– I ti mi, nevjesta, onako usput kazuješ da si na pijaci vidjela prve kuble?! Svašta bogami – pa ti s pijace važniju vijest nisi mogla donijeti, jadna nebila.
– Što znam ja majko, riba k’o riba…
– Taman ‘što znaš ti’, dobro kažeš – ne znaš ti ništa. I, kubla nije ‘riba k’o riba’, nego je kubla –kubla! To zapamti za vazda. A kubla na današnji dan, 14. mart, pet dana prije pašine, kubla je mimo kuble, kao što je onaj ko je jede paša mimo paše.
– Kakav sad paša?
– E jadna ja, a đe si ti rasla, pa ništa naučila nisi! Skadarski je paša – slušaj me dobro – 19. marta, na prvi dan proljeća, morao imati na trpezi kublu ili su lećele ribarske glave. A mi je imamo na pijaci pet dana ranije i ti onako, ka’ da nećeš: ‘ima kuble’… Donesi mi bošču.
– Ne bole te sad noge, a? Kako ćeš do pijace?
– Ne brini ti ništa, nego mi pripremi jednu tanku tršljaku.
– Gledaj ovamo i pamti: kubla se ne reže po trbuhu, nego kod glave i tuda se vade iznutrice. Zvona moraju ostati zatvorena, da bi se mogla nanizati na trsku ili špagu da se cijede makar dva sata. Onda naložiš vatru u dno baste, sadžak, veliki tiganj i u mnogo maslinovog pržiš je dok je dobro isušiš. Nikako u brašno, slušaš li me?
– Ao, koji marifeti kao da se sarajlija sprema, a ne jedna obična plava riba, puna drača. Talijani za kublu kažu…
– Talijani kažu? Pomeni mi ih još jednom – oni nešto znaju? Na jade smo bili da od njih sačuvamo đevojke za vrijeme okupacije… Nema bolje ribe od kuble i tek ćeš vidjet kakva je kad je sad neki dan sasušim u tavi s lovorikom…
* * *
– Majko, što ima lijepog mladog lista na amerikanki: sija, a puca pod prste k’o staklo. Što bi jedan dobar japrak mogle da savijemo. Otkad ga nismo spremale, baš sam poželjela…
– Jes’, dobro si, list od loze je taman na vrijeme, ali luk nije. Za dobar japrak treba stari luk, kad oslača. Proljetnji japrak vazda bude malo kiselkast. Nego, sad je vrijeme da se nabere list i da ga spremimo u salamuru. Zapamti: deset listova omotaš jedanaestim, kao da motaš japrake, pa u teglu. Čekaće jesen i slatki crveni luk iz Krajine ili Crmnice. Vidjećeš ti što je ‘trc’ japrak.
– Trt japrak?
– Trc, trc, ne trt, jezik ti se osušio. ‘Trc’, jer svakojeg kad smotam stisnem šakom i ocijedim, pa se poslije, kad se raskuva, drži kao orah. Čvrst, okrugao, iz komada, da ga sa bedema bačiš neće se raspast, a u usta se topi. Ako japrak ne saviješ kako treba, možeš iz lonca da ga jedeš kašikom kao čorbu s orizom.
* * *
– Cijelo proljeće se ubismo od ovog zeleniša: od koprive i sljeza, do mladog luka i salate, a nevjesto moja meso ‘oće i mesa. Donesi ti meni iz Elezove kasapnice jagnjetine zoganjske, ono tanko oko rebara. Nemoj bježat od masnoga, mora malo…
– Uh, kakva je, fala bogu da i ti doneseš nešto da valja. Fin ti je komad Lezo odrezao, odličan. Zna on kome nosiš.
– Hoćemo li ispeći to meso? Ima i mladog krompira…
– Ne znam, pusti me sad da ga malo gledam i razmislim. Mislim da je najbolje za Elbasan tavu. Jes’: domaća jaja što je donijela Tone, kiselo mlijeko od Hasanaga, kočanska riža, pokoje zrno… mmmm. Tako ćemo: stavi meso da se raskuva.
– Majko, što je oko ovog komada mesa crveni končić?
– Ja omotala, baš mi se taj komad sviđa. Ne no ću pustit da mi se u tavi izgubi ispod jaja, kad ono narastu do pola furune, pa da mi ga ko drugi ugrabi. Bog je prvo sebi bradu stvorio..
-E pa svašta.
* * *
– Puca pijaca od voća i povrća. Bog dao, ali pustio ovu vrućinu, jedva sam se s pijace dovukla. U golu sam vodu.
– Bogami ćeš opet, čini mi se: ne vidim da si bamije donijela. Paprike – dobre, patlidžan i paradajz taman kako treba, a bamije? A za njih sam te najviše i poslala.
– Uh, crkla ja. Imala sam ih pred sobom i čak ih pucala prstima. Pršte! Nego me neko zamaja pričom i evo dođoh bez njih.
– ‘Ajd sad ti, blago meni, polako opet, a ja ću pripremiti luk i paradajz. Kap sirćeta više ili manje čini bamije ovakve ili onakve, zapamti.
– Sve ću da zapamtim, a najviše ovaj put do pijace.
– Za dobre bamije ni Stambol nije daleko. Nego, ‘ajde ti polako. Dva niza na žukvi, nemoj u refuz uzet. Nikako.
* * *
– Hava, jeste li kući? Jesu li ovo mirisi iz tvoje kužine – cijela ulica miriše.
– Miriše, komšija, miriše, kako neće kad sam pola dana grlice čistila. Sad su pustile sokove i miriše u tavi s orizom. Sjedi Imer, zapali… Nevjesta pristavi kafu.
– Ah, moja Hava, podsjeti me ovaj miris da ti pričam: ti znaš kakve ja puške i kerove imam?
– Znam, kako ne bih znala. Cijeli svijet to zna.
– E, ti znaš kakav sam ja lovac. Izađem ja sad jedno jutro na grlice i prepelice. Zaduvao prvi septembarski sjever, a ja se namjestio i čekam. Kad, evo ih, dolijeću. Ja ‘bam’ jednu pušku – devet komada, ‘bam’ drugu, šesnaest. Te onda bama-bama, pokrih livadu perjem. Natovari ja to na konja, dva puna koša ptica, pa usput kome pet, kome petnaest, sve razdijelih. Ne ostavih sebi ni komada, bar za čorbu… A vidi kako je to zamirisalo.
– Uzmi ti, blago meni, tvoje čuvene puške, pa pođi nalovi sebi. Mirisaće i kod tebe, a nama su u tavi taman na broj. Nevjesta, hoće li ta kafa?
* * *
– Volim, stara moja, jesen zbog skakavice. Opkolili su jutros na Bojanu preko dvadeset kvintala: čista, k’o srebro, puna butarge. Donijeh ove tri.
– Uh, što su dobre. Znaš ti izabrat, mužu moj, znaš: dva muška i jedna ženska puna butarge… Kapamah!. Kapamah i gotovo. Grijeh je ove prve pržit, jer sam se tave i safta za umakanje uželjela. A luk sladak, auuuu..
– Kako ti kažeš, stara. Ja i da mi se ne sviđa moram ćutat ako si ti nanijetila. Neka bude kapamah. Samo, ako možeš bar ove dvije butarge da mi ispržiš?
– Može, može, mada i u tavi su dobre… Ali, mužu se mora ugađati. Vazda sam ti ugađala.
– A jesi Hava zaista. Sve se vazda kuvalo meni na volju.
– E, jest bogami…
* * *
– Svratih na cigar duvana i malo muhabeta. Ti si, Hava čovjek-žena, s tobom se uvijek sit napričam.
– Bujrum Imer, bujrum… Nevjesta… kafu…
– Uh što je zahladilo, smrzlo, a ovdje se raspalio šporet – milina. Kod tebe, Hava, vazda lijepo miriše. Ovo je – da pogodim – divlja guska u loncu?
– Nije nego patak i patka, a nevjesta je razvukla jufke za petu.
– Au, biće peta do koljena. Volim je više no išta, ali mi je bog dao ludu glavu: ulovim toga pernatoga da ne znam prebrojat, ali sve razdijelim.
– A znam, niko ne daruje kao ti. Priča se o tome.
– Da ti pričam: odem ti ja juče na solanu u lov na patke i guske. Prikradem se, pogledam: popadale ptice na bazen i miruju. Mogu da biram hoću li gusku ili gusana, patka ili patku, ali ja pametan! Vidim da je počelo da mrzne, pa neću morat da trošim metke. Samo sačekah pola sata da led zakuje noge guskama i patkama. Ja onda priđi, uzmi makaze i beri, beri… napunih…
– Dva puna koša.
– E, i onda – moja luda glava – usput kome dvije, kome tri, kući ništa ne donijeh. A vidiš, mogla je i kod mene danas peta da miriše, mogao sam i ja da danas jedem patku.
– Lako je meni za tebe, dobri moj komšija, braćeš ti patke opet. Ove s mog šporeta ćemo mi jesti jer ti mi nismo lovci..
* * *
– Što bismo mogle sjutra da spremamo, nevjesto, dobra moja?
– Uh majko, znaš li ti išta drugo osim da kuvaš i jedeš?
– A što, zar ima i štogod drugo?
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/32
Noć u Nemanjinoj ulici
Hladna je noć, utorak 10. siječnja 1984, stojim ispred apoteke u Nemanjinoj, i ne znam gdje da pođem. Već sam nekoliko puta pročitao natpis na kamenoj spomen-ploči pričvršćenoj uz fasadu. Tražim ortografsku grešku, krivo napisanu riječ ili barem pogrešan razmak uz zarez ili tačku. Ako pronađem grešku, nešto će se dogoditi do početka kolovoza, i neću morati u vojsku. Na ploči ćiriličnim pismom piše: “Iz ove je kuće i apoteke drug mr ph. Muhamed Džudža snabdijevao lijekovima partizane, zbog čega je mučki ubijen u logoru Lepoglava 1945. g.” Red niže, istom veličinom i oblikom slova: “Zdravstvenom radniku, borcu za slobodu, bratstvo i jedinstvo i socijalnu pravdu u znak priznanja podiže ovu spomen-ploču Farmaceutsko društvo NR B i H povodom 10-godišnjice svoga osnivanja.” I datum: “21-IV 1956.”
Natpis je stilski nezgrapan i asimetričan. Sastavljan u duhu administrativnih propisa i obavijesti, kao prepisan s kakvog formulara, možda je u njemu i činjeničkih nepreciznosti, ali pravopisnu grešku nisam umio naći. Ako je takve greške i bilo, ja je te ledene večeri, malo pred ponoć, nisam otkrivao, premda sam vjerovao da će me osloboditi najveće životne muke. I to je vjerovanje djelovalo tako čvrsto da bi se zacijelo i ostvarilo. Ali strah je zamućivao pogled, bio sam izgubljen pred tim slovima, riječima, interpunkcijskim znakovima, i pomoći nije bilo.
