Prikazi, pogovori, kritike / o Ivanu Lovrenoviću

Ivan Lovrenović:
Nestali u stoljeću,
Fraktura, 2013.

Piše: Željko Ivanković

(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013)

Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovi­tim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisi­ljen „vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svi­jet. Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obitelj­ska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgoto­viti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekoli­kog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove Nestali u stoljeću, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. ncstalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.

U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu „na­ših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjes­to, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile ne­gdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu ži­ve samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.

Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojan­stvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku. Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski pri­jemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, una­toč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.

Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emoci­onalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao katego­riju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.

Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija. Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memo­arska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali lje­pljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature. Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.

Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezenti­rati njezine cjeline.

Uvod u knjigu O nastajanju ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezi­no nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadava­nje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako ka­ko ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.

A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedi­mo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i „samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu di­menziju čitanja.

U prvom dijelu knjige koji je imenovan Pepeo, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, nje­govih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu de­finitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana. To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige Did govori, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir. Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu „naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni su­bjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.

Dakako, riječ je o poglavlju Bosna Argentina, koje donosi priče, eseje i doku­mentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kne­ževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći. U čet­vrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti Tko si ti (1970-2013), s više nego oči­glednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetlje­ća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!

Peto poglavlje Liber memorabilium, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne li­terature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađe­nu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju Majčin prsten. Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majči­nu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim. Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je „samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od „problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neiz­bježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj „Rat i mir“!

Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko ra­zumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povi­jesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…

I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…

Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, pod­sjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od is­tine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu. Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kre­ativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu „nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…

Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u je­dan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.

Ivan Lovrenović: Nestali u stoljeću
Fraktura, Zaprešić 2013.

Piše: Davor Beganović

Arhivar sjećanja

Ivan je Lovrenović 1994. objavio jednu od najsjetnijih knjiga u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o hibridnome “romanu” “Liber memorabilium” povijest čijega je nastanka sažeto prikazana u bilješci na kraju. Govoreći o načinu na koji su tekstovi u njemu nanizani Lovrenović ističe jednu osobinu koja ih čini koherentnim tkivom: “Svi su oni, dakle,iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. (Uzbuđenja i potonuća, što ih je donosio taj posao (njihova skupljanja – D.B.) po Sveučilišnoj i drugim zagrebačkim knjižnicama – posebna su priča… / Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst…), a tisućom unutrašnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.”

Metaforika kojom se Lovrenović koristi kako bi rekonstruirao svoje pregnuće intenzivno je povezana s radom sjećanja koje se gotovo nevoljko pokorava svojemu krotitelju, onome organizatoru lapidarija, kustosu u arheološkome muzeju koji će, istovremeno, na sebe uzeti i ulogu geologa te će, poput kakva polihistora iz 19. stoljeća – nasljednika enciklopedista – rekonstruirati ono što nam je vrijeme otelo. No Lovrenović dobro zna da su polihistori izumrla vrsta.

Naše je stoljeće okrutno prema njima u svojoj sve užoj specijalizaciji. Tako će pretendirati na paradoksalno mjesto lokalnoga sveznalca koji će biti sposoban fokusirati široko znanje o svijetu na uvijek manje jedinice, a to će na kraju dovesti i do onog najužeg očišta – koje je usmjereno na autora sama, na povijesnu ličnost Ivana Lovrenovića uhvaćenoga u mrežu sjećanja.

Središnje se pitanje ovdje mora postaviti u vezi s motivacijom. Zašto, naime, Lovrenović čini to što čini? Zašto po bibliotekama iskopava krhotine vlastitoga sjećanja koje će, opet, upotrijebiti kako bi rekonstruirao jedan relativno uzak segment svijeta života? Odgovor je jednostavan u svojoj tragičnosti.

Arhivirano pamćenje Ivana Lovrenovića uništeno je u bestijalnom činu ratnoga rušilaštva. Njegov privatni arhiv, skupa s predmetima koji su bili njegovim sastavnim dijelom, razoren je u divljanju soldateske kojoj nije bilo stalo do njega, ili, što je još stravičnije, kojoj je do njega upravo i bilo stalo, te ga je stoga i uzela u vizir svojega zla. Nije li u tome činu u malome ponovljeno ono čime se pokušalo, uništenjem Vijećnice, uništiti sjećanje i pamćenje čitave jedne zemlje?

I Lovrenovićeva se odluka da rekonstruira bar dio onoga što je materijalno izgubljeno može protumačiti kao maksimalni napor da se očuva ono što je, prema vječnosti, infinitezimalno malo, ali što je nužno kako bi ta vječnost uopće i mogla funkcionirati.

Dvadeset je godina prošlo od knjige “Liber memorabilium”, nastalo je novo vrijeme, napisane su nove knjige, no Ivana Lovrenovića egzistencijalni gubitak nije ostavio na miru. I u jednom činu na koji nas je već navikao on se odlučuje na pre-pisivanje, ponovno is-pisivanje, ali i do-pisivanje onoga što je već jednom na-pisano. Učinjeno je to i u “Unutarnjoj zemlji”, toj “kratkoj kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine”, čije smo mijene mogli pratiti od kasnih osamdesetih, kada se pojavila mala sveska indikativnoga naslova “Labirint i pamćenje”(1989.) sve do, bar mi tako kaže pretraga po katalozima njemačkih knjižnica, 2010. i objavljivanja “četvrtog, proširenog izdanja”.

Sada se (2013.) čitateljstvu nude “Nestali u stoljeću” (Fraktura, Synopsis. Zagreb, Sarajevo 2013.), knjiga kojom se suplementira “Liber memorabilium”, ali u kojoj mu se istovremeno mijenja – i to radikalno – ime. Stoga je i legitimno pokušati pronaći razlog tih promjena, tog proširivanja i bujanja, iznuđenoga meandriranja kojim se nešto što je već učinjeno postojećim dovodi u pitanje, ali istovremeno i razmisliti o svrsishodnosti tog samosvjesnog autorskog čina.

I: kad je već riječ o djelu koje pretendira na znanstvenost, a “Unutarnja zemlja” svoje pretenzije konzekventno realizira, takav je postupak i razumljiv. Jer: povijest može ponekad učiniti obsoletnim (možda čak i netočnim) ono što je u određenome trenutku njezinu autoru izgledalo neprikosnoveno – stoga su suplementiranja i razumljiva. Književno pak djelo, a “Liber memorabilium” se poslije kratkoga kolebanja takvim i pokazao, teži konzistenciji i nepromjenjivosti. Kada bi bilo drukčije, pokolebati bi ga mogao svatko. Nije li onda do-pisivanje prethodne knjige čin rizika koji u realizaciji jedva može pronaći opravdanje? Tvrdim: Nije! A razloge ću toj tvrdnji pokušati pružiti u tekstu koji slijedi.

Motivacija koju nudi autor plauzibilna je s empirijskoga stajališta. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini iz pepela spaljenih grbavičkih rukopisa i knjiga izronio je jedan karton u kojemu se pronašlo ponešto od onoga što je izgubljeno. On će, paralelizirajući arheologiju zagrebačkih knjižnica iz kojih su iskapani članci skriveni po novinama i časopisima, poslužiti kao ishodište “Nestalih u stoljeću”. U njemu se nalazi spisateljev dnevnik koji će tvoriti središte, i geometrijsko, novoga djela. Taj dio, pod naslovom “Tko si ti” proteže se na nešto više od 100 stranica, a zbiva se na dvije razine koje simetrično zrcale jedna drugu. S jedne se strane nalazi pitanje identiteta, a s druge pitanje autopoetike.

Dok se identitarno mjesto takorekuć parafrazira u naslovu, autopoetičko se razotkriva tek nakon traganja po dnevničkim zapisima. Kao da je i samome autoru ostalo prikriveno, kao da ga je sam autor skrio, od sebe i od drugih, ono se pojavljuje nakon razgrtanja raznih slojeva koje bi se moglo označiti memoarskima, intimnima, esejističkima, meditativnima, čak i glazbenima…

Bilježeći reminiscencije na svoje lektire, Lovrenović bilježi srodstva po izboru. Iz njih opet proizlazi nit vodilja onoga što književnost, točnije književna djelatnost, jest. Autopoetički se iskaz, prelomljen u recipiranju tuđega koje će se transsupstancijalizirati u vlastito, tada konstruira kao prvenstveno etički. Najupečatljiviji je dokaz tomu opetovano (i učestalo) pojavljivanje Camusa. Put od prerano preminuloga francuskog spisatelja neminovno vodi ka etici. Osobito je pri tome indikativno što se u Lovrenovićevim dnevničkim zapisima kao središnji pojavljuje Camusev roman koji na gotovo idealan način spaja etiku s odgovornošću. Riječ je o “Padu”.

Upravo preko njegovoga zrakastoga utjecaja na autorsku svijest, preko aluzivnog spektra koji rastvara u njegovoj jezgri alegorijski prikrivena pripovijest o epohalnom i tektonskom sudaru dobra i zla, koji je obilježio prošlo stoljeće, otjelotvoruje se etička poetika (budući da bar zasada ne bih htio Lovrenovića odveć približavati drugom velikanu južnoslavenskih književnosti, suzdržat ću se od formule po-etika) kao dominanta cjelokupnoga pripovjednog teksta koji se, ukoričen te time i objedinjen, pred nama pojavljuje pod imenom “Nestali u stoljeću”. Druga je osobina Camuseve etike koju Lovrenović ustrajno slijedi odbacivanje angažmana.

