Prikazi, pogovori, kritike

Esejizam kao pripovedanje

Piše Ivan Milenković

Vreme, 1. august 2019

 

DVE VELIKE JERGOVIĆEVE ESEJISTIČKE KNJIGE – VELIKE U SVAKOM ZNAČENJU OVE REČI – GRADE SAZVUČJE, IGRAJU JEDNA OKO DRUGE, ONAKO DEBELE I LEPE OKRETNO PLEŠU JEDNA S DRUGOM

Već neko vreme kod Miljenka se Jergovića tanji granica između fikcije i stvarnosne proze, između romana i pripovedaka s jedne strane i ogleda, hronika, osvrta, komentara s druge, a ako bismo ovu tvrdnju o gubitku razlika između žanrova pogurali još dalje, na nekim bismo deonicama Jergovićevog pisanja teško utvrdili i razliku između poezije i proze. Još od antičkih vremena književnost odlično podnosi neknjiževne forme – esejističke ili filozofske odlomke, crteže i fotografije, o dokumentu ni da ne govorimo – ali uzvratna poseta, mešanje književnosti u neknjiževne forme, prihvata se s mnogo više opreza: dokument u književnosti i dalje ostaje dokumentom, ali književnost u dokumentu uništava dokument. Kod Miljenka Jergovića, međutim, razlike između književnosti i neknjiževnog teksta dramatično se zamagljuju, pa kada uronimo u knjige njegovih ogleda, osvrta, hronika ili, naprosto, novinskih tekstova, propadamo u njih kao Alisa što je propala u ogledalo – ogled je uvek i nekakvo ogledalo – a tamo, s druge strane, logika koja nam je do tog časa pomagala da se snađemo u stvarnosti i da, recimo, bez oklevanja napravimo razliku između pripovetke i ogleda o toj pripoveci, najednom više ne nudi kriterijume razgraničavanja i nije više izraz nužnosti, ne upućuje logika više na kičmu stvarnosti već na vrenje mogućnosti.

U 650 stranica velikog formata i gustog teksta knjige Autobus za Vavilon (Službeni glasnik, Beograd 2017) sabrao je Gojko Tešić 166 Jergovićevih tekstova što ih je ovaj od 2010. do 2017. godine objavljivao u zagrebačkom Jutarnjem listu(“Subotnja matineja”) i na svom internet časopisu “Ajfelov most”. Vodio se priređivač kriterijumom “našosti”, te je u izbor uvrstio autorke i autore koji pišu, slikaju, fotografišu, crtaju ili prave filmove na našemjeziku, kako god taj jezik da nazovemo, u rasponu od Kranjčevića i Ujevića, Krleže, Andrića i Selimovića, preko Save Šumanovića, Ante Babaje, Aleksandra Tišme, Nikole Bertolina, Arsena Dedića i Tereze Kesovije, do Svetislava Basare, Bože Koprivice, Tome Zdravkovića i “Ekaterine Velike” (i tako još 190 puta, otprilike).

Izdanje zagrebačke “Frakture”, pak, Imenik lijepih vještina, obimom i brojem stranica ne zaostaje za beogradskom zbirkom, ali u tu lepu knjigu tvrdih korica, širokog proreda i prostranih margina stao je pedeset i jedan tekst u izboru samoga pisca (pokriven je period do 2018. godine), od toga jedanaest je autora koji ne pišu ili ne misle na našem jeziku, dok je najviše ogleda o autorima koji su okrenuti hrvatskoj varijanti ovoga jezika, s posebnim osvrtom na one koji su, iz razloga vrlo raznovrsnih, živeli i pisali izvan Hrvatske, naročito u Bosni. Neke od tekstova možemo pronaći u obe zbirke, ali to ni najmanje ne smeta da se ove pozamašne i dragocene knjige nađu na policama jedna kraj druge. Čak bi to, možda, uz Jergovićeve Zagrebačke kronike objavljene 2007. godine (Biblioteka XX vek), bilo i nužno, jer ako jednoga dana, iz nekog razloga, neko bude hteo da sazna ponešto o ovim krajevima u kojima se oduvek živelo jadno, ali se umiralo kvalitetno, ove će tri knjige istraživaču reći više od bilo kakvih dokumenata, svedočanstava iz prve, druge, ili treće ruke, više od svih tekstova vođenih strogom naučnom metodom, čak više i od filmskih ili tonskih zapisa. Ne izneveravajući činjeničnu ravan, ovi su zapisi, svi od reda, čista, smela, duhovita i nadasve pouzdana tumačenja, a pouzdana nisu zato što bi se proverom utvrdilo da odgovaraju nekakvoj stvarnosti koja bi im prethodila, već zato što su, bez ostatka, posvećena jeziku iz kojeg se rađaju.

Gotovo je nemoguće osloboditi se utiska da, uprkos jasnoj svesti o žanru – Jergović piše oglede i osvrte – čitamo, zapravo, priče. Poreklo tog osećaja (ni malo proizvoljnog, uostalom) nalazi se kako u Jergovićevoj mehkoj rečenici, istoj onoj kojom ispisuje svoje romane i priče, tako i u snažnom prisustvu autorskog ja. Za ogled, naime, nije karakteristično (premda nije ni zabranjeno) uvođenje pripovedačkog ja, ali malo je tekstova u ovim dvema zbirkama u kojima se, kao lik, ne pojavljuje i sam pisac. U meri, međutim, u kojoj udvajanje pripovedačkog ja u književnosti stvara privid da za istinitost napisanog jemči sam pisac svojim imenom i prezimenom, a ne tamo neki izmišljeni lik – pa će pripovedač romana Selidba, recimo, koji se zove Miljenko Jergović, svoj identitet da podeli s piscem Miljenkom Jergovićem – u toj istoj meri uvođenje pripovedačkog ja u stvarnosnu prozu (esej) zamagljuje granicu između ogleda i književnosti jer unosi dozu subjektivnosti koja, prema pravilima žanra, tu ne pripada. Tekst o sarajevskom piscu Karimu Zaimoviću kojeg će, na kraju rata, ubiti geler, “kažu, ne veći od zrna riže”, počinje sećanjem na Zaimovićeva i Jergovićeva sarajevska druženja za vreme opsade, da bi se potom prelio u Zaimovićevu biografiju i priču o njegovoj knjizi. U drugom će slučaju pisac opisati kada se i kako prvi put susreo s knjigom o kojoj piše, ili će reći da je knjigu čitao “barem sedam puta” (Andrićevu Travničku hroniku), ili “barem dvadeset puta” (Selimovićev Derviš i smrt), da bi u jednom neočekivanom i očaravajućem eseju unutar eseja podelio s čitaocima iskustvo višestrukog čitanja jedne iste knjige i izveo veoma neočekivan zaključak: ne menjaju se, vremenom, samo čitaoci – to je trivijalno zapažanje – već se menjaju i same knjige. (Možda bismo ovde, sledeći Jergovićevu logiku, smeli da primetimo kako se klasičnima smeju nazvati one knjige koje su svakim narednim čitanjem drugačije, one knjige, dakle, koje nikada ne postaju jednake sebi.)

U tekstu o slikama Nives Kavurić Kurtović to pripovedačko ja nosi čitavu konstrukciju, jer pisac priča priču o svom dolasku u izložbeni prostor, o tome kako nema dovoljno vremena za razgledanje slika jer žuri na avion, a zatim u hotelskoj sobi, u drugoj zemlji, odoleva porivu da otvori internet i pronađe platna u koja nije stigao da se udubi, nego se oslanja na sećanje i utisak, te sam esej kao da postaje priča o sećanju na slike. Ipak – i to je ključ – koliko god da ga ima, ne postaje pripovedač junak ovog ogleda, već čarolijom pripovedanja ostaje taj tekst ono zbog čega je i pisan: ogled o slikarstvu Nives Kavurić Kurtović. I to briljantan. Priča i ogled u istom. U tekstu o slikaru Voji Staniću Jergović opisuje Stanićeva platna ulažući u te opise sve svoje pripovedačko umeće, kao da rečima slika naslikano, tako da se slikarsko-književna scena uvišestručuje u susretu velikog slikara i velikog pisca: metafizički Stanićevi prizori, igra svetlosti koja izvodi iz ravnoteže čvrste oblike, pretaču se u reči i jezičke slike, te uzbudljiva esej-pripovetka biva koliko posveta slikarstvu i velikom slikaru, toliko i posveta jeziku. I ne samo to. U jednoj gotovo usputnoj, a snažno subjektivnoj rečenici u kojoj Jergović sebe uvodi u ogled, on poredi slikarstvo Voje Stanića i Miljenka Stančića ukazujući na to da Stanić, za razliku od Stančića, svoje prizore ne situira u jedinstveni vremenski okvir, ali radoznali će čitalac ostati uskraćen objašnjenja šta, pak, znači to da Miljenko Stančić gradi jedinstveni vremenski okvir? Kao odgovor na ovo pitanje događa se tekst o Stančiću kojeg nema u Imeniku lijepih vještina, ali ga pronalazimo u Autobusu za Vavilon. I tu vidimo kako ove dve velike knjige – velike u svakom značenju ove reči – grade sazvučje, kako igraju jedna oko druge, kako, onako debele i lepe, okretno plešu jedna s drugom.

Dodatni književni element jeste što “junake” svojih ogleda Jergović gotovo redovno, s jasnom pripovedačkom strategijom, opskrbljuje kratkim životopisom i pokazuje u kojoj su meri njihovi izvanumetnički životi bili spleteni s onim o čemu pišu (Meša Selimović je, možda, primer svih primera), što slikaju (poput Omera Mujadžića), ili o čemu prave fotografije (Milomir Kovačević Strašni), a time razotkriva i svu složenost njihovih identiteta. Jedan se, recimo, rodio u Bosni, studirao u Beogradu, živeo u Zagrebu, drugi je morao da izbegne iz Zagreba, otišao na železničku stanicu da sačeka prvi voz koji bi ga odveo bilo kuda, te ga slučaj dovodi u Beograd gde će provesti narednih četrdeset godina da se nikada više ne vrati u Zagreb (upravo će njega Jergović nazvati velikim hrvatskim pesnikom), neki su pisci, glumci i slikari lumpovali po Beogradu i Sarajevu a živeli u Zagrebu, neki su se vraćali u svoja mala mesta noseći sa sobom svoja sarajeva, zagrebe i beograde, ali uvek su svi oni živeli taj jedan jezik gde god da su bili i u bilo kojim okolnostima da su živeli, čak i kada su, poput istoričara Radovana Samardžića, u nekom trenutku potpuno izgubili kompas i zaigrali na kartu zla.

Piše Jergović o bosanskoj, srpskoj i hrvatskoj književnosti, ali čim se to ovako kaže, čim se sadržina knjiga pokuša na ovaj način zahvatiti, istog se trenutka suočavamo s protivrečnostima, apsurdima i paradoksima. Jer, čak i kada, ne oklevajući ni trenutak, nekog pisca stavi u određeni kontekst pa ga nazove hrvatskim, bosanskim, ili srpskim piscem, istog se časa taj identitet pojavljuje kao toliko nečist, upitan i složen, u tolikoj meri prožet barem još jednim identitetom, da postaje belodano kako tog i takvog čoveka, onakvog kakvim ga Jergović crta, ne bi ni bilo kada bismo ga sveli samo na jednu priču. Upravo je to smisao Jergovićevog insistiranja na kratkom životopisu gotovo svakog autora: etnički identitet slučajan je i proizvoljan, a bitni su jezik, film, priča, platno, fotografija, pesma. Etnički identitet bez dela je, znamo to, pribežište za hulje.

Možda i najbolji primer ovakvog de­kon­struktivnog postupka dva su začu­dna teksta o Meši Selimoviću. Eksplicitna odluka, dakle, da sebe samoga uvede u srpski književni korpus, proizvod je, piše Jergović, banalnih, nimalo uzvišenih prilika u Sarajevu iz kojeg veliki pisac, naprosto, odlazi pod pritiscima, da bi utočište pronašao u Beogradu i gotovo afektivno svoj spisateljski identitet zaveštao srpskoj književnosti. Istovremeno, međutim, upravo takva mogućnost da se relativno lako promeni fizički i kulturni prostor, a da se ostane u istom jeziku, ukazuje na spektakularne dekonstruktivne (ali i destruktivne) mogućnosti činjenice da Hrvati, Bošnjaci i Srbi govore jednim jezikom. Kao “ateist koji se usrdno molio” i koji piše “jezikom nekoga tko je s vjerom čitao Kuran, ili jezikom koji imitira jezik nekoga tko je s vjerom čitao Kuran – a to je za književnost jedno te isto, pod uvjetom da je uvjerljivo”, Meša Selimović, piše Jergović, izrasta iz središta zamišljene biti bosanskomuslimanskog sveta, što bi sve, ma koliko zanimljivo, bilo nevažno da nije remek-dela Derviš i smrt i Tvrđava, odnosno – i to je pitanje koje, iz nekog razloga, niko nije postavio tako jasno i lepo – šta je prosečnog i dosadnog pisca socijalističkih romana, kakav je Selimović bio na svojim spisateljskim počecima, pretvorilo u jednog od najvažnijih pisaca ovoga jezika? Šta se to steklo u njegovom životu i u njegovom pisanju pa da stvarnost, o kojoj je pisao loše, dosadno i bespomoćno, prebaci u prošlost kako bi o sadašnjosti, oslanjajući se na islamske motive i na svoju najzad pronađenu rečenicu, rekao više i bolje nego dok joj se obraćao direktno? E to je, sugeriše Jergović, jedino bitno, taj splet životnih okolnosti, ona situacija kada pisac više ne može da bira o čemu će pisati, nego mora da piše o onome što ga proganja i oblikuje, što ga usmrćuje ili mu daje život, ta prinuda da piše o sopstvenim demonima kako bi ih odagnao ili se pomirio s njima (inače će ga povući za sobom, u ništavilo), ono, dakle, kada život postaje isto što i pisanje. Ne ostaje iza ova dva Jergovićeva teksta o Meši Selimoviću nikakav rep, sve su magle rasterane, a na čistom i jasnom suncu ostaje samo majstorstvo jednog uistinu velikog pisca kojeg od strvinara, ali po malo i od njega samog, spasava drugi veliki pisac.

