Tek jutros, uz jutarnju kavu, koju, protivno svakoj zdravorazumskoj i medicinskoj logici, ispijam odmah nakon lijeka za visoki tlak, počinjem razmišljati o Sabaheti. Znam šta je, već me zorom “opalio” današnji datum, 29. novembar, Dan Republike.

Na www.knjigaimena.com pretražujem i nalazim: Sabaheta je žensko ime arapskog porijekla. Značenje imena je: ljepota, krasota, ljupkost.

Nešto je se ne sjećam baš takve, više kao suzdržane, zatvorene, koščate, oštrih crta lica, ne baš previše razgovorljive. Zato ni onda nisam znala o njoj više od osnovnih podataka, pa se ne mogu sjetiti ni prezimena, a možda ga nikad nisam ni znala.

Odavno je to bilo, prije 45 godina, nas dve slučajno dijelimo sobu u Hotelu Omorika u Crikvenici, obje sa problemima u dišnim putevima, sve nekakvi kratki udisaji, ubrzani izdisaji, šištanje i krckanje šlajma, iskašljavanje žutoga, bijeloga, prozirnoga, gustoga, inhalacije dva puta dnevno i što više boravka u okruženju mediteranskog zelenila. Naši specijalisti pulmolozi, udaljeni oko 400 kilometara, sigurno se nisu poznavali, jedan iz Sarajeva, drugi iz Zagreba, zaključili da će nama, djevojkama, koje smo tek zakoračile na životni put, terapija nazvana thalasso umnogome pomoći u oporavku i zaliječenju.

Sve je počinjalo ponedjeljkom i teško je zamisliti moju tugu kad je Sabaheti, već za prvi vikend, u posjetu stigao dečko iz Sarajeva, a meni moja velika ljubav iz Zagreba nije, možda ne bi ni sljedeći vikend da ga nisam podsjetila, a onaj treći već smo bile u svojim gradovima, svaka sa svojim pričama. 

Ipak sam znala Sabahetino prezime, razmijenile smo nekoliko razglednica, puna kutija mnogih svjetskih gradova, crno-bijelih i u koloru, na tavanu je, naiđem li nekad na neku njenu možda saznam i prezime, ali, opet, sumnjam, uz “Srdačan pozdrav iz Sarajeva, Sabaheta” ne piše se prezime, uvijek primalac zna tko ga pozdravlja, prezime u toj, nekad vrlo popularnoj ljudskoj igri, značilo bi uvredu za oboje, i pozdravljača i pozdravljenoga.  

Puno znam o tome što se s nekim poznanicima događalo u tih 45 godina, nešto znam, ali više – jače osjećam. Mnogi su nestali iz prostora moga promatranja i pažnje. Nasreću, došle su neke druge Sabahete, drugačijih imena, ali prijateljice, uviđam to svakim danom.

O, ima i novih muških likova, njih se nikad neću odreći, ali nešto me jutros, kao što priznah, zdrmala Republika, a nije ni Jugoslavija džabe bila ženskog roda.

Cijeli svijet i ono ispod i ono iznad je naše!

29. novembar 2020.

“Mladenka kostonoga” je roman jedne epohe, ove u kojoj upravo živimo, smješten u jednu prethodnu epohu, u dalmatinsko zaleđe, Hercegovinu, Liku, Krajinu, općenito u južnoslavenske krajeve, te u naš južnoslavenski Beč. Priča govori o Gili, a kako smo u dobu koje vjeruje u vještice, priča govori o vještici Gili. Ona je svojevrsna naša vlaška i hrvatska superjunakinja, pobunjenica u fazi emancipacije, koja pomaže ljudima, služeći se njihovim praznovjerjem. Želimir Periš je prije ovog romana široj hrvatskoj i južnoslavenskoj publici bio slabije poznat pisac, čitali su ga samo vrlo pomni i vrlo upućeni čitatelji dobre i ozbiljne književnosti, ali je s “Mladenkom kostonogom” silovito istupio na glavnu scenu, gruhnuo je na pozornicu kao rasni pripovjedač, koji vješto i moćno izmjenjuje pripovjedne registre, slobodno prelazi iz jednoga u drugi glas, iz jednoga u drugo vrijeme, iz roda u rod, iz spola u spol, pišući kao netko tko je istovremeno suvremenik i zemljak, bliski rođak vrlo raznolikih pisaca, u rasponu od Salmana Rushdieja do Sime Matavulja. Periš je istodobno moderan pripovjedač i guslar. Svako od pedesetak poglavlja “Mladenke kostonoge” najavljeno je deseteračkim distisima guslara Periša, kojima se najavljuju zbivanja i slave njihovi junaci. I čitatelj nikad ne može biti siguran koliko je pisac Želimir Periš u svemu tome smrtno ozbiljan, koliko se šali na svoj račun, i na račun epohe, ali jedno je sigurno: ovo je veliki, vještičji, emancipatorski, revolucionaran roman, koji nas štiti od budale u nama i od budala oko nas, štiti nas od uroka, izmišljenih i stvarnih. Petar Kočić bi se u grobu obveselio jednoj ovakvoj knjizi i jednome ovakvom piscu, koji kao da je i sam ponikao sa Zmijanja.

Тog davnog januara 1983. u pariskom College de France, 84-godišnji Borhes imao je nastup. Nedavno prevodeći razgovor novinarke Branke Bogavac s piscem koji je vođen onih dana, possetio sam se još jednom ogromnog interesa i gužve u publici, iz koje je samo mali deo uspeo da uđe u Bergsonovu salu gde su predstavljali Borhesa. Zajedno sa većinom izguranih posetilaca, seo sam na zidić oko dvorišta koledža i u tišini, napregnutom pažnjom, slušao miran, meki glas Horhe Luisa Borhesa, najuticajnijeg živog pisca tog vremena, preko velikih zvučnika koji su bili posađeni svuda okolo.

Sa Marijom Kodamom, Borhesovom družbenicom poslednjih četvrt veka, završava se jedna druga, obimna zbirka intervjua Branke Bogavac. Spontani razgovor u kafani Flora zapisan je nekoliko godina posle piščeve smrti. Kodama pripoveda o različitim dogodovštinama i utiscima iz zajedničkog života; bilo mi je, na primer, veoma interesantno kako Kodama govori o njegovom susretu sa tigrom, životinjom prema kojoj je Borhes imao izrazito poštovanje. Misteriozno, samodovoljno, opasno, lepo stvorenje, tigar je oduvek privlačio pisce, da spomenem samo Tigre, tigre, plame jak/ Što sijevaš kroz šumski mrak… Vilijema Blejka ili Šir-Kana iz “Knjige o džungli” Radjarda Kiplinga, jednog od omiljenih Borhesovih pisaca.

Koliko je Borhes bio intrigiran i inspiriran tigrom, svedoči njegova poduža pesma “Drugi tigar” ili kratka proza “Tigar” čija završna rečenica glasi: Nora, devojčica, rekla je: Stvoren je za ljubav. Nora je, inače, ime mlađe Borhesove sestre. Na jednom mestu u drugoj priči “Borhes i ja” zapisaće: “… Spinoza je shvatio da sve što postoji teži da očuva svoju suštinu; kamen želi večno da bude kamen, a tigar da večno bude tigar…”

Zar onda ne liči na borhesovsku priču susret uživo poluslepog literate – bibliotekara sa fascinantnim Tigrom? Inače, o toj upečatljivoj epizodi sa tigrom iz života velikog Argentinca piše i Alberto Mangel u knjizi “Sa Borhesom”, ali ovde prepisujem Kodamu, jer je njeno kazivanje neposrednije, iz prve ruke:

“… Volio je da miluje mačke, ali je strašno bio zaljubljen u tigrove. Jednom smo sreli jednog Borhesovog obožavaoca koji je imao privatni zoološki vrt. Pozvao je Borhesa na ručak. Kad smo sjeli za sto da ručamo, šest tigrova su počeli da kruže oko nas. Borhes je osjećao kako su se češali o njega i bio je kao naelektrisan. Kasnije je naš domaćin zamolio Borhesa da sjedne u vrt i da čeka. ‘Veliki tigar’ će doći da ga pozdravi. Borhes se bio izuzetno elegantno obukao za tu priliku, sjeo ie na stolicu. Tada sam videla tog strašnog tigra kako se polako primiče Borhesu. Toliko sam bila izbezumljena da sam htjela da obavijestim Borhesa, ali su me spriječili, jer su se plašili da moja bijela haljina ne uplaši tigra. Tako sam čekala u velikom strahu. Tigar je prvo kružio oko Borhesa i odjednom je skočio na njega: položio mu je prednje šape na ramena i počeo da mu liže lice, dugo je to trajalo. Uveče je Borhes toliko bio uzbuđen da nije prestajao o tome da govori. Ono što ga je najviše šokiralo bio je zadah zvjeri, bio je zaboravio da su tigrovi mesožderi.”

Detoni nije napravio ni korak, kada su se za njim bučno zatvorila masivna ulazna vrata na staroj, francjozefinskoj zgradi. Kao i svaki put, taj zvuk ga je zatekao potpuno nepripremljenog. Stresao se i tiho opsovao, nervozno pri tome tražeći prekidač. Kada je konačno uspio upaliti svjetlo, ponadao se da je s nevoljama toga dana konačno završeno.

Veliki klijent, čiji je potpis na izdašnom ugovoru trebao biti tek puka formalnost, nazvao ga je nakon jutarnje kave i potpuno neočekivano obznanio kako odustaje od daljnjih razgovora o suradnji. Razmećući se banalnim frazama, objasnio je Detoniju da se stvar dogodila „doslovno preko noći“ i da je odlučio prihvatiti „znatno bolje i afirmativnije uvjete“ koje je ponudila konkurencija. Takav ishod pregovora nije prijetio ozbiljnije narušiti tekuću likvidnost reklamne agencije za koju je radio, ali je za Detonija predstavljao gotovo katastrofu. Kao free-lancer živio je od honorara na projektima koje je dovodio u tvrtku. U kriznim vremenima, ovisio je o crkavici koju mu je u trenutcima dobre volje znao dodijeliti šef. S njim, pak, u zadnje vrijeme nije bio u dobrim odnosima, pa je sklapanje ozbiljnog ugovora trebalo ojačati njegove pozicije. Neobjašnjiv odlazak klijenta ne samo da ih nije ojačao, već je dodatno naglasio Detonijev image gubitnika, koji ga je pratio još od razvoda.

U prolazu je pokupio poštu i ušao u dizalo. Lik koji ga je gledao iz uskog ogledala bio je umoran. Tek poneka sijeda vlas nije, doduše, odavala kasne četrdesete, ali su ga podočnjaci, ispijeno lice i neuredna brada činili gotovo starcem. Lift je, na sreću, uskoro stao, pa je Detoni na brzinu izašao, pokušavajući zaboraviti svoj odraz i probleme koji su ga mučili. Iz džepa je izvukao snop ključeva, iz trećeg pokušaja pogodio onaj pravi i konačno ušao u stan.

