bolujemo od
tristo šezdeset i pet
krasnih buđenja

računamo sa
tristo šezdeset i pet
nepoznanica

živimo, kao,
tristo šezdeset i pet
po tri, šest pa pet

***

šezdeset puta
dvadeset i četiri
mi se zbrajamo

oduzmeš li mi
dvadeset i četiri
čista sam nula

***

pet ih stane u
sedam ili sedmicu
a u vikend sve

Kada je tog jutra Filip Goronja prinio žilet lijevoj strani lica, a otkad je počeo da se brije uvijek je kretao od desne strane, predosjećao je da bi po nečemu dan mogao da se razlikuje od svih dotadašnjih, da bi on mogao da se istrgne iz sivila koje je oko njega, možda još u mladosti, omotalo mrežu iz koje nije uspijevao da se iskobelja. Nije se mlitavo predavao životnoj bujici, to nikako! Trudio se, Bog i njegova Milosava svjedoci su koliko se trudio da odlučno gazi kroz život, ali je život nekako bježao od njega, sklanjao se u stranu, propuštao ga da slobodno prolazi, pa mu se činilo da stalno bojažljivo gazi nekom prazninom koja mu se javlja samo odjekom njegovih nesigurnih koraka. Ničeg za što bi zapeo, ni kamena na putu da posrne kao čovjek, nego se nijemo provlači kroz neke okrajke života koje su mu ostavili oni što odlučno krče šipražje nedaća ispred sebe i otvaraju put koji ih vodi do uzvišenja odakle ga posmatraju kao mrava što prema svom mravinjaku, u kome su svi jači i važniji od njega, mukotrpno tegli slučajno pronađeno pšenično zrno. Koliko je samo puta poželio da makar nekome zasmeta i da ga taj gurne, pa da mu on opsuje sve po spisku, ali su se pred njim svi sklanjali ili ga jednostavno nisu primjećivali, prepuštajući ga njegovom sivilu.

Često je ovako, s pjenom na licu, dugo stajao ispred ogledala i pitao se da li se ikad iko upitao ko je Filip Goronja, je li postavljen na mjesto koje mu pripada, treba li mu šta, zaslužuje li da mu pruže ruku i uspnu ga na stepenik više ili mora cijelog života ostati dolje u podnožju dok drugi oholo prolaze kraj njega, pa često za njih dograđuju stepenice, da bi mogli i dalje da se uspinju. Nikada se nije laktao, ali jest nastojao da svojim radom skrene pažnju na sebe. Nije uzmicao, ali ga jesu zaobilazili, kao puža golaća u bašti, ne zato što žale da ga zgaze, nego da ne uprljaju obuću. Nikada se niko nije žalio na njegov rad. Naprotiv, hvalili su ga, ali su smatrali da se baš to od njega očekuje, pa zato ne zavređuje posebno isticanje. Onima koji su bili spori ili nemarni, pa bi u posljednjem trenutku predali izvještaj o polugodišnjem ili godišnjem poslovanju, upućivali su pohvale, valjda zato što su mislili da uopšte neće završiti svoj posao a, eto, završili su ga, a njega bi samo potapšali po ramenu kada bi prvi predao izvještaj, i još ga zaduživali da drugima pomogne.

Čim je završio ekonomsku školu dobio je posao u knjigovodstvu Zemljoradničke zadruge „Budućnost“. Više se radovao što je skromna đačka menza zamijenjena bogatijom zadružnom kuhinjom nego što će primati platu. Smjestili su ga u stiješnjenu memljivu prostoriju zadružnog doma, zatrpanu registratorima i kutijama sa dokumentacijom. Mali klimav sto, tvrda drvena stolica, knjige s mnoštvom kolona koje je valjalo brižljivo popunjavati, primanje i knjiženje dnevnih pazara i svih isplata seljacima za njihove proizvode, ispisivanje cifara koje su ličile na razljućeni roj osica koje je valjalo nekako dovesti u red, i sve to po desetak sati dnevno pri škrtoj svjetlosti koja je ulazila kroz uski visoki prozor ili dolazila od škiljave sijalice – to je bio život koji je zamijenio njegove tegobne školske dane.

Kada je zadruga ušla u sastav Poljoprivrednog kombinata „Razvitak“, premješten je u grad, u kancelariju u kojoj je radilo desetak knjigovođa. Dodijeljena mu je sobica u zajedničkoj stambenoj zgradi, nabavio je krevet, posteljinu, sto i stolicu, kasnije je kupio i sivo odijelo od krutog gabardena, cipele, bijelu košulju i tamnoplavu usku kravatu sa svezanim čvorom iz koga su izlazila dva kraka lastike s kopčom, da bi se mogle spojiti ispod kragne i, što mu je predstavljalo posebnu radost, rešo i nekoliko sudova, pa je mogao sam sebi spremati jelo. Činilo mu se da ga više ona siva mreža ne steže tako snažno kao ranije, a možda je sasvim nestala kada je upoznao crnomanjastu Milosavu, priučenu pisaricu na djelovodnom protokolu. Ubrzo su se vjenčali i ona je u njegovu sobicu, osim nešto suđa, pribora za čišćenje i garderobe, donijela i vedrinu pred kojom se povlačila Filipova tjeskoba.

Njegova ruka sa žiletom među prstima mirovala je ispod lijevog zulufa a misli su tekle, zajedno sa tankim curkom vode iz odvrnute slavine nad umivaonikom.

Grad je nudio nove mogućnosti, pa su Milosava i Filip, ona u ekonomskoj, on u višoj ekonomsko-komercijalnoj školi, učenju podređivali rijetke odlaske u bioskop i na igranke. Sve se svelo na kancelarijski rad do ranih popodnevnih sati, zatim na spremanje ručka, odlaska na predavanja u večernjim satima i učenja do kasno u noć. Samo su nedjeljom odlazili na kafu ili kolače, još češće u šetnje po parku. Milosava je završila ekonomsku i premještena na radno mjesto saldo kontiste u knjigovodstvu, a Filip je upisao treću godinu ekonomskog fakulteta. Kada je dobio fakultetsku diplomu, premješten je u finansijsku službu, na mjesto referenta. Dodijeljen im je i jednosoban stan, isti ovaj u kome sada pred ogledalom u kupatilu drži žilet ispred lijeve strane lica. 

Opet sto u uglu, opet onaj oblak sivila u kojem se, kao muva u paukovoj mreža, koprca i znoji. Drugi su postajali šefovi i direktori sektora, uvaljivali se u fotelje, a on je ostajao čvrsto vezan za svoju referentsku stolicu. Prolazili su kraj njega, zaobilazili ga, penjali se uz stepenice, osvajali visine, a on je čamio u podnožju, zaokupljen turobnim mislima što mu želja da se školovanjem uspne makar na prvi stepenik stepeništa kojim su drugi grabili nije dozvolila da s Milosavom stekne sina ili kćerku. Nije da ona nije htjela; htjela je, ali je uvijek bilo: čekaj da položi još ovaj ispit, da u njegov indeks upišu još jednu ocjenu, pa onda da ona završi školu, a on fakultet, da bi joj kad rodi u svemu mogao biti pri ruci, i tako…

– I tako do penzije – šapnu sam sebi i konačno povuče žilet po već splasnuloj pjeni lijeve strane lica. 

– Misliš li ti danas izlaziti iz kupatila? – trže ga suprugin glas.

Jest da je, mimo ustaljene navike, jutros žilet prvo prinio lijevoj strani lica, jest da mu se na trenutak učinilo da bi to mogao biti nagovještaj nekog događaja, ali šta bi se njemu, čovjeku kraj koga je život prolazio kao ljudi kraj kravlje balege na prašnjavom seoskom putu, šta bi mu se u tom sivilu moglo dogoditi? 

Ništa! Baš ništa, kao što mu se nikada ništa izvan ustaljene kolotečine nije događalo! 

– E, hoće!

Milosava se trgla kada je, izbrijan i namirisan, s tim povikom ušao u kuhinju, gdje je pripremala doručak. 

– Šta hoće? – pogledala ga je začuđeno, jer nikad ranije nije vidjela takav zasljepljujući sjaj u njegovim očima. 

– Događaj! Čeka nas uzbudljiv događaj. 

– Šta bi se nama moglo događati? Nismo mi na to navikli.

– Spremaj se, idemo na izlet!

S njegovog lica, dok je ustima prinosio viljušku s kajganom, nestajala je krpica po krpica mrzovolje s kojom se jutros probudio.

U dotrajalom automobilu, koji posljednjih godina registruju samo da bi mogli odlaziti u sedmične nabavke kućnih potrpština, rezervoar je uvijek bio put. U godinama su, oboje se bliže sedamdesetoj, nikada se ne zna kada će zatrebati da neko od njih onog drugog odveze u hitnu pomoć.

Bio je početak sunčanog septembra, lišće na drveću mjestimično je počelo da žuti, kukuruzna stabla mahala su pomalo sasušenim srebrnastim listovima, a po pokošenim livadama, djeteliništima i strništima izbila je mlada trava, zelena i nježna kao proljećna. Šumarci, potočići, raspjevane ptice, gnijezda ušorenih seoskih kuća kraj puta i po brežuljcima – sve je to i od ranije bilo tu i mamilo, ali njih dvoje se poodavno začaurilo u svoju samoću i nisu znali koliko ljepote okružuje sivilo njihovog grada.

Zaustavili su se pored poveće zgrade ispred koje je samo putokaz ispisan usijanim željezom na jelovoj dasci kazivao da je to motel. Tek kada su izišli iz automobila, vidjeli su da se na dvorišnoj strani nalazi prostrana terasa sa nekoliko stolova pod suncobranima, a nešto dalje od terase, u hladovini razgranatog hrasta, dva drvena stola sa klupama od istih dasaka. Dočekao ih je Filipov vršnjak, nizak, proćelav, debeljuškast čovjek koji se mnogo znojio i platnenom salvetom stalno brisao lice, vlasnik toga što bi se prije moglo nazvati drumskim svratištem nego motelom. Smjestio ih je za sto u hladovini i odgegao da im pripremi kafe. Posmatrajući ulaz u zgradu, Filip je iznad vrata, na potamnjeloj tabli, pročitao: Motel Kod starog hrasta, vl. Ilija Matić.

– Baš je lijepo i mirno ovdje – rekao je supruzi koja je preturala po tašni da nađe papirne maramice i obriše znojno lice. – Nećemo se pokajati što smo došli. 

– Obećao si nekakav uzbudljiv događaj, a šta bi nam se ovdje moglo dogoditi? – pecnula ga je Milosava. 