Bilo je kasno, vraćao sam se iz Kinoteke, uvijek vlažne i pregrijane, gledao sam “Zrcalo” Andreja Tarkovskog, gledao sam ga ne zna se koji put, i nije mi se dalo kući. Pođem li odmah kući, bit ću bliže odlasku u vojsku. Dok god sam vani, oko mene nešto se zbiva, vrijeme traje u svojim nesigurnim tokovima, kreće se prema budućnosti, ali mnogo sporije, ili se čudom vraća u prošlost, zakovitla se u viru, pa povuče dublje prema dnu, i onda stoji, zaustavljeno, ne miče se, u tom istom trenutku, u pogledu na ćirilični natpis s kamene ploče, na kojoj piše kako je prije trideset i osam godina stradao apotekar Muhamed Džudža, jer je slao lijekove partizanima. Ubogi, zlosretni farmaceut, sitan protegljast muž, u odijelu i s kravatom, i s bijelim, fino ispeglanim i uštirkanim ogrtačem, vedar i uslužan, duhovit čovjek, hercegovačkog govora.
Dan 21. travnja 1956, kada u spomen Muhamedu Džudži postavljaju ploču s kratkom informacijom o njegovom stradanju, subota je. Još uvijek to nije vrijeme petodnevnog radnog tjedna, subotom većina zaposlenih radi, subotom se ide u školu. Subota je ono što će sljedećoj generaciji biti petak. Moja mati za tri će tjedna napuniti četrnaestu. Treći je razred, posljednja generacija osmogodišnje gimnazije. Njezina majka, moja Nona, navršila je pedeset i prvu. Usred je klimakterija, mori je još uvijek nedijagnosticirana hipertireoza, koju u to vrijeme zovemo Basedow, ili Bazedovljeva bolest, avetinjski je mršava, oči su joj na fotografijama iz tog vremena izbuljene, kao da će njima progutati svijet. Nervozna je i mušičava, ni iz čega joj se uzlupa srce pa hoće da iskoči, vruće joj je i kad je svima hladno. Basedow i menopauza, finalni poremećaji menstrualnog ciklusa, za koje teško je reći jesu li posljedica intenzivnog lučenja tiroksina i trijodtironina, ili prirodnog, fiziološki skladnog i uobičajenog izlaska iz biološkog ciklusa, koji nastupa s godinama, ali i jedno i drugo kao da je fizički izraz njezina doživotnog grizodušja. Teče trinaesta godina od Mladenove smrti.
Deset je godina do mog rođenja. To vrijeme od subote 21. travnja 1956. do subote 28. svibnja 1966. odlučujuće je u mom formiranju. Moja mati – koja je već godinu ranije dobila prvu menstruaciju – treba odrasti. Prije toga će, već u šestom gimnazije, biti primljena u Savez komunista Jugoslavije. Svakoga je ljeta na omladinskim radnim akcijama, gradi autoput kroz Srbiju. Nakon toga bježi od kuće, zaljubljena. Pa se vraća, odljubljena. Upisuje medicinu i udaje se. Potom se razvodi, i udaje se drugi put. U jesen 1965, u hotelu Panorama na Palama, začet sam kao plod nesigurne njihove ljubavi. Ne znam što se zbivalo u sljedećih nekoliko mjeseci, je li joj na um padalo da bi mogla i pobaciti, jer se poslije, do dugo u život, hvalila da sam bio željeno dijete i da me je na svijet donosila kao ostvarenje najdubljih svojih čežnji i snova.
Moja Nona će tek 1960. steći dijagnozu Bazedovljeve bolesti. Liječit će je radioaktivnim jodom, i liječenje će biti uspješno, premda će ponešto od Basedowa, nastalog kao metafora grižnje savjesti nad sinovljevom smrću, nastaviti da traje kroz svađe s kćeri. O tim svađama saznajem samo iz jednog izvora, koji je krajnje nepouzdan. Njezina kći, a moja majka, kroz život će, nakon mog rođenja, razviti manijakalnu upućenost na sebe. Prema drugima će osjećati bijes, jer su joj učinili nepravdu. Mene će doživljavati kao jednu od svojih životnih zasluga i funkcija, sve dok u kasnim godinama ne postane hladna i nezainteresirana. Tada ću, u životnim nevoljama i u njezinoj bolesti, postati figura koja objedinjuje sve one koji su joj u životu bili nešto krivi. Tokom ove, 1983. godine, još uvijek će biti pri vrhuncima gnjeva na svoju majku.
Datumi, dani, godine, sve to mi je važno. Čim na spomen-ploči vidim datum, računam koliko su godina tad mogli imati moji, i koliko je još ostalo do mog rođenja. S brojevima sravnjujem biografije i sudbine, raspoređujem prema datumu sve poznate buduće prošlosti, pokušavam ustanoviti trenutak iluzije, u kojem se budućnost dijeli od prošlosti. Sadašnjost je iglom proboden jelenak u muzejskom insektariju.
I tako s mišlju o 21. travnju 1956. krećem niz Nemanjinu, prema Mejtašu. Kolovoz Nemanjine je još uvijek u mozaiku granitnih kocaka, kao i Džidžikovac i Ulica Mehmed-paše Sokolovića. Kocke su posvuda tako slagane da čine optičku varku ako ih gledam iz određenog ugla. Dok hodam uskim i neravnim pločnikom – pločnici u Sarajevu većinom su uski, jer su današnje ulice većinom sokaci, niz koje su građani išli pješice, samo su vojske i policije išle na konjima – uzalud pokušavam ući u taj rakurs iz kojeg se mozaik granitnih rastvara u fatamorganu i u klopku za oko.
Ova ulica, niz koju idem u utorak 10. siječnja 1983, kada je već prošlo jedanaest, nikoga više nema vani, i spušta se onaj teški i mokri gradski smog, koji vonja na loše sagorene bosanske ćumure, bit će jedna od najvažnijih ulica mog života. Kada, tridesetak godina kasnije, nakon majčine smrti budem svodio račune, napisat ću knjigu naslova “Sarajevo, plan grada”, u čijem podnaslovu stoji “Prvi dio”. U toj knjizi nema poglavlja o Ulici Nemanjinoj, jer sam bio zamislio da će u drugom dijelu, ili u drugom tomu knjige, o toj ulici, njezinim kućama, ljudima i povijestima, o meni, o mojima i o našem vremenu na Nemanjinoj, biti dvadesetak poglavlja, onako kako ih je u prvom dijelu putopisu niz Ulicu Jugoslavenske narodne armije bilo posvećeno sedam. Ali knjizi neće biti suđeno, drugi dio ostaje nenapisan, a priča o Nemanjinoj neispričana.
Pa dok, sedamnaestogodišnjak, hodam niz Nemanjinu, od Džudžine spomen-ploče prema Mejtašu, a srećom hodam sporo, jer još uvijek ne znam kamo bih pošao, jer mi se ne ide kući, možda je dovoljno vremena da, četrdesetak godina stariji i brbljiviji, pokušam nabrzinu ispričati o čemu bi sve bilo riječi u tih dvadesetak nenapisanih poglavlja Ulice Nemanjine. Najprije, o povijesti: ovo jedna je od najstarijih sarajevskih ulica, nekad se zvala Čekaluša, i dijelila se, sve do 1885, na Donju i Gornju Čekalušu. Postoji još u vrijeme dok su Bjelave bile selo, po imenu Bilave, a kasnije i siromašna sarajevska mahala bez džamije, koju će u neka doba većinski naseliti Jevreji, stvorivši od Bjelava svu malu trgovačku četvrt, s magazama i skladištima.
Po dolasku Austro-Ugarske niz Čakalušu bivaju izgrađene lijepe, dobro projektirane stambene višekatnice. Austrijanci su, za razliku od Osmanlija, držali do sunca, pa im je milija bila desna, osunčanija strana kotline. Osim što su posušili močvaru u koju se razlijevala Miljacka, i tu nestalnu i raspuštenu rječicu sveli u korito, da bi zatim stvorili kejeve i grad u dolini, oni su na osunčanim obroncima zidali vile i lijepe činovničke stambene zgrade. Čekaluša im se svidjela, jer osim što je bila puna sunca, svud je okolo bila usred zelenila, okružena starim mezarjima. Po njima su bečki perivojni arhitekti u savršenom rasporedu sadili stabla pažljivo biranog drveća, koja će svoju punu zrelost i raskoš dosegnuti stotinjak godina kasnije, dok se ja budem lagano, korak za korakom, kretao niz Nemanjinu.
Austrija je sagradila Sarajevo, a kraljevinske vlasti su 1919. započele prvu veliku kampanju redizajniranja njegove prošlosti. Najmarkantniji gradski toponimi, sokaci, ulice i parkovi, ponijet će imena srpskih vladara i junaka iz Kosovskog ciklusa, a kejovi i buduće avenije bit će nazivani po vojskovođama iz Velikog rata. Tako je te 1919. Čekaluša postala Nemanjina. Pa će Nemanjinom ostati sve do 1941, kad slijedi novi nastup prepravljanja gradske memorije. Tada ulica biva nazvana imenom Murat-paše Hrvata, Velikog vezira s početka sedamnaestoga stoljeća, koji je bio poznat i kao Kujudži Murat-paša. Priimenak katkad jasnije govori o životu, nego povijesne knjige i životopisi. Murat, naime, bje beglerbeg, što je najviši čin u Osmanskoj vojsci, u Jemenu i u Karamaniji, a zatim, u grdna doba, i zapovjednik osmanske vojske u Ugarskoj, te kao mnogi njegov sunarodnik, koji u zrela doba primi i pravu vjeru i uvjerenja, imaše po druge često i neugodnu potrebu da karakter podredi vjeri i novostečenom imenu, a da svoje ime stalno kupa u krvi. Tako je Murat-paša Hrvat doživio da mu se tuđinsko podrijetlo briše iz imena, i da postane Kujudži Murat-paša. Jamar, kopač jama, ili – jezikom budućim rečeno – neimar i tvorac masovnih grobnica.
U jednom od poglavlja drugog, nenapisanog toma knjige “Sarajevo, plan grada”, trideset godina stariji stanar tijela tog sedamnaestogodišnjaka koji se krepan i prepadnut kreće Nemanjinom prema Mejtašu, pa svaki čas zastaje, gleda na djedov džepni sat i nešto se predomišlja, kanio je istražiti tko je sve 1941. sudjelovao u izmjeni imena sarajevskih ulica, i što je na umu moglo biti onome čuvenom bosanskohercegovačkom povjesničaru, po vlastitom narodnom određenju Hrvatu islamske vjeroispovijesti, da ime Stefana Nemanje, osnivača srpske srednjovjekovne vladarske dinastije, zamijeni imenom Murat-paše Hrvata. Nije to, naime, bila samo zamjena jednoga kulturnog i etničkog koda drugim, nego je u takvom preimenovanju bilo i nekog svjesnog ili neosviještenog cinizma i prema prošlosti, i prema sadašnjosti. Umjesto mitskoga srpskog kralja, koji je na koncu prezreo zemaljske posle, pa se zamonašio i s najmlađim sinom Rastkom, budućim Svetim Savom, pošao da zida nebeske dvore i manastire na Hilandaru, naš je povjesničar, revolucionarnom ustaškom gestom, ponudio ime osmanlijskoga vojskovođe, koji se potrudio da mu ono Hrvat u imenu bude zamijenjeno nečim što će biti i veće, i nekako svjetskije. Graditelj masovnih grobnica, nije šala!
