Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Kralježnica

    Još uvijek imaš zdravu kralježnicu, hodaj uspravno. S njom si gospodin, svoj na svome. S uspravnom kralježnicom dokazuješ dostojanstvo ma što radio i ma što imao. Sva dobra i sva zla s takvom kralježnicom pobjeđuješ. Svaki joj je mišić u službi vojnika s najtežim zadacima. Kako mišić tako i krvni sud, živac, tko će znati što je još s njom povezano u tvom tijelu. S kralježnicom si univerzalni stroj za sve i ništa. 

    I danas s njom imaš zadatak stalno hodati uspravno. Ma koliko nevin patio, ma koliko svojom ohološću izazivao bijes svog neprijatelja. A nevin si, napadnut bez razloga. Hodaj uspravno. Prati događaje gospodski. Trpi pasjaluk zlotvora gospodski. Ne gunđaj. Zahvali dragom Bogu što još uvijek imaš zdravu kralježnicu. S takvom su samo lordovi. S njom ćeš sve otrpjeti. Tepaj joj, zovi je gospođicom Lordica, i hvali se glasno: Moja Lordica svakom zlu poledica. Ako je danas samo zlo na dnevnom redu, sutra će biti i dobro. Sigurno.

    Trpi hodajući uspravno. Svakim kralješkom slavi svoj napadnuti život. Kliči svom neprijatelju. Brani ga od svih njegovih dušmana. I oni su te natjerali na taj uspravni gospodski hod. Nemoj svog neprijatelja mrziti kao što ga mrze dušmani. U svome stanu si lord sve dok u njega ne zaluta metak. Ili geler. U tom porušenom prostoru imaš i Njezino zatočeništvo, s Njom si dvostruki mirotvorac. Imaš dvostruki zadatak: Njoj si se zakleo i na ljubav prema neprijatelju. Kao i Ona tebi. Niste ratnici, čuvajte jedno drugo. Ratnici su tamo, u nekom rovu. Kraj minobacaša, ispred nišana. Traže vas danima. Zar ne čuješ da napolju štekću meci i neki slični krmetci. Koji vam ne dozvoljavaju izaći u šetnju. Na čist zrak. Da s ponosom prohodate sa svojim uspravnim Lordicama. U tom sunčanom proljetnom danu. 

    Hodaj uspravno. Tvoje će tijelo s takvom kralježnicom sve otrpjeti. Ona je savršenstvo Stvoritelja tvog u tvom današnjem jadu. Ti si u njegovom stadu onaj najprobraniji i najpovlašteniji za patnju.

    Ne isključuj se iz svog lordovskog života u ograničenom prostoru. Kao oko u glavi čuvaj u njemu dostojanstvo svoje uspravne Lordice.

     

    Mirko Marjanović 17. 01. 2020.

    Od Vardara pa do Triglava, na izvoru rijeke Čikole

    Početkom sedamdesetih, nakon smjenjivanja političkih rukovodstava u Hrvatskoj i Srbiji i pacifiziranja Partiji nepoželjnih društvenih gibanja, nanovo je pokrenuta kampanja potrage za himnom koja će zamijeniti vječno privremenu sveslavensku budnicu “Hej Slaveni”. Tako je i Nin, najvažniji i najutjecajniji tjednik u državi, otvorio svoj vlastiti natječaj, na koji su čitatelji s glazbenim i pjesničkim afinitetima mogli slati svoje prijedloge. I kako to već biva, navališe diletanti, amateri i psihopati sa svih strana široke nam i prostrane domovine, jedni da se nakon uzaludno proživljenog života napokon nečim proslave, drugi da pridonesu izgradnji i očuvanju Jugoslavije, treći da pokažu varoši i varošanima da su dostojni Njegoša i Goethea i da im Nobelova nagrada za književnost ne bi izmakla, samo da se nisu rodili u ovako skrajnutoj zemlji, a bilo je, vjerojatno, i onih koji su svemu pristupili iz zabave, cinično svjesni da je i Jugoslavija samo jedna od igračaka iz naših povijesti, kojom ćemo se poigrati, a onda ćemo je, nakon što nam dosadi, obijesno razbiti, očekujući da dobijemo novu, ljepšu i moderniju.

    Za Ninov konkurs, hvalit će se desetljećima zatim po novinskim intervjuima, tekst nove himne napisao je i Milutin Popović, zvani Zahar, mladi pravnik iz Beograda, koji se u slobodno vrijeme bavio amaterskim folklorom, svirao je violinu i bio šef orkestra u Kulturno-umjetničkom društvu Ivo Lola Ribar. Ali bit će da nije stigao napisati i muziku, nešto ga je preteklo ili nije imao inspiracije, pa na kraju svoj rad nije ni poslao na natječaj. Šteta, jer se u Zaharovom tekstu našlo svega čega bi prema unaprijed danom receptu trebalo biti: i šuma, i gora, i polja, i mora, obilje prirodnih ljepota, radničkih i seljačkih ruku, ratara, pastira, ali, taman koliko i treba, i krvi prolivene u borbi za slobodu.

    Da vrijedno djelo ne ode u propast, pobrinuo se dobar slučaj. Danilo Dača Živković, Zaharov kolega, bio je uspješni i traženi kompozitor, ali mu tekstovi baš nisu išli. I tako je, niti ne sluteći kakve će grandiozne povijesne događaje pokrenuti, upitao Zahara ima li kakav tekst za ovu njegovu melodiju. A melodija je bila skladana s mišlju o Aleksandru Sarievskom, u to vrijeme najpoznatijem makedonskom folk-pjevaču, jednom od onih evergrin pjevača iz emisija narodne muzike, koje su se emitirale na svim jugoslavenskim televizijama i služile su ideji u osnovi sovjetskoj i staljinskoj da se i pomoću folklora čuva jedinstvo jedne multinacionalne zemlje, ali i da se, opet pomoću folklora, nepismenim narodnim masama stvori iluzija sudjelovanja u duhovnom stvaralaštvu. Problem tih televizijskih i radijskih emisija, kao i problem kulturnoumjetničkog amaterizma u Jugoslaviji, sastojao se u tome što je kontingent narodnih pjesama bio ograničen. Ako su se članovi društva okupljali dvaput tjedno, ako je dvaput tjedno iz našeg studija emitirana televizijska, a svakoga dana u petnaest do sedam radijska emisija s narodnim pjesmama iz svih krajeva Jugoslavije, i ako je takvih društava širom zemlje bilo na stotine, ako ne i koju tisuću, televizijskih je stanica bilo osam, a radijskih skoro koliko i kulturnoumjetničkih društava, tada bi se u tom neprestanom sviranju, pjevanju i folkloriziranju vrlo brzo potrošilo svo narodno blago. Osim toga, skoro u svakom reproduktivcu leži neostvareni stvaralac. A u stvaraocu neugasla želja za aktualiziranjem arhaičnih, obično duboko zastarjelih tema našega narodnog pjevača. I tako onda nastaje novokomponovana narodna muzika.

