetih, akcijama u prostoru, oslikavanjem fasada, performativnom umjetnošću, što je sve pomno bilježila i vrednovala Vera Horvat Pintarić. Boris Bućan imao je sreću, kakvu danas nemaju ni mladi slikari, ni pisci, ni redatelji, da ih ih netko prati i da nevidljivoj publici, pa i njima samima, objašnjava što oni to rade. Osim što je to važno za umjetnika, važno je i za jednu kulturu. U suprotnome, umjetnost se vrednuje cijenom umjetnine, a umjetnici članstvom u Akademiji…

Dakle, prije nego što se, u zrelim godinama, odao isključivo slikarstvu, velikoj slikarskoj produkciji, Bućan je prošao kroz umjetničko akcijašenje, bio je suputnik prvih mondenih hrvatskih konceptualista, bavio se grafičkim dizajnom, stvorio vlastiti jezik plakata. U intervjuu Dobroslavu Silobrčiću rekao je: “U dobroj formi sam, u odličnom sam, svojem, vremenu. Pronašao sam kako se treba raditi umjetnost. To je velika stvar. Gro ljudi to ne zna. Baš sam zadovoljan.” I to je, zapravo, i Bućanov nehotični manifest, a pomalo i autobiografija: sve ranije, bilo je put do umjetnosti, put u slikarstvo, koji mu se otvorio na način na koji se, doista, drugima na otvara. Samo djelomice to ima veze s umjetničkim darom, a možda i više sa životom, s načinom na koji se čovjek prema svome daru odnosi. Na Bućanovim slikama iz različitih faza, koje je antologizirala Vera Horvat Pintarić u savršenoj maloj slikarevoj monografiji (izdanje Vuković&Runjić, Zagreb 2012.), kao i na ovoj izložbi, integrirano je iskustvo grafičkog dizajnera. Već to što su, u pravilu, nazivi djela upisani u sliku, kao dio likovne kompozicije, zapravo je strategija izrade plakata. Zatim svođenje motiva na upečatljiv znak, na ikonu i simbol, u osnovi je grafičkoga dizajna. I nešto što je sasvim integrirano u Bućanovu slikarsku poetiku: dosjetka. U primijenjenoj umjetnosti, kao i u kolumnističkom i komentatorskom novinarstvu – koji su, također, u svojim boljim izvedbama, žanr primijenjene umjetnosti – dosjetka je poželjna i dragocjena. Prazna likovna forma, koliko god bila uredna, domišljena, virtuozna, malo znači, analitičnost, erudicija i pismenost, koliko god bili izuzetni, dosadni su i neprivlačni, jer bez dobre dosjetke, bez vica, nema upečatljivog plakata i zanimljive novinske kolumne.

Umjetnici, međutim, slikari i pisci, bježe od dosjetke kao vrag od križa. Kada vam u kritici neki mamlaz ili kakva koza iz južnih provincija napišu da vam djelo obiluje dosjetkama – to je nužno negativno. Ne samo da je negativno, nego je od toga negativnije jedino ako vam napišu da ste duhoviti “na prvu loptu”, što je, zapravo, isto. Istina, dosjetkama se, recimo, štedro služe Thomas Bernhard i Maurizio Cattelan, a Harms, István Örkény, pa i Vasko Popa u kasnijoj fazi, svoju su poetiku zasnovali na dosjetki. Na kraju, što je Kniferov meandar, ako ne cjeloživotna dosjetka? I u čemu je onda problem, zašto je dosjetka na lošemu glasu u ovoj našoj provinciji, na divljoj periferiji Europe? Odgovor je prost k’o pasulj: prečesto se umjetnošću, naročito narativnom, bave ljudi koji se u životu ničega ne uspijevaju dosjetiti, pa se onda protiv dosjetke bore kao protiv vlastitoga smrtnog neprijatelja. Jer ako dosjetka može biti umjetnost, čime će se oni baviti, od čega će živjeti? To je, recimo, razlog svom neraspoloženju hrvatske literarne zajednice prema Anti Tomiću.

Boris Bućan prihvaća svaku dobru dosjetku, njegove slike su duhovite, cjelokupan njegov opus je, zapravo, vrlo duhovit. Ako je djelo kriterij, mirne se duše može reći da je Bućan, bez veće konkurencije, najduhovitiji hrvatski akademik. Recimo, u Dvorani dosjetki Gliptoteke fantastične su “Žene u pinijama”. Te slike se, vjerujem, slikar dosjetio u Rovinju, ili s mišlju na Rovinj, čije su pinije, jednom davno, poetizirane u jednoj pjesmi Rovinjskoga kvarteta, beogradskoga pjesnika Ivana V. Lalića. Ili “Kiša u Zagrebu”, koja je izložena u Šarenoj dvorani, i o kojoj se, čini mi se, najviše i pisalo u povodu ove Bućanove izložbe, pa je i reproducirana u novinama. To su, prelistajte po internetu, one ženske figure, s kišobranima u obliku crkvenih zvona, koja, opet, podsjećaju i na one damske šešire iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Riječ je, u oba slučaja, o savršenim dosjetkama. Pinije imaju ženska tijela, koja to, možda, i nisu, nego su samo njihove grane, koje u očima promatrača bivaju ženska tijela, i možda to više i ne bi bilo tako da nije naslikano i uvrh slike napisano: “Žene u pinijama”. A “Kiša u Zagrebu” višeslojna je kao i svaka dobra dosjetka, svaki stvarno duhovit vic: Zagreb je zvonak grad, često se u njemu čuju crkvena zvona, a akustika mu je, pogotovo oko Ilice, takva da sa crkvenim zvonima sve najednom počinje zvoniti. Skoro kao u Dubrovniku. Kišobran je, pak, jedan od simbola tog grada, turističkih suvenira. Gospoština Zagreba pomalo je karikaturalna i pretjerana, pogotovo u vicevima i dosjetkama, kao i u svim gradovima na periferiji nekadašnjega velikog carstva. Toj slici odgovaraju starinski , zvonasti ženski šeširići, iz nijemih filmova i s fotografija Glorije Swanson… Naravno, ovako postavljen niz asocijacija tiče se gledatelja i onoga što on vidi, manje umjetnika i onoga što je naslikao. No, sve je, kao što vidimo, krenulo od dosjetke. Ali slikarski savršeno izvedene, svedene na niz znakova, koji s naslovom upisanim pri vrhu slike, čine likovnu cjelinu.

U Šarenoj dvorani nalazi se i jedna od meni najdražih slika: “Amaryllis ili škarpina u vazi”. Amaryllis je cvijet koji je prije dvjestotinjak godina donesen iz Južne Afrike u Europu, i srođen je, sasvim, s dalmatinskim pejzažima, cvjetnjacima oko kuća uz obalu. Cvijet nježan i blag, otrgnut kratko traje u vazi. Između amaryllisa, ili amarilisa, i škarpine, te raskošno ružne i grube ribe, sličnosti baš i nema. Ali u slikarskoj kompoziciji Bućanovoj, doista, amarilisi podsjećaju na škarpinu. Kako je nastala ova slika? Tako što je naslikao cvjetove u vazi, koji su ga onda podsjetili na škarpinu ili je gledao žive amarilise koji su sličili na ribu? Odgovor nije važan, smisao je u gledanjima i pitanjima, ali u Bućanovoj slikarskoj igri ima nešto šokantno djetinje. Imao sam, kao mali dječak, petogodišnjak, jedan rokovnik za crtanje. A crtao sam ovako: uzeo bih kemijsku olovku, zatvorio oči, i ukrug pošarao papir. Onda bih gledao što sam to nacrtao, na što me šarotina podsjeća, i to bi onda bila ptica, medvjed, konj, kuća… Bližnji su bili vrlo zabrinuti zbog tih mojih likovnih djela. Pretpostavljam da se sličnom, ili istom, likovnom praksom bave i druga djeca tog uzrasta. Četrdeset godina nisam o tome mislio, da bih se na Veliki petak, na Bućanovoj izložbi, sjetio toga mog rokovnika. I da ništa drugo na ovoj izložbi nisam vidio ni doživio, ona bi za mene bila dragocjena. Umjetnost, vjerujem, zbog ovakvih stvari postoji, zbog dubinskih sjećanja, koja je nemoguće do kraja rekonstruirati. Umjetnost onoliko vrijedi koliko duboko u gledatelja (ili čitatelja) zahvati, a ne onoliko koliko košta umjetnina ili umjetnikova javna osoba. U neka sretnija vremena ne bi trebalo to ni govoriti, bilo bi to opće mjesto.

