Ajfelov most

“Ja sam vam bio urar”, kaže mi moj komšija, sada penzioner i tihi, odmjereni pijanac. “Svaki sam sat znao, otvarao ga, pažljivo pregledao, ponekad mijenjao feder, nekad oprugu, staklo, čistio ga i podešavao, ne smije sat ni kasniti, ni žuriti, točnost je osobina dobrog sata, baš kao i vrijednog čovjeka. Znao sam sat po zvuku, znao kako diše. Sat služi mjerenju  vremena, zato mora biti precizan, a ja sam vam vrijeme iznutra znao. Mašina samo zabilježi ono vanjsko, ne osjeća puls vremena, ne razumije njegove otkucaje, ne zna kako proticanje diše. Morate imati golemo iskustvo da to čujete. Sat samo mjeri vrijeme, kao da ono prolazi, a urar je njegova svijest. Zna o vremenu, zna da je ono uvijek, i kada ga osjećamo, i kada ga ne osjećamo. Dobar urar ima osjećaj za njegov ritam, za njegovo odvijanje i događanje. Zato su vam urari, jeste li primijetili?, vrlo mirni, spokojni ljudi. I ja u svemu imam mjere, znam kada u nečemu trebam stati, znam i kad mi je vrijeme ići kući. Onima kojima se vrijeme u birtiji otme, u njemu se izgube, ne znaju više ni što su ni kakvi su, ni kada će ni kuda će, vidite i sami kako se ponašaju, kao da su u njima popucale opruge i kazaljke, izgube sve obzire, vrijeme u njima stane, uvijek bude kasno kada shvate da je sve prošlo, projurilo, od njih zauvijek otišlo. Oni obavezno zakasne, gdje god idu, ni kući nikad na vrijeme ne dođu. To bude zato što ne shvate da je vrijeme u njima, u njima se događa i onda im odjednom izmakne, njihovo prošlo, oni prošli. A baš oni imaju najskuplje satove, samo na te svoje ukrase rijetko gledaju, jer misle da i vremenom vladaju, pa im na kraju život izmakne i sve uistinu važno promakne. Onaj koji ima mjere i razumiju vrijeme nikad ne žuri, a nigdje ne zakasni. Takav je sa sobom i svojim vremenom u jedinstvu, pa svoje, koliko može, ostvari. Samo jednom, kao i sat, stane, a tada obično i ne treba dalje”.

Vlado Gotovac: Moj slučaj, Cankarjeva založba, Ljubljana – Zagreb 1989.

Knjiga izašla je pet minuta prije nego što će hrvatske elite promijeniti političko mišljenje, a bivši komunisti, književnici, obavještajci, policajci, uključujući i udbaške ubojice, s klasnih preći na nacionalne pozicije. Ali čak ni tada, dok su svi oni još uvijek vjerne sluge prethodnog režima, knjiga jednog u zatvoru prethodno zatočenog pjesnika – prva nakon dugih godina formalne ili neformalne zabrane objavljivanja – iz sigurnosnih razloga ne izlazi u Zagrebu, nego objavljena mora biti u Ljubljani, gdje je i katalogizirana pri tamošnjoj Narodnoj in univerzitetnoj knjižnici, tako da će se za sva vremena, i za svaki slučaj, u Hrvatskoj ona voditi kao strana knjiga.

Za ovo glavnu odgovornost snose upravo oni, bivši komunisti, književnici, obavještajci, policajci, uključujući i udbaške ubojice, redom etnički Hrvati, koji će u svom preobražaju što će se odviti u sljedećih pet minuta, s klasnih preći na nacionalne pozicije, e da bi u kratkom vremenu postali ekstremni nacionalisti. Oni su, naime, a ne neki drugi, progonili Vladu Gotovca. U vrijeme kada mu u Ljubljani izlazi “Moj slučaj”, koji će se sramežljivo prodavati po zagrebačkim knjižarama, u Beogradu, u Književnoj reči, Gotovac je predstavljen javnosti kao pjesnik, pisac i intelektualac. Kao slobodan čovjek, s pravom na svoj etički i estetski stav. Ćirilicom, naravno.

U impresumu te prve Gotovčeve knjige, objavljene po robiji zbog delikta mišljenja, mnogo je imena. Za svaki slučaj, i da ima tko s Gotovcem biti hapšen, kad ga sljedeći put pod zavjetom šutnje svih hrvatskih elita budu zatvarali. Kao recenzenti ove slovenske knjige, objavljene na uzornom hrvatskom jeziku, potpisani su Predrag Matvejević i Bruno Popović. Kao urednici navedeni su Slavko Goldstein i Božo Kovačević. 

Knjigu otvara opsežan Goldsteinov predgovor, u kojem sam, kao dvadesettrogodišnjak, uzbuđeno čitajući knjigu tankim potezom grafitne olovke, tako da ne nagrdim tekst, podvukao sljedeće riječi: “Trajne (povijesne) vrijednosti nacionalnih pokreta ovise o njihovim sposobnostima da ostvarenje nacionalnih zahtjeva povežu s proširivanjem ličnih sloboda i političke demokracije, koja podrazumijeva i pravovremeno uspostavljanje tolerancije prema pripadnicima drugih pokreta i naroda. S tim komponentama nacionalni pokreti obično donose dulja razdoblja prosperiteta svojem narodu, bez štete po druge. Bez tih demokratskih komponenti nacionalni pokreti donose nevolje, a često i teške povijesne nesreće, ne samo drugim narodima, nego i svojem.”

“Moj slučaj” knjiga je sačinjena od dva dijela, prvi nose naslov “Austajderski fragmenti”, dok je drugima naslov istovjetan naslovu knjige. Drugi dio knjige se prema prvom dijelu odnosi kao posljedica prema uzroku. A sve to skupa cjelovita je intelektualna biografija Vlade Gotovca. U vrijeme njezina izlaska, pedesetdevet mu je godina. Život je ostao za njim, ali ono što treba još da se dogodi određuje je li taj život imao smisla. Sljedećih jedanaest godina Gotovac će se, uglavnom bezuspješno, baviti političkim uvjeravanjem građana u ispravnost svojih stavova i osjećaja. Nije uspio, ali ni u jednom trenutku nije pokleknuo pred izazovom povijesnog trenutka koji je dao za pravo ološu, i nikada nije s jednih pozicija prešao na radikalno suprotne. Vlado Gotovac nije izdao svoj slučaj, i ostao zauvijek je autsajder.