    Kulturni komesari su u prvi mah zbunjeni. S jedne strane, nije moguće da je narod nekad stvarao svoje pjesme, dok ih danas samo svira i pjeva. Mora biti moguće da se i danas nekako stvara neko buduće narodno blago. Ali kako da nešto bude narodno ako se dobro zna ime tekstopisca i skladatelja? I kako da ljudi koji uglavnom već žive u gradovima pišu o pašnjacima i frulicama? Zaključeno je da novokomponovane muzike ne treba biti, a ako je već ima, neka to bude muzika za kafane, a ne za kulturnoumjetnička društva. Izuzetak će biti samo oni koji budu u stanju napisati staru pjesmu, koja će funkcionirati kao savršen falsifikat novčanice. Nešto što će biti novo, a veoma staro, autentičnije od autentičnoga. Kao pjesma “Ne klepeći nanulama”.

    Ali vratimo se na himnu. Danilo Živković je makedonskom pjevaču namijenio makedonsku pjesmu, radnog naziva Makedonija. To je, je li tako, logično. Zašto bi makedonski pjevač pjevao dalmatinske ili zagorske pjesme? Ali tekst Zaharove himne Jugoslaviji nije govorio o Makedoniji. Ili, tačnije rečeno, nije govorio samo o Makedoniji. Međutim, zašto ne, mislio je Dača, pa zar Makedonija i Jugoslavija nemaju isti broj slogova? A brojanje slogova je najvažnija stvar pri uglavljivanju teksta u melodiju.

    Tako je nastala pjesma koja je u ono vrijeme morala zvučati pomalo monstruozno. Jugoslavija je, naime, bila ozbiljna tema, da se sav ukeketiš kad svira himna, da skočiš na noge lagane, u odijelu i s kravatom, ili u radničkom odijelu koje s ponosom nosiš, da pomičeš usnama umjesto da pjevaš, a ako već pjevaš, onda neka je od srca i s vjerom, onako kako vjernik ponavlja litaniju. Ideja da bi se Jugoslavija mogla pojaviti u novokomponovanoj narodnoj pjesmi bila je na neki način revolucionarna. 

    Singlicu s novim radom Danila Dače Živkovića dvaput će objavljivati zagrebački Jugoton, koji je u to vrijeme prednjačio u svemu, pa tako i folkloru i narodnoj muzici, i tek će iz druge “Jugoslavijo” izaći iz mračnog undergrounda.

    Što je bilo prvi put, tome ćemo se još vratiti, a drugi će je put opet snimiti sam Danilo Živković, uz orkestar violinista Slavomira Kovandžića i “grupe pevača”, kako to na omotnici piše. Na omotnici vidimo Živkovića u svijetlom odijelu i tamnoj košulji, kako se zadovoljno smješka i grli dvije kršne djevojke u neidentificiranim narodnim nošnjama, a još osam ih je okolo, jedne stoje, druge posjedale na travu, nošnje im različite, čime se gledatelju sugerira da su iz različitih krajeva višenacionalne zemlje. Iznad njihovih glava, po zaslonu plavoga neba, crvenim je ispisano Jugoslavijo.

    Ta riječ u vokativu zvuči kao lelek. Ali nije lelek.

    Nema baš nikakve sumnje da je ova pjesma u Zagrebu, kada su je prvi put čuli, izazvala sablazan. Bile su to olovne godine, kad se još hapsilo zbog koječega, a bio je to i Zagreb koji se pred Jugoslavijom volio hvaliti svojom gospoštinom i kulturom. I onda se po kratkom postupku na sastanak okupila nadležna komisija, te je singlici s pjesmom “Jugoslavijo” razrezan porez na šund. Bila je to prva pjesma u kulturnoj i političkoj povijesti Jugoslavije u kojoj se vladajuća ideologija, zajedno s društveno poželjnim modelom patriotizma, kalemila s kulturnim obrascem širokih narodnih masa. Do tada, sav je dopušteni folklor u pjesmarici jugoslavenskoga socijalizma bio naslijeđen iz partizanskih vremena, i najstrože se vodilo računa o tome da tako i ostane. U čemu je razlika? Pa u tome što uz “Na Kordunu grob do groba” ne možete golim rukama čerečiti svinjsko pečenje, niti janjetu s ražnja čupati glavušu, a Zaharova i Živkovićeva pjesma idealno će poslužiti u te svrhe. Ona razbija svečani ton jugoslavenskog patriotizma, ona ruši zid između visoke i niske kulture, i sve koji je pjevaju ili je osjećaju svojom dovodi u istu, zapravo vrlo nisku, ravan. Ona izvodi narod iz kulture turobnih marševa, revijskih i simfonijskih orkestara i profesionalno ispisanih orkestracija, i vraća ga nečemu što je njemu, narodu, svo vrijeme, zapravo, puno bliže. Ona Jugoslaviju kao pojam i poželjni ideološki sadržaj izvodi iz kazališta na livadu, među bikove i krave, i ljude koji se vesele.

    “Jugoslavijo” razbila je još jedan tabu, onaj prema supkulturi unutrašnjih neprijatelja, metaforičnih i stvarnih baštinika četničkih i ustaških tradicija, kao i tradicija Handžar divizije, Bele garde i balista, koja je, barem u vladajućoj percepciji, bila sasvim folklorna. Sada je folklorom udareno na folklor. Udarac koji se slučajno omaknuo.

