Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Klupko

    Majka sjedi na drvenoj sećiji prekrivenoj tkanom hercegovačkom serdžadom. Noge pokrila vitkim tijelom. Plete rukav dječjeg džempera. Iglama barata poput madžioničara.

    Na drugom kraju drvene sećije sjedi dijete koje će dobiti novi džemper. Gleda kroz prozorsko okno na koje slijeće promrznut vrabac. Gladan. Ako otvori, pobjeći će nekom drugom. Ako ne otvori i dalje će drhtati pred budnim okom.

    Od svog rodnog mjesta majka je tijelom udaljena milju i po. Mozgom ni centimetar pukog odmicanja nije bio moguć od uklete Lađevine, škole na Brotnjiku i hrasta u Podkućama.

    – Teško je tebi zamisliti – veli između dva boda – šta među analfabetima i zatucanim narodima znači čovjek vičan tajnama rukopisa. Takva pojava u ljudskom obliku znači moć, magiju, hamajliju i čarobni štapić.

    Gledajući u rukav obješen na iglu i ispreplićući duge prste s vunicom, priča kako je njena majka, tamo negdje poslije Drugog svjetskog rata, zamolila jedinog čaršijskog pisara, nekog Turanjanića, da sroči pismo u kojem se uprava mostarsko-stolačkog sreza moli da u razmatranje ne uzme molbu za dalje školovanje šesnaestogodišnje Fadile Taslaman, najbolje učenice iz škole s Brotnjika, nikad u životu četvorke, sve same petice, jer spomenuto žensko dijete nema oca, ali zato ima bolesnu i nemoćnu majku, koja će ako ostane sama u kući, od nemoći, boli i srama – crknut.

    Pisar Turanjanić magično je poredao slova u zadivljujućem savršenstvu seoskog morala i ženske muke. Kamen bi proplakao nad vapajem nesretnice majke koja prstom umočenim u mastilo potpisuje jeku i teturanje slova iz pera majstora riječi.

    Dokumenti i svjedodžbe koji su na Fadilino ime odaslani u Mostar ubrzo su vraćeni u kamenu kuću bez broja. Zahtjev prihvaćen. Majka da joj ne crkne. Kćer vrisnula u Popovo polje pa sve do Čavaške gradine. Ljuta guja gnušanja uvukla se u vrela njedra. U vrleti ostala zakopčana. Slike vlastitog užasa po kamenu premetala. Pazila da ih tamo napolju nešto ne uljepša. Ovdje se ništa ne smije posrećiti – naučila. Dostojanstvo graditi na ivici provalije – prihvatila kao poslanje. Ovdje se vjeruje da svaka ljepota iz krajnje unakaženosti niče. Vjerovanje ispoštovala.

    – A šta je bilo sa pisarom?  – pita dijete kad je promrzli vrabac odlepršao s okna.

    – Vazda je bio preletač i sumnjiva pojava koja naginje ludilu. Kao i svi ljudi nečiste duše postavljao je, između sebe kojeg smo vidjeli i sebe kojeg nismo vidjeli, cijelu jednu službu sigurnosti, uniformisane stražare koji su nogama i rukama mahali razbacujući ono što nadolazi iz njegovog ponora. Sve što je iz tamnice pisarove duše htjelo i poželjelo napolje, nije moglo izaći na slova, niti se takva muka  mogla ovjeriti urokljivim okom i službenim muhurom.

    Gleda u rukav. Prislanja ga uz dječiju nadklakticu.

    – Sve do jednom – mrmlja.

    Rukav se opet istegao na iglama. Dva ženska kažiprsta ispravljena. Desni omotan vunicom.

    – Šta bí jednom?

    – Pisarova riječ. I ona crkla. A glava njegova se uzmahala kao da je tuđa šija nosi.

    Podsmijeh žene s iglama skrivao je prizvuk jarosti nemilosrdne osvetnice koja iglama za pletenje dječjeg džempera, s drvene sećije i iz potaje, u njegovo slovo i urokljivo oko, gađa nepogrješivo.

    Klupko je veselo je poskakivalo.

    Mediha Šehidić 26. 01. 2022.

    Tri pjesme

    IZGNANIK IZ PAKLA

    Izgnan iz pakla,
    odjednom se nađoh u raju.

    Raskoš, blještavilo,
    preobilje na trpezi.

    Ptice srmenim krilima
    čiste oblačke s neba.

    Anđeli na harfi
    sviraju jutarnju vedrinu.

    Gospode, upitah se,
    kome je ovdje potrebna poezija?

     

    GRAD I JA

    Ovaj grad je u meni,
    a hoće da me istjera iz sebe.

    Popeću se na brdo
    i odozgo
    gledati sebe u gradu
    i grad u sebi.

    Možda ćemo se, ipak,
    negdje sresti.

     

    NOĆAS ME POSJETIO RASKOLJNIKOV

    Raskoljnikov mi noćas doveo Dostojevskog
    u sobu punu mraka i nesanice.

    Vuče ga za uši i sikće:
    Vidi šta je od mene načinio!
    Gurnuo mi sjekiru u ruke
    i doveo neku babetinu da me provocira.

    A ja sam samo želio
    da budem dobar student
    i čovjek čistog obraza.

    To, kao poslušan đačić, izdeklamova,
    potegnu mog omiljenog pisca za uši,
    i, bez cilika stakla,
    nestadoše kroz zatvoren prozor.

    Odgurnuh sa sebe pokrivač
    i upalih svjetlo.

    Na polici pokraj kreveta
    nedostajala je jedna knjiga.

    Ranko Pavlović 25. 01. 2022.

    Ministri i šegrti/1

    Krajem 1974. godine organizovano je Apsolventsko veče studenata Saobraćajnog fakulteta Univerziteta u Beogradu upisanih četiri godine ranije. Status apsolventa značio je kraj svakodnevnih dolazaka na fakultet, prisustva dugim obaveznim predavanjima i iscrpljujućim praktičnim vježbama. Ostalo je još samo da se položi poneki preostali ispit, da se odbrani diplomski rad, nakon čega dobijaš papir na kojem je tvoje ime, a ispod njega napisano čime je stekao visoku školsku spremu i stručni naziv diplomirani saobraćajni inženjer, kao i prava koja mu po zakonu pripadaju. Beogradski saobraćajni fakultet je u to vrijeme bio jedini te vrste u bivšoj Jugoslaviji, osnovan 1950. godine. Kasnije, dugi niz godina taj fakultet i pripadajući institut bili su vodeće obrazovne i naučno-istraživačke institucije u oblasti saobraćajnog i transportnog inženjerstva na Balkanu, s poznatim profesorskim imenima kao što su Lazar Đokić, Nikola Oka, Ljubomir Topenčarević, Vojislav Radovanović, Radovan Branković, Nenad Jovanović, Milan Adamović, Dragoslav Macura, Božidar Milošević, Josip Lenasi i mnogi drugi. U mojim tadašnjim godinama ja nisam mogao znati ni vrednovati sve ono što su me ti ljudi tada učili. Jer dok si mlad svi oni koji te tjeraju na trud i rad podsjećaju te na tvoje obaveze i zahtijevaju da te obaveze ispuniš tvoji su protivnici, jer ti oni tada remete uživanja koja si sebično zamislio. Tako je s profesorima, tako je s roditeljima. Dvadesetpet godina kasnije, kad sam se našao u Americi i radio poslove saobraćajne struke za državni departman transporta  i privatne konsultantske kompanije, mogao sam realno vrednovati šta su me ti ljudi naučili.

    Na početku apsolventske svečanosti, pored ostalih, obratio nam se i stari profesor Lazar Đokić, doajen ovog fakulteta. I danas, skoro pedeset godina kasnije, sjećam se dijela onoga što nam je rekao:

    Drage moje koleginice i kolege, 

    ja vam još samo mogu reći da će vam diploma koju ponesete odavde otvoriti mnoga vrata, a vi će te odlučiti na koja će te ući. Da uđete na prava vrata, da zavolite to mjesto gdje ste ušli i da poželite da tu ostanete, trebaće vam i sreća. Sreća za svakog od vas bi bila da, odmah na početku svoje karijere, radite sa nekim ko je iskusan, ko je istinski majstor svog posla i da mu vi budete šegrt makar nekoliko godina.

    Ja sam imao tu sreću da odmah na svom prvom poslu budem šegrt vrsnom majstoru, sabraćajnom inženjeru Dragoljubu Mićiću – Mići koji je bio desetak godina stariji od mene i koji je iz iste beogradske škole došao u Sarajevo i radio u Republičkom urbanističkom zavodu u Sarajevu koji se nalazio u tadašnjoj ulici JNA (danas ulica Zelenih beretki). Mića je bio iskusan inženjer, pravi saobraćajni entuzijasta, govorio je i pisao engleski, pratio inostrane stručne časopise, radio po deset-dvanaest sati dnevno. Bio je to natprosječno inteligentan čovjek, vrlo elokventan, a istovremenu i vrlo temperamentan. Mića se često, uzbuđen i ljut, vraćao sa sastanaka koje je imao u tadašnjem Izvršnom vijeću (sadašnje Vijeće ministara) s predstavnicima vlasti i govorio Svi misle da o saobraćaju sve znaju i to uporno dokazuju statistikama o poginulim i povrijeđenim i promašenim investicijama.

