Možda Jugoslavija nekome smeta, ali to je moj kulturni prostor
*
Intervju povodom izlaska hrvatskog prijevoda romana “Jugoslavija, moja dežela” i gostovanja Gorana Vojnovića na Festivalu Svjetske književnosti u Zagrebu
*
Za Jutarnji list razgovarao:
Mladen Pleše
*
Nakon knjige “Čefuri, raus”, najvećeg slovenskog književnog bestselera svih vremena koji je među ostalim dobio i nagrade Prešernov sklad i Kresnik, Goran Vojnović (33) napisao je novi roman “Jugoslavija, moja dežela”, koji će, pokazuju to već prvi podaci, postići još i veći uspjeh. Prva naklada je već rasprodana, objavljen je prijevod na hrvatskom, a i ovjenčao se najvećom slovenskom književnom nagrado Kresnik.
Goran Vojnović snimio je kratkometražne filmove “Sezona 90/91”, “Moj sin, seksualni manijak”, “Kinezi dolaze” te cjelovečernji film “Piran, Pirano”, s kojima je osvojio cijeli niz međunarodnih nagrada, a kao koscenarist filma “Sretan put Nedime” hrvatskog režisera Marka Šantića, osvojio je nagradu Srce Sarajeva te proglašen najboljim studentskim filmom u New Yorku.
Dok se u romanu “Ćefuri, raus” bavio životom došljaka u Sloveniju, dotle se u drugom bavi raspadom i ratom u bivšoj Jugoslaviji. Vojnović događaje prati na originalan način, otvara do sada brojne tabu teme, analizira ih i promatra na način koji je potpuno različit od dosadašnji, uobičajenih formi i standarda.
Glavni lik Vojnovićeva romana, mladi Vladan Borojević otkriva da je njegov otac oficir, za kojega su mu rekli da je umro, zapravo živ te da je ratni zločinac kojega traži Haško tužiteljstvo zbog ubojstava koje je JNA pod njegovom komandom počinila u slavonskom selu Višnjik. Vladan odluči krenuti u potragu za ocem, želi ga upoznati, vidjeti kako se njegov nježni tata premetnuo u surovog ubojicu, jesu li otac kojega pamti i ratni zločinac iste osobe…. Vojnović opisuje sudbine ljudi koji su se protiv svoje volje našli u ratnim zbivanjima, prati njihova stradanja i muke, pokušaje da nađu razloge, ali i opravdanja zbog sudbine koja ih je snašla, opisuje ambijente kroz koje prolaze, ali istodobno pokušava utvrditi vlastitu poziciju, gledanje i odnos spram tih događaja, utvrditi koji je zapravo njegov pravi identitet…
Jeste li naslovom knjige “Jugoslavija, moja dežela”, željeli provocirati čitatelje u Sloveniji”?
– Naravno da sam htio provocirati, kao što sam uostalom napravio i s naslovom prve knjige “Čefuri raus”, (Južnjaci napolje). Pri samom pisanju romana, odabiru teme nisam spreman na kompromise, ali vjerujem da kod naslova pisac može biti malo proračunat, to jest provokativan. Bojao sam se da tema o kojoj pišem neće previše zanimati Sloveniju, pa sam barem naslovom htio privući čitatelje. Razmišljao sam da u naslovu bude i riječ Balkan, ali taj je pojam toliko potrošen i ispražnjen pa sam odustao. Za razliku od Balkana, pojam Jugoslavija još uvijek budi tenzije, nitko prema njemu nije ravnodušan…”
Koliko u vašem romanu ima autobiografskih elemenata?
– Svaka je knjiga neka vrsta autobiografije. Samo što pisci svoja iskustva i doživljaje prerađuju i dorađuju, ubacuju u priču vlastite emocija, razmišljanja, anegdote… U knjizi “Jugoslavija, moja dežela” opisujem život u Puli i oficirsko naselje, jer samo tamo provodio svako ljeto kod djede i bake. I u Novom Sadu sam često boravio, tamo su došli naši rođaci izbjeglice iz Bosne, a u Brčkom živi moja šira familija. U glavnom liku Vladanu utkano je pak puno mojih emocija, intimnih stvari, njegov imaginarni život u hotelu u Beogradu, ono izmišljeno nogometno prvenstvo u hotelskoj sobi, nešto je istinski samo moje”.
