Jučer je umro ratni zločinac
Genocidaš kojeg država
Uzdiže u heroja nacije

Sunce što spaljuje Zemlju
Nastavilo je svoju
Ubilačku putanju

Pun mjesec na nebu
Sijao je istom eonski
Dugom svjetlošću

Bog je šutio u kosmosu
Oduvijek gluh i nijem

Gmizali smo po vrelom
Rastopljenom afaltu
U dugim automobilskim kolonama

Ulice su bile prazne
Tek poneki prolaznik
Topio je salo na gnjevnom suncu

Jedni portali su slavili
Novog nacionalnog sveca
Drugi oplakivali njegove
Nevine žrtve

Čovječanstvo je klizilo
Sigurnoj klimatskoj apokalipsi
Uronjeno u nove zločine
Nove genocide

Tvom ostarjelom tijelu
Vrelina je zaustavljala dah
Kočila bolesno srce

Bilo ti je svjedno
Hoćeš li umrijeti odmah
Ili za koji mjesec

Odustao si od ljudi
Davno, još u ratu

Ponekad se kaješ
Što tada nisi riješio
Sva svoja pitanja – metkom

28. 8. 2026.

Davoru

Nebesa su mnoga. Tako piše španska filozofkinja María Zambrano. Spoznati i prihvatiti ovu rečenicu znači izađi iz vlastitog zatvora. Otvoriti se šumama, drveću i vodama. Nebesa objedinjuju raznolikost zemlje. Sve je na zemlji pod nekim nebom. Svako ima svoja nebesa. 

U visinama, prozračnost čuva blizinu dalekih srodnika. Spuštena glava ne prepoznaje nebesa; ona kruži zadubljena u crnilo zemlje. Rovari. Izmiče joj prodornost visina, pa time i prozračnost dalekih ljubavi.

Oklop vlastite nemoći da se odvojimo od zemlje svedoči o tome da život uvek klija naviše, u visinu, poput biljke. Zatvorenost znači odustajanje. Pre svega, napuštanje prijatelja. Odustajanje od nežnosti. Razgovora. Dodira. Jedino se od ljubavi ne može odustati.

Dobio sam dve razglednice sa lepim motivima prirode i bonace. Stigle su iz daljine na kućnu adresu, sa uredno posloženim markicama i rukom napisanim porukama.

20. 12,  2023.

Dragi Nenade,

želim ti sve najljepše u novoj 2023. godini

i mirom blagoslovljen Božič.

D.

Bez odgovora. Tišina. Zatvorenost. Otpor.

14. 10. 2024.

Fališ.

D.

Fališ. Zaziv prijatelja koji nije odustao od mene. Reč pomoću koje sam konačno shvatio značenje rečenice – nebesa su mnoga. I nadalje ono što Zambrano misli kada piše: ,,Samoća, ona najčistija, samoća prihvaćena prepuštanjem, prima dar dalekog pogleda koji je održava.’’

Daljine su naša najbliža nežnost.

HIPOTEZA

Ljubav je prvo izumjela fosile.
Tek onda nas.

“Svaka jednačina negdje čuva
lice tvoga odsustva“,
tvrdio je Dirak.

Dokaz si da se svijet raspada
elegantnije nego što nastaje.

Ako postoji simetrija srca,
srest ćemo se tačno na mjestu
na kojem svemir izbjegava
da izračuna rezultat.

Možda bismo se nekada i voljeli.

Biće da je mit
jedina formula
koja preživi.

NIŠTA NOVO NA TREĆOJ PLANETI SUNCA

Mrav se i dalje ne pita
da li je dovoljno mrav.
Sova ne strepi
da je možda precijenila
vlastitu mudrost.
Puž nikad ne pomisli
da je možda mogao brže.

Čak i kukavica ima hrabrosti da bude
kukavica.

Na trećoj planeti postoje ogledala
koja čovjeku ne pokazuju lice,
nego tuđa mišljenja.

Ovdje i kamen ima biografiju
ako ga dovoljno dugo prevrću po rukama.