    Prvog mog radnog dana na zidu u Mićinoj kancelariji vidio sam krupnim tehničkim slovima ispisanu izreku Sretan je čovjek koji nalazi zadovoljstvo u svom radu. Prihvatio sam tu izreku jer sam istinski uživao radeći poslove planiranja i projektovanja saobraćaja za potrebe prostornih, urbanističkih i regulacionih planova za mnoge opštine u Bosni i Hercegovini. Ta izreka me pratila cijeli život, a kasnije, kad sam postao profesor na univerzitetu, često sam je govorio studentima.

    ***

    Tačno deset godina nakon apsolventske večeri u Novom Beogradu, sada već kao iskusan saobraćajni inženjer, našao sam se u Zenici na sastanku u Privrednoj komori gdje se razgovaralo o problematici transporta tereta u Bosni i Hercegovini s posebnim akcentom na potrebe Željezare Zenica. Na sastanku je bio i novi republički sekretar za saobraćaj i veze (tada se to tako zvalo, a sada se zove ministar transporta i komunikacija) Stjepan Domaćinović zvani Kokan. Nikad tog čovjeka ranije nisam vidio i nisam znao zašto je dobio taj nadimak Kokan. Pretpostavlajao sam da je zbog toga što je u narodu kokan onaj koji je prvi u kolu koje se igra, onaj koji predvodi kolo mašući maramom. Nikad nisam igrao u kolu, ali sam gledao mnoga, pa mogu samo da pretpostavim da ta uloga kolovođe ili kokana nije ni malo lahka. Dokaz tome je da je svaki kolovođa – kokan kojeg sam vidio nakon završetka igre je bio mokar kao čep, a nije se tuširao, možda nije znao ni da pliva. Ali je znao da vodi. Ljudi su ga slijedili.

    Mirsad Kulović 24. 01. 2022.

    majci je svako selo špansko

    ako ikad umrem
    da počinem na fortici svete Ane
    gradskim zidinama sklonjena
    od race i običaja

    majka rukom raspoređuje šimšir po
    ugraviranim brojkama
    rukavom obriše sloj pepela
    pa sloj vjetra u kostima
    svog čovjeka

     

    Olja Runjić 23. 01. 2022.

    Bihor

    Moj Bihore, rano moja,
    Živa rano rascvjetala
    U toj rani i sam stasah,
    Dvije noge ko dva štapa –
    Prva – druga, druga – prva…

    U bronzinu varenika,
    Na samrti miš se kupa
    Il’ zemanac potonuo u potonje…
    Iz bronzina izbačena zauvijek
    Zemna rupa.

    U bobici od rakite, smežurene,
    ušuškani ko pod šljeme,
    Poj gavrana nad platijom
    nadrškava noćno sjeme.

    Za biljegu čobanici,
    Na kosijer med se maže,
    Voda huči niz potoke –
    da se usni – potpomaže.

    Eno tamo put raspuko,
    Golobrado dijete plače
    Odocnilo s londže kući
    U dušeku šiljak čeka
    Majka uči u musafu,
    Od pretijeka.

    Jel’ se ono nad Bihorom
    Nebo tušti da lazine isprepira
    Žute njive da nakvasi,
    Moj ehvene!

    Eno neko piljak baca
    U mahali da zazveči
    Da u snove uburuče…
    Vjeverica sva promrzla
    U osoju jetko veči.

    A proljeće kada dođe
    sa beharom i  koprivom
    što iz plota namiguje,
    Ono sve se nakatanči na prozore –
    rast kaoca da se čuje.

    Faiz Softić 22. 01. 2022.

    Bosanci u Americi

    1. MUNIB

    Tek smo stigli u Ameriku, slabo se govori engleski. Munib nikako, ja šepavo. Munib mi je komšija. Zabolilo Muniba jedan dan u prsima, prepao se, zove mene da mu zovem hitnu. Još smo friški u Americi, još ne znamo da je bolje predurati sve što se može predurati, otići bilo kako drugo do bolnice ako se može nego zvati hitnu ovdje i kasnije se nositi sa apsurdnim računima. Primilo Muniba u bolnicu, smjestilo ga u sobu, prikopčalo EKG, infuziju. Reda se osoblje bolnice u sobi, jedno za drugim, neki u bolničkoj uniformi, neki ne, ne znamo ni ko je ko. Dolazi jedna žena, traži lične podatke, osiguranje, popunjava formulare, postavlja pitanja, ja prevodim. U jednom momentu upita: “Does he have a living will?” Ja znam da “living” ima veze sa životom, a da je “will” volja. Gledam u Muniba, on sav izgubljen, isprepadan, požutio, pa mu kažem:”Munibe, meni je neugodno i pitati te ovo, ali moram, pita te ona imaš li volje za životom.” Kontamo i on i ja, svašta smo čuli o američkom zdravstvenom sistemu, sigurno hoće da vide isplati li ga se liječiti, ako ima volje za životom da se bore, ako nema da ga otkopčaju sa svih aparata da ne troše džaba vrijeme i pare na njega. Munib iskolači oči i zavika:”Imam, imam, reci da imam!” Ja se okrenem ka službenici i velim:”Ima, ima, naravno da ima.” Ona se zahvaljuje, ustaje i odlazi iz sobe. Munib klima glavom i kaže: “Jes’ vidio, majku im njihovu? Gdje dođosmo mati rođena?”

    P.S. “Living will” nije volja za životom nego, ukratko rečeno, pravni dokument u kojem se osoba izjašnjava o tome šta činiti sa njom u slučaju da nije u stanju komunicirati sa drugima. Pitanje je sastavni dio prijemnog bolničkog formulara i postavlja se svim osobama bez obzira na problem zbog kojeg su primljene u bolnicu.

    2. SENAD, TANJA, ENISA

    Još nema testova za vozački ispit prevedenih na naš jezik, a vozačka svima treba, ne može se bez auta ovdje. Neko mora prevoditi. Nakon pola godine, godinu, govorim engleski dovoljno dobro da mogu prevoditi pri polaganju vozačkog. Instruktor postavlja pitanja na engleskom, ja prevodim na naš, ovaj koji polaze odgovara na našem, ja prevodim na engleski. Prevodio sam barem dvadesetak ispita i znam sva pitanja i odgovore da se u pola noći probudim. Senad polaže znakove. Instruktor mu pokazuje znak, ja ne vidim koji je, a Senad mi govori: “Naopako trokut, okolo crveno, unutra bijelo, nešto piše unutra.” Odgovaram: “Pravo prvenstva.” Instruktor pokazuje sljedeći, Senad govori: “Crveni krug, posred debela bijela linija, nešto piše i iznad i ispod.” Odgovaram: “Zabranjen prolaz.” Obično se ljudi spreme za ispit i na meni je samo da prevodim. Zbuni se poneko zbog treme, ja pomognem, polože na kraju svi, barem ovaj teoretski dio. Senada sam zapamtio jer je položio ne znajući ni jedan saobraćajni znak. Hvala bogu nije prouzrokovao nijedan saobraćajni udes, barem koliko ja znam. Da jeste, grizla bi me savjest, sa golemim razlogom.

    Enisu pita instruktor da navede četiri slučaja gdje se ne smije preticati. Enisa odgovara: “Tunel, most, raskršće i raskrsnica.” Meni mozak zablokirao iako sam znam odgovor na pitanje. Kažem Enisi: “Fali jedan, raskršće i raskrsnica su isto.” Ona ljutito govori: “Nisu isto, ti ne znaš, ja ću pasti zbog tebe, zato što ne znaš prevoditi.” Sjetih se pružnog prelaza i dodah to na njen odgovor. Položi i Enisa. Kasnije joj govorim: “De mi sad reci kakva je razlika između raskrsnice i raskršća. Jelde da znaš da je to isto.” Enisa veli: “Nije isto.” “Pa kakva je razlika?”, pitam. “Ti bi treb’o znati, ti prevodiš, umalo ne pado’ zbog tebe.”

    Tanja polaže vozački dio ispita. Instruktorica je na suvozačkom sjedalu, ja iza. Instruktorica kaže na engleskom: “Reci joj da skrene desno na sljedećem raskršću.” Ja prevodim:” Skreni desn…” i prije nego što sam završio rečenicu, još nisam ni riječ desno završio, Tanja okreće volan udesno, probija drvenu ogradu i ulijeće u dvorište kuće pored ceste, vozi desetak metara i zaustavlja se usred lijepo uređenog cvijetnjaka. I instruktorica se uznervozila, pita: “Šta ćemo sad?” Čekamo da neko istrči iz kuće i počne galamiti. Srećom nema nikoga. Tanja se zaledila od straha. Instruktorica i ona mijenjaju mjesta i instruktorica isparkirava auto iz dvorišta i vozi nazad pred ured. Tanja se budi iz transa i pita: “Jesam li položila?”

    3. NERMIN, IVO

    U Mičigenu radim kao prevodilac u oblasnom zdravstvenom zavodu. Svi novoprispjeli iz naših krajeva obavezni su posjetiti zdravstveni zavod, primiti vakcine ako nemaju dokaze da su ih primili, obaviti određene zdravstvene testove. Između ostalih i test na tuberkulozu nakon kojeg, nekoliko dana kasnije, medicinska sestra i ja kao prevodilac odlazimo u kućnu posjetu testiranima da očitamo rezultate. Medicinske sestre su voljele ove posjete jer bih ja nazvao dan ranije da najavim vrijeme posjete, a naši ljudi, kakvi su već, dočekali bi nas kolačima, sokom i kafom. Odlazimo tako u kućnu posjetu kod Nermina iz Mostara i žene mu Poljakinje, došli iz Njemačke. Dok mu medicinska sestra očitava rezultat testa, Nermin mi govori:”De bogati reci joj da mi se sviđa. Podebela je, a ja baš volim takve.” Rekoh: “Đe ću joj to prevoditi, neugodno mi.” Veli on: “Ma slobodno prevedi. Evo i ova moja (klima glavom u pravcu supruge koja sjedi na kauču preko puta, a ja se pitam razumije li ona šta on priča) je bila podebela kad smo se uzeli, ali je skroz omršavila, vidi je kakva je sad.” Mislim se, i ne omršavila pored takvog međeda. Rekoh: “Naučićeš ti brzo engleski, znaš gdje radi, reci joj sam.”