– Izvukli smo se bar na nekoliko sati iz sivila. Sami sebe smo utamničili u onaj sumorni stan, a vidi kakva bi ljepota mogla češće da nas okružuje.

Odjednom je s Filipovog lica nestao i posljednji trag mrzovolje. Predložio je da prenoće u motelu, jer nikada za toliko godina braka nisu nigdje drugdje proveli noć osim u svome stanu. Na ljetovanja nisu išli, u početku jer im je novac bio potreban za školovanje, a kasnije jednostavno nisu imali želju da putuju i mijenjaju navike koje su ih okovale nevidljivim negvama. Iznenadio se kada je Milosava to prihvatila. Kad su ispili kafu dogovorili su se sa Ilijom da ih sačeka kasni ručak ili rana večera, navikli su tako, ne vole da pred noć opterećuju želudac, i krenuli u šetnju livadom kraj potoka iz koga kroz gusto šipražje nije dopirao žubor, pa nisu znali ima li u njemu vode ili je presahla.

Zamoreni šetnjom i opijeni vazduhom punim mirisa zrele trave i poljskog cvijeća, nisi ni primijetili koliko je žilavo meso izvađeno iz zamrzivača, na brzinu otkravljeno, s vana prepečeno a iznutra mjestimično sasvim sirovo, i koliko je neukosan kromprir prerano izvađen iz rerne. Mora sam o svemu da brine, pa i da priprema obroke za rijetke goste, reče im Ilija. Ne isplati mu se zapošljavati konobare i kuvara, otkad je izgrađen auto-put uporedo s ovim kraj njegovog motela, ovamo malo ko svraća, dogodi se da tokom cijelog dana svrati tek nekoliko mještana na rakiju i pivo. Supruga je zbog toga prije koju godinu pala u duboku depresiju, pa joj ne može povjeriti nikakav posao. 

Filip i Milosava dugo su poslije ručka za stolom pod hrastom ispijali kafu, pivo i sok i tek kada se sunce počelo zavlačiti u krošnje drveća na zapadnoj strani, Ilija ih je odveo do sobe s pogledom na drugu stranu dvorišta. Bila je skromno uređena, bračni krevet, dva ormarića, dvokrilni ormar u uglu, mali sto sa stolicom i tabureom kraj njega, sintetička staza od ulaznih vrata do prozora i krpare s obje strane kreveta na kome su na jastucima stajala po dva peškira skromnih dimenzija. Sve baš po njihovoj mjeri, kao i u njihovom stanu, samo nešto novije; ko zna kako bi se snašli u nekom luksuznijem apartmanu u kakav nikada nisu kročili.

Stali su kraj prozora i posmatrali okolinu. Na lijevoj strani tog, moglo bi se reći ekonomskog dvorišta, nalazio se kokošinjac s petnaestak kokoški i pijetlom, pletenom žicom odvojen od travnjaka. U desnom uglu bila je kućica, vjerovatno građena za čuvanje baštenskog alata. Na dvorište se nastavljala bašta zasijana i zasađena raznim povrćem, s ponekim visokim stablom kukuruza, takođe odvojena pletenom žicom. Iza dvorišta nije bilo drugih kuća već se pogledu nudilo nekoliko poljana, ispresijecanih šumarcima, a nešto dalje niz bregova. Iznad onog najvišeg, kako se činilo, na trenutak je zastalo sunce, rumeno kao žeravica prekrivena tanjušnim slojem pepela. 

Milosavu i Filipa trže iznenadno kokodakanje i pogledaše prema kokošinjcu ispred koga se sva živina sjatila u jedan ugao, a ostali dio ograđenog prostora prepustila jednoj grahorastoj kokoški koja je mirno stajala i pijetlu koji je, crvene krijeste i resica ispod vrata, ukrućenih i opruženih krila što su strugala po zemlji, kružio oko nje. Kad god bi pokušao da je kljunom uhvati za krijestu, ona bi se brzo izmakla pa opet stala i gledala u njega kao da je željela da ga izazove da učini to što je naumio, ali da će prije toga morati malo da se pomuči. Trudila se da pokaže kao da njoj nije stalo do toga što on hoće, a njegova želja utiskivala mu je sve više rumenila u krijestu. Igra nije dugo trajala, koka se spustila na zemlju, pijetao je uhvatio kljunom za krijestu, hitro se popeo na nju, drhtao zadnjim dijelom tijela nekoliko sekundi, skočio i počeo da šeta dvorištem visoko uzdignute glave, kao da je obavio neko herojsko djelo, a koka je ustala, protresla krilima, oglasila se nekakvim veselim rakoljenjem i pridružila jatu. 

– Hm – promrmljao je Filip, pomalo zbunjen, kao da se, bez želje da to čini, našao u nedoličnoj situaciji posmatrajući nešto što mu ne pristaje. 

– Hm – ponovila je Milosava, na čije lice je prešlo malo rumenila s pijetlove krijeste. – Odoh da se istuširam.

Filip je još neko vrijeme posmatrao šumarke i njive ozarene rumenilom sunca koje je donjim dijelom već dotaklo vrh brdašca, a kada se okrenuo, ugledao je, kroz otvorena vrata kupatila, Milosavu koja je izlazila iz tuš kabine, gola, kakvu je odavno nije vidio. Kapi na njenim, ne suviše opuštenim grudima, iskrile su kao biseri slučajno potrgane ogrlice, a kada se malo pomakao, kraj njega se, kroz prozor, probio jedan sunčev zračak i zapalio smeđkasti trouglasti šumarak u Milosavinom međunožju, prijeteći da sažeže tanane niti svježe šumske mahovine, u koju se izvrgao onaj šumarak.

Ima tu još vatre, šapnu mu neko, da li onaj pijetao ili sunce čiji se samo još jedan okrajak vidio iznad brijega. Da li je ona mreža sivila razlog što joj u posljednje dvije ili tri godine uopšte ne prilazi?

Da ne bi dozvolio da ga sputa još jedna mreža, ona kakvu znaju satkati misli i tako usporiti čovjekov korak, brzo je s kreveta zgrabio peškir, uskočio u kupatilo i počeo da briše Milosavu, milujući joj usput vrat, leđa, grudi, butine, međunožje. Ne govoreći ništa, izveo je iz kupatila i glavom pokazao na krevet, pa počeo brzo da skida sa sebe odjeću.

Sve se događalo kao u nekakvom bunilu, ličili su na nekoga ko obnavlja davno naučenu pa već pomalo zaboravljenu lekciju, trudili se da zadrže u sebi svaki mogući krik ili drugi glas, ali se ipak bez grča prepuštali nasladi koja je iz njih crpila snagu da bi je odmah zatim, udvostručenu ili utrostručenu vraćala u njihova tijela.

– Eto, ipak se nešto dogodilo – rekao je, desetak minuta kasnije, kada je prošlo to za šta nije znao da li se baš njima ili nekom drugom događalo, možda onom pijetlu i kokoški ispred kokošinjca, i zadihan otišao u kupatilo.

Kada se vratio, Milosava je, raširenih ruku i nogu, prekrivena laganim čaršavom, spavala s nekom sjenkom nevinosti i zadovoljstva na zarumenjelom licu.

Obukao je odjeću koju je maločas skinuo sa sebe, jer ništa drugo nisu ponijeli, nisu namjeravali ostati na spavanju, i, iznenđen snagom koja mu se vratila, poželio da prije spavanja malo prošeta. U holu, iza malog pulta koji je vjerovatno predstavljao recepciju, umjesto Ilije, sjedila je i čitala neku knjigu žena znatno mlađa od njega. Vidjevši zbunjenost na njegovom licu, reče da je gazdina supruga. On po cijeli dan radi, a onda cijelu noć spava, tamo u onoj zgradici u dvorištu, ne želi da ga bilo ko uznemirava, a ona ovdje sjedi do pred ponoć, ako bi slučajno neko naišao, ali rijetko kada ko svraća. A deprsija? Muž je rekao da je pala u duboku depresiju i da ništa ne radi. Ona?! Bože sačuvaj! Zdrava je kao dren. Možda je njega pritisla depresija koju njoj pripisuje. Supruga je zaspala, a on poželio malo da prošeta, reče joj. Da, noć je prijatno svježa, odvrati ona. Ako želi, skuvaće kafu i iznijeti pod hrast, da malo porazgovaraju, željna je razgovora, gosti rijetko dolaze, a Ilija… Eh, o čemu bi s njim moglo da se razgovara?

Kasnije mu je, uz kafu, sve češće pod mjesečinom tražeći svojom njegovu ruku, ispričala da joj je prvi muž radio u Njemačkoj i izgradio ovu kuću s namjerom da je uredi za motel. Nažalost, poginuo je u saobraćajnoj nesreći kada je pokupio svoje dokumente i najnužnije stvari, oprostio se od Štutgarta i krenuo da se više ne vraća. I, sudbina je htjela da se zaista ne vrati, ali ni da živ stigne u svoje selo. Njoj je poslije toga bio potreban neko ko bi ostvario njegove zamisli, a bogami i muškarac, rekla je i stisla ga jače za ruku, pa se tu našao Ilija, već nekoliko godina udovac, istina stariji od nje, ali preduzimljiv. Nažalost, ta preduzimljivost kratko je trajala, muškost još kraće. Posao je dobro krenuo, ali kad je izgrađen auto-put, život u ovom selu je sasvim zamro. To je Iliju bacilo u deprersiju i, valjda zato, počeo je sve rjeđe da joj prilazi. Njoj je trebao muškarac, neka se Filip ne ljuti što to ponavlja, pa je na muža navaljivala, a on pobjegao u onaj dvorišni kućerak, da se spasi. Zna život da bude okrutan, bar je prema njoj takav bio i ostao.

Naglo je zaćutala, uzela ga za ruku i odvela u sobu u prizemlju. Ni jedno ni drugo više ništa nisu rekli, kao da čine nešto što se podrazumijeva i na što ne treba trošiti riječi.

Kada se vratio u sobu već je bila duboka noć. Milosavu je zatekao u istom položaju, samo je sada, preko čaršava, bila prekrivena i koprenom čvrstog sna. Ponovo se istuširao i nag zavukao u krevet. Dva sasvim neplanirana događaja, nije li to mnogo? Nije! Osjeća u sebi neku divlju snagu koja je godinama bila sputana, pa se sada istrgla iz tjeskobe i razdire mu tijelo.

Rukom je napipao Milosavino međunožje i ona se promeškoljila. 

– Bi li..? 

– Zar si poludio! Dosta je bilo, ne samo za danas nego za cijelu ovu godinu, možda i do kraja života.

Povukao se na svoju stranu kreveta.

