Prikazi, pogovori, kritike

Pisac je biološka odrednica

Razgovarao Elvedin Nezirović

portal Strane

 

Miljenko, prije dvadest pet godina u Stocu si dobio nagradu „Slovo gorčina“ za svoj poetski prvijenac „Opservatorij Varšava“. Sada si ponovo tu, promoviraš svoju novu knjigu „Rod“. Gdje su Stolac i Hercegovina u tvojoj emocionalnoj geografiji?

– Odmah pitanje na koje bi se moglo odgovarati cijeli dan do jutra. I to usporedo, na dva načina, iz dva očišta. Onog osobnog, komemorirajućeg, doživljenog, koje mi je, moram priznati, važno još samo u literaturi, kao književna građa. I onog drugog, mnogo važnijeg, pročitanog, viđenog, čuvenog, onoga do čega stižemo preko knjiga, filmova, muzike, fotografija, slika… Stolac je, tako, tih pušački glas Alije Isakovića, koji više ne mogu povratiti u sjećanje, dugi noćni monolog Zuke Džumhura na terasi jednoga danas mrtvog hotela, hladan i hrapav kamen na Radimlji, aparthejd usred Europe na početku dvadeset prvog vijeka, jedan moj drug koji nakon sati razgovora onako usput kaže da je bio deset mjeseci u logoru, i kad se na to mojoj ženi oči napune suzama, on da je utješi stane govoriti kako ti logori nisu bili poput srpskih, ama kakvi!, Stolac je Kominternin agent, jezuit i atentator Mustafa Golubić, od kojeg je u Stocu ostalo kameno postolje za brončanu glavu, Stolac je fascinantan kontingent rasutih sjećanja, građevinskog materijala jedne minirane povijesti, Stolac je, nimalo patetično govoreći, bez prigodnih hiperbola, za mene danas najknjiževnije mjesto u Bosni i Hercegovini. I mjesto u kojem se, premda nisam Stočanin, najviše osjećam –  što bi Hrvati rekli – kao svoj na svome. Ili kao manjinac među manjincima.

A Hercegovina, to je šira, i malo drukčija priča od Stoca. Ti znaš da sam prije skoro godinu dana objavio “Rod”, roman od nekoliko romana i srodnih im tekstova, dug hiljadu i osam stranica, o mojoj stvarnoj i fikcionalnoj porodici. I sad se govori da bih o tome za svoje dobro trebao prestati pisati. A izvan Roda je, recimo, ostala jedna priča, koja me dugo zaokuplja, i koju bih silno želio napisati, samo još ne znam kako. A, zapravo, je vrlo jednostavna. Kada se 1974., u ljeto, ukidala željeznička linija od Čapljine do Dubrovnika, kojom je vozio motorni vlak, što znači da pruga nije bila elektrificirana, moj se praujak Rudolf Stubler, zajedno sa svojom sestrom, mojom Nonom, odvažio na posljednje putovanje. Poveli su me, i tako smo jednim očajno sporim i zagušljivim vozom putovali kroz Popovo polje, uspinjali se uz brda i spuštali niz Rijeku Dubrovačku prema Gružu. On mi je stalno govorio: Miljenko, zapamti ovo! Miljenko, zapamti ovo! A ja nisam znao zašto mi to govori. Ne znam ni danas. Trebala bi mi priča, duga priča, trebao bi mi mali putopisni roman, pa da na to odgovorim. Ali kako napisati putopis putem i trasom kojom se više ne može proći, iako se nekad njome prolazilo? Kako napisati putopis željeznicom od Čapljine do Gruža, ako ni ta željeznica ni njezina trasa više ne postoje? Jedino po sjećanju, po onoj inkantaciji moga pokojnog praujaka: Miljenko, zapamti ovo! Miljenko,  zapamti ovo!  Eto, to je ta priča koju bi htio napisati. I to je ono prvo što pomislim kada mi spomeneš Hercegovinu. Popovo Polje u ljeto 1974.

Već sam rekao da si ovdje promovirao svoj novi roman „Rod“, kojeg mnogi vide kao monumentlano djelo hrvatske književnosti. Osim što govori o povijesti tvoje porodice, počev od tvoga pradjeda, „Rod“ je i svojevrsna povijesna razglednica nekih bosanskih gradova, prije svega Sarajeva i Kaknja, u pojedinim epohama. Koliko ti je taj kompozicijski element – ta činjenica da radnju razvlačiš na toliko dug vremenski period i da si prinuđen iz poglavlja u poglavlje mijenjati kulise na pozornici na kojoj se pojavljuju tvoji likovi – predstavljao opterećenje pri pisanju?

– Nije mi predstavljao opterećenje. Pokušavao sam pisati na različite načine, u različitim tonalitetima, iz više perspektiva, od kojih nijedna neće biti čvrsta i sigurna. Pokušavao sam pisati u više žanrova istovremeno, kao da pišem roman, i kao da istovremeno tek pripremam građu za roman. Sp0minješ razglednice bosanskih gradova, da, ima tu nečega od žanra razglednica, onakvih kakve su nekada postojale. Ili razglednica kako ih ja zamišljam kroz neku bodrijarovsku vizuru, ili kroz vizure takozvanih “malih povijesti”. Volim persiflirati “male povijesti”, pisati prozu kao da pišem nefikcionalni tekst o nečemu što je, naizgled, bez velikoga historijskog značaja. Recimo, historiografsku prozu o sarajevskim ulicama i grobljima. Dijelom sam se time u “Rodu” i bavio, a dijelom su iz toga iznikle neke druge, akobogda, buduće knjige.

I kad spominješ razvlačenje radnje na dugi vremenski period. Meni je, zapravo, svejedno obuhvaća li priča pet minuta u životu glavnoga junaka ili sto godina u životu jedne porodice. Oboje je jednako izazovno i na neki način jednako golemo. Pet minuta i sto godina. Zamisli, recimo, pet Principovih minuta pred pucanj i pet istih minuta vojvotkinje Sofije. A ne moraju biti ni tako slavni junaci priče. Zamisli pet minuta u životu čovjeka koji upravo sad mete neku mostarsku ulicu i pazi da ga ne pogazi automobil. Nizak je, poguren, u fluorescentnoj jakni, s brezovom metlom u rukama. Možda puši dok mete. Je li ijedno književno stoljeće veće od njegovih pet minuta? Nije. Zato što su tako ekstremno postavljeni vremenski okviri, cijelo stoljeće ili pet minuta, kao stvoreni za karakterizaciju lika, za definiranje čovjekove sudbine, za književno fiksiranje društva i epohe.

U recenziji, objavljenoj u Jutarnjem listu, Davor Butković daje jednu zanimljivu podjelu tvoga romana na: obiteljsku hroniku, na političku esejističku povjesnicu i, citiram, „na sasvim brutalni emotivni i psihološki striptiz“. Zanima me ovo posljednje: emotivni i psihološki striptiz, koji je posebno naglašen u poglavlju Mama Ionesco, gdje detaljno opisuješ majčinu smrt, odnosno njeno umiranje. Da li ti je kao piscu teško pisati o temama koje te dotiču na tako izravan i ličan način?

– Ne znam je li mi teško. Ali znam da su jedino takve teme vrijedne pisanja. Valjalo bi pisati samo o onome o čemu se ne može pisati. Ili o čemu se ne smije pisati. Sve drugo je uzaludno. Onaj slavni i stari dojam kako su sve knjige odavno napisane, koji je opće mjesto svake nekulture i nenačitanosti, i na koje se pozivaju svi loši pisci i nikakvi čitatelji ovoga svijeta, porijeklo vuče upravo iz nespremnosti da se piše o onome što boli, što je lično, pogibeljno, traumatično, zabranjeno… Jer to što boli, uvijek je novo, uvijek je prvi put, uvijek je nenapisano. I kada se napiše, opet ostaje nenapisano.

„Rod“ je u zanatskom smislu spoj fikcije i dokumenta. Neki ti prigovaraju na „političkoj nekorektnosti“ tvojih likova. Odnosno, zamjeraju ti na tome da u romanu stvarne likove dovodiš u situacije u kojima oni realno nisu bili. Meni je prilično jasno da, recimo, Stari most i slika Starog mosta nisu, niti mogu biti jedno te isto. Ali, evo po tvome mišljenju, koliko takve pritužbe pogađaju srž književnosti?

– Nekoliko puta sam se, u posljednjih dvadeset šest godina, još od prve objavljene knjige, pokušavao braniti od primjedbi, pokušavao objasniti svoju poziciju ili ono što radim, i svaki put bih pogriješio. Nikome se ništa ne treba objašnjavati, jer se nikome ništa i ne može objasniti. U načelu, na ono što pišem reagiraju dvije vrste ljudi: oni koji razumiju to što pišem i prema tome imaju stav, i oni kojima je važno da me ne razumiju, pa im i ne treba da pročitaju to što sam napisao. Na žalost, drugih je, izgleda, sve više. Ili se u međuvremenu u nas do kraja legitimirao princip da nešto i ne moraš pročitati da bi imao svoje mišljenje. To mi je savršeno strano. Pa ja sam morao čitati i Hitlerov “Mein Kampf ” da bi o toj knjizi imao mišljenje. Toliko, dakle, o onima koji imaju primjedbi na nepročitano.

A što se tiče dovođenja stvarnih likova u situacije u kojima se oni u zbilji nisu zatekli, da, u pravu si, volim to da radim. Riječ je o književnom postupku, a možda i o nekoj mojoj čudnoj psihološkoj falinki, o potrebi da se popravlja i mijenja nešto što je nepromjenjivo. Ali striktno govoreći, u “Rodu” se i ne radi o stvarnim ljudima. Riječ je uvijek o fikcionalnim likovima koji, istina, nose imena ljudi koji su nekad, i ne tako davno, živjeli. Majka iz “Roda” ne može biti moja stvarna pokojna majka, premda ona to zapravo jest. Ali po čemu jest? Po tome što ja tebi govorim da jest. Ali možda ja i lažem. Nije dovoljna riječ pisca, e da bi nešto postalo dokumentarno vjerodostojno i tačno. Jedan od mojih proznih, romanesknih ideala bio bi napisati priču u kojoj ništa, nijedno ime, situacija niti događaj ne bi bili izmišljeni, a koja bi svejedno funkcionirala kao artificijelna literarna građevina. Takve me priče zanimaju i kao čitatelja.

Postoji još nešto što bih želio da te pitam, može biti vezano za „Rod“, a i ne mora, a to je kako, kao autor, gledaš na pisanje unutar i izvan vlastitog iskustva, odnosno unutar i izvan proživljene emocije. Julian Barnes je u svom intervjuu za čuveni The Paris Review prije nekoliko godina dao, ako već ne najprecizniji, onda vjerovatno najjednostavniji mogući odgovor, rekavši da nije pravo pitanje govori li pisac istinu ili ne – pravo pitanje je da li je iskren. Da li se slažeš s tim?

– A što je to vlastito iskustvo? Ako je to, kako kažeš, proživljena emocija, onda je za pisanje unutar neke teme skoro pa nužno to “vlastito iskustvo”. Ali ako me pitaš može li se napisati roman o opsadi Sarajeva, a da se u Sarajevu nikada nije bilo, odgovorit ću ti: ne samo da se može, nego mi se sve više čini da će takvu knjigu napisati baš netko tko nije Sarajlija, niti je u tom gradu ikada bio. Ili je bio kao turist. Upravo sad čitam jedan fascinantan roman, francuskoga pisca Mathiasa Enarda, naslova “Zona”, koji, između ostaloga, govori, iz perspektive sudionika, o hrvatskom “domovinskom ratu”. Boljeg komada proze o tom ratu u hrvatskoj književnosti nema i to upravo na razini famoznoga “vlastitog iskustva”, ako ga shvatimo kao proživljenu emociju.

Moj pokojni otac, koji je cijeli rat proživio u Sarajevu kao liječnik u mirovini i doživio je da mu njegovi bivši pacijenti s Pala plasiraju tenkovsku granatu posred dnevne sobe, imao je zadnjih godina života jednu opsesivnu temu i želju. Kad god bismo se telefonom čuli, koristio bi priliku da u razgovor udjene kako bi bilo važno da baš ja napišem knjigu o – Srebrenici. Na kraju sam mu već i obećavao da ću to učiniti, iako mi nije padalo na pamet. Ali ne zbog nedostatka vlastitog iskustva i proživljene emocije, nego zato što se ne bih mogao nositi sa svima onima koji bi s visine svoje nacionalne ili zavičajne pripadnosti postavili pitanje a otkud meni pravo da pišem o Srebrenici. Ako bih i napisao takvu knjigu, napisao bih je tako da bude objavljena samo u jednom primjerku. Napisao bih je za svog oca, koji je, eto, i pored svoga sarajevskog ratnog iskustva, i pored cijeloga svog tužnog i ponižavajućeg života, kao svoju temu nad temama imao – Srebrenicu. Nije poživio, pa da mu tu knjigu napišem za njegovu ličnu  upotrebu, i sve u skladu s ličnim iskustvom i proživljenom emocijom.

Šta za tebe znači biti pisac? Ili da parafraziram naslov glasovitog Sartreovog eseja – šta je za tebe književnost?

– To je jedno od onih pitanja na koja ti ne bih na isti način odgovorio svakoga od mojih dana, mjeseci, godina. Danas, krajem kolovoza 2014. književnost je za mene biološka kategorija. Kao što je netko majmun, hrast, virus ili čovjek, ja sam čitatelj. Sve što radim u službi je održavanja moje čitateljske egzistencije. Naravno, to što sam pisac proizlazi iz toga što sam čitatelj.

*

Nastavak intervju može se pročitati ovdje

22. 11. 2014.

Kraj porodičnog vremena: Roman kao spomenik

– žanr, pripovedanje, autopoetika

Miljenko Jergović:
Rod
Fraktura 2013:

*

Piše Dragan Babić

Polja
časopisu za književnost i teoriju, broj 487 (maj/jun 2014)

*

[D]a imam tu snagu i volјu, da imam to vrijeme, pisao
bih roman u kojem ne bi bilo nijednoga izmišlјenog imena,
lika ili događaja. U središtu bi bio Karlo Štubler, a okolo,
poglavlјe za poglavlјem, svi Štubleri za koje znam ili za koje
ću tek saznati, oni koji su živjeli s njim i oni koji ga dobro
poznaju, iako su se rodili nakon njegove smrti.

Imena ne valјa mijenjati. Treba ih ostaviti, i onda upravlјati
sudbinama književnih junaka, voditi ih uskom biokovskom
stazom između zbilјe i teksta, između života koji je odživlјen i
života koji će biti ispripovijedan. Ali tako da bude vjerodostojniji
od zbilјe i da načinom pripovijedanja bude naslućen i životopis
pripovjedača. Sve je istina i ništa ne mora biti istina.

*

Najočigledniji fizički aspekt jednog književnog dela, onaj koji se na prvi pogled primećuje i, ma koliko nebitan bio, u današnjoj krizi čitanja određuje inicijalni stav velikog broja potencijalne publike – njegov obim – može, u slučaju opširnijih, delovati dvojako na čitaoce: neke će privući izazov, dok će druge odbiti zahtevna građa. U slučaju reprezentativnih – “ekstremna”, bilo da se radi o klasicima poput romana Jadnici, U traganju za minulim vremenom, Uliks ili Čarobni breg, ili pak o novijim izdanjima kao što su Podzemlјe Dona DeLila, Pobunjeni Atlas Ajn Rend ili kod nas još neprevedena Beskrajna lakrdija (Infinite Jest) i Moja borba (Min Kamp) odličnih Dejvida Fostera Volasa i Karla Uva Knausgora, a posebno u današnje vreme “brze” komunikacije i manjka vremena, od onih koji su savladali ova štiva mnogobrojni su oni koji o njima govore u duhu Bajarove teze pričanja o “knjigama koje nismo pročitali”. Kao jedan od najvoluminoznijih domaćih primera svakako se nameće Zlatno runo, i čini se da su malobrojni iščitali Pekićevu sedmodelnu povest o porodici Nјegovan od prve do poslednje stranice. Među najnovijim i najglomaznijim regionalnim naslovima je i Rod (“Fraktura”, Zaprešić, 2013) sarajevsko-zagrebačkog pisca Milјenka Jergovića koji svojim četvorocifrenim brojem stranica, barem po obimu, teži navedenim delima.

Sasvim je pogrešno početi govoriti o bilo kojoj beletrističkoj knjizi iz ugla njenog obima jer je teza da kvantitativni aspekt utiče na kvalitet pogrešna koliko i neutemelјena pošto se čak i u najnovijoj srpskoj produkciji više puta dokazala ideja da su sažetija dela uspešnija, nagrađenija, i od strane publike i kritike bolјe prihvaćena od onih preterano opširnih. Međutim, problem sa Jergovićevom knjigom je u tome što će njena iscrpnost – i ovu nesretnu činjenicu treba opet istaći kao efekat i poredak vremena i uticaj savremenog života na kulturu čitanja – nedvosmisleno odrediti njenu recepciju. Ovo naprosto nije knjiga za svakoga, svakako ne za prosečne čitaoce, pa čak ni za one koji ne poznaju raniji opus ovog autora. Retki će se za nju mašiti u knjižari ili biblioteci u potrazi za nečim što će im ispuniti dan, predstavlјati predah na odmoru ili se ispostaviti kao odličan poklon za poznanike – a to de facto jesu razlozi zbog kojih je većina u potrazi za knjigom. No, ako ovo nije naslov za njih, za koga je onda? Rod se, kao kulminacija dosadašnjeg opusa ovog pisca, može smatrati idealnim štivom za njegove starije čitaoce, one koji su uživali u zbirkama Sarajevski marlboro ili Mama Leone, te romanu Otac, i koji žele da što više saznaju o Jergoviću kao piscu, čoveku, umetniku, ali i o njegovoj privatnosti. On je idealan za hard core fanove i, ukoliko se svi čitaoci prisete svog najdražeg pisca, jasno će im biti da bi želeli da o njima pročitaju što više, posebno pikanterije iz njihove porodične prošlosti, pogled na svet i intimne detalјe njihovih svakodnevica. Ipak, i onima koji se ne zasite Roda posle trećine ili polovine, već se sa njim izbore i dovrše ga, na um može pasti nekoliko pitanja: zašto je ova knjiga ovako obimna? Zašto je autor imao potrebu da toliko piše? Zašto od toliko materijala nisu napravlјena tri ili četiri zasebna izdanja? Koliko je hrabrosti trebalo izdavaču da se odluči na štampanje hilјadu i tri stranice u luksuznom tvrdom povezu? Koliko će lјudi čitati ovo? I, šta ovaj rukopis predstavlјa? Sva ova pitanja neće postaviti pomenuti verni fanovi jer će oni uživati u otkrivanju najintimnijih delova Jergovićeve ličnosti i nastojaće da ovo delo istražuju što duže.

Žanrovski miks: deset deka duše

Problem sa žanrovskom odrednicom ovog dela je što ona zapravo ne postoji: Rod nije moguće svrstati ni u jedan (ili dva ili tri) jasan i jednoznačan sistem. Kod Jergovića je kombinovanje žanrova i formi toliko izraženo da je kratak opis dela kao romana nedovolјno precizan i pojednostavlјen, dok je detalјnija i potpuna klasifikacija neiscrpna. Ipak, odredivši ga romanom, izdavač i autor su ponudili klјuč za recepciju i olakšali posao čitaocima: Rod je, dakle, roman koji krije mnogo i otkriva se postepeno.

Formalno gledano, u njemu je sadržano sedam celina, svaka sa svojom žanrovskom pod-odrednicom: “Tamo gdje žive drugi lјudi, predavanje“, “Stubleri,1 jedan porodični roman“, “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, kvarteti“, “Mama Ionesco, reportaža“, “Inventarna knjiga”, “Kalendar svakodnevnih događaja, fikcije” i “Povijest, fotografije”. Svaki deo sem prvog, srednjeg i poslednjeg uklјučuje više zasebnih delova koji se mogu smatrati poglavlјima romana u slučaju celine “Stubleri, jedan porodični roman“, odnosno skoro potpuno individualnim kratkim pričama ili novelama u ostala tri slučaja. Kroz celo delo se lajtmotivski tematizuje istorija porodice autora, tj. njena majčina strana, loza Štublera koja počinje sa pradedom (“otatom”) Karlom i završava se sa majkom Javorkom. Uvodna celina prološki opisuje najznačajnije junake i odnos njihovih identiteta i ishoda života, te se pored pradede javlјaju ujak Mladen i sam pripovedač; u ovih dvadesetak stranica krije se srž sledećih skoro hilјadu – kako je i zašto Karlo pobegao u Dubrovnik, a posle i iz njega, koje su posledice Mladenove smrti i na koji način podelјeni identiteti funkcionišu u ratnom i posleratnom prostoru i na relaciji Sarajevo–Zagreb. Vidi se da muškarci tri generacije predstavlјaju gradivni mikronarativ i klјuč apsolutno pojednostavlјene fabule romana: početak familije, njen najtragičniji i najdalekosežniji momenat, te trenutno stanje porodičnog stabla. Zajedničko ovim paradigmama početka, sredine i kraja jeste potraga za izgublјenim identitetom, poistovećivanje sa mnoštvom kojem ne pripadaju potpuno i stav autora da je upravo istorija sila koja lјudske sudbine usmerava bez njihovog pristanka i ne obraćajući pažnju na njihove reakcije. Naizgled fragmentarna priča o tri ličnosti ovim se motivom slučuje u jedinstvenu pripovest i tako ovo “predavanje” dobija svoju svrhu: ono funkcioniše kao u bezmalo akademskim okvirima prikazan sažetak dela sa klјučnim rečima i osobama nakon kojih sledi njegova teorijska postavka, razrada, predstavlјanje metoda i izvođenje zaklјučaka. Istorija porodice je očekivano opisana celinom od osamnaest glava sa podnaslovom “jedan porodični roman” – i ovde se prvi put javlјa forma romana u romanu i pitanje koje iz njega sasvim logično sledi: ukoliko saga o Štublerima zaista jeste jedan žanrovski zasebno određen fragment, zašto ona nije štampana kao samostalno delo i objavlјena u maniru zbirke priča Mama Leone i romana Otac sa kojima ima više nego očigledne dodirne tačke? Ova tajna je ostavlјena čitaocima i kritičarima na polemiku i velik broj uzaludnih “kako, zašto, zbog čega?” pitanja na koje odgovor može dati jedino autor – u duhu drame Ko se boji Virdžinije Vulf? Edvarda Olbija, to je “na njemu da zna, a na istraživačima da otkriju”. Pretpostavka je da bez ovog dela ostatak romana ne bi imao smisla – ili bar ne toliko koliko ima u ovakvom obliku. Priča o Štublerima je bitna za ostvarivanje zaokruženosti i Jergović ju je sigurno svesno uvrstio ne samo zato da bi pokazao svoje umeće u kreiranju uverlјivih istorijskih likova, situacija, konteksta i priča, već da bi postavio određen okvir celom Rodu. Na kraju krajeva, iako on jeste o njegovoj porodici, isto tako je i o njemu samom, te da bi čitaoci mogli da znaju odakle potiče pisac, moraju se upoznati sa njegovim poreklom i incidentima koji su ga obeležili. Nјegova porodica se otud predstavlјa u mitologizujućem maniru čime se približava, na primer, Glembajevima, Budenbrokovima, Isakovičima, Ćosićevim Katićima ili pomenutim Nјegovanima. Istorija roda se tako fikcionalizuje – o ovome će biti više reči kasnije – a o svakom članu se pripoveda iz autorovog ugla: on svesno odlazi u prošlost i upliće se u njene tokove, ali neretko piše u prezentu i čini sve da održi aktuelnost događaja koji su daleko iza njegovog vremena. To takođe postiže kolektivnom, foknerovskom zamenicom “mi”2 koja obuhvata ne samo njega kao pojedinca već i celu familiju, svakog njenog pojedinačnog člana. Ovim naizgled jednostavnim pripovedačkim postupkom postiže se identifikacija sa starijim predstavnicima sa kojima deli ime i poreklo (“Iako kuća u Kasindolskoj nije moja kuća, njezin nered je i moj nered”), ali i piščevo uspešnije vraćanje u istoriju pre sopstvenog rođenja. On obitava između prošlosti i sadašnjosti, i prisutan je i odsutan, ubacuje se u događaje kojima definitivno nije mogao prisustvovati, ali ih beleži i o njima pripoveda kao da jeste. Roman o Štublerima u svoje središte postavlјa pradedu Karla, a oko njega se, “u koncentričnim krugovima, oko kamenčića bačenog u vodu”, razlaže priča o ostalim članovima porodice, rođacima, komšijama, prijatelјima, znanim i nepoznatim lјudima iz njihovog okruženja: svi su oni poznavali začetnika loze ili slušali priče o njemu, a Jergović jednako detalјno i opširno pripoveda i o njima. Tako se saga jedne porodice transponuje na sagu o celom XX veku i svi najbitniji događaji tog doba – Prvi i Drugi svetski rat, promena državnih granica i imena, sukobi sa političkim neistomišlјenicima, period komunizma i Tita, raspad SFRJ, kasniji ratovi i progoni, itd. – prelamaju se kroz sudbine članova jednog roda. Ovo paralelno pripovedanje o autorovom poreklu i vremenu neprimetno se prebacuje i varira između dva aspekta njegovog identiteta, privatnog i kolektivnog, i stoga bi najpribližnija odrednica celine o Štublerima bila da je to porodični i istorijski roman koji je mogao biti ukoričen samostalno i funkcionisao bi tako, ali bi svakako falio ostatku Roda.