    U kućnoj smo posjeti kod Ive i Marije iz Travnika. Marija iznijela pred nas kafu, hurmašice i šape. Jedemo i ja i medicinska sestra, a bogme i Ivo. Sestra mi kaže da mu prevedem da ne bi trebao jesti toliko slatkog posto ima šećer. Ivo se smije i kaže: “Aaaa, reci ti njoj da je sve po kontrolom. Ja jedem slatko, ali poslije popijem tri-četiri piva i pivo istopi sav šećer.” Poslije nam govori kako mu je jedno oko stakleno. Mi govorimo kako je dobro urađeno, da smo primijetili da nešto nije u redu sa okom, ali nismo skontali da je stakleno, a Ivo maše hurmašicom i veli: “Jes’ matere mi”, i prije nego je iko stigao reagovati, spušta hurmašicu na sto i prstima, još ljepljivim od agde, vadi oko i stavlja ga pred nas smijući se od uha do uha. Gledam u medicinsku sestru, blijeda k’o krpa, a siguran sam da ni ja nisam bolje izgledao. Ivo vraća oko gdje mu je mjesto, uzima hurmašicu i veli: “Nema ih boljih od Marijinih.”

    Meho Bahtić 21. 01. 2022.

    Sevap

    SEVAPA RADI 

    Gledao sam djeda Osmana
    Kako skida zamke
    S grabljivica 

    Bila je ljuta zima –

    Kačio im je nanožice
    I plašne ih onda
    Izmivao

    Znao je: prije no što se
    Rabljena, i gorda
    Ptica u divljine
    Vrati – 

    Treba joj
    Spasa i sevapa radi –
    S perja tragove ljudi sprati 

    (1989-2021)

     

    NADMOĆ STAROSTI

    Poslije operacije bolji sam bio
    Iznutra, bez oka, no prije –
    Kaže mi Hamo

    Vidi –
    Možda i treba
    Sad ništa ne vidjeti 

    Možda za nas i nije
    Ono očigledno –

    Zato se i trepće – Šabo
    Od svraba stalnosti:

    Da se bitnost
    Tamninom otkrije
    Kao u patnji nadmoć starosti 

    (2021)

     

    Šaban Šarenkapić 20. 01. 2022.

    John Darnielle o “Rodu”

    Ovo je golema cigla od knjige o povijesti jedne hrvatske obitelji i pripovjedačevom mjestu u njoj, ali nitko ne bi trebao biti zaplašen njezinim obimom. Jergović je poput prijatelja čije su priče uvijek dobre, gost za kojeg se nadaš da će ostati s tobom do kasnih noćnih sati, kad se dolazi do suštine. Dijelom roman, dijelom memoari, dijelom filozofsko promišljanje, dijelom povijesni prikaz, svako sam jutro jedva čekao da ovo djelo nastavim čitati: njegovi su vrhunci među najhrabrijim štivima koja sam čitao u desetljeću. Najviša preporuka.

    (This is a giant doorstop of a book about a Croatian family’s history and the narrator’s place in it, but no one should be intimidated by its bulk: Jergović is like a friend whose stories are always good, a guest you hope stays up late with you getting to the really good stuff. Part novel, part memoir, part philosophical discourse and part historical account, I couldn’t wait to start reading this one every morning: Its peaks are some of the most bracing reading I’ve done in a decade. Highest recommendation.)

    John Darnielle (Mountain Goats), američki muzičar, pisac i pjesnik

    ajfelov most 20. 01. 2022.

    Kako ohladiti Sibir za Gorana Markovića?

    Večer je kad katolici slave Božić. Na Paliluli smo, kod prijatelja, pijem dobru, odležalu, srbijansku šljivovicu i mezim kozji sir. Razgovaramo o privatnim nezgodama koje su obilježile godinu koja samo što nije istekla. Premda je on jedan od dvojice najvažnijih pisaca današnje srpske književnosti, i premda obično, ovako kad se nađemo, počnemo spominjati pročitane i nepročitane knjige, ovaj put, začudo, propuštamo priliku. Sve do kraja božićne večeri, koju već petnaestak godina dočekujemo u Beogradu, čini mi se da o književnosti nije izgovorena niti riječ. Ako već razgovor o živome životu, i o onome što je kroz čovjeka protutnjalo poput lokomotive s 365 vagona, nije sam po sebi razgovor o književnosti. Ili o onome što će, Bože daj nam zdravlja, književnost tek biti. I onda on u jednom trenutku kaže: Hoćemo li gledati Kesića? Pa uključuje televizor malenog ekrana, i mi na alternativnoj, slobodarskoj i nezavisnoj televiziji gledamo emisiju koju uređuje i vodi čovjek čijim su imenom u prijetećim i šovinističkim porukama ispisane stotine beogradskih fasada. To stranački botovi uživo pokušavaju usmjeriti antipatije publike, ali i samom Kesiću utjerati strah u kosti. On ima nastup mudroga i rječitog klauna, savršeno vlada ekranom i zvučnicima, silno nervira vođu i njegove ljude. Informativni dio emisije koju gledamo posvetio je jednom čovjeku: filmskom redatelju Goranu Markoviću i hajci koju je protiv njega poveo vrh režima, a koja se zatim strukturno širi preko režimskih televizija, tabloida i društvenih mreža, sve do dna i do posljednje jedinke i pojedinca koji, makar i kao daleki simpatizeri, svojim pristajanjem i pasivnim sudjelovanjem čine strukturu vlasti.

    Goran Marković je već tjednima i mjesecima impregniran svakojakom krivnjom i opačinom, e da bi pred sam Božić bio optužen za pozivanje na fizičku likvidaciju, na atentat na predsjednika Aleksandra Vučića. Nakon toga su ga, da bi cijela stvar djelovala uvjerljivije i definitivnije, optužili i da je bio motivator ubojstva već davnoga reformatorskog premijera Zorana Đinđića. Naslovnice tabloida, kojima su omotani kiosci u centru grada, Gorana Markovića predstavljaju kao nekog frankenštajna, sastavljenog od uma Ante Pavelića, tijela Hanibala Lectera i emocionalno-moralnog sklopa albanskih neprijatelja i istrebljivača svega srpskog. A na televizijama s nacionalnom frekvencijom, ponajprije na Pinku, tom nosivom kino-megafonu Vučićeve vlasti, komesari vladajuće stranke, ministri u Vladi, te onda i sama premijerka – inače potekla iz aktivističkog NGO miljea, lezbijka i poluhrvatica – u nizu varijacija, emocionalnih, glumačko-verbalnih i tekstualnih, te uz vrlo raznolike pouke i poante, ponavljaju da je Goran Marković pozvao na fizičku likvidaciju predsjednika Republike, ali i da je isto tako bio glavni motivator ubojstva Zorana Đinđića. Kako to više ne govore novinari beogradskih tabloida, niti imbecili i stranački botovi s društvenih mreža, nego je očito riječ o stavovima i o činjenično potkrijepljenom mišljenju premijerke i najistaknutijih ministara u Vladi, očekivano bi bilo da Goran Marković u najkraćem roku bude uhapšen. To se, međutim, ne događa. Ljudi na televiziji gledaju svoje ministrice i ministre, slušaju premijerku, ženu o čijim manjinskim senzibilitetima trebalo bi svjedočiti upravo njezino posvemašnje manjinstvo, kako s vješto glumljenim gađenjem, očiju punih iskrenog užasavanja, svjedoče o redatelju i scenaristu atentata na najveće srpske vođe Goranu Markoviću.

    Zoran Kesić od te nečuvene, po izrečenim optužbama, kao i po onima koji optužbe izriču, u suvremenom svijetu neusporedive hajke na jednog umjetnika i intelektualca, Gorana Markovića štiti na vrlo pametan način: pušta snimke s drugih televizija, u kojima premijerka i njezini optužuju Markovića i groze se nad njim, među koje udijeva svoje duhovite upadice i komentare. Premda je Kesićeva obrana krajnje depatetizirana, lišena one sumorne i lažljive ozbiljnosti kojom balkanski salonski ljevičari brane svoje martire, za posljedicu ona ima to da gledatelja dovodi u poziciju pasivnog saučesnika u hajci na Gorana Markovića. Ako ne staneš na stranu onoga kojeg gone, na strani si njegovih progonitelja.

