U hiperinflaciji nevažnih internetskih i drugih informacija ponekad mi, iz gradova u kojima se živio, promakne neka za mene važna vijest, saznajući je koji dan kasnije ili pak od prijatelja s kojima sam u vezi. Tako mi je prošle sedmice, zbog neodložnih poslova koji oduzimaju vrijeme, promakla važna informacija da je u Zenici, gdje je proveo cijeli radni i životni vijek, preminuo doajen zeničkog novinarstva Ivica Milešić (1941.-2021.). To zapravo nije obična nego važna vijest o odlasku urednika s kojim sam prvih godina osme decenije prošlog vijeka, radeći u „Našoj riječi“, proveo četiri nezaboravne i značajne godine u mom životu i novinarskom poslu. Tuga i žalost pojačana je samom činjenicom da sam kasno saznao za ovu stvarnost, ne mogavši tako otići i na ispraćaj mog urednika, čije ime je za mene važno jer me, po mom dolasku u zeničku „Našu riječ“ uveo u tajne privrednog novinarstva. Nije samo mene uspješno educirao prenoseći mi svoje znanje, nego je to nesebično učinio i desetinama ranijih i kasnijih generacija zeničkih mladih novina u „Našoj riječi“, pa i Radio Zenici, čiji je kraće vrijeme bio glavni urednik. 

A za njegov odlazak na vječni počinak saznao sam sasvim slučajno u telefonskom razgovoru s mojim prijateljem Salihom Hamzićem koji je – nakon što je cijeli radni vijek proveo kao tehničar u Radio Zenici, mediju koji je sve do rata poslovao u okviru jedinstvenog preduzeća „Naša riječ“ – za mjesto boravka u trećoj životnoj dobi odabrao Sarajevo.

Nakon te tužne vijest telefonom pozovem svog kolegu Džemala Rošića, s kojim sam od Zeničana najčešće u vezi, da mi kaže pojedinosti o smrti našeg kolege. No, on je tih dana bio van Zenica, na putu. Poruku zatim pošaljem u Šibenik Marijanu Džambi, koji je nekoliko godina radio s Ivicom, a on mi odgovori da je već saznao za tu tužnu vijest i da je porodici izrazio saučešće. 

Potom se sjetim nekadašnje sekretarice redakcije Zdene Pisker, svjestan da ona i danas održava veze sa nekim od bivših kolega, nadajući se da će mi ona znati nešto više reći. Nisam bio neke sreće jer je ona na dan Ivičine sahrane cijelo popodne imala važan ljekarski pregled. Ipak, mi je kazala neke pojedinosti u vezi sa odlaskom Ivice, jer je na Fejzbuku vidjela da se nekoliko kolega već na prvu vijest o smrti kolege, koju je objavio Enes Begičević, javilo, izražavajući svoju tugu i porodici saučešće, a među njima i Sajto Čehović, pa Zoran Mišetić, Medina Delibašić, Marijan Džambo, Sanja Mlađenović, Nadija Šertović Tomić, Dževad Kesić te Miroslav Vinduška, nekadašnji direktor Rudnika, u kome je Ivica zasnovao prvi radni odnos. Sve su to kolege koje su radile s Ivicom ili im je bio urednik, cijeneći ga kao profesionalca.

U tom momentu sjetim se da mi je Ivica, zajedno sa Nijazom Gradinčićem, 1998. godine napisao recenziju za moju prvu knjigu „Svjedok vremena“, u kojoj je kazao o mome novinarstvu i ovo: 

„A kako tek da novinar piše o novinarstvu? E, Raif Čehajić je, vjerovatno, to imao u vidu prije negoli se usudio da zabilježi riječ o kakanjskom novinarstvu. I nije podlegao narcisoidnoj obrani našeg posla, nego je o njemu iznio faktografske činjenice – svima na uvid. Pa, što je zakon profesionalnog novinstva, neka čitaoci prosude! Jer, najgore u našem poslu je pisanje takvo kao da pred sobom imate neupućenoga čitaoca kojemu, maltene, morate objasniti koji je danas dan. A ovo je poratni dan, dan više mira nego rata. Vrijeme ili vakat kada treba da progovore fakta, a ne emocije.“

Iako sam u pričama kolega još ranije čuo za njega kao dobrog i priznatog novinara, zvanično smo se upoznali 1980. godine u „Našoj riječi“, tačnije njenoj redakciji Posebnih izdanja, koje je već nekoliko godina uspješno vodio. Ta redakacija, sa svega četiri novinara, pripremala je mjesečne novine za desetak preduzeća u srednjoj Bosni. Osim mene činili su je Milica Koruga, Branko Kokotović i Milenko Mlađenović, a Ivica je svojom dirigentskom palicom koordinirao naš rad. U „Našu riječ“ je došao sedamdesetih godina prošlog vijeka iz Rudnika mrkog uglja Zenica, gdje je, radeći sa rudarima u proizvodnji, kao mlad čovjek, stekao one osobine koje posjeduje svaki rudar: drugarstvo, solidarnost i spremnost da u svako doba pomogne drugome, što je ostalo i postalo dio njegovog karaktera i u novinarstvu. Ambiciozan i željan znanja, izbrusivši se kasnije i na poslovima novinara u Rudniku, ispoljavao je svoju ljubav, sklonost i talent za žurnalizam, pa je za kratko vrijeme primijećen i među zeničkim novinarima, a kako je stekao dosta iskustva u uređivanju rudničkih novina, stigao je i u veliku redakciju, bruseći taj afinitet i u drugim medijima, izvještavajući nedjeljom sa sportskih terena za neke redakcije van Zenice. Tih godina, zajedno sa direktorom Panetom Škrbićem i urednikom Slobodanom Stojanovićem, činio je izvrsni novinarski tim koji je „Našu riječ“ potvrdio kao značajne regionalne novine i jedne od najboljih te vrste u BiH, dostigavši tiraž od 30.000 primjeraka. Novine su se čitale u Zenici, ali i Travniku, Novom Travniku, Kaknju, Bugojnu, Zavidovićima, Gornjem i Donjem Vakufu i Žepču, mjestima u kojima su stalni dopisnici izvještavali zenički list o svim važnim događajima.

Ono po čemu Ivicu posebno pamtim je njegova vještina dobre organizacije rada u redakciji i na terenu. Znao se veoma brzo prilagoditi situaciji i pokrenuti novinare na akciju, ali i nakon urađenog posla odati im priznanje u vidu raznih nagrada. Uz to, znao je datum rođenja svakog svog novinara i kad bi se primakao taj dan okupili bi se bez slavljenika i dogovorili kakvim poklonom ćemo ga obradovati. A onda bi on kupio taj poklon, čuvajući ga u ormaru da bi sutradan, nakon završenog posla, okupio nas ponovo i slavljeniku uručio dar. A slavljenik je obično onda kolege odvodio na piće ili ručak u „Opatiju“, poznatu zeničku birtiju u kojoj su se okupljali novinari i umjetnici i koja je u gradu slovila kao naša druga redakcija. Nema sumnje da su ta druženja učvršćivala našu kolegijalnost, međusobno povjerenje i širila prijateljstvo, brišući ljutnju ako je bilo u našem radu.

Ivica je dobro kotirao i kod direktora preduzeća, budući da je sa svojim projektima otvarao nove poslove na tržištu, pripremajući sa novinarskom ekipom dopadljive, objektivne i dosta informativne novine koje su na analizama ocjenjivane izvrsno, a to je značilo i dobar prihod preduzeću. Imao je čast da uspješno sarađuje s tadašnjim vodećim direktorima preduzeća: Milutinom Krstićem, Panetom Škrbićem, Zoranom Rajićem i Borišom Reljićem.

Dok čitaoci novina i slušaoci radija Ivicu pamte kao objektivnog i blagovremenog izvještača sa zeničkih sportskih terena, dotle ga se zaposleni u preduzećima u Travniku, Kaknju, Žepču, Zavidovićima, Bugojnu, Donjem Vakufu i Jajcu sjećaju kao urednika koji je pravio dobre tvorničke novine.

Kao što to obično biva, dobar urednik svojim dokazanim radom i afirmacijom na kraju biva unaprijeđen u direktora, pa se tako desilo da je na kraju svog radnog vijeka postao i direktor „Naše riječi“. Nakon što je poslije rata penzionisan, a „Naša riječ“ privatizirana, nekoliko godina je bio predsjednik Upravnog odbora ove firme, kreirajući uspješnu poslovnu i uređivačku politiku, a istovremeno radeći i kao dopisnik „Slobodne Dalmacije“. No, s pogoršavanjem zdravlja napustio je novinarstvo, posvetivši se isključivo privatnom životu.

Nakon mog odlaska iz Zenice 1985. godine u Sarajevo s Ivicom bih se povremeno čuo preko telefona, obično kako to biva, kad mi je bila potrebna neka važna činjenica o zeničkim novinama ili radiju, što se upravo desilo prije godinu i pol kad sam pripremao knjigu „Radio Zenica – 50 godina globalnog medija“. Pitam ga kakav mu je zdravstveni bilten i šta radi u penzionerskim danima, a on lakonski saopštava dvije bitne stvari o sebi: Muči me hipertenzija pa uz terapiju moram često i šetati, a da bi bio u tome i duplo efikasan nabavio sam i psića koji mi pravi društvo. Kad sam ga zamolio da se ukratko prisjeti svog novinarskog rada na Radio Zenici i to napiše na dvije kartice, nije se obradovao, kazavši kako sudbina tog teksta zavisi od kretanja stanja njegovog krvnog tlaka u narednim danima i, ako se bude osjećao bolje, napisat će i poslati mi svoja sjećanja na te dane.

Znao sam da je od riječi i u narednih pet-šest dana očekivao sam njegovo javljanje, ali kako je to izostalo ponovo sam ga nazvao i prvo pitao za zdravlje, iako sam mogao pretpostaviti kakvo je, a kad mi je kazao da se ne osjeća baš dobro, znao sam da od teksta neće biti ništa.

I još jedna veoma bitna činjenica iz njegove biografije: Desetine zeničkih novinara u protekle tri decenije učilo je u „Našoj riječi“ novinarstvo od Ivice Milešića. Neki od njih su se samo okušali i naučili osnove žurnalizma mijenjajući potom novinarsku profesiju za neku drugu i atraktivniju, postajući profesori, politički radnici, pa i diplomati, poput Fuada Đidića, kasnije bh. ambasadora u Australiji; drugima je „Naša riječ“ bila startna i usputna stanica u novinarstvu, kao što je to bila za kasnije poznatog sarajevskog žurnalistu Sergija Principa; treći su ovdje i započinjali i završavali svoj radni vijek postajući od novinara urednik pa i direktor, poput Medine Delibašić.  

Da je samo bio mentor ovim novinarima, a takvih je još desetine znanih i neznanih, Ivica Milešić zaslužio je da svojim stručnim, mentorskim, organizacijskim i spisateljskim radom uđe u historiju zeničkog novinarstva, pa će oni koji budu pisali tu priču morati računati i na ovog velikog novinara. 

No, nakon Nijaza Gradinčića, Slobodana Stojanovića, Fadila Ademovića, Bogoljuba Ilića i još nekih kolega, odlaskom Ivice Milešića sa ovoga svijeta nestaje i jedna generacija zeničkih novinara koja je u drugoj polovini prošlog stoljeća na stranicama „Naše riječi“ ispisala cjelovitu historiju Zenice i njenih uvijek gostoljubivih građana. 

Mirko Kovač mnogo je i dobro pisao o svojim prijateljima piscima. O njihovim knjigama i o književnosti općenito napisao je niz lucidnih i uzbudljivih eseja, u kojima se, osim kao dobar čitatelj, razotkrivao i kao ljubitelj anegdote, pa i onog trača koji ne ide na štetu otračanog. Ono što ulica ili kavana na nečiji račun mogu iskonstruirati i izmisliti, katkad i tačnije govori o nekom čovjeku od onog što se u stvarnosti dogodilo. Ali najbolji Kovačev esej o prijateljima, piscima i književnosti posvećen je Miodragu Bulatoviću i naslovljen “Zaboravljeni pisac”.