U Staklenoj dvorani izložen je niz stilski vrlo ujednačenih radova: na tamnoj površini, bijelom bojom, širokim kistom i u nekoliko poteza naslikani su Stakleni ljudi, Stakleni tenk, Stakleni rat, Prodavačica stakla… Čudan osjećaj čovjeka obuzme, u pustoj Gliptoteci, u kojoj, osim ljubazne domaćice u prizemlju, više nema baš nikoga, među tim Bućanovim staklenim slikama. I to je na neki način dosjetka: kada soboslikarskom četkom ovlaš umočenom u bijelu boju pređete preko crne površine, uz malo sreće i vještine dobit ćete efekt prozirnog stakla. Ili vam se samo učini da je tako, i da možete ponoviti umjetničko djelo (uzgred: stotinjak godina ignoranti bi se šalili govoreći da Picasso nije nikakav umjetnik, jer bi i oni mogli tako – recimo, svatko je mogao stvoriti Glavu bika, od biciklističkog sjedala i guvernala – ali izgleda to više ne govore, barem dok je Picassova izložba u njihovu gradu…). No, na Bućanovim je staklenim slikama i najvidljivije ono na čemu on inače pretjerano ne insistira: slikarska i zanatska virtuoznost. “Stakleni tenk” ili “Stakleni vojnici” rijetko su viđena demonstracija elementarnog artizma, a da to, ama nimalo, ne narušava integritet djela, ne pretvara ga u stilsku vježbu ili, ne daj Bože, demonstraciju sile i vještine. U tom zveckanju stakla, u ispunjavajućoj pustoši jednoga zagrebačkog popodneva, gledatelj se, kao rijetko kad, osjeti građaninom jednoga grada, u najelementarnijem smislu riječi. Tu, na Veliki petak, baš na izložbi Borisa Bućana, čovjeku biva jasno zašto se zatekao u Zagrebu, a ne u nekome drugom europskome, afričkom ili azijskom gradu, jer nigdje osim tu, danas, ovoga časa, u ovo popodne, ne može vidjeti ove slike. One su taj umjetnički sadržaj, ta velika kultura i – sentimentalno i karikaturalno govoreći – taj smisao života, ono bez čega bi živu čovjeku i danas, kao i prije deset tisuća godina, puno ugodnije i komfornije bilo živjeti na drvetu ili u pećini, a ne u gradu. Na Veliki petak, smisao Zagreba bio je u slikama Borisa Bućana.

Bućan slikajući “Staklene ljude” slika ono što vidi. To, naravno, ne znači da slika vidljivi svijet oko sebe, nego slika sadržaj i formu svoga pogleda. Ustvari, on ne slika ono što vidi, nego slika – kako vidi. Pomicanje sjena po zidovima, fragmentarni pogled iz kavane, stablo masline svedeno na beskonačni niz istih, grafički monotonih maslinovih listova, muška košulja, kao jednostavni, kockasti dezen muška košulje… I onda nekoliko velikih, intimno važnih slika, koje se ovom gledatelju rastvaraju u naraciju – možda zato što mi se sve što me gane rastvara u neku priču – poput genijalne “Odrezane glave psa u snijegu”. Tu sliku svedenu na konture i naznake, apstrakciju skoro, nosim s unutrašnje strane oka. Stajao sam pred njom dugo, zapanjen. I mogao bih tu zapanjenost opisati, samo što bih se tada udaljio od ove izložbe i od priče o njoj, pa bi to, recimo, bila Knjiga o Bućanu. Ili Knjiga o psu odrezane glave, koja leži u snijegu…

I kad smo kod knjiga: veliki madžarski pisac, čije prozne knjige zadnjih godina osvajaju Europu i Sjedinjene Države, scenarist svih filmova Béle Tarra, László Krasznahorkai, objavio je prije nekoliko godina knjigu inspiriranu njemačkim suvremenim slikarom Maxom Neumannom. U engleskome prijevodu njezin naslov je Animalinside, a na crnom dijelu naslovnice nalazi se reprodukcija jednoga Neumannovog rada: pas u skoku, kojem, međutim, nedostaju prednje noge. Začudan, pomalo groteskan znak, istovremeno i duhovita dosjetka. Max Neumann veliki je slikar, kažem to, premda nijednu njegovu sliku nisam uživo vidio. Na njega me je upozorio moj američki prijatelj, baš povodom Borisa Bućana. U hrvatskome suvremenom slikarstvu, u živoj hrvatskoj kulturi, općenito, Bućan srodnika nema. Kao što ih, vjerojatno, nemaju ni drugi umjetnici, pisci i redatelji, čiji rad nečemu vrijedi. U maloj i uskoj zemlji, u istoj takvoj kulturi, previše bi bilo tražiti još i srodnike. Oni su obično jako daleko. Ponekad je dobro da tako i ostane.

Picassova izložba trajat će mjesecima, a Bućanova vrlo kratko. To je ispravno, jer jedno je umjetnost u odgojne svrhe, drugo je umjetnost sama. Zbog umjetnosti, Picassa se odlazi gledati u Pariz ili u Španjolsku, ali da bi se ljudi odgajali za Bućana (recimo), doista je trebalo Picassa čarterom dopremiti u Klovićeve dvore. Vidjet ćemo, uskoro, kakav će biti učinak ovakve pedagogije. Uz “Staklene ljude” nije štampan katalog, prospekt, ama ni jedan list papira. I to je, može biti, neka gesta. Umjesto toga, u prizemlju Gliptoteke može se kupiti Bućanova antologija Vere Horvat Pintarić.

The Planets, by Sergio Chejfec; Argentina; tr. from the Spanish by Heather Cleary (Open Letter Books)

Prehistoric Times, by Eric Chevillard; France; tr. from the French by Alyson Waters (Archipelago Books)

The Colonel, by Mahmoud Dowlatabadi; Iran; tr. from the Persian by Tom Patterdale (Melville House)

Atlas, by Dung Kai-Cheung; China; tr. from the Chinese by Anders Hansson & Bonnie S. McDougall (Columbia University Press)

Kite, by Dominique Eddé; Lebanon; tr. from the French by Ros Schwartz (Seagull Books)

We, the Children of Cats, by Tomoyuki Hoshino; Japan; tr. from the Japanese by Brian Bergstrom (PM Press)

The Map and the Territory, by Michel Houellebecq; France; tr. from the French by Gavin Bowd (Knopf)

Basti, by Intizar Husain; Pakistan; tr. from the Urdu by Frances W. Pritchett (NYRB Classics)

Mama Leone, by Miljenko Jergovic; Croatia; tr. from the Croatian by David William (Archipelago Books)

Awakening to the Great Sleep War, by Gert Jonke; Austria; tr. from the German by Jean M. Snook (Dalkey Archive Press)

My Struggle: Book One, by Karl Ove Knausgaard; Norway; tr. from the Norwegian by Don Bartlett (Archipelago Books)

Satantango, by László Krasznahorkai; Hungary; tr. from the Hugarian by George Szirtes (New Directions)

Autoportrait, by Edouard Levé; France; tr. from the French by Lorin Stein (Dalkey Archive Press)

A Breath of Life, by Clarice Lispector; Brazil; tr. from the Portuguese by Johnny Lorenz (New Directions)

The Lair, by Norman Manea; Romania; tr. from the Romanian by Oana Sanziana (Yale University Press)

The Hunger Angel, by Herta Müller; Romania; tr. from the German by Philip Boehm (Metropolitan Books)

Traveler of the Century, by Andrés Neuman; Argentina; tr. from the Spanish by Nick Caistor and Lorenza Garcia (FSG)

Happy Moscow, by Andrey Plantonov; Russia; tr. from the Russian by Robert Chandler and Elizabeth Chandler (NYRB Classics)

With the Animals, by Noëlle Revaz; Switzerland; tr. from the French by Donald W. Wilson (Dalkey Archive Press)

Maidenhair, by Mikhail Shishkin; Russia; tr. from the Russian by Marian Schwartz (Open Letter Books)

Joseph Walser’s Machine, by Gonçalo M. Tavares; Portugal; tr. from the Portuguese by Rhett McNeill (Dalkey Archive Press)

Island of Second Sight, by Albert Vigoleis; Germany; tr. from the Germany by Donald O. White (Overlook)

Dublinesque, by Enrique Vila-Matas; Spain; tr. from the Spanish by Rosalind Harvey and Anne McLean (New Directions)

Transit, by Abdourahman A. Waberi; Djibouti; tr. from the French by David Ball and Nicole Ball (Indiana University Press)

My Father’s Book, by Urs Widmer; Switzerland; tr. from the German by Donal McLaughlin (Seagull Books)

*

http://www.rochester.edu/College/translation/threepercent/index.php?id=6242

Miljenko Jergović:
Srda pjeva u sumrak na Duhove
EPHart, Zagreb 2007.

Piše: Nikola Vukolić

Dugom nizu svojih ostvarenja, impozantnom spisku od 20 naslova: zbirki pjesama, kraćih proznih formi (priča i novela), te drama, članaka, ogleda i eseja, zatim romana, Miljenko Jergović je pridodao još jedno djelo – roman malo neobičnog naslova “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”.

Taj Srdin pjev proteže se na preko 450 strana pričanja koje vrca iskrama duha, britkim zapažanjima, smjelim konstatacijama, jezikom u kojem se, na poseban način, odslikava psihološka posebnost junaka, posebnost njihovih marginalnih egzistencija i uzvitlani talog vremena koji svaku jedinku ispunjava strahom, mržnjom, degradacijom i degeneracijom, otuđenjem i nemogućnošću bijega iz vlastite kože koje bi se, kao naslijeđene bolesti, najradije odrekli.

Na početku nam se čini da je Jergović smislio da nam ispriča krimi-storiju sličnu onoj koja svojim poetičkim uzusom započinje svršetkom, pronalaženjem leša, da bi se zatim tragalo za identitetom žrtve, mogućim počiniocima zločina, više osumnjičenih od kojih svaki ima “debeli” razlog da ukloni onog koji im se našao na putu ili pomrsio njihove račune. Istraga se potom vodi u svim mogućim pravcima, dolazi do neočekivanih obrta i nenadanih otkrića da bi se na kraju pokazalo da je počinitelj onaj na koga se uopšte nije ni sumnjalo i koji je čitavo vrijeme bio istražiocima pred očima, zaštićen svojom neupitnom nevinošću.

