Piše: Ćićo Senjanović

Kolumna Stent by stent, Novi list

Prva štorija: Zoven mater za vidit kako je, a ona mi govori da je išla leć poza obida i da je spavala sve do osan navečer. Kad se probudila, da nije znala je li zora ili večer. Onda je razvila cilu teoriju o blagodati spavanja i zaključila kako moramo bit sritni da nan država nije udrila porez na spavanje. Je, ima prav. Normalno je spavat osan uri, a na sve priko toga vaja platit porez. Lega si u 11 uvečer, imaš se dignit u sedan ujutro. I nema ti oti dan zaspat popodne. Moš ti leć, ali nek te uvati inspekcija, lipu će ti kaznu opalit. Čak inspektori nećedu ni tribat odit po kućama. Svima će nan oko vrata montirat sanometar, a on će bit spojen na centralni sistem, i svaki minut će se imat uvid u količinu spavanja svakoga stanovnika. Pa ti spavaj! I kad ti na kraj miseca dođe račun, dobro ćeš promislit pri nego se butaš u posteju. Neš zaboravit navit žveljarin i stavit ga na kantunal. Uru počinka, i sat ti se javi. I tu uru odma oduzmeš od noćnoga sna. Ma, kad je država lipo organizirana, ne more joj uteć ni minut. Devesto godin smo sanjali državu i sad je pošteno da tî san platimo.

**********

Druga štorija: Najlakše je pucat u mrtvoga vuka, pa ne bi volija da se to i meni dogodi. Puno puti se sitin Sanadera. Veliki je igrač bija. Koliko je stvari moga jemat pod kontrolon za učinit ča je učinija. Koji su to moždani, koja je to bila organizacija?! Miljuni kotačići u cilu Hrvatsku, i sve je to išlo ka podmazano. Stvarno je bija mađioničar. I svakome je čoviku naša njegov ždronj. Lupeže je vata na sitnu korist, karijeriste na skalu više nego ča su zaslužili, ljevičare je vata na odmak od ustaštva, a desničare na toleriranje Hebranga. Suce je vata na Šeksa, Šeksa na Glavaša, Glavaša na zločine. Milinovića je vata na kuću, Kalmetu na Čačićevu cijenu kilometra autoputa, Šukera je vata na Pašalića, a Kosorovu nije triba vatat. Ona se zalipila uz njega jer je svatila da je nepoderiv. I kad je doma začepija sve buže, dogodila mu se Njemačka. Šteta, baš šteta. A tako nas je bilo lipo krenilo. Imali smo za premijera prežencu, čovika koji je govorija puste jezike, čovika koji je cilu zemju drža pod kontrolon i koji nas je punin jedrima vodija u Evropu. Evo sve san ovo napisa za postavit samo jedno pitanje. Ako je deset miljuni euri dobija za Inu, koliko je miljuni dobija za Plivu?

**********

Treća štorija: Evo je otvoreno još deset kilometri autoputa. Oni dil od Vrgorca do Ravče. Deset kilometri miljardu kun. Jedan kilometar 13 miljuni euri. Je skupo, ali je i trasa zahtjevna. Tvrdi kamen Dalmacije. Ma nek je ne znan koliko skupo, ali isplati se. Još kad cesta dođe do Ploča i kad se osin ceste probiju i oni tuneli prema Makarskoj, eto ti Zabiokovlja učas do mora. Oživit će i turizam, procvast će poljoprivreda. Cila će se Dalmacija ravnomjerno razvijat. Dosad se sve spuštalo prema moru, jer je ovde bilo i posla, i asfalta, i blage klime. Bile su škole i bolnice, a počeli su i spomenici dobro rađat.

Pri malo vrimena bija san u Zagreb, i mislija san ostat 20 dan. Posli 12 dan me počelo gušit, počeja me falit Split. Ukrca san se u autobus i vratija se doma. U Zagreb mi je bilo ka kralju, a isto me sve vuklo u Split. Eto, zato je lipo da se gradu ceste, da se gradu tuneli. Sve će bit na ruku i sve će bit na pô ure. Posli rata je puškon tiralo ljude u grad. Vajalo je ispunit petoljetke, vajalo je krenit s industrijalizacijon. Ljude je izgulilo iz njihovoga zavičaja, maklo od njihovih običaja. I još in je Boga zabranilo slavit. Dobro nisu svi poludili. Eto, nekako su se prilagodili, ali nikad nisu zaboravili. I kad je propa komunizam, sve je buknilo. Ideologija, vjera, pisme, sve je došlo na svoje. I još ove ceste i tuneli, sve se izmišalo, sve je propivalo. Pri se u grad dolazilo sa rišpeton, a danas je demokracija sve izravnala. Prethodnica je grad dovela na svoju miru, tako da se ovi novi ča nadiru ćutidu ka na svoje. A mi koji smo odavle, ča ćemo mi činit? Nikidan mi je jedan vršnjak reka: “Ovo nije naše vrime. Naše je samo da se čudimo i da puno ne grintamo. Mi smo svoje prošli. Ajduka, grad, politiku, ekonomiju, sve će to ovi novi i ovi mlađi učinit po svome guštu.” Lako je njemu kad je on racionalan.

**********

Nova štorija: Gleda san Podumljaka kod Stankovića, a nisan se nada. Par dan prije mi je Maja Sever rekla da će Podumljak govorit o Karamarku, a ja san se tija okladit da će Karamarko tu emisiju uspit zaustavit. Izgubija bi okladu. Sad san se spreman kladit da Stanković neće još dugo. Volija bi i ovu okladu izgubit. A emisija je bila takva da si na početku emisije zinija i nisi usta zatvorija uru vrimena. Po svim dokumentima ispada da je Karamarko u takvon sukobu interesa u svojin firmama koje dižu miljune na poslovima s državon, zatim sa zemljišten u svome kraju i sa svojin sportskin angažmanon u KK Zagreb, da bi ga tribala tri Uskoka procesuirat i sedan sudova sudit.

