Prikazi, pogovori, kritike

Freelender, Jergovićeva ‘epska snaga’

Miljenko Jergović:
Freelender
Zandonai, Rovereto 2011.

Za BookAvenue piše Àlen Loreti 1
S talijanskoga preveo: Tvrtko Klarić

___

Preventivna Nobelova nagrada

Prije par tjedana Marco Belpoliti u tjedniku Espresso ovim je riječima završio prikaz Freelendera, romana Miljenka Jergovića: «knjiga koja se ne zaboravlja». Budući da dolazi od čuvara sjećanja kakav je Belpoliti, priređivač sabranih djela Prima Levija, ta me rečenica poprilično zainteresirala. Nije to bio uobičajeni poziv na čitanje maskiran marketinškim mamcem. Bilo je to zbiljsko upozorenje, podignut kažiprst. Zamišljao sam stupicu postavljenu na dobrohotnosti prosudbe. Pogriješio sam. Radilo se samo o bravuri, prokletoj bravuri, mudro posijanoj duž 174 stranice.

Jergovićev talent za koju godinu mogao bi praviti društvo Orhanu Pamuku i Güntheru Grassu. Zacijelo zahvaljujući i Volvu protagoniste toga romana, drugom poglavlju trilogije posvećene čovjeku i auotmobilu, smještenu između Buick Rivere (već objavljenom kod Scheiwillera 2004. goidne) i Volga, Volga (u očkeivanju talijanskoga prijevoda). No, je li taj bosanski pisac, premda je 2003. godine primio nagradu Grinzane Cavour, nepoznat talijanskim čitateljima do mjere koliko bi bilo dostatno da ga nagradi Švedska Akademija? Da. Hoće li pobijediti jer ga objavljuje Zandonai, mala izdavačka kuća iz Trenta, kao što se dogodilo Kelleru s Hertom Müller? Da. Hoće li ga se slaviti zato što ga je Claudio Magris definirao «epskim piscem»? Da. Je li ovo objektivna recenzija? Ne. Riječ je o objektivnom oduševljenju… za preventivnu Nobelovu nagradu, naravno.

Zagreb – Sarajevo, samo u jednom pravcu

Karlo Adum umirovljeni je nastavnik povijesti, udovac, živi sam na šesnaestom katu zagrebačkoga nebodera. Jednoga dana njegovu opuštenu svakodnevicu protrese telegram iz Sarajeva, grada u kojem je odrastao a koji nije vidio više od pedeset godina. Taj komad papira skriva tajnu a jedini način da ju se odgonetne jest da se krene na put. Ne zna što da očekuje, poštar mu pribavlja stari pištolj i dvjesto metaka koje skriva na dno kofera. Vozeći narančasti Volvo iz 1975. – «ništa mu draže nije preostalo» – profesor Adum kreće put grada iz kojega je nestao s jedva trinaest godina; grada-simbola prišivena poput crna dugmeta na okrvavljenu ogrtaču dvadesetoga stoljeća.

Taj volvo ga je «zarobio kao tridesetpetogodišnjeg profesora povijesti u vremenu iz kojega bi, kao i svi drugi ljudi, svi Hrvati i katolici, trebao i on izaći, osloboditi se i prodisati. Pa makar već sutra umro, ali kao slobodan čovjek» (str. 48)2.

Demon sjećanja

Dok profesor Adum vozi prema glavnome bosanskome gradu, milijuni misli odvode ga na drugu stranu. Djetinjstvo s bolnim uspomenama i majkom koja zalazi nacistima, slučajna smrt jednog židovskog dječaka koji ga u školi stalno zadirkuje, ludi očev bijes koji je ostao bez palca krivnjom istog tog strica koji mu sada obećava nasljedstvo, diskriminacijom prekinuta osobna sveučilišna karijera, topla uspomena na suprugu čiji odlazak naglašava svu onu ljubav koju nije umio izraziti. Jergović oko svoga protagoniste stvara vitalan i uznemirujući svijet u kojem dramaturška napetost izbija u različitim oblicima boli: dijalog u bolnici između majke oboljele od alzheimera koja nije u stanju prepoznati sina a uvjerena da ga je abortirala; imaginarni dvoboj dječaka koji igra tenis protiv zida jedne zgrade i dok ga cijeli kvart promatra sa balkona odlučuje se da pobjeđuje protivnik, taj zid, «jer nema žrtve bez poraza», te se udaljava s rukama na licu, zacijelo stvarno plačući. Prizori su to uznemirujući, gdje se miješaju gorčina i nemoć.

Odsutni život

Na svom putovanju profesor Adum prolazi nečim što je već bivša Jugoslavija, nedovršeni puzzle geopolitičkih i vjerskih granica, otupjeli teritorij s mjestašcima i gradovima koji pale sjećanja da se u pameti složi – Titov socijalizam, lomljenje vremena nakon zida, etnički ratovi, američka intervencija i ona UN-a.

Napor putovanja prisiljava ga odvagivati vlastitu nespretnost, beznačajnost tamna života, rezignaciju pred neugodnim prizorima (kolona blindiranih američkih automobila mogla bi mu u prolazu uništiti cijelu stranu Volva) a nadasve na koži osjeća neprihvatljivo stanje tuđinca, stranca u mjestima koja nastavaju njegove uspomene. Po sporednim putevima i na autocesti – «toj dugoj i ravnoj stazi na čijim je marginama život odsutan» – Adum susreće likove koji ga dovode u krizu. Kao da minirana područja, spektralna brda, zaboravljena groblja, one «lansirane bijele olovke minareta» ili reklame na ćirilici, kao da sve to nije dovoljno da se uspostavi kontakt sa stvarnošću. Svako se zaustavljanje na taj način pretvara u objavu «da se ne zaboravi», kao što je zapisano na majici jedne djevojke koja prodaje CD i DVD na sklepanom kiosku, na rubu te ceste: «da se ne zaboravi». Ali što se to ne bi smjelo zaboraviti kad se ne uspijeva izbrisati ni ono čega se ne bi htjelo sjećati?

Koja Domovina, koji Čovjek?

Osobe koje susreće (sobarica, taksist, policajac, recepcioner) pokušavaju svrstati ga, prepoznati, smjestiti u ovu ili onu etničku skupinu, istrgnuti mu izjavu kulturološke pripadnosti, polazeći od automobilskih tablica ili od naglaska. Kad mu torbar Srbin kaže: «Evo, ja vam poklanjam disk, od srca je, ponesite ga sa sobom u Zagreb, i nemojte se sramiti onoga što jeste. Najgore je kada se čovjek srami jer je to što jest», Adum odgovara: «Nisam ja to» (str. 119). Zbroj tih mnogobrojnih negacija ne čini drugo do zgušnjava njegov identitet, pretvarajući ga u nelagodu i neumjesne reakcije. To profesorovo putovanje postaje oscilacija nečega što bi moglo biti Weltanschauung koji nastoji osloboditi se ideoloških modela sve do časa kada o sebi kaže da je, istina, čovjek, dapače «nešto». Ali to nije dovoljno. «Svaki je čovjek još nešto. (…) Čovjek je, za razliku od knjige i kompjutora, još nešto. Što još?» (str. 112). U potrazi je za odgovorom. Veli da nije Hrvat, a naglasak mu je zagrebački, no rođen je u glavnom bosanskom gradu. Jednom riječi, odakle je stvarno? Tko je taj profesor Adum? Prenosilac koje kulture? U ovoj zemlji natopljenoj krvlju genocida, okrutnošću snajperista, zajedničkih jama-grobnica, nasiljem osloboditelja, koja je Adumova pozicija? Smiruje ga pištolj koji nosi uza se – «Ljudi su nesretni, (…) ali su i zbog svoje nesreće u stanju činiti svakojaka zla» (str. 155) – no hoće li poslužiti da ga spasi, da ga zaštiti? Možda će ga izbaviti od bijega bez kraja, od nevidljivosti? Traga li profesor povijesti Karlo Adum za sobom samim preko Domovine, ili nastoji odrediti neku džepnu domovinu, gdje odgovornost i pripadnost nisu jedno te isto? Dolazak u Sarajevo, objašnjenje onog telegrama, sudbina koja čeka njegov Volvo, objavit će, osim značenja naslova romana, smisao cijeloga postojanja.

Pjesnik, dramaturg, lingvist

Miljenko Jergović (da se bolje razumijemo godinâ kao i naši Nicolò Amaniti i Fabrizio Gatti) dospio je u Italiju zahvaljujući Einaudiju: kratko pojavljivanje u bibliotečnom nizu Coralli s Karivanima (1997.), a potom skok u katalog Scheiwiller (šest naslova od 2002.). Sada ga lansira Zandonai s tekstom objavljenim u inozmestvu 2007. godine. Jergović je završio studij filozofije i sociologije, predstavivši se kao pjesnik u 22. godini. Slijede zatim prvi romani, scenariji, suradnja u dnevnim novinama te djela prevedena na više od dvadeset jezika. Paolo Rumiz, veliki ekspert za područje Balkana, smatra ga baštinikom nobelovca Ive Andrića (beogradskoga pisca nagrađena 1961. godine). Zanimljivo da kao mjesto rođenja profesora Aduma Jergović odabire upravo mjesto rođenja «tog unjkavca» Ive Andrića. Porijeklom iz Sarajeva, danas živi u Zagrebu. Sebe smatra osobom bez državljanstva – upravo freelanderom – kao što je i njegov protagonist, pa je zbog toga izložen kritikama nacionalistâ. Uzvraća im tako što u romane ugrađuje pluralno i lingvističko bogatstvo slavenskoga područja, preko kojeg su stoljećima prelazili drugi narodi posijavši turske i germanske riječi. U tim pomiješanim i suprotstavljenim riječima raskrinkava hinjenu čistoću ljudi i porijeklo sukobâ. Lingvistički izazov na koji bez zadrške uzvaraća u Freelanderu prevoditeljica Ljiljana Avirović, docentica na sveučilištu u Trstu i teoretičarka prevođenja, autorica lijepoga pogovora kojim taj svezak završava.

Riječi kao grumenje, istinska literatura

Označiti Freelander kao roman ’on the road’ pomalo je površno. Bolje bi bilo definirati ga ’on the reading’, tj. putovanjem po čitanju, a još točnije kroz povijesno čitanje nekadašnje Jugoslavije koje se ostvaruje iskustvom protagoniste. To je straight story u kojoj Jergović razbija zemlju, ide u dubinu, ponekad s osmijehom, ponekad prokazujući užas. Govorio je i Heinrich Böll: «Ponešto se mora i slomiti, čak i zemlju treba razbiti da bi urodila plodom». U jednoj divnoj knjizi intervjua iz 1986. godine (Writers and Politics) – nešto prije pada Zida a europska geografija promijeni izgled nudeći književnosti nove granice – Susan Sontag, koja je nekoliko mjeseci živjela u Sarajevu u vrijeme opsade, piše: «Smatram da je pisac čarobnjak, a od fikcije očekujem smisao magije, čuđenja. Očekujem da moj osjećaj za jezik ojača i da se moj senzibilitet modificira. Očekujem da se moja sposobnost shvaćanja proširi». U smušenoj i krhkoj geografiji Balkana Jergovićeve riječi vraćaju orijentir, mogući pravac, gotovo pa novo državljanstvo. Snagu književnosti, snagu izvrsnoga čarobnjaka.