A s druge, pak, strane, ima u tome skoro i nekog proroštva. Ulica Nemanjina, toliko lijepa, sunčana i povijesna, tako usađena u povijest i dušu mjesta da se čini starijom i od mjesta samog, mogla je te 1941, prije nego što su se najveći zločini dogodili i kada se samo interveniralo u sjećanje, koje tek ima postati zločinom, ponijeti i ime samog Ante Pavelića. Ili Ante Pavelića Hrvata, koji će jednom postati Kujudži Ante-paša, važan čimbenik novostrorene Europe, pod pravednim vodstvom führera Adolfa Hitlera, u kojoj će Nezavisna Država Hrvatska imati svoje važno i poštovano mjesto. Ali, ipak, ulica je nazvana imenom jednoga davnog stambolskog poglavnika, kojemu je vraćeno njegovo hrvatsko ime. To su ti naši pretjerani narodni sentimenti, o kojima sedamnaestogodišnjak, pritisnut strahom od vojske, još uvijek ne misli ništa.
Ako imamo još malo vremena, a čini nam se da imamo, reći ćemo, u naznakama, što bi se još našlo u tih dvadeset poglavlja o Ulici Nemanjinoj. U donjem dijelu Nemanjine, onom koji je Mejtašu bliži, a onda i Baščaršiji i starim tradicionalnim gradskim mahalama, oduvijek je manje svjetla, a nekako je i manje prostora, ali kada se, krećući se u suprotnom smjeru kojim ide sedamnaestogodišnjak, stigne do raskrižja od kojeg se nalijevo silazi niz Džidžikovac, a nadesno penje se uz Bjelave, prostor se rastvara, sjene bivaju kraće, lica vedrija i svjetlija, koraci postaju brži, lakši i pravilniji. Nakon toga Nemanjina se nastavi šira, u ponešto nepravilnijem, stilski rastresitijem i raznovrsnijem arhitektonskom slogu, da bi se, nakon blage nizbrdice na desnoj strani, između dviju stambenih austrougarskih višekatnica, najednom prikazala uska i strma, dvjestotinjak ili malo više koraka duga ulica, koja u govoru i u doživljaju mjesta zapravo nije ulica, nego je čikma. U “Velikom rječniku hrvatskog jezika” Vladimira Anića, čikma je regionalizam, koji označava slijepu ulicu, ćorsokak. Etimologija: tur. çıkmaz – bez izlaza. I doista, tko pogleda na desno, vidjet će fasadu stare oronule kućerine, s kojom završava Nemanjina čikma. Tu je konac i kraj svakog hoda, tu, na ovakvim mjestima, završavaju naši životi.
Grad je misao čovjekova o beskraju, jer ne postoje mjesta gdje grad započinje i završava. Ulica je element beskraja. Ona vodi do druge ulice, koja se potom na raskrižju dijeli i račva, pa vodi do sljedećih ulica. Jedino čovjek koji ne zna kamo je pošao, ili čovjek koji se izgubio u tuđemu gradu, ispravno se tim ulicama kreće, poštujući narav gradskoga beskraja. On će se, sve dok nekoga nešto ne upita, uvijek kretati u krug, i vraćat će se na mjesto s kojeg je započeo svoje pješačenje. Ili na mjesto za koje mu se čini da je na početku njegova pješačenja. Samo netko tko bolje poznaje grad i njegove ulice mogao bi ga zaputiti na mjesto na koje je namjerio stići. Samo netko tko bolje poznaje grad i njegove ulice mogao bi čovjeku pokazati izlaz iz grada. Ali upravo to je iluzija, upravo to je fatamorgana: samo onaj tko nije odavde zna da ne postoji izlaz iz grada. Kao što ne postoji ni ulaz.
Ulice su elementi beskraja. Vijugaju poput vijuga u ljudskome mozgu. Grad je slika čovjekova mozga. Struka koja se njime bavi naziva se urbanizam. Postoje, međutim, gradovi koji su nastajali ili rasli mimo urbanističkih pravila. Takvo je bilo vrijeme, a takav je ponekad bio i prostor njihova rasta. Čikma je ulica koja je negdje započela, ali nigdje ne završava. Tačnije, završava zidom, pročeljem kuće pred koju je došla, gradskim stubama, ili nekom prirodnom zaprekom. Čikma je greška u beskraju grada. U ljudskome mozgu čikma je aneurizma. Urođeno proširenje krvne žile, tvorbena greška kojoj je još uvijek, na ovom stupnju razvoja znanosti, teško odrediti razlog i podrijetlo. To je ono mjesto na kojemu će doći do pucanja, do iznenadne i nenajavljene eksplozije, kojom često završava život, prestaju funkcije mozga. U gradu, pak, jasno je podrijetlo greške i način njezina nastanka. Ulice su elementi beskraja, jer je takva zamisao planera, koje u moderna vremena obično nazivamo urbanistima. Da bi se ulica nastavljala na drugu ulicu, da bi se obje sastajale i razdvajale u uličnim raskrižjima, mora postojati prethodna zamisao. Mora postojati pravilo. Svaki je beskraj zasnovan na jasno zamišljenom pravilu.
Čikma je nastala mimo pravila. Potekla je onako kako bi u određenom vremenu potekao život. Ili onako kako poteče oslobođena čovjekova misao. U jeziku školskih zadaća i administrativnih dokumenata, to je slijepa ulica. U govoru svakodnevice: ćorsokak. U Sarajevu, međutim, svaki ćorsokak, čim stekne svoj subjektivitet, postaje čikma. Čikma do koje 10. siječnja 1984. u mislima stižemo, dok ostavljamo sedamnaestogodišnjaka da se kreće u suprotnom smjeru, prema Mejtašu, naziva se Nemanjina čikma. U toj je ulici živjela baba Štefanija, mati mog oca. Pri vrhu čikme, predzadnji ulaz s lijeve strane. Mnogo sam puta opisivao tu kuću, ali nikad je nisam do kraja i tačno opisao, pa to kanim i dalje raditi, u nadi da bih je jednom, ipak, mogao barem u fikciji opisati. Stara, oronula austrougarska stambena građevina, mračnog neosvijetljenog haustora, izlomljenih betonskih stuba, zidova garavih od dima, smoga i očaja. Na prvom katu je zajednički ulaz za tri stana, ili zapravo tri sobe. Hodnik visokih stropova, prazan, pod je drven, daske pod nogama se krzaju, kao da će se rasuti u prah. S lijeve strane dva su stana, s desne jedan. U dnu hodnika zajednički je zahod s kupaonicom. U zahodu prastara zahodska školjka, čiji me je oblik, petogodišnjaka, podsjećao na šalice za čaj, ukrašena jednostavnim floralnim motivom, i pokrivena valjda jednako starom, crnom zahodskom daskom. Kada je od kovanog željeza, prevelika, tako da mora stajati malo ukoso, sa stopicama u obliku morskih školjki. Iznad kade veliki je, zastrašujuće crni bojler, na čijem je pročelju industrijskih fontom ispisan naziv proizvođača. Pamtim da je u nazivu slovo A, s preglasom. Cijelog života, do 1983, a zatim i četrdesetak godina poslije, gdje god vidim bojler, u dućanu, u tuđoj kupaonici, naročito na javnim kupalištima, recimo u vojsci – tamo gdje desetar Jung pola tuš-komore šuri kipućom vodom, dok drugu polovicu hladi ledenom – bit ću u potrazi za bojlerom u čijem je nazivu A s preglasom.
Na podu zajedničke kupaonice je cementni mort, s kamenčićima različite veličine, koji se na nekoliko mjesta prelomio, jer ispod njega, očito, trunu i propadaju prastare kućne grede, te vodovodne i kanalizacijske cijevi. Zidovi su, do visine odrasloga čovjeka premazani masnom bijelom bojom, koju od sivkastog kreča što se nastavlja u visinu, sve do stropa po kojem probijaju kontinenti vlage, razdvaja tanka, precizno povučena zelena crta. Ta je zelena crta jedina uredna i mirna, kao da je iz života nekog dobrostojećeg svijeta. Zajednički zahod i kupaonica vonjaju na govno, urin i ruže, s tim da se mirisi izmjenjuju. Zasmrde, duboko i teško, tuđa govna i univerzalne pišake, tako da na čas od užasa nekog prestaješ disati, ali kad prodišeš, u tom prvom sljedećem trenutku zamirišu ruže iz jeftinih sanitarnih pripravaka kemijske industrije, negdje iz unutrašnjosti.
Tu stojiš, na tom mjestu, prvi pa drugi put u životu, imaš četiri ili pet godina, i doveli su te na upoznavanje s babom Štefanijom, čiji si ti neželjeni unuk. Ona će ti reći: dođi teti! I to dođi teti zvučat će kao Židovi van, kao Srbi i psi, kao marš u Bosnu, zvučat će kao olovne riječi koje će te kroz život pratiti nakon 1983, uz stalnu prijetnju da će se riječi pretvoriti u metke. Ali za taj dio sad nemamo vremena, predugo bi trajao opis te jedne sobe s klavirom, u kojoj baba Štefanija živi. Zašli smo u Nemanjinu čikmu samo zbog tog zajedničkog zahoda s kupaonicom, koji je ionako na tebe ostavio dublji dojam. Užasnut si, kao dječak, tim izmjenjivanjem tuđih govana i pišake s ružama, i tom idejom zajedničkih zahoda, umivaonika i kade. Tvoj otac je, o tome cijeli život misliš, o tome ćeš misliti i četrdesetak godina nakon što 1983. prođe, odrastao uz vonj tuđih govana, u tom za tebe najstrašnijem obliku siromaštva. Poniženje koje je doživio učinilo ga je invalidom, zajednički zahod, kada u čijem su odvodu tuđe dlake, obogaljili su tvoga nesretnog oca, i to je razlog zbog kojeg si mu bio spreman sve oprostiti.