    Pjesma koja je proglašena za šund i jedva da je i objavljena na gramofonskoj ploči, na kraju postaje nepodnošljivo popularna. Ubrzo, na samom kraju sedamdesetih, postaje tačka u obaveznom repertoaru na drugarskim večerima, pijankama i svadbama. Pjevaju je iz mnoštva razloga i motiva, iz različitih emocionalnih stanja, u ime patriotizma, u ime estetike narodnjaka, u ime krajnjeg stadija alkoholiziranosti. Uz nju se pjevač može ponositi, uz nju može razbijati čaše i flaše, uz nju se može vinuti iznad sebe, svih svojih briga i svoje jadne zemaljske sudbine. Takve je narodnjake Danilo Živković i ranije pokušavao pisati, pjesme veće od pjevača, veće od onih koji pjevača slušaju, a koje će opet izražavati sve ono najdublje što oni jesu, ali ranije mu nije išlo. Već je 1967. napisao i s Miroslavom Sarić otpjevao pjesmu znakovita naslova “Draga mi je domovina”, ali je, vjerojatno, bolje prošao iste te godine, pjevajući s Grigorijem Aćimovićem “Zbog tebe sam tarabe preskako”. Dača je težio visinama, ali je stalno padao u blato. Sve do jednog, teško objašnjivog trenutka, koji, to stalno hoću reći, zapravo i nema veze sa samom pjesmom “Jugoslavijo”.

    Da nije tako, zar bi ona, nakon što je prvi put objavljena na solo singlici Danila Živkovića, s pjesmom “Moj Dunave, reko duga”, tako gluho prošla? Godina je bila 1974, i proći će još četiri do novog, trijumfalnog izdanja, onog s deset kršnih djevojaka, koja, naravno, neće biti oporezovano kao šund. U te četiri godine Jugoslavija je sazrijevala prema svojoj propasti. Tačnije rečeno, sazrijevalo je jugoslavensko društvo, sve dok nije s oduševljenjem moglo prihvatiti jednu nepodnošljivu pjesmu, s kojom će započeti nova estetska, kulturološka, pa ideološka era, koja traje sve do naših dana.

    Ubrzo je umro i Josip Broz Tito. To je koristilo ovoj pjesmi i njezinom širenju, kao i poništavanju posljednjih tragova estetskog zazora. “Jugoslavijo” je tih mjeseci od nekad skoro zabranjene postala društveno poželjna i zapovjeđena pjesma, pa bi se loše proveo svatko tko još tražio manu. Ali takvih naravno da nije bilo.

    Osamdesetih će se na sve strane pisati patriotski narodnjaci, a najuspješniji će, naravno, biti oni koji će za podlogu imati makedonski melos i ritam. Neparni ritam, recimo sedam osmina, ritam je balkanskoga ponosa i pijanstva.

    A onda će Jugoslavija pasti. Dogodit će se to i prije prvoga ispaljenog metka, kada bude nestajala i hlapila jedna kolektivna vjera, a ljude osvoji nekoliko drugih, ponekad starijih, ponekad i sasvim novih, narodnih vjera. Estetika će, međutim, ostati u dlaku ista. Skoro da će ista ostati i pjesma.

    Tako će se u Hrvatskoj pojaviti mladi autsajder, po svemu nalik Danilu Dači Živkoviću, ispunjen istom vizijom pjesme veće od pjevača, koja će i njega i sve njegove vinuti nekoliko tisuća metara iznad zemlje. Bio je rat, idealno vrijeme za takvu pjesmu. A on je bio sav u stilu i načinu srednjebosanskog hard rocka osamdesetih, izašao ispod Bregovićeva šinjela, s uhom za Balkan i za balkanska emocionalna stanja, i tako je spjevao pjesmu, za koju mu se činilo da je sasvim nova, na čiji je početak udjenuo tada zazorni poklič: Za dom, spremni!

    A niti je pjesma bila nova, niti je ritam bio hrvatski.

    I opet su, kao i u Zaharovom i Živkovićevom slučaju, trebale proći godine prije nego što je društvo sazrelo do pjesme. Ali dok su Zahar i Živković u Jugoslaviji, ipak, ostali akteri s kulturne i društvene margine, ljudi kojima se naprosto omakao veliki hit, oni koji su, kao prstom u govno, potrefili duh vremena, Marko Perković Thompson postao je jedna od najmarkantnijih ikona hrvatskoga kulturnoga i političkog mainstreama, svjetovni idol i ideal Crkve u Hrvata, omiljeni pjevač predsjednice države, onaj kojemu se plaća i kad treba da pjeva i kad treba da ne pjeva, duhovni uzor hrvatskih akademika, pjesnik kamena i kamenjara, i svehrvatskog jedinstva u Kristu i u domovini. Marko Perković Thompson je u vrijeme nastanka ovog nalaza o pjesmama koje se više ne pjevaju, i za ispisivanja ove rečenice, sredinom prosinca 2019, najreprezentativnija i najmarkantnija figura žive hrvatske kulture. On je to hrvatsko mi. Onaj koji bi da ostane izvan toga, može samo da šuti i da ne koristi riječcu mi.

    “Jugoslavijo” i “Bojna Čavoglave” jedna je ista pjesma, u emociji, u poletu, u poništavanju visokih i niskih estetskih očekivanja, u makedonskom melosu i ritmu. Otrovani Balkanom padamo u zagrljaj sudbini. Devet je slogova u stihovima kojim započinju obje pjesme: “Od Vardara pa do Triglava/ Na izvoru rijeke Čikole”. Moglo bi se to zajedno otpjevati.

    I kako to već biva kod ovakvih pjesama, učini nam se da su starije nego što jesu. “Jugoslavijo” započinje stihom: “Od Vardara pa do Triglava”. Dok je ponavljamo, već odavno s jezika skrajnutu, ali u jezik čvrsto uglavljenu i nezaboravljenu, uvjereni smo da je odvajkada, i da se Milutin Popović Zahar poslužio tom vrlo raširenom, svima znanom frazom, da podbode i u galop potjera svoje četiri strofe. Nije, međutim, tako. Metonimija za Jugoslaviju “od Vardara pa do Triglava”, ili samo polovina metonimije, jer slijedi ono danas već manje poznato “od Đerdapa pa do Jadrana” stara je tačno onoliko koliko i sama pjesma. Izmislio ju je anonimni beogradski pravnik, trebala mu je za pjesmu, ali tako da se uklopi u ritam slogova, riječi i naglasaka. I onda je, bit će, pogledao u atlas, pogledao na kartu Jugoslavije, gdje su se našla dva markantna trosložna toponima u poželjnom padežu: Var-da-ra i Trig-la-va. No, dok Triglav možda i jest tačka od koje je započinjala Jugoslavija, iza Vardara bilo je još ijaho Jugoslavije. Ali o tome se, možda, moglo razmišljati nakon što se prvi put čulo pjesmu. Nakon što je fraza ušla u uho i u jezik, nemoguće ju je razmontirati, rastaviti je i analizirati. Jezik nikad ne griješi, a kada, pak, pogriješi, tada postaje istinitiji od zbilje, istinitiji od istine. Tako je i metonimija “od Vardara pa do Triglava” drugo, treće i posljednje ime Jugoslavije, tačno i istinito, kako u formi, tako i u sadržaju. I vidimo tog ubogog narodnog pjesnika, kako se u svojoj beogradskoj novogradnji muči da tom prvom stihu nađe prigodnu rimu, i kako je nikako ne nalazi. Što bi se moglo rimovati s Triglava? To je pitanje mučilo Milutina Popovića Zahara prije nego što se zajedno s Jugoslavijom vinuo u nebo, s kojega će tresnuti nakon što čarolije nestane i nakon što kraju dođe i beskrajni topot Makedonije.

