Jutarnji list, 16.08. 2007.

Tenisač koji se nije uvrijedio jer je gospodin

U polufinalu turnira u Montrealu Novak Đoković pobijedio je Rafaela Nadala, da bi u finalu dobio i samog nepobjedivog Rogera Federera. Nije to bilo iznenađenje jer je prije Montreala Novak ipak bio četvrti igrač svijeta, ali jest bilo čudo jer koji god čovjek pobijedi Federera, napravio je čudo koje se može mjeriti s osvajanjem Roland Garrosa.

Naime, Švicarac je ono što su bili malobrojni u povijesti sporta – Borg, Edwin Moses, Sergej Bubka, možda Pietro Menea – onaj s kime se drugi ne mjere, pa će u njegovoj eri svaka rang-lista počinjati tek od drugoga mjesta.

Pobijediti Federera znači učiniti nešto po čemu će te tvoja generacija doista pamtiti. Zato je, metaforički govoreći, Roger Federer, osim što je najusamljeniji, i najnesretniji tenisač današnjice: jedino se njemu ne može dogoditi čudo da pobijedi Federera.

A onda se dogodilo to da je na dodjeli nagrada službeni spiker najavio Đokovića kao hrvatskog tenisača. Ovaj mu je savršeno mirno, pristojno i gospodstveno odgovorio: “Ja, naime, nisam iz Hrvatske, nego iz Srbije. Nema veze, ne ljutim se. To je ionako isto”. Zvučao je taman tako kao da tješi spikera i kao da mu je neugodno što će sad toliki svijet znati da je čovjek pogriješio.

Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo da su nekog našeg sportaša proglasili za predstavnika Srbije. Taj bi nesretnik za početak morao dati sedam šovinističkih izjava za naše i za strane novine, spomenuti Vukovar i Škabrnju, pa zaključiti kako bi bio sretniji da nije ni osvojio turnir, nego da mu se ovako nešto dogodi.

Ne treba sumnjati da bi se uvrijeđenom sportašu u prosvjedu pridružilo i nadležno ministarstvo, je li vanjskih poslova ili znanosti, to nismo sigurni, a premijera bi se u intervjuima pitalo kako je doživio “najnoviju provokaciju” iz Montreala. Sigurno ima hrvatskih sportaša, znam barem za dvojicu ili trojicu, koji su gospoda poput Novaka Đokovića, no bi li se i oni odvažili reagirati poput njega?

Tenis je gospodski sport, u kojem publika ima biti tiho dok se igrač koncentrira. Netko je prije sedam-osam godina, u vrijeme Gorana Ivaniševića, rekao da je upravo tenis, a ne recimo nogomet, sport po kojem se Hrvati razlikuju od Srba. Htio je reći kako Srbi nikada ne mogu biti veliki tenisači jer nisu gospoda. Nema ništa slađe, barem kada je riječ o domoljubnoj oholosti, nego kada nam živi život zvekne šamarčinu.

Pa nabrajajmo: Novak Đoković, Jelena Janković, Ana Ivanović, i na našu žalost, tu nije kraj! Srbi su u odnosu na Hrvate teniska velesila. Znaju ti simpatični i pametni momci i te moćne a lijepe cure kako se pobjeđuje i kako se u bijelome sportu biva gospodin. Kao što to, uostalom, zna i Ivan Ljubičić, pa je zato, nakon što je sam samcat osvojio Davis Cup, u Večernjem listu bio na listi najnepopularnijih Hrvata.

I onda, možemo li mi Hrvati podnijeti to da su Srbi najednom veća gospoda od nas? Teško, skoro nikako, s mukom, a onda i s ignoriranjem. Pravit ćemo se da tenisa više nema! Ili ćemo dobrome Novaku psovati mater jer je rekao golu istinu, da su Srbi i Hrvati isto. Kad ne bi bili isto, tada bi nas radovao Đokovićev uspjeh.

Srpska ekonomija/podlistak Tačka, jun 2019.

Slobodan čovjek

U posljednjih trideset godina, nakon neslavne propasti državnog projekta bratstva&jedinstva, od mržnje prema drugoj vjeri i naciji nijedan mrzitelj na području bivše Jugoslavije nije imao lične štete. Olajavanje komšiluka, huškanje na manjinca, zapišavanje njegova hrama ili tarabe samo bi donijelo ugled velikog Srbina (Hrvata, Bošnjaka, Makedonca, Albanca…), dobrog vjernika i miljenika vladajućih političkih, stranačkih, crkvenih, džamijskih, mjesnozajedničkih struktura. Ako bi, pak, mrzitelju ustrebalo nešto iz komšijske avlije, ako bi da, recimo, po komšiluku prodaje fudbalere, vegetu, koštice, dovoljno bi bilo da jednom riječju, ili čak bez riječi, demantira svoje prethodno zastupane stavove, i da mu poteku med i mlijeko. Tako je Ivica Todorić, čiji je koncern godinama bio glavni finansijer klero-fašističke i protusrpske desnice u Hrvatskoj, a u čijim su se dućanima i trgovačkim centrima, odmah ispred blagajni, potpisivale peticije protiv ćirilice, mogao u hipu postati vlasnik maloprodajnog prehrambenog lanca, te glavni i ovlašteni bakalin vascele Srbije, koji će pred svjetska prvenstva i olimpijade na dvije strane granice širiti dva međusobno suprotstavljena i jednako toksična patriotizma. Nešto slično događalo se sa Zdravkom Mamićem, koji će kao bjegunac pred hrvatskim zakonom u Bosni i Hercegovini između ostaloga postati i veliki poštovalac Aleksandra Vučića. Ne pitajte se kakva bi mogla biti uzročno-posljedična veza između hrvatskog kriminala, hercegovačkog egzila i srpskog predsjednika. Čim jedan patriotizam uđe u svoju posljednju fazu, dakle u bijeg pred sudskim i policijskim progonom zbog klasičnog lopovluka, Balkanac će se, ako mu je to ikako moguće, okrenuti drugom patriotizmu. Nitko kao ti ljudi, mrzitelji i progonitelji drugih i drukčijih, ne zna koliko je, zapravo, isto i koliko je blisko biti Srbin i biti Hrvat. I biti Albanac, Makedonac, Bošnjak… To je kao da igraš u Zvezdi, pa se preprodaš u Dinamo.