Ništa novo, Vislava…

I dalje:
“Ništa životinjskije
od čiste savjesti
na trećoj planeti Sunca.”

“Strange now to think of you”
(Allen Ginsberg, Kaddish)

(1) Epitaf, na dan Mornine smrti

To je to. Gotovo je. To je bilo to.

„To je to. Gotovo je. To je bilo to.“ – nije baš neki epitaf. Čak ni kada bih dodao „Sva ta ljepota i sva ta dobrota.“ – ne bi ni to bio baš neki epitaf.

Nemam nadgrobne snage, ni nadgrobnih riječi. Ničega danas nemam, ni ništa nemam. Oči sam isplakao gledajući u prošlost i budućnost, jezik sam izbljuvao pričanjem i pjevanjem, ruke i noge usahnule su mi od batrganja u živom blatu, i neživom. I to je bilo to. Gotovo je. To je to. Sada: nepokretnost, mȕk, táma.

U tami se, ipak, jedno svjetlo javi,
stvarno ne znam otkud, premda je u glavi.
Epitaf za Mornu i zaključak nama
o užasu smrti: Goranova Jama,
o užasu onih što ostaju živi,
a zbog preživljenja i zavazda krivi:

A studen smrti na leđa mi sjela,
na udove. U ledu mrtvih žednim
vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

(2) Post festum, post mortem; dijagnoza, utjeha

 Nema pravde. Znao sam to i ranije, a sada to još bolje znam: nema pravde. Rakovi nemaju pluća, a pluća imaju rakove. Na svu sreću, smrću rakovi nestaju, a nestaju i pluća, pa pravda – ako je kome stalo do toga – može da trijumfira, makar nepravedno, makar ništavno.

(3) Pa-pa, lisica, pa pas

Ludim li? Tko će o tome donijeti pravorijek kad nema svjedokâ, a ni Morne više nema?

Ludim li nakon što sam Mornino lisičje tijelo posljednji put dotaknuo i od njega pobjegao, da bih u izbjeglištvu odmah, na Morninom praznom putu, kraj Morninog pustog šumarka, lisicu susreo, lisicu riđu, lisicu Mornina lika, koju ni Morna, ni ja nikada nismo susreli; ni Morna nikada, ni ja nikada – sve do večeras, kad Morne više nema?

(4) 24. kolovoza

24. kolovoza 2026. godine – pod Medvednicom, Mornina katastrofa, καταστροφή. 24. kolovoza 79. godine – pod Vezuvom, pompejska katastrofa, ἡ τῶν Πομπηίων καταστροφή. Naravno, sumanut sam: ne samo da nalazim, nego i tražim povijesne koincidencije, ne bi li besmislena smrt postala smislenom, ne bi li jedna mala smrt postala još manjom. Naravno, sumanut sam: zatrpavam jednu rupu beskorisnim znanjem umjesto korisnim neznanjem. Ali rupa je duboka, mogu ja još: 24. kolovoza 1943. godine preminula je Simone Weil, filozofkinja i mučenica, kao Morna danas; 24. kolovoza 1960. godine na Antarktici je izmjerena najniža temperatura u povijesti, minus 88 Celzijevih stupnjeva, kao kod mene danas.

(5) Hodam

Hodam bez psa, obezpašćen, kao gluho pašče, i razmišljam tko li je i zašto izmislio tu frazu.

Hodam kao bez jedne noge, a normalno, jer svi misle da hodam normalno. Hodam sa fantomskim bolom i fantomskom boli, kao da imam fantomsku nogu, kao da imam fantoma u duši, i razmišljam zašto li sam izmislio tu frazu.

(6) Glasanje

Ovce bleje gore u selu, psi laju dolje u selu. Dolje u selu, psi laju, a karavani, kabrioleti, kamioneti i druga vozila prolaze. Gore u selu, ja stojim, pa sjedim, pa ležim na svom glasačkom mjestu i blejim, nerazumljiv sam sebi kao što su mi ovce nerazumljive. Ponekad lajem, a Morna mi prolazi.

(7) S oproštenjem

Ako je život samo goli život, onda je smrt goli kurac, a ako je život više od toga, onda je smrt u kurcu i neka ide u pičku i tri, da proste mrtvi i živi.