     

    Miljenko Jergović 17. 01. 2020.

    Raseljenje

    Popisali smo nedavno svoje
    duše na osvojenim i dodijeljenim
    teritorijama.
    Bogu hvala, više se ne
    miješamo, svakomu njegova čista
    krv. 

    Ali, gle, umro
    Stipe Prlenda sa Kupresa u
    Villeneuveu u
    Francuskoj. Žale za njim i
    unuke Annette, Anne-Laure i Giselle, unuci
    Robert i Pierre, zet André Pinard.

    Čitam, umro i
    Nusret Mujić iz Rogatice u
    Lincopingu u
    Švedskoj. Na malo gradsko
    groblje isprati ga sin Amir, snaha
    Gertrude, unuci Gustavo i Jorg.

    A sutra kad umre
    Milivoje Šarenac iz
    Bileće u Edmontonu u Kanadi, kamo
    ga otpuhaše vjetrovi
    rata, tko će za njim
    žaliti?

    Vera Arapović 16. 01. 2020.

    Trinidad i odjebago

    Dnevnik jednog penzionera/64

     

    Alem Ćurin 16. 01. 2020.

    Reč i misao

    Novinski kiosk
    je balkon
    na kome je netko
    objesio mrtvo vrijeme
    da se suši

    autobusi su nekad imali
    kućne zavjese
    toalet u zadnjem dijelu
    stepenice za krov
    gdje se smještala prtljaga
    i pepeljare
    koje si mogao
    otvarati i zatvarati
    cijelim putem do odredišta
    u nekom svom ritmu
    uvaljen u plišano sjedište
    ne misleći ni na šta
    osim na taj šklopocavi zvuk
    metalne naprave
    i zašto žene vladaju mirisima
    rano izjutra

    biblioteka Reč i Misao
    izdavača Rad iz Beograda
    objavila je Singerovu
    Krunu od perja
    i čitavu seriju
    fantastičnih naslova
    na malom formatu
    uvijek istih
    narančasto-crvenih
    korica
    mijenjalo se samo
    nebo u duši mojoj
    i čuđenje
    koliko je
    i kako je neshvatljivo
    divno to carstvo.

    Duško Babić 15. 01. 2020.

    Od do

    Ima tome dvastišes godin, parimise, još je bija rat. Toplo kasno popodne, ne sićan se jel bilo proliće ili rana jesen. Sunce je silazilo niz spinutske nebodere i tuklo mi ujoči. Pasiman san baca balun, oni mi ga vraćali, ja njima, oni trkon meni, i tako smo u hodu osvajali zapad. Priko širokog i praznog parkinga ususret mi je vozija bičiklišta. Nisan ga obadava, vidimo se, bogati, on mene boje – ja njega slabije u kontralihtu. U nikome momentu, dok san baca balun sunce me zablišći ćipo tako da sekond dva nisan vidija ništa, mutno skroz. Pogled u zjenicu sunca! Zjenica zjenici. U ten mutilu mutan bičiklišta se stvori isprid mene. Naša san se na podu, on isto. Trkača bičikleta isto. Dobermani su se vratili sa balunon i malo se čudili toj slici, ali nisu grintali, znali su čovika, ka i ja. U malo smo oba bili na nogaman. Ma se nisan prista čudit.

    – Koji ti je kurac, kako to voziš?
    – Skužaj, nisan te vidija.
    – Meni tuče sunce ujoči a ne tebi. Jebate, imaš dese metri livo i desno, a ti ćipo u me.
    – Nisan te vidija.
    – A di si gleda?
    – U kurac, nigdi! U pod!
    – An?
    – Jes ti dobro? Nisan te svon forcon udrija?
    – Dobro san, nije mi ništa. Nego, parimise das ti u kurcu.
    – Jesan!
    – A čaje?
    – Skužaj, nisan gleda, već san dvi ure spižđen, u kurcu. Vozin se okolo po parkingu i školskome, i mislin, pensan, vas zamantan, jebote, šta ću sad… Ne boli te ništa, an? Skužaj…
    – Pusti to… Šta je bilo? Štagoda grubega?
    – A kako se uzme. Morebit da je, morebit da ni. Ne znan. Ne mogu doć sebi. Eto!… Ne znan jel mi laže ili ne… Govori da je kasno…
    – Toni, jebote, o čemu govoriš?
    – Stala je kuco cilo vrime, a onda mi je rekla da je likar reka da je kasno.
    – U pizdu materinu, to si ti…
    – E, ima dvi ure da san dozna da ću bit otac.
    – Pa čestit…
    – Nemoj me jebat! Je vidiš koje je vrime? Rat, a tamo di se ne puca tamo je droga. Jel ovo vrime za činit dicu? Sve su zasrali i sad bi mi tribali činit i rađat i odgajat dicu po njiovoj riceti… Crikva i nacija, sami štuk i pitura… U ovoj laži, u oven njioven sranju.
    – Jemaš skroz…
    – Čvrsto san bi odlučija da in neću darovat meso vlastitog mesa za njihovu gozbu, a i već san ćapa godine, jebote… Ko će se stin sad zajebavat. O jebote! Od sad pa najmanje dvajs tridese godin! Razumiš?!

    Nije ni toliko prošlo a Toniju su uzeli, zatrovali, zagnjojili, raskomadali, baš raskasapili, svo meso njegovog mesa. Sva tri komada. U ovu subotu zadnjega, a prvoga, ovoga šta ćaći nije da da vozi bičikletu kako toka.

    Alem Ćurin 14. 01. 2020.