Suprotno tome, oni relativno rijetki sportisti, preduzetnici i poduzetnici, kapitalisti ove ili one vrste, koji bi javno krenuli suprotnim putem, pa bi umjesto mržnje i prezira susjedski svijet dočekivali i ispraćali s empatijom i dragošću, da ne kažemo s ljubavlju, od toga bi imali samo štete. Eto, recimo Novak Đoković. Kad ga je ono, već poodavno, nakon neke pobjede službeni spiker predstavio kao Hrvata, nije se uvrijedio, niti je to doživio kao najgoru provokaciju na svijetu, nego je rekao da nije Hrvat, ali da je “to isto”. Kako može biti isto, sigurno su se pitali začuđeni stranci. Pa Francuz i Nijemac nisu isto, čak ni Kanađanin i Amerikanac nisu isto, i kako bi onda Srbin i Hrvat bili isto? Ili se ništa nisu pitali, nije ih bilo briga. A Đoković je samo nasekirao one čiji je patriotizam izdao, a da ni one druge nije jako usrećio. Da su Srbi i Hrvati isto jednaka je uvreda i za jedne i za druge. I upravo po tome su isto. (Iako je Novak mislio nešto drugo…)

Ni poslije on nikad, ali baš nikad, nije propuštao priliku da o komšijama nešto lijepo kaže. O cijelim narodima ili o njihovim sportistima, o Marinu Čiliću, hrvatskim fudbalerima, Damiru Džumhuru… I zato su svi, ni zbog čega drugog, s onom zluradošću, koja je graničila s oduševljenjem, dočekali prvu njegovu veliku krizu. Da bi odmah sve zaboravili čim je iz te krize izašao. I sad ga opet čekaju da konačno počne gubiti, pa da mu ispostave njegove simpatije za one koje se ne smije voljeti.

Novak Đoković se, međutim, ponaša kao slobodan čovjek. Jedini slobodan među bivšim Jugoslavenima i njihovom postjugoslavenskom djecom. Nikoga on, na žalost, time neće učiniti boljim, ali će se u njegovoj ispravnosti kao u zrcalu ogledati svo zlo našega patriotskog svijeta. Odličan je to razlog da ga se sa svih strana mrzi. Novak Đoković je ono što smo svi mi mogli biti, ali nam je ovako jednostavnije.

Mrak pod sećijom je hladan. Sunce dovde ne dopire, a ispod linoleuma izbija betonska studen. Pod obraz podmećem ruku. Ne volim kad se sok od dudinja s kože zalijepi za linoleum. Prašine više nema, pomela je haljina. Samo je u ćoškovima nataložena prljavština i pucketava paučina. Majka i otac sjede na drvenim štokrlama. Jedno pored drugog. Vidim im noge do koljena. Crninu i očetkane svečane cipele. Majka je prestala plakati, ali zrak i dalje jednolično ječi. Otac nikad ne plače jer od toga nema nikakve fajde. 

Baba je na stepenište što iz prizemlja vodi u kuhinju prostrla ponjavu tako da se koraci gotovo ne čuju. Možda samo ako je mrtva tišina. Tek kad kabasti đonovi cipela udare o prag zna se da je netko na vratima. A potom guma prione za linoleum i tiho zaškripi. Majka i otac su ustali. Rub očevih hlača pao je po cipelama. Žene plaču i srčano se useknjuju. Utroba bi im mogla izaći na nos. Tapšanje na očevim leđima je glasno. 

Osjetim težinu kad se tijelo opusti na sećiji iako me ne dodiruje. U jesen se tako na kuću spuste kameni oblaci i tada nam žile na čelu zatitraju glavoboljom. Sa sećije se spuštaju potkoljenice u crnim štramplama. Babine noge su najmršavije. Prave kokošje. Sama plete vunene čarape, ne skida ih ni ljeti. Na štriku ispred kuće visi zapetljano ovčje runo. Baba ga opere i ostavi da se osuši pod kvačicama. Prede večerima kad zasnježi. Kaže da cipele nisu za nju. I u crkvu nosi opanke, ali nove. Stari su joj draži jer su priviknuti na njezina koščata stopala. 

Među prstima mi se razvlači istanjena tkanina babinih štrampli. Pružam ruku pod sećijom. Baba ustane i napravi nekoliko sporih koraka. Zaustavi se kraj astala. Ne vidim šta radi, ali znam da među dlanovima gnječi kruh. Mljeckavi grumen spusti na moj dlan. Rastapa mi se u ustima i lijepi za zube. Baba kaže da se tako lakše provari. 

