Biovičino Selo u Bukovici, kraju istočno od rijeke Krke. Veliko raskršće okruženo ruševinama. Jedna od njih je i škola, nekada očito velika, moderna i lijepa. Kasno je ljetno poslijepodne, kraj kolovoza, pravoslavna Velika Gospojina. Nigdje nikoga. Bura s Velebita rastjeruje oblake i trese granama stabala koja rastu iz spaljenih i porušenih kuća. 

Zaustavili smo se jer nam je za oko zapeo grafit novijeg datuma. Crni sprej još nije izblijedio. Na zidu jedne od tih ruševina, na toj bukovičkoj cesti, neka je ruka velikim slovima u tri reda ispisala ljubavnu pjesmu: “Nisam ni slutio da ću te sresti, u ovom selu, na ovoj cesti…”

I još dvije točke s crtom izvijenom u osmijeh. Smajlić. Isti takav i na našim licima, nad tim proplamsajem nježnosti usred pustoši. I jedno i drugo učinila je ljudska ruka. 

Dok upijamo prizor i fotografiramo, odnekud se stvori čovjek. Prilazi nam ljubopitljivo, srdačno i pomalo zbunjeno. Živo ga zanima što je to ikoga ponukalo da se zaustavi u njegovom rodnom selu, kakvu smo mi to ljepotu otkrili vrijednu zaustavljanja i fotografiranja. Svetozar više ne živi ovdje, ali svakog ljeta dolazi iz Italije i provodi neko vrijeme u svojoj roditeljskoj kući, jednoj od onih, a srećom ih ima podosta, koje nisu bile ni srušene, ni zapaljene. Ponekad s njim dođe i obitelj, ponekad, kao ovog ljeta, on sam. Jer ne može bez svog kraja. Sjedamo na drvenu klupu ispred malog dućana i častimo se pivom. Pitamo. Pričamo. Saznajemo kako je Biovičino Selo prije rata imala skoro dvije tisuće stanovnika. (Prema popisu iz 2011. godine bilo ih je 223, nakon ovog novog bit će ih vjerojatno, kao i u većini mjesta u Hrvatskoj, još i manje.) Priča nam svoj izbjeglički put. Pita i on nas, i to nekoliko puta. Ma jeste li vi stvarno Hrvati? Baš pravi, čisti Hrvati? I stvarno vas zanima i naša muka?

Očito je da još nikada nije sreo takve Hrvate koji mu govore da ih boli svaka ruševina koja još uvijek, 26 godina nakon rata, nagrđuje našu i njegovu državu i domovinu Hrvatsku i svjedoči o zlu koje je kroz nju protutnjalo i rastjeralo ljude iz njihovih domova. Svetozar kaže kako mu je žao što nismo naišli ranije dok pred trgovinom ima više ljudi. Boji se da mu sutradan, dok će im pričati o našem susretu i razgovoru, neće vjerovati.  

A mi smo ranije tog dana, na poziv naših pravoslavnih prijatelja, bili u manastiru Krupa i proslavili s njima njihov blagdan. Bio je tamo i mladi načelnik općine Ervenik Predrag Burza. Zato smo sami  na povratku skrenuli i u Ervenik da vidimo mjesto njegovog načelnikovanja. Kad tamo, prizor još nestvarniji nego što je ljubavna pjesma na zidu ruševine u Biovičinom Selu. Zgrada općine lijepo obnovljena, s ružičastom fasadom, i zastavama Republike Hrvatske i Europske unije na pročelju. A uokolo… rekao bih kao da je Oluja bila jučer da nije bujnog zelenila u koje su zarasla zgarišta i ruševine, kao i kuće koje su ostale cijele, ali napuštene, zakovane i prazne. 

“Borimo se i činimo sve moguće da se ljudi vrate. Nudimo im se što god možemo, ponajprije posao i prijevoz djece u škole u Kninu i Kistanjama. A uskoro ćemo, sredstvima Europske unije, obnoviti i zgradu zadružnog doma, preko puta općine u Erveniku”, ispričao mi je Predrag kada sam ga kasnije nazvao. Ne bi taj čovjek napravio ništa kada bi svoj dan počinjao mišlju o ruševinama. Umjesto toga on vidi što je sve do sada napravljeno. Vidjeli smo i mi. Ali opet, ne stoji to tamo porušena i ispražnjena neka tuđa, nego naša država. Jedna čitava generacija već je odrasla smatrajući vjerojatno sasvim prirodnim i normalnim što tolike godine nakon rata još uvijek uokolo, poput leševa sudbina ljudi i obitelji koje su u njima živjeli, leže ruševine. Objašnjenje se podrazumijeva: to je srpska kuća, to je srpsko selo. Za mene nije. Sve je to Hrvatska. Neriješeni imovinski odnosi državi ne mogu i ne smiju biti izgovor. To razrušena i napuštena leži naša domovina, a ljudi koji su je napustili nisu stranci, nego hrvatski državljani.  

Narativ službene politike Vučićeve Srbije i Vulinovog “srpskog sveta”, kojem je na prvom mjestu oplakivanje nesreća i svih zala nanesenog srpskom narodu, nimalo ne pomaže. Ne služe se svi tom pričom dok pozivaju ljude da se vrate. Recimo, u svojim besjedama na vjerskim svetkovinama, kada se po dalmatinskim pravoslavnim hramovima okupe i oni koji samo ljeti svrate, dalmatinski vladika Nikodim neprestano pjeva ode ljepoti svog, njihovog i našeg zavičaja. Čak i groblja svojih predaka naziva razigranima, što ja razumijem kao sasvim prikladnu riječ jer sam se mnogo puta divio ostacima živih boja, poput dalmatinskog sunca žute i poput rijeke Krke zelene, kojima su se u tom kraju nekada oslikavali nadgrobni spomenici. 

S druge strane, ne bojeći se ni ljudi, ni Boga, a očito ni svog patrijarha do kojeg je stajao, Milorad Dodik neki dan, u Beogradu, na njegov i Vučićev lani ustanovljeni praznik Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, sve uz artiljerijske plotune i vojničke trube, kaže “da često kao političar razmišlja čime to Srbi izazivaju neke druge, koji su uvijek nešto ljuti i prigovaraju Srbima, ali da ne može da nađe razlog”.

Stara je to i prokušana metoda, zamazati i pokriti zastavom svoje i tuđe oči da se sakrije zlo i profiterstvo na tuđoj muci, uključujući i muku vlastitog naroda. Ali, narod ima mnogo glava. Jedan moj beogradski prijatelj, nacionalno itekako osviješten i ponosan Srbin, uz praznik je napisao: “Može zastava, ali crna i na pola koplja”. I dodao: “Sa lopurdama, secikesama, palikućama, ubicama i silovateljima ne osećam ama baš nikakvo jedinstvo”. 

Povratak njihovog naroda u svoje domove i domovine, za čije razaranje nisu u stanju uvidjeti i priznati ni trunku vlastite krivice, takve barjaktare ne zanima. Osim možda kao priliku da jednom opet, trujući njihove duše mržnjom koju vide u svima osim u sebi, uzgoje novu generaciju topovskog mesa na kojem tako podlo i podmuklo zarađuju u mijenjačnici mitova za novac.  

Ali, i mimo njih ima života, kao u ljubavnoj pjesmi na bukovičkoj cesti. Svetozar iz Biovičinog Sela nam je na rastanku dao najljepši dar ispričavši nam njen sretan nastavak. Doduše, selo je ostalo bez još jednog stanovnika, ali nepoznati je pjesnik sa svojom ljubavi, tom cestom na kojoj ju je nenadano sreo, otišao u Zadar gdje i danas, nadam se i od srca im to želim, sretno žive. 

Zulfikar Zuko Džumhur blažen sjedi u pletenjači
I mezi ko bonik zrno po zrno
Grožđa 

S fesom na glavi
U emisiji o sevdahu on pjeva:
Crven fesić nano crven fesić oj nanice 

Moj brat kandidat za člana
Saveza socijalističke omladine
Ispred nosa gaseć nam televizor dreči: 

Neka više Džumhurijo toga tvoga turkaluka 

Otad za mene
Karasevdah postoji samo
Kao mučnina izazvana sjećanjem na to
Naše zadnje prvomajsko porodično okupljanje

(2014)

Samsara, krug, spirala. Savršeni oblik, koji započinje u geometrijskoj sredini okrugle tepsije, pa se ciklično širi prema njezinim rubovima. Jedan krug, drugi krug, treći krug, sve širi bivaju krugovi, sve do posljednjeg koji je najširi i koji isprati unutrašnju stranu tepsije. Takav je ljudski život, u obliku je okrugle tepsije, u koju, blago nauljenu, dvije šake iz šestarom određenog središta kružnice polažu ukrug burek da se peče. Okrugla tepsija nije savršen oblik za moderne električne ili plinske pećnice. Ali svejedno mora biti okrugla, jer jedini je to način da se položi spirala od tijesta, a s njome i samsara, i da se, onako usput, opriča jedan ljudski život. Gledao sam, ipak nedovoljno često, dvije šake, češće su to bile ženske nego muške šake, kako polažu spiralu bureka u okruglu tepsiju, ali nikad nisam upitao što glava nad šakama u tom trenutku misli. Koreografija izrade bureka, kao i svake druge pite, sirnice, krompiruše ili tikvenice, otkako se umijesi tijesto, pa se na stolu koji je prekriven čistom bijelom plahtom razvijaju jufke, po kojima se zatim raspoređuje nadjev, koji tijesto grli u živu pitu, među najfascinantnijim je koreografijama što su ih moje oči gledale. Igra tijela i igra ljudskih šaka, u pokretima koji su kanonski zadani, poput pokreta klasičnog baleta i borbe samuraja. Ali što glava misli, dok na kraju priče u krug vodi spiralu bureka, sve do ruba tepsije, do kraja života, do smrti?

Okrugla tepsija oblikom je nepogodna za pećnicu. Ali je stvorena za sač. Za otvoreno ognjište, na kojemu će se tepsija natkriti svodom od željeza, po kojemu će se zatim posipati užareno ugljevlje. Način je to, kažu, na koji se na Balkanu obrađivala hrana još od pećinskih vremena, ali željezni sač nam je, u današnjem obliku, stigao s Osmanlijama. Negdje ga zovu peka ili pekva, drugdje i čripnja, ali tamo gdje se peku bureci i druge pite, u okruglim tepsijama i u spiralama, u hinduističkim spiralama, gdje se ne zna gdje što počinje a gdje završava, tamo se ta sprava naziva sač. I kako ne postoje savršeni sinonimi, nego svaka riječ pridonosi ponešto značenju, jer svaka ima svoje iskustvo i svoju priču, tako je bolje govoriti o bureku ispod sača, nego o bureku ispod peke.

No, ipak, u zagrebačkoj Utrini, na tržnici, u nazivu firme stoji – peka. To je da ljudi razumiju o čemu je riječ. Radnja, trebalo bi je zvati buregdžinica, otvorena je krajem lipnja ili početkom srpnja, u gluho doba godine, za epidemije. Sjedio sam ispred kafića u kojem svako jutro, osim ako me nešto pomete, pijem čaj, kad sam osjetio poznat miris: dim roštiljskog ugljena, dim žara, pomiješan s mirisom hrane, zapečenog tijesta, mesa, krumpira… Djelovalo je kao priviđenje: taj miris ne pripada Zagrebu, nema ga takvog ni u Beogradu, Frankfurtu, Berlinu. U leksikonu olfaktivnih doživljaja, koji u sebi nosim, takav dim, takav miris, osjeća se samo na Baščaršiji. Pošao sam za njim i zatekao se pred neobičnim prizorom: u bivšoj pekarnici, koja je prije toga bila loša sendvičarnica, u otvorenom, malo povišenom izlogu, pet ili šest sačeva, kao šest džehenemskih nagaznih mina, zasutih užarenim ugljevljem. Ispred radnje prolaze ljudi, zagledaju, raspituju se što je to, nikad nisu vidjeli.