    Izbjeglički bluz 

    Ovaj tekst je po prvi put objavljen na engleskom, u časopisu Third Text (London, 1995.), a potom na našem jeziku u knjizi Umjetnost uništenog (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.)

     

    Volio bih da ne pišem ovaj tekst. Volio bih da ne postoji nikakav razlog da ga bilo tko piše ili da se u nekoj od njegovih naznaka ma i na trenutak prepozna. Pisac je, međutim, gotovo uvijek nagnan da govori o onome što ga tišti, o onome što bi radije da ga nije snašlo. Ali, od sebe se pobjeći ne može, pogotovo kada je lična muka muka mnogih, kada je pojedinačna nesreća samo jedna od sudbina umnožena milionima sličnih. Pritom mislim na onu ogromnu ljudsku poplavu koja tumara prostorima nekadašnje Jugoslavije, Europe, svijeta… Jedan bauk kruži planetom – bauk izbjeglica. Od kada i sam postadoh utkan u živo tkivo tog bauka, postadoh u potpunosti svjestan zloslutnosti Heinrich Böllovog opisa XX stoljeća kao “stoljeća izbjeglica” i posta mi prisan W. H. Audenov Izbjeglički bluz. (W. H. Auden, Refugee Blues, 1939. Preveo P. F.)

    Eto, ovaj grad ima deset milijuna duša.
    Jedni žive u palačama, drugi u straćarama:
    ali nema mjesta za nas, draga moja, nema mjesta za nas.

    Banuh u tuđu zemlju, stadoh u red, predadoh pasoš. Sada sam jedan od neželjenih došljaka. Jedan od, pa me sramota da govorim o sebi. Ili ovako: kada govorim o sebi govorim i o drugom, kada o drugom, to ja i o sebi… Izbjeglica nigdje nije dobrodošao. Čovjek bez domovine je svuda suvišan. Izbjeglica ne gubi samo svoju, nego baš svaku zemlju. Iako tvrde da je Izrael za Židove izuzetak, i tamo je u odnosu na “sabre” onaj koji se useljava zauvijek došljak i po rođenju i po jeziku i po mnogobrojnim pravima, u koje spadaju i poslovi u vojnoj službi ili učešće u političkom životu. Još teže  je u kulturama koje imaju izrazitu nacionalnu samosvijest, poput francuske ili poljske, koje nerado toleriraju strance, osim ako ih ne smatraju nadmoćnima. Problem izbjeglica nastaje sa formiranjem suverenih nacionalnih država (koncem XIX i početkom XX stoljeća), u kojima došljak nije obespravljen, ali nikada u potpunosti ravnopravan, jer po vlastitoj prirodi ne može biti “isti” sa svojim domaćinima. On je pridošlica koja potencijalno može unijeti nered u dati poredak stvari, a u doba ekonomske krize dodatno opterećenje iznurenoj privredi zemlje.

    Nekoć smo i mi imali domovinu i mislili da tako treba.
    Pogledaj u atlas i u njemu ćeš domovinu naći.
    Sada tamo ne možemo, mila moja, ne možemo sada tamo.

    Pobjegao od kuće, lutao ulicama, poslije se pokajnički vratio. To je davno bilo, veoma davno. Ni na što se više ne žalim, a znam: povratka nema. Ili ga bar trenutno ne može biti. Crtaju se nove mape, pripremaju izdanja novih atlasa. Mnogima domovine nema više ni na karti; nema Jugoslavije, nema ni cjelovite Bosne. U Hrvatskoj mi poznanik kaže  da sam u toj zemlji sada stranac. Svejedno što je ova nova država nekada bila dio Jugoslavije, što su roditelji moje majke ovdje rođeni, što umijem govoriti njihovim jezikom, što sam tu imao stan. U svojoj nekadašnjoj domovini – izbjeglica. U zemlji predaka – stranac. A što je tek sa onima koji su u svom vlastitom gradu, Sarajevu, bježali s jedne strane na drugu i na stotinjak metara od vlastite kuće živjeli ubogi život prognanika i beskućnika.

    Na seoskom groblju raste stara tisa.
    Svako proljeće ponovo procvate;
    Stari pasoši to ne mogu, mila, stari pasoši ne mogu. 

    Stari dokumenti brzo prestanu da važe, a nikoga ni da hoće, ni da može da ih obnovi. Doduše, ima šansi. Nedavno su psi dobili putna dokumenta, ali oni su ovdje rođeni i kućni su ljubimci, a nesumnjivo često bolji od ljudske životinje. “Napisat ću knjigu o tome koliko su me maltretirali da dobijem izbjeglički status” – kaže žena iz Gane. Koga bi ta knjiga zanimala? Ono što više tišti jest saznanje da izbjeglica brzo postane čovjek bez identiteta. Čak i kada govori o profesiji uhvati ga nelagoda; kako sada da se predstavi: ja sam ili ja sam bio…? I am not a human being any more – pomišlja rezignirano na trenutak. Malo ih je kojima budućnost nešto obećava. Jest da je i Einstein bio izbjeglica, ali on je ipak bio Einstein!

    Konzul lupi po stolu i reče:
    “Ako nemate pasoše službeno ste mrtvi’!
    A mi još živi, mila moja, mi još živi.

    Izbjeglice nisu ni barbari, ni napadači, ni uljezi, ni ilegalni useljenici, a ipak su od svega po malo. Oni su posebni građani koji su podvrgnuti svim zakonima, običajima, normama, a svaka ih unekoliko tlači ili barem nije po njihovoj mjeri. Oni su građani koji to nisu. I to ne samo da nisu u zemlji u koju su nevoljko dospjeli, već često ni za onu iz koje su otišli. Kako drugačije objasniti prijetnje nekih sarajevskih uglednika koji poriču pravo na povratak onima koji su grad napustili? Jasno je da su time narušene sve pravne, moralne i civilizacijske norme, ali se nije lako vratiti tamo gdje makar i kradomice prijete. Nema povratka kući, moj anđele, nema povratka…

    Odlazimo u odbor; ponudiše mi da sjednem
    i ljubazno zamoliše da navratim dogodine.
    A kuda ćemo danas, draga moja, kuda danas?

