Dva podatka za intimarij epohe, koji i ne moraju biti tačni da bi tako bili upamćeni: posljednji srpski film snimljen u Hrvatskoj – “Virdžina” Srđana Karanovića, posljednji srpski roman objavljen u Zagrebu – “Astragan” Dragana Velikića. Kada se “Astragan” pojavio u Sarajevu, u knjižari Svjetlosti na Titovoj ulici, u Stipinoj knjižari, kako smo to mjesto zvali, rat je već bio počeo u svojim, kako bi to danas rekli Aleksandar Lukašenko, Trump i hrvatski teoretičari zavjere, hibridnim oblicima. Milošević je već provalio u monetarni sistem zemlje, generalštab je emitirao propagandni doku-horor protiv generala Martina Špegelja, i počele su već padati mrtve glave, ali to još uvijek nije bio pravi rat, jer se sudbinom ubijenih bavila civilna policija. Bilo je to vrijeme koje će sarajevski Velikićev čitatelj pamtiti po najčudesnijem i najčudovišnijem dramaturškom obratu, koji ostaje neopisan u pripovjednoj i romanesknoj prozi ovoga jezika: tada se, naime, od početka 1991. pa sve do ljeta 1992. i konačnog učvršćivanja opsade Sarajeva, na pozornici naših života, intimnih, intelektualnih, fikcionalnih, zbivala munjevita i uglavnom nemotivirana, ili barem teško objašnjiva, transformacija ljudi. Mijenjali su se preko noći u moralnom, političkom i nacionalnom smislu. Avangardisti pretvarali su se u pobožne i praznovjerne natražnjake, kosmopoliti u nacionaliste, junaci u magarce, psihijatri u psihopate… Zanimljivo je bilo to vrijeme, jezivo, uznemirujuće i samrtno, jer čovjek nije znao što će ga dočekati sutra ujutro, i kakvi će biti ljudi koje je do sinoć poznavao. Nije, međutim, znao ni ono drugo, ono što ga, istina je, nije toliko zanimalo i opčinjavalo: u što će se preko noći sam pretvoriti.

U takvo vrijeme, dakle, u sam osvit, pojavio se “Astragan”. U prestižnoj biblioteci Hit, kod nakladnika Znanje, pod uredništvom Zlatka Crnkovića, koji se također u to vrijeme transformirao iz jugoslavenskog, beogradstvujušćeg izdavača, koji je od Mome Kapora stvorio zagrebačku ikonu, ali i jednog od najtiražnijih pisaca u povijesti te nestajuće zemlje, u sve uzornijeg Hrvata, malograđanski opreznog i zabrinutog za stanje nacionalne kulture i za krvnu sliku svojih pisaca. Velikić bit će posljednji Srbin kojeg Crnković u životu objavljuje. Za njim padaju teška gvozdena vrata između dviju književnosti, Crnković i prijatelji spuštaju metalne rolozavjese na izlozima, i epoha stiže kraju. Uđe Fata u magazu sama, za njom Mujo zamandali vrata. Eto, tako je to bilo.

U Crnkovićevom imaginariju Dragan Velikić mora da je bio zamjena za Danila Kiša. Njega, naime, taj legendarni zagrebački urednik nije “prepoznao”, pa ga je htio objaviti u nekakvoj žutoj biblioteci, među dječjim pjesnicima, feljtonistima, početnicima i amaterima. “Grobnicu za Borisa Davidoviča”, naime. Kiš mu je tad efektno otpisao. Vrijedi to pismo, sa zamolbom za povrat rukopisa, naći i pročitati u knjižici Kišovih izabranih pisama. Velikić u to je vrijeme, krajem osamdesetih, podsjećao na Kiša. Pisac lutajući identiteta, porazmještanih zavičaja i snažne srednjoeuropske pripadnosti. Građanski pisac i, tako se tada Crnkoviću moglo učiniti, antikomunist. Inače, zanimljiva je bila ta stvar s antikomunizmom. Ta riječ mijenjala je tokom osamdesetih svoj zvuk i značenje. Kada je Crnković odbio Kiša, učinio je to kao komesar i komunist. A kada je prihvatio Velikića, naročito “Astragan”, postupio je kao mondeni antikomunist. I kao odličan urednik, naravno. Još jedna stvar mu je kod njega imponirala: premda po svemu Srbin, Beograđanin, ovaj je pisac na neki način bio Hrvat. I to onakav kakvim bi jednoga Hrvata i hrvatskog pisca samo poželjeti mogli Crnković i njegovi. A opet, naravno, bio je sumnjiv. I bila je to 1991. godina.