Baba se moli mrmoreći. Taj me mrmor noćima uspavljuje, a ponekad i baba zaspi usred molitve. Ustaje prije mene. Jorgan i čaršaf na babinoj strani kreveta budu zgužvani i hladni. Ja s kreveta okrećem škripavu ručku prozora i puštam oblak svježeg zraka u sobu. Među naše noćne izdisaje. Stablo duda raste kraj kuće i granama udara u prozor. Lišće mu je tvrdo i vlažno od rose. Plodovi nježni. Na dodir mi padaju u dlan. Pritisnu li se iz njih iscuri modar sok. Kapi se zavlače pod nokte, u kožu, usne. Slatko-kiselo meso gutam s peteljkama. Baba kaže da se sve jede. Modre prste i usta brišem haljinom i od čaršaf. I ručka prozora je ljepljiva. Od babinih ćuški koža vrelo zabridi. 

Dudinjama je za ovu godinu došao kraj. Jutros su mirisale na trulež. Ukiseljene. Same opadaju po puteljku i velikim loncima s cvijećem. Baba je na njima probušila rupe. Da višak vode ima gdje otići. Baba lonce premiješta tijekom dana. Kaže da hadžibeg mora ostati u hladu, dobro zaliven. U zemlju zariva hrđave eksere. Uzima one što ih otac ušicama sjekire izvlači iz starih dasaka. Jednim potezom, kao što se čupaju klimavi zubi. Zbog njih su velike glave hadžibega u modroj boji.

Jutros su vrata sobe bila odškrinuta. Babina strana kreveta složena. Beton u hodniku pod bosim stopalima hladan i hrapav. Baba je ogledalo prekrila komadom starog stolnjaka. Ponjava je bila zategnuta, uza zid poslagane cipele i radne kaljače. U dnu je mala metla. Njome metem linoleum u kuhinji poslije doručka. Prašinu i krušne mrvice skupim na smetiljku i prospem pod dudom. Baba kaže da se mrvice ne smiju tako bacati, a ja sam vidjela da ih jedu vrapci. Volim kad je trava nepokošena jer je tako mnogo mekša. Ako je hadžibeg u cvatu otkinem jednu glavu i strpam je u džep. Tamo se u mraku smanji. Kao tijelo iscrpljeno sušicom. Tako se i did smanjio. Pazim da me baba ne vidi. Ako su vrata od štale otvorena znam da muze kravu. U kuću unese kantu s mlijekom. Po rubovima se nahvata bijela pjena. Skidam je prstom i poližem. Na babinoj haljini je miris sijena i svježeg izmeta. Kiseli znoj tare rukavom haljine. 

Vrata od kuhinje bila su širom otvorena. Mirisalo je na vosak i crni dim. Majka je podigla pogled prema meni kad sam zastala na pragu. Okrenula se prema otvorenom sanduku i zakukala. Otac joj je spustio ispružene ruke i vratio ih na krilo. Baba kaže da je brata na dno Bosne povukla jaka struja. Ni odrastao se čovjek od toga ne može spasiti. Našli su ga nakon tri dana. Hladnog. Nabubrene glave. Usana i prstiju u boji crnih dudinja. Ruke su mu prekrižene na grudima. Pod njim drveno raspelo. Baba ga je skinula sa zida. Kraj uzglavlja vanjik za potkuhavanje kruha. Pun suhih zrna kukuruza. U njih zabodene žute svijeće. Napola dogorjele. U krigli blagoslovljena voda i grančica tise. Voda je gusta i slana. Baba kaže da je takvo more. Mene kupa u gvozdenom koritu. Vruću i hladnu vodu promiješa rukom. Kao kad drvenom kašikom miješa raškovu čorbu. Bunarsku je vodu teško zagrijati i od nje se tresem kao vrbov prut. Lončićem me polijeva po glavi. Kosa mi je ošišana kratko. Baba kaže da je preslaba da je pustimo da raste. Nokti joj stružu po mojoj glavi. Kaže da sam akrep i da mi samo glava raste, a ja se bojim da se ne raspukne. Ako netko dođe baba me pošalje pod sećiju. Da me ne gledaju. Ogladnim li babu štipnem za nogu. Baba među dlanovima izgnječi kruh. Ne voli kad prskam vodom. Ćuške su bolnije na mokroj koži, zato stojim mirno, spuštenih ruku. I brata su oprali vodom iz korita. Nisu je grijali. Komadom sapuna i bijelom krpom. Baba je rekla da se češalj i sapun bace i da se voda prolije pod dud. Ne valja ugaziti u takvu vodu.

Kapi blagoslovljene vode udaraju o linoleum. Kao kiša kad se prospe iz vedra neba po plastičnoj nadstrešnici. Baba kaže da nas takva kiša škropi. Crna mantija pokriva cipele. Poklopac sanduka se zalupi. Čekić udari u glave eksera. Jednom. Dvaput. Triput. Četiri puta. Majka opet zakuka. Brata će pokopati pokraj dida. U dubokoj hladovini. 

Baba zadnja izlazi iz kuhinje. Spusti se niz betonske stepenice i zatvori vrata. Izvučem se ispod sećije. Na mjestu gdje je ležao sanduk ostale drvene štokrle. Poredane jedna uz drugu. Puhnem u svijeće i brzi dim mi udari u lice. Kuhinja je prazna, ali je zrak težak. Dah dimljenog mesa i rakije. Kisele isparine tijela i memljivih odijela. 

