Ajfelov most

Ka valima Aheronta

U vodama Protejevim davno plivah u snovima,
ali, danas, ne bih u njih ni prst svoj da smočim.
Skočim kad je plima, čudan svima, budan tugu
točim, lugom basam i planinom, a kao Heraklit
mahnit. I posrćem naprijed-nazad-lijevo-desno,
pa kroz logos-čestar površinom aporija kročim

Prostranstvo mi biva tijesno, mada nedohvatno
i za vaseljenski šestar; u predjelu trajno ratnom,
drugačija povijest od negdanjeg fronta: obrćem
se oko cerebralne osi. Što izginu, sad mi smeta,
a brzini neumitna krêta muk iz smrti doprinosi,
te, naoko živom, dijalektička mi enigma prkosi

Tajni stižem okomito, glavom dolje, sonda vrti;
što na Geji stojim niže, bolje slutim sušto polje,
kogniciji skrito. Aheronta tmini svakim trenom
bivam bliže; potom mi se čini: trulež mulja kao
da me sveg prožima. No, pitanje jedno žulja još
nemušto: da li vala sjetne vode i u indiciji ima?

(16-18.6.2022.)

Amir Brka 21. 06. 2022.

Psalam; Vožnja

Psalam – magnolije na travanjskom snijegu

Pregrizimo okove ukletim riječima, oče, otopimo
ledenu santu šutnje koja je izrasla između nas,
spreman sam, isključio sam telefon,
zaključao vrata, nema više nikoga u mojem svijetu.

Sada će ti moj psalam pjevati o snovima,
ti ih nazivaš snovi, o izvorima cvjetanja,
o vodi koju piju magnolije
otvarajući se na travanjskom snijegu, o večerima
koje su se ugnijezdile u mojoj lubanji,
izduženi purpurni oblaci prelijeću zemlju,
ti ih gledaš, oče, tvoj pogled prodire kroz njih,
dok tvoju siluetu, koja stoji na kućnom pragu,
grle hladna krila noći.

Ne, njih se ne može rasporediti po točkama,
točno im odrediti mjesta u satnicama odmičućih dana.

Ne mogu, oče, ne pokušavam.
Ja nemam namjeru utrošiti bezbroj sati
u grotlima ureda, sred srčućih usnica,
jeftinih parfema, na rakiju smrdljive
jebobolje poslovnih partnera.

Za mene su stihovi, divlji dugački stihovi,
poput galopirajućih konja u putnikovoj čežnji,
poput kristalne hladne vode u koju silazim gol,
stihovi koje mi daruje zrak,
stihovi koje zabijam u papir za vječno.
Stihovi mjere vrijeme, moje vrijeme, naše vrijeme,
oni jedini postavljaju graničnike našoj prolaznosti.

Sada će ti moj psalam pjevati o svijetu u koji
nikada nećeš ući, o nebu i paklu,
o ekstazama koje me obuzimaju, i o Ikarovim padovima,
o magičnoj vezi, o božanskoj povezanosti koju
osjete džezisti kada im se instrumenti s neobičnom
lakoćom obraćaju sjenama i crtaju kaleidoskopske
slike u nepoznato, u mirišljavu noć, na prazne ulice,
gdje teturaju zadnji pijanci
a mačje njuškice vire iz kanti za smeće.

Sada će ti moj psalam pjevati o Kafki, o tome kako
je napisao dugačko pismo svome ocu ali
nikada nije skupio dovoljno hrabrosti da ga pošalje.
Ne, ti nikada nisi čuo za Kafku,
premda ste naručili zbirku Sto romana,
premda si svake subote brisao prašinu s knjiga.

Suviše nestabilan svijet za tebe.
Suviše neuhvatljiv svijet.

I moji prijatelji govorili su mi o
bolnim iskustvima sa svojim očevima,
najradije bih ga premlatio – rekao je netko –,
sva sreća pa je umro, rak,
ciroza jetre, svi smo odahnuli,
svi smo se bojali priznati da u potaji
lijemo suze.

A ti i ja, oče,
godinama se susrećemo kao što se susreću vlakovi,
na točno određenim mjestima, u točno određene sate,
čelično hladni, s praskom brzine,
sa živim teretom u svojoj nutrini.
Tvrdoglavi smo, tvrdoglavi.

Sada je trenutak, oče, da začuješ moj psalam,
psalam koji se probija kroz kandže tame
koji pali lišće na šumskim stazama, koji
se poput ptice spušta na planinske obronke, psalam koji
šapuću ribe i kamenje, psalam koji šapuću
kišni i sunčani čovjek.
Za rat se spremam, oče, za rat,
i ti znaš da idem,
bojiš se više od mene,
da, treba porušiti utvrđene gradove navika,
neka zarastu u bršljan, neka u njima princeza mirno spava.

Trebat će slomiti nokte i naborati kožu
i mnogo će žrtava biti, mnogo nepomičnih sati
što nečujno dišu između četiri zida,
na mostovima koji vode preko metafora vječnosti,
kada jedina hrana bude prašina snova
i jedino utočište prozirno tijelo izmišljene ljubavi
i neće više biti darovanih srebrnjaka
i neću se više osjećati kao Juda Iskariotski,
kojega su potkupili da bi izdao onoga
koga najviše ljubi,
i možda ću biti pobjednik, možda gubitnik,
ali uvjek ću se sjetiti tebe
kada vidim glatko obrijanog službenika
koji nije pokušao ništa neobično,
koji nije prekršio nikakvo pravilo, koji psuje
jer ne može naći mjesto za parkiranje,
koji je svojoj ženi pisao dosadna ljubavna pisma,
a i ti ćeš pomisliti na mene
kada budeš sam negdje ispijao pivo a sve
se oko tebe drobi u prah, te ćeš sebi prvi put
u životu reći neka ide sve k vragu,
neka sve pričeka,
i imat ćeš prvi put u životu osjećaj
da postoji još nešto drugo, nešto neobično,
neki mjesečev srp nad nama i neki svijetli trenuci
koji nam se otvaraju poput onih magnolija
u mojim snovima, magnolija koje se otvaraju
na travanjskom snijegu.

 (1990.)

Vožnja

Vozim oca s operacije sive mrene.
Preko oka ima zaštitu; nekakvu špijunku
koja štiti od infekcije. Izgleda tako
kao da je preživio veliku kataklizmu. To ga
skoro zabavlja. Prije zahvata ponuđeno mu je
sredstvo za smirenje, ali je otklonio. S godinama
je dobio mirnoću i milinu koje prije
nije imao ili ih ja nisam znao zapaziti.

Katkad bi on mene vozio na mjesta
do kojih nisam mogao ni autobusom ni vlakom.
Danas sam za volanom ja a otac sjedi
pored mene. Da bih se malo pokazao pred njime,
pomaknuo sam se na lijevu traku i u retrovizoru
mogu vidjeti kako automobili
u blijedom svjetlu popodneva zaostaju za nama.

To me čini sretnim. Smiruje. Očaj
i suze čuvam za prazne sobe.
Ne govorimo mnogo. Ono što imamo važno
za reći, dajemo do znanja prisutnošću i
disanjem. Premda je bio operiran, otac
se ne žali. Možda i on čuva
očaj i suze za prazne sobe.

Rečenice koje smo izgovorili tijekom vožnje
mogli bismo nabrojati na prste četiri ruke.
Nismo uvijek znali sjediti zajedno i šutjeti.
Danas znamo, i to me raduje.
Promet postaje gušći. Crte na asfaltu ravno-
mjerno prisvaja proždrljiva prošlost.
Vraćamo se u napola domaći grad,
kao da izlazimo iz sasvim tihe priče ili ogledala.

(2011.)

 

Sa slovenskog preveo Edo Fičor

Uroš Zupan 21. 06. 2022.

Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/15

Saša Filipenko, Crveni križevi, 2017.

 

Prvi roman Saše Filipenka Crveni križevi posvećen je traumatskoj temi svih postsovjetskih društava – psihološkoj i komemorativnoj preradi totalitarnog sovjetskog sistema čiji su vrhunac predstavljale staljinističke čistke, ali su im se pridružile i druge manifestacije nasilja koje su obilježile dvadeseto stoljeće. Sustavna revizija koju sprovodi kremaljski povjesničar-amater skupa sa svojim adlatusima svjedoči o virulentnosti te teme i opasnosti koju nosi po sadašnji, revanšistički, politički sustav u Rusiji i Bjelorusiji. Da ukratko podsjetim. U vremenu Gorbačovljeve perestrojke najznačajniji sovjetski disident Andrej Saharov, sa svojom suprugom Jelenom Boner, osnovao je 1989. društvo Memorial čiji je glavni cilj bio skupljanje povijesne građe o sustavu Gulaga, ali i materijala o svim njegovim žrtvama, kao i dokumentacija prošlih i sadašnjih povreda ljudskih prava. Dolaskom Putina na vlast pritisak koji je vršen na udrugu sustavno je jačao, tako da je tužilaštvo Ruske Federacije u studenom 2021. ishodovalo zahtjev za njegovu zabranu koji je sud prihvatio i prosinca iste godine donio odluku o njezinom definitivnom ukidanju. Borba protiv zaborava na taj je način prekinuta nasilnim putom, a jedna od najvažnijih zadaća ruskoga društva na putu ka demokratizaciji doživjela posljednji, možda i najteži, poraz. U kakvoj se situaciji nalaze spisatelji koji su odlučili progovoriti o staljinističkim progonima svjedoče slučajevi Sergeja Lebedeva (roman Granica zaborava, 2012, govori o unuku koji otkriva da je njegov voljeni djed bio zapovjednik logora) i Vladimira Sorokina (roman Roman do krajnosti je zaoštreni tekst o mučenjima i stradanjima koji u svojoj grotesknoj poetici ogoljava perverzni sadizam sovjetskoga društva) koji se nalaze u egzilu u Njemačkoj, a objavljivanje je njihovih djela u Rusiji u velikoj mjeri zabranjeno. Proces prerade traumatske prošlosti započet u osamdesetim godinama prošlog stoljeća u neoimperijalnoj ideologiji nove Rusije nema mjesta.

Upravo o tome periodu, problematici zaborava i pokušajima konstruiranja kulture pamćenja i sjećanja govore Crveni križevi. U romanu se spajaju životni putovi dvaju generacijski razdvojenih likova. Aleksandar, mladi čovjek koji se useljava u netom kupljeni stan, susreće se s devedesetogodišnjom ženom po imenu Tatjana Aleksejeva koja mu u prvi mah ide na nerve. Jedan od prvih znakova s kojim se sučeljava u procesu useljavanja u stan jesu crveni križevi, čija funkcija mu isprva nije jasna. Polako postaje svjestan da je starica oboljela od alchajmerove bolesti i da joj je pamćenje svakim danom sve slabije. Križevi služe kao podsjetnici uz čiju pomoć pronalazi put do vlastitog stana. Isprva odbojno držanje prema njoj („Čovječe, kakva nametljiva vještica!“) popušta pred empatijom i između dvoje se nejednakih ljudi postupno razvija odnos povjerenja. Ono što pripovjedača impresionira jest njezina životna priča. Ono što ga uznemiruje jest činjenica da će ta životna priča, paradigmatična za cijelu generaciju, gubljenjem njezinoga pamćenja nestati. Cilj je očuvati je, sredstvo koje se za njegovo ostvarenje koristi strpljivo je slušanje i naknadno bilježenje. Tako se pred Aleksandrom postupno razvija priča o tragediji žene koja je u staljinističkim čistkama, u paklu rata i u surovosti koju su pobjednici provodili kako nad poraženima tako i nad članovima svoje zajednice koje su markirali kao izdajnike izgubila sve članove obitelji – počev od voljenog oca, preko muža pa sve do kćerke.

Ona priča priču o patnjama i o hrabrosti, o traženju i gubljenju, o nemilosrdnosti i ljudskosti. Tatjana Aleksejeva cijeli će život investirati u potragu za mužem (koji je kao njemački ratni zarobljenik odmah po završetku rata i oslobađanja deportiran u koncentracioni logor) i za kćerkom (koja je majci oteta od strane NKVD-a kao supruzi narodnog neprijatelja – kako bi je se u domu za siročad odgojilo u socijalističkom duhu). Tek u sedamdesetim doznaje tužnu istinu – i muž i kćerka su umrli odmah po završetku rata. Tragedija se njezinoga života sublimira u mirnome trpljenju čiji je jedini cilj čuvanje uspomene na preminule i razjašnjenje okolnosti njihovih smrti. Razrješenje onoga što smatra osobnim grijehom (da je njezinom krivicom stradao nevin čovjek) desit će se tek u dvije tisućitim – Vjačeslav Viktorovič Pavkin, muškarac čije je ime dva puta stavila na listu ratnih zarobljenika preživio je rat bez ikakvih posljedica. 

Vedrina koju, bez obzira na teško oboljenje i udarce sudbine, iznosi na svjetlo dana fascinira njezinog mladog susjeda. Vještim se pripovjednim manevrom isprva prikriva zbog čega se on doseljava sam u stan s malom bebom. Pitanje gdje se nalazi njegova supruga razrješava se postupno, dok se ne sazna da je ona, u ranoj trudnoći, oboljela od smrtonosne bolesti te da je herojskim naporom tu trudnoću uspjela dovesti do kraja. Da je, dapače, dijete rodila već kada je bila u komi. Tako se i mladić i starica pronalaze u procesu prerade tragedije i borbi za održavanje pamćenja na one koji su nepravedno i prerano otrgnuti iz života.

Nasuprot njima postavljaju se likovi čija se hladna odbojnost konstituira upravo kao antinomija u odnosu na dva glavna lika čije je osnovno gradbeno načelo duboko proćućena empatija. Osobito se dva ističu kao antipodi Aleksandru i Tatjani Aleksejevoj. To su mladićev očuh koji figurira kao simbol diktatorske pozicije koju je bjeloruskom društvu nametnuo Aleksandar Lukašenko. Drugi je upravo Pavkin kojega Aleksandar sreće nakon Tatjanine smrti. Posjećuje ga kako bi doznao na koji je način umro njezin muž. Ispostavlja se da je Pavkin, zapravo, doušnik NKVD-a koji je život spasio tako što je lažno optuživao druge ratne zarobljenike. „Jednostavno tako! Odmah su mi ponudili da kooperiram i ja sam ispričao sve onako kako je bilo. I o vašem Pavkovu sam pričao i o ostaloj antisovjetskoj bagri [… ] Pristojnim ljudima sovjetska vlast nikada nije ništa napravila.“ Priča se završava onako kako mora biti, u novim totalitarnim društvima. Izdajom koja je stajala na njezinome ishodištu i koja će se nastaviti perpetuirati u bolnoj sadašnjosti. U njoj za Memorial i za preradu tugovanja nema mjesta. Gubici su bili nužni, kao što su nužni i ovi koje tek valja otrpjeti zbog ponovnog konstituiranja imperija. A pamtiti ih? Tko još brine o tome? Dulce et decorum est pro patria mori.                 

Davor Beganović 20. 06. 2022.

Iz donjeg svijeta – Čovječa ribica

Čovječja robinjica

Čekao je da poteče. Znao je da će se to događa u devet ujutro i u ponoć. I počela je šikljati u mlazovima. Posljednji je izbacio pedalj dugog guštera, ružičasto-siva, ljigava. Tupe i bezoke glave, šire od svega zmijolikog tijela na kojima su četiri nožice, bio je dobro poznat vrhničkim seljacima.