Dakle, jedinstvo. Već je “Liber memorabilium” bio hibridni pripovjedni tekst. Sačinjen od raznih diskursa, koherenciju mu je pridavala tematika sjećanja i pamćenja – širila se njime poput paukove mreže, u koncentričnim krugovima, od sredine prema rubovima, sjedinjujući teško usporedivo: gotovo izgubljeni usmeni govor katoličke Bosne s elegantnim rukopisom briljantnoga esejiste i samouvjerenoga pretvarača povijesti u fikciju.

“Nestali u stoljeću” knjiga je još intenzivnije usmjerena ka hibridnosti kao poetičkome načelu. No budući da njen obim gotovo trostruko nadmašuje prethodnu, veze bi između pojedinih dijelova po zakonima kvantitativne logike trebale biti još labavije ili nestabilnije, a kohezivni faktor koji bi ih trebao ojačati trebao bi posjedovati i dodatnu dimenziju koja bi amplificirala djelovanje memorije. Upravo je tu riječ o etici.

Komplementarno djelovanje, takorekuć nadopunjavanje, ta dva faktora pridaje “Nestalima u stoljeću” odlučujuću kvalitetu: knjiga je sposobna voditi svoje čitateljstvo od pojedinačnoga ka općemu, od povijesnoga ka fiktivnome (pri čemu ni obrnuti pravci kretanja nisu isključeni, naprotiv), a da ga pri tome zahtjevnome poslu nijednog trenutka ne zamara namećući mu jednosmjerne ideje ili, nedajbože, ideologije.

Etika i njezina poetika zadaju okvir knjizi koja želi prikazati identitet svojega autora. Stoga su i zasnovane na intimnosti. No budući da je diskrecija Ivana Lovrenovića nužan faktor kočenja pomodnoga autobiografskoga razobličujućeg razgolićavanja, tako se identitet pruža u raspršenome obliku. Metafora zrcala, kojom sam započeo prikaz, tako se pokazuje nedostatnom. Zrcalo je, naime, tu razbijeno. Na osnovu čega dolazim do takvoga zaključka?

Prije svega, potraga za identitetom u pripovjednome tekstu najefikasnija je kada se provede na razini potrage za pripovjedačem. Ta je prokušana naratološka metoda pouzdani lakmus-test u svakoj prilici, a osobito u onoj koja tekst pozicionira na rubu autobiografskoga. Pokaže li se on kao čvrsta konstrukcija, tada ćemo zasigurno moći progovoriti o njegovom nedjeljivome identitetu. Može li se takvo što pronaći u “Nestalima u stoljeću”? Odgovor je nedvosmisleno ne.

Pripovjedač se pojavljuje u nekoliko obličja. U intimnome dijelu teksta odvaja ga se od potencijalnog autobiografskog Ja tako što ga se pušta pripovijedati u kompleksnoj (često i nezahvalnoj) Ti-formi. Osim toga Ti povremeno se pojavljuje i Ja koje distancu sa subjektom autobiografskoga pripovijedanja svodi na najmanju mjeru. Tek što se Ti stabilizira zamjenjuje ga pripovjedni glas koji o subjektu pripovijedanja govori u trećemu licu, pod imenom Jablanović, da bi se u dijelovima romana koji prelaze u pripovijedanje o događajima koji su se zbili u daljoj i dalekoj prošlosti, kojima, dakle, Ivan Lovrenović nije mogao nazočiti, dolazi do udaljavanja perspektive i pripovjedač postaje kroničar ili ga se, pak, naziva “onim koji bilježi”. Već ovaj kratki pregled svjedoči s kakvim se kompleksnim tekstom ovdje valja suočiti. No to nije sve.

Osim formalnih i etičkih, “Nestali u stoljeću” stavljaju interpretatora pred izazove koji se odnose na odnos fakcije i fikcije. Način na koji se ta dva elementa isprepliću u romanu nadmašuje postupak s kojim nas je Ivan Lovrenović upoznao u “Liber memorabilium”. Središte tog koncentričnog kruga čini povijest bosanskih franjevaca, sadržana u dijelu knjige pod naslovom “Bosna Argentina”. Kod Lovrenovića je ona ispripovijedana na više razina, no nijednog trenutka ne otklizava u jednu od mogućih – idealizaciju. Na jednoj se nalazi rekonstrukcija njihove povijesti. Kao što je to učinio u romanu o vjerojatno najznamenitijem redovniku 19. stoljeća Ivanu Frani Jukiću, autor i ovdje zahvaća u duboku prošlost.

Kao što se može pretpostaviti, što se dublje spušta u nju, to je veći gubitak povijesne izvjesnosti, a intenzivniji rad njegove mašte. Opis posla na tiskanju prvih knjiga bosančicom koji je fra Matija Divković obavljao u Veneciji 17. stoljeća (to je poglavlje još jedan dio “Libera memorabilium” preuzet u “Nestalima u stoljeću”) primjer je povijesne proze koji u sebi nosi gotovo romantičarske odsjaje. Priča o ahdnami koju fra Anđeo Zvizdović dobiva od Mehmeda Osvajača već je na legendarnome nivou.

Lovrenović odustaje od kronologije, ispisuje svoju povijest Bosne kroz povijest bosanskih franjevaca razbacujući događaje unatrag i unaprijed, ne prateći liniju koja bi pružila makar i iluziju kontinuiteta. Doista, takva i mora biti povijest jedne zemlje o kojoj njezin historiograf zna sve, ali svoje znanje ne želi sistematizirati. On ga ostavlja kao rasuti teret kojim će se moći poslužiti svaki putnik namjernik. Tek u takvoj spoznaji da se zna sve, ali da je nebitno kako će to “sve” biti raspoređeno otkriva se i najmoćniji zakon sistematizacije, one djelatnosti u kojoj će pobijediti kontingencija, u kojoj će nasumičnost pružiti najveće zamislivo zadovoljstvo kopanja i otkrivanja.

Pogađate: ne spominjući joj ime, govorim o enciklopediji. Ivan je Lovrenović enciklopedista Bosne koji to i zapravo ne želi biti. Upravo zato što želje nema, ta je enciklopedija jedinstvena u svojoj nepretencioznosti. A do nepretencioznosti se dolazi tako što se ne susteže u globalnost svojega (lokalnog) predmeta ugraditi vlastitu (intimnu) povijest. Tu je i tajna veličine “Nestalih u stoljeću”.

Kako bih se još više približio dubini tajne, nastavit ću svoj arheološki posao (arheologija kojom se razotkrivaju tajne arheologije – metaarheologija?) raz-slojavanja ovoga teksta – ovih tekstova. Naime, Ivan Lovrenović, objektivan kakav jest, ispisuje povijest zlih i povijest dobrih franjevaca. Ispisuje povijest onih koji su se približili anđeoskome statusu, poput spomenutog fra Anđela Zvizdovića, fra Josipa Markušića ili fra Ante Kneževića kojemu je posvećeno i najdulje poglavlje “Bosne Argentine” – “Krvava knjiga”.

Ono je mikro roman, u najmanju ruku začetak romana, a Lovrenović tehnikom sažimanja uspijeva na pedeset stranica ispripovijedati “čitav život”. U primjeni te tehnike nije teško prepoznati postupak koji je do savršenstva razvio Danilo Kiš (evo, ipak sam morao stići do njega, uostalom u “Nestalima u stoljeću” pojavljuje se i osobno, makar u snu, stoga je i, na svoj način, Lovrenović ovjerovio moju upotrebu). No kišovski se moment pripovjednoga teksta ne završava tu. On je razvidan i u pripovijestima o fratrima koji su se pozicionirali na suprotnome polu od onog idealnoga, što ga otjelotvoruju gorespomenuti.

Doista, postoje pripadnici reda koji su sudjelovali u ispisivanju “opće povijesti beščašća”. Lovrenović mora progovoriti i o njima. Takav je nesretni fra Ljudevit Lauš, a najznamenitiji je primjer izdaje franjevačkih ideala fra Tomislav Filipović – Miroslav Majstorović, sudionik gnusnih zločina nad pravoslavcima u okolici Banje Luke, a potom jedan od zapovjednika logora Jasenovac. Neslavna povijest toga redovnika kontrakarirana je tragičnom pripoviješću o fra Dominiku L., junaku poglavlja “Revolver, čizme, nož”. Može se pretpostaviti da se iza inicijala krije prezime “Lovrenović”.

Jedna je od indicija tomu i napomena samoga kroničara koji se za rekonstrukciju sudbine mladoga redovnika služi faktima preuzetim iz franjevačkog ljetopisa te veli: “Za upotpunjavanje istine o fra Dominikovoj sudbini oni (fakti – D. B.) su važni zato što o mladiću govore jezikom i tonom posve drukčijim od obiteljskihuspomena – skeptičnim i racionalnim, bez milosti i ublažavanja.” (istakao D. B.)