    Ljubazni su naši domaćini. Kada čovjek iz ratnog kaosa bane u pravnu državu ne može da se načudi pravima koja je, čini mu se, nezasluženo stekao. Ali, čim popusti osjećaj rasterećenja, početna zahvalnost se izrodi u nove frustracije. Prvi veliki šok je na jezičkom planu. Jezik obavještava da smo u potpunosti u tuđoj zemlji. Wittgensteinova riječ da su granice moga jezika granice moga svijeta sada dobiva jasno egzistencijalno značenje. Koliko neznanje jezika muči one slabijeg obrazovanja, još više ugrožava one kojima je jezik medij u iskazivanju vlastitog bića. Što da radi, recimo glumac, kome engleski nije materinji jezik? Najviše što može jest da do kraja života, pod uvjetom da je izuzetno nadaren i da mu je sreća naklonjena, igra došljake, da i na sceni bude ono što bi u životu da zaboravi. Ni piscima nije lakše. “”Poezija je ono što se izgubi u prijevodu” – tvrdi Robert Frost. Prevedeni tekst nikada nije u potpunosti moj tekst. Jezik je – kaže pisac – moja domovina. On će od sada imati jezik u kome živi i onaj drugi, što u snovima oživi. S pravom strahuje da ni jedan ni drugi jednoga dana neće znati kako valja, jer više nigdje neće biti “kod kuće”. Mnogo je, naravno, više onih kojima je jezička komunikacija tek sredstvo da se orijentiraju, da se “snađu u životu”. Svako od njih uči jezik, sriče ga kao da je preživio moždani udar. Novi jezik – potpuno nova kultura. Mnogi od njih zauvijek ostaju ukorijenjeni u svijetu koga više nema, duhovno odsutni u svijetu u kome jesu. Njihova je prošlost uništena, sadašnjost jadna, a budućnost…? Obuzima ih mješavina zaprepaštenja, straha i šoka. Svijest o neizvjesnosti prati svaka njihova gesta. I zato tako često, raspeti između uništene mladosti i nesigurne starosti, više nisu u stanju da u pravom smislu žive ni u sadašnjosti. Životna dezorijentiranost postaje svakodnevna prijetnja. Čak i mnogi pisac, koji bi po prirodi svoga posla mogao ostati upućen na samog sebe, poslije gubitka zemlje počinje pomišljati da se mane pera. Čemu biti pisac kada nemaš “svoga” čitatelja?

    Došli na javni skup. Govornik se diže i reče:
    “Ako ih primimo, otet će nam kruh naš svagdašnji”.
    To je on o tebi i meni, draga, govorio, o tebi i meni.

    Samo sam u svom zavičaju gospodar svoje sudbine, ma kako ona jadna bila. Gdje god drugo da dospijem, postajem stranac koji se mora podvrći tuđem ili bar prilagoditi onome što mi nije u potpunosti blisko. Rekoh: već mi vlastiti jezik govori da se samo u njemu mogu potpuno osloboditi, potpuno iskazati, da je svaki drugi za mene zauvijek prijevod sa moga jezika. Tuđi svijet je tuđi jer u njemu nemam pravo (u širem smislu) na postojanje: u njemu mi sve pokazuje da sam stranac, a to će reći da sam “čudan”, da sam došljak, gost koji bi jednom trebalo da ode, da tom svijetu ne pripadam ni po prirodnom, ni po historijskom, ni po građanskom pravu. Gubitkom vlastitog doma čovjek ostaje bez prava glasa, bez sigurnosti, bez utjecaja na vitalna pitanja svoje sudbine. Čovjek se osjeti kao da je banuo u ostvareni svijet Jozefa K.: “Ja ti se radujem sve dok si pred vratima” – kaže čuvar Otvorenog društva – “ali te ne mogu pustiti da uđeš, iako si dobrodošao, ne zato što bi onda mene mogao smijeniti, već zato što ovdje ni za mene više nema mjesta. And I wish you best of luck anyway“. U domovini – jedan manje. U tuđini – jedan odviše. Izbjeglica je balast.

    Pričini mi se da čujem nebesku grmljavinu:
    A bio Hitler koji je diljem Europe govorio: “Oni moraju umrijeti”!
    Nas je na umu imao, moja draga, nas imao na umu

    Koliko Hitlerovih duhovnih potomaka opet naokolo grmi? Koliko ljudi može naći spas još jedino u bijegu? A i tada im – kao bjeguncima iz Ruande – biva poricano čak i pravo na goli opstanak, ili ih pak srodnici Moslijevih i inih fašista dočekaju. Nitko iz obijesti ne napušta domovinu, nitko joj ne okreće leđa a da na takvo što nije natjeran silnom mukom. Zar je čovjek bez domovine čovjek bez svojstava? Zar onda nije – poput Nikolaja u Romanu o Londonu – časno ubiti se? U svakoj boljoj enciklopediji potanko su opisane buduće nedaće izgnanika, ali ni takav uvid nikoga ne zaustavlja. Sve je manje loše od najgoreg rata… Ekonomska i politička emigracija je prinudna, ratna prisilna. Nitko od takvih ne mrzi zemlju, već ono što ga je nagnalo da zemlju napusti. Sve što je bio moj život moglo je biti sabrano u mom pogledu na Čaršiju. No, moj dom je ipak iznad svega u meni. Ja nisam tamo gdje više ne mogu biti ono što uistinu jesam. A opet, odjednom osjetih nalog da odem: ne od sebe, već od onoga što neću da budem. Od čega to bježe cijeli narodi? Od istog onog što se sprema svakom njegovom pojedinačnom članu, od onoga što prijeti da nitko, ama baš nitko ne može biti ono što je izabrao. A to će reći: da nitko ne može biti slobodan. Čovjek ne bježi pred prijetnjom (od nje bi da se brani), ni pred strahom (on ga paralizira), već pred opasnošću da izgubi svoje osnovno pravo – pravo da bude čovjek.

    Vidio sam pudlicu u džemperćiću.
    Vidio kako se vrata otvaraju i mačka ulazi.
    Ali oni nisu njemački Židovi, mila, nisu njemački Židovi.