U “Srda pjeva u sumrak na Duhove” radnja, ona koja neposredno koincidira sa ubistvom, prilično je reducirana. Postoji leš, pronađen slučajno u jednom napuštenom stanu u elitnom dijelu Zagreba i mali broj protagonista, slučajno ili službeno vezanih za rješenje neugodnog zadatka.

Ali, ako se samo korak udaljimo iz mrtvačnice, radnog mjesta brkatog Ličanina, bivšeg milicajca Lazara Hranilovića, koji je kao “tehnološki višak”, pored sve ažurnosti u službi, kao Srbin, otpušten s posla, vidimo da je ono što bismo u običajenim djelima ove vrste nazvali radnjom – toliko uzelo maha, dobilo pakleni intenzitet, pretvorilo se, po ko zna koji put na ovim prostorima, u rat do istrebljenja u kojem su se povezala prošla i sadašnja stradanja, iskopale stare ratne sjekire, raspirili samo naizgled pritajeni požari mržnje, razigralo se krvavo kolo, buknula sjećanja i aktivirali se prošli neraščišćeni računi.

Mjesto radnje je Zagreb, njegove elitne četvrti, a još više prigradska naselja u koja se, u toku ovog posljednjeg rata, slio najrazličitiji svijet – sirotinja, bolesnici, najviše iz Bosne, nevini i krivci, zaslužnici prošlosti.

Kopanje po prošlosti nije piščev prioritet. On nema istoriografskih ambicija. Jer, njegovi junaci svoju prošlost nose u sebi, u čvrsto zabravljenim pretincima sjećanja, i to ne samo vlastitih nego i porodičnih, sjećanja sredina iz kojih su ponikli i koje su uticale na njihovo formiranje, moralna shvatanja, usmjerenost životne akcije i, naravno – sudbinu.

Sve se, dakle, vrti oko zadavljene djevojčice pronađene u jednom luksuznom zagrebačkom stanu, čiji su se vlasnici, pred ratnim talasom, sklonili na novu adresu u inostranstvu.

Djevojčicu niko ne traži, niti je ko zna, ne zna se njena dob, nacionalnost, pa čak ni ime. Sa same margine društva najzad će se neko sjetiti da je to vjerovatno Cigančica koja na raskrsnici dviju gradskih saobraćajnih arterija obilazi zaustavljene automobile koji pred semaforom očekuju zeleni signal, pruža ruku da joj vozači udijele koju kintu, pjeva i pleše pred točkovima kola, vitla svojom prljavom kosom i u transu raskopčanom bluzom iz koje izviruju nježni znaci njene buduće napupale ženstvenosti.

Za ovaj “slučaj”, u raznim ulogama, vezuju se ostali protagonisti priče, čijem je portretisanju autor posvetio čitave mini-romane. Tu je, najprije, već spomenuti, Lazar Hranilović, Srbin iz Like koji je, kao sin golootočkog robijaša, za svagda žigosan političkom nepodobnošću, uspio nekako da se zakači i postane milicajac na poslovima koji su zahtijevali više snage nego pameti.

Traumatiziran onim što je doživio, Lazarev otac se zarekao na šutnju, u strahu da ga jezik ponovo ne odvede na pakleno ostrvo odakle je jedva izvukao živu glavu. Dosljedan svojoj odluci, otac je svojom šutnjom doveo do ludila dječakovu majku, a njega, praktično, lišio roditeljskog staranja. Tek kasnije, kada su poslije smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, nastupila drugačija vremena, otac je progovorio. Sada je to bio skrhan i razočaran čovjek koji je utjehu tražio u Bogu, pretjerivao u postu i molitvama, noseći oko vrata krst veličine onoga na seoskoj crkvi.

Nakon svega što je preživio, Lazar Hranilović će podići ruku na sebe i izvršiti samoubistvo na svome radnom mjestu, u mrtvačnici, pored seciranog tijela Srde Kapurove, koja je, i mrtva, na neki neobjašnjiv način privlačila njegov pogled i zaustavljala korak na ivici uzdaha.

U rješavanju slučaja bio je angažovan istražitelj za krvne delikte Lovro Babić, Hrvat iz Rame, čovjek koji je ozbiljno shvatao svoj posao, ali usamljenik i, čini se, za čitav život “opečen” jednim davnim saznanjem. Podizala ga je njegova brkata baba, koja je nadomjestila nestale roditelje. Djetinjstvo mu je prošlo u osjećanju sveopšte nesigurnosti, u neprestanom seljakanju u kojem je baba, više nego na svoju unučad, pazila svoj masivni, pregolemi ormar u kojem je čuvana zimnica, ali, dječak je slutio, i neko tajno “porodično blago” koje niko nije smio vidjeti. Kada mu se prvi put pružila prilika, on je među teglama kiselog krastavca i ispeglane posteljine otkrio Ustašku spomenicu i sliku svoga djeda – ustaše, i tada su mnoge stvari postale jasnije.

Na putu razjašnjenja Srdinog slučaja, on je susreo još dva neobična čovjeka: naočitog pravnika Svjetlana Andrassyja koji je, po dolasku iz Beograda, uspio da se nametne svojim nastupom i smislom za samoreklamu, ali i talentom za laku zaradu korištenjem mutnih političkih i društvenih prilika, opšte dezorjentacije koje mu je, poput povoljnog vjetra, duvala u jedra.

U Beogradu Lucifero Andrašić, ovdje Svjetlan Andrassy, bio je sin medicinskog pukovnika iz ugledne zagrebačke obitelji, koji je u prvim danima endehazije potegao pištolj na ubicu svoje vjerenice Jevrejke, te zato morao da bježi u šumu, i majke, kćeri ustaškog presuditelja koji je do oslobođenja pola vremena provodio u ludnici a pola u Jasenovcu. Taj Lucifer je, kao se približavalo vrijeme raspada Jugoslavije, sve potpunije osjećao svoju nepripadnost srbijanskom okruženju, izolovanost pod staklenim zvonom ekskluzivnog dedinjskog ambijenta u kojem je njegov otac, kao hrvatski kadar i istaknuti naučnik, upotpunjavao sliku idile jugoslovenskog bratstva i jedinstva naroda i narodnosti “pod stijegom Partije slavne”.

Otac se osjećao kao strano tijelo, pa je svoju nepripadnost kompenzovao stasnim predavanjem izučavanju epidemija koje su tokom vjekova harale razdijeljenim jugoslovenskim prostorima, epidemija koje su zajedničkim smrtima povezivale naše podijeljene živote.

Po dolasku u Zagreb, mladić je promijenio identitet, odbacio svoje neobično ime i posrbljeno prezime, postao Zagrepčanin plemenitog porijekla, dio društvenog krema, uvijek u blizini nekog predstavnika vladajuće garniture. U skladu sa nekim društvenim trendovima, on osniva i neku nevladinu organizaciju za pomoć hendikepiranim, socijalno i nacionalno degradiranim pojedincima ili grupama (npr. Ciganima), bolesnicima, izbjeglicama, prostitutkama, beskućnicima. Njegov udio u pomoći sastojao se u vlastitoj promociji po prijemima, konferencijama za štampu, u medijima koji su njegovim primjerom potvrđivali novu humanu orijentaciju društva, njegov evropski obol za razliku od primitivnog, seljačkog, četničkog okruženja, barbarskog mentaliteta, čiji mrak ne mogu da razgrnu ni svjetlosti XXI vijeka.

Uz njega se “zalijepio” Toma Wacha, izbjeglica iz Sarajeva, praunuk češkog doseljenika koji je u ovaj grad dospio nakon I svjetskog rata. Pradjed je bio svojevrsni umjetnik modist, pa je njegova slava doprla i do Beograda, do Karađorđevića i kraljice Marije kojoj se divio, i koja ga je inspirisala za njegove najuspjelije kreacije.

Nakon što mu je otac napustio majku i zaslijepljen ljubavlju prema jednoj Jevrejki nestao iz njegovog života, primio judaizam i u vrijeme holokausta nad Jevrejima nestao u fašističkim fabrikama smrti. Toma je odlučio da izbriše svoju prošlost, postane neko drugi, drugi i u tom smislu da se koristio čak najbizarnijim sredstvima.

Najzad, čitava priča ne bi imala smisla bez glavnog osumnjičenog, čiju je krivicu, uprkos mreži nejasnih okolnosti, trebalo dokazati.

To je Ile Mažar koji je, ostavši bez roditelja, po izbijanju rata sa staračkim parom svojih sugrađana prešao u Zagreb. Dječak nije završio ni osnovnu školu. Njegova zanimanja bila su vrlo ograničena, a intelektualni dosezi zanemarljivi, osim kad je u pitanju matematika. Bio je, dakle, autista, strasno zaokupljen željom da matematičkim proračunom dođe do formule dobijanja premije na lutriji. Očeva smrt i rat su ga omeli u naumu. U novom okruženju uspio je da kao izbjeglica dobije posao raznosača pice kod nekadašnje zvijezde banjalučkog fudbala koji se, nakon završetka sportske karijere, počeo baviti biznisom, osnivanjem lanca pečenjarnica.

Iletu se posao jako dopao, jer mu je omogućio da stalno bude na terenu, u kontaktu sa najrazličitijim ljudima.

