1.

Prvog šarana u Novom Pazaru ispekli su Rade Šopen, Hajro Gološ i Mujo iz Jaklje (novi pjevač). Dobili su ga od Duška Stolića, centarfora FK Trepče kojem su na svadbi bili muzikanti. Drugog šarana ispekli su Momo Dobrić i Zeno Kožar. Dobili su ga od Bilala Lobodera, krivolovca na jezeru Gazivode. Prvi je pečen kod Faka Žirafe, drugi kod Adema.

2.

O Dušku Stoliću mogu kazati samo ono što sam kod Zena pročitao (“Bombarder iz senke” Bratstvo, 1979): “Duško Stolić centarfor je sidraš. Nema, dakle, velik radijus kretanja, ni brzinu. Ima, međutim, dobar odraz i dobar udarac glavom. Dobro se postavlja, dobro gradi, šutira obema nogama. Jedan je od najboljih drugoligaških golgetera i ljubimac mitrovačke publike.”

Duško Stolić klupski je drug sa braćom Biberović, Šefćetom i Ešrefom. Šefćet igra desnog beka, Ešref halfa. U Trepču su došli iz FK Novi Pazar, a prije toga, kao omladinci, igrali su za FK Vidrenjak iz Tutina. Rodom su iz Ribarića gdje i danas imaju porodičnu kuću. Prijatelji su sa Duškom Stolićem. Kad se ženio, Stolić je pravio svadbu u motelu Krnja jela koji se nalazi na jezeru, malo ispod Ribarića. Na svadbi su mu svirali Rade i njegov orkestar, a šarane (pet komada) donijela su mu braća Biberović. Ne zna se gdje su ih dobavili. Četiri šarana na svadbi su pojedena, a petog je, poslije svadbe, Mujo pjevač ugledao u velikom limenom koritu. “Šta je ovo, vrag te jebo?”, pitao je stravljen. “To ti je, stari, vodeni krmak”, rekao je Duško Stolić. “Ako jedeš krmetinu, eto ti ga” “Svoj ti poso, brate”, rekao je Mujo. “Rade, hod’ ovamo!” 

Ubacili su šarana u gepek tristaća, nagarili ka čarsiji. 

Vodeno su krme, malo prije ponoći, unijeli kod Faka Zirafe. 

3.

Do svoje pedeset i treće godine, Fako Ćilerdžić nije imao nigdje ništa. Živio je sam kao jebuk u zapuštenoj vakufskoj kući kod Karahodžić ćuprije. Visok je (201 cm.), krakat i sitnoglav, pa nosi nadimak Žirafa, Fako Žirafa. Za vrijeme ramazana prodavao je kleku, u litarskim bocama. Drugim danima prodavao je sitnu bižuteriju, švercovao kahvu i cigare. To mu je bila jedina zarada; što bi obdan zaradio, uveče bi propio. Pio je u Granati, gdje su se okupljali i lešili najteži sarhoši. 

Od 1977. godine pa nadalje, u Novom su Pazaru počele nicati, brže od korova, divlje birtije i kafane. Imalo ih je, pisalo je “Bratstvo”, u svakoj mahali: na Hadžetu 11 kom., u Lugu i Jermišu 9, u Ciglocrepani 6, u Batal Mahali 4. Neke su pretekle, a neke propale.

Fako Žirafa otvorio je prvu na Tapiji (iza Koraćke džamije i zgrade fiskolturnog kluba Partizan), a poslednju, kod nas, u Masli sokaku. Kafanu smo zvali Sagni glavu, jer su ulazna vrata bila niska, pa se moralo saginjati, a kada je Fako kafanu preselio iz podruma u dvije sobe nad podrumom, dobila je i skladnije ime Šeherzada. Inspekcije su ga redovno napadale, ali im je Fako izmicao. Prostorije je zastro ćilimima, ovešao po zidovima srmene tablje, ibrike i slike starog Pazara i Stambola. Gosti su se izuvali pred vratima i sjedeli u kafani bosonogi. Kad bi inspektori naišli, neko od gostiju bi viknuo ”Da ih krasni Allah pogleda i sačuva. Vala brate sojna djeca, ko da nisu Mahmutova, nego sultanova.” U to bi iz sporedne sobice ušla dva djeteta sa fesićima na glavama i širokim gaćama koje su pridržavali rukama, a neko bi u def zalupao.  

 – Bujrum, drugovi, bujrum – pozdravljao je Fako inspektore, – eto, Mahmut djecu sunetio, pa se malo komšiluk skupio…

Docnije mu se kafana pročula – najbolja ljuta, najbolja klekovača, najbolji škembići i momice u čaršiji – zalazili su u nju krupni i viđeni gosti, pa su je oni od vlasti čuvali.

4.

 Avdova pekara zvanično je prestala sa radom 17. 6. 1982. godine. U stvarnosti, pekara je prestala da radi koju godinu ranije, kad je Hako zbog starosti “digo ruke od mešeka”, a Selim prešao u parnu pekaru.

Kad je Hako otišao, Avdo je izgubio volju, zôrom je u pekaru ulazio. Isprva je tražio radnike i po nekog nalazio. Neki od njih pobjegli bi nakon dva tri dana, a neke bi i sam napudio.

Prema odluci Izvršnog savjeta Skupštine opštine, donijete u novembru 1981. godine, sve privatne pekarske radnje morale su do 1. juna naredne (1982) biti potpuno adaptirane ili zatvorene. Opštinske inspekcije su sve činile da se pekare zatvore a da mlađi i bolji pekari pređu u parnu pekaru Polet.   

Na sastanku između predstavnika Skupštine opštine i vlasnika privatnih pekarskih radnji, Avdo je fizički nasrnuo na Milojicu Biševca i Milicu Cvetić, predstavnike Skupštine, te je priveden u stanicu milicije. Jedva ga je Slavo Janković izvadio. Kad je čuo da se Milojica Biševac sprema da ga zbog prijetnji tuži sudu, Avdo je pobjegao na Goliju. 

Adem se nije nagonio sa vlastima, platio je kazne i dažbine. U aprilu mjesecu Tiko Kijevčanin, tadašnji upravnik Radničkog univerziteta, dojavio mu je da će sve privatne pekare u naredna dva meseca biti zatvorene. Opštinska je komisija već spremila naloge. Predlaže mu da odustane od miješenja i prodaje hleba i da radi samo po narudžbi. Isto mu predlažu Hako Mileva i daidža, mr. Hakija Pelin.

Adem će ih poslušati.  

Rješenje i dozvolu za rad pešermare dobio je u srijedu 26. 6. 1982.

U petak, (28. 6. 1982.) u šest sati izjutra, ubaciće u furunu sefte turu:  tri tepsije baklave, pola pleha jagnjetine i četiri pite, ćukovske-slagane.