Premda nam je još jako malo vremena ostalo dok idemo u suprotnom pravcu od onog kojim se sedamnaestogodišnjak kreće malo prije ponoći, 10. siječnja 1984, mi moramo Nemanjinom do kraja proći. Mišlju ćemo se strčati niz čikmu, pa nastaviti desno, gdje će nam s lijeve strane bljesnuti nova građevina Stomatološkog fakulteta i klinike, a zdesna će se, još malo niže, malo pred raskrižje s Ulicom Moše Pijade, ukazati Kuk, podrumski kulturni klub studenata medicine, kultno mjesto sarajevskih pankera i alternativaca, jedna od ključnih tačaka kulturne inicijacije sedamnaestogodišnjaka kojem se ove noći ne da kući. Podrum te izvana posivjele, neugledne građevine debelim je zidom podijeljen na dva dijela. S jedne je strane studentski klub, s druge je strane prosektura. A tu te je, u tu prosekturu, otac doveo kad ti je bilo devet ili deset godina, da ti pokazuje mrtve, dijelove njihovih tijela, izvađene organe. Pitao te je želiš li ih vidjeti, a ti nisi htio ispasti kukavica, pa si rekao da želiš. A jesi li želio? Teško je govoriti o željama, jer svaka želja u sebi ima protuželju. Svaka želja u sebi ima neželju. Tako si, vrlo rano, gledao mrtve ljude, cijele i raskomadane.
Na uglu s Ulicom Moše Pijade nestaje Nemanjine. Na tom mjestu je kraj jedne ulice, ali i kraj onog dijela grada koji predstavlja tvoj uži zavičaj. Tu si se naselio, s tim kućama, pločnicima i kioscima, s tim ljudima, uličnim psima i mačkama si se srodio, nakon što su te početkom ljeta 1973. iz Drvenika preselili u Sarajevo. Tu ćeš postati onaj koji ćeš za cijeli život biti, i to postajanje 1983. još uvijek nije dovršeno. Na uglu s Ulicom Moše Pijade ostavljamo te u tvom drugom licu jednine, pa se vraćamo tom krajnje neizvjesnom lelujanju između prvog i trećeg lica, čas u osobi uplašenog sedamnaestogodišnjaka, čas u istome njemu, četrdesetak godina starijem. Koji je od njih dvojice ja, koji je on?
Skoro da sam stigao do Mejtaša, krećući se sporo, korak za korakom, i zagledajući u malobrojne izloge Nemanjine ulice, prvo u posve zamračenu unutrašnjost stare prizemne zelenare, potom u sivo osvijetljene izloge minimarketa, kada sam se naglo predomislio, prešao ulicu i ušao u Bugatti. Nije da mi to ranije nije na um palo, Bugatti je još uvijek jedan od kafića u kojima prebiva duh epohe, ali me mučilo što nikad tu nisam ušao sam. Nije ovo mjesto na koje sam izlazio. Nikad nisam zavirio u Bugatti, da vidim ima li koga poznatog, kao što zavirujem na druga mjesta. Osim toga, činilo mi se da to i nije mjesto za mene. Kao da sam osjećao da u Bugatti izlaze stariji. Neka ću mjesta dugo upravo tako doživljavati. A onda će se s godinama stvar promijeniti, pa to više neće biti mjesta na koja izlaze stariji, nego ona na koja izlaze bogatiji.
Ali, ipak, sam ušao. Kad već moram u vojsku, onda mogu i u Bugatti. U prostranoj, polupraznoj prostoriji sa šankom osjećao se fin, ljetnom borovinom obojen, miris hašiša. Možda i nije bio hašiš. Možda je to bio dezodorans, osvježivač prostora, kakvih 1983. još nije bilo u našim dućanima, nego su ih gazde boljih kafića donosili iz Trsta, u pakiranjima koja su podsjećala na sprej protiv muha, i možda je doista imao miris borovine, koji me podsjećao na hašiš. U tom posljednjem dobu naivnosti, koje će uskoro s ovim romanesknim manevrima isteći, čula su još uvijek mogla ponešto osjetiti. U gradu koji u zimska doba obuhvaća težak vonj loše sagorenog bosanskog ugljena, koji prekriva sve druge mirise, sve dok ne uđeš u tramvaj, u čijoj se pregrijanoj nutrini miješaju mirisi ljudskoga znoja: kroz kožu probijaju mirisi loše rakije i stocka, bijelog luka, biljnog mrsa i ovčetine, pa se pomiješaju s jeftinim socijalističkim parfemima i vodicama za poslije brijanja, glasnim prdežima čaršijskih jalijaša, ružinom vodicom, lakom za kosu i onim najtežim vonjem skore smrti, koji odašilje smrtno bolesna jetra visokog mršavog muškarca u sivom odijelu i premalenom kaputu, s vodoinstalaterskim torbakom u ruci, koji stoji kod zadnjih vrata u vozilu i sprema se na sljedećoj stanici izaći, u tom gradu u kojem često od mirisa bježiš u tramvaj i iz tramvaja, ove 1983, i u utorak 10. siječnja 1984. godine, na koju se osamdeset i treća nepredviđeno razlila, velike metalne bočice spreja s mirisom nekoga drugog, bogatijeg i slobodnijeg svijeta, imaju svrhu koju će u budućnosti izgubiti. Jer dok ulazim u Bugatti, i ništa još nisam vidio ni čuo od unutarnjega svijeta, taj miris me svog obuzima. Ljudski njuh je između tisuću i deset tisuća puta slabiji od psećeg. Pas u svom nosu ima sto milijuna njušnih receptora, a čovjek samo šest milijuna. Područje u pasjem mozgu posvećeno njuhu četrdeset je puta veće od istog područja u mozgu čovjeka. Pas može nanjušiti čovjekove otiske stare sedam dana.
Što, možda, i nije tako mnogo, jer ja ovog trenutka jasno mogu onjušiti miris Bugattija, četrdesetak minuta prije isteka utorka, 10. siječnja 1984, premda je od tog dana prošlo više od četrdeset godina, a ja se trenutno nalazim tristotinjak kilometara zračne linije daleko od Nemanjine broj 6, koja se više i ne zove tako, nego je Čekaluša broj 6. Ali, kao ni u trenutku dok ulazim, ja nikako ne mogu biti siguran je li to hašiš – 1983. u Sarajevu govori se o marokanskom i o afganistanskom hašišu, o marokancu i afganu; marokanca se češće nađe, obično je tamnije boje; afgan je rjeđi i skuplji, svjetliji je, jači i u sebi ima nešto što u sjećanju doživljavam kao unutarnje emocionalno obasjanje, za kojim gotovo nostalgično čeznem… – ili je to jeftini tršćanski sprej s mirisom mediteranskih borova. U nosu organ je čovjekova sjećanja, fantom jedne besmrtne mladosti, ali čovjekov njuh od svih je naših čula najprije žrtva navike. Ako se mirisi ponavljaju, a nisu iritantni i zagušujući, nos ih prestaje primjećivati, u sjećanju za njih nema više mjesta. Tako u budućnosti više nećemo primjećivati mirise osvježivača prostora, koji su 1983. tako živi i prisutni. S hašišom, međutim, neće biti tako. Njega se nikad neću nauživati, toliko da bih ga mogao zaboraviti i ne primijetiti. Osim toga, kada jednom padne Berlinski zid, kad nestane socijalizma i kad započnu dugi i srdoboljni nacionalistički ratovi, s ciljem poniženja ili istrebljena onih drugih, i kada na sve strane, poput ambrozije, ižđikljaju stabljike canabis sative, bit će zaustavljen uvoz hašiša u naše krajeve, a domaći se manufakturni radnici i radnici u ilegalnoj poljoprivredi, koja je uglavnom pod zaštitom policije, nikad neće steći znanja i vještine prerađivanja trave u hašiš. Zato ću, četrdesetak godina kasnije, tačnije prvih dana travnja 2024, svakoga jutra osjećati onu najdublju zavičajnu čežnju, dok budem pješačio Manhattanom, i dok me na svakom uličnom uglu bude sačekivala slatka ptica mladosti u mirisu hašiša iz lulica i cigareta nujnih Njujorčana. Nigdje mi 10. siječnja 1984, u Nemanjinoj broj 6, nije bio bliže nego na Manhattanu.
Bugatti nije bio poput većine onodobnih kafića, uređen prema tlocrtu staroga građanskog stana ili podruma, s više zasebnih prostorija, skrivenih prolaza i separea. Bila je to, dakle, samo jedna široka prostorija sa šankom i dva zahoda, u kojoj nije bilo previše stolova i stolice, i više je izgledao kao mali disko klub, disko za patuljke, nego kao kafić. Od početka aprila sve do sredine oktobra, koliko bi za najboljih sezona u Sarajevu potrajalo sunčano doba godine, u Bugattiju bi, i ispred njega, na trotoaru, koji ne mogu nazivati pločnikom, jer u mojoj svijesti postoji razlika između pločnika kao općeg naziva za malo uzdignute pješačke staze uz kolovoz, i trotoara, uskog, neravnog i neugodnog, ali uvijek konkretnog sarajevskog, u nekoj određenoj ulici, stajali su i razgovarali ljudi s čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci. Takav je Bugatti i ove 1983. godine. Dolazi se tu za toplijih mjeseci u godini, hodočasti se iz cijelog grada uz Dalmatinsku i Džidžikovac, i uz one kamene stepenice pokraj stare štamparije Oslobođenja. Premda je uspon velik, a Mejtaš i Nemanjina ulica ne smatraju se centrom grada, premda Bugatti ni u kom pogledu nije usput, postoji neki čudan razlog što se dolazi tu. Uveliko se, upravo na slavi ovog neobičnog kafića, od prošlog ljeta u ovoj ulici i u okolnim mahalama formira kvart klubova, birtija i kafića, jedinstvenoga subkulturnog identiteta, a pomalo i zajedničkog sjećanja. Već je tu, odmah preko puta ulice, Piramida, još jedan uglavnom ljetni kafić. Niže, niz Nemanjinu je, u bivšoj dvorani za tjelesno Osnovne škole Miljenko Cvitković, CDA (Centar društvenih aktivnosti). Preko puta CDA je kafić SOS. Na samom kraju Nemanjine je Kuk. Na obližnjim će Bjelavama jedne od sljedećih godina biti otvoren Miris dunja, lijepa kafana koja će raditi do krasno u noć… I na tom će se prostoru, u krugu od nekoliko stotina metara, neko vrijeme odvijati život. Tu će nastajati jedna velika pripovijest, koja bi, da je Sarajevo bilo veći grad, ili da su postojanija čovjekova životna raspoloženja i sjećanja, mogla postati važna. Ono što bi autor ovih romanesknih manevara o 1983. zapravo želio jest da svaki korak tu bude temeljito opričan, svako mjesto, svako lice i svaki trenutak. Jedno poglavlje da se razgrana u dvadeset novih poglavlja, iz kojih će nastati još dvadeset, od kojih će svako biti debela i prašnjava knjiga u biblioteci najuzbudljivijih romana epohe…
Ali da se vratimo Bugattiju, u koji još nisam ušao ni pogledao koga unutra ima. U ta toplija doba godine, kada se stoji i unutra i vani, javi se u ljudima čežnja za trećom rukom. Pivska su doba, pije se Sarajevsko i Nikšićko pivo. Pije se i stock, ili stock-cola. Biva dama koje će đus-vodku, a biva i uspješnih Sarajlija, koji na dan-dva navrate iz Pariza, Milana, Londona, gdje već godinama žive, koji u ta toplija doba godine piju džin-tonik. Šefkija, koji džin imaš, pitaju oni njega, na šta Šefkija odgovara nekom šalom, jer vremena su od jednoga džina. Priča se, a ja sa svojih sedamnaest sve te priče još uvijek pamtim, jer u njih pomalo i vjerujem, da jedan od tih čuvenih Sarajlija – ime ću mu ovom prigodom sakriti, jer možda ipak još napišem cjelovitu njegovu biografiju – svaki put kad dođe iz Londona donese sa sobom bocu Gordon’s džina i papirnati fišek svježih limeta. Arhitekt, vječiti neženja, čovjek s nekom svojom tajnom, htio je postati rock zvijezda, ali je postao arhitekt, savršeno dizajniran, u sivim hlačama i nekom skupom crnom sakou, koji kao da je iz kazališnog depoa, pije svoj džin-tonik, s kriškicama tog čudnog zelenog limuna, koji smo vidjeli samo na filmu i u njegovoj čaši, i svako malo pogledava prema Breginim prozorima. A stan Gorana Bregovića preko puta je Bugattija, na prvom katu, u jednoj od tih austrougarskih kuća. Dio Bugattijevog kulta je, naravno, i na tome zasnovan. Najznačajnije ime domaće estrade, tamna zvijezda Jugoslavije, koja će, poput crne rupe, u sebe usisati svu povijest i pamćenje jedne zemlje, stanuje tu, i na neki je način dio tog uličnog teatra, koji se svake večeri iznova uprizoruje. Istina, zadnjih je godina sve rjeđe u Sarajevu. Priča se da ima stan u Parizu, viđa se ga po Beogradu, eno ga, kažu, novu ploču opet snima u Londonu, ali njegov duh je tu i kad njega nema. Arhitekt je njegova generacija. Ustvari većina onih koji svake večeri stoje ispred Bugattija Bregina su generacija. Trideset i tri su mu, Kristove godine su, pa vidi hoćeš li biti Mesija, ili ćeš biti probisvijet. Ne priznaje se ništa što bi bilo između. A moj arhitekt, vrlo je uspješan u svom poslu, toliko uspješan da konobar njegovu bocu Gordon’s džina, skupa s fišekom svježih limeta, drži ispod šanka, a džin-tonik mu naplaćuje po cijeni koju je on odredio i koja se, kaže, plaća u Londonu, u strahu je, dok zagleda u Bregine prozore, da je, unatoč svemu, on samo još jedan sarajevski probisvijet, kojeg se jednoga dana nitko više neće sjećati.