Priča o marginalnim strujama porodice, braći, sestrama, rođacima i prijatelјima koji više nisu previše bliski Štublerima i o kojima pripovedačeva majka – kao izvor priče – ne zna dovolјno, smeštena je u naredni deo, “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, kvarteti“. Indikativna žanrovska odrednica u podnaslovu upućuje na muzički oblik, ritam i strukturu koja je zacrtana jer je svaki od sedam fragmenata podelјen na još četiri manja, i, za razliku od prethodne, ova celina je očigledno pisana drugačijim stilom, sa više fikcionalnih elemenata iz prostog razloga što Jergoviću fakti nisu dovolјno poznati. U poređenju sa pričom o železničarima Štublerima, ova o rudarskoj strani porodice je znatno manjeg obima, ali i kvaliteta, uprkos autentičnom prikazu ruralnih predela srednje Bosne i sažetom i fragmentarnom pripovedanju. Međutim, odmah nakon nje sledi središnji i najbolјi deo Roda, “Mama Ionesco, reportaža“, koji je sa svojih oko sto pedeset stranica takođe mogao doživeti sudbinu sage o Štublerima i zasebno pojavlјivanje van ostatka romana. Jergovićeva majka Javorka, piščev svojevrsni Drugi, poslednji je član porodice i u više navrata je objašnjeno da se sa njom ta loza završava i da je ona zapravo klјuč celog romana – njenim umiranjem počinje pripovedanje i autorovo razračunavanje sa podelјenim emocijama koje je oduvek osećao prema njoj. Vrlo brzo se uviđa zašto je tako: ona je bila loša majka jer je odrasla sa lošom majkom i, nakon dva promašena braka, nije ni mogla da odgaja sina osim u okruženju depresije i apatije. Koren njene nesreće krije se u pogibiji brata Mladena tokom Drugog svetskog rata i upravo je ovaj događaj, jedan trenutak i jedna smrt, centralan u svekolikoj istoriji Štublera i u njemu se preklapaju i prošlost onih koji su živeli pre i onih koji dolaze nakon 1943. Ovaj incident je presudan i za život samog Jergovića, stoga ne čudi što ga on – a na ovome mu kritičari skoro ponajviše zameraju – nebrojeno puta ponavlјa, dopunjuje novim informacijama i stalno se na njega vraća. Pogibija ujaka je uticala na sve:

Okolnosti koje su tada nastupile odredit će do kraja [Javorkin] život. Nije bila volјeno dijete. Na njoj se prelomila teška grižnja savjesti majke koja je sina poslala u smrt, ne dopustivši mu da ode u partizane ili dezertira, jer je vjerovala da će u njemačkoj uniformi najprije spasiti glavu. To vjerovanje bilo je ludo, ali uzalud je o tome danas govoriti. Uzalud je o tome bilo govoriti svih onih dana, mjeseci i godina koje su protekle nakon Mladenove smrti. I uglavnom se nije govorilo, nego se šutjelo. Ona je odrastala usred te šutnje.

Osećaj zapostavlјenosti se preneo sa majke na sina i tako su njega odgajili majčini roditelјi, a iskrena i istinska veza poštovanja i naklonosti između majke i sina nikada nije ostvarena. Sada se Jergović vraća u sadašnjost i vrlo blisku prošlost, u trenutak kada je dobio vest o majčinoj smrti i kada zapravo opisuje njihov odnos, ogolјen do kosti, bez zadrške. Nјegova osećanja variraju između lјubavi i mržnje, iako naginje potonjem, ali osenčen je i njenom bolešću, promenama raspoloženja usled medikamenata, besmislenim optuživanjem i nepoštenim prebacivanjem krivice. Nimalo harmoničan odnos ne može se opisati u nekoliko rečenica interpretativno-kritičarskog teksta, ali je jasno da Jergović u ovoj celini uspeva da vrlo uverlјivo spoji najdublјa i najskrivenija osećanja – ma koliko ona negativna, pogrešna ili nemoralna bila – i visok umetnički izraz koji se ne banalizuje i ne gubi na emotivnosti.3 Epizode majčine bolesti se gomilaju i prepliću, dok pripovedanje ne pravi pauzu između opisa Javorkinog odnosa sa roditelјima, suprugom i sinom, već se sve spaja u gomilanju i ponavlјanju istih situacija i razgovora tokom tog perioda. Ambivalencija u odnosu majke i sina kulminira kada on kaže:

Iako ćete se zgroziti nad tom olako izrečenom istinom – nisam je volio, doživio sam olakšanje kad je umrla, ali mi nedostaje mučenje u četiri godišnja doba, i nedostaje mi ona, nevolјena i nesretna, iz vremena kad je umirala – mene ni najmanje više nije briga. Nјezinom smrću postalo mi je svejedno za mnogo toga.

Lako je uočiti nedostatak prisnosti, ali nije ga teško opravdati i razumeti – i upravo se ovde krije vrednost ranijih celina: bez znanja o babi, dedi i ujaku, čitaoci bi Jergovića skoro potpuno opravdano videli kao bezosećajnog čoveka kojem fali empatija za bolesnu majku, ali, uzimajući u obzir ono što su do tada usvojili, mogu u potpunosti da shvate njihov nimalo idealan odnos. Naposletku, odgovor na to zašto je ova celina bliska zbirci Mama Leone označena kao “reportaža” može se naći ne samo u novinarskom delu autorove karijere već i specifičnoj naraciji kojom se prema sebi i njoj neretko odnosi kao prema subjektima izveštavanja: iskreno, bezrezervno, ogolјeno i suštastveno. Uz to, on i sam priznaje da “reportaža bilјeži stanje pred zaborav”, o čemu će biti više reči kasnije, ali ona naginje i bolničkoj istoriji bolesti i smrti, sa značajno više dokumentarnih delova u odnosu na one fikcional(izova)ne.

Celina “Inventarna knjiga” je jedina bez podnaslova koji naginje žanrovskoj odrednici jer je iz samog naslova jasno o čemu se radi – precizno, faktografsko i u najsitnije detalјe rasvetlјeno ono o čemu se do tada pripovedalo. Nјenih više od dvadeset manjih delova bi najlakše od svih delova Roda mogli da funkcionišu kao kratke priče – neke od njih vrlo adekvatno korespondiraju sa definicijom te forme kao opisa jednog presudnog trenutka u životu jednog lika. Uz to, one su u jasnoj vezi sa zbirkom Sarajevski marlboro i u njima, sem ranije istaknutih članova porodice i okruženja, najviše provejava opet Bosna, ali, konkretnije, Sarajevo, kao i na određenim mestima veoma jasna kritika tog podneblјa koja se u kasnijim delovima romana pojačava. Praveći još jedan katalog Štublera, Jergović se sada češće okreće prostornom okruženju umesto vremenskom i tako se ne postiže veza porodica–vek već porodica–grad; Sarajevo se u isto vreme mitologizuje i konkretizuje, a lokacije su objašnjene i iz estetsko-upotrebnog i iz ličnog ugla. Celine kao što su “Mejtaš, opis mjesta”, “Zatikuša, zaboravlјeni sokak”, “Veliki park”, “Ulica maršala Tita, san i sjećanje”, “Ulica porodice Foht, ili kraj umetnosti”, i “Crkva Svetog Preobraženja, povijest košmara” opisuju određene urbane prostore koji katkad podsećaju na istraživanja teoretičara prostora i postmodernih geografa poput Gastona Bašlara ili Dejvida Harvija.4 Sa druge strane, one takođe podsećaju na Valtera Benjamina i eseje sabrane u Jednosmernoj ulici, pa čak i u Berlinskom detinjstvu, tj. na esejističko-kritičarsko-interpretativno-opisni pogled na okruženje. Intimna geografija grada se povezuje sa intimnom istorijom kako tog prostora (“188 fenjera”), tako i, opet, pripovedača (“Dva groblјa” i “U prolјeće, kad prozračimo grobove”) koji se samom sebi obraća u drugom licu jednine (“Voleo si [baku Olgu] pratiti na groblјe. […] Kad se vratiš iz vojske, ona će već biti stara”) i posmatra se u kontekstu grada – stapa se sa ulicama i, ma koliko distancirano izgledao i priznavao da želјno beži iz Sarajeva, povezanost sa gradom je očigledna jer, dekonstruišući urbani prostor, on dekonstruiše i lični identitet.

Pet delova celine “Kalendar svakodnevnih događaja, fikcije” funkcionišu međusobno, a i u kontekstu celokupnog dela, kao najrazličitija kombinacija koju autor uvrštava u roman: oni čine skoro polovinu Roda i obimom variraju od dvadesetak do preko dvesta stranica i, jasno označeni kao fikcije, utiču na čitanje prethodnih delova. Da li u tom slučaju oni moraju biti nedvosmisleno označeni kao ne-fikcija – faktografija, (auto)biografija, hronika, istorija, genealogija porodice – bilo šta što je utemelјeno prošlošću i mora se čitati kao “istina”? Delovi ove celine jesu fikcija jer obrađuju događaje za koje je ili očigledno da su izmaštani i ukomponovani uz one ranije predstavlјane kao istorijski utemelјene ili su toliko marginalni da je čitaocima apsolutno nebitno da li su autentični ili ne i sasvim je nepotrebno da se ovim razmišlјanjima bave. I ovi delovi mogu da funkcionišu zasebno, kao samostalno objavlјene kratke priče i skice za obimnija dela, naročito “Božić s Kolčakom”, “Žongler palidrvcima, Furtwängler” i “Parker 51”. Sa druge strane, “Dnevnik pčela”, još jedan izrazito obiman deo, odličan je primer za digresiju kojoj Jergović teži u celom Rodu. Krenuvši od poznatog okvira – nađenog notesa u koji je Franjo Rejc, zet Karla Štublera i otac Jergovićeve majke upisivao zapažanja prilikom održavanja pčelinjaka tokom tridesetih godina XX veka – autor dekonstruiše porodičnu i nacionalnu istoriju pre i tokom Drugog svetskog rata na osnovu beleški, zapisa i opisa razvoja komune pčela. Međutim, on brzo prelazi na priče o poznatim pčelarima, životu dalјih rođaka i prijatelјa i opštim prilikama u okupiranoj državi, i tako odvodi roman u nebrojene tokove koji su obimni, većinom zanimlјivi, ali katkad i ne sasvim potrebni i zamarajući. Ovaj deo je ispresecan autentičnim – iako je u pitanju “fikcija”, pisac insistira na ovom terminu – komentarima pčelara kao povodom za novu priču, od kojih su neke znatno udalјene od osnovne o Franji Rejcu (“Nemoguće je zaustaviti priču, voditi je kraju, a ne reći sve o svima”), i korespondencijom ujaka Mladena, pripadnika nemačke vojske, sa porodicom, tokom poslednje godine života. Ovde se čitalac, posle više od pola romana i oko šeststo stranica, po ko zna koji put vraća na ovaj događaj i činjenicu da je on krucijalan u životu Franje i Olge Rejc, njihove ćerke Javorke, pa i njenog sina. Ali, ovde je, u carstvu fikcije, taj incident sad razjašnjen. Poznato je ko je mogao da ubije nemačkog vojnika 1943. godine (“Mladena je ubio partizan. To se nije moralo reći, to je odmah bilo jasno”), ali nikada nije otkriveno koja je to konkretna osoba bila. Nakon opisa odlaska u rat, odabira između nemačke i partizanske vojske – a izbor je donela mladićeva majka, suprotstavivši se svom suprugu i zdravom razumu – Jergović počinje naizgled bezazlenu i naivnu priču o porodici Seghers-Stein, prijatelјima Karla Štublera i učitelјima muzike njegove dece, i njihovom bolesnom sinu Adrianu, još jednu u nizu priča o marginalnim junacima, ali ona ima veći značaj od ranijih. Naime, gospođa Seghers-Stein naručuje molitve za sinovlјevo ozdravlјenje kod izvesnog popa Manojla, čoveka više identiteta i imena koji se nakon decenija lutanja nevolјno pridružio partizanskoj četi i sa kojom je u Slavoniji 1943. tokom zasede sreo nemačku patrolu i ubio vojnika čije poslednje reči nije jasno razumeo, ali je prepoznao očigledan sarajevski naglasak. Jergović nikada ne zapisuje eksplicitno “Pop Manojlo je ubio mog ujaka Mladena”, ali sličan opis situacije u dva navrata,5 značaj te smrti, hronotopsko određenje popove zasede i konotacije koje ova određena digresija nosi upućuju da to jeste tako – barem u fikciji. Pitanje zašto je opis ujakove pogibije smešten u ovaj, a ne faktografski deo Roda zahteva dubinsku interpretaciju i polemičko razmišlјanje o intencijama autora, ali se može pretpostaviti da je reč o nedostatku argumentovane dokumentacije, razvoju spekulacija i, najjednostavnije, elegantnom rešenju misterije koje nudi upravo fikcija. I pored ovakvog rešenja, ono i dalјe počiva u rodu i kreće se linijom Karlo → porodica Seghers-Stein → sin Adrian → pop Manojlo → Mladen → Olga i Franjo → Javorka → Jergović. Sa Štublerima sve počinje i sa njima se sve završava.6

Završi deo ove celine, “Sarajevski psi”, kvalitetan i najobimniji deo romana, jeste fikcionalna dopuna njegovoj sredini, “Mama Ionesco, reportaža“: tamo je bilo reči o stvarima neposredno nakon majčine smrti, a ovde se navode detalјi poslednje Jergovićeve posete majci. Međutim – opet! – zašto sada fikcija? Ovih nekoliko dana je on već ranije pomenuo u reportaži, ali ih nije dublјe razlagao, a upravo mu odlike fikcije, za razliku od dokumentarne proze, nude prostor za to. Digresije istaknute u maločas analiziranom delu se sada ponavlјaju, a, ukoliko je to moguće, i proširuju: tokom skoro flanerske šetnje noćnim Sarajevom i kratkog vremena provedenog u hotelu, on upisuje naknadne pasuse o događajima kojima obogaćuje osnovnu narativnu nit. Tako se dolazi do nekoliko primera priče u priči koji se bave ili samim naratorom (ideja o tome kako bi mogao da umre torza dopola izbačenog kroz hotelski prozor) ili gradom (o umetniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću i drugim do tada nepomenutim bitnim ili znamenitim stanovnicima, građevinama, običajima i događajima), a svaki od ovih umetnutih delova su svojim gabaritom dostojni samostalnog određenja kao kratke priče. Uz ovo, “Sarajevski psi” uklјučuju i do sada najoštriju kritiku društva, i bosanskog i hrvatskog, tj. i Sarajeva i Zagreba, izvedenu na osnovu ličnog iskustva života i progona u i iz oba grada i mogućnosti komparativnog svođenja računa: narator istovremeno napada neistomišlјenike i brani se od njihovih napada na sebe i svoj rad. On se prema rodnom mestu odnosi slično kao prema majci – lјubav i mržnje se ne mogu ignorisati, a njega kao da toliko razdiru dijametralno suprotna privrženost gradu i snažno odbijanje lјudi da mu je najlakše da iz Sarajeva pobegne. Uz to, ovo je prvi put da je tu kao stranac – majka je bolesna i on noći u hotelu umesto u stanu, a komentari prolaznika koji mu prebacuju što se ponaša kao da je poseban teraju ga da se oseća izopšteno i odbačeno, slično kao što se pre dvadesetak godina osećao kada je pobegao. Čak je i naslovna figura pasa lutalica posve adekvatno odabrana jer su upravo oni ti koji žive u gradu, a ipak mu ne pripadaju: prisutni su, mada odbačeni i prezreni od društva, ali ne poseduju lјudski strah od smrti ka kojem narator kao da teži i zbog kog se sa njima identifikuje.

Finiširajući roman celinom pod naslovom “Povijest, fotografije” – u kom podnaslov ne označava žanrovsku odliku već predstavlјa opis umetničkog izraza – Jergović se vraća (ili je tek otvara?) temi autentičnosti dela i pitanju da li je ono više utemelјeno u stvarnost ili fikciju, ili je negde između. Ukoliko je reč o prvom – čemu onda očigledno izmišlјeni i dopisani delovi? Ako o drugom – zašto dodavati fotografije “junaka”, članova porodice koje su čitaoci već upoznali i o njima stvorili ne samo određen sud već i slike kako bi oni mogli da izgledaju, a koje se ruše ovim fotografskim zapisima? Na kraju, zašto mešati ideje istorije – kao postmodernog konstrukta i epitoma nestalnosti i nestabilnosti u modernom svetu i društvu – i fotografije, nečeg nedvosmislenog? Završna celina je dodatak romanu i nije integralni deo teksta na način koji su to bili prethodnih šest delova i ne sadrži toliku vrednost za čitanje: ona bi trebalo da bude dokaz piščeve verodostojnosti, ali je svakako podložna oprečnim mišlјenjima i pristupima. No, ovde Jergović najzad svodi račune sa fotografijama porodičnog kreveta (epitoma prolaska vremena, u vlasništvu Rejcovih od dvadesetih godina XX veka do Javorkine smrti), skoro svih članova roda, od pradede do roditelјa, te zgrade u kojoj su živeli i koja je naselјena drugim lјudima, urbanizovana, komercijalizovana i promenjena.

Pokušaj žanrovskog određenja Roda nije prost zadatak, ali ukoliko bi se morao svesti na nekoliko rečenica, vredelo bi istaći da je u pitanju žanrovski polivalentno štivo koje sadrži skoro sve što ovaj pisac može da ponudi i kombinuje velik broj celina – epizoda romana, kratkih priča, autentičnih dokumenata, epistolarnih zapisa, eseja, digresija, fragmenata i fotografija – u klјuču tzv. stvarnosne proze. Pripovedač je otvoren, surov, okrutan prema svetu, ali i do krajnjih granica intiman, emotivan, iskren i poetičan, a saga o porodici Štubler je tako i priča o njemu samom koju – skoro nalik maniru Lorensa Sterna u romanu Tristram Šendi – započinje davno pre svog rođenja i kojom otkriva sve članove porodice i veze koje je mogao da ostvari sa njima. Mešavina faktografije i fikcije čitaoce navodi na preispitivanje odnosa pripovedačkog konstrukta i stvarnosti, o čemu će uskoro biti reči, a ovaj postupak je danas dobrodošao čak i pored primedbi kritičara da Jergović zapravo, pišući o rodu, narcisoidno piše o samom sebi.

Pripovedanje kao beg od smrti: anđeli uvek dolaze prekasno

Autor dobija inspiraciju za pripovedanje od majke koja se pred smrt okreće otkrivanju poznatih i nepoznatih detalјa porodične istorije i znanja koja su se generacijama akumulirali i u njoj, kao poslednjem “pravom” članu Štublera i pronašli odgovarajući medijum za prenošenje.7 Tako je Jergoviću ostalo da sluša, zapisuje i priče nadograđuje, fikcionalizuje i organizuje na koherentan način, sa svešću o hronologiji i rasporedu u sedam pomenutih celina. On neretko ističe da je pratio pripovedanje, na koje načine je taj postupak pomogao bolesnoj majci, da je njegov značaj nemerlјiv, te, naposletku, u jednom trenutku priznaje da je ona zapravo primarni pripovedač dela, a on samo kanališe priču i oblikuje je tako da figuru usmenog pripovedača menja pozicijom romanesknog. Međutim, ovde se sada napokon može pokrenuti pitanje autorstva, pozicije pripovedača u odnosu na majku, tekst i čitaoca, kao i njegovu ulogu u okviru romana. Uz to, znajući da je majčina (ali i, preneseno, Mladenova!) smrt pokretač priče, trebalo bi ukratko objasniti odnos umiranja sa književnim stvaranjem u teorijsko-filozofskom kontekstu.

Može se, stoga, poći od činjenice da se u osnovi pripovedanja prepoznaje figura pripovedača iz usmene tradicije koja mora biti dominantna i upravlјati celom građom priče, ali takođe mora imati poseban odnos prema slušaocima ili čitaocima i birati teme koje su podsticajnije i duže zadržavaju pažnju i interesovanje publike. Posebno upečatlјiv primer ovakve figure je, između ostalog, prisutan u zbirci Hilјadu i jedna noć gde naratorka povezuje priču i smrt tako što koristi priču, tada još u usmenoj formi, da bi izbegla kraj života. Koristeći se ovim primerom, Nikol Vard Džuv u knjizi White Woman Speaks with Forked Tongue: Criticism as Autobiography dolazi do ideje da je “[p]ogodba zapravo suština pripovedanja, ono je razmena, prožeta analogijama. Pripovedanje je takođe igranje protiv smrti: tvoj život ili tvoja priča. Tvoj život za priču.”8 U slučaju Šeherezade kao pripovedačice, “ograničena priča jeste ono što obezbeđuje odlaganje izvršenja smrtne kazne”,9 te se tako pripovedanje povezuje sa begom od smrti i, u slučaju Javorke, počinje kada bolest postaje ozbilјna i smrt izvesna. Ovaj postupak je otuda prevashodno borba sa vremenom – svesna da će vrlo uskoro morati da umre, Javorka pokušava da iskoristi preostale dane da aktualizuje priču o Karlu Štubleru i njegovom rodu i da je prenese jedinoj osobi koja će biti sposobna da je zapiše i sačuva od zaborava, i prenese u budućnost. Splet srećnih okolnosti što je baš njen sin poznati pisac ide joj na ruku. Slično Šeherezadi, njene priče se obično ne tiču nje same: ona se ne fokusira striktno na sebe kao junaka ili pripovedača (mada je zasigurno jedan od protagonista), već na temu priče i njenu svrhu – odlaganje smrti. O ovome govori i Boris Tomaševski: “Nijedna se priča ne tiče kazivača. Okvirnoj fabuli je neophodan samo motiv pripovedanja i pri tome je svejedno o čemu će se pripovedati.”10 Naravno, kod Jergovića ne može biti svejedno, a odabir prikaza porodičnog roda se ne čini samo zato da bi se on dokazao kao majstor proze, već i da bi, kao što je pomenuto, pripovedao i o sebi, o već mrtvoj majci, o celom XX veku i Balkanu. Figura pripovedača je takođe povezana sa društvom, jer je usmeno prenošenje iskustava grupna aktivnost u kojoj učestvuju i oni koji je izgovaraju i oni koje slušaju: pripovedač slušaocima dariva uživanje u priči, a zauzvrat biva nagrađen darom života, kao u slučaju Šeherezade,11 te i Javorka učestvuje u ovoj “razmeni”: predaje priču i nastavlјa da živi. Vezu pripovedača, priče i smrti pominje i Cvetan Todorov kada, na osnovu analize Dekamerona, ističe da je priča “istovremeno i život i smrt pripovijedanja. Svako pripovijedanje nosi u sebi svoju vlastitu smrt i svoj je najveći protivnik”.12 Ovi stavovi jesu oprečni i ne uvek u skladu sa onim što se čita u Rodu, ali treba imati na umu i mogućnost da se pripovedanjem ne produžava život već se ovim činom skraćuje.