Eto, lipo je da se javna televizija bavi aktualnin ministron, ali mene muči dozirana istina. Ajde, kad ne možeš doć do kompletne istine, dobra je i dozirana. Mislin da novinari tribaju objavit istinu, bez obzira kome ta istina odgovara. Ali i kad pišemo istinu, mi smo samo u službi jačih igrači. Evo, iden malo filozofirat: Karamarko je pokaza ambicije da preuzme HDZ, i sad su mu oni kojima to ne odgovara, odlučili nasapunat dasku. I sad će Karamarko eventualno past, narod će bit zadovoljan, a umisto Karamarka doć će oni koji će krest sto puti više od njega, ali nigdi neće bit ni Stankovića ni Podumljaka da o tome govoru.

A opet, svaka čast Stankoviću i Podumljaku. Razotkrivat triba jednoga po jednoga pa dokle se stigne.

*********

Peta štorija: Prošli prvidan san od moga Ante Šentije dobija čestitku za Dan borca, di on spominje NOB, druga Tita, strane predajnike i domaće izdajnike te završava s kratkin zaključkon: SF-SN! A Ljilja iz Portoroža mi čestita američki Dan nezavisnosti, koji pada na isti dan. Lako je Amerikancima. Posli Drugoga svjetskoga rata oni nisu imali ni jedan rat s kojin bi se mogli ponosit, pa je normalno da se stalno vraćaju onoj grupi marinaca koji dižu zastavu na Iwo Jimu. Da su oni prije 20 godin imali agresiju New Yorka na Los Angeles, niko više u cilu Ameriku ne bi spomenija Drugi svjetski rat. Svi bi in datumi bili vezani za pravedni kalifornijski domovinski rat. Eto, to je ono o čemu san govorija. Novo vrime, novi ljudi, nove vridnosti, novi spomenici.

Sto puti je lipše čut: “Živija general Mirko Norac!” nego: “Živija drug partizanski borac!”

**********

Sljedeća štorija: Uvridija me Boris Tadić. A opet, nije on tako mislija. Možda se samo malo nespretno izrazija. Isključija me iz slavlja. Ili san ja to krivo razumija. Tadić je izjavija da je Đoković u Wimbledonu pobijedija za sve Srbe u Srbiji, Hrvatskoj i BiH. Ne znan je li spominja Sloveniju, Crnu Goru, Makedoniju i Australiju. Kad san čestita prijateju u Beograd Đokovićevu pobjedu, on mi je reka: “Ta pobjeda je puno i za jednu naciju, a kako ne bi bila i za jednog čovjeka.” I on je, znači, na Tadićevon tragu. A ja bi tija da je Đoković jednako moj ka ča je i njihov. Izgleda da to ne može. On je prvo Srbin, pa je onda tenisač, pa izvrstan sportaš i dobar čovik. A da su oni u pravu, dokaz je i to ča na semaforu iza Đokovićevog imena u zagradi stoji SRB. I tako je Pele Brazilac, Maradona Argentinac, a Federer je Švicarac. A ja bi tija da su oni svi moji. S tin da je Đoković naj moj. Ne može, odbij! Svrstaj se pod zastavu!

Gleda san na televiziju doček Đokovića u Beograd, i to je bila ludnica. Na stotine srpskih zastava, pisma, veselje, euforija. Palo mi je na pamet ča bi se dogodilo da san se na tom slavlju pojavija sa hrvatskon bandiron. Bi li me zgazili, zapalili ili bi me slavili? Straj me riskirat. Dok bi in objasnija da san ja zaluta iz vrimena bratstva i jedinstva, i da je meni Đoković skoro draži od Sandre Perković, ode glava.

**********

Sedma štorija: Nisan tija potrošit ciloga Boru Ćosića i njegovo “Kratko detinjstvo u Agramu”, pa san odložija knjigu, gleda san kroz ponistru u plavo nebo i odmara san živce. A živci su me počeli zezat: “A zašto se ne ostaviš pisanja?! Pogledaj Ćosića. Kako ti posli njega nije neugodno napisat i jedno slovo?” Je, dâ san in za prav i zamolija ih da me pustu da još malo guštan u Ćosićevin slikama. To se meštar igra. Pa ti dođe da se uvaljaš u ta njegova sjećanja. Sve neka mekoća, punoća i nježnoća.

A onda san uzeja laptop i kliknija na jergovic.com pa otiša na Ajfelov most i naletija na Semezdina Mehmedinovića. Čovik živi u Americi, ali kako se često pojavljuje na Mostu, to mi je posta ka rod rođeni. Ovi put je nastupija s nečin čemu je dâ naslov Crta snijega. Devedesetak odvojenih rečenica. Sve jedna ispod druge. S razmakon između njih. Svaka živi za sebe, a sve zajedno su zbir sadašnjosti, nostalgije, citata i sjećanja. Pjesma nad pjesmama. I onda između svih njih izleti rečenica po kojoj bi se moga napisat roman i učinit film. Blizu samog završetka Crte snijega Semezdin Mehmedinović je napisa: “Ujutro, spremna za posao, ona širi ruke i pita: Hoće li mi neko reći da sam lijepa?”

Ovo je vagun jubavi i još ostane za tri karijole!

https://www.jergovic.com/ajfelov-most/crta-snijega/

**********

Osma štorija: Nikidan me zaustavlja susid i pita di je ta kuća na vrj Ulice Matije Gupca u koju san se rodija, a o kojoj često pišen. Kad san mu spomenija veliki bor i Javorovu kuću koja je bila ispod naše, učas smo se sporazumili. On je sta malo niže, u kuću od biskupa. A onda mi pripovida da je ispod Javora stala obitelj Radica. Imali su brodić na Zentu. I onda su se 1949. na brodić ukrcali otac, mater i dvoje dice. Išli su na izlet. Prema Braču, Hvaru i Visu. I produžili za Italiju. Čuja je da su posli išli za Kanadu. I okad mi je to reka, ne prestajen mislit o tin ljudima. Nek je dici onda bilo osan godin, danas in je 70. Jesu li više ikad došli u Split? Kako su putovali brodicon? Čega se sićaju? Koja su to vrimena bila da si mora bižat?

Živili mi svi ča su pobigli!

Semezdin Mehmedinović
Ruski kompjuter
Izdаvаč: Frаkturа, Zаprešić, 2011.