Nijedan jugoslavenski, hrvatski kao ni srpski pisac, s notornim izuzetkom Ive Andrića, nije svojedobno postigao takvu europsku i svjetsku slavu, prevođenost i međunarodnu prisutnost kao Miodrag Bulatović. Ali, za razliku i od Andrića, Bulatović nije se proslavio na valu sveeuropske obljubljenosti Jugoslavije i jugoslavenske varijante samoupravnog socijalizma. Tih šezdesetih, dok su ga prevodili na sve strane, dok je u Njemačkoj bio bestseler pisac, u Japanu mu roman bivao štampan u pedeset tisuća primjeraka, u Južnoj Africi doživljavao i treće izdanje, a u Turskoj punih šest tjedana bio najčitanija knjiga, Bulatović je kod kuće bio ideološki krajnje sumnjiv, od kritike prezren, a od pisaca, te bogme i pristojnijeg građanstva, na svaki način izbjegavan. Knjige koje nije mogao objaviti u Beogradu, objavljivao je u Zagrebu ili Rijeci. Takvo to bijaše vrijeme: nije Zagreb nikad bio liberalniji niti prema prezrenim piscima otvoreniji od Beograda, ali razmetni sinovi i kćeri srpske književnosti uvijek su u njemu mogli naći utočište. Kao što su ga razmetni sinovi i kćeri hrvatske književnosti redovito nalazili u Beogradu i Novom Sadu. Tako je funkcionirala književnost u Jugoslaviji, ali to je bio i model po kojem se ostvarivala sloboda u federativnoj i relativno neslobodnoj zemlji. Ako je nešto smetalo jednom centralnom komitetu, obično nije smetalo drugom centralnom komitetu. A bilo je u tome i neke suptilne pakosti: hrvatskih komunista prema Srbima i srpskih komunista prema Hrvatima.

Miodrag Bulatović rodio se 1930. u Okladima, pokraj Bijelog Polja, u Crnoj Gori, i svoje važne i velike knjige, s kojima je, makar i nakratko, na jedno ili na dva desetljeća, postao ozbiljan svjetski pisac, napisao je i objavio između dvadeset šeste i trideset devete godine života. U tom se vremenu odvila i njegova međunarodna slava. Prvu je knjigu pročitao tek s navršenih šesnaest. A ono najvažnije u životu, što će ga trajno odrediti, zbilo se 1941. Legenda o tom događaju pripadala je mitologiji književnog života osamdesetih. Prepričavala se i dopričavala u različitim varijantama, malo tko je znao pravu verziju, da bi je konačno Mirko Kovač, Bulatovićev davni prijatelj, i mlađi kolega koji je u njemu nalazio velikog književnog uzora, ispričao u eseju “Zaboravljeni pisac”. Evo te priče Kovačevim riječima, premda žalim što je ne donosim svojim vlastitim: “Buletova tetka i njezin muž Fjodor Arhipov, emigrant iz Odese, ubili su mu oca pred kućnim pragom; dječaku, budućem piscu, bilo je tada jedanaest godina. Poznavatelji crnogorske tradicije vele da se u Crnoj Gori ne pamti da je sestra ubila brata te da je to, može biti, prvo takvo bratoubojstvo u tom narodu. Vidjevši mrtva oca, dječak se nad lešom počeo tući kamenjem u glavu, bio je obliven krvlju kao i ubijeni otac; otada je patio od vrtoglavica, zapravo blažeg oblika epilepsije, a ožiljci na čelu od udaraca kamenom ostali su kao simboli, kao zapisi o toj krvavoj porodičnoj drami. Bule se nije libio govoriti o svojoj bolesti, nazivao ju je ‘svetom bolešću’, a počesto i ‘čarolijom talenta’. Vidio sam jedan njemački list koji je na cijeloj stranici donio intervju s Bulatovićem, još u vrijeme izlaska njegove čudesne knjige ‘Vuk i zvono’ na njemačkom (München 1962.) naslovljen autorovom izjavom Ich bin ein Epileptiker.”

Književni niz Miodraga Bulatovića započeo je 1956, knjigom priča “Đavoli dolaze”, nastavljen je dvije godine kasnije, još jednom knjigom priča, naslovljenom “Vuk i zvono”. Već 1959. objavio je jedan od najvažnijih i najljepših romana u povijesti naših književnosti, “Crveni petao leti prema nebu”. Te godine Ninova nagrada nije dodijeljena. Obrazloženje: nije bilo djela koja bi kvalitetom zadovoljavala. A zapravo se radilo o tome da se žiri nije odvažio nagraditi ovoga mahnitog pisca, koji je od početka djelovao kao netko tko je pomoću svojih knjiga naumio izvršiti fizičko ili barem socijalno samoubojstvo. Nedodjeljivanje nagrade romanu “Crveni petao leti prema nebu” mnogi će ozbiljniji čitatelj doživjeti i protumačiti kao drugu najsramotniju epizodu u povijesti daleko najvažnije i najuglednije književne nagrade koja je ikad postojala u Srba i Hrvata, ali iz naknadne, postjugoslavenske hrvatske perspektive moglo bi se reći nešto upravo suprotno. Žiri se nije usudio nagraditi jednu veliku knjigu, ali nagradu nije dodijelio nekoj drugoj, bezvrijednoj, kao što bi to učinili hrvatski nagrađivači. Članovi žirija umjeli su artikulirati strah i ne izdati književnost.

Uslijedila je pauza od punih osam godina, i roman, prilično opsežan, “Heroj na magarcu”. A zatim, sljedeće, 1968. i njegov nastavak, naslova “Rat je bio bolji”. Njime je završen veliki Bulatovićev književni niz, koji ga nesumnjivo čini jednim od nekoliko najvažnijih pisaca onoga postpartizanskog pripovjedačkog i romansijerskog naraštaja koji se javlja po nastanku socijalističke Jugoslavije. U hrvatskoj književnosti predvođenog Rankom Marinkovićem i Slobodanom Novakom. U srpskoj Miodragom Bulatovićem, Danilom Kišom i Mirkom Kovačem (koji će na kraju svih krajeva završiti kao neželjeni i nevoljeni hrvatski pisac). Sljedeći roman koji Bulatović bude objavio zvat će se “Ljudi sa četiri prsta”, u njemu će se baviti ekstremnom, uglavnom hrvatskom, političkom emigracijom, i bit će to piščev stilski i estetski pad, koji je, kako to već u životu biva, povezan s nekim ljudskim, socijalnim i egzistencijalnim padom. Pisao je i objavljivao i nakon “Ljudi sa četiri prsta”, ali vrlo loše, izgubljeno i dekoncentrirano. Na kraju bio je imitator sebe samoga. I to u književnosti koja je sedamdesetih i osamdesetih obilovala mnogo boljim imitatorima Miodraga Bulatovića, nego što je on sam tada to umio biti. (Načinom stilsko-estetskog sunovrata i propašću talenta Bulatović je u mom formativnom katalogu vazda bio taman uz Džonija Štulića. No, to je, možda, podatak koji se više tiče čitateljeve autobiografije.)

Knjige priča “Đavoli dolaze” i “Vuk i zvono” zapravo su vrlo različite i svjedoče o dvije Bulatovićeve socijalne i tematske opsesije: društvenom, ali još i više mentalnom i emocionalnom marginom, sirotinjom, ludacima, kriminalcima i nevoljnicima, simboličnim gubavcima s jedne strane, te vlastitim bjelopoljskim djetinjstvom, svojom životnom nevoljom i talijanskom okupacijom, s druge strane. Bulatović, međutim, nije autobiografski pisac. Stran mu je svaki dokumentarizam. On čak nije ni pisac realističnog prosedea. On je, u punom smislu riječi, istodobni suvremenik Franza Kafke, Samuela Becketta i Ive Andrića. Pritom, njegove su priče formom savršene, sadržajno i tematski začudne i jezovite, a stilski su besprijekorno izvedene. Bulatovićeva rečenica ima retorički napon i autoritet rečenice Miroslava Krleže, pripovjednu logiku i snagu Andrićeve, i poetski naboj i strukturu Kišove rečenice. Pritom, Kiš se u vrijeme Bulatovićevih knjiga priča još nije ni pojavio. Evo, kako zvuči taj rani Bulatović, molim vas čitajte ovo: “Pored prozorčića prođoše cipele, i glibave lepe. Krunio se ženski glas dozivajući Vitorija. Ceo taj urnebes, ceo taj život, sateran u preuski trenutak straha i ustostručene nagonske želje za bekstvom iz ove provalije, rastapao se tu, pred Pijetrovim očima, i bio pljosnat, zaokrugljen, lep. Napolju je klokotala voda, klokotali su glasovi, s mukom se porađajući iz pijanih dušnika, klokotao je i mitraljez negdje izvan plota.” Možda i nekoliko puta pročitajte zadnju rečenicu, tu virtuoznu i neobjašnjivu gradaciju od klokota vode, preko klokota ljudskih glasova, do klokota mitraljeskih rafala. “Đavoli dolaze” knjiga je margine, “Vuk i zvono” knjiga je djetinjstva. Ali i ovo, kao i sve drugo u pripovijedanju o Bulatoviću, valja shvatiti sasvim uvjetno.

Roman “Crveni petao leti prema nebu” pripovijeda o jednom siromašku, bijelopoljskom muslimanu, koji odlazi na pijacu da proda svog pijevca. Taj pijevac, veličanstveno opisan, s repom koji gori u plamenu, i krijestom kakve nema među krijestama, najmilije je i najvažnije što siroti Muharem u životu ima. Ali on će, tako misli, prodajom tog pijevca riješiti sve probleme i postati drugi čovjek. Premda piše u trećem licu, Bulatović se vrlo snažno identificira s Muharemom i njegovim rezonima. To biva fascinantno, jer je Muharem mentalno zaostao, izrazito je oštećenog duha, djeluje kao nedovršen čovjek. Svijet oko njega je neprijateljski, rugalački, bijesan. Iz čiste obijesti bi da mu uzmu njegova pijevca. Tu je i gazda Ilija, kod kojeg Muharem radi kao nadničar. On ga voli, ali to ne smije pred drugima pokazati. Način na koji ga voli u svakom je smislu bolestan i socijalno neprihvatljiv.

“Crveni petao leti prema nebu” izazvao je skandal u vrijeme kada je objavljen. Da ovaj roman netko danas napiše, također bi izazvao skandal. U Hrvatskoj bi ga, recimo, od zabrane spasilo samo to što pravobraniteljice za ovo i ono, aktivistice, feministice i autorice sapunica, kao ni političari, crkvenjaci i predstavnici nacionalnih manjina nemaju naročit interes za književnost i ne čitaju zapravo ništa. Ali mimo toga, prema današnjim ultrakonzervativnim i turboliberalnim, kobajagi ljudskopravnim normama europske provincije, “Crveni petao leti prema nebu” čudovišno je nekorektna knjiga. Po svemu neugodnija, recimo, od Nabokovljeve “Lolite”. Ali nije je to one davne 1959. učinilo tako privlačnom, niti je zato šezdesetih toliko prevođena i slavljena po svijetu. Ono po čemu je “Crveni petao leti prema nebu” bio tako slavan i prisutan je gotovo magična privlačnost, prohodnost i gravitacijska snaga u odnosu na čitatelja, kakva jednako postoji u nekih genijalnih knjiga (u “Sto godina samoće”, recimo, ili u “Prokletoj avliji”), kao i u pojedinim primjercima trivijalne ili kič književnosti (primjerice u “Galebu Jonathanu Livingstonu”, u Džubranovu “Proroku”, u “Malom princu”, toj dječjoj paraboli za odrasle…).