Sa druge strane, Nikol Vord Džuv primećuje, delimično na osnovu zapažanja povodom zbirke Hilјadu i jedna noć, da među pripovedačima postoji velik broj onih koji su dotakli smrt (i došli u bliski kontakt sa njome kroz bolest, povrede, nesreće ili gubitak bliskih osoba) i da su upravo ti pojedinci najveštiji naratori jer imaju o čemu da pripovedaju, pa oni te svoje nedostatke pretvaraju u prednost i korist, jer tako dobijaju dar, povod i opravdanje za pričanje priča.13 Kod Javorke i samog Jergovića se ove misli apsolutno poklapaju sa prilikama u kojima su se našli – majci se bliži kraj, načeta je smrtnom bolešću, a sin kroz te traume prolazi zajedno s njom. I samo oni koji su došli u bliski kontakt sa smrću – oni koji su je iskusili, preživeli i pobedili – imaju šta da pripovedaju; pošto pripovedači po Benjaminu od smrti pozajmlјuju autoritet,14 smrt daje validnost onome što pripovedaju.15 Benjamin nadalјe primećuje da se suština karakterizacije spoznaje u klјučnim momentima života protagonista – “ʼsmisao’ njegova života, života [određenog] lika, otvara tek iz smrti”16 – što je tačno i u slučaju Roda jer autor tek nakon proživlјene i propraćene smrti majke otkriva klјučne ideje njenog života, sagu o porodici i intime prošlosti koje niko sem nje nije mogao da zna. Zaokružujući Benjaminove tvrdnje o naraciji i smrti, vredi završiti njegovim stavom da figura pripovedača vlada smrću kao događajem koji koristi za priču: “Posmatran tako pripovjedač ide među učitelјe i mudrace. On zna savjet – ne poput poslovice: za neki slučaj, već kao mudrac: za mnoge. Jer dano mu je da posegne za cijelim životom.”17

Zapisujući stavove o književnosti, Žak Ransijer ističe da “moderni sistem u umetnosti pisanja koji je ukinuo razliku između visokih i niskih tema, aktivnih života dostojnih da uđu u priče i mračnih pasivnih života. Sada običan život i obična smrt počinju da vrede koliko i herojski život i herojska smrt. Čak vrede i više, jer nikakva herojska izuzetnost ne pokriva ono što se od potajne poetske snage sadrži u samoj banalnosti”.18 Ovi “obični životi i obične smrti”19 koje on pominje leže u srži Jergovićevog romana – njegovi “junaci” nisu ni po kom osnovu posebni sem što su deo njegove porodice i, da on nije pisac, oni najverovatnije nikada ne bi bili ovekovečeni u književnosti. On ih, međutim, glorifikuje i mitologizuje, uzdižući ih (i sebe)20 na viši nivo, mada to ne želi uvek da prizna.21 Zašto on to čini, osim da bi očigledno predstavio raspad mnogostrukih nivoa svoje ličnosti i identiteta? Ako je verovati Bernhardu H. F. Taureku, onda se iza govora smrti krije nešto drugo, intimnije: “Nikome, kome je do toga ozbilјno stalo, ne pada lako da govori o smrti. Odlomci hrišćanskih utešnih formula o prevazilaženju smrti i fragmenti iz filozofije o besmrtnosti i konačnosti, povezani sa teško sročivim strahom od sopstvene smrti, često vode do izvesnog paralisanja razmišlјanja.”22 Opis tuđe smrti, najjasnije sadržane u celinama “Mama Ionesco, reportaža” i “Sarajevski psi”, vodi do refleksija o vrednovanju života ne samo te mrtve osobe, već i one koja pripoveda. Na pojedinačnom planu svake individue, samo se smrt neke druge osobe može proživeti i dokumentovati; Luj-Vensan Toma govori kako je identifikacija sa takvom smrću jedino dovolјno snažno osećanje smrti koje svako može da ima: “[S]mrt drugoga ne samo da me podseća da i ja moram umreti, već je ona u izvesnom smislu delimično i moja smrt. Ona je utoliko više moja smrt, ukoliko je taj drugi za mene bio jedinstven i nezamenlјiv. Dok oplakujem drugoga, ja u isto vreme oplakujem i sáma sebe. Ili, tačnije, smrt drugoga ja doživlјavam kao radikalno odsustvo; ʼja doživlјavam, takođe, ne moju smrt, već moje umiranjeʼ. Od sada znam da sam već počeo da umirem-svojim-životom doživlјavajući smrt koja me pogađa.”23 Očigledno je da poistovećivanje sa osobom koja umire dovodi do snažnijih emocija – što smo bliži nekome ko umire, time nas ta smrt jače pogađa i podseća na vlastitu smrtnost, a oslanjajući se na Tomu, primećuje se da se smrt bliske osobe najviše smatra svojom smrću i stoga najličnije proživlјava. Edgar Moren to objašnjava navodom da “[s]mrt jedne osobe izaziva bol samo ukoliko se njena individualnost pre toga osećala i priznavala: što nam je ta osoba bila bliža, što smo s njom bili prisniji, što smo je više voleli ili poštovali, to jest što je ona za nas bila ʼjedinstvenija’, utoliko je bol za njom žešći; smrt nekog bezimenog bića, koje nije bilo ʼnezamenlјivo’, ne izaziva nikakve, ili izaziva male potrese.”24 Figura majke, čak i tako problematične kao Javorka, pobuđuje najsnažnije emocije upravo zbog (u ovom slučaju) evidentne nezamenlјivosti, a to nas, mada deluje očigledno, približava objašnjenju zašto su segmenti o majci najobimniji i najemotivniji u Rodu.25

Pitanje identiteta koje Jergović više puta pominje takođe je vezano za smrt majke i pričanje o njoj. Izvesnu bojazan od smrti poseduje svaki pojedinac, a “strepnje od smrti i opsednutost njom javlјaju se […] veoma rano”.26 To dalјe vodi do toga da se istraže “poremećaji koje smrt izaziva u lјudskom životu, ono što podrazumevamo pod rečju ʼužasavanje’ od smrti”.27 Psihološki gledano, Jergović mora, po Morenu, da intenzivno oseća smrt svakog člana porodica Štubler i Rejc, te da svaku od njih emotivno proživi kada o njoj čuje ili, u slučaju nekih, i prisustvuje. Ova osećanja očekivano kulminiraju u periodu pre, tokom i neposredno nakon majčine bolesti i smrti i stoga se u njemu manifestuju, ne samo temelјnim opisima tog događaja, već i ranije pomenutoj poetičnošću koju nevolјno ističu i njegovi najoštriji kritičari. Osećanje straha, bojazni ili užasavanja od smrti se gomila tokom života i pojačava svaki put kada osoba izgubi nekoga bližnjeg – onu nezamenlјivu osobu – a Moren ističe na koji način ta osećanja kulminiraju: “To užasavanje obuhvata naizgled raznorodne realnosti: bol koji lјude obuzima na sahrani, strah od raspadanja leša, opsednutost smrću. Ali taj bol, taj strah i ta opsednutost imaju zajednički imenitelј – gublјenje individualnosti.”28 Za Jergovića je smrt svakog pretka i postepeno odumiranje porodice – ono što on označava kao “štublerovski raspad” – i njegova smrt, a gubitak njih je delimičan gubitak sopstvene individualnosti, što se prepoznaje u motivu raspadnutog identiteta: on je sin kog su odgajili više baba i deda nego majka i otac (ona nije sposobna, on nije prisutan, i logično je što autor više teži precima nego roditelјima)29 i građanin zemlјe koja više ne postoji i grada koji više ne poznaje. U Zagrebu izbeglica, u Sarajevu došlјak, on je između ništa i nigde, a njegova podelјena ličnost se još više rasparčava gubitkom jedine osobe koja ga veže za mitološku porodicu u kojoj traži oslonac i duhovne roditelјe. Konačni raspad i smrt porodice je raspad njegovog već fragilnog identiteta: ukoliko se (1) tuđa smrt prihvata kao svoja i (2) ako je smrt gublјenje individualnosti, onda se konsekventno i gublјenje tuđeg ja prihvata kao najsnažnije odvajanje od sopstvenog identiteta.

Iako velik broj autora ističe besmisao bojazni od smrti, ovu ideju možda najjasnije formuliše Taurek dok, pričajući o značaju umiranja, sumira razmišlјanja Epikura i Lukrecija na sledeći način: “Pošto ne možemo umreti i ujedno biti svedoci našeg umiranja, smrt je za nas bez značaja. Smrt ni pod kojim uslovom ne može biti nešto za nas. Međutim, ono što za nas nije ništa i što ništa i ne ume biti, nije relevantno za nas. Ako se bojimo smrti, onda se varamo. Bojimo se nečega čega nema. Bojati se nečega čega nema, međutim, znači ne bojati se. Dakle, smrt nije nikakvo zlo.”30 Uprkos ovoj, po njemu, nepotrebnoj bojazni,31 nju nije lako ignorisati, a svest o smrti duboko usađena u lјudsku individuu ostaje sa njom tokom života, nadograđuje se i pojačava svaki put kada se smrt iskusi lično i neposredno, te je lјudski um opterećen smrću i individualnim strepnjama. Na planu umetnosti je najlakše pokušati pobeći od smrti upravo stvaralačkim postupcima: Bataj navodi određenu osobinu lјudskog roda koja se tiče smrti, a manifestuje se tako što se “mi krećemo u smeru suprotnom od oblasti kojom vlada smrt. Pokretačku snagu lјudskih dela uglavnom čini želјa da se dospe što dalјe od oblasti umiranja (koju obeležavaju trulež, pokvarenost, nečistoća): svuda oko sebe brišemo tragove, znakove i simbole smrti, po cenu neprekidnih napora. Štaviše, posle toga, ako stignemo, brišemo tragove i znakove tih napora. Naša želјa da se uzdignemo samo je jedan od stotinu simptoma sile što nas vodi što dalјe od smrti.”32 Ljudi beže od smrti, bojali je se ili ne, ali kako je od nje nemoguće pobeći, jedino što im preostaje jeste da se s njom izbore, što čini i Jergović pišući i tvoreći porodično stablo na osnovu majčinih priča. Ovde se, naposletku, može pozvati i često citiran stav Mišela de Montenja iz ogleda “Da filozofirati znači navikavati se na smrt” kojim zaklјučuje priču o smrti i književnosti (“Uočava se i na primerima kojima knjigu nadevam da mi je taj predmet posebno drag. Kad bih bio knjigopisac, sakupio bih zbirku sa tumačenjima raznih smrti. Onaj ko bi učio lјude da umiru, naučio bi ih kako da žive”),33 ali i primera protagoniste priče “Jerusalim” Davida Albaharija koji ne samo da veruje da složene strukture (pripovedanje) mogu da ponište jednostavnu stvar (smrt),34 već tim stavom nedvosmisleno ističe nadmoć književnosti nad umiranjem, što čini i Jergović.

Postavlјajući pitanje autorstva priče, jasno je da je autor primarni pripovedač, dok se kao sekundarni, iz senke, javlјa njegova majka – njena sećanja su u korenu romana, on se oko njih obrazuje i njihovim izostankom nedvosmisleno ne bi postojao. Ona se trudi da krâj svog života učini smislenijim i suštastvenijim nego što je ranije bio; i sama je svesna lošeg odnosa sa sinom i svoje krivice u tom odnosu, te je tako, pored ispovednog tona priče, prisutan i element pokajanja i iskuplјenja. Odgovor na pitanje zašto Jergović insistira da objasni čitaocima da je upravo majčina priča primarna i da se njenom smrću pripovedanje zaustavlјa može se možda naći kod Montenja u ogledu “Da o našoj sreći treba suditi tek posle naše smrti”, među njegovim idejama o rezimiranju vrednosti života pred smrt. On, naime, priča o poslednjem proživlјenom danu – sudnjem danu, danu smrti – i navodi da se lјudi ne mogu osećati potpuno srećnim “sve dok nisu proživeli poslednji dan svog života, zbog neizvesnosti i promenlјivosti lјudskih stvari, koje sasvim jasno prelaze iz jednog stanja u drugo, potpuno oprečno” i zaklјučuje da ništa ne treba pripisati čoveku “sve dok nije odigrao poslednji čin svoje komedije, a verovatno i najteži. […] Kada sudim o tuđem životu, uvek gledam kakav se pokazao na kraju, a jedna od glavnih težnji moga sopstvenog života jeste da se dobro držim na kraju, to jest spokojno i stišano.”35 Jergovićeva majka se, i pored problema koje mu je priredila tokom života, iskuplјuje pripovedanjem i tako odlazi sa ovog sveta u pozitivnom svetlu. Ona poseduje nagon za pričanjem, a on za stvaranjem, i stoga se ne libi da prizna kako je priča o Štublerima započeta i da istakne da ju je niko drugi do sin inspirisao na pripovedanje: “Da ju odvratim od svakodnevnog ponavlјanja istih beznadnih prohtjeva, i potrebe da svoju bolest učini javnom, počeo sam joj postavlјati pitanja o prošlosti.” Odgovori na ova pitanja su se gomilali (“A onda je priča počela rasti, pitanja su mijenjala smisao, a ja sam počeo zapisivati njezine odgovore”) toliko da on svesno zapisuje razgovore i njena sećanja na porodicu i vlastito detinjstvo i kasniji život (“Ubrzo su me priče počele prestizati. Nisam mogao ukomponirati i napisati toliko poglavlјa, koliko je majka imala priča”), da bi ih kasnije uobličio u romanesknu formu i jedan porodični roman. Ta priča otpočinje sa pradedom Karlom, ali se ne završava sa njim, mada se kraj nazirao u bliskoj budućnosti. Javorkinom bolešću pripovedanje počinje, njenom smrću se okončava; u tom trenutku se, međutim, nastavlјa njegovo pripovedanje i nadogradnja u svetu fikcije. Jergović napominje da ništa nije dopunjavao u celini o Štublerima nakon što je majka umrla (“Kada je umrla, Stublere nisam mogao nastaviti. Osim što je morala biti živa da bi pričala, morala je biti živa i da bih ja pisao ono što je ona ispričala”), ali i priznaje značaj priče: ona ih je, napokon, po prvi put, spojila i zbližila.36 Javorka u tom trenutku od autora dobija povlašćen položaj, dok se on povlači u senku i zapisuje tekst, a ona nastupa u ulozi Šeherezade-umetnice koja produžuje život, i ponaša se ne kao ispovednik već pripovedač svestan naracije: “Ali se, u toj priči iz koje su nastajali Stubleri, majka ponašala kao pisac. Tako je govorila, vodeći računa o detalјima, ne zamarajući se okvirom priče, koji će, kao što i sami znamo. Nastati sam od sebe. Nastat će kada onaj koji priča bude imao dobar razlog da prestane. A nema bolјeg razloga od smrti” (278).

Pripovedanje u svrhu borbe protiv smrti nameće se kao dobar povod za početak pisanja, ali koliki je udeo autora u oblikovanju majčine priče? Kao prvo, on joj veruje (“U tom romanu nisam ništa izmislio, ali to ne znači da je priča do kraja istinita. Ponešto je ona izmislila, slagala ili joj se pričinilo. Svaku vještu laž ostavio sam neka bude istina. Nema takvih laži mnogo” (277)), čak i u slučajevima kada je primoran da interveniše u njenom iskazu i oblikuje ga tako da deluje bliži istini, i stoga ni čitalac nije u poziciji da dovede njen autoritet u pitanje. Ono u šta se, međutim, može sumnjati jeste pozicija samog Jergovića i njegov položaj između onoga što mu je ispričano i onoga što je sam dopunio, tj. između istorije, istine i fikcije. Naratološki posmatrano i najjednostavnije predstavlјeno, on preuzima priču svoje majke i obogaćuje je delovima ispisanim u istom klјuču i istim postupkom, toliko sličnim i podražavajućim da se u nekim trenucima fikcija ne može razlikovati od istine koju majka opisuje (ako se već prihvati ideja da se ono što ona pripoveda zaista odigralo). Jergović, dakle, manipuliše sopstvenom biografijom i nadograđuje je, ali trudeći se da i to što izmišlјa bude blisko istini jer veruje da bi priču – dakle, svesno napravlјen konstrukt – ipak trebalo ispričati onako kako se dogodila: “U pripovijedanju, kao i u životu, laž slabo funkcionira. Laž demotivira. Laž poništava čaroliju” (331). Ukoliko se ceo roman Rod posmatra u odnosu na istinitost koju pripovedač predstavlјa, evidentno je da su neke njegove celine najpribližnije istini i istoriji (“Stubleri, jedan porodični roman” i “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, kvarteti“), dok su druge ili zasnovane na istoriji i nadograđene fikcijom (“Mama Ionesco, reportaža” i “Inventarna knjiga”) ili svesno neutemelјene u stvarnosti, ali napisane tako da navedu čitaoca na verovanje da jesu (određeni delovi “Kalendara svakodnevnih događaja, fikcije“). Zašto je ovo bitno? I da li je uopšte bitno, u vreme kada su granice između objektivnog i subjektivnog, te istorije i fikcije toliko jasno izbrisane da era postmodernizma skoro više i ne obraća pažnju na njih? Jergović stavlјa sebe u poziciju slušaoca i medijatora između porodičnog nasleđa sa jedne strane i čitaoca sa druge. Uz ovaj položaj ide i privilegija da priče oblikuje tako kako mu najviše odgovara, a ipak u jednom trenutku priznaje da je pripovedni postupak, ma šta ranije govorio, često blizak laganju: govoreći o svom rođaku koji se kao momak usred rata iz Zenice otisnuo na put u Ljublјanu, on ističe razliku između sebe i njega: razliku između pisanja i delanja, pripovedanja i živlјenja: “Između nas dvojice, naime, postoji važna i velika razlika: ono što je njemu bivao život, to je meni mogla biti samo književnost. Ono što je on doživio, ja bih mogao napisati, i to ne tako da saslušam i rekonstruiram njegovu priču, nego prije tako da je izmislim. Naime, vjerujem da bi priča bila bolјa ako bih je izmislio” (330). Ovde je lako podsetiti se Ernesta Hemingveja i autopoetičke priče “O pisanju”, svojevrsnog manifesta njegovog stvaranja na granici doživlјenog i izmišlјenog; ona otkriva ne samo kako njen pripovedač “literarni junak Nik Adams biva pretoplјen u piščev alter ego i nosioca poetičkih načela”,37 već i daje uvid u proces stvaranja autora koji traži najbolјi način kako da najefektivnije moguće svoja iskustva i istoriju pretoči u fikciju.38 On navodi kako je pogrešno pisati o situacijama koje su se stvarno desile, te je stoga bolјe ili izmišlјati događaje ili ih modifikovati tako da deluju fiktivno: “Bilo je glupo pričati o nečemu. Glupo je bilo pisati o stvarnosti. To bi je uvek uništilo. Jedino je vredelo pisati o onom što se izmisli, što se izmašta. […] Sve dobro što je ikad napisao bilo je izmišlјeno. Ništa se od toga nije desilo. Druge stvari su se desile. Možda bolјe. To porodica nije mogla da razume. Oni su mislili da je sve to iskustvo.”39 Dajući Niku, pripovedaču i protagonisti priče, ulogu i pisca, Hemingvej može da, skriven iza njegovih reči i lika, iskaže sopstveni stav o zapisivanju iskustvenih situacija u formi fikcije. Tako se primećuje da on, a i njegov lik, “očito veruje u supstituciju istinitog verodostojnim”40 i da upravo to “istinito” zapisuje izmišlјanjem fikcije: on bukvalno fikcionalizuje sopstvene doživlјaje i predstavlјa ih kao produkt spisatelјskog umeća. Time se dobija tekst koji se predstavlјa kao novi, izmišlјen, ali se poznavanjem autorove biografije shvata da on taj tekst “pozajmlјuje” iz svog iskustva. Zbog toga je Hemingvej u prilici da u isto vreme piše o istorijskim događajima koji su se odigrali, ali kojima on nije lično prisustvovao (na primer, masakr tokom grčko-turskog rata 1922. u priči “Na pristaništu u Smirni”), i o situacijama kojima jeste svedočio, ali ih ne prenosi esejističko-informativnim stilom pripovedanja, već ih formuliše da izgledaju kao fikcija koja se nije odigrala (iskustva iz Prvog svetskog rata, recimo). U priči “O pisanju” Nik Adams priznaje da izmišlјa radnju koju opisuju u pričama (“Nik u pričama nikada nije bio on sam. Izmislio ga je. Naravno da nikad nije video kako se Indijanka porađa. Zato je priča i bila dobra. Niko to nije znao. Na putu za Karagač video je ženu kako se porađa i pokušao da joj pomogne. Tako je bilo”)41 i objašnjava kako menja istinu u fikciju, a isto tako i Hemingvej menja svoja ratna iskustva i prilagođava ih prozi. Slično njemu, pisac Roda se deli između persone, alter ega, i stvarne osobe, i formira literarnu prezentaciju sebe koju imenuje svojim imenom, ali je jasno da “živi” Milјenko Jergović nije uvek “junak” Milјenko Jergović – on, naposletku, ne piše autobiografiju i mada nastupa iz prvog lica jednine i skoro sve što uklјučuje jeste stvarno i realno, on ipak stvara fikciju sa masivnim uplivom biografskog, što je, uostalom, i obeležje njegovog opusa. Ovako se i razlikuje od većine savremenih ostvarenja koja malu dozu stvarnosti obogaćuju fikcijom jer u ovom romanu čini upravo suprotno. Svestan mogućnosti koje krije priča i terapeutskog delovanja prilikom žalјenja za majkom, autor priznaje da stvara fikciju i da se ovim delom istorijske činjenice sele u drugu sferu, sa one strane istinitosti.42 On se trudi da smanji razliku između sebe kao pisca i protagoniste romana, ali se granica između ove dve verzije njegove ličnosti i naratološke kategorije nikada ne briše u potpunosti i stoga se Rod određuje kao fiction, za razliku od, recimo, Zimskog dnevnika Pola Ostera ili Nije to ništa strašno Džulijana Barnsa koji se opisuju kao non-fiction dela bliža memoarskim, esejističkim ili dnevničkim zapisima.43

Autopoetika: koren inspiracije

Stav Valtera Benjamina da je živlјeni život “gradivo od kojega nastaju priče” u romanu Rod vrlo se jasno i nedvosmisleno reflektuje u skoro svakoj njegovoj celini, delu, poglavlјu i pojedinačnoj priči, i otud dilema da li se radi o autobiografiji, biografiji, hronici, istoriji, dokumentarnom romanu ili fikciji zasnovanoj na elementima svih tih žanrova. Ono što se, međutim, još može pronaći u romanu jesu autopoetički iskazi autora koji, paralelno sa pripovedanjem, komentariše vezu porodice i ranijeg opusa, refleksije o sebi, domaće i svetske autore koje čita, proces pisanja i, interesantno, priče koje bi mogle narasti u još uvek nenapisane romane.

Pored, naravno, delova zbirke Mama Leone i romana Otac koji se odmah prepoznaju kao najočigledniji “produkti” odnosa sa svojim roditelјima, Jergović pominje i još nekoliko drugih naslova. Sem celina “Mama Ionesco, reportaža” i “Sarajevski psi”, pomenuta zbirka se javlјa i u slučajevima članova i prijatelјa porodice koji su prisutni u nekim njenim pričama (npr. tetka Lola: “Na više se načina pokušala izvući: natjerala je dunda Andriju da se sele u Peru (o čemu govori jedna priča u Mami Leone), ali je ubrzo htjela da se vrate u Dubrovnik”, i komšije u vikendici gde je Jergović odrastao, u Drveniku, uz babu i dedu: “Te lјude, i njihovoga unuka Momira, koji tek treba da se rodi, opisao sam, pomalo lakomisleno i budalasto, u knjizi Mama Leone“), kao i sam grad u kojem se odvija deo priča (“Gospode, u što se to Sarajevo pretvorilo. Po hotelskim sobama, sasvim slobodno, zalaze psi. Sjetih se Mama Leone, i rečenice kojom knjiga počinje: ʼKada sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta.ʼ Koja je to godina bila? 1997? Taj lavež sam izmislio, da bi potom cijela priča zazvučala bajkovito i izmišlјeno. Kao da sam znao…”). Roman Otac se samo jednom ili dva puta javlјa eksplicitno, mada je njegov kontekst stalno prisutan u razmišlјanjima o ocu, njegovom nedostatku tokom odrastanja i prilikama u kojima je on bio dopunski i povremeni član domaćinstva i porodice. Uglavnom se otac i Otac pominju uzgred, kao sporedan i manje bitan deo narativa, i jedna od retkih situacija u kojima se ističe njegova strana porodice jeste nekoliko rečenica o klaviru očeve majke:

Vidio sam ga svojim očima, taj klavir, i pisao sam o njemu u romanu Otac, bio je groteskan Štefanijin klavir, poput čudovišno velikog nosa, koji čovjeku naraste na licu kao poslјedica neke bolesti, i doista, mogao bih samo o njemu, klaviru, pisati dok sam živ, jer je u priči o njemu, klaviru, sudbina jednoga hrvatskoga i katoličkog svijeta, ali i dio moje porodične sudbine, te me je on, Štefanijin klavir, životno usmjerio kako nije nijedan drugi komad namještaja, glazbeni instrument.