* * *

Nije Jergović ni malo nežan posmatrač ovdašnjih kulturnih scena i slabe su šanse da će da prećuti glupost, nečasne radnje, ili ono što smatra štetnim. Prirodno je da je najgrublji u svojoj kući, te će svako malo da ošine po hrvatskoj sceni, a onda po rani da pospe so i biber. Nekome će se to možda učiniti paradoksalnim, ali teško da se nekoj sredini može dati više od onoga što, takav kakav je, Jergović daje pre svega hrvatskom, a potom i bosanskom i srpskom kulturnom prostoru. Tu negde, najzad, ponovo dolazimo do onog pripovedačkog ja koje boji njegove oglede i približava ih književnosti: nijedno Jergovićevo ja zapravo ne prethodi ovim tekstovima, nego je njihov proizvod. Ne jemči neko zamišljeno Jergovićevo ja za te tekstove, već svaki od tih tekstova jemči za svako Jergovićevo ja. Jedinstvo njegovog dela, dakle, ne leži ni u Jergoviću građaninu, ni u Jergoviću piscu, niti u pripovedaču koji se zove Miljenko Jergović, već u jeziku kojim svaki od tih Jergovića piše stvarajući, na taj način, to jabez kojeg se ovaj jezik više ne da ni zamisliti.

09. 08. 2019.

Razumijem što čitam

Dva teksta o “Sarajevskom Marlboru” nastala u sklopu projekta “Razumijem što čitam” koji provode Booksa i Klasična gimnazija. Autori Zara Bangoura i Antun Habajec učenici su Klasične gimnazije

 

 

Kada priče izazovu ovisnost

Piše Antun Habajec

 

Cigarete su, htjeli mi to priznati ili ne, dio svakodnevnog života skoro svakog od nas, bilo onih koji puše ili onih koji ne, mislim da je skoro nemoguće prošetati gradom, a da nam netko ne puhne dim u lice.

Kratke priče nagrađivanog bosansko-hrvatskog pisca Miljenka Jergovića pažljivo upakirane u kutiju Sarajevskog Marlbora kao i cigarete izazivaju ovisnost, iako na koricama nema nikakvog upozorenja o tome. Pisane su jednostavnim, lako čitkim stilom koji tjera da nakon prve pročitate drugu, treću, petu i tako sve dok niste pročitali cijelu knjigu.

Zbirka priča, objavljena 1994. godine, podijeljena je u 3 dijela: Nezaobilazan detalj u biografiji, Rekonstrukcija događaja i Who will be the witness. U prvom dijelu nalazi se samo jedna priča, u drugom 27, a u trećem također samo jedna.

Nezaobilazan detalj u prvom dijelu, to jest u priči Izlet, je prometna nesreća kojoj je pripovjedač prisustvovao. “Nitko ih nije poznavao, pa zašto sada tugovati”, jedna je od misli koje postavljaju hladan ugođaj i emocionalnu distanciranost pripovjedača, a “Blijedi putnici vraćaju se za tobom, nitko ne progovara ni riječi”, jedna od onih koje prikazuju emotivnu stranu drugih likova. Takav kontrast između hladnoće i emocije ostavlja dojam začudnosti kroz cijelu zbirku.

Rečenica “Salihu F. četnici su pred njegovim očima motornim pilom izrezali ženu i dvije kćeri”, iz priče Dijagnoza još je jedan primjer emocionalne distance u opisivanju. Kada ga doktori kasnije pitaju što bi napravio onima koji su ubili njegovu obitelj, Salih im odgovara: “Pobio bi i ja njih… Ili bi im dao papir i olovku i rek’o k’o vi meni – crtaj!” te time pokazuje svoju frustraciju i prema njima i prema doktorima koji su mu rekli da crta kako bi mu lakše postavili dijagnozu. Proglasili su ga nenormalnim jer nisu shvatili da je susret s onima koji su ubili njegovu obitelj za njega potpuno nerealan i da se nakon takvog događaja ne može maknuti od okrutne stvarnosti.

Rat, koji obilježava cijelu knjigu, stavljen je u pozadinu: Jergović ga koristi kao nevidljivog lutkara koji iza scene upravlja životima likova, povlači niti njihove sudbine, udaljava ih od života i mijenja njihovu svakodnevicu. U priči Kaktus sva je pažnja usmjerena na ljubavni odnos, a rat samo u pozadini utječe i na kaktus i na ljubav. Zbog rata su popucali prozori pa je pripovjedač premjestio kaktus u podrum kad je zahladilo, a on je zbog toga uvenuo kao što je uvenula i njegova ljubav. Fokus ove knjige je ta hladna, poremećena svakodnevica koja metaforama i simbolima prenosi jaku emociju.

Kao što je i sama kutija sarajevskog Marlbora iz priče Grob, napravljena od stare reklame ili oglasa, metafora za ekonomsko stanje u Sarajevu, tako se i kroz priče Sarajevskog Marlbora protežu metafore u obliku svakodnevnih predmeta. Jergović ih pretvara u simbole koji ulaze u središte priča i preko njih opisuje odnose među ljudima. Primjerice: “Gledam, evo, te jabuke, u njima je toliko života”, nije citat koji govori da jabuke zaista imaju neku posebnu moć, nego da su odnosi među ljudima, čak i oni najmanji činovi dobrote, ti koji nas mogu povući natrag u život. Radetu nisu nadu vratile one, nego pripovjedač koji je, pruživši mu jabuke, potvrdio njegovo postojanje kada se on odvojio od svih i svi od njega.

Kao drugi primjer može poslužiti rečenica: “Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah”. Njome Jergović u priči Biblioteka biblijski završava knjigu upozorenjem o prolaznosti materijalnog.

Knjige iz posljednje priče možemo shvatiti i kao metaforu kojom dijeli naše interakcije s drugim ljudima u tri skupine. U prvoj skupini, u kojoj su nepročitane knjige i koja je najbrojnija, vidi se teret želje za interakcijom s onim ljudima s kojima smo uspostavili samo površine, kratkotrajne odnose. Druga skupina, u kojoj su knjige iz djetinjstva, odnosi se na osobe s kojima smo tijekom vremena izgubili kontakt, na koje nostalgično gledamo kao uspomene iz boljih vremena. Posljednje knjige, kojih je najmanje i koje želimo uvijek imati uza se, simbol su onih ljudi koji su nam osobito bliski, koje ne želimo izgubiti i za koje želimo da zauvijek ostanu u našem životu. U ovoj je knjizi život nažalost okrutan pa se na kraju i od njih moramo odvojiti jer je “prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo”.

Mislim da ovo zapravo nije zbirka priča o ratu, nego o životu, o ljudima i njihovim odnosima, a rat samo daje kontekst interakcijama likova. Pripovijedanjem bez emocionalne angažiranosti pripovjedača postavlja se zid između čitatelja i onoga što se događa, ali preko patnji i emocija likova u pričama nastaju rupe u tom zidu koje na kraju čitatelja ostavljaju s gorkim osjećajem. Korištenjem svakodnevnih motiva poput pisma ili fotografija pisac približava priče i onim čitateljima koji se još nisu ni rodili za vrijeme rata, ne postavlja rat na razinu koja je nama koji ga nismo doživjeli nerazumljiva, već omogućuje svima da barem donekle shvate kako je on utjecao na živote ljudi.

Kroz ovu zbirku sam sad već drugi put preletio i još uvijek mi je, nakon dvije godine čitanja drugih knjiga, jednako draga kao prvi put kad sam je pročitao i jedna od najdražih knjiga. Mislim da je i danas još uvijek aktualna jer, iako ne živimo u ratu, može nam pomoći da shvatimo one koji su ga proživjeli. Svakome bih preporučio da je pročita što prije jer je zaista pozitivno utjecala na način na koji gledam neke stvari u životu.

I misao koju bih htio dodati na kraju: postojala je mogućnost sastaviti zbirku s 20 priča kako bi broj bio jednak broju cigareta u kutiji, iako mislim da to ne bi bila najbolja odluka jer nijedna priča nije suvišna. Ipak, nisam ovo mogao ne spomenuti kada sam već priče usporedio s cigaretama, a i mislim da se nijedan pušač ne bi žalio da dobije devet dodatnih cigareta, zar ne?

 

 

 

O nastajanju i nestajanju

Piše Zara Bangoura

 

U pokušaju da napišem kritiku o ovom djelu, razmišljala sam o svemu osim o samoj kritici. Možda to i jest moj stav i moja analiza ovog djela. Možda je upravo prostor koji su mi djelo i zadatak da napišem kritiku o njemu ostavili najveća vrijednost Sarajevskog Marlbora.

Prije svega, smatram da je bitno naglasiti kontekst Sarajevskog Marlbora ne samo u mojem čitateljskom iskustvu nego i u mojem životu. Ja, naime, nisam dijete rata. O njemu sam mogla čuti na satovima povijesti, od članova obitelji, na televiziji ili pročitati u knjigama. Obitelj nikad nije forsirala da znam detalje ili da stvorim stav o ratu, već je njegovala svojevrsno poštovanje. S obzirom na gore navedeno, može se zaključiti da sam čitanju ovog djela pristupila kao tabula rasa, bez predrasuda.

Sarajevski Marlboro, prva zbirka kratkih priča Miljenka Jergovića (Sarajevo, 1966.) objavljena je 1994., a nalik je na dnevnik psiholoških procesa i događaja za vrijeme rata. Sastoji se od 29 jedinstvenih priča koje funkcioniraju samostalno, neke čak i izvađene iz konteksta rata. Rat, doduše, kroz ove priče ima ulogu povećala kojim svakodnevne stvari (kao što su kaktus, biblioteka, odnos susjeda, cigarete…) poprimaju glavne uloge. Ti predmeti odjednom postaju glavna okupacija likova, središte zbivanja i na sebe primaju alegorijsko značenje. Služe kao simboli te po njima prepoznajemo određene priče. Odličan primjer je već spomenuti kaktus, obična biljka za koju se lik u priči brine kao o osobi. Također, spomenute cigarete bitan su faktor u ovome djelu: osim što je po njima nazvana zbirka, one imaju i povijesni kontekst i nose titulu najboljih Marlboro cigareta upečatljivog izgleda.

Zbirka započinje pričom Izlet u kojoj se lik prvi put susreće s pojmom smrti te je priča nagovještaj teme i atmosfere zbirke. Upravo je smrt pojam koji će iz fenomena postupno prelaziti u svakodnevnicu. Priče koje slijede sličnog su ugođaja: odnos čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema predmetu koji se kroz rat izvrće i nastaje, odnosno nestaje. Tako primjerice, kroz priču Grob, kutija odražava i ekonomsko i društveno stanje Bosne i time postaje svjedok vremena, kao i biblioteka u istoimenoj priči koju zahvaća požar te nestankom knjiga zapravo nestaje i ono ljudsko i sama pisana povijest tog prostora. Sličan motiv nestajanja knjiga, odnosno znanja i identiteta susrećemo u filmu Fahrenheit 451.

Spomenut odnos čovjeka prema čovjeku najbolje se može izolirati u Hanumici koja, osim što govori o odnosu muškarca prema ženi kao o odnosu ljudskih bića i spolova, govori i o odnosu materijalnog i duhovnog te odnosu religija. Biblioteka koja je simbolično postavljena kao posljednja priča zbirke, ne govori samo o nestanku nečeg materijalnog, već i o nestanku ljudskosti, ali ostavlja prostora za nove početke i evoluciju.

Smatram da je sama kompozicija zbrike genijalna, a čitanjem od početka do kraja ne razočarava. S ovim sam se djelom prvi put susrela u 2. srednje te sam ga nedavno ponovo pročitala. Shvatila sam da je upravo ovo djelo dokaz mog napretka ne samo u čitateljskoj sferi, već i u načinu na koji pristupam stvarima i načinu na koji primjećujem detalje. Ljepota ovog djela je to što se ono može čitati kao povijesno, fiktivno i intimno djelo, zato – čitajte!

10. 07. 2019.

Bębny nocy. Studium

***

Bartosz Sadulski, Dwutygodnik 

Kad bi se uzela u obzir samo književna plodnost, o Jergoviću bismo mogli govoriti kao o hrvatskom Kraszewskom, no sudeći prema njegove dvije posljednje knjige objavljene na poljskom, “Psi na jezeru” (Czarne) i najnovije “Doboši noći. Studija” (Książkowe Klimat, obje je prevela Magdalena Patryńska), kad ih se pročita u paru, nameće se prišivak “habsburški Bolaño”. Dok je knjiga koju je prije dvije godine objavio Czarne bila nevjerojatna stilska vježba na margini serije “Izgubljeni” i romana “Divlji detektivi”, intertekstualna priča o Josipu Guberniku, koji je u sebi imao “nešto degenerično, što neodoljivo podsjeća na autoportrete Brune Schulza”, ima u sebi polet knjiga Josepha Rotha i bolanjovski zamah. “Doboši” su zapravo književna istraga na tragu pjesnika Tina Ujevića o Guberniku, koji se vrućeg ljeta 1914. godine našao u Sarajevu, gdje je upoznao Danila Ilića, vođu grupe koja je izvršila atentat na nadvojvodu, a kasnije je, poput Gombrowicza, nestao u argentinskoj pampi.