Kombiniranom upotrebom faktografija i fikcije pripovjedač/kroničar “Nestalih u stoljeću” plastično predočuje lik mladića koji se u uzburkanim vremenima nije umio snaći, koji je na njihov izazov, nakon početne euforije, reagirao povlačenjem u ludilo, da bi ga stoljeće sustiglo u trijumfalističkom činu bezobzirnoga pogubljenja što ga izvršava oficir pobjedničke vojske. Razlog je banalan, ali novi vladari koriste i one najbanalnije kako bi pokazali svoju novostečenu moć, kako bi realizirali kapital stečen žrtvovanjem za “stvar”. Dominik L. je, danas bi se reklo na novom jeziku sveopćega nemorala, kolateralna žrtva.

Pripovjedač se suzdržava etičkoga suda, odbija zauzeti stav i prepušta čitateljstvu da samo donese odluku pred mučnom moralnom dilemom. Je li kratkotrajno pristajanje Dominika L. uz ustaštvo dovoljan razlog za tako okrutnu kaznu? “Bosna Argentina” tako pripovijeda priču koja jest povijesna ali je, u svojim dubljim razinama, kamijevska u najboljemu smislu te riječi. Lovrenović ne presuđuje i ne osuđuje; on nam ostavlja prostor da vidimo sami što nam je započeti s teretom jedne od najokrutnijih epoha što ju je doživjela Europa.

No valja mi se vratiti onom intimnom, najbolnijem sloju ovog romana. On je upisan u povijesti o nestanku oca, bratovljevoj smrti, ali i u priči o majčinoj melankoliji ispunjenoj nadom koja ne želi umrijeti. Iza identiteta prikrivenom imenom Ivan Jablanović nije teško prepoznati autorova/pripovjedačeva oca. Priča je dulja.

Nije to samo povijest žalovanja za nesretno i nepravedno izgubljenim ocem. Ona se plete kao obiteljska kronika kojom se zahvaćaju svi mrakovi i užasi kojima nas je zatrpalo kratko 20. stoljeće. I doista, povijest počinje s Didom, čovjekom koji je otvorio stoljeće. Lovrenović preuzima jedan njezin dio iz “Libera memorabilium, Tako je govorio did”, u kojemu vjerno (onoliko koliko je moguće) prenosi sada već pomalo izgubljenu bosansku ikavicu.

Gnomski iskazi djeda čine predlošku za kroniku kojom će se rekonstruirati život u bosanskoj provinciji od početka do sredine 20. stoljeća. Ta kronika je svojevrsno slavljenje stanja mirovanja. Djed je u njoj predočen kao čovjek koji je znanje stekao odbijanjem kretanja. Sve što mu je nužno mogao je crpsti iz uskoga kruga u kojemu je obitavao čitavoga života, a da mu ta uskoća nije zasmetala u izgradnji pozicije maksimalne etičnosti. Uz njega stoji i baba kao nositeljica istoga svjetonazora, percipiranog sa ženskog stajališta. Upravo se na pozadini tako koncipiranog antagonizma pojavljuje otac, figura kojom dominira dilema.

Donijeti pravu odluku hamletovsko je pitanje na koje se ne može pronaći zadovoljavajući odgovor. Pripovjedač “Nestalih u stoljeću”, i evo me u jezgru samoga pripovjednoga teksta, cijelo vrijeme njegova bilježenja, na razne načine i na raznim razinama, služeći se pričama drugih da bi bar na neki način plauzibilizirao svoju, postavlja samo jedno pitanje: Zašto je otac odlučio pridružiti se koloni poraženih, uputiti se na križni put s kojega se nikada neće vratiti?

Upravo se na toj točki razdvajaju putanje dvojice velikih etičara jugoslavenskih književnosti. Otac je Danila Kiša bio autentična žrtva, otac je Ivana Lovrenovića postao žrtvom onog momenta kada su poraženi uz koje se, ma koliko nevoljko, svrstao. Dok kod Kiša postoji uspomena na oca, kod Lovrenovića je nema. Dvije godine nisu starosno doba u kojemu je pamćenje formirano. Dvogodišnji dječak ne samo da je nepouzdan svjedok, on je, zapravo, ne-svjedok.

Put bez povratka, a zna se to još od “Libera memorabilia”, jedino je čvrsto uporište pronašao u pismu što ga je otac uspio poslati negdje iz Banata, a koje su dobre ruke proslijedile njegovoj kući. Opet je usporedba s Kišom neminovna. Njegov je najznačajniji roman “Peščanik” sav organiziran oko izgubljenog pa pronađenog (autentičnog) očevog pisma. Ono je motor uspomena, njihovo središte oko kojeg se razvijaju koncentrični krugovi romana. Razlika je između dvojice majstora sjećanja u osnovi poetička.

Dok Kiš, u obiteljskoj trilogiji, ostaje vjeran kasnome modernizmu (u vezi s francuskim “novim romanom”), Lovrenović je odan poetici postmodernizma. Iz nje proistječu dvije središnje komponente romana: prva sadržajna – povijest, a druga formalna – fragmentarnost. Te dvije komponente koreliraju kako bi iz prividne nekoherentnosti stvorile raspršeni postmoderni tekst u kojemu načelo kontingencije na sebe preuzima ulogu stožera.

Priča o ocu nalazi se u fokusu, ona je središnje mjesto romana. Istovremeno, njezina korespondencija s ostalim dijelovima, mjesta na kojima se dotiče s pripovijestima o fratrima, o njihovim sagrješenjima i epifanijama s pripoviješću o djedi i onoj o majci, u svima se njima traže paralele s ocem, ponekad ih se pronalazi, drugi put ostaju nerealizirane, ali uvijek potencijalne. Istovremeno se njima stvara prijelaz od općega ka pojedinačnom, od pojedinačnog ka općem da bi se, na kraju, preko priče o “nestalima u stoljeću” ispripovijedala intimna povijest toga stoljeća, stoljeća koje je po svemu – stoljeće nestalih.

Poglavlje posvećeno ocu, a ono nosi naslov ranije knjige, ono se, dakle, zove “Liber memorabilium”, melankolična je koda čitavoga romana. Nastalo je na osnovu “pronađenog rukopisa” (još jedno postmodernističko poigravanje konvencijom romantičarske književnosti), ljetopisa fra Anđela, prezimenjaka Ivana Jablanovića. “Baštinik uspomena i vlasnik nedovršena sna” (još jedna oznaka iza koje se krije pripovjedač) iz njega, iz “usmene kućne predaje” i iz “živih slika”, koje su nužne zato što, kao što sam gore napomenuo, vlastito sjećanje ne postoji, mukotrpno gradi svoju posljednju priču, priču koja će pokopati sve priče, donijeti razrješenje zagonetke stoljeća. No on zna da je taj posljednji cilj iluzoran.

Na putu do njega najvažnije su žive slike, a one su fikcija, “razderane krpe pamćenja – neke iz svojih dubina isplutavaju same, vuku druge za sobom, neke se uloviti ne daju nikako, zna za njih samo po težini kojom pritiskuju dno pamćenja i po snovima čiji okus – samo on! – ostaje po čitav dan na nepcima.”

Svi ti pripovjedačevi “izvori i njegova baština” ostaju lebdjeti na nesigurnoj vododjelnici fikcije i zbilje, na onome mjestu s kojega je otkliznuće tako lako, a održavanje ravnoteže tako tegobno.

Čitateljstvu ne preostaje drugo nego da se stopi s ovom pričom, utone u njezine dubine, pronikne u meditativnu ljepotu njezine proze ispisane rukopisom jednog od naših najvećih stilista, otkrije harmonije formalne elegancije i u sadržaju kondenzirane životne mudrosti koja nas poziva na razmišljanje pomiješano s dubokim emocijama, s empatijom koja tek omogućuje potpunu, iscrpnu ali ne i iscrpljenu, recepciju “Nestalih u stoljeću”. Razmišljanje, meditacija, empatija…

Kao što nas Ivan Lovrenović poziva/izaziva na ponovno promišljanje odnosa fikcije i fakcije, na ulogu krhkoga pamćenja, individualnog i kolektivnog, prelomljenog kroz prizmu osobnih sjećanja, usmenih svjedočenja i nesigurnih vlastitih uspomena, tako na njegov poziv/izazov moramo odgovoriti gore spomenutom trijadom. Pođe li nam to za rukom, bit ćemo pripremljeni za supstancijalnu razmjenu s knjigom koja je već sada, nekoliko mjeseci po objavljivanju, jedan od temeljaca bosansko-hercegovačke književnosti.