(8) Žalovanje (muzičko-pjesnička preporuka)

[Nakon što je Morna ugašena, upalili smo auto i muzika se upalila, automatski: zadnja pjesma koju smo uz Mornu upalili prije gašenja – Pet Shop Boys, Always on my mind. Kada je iscurila ta pjesma momakâ iz dućana za kućne ljubimce, u praznome autu, na putu prema praznoj kući, muziku smo birali, i izabrali Nicka Cavea, Ghosteen.]

Tko, slušajući Ghosteen Nicka Cavea, nikad nije žalovao – nepotpuno je slušao. Tko, žalujući, nikad nije slušao Ghosteen Nicka Cavea – nepotpuno je žalovao. Slušao sam, jesam; žalovao sam, jesam. Ali danas slušam i žalujem baš kao Nick Cave, u crnini i u dubini, a rastvorenih grudi i raščerečena srca, bez srama pred sobom i posvema besramno, dok uz svaku cestu životinje se nižu, životinje koje izrastaju iz svoje krvi i koračaju, pa mjesec neće oka sklopiti ako budem budan cijelu noć i ako pričam; ako budem budan cijelu noć i ako pričam.

Zagreb/Kučilovina, 24./25. 8. 2026.

Ulomak iz romana “Gromova djeca”

Grom je sa studentima po cijele dane tesao jedan jedini stih, i tako tri-četiri, a neke čak i pet dana, nikad manje. Nisu jadni smjeli ni pomisliti maknuti se s prvog na drugi dok im on ne bi dopustio. Jer prijeći iz jednog u drugi krug mogu samo najbolji… a tjerao ih je bez prestanka:

“Čujte puce i fakini, imate još puno krugova Pakla, tekar ste pred vratima! Idemo iz početka po pravi štimung!”

Pa bi krenuo po ne zna se koji put u intervenciju studentskih glasovnih aparata, kako je to stručno nazivao, potom i u intervenciju njihovih psihofizičkih aparata. Između toga bi im prepričavao, recitirao, foršpilao, čak i pjevao Goethea, Dantea ili Ovidija, ovisno o raspoloženju. Taman bi netko od njih pomislio da su zablistali, kad bi dubina mračnog gledališta zavapila…

“Tak.” (pauza)

“Baš ti fala.” (pauza)

“Lepo si to sve zasral.” (pauza)

“Ja bi te lepo prosil još jedanput.”

Pa bi ih, tek kad bi ponovili još barem dvadeset, trideset, pedeset puta, kako tko, velikodušno pripustio. Sljedećem stihu. Prošao bi u takvom ritmu ponekad i cijeli mjesec prije nego što bi najbolji među njima zaplovili širokim morem cijeloga odlomka, monologa ili pjevanja… A da bi došli do kraja, morali su uza sve postići, kako je on to nazivao – dramski mir. Bez toga ne bi bila ni odškrinuta vrata zadnjeg kruga zvanog ispit pred komisijom. A mir se dobivao samo na jedan način. Nemirom. Među ostalim, gnjavio ih je s beskonačnim ulascima na scenu. Kao što im je na govornim vježbama sto puta vraćao isti stih, tako ih je za ispit iz glume po pedeset puta vraćao s vrata garderobe na pozornicu sjedeći u gledalištu zatvorenih očiju. Samo što zakorače na nju, već se iz gledališta začuje stoooooooop, još jenput! I tako satima. Ne gleda, a sve zna i osjeća. Te ruka je dignuta na pogrešnom mjestu, pa noga, pogled, glava, brada, brzina, nos u zraku, naborano čelo, krivi korak, čak i nepočešljana kosa i tumplaste cipele… kako-kad. I sve to žmirećki, samo slušajući njihove glasove, korake, uzdahe, smijeh, psovke sebi u bra­du… I suze. Nekad bi se predao maštarenju, snatrio bi za čudesnim tehničkim pomagalima. Iz glave mu, na primjer, nije izlazio nepostojeći crni reflektor…