***

Bernadetta Darska

“Doboši noći: Studija” Miljenka Jergovića (Wydawnictwo Książkowe Klimaty) – vrlo je dobar roman o prolaznosti i nestalnosti, o kraju epohe, o uzajamno uvjetovanim biografijama, o potrazi za identitetom čak i kad se čini da je trajno definiran. A povrh toga o Austro-Ugarskoj i Jugoslaviji kao ideji i stanju uma. A ova forma – studija ispunjena distancom i ironijom, svjesno staromodna i moderna, predstavlja vješto poigravanje formom i žanrom.

***

Pawel Biegajski, Mechaniczna Kulturacja 

“Doboši noći. Studija” knjiga je s mnogo aduta, čisto umjetničkih, ali i društveno-historijskih. Autor vješto izbjegava zamke (predrasude, politikanstvo, moraliziranje) i umjesto toga servira nam suptilnu priču o ljudima, o ratu, o različitosti i toleranciji. Šarmantna i inteligentna, zabavna i gorka. Vrlo dobro, možda čak i najbolje od onoga što je do sada objavljeno u 2019. godini, a došlo je u moje ruke.

***

Aleksandra Wojtaszek, Tygodnik Powszechny

Da bismo zatvorili popis neophodnih sastojaka u Jergovićevom radu, potrebni su nam samo posebni junaci – obilježeni različitošću ili čak slabošću, neobjašnjivom opsesijom, ljudi sa slomljenim biografijama i problematičnim identitetom. Drugima u kojima se možete vidjeti kao u ogledalu. Čini se da Miljenko Jergović uvijek ponovno priča istu priču, eventualno mijenjajući povijesne dekoracije. Međutim, nevjerojatno je teško odvojiti se od njega.

***

Maciej Robert, Polityka

Majstorija Jergovićeva romana u najvećoj mjeri leži na umijeću miješanja fikcije i stvarnosti.

***

Dominika Rygiel, Bookiecik

Napisati knjigu kao stiliziranu književnu kritiku, analizirati roman koji vjerojatno nikad nije postojao, a učiniti to tako da se zainteresira potencijalnog čitatelja, pravo je umijeće. Hrvatsko-bosanski pisac to je nedvojbeno uspio. Stvorio je živ i zanimljiv tekst, nadovezujući se na mitske “Doboše noći”, koji bi trebali biti izgubljeni tekst istaknutog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića.

***

Marta Pyznar, Cuddle up with a good book

“Doboši noći. Studija” je nevelika, višedimenzionalna, gusta i intenzivna priča o knjizi koja ne postoji, dobu koje više ne postoji i nikada se neće vratiti. Magična priča o potrazi za “dževerastim bosanskim drvom” od kojeg se pravi najbolja violina, čija je povijest zapisana u povijesti Europe. Prekrasna posveta neobičnom gradu koji je moćno utisnuo svoju ljepotu na stranice europske povijesti 20. stoljeća.
Šarmantna i jedinstvena, mala velika knjiga.

***

Kozmo, Dzienniki Urzędnicze

Pišem “možda”, ali da budem iskren, Jergoviću sam povjerovao da je njegov lik postojao, a da je on njegov vjerni biograf. Povjerovao sam u riječ kako se vjeruje autorima nefikcije ili reportaže (čime Jergović dokazuje da se vjerujućeg čitatelja lako može uvjeriti u reportažu). Pa ipak, svaka biografija je samo pretpostavka nečijeg života. Drugi zapravo ne postoje, postojimo samo mi. Kakva je onda razlika da li je bečki botaničar uoči izbijanja Prvog svjetskog rata došao u Sarajevo ili nije.

***.

Remigiusz Okraska, Literki Butelki Kilometry

Odavno nisam imao takvu radost čitanja zbog samog čitanja, jer je to zgusnuta književna ljepota. Opisi mjesta u blizini Mediterana i na periferiji Habsburške monarhije, posvećenost detaljima, i sažet, katkad aforističan ton, podsjećaju na tekstove Claudija Magrisa.

***

Books Jarka Holdena

“Studija”, jer to je drugi dio naslova ove knjige, sugerira da je riječ o eseju ili raspravi. Ništa pogrešnije od toga. Ova je “studija” “crtanje šestarom po staklu”, nakon sjećanja, nakon imaginacije.

Čini se da se “Doboši noći ” referiraju na nešto što je zaista stvoreno. Na knjige koje su bile napisane pa potom izgubljene, neke zaboravljene, te neke koje su izazivale kontroverzo. Miljenko Jergović – pronašao sam – priznati je vladar od pera, ali ja ga prvi put susrećem. I nije mi žao zbog toga. Štoviše, zahvalan sam Wydawnictwo Książki Klimaty i prevoditeljici Magdaleni Peryńskoj da sam napokon upoznao njegove književne mogućnosti. A one su – ozbilno vam kažem – velike.

***

Okiem Wielkiej Siostry

Kako je ukusno! “Doboši noći” su roman, čiji se tekst može jako dugo vrtjeti na jeziku, spoznavajući sve njegove zamršenosti i naknadne slojeve. A ima ih nekoliko – ovo je kritička studija o životu i radu nepostojećeg šumara, Josipa Gubernika, opservacija Sarajeva prije i poslije atentata na Franju Ferdinanda, kao i povijest utjecaja, ljubavi, opsesije i velike promje. Sve je uredno umotano u jednu malu knjigu, koja se ne može ocijeniti drugačije nego kao – književni dragulj. …

“Doboši noći” je jedan od boljih romana koje sam čitala – ne samo zato što nemam puno sreće s njima. To je jednostavno djelo dobro na svim razinama: i literarno, i fabularno, karakterološko, i društveno. Osim toga, riječ je o neobično dobro promišljenoj, zatvorenoj strukturi, koja će oduševiti mnoge čitatelje, a ne-jedanog filologa će proći prijatni žmarci. Čudo jedno!

***

Szymon Martys, 52 książki

Pri čitanju ovoga teksta, treba biti svjestan da hrvatsko-bosanski autor, unatoč korištenju književno-kritičkih alata, analizira djelo koje nikada nije postojalo (možda samo u mašti pjesnika Tina Ujevića, koji je svima naširoko pričao kako “Doboši noći” govori o Bosni i Hercegovini uoči Prvog svjetskog rata). U duhu, koji se može usporediti, među ostalim, s “Nacističkom književnosti u Americi” Roberta Bolaña, autor vrti eruditsku priču o stvaranju Jugoslavije, o nostalgiji, o stvaranju svijeta (u političkom i književnom smislu).

***

Justyna Mleczak, Do Macedonii

Rijetko tko može uklopiti toliko različitih i dubokih sadržaja u male knjige, kao što to čini Miljenko Jergović.

***

Adam Słupski, CzytanieToPrzygoda.pl.

Miljenko Jergović, pišući “Doboše noći”, analizira nepostojeće književno djelo. On pokazuje kako ispreplesti stvarne likove i mjesta s imaginarnom poviješću, a zatim to nudi na način koji izbacuje iz cipela.

Carsko-kraljevski botaničar Josip Gubernik, rođeni Bečanin, dolazi u Sarajevo istražiti posebnu varijantu javora od kojeg se izrađuje Stradivari. Tamo provodi godine Velikog rata. Od tog trenutka Jergović zasipa čitatelja svojom erudicijom na način koji se rijetko viđa. On to radi delikatno, razvijajući mnoge niti i dopuštajući čitatelju da se u njih uplete.

***

Paweł Cybulski, Przy muzyce o książkach

I na koncu, zašto svoje pisanje izmišljati ponovno, ako čitatelji najviše vole one knjige koje već poznaju? Jergović je savršeno svjestan toga i nudi nam u vrlo kratkom, zgusnutom obliku sve čega se savršeno sjećamo iz njegovih prethodnih knjiga. Zahvaljujući tome “Doboši noći. Studija” pokazuju se kao odličan prijedlog za početak avanture sa sarajevskim autorom. Nevjerojatno je pritom kako Jergović lako uvjerava čitatelja da književna studija, i još posvećena nepostojećem djelu, može biti uzbudljivo, poučno i na trenutke duhovito štivo. Dakle, ako vas pitaju, “zašto čitati Jergovića?”, najbolji odgovor bi bio – zbog lakoće kojom nas navodi da prihvatimo njegovu igru različitim konvencijama.

29. 06. 2019.

Stota prevedena knjiga

Ovih februarskih dana objavljen je prijevod romana “Doboši noći” na poljski jezik. Igrom slučaja upravo to je stoti prijevod mojih knjiga na druge jezike. Izdanja je bilo više, ali prijevoda je, eto, bilo sto. Čovjeka fasciniraju okrugli brojevi, čiste decimale, stotine i tisuće, a ako njih nema, onda barem idealne polovine i četvrtine. Tek kada se zaokruži, čovjek primjećuje kako je neki broj velik.

Zahvalnost za tačnost i ljepotu mojih knjiga na stranim jezicima, za stilsku dovršenost teksta i za njegovu literarnu ostvarenost, dugujem ljudima koji se nikada nisu u isto vrijeme okupili na istom mjestu. Neki se međusobno i poznaju, neki se nikada nisu sreli, niti su čuli jedni za druge. Morali bi se dobro stisnuti da stanu u jedan prosječno prostran autobus, zauzeli bi cijeli putnički vagon, do posljednjeg mjesta napunili Bombardier CRJ100, jedan od onih aviona koji najfrekventnije zuje i letaju oko naših aerodroma. Među njima je velikih pisaca, pjesnika, samozatajnih ili slavnih univerzitetskih profesora, čudesnih poliglota, nesretnih pred svakim jezikom koji još nisu naučili… Povezuju nas čitanje i književnost. Njima dugujem na desetine svojih glasova. Oni su moj kosmopolitizam, moj svijet. 

Oni su moje prevoditeljice i prevoditelji:

Brigitte Döbert, Ljiljana Avirović, Magdalena Petryńska, Aleksandar Grujičić, Aleksandra Rekar, Luisa Fernanda Garrido Ramos i Tihomir Pištelek, Siarhiej Šupa, Kateryna Kalytko, Csordás Gábor, Stephen M. Dickey i Janja Pavetić-Dickey, David Williams, Stela Tomašević, Klaus Detlef Olof, Kari Klemelä, Ebtehaj Navaey, Mireille Robin, Anna Gelabert i Mercè Callejón, Arijiana Medvedev, Djordje Žarković, Reina Dokter, Beliz Coşar, Rusanka Liapova, Žela Georgijeva, Rada Šarlandžijeva, Kollár Árpád, Natalija Čorpita, Biljana Žerevska, Aleksandar Prokopiev, Jasmina Aleksova, Risto Lazarov, Đoko Zdraveski, Vladimir Jankovski, Sonja Polanc, Mateja Tirgušek, Teja Kleč, Jurij Hudolin, Aleš Čar, Alica Kulihova, Laima Masytė, Jiří Hrabal, Miłosz Waligórski, Elisa Copetti, Larisa Saveljeva, Andriy Lyubka (te Russell Scott Valentino, Ellen Elias-Bursać, Mirza Purić i Irina Markova čiji su prijevodi pred izlaskom)

Slijedi, po kronološkom redu, svih sto prijevoda, s mjestom izlaska i godinom prvog izdanja. U nekim od tih gradova sam bio, u drugih nisam. Najmanji među njima imaju jedva nekoliko tisuća stanovnika, neki striktno govoreći možda i nisu gradovi, dok u najvećima živi i po dvadesetak milijuna ljudi. Meni je važan svaki od njih, moj svijet je u gradovima. (Ne spominjem svoju općenito prvu prevedenu knjigu: Himmel Comando, koji je dvojezično objavljen u opsađenom Sarajevu, godine 1992. Engleski prijevod tada je načinio Mario Suško. Ova knjiga mi je važna, kao i Suškov prijevod, ali je objavljena kod kuće, a ne u inozemstvu. I nije bila u produkciji inozemnog izdavača.)

Prijevodi mojih knjiga:

 

1. Le Marlboro di Sarajevo Mazerata, 1995.                                     

2. Le Jardinier de Sarajevo Pariz 1995.                                             

3. Sarajevo Marlboro Beč, Bozen 1996.                                             

4. I Karivan, Torino 1997.                                                                   

5. Karivani Beč, Bozen 1997.                                                              

6. Sarajevo Marlboro London 1997.                                                    

7. Сараевско Марлборо Veliko Trnovo, 1998.                                 