U romanima “Heroj na magarcu” i “Rat je bio bolji” Bulatović se bavio talijanskom okupacijom. Te knjige pisao je pod Malaparteovim utjecajem, ali koji je bio savršeno artikuliran i akceptiran. “Heroja na magarcu” premijerno je objavio kod Otokara Keršovanija, a knjiga je izazvala nesmiljeni bijes subnorovaca, starih partizanskih generala, komunista… Ove je posljednje Bulatović radosno ogovarao po inozemstvu, gdje je na pitanje u nekom intervjuu je li on komunist, odgovorio: “Ne, ja sam normalan!” Kako to da ga nisu uhitili i strpali na višegodišnju robiju. Dva su odgovora na to pitanje. Nacionalistički i antikomunistički paranoici, kao i dozlaboga loši pisci reći će da je Bulatović bio Udbin provokator, pa je zato tako i govorio. Mudriji i upućeniji, oni koji umiju ispratiti dramaturške figure epohe, reći će da Bulatovića nisu hapsili zašto što im je bilo jasno da od toga mogu imati samo štete, dok im je on kao slobodni lajavac bio savršeno bezopasan. Kao što je, uostalom, bezopasna bila i njegova književnost. Bila je to i u vremenu u kojem su država i partija itekako zazirale od književnosti, te su pisce znali doživjeti kao vrlo ozbiljne neprijatelje. Ali Bulatović nije bio doživljen kao jedan od takvih. Uostalom, sam je to rekao: “Ich bin ein Epileptiker!” Luđak, padavičar, ništarija i jadnik. To je on bio za komuniste, ali i za većinu kolega pisaca. Istina, zavidjeli su mu na svjetskom uspjehu, ali ni to za njih nije bilo tako strašno. Oni su bili uspješni kod kuće, a to je za njih bilo mnogo veće. Što je provincija dublja, to je lokalni uspjeh u književnosti važniji.

Bila je to, rekli smo, 1941, ali su dječakovi rođaci i sumještani ulovili Fjodora Arhipova (tetku nisu, jer je tetka već pobjegla u partizane), pa su ga doveli pred kuću, dječaku su tutnuli pušku u ruke, da osveti oca. Srećom, “taj je ritual spasila dječakova majka, razborita udovica, koja je podviknula: ‘Neće moje dijete u svijet obilježeno, neće to cijelog života nositi na duši.’” Arhipova su sami zatukli, a dječak je bio gorko razočaran majčinim postupkom i onim što je propustio. “Ne samo da ga nećeš ubiti”, rekla mu je mater, “nego ćeš potražiti njegovu ženu, tvoju tetku Milijanu, i oprostiti joj.” Zaista, tako je i bilo. Pronašao ju je u Vrnjačkoj Banji, gdje je bila direktorica Doma invalida. Prihvatila ga je i pomogla mu da se školuje. Nije to bilo iz ljubavi, govori Kovač, tako je mislio i Bulatović, tako će i ovaj njegov čitatelj, nego iz puke i u osnovi prazne želje za iskupljenjem. To iskupljenje u slučaju tetke Milijane nije bilo ni naročito skupo. Zanimljivo je, međutim, i na crnogorski način herojski, kako je, i čime je, majka usmjerila dječakov život. Sam je Bulatović u intervjuu koji je dao Bori Krivokapiću ovako govorio: “Da nisam ušao u tu vrstu kriminala koji se zove literatura, verovatno da bih u onom drugom, stvarnom, još više postigao. Zato je za mene literatura spas. Čovek, ili dečak onog mentaliteta, u činu osvete teško da bi se ikad zaustavio. I ko zna koliko bih krvi, tuđe, morao da prolijem da bih osvetio onu koju je prolio Fjodor Arhipov. I koju su prolili drugi ljudi svih godina mog života. Meni je literatura zamenila krvnu osvetu.” Ako se u ovim riječima i nađe mistifikacije, a svako je govorenje o sebi oblik mistifikacije, to je mistifikacija autentičnoga književnog genija.

Kasnije, Miodrag Bulatović imao je sreće u životu. Ali on je iz nekih svojih razloga, ili iz nekog ludila koje izvan književnosti nije opservirano, prezreo svaku sreću. Od književnosti je odlično zarađivao, s novcima je dobro znao, u njegovim su se džepovima novci kotili, pa se dobro i oženio, u Ljubljanu, u vrlo finu i bogatu građansku kuću. Tamo je živio kao gospodin, i dočekivao prijatelje s Istoka. (Kada ga je Kovač nagovarao da ne sudjeluje u hajci na Danila Kiša, nego da ispadne gospodin i objasni mu kako on nema ništa s tim, Bulatović mu je mirno odgovorio: “Ali ja nisam gospodin, ja sam ološ.”) Kako se, malo-pomalo, budio demon srpskog nacionalizma, i kako je đavo sve češće bančio i stolovao u Beogradu, tako se Bulatović malo-pomalo dizao iz blata kojim su ga prethodno zasuli. Najednom je, u osamdesetima, postao građanski prihvatljiva osoba. Njegov antikomunizam bio je općeprihvaćen, a on je, upravo u vrijeme kada se počelo raspadati na federativnom principu konstituirano Udruženje književnika Jugoslavije, postao predsjednik Udruženja književnika Srbije. Ušao je u verbalni rat s Hrvatima i Slovencima (među kojima je i dalje živio), koji će se zatim uzdići na višu razinu s Miloševićevim dolaskom na vlast. Bulatović je bio u prvim redovima uz vožda, bio je jedan od suosnivača Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, narodni poslanik u Skupštini Srbije, ratni huškač, koji je progonio neprijatelje režima, jedna od mračnijih figura pokreta koji će zamračiti Srbiju i Jugoslaviju učiniti nemogućom. Pritom, goleme je, kažu, novce uložio u Zajam za Srbiju. Premda je, po prirodi, bio škrt čovjek, i premda nije imao nikakvih iluzija o zajedničkom ili općem dobru. Kada ga je 15. ožujka 1991, šest dana nakon što je Milošević na beogradske ulice izveo tenkove protiv opozicije, u Igalu prekinulo srce, vijest o njegovoj smrti kliznula je niz novinske margine. Vlast ga je ispratila kao jednog od svojih ljudi, opozicija kao jednog od neprijatelja, a novine u drugim (tada još uvijek) jugoslavenskim zemljama u njemu su vidjele jednog od na riječima najružnijih i najhudijih srpskih nacionalista. Nikome tada nije umro veliki pisac. Jedan od doista najvećih u povijesti naših modernih književnosti.

I kako je u času svoje smrti otpisan i zaboravljen, takav je, otpisan i zaboravljen, Bulatović danas. Osim Mirka Kovača, nitko ga u proteklih trideset godina nije oglasio kao velikog pisca. Ili kao bilo kakvog pisca. Da je riječ o kazni zbog pokvarenosti i gada, koji su Bulatovića krasili, bila bi to kolosalna i zaslužena kazna. Samo što ni u tom slučaju njome ne bi bio kažnjen jedan grešan čovjek, koji je prezreo i odbacio svaku mogućnost da u životu bude sretan, nego bi njome bili kažnjeni potencijalni čitatelji genijalnog pisca. 

Svojedobno sam maštao o novinskoj rubrici u kojoj bi ispisivao eseje-posvete suvremenim našim piscima. Rubrika bi imala krajnje trivijalan naziv – Karika koja nedostaje. I svakome bih piscu – naravno, onom kojeg smatram dostojnim toga – nalazio predšasnika kojeg nesvjesno tradira. Pisca kojeg, po mom sudu, nije čitao, a zavolio bi ga da jest. Ovakve maštarije služe mi za odmor i veselje. Često ih smišljam na putovanjima. Dok vozim niz autoput, uređujem tako neke imaginarne književne novine. Ovo bi, međutim, mogao biti esej iz rubrike Karika koja nedostaje. I neka tako bude. Ostat će jedini u nevidljivom nizu, posvećen Damiru Karakašu. Miodrag Bulatović njegov je tajni pisac. Roman “Crveni petao leti prema nebu” omiljena je nepročitana Karakaševa knjiga. Hajde da provjerimo je li zbilja tako.

Semira je, kaže mi Abdulah Suljkanović iz Gornjih Rainaca kod Kalesije, bila najpametnije dijete u porodici i pisala je jako lijepe pjesmice. Bilo joj dvanaest godina i bješe najbolji đak u odjeljenju, možda i u školi, al eto…

Rat je i godina je 1994. Sa brda Vis iznad Kalesije skoro svakodnevno granatama zasipaju Raince i ostala naselja u kalesijskoj i živinčkoj opštini.

Kalesijci, vazda šaljivdžije pa i u ratu, skovaše pjesmu koju bi katkad i zapjevali:

Četo s Visa,
Ne pucaj iz ziiisa,
Možeš nekog ubiti
Pa će šteta biti…

Kao i uvijek, tog sunčanog aprilskog dana Semira je došavši iz škole smjesta zatražila da jede. I dok joj je majka spremala ručak, ona je otišla do ulaznih vrata, oslonila se uz štok i noge opružila po pragu. U krilu je držala teku i po njoj razastrt list.

Nije prošlo dugo – granata je potresla kuću; pogodila je iznad samih vrata u kojim se bješe upakovala djevojčica i cijeli snop gelera se sručio u njeno tijelo.

Otac Ramiz istrči iz kuće, ubrzo zamota Semiru u plavu dekicu i u bezumnom trku, s njom u naručju, stane dozivati ima li ko da mu autom prebaci dijete do bolnice. 

Iz svoje kuće istrčava Meho Suljkanović, rođak i komšija, upadaju u njegov auto, koji kao da skoči iz mjesta, i začas se nađoše na putu prema ratnoj bolnici u Gornjim Raincima. 

Negdje na pola puta od kuće do bolnice susreću Abdulaha, brata Semirinog oca, koji se pješice vraća iz komande brigade. Meho zaustavi auto i Abdulah sijeda na zadnje sjedište, do zamotanog Semirinog tijela i brata Ramiza. Ramizovo skamenjeno lice govorilo je sve i Abdulah polako odmotava dekicu; imao je šta i vidjeti…

Zaustio je reći da je mrtva, pa se u zadnji čas predomisli:

 – Nije živa?…. 

Brzo stigoše do bolnice u Gornjim Raincima, gdje doktor Ekrem Dizdarević, pošto pogleda tijelo djevojčice, ugnu ramenima i čvrsto zagrli Ramiza, te on kao pokošen pade s nogu i s obje ruke udari po zemlji bosanskoj, a onda pogleda u nebo i pomenu Boga.

Odvezli su je u mrtvačnicu u Tojšićima. Tamo je raspremiše i Abdulahu, iz džepčića Semirinih pantalona, pružiše smotuljak od njenih krpica i svilenih končića.

Dženaza je bila sutradan. Na mezarju u Donjim Raincima hodža se jedva držao na nogama; grlo mu se stezalo, riječi kidale. 

Vrativši se sa dženaze, ugledaše podno kućnog praga ispisan list papira. Bila je to njena, Bosni posvećena pjesma, napisana malo prije nego je sa Visa doletjela smrt. Jedva da se mogla i pročitati – sthovi su bili poškropljeni krvlju.

S druge strane praga, isječena gelerima i krvava, nađena je i sveska na kojoj je pisalo: Semira Suljkanović, VI razred OŠ “Bratstvo–Jedinstvo“ – Rainci Gornji,  Kalesija, BiH.

(Semirina pjesma)

GASTON BAŠLAR (BACHELARD) –
POETIKA SANJARIJE, PSIHOANALIZA VATRE, PLAMEN VOŠTANICE, POETIKA PROSTORA, VODA I SNOVI

“Da bih pred voštanicom izgovorio nešto što je s onu stranu uspomena samoće, nešto također i što s onu stranu sjeća na bijedu, obnovit ću u ovom kratkom paragrafu literarno svjedočanstvo u kojemu Théodore de Banville govori o jednom Camoensovom bdijenju. A kad pjesnik govori sa simpatijama o nekom drugom pjesniku, onda ono što tu izriče dvostruko je istinito.