Sem ova dva dela kojih se čitaoci, bila ona eksplicitno istaknuta ili ne, moraju setiti i imati na umu, Jergović povezuje Rod sa nekolicinom drugih. Tako se prvo javlјa roman Gloria in excelsis iz 2005. čiji je jedan od protagonista, kako se sada otkriva, autorov rođak Želјko Ćurlin, sin Lole, sestre njegove babe Olge, pilot koji je 1945. bombardovao Sarajevo i od čije je sudbine dopisan taj roman u kojem je sve sem njega fikcionalizovano.44 Ne želeći da mu nadene drugo ime, a u pokušaju da njegovu sudbinu učini što upečatlјivijom, Jergović piše kako je u priči skoro sve izmišlјeno da bi Želјko bio što stvarniji, a da imena generalno ne treba menjati već ih ostaviti i tek onda upravlјati sudbinama stvarnih lјudi kao da su književni junaci, na pola puta između stvarnosti i fikcije. Osim ovog romana,45 javlјaju se i Sarajevski marlboro (1994, prostor i građani tog zavičajnog grada), Freelander (2007, specifična hladnoća koja obuzima lјude u sarajevskim zimama) i Psi na jezeru (2010, prijatelјi Olge i Franje i njihov servis za čaj) i to uvek u sklopu povezivanja autorovog trenutnog stanja ili razmišlјanja sa onima kojima se prepuštao tokom pisanja tih dela. U ovom pogledu Rod kulminira njegove tematsko-motivske opsesije i ponovo ih ističe čime Jergović ne samo da povezuje svoj aktuelni izraz sa prethodnim delovima svog opusa – jer autoreferencijalnost i intertekstualnost stavlјaju ovaj roman u ravan sa ranijima i ulančavaju celokupnu karijeru ovog pisca – već objašnjava koliko su izvesne knjige utemelјene u stvarnosti i zasnovane na proživlјenom iskustvu i pričama raznih članova porodičnog stabla.46

Jergović neretko priznaje da se najviše bavi sopstvenim rodom i poreklom jer, da bi upoznao sebe, mora poznavati i one koji su slične osobine posedovali pre njega. Ka sebi se u Rodu često odnosi ironično i skoro parodijski dok pripoveda o sopstvenim osećanjima tokom istraživanja porodičnog stabla, proživlјavanja majčine smrti i samog procesa pisanja. Ovakav pogled na sopstveno stvaranje neretko izaziva (pod)smeh čitalaca jer je evidentno da se Jergović svesno ruga sebi u pokušaju parodirane autorefleksije.47 Sa druge strane, on neretko dokumentuje bahtinovskim konceptom hronotopa tačno mesto i vreme gde se i kada nalazio u određenim trenucima procesa pisanja, kako je primio izvesne negativne vesti i na koje načine se odlučio za pisanje ovakvog dela, a u ovim pasažima se primećuju ispovednost i iskrenost autora, pa tako, na primer, otkriva šta je ono u čemu on najviše uživa u životu48 ili kako se oseća prilikom pisanja romana o Štublerima, svestan kako se i čime on mora okončati i shvatajući da će kraj sage značiti i smrt majke.49 Da li ovakvi delovi doprinose kvalitetu romana ili njegovom opštem utisku? Nekada nedvosmisleno da, a nekada zaista ne: čitaoci ne dovode u pitanje autoritet pripovedača jer samim odlučivanjem na istraživanje ovako kompleksnog dela dokazuju da mu veruju, te određene digresije ovog tipa izgledaju kao nepotrebno upućivanje na sopstvena osećanja za kojima čitaoci katkad ne teže. Takvi isečci ne traju dugo i smisleno su smešteni u dovolјno interesantne odelјke teksta da na njima čitanje ne bi zastajalo.

Autor u Rod takođe često uvrštava i okvire svoje poetike i procesa stvaranja: na koji način oblikuje porodične priče i majčina sećanja, kako izgleda prostor u kom piše,50 koje pisce čita i oživlјava (Kiš, Albahari, Kapor, Andrić, Lovrenović, Kovač, Amos Oz, Grosman, Oster i dr.), te zašto se fragmenti priče kombinuju na predstavlјeni način. On u dva ili tri navrata i jasno ističe kako je oblikovao priču, šta je njeno središte, kako se mnogobrojne digresije i ponavlјanja oslanjaju na osnovu i kog je obima priča koju je čuo od majke i onda dograđivao.51 Ono što je problematično u ovom istraživanju, međutim, jeste nesistematičan odnos prema procesu dopunjavanja stvarnosti fikcijom, jer, kako se iz do sada iznesenih citata moglo videti, Jergović menja stav i mišlјenje, te se tako mogu naći navodi o tome da on i priznaje da “izmišlјa” određene delove, ali i da ovaj proces kategorički odbacuje. Govoreći o progonu Rike i Vilka, tetke i tetka svoje majke, tokom Drugog svetskog rata, on piše:

To je bila jedna od onih legendarnih porodičnih pripovijesti, koja se ponavlјala, nadopunjavala i prenosila, da bi u jednom trenutku iščezla među grobovima. Pomrli su svi oni koji su ovu priču znali. Mogao bih je izmisliti, kao što izmišlјam mnoge epizode i priče u ovoj knjizi, a izmišlјeno je koješta i u ovome dnevniku pčela (autentičan je, međutim, svaki redak prepisan iz sivoga notesa, kao i sva pisma i dopisnice iz 1943), ali time bi bila narušena istina zaborava. Egzodus tetke Rike i dunda Vilka dogodio se, u svom užasu, u zbilјi jednoga rata. Zatim se pretvorio u priču koju su njih dvoje rado pričali, pa u porodičnu priču, koju su prenosili svi drugi, i u legendu, kada više ni njih dvoje do kraja pouzdano nisu mogli znati što se stvarno dogodilo, a što je oživjelo u priči, da bi potom jedna za drugom nestale sve forme u kojima je egzodus postojao. (652-653) [istakao D. B.].

Nasuprot ovome se javlјa kratak komentar o ratnom ponašanju devojke ujaka Mladena: “Nema odgovora. Nema se koga pitati, a ne smije se izmišlјati. Svijet bi se srušio da se o L. izmisli ijedne riječi. Svaka bi je bila nedostojna” (724-725). Ovde se možda i najjasnije vidi razlog problematičnog određenja odnosa stvarnosti i fikcije u romanu Rod: sve kategorije koje se u ovom kontekstu javlјaju – istina, istorija, izmišlјena nadogradnja, sećanje, priča, proces pripovedanja – su toliko fluidne i nestalne da se nikako ne mogu tačno opisati i nedvosmisleno odrediti, a posebno je nemoguće pronaći pravu i “tačnu” definiciju, što ni autor ne čini. Sadašnjost postaje istorija i pretvara se u priču koju je potrebno na neki način obraditi i predstaviti: Jergović ne skriva aspekte svoje poetike i stoga Rod postaje i vrlo obiman autopoetički zapis i metanarativ koji će najviše ceniti čitaoci ovog autora, kritičari i istraživači koji u njegovim određenim delovima mogu da pronađu objašnjenja za velik broj pripovednih postupaka iz Jergovićevog opusa.

Na kraju, još jedan interesantan aspekt romana predstavlјa opis svih mogućih priča koje bi se mogle ispripovedati – one su započete, njihove klice se kriju u porodičnim odnosima ili individualnim doživlјajima i, ukoliko bi se sve one zabeležile, Rod bi zaista dostigao obim Pekićevog ili Prustovog sedmoknjižja. Između ostalih, u ovom “groblјu priča” za koje autor nije bio dovolјno zainteresovan ili nije bio u prilici da ih napiše, pominju se priče o detinjstvu pradede i prababe, dedi Franji i njegovim pčelama iz vizure detinjeg pripovedača, komšijama i prijatelјima Štublerovih, grobovima na Barama i svakom članu porodice koji je tamo sahranjen, dodatnim detalјima majčine bolesti i smrti, lјubavi Mladena i L. tokom rata (“Ljubav srpske djevojke iz Sarajeva i jednoga njemačkog vojnika, koja je okončana njegovom smrću, poslјednjih dana lјeta ili prvih dana jeseni 1943, mogla je biti zanimlјiva filmska priča. Ili roman” (726)), i dr. Jergović neretko i priznaje da preteruje u digresijama i skribomaniji, kao prilikom opisa poznanika pradede Karla: “To su kratke bilјeške o sudbinama dvoje Gertrudine djece, koje bi, nađe li se pisca, mogle narasti u dva uzbudlјiva romana-reportaže. Sva je prilika da za takav pothvat neću imati ni vremena ni novca. Teško ću se ispetlјati i iz ovoga Dnevnika pčela” (714). Ipak, imajući u vidu da je rad na romanu Rod počeo tokom majčine bolesti i pojačao se nakon njene smrti dakle, tokom 2012. i 2013. godine, intrigantan je pasus u kojem Jergović opisuje na čemu je radio u trenutku kada mu je saopštena vest o njenoj bolesti: započet rukopis još nije dovršen jer se on posvetio Rodu, ali je očekivano da će se u narednom periodu možda baš ovaj “pikarski roman o čovjeku koji se izgubio u vremenu” pojaviti pred čitaocima.52

Umesto kraja: panta rei

Jasno je da roman ove složenosti, strukture i obima ne može napisati bilo koji i bilo kakav pisac: šta god kritičari i publika mislili o dosadašnjem Jergovićevom radu i ma kakvu ocenu dali ovom delu, ne može se poreći da je on jedan od retkih autora na balkanskom prostoru koji može da kompletira ovako temelјan projekat. Hrvatski i bosanskohercegovački kritičari mu najviše zameraju osvrt na moderne prilike svojih država i neretke i oštre kritike, ali i njegovo prečesto okretanje sebi i sopstvenom identitetu. I dok ove primedbe nisu pogrešne niti neutemelјene, teško je očekivati da će se na njih fokusirati i kritičari u Srbiji – gde on pretežno i objavlјuje poslednjih godina – koji iz objektivnih razloga manje prate Jergovićev angažman na polјu političko-društvenih prilika u Zagrebu i Sarajevu. Oni se pak mogu, poput nekih već objavlјenih osvrta, okrenuti nečitlјivosti pojedinih delova Roda i njihovoj megalomanskoj i prekomerno gabaritnoj opsežnosti, kao i ponavlјanju određenih tema, motiva, rečenica, stavova i (pre)čestih digresija. Neki od njih su bili u prilici da prate razvitak romana i proces njegovog nastajanja na sajtu autora i stranicama Slobodne Dalmacije gde je nekoliko fragmenata i poglavlјa već objavlјeno – istina, bez naznaka o široj slici i onome što će kompletirano delo predstavlјati – te su mogli naslutiti njegove odlike i pre izlaska u javnost.

Stvoren bez obaziranja na žanrovske odrednice i okvire, roman je postmoderna kombinacija najrazličitijih stilova, ali i kulminacija izraza autora. Problem sa kojim on sada može da se susretne jeste iscrplјenost porodičnih tema i stavlјanje istorije Štublera u formu fikcije – ovim romanom je sve rečeno i naredni pokušaji pisanja o njima će biti u opasnosti da deluju reciklirano. (Daleko od toga da on nema o čemu da piše sem o porodici, za šta kao primer može poslužiti i najnovija zbirka priča Mačka čovjek pas iz 2012.) Roman će, međutim, verovatno ostati nepročitan ili bar ne potpuno i najjasnije prihvaćen. Retko ko će se danas odlučiti da utroši nedelјe na iščitavanje knjige obima prosečnog rečnika – ali ovo nije zamerka delu već vremenu u kojem je nastalo. Milјenku Jergoviću se ima šta zameriti povodom Roda – obimne i katkad nebitne digresije, nepraktičnost, zamoran stil određenih dokumentarnih epizoda – ali se mora istaći hrabrost za ogolјavanje sopstvenih osećanja, istrajnost i disciplinovanost prilikom organizovanja romana ovog zamaha koje su, ako neko već odbija pohvalu, onda bar za poštovanje.

*

1 Poštujući pisanje stranih imena po standardima hrvatskog jezika – bez transkripcije, za razliku od srpskog – ovaj tekst će zadržati ovakav oblik naslova ove celine, kao i “Mama Ionesco, reportaža”, ali će se ime porodice navoditi kao “Štubleri”.

2 “Kada budem izgovarao mi, to će najčešće biti lažno mi, ono mi od kojega je čovjeka pomalo sram. Zato ću, češće nego – mi, izgovarati zamjenice – ja i oni. O sebi ću govoriti uglavnom ono što ljudi ne vole čuti, ili što sami nikada ne bi rekli, da se ne bi razlikovali od okoline” (14).

3 Sličan postupak se u novijoj produkciji može prepoznati u trećem segmentu romana Nivoi života Džulijana Barnsa, “Gubitak dubine”, dok pripovedač u lamentu za preminulom suprugom spaja ogoljene emocije i superioran umetnički dojam ispisujući jedan od najkvalitetnijih delova svog proznog opusa.

4 Više o teorijama ovih istraživača i odnosu gradske sredine i književne kreacije na primeru Pola Ostera i Edgara Lorensa Doktorova videti u Ivana Đurić Paunović, “Tekst i grad: predstave urbanih prostora u savremenoj američkoj prozi”. Godišnjak Filozofskog fakulteta, Annual review of the Faculty of Philosophy, knj. 35, sv. 2, Novi Sad (2010), str. 83-92.

5 “U trenutku kada je naišla njemačka patrola, seljaku Perici opalila je puška. On je kasnije tvrdio da puška nije slučajno opalila, nego ga je jedan Nijemac primijetio – i to baš onaj koji će kasnije stradati – ili je mahinalno okrenuo oružje prema njemu, i Perica je pucao. Nikoga nije pogodio, iako je bio jedva pet metara od njemačke patrole. […] Nijemci, bilo ih je trojica – katkad su patrolirali i u četvorkama, ali danas nisu – odskočili su poput srndaća kada ih lovac uplaši, i poskakali u zaklon. Ona prva dvojica bacili su se iza niskog zida, kojim je nekada bilo ograđeno dvorište gazdinske kuće. […] Treći Nijemac, onaj koji je išao na začelju, bacio se iza plasta sijena. […] Razmišljao je o tome Ignjatije [pop Manojlo], kao da sanja, u trenutku kada je treći Nijemac, tanak i dugoruk, kao pauk u zelenoj uniformi i sa šljemom, iskočio iza stoga, i učinio prvi korak. Trebala su mu, možda, još dva koraka, pa da se baci među svoje.

Ignjatije je bio svjestan trenutka kada je povukao obarač, i u kojem je bila povučena savršeno ravna crta između njegove cijevi i čovjekova vrata” (698-699).

“Mladen se, rekli su [njegovim roditeljima] poslije rata njegovi ratni drugovi – koji su u rat otišli u njemačkim, a vratili se u partizanskim uniformama – bacio iza jednog stoga sijena, a njih dvojica skočili su iza zidića. Ostao je sam kada su upali u zasjedu, i pokušao je pretrčati k njima. Jedan jedini ispaljeni metak presjekao ga je preko grla. Tako su rekli. Ne znaju tko je taj metak ispalio. Ništa se ne bi promijenilo da znaju” (728-729) [kurzivi D. B.]

6 “Kada je [majka] umrla, Stublere nisam mogao nastaviti. Osim što je morala biti živa da bi pričala, morala je biti živa i da bih ja pisao ono što je ona ispričala. Na kraju, u Stublerima nije ispričano ni ono što je u priči glavno: okolnosti Mladenove smrti. Najavljivano u nekoliko poglavlja, to veliko strašno finale ostaje izvan romana. Kao što je ostajalo i izvan svih njihovih života, kao nešto što se dogovorilo, ali o čemu se zauvijek šutjelo. Na kraju, kao da i postoji dobar razlog da Mladenovo stradanje bude dokumentarno opisano izvan Stublera” (276).

7 Majka nije jedini pripovedač ove vrste, već joj je slična i njena majka koja je svog mladog unuka vodila u obilazak porodičnih grobova na Barama: “Kada danas o tome mislim, čini mi se da je Nona [baba Olga] obilazila naše grobove, i mene vodila sa sobom, samo zbog priče koju bi ispričala, ili neke druge koju bi prešutjela, ali je imala nekoga pred kime priču može prešutjeti. Pripovijedanje je, u njezinom slučaju, zamijenilo vjeru, riječima je nadomještala izgubljenu iluziju, priča je bila zamjenjena za religioznost, a u toj priči je stanovao još uvijek živi Bog. Njezinoj kćeri, mojoj majci, u zadnjim mjesecima života događat će se ista stvar, samo još na mnogo intenzivniji način. Bog prebiva u priči, i još uvijek je vrlo živ. Možda i nema življega Boga od onoga kojeg su njih dvije osjećale dok su pripovijedale o onima koji više nisu bili živi. On nije u priči, nego u osjećaju koji pripovjedača obuzme kada istinito i tačno pripovijeda, pa prelazi iz zbilje na drugu stranu i učini mu se da bi se tamo mogao i nastaniti, u tom svijetu u kojem se bol pretvara u neku od tisuća različitih žalosti. Dok pripovijeda – čini li to istinito i tačno – čovjek može jasno osjetiti kako je više sreće i nade u tim iz konkretne životne boli nastalim žalostima nego u svim svakodnevnim radostima” (444).

8 Nicole Ward Jouve, White Woman Speaks with Forked Tongue: Criticism as Autobiography. London: Routledge, 1991, str. 187.

9 Ward Jouve, isto, str. 187.

10 Boris Viktorovič Tomaševski, Teorija književnosti: poetika. Beograd: Srpska književna zadruga, 1972, str. 277.

11 Ward Jouve, isto, str. 187.

12 Cvetan Todorov, “Struktura novele”, prevela Tatjana Paškvan Čepić, Dometi, god. 14, br. 11, Rijeka (1981), str. 58.

13 Ward Jouve, isto, str. 187-190.

14 Valter Benjamin, “Pripovjedač”, u: Estetički ogledi, prevele Truda Stamać i Snješka Knežević, Zagreb: Školska knjiga, 1986, str. 175.

15 To prepoznaje i Frederik Džejmson koji, po Aleksandru Jerkovu, komentariše Benjamina: “[a]utoritet pripovetke, u krajnjoj liniji, proizilazi iz autoriteta smrti, koji daje svakom događaju apsolutno jedinstvo”. Aleksandar Jerkov, Nova tekstualnost: ogledi o srpskoj prozi postmodernog doba. Podgorica: Oktoih; Nikšić: Unireks; Beograd: Prosveta, 1992, str. 158.

16 Benjamin, isto, str. 180.

17 Benjamin, isto, str. 187.

18 Žak Ransijer, “Istoričari, književnost i biografija kao žanr”, u: Politika književnosti, preveo Marko Drča, Novi Sad: Adresa, 2008, str. 179-180.

19 O ovome na sličan način piše i Artur Miler u eseju “Tragedy and the Common Man” (“Tragedija i običan čovek”) i, mada se on fokusira na dramsku formu, njegove ideje su primenljive i na romanesknu.

20 U ovom kontekstu pisanja o sebi Jergović odstupa od ideje koju Fuko iznosi u eseju “Šta je autor?”, gde on kao da prati Morenovu ideju o gubitku individualnosti, ali uvodi i figuru autora kao još jedan prisutan element: “Međutim, postoji i nešto drugo: odnos pisanja prema smrti ispoljava se takođe u brisanju individualnih svojstava subjekta koji piše: kroz sve zamke i mučenja koje on gradi između sebe i onoga što piše, subjekt koji piše zameće tragove svoje posebnosti, individualnosti: sada je obeležje pisca samo jedinstvenost njegovog odsustva; u igri pisanja, on mora da igra ulogu mrtvaca” (Mišel Fuko, “Šta je autor?”, prevela Eleonora Prohić, Polja, br. 473, Novi Sad (2012), str. 102). Autor Roda, međutim, ne sakrive tragove svoje posebnosti, već je ističe isticanjem posebnosti svoje porodice.

21 “Kada je Karlo Štubler onemoćao, ili kada se, još prije toga, povukao u neku vrstu unutrašnje osame, tetka Rika, naša ratna tante Rika, postala je porodični patrijarh. Nije se za taj položaj sama izborila, nego ju je dopao prema dramaturgiji po kojoj se razrješavala i kraju privodila povijest porodice Štubler, koji bih, da imam daha i da štublerovski raspad nije tek jedan od mojih raspadnutih identiteta, napisao kao svoje Budenbrokove. Malograđanske, kuferaške, ilidžanske, ali ipak Budenbrokove” (647).

22 Bernhard H. F. Taurek, Filozofirati: učiti umirati, preveo Damir Smiljanić, Novi Sad: Adresa, 2009, str. 35.

23 Luj-Vensan Toma, Antropologija smrti I, preveli Zoran Stojanović i Miodrag Radović, Beograd: Prosveta, 1980, str. 323.

24 Edgar Moren, Čovek i smrt, preveo Branko Jelić, Beograd: BIGZ, 1981, str. 35.

25 Ukoliko bi se polemisalo – što se u književnoj kritici u Hrvatskoj i čini od kako je roman objavljen – zašto tema smrti mora, sem pripovedaču, biti bitna i čitaocima (a definitivno mora da bi bili u stanju da je do kraja isprate u voluminoznom štivu umesto da ga okončaju nakon trećine ili polovine), priča bi se vratila na Valtera Benjamina. Ranije je navedeno da se smisao života junaka otvara tek iz smrti i jasno je da će čitaoci postati njeni svedoci, da će je preživeti i proživeti, a nakon pročitane priče u kojoj likovi umiru, jedino publika ostaje živa. Tako Benjaminova tvrdnja da ono što “čitatelja privlači romanu jest nada da će se vlastiti zimogrozni život ogrijati o smrti o kojoj čita” (Benjamin, isto, str. 180) ostaje relevantna i sada – da, oni će iščitati istoriju Štublera i scene umiranja majke, ali će sem estetskog imati i zadovoljstvo “preživljavanja”.

26 Moren, isto, str. 33.

27 Moren, isto, str. 34.

28 Moren, isto, str. 35.

29 “Pomisao da sam, možda, bio neželjeno dijete nije me uznemiravala. To bi, ako je vjerovati Frojdu, svakoga odraslog muškarca trebalo uznemiravati. Ali mene nije. Ne bi me, vjerujem, uznemirilo ni da je otkriveno da sam usvojeno dijete, da su moji biološki roditelji neki drugi, meni nepoznati ljudi. I ne bi me uznemirilo ni kada bih znao da nikada neću saznati tko su mi majka i otac. Ono što je bilo važno, i što je, po svemu sudeći, moralo biti pouzdano su Nono i Nona. Nisam za njih bio vezan onako kao što se unuci vežu za djedove i bake. Nisam ih, uostalom, tako ni doživljavao. Kad god bi ih, poslije, u pričama ili esejima, u fikcionalnim i nefikcionalnim tekstovima, nazivao djedom i bakom, umjesto Nonetom i Nonom, bilo bi to krivo, činilo mi se da lažem, da priča najednom pada na detalju koji u bitnom smislu nije istinit. To dvoje starih ljudi, koji su u jesen 1966, kada smo pošli na svoje drveničko upoznavanje i kada sam još bio poluslijepa beba, djetešce, dojenče, imali – Nona šezdeset jednu, Nono šezdeset osam godina – iako su, u stvari, bili još i mnogo stariji od toga, meni su, valjda značili više nego što su drugoj djeci otac i majka. Osim što nisu imali vremena da sa mnom razgovaraju kao s djetetom, njihovo će biti sve što je u meni čvrsto i pouzdano. Svako moje znanje, sve do danas, bit će njihovo” (214-215),

30 Taurek, isto, str. 18.

31 Razmišljajući o tom strahu, čitalac se može podsetiti i sličnog stava Mišela de Montenja: “Meta našeg životnog puta je smrt, ona je neizbežni cilj koji pred sobom vidimo: ako se nje plašimo, kako možemo napraviti ijedan korak napred bez drhtavice?” Mišel de Montenj, “Da filozofirati znači navikavati se na smrt”, u: Ogledi, prevela Mila Đorđević, Valjevo i Beograd: Estetika, 1990, str. 19.

32 Bataj, isto, str. 63.

33 Montenj, isto, str. 24.

34 “Pričam sve ovo samo zato što verujem da se jednostavne stvari (smrt) mogu poništiti složenim strukturama (pripovedanje), iako je već odavno trebalo da uvidim da je jednostavnost zamršenija od svake složenosti”, David Albahari, Jednostavnost, Beograd: Rad, 1988, str. 139.

35 Mišel de Montenj. “Da o našoj sreći treba suditi tek posle naše smrti”, prevela Mila Đorđević u Ogledi, prevela Mila Đorđević, Valjevo i Beograd: Estetika, 1990, str. 15-17.