Nekoliko dana kasnije, nakon dugih proba, za kojih su gospoda i gospođe iz nove radnje po susjedstvu dijelili i darivali pite, objekt je započeo s radom. Uskoro su se stvorili dugi redovi, kakvih za mojih zagrebačkih zemana nije bilo ni ispred jednog objekta za prehranu. Već je sredina rujna, a navala ne jenjava. Vjerovao sam da se o pitama s Utrine treba šutjeti – da ljudima viškom interesa ne zagušimo posao, ili da kvaliteta usljed prevelike potražnje ne ode kvragu, ali onda sam shvatio da je i šutnja uzaludna. “Sarajevske pite”, ili “Pita Cut”, raščule su se po gradu, i sad ih je već nemoguće sakriti. A zašto bi ih, molim vas lijepo, trebalo sakrivati? Zato što, rekli smo, višak interesa ruši kvalitetu. Ljudi koji su radnju otvorili, bračni par Sarajlija, sigurno nisu računali na ovakvo zanimanje publike koja o pitama i o burecima uglavnom pojma nema. Burek u Zagrebu još uvijek je neko veoma masno, tjestasto jelo, nadjeveno kojekakvim nadjevima, od mesa s dodacima krumpira i luka, do sira i jabuka, koje se spravlja i kupuje u pekarnicama lošeg kruha. Neznanje o bureku u Zagrebu je, sve do pojave utrinskih Sarajevskih pita, bilo mnogo dublje od neznanja o indijskom kariju ili japanskom sušiju. Ne, nije tu riječ o onoj vickastoj i anegdotalnoj priči u kojoj Bosanci, uglavnom Sarajlije, papagajski ponavljaju kako se burekom zove jedino pita s mesom, dok sve druge pite imaju svoja imena, dok Zagrepčani i Beograđani, slijedom srpske jezične, terminološke i buregdžijske tradicije – jer takve tradicije u Hrvatskoj zapravo nema – tvrdoglavo uznastoje na burecima sa sirom, tikvom, krumpirom, zeljem i, Bože mi oprosti, s jabukama. Učeni argument tih, sarajevskim okom gledano, skrnavitelja bureka jest, ni manje ni više, nego filološki: biva Turci, iz čijeg smo dikcionara riječ burek posvojili, imaju burek s mesom, burek sa sirom, burek s krumpirom. Taj argument bi svakako bio validan kad bi turski bureci imali ikakve veze s našim burecima. Bosanci su, kao i Makedonci ili Srbijanci, od Turaka preuzeli riječ, ali su njezino značenje uskladili s vlastitim životnim iskustvima. I nisu preuzeli turski burek – drukčije je to jelo – nego su stvorili nešto svoje. Ako je riječ o bosanskim pitama, tada burek doista može biti samo s mesom. Sirnica je sa sirom, tikvenica ili tikvenjača je s tikvom, zeljanica je sa špinatom (može i s blitvom) te sa sirom, krumpiruša je s krumpirom. I tu se, uglavnom, klasični buregdžijski repertoar završava. Sve drugo su lokalne pite, reinterpretacije, ekscentričnosti… I još poneka štrudla.

Postoje motane pite i slagane pite. Burek od kojeg smo krenuli u priču, smotan u spiralu, u samsaru čovjekova života i vječnog vraćanja istog u otužnoj ljudskoj povijesti, taj burek temeljni je oblik motane pite. Ali pitu se može i drukčije motati, pa ju se drukčije i mota ako, recimo, imate pravokutnu, a ne okruglu tepsiju. Slagane pite obično se – premda ne nužno – rade od kupovnih jufki. Položi se u tepsiju jufka, po njoj se pospe nadjev, pa sljedeća jufka, i tako redom. Slagane pite pogodne su za reinterpretacije i za diletantske kućne radove. Ali ako ćemo pravo, nema pite i bureka do temeljnog umijeća razvlačenja tijesta i izrade domaćih jufki, koje su tanje od papira i kroz koje se svijet vidi u savršenom sfumatu.

Svatko ima svoju osobnu priču o pitama, a onda i osobnu priču o bureku, i svaka se od tih priča razlikuje od bilo koje druge. I u svakoj od tih osobnih priča postoji ona jedna najbolja životna pita. Ljudi će se oko nje rado prepirati, a zapravo bi svaku od tih priča samo valjalo ispričati. U nekim kulturama, premda ne i u svakoj, postoji to jelo koje okuplja životna iskustva i sentimente pojedinaca i cijele zajednice.

Ovakva bi bila moja priča: Odrastao sam u kući u kojoj nitko nije znao razvlačiti tijesto za pitu. Jufke su se kupovale u suterenskom dućanu, koji je držao neki Makedonac, u Skerlićevoj ulici. Pamtim ta ledena sarajevska jutra, sva u magli i smogu, miris podrumske jufkarnice, pitanje: deblje ili tanje, Nona odgovara: pola kile tanjih, i pamtim još, kako nekoliko koraka dalje neke mlade žene nervozno puše, šetkaju se niz pločnik, skupljaju hrabrost da uđu… Skerlićeva je ulica tih godina bila poznata po jufkama i po abortusima. Tu je bila ambulanta, aborthana, kako je jednom izgovorila Javorkina prijateljica s posla Mubera, a meni se riječ zauvijek zavukla u pamet.

Jufke u Skerlićevoj kupovale su se za više namjena. Nona je od debelih kora izrađivala štrudlu s jabukama, ili štrudlu s višnjama – kad bi bila sezona. Ili bi kupovala jufke za gibanicu. O gibanici bi se jednom, bude li prilike, također trebalo nešto reći. I kupovala je, samo zbog mene, jufke za burek. Taj njezin burek bio je daleka kuferaška interpretacija lokalne bosanske kuhinje, prema kojoj je cijeloga života držala izričitu, vrlo izraženu distancu. U svemu drugom Nona se srodila s tim svijetom s kojim je proživjela veći dio života, i u kojem je stakla najbolje prijateljice i prijatelje, za mladosti se, u Kaknju, oblačila u dimije, dijelila je s njima sentimente, i da ju je Svevišnji u kojeg nije vjerovala, ikad zapitao u čiji raj da ju nakon smrti rasporedi, ona bi odabrala raj u koji je išla njezina Zehra. Ali o kuhinji kada je riječ, o onom što je na njezinom štednjaku i u njezinoj rerni, Nona je ostala Dubrovkinja i Švabica. I nimalo joj nisu bili dragi mirisi koji su se širili sa Baščaršije, kao što joj nije bio drag ni taj burek, koji je izmišljala i nadograđivala za mene. A ja sam, nezahvalnik, vazda čeznuo samo za onim što se nije kuhalo u našoj kući.

Taj njezin ručak izgledao je ovako: paradajz supa, pa burek i salata od krastavaca s vrhnjem, jogurtom i koprom. Njezina narav bila je savršeno položena praslika moje naravi: voljela je ponavljanja, rituale, uvijek iste rasporede, kao što ih i ja volim. Sva tjeskoba proizlazi iz remećenja reda i rasporeda.

No, njezin burek, naravno slagani, nije bio ni sluga bureku naše zeničke strine Marice. Strina je, naravno, razvlačila tijesto, nije se služila kupovnim jufkama, imala je okruglu tepsiju i nizala je tu spiralu života. Tijesto joj je bilo malo deblje, krumpira bi bilo malo više, i taj sam tip bureka, na koji ću u životu nailaziti uglavnom kod kršćanskih, jednako katoličkih i pravoslavnih žena, nazvao seljačkim burekom. Ne znam jesam li taj naziv izmislio, ili sam ga od nekog čuo. Isti takav, seljački burek je samo za mene pekla, razvlačila tijesto po stolu svoje uske male kuhinje, naša susjeda i prijateljica sa Sepetarevca, Slavica Šneberger, ili teta Cica. Svaki put kada bih dolazio iz Zagreba, dočekivala me je sa svojom okruglom tepsijom. Posljednji put spremala ga je za mene valjda mjesec ili dva prije smrti. Umrla je od srca, nije htjela piti lijekove. Ustvari, ispisala se iz svijeta koji je iz više razloga prestao biti njen. Njen pokojni muž, Geza, bio je muzičar i cirkusant, iz jedne slavne stambolske muzičarske i cirkusantske obitelji. Bio je Turčin, ali kada je odlučio da će živjeti na Zapadu – a Sarajevo, Bosna, Jugoslavija su, gledano iz Carigrada, bili Zapad – pokrstio se, promijenio ime i prezime, i preuzeo identitet za koji mu se, valjda, činilo da je pogodniji za život na Zapadu. Sreo je Cicu, koja je naravno bila ljepotica, ali i žena od kafane i od lijepog života i bekrijanja. Taman za Gezu, i on se smrtno zaljubio. Voljeli su se, bezumno, sve do smrti. A umro je, jer “ga je bilo” – što bi Nona rekla, previše je jeo, bolovao je od šećerne bolesti, srca, tlaka. Ali iako je promijenio ime, prezime i vjeru, njih dvoje su svake godine putovali u Stambol kod Gezinih. I oni su voljeli Cicu, Cica im je bila čudo, usrećiteljka, kraljica jednoga dalekog, dalekog kraljevstva… Sa Cicinim posljednjim burekom minulo je mojim životom nešto od svakog bureka mnogo veće. Eno Cicine okrugle tepsije u našoj špajzi. Leži tamo, mrtvo moje Sarajevo. Djece nisu imali, u Sarajevu nikog više nisu imali, niti je iza Cicine smrti, punih četvrt vijeka je Gezu nadživjela, za njima ostala ikakva imovina. Lična karta Slavice Šneberger, mjesečna karta za tramvaj, stari novčanik i stotinjak starih obiteljskih fotografija, na kojima su nepoznati ljudi, danas su kod mene.

Ono kratko vrijeme nakon Cicine smrti, a koje će proteći prije nego što mi se majka smrtno razboli, slučaj je tako htio, opet su me dočekivali bureci. Jednoj je ženi majka učinila neku uslugu, pa je ona, da zahvali, ispekla joj tepsiju sandžačkih mantija. Taman taj dan naišao sam iz Zagreba, i raspametio se od sreće. Od tad je, kad god bih dolazio, gospođa koju nikad nisam upoznao za mene pekla mantije. Ako je Cicin seljački burek temelj žanra, mantije su, može se tako reći, njegov vrhunac i njegova dekadencija. Maleni, zalogaj veliki smotuljci bureka, u kojemu su sjeckano juneće meso i luk, u okrugloj su tepsiji bili poredani opet u obliku spirale. Premda za mantije ne postoji takvo pravilo. Mantije nepoznate gospođe, kojoj više ni ime ne mogu saznati, bile su zalivene preljevom od jogurta i češnjaka, i sigurno su među najboljim burecima i pitama što sam ih u životu jeo.

U Sarajevu su se mantije, ili bureci vrlo slični mantijama, oduvijek nazivale buredžicima. I, za razliku od sandžačkih i novopazarskih mantija koje ne moraju imati preljev, buredžici su uvijek s preljevom od vrhnja, jogurta, bijelog luka. Premda je oduvijek na čaršiji postojala buregdžinica s buredžicima – u mom djetinjstvu i mladosti bila je to “Sahat kula”, buredžici su odveć delikatni da bi se masovno spravljali. U Novom Pazaru, gdje sam zadnji put bio prije rata, navodno ima samo jedna buregdžinica s mantijama. Moglo bi se reći da s buredžicima i mantijama burek prestaje biti bosanski fast food, i biva nešto mnogo sporije i ozbiljnije od svake brze hrane. Premda je, zapravo, upitno koliko su i prave buregdžinice i ćevabdžinice mjesta brze hrane. Aščinice to sigurno nisu. (Inače, u neko davno vrijeme, prije Drugog svjetskog rata, u Tkalčićevoj je ulici bilo nekoliko aščinica, gdje se hranila bosanska študentarija, ali i poneki u Agram dotepli Bošnjo…) Nisam, naime, siguran može li se fast foodom nazivati nešto što je ujedno i temelj domaće hrane, a pite su u Bosni temelj domaće hrane, kao što nisam siguran mogu li ćevapi u Sarajevu biti fast food, ako na ćevape ljudi dolaze ne zato da bi nabrzinu jeli, nego zato da bi jeli nešto što kući ne jedu. Jer nitko ozbiljan privatno ne peče ćevape, osim ako nije grdnom nevoljom ili surgunom (emigracijom) na to primoran. Kućni ćevapi nikad nisu kao oni u ćevabdžinici…

Ali vratimo se pitama i burecima, vratimo se Cici i bezimenoj gospođi, koja me častila mantijama. Premda bi Cicin burek za nekog usputnog poguziju, gastronoma i djelitelja Michelinovih zvjezdica bio inferioran začudnim novopazarskim mantijama, koje su me na Sepetarevcu dočekivale nakon Cicine smrti, za mene on je, Cicin burek, mnogo, mnogo važniji. U tom je okusu arhiv sjećanja, u njemu je plan Sarajeva sa Sepetarevcem, u Cicinom je bureku moje dvadeseto stoljeće, i dobar dio knjige “Rod”. Čulo okusa, dar i talent okusa, nisu izvan sjećanja. Čovjek ne jede kao tabula rasa, nego jede iz bogatog i strašnog životnog iskustva. Čulo okusa je čulo u kojem su najviše i najprije sadržane čovjekove traume, nevolje, strahovi. Čulo duše čulo je okusa. Čujem da je Marcel Proust o tome nešto znao. Šteta, međutim, ako se niste odmakli od Prousta.