Zveknuo je štapom. Prebio je guštera udvoje. Jedan je dio ostao nepomičan na travi, a drugi se još migoljio u vodi koja ga je odnijela nekoliko metara. Možda je još bio živ, a možda je samo voda s njim lelujala. Svom snagom je sručio još jednom štap po njemu. To vražje stvorenje zna brzo oživjeti.

Tako bi mogli zamisliti sudbinu čovječje ribice nakon što o njoj pročitamo najstariji zapis, onaj polihistora Janeza Vajkard Valvasora (1641-1693) u knjizi Slava Vojvodstva Kranjske (1689). Bilo je to na dugodnevicu 1682. Seljaci su mu pokazali izvor iz kojeg istječe potok Bela, koji nakon kratkog toka završava u Ljubljanici. Danas je to vrelo pokriveno građevinom za vodovod, malo nakon što se prođe zgrada Pekarne Vrhinka. Stojim i gledam: sve normalno, nikakva traga povijesnom nasilju. Ostalo je samo ime izvora, Lintvern, što bi po hrvatski bilo Zmaj. No tada, seljaci su smatrali da duboko pod zemljom živi zmaj koji dva puta dnevno – u ponoći i u devet – izbacuje vodu, i s njom ponekad iz zemlje isplivaju zmajevi mladunci.

Kranjski plemić se, kaže, nije mogao suzdržati od smijeha kad mu se seljak zakleo da je svojim očima vidio tri zmaja i da to može potvrditi puno svjedoka. Kad je to potvrdio vrhnički poštar Hofmann, koji je i sam ponio doma jednog zmajeva dječarca, stvar je postala ozbiljnijom.

Kako bi drugačije bilo razumno zamisliti susret čovjek i te male, možda nedužne, a puno prije vražje životinje? Iz zemlje dolazi zmija, zmaj, gušter, svakakvi gmazovi. Dolaze iz Donjeg svijeta, gdje su smrt i sjene, i gdje se slijevaju svi grijesi svijeta. Svi su oni jednako opasni životu sunca i svjetlosti, svemu što dolazi s neba. Ako nešto ispliva na površinu, može biti samo znak grijeha i smrti i zdrava ti pamet kaže da ga moraš zatući čim se pojavi. Ne kaže se zaludu da ako ubiješ zmiju, oprošteno ti je 40 ili 100 grijeha, kako gdje. Sveti Jure nam pokazuje kako to treba.

Međutim, pisane potvrde o tom zatiranju – nema. O njoj se jednostavno ne govori. Doduše,  Franc Anton Steinberg (1684-1765), koga je sam Carski dvor poslao da istraži čudne pojave Cerkniškog jezera, nije mogao objasniti kada je jedan ribič u Malnu kod Planine ulovio pet čudnih četveronožca, bijelih kao snijeg. Kad ih je izbacio iz torbe u čamac plakali su i cvilili da je uglednom istraživaču od toga ostala duboka nelagoda.

 Istinabog, u podzemlju se na čovjeku nedokučiv način bratime vječni oganj i beskrajne vode. Sve to može značiti i neuništivost života. Krije li se odgovor u višeznačnosti prirode zmaja, koja omogućuje svakovrsna tumačenja, i ovako i onako. Ima li možda u tome mjesta obazrivosti prema zmaju kao nacionalnom simbolu, šutnji koja ga štiti od neke vrste bogohuljenja? 

***

Jedan ljudski vijek kasnije, pronalazak malih zmajeva u izvoru Studenac kod Stične u Dolenjskoj, malo po malo je proširio poznatost životinjice iz svijeta kraških seljaka na gotovo cijeli svijet. Šutljivi bijeli cisterciti, u najstarijoj i jedinoj još aktivnoj opatiji u Sloveniji, držali su male gušterolike životinje u posudi s vodom da im, navodno, prognoziraju vrijeme. Kad je jednom botaničar i predavač fizike na ljubljanskom jezuitskem kolegiju Franz Xaver Wulfen (1728-1805) posjetio svoje prijatelje redovnike, uzeo je primjerke životinje i poslao ih idrijskom liječniku i prirodoslovcu Giovanniju Antoniju Scopoliju (1723-1788). On ih je s užitkom proučavao, natenane, i pripremao njihov opis. Slao ih je na desetke i drugima.

Primjerak koji je poslao biskupu Sigismundu Ernstu Hohenwartu (1745–1825) došao je u ruke bečkog liječnika i zoologa Josephusa Nicolausa Laurentija (1735–1805). On je 1768. opisao tu životinju kao novu vrstu. Povjesničari kažu da je jako žurio te ju je opisao površno, na svega 12 redaka, pa je švedski botaničar Carl von Linné (1707-177) nije htio uvrstiti u svoj Prirodni sustav. Potom je objavljeno još nekoliko opisa Proteusa, među kojima i Scopolijev, ali kroničari ističu da je predavanje direktora Kabineta Carskog muzeja u Beču Karela F. Antona von Schreibersa (1775-1852), koje je 1800. održao u Londonu pred članovima Kraljevskog znanstvenog društva, proslavilo proteusa diljem svijeta i pobudilo za njim nezapamćen interes.

Akribični povjesničar Trevor R. Shaw dokumentirano pokazuje kako su narudžbe za čovječju ribicu stizale iz raznih krajeva svijeta, te da je životinjica postala šire dostupne nakon što ju je 1814. spomenuti Hohenwart otkrio u samoj Postojni. Prodavale su se na tržnicama, u gostionicama u Postojni i ponekad izvan tamošnje špilje, a i vodiči su, ako bi tko zaboravio, podsjećali na mogućnost njihove kupnje. Neke su dane zoološkim vrtovima, prirodoslovcima, laboratorijima i drugima. Bila je ponuđena i Charlesu Darwinu (1809-1882), ali ju je ljubazno odbio jer je morao na duži put. Kao autentičan jugoslavenski poklon Tito (1892-1980) je pet primjeraka iz Planinske jame uručio japanskom caru Hirohitu (1901-1989), koji je i sam bio biolog.

Furlanski pjesnik Domenico Pancini posjetio je Postojnu 1881. i napisao: Na cesti nedaleko od špilje prodaju se komadići stalaktita raznih vrsta i ribice u tikvicama s vodom koje pomalo liče na lampuge, krilate u glavi i nisu lijepe na pogled jer bez ljuske imaju boje živog mesa i, osim toga, bez očiju su.

Jedan njemački priručnik napominje mušterijama da se proteusi mogu očuvati jedino držanjem u vodi iz rijeke, koju treba više puta mijenjati, te čuvati životinju od svjetlosti.

Na drugom mjestu umiruje kupce da potreba za hranom čovječje ribice ne stvara probleme, jer voda sadrži sve što im je potrebno. Treba u posudu priložiti komad stalaktita iz iste pećine. Kada se odmaraju ili spavaju, proteusi se omotaju oko kamena, kao da ga nježno grle. Na taj su način već duže od pet godina držani izvan svojih špilja, kaže njemački priručnik za turiste iz 1863.

Uprava je životinje s komadićima stalaktita slala na međunarodne izložbe u velike gradove kako bi povećavala privlačnost pećine, osobito na dan Grottenfesta, koji se održavao u ponedjeljak nakon Duhova. 

Zapis iz 1816. kaže da ih hvataju u Črnoj jami, današnjem dijelu pećinskog sustava, i drže ih na životu u loncima dok ih ne prodaju ili ih odnesu na tržnicu u Trstu. Speleolog Egon Pretner (1896-1982) ih je našao na tržnici u Puli ili Pazinu. Ta činjenica navodi Shawa na zaključak da su, barem ponekad, prodavane kao hrana. 