Snop flyera koje su ostavljali nametljivi raznosači bacio je na stolić u dnevnoj sobi, a račune je pedantno uložio u podeblju kuvertu koju je držao na malom sekreteru. Čim šef nešto ubode, prvi ste na redu gospodo plinaši, rekao je u sebi znajući i sam da je takav rasplet krajnje maglovit. Upalio je televizor i pojačao ton, jer je mrzio sitne, škripave zvukove masivnog, solidnog pokućstva iz ranih sedamdesetih, kojeg je tetkin stan bio prepun. Slušajući jednim uhom vijesti, otišao je do hladnjaka. Izbor nije bio prevelik: nekoliko limenki piva, polovica maslaca, pakiranje hrenovki kojima je vrlo vjerojatno istekao rok trajanja i konzerva tune u biljnom ulju. Otvorio je limenku piva, ubacio hrenovke u vodu na štednjaku i utonuo u kauč. Upravo kada se spremao za prvi gutljaj, onaj koji je najviše volio, koji je dolazio „natašte“, prije oskudne večere a nakon napornog radnog dana, oglasilo se zvono. Detoni je prokleo nezvanog posjetitelja i lijeno mu otišao otvoriti.

***

Na vratima je stajao tetak. Bio je vidno ljutit i očito pripremljen na svađu.

— Što je ovo?

Detoni je pokušao pogledom pratiti papir kojim je tetak mahao ispred njegova nosa. Iskusan u tim stvarima, brzo je zaključio da je riječ o opomeni za neki od neplaćenih računa.

– Sreća što me poštar pozna, pa mi je ovo donio direktno kući! Inače ne bih ni znao da sam pred isključenjem struje. Znaš li ti koliko košta kada te jednom isključe i onda…

– Nemojte stajati tu na vratima, uđite… – Detoni je pokušao biti ljubazan. Znao je da mora stoički izdržati prvi napad, nakon kojeg je starac uglavnom nastupao blaže i smirenije.

– Neću ulaziti. Vidim kakav je svinjac unutra – neodređeno je rukom pokazao iza Detonijevih leđa i nastavio: – Rekao sam odmah Mariji da to nije dobra ideja da budeš kod nas na stanu. Ali ona se kao i obično pravila pametna. Zbog te svoje pameti sada i leži na Mirogoju.

Zašutio je i počeo tražiti cigarete po džepovima. Detoni ga je preduhitrio i uljudno ponudio.

– Eto, što sam rekao?! Ti pušiš, i to Marlboro. A za struju nemaš…

Tetak je kapitulantski uzeo ponuđenu cigaretu i halapljivo povukao prvi dim, pa nastavio, uistinu za nijansu smirenije:

– Do prvog ima da riješiš sve račune i doneseš ih meni na uvid.

Okrenuo se i otišao pozvati lift. Dok se s donjih katova čula tutnjava i istezanje metalnih nosećih kabela, dometnuo je:

– Morat ćeš početi plaćati stanarinu. Ja ovako dalje ne mogu. Dužan sam na sve strane, a ovdje mi leži mrtvi kapital. Ako ti odgovara, dobro. Ako ne, vrati se tati na selo. Šta ti ja mogu? – završio je, ne bez zlobe u glasu, i ušao u lift.

Nakon tetkova monologa, Detoni je izgubio tek. Ostavio je hrenovke u vreloj vodi i vratio se pred televizor. Za divno čudo, pivo mu je i dalje prijalo.

***

Kada je u 73. minuti Robert Lewandowski zabio svoj treći gol te večeri, utakmica je bila praktički gotova. Detoni je počeo tražiti daljinski upravljač, koji je bio skriven u hrpi papira, podmetača za čaše i starih novina. Povukavši upravo one koje su prekrivale daljinac, uspio je srušiti gotovo punu limenku piva. Tekućina boje jantara razlila se po stolu, učinivši gomilu propagandnih letaka još bezvrjednijom. Podigao je limenku i pokupio hrpu vlažnih papira pa ih odnio u kantu. Usput je donio krpu kojom je obrisao stol. Istom tom krpom uglancao je poslije linoleum u kuhinji, jer je znao da će prosute kapljice piva do jutra ispuniti stan onim odvratnim mirisom sinoćnje terevenke. Tek tada je ponovno sjeo na kauč i, ni sam ne znajući zašto, uzeo u ruke jedan od letaka koji su ostali suhi.

Dostavila ga je TV kuća koja se posljednjih nekoliko mjeseci predstavila kao vrlo ozbiljan akter na domaćoj medijskoj sceni. U želji da privuku što više novih gledatelja, nudili su razne oblike nagradnih igara, kvizova i astroloških savjetovanja. Letak koji je Detoni držao u ruci nije, međutim, nudio propagandu tog tipa. Letak je pozivao potencijalne TV producente da se jave s idejama za novi reality show. Svi oni talentirani, u kojima je godinama čučao neprepoznati TV genijalac, mogli su se prijaviti, napraviti sinopsis i razraditi vlastitu ideju, koju su potom trebali prezentirati uređivačkom vijeću. Najboljima je obećano snimanje pilot-sezone, a zatim i ogroman postotak od zarade, ukoliko show uđe u drugu, regularnu sezonu.

Kao čovjek iz marketinške branše, Detoni je nerijetko razmišljao o drugačijoj karijeri, u show-businessu ili barem na njegovim marginama, karijeri koja bi mu omogućila da razvije vlastiti potencijal, da postane cijenjen i uvažavan, da se riješi tetkova najmodavstva i konačno počne živjeti punim plućima. Komad šarenog papira koji je držao u ruci na trenutak mu se učinio kao ulaznica za život o kojem je maštao. Jesam li, prolivši pivo, na neki način isprovocirao sudbinu? Sam je sebi postavio hipotetsko pitanje, trenutak prije nego mu je zazvonio mobitel.

Kada je vidio tko je s druge strane, poželio je ignorirati poziv. Međutim, euforija koja ga je netom prije obuzela, natjerala ga je da pritisne zelenu tipku.

— Ti znaš da Barbara sutra putuje?

Nekoliko sekundi Detoni je grozničavo razmišljao. Onda se dosjetio da je riječ o malom maturalcu.

— Znam… — nesigurno je promucao – Htio sam nazvati.

— Zar stvarno očekuješ da povjerujem u to?! Gledaj, ako već nisi platio ni jednu ratu, ako joj nisi kupio badić, mogao si se barem doći pozdraviti s djetetom i dati joj koju kunu džeparca. Ona ti je kćerka. Ne mogu ja sve sama, shvati to već jednom!

— Daš mi je na telefon, da se ipak pozdravimo?

Kada je brojač minuta i sekundi telefonskog razgovora konačno nestao s displeja, Detoni je krenuo nazvati kćerku. Na žalost, na pretplatničkom računu nije bilo dovoljno sredstava za uspostavljanje poziva. Odložio je mobitel na stol i krenuo u kupaonicu.

***

Dugo vremena nije radio toliko mnogo kao tih dana. Budući da u agenciji nije bilo otvorenih projekata, vrijeme je provodio u stanu pišući sinopsise, razrađujući voditeljske uloge, skicirajući izgled scene, razmatrajući tehničke poteškoće realizacije showa i birajući pozadinsku glazbu. Nije zanemario ni segment nagrađivanja pobjednika, pa je složio konkretnu financijsku shemu koja je, prema njegovu mišljenju, mogla biti prihvatljiva i TV kući i natjecateljima. Pažljivo je promišljao vremenske odmake između ulaska novih natjecatelja u show, poštujući sve zakonitosti psihologije. U pauzama, dok je na balkonu pušio i gledao djecu koja su se igrala u obližnjem parku, dopustio si je luksuz da mašta o uvodnoj emisiji, koja bi trebala biti najavljena njegovim gostovanjem u centralnom dnevniku, smišljao lucidne odgovore na novinarska pitanja ali i makroekonomsko-političke digresije, koje je namjeravao povremeno ubacivati u razgovor, kako bi ostavio dojam potpunog erudita i angažiranog intelektualca.

Iako je isprva poželio cijelu svoju ideju prezentirati nekom od kolega iz agencije, na kraju je od toga odustao. Imao je osjećaj, pravi osjećaj, onaj koji zaljubljene srednjoškolke nazivaju „leptirićima u stomaku“, da se događa nešto veliko i da ovaj projekt pripada samo njemu. Bio je iznenađen količinom samopouzdanja koje je u njemu raslo iz dana u dan, sa svakim napisanim retkom ili izrađenom skicom.

Ono ga nije napustilo ni kada je stao pred veliku, staklenu poslovnu zgradu, u kojoj je vrlo komforno, na tri kata, bila smještena TV kuća kojoj je namjeravao dobro naplatiti svoju pobjedničku ideju. Upravo kada je ulazio u zgradu, zazvonio mu je mobitel.

— Dušo, ne mogu sada razgovarati. Radim jedan važan posao… Bilo ti je lijepo? Dobro ste putovali…? Aha, fino… Čut ćemo se poslije, može?

Ugasio je ton i odlučnim koracima prišao liftu.

***

U vrlo luksuzno opremljenom predprostoru bio je smješten s još nekoliko kandidata. Kako nitko nije pušio, nije zapalio ni Detoni, iako je osjećao da mu treba cigareta. Sjeo je u kožnu fotelju i čekao da dođe red na njega, da prođe kroz tapecirana vrata u prostoriju u kojoj se imala razmrsiti njegova sudbina. Da, upravo tako se osjećao!

Pokušaj koncentracije pred razgovor koji mu je, dakle, trebao odrediti sudbinu, Detoniju je uporno remetio antipatični debeljko koji je sjeo pored njega. Bili su sličnih godina, s tim da je bucko imao značajno više sijedih vlasi. Bilo je očito da pripada soju ljudi koji ne mogu prestati govoriti ni u jednoj situaciji.

— Poštovanje! – pružio je ruku Detoniju – Ja sam Hucika. Zlatko Hucika.

Detoni je preko volje promrljao vlastito prezime i pokušao okrenuti glavu od dosadnjakovića.

— Znate, imam izvrsnu ideju! – Hucika se konspirativno primaknuo Detoniju – Pazite ovo. Moj show će se zvati Od kolijevke pa do snoba. Kandidate bismo odabrali još u majčinoj utrobi, te bismo pratili cijelu trudnoću, rođenje i djetinjstvo kandidata. Odabirali bismo familije koje inače slove za siromašne i povučene, a njihova zadaća bila bi da u što kraćem mogućem vremenskom roku od djeteta naprave snoba. Na raspolaganje bi dobili određeni financijski iznos, koji bi trošili po vlastitom nahođenju. Razni mehanizmi su im na raspolaganju, slažete se? Odabir razvikanog ginekologa u trudnoći, markirana obuća i odjeća, kolica i bočice, škole stranih jezika za bebe, razni gadgeti… Pobjednik će se birati po kriteriju kvalitete, da tako kažem, ali i po kriteriju brzine.