Bezazlena, bezbroj puta ponovljena uzrečica glasi: sve su pite pitice, samo burek pitac! Na neki način na njemu se, na bureku, završava priča o pitama. Ali na ovom svijetu nezaboravnih je bilo sirnica i zeljanica. Asketi su najskloniji krumpirušama. Profesor Kruno Pranjić, otac zagrebačke stilistike, očiju punih suza svjedočio mi je o ratnoj krompiruši svoje matere. Riječi su bile nemoćne, nigdje metafora ni stilskih figura, pa je šakama hvatao zrak, kao da lovi duhove…

U Hrvatskoj ovoga trenutka, s rane jeseni 2021, postoje dvije ozbiljne buregdžinice. Jedna je na utrinskoj tržnici, gdje se u dugim redovima čeka za pite ispod sača, a druga je u Puli, kod željezničkog kolodvora, preko puta čuvenih vila Minc. Dvije su to različite škole, dva majstorluka, a možda i dvije različite ljudske sudbine, svedene na čežnju za burekom.

***

Tekst je premijerno objavljen u tjedniku Express 17.09. i zabranjeno ga je prenositi po portalima bez izričite dozvole autora

S pravom ga nazivaju „ocem mange“. Stari majstor Osamu Tezuka (umro 1989.), koji je stvarao svoj imaginarni manga svet, unoseći likove sa karakterističnim velikim očima, prepoznatljive u japanskoj animaciji. Njegov „Kimba, Beli Lav“ inspirisao je Diznijevog „Lion Kinga“. Najpopularniji Tezukijev crtani lik je Astroboj, dete-android, omiljen ne samo među japanskim, nego i decom širom sveta. 

Tridesetak godina mlađi od Tezuke, Naoki Urasava počeo je da crta mangu kao dete, a prvi su mu povezani sa sportom na teme džudo, tenis… Gradi realističan stil kome najviše odgovara žanr psihološkog trilera. Njegova opera prima, „Monstrum“, upravo ima takav karakter. 

Od 2003-9 radi na mangi „Pluto“, gde je jedan od glavnih likova upravo Tazunkin Astroboj, koji se zajedno sa svojom super-sestricom Uran, prebačen na „drugi teren“, u triler, gde dejstvuju zajedno sa detektivom-robotom Gešistom. Jedan od likova u serijalu „Pluto“ je doktor Tenma, koji je inače konstruisao Astroboja i Uran. I glavni osumnjičeni, Pluto, robot s rogovima, takođe je preuzet od Tezuke, ali kod Urasave je on nevidljiv do samog kraja, i niko ne zna ko je on, ni protagonisti u mangi, ni čitaoci. Ovaj tribut Tezuki je još impresivniji jer se Urasavin stil u mnogo čemu razlikuje od onog starog majstora. Dok je Tezukin crtež magičan, Urasavin je precizno realističan.  

Ovo poznato, karakteristično japansko poštovanje prema prethodniku (što će reći starijim, iskusnijim) podsetilo me na jedan slučaj iz oktobra 2003. u univerzitetskom gradiću Tenriju u vreme druge konferencije Svetske Haiku asocijacije. Ceo kongres, koji je (očekivano) funkcionisao kao pod konac, meni, dođošu “sa druge planete”, ponudio je najneuobičajnije i nezaboravne doživljaje. Jedan od tih koji su mi ostali u trajnom sećanju desio se u velikoj sali Univerziteta, prepunoj učesnika, u kojoj se vodila diskusija o uticaju savremenog evropskog pesničkog iskustva na japanski haiku. Diskutanti su bili dvojica profesora, jedan stariji, tradicionalista, drugi mlađi, sa avangardnim shvatanjima. Dijalog se vodio potkrepljen jakim argumentima sa obe strane, postepeno razgoravajući se, pa iako japanski za strane slušaoce ionako zvuči odsečno i glasno, postalo mi je jasno da je njihov razgovor postajao sve žešći. 

I onda, u jednom momentu, mlađi ustade i krenu prema kraju sale.   

Inače, deo ovog univerzitetskog zdanja gde se nalazila i sala bio je uvučen u visoku brdsku stenu, a zid prema kome se uputio mlađi profesor zapravo je bio ogroman prozor na izlazu te stene, s koga se širio pogled na gust šumski predeo. 

– Gde ide? Šta će sad da učini? – šapnuo sam susedu, nemačkom haiku pesniku Bremeru. Samo je podigao ramena. 

Mlađi je došao do prozora, naslonio raširene dlanove na staklo i zagledao se u šumu. Stajao je tako nepomično, izgledalo mi je više od minute. 

Onda se vratio smiren, sa osmehom, poklonio se pred starim profesorom i seo na svoje mesto. 

Watashi no fukai keii, sensei. („Moje duboko poštovanje, učitelju“). 

U zemlji u kojoj malo tko govori tvojim jezikom
svi govore glasnije od tebe
svi su vidljiviji, zaštićeniji
skriveni brojnošću
na putu do trgovine čaja osjećaš se pretjerano uočljivom
Pokreti tvojih koljena odražavaju tvoj nedostatak prijatelja 

Hodaš ukočeno, pretjerano strogo
i iako su svi iznimno ljubazni
zbog dobrote srca ne zadiru ti u meso
pričaju među sobom da ti ne smetaju
svode se na dobar dan i doviđenja 

Svejedno, osjećaš se kao metalni šestar
oštra igla čiji se sjajni vrh zabada u beton
metar po metar
Dok hodaš od stana do trgovine, trgovine do stana
za tobom ostaje izbrisiva kružnica tvog prisustva, jezika
međusobnog nerazumijevanja;

kad od dobrohotnog trgovca kupuješ čaj
ti si, a ne suho lišće, izložena iza stakla 

Na povratku iz trgovine postaješ im sličnija
Bez cilja pred sobom, oko si koje obuhvaća
i ne izriče

Iz ljubavi prema sebi ne pitaš se kako si
kao što iz ljubavi prema životinjama
jedeš biljke koje su posadila nečija djeca
koja nikad neće moći priuštiti hranu koju sade
kupuješ u plastičnoj vrećici indijske oraščiće
čija proizvodnja topi ženama s prstiju identitet 

Ali to su neke druge žene, negdje daleko
žene čijim se sestrama ruše gradovi na glave
legalne robinje

Ti si svoje teške dane sama odabrala
Kupila si njima svoje sretne dane 

Ulice su pune malih trgovina 
U svakoj je trgovini puno pletenih košara
u svakoj je pletenoj košari mali osobni poraz
Hodaš plave kose, plavih očiju
zbog kože preplanule od sunca
lijepo te je vidjeti na svakoj ulici 

Kažu li ti nešto na tom jeziku

sliježeš ramenima ispod šešira 

Mogli su ti reći da te vole ili ti opsovati mater
a ti ne bi znala koje je

to je neznanje tvoja mala osobna pobjeda

Od nebo se odbila
zemlja je nije primila
rijeka neodnijela
vatra ne ugrijala

tako mi jutros započela
sama od sebe krenula
pjesma
pa stala

ne znam o kome je
ne znam o čemu je
nema ni naslova
ne znam šta ću dalje

Tog kasnog ljeta po Kovačevoj smrti stvari su razvile, i nastavile se dalje događati kao po modelima njegove proze. A kako je pisac bio veliki mistifikator, tako će zadugo sve biti praćeno duhom tajanstva i misterije. Stvarnost se činila posvetom njegovoj smrti. Nedugo nakon pogreba, karmina i komemoracija, Seid Serdarević, urednik i izdavač Kovačevih izabranih djela, spomenuo je da je s udovicom dogovorio objavljivanje njegove posljednje, nedovršene knjige. Iskao sam da mi odmah pošalje rukopis – nikome to neću spominjati, samo ću ga pročitati, te ako je potrebno odmah ću uništiti elektronsku verziju – a nakon što mi je poslao tih šestotinjak kartica teksta, halapljivo sam pročitao “Vrijeme koje se udaljava”. Kada se čita s viškom interesa za sadržaj rukopisa, njegovu fakturu i fabulu, te s nekom vrstom privatnog zanimanja za autora i njegov upravo istekli život, tada se iščita svaka riječ i zapamti skoro svaka rečenica, ali zapravo se loše čita. Tako sam u dva dana i tri noći, čitajući veoma polako, pročitao rukopis, koji onda više nisam mogao u miru čitati kao knjigu. Biva ponekad tako da si čovjek iz viška znatiželje i iz gladi za nečijim tekstom upropasti knjigu. Meni se to dogodilo s Kovačem, i možda još s ponekim važnim, ali i vrlo bliskim, privatnim mojim piscem.

Pokušao sam, naravno, odmah po izlasku knjige, izašla je u prosincu iste te 2013. godine, nanovo čitati “Vrijeme koje se udaljava”. Nisam mogao, bio sam ometen načinom na koji sam je prvi put čitao. Svaki put bih se zagrcnuo čitajući, svaki put bih se vraćao u isto ono raspoloženje iz kojeg sam čitao rukopis. I tako sam gubio kontakt s tekstom. Proći će osam godina prije nego što krajem ovog kolovoza Kovačeva knjiga konačno u miru ne poteče pred mojim očima. Pročitao sam je laganije nego prvi put. I bila je drukčija. Nevjerojatno je, recimo, koliko sam toga u njoj, upravo zbog načina i razloga za čitanje, bio previdio.

U podnaslovu je “roman-memoari”. Obično se to tumači kao romanizirani, romaneskni memoari. Tako su “Vrijeme koje se udaljava” većinom tumačili oni koji su govorili i pisali o ovoj knjizi. Konačno, tako sam je i sam prvi put u rukopisu čitao. Međutim, ovako postavljena žanrovska odrednica znači i nešto sasvim drugo: roman u obliku memoara, roman koji je simulacija memoara. Jer zašto bi pisac koji je otpočetka, još od “Gubilišta”, prve svoje knjige, koristio memoarsku građu za ispisivanje fikcionalne, pripovjedne i romaneskne proze, sad najednom pisao nešto što je, ipak, iznevjeravanje fikcije, ili bijeg od fikcije? Pogotovu Kovač, kojemu su mistificiranje, presvlačenje, maskiranje, krivotvorenje memoarske građe bili temelj pripovjedne strategije, i koji bi triput već omađijao i začarao svog čitatelja, prije nego što ovom na um padne da se upita što je tu stvarno, a što izmišljeno, zašto bi on sad najednom odustao od svega toga i gotovo skrušeno i ponizno pisao memoare? Prije će biti da su “roman-memoari” pokušaj nove mistifikacije, da su mistifikacija mistifikacije, fikcija fikcije.

U prvih tridesetak poglavlja čini se da tako i jest. Možda bi se čak moglo reći u koliko tačno poglavlja: u prva trideset i četiri, zaključno s onim u kojem Kovač intervjuira Miloša Crnjanskog, roman-memoari su, zapravo, roman u kojem pripovjedač simulira žanr memoara, te se pomalo i ruga memoaristici. Mnogo toga je, naime, u toj prozi stvarno i dokumentarno, pojavljuju se stvarni likovi, sa svojim stvarnim, građanskim imenima, koji ponekad izgovaraju rečenice koje su u zbilji izgovorili, dok oko njih teku zbivanja ranije zabilježena u velikoj i u malim povijestima. Ali ono što ovaj tekst čini fikcijom sam je lik pripovjedača, tobožnje Kovačevo autorsko ja, koje naprosto nije svedeno na njegovo građansko ili memoarističko ja, nego se jednako bogato razvija, razgranava i razlistava kao u drugim Kovačevim romanima. I što je važno: tako postavljen lik pripovjedača omogućava piscu da fikcionalizira ili da – jezikom policijskog istražitelja rečeno – laže i izmišlja. U memoarima se, kao što znamo, ne može izmišljati.

Naravno, pisac će se, radi uvjerljivosti, ali ne samo radi uvjerljivosti, nego i poigravajući se svojim čitateljem, često u priči pozivati na svoje fascikle, teke, rokovnike i papiriće na kojima je bilježio događaje iz prošlosti, one kojih se evo sad sjeća. I pozivat će se na svoju fantastičnu memoriju. A zapravo će činiti ono što je oduvijek tako savršeno činio: pripovijedat će priče, izmišljat će ih iz tog čuda prošlosti i proživljenog života. Nijedan naš pisac nije tako volio život i toliko uživao u životu, nijedan naš pisac nije bio tako živ! I zato u samom događaju Kovačeve smrti postoji nešto skoro nevjerojatno. Zato se čitatelju koji ga je osobno poznavao, a možda i čitatelju koji ga uopće nije poznavao, učini da je živ i da je i smrt u njegovom slučaju samo još jedna mistifikacija. Takav život ne da se svesti na memoare.