Ispred Bugattija u ljudima budi se antropološki fenomen čežnje za trećom rukom. Ako u jednoj drže čašu ili bocu, a u drugoj im je cigareta, trećom se rukom služe za sve ostalo. Stoje nekako skupljeni u ramenima, napeti kao kišobrani koji samo što se sami od sebe ne otvore, pocupkuju, katkad i plešu, jer su im noge slobodne. Ili im se samo čini da su im noge slobodne. Po zidićima i podzidima, u prozorima susjednih zgrada, na trotoaru uza zid, po uglovima kafića i na šanku odlažu prazne flaše i čaše, kutije s cigaretama i upaljačima – ispred Bugattija obično su to kutije mekog crvenog marlbora i teški i robusni benzinski Zippo upaljači, koji su pred Olimpijadu postali moderni, nema ih nigdje za kupiti, ali se donose sa Zapada, iz Trsta, Milana, Londona, pa se poklanjaju za rođendane i nove godine – pa onda tako zaboravljaju te odložene Zippo upaljače, i sutradan se vraćaju, ispunjeni nekom dubokom žalošću, da se raspituju je li netko možda našao njihov zaboravljeni Zippo, svjesni da ga neće naći, jer je još dugo do vremena kada će taj upaljač postati tako običan da ga vratiš ako si ga izgubljenog našao. To su trenuci u kojima se ljudi iz Bugattija osjete invalidima, jer su ostali bez svoje treće ruke, one u kojoj bi inače držali Zippo.
Ali zima je, čuveni sarajevski januar, najsocijalističkiji mjesec u godini, kad bivamo svjesni svoga sirotinjstva i zatvorenosti u ovoj kotlini, skoro će već i ponoć, pa nikog nema ispred Bugattija, a i unutra skoro da je prazno. Dvojica stoje za šankom, jedan par ljubi se za stolom u ćošku, i još jedno domaće društvo spojilo je dva stola, i pije se Ballantine. Pred njima su jednake čaše i staklena ćasa za led, koji grabe muškim šakama naviknutim na zimu. Ogledaš se oko sebe – da se vratimo u treće lice, lakše će u Bugattiju biti s njim – i tiho prilaziš praznom stolu, za kojim ćeš, možda, biti nevidljiv. Mašeš konobaru koji stoji za šankom, rukom ti govori – dođi ‘vamo! – a ti što ćeš nego odeš – nije ti ovo, bolan, kafana! – šali se, ti pitaš ima li kafe, on govori – kad to kafe nije bilo? – ali te gleda nekako prezrivo, posramiš se, pa mu kažeš – duplu kafu, stock s ledom i kiselu – ho’š i ćevape? – nastavlja se šaliti, dok upravlja aparatom za espresso, a na tvoja ramena kao da je pao olovni plašt od tolikih nepotrebnih riječi.
Ali već u sljedećem trenutku za svojim si stolom. U dvije si ture prenio ono što si naručio – mogu li platiti? – pitao si – gdje, ba, žuriš, ne mogu ja to sve odjednom! – nastavljao je šanker, pa si plaćanje ostavio za kraj. Zadovoljan si, tako sakriven i zaštićen, jer na tebe više nitko ne obraća pažnju, i već si izračunao da pred sobom imaš barem dva sata. Bugatti se neće zatvoriti prije dva. Računaš da do tih doba društvo neće dopiti bocu Ballantinea, koji su, ako dobro vidiš, tek načeli. Osim toga, godine 1983. ovakva mjesta rade dok u njima ima gostiju. Možda će gazda uskoro zaključati vrata, ali neće to značiti ništa, osim da se predstava zatvara za javnost, ili da je zaključen broj sudionika. U sarajevskim kafićima osamdesetih onaj dio noći što započinje nakon kraja službenog radnog vremena najvažniji je dio dana. Tada započinju velike životne ispovijedi, osjetljive i uznemirene duše tonu u psihozu iz koje se, možda, nikada više neće izvući, tada iz kratkih polupijanih dijaloga nastaju velike priče, tragični epovi jednoga još uvijek nevinog doba, za koje će se tek kasnije znati da su je svaka od tih priča bila uvod u skori smak svijeta. Svakog od tih jutara, dočekivanih u Bugattiju, u Čengi, u Gongu, u Zvonu, u Piramidi, uskoro i na Akademiji, muzičkoj i scenskoj, stizala je zora Sudnjeg dana. Dugo će se, sve do nedjelje, 5. travnja 1992, apokalipsa razvodnjavati u našim nemuštim mamurnim dušama, i onda će svemu biti kraj. Koliko god pokušavao, ne umijem o tom kraju reći ono što bih stvarno htio.
Tako započinje i priča između dvojice koji stoje za šankom, i društva s Ballantineom. Premda su barem pet-šest metara udaljeni, neće prilaziti jedni drugima, nego će razgovarati upravo ovako, na daljinu, tako da svi čuju. Razgovor je običan, sarajevski, muškarci se pred publikom, istina malobrojnom kasnovečernjom, nadmeću i nadgornjavaju, premda zapravo i nemaju s čime. Jedan nervozno lupka kutijom tvrdog marlbora po stolu – na samom smo kraju pušačke ere, i ona će se, očito, završiti na marlboru – očito je odnekud stigao, u njegovom držanju osjeti se duh free-shop prodavnice, pa mi se učini da ni taj viski na stolu nije kafanski, nego je i on, zajedno sa tvrdim marlborom, stigao iz free-shopa. Zbog nečega to u meni budi strahopoštovanje. Općenito, u ljudima to još uvijek budi strahopoštovanje. I onda, kao sad ovaj, imaju problem s tim što ne mogu dovoljno naglasiti to da stižu iz bescarinske zone i iz slobodnog svijeta. I dok tako lupka kutijom cigareta po stolu i naginje se prema sugovorniku sa šanka, čije posljednje riječi nije najbolje čuo, iz džepa sakoa pada mu na pod kutija s audiokazetom. Kutija se raspada, a kazeta klizne prema sredini pozornice, kao da smo u kazalištu, a ne u Bugattiju, i kao da svi ovo sad trebamo vidjeti.
I doista, čak i ono dvoje za ljubavničkim stolom, zastadoše usred zagrljaja, i pogledaše što je to palo taman u trenutku da se začuje između dvije solaže Milesa Davisa, koji je već dugo izdisao iz kafićkih zvučnika. Bila je to muzika za tihi fajront, kojom je konobar mimo gazdine volje pokušavao razgoniti goste, da se što prije kreće kući, ali je pogriješio u procjeni, ili je, kako to zna biti, publika s protjecanjem noći već postala ravnodušna prema zvukovima, i bilo joj je svejedno čuje li se Miles Davis iz svoje kasnije free-jazz faze, ili to niz polja i livade budućih ratišta oru kompresori i tenkovi Einstürzende Neubauten.
Šta je to?, upita netko. Spusti se jedan od one dvojice sa šanka, i da će podići kazetu, ali – Nemoj! – diže se onaj od stola, što je sve skupa samo povećalo interes. Sad stvarno svi skupa, i jedni mimo drugih, ne možemo otići kući a da ne saznamo šta je na kazeti. Pusti, govori vlasnik kazete dok pokušava nanovo sklopiti kutijicu što se u padu raspala, pusti, kaže, to je nešto moje! Od svih odgovora, koji su se tog 10. siječnja 1984. mogli čuti, ovaj je bio najpogrešniji.
Čuj, nešto moje! Pa čim izgovoriš da je to nešto tvoje, svi će, pa i oni najdiskretniji i najpristojniji, uključujući one koji te uopće ne poznaju, htjeti da znaju što je to, pa da samim tim što saznaju postane i njihovo. Još uvijek je doba okrutne nevinosti i samoubilačkog odrastanja, i ne postoji, barem u Sarajevu, i među onima koji će dovoljno odrasti taman da poginu u sljedećem ratu, nikakva zaštita privatnosti. Ustvari, krivo govorim: postoji, ali je zasnovana na lukavstvu. Ako nešto svoje, neku svoju tajnu, zaključaš iza devet brava, oni koji s kojima u ovom gradu živiš potrudit će se da svaku od njih otključaju. Ono što si htio da nitko ne sazna, na takav će način saznati svi. Ako nešto doista želiš sakriti, ako stvarno nešto čuvaš i tajiš, to ćeš držati otključano i otkriveno, pred očima cijelog svijeta.