Rodili ste se i proveli život u Sloveniji, kako ste tako dobro upoznali navike i način života Hrvata, Srba, Bošnjaka…
– Potičem iz mješovitog braka, majka je podrijetlom iz Pule, a otac, bankovni činovnik, iz Visokog u BiH. Često sam slušao priče o raspadu Jugoslavije, puno sam čitao i tako sam postupno sastavljao sliku o ratu koja je nepotpuna i pitanje je hoću li ju ikada zatvoriti. U mojoj kući televizija je bila stalno upaljena: većina moje rodbine i prijatelja roditelja bila je upletena u rat. U našu su kuću priče stizale sa svih strana, iz BiH, Srbije, Hrvatske, telefoni su stalno zvonili, naprosto nismo mogli pobjeći od rata. U kuću su došli i izbjegli rođaci iz BiH, tako da je preko njih rat direktno ušao u naš stan. Klinci na Fužinama, dijelu Ljubljane gdje sam živio i u kojem živi pola Slovenaca, a pola onih kojih su došli iz drugih krajeva, imali su slične sudbine i priče, u školi smo debatirali o ratu, tko ga je počeo, pri čemu smo ponavljali riječi roditelja. Gledali smo samo Dnevnik i Santa Barbaru. Sjećam se kako su ljudi govorili kako ne znaju bili radije da završi rat ili Santa Barbara. Ta serija bila je bolji dio tv programa, jedva smo ju čekali jer je bila odmak od realnosti.”
Zbog toga što u vašem romanu pišete o ljudima i sredinama izvan Slovenije, neki kritičari smatraju da knjiga “Jugoslavija, moja dežela” pripada širem kulturnom okružju, onom koji se nekada zvao jugoslavenski kulturni okvir.
– Slažem se: pisao sam roman sa željom da pokrije što veći prostor. Donedavno ništa nije smjelo nositi pridjev jugoslavenski niti se željelo da bilo što podsjeća na Jugoslaviju. No, sada se pojavilo toliko autora koji svojim djelima prelaze granice svojih zemalja, posebno onih koji žive izvan matičnih država, da ih je jednostavno nemoguće zaobići.
Čiji je autor, primjerice, Ivančica Đerić, koja je iz Bosne, studirala je u Zagrebu, živi u Kanadi, a objavljuje romane u Beogradu. Ili Bekim Seranović, to su sve autori koji su prešli granice, i oni pripadaju širem okruženju, koji smo nekoć zvali jugoslavenski kulturni prostor. Kad je umro Mirko Kovač mnogi su imali problema gdje ga smjestiti, budući je davno prerastao podijeljene prostore bivše Jugoslavije. Književnost se uvijek svrstavala po jezičnoj pripadnosti, no samo po jeziku nemoguće je dijeliti i svrstavati autore i romane. Počelo je s Hemonom, koji je piše o iskustvima s ovih prostora, ali to radi na engleskom jeziku pa ga zbog toga nitko ne svojata kao svoga. U Sloveniji Tomizzu drže talijanskim autorom, bez obzira što se u svojim romanima pisao o Slovencima, njihovom životu i običajima. Sličan je primjer Nevena Ršumovića, koji piše o Markovcu predgrađu Kopra, gdje živi, ali zbog toga što piše na srpsko-hrvatskom ne doživljava se kao slovenski autor. Kulture je nemoguće zatvarati u uske okvire, Miljenko Jergović je odličan primjer autora koji prelazi granice, Mirko Kovač i on pokrivaju jedan mnogo širi, srednjoeuropski prostor, prelaze više granica i oni nisu više samo jugoslavenski autori, oni su danas srednjoeuropski autori.
Ako dobro razumijem vi smatrate da pripadate širem kulturnom prostoru od slovenskog?