*

Objavljeno na portalu Autograf

Dvije skice za dva portreta suvremenika dvaju naraštaja

*

Ivan Lovrenović (Zagreb, 1943.), Hladna voda na sanjivo lice

Ivan Lovrenović je i prije rata pisao vrlo lucidne analize našega ukupnog života, posebno akcentirajući u njima suvremene kulturne prilike i našu kulturno-povijesnu prošlost. To je nastavio i u ratu i poraću. I u tome razdoblju napisao je bezbroj izuzetno pametnih tekstova o našoj zbilji, kasnije vrlo znalački raspoređenih u autorske knjige, s kojima je u publicistici naše regije svrstan u vrhunske autoritete. Teško je naći tip intelektualne analize najbitnijih tema naše stvarnosti sličan njegovome. Ivan Lovrenović je od prvih dana u takvoj svojoj ulozi dosljedan vlastitom moralnom i umjetničkom konceptu svjedoka vremena čije su kritičke prosudbe vrlo cijenjene. Sve što je do sada u ulozi takvoga svjedoka i kritičara svoga vremena Lovrenović uradio označeno je visokim stupnjem intelektualnog poštenja i prema sebi i prema drugom i drugačijem. Rijedak je autor koji u toj oblasti ima vlastiti program i strogo izgrađene kriterije vrednovanja od kojih ne odstupa ni u najtežim trenucima. Motivaciju za stajališta koja brani uvijek pronalazi u svojoj ljubavi prema ovoj zemlji i njezinoj kulturnoj prošlosti, na koju podsjeća s velikim znanjem i sjajnim poznavanjem njezinoga duha. Lovrenovićeve analize su britke i precizne, gotovo nepogrešive u procjenama. U njima ne dozvoljava emociji da ga zavede, uvijek nastoji biti objektivan i dobronamjeran. Temeljit je i izrazito svoj u svakome povodu, bilo da piše o aktualnoj politici, društvenim zbivanjima, kulturi, umjetnosti bosanskohercegovačkog prostora ili prostora bivše nam države, pa i izvan njih, prostorima Europe i svijeta. U svakome svome tekstu potvrđuje se i kao veliki stilist i jezični znalac. Sve njegove analize naših političkih prilika, kako onih u ratu i poraću tako i onih ispred njih, imaju i književnu težinu. To su male studije, eseji o našim naravima i aktualijama u kojima se ne mogu naći nikakvi jeftini i površni sudovi, u kojima je njihov autor duboko zamišljen nad sudbinom svakoga građanina ove zemlje.

Ni u svojim književnim ostvarenjima, s pravom, Lovrenović ne želi isključiti svoj intelektualni ego i njegov dragocjeni kapital. Tip njegovoga književnog djela je u svemu antitradicionalan, svi njegovi atributi računaju na neko pismenije vrijeme od vremena u kojemu je nastao. Zato njegova književna djela i jesu u tome smislu vrlo specifična, njihova budućnost, čini mi se, tek treba doći. Nažalost, nisam ih sva pročitao, najviše sam pratio njegove polemičke tekstove s kojima je hrabro ulazio u različite bitke, ne gubeći ih nikad. Dobivao je s njima briljantne pobjede, a tjerao na poraz vrlo ugledne autoritete, kao i nacionalistički ostrašćene opskurne nasrtljivce. U polemičke bitke nikad nije ulazio zapjenjen, usmjeravao je svoju raspravu na predmet, nije jurišao na čovjeka. Juriš ad homo njemu je posve stran.

U književnom životu javio se s poetskom prozom Obašašća i basanja (Sarajevo, 1975, Zagreb 2004.). U njegovome književnom opusu, pak, posebno mjesto zauzimaju romaniPutovanje Ivana Frane Jukića (Mostar 1977, Sarajevo 1984, Zagreb 2003, Banja Luka 2005.) i Liber memorabilium (Zagreb 1994, 2003.). Objavio je još šesnaest knjiga eseja i kulturnopovijesnih eseja, kronika, polemika, putopisne proze, pregleda kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, kao i ilustriranih monografija. U svim ovim knjigama Lovrenović je iskazao svoju sjajnu naobrazbu, izrazit dar umjetničkog kazivanja čiji je temeljni ton obojen tragičnim iskustvom što je odlika gotovo svih nas s ovih prostora, zaljuljanih njegovim povijesnim turbulencijama. Postigao je do sada vrlo ujednačen opus koji još nije ocijenjen, jer je malo onih koji su mu dorasli.

Iz sarajevskog stana na Grbavici, iz kojeg je u ratu protjeran, nestali su njegovi dragocjeni rukopisi za više novih knjiga, od kojih mu je tek nekoliko vraćeno u poraću. Na temelju njih nastalo je njegovo djelo Nestali u stoljeću objavljeno 2013. godine u zaprešićkoj Frakturi i zagrebačko-sarajevskom Synopsisu.

Dijelio sam s Lovrenovićem više radnih godina u predratnoj vrlo moćnoj izdavačkoj kući Svjetlost, sve navedene odlike njegove stvaralačke ličnosti upoznao sam izbliza. Bilo je to vrijeme velikih dometa u izdavaštvu, kojemu je Lovrenović u toj izdavačkoj kući dao izuzetan doprinos. Jedan veliki izdavački projekt potpisivali smo zajednički (Lovrenović kao glavni urednik, a ja kao odgovorni urednik) u vrijeme kad je u spomenutoj izdavačkoj kući, na čelu njezina izdavačkog dijela bio Gavrilo Grahovac. Bila je to biblioteka Savremeni yu roman koja je pokrenuta 1988. godine. U četiri godine trajanja u njoj je objavljeno 27 romana od 17 autora. U tom zlatnom razdoblju izdavaštva zajednički smo potpisali više izabranih i sabranih djela najznačanijih pisaca s prostora bivše države, među kojima su i izabrana djela Mirka Kovača.

Kao autor, Lovrenović je gotovo u svim književnim oblicima u kojima se do sada ostvarivao istovremeno i umjetnik i znanstvenik. Perfekcionist. U njegovome stvaralačkom temperamentu duh znanstvenika stalno održava svoju ulogu: ona je kao hladna voda kojom se zapljuskuje sanjivo lice da ne bi ostalo krmeljavo i bunovno. Da bi u dan među ljude krenulo što čistije. Svijetla obraza u svakome pogledu. S nesumnjivim vrijednostima ma o čemu govorila kreacija.

*

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.), Pobjednik

Malo je pisaca koji sve svoje protivnike pobjeđuju tako lako. Usput. Jedan od tih rijetkih jest Miljenko Jergović. Istina je, zapravo, da Jergović protivnika i nema mnogo, kao vrlo čitan i cijenjen pisac, poštovalaca ima kudikamo više. Njegov je najveći protivnik onaj u njemu samome: on mu ne da mira kad bira teme svojih djela a ni kad ih umjetnički oblikuje. On je u njegovome temperamentu, ali i u osjećanju pravičnosti i pune slobode i demokratičnosti. U tom smislu Jergović je vrlo nemilosrdan spram svih tabua i predrasuda. Nemilosrdan je i spram takvih taloga nasljedstva u samome sebi, u svom intelektualnom i stvaralačkom biću. Izlaže se svim opasnostima kada ih pronalazi u društvu i pojedincu, ponajprije u programima institucija svih profila. Napada žestoko sve što je u njima nazadno, neprimjereno vremenu i dosegu demokracije. U svojim vrlo čitanim prozama, ali i u kolumnama, ne štedi ni sebe ni svoje najbližnje, u svim životima pronalazi i nakaradno i poetsko. Ne razmišlja mnogo je li ili nije stoposto u pravu, nastoji zatalasati sve što je u žabokrečini. Pišući preispituje vlastitu savjest, ali i savjest hrvatskog društva u svim njegovim ćelijama. Čini to vrlo hrabro, prodire u najosjetljivije društvene teme čak i kad piše pjesme. Žanrovski je vrlo razuđen, s intelektualnom energijom rasipan. U tom je smislu pravo energetsko vrelo, a teško je utvrditi kako je postao njegov vlasnik. Kako je stekao to ogromno znanje kojim ga napaja. U tom svom intelektualnom vrelu posjeduje znanje starca s više završenih fakulteta, a koristi ga poput rasipnog mladića koji je odlučio u svim oblastima života zavesti potpuno novi red.

Otkako je iz Sarajeva preselio u Zagreb njegova hiperproduktivnost me i zadivljuje i zbunjuje i čudi. Dokle će se u javnosti uspjeti održati kao tvornica za proizvodnju tekstova? Dokle će se tako nemilice rasipati i po novinama? I dokle će izdržati i pohvale i osporavanja? Hoće li ga uspjesi uspavati, osporavanja ušutkati?

Pratim ga s radoznalošću kako i o čemu piše i uvijek zaključujem da sve obavlja profesionalno i vrlo uvjerljivo. Vrlo otvoreno piše o svemu. Briljantnim stilom. Bez kalkulacija. Ni o čemu bez dobrog poznavanja materije. Ne čitam baš sve što njegovo pero napiše, povremeno se zaputim u šumu tih njegovih briljantnih tekstova i zašutim. Čitam kritike o njegovome peru, na temelju svega toga slažem u sebi sve komponente mišljenja o njegovome radu. Dugo taj proces u meni traje, završava konačnim prihvaćanjem svega što radi. I sve što radi branim u sebi šutke, bezrezervno. Ponekad ne smijem ni samome sebi priznati to potpuno prihvaćanje. Onda ga opet ga nastavljam pratiti s divljenjem s kojim sam sebe šutke častim. I tad se pitam: kad je to taj mladi čovjek stigao tako dobro prostudirati, kad je o tome o čemu piše uspio izgraditi tako precizna stajališta. Nema kod Jergovića ni u jednoj obrađenoj temi praznih prostora, i o onoj najbanalnijoj ispisuje sjajne studije sa snažnim osobnim pečatom. Za svoje godine napisao je dosta proznih djela, kolumna nevjerojatno mnogo. Ali, niti u jednom svom tekstu nije ostavio neprofesionalizam, niti u jednom nije ziheraš i nekreativac bez vlastitog stava. Pa se često i zamislim: hoće li ga njegova nekalkulantska mišljenja koštati skupo, hoće li zbog njih nastradati od primitivaca koji ne poštuju ničiji drukčiji govor.