Hodnik miriše posve drugačije. Na tišinu i čamotinju. Izgažena ponjava na stepeništu skliznula. Komad stolnjaka na ogledalu stoji nakrivo. Dodirnem ga, a on kao nježni plod duda padne u moju ruku. U ogledalu velika vodena glava modrog hadžibega.

(rasijana pjesma)

U Vlakovu zemlju na tabut navuku ko navlaku
Da se ne usmrde učahurena tijela do sudnjega dana
Mjesečinu grobovi (poslije) odbacuju ko lošu naviku
Jednom će s grobalja odleptiriti plameni leptiri

Žene s travki oko grobova bišću bubamare
Ulošcima ko flasterima krpeći mravinjake
Dok puše između humki – zaklanjaju lica nišanima
Kao da su srednjoškolke pa razookuju direktora

Grobari lopatama biju kornjače ko muhe
Utovljene slutnje u oklope satvorene bježe use
Krasne ih krase ko brončane spomenike, ruske –
Svaki grobarev udarac o zemlju, salto je u vremenu

Dženaze se izmiješaju kao karte za remi
Pa se luče – cureći svaka svojoj parceli
Gdje će hodže da ovaze krnjave duše u “h” od vate
U have sparne žhamor se zadije – ko igla u jastuče

Na Vlakovo mjesečina pada ko sjena dima
Navlačeći mu čarape što svukla ih je zbilja
Tišina na groblju, vagon je ostavljen na peronu
I u njemu lahor zapleten u mišakinju, u škripu

Ko ustajao vazduh zarobljen u škrinju, isključenu
Na Vlakovu tišina dušu – ko plijesan ćošak – prošara
I kretanj žene dok vrtlari travke, bubamare male
Prometne se u djetinji igranj gume u pogledu tvome 

Na odlasku zvuk hodžina mobitela razveže veze
Popucaju stege ko pretrpane najlonske vreće
Pa niz padine – ljudi se pokotrljaju ko jabuke
I svoje šutnje u auta strpaju ko prazne kašune

A sunce padne koda ga ruka svevišnjeg spusti
Ko voćku neopranu, ubranu u napornu danu
Da je odšute ukućani jarku, ko spomenik radu
Zahvaljujući kojem smo življi, pa taman i ovlihno

U albanskom seocetu
Vuksanlekaj nedaleko od mesta
Tuzi u Zetskoj ravnici,
vele ljudi da je jedne godine
Skadar poplavio groblje

vele popucali
spomenici, a bujica
mezare ponijela
pa ih sa posnom zemljom
crnogorskom crvenicom
kao drob izdrobila
i u Skadar odnijela

Još vele
da je neki Azem ribar
te godine iz Skadra umesto
pastrmke kosti vadio
kad je zabacivao
pa je posedeo
i na ahiret preselio

Eto, tako vele
ljudi

Dnevnik jednog penzionera/39

predstavi se sine
predstavi se učitelju
predstavi se hodži
predstavi se teti
predstavi se čika doktoru
predstavi se nastavniku
predstavi se profesorici
predstavi se očevom prijatelju
predstavi se majčinoj drugarici
predstavi se gospodinu i gospođi
predstavi se direktoru
predstavi se upravniku
predstavi se predsjedniku
predstavi se predstavniku
predstavi se glavnom i odgovornom uredniku
predstavi se sinko
i uz osmijeh se nakloni

Sjedim uz more s Ivom, dugogodišnjim poznanikom i domaćinom za vrijeme ljetovanja na otoku s kojeg se lijepo vide pročelja zadarskih kuća, koja posebno noću svjetlima krase taj dio jadranske obale. Sunce se polako skriva negdje u moru prema Dugom otoku. Blagi vjetrić hladi užareni kamen i asfalt na terasi stare seoske gostionice, u kojoj se u vrućim danima i večerima sakupljaju uglavnom muški, malobrojniji žitelji sela i poneki zalutali gost. Poznaju se ti redovni gosti, jer tu preko ljeta provode vrijeme pričajući već stotine puta ispričane priče i bježeći, kako kažu, od dosadnih žena. Njihova starost je negdje između sedamdeset i devedeset godina. Moj poznanik i prijatelj je sa pedeset pravi mladić među njima. Tako ga i zovu, kaže on, dok čekamo nekoga da nas posluži. Sjeli smo za malo udaljeniji stol da bi bar malo mogli čuti jedan drugog od buke koju su pravili ostali gosti. Priča mi Ivo kako su tu u selu uglavnom stari ribari i pomorci, kojima je to druženje jedina zabava prije nego završe na seoskom groblju iznad sela. Nekoliko godina se nismo sreli, dosta toga se desilo i promijenilo, djeca postala odrasli, učenici postali studenti, a nas dvojica isti, kaže on u šali. Nekoliko metara od nas za jednim stolom sjede četvorica naizgled dobrih poznanika, koje Ivo pozdravi i usput im ispriča vic o Muji i Fati. “Nikad ovaj da dođe pameti, kaže jedan od četvorice smijući se. “Ive, jesi li čuo, Mate ima novu konobaricu, pa smo došli pogledati kakva je”, kaže drugi, a treći dodaje: “Kaže da dolazi u devet, pa čekamo.” 