Banville izvješćuje da je tada kad se Camoensova lojanica utrnula, pjesnik nastavio pisati svoju poemu pri svjetlucanju očiju jedne mačke.“

Baston Bachelard, „Plamen voštanice“

Vrijeme koje proživljavam i preživljavam po nečemu je slično vremenu koje je preživljavao Gaston Bašlar tokom dva svjetska rata kada je čovjek jedino rajsko utočište nalazio u svojim sanjarijama o djetinjstvu. Ne običnim sanjarijama, nego pjesničkim, koje su napisane ili se trenutno pišu. Nauka i filozofija nisu donosili nikakvu utjehu. Moja generacija pamti već dva rata, onaj veliki Drugi svjetski rat, više po pričama nego po ličnom iskustvo, iako i ono postoji unutar svake porodice, odakle se izvlači i obuzima već odraslog čovjeka da sanjari o tom svom djetinjstvu, bježeći od tvrde stvarnosti koja je od njega načinila siroče. Ovaj „naš“ novi rat to samo potcrtava. Kaže se da je on nezavršen, ali koji je rat završen s nekim datumom. Zar nisu ponovo na djelu sve sablasti Prvog i Drugog svjetskog rata. Rat se uvijek nastavlja, ili završava u svijesti onih koji su ga preživjeli. Kod Bašlara se otvara taj prostor koji nam nudi bezbroj intimnih slika naše oniričke (pod)svijesti. To su slike koje stvara jezik, iz tame svoga sjećanja, koje seže čak u metafizičke prenatalne prostore. To je domen psihoanalize, Frojda, Junga, Adlera…Kao da ne živimo više u sadašnjosti, nego u sjećanju na neko vrijeme radosti, što se može poistovjetiti sa rajskim dobom čovječanstva. Tada si bio srećan, tako ti se čini danas. Sada ono u ovo vrijeme divljačkog kapitalizma, postaje vrijeme jedine sreće. 

U svojim tekstovima Bašlar je veliki nastavljač, uz psihoanalitičare, Novalisovih pjesničkih razmišljanja, pa bi obavezno u ovo razmišljanje o svim Bašlarovim knjigama trebalo da se pogleda i Novalis. Obojica matematičari, bili su kao dvostruka bića, skarabeji duha. Kaže Novalis: „Postoje dva čovjeka: čovjek razuman i čovjek pjesnik.“ Na tom tragu bio je prije njih i Paskal, mada je on to izrazio na svoj način, kao dihotomiju: L’esprit de géométrie et l’esprit de finesse, što se obično prevodi kao „matematički duh i svjetovi duh“, koji jedan drugog uglavnom isključuju. Novalisovu knjigu u izdanju „Nolita“ kupio sam pred odlazak u vojsku 1968. godine, dok sam kratko vrijeme bio profesor matematike u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, pokušavajući malo po malo da pomirim ta dva Paskalova „duha“.  Knjiga je snabdjevena nevjerovatnim predgovorom Zorana Gluščevića od pedeset strana. O tome bi se ponovo moglo napisati nešto takođe dobro i evokativno. Gluščević to svakako zaslužuje zbog onoga što nam je dao u svojim brojnim tekstovima.  

„Moje knjige“, su, ovog puta, Bašlarove sanjarije o poeziji, ili, možda tačnije, o traganju za izgubljenim rajem, koji stvaraju pjesnici kao svoju „sliku izgubljenog svijeta“, u djelima s kojima se družim već decenijama: „Plamen voštanice“, izdanje „Razlog“, Zagreb, 1969. godine, u izvrsnom prevodu i sa pogovorom pjesnika Vjerana Zuppe; „Poetika prostora“, „Kultura“, Beograd, 1969. godine, u takođe odličnom prevodu Fride Filipović, i sa izvrsnim predgovorom Sretena Marića; „Poetika sanjarije“, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982. godine, u dobrom prevodu Fahrudina Krehe, i zaista nadahnutom predgovoru Kasima Prohića; „La psychanalyse du feu“, „Gallimard“, Paris, 1938.; „L’Eau et les Rêves“, izdavač „Librairie Jose Corti“, Paris, 1943. Ovdje ću veću pažnju posvetiti prevedenim knjigama, mada su i ostale prevedene kod nas prilično kasno.  

Prvobitno poznat kao ugledan matematičar, fizičar i epistemolog, koji je u domenima svojih naučnih istraživanja iskazivao protivljenje ustaljenim, petrificiranim normama, Bašlar se u svojim zrelim godinama iskazao kao nesvakidašnji tumač svijeta poezije, otkrivajući u tom svijetu osnovnu potrebu čovjeka – sreću. Osnova njegovog pristupa bila je psihoanaliza, ali on se i od nje brzo udaljio osjećajući potrebu za slobodom. A to je bila radikalna novost. Upravo to stvaranje na svojoj pomalo jeretičkoj stazi učiniće Bašlara mitskom figurom jednog vremena koje je znalo mnoge sljedbenike uglavnom tradicionalnog prilaska ovim oblastima. Bašlar je bio izvan svih struja, uvjeren da sve škole i grupna okupljanja oko određenih čvrstih sistema nisu uvijek dovoljna da bismo dospjeli do prostora istine koju možemo definisati na različite načine. Pri tome on se nije odrekao nijednog od tih učenja, ali ih je smatrao nedovoljnim. 

Za mene, nevjerovatan čitalac, Gaston Bašlar, u suštini, svojim tekstovima odgovara na dva jednostavna i vječna pitanja: zašto čitati poeziju i kako čitati poeziju. Na jednom predavanju Rolan Bart počeo je svoje izlaganje riječima: Šta znači čitati? Kako čitati? Zašto čitati. Tim pitanjima koja su za svako tumačenje književnosti temelj, dodao bih još uže: Kako i zašto čitati poeziju. Upravo je to srž i Bašlarovog pristupa poeziji. Otvorenog srca i otvorenog uma, sa ukupnim čitalačkim znanjem koje podrazumijeva da se svaka nova pjesma, bez obzira na autora, od klasika do nepoznatog pjesnika, dočekuje dobrodošlicom. Takvi su čitaoci zaista rijetki. Osnovno je kako čitati jednu pjesmu. Uputstvo je sasvim jednostavno, treba je čitati onako kako je i napisana, riječ po riječ, stih po stih, tako da ih prihvataš da djeluju na tebe svojim oniričkim slikama. To je i bartovsko „uživanje u tekstu“. Drugačije ne ide. Ne smije biti nikakvog predubjeđenja i podjela na klasike i moderniste, na velike i male. Kao što ga ne smije biti kada se o nečemu ili nekome piše. To je stara Tacitova maksima. Ali i to je samo površina, suština je u tome da se vidiš u djelu, koje i ne postoji bez čitaoca. Djelo je onakvo kako ga vidi i prihvati čitalac. 

Od vremena čuvenog profesora i antologičara Bogdana Popovića učeni smo da pjesma treba da bude  „cela lepa“. Teško se toga osloboditi. Vjerovatno je nemoguće u našem školskom sistemu drugačije govoriti o poeziji koja se ovdje piše i promoviše više od stotinu godina. Ne prihvatajući nikakvu isključivost, pa ni svoju, ovdje ja proklamujem princip da više vrijedi dobar stih, ili dio stiha, nego neka cijela lijepa pjesma. Za mene su se lijepili stihovi, na primjer, Duška Trifunovića, kojih ne mogu, mada i neću, da se oslobodim nikako. Nazvao bih to poetika jezičke mudrosti.  Recimo: „Ne treba meni veća škola od ovog moga bola.“ Tu je jezik sve uradio, pošto je jezik u svojoj dubini mudriji od pjesnika. U svakom pravom čitaocu poezije mnogo je takvih citata. Neka je cijela pjesma samo jedan takav citat. Naša epska poezija prepuna je takvih obasjanja. Do njih je ona došla koristeći jezičke lagume u dubini bića njenog pjevača, sutvorca. Tu je Vuk Karadžić odigrao ogromnu ulogu. Samo to nije dovoljno, poezija ide dublje, mnogo dublje od te mudrosti koja nas prihvati odmah, i ne čini nas srećnim, ne osjećamo da nam bilo šta otkriva. Tu dolaze različiti pokušaji, bježanje od tzv. realizma, pa svih ostalih izama, uključujući nadrealizam koji je biodrag Bašlaru. To se ne smije smetnuti s uma, ta nadrealistička obasjanja, kod nas Matić, Vučo, Davičo. O tome je Radomir Konstantinović briljantno pisao. 

Vratimo se sjećanju. Onome temeljnom pjesnikovom sjećanju. Recimo, mirisima iz djetinjstva. Sinestezija. Prust, „Traganje za izgbuljenim vremenom“. Nosioci slika i uspomena. Zatvoriš oči, vratiš se u djetinjstvo, pustiš da se vrate mirisi koji sa sobom nose slike djetinjstva. Tu nema računice ni filozofije, nema pretjeranog poznavanja pjesničkog zanata. Bašlar je svoja istraživanja odvojio od tog posla, koji je dao mnoge velike pjesme, iz kojih i on povremeno uzima neke stihove, ali teško da podiže čovjekovu osjećajnost. On govori o toj osjećajnosti. „Poetika sanjarije“ je pokušaj otkrivanja djetinjstva u pjesničkim djelima. On se pita čije je to djetinjstvo? Ono jeste blisko pjesniku, ali to nije njegovo biografsko djetinjstvo. On svojim književnim djelom prodire duboko do djetinjstva, gdje počivaju i Jungovi kolektivni arhetipovi, ali i mimo njih, stvarajući tako svoje drugo djetinjstvo. Samim tim i on postaje neko drugi. Nije više važno da li su tu činjenice stvarne ili izmaštane, one se naprosto uklapaju u sanjariju o jednom djetinjstvu. Ovako to kaže Anri Bosko, omiljeni Bašlarov pjesnik i prozaik: 

„Jer bila je to moja mladost, moja, ona koju sam sebi stvorio, a ne ona mladost koju mi je spolja nametnulo bolno provedeno djetinjstvo.“ (Henri Bosco, „Hyacinthe“) Bašlar daje u trećem poglavlju „Poetike sanjarije“ kao moto, citat iz „Ljubavnog poziva“, poljsko-francuskog pjesnika Oskara Miloša, rođaka Česlava Miloša koji će, poput svog prethodnika biti voljni prognanik i bezdomnik: „Ja sam u nekom smislu i živio samo zato da bih imao šta preživjeti. Povjeravajući papiru ove ništavne uspomene, svjestan sam da obavljam najvažniji čin u životu. Bio sam predodređen za Sjećanje.“ Šta je drugo bio i Česlav Miloš, moj najomiljeniji poljski pjesnik. Evo nekoliko stihova iz moje pjesme pod naslovom „Pismo Oskara Miloša rođaku Česlavu u provinciju“, posvećene ovoj dvojici poljskih pjesnika: 

„Imao sam ključ, u djetinjstvu,
Zeleni ključ livadski, šumski
rog što otključava glasove –
nosio ga na uzici oko vrata,
stavljao u usta, pod jezik,
bliže srcu – otključavao je tajne.“

Zapravo, danas mi se čini da je pjesma posvećena i meni samome, kao što su takve sve pjesme koje sam napisao. 

Bašlar sve to duboko osjeća u sebi, poput pjesnika, ali ovdje samo kao veliki čitalac: „Od velikih pisaca tražimo da nam prenesu svoje sanjarije, da nas učvrste u našima i da nam na taj način omoguće život u ponovo zamišljenoj prošlosti“. Ta „ponovo zamišljena prošlost“ je po mnogo čemu osnova moga cjelokupnog poetsko-proznog djela. Posebno, moja pjesnička zbirka „Prvi svijet“ koja jeste ponovo zamišljena, odnosno stvorena prošlost. Čija prošlost? Mene i svih mojih čitalaca, možda i više njih nego samo mene. Bašlar pronalazi uporište svojim stavovima kod pjesnika i kod psihologa. Citira Žerara de Nervala: „Uspomene iz djetinjstva oživljuju kad dođemo do druge polovine života.“ A Jung: „Integracija Sebe, uzeta u svom dubokom smislu, pitanje je druge polovine života.“ Upravo je to vrijeme kada rekonstruišemo svoje djetinjstvo. Ono vrijeme kada smo živjeli svoje bajke, ne one pričane, mada se i one uklapaju ako si ih čuo na vrijeme.