“Zamislite, deca, kak bi bilo krasno kad bi tu gore na sceni imali crni reflektor, onaj koji baca trak mraka, a ne svetla. Zamislite si jedan jaki rasvetni snop, ali ne svetla, neg mraka, jebem ti sve na svetu, kakva bi to bila revolucija: Daj mi mrak, ja bi furt vikal našem Perici gore u regulatoru, daj mi mraka prek lica, daj još malo prek leđa i debele guzice prvakinje Sonje! Ha? Kaj velite, bedačeki moji mili? Ko bu to patentiral, ušel bu direkt u raj, bez tramvaj-karte! Zakaj? Pa svetlo se najbolje prikaže z mrakom, i obrnuto – mrak sa svetlom… Ovak to morate vi, mili moji, pokazati z glumom… to vam je tak, ak nemrete glumiti kmicu i svetlo bez reflektora, bešte odovud istoga časa!

Zauvek!”

(stihovi iz romana u raspadanju)

Sveti Franjo je po mišljenju suvremenika svoje tijelo pretvorio u jezik. Tako glasi bilješka, siguran sam da tako glasi bilješka. Odakle sam je prepisao? Auerbacha nisam čitao. Dante mi nije doma.  Da nije Gombrowicz? On je siguran rezultat vlastite povijesti, sjena iza riječi, riječi iza pada. Ili je to Bruno Schulz? I gdje mi je uopće moj mali sveopći notes izvezen u zlatnoj tehnici perzijskog širaza?

Prolazi nedjelja. Želim biti član stvarnosti u koju se ne mogu učlaniti. Hoću napisati jedan tekst, već sam ga ustvari napisao, najbolji tekst ikada, ali vidim samo ono što ne gledam. Gdje mi je notes? Otvaram nasumično Brehma. Ukoso pa gore izlijeću vrapci pokućarci. To je lijepo, sveti Franjo je pričao s pticama, ali to nije tema. Šta je ono tema?

Živio sam i nisam uspio, netko je rekao. Mogao bih i ja nešto reći.

Ili nacrtati!

Časopis Dubrovnik, br. 1/2003.

Miljenko Jergović: Hauzmajstor Šulc
Durieux, Zagreb, 2001.

U naraštaju mlađih književnika, Miljenko Jergović poznatiji je kao prozaik, nego li kao pjesnik. Veliku je pozornost skrenuo na sebe svojim publicističkim radom, a proznim knjigama Sarajevski marlboro i Mama Leone zavrijedio je neprijepornu literarnu potvrdu. Iako, dakle, pjesnik a posteriori, Miljenko je Jergović svojim poetskim radom nadskočio mnoge literate, koji se literati začinjavcima osjećaju i zovu – a priori. 

Jergovićev način pisanja pjesama búdi u nama onaj tip aluzivnosti, koji je Ivan Slamnig konkretizirao kao – besjedovnost. Pjesme su to koje nam ne dopuštaju korištenje odrednicom pjesme u prozi; ali, naravno, nisu niti daleko od toga. Štoviše, i sam format knjige – koji je oblikom i romanu velik, mnogo prostraniji no što, inače, stihozbirka potražuje – upućuje na činjenicu da udomljuje i daleko duži stih od, recimo, četrnaesterca! Dominantni narativni (prozni) impuls ovih pjesama nedvosmisleno iste vezuje uz prije spomenutu formu gradnje pjesme, a prijelom stiha na (unaprijed i namjerno) određenom mjestu, podaje im sasvim drugu dimenziju. Upravo tim opkoračenjima – kad pjesnik voljno kida misiju stiha, hoteći njegovu težinu pravocrtno rasporediti u dva retka i usput intenzivirati čitateljevu pomnju – Jergović podsjeća na versifikacijsku vlastitost Luke Paljetka.