S mnogim njegovim stajalištima, dakako, može se polemizirati, ona su izazovna u svakome pogledu, ali ona svome autoru, prvenstveno argumentima i uvjerljivom obranom demokratskih normi i civilizacijskih dostignuća, čvrstinom i zrelošću stajališta o svemu tome, unaprijed osiguravaju obranu, a protivniku poraz. U svakoj temi hrabro gazi duboku vodu bez straha da će ga dubine povući i potopiti.

Počeo je s poezijom (Opservatorija Varšava, 1988.), nastavio s pričama (Sarajevski Marlboro, 1994.), člancima, ogledima, esejima, dramom (Kažeš anđeo, 2000.), novelom (Buick Rivera, 2002.), pa tek petnaest godina kasnije i s romanom (Dvori od oraha, 2003.) nakon kojega su došla još četiri. Sve druge njegove knjige pjesama, priča, članaka, ogleda, eseja, novinske kronike, kolumna, feljtona, projekata, skica, nacrta i izabranih priča gotovo je nemoguće na malom prostoru i ispisati. Od 1988. do 2013, u tih 25 godina stvaralačke prisutnosti, sve je to javnosti darovao s duhom čovjeka čija je energija neiscrpna. Gotovo sve što je Jergović do sada napisao prevedeno je na više stranih jezika (21) i počašćeno s više međunarodnih nagrada. To je veliki uspjeh ovoga mladog pisca.

Gotovo svih tih proteklih godina koliko ga pratim nisam se ni ja prestajao čuditi toj njegovoj produkciji bez osjećanja da žuri (eh, da nisam žurio, danas bih sigurno imao bar jednu savršenu knjigu, i dosta!), ali i čuđenje i moje osjećanje da žuri pobijedio je kvalitetom. Iako nikad nisam bio njegov protivnik, iako sam uvijek bio samo njegov radoznali čitatelj, poražen sam i raznovrsnošću tog njegovog opusa. I njome me je pobijedio, ali i svojom sjetom, duhovitošću i provokacijom. I njima je pobijedio i moju povremenu uzdržanost i moj povremeni oprez. Tako je pobijedio i sve koji su njegovo intelektualno i umjetničko rasipništvo svrstavali u manu, kao i njegovu žurbu. Koji su erupciji njegovoga dara proricali skoru sušu. Sve je pobijedio Miljenko Jergović, pa i sama sebe, jer je za 47 zemaljskih godina sjajnim stilom, lucidnom mišlju, savršeno uradio mnogo više i vrjednije nego li što su to neki izvikani hrvatski pisci za dvostruko više ljeta života. Pobijedio je sve svoje protivnike Miljenko Jergović, baš sve. A njegovi protivnici nisu samo osobe koje se povremeno jave da mu ospore ovo ili ono, njegovi protivnici su razni životi koje je proživio on i koje su proživjeli drugi i koje književno oblikuje stalno. I kad spava i kad je budan. I kad piše i kad s prijateljima uz kavu dodiruje razne teme.

Pobijedio je sve sitne duše, svojim bogatim i vrlo uvjerljivim i vrlo postojanim opusom, dakle, Jergović je već pobijedio i vrijeme. Već. A toliko je godina pred njim, još. Još!

Ivan Lovrenović,
Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008, s fotografijama Josipa Lovrenovića
Naklada Ljevak Zagreb 2009.

Piše: Davor Beganović

Sedam dana po Bosni – u kolovozu 2008 naslov je koji odmah jasno stavlja do znanja o čemu je između korica riječ. Ponuđena knjiga može biti samo – putopis. I, ako se prsti iskoriste kao zamjena lijenim očima i u tipičnom pokretu puste da prelistaju ili izrešetaju knjigu, sve će postati još jasnije: u sredini i na kraju knjige raspoređeni su blokovi fotografija. Znači, žanr je eksplicitno određen i na taj način. Pa eto, posao je za dokona kritičara završen. Ivan je Lovrenović napisao putopisnu knjigu u kojoj je, praćen sinom-fotografom, sedam dana lutao Bosnom i ono što je vidio zapisao te ponudio čitateljstvu. A kako bi naš «idealni» kritičar tu promašio i pokazao se nesposobnim za promicanje u kompleksnost Lovrenovićeve knjige! Jer, ona je sve prije negoli obični ili uobičajeni putopis. No što bi se drugo od njezina autora i moglo očekivati? Rat je događaj koji je u njegovo stvaralaštvo upisao strahovit rez, cezuru, prijekid uređene egzistencije sadržane u privatnom arhivu, biblioteci, dokumentima, artefaktima, upotrebnim predmetima i sobom donio kontingenciju, seizmički poremećaj svih vrijednosti koje su sačinjavale život arheologa, u fukoovskome smislu riječi, kroničara, pratitelja prošlosti, esejiste i romanopisca. Borba s krhotinama koje su zamijenile kontinuirani rad na razuzlavanju diskontinuiteta od toga je trenutka ono što Lovrenovića vraća u maticu sadašnjosti u kojoj se pokušavaju pronaći razlozi za to što je prošlost bila upravo takva kakva je bila, zašto nastavlja toliko inzistentno živjeti u nama – ne kao neki lijepi kutak sjećanja, nego kao fatum koji disperzirane momente ni po koju cijenu i ni na koji način ne može privoljeti na lagodnu konzistenciju.

Zato Sedam dana po Bosni ne može biti putopis, ne može biti tekst koji u udobnoj fotelji sjedećima pruža simulakrum odlaska na drugo mjesto (ili, pak, otkriva nepoznato u poznatome), mimikrijski se upisujući u prostor tuđe zemlje. Ako je ijedan književni žanr po sebi i za sebe određen prostorom, onda je to putopis. Lovrenović preskače i poništava tu konvenciju i spušta se u duboke katakombe vremena. Prostor kao odrednica putopisa traži novo i nepoznato. U ovoj se knjizi ta konvencija programatski abolira i zamjenjuje zahtjevom za paradoksalnim upoznavanjem poznatoga. Iz toga se postulata komprimira nova poetika putopisa: «[N]ajveća tajanstva kriju nam se u najpoznatijemu, a najizazovniji putopis bio bi onaj po potuovima i krajolicima što ih prelazimo svakodnevno.» Konzekvencije su ovakvoga prevrata dalekosežne: nastaje vrlo specifičan hibridni literarni žanr u kojemu su pomiješane komponente naizgled nepovezivih dijelova jednoga pripovjednog svijeta. Kao što je nagoviješteno u Liber memorabilium, promjena se paradigme locira kako na tematskome tako i na formalnome planu. Slijed te knjige kojim se zacrtava specifična mikstura ispovjednog, povijesnog i publicističkog diskurza, dodatno je komplicirana u Sedam dana po Bosni. Ako je raniji tekst još uvijek bio obilježen neposrednim iskustvom strašne spoznaje osobnoga identiteta, to se iskustvo u novoj knjizi pojavljuje tek na marginama, kao kakav odsječak pozicioniran u jedva primjetnim naborima teksta. Ono što je isprva bilo gotovo isključivi pokretač melankolije, sada ustupa pred novim, i drukčijim, oblikovateljem tjeskobno-sjetnoga stanja duha. Gubitak individualnog nematerijalnog blaga replicira se u naslućenome nestajanju cijeloga jednog svijeta kojemu se oduzima sve – počev od imena, preko prava na mirovanje u nedodirnutome grobu, do osnovnoga osjećaja pripadnosti, mjestu, vremenu, zajednici, društvu. Povezati te tragove, izgubljeno vratiti kao sjenu u svijet koji za njega ne haje, zadatak je postavljen pred putnika po poznatim predjelima.

Stoga je i česti simbolički motiv koji prati ovo putovanje gubljenje što ga Lovrenović zna iskusiti, neprepoznavanje staze u čiju se egzistenciju moglo zakleti, zabasavanje, manjak svjetla koji fotografu ne da da ulovi epifanijski moment u kojemu se grob otkriva pred promatračima, te nama, čitateljima, ostaje tek da povjerujemo (ili ne povjerujemo) ispripovijedanome. A fotografija… Ona je, i kada je ima i kada je nema ali je se naslućuje, središnjica cjelokupnoga pothvata. Nameće se misao o nemogućnosti nadoknade izgubljenoga, o izgubljenosti kao pokretaču ovoga putovanja, o onome što mu daje formu i utjeruje ga u čvrste okvire koji iskazanome i prikazanome pružaju neslućenu eleganciju. Mnoge bi se rečenice ovdje mogle pokazati ključnima, no nije cilj prikaz zatrpati citatima. Zato se suzdržavam i biram tek jedan koji će podcrtati ono što pokušavam uhvatiti u konciznu, terminološki jasno određenu formulaciju, ali što mi se uvijek nekako izmiče: «Fotografirao sam ih dok su još postojale, malo za čim žalim kao za tim negativima (dobri crno-bijeli 6×6 format, yashica) koji su propali na Grbavici ’92. kao i sve ostalo. Bile su tri, sada bih mogao priložiti samo lošu kopiju fotosa jedne od njih iz jednako loše štampe, ali i to bi bilo dovoljno da se vidi o kakvome se skulptorskom čudu radilo, i kakav je auto-vandalizam počinjen kad su te gorostase od hrastovine smaknuli.»