    Jest, čovjek ima samo jednu domovinu – sve ostalo je mjesto koga nema – ama je može napustiti kada ona stane tvrditi da je važnija od njega. Doduše, nije rijedak ni onaj koji tvrdi da u domovini treba ostati i kada u njoj caruju jahači Apokalipse. Najgore što se tada čovjeku može desiti jest da dugo poživi. Floskula o patriotskom žrtvovanju svakako ide na ruku vlastodršcu, ali ne i mnogom siromahu kome ništa do života nije preostalo. Domovina je tamo gdje sam u “domu”, gdje sam zbrinut, spokojan, potpun, gdje osjećam sigurnost i sreću, gdje mogu doseći slobodu. Ima u ovakvoj tvrdnji i traga malograđanštine, kao što ga ima i u neutješnom jadikovanju za napuštenim domom, što često nije ništa drugo do žalopojka za onim što je čovjek nekada “osvojio” i što više ne posjeduje, bez obzira da li je u pitanju materijalna ili duhovna dobit. Uostalom, zar Roman o Londonu Miloša Crnjanskog ne može biti shvaćen i kao priča o stradanju povrijeđene sujete grofa Nikolaja? Naravno, malograđanske ideale može prezirati samo onaj kome su malograđanski način života i njegova komocija osigurani. I ideja domovine je samo do principa uzdignuta želja za vlastitim domom. Posljednja stepenica na tom putu jest ideja kozmopolitizma, koja počiva na uvjerenju da bi jednom cijeli svijet mogao biti “ljudski”, svakom prisan, da jednom nigdje neću biti stranac, da svuda sebe mogu ostvariti kao biće. Ali, zar nije najgore od svega sebe osjetiti strancem u vlastitoj domovini? Zar jezik rata nije najnerazumljiviji od svih? I zar pomamljeni ratnici ne dokazuju svakom pojedincu i riječju i činom da mu ništa, čak ni vlastiti život, više ne pripada?

    Siđoh do luke i stajah na keju.
    Vidjeh ribe kako plivaju kao da su slobodne
    Samo na desete stopa od nas, mila, samo na deset stopa

    Izbjeglica je čovjek koji se bježanjem izbavlja od jedne patnje, a onda biva zarobljen svojim vlastitim statusom. On zna da su ga okolnosti načinile beskućnikom, ne njegova nesposobnost. Još ponekad pomisli, ponosan, da je nekada bio u vrsti boljih, pa se s tugom dosjeti da bi sebi nekadašnjem ubuduće u najboljem slučaju jedva mogao nalikovati. A u njemu još silna energija. Kako, međutim, da je ostvari ako mu okolnosti ne dopuštaju da oslobodi svoje mogućnosti. Nisu tu samo u pitanju pravna ograničenja, već i ostvarenje ličnih potencijala izbjeglice, koje ne može da ostvari ni kao prinudni “radnik na crno”, ni kao stvaralac koji stvara po narudžbi. Ja sam ono što činim samo ako sam slobodan da to činim. Ako sam prinuđen, onda to više nije moj lik, već slika moje prinude. Ribe plivaju kao da su slobodne; neslobodan čovjek stvara kao da je stvaralac. Srećom, ne zaboravlja da opet jednom može biti ono što jest, i da je takva mogućnost jedva na deset stopa od njega. Ma kako ta razdaljina trenutno izgledala, premostiva je…

    Kroz šumu šetah, vidjeh ptice na drveću;
    One nemaju političara i bezbrižno pjevaju.
    One nisu ljudska bića, mila, nisu ljudska bića.

    Čovjek ne može stanovati “u svijetu”, niti može organizirati svoj građanski život “na putu”. Ne može živjeti kao “literarna metafora”. Znam da je patriotizam s jedne strane ideološkog, a s druge strane malograđanskog porijekla, jednako kao što znam da u svakom naglašenom prizivanju Heimata ima traga romantičarskog kiča i zloslutnosti, što odzvanja i u Heideggerovom Erde, ali ne mogu a da ne suosjećam sa svakim tko je domovinu izgubio. Mnoge od njih tješi pomisao da je u doba svakog prevrata “plemstvo” emigriralo. I da su “ovdje” samo zato što “tamo” više nisu mogli biti. U tuđem svijetu – u kome nisu nikakvi romantični stranci što dolaze iz daleka, već došljaci koji se batrgaju u nekakvom privremenom životu – svi se brzo suoče sa problemom integracije, adaptacije ili potpune asimilacije. Izbjeglica se, doduše, često nada povratku. A vratiće se samo ako uspije. Oni kojima sudbina nije bila naklonjena odlaze sve dalje, prikrivajući anonimnošću svoj životni poraz. Na kraju se svaka priča o emigrantu pretvori u priču o Hegelovoj nesretnoj, u sebi između dva odredišta razdijeljenoj svijesti. Sve dok se sve to kazivanje ne pretvori u otužnu a sve tišu nostalgiju.

    Sanjah da sam vidio kuću od hiljadu katova,
    sa hiljadama prozora i hiljadama vrata;
    Nijedna od njih nisu bila naša, draga, ni jedna od njih naša

    Stotine hiljada ljudi je izbjeglo iz Bosne. Bježali su pred pošašću “etničkog čišćenja” i surovim ratom u kome su se udružili militantni nacionalizam i svakojaki razbojništva. Sada tumaraju svijetom. Oni ne putuju, jer putnik zna odakle je pošao, kuda je naumio, gdje se može vratiti. Izbjeglica je čovjek bez pravca – dezorijentiran u svakom pogledu. Svejedno je da li pritom tvrdi da je domovina tamo gdje je njegovo srce ili da mu je dom tamo gdje mu je dobro. Svejedno je da li je otjeran ili je naprosto pobjegao. U paklu militantnog nacionalizma se više nije moglo; jer, nije u pitanju može li neko biti Srbin, Musliman, Hrvat…., već može li uopće BITI. Iz tame koja se desila u Bosni nitko neće izaći bez ožiljka, nitko vedra lica…

    Dok je snijeg padao stajah na golemoj ledini;
    Hiljade vojnika su marširale gore-dolje:
    Tražeći tebe i mene, mila moja, tražeći tebe i mene