36 “Stubleri su priča koju je majka odživjela kada joj se život već pretvorio u mučenje, i kada više ništa nije mogla sama. […] Bila je sretna pripovijedajući, a meni je bilo lakše jer mi tada nije nasjedala na savjest i nije tražila da učinim nešto što se učiniti ne može. Bili su to, dakle, trenuci naše zajedničke sreće. Nikada skupa nismo bili tako sretni kao dok mi je pričala. I nikada nismo bili toliko bliski. Samo što to nije bila bliskost majke i sina, ni bliskost prijatelja, ni bliskost odrasloga čovjeka i umirućeg djeteta, nego je to bila bliskost dvoje posljednjih ljudi na svijetu. Na kraju svake priče, na kraju svakoga telefonskog razgovora, više ne bismo bili sami, i ne bismo bili bliski, nego je svatko ponovo ostajao sa svojom mukom. Stubleri su bili taj nestali svijet, priča dvoje sretnika. Vjerujem da se ta sreća osjeti u svakoj rečenici, sve do posljednje u kojoj se spominje umiranje, iako je u tom trenutku već bila mrtva” (277).

37 Vladislava Gordić, Hemingvej: poetika kratke priče, Novi Sad: Matica srpska, 2000, str. 35.

38 Još jedna paralela između Nika Adamsa i Jergovića se može pronaći u odrastanju sa ocem lekarom i bliskim iskustvima smrti i bolesti koje oblikuju njihovu psihu, obeležavaju ih i kasnije pronalaze put u njihovoj prozi. Stoga nekoliko rečenica Roda (“[M]oje rano dječaštvo, nakon Nonetove smrti i povratka iz Drvenika, bilo je obilježeno očevom potrebom da me vodi sa sobom u liječničke vizite na Palama i po selima oko planine Romanije, i da mi pokazuje bolesne ljude, njihove sitne žuto-sive glave usred pernate bjeline ogromnih seljačkih kreveta, i majčinom potrebom da me vodi u obilaske sarajevske sirotinje. Imao sam osam, devet, deset godina, i to su za mene bila ekstremna iskustva. To me je potresalo i mijenjalo, naseljavalo u mene različite strahove, zbilja bi se nastavljala u noćnim morama, koje su se dugo, tko zna zbog čega, odvijale samo na jednom mjestu. Svi moji strašni snovi su za scenografiju imali dvorište oko Crkve Svetog Preobraženja u Novom Sarajevu. Odrastao sam, tako, između očevih bolesnika i majčinih siromaha.” (304)) podsećaju na priče o Nikovom detinjstvu, npr. “Tri pucnja” i “Indijanski logor”.

39 Ernest Hemingvej, “O pisanju”, u: Bregovi kao beli slonovi, prevela Vladislava Gordić, Novi Sad: Solaris, 1996, str. 167.

40 Gordić, isto, str. 36.

41 Hemingvej, isto, str. 168.

42 “Ljudi ne stignu izmisliti neke riječi. Zato što umru, ili zato što se više ne žele sjećati, nakon što su živo svjedočili, nakon što su sudjelovali u umiranju drugoga. I to je onda neopisivo, neobjašnjivo. Dok se pokušavaju utješiti ili smiriti, dok pokušavaju nastaviti život koji je u trenutku – zbog tog umiranja – bio zaustavljen, zapravo, samo pokušavaju zaboraviti. I ja pokušavam zaboraviti, tako što ću napisati reportažu o majci, njezinome životu i bolesti. Svaka napisana priča prestaje biti zbilja, seli se u bajku i u fikciju. Čak i ako je sva prepisana iz stvarnosti. Ne postoje priče koje obrađuju takozvane istinite događaje, i priče koje pisac izmišlja. Ima samo istinitih i lažnih priča, stvarnih i izmišljenih” (263-264).

43 “Zato i ovo pišem, to je pravi razlog za priču, i njezino centralno mjesto, nakon kojega će, nadam se, započeti silazak, smirenje i utišanje, sve dok, nadam se, priča ne ode u fade out i u tišinu iz koje je sve nastalo, i na kraju ne ostane samo jedno pitanje: je li se ovo stvarno dogodilo ili je plod piščeve mašte? Nije to pitanje za čitatelje, nego za onoga tko je priču napisao. Da, sve je ovo plod piščeve mašte, i kad u to povjerujemo, mirna će, opet, biti i njegova savjest” (793).

44 “Tu noć, u podrumu zgrade gospođe Emilije Hajm opisivao sam kroz cijeli roman Gloria in excelsis. U nekoliko minuta, pola sata ili sat – ne sjećam se više u koliko vremena – raspoređivao sam sudbine izmišljenih ljudi, pokušavajući da ne ponovim nijednu stvarnu sudbinu iz njenog podruma. Jer će na ovaj podrum pasti bomba, a stvarne ljude nisam htio ubijati u svojoj priči. Oni su bili izmišljeni, ali nije onaj koji je bacio bombu, moj mrtvi rođak, kojeg sam i u romanu zvao njegovim pravim imenom: Željko Ćurlin” (130).

45 Gloria in excelsis se javlja još jednom prilikom kada se pominje pustošenje sarajevskog hrama tokom Drugog svetskog rata: “Podrazumijevalo se da su Templ pustošili ustaše i njihovi pomagači. Uz tu činjenicu sam odrastao, ona se prenosila kroz vrijeme, o njoj se govorilo, ona je određivala naše postupke i stavove. Toliko da sam u jednome svom romanu (Gloria in excelsis), te u više eseja i novinskih tekstova pisao o ustaškom pustošenju Templa” (368).

46 “O pradjedu banatskome Švabi i njegovoj obitelji, o ujaku koji je stradao kao neprijateljski vojnik, o djedu i baki koji su svoga sina u tu vojsku poslali, i o drugim, glavnim i sporednim likovima uz čije sam sudbine odrastao, pisao sam u svojim romanima i pričama. Miješao sam stvarnosti i fikciju, dovodio ih u izmišljene životne situacije, oživljavao ih i produžavao im živote. Njihove sudbine sam više puta ispričao u različitim formama i žanrovima. I ovu priču koju sada pričam, u kojoj, na žalost, ne smije biti izmišljanja i nadopisivanja, također sam već nekoliko puta pričao” (17-18).

47 “Kada sam već objavio svoje prve knjige, a znao sam kakvome kraju vodi naša obiteljska priča – premda okolnosti nisam mogao zamisliti – pomislio sam da je životnu putanju moje majke moglo skrenuti i promijeniti samo to da je nek veliki romanopisac, neki od onih koje je Olga voljela čitati, Pirandelo, Dostojevski, Andrić, Gorki, Tolstoj, Perl Bak, Flober, Bunjin, Hamsun, Crnjanski, Bora Stanković, Zola, Tomas Man…, napisao roman o majci koja je za sinovljevu ratnu smrt okrivila svoju tek rođenu djevojčicu. Da je taj roman napisan, život moje majke, i njezine majke, ali i moj život, imali bi drugačije tokove. Možda bi drukčiji bio i taj štublerovski porodični finale, pa ne bi bila ni započeta priča o Karlu Štubleru i njegovom doseljenju iz Bosowicza” (192).

“Osim toga, bile su mi trideset i dvije, sljedeće sam godine Isusov vrsnik, i kasno je za profesionalnu prekvalifikaciju. A istraživanje sadržaja torbice nađene u podrumu, rekonstruiranje povijesnog vremena iz naoko običnih predmeta, objašnjenih onim što piše u bilježnici, da bi se na kraju razotkrilo kome je pripadala, to je, nakon godina kopanja po arhivima i putovanja po mjestima na kojima su živjeli i koja su posjećivali još uvijek nepoznati akteri ove priče, i nakon stotina ispisanih i pažljivo redigiranih stranica, smisao male historije, kao najzabavnijega znanstvenog žanra, ali i smisao bavljenja znanošću, kakvom se ja, na žalost, nikada neću baviti, nego ću do kraja života biti novinar i romanopisac, koji izmišlja stvari i pokušava kraćim putem doći do onoga do čega se znanošću mnogo sigurnije stiže” (557).

48 “Idem da predstavljam knjige. I to je jedino što sam još htio raditi: pisati priče, pisati romane, pisati knjige o onome što se stvarno dogodilo – recimo, sjesti u vlak za Sarajevo, provesti se tim dugim, sporim putem, i napisati knjigu o tom putovanju, snimiti nekoliko fotografija, bilješke unositi u vlaku koji se sporo kreće, nalivperom u specijalno kupljeno bilježnicu – to cijeloga života raditi, i predstavljati knjige” (260-261).

49 “Kad mi je dosadno, kad nemam o čemu da mislim, ili sam očajan i na kraju sebe samoga – kao što sam očajan i sad, dok pišem ovaj štublerovski roman, kojem se otpočetka zna kraj, roman izvan vremena a u vremenu, koji se nastavlja i nakon što je završen, a završen je već prvom svojom rečenicom” (86).

50 “Uz pisaći stol su zid i prozor. Na zidu su slike. Fotografija glavne sarajevske ulice iz 1937. kada se pokušavam nešto sjetiti dok pišem, ili kada se naprosto zamislim, ja gledam u tu sliku. I ta je prošlost moj dom, iako je nisam doživeo. To je jedan od razloga zbog kojih pišem: mogu se nastaniti u vremenu u kojem me fizički nije bilo” (384).

51 “Na koricama porodično-historijskog romana, pod naslovom Stubleri, koji bi se u koncentričnim krugovima, oko kamenčića bačenog u mirnu vodu, širio na pripovijesti o svim stanarima Kasindolske ceste i koji bi, vjerovatno, nakon višegodišnjih istraživanja, snimanja, fotografiranja i tumaranja današnjom Kasindolskom, prikupljanja izjava i sjećanja, fotokopiranja dokumenata i školskih svjedodžbi, pustošenja fotografskih albuma, pregledavanja općinskih i policijskih arhiva, putovanja po svijetu i razgovora s raseljenim žiteljima Kasindolske, imao nekoliko tisuća stranica, i bio bi objavljen u pet-šest tomova, na koricama toga romana bila bi fotografija Balijanovog ljetnikovca, onakvog kakav je bio sve dok ga Balijani krajem pedesetih nisu prodali” (97).

52 “Kada se razboljela, pisao sam pikarski roman o čovjeku koji se izgubio u vremenu, i živi samo u avionima i na aerodromima. Struktura knjige je relativno jednostavna, ali nisam je više mogao nastaviti. Prekinuo sam s pisanjem na početku poglavlja u kojem glavni junak Babukić sjedi u avionu i gleda kako mravi koji su izmilili iz sendviča razapinju na križ drugog mrava. Stao sam, uvjeren da od pisanja više nema ništa, dok je majka živa, dok ne umre ili čudom ne ozdravi. Ali s vremenom, sve je postajalo tako strašno da mi se činilo kako ni nakon te konačne tačke pisanja više neće biti. Ili više ni mene neće biti. Osjećao sam se kao da mi melju kosti u mlinu u kojem se kamen pretvara u šljunak. A onda se, četiri mjeseca pred kraj, stvar naglo izmijenila. Počela je pričati, i ja sam, poglavlje po poglavlje, pisao Stublere.

A sada je i s tim bilo gotovo, uspio sam napisati još jednu glavu, ‚Grob u Donjim Andrijevcima‘, kada je ona već bila na morfiju, i bilo je jasno da dalje više neće ići” (263).

26. 07. 2014.

Mundijal za ljubitelje knjiga

A Booklover’s Guide to World Cup 2014

By Danny Scott

*

Group A

Brasil
Zero by Ignacio de Loyola Brandão, Dalkey Archive Press

Croatia
Mama Leone by Miljenko Jergović, Archipelago Books

Mexico
Pedro Paramo by Juan Rulfo, Anagrama

Cameroon
Dark Heart of the Night by Lianora Miano, Bison Original

Group B

Spain
Dublinesque by Enrique Vila-Matas, Harvill Secker

Chile
2666 by Roberto Bolaño, Picador

The Netherlands
Rembrant’s Whore by Sylvie Matton, Canongate International

Australia
The Secret River by Kate Grenville, Canongate Books

Group C

Colombia
The Informers by Juan Gabriel Vasquez, Riverhead Books

Greece
Kassandra and the Wolf by Margarita Karapanou, Clockroot Books

Ivory Coast
Aya by Marguerite Abouet, Jonathan Cape

Japan
Ring by Koji Suzuki, Harper Collins

Group D

Uruguay
The Invisible Mountain by Carolina Robertis, Harper Collins

Costa Rica
Years Like Brief Days by Fabian Dobles, Peter Owen

England
The Ball is Round by David Goldblatt, Penguin

Italy
The Solitude of Prime Numbers by Paolo Giordano, Doubleday

Group E

Switzerland
Night Train To Lisbon by Pascal Mercier, Atlantic Books

Ecuador
Wolves’ Dream by Abdón Ubidia, Latin American Literary Review Press

France
The Elegance of the Hedgehog by Muriel Barbery, Gallic Books

Honduras
The Ships by Roberto Quesada

Group F

Argentina
Shantytown by César Aira, New Directions

Bosnia and Herzegovina
Bridge Over The Drina by Ivo Andric, Harvill Press

Iran
The Blind Owl by Sadegh Hedayat, Alma Classics Ltd

Nigeria
On Black Sister’s Street by Chika Unigwe, Vintage

Group G

Germany
The Mussel Feast by Birgit Vanderbeke, Peirene Press Ltd

Ghana
Ghana Must Go by Taiye Selasi, Penguin

Portugal
Act of the Damned by António Lobo Antunes, Grove Press

USA
Friday Night Lights by H. G. Bissinger, Yellow Jersey

Group H

Algeria
The Tongue’s Blood Does Not Run Dry by Assia Djebar, Seven Stories Press

Belgium
Marcel by Erwin Mortier, Pushkin Press

Russia
Maidenhair by Mikhail Shishkin, Open Lette

South Korea
Please Look After Mother by Kyung-Sook Shin, Phoenix

13. 06. 2014.

Identitarni omnibus

Ivan Lovrenović:
Nestali u stoljeću,
Fraktura, 2013.

Piše: Željko Ivanković

(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013)

Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovi­tim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisi­ljen „vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svi­jet. Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obitelj­ska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgoto­viti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekoli­kog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove Nestali u stoljeću, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. ncstalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.

U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu „na­ših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjes­to, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile ne­gdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu ži­ve samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.

Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojan­stvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku. Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski pri­jemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, una­toč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.

Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emoci­onalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao katego­riju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.

Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija. Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memo­arska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali lje­pljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature. Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.

Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezenti­rati njezine cjeline.

Uvod u knjigu O nastajanju ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezi­no nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadava­nje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako ka­ko ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.

A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedi­mo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i „samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu di­menziju čitanja.

U prvom dijelu knjige koji je imenovan Pepeo, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, nje­govih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu de­finitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana. To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige Did govori, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir. Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu „naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni su­bjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.

Dakako, riječ je o poglavlju Bosna Argentina, koje donosi priče, eseje i doku­mentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kne­ževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći. U čet­vrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti Tko si ti (1970-2013), s više nego oči­glednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetlje­ća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!

Peto poglavlje Liber memorabilium, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne li­terature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađe­nu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju Majčin prsten. Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majči­nu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim. Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je „samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od „problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neiz­bježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj „Rat i mir“!

Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko ra­zumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povi­jesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…

I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…

Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, pod­sjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od is­tine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu. Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kre­ativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu „nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…

Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u je­dan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.

15. 05. 2014.

Kulturni dnevnik RTS-a

http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/20/RTS+1/1588081/Kulturni+dnevnik.html

04. 05. 2014.

Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane

*
Piše Željko Ivanković

kolumna na portalu autograf

Neke se stvari baš slučajno poslože… Kad sam nedavno otišao posjetiti zapaljeni Arhiv BiH, dobijem ondje od ljubaznih domaćina knjigu Andreja Rodinisa ‘‘Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke“ iz 2012. i počnem je radoznalo čitati budući da sam o tom Poljaniću već ranije ponešto znao iz Rodinisova istraživanja. Čudesna, znanstvena, visokodokumentirana priča o jednom nevjerojatnom čovjeku, o kojemu se pola stoljeća nije smjelo ništa znati, ma ni spomenuti ga se nije smjelo. Ali, i priča o nama, pa i o Sarajevu.

Sarajevu? Da i nimalo ju slučajno autor na početku ne začinjava motom: ‘‘Kad je Aco Poljanić pošao iz Sarajeva koncem 1946. rekao je, osvrnuvši se na Sarajevo: ‘Izuzimam Hamdiju (Kreševljakovića) i Srećka Bujasa, a ostalo čitavo Sarajevo grebem’“. (Alija Nametak: ‘‘Sarajevski nekrologij“) Slatko sam se nasmijao, do suza nasmijao. Dakle, nije Sarajevo samo ono herojsko iz filma ‘‘Valter brani Sarajevo“: Das ist Walter!

A onda, gle, u isto to vrijeme, u vrijeme čitanja, Sarajevo zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću oduzima titulu počasnog građanina. O, Bože, pomislim, pa Sarajevo doista postaje sve smješniji i neozbiljniji grad. Evo, neću reći – i sve tužniji…  A ova je godina baš mogla biti godina njegove nove afirmacije. Jer ovo je godina koja je dostojanstvom sjećanja na Vidovdan 1914. sa svim popratnim manifestacijama mogla gradu dati na prestižnosti, a kako je sve krenulo, proći će, plašim se, tragikomično, kao kakva izvedba ‘‘Hamleta iz Mrduše Donje“.

I tako, jedva da je prošao mjesec dana otkako se Skupština grada odlučila zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića počastiti titulom počasni građanin Sarajeva, a već se zbog neke njegove (politički nekorektne?) izjave ta ista skupština odlučila oduzeti mu tu titulu, koju doduše još službeno nije verificirala poveljom, ali jest donijela odluku i vjerojatno već dala tiskati povelju koja mu je trebala biti uručena na Dan oslobođenja grada, 6. travnja.

Nastranu Bandić ili kako se već zovu ljudi kojima se dodjeljuju bilo kakva ili bilo koja priznanja, ali znam jedno – ozbiljnom se gradu takvo što ne događa. Ni u snu! Jer ili se pazi što se radi prvi put ili se pazi što se radi drugi put. A ovako… olako u mjesec dana uraditi i jedno i drugo…?! Ma hajte, molim vas… Narod u Bosni kaže: Pljuni pa poliži… Da je Bandić bio kao što inače zna biti – šeret, trebao je odmah, kao u dječjoj igri, izreći brojalicu kakvu zna i upotrebljava svako dijete: ‘‘Tike tike tačke, nema više vraćke…“ prije nego što bi itko pomislio izreći onu drugu iz dječje igre: ‘‘Vrati mi moje krpice“!

Doista, to kako se ponaša Sarajevo ravno je ne dječjoj igri nego dječjoj igrariji, ako nema i nešto gore od toga. Da, čak se i djeca ozbiljnije i odgovornije u svojim igrama ponašaju.

I da je sve bilo i ostalo na tome. No, čujte i ovo. Lani je, za prethodnoga gradonačelnika, Sarajevo ustanovilo pjesničku nagradu Slovo Makovo koja je trebala biti pandan tuzlanskoj regionalnoj nagradi Meša Selimović za najbolji roman na prostoru ovoga našeg četveroimenog jezika. Meša i Tuzla opstaju, traju, a Sarajevo je poslije svoje prve tradicionalne dodjele od svoje nagrade odustalo! Neozbiljno Sarajevo!? Što ono reče Poljanić?

Sarajevo? Što reći o njemu? Izgleda da je to odvašnji uvriježeni način ponašanja… Ne vjerujete? Evo i još jedan primjer.

Abdulah Sidran, neki vole reći ‘‘najveći živi“ barem u Sarajevskoj kotlini, sav opijen svojom slavom (!?), u zadnjih je nekoliko godina iznapadao PEN centar BiH i izvrijeđao sve naznačajnije žive pisce u Sarajevu (dvadestak njih!), istupio iz PEN-a, a onda je, nakon što se zavadio sa svim i svakim, a nagovijetio da će i s ostalima (izdržao je dulje od Skupštine grada), počeo okolo slati mailove s pitanjem: Može li netko tko je izišao iz PEN-a opet u njega ući… Dakako, odmah je dobio i odgovor. Ima u Sarajevu i ozbiljnih ljudi!

Naravno da se može i izlaziti i ulaziti, s tim da za ulazak postoji procedura. Ali tek, nakon što se javno, na način na koji ga je popljuvao, ispriča popljuvanom PEN-u, njegovim članovima i kolegama piscima. Neka se zna, jer nisu oni promijenili mišljenje, nego, čim hoće opet unutra, očigledno, samo i jedino – Sidran. Pa neka to i pokaže. Neka pokaže sve ono što svi u Sarajevu o njemu znaju. Narod u Bosni kaže: Pljuni pa poliži…

I mislio sam se na ovom zaustaviti, ali ne mogu. Ne da mi đavo.

Da, javno saopćavam da sam prije više od mjesec pročitao Jergovićev roman ‘‘Rod“. Moram reći – veliki roman hrvatske književnosti. Veliku obiteljsku sagu, simfoniju, napisanu, govoreći jezikom glazbe, komulativno-varijacijskim postupkom, koji u koncentričnim motivskim krugovima zaokružuje jednu obiteljsku povijest što postaje, pars pro toto, općom poviješću sarajevskih/bosanskohercegovačkih ‘‘kuferaša“.

Onog tipa ljudi koje možemo, igrajući se riječima i ne daj, Bože, njihovim sudbinama, nazvati plitko ukorijenjenim. Uostalom, njih je maestralno ‘‘opisao“ sam autor: ‘‘S nestankom Austro-Ugarske rođen je jedan mali europski narod, bez zajedničkog jezika, bez vjere, nacije i države, ali koji je, snažnije od ijednog drugog naroda, bio povezan zajedničkim osjećajem nepripadanja, iskorijenjenosti i žala za mladošću, snažnom i živom uspomenom na gradove koji više ne postoje, i njihove ulične šlagere, pjesme i pjesnike, na daleke i zaturene pokrajine nekadašnje države, u kojima su živjeli i gdje se sve događalo izvan one logike i stvarnosti na kojima funkcioniraju sve ljudske i društvene zajednice.“

No, to je nešto o čemu ću pisati na nekom drugom mjestu. Čitajući ga, međutim, nerijetko sam asocirao na ničim mu slično Andrićevo ‘‘Pismo iz 1921.“ misleći kako nije isključeno, a uostalom na ovom sam mjestu već natuknuo jednom takvo što, da uskoro netko o pojedinim dijelovima tog romana počne pisati ili govoriti kao što su pred rat, u ratu i poslije rata neki ‘‘umovi“ govorili o Andrićevoj ‘‘Na Drini ćupriji“ ili ‘‘Pismu iz 1921.“ svejedno s koje ga strane te iste ćuprije ‘‘čitali“ i što unutra objektivno-literarnog nalazili ili, pak, u njega i s kojom nakanom učitavali.

Ne, neću ovdje o čitalačkim štreberima koji za cijeli svoj život ne nauče razlikovati uzrok i posljedicu; neću o onima o kakvima govori Musil ili pak o policijskim doušnicicima ili sinovima policijskih doušnika koji poslije drugom, posve opozitnom vrstom revnosti čiste mrlje očinskog (istočnog) grijeha.

No, nimalo slučajno nisu mi misli išle u tom pravcu, jer je nemoguće da se iz tog romana, koliko god autor s ljubavlju pisao o svome rodnom gradu, ne iščitaju i neke od mental(itet)nih značajki Sarajeva, sarajevske čaršije, koju romanopisac nemilosrdno eksplicira u njezinoj prijetvornosti.

Pojednostavljeno rečeno, ukazuje i na ono što sam upravo u Sarajevu prvi put i čuo kao neku vrst nauka ‘‘Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane“, a što praktično na neki način jest ili bude ‘‘sa svima dobro, ni s kim iskreno“ kako sam to našao u simpatičnoj knjižici priča Branka Perića ‘‘Smrt Isidore Arbatove“ gdje se kaže da je to princip po kome se ovdje ponašalo još za Kulina bana.

I dok ti specijaliteti (iz ‘‘Filosofije palanke“) nipošto nisu samo sarajevski i ma koliko sam ih ovdje literarizirao i uzimao literarno, oni s aktualnim stvarnim slikama (Jergovićev je roman također pun stvarnih slika!) s početka teksta, koje također literariziram, plašim se, uvelike korespondiraju.

Ima li šanse, pitam se, za ovaj grad nakon što je izgubio svoju multinacionalnu dimenziju? Nakon što se ona trajno, uporno i nepovratno ruinira? Nakon što se pretvara u egzempler palanaštva? Ili će uvijek biti zadnja nekog Poljanića koji na odlasku iz Sarajeva izriče psovku… i ne okreće se za njim (za Gradom) čak ni koliko Lotova žena za Sodomom…

03. 04. 2014.