Prva Gotovčeva rečenica koju sam, gledam četrdesetak godina kasnije, podvukao olovkom glasi: “Ljubav prema svom narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva – to je nacionalizam”. Osjećam da mi je kao mladiću ova rečenica imala upečatljivije značenje i snagu. Ljubav prema narodu bila je te 1989. godine, kao i svih onih godina od polaska u školu, neoskvrnuta doživljenom poviješću i odrastanjem. Danas, čini se da je moguće stvarno voljeti samo ljude, jednog po jednog. Od naroda zaziremo, naroda se plašimo. Vjerojatno i zato što su narod kao vlastito leno i nasljedni izvor prihoda uzurpirali bivši komunisti, obavještajci, policajci, uključujući i udbaške ubojice. Vlado Gotovac u jednom je trenutku obeznarođen, možda 1997, kad ga je u Puli ubiti pokušao jedan ustaša u hrvatskoj vojnoj uniformi, ili kad se tom događaju narugao onaj od kojeg je Gotovac izgubio predstojeće predsjedničke izbore. Premda ga ti isti, mrtvog, pokušavaju reintegrirati u svoj nacionalistički svinjac. To je s mrtvim piscem u mrtvoj književnosti moguće učiniti, ali samo tako što će se spaliti ili barem sakriti njegove knjige. Tako, upravo “Moj slučaj” valja sakriti od očiju malobrojnih pismenih Hrvata. (Inače, te 1989. knjiga je tiskana u 10.000 primjeraka, pa ju je moguće naći po zagrebačkim antikvarijatima.)(

Šarlatan

U potpoglavlju, naslova “Svakodnevna okolina našeg morala”, nekoliko je briljantnih aforizama. Bilježim prvi, koji me, mladića, nije privukao da ga podvučem: “Glupost u nas pruža apsolutnu zaštitu: osobito ako je vedra!” A bilježim i drugi: “Naša javnost lako oprašta što si šarlatan, samo ako si uz to i nemoralan.” U ovim je riječima, a možda i u ove dvije persone što ih Gotovac uosobljuje u ta kasna doba socijalizma, u glupanu i šarlatanu, možda i sama bit povijesti svakodnevnog, te kulturnog i književnog života postkomunističkoj Hrvatskoj. Mislio sam o tome jednom, gledajući Jandrokovića i suprugu, za jedne premijere, u carskoj loži HNK, dok su im unosili šampanjac.

Motto

Bio sam na pogrebu Vlade Gotovca, obred je vodio nadbiskup Bozanić, govor je držao predsjednik Republike Mesić. Mrtvi će se ponekad u nas prikazivati većim nego što ih se vidjelo dok su bili živi. Mrava se tako sahranjuje kao slona. Je li to manje strašno, ili je strašnije nego kad mrtve ritualno pljuju? Ne znam, nemam odgovora. Ali nešto drugo ću ovdje reći. Na nadgrobnoj ploči Gotovčevoj trebao bi kao epitaf stajati tekst koji je pjesnik stavio kao motto knjige “Moj slučaj”. “Ni u kome nisam izazivao strah.” Potpis: V.G. Doista, tako jest. I ništa kao ono što je u tome izrečeno tako zorno ne potvrđuje da Vlado Gotovac nije bio nacionalist. Nema nacionalista koji ne izaziva strah u drugima.

I.

Kada je u travnju 2026. godine umro čovjek i pjesnik Goran Babić, daleko od svega, od svih, a možda i od sebe – kao što je daleko od svega, od svih, a možda i od sebe zapravo živio, barem u svojoj drugoj i trećoj dobi – mnogi su se raspisali, s pravom ili nepravom, te više ili manje ugodno i uspješno, o Babićevu čovjekovanju i pjesnikovanju. 

Neki su se prisjetili i njegove Strašne djece iz 1973. godine, sasvim neobične „knjige za djecu“, ali ne manje neobične od „priča za djecu“ Hansa Christiana Andersena i braće Grimm, koje smo u svojim djetinjstvima i školama upoznavali u destiliranim, uljepšanim i lažnim verzijama, usuprot njihovoj izvornoj stravi i užasu. Stravična i užasna Babićeva Djeca nisu ništa pročišćavala, šminkala i krivotvorila te su baš zato bila i ostala ponajiskrenija, a time i ponajdječja knjiga u našoj „dječjoj književnosti“. Jer Babić djecu nije ni od čega čuvao, nije ih podcjenjivao, nije im podilazio, a možda ih – što je najstrašnija pomisao o Strašnoj djeci – nije ni imao u vidu: možda to uopće nisu bile „pjesme za djecu“, što još uvijek ne znači da to nisu bile dječje pjesme, pjesme koje bi i djeca mogla ispjevati ili bi ih barem mogla duboko doživjeti i u njima uživati kao da su ih ona ispjevala. Djeca, naime, nisu ono što takozvani odrasli zamišljaju kao takozvanu djecu, čim zaborave da su još jučer ili jutros bili djeca ili su to još uvijek, ali se samozavaravaju u svojoj dementnoj staračkoj nezrelosti. 

Kad smo bili djeca, ni od kakvih nas knjiga i književnika nije trebalo čuvati, pa ni od Babića Gorana. Djeca su razboritija, razumnija i umnija, ukratko, pametnija od pameti odraslih. Znaju se izboriti s većim zlima od onih pred kojima ih odrasli obično čuvaju; također, znaju činiti veća zla od onih koja im odrasli obično pripisuju. Dobro je Babić rekao: djeca su strašna, u svakom značenju te riječi. No teško je to priznati, a još teže znati što da se radi s time. Naši ondašnji odrasli pojma nisu imali. Do nas, djece sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, rečeni Goran nije ni dospio, ali jest Ivan Goran, Kovačićeva Jama. Glupavost cenzorske skrbi za djecu tako je postala prijetvornošću, ako ne i podlošću. Skrivena i neupoznata Babićeva Crvenkapica koja „jede iz kaprica male vukove“ i „kad spazi medvjeda Bruha pojede ga u dva zalogaja bez kruha“ bila je limunada spram Kovačićevih krvoloka koji su nekome „blaženu noć iskopali sa sretnim vidom iz očinjih jama“, ali se ipak naša školska lektira natapala tom jamskom krvlju; Babićeva „ptica na struju“, tojest papagaj kojega dječji pjesnički subjekt stavi u vodu, „kao da je pokvareni radio“, da vidi hoće li prestati kriještati (i zaista: „sad lijepo šuti i više se ne mrda nikako“) barem je jednako šokantan prizor kao što su one Kovačićeve „kapi tople i guste, koje krvnik nađe još gorčom mukom duplja koje zjapi – da bodež u vrat zabode mi slađe“, što smo napamet recitirali u učionicama i na školskim priredbama.