Riječ  je o drvenim krstačama s pravoslavnoga groblja u Orahovu koje su uništili sami seljaci. No ne mogu odoljeti nagonu za mikro-analizom i pokušati dokazati da je ovaj odjeljak sa samoga početka teksta nukleus cjeline, ono mjesto s kojega se zrakasto šire topičko-motivičke silnice zapravo pripovjednoga teksta. Gubitak se multiplicira. Na jednoj strani je osobni autorov kojemu su, tu odzvanja Liber memorabilium, negativi nestali u prvim mjesecima rata, nakon progona iz grbavičkoga stana. Na drugoj se nalazi neprispodobivi kulturalni, nanesen sjekirama kojima je dobra hrastovina bila vrjednija od uspomene na one koje je upravo ona otimala od zaborava, ali i na ljepotu jedne kulture čiji je nestanak nenadoknadiv i koju, zna to i Lovrenović, ni njegovi negativi ne bi mogli iznova materijalizirati. Individualno se pamćenje stapa s kolektivnim u moćnome činu prizivanja višestruko isprepletenih prošlosti čije se nestajanje ne može nadoknaditi nikakovom rekonstrukcijom. Korak dalje: u sredini se citata, u jednoj umetnutoj rečenici, sudaraju medijalni načini konzerviranja i njihova gotovo nelagodna nedostatnost. Fotografija je tiskana u novinama, na lošem papiru, pa čak je i od toga ostala tek kopija, ali tim se ne može oduzeti bar onaj informativni karakter kojim se prenosi dio izgubljene velebnosti. Dakle, sažimajući: kolektivni i individualni identitet, njihovo formiranje i nestajanje, uloga zaborava i sjećanja u tome procesu, mediji koje se koristi u svrhu njihova očuvanja, njihova bazična slabost i nesigurnost, još usput i bockavi komentar (auto-vandalizam) i sve to u dvije rečenice. Treba se doista upustiti u close reading i iščupati iz Sedam dana po Bosni ono što se komprimirano smješta u tome čudesno uznemirujućem tekstu.

No vratiti je se panoramskome pogledu, i meni je poštovati načela žanra u kojemu se ovoga trenutka krećem, a izlet drugdje neka mi se oprosti. Hibridizam (sinkretičnost) knjige kao da se odslikala u jednome kratkome ulomku, ali vidjeti je se može i na makro-razini, baci li se analitički pogled na sve ono što se nalazi raspršeno na njezinim stranicama, kako bi to drukčiji, sintetički, pogled umirio i uveo u struju racionalnoga, izvještačkoga. Sinteza se nudi na razini izbora teme. Ne ide se putovati Bosnom besciljno, već se basanje fokusira u potrazi za konkretnim objektom fotografsko-vizualnoga-tekstualno-skripturalnoga istraživanja, naime za starim bosanskim grobljima i nadgrobnicima što ih krase. I uvijek kada se pomisli na neproduktivno lutanje bosanskim stazama i bogazama, Lovrenovići nas discipliniraju, vraćaju onome što je njihov cilj. Tako prolazimo kroz predjele Bosne u kojima se rastvaraju počivališta mrtvih svih konfesija, pa i ona najspornija, s mramorjem, oko kojih se lome koplja besplodne borbe pripisivanja, sve u svrhu stjecanja vlastitoga identiteta, njegova učvršćivanja i, što je najvažnije, osporavanja drugima prava na sudjelovanje u toj baštini. I dok fotografija Josipa Lovrenovića spomenike bilježi u svim zamislivim perspektivama, situirajući ih u prostoru ili ih, poput kakvih portreta, izvlačeći iz njega, ostavljajući u usamljenosti, tekst Ivana Lovrenovića luta unaokolo, traži asocijacije, prisjeća se vlastite prošlosti, imitirajući stil Lovrenovića-fotografa (ili je obratno, tko zna) mijenja fokus kamere unutarnjega oka i usmjerava je čas u prošlost svoje obitelji, čas u prošlost Bosne, da bi je, u trenucima najsuptilnijeg minimalizma, koncentrirao na minuciozne detalje prostora sinkronizirajući djelovanje riječi i djelovanje slike u uzbibanome ekfrastičkom govoru.

Govoru? Doista, Sedam dana po Bosni knjiga je u koju se gotovo nečujno kao «glavni junak» uvlači upravo govor. Ivanu je Lovrenoviću možda čak i u većoj mjeri nego do melankoličnog sagledavanja kulturne baštine koja nestaje stalo do jasnoga, ali pomalo tužnog, pogleda na govor kojega polako nestaje iz bosanske svakodnevice. Kao kakav čarobnjak Lovrenović izvlači iz najdubljega zaborava riječi kojih više nema, koje je pokupio negdje uz put, od različitih sugovornika i u različitim prilikama. Svjestan da im je vrijeme prošlo, on ih nudi čitateljstvu nabrajanjem, gotovo katalogiziranjem, izmiče se njihovome umjetnom oživljavanju koje bi se moglo proizvesti inkorporiranjem u tekst. Riječi tako ostaju ono što jesu – zvon iz daleke prošlosti koji u sjećanju njegova prizivača budi uspomene na vlastito djetinjstvo, na babu, na djeda, fratre i ine koji su stupali kroz tada mladi život i ispunjavali ga hibridnim tvorevinama, nastalim miješanjem dvaju jezika, dvaju govora, podsjećajući i sami tako malo-pomalo na ono što je Bosna bila, i još uvijek donekle jest, ali što, nastavi li se ovako kako sada ide, neće još dugo biti. I tako, slika se miješa s riječju, povijest se prostire u novim interpretacijama, odnekud izbijaju etimologije, onomastika se utapa u toponimiji, polagani čitatelji saznaju i što misli Lovrenović o Djevojačkom grobu Ćire Truhelke, i o još kojim etnografskim teorijama i razradama i nakraju zastanu, još jednom zadivljeni pred otmjenošću stila, i kažu: ako Bosna i nestaje, nije mogla u lošemu zamisliti bolju sudbinu nego da joj se nestajanje zaustavi u riječima Ivana i fotografijama Josipa Lovrenovića.

Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović,
BiH, Budućnost nezavršenog rata, Novi Liber, Zagreb 2010

Piše: Davor Beganović

Bosna i Hercegovina postala je zemlja u kojoj se misli dočekuju na nož, makoliko racionalne i trezvene bile, makoliko možda samo tako zvučale ali takvo značenje stjecale tonom neutralne analitičnosti, isključivanjem emotivnosti, s njom u nekom našem novom mentalitetu povezanoga prostaštva, jezikom čiji je cilj povreda Drugoga, drukčije mislećega. Proizvodnja kontrahenata proces je kojim se na najlakši način podižu tiraži novina a forumi na internet portalima kroz njega stječu nevjerojatnu (neslućenu, točnije bih rekao) eksplozivnost. Naravno, i taj je skatološki prostor sklon zasićenju te ono što se na njemu prezentira vrlo brzo postaje žrtvom vlastite repetitivnosti i prelazi u jedva svarljivu dosadu. No ono što me osobno zapanjuje jest da osoba, a o njoj će u ovome tekstu biti najviše riječi, koja stigmatizacije u kloakama našega parauma najmanje zaslužuje postaje redovitom žrtvom resentimana zreloga za hospitalizaciju. Riječ je o Ivanu Lovrenoviću. Toliko čiste misli o aktualnoj političkoj situaciji ali i o povijesti Bosne i Hercegovine danas se u zemlji koja se bavi svim prije negoli samom sobom (na pravi način, podrazumijeva se) ne može nigdje naći osim kod njega. A opet gotovo svaki njegov tekst, a oni gotovo nikada nisu polemički (u smislu ratnički) intonirani, izaziva zapjenjene reakcije sa svih strana ideološkoga spektra: pseudo-žižekovska ljevica u njemu želi pronaći nacionalistu, nacionalisti ga drže za osporavatelja njihovih prava na supremaciju u duhovnome prostoru zemlje, dok ga neprofilirana i nedefinirana građanska opcija ne može svariti zbog ustrajnoga negiranja konzistencije njihove slike o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve se to miješa u sliku o Ivanu Lovrenoviću-angažiranome intelektualcu kojemu se poriče intelektualnost (ta, on je tek publicista!), ali ipak se o njemu toliko piše da to poricanje postaje suspektno. Ne krije li se iza njega sumnja u vlastitu sposobnost reflektiranoga poimanja stvarnosti, analitičkoga promatranja političke, ali i ine, svakodnevnice?