Jutro je već bilo otperjalo i posljednje pramičke tame iz uglova sobe kada je Milosava ustala i otvorila prozor. Mrštila se dok je oblačila odjeću koju je na sebi nosila cijeli prethodni dan i razmišljala kako će, ako još ikada krenu na izlet, spakovati u koferče ono najnužnija, zatrebalo ili ne zatrebalo. Prišla je krevetu, ali kad je vidjela kako Filip mirno spava, prekriven čaršavom i po glavi, odlučila je da ga ne budi. Sišla je i Iliju zamolila da pod hrast donese kafu kada siđe i njen muž.

Dugo je čekala, a kada je sunce počelo da pokazuje da se septembar lako ne predaje i da će još biti vrelih dana, popela se u sobu da probudi Filipa. Spavao je u istom položaju u kome ga je ostavila. Malo će ga prodrmati, ali kad ga je uhvatila za ruku koja je virila ispod pokrivača, trgla se i odskočila jedan korak. Zar je moguće da je noć bila toliko svježa pa mu je ruka tako hladna?

Skupila je snage – a ne zna zašto joj je odjednom ponestala, kao da su je jučerašnji događaji iscrpili kao suša vlagu iz zemlje – i ponovo prišla krevetu. Palcem i kažiprstom uhvatila je kraj prekrivača i podigla ga. Ravnodušan pogled Filipovih širom otvorenih staklastih očiju zario joj se u grudi.

Zar su mu oči bile tako velike i tako zelene?

S tom mišlju strčala je niz stepenice.

(Iz zbirke “Strašni sud”)

Ne tražite od mene
Da volim Sandžak svoj,
Ni Crnu Goru.
Ni Balkan…

Gdje su me god stigli –
Šamarali su;
U zasjedi me čekali,
U noćima smrzlim
Na mene kolac dizali.

Imam jedan ožiljak pod okom
Drugi na tjemenu
dva na lijevoj nozi,
Od promrzlina,
I još nekoliko nakrivo
Zaraslih kostiju.

Ne tražite od mene
Da volim svoj rodni kraj
Svoj Sandžak,
Svoju Crnu Goru,
Ni Balkan…

Čim sam se iz kolijevke
Na pod preturio –
Glogovo me trnje dočekalo.

E, jesu jednom u našu kuću,
Kroz otvoren prozor velike sobe,
Uletjele četiri ptice crvenkaste,
I dugo ukrug letjele,
Pijukale,
Kao da su nam priču o životu
Pripovijedale.

I sada čujem onaj vazduh
što struji pod njihovim krilima.
I zato ne prestajem da volim kuću,
Kuću u kojoj ptice ukrug lete.

I pijuču.

Priče iz NOB-a/1

Improvizovana poljska bolnica bila je smještena duboko u šumi i postojala je mala vjerovatnoća da će je otkriti neka zalutala njemačka ili ustaška patrola. Obavještajni podaci koje je svakodnevno dobivao Vrhovni štab nedvosmisleno su govorili da okupacione snage i njihovi domaći saveznici nemaju nikakvih saznanja o postojanju partizanske bolnice, koju je već osam mjeseci vodio doktor Viktor Lesar. U tri barake sklepane od okoraka bilo je smješteno sedamdesetak ranjenika zajedno s medicinskim osobljem sastavljenim od jednog doktora i dvije medicinske sestre. 

Ranjenici su u bolnicu počeli pristizati i prije nego što su vrijedne partizanske ruke stigle podići prvu brvnaru. Zbrinuti i operisani ranjenici ležali su povaljani po šumskom proplanku skrivenom gustom bukovom šumom od znatiželjnih pogleda. S obližnjeg potoka borci stavljeni na raspolaganje medicinskom osoblju ratne bolnice donosili su čistu vodu, zavoji kojima su previjani ranjenici pravljeni su od prostirki za ležaje i zavjesa, a najobilniji medicinski materijal bili su pripravci od svakojakih ljekovitih trava. 

Doktor Viktor Lesar nije oklijevao ni jednog trenutka kada mu je prijatelj i politički istomišljenik Josip Boljak predložio da napusti zeničku bolnicu i uputi se duboko u šumu da bi vodio lječilište za partizanske ranjenike. Tada nije ni slutio da je ono što je njegov drug Boljak, u slobodnom ophođenju, nazivao “partizanska bolnica” bila zapravo dobro skrivena livada nakrcana ranjenicima donesenim iz svih krajeva Bosne. 

Prispjevši na mjesto na kojem je Vrhovni štab zamislio da bude ratna bolnica, doktor Lesar nije oklijevao ni jednog časa; žarom čovjeka naviknutog da rješava pred njega postavljene probleme bacio se na izgradnju bolničkih objekata i organizovanja liječničkog prihvatilišta. Kao medicinske pomoćnice angažovao je dvije mlade partizanke, a nekolicinu vojnika zaduženih za obezbjeđivanja mjesta uposlio je kao građevinske radnike. Još prije kraja ljeta 1942. godine partizanska bolnica bila je gotova i u nju su počeli dolaziti ranjeni saborci. 

Iako oskudno snabdjevena medicinskim potrepštinama, bolnica se pokazala kao koristan dio Narodnooslobodilačke borbe. Ranjenici su primani svi bez izuzetka, a mnogima od njih više je pomoglo lijepo doktorevo ophođenje nego narodni lijekovi kojima ih je taj zagrebački doktor medicine bio primoran liječiti. Domalo od dolaska na važno mjesto voditelja tajne bolnice doktoru Lesaru bilo je jasno da on sam s dvije priučene pomoćnice neće moći pružati medicinsku pomoć kakvu nalaže stroga medicinska struka. Ali, kako je rat prolazio i kako su se bolničke barake stale puniti ranjenicima iz svih krajeva srednje Bosne, tako je i dovitljivost u liječenju doktora Lesara rasla, a njegova profesionalna isključivost u pogledu upotrebe zaobilaznih sredstava počela slabiti. 

Suočen s hroničnim nedostatkom medicinskog materijala doktor Lesar je već u prvoj godini postojanja bolnice naredio dvojici mladih partizana da od starih i nepismenih planinskih nadriljekara nauče kako se spravljaju raznovrsni melemi. I sam je, bezbroj puta, hodao po obroncima Vlašića, za starim čika Jovanom budno gledajući kako taj guravi, omaleni starac kida biljke i trpa u svoju naprtnjaču i kako ih onda poslije pod kakvim drvetom miješa i melje u glinenoj posudi govoreći, s nekim posebnim žarom u očima, kako ova kombinacija trava, ako se pije uz sirće divlje jabuke, liječi stomačni tifus i trajno dezinfikuje rane nastale povredom metalnim predmetom. 

Recepti narodnih farmaceuta bili su zapisivani u crni kožni rokovnik, koji je doktor Lesar ponio sa sobom napuštajući Zenicu, kao jedinu uspomenu na grad i život, koji je silom prilika prigrlio kao svoj, jer Viktor Lesar je bio rođeni Zagrepčanin, a ljekarsko službovanje u bosanskoj radničkoj kasabi doživljavao je kao najveću životnu nepravdu. I dok se u mračnim i tihim noćima sjećao svoga života i svojih mladalačkih snova, doktor Lesar je osjećao umirujući spokoj. Ova bolnica napravljena od ničega, ovi ljudi toliko ovisni o njegovom znanju, ova jednostavnost življenja i umiranja ispunjavali su njegovo već pomalo ostarjelo srce srećom i zadovoljstvom koje nikada ranije nije upoznao. U toj skrivenoj ratnoj bolnici, uz ranjene drugove, zaboravio je i profesionalno poniženje, koje je kao najbolji student medicine doživio dolaskom u Zenicu i raskinute zaruke i djevojku zbog čije se nevjere dugo dvoumio da prekrati sebi životne muke. 

Ustaški pukovnik Franjo Kolnik bio je zaprepašten kada je doktor Viktor Lesar odbio njegovu ponudu. Nije mogao shvatiti kakav to fanatizam tjera jednog obrazovanog Zagrepčanina da svoj život poistovjeti sa životima te bezlične rulje odrpanaca. Ipak, nije se dugo dvoumio kako postupiti u toj čudnoj situaciji i jednom od svojih pobočnika naredio je da doktora privede povelikoj grupi ljudi, koja je mirno stajala uz rub šume. Doktor Viktor Lesar stao je u vrstu, tik do svoje dvije pomoćnice. Jednu je obuhvatio rukom oko struka, a drugu je zagrlio preko ramena. Stojeći pored svojih boraca i ranjenika, pitao se ko li je mogao okupatorima odati mjesto na kojem se bolnica nalazila. Pitao se kakav je to čovjek i iz kojih je pobuda učinio takvu gnusobu. Na tom mjestu razmišljanje mu prekidoše rafali iz trideset ustaških pušaka. 

Antun Šoljan: Kratki izlet, Vuković&Runjić, Zagreb 2022.

Bit će uskoro i pet godina otkako je redatelj Igor Bezinović po scenariju Ante Zlatka Stolice snimio film “Kratki izlet”, s kojim je na opće iznenađenje hrvatskih filmskih vlasti trijumfirao na festivalu u Puli. Jeftina, skoro pa kućna produkcija, po svemu autsajderska, s pričom koja je posvećena romanu Antuna Šoljana iz 1965, jednom od onih artefakata kakvih je rasuto po hrvatskoj književnosti i po drugim umjetnostima, koji nastanu mimo struje, prezreni, tuđi i odbačeni, da bi se desetljećima zatim, a naročito po autorovoj smrti, slavili kao vrhunski dosezi nacionalnog duha i kulture.

Dugo, možda i sve do ovih doba, Šoljanov nevelik je romančić, u kojem jedva da je stotinjak stranica, opisivan kao politički subverzivno književno djelo. Kao i romani Slobodana Novaka “Kratki izlet” protumačen je kao antisocijalistička i protujugoslavenska alegorija. Premda su ga tako, budimo pošteni, mogli doživjeti samo udbaški i partijski paranoici, i komesari koji su bili stručno zaduženi da pronalaze neprijatelje među piscima i deaktiviraju paklene strojeve u njihovim djelima. U Šoljanovom slučaju moglo bi se reći i da je hrvatska književnost, kao i u tolikim sličnim prigodama, svoj kukavičluk i oportunizam preprodala i pretumačila kao Šoljanovu hrabrost. 