Tako je bilo kad smo bili djeca. A kad smo bili odrasli, sve je postalo još i gore: sami smo počeli čuvati najprije sebe, a onda i našu djecu od svih goranâ koji iznose „neugodne istine“, makar i u stihu. Paradoksalno, „književnost za djecu“ i književnost nuđena djeci bivala je sve sterilnija, ali je stvarnost u koju smo dovodili svoju djecu bivala sve okrutnija. I ne samo da nismo sačuvali svoju djecu od tih okrutnosti, nego smo ih još lišavali alata pomoću kojih bi mogla razumjeti krv, patnju, smrt i zlo, a književnost, među ostalim, tome služi. Prepustili smo ih televizijama, internetima, pseudodruštvenim mrežama i drugim suvremenim tehno-kapitalističkim alatima koji nisu nadomjestak, a pogotovo ne panaceja, za nedostatak kanalâ za kanaliziranje zala ljudske prirode i ljudskoga svijeta – prije će biti da su dio, a možda i izvor tih problema. Ruske dronove i izraelske granate, projektile koji ovih dana ubijaju ukrajinsku i palestinsku djecu, šalju neki novi klinci, koji su se za taj posao izvježbali na videoigrama u kojima književnosti, knjiga i književnika nema. Obrazovanje u duhu humanizma, ono što se naziva „prosvjetiteljstvom“, već je izgubilo bitku na tom bojnom polju: valja pokupiti i dostojno sahraniti leševe, spašavati preživjele, taktički se povlačiti, eventualno osmišljavati gerilsku borbu – tako ja to vidim, općenito. Kao pripadnik „partije odraslih“.  

Međutim, što bi Ivo Andrić rekao, „grdan nesporazum“ vlada između odraslih i djece. Mračna, apokaliptična slika koju netom ocrtah gustim bojama, može se razrijediti, rasvijetliti i raspoložiti podsjetimo li se na Babićevu Strašnu djecu i preskočimo li predrasude koje kao golema betonska brana stoje između „djece“ i „odraslih“. Djeca su nam bolja nego što mi odrasli smatramo, uzimajući u obzir svijet koji smo im stvorili kao njihov prirodni okoliš. 

Ni omalovažavanje, ni idealiziranje – to bi trebao biti motto naših „odraslih“ pristupa „djeci“. Ako se vodiš tim mottom, onda se ta „djeca“ pojavljuju onakva kakva jesu, sa svim manama i vrlinama, pokazujući nam ujedno zašto su neke mane mane, a neke vrline vrline. Pokazujući nam, također, u kakvom to svijetu govorimo o manama i vrlinama. 

II.

U rujnu 2025. godine bio sam doveden u kušnju: psihologinja Marina Pavlić, iz zagrebačke osnovne škole nazvane upravo po „pjesniku za djecu“ Grigoru Vitezu, pozvala me je da se uključim u projekt „Rubikova kocka – složi svoju priču“ – da razgovaram s nekolikim učenicima viših razreda te škole o književnosti, o knjigama, o pisanju, da upriličimo jednu radionicu o tome, kao što će o tim i drugim temama s njima razgovarati Iva Bezinović Haydon, Branko Ištvančić, Mak Murtić i Miljana Dragičević. Dvojio sam jer sve teže pronalazim zajednički jezik i sa svojim fakultetskim studentima, vršnjacima moga sina, a srednjoškolci i pogotovo pučkoškolci nešto su mi kao bića s drugog planeta. Ali pristadoh, umanjujući svoju nesigurnost poznatim stihom iz Ježeve kućice Branka Ćopića, još jednog „pisca za djecu“: „poći ću s vama, jer volim šalu, hoću da vidim ježa budalu“, pri čemu sam pod „budalom“ mislio na sebe. 

A kad je došao taj dan, 12. veljače 2026., imao sam tremu kakvu ne bih imao ni na jednoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „odraslih“. Ali moje sumnje i oprez razoružali su i Marina i drugi nastavnici Vitezove škole i, prije svega, ti učenici i učenice s kojima sam se suočio – ta „strašna djeca“. I tako je dobro i lijepo bilo! Oni su čitali svoje ranije napisane tekstove, o kojima smo kritički, ali dobrodušno i prijateljski razgovarali; razmjenjivali smo životna i spisateljska iskustva, jer ja sam počeo pisati u njihovoj današnjoj dobi, kad sam, sa svojih dvanaest-trinaest godina, čak bio proglašen „najmlađim pjesnikom Jugoslavije“; upućivali su me u svoje lektire, mršteći se ili ih hvaleći… Svaki prag diskusije koji sam ja postavio oni su bez problema savladavali i tjerali me dalje – čak smo zajednički čitali odlomke iz eseja „Zašto pišem“ Georgea Orwella, iz 1946. godine, koje sam im ponudio, pri čemu sam, čini mi se, bio prosvjetljeniji i nadahnutiji nego da sam isti tekst čitao i iščitavao s nekim iskusnim književnicima i teoretičarima. Tada sam utvrdio ono što maločas rekoh: djeca su nam bolja nego što mi odrasli smatramo. À propos Orwella, možda ipak ima nade da ćemo, nakon što smo doživjeli godinu 1984., preživjeti i do 2084. godine, na temperaturama nižim od 451 stupnja fahrenheita.

Pomalo mi je žao što taj događaj nije u cijelosti zabilježen audiovizualno, pa da se mogu njime napajati u trenucima malodušnosti, ali žal je manji kad pomislim da nikakva snimka ne bi mogla sačuvati i prenijeti one pozitivne vibracije koje sam osjetio na vlastitoj naježenoj koži u veljači 2026. godine u školi Grigora Viteza. Žal je, pak, još manji zato što ostao je trag o mojoj radionici, drugim radionicama i cijelome projektu – knjiga Rubikova kocka: složi svoju priču (Osnovna škola Grigora Viteza, Zagreb, 2026.), u kojoj je Daniel Pavlić lijepo grafički uobličio ono što su psihologinja Marina Pavlić i učiteljica hrvatskoga jezika Laila Brezak priredile, a to su, prije svega, eseji Rafaela Bašića, Nike Jajčevića, Borne Lesića, Lise Marunica, Andreja Serdarušića, Lote Šimunić Džafović i Lucije Turković, s ilustracijama Ajane Gundić, Daniela Marinčića, Kateryne Vladykine, Lovre Žure, Viktora Luke Požežanca, Ivana Vladykina, Molly Haydon, Nine Roguljić i Aleksandre Kosolapove, uz popratne tekstove koje smo napisali Marina, Laila, Iva i ja.