O vojničkim i pankerskim čizmama

Miljenko Jergović: Rod
Fraktura, Zaprešić 2013.

Piše: Dario Grgić

Pažljivo slagana struktura roda

Zadnjih se godina nekoliko autora pozabavilo svojim obiteljskim korijenima, odnosom s roditeljima, smještanjem vlastite egzistencije u takozvani obiteljski pakao. James Joyce svojedobno je napisao kako je obitelj “nužno zlo” a ovoj paklenskoj neophodnosti Miljenko Jergović posvetio je zadnjih godina čak dvije knjige: kratki ispovijedni roman “Otac” i prije dva mjeseca objavljeni žanrovski polivalentni i opsežni “Rod”. Naravno, potraga za ćaćom u samim je temeljima europskoga pisanog kruga, sve tamo od poznatog tragača Telemaha koji je obijao pragove po “Odiseji” ne bi li nekako saznao nešto o svome ocu skitnici. Pronalaženje oca u inicijacijskome smislu nekoć davno označavalo je ucjelovljivanje ličnosti, i najpoznatija kršćanska molitva, jedina za koju Evanđelja tvrde kako je potekla iz Kristovih usta, obraća se upravo ocu. Paganska okrutna figura neprijepornog autoriteta kod Isusa pojavljuje se u toploj hraniteljskoj intonaciji, uz bok kruhu i to je bilo to. Nakon Isusove molitve ispunjene duhom zahvalnosti prvi veliki autobiograf svjetske književnosti Aurelije Augustin demonstrira pravo značenje Pada o kojemu naučavaju svjetske religije: roditelji su bića kojima se lagalo, lakonski zapisuje Augustin, veći značaj dajući ljudima koji su ga približavali kršćanstvu – stjecajem okolnosti jedno od njih bila je njegova rođena majka – nego li biološkom okruženju. To je ono što je najteže priznati: naši bližnji spavaju i sve što čine posljedica je njihove neusklađenosti sa zvučnim i drugim intonacijama svijeta. Bruno Schulz je, opisujući oca, zaronio u arhetipski svijet – a svaki korak među arhetipovima već je na izvjestan način literatura. Thomas Wolfe u literaturu na velika vrata vraća starozavjetne figure: njegov je otac na čelu plejade likova kakvi su danas izumrli čak i u nas, na Balkanu, kutka svijeta koji nije imun na čuda. Jergovićev pristup poetičko opravdanje ima u konceptu – koji na jednome mjestu “Roda” jasno ističe – pričanja priča kao iz “Tisuću i jedne noći”, nešto slično kao u Rushdiea ili nešto starijeg Marqueza, koji je, opet, podosta svojih spisateljskih alata dugovao Faulkneru. Višestruka račvanja, digresije, raznorodni izvori i metode, gdje je jednako inspirativno novinsko žutilo kao i vrhunski literarni izvori i filozofski doživljaj svijeta koji svoje utemeljenje nema u klasičnoj filozofskoj misli nego u djelima pisaca sklonima difamiranju historije kao velike klaonice ideja i ljudi. Najpoznatiji je primjer Faulkner i njegov odnos spram Shakespearea, iz kojega je crpio potvrde za svoj nihilistički svjetonazor: sve što ljudi rade kod njega je, kao i kod Marqueza, besmisleno, i svjedoči samo o beskonačnosti ljudske taštine. Jergović je tako u “Rodu” nešto kao onaj stari pripovijedač koji vam priče priča pored logorske vatre – to je baza unutarnjeg ambijenta iz kojeg se događaju događaji u “Rodu”, a njih je podosta i smješteni su u okviru stotinjak godina propadanja jedne velike obitelji na potezu od Rumunjske, Beča, Dubrovnika, Sarajeva pa sve do metropolitanskog Zagreba. Znači imamo posla s memorijom Metuzalema kombiniranom s energijom pisca u naponu snage, koje ponekad i zamijene mjesta, pa se pripovijedač pohvali kako ima stotinu godina. Nema, bijesan je on kao ulični razbijač, uvijek spreman zadati udarac, ali ih ima njegova priča, ima točka u vremenu s koje se hvata zalet. A zalet je povijest, zalet su, kako sam kaže, male historije, dobra štiva kojima se može vjerovati jer su zapisana, kako je rečeno, pouzdanom rukom na osnovu svjedočanstava ljudi kojima se može vjerovati. “Rod” je sastavljen iz sedam dijelova: Tamo gdje žive ljudi; Stubleri, jedan porodični roman; Rudari, kovači, pijanci i njihove žene; Mama Ionesco; Inventarna knjiga; Kalendar svakodnevnih događaja i Povijest, fotografije. “Rod” počinje već poznatom pričom o djedu konstruktoru reda vožnje ovaj puta situiranom u vremenske i životne okolonosti prve polovine 20. stoljeća, problemima koje je ova obitelj imala poradi svojih uvjerenja i držanja: nadareni ujak koji gine u njemačkoj uniformi, otata Karlo, Nijemac koji se odupire pokušajima ustaša da odvode njegove srpske susjede, dakle jedan inventar, jedan rasuti obiteljski namještaj kojega je po mjestu proizvodnje bilo gotovo nemoguće uklopiti u Sarajevo, unatoč njegovoj multinacionalnosti, i gdje se nije bilo slijepo ni gluho za takozvani zov krvi. No nešto od toga već smo vidjeli u Jergovićevoj knjizi “Mama Leone”, tako da ovi momenti nisu novost piščeva svijeta, nego možda prije povod za uokvirivanje obiteljske zajedničke fotografije. Dio “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene” pisan je drugačijim stilom od uobičajena Jergovićeva naglašena oslanjanja na digresiju i emocionalnost, i to prije zvuči kao dječijom rukom risani pejzaži po sjećanju, nego ona tipična ekstenzivna uronjenost u detalj s pomacima prema osjećajnim registrima. “Mama Ionesco” jedan je od vrhunaca Jergovićeva opusa, i ovdje u “Rodu” izvrsno djeluje u paru sa “Sarajevskim psima”. Radi se o dva oveća dijela “Roda” (“Sarajevski psi” su dio “Kalendara svakodnevnih događaja”) gdje se pisac sreće s demonima prošlosti i sadašnjosti. Beskompromisno pisanje o odrastanju s depresivnom majkom ukomponirano je u kontekst u kojemu piščeva pojava po kulturnoj sceni izaziva uglavnom depresiju i nezadovoljstvo. Jergović se s ovim temama sreće nasred mosta, uopće se ne uklanjajući tuđim i svojim destruktivnim mislima i motivima. Majka je opisana kranje oštro, a blaže nije prošao ni sam pisac, koji je ovu katanu ili skalpel okretao i lijevo i desno, počesto ironizirajući vlastitu životnu situaciju, imaginizirajući čak i svoju smrt, koja, ipak, izazove komešanje. Pisac priča priču o okolnostima vlastita umiranja tijekom boravka u Sarajevu. Umire presavijen na prozoru, tako da mrtvozornici imaju ozbiljnih problema smjestiti ga na nosila, a iz hrvatskog konzulata vrlo brzo stiže obavijest kako nisu zadovoljni sarajevskom obdukcijom i kako iz ovih stopa šalju svoje stručnjake. I onda stižu dvije perece, dvije čudne karikature iz Zagreba kakve pod imenom stručnjaka možemo na svakodnevnoj bazi vidjeti u novinama i na televiziji. Jergović ovdje staje, podvukavši kako ima treniranu imaginaciju i kako bi mogao nastaviti pisati o ovom fikcionalnom događaju, ali da neće. “Rod” je vrlo osobna vrsta književnosti, ona je popis rodnih mjesta piščeve imaginacije kao i svega što je mrzio, a čemu se danas čudi. Osim stvarnih likova koje je nadopunjavao fikcionalnim procjenama tijeka događaja, kao npr. pogibiju ujaka Mladena, ovdje se pojavljuju i neki akteri književne i kulturne scene prema kojima pisac osjeća antipatiju. Iako će se ovi dijelovi literarnog teksta mnogima, s manje ili više prava, učiniti grubima, s možda dobro postavljenim pitanjem je li novinskom događaju (kao ipak nečemu prolaznom) mjesto u literarnom tekstu, radi se o piščevu osjećaju za senzacionalizam: marketinški nijedan domaći pisac nije tako dobro orijentiran kao Jergović, on jednostavno ima sad već prirodni osjećaj za izazivanje konfuzije čiji je cilj brkanje protivničke percepcije. Još od polovice devedesetih kada je svoju zbirku priča naslovio sa “Sarajevski Marlboro”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama takvih odluka. S druge strane “Rod” kao da se više ni ne obraća domaćim književnim motriteljima nego ozbiljno računa na strano tržište – njegova literatura nema samo lokalni kolorit nego se ovdje radi i o svjetskoj produkciji. On je, čini se, domaću scenu u svojoj glavi prelomio i sada ide dalje, prema nekom toplijem mjestu. Ovakve napomene kada je “Rod” u pitanju nisu nevažne jer se radi o naglašeno osobnoj knjizi, knjizi koja se obraća osobnosti, koja je protiv uniformnosti, čak i kada su u pitanju plemeniti osjećaji. Lako je reći kako je svaka velika literatura i osobna, problem je u pisanju velike literature. Individualni stav otate Karla jednako kao i individualni piščev stav određuju vrijednost i poziciju figura na šahovskome polju. Posebna je priča Jergovićev jezik, koji je ovdje pročišćeniji nego u radovima što ih je potpisivao zadnjih desetak godina, možda zapravo još od romana “Gloria in Excelsis”. Urednička ruka ili piščeva sigurnost, nevažno je, no “Rod” se, unatoč opsegu, doimlje kao pažljivije slagana struktura. Sve je ovdje kao u jedne od opisanih tetaka, izgovarano poprilično sigurno, kao da je stiglo poštom, a ne kao da je smišljeno na licu mjesta. Jergovićev narator orijentiran je prema knjigama, za istaknuti je recimo Nadaseve “Paralelne pripovijesti” ili historiografskog Dedijera i njegovo “Sarajevo 1914″. “Rod” se kreće sličnim meridijanima kao spomenute knjige, golom povijesnom kontekstu dodaje imaginiranje na poznate teme i osobe, tako da se knjigom šeću Ivo Andrić i Silvije Strahimir Kranjčević, svaki s primjetnom dozom dobrodošlog humora kakav omekšava monolitnost povijesnih veličina. Za nešto smo i sami krivi: dvije spomen ploče na Kranjčevićevoj kući samo su nasumično odabran uzorak do koje mjere svakodnevne političke potrebe od ljudi mogu praviti političke mediokritete. A “Rod” je autobiografski roman u kojemu se na jedan drevni način rekla pokoja o vojničkim i punkerskim čizmama koje su protutnjale Balkanom, knjiga čije su brojne rečenice prije ukomponirane nego napisane i koja će jednoga dana biti lijep podsjetnik na dane kada smo bili mladi. Doduše, ne svi.

*

Objavljeno u emisiji Bibliovizor Trećeg programa Hrvatskog radija

01. 03. 2014.

Enciklopedist Bosne koji to ne želi biti

Ivan Lovrenović: Nestali u stoljeću
Fraktura, Zaprešić 2013.

Piše: Davor Beganović

Arhivar sjećanja

Ivan je Lovrenović 1994. objavio jednu od najsjetnijih knjiga u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o hibridnome “romanu” “Liber memorabilium” povijest čijega je nastanka sažeto prikazana u bilješci na kraju. Govoreći o načinu na koji su tekstovi u njemu nanizani Lovrenović ističe jednu osobinu koja ih čini koherentnim tkivom: “Svi su oni, dakle,iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. (Uzbuđenja i potonuća, što ih je donosio taj posao (njihova skupljanja – D.B.) po Sveučilišnoj i drugim zagrebačkim knjižnicama – posebna su priča… / Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst…), a tisućom unutrašnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.”

Metaforika kojom se Lovrenović koristi kako bi rekonstruirao svoje pregnuće intenzivno je povezana s radom sjećanja koje se gotovo nevoljko pokorava svojemu krotitelju, onome organizatoru lapidarija, kustosu u arheološkome muzeju koji će, istovremeno, na sebe uzeti i ulogu geologa te će, poput kakva polihistora iz 19. stoljeća – nasljednika enciklopedista – rekonstruirati ono što nam je vrijeme otelo. No Lovrenović dobro zna da su polihistori izumrla vrsta.

Naše je stoljeće okrutno prema njima u svojoj sve užoj specijalizaciji. Tako će pretendirati na paradoksalno mjesto lokalnoga sveznalca koji će biti sposoban fokusirati široko znanje o svijetu na uvijek manje jedinice, a to će na kraju dovesti i do onog najužeg očišta – koje je usmjereno na autora sama, na povijesnu ličnost Ivana Lovrenovića uhvaćenoga u mrežu sjećanja.

Središnje se pitanje ovdje mora postaviti u vezi s motivacijom. Zašto, naime, Lovrenović čini to što čini? Zašto po bibliotekama iskopava krhotine vlastitoga sjećanja koje će, opet, upotrijebiti kako bi rekonstruirao jedan relativno uzak segment svijeta života? Odgovor je jednostavan u svojoj tragičnosti.

Arhivirano pamćenje Ivana Lovrenovića uništeno je u bestijalnom činu ratnoga rušilaštva. Njegov privatni arhiv, skupa s predmetima koji su bili njegovim sastavnim dijelom, razoren je u divljanju soldateske kojoj nije bilo stalo do njega, ili, što je još stravičnije, kojoj je do njega upravo i bilo stalo, te ga je stoga i uzela u vizir svojega zla. Nije li u tome činu u malome ponovljeno ono čime se pokušalo, uništenjem Vijećnice, uništiti sjećanje i pamćenje čitave jedne zemlje?

I Lovrenovićeva se odluka da rekonstruira bar dio onoga što je materijalno izgubljeno može protumačiti kao maksimalni napor da se očuva ono što je, prema vječnosti, infinitezimalno malo, ali što je nužno kako bi ta vječnost uopće i mogla funkcionirati.

Dvadeset je godina prošlo od knjige “Liber memorabilium”, nastalo je novo vrijeme, napisane su nove knjige, no Ivana Lovrenovića egzistencijalni gubitak nije ostavio na miru. I u jednom činu na koji nas je već navikao on se odlučuje na pre-pisivanje, ponovno is-pisivanje, ali i do-pisivanje onoga što je već jednom na-pisano. Učinjeno je to i u “Unutarnjoj zemlji”, toj “kratkoj kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine”, čije smo mijene mogli pratiti od kasnih osamdesetih, kada se pojavila mala sveska indikativnoga naslova “Labirint i pamćenje”(1989.) sve do, bar mi tako kaže pretraga po katalozima njemačkih knjižnica, 2010. i objavljivanja “četvrtog, proširenog izdanja”.

Sada se (2013.) čitateljstvu nude “Nestali u stoljeću” (Fraktura, Synopsis. Zagreb, Sarajevo 2013.), knjiga kojom se suplementira “Liber memorabilium”, ali u kojoj mu se istovremeno mijenja – i to radikalno – ime. Stoga je i legitimno pokušati pronaći razlog tih promjena, tog proširivanja i bujanja, iznuđenoga meandriranja kojim se nešto što je već učinjeno postojećim dovodi u pitanje, ali istovremeno i razmisliti o svrsishodnosti tog samosvjesnog autorskog čina.

I: kad je već riječ o djelu koje pretendira na znanstvenost, a “Unutarnja zemlja” svoje pretenzije konzekventno realizira, takav je postupak i razumljiv. Jer: povijest može ponekad učiniti obsoletnim (možda čak i netočnim) ono što je u određenome trenutku njezinu autoru izgledalo neprikosnoveno – stoga su suplementiranja i razumljiva. Književno pak djelo, a “Liber memorabilium” se poslije kratkoga kolebanja takvim i pokazao, teži konzistenciji i nepromjenjivosti. Kada bi bilo drukčije, pokolebati bi ga mogao svatko. Nije li onda do-pisivanje prethodne knjige čin rizika koji u realizaciji jedva može pronaći opravdanje? Tvrdim: Nije! A razloge ću toj tvrdnji pokušati pružiti u tekstu koji slijedi.

Motivacija koju nudi autor plauzibilna je s empirijskoga stajališta. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini iz pepela spaljenih grbavičkih rukopisa i knjiga izronio je jedan karton u kojemu se pronašlo ponešto od onoga što je izgubljeno. On će, paralelizirajući arheologiju zagrebačkih knjižnica iz kojih su iskapani članci skriveni po novinama i časopisima, poslužiti kao ishodište “Nestalih u stoljeću”. U njemu se nalazi spisateljev dnevnik koji će tvoriti središte, i geometrijsko, novoga djela. Taj dio, pod naslovom “Tko si ti” proteže se na nešto više od 100 stranica, a zbiva se na dvije razine koje simetrično zrcale jedna drugu. S jedne se strane nalazi pitanje identiteta, a s druge pitanje autopoetike.

Dok se identitarno mjesto takorekuć parafrazira u naslovu, autopoetičko se razotkriva tek nakon traganja po dnevničkim zapisima. Kao da je i samome autoru ostalo prikriveno, kao da ga je sam autor skrio, od sebe i od drugih, ono se pojavljuje nakon razgrtanja raznih slojeva koje bi se moglo označiti memoarskima, intimnima, esejističkima, meditativnima, čak i glazbenima…

Bilježeći reminiscencije na svoje lektire, Lovrenović bilježi srodstva po izboru. Iz njih opet proizlazi nit vodilja onoga što književnost, točnije književna djelatnost, jest. Autopoetički se iskaz, prelomljen u recipiranju tuđega koje će se transsupstancijalizirati u vlastito, tada konstruira kao prvenstveno etički. Najupečatljiviji je dokaz tomu opetovano (i učestalo) pojavljivanje Camusa. Put od prerano preminuloga francuskog spisatelja neminovno vodi ka etici. Osobito je pri tome indikativno što se u Lovrenovićevim dnevničkim zapisima kao središnji pojavljuje Camusev roman koji na gotovo idealan način spaja etiku s odgovornošću. Riječ je o “Padu”.

Upravo preko njegovoga zrakastoga utjecaja na autorsku svijest, preko aluzivnog spektra koji rastvara u njegovoj jezgri alegorijski prikrivena pripovijest o epohalnom i tektonskom sudaru dobra i zla, koji je obilježio prošlo stoljeće, otjelotvoruje se etička poetika (budući da bar zasada ne bih htio Lovrenovića odveć približavati drugom velikanu južnoslavenskih književnosti, suzdržat ću se od formule po-etika) kao dominanta cjelokupnoga pripovjednog teksta koji se, ukoričen te time i objedinjen, pred nama pojavljuje pod imenom “Nestali u stoljeću”. Druga je osobina Camuseve etike koju Lovrenović ustrajno slijedi odbacivanje angažmana.

Dakle, jedinstvo. Već je “Liber memorabilium” bio hibridni pripovjedni tekst. Sačinjen od raznih diskursa, koherenciju mu je pridavala tematika sjećanja i pamćenja – širila se njime poput paukove mreže, u koncentričnim krugovima, od sredine prema rubovima, sjedinjujući teško usporedivo: gotovo izgubljeni usmeni govor katoličke Bosne s elegantnim rukopisom briljantnoga esejiste i samouvjerenoga pretvarača povijesti u fikciju.

“Nestali u stoljeću” knjiga je još intenzivnije usmjerena ka hibridnosti kao poetičkome načelu. No budući da njen obim gotovo trostruko nadmašuje prethodnu, veze bi između pojedinih dijelova po zakonima kvantitativne logike trebale biti još labavije ili nestabilnije, a kohezivni faktor koji bi ih trebao ojačati trebao bi posjedovati i dodatnu dimenziju koja bi amplificirala djelovanje memorije. Upravo je tu riječ o etici.

Komplementarno djelovanje, takorekuć nadopunjavanje, ta dva faktora pridaje “Nestalima u stoljeću” odlučujuću kvalitetu: knjiga je sposobna voditi svoje čitateljstvo od pojedinačnoga ka općemu, od povijesnoga ka fiktivnome (pri čemu ni obrnuti pravci kretanja nisu isključeni, naprotiv), a da ga pri tome zahtjevnome poslu nijednog trenutka ne zamara namećući mu jednosmjerne ideje ili, nedajbože, ideologije.

Etika i njezina poetika zadaju okvir knjizi koja želi prikazati identitet svojega autora. Stoga su i zasnovane na intimnosti. No budući da je diskrecija Ivana Lovrenovića nužan faktor kočenja pomodnoga autobiografskoga razobličujućeg razgolićavanja, tako se identitet pruža u raspršenome obliku. Metafora zrcala, kojom sam započeo prikaz, tako se pokazuje nedostatnom. Zrcalo je, naime, tu razbijeno. Na osnovu čega dolazim do takvoga zaključka?

Prije svega, potraga za identitetom u pripovjednome tekstu najefikasnija je kada se provede na razini potrage za pripovjedačem. Ta je prokušana naratološka metoda pouzdani lakmus-test u svakoj prilici, a osobito u onoj koja tekst pozicionira na rubu autobiografskoga. Pokaže li se on kao čvrsta konstrukcija, tada ćemo zasigurno moći progovoriti o njegovom nedjeljivome identitetu. Može li se takvo što pronaći u “Nestalima u stoljeću”? Odgovor je nedvosmisleno ne.

Pripovjedač se pojavljuje u nekoliko obličja. U intimnome dijelu teksta odvaja ga se od potencijalnog autobiografskog Ja tako što ga se pušta pripovijedati u kompleksnoj (često i nezahvalnoj) Ti-formi. Osim toga Ti povremeno se pojavljuje i Ja koje distancu sa subjektom autobiografskoga pripovijedanja svodi na najmanju mjeru. Tek što se Ti stabilizira zamjenjuje ga pripovjedni glas koji o subjektu pripovijedanja govori u trećemu licu, pod imenom Jablanović, da bi se u dijelovima romana koji prelaze u pripovijedanje o događajima koji su se zbili u daljoj i dalekoj prošlosti, kojima, dakle, Ivan Lovrenović nije mogao nazočiti, dolazi do udaljavanja perspektive i pripovjedač postaje kroničar ili ga se, pak, naziva “onim koji bilježi”. Već ovaj kratki pregled svjedoči s kakvim se kompleksnim tekstom ovdje valja suočiti. No to nije sve.

Osim formalnih i etičkih, “Nestali u stoljeću” stavljaju interpretatora pred izazove koji se odnose na odnos fakcije i fikcije. Način na koji se ta dva elementa isprepliću u romanu nadmašuje postupak s kojim nas je Ivan Lovrenović upoznao u “Liber memorabilium”. Središte tog koncentričnog kruga čini povijest bosanskih franjevaca, sadržana u dijelu knjige pod naslovom “Bosna Argentina”. Kod Lovrenovića je ona ispripovijedana na više razina, no nijednog trenutka ne otklizava u jednu od mogućih – idealizaciju. Na jednoj se nalazi rekonstrukcija njihove povijesti. Kao što je to učinio u romanu o vjerojatno najznamenitijem redovniku 19. stoljeća Ivanu Frani Jukiću, autor i ovdje zahvaća u duboku prošlost.

Kao što se može pretpostaviti, što se dublje spušta u nju, to je veći gubitak povijesne izvjesnosti, a intenzivniji rad njegove mašte. Opis posla na tiskanju prvih knjiga bosančicom koji je fra Matija Divković obavljao u Veneciji 17. stoljeća (to je poglavlje još jedan dio “Libera memorabilium” preuzet u “Nestalima u stoljeću”) primjer je povijesne proze koji u sebi nosi gotovo romantičarske odsjaje. Priča o ahdnami koju fra Anđeo Zvizdović dobiva od Mehmeda Osvajača već je na legendarnome nivou.

Lovrenović odustaje od kronologije, ispisuje svoju povijest Bosne kroz povijest bosanskih franjevaca razbacujući događaje unatrag i unaprijed, ne prateći liniju koja bi pružila makar i iluziju kontinuiteta. Doista, takva i mora biti povijest jedne zemlje o kojoj njezin historiograf zna sve, ali svoje znanje ne želi sistematizirati. On ga ostavlja kao rasuti teret kojim će se moći poslužiti svaki putnik namjernik. Tek u takvoj spoznaji da se zna sve, ali da je nebitno kako će to “sve” biti raspoređeno otkriva se i najmoćniji zakon sistematizacije, one djelatnosti u kojoj će pobijediti kontingencija, u kojoj će nasumičnost pružiti najveće zamislivo zadovoljstvo kopanja i otkrivanja.