Pamtim, neobično živo i prisutno, svoje čitanje “Astragana” iz 1991. I svoj osjećaj da je u toj knjizi postoji nešto što je pretjerano artificijelno. Za mene koji sam upravo navršio dvadeset i petu, i živio sam tu 1991. između straha i ushita, onako kako se već i žive predapokaliptična vremena, Velikić je tog trenutka bio beskonačno daleko udaljen glas. Još nisam bio sasvim izašao iz opčinjenosti punkom, avangardom, hipermodernističkim postupcima u književnosti, teatrom, užitkom u svemu što je nerazumljivo i nepronično, pa mi se Velikić sa svojim građanskim romanom činio kao zakašnjeli pisac iz lektire. Nije to za mene bila diskvalifikacija, ali jest me zbunjivalo. Pogotovo što on ni na koji način nije pripadao svijetu one srpske i beogradske književnosti koja me je tih godina nosila i uzdizala: David Albahari, Svetislav Basara, Predrag Marković, Radoslav Petković, Biljana Jovanović… Osim što se vezivao za Kiša, Velikić je bio izvan i mimo svega.

Trideset godina kasnije, možda i u istom mjesecu kao 1991, u travnju, tom mjesecu eliotovskih okrutnosti, “Astragan” ponovo je objavljen u Zagrebu. Crnković je odavno mrtav. Roman je izašao kod Čegeca u Meandru, kao šesta knjiga u ediciji koja pomalo već sluti na hrvatska izabrana djela Dragana Velikića. U međuvremenu pisca sam dobro upoznao, zbližio se s njim i sprijateljio – što nikako nije dobra stvar za čitatelja, jer poznanstva i prijateljstva nužno raščaraju svaku fikciju; trebalo bi čitati samo romane dalekih i nepoznatih ljudi – i u međuvremenu sam pročitao sve što je napisao nakon prva svoja dva, kod Crnkovića objavljena romana. U onoj, pak, dramaturškoj centrifugi, u mikseru i u vešmašini, koja je 1991. i 1992. izvrtila sve naše karaktere, Dragan Velikić besprijekorno je dobro prolazio. Savršeno neosjetljiv na nacionalistička pijanstva i mamurluke izrastao je u velikog srpskog i europskog pisca.

Na “Astragan” je, to sam zaboravio reći, 1991. Zlatko Crnković stavio zelenu reklamnu vrpcu, na kojoj žutim je slovima pisalo: “Roman o kompletnoj promjeni identiteta”. I kako to već biva: reklamne vrpce, slogani i blurbovi samo unose nered u mislima i očekivanjima budućeg čitatelja. Na Meandrovom, pak, izdanju samo su, srećom, izvodi iz egzaltiranih čitateljskih opažaja nekolicine domaćih i stranih kritičara. Čitam ih, sretnim slučajem, tek nakon što sam sklopio dočitanu knjigu.

Prvo što mogu sebi priznati jest da “Astragan” neočekivano dobro stari. Velikić jest, rekli smo to već, i mnogo smo puta ranije već ponovili, i to ne zato što nam je Velikić prijatelj, on jest dobar pisac, ali način na koji “Astragan” stari nema nužno veze s tim. Loše stare i neke knjige dobrih pisaca. Sudbina teksta, njegova transformacija u vremenu, dovršavanje, dopisivanje, sazrijevanje, rastvaranje, značenjsko umnogostručavanje romanesknog, pripovjednog ili općenito proznog teksta, ne tiču se nužno i samo njegovih stilskih i estetskih karakteristika, niti se po tome da izmjeriti veličina nekog pisca. Sve to često i ne zavisi od književnosti, niti se tiče književnih ili jezičnih mijena. Preobrazba književnog teksta u vremenu zavisi, naime, od toga kako je vrijeme poteklo, u kojem smjeru, kakvim ritmom i u kojoj vjeri. Čak i besmrtnost u književnosti, ono što se smatra dijelom europskoga ili nacionalnog proznog kanona, tiče se izvanknjiževnih okolnosti u vremenu. 