III.

U onom svom eseju „Zašto pišem“, Orwell je, kao četiri glavna motiva zbog kojih netko piše, naveo: puki egoizam („želja da se prikažete pametnim, da se o vama govori, da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima koji su vam se posprdno podsmijevali u djetinjstvu, itd.“), estetski entuzijazam („zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s druge strane, u riječima i njihovu valjanom slijedu“), povijesni poriv („želja da se ljudi i događaji spoznaju u pravom svjetlu, da se iznađu istine i da se sačuvaju za dobro potomstva“) te političku svrhu („želja da se svijet uputi određenim smjerom, da se utječe na ideje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se bore“).

Isključujući prvi motiv, „puki egoizam“, a motiviran estetski, povijesno i politički, u nastavku i zaključno donosim svoj skromni, ali srčano i srdačno napisani predgovor Rubikovoj kocki kao susretu Vitezove „strašne djece“ i njihovih „strašnih odraslih“.

IV.

Ljudi u „ozbiljnim godinama“, u takozvanoj srednjoj dobi ili u takozvanoj starosti, skloni su tome da jadikuju kako je nekoć sve bilo drugačije i bolje nego što je danas, kako su djeca i mladi nekoć bili drugačiji i bolji nego što su danas, kako je sve što se nekoć smatralo vrijednim propalo ili je pak na putu propasti… i tako dalje. Budući da sam i ja jedan od onih koji je u tim „ozbiljnim godinama“ te sam, priznajem, sklon takvim jadikovkama, svoj sud o ovdje objavljenim tekstovima nastojim formulirati po strani od navedenih „staračkih predrasuda“. A za to imam itekako dobre razloge, razloge koji se temelje na iskustvu – na čitanju prezentiranih tekstova i na susretu s njihovim autorima i autoricama te živom razgovoru s njima. Naime, nisam samo s određene distance, „objektivno“, čitao napisane eseje učenika i učenica ove osnovne škole, nego sam također imao priliku da s njima razgovaram o tome – o njihovim interesima i razmišljanjima, o smislu zapisivanja vlastitih misli, o načinima pisanja…  I bio sam ugodno iznenađen, zapravo oduševljen onim što sam saznao. 

U ovim promišljenim i pažljivo pisanim tekstovima pronalazim ono što je bitno u svakome tekstu koji računa na shvaćanje i razumijevanje i koji želi reći nešto novo i važno. Pronalazim važne teme i iz njihove refleksije izvedene poruke; pronalazim literarno lijepo uobličene ispovijesti ili zabilježena iskustva drugih; pronalazim motivaciju da se fokus pomjeri s onog što se govori na način na koji se o tom govori; pronalazim za svaku misaonu djelatnost bitan izlazak iz prvog lica i ulazak ne samo u drugu, nego i u treću perspektivu, koja nadilazi prvo i drugo lice; pronalazim stoga i osvještavanje zajednice i zajedništva bez nijekanja individualnosti i osobitosti; pronalazim, naposljetku, i originalnost – u svakom pojedinom tekstu.

A prije svega pronalazim ono što je, na prvi pogled, neočekivano vezano za današnju djecu i mladež, koji žive u digitaliziranom kapitalističkom, umnogome obezdohovljenom i bezdušnom, debilnom i debilizirajućem svijetu: ostvarenje prosvjetiteljskog zahtjeva koji je prije nekoliko stoljeća Immanuel Kant sažeo u formulu „Sapere aude“, „Usudi se misliti“. 

Ovi „klinci“ usude se misliti, oni doista misle, tako da mi „stari“ moramo to uvažiti i uključiti to u svaku svoju buduću (pr)ocjenu „duha vremena“ i perspektiva budućnosti, gdje ono što nalazimo „na terenu“,  u zbilji, a što, evo, budi optimizam, nadvladava naše opće i apstraktne pesimizme.

Napisao sam tisuće stiholovki,
nijednu dovoljno dobru za pojašnjenje postanka,
nijednu presudno očajnu da opravda olovo u sljepoočnici
Za svaki dan po jedna, tako dokazujem raslinju da još sam živ
Nastaju jednostavno, embrio sna s plafona presadim u mokru jastučnicu,
od čovjekova znoja nema bolje posteljice za rođenje misli
Kad sazriju u biće ohrabre se, jurišaju na oštro pero i imitiraju ošit;
bučne u slavlju, šapćuće u ljubavi, tihe u koroti
U dokolici drobe heljdu i s kvascem u tinti pregovaraju o bistroj vodi
Tragaju za Betlehemom,
a kao pernati uljezi slijeću u dronsko jato
obrušeno na školska igrališta
Pohranjene dodire iz mračnog trapa izvlače na sunce,
a potkožno svetkuju dah i nespretnost žudnje dok otkopčava stegnuti korzet
Napisao sam tisuće snohvatica,
svakom živu majku i mrtvog oca iznova podsjećam
kako dvonožac s glavom na mokrom jastuku postaje stablo,
posvojče brezove mladice s kojom usporedo
raste do prve neselektivne sječe na rubu šume

Čitavog života ulizujem se mačkama. Šta one hoće? Ne znam. Siguran sam da postoji neki početak svijeta koji mačka nije zaboravila dok mi piša po četkici za zube. Nečega ima u načinu na koji me gleda dok to radi, a to čega tu ima, ja sam potpuno izvan toga. Mačke me ne vole. 

Werner Aspenström, moj najdraži švedski pjesnik, pisao je poeziju za svoje mačke.

T.S.Eliot bio je mačji pastir i život proveo je u ritmičnom dijalogu s mačkama.

Oko crne praseće mačke koja voli votku, pištolje i sarzkazam odvija se radnja Majstora i Margarite.

A prijateljica moje prijateljice ima takve dvije. Zovu se Ručak i Večera.

Češirske mačke prividne.