A onda se, u posljednjih sedam-osam poglavlja stvari mijenjaju, knjiga kao da se preobražava iz romana koji simulira memoare u nešto što već jesu memoari. Lik pripovjedača, ili autorski Kovačev lik svodi se i sužava na građansku osobu Mirka Kovača. Ili na figuru naratora iz knjige eseja “Pisanje ili nostalgija”. Doista, posljednjih sedam-osam poglavlja su eseji. Kako je riječ o piscu čija je pripovjedačka metoda u tehničkom smislu podsjećala na metodu pisanja scenarija, naime isti bi tekst pisao u više verzija, sve dok ne bi stigao do one završne, može se pretpostaviti da tih posljednjih sedam-osam poglavlja naprosto nisu doživjela milost svoga konačnog uobličenja. U ovom slučaju, to bi značilo da se nisu uzdigla u kovačevsku fikciju, niti se u njima pojavio pomalo karnevaleskni lik njihova fikcionalnog pripovjedača. Uz poglavlja koja su ostala nenapisana, a Seid Serdarević ih pomalo i “opisuje” na osnovu onog kako ih je sam Kovač u razgovorima najavljivao, završnih sedam-osam poglavlja čine posljednju trećinu i finale romana-memoara. Tu knjigu dobar čitatelj dijelom može naslutiti, a dijelom je i napisana. “Vrijeme koje se udaljava” na čovjeka ostavlja dojam kakav, iz potpuno obrnute perspektive, ostavljaju ruševine veličanstvenih građevina. Ovo nije ruševina, nego roman koji je dovršavala smrt.

Inače, Kovač, veliki mistifikator, nije mistificirao svoj posao. I, što je bilo fascinantno, rado je i naširoko govorio i o onome što još nije napisao. Pa tako i o poglavljima romana koji tek piše. Meni, ako je čitatelju dopušteno, i ako je uopće pristojno sebe kao pisca spominjati, meni, dakle, nije dato da govorim o onom što još nisam napisao. Jer čini mi se da na taj način uludo trošim materijal za tekst, te da ću pustom pričom raščarati ono malo svoje čarolije. Spominjem to, jer je Kovač na suprotan način radio: on je pripovijedao ono što će tek napisati kao da na takav način provjerava priču. Djelovao je krajnje samopouzdano, kao gospodar pripovijedanja. Kao gospodar samoće, igrao se osjećajima. I svaku je priču dovršavao u više pričanja. Taj mukotrpni rad na romanu, višekratno prolaženje kroz isti tekst, značio je, u njegovu slučaju, dopričavanje iste priče njezinim ponovnim pričanjima.

“Vrijeme koje se udaljava” posveta jednom je životu. Ali u svojoj suštini, roman je to o progonstvu. Njegova priča teče i provjerava se u odnosu na ovo vrijeme sad, čiji se ambijent i okolnosti od onog vremena razlikuju. Svaki je odlazak protiv čovjekove volje, svako je progonstvo, svaka emigracija, prelazak iz jednog vremenskog toka u drugi. U knjizi postoje dvije vrste likova: jedne pisac oblikuje i stilizira onako kako se oblikuju likovi u svakoj fikciji. Katkad oni ne nose imena stvarnih ljudi. Ili su ta imena slabije poznata, nisu to čuveni ljudi, čiji su karakteri prethodno već oblikovani u javnosti i u povijesti. Drugoj vrsti pripadaju čuveni, Kovačevi književni prijatelji, znameniti pisci, figure vremena. Neki među njima stvarno se javljaju u romanu tek na kraju, u onih nekoliko nepotpuno stiliziranih poglavlja. Nedovršeni likovi Danila Kiša, Filipa Davida, Borislava Pekića…

U knjizi ima priča, anegdota, epizoda iz života što ih je Kovač kao dobar usmeni pripovjedač, koji je u toj ulozi uživao i spremno je bio onaj koji svojim pripovijestima zabavlja društvo, često pričao i bile su se već tim pričanjima i tuđim prepričavanjima pomalo i izlizale. On ih je, međutim, ispisao kao da ih, svaku, prvi put ljudima donosi. Bio je od onih izuzetnih, vrlo rijetkih pripovjedača, koji jednako dobro i sigurno govore i pišu. Ali različite su mu bile strategije. Dok bi govorio, bio je blagonaklon i nasmiješen čovjek, koji je, zahvaljujući toj blagonaklonoj pozi, bio u stanju đavolske stvari o ljudima reći, a pritom ih zaštititi svojom dobrotom. Bila je to priča objektivnog i u mnogo čemu sveznajućeg pripovjedača. Kao pisac, pripovijedao je s maskom usmenog pripovjedača. Ali taj usmeni pripovjedač nije bio ni nalik onom blagonaklonom i nasmiješenom Kovaču iz govorenja. Ovaj je bio pažljivo oblikovan, ranjiv, osjetljiv i pomalo hirovit književni lik. U romanu-memoarima “Vrijeme koje se udaljava” to je naročito naglašeno i važno, premda se lik pripovjedača u njemu ne razlikuje bitno od lika pripovjedača u “Uvodu u drugi život”, “Vratima od utrobe”, “Kristalnim rešetkama” ili “Gradu u zrcalu”. Onaj tko bi insistirao da je knjiga “Vrijeme koje se udaljava” memoarska, da to nije fikcija, a možda nije ni roman, trebao bi znati objasniti kako ostale četiri jesu romani. Ili je Kovač bio memoarist, a ne romanopisac?

Rado je prijateljevao. Brojao sam, ali nisam do kraja istrajao: negdje do polovine romana već je devetoricu ljudi nazvao prijateljima. U skoro svakom poglavlju barem je po jednog. Koliko je u nekih drugih pisaca, čuvenih muškarčina, u romanima ljubavnica, toliko je u Kovača prijatelja. Najzanimljiviji u knjizi su, naravno, oni čija imena nisu kao iz lične karte, ili većini čitatelja nisu dobro poznata. Recimo, Romeo B. ili psihijatar Ilić. Ili glumac i redatelj, samoubojica Tori Janković. Općem raspadu koji se dogodio početkom devedesetih prethodili su, desetljećima ranije, sitni raspadi ili nagovještaji raspada. Odjeci nesreće koji su nesreći prethodili. Obrnuta projekcija vremena.

Ovo je roman o pisanju i o književnosti. A onda i o ukusu u književnosti. Jedna od najboljih takvih knjiga na našim jezicima. Kovač je izraziti zavičajni pisac, nešto je zavičajno i u njegovom ukusu. Tin Ujević njegov je pjesnik, i njemu je posvećena dionica djetinjstva i rane mladosti u knjizi. Kasnije će se insistirati na tome da putovanja u Zagreb i susreta s Tinom nije bilo, ali zašto je to toliko važno? Tko zna što je bilo, a što je Kovač u svom romanu fikcionalizirao. I zar je doista stvarnije ono što je bilo od onoga što je pisac ispričao? Crnjanskog, kojeg savršeno opisuje, Kovač – ili je to lik Kovačeva pripovjedača? – zapravo ne voli. Ne osjeća njegove romane, kičasta mu je njegova rečenica. Je li to istina? Možda biti da jest. Nikada nisam s Kovačem razgovarao o Crnjanskom, niti sam kad čuo da ga je spomenuo. Andrić je nešto drugo, Krleža pogotovo. A ne voli, recimo, ni Vladimira Nabokova, o kojem će ispričati sjajnu priču iz života Šejkinog oca…

Cinici i sirovi nacionalisti na svim će stranama rado i spremno vaziti i propovijedati da pisac kojeg su svojeručno protjerali, iz Beograda, iz Sarajeva, iz Zagreba, ili iz nekog četvrtog našeg grada, nije morao otići, nego je otišao svojom voljom i hirom – da se dopadne ustašama, pošto je i sam ustaša; da se dopadne četnicima, jer je zapravo četnik – a sad stvara famu o svom progonstvu. Oko Kovača takva se cinična i huljska fama plete već punih trideset godina. I ovaj je roman, pored svega drugog, piščev odgovor na pitanje je li morao otići iz Beograda, ili nije morao otići iz Beograda. Možda bi ga samo pljuvali, možda ga ne bi ubili. Možda bi mu samo psovali mater ustašku, kao što se to već čini u multikulturalnim balkanskim kasabama, pa onda i u Beogradu kao najvećoj kasabi te vrste, a ako bi ga i zatukli, možda bi to bilo više slučajno nego ciljano. Toliki ljudi stradaju, pa zar onda iko ima prava da se smatra prognanikom, jer je bježao od stradanja? I koja je razlika između prognanika i pobjegulja, kako u multikulti kasabama nazivaju prognanike pogrešne nacije? Kovač opisuje okolnosti odlaska iz Beograda – premda je ono glavno poglavlje o tome ostalo nenapisano – a posljednja rečenica u dvadeset i devetom poglavlju ostaje kao u kamen uklesana: “Ja se nisam uspio tako skrasiti (kao prijatelj koji je ostao u Beogradu, op. aut.), a hoću li se jednom pokajati još ne znam, još o tome ne mislim, ali je nedvojbeno da nisam mogao mirno pisati dok bagra lupa na moja vrata.” Nisam mogao mirno pisati dok bagra lupa na moja vrata. Eto, tako. I eto, zato.

Kovač je zavodljiv pisac. Kao i Andrić. Zavodi on svog čitatelja pišući lijepo, pripovijedajući  sasvim u slavu svojih jezika, kojima vlada sigurno kao nijedan drugi naš ovostoljetni pisac. Kovač je, kao i Andrić, prelazio unutrašnje granice naših jezika, koje su, poput kanjona rijeke Colorado, prosječeni refleksom jata, samo što je krenuo u suprotnom smjeru nego on. Činio je to na čast i slavu sviju nas, koji izgovarajući svakodnevno obične ove riječi te kanjone neprestano prekoračujemo. Čitanje Kovačevih knjiga, pa onda i ove posljednje, nedovršene, koja kao veličanstvena ruševina, kao Akropola, stoji nad njegovim opusom, neusporediv je užitak u tekstu i u pripovijedanju. Užitak u jeziku. Zao slučaj je htio da tako i nad Andrićevim opusom stoji romaneskna ruševina “Omera paše Latasa”. Osim ljepote nedovršenih knjiga, u oba romana nalazimo još nešto važno: umjetnost velikih pisaca, koja nije do kraja bila podložna činu njihove volje.

Nakon piščeve smrti, utemeljeni su u Rovinju Dani Mirka Kovača. Prvi su održani u listopadu 2014, o prvoj godišnjici. Tada se odvila i sanjarija o nagradi koja bi nosila Kovačevo ime. Trebalo je samo naći velike novce. Hrvatska država ni državne tvrtke, a bogme ni privatne hrvatske tvrtke, takve novce na njegovo ime neće dati. Međutim, nekoliko mjeseci zatim, uspio sam, zahvaljujući prijateljstvima o kojima ću jednom, možda, nešto i reći, pronašao novce za petogodišnje financiranje nagrade. Tačnije rečeno, naišao sam na nekog tko je bio spreman da na moju riječ uloži svoj novac u nešto što će imati veze s umjetnošću, a onda i s mladim umjetnicima, na prostoru cijele Jugoslavije. Predložio sam da to bude Kovačeva nagrada.

Zbilo se to u prostoru velikoga beogradskog hotela, sagrađenog u jugoslavenska vremena, u duhu socijalističkog modernizma, u dubokim foteljama širokih hotelskih predvorja, u posve kovačevskom ambijentu, dijelom opisanom i u romanu-memoarima, u situaciji koja je prije djelovala kao romaneskna mistifikacija, nego kao zbilja. Kao da je netko prethodno napisao to što će se dogoditi.

Nagrada je, kao što je i obećano, dodjeljivana punih pet godina. Hrvatska država lijepo je zaradila na porezu koji su organizatori manifestacije i nagrađeni pisci morali platiti. Vjerovao sam da je pet godina dovoljno dugo da se pronađe sljedeći financijer, koji će na ime Mirka Kovača dati velike novce. Napokon, rojilo se i jatilo svakog listopada u Rovinju i VIP publike, zaklinjali su se u piščevo djelo i ljudi s novcima, ili barem oni koji dobro poznaju ljude s novcima, ali kako je stvar išla svome kraju, tako sam shvaćao da nije baš tako. Istek nagradbene petoljetke nekako se sretno potrefio s krajem jednoga doba. Nakon što je posljednji put dodijeljena Nagrada Mirka Kovača, nekoliko mjeseci zatim izbila je epidemija koronavirusa.

Bio sam daleko od žirija, nikakvog utjecaja nisam imao, osim što se podrazumijevalo da moje knjige ne ulaze u konkurenciju. Bio sam sretan što sam kao čitatelj bio u prilici da svjetlost reflektora zadržim na imenu svoga pisca. Svjetla su se zatim ugasila, ali ne baš sasvim. Još uvijek vidim čitati.

Pogovor pjesničkoj knjizi „Potkožne tetovaže“ Errija De Luce, koju je priredio i preveo Tvrtko Klarić, a objavljena je istodobno, u ljeto 2021., u Zagrebu (Felsina) latinično i Novom Sadu (Kulturni centar Novog Sada) ćirilično

Ni najkraće biografske bilješke o Erriju De Luci ne mogu sakriti da imamo posla s neobično zanimljivim i neobičnim čovjekom. 