    Oni koji su se izbavili iz ratnog meteža znaju kako je golema vrijednost života samog, ali ih noćne more nikada neće prestati podsjećati na ono što su prošli. Rat se za takve nikada neće u potpunosti okončati. Što je uspomena svakoga od njih do sjećanje na “krv, znoj i suze”? Ni u mojim snovima više nema blagosti. Smjenjuju su slike jada, bijede, mučnine. Ali i nježnosti, koja obuzme svakog čovjeka kada se osvrne na pređeni put. Domovina se u idealitetu uspomena pretvara u izgubljeni raj. Otuda nije slučajno da se mnogom čovjeku, a stvaraocu posebno, zavičaj pretvara u imaginarni predio, u kome čežnja nadrasta stvarnost. Točno je da je “svijet” suprotno, a ne drugo moga doma. Ali, zar domovina nije, poput Kantove ideje svijeta, moguća samo kao ideja domovine, zar ona nije tek sklop mnogobrojnih vlastitih projekcija? Ako je domovina, napokon, samo tamo gdje mogu ostvariti svoje biće u cjelini, samo tamo gdje su moji i gdje je moje, da li onda još mogu osjećati nostalgiju za onim čega više nema i što je nepovratno razoreno? Nema povratka u prošlo, ne može se nazad u uspomenu. Čovjek ne smije da rovari po rani koja je jedva zacijelila. A opet, nigdje mu drugo neće reći: “Dobro došao kući!”. Pa ako je u pravu Novalis, koji tvrdi da je i sva filozofija težnja ka zavičaju, onda ćemo se jednom svi domu vratiti, čak i ako ga nema. Doduše, možda samo kao putnici prema otocima filozofa; jedni prema Atlantidi, drugi prema Utopiji.

    Predrag Finci 13. 01. 2020.

    Nimš

    Nedjelja, jutro

    Probudio sam se nakon dugih, epizodnih snova, za kojih sam padao iz priče u priču, iz sna u san, i svaki je bio uzbudljiv, o životima se odlučivalo, ali je od svega nakon buđenja ostala jedna riječ: Nimš.

    I ta riječ za mene je čudo.

    Bila je riječ dok sam kao dječak nedjeljom na televiziji gledao prijenose rukometnih utakmica bjelovarskog Partizana, tada prvaka Europe. Golman Partizana zvao se Željko Nimš. 

    Nimš je pogonila maštu, onako kako to čudne riječi u djetinjstvu čine. Riječi s kojima započinje poezija.

    Nije je bilo trideset, možda četrdeset godina. A onda se u snu vratila. Uz nju ime Željko.

    Gdje je svo ovo vrijeme bila i zašto mi je upravo sad došla?

    Što sam sve radi nje morao zaboraviti?

     

    Miljenko Jergović 13. 01. 2020.

    U iščekivanju Roka Grdelina

    Preporuka Ministarstvu kulture za dodjelu književne stipendije Anti Tomiću

     

    Prije svega drugog, valja znati: Ante Tomić jedan je od najvažnijih, ujedno i najpoznatijih hrvatskih pisaca, te jedan od doista rijetkih duhovitih hrvatskih humorista, čija slava i uvažavanje sežu dokle god se razumije hrvatski jezik. Ovo mu je prvi put da se kandidira za stipendiju Ministarstva kulture, što je onda nužno dvostrana gesta. Važan pisac čini čast instituciji koja bi trebala biti njemu na usluzi (institucija stipendije, ali i institucija Ministarstva kulture), a predstavnici institucije odgovaraju na njegovu gestu. Odgovor će, kakav god bio, biti višestruko znakovit i potencijalno inspirativan.

    “Grdelin” je zamišljen kao nonfikcionalni roman s fiktivnim glavnim junakom, najvećom zvijezdom hrvatske, prethodno i jugoslavenske estrade. Roko Grdelin – tako se slavni pjevač zove – utjelovljenje je dalmatinske zabavne muzike, njezina duha i svih njezinih malih i velikih, darovitih i nedarovitih zvijezda i zvjezdica kroz dugu povijest žanra, on je glas i duh svih onih bezbrojnih jugoslavenskih zabavnoglazbenih festivala, demjurg jedne prilično široke i raznorodne scene, na kojoj su se ogledale, i još uvijek se pomalo ogledaju, sve ludosti društva i najšire shvaćene kulture, lokalne, nacionalne, regionalne. Roka Tomić nije zamislio kao izmišljenu figuru koju će oblikovati po jednom prepoznatljivom modelu, po nekoj stvarnoj ili umišljenoj dalmatinskoj glazbenoj zvijezdi, nego mu je ambicija da se u njemu ogleda cijeli jedan svijet, velike i male zvijezde, daroviti i nedaroviti, mjesni i seoski oliveri i miše, velegradski i svjetski dragojevići i kovači… 

    Roko Grdelin estradni je svatković, ali pisac niti se preko njega ruga estradi, niti se ruga balkansko-dalmatinskom star-sistemu. Suprotno percepciji onih koji Tomića nisu čitali, jer unaprijed već sve o njemu i njegovom pisanju znaju, ovaj se pisac nikad ne ruga svojim likovima. Način na koji je on zamislio Roka Grdelina u sebi ima nešto od onoga mitskog Woody Allenovog Zeliga, a onda i Hašekovog Švejka i Vojnovičevog Ivana Čonkina. No, dok su i Allen, i Hašek, i Vojnović za prizorišta svojih pripovijesti imali veliku i ratnu povijest, Tomić ovaj put bira onu malu, najmirnodopskiju povijest, što dopire iz radioaparata.

    “Grdelin” je roman koji još uvijek nije napisan, a ovaj čitatelj ga već želi pročitati. Stoga i molba komisiji Ministarstva kulture da krajnje ozbiljno shvati životnu i estradnu lakrdiju Roka Grdelina, te da njegovom tvorcu pomogne onako i onoliko kako je i koliko dostojno imena i smisla institucije koju predstavlja. 

    Miljenko Jergović 12. 01. 2020.

    Priče o piscima/2

    DOGODILO SE U BIBLIOTECI

     

    Svratio Oskar Vajld u biblioteku da porazgovara s bibliotekarom koji mu je bio vrlo simpatičan i, umjesto njega, za pultom za izdavanje knjiga vidio neuglednog starca. 

    – Gdje je mladi bibitekar? – upita Vajld.

    Starac ne reče ništa.

    – Ko si ti? – pitao je Vajld dalje. 

    – Ja sam Dorijan Grej.

    Sada je Vajld malo ćutao, a onda se zagrcnuo. 

    – Grej? Nemoguće! Zašto si tako ostario? 

    – Zato što me dugo niko ne čita – ravnodušnim glasom reče Dorijan Grej.

    Oskar Vajld nije mogao da dođe sebi od iznenađenja. Nekoliko puta je otvarao usta, ali riječi iz njih nisu izlazile. Na kraju krenu napolje. 

    – A zašto si ti tako star? – zaustavi ga pitanjem na vratima Grej. 

    – Otkad sam umro, neprestamo starim – reče Vajld i zatvori za sobom vrata.

    Ranko Pavlović 12. 01. 2020.