Jedna od mojih omiljenih zabava na prijelazu iz osnovne u srednju školu, bilo je slušanje noćnog radijskog programa. Tranzistor bih stavio pod jastuk kako bih prigušio glasnoću i gotovo do jutarnjih sati slušao glazbu i radio drame. Često bih uz program i zaspao, ali kad bih se prenuo, umjesto da ugasim radio i nastavim spavati, promijenio bih stanicu u potrazi za što zanimljivijim sadržajem. Jedne noći na programu se našlo mjesta i za poeziju. Već gotovo utonuo u san, u trenu me razbudio topli bariton koji je u eter nizao dojmljive pjesničke slike. Pojačao sam radio pazeći da roditeljima koji su u svojoj sobi već odavno spavali ne otkrijem svoju noćnu radijsku avanturu i opčinjeno slušao stihove meni nepoznatog pjesnika. U pokušaju da zapamtim barem nešto od onoga što se iz zvučnika pretakalo u gluhu noć, brže-bolje sam iz ladice dograbio notes i olovku, te u mraku krenuo zapisivati mistične stihove. 

Ujutro, u hrpi natočkanih grafitnih rezbarija, razabrao sam tek pokoju riječ. Idućih nekoliko dana trajala je dekonstrukcija stihova s kojima sam se odlučno uputio nastavnici hrvatskog jezika u nadi da će ona prepoznati njihovog autora. Nakon tog neuspjelog pokušaja otišao sam u kvartovski ogranak Gradske knjižnice, no ni tamo nije bilo uspjeha. Vrijeme je prolazilo, iza mene je ostalo školovanje, kao i gomila pročitanih knjiga, a stihovi koje sam te noći zapisao dobili su novo ruho, u novim rokovnicima i notesima u koje sam uz omiljene stihove počeo zapisivati i svoje literarne pokušaje. Na taj su mi način krhotine nepoznate pjesme postale bliže, kao da i nije riječ o tuđim stihovima, već o skicama neke moje, buduće poezije. Nada da ću jednom razotkriti tajanstvenog autora i naslov pjesme, za cijelo to vrijeme nije jenjavala. 

Sredinom devedesetih, kad sam se spojio na Internet i otkrio kojom brzinom mogu doći do informacija, sjetio sam se dijela stihova koje sam godinama čuvao. No tih je godina baza dostupnog znanja na webu na našem i srodnim jezicima bila toliko skromna, da je tražilica na pojam književnosti nudila tek ponešto klasika i lektirnih naslova. Ne mogu tvrditi da se dogodilo svjesno, ali u godinama koje su uslijedile konačno sam odustao od svoje potrage. Strast i želja za otkrivanjem moje omiljene pjesme koju u cijelosti nisam niti znao, nestala je, onako kako nestaju stvari kojima prestanemo posvećivati vrijeme kako bi stvorili prostor za nešto drugo. 

Zvuči nevjerojatno, ali jasnije pamtim detalje oko same potrage negoli kako sam je okončao. Mislim da sam jednog sasvim običnog dana, kao i milijun puta do tada, stihove upisao u tražilicu i u roku od nekoliko sekundi ispred mene je stajala pjesma; cijela, blistava, zavodljiva i moja. Krenuo sam gutati stihove koje sam godinama tražio, želeći što brže nadoknaditi vrijeme u kojem mi je nedostajala. Osjećao sam kao da se nakon duge noći provedene uz radio konačno razdanjuje. Zanimljivo je da se nikad više s takvim žarom nisam upustio u potragu za nečim. Kao da je traganje za nepoznatom pjesmom iz davnine, bila moja životna misija nakon koje mi nijedna druga potraga nije bila toliko važna. 

Danas je međunarodni dan pjesništva, pa iako je od vremena kad sam noću slušao radijski program popis meni dragih pjesnika poprilično narastao, kad bih morao izabrati jednog pjesnika ili jednu pjesmu, bila bi to ova. Sad znate i zašto.

Nepoznata u davnini

Gledam te sad odavde: sediš u julskom dvorištu
Uramljenom u zidove visoke preko glave.
Tebe posmatraju još i ptice: kao da te mole i ištu.
Mene ne vidi niko
Zurim iz korova i trave
Duboko u uglu,
u zaturenom skrovištu.
Ovde je hladovina najveća: miriše na vlagu.
Cigle su poda mnom trošne i nešto zelenkaste.
Tebe obliva sunce. Vidim: kupa ti ruku nagu.
Tako je sve oko tebe čisto, u suncu.
Moja krv raste iz mene,
kao da otiče nekuda, pa tiho gubim snagu.
Samo da se ne pokrene nešto: neka vrata.
Samo da ne padne neka dunja, između nas, natrula.
Il’ crep da ne pukne iznad,
od nečeg: od ptice, od mačijeg bata.
Tišina raste između nas: penje se kao prozirna kula.
Samo da je niko ne dirne, nikad.
Osim ove pesme.
O nepoznata.

~ Stevan Raičković (1928—2007)

Ostalo je u tom selu
još devet slovenskih glava
još devet južnih Slavena
devet Jugovića
na putu od
Prištine ka Podujevu

Devet srpskih čekrkli
čelenki
Jedni će reći taman
to je mera mira
drugi će reći
bilo nas je puno selo
pička li vam materina

Zemlji će biti sve jedno
ona ne zna kakva se
sve šarena marva
po njoj namnožila

To je za nju samo
valoviti predeo
pun procvalih božura

Na svijetu u svakom trenutku i u svakoj generaciji postoji 36 pravednih ljudi. Mogu biti bilo tko od nas. Ni oni ne znaju da su jedan od trideset i šest. U trenutku smrti jednog od njih drugi odmah stupa na njegovo mjesto. Kada ih ne bi bilo, Bog bi ostao bez razloga da održava svijet. Oni ne znajući postoje i kao mjesečari sobom iskupljuju čovječanstvo. Rasuti svijetom, neopterećeni religijom u koju su rođeni, oni žive i umiru kao obični ljudi. Ali na njihovim je nesvjesnim plećima savjest ljudska. Oni osjećaju patnje, bol, tuge. Prizivaju ih katastrofe, ratovi, umnožena nesreća. Jedan od njih će biti mesija čiji dolazak čekamo. Ova legenda potiče navodno još iz Ozirisovog vremena i starog Egipta, no održala se i do nas stiže putem Talmuda i Kabbale. Logika ove legende nadovezuje se na izreku „spasi jedan živott, spasio si svijet“ i traži od svakog da živi i prema drugima se ponaša s poštovanjem, bez nasilja i zlobe jer tko zna? Možda je upravo starica kojoj se niste digli u tramvaju ili beskućnik kojem niste dali sitniš iz džepa jedan od trideset šestorice i vaše će ponašanje, ma kako neznatno, biti razmatrano kada Bog bude odlučivao o sudbini ljudi i svijeta. Na koju god stranu rasprave o bogu stali, postoje dobri ljudi koji u tragičnim, mračnim vremenima budu spremni žrtvovati sebe da bi pomogli drugima. Dugo se nisam sjetio priče o trideset i šestorici. Više se čak ni ne sjećam gdje sam na nju naišao – kod Filipa Davida? Kiša? Borgesa? Nije važno. Zaboravljamo s namjerom kao i što pamtimo ono važno. A važan mi je bio osjećaj dubokog uvida u moral, u etiku i metafiziku, u prirodu čovječju. I još važnije – osjećaj da kako pjeva engleski renesansni pjesnik John Donne u pjesmi koja u sebi sadrži stih koji znaju ljudi širom paralela i kontinenata i oceana. „Nitko nije otok, sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje. Ako grudu odnese more, Europa je manja kao da je odnijelo neki rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt bilo kojeg čovjeka umanjuje me jer sam uložen u čovječanstvo; i stoga nikada ne pitaj za kim zvono zvoni, za tobom zvoni.”