___

1 Autor je za izdavačku kuću Arnoldo Mondadori Editore priredio sabrana djela Tiziana Terzanija
2 Stranice i citati prema izvorniku Freelander, izd. Naklada Ljevak, Zagreb 2008. – prim. prev.

08. 01. 2013.

Saša Drach: Dnevnik bez reda

Osobna iskaznica, bolje DNK, svakih ozbiljnijih i trajnijih novina, koje polažu pravo na neku tradiciju, u malim je, skoro nevidljivim rubrikama. U beogradskoj je Politici, tako, valjda i pola stoljeća, na istoj stranici, u istome formatu, istoga dana u tjednu, objavljivana pasica Disneyjevog stripa. Bila je to politička i kulturna legitimacija ovih, uz izuzetak sramotne Miloševićeve ere, bez ozbiljnije konkurencije najozbiljnijih i najboljih južnoslavenskih novina, na tom se stripu stvarala tradicija, na njemu su se odgajali naraštaji srpske i jugoslavenske dječurlije. Sličnu ulogu, premda u mnogo kraćem razdoblju, u novija hrvatska doba imala je, recimo, kolumna Krešimira Fijačka, na posljednjoj stranici Vjesnika. Moglo bi se, bez puno grizodušja, kazati da Vjesnik nije ugašen kada su ga, formalno, u provaliju gurnuli ministar financija Slavko Linić i resorna mu ministrica Andrea Zlatar, nego je nestao kad i ta Fijačkova kolumna. Bila je to posljednja mala forma, svakodnevna žurnalistička piruetica, zbog koje smo kupovali ovaj list. Ili, recimo, strip-karikatura Ice Voljevice, s posljednje stranice Večernjaka, ukinuta kada je dežurnome uredništvu zasmetao muhamedanski prizvuk u imenu i prezimenu tog doajena hrvatske kulture. Ili “Pometova pošta”, u Slobodnoj Dalmaciji. Ili, posljednji primjer, “Ajme meni” Ćiće Senjanovića, aforistična kolumna s posljednje stranice Novoga lista, ukinuta s prvim danom nove, 2013…

Razlozi zbog kojih nestaju ovakve rubrike uglavnom se tiču velikih uredničkih ambicija, kao i ideje, uglavnom i uvijek pogrešne, da se novine čitaju zbog urednika, a ne zbog autora. Ali ima tu i olakotna okolnost: samo čitatelji, a nikada novinari, urednici, insajderi, osjećaju koliko su važne te male, svakodnevne autorske rubrike. Kada neka od njih nestane, određen broj ljudi prestaje kupovati novine. U njima se, u tim malim novinskim formama, sahranjuju naši dnevni listovi, a ponekad i cjelokupni povijesni periodi, političke i kulturne ere, porodične historije, ljudski životi… Znali su to u Politici, kada su toliko dugo objavljivali Walta Disneyja. Na kraju, ukinut će ga jer će, u vrijeme sankcija protiv Miloševićeva režima, ostati bez autorskih prava.

Saša Drach godinama je, u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, objavljivao “Dnevnik bez reda”, rubriku sačinjenu od dnevničkih fragmenata, posvećenih predstojećem tjednu, koje su prethodnih godina, desetljeća i stoljeća ispisivali naši i strani dnevničari i kroničari, pisci, umjetnici, političari, znanstvenici, zgubidani, pametni i nepametni ljudi, grickajući tako dane vlastitih života i bilježeći određeni povijesni, kulturni ili sasvim privatni trenutak. Drach je tom poslu pristupio vrlo prilježno, ali, naravno, njegov rad ostajao je gotovo sasvim neprimijećen. Ne samo unutar jedne novinske redakcije, nego i među novinskim čitateljstvom. Nitko se na njegovu rubriku ne bi javno referirao, nisu stizali pisani demantiji, niti bijesni komentari, a nije, valjda, bilo ni onih koji bi se osjetili uskraćenima jer fragmenti njihovih dnevnika nisu našli mjesto na stranicama Magazina. Tako to biva, tako i mora biti, jer ovakve rubrike služe tome da se pročitaju za prvom jutarnjom kavom, u kratkom preletu preko novinske stranice, često i kao prvi sadržaj koji se uopće pročita, a zatim se nastavlja dalje. O pročitanom se ne misli, ono, međutim, ulazi u svijest i u podsvijest, kao pasica Disneyjevog stripa, i pojavi se, možda, na površini nakon što proteknu godine i desetljeća, naizgled slučajno, da čovjek i ne zna kako se sjetio nekih riječi, gdje ih je i kada pročitao. Rubrika Saše Dracha je, naprosto, na savršen način sublimirala smisao i bit ove vrste novinskih tekstova, ove novinske forme i žanra. Jednom, kada je u velikome čišćenju, pospremanju i redizajniranju nestalo “Dnevnika bez reda”, kao čitatelj sam to primijetio, i znao sam da će brojni čitatelji koji ništa ne znaju o tehnologiji i proceduri nastajanja novina ukidanje Drachove rubrike vrlo bolno osjetiti. Ali u tome, možda, leži i razlog što uredničkih ambicija u novinama nikakvih nemam.

Prije nekoliko dana, a desetak godina po ukidanju novinske rubrike, Saša Drach je objavio knjigu “Dnevnik bez reda” (izdavač Sandorf, Zagreb), u kojoj je, iznimno akribično, priređivački skoro virtuozno, sakupio fragmente objavljivane u Jutarnjem listu, pridodao im nekolicinu novih, i organizirao svezak po principu kalendarske godine. Ako je rubrika bila neprimjetna, jer joj je takav bio i smisao, knjiga djeluje impresivno i, sadržajem, vrlo primjetno, preuzetno na način onih starinskih antologija aforizama, sastavljanih u vrijeme kada su ljudi imali više vremena, te su se ozbiljnije i temeljitije bavili svakim, pa i onim najuzaludnijim poslom. Po takvim knjigama se, međutim, prepoznaje protežnost i urednost neke kulture. Hrvatskoj uskogrudosti i šlamperaju, Drach će poslužiti kao dobar i vrijedan izuzetak.

Dijaristička, dnevnička proza zna biti snažna i uzbudljiva na način najbolje fikcionalne proze, a da, istodobno, sačuva svakodnevnost, da sačuva strast za prolaznost, za sitnicu i za lahki protok vremena, kakvu imaju novine. Dnevnici su, kao i dnevne novine, ukotvljeni u kalendarima, i to ih čini lakočitljivima, čak i kada nisu olako pisani. Otud magična privlačnost Gombrowiczevih, Krležinih ili Frischovih dnevnika, otud Josip Horvat i njegovo veliko zagrebačko dnevničarenje pod vladavinom Ante Pavelića i njegove kleroustaške bande. Saša Drach umio je, u svojoj knjizi, sačuvati tu bit velikoga dnevničarenja, ali joj i pridodati ponešto od niskoga registra i stila, od suhog lišća vremena, od prhuti iz lavljih griva, što je ovoj knjizi dalo pomalo borgesovski, pomalo barabski, a pomalo, bogme, i posve drachovski štih.

“Dnevnik bez reda” valja odmah kupiti, držati ga uz postelju, ili na noćnome ormariću, gdje je Tuđman držao Aralicu, pa pred svaki dan pročitati aktualni nadnevak. Ne služi to zarad proročanstva ili kakve para-horoskopske praznovjerice. Naprosto, život nam duže traje ako si svakoga jutra osvijestimo koji je dan i datum. A ja ću sad, nasumce, otvoriti Drachovu knjigu, i citirati, nasumce, prvi fragment. Knjiga se otvorila na 25. kolovozu: “Na satu malene postaje prošlo je jedanaest. Krenuh pješke do hotela. Oćutio sam, kao i uvijek, onu rezignaciju i olakšanje što ih u nama izazivaju dobro poznata mjesta. Široka ulazna vrata u ogradi bila su otvorena. Zgradu je obavijao mrak. Stupio sam u predvorje, gdje su se u blijedim zrcalima ponavljale biljke iz salona. Vlasnik me, začudo, nije prepoznao i pružio mi je knjigu za upis gostiju. Dohvatio sam pero s pulta, umočio u brončanu mastionicu i, prignuvši se nad otvorenu knjigu, doživio prvo u nizu iznenađenja što će uslijediti te noći. Moje ime već je bilo upisano. Tinta se još nije osušila.” Nadnevak je iz 1983, autor na kojeg se knjiga slučajno otvorila Jorge Luis Borges.

07. 01. 2013.

Ko ne otplače ovu knjigu, neka ne ide u svet

Blic, Beograd

17. 12. 2012.

Kronika intimnog čitanja 2012.

U 2012. veći je dio ozbiljne beletrističke produkcije u Hrvatskoj objavio samo jedan izdavač: zaprešićka Fraktura. Irena Lukšić je unutar Disputa nastavila svoju autorsku kolekciju “Na rubu klasika”, a pred kraj godine iz mrtvih se podigla naklada Vuković&Runjić, objavivši nekoliko vrijednih knjiga. Pored Frakture, godinu je obilježila Fibra, izdavač strip albuma i grafičkih novela, jedan od rijetkih nakladnika, ili općenito hrvatskih kulturnih institucija, koja radi po literarnim, grafičkim i kulturnim standardima Europe.

Pri izboru knjiga koje su obilježile godinu – uz jedan izuzetak o kojem će biti riječi – držao sam se načela koje mi se učinilo notornim: izabrao sam samo naslove koje sam pročitao. Uz ovaj izbor bi, naravno, mogao ići i izbor najgorih knjiga 2012, koje sam također pročitao ili sam odustao nakon dvadesetak jedva pročitanih stranica. Jedino što ne bih spominjao ni na jednoj, ni na drugoj listi jesu knjige koje nisam čitao.

Pođimo od onoga što se, navodno, ne čita, a što je, opet navodno, znamenita vrednota hrvatske književnosti, dakle od pjesništva. Sve tri knjige koje su obilježile 2012. izdane su krajem godine. Ivica Đikić objavio je “Ostatak svijeta” (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb), zbirku narativnih, uglavnom zavičajnih, hercegovačkih, duvanjskih i gastarbajterskih pjesama, koja se bavi jednom od temeljnih tema europskoga poslijeratnog pjesništva: fiksiranjem osobnih i društvenih identiteta, domovinstvom i bezdomništvom. Lijepo napisana, s osjećajem za jezik i njegovu cjelovitost, Đikićeva je zbirka jedna od rijetkih hrvatskih pjesničkih knjiga u posljednjih dvadesetak godina (izuzmemo li Marunu, Gudelja, i koga još?), koja u poeziji ne nalazi tek lijepo slaganje riječi i njihovo raspoređivanje u stihove, nego u poeziji traži i uvijek nalazi – osobnu traumu. “Ostatak svijeta” je čeprkanje po živim ranama jednoga svijeta, osobnog i zavičajnog.

Anka Žagar je objavila knjigu izabranih pjesama “Crta je moja prva noć” (Matica hrvatska, Zagreb, izbor Zvonimir Mrkonjić). Socijalno distancirana, skoro nevidljiva, Anka je, možda, jedan od najvažnijih pjesnika naših jezika (hrvatskoga i drugih koji se preko hrvatskoga skroz razumiju, uključujući i srpskohrvatski). Ona ne piše narativnu poeziju, niti žensku i ljubavnu liriku, ne blebeće metatekstualno ni intertekstualno, ne piše intelektualno ni uzvišeno, nego naš jezik pretvara u svoj jezik, koji zatim, u pjesmi, funkcionira kao neka nova, drukčija struktura, u igri nekih novih i drukčijih značenja. Pjesme Anke Žagar su kao stećci, kao ornamenti na perzijskim ili na pirotskim ćilimima, estetske činjenice posebne i vrlo zasebne vrste. “Crta je moja prva noć” nije debela, ni raskošna knjiga. Neće biti čitana, o njoj će se teško govoriti, ali je važna onoliko koliko jednome jeziku poezija može biti važna.