Prava priča o “Kratkom izletu” zapravo bi govorila o tome kako jednom piscu nisu u Zagrebu htjeli objaviti knjigu. Zato što su je smatrali nevažnom i zato što je njihovim policijskim umovima zasmetala alegorija. A kakva je to bila alegorija, danas više nije ni važno, jer je alegorijski sloj gotovo uvijek privremen i potrošan, te se oguli s djela, kao kakva privremena djetinja koža. U jednome svom eseju iz 1990, koji izlazi kao pogovor izdanja naklade Vuković&Runjić iz 2022., Šoljan opisuje kako knjigu nije mogao objaviti nigdje u Zagrebu, pa ju je, uz pomoć pisca i urednika Antonija Isakovića, s kojim je dijelio ljetno rovinjsko prebivalište, uz manje preinake tiskao u beogradskoj Prosveti. Ali i taj je tekst obilježen duhom trenutka u kojem je napisan, pa je Šoljan vrlo blag prema zagrebačkom onodobnom kukavičluku i indolenciji, i pristaje na tezu o partijskom teroru nad književnošću, pa onda još i za Isakovića kaže: “nije on trebao, dakako, mene kao pisca (pa još, kao što je netko rekao, rođenog ‘za svaki slučaj’ u Beogradu) da bi pokazao svoje široko jugoslavenstvo”. Onako usput spomene i blagonaklone kritike beogradskih kritičara, te to da u Zagrebu u o romanu nije objavljeno ni riječi. A onda i da ni sljedećih – malo tu i pretjera, zabroji se s godinama! – trideset godina “Kratkog izleta” nije bilo u Zagrebu. (Osim onog pretpremijernog časopisnog izdanja u nastavcima, u Matkovićevom, Krolinom, Frangešovom Forumu)

Prvi put kada sam Šoljanov lijepi romančić čitao – a to je bilo 1985, u Sarajevu, dvadesetak godina po njegovu izlasku u Beogradu – njegova priča govorila je o tajanstvenoj i napuštenoj, a ustvari višestruko etnički očišćenoj, zemljici Istri, i o jednoj dugoj hodnji skupine ljudi, nakon što im se pokvario autobus. Tada, bio je to za mene vrlo uzbudljiv prozni doživljaj, bila je to, da tako kažem, američka knjiga napisana hrvatskim jezikom. I bila mi je važna upravo zato što se s nje već tada sasvim ogulio onaj alegorijski sloj – ili su se njime i inače bavili samo policijski umovi – tako da je “Kratki izlet” zapravo bio knjiga o ničemu. Ili knjiga o Istri, od koje sam u to vrijeme poznavao samo Pulu, o pokvarenom autobusu i o dugom hodanja. Šoljan bio je tad jedini naš pisac (pod riječju naš podrazumijevao sam, kao i danas, sve književnosti i sve pisce koje čitam u originalu, ali kroz iskustvo moga vlastitog materinjeg hrvatskog jezika), koji je mogao napisati takvu, tada bih rekao, američku knjigu. To mi je bilo važno, jer sam u to vrijeme, bilo mi je devetnaest, želio pisati takve knjige.

Danas, kada Šoljanov roman čitam tek drugi put, privučen ovim izvanredno lijepim izdanjem, koje je dizajnirao Boris Runjić, a uredila Maja Šoljan, i koje je tek jedan tom iz Izabranih dijela Antuna Šoljana, koja vrlo tiho – da ne kažem: ugluho – Vuković&Runjić već nekoliko godina izdaju, dojam mi je, zapravo, nepromijenjen. “Kratki izlet” dobro se drži, lijepo stari, aktualan je i živ, tako da se čini kao da je napisan u istoj sezoni kada je Karakaš pisao “Proslavu” ili Kaplan “Mehu”. Šoljanove rečenice su gipke, njegovo pripovijedanje superiorno, a njegov jezik je – zdrav. Tako na jednom mjestu naočale naziva “očalama”, a nekoliko desetaka stranica kasnije “naočarima”. Jedino što mu istarski seljaci, imaginarni ljudi usred neke bajkovite i zaturene ispješačene zemlje, govore dalmatinski. Ali i to je, zapravo, uredu: pisac jedini je gospodar svih svojih jezika. Oni su kreirani slobodno, mimo vaših filoloških prohtjeva i uvida.

“Kratki izlet” jedna je od onih odistinskih književnih poslastica iz izloga zagrebačkih knjižara u ratno proljeće 2022. Tako je lijepa ta knjiga, da ju volim imati kraj sebe, dodirivati te korice prstima. Sama se nudi na čitanje. A to neobično vozilo na koricama čuvena je bemveova Isetta.

Ivan Slamnig: Bolja polovica hrabrosti

Slamnig je Šoljanov sudrug i pajtaš u prevođenju koječega. Oni su u sretna vremena mladosti bili prevoditeljski Iljf i Petrov, a ukus u književnosti im je, kao i položaj u društvu, bio sličan. “Bolja polovica hrabrosti” čita se u istom stilsko-estetskom ključu kao “Kratki izlet”, i zapravo je šteta što se ova knjiga povlači po blatu školskih lektira i što neka nemušta studentarija po njoj piše diplomske radove, a čujem da ima nevježa koji su na njoj i doktorirali. Sve je to unižavanje smisla i sadržaja ove vrlo osjetljive proze, na koju se, na žalost, kao ni na onu Šoljanovu, ništa u hrvatskoj književnosti nije nastavilo. Čitajte “Bolju polovicu hrabrosti” nakon što ste pročitali “Kratki izlet”, i skoro da ste već pročitali svu američku književnost naših pisaca.

J.D. Salinger: Devet priča, Šareni dućan, Koprivnica 2003.

Napomenite mi, ako zaboravim, da na ovom mjestu nešto napišem o ovoj knjizi, ili još bolje, o dragocjenom izdanju Salingerovih izabranih dijela, kod onodobnog zagrebačkog Znanja. Zbog nečega, Salinger je ovdje smatran nekakvom prozom u trapericama, pa su njegove knjige bile dizajnerski upakirane u lažni džins. Ali on s trapericama nikakve veze nije imao. Kao ni naša dvojica Amerikanaca, Šoljan i Slamnig. Zbog nečega, meni se čini da su traperice znak loše književnosti. Kao i sleng, šank, kvart. 

u autobusu s gimnazijskim
profesorom filozofije 

ide u toplice nosi
srce puno vode 

u koferu aritmija
dvoje kupaće cassirer 

kako će tri puna tjedna
bez vrta ne zna 

kuca jedno mokro srce
ispod tona za ovaj svijet 

pričamo oskar davičo ivan
stambolić sveti anselmo 

na kolodvoru grafit
više ideja manje ideologije 

znači u logosu je problem

Marina Vujčić, Stolareva kći

U tišinama koje nastaju nakon njenih naoko šturih rečenica ustvari piše sve. One zahtijevaju stanku za razumijevanje, odmak od svakodnevice, prihvaćanje tog ritma i u sebi. Unutra čitamo nenapisano jer ona vješto ostavlja taman dovoljno prostora da nas potakne i gurne nenametljivo sipajući misli, lagane i prozračne, neopipljive poput jučerašnjeg sna.

Čini se da svakim odjeljkom tek započne ples na centru pozornice, a onda se neprimjetno odmakne i jedva vidljiva kreće po kutovima da ostavi dovoljno mjesta drugima, da se mogu pridružiti. Razmišljanja joj ostanu lebdjeti, silno poznata, kao da su nam ukradena i prevedena na neki savršeniji jezik u kojem sve dobiva pravu vrijednost i jasnoću. I upravo tada to nenapisano postaje bitnije od napisanog jer sudjelujemo, skupa s njom smo u toj majstorski stvorenoj emociji i nekim čudom bar privremeno shvaćamo smislenost običnog postojanja, na tren oslobođeni stiska naučene osobnosti čiji rubovi nas iz godine u godinu dodatno ograničavaju suzujući naše kretanje na sve manji prostor.

Marina Vujčić u „Stolarevoj kćeri“ piše poeziju u prozi. U deceniju dugačkim dnevničkim zapisima otkriva intimne komadiće svojeg toliko normalnog i izvana uobičajenog života, na površini sličnog onima koje i sami živimo. Suptilno dijeli opažanja o sebi i oko sebe pokušavajući shvatiti što je pokreće i tko želi biti. Piše o životu, piše o smrti, piše o bjegovima od sebe, piše o bjegovima u sebe. Piše o onome što je stvarno bitno.                                                                                                                              

Forma dnevnika, koji nije bio planiran postati tuđe štivo, dala joj je dozvolu da se pusti ne razmišljajući o padu, da sam let bude jedini smisao, slavljenje sadašnjeg trenutka. I upravo je taj intimni koncept postao idealno stanište za njene svjetove oslobođene pritiska drugih i drugačijih, u poetičnim opisima bez poze, kristalno jasnima u potpunoj nejasnoći. 

Čitao sam i druge knjige M.V., ali ova mi je uvjerljivo najdraža. Imam dojam da u prijevodu na fiktivne likove njeno pisanje gubi dio čarolije. U trudu da stvori radnju čiji bi zaplet trebao biti osnova romana, poštujući pravila i očekivanja žanra, razvodnjava se okomitost njenih misli i nestaje ta čistoća poteza, proizvod čistog talenta koji nema veze s naučenim. U „Stolarevoj kćeri“ dobivamo čistu esenciju.

Napisana je u tri dijela različite dužine; najveći se odnosi na redovnu svakodnevnicu iz Trogira i iz Zagreba koji joj s vremenom postaje sve straniji i dalji, iako je tu najviše povezana s idejom i benefitima profesionalnog pisanja. Drugi opisuje desetodnevni boravak na otoku Palagruži, a treći se bavi boravkom na selu koje prvi put stvarno doživljava nakon smrti majke i spoznajom da je sad ona ta odrasla i odgovorna za sve.  

Po potrebi ne poštujući vremenski tok radnje, M.V. ustanovljuje red početka, sredine i kraja romana, odnosno bilježenje svog života na auto pilotu, početka razumijevanja onoga što živi i praktično primjenjivanje tih novih shvaćanja dok se u njoj pomalo rasplinjuju uvriježene vrijednosti kojima ju je od malena okolina poučavala te na taj način književno zatvara životni ciklus.                                                                                                                              

U tim podjelama i stilski djeluje drugačije. U prvom dijelu rijetko boravi u sadašnjosti prema kojoj je uglavnom ravnodušna i često se dotiče nostalgične prošlosti, ali bez klasične euforije nego više kroz upitni ton kojim naznačuje blago nezadovoljstvo i zbunjenost svijetom u kojem svi skupa egzistiramo. Usamljena je bez B. koji gotovo u potpunosti živi između redaka u onim rečenicama s najviše naknadne bjeline. Melankolija je opipljiva i djeluje kao jedinstveni dio njene materije dok u kratkim nepretencioznim odjeljcima pokušava uhvatiti samu sebe, definirati se, razoružati mislima koje bi ju trebale negdje odvesti. U tom procesu djeluje pomalo izgubljeno, nesigurna treba li prihvatiti nametnuta pravila življenja, odnosno jednostavno zatvoriti oči i uši kao i svi drugi oko nje. 