Mislim da se negdje u prožimanju talmudske legende i ove renesansne pjesme nazire ljudski i profesionalni kredo Nenada Puhovskog, i to već letimičan pogled na njegovu filmografiju pokazuje. Dok Sartre kaže da pakao to su drugi ti drugi se Puhovskog presudno tiču jer on je uložen u ljudsko. Njega se drugi presudno tiču. Rođen je u Zagrebu 1949. godine. Hrvatski je filmski, televizijski i kazališni redatelj, producent i scenarist. Direktor je producentske kuće Factum. Za Zagreb film je režirao dokumentarne filmove „U potrazi za Šutejem“ (1981), „Bućan“ (1987), „Volonterske priče“ (1987) i „Rubne slike gladi“ (1989). Puhovski se iskazao u čitavoj lepezi filmskih vrsta, radio je kazalište, i to s najboljima, i radio ga je predano, promišljeno, lucidno i kao i uvijek više zainteresiran za opće dobro nego za sebe i svoje. Radio je dokumentarce koje su htjeli uzeti u igranu kategoriju ostvarivši u praksi onu Godardovu o dokumentarnom i igranom filmu kao uroborosu- zmiji koja proždire svoj rep. Eksperimentalni film je otrov. Radio je velike televizijske prijenose. Činjenicu da nije snimio dugometražni igrani film ne gledam kao nedostatak nego kao promišljenu gestu. Uvijek na strani slabijih, marginalnih, drugačijih tako je prirodno da mu životno djelo bude neraspršeno po pojedinačnim filmovima jer on je uzdigao kod nas jednu manje važnu filmsku vrstu do statusa rivala glamuru i popularnosti dugih igranih ostvarenja. Puhovski je rekalibrirao čitav sustav, čitavu kinematografiju, uvriježene vrijednosti. Pokrenuo je međunarodni dokumentarni festival ZgDox dovevši sasvim u skladu i s najnovijim tendencijama svjetskog filma dokumentarce na zavidnu poziciju vidljivosti, umjetničkog kredibiliteta i mogućnosti. Nenad Puhovski zna da je „dokumentarni film jedinstveno autorsko djelo, a ne standardna visokosofisticirana serijska produkcija. Dakle, autorski izraz kod kojeg nakon pet minuta, ne gledajući špicu, znamo da je to Herzog. Ali i dalje se kod nas na TV-u, osim u nekim terminima kasno uvečer ili subotu popodne, takvi filmovi ne prikazuju. Prikazuju se filmovi o pustinjama, kraljici Nefertiti, svemu gdje je bitan neki sadržaj, ali nemate pojma tko je film napravio. To sam mogao biti ja, vi ili netko treći.“ Ove riječi su ključne za promjenu stvaralačke paradigme u odnosu na dokumentarni film. Naravno Puhovski nije to učinio sam, ali je bio među onim filmašima diljem svijeta koji su to shvatili i tome težili.

Profesor Puhovski postao mi je važan već od prvog predavanja i zajedno smo prošli svašta. Bio je strpljiv, pametan, brižan, ali i kritičan, strog, ljut. Sve dobre stvari radio je usprkos meni. Sve negativne radio je zbog mene. Ja sam ih tražio, trebao i zaslužio. U mom životu on snažno svijetli. No nikad mu nisam imao prilike izraziti što mislim o njegovom umjetničkom, autorskom radu. Za mene je sasvim prirodno iz uloge mentora i profesora prešao u onu producenta i šefa – ovo drugo mi je strašno čudno uopće napisati. Ne jer nema autoritet nego jer taj autoritet nikada ne proizlazi iz hijerarhije ili financija, društvenog kapitala ili vulgarne eksploatacije moći. Ne, autoritet Nenada Puhovskog u meni je oduvijek počivao na temeljima znanja, iskustva, kompetencije i, što je iznimno važno i iznimno rijetko – skroz van bilo kakve taštine i pokušaja da prigrabi utjecaj i autorstvo. On je sasvim sigurno ispunio sve potrebno da ponese onu Herzogovu ponosnu titulu. Nenad Puhovski dobar je vojnik filma. Po mom iskustvu njegov odnos prema autorima ima nešto dječje, naivno, znatiželjno i nepresušno. Iako je sam ostvario ambicije o kakvim većina nije niti sposobna da sanja te je po svim uzusima i sam autor, i to vrhunski, profesor Puhovski istim entuzijazmom i poštovanjem spram senzibiliteta i karaktera svakog autora radi i s klincima tek stiglim s Akademije i s ljudima kao što su Žilnik, Kvesić, Babaja te uz rad sa studentima kroz svoju produkcijski kuću Factum gura mnoge i raznovrsne projekte u sporom, nepredvidivom i osjetljivom procesu nastanka dokumentarnog filma. Isto tako ne pravi razliku između društveno kritičnih i po činjenici da se o nekoj temi uopće otvara dijalog u javnosti, za što je kao neki novovjeki zagrebački Odisej odbrao autorski dokumentarac kao trojanskog konja koji mu omogućava da čitavo društvo kojeg se i sam neosporno osjeća dijelom suoči s najtraumatičnijim događajima i krivnjama. Tako nastaju filmovi koji se bave zločinima i aberacijama u vlastitom dvorištu, filmovi kao njegov vlastiti „Graham i ja“, hrabri pokušaj da umjetnošću progovori o najvažnijim temama i procesima našeg društva, konkretno o masakru nad muslimanima u selu Ahmići. Od redateljske uloge u filmovima o Lori, „Paviljonu 22“ o Merčepovim odredima smrti i grozotama koje su počinjale na zagrebačkom velesajmu a završavale na usrednoćnom Sljemenu ili poljanama pakračkim, preko producentske uloge u „Oluji nad Krajinom“ o protjerivanju srpskog stanovništva tijekom i netom nakon vojne operacije Oluja, pa sve do trenutne produkcije čija je tema nikad do kraja zadovoljavajuće razjašnjeni i službeno objašnjeni slučaj Reihl Kira. Od formalno hrabrih studentskih filmova kao što je “Činča”, preko kreativnih TV radova poput “Bućana” i emotivno izazovnih emisija kao što je “Mrtva luka”, do zrele faze u kojoj je uvijek ostajao aktualan kroz, u tim trenucima, kontroverzne filmove kao što su “Lora – svjedočanstva” i “Zajedno”. Druga važna karakteristika njegovog produkcijskog pristupa je egalitarizam u ozbiljnosti pristupa, ambicije i podrške i autorima koji su se bavili sasvim osobnim autorskim opsesijama i onima čiji su filmovi uz društvenu kritiku zahvaćali povijest, politiku, ratne zločine, nacionalne traume i širom rasprostranjene aberacije. Sve je za profesora Puhovskog bilo beskrajno važno u velikoj kinematografskoj avanturi na koju se još kao dječak igrom slučaja navukao. Počeo je kao amater, dostojan ove divne i skroz pristajale riječi koja u latinskom korijen vuče od glagola amo – voljeti. A Puhovski voli film ljubavlju zanesenom i humanom i neokaljanom višedesetljetnim stažem u rovovima na prvoj crti filmske proizvodnje gdje su kompromisi i bajunete s leđa svakodnevna pojava. Osim svoje profesionalne reputacije i dostojanstva dobrog čovjeka i građanina u onom antičkom smislu polisa, demokracije, politike. Riječ idiot koju svakodnevno koristimo iluminirat će ono što pokušavam reći. U atenskom polisu oni koji se nisu bavili političkim i društvenim temama nazivani su idiotima. Taj termin potiče od riječi “idios”, što znači “sam” odnosno – “gleda samo sebe”. Ako je jedan pol idiot u ovom iskonskom smislu onda onaj drugi, suprotni pol predstavlja Nenad Puhovski koji spada među one ljude koji svijet ostave boljim nego što je bio kad su stigli, ljude čija ostavština nije u bronci ili kamenu nego tamo gdje se pjeva i odvija ova pjesma Roquea Daltona: „Ja, kao ti, volim ljubav, život, slatku divotu stvari, plavi krajolik siječanjskih dana. I moja krv ključa i smijem se očima koje znaju navalu suza. Vjerujem da je svijet lijep, i da je poezija kao kruh, za sve. I da moje žile ne završavaju u meni nego u zajedničkoj krvi onih koji se bore za život, ljubav, male stvari, zemlju i kruh, poeziju svih nas.“

Iz knjige “Otac”

XXXII

U bernhardovskom romanu o ocu, maćehi i sinu, epska bi okosnica morala biti posvećena očevom grizodušju. 

Bio je čovjek osjetljive savjesti, uvijek se zbog nečega osjećao krivim, i nakon što mu majka više nije bila živa, i nakon što je, istina kasno, sasvim zagospodario svojim moralnim i emocionalnim bićem. 

Njegov osmijeh, kojim me je podsjećao na Petera Sellersa, bio je osmijeh grizodušja. 

Moralna procedura katoličkih zajednica zasnovana je upravo na grižnji savjesti, što se stoljećima kosi i kultivira poput engleske trave. Grijeh je poput vode kojom se trava zalijeva, zajednica bi se raspala kada bi na čas presušili grijesi, ili kada bi se najednom grijesi kažnjavali po zakonu i po ljudskom srcu.

Otac je, zbog nečega to stalo ponavljam, bio ateist. 