Erri – kojega ću, kao i većina onih koji su se upoznali s njim uživo ili u njegovim tekstovima, jednostavno zvati tim imenom – pisac je, i to iz roda onih pisaca koji nisu mogli ne biti pisci, koji tu sudbinu nisu mogli izbjeći, nego su im se životi, nekom višom silom, prelijevali u riječi, rečenice i tekstove, u priče i stihove, očuđivali se u jeziku, govoru i pismu. Reći će jednom retrospektivno: „Bila je to porcija meni dodijeljena, nasljedstvo koje se ne može primiti i ostaviti. Od toga sam sazdan, od stranica razlistanih, a potom odloženih“ 

Erri je također od onih pisaca koje Englezi nazivaju „late bloomers“, jer su počeli pisati ili pak objavljivati svoja književna djela tek u zreloj dobi, ali su to „kasno cvjetanje“ nadoknadili i kvantitativno i kvalitativno, trajno obilježivši svjetsku književnost – od Miguela de Cervantesa i Daniela Defoea, preko Markiza de Sadea, do Williama Burroughsa i Charlesa Bukowskog. 

Erri je, naposljetku, pisac u punom opsegu tog pojma: prozaik, pjesnik, dramatičar, esejist, publicist, novinar – ponekad sve to u isti mah. 

Uz materinski talijanski, odnosno standardni i napolitanski talijanski jezik, ovladao je, u klasičnoj gimnaziji, starogrčkim i latinskim, a kasnije je, gonjen znatiželjom i životnim potrebama, proširio i produbio svoje jezično znanje naučivši engleski, francuski i ruski, ali i nama sasvim egzotične jezike kao što su starohebrejski, jidiš i svahili. Samouki poliglot, koji je i pisac, morao je postati i prevodilac. Najzanimljivije je pri tome njegovo prevođenje starozavjetnih knjiga „za svoj ćeif“: kao nevjernik neobavezan dogmama, u Bibliju je uranjao i iz nje izranjao neortodoksno, i u jezičnom i u religijskom smislu, promišljajući, komentirajući, prenoseći, transformirajući i oplođujući tu važnu osnovu svjetske civilizacije i kulture. Svjetski jezici i kulture odužuju mu se: njegova su djela prevedena na više od trideset jezika. 

No, iako je iznimno talentiran i vrijedan jezični, a time i kulturni radnik, Erri je u jednom dijelu života bio i fizički radnik – zidar, radnik u tvornici automobila, magacioner i kamiondžija – što je, sudeći po njegovim djelima, presudno odredilo njegov pogled na svijet i njegov temeljni ljudski stav. 

Njegov senzibilitet za marginalizirane, potlačene i obespravljene zasigurno je izrastao iz tog životnog iskustva zreloga čovjeka, ali se vjerojatno začeo već u najranijoj dobi. Erri je, naime, rođen 1950. godine u Napulju i dijete je onog grubog i nježnog, tužnog i radosnog talijanskog juga koji smo upoznali zahvaljujući brojnim književnim i filmskim djelima, te njegovoj muzici, jeziku i običajima, što, doduše, često graniči s mitom, ali se ipak konkretizira u ličnostima kao što su Erri ili nemirni napolitanski duhovi poput Giordana Bruna i Giambattiste Vica ili, u naše vrijeme, Elene Ferrante i Roberta Saviana. Doživljeno siromaštvo i nepravde vježbaju te južnjake za skromnost i poniznost, ali također izoštravaju osjećaj za društvenu pravednost, koji se artikulira putem kršćanstva ili putem komunizma ili, nerijetko, obama putevima. Erri je „pravi Južnjak“, Napolitanac „sa dna kace“. On sam je to potvrdio u jednom razgovoru rekavši: „Napulj je moje podrijetlo, moj prvi jezik, sjedište mojih prvih osjećaja pravde, suosjećanja, ljutnje, srama. Imam napuljski živčani sustav, prilagođenu napetost naroda koji je živio na seizmičkome mjestu i mjestu katastrofalnih vulkanskih aktivnosti. Svetac zaštitnik, Sveti Gennaro, specijalist je erupcije, njegov kip donio je narod u procesiji protiv nadolazeće lave. Više od rodnoga grada, Napulj je za mene bio razlog, uzrok. Zato sam ja jedan od njegovih učinaka. Ja ne živim u Napulju od osamnaeste godine, ali to mjesto je moj zaštitni znak.“

Južnjački strastven, drčan, ali suptilan, u svijetu koji funkcionira po principu moći i koji uspjehe i neuspjehe raspodjeljuje više prema sreći i nesreći rođenja nego prema mogućnostima i potrebama ili prema radu i trudu, Erri se, po odlasku na sjever, u Rim, socijalno i politički angažirao i idejno radikalizirao, te je bio aktivni član ljevičarske organizacije Lotta Continua, iz koje će kasnije, kad Erri ode drugim putem, proizaći i terorističke grupe Prima Linea i Brigate Rosse. Decenijama kasnije, eto ga, pak, u borbi za dolinu Susa na sjeveru Italije, gdje se s mnogima i različitima protivio izgradnji pruge i tunela, te prijetećoj ekološkoj katastrofi ili, njegovim riječima, „silovanju teritorija“. Za tu obranu zajedničkog i javnog dobra „nagrađen“ je optužbom i suđenjem za sabotiranje i poticanje na kazneno djelo, činjenje štete, odnosno nasilje. Na kraju je oslobođen optužbe, ali ga proces nije ušutkao; štoviše, glasno se zauzimao za zatočenike iz Val di Susa, kao što je Nicoletta Dosio, i dalje branio prava ljudi i prirode. Zauzimao se, na razne načine, i još uvijek to čini, za sve zatvorenike, kao i za globalne parije našega vremena – nesretnike zvane migrantima. 

A uza sve to, još i onaj socijalno-politički angažman koji se naziva humanitarnim radom, jer koliko god bile snažne i važne javno izgovorene riječi, a Erriju ih nikada nije nedostajalo, ponekad nisu dovoljne, ni da bi se nešto promijenilo, ni da bi onaj tko ima poriv da nešto promijeni osjetio satisfakciju. Na jednom će mjestu, kroz usta Jorgea Luisa Borgesa, Erri reći: „Za diktature bijah malodušan kao i mnogi. To me ne opravdava. Biblioteke mogu ublažiti, ali ne predstavljaju olakotne okolnosti.“ Stoga osamdesetih godina Erri radi u Africi, u Tanzaniji, na izgradnji vodovoda. A devedesetih godina osvrće se na Balkan, otvorenu ranu Europe, i odlazi (trajni, nesvršeni glagol) na Balkan. Tokom i poslije posljednjih naših ratova vozi kamione s humanitarnom pomoći u Bosnu i Hercegovinu, te u Hrvatsku. Boravi najviše u Mostaru i Sarajevu. Radi i djeluje kao kamiondžija, pisac i prijatelj. A 1999. godine, kad NATO-vi bombarderi polijeću s talijanskog teritorija, iz njegove Italije, te atakiraju na stanovnike Srbije, Erri je u Beogradu. Kao što je ranije, iz ljudske solidarnosti, ali s jasnom političkom porukom, usvojio Bosnu i Hercegovinu, te Hrvatsku, njihove ljude, one koji pate, bez obzira na mračna izvorišta ratova i njihovu vojno-političku fenomenologiju – potkraj dvadesetog vijeka i Srbija postaje njegova. 

Tako je Erri usvojio Balkan, onaj južnoslavenski, postjugoslavenski. Ali to nije bila neuzvraćena ljubav. Štoviše, uz istinska prijateljstva – među kojima se ističe ono s Izetom Sarajlićem, oknjiženo u Bratskim pismima (2015.) i prethodno u Lettere fraterne (2007.) – Errija je, korak po korak, što manjim (časopisnim), što većim (knjižnim) koracima, usvajala naša literarna i kulturna javnost. 

Od prve njegove knjige na našim jezicima, Ti, moj, koja je objavljena u Sarajevu 1999., u prijevodu Sanje Roić, do danas, objavljen je pristojan broj Errijevih knjiga u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Ipak, veliki broj njegovih talijanskih knjiga čeka naše prijevode. Ali i kad naša „Bibliotheca Erriana“ još poraste, ova knjiga, Potkožne tetovaže, bit će po nečemu posebna. Prva je to naša knjiga s Errijevom poezijom, a osim toga, izbor i prijevod Tvrtka Klarića objavljuje se u isti mah u Zagrebu i Novom Sadu, između Hrvatske i Srbije, s Bosnom u srcu prevodioca, urednikā i izdavačā, te ovog pogovornika. I rađa se iz prijateljstva: prijateljstva ljudi, jezika i zemalja. Erri u predgovoru to dovodi do riječi: naslovljava ga „U jeziku prijateljā“ i kaže da osjeća da njegovi stihovi ovom knjigom „odlaze u goste obitelji“. 

* * *

Nikad nisam fizički susreo Errija, niti smo ikad izravno razmijenili riječ, ali ga smatram prijateljem i vjerujem da nisam jedini njegov čitalac koji ga tako doživljava. Ima nešto u Errijevom spisateljskom nastupu, istupu i pristupu što ga čini prijateljem svakoga i svih. Možda to što u temelj svoje egzistencije i njenih tekstualnih očitovanja ugrađuje Drugog i druge: približavanje, zbližavanje i bliskost, a zatim prijateljstvo, bratstvo, milosrđe i solidarnost – osviještene osjećaje koji postaju etički, socijalni i politički principi i dužnosti. Tako je moguće misliti, djelovati, stvarati i živjeti samo ako se lišiš predrasuda bilo koje vrste, a Erri je, čini mi se, to postigao, što nije samo stvar bogomdanog karaktera i mentaliteta, nego i dugotrajnog rada na vlastitosti i njenom otvaranju za drugost. Biografija govori: od bauštele do Biblije, od mistrije do misterija – sve to u jednom životu, u cijelom i cjelovitom životu, prirodno i bez diskontinuiteta. Mogu ga zamisliti kako ujutro drži predavanje na nekom bibličarskom seminaru u akademiji, popodne s kamiondžijama čeka prelazak granice i zatim pije pivo s lokalcima ispred seoskog dućana, ne izdvajajući se ni svojom fizionomijom, a dan završava učestvovanjem na večeri poezije i druženjem s intelektualnom kremom metropole. 

Iz te bezpredrasudnosti, sklonosti drugačijem i različitom, te vještini spajanja i pomirenja, nekako logično proistječe njegov humanitarni, humanistički i ljudski angažman, ali i njegova književnost. Isti je to Erri, uvijek zauzet za druge (jer „netko drugi postoji uvijek“, kaže on), a posebno za one čiji je glas nečujan ili ušutkan. Postaneš li, barem donekle, netko drugi, možeš tom nečujnom ili ušutkanom drugom dati glas – svojim glasom njegov glas. A Erri upravo to čini, i u svojoj poeziji. Na stranu svi njegovi prozni, esejistički, publicistički i novinarski tekstovi, te razni drugi medijski nastupi: u njegovim pjesmama, sada i našim glasom oglašenima, pronalazimo zagovor bezglasnih i njihov glas. U Potkožnim tetovažama, poeziji kao najsažetijem i najčišćem zapisu unutrašnjih gibanja, pronalazimo najsažetiji i najčišći odgovor na pitanje što ga kao čovjeka i kao pisca potiče na izlazak ususret drugima. 

U jednom će svom tekstu Erri reći: „Piscu je usud namijenio mali glas u javnosti. Može ga upotrijebiti da učini nešto više od promocije vlastitih djela. Njegov okvir je riječ, prema tome zadaća mu je da štiti pravo svih da izraze svoju. Od svih na pameti su mi u prvom redu nijemi, zanijemjeli, zatočenici, oklevetani, oni što ih je obavještajna služba oklevetala, nepismeni, i svatko tko kao pridošlica jezik poznaje malo ili nikako. Prije nego što se budem morao pozabaviti vlastitim slučajem, mogu reći da sam se bavio pravom na riječ onih drugih. Ptàkh pìkha le illèm: otvaraj usta svoja za nijemoga (Izreke / Moshlé 31,8). Osim što mu je komunicirati, to je građanska dužnost pisca, glasnogovornik je onima koje ne čuju.“ Nije nevažno reći da je Erri to izgovorio branivši se na sudu, kada je obrazlagao svoj aktivistički zagovor otpora kapitalu i državi koja mu služi, kada je branio pravo na slobodu govora i slobodu uopće, branivši ne samo sebe nego i sve pisce, intelektualce i aktiviste, pa i književnost, kulturu i društvo uopće. To su, interesantno, potvrdili i državni tužitelji na izlasku s pripremnoga ročišta 2014. u Torinu, izjavivši o Erriju: „Brici u Bussolenu možemo oprostiti kad kaže da će rezati žicu, pjesniku, intelektualcu kao što je on, ne“.