Piše Mića Vujičić

Frаgment morа dа bude poput mаlog umetničkog delа, sаsvim odvojen od spoljnog svetа i dovršen sаm u sebi – kаo jež, zаpisаo je nа jednom mestu Šlegel. Svoj krаtki romаn pod nаslovom “Ruski kompjuter” Semezdin Mehmedinović ispisuje u frаgmentаrnoj formi, priređujući, nа neki nаčin, rukopis nаstаo pre šesnаest godinа. Jedаn inženjer uspevа dа presnimi sа flopijа dokument koji mu je bio nedostupаn više od jedne i po decenije. Tаko se pred piscem otvаrа rukopis pisаn u vremenskom rаsponu od аvgustа 1995. do аvgustа 1996. godine: “nenаmjerni dnevnik selidbe” koji prаti Mehmedinovićev odlаzаk iz Sаrаjevа 1995. i njegov put do Vаšingtonа, preko Zаgrebа, Finiksа i Njujorkа.

Nа prvi pogled, reč je o аutobiogrаfskoj prozi, аli već u uvodu – koji je potpisаn inicijаlimа – počinju dа se koškаju аutor i nаrаtor. Dok čitа zаborаvljeni tekst, Mehmedinović nаm sаopštаvа dа se osećа kаo dа gledа stаre fotogrаfije nа čije je postojаnje zаborаvio, а kаko uvod odmiče – distаncа postаje sve većа: “čitаjući, osjećаm se kаo strаnаc u vlаstitom životu”. Vrhunаc tog sukobа sа rukopisom sа flopijа koji će rezultirаti konаčnim povlаčenjem piscа-priređivаčа (sаmo inicijаli!) u korist nаrаtorа budućeg romаnа, neće se zаvršiti nа udаljаvаnju od tekstа, već nа distаncirаnju od sаmog sebe, kаko to već u dobroj prozi bivа (“čovjek koji je to pisаo nije više jа”).

Pored togа što će i piscа i čitаocа osloboditi  obаveze dа romаn sаgledаvа u аutobiogrаfskom ključu, distаncа će dobiti posebno znаčenje kаdа S. M, zаvršаvаjući uvodnu nаpomenu, sаopšti: “Nisаm togа bio svjestаn tаdа, а sаdа mi se čini očitim: izlаzаk iz Sаrаjevа nаkon rаtа, pokаzuje se i kаo željа zа odustаjаnjem od književnosti”.

U Mehmedinovićevoj priči o odlаsku, nesporаzum između mene i tekstа dogodiće se još jednom kаdа nаrаtor sаopšti dа je počeo dа piše jednu priču, аli dа u tome nije uspeo. Zаšto – zаto što je odlutаo: “Ovo što pišem, kаo dа ne pišem jа.”

Nаkon togа, nа stotinаk strаnicа, ređаju se krаtke i jаsne slike, opisаne jezikom koji se doimа kаo običаn, аli koji svoj temelj imа u lirici. Frаgmenti složeni uvek u jednom pаsusu opisuju svаkodnevnicu i pričаju priču o odlаsku, sа povremenim proznim flešbekovimа nа rаt. Kаo iskusаn pisаc, Semezdin Mehmedinović (Kiseljаk, 1960) očigledno znа koje od tih pričа birа, аli i kаko ih obrаđuje.

Kаdа prorаde telefoni i servis 95 koji obаveštаvа o tаčnom vremenu, nаrаtor primećuje dа snimljeni glаs pripаdа rаdio voditeljki kojа je umrlа puno godinа pre nego što je rаt počeo. Objаvljuje i tekst o tome: “o simboličkoj istinitosti podаtkа dа se nаjtаčnije vrijeme u grаdu pod opsаdom mjeri glаsom mrtve osobe”. U pošti ondа snimаju novi glаs, аli Oslobođenje donosi člаnаk “Vrаtite nаm Gordаnu Boneti”, nаkon čegа se ponovo instаlirа stаrа аutomаtskа sekretаricа.

Ovа pričа o servisu 95, moglа bi biti “metаforа” Mehmedinovićeve igre sа vremenom u romаnu; igre sа dаtumom nаstаnkа rukopisа sа flopi-diskа i njegovim kаsnijim priređivаnjem; sа glаsom piscа koji ne prepoznаje sаmog sebe, аli ne odolevа dа priču ponovi.

Od prve strаnice nа kojoj se nаlаzi jednа od nаjsnаžnijih rečenicа (“U sаndаlmа sаm sišаo u grob.”), pа do misli o knjigаmа zа plаžu, moru i Atlаntiku nа krаju romаnа – čitаmo zаpise piscа koji se seli, prepoznаjući u svim tim grаdovimа i neke stvаrne ličnosti. Bez obzirа nа to što u jednom frаgmentu glаvni junаk sedi u restorаnu u koji je svrаćаo i Trumаn Kаpot, ne morаmo (zbog tog jednog doručkа) Mehmedinovićev “Ruski kompjuter” nаzvаti dokumentаrnom prozom. No, nа poslednjih dvаdesetаk strаnicа koje se čine nаjboljim (i nа kojimа nemа nаglаšenog poentirаnjа kome je pisаc ponekаd sklon) – pripovedаč, tаdа već u Njujorku, odlаzi u posetu “jugoslovenskom disidentu Miši Mihаjlovu”. Želeći dа pomogne mlаđem prijаtelju koji je tek stigаo, Mihаjlov gа je odmаh upitаo dа li mu trebа mikrotаlаsnа. Kаd je došаo dа je pokupi, primetio je dа je Mišа Mihаjlov prozore nа kući zаštitio željeznim rešetkаmа.

Sа gvozdenim rešetkаmа ili bodljаmа, neki od frаgmenаtа Semezdinа Mehmedinovićа zаistа su dovršeni sаmi u sebi – kаo jež!

Nin, Beograd, 13. maja 2011.

Semezdin Mehmedinović,
Ruski kompjuter,
Fraktura, Zagreb 2011.