8. Сараевско Марлборо Skoplje, 1999.                                                   

9. I jardinero de Sarajevo Barcelona 1999.                                         

10. El Jardiner de Sarajevo Barcelona 1999.                                      

11. Szarajevói ​Marlboro Pečuh, 1999.                                                 

12. Los Karivan Barcelona 2000.                                                          

13. Mama Leone Beč, Bozen 2001.                                                       

14. Sarajevo Marlboro  Istanbul 2001.                                                 

15. Mama Leone Milano 2002.                                                              

16. Mama Leone Barcelona 2003.                                                          

17. Buick Rivera Sejny 2003.                                                                 

18. Sarajevski Marlboro Ljubljana 2003.                                              

19. Sarajevski Marlboro Ljubljana 2003.                                              

20. Mama Leone Novo Mesto 2003.                                                      

21. Hausmajstor Šulc il custode della memoria Milano 2004.            

22. Buick Rivera Milano 2004.                                                               

23. Buick Rivera Arles, 2004.                                                                 

24. Marlboro Sarajevo Lisabon 2004                                                    

25. Buick Riviera Stockholm, 2004.                                                       

26. Buick Rivera Helsinki 2004.                                                           

27. Buick Rivera Madrid, 2005.                                                            

28. Buick Rivera Ljubljana, 2005.                                                         

29. La dimora di noce Milano, 2006.                                                    

30. Buick Rivera Frankfurt 2006.                                                          

31. Buick Rivera Amsterdam 2006.                                                      

32. Riešutmedžio rūmai Vilnius 2006.                                                 

33. Vravia, anjel Bratislava 2006.                                                         

34. Dvorci iz orehovine Ljubljana 2006.                                               

35. Insallah, Madona insallah Milano, 2007.                                      

36. Le Palais en noyer Arles 2007.                                                       

37. La casa de nogal Madrid 2007.                                                       

38. Ruta Tannenbaum Ljubljana 2007.                                               

39. Das Walnusshaus Frankfurt 2008.                                                  

40. Ruta Tannenbaum Sękowa 2008.                                                  

41. Sarajevské Marlboro  Olomouc 2008.                                           

42. Freelander Arles, 2009.                                                                   

43. Sarajevo Marlboro Frankfurt 2009.                                                

44. Ruta Tannenbaum Budimpešta 2009.                                             

45. Freelander Sejny 2009.                                                                     

46. Zgodovinska čitanka 1 Ljubljana 2009.                                           

47. Zgodovinska čitanka 2 Ljubljana 2009.                                           

48. Freelander Roverto, 2010.                                                               

49. Freelander Frankfurt 2010.                                                               

50. Al dì di Pentecoste Roverto 2011.                                                    

51. Wolga, Wolga Frankfurt 2011.                                                        

52. Ruta Tannenbaum Chicago, 2011.                                                 

53. Буик Ривера Sofija, 2011.                                                              

54. Мама Леоне Skoplje, 2011.                                                            

55. Сараеўскае мальбара Minsk, 2011.                                              

56. Srda śpiewa o zmierzchu w Zielone Świątki Sękowa 2011.          

57. Volga, Volga Roverto 2012.                                                              

58. Ruta Tannenbaum Arles, 2012.                                                       

59. Mama Leone New York, 2012.                                                        

60. Freelander Madrid 2012.                                                                   

61. Tatko Skoplje, 2012.                                                                          

62. Іншала, Мадона, іншала Мinsk, 2012.                                          

63. Ojciec Sękowa 2012.                                                                          

64. Pleše v somraku Sanje, Ljubljana 2012.                                            

65. Buick Riviera Budimpešta 2013.                                                       

66. Промена на времето Skoplje, 2013.                                               

67. Сараєвські Мальборо Kijev 2013.                                                 

68. Kицька, людина, пес Kijev 2013.                                                    

69. Wołga, Wołga Sejny 2013.                                                                  

70. Sarajevo va jek čah-e ab Teheran 2014.                                             

71. Ruta Tannenbaum Madrid 2014.                                                        

72. Мама Леоне Plovdiv, 2014.                                                                

73. Срда співає в сутінках, на Трійцю Kijev 2014.                           

74. Рута Танненбаум Harkiv 2014.                                                          

75. Oče Ljubljana 2014.                                                                               

76. Volga, Volga Arles, 2015.                                                                 

77. Vater Frankfurt 2015.                                                                        

78. The Walnut Mansion New Haven, London, 2015                           

79. Volga, Volga Madrid 2015.                                                               

80. Орехови двори Plovdiv 2015.                                                          

81. Levijeva tkalnica svile Ljubljana 2015.                                            

82. Роман зa Корина Sofija, 2016.                                                        

83. Drugi pocałunek Gity Danon Wroclaw 2016.                                  

84. Wilimowski Wroclaw 2016.                                                               

85. Psi na jezeru Ljubljana 2016.                                                             

86. Die unerhörte Geschichte meiner Familie Frankfurt 2017.             

87. Sarajevolainen Marlboro Turku-Tallinn 2017.                                 

88. Gloria in excelsis Budimpešta, 2017.                                                  

89. Diófa-házikó Budimpešta 2017.                                                          

90. Psy nad jeziorem Sękowa 2017.                                                          

91. Рута Таненбаум Skoplje 2017.                                                          

92. Род Skoplje 2017.                                                                                 

93. Muszkat, cytryna i kurkuma Kraków 2017.                                      

94. Бјуик Ривера Skoplje 2018.                                                             

95. Іншалла, мадонно, іншалла Lavov 2018.                                       

96. Gloria in excelsis Moskva 2018.                                                          

97. Radio Wilimowski Udine 2018                                                       

98. Батько Černovice 2019.                                                                          

99. Арэхавы палацa Мinsk, 2019.                                                               

100. Bębnów nocy. Studium Wroclaw 2019.  

 

101. Ruta Tannenbaum Rim 2019.

102. Жертвам сниться велика воєнна перемога Kijev 2019.

103. Сараевскo Марлборо Skoplje 2019.

104. Saraybosna Marlborosu Istanbul 2019.

105. Ruth Tannenbaum Frankfurt 2019.

 

17. 02. 2019.

Mržnja kojoj mi danas svjedočimo svoju je klicu zametnula još u ljeto 1914.

 

Intervju objavljen u prilogu Mediteran Novog lista 8.04.2018.

Piše Doris Žiković

 

I trideset godina nakon prve objavljene knjige jedan od najproduktivnijih i najsuptilnijih književnika naših prostora Miljenko Jergović svakim novim djelom izaziva veliko zanimanje javnosti. U želji da se od sugovornika dobiju njegovi tankoćutni komentari i britka razmišljanja, nastaje ovaj razgovor, kojemu je povod Jergovićeva posljednja knjiga »Nezemaljski izraz njegovih ruku«, objavljena nedavno u izdanju zaprešićke Frakture. Riječ je o romanu o Sarajevskom atentatu, sačinjenom od dvaju dijelova. Prvi, naslovljen »Atentat«, obuhvaća priče o atentatu, atentatorima i njihovim žrtvama, te o glumcima koji su igrali atentatore. Drugi dio, nazvan »Razrada«, sadrži samo jedan tekst: govor iz više lica i perspektiva onih koji s atentatom nisu imali veze, ali su živjeli njegove posljedice.

Jergović je dosad uspješno oprobao mnoge književne forme, a ovu knjigu o životu, smrti, prolaznosti, zaboravu i sjećanju obogatio je nizom neobičnih, gotovo nadrealnih podataka o atentatorima, ali i o bečkom dvoru, koji vrlo zorno dočaravaju atmosferu onog prevratničkog vremena uoči Prvog svjetskog rata. Koliko god mijenjao žanrove i vrste, Jergović ostaje veliki melodramatski pisac, a i u ovom romanu hvata duh vremena, strahove i bojazni junaka različitih nacija, obrazovanja i zanimanja, dok čitatelj lako prelazi iz prošlosti u sadašnjost, iz povijesne dokumentaristike u stvarnosnu prozu.

Miješajući fikciju i dokumentaristiku oživjeli ste ljude i događaje koji se povezuju uz Sarajevski atentat 1914. godine te iznijeli novi i drugačiji uvid u okolnosti koje su potencijalno odredile sudbinu kontinenta. Što je taj atentat izazvao u Sarajevu?

– Uglavnom isto ono što je izazvao u ostatku Bosne, te u drugim južnoslavenskim – i ne samo južnoslavenskim – zemljama koje su prethodno bile obuhvaćene Austro-Ugarskom. Nakon do tada najmasovnijeg svjetskog rata u povijesti, našli smo se u nekom novom, drukčijem, od Beča i Europe udaljenijem svijetu. Sa sto godina odmaka danas možemo procjenjivati je li taj svijet bio bolji ili lošiji.

»Nezemaljski izraz njegovih ruku« je razumljiva, prijemčiva i uzbudljiva knjiga koja traži strpljivog i koncentriranog čitatelja, koja tjera na razmišljanje i promišljanje, koja povijest ovih prostora propituje bez ideološkog bremena. I ovdje su mrtvi zanimljiviji od živih, a fikcija uvjerljivija od zbilje. Kako je tekao proces pisanja ovoga romana?

– Pa recimo to ovako: otkad znam za sebe bavio sam se, na ovakav ili onakav način, Sarajevskim atentatom. Rodio sam se u tom gradu, odrastao u njemu u vrijeme kada su sjećanja na atentat bila još relativno živa, poznavao svjedoke tog događaja, slušao priče o njemu, išao u slavnu Prvu gimnaziju, koju je pohađao Gavrilo Princip, ali i Ivo Andrić, koji je također bio, barem duhovno, povezan s atentatorima… Od Principovog vremena u toj školi nisu bili promijenjeni rukohvati, pa sam išao s mišlju o tome da hodam po istim kamenim stepenicama i držim se za iste rukohvate kao i ti ljudi, čiji je postupak zaokrenuo povijest našega svijeta. I naravno da sam se onda nastavio baviti Sarajevskim atentatom, da sam čitao knjige, proučavao dokumente, obilazio sarajevska groblja. Nije to bilo bavljenje velikom poviješću, ni političkim i diplomatskim okolnostima jednog političkog ubojstva, nego sam se bavio ulogom povijesti u mome vlastitom životu i u okolnostima mog rođenja.

Gavrilo Princip i Franjo Ferdinand su antipodi, najudaljeniji u doživljajima umjetnosti, književnosti i poezije, nisu se poznavali, a zauvijek su svezani jedan uz drugoga. Njihov suodnos je trajao tri sekunde u stvarnosti. Literarno ste maestralno povezali tu dvojicu muškaraca, koji su bolovali od TBC-a i odrastali uz dominantne majke. Kako vam je uspjelo proniknuti u njihove duše i u srž dublje nego što to mogu dijagnoze i sudske presude?

– To bi, valjda, trebala biti uloga književnosti. Ta dvojica ljudi, atentator i njegova žrtva, osim što su imali iste dijagnoze i sličnu obiteljsku situaciju, bili su predestinirani gubitnici, luzeri, višestruko neshvaćeni unutar vlastitog društvenog, pa i privatnog konteksta. I obojica su imali nešto viteško u sebi: Franjo Ferdinand je svoju ljubav prema ženi nedovoljno plemenitog podrijetla branio i pred dvorom, i pred državom, i pred epohom. A oni su sve činili da tu ljubav osujete. Put u Sarajevo bio mu je prilika da se pred svijetom konačno pokaže sa svojom ženom, i da ju predstavi kao nekoga tko zaslužuje carsku i kraljevsku čast.

To je bila njegova misija. Principova misija sastojala se u činu žrtvovanja za zajedničku stvar, za ideal narodnog ujedinjenja, za prava obespravljenih slavenskih naroda u monarhiji, te za nešto što je od svega toga realnije: za vječnu slavu među svojim generacijskim ispisnicima. Za razliku od Franje Ferdinanda on nije našao svoju ljubav. Bio je povučen i sramežljiv. Bio je na kraju dječaštva, još uvijek ne odrasli muškarac.

Takvo istraživanje zahtijeva dobro poznavanje faktografije i brojnih teorijskih, idejnih i uopće duhovnih strujanja i pokreta u zemlji koji su oblikovali mladobosance. Kako ste došli do onoga što pokreće likove da čine ono što čine?

– Pisao sam o zemlji u kojoj sam se rodio i o onom što je tu zemlju tvorilo. Mislim na Bosnu i Hercegovinu. Mladobosanci su, inače, čudna pojava: dijelom, riječ je o ljudima koji su zbilja postojali, ali drugim dijelom riječ je i o legendi i o legendarnim ličnostima, stvaranim u nizu naknadnih reinterpretacija, koje su podrazumijevale i heroiziranje aktera, i njihovo idealiziranje, a na kraju krajeva i zamjenu povijesti mitom i legendom. Mene zanimaju i zbilja i mit, ali razdvojeni jedno od drugog.

No nema konkretnih odgovora u pitanju motivacije likova. Atentat je odredio sudbinu Sarajeva, obilježio ga za sva vremena. Je li možda moralna presuda koju je iznio Ivo Andrić, da su zavjerenici bili ubice i žrtve, sudija i mučenik, zapravo najvjerodostojnija?

– Teško je i to reći. Andrić kada o njima piše – a to prvi put čini petnaestak godina nakon atentata – on piše o ljudima koje je poznavao, s kojima se družio i dijelio s njima političke ideale. U velikoj mjeri govoreći o njima, on govori o samome sebi. Pritom, silan je njegov negativni odnos i prema Austro-Ugarskoj, i prema onom što je Monarhija donijela Sarajevu i Bosni. On je sav bio u idealima narodnog oslobođenja i ujedinjenja, u legendi o povijesnim zavojevačima i okupatorima, koji čupaju narodnu dušu. Koliko god mi Andrić bio važan, a mislim da mi je kao pisac najvažniji, nekako ne dijelim ni te emocije, ni te ideale. Između ostalog i zato što sam došao sedamdesetak godina nakon njegove generacije.