“Astragan” je savršeno montirana pripovjedna formacija, u kojoj je sporedno pitanje glavnoga lika, kao i pitanje romaneskne radnje. Osnova je u brzoj i vrlo preciznoj izmjeni mjesta i vremena događanja, koja se uglavnom odvija izvan dramaturške logike, ali prema vrlo čvrstoj asocijativnoj logici. Nikada više, kao u “Astraganu”, Velikić neće biti tako predan u opisivanju, opijen njime, i gotovo opsjednut da svaku stvar i svaku situaciju ispriča do krajnjih granica priče. To mi je, slutim, premda nisam siguran da se sjećam, prije trideset godina moralo smetati. Danas mi se čarobnjački uvlači u imaginaciju. U događajnom smislu, pogledom na svijet i esejiziranjem, Velikić tu jest Kišov srodnik, ali to insistiranje na preciznosti opisa odaje Handkeova čitatelja.

Priča “Astragana” ili priče “Astragana” svoje okvire nalaze u dvadesetom vijeku. Mjesto događanja je Beograd, oko kojeg se zatim, kao oko kamenčića bačenog u mirnu vodu, šire priče prema Rijeci, Zagrebu, Puli, Trstu, Moskvi i Rusiji, svijetu dalekom, svijetu blizom… Možda je “Astragan” roman o dvojništvu, možda je to lažni špijunski roman, roman o kraju komunizma, ali prije svega je, kao i većina Velikićevih kasnijih knjiga, roman o građanstvu i građanski roman. “Astragan” je, premda na samom kraju epohe, tekst iz onoga u osnovi nedostajućeg žanra, ne samo unutar srpske, nego unutar južnoslavenskih književnosti općenito: građanski roman iz epohe socijalizma. Pritom, sagrađen mnogo manje iz socijalnih situacija i u odnosu među likovima, a više u tim opsesioniranim opisima, u dokumentima i sitnim bilješkama o izmičućim vremenu i prostoru.

“Astragan” otvara persiflirano opće mjesto, koje se zatim pretvara u filmski kadar: “Svi srećni komunisti liče jedni na druge, svaki nesrećni komunista nesrećan je na svoj način, zapisao je na početku romana Marko Delić i odsutno se zagledao u usijane betonske nakaze Novog Beograda.” Slijede fantastično dobre, po čitatelja obuzimajuće stranice studije o Novom Beogradu i Beogradu, koje trideset godina kasnije otvaraju jednu sasma novu perspektivu. Grad, koji je u ovom romanu opisan nekoliko trenutaka pred rat iz devedesetih, koji će ga trajno, ovaj grad, izdvojiti i odcijepiti od njegova prirodnog društveno-povijesnog konteksta, Velikić iz sličnih rakursa opisuje u svojim romanima sve do posljednjih objavljenih. I premda su prizori slični, isti je to grad, isti beton, nešto se u atmosferi dramatično mijenja. Beograd u poslijeratnim Velikićevim romanima postaje ranjiv, urušava se, ali ne u materijalnom već u emocionalnom smislu. U “Astraganu” pisac je prema gradu katkad gotovo nekontrolirano grub. Onakav kakav nikad više neće biti. Evo jedne vrlo upečatljive slike tog grada:

“U parku ispred Železničke stanice žene u dimijama.

Pište zurle.

Beograd ili Damask?

Na uglu kod hotela Astoria prostitutke nižih kategorija, iznajmljivači soba na sat, šverceri, sitni kriminalci, potkazivači i makroi.

Početkom dvadesetog veka na prostoru oko Železničke stanice bile su razne gostionice, aščinice, dućani, ali bilo je i mnogo agencija prekookeanskih parobrodskih društava koja su prevozila iseljenike u Ameriku.

Amerike su iščezle.

Vozovi putuju na istok i zapad. Sa velikim zakašnjenjima stižu na beogradsku stanicu.

