Prikazi, pogovori, kritike

Slavko Goldstein u Beogradu, 25. septembra, dvorana Kolarčeve zadužbine

***

Autor knjige po dolasku u Beograd s domaćinima i profesoricom Latinkom Perović

***

U izdanju najznačajnijega državnog izdavača u Srbiji, Službenog glasnika, objavljeno je malo prošireno izdanje knjige

***

U Kolarcu u utorak nije bilo slobodnoga mjesta

***

Uz profesoricu Perović, knjigu je predstavio pisac Teofil Pančić

***

Intelektualno i politički bliski, moralni autoriteti dva nacionalizmom razjedena društva, i dugogodišnji prijatelji

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Actes Sud 2012.

Piše: Martine Piazzon

S francuskog prevela: Olja Petronić

Miljenko Jergović, novinar i pripovedač, pesnik, esejist i dramski pisac, 2004. godine je odabrao roman kao književnu vrstu pomoću koje će prići istoriji Balkana, te je od tada istraživati prema narativnom protokolu koji predstavlja kaleidoskopsku i koncentričnu fresku, sa gradskom hronikom i glavnim zapletom, protokolu koji odmotava vremensku nit tokom nekoliko decenija.

Nakon Dubrovnika i Sarajeva, kulisa je Zagreb, sa žarištem u Gundulićevoj ulici, u kojoj, u istoj zgradi, žive dve porodice, jedna hrvatska a druga jevrejska, dve porodice čije se priče odvijaju paralelno, spajaju se a zatim razdvajaju, i sve to oko devojčice po imenu Ruta Tannenbaum.

Zemlja Miljenka Jergovića je Hrvatska, koju su samo zaljubljenici u geografiju i istoriju prepoznavali i pronalazili na karti pre nego što se devedesetih godina na tužan način pojavila na naslovnicama i među vestima iz sveta, u kontekstu tragičnog etničkog srpsko-hrvatskog sukoba izazvanog raspadom Jugoslavije.

Sa Rutom Tannenbaum Jergović predlaže putovanje u modernu istoriju, na početak XX veka, kako bi oživeo međunacionalne tenzije koje su postojale u istorijskom mozaiku kakav je Balkan, zatim endemski antisemitizam Srednje Evrope i zaveru ćutanja koja je, o progonima tokom Drugog svetskog rata, vladala u njegovoj zemlji.

Zato što je Hrvatska, proglašena Nezavisnom Državom Hrvatskom milošću Trećeg rajha koji je na vlast doveo čuvene „ustaše“, hrvatske separatiste, antijugoslovene, antisemite i fašiste, bila genocidna država koja je, uz blagoslov zagrebačkog nadbiskupa, sprovodila politiku masivnog etničkog čišćenja Jevreja, Srba i Cigana.

A ta je politika s jedne strane bila „u senci“ politike koju su sprovodili nacisti, tako što su pod njihovim rukovodstvom punom parom radili koncentracioni logori osnovani na teritoriji Hrvatske i što je koncentracioni logor Jasenovac išao rame uz rame sa Aušvicom i Treblinkom, a s druge strane su je namerno zataškavale jugoslovenske vlasti.

Taj je plašt tišine prekrio i tragičnu sudbinu Lee Deutsch, devojčice jevrejskog porekla, koja je bila „jugoslovenska Shirley Temple“, hvaljena, obožavana i slavljena sve do proglašenja antijevrejskih zakona, koja je umrla na putu prema logoru te bačena u ropotarnicu istorije. Njena je sudbina potresla Miljenka Jergovića, koji ponovo posećuje ulicu u kojoj je stanovala – „Lea Deutsch pustila me je u svoju ulicu. Ovo je kamenčić na njezinome kućnom pragu, pošto drugoga groba nema“ – i nadahnjuje ga da je prenese u roman pod imenom Ruta Tannenbaum.

Miljenko Jergović nije istoričar već romanopisac, ideološki okrenut humanizmu, koji se zanima za Istoriju (sa velikim I) kao istoriju narodâ, što je tvore priče ljudi koje predstavljaju silne delove u slagalici koju on pokušava da složi iz početka. Pojedinačne priče koje ilustruju determinizam što podjarmljuje svakog pojedinca, mnogostruki determinizam uostalom, budući da je društveno-kulturni, konfesionalni, etnički, pa čak i istorijski, i budući da nijedna zajednica nije homogena.

I tako, budući da je reč o jevrejskoj zajednici, likovi Rutinog oca i Rutinog dede po majci označavaju njene dve krajnosti.

Salomon Tannenbaum, otac, zauvek obeležen ironičnom rečenicom, „onaj koji nema pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši“, nikakav je Jevrejin („tek imenom židov a po svemu drugome goj, bez imena i podrijetla, nikogović, bezvjernik i neznalica, onaj kojega ne bi pripustilo u hram čak ni kada bi se svijet pretvorio u gehenu, a Salamon ostao zadnji od zadnjih židova“).

Deda, Abraham Singer, bogati trgovac kolonijalnom robom i zelenaš, arhetip Jevrejina koji je okosnica svakog antisemitizma – onaj koji je razapeo Hrista („Svakome u životu slijedi po zasluzi, i za svenarodno zlo postoji i kazna po narodu, i židovi će ispaštati za sve što su činili od vremena kada razapeše Isusa. Ispaštat će jer su svoje beskvasne kruhove mijesili krvlju zaklane hrvatske djece. Ispaštat će jer su preko svojih banaka tjerali ljude u bijedu…“) i učesnik je u jevrejskoj finansijskoj zaveri (oni koji su „digli hipoteku na Zagreb, i prijete da će i katedrala, i stražnjica banovog konja, i bula Bele Četvrtoga, i asfalt po kojemu Zagrepčani hode, pripasti nekome Rotschildu ili Rockefelleru“).

Miljenko Jergović kroz svoje sito prosejava sve zajednice, sa empatijom koliko i sa polemičkim poletom: žitelje Zagreba („kumice i kumeke, mužeke i mužače, kanonike, župnike i prebendare, i sve te proletere i seljake, koji, uglavnom, i čine zagrebačko građanstvo“), Srbe („Zato im [Srbima] treba pustiti vratova za klanje“), i Hrvate („Hrvati su kao i vinograd. Moraš ih stalno rezuckat da bi išta valjali, jer čim im je predugo dobro, pa se opuste, rašire i namnože, brzo podivljaju, kao jabuke divljake, i više nisu nizašto. Eto, zato Hrvate treba pomalo klati i prorjeđivati. […] Pa da vidiš onda, brate rođeni, kako narasta hrvatstvo, kako namah svi postaju ustaše i kako popovi u crkvama počinju učiti o klanju Srba i čifuta, umjesto da baljezgaju kako su svi ljudi jednaki, i jedni su drugima braća“).

Ukrštanjem sijaset priča običnih ljudi i žena, po uzoru na identitetski i kulturni mozaik Balkana, Miljenko Jergović oslikava uzbudljivu i izražajnu fresku života u Zagrebu, tom hrvatskom, katoličkom, germanofilskom Zagrebu, „malom Beču u kojem mirišu kifli s putrom“, „carskome i kraljevskom gradu Agramu, koji sopće pod beogradskom čizmom“, pod čizmom tog srpskog Beograda, prestonice Kraljevine Jugoslavije, i bliskom Sarajevu, „toj ubavoj zelenoj dolini sa stotinu minareta, koja sa svih strana vonja na memlu, pečenu janjetinu i cimet, prema kojoj je i Tel Aviv europski zapad“.

A njegovo je pisanje kao slika života, ljudske ploti, slika na kojoj se dotiču i mešaju patetika, burleska, komika i tragika.

www.froggydelight.com, mart 2012.

Prva nagrada “Neda Depolo” za kreativni doprinos radiofoniji dodeljena je igranoj radio-drami “Ti si taj anđeo” rediteljke Sonje Petrović, studentkinje Akademije umetnosti u Novom Sadu

Na javnoj sednici, u direktnom prenosu na talasima Radio Beograda 2, o laureatima je odlučivao stručni žiri u sastavu: radio-kritičar i publicista prof.dr. Raško Jovanović, kompozitorka Jovana Stefanović, reditelj Nebojša Bradić, glavni i odgovorni urednik Drugog programa Radio Beograda i inicijator nagrade mr. Ðorđe Malavrazić i odgovorna urednica redakcije Dramski program mr. Vesna Perić.