Ali bio je katolički ateist. Sve je u njegovoj patnji, samooptuživanju i prijetvornosti, bilo katoličko. Katolička je bila i tiha strepnja da bi ga na kraju mogla stići strašna kazna, od koje se branio liječničkom požrtvovnošću – kad god bi ga usred noći budila rodbina umirućeg bolesnika, on je skakao iz postelje, iskupljen za grijeh što me više ne vodi na Trebević. 

Nije ništa manje bio katolik od svoje majke, ili od strašnoga sarajevskog nadbiskupa Ivana Evanđeliste Šarića, koji je pisao ode poglavniku Paveliću, a na istrebljenje Jevreja i Srba gledao je kao na žalosnu povijesnu potrebu, ili Božju kaznu za razapinjanje Krista i crkveno raskolništvo. Osim što otac, za razliku od svoje majke i od njezinoga nadbiskupa, nije imao Boga na svojoj strani.

Način na koji ga se njegov otac, a moj djed, odrekao, na neki je neobičan način odredio njegov odnos prema meni.

Opet to ne mogu drukčije ispričati ili objasniti, doli prispodobom iz moga nenapisanog bernhardovskog romana.

U tom romanu odnos oca prema sinu predstavlja zrcalnu sliku odnosa njegovoga oca prema njemu. 

Sve je tu isto i ponavlja se, svaki osjećaj i svaki strah, osim straha od kazne i grižnje savjesti. 

Imajući pred očima, i u duši, grijeh svoga oca prema sebi, imajući svijest da će, po Božjim i po ljudskim zakonima, on ispaštati grijehe u vječnim, paklenim mukama, otac je prema sinu bolji, iako ponavlja istu matricu. 

Jedna se fabula ne razlikuje od druge, a svijest o grijehu proizlazi iz svijesti o ponavljanju. Umjesto ljubavi prema svome djetetu, čovjeka vodi samo strah od grijeha.

XXXIII

Da li ja to upravo kažem da me otac nije volio?

Nisam razmišljao o tome, tok ovoga popodnevnog nedjeljnog eseja naveo me je i na to, ali mi se čini da me zapravo nije volio. Bio sam njegov strah od grijeha. Ništa me u toj misli ne uznemirava, osim strepnje pred mogućom patetikom, nakon što je sad napisana.

Sama misao nije bila patetična.

U njegovome životu nekako su se skladno uklopile, kao u dječjem puzzleu s razglednicom Sarajeva, dvije velike patnje: privatna, obiteljska, koja s mjestom i vremenom nije nužno u vezi; i historijska, koja se utisne u čovjeka, poput pečata s državnim grbom. 

Privatne okolnosti bile su istovjetne s povijesnim, i razlike skoro da nije bilo između onoga čemu je stremio i u što je tonuo kockarski duh očevog djeda, poštara rodom iz Ličkoga Lešća, i onoga u što se pretvarala država u kojoj se otac rodio. 

Bračna nesreća i frustracija moje babe Štefanije fatalno se potrefila s bračnom nesrećom i frustracijom Hrvatske i hrvatskoga naroda u karađorđevićevkome kraljevstvu. Od tada, njezin je život, a zatim i život njezinoga slabog sina, a moga oca, bio trajno ucijenjen državnim prilikama i političkim promjenama.

Ne znam kako bi bilo da je bilo drukčije.

Znam samo da onda ovo ne bih bio ja.

Da me je mogao voljeti, ili da je imao čime, da se znao otrgnuti od onoga što mu je životnim okolnostima bilo zadano, ne bi bilo ni ovog oproštaja. Ali ne bi, pretpostavljam, bilo ni one vrste moga interesa za politiku i za povijest dvadesetog stoljeća, uglavnom balkansku i jugoslavensku, koji je upisan u većinu toga što sam napisao, u knjigama ili u novinama. Da nije tog puzzlea koji se tako savršeno uklopio, načinjenog od povijesnoga zla i privatne nesreće, sigurno bih bio drukčiji pisac, ako bih uopće bio pisac.

XXXIV

Jednog je dana, u mjesecu kada je u Sarajevu počinjao rat, on bio na klinici, i čuo je kroz prozor niz eksplozija. Dolazile su s istočnih strana, gdje su Bjelave i Mejtaš, kraj u kojem sam živio.

Hvatala ga je panika. Uključio je radio, da čuje gdje se puca.

Javljeno je da su tri minobacačke granate pale na Sepetarevac. To je ulica u kojoj sam živio.

Otišao je do telefona i nazvao, ali se nitko nije javio.

Ostavio je pacijente, premda je za deset minuta trebala biti vizita, pa je onako u bijelome mantilu, s kemijskom olovkom zataknutom za džep na kojemu je pisalo dr Jergović, istrčao van, na ulice po kojima su, poput ljetne kiše, sve jače pljuštale granate, pa je trčao, onako vremešan i debeo, sve do Mejtaša i Sepetarevca, izbezumljen mišlju da sam poginuo.

Kada je stigao, našao me je živoga.

Bio je sretan. 

Vjerujem da on to ne bi mogao preživjeti, da bi mu se srce raspuklo. Ubila bi ga savjest da me je tada ubila granata. Takav je to bio trenutak. 

XXXV

Ne postoji bezkonfesionalni ateist, onaj koji nema svoj hram, makar bio napušten od Boga. Barem u nas, i u Europi, takvog ateista nema. Možda drugdje, gdje svačega ima, i taj ateist postoji. 

Zato život bez Boga, ili bez vjere u njega, i dalje podrazumijeva život unutar istoga sustava vrijednosti, pravila i ceremonijala. Ateist je, obično, obavezan da čini isto što i vjernik, živi poput njega, iste ga aveti progone, od istih strahova strahuje, samo što se nema čemu nadati, nema u što vjerovati i ne zna zašto je takav kakav jest. 

To nije površna stvar, niti je Bog poput cigarete, pa da čovjek tek ne zna kamo će s rukama nakon što prestane pušiti; Boga se nekako i možemo osloboditi, pa umjesto beskraja apsoluta prihvatiti beskrajnu prazninu, ali način na koji se Bogu prilazi trajat će još dugo nakon što ga više ne bude. Put ostaje i nakon što cilj više ne postoji. 

Ja sam, recimo, odrastao uz ateiste muslimane, koji nisu jeli svinjetinu. 

Njihov je ateizam u svemu bio beznadno uvjerljiv, ali su se po tom detalju razlikovali od ateista katolika i pravoslavnih ateista. 

Neki od njih čak su i obrezivali djecu. I nisu to činili zato što bi im bilo važno što će reći svijet, ili zato da udovolje tradicionalnoj obiteljskoj starčadi. Nisu to činili ni samo zato što je takav bio običaj. Ni samo zato što je to bio jedan od mogućih sadržaja njihovoga deklariranog nacionalnog identiteta. 

I kada Boga za njih više nije bilo, ostala je široka cesta po kojoj se prema njemu išlo i na kojoj se, puno važnije od toga, svakodnevno živjelo. Specifični nacionalni supstrat naših naroda, ono što doista razlikuje Hrvate od Srba, ili Bošnjake od jednih i drugih, toliko je oskudan i siromašan, a sličnosti su nam, od Triglava do Gevgelije tako fatalne, da bi ateistima ostalo malo od njihovih nacija, kada bi nekim čudom zaboravili običaje i mitove religija iz kojih su potekli. Na kraju, čak i temeljito ateizirana balkanska multikulturalna društva temeljena su na vjerskim razlikama, pa onda nije neobično ni da smo doživjeli to da se vjerski ratovi vode među ateistima.    

Ili, recimo, katolički ateizam slovenskoga socrealističkog pisca Franceta Bevka.

Njegova “Knjiga o Titu” nalazila se u školskoj lektiri za četvrti razred osmoljetke. U njoj je na pristupačan, ali mitomanski – da ne kažem mitomanijački – način bilo opisano odrastanje Josipa Broza. 

Dio materijala za knjigu Bevk je, navodno, pronašao u Dedijerovim “Prilozima za biografiju Josipa Broza Tita”, a dio je otkrio samostalnim istraživanjem. 

Vladimir Dedijer svoju je knjigu demonstrativno započeo nakon rezolucije Informbiroa, s namjerom da raskrinka sve osobne uvrede i objede na Titov račun, a objavio ju je u godini Staljinove smrti, usporedo u Ljubljani i Beogradu. France Bevk je “Knjigu o Titu” objavio dvije godine kasnije, 1955.