Ubaciće, uz baklave i pite, i jednog šarana, šarana-divljaka, kojeg su mu donijeli Momo Dobrić i Zeno Kožar, novinari Bratstva.

5.

Bilal Loboder ranije je živjeo u Domskom sokaku, a sad živi u Zubinom potoku. Njegovi su ondje imali sedam hektara zemlje koju im je potopila akumulacija jezera Gazivode. Nešto malo prle, onda u brdima, nakon punjenja jezera, sišlo je do vode. Bilal je stigao da razniže staru kuću i da je ponovo na prli naniže. Krovnu je šindru zamijenio ćeramidom, a bondruk ćerpičem.

Dok je živjeo u Domskom sokaku, Bilal je bio bolestan, imao je “smetnje na vezama”. Prije smetnji, radio je kao električar u Elektrorasu, bio dobar radnik, pa su ga, kad je sasvim s pameti sišao, penzionisali.

Ovako ga pamtim: izađe Bilal na jaliju, namaže lice bobicama bazge il kupine, sakrije se u rakiti, skine i čeka da naiđe kakvo dijete ili slabotinja. Onda iskoči, zadiliče kao indijanac, prepadne te i prebije. Petkom, za vrijeme džume, uđe u avliju Kolerine džamije, ispretura obuću, nečiju ukrade, nečiju sakrije. Došao bi u našu pekaru, sjeo negdje s kraja i gledao oganj u furuni. Babo bi mu uvijek dao simit il piticu – on sam nikad ne bi ništa zatražio.

Halijedao je po čaršiji. Opijao se i spavao na Žitnome trgu. Izlazio na Gazilar, lomio bašluke. Kad bi malo učinio bolje, popeo bi se na stepenište ispred Radničkog, vitlao nekakvom starom zastavom i dokonom svijetu izlagao planove o elektrifikaciji Donje i Gornje Pešteri. Prijetio je drugu Titu i Partiji da će – ako mu se plan odbije – otići na Pešter, dići „kuku i motiku“ i da će onda «u perišan učiniti» i Novi Pazar i Srbiju. Neko mu je kriomice kosti izlomio i više se nije u gradu viđao. Viđao se samo u svojoj avliji.  

Vodali su ga kod hodža i popova, kod ćirameta i gatara, tražeći mu lijeka.

Tri godine proveo je u niškoj Toponici, tri i po u Kovinu. U Kovinu je prizdravio, pa su ga slali na kućnu negu i viđenje dva puta godišnje. Onda su ga na posve pustili.

Nije se vratio u domski sokak. Vratio se na imanje u Zubinom Potoku.

6.

Veštačko jezero Gazivode nalazi se u opštini Zubin Potok, na severu Kosova i Metohije. Nastalo je pregrađivanjem rijeke Ibra u njegovom gornjem toku. Kamen temeljac za branu postavljen je na Petrovdan 1972, a položio ga je predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Džemal Bijedić (vidi mr H. Pelin: «Jezero temelj bolje budućnosti», Borba, 1972).

Jezero je napunjeno vodom 1977. godine. 

Dužina mu iznosi 24 kilometra, a visina brane 107 metara. Brana je izgrađena od prirodnih materijala (kamenja, zemlje i gline) i kao takva jedna je od najvećih u Evropi. Osnovna namjena ove brane je navodnjavanje Kosovske nizije.

Kako je jezero izuzetno bogato ribom, tokom cijele godine prisutan je veliki broj ribara. Ljeti dolaze i kupači iz Tutina, Novog Pazara, Zvečana, Gline, Kosovske Mitrovice. Iznad jezera se prostire planina Mokra Gora. U njenom podnožju nalazi se manastir Crna Reka.

Kad je Momo Dobrić išao da za svoju “Hroniku” snimi mještane Zubinog Potoka čija su imanja potopljena (467 domaćinstava, 3 vjerska objekta i 4 groblja) a država obećala, pa slagala, da će im potpoljenu zemlju pošteno i po pravoj cijeni platiti, sreo je Bilala. “Obradovali smo se jedan drugom. Pričali o svemu i svačemu. Na rastanku, dobio sam poklon od Bilala. Šarana, divljaša, od dva i po kila.”

7. 

Do Zubina potoka smo došli onim rožajskim, u šest sati izjutra. 

Gola pustinja, nigdje ništa. Siđemo do vode i zaraslih kotareva s naviljcima pocrnele slame. Kolibe, trapovi, jedan rundov krvavih očiju koji se davi svojim lavežima. Dvije-tri kuće od cigala. Iz jedne bije narodna muzika. Na vratima, krečom naprskano: Kahva-Zubin Potok. 

– Ima l bujrum, majstore? viče Momo. 

– Ima, ima, čuje se otuda. Svratimo, naručimo kahve. Momo pita zdepastog mladića: – Znaš li, care, kako da dođemo do zadružnog doma u Zubinom potoku. Treba nešto da snimao. 

–  To ti je onamo, pod onu lazinu. Slegnite do škole, ima put od škole. Ufatite samo putom.

Slegli smo do škole, ufatili putem. 

*

Lutali smo uz jezero, uzlazili i slazili niz kosine, ali selo nismo nalazili. Julsko je sunce krvnički pržilo. Uz jedan poširi vodeni zalivak, obrastao mekšim listopadom – vrba, joha i jasika – ugledali smo tanku stazu. “Hajmo ovuda, pa do kurca”, rekao je Momo.“Jo, gledaj je kao smaragd. De, bre, da se okupamo.“  

Okupali smo se i krenuli uz stazu. Vodila je “pitominjom” odisala na ribe i mulj. Naišli smo, brzo, i na prvu kuću. Ležala je na blagoj zaravni. Vodeni su usjek onde svršavao, razliven u nekoliko čudnovatih bara obraslih trstikom. Kuća je bila sitna, okrečenom bijelo, pokrivena ćeramidom. Sa čeone strane – tri klupe od grubo tesanog drveta, jedan pletar i jedna koliba. Na pletaru sušilo se rublji i nekakve plahte slične ribarskim mrežama. 

Iz kuće se krupan čovjek pojavio.

Momo je samo ovako zinuo: “Jo, jebote, rekao je, čisti Bilal. Jes, majke mi – Bilal Struja!”

Ja sam se, priznajem, prepanuo, a Momo je raširio ruke i krenuo čovjeku u susret. “Jesi to ti,  Momo?”,  brundao je onaj. “Moj Momčilo jabučilo. Dobro mi došao, burazeru!” 