Piše: Davor Beganović

Stvaralaštvo je Semezdina Mehmedinovića obilježeno dugim šutnjama. Zijev koji se rastvara između pojedinih knjiga popunjavaju povremeni natpisi u novinama ili na internet-portalima ali oni pružaju drukčiji osjećaj od stihova ili kratkih proznih zapisa, makar se, ponekad, u njima i dala naslutiti suptilna nota kojom se svakodnevne i obične stvari i događaji pretvaraju u sublimirana iskustva predočena u jeziku minimalističke poezije. Knjiga proznih zapisa Ruski kompjuter šutnju prekida vraćanjem u prošlost, i to dvostrukim. U njemu se opisuje dugo putovanje od opkoljenog Sarajeva do Amerike. Rekonstrukcija onoga što se zbilo prije petnaest godina, međutim, nije nova: sam tekst progovara iz prošlosti, razotkrivajući se kao pronađeni rukopis, iskopan iz geoloških naslaga vremena neke druge tehnologije, materijalizirane u disku za pohranjivanje kojega smo zvali floppy, koji je izgledao kao gramofonska ploča poklanjana šeszdesetih uz glazbene časopise, koji je nestao poput tolikih drugih žrtava tehničkoga razvoja. Taj gubitak Mehmedinović promatra bez ikakvih sentimenata. Za njega je bitna dimenzija rekonstruiranja izgubljene poetike koja u trenutku obnavljanja prošlosti, u instituciji manuscrit trouvé, stječe kvalitativno novu dimenziju iskazanu u dijalogu prostora i vremena. Hvatanje eluzivnih momenata u paučinu jedva primijetne poezije Mehmedinović realizira na razini numerativnoga pripitomljavanja prostora i njegova pretvaranja u linearni, ali kontingentni, niz mjesta povezanih slučajnim ulančavanjem. Devet se Aleksandrija tako ostvaruju kao toposi na imaginarnoj geografskoj karti Amerike. Ruski kompjuter, iskorak iz šutnje u prostor govora, iseljenje iz Sarajeva, koje je započelo kolovoza 1995., komprimira u šest gradova (Sarajevo, Prag, Zagreb, Phoenix, New York, Washington) koji su se našli na putu odlaska Mehmedinovićeva  i obitelji iz grada u kojemu njegove “usluge … više nisu potrebne”.

Ruski kompjuter je knjiga u kojoj se pripovijeda o jednome odlasku i o jednome dolasku. Ni manje ni više. To je čini paradoksalnim uratkom –  čudnim, istovremeno hermetičnim i otvorenim. Škrta priča koja se u njoj razvija onemogućuje izbjegavanje pitanja na koje jednoznačan odgovor, zasigurno, nije mogućan: što je motiv koji njezina autora zavodi na ispisivanje pripovijesti o jednome odlasku i o jednome dolasku koja je toliko jednostavna, toliko ogoljena, ostavljena da lebdi u situaciji nemogućnosti nefabuliranja i svjesne odluke o zabacivanju fabule? Rekao bih: tomu je tako zato što je Mehmedinović pjesnik. Rekavši to, ugrizao bih se za jezik i sjetio da je Sarajevo blues zbirka pjesama toliko natopljena prozom da ju je morao ispisati rođeni pripovjedač. I znao bih: ni u jednome ni u drugome slučaju ne bih bio u pravu. On je i pjesnik i prozaist i još nešto treće, a što je to treće jest pitanje na koje jednoznačan odgovor nije mogućan. Ne vrtim li se to u krug? Izaći iz kruga znači pronaći početak te time prevariti toliko zamamnu i izvjesnu teoriju o vječitome vraćanju istoga. Eternal return zavodi na komotan odnos prema životu, neodgovornima ostavlja mogućnost moralne isprike za loše što su učinili: u drugome će se pojavljivanju sve popraviti, a kada brojke započnu svoju igru beskrajnoga nizanja etika odlučuje da im popusti. Mogućnost izlaska iz (hermeneutičkog) kruga može mi pokazati i autor. Ne moram mu vjerovati jer znam da me, kao čitatelja, želi zavesti, ali ipak ne mogu previdjeti činjenicu da Mehmedinović svoju “priču” započinje traženjem uvjerljivoga odgovora: “Postavlja se, zbog toga, pitanje: da li ovaj rukopis treba objaviti? Ako treba, onda za to postoji samo jedan razlog. Ova je knjiga pisana za jednog čitaoca, za mene, zato što u njoj postoje odgovori koji meni trebaju. Pisao sam pitajući se – gdje idem?, a na kraju sam (reklo bi se: sasvim slučajno) dobio odgovor na pitanje – odakle dolazim?” Time se želi reći: ne samo da se pripovijeda o odlasku i dolasku, priča o odlasku i dolasku transmutira u priču o traganju za identitetom u kojoj se, na neki način, odgovarajući na pitanje “odakle dolazim” odgovara na ontološko pitanje “Tko sam Ja?”

Ali evo i paradoksa: “Tko sam Ja” na koje se odgovara u prostornim koordinatama inizistira i na tome da se moram vratiti tamo odakle sam, ako to tamo doista i determinira moje Ja. Na taj se način filozofija egzila kao uvijek već odgođenog povratka usijeca u samo interpretativno jezgro Ruskoga kompjutera. Ona je i nositeljica afekta koji neprevidivo dominira cijelim tekstom. Sljedeći paradoks je retoričke naravi: priča o dubokom unutrašnjem nemiru ispripovijedana je sintaksom koja afektivnost svodi na minimum, gotovo je realizira u obličju nulte vrijednosti. Mehmedinovićeva rečenica ne dopušta prodor silovitih emocija, čak ni tamo gdje bi bile nužne. I ne samo to: njegova retorika odbija stilske figure usmjerene na predočavanje ekstrema. Tomu je tako zato što je pripovjedaču stalo do razgovora, stalo do dijaloga: s tradicijom i sa suvremenicima, pa čak s ponekima koje se ne zna ali s kojima se dijeli slično iskustvo. Ako se pažljivije pogleda, Ruski kompjuter je knjiga u kojoj se dijalog odvija na dvije razine: na prvoj s osobama koje autor sreće u procesu pronalaženja svojega mjesta; na drugoj s književnim tekstovima s kojima se njegov put križa, najčešće tako što ih priziva iz sjećanja. No najčešće su osobe autori tekstova koje se recipira, tako da se interaktivnost razmjene umnožava, točnije udvostručuje. U svojoj je dvostrukosti Mehmedinovićeva knjiga esencijalni dijalog s drugim djelom koji isto/slično iskustvo tretira na različit način tvoreći ga, tako drukčijim. Riječ je o Devet Aleksandrija. Ta zbirka poezija sublimira, povremeno gotovo na spekulativnoj razini, iskustvo egzila. Njezino se biti-u-egzilu zrcalno odražava u dolaziti-u-egzil Ruskoga kompjutera. Obje su knjige ispunjene senzacijama u koje su upisane razlike, a one tvore rupe smisla koje, po Deleuzu, dogmatska svijest želi pod svaku cijenu popuniti. No Mehmedinovićeva je svijest sve prije nego dogmatska. Stoga su razlike kod njega izvor smisla koji ne želi biti dovršen. Ruski kompjuter realizira se kao knjiga pitanja koja izbjegavaju odgovore. Čak i kada se čini da su ih pronašla, ona se okreću od njih odbijajući da budu prikovana na jedno, točno određeno, mjesto. Ako bi ih se otkrilo u njihovoj jednoznačnosti, ako bi se iskustvo uspjelo jednom zauvijek definirati, došlo bi se do situacije u kojoj se prepoznaje vlastiti identitet. No to je ono što se ne želi, što se ne može. Kada bi se moglo, odlazak ne bi bio nužan. Bilo bi dovoljno ostati tamo gdje su se provele mučne godine opsade i pokušati unovčiti svoj ostanak. Mehmedinović bira put koji se razlikuje od ostalih, on je ostao kada je bilo opasno. Nestankom opasnosti razlozi ostanka postaju obsoletni, odlazak se pojavljuje kao imperativ.