U izlozima staničnih kioska gomile bajatog keksa, konzerve sardina i mlako pivo. Peronima lutaju preplašene zabrađene žene u nošnjama, vojnici, starine sa ordenjem i gastarbajteri razdrljenih košulja od svile.

Stoje kazaljke peronskih časovnika.”

U ovom opisu, kojem će cendavci zamjeriti orijentalizam, dok će mu pundravci prigovoriti autošovinizam, a čitatelj će osjetiti nešto krležinsko, postoji taj dirljiv detalj čovjekove nemoći pred ćudima vremena i manijaštvima povijesti. Pisac ne sluti, pišući “Astragan”, da će se u sljedećem trenutku kazaljke peronskih satova pokrenuti i da će se tada za cijeli jedan naraštaj, kojem i sam makar i rubno pripada, Amerike pojaviti iznova. Ali umjesto prekomokrskih parobrodskih društava iseljenike će prevoziti zrakoplovi sa Surčina, a uskoro i autobusi, koji će iz hermetički zatvorene zemlje posljednju njenu mladost preko Madžarske eksportirati na Zapad. Nestat će prostitutki i žena u dimijama, a pojavit će se neobrijani pijani muškarci u rezervističkim uniformama i s poluautomatskim puškama papovkama preko ramena. Bit će to trenutak u kojem će zbilja poništiti svaku romanesknu dramaturgiju, društvena svijest će među našim narodima pasti niže nego što je bila u onih žena ispred Astorije, a s njom će se, s tom sviješću, urušiti i struktura našeg romana. Tako će i Dragan Velikić od osporavatelja jučerašnjeg svijeta postati njegov branitelj.

Jedna od piščevih opsesija – u vremena Crnkovićeva “Astragana” reklo bi se antikomunističkih – do danas su ostale jame u krasu, fojbe, u kojima je skončavao i građanski svijet Istre i Trsta, ali u kojima je skončala i sama ideja komunizma. O tome u ovoj knjizi iz 1991. ima zanimljivih redaka, upečatljivih slutnji: 

“Na jednom mesto u rukopisu Stanimir je otkrio kamenjar, usamljene borove, a dole, uz tamnu ivicu zaliva, žmirkava svetla Trsta. Pred zoru se osvetnici vraćaju tajnim prolazima u Jugoslaviju. U sluhu nose krkljanje zaklanih, tupe udarce i krikove onih što polumrtvi poleteše ka dubinama kraških jama.

Imali su precizne mape dok su se noću šunjali goletima Krasa. Dole, uz more, blistao je Trst. Sanjali su tople kuće i porcelanske žene. Još uvek je u njihovom sluhu odjekivao pobednički govor partizanskog generala na belom konju. U pustoši Pjace dela Unita, gde sem vojnika i golubova nikoga nije bilo, gorštačkim glasom pretio je tršćanskoj gospodi.”

Vjerujem da ovu snažnu knjigu 1991. u Hrvatskoj skoro nitko nije pročitao i da je sad vrijeme da je otkrivaju oni kojima će mijenjati pogled na svijet i na književnost.

Razgovarala Gordana Popović

Politika, Beograd, 15.06.2921.

U vašem novom romanu parodirate naše doba i njegove fenomene, ali smeh koji on izaziva ponekad ustukne pred nelagodnošću  od tolike distopije. Na trenutak pomislimo da to i nije pikarski roman nego naša gola stvarnost. Koga personifikuje vaš junak Babukić?

– Nikoga i svakoga. Babukić je čovjek koji je jednoga dana pobjegao od intimnih problema i historijskih nevolja. Bila je 1991, on je bio analitičar pri Zagrebačkog vojnoj oblasti JNA, ljubavnica je zatrudnila, a on šta će, nego pobjegne na avion. I od tog trenutka Babukić leti od aerodroma do aerodroma, potuca se po svijetu, iako je, zapravo, izvan svijeta. Jer se slabo miče od aviona i aerodroma.