„Voda i snovi“, sasvim otkrivalačka knjiga, koja je kod nas relativno kasno prevedena, 1998. godine, a objavila ju je sjajna „Knjižara Stojanović“ iz Sremskih Karlovaca. Nemam taj prevod, koristio sam se francuskim ranim izdanjem. Čitaoca ovdje neprekidno fascinira širina prostora kojim se Bašlar kreće. On se stalno drži onih helenskih elemenata, zemlje, vode, vatre i vazduha. Kao i kod vatre, Bašlar vodu pronalazi na svim stranama, gotovo da nema vode u čovjekovom životu, dnevnom i noćnom, stvarnom i imaginarnom. Meni je najfascinantnije čovjekovo prenatalno druženje s vodom, plodovom vodom, majčinom vodom. O tome je izvanredno pisala Marija Bonaparte, prijateljica i sljedbenica Sigmunda Frojda koji je odigrao značajnu ulogu u Bašlarovom prihvatanju psihoanalize, Marija Bonaparte, grčka princeza, spasila je Frojda iz nacističkog Beča, spasavajući mu na kraju i njegove male figure toliko značajne u njegovom životu. Bilo mi je zapanjujuće i otkrivajuće da sam gotovo na identičan način skupljao male predmete da njima ukrasim moje police sa knjigama. Svaki pogled na te figure odvodi me u prostore gdje sam ih našao i uzeo. Kasnije ću vidjeti da to mnogi rade. Bašlar je psihoanalitičar svih nas, koji naknadno otkrivamo pristupne puteve istini u poeziji. A voda je element tako blizak pjesnicima, od Poa naovamo. Po je bio izazovan i za Mariju Bonaparte, koju rado i često u ovoj knjizi citira Bašlar. Vjerujem da su se i poznavali 

„Poetika prostora“, temeljna knjiga Bašlarove kasne produkcije, povezuje arhitekturu i poeziju, ili još tačnije, prostore stanovanja i osjećanje zaštićenosti i sreće. To je u jednom trenutku postala kultna knjiga arhitekata koji su tragali za novim putevima arhitekture zapale u ćorsokak modernizma i otuđenosti dokle ih je doveo beton i masovno stanovanje u gradovima. Za Pariz je to bio Korbizje. Stanovalo se i stanuje se u kutijama koje su uglavnom raspoređene horizontalno, osim lifta koji povezuje odvojene svjetove vertikalno, i koji svojim postojanjem sprječava naše uspinjanje stepenicama prema svjetlosti i nebu gdje stanuju naši zaštitnici anđeli. To su svjetovi takvi da se stanovnici iste zgrade jedva vide a kamoli poznaju. Za Bašlara, suština je kuća, dom, stanište, ono koje nas prati kao sanjarenje o djetinjstvu. On piše: : „U Parizu nema kuća, a stanovnici velikog grada žive u naslaganim kutijama.“ Jedan švajcarski arhitekta kaže da Bašlar stvara „emocionalni prostor“. Upravo ga ja tako doživljavam, kroz svaku njegovu knjigu. 

U skromnoj kući iz mog djetnjstva, u Bosanskoj Kostajnici, gdje smo se preselili 1947. godine, sve vidim, savršeno životno, s podrumom, srednjim dijelom za stanovanje, naročito predsoblje sa majčinom singericom, i tavanom. O! strašni i neodoljivi tavan, na kome sam otkrivao svijet, ne samo oko sebe, nego ukupan svijet koji sam mogao da zamislim, od različitog eksperimentisanja do zvukova koje mi je otkrio kristalni detektor koji sam sam napravio. Muzika Radio Zagreba, došla mi je kao kakav nebeski poklon. Tu su bii i moji golubovi koje sam gajio, što je bila gotovo zaraza svih nas. Mogao sam satima da ležim i da pratim njihove svakodnevne rituale. Ta radost je neuporediva sa bilo čim kasnijim. 

Na tom tavanu, neuređenom za obitavanje, gdje se u jesen i zimu sušili komadi mesa i kobasica, ulazio sam u čuda nauke ali i čuda buduće poezije koju ću sam da stvaram. Onakvu kakva je utisnuta u mene svih tih godina djetinjstva siromašnog svim osim beskrajne mašte. Zanatski dio se podrazumijeva, ali nije nužan. On govori o određenoj disciplini. Tu se začela i moja želja da postanem epistemolog, istoričar nauka, prije nego pjesnik, jer poeziju nisam smatrao kao životnim opredjeljenjem, čak ni uzgrednim poslom. Ona mi je dolazila polako, poslije završetka gimnazije. Da, da, sve su to zemaljski poslovi koje će mi kasnije otkriti genijalni Gaston Bašlar, pričajući mi u svojim knjigama priče mog života.  Tako sam se osjećao kada sam šetao Banjalukom sa akademikom Vladom Miloševićem koji mi je pokazivao kuće i govorio o njihovim tajnama. Kao kompozitor i etnomuzikolog, on je tragao za onim iskonskim u narodnoj muzici na Zmijanju, ne zanemarujući sve do tada stvoreno, ma koliko ga ono spriječavalo da prodre dublje i da bude svoj. A grad to ne nudi, naprotiv, on prekriva to iskonsko debelim naslagamo preuzetog sa svih strana. 

Kasno u životu, Auden je napisao 15 stihova pod naslovom „Dan zahvalnosti za stanište“ (1960-1964). Oni su bili proslava domaćeg zadovoljstva u njegovoj austrijskoj vikendici, a bili su raspoređeni po prostorijama kuće, uključujući ‘pećinu smisla’ (njegovu radnu sobu), podrum, potkrovlje i njegovu spavaću sobu „pećinu golotinje“. U naslovnoj pjesmi sretno završava pisanjem „mjesta u koje mogu ući i izaći“. Da li je do tada Auden (koji je govorio francuski) čitao Bachelardovo putovanje kroz kuću sjećanja-takav topofilički raj? Vjerujem da jeste. 

Suprotno Odnu, ja sam ispisao više pjesama koje me povezuju sa djetinjstvom, oniričkim djetinjstvom, koje sam stvarao godinama, puštajući jeziku da se pronalazi, da se oslobađa, da se odvaja od moje ukočenosti nekog modernizma. Da ne spominjem glavne tokove naše poezije čije me je školsko tumačenje tjeralo od poezije. Tek će me, u četvrtom razredu gimnazije, pod svoje uzeti Vasko Popa, veliki znalac narodne lirske poezije. Popa je prihvatio poeziju kao jezičku igru suštinama. Ima tu mita, ali ne tako kako je stvarao Nastasijević, najveći srpski jezički maštar. 

„Plamen voštanice“ me vodi do večeri u predsoblju, gdje je bio kredenac, koji smo dobili od setke Ljubice, mamina singerica i na ekseru uz vrata što su vodila u spavaću sobu, lampa na gas, odnosno petrolej. Sjećanja na to vrijeme, na taj prostor, na tu treperavu svjetlost koja nas je odvajala od svijeta da bismo tu bili svoj svijet, pretvara se u jezičko sjećanje koje ulazi u stihove. Hoće ono i u prozu, onoliko koliko može da osvoji za sebe. Tu sam bio zaštićen od svih užasa svijeta oko nas. Bilo gdje da sam kasnije bio, u sebi sam u sjećanju nosio utočište, odmor i spas. Nosio svoj jedini raj, mjesto sreće. 

„Psihoanaliza vatre“,  odvodi čitaoca u metafizički prostor čovjekove duše često zahvaćene vatrenim vihorom, od ljubavi do mržnje. Ali, šta ostaje pošto ljubav mine? Ima li tu pepela, nečega što će svjedočiti da je vatra postojala. Koliko se samo pjesnika tim bavilo na najrazličitije načine. Bašlarova knjiga ide dublje, sveobuhvatnije, tragom psihoanalitičkog učenja tvoraca psihoanalize, ali polazeći i od njemu tako bliskog Novalisa, slijedeći sam pojam vatre u svim njenim pojavnostima. To je taj Bašlarov fenomenološki pristup koji je toliko sveobuhvatan da može da obuhvati stvari i pojave vrlo udaljene, kojih se običan posmatrač ne bi sjetio, dopušta meni da sanjarim o vatri u mom djetinjstvu. 

Ja ne idem tragom Prometeja, niti bilo koga u mitologiji nastanka i pripitomljavanja vatre, nego tragom onog što je ostalo u meni, pri samom pomenu vatre. To je moj pjesnički fenomenološki pristup. Prvo smo imali ognjište, toga se ne sjećam, ali nisam siguran da ne vidim to ognjište u Kalenderima u našoj zajedničkoj kući prije nego što ćemo se razdvojiti u tri kuće. Ili je to što vidim ognjište iz Kočićeve priče. U Kostajnici majka je u naš novi dom smjestila odmah uz predsoblje  u maloj sobi šporet, kako je ona govorila noseći tu riječ iz svog djetinjstva u Hrvatskoj, koja je posvojenica njemačke riječi koja se u Zagrebu, kod moje ujne Slavice, izgovarala šparhet. Bila je to fijaker peć, od lima koji bi brzo progorio ako nije bio znalački unutra zaštićen ilovačom. Pamtim naša dva takva šporeta, potom tiš-šporet koji smo dobili od tetke Ljubice kada su se oni odselili u Dubicu. Rado sam ložio vatru, morao sam, ali i htio, posmatrajući moć plamena. Bez lampe, u ovoj sobi plamen je osvjetljavao sobicu, moje lice i ruke koje su dohvatale suvarke i bacale ih unutra. Na selu, gdje bih često išao, boraveći po nekoliko dana kod strine bila je ozidana peć, koja je zimi grijala cijelu veliku prostoriju, gdje smo zimi svi spavali. Uglavnom na podu, poredani kao u zatvoru. Bilo nam je toplo i veselo. Sve te vatre bile su pune tajanstvenog smisla o kome sam razmišljao kao i o zvjezdanom nebu. Čisteći peć, gledao sam pepeo, koji smo mi zvali lug, čuvan da se od njega pravi lužina koju su žene koristile da peru dijelove odjeće, rubeninu kako je govorila moja majka. Pepela sam se plašio kao najgoreg što može da nas snađe, kada izgori sve što imaš i ostane samo pepeo. Povezano za vatru, peći, ili  šporete, jeste i odlazak u sječu drva, koja je u meni kao putovanje dječaka u Čehovljevoj velikoj priči „Stepa“. O tome sam napisao jednu pjesmu, jer sve je bilo i ostalo kao sanjarija. Kako god pogledam, nisam siguran jesam li zaista bio na sankama koje su vozile naša drva, iz našeg gaja. 

Svojim zvjezdanim knjigama, Bašlar je uticao na generacije etnologa, estetičara, psihoanalitičara, književnih teoretičara i pjesnika. On nije promijenio njihove poglede na ono što im je bilo životno opredjeljenje nego ih je proširio, produbio, oplemenio. Bježeći od krutosti bilo kog sistema, on je i te sisteme olabavio i dao im je svježinu pjesničkog pogleda na život. Klod Levi Stros, veliki privrženik Bašlarovih pogleda na nauku i poeziju, žalio je što ovaj nije stvorio svoj sistem. Nema potrebe za tim, sistemi dođu i prođu, Bašlarovo „učenje“ stalno je svježe i za svakoga otkrivajuće. Kao što je napisao Kasim Prohić u izvrsnom predgovoru „Poetike sanjarije“: „Bašlar je htio da se njegovi tekstovi čitaju kao tekstovi koji ništa ne poučavaju, već u kojima se uživa, koji tjeraju čitaoca da budi svoju imaginaciju, da otkriva ‘şuštinsku ženskost svakog dubokkog sanjarenja‘.“ A ja se, na kraju ovog teksta, što je i kraj knjige „Poetika sanjarije“,  prisjećam mojih snova u kojima sam letio, a kojih više nema. Koliko sam samo zadovoljstva osjećao u tom letu, ne mogu riječima izraziti. Samo nenapisanom sanjarijom koja je moj izgubljeni raj. 