    Ono što, međutim, Kesić ne zna, a što ne znamo ni nas četvero, dok u stanu na beogradskoj Paliluli gledamo taj viteški pokušaj dekonstruiranja potjernice za Goranom Markovićem, ono što, na koncu, ne znamo ni nas dvojica posvećenih čitatelja i pisaca, u čijim bi imaginacijama morao postojati nekakav okvir za ovu priču, jest što je, zapravo, konačni cilj hajke na Gorana Markovića. Svaka potjera za jednim čovjekom, koja bi se povela u novinama, na radiju i na televiziji, morala bi u kratkom našem dvadesetom stoljeću imati svoj krajnji cilj. Ili bi nesretnika trebalo deportirati u Sibir, ili mu presuditi metkom u potiljak, ili ga poslati na Goli otok, ili ga samo izolirati od zajednice, ili ga terorom iznutra preobraziti, pretvoriti ga u krpu, ako već ne u konfidenta i prilježnika. Za Gorana Markovića u Srbiji i na Balkanu trenutno nema Sibira ni Golog otoka. Naprosto zato što nijedna nacionalistička vlast u bivšoj Jugoslaviji nije u stanju da dovoljno ohladi Sibir u koji bi, svaka, tako rado strpala svoje protivnike. Ideja da se Gorana Markovića pretvori u krpu, ili da ga se preodgoji u vučićevca, nikome više ne bi na um pala. A kad bi mu se, kao sasvim logična posljedica aktualne hajke, nešto ne daj Bože dogodilo, ili kada bi neki ostrvljeni i inokosni pojedinac odlučio prijeći s riječi na djelo, pa učiniti nažao krhkome Markovićevom tijelu, te tako spasiti Srbiju od budućih Markovićevih atentata na srpske vođe, cijena koju bi režim platio bila bi prevelika. Ili bi bila mnogo veća od ambicija kakve režim ima u hajci na Markovića. Na kraju krajeva, doista nitko tu ne želi smrt Gorana Markovića.

    Ali što onda žele? I s čime se, zapravo, obračunavaju obračunavajući se s njime? U najširem smislu, s kulturom i umjetnošću. I to onom najbližom, nacionalnom, srpskom. Goran Marković ušao je u jezik, u sjećanje i u kolektivno iskustvo srpske nacije, ili barem onoga njezinog dijela u čijim su varošicama postojala kina, i u čijim dnevnim sobama svijetle televizori. Ušao je na način na koji su u dvadesetom stoljeću mogli ući samo filmski autori. On je, jednim ne baš tako nevažnim dijelom, gospodar one stvarnosti koja je pohranjena u sjećanju. Gospodar uspomena. Gospodar slika i imaginacije koja je te slike stvorila. Ako tako postavimo stvari, ambicija Ane Brnabić, tojest njezina velikog druga, s kojim je, kako kasnije vidimo na novogodišnjim fotografijama, premijerka ispijala prvo novogodišnje pivo, a onda su ih slučajno snimili naručeni fotografi, zapravo je mnogo veća od ambicija kakve su prema piscima i umjetnicima znali imati vladari u bliskoj prošlosti. Lako je, naime, ubiti Mandeljštama, to je tek malo teže nego zgnječiti stjenicu, ali kako Mandeljštama istjerati iz iskustva onih koji su Mandeljštama čitali? A to bi, čini mi se, Ana Brnabić htjela proizvesti, dok o Goranu Markoviću govori kao o nekom tamo bezveznjaku, koji je za srpske novce snimao svoje filmove, a koji su toliko bezvezni da ih ona niti ne konstatira.

    Sljedeće, Goran Marković dio je neke, u Srbiji kao i u Hrvatskoj jednako neomiljene, iznimno malobrojne, ili već odavno izumrle društvene strukture na koju su svi ti plenkovići i vučići, kao i sve te kolinde i brnabićke, jednako alergični, jer ih životom svojim i djelom podsjećaju na njihov prvobitni, praroditeljski tranzicijski grijeh. On je, naime, građanin, pa još dijete iz bolje kuće, kojem ne samo da se dalo da studira u Pragu, nego mu se dalo i da cijeloga svog života, pa, evo, do danas bude nekakva opozicija. Za socijalizma i Jugoslavije nije snimio baš nijedan partizanski film. Premda nije rušio državu, ni u jednom filmu do 1991. nije pokazao simpatija prema proklamiranim njezinim svetinjama. Također, nije snimao filmove za svjetske festivale i međunarodnu slavu, za disidentski status i za ugled na Zapadu. Njegovi filmovi, koji će u neodržanoj ostavinskoj raspravi na kraju pripasti srpskoj kulturi i kinematografiji, utjecali su na formiranje jugoslavenskih generacija koje su stasavale od druge polovice sedamdesetih, pa sve do nestanka zemlje. Bio je sumnjiv tip, koji je utjecao na stvaranje stotina tisuća isto tako sumnjivih tipova, djevojaka i mladića koji su na njegovim filmovima odrastali, i na tim filmovima stjecali nešto što je tako važno da se nipošto ne može prenaglasiti, stjecali su kulturnu samosvijest, samopoštovanje i samopouzdanje. Goran Marković bio je građanin, koji je svojim djelom stvarao građane. Opasna je to rabota, štetna i u svakom pogledu škodljiva. A nakon što se 1991. zbio konačni prevrat svega postojećeg, praćen nacionalnim prevratom i prevratom svih moralnih načela, Marković je, kao malo tko na ovim prostorima, ostao dosljedan svome građanskom habitusu. A da bi se građaninom bilo, mora se uvijek ostati u manjini. I mora se, uza svu svijest o dosljednosti u mišljenju, na umu imati i to da u trenucima prevrata nije dopušteno parazitirati na vlastitoj ispravnosti. Kada se u društvu zbiva prevrat, pojedinac je dužan odgovoriti prevratom unutar sebe. Naime, hulje će nakon 1991. postati kritične prema onome prema čemu si do 1991. sam bio kritičan. Ali na posve drukčiji način. Tim će ti se načinom narugati. I još će te zamrziti, jer ih podsjećaš na to kakvi su do jučer bili.

    Goran Marković danas je sedamdesetpetogodišnji umirovljeni sveučilišni profesor filma. Bilo mu je četrdeset i pet kada se Jugoslavija raspala. Iza sebe je tada imao glavninu svog opusa. Ili onaj dio opusa u kojem će postojati logičan red, kontinuitet, dovršenost. Sve što dalje bude radio, bit će nedovršeno, skrpljeno za male novce, prilagođavano troškovniku, snimano u gerilskim, partizanskim uvjetima, ili gotovo slučajno nastalo. Do 1991. Markovićev će opus biti određen njegovim umjetničkim interesima, dok će nakon 1991. njegov opus biti posljedica njegovog moralnog, intelektualnog i umjetničkog angažmana. Nije to stvar izbora, nego posljedica činjenice da je Goran Marković naprosto ispravan čovjek. Ali i da su golemi njegova samosvijest i samopoštovanje.

    U nekom je intervjuu, bilo je to čini mi se već davno, autoironično ustvrdio da je svaki dan u mračnim srpskim, jugoslavenskim i postjugoslavenskim devedesetim godinama proveo u Srbiji, suočen s onim što se u toj Srbiji događalo. Nije otišao na Zapad, nije s visine na Zapadu stečenog statusa, ili na Zapadu stečenog pasoša, gledao na sramoćenje i jad svoje zemlje, niti se u Srbiju vratio da bi u Srbiji snimao filmove, budući da je mnogo lakše snimati filmove u najosramoćenijoj zemlji iz koje si potekao, nego u zemlji u koju si pristigao, nego je kao posljednji među autsajderima ostajao tu gdje jest, i radio je ono što je smatrao svojom građanskom i umjetničkom dužnošću. Kada mu više ne bi dali da snima filmove, on je pisao knjige. Pisac je postao po nuždi, tako što je romanesknim sredstvima stvorio nekolilo pisanih filmova. Goran Marković danas je, bez ikakve sumnje, najvažniji i najostvareniji pisac među južnoslavenskim filmskim autorima. On ne boluje od krivih riječi i kvrgavih rečenica, ne muči ga tobožnja inferiornost riječi naspram slika, nego piše jednako sigurno i snažno kako i režira. Premda je u svemu drugom s Ingmarom Bergmanom posve neusporediv, Goran Marković se u prozi jednako suvereno kreće kao i Bergman. I nije tu riječ samo o talentu, nego, možda i više, o načitanosti i kultiviranosti duha i duše, kakvi se zapravo rijetko u ljudi sreću. I kakvi, vjerujem, iritiraju mnogo više od bilo čega drugog što može iritirati one koji su bez dara. Goran Marković, na žalost, posljednjih je tjedana i mjeseci, a možda i cijeloga svog života, imao problema s ljudima bez dara.

    Hajka koja se protiv njega povela bizarna je i uznemirujuća iz nekoliko razloga. Protiv njega nadigla se jedna vlada, nadigao se politički režim, oličen u političkom vođi, premda Goran Marković nema nikakvih političkih ambicija. Niti je u njegovom talentu išta što bi na bilo koji način moglo biti upotrijebljeno u političke svrhe. Čak bi se moglo reći i to da je Goran Marković idealni politički neprijatelj svakoga balkanskog vladara: nemotiviran, a vjerojatno i nesposoban da bilo koga regrutira za svoju stvar, on vam može naškoditi samo na dva načina. Fizički: ako bi vas, recimo, iz mraka po glavi tresnuo daskom za meso. Metafizički: ako bi i u budućnosti prevelik broj osoba u razvoju gledala njegove filmove. Štetu od Gorana Markovića teško je politički prevenirati. Za to je prošlo vrijeme godine 1977, kada je u Puli premijerno prikazan prvi njegov igrani film, naziva “Specijalno vaspitanje”. Smisao hajke koja je protiv njega povedena na kraju je samo u patnji onog protiv koga se hajka vodi i u sramoćenju kulture koja nije u stanju da se od hajke obrani. Istina, valja i to reći, u obranu Gorana Markovića stala je, i to bezrezervno, filmska, glumačka, akademska i intelektualna zajednica u Srbiji, na način kakav je, opet na žalost, u Hrvatskoj nezamisliv. To je, pretpostavljam, utješno za čovjeka kojeg gone.