Dok leti s jednog kraja sveta na drugi,  Babukić sreće raznorazni svet, pa naravno i Srbe i Hrvate koje je ponekad teško razlikovati, što kulminira u liku likvidatora  Bate Hama koji je bio „efikasan kao što to samo Srbin može, ali prema životu drugih ravnodušan kao pravi Hrtvat“. Može li biti gore?

– Naravno, sve to je pretjerivanje. I Bata Ham, Hrvoje Antun Mikuličić, udbaški kiler, koji kad nije na zadatku živi maskirnim životom uglednog terazijskog sajdžije, rođeni Hrvat, ali uvjereni Jugoslaven, koji se prirodno transformira u Srbina, lik je s viškom biografije, pretjeran i karikaturalan, ali toliko je toga što nam se dogodilo pretjerano i karikaturalno. Na kraju krajeva, ako vlastite biografije, ili biografije svojih bližnjih i poznanika, osvijestimo i dobro o njima promislimo, shvatit ćemo da smo i sami, možda, karikature od ljudi. Ako živite u grotesknom vremenu, negdje između vlastite male historije, mahnite historije raspada Jugoslavije i onoga što je povijest običnog i mirnog europskog svijeta, u čijem komšiluku boravimo, nekako se po nuždi sudbine i po historijskom usudu pretvarate u karikaturu. Ako želimo govoriti o stvarnosti, mi obično moramo utišati glas, smanjiti doživljaj, upristojiti i uobličiti svoju priču u skladu s nečim što u našem slučaju zapravo i nije stvarnost. Realizam je u našem slučaju svođenje divljeg i nenormalnog sadržaja na konvenciju, pristojnost i normalnost. Babukić je, recimo, moj lični eksperiment kojim želim istražiti šta se dobije ako se odustane od takvog realizma.

Svedok je Babukić da je Amerikancima na bostonskom aerodromu sumnjiviji rumunski baletan nego melanholični Muhamed koji je zapravo vinovnik napada na kule bliznakinje u Njujorku, jer, eto, oni će pre videti opasnost u Sioranovom pesimizmu nego u nasmešenom saudijskom princu Osami. Čini se, međutim, da se Sioran više ne uklapa ne samo u američki način života nego generalno nigde, šta vi kažete?

– Sioran je za današnje doba nepodnošljivo politički nekorektan. Nisam siguran da bi u današnjoj situaciji mogao slobodno objavljivati. Optužili bi ga za mizoginiju, za defetizam, mržnju prema ljudima, reakcionarstvo, mržnju prema strancima, prljanje vlastitog gnijezda, antimodernizam, mržnju prema Francuzima, mržnju prema Rumunjima, za fašizam, antikomunizam. Ali najkrivlji bi bio za kvarenje svenarodnog dobrog raspoloženja. Na Siorana bi poslali atentatora, nekoga mog Batu Hama. On je bio sve ono protiv čega se današnji svijet očajnički bori.

Babukićeve avanture se završavaju u apokaliptičnoj atmosferi na beogradskom aerodromu „Nikola Tesla“ u vreme epidemije kovida 23, koji je mnogo opasniji od kovida 19, jer se prenosi mislima. Ako ne misliš ništa, nećeš se ni zaraziti, konstatuje Babukić. Da li on to nama sugeriše da se iz bezbednosnih razloga lepo pretvorimo u robote?

– Ne bih rekao baš u robote. Možda u funkcionalne idiote, u budale. Sve što se oko nas zbiva, kao i sve u čemu Babukić u svojim avanturama sudjeluje, vodi tome da bi čovjek, za svoje dobro, trebao postati budala, te da bi glavu trebao očistiti od svih ličnih, individualističkih, a samim time i subverzivnih misli. Treba misliti kontrolirano, i u skladu s duhom epohe. Kada se slabo obrazovan svijet susretne s takvim izazovom, onda iz čiste subverzije, a pomalo i iz straha, počinje izmišljati kojekakve teorije zavjere, i priključivati se kojekakvim – opet strogo kolektivističkim – pokretima. Od mainstrim kolektivizma gori je danas samo sektaški, antimainstrim kolektivizam. Bolje je misliti ono što vam diktiraju džambo plakati uz autoput, nego postati antivakcer, ravnozemljaš, prezira vrijedan protivnik zdravog razuma.