Ne samo da se pojedine scene iz Ruskoga kompjutera reflektiraju u Devet Aleksandrija. I sam je motiv odlaska kao nužnog koraka kako bi se došlo do samoga sebe tematiziran u zbirci pjesama. Pogledajmo na čas tu vibrantnu korespondenciju. Devet Aleksandrija nije figurativan naslov. On se odnosi na realnih devet gradova toga imena koje je autor (“prema mom proračunu”) pronašao na zemljovidu Sjedinjenih Američkih Država. No tih se devet imena ne iscrpljuje u svojoj prividnoj okamenjenosti na drugome kontinentu. U njima odzvanja povezanost a antikom, s praizvorom njihove suštine, s gradom kojega je na kartu, dajući mu svoje ime, ucrtao veliki osvajač. „I samo uz potpuno uvjerenje / Da je cjelina svijeta sačuvana / Mogu zamisliti pokret / Iz jedne u drugu američku Alexandriju, / Na isti egipatski dok.” Skladno se s tim stihovima “rimuju” završne riječi Ruskoga kompjutera. “Jutros su objavili spisak knjiga laganog sadržaja, pogodnih za plažu. More nije daleko. Atlantik. To je ista ona voda koja zapljuskuje obalu Neuma. Ovaj grad je, kažu, centar svijeta, a to onda znači da je sve odavde blizu, ili je sve jednako daleko”. Kada Francis Sylvaine Mirković, pripovjedač romana Zona Mathiasa Enarda, pokušava locirati središte “zone” onoga mjesta koje ga determinira ali koje, istovremeno, generira razliku koja ne želi biti popunjena, biti razriješena odgovorom na pitanje (što ili tko, svejedno), on će ga pronaći u Aleksandriji. No Aleksandrija je grad, podučava nas Mehmedinović, koja zonu povezuje s drugim svijetom, koja u razliku upisuje istost. Došavši tamo gdje se zaputio Mehmedinović je otkrio odakle je. Time se priča, nažalost, ne može završiti. Krug je opet došao po svoje. Možemo ga nazvati, uzmemo li geografiju kao fokus, vječitim kruženjem istih voda, ili, ako nam je bliža kultura, pobratimstvom lica u svemiru. Neizvjesnost ostaje, bez obzira za koju se varijantu odlučili.

Neizvjesnost je, onda, i indeks i stigma Ruskoga kompjutera. Pokreti na itekako realnoj mapi egzilantskoga itinerera obitelji Mehmedinović, sa mjestima zaustavljanja kao svojevrsnim stožerima, ostavljaju tragove na njihovim tijelima. Ta se obilježja ne mogu smatrati fiksiranima, već se prebacuju s jedne točke na drugu, sele se na tjelesnoj kartografiji markirajući nove patnje, indicirajući ponovno pronađena zadovoljstva. Mršavost, zubobolja, kratka kosa signali su stigmatizacije izmučenoga korpusa u potrazi za mirom. No nestali rat uvijek se vraća kao indeks prisutnosti čija je jedina funkcija redukcija, i to apsolutna: “Rat je bio zbir velikog broja događaja koji mi ništa nisu donijeli, a oduzeli su mi mnogo. Rat je umanjio moja životna znanja. Onaj ja iz osamdesetih mogao bi biti učitelj meni današnjem.” Kao ni u Sarajevo bleusu ni u ovoj knjizi nema mjesta za heroje. Oni su negdje drugdje, oni mogu pripovijedati o ratnim iskustvima kao o obogaćenju egzistencije. Mehmedinoviću u njemu vidi samo inverziju prirodnoga toka stvari: ne samo da individua u ratu doživljuje zastoj, ona čak i degradira, u osnovi se ratnih sučeljavanja nalazi regresija, nedostatak spoznaje, što je najgore – uništavanje već postojeće. Odlazak se, prema tome, definira kao bijeg iz povijesti koju se shvaćau njezinu beskrajno ograničavajućem djelovanju. Njegova se nužnost promatra u jukstapoziciji s ostankom kao determinantom bio-politike. Individualno iskustvo odlučuje rebelirati protiv nametanja volje kolektiva, ono što je jednom bilo mogućno ostvariti u određenju sebe u poziciji žrtve u novoj se konstelaciji pokazuje u obrnutoj perspektivi: kolikogod je prva žrtva bila smislena njezina će replikacija biti upisana u kružnicu iz koje izlaska i nema. Današnja politička situacija u Bosni i Hercegovini pokazuje u kolikoj je mjeri Ruski kompjuter potrebno čitati kao njezinu, post festum, anticipaciju. U tome je smislu on i nevjerojatno aktualna knjiga koja, svojom čudnom sudbinom, govori o tome koliko je ono što se sada zbiva sadržano u onome što se zbivalo u neko drugo vrijeme.

Oslobođenje, Sarajevo, 5. maja 2011.

Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović, Milomir Kovačević,
Transatlantic mail, VBZ Zagreb 2009

Piše: Davor Beganović

Transatlantic mail je knjiga koju je teško locirati. Otuda je i neugodan zadatak koji se postavlja pred kritičara kada se suoči s njom i pokuša je opisati. I dalje smatram da je opisivanje ono što određuje kritičarsku djelatnost, a ono samo ne mora se vrjednosno pozicionirati. Pa da onda odbacim prezrivu opasku Julijane Matanović iz Pogovora (inače jedinog nepotrebnog dijela, eto kako se ipak aksiologija ušuljava i tamo gdje je s izrijekom odbija, cijeloga epistolarnog pothvata) o znanstvenicima, bodovima i reizborima i upustim se u posao dokučivanja onoga što se zbiva u Transatlantic mailu. Pri tome ne kanim osvojiti nijedan bod, reizbor ne dolazi u obzir jer nigdje nisam ni izabran, a pripadanje akademskoj zajednici ne smatram ni normalnim ni nenormalnim – tu sam gdje jesam i bježati mi se nigdje ne da, ovo tek toliko kao alibi ako me se počne ispitivati o nakanama.

Knjiga je nastala na osnovu poticaja pjesnika i urednika Ervina Jahića koji je predložio Miljenku Jergoviću i Semezdinu Mehmedinoviću da u određenom vremenskom roku izmjenjuju pisma što bi ih se, onda, objavilo u časopisu Poezija. Dvojica su autora, kao što se to često zna desiti, prevazišli ideju koja je poslužila kao ishodište, odlučili dopuniti knjigu trećim, istinski funkcionalnim, dijelom, fotografijama Milomira Kovačevića-Strašnog, i nastaviti dopisivanjem i nakon što je onaj dio kojega je urednik smatrao dostatnim već objavljen. O tomu svjedoče i ironične opaske o isporuci časopisa koja je Mehmedinoviću stigla na šesnaesti kat njegova nebodera nakon što se on preselio na šesti te je tako morala biti vraćena. Pisma su u ovom tekstu tek ljuštura, ili omotnica, koja služi zamotavanju nečeg kudikamo složenijeg, a što se, u drukčijem obliku, ne bi moglo dovesto do izričaja. Znači, ona su fiktivni okvir u kojemu nastaje složena pripovijest o trojici autora koji, svaki u svojemu mediju, prije svega rekonstruiraju prošlost koja prijeti potonuti u zaborav.

Stoga i ne čudi kad Miljenko Jergović već u prvoj riječi apostrofira “sjećanje” kao spiritus movens cijeloga projekta. “Sjećaš se, ono…” dvostruko je indikativan početak. Kao prvo, pozivanje na aktivnost sjećanja svjedoči o temporalnoj ali i spacijalnoj udaljenosti od onoga o čemu se želi dopisivati, a, kao drugo, “ono”, koje u ovome kontekstu nema značenje pokazne ili osobne zamjenice, već idiomske čestice koja govor što će slijediti (i kojemu se tim izborom inicijacije daje specifičan ton) značenjski obilježuje kao diskurz neobavezne intimnosti. Publika koja ne zna o čemu je riječ, takvim će izborom biti uvedena u svijet prijatelja i pripremljena na podjelu iskustava koja će nužno proslijediti. Visoka funkcionalnost početka pisma adekvatan odjek pronalazi u Mehmedinovićevu odgovoru koji započinje sa: “Sjećam se.” Na taj je način definitivno ustanovljen semantički okvir teksta koji slijedi, ali i kod u kojemu njegovo značenje valja rekonstruirati. Riječ je o ispisivanju još jednoga poglavlja povijesti melankolične književnosti Bosne i Hercegovine.

Nakon ovakvog početka stvar s Transatlantic mailom ni u kojem slučaju ne može postati jednostavnija. Dvojica dopisnika zdušno se bacaju na taj posao, a složenost se njihova pothvata očituje na više razina. Melankoličnost teksta na najbolji je način demonstrirana u njegovoj odlučnosti da od zaborava, upravo radom pamćenja, spase ono što je gotovo izgubljeno. U tome segmentu napisano na najbolji način korespondira s vizualnim. Milomir Kovačević u fotografijama objavljenim na kraju knjige djeluje poput arheologa. Njegov se pogled u prošlost kreće od slike Duška Mandića-Elvisa,  koji raširenim rukama kao da obuhvaća Sarajevo što se pruža pod njim (komentirajući tu fotografiju Aleksandar Hemon veli: “Ono što se često pogrešno identificira kao nostalgija, često je samo sjećanje na vremena kad je izgledalo da će Sarajevo biti bolji grad, a svijet bolje mjesto u kojem ćemo svi biti ljepši i sretniji. Ta vrsta nade je temelj ljudskosti, počevši od naše, sarajevske, zaturene, ta vrsta nade bi možda jednog dana mogla biti i zaboravljena da nema Strašnog i njegovog foto-aparata.”), preko niza fotografija djece koje se na Dan oslobođenja u pionirskim odorama slikaju pred kolažima što su ih sami kreirali, uličnih prizora, dokumentiranoga previranja koje navješćuje višestranačke izbore i “demokratizaciju” društva, pa sve do ratom nepovratno obilježenoga grada. Dakle, može se vidjeti da je u epistolarnome dijelu što ga je sačinio Kovačević prijesudna kronologija. Upravo je u tome i upisana diskrepancija u odnosu na onaj njegov skripturalni dio. Naime, dok Jergović i Mehmedinović svoj diskurz melankolije generiraju izravno u procesu proizvodnje teksta, Kovačevićev bar djelimično – a što je uvjetovano i samim medijem fotografije – nastaje u procesu recepcije. Time hoću reći da slika Duška Mandića u trenutku nastajanja nije nužno posredovala osjećaj gubitka (osim onog prirodnog koji je uvijek već upisan u narav fotografije). Tek nestankom kulture kao čiji je zaštitni znak on figurirao (konkretno “novi primitivizam”) i njezinim prevođenjem u disperzirane diskurze drugosti (podjela banda Zabranjeno pušenje u dvije frakcije, recimo) dolazi do spoznaje o nepovratnome nestanku zajedničke prošlosti.