Takvo je kažem pravilo, ali izleti čovjeku nakon što mu je kazeta ispala iz džepa. I onda se po okrutnom pravilu grada kazeta odnosi do srebrenog Hitachi double-decka, gasi se Miles Davis, da cijela birtija, da Bugatti, ustvari da cijeli svijet čuje šta bi to moglo biti “nešto moje”, što je našem drugu ispalo iz džepa. U toj sarajevskoj pedagogiji nešto je što čovjeka trajno obilježi. I ja to već sad, u mračnom uglu kafića, tobože skriven od svih pogleda, precizno osjećam. Preplavljuje me ona čuvena nelagoda, koju ću kasnije pronijeti kroz život, po kojoj će me ljudi prepoznavati, zbog koje me često neće voljeti, ili će me izbjegavati, misleći da sam podlac, da vjerujem kako sam pametniji od svih drugih, nelagoda radi koje ne pjevam ukoliko me netko može čuti, ne plešem i ne radim uglavnom ništa u čemu bi se, po nekom svom osjećaju, mogao obrukati. Čvrsto se držim za čašu, pokušavam se smiriti tako što sudaram led o staklene stijenke i jagodicama lovim njegove fine vibracije. Bježim u led, koji je srećom još živ, jer je hladno, januar je, u Sarajevu nikad se nije grijalo onako kako će se grijati u gradovima u kojima ću se kasnije naći ispljunut ratom. No, još je daleko do toga, događat će se nakon što protekne još deset godina. Ali u svih tih deset godina, pa u sljedećih trideset i koju, živom ću sačuvati tu nelagodu od te ulične sarajevske pedagogije, od tog grubog i sveprisutnog jaranstva pod kojim pucaju kosti, živci bivaju trajno hiperelektrizirani, a krv se neprestano razrjeđuje i pretvara u mutnu vodu sjećanja. I dok traje taj nepodnošljivi ritual razotkrivanja, koji imam potrebu da do tančina opisujem, dok se kazeta prenosi do srebrenog Hitachija, i pritom se izgovara sto i jedna duhovita dosjetka, kojom će se obrazložiti i ozakoniti ovaj svirepi čin, zbiva se nešto što će mi na nekoj općenitoj razini, u nekome jednostavnom svijetu i životu, kao princip biti savršeno jasno, i što će ujedno zauvijek ostati crta mog razlikovanja u odnosu na svijet među koji ću se naseliti, granica između nas i naših tobožnjih identiteta, kao da se dokida jedna ljudska egzistencija i lomi se, poput teške kristalne pepeljare, jedan muški ego. Ustvari, ne samo jedan, nego više njih, jer nije tu na iskušenjima samo taj naš drug, inače meni nepoznat čovjek, mnogo stariji od mene, možda mu je i preko trideset, nego baš svatko tko ovom prisustvuje. Pa čak i onaj koji će kazetu ubaciti u deck, i zatim pritisnuti tešku mehaničku dirku, koja pruža otpor, upravo kao da se njome pokreće giljotina, čak i njega se ovdje iskušava, razliva se u eksploziji i njegova duša, kao najlonska kesa napunjena vodom, bačena s vrha robne kuće, jer on zna da je samo slučajnošću onome drugom kazeta ispala iz džepa, i da sad njega tako sramotimo, a da će se sljedeći put, možda, dogoditi da on, koji je u svemu glavni, bude osramoćeni. Kao što se uostalom i događalo, i kao što se svima događa, jer takvo je pravilo ovih ulica i ovoga grada, takvo je pravilo priče koja se vječno dopričava, i tako naprosto mora biti. Ove 1983. svatko od nas vjeruje da je posvuda tako, da to nije samo Sarajevo, nego da je tako po nekom zadanom antropološkom zakonu i po svim pravilima ljudskosti. Okrutnost u kojoj smo odrasli i koju jedni drugima priređujemo za nas je poput hodanja na dvije noge. Drukčije ne znamo.
(I dok tako uplašen sjedim, držim se za svoj stock, spuštam pogled i kroz glavu mi jedno za drugim prolazi što bi sve moglo biti na kazeti koju ćemo za nekoliko puta preslušavati, zavirujući tako u nečiju intimu, postoji drugi “ja”, koji je još uvijek izvan mene a s kojim ću se u vremenu sjedinjavati. Taj drugi koji jesam, i koji već živi u mojoj budućnosti, iseljen iz vlastite kože i premješten u neki drugi život, taj drugi, dakle, koji jesam i koji će živjeti u drugim gradovima, među drukčijim ljudima, imat će problema s tim što će nehotice bivati okrutan, jer će ponekad i od dragosti, u šali i nikad zlobno, postupati u skladu s tim starim antropološkim zakonom usađenim u sebe, onako kako je naučio u svome prethodnom životu i na sarajevskim ulicama. Tada će se oči nekih dragih i bliskih žena puniti suzama, jer će u meni prepoznavati nasilnika, s mukom stečeni prijatelji pogledat će me sa strahom, shvaćajući da me zapravo ne poznaju, prekidat će se na ovome neke teško uspostavljene veze, a mene će, tog drugog mene, gutati samoća. Ali ništa ja o tome još uvijek ne znam, daleko mi je to vrijeme poslije smaka svijeta, samo pokušavam cijelog sebe svesti na jagodice prstiju, o koje iza utješne sigurnosti stakla udaraju divovske sante leda…)
Dok kazetu još uvijek prinose Hitachijevom double-decku, njezin se vlasnik buni. Ljuti se, pa psuje, izgovara neke prigodne šale i doskočice, brblja bez veze i reda, ali zapravo ne čini ništa da nas spriječi u tome da svi skupa čujemo što je na njegovoj kazeti. Ono što govori dio je rituala, tako se ponaša zvjerčica ulovljena u stupicu, iz koje će izaći živa, ali izmijenjena. Takvo je strogo muško pravilo, koje se još uvijek čini nepromjenjivim. Mnogo godina kasnije, u sljedećoj epohi što će započeti našim ratovima, da bi se zatim nastavila potpunim preobražajem svijeta i svih vrijednosti i običaja na kojima se zasnivala naša civilizacija, pravo na tajnu i na privatnost bit će uzdignuto iznad svih drugih ljudskih prava. Nakon naših ratova u devedesetima, više se neće smjeti na televiziji prikazivati prolivena ljudska krv, utrobe rasute po ulicama opsađenih gradova, otkinuti udovi vojnika i civila… Čovjek neće, kao ni ranije, imati neotuđivo pravo na vlastiti život, ali će steći pravo na intimu svoje krvi. Ljudska krv tako će biti tretirana poput genitalija, a smrt u ratu će, bez obzira na aktere, u medijima steći ugled seksualnog čina. Bit će zaštićena intima žrtava, ali će i ubojice biti slobodnije u ubijanju.
Iz zvučnika se začula muzika koju ranije nismo čuli. Snimak je bio savršeno čist, “master”, hvalio se vlasnik i izgovarao riječ za koju možda nismo ni znali što znači, premda bismo je često od muzičara čuli. Prva pjesma bila je kratka, manje od dvije minute, od čega prvih nekoliko sekundi otpada za čudne, dramatične zvukove rata i ratnih filmova, iz kojih se zatim rađaju prost, monoton ritam, kao neka balkanska interpretacija mondenog elektroničkog undergrounda Deutsch Amerikanische Freundschafta, i glas nepoznatog pjevača. Prvi stihovi “Moj ćale je hteo pešaka do Berlina/ da uhvati lično Adolfa za uši,/ a kada je stigao negde do Beča/ već su ga prestigli Ameri i Rusi” zvučali su tada kao oslobađanje jednog jezika. Otprilike onako kako su mi, dvije-tri godine ranije, zvučale neke od pjesama Džonija Štulića, i onako kako 1983. zvuče Elvis J Kurtovich i Zabranjeno pušenje. To su jezici tri grada, između kojih se odvija moja svakodnevica, i teče život, raste piramida knjiga, u mraku kina prikazuju se filmovi o tim gradovima, i formira se, dan po dan, san po san, imaginacija iz koje ću jednom – što mi se ovog 10. siječnja 1984. još uvijek čini sasvim nevjerojatno – pisati pjesme, pripovijetke i romane. Duge romane u koje ću se pokušavati skriti, u tom bezizglednom, možda i djetinjem nastojanju da svoj svijet izvedem iz zbilje i premjestim u priču i u tekst.
Tko ovo pjeva, tko ovo pjeva?, grajali su prisutni. Vlasnik mastera samo se zagonetno smješkao. Stvar se tako u njegovu korist preokrenula da više nisam bio siguran je li namjerno tu kazetu ispustio na pod, i je li sve ovo njegova igra. Ne smijem vam reći, odgovarao je. Ubili bi me da znaju! A ionako ćete uskoro saznati, čim izađe ploča… Vajkao se, prenemagao, pa iščuđavao, i već je svima u Bugattiju zvao piće na svoj račun – naručio sam još jedan stock – pa je pričao kako je studeni i prosinac proveo u Beogradu, na tom snimanju…
“Moj ćale je hteo pešaka do Berlina/ da uhvati lično Adolfa za uši,/ a kada je stigao negde do Beča/ već su ga prestigli Ameri i Rusi”, stihovi su pisani u jeziku Riblje čorbe. Bajaga, koji još uvijek i nije bio Bajaga, nego samo Momčilo Bajagić, ritam gitarist i povremeni koautor i autor pjesama, pisao je pjesme unutar nekoga lokalnog gradskog i prigradskog beogradskog argoa, i onda ih nudio Bori Đorđeviću. Ovaj je neke prihvaćao, ali je, vrlo vjerojatno, većinu pjesama odbijao. Postoji jasan razlog za to: iako su bile dobro napisane, a Bajaga osim što je u to vrijeme bio dobar pjesnik, bio je i vrlo načitan, tako da su ti tekstovi osim po živim i svježim metaforama bili zanimljivi i po svojoj hiperreferentnosti i bogatstvu asocijacija, problem je bio u njihovom ugođaju i raspoloženju, te u naravi lirskog subjekta. Dok je Bora Đorđević htio biti zli, maskulini divljak, čačanski Bukowski, a zatim i zvijezda nekoga upravo nastajućeg liberalnog Beograda, u kojemu je, na žalost, srpski nacionalizam biva najvišim stadijem liberalizma, Bajaga je ponikao iz nekoga drukčijeg svijeta i iz jedne druge generacije. Riblja čorba bila je nekakav, danas se to mora priznati, prilično originalan post-hippy, hard-rock cabaret, s psovanjem, pljuvanjem i povraćanjem, te s mnogo neke muškaračke boli-nepreboli, u kojem se Bajaga našao kao netko tko je senzibilitetom i interesima pripadao novome valu, u najširem estetskom rasponu onog što je taj pojam obuhvaćao kod nas: od reggae i ska ritmova, preko popa i undergrounda, do visoke kulture i umjetničke avangarde… U tih osam godina, koliko je Bora bio stariji od svog koautora i ritam gitarista, staje cijeli jedan generacijski preokret. (Staje i još ponešto drugo, ali to ćemo u ovim romanesknim manevrima zanemariti, jer bi se time jedan od njihovih rukavaca pretvorio u rijeku…)
Ono što Bajaga nije mogao, bilo je da mijenja svoju ćud. Znatiželjan, fini dečko, očito iz neke dobre obitelji, tipični beogradski Apolončić po mjeri dalmatinskih plaža s početka osamdesetih, čiji će ugodni duboki glas uskoro sasvim sluditi svekoliko naše djevojaštvo, koješta je za potrebe Riblje čorbe umio odigrati, ali nije umio glumiti grubijana. Kao rođeni pjesnik, međutim, savršeno je skinuo jezik banda. Kasnije će ga se, na žalost, odreći, pa će, pjevajući o plavim safirima i inoj bižuteriji koja bi bila prikladnija za kakvu novokomponiranu narodnjačku divu, otklizati u manirizam i u kič. Ali do tog je vremena daleko. U ovom trenutku on je još uvijek samo ljepuškasti ritam-gitarist Riblje čorbe, čiji glas nitko još ne može prepoznati.