     

    Zabranjeno je kopirati ovaj tekst, lijepiti ga po portalima i predstavljati kao vlastiti sadržaj

    Miljenko Jergović 20. 01. 2022.

    Da li je Kontraendorfin hrišćanski roman

    O endokrinoteologiji Svetislava Basare

     

    Da li je jedno književno delo povezano sa hrišćanstvom ili nije zavisi pre svega od toga da li je autor „uspeo ili ne da ostvari umetničku sliku toga kako bi vera ili njeno odsustvo mogli da deluju u svetu ili društvu koji to delo opisuje“ –  (uporedi: Rouen Vilijams, Dostojevski, uvod).Ali pretpostavljam da nije reč jednostavno o slici sveta u kome vera prisustvuje ili odsustvuje, nego kakav je taj svet upravo zbog njenog prisustva ili odsustva. Da li je taj svet takav kakav je zbog toga  što u njemu vera i Bog deluju ili ne deluju? Hrišćansko delo je ono koje iz te perspektive opisuje hrišćanski, ali i nehrišćanski svet. Međutim, ako hrišćanstvo, uže rečeno pravoslavlje,  u tom svetu nema uticaja kakav se podrazumeva u jevanđelju – uzalud nam zvonici i kupole, panagije i ikone. Ako pisac pokaže da je društvo,  odnosno neki svet, takav kakav je baš zato što u njemu vera i Bog nisu prisutni na jevanđelski način, samo književno delo je hrišćansko.

    Dakle – ponovo navodim Vilijamsa, jer mislim da se njegovo mišljenje može primeniti i u svim drugim slučajevima kada je reč o hrišćanskoj književnosti –  „možda ipak glavno pitanje glasi: u kojoj meri možemo ispravno da sagledamo versku perspektivu kao nešto što radikalno određuje kako piščev osećaj toga šta uopšte znači pisati književno delo, tako i njegovo poimanje međusobne uslovljenosti čovekove slobode i njegovog jezika i stvaralaštva. Ako pravilno tumačim, Dostojevski je privržen shvatanju kako govora tako i književnog dela, koje je duboko ukorenjeno u nekoj vrsti teologije. Bilo da je ovo čitaocu prihvatljivo ili nije, to je nešto što moramo da shvatimo ako  ćemo čitati na način koji uzima u obzir piščeve sopstvene ciljeve,  tj. kakva je priroda Božijeg odnosa prema svetu, a ponajpre prema ljudskom svetu.  Ako živim ovako kako živim, da li zaista mogu da tvrdim da verujem? Sve u svemu, smatram da je piščev specifično pravoslavni referentni okvir izuzetno značajan element za izgradnju njegovog književnog sveta, kao i za njegovo poimanje Crkve – ne na nivou mizanscena, kao kad bismo zamislili lukovičaste kupole naslikane u pozadini, nego na nivou osnovnih teoloških pogleda na stvaranje i otelovljenje“.

    Pokušaću da rečeno ilustrujem trima primerima iz srpske književnosti. Da ne bi bilo zabune, navešću kao kriterijum  nekoliko sadržinskih elemenata koje za hrišćanstvo i pravoslavlje smatram bitnim. Dakle –  Noćni razgovor Gospoda i Nikodima, gde je jasno rečeno da je čovekov boravak na zemlji samo smrt i neizbežan put ka večnoj smrti; ukoliko čovek ne umre takav kakav je i ne rodi se ponovo.  – Pokajanje, kao ubijanje „bića okrenutog smrti“, tj. pokajanje kao način da stari čovek umre i da se rodi novi. – Najčešće pominjano uputstvo koje Gospod daje učenicima: ko hoće da bude prvi među vama, neka bude poslednji i svima sluga. – Završetak velikoposne molitve Jefrema Sirina koji sažima celokupan čovekov napor da se udostoji vaskrsavanja zajedno za vaskrslim Hristom: i daruj mi da sagledam svoje grehe a da ne osuđujem svog bližnjeg.

    Naravno, sve ovo ne bi bilo hrišćansko/pravoslavno bez „ikonomije spasenja“, t j. bez svega što je Sin Božiji učinio ne bi li nam omogućio da ga sledimo i sjedinimo se s njim: bez preuzimanja našeg tela i s njim naše prirode, bez trpljenja, smrti na Krstu i, pre svega, bez Vaskrsenja koje je i nama darovao kao mogućnost – ako se za naše vaskrsenje pripremimo kako nam je pokazao.

    Evo i primerâ iz delâ srpske književnosti uzetih po kriterijumu da im je u naslovu nešto što svi shvatamo kao hrišćansko/pravoslavno, a koja su dovoljno poznata i karakteristična za glavni tok naše kulture (naravno da ima i dela koja su, za razliku od ovih, duboko i dosledno hrišćanska – na primer, neke pesme Novice Tadića, ali one su  izuzetak koji potvrđuje pravilo):

    Ivkova slava. Delo je  nazvano po hrišćanskom, tačnije pravoslavnom, još tačnije srpskom verskom prazniku,  i opisuje običaje i ponašanje prilikom praznovanja. Vidimo da naslov ne garantuje nikakav hrišćanski sadržaj; nikakav za hrišćanstvo relevantan unutrašnji pokret duše nije opisan. Reč je o običajima, lepim ili manje lepim, osmišljenim ili manje osmišljenim, prijatnim ili čak nepodnošljivim. Reč je o životu u kome su svetac i Gospod važan, čak neizostavan,  deo dekora. A život je takav kakav je, s njima ili bez njih. Nijedan od suštinski hrišćanskih motiva nije predmet opisa, ne doprinosi stvaranju atmosfere – piscu to i nije bio cilj.

    Prvi put s ocem na jutrenje. U naslovu je hrišćansko, tj. pravoslavno bogosluženje. Ali  jutrenje je i tu deo dekora, a ne suštinski element koji učestvuje u građenju likova. Ipak, ono je unutrašnje povezano sa promenom koja se desila u ličnosti kockara, i zbog kocke propalog trgovca Mitra. Žena Mitrova se ponaša „kao jedan božiji svetac“, ona je požrtvovana, ona prašta, ona žrtvuje sve, a najpre sebe samu – da bi spasila voljeno biće. I voljeno biće je spaseno, Mitar se ponovo pronašao, pokajao, preobratio, ustao je iz mrtvih. Dakle, ovde imamo izrazito hrišćanski motiv, iako je zasnovan, tj. mogao bi biti protumačen, i potpuno van hrišćanskog konteksta, kao povratak malograđanskim, konzervativnim porodičnim vrednostima i životu, a odlazak na jutrenje u tom slučaju nije uzrok promene, nego ju je samo „zapečatio“ spolja.

           Bogorodica Trojeručica (ima li pravoslavnijeg naslova?).  Pesnik „traži sebe“, jer su mu „kuću raskućili“, „braću poklali“, „iščupali ruke iz ramena“.  Neki strašni drugi, učinili su mu sve, on sam niti je šta učinio, niti išta ima nameru da čini – kako je napisao Vilijams –  primenjujući na „politički i socijalni svet koji opisuje“ hrišćanske principe. On samo hoće da traje, „osamsto godina“, i čitavu večnost… baš ovakav kakav jeste, uveren da je najbolji od svih (pa ga zato svi mrze). I traži dokaz tog trajanja. I zadovoljan je, jer misli da ga je našao, da je dokaz „ta jedna stopa zemlje“, da zato što na njoj stoji i traje, on i postoji. A kakav postoji –  to nije važno. Kao „biće za smrt“ ili kao neko ko je ušao u život? Sam sebe nikako niti je doveo u pitanje niti misli da to čini. Naravno, ovakav bezupitni autor nije se ni pokajao, ni preobrazio, ni oživeo. Drugi treba da se kaju (i time za Boga oživljavaju, na pesnikovu nesreću), njih treba promeniti, sprečiti, ukloniti. U tome bi trebalo i Bogorodica da pomogne, verovatno u svojstvu „nepobedive vojvotkinje“. Ovde je od hrišćanstva /pravoslavlja ostao da štrči samo naslov.

    Pređimo sada na našu glavnu temu, to jest, kako stoje stvari sa romanom Kontraendorfin? Zamenimo u Vilijamsovom određenju ime autora (Dostojevski) imenom autora jednog od retkih eksplicitnih hrišćanskih/pravoslavnih dela u savremenoj srpskoj književnosti. Pogledajmo koliko Svetislav Basara svoj roman prožima upravo onim što Vilijams naziva „osnovnim teološkim pogledima na stvaranje i otelovljenje“. Nemam nameru da pišem književno-kritičku analizu, niti da ocenjujem da li je roman dobar ili nije. Mene zanima samo koliko je Basara hrišćanski/pravoslavni pisac. Da li u umetničkoj slici sveta koji Basara opisuje vera ili njeno odsustvo imaju aktivnu ulogu, da li je taj svet takav kakav jeste zbog odsustva ili prisustva vere i Boga? Zanima me umetnička slika sveta, a ne pitanje kakav je „objektivno“  taj svet, i kako  su čitaoci ocenili hrišćanski aspekt dela, da li su ga uopšte uzeli u obzir? (Iako to za zadatu temu nema značaja, pretpostavljam da bi ponekog moglo interesovati, pa ću samo reći da sam sa Basarinom slikom sveta ja uglavnom saglasan, uz sve rezerve koje proističu iz činjenice da je to umetnička slika, sa svim svojim žanrovskim i stilskim osobenostima. A dodao bih: svet je još gori nego što ga Basara opisuje – u šta je, priznajem, teško poverovati, ali kad se poveruje, onda je mnogo toga objašnjeno.)