U drugom dijelu, na Palagruži, zbog svjesnosti o desetodnevnom ograničenju najintenzivnije prati protok vremena odbrojavajući dan po dan, iako tamo to najmanje ima veze s pomicanjem kazaljki na satu. Postepeno se prepušta otoku i uči poniznosti, postaje sasušeni list koji vjetar, sunce i more svojataju te nose kamo god žele. Stapa se s okolišem i dobrovoljno predaje oslobađajućem prirodnom ciklusu ispočetka hvatajući davno izgubljenu ravnotežu djeteta nesvjesnog sebe.

Iz rečenice u rečenicu je sve manje ima, čisti se od same sebe i poput crne zmije koju redovno sreće na stazi, skida tijesnu i oštećenu kožu presvlačeći se da bi mogla odbaciti ožiljke traumi i narasti. Dok živi tako odvojena od svoje uloge u svijetu, dani joj postaju stotine uočenih sitnica bez praktične važnosti, komadići s kojima se ponovno spaja s evolucijskim savršenstvom okoline koju tako olako ignoriramo. Uživa bez značenja, samim postojanjem i bivanjem u trenutku čiji puls osjeća po cijelom tijelu. Napokon nagonski razumije da je sve u njoj, svi osjećaji i potrebe, sav teret. Sve je pitanje samo njenog shvaćanja i izbora. 

Na selu, u završnom dijelu knjige, nema datuma. Svejedno imamo vremenski okvir jer je odlazak tamo reakcija na potrese i koronu koji je izbacuju iz ravnoteže, samo potvrđujući koliko svakodnevnicu uzimamo zdravo za gotovo. Na tom mjestu, ponovno u okruženju prirode, iznenađujuće se lako odriče gradske civilizacije i pomalo gasi potrebu za sudjelovanjem u praćenju frenetičnog medijskog bubnjanja stvorenog da privuče pozornost te nas guši svojom bukom čiji decibeli samo rastu dok na kraju ne ostane samo uznemirujući zvuk zbog kojega ne postoji više ništa drugo.

Selo je povratak temeljima, prihvaćanje vlastite malenkosti, zalijevanje žednog korijena divlje ruže davno posađene ispod stepenica. Selo je njen naklon nerazumljivoj perfekciji prirode.

Ono što Marinu Vujčić kroz cijeli zabilježeni period uzdiže iznad površine nemirnog mora je upravo čitanje. Knjige su uvijek oko nje, pouzdani prijatelji čije stranice tako često pomažu shvatiti i učiniti velikim ono maleno. Odlični naslovi utkani su u njen dnevnik, puni rečenica s posebnom rezolucijom, onom koja se polako rastapa u čitatelju i neprimjetno postaje dio njega.                                                                                                                                        

Ona cijeni tuđu misao koja rađa vlastitu i intimno se druži s mnogima ne poznajući im boju glasa, tek boju svijesti.

Polako guštati u njenom književnom djelu značilo je nekoliko dana ne hodati nego lebdjeti povrh vlastite sjene, biti istovremeno prisutan i odsutan, neranjiv u vlastitoj dimenziji iznad obične svakodnevice. Nakratko mi je uslišila glad za smislenošću, vratila ravnotežu unutarnje tišine. Jedna od onih koju ću sigurno imati u svojoj biblioteci, za nasumično otvoriti i označiti dan. 

Pročitajte. Unutra je toliko raštrkanih misli, a iza savršeni muk pun smisla.   

​​

Antisemitizam infektivna je bolest duše. Vjerojatno postoji i širi se otkako Židovi kao manjina žive unutar drugih, inovjernih abrahamovskih zajednica. Svaki antisemitizam zasnovan je na uvjerenju da su svi Židovi, ili barem većina njih, u nekoj vrsti trajno obnavljajućeg, aktivnog dogovora. Oni su uvijek zajedno, premda su u odnosu na nas u manjini, dok je svatko od nas vazda sam. Antisemitizam je rodno mjesto svakog nacionalizma (etnonacionalizma, nacionalšovinizma…), i živa potvrda da je nacionalizam nesumnjivo stariji od nacije. Ali nikad nije uputno pojedini nacionalizam uspoređivati s antisemitizmom. Uspoređivanje vlastite patnje s patnjama Židova, ili patnje svoje zajednice sa židovskim patnjama kroz povijest, osim što je karakteristična retorička figura gotovo svih nacionalista nakon 1945, zaobilazni je put u antisemitizam. Ali ne zato što su Židovi izabrani narod, niti zato što bi Židovi bili kolektivno bolji od nas, pa čak ni zato što je židovsko stradanje nesumnjivo veće od našeg, nego zato što uspoređivanje vlastitih patnji sa židovskima biva jedini način na koji će nacionalist priznati da su Židovi uopće i patili. A uspoređivanje – primjerice – hrvatskog, srpskog ili bošnjačkog slučaja sa židovskim slučajem najefektniji je način da se eliminira svaka hrvatska, srpska ili bošnjačka povijesna odgovornost za Holokaust, te svako saučesništvo hrvatskih, srpskih ili bošnjačkih zločinaca u Holokaustu.

Antisemitizam infektivna je bolest duše. Ali još donedavno, do Hitlerova dolaska na vlast, antisemitizam je bio neka vrsta društvene mode. Začin gotovo svakom vladajućem obliku mišljenja. Efektan oblik kafanskog govora, političke retorike, crkvenog propovijedanja. Antisemitizam bio je jedan od najefektnijih i najsigurnijih načina da se nemišljenjem i brbljanjem prikrije misaona pustoš, te da se pridobiju široke narodne mase. Antisemitizam topla je kolijevka svakoga ovodobnog političkog populizma. Između dvije mirnodopske malograđanske čamotinje, općeprihvaćene bečke antisemitske mode s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, i političkog populizma marginalnih i manje marginalnih aktivista i dokonjaka s početka dvadeset i prvog, zatekao se Holokaust. Vrlo temeljito i u osnovi do kraja provedeno istrebljenje europskih Židova. Dvanaest godina vladavine Adolfa Hitlera za kojih se saznalo što su krajnje konsekvence antisemitizma, a posredno i svakog nacionalizma. To saznanje presudno će obilježiti europski način mišljenja u sljedećih sedamdesetak godina, ili do prirodnoga biološkog kraja generacije koja se sjeća Holokausta. Zatim slijedi zaborav, novo doba i novi stadij bolesti duše, kada će Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, predvodeći agresiju i nacionalistički istrebljivački rat protiv Ukrajine i Ukrajinaca, javno oglasiti da je Adolf Hitler podrijetlom bio Židov.

Ivo Goldstein, tako odlučuje gospodar Slučaj, knjigu “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas” objavljuje u ožujku 2022, ni mjesec dana od početka ruske agresije na Ukrajinu, te nekoliko tjedana prije Lavrovljeve izjave. Premda se u naslovu spominje srednji vijek, priča zapravo započinje sredinom devetnaestog stoljeća, u vrijeme kada se Židovi u većem broju doseljavaju u hrvatske gradove, ali, što je za temu mnogo važnije, i u vrijeme prvog procvata hrvatskoga novinstva. Novine su, uz krčmu, pivnicu i balkansku kafanu, a prije crkvenoga oltara i političke govornice, temeljni prostor rađanja i prenošenja antisemitizma. Goldstein se, očekivano, bavi uglavnom onim što je objavljeno u novinama i izrečeno za političkim govornicama, budući da su za njega, povjesničara, krčme kao i građanski domovi, mjesta do kojih ne dopire. 

Koliko god bio infektivan i proširen među narodnim masama, te zasnovan na striktnom katalogu uvijek istih predrasuda, antisemitizam je, rekli smo, bolest čovjekove duše. I koliko god karakterizirao zajednicu i bivao zasnovan na tipiziranim stavovima i kolektivnom mišljenju, antisemitizam se upečatljivo razlikovao od duše do duše i od čovjeka do čovjeka. O tome Ivo Goldstein nastoji povesti računa. Pomalo i neočekivano za povjesničara, on katkad pokušava svojim junacima zaći u dušu, prepoznati njihove motive, naći opravdanje. Zašto to čini? Iz jednoga inherentnog razloga: zato što je i to način da se objasni epoha. A onda i iz jednog od onih razloga koji se prividno ne tiču teme: Goldstein je dionik hrvatske kulture, hrvatski je građanin, te osim što se bavi hrvatskom poviješću, on u njoj, kroz nju i živi, pa bi u emocionalnom smislu bilo gotovo nepodnošljivo tek hladno ustvrditi da su zapravo svi, osim (premda ni to nije do kraja tako) komunista i komunističkih vođa te vrlo rijetkih liberala i demokrata, hrvatski velikani devetnaestog i prva tri desetljeća dvadesetog stoljeća barem jednom izgovorili ili napisali nešto što bi se dalo svesti na sirovi, surovi, osviješteni ili neosviješteni antisemitizam.

Tako pisac, recimo, opisuje – nalazeći za svakog od njih opravdanja – Antu Starčevića, Josipa Jurja Strossmayera, Stjepana Radića. Strossmayer u pismu Franji Račkom osporava donošenje zakona o ravnopravnosti Židova iz 1873, jer je, po njemu, pogrešno smatrati da su “sve konfesije jednako časne, tojest jedne cijene i jedne istinitosti”. Još je primjera gdje je on, bilo u privatnom dopisivanju, bilo u razgovorima s ljudima, zastupao antisemitske stavove. Ali u svom je ukupnom djelovanju, i kao katolički pastir, i kao javni djelatnik, mecena i političar, Strossmayer bio dosljedno angažiran na društvenoj emancipaciji Židova, djelovao je kao filosemit, čemu su se Strossmayerovi neprijatelji i među Hrvatima, i među Srbima, spremno rugali sve do najnovijih vremena. Njegov slučaj djeluje neobično, premda za to vrijeme u Europi uopće nije jedinstven: Strossmayer je kao svećenik imao ozbiljne predrasude o Židovima, one su bile ugrađene u njegovu privatnu osobu, bile su, da se poslužimo rasno-mesarskom metaforom, u njegovoj krvi i mesu, ali je, imajući svijest o epohi, a možda, budimo idealisti, i o svojoj nesavršenosti, djelovao ponekad i protiv vlastitih uvjerenja, u korist Židova. Što je bolje: biti antisemit i nastupati suprotno tome, ili se antisemitizmom koristiti u socijalne svrhe, ali privatno ne biti obuzet predrasudama? Bolest je i jedno i drugo.