— Ne čini li vam se da bi takav show trajao predugo? – Detoni je protivno svojoj volji ipak bio uvučen u razgovor – Priznajem da je moguće vidjeti snobovštinu i kod relativno male djece, ali opet, treba proći barem nekoliko godina da bi se ona…

— Pa to sam vam upravo i htio reći! – Hucika je bio razdragan Detonijevom primjedbom – Mi bismo pratili više kandidata kroz nekoliko sezona. Kada jednom uhvatimo ritam, imali bismo svake godine nekoliko ulaznih kandidata i nekoliko malih snobića, među kojima bismo birali pobjednika. To je ideja koja mi garantira pilot-sezonu, vidjet ćete! Ali ako i ne upali, imam asa u rukavu. Njega ću im ponuditi mimo ove audicije.

Zaštitar koji je stajao u kutu, gotovo stopljen s bordo, baršunastim paravanom, diskretno je pogledao Huciku, dajući mu valjda do znanja da bi trebao biti ipak malo tiši.

— Ideja je u stvari vrlo slična – nastavio je Hucika, nešto nižim tonom – Show bi se zvao Uberi cvijetak. Pratio bi isključivo žensku djecu, i to od upisivanja srednje škole pa do trenutka…

— U redu je, mislim da sam shvatio o čemu se radi. Molim vas sad da me ostavite na miru!

Po prirodi nešto povučenijem Detoniju ekstroverti su i inače bili nesimpatični. U ovoj situaciji, kada su on i Hucika bili direktna konkurencija, ovakav razgovor mu je neviđeno išao na živce. Okrenuo se stoga na drugu stranu i počeo čitati tabloid koji je pronašao na stoliću pored fotelje.

***

Članovi Povjerenstva činili su mu se razumnim ljudima. Cijelu priču je vodio sijedi muškarac srednjih pedesetih godina (očito predsjednik Povjerenstva!) koji mu je ponudio da sjedne. Suprotno običajima koji su vladali u staklenim, poslovnim zgradama, muškarac je zapalio i ponudio Detonija. Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica, zamolio ga je da krene u razlaganje svoje ideje.

Svi dani i noći rada na projektu Detoniju su prošli kroz glavu. Uzeo je uzde u svoje ruke i suvereno krenuo u galop prema pilot-sezoni. Sustavno i dovoljno sažeto prezentirao je koncept reality-ja, pokazivao skice interijera studija, naznačio tehničke poteškoće ali i nudio rješenja za njih te u konačnici vrlo detaljno izložio financijske aspekte cijele emisije. Učinilo mu se da ga Povjerenstvo vrlo pozorno sluša, što je potvrđeno gomilom konkretnih pitanja na koja je suvereno odgovorio. Na kraju, sjedokosom nije preostalo ništa drugo nego da mu čestita i priopći kako je njegova ideja definitivno zaslužila ući u uži izbor. Rekao je da će Povjerenstvo, nakon što detaljno razmotri sve prezentirane ideje, kroz nekoliko dana pozvati one najbolje kako bi im rekli svoje impresije, kritike, sugestije i savjete, ali i kako bi obznanili koja emisija će od jeseni dobiti prigodu ući u svoju pilot-sezonu.

***

Kada su članovi Povjerenstva konačno izašli pred petoro odabranih u uži izbor (među kojima nije bilo Hucike!) predsjednik je prvo nadugo i naširoko počeo prepričavati neke od ideja, koje „nisu ušle u finalni izbor ali su svakako kvalitetne“. U tom trenutku u cijelu priču se uključio i TV dnevnik, koji je želio gledateljima uživo priopćiti koji show će moći gledati od jeseni. Reklamiranje je počinjalo već sada!

Kada je predsjednik Povjerenstva pročitao da je kao najbolja ideja prepoznat koncept reality show-a pod nazivom Unplugged, čiji autor je bio upravo on, Detoni je potpuno zanijemio. Imao je osjećaj da su mu se odsjekle noge. Na sreću, prije nego je dobio priliku i sam nešto reći, predsjednik je ukratko nazočnima prepričao o kakvoj ideji se radi.

— Ovaj show pratit će zbivanja u obitelji pacijenta koji je smješten u bolnici i kojeg na životu održavaju samo tehničko-medicinska pomagala. Pravo natjecanja imat će, dakle, one obitelji čiji član je, kolokvijalno govoreći, na aparatima. Ovo može stvoriti određene organizacijske pa i tehničke probleme, jer bi odabir kandidata a posljedično i snimanje morali biti obavljani ad hoc, međutim, te probleme je producent Detoni predvidio i uspješno riješio svojim konceptom. Vrhunac show-a trebalo bi biti obiteljsko glasovanje o isključivanju aparata, koje bi se odvijalo petkom. Zanimljivost je da bi se aparati mogli isključiti tek nakon tri uzastopna pozitivna ishoda glasovanja, čime bi se otvorio prostor za pregovore i uvjeravanja u svakom tjednu. Još se razmatra ideja bismo li u tu odluku uključivali i glasove publike. Pobjednik sezone bio bi odlučen kvantitativnom metodom, odnosno bodovanjem. Bodovala bi se dob pacijenta, broj dana koji protekne do isključivanja aparata, obiteljski status pacijenta – ima li ženu, djevojku odnosno djecu. Posebne pogodnosti u smislu bodovanja nosili bi pacijenti koji imaju trudnu zaručnicu, zatim oni koji spadaju u kategoriju mlađih osoba i sinovi jedinci. No, da bi neizvjesnost trajala do zadnje minute, bodovat će se i broj reakcija po pacijentskim profilima na društvenim mrežama, i to unutar 24 sata nakon isključivanja aparata.

Kada je predsjednik završio s kratkim predstavljanjem Detonijeva show-a, nazočni su zapljeskali. Njemu se učinilo da je to bilo iskreno, iako su u pitanju bili konkurenti kojima je ispred nosa uzeo pilot-sezonu. Predsjednik ga je pozvao na improviziranu pozornicu te mu dao mikrofon.

Nakon nekoliko patetičnih rečenica u kojima je zahvalio TV kući, obitelji i dostavljaču letaka koji mu je u poštanskom sandučiću ostavio sudbonosan papirić, novopečeni producent je naznačio kako je potpuno spreman i kako nestrpljivo očekuje početak snimanja pilot-sezone.

Riječ je ponovno preuzeo predsjednik. Bio je nasmijan.

— Gospodine Detoni, snimanja neće biti!

U tom trenutku, u dvorani je zavladao muk. Ljudi su se međusobno pogledavali, nekoliko kamera je pokušavalo uhvatiti Detonija u krupnom planu, dok je ovaj brisao graške znoja koji su mu se cijedili sa čela. Nije znao kako reagirati, nadao se nekom spasonosnom dodatku koji je predsjednik trebao izreći. I zaista, predsjednik je ponovno prišao bliže mikrofonu.

— Snimanja neće biti jer je ono u stvari već obavljeno! Gospodine Detoni, čestitam vam! Vi ste pobjednik prve sezone našeg novog reality show-a pod nazivom Produciraj me.

Snimanje priloga o pobjedniku i fotografiranje trajali su beskrajno dugo. Detoni je potpisao desetke autograma, sudjelovao u još toliko selfija, primio gomilu nagrada sponzora i potrošio nekoliko maramica na brisanje znoja. Kada su se konačno reflektori ugasili i prostorija ispraznila, požurio je kući. Nije se mogao oteti dojmu da će se iza bordo, baršunastog paravana iznenada pojaviti svjetlo reflektora i skrivena kamera.

Otišao sam kod tetke da vidim šta radi. Ona živi kod kina Kumrovec. To nije daleko od Otoke, ako se ne puca. Jutros je mirno, snajperisti izgleda još spavaju. 

Rođak je s ostalim borcima držao liniju na Žuči.*

Njegov trogodišnji sin Marko se igra u dnevnoj sobi s nekom drvenom lutkom.

“Đje si rođo?”, kažem ja.

Ništa nije rekao, samo je pokazao blagi osmijeh na licu.

“Hajmo pit kafu, kaže tetka, vidiš da nije nešto raspoložen.”

“Čekaj malo, na putu ovamo sam smislio zagonetku za Marka”, ustanem i krenem onako teatralno da recitujem:

“Dohvati listove visoko na grani,
dobroćudne naravi, al zna da se brani,
zlim lovcima često je na meti,
ukratko najviša vrsta na planeti?”
“Šta je to?”

“To je 11. sprat”, reče Marko bez razmišljanja.

U nekoj mjeri složio bih se sa Markom jer sam i sam još bio zadihan od pentranja na jedanaesti. Kad struje nema i liftovi ne rade, jedanaesti sprat je zastrašujuće visok, a zna biti i viši ako tegliš kanister vode od 25 litara.

Ipak sam mu dao do znanja da je tačan odgovor – žirafa!

Sjećam se, jednom se Marko strašno namrštio kad sam otvorio ribu iz konzerve.

To je onaj čuveni Ikar odvratnog okusa koji je stizao u paketima humanitarne pomoći.

“Hoću kobasice !” kaže on.

“Ma kakve kobasice, moj Marko, (pokušavam da se izvučem) to danas jedu samo papci.”

Onda je ustao i trčao oko stola i urlao na sav glas:

“Ja sam papak, ja sam papak.”

Dok smo pili kafu u kuhinji, tetka mi reče da se od juče ne odaziva na Marko nego ga moraš zvati Zlaja.

“Zašto?” pitam ja sav u čudu.

“Ne znam”, kaže tetka, “tako mu došlo!”

“Hej Zlaja, dođi ‘vamo!” pozovem ga iz kuhinje. Tetka je otišla na balkon.

Dotrča on ko metak. 

“Hajde reci sad svom “jođi”, imitiram ga jer tad još nije mogao izgovoriti slovo R., “kad ćeš opet biti Marko?”

“Biću Zlaja sve dok se tata ne vrati, eto!”, odbrusi ljutito i ode u svoju sobu.

Nekoliko dana kasnije osvanuo je sunčan dan. Jutro je bilo relativno mirno, po koji sporadični pucanj negdje u daljini. Odjednom sam ispred sebe ugledao nebo, samo beskrajno plavo nebo i neke male crne mutne tačkice koje su plesale ispred mojih očiju.

Probudio sam se u improviziranoj bolnici u podrumu PTT-a, otvorio oči i ugledao Indiru. Indira je u tom trenutku, a ovo garantujem životom, bila najljepša žena u Sarajevu.

• Prva borbna linija u Sarajevu.

Dnevnik jednog penzionera/104

                                    1.