Treću, i najvažniju, knjigu potpisuje Petar Gudelj. Antologija usmene lirske poezije, koja ne vodi računa o nacionalnim prijeporima i svađama oko toga čije je što, nego tretira sve ono što je hrvatsko, bosansko, crnogorsko i srpsko, pod naslovom “Kad se sunce ženilo” (Školska knjiga, Zagreb), jedna je od onih knjiga koje njihov autor sastavlja cijeloga svog života i koje su, na neki način, njegovo zrcalo i autobiografija.

Standarde hrvatske proze nadmašuje i u svakom pogledu iznevjerava Tatjana Gromača, romanom “Božanska dječica” (Fraktura, Zaprešić). Elegantno napisana, fragmentarno strukturirana, ogoljena poput bedrene kosti iz masovne grobnice posljednjega rata, Gromačina knjiga, bez utjehe u humoru, cinizmu ili intelektualnim uopćavanjima, svjedoči najtraumatičnije osobno i društveno iskustvo, zadire u središte bola i ludila, u čistu ljudsku tugu. Takve se knjige ne pišu da bi ih se slavilo u jednoj sezoni. “Božanska dječica” vrlo je lokalna knjiga. Po tome je, i po traumi, tako silno europska, a tako malo hrvatska. Naravno, ako se hrvatska književnost mjeri standardima Zareza, HTV-a, Večernjeg lista ili Ministarstva kulture…

Steve Sem-Sandberg je roman “Ubogi u Lodzu” (Fraktura, Zaprešić) napisao s vremenskom, prostornom pa i kulturnom distancom u odnosu na temu. Švedski pisac iščitao je dokumentarne kronike židovskoga geta u Lodzu i pokušao rekonstruirati ulogu Chaima Rumkowskog, o čijoj se kotroverzi izgovore riječ-dvije na marginama svih velikih rasprava o holokaustu u posljednjih pedesetak godina, uključujući i jeruzalemsko suđenje Adolfu Eichmannu. Sem-Sandbergova knjiga teška je, mračna i hladna. “Ubogi u Lodzu” vrijedno su književno djelo, ali ono što čitatelja u toj knjizi opčinjava i mori veće je, ili možda manje, od književnosti. Ona je život, smrt i zlo. Dragocjen prijevod Željke Černok.

Knjigu Petera Nadasa “Paralelne pripovijesti” (Fraktura, Zaprešić) još uvijek nisam pročitao niti do pola, ali mi je dovoljno da znam ovo: zahvaljujući i prijevodu Xenie Detoni riječ je o jednoj od najvažnijih knjiga godine, ali i knjizi oko koje će, među njezinim stvarnim čitateljima, biti itekakvih nesporazuma. Tisuću i šesto stranica, prostorno i kronološki nepovezanih poglavlja, u sporom ritmu i dugim pasažima kada se ništa ne događa, ali čovjeka silno zanima što će biti dalje (efekt kao u filmovima Bele Tarra), sve puno tvrde, nagoviještene, neostvarene, surove i sirove tjelesnosti i seksualnosti, i historije dvadesetog stoljeća u kojoj, zapravo, nema nikakve historije, “Paralelne pripovijesti” po svoj će prilici izazvati dvije vrste reakcija: oni koji će odustati nakon deset, sto ili tisuću stranica teško će shvaćati čime su toliko oduševljeni oni drugi, koje je Nadasov tekstualni monstrum progutao već na prvim stranicama. Osobno i bez ostatka, pripadam drugoj vrsti čitatelja. Dugo već nisam čitao tako intenzivan prozni tekst.

Krajem godine je objavljena i biografija Josifa Brodskog, ruskoga emigrantskog pisca Leva Loseva, s podnaslovom “Pokušaj literarne biografije”. Knjigu je iz rukopisa prevela Irena Lukšić. Autor je vrlo vješto i kompetentno uspio sučeliti pjesnikovu biografiju s njegovim pjesništvom. Osim što će to biti zanimljivo onima koji vole Brodskog i njegovu na naše jezike često i dobro prevođenu poeziju, knjiga može poslužiti i kao uzor traganja za biografskim motivima, razlozima i povodima u nečijem književnom djelu. Pritom, Losev je ispisao i niz neočekivanih pa i zabavnih epizoda i anegdota iz pjesnikova života. Recimo, kako je krajem šezdesetih Brodski iz Lenjingrada slao Nabokovu svoje pjesme na ogled, i kako mu je Nabokov zauzvrat u Lenjingrad slao prave američke – traperice. Slabije je i površnije napisan kraj knjige, u kojem se Losev bavi posljednjim desetljećem života Josifa Brodskog. Kao da je nakon pada Berlinskog zida izgubio razloge i motive za njegovu biografiju.

Semezdin Mehmedinović u knjizi “Autoportret s torbom” (Fraktura, Zaprešić) jednako jednostavno piše i crta. Rečenice su to koje bi, uglavnom, mogao razumjeti i svaki strani govornik naših jezika, a shvatio bi ih i kakav nekvalificirani radnik iz unutrašnjosti, koji je pred novu 2013, u sibirskim radnim uvjetima, gradio Bandićeve fontane. Ali, za vraga, načitanijima je, katkad, najteže shvatiti ono što ima potrebu biti jednostavno. Ove male povijesti, ova autobiografija sitnoga, ova kronika trenutka, između ostaloga na genijalan način pokazuje koliko jezik može biti jednostavan i koliko dramatike ima u običnom. Kao DNK šifra u stanici čovjekova tijela, u svakom Mehmedinovićevom fragmentu upisana je cijela njegova biografija.

Knjiga Ahmeta Hamdija Tanpinara “Pet gradova” (Antibarbarus i Sa(n)jam knjige u Istri) objavljena je u prijevodu zagrebačkih studenata turkologije, koji je redigirala, ujednačila i popratila napomenama njihova profesorica Marta Andrić, a iznad svega je – i kao ravnopravni suprevoditelj – stajao utemeljitelj zagrabačke turkologije Ekrem Čaušević. “Pet gradova” je esejističko-prozna, nonfikcionalno-fikcionalna knjiga turskoga proznog klasika, u kojoj su ispričane priče o Ankari, Erzurumu, Konji, Bursi i Istanbulu. Tanpinarova pripovjedačka moć i strategija nemaju nikakve sličnosti s Nadasovim, ali magija im je zajednička. Uvjerljivost proznoga teksta ono je što se ne može dekonstruirati, svesti na stilske figure, na temu ili sadržaj. Neprocjenjivi su prevoditelji koji su u stanju u drugi jezik prenijeti uvjerljivost proznog teksta. U tome je važan razlog zbog kojega su Tanpinarova i Nadasova knjiga događaj godine u našemu malom i opustošenom jeziku.

Radovan Lorković, violinist i profesor glazbe, napisao je knjigu “Pozajići, Lorkovići, Melita i ja” (u privatnom izdanju Jakše Zlatara). Osim što je riječ o uzornoj biografiji pijanistice Melite Lorković i njezine porodice, ovo je jedna od rijetkih hrvatskih knjiga koje se na katarzičan, iskupljujući i osvješćujući način odnosi prema NDH i prema holokaustu i genocidu nad Židovima, Srbima i Romima, što ga je ustaška država počinila, pozivajući na suodgovornost sve rođene Hrvate. Vrijednost Lorkovićeve knjige se dugo neće moći mirno i razložno procjenjivati u Hrvatskoj. Kao, na svoj način, i Tatjana Gromača, Radovan Lorković je u kulturnom, književnom i svjetonazorskom smislu uzoran Europljanin, kao što je i njegovo djelo posve europsko. U tom smislu, na žalost, ta djela i njihovi autori strani su aktualnoj hrvatskoj kulturi.

Konzervativac i prilično iritantni antikomunist, britanski povjesničar Michael Burleigh napisao je “Treći Reich” (Fraktura, Zaprešić), novu povijest Hitlerove vladavine, u kojoj je izbjegnuta svaka anegdotalnost, infernalna spektakularnost i mračna privlačnost pripovijesti o nacističkoj Njemačkoj. Burleigh se, između ostaloga, svojski potrudio da čitatelju bude neugodno dok čita njegovu knjigu, te da se, na određen način, učini suučesnikom rekonstrukcije velikog zla. Osim toga, u “Trećem Reichu” nalazimo i niz novih činjenica ili podataka koje je osvijetlio tako što ih je doveo u drukčiji kontekst od uobičajenog.

Vera Horvat Pintarić, povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka, velika profesorica, ali i novinska spisateljica koja je formativno utjecala na moju generaciju rođenih u šezdesetima, naročito tekstovima koje je objavljivala u zagrebačkom Startu, objavila je 2012. dvije silno važne knjige. U prvoj “Kritike i eseji” (HAZU i EPH) su sabrani i u uzornu cjelinu uzidani tekstovi koje je pisala u rasponu od pedesetak godina, uključujući i one koji su nas, adolescente, formirali i oslobađali. Vera Horvat Pintarić autoritativna je, subjektivna i uvijek – do savršenstva – upojedinjena, sama poput biste narodnog heroja, nikad u krdu onih koji, sukladno slavnoj zagrebačkoj školi kolektivnog mišljenja, misle ovo ili ono. “Kritike i eseji” golema je, kabasta knjiga, a “Boris Bućan” (Naklada Vuković&Runjić) vjerojatno je, formatom, najmanja umjetnička monografija tiskana u Hrvatskoj u posljednjih dvadeset godina, s asketskim izborom slika, kratkim tekstom Vere Horvat Pintarić, te prijevodom na engleski. Dobro dizajnirano, jednostavno i elegantno, ovo nam djelo pokazuje koliko, u svojim najboljim izvedbama, knjiga može biti – umjetnički predmet. Na malome prostoru i tako jednostavno – da tu lijepu riječ ponovimo po stotinu puta, Vera Horvat Pintarić izvela je pokaznu vježbu iz lijepih umjetnosti.

Sedamdesetih, ili su to već bile osamdesete, Vera Horvat Pintarić je oslobađala strip od pedagoške stege i od terora akademskog ukusa. Pomalo zahvaljujući i njoj, Marko Šunjić danas je, sa svojom Fibrom, kreator elitne kulture i visokoga književnog i likovnog ukusa.

Među dvadesetak sjajnih izdanja Fibre u protekloj godini, vrlo sam subjektivno odabrao zbirku kratkih grafičkih priča Davida Mazzucchellija o Asteriosu Polypu, bivšem arhitektu, zgubidanu i inteligentu u vječitoj krizi srednjih godina, sjajni “Omnibus” Christophea Chaboutea, koji se, doista, čita poput kratkih priča Alice Munro (i nju čitati, u izdanju naklade OceanMore), ali u nevjerojatnoj crtačkoj izvedbi, te, na kraju, i klasik Jean Claude Foresta i Jacquesa Tardija, nadaljevanku pod naslovom “Ipak i ovdje”, u kojem se sentimentalno podsjećamo i na intelektualne i umjetničke mode od prije nekoliko desetljeća, iz vremena kada je svijet bio mlad, a mi smo još vjerovali da će od nas nešto biti.