Ograničene pameti i pod dejstvom opšte atmosfere u gradu, odlučio je da i sam nešto učini, izađe iz anonimnosti i zakorači na stranice crne štampe, koje su za njega predstavljale prvi korak prema slavi.

Indoktriniran duhom povampirene endehazije, ovaj krvni srodnik narodnog heroja sa Kozare Josipa Mažara Šoše nanosi, pod okriljem mraka, teške fizičke povrede rijetkim preostalim, vlasti lojalnim Srbima u gradu i pokušava da zapali grupu Albanaca oko gomile bostana koji su dopremili za zagrebačku tržnicu. Uživa što se oko njegovog lika počela ispredati fama o zagrebačkom davitelju.

U beskonačnim satima ispitivanja on je inspektoru Babiću ponavljao uvijek istu priču, nezainteresovan i duhom odsutan, tako da je istraga dugo tapkala u mjestu. Rasplet je došao naglo. Rješenje enigme dugo je stajalo pred isljednikovim očima. To je bio pompezni, starinski svileni kišobran sa izvezenim inicijalima vlasnika.

Jergovićevo djelo pokazuje izuzetno majstorstvo, najprije u stvaranju atmosfere vremena koje dovodi do raspada države, a zatim rata u kome svaka strana otkriva svoje najružnije lice, rata u kojem se iz prividnog zaborava povampiruju aveti mržnje, zločina i animalizacije. Jergović se ne opredjeljuje ni za jednu stranu. On samo dopušta da život progovori svojim strašnim istinama.

U svijetu kojim su zavladali animalni nagoni, sve je puno promašenih života, uzaludnih egzistencija, nečistih savjesti, ludila, razarajućih, često nerazjašnjivih bolesti, smrti djece.

Svi junaci priče su na svoj način tragični. Niko od njih ne spada u pozitivce, ali ih Jergović ne osuđuje, niti im odobrava. Prilazi im sa stanovišta čovjeka kome ništa ljudsko nije strano. Gubeći svoju humanu dimenziju, svijet je postao zvjerinjak u kome svako svakome radi o glavi, a mržnja je jedina stalna relacija koja motiviše i mobiliše misli i akcije pojedinca. Društvo se pretvorilo u deponiju po kojoj gmižu zločinci, prevaranti, idioti, lažni heroji, dobrotvori okrvavljenih ruku, očajnici, bolesnici, moralni i socijalni otpad, “suvišni ljudi” svih kategorija. Stranicama djela gazi stotine lica posrćući pod teretom života i svoje prošlosti. Te sudbine se ne mogu gledati izdvojene, one su isprepletene, čineći gusto, kompoziciono kompaktno pripovjedno tkanje nesvakidašnje upečatljivosti.

“Srda pjeva u sumrak na Duhove” Miljenka Jergovića je roman visoke literarne ostvarenosti. Odavno nisam osjetio toliko uzbuđenje kao u susretu, čitanju, prečitavanju stranica ove knjige u kojoj je svaka rečenica ispisana s pažnjom majstora, u čijem tekstu ni jedna pojedinost, ni jedna riječ nije slučajna, u kojem je sve gusto, punoznačno, upečatljivo i ovjereno ličnim stvaralačkim pečatom koji nije moguće falsifikovati.

Miljenko Jergović:
Pleše v somraku
Založba Sanje, Ljubljana 2012.

Prispeval Goran Vojnović

Ko je sredi oktobra umrl Tusta, legendarni pulski panker in član skupine KUD Idioti, sem med posthumnim razmišljanjem o njem nenadoma spoznal, da je ta človek v mojem življenju odigral mnogo pomembnejšo vlogo, kot se mi je to dolga leta zdelo. Tusto sem vse do njegove prezgodnje smrti povezoval izključno z njegovo glasbo in pri tem se mi je izmaknilo, da so prav KUD Idioti v tistih srednjeveško mračnih devetdesetih, v času zatona mojega dotedanjega domovanja, ustvarjali v Puli ne le majhnega pank zavetišča, temveč resnično oazo razuma in dobrega duha.

Zdaj šele vem, da sem lahko prav Tusti in peščici njemu podobnih idiotov hvaležen, da je Pula tudi v obdobju vsesplošne tuđmanovske histerije ostajala mesto, v katero sem prijateljem in znancem redno tihotapil nove Balaševićeve albume, mesto, ki je trmasto kljubovalo velikohrvaštvu in zavračalo preštevanje krvnih zrnc svojih obiskovalcev, mesto, ki je bilo in ostalo normalno. Zdaj šele vem, da ima normalnost Pule, ta neizmerno dragocena postavka moje mladosti, še kako zelo opraviti s tem, da je vsa leta nasilne turbofolkizacije postjugoslovanskega prostora ostajala mesto, v katerem so bile največje glasbene zvezde pankerji, ki so v časih, ko je družbeni mainstream postal primitivizem, pop kultura pa končala v službi nacionalizma, mestu dajali osvobajajoč, alternativen ton.

Zato ni bilo presenečenje, da je bil koncert Partibrejkersov v pulskem rock klubu Uljanik prvo povojno gostovanje srbskih glasbenikov na Hrvaškem. V domači dvorani KUD Idiotov. Še več, presenečenje ni bilo niti to, da je bil ta koncert za redne obiskovalce Uljanika – in nas, nekaj naključnih mimoidočih – nekaj najbolj normalnega.

Danes je delitev na normalne in nenormalne seveda politično nekorektna in je beseda normalen nadvse banalna, takrat pa je o človeku, ali skupnosti, povedala največ od vseh besed, ki so nam bile na voljo. Bili so namreč časi, ko so se na videz običajni ljudje čez noč spreminjali v krvoločneže in ko človek nenadoma ni mogel več prepoznati svojih najboljših prijateljev in sorodnikov. Ko bi se v tistih časih na ekranu pojavil priljubljen obraz iz našega prejšnjega življenja, smo se zato prav hipnotično zazrli vanj in v njegovih besedah iskali najmanjši drobec tistega, kar smo prepoznavali kot normalno. In če smo to prepoznali, smo olajšano zavzdihnili, kakor bi nam sporočili, da se je vojna pravkar končala, in nekdo je vedno izdavil: “Normalan!”

A veliko pogosteje smo razočarani preklapljali na drug kanal ali z občutkom prevaranosti ugašali televizor in pošiljali v materino novokompovane domoljube, ki so bili še včeraj veliki pisatelji, glasbeniki, režiserji, igralci. Gledali smo, kako nam pred očmi film za filmom, pesem za pesmijo izginja svet, v katerem smo odraščali, vsako jutro smo se zbujali bolj izpraznjeni, bolj izropani duhovnega imetja in z vsakimi poročili smo manj vedeli, kdo pravzaprav smo. Bili smo preobčutljivi za besede in dejanja svojih dovčerajšnjih ljubljencev in vzornikov in njihovi nacionalistični izpadi so padali po nas kot bombe po Sarajevu, nas razstreljevali, krušili naše varnostne fasade in nas, spomin za spominom, počasi izničevali.

A ravno takrat smo, nezanesljivih čutov in razdraženega duha, začeli obupano hlastati za nekimi novimi, do tedaj neznanimi nam glasovi, ki so nam v hipu postajali bližji od najbližjih. Iskali smo glasove iz svojega izgubljenega podzemlja, iz svojega pokopanega, bivšega sveta, sveta, za katerega smo bili vsak dan manj prepričani, da še obstaja in smo zato še toliko bolj potrebovali vsak glas, ki nam je vsaj posredno pričal o njem. Eden takšnih glasov je bil glas Miljenka Jergovića, ujet v knjigi Sarajevski Marlboro.

Naš svet, ki smo mu takrat v pomanjkanju boljših izrazov še vedno rekli Jugoslavija, je živel in umiral s Sarajevom, Miljenkove zgodbe pa so od tam prinašale okruške življenja in budile v nas upanje, da je naš svet preživel, da še diha, da se še upira vseprisotni smrti. Sarajevski Marlboro je bila namreč zbirka, ki je slavila normalne ljudi v nenormalnih časih, dokazovala, da je možno ostati človek, četudi ti v dnevno sobo nenapovedane vdirajo granate in iz soseščine nate prežijo ostrostrelci, lakota in mraz. Zbirka je božala našo naivno vero, da je mogoče ne sovražiti, četudi okoli tebe ni prav ničesar, kar bi se dalo imeti rad in je sovraštvo tako mamljivo, tako bližnje in tako osvobajajoče kot topla odeja, kos svežega kruha ali tiha, spokojna noč.

Moj najljubši pesnik Izet Sarajlić, eden tistih redkih srečnežev, ki mu je, čeprav je v Sarajevu dočakal konec vojne, uspelo ubežati ne le granatam, ampak tudi sovraštvu, je v svoji vojni zbirki objavil tudi kratko pesem, ki pravi: “Nema ništa lijepše od bake/ koja ljulja svoga unuka.” Vsakič, ko se je spomnim, se mi pred očmi izriše veličastna epsko-lirska zgodba o Izetu in njegovi ženi Mikici, njunemu vnuku Vladimirju, tragediji njegovega mesta in nepreseženi sposobnosti pesnika, da ob vseh grozotah, ki ga obdajajo, vidi le babico, vnuka in njuno ljubezen ter začuti neizmerno lepoto tega prizora.