– Bez obzira što djelujem isključivo u Sloveniji, što me život u njoj određuje i okupira, što mi je Ljubljana dovoljna za ugodan život, ipak imam potrebu za širim kulturnim prostorom. Nije tajna da je Jugoslavija, kada je riječ o kulturi, bila puno bogatija od zbira kultura država koje su iz nje nastale. Nitko naravno više ne želi političku tvorevinu kao što je bila Jugoslavija, ali mnogi žale za širim kulturnim prostorom u kojemu su odrasli, što, ponavljam, nikako ne znači da ti ljudi prizivaju obnovu bivše države. To ne, nikako… Možda bi samo trebalo pronaći neki termin koji bi označavao taj širi prostor, a ne bi iritirao kao naziv jugoslavenski. Proći će još godine do kada će stasati oni koji izrasli samo na jednoj, svojoj kulturi. Hrvatska će zbog jezika ostati trajno povezana sa Srbijom i Bosnom, ali Slovenija ima problem: nakon što se zatvorila prema jugu, nije uspjela i teško će uspjeti otvoriti se prema zapadu, prema Austriji, Mađarskoj, Italiji… Jezične i kulturne barijere su prevelike, i premda nema granica, visoki, nevidljivi i neprelazni zid postoji. Zbog toga će Slovenija biti sve izoliranija, kao uostalom i druge male kulture. Nikada nogometaša iz Olimpije niste mogli prodati u veliki klub u inozemstvu, morao je otići u Dinamo ili Zvezdu da bi mu to uspjelo. Danas svi mi na ovim prostorima igramo svaki za svoju Olimpiju, a iz nje je nemoguć prelazak u Europu. Moje knjige prisutne su na ovim prostorima, ali u Italiji ili Mađarskoj mene nema, kao što nema ni drugih književnika iz ovih krajeva. Na tom širem prostoru ne postojim, ma koliko da tamo gostujem, koliko god intervjua dao, koliko god me prevodili. Pedeset kilometara odavde postoji zid, iza kojeg vas nema. To frustrira: pišete nešto za što očekujete da će prijeći granice, a već me u Trstu ili Grazu nema”.
U romanu se bavite problemom mržnje, osveta, nikada završenim bitkama…
– To nije specifičnost samo ovih prostora. Većina pojedinaca na intimnoj razini nikada ništa ne zaboravlja niti oprašta. Priče iz prošlosti nosimo sa sobom, prenosimo ih dalje i one ostaju živjeti generacijama. Samo je pitanje mudrosti i uređenja nekog društvenog da se ne dopusti da se to zlo iskopa. Da je Šveđanima, Dancima, Norvežanima bilo dano da imaju onakve političare i medije kakve smo mi imali, tko zna što bi bilo s njima. U koju god državu odete naći ćete priče koje nikada nisu poravnate, koje su čak i krvavije od naših. Samo Njemačka dosljedno i sistemski pokušava zatrijeti to zlo. Ljudi nisu skloni praštanju i oprostu, prokletstvo ratova naših djedova i očeva uvijek nas prati. A kad ljudi teško žive onda se to zlo lako probudi. No, nisu samo Balkanci krvoloci, necivilizirani i drugačiji, Europa je imala sreću jer već desetljećima nije imala priliku naći se u takvoj situaciji. Mi smo samo dobili priliku da se pokažemo”.
U romanu nema crno bijelih likova, čak pokazujete razumijevanje i za najnegativnije likove?
– Kao pisac uvijek pokušavam imati razumijevanja za sve svoje likove, da nema toga, ne bi završili u knjizi, ne bi im posvetio svoje vrijeme. Ne zanimaju me crno-bijeli likovi, ja ih ne poznajem, ljudi koje poznajem složene su ličnosti… Znam da postoje generali koji su monstrumi, ali takvi me likovi ne zanimaju, ne razumijem ih… Uvijek razmišljam kako bih ja reagirao na njihovu mjestu, to me zaokuplja, zanima, to me plaši… Najlakše je reći da su svi oni psihopate, to se moralo dogoditi, mi smo normalni, nama se to ne može desiti. U tom ratu važne su uloge imali ljudi koji su vrlo slični nama, i da im je život tekao kao nama, onda bi vjerojatno bili kao mi. Plaši me kako ćemo mi reagirati ako se nađemo u sličnoj situaciji koja nam se čini nepojmljivom, bili reagirali kao oni. Budući da su nam ti likovi slični, morao sam imati neku vrstu razumijevanja. Nisam htio opravdati njihove postupke niti se to može oprostiti ili opravdati. Ne spadam, međutim, među one koji misle da se sve to može oprostiti ili zaboraviti i krenuti dalje. Po tom sam pitanju vrlo radikalan i imam čvrst stav kao čovjek: dok žive žrtve, žive i njihovi zločinci i zločini. To je bitna razlika između razumijevanja i opravdavanja. Rat i ekstremne situacije pokazuju da ima ljudi koji su plemeniti, koji se žrtvuju za druge. No, mi se slabo poznajemo, nitko ne zna što se u njemu skriva, kako bi reagirao u stresnoj situaciji, kad je ugrožen njegov život ili život njegova djeteta. Niti znamo niti imamo iskustva da bismo znali kako bi se ponašali. Nitko ne zna kuda ga neka situacija može gurnuti.