Dva sata docnije, dok uz lozu, kozji sir i kozju pršutu, budemo sjedeli u lijepome hladu ispred kuće, uslijediće Bilalova priča:

Bilal Loboder, zvani Struja, otpušten je iz Kovinske bolnice 23. 05. 1975. godine, “ko nov”, tj. potpuno izliječen. Nije se, veli, vratio u čarsiju, već ovamo. Stigao je u vrijeme kad se jezero punilo i kad su se mještani, ne bez vike i kuknjave, opraštali od svojih imanja. I Bilal se oprostio od svog – sedam hektara livada i šume. Pretekao mu je komad prle u brdima, koji se sada, po punjenju, obreo uz  samu obalu. Uspio je da razniže staru kuću prije potopa i da je ovdje ponovo naniže. Živio je, dok se moglo, od penzije, od skupljenih šumskih polodova, prepodaje drvne građe, krivolova. A onda je ova kriza ljuto popritegla.

Prije tri i po godine, baš u ovo vrijeme, javio mu se ljekar koji ga je u Kovinu liječio. Spremao se na odmor, planirao da se spusti u Boku kotorsku. “Pa sam”, pisao je, “nešto gledao kartu i vidio da će proći blizu. Zanima me kako si i jesi li u stanju da se vidimo i da negdje piće popijemo. Evo ima neki motel Krnja jela baš uz magistralu, veoma blizu tvom Novom Pazaru”.

Sreli su se nekoliko dana po prepisci. 

Kad je vidio Bilalovu kuću i okoliš, ljekar je, bio očaran ljepotom: “Ovo je,  čovječe, raj na zemlji. Blago tebi, blago tebi.  Gledaj ovu baru lijevo – prvoklasni ribnjak za šarane!  Idealno prirodno stanište. Ovdje ne treba nikakvoga ulaganja. Ležiš, čovječe, na parama. Ama čekaj samo da se vratim s mora.”

Došao je, opet, početkom oktobra.

Ribnjak će, tvrdi Bilal, nagraditi za dvije nedjelje. “Nije”, veli, “ni imalo mnogo posla. Ona velika žičana pregrada, pedesetak drvenih kolčeva, sedam-osam prikolica pijeska, kreča, zgorelog đubriva i šodera”.

Početkom aprila mjeseca 1978,  ubačeno je “za prvinu i provjeru 22 komada jednogodišnjih (težina 60 – 110 gr.) i 17 komada dvogodišnjih ( 150 – 250 gr.)  šarana, šarana-divljaša.” 

“I ene ih. Ko bikovi!”

Prvi kupci pojavili su se ove godine, u junu mjesecu: dvojica monaha iz manastira Crna Reka, jedan ugostitelj iz Kosovske Mitrovice, jedan guzonja iz rudnika Trepča, jedan guzonja iz fudbalskog kluba Trepča i dvojica fudbalera.

1. Pjesma D. Š. Derviša

O ožalošćeni vjetrom oviti vetrokazi
Malo poviti, okrzani pored groblja
I napuštenih trkališta;
O sveta lica, žile čeone
Damari napregnuti, vreli;
O ruke na panju primjerno nalakćene;

O vi sipke duše čuvara oko kojih
Klecajući, pobožna se sjenka vrti
U podne sa šapama miritelja;
O znojna i otežala maglo što hrskaš
U žljebovima vremenoga točka, što
Pljuskaš po staklu na kraju molitve;

Posve na izmaku dok tetošenja ova
Zamiru, podmukla, od naprezanja
A trbuhobolja hvata
Majke i starogodno djecu
U svijetlom i tamnom
Posjednike tajnih prstenova
Što ne urašćuju u meso vremešno:

Život nije ništa od smrti više –
Na putu ka kući, u snu i na javi
Manjak u riječima
Za prvi dan i višak riječi
Pokretnih praznika dok teče
Poljima crnim prethodnica
Umrlih u mjestima naseljenim gusto –

Tu gdje poništene su kabaste mape
Osuđenih, primljenih pa odbačenih
Vjernika prenosa
I gdje preskočena su mutava
Pravila tumačenja mijena
Iz doba kad živeo je pjesnik
Riješen da zauvjek ostane u službi:

Bogumile nimfe predaka njegovih
Skupljaju se oko narova grma
I govore u vjetar:
Molitvama u vrijeme gladi
Molitvama vlastodržaca u padu
Mi sabijamo katren u maternice
Mnogo hiljada mladih trbuha;

Tako potonuti neće ni slovo niti
Otkriće oko tajnu sklapanja delova
Mehanizma lirskog
Kad bog moći uduzme uživanja:
Sklapanja i rasklapanja lirskog
Glasa iz ove čaše od ljudske kože
Pod pazuhom bez kiša i bez snjegova.

2. Limeni pijetao

Riječi dube ranu mjesečinstoj noći
Vjetar puha suh odnosi riječi doba
Izgovorene kroz plač u sluhu ruže
Crnih latica – pritajen zanijemeo
Vjetar u šupljim grudima vjetra
Što se težak survava na vrt riječi
Koje šutanjem se od tišine brane
Jer riječi su žive u danu što kruži
Gdje riječi teške utjehe ne važe

Ne dopiru riječi kasne dvoje se
Ostaju hladne nenaseljene riječi
Na bolesničkoj listi redu vožnje
Sve je samo bol brid vodenasti
Cvjetovi između zapaljenih pluća
Između zupčanika glava toplokrvih
Postolja riječi koje zauzeće vatra
Jer samo bol može reći sve riječi
Osim bola vjetar može sve
Ko moždani nepovratni čunak

Ko bez riječi bolan dodir usta
Lišajni se odranjaju kamenjari
Pod rukom noćnoga čuvara
Lete riječi doba riječi mravinjaka
Lete i ne zaustavljaju se nikad
Ko će ih zbrojiti u red godina
Ko će ih pojiti zelenom vodom
Ko će im skupiti srž pod jezike
Kojeg mora kojih sati koje smrti

U isparini što nadire iz klanice
S hrpe truhlih daski
Razlivene do izgubljenog srca
Ne čuju se riječi bola u molitvi
U trbušnom svitku nerotkinje
Sada i uvijek sada nijeme riječi
Smišljene sile gluhog carstva
Riječi koje kuša atletika tijelo
Napadaju iskušenja
Nad crnog korom običajnog hljeba

3. Turbetarova molitva

 _______________Gurbi Babi

Ovdje je korak usporen
A dani kasne zastajkuju
I ljube ovo parče zemlje
Različite boje razlivene
Do izgubljenog srca

Ovdje se ne čuje glas
U molitvi poniznoj
Zemlja pod zemljom
Ljubi me u usta
U mrtvi mozak
Sada i uvijek podjednako

Ne steže riječ mi glavu
A san koji kuša moje tijelo
Pati od nepreciznosti
Po noći i po danu
Dok izložen sam sumnji
Nad korom običajnog hljeba