Kako su stotine primjeraka otada našle put do kabineta prirodoslovaca, a oni su ih promatrali, secirali ili pakirali u alkohol, broj proteusa se broj jako smanjio, ističe se u jednom zapisu i navode crne prognoze: ako se tako nastavi, možda nije daleko vrijeme kada će biti u potpunosti istrijebljeni u špilji.

***

Odnos prema čovječjoj ribica razvijao se u skladu s vremenom. Novi vrhunac dosegnuo u prvoj polovice 2016. godine. Uprava pećine je infracrvenim kamerama pratila njezino leženje. Znalo se da se ona razvija iz jaja, da ponekad možda leže žive mlade, ali nitko nikada nije vidio „mistični“ trenutak kad to radi ta „mistična“ životinja. Stotine redakcija iz cijelog svijeta sudjelovalo je u tom svjetskom spektaklu. Među njima su bili mediji od najvećeg povjerenja čitateljske publike. Od petnaestak članaka koju bili najdostupniji u pretraživanju interneta, gotovo svi su već u naslovu imali ime „mladog zmaja“. The Guardianu je taj izraz u tekstu upotrijebio sedam puta. U tekstovima se često čovječju ribicu krunilo kao neporecivu zvijezdu podzemlja. Još se naglašavalo kako je leženje proteusa pred kamerama važno za njegov opstanak.

Biolog iz Postojnske pećine Primož Gnezda kazao je za The Guardian: “Imamo 21 mlado proteusa koji rastu u našim posudama” i dodao: “Svi su zdravi. I to nam daje nadu da možemo sačuvati naše proteuse za budućnost“.

“Svima nama su bile suze na očima”, dodala je voditeljica laboratorija Postojnske pećine Katja Dolenc Batagelj i upozorila: “Samo mala promjena vode ovdje može imati razoran učinak, tako da je ova kolonija spas“.

Utjecajni mediji odigrali su veliku utakmicu za interese proteusa – kako ih vidi uprava pećine. O tome govore naizgled nevažne činjenice. Naprimjer, zašto su u velikom broju članaka proteusa zvali mladim zmajem? Vodiči Postojnske pećine i ovaj su put bili glavni izvor informacija. Ne znam jesu li iz uprave davanje informacija uvjetovali konačnim nadzorom sadržaja teksta. Meni za ustupanje fotografija koje bi bile priložene uz članak u znanstvenom časopisu – jesu. Zašto se to potiče iz Postojne, povijesnog stožera koji je znanstveno rasvjetljivao podzemlje puno strahova zla, pakla i sjena? 

Turizam je odigrao ulogu svetog Jure: ubio je zmaja i pretvorio ga u komercijalnog bastarda. On je s jedne strane postao „zvijezda“ podzemlja, lik iz show biznisa s obilježjem malog zmaja, i uz sve to svjedok čistih voda. Naklonost javnosti koja se prije više desetljeća stjecala poklanjanjem ili prodavanjem životinjica, danas je svedena na medijsku predstavu i voajerizam, koji su drugo ime i put za zaštitu.

Ako proteusa uvažavaju i štite, zar ne bi trebali razmisliti zašto je tako „tajnovit“ u leženju mladih. I je li ta kampanja nova patnja za njega? Budući po mogućnostima osjetila ozbiljno zaostajemo za njim, nemoguće je znati što mu je time povrijeđeno, ali logika „tajnovitosti“ kaže da neki životni princip zacijelo jest.

Čovječja ribica nema drugih neprijatelja osim čovjeka. Jučer su turistički priručnici priopćavali kako ne treba brinuti kod njezina držanja jer bez hrane može pet godina. Danas se govori o deset pa i dvanaest godina. Je li ta spoznaja opravdala mučenje kojim se do nje – po tko zna koji put – došlo?

Predstave o čovječjoj ribici, povijest koju za nju ispisujemo, žele reći kako je čovjek njezin prijatelj i da treba položiti sve nade u to da će ju on spasiti. No, tek je s njim srela opasnost. Cijelo poznanstvo s njim prati ju ropstvo, a opasnost svakim danom biva sve veća. Njegova imena za nju – Proteus anguinus, mlado zmaja, zvijezda podzemlja, čovječja ribica, car tame, olm i druga – imena su za njezinu patnju i smrt. To što joj i svjetski mediji počeli tepati da je mlado zmaja, samo još više skriva i ozakonjuje njezinu patnju. 

Ivo Lučić

 

Ranjivost je podzemno biće

Jama Baredine u blizini Poreča se može obići svako pola sata. Sjećam se ljetnog poslijepodneva kada sam to učinila u maloj grupi posjetitelja i gledala čudo od pet špiljskih dvorana koje se nižu sve dublju u zemlju, jedna za drugom. Spuštali smo se u podzemlje koje nije djelovalo posebno mračno, jer je umjetno osvijetljeno. Svejedno je to strani i impresivni svijet. Iz četvrte dvorane jama pada okomito u dubinu. Ondje se naravno nije moglo ići, ali nam je vodič govorio o posebnim vrstama životinja koje dolje žive. Pogotovo o jednoj: čovječjoj ribici. Gledala sam ju na stranici prospekta dok je objašnjavao kako je ona najveća prava podzemna životinja na svijetu i da živi u podzemnim vodama na području Dinarskog krša.

Čovječja ribica ili Proteus anguinus ne može živjeti izvan špilje. Dogodi se da ju vode izbace iz krškog podzemnog svijeta, ali ona će se što prije pokušati vratiti u sigurnu tamu. Dogodi se da ju netko slučajno pronađe ili da ju znanstvenici aktivno potraže. I to će uglavnom loše završiti za nju. Proteus je skrivena i tajnovita životinja, strana i neobična našim očima.

A istovremeno, na prvi pogled bliska.

Transparentnost njezine kože joj daje nešto ljudsko. Njezina fragilnost podsjeća na ljudski fetus koji je slučajno prekinut u razvoju. Malo biće koje je nasilno izbačeno iz sigurnosti majčine utrobe. Oči se još nisu razvile, male šapice moraju još izrasti u prave ruke, duguljasto tijelo se mora tek transformirati u ljudsku anatomiju. Izgleda kao čudesni punoglavac, stran i neobičan, dijete neodređenog porijekla. 

Ali nešto nam je jako blisko dok gledamo tu jeguljastu podzemnu životinjicu. Kao da je prastari dio nas, kojeg nikad nismo vidjeli, preživio u dubini planine. Stara rodbina, evolucijski ostatak nečega našega. Tako mi djeluje.

Bit će da nam je dirljiv izgled njezine prividne ranjivosti. Ali zapravo, čovječja ribica nije tako slaba. Živi u optimalnim okolnostima podzemlja, nezahtjevna je i jako je rezilijentna. Može postići starost od 70 godina, neki kažu čak i sto godina. (Otprilike ljudska dugovječnost, to je zanimljivo).

I onda čitam u tekstu Ive Lučića ponešto o povijesti odnosa čovjeka i čovječje ribice. Čitam u uvodu jednu od tipičnih reakcija kada čovjek dolazi u susret s Proteusom. Kažem tipična reakcija, jer se u pojavi tog špiljskog stanovnika može vidjeti i nešto drugo osim ranjive, nedužne životinje. Ovisi o tome što pogled na njega izaziva u promatraču, o tome koje priče i asocijacije ima, a pogotovo koje strahove. 

Znači, neki su tog fascinantnog, rijetko viđenog endemskog vodozemca, doživjeli kao baby zmaja (a gdje je beba mora da je mama u blizini), kao nešto opasno, gadljivo i nezemaljsko. I krenuli odmah u destrukciju. 

Kao što to uvijek biva: Ono strano će ljudi često doživjeti kao prijetnju, ali ako je prvo i drugo jednako istiniti ljudski doživljaj – nježnost izazvana zbog sličnosti s fetusom i alarmiranost zbog nepoznavanja – onda vrijedi istraživati razloge za to. A to ima velike veze s ljudskom psihom.