Marija je nosila jednostavne haljine
s prednjim kopčanjem
u tepsije i lonce slagala
orahnjače brudete paštašute
svaka cika prisjela
svako jelo uspjela začiniti pogledom
za nju smo odrišene lađe
voljenog brata
nejač nečešljana
nit kravatu svezati
nit ženu odabrati
sebi nije znao
al sve što bi skuhala
taj je hvalio
na sva usta pojio
nebi da je muž
nebi da su djeca

Što je bilo s napuštenim pjesmama? Gdje je ono što izmače? Ona pjesma od nekoć? Pisao na cedulje, u teke, na kutije cigareta, sve bilježio, malo me koji od mojih drugara o poetici htio slušati, nisam mnogo toga ni htio reći, sve zapisivao, s dva prsta tipkao, u malu zbirku složio, onda jedne zimske noći kada sam nekoliko popio mojoj curi poklonio. Ona se poslije udala, tu zbirku izgubila, možda bacila, fina je to bila djevojka, neće valjda čuvati uspomene na bivšeg momka. Meni se sada ta izgubljena poetika vratila ali više nigdje ni jednog stiha, nestala poezija u škripi snijega i neostvarenog seksa, mislim da je na jednom mjestu pisalo „Bila je njoj. I Eroica Napoleonu”, pamtim, jedna pjesma se završavala „ako im sudbina bude naklonjena više se neće sresti”, bila je to divna patetika koja je čuvala idealizam događaja, najbolje da ne bude sukoba, grubih riječi, razočaranja, neka sve bude tišina i što je moguće veća daljina, takva je to bila poetika, ni veza nije bila puno bolja. Poslije još pomalo pisao, ali se zaljubio, kroz aleje s njom šetao, slušao njene lomljive stihove, nisam htio da je moji povrijede, pa s pisanjem prestao. U mojem životu nije više bilo stihova, samo mnogo događaja, mnogo riječi, još više snova. Svoj sam tekst (ponekad anarhična pjesma, ponekad grozna proza) ja sam bio, u događajima svoj tekst postao, u govoru ga varirao, dotjerivao, ponavljao, kada bih se curi dopao na isti način svoju poetiku završavao. Nove pjesme nisam pisao, one stare zaboravio, ni jednu nisam znao, ni jednu upamtio, no sam svaku u svom osjećaju života sačuvao, u kazivanju svaki čas novu pjesmu kao životnu gestu smišljao, kao drugačiju nenapisanu knjigu sastavljao, u njoj kao da sam iz dubine skrivene osjećaje izvlačio, sve davno zaboravljeno ili netom doživljeno ranjiva gorka opora ili nježna riječ postajalo, moja pjesma htjela životom biti, na kraju sam se u svoje riječi pretvorio, svoja priča, svoja vlastita knjiga postao. A onda jedan dan sjeo, sve redom zapisao, još ni pola nisam stigao, moja izgubljena poetika tek sad svoj dom našla, na miru me moje stare rane ostavile, konačno se u tekst pretvorile, u poznu pjesmu sebe zarobila, sebe svom piscu predale, opet ga uzdrmale, svog pisca na kazivanje nagnale i tako napokon one jedne zime izgubljene riječi svoju priču, a i život pisca zaobručile.

Početkom svibnja 1994. godine, u vrijeme priprema narednog broja “Stećka”, koji sam tada uređivao, stalna suradnica lista i novinarka “Oslobođenja”, Angelina Šimić, donijela mi je jednu pjesmu Mire Petrovića, bez naslova. Ni danas ne znam kako je do nje došla, jer je to bilo vrijeme potpune blokade Sarajeva, iako je u Washingtonu već bio potpisan sporazum između Hrvata i muslimana Bošnjaka o Federaciji (bilo je to 18. ožujka iste godine, da vas sve podsjetim na to!). Iz Fojnice, u kojoj je do sukoba Armije BiH i HVO-a proveo sve vrijeme rata, Miro Petrović je sa suprugom i dva sina već bio negdje u Hercegovini, da li u rodnom Klobuku ili negdje drugdje, to nisam točno znao. Njegova pjesma čiji je prvi stih glasio: Ono nebo, one zvizde, tako nas je, u stvari, prvi puta povezala (tijekom rata, nažalost, nije mi se iz Fojnice nijednom javio). 

Već prvo čitanje probudilo je u meni nešto iskonsko, prvo zato što je pjesma napisana sasvim zaboravljenom ikavicom, potom i zato što je u svojoj osnovici imala nešto od narodskog duha, što je svoju elegičnost i tragičnost smještala u njegovu tradiciju, slikajući krvavu stvarnost rata, nasilni progon ljudi sa stoljetnih ognjišta. Ponovnim čitanjem otkrio sam u ovoj pjesmi skoro sve što je činilo njezin kozmos: povijesno iskustvo čovjeka naših prostora, njegovu tugu što je na njima samo povremeno siguran, njegovu ljubav prema njima i njegovu odlučnost da im se vrati i nakon najokrutnijih pustošenja. 

U jeziku ove pjesme, koju sam objavio u lipanjskom broju “Stećka” 1994. godine, upotrijebivši prvi stih kao njezin naslov (u knjizi je ona dobila svoj konačni naziv CVIĆE MOJE), nema nijedne riječi koja leksički podržava ovakav moj doživljaj njezine izvornosti i smisla. Gotovo sva građa njezine kuće, koja je savršena i iznutra i izvana, održava se samo na nekoliko riječi: nebo, zvizde, sunce, misec, cviće. Osim tih pet stupova, naravno, kuća ima i drugu građu, koja veoma jednostavno, najbliže bi bilo reći nekom narodskom vještinom i pameću, povezuje sve njezine dijelove, od temelja do krova. Za njezinu gradnju namjerno je odabran prepoznatljiv materijal, kao što je i njezina unutrašnjost namjerno popunjena, za vrijeme u kojem je nastajala, brzo prepoznatljivim životnim sadržajem. 

Duhom naivnosti ova Petrovićeva pjesnička kuća održavala se na zemlji ratnih strahota kao travka ižđikala iz asfalta, baš na onom mjestu gdje je granata na njemu ostavila svoj trag. Prosto nevjerojatno: otkud u pjesniku toliko čistoće, toliko smirenosti, toliko bezazlenosti, usred najsvirepije stvarnosti? Na ovo pitanje, istina, tek djelomično, odgovor sam pronašao u Petrovićevoj zbirci LJETOPIS (i s ovim je naslovom u svom vremenu autor prisutan kao svjedok, kao što je i s mnogim pjesmama ove svoje najnovije knjige). 

Zbirka je sastavljena od sedam međusobno vezanih cjelina. Prva govori o pisanju i tako se i zove. Pisanje je u ovoj cjelini, ciklusu, oblikovanje tek sićušnog dijela kozmosa, sinteza stvarnosti koju živimo, nemoćni da riječima prodremo u sva njezina značenja. Drugi ciklus nosi naslov Pisma: u njemu se pjesnik obraća onima koji, kao i on, u toj stvarnosti brane ljudsko dostojanstvo, punu slobodu odlučivanja u povijesnim zbivanjima. U trećem ciklusu Cmilje i bosilje ikavica je, kao i u pjesmi Cviće moje, koja je ovdje s pravom uvrštena, svojom izvornošću oblikovala pejzaž pjesnikova zavičaja i obiteljsku ukorijenjenost u njemu, ali i dirljiv ratni prizor: na sarajevskom balkonu raštiku u saksiji. Odnos ikavice i onoga što je pjesnik u ovom ciklusu uspio kao sadržaj svoje pjesme oteti od stvarnosti odnos je vode i cvijeća koje kršćani miješaju na Cvjetnicu, pred Uskrs, ukratko, takve sam jezične vrijednosti otkrio u ovom segmentu Petrovićevog LJETOPISA. Četvrti ciklus Dobro jutro ima samo tri pjesme: Jutros mi je dobro, Dvije tisuće godina i Ti imaš ono što nemaš. U “pučkoj povijesti”, dvije tisuće godina raspetoj na križu, ovdje je narod konačno došao do svoje potpune bespravnosti življenja, smisao je navedenih pjesama. U petom ciklusu Requiem pjesnik se opet povremeno vraća rimi kao ekvivalentu metafore kako je po Barthesu tumači David Lodge, čiji je tekst Poezija i poetsko tiskan kao uvod za čitanje ove knjige. U njemu je najviše pjesama o ratnom Sarajevu, Miljacki i Grbavici. Šestim ciklusom Kristalna prašina pjesnik je i u stvarnosti i u povijesti Bosne i Hrvatske, da bi sedmim, pod naslovom Dvojica, samo jednom pjesmom, kao bajkom, o dvojici slikara, istovrsnika, jednakoga dara, od kojih jedan postaje dvorskim umjetnikom, završio ovu svoju zanimljivu knjigu. 

U samoj prirodi ovoga pjesnika je, dakle, duh bezazlenosti i izvornosti, to pokazuje i ova sažeta analiza, i u tome sam i pronašao odgovor na ono pitanje kojim se čudim kako je taj duh sačuvan i u najokrutnijem vremenu. Na koncu, završit ću ovaj tekst pjesmom Cviće moje s kojom sam ga i započeo, jer je upravo ona taj duh najbolje sačuvala, a on je u ovoj zbirci odigrao presudnu ulogu u svemu: i u odbiru sadržaja i u odbiru pjesničkih sredstava kojima se oni oblikuju, forme i jezika tih oblika kao dijelova kozmosa.

CVIĆE MOJE

Ono nebo, one zvizde,
moje Sunce i moj Misec
sve ponesoh ja sa sobom
sve ovdje di sam ja.

Ali moje cviće di je?
Moje cviće tko li bere,
moje cviće tko otkida?

Kad se budim, kad
pogledam –
drugo brdo, druga magla.

Ali moje zvizde sjajne,

ali moj je Misec bajni,
toplo Sunce što me grije.

Sve je moje di sam ja.

Ono moje cviće tamo
neka bere tko ga bere.
Eto mene jednog dana
ja ću brati što je moje.

Čekamo da padne noć. Na televiziji dnevnik. Govore o Blagovestima. Ima li za nas ovde ikakvih blagih vesti? Pomisli svako od žitelja ovoga sela u sebi u tome momentu dok gledaju dnevnik u svojim vlažnim sobičcima, ti pravoslavni hrišćani saterani iza brda iza gora, pokraj tople vode, ukraj Toplog Dola, u bespućima Srbije. Čovek ustane sa stolice i pogleda kroz prozor, no kako se već smračilo, on ugleda svoje lice, fresku gotovo. U boji kore od drveta fresku lica svoga. Šapne mu: “Štuka štuku pojela a nije se najela, jad, glad, na koga će sad”… Noć pada. Čovek pali lampu koja obasjava sto u dnevnom boravku. Na njemu naočari, blokče, hemijska sa logom SPS-a i današnje novine otvorene tamo gde su ukrštene reči. Rešavaće ih čovek, rešavaće ih ljudi iz sela, svakog sela u Srbiji, da bi došli do ukrštenih puteva tajne Blagovesti a da toga na kraju neće biti ni svesni. Da su spoznali tajnu. Gledaće svoj odraz u prozoru do kraja života, biće sami sebi Svi sveti. Žive freske. Sami sebi Blagovesti.

Iz “Rute Tannenbaum”

U vrijeme prvih kiša Zagreb je posjetio cirkus Impero. Na placu pri dnu Draškovićeve razapeli su golemi šator u bojama sladoledarskoga suncobrana. Oko šatora bili su kavezi s divljim životinjama, lavovima, tigrovima, pumama, vukovima, medvjedima, majmunima, žirafama, ispred kojih su šetkali čuvari, pazeći da se neko dijete previše ne približi rešetkama ili da se kakav odrasliji fakin ne osmjeli pa da pred curicama lava potegne za rep, što se već jednom dogodilo, je li to bilo u Budimpešti ili u Pragu?, nakon čega je momčić ostao bez ruke, a Impero je morao pogubiti lava, kao da je životinja kriva što ne voli da je potežu za rep. 