Pružite mi svoje ruke
Tamo i koprivo
Da spustim umorno srce
Jer dan je ovo prvi
U mom poslednjem danu

A to je tako blizu
Pjevajte usred života
Ljudi od tišine
U šupljim ušima
Tačnije od mog srca
Na mom obijenom dlanu

Nad kolijevkom što se ljulja
Ne širim oči
Ne dišen ne zborim
A pjesmar tek rođen
Sjeća se mene
I prepoznaje me
U nestvarnim molitvama

Ovdje smrt je stala
Ko breg kao planina
Hir ćud smišljena sila
Posljednjeg carstva
I ti što me veličaš
Uvodiš je u pusta usta

Ja jesam unutra
I zato jesam svuda
U znacima palim
U vatri palih zvezda
Prije sjedinjenja
Rođenja naših propalih

4. Polje gazijata

*

Šta nam to nude šta nam daju
Groblja stara u aprilu
Što bude se ustaju
Za nama se okreću i idu

Te duše blatne kog čekaju
Posle suhe zime
Cvetnih mena –

Hoće li se vratit ili neće
U žučane kese sjaju svijeće
Njihna osjećanja:

Sve te truhle roditeljske kosti
U promahnoj kuli
Gdje se dvori
Preko godine duge gdje se posti

*

Ko zna zašto ženka kroz polje se
Vuče
Uz kričanje muklo
U opasnoj vrevi što vreba iz sna

A prozuko tijelo blage žene
Svo se skvrči
Kad u polje zađe
Bez pratilje svoje na izmaku dana

I djetence jedno dugonogo sneno
Čim stupi na tlo omjeđeno
Koljem raskolači oči
I izgubi želju da trčkara poljem

*

Šta k polju iz grada zabludjele
Vodi
Sinove i kćeri
Za dobrotom roditelja svojih

Što jača im uzdanje u dane
Koji kasne
U kasarne glušne iza
Polja što na truhležinu pahne

Šta tu traži zima prognana
Iz šuma koje skamenjene
Šume sa dna
Njinog uma u razdanje srećno

*

Da pomak nežno tu naprave trave
Koje zemlja krije
Polje bi svislo od pritiska
Jave koju niko živ ošutao nije

Jer mada ne čuje ono posve lahko
Osjetiti može
Vječne duše zle
Što se nama bliže negdje iz potaje

I mi zato nikad ne možemo smoći
Da s duše se dvije mjerimo
U polju
Dok za nama ide potonulo groblje

*

Kad u polje zađe duga suha zima
Jesen s darovima ili sjetno
Ljeto što ljebdi pulsira
Nad tijelima pasa što se plode

Za žitelje plotne s kandelabrom
Za žitelje tihe
S košticom u duši
Za matere koje plod u noći guši

Molimo te o Gospode
Tari zemno glačalo
O pramenje nade
Da noć nam bude lahka do svitanja

Vozimo se nekidan, u popodnevnim satima, Zoe i ja autobusom iz Beča za Zagreb. Jako je uzbuđena- em joj je prva duža vožnja busom, em u Zagrebu je čekaju Rita i Nikola, najdraži rođaci. Znatiželjno gleda kroz prozor, redaju se austrijski pejzaži: stablo, trava, brdo, šuma, sunce, kamioni… Svako malo zapitkuje, mama di je Zabveg? Kad smo stigli do hrvatske granice, krenulo se smrkavati. vade nas iz autobusa na pasošku kontrolu, stojimo u redu, zovu nas iz kućice – majke s malom djecom imaju prednost. Policajac nas provjerava sporo i dugo, Zoe nosi očevo prezime. Ona mu veli: “Mama se zove Vunjic, a ja Bavavon”. Uz škrti osmijeh, vraća nam putovnice. Čekanje se oteglo, jer jedan putnik ima prijavljeno krivo prebivalište. Sjedimo u autobusu, vani je prohladno, već se raznoćalo, atmosfera postaje sve napetija, ljudi uglavnom šute, neki putnici negoduju. Jedna jako ljutita gospođa prijetećim se riječima obraća šoferu. Šofer urla: “Gospođo, nisam ja kriv kaj debil, jedan kriminalni, ima neispravne isprave!” “Debil” mi, usput primjećujem, izgleda više zbunjeno i uplašeno, negoli kriminalno. Ostali putnici ih smiruju. Pa opet duga šutnja. Sad smo već zaglavili punu uru, čovjeka još nema. Zoe pita: “Mama, šta čekamo?” “Čekamo da policajac pusti čiku.” Ali čike nema pa nema. Tišina je sve neugodnija. Zoe opet: “Mamaa, šta čekamo?” Čiku… kadli ona će, na sav glas: “Čekamo jutro da se razdani, da neko dođe i donese sveću, u ovom mraku čovek ne vidi, a ja da čekam ne mogu i neću, jer je noć noć noć noć, totalni je mvaaak…”
Ljudi popadali od smijeha. Dvije studentice joj se pridružile. Ulazi onaj nesretnik u pratnji policije, iznosi torbu, autobus krenuo. On ostao. Utihnula nikad prigodnija pjesma. Zoe pita: “Di ide čiko?” Ja ne znam šta da joj odgovorim. Ona veli: “Ide u mvaak.”

Dnevnik jednog penzionera/20

Bio onda mali, živio u kući pored crkve. Na njenom zvoniku sat sa rimskim brojevima. Tako sam ih naučio. Sat se oglašavao šupljim zvukom zvona. Na zvuk se navikao. Bio mi znak vremena i doma. A i iz školske klupe prema satu virio, kada će više kraj časa, hoće li me mimoići jedinica. Poslije zavolio Hemingwaya, dramatično izgovarao naslove njegovih romana. U jednom, na njegovom početku, našao pjesmu velikog Johna Donnea. Pjesma u meni zauvijek. Sada sam, evo, ostario, opet živim u lijepom kraju, samo drugom, drugačijem. Imam nekoliko razloga da se u mom kraju lijepo osjećam, neću sada sve nabrajati. Da ipak barem ovo kažem: volim ovuda šetati, posebno stazom pored obližnje crkvice. Obradujem se kada čujem njeno zvono. Znam da nikad ne zvoni bez razloga. Znam da i za mene zvoni. Da sam lošiji pisac, sada bih rekao nešto o sudbini.

Imaginarni prijatelj/68

Holden Caulfield glavni je lik i narator romana “Lovac u žitu”. Sedamnaest mu je godina. Zatočen je u duševnoj bolnici negdje daleko od kuće, na zapadnoj obali Sjedinjenih Država. I pripovijeda svoju priču. Postoji nevidljiv netko kome se Holden, pripovijedajući, obraća. To čini jezikom slenga – čega baš i nema u Kršićevom hrvatskom prijevodu, a vrlo je loše i nakaradno provedeno u srpskome prijevodu Dragoslava Andrića – i u duhu pedesetih godina prošloga stoljeća u Americi. Doba u kojima je “Lovac u žitu” postajao mladalački bestseler u Europi i u Jugoslaviji, kraj je šezdesetih i sedamdesete godine, kasna je faza hipi pokreta, bujanje omladinskih supkultura.