U pjesmi, dugo će mi se tako činiti, postoji nešto autobiografsko. Ali ne tako da mu je otac bio partizan – premda, možda, i jest – i da je baš njegov otac, ratujući 1945. stigao do pod Beč. Više je tu riječ o simboličkim, o amblematskim očevima, koji su pobijedili u tom ratu, i čije smo naslijeđe ove 1983. još uvijek spremni prihvatiti. Ti očevi likovi su iz partizanskih filmova, stari borci čije izumiranje upravo naglo započinje, ti očevi su Tito i njegovi nekad bliski suradnici, Koča Popović, Rodoljub Čolaković, Vladimir Nazor; uglavnom oni čija imena nisu politički opterećena i markirana. Način na koji ih doživljavamo, opisan u prvim stihovima Bajagine pjesme “Berlin”, radikalno se razlikuje od načina na koji su ih doživljavale prethodne generacije, ili koji je pedagoški propisan. Nema tu krupnog herojstva, nema čežnje za velikom žrtvom, nema tu više naše krvi, nego samo ta mangupska gesta, na žalost neostvarena, “da uhvati lično Adolfa za uši”. Drama u “Berlinu” počinje kasnije, kada su “veliki buketi od usijanog gvožđa” padali na berlinske krovove “kao grozdovi od grožđa” i kada “nisam mislio na Berlin”, i kada “ja sam mislio na Berlin, sa Berlincima”. Dok je ono prvo bilo laki i skoro lagodni izlazak iz rata, u kojemu smo prethodnih trideset godina živjeli, kojim su bili obilježeni naši sentimenti, naše pjesme, knjige i projicirani prizori kolektivne mašte, ovo drugo, ono nakon što ćale nije uspio da uhvati lično Adolfa za uši, nosilo je u sebi zagonetku. Na što je u refrenu mislio, dok je pjevao “nisam mislio na Berlin”, ali “ja sam mislio na Berlin, sa Berlincima”? Moglo bi se reći da nije mislio ni na što. Takvo je bilo vrijeme, takve su bile poetike. Ludizam je cvjetao na sve strane. Naročito u tekstovima novovalnih perjanica. Pogotovu bilo je privlačno ludirati se, izvoditi harmsovske ekstemporacije, blebetati sasvim joneskovski, kada bi stvar bila blizu ideoloških, svjetonazorskih i moralnih žarišta.
No, čovjek možda ponekad govori, piše ili pjeva besmislice, možda to čini iz čiste zabave, obijesti i veselja, udijevajući svoje ovlaš odabrane riječi u ritmove glazbe, ali smisao onoga što je rekao nije unaprijed dovršen. Vrijeme preoblikuje riječi, mijenja njihov smisao, mimo volje i namjere onoga tko ih je tu postavio. Tako će i refren Bajagine pjesme u budućnosti zadobiti smisao, a pitanje solidarnosti s onima po čijim krovovima padaju veliki buketi od usijanog gvožđa postat će jedno od važnih pitanja generacije. Pjesma će se dopisivati mimo znanja i volje njezinog autora, jer će poteći niz isto korito niz koje ćemo i sami teći, nošeni maticom vremena. To se obično smatra vrijednošću: valjaju ona umjetnička djela, oni artefakti, romani, slike, oratoriji, simfonije, koji se naknadno u vremenu preoblikuju. Zanimljivo je, međutim, kako te večeri u Bugattiju ne primjećujem ono čega neću biti svjestan ni sljedećih četrdesetak godina, kad god budem slušao “Berlin”, stih: “na nebu je pisalo B-52”. Boeing B-52 Stratofortress, kako glasi puni naziv američkoga strateškog bombardera, najvećeg zračnog ubojice u dvadesetom stoljeću, izrađen je za rata u Koreji, i prvi je probni let imao 15. travnja 1952. Na nebu iznad Berlina, u vrijeme kada je ćale krenuo pešaka do Berlina, da uhvati lično Adolfa za uši, sigurno nije pisalo B-52. Ali kako je moguće da ću to osvijestiti tek kada budem ispisivao ove riječi? Bajagi je na umu bio američki bombarder, ali ga je nešto drugo vodilo u grešku: američki južnjački band The B-52’s jedna je od ikoničnih pojava našeg sentimentalnog odgoja. Njihova prva dva albuma, žuti prvijenac, bez naziva, i drugi crveni, “Wild Planet”, soundtrack su ovih godina, ta muzika čuje se po klubovima i na radiju, laka, bezazlena i politički angažirana, rasplesana u ritmovima socijalističkog undergrounda, atomskih skloništa, podruma i veškuhinja, koji su bliskim učinili Athens u Georgiji, a Kate Pierson i Cindy Wilson, po čijim je natapiranim frizurama i punđama band i ponio ime, uzdigli u generacijske madone, nedodirljive i daleke. I tako, od američkoga strateškog bombardera, po kojemu će s one strane Atlantika biti nazivana jedna groteskna ženska frizura – pomalo nalik frizuri Jovanke Broz – do pjesme “Berlin”, koja otvara album “Pozitivna geografija”, konstruirana je jedna teško rasklopiva i tumačiva metafora. Za koju, na kraju svih krajeva, neće biti važno ni to što u sebi nosi jednu povijesnu nepreciznost, jednu pogrešku u vremenu.
Sa zvučnika u Bugattiju slijedi druga, jednako kratka pjesma: “Mali slonovi”. Osim što u toj basni nema mjesta za povijesne i porodične reminiscencije, zvuči kao pjesma napisana za neki dječji festival, po melodiji i ritmovima iz kajdanki naše nesvrstane braće s dalekog jugoistoka Azije. “Mali slonovi” odjek su jednog odavno već prošlog vremena. Da su napisani deset godina ranije, mogla ih je 1973, na Malom šlageru, otpjevati Zehra Brutus, djevojčica koja je te godine pobijedila s pjesmom “Hej potoče”, i koja je, možda, Bajagina vršnjakinja. Njezino ime i prezime pamtim, jer je neobično: djevojčica s imenom neke vrlo stare žene. Tako je to bilo 1973, dok sam gledao prijenos Malog šlagera. A tako će biti i nakon što prođe deset godina, a onda i cijelih pola stoljeća kasnije, samo što će se identiteti te stare žene mijenjati i transformirati. Od neke nene, koja se u dimijama spušta niz Vratnik i Bistrik, Zehra Brutus pretvara se u ženu iz Staroga Rima, podanicu cara Marca Aurelija, s prezimenom koje zvuči kao arheološka uspomena. U imenu i prezimenu te starorimske građanke bio bi još jedan paradoks: kako je moguće da bude Zehra, a istovremeno Brutus? Ali u tekstu “Malih slonova” postoji odgovor na to. Riječ je, rekli smo, o stihovanoj basni, maštariji, koja nas uveseljava posve infantilnom slikom: “Sasvim prazna livada,/ spava južna Azija./ A na pustoj livadi/ igraju mali slonovi./ Bole ih mali đonovi,/ igraju mali slonovi,/ čitavu noć.” Samo u dječjoj pjesmici đonovi mogu boljeti. To je onaj trenutak, ona tačka u kojoj dijete, uz primalni ushit i smijeh, otkriva svu raskoš razlike između onog što biva, i što je moguće, u zbilji, i onog što je moguće u mašti, u priči u pjesmu. Što je moguće u svemu izgovorivom. To je onaj trenutak, bit će najuzbudljiviji od svih u životu, onaj trenutak zbog kojega smo sad tu, i prisustvujemo ovim romanesknim manevrima, u kojem dijete otkriva umjetnost.
S tim da male slonove bole njihovi mali đonovi iz dva razloga i po dvije osnove. Najprije, slon i đon lijepa je, zamamna a prethodno neotkrivena rima. Drugo, i jednako važno je da postoji ona ulična fraza – još jedna figura iz argoa, još jedna figura za Riblju čorbu – koja kaže: boli me đon! To boli me đon ustvari znači da me boli nešto što je nebolivo. Ili, u sljedećem značenjskom koraku unazad: boli me kurac! U muškome svijetu u kojem smo odrastali, i koji nas je ovakvim učinio, u jeziku naših gradova i ulica, fraza boli me kurac jedna je od najfrekventnijih fraza iz ukupnog inventara, iz dikcionara štokavskih nadrealističnih govornih fraza. Zašto nadrealističkih? Pa zato što bi, u realističnom diskursu, bol kurca bila, naročito iz muške perspektive, jedna od grdnijih i neželjenijih boli i bolova. Ali čim prezremo realizam, ili čim se odmaknemo od onog što riječi zbilja znače, i njihova osnovna značenja zamijenimo nečim što nam je na čas privlačnije, ili što možemo nazvati metaforom i sekundarnim značenjem, kurac prestaje biti falus i konkretna egzistirajuća činjenica, zaštićena čistim i opranim gaćama od prirodnih materijala, i postaje psovka. I tako bol iz fraze radikalno mijenja smisao, pa postaje bezbol i bezbriga. Ali kako izvan hermetički zatvorenog i blindiranog socijalnog konteksta nikako nije dopustivo reći boli me kurac, kako je ta fraza vrlo snažno stilski obilježena, toliko snažno da sasvim preobrazi i trajno odredi lik pripovjedača, onda se riječ kurac zamjenjuje drugim riječima, koje u toj frazi mogu odigrati sličnu ulogu. I tako on postaje đon. Smisao fraze boli me đon u tome je što ona u sebi za svakog upućenog govornika sadržava sjećanje na frazu koja joj je prethodila. Tako se, u svakom jeziku, odvajkada izgovaraju tabui. Recimo, kod starih Slavena medvjed je iz nekog mitološkog razloga bio tabu, i nije se smjelo izgovarati njegovo ime. Zbog toga je ono u međuvremenu i zaboravljeno. Mi danas zapravo i ne znamo kako se na našem jeziku kaže – medvjed. Jer to nije prava riječ, niti njegovo pravo ime. Medvjed je onaj-koji-jede-med, a čije se ime ne smije izreći. Dakle, nešto kao kurac i đon.