Sposobnost odkrivati lepo znotraj najgršega je bilo tisto, kar me je prevzelo tudi v Sarajevskem Marlboru in kar je iz mene naredilo Jergovićevega zvestega bralca. Z vsako novo knjigo in z vsakim novim branjem njegovih del sem potem odkrival nove dimenzije in odlike njegovega pisanja, a Sarajevski Marlboro, in na nek način tudi pisatelj Miljenko Jergović, zame vsa ta leta ostaja tista jablana, ki raste sredi vojnega Sarajeva pred Radetovim oknom, a se ta tudi v času lakote nikoli ne stegne do nje, da bi ubral sosedovo jabolko.

A če je bil Sarajevski Marlboro knjiga, v kateri je Miljenko Jergović prešteval preživele po nacionalistični apokalipsi in vzbujal kanček upanja v boljšo prihodnost ali, bolje rečeno, v preživetje delčka boljše preteklosti, je njegov najnovejši v slovenščino prevedeni roman Srda pjeva, u sumrak, na duhove (za nas poenostavljen in prirejen v Pleše v somraku, ki ga je, kot v uvodu piše Jergović, odlično prevedla Aleksandra Rekar) v tem pogledu zagotovo razočaranje.

Seveda ne v literarnem smislu, saj gre nedvomno za mojstrovino, za knjigo, katere izid lahko brez zadržkov uvrstimo med leposlovne vrhunce lanskega založniškega leta, temveč razočaranje v svet, ki ga Jergović trinajst let poSarajevskem Marlboru mozaično, skozi pet življenjskih zgodb svojih junakov, naslika v romanu.

Pleše v somraku namreč bralcu med drugim razkrije, da se je tisto malo po vojni preživelega normalnega sveta bilo primorano potuhniti še bolj kot med vojno, da se je ta svet osamil, se prostovoljno odmaknil na skrajno obrobje družbe, ki jo je brez boja prepustil zmagovalcem. Pleše v somraku je knjiga, polna samote, ne toliko osamljenosti kot samosti, v katerih se danes nahajamo, knjiga, ki jo mogoče brati tudi kot zgodbo o neobstoju družbe, znotraj katere bi se bilo mogoče počutiti manj samega.

Jergovićev svet je v letih po vojni postal izločujoča kakofonija osamljenih glasov in posledično njegove junake druži predvsem nepripadanje, ker pravzaprav v njihovem svetu (fiktivnem, a še kako resničnem) ni ničesar, k čemur bi lahko pripadali. Država, nacija, družba, celo kultura so namreč veliko bolj fiktivni pojmi, kot so fiktivni Jergovićevi liki, pojmi izza katerih zeva jedno veliko ništa, a se kljub temu zanje še vedno veliko živi in, hvala bogu, malo manj umira.

V tem pogledu ni le Srda Kapurova, naslovna junakinja romana, mala romska ulična pevka in plesalka, posiljena in ubita, tista, ki za to družbo ne obstaja in katere usoda nikogar te družbe ne zanima. V sodobni postjugoslovanski družbi ne obstaja nihče in ni je usode, ki bi bila za to družbo vsaj malo usodna. To je družba pogrešljivih posameznikov, ki so vsi po vrsti pripadniki svojih pogrešljivih manjšin. Le iluzija je, da obstajajo pripadniki večine, spodobni in zaželeni, ki skupaj s sebi enakimi oblikujejo družbo, določajo nepisana in pisana pravila.

Vse naše družbe so zgolj naključni rezultat trka najglobljih frustracij neštetih tukajšnjih manjšin, ki na najrazličnejše načine vdirajo v javni prostor, si ga prilaščajo in podrejajo. Družba, ki jo ta javni prostor določa, je torej le še leglo najrazličnejših občutkov depriviligiranosti, je nepopravljivo izmaličena, razvrednotena in zaostrena, zato se znotraj nje vsakodnevno izvaja teror nad vsakim posameznikom.

Vsi mi, ki v teh in takšnih družbah živimo, smo tako vseskozi rablji in žrtve. Močnejši kot je naš občutek žrtve, bolj krvoločni rablji postajamo, pisatelju pa posledično preostane, da sizifovsko razločuje resnične od umišljenih žrtev ali pa se iz te družbe umakne, kakor se je umaknil Miljenko Jergović, ki se je pred leti pustil izgnati iz hrvaškega družbenega dogajanja, tako da danes živi na vasi, v okolici Zagreba, knjige objavlja v Beogradu, nagrade pa prejema na Poljskem.

Na koncu nam ostane le še vprašanje, kdo je danes, v takšnih družbenih razmerah, sploh normalen. To je vprašanje za milijon dolarjev, ki si ga z izgovorom, da ni politično korektno, izogibamo zastaviti. A dejstvo je, da se je ravno v dojemanju normalnega postjugoslovanski svet v času od Sarajevskega Marlbora do Pleše v somraku najbolj radikalno spremenil.

Leta 1994 se je tako, denimo, zdel pisatelj Miljenko Jergović najbolj normalen človek, kar ste si jih lahko v tistih nenormalnih časih zamislili, če pa bi danes zapisali, da je pisatelj Miljenko Jergović normalen, bi se v hipu k besedi priglasila horda ljudi, ki bi vas hiteli prepričati o nasprotnem. In mnogi med njimi bi bili na videz vsaj tako zelo normalni, kot je bil pisatelj Miljenko leta 1994. Nekateri bi bili sicer tudi mnenja, da se ni spremenil svet, temveč se je spremenil Miljenko Jergović. In morda bi imeli celo prav, a kljub temu ostaja dejstvo, da živimo v časih brez družbenega konsenza in danes ni več človeka, za katerega bi še tako majhna skupinica ljudi, sedeč pred televizorjem ali za mizo v kafiču, olajšujoče izdavila: “Normalan!”.

Naše tranzicijske družbe so se na nek način zataknile na pol poti k preobrazbi v evropske demokratične družbe. Postali smo drugačni, a smo ravno zaradi tega izrazito neenakopravni. In kar je najbolj žalostno, nikjer ni več oaz razuma in dobrega duha, kamor bi se lahko preganjani od vseobsegajočega nesmisla zatekli, oziroma si lahko vsak svojo malo oazo ustvari le sam zase. Ni več skupinice idiotov, ki bi namesto nas ustvarila košček boljšega sveta.

Tusta počiva v miru, glupost pa je še vedno neuništiva.

Izložba se, u Galeriji Račić na Cvjetnom trgu, otvara u srijedu 20. veljače u 19 sati

U vrijeme buđenja nacionalsocijalizma, dok se Europa uzaludno pokušavala sabrati nakon velike ekonomske krize, Tošo Dabac je, u Zagrebu, u Kraljevini Jugoslaviji, započeo snimati svoj veliki fotografski ciklus, koji je nazvao “Bijeda”. Uskoro, prezvat će ga naslovom pod kojim ga i mi znamo, i po kojem će ovaj ciklus postati slavan, kao jedan od najvažnijih vizualnih artefakata hrvatskoga dvadesetog stoljeća: “Ljudi s ulice” Dabac je za duga vremena odredio način na koji se aranžira, režira i fotografira socijalna tema, te je, pomalo, i zadao kako trebaju izgledati socijalno deklasirani ljudi. Estetska matrica “Ljudi s ulice” preživjela je u hrvatskoj i jugoslavenskoj fotografiji sve do današnjih dana, primijenjena je, dijelom, i na ratno doba, na slikanje ljudi u gradu pod opsadom, da bi se tek u najnovija doba, za nove ekonomske krize, koja u Hrvatskoj sve više sliči na svjetski ekonomski i moralno-politički slom s kraja dvadesetih, pojavila stvarna potreba za redefiniranjem jedne fotografske poetike. Dijelom iz tehničkih i estetskih, a dijelom i iz razloga koji se tiču života samog. Analogno nastalu, crno-bijelu sliku zamijenili su digitalni fotoaparati, ali ono što je najvažnije: socijalno deklasirani, osiromašeni i lošim državnim politikama uništeni ljudi naprosto ne izgledaju onako kako je izgledala “bijeda” na slikama Toše Dapca i svih njegovih sljedbenika, do današnjih dana. Ljudi koje je uništila Republika Hrvatska, uz minimalno saučesništvo globalne ekonomske krize, izgledaju vrlo obično i svakodnevno jer su, još do maloprije, do prije koju godinu, ili do 1990. imali sve.