Prije više godina pozvan sam u Göteborg da čuvam jednu mačku i moj se život brzo pretvorio u pakao. Priređivala mi je osobito okrutne zasjede, iz čista mira grizla tetive, vrtila se umiljato oko mojih nogu samo zato da pokušam još jednom, još samo ovaj put, ispružiti ruku da je pomilujem u nadi da će sve biti u redu. Zatim bi me do krvi izgrebala. Nisam više znao što bih pa sam se od straha zaključavao u manju sobu i izlazio tek da je nahranim i počisitim govna. Kidnapirala me mačka. Jedne večeri prošla je kroz zaključana vrata kao misao o slobodi i dopustila mi da zajedno gledamo Ghostbusterse. The lady of situations. Vidimo je na ovoj fotografiji koja je dugo bila zaboravljena.

Na drugoj jednoj fotografiji, onoj splitskoga fotografa Feđe Klarića, vidimo Enza Bettizu i mačka za stolom. Redakcija ovog časopisa, koja među mnogim svojim talentima ima i nebesku manu za davanje imena stvarima, objavu je nazvala Mačak i pisac objeduju. Obreduju! Ovaj je tekst pokušaj da se tome divim. 

Nije nikakva tajna da u životu želim biti skupocjeni plućni bolesnik iz okolice Lugana koji kašljuca u gazu pored jezera i lijepo laže. To bez mačke izgleda ne ide i zato mi je kako mi je.

Negdje između nekropole stećaka Radimlja i autobusnog kolodvora u Stocu nalazi se vremenski stroj. S jedne strane ostaje moj svakodnevni život, nataložene godine i brige. S druge strane te nevidljive linije čekam ja, sa šesnaest godina, školskim ruksakom, par presvlaka i violinom. Stepenice Almine kuće škripe pod bosim stopalima. Sjedimo na kamenom prozorskom okviru i pričamo o glupostima. Na Bregavu odlazimo pješice, u platnene cekere trpamo ručnike i boce s vodom. Na povratku pijemo Cedevitu u Noti. Krijemo se iza kuhinjskog prozora i pušimo cigarete. Noć dočekujemo tiho, susretljivo. Frotirni prekrivači mirišu na omekšivač. Ujutro ćemo preskočiti doručak i pojesti svježe breskve iz bašče. 

Danas nisam mogla pronaći prodavnicu u Stocu. Svi izlozi koje sam poznavala bili su ili zakovani ili prelijepljeni plakatima pjevača i lokalnih stranki. Na mostiću koji vodi prema Alminim roditeljima stariji čovjek hranio je patke. Nisam željela upaliti navigaciju, nekako mi se to činilo pogrešnim. Na prvom skretanju lijevo, i samo nastavi, naći ćeš dvije, pa biraj, uputio me. 

Odlučujem se za piljaru Esopromet. Biram kekse s čokoladnim kapljicama i dvadeset deka kave. Blagajnica nosi široku, cvjetnu haljinu i ljubazno me pozdravlja. Rukom poziva mladu djevojku crne kose da priđe. Objašnjava mi kako ju uči poslu, neću se ja ljutit. Prstom polako pronalazi barkod i drži djevojčinu ruku dok ga prislanjaju na čitač. Pitam je mogu li dobiti i vrećicu, idem u goste.

„Za goste ova ukrasna“, pokazuje djevojci na zakačene vrećice iznad blagajne. 

Pohvaljuje ju i zadovoljno se smješka, te mi sprema stvari, da se ja ne mučim. Šuti na trenutak i potom uzima čokoladu s rižom s blagajne, stavlja i nju u vrećicu. Svakako su na akciji, marka gore-dole, smije se i pozdravlja me. 

Stariji čovjek i dalje hrani patke, pogledava prema mojoj vrećici i podiže palac s odobravanjem. Gledam u svoja stopala. Čini mi se da hodaju sama. 

Nešto ranije na predstavljanju izdavačke kuće Buna i knjige Ante Tomića, Almin Kaplan rekao je kako su željeli stvoriti knjige koje su lijepe. 

Alminu majku zatekla sam u avliji kako zalijeva cvijeće. Zagrlila me i obrisala suze. 

„Lijepa, stara vremena“, šapnula je u moj vrat.

Učinilo mi se da govore o istoj stvari. 

Karl Ove Knausgård: Škola noći, OceanMore, Zagreb 2026.

Ovo je zacijelo najmračnija, najnelagodnija Knausgårdova knjiga, u kojoj nema ni autofikcije, ni stvarne i izmišljene autobiografije, ni ubajkavanja pseudodokumentarne proze, samo velika pripovijest, čvrste i dosljedno vođene fabule, ispripovijedana na tradicionalan način. Ono što stvara nelagodu poznat je pripovjedni okvir, već toliko puta ponovljena faustovska legenda, ali s likom kojeg iz života dobro poznajemo. Po svojoj naravi i držanju, po načinu na koji komunicira sa svijetom i na koji ga osjeća, po svom doživljaju umjetnosti i sebe u njoj, Kristian Hadeland kao da je lik iz hrvatskog književnog života, ovdašnji slabo daroviti pisac, koji bi da se proslavi, da bude veliki, i kad mu to ne uspijeva, kivan je, kriv mu je svijet, naročito autoriteti koji mu govore da ono što radi zapravo ništa ne valja. Istina, on nije pisac, nego je fotograf, to je puno efektnije i jednostavnije za uobličiti, osim što živimo u dobu slike svijeta, fotografija je savršena forma stvaralačke nemoći, između dobre i loše slike razlika istovremeno minimalna je i potpuna. Osim toga, u fotografiji metonimija je fotografove narcisoidnosti. Fotografija je izmišljena da se narcis više ne mora ogledati u potoku.

Narcisoidnost Kristiana Hadelanda obična je, svakodnevna, gotovo banalna, ali takva da će se čitatelj u kritičnim trenucima lako s njime identificirati. Recimo, sukob s roditeljima s kojim sve i počinje. Ono što mu govori otac strašno je i nepravedno, premda istinito. Ili će čitatelj tek kasnije shvatiti da je istinito. Ali svejedno, otac ne bi smio sinu govoriti takve istine. Na to se on, sin, nabrzinu spakira i, potajice od majke i oca, napusti roditeljski dom. Taj dom je u Norveškoj, on studira u Londonu. I u sljedećih nekoliko dana zlurado uživa u roditeljskoj brizi i zbunjenosti pred njegovim nestankom. Čitatelj mu to ne zamjera. Mnogo je i njega, čitatelja, u toj zloradosti. Vremena će trebati dok ne shvati da tu nešto ipak nije normalno. A kada shvati, već će biti uvučen u igru iz koje nema izlaza.