Slava “Lovca u žitu” u nas koincidira s modom “proze u trapericama”, kako ju je imenovao Aleksandar Flaker, tako da su Salingerova izabrana djela u izdanju Znanja iz 1978. bila opremljena u imitaciju traper platna. I sve to sasvim neprikladno, jer je Holden svoj životni slom doživio prije nego što se znalo za rock’n’roll.

Holden mnogo priča o svojoj sestri Phoebe, a u brata Allieja gleda kao u dragoga boga. Alliejeva smrt jedan je od vjerojatnih razloga Holdenova sloma. Iako, tih razloga je više, i svi pripadaju emocionalnom i mentalnom repertoaru svakoga iole inteligentnijeg adolescenta. To je ono što nas je i privuklo “Lovcu u žitu”, i doživotno nas prisegnulo na ovu neobičnu knjigu. Identificirajući se s Holdenom Caulfieldom, identificirali smo se s vlastitim hormonalnim olujama, s razmaženošću generacije koja je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih odrastala u Jugoslaviji, bombardirana nevjerojatnom količinom kulturnih sadržaja, glazbe, knjiga i filmova, koji su osim obrazovne proizvodili još jednu, prilično neželjenu posljedicu: uvjerenje da ništa drugo nije važno, i da ničega drugog u životu neće ni biti osim glazbe, knjiga i filmova. Kroz identifikaciju s Holdenom, čiji se život nalazio na rubu, i mi smo se, njegovi čitatelji, trajno našli na rubu. Bila je to naša poza i naš životni stav. Danas teško za objasniti.

Nakon što su ga izbacili iz škole, Holden odlazi u New York.

To je mjesto njegove inicijacije, prvoga seksualnog iskustva – s prostitutkom, naravno – i njegova sloma. Cilj mu je da se sretne s Phoebe, da joj kaže nešto što je dugo smišljao, i što je silno važno, nešto što govori nama, čitateljima, spriječen da se obrati njoj. Holden je uvjeren da je lud. Samoubojstvo je njegov način da se obračuna sa svijetom. Tako misli, na to se fura. Užasno je mršav, visok je, ima nekoliko sijedih u kosi. Ili sebe i nas uvjerava da su to sijede. Osjeća se starim. Ima previše iskustva. Dosta mu je svega. I to umije sjajno ispričati.

Holden Caulfield prezire trivijalnost, prijetvornost i lažljivost današnjega svijeta. Bio bi sretniji da živi u nekoj prošlosti. Njegov današnji svijet je, međutim, već bio naša daleka prošlost. Holden je svoje proživio i doživio prije nego što smo se rodili. Ali nam se svejedno činilo da je Holdenovo vrijeme i naše vrijeme. Čak smo ga razumjeli i dok je govorio o bejzbolu. A vrlo često se u “Lovcu u žitu” govorilo o bejzbolu. Prezirali smo trivijalnost, prijetvornost i lažljivost, jer smo bili pri vrhuncima svojih puberteta. Zamišljali smo da smo pacijenti psihijatrijske ustanove, pa smo to u određenom smislu i bili. Jedan od nas koji smo se identificirali s Holdenom Caulfieldom ubio je Johna Lennona. Valjalo bi pročitati “Lovca u žitu” da bi se znalo zašto je to učinio. Inače, srednje Holdenovo ime bilo je Morrisey.

Svako  selo, a valjda i veće mjesto, ima nekog svog Dragišića, koji je uvijek mimo sve ostale. On nikad neće s drugima u zajednički posao. Jok! Na sve je imao primjedbe, ne male, uvijek žestoke i potpune. Tako, ovaj naš, iz dumače, nije htio da prihvati ništa u vezi sa velikim mlinom i mostom preko jaza do tog mlina. On sam, dolazio je do jaza, skidao sa konja vreće, ulazio u vodu i prenosio vreće preko vode, i na kraju bi preveo i konja. Jednom je pokušao da to izvede s natovarenim konjem, ali se konj zanio i sav se teret sručio u vodu. Nije prihvatao da istovremeno sa zajedničkim mlinom radi još jedan koji bi omogućavao da svi brzo samelju. O putu da se ne govori, pred njegovom kućom bila je posred puta tolika rupa i vječno lokva puna blata i trnja da je bila živa muka preći je.

Ali, o Dragišiću ima i veselih priča. Tako je jednom neko dotjerao krmaču do njegovog nerasta. Za uslugu morao je dati polovnjak kukuruza. Gledajući tako nerasta na krmači, vlasnik krmače reče kako je to prevelika cijena jer je očigledno da i Dragišićev nerast uživa. Na to, Drgišić motkom stjera svoga nerasta sa krmače i otjera ga u obor među ostale svinje.

“Kad je tako”, reče on ovome, “jebi ti sam svoju krmaču i uživaj, ja nerasta ne dam.“

Bengt Emil Johnson

Dvije muhe u Aprilu

*

Na ledu.
Pucanj u damar sljepoočni,
hromirani, blistav fijuk
rikošeta.

To
učini muha
ljeto.

*

Iz 1700-tih stiže
ova staza drvosječa što svija ka jugu.

Ja upravo stižem
iz Saksberga.

Muha izlazi iz procijepa, motri
mozaik pokrajine
rasprslog drveta.

Sunce nas grije.
Svi smo se mi ovdje
slučajno zatekli.

*

U narodnom vjerovanju carić je bio Božija ptica
svraka je imala kontakte lično sa Sotonom.
O žutom voljiću Tilhagen* nije imao ništa da ispriča.
Crnoglavu grmušu seljaci su fratrom nazivali.
Hortling** bilježi za sojku stotinu imena.
Jedan žutotrbi bastard… on se nazivao,
virtouz koji se upravo vratio na johu
kod starog podruma za krompir. Naravno,
usavršio se zimus na ekvadoru…
Velikodušno dijeli stajsko đubrivo,
montira citate u osobnu kompoziciju.

Hippolais icterina – bio si postmodernist
daleko prije svih francuskih filosofa!

* Ivar Hortlnig (1876-1946, finski ornitolog.

** Carl-Herman Tillhagen (1860-1939.), švedski etnolog.

*

Znakovi se pomaljaju kroz preplete
zraka i zeleni, kroz treptaje
gustih sjeni.
Susrećem
pogled slavuja, vidim očnu-
ivicu kao nikad,
na po metra blizu,
u jednom sam drugom svijetu.