Možda Jugoslavija nekome smeta, ali to je moj kulturni prostor
*
Intervju povodom izlaska hrvatskog prijevoda romana “Jugoslavija, moja dežela” i gostovanja Gorana Vojnovića na Festivalu Svjetske književnosti u Zagrebu
*
Za Jutarnji list razgovarao:
Mladen Pleše
*
Nakon knjige “Čefuri, raus”, najvećeg slovenskog književnog bestselera svih vremena koji je među ostalim dobio i nagrade Prešernov sklad i Kresnik, Goran Vojnović (33) napisao je novi roman “Jugoslavija, moja dežela”, koji će, pokazuju to već prvi podaci, postići još i veći uspjeh. Prva naklada je već rasprodana, objavljen je prijevod na hrvatskom, a i ovjenčao se najvećom slovenskom književnom nagrado Kresnik.
Goran Vojnović snimio je kratkometražne filmove “Sezona 90/91”, “Moj sin, seksualni manijak”, “Kinezi dolaze” te cjelovečernji film “Piran, Pirano”, s kojima je osvojio cijeli niz međunarodnih nagrada, a kao koscenarist filma “Sretan put Nedime” hrvatskog režisera Marka Šantića, osvojio je nagradu Srce Sarajeva te proglašen najboljim studentskim filmom u New Yorku.
Dok se u romanu “Ćefuri, raus” bavio životom došljaka u Sloveniju, dotle se u drugom bavi raspadom i ratom u bivšoj Jugoslaviji. Vojnović događaje prati na originalan način, otvara do sada brojne tabu teme, analizira ih i promatra na način koji je potpuno različit od dosadašnji, uobičajenih formi i standarda.
Glavni lik Vojnovićeva romana, mladi Vladan Borojević otkriva da je njegov otac oficir, za kojega su mu rekli da je umro, zapravo živ te da je ratni zločinac kojega traži Haško tužiteljstvo zbog ubojstava koje je JNA pod njegovom komandom počinila u slavonskom selu Višnjik. Vladan odluči krenuti u potragu za ocem, želi ga upoznati, vidjeti kako se njegov nježni tata premetnuo u surovog ubojicu, jesu li otac kojega pamti i ratni zločinac iste osobe…. Vojnović opisuje sudbine ljudi koji su se protiv svoje volje našli u ratnim zbivanjima, prati njihova stradanja i muke, pokušaje da nađu razloge, ali i opravdanja zbog sudbine koja ih je snašla, opisuje ambijente kroz koje prolaze, ali istodobno pokušava utvrditi vlastitu poziciju, gledanje i odnos spram tih događaja, utvrditi koji je zapravo njegov pravi identitet…
Jeste li naslovom knjige “Jugoslavija, moja dežela”, željeli provocirati čitatelje u Sloveniji”?
– Naravno da sam htio provocirati, kao što sam uostalom napravio i s naslovom prve knjige “Čefuri raus”, (Južnjaci napolje). Pri samom pisanju romana, odabiru teme nisam spreman na kompromise, ali vjerujem da kod naslova pisac može biti malo proračunat, to jest provokativan. Bojao sam se da tema o kojoj pišem neće previše zanimati Sloveniju, pa sam barem naslovom htio privući čitatelje. Razmišljao sam da u naslovu bude i riječ Balkan, ali taj je pojam toliko potrošen i ispražnjen pa sam odustao. Za razliku od Balkana, pojam Jugoslavija još uvijek budi tenzije, nitko prema njemu nije ravnodušan…”
Koliko u vašem romanu ima autobiografskih elemenata?
– Svaka je knjiga neka vrsta autobiografije. Samo što pisci svoja iskustva i doživljaje prerađuju i dorađuju, ubacuju u priču vlastite emocija, razmišljanja, anegdote… U knjizi “Jugoslavija, moja dežela” opisujem život u Puli i oficirsko naselje, jer samo tamo provodio svako ljeto kod djede i bake. I u Novom Sadu sam često boravio, tamo su došli naši rođaci izbjeglice iz Bosne, a u Brčkom živi moja šira familija. U glavnom liku Vladanu utkano je pak puno mojih emocija, intimnih stvari, njegov imaginarni život u hotelu u Beogradu, ono izmišljeno nogometno prvenstvo u hotelskoj sobi, nešto je istinski samo moje”.