Malo dalje od kaveza bile su postavljene tezge, uz koje su debeli brkati muškarci i smežurane ženice jako našminkanih lica prodavali ružičastu šećernu vunu, prutiće od susama i meda, malinovac i limunadu. Svuda okolo trčkarali su patuljci i dizali nečuvenu dreku na svim znanim i neznanim jezicima i narječjima, talijanskom, njemačkom, jidišu, cincarskom, madžarskom, pa jeziku korzikanskih robijaša i onome na kojemu se sporazumijevaju samo turski odmetnici pred zakonom s planine Balkan. Dobošari su udarali po dobošima i činelama i pozivali na popodnevne i večernje predstave, a ceremonijal majstori u crnim frakovima i s visokim cilindrima na glavama odvodili su zainteresirane u kuću strave, arapsku kuću i kuću Guliverove sestre — u tri manja šatora koji su se, poput kula stražara, nalazili na samim rubovima poljane.

Po cijele dane se sa svih strana čula cika i vriska, pristizalo je staro i mlado, ali najviše školska djeca i gimnazijalci. Bilo je tu gradskih besposličara i zgubidana, mutavaca i slijepaca, staraca sifilističnih noseva, koji su hodali okolo u bosanskim nošnjama i nudili narodu za dinar ili dva priču o junačkome boju protiv Turaka, pa je bilo grbavaca, koji za svoj račun žongliraju s četiri loptice, i ljudskih nakaza koje traže posao u cirkusu, a ne nude ništa osim svoje nakaznosti. Tu su bila i ona dvojica vječito istih šibicara, Štefko i Miško, koji naivnome svijetu otimaju novac evo već trideset i nešto godina. Štefko gleda hoće li naići redar, dok Miško po komadiću linoleuma vrti i okreće tri kutije od šibica marke Dolac. Pod jednom kutijom je kuglica, druge dvije su prazne, a promatrač vazda misli, i nikad ga ta vjera ne napušta, da će pogoditi pod kojom je kutijom dobitak.

Ispred cirkus-placa naizgled nezainteresirano šetkaju gospoda u elegantnim kišnim mantilima, sa šeširima i crnim londoner kišobranima. Ima ih koji u ruci nose rastvorenu knjigu i prave se da čitaju, premda svako malo pogledom zvjernu prema masi okupljenoj ispred kaveza s tigrovima ili se zagledaju u raskvasale grudi postarijih cirkusantkinja koje narod mame prema blagajni. A drugi koji, pak, ne nose otvorenu knjigu, stoje namrgođeni i pogleduju na sat jer im, eto, onaj kojega čekaju kasni već najmanje pola sata, a onda se nadviruju niz Draškovićevu, nailazi li možda taj, pa prema cirkuskoj šatri, kao da će taj netko izaći ruku pod ruku s akrobatkinjom Natalijom, letećom Ruskinjom kojoj se dive Pariz, Berlin i London, a njezina slava stigla je i do Brazilije i brazilijanskih urođenika koji se još nijednome bijelcu prije Natalije nisu divili i klanjali, pa ni rimskome papi, engleskoj kraljici ili njemačkome kancelaru. Možda ta gospoda u kišnim mantilima i s jednakim kišobranima ne bi djelovala tako neobično da ih svakoga dana nema po tridesetak. Pojave se ujutro oko devet i tako čitaju svoje knjige i zure u svoje satove sve do osam navečer, kada počinje zadnja predstava. Hitro i bez pozdrava tada odlaze svaki na svoju stranu. Umorni od stajanja, razbuktalih kurjih očiju i nažuljanih stopala u vlažnim čarapama, oni se povlače neobavljena posla, ali sutra je novi dan, cirkus je još uvijek u našemu gradu, i možda će biti bolje sreće.

Otkako je u razbludu i razvratu propala Austro-Ugarska, a s njome i nerazumni zakoni koji dopuštahu svakovrsna ogrešenja o tijelo ljudsko i dušu, evo već punih petnaest godina šetkaju Draškovićevom ulicom u vrijeme cirkuske sezone ta elegantna gospoda, i ne bi se do dana današnjega znalo tko su i što su ti tajanstveni muškarci da se povremeno ne dogodi da se koji od njih zatrči prema velikome šatoru pa se poput kakvog pervertita uvuče među djecu i gimnazijalce, razmakne ih rukama, i traži onoga svog. A kada ga nađe, upisuje njegovo ime u bilježnicu crnih kožnatih korica.

Ta gospoda zapravo su pučki duhovnici, propovjednici i vjeroučitelji iz boljih građanskih škola, koji stražare na granicama i pod bedemima ovoga grada, braneći njegovu čast i javno ćudoređe. Đaci koji budu upisani u crnu bilježnicu mogli bi biti izbačeni iz svih škola na teritoriju Kraljevine, ili barem kažnjeni strogim ukorom i obilježeni kao trajno sumnjivi elementi. A fragilne gospodične s Prekrižja, Jabukovca, Kraljevca, koje su se otvorenih srca i s mladalačkom naivnošću spustile u grad, pa sad zagledaju akrobatove mišiće i dive se hrabrosti mladića koji tura glavu u krezube lavlje ralje, više se nikada neće naći na ovome mjestu jer će, nakon što budu upisane u crnu bilježnicu, njihovi očevi doznati strašnu vijest da su im kćeri posrnule i da im valja pomoći da tijela i duše isperu od grijeha. Valja ih dati u samostan, na hranu i skrb časnim sestrama, sve dok opet ne budu skrušene i čiste, kakve ih je Bog stvorio na svoju slavu i narodnu diku. 

Ruta je danima gnjavila mamu Ivku, cendrala pred spavanje i skakala po leđima tati Moniju, presamićenom na rubu postelje zbog tjelesnih bolova i duševnoga jada; vikala je neka ju vode u cirkus da vidi tete koje lete po zraku i slonove koji mašu ušima. Neka joj pokažu vodenkonja i kornjaču, bengalskoga i sibirskog tigra i tasmanijsko čudovište, najžalosnije od svih čudovišta, koje plače za svojom Tasmanijom, pa čuvari po cijele noći dežuraju s kantama i krpama, kupe tekućinu iz kaveza i prolijevaju je u kanalizaciju jer bi se inače čudovištovih suza toliko nakupilo da bi se utapali ljudi i životinje. Susjeda Amalija klela se da nije Ruti pričala o cirkusu, ali ako nije ona, a tko joj je onda uopće mogao reći što je to cirkus i tko je to slon.

Sjeli su za kuhinjski stol kada je mama Ivka uspavala Rutu pa je tata Moni uzeo papir i tintnblaj olovku, vrh joj je ovlažio jezikom, i krenuo je zapisivati imena onih s kojima je djevojčica razgovarala otkako je Impero došao u grad:

1.
susjeda Amalija

2.
susjed Radoslav

3.
Abraham Singer (Moni ga nije nazvao ni djedicom, dedekom, didom, kako ga je sve Ruta zvala, a ni otatom, kako su ga obično zvali on i Ivka, nego je ispisao puno ime i prezime, što je djelovalo nekako prijeteći)

4.
gospođa Stern (Abrahamova kućna pomoćnica, šutljiva udovica, glave uvijek pokrivene po židovskim propisima)

Kod broja četiri su stali pa su dugo razmišljali i raspravljali se gdje su sve Rutu vodili i s kime su je nasamo ostavljali, ali dalje nije išlo. Ivka je odmah znala da peti jednostavno ne postoji, nisu ljudi potrošena palidrvca da bi se tako lako zaboravili, a pogotovu oni koji razgovaraju s četverogodišnjom djevojčicom, ali svejedno je produžavala raspravu koliko god je mogla. Uživala je u tome što je nakon dugo vremena s Monijem mogla razgovarati o onome što se oko njih događalo i što su zajedno doživjeli, a da se nije mrštio i pogledom bježao po kuhinji, nego je bio vedar, kao što su im vedri mjeseci, skoro će biti i pola godine, otkako je kod kuće, navečer više ne izlazi i ne vraća se ranim jutrom, nego je tu kraj nje. Ili je šutljiv i zabrinut, siv kao zid, ili ga boli žuč, pa je savijen kao upitnik i žut kao stranica Tore, ali vazda je tu, i prvi put njezin.

Zagrlila ga je, na što se Moni prenuo pa ukočio kao da je osjetio potres.

Ali dobro je i to, dragi moj, dobro je kad se strahovi mijenjaju pa se Ivka više ne brine hoće li te netko zatući pri povratku kući, nego strahuje za tvoju žuč i kuha čajeve, ah te bljutave gorke čajeve iz istočnih zemalja, koji stižu preko rijeka i planina i podsjećaju na prljavštinu, bolest i smrt. Kamenio se Moni u ženinom zagrljaju, kao da će postati spomenik na Zrinjevcu, a njoj se tada činilo da je sve ono ranije bio privid, kao loše namještena postelja pred spavanje i jugo koje donosi smrad gradskih kanalizacija; sve je do jučer bilo višegodišnji jugo i vječna postelja. Sada je to prošlo, i započinje život koji joj je obećan kada se udavala.

Oboje su zaboravili na svoju istragu i nisu više mislili o tome tko je Ruti cirkusom napunio glavu. Premda to i ne bi bilo teško domisliti. Amalija je Rutu hranila grahom i geršlom, puštala je da se penje po naslonima stolica i da naglavačke gleda svijet, pa joj je pričala i o cirkusu, tome uzbudljivom i nepristojnom mjestu, koje je Amaliji bilo još frivolnije nego duhovnicima i vjeroučiteljima koji su stražarili ispred šatre. U cirkusu nikada nije bila, ali je živo zamišljala zaljubljene igračice na trapezu kako lete na drugu stranu provalije, gdje ih hvataju mišićave ruke njihovih crnoputih ljubavnika, u Amalijinoj mašti odreda Misiraca iz narodnih pjesama, čija koža vonja na cimet, muškatne oraščiće, karanfiliće i sve one grešne mirise od kojih je nju hvatao sram, jer joj se činilo da cijeli svijet zna kakve je misli podilaze dok ih njuši. Zamišljala je gutače vatre i žonglere, krotitelje divljih zvijeri i žene od gume, jedino nije mogla shvatiti klaunove. Tko su ti ljudi koji žive od toga da ih cijeli svijet smatra budalama?

Pričala je Ruti o cirkusu, i tako se hrabrila da pođe na cirkus-plac u Draškovićevu i barem izdaleka vidi ono o čemu je maštala još otkako se udala i otkako ju je Rado doveo u Zagreb. Svake godine u proljeće i na jesen velečasni Niko Azinović izgovarao je propovijedi suprotive cirkusu. Ljutio se na dresirane zvijeri i njihove bezbožne gospodare, na preglasnu cirkusku glazbu i urođeničke bubnjeve; opisivao je blud koji se širi među cirkusantima, u željezničkim vagonima i pod šatorima, a možda i u kavezima, među životinjama. Don Niko je tako živo o svemu tome govorio da se moglo pomisliti kako je i sam bio cirkusant prije nego što se obratio i zakoračio stazom Gospodinovom. Propovijedao je on i protiv varijetea, opere, sindikalaca i komunista, protiv madžarona, austrofila i neprijatelja monarhije, pa protiv onanista, ton filma, kockara, pijanaca, ženskih šešira, onih koji bacaju kruh, dječjih igračaka, zabavnih knjiga, Cigana koji ne vjeruju niušto, židova koji varaju sirotinju na kamatama i muhamedanaca kojima je milije tursko govno od prijatelja kršćanina, a jednom je držao propovijed i protiv meteorologa, jer samo Bog može znati hoće li sutra pasti kiša. Ali samo je protiv cirkusa don Niko držao redovite propovijedi, svake godine u isto vrijeme, čim se po gradu pojave cirkuski plakati. Umjesto da je to odbije od akrobata i patuljaka, gutača vatre i žena s bradom, Amalija je silno željela počiniti taj grijeh i poći u cirkus. Dvaput godišnje planirala je da to učini, ali bi uvijek odustajala, i tako joj je prolazila mladost, bez tog sitnog grijeha, za koji ni don Niko nije smatrao da je prevelik, ali njoj je, eto, bio nedohvatljiva životna radost. Onoga proljeća kada je bila noseća s Antunom, e tugo i žalosti materina, poželjela je da je Rado povede u cirkus. On se smijao i grlio je, baš se gušio u tom smijehu, zarumenio se i poplavio u licu, pljuvačka mu se razvlačila između razjapljenih usana, i bio joj je odvratan tada, jer mu je smiješna bila njezina želja, pa se naljutila i cijeli dan nije htjela s njime razgovarati.