Zanimljivo je da je Danilo Ilić, glavni organizator atentata, zaključio da atentat uopće nije imao smisla, pa su ga mladobosanci prezreli i uskrisli Gavrila Principa. Vrlo pronicljivo i suptilno povezujete osobnu i političku motivaciju toga lika.

– Da, Danilo Ilić je bio njihov pokretač, motivator i organizator, koji se u posljednji čas predomislio i krenuo ih nagovarati da odustanu od atentata. Konačno, bio je najstariji, naslutio je što bi iz svega moglo nastati.

U svemu tome sporednu ulogu su odigrali, uz spomenutog Andrića, Tin Ujević i Miroslav Krleža, koji su se također dobro uklopili u romaneskni okvir priče i koji su, po svojem habitusu, lako mogli biti sudionici Sarajevskog atentata. Spominjete Franza Werfela, Abdulaha Sidrana, Vladimira Dedijera, uz čiju pomoć rekonstruirate taj fatalni dan kad je doista počelo stoljeće kaosa.

– Krleža je bio vrlo rezerviran oko Sarajevskog atentata. Mislim da ga nikad nije tematizirao, niti se određivao oko mladobosanskih ideala. Ujević je bio drugo, on je gorio u istom ognju kao i Princip, prijateljevao je s Vladimirom Gačinovićem, mladobosanskim ideologom, i pisao borbene proglase. I on bi mogao biti fikcionalni, književni lik u nekom velikom romanu o atentatu. Ja takav roman nisam pisao.

U drugom dijelu, naslovljenom »Razrada«, pišete fikciju o mladim anonimnim žrtvama, pravoslavne, muslimanske i katoličke vjere, koji u usputnim kasabama dobivaju vijesti o atentatu koji im posljedično raznosi živote u paramparčad. I svi su oni zapleteni u istom klupku koje se, po svemu sudeći, nikako ne da raspetljati?

– To su ljudi koji stradaju od povijesti. U danima i mjesecima nakon atentata započeo je koloplet mržnje i osvete, koji će se među ovdašnjim narodima nastaviti kroz cijelo dvadeseto stoljeće, pa do današnjih dana. Mržnja kojoj mi danas svjedočimo svoju je klicu zametnula u ljeto 1914. To je još jedan razlog zbog kojeg je Sarajevski atentat za sve nas velika tema.

Tvrdite da nikada Bosna i zapadni Balkan nisu bili europskiji i bliži Beču, Berlinu i Parizu nego trenutak prije Principova pucnja. Je li to zbog neprestanog izmjenjivanja egzodusa i zaborava?

– Tada smo bili najbliži Europi naprosto zato što smo bili njezin dio. Pa veći dio infrastrukture današnjih Rijeke, Zagreba, Sarajeva ili Novog Sada projektiran je i izgrađen u austrougarska vremena. U to smo vrijeme dobili kanalizaciju, u to su vrijeme postavljeni urbanistički planovi naših modernih gradova, tada su stvorene današnje katastarske knjige, tada su pribilježeni nazivi naših toponima… Ali što je mnogo važnije: tada se, samo tada i nikad više, naš svijet našao u sinkronicitetu s Europom.

Danas je, kažu, Hrvatska u Europskoj uniji, ali po svemu je današnji Zagreb neusporedivo udaljeniji od Europe nego što je bio onaj Zagreb iz 1914. Možda je ta Europa bila loša, ali smo bili njezin dio. Možda je današnja Europa dobra, ali mi, osim u administrativnom smislu, nismo njezin dio. Razlikujemo se po svemu, a najprije po sistemu vrijednosti. Ono što u duhovnom i političkom smislu sačinjava današnju Europu, u Hrvatskoj jednostavno ne postoji. A u Bosni još i mnogo, mnogo manje.

Je li u pisanju ovakvog romana bilo teško održati balans između fikcije i fakcije?

– Pa to je ono čime se bavim još od prve knjige pjesama, koju sam objavio, evo ovog će proljeća trideset godina od tada, 1988. u Zagrebu. Uživam kada u istom odlomku teksta mogu pomiješati činjenice iz fikcije i fakcije, i kada čitatelj baš i nije siguran pišem li jedno ili pišem drugo.

Sublimirali ste sav užas koji povijesna zbivanja mogu izazvati u jednom multinacionalnom i multikonfesionalnom gradu u kojem postoje starosjedioci i kuferaši i iz kojeg se uvijek odlazi ne da mu se ne bi vraćalo, jer je povratak gotovo pa nemoguća misija. Može li se to okarakterizirati sudbinom grada?

– Sudbina grada je kao i sudbina čovjeka određena onim što dolazi na kraju. Samo što gradovi, za razliku od ljudi, nešto duže žive i traju.

Spominjući dva filma o Sarajevskom atentatu, prvi Fadila Hadžića i potom Veljka Bulajića, smatrate da su oba bila jednako neuspješna. No poglavlje o glumcima i njihovim ulogama više je nego zanimljivo, posebno vaš sarajevski profesor estetike Predrag Finci, koji je u Hadžićevu filmu glumio Principa, za kojeg nema povratka u Sarajevo jer, kako kažete, ne postoji Sarajevo u kojemu bi Predrag Finci bio Sarajlija. Je li to slučaj i s vama?

– Naravno da povratka nema, jer nema više onoga vremena kada smo negdje otišli. Da bismo se vratili na isto mjesto, morali bismo se vratiti u isto vrijeme. A to, kao što znamo, nije moguće. Eto zato nikakav povratak nije moguć. Tu smo gdje jesmo.

Zašto smatrate da vam je Zagreb vječno tuđi, a sve više i tuđinski grad?

– Ne trebamo ni to mistificirati: tako je zato što sam se ja tako postavio. Da sam se drukčije postavio, sve bi bilo drukčije. Ali meni se čini da je za književnost, a možda i za život, bolje živjeti kao tuđin pa na sve gledati sa strane. Uostalom, kako potječem iz kuferaške porodice, koja se u Bosnu i u Sarajevo naseljavala s raznih strana Monarhije – Jergovići su pristigli iz Ličkog Lešća, Rejci iz Slovenije, Stubleri su kao banatski Švabe došli iz Rumunjske, a poneko mi je, bogme, bio starinom i iz Bosne – tako mi je obiteljsko nasljeđe prešlo i da u Sarajevu živim kao tuđin. Dobro je tako. Da biste neko mjesto poznavali, pa i da biste ga voljeli, nije nužno da se osjećate domaćim. Možda baš suprotno. Da sam domaći, možda bih bacao smeće po ulici i istovarao dotrajalu bijelu tehniku po šumama u gradskoj okolici. Takve stvari rade samo oni koji se doista osjećaju domaćima.

Poražavajuća činjenica je da je, što i sami kažete, sve i danas skoro isto kao 1914. godine, ista je mržnja, isti su razlozi za nju. I ovo je knjiga čija je aktualnost više nego izravna. Postoji neka prijetnja svuda oko nas i jezivo je to što treba samo iskra da sve opet bukne. Ima li nade da se to ne dogodi?

– Hoće li biti velikog rata? To pitanje 1914. nitko nije ozbiljno postavljao. Ljude nije bilo briga, jer u prethodnih stotinu godina u Europi nije bilo velikog rata. Kao da nitko nije znao kako je to kad cijeli svijet gori, pa su poželjeli to osjetiti. Zaista je slično i danas. Ratovi se, istina, vode, ali mali, daleki, lokalizirani, u nekom Vijetnamu, nekoj Koreji, nekoj Bosni ili nekoj Siriji, pa zašto onda ne bismo provjerili kako izgleda pravi veliki rat? No srećom, veliki rat bi, u današnjim uvjetima, doveo do potpune propasti, do civilizacijskog kraja, do neke vrste smaka svijeta. Kažem srećom, jer mislim da je to jedini razlog zbog kojeg velikog rata, ipak, neće biti.

Sarajevu ste posvetili najveći dio svojih gotovo opsesivnih proznih zapisa. Oprobali ste se u mnogim književnim vrstama, no diljem svijeta ste najpoznatiji po slavnoj knjizi priča »Sarajevski Marlboro«. Kako vam uspijeva tako neprikosnoveno i maestralno uklopiti emocije u literaturu?

– Ne znam odgovor na to pitanje. Pišem o onom što mi je važno, pišem ono čemu sam kao čitatelj sklon. I to je sve.

Dugi niz godina ste u novinarstvu i književnosti, uglavnom na prvoj crti bojišnice u tim profesijama. Kako se očistite od negativne energije koja se nakupi u tom poslu?

– S godinama sam podigao zid oko sebe. Jednostavno, ne primjećujem ono što bi me trovalo ako bih primjećivao. To je jedini način da se izbjegnu posljedice vlastite i kolektivne nemoći, jada i beznađa.

Imate li ideju za novi roman?

– Uvijek. Više od jedne.

11. 04. 2018.

Literarni spomenik rodnome gradu

Miljenko Jergović
Sarajevo, plan grada
Fraktura 2015.

Piše Božidar Alejbegović 

Romanom „Otac“ iz 2010. g. Miljenko Jergović otvorio je novu dionicu u svojem iznimno bogatom opusu, koju je potom nadogradio još dvjema knjigama : „Rod“ iz 2013. i „Sarajevo, plan grada“ iz 2015. U tim se knjigama naime on posvetio istraživanju odnosa dokumentarne stvarnosti i fikcije (što je naglasio i u tzv. bilješki o piscu u zadnjoj knjizi). U prvim dvjema spomenutim knjigama fokusirao se na povijest svoje obitelji – u romanu „Otac“ Jergović problematizira vlastiti odnos s ocem, a u knjizi „Rod“ ispisao je vrlo obimnu, višedijelnu romanesknu sagu o porodici Karla Stublera, svoga pradjeda, uključujući i životne priče Karlove djece i unuka. Jergovićeva aktualna knjiga „Sarajevo, plan grada“ svojevrsna je nadogradnja prethodne knjige „Rod“, i zapravo ju se može čitati kao sastavni dio te knjige, koju skladno nadopunjuje. Jer, iako Jergović u novoj knjizi tematski fokus s porodice prebacuje na širi, gradski plan, i knjiga „Sarajevo, plan grada“ obiluje mnoštvom autobiografskih detalja i materijalom vezanim uz živote članova njegove obitelji.

Već u petoj rečenici knjige čitatelj primjećuje prvu iz niza njenih osobitosti – Jergović se naime služi drugim licem jednine, ali se pritom on ne obraća čitatelju, već se obraća samome sebi. Međutim, puno češće nego sadašnjome sebi, on se obraća ondašnjome sebi, sebi-djetetu koje je živjelo u Sarajevu i koje još nije doseglo dob kad počinje čuđenje i kada svega nestane. Tomu je tako iz razloga što Jergović ne piše o sadašnjem Sarajevu, već Sarajevo koje on, ulicu po ulicu, čovjeka po čovjeka, gradi na stranicama svoje knjige Sarajevo je iz sjećanja, snova i mašte. Dakle, iz pozicije sadašnje, kad je sve o čemu piše već iščezlo, pa tako npr. i hauzmajstor Šulc (poznat nam već iz autorove sjajne istoimene knjige pjesama), zrakoplovni mehaničar u mirovini koji se bavio popravkom svih pokvarenih stvari („osim televizora, tada bi se zvalo majstora Fišekovića“) Jergović se obraća sebi-djetetu koji je sve to što je kasnije iščezlo, prihvaćao zdravo za gotovo, bez čuđenja. Jer, „vremena čuđenja počinju kasnije, kada se odraste i kada svega nestane“. No takvo obraćanje samome sebi nekadašnjem u drugome licu jednine, ili pak sebi izvan kalendarskog vremena, sugerira da je potrebno odmaknuti se od sebe da bi se moglo ono najdublje u sebi dosegnuti – jer toga o čemu Jergović piše, kako rekosmo, više nema, osim u dubini njegove nutrine, u snovima, mašti, sjećanjima. Takva pripovjedna pozicija također ima svrhu i knjigu pozicionirati u vremenu, jer Jergović ne ispisuje literarnu mapu Sarajeva sadašnjeg, nego mapu Sarajeva ondašnjeg, grada iz vremena svog odrastanja, a često odluta i u još davnije Sarajevo, opisujući grad kakav je bio puno prije autorova rođenja. No, na taj način on postiže i veći stupanj literarizacije građe koja je u osnovi dokumentarna; obraćajući se nepostojećome sebi u drugom licu jednine on to „ti“ čini akterom priče koji hoda ulicama Sarajeva iz mašte, sjećanja i snova, i tako službenu povijest Sarajeva (kroz priče o ljudima koji su nekad živjeli u Sarajevu i o onima po kojima pojedine ulice grada nose ime) pretvara u osobnu priču, od dokumentaristike na taj način stvarajući fikciju.