Grozan jedan, nezamisliv, užasnijeg roba Božijega
uopće ne znamo…! Vukodlak je krvožedan, možda?
Vampir što je ustao iz groba…? Prikaza je…? Zlo
je sâmō…? Šta li…?! – Neopisiv: kao ponoć crn je
zorom, a potpuno bijel je obnoć… Ta nakaza već
odavno zemljom našom nesmiljeno gazi, preko
brijega ili gorom dok prstima pukneš, kao ravnom
tabljom, pa, siromah, ti ustukneš kad opaziš njega:
anksiozan – slediš se i odmah kao uklet staneš…

Da proljeće svane i sunce nam opet sine, tome se
nadamo, ali kako koje desetljeće mine, u sve većoj
on je snazi, a mi propadamo u tamne bezdane, elan
jenja i topi se samouvjerenost… Strasno sabljom
razmahuje: usljed nepoznate huje, siječe sve što sliči
na bosansko i čejreči hercegovsko… Herojsku nam
prošlost niječe, integritet, suverenost, milenijski
identitet, tradiciju i naciju, neprestano nanosi nam
i bol, izaziva apatiju, depresiju, osjećanje ropsko…

Premda crnom morom shrvan, nisi odustao, jer
Bosanac ti si snažan, punokrvan i odvažan: prisiljen
na bdijenje – želio bi da ga sputaš… Ali kako da ga
skreneš s puta, u naumu grdnom da ga spriječiš…?
To stvorenje čime da obuzdaš kad mu ne znaš ni
svrhu zaumnu…? Kao Zoro skriven je pod maskom,
bez skrupula, ohol, nikom ne popušta, nikoga ne
mazi, svi smo čista nula, ništa u tom ne pomaže…!
Pokušavaš, al’ ne lezi vraže, ne uspijevaš da mu
se približiš ni poniznom, udvoričkom laskom…

I dan i noć strahujemo, iako ne samujemo: svako
toplim obgrljen je torom, sred brloga, ipak, uzda se
u svoga… Stradat ćemo kobno naposljetku, zorno
spoznajemo…! Štitimo se od njeg grozdovima
bijelog luka koji vise s čiviluka, kriomice i suze
poteku, a kako i ne bi – na misao o prestanku
ovog od postanka Bosne neviđenog rahatluka…

Tako i sad – dok svečano okrećemo janjce slasne
i prasiće masne, blaženi sred lude mase i bijede
sveopće, oblaporno gutajući odreščiće krasne,
a plemenski trijumvirat olimpski se smije, sline
mu se bradom cijede, podriguje gromko i pretilo
sopće – taj se, poput kakva mitskog bića, među nas
zalijeće, motreći nas mrko, netremice, sa visoka,
prijetećega, ljuta oka, kradom on nas ponaosob
mjerka – kako pravednici posmatraju krivce. Od
njegove strepimo siline, ali svako od nas, opet,
tajnu nadu gaji u opstanak ove čarobne miline…

Zalogaji zastaju nam grko, kao da smo za prezira,
sâmā sića, nedorasli svom blagdanu, beslovesna
da smo stoka, mada himna naša svira, travu da
smo pasli, kao da ni Ustav niko od nas ne umije
da štije, da ne poznajemo ni državni sustav…!
Pa pomisliš da je njime bila nadahnuta čak i ona
obijesna, ljuta, iz Daytona goropadna zvjerka
čija narav, osorna i prijeka, privede nas sve na
istu stranu, kao negativce gradića Peytona koji
predugo mu podrivahu ionako mrzovoljne živce…

Pod kopitom konja njegova se i žar vatre razlijeće,
drobi vranac kao ognjem da je šopan, ne vidjevši
nikad zobi: gdje udari otvori se klanac – kao da je
zajednički grob svima iskopan… Svaka nada već
je polomljena bila, opaka je i neumoljiva ova
čudna, tvom raciju apsolutno neshvatljiva sila.

Na sve strane pršte tek pečene šnite mesa, ostat
će nam gladni stomačići jadni, zastaše i opančići
usred urnebesa prazničnoga plesa, pa glas, potom,
k nama, ozgo, kao da je sa nebesa (gdje poglede
za spas upravljaju koji mole iže jesi, Oče), nešto
govoriti samo što ne poče… Svi bijahu potpuno
u transu, sretni što su najzad doživjeli šansu da
saznaju šta on od njih uistinu ište, i, već spremni
na tu duhovnu seansu, zagrljeni kako čine u nevolji
dosti ponajbolji, od radosti stadoše da vrište, zatim
jedni na koljena, drugi čelom na zemlju padoše…

                                    2.

Čuj, upade neki – kuražan, prem mali – te poviknu:
Ama, ljudi, gle ti njega…! Davno ste se i vi s njime
zaigrali, ali tu su još uvijek oni što nikada neće
moći na to da se sviknu, ni do groba…! Zasad šute,
jer su bespomoćni, ili, poniženi, kriknū u samoći.
No bijes raste, a i vaše crno doba jedanput će proći,
pa i još toliki da ste, ma i triput umnoženi…

A za ovog – ne znam ko je, ali, zasigurno, na svoga
je oca nalik! Kojeg oca…?, upitasmo. Onog što je,
vjerovatno, omastio kraj konopca, il’ je, možda,
nakon neke ofanzive (NOB je bila tegobna i duga),
strijeljan kao mrski agresorski sluga, jer potomci
negdašnjih kvislinga dočekaše da iziđu iz mišije
rupe i na scenu trijumfalno, kao pobjednici stupe,
te sad misle da će tako ostati zastalno… Šepure se
snage reakcionarne i komotno među nama žive, pa,
štaviše, neosjetni za probleme radnih ljudi i građana
stvarne, usljed svojih briga izlažu kleveti vijećnike
ZAVNOBiH-a, sramotno ih krîvē majstori intriga…

A naši su tada, do jednoga, partizani bili, za slobodu
borili se, izginuli na Neretvi, na Kozari, na Sutjesci,
u Drvaru – ne znaš koja bješe teža sa hordama tmine
bitka, ni koja je pobjeda nam veća… To je slavna
epopeja, što podsjeća na Heladu staru… Po šumama
i gorama, pronoseći nadu, sa Maršalom na čelu
kolone, kao svici usred pomrčale vasione, vojevaše
vrli preci posvećeni budućim zorama, ne zbog
lovorika ili pukih ratničkih trofeja… S ogromnim
moralom, bratski jedinstveni, čak ni pozdrav ih nȅ
dijeli: nisi čuo Faljen Isus niti Bog pomozi, niti
Selam, niti Šalom, nego Smrt fašizmu, druže!… Jer
samo su tako mogli domovinu da izgrade i postave
u njoj temelj Bosne kao naše otadžbine uže…

Nema tako krilatoga stiha k nebu da se vine i opjeva
veličinu ZAVNOBiH-a…! Zbog njeg Bosna ipak
opsta, iako je Juga bolno iskusila krvoločnu
neofašističku čizmu, poraženih izdajnika, nakon
dugā posta, pomno prikrivanu i ustašku i četničku
osvetničku pizmu, i svih drugih trabanata Sila
osovine koji nisu odustali: pritajeni su čekali
sanjajući da se podignu iz blata i oduška daju
svom tribalnom, zatomljenom atavizmu, te pokrenu
novu bratoubilačku kataklizmu, ne znajući, ili ne
hajući za to što su pukim robljem imperijalizmu…

Poništenje pravde oni vječno snuju, jednakost
preziru, pakost prema dostojanstvu iskazuju,
omladinu teško truju, odgajaju slijepu pastvu,
i u škole uveli su vjeronauk, ne znaš više ko otima,
a ko krade usred opće smutnje, dok se Bogom kunu
u poštenje… Bosnu su zatekli kao djevu dotjeranu,
nalickanu, umivenu (imala je, u to nema sumnje,
i poneku manu), ali populus nam opet bježi u
Njemačku… Sve što kulučenjem za njih kod kuće
su stekli – ne može im biti ni za posnu hranu, jer
su ovi izvršili pljačku nečuvenu, nemoguće nju
bi bilo opisati i da imaš kilometar dug rotulus…

Dani su nam sve tmurniji i sve sivlji, ali živ je,
ipak, sve je življi onaj isti bauk i sve jasnijeg je
glasa, zbog njeg nikad ne noće u miru. Slute da
će potlačena klasa, koju strahom za se vežu, obruč
oko njih da svine kao pauk mrežu: bez pilula ili
alkohola u san i ne tonu… Morat ćemo skoro, baš
u roku vrlo kratku, nesumnjivo, to i svaki od njih
znade, iznova na barikade, postojani da stojimo
kano klisurine – da ih k vragu pošaljemo i slobodu
slatku još jedanput svom narodu osvojimo, lijepu
i dragu, ovo zlo nezapamćeno da zauvijek mine!

Vratit će se doba zlatno, jer njiše se lijevo-desno
historijsko klatno… Ići ćemo zemljom našom, kao
nekad, ponosno i smjelo, dizat ćemo u vis čelo i
k nebu se časno i prkosno propet – kako sada ne
možemo, nikom neće biti tijesno… Pa nek kažu
da je ovo prijesno i sirovo, da je sjetna iluzija,
ili da je utopija to što nâs opija, pjevat ćemo
kao jedan opet: Druže Tito, mi ti se kunemo…!

                                    3.

Zatim drugi, tankovijast, sa čibukom, kaza: Molim,
repliciram…! Mada riječi uvijek pomno biram i ne
povodim se larmom niti bukom – hašarijast je
komšija, njegov proslov, egzaltiran, sam po sebi
dovoljnom je za nj sramotom i brukom. Prija samo
zavedenom, jadnom i neukom, ili onom što zbog
pada berlinskoga zida još i danas nostalgično kmeči.

Liberté i Égalité i Fraternité, tê parole, tobož svete,
bjehu lažni haber, a nastradao je ovdje zbog njih
prvenstveno muslimanski homo faber – koji gradio
je zemlju, smatrajući da ga u njoj poštuju i vole. Ali
njemu odmazdom kaurskom neprestano prijete urote
bradate, posvećene i odane Kremlju, jer krivicom
turskom one još i sada vitlaju i mlate… Željno
i strpljivo, a idejno prevrtljivo, iščekuju vrijeme
što će za nas biti pogibeljno, stanje bezizlaza…

Zato, dakle, dajem vam na znanje: o povijesnoj riječ
je grešci, jer su muslimani ponajviše bili partizani…
Ne bijaše toga vrijedan, ali pristali su s Títom žarko,
malne kao sa Allahom, nakon što je otrovan im
Spaho, jer paklen je bio plan susjeda, pa im drugo
tada nije preostalo… Pročitajte, uostalom, šta o tome
kaže i Hoare Marko… O Englezu učenome zborim,
bome i čestitom: osim činjenica, za njegovu tezu
o uspjehu NOP-a dubioznu vezu ne možete naći
ni uz pomoć mikroskopa. A moralan insan, nesklon
grijehu, tako govoriti mora, drukčije ne smije…
Sve ostalo pada na razinu lakrdije, ili lošeg vica…

Poslije rata, kad su napustili šumu i sišli do grada,
zabraniše čak i džumu, a bilo je, onda, i drukčijih
vrsta sraza: pohapsiše mladost što je prihvatila našu
milu Ummu, uhodio brat je brata… Nastavljena je i
potom istovjetna sa istoka šema, pa je, tako, ubijen
nam i gospodin Džemal… A njega se, naivnoga,
koristilo na arapskoj strani, sve kako bi muslimani,
meazallah, pristali da budu nesvrstani…! Pa, kada
se dočepaše njihova petrola, završena već bijaše i
otužna druga Džeme kozmopolitična rola…