Muka je u pameti, kaže vaš junak. Bez pameti, srećni smo, a bez strepnje i straha nema ni romana i pripovetki, pa neće biti ni književnosti. Ukratko, kod Babukića nigde svetlosti. Vidite li vi svetlost bilo gde u ovom vremenu?

– Ne bih rekao da baš nigdje nema svjetlosti. Babukić je veseo, vedar lik. Njegov svijet jest apokaliptičan, ali nije to neka naročito sumorna apokalipsa. On uživa u općem ludilu, a ima taj čudesni talenat da mu je dovoljno da čuje jednu rečenicu stranog jezika, i da odmah, na osnovu nje, može rekonstruirati kompletan jezik, njegov leksik i sintaksu. Tako Babukić, leteći svijetom, upija jezike i razumijeva svijet. To je, što se mene tiče, najmračnija linija romana. Nikako ne bih volio imati Babukićev dar, i razumjeti šta govori svijet, šta govore svi ljudi oko mene. Iako me, s druge strane, zanima šta govore. Ali bolje je ne znati. A svjetlost, za koju pitate, svjetlost je u čovjekovom razumu, svjetlost je u vjeri u razum. To je najviše što imamo. I najgore u našoj epohi, koja, čini mi se, započinje slomom komunizma i raspadom bipolarnog svijeta, strateško je odustajanje od razuma. Zašto odustajemo? Ne znam. Ali pomalo i zato što je kapitalizam zasnovan na manipulaciji ljudima koji su odustali od razuma. Recimo, da biste kupovali tolike predmete koji vam ne trebaju, vi se morate nerazumno ponašati, morati nerazumno misliti. Da biste svoju domovinu, a onda i cijelu Europu, štitili od provale migranata s Istoka, morate odustati od razuma. Razumno bi, naime, bilo sve te ljude doživljavati kao što doživljavamo vlastite sugrađane i zemljake. Ako je njima dobro, dobro će biti i nama.

Roman ste napisali u vreme pandemije. Kako na kraju gledate na ceo taj period kome inače još ne naziremo kraj? Ili i vi mislite da nas čeka i kovid 23?

– Epidemija je stigla iz fikcije, a ne iz stvarnosti. Nismo je imali u živom historijskom iskustvu, ali ne zato što velikih epidemija nije bilo u našem svijetu i vremenu, nego zato što smo svoj doživljaj svijeta suzili na Europu i Ameriku, i nije nas briga šta se u posljednjih sto godina događalo u Africi ili Aziji. Tamo je, naime, itekako bilo epidemija. Tamo se i danas više umire od malarije, nego što se na Zapadu umiralo od koronavirusa. Ali nas njihovo iskustvo naprosto ne zanima. Oni su za nas fikcija. Život ljudi u Africi nama jednako je nestvaran kao ono što se biva u genijalnom Pekićevom “Besnilu”. Preporučujem ljudima da čitaju “Besnilo”. U toj knjizi je i odgovor na vaše pitanje šta dolazi nakon kovida-19.

Svaka nesretna porodica je nesretna na svoj način. Svaki ljubavni trougao je identičan.

Datum: 26.09.2018.
Na povratku kući iz škole, vidjela sam buket lala. Pognutog vrata, otužno su stajale u izlogu.
Tata mami kupuje žuto cvijeće, samo kad ga teta Divna povrijedi i zaprijeti mu da više neće čekati.
Mama tati redovno zalijeva cvijeće.

Datum: 29.09.2018.
Kada je mama saznala za teta Divnu, zamolila je tatu da izađe iz našeg stana. Međutim, uvjerio ju je da voli samo nju.
Za nove komšije i daljnju rodbinu, i dalje smo bili porodica.

Datum: 06.10.2018.
Nakon što nije teta Divnu odveo na ljetovanje, tata je odveo mamu i mene u njegovo rodno mjesto, na jesenovanje.
Bilo nam je prelijepo, izuzmemo li sve njihove svađe i tatine suzne oči. Ja sam se kupala po cio dan, mama je čitala ljubavne romane, a tata se žalio na polen. Njemu nije bilo divno.