Biljana Gaurina ušla je u tu priču, i s estetske i s aktivističke strane, vrlo smjelo, ne štiteći sebe i svoj umjetnički integritet pozivanjem na bilo kakvu tradiciju. Iskoristila je, temeljito, svoje novinsko i fotoreportersko iskustvo, minimalno je stilizirala svoje fotografije, ali je ta minimalna stilizacija uvijek vrlo čvrsta i dosljedna. Kada bismo ove slike uspoređivali s drugim umjetničkim žanrovima, mogle bi nas podsjetiti, vrstom stilizacije, na filmski angažman Kena Loacha, pa i na sjajne niskobudžetne dokumentarce Gorana Devića. Osobama koje su fotografirane dopuštena je potpuna sloboda da budu ono što jesu. Njihov socijalni kontekst ne određuje im hoće li se smijati ili će plakati, hoće li biti lijepe, skoro i glamurozne, ili će biti na ivici sloma, raspada i nestanka…

Ciklus je nazvan “Majke moje generacije”, i sniman je u vrlo komprimiranom vremenu, u jedva mjesec dana, ove zime, za vrijeme velikih snjegova, širom Hrvatske. Biljana Gaurina fotografirala je žene koje su u četrdesetim i pedesetim godinama života izgubile posao. One su različitog obrazovanja, od radnica s osnovnom školom, do profesorica i inženjerki. Neke su vrlo siromašne, ostale su bez ikakvog primanja, druge žive od muževljeve plaće, ili se pripomažu obrađujući komadić zemlje. Jednoj je sin pošao na rad u Irak, da bi porodica mogla preživjeti. Ali sve imaju nešto zajedničko: do posla, vjerojatno, više nikada neće doći, jer su generacijski deklasirane, a pomalo i jer su žene. Državnu vlast ne zanimaju, jer ju ne ugrožavaju, velike korporacije, teleoperatere, trgovačke centre i dilere automobila, također ne zanimaju, jer im nisu ciljana publika. Za njih nisu zainteresirane ni dnevne i tjedne novine, jer im te žene ne mogu biti ciljana publika. Ne mogu, jer nemaju novaca da kupuju novine. Baš svima njima, od ureda predsjednika i premijera, do menadžera i marketinških stručnjaka, stalo je da te žene ostanu nevidljive. Ili da u kolektivnoj imaginaciji izgledaju kao ljudi s fotografija Toše Dapca. U tom smislu, ciklus Biljane Gaurine djeluje krajnje subverzivno.

Insistiranjem da se njezini modeli slikaju u prostorima u kojima se osjećaju sigurnim, koje poznaju i u kojima žive, i da pritom rade ono što ih je volja i iskazuju ona raspoloženja kojim se žele drugima pokazati, ili koja su im u trenutku fotografiranja prva pri duši, Biljana Gaurina postigla je emocionalnu i vizualnu raznolikost, koja kao da razbija samu temu, niz čini nekoherentnim i nekako nediscipliniranim. Ali upravo iz toga izbija onaj udarac – recimo, kuhinjskom daskom posred čela – koji doživi gledatelj kada izlista ciklus, ili pogleda izložbu, koja će biti otvorena u srijedu, u 19 sati, u Galeriji Račić, na Cvjetnome trgu. Naime, lakše bi bilo gledati te slike, i tako sudjelovati u socijalno osviještenom kulturnom ceremonijalu, da sve žene na slikama – recimo plaču. To je lako podnijeti, u tome se da i uživati, kao što užitka ima u obilaženju sprovoda i karmina. Teže se podnosi raznolikost emocija, smijeh, radost i očaj, uokvireni nepodnošljivom temom. Ali što, zapravo, temu otpuštenih žena, koje više nikada neće naći posao, čini nepodnošljivom? Vjerojatno neki osjećaj kolektivne odgovornosti zajednice, koji se onda, u državi gluhoj na ljudske patnje, u kojoj javni mediji, zapravo, ne postoje, kao ni društveni angažman privatnih novina i televizijskih postaja, pretvara u refleks nečiste savjesti. Dok gleda te Gaurinine žene, čovjek se počinje osjećati krivim, kao da im je osobno dao otkaz? Je li to dobar osjećaj? U načelu nije, ali je vrlo tačan kao simptom društvenih prilika.

U legendama ispod fotografija na izložbi piše i čime se te žene bave u slobodno vrijeme. Eto, najednom i ta fraza postaje čudna: slobodno vrijeme. Je li ženama koje su dobile otkaz svo vrijeme postalo – slobodno? Ili bi mnogo tačnije i umjesnije bilo reći da one više nemaju slobodnog vremena, da im je ostalo samo – neslobodno vrijeme? Elem, gospođa Ankica Glavurdić iz Sinja voli kukičati, gospođa Savić iz Slavonskog Broda pomaže starim i nemoćnim, a gospođa Milena Glavurdić, također iz Sinja, voli da peče kolače. Gospođa Grbac, iz okoline Rijeke, nema vremena za drugo, osim da obrađuje zemlju. Gospođa Knežević, iz Štikade kraj Gračaca voli čitati, naročito alternativu i metafiziku, gospođa Hrgović iz Vukovara pomaže drugim ljudima, važan joj je društveni život u mrtvome gradu. Gospođa Lukačić iz Karlovca, radila je kao lektorica u novinama, živi kao podstanarka i izrađuje sovice od gline. Sova je u Europi simbol mudrosti, u Južnoj Americi smrti i uništenja. U Indiji bijela sova navješćuje uspjeh. Španjolci kažu: “Kada zapjeva sova, umire jedan Indios.” Gospođa Medvidović iz Splita i gospođa Vučemilović-Vranić iz Ježevića kraj Vrlike uzgajaju povrće. Gospođi Erceg iz Otoka kraj Sinja nije lako, udovica je, dobiva dvije tisuće kuna otpremnine mjesečno, time hrani dvoje djece, i povremeno obavlja honorarne poslove. Radila je u onoj lijepoj i slavnoj sinjskoj tvornici konca Dalmatinka. Nad sudbinom radnica Dalmatinke svi bismo se odjednom zamislili, kada bi nam, evo sad, ovoga trenutka, pootpadala sva dugmad, prišivena koncem proizvedenim u Tvornici konca Dalmatinka. Strašno je i gospođi Sertić iz Galdova kraj Siska, brine se o teško bolesnom sinu, a od otpremnine u Željezari ostalo joj je novca za još dva mjeseca života. Gospođa Kadačić iz Đakova također voli kukičati, dok gospođa Cerina iz Solina obožava ples, kao i gospođa Šolić iz Zagreba. Gospođa Botica iz Trilja obilazi stare i nemoćne, dok gospođa Gvozden iz Osijeka peče kolače i šalje ih svojim kćerima. Gospođa Bence iz Zagreba bavi se aromaterapijom, ima i pseudonim: Ratnica svjetla. Gospođa Poljak iz Glavica kraj Sinja životnu snagu upija od svoje dvoje unučića, gospođa Raucher iz Rijeke obrađuje vrt i gleda prema morskoj pučini.

Sve one nešto rade. Dokazuju da su žive. Na slikama se vide stari kuhinjski elementi, kupljeni sretnih osamdesetih, socijalistički kaučevi, uredno prekriveni za dolazak gostiju, vidi se cvijeće u prozorima, pitome domaće mačke, raspela i svete sličice… Na slikama Biljane Gaurine vidi se jedna Hrvatska, koja nikako ne bi stala pod Tošin naslov – Bijeda, niti je to Hrvatska na ulici. U svojim domovima, na poljima, u kućnim baščama, u dvorištima i na avlijama, lijepe, umorne, uplašene, radosne, šašave, lude, otkačene, pametne, poduzetne žene. Dostojanstveno i strašno lice Hrvatske. Izložba koja je važna kao aktivistički čin, ali i estetska redefinicija onoga što nam je kao sliku socijalnog propadanja zadao Tošo Dabac, i što se ne bi mijenjalo da smo imali tu sreću da ovom zemljom vladaju pametniji, sposobniji i pošteniji ljudi. Da krezovska rasipnost, glupost i moralna bijeda ne upravljaju Ministarstvom kulture, ciklus Biljane Gaurine “Majke moje generacije” postao bi jedna vrijedna, sjajno dizajnirana knjiga, na skupome papiru, čiji bi honorar bio uplaćen onima od čijih je sudbina sagrađena i određena njezina estetska i poetička vrijednost.

U dvorani Janje, u Zagrebačkome kazalištu mladih, danas će se, u 19 sati, održati Pepelnica umjetnika, dijaloška rasprava koja se već trinaesti put održava u entuzijastičnoj organizaciji teologa i dominikanca Frane Prcele. Otac Frano godinama već živi u Berlinu, radi na dominikanskom Institutu Marie-Dominique Chenu, ali nalazi vremena i strpljenja da svake godine, četrdeset dana pred Uskrs, bude u Zagrebu i diskretno sudjeluje u razgovoru na teme, koje se, kao u Alisinom zrcalu, s jedne strane reflektiraju na teologiju, s druge na umjetnost. U osjetljivom, idealističkom, nastojanju da se zađe na drugu stranu, a da se pritom ne razbije zrcalo, otac Frano surađuje s ljudima, umjetnicima, umjetničkim kritičarima i teolozima, koje sam odabere.

Dobrotom prethodne ravnateljice Klovićevih dvora Vesne Kusin, Pepelnica umjetnika dvanaest je godina održavana u tom muzejsko-galerijskom prostoru. Iako je vijest o nužnosti promjene mjesta održavanja došla vrlo kasno, i trebalo je munjevito reagirati, dobrotom Dubravke Vrgoč rasprava će biti održana u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ovogodišnja tema je “(K)raj umjetnosti?” ili “Umjetnost između slobode i odgovornosti”, a sudjelovat će dramski pisac, scenarist i glazbenik Mate Matišić, pjesnik i teolog Anton Šuljić te glazbeni kroničar i kritičar Branimir Pofuk.

Razgovarati o umjetnosti, pa još o slobodi i odgovornosti, na Čistu srijedu, na jedan od ona dva dana zapovjednog posta unutar kalendarske godine, samo po sebi je neobično, pa i suprotno estradnim pregnućima u shvaćanju korizmenog vremena (sjećate li se one davne rubrike Jutarnjega: “Čega su se poznati odrekli u korizmi?”), ali je u duhu s izvornim smislom Pepelnice i korizme. Nije to trebalo biti vrijeme kada će damice prestati da jedu čokoladu i kada članovi Torcide čitavih četrdeset dana neće beštimati i bogarati, nego je korizma doba meditacije i molitve (onih koji vjeruju), razmišljanja i razgovora. Na neki način, vrijeme kada su vjera i umjetnost najbliže jedna drugom, u svome cilju i misiji.