Radio-drama “Ti si taj anđeo”, kao dramatizacija i radio-adaptacija proze Miljenka Jergovića, odlikuje se “preciznom dramaturgijom, toplinom i neposrednošću povesti junaka, nostalgičnim potencijalom i specifičnim duhom koji je blizak autorima kao što su Branko Ćopić i Emir Kusturica, a takođe i veštom upotrebom zvučnih efekata koji tvore zaokruženu dramsku celinu, na pravi način koristivši potencijal radija kao medija”, ocenio je žiri.

Druga nagrada dodeljena je angažovanoj dokumentarnoj radio-reportaži “FAP nekad i sad” autorke Jelene Slović, studentkinje Fakulteta političkih nauka u Beogradu, koja je “kroz autentičnu priču, pažljivim odabirom sagovornika, evocirala socijalni milje nekadašnjeg jugoslovenskog giganta Fabrike automobila iz Priboja”.

Uz korišćenje arhivskog materijala autorka je načinila priču o ekonomskom propadanju čije se posledice osećaju i danas, istakli su članovi žirija.

Treća nagrada pripala je Dori Filipović za njeno studentskio ostvarenje “Vera”. Prema rečima žirija, u pitanju je “originalna dramska struktura koja donosi emocionalno obojenu i zvučno vibrantu priču o odrastanju devojčice, koja sublimira traumu roditeljskog razvoda opredeljujući se za muziku, postavši operska diva”.

Žiri je konstatovao da je ove godine vidan izostanak radiofonski eksperimentalnih i komponovanih dela, ali da su studentske radio-drame ipak unele diverzitet tema i žanrova, dodavši da je ove godine u produkciji prijavljenih ostvarenja učestvovao veći broj fakulteta i umetničkih akademija u odnosu na prethodnih sedam godina.

Tanjug

Kada su iz beogradskoga Narodnog pozorišta iznosili lijes s glumicom Ljubinkom Bobić, slučajni je milicioner zaustavio promet. “Prolazi gospođa ministarka!” – odgovorio je vozaču gradskog autobusa, koji je otvorio prozorčić da se raspituje što se to događa. I tako je, početkom prosinca 1978, u tri pozorničke riječi stao epitaf toj neobičnoj srpskoj i jugoslavenskoj glumici, čija će uloga Živke Popović, ministrove gospođe, u Nušićevoj “šali u četiri čina” postati jedna od onih konstitutivnih legendi jedne žive kulture.

Nekoliko tjedana pred smrt, već teško bolesna glumica odigrala je svoju oproštajnu predstavu. Glas joj se nekoliko puta raspuknuo, jedva se kretala scenom, ali aplauz je, priča se o tome, bio neponovljiv. U kolektivnom transu i ganuću, publika je tog dana ispraćala veliku glumicu, ali i ulogu koju je igrala. Dogodi se tako, pa zajedno s glumcem odlazi i lik u predstavi, koji se s glumcem tako salio i spojio da ga, prije nego što jednu teatarsku generaciju ne usisa zaborav, više nitko neće moći da odigra.

Ljubinka Bobić zaigrala je Živku listopada 1964, u svojoj šezdeset i sedmoj godini, već kao penzionerka. Posljednji put na pozornicu je izašla s navršenih osamdeset i jednu. Događa se, često, da mlađe glumice glume starije žene, ali rijetko biva da stara glumica ulazi u ulogu mlađe i da to bude uloga za vječnost.

Igrala je ona i ranije u Nušićevim komadima, otkako je 1920. stupila na pozornicu Narodnog pozorišta, bila je dobra komičarka i snažna karakterna glumica, ali od one vrste kakva se u našim krajevima nikada nije dovoljno cijenila i koristila. Nije Ljubinka Bobić bila nikakav vamp, balkanska ljepotica, Meštrovićeva karijatida. Bila je nelijepa na onaj stvaran, životan način, u vrijeme koje se baš i nije razlikovalo od ovoga današnjeg, kada se od kazališta i filma očekivalo da budu dopadljiviji od života, makar ih to činilo od života manjim.

Ljubinka Bobić se pravila da je osorna prema javnosti, pušila je i pila, djelovala je kao elementarna nepogoda pod svjetlima pozornice, sasvim nepodesna za naslovnice tada modernih televizijskih magazina. “Nušić, Nušić, ko je, ustvari, Nušić? Nušić je ova zemlja!” Rekla je, u valjda jedinom svom televizijskom intervjuu, šireći ruke kao da sve nas, glupe neznalice, kani zagrliti.

Iako je svojedobno, krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih, prikazana na televiziji, snimka “Gospođe ministarke” više ne postoji. Sačuvane su dvadeset tri minute, iz kojih mi današnji možemo naslutiti tko je bila i kako je glumila Ljubinka Bobić. I još ovo: kad bi joj rekli da je ona najveća gospođa Živka, odmahivala je glavom, i govorila da tu ulogu nitko nije odigrao kao – Žanka Stokić.

Pišem ovo pred premijeru i ne znam kakva će biti “Gospođa ministarka” u Kerempuhu. Ne znam ni to hoće li mi se svidjeti, ali jedno unaprijed znam.

Elizabeta Kukić upravo je ona zagrebačka glumica koju možemo zamisliti u ulozi Živke ministarke, i to dok je još živo sjećanje na Ljubinku Bobić. Ona se, kao nijedna druga naša glumica, može nositi i s tom legendom. Na sceni, ali i izvan nje. U javnim nastupima greza i odrješita, kao glumica veća od svake pozornice na kojoj igra, mnogo veća i od svoga matičnog Kazališta Kerempuh, čija se, pak, neusporediva veličina sastoji u tome što podnosi glumicu veću od sebe. I ne samo da je podnosi: Elizabeta Kukić, naime, u Kerempuhu redovito nastupa, što baš i nije čest slučaj među prvacima drugih zagrebačkih kazališta. Ona radi, popunjava termine, vlada pozornicom, osvaja i odgaja publiku jednoga distingviranog teatra, koji – po nekom starinskom modelu – više ovisi o milosti puka, koji bi da se obrazuje i razonodi, nego o milosti Ministarstva kulture ili nekih drugih javnih kuća i fondova.

Da bi se zaigralo Živku ministarku nakon Ljubinke Bobić, uopće da bi se igralo u komadu Branislava Nušića, treba imati tijelo i lice za tragediju i za komediju, treba imati glumački, ali i ljudski karakter, a za Živku, naročito, treba imati i sudbinu. Nije to uloga za zvijezde i za sretnice, jer takve će Nušić ispljunuti, a loša se “Gospođa ministarka” u profesionalnom teatru nimalo neće razlikovati od amaterske predstave kulturnoumjetničkog društva iz unutrašnjosti.

Elizabeta Kukić ima sve ono što Živka ministarka treba imati. I prekoviše toga. Drugo je na redatelju i na publici, a možda i na onom famoznom društvenom trenutku, u kojem se Branislav Nušić, nakon godina domoljubnog progonstva, vraća u Zagreb.

Mladen Pozajić bio je mrgodan, otežao čovjek, kretao se sporo, kao da je već odavno stigao i nigdje mu se više ne žuri. Oko njega se širio vonj koji sam tada, u svome sarajevskom djetinjstvu, vezivao uz odrasle, starije ljude, da bih godinama kasnije shvatio da tako vonja potrošena jetra. A kako su u Pozajićevoj generaciji muškarci u našemu gradu udarnički trošili svoje jetre na srednjoeuropsku melankoliju i orijentalni akšamluk, tako je i taj miris – uz miris pitralona – obilježio moje odrastanje i uvjerio me, možda i doživotno, da tako vonjaju muškarci. Moj otac je Pozajiću išao u kućne posjete, savjetovao ga kako da se nosi s dotrajalim fizisom, pipkao mu jetru, mjerio tlak, slao ga endokrinolozima i kardiolozima, kao što je to već činio i s drugim uglednim ili manje uglednim građanima, onako kampanjski i mimo zdravstvenog sustava. Drukčije kod tih ljudi nije išlo: u to vrijeme rijetki su bili oni koji su na takav način vodili računa o svome zdravlju da bi svojevoljno odšetali doktoru. Liječnicima se odlazilo na nosilima, često u stanju kliničke smrti.