    Čitajući roman obeležio sam karakteristične odlomke u kojima se pojavljuju teološka razmatranja i reminiscencije, zatim izrazi koji svoje poreklo imaju u Bibliji, bogoslužbenim tekstovima  ili delima Otaca Crkve. U knjizi od nepunih 300 strana takvih citata, sintagmi ili samo aluzija  ima skoro na svakoj stranici i jasno je da se svakim pojedinačnim slučajem ne možemo baviti. Zadovoljavam se konstatacijom da su sva ugrađivanja hrišćanskog materijala u Basarin roman opravdana sa stanovišta tačnosti tekstova i izraza, a i teološkog smisla koji im se, mada umetnički izmenjeno, pridaje u novom kontekstu. Čak se i enzim jedne žlezde sa unutrašnjim lučenjem, naveden kao glavni uzročnik agresivnosti i stalnih ratova na Balkanu, na svoj način uklapa u takav projekt.Uopšte, u romanu sam pronašao samo dve greške (ne tvrdim da mi neka nije promakla), a obe su teološki irelevantne: u jednom slučaju bi logičnije bilo, mada i ovako može da prođe, da je kao izvor za Simeona Novog Bogoslova navedena zbirka Sources Chrétiennes, a ne Migne (jer Stojković čita na francuskom, a ne na grčkom, a na srpskom nije ni mogao, budući da prevod ne postoji); u drugom slučaju je reč o mestu susreta Stojkovića i Glavurtića, a to je najverovatnije bila kafana „Brankovina“ u Beogradu,  kako je i napisano u prvom delu knjige, a ne „Banija“, kako se uzgred pominje pri kraju. E, to je već ozbiljna greška – takav se razgovor tih godina i uz masovnije prisustvo doušnika (ovo poslednje je najbitnije) u „Baniji“ skoro da nije mogao voditi, a u „Brankovini“ jeste (iako je, ako već govorimo o doušnicima, „Kolarac“  bio na prvom mestu). – Drugih grešaka nisam našao.

    Dakle, ograničiću se samo na neke sličice, kao ilustraciju teološke usmerenosti i smisla Basarinih izvođenja. Ukazaću na citate, ili samo izraze i kratke sintagme koji potiču iz Biblije, bogoslužbenih i teoloških tekstova. Naravno, neki od njih mogu biti preuzeti i iz svakodnevnog, banalnog govora u koji su ušli manje-više kao poštapalice, izgubivši vezu sa svojim prvobitnim biblijskim smislom. Ali već gustina njihove upotrebe u romanu govori da takvih, slučajnih pozajmica kod Basare skoro da nema, da je poreklo izraza veoma važno i da ono govori o smišljenom smeštanju odlomka u sasvim određen kontekst.

    Na primer,  „Legion im je ime“ (str. 31). To nije prosto figura kojom Basara (tj. Stojkovićev Andrić) hoće da kaže da je nečega mnogo, nego jasno govori da je to mnoštvo krajnje nepoželjno, dostojno otpora i prezira (baš kao u jevanđelskom originalu, gde je reč o mnoštvu đavola, o legionu), mnoštvo onih koji su „velikodušni o tuđem trošku“). Prema tome, značenjski neznatno izmešten, ali smisaono sasvim precizno upotrebljen poznati izraz.

    „Ovlašćeni diler Akatista Bogorodici široke potrošnje“ (str. 42). Ko iole poznaje duhovne i estetske vrednosti Blagoveštenjskog akatista Romana Meloda (6. vek) potpuno razume zašto je to što se danas nudi na tu temu „roba široke potrošnje“, dakle bez vrednosti. Reč je pre svega o gotovo potpunom odsustvu duhovnog sadržaja, umesto koga se servira nacionalistička kuknjava, iako bi se i poneko estetsko zrnašce tu i tamo čak moglo naći, doduše ne kod pomenutog „ovlašćenog dilera“. Dakle, termin iz domena bogoslužbene poezije je upotrebljen znalački, na pravom mestu.

    „Neraskidivo, nesliveno i bežično povezani sa udbom“ (str. 46). Prva dva epiteta su parafraza paradoksalne hristološke formule o božanskoj i ljudskoj prirodi Hrista (o čemu među našim piscima retko ko išta naslućuje, pa takav izraz ne može ni u snu da upotrebi), a nastavak je burleskno prebacivanje u drugi kontekst. Sasvim utemeljeno, i jedno i drugo.

                „Ima ljudi – i to mnogo više nego što bi se moglo pomisliti – kojima se strah Božiji i strah od smrti, koji su početak mudrosti, mogu uterati samo streljanjem, reče Stojković i dodade da je metak jedno od najefikasnijih sredstava za čišćenje srca i da bi i meni jedno streljanje dobrodošlo…, leglo bi mi kao budali šamar“ (str. 50). Basara parafrazira odlomak Psalma (ostavljam čitaocu da pogodi koje su to reči i koji je to odlomak), i to čini nadasve umesno –  kaže da se živ čovek teško može opametiti i pokajati, da tu mogu pomoći samo radikalna sredstva.

    „Ja, recimo, pouzdano znam da Bog postoji, da, strogo uzev, ništa drugo ne postoji, ali uprkos nadljudskim naporima da svoj život predam u Božije ruke i da svoju volju potčinim Božijoj, to mi ne polazi za rukom, znanje tu ne pomaže, naprosto ne mogu da poverujem u Boga, na isti način na koji, ma koliko trenirao, nikad ne mogu skočiti pedeset metara uvis, to jednostavno prevazilazi moj format“ (str. 60). Hrišćanstvo nije vera znanja, teorijskog sistema, nego odnos, vera živog iskustva, ličnosno opštenje sa Bogom (ali ne makar kakvo opštenje; u tome svako treba da ZNA SVOJE MESTO), što se može označiti i rečju „poverovati“.

    „Bujice nestvorenih energija“ (str. 74). Koji bi pisac, neupoznat sa isihastičkim sporovima i učenjem Grigorija Palame, mogao da upotrebi ovaj izraz? Reč je o prisutnosti božanskog! Prisutnosti koja ubija, istovremeno „urniše i snaži najtežim dijabetesom … razara organizam i hormonalnim poremećajima isceljuje mentalnu poremećenost, u senci embriona tela koje se malo-pomalo pomaljalo iz truleži starog čoveka“ (opis doživljavanja Stojkovićeve slike, str. 75). Govornik tačno zna da Bog čoveku najbolje može pomoći tako što će urnisati starog čoveka, iz čijeg će leša onda moći da nikne novi (uporedi noćni razgovor Isusa  sa Nikodimom). Ovo je primer nimalo veštačke primene termina visoke teologije na savremeno slikarstvo.

    „Mogu ja i da levitiram, mogao bih i Kristove rane poneti, ali neću, i toga se klonim kao kuge, nije to duhovnost, to je bulevarsko pozorište“ (str. 110). Ovo je iz katoličkog repertoara, jer to govori Glavurtić, ali bi se, naravno, moglo ilustrovati i pravoslavnim primerima, mirotočenjem i sličnim. Glavurtić sasvim precizno rasuđuje: čuda su da se zaseni prostota. U jevanđelju nisu opisana čuda koja tvori Isus, nego „znaci“ (semeia). Ne garantujem za srpski prevod. Znaci označavaju kakvo je Carstvo Nebesko, čudesa su za upotrebu ovde i sada, pa često ostaju bez vertikalne dimenzije.

    „Pakao, Glavurtiću, postoji samo u propagandnim lecima Katoličke crkve, kao protivteža saharinskim brošurama prepunim Isusovih liciderskih srdaca, inače ne, pakao nije mesto, to je stanje duha – prolazno, utuvi Glavurtiću – reče Stojković iz profetskog moda, a ja se, kad čuh šta reče, osokolih i trgnuh iz letargije; Origenovo učenje o apokatastazi odvajkada je bilo poslednje pribežište propalica i habitualnih grešnika, zašto bih ja bio izuzetak“ (str. 112). A ni ja, skromni pisac ovih redova, ovde nemam šta da dodam, jer ni ja nisam izuzetak. Pakao je naše odbijanje Božije ljubavi. Sami sebe, ovim odbijanjem, dovodimo u stanje da Božiju ljubav osećamo kao „pakleni“, nepodnošljivi oganj. Ko Boga želi i prihvata, ko živi u skladu sa tom željom, taj isti oganj oseća kao reku Božije blagodati. Origen je napisao da će Bog sva svoja stvorenja dovesti do toga da želimo tu ljubav. Drugi smatraju da bi time bila ugrožena sloboda čoveka. Basara (t. j. zapisivač Kaloperović), a i ja s njim, želimo da verujemo da će Bog naći načina da svi shvate i pokaju se i požele da budu sa Bogom, a ne protiv njega. Origenova teza je osuđena kao jeres. Nije se mogla dozvoliti pretpostavka da će nakraju SVI BITI SPASENI. Ali, ni Kaloperović, ni ja, ne ističemo tu tezu kao učenje Crkve. (To nije činio ni Origen, on se itekako ogradio rekavši da je to samo njegovo mišljenje koje nikome ne nameće i molio je da mu oproste svi kojima ono bude zasmetalo. A osuđen je kada je već davno bio mrtav, zahvaljujući jarosnim optužbama Jeronima – vidi polemiku ovog poslednjeg i Rufima, čoveka sa mnogo blažim karakterom.) Kaloperovića, a i mene s njim, od jeresi čuva kvalifikacija naše želje – kao „poslednjeg pribežišta propalica i habitualnih grešnika“.