— Druge u trudnoći požele pečene balancane, rakiju od rogača ili kamen s dna mora, a ti bi, golubice moja, išla u cirkus.

Bila je tako ljuta da je te riječi ne bi raznježile ni kad bi ih se godinama kasnije sjetila.

Hulila je Amalija na ono što je Bogu ugodno, ali joj se sve činilo kako je njezina hula sitna, pa bi, možda, i samome Bogu mogla biti mila, a djevojčica je poskakivala na otomanu kao po trambulinu i imitirala cirkuske letačice i dizače utega, najjače ljude na svijetu, pa bi od silnoga zora prducnula, što bi izazvalo novo veselje u publici. Amalija bi zapljeskala i uzviknula glasom voditelja predstave da se to čuju jerihonske trube i da slijedi tačka s leopardima, vrhunac naše današnje predstave. Zatim je Rado Jado donosio jednooko tigrasto mače, ne starije od dva mjeseca, kojega je na kolodvoru u Novskoj spasio pred psima i donio ga doma u Gundulićevu, da im bude kućni leopard u igri cirkusa. 

Ruta bi tada ugurala mače u ptičji kavez, pa se naklonila prvo prema teti Amaliji, pa prema Radi Jadi, a onda i prema ormaru s kaputima, te na kraju prema štednjaku:

— O čovječe pravedniče, jedan Božji službeniče, ako misliš Božji biti, čini dobro za života, poštuj brata starijega, i tebe će mlađi tvoji. U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne poništi, na tuđe se ne lakomi — recitirala je Ruta pjesmu koju je naučila od Rada Jada, a onda se pred zadnju strofu napela i napuhala poput vrapca koji se pravi da je Kraljević Marko, i povikala, baš kako je to i Jado činio kada ga kobajagi nisu razumjeli, a on bi se onda ljutio:

— Jer, čovječe pravedniče, kad čovjeku samrt dođe, ništa sobom ne ponese, već skrštene bijele ruke, i pravedna djela svoja.

Kada to izgovori, Ruta svečano pušta mačića iz kaveza, a on pobjegne i zavuče se pod otoman i ne izlazi van dok svi ne zaborave na kućni cirkus.

Onda bi prošla srijeda, ili bi prošao petak, i došli bi svi oni četvrtci i nedjelje, sve one drečave i histerične subote — samo da nas otata ne čuje kako o šabatu govorimo, srce bi mu stalo!, za kojih bi Ruta gnjavila mamu Ivku i tatu Monija, koji nikako da se nauči podvikivati na Rutu, pa mu mama Ivka to nabija na nos, i tjerala ih da se s njom igraju cirkusa. Pokušavali su, ali nisu znali kako se to radi, a nije bilo ni strašnoga jednookoga leoparda pa bi sve završilo u suzama i obećanju da će je jednoga dana, kad još malo poraste, voditi u pravi cirkus. Nato je Ruta prestajala plakati, ali novi problem nastajao bi jer ona ne bi zaboravljala njihova obećanja, kao što je red da djeca zaboravljaju. Ona ih je svako pamtila, sabirala ih i raspoređivala kao u kancelarijskome registratoru i učila bi brojati po obećanjima da će je povesti u cirkus. Kada je već znala brojati do dvanaest, Ivka se rasplakala. Moni je sav zbunjen lomio prste i pokušavao nešto reći, ali odjednom više nije bilo laži u koju bi djevojčica mogla povjerovati ili koja se ne bi pretvorila u novo obećanje.

Nije na kraju bilo druge nego da se Rutu povede u slavni Impero. 

KOZAK 

Ne bih mogao reći da mi je odmah zaličio na svog oca, ali je bilo nečeg osobitog u njegovim kosim, svetlim i vatrenim očima čime je podsećao na Grigorija Melehova i mlade Kozake iz “Tihog Dona”. Ali za razliku od Šolohovljevog junaka, pokreti mu nisu bili brzi i oštri, nego elegantni i usporeni. Ovaj Kozakov praunuk zamenio je ljubav prema konjima razneženošću prena umetnosti. 

Jedno od ispitnih pitanja  je bilo o filmovima Orsona Velsa. Solidno je analizirao “Građanina Kejna” i “Divne Ambersonove”. 

– Šta misliš, zašto je imao probleme sa holivudskim producentima? – priupitao sam ga (predmet je bio “Masovna i elitna kultura”). 

– Što se mene tiče, mislim… – i tu načini kratku stanku, poduprevši desnim dlanom obraz – … da je bio previše impulsivan. 

– Impulsivnost nije loša osobina, naročito za umetnika. Ne bi trebalo da čini ustupke. 

– Da, ali znate, profesore, impulsivnost nije na ceni. Zato je danas korektnost važna – pri tom me pogleda svojim svetlim očima (možda i uz blag podsmeh?). 

I tada se dosetih na koga mi liči: – Tvoj otac… se zove Jurij? 

Iznenadio se, vidno: – Otkud znate? Da. Jurij… Zaista profesore, ali otkuda…? 

– Pa, ličite. A i po prezimenu iz indeksa. Trebalo mi je malo vremena, ali… 

S njegovim ocem sam se znao iz vremena dok sam svirao rokenrol. Bio je vešt i energičan solo-gitarista, sa dugim improvizacijama koje je nizao zatvorenih očiju. I knjige je čitao. U originalu, na ruskom. Najviše Gogolja i Čehova. 

– Moj otac. Mnogo je uticao na mene. Zarazio me književnošću – muk, onda tišim, dubljim glasom: – Umro je pre dve godine… Nepromišljen… Impulsivan, profesore… 

TRIGEMINUS ANTE PORTAS 

To što je bio prinuđen da se brije samo popodne, tačnije od 16-18 časova, nekako je mogao da prihvati, iako je nelogično, da ne kažem glupo, da čovek maže lice penom za brijanje posle dobrog ručka, kada telo traži odmor. Te radnje u kupatilu, u dva određena sata, bile su prosleđene i pranjem zuba, što bi bilo sasvim u redu kao redovna higijena posle jela, ali se u ovom slučaju radilo o jedinom dnevnom kaladontskom tretmanu, jer mu izjutra i uveče prokleti trigeminus nije dozvoljavao pristojno ni da govori, a kamoli šire da otvori usta. 

Bio je obuzet mislima na te svakodnevne trigeminus neprijatnosti, guckajući podnevno kapučino-fredo u obližnjoj kafani Kapri bez suvišnih usputnih bolova jer ga je blagotvorni učinak tegreto“ tableta polako oslobađao gnjavatorskih efekata dijabetesa. 

Za susednim stolom mladi par si je merkao atribute kroz razvučen, ali glasan dijalog. Na engleskom. Devojka je imala nabrakle usne, naročito gornju (možda je i nju bolela usta?, mada sigurno manje nego njega). I devojka i mladić su nosili opuštenu odeću, ali je nju, pomislio je trigeminus paćenik, nekoliko znakova odavalo da je ovdašnja. Nosila je suviše bele Nike patike, farmerke prilično tesne, a majica je imala print na engleskom za očuvanje životne sredine – go green – sa crvenim slovima. Nije se odvajala od tašnice sa zlatnim lancem koji joj je sekao telo po dijagonali da bi mogla jedna kruškasta dojka da se podupre i visi preko nje. 

Mladić je sedeo njemu okrenut leđima, te nije uspevao da mu vidi lice. 

“Bolje govori engleski nego makedonski”, zlobno je ocenio dokoni posmatrač, “Ulovila stranca na letovanju da je odnese u Holandiju. E, zafrknućeš se, šmizlice jedna.”

Ali kada je pozvao kelnera, mladić mu se obratio na makedonskom, plaćajući karticom: – Плус педесет кеш за бакшиш! – dobacio je glasno, da se čuje. Devojka se zakikotala, pokazujuće red velikih, previše belih zuba. 

Tip koji je dotle sedeo relativno ležerno, s rukama koje su mirovale na naslonima stolice, odjednom skoči, pridrža stolicu svojoj zubatoj prijateljici i okranu se licem ka njemu. Tipično lice samozadovoljnog lokalnog biznismena lukavih očiju, s dvodnevnom bradom. 

– Promašio sam u proceni – pomisli – ali, bilo mi je zabavno. I zaboravio sam bar malo na prokleti trigeminus. 

DEČKO 

Nisam od onih koji se satima ugnijezde pod suncem na plaži, pa makar bila najpeskovitija, i ne mrdaju odande. Volim toplinu sunca na svojoj koži, priznajem, ali ga konzumiram u hodu po plićaku uz obalu, i pri tom pocrnim isto kao i ti uporni plažni ležači(ce). Posmatram – sa jedne strane, jezerska šir, sa druge, raznorazno kopneno defile kupačica, gde toples ranijih leta gubi prednost pred lepotama koje otkrivaju donji delovi kupaćih kostima. Guze ogoljene i istaknute živošću, prosto me izazivaju da ih šljapnem. Tako su mi se prostrle pred očima kao besplatni darovi leta. 

Tako inspirisan, u prvom obalskom kafiću naručio sam kapučino-fredo, tek što sam pokazao konobaru potvrdu o vakcinaciji na mobilnom, kad mi neko zazvoni. 

Na viberu iz Afitosa javio se Tomče, moj najstariji unuk: – Deda, deda, na steni sam video crni sunđer, zaglavljen je i treba da ga spasemo. 

– I šta si uradio? 

– Video sam ga dok sam ronio. Rekao sam mami, ali je ona nastavila da pliva sa teta Mare. 

Zamislio sam ćerku kako pliva i priča sa drugaricom u mlakoj vodi Egejskog mora, dok Tomče uzbuđeno viče piskavim glasom “Šti ti je mama, hoćeš sunđer da ugine!”.  

– I onda, deda, ponovo sam zaronio, i deda, iz tog crnog sunđera izlazile su nekakve crvene trake, ali nisu kako treba, izgleda su višak. 

– Otkud znaš za ovo Tomče? 

– Znam jer sam pročitao u knjizi. Ne daju sunđeru da se kreće i ako ga ne spasemo, ugimuće. 

Eh, moj Tomče! Tek je napunio jedanaest, porastao je, bliži mu se pubertet, ali je još uvek dete. 

– Greota je da ga ostavimo tako. Tomče, zaroni još jednom, odlepi ga od stene i pusti u more, na slobodu. Posle mi se javi da mi kažeš šta si uradio. Važi? 

– Važi deda. 

U međuvremenu, dok sam se dogovarao sa Tomčetom, za susedni sto u kafiću sele su dve atraktivne, mladolike žene, veselo čavrljajući na holandskom, obučene kežualno, u belim majicama i visokim belim šorcevima, koji su isticali njihove punačke, ali i čvrste butine. Osećam potrebu da im se osmehnem, ne nametljivo i ne prostački, nego u skladu sa njihovom privlačnošću. 

Svakako, uzvraćaju mi osmeh. Mogu da primetim, s neprikrivenom znatiželjom. Takve su Holanđanke – radosna, otvorena, zgodna stvorenja! 

Pa dečko, još si u formi, pohvalim sam sebe, duboko udišući svež jezerski vazduh.