Ali na stranu to: ono što otac Frano radi svake godine u 19 sati, četrdeset dana pred Uskrs, jedna je od istinski rijetkih priredbi javnoga dijaloga u Hrvatskoj, bez isključenika i bez istomišljenika. Vrijedi u tome sudjelovati.

Bilo je to krajem 2011, prosinac u Sarajevu, čitajući dnevne novine Danis Tanović nailazi na ovakvu priču: jednoj trudnici, Romkinji, iz nekoga sela u okolini Tuzle, iz obitelji skupljača staroga željeza, zamro je plod u utrobi. Dogodi se ponekad to, i među sretnijim i urednijim svijetom, a mogući uzroci su mnogobrojni. Postoji, međutim, pravilo da mrtvo dijete valja što prije izvaditi van, ono je strano tijelo u organizmu, u suprotnom ženi prijeti brza i izvjesna smrt. Ženu je muž, mimo predrasude o Romima i njihovom odnosu prema medicinskim ustanovama, vrlo brzo odveo u Univerzitetski klinički centar u Tuzli. Tamo su joj zatražili ovjerenu zdravstvenu knjižicu. Nema! Onda su od muža tražili da unaprijed plati intervenciju, jer tko će Ciganima vjerovati, ali muž nije imao dovoljno novca. I tako su tuzlanski liječnici otpravili ženu van, s mrtvim plodom u utrobi, i mogli su, pritom, bacati oklade koliko će vremena proći prije nego što je sepsa ne pomori. Ali muž se, požrtvovan, nije predavao, nego ju je odveo u Republiku Srpsku, gdje je naišao na savjesnoga liječnika, koji je ženi vrlo jednostavno – a sa stanovišta socijalnoga i zdravstvenog osiguranja i vrlo jeftino – spasio život.

Ovakvih priča se nađe po Oslobođenju, Dnevnom avazu, banjalučkim Nezavisnim, mostarskome Dnevnom listu. U tom je pogledu bosanskohercegovačko novinarstvo zdravo, mnogo zdravije od hrvatskog, jer vjerno bilježi i najmračnije epizode društvenih kronika. Ali ipak, stvar je, čak i za bosanske prilike, šokantna, pa i nevjerojatna.

Iz običnoga ljudskog interesa, valjda se nadajući da je sve to nastrana novinarska patka i izmišljotina, Tanović naziva svoju sarajevsku producenticu Amru Bakšić-Čamo, da nekako provjeri što se to dogodilo. A zatim i odlazi u Tuzlu, posjećuje nesretne ljude, i uvjeri se da je ama baš sve istina. Tad mu na um pada da snimi dokumentarni film – pita se kakvi smo mi to ljudi postali, htio bi grebati milu majku bezdušnim tuzlanskim doktorima, na pameti mu je sve što i mnogim običnim čitateljima jedne novinske vijesti – dobro se upoznaje sa Senadom Alimanović i Nazifom Mujićem, ponovo ih posjećuje, i tada mu nadođe luda ideja: a zašto da snimaju dokumentarni film, kada tu, ionako, nije riječ o dokumentu, i kada je, ionako, sve već prošlo? Zašto, umjesto toga, oni ne bi pred kamerom odigrali cijelu priču, tačno onako kako se dogodila?

I tako je, malo više od mjesec dana nakon što je objavljena vijest, započelo snimanje filma “Epizoda u životu berača željeza”. Snimanje je trajalo devet radnih dana, usred gadne i snježne bosanske zime, u selu dvadesetak kilometara daleko od Tuzle. U filmskoj ekipi, koja bi mogla stati u jedan manji kombi, bilo je sedam ljudi. Radilo se s tri kamere, glavni snimatelj bio je Erol Zubčević.

“Nije se tu moglo puno ponavljati, snimalo se otprve ili od druge, sve je moralo vrlo precizno funkcionirati, jer s njima ne možeš ponavljati scene. Već u četvrtom ponavljanju ljudi počinju da glume, i tada cijela stvar propada.” Govorio mi je Tanović, pomalo već i začaran svojim filmom. Prvi put smo o njemu razgovarali ljetos, za jednog od mojih traumatičnih posjeta rodnom gradu, drugi put prije nekoliko dana, kada se vratio iz Indije, da se pripremi za put u Berlin. Odavao je dojam čovjeka kojeg je promijenio vlastiti film. Dogodi se to, istina vrlo rijetko, redateljima kao i piscima, da ih promijeni vlastita priča.

Snimanje “Epizode u životu berača željeza” koštalo je 35.000 konvertibilnih maraka (ili malo više od 17.000 eura), a konačna cijena filma, koji će biti prikazan u glavnome, natjecateljskom programu Berlinskoga filmskog festivala, ne prelazi 30.000 eura. Ovaj ekstremno jeftin film snimljen je na način na koji se, barem u nas, filmovi ne snimaju, a brzina reakcije na jednu novinsku vijest besprimjerena je u našim kulturama. Istina, nekad davno, u vrijeme Tanovićeva rođenja (1969.), i sve do kraja osamdesetih, postojala je u bosanskohercegovačkoj kinematografiji živa tradicija kratkoga igranog i dokumentarnog filma, s rubova socijalne kronike. Posljednji takav film je remek-djelo Vuka Janića iz 1991, pod naslovom “Halda”.

Danis Tanović na različite je načine, i u različitim producentskim uvjetima, snimao svoje filmove, pokazujući neobičnu prilagodljivost i kreativnu žilavost. “Epizoda u životu berača željeza”, paradoksalno, snimana je u sličnom autsajderskom ključu kao i “Ničija zemlja”. Stjecajem različitih okolnosti, morao se emancipirati od toga da je jednom dobio Oskara.

Ove godine tri će regionalna filma – tojest filma sa srpskohrvatskoga jezičkog područja – biti prikazana u Berlinu. Uz Tanovićev film, koji je u elitnome, zlatnom programu, u informativnoj selekciji vidjet će se srpski film “Krugovi” Srdana Golubovića, te hrvatski film “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića. Međutim, sva tri djela imaju neke vrlo važne, zajedničke, karakteristike: bave se bosanskim ili hercegovačkim pričama, tematika im je izrazito socijalna i angažirana, i sva tri filma bave se bosanskohercegačkom današnjicom, a ne ratnim vremenima. Također, sva tri filma su zasnovana na vrlo lokalnim pričama, bez pretjerane brige oko toga hoće li ih razumjeti bijeli svijet i kako će se uklopiti u globalne ideje multikulturalizma i političke korektnosti. Jelčić i Golubović su, kao i Danis Tanović, pokušali ispripovijedati priče koje ih se vrlo osobno tiču.

Ovo vrijedi napomenuti – ne zato da bi se Golubović i Jelčić šlepali uz Tanovićev uspjeh, to im nipošto nije potrebno, a hrvatski mediji koji bi na tome insistirali samo devalviraju vrijednost njihovih filmova – nego zajednička, bosanskohercegovačka i poslijeratna potka sva tri filma potvrđuje nešto što je vrlo zanimljivo. Unatoč brzometnim i olakim predviđanjima kritičara i kroničara kako će bosanska filmska naracija trajati koliko i bjelosvjetski interes za ratnu tragediju jedne male zemlje, unatoč i angažiranom kič turizmu u nevelikom rasponu od Angeline Jolie do Arsena Antona Ostojića, bosanska je priča nekako prirodno nadživjela i rat, i vremena humanitarnog i tješiteljskog interesa bijeloga svijeta. Kada je pripovijedaju oni kojih se ona doista tiče, to biva zanimljivo svima, lokalno i globalno. U skoro svemu drugom, Bosna i Hercegovina je društvo u rasulu, država u kontinuiranom i beskrajnom procesu samouništenja, ali samo je njezina priča živa i stvarna. Srbija u filmskoj naraciji, kao društvo i kao mit, jedva da postoji, dok Hrvatske, na žalost, nema nikako. Tu HAVC ne može ništa, uzaludno bi bilo bušiti kondome, kada su svi spermići, redom, mrtvi.

Nevjerojatna kalendarska koincidencija: 27. siječnja, na Dan srpskoga svetitelja i prosvjetitelja svetoga Save, na međunarodni spomendan holokausta i šezdeset osmu godišnjicu oslobođenja Auschwitza, i na dan junačke smrti srpskoga vojnika Srđana Aleksića, koji je stradao braneći u Trebinju, pred patriotskom ruljom, svog druga muslimana, objavljena je vijest da je u Park Cityju, na kraju Sundance Film Festivala, nagrađen film “Krugovi”, beogradskoga redatelja Srdana Golubovića. Iako je inspiriran Aleksićevom sudbinom, i posveta je njegovoj uspomeni, film je složenije postavljena priča, ispričana u tri toka, i odvija se dvadeset godina nakon njegova stradanja. Scenarij su napisali Melina Pota Koljević i Srđan Koljević, scenarist i redatelj koji se posljednjih godina već bavio temom suočenja s prošlošću, u svome izvanrednom – premda pomalo skrajnutom – autorskom filmu “Žena sa slomljenim nosom”. Njegova dramaturgija obično je filigranski precizna i razvedena u više tokova, koji se sastave u jedan. U Goluboviću su Melina Pota i Koljević našli sjajnoga partnera, za kojega su već bili napisali “Klopku”, jedan od najsnažnijih postjugoslavenskih filmova, uopće, koji je svojedobno prikazan u Berlinu, izvan natjecateljske konkurencije, ali je svrstan u deset najznačajnijih filmova festivala.