Do danas, i po Bevku, i po Dedijeru, i po svim drugim biografima i hagiografima, teško je znati što je u priči o odrastanju najvećega sina naših naroda i narodnosti vjerodostojno, a što je mistifikacija ili, naprosto, izmišljotina. No, njegovo rođenje, djetinjstvo i odrastanje, kada ih Bevk iz Dedijerovog reportažnog diskursa pretvara u lijepu književnost, počinju frapantno podsjećati na rane dane Isusa Krista. Često je moguće ustanoviti po kojim je dijelovima i motivima iz Novoga zavjeta Bevk ispisivao svoj socijalistički palimpsest.

Jednostavno, ali i posve krivo, moglo bi se zaključiti kako je pisac to činio s namjerom da svjesno manipulira s upisivanjem Tita u narodnu svijest, i to na mjesto na kojemu je u prethodnih dvadesetak generacija i tisućinjak godina bilo upisano ime Sina Božjega. 

No, prije će biti da nesretnome Slovencu, vjernome učeniku Ivana Cankara, koji je, kao i toliki drugi, tokom rata izgubio vjeru u Boga, evanđelja i Kristovi životopisi ne samo da nisu bili ni na kraj pameti, nego i da bi se posramio ili uvrijedio kada bi nas čuo što o njegovome djelu govorimo i što u njemu nalazimo. 

Bit će da je, u časovima svoje velike fascinacije Titovom osobom, te pod političkim, ali i književno-stilskim imperativima, svoga junaka prikazao onakvim kakav bi, u njegovoj svijesti i njegovom doživljaju ljudskih vrlina i veličina, izgledao najveći i najčovječniji čovjek na svijetu. 

I tako je France Bevk prikazujući Tita prikazao Boga, i to onakvoga kakav mu je bio najbliži i kojega je poznavao iz djetinjstva, premda u njega više nije vjerovao, Boga po katoličkom nauku i kalupu.

Ali zašto je onda prestao vjerovati?

Zašto je cijeli partizanski naraštaj prestao vjerovati u Boga?

Zašto je moj otac, još nesvršeni gimnazijalac, već bio bezbožnik?

Objašnjenje da je tako htjela partija, bilo bi nedovoljno i krivo. Isto kao što je krivo zaključivati kako su ljudi ponovo postali pobožni nakon što više nije bilo Komunističke partije. 

Uostalom, ako je netko iz oca istjerivao Boga, ili ako je – kako to vrlo tačno i slikovito utvrđuje narodna fraza – ubio Boga u njemu, onda to nisu bili komunisti, nego njegova majka. Nakon što vrlo pobožna majka sinu na umoru odbija dati čašu vode, kažnjavajući ga tako za komunističko bezbožništvo, sin se, možda, i neće na majku smrtno naljutiti, ali će sigurno pomisliti kako s njezinim Bogom stvari ne stoje dobro.

Ali i to je literarizirana pretpostavka.

Mrtav je, pa o njemu ništa drugo više i ne mogu znati, osim onoga što nastaje iz literarne mašte. 

Moj otac nestvarno je biće, hobit, Kraljević Marko, trol i Harry Potter, Saladin iz “Hiljadu i jedne noći” i Flash Gordon, gore na nebesima, pa sve što o njemu kažem, i o vremenu u kojem je bio živ, izmišljeno je. Nema istine o mrtvima, osim da su mrtvi i više ih nema, kao da ih nikada nije ni bilo.

Ali i dok je bio živ, toliko sam malo o njemu znao, da je za mene otac bio biće iz mašte. 

U ratnim godinama i u prvim godinama mira partizanske, pa komunističke vlasti dopuštale su slavljenje vjerskih blagdana. O partizanskim božićima potreseno je pisao i Edvard Kocbek u svojim dnevnicima. 

Bilo je to vrijeme kada se, prema zamislima velikoga Staljina, borba za slobodu vodila kapilarno, kroz Narodnu frontu, koju su sačinjavali svi antifašisti, patrioti i nevoljnici koje je u borbu potjerala pripadnost krivoj rasi ili naciji. Komunistička partija trebala je biti zamašnjak te široko zahvaćene društvene skupine, diskretna u distribuciji svojih ideoloških postulata, ali i – što bi bilo važnije – nije smjela ući u provođenje ideološkoga monopola i preuzimanje vlasti. 

Staljinova volja i želja činila se paradoksalnom: od jugoslavenskih komunista očekivao je da se ne ugledaju u Oktobarsku revoluciju i godine stvaranja Sovjetskog Saveza.

Iz strateških razloga, nije htio uznemiravati zapadne saveznike, u vrijeme kada su mu, tokom 1943. i 1944. dostavljali oružje, s kojim će, uz stravične herojske žrtve naroda Sovjetskoga Saveza, slomiti Hitlerovu Njemačku i osvojiti pola Europe.

Ali nešto je bilo važnije: konačno osvajanje i sovjetiziranje Jugoslavije provelo bi se mimo slabe i nesamostalne Komunističke partije. Ideološko preporađanje trebalo je stići tek sa sovjetskim osloboditeljima. Dok oni ne dođu, avangarda radničke klase sudjelovat će u božićnim i uskršnjim proslavama. A kad sovjetska braća stignu, lokalne Komunističke partije više neće biti. Na takav način okupiran je veći dio istočne Europe. 

I tako je drug Staljin, nadajući se da će od Jugoslavije stvoriti uzornoga satelita, na koju godinu produžio život Bogu u našim krajevima. 

Pa kad današnji antikomunisti govore da je Tito bio gori staljinist i bezbožnik od samoga Staljina, nisu baš posve u krivu. Na kraju, zahvaljujući tom njegovom hiper-staljinizmu i nepovjerenju prema ideji Narodne fronte, zahvaljujući tome što je insistirao na vodećoj ulozi Komunističke partije, Tito je u nekoj ne baš tako dalekoj budućnosti, što će nastupiti već sredinom šezdesetih, omogućio radikalnu liberalizaciju jugoslavenskoga društva. I postupio je kao dobar patriot.

Tako bi to, opet, izgledalo u literarnoj interpretaciji. Kao literarni paradoks.

Otac je, dakle, postao ateist još u vrijeme kada to nije bio društveno-politički imperativ. 

Nikada neću doznati kako je postao svjestan Božje neprisutnosti. Podijelio je jedno metafizičko iskustvo cijeloga svog naraštaja, ili barem najvećega njegovog dijela. Zanimljivo je, međutim, da njihova duhovna revolucija nikada nije postala temom jugoslavenskih književnosti ili kinematografije. 

A trebalo bi biti da je čudo otkrovenja Božje neprisutnosti jednako čudu Božjega ukazanja. 

Ateizacija ratnoga i poratnog jugoslavenskog društva velika je priča, koja se redovito pokušavala ispričati u sociološkom i društveno-političkom ključu, na način koji je Branko Ćopić, kroz usta Nikoletine Bursaća, satirom rasteretio od svakoga dubljeg i privatnijeg značenja. 

Scena u kojoj Nikoletina po povratku iz borbe starici majki objašnjava kako Boga nema, i zašto ga nema, na kraju je postala amblematska, pa se tokom jugoslavenske historije razlistavala u desetine i stotine istih, a različitih priča, skečeva, anegdota, pisanih i usmenih; od partizanskih igrokaza i komedija koje bi pisali lokalni učitelji, a izvodile su ih amaterske kazališne družine, do bezazlenih, na brzinu improviziranih petominutnih scenskih prikazanja, kroz koja bi se, u televizijskim emisijama poput “Znanja imanja”, sela nadgornjavala u kulturnoumjetničkom stvaralaštvu. Boga nema, zato što ga nema, zato što je komesar brigade rekao da ga nema i zato što se ni po čemu ne vidi da ga ima. Niti se ikada vidjelo.

Na to bi se, nakon što ga oslobodimo Ćopićeva literarnog genija i socijalnog dara, mogao svesti Nikoletinin poučak o Bogu.

Na njega su se kasnije nadovezivali i komunisti, i antikomunisti, pa se sva jugoslavenska drama ateizacije svela, uglavnom, na seljaka s mitraljezom, koji će, urbi et orbi, širiti i diktirati vjeru da Boga nema, pri čemu će krivovjernici imati posla s njegovim mitraljezom.

Kada se jednoga dana, početkom devedesetih, jutro pred rat, Bog u Jugoslaviju vrati, neće to biti isti onaj Bog, koji je između 1943, 1948, ili još nekoliko sljedećih godina, napuštao duše naših očeva, baba i djedova, nego će taj novi Bog svjedočiti svoje prisustvo u ime nacije. 