Nekoliko trenutaka
granica smo jedan drugom.

*

Družba divova ruči
tezgere napunjene brežuljcima.

Stojim na Vaskeretu.
Crna grmuša nadjačava grmljavinu.

*

Kolnik je vidan, i da se pratiti.
Brežuljak – iskustvo
skriveno u magli na Sve Svete.
Dan se mučno vuče. Žunje
započinju svoje prastaro umijeće.

Pjevuši štiglic u magluštini.
Ona još leži
ali se takođe podiže i rijedi.

*

Bez daška vjetra. Jutarnja žega. Krajolik:
mirna slika koja bivšoj
il budućoj slici sliči. Jastreb prepušta
život
zakonu termike.

Udno tišine
prebivaju neki zvuci. Žunja kucka,
čagrlja štiglic, kraguj
klikće, signal sladoledžijinog
auta, tamo,
duž ivice horizonta.

*

Palice, zimus pobodene
da bi markirale ivice puteva
počele su da zelene,
liči na štapove
koji su mogli graničiti
neki magijski ritual plodnosti.  

*

U razumnoj jednoj knjizi stoji napisano:
“informacija koja ulazi u čovjeka
mnogo je obuhvatnija od one
koja dopire do svijesti”

Ja sam stigao do krivine.
U sjenci lišća opazih
ispod nečega što s pravom
može se nazvati “dio vremena”
jednu 4 metra visoku ženu
u suknji od plavoga sukna.

Pas se okupao.
Šara u gliblju jarka na trenutak
podsjećaše na posmrtnu masku Rusoovu.
Možda.

Razgovor sa savremenicima

O duši je mnogo toga mudroga rečeno.
U vestmanlandskoj varijaciji
na primjer: “To što duša vidje samo slika beše.”*

Dječak što krave je napasao u Torbou
docnije će dušu porediti
s “lutajućom mrljom sunca,
pod  drvetom, krčevina…”*

Ovdje, na velikom Saksbergshigetu,
mi kažemo: koža bubnja. Praznina ona
što bije iznutra. I odskakajući
ataci po koži, kratkotrajni
poput leptira plavaca.

* Stihovi Larsa Gustafssona i Wernera Aspenstrema

Sjećanje na Džona Fielda

(a u vezi sa “Septembarskom pjesmom” Seamusa Hinija)

Većina sadnica koje posadismo,
čini se, uhvati; crna grmuša pjeva ovdje, sinkope
naliježu u strofu osnovnu, ubrzo će
pjevat sama do poznoga jula. Ko
nije čeznuo za smrću izvan zavičaja,
na primjer u Moskvi?

Valja reći koju o jednome
koji nas se tiče – a tiče nas se stoga
što beše beskućnik. Džon,
beše mu ime, umro u Moskvi,
iza baršunastih magli oko njegovih nokturna;
bez drugih strana smrti liše onih koje počivaju
sasvim nepomično na gornjim stranama šaka
___dok je vježbao,
deset hiljada rubalja, Džon,
beše mu ime, prebačen brodom do Batha
i dalje, “a stolen child”, odvožen dalje
izmeđ klavirskih magazina gdje služio je
baršunastom briljantu, koncertnoj estradi
pojavljujući se često na čemernom
mjestu, vremenu, čemeran, ukočen. Par nokturna
vratilo se, to znamo, da poduže bude
pristupačno na jednoj posve izgrebanoj ploči ( u Mosbawnu zar?)
– da se ne priča o Clementisovoj
ljubomori, Šopenovoj rezervaciji (ali je List
rekao: “Er bezauberte sein Publikum,
ohne es zu wissen und ohne es zu wollen…”),
da se ne priča o čežnji za kućom, ništa
o tome, baršun samo, i biserje, ono
što brzo iscuri iz nas, malo hladno, smjesta
“zastaralo”.

Gotivimo ovdje jasen; drvo života
nećemo stići da vidimo ustasalo; dosipanje
riječi mjesto drugih
riječi; breza se, avaj, osušila, al drijen
će se, možda, održati. Ima sirovosti
u glasu grmuše, brzo će
ona pjevati sama, sve do poznog
jula. Jedan jedak zapah vlači
gudalo kroz letnju močvaru.
Idemo dalje.

Činio je što mentor odluči – šta
Inače – i ostao gdje beše ostavljan
bez tople odjeće i zimovnoj Rusiji, ostavljen
da umre u Moskvi, s vremenom da umre,
naprijed i natrag u uvijek zimovnoj Rusiji,
mrtav, dovučen u Moskvu od gospode
(lijenjost, rak ne debelom crijevu, aljkavo skopčana
dugmad na prsluku)
nakon što su majci pokazani rođajni biljezi;
on “pjevao je na klaviru”, umro na mukama
i baršunastoj magli, bivajući
doista «mrtav u Moskvi»,
lišen zavičaja, s druge strane
nokturna, izvan svakog
placa poezije,
u ledenoj Moskvi.

Nota: Džon Field rođen 1782. godine u Dablinu, umro u Moskvi, pijanist i kompozitor, nazvan “pronalazač nokturna”. Njegovo eventualno značenje za Šopena bilo je predmet rasprava. Bio je učenik Mucia Clementia i pratio ga je nekoliko godina kroz Evropu pri čemu je imao zadatak da predstavlja instrument u majstorovom klavirskom magazinu.

1803.god., Clementi ga ostavlja u Moskvi. Pjesmu S. Hinia “Septembarska pjesma” gdje se pominju Fieldovi nokturni, na švedski je preveo R. Isakson u zbirci “Na putu”, 1994. “A Stolen Child” cilja na pjesmu W B Jejtsa, u kojoj se on vraća na jednu keltsku sagu o djetetu koje otimaju duhovi.

Franc List je napisao veliki esej o nokturnima Džona Fielda.

*

Čitati poeziju, kaže B. E. Johnson, znači ići po tankome ledu. I onaj, koji se nakani na čitanje, a ne nalazi se na ledu, shvatiće možda ponešto od teksta, ali će samu pjesmu promašiti.

*

Bengt Emil Johnsson debituje 1966. godine knjigom Posvjete (Hylningana) iza koje vrlo brzo slijede još tri vješto komponovane hibridne zbirke koje se otimaju preciznoj žanrovskoj klasifikaciji. Čine se lakim i spontanim, kao produkti neobuzdanog unutarnjeg poriva, što ih formalno približava surealističkom automatizmu u njegovom nastojanju da osnovnu poruku izrekne što neposrednije, direktnije.