Mehmedinović i Jergović kolaboriraju, i dopunjuju se s Kovačevićem, u projektu očuvanja i konkretnijih isječaka prošlosti negoli što je to poopćavajuća perspektiva kojom se zahvaća nejasni duh vremena, a o kojoj izvješćuje Hemon. Njih dvojica se, u značajnom dijelu evociranja uspomena, usmjeravaju na sredinu koja im je najbolje poznata – naime na pjesničku scenu Sarajeva osamdesetih i početka devedesetih. Iz toga pomalo tračerskog dijela nastaje rekonstrukcija svijeta koji je nestao u ratu, emigraciji i egzilu – ponekad ostvarenome u ostanku. Uostalom, pogledajmo nakratko što o njemu veli Edward Said. “Nacionalizam je o grupama, ali u najakutnijemu je smislu egzil usamljenost koja se doživljuje izvan grupe: lišavanje koje se ćuti kada se nije s drugima u zajedničkom prebivalištu.” Što rekonstruiraju Mehmedinović i Jergović? Obojica nastupaju sa stajališta usamljenosti prouzročena fizičkim egzilom, i to onim vanjskim (Amerika odnosno Zagreb). S te pozicije oni reminisciraju zajedničku prošlost u kojemu je postojala pripadnost jednoj grupi (naravno, ne nacionalnoj ili, još gore, nacionalističkoj, već istomišljeničkoj skupini marginaliziranih ali stoga još i u većoj mjeri elitnih zastupnika zajednice duha). Otuda i snaga pokliča: Ta tko će o njima govoriti ako ne mi? Imena ljudi čija se poezija više ne čita, što je još gore, ne interpretira (a to je zasigurno i zamjerka znanosti o književnosti u čijemu se fokusu nalaze samo nacionalno svjesni spiscatelji i spisateljice, katedri na kojima dominira izučavanje nacionalnih filologija) osuđena su na polagani zaborav. No dva najznačajnija spisatelja generacije spašavaju od zaborava jedno vrijeme koje je prošlo daleko prije no što mu je istekao rok trajanja.

Kao što Kovačevićeve fotografije, zahvatajući isječke vremena koje će postati prošlo, služe njegovu arhiviranju, tako su i vježbe u rekonstruiranju prošlosti ono što Mehmedinovića i Jergovića izdiže iznad uloge privatnih memoarista i postavlja ih na pijedestal čuvara kulturalnoga pamćenja. Naravno, sva trojica u tome mogu uspjeti upravo zato što kod njih nije riječ isključivo o vremenu, već i o prostoru. Kao što je, u krajnjoj liniji, sama umjetnost pamćenja, mnemotehnika, na najvišemu stupnju razvitka u savršenu harmoniju dovela prostor i vrijeme, tako se i moderni mnemotehničari iskušavaju u toj discplini, i bivaju u njoj toliko uspješni, upravo zbog uzgradnje prostorne dimenzije u djelatnost koja je prijetila postati isključivo vremenskom. Egzil je ono mjesto na kojemu se prostor urezuje u vrijeme. Govoreći još jednom sa Saidom: “Većina se ljudi, u načelu, suživljava s jednom kulturom, jednim okolišem, jednim domom; egzilanti su svjesni najmanje dvaju, a ta pluralnost vizija doprinosi svijesti o simultanim dimenzijama…” Simultanost se veže za prostor, ona ukida kronologiju, toliko prijesudnu kada je riječ o vremenskoj dimenziji, i otvara pogled na prošlost koja postoji istovremeno sa sadašnjošću. Kovačević, Mehmedinović, Jergović, sva trojica egzilanti na različit način, aboliraju vrijeme i sklapaju čudnu topografiju u kojoj se sadašnje mjesto boravka (Zagreb, Washington/Alexandria, Paris) stapa s prošlim. U toj se konstelaciji oslobađa vrijeme, suspendira strogo načelo kronologije i uvođenjem simultanosti omogućuje da se Sarajevo zrcali u njima, kao što se i oni zrcale u Sarajevu.

Dok Kovačevićeve fotografije ostaju, manje ili više, zarobljenice Sarajeva, Mehmedinovićeva i Jergovićeva prepiska izlazi iz toga mnemotehnikom zadanog okvira. Neformalni razgovori o zajedničkim poznanicima (dragi su imenovani, no oni s kojima se u sukobu ne), izvještaji o obitelji (Mehmedinovićeva stalna reflektiranja o sinu, Jergovićeva o supruzi) oni su elementi što funkcioniraju u postizanju efekta stvarnoga (effet de réel – Roland Barthes) koji i jednome i drugome služi za obuzdavanje povremeno razuzdane želje za konfabuliranjem. Čitatelji se na taj način vraćaju u faktički svijet, fikcija koja proviruje iz predočenoga uspješno se disciplinira i vraća u sigurne vode rekonstruiranja prošlosti. A na tome valja inzistirati: Mehmedinović i Jergović u tome procesu rekonstrukcije ne vraćaju toliko iz zaborava konkretne osobe koje su sudjelovale u jednome generacijskom pothvatu (pri čemu ovdje pojam “generacija” uzimam iznimno široko kako bih u njega mogao smjestiti sve one o kojima je u prepisci riječi), koliko se usredotočavaju na pitanja poetike. A poetika ne traži vrednovanje. Stoga su Jergovićeve riječi dvostruko indikativne: “Hermetičnost, zanos i pretencioznost sedamdesetih i početka osamdesetih, provincijalna naivnost i jaki uzori […] Čitam danima te pjesme, malo od svega razumijem, puno manje nego prije dvadeset i koju godinu, ali duboko poštujem i volim sav taj zanos. Nakon svakog rata svijet izgubi nešto od svoje naivnosti i trebaju proći desetljeća da se ona vrati. Naš je svijet, uglavnom, nestao pa nema onih koji bi na takvu naivnost čekali, niti onih koji bi shvatili razloge za nju.” Prije svega, one su izjava odanosti jednoj poetici koja je, promotrena s vremenske i prostorne distance, možda manje zanimljiva no što se mogla činiti u vremenu nastajanja, ali koja, ipak, zadržava vrijednost sadržanu, i to je ono drugo, u naivnosti. Pročita li se pažljivo citat primijetit će se da Jergović naivnost rabi u dva konteksta. U prvome je riječ o “provincijalnoj naivnosti” samih pjesnika, u drugome, pak, o gubljenju naivnosti prouzročenu ratom. Dok prva u sebi sadrži blagi element pežorativnosti, druga je u službi diferenciranog proizvođenja melankolije, sjete zbog onog što je rat nepovratno odnio, ali ne kao neki ništitelj materijalnih vrijednosti, već onih duhovnih – a vrijeme potrebno da se one bar na neki adekvatan način regeneriraju i restauriraju uvelike nadmašuje rok trajanja jedne generacije.