Kao i njegov otac, „držao se svoje ispravnosti koja nije pravi kut u odnosu na kičmu, već oštar, uz vjetar“, što ga je dovelo i do toga da se „u poneki rat uključio (…) bez obaveze vojnog novačenja“ – u naše, balkanske ratove, naime. Ako „zov savjesti“ nije suviše otrcana sintagma, neka to bude opis Errijevih motivacija. „U godinama povratka rata u Europu bilo je važni biti tamo, u nevolji oštećenih strana“, jer „boriti se za Madrid bijaše zadaća zadana roditeljima“, onima koji su tridesetih godina dvadesetog vijeka imali priliku otići u Španjolsku i pridružiti se antifašističkoj borbi republikanaca, anarhista i komunista, a „poći u Bosnu bila je naša“. Bosance, ali i drugi napadane, ugrožavane, mučene, zaboravljane i izdavane Balkance, Erri je prepoznao kao Španjolce kasnog dvadesetog vijeka, u čijem se otporu i preživljavanju rješava sudbina čovječanstva i čovječnosti. „Vi ste bili ono mi, bezlična zamjenica bratstva“, kaže nam Erri. „Dok Europa nije gledala, vi ste bili nos, sluh, okus, dodir i vid tog odsutnog kontinenta“. Bosna i Balkan podsjećali su Europu na njenu prošlost, sadašnjost i buduće izglede, jer u vrijeme balkanskog rasapa „Europa bijaše netaknuta“, premda su njeni rasapi još bili svježi: „vode Europe još zrcale požare“. 

Na Bosnu i na Balkan Erri je skretao pogled, svoj i mnogih drugih, dok su europski i svjetski moćnici odvraćali pogled ili su se žmireći uplitali u zapetljane igre moći. Stječe se utisak da je to bio jedini mogući izbor jednoga Talijana, Europljanina i građanina svijeta – „jedini pravi potez bio bi onaj protiv zidova, prisloniti uho tako snažno prisiljavajući ih da padnu“ – a ipak, samo su malobrojni odlučili da poslušaju nenaređene naredbe, za koje junakinja jedne Errijeve dramatične pjesme kaže: „Nitko mi ih nije izdavao, ali ja sam ih slušala pa sam se davala na posao“. 

S obzirom na sve to, s pravom se može postaviti pitanje: da li je Errijeva poezija angažirana poezija? Da li je Erri angažirani pjesnik ili je, pak, angažirani kamiondžija i angažirani čovjek koji je, eto, i pjesnik? Na prvi pogled, suviše je suptilna njegova poezija da bismo ju mogli svrstati u kategoriju „angažirane poezije“, ako to podrazumijeva plakativne, ideološki jasno određene ili čak ideološki zagrižene pjesme koje se obično ne smatra vrhuncima literature. Međutim, ako se zapitamo da li je taj pjesnik sa svojim pjesmama i svojim pjevom imao namjeru da ponudi nešto više od vlastite refleksije, samorefleksije, i da li se svojim pjesmama i svojim pjevom zauzeo za nešto neosobno, za nekog drugog, za nešto zajedničko i opće, doprinijevši osvještavanju neosviještenih i objavljivanju neobjavljenih zala, stremeći prema ispravljanju krivog i upostavljanju pravog – odgovor će biti jasan: Erri je uzor angažiranog pjesnika. I ne samo da je angažirani pjesnik, nego je i revolucionar. Ali oprez! Revolucija je mnogo kompleksniji pojam od onoga čime se inače ilustrira društveno-političke revolucije. I za Karla Marxa, koji je mnogo toga upečatljivog napisao o ekonomskoj, političkoj i socijalnoj revoluciji, revolucija je prije svega „protest čovjeka protiv onečovječenog života“ i „radikalna revolucija, općečovječanska emancipacija“, s težnjom prema ozbiljenju „čovjeka u cjelokupnom bogatstvu njegovog bića“, odnosno „bogatog i duboko sveosjetilnog čovjeka“. A Erri govori o „republici temeljenoj na stisku ruke, gradu bez načelnika, policije, sudca, burze“ i revoluciji kaže: „premalo, put pod noge, podrivati nije dovoljno, valja iskorijeniti iz prsa, iz disanja želju da se prihvati vlast, u protivnom sve ide ispočetka“. 

Erri se ne ustručava izgovarati velike riječi, ali uspješno izbjegava političke proklamacije, a ako do njih i dogura, uklanja se autoironiji i kaže da je „stalan gost u kući revolucije“ i da je općenito gost, „okorjeli gost“, te se radije identificira s Chaplinovim Skitnicom ili Cervantesovim Don Kihotom, nego s „velikim“, „značajnim“ povijesnim figurama. I nema sumnje o tome gdje je njegovo srce, što mu je najbliže i do čega mu je najviše stalo. U jednoj pjesmi kaže: „Sjedio sam i za raskošnim stolovima, gdje se čaše zamjenjuju prema vinu i daleko elegantnija čeljad kruži naokolo poslužujući jela. Ali bolje poznajem stol za kojim se po dnu zdjele struže kruhom i ispucalim prstima, menzu s niskim klupama o podne, uzdahā postiđenih od teka.“

* * *

Bratstvo, jednakost, sloboda – tim redom bih poslagao ključne pojmove i temeljne vrijednosti Errijevog nazora na svijet i svjetovnog angažmana, što možemo očitavati i u njegovoj poeziji. Ciljam, dakako, na glasovitu parolu Francuske revolucije i lozinku svih kasnijih i današnjih istinskih revolucionara: liberté, egalité, fraternité. Pri tome su u fokusu siromašni, izbjeglice, zatočenici, silovane žene, Cigani, Židovi, rudari i drugi radnici, i bilo tko od one Isusove „najmanje braće“. U pjesmi „Podsjetnik za novogodišnju zdravicu“, Erri na potresan način, ali i duhovito, zaustavlja takozvanu „najluđu noć“ i osvrće se na one na koje se i u toj noći i u drugim noćima i danima uglavnom zaboravlja, pa tu nalazimo i „onoga čija je smjena, u vlaku, u bolnici, kuhinji, hotelu, radiju, ljevaonici, na moru, u avionu, na autocesti“, i „onoga tko suzdržava se od pića, a trudi se da sudjeluje“, i „onoga tko ne razumije viceve“, i „onoga tko bi htio zakoračiti, a ne može“, i mnoge druge. Sa svima njima – bratstvo. Za sve njih – jednakost i sloboda. A sloboda, jednakost i bratstvo nisu nešto što treba izmisliti i stvoriti, nego nešto što se prepoznaje. Oni su dani, ali se najčešće treba potruditi da bi ih se otkrilo, a često se za njih treba i boriti. 

U predgovoru ovih Potkožnih tetovaža Erri kaže da je dostojanstvo obavezno, a sve ostalo može nedostajati. No, ako ljudsko dostojanstvo ne izostaje i ako ne nedostaje poštovanja ljudskog dostojanstva, ne izostaju ni bratstvo, jednakost i sloboda. I ne samo ljudsko dostojanstvo, nego i dostojanstvo svega živog, pa čak i svega što jest na bilo koji drugi način. U pjesmi „Stranica iz zoologije“ Erri sugerira: „Misli o životinji malo, i odnedavno, pripitomljenoj“, a čovjeku koji divlju životinju, zeca, promatra kao plijen Erri poručuje: „da bi ga se ubilo, potrebna je, osim puške, zavist više od divljenja“. U pjesmi „Vrednota“ sasvim je eksplicitan: „Smatram da je vrednota svaki oblik života, snijeg, jagoda, muha. Smatram da je vrednota carstvo minerala, zbor zvijezda“, a u poetsko-proznom tekstu „Gost Badnje večeri“ kaže: „Bliži sam životinjama u staji nego ljudima u gradu“. 

Veličina čovjeka u kozmosu i prirodi, te veličajnost čovjekovih proizvoda, materijalnih i duhovnih, nisu razlog za umišljenost i aroganciju, nego podsjetnik na imperativ ljudskosti: obzirnost i odgovornost, a stoga i skromnost i poniznost. Uloživši tokom života mnogo energije u mišljenje i pisanje, a onda i u oknjiženje svojih misli i spisa, u djelu Pokušaji obeshrabrenja (da se preda pisanju) – objavljenom u Banja Luci 2021. godine, u prijevodu Borisa Maksimovića – Erri kaže: „Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora svijet obeštetiti stablima.“

Errijevi jezgroviti iskazi o ljudima i drugim životinjama, o biljkama i drugim bićima, o drugim stvarima i pojavama, te o cijeloj pozornici života koju zovemo prirodom, osmišljavaju, ispunjavaju smislom ono što se već odavno obesmislilo, pa se kao tehnički termin koristi u nedomišljenim znanstvenim raspravama i ideološkim prepucavanjima, a to je svetost života. Taj pojam neizbježno je religiozno ili čak kršćanski obojen. Ali Erriju, slutim, ta konotacija nije odbojna, jer – iako je nevjernik – nije indiferentan ni prema religiji, ni prema kršćanstvu. Kao njemački filozof Ernst Bloch, koji je za stvar vjere i kršćanstva učinio mnogo više od većine deklariranih i glasnih vjernika i kršćana, premda je bio nevjernik i Židov; ili kao Erriju umnogome blizak talijanski pisac i režiser Pier Paolo Pasolini sa svojim neobičnim, antiklerikalnim, ateističkim i komunističkim kršćanstvom. U spomenutoj pjesmi „Vrednota“ Erri kaže da vrednotom smatra „pretpostavku da postoji stvoritelj“, ali da je to jedna od vrednota koje nije upoznao. 

Njegovo studiozno čitanje i prevođenje starozavjetnih knjiga, ali i njegove knjige kao što su Svetice sablazni i Izložena priroda, a naposljetku i brojni njegovi stihovi, svjedoče o njegovoj fascinaciji religijom, recimo, sve pjesme koje su u Potkožnim tetovažama nadnaslovljene kao „Drugovrsna divljenja“, gdje on ponovno priča biblijske priče i reinterpretira ih. S jedne strane, razlog tome može biti fascinacija jezikom religioznih tekstova i imaginarijem koji je u njemu komprimiran. S druge strane, razlog se može potražiti u etičkom, socijalnom i političkom naboju religije uopće i kršćanstva posebno, kakav inače nalazimo u latinoameričkoj teologiji oslobođenja i u mislilaca kao što su Dietrich Bonhoeffer, Jacques Ellul, Ivan Illich i Jürgen Moltmann. Biblijske junake današnjice Erri ne pronalazi po vatikanima i kaptolima, nego u krhkim čunjevima koji putuju iz Afrike u Europu, s libijske obale na otočić Lampedusu. O tome govori jezikom nalik na jezik starodrevnih biblijskih i grčkih pjesnika, pripovjedača i povjesničara, a opet: sav je od ovog vremena. S treće, pak, strane, razlog njegove fascinacije religijom može biti religija u dubljem smislu, kao povezanost ili ponovno povezivanje s onim što nadilazi naše pojedinačne egzistencije, bila to ljudskost ili priroda ili ono transcendentno, onostrano, božansko. Erri bi, kao što kaže u pjesmi „Opoziv dara“, rado pripadao „Bogu udjenutom u svim i u svakom potezu, Bogu mravā, jeguljā, pčelā, Bogu busoli i cvijetu“. Njegov slučajno stečeni drug, „Gost Badnje večeri“, kaže: „Trebalo bi mi da imam malo vjere, da nekome zahvalim. Nije ovaj svijet naše djelo, pa ni oganj koji nas grije. Tko je stvorio drvo prikladno za ogrjev? I maglu koja čini da se osobe sretnu? Trebalo bi mi malo vjere, poput špage da drži sve na okupu.“

Je li, dakle, Erri vjernik ili nevjernik? Neka čitalac odluči, ako je odluka uopće potrebna. Je li Erri tradicionalist ili revolucionar? Neka čitalac odluči, razapet između „Prologa“ i „Epiloga“ Potkožnih tetovaža, između dubinskog uvažavanja i razumijevanja prošloga, u aoristu i trajnom prezentu, te promišljanja prijelomnog historijskog trenutka u pandemijskoj sezoni 2020./2021., iz čega izviru i dalekometne, budućnosne projekcije. U svakom slučaju, „tko dođe kasnije stanuje na nizbrdici“, to nam Erri mudro poručuje. 

* * * 

Bez namjere ulaženja u književnoteorijske rasprave, samo iz iskustva čitanja Errijeve poezije – čime krunišem, tako osjećam, dosadašnje čitanje njegovih proza – rekao bih da ne doživljavam nikakve bifurkacije ili skokove između proze i poezije, jer njegova se poezija bez otpora prelijeva u prozu kao što se u njegovim nestihovanim tekstovima proza u trenu prelijeva u poeziju. Mnoge njegove pjesme u ovoj knjizi – primjerice, one o majci i ocu – čitaju se kao pripovijesti, i to vrlo napeto štivo, a opet, nije tekuća fabula ono što ponekad frapira i grabi, a ponekad tiho mami i osvaja, nego je to svaka izbrušena misao, svaka izbrušena i u cjelinu smisla pomno položena riječ iz koje se rastvaraju svjetovi, s ponorima i visovima. Ne radi se, dakle, samo o tome da se takvi fragmenti voljom i vještinom pisca spajaju u privlačne cjeline nalik na prozu, nego i o tome da je svaki takav fragment jedna nedogledna cjelina koju možemo doživjeti i kao prozu. 