Sukladno naslovu knjige, Jergović katalogizira sarajevske ulice, a svako ime ulice sadrži (najmanje) jednu priču, jedan životopis, mahom čovjeka koji se – najčešće nakon nasilne smrti, pogibijom u ratu – sasvim pretvorio u jednu ulicu. Odnosno, svaka je ulica zapravo jedan neispisani roman, a autor, svjestan toga, ali i nemoćan smoći toliko vremena da ih sve ispiše, to nadoknađuje posvetivši tim brojnim ljudima barem nekoliko rečenica kojima zaokružuje njihove životne priče koje su svoju važnost i ulogu u životu grada dokazale upravo takvim imenovanjem. Naravno, većina od tih imena ne traje vječno jer historijske mijene svoje ukorijenjenje u društvu vole potvrđivati upravo preimenovanjem ulica, a Jergović često ispisuje i povijest tih preimenovanja (ali do trenutka vlastitog odlaska iz grada, iako su i nakon njega, naravno, uslijedila nova preimenovanja), pa ova knjiga ima i karakter svojevrsnog rodoslovnog stabla ulica, koje imaju i svoje potomke i svoje roditelje. Pritom autor svako preimenovanje smatra ubijanjem grada i njegova duha te nasiljem nad sjećanjem, pa se ovu knjigu može smatrati svojevrsnim otporom tome nasilju. Ali ulice ne žive samo kroz živote ljudi po kojima su imenovane već im život udahnjuju ljudi koji ih nastanjuju, i svim tim brojnim ljudima, danas uglavnom nestalima, Jergović napučuje knjigu, oživljava ih na njenim stranicama, knjizi udahnjuje život svojim rečenicama vraćajući te ljude iz mrtvih. Upravo stoga možda autor knjigu i otvara napisom o Mejtašu, trgu nad gradom koji nosi ime po „kamenom kubusu na koji se tokom dženaza-namaza polagao tabut“. Dakle, „Mejtaš je kamen za mrtvaca“.

Knjiga je to koja zrači duhom prošlih vremena, ponajviše 1970.-ih i 1980.-ih, kad je na tim ulicama stasavao onaj „ti“ kojem se Jergović obraća, no zrači i duhom još starijih vremena, kad su iz kuća i sa tih ulica odvođeni Jevreji u logore, te još starijih, otomanskih vremena, kad su pojedine od tih kuća bile građene. Jer, u nekim od tih ulica, kao npr. u Hadži Hajdarovoj, vrijeme teče mimo vremena u kojem je Jergovićev „ti“ živio, a „Sarajevo, plan grada“ knjiga je svih tih vremena, sve odreda prošlih, a koja vremena Jergovićeva književna vještina sve odreda čini živima, sadašnjima, neprolaznima, i vječnima. Jer, jedna od svrha umjetnosti, a osobito književnosti, jest upravo to, učiniti trajnim, vječnim i neprolaznim i ono što je davno bilo, i ono što sada jest, i ono što nikada biti neće, sva vremena spojiti u jedno, vječno nadvrijeme, što Jergović u svoje dvije zadnje knjige nenadmašno čini.

A kako autor u Sarajevu već dugo ne živi već inventarizaciju njegovih ulica, sokaka, džada i mahala vrši po sjećanju i snu, problematizacija memorije i zaboravljanja učestalo je u knjizi zastupljena. Pa se tako npr. Jergović spomene i „bolesti prevelikog sjećanja“, najkobnije od svih hereditarnih bolesti, jer ljude čini gorkim a ta ih gorčina na kraju i ubija. No pri pisanju, osim sjećanjima, maštom i snovima, Jergović se umnogome potpomaže i zapisima Alije Bejtića iz knjige „Ulice i trgovi Sarajeva: topografija, geneza i toponimija“ koju je 1973. objavio Muzej grada Sarajeva i bez koje ni njegove knjige bilo ne bi.

Posebno mjesto u knjizi imaju ulice koje svoja imena duguju umjetnicima – piscima, slikarima i inim ljepodusima čije životopise (npr. Branislav Nušić i Stevan Mokranjac) Jergović izlaže, redovito povlačeći paralelu između njihovih sudbina, ondašnjih političkih prilika i sadašnjosti, političko-društvene i socijalne. Politika je naravno obilno prisutna u knjizi jer je ona ta koja je (pre)usmjeravala putanje života Sarajlija a autor se najčešće bavi tematikom manjinstva, bezdomništva i apatridstva, ili pak intimnog pripadništva onima „koji granice svojih domovina iscrtavaju sami“, što su osjećaji koje autor dijeli s mnogim nositeljima naziva sarajevskih ulica.

Postupno Jergović knjigu pretvara u povijest Sarajeva, njegova urbanizma, njegove kulture, njegove umjetnosti; ispisujući životne priče ljudi po kojima su nazivane sarajevske ulice, Jergović ispisuje povijest grada. Jer, svi su ti ljudi izgrađivali Sarajevo, unosili dijelove sebe u taj grad. Dobar primjer je Topal Šerif Osman paša koji je podigao prvu bolnicu, prvu štampariju, veliki han ali i pivaru te je svoje snage upreo u opismenjivanje naroda, podržavši djevojačku školu Stake Skenderove (u kojoj je školovanje djeci siromašnih građana bilo besplatno) tako što je i svoje kćeri u nju upisao. Osim o onima po kojima su ulice nazvane, autor često piše i o onima koji su u pojedinim ulicama živjeli i po kojima on upravo te ulice pamti, i te su dionice, pisane poput kratkih priča (npr. one o školskom podvorniku Mustafi i medicinskom tehničaru Nikoli Karasu) među najdojmljivijima u knjizi. No unatoč autentičnim nazivima stvarnih ulica i životnim putanjama stvarnih ljudi po kojima su te ulice nazvane kao i onih koji su u njima živjeli, Jergović na nekoliko mjesta ponavlja da se ipak radi o „gradu-iluziji“, „gradu koji se nalazi na mjestu Sarajeva“, gradu koji je stvorio u svojoj mašti i koji „ni s jednim Sarajevom nema nikakve veze“, iluziji koju on „pomno gradi svakoga dana svog mira i sabranosti i gradit će je dok ga ima“ jer je, kako kaže, uz tu iluziju on vezao svoju sudbinu.

Knjizi ne manjka ni duhovitosti, pri čemu se osobito izdvaja ona opora (npr. o odnosu tzv. pravih Bosanaca prema zubarima), a osim što je, naravno, prepuna i autobiografskih detalja i pojedinosti  vezanih uz živote članova autorove porodice (što knjigu, kako već rekoh, čini svojevrsnom nadopunom prethodne knjige „Rod“) „Sarajevo, plan grada“ riznica je prekrasnog vokabulara, vjerojatno u dobroj mjeri zaboravljenog i danas slabo korištenog. Knjiga tako obiluje riječima iznimne ljepote i čarobnosti, poput primjerice musafirluk, muhurlejisati ili pedžušembe, ali je ispunjena i imenima podjednako pjevnim i punim magije (Hadži Hasan Buzadžija, Guti Bamberg, Vlajko Palavestra, Evlija Čelebija). Pritom je melodioznost svih tih prekrasnih imena i riječi posve sukladna melodioznosti i eleganciji Jergovićeve razgranate ali tako tečne i prekrasne, pjevne rečenice. A svaku sudbinu koju rekonstruira i svaku životnu putanju koju u knjizi ispisuje Jergović to čini na način blizak usmenom pripovijedanju, u čemu se može iščitati i dodatna, implicitna posveta gradu. Jer, kako na 359. stranici autor veli, „sve što je zbilja veliko u kulturi toga grada započinjalo je, i vazda započinje, iz usmene pripovijesti, da bi se na kraju u neku širu i veću, istu takvu pripovijest i ulilo, i u njoj se izgubilo, kao što se manja rijeka ulijeva u veću, koja se zatim ulije u more. (…) Ljudsko je pamćenje veće od svakoga romana, čovjekova je porodica šira od naroda, a priča, ona usmena, govorna, ulična, kafanska, moćnija je od sve književne povijesti, jer se svakoga dana obnavlja, mijenja i ispočetka priča“.

U knjizi ne nedostaje ni (uvjetno rečeno) političke provokativnosti i polemičnosti  pa tako Jergović  podsjeća npr. i na nečasnu ulogu nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića tokom Drugog svjetskog  rata a nije izostala ni kritika poslijeratnog „obračuna s klasnim neprijateljima“ provođenog putem nacionalizacije imovine i progonstava. Među zanimljivije takve dionice spada i ona u kojoj se autor suprotstavlja dugogodišnjoj ideološkoj mantri o tolerantnom Sarajevu koju nedavna ratna prošlost demantira i kojoj Jergović kontrira apostrofiranjem mogućnosti postojanja više različitih Sarajeva, „dva, tri, četiri, ako ne i svih sedam Sarajeva“, a od kojih je jedan i Sarajevo bjesomučne vjerske mržnje i u kojem Hajro nije nužno spašavao svog komšiju Davida za vrijeme ustaške države i nacističke okupacije.

Osim što se radi o literarnom spomeniku jednome gradu, ova je knjiga oružje borbe protiv zaborava, kako onog prirodnog, starenjem i smrću izazvanog, tako i onog historijskog, političkim razlozima generiranog i selektivnim pamćenjem provedenog. A uspješnosti te borbe jamac su Jergovićeva lucidnost i hrabrost, ali prije svega njegova iznimna književna vještina i darovitost – jer on prošlosti udahnjuje život tako vješto i uspješno da posredstvom njegovih rečenica čitatelj živi više različitih vremena i epoha istovremeno, prenesen u vrijeme i prostore fizički mu nedostupne, a među Jergovićem retcima tako stvarne, gotovo pa opipljive.

“Nova Istra” br. 3-4/2016.

29. 01. 2017.

Teofil o Wilimowskom

Miljenko Jergović:
Wilimowski
Fraktura

Piše Teofil Pančić

Ernst Wilimowski stvarna je iliti povijesna ličnost, etnički Nijemac iz međuratne Poljske, poslije podanik Trećega Reicha i Zapadne Njemačke, nogometaš koji je počinio nekakvu „izdaju Germanstva“ kada je iz kluba u kojem igraju samo folksdojčeri poput njega prešao u klub u kojem igraju „obični“ Poljaci, a potom je igrao i za poljsku reprezentaciju, i to onda kada je Hitler uveliko bio na vlasti u Reichu i spremao se za rat (koji će započeti upravo pregazivši domovinu svoga sunarodnjaka Wilimowskog) i kada se nekako podrazumijevalo da se svaki čovjek „germanske krvi“ koji živi izvan trenutačnih granica Reicha mora oštro distancirati od svoje privremene i slučajne domovine i posve se identificirati s Njemačkom i „nijemstvom“. A Wilimowski je, eto, igrao za Poljsku, ma ne samo da je igrao, nego je na svjetskome prvenstvu u Francuskoj velikome Brazilu zabio čak četiri gola, i jedini je nogometaš u povijesti, dotadašnjoj i odtadašnjoj, kojem je to uspjelo. Što Poljsku, doduše, nije spasilo (izgubila je 6:5) niti u nogometnom smislu, nekmoli onom nenogometnom, jer će je uskoro raskomadati i sa zapada i sa istoka, a za Wilimowskog će započeti neki posve novi život, i dalje u nogometu, ali u njemu više neće biti one veličine. Jer, što je imao dati povijesti, nogometnoj i onoj drugoj, Ernst je Wilimowski dao tog lipanjskog dana 1938. u Strasbourgu, na puškomet od granice Reicha kojem je tada još bio slavenski stranac germanskoga imena. Zapravo, nikada taj čovjek nije dospio – teško je reći je li uopće htio – biti bilo dobrim Poljakom, za što mu je nedostajalo podrijetla i krvi (a i komunistička ga je Poljska proglasila izdajnikom, valjda zbog ratnoga igranja za Reich), bilo dobrim Nijemcem, za što je, opet, bio makar u simboličkom smislu odviše Poljak, kao da je inficiran nekakvom slavenskom nečistoćom, kako bi to gadljivo rekao neki nacist, a neki poslijeratni, „umjereni“ njemački šovinist ne bi rekao nego bi samo – pomislio i podrazumijevao. Tako je Wilimowski stigao za života postati dvostrukim izdajnikom, a da je svo vrijeme samo igrao nogomet. I da ga se ništa nije pitalo. U biti, moglo bi se reći da je povijest u svakome trenutku, a posve mimo njegove volje, određivala hoće li i koliko Wilimowski biti Poljak ili Nijemac, a on je, što bi drugo, zabijao golove za ono što mu je toga trenutka bilo domovinom…

Miljenko Jergović napisao je novelu Wilimowski inspiriran ovom biografijom, zapravo ne, prije će biti tim trenutkom njezine apoteoze, onim što se desilo na terenu u Strasbourgu toga lipanjskog dana 1938. kada je Nijemac Wilimowski dao ta četiri nezaboravna gola za Poljsku i time nekako odsvirao rekvijem jednoj Evropi koja se upravo spremala izgorjeti u paklenome ognju Drugoga rata, ali sam Wilimowski uopće nije protagonist ove priče, ne barem u onom konvencionalnom smislu u kojem od književnoga junaka očekujemo da se pisac pozabavi njime i smjesti ga u središte priče, osobito kada je ona još i eponimna kao ova. Ne, ništa od toga, Wilimowski je ovdje zapravo samo ime koje će poljski radio reporter bezbroj puta, svakom zamislivom intonacijom, ponoviti tijekom te famozne utakmice, a koji će prijenos jedna neobična poljsko-židovsko-njemačko-hrvatska družina slušati u gudurama Balkana, zapravo u jednome malom hotelu-klimatskom lječilištu u brdima iznad Crikvenice, tamo gdje rastu posljednje masline prije zone snjegova, ali ni one već ne mogu stvoriti pravoga ploda. Tamo gdje se, dakle, posustajući mediteranski zrak sudara s nadirućim planinskim, tvoreći ružu vjetrova dobru za grudobolne.