 “To ti je seoska kafana”, priča Ivo. Baš “kafana” je rekao. Opet ponavlja priču iz rata, kada su po Zadru padale granate. Bio je vojnik, ali negdje u skladištu, tako da sam nije doživio strahote i patnje koje su doživljavali njegovi prijatelji i poznanici. 

Sjedim bliže onoj četvorici, tako da čujem i njihov razgovor, dosta su glasni pa to baš i nije teško. Pričaju o nedavnom incidentu na Braču, gdje je nekim mladim ljudima smetalo što drugi mladi ljudi nisu imali isti naglasak, pa su ih na čudan način podsjetili na to. Napola se svađaju oko toga, da li bi se predsjednica Hrvatske trebala opet kandidirati. A onda promijeniše temu. Počeše pričati što su sve doživjeli u prošlom ratu, kako su bježali, kako je onaj poginuo, onaj drugi sve izgubio, netko treći pred svojima – našima, pobiga u Srbiju, jer je branio svog susjeda, koji je bio njihov, pred našima. Pa opet promjena teme. Govore o tome kako ne treba progoniti njihove. Pa i oni su ljudi, zaključe jednoglasno. Bolje da nam i oni dolaze u goste i da rade, nego ovi što bježe iz Afrike. “Ni Bosanci nam više ne dolaze”, biva njihov zaključak. 

“Da i mi sačekamo konobaricu”, kaže Ivo, gledajući prazne čaše pred nama, “ili idemo kod nas na terasu?” Predlažem da sačekamo i vidimo kako će se ova, svakako zanimljiva predstava s konobaricom, na kraju završiti. Ona četvorica pitaju vlasnika Matu što je sa konobaricom, pola deset je već, a nje nema. Njemu neće ništa naručivati, govore mu. Zapitkuju koliko je stara, odakle je. Zafrkavaju jadnog Matu, koji sa svojih stotinjak kila napola trči sa jednog na drugi kraj terase trudeći se da posluži žedne goste.

Priča Ivo o sinovima, skoro dva metra narasla, obojica. Jedan mu radi u vojsci, kaže, a ovaj drugi studira i preko lita radi što god mu tko da. A onda opet počne zadirkivati onu četvoricu, kako će ostati bez večere čekajući Matinu konobaricu. Pitam ga kako on gleda na sve ovo poslijeratno događanje na ovim prostorima. A bio je i u ratu. Morao je bježati i spašavati porodicu, kupiti dijelove granata po dvorištu kuće u Zadru. Sahranjivati prijatelje. Zanima me njegovo mišljenje, jer nikada za sve te godine druženja sa njim i njegovom porodicom nisam čuo nešto slabo ili grubo o bilo kome, pa čak ni o onima, koji su im iz sigurnih skrovišta rušili kuću. Sve te priče su u detalje prepričavali, ali bez ikakve mržnje ili želje za osvetom. Da je bio rat, ljudi su zavedeni, “sirotinja uvijek nastrada, tako je bilo i tako će biti do kraja svita”, govorila je njegova majka. “Nikoga ja nisam mrzio niti mogu mrziti”, kaže Ivo. Sve ove gluposti pravi mali broj ljudi, koji samo štete našoj državi a i sebi. Što je kriva ova sirotinja, koja dolazi da nam spasi litinu, da nam čisti sobe i kupi smeće. Naših nema. Odoše!” 

“Evo je!” čuje se od susjednog stola. Dvadesetak metara od nas iz lokala izađe djevojka, visoka, duže crne kose, obučena u široke hlače i tijesnu majicu. Sve glave u tom trenutku se okrenuše njoj. Gledamo ja i Ivo onu četvoricu, koji kao radar prate svaki njen gib, dok ona kupi čaše i flaše sa stolova. Jedan od njih se pita: “Zašto joj trebaju duge gaće, i to široke, na ovoj sparini.” Mašu joj, dižu ruke, naručili bi. Ali ona smireno kupi flaše, briše stolove. I tek kada je uredila zadnji sto i poravnala stolice, dođe do glasnih gostiju pozdravljajući ih klimajući glavom.

“Izvolite”, progovori gledajući u njih.  

“Pivu, Karlovačku … Karlovačko … Ožujsko … kavu”, čuju se želje gostiju koji žarećim očima prate svaki pokret mlade žene, kao što mačka, čekajući pred mišjom rupom, ne skida pogled sa svog umišljenog plijena.

“Znači, tri pive … Belu ili crnu kafu … sa mlekom ili bez?” pita ona onog koji je želio da se osvježi toplim napitkom, pišući u blok želje gostiju.

Nastade tišina oko tog stola, a svi drugi gosti koji su čuli tu zadnju rečenicu, okrenuše se u smjeru tog glasa. Pogledasmo se i ja i Ivo. Stavi on prst na usta želeći da i ja šutim. Gledamo onu grupu, a oni kao u usporenom snimku ne znaju što bi s rukama i nogama.

 “Bez”, kaže onaj sa kavom, a konobarica skoro trčećim korakom pobježe u lokal. Gledaju ona trojica koja su naručila pivo, još uvijek kao zaleđena za njom ne zboreći ni riječi, dok četvrti kao da je nešto slabo napravio, sakriva pogled od njih. 