Goldstein veoma obzirno i s mnogo skrupula opisuje slučaj Stjepana Radića. Za cijele svoje političke karijere, stasavajući u narodnog vođu i u hrvatskog nacionalnog proroka, Radić se koristio antisemitizmom i generiranjem predrasuda o Židovima. Čak bi govorio da to nije antisemitizam, nego asemitizam. Naime, kako je njegova misao vodilja bila zasnovana na socijalnim razlikama, te na jadu, bijedi i neprosvijećenosti najširih seljačkih i radničkih masa, naspram crkvenih, političkih i privrednih elita, koje te mase izrabljuju, Židovi su mu služili kao idealtipski neprijatelj. Narod je već u crkvama upio predrasude o njima, malobrojni su, tako da od njih ne prijeti nikakva opasnost po agitatora, a vijest o njihovoj “krivnji” širi se sama od sebe. Takvo je, naime, vrijeme – ne samo u Hrvatskoj – da klevetanje Židova ne iritira nikoga osim Židova samih. A oni su u biti bezopasni. Tako je 1926, kao kraljevinski ministar prosvjete, Radić došao u Sarajevo, pa se u govoru pred narodom nastoji svidjeti domaćinima: “…kako je divno ovo Sarajevo. Ovo bi trebalo da bude prestonica naše države. U njemu ima i paprike; to su Jevreji. Ali dobra je ipak paprika, dobra za začin (smeh). Bez jela paprike Bože oslobodi. Jer koji bi đavo mogao uvek da jede papriku.” A u travnju 1928, malo prije atentata u beogradskoj skupštini, u kojemu će stradati, za list Politiku komentira nekakvu konferenciju privrednika u Zagrebu: “to što se dozvolilo da 150 Židova koji su se usudili da ponizno, da kažem i podlo mole vladu za milostinju, to je nečuveno. Time su oni zaslužili da mi HSS (…) koji smo dosada bili samo asemiti od sada vodimo antisemitsku politiku. Ja sam sve dosada cijenio neke od njih, na primjer Alexandra, ali kad su oni pokušali da se predstave kao predstavnici Hrvata i nas prečana i da u ime naše mole ja prekidam s njima svaku vezu.”

Mnoge činjenice, međutim, pokazuju da Stjepan Radić vjerojatno nije bio opterećen antisemitskim predrasudama. Niti je vodio antisemitsku politiku. Ali što to znači voditi politiku mimo onog što se govori? Radića su njegovi protivnici često etiketirali kao demagoga. Njegov govornički antisemitizam doista jest demagogija. Ali nije li takav zapravo svaki antisemitizam? Nije li svaki nacionalizam već skoro stoljeće i pol najefikasniji oblik političke i egzistencijalne demagogije. Goldstein bilježi i to da su židovska glasila Stjepana Radića ispratila neočekivano toplim i blagonaklonim nekrolozima. Možda su u tom strašnom času po većinski narod htjeli izbjeći bespotrebnu konfrontaciju i izazivanje nove mržnje, ali ne treba smetnuti ni nešto drugo: kroz cijelu svoju povijest hrvatski i jugoslavenski Židovi bili su, kao tipični manjinci, primorani da usklađuju dva svoja života. Jedan židovski, drugi hrvatski (ili jugoslavenski). Radić je u jednom od ta dva života bio brbljavi negativac, dok je u drugom bio mučenik, zagovornik i zastupnik poniženih i potlačenih, narodna nada. Kada je umro, bilo je i logično da se obrate samo tom drugom Radiću. I njihova tuga nije bila ništa manja od tuge njihovih susjeda. Poučno je i neobično biti manjinac, pogotovu Židov. Svijet bi bio bolje i sretnije mjesto kada bi, umjesto da idu u vojsku, svi punoljetni građani barem po petnaest mjeseci u životu mogli biti Židovi. Patetično to zvuči, ali zapravo tako nije. Manjinstvo jedini je, premda nikako i sigurni, lijek od antisemitizma.

Treći junak, što ga je čitatelj probrao iz golemog imenika Goldsteinovih (uglavnom) jadnika, otac domovine Ante Starčević, najživopisniji je i vjerojatno najzanimljiviji. Po naravi svojoj vazda mrzovoljan, dosljedan mizantrop, imao je ideju da su svi potlačeni na prostoru od Sutle, ili od Karavanki, pa sve do Timoka, zapravo Hrvati. Taj svoj zamišljeni svijet nakanio je pretopiti u modernu europsku naciju. Bio je u tome napredan i vrlo liberalan, Hrvate je vidio u pravoslavnima i muslimanima, a jednako tako i u Židovima. Protivio se žestoko pogromima Židova u Rusiji, ali nije bio načisto ni s građanskom jednakopravnošću Židova, a ni s klerikalno-pučkim, otrovnim i ubojitim mitom da Židovi kolju kršćane da bi njihovom krvlju umijesili svoj kruh. O Židovima, u antisemitskoj maniri, katkad piše kao o monolitnoj skupini, kao o mnogo tijela s jednom jedinom glavom. Ali ruku na srce, ljepše on govori o Židovima nego o Nijemcima, Madžarima ili Slavenosrbima, kako je prozvao Srbe nespremne da budu Hrvati. A na kraju krajeva, ni o kome nije tako ružno govorio i pisao kao – na kraju – o Hrvatima. Za razliku od Strossmayera i Radića, koji su se sa Židovima obračunavali ratujući protiv demona vlastitih karaktera, Starčeviću Židovi su, čini se, bili samo jedan u nizu naopakih kolektiviteta i naroda. Njegov antisemitizam, kao ni Strossmayerov, nije proizveo posljedice, ali je značajan kao sindrom epohe.

Hrvatska je bila zemlja s malim brojem Židova. Za razliku od susjedne Bosne, u kojoj je stoljećima živjela dobro integrirana sefardska zajednica, hrvatski su Židovi bili doseljeni Aškenazi, koji su pristizali uglavnom iz Madžarske i Austrije, i koji su se, barem u prvoj generaciji, jezikom i zavičajem razlikovali od Hrvata. To je u desetljećima obilježenim borbom za narodni jezik predstavljalo stanovitu iritaciju, premda je to više bio dobar alibi za antisemitizam. Židovi su se doseljavali kao stranci, u vrijeme kada su hrvatske elite bile negativno opsesionirane strancima, uvjerene da će im oni osporiti pravo na domovinu, jezik i kulturu. U to vrijeme, krajem devetnaestog stoljeća, dolazi i do prvih verbalnih sukoba s domaćim Srbima, uz koje se, naravno, za izdaju okrivljuju Židovi. Tu Goldstein uvodi pripovijest o srpskom antisemitizmu, koji će zatim pratiti kroz povijest, sve dok Srbi s Hrvatima budu dijelili zajednički društveni i kulturni kontekst. U to prvo vrijeme međusobnih surevnjivosti Srbi su Hrvatima zamjerali filosemitstvo, a Hrvatskoj su se rugali kao novoj Palestini. U antisemitskom srpskom humorističkom listu Vrač pogađač izlazi, recimo, ovakva pjesmica, s aluzijom na smrt Ante Starčevića: “Prošao je Jerusalim, čuvutska je pala kruna./ Nema više car Davida, nema više Solomuna./ Pa nema im ni proroka! Al Bog vidi Izrailja/ Ta ‘Hrvata obrezanih’ bar imade izobilja.”

Goldstein demontira mišljenje – ili još jednu predrasudu – po kojem u Srba nije bilo antisemitizma. Ili ga nije bilo kao u Hrvata. Kao i onu drugu, danas ukorijenjeniju predrasudu, po kojoj antisemitizma nije bilo među muslimanima i njihovim političkim, kulturnim i vjerskim elitama u Bosni. Razdoblju Kraljevine Jugoslavije posvećen je, možda, i najzanimljiviji dio knjige, jer se u to vrijeme istodobno konstruira slika današnjega svijeta i stvara se duhovna klima za Holokaust. Sve velike političke i nacionalne stranke jugoslavenskih naroda bile su u međuratno doba manje ili više obilježene antisemitizmom. On je, da se poslužimo Radićevom metaforom, bio začin svake nacionalne politike u Kraljevini. Ali zanimljivo je primijetiti da je pred sam rat antisemitizam zapravo bio najizraženiji kod slovenskih nacionalnih političara i vođa. Anton Korošec u Beogradu zdušno se i žestoko borio za zakone kojima bi se provelo segregiranje Židova, po uzoru na Hitlerovu Njemačku, premda je istodobno u Sloveniji židovska zajednica bila toliko malobrojna da skoro nije ni postojala. Osim što je Korošec bio katolički svećenik, te je inspiraciju nalazio u crkvenom učenju, njegov slučaj potvrđuje da za antisemitizam nisu potrebni Židovi.

Ono što se dogodilo za Drugoga svjetskog rata opisano je, skupa s protagonistima ratne antisemitske propagande, u brojnim drugim knjigama (uključujući i “Holokaust u Zagrebu” Ive Goldsteina). Hrvatski Židovi mogli su preživjeti samo čudom, odlaskom u partizane ili bijegom u talijansku okupacijsku zonu. Nisu mogli računati na solidarnost svojih kršćanskih ili hrvatskih susjeda – premda je, naravno, bilo onih koji bi im pomagali, ali kako je čovjek mogao znati tko će mu pomoći? – a pogotovo nisu mogli računati na ustašku milost ili barem aljkavost u provođenju rasnih zakona, koje NDH nije donosila pod pritiskom Njemačke, nego je u nekim elementima djelovala i kao avangarda. Recimo, prije su Židovi morali ponijeti žute trake u NDH, nego u Trećem Reichu.