A baš se k takvoj mikroklimi utekao pan Tomasz Mieroszewski, umirovljeni profesor iz Krakowa, obudovjeli otac sina Davida koji je obogaljen od tuberkuloze kostiju, i kojemu spasa nema, ali će ga otac ipak odvesti na daleki put – u pratnji privatnoga profesora i dadilje – u balkansku vrlet ponad mora, koju mu je davnih dana preporučio mladi jugoslavenski diplomat kojega je kadgod slučajno upoznao, jedan, naime, tihi bosanski katolik s literarnim nagnućima (a u kojem će svaki čitatelj u izvorniku lako prepoznati piščev hommage Ivi Andriću). Pan Tomasz se, kao da je Čehovljev Ivanov, ali usred jedne mnogo opasnije Evrope, naprasno zaljubio u mladu Židovku Esteru, a David je, u invalidskim kolicima, ostao kao plod te brze ljubavi u nedoba: prepametno dijete u disfunkcionalnom tijelu, loše i bastardne krvi po mjerilima barbarskoga trenutka, izdanak jedne više srednje klase, načitane i kosmopolitanske, a opet na jedan staromodni način i tim svojim domovinama (Poljskoj, u njihovom slučaju) vjerne, jer su te domovine tada, po posljednji put, uključivale i takve kao što su oni, i kljasti i nečisti i svakakvi, baš kakav je i Wilimowski, junak i traged neke daleke utakmice, koju će ova nesklapna obitelj i njezini hotelski domaćini slušati tamo u selu iznad Crikvenice, dok će domicilni seoski katolički puk sve to gledati zgrožen i u strahu, u liku mladoga Davida vidjevši prikazu i nakazu, Karađoza ili samoga vraga. I svačega će tu još biti, u hotelu-zakloništu među brdima iznad mora, ali ne valja sve otkrivati. Priča ionako nema pravog razriješenja jer se ono odigralo negdje izvan nje, u tzv. povijesti, koja će njezine protagoniste razvijati na sve strane, a od samoga hotela načiniti zgarište i zmijarnik, zarastao u korov i drač. Priča je Wilimowskog u tom smislu nešto kao dragocjena fotografija koja ovjekovječi trenutak kakvog poslije više nikada neće biti, jer za njega, takvog, više nikada neće biti uvjeta: netko će umrijeti, ili se odseliti, ili više neće biti mjesta gdje je napravljena, ili što god.

Pisac najbolje zna zašto je morao napisati ovu priču. A napisao ju je tako da se čita iz daha i komada, možda s jednim malim poluvremenom, baš kako se sluša prijenos utakmice iz dalekog nekog Strasbourga. Ovome se čitatelju čini da je ono što ga je njoj privuklo na jednoj strani simbolički naboj sudbine samoga Ernsta Wilimowskog, na drugoj mračna fascinantnost predratnoga trenutka, baš tog povijesnog flash momenta poput onoga pred oluju kada se lišće počne kovitlati cestom i samo što prve krupne kapi nisu zabubnjale po krovovima. A paralele sa sadašnjošću? Ne morate ih tražiti, same će vam nadoći, to je barem sigurno.

Globus, 4. 11.2016

10. 11. 2016.

Njegoševa nagrada

Obrazloženje žirija:

Njegoševa nagrada Miljenku Jergoviću

Njegošev žiri radio je u sastavu Katica Ćulavkova, Filip David, Aleš Debeljak, Svetozar Igov, Zdenko Lešić, Sreten Perović i Vlaho Bogišić te na temelju prijedloga selektora iz svih sedam južnoslavenskih zemalja za godine 2013. i 2014. utvrdio i sažeo listu kandidata, pa je između Dimitrija Baševskog, Davida Albaharija i Miljenka Jergovića Njegoševu nagradu 2015. dodijelio bosanskom i hrvatskom piscu Miljenku Jergoviću, s povodom u romanu Rod, koji je 2013. objavio hrvatski izdavač Fraktura iz Zaprešića.

Njegoševa nagrada dodjeljuje se bijenalno, za izniman autorski književni opus koji se u selektiranom razdoblju očituje djelom što na njega iznova kao takvog upućuje. Miljenko Jergović objavio je pedeset knjižnih naslova, njihova prva izdanja dolaze od izdavača iz sve četiri zemlje zajedničkoga jezičnog prostora, književnoga jezika što ga nazivamo i bosanskim i crnogorskim i hrvatskim i srpskim. Neke su od tih knjiga objavljene i ovdje, na Cetinju. Četiri su prevedene na makedonski, četiri i na bugarski, a čak devet na slovenski. Više od slovenskog prevođen je na talijanski, a knjige su mu u prijevodima izašle na farsiju, francuskom, njemačkom, engleskom, španjolskom i katalanskom, portugalskom, švedskom, finskom, nizozemskom, turskom, mađarskom, slovačkom, litvanskom, bjeloruskom, ukrajinskom, poljskom i češkom jeziku. U europskom ambijentu je i nagrađivan, u Njemačkoj, Italiji, Poljskoj.

Predlažući ga za Njegoševu nagradu selektor Tomislav Brlek ističe kako je “zahvaljujući funkcionalnoj kombinaciji narativne fragmentacije i heterogenosti motiva i tematike s jedne strane te iznimnom spoju intimne perspektive i povijesne panorame s druge, žanrovski teško odrediva i interpretativno posebno poticajna proza – koja je već naslovom nimalo slučajno smještena u granično područje između rematskog i tematskog aspekta – Rod nesumnjivo Jergovićevo do sada najvažnije pripovjedno ostvarenje”. Podupirući u vijećanju takav pristup, Katica Ćulavkova za Miljenka Jergovića kaže da je “jedan od najdarovitijih, najplodnijih i najboljih južnoslavenskih pripovjedača, jednako reprezentativan za hrvatsku suvremenu produkciju, kao i za bosanski hronotop i šire” južnoslavensko područje, “tako da je jedan od najčitanijih i u javnosti najprepoznatljivijih pisaca, prisutan u tom prostoru i kulturama, bitan za te prostore i duhovnosti, za naša ključna pitanja kulturnih i nacionalnih i jezičkih identiteta, za pojam rod, za pojam drugi i naš alter ego, za južnoslovenske dramatične sukobe, sudbine i tragedije”.

Miljenko Jergović je u godinama o kojima je riječ, pored Roda objavio i pripovjednu zbirku Levijeva tkaonica svile, knjigu koja se njegovu uredniku Seidu Serdareviću učinila čudesnom, jer se u njoj otvaraju “magični prostori” u kojima se susreću “ljudi, mjesta i sudbine”, pa se lakoćom očitava “otkuda sve dolaze priče i pjesme”, knjiga je to koja čitatelju govori da stalno drži oči otvorenima, a uši naćuljenima kako bi osjetio “otajstvo svijeta”, ne bilo kojega svijeta, već upravo onoga “u kojem se (i sam) nalazi”. “Hteo bih samo u dve reči da vam se zahvalim” – priča ondje pisac o kapi koju je Ivo Andrić izgubio – “bio sam je prežalio, ali vidim da ništa nije izgubljeno kad čovek ima malo sreće… a već sam vam rekao da je po Njegošu ‘nađeno draže od negubljena”. Moglo bi se ovo Njegoševo, a pomalo i biblijsko, nađeno i negubljeno, prispodobiti razumijevanju ove velike nagrade, a i Njegoševe Crne Gore, velike po svome unutrašnjemu razmjeru. Ali je ovdje riječ o književnosti kao pojmu i njezinim govornim subjektima, o Držiću kao Shakespeareu i Njegošu kao Cervantesu.

Tek ono što sam imaš, možeš drugome dati”, podsjeća drugi crnogorski kodifikator, a odnosi se na potrebu i sposobnost zajednice da opet pronađe ono za što je spoznala da joj je doista važno. Književnost kao izmaštani a vlastiti univerzum zatekao se u zbilji zapadnoga kanona za posljednjih četvrt stoljeća u deridijanskom žalovanju nad ruševinama historije i identiteta. Nije da lirski subjekt Miljenka Jergovića nema upravo pjesničku potrebu imenovati da bi se čuvalo – pa su u njegovim naslovima od prvoga, gdje se javila Varšava, do netom objavljenog, gdje je opet Sarajevo – često ljudi i gradovi, sa svojim imenima, ali je njegova priča ukroćena u pokušaju da sama od sebe bude prepričana. Tako postala razgovjetna u farsiju jednako kao i u engleskom. Kada govori o njegovim prozama, kritika iz kulturnih žarišta koja su nekad određivala kriterije kanona i književnih moda i sama se drži kulturne i intimne arheologije koju priča predočava, pa i (nad)realne topografije, samo sve rjeđe stoga što bi joj pisac bio zanimljiv po socijalnom prije nego po genomu univerzuma. Polemičnost autorove geste, utoliko je opća i podrazumijeva respekt bez obzira na pojedinačne konzekvence. Kako proizlazi iz spomenutog Cervanesa nije da u mašti nema predjela dostojnih biografije. Zar grad u koji smo došli, mitsko Cetinje, nije dokaz toga.

Zaključit ćemo jezikom, u nastavnom poetskom i teorijskom ključu Katice Ćulavkove koja upućuje da “romaneskni opus Miljenka Jergovića pomjera žanrovske i stilske granice svojom konstantnom senzibilnošću na povijesnu zbilju, na povijest koja još uvijek to nije, koju još uvijek živimo i s čijim se protivurječnostima suočavamo toliko bolno i intimno da ih moramo iskazati na književni način. Taj način se u romanu Rod odlikuje polifonom naracijom i višeobraznom sviješću koja gleda i čija se memorija pretvara u pripovijest. Taj način ne priznaje ograničenja biografskog i autobiografskog diskursa, te postaje čin dubinskog preobražaja autofikcije u fikciju, svjedočanstva u imaginarni svijet, faktografije u psihografiju.

Možemo reći da Jergovićev književni opus, unikatan i oformljen, pa ipak i u nastajanju i u rastu, ovim velikim Njegoševim i crnogorskim književnim priznajem dobiva kulturni podsticaj da se brže i referentnije integrira ne samo u arhiv južnoslavenskih književnosti, već i u njihov sistem estetskih vrijednosti. A upravo će taj sistem vrijednosti biti nezamjenjivi otisak duhovnosti našega vremena.

Jezik Jergovića je južnoslavenski amalgam interlingvistički bogat i inkluzivan te zato i stilski delikatan. Njegov pripovjedački stil je pogled na svijet i projekcija južnoslavenskog 20. stoljeća. On izgara na ognjištu južnoslavenske društvene – kulturne, jezičke i egzistencijalne fenomenologije što dopušta da se njegovi romani prime kao paradigme i parabole za našu stvarnost i povijest koju živimo i koja traži tumačenje i književne projekcije i fikcije. On nije površan, efemeran ni politički korektan, možda zato nerijetko i jeste prepoznat kulturno i politički provokativan. Ali suštinski Jergović predstavlja jezgro južnoslavenskog transkulturnog fenomena, on posmatra taj fenomen iznutra, a ujedno i spolja, jer je njegova točka gledanja, ili posmatranja, pokretna, fleksibilna, nije zarobljena u nacionalnim klišejima i kanonima, prevazilazi nacionalizme i više spaja južnoslavenske različitosti nego što razdvaja. Njegov je opus naš opus konca 20. stoljeća, opus jedne dezintegracije koja prirodno stremi ka integraciji, ali duhovnoj integraciji i katarzi. Jergovićev rod jeste katarza pripadnosti: kroz problematiziranja pripadnosti, kroz nepripadnost, kroz ljubav, kroz jezik i duhovnost, kroz memoriju i sudbinu. Zato njegov roman dekonstruiše koncept etničkoga i nacionalnoga identiteta, suočava se s polifonim identitetima na južnoslavenskim područjima.”

Cetinje, 13. XI. 2015.

16. 11. 2015.

NZZ o “Ocu”

Miljenko Jergović:
Vater
Schöffling & Co 2015

*

Piše Andreas Breitenstein

Prevela Anne-Kathrin Godec

 

Podanci mržnje

 

Neupućeni može samo naslutiti kako i zašto je 1992. u Jugoslaviji došlo do krvavih secesionističkih ratova. Najprije polako, a onda sve brže raspadala se ta država mnogih naroda, koji su 1945, nakon kaotične borbe „svih protiv sviju“ svjetskog rata, i nakon trijumfalistički egzekutiranog mira osvete komunističkih partizana, bili prisilno spojeni u jednu zajednicu koja je unatoč utopijskim iskazima mogla opstati samo zbog (srpske) željezne kopče socijalizma. Kako su nakon Titove smrti unutarnje snage kohezije propustile i istovremeno se, zbog kraja Hladnog rata, vanjski pritisci smanjili, težnja za oslobođenjem nacionalističkih grupa unutar naroda nije se više mogla zaustaviti.

Demoni povijesti

Snage agresije i destrukcije šokirale su posebno one koji su mislili da su se odavno našli u jednoj Europi Habermasovog svemira, beskrajno-razboritog i konstruktivno-razumnog diskursa. Nešto se manje iznenadio onaj koji tu unaprijed požurenu pomirbu nije držao za realistični politički koncept, i koji je oduvijek računao na demone povijesti. Pogotovo jer se na Balkanu posložilo nekoliko slojeva traumatičnih povijesnih iskustava – ono što je bilo zakopano pod ledom Hladnog rata zaprijetilo je neugodnim odmrzavanjem.