Nad morem se spustila noć, svjetla zadarskih kuća uz obalu trepere nad tamnom vodom i blag vjetrić osvježava priobalje i zrak nad nama. Grupa za susjednim stolom je polako došla k sebi, pa nastaviše sve glasnije prepričavati svoje ribarske i pomorske priče, da bi u jednom trenutku počeli zezati onog kafedžiju, da li želi još jednu kafu sa belim mlekom? Neko vrijeme su se tako zabavljali, glasno se smijući provocirajući jedan drugoga, ali pošto su za taj dan očito istrošili priče, počeše da se razilaze. Jedan po jedan odlaze uz obećanje da se sutra opet nađu tu i nastave gdje su danas stali. Za stolom ostade samo onaj što je naručio kavu. 

Konobarica stoji naslonjena na stube kod ulaza u lokal, gleda prema Zadru i povremeno baci pogled u našem smjeru. Naš susjed sa praznom šalicom u ruci digne ruku tražeći račun. Ona mu ubrzo naplati, a onda se okrene prema nama i upita na kratko: “Još nešto?” 

“Ne hvala”, odgovorismo istovremeno, “samo nam donesite račun.”  

“Živi sam, nesretan čovik“, kaže mi Ivo šapatom, glavom pokazujući prema susjednom stolu. “Lani mu umri žena. Rak. Bila je dvadeset godina mlađa od njega. U selu po pravilu prvo umiru muški, a eto kod njega je bilo drukčije. Bio je na brodu. Zaradio dosta, kupio kuću ovdje, oženio se, dobili sina. Petar mu je bilo ime. Stipe je dobričina, zna ga po Dalmacije. Živjeli lijepo, sretno. Petar rastao, bio dobar đak. I počeo da studira ekonomiju. A onda poče rat. Im’o je dvadeset i jednu godinu. Htio je u vojsku. Branili mu, ali ga nisu mogli zadržati. Nije dugo ratov’o. Poginu već drugi mjesec. Sahranismo ga. Pola Zadra i cijelo selo je došlo na sahranu. Otac, ovaj ovdje, dvaput se pokušao obisiti, ali su ga spasili. A lani mu ode i žena.”

Gotovo u jednom dahu, ispriča mi Ivo jednu sudbinu. Slušam ga ne dišući. Ponovo gledam sa strane onog nesretnog čovjeka, sada u sasvim drugom svjetlu. Opet se pojavi konobarica, noseći u ruci naš račun. Odlazeći upita starca da li želi još nešto, jer uskoro zatvaraju. Pogleda je on brišući desnom rukom oko. Komarac, pomislih ja. Ali poslije čovjek uze iz džepa maramicu pa obrisa oči, a onda i nos. “Bil’ mogla malo sisti kod mene, dite? zamoli je on. Ona iznenađena gleda starog čovjeka, izbrazdanog lica i krvavih očiju. Nas dvojica smo već počeli da ustajemo, ali mi Ivo rukom dade znak da sjednem. Gledamo ono dvoje čekajući što će dalje biti. Poče Stipe čudnim glasom ispitivati curu odakle je, što radi tu, kako je došla, gdje stanuje, je li došla sama, da li ju je strah poslije onoga što se je desilo na Braču … 

Iznenađena žena se spusti na stolicu, gledajući ga začuđeno i poče svoju priču. On je prati i svako toliko vremena briše nos, oči i čelo ne skidajući pogled sa nje. Saznasmo i nas dvojica da je studentica ekonomije, stara 21 godinu. Ime joj je Petra. Došla je sa momkom iz Niša. Ima neke rođake u Zadru i oni su je pozvali. Nikada prije nije bila u Hrvatskoj. Malo ih je strah. Momak radi u kuhinji u nekom hotelu u Zadru. Nada se da će za dva mjeseca zaraditi za odjeću i da neće biti problema. Stanuje u potkrovlju, ali je jeftin stan. S njom su još dvije cure. Jedna je isto iz Srbije, a druga iz Bosne. Rade po 12 sati, svaki dan. Zadovoljna je s plaćom, jer kod njih ne bi imala ništa da zaradi. 

Zastade ona za trenutak, kao da joj je nestalo priče, ali prije nego što nastavi, započe Stipe. Priča joj kako je odrastao, bio na moru, u Americi … imao sina, Petra, koji je studirao ekonomiju … I sve do dana kada je saznao da mu je u ratu pogin’o sin, star 21 godinu. Gleda ga ona, bez daha sluša starca, a onda pokri lice rukama i naglas zaplaka. Zatim ustade i zagrli Stipu, čija stara ramena počeše da se tresu. 

“Haj’mo”, kaže Ivo ustajući, “ja ne mogu to gledati.”  

Krenusmo nas dvojica u noć bez riječi, i tek tada opazih suze na njegovom licu. A on se okrenu prema meni pa reče: ” A i tebe to rasplaka …” i pruži mi maramicu.

(Prolog romana „28.6.1914“, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2019.)

Vratnik i Bistrik su dvije sarajevske mahale koje se gledaju sa dva brda na istočnom ulazu u grad, u svemu nasuprot, pa su i ljudi, bez povoda i stvarnog razloga, osjećali potrebu da se dijele prema slučajnosti mjesta rođenja, osojnoj i prisojnoj strani istog zavičaja, čineći od toga dramatičnu i nepremostivu razliku, jaču od svih sličnosti koje su ih spajale. Vratničane bi na sjevernoj strani ljeti duže obasjavalo sunce, a pogotovo zimi, kada dan okraća i u kotlini traje kratko do iza podneva, pa su se uznosili pred Bistričanima, onima s kojima su u vječitoj opreci samo zato što su na osunčanom brdu a ovi, nipočem gori,  nepravedno u hladovini, na memli strani. 