I na kraju, jedna neobična, cjeloživotna knjiga: Ljubo Stipišić Delmata: “Anima Delmatica” (Profil, Zagreb). U njoj je sabrano narodno blago koje je Stipišić sakupljao po Dalmaciji, obavljajući posao kakvog instituta za etnologiju, folkloristiku i antropologiju. Pošto je tako i pisana, ovo je knjiga za cjeloživotno čitanje, ili da samo stoji u nekom kuhinjskom kredencu, ili u ormaru, na polici sa stolnjacima i ručnim radovima, kao jedan od znakova identiteta. U “Animi Delmatici” sabrano je sjećanje jednoga svijeta, ispovijesti umirućih i mudrosti nestalih, pjesme koje više nitko ne zna pjevati, poslovice, izreke, recepti, narodna vjerovanja, likaruša…

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske odbilo je financirati Stipišićevu knjigu, a pri posljednjem službenom otkupu otkupljeno je za hrvatske knjižnice dvadeset primjeraka. Za ilustraciju, knjiga Nadežde Čačinovič je, u istome roku, otkupljena u 85 primjeraka. Pritom, profesorica Čačinovič bila je članica komisije koja je otkupila knjigu profesorice Čačinovič. Kao i komisije koja je odbila financiranje “Anime Delmatice”. Da se zna.

Na kraju, biram i tri knjige po kojima ću po dobru pamtiti 2012: Peter Nadas: “Paralelne pripovijesti”, Vera Horvat Pintarić: “Boris Bućan” i Ahmet Hamdi Tanpinar: “Pet gradova”.

Konačni izbor je mogao biti i drukčiji, ali teško da je mogao izaći izvan liste naslova koji su u tekstu spomenuti. Malo je, naime, u prošloj godini u Hrvatskoj bilo i dobrih knjiga i ozbiljne književnosti. Bila je to godina poniženja i klijentelizma, godina muke, jada i iluzije o elektronskoj knjizi u Hrvata. A nakon što se i ta iluzija raspršila, počelo se govoriti i to kako književnost i knjige više nisu važni ni potrebni. I sve to zbog osjećaja vlastite nemoći ili nemoći Pola ure kulture, Zareza, Vijenca, Hrvatskog lista ili ministarstva Andree Zlatar i njezinih pobočnika da stvore iluziju o književnim kriterijima, koji bi mogli važiti izvan kruga ZET-ovih tramvaja. Svatko je, je l’ te, prorok u vlastitom selu, ali frustrira, ipak, kada ste tako beznačajni, nepostojeći, već u prvom sljedećem zaseoku.

15. 12. 2012.

Živim u nekoj vrsti unutarnjeg progonstva

Razgovarla: Andrijana Copf

Dnevni list, Mostar

Poljsku nagrada “Angelus”, za najbolji roman srednje Europe, dobio je roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” Miljenka Jergovića, pisca rođenog u Sarajevu 1966., koji od 1994. živi u Zagrebu, točnije – na selu pokraj Zagreba.
Jergovićev roman o petero došljaka u Zagrebu izrazito je toplo dočekan u Poljskoj. Osim ove nagrade, kritičarka poljskog magazina Polityka uvrstila je roman među deset najvažnijih knjiga objavljenih u Poljskoj prošle godine. Roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” na poljski je prevela Magdalena Petrynska.
Svojim knjigama, kolumnama, stavovima, u javnosti Jergović izaziva reakcije – možda je to tako najtočnije reći – jer neki ga vole, neki hvale, neki žestoko kritiziraju, no spisateljski dar nitko mu ne može osporiti. Prvu nagradu dobio je s nepune 22 godine – nagrade “Ivan Goran Kovačić” i “Mak Dizdar” za mladog pjesnika dobio je za prvu knjigu poezije “Opservatorija Varšava” (Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić, 1988.). Knjiga “Sarajevski Marlboro” iz 1994., potresne i tople priče iz ratnog Sarajeva, donijela mu je međunarodna priznanja, među kojima i Erich-Maria Remarque nagradu za mir 1995. te 2009. međunarodnu nagradu “Literature from the front” (Književnost s fronta) u Italiji. Nagrada “Angelus” za najbolji roman objavljen u Poljskoj njegova je najvažnija nagrada do sada. U razgovoru za Dnevni list najvažniji srednjoeuropski pisac govori o pisanju, o identitetu i pripadnosti.

Biti ‘Najvažniji srednjoeuropski pisac’, kako Vas je nazvao žiri na dodjeli nagrade Angelus. Što znači? Koliko je to čast, ali i obaveza, teret?

– To baš i nije jednostavno pitanje. U književnim procjenama nema egzaktnosti kao, naprimjer, u vaganju luka i krumpira na tržnici. Moj roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove”, točnije njegov prijevod na poljski, nagradio je deseteročlani žiri, sastavljen od vrlo uglednih poljskih pisaca, kritičara, prevoditelja i povjesničara književnosti. Nagrađujući me, učinili su mi čast, kao što su mi na čast i svi pritom izrečeni i napisani komplimenti. Ali nisam siguran, ovom prigodom, kao ni bilo kojom drugom, što bi, kada govorimo o književnosti, moglo biti “najbolje” ili “najvažnije”, i tko bi to mogao biti najbolji i najvažniji. Meni je u ovoj stvari puno važniji kontekst u koji sam doveden kao pisac. Naime, drugi put sam se našao u finalu Angelusa. Prvi put to mi se dogodilo s romanom “Ruta Tannenbaum”, kada je nagrađen Josef Škvorecky, za svoju klasičnu knjigu “Inžinjeri ljudskih duša”. Do sad su dvaput u finalu Angelusa bili još samo Laszlo Krasznahorkai, genijalni madžarski romanopisac i scenarist svih filmova Bele Tarra, i jedan od mojih najdražih živih pisaca Ismail Kadare. Nikad mi ne bi na um palo da izvlačim zaključke iz činjenice da njih dvojica nisu dobili Angelusa, a ja, eto, jesam, niti bih ikada osjetio potrebu da se s njima uspoređujem ili, ne daj Bože, mjerim. Ali silno mi imponira, to priznajem, što postoji barem deset ozbiljnih ljudi koji će moje knjige dovoditi u kontekst s njihovim knjigama. Prvenstveno, ja sam čitatelj, a tek zatim i pisac. Postoji vrlo čvrst i kontekstualiziran svijet mojih čitateljskih preferencija, pisaca koje volim ili poštujem, knjiga. To je velik i bogat svijet, za razliku od moga spisateljskog svijeta, koji je osamljen, sveden, pust, vezan isključivo za ovaj jezik na kojem komuniciramo. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, dakle, u zemljama iz kojih potičem, mene, zapravo, nema, niti me treba biti. Ili me ima u svjetovima mojih čitatelja. Ali nemam više ništa s ovdašnjim piscima. Tako je to ispalo. I zbog toga mi je važno ako netko misli da imam nešto zajedničko s Kadareom ili Krasznahorkaijem, da spomenem samo njih.

Poznati ste kao plodan pisac, redovno objavljujete i kolumne. Što je za Vas pisanje?

– Da sam Amerikanac, možda bih sad rekao da je pisanje moj – životni stil. Iako, i u tome ima istine. S vremenom, moj život se u potpunosti sveo na tekst, sliku i ton, na ono što je u književnosti, slikarstvu, glazbi ili filmu veće od života. U svakodnevici i u dnevnosti me sve manje ima, budući da živim u nekoj vrsti, dijelom samoodabranog a dijelom i nametnutog, unutarnjeg progonstva. Pišem za Jutarnji list, knjige objavljujem u Srbiji i Crnoj Gori, prijevode kojekuda po svijetu, nisam član nijednoga književnog udruženja u Hrvatskoj, niti hrvatskoga PEN kluba. Jedino što u današnjoj Hrvatskoj smatram svojim je – hrvatski jezik. Sve drugo mi je tuđe i u svemu drugom sam tuđin. Istina, svojim smatram i jezik kojim se piše i govori u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, tako da sam i u tim zemljama jednako stran i domaći, kao i u ovoj. Otprilike to je okvir mog pisanja i moje književnosti.

Ljudi moraju imati odnos prema onome što čitaju. Prema Vašem djelu jako je teško ne-imati odnos. Je li i u tome veličina jednog pisca?
Uskraćen sam da čitam svoje knjige na način kao da ih je napisao netko drugi. I možda je dobro što je tako. Knjige prema kojima nemam odnos, knjige su koje čitam samo da bih se informirao. A što više vrijeme prolazi, što sam stariji, to me takva vrsta čitanja manje zanima. Puno ću lakše gledati neki film, koji me ne zanima, osim informativno, nego što ću s takvim motivima čitati knjigu. Svi smo mi, ako nas književnost doista zanima, nečiji oduševljeni čitatelji. Recimo, u Wroclawu, na dodjeli nagrade, bilo mi je važno sresti Olgu Tokarczuk, veliku poljsku proznu autoricu, i reći joj – posve klinački, fanovski – koliko volim ono što ona piše, koliko me se to tiče, koliko mi je u životu važno… U času dok takve stvari nekome govorim, ja nisam pisac, nego sam čitatelj. Pisac sam samo dok pišem ili dok mislim, dok projektiram to što ću pisati. Sada, dok nas dvoje razgovaramo, ja sam opet samo čitatelj, tako da vam je, možda, propao intervju, jer niste u prilici razgovarati s M.J, piscem. Ali za utjehu, s M.J, piscem čak ni ja ne razgovaram. Kada se uspijem razdijeliti na više osoba, pa kada jedna s drugom razgovaramo o književnosti, uvijek to činimo kao čitatelji. I nije mi krivo zbog toga, to je ono što želim sačuvati, trajno, i što je neobično važno u mom doživljaju književnosti. Pa i u mom čitanju. Važno mi je da budem oduševljen, recimo, romanima Olge Tokarczuk. Ili, naprimjer, romanima Mirka Kovača. Nemam baš nikakvu želju ni potrebu s Kovačem razgovarati kao pisac s piscem. Puno mi je draže razgovarati s njim kao čitatelj sa svojim omiljenim piscem. I da razgovaramo o njegovim, a ne o mojim knjigama. Ne pomišljajte da je to skromno s moje strane. Upravo suprotno.

Piotr Kofta u osvrtu na Vašu nagrađenu knjigu za Vas kaže: Kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca. Kada je u pitanju istina o bivšoj Jugoslaviji, što mislite, hoće li ikada doći vrijeme da svi narodi te države pogledaju istini i činjenicama u oči o njezinom raspadu?