Potom, fotograf koji dolazi na fakultet, pregledava studentske fotografije, iznosi sud o njima. Nakon što Kristianu kaže da njegovi korektni radovi zapravo nemaju ni sadržaja, ni razloga, njega hvata osvetnički bijes. Veoma vjerodostojan, kao što je i sve drugo u ovoj priči vjerodostojno, takav da će čitatelj lako povjerovati ako ne u njegovu ispravnost, a ono u to da se drukčije osim tako ne može ni reagirati. Kristian bi tako rado izvrijeđao svoga mentora, čija ga je negativna prosudba pogodila. U svijetu u kojem Kristian živi, u njegovome unutarnjem svijetu, između autentične i lažne slike razlike nikakve nema. Radi se samo o uspostavi autoriteta, o inherentnom nasilju.

Onda taj incident s beskućnikom. Neki mu bijednik, totalno diskvalificirani humanoid, zatraži cigaretu. Kristian ga, naravno, odbije. Ali u času mu se ne svidi unutarnji doživljaj sebe koji to čini, pa se vraća i dobaci beskućniku dvije cigarete. Ovaj pita za upaljač. Da mu i upaljač, ali beskućnik ga turi sebi u džep, umjesto da ga vrati. Dolazi do naguravanja, i beskućnik nesretno gine. Čitatelja priča opet sasvim preuzima, uvjeren je da se takvo što i njemu moglo dogoditi, pa je skoro i zahvalan romanu i njegovu piscu što ga je upozorio na ovakvu strašnu mogućnost, nakon čega slijedi nekoliko desetaka stranica uzmicanja pred zakonom, čitanja vijesti po novinama itd. To su trenuci u kojima čitatelj pomišlja da bi se roman mogao preobraziti iz faustovske u jednu drugu legendu, onu raskoljnikovljevsku. Ali tad se dogodi nešto drugo. Ne smijemo više reći što, jer bismo na taj način već denuncirali priču i kvarili doživljaj čitanja. Ali tek u toj dionici romana bivamo svjesni Kristianove savršene hladnoće, koja se ne tiče samo zločina, već i vlastitog stradanja. Njemu je, naime, do ugleda, njemu nije do ugode.

“Škola noći”, u prijevodu Anje Majnarić (u kojem, po tko zna koji put, nailazimo na problem sa “zagrebačkim futurom”, te ga ovom prigodom i spominjemo…), roman je za ljetna i jesenja začitavanja i za odgovorne čitatelje…

Kuhanje mačke

Majstor hiperrealistične fantastike, Knausgård smišlja ovo: Kristian, da bi napravio dobru fotografiju, iz kante za smeće kod veterinara krade mačji leš, koji zatim doma dugo iskuhava, misleći da će tako kostur osloboditi od mesa. Proces traje dugo, nižu se majstorski napisane scene, koje čitatelja na koncu nagone na smijeh. Smiješno je, jer je tako uvjerljivo odvratno da bi čovjek, sasvim pogrešno, mogao pomisliti da je pisac zbilja kuhao mačju strvinu, onako skupa s utrobom i krznom, da provjeri kako to u stvarnosti izgleda. Kažem pogrešno, jer stvarnost nije kriterij uvjerljivosti. Mačka se kuha onako kako pisac kaže da se mačka kuha.

Glazba

Važan element u Knausgårdovim romanima, ali i u životu Kristiana Hadelanda. Dok je u svemu drugom Kristian kreiran lik, u kojem nema autobiografskih elemenata (ili ih ima kao u svakom književnom liku), njegov ukus u glazbi, kao i mikroesejistički komentari pojedinih bendova, sasvim su Knausgårdovi. I to je, čini se tako čitatelju, najslabiji element romana. Neugodno strši, suštinski je netačno i neuvjerljivo, posve izvan narcističkog doživljaja sebe, svijeta i umjetnosti… Ali istovremeno, nebitno.

Prije početka bilo je more. Kad se povuklo, ostao je kamen. Dugo nije bilo ničega, a onda je došla druga voda. Ona koja teče. Ispirala je kamen i nosila ga sa sobom. Nekad brzo, a nekad bi zapela o fosil ili mahovinu. Usporila bi tek toliko da ostavi tanak trag kalcijum karbonata. A onda bi opet krenula. I tako stalno, iz sekunde u sekundu, iz mjeseca u mjesec. Za godinu dana nastao je milimetar sedre. Za hiljadu godina metar vodopada. 

Još je hladno, ali ne kao prije. Slap je malen. Oko njega raste drveće i grmlje. Jednom će postati vodopad. Voda mrzne, ali i dalje teče. Čista je. Ponekad džinovski jelen koji u blizini pase travu siđe da se napije vode. Kad nagne glavu, slap stane između njegovih rogova. Redovno je pije i medvjed koji živi u pećini iznad rijeke. On ne jede ribu, nju jedu ljudi koji prolaze tim putem. Ulove je kopljima. Nekad uđu u vodu i traže školjke. Nisu kao oni koji će doći poslije, ovi su krupniji i niži, s isturenim čelom. Putuju u grupama, upale vatru i skupe se oko nje da se zagriju. Dok se kupaju u rijeci, podignu pogled prema vodopadu, a onda opet nastave. Prošlo je još nekoliko hiljada godina, visok je već pet metara. 

Sada je opet veoma hladno, još hladnije. Rijeka malo teče, malo uspori, često mrzne.  Vodopad je nekad sami led. Onda led napukne, i voda malo proteče iznutra. Ljudi su sličniji onima koji će doći poslije. Love bizone i medvjede, jedu njihovo meso, prave odjeću od njihovog krzna i ogrlice od njihovih zuba. Kada voda odmrzne, dođu i napiju se, ali se brzo vrate u pećinu. Odatle danima ne izlaze. Sve je usporeno, hibernira, samo se održava na životu. Tako i vodopad. I dalje raste, ali prođe i nekoliko hiljada godina dok ne naraste milimetar. Sada ima sedam metara. 

Onda opet dolazi sunce. Led se topi, voda navire, a rijeka i vodopad se ubrzavaju. Sve se mijenja, milimetri prelaze u centimetre, a ovi u metre. Nastaje vodopad, viši nego ikada, širok i snažan. Teško ga je ne primijetiti. Ali nema više velikih životinja da ga gledaju. Umjesto njih, došle su manje. Jeleni, srne, divlje svinje. Prilaze rijeci da se napiju, ali podalje od slapa. Plaše se njegove siline. Okolo se sve promijenilo, postalo je zelenije, ima breza i borova. Ljudi više nisu samo u prolazu. Sada stalno žive tu. Imaju alatke od kamena i kuće. Stanu ispred vodopada i gledaju ga. Ali to njemu ništa ne znači, on samo teče. Visok je skoro dvadeset metara. 