Ukazat će se svakoj od njih, pa će u Bosni, slijedom povijesnih i narodnosnih okolnosti, svoju svetu trojnost rasporediti na tri nacionalne nominacije. Novi Bog neće biti ni tako zahtjevan i striktan kao stari, niti će od vjernika očekivati da vjeruju u mitove, legende i svete priče, u to da je Svijet stvarao šest dana a sedmoga se odmarao, ili u to da je Kain ubio Abela. Bit će to Bog nacionalnog poslanja, neka vrsta nebeskoga Starčevića, Strossmayera i Karađorđa, sasvim praktičan Bog, čije će se ingerencije vršiti i provoditi po starinskome principu, kako budu napredovale njegove vojske, ali prema suvremenim metodima i saznanjima nauke i tehnike, koja su dovela do izuma savršenih artiljerijskih oružja i oruđa, što Božje stvorenje uspijevaju pronaći i likvidirati na svakome mjestu gdje se ono skrije u strahu od smrti i patnje.

Nekoliko puta sam nakon 1990. s ocem razgovarao o Bogu i Crkvi. Kada bismo se našli, a kasnijih godina puno češće telefonom. 

Nisam ga to na takav način mogao pitati, ali me je zanimalo hoće li se vratiti tamo odakle je jednom davno pobjegao. Osluškivao sam što će o Njemu reći, iščekivao stanku u rečenici, nelogičnu jer nije na mjestu zareza ili tačke, u koju bi se udjenula njegova sumnja kako Nešto, ipak, postoji. 

Špijunirao sam ga tako, slao mu lažne signale, pa ga navlačio i pomalo lagao o vlastitoj vjeri i nevjeri, a on bi mi govorio kako o svemu tome valja tiho, diskretno i nikako drukčije, jer su ovi novi vjernici zastrašujuće agresivni i brojni; govorio je da im se ne smije davati povoda za svađu, da ih se treba čuvati i izbjegavati bilo kakve rasprave s njima; govorio je da u Zagrebu trebam biti još puno oprezniji nego u Sarajevu, jer su u Zagrebu samo jedni, samo su katolici, dok drugih nema, pa se katolici nemaju uz koga navikavati da drugi i drukčiji postoje, što ih čini još zatucanijim i radikalnijim; govorio je, pred rat u Sarajevu, kada su po gradu osvanule naljepnice s natpisom „Abortus je ubojstvo“, kako se plaši da takvu propagandu šire budući ubojice, ali me je molio da o tome ne pišem…

Bio je tih i bio je trpeći, pravi katolički ateist, nije ga obasjala Božja milost novoga, nacionaliziranog Boga. 

Ni o tome ga nikada ništa nisam upitao, ali mislim da nije izvadio hrvatsku domovnicu, na koju je, kao i svi bosanskohercegovački Hrvati, prema Tuđmanovim zakonima imao pravo. Ako je to, možda, i učinio, moglo je to biti samo na ženin nagovor. 

Bio je star, nigdje mu se više nije išlo, odbijao je da se seli u sretniju domovinu, a domovnica bi mu bila korak ka iseljenju. Ali da je to učinio, da je tražio hrvatsko državljanstvo, morao bi se poslužiti praktičnim društveno-političkim licemjerjem. 

Priznajući tako da Bog postoji, morao bi, kao i svi drugi bosanskohercegovački Hrvati, priložiti krštenicu Katoličke crkve, kao jedini dokument što im ga hrvatska država priznanje u dokazivanju hrvatstva.

Tanja Pjankova, Doba crvenih mrava 2022.

Tanja Pjankova (1985.) se u romanu Doba crvenih mrava prihvatila vjerojatno najteže teme koju se može pronaći u ukrajinskoj povijesti, inače punoj i prepunoj „teških tema“. Riječ je o Holodomoru (ubijanje glađu) umjetno induciranoj akciji sovjetskih vlasti u, navodnoj, borbi protiv tzv. kulaka. Povijesna se dimenzija toga zločina postupno urezuje u svijest čovječanstva. O tome svjedoče i njegova priznanja kao genocida u brojnim europskim i vaneuropskim parlamentima, ali i studije, osobito Crvena glad. Staljinov rat protiv Ukrajine Anne Applebaum iz 2017., u kojima se minuciozno prikazuje plan „discipliniranja“ ukrajinske nacije i istrebljenja onoga njezina dijela koji se tom monstruoznom pothvatu opire – ponajprije pasivno, o aktivnom otporu jedva da je moglo biti i riječi. U tome se kontekstu Holodomor mora pratiti paralelno s istrebljenjem ukrajinske inteligencije koje mu je neposredno slijedilo. Ako se uopće nešto tako monstruozno može i sažeti, onda je to najbolje učiniti sa što manje riječi, sa što manje emocija kako bi se užas pokazao u svojoj suštini. Stoga brojčani podaci. Holodomor je trajao od 1932. do 1933. Početak mu se nalazi u neuspješnoj kolektivizaciji iz 1930. Sam partijski vrh zapovijeda beskompromisnu borbu s „kulacima“ koji se odupiru „socijalističkoj zemljoradnji“. Sprovodi se prinudno uvođenje kolhoza, zemlja kao i sva oruđa koja se koriste za njezino obrađivanje oduzimaju se seljacima koje se prisiljava na „dobrovoljno“ pristupanje kolhozima. Kontrolu izvršenja te naredbe, kao i zapljena svih zaliha hrane, preuzima NKVD kao i gremij KOMNESAM (Komitet siromašnih seljaka) čija je glavna dužnost bila pretresanje kulačkih kuća. Rezultat tih „mjera“ bilo je rapidno širenje gladi dodatno pojačano neprekinutim izvozom ukrajinskih žitarica na zapadno tržište. Nasilje, pljačka, prinudni rad bez kompenzacije, samovoljna rekvizicija i minimuma neophodnog za preživljavanje – to su samo neki od faktora koji su doveli do masovnog umiranja seoskog stanovništva, prije svega u Ukrajini i, u manjoj mjeri, u Kazahstanu. Gradovi nisu bili toliko pogođeni glađu što dodatno govori u prilog tezi da je ona diktirana s najvišeg mjesta u rukovodstvu KPSSSR. Rezultat je smrt, prema različitim procjenama, od 2,5 do 4,5 milijuna ljudi. Ako se uzmu u obzir demografski gubici, brojka je nedvojbeno veća. Stanje se smirilo u jesen 1933., vjerojatno zbog toga jer više nije bilo „kulaka“ koje je trebalo istrijebiti. Ili su umrli od gladi ili su bili protjerani u Sibir. Područja ispražnjena od ljudi napučena su ruskim stanovništvom doseljenim pretežno s juga. Cilj etničkoga čišćenja Ukrajine i njezina rusificiranja tako je, bar djelomice, ostvaren.  

Kako, dakle, postupa Tanja Pjankova kako bi se literarno približila Holodomoru? Sa stajališta tehnike pripovijedanja tekst je organiziran na sljedeći način. U njemu govore tri lika, tri pripovjedne instance, sve tri pripovijedaju u prvom licu. Svaka od njih se nalazi na različitoj tematskoj razini. Najpregnantniji je glas Dusje, „kulačke“ kćeri čiji je otac Timofej nestao, najvjerojatnije likvidiran, na samome početku kolektivizacije i s njom povezanih čistki. Drugi pripovjedni glas pripada Solji, supruzi lokalnog partijskog funkcionera koji je iz Poltave premješten u Mašuhi, selo u kojemu je otpor prinudi izrazito snažan. Treći je lik Svirid, seljak koji se postavio na „pravu stranu“ te služi kao protokolist nasilja. Svaki od tih likova oko sebe skuplja druge, s njim/njom povezane, ali istovremeno i pripovijeda svoju osobnu priču. Određeni signali daju naslutiti da će se njihove priče na nekoj, još neodređenoj, razini pripovjednoga teksta ispreplesti.

Dusjina priča zauzima najveći dio prostora. Ona je od svih najviše usmjerena na Holodomor jer je cijela obitelj izravno pogođena njim. Smrt je otjelotvoreno prisustvo. Ako je otac žrtva izravnog fizičkog, dakle primarnog, nasilja, baka već umire od gladi, koju se može shvatiti kao „sekundarno nasilje“. Majka Hana, brat Miros i sama Dusja pate od nje tokom cijeloga romana. Živeći neizolirano u selu prate kako drugi postaju njezinom žrtvom, bivaju svjedoci njihova umiranja i polaganoga gašenja čitave zajednice. Jedino mjesto koje nam Dusjina priča ne otkriva jest kolhoz. On ostaje negdje po strani, kao simbol čistoga zla, kao koncentracioni logor o kojemu se ne smije ništa reći jer je ono što se tamo zbiva neiskazivo. Jedino što se zna jest da Hana tamo radi i da povremeno krijumčari ostatke hrane od kojih djeca preživljavaju. 