– Ne mogu više o tome razmišljati. Oni koji žele vidjeti, oni će i vidjeti. Ali, isto tako, uvijek će se raditi o manjini, o ljudima koji će, i po cijenu da se zamjere građanskoj većini, naciji ili rulji, misliti svojom glavom o stvarima koje se te glave i tiču. Da bi tako mislio, čovjek bi trebao biti dostojanstven i hrabar. Takvo mišljenje ne zahtijeva veliku pamet, duboka znanja i uvide. Svakome je dato da misli i o Sreberenici, i o Dretelju, i o Sarajevu, i o sudbinama nestalih bugojanskih Hrvata 1993., samo je pitanje želimo li o tome misliti i što ćemo od “ponuđenih” tema odabrati. Ako smo časni ljudi, ili ako se bavimo književnošću, onda ćemo, u pravilu, birati promišljanje situacija u kojima je zločin počinjen u naše ime. Taj je zločin uvijek veći i važniji od onoga koji je počinjen nad nama ili nad nekim našim. Ali ne zbog svojih akutnih razmjera, zbog toga koliko je tko ubio ljudi, srušio gradova i spalio sela, nego je zločin počinjen u naše ime veći i važniji jer nas svijest o njemu oslobađa ili iskupljuje od budućega zla. Iz hrvatske perspektive govoreći – a to je moja porodična i osobna perspektiva – svijest o bezmjernome jasenovačkom zločinu, o Dretelju ili Stocu, o organiziranom ubijanju srpskih staraca u kasno ljeto 1995. ili o odlikovanjima koja je Tuđman dijelio ubojicama porodice Zec, jedini je put u slobodu, ali i jedini put da se čista srca, s tugom i razumijevanjem govori o Vukovaru, Škabrnji ili o Križančevu Selu, gdje se dogodio jedan od odvratnijih ratnih zločina pripadnika Armije BiH nad Hrvatima. Ali kako govoriti o Križančevu Selu, ako se nalazi razumijevanja za zločin u Ahmićima?

Kakva je, u tom kontekstu, uloga književnosti?

– Književnost je u tom smislu neumoljiva. Ona podrazumijeva neku višu, božansku istinu. Književnost ne podnosi laži, pogotovu ne oko takvih stvari. Ako nas je rat iz devedesetih ičemu naučio, onda nas je naučio upravo tome. Jer koliko god se nacionalistički pisci – pa i neki među njima prethodno vrlo daroviti – trudili da napišu priču u kojoj će njihova nacija biti najvećom ratnom žrtvom, nevina i čista u svome mučeništvu, ni sa srpske, ni sa hrvatske, ni sa bošnjačke strane nije izašao nijedan makar i suvisao pripovjedni ili pjesnički tekst na tu temu. Umjesto toga, neki prethodno dobri pisci, ispisivali su pamflete, idiotske šovinističke baljezgarije, kakve danas u Hrvatskoj ulaze u školsku lektiru, ali su u književnome smislu savršeno bezvrijedne. I bez obzira na sav trud ministarstava kulture, vjerskih zajednica i državnih i diplomatskih predstavnika, svijet takvu našu književnost s prijezirom odbija, umjesto da je, po potrebama naših mučeništava, prevodi i objavljuje. Na filmu još i možete skrivati svoju nacionalističku laž, ali u književnosti to, vidite, ne ide. I tako je dobro i utješno što ne ide.

S Ivanom Lovrenovićem potpisujete knjigu “Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata”. Rat je službeno završio. Kada će bh. društvo napokon krenuti naprijed i zakoračiti u budućnost?

– Nemam odgovora na to pitanje. Ali nešto moram reći: za mene, Bosne ima onoliko koliko ima Ivana Lovrenovića u Bosni. Bosne ima onoliko koliko se o Bosni i njezinoj budućnosti pita Lovrenović. Ne znam kada će Bosna zakoračiti u budućnost. Recimo, dogodit će se to kada u Zagrebu o Bosni i Hercegovini prestanu razmišljati izvan nacionalističkih, orijentalističkih ili agramocentričnih stereotipa ili kada u Beogradu Sarajevo bude doživljeno kao glavni grad jedne, istina kompozitne, ali nedjeljive države. A možda je, danas, nešto i od toga važnije. Bosna će, čini mi se, imati jasniju budućnost kada se ljudi počnu sjećati onog što su još jučer govorili i mislili. Naprimjer, vidite kako se danas gleda na Zlatka Lagumdžiju. Nemam ništa protiv, ali prisjetimo se što se, prije samo nekoliko mjeseci, ili koju godinu, događalo s Ivanom Lovrenovićem, kada je u Lagumdžiji vidio nacionalista, kakav je i Dodik?  Ne samo da se na njega ostrvilo sve sekularno i građansko u Sarajevu, nego mu je u tom gradu trajno onemogućeno javno djelovanje, malne mu je zabranjeno da objavljuje. Ali tada je Zlaja bio idol čaršije, borac protiv onih koji žele dijeliti Bosnu, heroj nacije… Ne govorim ovo sa zluradošću, nego samo pokušavam naći primjer za tvrdnju da će Bosna steći jasniju budućnost čim se ljudi počnu sjećati nečega što se još jučer dogodilo. Ili, recimo, nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Ono je preduvjet bilo kakve budućnosti u Bosni i Hercegovini, kao i u svakoj drugoj višenacionalnoj državi – a takvih je danas mnogo, od tradicionalno kompozitnih, kakva je Švicarska, do onih koje su to postale u proteklih pola stoljeća, kakve su Njemačka ili Francuska – ali pritom nacionalno pitanje ne traži konačan odgovor, niti ima konačnih odgovora na takva pitanja. Smisao je u priznavanju da pitanje – postoji. U tome da u Bosni i Hercegovini žive tri jednako stara naroda, koja imaju jednako pravo na svaki pedalj zemlje u kojoj žive. Pravo koje ne može biti osporeno zbog nečije malobrojnosti, niti može biti prenaglašeno zbog nečije višebrojnosti. Također, zgodno je pomišljati da smo svi mi Bosanci i Hercegovci, a da nas nacije samo dijele i da nacije nisu važne. To je legitiman stav, ali smo ako ste spremni braniti one koji ostaju u manjini i nikada i nikako ne konzumirati prava vlastitoga većinstva. A to, vidite, ne ide. Nije išlo ni u Jugoslaviji 1989, kada su srpski nacionalisti insistirali na jugoslavenstvu i na tome da bismo svi koji volimo Jugoslaviju mogli biti Jugoslaveni, a ne da se opterećujemo nacionalnim razlikama, ali isto to ne ide ni u Bosni i Hercegovini. Ne bi išlo ni u Srbiji, kada bi sad netko došao i rekao da će se nacionalno pitanje riješiti tako što će svi biti – Srbijanci, uključujući i Bošnjake na Sandžaku, koji će, zarad zajedničkog interesa domovine, ostaviti po strani ono što ih izdvaja i dijeli od srpske većine. Takav način razmišljanja, koliko god se činio  dobronamjernim, uvijek ide u korist većinskoga nacionalizma. Ali zašto ja o svemu tome govorim? Stvarno, ne znam zašto. Možda zato da ponovim kako je izoliranje Ivana Lovrenovića i njegovo izbacivanje iz bosanske javne sfere svjestan pokušaj da Bosna konačno uništi. Sve drugo je višak, ta bi rečenica bila najtočniji i najcjelovitiji odgovor na vaše pitanje.

Možemo li to uopće u zemlji u kojoj ne postoji državno ministarstvo kulture, Zemaljski muzej je zatvoren, institucije kulture koje imaju državni predznak ustvari nemaju osnivača ni riješen pravni status…?

– Ima u svijetu zemalja bez ministarstva kulture, nije u tome problem. A Zemaljskog muzeja nema zato što nema svijesti o potrebi za Zemaljskim muzejom. Onaj koji je tu svijest stvarao, onemogućen je u Sarajevu da javno piše i djeluje. Dakle, ni u Sarajevu nema stvarne potrebe za Zemaljskim muzejom, nego je ona samo deklarativna i ceremonijalna.

Zašto nemamo odnos prema našim velikim piscima? Ni pokojnim, a još manje suvremenim?

– Odnos nemaju oni koji ne čitaju. A to onda i nije loše. Bolje da ljudi koji ništa ne čitaju ništa o piscima i ne misle, nego da misle, a nisu čitali. Tu mogu govoriti i kao pisac: najgore je kad o vama imaju mišljenje oni koji vas nisu čitali. Takvi ili bi vas strijeljali kao nacionalnog izdajnika, samo kad bi im se pružila takva prilika, ili bi vas živog beatificirali, živog bi vas preparirali, kao onog medvjeda što stoji na ulazu u lovački restoran. Nevolja je, naravno, i ta što nacionalisti u nas, uglavnom, ništa ne čitaju, a o svemu i o svakome imaju svoje mišljenje. Pa tako hrvatski nacionalisti smatraju da njima lično pripada Andrićeva Nobelova nagrada, bošnjački nacionalisti drže da ju je Andrić dobio zbog kosmičke zavjere protiv islama i muslimana, a srpski nacionalisti će reći da je Ivo Andrić bio živi dokaz da čovjek na ovim prostorima može biti veliki pisac i nobelovac samo ukoliko je Srbin, Srbin, Srbin i ništa drugo. A što se suvremenih pisaca tiče, srećom nije ih puno koji nešto vrijede.

Razmišljate li recimo o tome čiji ćete Vi pisac biti za 150, 200 godina, bosanskohercegovački, hrvatski…, i hoćete li završiti na sudu kao Ivo Andrić?

– Do prije nekog vremena, ubijao sam se da o sebi govorim kao o hrvatskom i bosanskom piscu. Onda su se, međutim, počele događati stvari koje su me uvjerile da nisam ni hrvatski, ni bosanski, te da pripadam samo onima koji moje knjige dobronamjerno čitaju na jeziku na kojem su napisane, bez obzira na to koje su oni nacije. Batinom i progonom, kojem sam bio izložen, i kojem sam na neki način i dalje izložen, a u kojem su sudjelovali, i u kojem sudjeluju, mnogi od onih koje se obično smatra hrvatskim i bosanskim piscima, doveli su me do uvjerenja da nisam njihov i da ne mogu pripadati istoj kulturi kao i oni. Ja, naime, jesam Hrvat – tu ne mogu, niti želim bilo šta mijenjati – i jesam Bosanac, rođen u toj zemlji i njezinome glavnom gradu, ali moje knjige su, ipak, nešto drugo. Moja bosanska književnost – spomenut ću žive – podrazumijeva pisce kakvi su Ivan Lovrenović, Stevan Tontić, Marko Vešović, Asmir Kujović, Abdulah Sidran, Miro Petrović, Ranko Risojević, Tanja Stupar-Trifunović, Dževad Karahasan, Ivica Đikić…, ali ja ne mogu i neću pripadati književnosti i kulturi onih koji mi, recimo, usred Sarajeva psuju mater ustašku, da bi me zatim, u javno objavljenim tekstovima, nazivali četnikom. Njima ja, očito, smetam, poganim im životni prostor ili lebensraum, kako to kažu Nijemci, činim im gužvu po knjigama i antologijama, pa, k’o rekoh, da se malo sklonim, neka imaju prostora. A što se hrvatske književnosti tiče, s njom stvari stoje ovako: knjigu, koja je nagrađena u Poljskoj, “Srda pjeva u sumrak na duhove”, objavio sam 2007. u Zagrebu, ali o njoj u Hrvatskoj nikada nije objavljena ni riječ, niti je ikada, i u jednim hrvatskim novinama, uopće i rečeno da je izašla. Taj roman je, iz perspektive hrvatske kulture i književnosti, bio tretiran poput romana anonimnog madagaskarskog pisca, objavljenog u Antananarivou, glavnome gradu te velike afričke otočne države. Godinu dana kasnije Srdu sam objavio i u Beogradu, gdje je roman dočekan s velikim interesom, pisalo se i govorilo o njemu, kao i o svakoj drugoj značajnijoj knjizi našega jezika, objavljenoj u Beogradu. Potom je Srda prevedena na talijanski i poljski, gdje se o njoj mnogo pisalo i govorilo. U Poljskoj je, na kraju, nagrađena Angelusom, nagradom za najbolju knjigu srednjoeuropskoga pisca, a kada je ušla u finale, pitali su me što da stave, koju državu, uz moje ime. U prvom finalu, uz “Rutu Tannenbaum”, stajalo je Bosna i Hercegovina. Razlog je bio taj što je knjiga u Zagrebu napadnuta s radikalno šovinističkih pozicija, kao antihrvatska, antizagrebačka, pa čak i antisemitska, pa mi je bilo ugodnije da uz nju stoji ime zemlje u kojoj sam se rodio, a  u kojoj me zbog nje nitko nije vrijeđao. Ali što sam mogao da učinim sa Srdom? Na kraju, rekao sam neka piše – Hrvatska, ali samo zato što je knjiga premijerno tiskana u Hrvatskoj. To je jedini razlog kojeg sam se mogao sjetiti. Mene oni koji predstavljaju živu okosnicu hrvatske književnosti gledaju kao neprijatelja, uljeza, došljaka, i neka im bude. Ako moje knjige, i ja kao njihov pisac, ne trebamo hrvatskoj književnosti, budite uvjereni da meni hrvatska književnost treba neusporedivo manje. Uostalom, s onima od živih hrvatskih pisaca koji su mi važni imam dovoljno duboku i intenzivnu kulturnu i književnu vezu i bez ovakve ili onakve pripadnosti. Eto, naprimjer, s  Mirkom Kovačem, Petrom Gudeljem, Borisom Dežulovićem, Antom Tomićem, Danijelom Dragojevićem… Njihovoj književnosti pripadam svim srcem.