U osnovi, čitatelju će mnogo zanimljivija, jer je dosad bila neistražena, biti povijest antisemitizma u socijalističkoj Jugoslaviji. Po svršetku rata uslijedilo je dugo i uglavnom mirno razdoblje, za kojega su preostali hrvatski i jugoslavenski Židovi doista bili zaštićeni od vrijeđanja i predrasuda. Jugoslavija se, to svakako valja napomenuti, radikalno u tome razlikovala od zemalja sovjetskoga bloka, i to ne samo Poljske, u kojima antisemitizam ne samo da je preživio Hitlera, nego se dalje razvijao kroz nove predrasude i simbolične pa i stvarne pogrome. Recimo, u Sovjetskom Savezu, pa tako i u zemljama pod kontrolom Moskve, Holokaust se dugo nije priznavao kao neki zaseban događaj. Tako se, recimo, i danas u Minsku, u Bjelorusiji, mogu vidjeti spomenici na mjestima stradanja nekad goleme židovske zajednice, na kojima se, bez ikakvog spomena Židova ili znaka njihove prisutnosti, komemorira stradanje “tisuća sovjetskih građana”. U Jugoslaviji, pak, već od 1945. židovska sudbina ima svoje ime, povijest i naraciju. Kada Ivo Andrić 1950. objavljuje “Bife Titanik”, već su tiskane brojna potresna svjedočanstva o logorima, o istrebljenju cijeloga jednog naroda, a zločin je učinjen vidljivim i pamtljivim praktično u svim dijelovima Jugoslavije. Deset godina kasnije u produkciji Jadran filma snimljen je “Deveti krug”, film slovenskog redatelja Franceta Štiglica, na temu židovskoga progona, koji će biti nagrađivan i gledan u cijeloj zemlji. Djeca će sa školom organizirano ići u kino da gledaju “Deveti krug”, a film će – jedan od rijetkih u povijesti jugoslavenske kinematografije – zavrijediti i nominaciju za Oskara. Goldstein se, na žalost, ne bavi usporedbom jugoslavenskog i istočnoeuropskih slučajeva poslijeratnog tretiranja zločina nad Židovima, niti se bavi židovskom temom u poslijeratnoj hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi i književnosti, ali sve to bi, vjerojatno, bila tema neke druge knjige.

Stvari se, međutim, donekle mijenjaju zahlađenjem u jugoslavenskim odnosima s državom Izrael, koje je 1967. dovelo do prekida diplomatskih odnosa. Nakon toga stvorena je prigoda da se nanovo, praktično iz ničega, na drugim postavkama, ali uz načelno slične predrasude, rađa antisemitizam. Jugoslavija je, kao osnivač pokreta nesvrstanih, u svim bliskoistočnim sukobima bila snažno na arapskoj strani. S jedne strane, radilo se o ideološkoj bliskosti. Te zemlje su, barem po proklamaciji, često bile socijalističke. I osim što su bile u sukobu s Izraelom, bile su konfrontirane i sa zapadnim kapitalističkim blokom. Problem je, međutim, bio što su Egipat i Sirija vrlo živo i aktivno baštinile neke od najneugodnijih tradicija europskog fašizma, nacizma, hitlerizma. I bile su, te zemlje, radikalno antisemitske. Uostalom, bio je živ i vrlo aktivan jeruzalemski muftija Mohammed Amin al-Husseini, koji je od svih konvencionalnih vjerskih vođa u vrijeme Drugoga svjetskog rata Adolfu Hitleru bio apsolutno najbliži. A Tito je na svojim bliskoistočnim putovanjima za prevoditelja imao Huseina Đozu, esesovskog ratnog imama, koji će se, gle čuda, 1968. pridružiti Al-Husseiniju u pozivu na džihad protiv Izraela. I neće mu usfaliti dlaka s glave, nego će proživjeti životom uglednika, u zemlji u kojoj se baš i nisu tek tako tolerirale simpatije za fašizam ili kleronacionalistički ispadi.

Na Izraelu se, i na toj iritantnoj i odavno već bezizlaznoj dvojbi što je u nečijem diskursu protuizraelsko, a što protužidovsko, što je antisemitizam, a što anticionizam, što se smije govoriti o bilo kojoj državi, a što nije lijepo reći o svejedno kojoj naciji, skršio i slomio onaj posebni obzir koji je u bivšoj Jugoslaviji i u Europi nakon Holokausta postojao prema Židovima. I naravno da pripovijest nije mogla ostati na Izraelu, niti na onome što različite izraelske vlasti rade Arapima. Naravno da se nije moglo ostati na tome da se u arapsko-izraelskim ratovima navija za Arape, niti da se sudjeluje u proarapskoj propagandi. Naprosto je bilo nužno i zakonomjerno da u sve to provali onaj dugo zatomljeni, tradicionalni antisemitizam, skupa s cjelokupnom poviješću vlastitih nedjela. Zanimljiv, a ujedno i zastrašujući primjer, koji Ivo Goldstein precizno navodi, jest Faik Dizdarević. Novinar i diplomat, dugogodišnji direktor Radio televizije Sarajevo, dopisnik s Bliskog istoka, generalni sekretar Jugoslavenske radio televizije, u Sarajevu će, kada 2011. umre, s posebnim osjećajem posvuda pisati i “učesnik Narodnooslobodilačke borbe i antifašist”, u Odjeku, sarajevskom časopisu za kulturu i društvena pitanja, godine 1969. piše ovako: “prihvati li se da su Jevreji nacija za sebe (…) to povlači za sobom dvojnu privrženost: jednu prema zemlji u kojoj živi, a drugu – koja ima tendenciju da bude primarna – prema Izraelu.”(…) “Stvaranje Izraela (je) veštačko rešenje, a od Arapa se traži da ga prihvate”, veli Faik, a zatim Izrael stavlja u isti kontekst s tadašnjim državama aparthejda, Rodezijom i Južnoafričkom Republikom, ali i s Trećim Reichom, NDH i Nedićevom Srbijom. Izraelci su gori, nastavlja Faik, jer kolonizatori u Africi urođenike nisu dirali, dok su Izraelci istjerali sve Palestince. On predlaže da se Izrael “decionizira”, da prestane biti Izrael, i da Židovi u nekoj novoj oslobođenoj Palestini budu jedna od vjerskih skupina. Slučaj Faika Dizdarevića zanimljiv je zbog dvije stvari: riječ je o notornom antisemitizmu, kojem je Izrael alibi za nešto drugo, koji autor ne obrazlaže u nekoj marginalnoj publikaciji, nego u markantnom režimskom glasilu, i drugo, Faik Dizdarević tek je nakon ovog ispada iz 1969. načinio veliku karijeru, da bi umro u Francuskoj kao istaknuti bosanski antifašist.

Za razliku od Dizdarevićeva ili Đozina, većina antisemitskih ispada u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, sve do raspada zemlje, dolazit će od ljudi s društvene i kulturne margine, od tipova kakav je, recimo, bio Dragoš Kalajić u Srbiji ili Ivan Mužić u Hrvatskoj. Tek će se s nagovještajima sloma komunizma stvari mijenjati. Tad Tuđman objavljuje čuvena svoja “Bespuća povijesnih zbiljnosti” i duh biva pušten iz boce. U krvavim, zlokobnim, a ujedno i budalastim devedesetim sve ponovo biva moguće izgovoriti, tako da svaka antisemitska i nacionalistička predrasuda doživljava svoj revival. No, to je opet doba koje u Goldsteinovoj knjizi biva samo rubno tematizirano, jer zaslužuje zasebnu knjigu. Autor, pak, svoj katalog hrvatskoga i okolnih antisemitizama završava skoro u našim danima, epizodom u kojoj antivakseri židovsko stradanje koriste da bi njime alibirali i ilustrirali svoj strah od cijepljenja. Naravno da je to antisemitizam. A onda, već smo rekli, stiže Sergej Lavrov, sa židovskim podrijetlom Adolfa Hitlera, te se priča izvan Goldsteinove knjige zakonomjerno vraća na svoj početak. Antisemitizam infektivna je i ciklična bolest duše. Sergej Lavrov nije, naime, rekao nešto novo. Židovi su u Holokaustu ubijali i uništavali sami sebe. Odavno je to već rečeno, samo što bismo se sad trebali pričom vratiti na tu epizodu, pa se opet u vrlo širokom krugu ciklične pripovijesti vratiti na početak. Antisemitizam infektivna je bolest svake duše, koja žudi za jednostavnim objašnjenjima svijeta oko sebe. Ako Židovi nisu krivi, sve je mnogo teže shvatiti. Ako Židovi nisu krivi, potrebno je mnogo napora, energije i rada da se živi sa sobom i među ljudima. A čovjek naprosto nema vremena. Treba se brinuti za djecu, da ih prehrani i školuje, za dom, da poplaća sve račune, a onda i za domovinu. Antisemitizam mu u tome pomaže.

Knjiga Ive Goldsteina važna je i pomalo tragična. Pročitat će je isključivo oni koji su u stanju bolest držati pod kontrolom. Ostali će je odbiti. Knjiga je katalog hrvatskog i okolnih antisemitizama, a zavređuje još barem jednu ovakvu knjigu koja bi bila interpretacija onog što je u katalogu. Vrijedilo bi interpretirati vrijeme, i tu suptilnu transformaciju ideološke mode lijenoga palanačkog uma u ono što je zatim nastupilo. Vrijedilo bi interpretirati svaki u Goldsteinovoj knjizi opisan slučaj…

Gle kakvo je čedo
rodila stijena!
Živo je, njiše se na vjetru i raste.
Grčevito se drži
za njena raspuknuta njedra.

Nije mu se nadala.
Čime nahraniti gladno drvo?
Kako biti mati
djetetu iz drugog svijeta?

***

Što je to porodio bor?
Kameno čedo
bez grana
bez stasa
mučaljivo
teško
neshvatljivo.
Ma koliko dugo mu
mati šaptala
u smiraj dana
da je nebo pitko
a zvijezde blistave
da bi se mogao
barem malo pridići
i zaviriti u to što je gore
njega je njegova ćud
vukla dolje
i tako razapet
između gore i dolje
bor se propeo u nebo
sa stijenom u krilu
okupan čežnjom
da će to što miluje,
grli i čuva
jednoga dana
prolistati.

Ilija Ladin, Ljubav u kolibi; Odabrao i uredio Željko Ivanković; Art Rabic, Sarajevo, 2020.

Ljubav u kolibi

Od čega žive djeca u kolibi?
Djeca moja
Žive od ljubavi
Ljubav moja
Živi od pjesme
A pjesma
Od početka svijeta

Od čega žive vrapci pred kolibom?
Vrapci moji
Žive od moje ljubavi
Ljubav moja
Živi od pjesme
A pjesma
Od početka
Svijeta

Ja nisam kukac ženo
U ime ljudske vrste velim:
Prvo ljubav
A onda objed!