Rodili ste se i proveli život u Sloveniji, kako ste tako dobro upoznali navike i način života Hrvata, Srba, Bošnjaka…
– Potičem iz mješovitog braka, majka je podrijetlom iz Pule, a otac, bankovni činovnik, iz Visokog u BiH. Često sam slušao priče o raspadu Jugoslavije, puno sam čitao i tako sam postupno sastavljao sliku o ratu koja je nepotpuna i pitanje je hoću li ju ikada zatvoriti. U mojoj kući televizija je bila stalno upaljena: većina moje rodbine i prijatelja roditelja bila je upletena u rat. U našu su kuću priče stizale sa svih strana, iz BiH, Srbije, Hrvatske, telefoni su stalno zvonili, naprosto nismo mogli pobjeći od rata. U kuću su došli i izbjegli rođaci iz BiH, tako da je preko njih rat direktno ušao u naš stan. Klinci na Fužinama, dijelu Ljubljane gdje sam živio i u kojem živi pola Slovenaca, a pola onih kojih su došli iz drugih krajeva, imali su slične sudbine i priče, u školi smo debatirali o ratu, tko ga je počeo, pri čemu smo ponavljali riječi roditelja. Gledali smo samo Dnevnik i Santa Barbaru. Sjećam se kako su ljudi govorili kako ne znaju bili radije da završi rat ili Santa Barbara. Ta serija bila je bolji dio tv programa, jedva smo ju čekali jer je bila odmak od realnosti.”
Zbog toga što u vašem romanu pišete o ljudima i sredinama izvan Slovenije, neki kritičari smatraju da knjiga “Jugoslavija, moja dežela” pripada širem kulturnom okružju, onom koji se nekada zvao jugoslavenski kulturni okvir.
– Slažem se: pisao sam roman sa željom da pokrije što veći prostor. Donedavno ništa nije smjelo nositi pridjev jugoslavenski niti se željelo da bilo što podsjeća na Jugoslaviju. No, sada se pojavilo toliko autora koji svojim djelima prelaze granice svojih zemalja, posebno onih koji žive izvan matičnih država, da ih je jednostavno nemoguće zaobići.
Čiji je autor, primjerice, Ivančica Đerić, koja je iz Bosne, studirala je u Zagrebu, živi u Kanadi, a objavljuje romane u Beogradu. Ili Bekim Seranović, to su sve autori koji su prešli granice, i oni pripadaju širem okruženju, koji smo nekoć zvali jugoslavenski kulturni prostor. Kad je umro Mirko Kovač mnogi su imali problema gdje ga smjestiti, budući je davno prerastao podijeljene prostore bivše Jugoslavije. Književnost se uvijek svrstavala po jezičnoj pripadnosti, no samo po jeziku nemoguće je dijeliti i svrstavati autore i romane. Počelo je s Hemonom, koji je piše o iskustvima s ovih prostora, ali to radi na engleskom jeziku pa ga zbog toga nitko ne svojata kao svoga. U Sloveniji Tomizzu drže talijanskim autorom, bez obzira što se u svojim romanima pisao o Slovencima, njihovom životu i običajima. Sličan je primjer Nevena Ršumovića, koji piše o Markovcu predgrađu Kopra, gdje živi, ali zbog toga što piše na srpsko-hrvatskom ne doživljava se kao slovenski autor. Kulture je nemoguće zatvarati u uske okvire, Miljenko Jergović je odličan primjer autora koji prelazi granice, Mirko Kovač i on pokrivaju jedan mnogo širi, srednjoeuropski prostor, prelaze više granica i oni nisu više samo jugoslavenski autori, oni su danas srednjoeuropski autori.
Ako dobro razumijem vi smatrate da pripadate širem kulturnom prostoru od slovenskog?