Tek mnogo godina kasnije, nakon što Mladena Pozajića već odavno nije bilo (umro je u proljeće 1979.), na um mi je prvi put palo o čemu su sve moj otac, tihi ustaški sin, i Pozajić, Zagrepčanin u doživotnom progonstvu, mogli razgovarati. Ali nisu, jer su obojica bili savršeno pomireni sa svojim sudbinama, ili tačnije rečeno: sudbine su preuzele njihove ljudske naravi i karaktere, pa više i nisu bili ništa osim onoga što im je namijenila velika povijest. Pozajić se sa Sarajevom savršeno srodio, bio je ugledan građanin, raja (ovako upotrijebljena, riječ označava društvenog čovjeka, univerzalnog drugara i prijatelja, omiljenu ličnost u nekoj zajednici…), bio je jedan od onih po kojima će se pamtiti cijela epoha u kulturnoj povijesti grada. Došavši nakon rata po službenom rasporedu i po kazni u Sarajevo, da oživi muzički život i osniva Muzičku akademiju, Mladen Pozajić je proveo dobivene naloge i učinio mnogo više od toga: bio je dirigent, skladatelj, organizator glazbenih priredbi, pedagog i pisac. On je za Krležinu enciklopediju sastavljao natuknice o protagonistima muzičkoga života u toj dalekoj, orijentalnoj pokrajini, o kojoj se, mimo Krležina kruga, u Zagrebu govorilo s podcjenjivanjem. I uza sve to, s profesionalne i umjetničke strane, bio je to jedan uništen, upropašten život. Koliko god da je u Sarajevu učinio, a učinio je zaista mnogo, Pozajić je povijesno i politički deklasirana ličnost, prosvjetitelj s ruba poznatog svijeta, umjetnik koji nikada nije ostvario svoje talente. Danas se po njemu zove osnovna muzička škola, u starome dijelu grada, blizu Katoličke bogoslovije. Uspomena na njegovo ime živa je u tom uskom, specijalističkom krugu jednoga u sebe urušenog grada, pa se povremeno može učiniti i da je življa od hrvatske i zagrebačke uspomene na Mladenovu sestru, slavnu pijanisticu Melitu Lorković.

Priča o Pozajićima i Lorkovićima bila bi – kada bi je netko cijelu ispričao – priča o građanskome Zagrebu, o njegovoj veličini i niskosti, o metropolitanskim talentima, provincijalnim naravima, naslijeđenim omrazama, privatnim nesrećama i porodičnim tragedijama, i o svim njegovim vrlo strasnim i krvavim ideologijama, vjerama i zabludama dvadesetog stoljeća. U socijalistička vremena, ta je priča trebala biti prešućena zarad građanskoga reda i mira, i moralno-političke čistoće i ispravnosti “nepokorenoga grada”, a u postsocijalistička, tuđmanovska i neotuđmanovska doba, o ovakvim temama brbljat će se mnogo, uglavnom laži i gluposti, kojima se imala potvrditi zagrebačka građanska nevinost i ispravnost po pitanju svih zločina dvadesetog stoljeća, kao i vječito i neoskvrnuto hrvatsko svetačko mučeništvo iz vremena Drugoga svjetskog rata, i osobito poraća. Uostalom, to je razlog zbog kojega priče o Zagrebu ne bivaju ispričane i što će se sve to, skupa s Krležom, nakon što pomru posljednji svjedoci epohe, profundati u bezdane zaborava, gdje inače svršavaju sjećanja i povijesti svake provincije.

A da može i drukčije, potvrdila je, prije nekoliko tjedana, jedna neočekivana knjiga. U vlastitoj nakladi profesora glazbe i pijanista Jakše Zlatara objavljena je građanska i umjetnička biografija Melite Lorković, koju je napisao njezin sin Radovan, švicarski rezident i profesor glazbe. Sve bi oko te knjige trebalo biti obično i pomalo dosadno, sve s diskografijom, notnim zapisima i ponekom fotografijom, ali Radovan Lorković umjesto da izbjegne sve ono što je intelektualno osjetljivo, o čemu se u boljim kućama ne govori ili što bi moglo narušiti lijepu sliku Hrvata u njihovome hrvatskom zrcalu, smireno je, bez velike pompe i žestokih emocija, vrlo sažeto i stilski disciplinirano ispripovijedao u svojoj knjizi. Ono što smo dobili, knjiga je o građanskome Zagrebu u vremenima oko i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, koja uz Josipa Horvata i “Preživjeti u Zagrebu”, te uz knjige Ive Goldsteina, pripada onim rijetkim hrvatskim pokušajima da se o sebi govori bez viktimizacije i bez pokušaja da se prikrije vlastita odgovornost za zločine koji su počinjeni u ime ustaškoga poretka. Lorkovićeva knjiga možda je i prva hrvatska knjiga iz koje se mogu naslutiti razlozi, intelektualne, moralne i emocionalne pretpostavke kojima su bili vođeni suputnici Pavelićevog režima, oni koji u zločinima nisu sudjelovali, niti su zločine podržavali, nego su, primjerice, koncertirali, objavljivali ljubavnu liriku ili, poput Branka Gavelle, u sarajevskom Hrvatskom državnom kazalištu inscenirali Hamleta.

Lorkovići su stara hrvatska korjenika. Od Blaža Lorkovića, prvog hrvatskog ekonomskog pisca i borca za narodno ime, koji je u Zagrebu, kao profesor prava nastupio 1871, razvijala se loza, kojoj je pripadao i Ivan Lorković, napredni političar i okretan um, jedan od čelnika Hrvatsko-srpske koalicije iz vremena Prvoga svjetskog rata, gorljiv pobornik jugoslavenske zajednice, da bi politička uloga Lorkovića u hrvatskoj povijesti neslavno završili s Mladenom, Pavelićevim ministrom vanjskih, pa unutarnjih poslova, i jednim od petorice potpisnika izjave od 30.ožujka 1941, kojom se Treći Reich poziva da pomogne stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Kako je, skupa s ministrom vojske Antom Vokićem, sudjelovao u tajnim pregovorima s HSS-om, koji su trebali rezultirati prelaskom NDH na stranu saveznika, pa su Nijemci otkrili njihov plan, a Pavelić je, da opere ruke od svega, uhitio tobožnje zavjerenike, u Hrvatskoj se, nakon 1990. nastojao stvoriti mit o Vokiću i Lorkoviću kao o pozitivcima, koji nisu dijelili iste ideale s Pavelićem ili, recimo, Luburićem, niti su po jasenovcima i jadovnima provodili ustašku političku i državotvornu praksu. Na žalost, taj mit je daleko od istine, zamućuje istinu, a s njom i tu veliku priču o Pozajićima i Lorkovićima.

Radovan Lorković, međutim, nema problem s tim što mu je Mladen Lorković stric. Ili bi tačnije bilo reći da je on taj problem riješio desetljećima prije nego što je krenuo pisati knjigu. Time ne samo da je pomogao istini, koliko god bilo neugodno živjeti s njom, nego se, u nekom plemenitijem smislu, na takav način odužio duhovima svoje obitelji, Pozajićima i Lorkovićima, a s njima i nekome uglavnom neostvarenom, boljem građanskom Zagrebu.

Melita Lorković rodila se u Županji, na Svetu Katarinu 1907, u obitelji kotarskoga veterinara Dragutina i majke Marije, Mice, koja će u Melitinom i u životu njezina starijeg brata Mladena, a zatim i u odrastanju Melitine djece, odigrati značajnu ulogu. Mama Mica ili Mizzy, nije bila neuka žena, školovala se u učiteljskoj školi i pomalo prebirala po tipkama, pa je djecu poslala da rano uče klavir. Imala je dobar dar ironije, što djeci nikako nije moglo biti ugodno. Piše Radovan Lorković: “Kad je Melita nakon deset godina studija tog djela prvi put s velikim uspjehom izvodila Brahmsov B-dur koncert, na pitanje, je li zadovoljna, Mica je odgovorila: ‘Pa kak ne bi dobro svirala, kad se tak dugo vežbala.'” Otac je bio drukčije naravi, bečki gospodin, kasniji profesor za zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, pisac udžbenika. Roditelji su se svađali, ali su do kraja života ostali skupa.