No, mašallah, preživjesmo sva stradanja i pogrome,
sve najteže historijske probe, čak i deset genocida,
ali sačuvasmo zdravlje i uma i vida, te, napokon,
bogumili, što su listom Fatihovu vjeru prigrlili –
nakon što je sultan kršćanima dao i Ahdnamu koja
i sad stoji u fojničkom samostanu (to je naša Magna
Charta Libertatum) – uz Aliju mudrog, čiji život
za ideju prođe i gordo i trudno, dođoše na tobe…
U budućnost ćemo bez njeg, ali dovijek njegovom
linijom, Milostivi nam je takav namijenio fatum…

Obnavljamo zemlju sada, pažnju našu, stoga, iznad
svega zaokuplja svaki javni tender: i ponuda što se
čini povoljnijom može biti mnogo skuplja u svojoj
suštini… Ali treba znati kako krivotvori i patvori,
kako laže Skender, jer o cilju našeg puta neistinu
šejtan kroz pjesnika slâžē, taj epilog nipošto ne
stoji…! Tek sad smo na svome svoji: vjera svoja,
a svoja i zemlja – to je za nas uzvišeni spoj, izraz
naših plemenitih stremnja… Još jedanput, tako,
stigosmo na korak do millet-sistema…

Kako kaže ilahija krasna, islamska je i bosanska,
sasvim jasna, i nujno je tiha i nečujno glasna, od
pjesnika Džeme, ruhani poete, pjevuši je svako naše
dijete: Ja sin sam tvoj…! Nema tako umilnoga stiha
ni slogana, bez premca je… Iz srca se emocija kroz
tjeme probija, pa sveudilj po ćilimu Bosne sija,
a ona procvjeta, kao rajska bašča zamiruši…

I još samo – želja nam je i molitva svojska – neka
dragi Allah milost svoju lijepu spusti na osmanskog
vođu Erdoğana i nek ga podrži, odlučnost i čilost
Recep Tayyip da održi, da ga s trona ne uzmogne
svrgnut organizirana vojska plaćenika i poltrona
kao Feto znana, na tu stranu okrećemo glavu…
Uz njegovu pomoć ćemo sačuvati sve što nam
oduvijek bješe u vatanu našem sveto, veličajnu
pradjedovsku slavu u novom zemanu…

                                    4.

A treći se, za kazanom – čineći se, pri tom, uljuđen
i pitom, europski elegantan – osokoli eruditno, te,
uvrijeđen riječju iskazanom, i pomalo zbog nje
kao sluđen (prethodnici, evidentno, bijahu u krivu,
govorahu lažno i bestidno, što nȅ primi miran i
stoički), šljívu proli, pa iznese što je važno…

Premda bješe iritiran i uzbuđen vidno, sve učini
spretno retorički, u jednom zamahu, učeno i istinito,
također učtivo… Pledoaje impoznatan, i za povijest
nepobitno znatan, a ne samo politički… Uključeno
tu je samo ono što je snažno i što vrijedi stalno, jer
on zàobiđe sitnō i banalnō, riječi čiji eho već pri
svijeći nestaje i blijedi, na njih valja odgovorit
isključivo šutnjom, ili ciničnim podsmijehom…

Katolici, veli, i vilajet ovaj i dunjaluk kršćanski je
bio, i opet će biti cijeli, jer takvim ga On i stvori…!
Ako samo promislite, po savjesti i razumu, na koga
sjećaju diljem Bosne i po Humu rasijani stećci,
i da krunu naše crkve svete nosio je i kralj Tvrtko,
tad razumjet ćete, ma kako vam bilo mrsko i nemilo,
da drukčije mogu govoriti ovejani lašci i potpuni
blećci… Nahrupiše Seldžuci, međutim, i u razvoju
nas duhovnom zaustaviše, otad smo u stoljetnome
sunovratu – onom što smo mogli i trebali biti sad
nismo ni nalik… Da ne duljim više, pogledajte šta
u doktoratu, u toj svojoj vrsnoj radnji, nobelovac
i katolik Ivo Andrić o ovome eksplicitno piše…

Oduvijek smo ovdje bili i ostali graničari zadnji na
kršćanskoj međi, to zna svaki makar i nenaklonjen
nam svat, samo ako za istinu mari… Sapienti sat!

A Broz…?! Kao i ostali Staljinovi komesari, taj
je bio otpočetka agent Kominterne, vazal Moskve
eklatantan, bez nacije i bez vjere… Zaveo je pučke
guske u sveopćoj magli, slijediše ga isključivo pređi
što ne znaše one od stoljeća sedmog uljudbene
mjere, i otpadnik i probisvijet i pustolov neki koji
rado iskušenju svakom kao u lov nagli, pa se, mjesto
križu, potčiniše tobože humanom, apstraktnom
znamenu kao općeljudskoj želji… Zlotvor spram
nas on bijaše velji, krvnik s uglađenom njuškom,
zlodjela mu stoje u knjigama koje u beskraj se nižu:
jedna je u tisku, a novi su manuskripti već na spisku
koji kipti… I danas ga kunu obitelji što skrivaju očaj,
neprebolnu ranu ljutu zbog nevina i oca i sina koji
postradaše na blajburškom Križnom putu…

I vijeće je europsko rezolutno, u povelji, utvrdilo
da smo stradavali od dva totalitarizma: to je bila
nova, samozvano prosvijećena, a, zapravo, hulna,
apsolutno bezbožnička šizma… Ali odsad i zauvijek
s našom ćemo puškom o svomu ramenu, slušat ćemo
pravorijek svojih dičnih mužā, poglavito vrhovnika!
U svakom je našem domu istaknuta jedna, a u srcu
druga stoji slika, ona je ikona… Podstaknuta njome
štedro, misao se naša trajno, neskriveno ili tajno,
pruža u budućnost optimistično i vedro…

Samobitnost ovdje kad-tad ćemo steći, bliska već
je ta mogućnost: uz nas je i Zagreb, i Trumpova će
nas podržati Amerika, da ne spominjemo i Vatikan
(papa Franjo ekumenski je zakrinkan); svojim putem
mi idemo, pa entitet, za početak, stvorit ćemo treći,
tu ne može ništa Mašrik, a kamoli Magreb… Njemu
smo odani, višnju pomoć, stoga, ištemo od Boga…

Doći će i vrijeme naroda blagoga, samo treba da
pričeka, doživjet će ovo pokoljenje barem ostvarenje
plana Cvetkovića i Mačeka… No ni povijest nije na
korijenske promjene imuna, ništa u njoj nije dano
dovijeka, zbiva se i ono što je za čovjeka strano i
potpuno neočekivano, te se može dogoditi da iznova
dospijemo do Zemuna… To su naši čisto demokratski
i nadasve legitimni interesi – znade to i svekoliko
mnijenje, jasno je i slijepu, uzalud su sve ucjene
i pritisci… Ali, pri tom, niko da ne virka šta držimo
u osobnoj kesi, i u džepu, u svojoj lisnici…

                                    5.

Tad četvrti kao vilen skoči, pa, kao za tv dnevnik
glatko, u jednome dahu sve ovako sroči: Pravoslavlje
ljude od varvarstva dijeli, ono nam je piće slatkō
i najdraža nam je hrana…! Ni danas nam od njeg
nije, i nikad nam ništa neće postojati preče, sve dok
Drinu kako teče ispraćaju mutne, čežnjom zamagljene
oči – koje se nadaju da će naše biće, rascijepljeno
dugom težnjom, skoro da se spoji, a u srcu grdna
rana, poput čarolije, tim će lijekom da zacijeli…

Još uvijek tu smo, ali, avaj, pod prisilom, jer taj
datum za nas odavno ne važi…! Čim smo doživjeli
odabrati milom, vratismo se našem Čiči, đeneralu
Draži, pa smo tako, vo vijeki vjekov, u kraj stali toj
zavjeri, podlo pripremljenoj vatikansko-teheranskoj
urotničkoj priči… Smaknut nam je zbog nje i kralj
u Marseilleu; čast i pokoj njemu vječni, ali, sve u
svemu, klanjamo se danas Karađorđu kao istinskome
Prometeju, on je novom naraštaju uzor… Čvrsti smo
u vjeri kako molitva će vrela donijeti nam, jednom,
na krilima arhanđela, novog takvog vođu. S njime,
i uz našeg patrijarha, živjet ćemo srećni, uzgor
i bez straha, tu ne mogu ništa ni đavolji prsti…

Pogriješismo kobno dvaput – a takve se greške teško
opraštaju, predugo se ispaštaju: i u ovom dobu mi
plaćamo historijsku globu – kada sve Slavene južne,
kao familiju, kao braću najmiliju, odlučismo izvest
na put, prolivasmo za njih krvcu… Ali jao onim koji
vole beskućnike i tužne i gole: zemlju nam srušiše,
oteše nam kaput…! Zalud sve je bilo, sve bijaše
džaba: brat nam bješe Juda, u srcu je sakrivao zlobu,
i, za šaku škuda, nesta Juga u mukama, pregažena
kao na asfaltu žaba, uništena kao bajna žena u
rukama trgovaca robljem… Radili smo na njihovu
polzu, a za nas je tada sve krenulo po zlu! Drugačije
ćemo, stoga, u ovom poraću: opstanak potomstva
svako nek zasnuje nad vlastitim grobljem, ili nek
se svikne na tegobu vječitoga ropstva…!

Okončan je, i neće ga opet biti, nad narodom ovim
zulum, koji pola milenija od Turaka zlopatismo,
zatim i od Švaba, do Brozova crvenoga mraka…!
Ali, upamtismo svoje boli: polumjesec, svastika
i petokraka – simboli su za naš crni historijski
kurikulum: uvijek na nj mislimo, i kada zaspimo…

Nikad više Ćele-kule niške, masakra nad djecom
Kragujevca, Gradine ni Jasenovca, memorija nije
nam učmala, niko od nas nije ni luda ni ovca, nismo
neka glupa stoka koja je zaboravila kako se sunčala
na plažama Gologa otoka, pa da slavi što se náđe
usred ovoga logora, gdje nas granicama prema
pravovjernoj braći guše…! Tu nam sudba može
biti ista, možda čak i gora… I svak od nas u dubini
duše zna da je osnov naše državnosti postavljen
u selu Ba, ali to je i plan sveukupne naše javnosti,
a ne tajna što je dosad zaplamsala u odvažnim,
samoubilačkim varnicama. I Princip je stoga kao
junak upamćen i slavljen, takve ima tek antika…

Tu je ova naša čista republika, to nas snaži, zasad
to nam je busija, no Rusija, pramajka nam, opet
buja, silno raste, to nam prija…! Možda ćemo
dočekati skupa još poneke kaćune i laste, ali
jednom će da svane naša odsudna prilika, svest
ćemo račune… A do tada, hvala Bogu, sve dajemo
za bratstvo i slogu, pa, kasnije ili prije, iznova će
zato da zablista raskoš naše ortodoksne Vizantije,
kadit će se tamjan i pojati svete liturgije… I ovdje
će biti drugačije ustrojena regija, to je naša vizija;
spriječiti nas ne može ni NATO, a kamoli nova
Handžar-divizija ili opet postrojena Crna legija…

Rečeno je i to, ako bude neizbježno, da ćemo se
ćerat još, kao i do sada nježno, već stasava novi
naraštaj ratnika. A za ZAVNOBiH vam ne dajemo
ni prebijen groš…! Ali grošā i cekina, madžarija
i dukata i šorvana i drugih zlatnika, i računa naših
inostranih što se tiče – to, naravno, nije, i ne može
biti predmet ove sudbonosne, svetosavske priče…

                                    6.