Pa tko je onda prozvan da nastavi posao što ga Mehmedinović i Jergović tek navješćuju? Naravno, znanost o književnosti – bez borbe za bodove, ali sa znanstvenom akribičnošću i potrebom rekonstrukcije pjesničke umjetnosti nastajale u jednom gradu, u jednome vremenu. Stoga je izmjena epistola u isto vrijeme i poziv jednoj struci koja se uvukla u poslove kreiranja nacionalnih kanona, zanemarivši ono što se izmiče ukalupljivanju – ponajviše zbog toga što je otjerano u egzil (ili u preranu smrt) prije negoli se uopće i moglo etablirati kao takvo. No dva se autora ne zaustavljaju na pjesničkome djelu svoje generacije kao poetičkome putokazu. Oni, a tu je osobito aktivan Mehmedinović, inzistiraju na proširenju vlastitoga obzora uključivanjem i drugih autora s kojima su se upoznali tokom egzila. Tako je jedan od glavnih junaka čileanski spisatelj Roberto Bolaño o kojemu Mehmedinović, dok mu Jergović sekundira, ispisuje iznimno inspirativne stranice refelksivne proze.

Još jedan je od njegovih “heroja” je romanopisac, esejista i likovni kritičar John Berger. Na primjeru ću kratke zabilješke o njemu pokazati kako Mehmedinović i Jergović grade asocijativne niti svoje korespondencije. Riječ je o Bergerovu eseju “Polje”. Inicijalna točka za reflektiranje jesu dva Jergovićeva pripovjedna zapisa. (Na marginama valja zabilježiti da je u pismima Jergović skloniji narativiziranju negoli je to Mehmedinović. Njegovi zapisi u sebi vrlo često nose klicu pripovijedanja, dok se Mehmedinović usmjerava na detekitranje stanja i kreiranje slika, za Jergovića su središnji moment događaji.) Jedan o Aninom opsesivnom snu vezanom za pretvaranje Konavoskoga polja u jezero, drugi o mejtaškom hadžiji koji podiže komad kruha sa zemlje i stavlja ga na sims prozora. Mehmedinović uzima Anin san kao polazište no u njega ne implemetira neki dodatni pripovjedni niz, već ga nadopunjuje slikom blještave i velike površine koja se ukazuje promatraču kada se s kontinenta približi moru. More se pretvara u polje, i to ono Sarajevsko, pogledano s kakve uzvisine, da bi se pažnja s konkretnog topografskog odredišta usmjerila ka žanru literarnoga eseja – upravo Bergeru. Pjesnik Mehmedinović korigira pripovjedača Jergovića i veli da “proces gledanja počinje onda kad se naša pažnja fokusira na jedan izdvojeni događaj…” (istakao D. B.), pri čemu promatrani događaj gubi svoju vremensku komponentu i postaje slika zaustavljena u trenutku njezina opažanja. «Posmatranje polja počinje kao očekivanje i izdvajanje događaja, da bi u procesu samo polje postalo događaj.» Eto suspenzije vremena, eto dominacije prostora o kojoj sam već raspravljao analizirajući Mehmedinovićev Sarajevo blues. Sada mi se čini da mogu ustvrditi da mjesto kod njega preuzima primat nad vremenom upravo zbog njegove usmjerenosti na liriku. No moja se pripovijest tu ne završava. Nije slučajno da se asocijacijski niz kondenzira u sliku grada. “Gledati grad sa Jekovca ili Sedrenika ili sa Mejtaša, u prenesenom smisli, ali i bukvalno, to znači gledati u polje. Sarajevsko polje.” Što je na koricama knjige? Što publiku paratekstualno uvodi u zavodljivi svijet korespondencije dvaju autora? Naravno, slika grada (negdje, u referenciji na tu scenu, Jergović i veli da se Matić nalazi na Jekovcu) i polja koje proširuje obzor kada se Miljacka probije kroz usku klisuru i spusti u polje. To je Kovačevićevo pismo, znači njegove slike ne služe samo kao vizualna dopuna tekstova dvojice spisatelja, već se uključuju u funkcionalni dijalog s njima. U jednu riječ: pjesnička i pripovjedna riječ u intermedijalnome se kontekstu sreću sa slikom.

Različite diskurzivne strategije koje koriste tri autora nakraju rezultiraju u hibridnome štivu koje se opire jasnom klasificiranju. Ono što je dosada rečeno ni u kojem slučaju ne iscrpljuje sve teme što ih otvara tekst. Otvorena za istraživanje ostaju brojni segmenti teksta: različiti ton kojim se služe Mehmedinović i Jergović, s njim povezan izbor tema, slike nepripadanja, osobito dominantne kod Jergovića, katalog imena i njihovo pozicioniranje u povijesti kulture Bosne i Hercegovine, sinergija koju Kovačevićeve slike kreiraju u odnosu sa skripturalnim tekstom… Transatlantic mail izvor je informacija koji će se u nekom kasnijem, za kulturologiju permisivnijem, vremenu pokazati nezaobilaznim. Tada se intermedijalni tekst neće čitati isključivo kao razmjena mišljenja tri velika bosansko-hercegovačka umjetnika, već i kao svjedočanstvo o nekim od najrelevantnijih problema koji našu državu potresaju od kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća a čije se rješenje u momentu nastajanja ovoga teksta ne može ni naslutiti. To što je pogled koji iziskuje kritičko preispitivanje, i sada a i u budućnosti, pogled izvana, dokaz je u prilog tezi da se kultura Bosne i Hercegovine pružila daleko izvan granica i što se ispisuje na sve većem broju jezika. Njezina se sinkretičnost time još više utemeljuje, a projektivna dimenzija sadržana u konceptu egzila osobito je učvršćuje. Junak te nove kulture bit će, zašto da se ne usudim prognozirati, jedan od glavnih protagonista ove knjige – Harun Mehmedinović, a egzil će se etablirati kao jedna od njezinih najznačajnijih komponenata.