Nakon Prvoga svjetskog rata preselili su se u Veliku Goricu, Melitu su upisali u internat u Zagrebu, pohađala je Gornjogradsku žensku gimnaziju i učila klavir kod tada znamenite gospođe Caatinelli, koja je podizala i drugu znamenitu zagrebačku pijanisticu prve polovine stoljeća, Doru Gušić. Na Muzičkoj akademiji, u klasi profesora Svetislava Stančića – valjda najvećega glasoviračkog učitelja u hrvatskoj glazbenoj povijesti – upoznala je Vlastu Debelić-Lorković. Njezin brat Radoslav postat će Melitin muž, i tako će njezina sudbina biti vezana s Lorkovićima, njihovom nesrećom i prokletstvom.

Radoslav Lorković nije bio ustaša, ali ipak će biti pogubljen u onome prvom, osvetničkom partizanskom naletu. Prema starijem sinu Hrvoju, Radoslav je primjenjivao neke prilično živopisne, možda sadističke odgojne metode, od kojih je mlađi Radovan bio pošteđen. Bio je prvak Hrvatske u skoku u dalj, darovit kemičar, pristojno zagrebačko gradsko čeljade. Najizraženiji društveni angažman bilo mu je druženje s nekakvim ruskim emigrantima, kod kojih se raspitivao o Oktobarskoj revoluciji, pa je to saznala policija, a Radoslav je fasovao otkaz na poslu, u tvornici Arko (današnjem Badelu). Sljedeće zaposlenje naći će u Usori, malom željezničkom mjestu, južno od Doboja. U Zagreb će se vratiti zahvaljujući ujaku Melitine prijateljice Juliju Donneru, koji će ga primiti za šefa inženjera u svojoj tvornici Moster (današnji Chromos).

Kada nastupi progon Židova, već u prvim tjednima Pavelićeve države, Donner će svisnuti od kapi, a Radoslav će biti postavljen na mjesto direktora tvornice. Tko zna jesu li osloboditelji to znali kada su ga odlučili pogubiti, ali to je bio Radoslavov ozbiljan grijeh. No, do razgovora o takvim grijesima mi nikada nismo stigli, niti je Zagreb ikada za njih bio svjestan. Insistirate li na pitanju je li Radoslav Lorković časno postupio kada je preko groba Židova Donnera postao direktor tvornice koju su preuzele nove vlasti, samo ćete izazvati bijes. Čak i kod ljudi koji, inače, osuđuju Pavelićevu politiku i svjesni su velikog zločina u Jasenovcu.

Dvije godine kasnije Melitin muž, a Mladenov brat, Radoslav Lorković postavljen je na čelo “Državnog ureda za cijene i nadnice”, pa član ravnateljstva u koncertu Bata, u Borovu. Bio je strog direktor, “kultiviran, vjeran i koncilijantan u srži”, kako piše njegov sin, autor knjige Radovan Lorković, i “znao je biti nasilno radikalan u moralu”. Nije lako pretpostaviti što je sve mogao značiti njegov nasilni radikalizam, te gdje je počinjao, gdje prestajao građanski moral onodobnog Zagreba, ali autor u istom odlomku, u istoj misli, napominje i da je otac za vrijeme rata “spašavao kolege, komuniste i Židove”. Ali zar to nisu činili svi, i zar svaki viđeniji građanin, protivnik režima, suputnik, ustaša, pa i ustaški krvnik, nije spasio pojedinog Židova, komunista, Srbina?

Knjiga Radovana Lorkovića i jest tako veličanstvena, kao potpuni izuzetak u hrvatskoj kulturi i književnosti, što njezin autor na više mjesta i na različite načine i postavlja upravo to pitanje. Time se neće osporiti nepravedno, revolucionarno, ali i banditsko pogubljenje Radoslava Lorkovića, kao i tolikih drugih ljudi, slične “krivnje”, odgovornosti i sudbine, ali će čitatelje biografije Melite Lorković suočiti s onim sa čime se Radovan Lorković svjesno suočava skoro cijeloga svog života: s odgovornošću za grandiozan, po svemu neusporediv, društveno nepojmljen i nikad okajan svakodnevni i svakominutni zločin Nezavisne Države Hrvatske. Ili, manje pompozno i tačnije kazano: suočava nas s mračnim tajnama naših dnevnih boravaka i porodičnih biografija.

O ujaku Mladenu Pozajiću, a zatim o majci govori ovo: “Mladen Pozajić naglašenu je političnost smatrao nenormalnom. Slično se i Melita premalo brinula za zbivanja u svijetu pa nije, kao ni Radoslav, znala pravilno ocijeniti događaje Drugoga svjetskog rata, što joj se kasnije vratilo. Iako su je nagovarali da s obitelji emigrira u Švedsku, smatrala je da im u domovini ništa ne može prijetiti. Imala je iluziju čiste savjesti kao garancije sigurnosti. Ni kasnije nije shvatila slojevitost hrvatske političke situacije i pod svakim režimom sakrivene proturječnosti političkih struja. Suprotstavila se energično Mladenu Lorkoviću, kad je jednom u obitelji zastupao nacističke rasne ideje, no kasnije sama nije bila sasvim slobodna od takvih razmišljanja u individualnim slučajevima. Primitivan i lakomislen bečki antisemitizam preživio je do danas u nekim krugovima građanskog Zagreba.” U posljednjoj rečenici, u toj fatalnoj hrvatskoj i zagrebačkoj razlici između nacističkoga antisemitizma ustaških ubojica i provincijalnog bečkog antisemitizma (čiji je duhovni otac bio Karl Lueger, gradonačelnik Beča s kraja devetnaestog stoljeća), kojim je bilo vođeno ono operetno građanstvo koje bi se znalo zauzeti za prijatelja, kuma ili susjeda mojsijevske vjere, ali im je baš fućkalo za one Židove koje nisu imali čast poznavati, u tom prosjeku između ustaške antisemitske prakse i pristojnoga građanstva i njegovih antisemitskih tlapnji, sva je nevolja neshvaćanja onoga što se s hrvatskim Židovima događalo u Drugome svjetskom ratu, u Zagrebu i u drugim gradovima Nezavisne Države Hrvatske.

Obiteljsko stradanje Lorkovića započinje 1944, nakon što je Mladen uhićen kao – navodni – pučist. Melita je do tada već bila ostvarila veliku karijeru, svirajući po najvećim pozornicama osovinskih država, te u zemljama koje je Njemačka okupirala, a legenda kaže da je svirala i pred samim Hitlerom, ali o tome nikakve potvrde nema. Brat Mladen Pozajić bio je dekan Muzičke akademije, ona je ravnala Klavirskim odsjekom, a u slobodno je vrijeme glasoviru poučavala, primjerice, i Poglavnikovu kćer Nadu. Autor knjige i tu epizodu briljantno apsolvira detaljem: u jednom polurečenici navodi kako su se, dok je Melita poučavala Nadu, oni kupali u bazenu Pavelićeve vile na Tuškancu. Ali svega toga je nestalo nakon što su Nijemci razotkrili Vokićevu i Lorkovićevu urotu.

Kada su stigli osloboditelji, Mladen je već bio mrtav, a Radoslav je nestao, da više nikada ne bude pronađen. Stradali su praktično svi punoljetni muški Lorkovići, osim onih koji su se na vrijeme sklonili. Melita Lorković i Mladen Pozajić postaju tihe žrtve revolucionarne retorzije, osuđene na društveni prezir i na anonimnost. Gase se svjetla pozornice, a kada se ponovo upale, oboje će biti drugi i drukčiji ljudi.