U “Krugovima”, uz Aleksandra Berčeka, Nebojšu Glogovca, Hristinu Popović i Vuka Kostića, glumi i Leon Lučev, a zahvaljujući Borisu T. Matiću i njegovome Propeler filmu, Hrvatska se i ovoga puta pojavljuje kao manjinski koproducent. Čiji je to uspjeh, nije popularno u nas govoriti, pogotovu kada su manjinske produkcije, skoro u pravilu, na festivalima uspješnije, umjetnički i društveno relevantnije, od većinskih produkcija, ali teško da bismo, mimo Lučeva i Matića, imali razloga kome u Hrvatskoj čestitavati, niti se Golubovićevim filmom kititi.

Među manjinskim koproducentima “Krugova” još su Slovenija, Njemačka i Francuska. Film će biti prikazan u Berlinu, u Forumu, istome programu gdje i “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića, s kojim, tužno i paradoksalno, dijeli temu i mjesto radnje. Oba filma su, naime, pričom i sudbinom iz Hercegovine. Kada bi to bilo moguće, lijepo bi ih bilo i u Zagrebu zajedno vidjeti. U ime kulture sjećanja i suočenja.

Dok je u hrvatskoj prozi tema Prvoga svjetskog rata ostala skrajnuta – mimo eponimnih Krležinih domobranskih novela i Budakovog “Ratnog roblja”, vjerojatno i najuspjelije knjige ovoga uglednog ratnog zločinca – u srpskoj je književnosti, očekivano, ovaj rat opjevan, opisan i opričan u predugom nizu proznih djela, romana, pripovijetki, pamfleta i hagiografskih tekstova različite vrste. Razlog jednostavan: Kraljevina Srbija je, istodobno, bila i slavni pobjednik, i najveći europski mučenik Prvoga svjetskog rata. I tako je, na kraju, impostirana i proza o tom ratu: između pobjede i mučeništva. Ali uza svu tu silu romaneskne i pripovjedne proze, koju sigurno nisam svu iščitao, ali veliki dio jesam, pa i zbog vlastite književne, privatne i porodične fascinacije Prvim svjetskim ratom, najdraža mi je, ipak, ostala jedna knjižica pjesama: “Ratni drugovi”, Stanislava Vinavera. Osim što je riječ o remek-djelcu, koje u mojoj imaginarnoj i stvarnoj biblioteci stoji hrbat uz hrbat s “Hrvatskim bogom Marsom”, to je jedna od onih knjiga iz koje sam, sredinom osamdesetih, učio kako se piše narativna poezija.

“Veliki rat” Aleksandra Gatalice (1964.), nagrađen Ninovom nagradom onoga dana kada je Zagreb zatrpavao mitski snijeg, najveći u njegovoj novijoj povijesti, u srpsku književnost, pretrpanu temom Prvoga svjetskog rata, dolazi kao dobrodošao uljez. Nakon tisuću i jedne lokalne priče o srpskome stradanju, te o oficirskoj genijalnosti i hrabrosti mitskih srpskih vojvoda – maršala – Radomira Putnika, Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Gatalica se odvažio na pomalo spilbergovski poduhvat da sedamdesetak likova – neki od njih su stvarni, poput Jeana Cocteaua ili generala Svetozara Borojevića, drugi su fikcionalni, izmišljeni ili konstruirani – oslika i ispripovijeda europsku fresku Prvoga svjetskog rata. Za takvo što je, osim specifičnog interesa za temu, te znanja koje se, valjda, podrazumijeva, nužno pripovjedačko umijeće, vještina izmjene različitih pripovjednih registara i, napokon, prozna imaginacija i visoka književna kultura. Što se imaginacije tiče: postaviti sedamdesetak dovršenih i različitih ljudskih sudbina, životnih i ratnih priča posao je koji golema većina suvremenih i vrlo hvaljenih hrvatskih pisaca, iz ergele u vili Arko, ali ni nešto manje hvaljenih suvremenih srpskih pisaca, neće izimaginirati i napisati tokom cijele svoje književne karijere. Već je u tom pogledu “Veliki rat” izvanserijska, gotovo neusporediva knjiga u našim jezicima.

Dramaturgija Gataličinog romana je podređena dramaturgiji Prvoga svjetskog rata. Tome je, u velikoj mjeri, podređen i ritam izmjene zbivanja, narativnih sekvenci, slika i kadrova. Kako knjiga ima petstotinjak stranica, nekome tko je nezainteresiran za temu, to će, svakako, biti previše. Ali takvo što se, opet, može reći za bilo koju temu. Zašto bi nas, kao čitatelje proze, više trebala zanimati ljubavna priča ili – ne daj Bože – neka ljuto angažirana priča o hrvatskoj ili srpskoj suvremenosti, od bitke na Marurskim jezerima, naprimjer, ili od međusobnog trovanja vojski bojnim otrovima? Bilo bi zanimljivo da nam netko, konačno, odgovori na to pitanje, pa da znamo zašto čitamo ono što čitamo.

“Veliki rat” je, među ostalim, i velika priča o idejama koje su dokrajčene tim ratom, koje su se s njime rodile ili su se razvile u epidemiju, a onda i idejama kojima su ljudi bili vođeni da štedro i spremno polaze u rat, i da rat prihvaćaju kao veliki životni događaj, samopotvrđivanje, mušku inicijaciju i avanturu. Pisac vrlo pažljivo, s darom za minijaturu, upisuje u svoju knjigu duh epohe. Čini to držeći se realističnog prosedea, ali i odmičući se od njega, fantastičnim, snovitim i fibroznim epizodama i sličicama, ali uvijek na pripovjedački uzoran način. “Veliki rat” jest i svojevrsna artistička i književna ekshibicija, demonstracija sile, pokazivanje nečega što ja mogu, a drugi, eto, baš i ne, ali to romanu nimalo ne šteti. Kao što mu, uglavnom, ne šteti ni što je pisan tako da bude nagrađen, virtuozno i bez velikog rizika. Ono što bi se Aleksandru Gatalici moglo prigovoriti, iz perspektive čitatelja koji mu je prethodno odao priznanje i neće njegov roman izbaciti iz svoje knjižnice, niti će zbog njega žaliti posječene bukve i zazivati smrt književnosti, jest stanovita predvidljivost u karakterizaciji likova. Ali ne na razini pojedinca, nego na razini njegove nacionalne pripadnosti, ili pripadnosti određenoj armiji, naciji i zaraćenoj strani. Tu je Gatalica mogao biti subverzivan u odnosu na srpski petrificirani mit o Velikome ratu, a nije bio. Tako je izbjegao i stvarnu identitetsku dramu austrijskoga generala, banijskog Srbina, Svetozara Borojevića von Bojne, tumačeći je kroz dilemu o istini i laži, što nije nužno pogrešno, ali se nadaje komfornim, građanskim i nacionalnim čitanjima, a ne onome što takva priča, sudbinski i osobno jest.

Roman “Veliki rat” zasluženo je dobio Ninovu nagradu, iako to nije dočekano s osobitim ushitom u Srbiji i u Beogradu. Autor Aleksandar Gatalica urednik je kulture na RTS-u, dakle na državnoj televiziji, što mu, je li tako, nije naročita preporuka među čitateljima i kritičarima koji, s razlogom, imaju odmak prema toj vrsti društvenog položaja i utjecaja. Da živim u Srbiji, vjerojatno bih mislio što i oni – o položaju, ali ne i o romanu – ali iz hrvatske perspektive mogu tek da iskažem gorku zavist, jer mi nije lako zamisliti da bi Vlatka Kolarović ili Branka Kamenski, urednice kulture na HTV-u, mogle napisati nešto što ne bi bila režimska potjernica, domoljubna denuncijacija ili udvorička pohvala. Između polupismenih sluškinja svake vladajuće politike i pisca “Velikog rata” razlika je, ipak, notorna.

U užem izboru za Ninovu nagradu nisu se, na žalost, našli prethodni dobitnici Svetislav Basara i Dragan Velikić, obojica s romanima koji čine vrh i njihovih opusa i srpske suvremene književnosti. Od Gatalice je, za jedan glas, nagradu izgubio Laslo Blašković, sjajni novosadski pjesnik i romanopisac. Da je taj glas otišao Laslu, ne bi bilo nezasluženo. U užem izboru bile su zanimljive knjige Mire Otašević i Ivančice Đerić, jedan eksperimentalni, ali vrlo dojmljivi fikcionalni i fiktivni životopis, i jedan dobro napisan, snažan roman o egzilantskoj generaciji devedesetih. Za Hrvatsku bi, pak, trebao biti važan kulturni događaj to što je u užem izboru bio i roman “Veprovo srce”, hrvatskoga prozaista Drage Kekanovića, koji je, bogme, i srpski prozaist iz Hrvatske. Njegov roman je izašao u izdanju Srpske književne zadruge, u ćiriličnom pismu. Nisam ga, na žalost, čitao, jer mi je promakao u posljednjem beogradskom šopingu, ali u sljedećem neće.