Rijetko kad je jedna knjiga dala takav neizmjerno dubok uvid u unutrašnjosti jugoslavenskih prilika kao ovo razmatranje oca Miljenka Jergovića. Istaknuo se ovaj autor, koji je rođen 1966. u Sarajevu i koji danas živi u Zagrebu, nizom romana i pripovjedaka u kojima je na nenadmašivi način – ponekad drastično i sarkastično, ponekad senzibilno i melankolično, a onda opet veselo i duhovito – opisao kako mali ljudi stradaju u krvavom vrtlogu velike povijesti. Slučajnost, čini se, vječni je zakon svijeta između pakla i komedije gdje se na zbunjujući način sudare ono lijepo i strašno, ono opčinjavajuće i bizarno, ono idiotsko i ironično, ono tragično i utješno.

Smrt tog već desetljećima udaljenog oca okidač je za sinovljevu bujicu sjećanja. Kako pokazuje njegov „oproštajni esej“, Jergovićev povijesno-pripovjedački nemir manje se hrani maštom, a više time što je autor osamljeni i najmlađi član jednoga roda. „Moja familija, moja porodica, (…) je brojna i raznovrsna, a čine ju generacije onih koji su rođeni između 1880. i 1928. (…) Povijesna razdoblja u kojima su živjeli, (…) sve te činjenice njihovih života i svi biografski podaci dio su, i to onaj najživlji i najprisutniji, moga vlastitog sjećanja i identiteta.“ Budućnost ga nikad nije zanimala: „Još od vremena kada sam išao u osnovnu školu, budućnost se sastojala u tome da je sutra ponedjeljak, a prvi sat matematika. Budućnost pripada samouvjerenim i lakomislenim. Pripada onima koji znaju što bi sa sobom, onima kojima je zakržljala mašta. (…) Samo se u prošlosti da razriješiti nešto što se u prošlosti i dogodilo. U budućnosti toga nema.”

Fatalni neuspjeh jugoslavenskog višenacionalnog eksperimenta podsjeća na obiteljsku tragediju. Nacionalna povijest sa svojim zajedničkim i odvojenim dijelovima je „prorešetana ratovima, kao njegovo (očevo) staračko tijelo metastazama.“ Protiv akumuliranja laži i praznine Jergović aktivira maksimalnu iskrenost.

Rano počinje nesreća – s bakom Štefanijom koja ima oca ovisnog o kocki, koji će spiskati nevjerojatan dobitak na lotu, i koji time svoju familiju, nakon zanosa bogatstvom, ponovo vuče k siromaštvu, dok ona zatrudni s dobrom prilikom, koja je onda napušta – tako da oduševljenju nema kraja kada u Sarajevu travnja 1941. NDH Ante Pavelića uspostavlja vlast i kada počinju etnička čišćenja Srba, Židova i Roma (samo jedna od Štefanijinih sestara, teta Mila, cijeli će život ostati pristojna i pokazivati civilnu kuražu). Baka Štefanija će kao član ženske ustašne mladeži biti ustrajna sljedbenica NDH. Kao i njezine sestre (dvije emigriraju u Argentinu) svoju će potrebu za elitnim pripadanjem poslije rata gorko plaćati – najprije zatvorom i prisilnim radom, a poslije kao odbačena samosažaljiva „mučenica“ jugoslavenskog sistema.

Trauma s traumom

Jergovićev otac ima nesreću da ga 1945. kao sedamnaestogodišnjeg učenika gimnazije prisilno regrutiraju Titovi partizani. Kada se nakon krvavih pobjeda protiv fašističkog „neprijatelja“ vraća živ, Štefanija ga vrlo nevoljno prima i odbija ga njegovati – najradije bi ga pustila da „krepa“. Za Dobru taj rat i izdaja njene ljubavi postaju trauma života. I Miljenko je upleten u to. Kao što otac nije pridobio majčinu ljubav, a da od nje ne može ni odustati, tako ni sina ne može voljeti do kraja. Njegova pitanja o prošlosti utapat će u ljubaznosti. Tek s knjigama Miljenko će otkrivati tajnu i dramaturgiju Dobrinog života. U romanima je kamuflirao djeliće sjećanja – za što mu je otac potajno zahvalan.

Nije slučajno da Dobro nakon rata želi postati liječnik – to je zanimanje koje ga može osloboditi od majčinog zakona krvi (majka sudjeluje i u uništavanju njegova braka) i koje mu daje mogućnost aktivnog kajanja u ulozi „katoličkog ateista“, za grijehe svoje rodbine. Kao neaktivni član komunističke partije ima čak prostor ideološke neoptužljivosti i mogućnost igranja uloge uzornog jugoslavenskog građanina, koji ljude doživljava po egalistarističkom principu: „Vjerovao je da su ljudi onakvi kakvim su ih zamišljali komesari komunističkoga internacionalizma. Svi isti, različite su im samo krvne grupe i rezus faktor.“ Tako se nemoć i svemoć vezuju u mrtvi čvor.

Dolazi čak do toga da kao ugledni specijalist za leukemiju radi i kao seoski liječnik, između ostalog na Palama, tom budućem zapovjednom kvartiru Radovana Karadžića za vrijeme sarajevske opsade – što Dobru ipak neće spasiti od toga da mu granata uleti u sobu, i zbog čega ga s druge strane denunciraju kao „Srbina“ (ali se on od toga zbog svoje etike internacionalizma ne želi braniti).

Mnogo toga, i ne samo ono opterećujuće, moglo bi se još ovdje referirati – Jergovićeva knjiga je izvor pronicavosti i inspiracije. Nježno ironično i oštroumno govori o jugoslavenskom junaštvu razvoda braka i o avangardi „samohrane majke“, o papučama i potajnom pušenju u bolnici, kao i o pokušajima pacijenata da poklone nešto dobročinitelju, nešto što ide dalje od mitske precioznosti domaćeg pekmeza (i što naravno donosi poplavu rakije). Ali se „Otac“, koji je izašao 2010. i sada je dostupan u konciznom prijevodu Brigitte Döbert, uglavnom bori s paradigmom šutnje čija je mješavina noblese i oportunizma, srama i straha donijela toliko nesreće. Osjećajno i točno, nježno i začuđeno razmišlja sin o očevoj ljudskoj slabosti i mentalnoj snazi – čijoj dosljednosti na kraju zahvaljuje milost i nemilost života pisca.

Koliko god se od Dobre udaljio, sine mu ponekad koliko je ocu sličan. Koliko je teško ostati besprijekorna osoba saznat će nekršteni sin ateističkih roditelja kada nakon bijega iz opkoljenog Sarajeva traži hrvatski pasoš, za što mu je potreban krsni list. Hrvatski neonacionalizam, koji miješa naciju i religiju, krivotvorenje povijesti i bahatost, optuživanje i odbijanje kajanja, oštro kritizira, zbog čega je mnogima „izdajnik svoga roda“ ili „simpatizer četnika“. Ali to čini vrlinu ove knjige o ocu, da s realnom metaforom vlastite obiteljske priče izbjegava svaki šovinistički instinkt. Još na ruševinama povijesti ne želi odustajati od onoga ljudskog.

Svatko tko želi ostati glup i tupav, neka bježi od ovog egzorcističkog remek-djela.

*

Neue Zürcher Zeitung

 

02. 05. 2015.

Die Presse o “Ocu”

Whisky za Tita!

Miljenko Jergović:
Vater
Schöffling Verlag 2015.

Piše Cornelius Hell

Prevela Anne-Kathrin Godec

 

Naslov „Otac“ beskrajno je pristojna skromnost, iako knjiga počinje kao udarac u timpan, s porukom o očevoj smrti. Pristojna skromnost već iz tog razloga, jer će fokusirati povijest cijele obitelji. I kada riječ dođe na baku, Miljenko Jergović formulira važni princip svog eseja: „Misleći o njoj, vazda sam mislio o sebi“.

Taj međunarodno poznati pisac već je nekoliko puta, u važnim romanima i u zbirci pripovjedaka „Sarajevski Marlboro“, razmišljao kako zapaliti priče iz iskri vlastite obiteljske povijesti, razmišljao je koje jezgre romana potencijalno u sebi nosi, ali nova knjiga se fikcijom služi samo onda kada autor traga za nerazriješenim zagonetkama svoje porodice i kada isprobava moguće tokove radnje zamišljajući kako je sve moglo biti: “Mrtav je, pa o njemu ništa drugo više i ne mogu znati, osim onoga što nastaje iz literarne mašte.“

Naslov „Otac“, doduše, kalkulirana je skromnost, pogotovo jer se guste scene očeve i obiteljske pripovijesti neprestano šire u dijagnoze mentaliteta koje objašnjavaju zašto je novoj članici Europske unije toliko teško s vlastitom prošlošću – prošlosti u balkanskim ratovima devedesetih, ali i onom starijom, s ustaškom pokretom. I u obitelji Jergović je „NDH bila porodična činjenica, a ne samo država“.

Osim toga, esej ima i dijagnozu o kojoj vrijedi razmisliti: industrijski organizirani masovni zločin njemačkih nacista garantirao je počiniteljima veću osobnu distancu, dok je „manufakturna intimizirajuća priroda ustaškog zločina“ djelovala manje monstruozno, ali je počinitelja više involvirala. I prosječni građanin bio je bliži zločinu: „Auschwitz je bio tajno mjesto, (…), dok je Jasenovac bio javan, za njega su znali svi.“

Iz tog razloga, kaže Miljenko Jergović, do današnjeg dana je tako teško preuzeti kolektivnu odgovornost za tu prošlost. Izgrađivali su se nacionalni mitovi koji su krivnju preusmjerili prema drugima: prema Nijemcima koji su doveli nacionalsocijalizam u Hrvatsku, prema Englezima koji su širili laž o zločinama u ustaškoj državi ili prema „komunistima, Srbima, Jugoslavenima i raznim srbofilima“ koji prošlost ne ostavljaju na miru. Jergović ne analizira samozadovoljno i distancirano, nego pokazuje vlastitu upletenost u tu povijest: Iako suosjeća sa žrtvama NDH, nije mu do kraja moguće prikazati ih „istinito“ iz unutarnje perspektive, dok mu je itekako moguće uvući se u ulogu ustaškog borca i prikazati ga literarno uvjerljivo, jer mu je ta uloga poznata iz obiteljske prošlosti. „Ustaše u mom životu bili su vazda s ove strane kućnog praga”, lapidarno će zabilježiti. Takva analiza s otvorenim vizirom prema današnjoj Hrvatskoj očito boli: knjiga je izazvala veritabilne skandale.

Posebno precizan u detaljima Jergović je kada govori o Sarajevu, o gradu svoga podrijetla. Opis potpunog prekodiranja hrvatstva u ovom gradu nakon Drugog svjetskog rata, kroz emigraciju kompromitiranih ljudi i novim naseljavanjem drugih Hrvata, ali pogotovo opaska o hrvatskom identitetu koji su muslimani preuzeli tokom ustaškog režima, a potom ga odbacili, pokazuje korijene onoga što se dogodilo u tom gradu, a neshvatljivo je do današnjeg dana. I nevjerojatno: Hrvat iz Sarajeva može samo biti onaj koji je katolik. Jergović se doista morao krstiti da bi dobio hrvatski pasoš.

Sa samo nekoliko crta i s impresivnim formulacijama autor umije skicirati mentalitete. To se također vidi u opisu marcijalno kodiranog katolicizma. I u lucidnim analizama koje su točne i preko granice Hrvatske: “Moralna procedura katoličkih zajednica zasnovana je upravo na grižnji savjesti, što se stoljećima kosi i kultivira poput engleske trave.” Osim toga iskustvo: „Ja sam, recimo, odrastao uz ateiste muslimane koji nisu jeli svinjetinu“, dijagnosticira. „Ne postoji beskonfesionalni ateist, onaj koji nema svoj hram, makar bio napušten od Boga“. S ovom spoznajom bi se možda mnogi “vjerski konflikti” mogli bolje razumjeti.

Miljenko Jergović rasprema i mitove bivše Jugoslavije, pogotovo onaj o Titu i o partizanima. U djetinjstvu je saznao za činjenicu da su partizani ubijali razoružene ratne zarobljenike. Književno remek-djelo knjiga postaje kada predočava procedure i norme jela i pića u Jugoslaviji: Samo je Tito smio piti whisky, njegovo konzumiranje su čak Miloševiću zamjerili.

Ovaj esej, Jergovićeva najosobnija knjiga, živi od točnog promatranja, vlastitog iskustva i beskompromisne analize, što je neizbježno kada se želi razumjeti Hrvatsku. Esej razotkriva snage pokretanja njegova proznog graditeljstva, priča je to o sinu i ocu koju – iako postoje brojne knjige o očevima – ovakvu nikad nismo čitali.

Zato naslov ipak nije pristojna skromnost: trag oca vodi kroz cijelu knjigu; ona se pod kožu ne zavuče samo onome koji je u potrazi za ocem. To je psihološki jaki otac koji sina s leđa ščepa za vrat, i koji mu odbija pružiti odgovore, jer je psihički preslab za to. To je otac kojeg ni vlastiti otac nije priznavao i koji lošu savjest prema sinu izražava u altruističkoj paradnoj ulozi liječnika; otac koji sina tri desetljeća ne ugosti u svojoj kući da ne upozna njegovu drugu ženu, ali koji će, onako star i debeo, trčati u liječničkoj kuti pod kišom granata kroz Sarajevo da bi našao sina – od ovih sjećanja sin se mora oprostiti, i osjećaje prenijeti u knjigu.

Ta knjiga – koju je na njemački jezik u svim nijansama vrhunski transportirala renomirana prevoditeljica Brigitte Doebert – u svojoj je sadržajnosti kao i u svojoj književnoj briljantnosti daleko značajnija nego što se po njenoj debljini da naslutiti.

*

diepresse.com

31. 03. 2015.