Ilija Ladin, „Ljubav u kolibi“

Ovu najnoviju knjigu izabrane poezije Ilije Ladina priredio je pjesnik, njegov bliski sagovornik i urednik, Željko Ivanković. Sve što je u nju stalo, Ivanković je lijepo rasporedio, tako da se cijela knjiga čita kao jedinstvo života i pjevanja Ilije Kozića Ladina. Skraćujući i svoj izvrstan predgovor, Ivanković je dao okvir pristupa, ali osjeća se da je on izabrao za ovo izdanje samo ono što je suština posmatranja života i odnosa prema poeziji našeg značajnog pjesnika i druga s kojim smo se povremeno viđali, razgovarali, slušali ga kako govori svoje stihove, kako uopšte govori bilo šta. Bili smo savremenici. Zato je dobro što je u ovoj knjizi  i izbor sjećanja i anegdota iz života Ilije Ladina. Neke sam znao, neke prvi put sada pročitao i uživao u njima. Naročito je lijepa priča pod naslovom „Prijatelj drag“, u kojoj se vidi cijelo biće Ilije Ladina, koji se jednog dana pojavio u Zagrebu, u Kulturno umjetničkom društvu „Ivan Goran Kovačić“, zato što je pročitao moto njegovih dana „Niko da ne dođe do prijatelj drag“. Ladin je to smatrao pozivom da dođe i on. Anegdote oživljavaju mrtvog čovjeka, pogotovo ako si ga poznavao i ta priča dopunjava poeziju, koja je jednako živa kao u vremenu Ladinovog svjetovnog života. A taj život je čudo sam po sebi, i ostaje zagonetan i nama upućenijim od drugih. Na primjer, školovanje, teško je naći podatke gdje se školovao. Ja sam pokušao da nađem u banjalučkoj Gimnaziji ali nisam uspio. Bar ne u monografijama koje navode bivše učenike. Naravno, za njegovu poeziju to nije pretjerano važno, ali pisac je radoznao da otkrije što više o čovjeku koji je otišao a njegovo djelo i dalje je tu. Šta se desilo sa njegovom porodicom, sa ocem Ladom od koga je preuzeo ime. Više ga je volio od svog prezimena Kozić. Pa su i u tome bili česti nesporazumi. 

Ovo džepno izdanje, po samoj koncepciji je posebno, ali dovoljno i informativno i ispunjeno pjesmama koje dobro reprezentuju Ladinov pjesnički opus. To svakako nije bilo lako, pjesnik se kod svakog izbora ukazuje pomalo drugačiji. Ivanković je to uradio znalački i odabrao poeziju koju on smatra bitnom da bi se Ilija Ladin predstavio onim najboljim što je stvorio. To se prvenstveno odnosi na ratni period, kada se Ladinove pjesme iz dvije izuzetne zbirke otkidaju od njega kao bolni kuršumi, ali pjesnički, jezički tako čiste, tako izdignute iz ratne buke i bijesa, sa stalnim osjećanjem da je između zemlje i neba, između ovog života u ratu i onog negdje u nebesima koja su otvorena i čekaju. Tamo će nastaviti svoje razgovore sa Bogom. 

O Iliji Koziću Ladinu može se pisati i pisati, baš onako kako je on pisao svoje pjesme, dotjerujući ih i kvareći, ponavaljajući osnovne teme napisane u svetim knjigama, znane i zaboravljane, u stvari, sve same suštine onoga što se zove ljudsko življenje kroz milenijume. Obradujem se svakom novom izboru poezije Ilije Ladina, obradujem se svakom napisu o njemu, životu mu, tako jednostavnom, siromaškom, a opet tako skrivenom od drugih, čak i onih njemu fizički najbližih. Kao da je i sam sebe tražio sve te godine svoga života. Kada se čita njegova rana poezija, utisak je kao da  su to vježbe iz fuga, samo mnogo slobodnije, jer učenik i neće da podliježe strogoj matematičkoj logici muzike, tako ne bi mogao da stigne do sebe, a upravo se njegovi stihovi oko toga neprekidno lome, gomilaju, nestaju i vraćaju. To je toliko jedinstveno, da postaje za čitaoca takođe opsesivno. Ladin prenosi svoju potragu upravo na čitaoca. Istovremeno, kad ga vidiš među drugim pjesnicima, gdje se on osjeća sasvim prijatno i prirodno, pričinjava ti se kao da je ipak zalutao i da je cijeli njegov život neprekidno lutanje. Lutanje fizičko i lutanje pjesničko koje je prikriveno traganje. Za čim? Za uzvišenim, od prvog dana. Kao što je Šop tražio i našao svog Isusa, tako je i Ladin našao svoj smisao u jeziku, gotovo kao kakav klasični muzičar. Ali i isposnik poput svetog Franje Asiškog.

Pisao sam o Ladinu više puta, različitim povodima, ali sada želim da dodam početak početaka, koji seže u vrijeme mog boravka u Sarajevu i studiranja. Jer život svakog od nas je cjelovit, mi možemo iz njega ponešto izbaciti, ili će to uraditi drugi, ko zna zbog čega, ali kad se sve slegne, to što je izbačeno ponovo se pojavi. Pišem o Iliji Koziću Ladinu, pomalo i mome zemljaku, Krajišniku. Prošao je prije mene ovim prostorom, taj njegov put je zagonetka, neka takav i ostane. Ali ono što znamo vrijedi i da kažemo. 

Sa Ladinom sam se upoznao još u vrijeme studiranja. Desilo se to slučajno, zato što sam stanovao u njegovoj blizini, na Grbavici, gdje je stanovao i pjesnik Nikola Martić. Evo kako sam ja to zapisao naknadno, tačno 25. 1. 1975. godine. 

Moj prvi susret sa Ilijom Kozićem – Ladinom. Otišao sam do Nikole Martića, u podrum zgrade u ulici Đure Salaja 25, u Sarajevu. Tamo gdje treba da bude smješten ogrjev i nekorisne stvari, živio je jedan mladi čovjek, pjesnik, naizgled snažne fizičke konstrukcije, ali sklon pobolijevanju – Nikola Martić. Bar se meni tako činilo kada sam ga viđao, izgledao mi je premršav. Pitao sam se da li on jede, i šta jede? Koliko puta na dan jede? Od honorara koji sam dobijao od tekstića u „Našim danima“, gdje sam redovno nešto objavljivao, svaki put kupio bih voća i keksa kao da idem u bolnicu na obilazak bolesnika. Kaput na njemu, izgledao je kao na čiviluku, krupne kosti odavale su njegovo hercegovačko porijeklo, ili se to meni samo činilo pošto sam znao da je iz tih prostora koji ga i pjesnički opsjedaju, kao „zemlja Humska“. Bio mi je veoma drag. Kad god bih ga vidio, osjećao sam se nekako posebno, kao da vidim nekog od velikih francuskih ili ruskih pjesnika. Bio im je toliko blizak, naročito Sen-Džon Persu, čije je „Morekaze“ preveo Bora  Radović, nekako tih godina. Odlaskom iz Sarajeva, udaljio sam se i od Martića, naročito poslije njegovih nekih javljanja u štampi. A možda mu je to bilo prišiveno više politički.

I tako, jednog dana, da li sam došao tamo sam, ili još s nekim, ne znam, ali uđoh u drugu prostoriju, gdje vidjeh čovjeka koji je ležao u nekakvim prnjama, ćebadima, jorganima, na žičanom krevetu, dok je u drugom uglu bio nečiji ugalj. Izgledao je bolesno, tip iz romana Dostojevskog, poput Rodiona Romanoviča Raskoljnikova. Gledao me je radoznalo, i odmah se predstavio kao pjesnik Ladin. Baš tako: Pjesnik Ladin! Nisam bio ništa pročitao od njega, zato ga nisam naročito ozbiljno ni primio kao pjesnika, ali bilo je nečega u njegovoj ličnosti što je plijenilo pažnju, to siromaštvo i neka predanost poeziji koju sam brzo otkrio. Dobro, ovaj podrum privlačio je pjesnike, uglavnom moje vršnjake. Nešto dalje, na Grbavici, stanovao je i Josip Osti – Pepi, kod koga sam ponekad navraćao. 

Nekoliko pitanja rojilo se u mojoj glavi, bez ikakvog odgovora. Znao sam za jednu dopisnicu koju je Ladin bio uputio Maku Dizdaru, tadašnjem glavnom uredniku časopisa „Život“, i čestitao mu Novu godinu. Čudio sam se tom djetinjem rukopisu, tim nesigurnim slovima koje, izgledalo je, mora da piše polupismen čovjek, ili neka preosjetljiva duša. Ko je pisao, dakle? Rekoše mi, to je neobičan čovjek, neki nepriznati pjesnik Ladin. Kasnije, za njega se zauzeo Anđelko Vuletić, ali nije bio primljen u Udruženje književnika BiH. Tu se bila razvila silna polemika, kojoj je po strani bio sam Ladin, njega sve to uopšte nije doticalo. Kasnije, kad sam već otišao iz Sarajeva, prvo u vojsku potom u Banjaluku, eto njegove prve knjige „Prije tebe ničeg nema“, potom za mene veoma značajna zbirka „Od neba naovamo“. Gotov pjesnik! Neobičan, kao što je i njegov mlado-penzionerski život bio neobičan. Ali toliko autentičan da mu se pjesnički dar ne može osporiti. Vraćam se tom prvom danu našeg poznanstva.

Govorili smo prijateljski toga dana, u podrumu, u kome je nastavio da stanuje godinama, sve dok  nije Nikola Martić dobio pravi stan.  Potom se odselio u Split, uglavnom zbog zdravstvenih razloga njegove cijele porodice. Govorili smo toga dana, Ladin i ja, najviše o Fransoa Vijonu, i uvjerio me je taj čovjek u ritama, koji nije ustajao iz svoga kreveta, da poznaje francusku poeziju. Oko njega sve je bilo i jadno i golo, izobilje se vidjelo samo u broju opušaka. Demonska prostorija. Izašao sam iz nje kao iz nekog drugog svijeta, te su mi se dvije Nikoline sobice učinile kao Misir, i mislio sam u svojoj naivnosti i svome ožalošćenom srcu, kako je lijepo tu živjeti i da bih se i ja tu dobro osjećao. O kakvoj sam to dobroti mislio?! Nikola je završavao svoju poemu „Znamen“, okupiran njome, svakom riječi, kao neki nov, sada naš, Sen-Džon Pers. Zapravo, bio sam zadivljen njihovom predanošću  poeziji i samo poeziji. To se nije moglo naučiti. S tim se moraš roditi. 

Na kraju ovog osvrta kojim želim još jednom da pohvalim i preporučim ovu knjigu, jedna od Ladinovih „ratnih“ pjesama, kratka i bolna. I sve ostale iz tog vremena su zaista bolne i sjajne. Plijene svojim minimalizmom, svojom usredsređenošću na odnos čovjeka i njegove sudbine. 

ŽIVOT JE U TIJELU

Jeste
i u duši je
Ali si je ostavio sa katekizmom

Jeste
I u duhu je
Ali si ga ostavio u biblioteci

Sad je u tijelu
I ti tijelo spašavaš