Razmišljate li o svom identitetu, o svojoj pripadnosti?

– Naravno da razmišljam. To je, uostalom, misao o ovome jeziku, ovoj povijesti i podrijetlu, o porodici, gradu i društvenoj zajednici, o državama koje su moji preci preživjeli i državama koje sam ja preživio. Sve je to identitet, a ja pripadam svakome tom segmentu, na različite načine, u različitim modalitetima i oblicima. Evo primjera: ja nisam Hercegovac, niti je itko moj bio Hercegovac, osim što se moja nona rodila na granici, u Konjicu, gdje je pradjed službovao kao šef željezničke stanice. Također, nikad nisam, ama baš nijednu noć u životu, prespavao u Mostaru. Ali i Mostar, i Hercegovina, i Trebinje, i Bileća su višestruko, dubinski, u različitim oblicima dio moga identiteta i sentimenta. Recimo, to Trebinje, u romanima Mirka Kovača, hotel pod platanima, neobični gradski likovi, vlak uskotračne željeznice, ljudi koji odlaze u pečalbu, u Ameriku iz koje se nikada neće vratiti, krijumčari duhana, kurve i skitnjice, i nagovještaj Dubrovnika, kilometrima prema jugu… To je moje Trebinje, jer sam ja Kovačev čitatelj, i jer je Kovač za mene stvorio jedno Trebinje. Ili samo pogledajte slike iz mostarske faze Antuna Motike, ili pročitajte neke Skenderove sonete, pa ćete u Mostaru naći ono o čemu govorim kada to mjesto upisujem na neku svoju identitetsku mapu. Nekako mi i jesu najljepša i najugodnija takva mjesta, gdje nema onih kojima bih smetao, iz prostog razloga što na tim mjestima boravim samo u tuđim i u vlastitoj imaginaciji.

Jedan ste od osnivača PEN Centra BiH koji obilježava 20 godina postojanja. U izjavi osnivača navodi se: ‘U svim okolnostima, a posebno u doba rata, djela umjetnosti, to nasljeđe čovječanstva kao cjeline, trebaju biti zaštićena od nacionalnih i političkih strasti’. Koliko su djela umjetnosti u BiH i Hrvatskoj, odnosno u cijeloj regiji, zaštićena i od jednih i od drugih srasti?

– Današnji PEN Centar BiH nema veze s onim što nam je bilo na umu dok smo ga osnivali. Nisam siguran da primjećujem da organizacija koja danas nosi to ime štiti “djela umjetnosti” od “nacionalnih” i “političkih” strasti. Možda ja to ne vidim, možda ja nešto tu ne razumijem.

Koliko Vas je kao pisca odredilo Sarajevo, pa i vrijeme rata?

– O tome ne mogu govoriti, premda sam o tome mnogo pisao, i fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova. Možda baš zato i ne mogu govoriti, jer sam potrošio riječi. I krive i prave.

Društvo smo, koje je, zatvoreno. Ako se jasno i otvoreno izrekne stav, koji je suprotan mišljenju većine, ma koliko istinit i potreban bio, biva odbačen. Kokan Mladenović je smijenjen nakon predstave Olivera Frljića ‘Zoran Đinđić’, Vi ste nakon romana ‘Otac’ također doživjeli brojne kritike. Zašto se opiremo, pa i bojimo, pogledati istini u oči?

– Zato što je lakše i prijatnije uvijek i na svakom mjestu dijeliti mišljenje većine. Tada ste sigurni da nećete imati baš nikakvih posljedica zbog onoga što mislite. Ili se barem pravite da mislite. Ja ne mogu tako, ali ne mislim da je to, prvenstveno, pitanje morala. Čini mi se da je to pitanje živaca. Nemam živaca da mislim ono što misli čopor koji me okružuje. Bilo bi mi ugodnije kada bih mogao drukčije, ali tada se ne bih mogao baviti književnošću, ne bih umio pisati.

Oko svega se vode rasprave: oko predstave s golim grudima (Žuta crta Ivice Buljana), zbog ulice Milana Mladenovića, zbog objavljene knjige, zbog književne nagrade (“Meša Selimović” i Abdulah Sidran). Postoji li kod nas zdrav dijalog ili samo niske uvrede?

– Ama kakav dijalog. Ovdje se neistomišljenika nastoji likvidirati, a ne pobiti njegovo mišljenje. Za mišljenje, zapravo, nikoga nije ni briga. Zar biste mogli i pomisliti da jednoga Velimira Viskovića doista zanima što ja mislim o Draži Mihailoviću? Spominjem ga jer je ta izvanredna predstava Ivice Buljana, “Žuta crta”, u kojoj se Lucija Šerbedžija pojavljuje gola, pala kao žrtva Viskovićeve ambicije da bude intendant HNK. Pritom, niti je “Žuta crta” predstava HNK, niti se itko tko je na njoj radio kandidirao za intendanta, ali zbog nečega se vjeruje kako hvaljenje te predstave škodi njegovoj kandidaturi. Mutno vam je, sve to, mutno i beznadno, pa bi bilo bolje okrenuti sve na šalu. Ako se može.

Imate vrlo aktivnu web stranicu s online književnim časopisom ‘Ajfelov most’. Zašto pisci sve više ‘sele’ u virtualni svijet?

– Nisam siguran da ste u pravu. U Europi, ne samo na Zapadu, pisci i književnost su itekako u stvarnome, živom, konkretnom i knjiškom svijetu. Cvjetaju kulturne rubrike po novinama, izlaze književni časopisi, održavaju se literarni festivali, na kojima se vrlo ozbiljno razgovara na važne i velike književne teme… U nas je drukčije, pa sam zato, uz pomoć bližnjih i prijatelja, pokrenuo stranicu www.jergovic.com, a na njoj i književni časopis “ajfelov most”.

Kada u BiH kažu da je daleko najgledanija predstava “Ja, mahaluša” i kad pročitamo najavu za predstavu “Večeras mahalanje u Tuzli”, to za kulturu zvuči ponižavajuće. Zašto je pogrešno na kulturu gledati kao na masovnu pojavu, svoditi je na showbizz, celebrityje i estradu, ali ipak ne i kao rezerviranu samo za uski krug ljudi?

– Nije problem u takvim predstavama, knjigama, filmovima, nego je problem kada osim njih ne ostaje više ništa drugo, ili kada se treš pokušava pretvoriti u veliku umjetnost, kada se trač pretvara u elitnu kulturu. Recimo, u Hrvatskoj se od staračkoga chick-lita gospođe Mani Gotovac pokušava napraviti kulturni događaj godine, a ona se, preko tih svojih bizarnih knjižica, zatim uspostavlja i kao jedan od glavnih aktera u izboru intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Gospođa Gotovac sa svojim ljubićima, kao Krleža naših dana! E, to vam je krajnje ishodište djela “Ja, mahaluša”, napisanoga iz pristojne, uzvišene, zagrebačke perspektive. U odnosu za zagrebačku mahalušu, sarajevska mi je bliska i simpatična. Ali ne zato što sam u formativnom smislu Sarajlija, nego zato što ona nije proglašena za vrhunac filozofije, umjetnosti, nacionalnoga i kulturnog identiteta. 

Ako nije nepristojno pitati: O čemu jedan pisac mašta?
– Maštam o tome da pišem.

20. 11. 2012.

Diego Armando i sedam patuljaka

Boris Dežulović:
Diego Armando i sedam patuljaka
Jutarnji list, 2011.

Piše Nikola Vukolić

Već prvi susret sa knjigom Borisa Dežulovića podstiče u budućem čitaocu iskre radoznalosti. Sa korica nas gleda ozbiljno, odlučno muško lice visokog čela i prodornog pogleda u kojem se prepoznaju i odlučnost indijanskog ratnika i šarm (mladog) Antonija Banderasa.

Na zadnjoj stranici piše sve ono što je autor želio da saopći o sebi (Boris Dežulović rođen je 1964. u Splitu. Kolumnist Globusa od 1999. Za Jutarnji list piše od 2006.), prepuštajući nama da sami rekonstruiramo psihološki, stvaralački i akcioni portret čovjeka koji je čitavog života želio “biti samo sportski novinar”. Obimna knjiga neobičnog naslova “Diego Armando i sedam patuljaka” otkriva da je ovaj robusni Splićanin uspio da ostvari svoj san člana redakcije za praćenje i komentarisanje sportskih događanja, ali i više od toga. Promućurnost, inteligencija, dubinsko pronicanje pojava, uočavanje naizgled nevažnih detalja i njihovo povezivanje u cjeline relevantnih značenja otkrivaju nesvakidašnji dar, respektabilan misaoni i akcioni potencijal, superiornost i satiričnu smjelost da se stvari iskažu do kraja, bez dlake na jeziku i straha koji bi zaustavio poletnu energiju istine njegovog pera, jer zna se ko je Maradona, ali i patuljci, pigmeji koji se motaju u njegovoj sjenci, svoju snagu nalaze u brojnosti (1:7), pakosti, čvrstoj uvezanosti i najzad gubitku ljudskog (individualnog) identiteta, izjednačujući se sa silom prilika, okolnosti, degradirajućim trendovima i vjetrovima koji mute vidike i “ukleti brod” naše “povijesne zbilje” (“Kud plovi ovaj brod?”) vode u prostore haosa i dehumanizacije.

“Maradona” među svojim koricama objedinjuje tri posebne knjige: “Tri put me zajebao Zinedine Zidane”, “Smisao života u četiri meč lopte” i “Jedan gol u životu Josipa Katalinskog”. Iako različitog sadržaja, tekstovi ovi pokazuju identičnost rukopisa i pogleda na svijet, strasnu privrženost poslu, sportu, koji za Dežulovića nije, kao što je rečeno za fudbal, samo “najvažnija sporedna stvar na svijetu”, nego “pitanje života i smrti”. Sport je za njega sam život, a autor se otkriva kao komentator, istoričar, sociolog, psiholog i filozof koji savremeno doba, njegove turbulentne mijene, posvemašnju krizu (moralnu, socijalnu, političku, ekonomsku…) posmatra iz perspektive sporta koji je njegovo ogledalo. U tom ogledalu, kao u Alisinom čarobnom zrcalu, otkriva se nakazno lice deformisano sve izrazitijim simptomima socijalne patologije koja je poprimila, osobito poslije ratova, planetarne dimenzije.