Ne bijaše, dakle, ni on, otkako se pojavio, pasivan
i dokon, ali kao da je tek sad razumio suštinu opasnu,
napokon se doumio da svak od njih svoju ima mantru
i da one teže uzajamno da se zatru – skliznu s konja
nepoznati, žustro priđe, te potaknu mačem vatru…
Dohvatiše plameni valovi i stijeg plavo-žuti kojim
zakitismo šatru, oganj uvis nepojamno suknu, čak
i oblak liznu, zatim splasnu, pa sasvim ugasnu…
Uzvitla se kroz noć avet dimna, a svita zašuti,
zamuknu i uzvišena, naša dična bez riječi himna…

Svi prisutni kao jedan u to poskočiše: prinose mu
ponajbolja ića i nuđaju skupocjena pića, predlažu
mu, i mole, štaviše: čežnju predočiše da riječ svoju
konačno izrekne… Govornica tu je, samo malo je
naviše, tȁ postupci njegovi nas ionako u crno zaviše,
jer potonji ishod ovog agonalnog spora da čekamo –
ne možemo više…! Pa neka ga razriješi, ma i poput
Gordijeva čvora, preduga je ova naša mora…!

I ne mora tiho da govori, nek slobodno drekne,
eno razglas, snabdjeven je strujom, rat smo davno
okončali, sa golemom stranom mukom, u glavnom
smo gradu bogatog kantona, samo Tuzla još je
opasana onom starom gujom, ali past će i ta uzla:
i s njom ćemo, jednom, kao s Banjalukom, ili,
makar, kao sa Mostarom… Ako želi, neka odmah
i to veli: stat će i ezani i crkvena zvona… A svak
od nas spreman je da klekne, pred njim kao pred
oltarom, nema cijene ovom izobilju…

No uzjaha stranac, već je poput sjene, jer jezdi mu
vranac ka njegovom cilju nekom u daljini pustoj,
a tebi se odnekud učini obraz jezni da si razaznao
i račvast mu jezik što je palacao… Ipak, znaš da ne
bi ni vlastito lice raspoznao u toj pomrčini gustoj i
pri škrtoj mjesečini, a kamoli i pojavu koja u ovome
društvancetu sama sebi posve izlišnom se čini…

Ali, sad već opet motriš šta se potom zbiva na toj
čudnoj, rekao bi čak nestvarnoj, začaranoj sceni,
iznad koje načas i nebo se zacrveni… Zbunjeni
su bili i smeteni, djelovahu nakratko i izgubljeni,
a onda se hitro, kao po komandi, oko utuljenih
glavnji okupiše, za ruke se prihvatiše, kao što se
kolo kozaračko gradi, i ovako uglas zavapiše:

Da se vrati taj neznani, kumimo te, Bože mili, pa
da barem ostanemo što smo dosad bili: njemu smo
odani, jer jedino on će da nas spasi… Neizmjerna
nam je za smirajem glad, ali nazad ne možemo,
a nijedan od nas dalje osamljen ne smije, nikad
nigdje neće moći ni umjeti da se skrasi… On ako
nas iznevjeri i ostavi na cjedilu, u tuđini ćemo
do sudnjega dana beznadežni mrijeti, lutajući u
praznini kao ahasveri – međ ljudima uočljivi po
kretnjama somnambulnim i sablasnom bljedilu…

Ako si nam kao otac rad – da se vrati još jedanput,
pošalji ga amo na put, kao što si slao i mesije…
Klanjat ćemo mu se kao svecu: da nas blagoslovi,
kao djecu da nas miluje po kosi, pa da ipak ovdje
opstanemo, na toj balkanskoj urvini i u ovoj našoj
drobnoj bosanskoj sudbini, ne tražimo od nje bolju…

Znaš da tvoju poštujemo volju, pa ako se zbiti i ne
može ovo čemu se nadamo, onda, molimo te zdušno:
daj da svakog od nas, Bože, zadnja riječ oslovi…
Učini to ravnodušno, da padamo kao otkosi u polju,
neka nestanemo u pustoši grobnoj, sve zauvijek neka
se završi, nek se slomi i u krvi našoj skrši…! Had
neka nas proždre i kraj nek pristigne toj turobnoj,
nikad prije upamćenoj drami…! Hosana i amin…!

Na avliji traje svadba. Netko kuca u šargiju, teče pjesma, veoma duga i sva u priči, “Balada o braći Morićima”. U pjesmi će se odviti život i opisati smrt, a nad njome jedan grad, sa svim gradskim mahalama, koje će isto biti spomenute. Za to vrijeme u stvarnosti, koja nije stvarnost nego je film, za svadbe, u avliji, odvija se druga priča, u kojoj će se također odviti cijeli jedan život. Trajanjem pjesme određeno je trajanje filmske scene u kojoj sudjeluje najveća u povijesti filma viđena jugoslavenska glumačka ekipa. Sastavio ju je Emir Kusturica.

Otac naređuje majci da se miri s bratom. Ona neće ni mrtva. Nagovori je izvan scene, nečim što se ne da izgovoriti i što je bolje ne prikazati. Oca igra Miki Manojlović, majku Mirjana Karanović. Ona sjeda za prostrt svadbeni stol na avliji, odmah uz brata, onako sestrinski a mrsko, jer ih ništa više neće pomiriti, pa ga upita: “Možeš li spavat’ brate?”, a on joj odgovori: “Teško sestro.” I započinje razgovor bez razgovora, traje raspad jedne sudbine, dok ispod razmjene tih tuđih riječi, traje pjesma, i u pjesmi se nižu dijelovi grada u kojem se tragedija odvija, grada-amfiteatra kojem pripadaju ova i sve druge priče. Na vrhuncu pjesme sestra će već otići, ispunivši muževljev zahtjev za mirenjem, ali ne prešavši preko svoje, da se nikad više neće s bratom pomiriti, i u isto vrijeme odvit će se, jedna preko druge, nekoliko priča, načinom kojim vlada samo Kusturičin genij, lopta će u dječjoj igri pogoditi jednog od svadbara u glavu, pa će u sljedećoj pasti preko torte, i otac će se dići od stola i poći k djeci. A kada se sestra digne od stola, prešavši hladno preko ruke koja ju je pokušala zagrliti, u pjesmi ćemo doći do izvršenja smrtne presude, i brat će za stolom, kako to u svadbama biva, na čas ostati sam. Zapjevat će s nevidljivim pjevačem “evo, sada, vakat mrijeti”, i tu počinje jedna nemoguća, neponovljiva glumačka minijatura, kakvu odigrati može samo Mustafa Nadarević. Kusturica odluči upisati posvetu u svoj film, ali tako da prepravi, pretumači i dopiše jednu od najpoznatijih scena u povijesti jugoslavenskog filma, onu u kojoj Bekim Fehmiu, u ulozi Belog Bore, usred pjesme i usred životnog derta šakama lomi čaše. Kod Kusturice, Mustafa Nadarević će u ulozi brata oznaša glavom lomiti flašu. Nemoguće je to odigrati tako da uzor postane nevažan, da ga nestane, kao što nestaje i same iluzije, kao što nestaje fikcije, a film se pretvara u golu stvarnost, ljudski se život premeće u sudbinu, pjesma o braći Morićima zadobiva svoje paradoksalno ostvarenje u priči o jednoj sarajevskoj porodici… Mustafa Nadarević to je odigrao kao da je on to Sarajevo, taj brat i taj oznaš, kao da je on ta priča.

Isti Mustafa Nadarević je, međutim, najzagrebačkiji glumac kojeg je do tog časa – a godina je 1985, i taman sam se vratio iz vojske – ovaj gledatelj vidio. Mustafa je Zagreb i svo zagrebačko glumište, onako kako je Ivo Andrić taj Travnik i taj Višegrad, on je glumac u kojem se u isto vrijeme sabire jedna zagrebačkost, i koji je kreira, izmišlja, stvara. I onda kako taj Mustafa, ratno banjalučko dijete, podrijetlom, čini mi se, iz Bosanske Gradiške (ispravljaju me- iz Bosanskog Novog, gdje je i provodio djetinjstva…), kojeg još u povojima njegovi pred savezničkim bombama sklanjaju u Zagreb, da u tom Zagrebu ostane do kraja života, kako on može kod Kusturice u “Ocu na službenom putu” tako odigrati brata Ziju?

Pet-šest godina ranije, u televizijskoj seriji Joakima Marušića, epskoj naraciji Miljenka Smoje o gradu Splitu, odigrat će inženjera Duju, osnivača Hajduka i Hajdukova golmana, komunista i Splićanina po tadašnjoj pretežitoj boji tog grada koji je za naših života mijenjao pretežite boje, i teško da je bilo ikoga splitskijeg u našemu vijeku od tog inženjera Duje, što ga je odigrao Mustafa Nadarević, najzagrebačkiji od svih zagrebačkih glumaca koje je ovaj gledatelj u životu gledao. Je li to moguće? Bit će da nije! Film je iluzija, život je san, i u tom smo životu sanjali Mustafu Nadarevića, gledajući ga u mrakovima kina naših mladosti, kako prelazi iz jednog u drugo lice, iz jednog u drugi naš svijet.

A onda don Fernando u Vrdoljakovom “Kiklopu” i Leone, najbolji, najveći, najkrležinskiji Leone u Vrdoljakovim “Glembajevima” i onaj mitski domobran Benčina u Galićevom i Štivičićevom “Putovanju u Vučjak”. U samo te tri uloge Mustafa Nadarević jedna je cijela, kompleksna, tragična i izgubljena Hrvatska, velika u sudbinama malih ljudi i u pustim životima sitnih inteligenata i neostvarenih velikih sinova. A gdje je sve drugo, i gdje su svi drugi kroz čije je duše prošao, čije je nesretne živote nosio Mustafa Nadarević? Je li stvarno moguće da je svega toga bilo i da smo sve to vidjeli i doživjeli? Nije moguće. Život je san, film je iluzija, a tek teatar, u teatru se i ne skriva da je sve bio samo san, i da smo se probudili na studeni zagrebačkoj, usred epidemije, dok su naokolo glavinjale glave pod maskama, i nije više bilo Mustafe Nadarevića.