Pogađate: ne spominjući joj ime, govorim o enciklopediji. Ivan je Lovrenović enciklopedista Bosne koji to i zapravo ne želi biti. Upravo zato što želje nema, ta je enciklopedija jedinstvena u svojoj nepretencioznosti. A do nepretencioznosti se dolazi tako što se ne susteže u globalnost svojega (lokalnog) predmeta ugraditi vlastitu (intimnu) povijest. Tu je i tajna veličine “Nestalih u stoljeću”.

Kako bih se još više približio dubini tajne, nastavit ću svoj arheološki posao (arheologija kojom se razotkrivaju tajne arheologije – metaarheologija?) raz-slojavanja ovoga teksta – ovih tekstova. Naime, Ivan Lovrenović, objektivan kakav jest, ispisuje povijest zlih i povijest dobrih franjevaca. Ispisuje povijest onih koji su se približili anđeoskome statusu, poput spomenutog fra Anđela Zvizdovića, fra Josipa Markušića ili fra Ante Kneževića kojemu je posvećeno i najdulje poglavlje “Bosne Argentine” – “Krvava knjiga”.

Ono je mikro roman, u najmanju ruku začetak romana, a Lovrenović tehnikom sažimanja uspijeva na pedeset stranica ispripovijedati “čitav život”. U primjeni te tehnike nije teško prepoznati postupak koji je do savršenstva razvio Danilo Kiš (evo, ipak sam morao stići do njega, uostalom u “Nestalima u stoljeću” pojavljuje se i osobno, makar u snu, stoga je i, na svoj način, Lovrenović ovjerovio moju upotrebu). No kišovski se moment pripovjednoga teksta ne završava tu. On je razvidan i u pripovijestima o fratrima koji su se pozicionirali na suprotnome polu od onog idealnoga, što ga otjelotvoruju gorespomenuti.

Doista, postoje pripadnici reda koji su sudjelovali u ispisivanju “opće povijesti beščašća”. Lovrenović mora progovoriti i o njima. Takav je nesretni fra Ljudevit Lauš, a najznamenitiji je primjer izdaje franjevačkih ideala fra Tomislav Filipović – Miroslav Majstorović, sudionik gnusnih zločina nad pravoslavcima u okolici Banje Luke, a potom jedan od zapovjednika logora Jasenovac. Neslavna povijest toga redovnika kontrakarirana je tragičnom pripoviješću o fra Dominiku L., junaku poglavlja “Revolver, čizme, nož”. Može se pretpostaviti da se iza inicijala krije prezime “Lovrenović”.

Jedna je od indicija tomu i napomena samoga kroničara koji se za rekonstrukciju sudbine mladoga redovnika služi faktima preuzetim iz franjevačkog ljetopisa te veli: “Za upotpunjavanje istine o fra Dominikovoj sudbini oni (fakti – D. B.) su važni zato što o mladiću govore jezikom i tonom posve drukčijim od obiteljskihuspomena – skeptičnim i racionalnim, bez milosti i ublažavanja.” (istakao D. B.)

Kombiniranom upotrebom faktografija i fikcije pripovjedač/kroničar “Nestalih u stoljeću” plastično predočuje lik mladića koji se u uzburkanim vremenima nije umio snaći, koji je na njihov izazov, nakon početne euforije, reagirao povlačenjem u ludilo, da bi ga stoljeće sustiglo u trijumfalističkom činu bezobzirnoga pogubljenja što ga izvršava oficir pobjedničke vojske. Razlog je banalan, ali novi vladari koriste i one najbanalnije kako bi pokazali svoju novostečenu moć, kako bi realizirali kapital stečen žrtvovanjem za “stvar”. Dominik L. je, danas bi se reklo na novom jeziku sveopćega nemorala, kolateralna žrtva.

Pripovjedač se suzdržava etičkoga suda, odbija zauzeti stav i prepušta čitateljstvu da samo donese odluku pred mučnom moralnom dilemom. Je li kratkotrajno pristajanje Dominika L. uz ustaštvo dovoljan razlog za tako okrutnu kaznu? “Bosna Argentina” tako pripovijeda priču koja jest povijesna ali je, u svojim dubljim razinama, kamijevska u najboljemu smislu te riječi. Lovrenović ne presuđuje i ne osuđuje; on nam ostavlja prostor da vidimo sami što nam je započeti s teretom jedne od najokrutnijih epoha što ju je doživjela Europa.

No valja mi se vratiti onom intimnom, najbolnijem sloju ovog romana. On je upisan u povijesti o nestanku oca, bratovljevoj smrti, ali i u priči o majčinoj melankoliji ispunjenoj nadom koja ne želi umrijeti. Iza identiteta prikrivenom imenom Ivan Jablanović nije teško prepoznati autorova/pripovjedačeva oca. Priča je dulja.

Nije to samo povijest žalovanja za nesretno i nepravedno izgubljenim ocem. Ona se plete kao obiteljska kronika kojom se zahvaćaju svi mrakovi i užasi kojima nas je zatrpalo kratko 20. stoljeće. I doista, povijest počinje s Didom, čovjekom koji je otvorio stoljeće. Lovrenović preuzima jedan njezin dio iz “Libera memorabilium, Tako je govorio did”, u kojemu vjerno (onoliko koliko je moguće) prenosi sada već pomalo izgubljenu bosansku ikavicu.

Gnomski iskazi djeda čine predlošku za kroniku kojom će se rekonstruirati život u bosanskoj provinciji od početka do sredine 20. stoljeća. Ta kronika je svojevrsno slavljenje stanja mirovanja. Djed je u njoj predočen kao čovjek koji je znanje stekao odbijanjem kretanja. Sve što mu je nužno mogao je crpsti iz uskoga kruga u kojemu je obitavao čitavoga života, a da mu ta uskoća nije zasmetala u izgradnji pozicije maksimalne etičnosti. Uz njega stoji i baba kao nositeljica istoga svjetonazora, percipiranog sa ženskog stajališta. Upravo se na pozadini tako koncipiranog antagonizma pojavljuje otac, figura kojom dominira dilema.

Donijeti pravu odluku hamletovsko je pitanje na koje se ne može pronaći zadovoljavajući odgovor. Pripovjedač “Nestalih u stoljeću”, i evo me u jezgru samoga pripovjednoga teksta, cijelo vrijeme njegova bilježenja, na razne načine i na raznim razinama, služeći se pričama drugih da bi bar na neki način plauzibilizirao svoju, postavlja samo jedno pitanje: Zašto je otac odlučio pridružiti se koloni poraženih, uputiti se na križni put s kojega se nikada neće vratiti?

Upravo se na toj točki razdvajaju putanje dvojice velikih etičara jugoslavenskih književnosti. Otac je Danila Kiša bio autentična žrtva, otac je Ivana Lovrenovića postao žrtvom onog momenta kada su poraženi uz koje se, ma koliko nevoljko, svrstao. Dok kod Kiša postoji uspomena na oca, kod Lovrenovića je nema. Dvije godine nisu starosno doba u kojemu je pamćenje formirano. Dvogodišnji dječak ne samo da je nepouzdan svjedok, on je, zapravo, ne-svjedok.

Put bez povratka, a zna se to još od “Libera memorabilia”, jedino je čvrsto uporište pronašao u pismu što ga je otac uspio poslati negdje iz Banata, a koje su dobre ruke proslijedile njegovoj kući. Opet je usporedba s Kišom neminovna. Njegov je najznačajniji roman “Peščanik” sav organiziran oko izgubljenog pa pronađenog (autentičnog) očevog pisma. Ono je motor uspomena, njihovo središte oko kojeg se razvijaju koncentrični krugovi romana. Razlika je između dvojice majstora sjećanja u osnovi poetička.

Dok Kiš, u obiteljskoj trilogiji, ostaje vjeran kasnome modernizmu (u vezi s francuskim “novim romanom”), Lovrenović je odan poetici postmodernizma. Iz nje proistječu dvije središnje komponente romana: prva sadržajna – povijest, a druga formalna – fragmentarnost. Te dvije komponente koreliraju kako bi iz prividne nekoherentnosti stvorile raspršeni postmoderni tekst u kojemu načelo kontingencije na sebe preuzima ulogu stožera.

Priča o ocu nalazi se u fokusu, ona je središnje mjesto romana. Istovremeno, njezina korespondencija s ostalim dijelovima, mjesta na kojima se dotiče s pripovijestima o fratrima, o njihovim sagrješenjima i epifanijama s pripoviješću o djedi i onoj o majci, u svima se njima traže paralele s ocem, ponekad ih se pronalazi, drugi put ostaju nerealizirane, ali uvijek potencijalne. Istovremeno se njima stvara prijelaz od općega ka pojedinačnom, od pojedinačnog ka općem da bi se, na kraju, preko priče o “nestalima u stoljeću” ispripovijedala intimna povijest toga stoljeća, stoljeća koje je po svemu – stoljeće nestalih.

Poglavlje posvećeno ocu, a ono nosi naslov ranije knjige, ono se, dakle, zove “Liber memorabilium”, melankolična je koda čitavoga romana. Nastalo je na osnovu “pronađenog rukopisa” (još jedno postmodernističko poigravanje konvencijom romantičarske književnosti), ljetopisa fra Anđela, prezimenjaka Ivana Jablanovića. “Baštinik uspomena i vlasnik nedovršena sna” (još jedna oznaka iza koje se krije pripovjedač) iz njega, iz “usmene kućne predaje” i iz “živih slika”, koje su nužne zato što, kao što sam gore napomenuo, vlastito sjećanje ne postoji, mukotrpno gradi svoju posljednju priču, priču koja će pokopati sve priče, donijeti razrješenje zagonetke stoljeća. No on zna da je taj posljednji cilj iluzoran.

Na putu do njega najvažnije su žive slike, a one su fikcija, “razderane krpe pamćenja – neke iz svojih dubina isplutavaju same, vuku druge za sobom, neke se uloviti ne daju nikako, zna za njih samo po težini kojom pritiskuju dno pamćenja i po snovima čiji okus – samo on! – ostaje po čitav dan na nepcima.”

Svi ti pripovjedačevi “izvori i njegova baština” ostaju lebdjeti na nesigurnoj vododjelnici fikcije i zbilje, na onome mjestu s kojega je otkliznuće tako lako, a održavanje ravnoteže tako tegobno.

Čitateljstvu ne preostaje drugo nego da se stopi s ovom pričom, utone u njezine dubine, pronikne u meditativnu ljepotu njezine proze ispisane rukopisom jednog od naših najvećih stilista, otkrije harmonije formalne elegancije i u sadržaju kondenzirane životne mudrosti koja nas poziva na razmišljanje pomiješano s dubokim emocijama, s empatijom koja tek omogućuje potpunu, iscrpnu ali ne i iscrpljenu, recepciju “Nestalih u stoljeću”. Razmišljanje, meditacija, empatija…

Kao što nas Ivan Lovrenović poziva/izaziva na ponovno promišljanje odnosa fikcije i fakcije, na ulogu krhkoga pamćenja, individualnog i kolektivnog, prelomljenog kroz prizmu osobnih sjećanja, usmenih svjedočenja i nesigurnih vlastitih uspomena, tako na njegov poziv/izazov moramo odgovoriti gore spomenutom trijadom. Pođe li nam to za rukom, bit ćemo pripremljeni za supstancijalnu razmjenu s knjigom koja je već sada, nekoliko mjeseci po objavljivanju, jedan od temeljaca bosansko-hercegovačke književnosti.

*

Objavljeno na portalu Autograf

01. 03. 2014.

Rod, struktura poput Grassova luka

Miljenko Jergović: Rod
Fraktura, Zaprešić 2013.

Piše: Davor Beganović

Sarajevska knjiga mrtvih

Promatrati nastajanje jedne knjige, in statu nascendi, takorekuć, pratiti kako se pojedini njezini dijelovi samostalno pojavljuju, a bez mogućnosti da vidimo kakav će raspored poprimiti kada se nastajanje zamijeni trajnošću – bio je to izazov pred koji nas je tokom prošle godine stavio Miljenko Jergović.

Na njegovoj se internetskoj stranici moglo promatrati kako se pojedine kockice bacaju po zraku, ali nije postojao način kojim bi se moglo ustvrditi kakav će biti njihov raspored onoga trenutka kad iz cyber-prostora padnu na fiksirano mjesto pisanoga teksta.

Nije se znalo, čak, ni kakav će naslov ti dijelovi dobiti kada se vrate u okrilje tradicionalnoga medija. Moglo se pretpostaviti da je riječ o obiteljskoj kronici, no kockice na čijim se stranicama pripovijedala povijest pojedinih sarajevskih ulica dale su naslutiti da ćemo doznati ponešto i o intimnoj topografiji grada, dok su druge ukazivale na memoarske elemente, manje povezane s privatnom poviješću, a više s obitavanjem pripovjedačke instance u društvenim krugovima koji su na utjecali na kulturni, ali i politički, život Jugoslavije i onoga što je od nje ostalo nakon krvavoga pira devedesetih.

Radoznalost je valjalo suspregnuti i pričekati da je Miljenko Jergović sam razriješi. Moram priznati da me je, makar se možda i neskromno bilježio dobrim poznavateljem njegova djela, i ovaj put uspio iznenaditi. Ne samo da je iznenađenje bilo 1003 stranice s kojima se valjlo boriti i izboriti (ne uznemiravajte se – knjiga se, kao i sve što Jergović napiše, čita lako, on je obdareni pripovjedač), već je i raspored kockica, a on me je kao kritičara doista i najviše zanimao, pružio dostatno iznenađenje koje svjedoči o nezasićenoj želji za inovativnošću što nam je podastire svaki novi tekst ovoga spisatelja.

Ranije sam izvještavao o tim inovacijama: o konzekventnoj primjeni bahtinovske polifoničnosti kojom se odlikovala “Volga, volga”, ili o otvaranju prema fantastičnosti koje je dominiralo u “Psima na jezeru”; “Mačka, čovjek, pas” bila je, pak, etida u kojoj se formalna struktura dovela do savršenstva točno propisanom duljinom na koju je svaka kratka priča (baš tako, short story) bila ”osuđena”, a “Otac” je otvorio prostor intimnosti i autoflagelaciji, najzahtjevnijem modusu autobiografije u kojemu se valja do krajnosti suspregnuti kako se ne bi otklizalo u nesvrsishodnu lamentaciju nad sobom i tegobnošću vlastite sudbine.

I svaki je put Jergović, svjesni autor, proširio prostore književnoga teksta, eksperimentirajući njime bez prelaženja u hermetičnost.

Promatrano u svjetlu gore rečenoga može se ustvrditi da je “Rod”, i neka to bude moja ishodišna teza, eksperiment kojim se dokidaju svi eksperimenti. Tu tvdnju baziram na spoznaji da je Jergović u ovoj knjizi spektralno ugradio sve navedene moduse pristupa pripovjednome tekstu obogaćujući ih nekolicinom dodatnih, o kojima će u ovome što slijedi biti i najviše riječi.

Prikaz, dakle, zasnivam na formalnome pristupu tekstu, da bih se onome što bi publiku vjerojatno više zanimalo – osvrtu na njegovu semantiku – približavao tek postrance i sa smanjenim interesom. To je svjesna odluka bazirana na volji da se izbjegne, bilo pozitivno bilo negativno, raspravljanje o provokativnosti Jergovićeve knjige i njezinu navodnome obračunavanju sa sredinama, kako s onom iz koje je potekao, tako i s onom u kojoj sada prebiva.

Držim da je ta priča, pripovijedana kako s pozitivnoga tako i negativnoga stajališta, neproduktivna i nepravedna prema ovoj, da prejudiciram, veličanstvenoj knjizi.

U njoj dolazi do, sa stajališta znanosti o književnosti neoprostive, greške kojom se autor izjednačuje s pripovjednom instancom. Makoliko Jergović u autobiografski obojenim dijelovima teksta smanjivao distancu između dvaju naratoloških kategorija, do njezina potpunog brisanja ne dolazi nijednog trenutka. Onaj tko ”svodi račune” sa Sarajevom nije Miljenko Jergović, već netko drugi, netko fiktivan kojega se, recimo, ne može juristički progoniti zbog njegovih napisanih riječi.

Ako ”stvarni” Miljenko Jergović čak i doista misli to što govori o određenim mjestima, ni ta se mjesta ne mogu smatrati manje fiktivnim od instance pripovjedača. Tko želi dokazati suprotno morao bi me uvjeriti da je “Rod” dokumentarna knjiga. Bojim se da bi mu/joj taj posao bio zaludan. Mislim da sam jasno pokazao u kolikoj ću mjeri ovim prikazom iznevjeriti očekivanja one publike koja je možda i očekivala kakvo samozadovoljno prčkanje po tuđoj intimi i procjenu u kolikoj je mjeri ono što se otkriva autentično, u kolikoj je mjeri moralni sud koji se zna čuti sa stranica knjige točan, pravedan ili pak lažan i nepravedan.

Dakle, o čemu je riječ u ovoj voluminoznoj knjizi? Günther je Grass svoju autobiografiju metaforički nazvao “Beim Häuten der Zwiebel” (Dok ljuštim luk). Doduše, ta je metafora i jedino što je istinski uspjelo u knjizi. Ipak, ona se pokazuje iznimno efikasnom želi li se približiti pripovjednoj strukturi “Roda”. Ono što čini njegovu temeljnu odrednicu jest slojevitost.

Ovdje treba paziti. Ne govorim o slojevitosti u smislu kompleksnosti, višeslojnosti, u smislu onog, dakle, iskaza koji se rado koristi kako bi se pokazalo da neki tekst uz površinski (koji je, navodno, uvijek banalan) posjeduje i dublje slojeve u kojima se krije njegovo istinsko značenje. Po toj mehanicističkoj paradigmi vrednovanja što se više značenjskim slojeva u njemu može pronaći, to je tekst i estetski uspjeliji.

Jergovićev je roman slojevit zato što se sastoji iz više slojeva koji se mogu ljuštiti, poput Grassova luka, ali koji postaju toliko tanki, cizelirani, da se približavanjem kraju sama procesa njihovo pažljivo skidanje pokazuje sve kompleksnijim, sve zahtjevnijim.

Ostat ću još trenutak pri metafori i reći da je onaj prvi, smeđi, sasušeni sloj, kojega se nekako najlakše (i najnepravednije) odbacuje uvodno poglavlje ”Tamo gdje žive drugi ljudi”, obilježeno žanrovskom odrednicom ”predavanje”. Taj termin je povezan sa znanošću, a pripovjedna ga instanca ovdje vješto koristi kako bi postulirala svoju superiornost (ovjerovljenu autoritetom) nad primateljima naracije ali i osobnu izmještenost iz struje događanja.

Upravo se na toj razini, na skidanju prvoga sloja, otkriva u kolikoj je mjeri autor distanciran od onoga o čemu pripovijeda. Distanca je osobito vrijedna, i stoga ju je tako teško i realizirati, zato što je predmet pisanja kvintesencija blizine, nedistance: vlastita obitelj. Umijeće je realizirati ju, način na koji se do realizacije dolazi jest fikcionaliziranje, grandiozno i neumoljivo stavljanje u pogon imaginacije.

Suština Jergovićeva fikcije nalazi se u paradoksalnoj maksimi ”ja sam tu ali nisam tu”. Narator se materijalizira, penetrantno se ugurava u zbivanja kojima ne može biti prisutan, kojima nije svjedok, već zbog vremenske udaljenosti koja ga odvaja od njih, dematerijalizira se, u pokretu antagonistički orijentiranome prema prvome, tako što veli: ”Tu sam ali ne mogu intervenirati, samo naknadno bilježiti”. Izmišljanje se kondenzira u vremeplovu u kojemu se nalazi nevidljivi putnik koji stoji pred likovima o kojima izvještava ali ga oni ne mogu vidjeti. On je, da parafraziram drugog bosanskog pripovjedača, ”inkapsuliran”.

Kakve mu prednosti pruža ta pozicija? Prije svega – neutralnost. Kolikogod se činilo da su njegove reakcije afektivne, taj se naboj razrješuje relativno jednostavno u pripovjednom tonu koji svjedoči o ravnodušnosti naratora prema onome o čemu izvješćuje. Prosudbe su mu oštre, pokatkad doista kirurške, ali one takve mogu biti jer je prema ispripovijedanome izgradio distancu svojstvenu onome koji zna više, zna bolje, distancu koja mu omogućuje aroganciju koju, doduše rijetko, zna upotrijebiti ali ne i zloupotrijebiti.

”Predavanje” se, prema tome, koristi kako bi se cijeloj toj ekstremnoj pripovjednoj kompleksnosti pružio motivacijski okvir. U njemu se, minuciozno i sažeto, pruža jezgro onoga što će se odvijati na narednih tisuću stranica.

Tri su u njemu momenta koja pitanja etike i etičnosti stavljaju u središte pažnje. Iz njih će se zrakasto širiti, a povremeno i granati, sve bezbrojne priče koje u romanu započinju, ali se u njemu vrlo rijetko završavaju. Nositelj je prvoga gotovo mitska ličnost otate Karla, čovjeka koji je Srbe spasavao od ustaša, u teškim ratnim ilidžanskim godinama, a koji su mu tu dobrotu vratili tako što su ga obranili od partizana koji su ga, nakon pobjede a zbog njegova njemačkoga porijekla, htjeli deportirati u logor.

Drugi je oslonjen na prikrivenoga junaka (negativnog, možda) knjige, starijeg ujaka Mladena koji, u tragičnome spletu okolnosti, biva mobiliziran u njemačku vojsku u kojoj, u sukobu s partizanima, i gine.

Treći je povezan s najnovijim ratom u Jugoslaviji, s pripovjedačem i njegovim odlaskom iz Sarajeva, a završava se opisom njegova ”prijema” u Hrvatskoj, u zemlji koja odbija biti njegova domovina, ali i koju on odbija prihvatiti kao domovinu, opredjeljujući se za status egzilanta i poziciju unutarnjeg egzila, donekle usporedivu s disidentskom u zemljama s onu stranu željezne zavjese – i prije njezina uklanjanja.

Tri pripovijesti, ispripovijedane u mikro-modusu, gradbena su osnova svega onoga što će doći kasnije. Ona o otati Karlu stub je kronike obitelji Stubler, priča o ujaku usijeca se kao nož u obitelj Rejc, pokazujući u kolikoj je mjeri njezin raspad, makar se de facto nikad i ne zbio u definitivnoj formi, bio sveprisutan u pripovjedačevu odrastanju, u svojemu procesualnom karakteru. Sam pripovjedač, opet, naraciju o svojemu unutarnjem egzilu povezuje s pričom o umiranju majke koja će, zapravo, tvoriti epicentar “Roda”.

Svakome tko poznaje Jergovićev opus postat će jasno da su u mojim trima mikro-pripovijestima upisani dijalozi s ranijim autorovim knjigama. Otata Karlo Stubler pokretač je onoga što smo mogli upoznati u “Gloriji in excelsis”, druga se priča doimlje (bolnim) suplementom vedro-melankolične “Mame Leone”, suplementom kojim se, ako ne dokida ono bar dovodi u pitanje, upravo njezina vedrina. Treća, pak, predstavlja tmurni, meditativniji i reflektiraniji, nastavak “Oca”.

U takvoj se konstelaciji generira dvostruka koherencija; s jedne strane teksta i njegova vlastitoga unutarnjeg svijeta, a s druge teksta i onoga što mu je, u odnosu na “Rod” – vantekstualno ali književno, prethodilo. Tek tako brižljivo konstruirana pripovjedna struktura daje podlogu na kojoj se njezini hibridni, fragmentarni, kontingentni dijelovi uobličuju u cjelinu koja publici nalaže nužnost jedinstvene recepcije. Na taj se način “Rod” doista i strukturira kao ”obiteljska kronika”.

Prije nego što kažem nešto i o njoj kratko ću se osvrnuti na dva autora s kojima Jergović uspostavlja dijaloške veze. Prva je, zbog teškog bremena smrti, jednosmjerna; druga je, i u gramatičkom i u svakom drugom smislu, imperfektivna. Budući da je Jergović i više negoli nesklon poetici (i autopoetici), budući da njegov postmodernizam rezolutno odbija jedno od najčešćih sredstava postmodernizma – metatekstualnost – poetičke/poetološke je momente njegovih tekstova nužno ekstrahirati iz nečega što bih, u nedostatku boljeg termina, označio intertekstualnom imanencijom.

Dva su autora čiji tekstovi tvore Jergovićevu intertekstualnu matricu Danilo Kiš i Ivan Lovrenović. Kiš se javlja diskretnije, preko aluzivnog spektra u kojemu determinirajuću ulogu igra motiv željeznice i željezničara, dok je Lovrenovićevo prisustvo izravnije; izravnost se osobito pokazuje ako se, što se zbilo vašem kritičaru, “Rod” čita u sukcesiji s “Nestalima u stoljeću”.