Pozajić će život provoditi u Sarajevu, i neće se vratiti ni nakon što proteknu desetljeća i vrate se već svi drugi, koji su u Bosnu odlazili po kazni. On se, kao u nekoj Andrićevoj priči, prilagodio i suživio s tim svijetom, pristajući uz stereotip takozvanoga orijentalnog fatalizma, koji je u sarajevskom slučaju, bez obzira na sve vjerske razlike i zabrane, podrazumijevao i prilične količine alkohola, toga najboljeg anestetika kosmičke boli i odumiranja u provinciji.

A Melitu su, kad su čuli da je bez posla, već 1947. pozvali u Beograd. Zvao ju je Mihailo Vukdragović, skladatelj i profesor na Akademiji, koji je, vjerojatno, Melitu Lorković poznavao iz prijeratnih vremena, kada je u sezoni 1934/35. bio dirigent zagrebačke opere. Vukdragoviću je, naravno, bio dobro poznat razlog zbog kojeg je pijanistica završila u nemilosti, i posve je sigurno da, kao aktivist antifašističkog pokreta za vrijeme rata, nije bio nimalo sućutan prema ustašama i njihovim prilježnicima, ali je – za razliku od tolikih drugih protagonista rane socijalističke epohe – znao omjeriti odgovornost Melite Lorković u onome u čemu je svjesno, ili po logici oportuniteta, sudjelovala, i znao je razlikovati nečiju krivnju i obiteljsku tragiku. Doveo ju je u Beograd, na Akademiju, pomogao joj da postane akter kulturnoga i javnog života metropole.

Ona je sinove ostavila u Zagrebu, na bakinoj brizi, i otisnula se u nešto čemu ne samo da emotivno nije pripadala, nego je osjećala i stanovitu odioznost. Dobila je lijep stan u Francuskoj ulici, u najstrožem centru grada, blizu Narodnog pozorišta i tada već otvorenog Kluba književnika. “Upitana u Beogradu kako se ugledna obitelj Lorković mogla vezati za nacistički režim ustaša, odgovarala je smjerno: ‘Branili su svoju državu.’ Tamo se navodno nije odrekla ni svoje urođene kajkavštine, pa se pričalo, da su njezine beogradske kolege na Akademiju počeli upotrebljavati ‘bum’ i ‘kaj’.” Piše tako o majci Radovan Lorković, miješajući u svojoj knjizi divljenje prema njezinoj umjetničkoj veličini s ponovljenim konstatacijama kako je Melita u pogledu intelektualne, društvene ili – gromke li riječi – nacionalne odgovornosti bila jedna mala, sitna ljudska jedinka, po svemu nalik svome hrvatskom rodu, kronično nespremnom i nesposobnom za bilo kakvu autorefleksiju ili pokajanje.

“Ipak, stari Zagreb nikad nije oprostio Meliti odlazak u nacionalno – usprkos parolama ‘Bratstvo i jedinstvo’ – omraženi Beograd. No Meliti je taj korak značio emancipaciju od uskih zagrebačkih prilika i preduvjet za nastavak kozmopolitskoga životnog stila.” Godine 1958, s pedeset i jednom godinom, umirovila se i napustila Beograd. Posredstvom violinista Josipa Klime došla je, sa skupinom jugoslavenskih glazbenika, u Kairo, gdje je na konzervatoriju deset godina vodila klavirski odsjek i često koncertirala. Učila je arapski – i jezik i pismo – prijateljevala s jednom koptskom obitelji, družila se s diplomatima i bila obožavana od studenata. Tako je, konačno i u potpunosti, vratila svom životu i imenu izgubljeni sjaj, pritom nikad tačno ne saznavši kako joj je, kad i gdje skončao muž. Postoji legenda da se o sudbini Radoslava Lorkovića raspitivao i maršal Tito. Ali sve je bilo uzalud, prekasno, izgubljeno, pokopano…

Na kraju se i u Zagrebu, već u svojim sedamdesetima vratila na Akademiju, ponovo cijenjena i obožavana, da bi se, na kraju, 1987. godine, ugasila naglo kao plamen šibice, pred svoj osamdeseti rođendan. Njezin život bio je mješavina onoga vrlo uzvišenog s onim niskim, visoke umjetnosti i zagrebačke malograđanštine, europejstva i provincijom dodatno zasićenog bečkog antisemitizma, kozmopolitizma i nesposobnosti da se razumiju drugi i bližnji. Bila je lijepa i darovita, gospođa iz dvije vrlo slične ulice, zagrebačke Gundulićeve i beogradske Francuske, i drukčije je, nego njezin brat, iznijela teret nametnute porodične tragike i povijesnoga vremena. Mladen Pozajić se mirio s okolnostima, a Melita Lorković se, nekako damski, opirala.

U njezinoj karijeri postojala je, međutim, jedna epizoda koja je, možda, posjedovala najveću katarzičnu energiju u hrvatskoj, ustvari zagrebačkoj, kulturnoj i političkoj povijesti. Kada je već predavala u Beogradu, dirigent Oskar Danon poveo ju je kući, u Zagreb, da uz Zagrebačku filharmoniju, pod njegovim ravnanjem, odsvira Lisztov koncert u Es-duru. Nekoliko minuta pred nastup nisu se stišavali aplauzi, što nije bilo u skladu ni s koncertnim bontonom, ni s duhom vremena. Melita se tako vratila doma, ali taj njezin povratak nikada nije bio osviješten. Nije ga osvijestila kultura koja ju je – ne samo po ideološkom nalogu, nego i po nalogu malograđanskoga oportuniteta – bila izopćila, i koja je živjela, pa i danas živi, u miru s vlastitom nečistom savješću, kako u odnosu prema svojim nestalim Židovima, tako i u odnosu prema Meliti Lorković ili Mladenu Pozajiću. U Zagreb ju je, hrabro i s punom sviješću i odgovornošću prema umjetnosti, ali i prema povijesnom trenutku, doveo i u Zagrebu ju je tad štitio Oskar Danon, sarajevski Jevrejin i komunist, partizanskoga konspirativnog imena ‘drug Cigo’, koji je prešao partizansku kalvariju brinući se za pjesnika Vladimira Nazora, i kojem su ustaše pobile skoro svu bližu i dalju porodicu.

Najveći, ali i najtačniji kompliment koji se da izreći nad knjigom Radovana Lorkovića “Melita Lorković”, s podnaslovom “Pozajići, Lorkovići, Melita i ja”, jest da je njezin autor stvorio nešto što je dostojno Danonovog čina. Tih sto pedeset šest stranica, izdanja koje se ne može naći u zagrebačkim knjižarama i iza kojeg stoji privatni entuzijazam gospodina Jakše Zlatara, imaju vrijednost privatne, Radovanove katarze, ali i – makar jednokratno i skriveno od službenih središta zagrebačke i hrvatske kulture – svijesti jedne zajednice o sebi, svojoj veličini i odgovornosti. Na kraju, to je i jedini način da Lorkovići i Pozajići, skupa s Zagrebom onoga vremena, ne padnu u zaborav, na koji ih je odavno osudila zajednička nečista savjest.

Na upravo završenim europskim književnim susretima, nagradu Vilenica dobio je David Albahari, srpski pisac nastanjen u Kanadi. Riječ je o međunarodno poznatom piscu, prevođenom na sve frekventnije svjetske jezike. Albaharijev izdavač u Hrvatskoj je EPH Novi Liber. Tema ovogodišnjih susreta, književni nomadizam, na vrlo sretan način korespondirala je s romanima i kratkim pričama ovoga pisca. Susreti u Vilenici su, uz Europsku nagradu za poeziju u Vršcu, te uz Struške večeri poezije, najznačajnija međunarodna književna manifestacija u regiji nekadašnje Jugoslavije. Među ostalim piscima, Vilenicom su od 1986. nagrađeni Tomizza, Handke, Esterházy, Herbert, Kundera, Zagajewski, Nádas, Stasiuk… Od Hrvata, nagradu su zaslužili Slavko Mihalić 2000. i Mirko Kovač 2003. Manifestacija se, tradicionalno, održava na Krasu, u graničnim predjelima prema Italiji, i u čarobnim ambijentima Lipice, prapostojbine lipicanaca, plemenitih konja po kojima je slovenska nacija čuvena u svijetu.