Na Vratničkoj kapiji – kroz koju u ona teška vremena prođe silna vojska Omer paše Latasa i siđe niz Vratnik, putem kojim su se ispraćale i dočekivale hadžije i išli  karavani sa svilom, kadifom i mirođijama – dugo se, do pred ovaj posljednji rat u nizu, nalazila kafana, baš na mjestu gdje je putniku ponestajalo daha od uspinjanja uz golobrdicu, kao zaslužena nagrada, širom otvorenih vrata, uvijek uredno okrečena, s malom baščom, sa koje se pružao široki pogled na planine koje su se zabrinuto nadnosile nad gradom. Dolazili bi mladići s obje mahale da pred djevojkama iskušavaju  hrabrost sjedeći na bukovim klupama i naginjući se nad ambisom od kojeg ih je dijelila klimava i nepouzdana ograda a ispod nje zjapila provalija koja se stropoštavala pravo u Miljacku. Njihov ples s ogradom, sad s ove, sad s one njene strane, ličio je na prijetnju kojom su od djevojaka iznuđivali naklonost, a one se zadivljeno opirale, ali se znalo dešavati da se taj ljubavni ples završi kobno i po mladića, a kasnije i po spasioce koji su, negdje nasred ambisa, skidali sa šipražja i makije unesrećeno tijelo, sa pola puta između ljubavi i smrti. Skupo se ljubav oduvijek ovdje plaćala; prije bi je dobijali nezahvalnici što su čekali ishod pa s utjehama uskakali u zagrljaj namjesto stradalih. Oni koji bi ojkali i naricali dobijali bi uvijek više od stvarno ožalošćenih.

 Dugo se u kafani služila kafa pržena u šišu i tucana u avanu pa bi se njen blaženi miris širio čaršijom i mamio goste sve do Kovača i Mihrivoda. Uz džezvu vrele kafe služio se i rahat lokum, pihtijasti šećer s okusom ruže đulbešećerke ili oraha, a uz fildžan posluživana je i jedna cigareta sarajevske drine, za potpun sirotinjski ugođaj.

-Nema ovakvog ćeifa više nigdje na svijetu! – hvalile su se stare Sarajlije pućkajući duhan na muštiklu i srčući kafu.

-Ima, ima, samo vi niste bili tamo, – odgovarali bi ters tuđinci, a ovi bi se povlačili i šutljivo zamišljali šta to može biti bolje od ovoga u tom velikom i bijelom svijetu kojim im prijete. 

S Vratničke kapije se razleže pogled niz maglovite planine, svaka udalj za nijansu svjetlija, do sfumata u dalekoj pozadini gdje se valjda nalazi taj bolji svijet svakovrsnih izbora, i prijetnji, pa začas odustanu od njega i obore pogled kao da se opominju da nikada ne treba preko hljeba pogače;  a ispod, niz strminu na kojoj su se rodili, čim zakmeče prvo vide dvije džamije s munarama koje streme uvis. Legenda kaže da su dvije najveće sarajevske džamije istovremeno pravljene po sultanovoj naredbi, jedna bolja od druge, jedna na ovoj a druga na onoj strani Miljacke, jedna Careva džamija a druga Husrev begova. Tako Gazija i učini kako mu je bilo naređeno pa onu veću, sa munarom od 115 stepenica, nanijeti caru a sebi uze onu manju s memli strane, kako je i red da se zna ko je ko i šta je čije. Ali, od čaršije do Stambola, na tom vijugavom i dugom putu od uha do uha, iskrivi se vijest i do sultana dođe glas kako je Husrevbeg, drznik, sebi uzeo veću a caru darovao manju džamiju pa mu otposla sljedeći ferman na kojem je pisalo: Husrevbeže, ona džamija koju si meni napravio – neka bude tebi, a ona koju si napravio za sebe – neka bude moja džamija!

Tako najveća i najljepša džamija u Sarajevu objedom ponese ime njegovog najvećeg graditelja, kako jeste pravda, a nije red, a ona druga, skromnija po svemu, postade Careva. 

Zatim, s pogledom malo udesno, odmalena vide katedralu s kulama čiji su krovovi oštro usmjereni ka nebu, pravo je Saborna crkva a sasvim lijevo, u izmaglici koja se jutrom iskuplja nad plitkom vodom – sinagoga. Najčešće, ne smetaju jedne drugoj, niti se zaklanjaju, niti natkriljuju, ni fizički ni metaforički, nego svaka mjeri svoje vrijeme, jedna se uznoseći da je prva i najstarija a druga se uznoseći da je zadnja i najmlađa. Ta ih različitost od malih nogu uči da se ničemu previše ne čude i da ne žure s odlukama prije nego im oprezno ne razmotre posljedice.