Kišova se autobiografska integracija očeve figure u središte ”porodične trilogije” povezuje s njegovim zaposlenjem na željeznici, ali i s izradom Reda vožnje, teksta koji sjedinjuje kabalu i enciklopediju, nedovršene i nedovršive knjige kojom bi se, možda, trebale završiti sve knjige. Figure u “Rodu” koje će prizvati asocijacije na Eduarda Sama jesu otata Karlo Stubler, željezničar koji ostaje bez posla zato što se pridružuje radničkom štrajku u Dubrovniku i, prije svega, Franjo Rejc, pripovjedačev djed i melankolični zarobljenik obiteljske tragedije.

Željezničar koji dugotrajno premještanje po kolodvorima bosanske provincije završava konačnim namještenjem u Sarajevu tek je posljednji u nizu onih čiji je život vezan uz vlakove i koji grade jednu od stožernih momenata “Roda”. No uz Sama ga veže i njegova uloga svojevrsnog rezervnog oca, surogata biološkoga, o čijemu smo izostajanju mogli ponešto doznati u romanu “Otac”.

Franjo Rejc je figura pripovjedačeve intime, utočište od ekscesivne afektivnosti kojom ga okružuju majka i baka. Karlo Stubler je čovjek koji ono što mu se zbiva i ono što prati bilježi u Kalendar svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika, svesku koji je svojevrsni pendant “Kondukteru”Eduarda Sama, kabalističkoj knjizi koja je u svojoj enciklopedijskoj strukturi zrcalila “Baštu, pepeo” i anticipirala “Enciklopediju mrtvih”. U jednom će se poglavlju knjige Jergovićev pripovjedač pomalo braniti od ove veze, smatrajući da vezanost uz željeznicu nije dovoljna za njezinu stabilnost, ali će istovremeno i ”priznati” da postoji nešto, pripadnost Kakaniji, što će povezati Stublere i Rejce sa Samom.

Gdje je, u odnosu na Kiša, mjesto u “Rodu” predviđeno Ivanu Lovrenoviću? Ako je Kiš ”daleki predak” koji u romanu egzistira intertekstualno, onda je Lovrenović stariji suvremenik, nekadašnji mentor a sadašnji ravnopravni sugovornik.

U tome je smislu “Rod” knjiga koja, s Jergovićeve pripovjedačke pozicije, varira i suplementira teme koje su obilježile “Nestale u stoljeću”. Dva su pripovjedača, međutim, antipodi, što se tiče temperamenta i mentaliteta, tako da je ono što ih povezuje difuzni osjećaj pripadnosti nečemu čemu se ne pripada, nečemu što je izvana nametnuto, što čovjek ne može birati, već samo prihvatiti ili odbaciti. To je nešto, naravno, Bosna koju Jergovićev pripovjedač, evo i kontrasta, doživljava, a i o njoj pripovijeda, puno šire nego Lovrenovićev.

Prvi je ravnodušan, povremeno i netrpeljiv, drugi voli, zaboravljajući sve nepravde koje su mu nanesene i destilirajući ono što je, za njega, lijepo. Za prvoga Bosna egzistira kao jedno u nizu prolaznih mjesta na koje su naplavine vremena dovele njegovu obitelj. Gubitak je, prema tome, nesupstancijalan. Za drugoga je gubitak Varcara, ali i onoga što on metonimijski, pars pro toto, predstavlja, trajni izvor melankolije, onog frojdovskog afekta koji je postao temeljna odrednica postmodernizma.

Mimo ovih razloga pojavljuju se sličnosti, od kojih je jedna toliko dominantna da je sposobna (gotovo) ukinuti diferenciju. Riječ je o ulozi sjećanja i pamćenja u konstrukciji tih dvaju romana. I u jednom i u drugom slučaju strukture romana počivaju na rekonstrukciji prošlih zbivanja koja je bazirana na dvjema centralnim tehnikama: s jedne strane sjećanje, kao moment individualnog, vrlo često nesistematičnog i kaotičnog, lako povezivo s oralnim, a s druge pamćenje, zasnovano na sustavnom radu na očuvanju prošlih zbivanja, njihovu brižljivome arhiviranju, dokumentarističkom obrađivanju i sortiranju – te prema tome i na istaknutijoj komponenti kolektivnoga.

Budući da su i “Rod” i “Nestali u stoljeću” djela i rezultati fikcije, nije nužno da se pisani dokumenti koji su sadržani u njima pokažu autentičnim: oni mogu biti i izmišljeni, njihova se funkcija/funkcionalnost unutar pripovjednoga teksta ne mijenja. Dakle: ne tiče nas se je li Karlo Stubler doista vodio svoj kalendar. Ono što je važno jest da je Kalendar smisleno inkorporiran u onu cjelinu koja se zove “Rod”. Tada se i pitanje o njegovoj istinitosti, koje bi bilo relevantno za kakav historiografski tekst, pokazuje obsoletnim.

U sljedećem bih koraku trebao i početi raditi ono što se od mene, zapravo, i očekuje: pisati prikaz. Pa dobro, ako je tomu tako, makar bi mi bilo puno draže govoriti na razini koja se ne bi ticala posredovanja informacija, o onome što me fascinira u formalnoj realizaciji teksta.

Ipak, i iz onoga što je dosada rečeno mogu se donijeti zaključci, makar i krnji, o čemu se u romanu radi, jer on doista, makar u to na osnovu dosada rečenog bilo i teško povjerovati, i ima radnju, pa će mi time i posao biti unekoliko olakšan. Nakon uvodnog dijela, kojega Jergović, sjetit ćemo se, označuje kao ”predavanje” slijedi drugi koji isto tako ima naslov i podnaslov: Stubleri. Jedan porodični roman. Roman, dakle, unutar romana. U njemu se pripovijeda kronika jedne obitelji, od patrijarha – otate Karla – pa do Olge, pripovjedačeve bake, osobe čijom se smrću de factozavršava povijest obitelji Stubler, ili bar onaj njezin dio koji će pripovjedač nazvati romanom.

Treći dio Rudari, kovači, pijanci i njihove žene najkraći je, a podnaslov Kvarteti izvješćuje o glazbenom kvalitetu koji mu se pridaje. U njemu središnje mjesto zauzima druga grana pripovjedačeve obitelji, ona koja je Bosnu obilježila (i koju je Bosna obilježila) rudarskim i kovačkim zanatom. Dominantni toponimi više nisu male željezničke postaje (koje određuju život Stublera), već Kreševo, Kakanj… Srednja Bosna stječe životnost i živopisnost na kakvu smo navikli u zbirci pripovjedaka Karivani.

Sljedeći je dio onaj koji će, vjerojatno, izazvati najviše sablazni. U njemu se tematizira majčino polagano umiranje. Ime mu je Mama Ionesco, a žanrovska odrednica, evo i malo novinarstva, reportaža. Glazbeni intermeco kojeg je indicirala povijest Karivana produžava se u modernističko kazalište apsurda. Ispripovijedano se kreće na granici tragedije, no ipak ne otklizava u nju, zahvaljujući proplamsajima humora – makabričnim ali povremeno i empatičnim.

Odnos pripovjedača prema majci je ambivalentan, njezina bolest neće prizvati žaljenje ili suosjećanje, negativna energija čekala je odveć dugo da se sada ne bi ispraznila. Ipak, nije riječ o osveti. Ona bi bila preplitka za etično u pripovjedaču. Njegova strategija je idealna za nekoga tko, poput Šeherezade iz “Tisuću i jedne noći”, pripovijedanje izjednačuje sa samom životnom aktivnošću. On će se takorekuć žrtvovati, povući se s položaja koji mu, po prirodnoj nužnosti, pripada i majci prepustiti ulogu pripovjedačice. Makar o njoj ponekad oštro sudio, krivio je za zanemarivanje čija je žrtva znao biti u djetinjstvu, on je – vlasnik pripovjednog teksta ali i sjećanja na doživljeno – obdaruje sposobnošću da pripovijeda i da pripovijedanjem produžuje život.

To je humani Šahrijar kojemu je stalo do života njegove suputnice. Stoga je i nagovara na priču, primorava je da se sjeća najsitnijih detalja, da rekonstruira povijest obitelji koja se, tek u njezinoj – nedovršenoj – priči konstruira kao identitarno traganje, geološko raskapanje slojeva kojim se traži ”suština” znajući da suštine nema, da je suština upravo u traženju nedosežne suštine, da će se bosanska priča jedne nebosanske obitelji skončati onog trenutka kada njezina posljednja, u Bosni živeća, članica nestane.

Inventarna knjiga, jedina, nema podnaslov. 150 stranica toga poglavlja inventarizirat će likove koji su prolazili kroz život Stublerovih i Rejcovih, dodirivali se s njima, ostavljajući, ili neostavljajući, tragove. No kolikogod ovo poglavlje izgledalo usmjereno na druge osobe, ono je, na paradoksalan način, najintimnije od svih u knjizi.

Upravo se u njemu zbiva depersonalizacija okoliša, ali i njegova personifikacija. Jergovićev pripovjedač, vodeći nas sigurnom rukom kroz mjesta koja su obilježila život njega i njegove obitelji u Sarajevu, ispisuje intimnu geografiju toga grada. Ulice su nositeljice živoga sjećanja a pripovjedač, virtualno se krećući njima, rekonstruira ono što je izgubljeno, za njega i za njegovu intimu.

Tamo gdje nije osoban, gdje se ponajviše udaljava od svoje unutarnjosti, postaje, zapravo, najosobniji – utoliko što se u najvećoj mogućoj mjeri definira i determinira prema gradu, što postaje ono što jest kada se stopi s njegovim ulicama, njegovoj topografijom, njegovim reljefom – u jednu riječ s njegovom poviješću i geografijom.

Postati jedno s nečim neživim i samim tim postati/ostati živ, to je cilj koji se konzekventno slijedi i realizira u “Rodu”, a osobito u njegovom dijelu koji postoji pod ekonomsko-trgovačkim, neutralnim imenomInventarna knjiga. Kritičaru nije lako izabrati favorizirani ”predmet” inventarisanja. Ako me se baš pita, reći ću da je to poglavlje ”Ulica porodice Foht, ili kraj umjetnosti”. Na primjeru se jedne ”ćelije društva” pokazuje lijeva tradicija Sarajeva, jeziva revnost s kojom se ustaška vlast u trenutku neposredno pred poraz obračunala s gradom koji joj se sistematski suprotstavio, pokazuje se groza antisemitizma i iz njega proizašloga holokausta ali i, dobro prikriveno i potisnuto, sudjelovanje muslimanskih bosanskih elita u najvećem zločinu koji je svijet doživio za svojega postojanja.

Nakraju, i zaborav koji je proistekao iz tog potiskivanja i koji neće nestati ni onda kada pravednici, suočeni sa svojom tragedijom, budu odbili preispitati vlastitu savjest. Pripovjedač će tu kompleksnu priču umotati u ”u ulicu[u] čudna oblika, zavojit[u], nepraviln[u]” koja će upravo svojom ”zavojitošću” i ”nepravilnošću” simbolizirati sve nepravde i ”krive Drine” povijesti i, osobito, zemlje opsjednute poviješću. Umotavši ulicu u veo vlastitih uspomena uspjet će simboliku prenijeti i na sljedeću razinu, onu na kojoj se individualno takorekuć neprimjetno ulijeva u kolektivno, pojedinačno u opće, u borbu u kojoj hegelovska dijalektika neće moći pronaći svoje spasonosno razrješenje.

Korak dalje i naći ćemo se pred najobimjim dijelom “Roda”, onim s naslovom Kalendar svakodnevnih događaja i podnaslovom fikcije. Neprevidivo je Jergovićevo poigravanje Borgesom, onom njegovom zbirkom pripovjedaka koju su Srbi preveli kao “Maštarije”, Hrvati kao “Izmišljaji”, a koja se u originalu zove, sasvim kako treba, “Ficciones” (Fikcije).

Ranije sam izvještavao o prikrivenim (ali i jasnijim) afinitetima Jergovićeve proze prema fantastici (“Freelander” i “Psi na jezeru” bit će dostatni kao primjer), ali u knjizi poput “Roda” za nju, na prvi pogled, ne bi trebalo biti mjesta. No prvi pogled vrlo često vara. Kalendar pripovijeda o posljednjoj pripovjedačevoj posjeti Sarajevu. Majka je na samrti, morfij joj ublažava posljednje dane, komunikacija je postala nemogućna. Napomenuo sam da je u motivacijskom sklopu upravo njezino pripovijedanje o obitelji, ali o ostalim stvarima kojih se sjeća, centralni nositelj pripovjednoga teksta. Konzekventnim se razaranjem te mogućnosti verbalne razmjene zapravo i otvaraju prostori za ”fikcije”, štoviše one se guraju u samo središte naracije, pa čak i u svojemu najradikalnijem raskidu sa zbiljom – fantastikom.

Stanje pomućene svijesti, koje je kod majke inducirano djelovanjem medikamenata, kao da se projicira na samoga pripovjedača i njegovo opažanje okoliša koje postaje nesigurno i difuzno. Cijeli je Kalendarsomnambulno lutanje noćnim Sarajevom i pokušaj konzistentnoga pripovijedanja priče. Taj se pokušaj pokazuje neostvarivim. Pojačano afektivno stanje pripovjedača onemogućuje mu kontinuirano nizanje događaja. On ostaje zatvorenik svojega unutrašnjega stanja a rezultat je toga prekidanje tek započetih priča, ukazivanje na to da bi ih se moglo završiti kada bi se imalo volje, vremena, u krajnjoj liniji i potrebe.

Konstruirano u tom modusu, kojega bi se moglo označiti modusom iznevjerenih očekivanja, to se poglavlje uklapa u red postmodernih pripovjednih tekstova čiji je cilj ukidanje samoga pripovjednog teksta. Naravno, najpoznatiji je (i najradikalniji) primjer te strategije roman “Ako jedne noći zimski putnik” Itala Calvina. Priče o obitelji granaju se i obuhvaćaju druge ljude, koji sa Stublerima i Rejcovima imaju tek minimalne dodirne točke.

Između priča o tim ljudima (Albert Berti Plaschka, don Emanuel Prpić, Ganimed Troyanovsky) usijecaju se, poput intermeca, izvještaji o noćnom pohodu kroz Sarajevo koji kao da proistječu iz jezgra njemačkog romantizma, kao da ih se crpjelo iz Bonaventurine Nachtwache, dok se rasprava o pčelarskom umijeću Franje Rejca doimlje kao intimna posveta Aleksandru Hemonu i njegovoj pripovijesti The Bees, Part 1 iz zbirke “Love and Obstacles”.

Knjiga se završava kodom Povijest, fotografije. Fotografija na njezinom početku reprezentira bračni krevet koji je pratio povijest obitelji od 1923. do majčine smrti 2012. Postelja koja je služila baki i djedu od početka zajedničkog života krug svojega postojanja završava onog trenutka kada se (na jednoj njezinoj polovici) okončava majčin život. Simbolički naboj koji se krije u letalnom ishodu koji se opetovano zbiva na dugotrajnome predmeta govori i o makabričnome karakteru cjelokupnoga obiteljskog albuma. Slaganje slika, s komentarima pripovjedača, pratit će, po prvi put, kronologiju.

Prva fotografija Olge i Franje Rejca, snimljena na dan vjenčanja, otvorit će personalni niz, a zatvorit će ga posljednja, snimljena u Drveniku, neposredno pred Franjinu smrt. Kao što je krevet stajao na početku, tako je i red da se album završi nečim neživim. To će biti aktualni snimak zgrade u kojoj je obitelj provela najveći dio sarajevskoga života.

Ne možemo procijeniti kolike su se promjene na njoj zbile, nemamo slikovnu informaciju te nam valja povjerovati pripovjedačevim riječima koji krug vraćanja u prošlost zatvara kupovinom Plavog radiona, ”jer to je jedini predmet u dućanu koji je izgledao kao u vrijeme dok smo tu stanovali”. Predmet kupljen u radnji posljednji put jest sredstvo za čišćenje. Čega? Otvoreno je to pitanje. Jedino je izvjesno da nije namijenjen pranju rublja. O ostalome, simboličkom i inom, moći će se još dugo raspravljati.

Dugi prikaz duge knjige Miljenka Jergovića priveden je tako kraju. Ono što nije završeno jest proces recepcije “Roda” koji je tek započet i koji će trajati. Zasigurno znam da će o njemu biti rečeno svašta (već je i počelo, ne treba se brinuti), ali ono što će u vezi s tim romanom biti nemogućno jest šutnja. Spokoj koju je njezin pripovjedač nakraju podario glavnoj junakinji romana, svojoj majci Javorki Rejc, “Rodu” neće, bar u bliskoj budućnosti ne, biti dopušten. I dobro je što je tako.

*

Objavljeno na portalu Autograf

01. 03. 2014.

Jergović i Sarajevo, opet

Piše Željko Ivanković

Autograf.hr

Možete vi svoju knjigu pisati, svoju priču pričati kako god vi hoćete, ali ona će uvijek biti čitana kako to drugi hoće. Ne ni tako kako to drugi zna i umije, nego baš kako hoće. Prosječan čitatelj vaše knjige u najboljem je slučaju tek svršeni gimnazijalac, dakle netko s općim znanjem (pa i znanjem čitanja!) na toj razini. Jer, potom tzv. školsko specijaliziranje, u slučaju da govorimo o čitatelju s fakultetom, potencijalnog čitatelja zauvijek odvuče na sporedni kolosijek (u odnosu na književnost, na tu vrstu knjiga), tako da njegovo znanje ostane na razini za ocjenu naučenih mantri.

Često stvar nije bitno drukčija ni s onima koji su skupa s vama studirali književnost, jer oni u svoja čitanja, nakon što im jednom zauvijek diplome zatvore indekse, najčešće od svih recepcijskih metoda uključe onu najpoznatiju, premda u teoriji jedinu neobrađenu – ‘‘rekla-kazala-metodu“. A i nju samo pod uvjetom da nije riječ o malicioznom čitatelju. Inače…

Ublizu, u kratko vremena, slušam dvije priče koje će, premda međusobno nemaju ništa zajedničko, stjecajem okolnosti ovdje postati jedna.

Od Sarajeva se tiho i nevidljivo zauvijek oprostio i iz njega odselio bh. književnik Nenad Radanović. Prodao je svoj sarajevski stan i odselio u zavičajnu Banju Luku. Međutim tamo, kao neprilagođeni Banjolučanin, čujem, zna ne samo pretrpjeti žestoke verbalne napade nego čak i dobiti batine. Kad u nevjerici, ponajprije zbog ove riječi ‘‘batine“, priupitam zašto, dobijem odgovor kako on tamo, usred Banje Luke brani Sarajevo.

Srbin nepodoban, a toleriran u Sarajevu, nastavio je to biti i u Banjoj Luci. No, ne i Srbin po tamošnjem aršinu. Neprilagođen inače, a i nije baš u godinama kad bi se toj vještini imao vremena i volje učiti, inatan kao i David mu Štrbac, i dalje se, sad već ‘‘među svojima“, osjeća neudobno. Silno bih htio da priča nije istinita, barem što se batina tiče, ali…

A onda eto i druge priče koja je u Sarajevo došla zajedno s Jergovićevom knjigom ‘‘Rod“. Komentiraju tako uvijek ‘‘dobro obaviješteni“ čitatelji: Hajde što se ovom knjigom oprašta od Sarajeva, ali zar je morao na takav način, s mržnjom? I nisam znao o čemu govore dok nisam uzeo knjigu čitati, zapravo dok nije došla na red za čitanje.

I dok nisam vidio ono što Jergović govori o svome rodnom gradu. Ironijski i(li) žestoko kritički, ali nigdje mrziteljski (osim u glavama dualistički formatiranih čitatelja!) progovorio je ‘‘o herojskoj povijesti Sarajeva“ koja je ‘‘dijelom, konstituirala novoimenovanu bošnjačku naciju i njezino svjetski poznato mučeništvo“ ili o pretvaranju Sarajeva u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“, ili o sarajevskom mentalitetu gdje ‘‘…svatko o svakome sve zna, ljudi jedni drugima zaviruju u dnevne boravke, mutvake i želuce, a nizom javnih tajni nadomješta se sloboda, koju ovaj grad nikada nije osjetio i koja je, na neki način, protivna i samoj njegovoj naravi“, o ‘‘podlim osmijesima sarajevske lirske paščadi“, itd.

I dok Radanović vjerojatno samo brani svoje iskustvo Sarajeva, svoj dio života u njemu koji vidi drukčijim, u opkoljenom Sarajevu posebno, od onoga u Banjoj Luci i onih koji su u toj neratnoj i ni od koga napadanoj i pogotovu ne opkoljenoj Banjoj Luci tamo napravili zločin rušenja sakralnih objekata, protjerivanja ljudi i otimanja njihove imovine; Jergovićevo se ‘‘opraštanje“ (riječ je to njegovih kavanskih kritičara) od Sarajeva iskazuje literarnim diskursom, doduše nimalo drukčijim od onoga koji će reći u nekim drugim prigodama.

U slučaju Jergovića, govorim o onom dosad pročitanom koje, premda do kraja individualizirano (čak i kad poopćuje!), literarizira vlastito iskustvo svoga grada. No, naravno, čaršija se u povrijeđenom samoljublju (kao Zagreb u slučaju ‘‘Rute Tannenbaum“ koji mu je donio mnogo neprilika), u samodopadnoj viktimološkoj slici o samoj sebi, nije hrabra suočiti sa samom sobom. (Ne vidi sarajevski ‘‘palanački duh“ to kad, primjerice, desetak-petnaest stranica poslije autor govori slično ili još ‘‘gore“ o malenim Hrvatima…) Još, naime, nije preradila ni svoju krivnju za nestanak svojih desetak tisuća Židova, a kamoli da bi se suočila sa zločinima urađenim u ratu devedesetih. No, dijelila bi lekcije okolo svima i svakome.

Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta ‘‘herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“.

Znamo i vidjeli smo što su uradili u Sarajevu u koje nije ušla četnička noga sad; a pročitali smo gdjegdje što su radili kad je u njega ušla Pavelićeva zločinačka čizma…

Malo-malo pa su mi asocijacije vezane za ono što se zove ‘‘sarajevski duh“, kojega se fragmentarno i marginalno dotiče i Jergovićeva knjiga, posezale za knjigom ‘‘Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka.

Književnost, naravno, treba čitati kao književnost i nikako drukčije, pa bilo da je riječ o Andrićevu ‘‘Pismu iz 1920.“ i Jergovićevoj ‘‘Ruti Tannenbaum“, ‘‘Rodu“ ili kojoj već drugoj knjizi… No, to dakako ne znači da književnost nema svoju istinu i da ta njezina istina ne raduje i ne boli istovremeno… No, pitam se zašto bi bilo nedopustivo, pogrešno ili samo uzeto kao zamjerka nekome reći da svoje življenje u BiH ili Sarajevu (ili bilo kojem drugom mjestu) doživljava kao življenje u malom, tijesnom, neuvjetnom, tamnom, vlažnom, neudobnom stanu… Pa, čak i mnogo više i mnogo gore od toga, ako je već lijepo, dobro, poželjno pozivati se na ‘‘svijetle stranice“ književnosti i citirati ih, zajedno i s tim istim Andrićem kad piše ‘‘Jedan pogled na Sarajevo“!?

Nenad Radanović se tiho oprostio sa Sarajevom. I kao što je u njemu tiho živio nakon smrti svoje supruge Milice, tako je i još tiše iz njega otišao. I on to svoje Sarajevo, ustvari svoj život u njemu, brani kao dio svojega bića, dio svoje intime, dio svojega identiteta…

Miljenko Jergović se od Sarajeva ‘‘oprašta“ (govorim jezikom čitalačke čaršije) literarno, štublerovski, kao zadnji iz kuferaške obitelji Stubler. Pa čak i da se od Sarajeva oprašta egzistencijalno nepovratno, kao što je to uradio Radanović, kako je moguće ne vidjeti sve one, moramo govoriti njihovim jezikom, literarne spomenike koje je Jergović prethodno podigao Sarajevu i BiH, a vidjeti samo kritički govor (doduše nimalo povoljan) o Sarajevu, kad je već tako kritički, gotovo neliterarno kritički, spreman govoriti i o sebi i svojoj obitelji, o najintimnijim stvarima svoga bića.

Ali koga je briga za to u vrijeme sveprisutnog nekritički samoljubivog romantiziranja i mitomaniziranja BiH, Sarajeva, islama, bošnjaštva…

Radanovića, kako čujemo, za njegov kritički govor Banja Luka znade počastiti batinama, Sarajevo još uvijek ostaje ‘‘samo“ na prljavu etiketiranju i diskreditiranju (upisivanju u liste nepoćudnih) pisaca…

30. 01. 2014.