Andrij Bondar, „Historie ważne i nieważne”, tłum. Bohdan Zadura /Biuro Literackie/
Jacek Dehnel, “Saturn” /W.A.B./
Miljenko Jergović, „Srda śpiewa o zmierzchu w Zielone Świątki”, przeł. Magdalena Pertyńska /Czarne/
Laszlo Krasznahorkai, „Wojna i wojna”, przeł. Elżbieta Sobolewska /W.A.B./
Magdalena Tulli, „Włoskie szpilki” /Wydawnictwo Nisza/
Michał Witkowski, „Drwal” /Świat Książki/
Tomáš Zmeškal, „List miłosny pismem klinowym”, tłum. Dorota Dobrew /W.A.B./

Danas, u utorak, u devetnaest sati u Zagrebačkom kazalištu mladih, bit će održana prva ovojesenska tribina Razotkrivanje. Urednik i esejist Seid Serdarević razgovarat će sa Semezdinom Mehmedinovićem, u povodu izlaska njegova “Autoportreta s torbom”, druge knjige, nakon “Ruskog kompjutora”, koju je Serdarević urednički potpisao u Frakturi.

“Autoportret s torbom” je niz mikroeseja, vrlo kratkih priča i mikroreportaža, te crteža na papiru i na iPadu, koji su nastajali, uglavnom, na putu od kuće do posla. Autor je u razgovoru s Ivicom Ivaniševićem, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji, rekao da mu je prvotna namjera bila da tekstove kombinira s fotografijama, ali kako bi ljudi fotografiranje, pogotovo u Americi, doživjeli kao provalu u privatnost, skoro pa teroristički čin, odlučio je crtati. Iako nije studirao likovnu umjetnost, niti se od osmoškolskih dana bavio crtanjem, sličice u “Autoportretu s torbom”, skice, portreti ili potreti načinjeni po sjećanju, tačne su i precizne, prikazuju ono što je ostalo izvan teksta, ili pridodaju tekstu dodatnu iluziju autentičnosti. Kao kad u Sebaldovoj knjizi, ili u Pamukovom Istanbulu, ugledate fotografiju koja “potvrđuje” nešto što je pisac upisao u svoju priču. Ali Mehmedinovićevi crteži imaju i dodatnu svrhu u knjizi: oni ne ilustriraju tekst, niti tekst opisuje nešto što je već nacrtano, nego dva svijeta su-postoje usporedo, na način na koji usporedo postoje, bilježeći isti vremenski odsječak i isto mjesto, i različita čovjekova čula.

Za razumijevanje ove knjige važno je imati svijest o labilnim, transformativnim, stalno nastajućim čovjekovim identitetima. Osim što je tim mijenama obilježen njezin pisac, knjiga očekuje i takvoga čitatelja. Semezdin Mehmedinović (Kiseljak od Tuzle, 1960.) pisac je naših jezika, s američkim papirima i namještenjem u Washington D.C-u. Zavičajan je u Arlingtonu, u Virginiji, odakle svakodnevno putuje na posao. Termin zavičajnosti primarno možete shvatiti u onom značenju u kojem ga je koristila francjozefovska administracija, kada je, nakon izdržane kazne zatvora, protjerala Ivu Andrića u Ovčarevo kod Travnika, kao mjesto njegove zavičajnosti. Ali zavičajnost se u Mehmedinovićevom, kao i u brojnim našim “slučajevima”, može shvatiti i u onom izvornom, romantičnom i sentimentalnom smislu. Naime, nakon što u Bosni izgubiš svoj zavičaj, jer se mjesto tvog odrastanja transformiralo, zavičaj ti može biti i Arlington u Virginiji.

U svakoj svojoj knjizi, nakon druge objavljene zbirke pjesama “Emigrant” iz 1990. (prva, pod naslovom “Modrac”, ostat će izvan Mehmedinovićeva opusa: to su bile virtuozne stilske vježbe, eliotovskog pjesničkog nadahnuća…), on će nastupati kao distancirani promatrač svijeta oko sebe. Najprije kao svakodnevni autobusni putnik za Zenicu, gdje je pred rat radio kao bibliotekar. Zatim, u knjizi “Sarajevo blues”, kao promatrač grada i svijeta pod opsadom, pa u “Devet Alexandrija” promatrač Amerike, kao zamišljane i doživljene zemlje, i kroz putovanje s istočne na zapadnu obalu. U “Ruskom kompjuteru” opisao je, tehnički vrlo detaljno, putovanje u emigraciju. Ali i u toj, naoko najintimnijoj knjizi, Semezdin nastupa kao promatrač, samo što sad promatra i samoga sebe. “Autoportret s torbom” je, na neki način, povratak na početak, na postupak iz “Emigranta”. Promijenila se samo ruta putovanja na posao, ne ide se iz Sarajeva u Zenicu, nego iz Arlingtona ili iz Alexandrije u Washington. I još nešto se promijenilo: nekadašnji je emigrant postao rezident. Iz Amerike se, barem u našemu svijetu, nema kamo emigrirati.

Ne znam o čemu će, i kako, Seid Serdarević razgovarati s Mehmedinovićem, ali otići ću da to čujem. Zanima me, kao nekoga tko je, u svome prethodnom životu, živio u njegovome prethodnom životu. U sadašnjim smo životima, o sukoba li interesa!, prijatelji na geografskoj distanci. Različiti su formati naših današnjih emigracija, nepripadanja i zavičajnosti. Zanimljiva je to priča, opisali smo je, donekle, u zajedničkoj knjizi “Transatlantic mail”, objavljenoj u Zagrebu, a zatim se, opet, sve promijenilo. Semezdin svoje knjige, u izvorniku, danas objavljuje kod zaprešićke Frakture, dok ja svoje knjige više nisam u prigodi objavljivati u Hrvatskoj…

Lijepo je i uzbudljivo to miješanje i ta zbrka od identiteta, o čemu, uostalom, i pišemo kada pišemo o sebi i o svijetu koji gledamo. Eto, recimo, o knjizi “Autoportret s torbom” prvi je, i do danas jedini, pisao književni kritičar i prozaist Mića Vujičić, čija je kritika objavljena u beogradskom NIN-u, u broju od 9. kolovoza. Vujičić je zavičajan u Mokrinu, u Vojvodini, odakle se Arlington dobro vidi, čuje, prepoznaje i osjeti. Sreća da je tako.

Rano ujutro, 13. studenog 1991. dubrovački dopisnik Hrvatske televizije je u zgradi pošte na Ilijinoj glavici pripremao izvještaj za jutarnje vijesti. Prespavao je tu, nije išao doma, jer su okolo padale granate, a u pošti je bio jedini funkcionalan telefon, pa da uludo ne gubi vrijeme i živce. Uto mu je prišla neka žena: “Gospar Vedrane, ja sam Služba 988. Jučer su stalno zvali… da gori neka kuća Benića na Boninovu. Da nije vaša?” Jest, bila je to njegova obiteljska kuća, a s kućom je izgorjelo nekoliko slika Benićeva ujaka Iva Dulčića, kao i portret Vedranova oca, rad vječno mladoga dubrovačkog slikara Gabra Rajčevića, koji je umro 1943, jedva doživjevši trideset prvu.

Ali ne bismo o tome, nego o rečenici kojom Vedran Benić ispraća svoju kuću i sve što je bilo u njoj: “Bio mi je to prvi rat u životu (nadam se i posljednji), nisam bio svjestan da kuće mogu i – gorjeti.” Ne, nije to duhovita dosjetka, vajkadašnji šarm naivnosti, kojim se vješt pisac izvuče iz klopke što si ju je sam priredio pričom o vlastitoj pogibelji, niti je to bijeg od patetike… Ništa od svega toga: riječ je o rečenici koja najtačnije od svih rečenica opisuje osjećaj čovjeka koji je upravo saznao da mu gori kuća. Bolje se to ljudskim jezicima ne može reći. I da je samo ta rečenica u knjizi “Dubrovački spomenar”, podnaslovljenoj kao “sentimentalno putovanje sjećanjem na grad”, knjiga bi bila vrijedna čitanja.