Solja je obilježena obiteljskom tragedijom, gubitkom kćeri. Psihološko joj je stanje, blago rečeno, nestabilno, a život provodi u sanatoriju u kojem se, to je paradoksalna pripovjedna strategija Pjankove, liječi od adipozitasa. Dok seljani umiru od gladi, Solja neumjereno jede ili sanja o hrani koja joj se iz medicinskih razloga uskraćuje. Psihičko oboljenje spojeno s traumom vodi i do odbojnosti koju muž Oleksij/Aleksej (U romanu se sustavno inzistira na razlici ukrajinskog i ruskog. Partijski funkcioneri i oni koji im stoje blizu koriste se jezikom imperijalnog zavojevača što se u tekstu i markira; lokalno stanovništvo ostaje vjerno, čak i po cijenu znatnih gubitaka, materinjem jeziku.) osjeća prema njoj. Otuđenje rezultira u traženju seksualnoga zadovoljstva kod mladih mještanki čije se usluge plaćaju onim najdragocjenijim – hranom. No to nije jedino njegovo zlodjelo. On koordinira i sve akcije „dekulakizacije“ koje vode u glad i smrt. Trik koji Pjankova koristi iznimno je efikasan. Sulja vjeruje na riječ mužu da je njegov posao vezan uz borbu s unutarnjim neprijateljem koja se mora voditi bez milosti i bez kompromisa. Njezino je neznanje motivirano životom u izolaciji, a tek će joj bijeg iz sanatorija omogućiti da spozna situaciju u punoj jezivosti.

Najmabivalentniji lik u romanu je Svirid. Nepobitno je da stoji na strani zla. Ali. Motorna snaga koja ga pokreće je razočaranje zbog neuzvraćene ljubavi. U neispripovijedanoj prošlosti natjecao se za Haninu ruku s Timofejem, svojim najboljim prijateljem i kasnijim Haninim mužem. Doživio je poraz koji ga tokom cijeloga romana prati kao zla kob, koncentrirana, sublimirana u Haninom odbijanju da, čak i nakon Timofejeva nestanka, otpočne vezu s njim koja bi ju, skupa s djecom, spasila od gladi i smrti. Neuzvraćena ga ljubav čini nesretnim gubitnikom. Ali, s druge strane, u njoj se razotkriva i njegova negativna dimenzija. Makar i provodio život bez partnerke, on se, poput Oleksija/Alekseja ne libi da koristi svoju moć raspolaganja nad namirnicama da bi, u zamjenu za njih, koristio seksualne usluge, doduše samo jedne žene, Tamare Rude.

Smjenjujući se u kratkim poglavljima te se tri pripovjedne struje polako ali sigurno stapaju u jednu koja na različitim razinama prati i komentira sveprožimno nasilje koje uništava, iz korijena, jedno nekad harmonično društvo. Sljedeće je poetičko sredstvo kojim se Pjankova obilato koristi personifikacija. Glad i smrt u tekstu funkcioniraju kao personificirane figure, na njih se delegira uloga likova (koje pripovjedna lica uvijek slute u svojoj blizini). Osobito je to slučaj u Dusjinom dijelu teksta što je i razumljivo s obzirom na to da im je ona, za razliku od ostale dvije nosive figure, sukcesivno izložena. U određenim se momentima čini da se smrt priziva kao spas, makar Dusja nakraju ustukne pred takvim bogohulnim mislima. I doista, religioznost se u čitavome tekstu modelira kao tihi otpor komunističkom ateizmu. Čak i sami okorjeli komunisti u momentima povećane afektivne napetosti prizivaju onostranost i Boga kao vrhunsko biće. Ono što je stoljećima kulturalno određivalo neko društvo, što se urezalo u njegovo kulturalno pamćenje nije jednostavno u kratkome vremenu potpuno iskorijeniti. Obrana protiv izvana implementiranoga nasilja tako stječe raznolike, ponekad čak i nepredvidive oblike. 

Roman Tanje Pjankove posjeduje i druge kvalitete koje se mogu podvesti pod zajedničku kategoriju fizičke i psihološke uvjerljivosti. Glad inducira psihička stanja koja svjedoče o odmaku od racionalne svijesti. Njome prouzročene fantazmagorije i halucinacije dovode likove na sam rub duševnoga poremećaja. I gore se spomenuta procedura personifikacije može dovesti u vezu s promijenjenim stanjima svijesti. No ona ipak ne cilja u tolikoj mjeri na psihološki realizam, već se, prije, odnosi na retorička sredstva rabljena u procesu konstruiranja pripovjednog teksta. Istovremeno tekstom dominira i fizički realizam koji se približava naturalizmu. Precizni opisi tijela koja gladuju usmjereni su na proizvodnju snažne afektivnosti kojom se kod čitateljstva doslovce generira jeza. To su mjesta unutar pripovjednog teksta s kojima se najteže sroditi, koja pri konzumiranju izazivaju osjećaj mučnine. Njima se poziva ne toliko na empatiju koliko na presumpciju zaboravljanja, na afektivno aktiviranje sjećanja. 

No vrhunac je pripovjednog umijeća Tanje Panjkove sublimiran u metaforičkome izričaju koji se gotovo opsesivno koncentrira na jednu metaforu – u naslovu spomenute crvene mrave. Možda je isticanje u prvi plan crvene boje ponešto naivno. Možda se njime odveć neprikriveno ukazuje na komunizam. Možda. S druge strane: počinitelji su više nego jasno markirani kao takvi u izravnome govoru. Zašto, pitam se, onda ne bi bilo legitimno ukazati na njih i u posrednome? Seljak, kulak prisutni su u punoj mjeri realnoga okvira. Komuniste, boljševike, NKVD-ovce treba prikazati prelomljene kroz bezbroj prizama. Čak i po cijenu plakativnosti. Prikazi svakodnevnoga užasa s direktnim opisima nasilja smjenjuju se s metaforičkim opisima crvenih mrava koji izbijaju odasvuda, kreću se po prostorijama, izlaze iz zidova, gmižu po garderobi, nemoguće ih je zaustaviti, njihova je sposobnost preuzimanja vlasti neprikosnovena, njihova se suverenost ne može dovesti u pitanje. Ima li izlaza? Mali, minimalni happy end naslućuje se u isprva jedva primjetnim transformacijama Solje i Svirida no koje protokom romana stječu dinamiku koja svjedoči o ubrzanju, o promjeni svijesti, o spoznaji da u svijetu postoji dobro koje nije izjednačivo s komunističkom ideologijom. Neću vam otkriti o čemu je riječ. U nadi da će ovaj sjajni roman naći put do nekog hrvatskog izdavača, srdačno ga preporučujem, kako za prevođenje tako i za čitanje. 

Mariu Vranješu  

Kad mi se sloši
tražim kome i gdje pobjeći

Taksisti velim vozi u Izeta Sarajlića
To je u Slavinovićima?
Jok u ulicu, vozi u Izabrane pjesme! 

Čitam, pa gledam reprodukciju pjesnikovog portreta na četvrtoj stranici
Tad se malko pokoleba moj ateizam 

Na staračkom licu oči
koje bi suhe prošle revoluciju
ali ne i dan bez ljubavi  

Zar može biti da nakon smrti ništa nema?
Zar može biti da u ništa ode Izet Sarajlić? 

Može biti, ali nije
Kiko je živ u knjigama
Na nepreglednim poljima elegije… 

Danas je subota, 15. marta 2025, a ja mislim o Srbiji i o Beogradu. Mislim o onim mojim prijateljima, uglavnom ljudima u ozbiljnim godinama, koji su malo teški na nogama, koji su danas na beogradskim ulicama. Tamo su, jer tamo moraju biti i jer obavljaju jedan od onih malobrojnih poslova u kojima im ja, njihov prijatelj, ne mogu biti od pomoći. Jedan od onih malobrojnih poslova pri kojima su oni s jedne, a ja s druge strane granice. Brinem se za njih, jer mi trebamo jedni drugima, dok god smo živi.

Danas je subota, 15. marta 2025, a ja mislim o Srbiji i o Beogradu. Mislim o svim onim ljudima koje ne poznajem, a mogli bi mi biti prijatelji. O studentima mislim, o onima koje nikada neću sresti, a s kojima mi je posljednjih tjedana i mjeseci utješno dijeliti isti svijet, naseljavati istu Zemlju. Za mene to je svakako mnogo.