Da život nije san, i da je svega ovog u stvarnosti bilo, na četrdeset bi dana s kilometara filmske trake, i iz svih televizijskih filmova i serija, nestalo Mustafe Nadarevića, nestalo bi brata Zije, domobrana Benčine, inženjera Duje, Leonea i don Fernanda, nestalo bi Mustafe u “Mirisu dunja”, nestalo bi strašnog Mihajla i Španca u “Gluvom barutu”, i Idriza “Kod amidže Idriza”, u tom najbolnijem i najsarajevskijem poratnom filmu, također bi nestalo, pa bi čak i Izeta Fazlinovića nestalo, iz svake scene u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, u kojoj je taj najzagrebačkiji od svih zagrebačkih glumaca nakon velike, neusporedive glumačke karijere, svoje tijelo, glavu i umijeće donirao nesretnim narodima Balkana, da se zabave, utješe i nasmiju. Svega bi toga, kažem, na četrdeset dana nestalo, samo da život nije san. Pa bismo vidjeli što je sve na Mustafi Nadareviću sagrađeno, koliki je samo svijet dragi Bog, ili glumački genij, ili i dragi Bog i glumački genij, ili, najtačnije rečeno, glumački genij u dragome Bogu, na Mustafi Nadareviću podigao i sazidao. I onda bi se sve nakon četrdeset dana vratilo.

Pitalo me je da izaberem glumca koji bi za audio knjigu pročitao “Sarajevski marlboro”. Mustafa Nadarević, ako može – poželio sam – on će sve moje riječi ispravno naglasiti. Prije čitanja me onako usput, u prolazu, u mimoilaženjima ispred muškog zahoda jednoga finog zagrebačkog restorana upitao kako bih želio da pročita “Sarajevski marlboro”. Tako, rekoh mu, samo da pročitate. Nasmiješio se, rekao: dobro, može i tako! I pročitao.

Uskrsnuće živih/1

Prvo sam pomislio da sam i ja mrtav. Varka je brzo otklonjena: mrtvi ne sanjaju. Sve je preda mnom bilo prazno, bez ijednog znaka života. Glavni trg u mome dijelu Sarajeva bio je neosvijetljen, ispod mrke nebeske kape nije bilo ničega. Ni dominantnih električnih stupova, ni višegodišnjih raznovrsnih stabala na platou. Sve radnje u prizemlju i stanovi na katovima koji još nisu bili izbrisani iz moje svijesti bili su gusto crnilo u mrtvom prostoru. Slično je bila istopljena u novu boju i prodavaonica novina kroz čiji je prozorčić u to doba uvijek zurila prodavačica. Ulazna vrata ureda pošte nasuprot nje bila su iza teških gvozdenih rešetaka također  izbrisana. Ni natpise trgovina, pekara, slastičarni, pizzeria i kafića nije bilo moguće pročitati. Ni ti objekti nisu postojali. Niti jednog čovjeka, niti jedne životinje na ulicama i parkinzima. A psi su se na tom prostoru, i ljeti i zimi, obično izležavali i danju i noću. 

A bilo je vrijeme prvog sna, prve najgušće boje noćnog neba. Svijest o raznolikosti života prije tih slika još je u meni bila živa, nikako nije prihvaćala tako naglu promjenu. Strah joj je gasio vrlo slabašan fitilj. Panika je u snu već širila moj zapamćeni prostor stvarnosti. Žižak svijesti me je uvjeravao da sam živ, ali još uvijek nemoćan da to stvaralački i dokažem. Nedostajala mi je snaga za to, bio sam nejak, netko svemoćan pripremao se da mi vrati izgubljenu snagu. U stvari, nisam znao jesam li u snu ili u stvarnosti, iako me je svijest opominjala da je stvarnost preimenovana u nešto posve drukčije od onog što sam prije sna pamtio. Sve je bilo mrtvo, jesam li i ja? Sve je bilo svedeno na mrtvo nebo i pustu zemlju sa sadržajima koji su na njoj nekad postojali.  

Nečiji mi je glas u uhu stalno ponavljao: Samo mrko nebo i potpuno pust ovaj tvoj dio Sarajeva. Što  očekuješ, kakav će se novi svijet početi rađati? Hoće li se uopće rađati ako je i dalje ispod mrkog neba na pustoj zemlji sve mrtvo? Iz čega? Odgovorio sam tom glasu: Uskoro će svjetlost, ona će sve što je sada mrtvo oživjeti, ona će se preseliti i na nebo. Zasjat će zvijezde. Ona će i na zemlji razviti novi život. Noć će dobiti sestru koja će se zvati dan, dan će umirati u večeri, noć u jutru. Ali, iz čega će svjetlost razviti život, pitao me je taj glas. Nema oblaka, ni kapljice kiše, nema vode, nema ni trave, ni njezina sjemena, nema stabala, niti jedne vrste – opominjao me taj glas. Strpi se, svega će biti kad prestane pošast koja život nastoji ugasiti. Ona se tek širi i po našim prostorima, a dolazi nam iz dalekog svijeta. Iz Wuhana. Budi strpljiv, imam dojam da je tek počelo stvaranje nečeg posve novog. 

– Što je ovo, gdje smo? – pridružila se u neko doba glasu mog nevidljivog sugovornika i Mihaela. Tjelesno nepostojeća. – Je li to nestala struja? Jesmo li to opet u ratu? Gotovo četiri godine bili smo  bez struje. U stalnom mraku. Je li se sjećaš?

– Dabome, sjećam se. Ali, ne znam, Mihaela, što je ovo trenutno, znam da će sigurno doći nešto posve drugo. Neka posve drukčija stvarnost. Neki drukčiji život. Jednoga dana kad sve ovo prođe. Mnogo je ovo gore od godina rata. A otkud ti i ovdje sa mnom? 

– Svugdje sam ja s tobom. Ja sam od tvog rebra. Zar si zaboravio? 

– Nisam zaboravio. To je ono iz Biblije.

Moj nevidljivi sugovornik  brzo se ponovno oglasio svojim dubokim autoritativnim glasom. Neprirodno je jačao, prebrzo osvajao nesaglediv prostor. U stvari, u njemu i nije bilo prostora, njegovim je moćima bilo ime svemir. Od njegove jeke drhtale su i mrko nebo i pusta zemlja. Vratio me je u vrijeme u kojemu sam od nečega sličnog, nevidljivog a svemoćnog, još kao ministrant, u svom rodnom mjestu, strahovao, i budan i sanjiv. Pripadao je onome tko je bio stvoritelj svega i na nebu i na zemlji. Njegova mi je knjiga i u mojim staračkim godinama života bila na stoliću kraj kreveta, odmah ispod stolne lampe. Mnoge njezine stranice sam znao napamet, mogao sam svako njihovo slovo izgovoriti i u snu i na javi. Ali te noći ispod mrkog neba i na pustoj zemlji Trga ništa nisam znao izgovoriti otprve, u cijeloj rečenici. Samo u rastrganim dijelovima originala. Bio sam nesiguran i s njima, povremeno sam mucao i nagađao. Bio sam uvjeren da je to prvi dan nečega, ali čega? Stvaranja svijeta, šaptao mi je taj glas koji je, začudo, i kao šapat, odjekivao u praznom prostoru. Tako je zapisano u knjizi, ponavljao mi je taj glas više puta. Valjda znaš kojoj. Onoj koju si čitao i kao ministrant.

Da provjerim, tu sam knjigu i te noći, u svom dubokom snu, po tko zna koji puta opet listao uvjeren da me taj stvoritelj čuje dok ga čitanjem slavim i veličam uvijek samo njegovim riječima: „Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda“. Govorio mi je taj moćni glas, potom, da su svod i vode pod svodom odijeljeni od voda nad svodom. Da je svod prozvan nebom, da je tako nastala večer, pa jutro – dan drugi … 

– A zašto nas nema ni u drugom danu? – pitala me moja tjelesno nepostojeća Mihaela.

„Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!“ – nastavio je umjesto mene taj glas jer još nisam znao odgovor za pitanje moje Mihaele, jer sam bio  nesiguran u to kako dalje teče priča o nastanku trećeg dana.  U tom smislu, glas mi je opet pritekao u pomoć: „Kopno da postane zemlja, a skupljene vode mora.“ I sjetio sam se: „Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.“ Glas me je sve više požurivao. Potekla je priča u cjelovitim rečenicama: „I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti“. Ja sam priču od njega preuzeo i nastavio: „Tako bude večer, pa jutro – dan treći.“ 

– I opet bez nas – oglasila se iz daljina Mihaela i dobila moju opomenu: – Nismo nas dvoje još uvijek u ovoj priči, Mihaela. 

Glas je tada iznenada odjeknuo još jače i naredio mi da izgovorim bez oklijevanja tekst iz knjige na čijoj sam stranici u snu bio: „Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!“ Gromki glas mi potom, trgajući rečenice, opisa „dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde.“ Glas ih „postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame.“ „Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti.“  

Neko vrijeme glas je zamro, onda me je upitao znam li kako je nastao dan peti? Odgovorio sam: „Znam.“ I odmah nastavio: „Nek’ povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim!“ Tako nastadoše „morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste.“ „Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!“ „Tako bude večer, pa jutro – dan peti.“ 

„Sad se prisjeti kako je nastao dan šesti opisan u knjizi kraj tvoga uzglavlja“ – zamoli me glas. Nisam žurio, ali, pribran, jesam odgovorio: „Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!“ Glas mi, potom, zaprijeti da ne zaboravim „svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste.“ I zapovijedi: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ 

Na njegovu sliku vlasnik glasa me potom podsjeti da je stvoren čovjek, da ga on stvori, da muško i žensko stvori. I da ih blagoslovi riječima: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ Na tom mjestu njegova priča poteče i iz mojih usta: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!“ Glas umjesto mene završi svoju priču: „Tako bude večer, pa jutro – dan šesti.“ 

Dugo smo šutjeli obojica, s nama dvojicom i Mihaela, priču o sedmom danu opet je nastavio njezin vlasnik: „Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.“ Osjetio sam u njegovome glasu umor i zamijenio sam ga: „I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.“

Glas ojača, ali posve prirodno završi priču o svom velikom djelu: „To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.“ 

– A kad će priča o meni i o tebi ako nam Wuhan svog ubojicu „ubaci“ kroz prozor? I u vrijeme locdowna – pita me  Mihaela. 

– Kasnije, kasnije, Mihaela.

Jeka glasa nevidljivog govornika neočekivano prekida moj san. Iz katrana Trga svog naselja izronio, u katran svoje spavaće sobe uronio. Palim stolnu lampu ispod koje je sveta knjiga, okrećem se krevetu na kojemu do moga spava Mihaela. Dodirom njezina ramena, budim je i pitam: 

– Spavaš li, draga Eva?

– Što pališ svjetlo, čovječe? Nisi ti njezin izumitelj. 