Datum: 07.10.2018.
Kako bi odobrovoljio mamu, tata je počeo kuhati nedjeljom.
Sve je fotografisao i slao teta Divni, uz obećanje da će jednom i njoj spremati najslasnije obroke.
Mama je bila sretna. I teta Divna, isto.

Datum: 10.10.2018.
Mama tatu voli najviše na svijetu i svoj cijeli život je podredila njegovom uspjehu.
Tata uspjeh mjeri time koliki je osmijeh teta Divne, i koliko mu je ona blizu.
Zbog nje želi da bude sve bolji, dok moja mama stoji pored i razmišlja treba li ponovo zaliti cvijeće.

Datum: 14.10.2018.
Da bi vratila samopouzdanje, mama je uredila kosu.
Tata ju je na ulazu kratko pogledao s vrata i dodao: Dopada mi se ta frizura. Siguran sam da sam je već negdje vidio.

Datum: 21.10.2018.
Tata je obećao mami da će zajedno gledati film. Ona ga je pobjedonosno posmatrala i bila sretna, a ja sam se pitala šta je zgriješio ovaj put.
Sasvim slučajno, primijetila sam ogrebotinu na njegovom vratu.
I dalje mislim da je teta Divna imala neke veze s filmom i novim buketom žutog cvijeća.

Datum: 25.10.2018.
Mama i tata su obrisali profile na Facebooku, da spase brak.
Poslije sam vidjela da nam se na kompjuter prijavljivao nekakav Boris Leiner, koji je isto pisao teta Divni.
Ne znam kako je on dospio u naš dom, ali mama je bila sretna. I teta Divna, isto.

Datum: 29.10.2018.
Tatin život između mame i teta Divne odvijao se od danas do sutra, od nemila do nedraga, između želja i mogućnosti, od cvijeća do cvijeća. Od cvijeća do cvijeća. Sigurna sam da se osjećao slojevito.

Datum: 02.11.2018.
Svaki put kad bi tata bio bolestan, mama bi prijetila: Idi njoj, neka te ona liječi. A ja znam da zapravo nije bila spremna da tatu pusti teta Divni.
Ko zna, možda bi njeni čajevi i čudotvorne travčice stvarno bili djelotvorniji.

Tu negdje među knjigama je, papirima, rukopisima, dokumentima i materijalima za buduće knjige, dugo ga već ne uspijevam naći, jedan Murtićev crtež iz Dubravkinog puta. Na tvrdom hrapavom papiru, iz đačkoga bloka za prvi osmoljetke, flomasterom nacrtan tokom večere u ribljem restoranu, godine 2003. ili 2004. Zaiskao sam da mi ga pokloni, to mi je podsjetnik, lagao sam, za ono o čemu smo razgovarali. Bez riječi mi je pružio crtež. Izgledao je dvostruko iznenađen. Najprije time što je tokom večere od svoje neuroze stvorio monokromatsku kompoziciju, kakva bi se, stotinu i više puta uvećana, u bojama njegovih godina, lako mogla naći pred širokim zidom prostranoga vrsarskog ateljea. Svakodnevno bi, za razgovora s ljudima, dok bi se odmarao ili nešto čekao, u skoro svim situacijama kad nije ozbiljno radio, Murtić stvarao takve crteže. To su bili njegovi projekti. I to je bio njegov dnevnik svakodnevice. Bio je fanatizirani dijarist – u dijarizmu bio je smisao njegove apstrakcije i hiperprodukcije – budno je pratio sebe, svoj organizam i duh koji se činio nadmoćnim organizmu. U tome je, u opsjednutosti sobom i u bilježenju sebe, bio srodan Krleži, čije dnevnike u Hrvatskoj, čini se, nitko još nije pročitao (što i nije neobično, jer u Hrvatskoj nisu u cijelosti ni objavljeni, već u – Sarajevu). Samo što je, za razliku od Krleže, uz moćnu samosvijest imao i svijest o vlastitoj veličini u društvu. Edo Murtić bio je zvijezda u toj Hrvatskoj devedesetih i ranih dvijetisućitih, u kojoj su sve druge zvijezde bile ugašene, pa više nisu imali oči ni da vide njega. I crtao je, krajnje angažirano i živo, po grubom đačkom hameru, po listovima iskinutim iz nekakve bilježnice ili bloka, po svemu po čemu se moglo crtkati, a da, zapravo, nije imao svijest o tome što upravo radi. I nije do tako nastalih crteža držao. Oni su usput otpadali, nestajali, završavali u smeću. Kao kad drvodjelja uzme nožić da naoštri olovku, i taj rad u drvetu ne smatra nikakvim poslom. Eto, tako je Edo Murtić, dok smo razgovarali, usputno crtao. I povremeno bi me samo gnjevno pogledao, jer sam izgovorio nešto što mu se ne sviđa. A namjerno sam mu povremeno govorio upravo takve stvari, uživajući u tome što ga se moje riječi tiču i što ih čuje. I taj bi pogled i čas kad više ne bi crtkao po svom papiru bio trenutak u kojem se veliki umjetnik vraćao iz apstrakcije u figuraciju. Nikad Murtić nije postao apstraktni slikar. Uvijek je, poput Picassa, bio u raskoraku između jednoga i drugog svijeta. Dijelom zato što je, kao i Picasso, odveć dobro crtao i gledao, e da bi prezreo to čudo prelaska predmetnog svijeta u njegov usavršeni, na važno svedeni, obris, oblik i skicu na papiru. A dijelom i zato što je Edo Murtić, kao i Picasso, bio partizan, ljevičar, propagandist; bio je do kraja čvrsto uvjeren da umjetnost može pobijediti zlo i čelik, zaustaviti tenkove, posramiti palikuće i koljače, zajebati smrt. I kako bi se na apstrakciju mogao svesti netko tko se tako intenzivno obračunavao sa smrću? Netko tko je bio tako živ da je smrt pred njim ostajala začuđena?