U tom kontekstu je zanimljivo da je ljudski susret s nepoznatom životinjom na otvoru špilje već sam po sebi savršena metafora za psihičke procese u samom čovjeku, kad se susretne s nepoznatim pojavama iz dubine brda. Platonov mit o pećini je jedna varijanta tumačenja ljudske percepcije kroz metaforu špilje.

Mnogo kasnije je Sigmund Freud formulirao ideju o osobnom nesvjesnome kojemu je Carl Gustav Jung dodao koncept kolektivnog nesvjesnoga. U razumijevanju Lučićeve uvodne scene moglo bi se reći da je agresija prema Proteusu koji zapravo ne predstavlja direktnu opasnost čovjeku izazvana zbog u nesvjesnom skrivenog straha, a iz kolektivne nesvjesnog dolaze sve asocijacije (zmaj, đavao, itd.) koje funkcioniraju kao interpretacijski okvir vlastitog djelovanja.

Ljudska psiha je po Jungu jednako podijeljena u gornji i donji svijet, u svijet svjesne, svjetlom obasjane percepcije i u nesvjesni rezervoar emocija, misli, potreba i sjećanja bez konkretne spoznaje. 

A sve što nije vidljivo tjera čovjeku – čisto instinktivno – strah u kosti. Simbol špilje mu je čak udružen s grobom, mjestom privremenog ne-života iz kojeg nešto novo iskrsne: „Simbol špilje je prirodni simbol groblja, a život je tamo pokopan poput zrna pšenice u utrobi zemlje gdje će ponovno narasti.“1

James Hillman, psiholog i dobar poznavatelj i tumač Jungovog rada, još je precizniji: „Kada koristimo izraz Donji svet na umu obavezno moramo distinkciju koju su predložili neki klasičari. Ta distinkcija je od izuzetne psihološke važnosti zato što područje psihičkog oslobađa prirode. Izrazi chthon i (‘Donji svet’ i ‘Podzemni svet’) ne odnose se nužno na istu oblast, niti bude istovetna osećanja. Izraz chthon, kao i njegove izvedenice, izvorno označava mrtve, hladne dubine i nemaju nikakve veze s plodnošću. Ova vrsta dubokog tla nije isto tamna zemlja. (…) Ova dva izraza, i chthon, podrazumevaju dva različita sveta: prvi je svet zemlje i svega na njoj; drugi, svet pod zemljom i izvan nje.“2

To je i razlog zašto riječi poput „geologija“ ili „geografija“ nose korijen „ge“ u sebi, jer je točno sadržaj njihovog istraživanja.

S ovim informacijama se može bolje razumjeti da se u susretu s nepoznatom životinjom iz dubine zemlje u čovjeku aktiviraju dva procesa reagiranja. Biće na otvoru špilje je s jedne strane samo objekt fizičke percepcije kao dio podzemlja a s druge strane shvaćeno kao dio podsvijeta, kao prijetnja arhaičke pojave koja mora biti uništena da bi čovjek preživio.

Iz toga se može zaključiti da je čuvanje biološke vrste Proteus anguinus od nepromišljenog ljudskog djelovanja najbolje povezati s novim „storytelling-om“, predstavljanjem i tumačenjem, ne fizičke životinje nego značenja i funkcije u simbiozi podzemnog svijeta. I za takav pristup Proteusa prvenstveno ne trebamo ni dirati. I čak procese pasivne agresije na njegov život (kvaliteta vode, intervencije na okoliš, itd.) mogu se teoretski razumjeti iz perspektive nezaštićene životinje. 

Recept je: baciti svjetlo na nepoznatu vrstu, transferirati ju u svjesni dio naše percepcije i učiniti ju sastavnim dijelom našeg života. Samo, to naravno ne ide lako. Nemamo obzira ni prema velikim i očitim posljedicama naše nepromišljenosti prema prirodi. Kamoli onda prema nekoj nevidljivoj životinji na površini zemlje.

Sve se to odnosi na stranost i nepoznavanje životinjskog svijeta. Ali ima i još nešto arhaički i impresivno u razmišljanju o tome kako čovjek reagira dok je suočen s Proteusom, pogotovo u percepciji njegove ranjivosti i nezrelosti: Zašto bi ranjivost bila stvar koja izaziva otpor ili čak agresija? I u ljudskoj psihologiji ranjivost (i pokazivanje vlastite ograničenosti ili vlastitih nemogućnosti obrane) nije baš poželjna. Tko se prikaže potpuno nezaštićen, izaziva defenzivne reakcije, predrasude ili podsmijeh.

Naš ego – ta konstrukcija naučenih samoslika, samotumačenja, gledanje svijeta i mehanizma obrane te preživljavanja – neprestano nam sugerira da djelujemo po toj logici. Carl Gustav Jung to zove „persona“, skupina osobnosti koju individuum pokazuje drugima, to jest educirani, socijalizirani, od drugih odvojeni i vječno oprezni Ja ispod kojeg je skriven – po Jungu – autentični Ja.

Taj autentični Ja, čini mi se, izgleda kao čovječja ribica, potpuno bez maske i zaštite od društvenih instrukcija. Divlji, neukrotivi dio nas, koji je sam za sebi, ugrožava civilizirani svijet. Ali nije li upravo to najprirodniji dio nas? Ranjivost (a to znači odsutnost obrambenih mehanizma našeg društva, iskrenost i istinitost) je teško pokazati. A ponekad je i neugodno vidjeti takvu osobnost kod drugoga.

Kad gledam čovječju ribicu u svojoj ranjivosti, kada je izložena vanjskom svijetu, nešto se u meni stisne. I nekako mi je odjednom bliska. Približavanje toj instanciji, toj unutrašnjoj, nikad ugledanoj i nezaštićenoj dimenziji u nama, mogla bi nas ponovno povezati s prirodom. Najprije s našom unutrašnjom prirodom, pa onda s vanjskom. 

Tako s grupom turista izlazim iz jame Baredine kao da ništa nije bilo. Kao da nisam nakratko osjetila Proteusa u sebi. Kao da nisam primijetila da je moja ranjivost podzemno biće. Žurim s drugima prema suncu i vani mi je odjednom lakše. 

 

1 Carl Gustav Jung: Predavanja na ETH-u u Zürichu , 26. sjećnja 1940.
2 Džejms Hilman: San i Donji svet. Fedon, Beograd, 2013. St. 61-64.

Anne-Kathrin Godec

 

 

Ivo Lučić, Anne-Kathrin Godec 20. 06. 2022.

Bogorodica

Druge godine opsade događa se čudo. Nakon što joj je u borbama s neprijateljem junačkom smrću postradao muž, mlada je, kao peruška luka tankovijasta balerina, zanijela sa svojom žalošću.

Ne može biti da se to zbiva po drugi put, vikali su razočarani i pomalo gnjevni.

Ponovljeno čudo nikako ne može biti čudo, okretali su od nje glavu, podozrijevajući pomalo da se radi o prevari.

Njoj je, međutim, trbuh rastao, kao što svakoj trudnici raste, pa je po rubovima nadošla i zaokružila se, iako se gladovalo, neprijatelj nije propuštao hranu u grad, i njezinu trudnoću nitko nije ozbiljno shvaćao.

Kada je došlo vrijeme da rodi, nisu je primili u rodilište. 

Smilovao joj se portir. Otključao je velika metalna vrata, pustio je u podrum, u kotlovnicu, hladnu i mračnu, koja je vonjala na mačju mokraću, naftu i još nešto što nije mogla prepoznati. U uglu, na odbačenim kučinama, siva je napaćena mačka dojila svoja četiri mačeta.

Tu možeš, rekao je, i pokazao joj prljavi pusti madrac u onom najsuhljem uglu kotlovnice.