– „Neka bude svjetlost!“ 

– Hajde, ne buncaj, čovječe. Spava mi se, nije mi do buncanja. 

– „I bi svjetlost… I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć.“ Tako je to prije dvije tisuće i dvadeset godina bilo, draga moja Eva. 

– Nisi li to u snu zaboravio pravo ime svoje jedine žene?

– Možda i jesam. Kao da sam u snu razgovarao s nekim čije ime nisam dostojan ni izgovoriti. Ali razgovarao sam i s tobom. Zato sam te i probudio.

– Nisi sa mnom. Molim te, pusti me da još malo odspavam. 

– Glasom koji mi još uvijek zvoni u ušima izgovorio mi je tekst o stvaranju svijeta. Najavio mi je stvaranje posve novog, s posve drugim Adamom i Evom. A ti me stalno pitala: zašto u svemu tome nismo i nas dvoje? Bit ćemo, draga Eva.

– Dragi Bože, što ti je? Još nije ni zora. Napolju su sigurno i nebo i zemlja kao katran. Ugasi tu lampu i spavaj. 

– Zaspao sam s onom tužnom pričom objavljenom u svim medijima o preminulom epidemiologu i eto u kakav se san ta priča pretočila. 

– Molim te, spavaj! Adame! Pričat ćemo o tom tvom snu ujutro. Tek se zgusnuo mrak…

– Još ne mogu, Eva. Probudio sam te i da ti kažem da ovaj moj san nije izronio iz ničega. Izgleda da će stvaranje novog svijeta i novog Adama i Eve istjerati i nas oboje iz raja… To me strašno muči, Mihaela.

– U san, Adame… Ja, evo, već ponovno u njega tonem… Ništa nama ne može ni ta misteriozna bolest. Zadržat ćemo mi svoj skromni raj na zemlji, Adame, unatoč njezinom pomoru. Vrati se u san, dragi! Molim te!

– Kako ću u san bez poljupca, bez zagrljaja, bez stiska ruke, bez slobode kretanja, bliskosti čovjeka s čovjekom, bez gledatelja u kazalištu, navijača na stadionima… 

Mihaela se odvaja od mojih riječi, okreće mi leđa, bježi iz stvarnosti. Nastavljam joj se  ispovijedati u sebi: Eto što mene muči otkad su objavljene vražje mjere samoizolacije. I ime joj je mom uhu strano: lockdown. Eto što mene tjera u davna vremena i u stare knjige, draga moja Eva! Dakako, muči me i smrt epidemiologa Pašagića, iz našeg vremena. Dok sam o njoj čitao izjavu njegove Elne, sav sam se tresao… Nemam mira otkad svi mediji o toj bolesti iz Wuhana šire svoje najnovije verzije. One me zbunjuju, kroz njih prolazim kao kroz prašumu u kojoj se čovjek gubi u potrazi za novim početkom… Nije zaslužio kaznu progona iz svijeta koji je sam sebi oblikovao prema svojim potrebama… Prema našim potrebama, Mihaela, i sutra ću mjere tog vražjeg lockdowna prekršiti, izlazit ću u kupnju i bez maske i bez rukavica i svih narednih dana… 

Ljutit što više nemam sugovornika, pritišćem dugme lampe i ponovno uplovljavam u tamu svoje sobe. Slike na zidu, među kojima je i ona raspetog Krista, brzo gube svoje dimenzije i sadržaje. 

Mihaelino disanje je jedini dokaz života u prostoru. Nije ona ni bila sa mnom u snu, uvjeravam nakratko sam sebe. A možda i jest. Moj novi san stalno odgađa gašenje tog prostora. Kako je disao epidemiolog Pašagić dok je umirao? Kako se osjećala njegova bespomoćna Elna, bubnja i dalje u mojoj glavi? Strah da Mihaelu i mene ne pogodi sudbina epidemiologa, u odnosu na njega nas dvoje smo za zdravstvenu birokraciju potpuno nevažne osobe. Anonimusi. Širi se poput tsunamia, na njegovim valovima svakojake emocije lome naše živote. Lice i naličje stvarnosti predu iznova, ni naslutiti se ne može kakvi će konačno biti. Izluđuje me svako u medijima objavljeno pravilo naređene samoizolacije.  

Bolest novog progona čovjeka iz carstva života s grijehom dolazi iz kineskog Wuhana. Wuhan je doista daleko, a bolest se iz njega širi sve brže. Španjolska, Italija, Hrvatska, Srbija… Vuhan je veliki grad, u njemu je preko jedanaest milijuna stanovnika kao u karanteni. Bio sam u toj zemlji koncem prošloga stoljeća. Daleki listopad osamdesete godine. Hotel Peking, moja i slovenskog pisca Tonija Pavčeka soba, čiji veliki prozor gleda u Zabranjeni grad, prepun turista. Impozantan kompleks karakterističnih građevina nekadašnje carske palače kineskih dinastija Ming i Qing. Muzej koji je na prostoru od preko 720.000 m², u njemu je 890 zgrada s 9.999 prostorija. Kitajska zgodovinska, arhitekturna in kulturna dediščina, govori Pavček dok promatra čudesne građevine iza prozora. Posljednji kineski car, govorim. Da, tu je Bartolucci snimao Zadnji kitajski cesar. Pu Yi kao marioneta mračnih sila. Nemilosrdni vladari. Mauzolej Mao Zedonga ispred nas kad god sam s Pavčekom ispred hotela u šetnji… Vrijedni ljudi. Jedu sve. Zmije, pse, mačke, i one ljuskare, i one šišmiše, skupe specijalitete kojim su zaraženi… Juhe posrču tek na kraju jela. 

Što je ono o njima zapisano u Bibliji? Budući vladari svijeta, možda baš nekog novog i drukčijeg svijeta, već stječu imunitet od nepoznate bolesti kojom će nas baciti na koljena, poraziti ekonomski… Odvesti u neku novu stvarnost… A i u Sloveniji je kritično. Pavček je odavno mrtav.

Okviri slika na zidu još ne vraćaju svoje dimenzije i sadržaje, nikako da zaspem. Nesanica mi nameće dvije gotovo iste ljubavne priče: Elna se za svog Šefika bori sa sarajevskom zdravstvenom birokracijom, ja se borim za svoju poluslijepu Mihaelu obavljajući mnoge njezine „ženske“ poslove u kući i izvan kuće. I sutra ću u kupovinu namirnica sam, bez nje, iako je zabranjeno. Moram.

Dodirujem prstom display mobitela koji je na svetoj knjizi, provjeravam vrijeme: tek je 3:00. Ne mogu u radnu sobu do računala, moram ostati uz Mihaelu da je ne probudim. Odustajem od rada noću, nestrpljenje da čim prije odem na Trg ZAVNOBiH-a zamire. U neko doba, potpuno se gasi. Opet sam u snu, sanjam Adama i Evu. Raj zemaljski je u tekstu te svete knjige samo povremeno izvoran, u poprilično skraćenoj verziji. Svijest da je do zore ostalo još dosta vremena nije odlučujuća za to skraćenje.  

Kako je to svijet Raja zemaljskog stvaran, kojem od prosinca prošle godine nepoznata bolest iz Wuhana najavljuje rušenje i ponovno stvaranje, to je pitanje koje me opet spaja s glasom  u beskraju prostora iz kojega sam s Mihaelom tek bio izašao. Ona čvrsto spava. Glas mi govori da  ispod tek stvorenog neba „još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje.“ Da voda izvire iz zemlje, da na njoj već živi i čovjek napravljen „od praha zemaljskog“ u čijim je nosnicama udahnut dah života, „čovjek živa duša.“ On je u Edenu, u vrtu u kojemu „nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.“ U vrtu je rijeka koja ga natapa, iz njega se „granala u četiri kraka“. Pišon ima zlata, bdelija i oniksa. Rijeka Gihon „optječe svu zemlju Kuš“, Tigris teče na istok od Ašura, četvrta rijeka je Eufrat. Čovjeku je zadatak da vrt obrađuje i čuva. Ima strogu zapovijed: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“ 

Sam je na tome zadatku, a nije dobro da čovjek bude sam. Nastaju „od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku“, čovjek ih preuzima i imenuje. Sličnu sebi nema u njima veliku pomoć. 

U svom snu taj prvi čovjek ostaje bez jednog rebra, od njega nastaje žena. Čovjek kliče: “Gle, evo kosti od mojih kostiju,
mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove,
od čovjeka kad je uzeta!“

Bit će spreman ostaviti i oca i majku, toliko će ljubiti svoju ženu, od tada „bit će njih dvoje jedno tijelo.“ 

U vrtu je od sve zvjeradi najlukavija zmija. Ona nagovori ženu da pojede plod stabla što je nasred vrta. Dade ga i svom mužu „koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.“

„Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: „Gdje si?“ – reče mu. On odgovori: „Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.“ Nato mu reče: „Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?“ Čovjek odgovori: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“ Jahve, Bog, reče ženi: „Što si to učinila?“ „Zmija me prevarila pa sam jela“, odgovori žena.

Avaj, kad mi je najpotrebniji, glas se isključuje i prepušta me poplavi općeg mraka. U njegovoj praznini guši me strah. U priči o Adamu i Evi ostajem sam, pokušavam je dovršiti po svome sjećanju koje krhko. U njemu sam ipak uvjeren da Jahve, Bog, proklinje zmiju „među svim životinjama i svom zvjeradi divljom!“ I da joj govori: „Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina; on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“ Tu se zaustavljam, svoje sjećanje dugo sastavljam jer je u vremenu rastrgano. „A ženi reče: Trudnoći tvojoj muke ću umnožitʼ, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.“ U gustom mraku svog sjećanja dugo sabirem riječi Jahve, Boga, o čovjeku, napokon su i one povezane: „Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“

– Eto, sad smo u ovoj priči i nas dvoje, Mihaela – podsjećam je u snu, ali ona i dalje tvrdo spava. – Prije dvije tisuće dvadeset godina protjerani smo na Zemlju – dovršavam mirno svoju misao. – Ti i ja. Posljednji čovjek i posljednja žena. Sad goli na Trgu. Na njemu nas vreba za progon nevidljivi ubojica iz Wuhana. U društvo mrtvih. Dok u lockdownu čekamo uskrsnuće živih. 

(Prvo poglavlje rukopisnog romana Uskrsnuće živih)

ODA DOLAZEĆEM

A sve promijenit će se
Kada odemo
Jednom

I to je ono što dolazi –
Misliš 

Ali ne:
Drugu –
Tako o nama
Razmišljaju crvi

Nikako ono što dolazi

(2020)

GRGA ZLATOPER 

Kad kod sina ide dnevnik
Šuti se i sluša ko da se
Mevlud uči
Moj otac gnevnik
Ne mari za naše vijesti –

Čačka
Po radiju Sloboda
I traži slobodnu Evropu

Kao nekad iz Vašingtona
Na glasu Amerike
Grgu Zlatopera – 

Utjehu

Mislio sam:
Na kratkim talasima
Morebit glas Pejgambera 

(2020)