Dakako, iz dosadašnjeg prispodabljanja dade se zaključiti kako Jergović ne podliježe strogosti forme, ili zadatosti ma kakvoga kanona stihopisanja. Rima je (odavno) iščezla iz modernijeg pisanja – izvan sonetiranja, dabome – ali se naš pjesnik sricanju približava iz nutrine, neizravno, gotovo kriomice. On će unutar samog stiha (koji može biti, vidjeli smo, jako dug) sporadično usuglasiti dvije riječi, ali samo za amalgamiranje i bolju protočnost stiha, kao i za njegovu prozračnost: „pa smo pričali o starim vremenima kad je grad bio mlad“; ili: „za svoj račun silazimo dolje, mrtvi, možda, i prije svoje smrti“. Možda vlastiti uzor nalazi u Kranjčeviću, pjesniku kojeg spominje i s kojim se (makar latentno) identificira? Pjeva Jergović: „Bio sam i na Kranjčevićevom grobu, umro je godine iste/ Kada sam rođen i ja, daleki jedan drugome/ Nađosmo se u ovom gradu, mrtav i živ/ Pjesnik i njegov majstor“ (Naše su kosti stijena i kamen).

Nepripadnost striktno odredivim vidovima pjevanja, Miljenko Jergović će dokazati (i potvrditi, hotimičnim?) izbjegavanjem metaforičkog oblikovanja (meta)poetskih imaginacija. Čak neće pristupati ni slobodarskom stvaranju novih izraza. Neologizmi su za njega neki drugačiji pjesnički svijet; on u njima ne nalazi uzroka nadahnuću: niti postojeće i doživljeno nadahnuće njima iskazuje i realizira.

No, to ne znači da se on konzervativno izmiče ma kakvoj leksičkoj egzibiciji. Dapače! Jergović kao niti jedan pjesnik – što piše hrvatskim jezikom – nema toliko duboko evidentnu ukorijenjenost u orijentalnu terminologiju. A to poznavanje levantskih običaja i kulture – te, najposlije, leksičkog relikta – pjesnik duguje odrastanju u Sarajevu; sredini, koja je itekako impregnirana rečenim folklorno-historiografskim elementima. Diskurs će Jergovićev, baš stoga, „šarmantnim kolokvijalnim koloritom“ (I. J. Bošković) biti naglašeno inkrustiran turcizmima i arabizmima. Tako će se pojaviti riječi kao što su: „hajvan“, „akšam“, „salep“, „titiz“, „avlija“, „jufkadžija“, „halvadžija“, „dženaza“, „sevdah“, „ćeman“ i dr. Orijentalizmima u tekstovima, začudo, suprotstavlja se germanizam iz naslovne sintagme. Ali naći će se tu i romanizama, konkretno talijanizama: „koča“ ili „trabakul“. Konhabitacija svih tih izraza čini dopadljivu i bogatu leksičku raznovrsnost.

Pjesnik kao da vazda piše jednu te istu pjesmu (neka mi bude dopušteno poslužiti se frazom koju je Tonko Maroević iskoristio za ocrtati pjesništvo Mate Ganze), jer on na različite načine – i s posve različitom namjerom – pristupa deskripciji rada i života svojega majstora Šulca. Nema toga što on ne zna popraviti! Nema (kućanskog) uređaja u čiji se rad on ne razumije! Šulc je, po Jergoviću, svojevrsni arhetip savršenstva, prototip idealnoga.

Zaključit ćemo ovo razmišljanje s jednim cjelovitim pjesnikovim ostvarajem, Ja ti dalje neću, koji je po mnogočemu pozornosti vrijedan, ali i za koji nam se čini da je jedan od uspjelijih: „Sokol je ljubio Dunju u haustoru pokraj samostana/ Tu sam ih vidio onog dana kad je padala žuta pustinjska kiša/ Popravljao sam časnim sestrama struju, kravata, odijelo, cipele za paradu/ U zadnji tren pobjegao sam pred pljuskom, kad Sokol je ljubio Dunju/ Djeca ko djeca, nit me vide, niti znaju, nit ih je briga što majstor je tu/ Da sam matičar il pop, vjenčao bi ih prije nego što stane kiša/ Žuta pustinjska, rijetko pada, ali kad padne, kažu, nesreću i rat nosi/ Ljubili se i kad je kiša stala, Mehmed pašina ulica bila je Sahara/ Po kojoj je umjesto mušeme prostro staklo, bio sam tih da ne probudim djecu/ Koja se ljube i za kišu ne znaju, Sokol i Dunja u haustoru do samostana/ Sve dalje je bilo kao u pjesmi, uzmi harmoniku, ćemane i saz/ Pa zapjevaj kako ide, ja ti dalje neću reći.“