Nije znala kako ni što da učini. Mačku bi pitala, e da je na vrijeme mislila, pa da je naučila mačji jezik. 

I tako je, u brizi oko onoga što čini, a ne zna što čini, rađala zemljanu figuru, koja se saobražavala s njezinom utrobom tako da je ne povrijedi. Izašavši na svijet bila je veličine djeteta i prikazivala je, nasmijanog i dobro raspoloženog, nekoga tuđeg boga, koji je pomalo sličio njezinom mrtvom čovjeku.

Našla je još onih kučina. Prepovila u njih je svoga rođenog boga, portira je pozdravila sa što više razuma u glasu i pogledu, i zaputila se nazad kroz grad po kojemu su sa svih strana padale granate.

Nemoj, poginut ćeš, vikao je za njom portir. 

Ali nije potrčao da je zaustavi.

Miljenko Jergović 19. 06. 2022.

Belmin triptih

Belmi Lizde-Kurt

O Miljacki se ne može
napisati dobra pjesma
to mi je jednom u šetnji natuknula
Belma Lizde Kurt
a ti probaj pjesniče
tako mi je rekla

Od tada još više sumnjam u svoj
pjesnički kruh
i radujem se jedino magli i snijegu
u ovoj kotlini

Slika prva:
Smog, crni snijeg i magla
nema mostova na rijeci
ne vidi se čak ni ona sama
spokojno dišu fasade austrougarskih zgrada

Slika druga:
Scena SARTR-a pred početak predstave
U publici sjedi samo Aleš Kurt
dok Belma na daskama glumi butum Sarajevo
i oštru kišu kako na grad pada

Slika treća:
Kasna jesen, braon traka od Drvenije ka Bentbaši
uz samu traku zvekeće tramvaj
na At-Mejdanu s druge strane trake
prvu pahulju snijega pametnim
okama čeka gavran

Srđan Sekulić 18. 06. 2022.

Suum cuique. Borba Danila Kiša za pravo i pravednost

Suum cuique; Svakome svoje – to je formula kojom se otvara Corpus Iuris Civilis, a koja u cijelosti glasi: Iustitia est constant et perpetua voluntas ius suum cuique tribunes, u prijevodu: „Pravednost je trajna i neprekidna volja da se svakome da njegovo pravo.“ Suum cuique etablira se kao izvorište pravednosti, kao kopula kojom se povezuju za nju karakteristični elementi etičnosti s jedne i reglementirani diskurs prava s druge strane. Etika nam zapovijeda da Drugome dopustimo slobode koje sami uživamo. Jurisdkicija je tu da kontrolira implementaciju tih sloboda, da sprečava njihovu zloupotrebu i da Drugoga zaštiti od nas, ali i od sebe samoga. U teoriji. Praksa često izgleda drukčije. Latinska formula je presupozicija u kojoj se kondenzira jedno od središnjih prava – pravo na vlasništvo. Ali ne samo ono. Njome se materijalno vlasništvo pomjera i prema vlasništvu nad vlastitim mišljenjem, na slobodu njegova iskazivanja i na nedodirljivost duhovnoga prava kojim se iskazuje ono što subjekt iskazivanja smatra pravednim. Ukidanje te slobode neminovno vodi i ka ukidanju etičkih kriterija, ali njim se i sama institucija prava može dovesti u pitanje. Kolikogod se te dvije dimenzije svijeta života razlikovale jedna od druge, ipak ih je nemogućno odvojiti čistim rezom. Jedna se pretapa u drugu, zajednički sedimenti ne mogu se precizno izolirati te se samim tim uvijek ukazuje na obavezu koje pravo preuzima na sebe kada zacrtava okvire prema kojima će se određivati njegovo implementiranje na različite oblasti međuljudske komunikacije, ali i na odnos čovjeka prema okolišu koji ga okružuje i prema drugim bićima s kojima taj okoliš dijeli. 

Što se zbiva kada jednoj osobi, pri tome još i spisatelju, zbog njegovog etičkog angažmana bude ukinuto njegovo suum cuique? Štoviše, što se zbiva kada se to desi na način na koji se toj osobi poriče njezina etičnost i pri tome ga se pretvara u moralnu nakazu, u ništicu, u personu bez osobnosti, bez prava na pravednost. Bespravnost kojom je takva osoba izložena krajnji je oblik nipodaštavanja, depersonalizacije, proizvodnje homo sacer-a, reprodukcije „golog života“. Upravo to se zbilo Danilu Kišu, jednom od najprominentnijih autora jugoslavenskih književnosti, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U momentu izbijanja onoga što će u povijest književnosti, ali i povijest ljudskoga beščašća, ući pod imenom „afera Kiš“ taj se spisatelj približava stvaralačkom zenitu. No on se, pored bavljenja književnošću, ne libi da na sebe preuzme tešku i nezahvalnu ulogu javnog intelektualca koji je spreman otvoreno progovoriti o najtežim, najkompleksnijim i najkompliciranijim temama iz kulturnog i političkog života. Ta je njegova djelatnost dokumentirana u brojnim nefikcionalnim tekstovima – esejima i intervjuima koje je dao kako jugoslavenskome tako i inozemnom tisku. U njima progovara, bez ustručavanja, o jednom od najtežih problema s kojima se zemlja suočila u razdoblju teških kriza, kako ekonomskih tako i političkih, koje su izbile na površinu sedamdesetih, nakon relativnoga perioda sloboda koji je bio osjetan u Jugoslaviji prethodne dekade.

Danilo Kiš je autor misaone askeze. Ta je askeza rezultat stalnoga propitivanja – sebe i vlastite sudbine, ali i okolice i njezinih aberacija, kao i uloge tih aberacija u tragičnim momentima svijeta života. Unutar upitanosti, kao njezino tvrdo jezgro, nalazi se pravednost i nedvojbenost njezinoga mjesta u kreiranju jedne etički determinirane egzistencije. Kao suprotni pol pravednosti formira se ne-pravednost, u krajnjoj konzekvenci izjednačiva sa zlom. Sa svoje strane pravo, institucija društva čiji je daleki, ali neostvarivi, cilj implementacija pravednosti s njezinim konzekvencama, daje svoj obol u formiranju društvene svijesti. No taj je udio u totalitarnim, ili totalitarizmu naginjućim, društvima uvijek suštinski ugrožen u svim mogućnostima zloupotrebe kakvim ga ta i takva društva izlažu. Aplicirati za pravednost u društvu koje je, a priori, obilježeno potencijalom ne-pravde (anomije, stanjem bez-prava) opasan je poduhvat. Kada Danilo Kiš u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća počinje sustavno analizirati zlu kob nacionalizma, a za njega je antisemitizam tek najviši stupanj tog društvenog zla, on se svjesno izlaže opasnosti stigmatiziranja u jednome društvu koje, doduše, de jure osuđuje nacionalizam, ali de facto omogućuje njegovo razvijanje i sustavno širenje. 

Perfidnost situacije u koju je doveden očitovala se u odloženoj reakciji pogođenih. Naime, Kiš će postati žrtvom progona tek nakon objavljivanja zbirke pripovijedaka Grobnica za Borisa Davidoviča 1976. Potraga za pravednošću, za pravdom koju treba konačno dati žrtvama progona, rezultira u osudi staljinističkog totalitarizma kojega se, nedvojbeno, povezuje s totalitarnom praksom država koje drže da su se oslobodile naslijeđa staljinizma. Po-etika Danila Kiša cilja u dva pravca: rasistički nacional-socijalizam sa svojom idejom rasom uvjetovane nacionalne čistoće s jedne i staljinistički totalitarizam koji, prividno, rasu projicira na klasu, ali čiji je antisemitizam prisutan, u prikrivenom obliku, u osudi navodnog židovskoga kozmopolitizma ili u ideji o židovskoj zavjeri unutar najvišeg rukovodećeg kadra Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Ono što je u reakciji na Kišovo djelo(vanje) osobito odurno jest opipljiva lažljivost argumentacije koja se usmjerava na njegovo dezavuiranje kao spisatelja, na optužnicu koja se formulira u osudi njegove knjige kao plagijata.