Ali to ne poništava razliku između poetskog i proznog teksta: vidimo je, čujemo je, osjećamo je. Zašto se Erri, nakon dvadesetak proznih knjiga, otisnuo u poeziju i objavio od tada četiri pjesničke knjige koje mi sada, prorešetane i prosijane, dobivamo u jednoj, ovoj knjizi? Imaginirat ću odgovor: zato što je poezija – uza svu slavu, čast i hvalu proze – i za Errija zašiljeni vrh književnosti, pisane riječi, riječi uopće. Ne bi trebalo njegovu pjesmu „Plameni poredak“ uzeti kao sistematizaciju i evaluaciju književnosti, ali ne može se previdjeti njena poeziji naklona poruka: u ratnome Sarajevu – pričali su mu, a on je poentirao – u spasonosnoj vatri najprije su završili filozofi, zatim romanopisci i dramatičari, a kada je red došao na poeziju, „rat završi i poštedi je“, „plameni poredak: posljednja određena poezija, u ratu najpreča“. Kada je sve bilo na kocki i kada je to sve bilo svedeno na osnovne elemente, poezija je preživjela, zadnja u redu za krematorij. Ta uznemirujuća, u pjesničku elipsu sabijena povijest, poetski govori i o poeziji kao takvoj. Poezija je ono prvo i ono zadnje, ona začinje i nadsvođuje, jer je koncentrat jezika, misli i osjećaja. Možemo je prispodobiti blagorodnom eteričnom ulju koje s nekoliko kaplji obnavlja život, ali i ekonomičnom i razornom pismu-bombi. Poezija je – imaginiram dalje – za Errija postala lijek i otrov zato što je bliža Riječi, bezdanoj i magičnoj riječi koja okuplja, obogaćuje i dalje odašilje sve zamislive i nezamislive riječi u svim postojećim i nepostojećim jezicima. To može biti ona Riječ iz Evanđelja po Ivanu, koja bijaše u početku, i bijaše u Boga, i bijaše Bog, i po kojoj sve postade, i u kojoj bijaše život. Ali to može biti – i jest – i bilo koja riječ svakodnevna, moja, tvoja, naša, oko koje se razilazimo i susrećemo, ne razumijevamo i razumijevamo, ali je nikad ne izričemo „tek tako“. To čitam kod Errija, iščitavam iz njega i učitavam u njega. 

Prevoditi takvog pisca zahtjevno je, izazovno, a možda i problematično – zamišljam, jer ne znam. Ali u onim našim prijevodima koje sam čitao pronašao sam jednaku posvećenost riječi i Riječi kakvu u svojoj čitalačkoj mašti pripisujem Erriju. Prevodili su ga, prenosili, približavali i našim ga činili Sanja Roić, Ljerka Car-Matutinović, Vanda Mikšić, Dunja Kalođera, Boris Maksimović, Miladinka Janković, Mirjana Jovanović Pisani, Vera Čertalič, a možda i neki drugi čija su mi djela promaknula. Svima njima trebamo biti zahvalni za svaku sekundu, svaku riječ, svaku misao i svaku dvojbu, sve ono što prati mučan i blažen posao prevodilaca. 

Ali smatram da treba istaknuti prethodno nespomenutog Tvrtka Klarića, i to ne samo zbog ovih Potkožnih tetovaža. Tvrtko možda nije preveo najviše Errijevih riječi (to ne mogu tvrditi, jer takvom se matematikom nisam bavio), ali sam siguran da je on preveo najviše Errija, jer se, uz prijevode njegovih knjiga i brojnih zasebnih tekstova, objavljenih kojegdje, bavio i promoviranjem Errijevog djela, što u našoj kulturnoj sredini podrazumijeva prije svega ustrajnu gerilsku borbu, kao i iščitavanjem i interpretiranjem Errijevog opusa, na hranjivoj podlozi bratstva i prijateljstva. Zato mi je drago da će Tvrtkov glas biti glas Errijeve poezije na našem jeziku. Tvrtko je posvetio svaku Errijevu riječ i sliku, blagoslovio Errija našim jezikom i našim imaginarijem. Kad, osluškujući Errijeve talijanske riječi i Riječ kao takvu, umjesto onih riječi koje stoje u uličnom izlogu našeg jezika, bira „behar“, „hrbinu“, „pečal“ i „sofru“, na primjer – Tvrtko dešifrira Errija u našem jeziku i šifrira ga u drugom kodu, nukajući nas na istraživanje Errijevih zagonetki, ali i zagonetki našeg jezika. Ono što bi trebalo biti prisutno u svakom prijevodu, iako se to ne zbiva uvijek: Tvrtko stvara s Errijem, sustvara njegov tekst i kontekst, stvarajući ujedno novi tekst i kontekst.

* * *

Kao što je već rečeno, Erri je u naše živote prvo ušao kamionom, kao aktivist, kao humanitarni radnik ili naprosto kao čovjek koji je osjetio poziv da pomogne ljudima kojima je bila potrebna pomoć u presudnim momentima njihovih života i njihove povijesti. 

Da je sve ostalo na tome, Erri bi s protokom vremena vjerojatno bio zaboravljen kao mnogi slični njemu ili bi ga pamtili samo oni koji su se susreli s njim i uvjerili se u njegov nesebični rad i čistoću njegovih namjera. Ali, nasreću, on je potom u naše živote ušao (i u njima ostao) i kao pisac, i to naš pisac, a ne kao još jedan pisac iz rubrike „strani pisci“ ili „prijevodna djela“. Prostor – geografski, društveni i kulturni – gdje se književno djelo i život književnika susretnu, izdvaja pisca iz svjetske književnosti i čini ga ne samo našim kao općeljudskim nego i našim u mnogo specifičnijem, mnogo intimnijem i dubljem smislu. 

Dakle, da je sve ostalo na onome onomad, na njegovom aktivističko-humanitarnom angažmanu na Balkanu, vjerojatno više ne bismo znali za Errija De Lucu, niti bismo ikad doznali koliko smo mi njemu bili važni i zašto. Ali, nasreću, mi to znamo. U sarajevskom izdanju Ti, moj talijanski pisac Erri De Luca upućuje „Pozdrav čitaocu“, ovdašnjem, dakle nama, te kaže: „Bio sam triput u Veneciji, dvaput u Palermu, jednom u Sikstinskoj kapeli i nikad u Pompejima. Na tvoje tlo, u Bosnu, dolazio sam trideset puta.“ Bio bi to možda samo čudnovat iskaz jednog čudnovatog Talijana da Erri nije dodao i ovo: „Nismo mogli mirno sjediti kod kuće, to je bio najmanji zajednički razlog. Nešto smo donosili, ali to je bio samo izgovor da budemo tamo, kod tebe.“ Kod tebe, kod vas – uz mene, uz nas. Tu se otvaraju svjetovi – tu se otvara svijet: njegov svijet i naš svijet, njegov svijet za naš svijet. Tu nastaje zajednički svijet, zajedništvo: kad se ono što je, iz ovih ili onih razloga, otuđeno, razdvojeno i u sebe zatvoreno počne otvarati, međusobno uvažavati, priznavati i usvajati. U zlu, pod pritiskom nevolje, ali i u dobru, s dobrom voljom i bez obzira na zlo. 

Navedeni Errijev iskaz o Italiji i Bosni (a mogli bismo također reći: o Europi i Balkanu ili o bilo kojim „njima“ i „nama“), kao o dvama svjetovima između kojih je premostiv i premošćen jaz, nipošto nije autorova samohvala ili deklaracija koja zahtijeva posebno priznanje, pohvalu i zahvalu. To je zapravo njegov izraz posebne bliskosti i zahvalnosti: zahvalan sam što su mi drugi omogućili da budem s njima i da postanem kao oni, da postanemo mi. 

Stoga, parafrazirajući naslov njegova djela Ti, moj, Erriju danas možemo punih usta i nabubrelog srca reći: Ti, naš. A to se može reći samo onome tko je shvatio i životom posvjedočio staru mudrost humanizma: možeš postati i netko drugi, i još nešto možeš postati, i još nečiji možeš postati, a da ne prestaneš biti ono što si bio prije toga, ono što jesi. 

Tako je Erri De Luca – ako sasvim sažmemo njegovu biografiju – Talijan i talijanski pisac, ali naš talijanski pisac i naš Talijan: naš čovjek – il nostro uomo. A to potvrđuje i njegova poezija, njegove i naše Potkožne tetovaže, više nego ikakvi pasoši i drugi dokumenti koje se može krivotvoriti. 

Sparno kolovoško posavsko popodne 1991. godine, sjedim pod vinovom lozom, u hladu koji me štiti od sunca čija vrelina sve prži, sparina preznojava i guši. Majka je na pragu ulaznih vrata tek dovršene i tek useljene jednokatnice, dva-tri metra udaljena od mene. Već godinu dana bori se s teškom bolešću, mrzi postelju i sve čini da se za nju ne prikuje. Od postelje je udaljava i strah o novom ratu o kojemu se po selu iz usta seljana šire razne priče. Pozorno sluša moj opis jedne scene s ljetovanja u Dubrovniku iz kojeg smo se prije tri dana vratili u Sarajevo, otud odmah krenuli u posjet njoj i bratu. U Dubrovniku smo često bili svjedoci nasrtaja trebinjskih huligana na glumce, s gradskih zidina su ih rajčicama gađali na pokusnim predstavama za Dubrovačke ljetne igre. U gotovo potpuno pustom gradu usred sezone, stalno su ih prozivali kao ustaše. 

Od te riječi majka se prvo snažno trza, diže pogled prema meni, onda ga brzo obara na travu koja je urasla u prag. Pamtim njezinu osjetljivost na tu riječ, kajem se što sam je zanemario, ipak se čudim i u sebi pitam je li se to još uvijek te riječi stidi, zar ponovno strahuje od vremena onoga rata? Moju priču iznenada gase tri vojna zrakoplova u niskom letu, majka je prestravljena, zbunjena, ne smije usmjeriti pogled prema nebu otkuda samo što nisu, tako tumačim tu njezinu prestravljenost, pale bombe u naše mirno dvorište. Svi smo zbunjeni, mir ravnice od koje bogata ljetina jedva diše od žege kao da je zauvijek narušen. 

– Poletjeli iz Dubrava – kaže brat – odletjeli su prema Osijeku. Plaše nas ovako već nekoliko dana. 

– A dokle će nas plašiti – jedva izgovara majka ne podižući glavu starijem sinu. – Onaj mi je rat još uvijek u pameti. Što ćete vi ako opet počne? Ti ovdje, on u Sarajevu, one jadnice s onoliko djece u Županji… Hajdemo u Županju dok se još može.  

– Ne brini ti za mene i moju ženu, a ni za sebe. S nama si, ovdje, štogod bude, najsigurnija.

– Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša, još koji dan. Ja ću tako i nove ratnike preduhitriti. A brinem se u ovoj svojoj bolesti i za vas ovdje i za njega u Sarajevu, i za moju sarajevsku nevjestu. 

– Vala, mama, za nas dvoje ne brini, mene odavde, od tebe i od ove kuće neće otjerati ni avioni ni bombe, pa što nam bude. A tvoj Sarajlija s tvojom sarajevskom nevjestom valjda će znati i bez nas ako dođe do belaja. Protiv svakakvih belaja znao je i dosad. 

Pred večer sjedamo u auto i zajedno s njom putujemo u Županju, u posjet obitelji bratovog starijeg sina (mlađi je u Švicarskoj), njezinoj mlađoj i starijoj kćeri, njihovim muževima i djeci. U Obudovcu susrećemo nekoliko vojnih kamiona, u Tolisi su uobičajeni prizori posavskoga života kroz koji se gegaju i grakću grupice gusaka, kao i u Orašju. U selima oko Županje, pripovijedaju nam naši, dojučerašnji susjedi šire sve poganije i uvredljivije priče. Naoružavaju se, pucaju i noću, prijete, izazivaju, ni od čega prave razne scene, podmeću i optužuju. Na nekim prometnicama su balvani, pljačke na cestama ponekad se događaju i danju. 

Dok to sluša, sarajevska nevjesta moje majke je sve nemirnija, malo-malo pa baca pogled prema meni, i ja sam zbunjen, trudim se da svojim govorom ne pojačam nemir rasut na sve članove domaćina i gostiju.  