    „Umesto da se penjem Jakovljevom, iz dana u dan sam se sve niže spuštao niz lestvicu Andrićevih užasa“ (str. 117). Kad je reč o duhovnom stanju, tu nema stagnacije: ili uz, ili niz lestvicu. Nema tu kompromisa, tj. svaki kompromis je strmoglav, jer onaj ko pravi kompromis zna šta radi, čime trguje, pa je dvostruko kriv.

    „Propadao sam u glib gde nema života, tonuo sam, Kaloperoviću, u dubine morske, vali su me potapali, reče Stojković u psalmopojačkom modu, propadao sam, a u prelesti mislio – i bio spreman da ubijem svakog ko ne misli tako – da sam duhovno vertikalan i da se munjevito uspinjem na goru Karmel koju sam – flagrantno narušavajući teritorijalni integritet i suverenitet Izraela – u mašti, ali ništa manje protivno međunarodnom pravu – pod okriljem noći premestio iz Judeje na Gazimestan… Strašna je tajna bezakonja… Umesto da ushodim iz slave u slavu potucao sam se sa slave na slavu, učestvujući, pa i prednjačeći, u makabričnim svečanostima sabornosti u ždranju“ (str. 118–119). Ovde je silesija citata i aluzija, koje s lakoćom preskaču iz Starog u Novi zavet, ostavljajući čitaocu da se snađe u ovoj samo prividnoj zbrci. Jedino što je odmah jasno, to su kriterijumi prema kojima narator meri i usmerava svoj život. Kurzivom su štampani biblijski citati i parafraze koji su i ovom prilikom smešteni u kontekst lažno verskih ratova devedesetih godina. Jevanđelje nedvosmisleno govori da je „duhovno vertikalno“ ubijanje civila greh, a uverenost u svoje pravo kad je reč o ubijanju – prelest. Završetak citata je kalambur na temu našeg hrišćanskog prizvanja (da rastemo iz slave u slavu, do mere rasta Hristovog).

    „Pogleda me, međutim, Bog… pa mi oprosti bezakonja, pokri mi grehe, silom me ukloni sa puta bezbožničkog, otera me s jeseni osamdeset devete u Vavilonsko ropstvo, u bife Lijander gde se mesecima obeućivah sve dok bezakonja svoja ne poznah, sve dok greh svoj ne otkrih, sve dok se u proleće 1999. toliko ne napih da se konačno otreznih“ (str. 120–121). Neiskazivi su putevi Božiji, način i čas kada će i kako nekoga „pogledati“. Ali  jasno je da ne može i neće da nas „gleda“ silom. Zato ova rečenica pre svega ukazuje na pokajanje. To jest, „pogledaće“ nas kad i ako se pokajemo.

    „Utuvi da uskrsnuću prethodi smrt, da se duhovno telo stiče samo truljenjem ovog od krvi i mesa, a da se rasuti logosi sveta mogu sakupiti samo kroz rasulo“ (str. 143). Ova paradoksalna slika nije „književna“, iako izgleda ; poreklo joj je u Jevanđelju.

    „Još više me je užasavala pomisao na mogućnost da zaborav i smrt izbrišu nepodnošljivost posledicâ  mog rođenja“ (str.166). Na ovo treba obratiti pažnju:  ne da izbrišu posledice, nego da izbrišu nepodnošljivost posledica. Svest o nepodnošljivosti je uslov promene, prelaska u drugi modus bića. „Nema, pošteno govoreći, u mom pamćenju ničega što ne zaslužuje (pa čak i vapi) da bude izbrisano, a opet sam se u strahu i drhtanju suočavao sa mogućnošću – a upravo mi se jedna kezila – da sećanja na grehe, gadosti, niskosti i gluposti koje sam počinio budu izbrisana iz Knjige Života“ (str. 167). Ono što izgleda poželjno, što bi pamćenju donelo olakšanje – zaborav – ovde se vidi kao velika pretnja. Prosto brisanje je najgore što se može desiti. Čoveku ne treba brisanje, prevod u ništavilo; čoveku je potreban preobražaj, a preobražaj je bolan. „Tako to ide, svima nam kroz mnoge nevolje valja ući u Carstvo Nebesko, a naročito tebi, znaš ti dobro zašto“ (str. 167).

    „Tvoja čula – a imaš ih dva-tri više od uobičajenih pet, reče Stojković – igralište su za demone (…) Šta je ono rekao Grigorije Palama, šta je Bogu potpuno strano, pitao bi me (preslišavao) Stojković, a ja bih kao iz puške odgovarao – čula. Šta ti je, dakle, činiti da bi umrtvio čula, nastavljao je da propituje Stojković, a ja po automatizmu odgovarao – držati molitvu i post. Stojković bi tada skakao kao oparen i govorio da opet mešam pre i posle, da molitva i post dolaze na kraju, kao ratni plen, posle bezuslovne kapitulacije čula, čuvarâ praga, koji stvaraju privid da je (osim u nepredviđenim situacijama) sve normalno, iako ništa nije normalno. (…) Moraš očistiti srce, nema ti druge, govorio je Stojković iz profetskog moda. Za tebe bi najefikasniji bio metak u srce, boljeg sredstva nema (govorili smo o tome), avaj, zauvek je prošlo vreme streljanja. (…) Preostaje ti samo intramuskularna košulja od kostreti, koja će ti biti potkožno navučena kad za to kucne čas. Da bi se očistilo srce, poučavao je Jovan od Krsta, reče Stojković, potrebno je odbaciti sve i svega se odreći, a to je za tebe ne samo nemoguće nego i nezamislivo, ti si patološki vezan i za skoro pedeset godina star frižider ’obodin’ koji si nasledio od tetke, šta tek reći o drugim stvarima. S vremena na vreme, doduše – ne mogu da kažem – kad dobro zabrazdiš i kad se do guše uvaljaš u govna, osetiš snažnu želju da pospremiš srce, ali zbog vezanosti za apsolutno sve, svakoga i svašta, pa i za ono što mrziš i čega se gadiš, nikada nisi bio niti ćeš ikada biti u stanju da odbaciš ništa ili da se bilo čega odrekneš i zato će sve odbaciti tebe i sve te se odreći, drugačije se nećeš izbaviti“ (str. 173–174). Ovo bi trebalo svi da pročitaju, i to mnogo puta! Ja prvi – jer potpuno odgovaram opisu, sa sve ’obodin’ frižiderom. Zato sam odlomak i ostavio skoro u celini. Hrišćanstvo je najpre i iznad svega oslobođenje od svega što nas udaljava od bogolikog života. Hrišćanstvo govori o nekoliko vrsta smrti. Život bez Boga je smrt, trajna, suštinska i duboka smrt. Drugo je obična, biološka smrt, koja može biti prekid takve, suštinske smrti. A tu je još i pokajanje kao smrt smrti i povratak Bogu-Životu. Dakle, smrt starog i rođenje novog čoveka. Preumljenje. Totalni zaokret bića, gde se sve površne ovosvetske veze seku da ne bi smetale odnosu prema Bogu. Obodinov frižider je rečit, mada beznačajan primer za svaku vezanost za bilo šta što nije Bog. A post i molitva sami po sebi ne znače ništa. Zbog posta i molitve bih se mogao još i uzgorditi, pa time udaljiti od Boga. I šta sam time postigao?

    „Bezumni otac koji pre 1987. na ćivote i svece nije davao ni pet para, koji je bio zadrti komunista, član SKH, i koji je tek 1988. iz motivacionog članka u Politici doznao da je Srbin, pravoslavne vere, pa se navrat-nanos krstio – da postoji Bog nikada nije ni saznao – svu je našu ušteđevinu, popriličnu sumu, priložio za srpsku stvar. (…) Novac od harača za srpsku stvar, sigurna sam da to znate – ne zna se da li basnoslovniji ili krvaviji – istog je dana završavao u džepovima, slamaricama i čarapama vodećih beogradskih nacionalnih propalica koje su ga nemilice (kako došlo, tako i otišlo) trošili na viski, kurve, kokain, kocku i gradnju nakaznih kućerina po elitnim beogradskim slum-ovima. (…) A beznačajan procenat (0,05%) izdvajali kao prilog za izgradnju Hrama Svetog Save i time budzašto spasavali duše. Bar u očima investitora i ktitora Hrama. Najmanje polovina Šešeljeve lude kuće u Batajnici sagrađena je parama ludih Savadinovića“ (str. 258). Ovde, doduše, nema eksplicitne teologije, pa odlomak možda i ne spada u tekst koji se bavi pitanjem koliko i zašto je knjiga hrišćanska/pravoslavna, ali je jasno obeleženo šta pravoslavlje nije, a kao pravoslavlje se tih godina prodavalo i masovno prihvatalo. Šta nam govori sociologija? Ogroman broj Srba se izjašnjavao da ne veruju u Boga ali da su pravoslavni, ne videći u tome nikakvu protivrečnost. Za takve je pravoslavlje stvar „srpskosti“. E pa nije.