Kiš plagijator? Gnusna laž kojom ga se stigmatizira, i to tamo gdje je obrana teška, pomaknuta s polja politike, na kojemu se mogla i voditi s pozicije intelektualne ravnopravnosti – u kojoj bi se onda dokazala Kišova superiornost, kako intelektualna tako i moralna – i prebačena na polje estetike na kojemu je dokazivanje mukotrpno, objektivnost i jasna prosudba jedva provediva. Ne za Kiša. Rezultat je obrane integriteta vehementna polemička knjiga Čas anatomije. Dakle, progon započinje bijednim tekstom objavljenim u zagrebačkom časopisu Oko, čiji autor ne zavrjeđuje ni spominjanje imena. Kišov odgovor izazvat će bujicu protuodgovora koji jasno stavljaju do znanja da su maske pale i da njihovi nositelji izlaze iz anonimnosti. Cijela je polemika, jer Kiš na poprištu nije bio sam, za njegovu se „stvar“ borio niz obrazovanih, pametnih i poštenih ljudi, dobro je i detaljno dokumentirana u zborniku Treba li spaliti Kiša. No Čas anatomije obrana je koja nadilazi nešto što bi se moglo smatrati njezinim prvobitnim ciljem. Iz obrane proizlazi poetika, kojom se brani jedan način pisanja književnosti, ona je po-etika, proces u kojem se pokazuje da je estetika nemogućna bez etike i, nakraju, ona je politika, pragmatična djelatnost kojom se cilja na postizanje određenih rezultata i u kojoj se, upravo zbog takve usmjerenosti, ponekad mogu i potisnuti etički postulati.

Ta „trijada“ upisana u Čas anatomije ono je što samu knjigu čini jedinstvenom u kompleksu jugoslavenskih književnosti. Etičkim se može nazvati prvi dio knjige, O jednoj skandaloznoj (književnoj) aferi, subjektivno, u kojemu Kiš ocrtava pozadinu „spora“ i razotkriva stvarne motive svojih progonitelja. Poetički je najduži dio, sastavljen od poglavlja Parabaza: Čelni sudar; Probni kamen činjenica i Protiv opskurantizma ili: Skalpel političke svesti, u kojemu on, superiornim poznavanjem recentne i tradicionalne književno-teorijske literature, ali i književne povijesti, ocrtava linije vlastitog književnog postupka, dok se politički usmjerava na konkretne pojedince koje detektira kao one koji iz pozadine vuku konce i ponajviše doprinose kaljanju njegova imena. Zanimljivo je da je taj dio po objavljivanju bio najčitaniji, ali ga se danas u raspravama u znanosti o književnosti manje ili više zaobilazi – što se, bar donekle, može objasniti upravo njegovom političkom naravi. Može se ustvrditi da je prvi dio posvećen raskrinkavanju kompleksa fenomena koji, različitim intenzitetom ali u usporedivoj mjeri, tvore srž zla u dvadesetom stoljeću (nacionalizam, antisemitizam, rasizam), da je drugi i danas važna samodovoljna književno-teorijska studija u kojoj se raspravlja o centralnim problemima znanosti o književnosti,  a treći je veselo-sarkastični obračun s književnom čaršijom koji je relevantan u onoj mjeri u kojoj se posjeduju informacije o pozadini samoga sukoba te prema tome čitljiv, bez kritičkog aparata, publici upućenoj u lokalne okolnosti i u vrijeme u kojemu se cijelo sučeljavanje zbilo.

U intervju objavljenom u časopisu Ideje 1973, a pretiskanom u knjizi Homo poeticus Danilo je Kiš ocrtao „Portret nacionalista“. Politički brizantne izvedbe kulminiraju u postulatu da je nacionalizam u suštini paranoidan i to kako na pojedinačnoj tako i na kolektivnoj razini. „Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja dovedenih do paroksizma.“ Već ovaj citat pokazuje oštrinu Kišove misli, ali i potencijal poopćavanja po kojemu će se brojni nacionalisti prepoznati u takvoj osudi, osjetiti se duboko povrijeđeni i uvrijeđeni takvom prosudbom. Dalje seciranje i kontekstualiziranje tog fenomena, njegovo dovođenje u vezu s antisemitizmom i rasizmom, bili su i više nego dovoljan razlog za obračun s Kišom. Zašto su njegovi protivnici, koje se bez problema može detektirati u desnome spektru srpskoga društva, izabrali dezavuiranje putem moralne inkriminacije, to je pitanje na koje je moguć tek spekulativan odgovor. Valjda su bili uvjereni da će Kiš pred težinom takve optužbe ostati bez riječi – u čemu su se prevarili. Otuda je i logično prebacivanje, prvo prikriveno a potom otvoreno, na teren govora politike – i to u onom njezinom najogoljenijem smislu, politike kao čistog vršenja pritiska na slabijeg. Naravno, i tu su se moćnici prevarili. Politika, a najvjerojatnije da je iza te skupine Kišovih protivnika ulogu sive eminencije igrao visoko pozicionirani komunista Dragoslav Marković, kao ni kultura nije računala sa silovitošću odgovora kojega će ponuditi Čas anatomije. I jedan i drugi odgovor jasna su, kirurški precizna (otuda i sam naslov knjige kojim se priziva preciznost medicinskog skalpela) analiza društvenih zastranjenja čija se pogubnost dâ prepoznati u zlu dvadesetog stoljeća.

Poetološki je odgovor na izgovor bio jednako britak. Kišova obrana vlastite knjige obrana je i poetike postmodernizma, intertekstualnosti kao njezinog glavnog stilističkog sredstva, ali i dokumentarnosti kao temelja njegove proze koju se, svojevrsnim alkemijskim procesom, prevodi u fikciju. Tu su Kišova umjetnost i njegovo poznavanje i vješto apliciranje znanosti o književnosti doživjele jedinstvenu sintezu. „Književni prosede primenjen u Grobnici za B.D. samo je jedan od vidova oneobičavanja na čijim je principima zasnovano svođenje oblika čiste imaginacije na forme non-fictiona, na dokumentarno, to davanje dokumentarne forme formama čiste imaginacije (i obratno), a gde su neke prepoznatljive činjenice – date kao parafraze jednog teksta koji se dâ proveriti, kako bi se uočile sličnosti i razlike, a i kako bi čitalac, na osnovu toga, poveravao da su i svi ostali ‘dokumenti’, ili skoro svi, pravljeni po istom principu.“ I tu se jedva što može dodati.  

Suum cuique! Pravda je ispunjena. Protivnici Danila Kiša završili su tamo gdje im je mjesto, u povijesnome zaboravu. On tamo gdje mu je mjesto: na Olimpu europske književnosti. Skandal koji je prouzročio bezočni napad na njegovu knjigu bio je katarzični događaj koji je do temelja pročistio jugoslavenske književnosti u tegobnim i učmalim sedamdesetim godinama. Ono što je iza njega ostalo jest etički trijumf pojedinca nad zlim kolektivom. Nažalost, pokazat će ružne devedesete, tek privremen. No to je druga priča, u kojoj Danilo Kiš više nije mogao igrati ulogu.

 

Tekst je izravno objavljen na francuskom, u prijevodu Pascal Delpeche, u broju 106 (2021) časopisa Atelier du roman, posvećenom Danilu Kišu.       

Davor Beganović 18. 06. 2022.