Kada bi Bog Bosnu ispeglao – a ni tome se niko ne bi previše čudio! – bila bi površinom veća i od Amerike a Sarajevo bi se prostiralo uširinu kao Pariz ili New York s kojima hoće da se u svemu nadmeće. Smješteno u tom lijevku među zgužvanim brdima, kroz koji protiče Miljacka – u proljeće, kada se otapaju snjegovi, to je drčna smeđa rijeka koja ispira ilovaču a tek žućkasti  curak kada se za ljetnjih vrućina povuče u žilu korita i jedva preskače oblutke – Sarajevo se, unutar tih nekoliko sati radoznalog hoda, okupilo oko njena toka svom dužinom a uširinu se plitko uspinje na okolna brda, od rijeke ni na cigar vremena. 

Postoje mjesta, ponosna na svoju zlu kob, na kojima se s povećanom vjerovatnoćom odvijaju presudni događaji. Eto, to mjesto sitnih zadjevica i kavgi, stiješnjeno između dvije oprečne mahale kao dva suprotstavljena svijeta, sasvim malo da bude uzrok nevoljama ali dovoljno veliko da im bude povod, jedno je od takvih mjesta, i nema ih na svijetu puno ni za one koji su obišli cijelu kuglu.

Grad koji se sazidao oko odjeka jednog pucnja, svoj morbidni status je potvrdio devedesetih kada je od Lenjigrada preuzeo rekord najduže opsjednutog grada u historiji ali će svoje opskurne trenutke slave tek dočekati dvadesetih godina XXI stoljeća kada će, na sličan način i na skoro istom mjestu, novom balkanskom krizom izbjeći poniženje i pokrenuti Treći svjetski rat poslije kojeg će konačno nastupiti duga stoljeća spokoja i mira…

Sve legende o Sarajevu su istinite; ili su bile, ili će biti…

Mali ram za velike slike.

Imaginarni prijatelj/77

Iznad zagrebačkog Dolca, tamo gdje se prodaje cvijeće, stoje u nekom grču, bore se s olujama povijesti i silom zemljine teže, groteskne figure naših prethodnika. Reklo bi se da su to borci za slobodu, mučenici u jednom od ratova iz kojih se uzdizala domovina i u kojemu je naš narod zadobio odliku vječne žrtve nikad zločinca, ali jedan od njih drži gitaru ili tamburu u rukama, i nešto svoje tambura. On je Petrica Kerempuh.

Najprije je bio pohrvaćeni Till Eulenspiegel ili madžarski junak Matijaš Grabancijaš, kojega je našim naravima i govorima priveo još Tituš Brezovački. Dakle, bje Petrica naše ime, ali bez ikakva našeg sadržaja. Opjevao je nepravde koje se čine malome čovjeku i seljaku, rugao se bogatima i vlasti, pravio budalu od sebe, jer shvate li ga ozbiljno, mogao bi i glavu izgubiti, i zapravo – nije ni postojao. Petrica Kerempuh bio je fantom, nastao iz čežnje nekoga pismenog i nacionalno svjesnog našijenca koji je poželio da i Hrvati imaju ono što imaju Nijemci ili Madžari, pa im je izmislio Petricu, uzaludno ga pokušavajući ucijepiti u narod. Petrica Krempuh tako nikad niti nije postao lik iz naroda i iz narodne predaje, nego je nastao iz imaginacije intelektualaca, kao figura njihove čežnje za nekim malo drukčijim selom i seljaštvom, koje će sijati poučne pripovijesti i proizvoditi veliku narativnu tradiciju.

A onda se takvoga Petrice Kerempuha dočepao Miroslav Krleža, koji ne samo da je stvorio Petričin svijet i njegovu pjesmaricu, nego je stvorio i jezik Petričinih pjesama. Od prostih i jednostavnih seljačkih narječja, na kojima se i ne može bog zna što reći, osim kakvo je vrijeme, kako je rodilo žito, kako je bilo sinoć u krčmi i kakve su guzice u krčmarice, Krleža je stvorio jezik koji je već mogao sve i kojim je Petrica u svojim pjesmama mogao izreći sve ono što mu oči vide i uši čuju. Krleža nije stvorio imaginarnog junaka, ali mu je dao jezik. Samoga Petricu trebali su stvarati oni koji su poslije došli. Jesu li to učinili? I postoji li uopće igdje Petrica Kerempuh, osim u imenu jednoga zagrebačkog kazališta?

Putujući tamburaš, luda i veseljak, koji se pjesmama ruga vlasti i vlasteli, bogatima, njihovoj modi i običajima, figura je koja još od srednjega vijeka postoji u kulturama zapada. Podbunjuje narod, ali mu istovremeno vlastitim primjerom pokazuje koliko je visoka cijena pobune i koliko mu se, narodu, nijedna pobuna nikada neće isplatiti. Krleža mu je u Baladama sagradio spomenik koji je bez premca u europskim književnostima, ali i koji tim književnostima ništa ne može značiti jer je utisnut u mali i zapušteni, slabofrekventni, u se zatvoreni hrvatski jezik. A Vanja Radauš, koji je vajao spomenik na Dolcu – inače, jedan od najupečatljivijih i najljepših komada zagrebačke javne plastike – Petrici Kremepuhu našao je savršenu fizičku i likovnu formu.

Petrica je lakrdijaš. Njegova lakrdija rađa se iz narodne nesreće i neprosvijećenosti. Iako se ruga bogatima, vlastodršcima i Crkvi, Petričina smijeha ne bi bilo da nije narodnoga jada, uzalud prolivene krvi, vjere u idole i toteme. I to je, možda, glavni razlog što Petrica Krempuh zapravo ne postoji ni kao imaginarni prijatelj naroda.