*

Geografski milje u kojem se rađa i dešava poezija  B.E. Johnsona naziva se Saxdalen koji leži u Dalarni, pokrajini na severu Švedske, “dubokoj i gluhoj provinciji”. Krajolici: četinari, brežja, močvare, rudničke jame, krčevine, ruine, propali zidovi. Staze i puteljci preko Vaskäretaeta, Låsbergeta, Rannmossena, Grottfallet i Tors-Karisa. I kroz sve to, neprekidno, trajno – žuborenje Oksbrobekena. Johnosonova poezija sve to prisluškuje, oponaša, preslikava. Naročito ono što izmiče topografskoj karti: padanje snijega, kovitlanje magle, sjenke, treperenje suhog lišća, hvatanje leda, naprsline u ledu, u kamenu, nevidljii napor mahovine. Zvukovlje proplanka, svjetlucanje unutra, između, ispod, iza. Ornitološko iskustvo: ptica koja hitro prolijeće, nevidljiva, ali čujna.

*

U zbirkama nakon 90-ih, očiti su tragovi “spuštanja” jezika iz muzičkih u govorne sfere. U skladu sa ovim,  jezik biva lakši i “jasniji”, pjesnička forma komotnija, radi se uglavnom o narativnim dužim cjelinama, prekidanim mjesimično lirskim pasažima koje grade jednu samostalnu zbirku.  

*

Kako vrijeme prolazi, stvaralaštvo B. E. Johnsona biva uzorni i, veoma često, osnovni temelj na kojem najmlađe generacija švedskih pjesnika zasnivaju svoje peotike.

*

Bengt Emil Johnson (1936 – 2010), pjesnik, kompozitor, esejist. Važnije knjige: Hyllningarna (1963), Essäer om Bror Barsk och andra dikter (1964), Skuggsång (1973), Avlyssnat (1974), Tal till folket (1975), Rötmånad (1976), Efter vanligheten: höstlig dikt (1978),Vinterminne: kulturlyrik, memoarer och motstycken (1980), Upprört (1982), Över Oxbrobäcken (1996), Om öster (1999), En gång till (2003), Medan, sedan (2005), Tal till mig sjalv (2007), Aftonsånger (2010).

Preveo i priredio Refik Ličina

Plato ispred crkve u Birzebbugi bio je prazan. Popodnevna melanholija. Duvao je vruć mediteranski  vetar i donosio miris slanog mora. Sedeo sam na klupi pored knjižare i čekao da prođe siesta. Maltežani zatvaraju svoje radnje oko podnevna i ne rade do nekih 16 časova popodne, što je meni kao istočno-evropljaninu koji nije navikao na takve običaje donosilo dosta problema u planiranju. U ruci sam imao poveću žutu kovertu u kojoj je bio pasoš i pismo preporuke na engleskom jeziku od fiktivnog poslodavca iz Srbije. Na desetak metara od klupe bila je autobuska stanica na kojoj sam trebao sačekati autobus X4 koji će me odvesti do Floriane gde se nalazi policijska uprava. Trebao sam izvaditi papir da nisam krivično gonjen na Malti, što će mi olakšati proceduru zapošljavanja u ovoj državi. Bio sam migrant.

U trenutku kada su počela da  zvone crkvena zvona odnekud se  pojavio Makedonac Spira, čovek koga sam upoznao treći dan po dolasku na ostrvo.

– E bre, šo praviš tuka na Sonce?

– Ajde Spiro pusti me šale, ovi još uvek ne otvaraju knjižaru. Gde ću da fotokopiram ova čuda? Zakasnićemo!

– Ajde, ajde… ne se brini. Legnalo devojče, usnilo. Sad ke dojde.

Oko 16 časova i 20 minuta, devojka od nekih dvadesetak godina pojavila se sanjiva i nervozna. Kada je videla nas dvojicu kako je čekamo da otvori knjižaru, još više se oneraspoložila.

Kako smo napustili knjižaru sa potrebnim fotokopijama,  tako se autobus X4 pojavio na stanici. Digli smo oboje ruke dajući šoferu do znanja da želimo unutra. Na Malti autobusi ne staju ako ih ne pozovete rukom kao što se u američkim filmovima poziva taxi.  

Vožnja do Floriane potrajala je dobranih četrdeset minuta. Uske uličice malteških gradića, radovi na putu, mimoilaženje gradskih autobusa u svom tom haosu, čine samo neke od prepreka koje te mogu snaći u ostrvskom saobraćaju. Spira je sve to vreme pevušio „Slušam kaj šumat šumite bukite“ i držao oči zatvorene.  

Negde u Paoli, na samoj raskrsnici gde je skretanje za Marsu i staro otomansko groblje, pukla je guma.

Nervozni putnici počeli su da viču i urliču, mene je prelio hladan znoj od nervoze, a Spira je pored mene ćutao i dalje zatvorenih očiju. Vozač autobusa se izvinio i rekao da drugi autobus samo što nije stigao. Tako smo čekali drugi autobus još nekih desetak minuta po žegi i stigli u Florianu par minuta pre nego što će šalterski radnici otiću na pauzu.

Zadovoljan što sam izvadio potvrdu iz policije i što smo uspeli sve na vreme obaviti,  rekao sam Spiri da bi trebali otići u Vallettu na pivo. Centar Vallette bio je na nekih desetak minuta laganog hoda od policijske uprave u Floriani.

U baru „Gugar“ koji se nalazio u veoma strmoj „Triq Ir-Repubblika“ ili ti „Republičkoj  ulici“ koja je udarala na more, pili smo odlično lokalno pivo Cisk Excel. Spira se zaneo u priči sa konobarom koji je rodom bio iz Bugarske. Pravdao mu se da je on pravi Makedonac, ali da je bugarski pasoš izvadio zato da bi mogao raditi lakše u zemljama EU. Konobar je sve vreme odmahivao glavom i na ironičan način ubeđivao Spiru da je svaki stanovnik Makedonije zapravo Bugarin i da zbog toga svi oni zaslužuju njihove pasoše.
U toku te mukle rasprave misli su mi odlutale zajedno za mojim zamagljenim  pogledom… nastala je potpuna tišina.

U sledećem momentu video sam devojku. Crna, vitka, obučena nesvakidašnje. Izgledala je kao da je sa drugog kontinenta. Možda Afrike. Izgledala je kao da je iz Tunisa.

Promašio sam svoja usta i isprosipao pivo po majci i farmericama. Spira je grunuo u smeh dok je Bugarin vatrenim tonom i dalje prisvajao čitavu makedonsku istoriju svome narodu.

Makedonac je svojim telefonom napravio nekoliko fotografija na kojima sam ispao potpuno izbezumljen i kao popišan. Nervozno sam mu dobacio da ne radi to i da izbriše fotke, na šta je on odgovorio: „a bre, sega ke obrišem, ne beri gajle brale.“

Crnka je išla ka nama lagano se penjući uz okomite stepenice koje su vodile gore u sami centar grada. U tom trenutku zaboravio sam gde se nalazim. Želeo sam da joj krenem u susret i zapitam je za ime ali sam u sledećem momentu shvatio da bi to možda bilo naprasno. Svakako se u takvom popišanom  izdanju ne bih usudio nikome da priđem. Nisam primećivao ni egejca ni pirinca pored mene. Još manje sam slušao nastavak njihove rasprave o nacionalnim pitanjima.