U svijetu koji je izgubio oslonac, kojim divljaju terorizam i nekontrolirane energije ratnih pustošenja, u kojem, mjesto solidarnosti i koegzistencije naroda, čak i u uskim granicama državica kakve su one nastale raspadom “zajedničke nam kuće”, buja mržnja, u svijetu u kojem haraju boleštine, glad, prirodne katastrofe, ni sport nije ono što je bio ili što bi trebao biti u svijesti posljednjih idealista, zadnjih Robinzona na sve usamljenijim ostrvima ljudske nade.

Sport je postao poprište kriminala, korupcije, mita, falsifikovanja, lažiranja, pranja novca, malverzacija svake vrste, opšteg moralnog srozavanja u kojem rijetke iznimke samo potvrđuju pravilo.

Rođen u Splitu, u rodilištu do kojeg je dopiralo složno bodrenje Hajdukovih navijača, budući novinar je, kako sam u šali kaže, u svojoj genskoj šifri ponio Hajdukov znak i ljubav prema fudbalu, fudbalu koji je igra nastala iz želje za pozitivnim odmjeravanjem, koja razvija psihičke i fizičke sposobnosti, čovjeku daje radost, jača volju, odlučnost, podstiče kreativnost i ljudsku cjelovitost.

Međutim, od svih zanosa, pa čak ni od Hajduka, od cjelokupnog okruženja ništa nije ostalo. Ponekom su ostala sjećanja, ali u piščevoj domovini ljudi imaju preča posla nego da se sjećaju.

Sa gorčinom i gnjevom Dežulović piše o fudbalskim utakmicama u njegovoj domovini (ali i okruženju) u kojima nikome nije stalo do takmičenja. Opisuje horde zla pobjesnjelih, suludih, manijakalnih, šizoidnih “navijača”, u kojima ključaju diluvijalni nagoni, koji ruše, pale, mlate, devastiraju sve pred sobom, a stadioni, dekorisani fašističkim simbolima i parolama, ne samo da aktiviraju sjećanje na sramotnu i bolnu prošlost, nego ukazuju, kako reče Dežulović, da je “sport nastavak rata drugim sredstvima”.

Kao pojava koja se na različite načine dotiče života pojedinca i zajednice, sport se u “Diegu Armandu” otkriva kao rečenica sa bezbroj subjekata. Zbog toga se u djelu, na užem ili širem prostoru, pojavljuje impozantan broj protagonista: predsjednika vlada, ministara, visokopozicioniranih zvaničnika, tajkuna, lokalnih i bjelosvjetskih siledžija, sportskih zvijezda i trapavih igrača na preoranim “stadionima Mrduše Donje”.

Pa iako je stanje u sportu kritično, autor bezgranično vjeruje u njegovu ljepotu i snagu. Pojedini sportski događaji su prava svetkovina za oči i dušu. Sugestivno, u naponu nesvakidašnjeg uzbuđenja, dok se nad cijelom domovinom rasprostro muk da se ni muva nije mogla čuti, on prati putanju lopte posljednjeg gola Josipa Katalinskog. Bilježi sa ushitom ona četiri minuta u nedelju 29. lipnja 1986. kada je Diego Armando Maradona “postigao dva najslavnija gola u historiji svjetskog nogometa”.

Odbijanje Mohameda Alija da ide u Vijetnamski rat po cijenu njegove detronizacije sa pozicije svjetskog prvaka za autora je moralni čin najvišeg reda, a epohalni meč u Kinšasi imao je za čovječanstvo gotovo istovjetan značaj kako i prvi čovjekov korak po površini Mjeseca. Sport je, dakle, u stanju da makar za tren, makar malo izmijeni sudbinu svijeta – pojedinca i naroda.

Sport je, kao i umjetnost, “nešto najljepše što čovjek sebi daruje”, a njegovo bitno obilježje je bezgranični humanizam, onaj moćni impuls koji čovjeka uzdiže iznad ljudskih i božanskih zakona i ograničenja, prisila i moranja, čini čudo, vraća izgubljeno povjerenje i pokazuje da za čovječanstvo još uvijek ima (neke) nade.

Dežulović je zaljubljenik sporta najširih interesa. Kao da ga najviše zanimaju sportovi sa loptom zbog neoborive činjenice da je “lopta okrugla”, pa se nikad ne može predvidjeti dovršetak njenog leta u zraku, nad vodom i po zemlji. Fudbal, tenis, košarka, vaterpolo, ali i atletika i boks snažno pokreću autorovo kreativno biće, koje nije samo posmatrač, nego čini se, i sam sudionik opisanih događaja ili za kojega je događaj – intenzivan subjektivni doživljaj.

Posebno mjesto u “Diegu Armandu” zauzimaju svojevrsni portreti sportista, najčešće u zenitnim tačkama njihove ljudske ostvarenosti.

Neki put, a to je najrjeđe, taj portret je sažet samo u jednu rečenicu (npr. “hijenski osmijeh Ćire Blaževića”, koji u svojoj germanskoj zasljepljenosti traži da se Nijemci “osvete Rusima za Staljingrad”), a češće u anegdotskoj sceni ili tipičnoj situaciji. Stranice i stranice Dežulović posvećuje svjetskim veličinama: Mohamedu Aliju, Džonu Frejzeru, Zinedinu Zidanu, Maradoni i još ponekim, prikazujući da su i zvijezde – samo ljudi i da je to njihov najviši moralni kvalitet.

Piše o domaćim imenima Janici i Ivici Kostelić, Josipu Katalinskom, Goranu Ivaniševiću, Novaku Đokoviću itd. Među svima, on osjeća najveće poštovanje prema pokojnom Mati Parlovu, koji je ostao na nogama do kraja svog životnog meča, jer istinski šampioni “padaju samo u ringu”.

Knjiga “Diego Armando i sedam patuljaka” otkriva autora izuzetnog znanja i strasne angažiranosti, čovjeka široke kulture, inteligencije i smjelosti da kaže i ono pred čim bi mnogi, u strahu, izgubili moć govora.

Tekst je pun ironijskog, sarkastičnog, satiričnog naboja, ali i duhovitih zapažanja i, kako reče jedan kritičar, “ubojitih metaka iz aforističkog oružja”.

Osim toga, autor je i sjajan pripovjedač koji, u zavisnosti od predmeta i opisane situacije, mijenja oblikotvorni postupak pričanja i jezički materijal njegovog oblikovanja – od “pučkog”, prizemnog dobacivanja dokonih mulaca na rivi do sasvim bitnih lirskih interpretacija, kakvu susrećemo u tekstu o Parlovu, gdje se život velikog šampiona obasjava stihovima pjesme “Čovek peva posle rata” Dušana Vasiljeva.

O knjizi bi se moglo još mnogo govoriti. Ja ću ovdje završiti. Žurim da se ponovo susretnem sa Maradonom i patuljcima u svijetu koji tek što nije izgubio svoju posljednju bajku.

18. 11. 2012.

Putovanje s Freelanderom ili zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac

Miljenko Jergović:
Freelander
Pogranicze, Sejny 2009.

Piše: Maciej Czerwiński

Prošlo je dosta vremena otkad se opet digla prašina oko Miljenka Jergovića, pa je sad valjda neaktualno o tome više govoriti. Nije mi to cilj, a moje zakašnjenje je namjerno, s razlogom. Kasnim jer se već jasno vidi da sve te rasprave s političkim prizvukom obično brzo padaju u zaborav. Zaboravlja se tko komu što i tko je komu uglavnom smiješan i zašto. Kako to uvijek biva, ostaje književno djelo koje govori na svoj poseban način, sebi poznatim jezikom. Ovdje želim prepoznati taj jezik i uspostaviti dijalog sa svijetom književnosti, ne politike.

Na taj način ću pokušati – sa strane, iz daleke Poljske – pokazati, samo na jednom primjeru, zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac.

Uistinu, prošlo je dosta vremena odkad sam u Sarajevu, daleke 2007., kupio Jergovićevu knjigu Freelander. Prošlo je i vremena otkad se ta knjiga pojavila u prijevodu na poljski. Prošlo je vremena, ali nema veze. Ona je još uvijek živa. Knjiga je frapantna, doista, ekstremno frapantna, kao i glavni njezin junak – Karlo Adum. I njegovo putovanje u rodnu Bosnu je beskrajno frapantno, čak šokantno. Zašto? Zato jer se prilikom te peregrinacije ne pojavljuju nikakve emocije vezane za izgubljeni zavičaj, nikakva melankolija, niti mrvica bilo kakvog, pa čak ni negativnog, odnosa. Emocionalna pustinja i tišina. Ovdje vlada hladnoća i bezdušnost, poznata iz djela Alberta Camusa. Istina, pojavljuje se humor, ali gorak, uz svijesno infatiliziranu autoironiju koja potencira snagu polifoničnosti.

Život, kao i svako putovanje, ima svoj početak, kraj, ima i više etapa. Često govorimo da na svom životnom putu susrećemo ljude i događaje, da smo na bespuću, i tako dalje. Kao da se uistinu krećemo s jednog mjesta na drugo. Život je putovanje, nema nikakve dvojbe. Ovo je doista intrigantna i u našu spoznaju duboko ukorenjena metafora, koju rijetko kada osvješćujemo u svakodnevnici. Ali Bogu hvala imamo umjetnost, pogotovo film i književnost, koja nas na njezino nijemo prisustvo stalno podsjeća.

Junak takve ili onakve peregrinacije najčešće putuje u svoj rodni kraj, a u isto vrijeme i u unutrašnjost samog sebe. Kako je jednom hodočastio profesor Berg, junak Bergmanovog djela, tako na isti način sada putuje profesor Adum, Jergovićev protagonist. U tom putovanju susreću se sa sobom, u istom trenutku, i prošlost i sadašnjost, te se međusobno isprepleću u tužnoj i nerazumljivoj igri. Star čovjek, uoči smrti, koji se obračunava sa svojim životom i uspomene iz djetinjstva – sve ide paralelno, kao da ih ne dijeli više desetljeća.

Kod Jergovića – drukčije nego kod Bergmana – ne zbiva se puno, ali bitno je nešto drugo. Ovo je priča o putovanju kroz rodnu Bosnu, običnu rupčegu u kojoj žive posvađani narodi i različita, doista luda, čudovišta. Ali ipak. Ovo je Adumova domovina, mjesto njegova rođenja. Zašto je onda taj povratak, i u isto vrijeme oproštaj s vlastitim životom (jer tamo će iščeznuti), toliko bezbolno hladan i nestravstven? Zašto se tamo vraća kao u potpuno nepoznato, pa čak i egzotično mjesto? Ovo je najfrapantnije pitanje ove priče.