Inače, sam naslov je loš, jer upućuje čitatelja na nešto što Benićeva knjiga nije, niti bi smjela biti. A podnaslov je, to čujete i osjetite sami, još mnogo gori, jer je samo nezgrapna redundanca neuspjeloga naslova. Ali sve su to, ionako, nevažne primjedbe, budući da se dobre knjige pomire i s lošim naslovima, pa ih katkad i poprave. Eto, primjerice, “Na rubu pameti” i “Na Drini ćuprija” baš i nisu naslovi kakve bi čovjek bližnjemu zaželio. Osim toga, ako ga pisac nema na prvu, opasno je i tražiti naslov koji će objasniti ili najaviti sadržaj knjige, kao što, obično, naslovom novinskoga teksta najavljujemo ono što u njemu piše. Sretniji su, ako dobro zvuče, oni naslovi koji ne samo da ništa ne najavljuju, nego ih čitatelj, možda, i ne razumije dok ne pročita knjigu. Da poznajem Vedrana Benića (prolazili smo, na zagrebačkom aerodromu, ljetos jedan pokraj drugoga baš kao katoličko pokraj turskoga groblja…), pokušavao bih ga nagovoriti da knjigu nazove “Fakini od dogane” te da je, ako već mora, podnaslovi kao “dubrovački spomenar”.

Ova knjiga je neka vrsta svaštare, i obuhvaća autorova istraživanja na različite teme iz malih dubrovačkih povijesti, iz povijesti dubrovačke svakodnevice, te iz osobne i obiteljske povijesti Benićeve i njegova naraštaja. Negdje pod kraj knjige nailazimo i na dvadesetak posve nepotrebnih stranica, umetnutih iz neke druge priče, na kojima se razglaba o vojnicima, diktatorima i kojekakvim totalitarizmima, ali i to možemo preskočiti zarad onoga što je vrijedno i zanimljivo, te što je na koncu i vrlo zabavno.

Ni o jednome našem gradu, ama ni o jednome južnoslavenskom i balkanskom gradu, njegovi žitelji, amateri i profesionalci, nisu u proteklih stotinjak godina napisali toliko knjiga u žanrovima velike i male povijesti, kao Dubrovčani o Dubrovniku. I taman kada čitatelj pomisli kako je gotovo i da više nema Dubrovčanina i Dubrovkinje a da nije istražio i ispisao neku gradsku historiju, pojavi se netko novi. Ili kakva zagrebačka doseljenica, ili još neki od preostalih čudaka, koji inače žive uredne građanske živote, sve dok se ne dočepaju kakvih dubrovačkih fraški, nakon čega posve izgube razum i krenu s istraživanjima. Eto, tako i Vedran Benić.

Sam priznaje kako je, vidjevši da su, negdje u Gružu, ispod pohabanog asfaltnog sloja, izbile stare tramvajske šine, odjurio doma po metar da premjeri prugu, o čemu je zatim vrijedno zapisao: “Ukupna širina nosive površine i žlijeba jedne tračnice iznosila je 10 cm, razmak između dviju tračnica, od žlijeba do žlijeba, bio je 70 cm.” I koliko god bi nam se moglo učiniti da se Benić bavio beskorisnim poslima, jer da negdje sigurno postoje zapisani podaci o dubrovačkoj tramvajskoj pruzi, istina je da našu povijest, a naročito povijest svakodnevice, dokumentiraju, zapisuju i od iščeznuća u mitu i legendi vrlo često spašavaju upravo ovakvi čudaci, amateri, kolekcionari, starinari, hobisti opsesivci i – što je najvažnije – ljudi koji vjeruju u važnost sjećanja. Knjiga Vedrana Benića je, pogotovu u najboljim svojim dijelovima, u studiji o Stradunu, te u istraživanjima povijesti dubrovačkih nosača i fakina, u maloj povijesti gradskih betula i kavana, kao i u povijesti gradskih kinematografa, vrlo vrijedan prilog tom pokušaju da se sačuva sama bit historijskoga sjećanja. Onog historijskog sjećanja koje ne polazi od države i od zastave, nego od doma, obitelji, trga i gradske svakodnevice.

U Benićevoj studiji o Stradunu posebno je zanimljiv onaj dio u kojem piše o dućanima, radnjama i lokalima što su od početka dvadesetog stoljeća postojali na Stradunu. U tome on polazi od popisa dućana, koji je po sjećanju 1958. sastavio Abramin Tolentino, i sam trgovac iz stare dubrovačke židovske porodice. Naravno, njegovo sjećanje ne može biti potpuno, jer je nastalo šest desetljeća kasnije, ali se na osnovu njega može s priličnom pouzdanošću rekonstruirati dubrovačka svakodnevica iz 1900, čime su se ljudi zanimali, kakvog su živjeli i tko su, ustvari, bili onovremeni Dubrovčani. Nastavljajući se na njega, Benić se dalje raspituje među starijim ljudima, prikuplja dokumente i fotografije, sjeća se vlastitog djetinjstva i mladosti, i obilazi današnji Stradun. Tekst koji na takav način nastaje i sam se pretvara u važan dokument za neku budućnost – ako budućnosti za Dubrovnik ikakve bude – a čitatelj ga prati s uzbuđenjem, pa sjetom i ganućem, da bi ga na kraju uznemirio i navodio da, čuvajući se od vlastitog gnjeva, pobjegne i od teksta, kao što je bježao od Dubrovnika.

Evo i zašto, samo jedan primjer: prvu butigu od klobuka, šeširdžijnicu, dućan s pokrivalima za glavu, na Stradunu je otvorio Euphillius Ronchi, kada je 1858. došao iz Milana. Neprekinuti obiteljski niz bavljenja klobučarskim obrtom, piše Vedran Benić, traje sve do danas. Bilo je vremena kada je u Ronchijevoj radnji radilo i po dvadeset ljudi. Evo teksta jedne Ronchijeve reklame, objavljene 1900. u Supilovoj “Crvenoj Hrvatskoj”: “Veliki izbor svakovrsnih muških i ženskih šešira. Nakita kao vrpca, baršuna, cvijeća, perja itd. Specialiteti koprene za lice. Muškijeh kravata i rukavica. Mrtvačkijeh vijenaca sa dotičnijem vrpcama i napisima. Kapa za uniforme. Tvornica popovskih šešira.” Ronchijev dućan je preživio i fašizam, i komunizam, i usude nacionalizacije i kolektivizacije, i zadnja ga je vodila šukununuka Euphilliusa Ronchija Marina Grabovac. Kako su najamnine rasle, klobučarnica se selila, i završila je u Ulici Lučarica, blizu crkve svetoga Vlaha, u prostoru koji je zatim vraćen dubrovačkoj Biskupiji. Crkva je, pred početak ljeta 2010, u vrijeme završetka Benićeve knjige, upravo raspisala natječaj za zakup prostora za sljedeće petogodišnje razdoblje. Ne znamo kako je natječaj prošao, a nešto nam se ne da ni raspitivati. Milije nam je da ne doznamo postoje li još uvijek u Dubrovniku Ronchijevi šeširi, pa nam nemojte slučajno ni dojavljivati, ako slučajno znate. Ali ne zato što nas ne bi zanimalo – upravo suprotno! – niti zato što nam nije stalo – o, više nam je do Ronchija stalo, nego do Dubrovačkih ljetnih igara! – nego ništa ne želimo znati zbog predvidljivosti odgovora, kao i predvidljivosti hajvanskih i huliganskih odgovora nadležnih lica. Vedranu Beniću hvala, jer je, makar u literarnoj fikciji, sačuvao jednu dubrovačku tradiciju, koja je starija od svih tradicija na koje se današnji gospodari i zagovornici tog grada pozivaju. Bila je starija i od Držića, jer je Držić umro, a šeširdžinica je sto i pedeset godina živjela.

Tko god je malo putovao, barem do Salzburga, recimo, do Beča, Venecije ili Siene, pa čak i do Beograda, do Knez Mihajlove ulice, primijetio je da u tim gradovima, u njihovim starim jezgrima, postoje zaštićene zone, koje su neprobojne i pred vrlo bogatim zakupcima javnih ili privatnih prostora. U tim gradovima, pa čak i u Beogradu, dućani, obrti, zanatske radnje koje imaju tradiciju dužu od suvremene tradicije grada, nalaze se pod zaštitom države. I onda vam je sasvim normalno usred Salzburga vidjeti staroga šustera kako neshvatljivo sporo kucka čavliće u potplate svojih ručno izrađivanih, a nimalo skupih cipela, jer je tu, u tom istom dućanu, isto tako kuckao i njegov pradjed, što je austrijskoj državi i Salzburgu gradu važnije od novaca koje bi im mogla ponuditi kakva kineska suvenirnica koja bi tu prodavala pozlaćene plastične Isuseke. Dubrovnik je, međutim, nešto drugo. A knjiga Vedrana Benića je, malena i uzaludna, protiv tog drugog.