Velikog rata neće biti
Rekao je knjigovođa Kasim u ljeto trideset osme
Pili smo rakiju šljivu i mezili sir na presahlom Vrelu Bosne
Bog ti dao oči sokolove
Odgovara otac Savo i krsti zrak koji dišemo
Šta će mi oči bolje od ovih, kao da je Švabo lud
Da zapali vatru koja se ne da gasiti, ne bi on izmislio
Avion i auto da se bavio takvim poslom
U akšam nam se ljuljao grad nad ludom glavom
Previše rakije, a sira malo, to mladost nije znala
Velikog rata neće biti
Smijali su se jedan drugom u proljeće četrdesetprve
Bog ti dao oči sokolove
I gorjele su vatre koje se ne daju gasiti
To bio je naš život i tko bi unaprijed pustio suzu
Odveli su oca Savu i više ga vratili nisu
Onoga dana kada je pala saveznička bomba
I od knjigovođe Kasima ostalo ovo nalivpero
I Bog im dade
Bijela krila labudova

Iz zbirke “Hausmajstor Šulc”

Prije koji dan ona:
Htio me silovati
Kad sam imala
Sedamnaest i po
I bila zaljubljena
Za dvostruku sebe

U meni sve se zakoči
Kao auto pred sudar
Kao kad se smrzneš
Na vijest o smrti djeteta
Kao kad pod udarom oluje
Slomi se jaki bor

Htio me silovati
Duplo stariji od mene
A voljela sam ga
Preko svih sedam
Nebeskih kata

Htio me silovati
Tri me dana držao
Svezanu u stanu
Ne petom spratu
Zgrade pune ljudi

Vrištala sam od batina
A niko ništa
Ni pomoći
Ni glasa
Ni kucanja na vrata

Bila sam bezvrijedna
Kao poderan džemper
Prokislo mlijeko
Ili ucrvano meso
A svi su morali čuti
Jer bol je bila nesnosna
Od noža kojim me rezao

Prestala sam da vrištim
Od umora ili beznađa
Ni danas ne znam

Čekala sam smrt
Kao napušten kučić
Što drhti na zimi
Bolesno mače
Što ga svi šutaju nogom

Prije koji dan ona
U kafanskoj bašti
Bez ruža i jasmina:

Na kraju me bacio
S terase i sjećam se
Samo sebe u gipsanom koritu

Mjesecima tako
S dva policajca
Jedan pred vratima
Drugi pored mene
Tik uz krevet

Govorili su mi oni stariji
Oni pred penziju:
Sine, ne tužuj
Vidiš gdje živimo
Nego ti to onako završi
Samo ne uključuj
Oca ili brata

Poderani džemper
Prokislo mlijeko
Ucrvano meso
Napušten kučić
Što drhti na zimi
Bolesno mače
Što ga svi šutaju nogom

Vlatku Stefanovskom

Puno nas u hladu šljive, za okruglim
stolom. Frcaju riječi. Varnice i plavičast dim
ozgo, iznad usahlih borova, navješćuju
još jedan vreo dan. Iako tek iz kreveta,

ispod tuša, već mi se lagano drijema.
Zraknem uvis: glatko k’o staklo. Dao bih
sve da žubor krnjih, rogobatnih rečenica
mine! Da svi ovi dohvate peškire, laki

i površni odu do bazena, ili do mrke vode
obližnjeg Jezera, ili u kafanu – gdje god! Samo
da je tiho! U sobi me čeka knjiga, u njoj drugi
svijet, stočić, vino i studena voda za jak,

dobar gemišt A stisnem li, blago, gumb
na aparatu, tu je i svjež vjetar sa juga,
tečan i tačan, blagorodan kao kakao.
‘Leb moj nasušni, i nasušna, moja, sol.