Devojka iz Tunisa u prestonici ll-Belt Valletti. Crna, vitka i neobično obučena.

*

Prošli su meseci kako živim i radim na Malti. „Stena“,  tako je nazivaju domoroci. Od onog podneva u „Gugar“ baru više nisam video crnu devojku iz Tunisa. Moje radno mesto bilo je u Birkirkari. Mašin operater.  I dalje sam živeo u Birzebbugi na samom jugu ostrva, prilično daleko od svih dešavanja. Svoje slobodno vreme, tj. vikend, provodio sam u stanu družeći se sa  knjigama. Besomučno sam gutao rečenice Ismaila Kadarea. Tukla me je nostalgija. Želeo sam da se vratim kući. Opisi albanskih krševitih planina u knjigama Kadarea budili su u meni čežnju za balkanskim prostranstvima i zelenim livadama. Ovde sam bio okružen žutom zemljom i niskim bodljikavim rastinjem. Nekada sam umeo satima da sedim na plaži pokraj mora i slušam Maltežane kako pričaju. Njihov jezik je bio krt. Krt kao dobro vino. Između ostalog, žudeo sam za nepoznatom devojkom iz Tunisa.

                                                                

*

Sedim u svom stanu u Novom Sadu i čitam. Pred mojim očima nižu se rečenice malteškog pisca Immanuela Mifsuda. Roman „Jutta Heim“ koji je nedavno preveden na srpski jezik, imao je svoju promociju pre nekoliko dana u nekoliko srpskih gradova. Bio je i autor. Govorio je o tome gde je on nailazio na  inspiraciju za pisanje jedne takve knjige. Govorio je o malteškoj književnosti. Čitao je poeziju na svom krtom jeziku dok sam ja u publici pio krto vino.

U sledećem  trenutku zaustavljam čitanje i ostajem u šoku pogleda sleđenog na stranici.

I on ju je video. I on je o njoj pisao. O crnoj, vitkoj devojci iz Tunisa koja se pela strmim basamacima u ulici „Triq Ir-Repubblika“. Još mi padoše na pamet Makedonac i Bugarin. I „Stena“ Suncem okupana.
Želeo sam da se ponovo nađem na platou ispred crkve u Birzebbugi u vreme sieste dok vlada popodnevna mediteranska melanholija. Želeo sam da zazvone crkvena zvona i da vidim Spiridona.

*

Zvrčanje telefona mi odzvanja u ušnim receptorima. Svitkanje, mrak. Svitkanje ponovo. Na slušalici muški glas izgovara  nerazgovetne fraze. Ne mogu da provalim još uvek kojim jezikom taj čovek govori. Naprežem se iz sve snage da se priberem i posle nekoliko sekundi mumlanja u telefon uspevam da razaznam: „Spira je bre, alo, alo!“

– Alo čoveče. Odkud ti moj broj? – prve su reči koje sam uspeo da sročim.

– Eeee, jas go znaem site malečki tajni!- uz smeh progovori Spira.

Imao sam utisak da sanjam. Moje misli počele su da lutaju i idućeg trenutka ja više nisam slušao čoveka čiji je glas izlazio iz mog mobilnog telefona. U mislima, našao sam se u gradu Zejtun nadomak Birzebbuge. Bilo je veče. Stajao sam i  čekao. Nisam znao koga čekam ali sam osećao da tu trebam da ostanem… nešto mi je govorilo da će se pojaviti upravo ona osoba koju bih voleo da vidim. I pojavila se u pratnji fotografa. Crna, vitka devojka. Nesvakidašnje obučena. Stali su na sred trga. Ona kao da je nešto očekivala. Delovalo je da je spremna na to. U okolnim ulicama nije bilo nikoga. Žive duše. Samo ja i njih dvoje na trgu. Fotograf joj je prišao. Udario joj je šamar svom snagom. Crnka je pala i počela histerično da se smeje. On je potegao nogom od sve snage i udario ju je u stomak. Stajao sam kao nemi posmatrač. Nisam mogao da se pomaknem. Nisam mogao da viknem. „Šta mi se ovo dešava majko mila!“ – prolazilo mi je kroz glavu. Sledećeg trenutka fotograf je počeo da fotografiše. Devojka je ležala u transu. Izgledala je očarano. Tanka linija krvi slivala joj se niz vilicu.

Posle nekoliko minuta fotografisanja ona ustaje i odlazi. Fotograf je nemo stajao i posmatrao devojku kako odmiče. Ja sam i dalje izbezumljen pokušavao da viknem i da se pomerim, ali nikako nisam uspevao u svojim pokušajima.

– Alo bre, ne li čuješ šo ti zboruvam? Alooooo!

Probudio me je Spirin glas koji je odzvanjao na zvučniku.

– Utre ke slikam ona tvojata crnka od Valletta.  

– Šta?

– Da, da mačko. Jas sum fotograf. Toa ne si znao. Ke joj pokažem i ona tvoja fotografija iz „Gugar bar“. Ona so fleki. Ahhahahahahah.

– Alo bre manijače, rekao si da si izbrisao to!

– Ne bre, jas go čuvam site moi fotografiji. I obožavam da gi pravim koga luđe su uznemireni.

– TI BRE NISI NORMALAN ČOVEK.

– Tako ti e toa. Trebao si da ostaneš na Malti brate! Jel sam dobro rekao a? Kao pravi bBograđanin a? Sada ću ja da fotkam malu crnku a ti ćeš kući da ga drkaš na sećanja. Eeee budala li si.

– Ma jebaću ti mater bre kad te dohvatim….

Veza se prekinula. Čulo se samo monotono ti, ti, ti, ti… a meni i dalje nije bilo jasno da li ja to sanjam ili se sve ovo stvarno odigralo.

Čudi se Miljenko zašto nema Ane. A ima Ane, samo se njezin  dnevnik, kao post scriptum, ponovno piše. A Ana je nemoćna, post scriptum uvrjedljiv.

Veli Tonko da je bez Jame govoriti o hrvatskoj književnosti  – sramota. A jama je i dalje tu, samo je nešto dublja.

Dok se  iz Goranove Jame protiv nove šire novi krici, i Miljenko i Tonko pitaju zašto je ta nova jama baš danas nešto dublja i zašto je hrvatska književnost osramoćena, holokaust prešućen?

Samo to pitaju njih dvojica, a njima se pridužujem i ja.