Vraćamo se u Sarajevo, prljavi od sličnih priča koje postaju stvarnost gotovo u svim dijelovima Bosne, posebno u istočnoj Hercegovini. Drumska razbojništva i pljačke glavni su sadržaji te stvarnosti koja postaje nesigurna i u kojoj ljudska prava padaju na sve nižu razinu. Sve je počelo prljavo i nisko, a postaje sve niže i prljavije. 

Od tada, u Sarajevu se danima i noćima ne smirujem, hoću li još koji puta uspjeti obići majku koja je već na putu između neba i zemlje, sve svoje u Županji? Kljuca u meni isto pitanje bez odgovora i kad mirujem i kad hodam, s njim na jedvite jade odlazim u san, s njim se budim umoran, s teretom sve većih briga. Sa strahom pratim sve tv dnevnike, sve vijesti su kao požari koje nitko ne gasi. Na glavnim prometnicama u BiH odavno su vojna vozila, i na sarajevskim ulicama je tako. Dok majka u zavičaju brine o meni i svojoj sarajevskoj nevjesti, u Sarajevu svojim sjećanjima prolazim kroz njezin život prepun velikih teškoća i poraza i tako malih pobjeda. Uz brata i sestre, i ja sam u svemu tome, ona među nama kao naša heroina.

Od tada se sa sarajevskom nevjestom moje majke često vraćam temama razgovora tek započetim u Tramošnici i Županji. U njima je i dalje u centru pažnje moja heroina.     

– Bože, kako je u Tramošnici zavapila da je vozimo u Županju, imala sam dojam da će izdahnuti ako to ne učinimo odmah. Kao da je žurila da se oprosti s kćerkama, njihovim muževima i djecom, svojim unucima, a imala sam dojam u povratku da i ne zna gdje je bila. Ali nije ni čudo, slomila se pod teretom svog teškog života. Dva sina i dvije kćeri, muž u poraću u zatvoru. U najsiromašnijim poratnim godinama bez njega je četvoro djece hranila, obuvala, školovala. Baš težak život. 

– Vrlo. Punih šest godina sama sa sinovima i kćerima.

– Osušila se kao grana što naš narod kaže. Iz hladovine pod vinovom lozom pažljivo sam je proteklih dana promatrala u Tramošnici, i u autu, po povratku iz Županje… Ruke joj drhte, pogled luta, riječ joj se negdje izgubila, misao joj se negdje zaplela… Takva je bila i u Županji… Kao da i tamo nije znala gdje je i kod koga je. 

– Neka te to ne čudi. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. I mi s njom. Od nje se tresla i na pragu bratove kuće. Što je sve ona preko svojih leđa preturila pod teretom te riječi ne može se to ni ispričati.

–  Znam. Sve znam. Takva je bila i kad je tvoj tata prije šest godina umro. Dugo se oporavljala, strah od smrti joj je drmao cijelo tijelo, najednom kao da se oslobodila tog straha, a tereta te riječi još nije. Jesi li zapamtio što nam je u Tramošnici rekla: Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša. Još koji dan pa ću i ratnike preduhitriti. 

– A taj dan je, sve sam bliže i toj tvrdnji, vrlo blizu. Belaj je već na putu, susretali smo ga i vraćajući se od nje u Sarajevo. Nikad onoliko vojnih džipova na cestama. Kako ćemo do Tramošnice ako joj se što iznenada desi?

Danima i noćima se ne mirim da ju je teška bolest, koju su joj dijagnosticirali gradačački liječnici, već odvojila od nas. U posjetu smo kod nje i brata više subota i nedjelja, sve do Božića i nove godine, radnim danima smo telefonom u razgovoru s bratom sve do konca siječnja 1992. I u tom razdoblju teške brige more i mene i sarajevsku nevjestu moje majke. Putovanja iz Sarajeva su rizična u svim smjerovima, povratci u Sarajevo upitni. Što ako još koji put i krenemo, hoćemo li u putu biti zaustavljeni i vraćeni, hoće li nas pustiti da prođemo, spriječiti da se vratimo? 

Nakon nove godine nekoliko puta je u mojoj slušalici i njezin glas, uspijeva izgovoriti samo moje ime, niti jednu poruku nije mi uspjela poslati. Zvoni njezin glas s mojim imenom i danas, dok ovo pišem, slijeva se u srce kao posljednja kap kiše na suhu zemlju. Kao da me već doziva s nebeskih daljina, do moga uha njezin glas putuje oslabljen, jedva čujan, vrlo sukladan s onim njezinim rečenicama iz Tramošnice: Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša, još koji dan. Ja ću tako i ratnike preduhitriti. Mora da joj brat drži slušalicu kraj obraza, svih posjeta do nove godine njezina je ruka za to bila nemoćna, zato su te daljine tako poluprazne, krhke, odmah demistificiram svoj dojam o njezinom glasu dok ga opisujem. 

Često zovem brata i iz ureda Svjetlosti izmještenog iz glavne zgrade u Gajevu ulicu koji dijelim s kolegom. Sve su sumornije bratove obavijesti o majci. U velikim je bolovima, ne jede, i kad prihvati zalogaj hrane, ne može ga progutati. Teško govori, iz njezinih usta stalno izlaze nerazumljive riječi, najčešće je nijema.

Njezina je sarajevska nevjesta već pripremila crnu odoru za ispraćaj, cijenila je njezinu patnju i ljubav prema sinu, pratimo sa zebnjom zajedno sve vijesti o stanju na putovima. U slučaju neželjenog glasa mog brata, odlučni smo za put u Tramošnicu makar i ostali kod njega dok se stanje ne poboljša. Na svim stranama vri, nacionalistički požari gutaju sve što je zdravo, sve što je, zapravo, godinama bilo lažno, a predstavljano je kao sigurno, snažno „kano klisurine“. Hej, Slaveni, hej, Slaveni! Zemlja već se trese, pucaju i stijene, više nikako ne stojimo postojano, klatimo se kao drogirani, propadamo sve dublje, tko li su to danas krivci a tko izdajice?

Odlazim na doručak u glavnu zgradu Svjetlosti, vraćam se u ured u Gajevoj ulici, kolega se diže sa stolice i pita: 

– Jesi li ti ono jučer razgovarao s majkom? 

– Nisam s njom, jesam s bratom – odgovaram, a on kao šamarom: 

– Umrla je. Dok si doručkovao, javio rođak iz Tramošnice. 

Sa sarajevskom nevjestom moje majke 1. veljače prije podne putujem u Tramošnicu. Na rizik. Nitko nas ne zaustavlja, sve vojne kontrolne točke prolazimo bez problema. Umorni, kraj mrtvog tijela majke grlimo sve članove naše velike obitelji, njezino čelo ljubimo, svetom vodicom škropimo. U glavnoj sobi klečimo i molimo oboje, neopterećeni pitanjem hoćemo li se vratiti kao što smo i došli. Posve smo ravnodušni, ispražnjeni, zadovoljni što smo ponovno tu, sa svim članovima obitelji, uz pokojnicu. Njezino je tijelo prekriveno velikim čaršafima, prisjećam ga se kad je u kolovozu prošle godine bilo živo na pragu ulaznih vrata zavičajnog doma. Od tada me hrabri i puni snagom u svim nevoljama koje se iz dana u dan po povratku u Sarajevo množe, koje s vojnim vozilima u gradu postaju glavni dio moje ratne zbilje. 

I početak veljače je suh i vjetrovit, put do groblja spor. Vjetar je sve hladniji, puše na mahove, nakon zaleta kojim probada odjeću brzo se zaustavi, prikupi snagu za novi zalet. Svećenik se sa svojom trećerednicom svetoga Franje Asiškoga temeljito oprašta kraj kovčega koji je uz križ na kojemu je ispisano ime njezinoga muža. U Matici umrlih zabilježen je poodavno (4. kolovoza 1986.). Šest godina je čekao svoju suprugu koja će u istoj Matici svoj život završiti na datumu 31. siječnja 1992. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. Samo je ona upoznala stvarni teret takvog života.  

Vjetar raznosi jecaje i zvuk lopata u pješčari, bila je poštovana moja majka u cijeloj Tramošnici, među prvima u crkvi, među prvima u kući, vrtu, polju. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. I mi s njom. Dragi Bog preduhitrio moju majku i zaštitio je od novog zla koje već i zemljom Bosnom tutnji. 

Historijska čitanka 31.08.1998.

Iste novine dvaput su se prodavale: prvi puta za čitanje, a drugi puta za sjedenje. Za čitanje koštale su tri dinara (govorilo se: tri stoje), a za sjedenje pedeset para (ili: pet banki). Ispred stadiona, malo dalje od blagajne, stajao je škiljavi Mićo i vikao: “Novine za pod guzicu, navali narode!” Ljudi su kupovali i nitko se nije bunio, niti je kome ikad palo na pamet da od kuće ponese stare novine. Znalo se pravilo za utakmice, kao što je postojao i utvrđen troškovnik: karta pedeset dinara (zapravo: pet hiljada), fišek košpi tri dinara i novine za pod guzicu pet para. Isto je bilo i na Grbavici i na Koševu.

A onda te jednom u dvije godine stari povede u Beograd ili Split i ne možeš se načuditi zašto tamo nema novina za sjedenje. Istina, u Splitu je beton vruć i nećeš prehladiti bubrege, a u Beogradu, na Marakani, su plastične sjedalice, ali opet nije u redu da se ne poštuju običaji i da se ne zna kako dnevne novine ne traju samo jedan dan i ne prodaju se samo jednom.

U to vrijeme su na teren najprije izlazili treneri sa “stručnim štabovima”, a tek za njima, minutu ili dvije kasnije, istrčavali su igrači na zagrijavanje. Očevi bi na tribinama promrmljali:”Eno Ribara.”. A Ribar, prosijedi četrdesetpetogodišnjak, malo čičkave kose (uvijek je šega kad je stariji čovjek malo čičkav), u plavoj Željinoj trenirci, sjeo bi na svoju klupu i, ako nas sjećanje ne vara, zapalio cigaretu. Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivničkih napadača.

O Željinoj šampionskoj tituli mišljenja su se radikalno razilazila. U Sarajevu se znalo da je Ribarev tim osvojio prvenstvo jer je bio najbolji, jer je dao najviše golova, osvojio maksimalan broj bodova, nitko toliko nije u svim prethodnim prvenstvima, i jer je na klupi imao “genijalnog stratega” koji je na gol stavio mladog Čobu Janjuša, koji je na mjestu centarfora imao strašnog Jozu Bukala, čije su lopte ubijale i za kojeg se pričalo, premda to nitko nije vidio, da je udarcem s trideset metara slomio prečku.

Međutim, u ostatku Jugoslavije, pogotovu među navijačima velikih klubova, prevladavalo je mišljenje da je Željo postao prvak jer je Milan Ribar beskrupulozni ubojica i jer je njegova obrana suptilnim beogradskim i splitskim napadačima lomila noge. Legenda o Željinim kostolomcima i o strašnom atamanu Ribaru naravno nije bila istinita, premda nije bila ni potpuna laž, a zapravo je savršeno odgovarala nastavku mitologije o okrutnim otomanskim vojskovođama pred kojima je civilizirani svijet bježao glavom bez obzira. Svi su u školi čitali Na Drini ćupriju i sjećaju se onog nabijanja na kolac. E, Milan Ribar je za Zvezdine i Hajdukove navijače značio nabijanje na kolac drugim sredstvima.

A on je samo izmislio ono što je Vladanko Stojaković promuklo formulirao kao “muški fudbal”. Ribareva obrana lomila je kosti, ali nikada hinjski i s leđa. Noge su pucale jer nisu očvrsnule i još uvijek su igrale igru iz vremena romantike. Željin trener na to vrijeme nije davao ni pet para. Budućnost je bila njegova, premda ni Željo, ni Ribar od te budućnosti nikada neće imati velike koristi, niti će im itko u njoj priznati veličinu.

Igrali su, u toj šampionskoj generaciji, i ljudi koji su se zvali Velija (Bećirspahić) i Avdija (Deraković). Nesviknutim jugoslavenskim ušima njihova su imena zvučala ženski, što se kosilo s tvrdom i po njezne duše pogubnom Željinom igrom. Bilo je to vrijeme u kojem su paradoksi bili mogući i još uvijek se nije znalo tko će na kraju balade biti suđen da bude pobjednik, tko će postati prvak Europe, a čiji će stadion izgorjeti kao žrtva paljenica.

Milan Ribar je umro u nekoj zagrebačkoj bolnici. O tome su hrvatske sportske novine donijele jednu kratku vijest iz koje se ništa pouzdano nije moglo znati, osim da je umro neki Sarajlija. Tog dana puhalo je jugo i vjerojatno su nekog ostarjelog Hajdukovog ili Zvezdinog igrača boljele davno lomljene kosti. Trebalo je s krovova najviših nebodera u svim velikim gradovima bivše države niz vjetar baciti stare novine, novine za pod guzicu, novine od pet banki, krizanteme za grob Milana Ribara.