Ali ta knjiga je i još nešto: imao je Vedran nonu Luciju, koja je 1973. umrla u vrlo dubokoj starosti, i svakom je svom unuku ostavila po štednu knjižicu, s popriličnom svotom novca. Pisac je svoj novac potrošio na petomjesečna, hipijevska tumaranja po Europi, po Parizu, Londonu, Amsterdamu, Bruxellesu… “S ‘europske turneje’ vratio sam se praznih špaga, ali punog srca: upoznao sam svoje 20. stoljeće.”

Nona je unucima ostavila i oporuku, u njoj i prvu rečenicu, na koju je pisac, s razlogom, ponosan, pa nam je u knjizi prenosi, a mi je šaljemo dalje: “Draga moja djeco, pošto na svijetu sve ima svoju svrhu, tako i ja svagdano očekivam moju i da vas ostavim.”

Da je živ, ove bi jeseni slikar Lazar Drljača slavio sto trideseti rođendan. A pravo govoreći, i mogao bi biti živ kako je živio. Mogao bi biti živ, da 14. srpnja 1970. u sarajevskom Oslobođenju nije objavljena vijest da je jučer umro. Bio je čudak i pustinjak, živio je daleko od svijeta, s malo kim se družio, iako je, kažu, znao sve žive jezike. Jednom su mu, krajem šezdesetih, na cesti, negdje uz Ivan sedlo, stali autom neki stranci, da ga povezu komad puta. Bilo je ljeto, upekao zvizdan, a on onako kosmat i bradat, u kaputu. Tek kad im je sjeo u auto, muž i žena, inače Švicarci, shvatili kakvoga su ljudskog stvora k sebi pripustili. Lazar nije riječi progovarao, ali bit će da je pomalo vonjao na divljinu i na zdrav život, pa je u jednom trenutku žena na njemačkome krenula da prigovara mužu što je stao tom luđaku u zimskome kaputu. Na to joj je Lazar vrlo ljubazno, na dobrom njemačkom, naučenom na bečkim studijima, odvratio da nije lud, nego boluje od kostobolje. Ona je zašutila, ali je nakon nekog vremena, sada na francuskom, primijetila da je čovjek kojeg su povezli klošar. Lazar je nešto nervoznije na elegantnome francuskom odgovorio da nije ni klošar, iako je spavao ispod pariških mostova, ali samo zato što je daleko stanovao, a volio je slikati jutra na Seni. Nakon nekog vremena, javio se i muž, na talijanskom, da primijeti kako ovaj klošar tvrdi da je slikar, a sigurno nikada nije čuo za Modiglianija. “Ne samo da sam ga znao, nego sam mu novac posuđivao i s njim nakon pijanki mahmurao!”, dreknuo je Lazar Drljača na talijanskom i zahtijevao da ga odmah puste van iz auta, jer s budalama ne želi imati posla.

Eto, to je jedna od tipičnih anegdota o hudom slikaru Lazaru Drljači, koja vjerojatno i nije istinita, a smišljena je po tipskoj bosanskoj kajdi. U svijetu bez historijskog i kulturnog pamćenja, u anegdotama i legendama biva sačuvano sve što je tom svijetu vrijedno. Ali je bez ikakvog značaja imaju li takve legende ikakve podloge u stvarnosti. Konačno, ukoliko životopis Isusa Krista može biti zasnivan na evanđeljima, zašto ne bi i životi svih drugih, važnih i nevažnih ljudi mogli biti zapisani po slobodnim, fascinacijom ispunjenim, svjedočanstvima suvremenika? A Lazar Drljača je fascinirao one koji će ga pamtiti.

Rođen je u nekom selu kod Bosanske Krupe, u porodici siromašnih seljaka, koji su ga, međutim, smogli poslati u Sarajevo, na školovanje. Takvo je bilo i vrijeme, habsburške vlasti puno su ulagale u opismenjavanje Bosanaca, pa je tako i Lazar u Sarajevu završio bravarski zanat. Ali umjesto da se vrati kući, kao dvadesetčetverogodišnjak odlazi u Beč da polaže ispit na bečkoj likovnoj akademiji. Godina je bila 1906, taman je Bosna i Hercegovina bila anektirana, vrijeme kada su dobrotom okupatora započinjale prve velike likovne karijere hrvatskih, bosanskih i srpskih modernih slikara. Drljača se pokazao vrlo marljivim, posvršavao je škole, radio sve što se od njega očekivalo, ali građanske stabilnosti i sustavnosti u njega nije bilo. Odlazi u Rim, pa u Pariz, pa opet u Italiju, živi nesređenim životom, istražuje, čita, uči, i jednu za drugom odbacuje sve intelektualne mode, ali i svaki građanski obzir.

Kada gledamo rijetke njegove sačuvane slike iz toga doba, učini nam se da je Lazarev talent bio neusporediv među svim drugim našim slikarskim talentima toga doba. U svemu što je radio, i kako god bi radio, Drljača je djelovao sigurno i dovršeno. Jednako u fovističkoj i u ekspresionističkoj fazi, kao i u vrijeme kada je iz čista mira počeo slikati starinske bosanske vedute, nevjerojatno precizne akvarele, u kojima ne samo da je prenosio karakteristične pejzaže, nego je na izvanredan način bilježio žanr scene iz svakodnevnog života. Kako god radio i što god radio, Lazar Drljača bio je gotov slikar, i to gotov veliki slikar, ali jedno nije mogao, a ni želio: ući u rutinu, istrajati u jednoj misli i jednom osjećaju, nego je stalno rušio ono što bi stvorio. U socijalnom smislu, dakle, u kontekstu povijesti umjetnosti i nacionalnog slikarstva, Drljača se nije mogao ostvariti. Ali to ga je, paradoksalno, činilo i većim umjetnikom nego što je bio. Jednom je rekao da je slikarstvo njegov život i da voli slikati, ali izlaže samo da bi imao od čega da živi. Uskoro je i od toga odustao.

Početkom tridesetih Lazar se osamio. Živio je negdje iznad Boračkoga jezera, rijetko je silazio u Konjic, s malo kim se družio. Slikao je za sebe, nije izlagao, niti je kome slike pokazivao. Prehranjivao se od sječe drva i košnje. Tokom rata, četnici su mu spalili kolibu, i u njoj sve slike. Sljedeći put dom mu je gorio 1946, opet s onim što je u međuvremenu naslikao. O Drljačinom slikarstvu, naročito iz tog najplodnijeg životnog i umjetničkog perioda, zapravo se ništa ne zna. Vatra je obavila zadaću i likovne kritike i povijesti umjetnosti.

Jednom ga je, za vrijeme rata, temeljito pokrala neka oružana banda. Odnijeli su mu i slike, ali ostala su dva nedovršena platna na štafelajima. Drljača je s platna sastrugao svu boju i sašio si odijelo.

Lazar Drljača vjerovao je u mit o bosanskim bogumilima. Nakon što je sa sebe zgulio sve identitete, zaključio je kako je i sam bogumil. I to posljednji. Bila mu je želja da mu kao nadgrobnik postave stećak. Tako je na kraju i učinjeno.

Lazar leži pod stećkom, za sobom ostavivši malo slika iz različitih životnih razdoblja, različitih i po doživljaju umjetnosti i estetskom svjetonazoru, i bezbroj anegdota, legendi, čaršijskih i narodskih glasina, koje se množe kako prolazi vrijeme od njegove smrti. Lazar se na kraju i sam pretvorio u glasinu: veliki slikar zemlje koje nema, u vjeri i narodu kojeg nema. Umjetnik kojeg nema, jer mu publika nikada nije bila potrebna. Savršen umjetnik.