– Bez obzira što djelujem isključivo u Sloveniji, što me život u njoj određuje i okupira, što mi je Ljubljana dovoljna za ugodan život, ipak imam potrebu za širim kulturnim prostorom. Nije tajna da je Jugoslavija, kada je riječ o kulturi, bila puno bogatija od zbira kultura država koje su iz nje nastale. Nitko naravno više ne želi političku tvorevinu kao što je bila Jugoslavija, ali mnogi žale za širim kulturnim prostorom u kojemu su odrasli, što, ponavljam, nikako ne znači da ti ljudi prizivaju obnovu bivše države. To ne, nikako… Možda bi samo trebalo pronaći neki termin koji bi označavao taj širi prostor, a ne bi iritirao kao naziv jugoslavenski. Proći će još godine do kada će stasati oni koji izrasli samo na jednoj, svojoj kulturi. Hrvatska će zbog jezika ostati trajno povezana sa Srbijom i Bosnom, ali Slovenija ima problem: nakon što se zatvorila prema jugu, nije uspjela i teško će uspjeti otvoriti se prema zapadu, prema Austriji, Mađarskoj, Italiji… Jezične i kulturne barijere su prevelike, i premda nema granica, visoki, nevidljivi i neprelazni zid postoji. Zbog toga će Slovenija biti sve izoliranija, kao uostalom i druge male kulture. Nikada nogometaša iz Olimpije niste mogli prodati u veliki klub u inozemstvu, morao je otići u Dinamo ili Zvezdu da bi mu to uspjelo. Danas svi mi na ovim prostorima igramo svaki za svoju Olimpiju, a iz nje je nemoguć prelazak u Europu. Moje knjige prisutne su na ovim prostorima, ali u Italiji ili Mađarskoj mene nema, kao što nema ni drugih književnika iz ovih krajeva. Na tom širem prostoru ne postojim, ma koliko da tamo gostujem, koliko god intervjua dao, koliko god me prevodili. Pedeset kilometara odavde postoji zid, iza kojeg vas nema. To frustrira: pišete nešto za što očekujete da će prijeći granice, a već me u Trstu ili Grazu nema”.
U romanu se bavite problemom mržnje, osveta, nikada završenim bitkama…
– To nije specifičnost samo ovih prostora. Većina pojedinaca na intimnoj razini nikada ništa ne zaboravlja niti oprašta. Priče iz prošlosti nosimo sa sobom, prenosimo ih dalje i one ostaju živjeti generacijama. Samo je pitanje mudrosti i uređenja nekog društvenog da se ne dopusti da se to zlo iskopa. Da je Šveđanima, Dancima, Norvežanima bilo dano da imaju onakve političare i medije kakve smo mi imali, tko zna što bi bilo s njima. U koju god državu odete naći ćete priče koje nikada nisu poravnate, koje su čak i krvavije od naših. Samo Njemačka dosljedno i sistemski pokušava zatrijeti to zlo. Ljudi nisu skloni praštanju i oprostu, prokletstvo ratova naših djedova i očeva uvijek nas prati. A kad ljudi teško žive onda se to zlo lako probudi. No, nisu samo Balkanci krvoloci, necivilizirani i drugačiji, Europa je imala sreću jer već desetljećima nije imala priliku naći se u takvoj situaciji. Mi smo samo dobili priliku da se pokažemo”.
U romanu nema crno bijelih likova, čak pokazujete razumijevanje i za najnegativnije likove?
– Kao pisac uvijek pokušavam imati razumijevanja za sve svoje likove, da nema toga, ne bi završili u knjizi, ne bi im posvetio svoje vrijeme. Ne zanimaju me crno-bijeli likovi, ja ih ne poznajem, ljudi koje poznajem složene su ličnosti… Znam da postoje generali koji su monstrumi, ali takvi me likovi ne zanimaju, ne razumijem ih… Uvijek razmišljam kako bih ja reagirao na njihovu mjestu, to me zaokuplja, zanima, to me plaši… Najlakše je reći da su svi oni psihopate, to se moralo dogoditi, mi smo normalni, nama se to ne može desiti. U tom ratu važne su uloge imali ljudi koji su vrlo slični nama, i da im je život tekao kao nama, onda bi vjerojatno bili kao mi. Plaši me kako ćemo mi reagirati ako se nađemo u sličnoj situaciji koja nam se čini nepojmljivom, bili reagirali kao oni. Budući da su nam ti likovi slični, morao sam imati neku vrstu razumijevanja. Nisam htio opravdati njihove postupke niti se to može oprostiti ili opravdati. Ne spadam, međutim, među one koji misle da se sve to može oprostiti ili zaboraviti i krenuti dalje. Po tom sam pitanju vrlo radikalan i imam čvrst stav kao čovjek: dok žive žrtve, žive i njihovi zločinci i zločini. To je bitna razlika između razumijevanja i opravdavanja. Rat i ekstremne situacije pokazuju da ima ljudi koji su plemeniti, koji se žrtvuju za druge. No, mi se slabo poznajemo, nitko ne zna što se u njemu skriva, kako bi reagirao u stresnoj situaciji, kad je ugrožen njegov život ili život njegova djeteta. Niti znamo niti imamo iskustva da bismo znali kako bi se ponašali. Nitko ne zna kuda ga neka situacija može gurnuti.