Kata Kesten

Slaninu, čvarke i pite
nosila Kata Kesten
iz sela Nula kod Travnika

Njenu slaninu, čvarke i pite
jeli i Hrvati i Bošnjaci
dok su branili vlašićke stijene

Iz kuće je istjerala Vojska Republike Srpske
Ostale joj sve šerpe i dvije krave 

U izbjeglištvo u Novu Bilu
ponijela
10 kila masla i dvije vreće brašna

Podijelila ih svijetu dok je došla
Pod granatama svaki dan
donosila ranjenicima vodu
u crkvu – bolnicu u Biloj
s izvora Sučićevog
na Putićevu
jedinog koji nije presušio

Donosila vodu u dvjema kantama
Samo njih imala

sabirala kapi u šake
sabrala čemer u sebe 

Pomogla tolikima
Ne zna im se broja
Dala narodu sve što je imala
Dala vodu
Dala sebe 

Nosila svoj
Nosila tuđe križeve
Vode joj iz ruke neprijatelj pio
Isus je gledao i jednom rekao fra Grebi
“Da je barem ona bila namisto Šimuna Cirenca”
Greba Isusu rek’o
“bila je, ali nisi je Ti, Gospode, namah pozno“

Otelo joj kuću
Otelo joj zemlju
Vratila se u kuću
Vratila se u zemlju 

Svetom Anti u Busovaču pješice ide svake godine
“Nije meni sveti Anto svak’, pa da mu kolima idem”, rekla sinu. 

Kata Kesten
Dala sebe zemlji
Veća od zemlje

Gloria Lujanović 17. 06. 2022.

Agitator

Prvi politički govor Muhidin Agić održao je u praznoj hali ugašene čeličane. Skup kojem se obratio nije bio veliki. Svega desetak ljudi skupilo se da tog izuzetno hladnog januarskog jutra čuje govor čovjeka, koji je posljednje dvije godine radio kao radnički sindikalist bez plate i infrastrukture koja bi ga podržavala. Njemu nije smetalo što je sve članke pisao sam, što ih je lično izrađivao na primitivnoj štamparskoj presi i onda ih bez ičije pomoći, uvezane u malene brošure s crvenim koricama, dijelio po kafanama u kojima su se skupljali fabrički radnici. Još su mu manje smetali skriveni podsmijesi i bezgranična ogovaranja. U svoj cilj je vjerovao koliko god se nekome činio neostvariv i sulud. A vjerovao je u pravdu za sve i upravo ga je ta vjera gonila na frenetičnu aktivnost.

Tokom svog nesebičnog političkog djelovanja dva puta je bio hapšen i oba puta u stanici kraljevske milicije bio brutalno pretučen. U zeničkom zatvoru odležao je dvije godine kao politički zatvorenik osuđen pod optužbom da je svojim političkim aktivnostima nastojao srušiti ustavni poredak zemlje i dokinuti kraljevu vlast – optužbe koje je, stojeći ponosno, uzdignute glave, pred sreskim sudijom bez ustezanja priznao, što je ćelavog suca, s unaprijed donesenom odlukom, ostavilo bez riječi.

Godine provedene u zatvoru nisu ga izmijenile i prvo što je uradio po odsluženju kazne drskošću i smjelošću iznenadilo je pripadnike tajne policije, koja je budnim okom nadzirala svaki njegov korak. Još mršav i iscrpljen od robijanja Muhidin je pripremio govor o štetnosti kapitalističkog društva i nužnosti radničkog ujedinjenja i spremno ga izdeklamovao pred omalenom grupom razočaranih radnika okupljenih u napuštenoj hali stare željezarske čeličane. Dok je stojeći na posebno podignutoj bini za govornike, ledeno odlučnim glasom, izricao teške optužbe na račun vlasti, na sebi je imao samo iznosano odijelo i pohaban kaput. Bio je ubjedljiv. Sjetio se spomenuti sve ono što je tištilo taj jednostavni svijet koji nije imao ništa – i teške uvjete rada i male nadnice i skupe životne namirnice. Njegov govor radnici su ispratili velikim aplauzom koji je iz njegovog oka potjerao prema ustima suzu – suzu koju niko nije vidio i koju je Muhidin obrisao rukavom svoga kaputa.

Koncem 1937. godine Muhidin se priključio zeničkom ogranku Komunističke partije, koja je, iako je Zenica bila radnički grad, brojala svega nekih pedesetak članova. Pristupivši Partiji, promijenio je način svoga djelovanja. Prestao je držati javne govore i izazivati reakciju kraljevske vlasti kako bi na vlastitom primjeru pokazao njenu pokvarenost i bezdušnost. Umjesto bezuspješnih akcija koje nisu imale gotovo nikakvog odjeka, prihvatio se teškog agitirajućeg posla. Svoje nove aktivnosti vodio je sistematično i temeljito pripremljen. Drugove iz Partije koji su bili zaposleni kao radnici u Željezari zadužio je da prikupljaju podatke o svojim radnim kolegama, da slušaju koji od njih nisu uspijevali zadržavati jed u sebi i koji su bili spremni rizikovati čak i posao pridruživanjem u radnički sindikat. 

Agitatorske aktivnosti običavao je započinjati u kafani “Behar”, neuglednom svratištu u kojem su se radnici skupljali svake večeri. Navođen podacima dobivenim od svojih partijskih drugova pristupao bi stolovima za kojima su sjedili posebno nezadovoljni radnici. Častio ih je pićem, pričao viceve, nudio ih sendvičima napunjenim rezovima salame i kada bi njihovo nepovjerenje popustilo, bacao se na posao. Ideje radničke solidarnosti i socijalne ravnopravnosti iznosio je tim ljudima na jednostavan i razumljiv način. Njihov rad, govorio je, pokreće fabriku, stvara vrijednost i puni džepove raznih ljudi, ali najmanje njihove. Zar nisu i oni zaslužili živjeti pristojno, zar ne bi bilo pošteno da i njihova djeca jedu redovno i oblače novo?

Za četiri godine, koliko je radio kao partijski agitator, Muhidin je uspio ubijediti sedam stotina radnika da se pridruže Komunističkoj partiji. Njegove planove da osnuje veliki sindikat metalskih radnika i digne prvi masovni štrajk zeničkih željezaraca prekinuo je rat. Muhidin se u augustu 1941. godine, nekoliko dana nakon zvaničnog proglašenja Ustanka, s grupom od trideset i sedam drugova odmetnuo u planine centralne Bosne. Odatle su se dugim i iscrpljujućim maršom prebacili u istočnu Bosnu, gdje su se priključili ostatku Narodnooslobodilačkog pokreta. 

Muhidin Agić nije doživio oslobođenje zemlje. Život je izgubio daleko od Zenice, kao borac  na Zelengori, gdje je ukopan uz najviše partizanske počasti. 



Jasmin Agić 17. 06. 2022.

Zaliveni sistemi; Zavedeni historijom

 

ZALIVNI SISTEMI

za Anicu S. Rebac

 

Mlađi je brat radio za firmu
Zalivni sistemi 

Do zadnjega časa –

Pripomagao je ratarima
Da uvećaju prinose
Zeleniša 

Jačajući
Snagu zemlje sred
Pržine: bez poplava i kiša

Kap po kap –

Kako sad
Kroz visine vječne
Čista poezija održava mene 

(2022)

 

 

ZAVEDENI HISTORIJOM 

za Safeta Bandžovića

 

Znam za one što u zapaljivom stanju
Odmalehna zavedeni
Historijom

Bacahu
Drvlje i kamenje
Na znanike Pazarlije
Jevreje na putu za gubilište –

Lajavi i mladi, pojma ne imahu
Kome to za taj dan
Sebe davahu 

I ja ti velim, pjesmaru:

Još dugo, tugo
Te riječi mržnjom izrigane
I mrtvim taocima nanosiće žive rane

(2022)

Šaban Šarenkapić 17. 06. 2022.