No zašto govoriti o protivnicima Ivana Lovrenovića? Zašto se koncentrirati na njih, braniti ga od njih, diskutirati s njima? Zašto kada je kudikamo produktivniji pristup u razmišljanju o samome Lovrenoviću, pristup koji je, kao rekonstrukcijsku bazu jedne besprijekorne individualne intelektualne pri-povijesti izabrao Miljenko Jergović? I meni je, bez ikakve dvojbe, poći tim putem i suočiti se s jednom od najbistrijih svijesti koja je ikada agitirala na bosansko-hercegovačkim prostorima. Za to su mi potrebne i poneke teze, makar ih i ne bilo 21 kojima kulminira knjiga Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata. Bit će ih tek dvije, a obje će se odnositi na samu osobu Ivana Lovrenovića, ne onog „pravog“ koji šeta ulicama Sarajeva ili hodočasti Bosnom i Hercegovinom, već onog kojega mukotrpno i prilježno valja rekonstruirati iz njegovih spisa i zabilježenih usmenih riječi. Ako sam ga jednom ranijom prilikom nazvao misionarom i kroničarem, sada ću tvaj dvojac tek minimalno modificirati i pokušati ga definirati kao usmenog pripovjedača s jedne i minucioznog istraživača lokalnoga s druge strane.

Ne smiju se zanemariti dva aspekta njegova stvaralaštva, koja i on sam zna ponekad artikulirati, ali koja se često zaboravljaju u okršajima što ih njegove misli, naravno nevoljko, bez želje za, osobito nesupstancijalnom, prepirkom, tako često znaju izazvati. Naime, njegova je djelatnost, čak i onda kada se njegovim besprijekornim stilom razastire po papiru, u svojoj srži duboko prožeta usmenom tradicijom kojom odiše i cjelokupna bosansko-hercegovačka kultura. Nisu rijetki momenti u kojima se Lovrenović-arheolog upušta u avanturu iskopavanja zaboravljenih riječi, iz kutaka pamćenja izvlači oralnu dimenziju svakodnevnoga života koji mu je, po predvidivoj konvenciji, ostao tamo prisutan u liku bake. No to je samo njegova najčistija emanacija. Kao u Andrićevim pripovijetkama, osobito u njima, Lovrenovićevi tekstovi isijavaju napetost dvaju stavova prema svijetu, dvaju oprečnih načina pridavanja smisla prirodi i društvu/zajednici, dvaju koncepcija savladavanja problema što ih okoliš stavlja i pred individuu i pred kolektiv i na koje se re-agira na dijametralno suprotan način. Kada Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović za središnji dio svoje zajedničke knjige biraju inrtervju onda je ta odluka daleko dublja od banalne prosudbe po kojoj je forma razgovora zapravo neobavezna i neobavezujuća, publicistička igrarija podarena ničim opravdanom površnošću. Iza nje se, navodno, krije proizvoljan čin dvojice autora koji si dopuštaju slobodu ćaskanja pretvarajući u njemu i najozbiljnije teme u intelektualnu razbibrigu dokonih subesjednika. Ničega od toga u ovome razgovoru nema, niti se takva praznina u njemu može zbiti. Naprotiv, kriptousmena forma intervjua, zahtjevnog i višeslojnog novinskog žanra, u ovoj se knjizi pretvara u sudbinski izbor. On se u njoj realizira zato što drukčije nije moglo biti, zato što je tako moralo biti.

Jergović  novinarski dio posla, a polako smo počeli zaboravljati čime on oficijelno zarađuje kruh, obavlja s bravurom. Njegov je repertoar pitanja brižljivo promišljen, iza njega postoji cilj ali taj se cilj ne nameće kao apsolut, već omogućuje i improvizaciju. Tamo gdje Lovrenović otvori novu, zanimljivu temu, Jergović ne inzistira na svojemu već pušta sugovornika da iskaže ono što ima reći. Govorna situacija koja se tako razvija omogućuje i jednome i drugome sudioniku prostor slobode koji, ipak, nije apsolutan. Kada bi to bio onda bi se preobrazio u prostor gorespomenute samovoljne, u intelektualnoj razmjeni nedopustive, igrarije. Upravo takav koncept razgovora obogaćuje se pravim temama (Jergovićeva zasluga) koje harmonično korespondiraju s oralnom formom i o Lovrenoviću kažu ono što on sam ne bi htio reći, možda toga čak i nije svjestan. Otkriva se u njemu osoba koja posjeduje duboku spoznaju svojega podrijetla ali koja iz njega ne izvlači nikakvu pragmatičku korist – ni za sebe ni za one koji ga slušaju/koji čitaju što kazuje. Lovrenovića se moglo i drukčije, ne manje efikasno, „ispitivati“. Učinio je to prošle godine u Sarajevskim bilježnicamaEnver Kazaz. Ono što je osobito važno jest da ta se dva razgovora ne preklapaju. U kronološki prvome skupine se pitanja koncentriraju oko poetike, shvaćanja povijesti, ponekad dodiruju brizantnu političku tematiku ne dopuštajući da ona, kao najzavodljivija, prevlada. Za razliku od Kazaza Jergović Lovrenovića-intelektualca koji ima što „kazati svijetu“ stavlja u drugi plan, a u prvi pozicionira Lovrenovića-svjedoka. Upravo je zbog takva strateškog izbora pred publikom, kockicu po kockicu, složena konstrukcija osobe koja je obilježena diskontinuitetom, bićem čija osobna povijest kao da performativno korespondira s poviješću njegove opsesije – Bosne i Hercegovine.

I tu dolazi do razgranavanja moje druge teze: Lovrenović kao kroničar, analitičar i tumač lokalnoga. U ovome se intervjuu, naime, artikulira ono što je drugdje iskazano posredno, fokusiranjem interesa, odabiranjem specifičnih diskurzivnih strategija. Da bi se dosegla dimenzija u kojoj se može steći svijest o samome sebi kao, primarno, istražitelju lokalnoga, otkrivatelju mikro-struktura, potrebno je ispripovijedati priču o samome sebi. Osobito je u impozantnome Liber memorabilium bilo riječi o vlastitoj osobi; no ta se riječ, vođena specifičnom strukturom pripovjednoga teksta, nadavala u svojemu fragmentarnome i, evo opet ključne riječi, diskontinuiranome obličju. Miljenko Jergović, slijedeći pripovjedača u sebi, „tjera“ Ivana Lovrenovića da, kroz ispovjednu formu, sklopi linearnu povijest svojega života. I kao kakvim čudom, u nekoj obrnutoj psihoanalizi, to mu i uspijeva. Pred nama se prostire slika osobe koja se isprva formira od minijaturnih obličja, od čestica sjećanja – na zbivanja u razrušenom djetinjstvu prije svega, ali i na odlazak na školovanje, studij, zapošljavanje – da bi sasvim polako dolazila do momenta u kojemu privatno mora ustuknuti pred javnim, do momenta u kojemu se Ivan Lovrenović od provincijskoga gimnazijskoga nastavnika u rodnome gradu transformira u određujuću figuru kulturnoga života Bosne i Hercegovine sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Pri svemu tome, kao kakav prekrasni ispovjedni memento, ostaje filigranski točno uhvaćeni moment sreće u osjećanju bivanja svoga na svome: „Bio sam intenzivno okupiran, i intelektualno i emocionalno, istraživanjem lokalne historijske, kulturne baštine. To me je ispunjavalo i bilo je jako lijepo.“ U ovim riječima odzvanjaju one iz intervjua s Kazazom gdje Lovrenović s blagom zdvojnošću veli: „Da mi je pripovijedati u eseju.“ Radoznalima će se tu prikazati svašta: tragedija gubitka oca, pokušaj njezina naknadnoga reflektiranja, silovite prepreke koje pred tu refleksiju postavljaju nedostatak informacija ali i šutnja okoliša, traženja kauzalnosti, gotovo očajničkog, u dobu u kojemu je vladala kontingencija, iskustva s hrvatskim jezikom pedesetih godina, od ranije poznata priča o susretu s službenikom UDB-e. No kako se prelazi iz privatnoga u javno, odnosno što se jedno s drugim više stapa, gotovo do nerazaznatljivosti, tako se u prvi plan guraju osobe i događaji koje su u pri-povijesti „igrale ulogu“.

A pri-povijest o kojoj je riječ, i u kojoj je naš pripovjedač bio više od pasivnoga promatrača, jest Bosna i Hercegovina sedamdesetih godina, jest ona čudesna priča u kojoj se kultura pokazuječimbenikom, ne ancilom burne politike i ekonomije „dugoga trajanja“. Opet je tu važna jedna paralela. Posao koji Lovrenović, u pripovijedanju svojih uspomena, priprema za buduće znanstvenike u drugoj su, dijaloški (ali u pisanoj formi!) postamentiranoj knjizi, za kasne osamdesete obavili Miljenko Jergović i Semezdin Mehmedinović korespondirajući u Transatlantic mailu. Zanimljivo je, onda, promatrati dijalog između tih dvaju uradaka, presjecišta kao mjesta generiranja sličnosti i lomove kao mjesta generiranja različitosti. Još jedno ključno pitanje odnosilo bi se na kretanja od periferije ka centru, pri čemu se kod različitih generacija periferije i različito oblikuju. U slučaju starije geografski, u slučaju mlađe sociološki. Margina je Lovrenovićeva margina provincije, margina Jergovićeva i Mehmedinovića socijalna, makar se topografski pozicionirala u administrativnome, ekonomskom i kulturnom središtu države. Generacijski uvjetovana različitost rubnosti položaja u kontekstu se ratom uvjetovanih preobrazbi pokazuje fluidnom. Ni jedni ni drugi ne tragaju za esencijom koja bi ih dovela do izvornoga bitka. Potraga je za tim bitkom uvijek već odgođena, toliko neizvjesna da se sumnja u njezin ishod pretvara u program. Unutrašnji i vanjski egzil očituju se momentima spoznaje o nedoseživome Jednome te se kao takvi  profiliraju kao mjesto nijekanja kvintesencije Jednoga – Nacionalnoga – u zemljama bivše Jugoslavije.