I šaljem im danas, u subotu 15. marta 2025, dok još ne znamo što će se dogoditi, najljepšu ljubavnu pjesmu koju je ikad ijedan hrvatski pjesnik napisao o Beogradu i o Srbiji:

SRBIJI, NA ISTOKU

Srbiji, na istoku.

Na drugoj strani Dunava.
S druge strane Mjeseca.

Zdna Dunava, iz mulja,
izlazi Mjesec.

I obasjava tvoje dječačko
lice.

*

Srbiji, za djevojke
i jabuke.

Osula te jabukama
i djevojkama.

Obasjala freskama.

Za lipu što je prva listala i cvjetala
na Terazijama.
Pod kojom si me čekala.

*

Srbiji, na istoku.

Za Borinu Uvelu ružu
i suv bosiljak.

Za mjesečinu u Vranju.

Za Mominu Sestri u pokoju
i Gospi.

Za Lament nad Beogradom.
Za Rastkovo Otkrovenje
i Matićevo More.

*

Za bunare i Morave,
što ti uzeše lik.

I odnesoše u crno more.
U vječnost. U ništa.

Za pregršti pšenice i milosti
što prosu u tvoju divlju kosu.

Za ilinjske gromove
i đurđevdanske kiše.

Što ti prosvijetliše pamet,
izbistriše oči.

*
Za stol u Narodnoj biblioteci
i šumsku klupu na Tari.

Za cijelo zvjezdano nebo
očiju što više ne svijetle.

Koje su zašle.

*

Srbiji, na istoku.

U čije si ćupove i bardake
istákao svoje ikavske pjesme.
I suze.

Za sve, za sve, za sve.
S ljubavlju.

___________Petar Gudelj

*

Pjesma, ili tako nešto


Onoga dana,
Prije sedamdeset i dvije godine,
Kada je,
Čuvši za Staljinovu smrt,
Stogodišnji Avdo
Iz pjesme Sinana Gudževića –
Gorštačka pošta,
U jednom selu pod Golijom,
Držeći se za stožer,
Uzviknuo:
“Jebo Staljin kobilu”,
A sve muške glave
Okupljene na seoskom gumnu
Dočekale: Jeboooo…
Odlomio se onaj truhli dio
Jugoslovenske istorije
I zauvijek, zajedno sa tijelom
Josifa Visarionoviča Staljina,
U crnu potonuo zemlju.

Zlatko Gall: Kušaj i slušaj Dalmaciju, prvi i drugi dio, Profil, Zagreb 2005. i 2006.

Početak tisućljeća bio je, to ćemo kasnije shvatiti, neko dobro vrijeme u hrvatskoj kulturi. Novine su još uvijek izgledale dobro i bogato. Postojali su tjedni prilozi za kulturu, kazališni, likovni i književni kritičari pisali su punom parom, uz novine su objavljivane raskošne i bogate edicije vrlo jeftinih kiosk-knjiga. U početku, bila je to neka španjolska licenca, da bi onda Nino Pavić, gazda u EPH, stvorio nekoliko originalnih edicija i u dva-tri navrata od pisaca naručio nove rukopise. Barem u jednoj od tih prilika piscima je isplatio najveće honorare u suvremenoj hrvatskoj izdavačkoj povijesti. U toj je ediciji, recimo, objavljen moj roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”. Na sceni, uglavnom kod zavidljivih i neuključenih, kao i među dokonim sveučilišnim uhljebima i ljenjivcima, kiosk edicije izazivale su neviđen bijes.

Bijes i poruge je, s nekih drugih strana, izazivao i svojevrsni preporod pučkog i novinskog uvida u hranu i gastronomiju, za koji su zaslužni bili Davor Butković i Rene Bakalović. Na tom valu počinju se izdavati originalne kuharice, koje često pišu i sastavljaju ljudi koji su postali široko poznati u drugim poslovima i zanimanjima: glumci, pisci, politički novinari, estradne zvijezde… Premda će većinu tih knjiga zasluženo progutati zaborav – a zar drukčije biva s licencnim i prevedenim kuharicama, koje potpisuju slavni? – neke od njih ostat će na sceni i u našim kuhinjama, kuhinjskim policama i ladicama, među najkorisnijim priručnicima za kuhanje i knjigama recepata u povijesti.

Među njima su, možda, najzanimljivije ove dvije knjige rock kritičara, po školi povjesničara umjetnosti, nekad i političkog novinara i kolumnista Zlatka Galla. Profil, koji je u to vrijeme bio među najvećim i najmoćnijim hrvatskim izdavačima, od Galla naručio je komercijalno izdanje, koje će kućnu i intimnu gastronomiju spojiti s dalmatinskom glazbom. Uz obje knjige kupac je dobivao i CD, koji će s godinama, ne samo usljed napretka nauke i tehnike, izgubiti smisao za razliku od knjiga i onog što u njima piše.

Gall je jedan od onih neobično darovitih, istrajnih i marljivih kućnih kuhara. Krivo bi bilo reći kuhara amatere, ili kuharskih hobista, jer u njegovom nastupu i radu, a pogotovu u načinu na koji koncipira svoje recepte, nema ničega amaterskog. Možda je stvar u tome što se Gallovo kuhinjsko umijeće i umjetnost od umijeća profesionalnih kuhara razlikuje po tome što on taj posao radi za sebe i svoje bližnje, dok profesionalci kuhaju za ljude koje ne poznaju i koji su pritom mnogobrojni. Pritom, Gall je genij minimalizma i jednostavnosti, majstor varijacija unutar onog temeljnog, uglavnom siromaškog dijela dalmatinsko-mediteranske kuhinje. On kuha tako da u kuhanje ne ulaže sve svoje slobodno vrijeme, njegovi recepti – ili kuharski scenariji – kratki su, ali krajnje koncentrirani. Unutar njih lako će se snaći i najgori diletant, i najveći antitalent za kuhanje. Gall uglavnom kuha jeftino, unutar onog što zadaju prilike na našim ribljim i zelenim tržnicama, u samoposlugama i kvartovskim dućanima. Njegova kuharska mašta krajnje je konzervativna, on se ne bavi ekshibicijama, nego kuha efikasno, precizno i dobro, i genijalno, možda bolje nego itko u nas, koncipira svoje recepte.

Gall je važan, jer ono što on radi ulazi u tradiciju klasičnih kuharica, koje bi, valjda, trebale biti na policama u svakom domaćinstvu. (Takvi klasici za ovog su pisca i poguziju radovi Dike Marjanović Radice i Alije Lakišića…) Njegov doprinos je, međutim, neprocjenjivo važan zato što aktualizira stvari. Kuhanje je, kao i književnost, jednim svojim dijelom bezvremensko, ali je drugim, jednako važnim dijelom, ukotvljeno upravo u ovom trenutku. Recimo, veliki i važni dio Gallova rada posvećen je srdelama, toj najjeftinijoj i restoranski najprezrenijoj jadranskoj ribi, koja je cijenom dostupna i najgoroj našoj sirotinji. Otkako turizam u Hrvatskoj nije više namijenjen domaćem svijetu, pa već tridesetak godina na kontinentu i u gradovima rastu djeca koja nikad nisu bila na moru, ili nisu ljetovala na moru, srdela je u metafizičkom i u fizičkom smislu jedino njima dostupno more. Toj ribici Zlatko Gall ne samo da je sačuvao dostojanstvo, nego ju je uzdigao do malih kulinarskih remek-djela, dostupnih doista svima. Ne zaboravimo to da dobro kuhanje pored svega drugog čuva ljudsko samopoštovanje. Gall je jedan od najvažnijih čuvara hrvatskog dostojanstva.

Lignje

U jednoj od ove dvije knjige recept je kojim smo se u proteklih dvadesetak godina najčešće služili. Kod Galla mu je drukčiji naziv, ali mi smo ga, za svoje potrebe, preimenovali u gulaš od lignji. Prethodno je to bio gulaš od hobotnice. Ali smo se, iz različitih razloga, u posljednje vrijeme koncentrirali na lignje. Ljuto – ili kako bi se to papirnato reklo: pikantno – jelo, može s palentom, a može i samo s kruhom, jedna je od upečatljivijih naših uspomena na proteklo vrijeme i na zajednički život. Kada bih pisao ljubavni roman, ili ljubavni autofikcionalni/autobiografski roman, gulaš od lignji po Zlatku Gallu bio bi jedno od njegovih poglavlja.