Karlo Adum, kako saznajemo iz fragmentarnih i počupanih uspomena, rođen je u Sarajevu uoči drugog svjetskog rata, ne toliko kasno da se ne bi nečega mogao sjećati. Njegova je majka imala dućan s odjećom u jednoj od glavnih ulica grada. Njoj, ili bolje rečeno njezinim odnosima sa ustašama i njemačkim časnicima, može Karlo zahvaliti da nije osjetio strahote rata. Nije primijetio da iz grada nestaju Židovi i Srbi, da po ulicama hara teror,

da Hrvati ubijaju Srbe, Srbi – Hrvate, da se pljačka imovina, da majke gube djecu. Ništa to nije primijetio. Provodio je svoj miran život i nosio crnu uniformu – simbol lojalnosti prema crnom režimu.

Nakon rata Adumova obitelj odselila je u Zagreb, gdje je majka, opet predano, služila režimu crvene boje. Partizani joj se ranije gadili, sada se “privikavala na mirise komunizma” (s. 103) i uvjerila se da komunizam “nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo” (s. 104). Sam Karlo postao je učiteljem povijesti i zahvaljujući članstvu u Partiji pokušavao je doći na fakultet. Iako se “ispravno postavio šezdeset osme i sedamdeset prve”, iako je “drug Šušnjar lično ga predložio u Idejnu komisiju CeKa” (s. 62), on to nije uspio. Bio je i ostao, sve do mirovine, običan učitelj u školi i muž svoje, odnedavno pokojne, žene. Postao je tipičan građanin belog Zagreb grada, mogao je šetati glavnim ulicama i pisati pisma redakciji jednog poštenog i čitanog dnevnog lista. Sve se to od njega i očekivalo, pa je na taj način ispunjavao obaveze prema društvu. Primio je mentalitet zagrebačke malograđanštine, odbacio primitivnu Bosnu.

U rodni se kraj nikad nije ni htio vraćati. Nije imao prema njemu nikakav odnos, jednostavno želio je zaboraviti, i to je to. Kada mu se čini da se u njegovom običnom životu ništa više ne može dogoditi, prima telegram iz Sarajeva. U njemu se navodi da je upravo preminuo njegov stric, o postojanju kojeg je znao samo iz obiteljskih priča (da, to je taj isti rođak koji je, prilikom svađe, iščupao sjekirom prst njegovom ocu). No, ni ta vijest ne pravi mu nikakve razlike. “Karlu Adumu je sve jedno, pa je zaboravio na telegram. Svejedno mu je, jer mu se, eto, život ispovrnuo” (s. 11). Ide dakle na put u Bosnu, možda jedino zbog radoznalosti, možda zbog dosade. Ni to nije bitno.

Ako putovanje, onda dolaze i uspomene. Adumove riječi o vlastitoj prošlosti su suhe i doista nestravstvene poruke, i bez nikavog značenja, a to bi se ipak očekivalo od priče koja se odnosi na djetinjstvo i na rodni kraj. Majčin stav prema stvarnosti čini mu se potpuno opravdanim, posve normalnim. Tako bi se, jasno je, ponašao svaki pametan čovjek. Neki to mogu zvati konformizmom ili oportunizmom, ali sigurno nisu u pravu jer se život “sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promjeni različita lica” (s. 104). Ne smeta mu sjećanje na svoju crnu uniformu. Nisu bitne strahote rata, niti, primjerice, masakrirane konje na putu za Sarajevo. “Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranča. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav” (s. 86). U krajnjoj liniji, ni sam telegram, niti sva ta obiteljska priča ništa mu posebno ne znače. Sve je to jedan od malih života, za koji se treba osposobiti i prilagoditi lice. U jednom od svojih malih života nije dao da se majci prije njezine smrti zove svećenika. “Pola sata kasnije mama Cica prestala je disati. Profesor Adum se okrenuo, i bez riječi je izišao van” (s. 114).

Čitajući ovu knjigu nisam mogao da sebe ne upitam: da li je ovaj, doduše simpatičan, pojedinac – jedan običan učitelj povijesti – utjelovljenje zla? Odgovor je jasan – ne. Njegov konformistički i nestrastven stav prema životu, njegov neljudski odnos prema drugima – sve ovo je igra s čitateljem koja nešto osvješćuje. Adum se ne buni protiv nepravde, ne kritizira zlo, ne primjećuje bol drugih, a sve to čini namjerno. Zato je i stvoren! U tom njegovom postojanju skrivena je velika moralna, ali uopće ne i nametljiva, snaga ove priče. Normalan čovjek ne može proći pored Karla Aduma bez svog stava. Mora zauzeti, bar nekakav, stav. Mora popuniti prazna, namjerno ostavljena, mjesta svojim emocijama. Mora to napraviti za sebe, za cio svijet, i za Aduma, da ga očovječi i humanizira i da ga, prema tome, izbavi. U zadnjem trenutku svog krhkog postojanja, toliko dirljivom, osjeća se ovo nijemo preklinjanje za pomoć. Drukčije je nego kod Bergmana. Tamo je profesor Berg sam našao mir, ovdje Aduma treba iskupiti, a bez čitatelja to se ne može ostvariti.

Freelander je također priča o selektivosti sjećanja. “Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. (…) i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljajući što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji” (str. 86). Ovo je stoga i metafora postjugoslavenskih naroda, ali ne samo njih. Takav je profesor, takva je njegova majka, takav je cijeli svijet.

I da. Znam, nema u mojoj skromnoj priči o Adumu – u mom malom dijalogu – njegova automobila, čuvenog volva iz čuvene trilogije. Nije bitan taj rekvizit koji za neke predstavlja srž priče. Nema ga jer je volvo, i čitava priča oko njega, potpuno sporedna stvar. Evo kako sam ja putovao s Freelanderom. Evo koliko zavoja i lokalnih putova ima ova naizgled jednostavna priča.

I upravo zato Jergović mi je, bogami, dobar pisac.

***

Objavljeno u časopisima Herito (Kraków) i Ars (Cetinje)

08. 11. 2012.

Wroclaw, Opera, 20. X. 2012.

Foto: Tomasz Walkow

www.tomaszwalkow.com – strona autorska
www.fotogenicznie.wordpress.com – fotoblog

***

Justyna Antoniak u inscenaciji Tomasza Mana

***


Natalija Gorbanjevska, Miljenko Jergović, Magdalena Petrynska, Rafal Dutkiewicz, Andrij Bondar

***


Natalija Gorbanjevska

***


Ana sa skulpturom Ewe Rossano

24. 10. 2012.

Žuta crta u ZKM-u

U neka gluha doba godine, pod kraj prošle kazališne sezone, u ZKM-u je, pred premijeru Žute crte u Braunschweigu, održana “prezentacija” predstave. Ustvari, neka vrsta generalne probe, koja je priređena za zvanice i namjernike. Došao sam, ne očekujući ništa, zbog spisateljice Juli Zeh, koja je skupa sa Charlotte Roos, napisala tekst predstave, i zbog Ivice Buljana, redatelja. Juli znam petnaestak godina: smatram je ozbiljnim, u pravom smislu živim piscem, bliski su mi njezin angažmani, i onaj oko Bosne, i onaj oko psećih i životinjskih prava. A Buljan je, malo prije Žute crte, u Ljubljani uprizorio Glembajeve, i na neki način objavio da je nekom svom životnom i kreativnom vrhuncu. I još nešto: netko će reći da sam blesav kada to govorim, ali Juli Zeh i Krleža imaju nešto zajedničko. Oboje su pisci koji se, na vrlo angažiran način, tuku za unaprijed izgubljene vrijednosti. Da tu nije rodne prepreke, reklo bi se da je riječ o dvoje književnih i kazališnih džentlmena. Ili su Juli i Krleža dvoje velikih književnih dama. U opisu je džentlmena, pa i dame, da se bori za unaprijed poražene ideale.

Predstava me je, onako nedovršena i bez scenografije, šokirala. Od kulturnih priredbi u Zagrebu, naročito ako se radi o našim domaćim proizvodima, svom tom kulenu i pršutu hrvatske kulture, ne očekujem mnogo. Pogotovo ne očekujem artikuliran politički ili društveni angažman. Toga u Hrvata nema. Osim kada se dive Thomasu Bernhardu i njegovim invokacijama kako je od austrijskoga nacionalsocijalizma gore samo austrijsko katoličanstvo. Ide mi na živce taj hrvatski angažman u austrijskim ili, recimo, srpskim unutrašnjim prilikama.

Međutim, Žuta crta je angažirana, njemačka i europska priča, priča o Arapskome proljeću, o indolenciji stranih turista, o laži humanitarnih akcija i koncerata, o prevari političke korektnosti, o inherentnom europskom rasizmu i šovinizmu, i još o koječemu drugom, ali to je, u Buljanovoj interpretaciji, i sasvim hrvatska priča. To mi se kod Ivice svidjelo: nije on hulja, pa da nas tjera da psujemo austrijske katolike i austrijske ust…, pardon naciste. On uvijek ima na umu naše ljude.

Navijam da na premijeri predstava ne bude nimalo uigranija, dovršenija, da ne kažem bolja, nego na toj lipanjskoj prezentaciji. S glumcima koji su, priučeno, svirali i vrlo profesionalno pjevali, a u predstavi je jako puno sviranja i pjevanja, to je zvučalo kao neki namjerno razdrndan orkestar, Tom Waits iz svoje srednje faze ili Paolo Conte s ekipom mjesnih pijanaca, što je puno snažnije uvezivalo priču od svake dramaturgije, i još je djelovalo savršeno nenametljivo. To je bilo tako dobro i intenzivno. Glazba Mitje Vrhovnika Smrekara odlična, a važna kao što rijetko kad biva u kazališnom komadu.

Ne razumijem se u zagrebačke glumačke ansamble, ali ovo malo što vidim, čini mi se da ZKM ima glumce koji funkcioniraju kao “Charltonove bebe” (ako znate za njih), različiti i raznoliki, ali su u stanju biti jedno tijelo, u stanju su biti likovi u zajedničkoj priči. To bi trebao biti prvi preduvjet idealne kazališne priče, ali je, zapravo, rijetkost. U Žutoj crti, doista, svi igraju u istoj priči.

Šokantna je u svojoj tačnosti golotinja Lucije Šerbedžije u kavezu jedne dobrotvorne akcije. I tako lijepo ta žena pjeva. Nina Violić opuštena je i autoritativna. Ksenija Marinković uvijek je Ksenija Marinković, ženski Pavle Vujisić hrvatskoga glumišta. Franjo Mašković i Vedran Živolić su, ah, tako prirodni, pred očima svih tih nadrkanih i mrzovoljnih eksperata u publici. I naravno: Goran Bogdan. S onim čistim komičarskim darom, kontroliran i profinjen, lišen potrebe za lakrdijašenjem i nasilnim utjerivanjem agramerskoga humora u naše tupe i neduhovite glave, Goran Bogdan je u ovoj predstavi, i gdje god se pojavi, u televizijskoj reklami ili u nekom slabom hrvatskom filmu, glas neke više i veće, pa i urbanije kulture, usred ove naše zagrebačke tranzicijske vukojebine. Takav je Bogdan bio na prezentaciji Žute crte.

Da, i Hrvojka Begović, i Slaven Španović, i njemački gost Tobias Beyer, i velika mala Jadranka Đokić…

Ne želim čuti, ni znati što će se o Žutoj crti govoriti i pisati. Ni dobro, ni loše, sve bi me moglo ispizditi. Odlično je Buljan to napravio, baš odlično.

14. 10. 2012.

Poskokova Draga u Subotici


*

*

*

*
Preuzeto s www.subotica.info

08. 10. 2012.