Ljudi je sve više. Kopaju, sade, žanju. Mijenjaju okolinu. Drže stoku i dovode je da pije. Slap je njihovo božanstvo, jedno od mnogih. Poštuju Sunce, vodu i prirodu. Onda dolaze i drugi, u blještavim kacigama. Privlači ih blago koje leži u toj zemlji, hoće da ga uzmu. Prave put do njega, prolaze pa stanu da pogledaju vodopad i rijeku. Urpanus, kažu. Kao da su ga oni otkrili. Bace novčić u vodu, za sreću. U blizini naprave spomenik svom bogu. Vodopadu je svejedno, on je stariji od njihovog boga, kao što je stariji od onog koji će se roditi za nekoliko centimetara. Stariji je skoro pedeset hiljada godina, iako oni to još ne znaju. Nakon njih, dođu oni koji imenuju i čija imena ostaju. Pogledaju u rijeku koja pada i kažu: Pliva. Pogledaju u rijeku koja nastaje i kažu: Vrbas. Pogledaju u slap i kažu: Vodopad. Vodopad teče isto kao dok je bio bezimen. U jedan centimetar stane sve više, ljudi se stalno smjenjuju. Koriste vodu da melju žito, štave kožu, hlade željezo. Žene siđu na rijeku i udaraju odjeću o kamen. Naselje oko vodopada raste i oblikom podsjeća na jaje. Imenuju: Jajce. Za nekoliko centimetara nastanu bogomolje drugačije od onih na Istoku i Zapadu. Ni jednima ni drugima se to ne dopada. Vodopad ne mari za njih, on samo teče. Iznad vodopada nikne tvrđava. Kralj dođe, vidi vodopad i ostane. Ispod zidina napravi hram i u njemu ureže križ, polumjesec i sunce. Kao što su uradili i oni prije, hiljadu godina ili jednog metra. Blago se i dalje kopa, a karavani prolaze skroz do mora. Onda jedan drugi kralj izgubi glavu, tačno iznad vodopada. Vodopadu je svejedno. Tada se sve ubrza. U milimetrima se smijene carstvo i kruna. Crkvena zvona postanu ezan. Samo vodopad ostane isti. Onda opet sve uspori. Ljudi silaze do vode da uzmu abdest, peru ruke i noge, umivaju se. Naprave most preko rijeke. Kupe vodu u čabar i nose u hamam. Djeca se igraju uz vodu, plivaju, skaču. Neka se ne vrate. Čaršija raste. Prođu deseci centimetara dok ne dođu drugi i ovi urade nešto što nisu nijedni prije. Prije su od vode uzimali malo, onoliko koliko im je trebalo, a sada odjednom uzmu puno više. Savladaju vodopad i njegovu silu provedu kroz turbine. Po prvi put njegova snaga pripada i njima. Osvijetle ga da se vidi i noću. Fotografišu ga i nose njegovu sliku daleko, da ga vide i oni koji nikada nisu bili tu. Nakon dva centimetra dođu drugi, ali ne zadrže se puno, brzo ih smijene treći. Iznad vodopada padaju bombe. Ljudi skaču da spasu život. Neki više ne izrone. Vodopad ne primijeti. Za nekoliko milimetara, opet uz vodopad, nastane nova država. Krajolik se mijenja i preko puta vodopada nastane most. Ljudi prolaze njime, stanu i gledaju. Dolaze sa svih strana da mu se dive. Crtaju ga, slikaju, pišu mu pjesme. Prave ga po svojoj mjeri. Vide u njemu svjedoka svoga postojanja. Kao da on mari za njih. Preko mosta prolazi najveći čovjek tog vremena. Ljudi su se okupili, plješću. Leđima su okrenuti vodopadu. Za par centimetara se opet ubrza. Padaju granate, kolone ljudi odlaze. Ne okreću se, iza sebe ostave zvuk vodopada. Nestane i vode. Vodopad primijeti. Oni izgube grad, on metre. Hiljade godina nestane za trenutak. Za nekoliko milimetara vrate se oni koji su otjerani. Ima i drugih. Zabetoniraju ga. Naprave ogradu i naplaćuju ulaz. Prisvoje ga i ne mogu ga više svi slobodno gledati. Kite se njime. Slave svoje trijumfe ispod njega. Skaču s njega. Neki da se dokažu, neki da nestanu. Vodopad je manji, ali i dalje teče. Sada mu mogu i presuditi. Sasvim lako. Dovoljno je samo da povuku vodu i nestaće sedre. Tkiva od kojeg je načinjen, kalcijum karbonata. 

Za hiljadu godina biće metar viši. Ako ga dotle puste na miru. Možda tada više neće biti njih da ga vide. Ili ga budu gledali iz zaštitnih komora. Njemu će biti svejedno. On će samo teći. Sve dok ne nestane, onako kako je i nastao. Jer i on je samo trenutak.

hrvatska prijevodna književnost izvan nacionalnih granica

Nedavna vijest o odlasku cijenjene hrvatske književnice Slavenke Drakulić odjeknula je i u Italiji. Od spisateljice su se dirljivim riječima oprostili njezini talijanski izdavači, prevoditelji, prijatelji i suradnici, prisjećajući se njezinih djela i osobnih susreta. Drakulić se na talijanskoj književnoj sceni pojavila devedesetih godina knjigama koje su tematizirale komunizam, raspad bivše Jugoslavije i postkomunizam, poput Balkan Expressa, Café Europe i Kako smo preživjeli komunizam. Objavljivala je na talijanskom jeziku gotovo do samoga kraja života. Samo mjesec dana prije smrti gostovala je na Salone Internazionale del Libro u Torinu, najvažnijem talijanskom sajmu knjiga, gdje je sudjelovala na susretu posvećenom iznimnim ženama o kojima je pisala.