I onda čovjeka već na prvo čuvenje obuzme neka luda radost i veselje dok Bajaga pjeva o malim slonovima koje bole njihovi mali đonovi. A već nekoliko trenutaka kasnije, sve u ritmu i melodijama Cejlona i Burme, rađa se fascinantni kulturološki nered i urnebes: “čuju se bubnjevi i zurle,/ visoko podigli su surle./ Svuda od Cejlona do Burme/ padaju kokosi i urme”. U zbilji, zurle su puhački instrument s Balkana, koji je došao s Turcima, širio se s romskom tradicijom, pod različitim ga je nazivima bivalo na Bliskom istoku, gdje je, uostalom, bilo i urmi, hurmi ili datulja. Ali nije bilo kokosa i slonova, i nije bilo Cejlona i Burme. Također, ni prizor u kojemu “azijske lepe devojke/ češljaju svoje uvojke” nije u zbilji naročito uvjerljiv, jer kose dalekoistočnih djevojaka ne karakteriziraju uvojci. Istina, postoje i tamo vikleri, ali je čudno motati kose u viklere samo da bi se poslije češljalo uvojke…
Smisao pozitivne geografije je, međutim, u mašti oslobođenoj od činjenica. Svijet kakav nam se objavljuje u Bugattiju, 10. siječnja 1984, s kazete na kojoj je master snimke za album koji samo što nije izašao, u stvarnosti ne postoji, niti je do maloprije postojao u imaginaciji domaće popularne kulture, ali u sebi on ima nešto od one snažne i upečatljive uvjerljivosti stripa o Cortu Malteseu. Istina, Corto ne bi pristao na rasplesane male slonove i njihove majke slonice, ali u olakoj, vedroj naravi mladog Bajage postoji nešto kortovsko.
Treća pjesma naslova je “Poljubi me” i podsjeća na pjesmu “Dok hodaš”, posljednju od onih Bajaginih, koju će Bora Đorđević prihvatiti, pa će je otpjevati na albumu “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju”, koji će izaći ni dva mjeseca nakon “Pozitivne geografije”, i biti posljednji na kojemu je Bajaga član grupe. Sve se zbiva kao u dvije epizode iste ljubavi. U prvoj, koja se odvije u “pozno leto”, “na zadnjem spratu solitera”, u noći mladog mjeseca, pod vrelom betonskom pločom, u trenucima ničim narušene ljubavi, zapravo nema nikakve drame. Rijetkost je to u ljubavnim baladama: nikakve nesreće, nimalo tuge, samo znoj koji kaplje sa čela, mrak u kojem se lica ne vide, čiste i precizne slike, metafore neopterećene općim mjestima i atmosfera mjesta: “Veče miriše na pozno leto,/ a ti na retke poljske trave./ Ponekad kada blesne svetlo/ velike neonske reklame,/ ugledam tvoje mačje oči,/ kako me miluju iz tame./ Poljubi me, dotakni me usnama,/ sa usnama ko zgaženim trešnjama.” U toj usporedbi njezinih usana sa zgaženim trešnjama šifra je većine uspjelih stilskih figura. Nešto je u njoj na rubu, skoro da je pogrešno, skoro da je nešto nakazno u tom erotizmu. U slici trešanja, zgaženih na asfaltu ili na kaldrmi, pod krošnjom koja se nadvija nad neku ljetnu bašču. Kako taj prizor biva lijep? I što se treba dogoditi, pa da funkcionira u pjesmi? Ne samo da funkcionira u jednoj neobičnoj slici, nego da bude ono što će pjesmu ponijeti, i učiniti je tako ljubavnom? Usred maglene i teške sarajevske zime – makar i ove prije početka Zimskih olimpijskih igara, koja se pretvara u mitsku, skoro dememoriranu, rasklopljenu i razdešenu pripovijest unutar naših sjećanja – što, dakle, i usred takve zime, kada je u Sarajevu ideja o ljetu i o trešnjama toliko daleka, učini da te slika usana kao zgaženih trešanja tako snažno pogodi?
Slijede “Limene trube”, song i moto mojih predvojničkih paranoja. Tekst je zagonetka, i ne možemo reći na koga se i na što odnosi, ili što znači svome tekstopiscu. Onome tko sluša, ili tko ga usput pjevuši, značenje je određeno onim što tog trenutka živi, onim što misli ili do čega mu imaginacija dopire. Uostalom, nije li tako sa svakom pjesmom? I nije li to jedna od socijalnih funkcija pjesništva i poetskog govora. Pjesništvo je most preko divljih voda moje svijesti i osjećanja. Pjesništvo je most preko straha. “Limene trube duvaju,/ ne volim vojnu muziku”. A onda u refrenu: “Ljudi beže, ljudi beže,/ ljudi beže, ljudi odlaze”. I to se ponavlja, ponavlja i ponavlja, da bi u nekoj još uvijek dalekoj budućnosti, u proljeće i ljeto 1992, kada protivno svome strahu odlučim ostati u gradu po kojem padaju mine i granate, postalo refren i moto nečega što više nisu bile paranoje. Ljudi s kojima ću se danas viđati, sutra će već biti daleko: u Kiseljaku ili na Palama, u Beogradu, u Zagrebu, izvan opsade… A nikad mi nijedan od njih neće reći da sutra odlazi. I ni s jednim se neću pozdraviti. Dugo će me to mučiti, sve dok i toga ne nestane pod smetovima vremena…
“Znam čoveka” bit će posljednja stvar na A strani budućeg albuma. Ulični song o bezimenom narkomanu, vjerojatno pisan za Riblju čorbu, ali tamo nije prošao. Kao i dvije prethodne pjesme obilježen je svojom neobičnom geografičnošću. Naime, za Bajagu je svejedno piše li o Berlinu ili o jugoistočnoj Aziji, o zadnjem spratu novobeogradskog nebodera ili o ulici po kojoj je tumarao čovjek kojemu se ime ne pamti: stvar je uvijek lokalizirana na nekoj mapi, na nekom stvarnom ili imaginarnom globusu, unutar preciznih geografskih kordinata jednoga svijeta. Pjesma je dijelom priča o onom koga više nema, dijelom je razgovor s njim: “Još mi je rekao/ kako je sanjao nekakve vrane,/ koje su graktale sa grane,/ koje su ga pljuvale./// Da je on gotov,/ da je pola ljudskog bića,/ da je jedan od slabića,/ od uličnih kerova.” Glavni junak iz svoga stvarnog i bijednog života prelazi u opće mjesto, jedna se biografija pretvara u tisuće njih…
Be stranu albuma otvara “Tekila gerila”, kroz koju u priči o Juanu, “momku koji je imao stila,/ kada je živeo dole,/ severo-južno od Brazila”, prođu Gabriel Garcia Márquez i Carlos Castaneda, mondeni američki antropolog, i u toj priči se, kao u nekom brzom stripu, izmiješaju droga, alkohol i revolucije. Poteče Juanov život, od mladih dana sve do starosti, i sve bude gotovo u jedva tri minute. Potom slijede tri ljubavne pjesme, “Marlena”, “Kosooka” i “Tamara”. U prvoj ne spominju se zemljopisni lokaliteti, ali zbog nečega doživljavamo je u ključu Lou Reedova New Yorka. U “Kosookoj” virtuozno se smjenjuju kulturne reference: “Svilena buba, žad i čaplje,/ monsun je nebo koje kaplje./ Vijetnam i Kampučija,/ svi čitaju Konfučija.” A “Tamara” je malo u Moskvi, malo u Lenjingradu. Pojavi se u efektnoj rimi i Gilbert Bécaud (“Ne bi te čeko ni Žilber Beko”), strašno je hladno, onako kako u Rusiji i treba biti, a pjesma ljubavna, opet bez imalo nesreće. Onako kako se o ljubavi prije Bajage nije pjevalo. I s mnogo neke ugodne i široke tuđine, kakve uskoro više neće biti u našim životima…
Posljednje dvije pjesme na “Pozitivnoj geografiji” su dosjetke. Obje smo već čuli na televiziji. Pjesmu “Pustite me, druže”, u kojoj se sugeriraju batine koje je lirski subjekt zaradio od milicije, znamo iz neke emisije iz novogodišnjeg televizijskog programa, a “Papaline” smo mogli čuti na radiju. Ta je pjesma zezalica na račun poetike i jezika zagrebačkih šansona…
I tako, na kraju, čarolija odlazi u fade out… Ponosni vlasnik mastera prilazi Hitachijevom srebrnom double decku, grabi kazetu, sprema je u poluraspadnutu kutijicu, pa u džep, i večer u Bugattiju je, čini nam se, došla kraju. Ne znam tko je taj čovjek bio, ni otkud mu kazeta s albumom koji još nije bio izašao. Ali takvo je bilo vrijeme, takav je to bio grad: ako si nekim slučajem bio posjednik tajne, tražio si način da je u svoju slavu razotkriješ. Makar tako što će ti kazeta ispasti iz džepa kasnovečernjeg Bugattija, i što ćeš onda odglumiti kako se ne smije znati što je na njoj…
U službenim izvještajima će pisati da je “Pozitivna geografija” objavljena 30. siječnja 1984. U sjećanju je, pak, da se u robnoj kući na uglu Titove i Dalmatinske album pojavio u tjednu pred početak Zimskih olimpijskih igara, a da se narednih dana mogao kupiti i u Sarajki. U Jugotonov dućan, na kraj Ulice Vase Miskina, koji se nalazi tačno na nevidljivoj graničnoj crti austrougarskog i osmanskog Sarajeva, “Pozitivna geografija” nije došla, jer je album objavila Produkcija gramofonskih ploča Radiotelevizije Beograd. Ploču sam kupio istog dana kada je došla u robnu kuću na uglu Titove i Dalmatinske. Vrata na koja sam ušao nalazila su se na onom mjestu gdje će se 2. svibnja 1992. zabiti granata ispaljena s položaja JNA. Ili su to već bili položaji Vojske Republike Srpske, zapravo je teško reći. Tu eksploziju snimit će televizijske kamere, i ta snimka za cijeli svijet postaje jedan od amblematskih prizora opsade Sarajeva. Možda će biti i efektnijih prizora. Svakako će biti okrutnijih i krvavijih. Ali spletom okolnosti, koje nismo u stanju do kraja rekonstruirati niti objasniti, upravo trenutak u kojem se granata zabija iznad ulaza u robnu kuću na uglu Titove i Dalmatinske, biva tako važan i prisutan u očima, a zatim i u imaginaciji svijeta. Osam godina i koji mjesec ranije ja ulazim unutra, oslobođen svakog straha i zebnje, jer ću da kupim “Pozitivnu geografiju”. Ploča je, vidim po naljepnici, koštala 112 dinara, ili jedanaest tisuća i dvjesto, ako računamo po starom.