Muzika

Gall je posljednji aktivni – da ne kažem živi! – rock kritičar iz naraštaja klasika. Osim što mi je kao čovjek blizak i drag, postoji kod njega nešto što ga u generaciji izdvaja. Hedonist, sklon različitim varijetetima gospodstvenog života, za neprijatelje hohštapler, Gall je bivao jedan od onih malobrojnih ljudi na hrvatskoj javnoj i kulturnoj sceni koji su uporno, često i nesvjesni da to rade, stvarnost činili boljom. Hrvati su, kao i sve siromaške, u kulturnom smislu nedovršene i nesupstancijalne zajednice, katastrofičan svijet, sklon uživanju u lošim vijestima, te u vlastitoj propasti i nevolji. Splićani, recimo, jednog su prostaka izabrali za svog gradonačelnika, nakon što je ovaj nalijepio fetu pršuta na svoje oznojeno čelo. Rijetko odvratan prizor! Očito su si ga željeli zadržati pred očima. Gall je djelovao suprotno. Prosvjećivao je, obrazovao, uljepšavao. To je razlog što ga je, nakon što je pošao u mirovinu, Slobodna Dalmacija otjerala što dalje od sebe.

KNJIGE KOJE BUDE USPOMENE

Završavajući mini seriju tekstova o starim knjigama iz svoje kućne biblioteke (a završavam je ne zato što nemam više zanimljivih knjiga, nego da ne bih dosadio čitaocu), izabrao sam nekoliko knjiga za koje sam na ovaj ili onaj način emotivno vezan, pa ću o njima samo po koju rečenicu.

Roman Anatola Fransa Pobuna anđela („s dopuštenjem pisca i izdavača preveo s francuskoga Radivoje Karadžić“) najviše mi je zanimljiv po tome što je vršnjak moga oca Mirka. U izdanju Izdavačke knjižarnice Napredak u Beogradu objavljen je 1922. godine, iste one u kojoj je rođen moj otac. Ovo je sedma knjiga poznatog francuskog pisca koju je preveo Karadžić. Prilično sitnim  ali vrlo čitljivim pismom roman je objavljen u tvrdom povezu na 277 stranica.

Preskačemo dvije i po decenije i evo na u 1947. godini. U ediciji „Mala biblioteka“ Državnog izdavačkog preduzeća Bosne i Hercvegovine „Svjetlost“ u Sarajevu, kao dvanaesta po redu objavljena je knjižica s pripovijetkom Đure Jakšića Sirota Banaćanka. Kao urednik potpisan je Dušan Đurović koji je vjerovatno i autor bilješke o autoru, objavljene kao predgovor, u čijem završetku stoji: „Sirota Banaćanka – koju donosimo ovdje – nije dovršena, ali je po tematici vrlo karakteristična Jakšićeva pripovijetka. U njoj se miješaju elementi romantizma i realizma i bolećivost prelazi u kritiku društvenog poretka i aktivan, borben stav piščev. Đura Jakšić ima dobar i zbudljiv stil, pun boja i ličnh akcenata, nježan, mek, emocijalan, svečan i retorski snažan. Takav je i u stihu i u prozi.“

Naravno, imalo bi se šta reći o ovakvim ocjenama, naročito o kritici društvenog poretka koji je prethodio socijalističkom uređenju (što je često isticano u predgovorima ili pogovorima ranije pisanih knjiga objavljenih poslije Drugog svjetskog rata), ali mene nešto drugo interesuje. U tim prvim poratnim godinama mnogi izdavači u tadašnjoj Jugoslaviji objavljivali su male knjige, često sa samo jednom pripovijetkom. Bile su jeftine (konkretno, ova Jakšićeva 6 dinara) i ja sam ih kasnije rado kupovao. Više se ne sjećam u čijem izdanju, ali sam dobro zapamtio knjižicu s novelom „Odijelo ne čini čovjeka“ švajcarskog pisca Gotfrida Kelera. Tada sam kao klinac počeo iz knjiga izdvajati i u posebnu svesku zapisivati za mene zanimljive misli. Prva je bila baš iz te Kelerove novele, a glasila je: „Laž nije grijeh kada se mora lagati“. Za „malog maturanta“, koji nije baš volio da prenosi roditeljima šta mu se sve događa u školi, to je bila vrlo mudra misao.

Evo i knjige koja je objavljena dvije godine kasnije, 1949., u okviru sabranih djela Maksima Gorkog, „Delo Artamonovih“. Spominjem je zato što je to bila dvadeseta knjiga u nizu djela Maksima Gorkog, štampana ćirilicom i latinicom u čak 10.000 primjeraka. Ko danas čita djela ovog nekada vrlo tiražnog pisca?! Izdavač je „Kultura“, sa sjedištem u Beogradu i Zagrebu. Zanimljivo je da prevod potpisuje Milovan Đilas, visoki političar toga vremena a potonji disident. Prema tadašnjoj praksi, urednik nije potpisan, ali jest odgovorni korektor Milka Zakuta.

Zbirku pripovijedaka Gladne žene mađarskog pisca Andreja Deaka (1889 – 1980, vojni ljekar i jugoslovenski general, porijeklom mađarski Jevrejin, revolucionar) objavio je „I B I“, poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, Zagreb, 1956). Pažnju mi je posebno privukla po tome što je to bilo peto izdanje. Knjiga tog tada savremenog pisca bila je vrlo čitana. Bio je to svojevrsni beletristički „priručnik“ o muško-ženskim odnosima o čemu sam autor u svom predgovoru zaključuje: „Iz svega tog proizilazi i moja namjera objavljujući ovu knjigu: Mi muškarci ne smijemo besmisleno rasipati svoje snage, ako hoćemo da naše žene postaju za nas zaista izvor sreće i da one ne pate toliko zbog naših grijeha. Žene pak moraju otvoreno priznati svoje patnje, jer dok ih prikrivaju, dok se lažno stide ne će imati etične snage, da umanje ženinu veliku seksualnu bijedu.“ Vrlo zanimljivo mišljenje, možda i nespretno sročeno, naročito za današnja shvatanja.

Kratak roman Jevgenija Ivanovna Leonida Leonova, objavljen 1964. godine u „Maloj biblioteci“ (kao 247. svezak) zagrebačke „Zore“ uredio je Augustin Stipčević, a s ruskog preveo dobro nam poznati Zlatko Crnkovć, koji je napisao i biljšku o piscu. Ova knjiga formatomm, povezom i opremom naprosto mami čitaoca da je uzme u ruke i bez razmišljanja počne čitati. Meni je posebno draga što su mi je poklonili moji prijatelji od djetinjstva, pjesnici Stevka i Ranko Preradović, s posvetom napisanom 1. 6. 1966. godine.

Šezdesetih godina prošlog vijeka bilo je dosta malih izdavača u Bosni i Hercegovini koji su objavljivale plakete stihova mladih pjesnika. Jedan od najpoznatijih bile su dobojske „Paralele“, ali nisu mnogo za njima zaostajali ni „Mostovi“ iz Lukavca. Bila su to, zapravo, izdanja istoimenog kluba mladih pisaca koji je djelovao pod okriljem Radničkog univerziteta u tom gradu. Sačuvao sam dosta tih knjižica, pa među njima i zbirku Sasvim malo o njima, objavljenu 1965. godine, treću po redu pjesničku zbirku Avde Mujkića. Pisao je vrlo moderno za to vrijeme, o čemu svjedoči i kratka pjesma bez naslova: „Potopilo se oko/ u vodu/ i bol davni/ Odjezdili koraci/ kaldrmom/ do stare čaršije/ u susret došla noć/ i stala pred doksatm// Crna ptica/ donijela priču/ da preseli/ u oči.“

Zbirku kratkih priča Volfganga Borherta Maslačak (Izdavački zavod „Jugoslavija“, Beograd, 1967, tiraž 6.000 primjeraka) mnogo puta sam čitao, naročito putujući vozom ili autobusom. Neposredno pripovijedanje plijeni pažnju, čitalac se osjeća kao koautor poriča. Privlače i slike Franciska Goje na početku knjige koju je preveo Ivan Ivanji, a urednici su bili Jara Ribnikar i Ivan V. Lalić.

Kad god u ruke uzmem ovu knjigu, uzalud po policama tražim jednu drugu, koja nekako uz nju ide – zbirku kratkih proza Prečesto odlaziš u Hajdelberg Hajnriha Bela. Uzalud, jer sam je izgleda nekome pozajmio, a on mi je nije vratio.

Dok ispisujem ove redove, još jednom osjećam kako su knjige dragocjeni sagovornici, naročito one koje bude uspomene.