Slavenku Drakulić osobno sam upoznala krajem 2013. godine u Oslu, na godišnjoj konferenciji mreže Eurozine, na kojoj sam učestvovala kao članica uredništva talijanskog časopisa Lettera Internazionale. Bio je to neobičan osjećaj: odjednom sam se našla licem u lice s jednom od ikona hrvatske, nekoć i jugoslavenske književnosti, autoricom čije sam romane čitala još kao gimnazijalka u Splitu. Posebno me je razveselio e-mail „Od Slavenke” koji me po povratku u Modenu dočekao u inboxu. Netom prije našeg susreta u Hrvatskoj je bio objavljen njezin roman Optužena. Slavenka je neprestano tragala za novim izdavačima i prilikama da njezina djela pronađu put do čitatelja. Bilo joj je drago što se zanimam za njezino pisanje i tako se postupno stvorila prilika za suradnju. Njezino povjerenje doživjela sam kao veliku odgovornost. Slavenka Drakulić imala je ono što nedostaje većini autora koji pišu na hrvatskom jeziku – međunarodnu prepoznatljivost. Njezino ime bilo je poznato talijanskim izdavačima, što je olakšavalo predstavljanje novih knjiga čak i kada su izlazile iz okvira tema po kojima ju je talijanska publika upoznala tijekom devedesetih godina. Tu je prepoznatljivost velikim dijelom izgradila zahvaljujući svojim esejima i novinarskim tekstovima koje je pisala na engleskom jeziku, u razdoblju kada je međunarodni interes za prostor bivše Jugoslavije bio daleko veći nego danas. Engleski nije bio tek sredstvo komunikacije, nego prostor u kojem je širila mogućnosti vlastite autorske slobode i dopirala do čitatelja koje hrvatski jezik sam po sebi nije mogao dosegnuti. Vrlo je dobro razumjela što znači biti autor koji dolazi iz male jezične zajednice i koji želi biti čitan izvan nje. Sjećam se da mi je tijekom rada na prijevodu Optužene poslala i englesku verziju romana, koju je, koliko znam, sama financirala kako bi knjiga lakše pronašla put do drugih izdavača i drugih jezika. Taj me postupak tada iznenadio, a danas ga razumijem kao izraz njezine potpune svijesti o tome kako funkcionira međunarodno izdavaštvo. Znala je da dobra knjiga nije uvijek dovoljna. Potrebni su prijevodi, mreža kontakata, upornost i spremnost da autor sam otvara vrata vlastitim djelima. Jednako je tako bila svjesna složene uloge prevoditelja. Jednom mi je, gotovo usput, rekla: „Nećeš ti to moći sve sama.” Tek sam poslije u potpunosti shvatila što je time mislila. Prevoditelji s hrvatskog jezika ne prevode samo tekst. Najčešće moraju pronaći izdavača, zainteresirati urednike, pratiti knjigu, graditi mostove između dviju kultura i obavljati niz poslova koji daleko nadilaze sam čin prevođenja.

Danas, kada Slavenke više nema, bojim se da bi se moglo postupno izgubiti ono što su ona, Dubravka Ugrešić i još nekolicina autora, među kojima je i Miljenko Jergović, desetljećima gradili – prepoznatljivost hrvatske književnosti u svijetu, pa tako i u Italiji. Ta bojazan proizlazi iz dviju činjenica. S jedne strane, u globaliziranom svijetu objektivno je sve manje interesa za književnosti koje dolaze iz malih jezičnih zajednica. S druge strane, još uvijek ne postoji dugoročna i sustavna kulturna strategija koja bi hrvatsku književnost predstavljala i zastupala u inozemstvu. Zbog toga se najveći dio posla i dalje odvija stihijski, zahvaljujući pojedincima koji vlastitim entuzijazmom i privatnim sredstvima popunjavaju praznine sustava. Najčešće su ti pojedinci upravo prevoditelji – najslabija, ali u ovom trenutku i najvažnija karika u predstavljanju hrvatske književnosti svijetu. Postavlja se, međutim, pitanje koliko takav model još može opstati i što država može učiniti kako bi se napokon ostvario nužan pomak.

Prepoznatljivost jedne zemlje ne počiva samo na razgledničkim prizorima, lijepim otocima i moru. Dugoročno se ne može graditi isključivo na pozivu da se konzumira njezina vanjština, nego na ulaganju u upoznavanje njezine kulture, povijesti i unutarnjeg svijeta. A tko može otvoriti taj prostor bolje od književnosti? Upravo su pisci oni koji omogućuju da jedna zemlja bude prepoznata ne samo kao turistička destinacija, nego i kao kulturni prostor s vlastitim glasom, iskustvom i identitetom.

Estera Miočić jedna je od najaktivnijih prevoditeljica i književnih skautica za hrvatsku, srpsku i bosanskohercegovačku književnost. Rođena u Splitu, od 1994. godine živi u Italiji, gdje je diplomirala na studiju DAMS-a (Umjetnost, glazba i izvedbene umjetnosti) na Sveučilištu u Bologni.

Zahvaljujući njezinu radu na području književnog posredovanja, na talijanski su prvi put prevedeni autori poput Ivane Bodrožić, Drage Hedla, Saše Ilića, Damira Ovčine, Jurice Pavičića i Marine Vujčić. Također je pridonijela obnovi interesa za autore koji su talijanskoj publici poznati još od devedesetih godina, poput Slavenke Drakulić, Miljenka Jergovića i Dragana Velikića.

To su Tarkovski i Bergman koji se ne mrze,
ali se izbjegavaju. Žana Dival koja čeka da
joj Bodler zakuca na vrata. Ebuternova što
sa Modiljanijem dijeli bajatu krišku hljeba
i čašu vina uskislog u memljivom sobičku.

To je sumatraizam Borhesove pjesme Himna
i Simićeve 1938. Ignjat Job dok slika more,
obitavajući duboko u planinama, brojeći
zrnevlje boba za juhu u vrijeme sirotinjskih
godina. Dis, tonući sa drahmom i po u džepu.

To je Dnevnik Baškirceve pod ključevima škrinja
djevojačkih. Jelen Eleuzine, zlaćanih rogova
na soklu Trške crkve čije je pročelje zasvođeno
praslovenskom floraldikom, tlocrtom piramide.
Crnjanski koji puca, dok Sondermajer odbija.

To je Miljković prebrisan i nasmrt pretučen.
Šumanović osakaćen, pred streljačkim strojem.
Konstantinova bitka sa Maksencijem naslikana
u priprati Svetonikoljskog manastira u Pribojskoj
Banji, dvjesto godina prije Rafaelovog platna.

Renesansa Paleologa. Vinča u grču deponije.
Kultura Lepenskog vira, dok i potopljena sija.
Milan i Magi sa oreolima, prkoseći besmislu rata.