Dakle, prelazak s periferije, koju se voli i koju se želi bilježiti, ali koja tebe ne voli i ne želi biti bilježena, u centar koji do mikro-bilježenja malo što drži, koji želi vidjeti sebe upisanoga u kroniku i u povijest. Pri tome i centar zaboravlja koliko je mali a Ivan Lovrenović taj njegov zaborav vješto koristi i postaje kroničar sredine koja je, iskreno govoreći, tek nešto veća od Varcar-vakufa. Sarajevo je, zapravo, veliki Mrkonjić, Bosna je nadstrešnica koja prekriva i jedno i drugo, a mogućnost koja se pruža sekularnom franjevcu jest mimikrijsko uvlačenje u makro-zbivanja na koje se primjenjuje ista tehnika što se pokazala tako efikasnom (i politički opasnom, dapače kriminaliziranom o čemu svjedoči sada groteskna a u doba zbivanja itekako realno-prijeteća epizoda Lovrenovićeva zatvaranja u banjolučku Crnu kuću) u ispisivanju „dugoga trajanja“ mikro-sredine. U takvoj se re-konstrukciji povijesti u potpuno novome svjetlu pojavljuju ličnosti koje smo odveć lako skloni zaboravljati, čak i s prezrenjem gledati, urednici časopisa i pokretači biblioteka u kojima se na znanstveno-filološki način pristupnom čini dotada disperzirana ili teško dostupna građa, seminalna u ispitivanju kulturne povijesti. Takve su nezaobilazne figure Čedo Kisić ili Hasan Grabčanović. Odjek Čede Kisića izranja u razgovoru Lovrenovića i Jergovića kao poligon intelektualnih razmjena i pročišćavanja kulturalne svijesti par excellence. Usporedi li se to s današnjom scenom, na kojoj se Kisić u „memoarima“ talentiranog režisera ali katastrofalno netalentiranog, (polupismenog – rekao bih kada bih i na trenutak povjerovao da su ti memoari isključivo njegovih ruku djelo; ovako se skribomanija ravnomjerno dijeli na ghost-writera iz one novinske institucije koju Milošević osamdesetih nije ni morao osvajati i drvengradskog viteza borbe protiv globalizacije) spisatelja pojavljuje kao personifikacija partijskog „tamnog vilajeta“ (lubardoidi su, opet smo zaboravili a na to nas je, srećom i zato mu hvala, podsjetio Nenad Veličković, koristili još ljupkiji termin „karakazan“), onda se može vidjeti kolika tragedija nastaje zanemarivanjem proučavanja kulturalnog pamćenja. I pitanje „memoaristi“ ali i njegovim adlatusima u Bosni i Hercegovini i u Srbiji: U kolikoj je mjeri opaska o odveć velikom broju psovki u jednome scenariju (koja nema obvezujuću snagu) znak cenzure? I još jedno: Otkuda njemu, nevinome i nezaštićenome, podatci o navodnim tajnim sastancima kojima dirigira SDB?

Na stranu ti ubodi koji više svjedoče o osobama koje ih, podlo i kukavički, zadaju nego o onima protiv kojih su upereni. Pogleda li se časopisna, izdavačka, filmska, književna Bosna i Hercegovina u onim godinama koje rekonstruira Lovrenović, vidjet će se da tako intenzivna djelatnost nije mogla biti pokrenuta bez logističke podrške onih koji su „odlučivali“ i bez investicijske mase koja je u nju uložena. Koliko jedna činjenica govori o stanovitome otopljavanju rigidne ideološke svijesti, toliko druga svjedoči o porastu ekonomske moći koja jednoj sredini omogućuje intenzivno bavljanje vlastitom prošlošću. Danas toga, bojim se, nema a posla kojega valja obaviti itekako ima. Tko će biti novi udarnici kulture i tko će im omogućiti da razviju svoju udarničku energiju jest pitanje na koje odgovor mogu ponuditi jedino astrolozi. Budući da ove retke ispisujem za rubriku pozicioniranu nešto prije one horoskopske, nemam ni kompetencije za izvršenje toga zadatka.

Dosada sam uglavnom govorio o prošlosti. No gdje je budućnost, na prominentno mjesto inaugurirana u podnaslovu knjige? Ona je sadržana u 21 tezi koje, bez proročanskoga impetusa, ono što će biti sa zemljom prognoziraju na osnovu onoga što se s njom zbivalo i što se sada zbiva. Teze su, prema tome, mješavina triju vremenskih dimenzija od kojih niti jedna ne pretendira na apsolutnu istinu – doživljenu, koja se doživljuje ili će, pak, biti doživljena. Meni najdraži esej Ivana Lovrenovića zove se Katakombe u Varcaru. U njemu je možda i uhvaćen onaj moment „pripovijedanja u eseju“. Groblje kao geometrijski centar grada (ne onog zapamćenog u kojemu je to središte bila Čaršija) shvaćenog kao zbir onih što ga nastanjuju, a u vremenu ga pripovijedanja nastanjuju mrtvi. Katakombe (kojih povijesno-arheološki u Varcaru nema, smještene su one u nedalekom Jajcu) kao metafore prognanstva koje se ne miri s nametnutim stanjem jesu slika zaludne (?) upornosti „lokalnih junaka“, modernih antičkih kršćana, koji, pasivno, odbijaju mirenje sa sudbinom. Ponešto patetični, uostalom temi primjeren, završetak toga eseja zapravo je uvod, anterioran, u 21 tezu: „U njihovome opstajanju ima više mudrosti, više hrabrosti, više ljubavi i istniske energije za ponovnu izgradnju društva, nego u velikim statističkim brojevima i prigodnim frazama, nego u svim našim ‘nacionalnim politikama’.“

I doista, ako bi se teze dalje sabijalo, ako bi se njihovu elementarnost htjelo dodatno sažimati, tražiti, u jednu riječ, jezgro jezgra, tada bi se moralo doći do izgradnje društva. Teze su prijedlozi te izgradnje, no budući da ih formulira čovjek bez političkoga utjecaja, one se pretvaraju u slobodnu intelektualnu refleksiju maloga pragmatičkog ali velikoga etičkog dometa. Stavi li se u zagrade uvodna, tako i naslovljena, spoznat će se da njihov autor Bosnu i Hercegovinu vidi upisanu u krug inozemne ovisnosti otvoren Dejtonskim sporazumom. Zatvoriti ga može samo pripajanje zemlje tamo gdje pripada, kako geografski tako i kulturalno, naime u Europu, u Europsku Zajednicu, no to se zatvaranje može realizirati tek pristane li se na mukotrpne pregovore, ponovna pozicioniranja, potragu za novim identitetima koja ne smije inzistirati na brahijalnom rušenju starih što je bila dominanta posljednje decenije nesretnoga dvadesetog stoljeća. Oko ta dva povijesna stožera (realizacije i potencije) Lovrenović sklapa građevinu sazdanu od niza suptilnih promatranja. Najdomljivija su ona što postuliraju devijantne antropološke, mentalitetima uvjetovane, konstante kojih se treba riješiti želi li se prevazići statička okamenjenost društva i zajednica. Minucioznost uvida ogleda se u skidanju vela svakidašnjosti s određenih fraza koje smo navikli recipirati a da se pri tome ne upitamo o njihovome istinskom semantičkom sadržaju. Tek se kosim čitanjem otvrdlih toposa s njih skida naslaga uobičajenosti i pokazuje njihova nakaznost. U briljantnoj 19. tezi, tako, Lovrenović raskrinkava naslage koje su se sedimentirale na površini floskule o nužnosti beskompromisnosti i pokazuje teške ideološke posljedice koje su u nju a priori upisane. Ako se beskompromisnost slavi kao ideal, jedini način rješavanja nagomilanih problema jest sila. Iz toga slijedi da ta antropološka konstanta u samome začetku poziva na nepomirljivost. Kuda nepomirljivost vodi, vidjeli smo 1991.

U uvodnome eseju Sam u Bosni Miljenko Jergović kroz svoje uspomene na prve susrete s Lovrenovićem i na produbljavanje poznanstva koje će prerasti u prijateljstvo vjerno rekonstruira šizofrenu atmosferu u Sarajevu devedesetih a knjiga se završava Lovrenovićevim portretima dvojice ključnih sudionika u tragičnim zbivanjima u Bosni Hercegovini: Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Dok se za ovog drugog i pronalaze riječi opravdanja, drugi je apsolutni negativni junak cijele knjige. U inače tehnički bespirjekornome poslu na opremi zbio se i jedan propust kojega bi u sljedećim izdanjima (a njih će, toplo se nadam, biti) valjalo otkloniti. Ovako gusto ispisano štivo zahtijeva višekratno iščitavanje i vraćanje ispisanome. Taj bi posao bio bitno olakšan kada bi se knjizi dodao indeks imena i pojmova.