    „Skrpio sam jednu primitivnu eshatologiju babe koja sniva ono što joj je milo. Kazniti privremeno zlo večnošću pakla – tako sam to otprilike postavio – značilo bi ovekovečiti zlo, može li Bog to sebi priuštiti a da ne dođe u protivrečnost sa samim sobom? (Može jer u Bogu nema protivrečnosti, pomislih pa se lecnuh, ali svejedno nastavih.) Nije li kažnjavanje nanošenja vremenski ograničene patnje, ma koliko ona ogromna bila, beskrajnim ispaštanjem, ma koliko bilo zasluženo, nespojivo sa Božanskom Sofijom, koja sve uređuje s merom, postavio sam pitanje“ (str. 278). Autor ne zastupa neko svoje čvrsto učenje kao učenje Crkve, nego izdvojeno lično mišljenje (babi se snilo…) Kao učenje, ovo bi moglo biti označeno za jeres, a lična mišljenja (teologumena) ne podležu osudi i lomači. Mesto baš zgodno da – sasvim proizvoljno i veštački, jer je sličnih odlomaka u knjizi tušta i tma – njime prekinem nizanje citata. Ovim je cilj  postignut –  ilustrovao sam teološke osnove Kontraendorfina.

    Za kraj ostaje da sličice povežem, da ovu ilustraciju još i uopštim. Dakle, kakvo hrišćanstvo/pravoslavlje nalazimo u Basarinom romanu, koji su njegovi teološki temelji? Da li su ti temelji u skladu sa onom (skromnom i nepotpunom) listom koju sam naveo u uvodu?

    Ne ulazeći u detalje ističem samo da je ovde u najvažnijim crtama prikazan duhovni život nekoga ko se smatra hrišćaninom. A taj duhovni život ima nekoliko faza: neobavezno (ali i skoro nezaobilazno) brljanje, lutanje, valjanje u kaljuzi, vezivanje za ono pogrešno i nepotrebno; zatim osvešćenje o prirodi svog postojanja, o činjenici da smo, sve dok se ne pokajemo, poslednje đubre vaseljene, robovi greha i đavola; pa želja da se iz svega toga, iz kaljuge i neslobode izađe; a ako čovek ima iole duhovne snage, toj želji sledi pokajanje, tj. očišćenje srca. Ili, drugim rečima, duhovni život je UMIRANJE STAROG, GREŠNOG ČOVEKA i njegovo PONOVNO  ROĐENJE. Vaskrsenja nema ako se nije prošlo kroz muke i smrt svega što ne sme vaskrsnuti, da zlo ne bi bilo večno. Dakle, u samom centru Basarinog romana je duboka i paradoksalna jevanđeljska dijalektika života i smrti, sa svom višeznačnošću ova dva pojma. Ponavljam, ima u knjizi još mnogo detalja koji svedoče o utemeljenosti svega što je rečeno, ali je već ova gruba slika dovoljna da pokaže želju autora, a to je da izgradi hrišćansko/pravoslavno delo. Jasnoće radi, može se dodati da u romanu nema eksplicitne hristologije, koja je važan, neophodan deo svake sistematske hrišćanske/pravoslavne teologije. Samo, kad to kažemo ne smemo da zaboravimo da Basara i ne piše nikakvu sistematsku teologiju, nego roman, u kome razvija one teološke elemente koji su mu potrebni za uobličavanje sadržaja romana, na mestu i u vreme koje zahteva tok priče. Roman nije sistematska propoved. Kad bi bio – bio bi promašen kao književno delo.

    Znam da, ovako sažeta, teologija Kontraendorfina izgleda apstraktno i patetično. Svaki diskurzivni opis živog života tako izgleda. Zna se da je jedini zadovoljavajući izraz tvrdnji o Bogu i duhovnosti – apofatičan. A to bi trebalo da bude i poetski, umetnički izraz (ako imamo posla sa pravom umetnošću, a ne sa pretakanjem neke teorije u prozu ili poeziju). Iz te perspektive zadatak romanopisca Basare je bio lakši od zadatka koji sam ja sebi natovario. I zato je književno izvođenje njegove teologije milion puta ubedljivije od ovog šturog diskurzivnog prikaza. Čitajte roman!

     

               P.S.

    U jednom razgovoru o svojoj knjizi Basara je rekao da je Kontraendorfin slika našeg života poslednjih 30 godina. Teologiju nije pomenuo. Može i tako, ali bih u tom slučaju rekao da je to slika u teološkom ogledalu. Već čujem povik Basarinih protivnika ili, tačnije, već sam ga čuo: da se ovde ni o kakvom hrišćanstvu ne može govoriti, da je reč o vulgarnom, psovačkom blaćenju naših najvećih, giga-veličina. Ali sa kakvih teoloških pozicija nastupate vi, branioci nacionalnih veličina? Da li hoćete da kažete da u obavezni hrišćanski curriculum uopšte ne spada sagledavanje svojih padova? Da li hoćete da kažete da je hrišćanski/pravoslavno za sve uvek i samo optuživati druge i huškati na rat protiv njih? Veličine i sve odreda javne ličnosti o kojima je reč u romanu uradile su to što su uradile. Nema većeg blaćenja nečijeg lika od blaćenja koje je javno izveo sam nosilac tog lika a da mu nikada ni na pamet nije palo da se javno pokaje. Pisanje hvalospeva zločinu i zločincima, podsticanje na zločin, ima svoju hrišćansku/pravoslavnu cenu. Cenu ima i ćutanje pred licem očiglednih zločina. A cena je, između ostalog, da se možete naći popljuvani u ovakvom romanu. Ili možda hoćete da kažete kako neke stvari nisu zločin ako ih vrše hrišćani/pravoslavci, pa je onda sve u redu, u  najboljem od mogućih svetova?

    Sem Stojkovića u romanu i Basare na javnoj sceni,  malo je, veoma malo Srba koji su videli šta se radilo „u ime srpstva“ i koji su o tome izrekli pokajničku reč. Ko je osudio ubijanje civila na Kosovu – među njima žena, staraca i dece – pa potom prevoženje leševa i njihovo sramno sakrivanje nadomak prestonice, na strogo čuvanom poligonu „elitne“ jedinice policije, koja je po logici upravo trebala da čuva pobijene ljude; međutim, najpre ih je pobila, a sada čuva njihove leševe? Na mestu masovne grobnice sagrađena je crkva, ali ne da bude „crkva pokajnica“, nego da betonom prekrije tragove zločina i spreči podizanje nekog budućeg spomenika žrtvama. Da li je to specifična, „srpska“ vrsta pokajanja? Ko se pokajao za skoro trogodišnje nasumično granatiranje Sarajeva sa Pala? Ko se za to pokajao? Danas pokojni veliki teolog i jerarh srpske crkve je rekao (a ja sam ga čuo, ne prenosim tuđe priče) da je geografski položaj Sarajeva i Pala takav da se samo ludak u Sarajevu neće odmah predati, jer je grad kao šerpa, a naša artiljerija na brdima okolo kao kokoš koja lako i nesmetano kljuca zrnevlje u toj šerpi. Eh, još bi se mogla naći olakšavajuća okolnost za pijane i drogirane srpske „heroje“ koji su nasumice šenlučili odozgo, sa bezbedne udaljenosti, ne videći da li i koga ubijaju. Od njih je teško očekivati da se kaju, oni to i ne mogu, jer ne znaju šta je kajanje, niko ih nije učio. Ali, niko se nije pokajao ni za one stotine sarajevskih dečaka i devojčica koji su ubijani snajperskim pucnjem u glavu, dok su pretrčavali ulicu – a moralo se pretrčavati, jer ako ostaneš večito zatvoren u kući umireš od gladi i žeđi. Snajperista je dobro video da svojim metkom raznosi glavu deteta. I nije bio pijan, snajperista ne sme da bude pijan dok gađa. Pa opet ćutanje među srpskim veličinama, ako već ne i radovanje, jer ubijanje dece, posebno devojčica, uslov je da se neprijatelj demografski nikada ne oporavi. Teološki potkovani Basarini kritičari trebalo bi da kažu kako su popljuvane nacionalne veličine odreagovale na ovakav trijumf pravoslavlja? Neko ćutanjem, neko negiranjem. I kojim teološkim argumentima sada da branimo veličinu naših veličina? Podsećanjem na to da je i Car David, psalmopevac, bio pokvarenjak i ubica?  Da li iz toga sledi da je svako ubistvo hvale vredno,  pa je vredan i onaj koji ga hvali?

    Ono doduše, ko hoće baš ovakvu teologiju, zločinodiceju, lako će naći: jedan od mnogih primera je zbornik Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, izdanje Mitropolije crnogorske.Tamo lepo piše (parafraziram po sećanju, a ko god želi može da proveri) da ko nije u stanju da ratuje i ubija, istrunuće u svom mekuštvu. Zato će Srbima i njihovi neprijatelji jednom biti zahvalni, jer smo ih prenuli iz bolesnog stanja tela i duha (jer su bez rata već bili na smrt bolesni, a mi ih, eto, svojim klanjem oživesmo), pa kad nam za to zahvale – oprostićemo im što smo ih ubijali.

    Suprotstavljene, u ovom našem vremenu i prostoru, teologija uvaženog teološkog zbornika i Basarina teologija. Uporedite, koja je od njih hrišćanska? Ali, to je već tema za drugi tekst, a ovo je bio samo nešto duži post scriptum, pokušaj smeštanja Basarine teologije u naš društveni kontekst.

     

    Pavle Rak 19. 01. 2022.