Drugo čime je Edo Murtić bio iznenađen dok mi je pružao taj za njega bezvrijedni komadić hamera, precizno iscrtan crnim i crvenim flomasterima, bio je moj interes za njegovom črčkarijom? Bio je previše tašt da bi me upitao a što će ti to, ali bio je i odveć velikodušan za takva pitanja. Edo Murtić jedan je od najvelikodušnijih ljudi koje sam upoznao. Tokom desetak godina povremenog susretanja i druženja – naravno uvijek na njegovu inicijativu, jer smo se na njegovu inicijativu i upoznali – napoklanjao mi se grafika i grafičkih mapa. Jedan sam od onih, što me je učinilo trajno ponosnim, kojima je nakon trećesiječanjskog obrata 2000. godine darivao, kao zaslužnicima za dolazak demokracije, onu svoju spomen-grafiku. Njemu je naprosto bilo stalo da svatko tko ulazi u njegov atelje i prolazi kroz njegov život ima ponešto njegovo. Njegova umjetnost je, kao i njegov duh, bila invazivna, osvajajuća i sveprisutna. Ako ste ga poznavali – a poznavali su ga doista mnogi, i mnogi su od tog poznanstva stvorili karijeru i biznis – morali ste stalno biti njime okruženi. Ali ne, nije bio ni naporan, ni nametljiv čovjek. Samo je bio velikodušan. Svatko je mogao imati Murtićev rad. Murtić je bio partizan, bio je komunist, eurokomunist. Prkosio je ravnodušnosti. I onda ga je baš iznenadilo da mu ja sad tražim taj papir iz Dubravkinog puta.

Mogao me je pitati što će mi to. Nije bio naivan pa da povjeruje da mi treba podsjetnik. I onda bih mu, možda, objasnio da me, kao i obično, u svemu jedino zanima majstorija. A onda se u ovom slučaju sastojala u fantastičnim prijelazima sa šanpjera koji mu je bio na tanjuru, na papir i flomastere. Svatko bi na taj način upropastio crtež, ili bi flomasterom zaprljao ribu. Svakome bi, osim Edi Murtiću, prsti ostali masni. Ali on je, kao što je i red, najprije ribu prstima razabirao i jeo, čineći to vrlo grubo, bezobzirno joj lomeći kosti, da bih odmah potom, u sljedećem trenutku, savršeno čistim prstima crtao. Kako je to bilo moguće? I kako je moguće da je taj komadić hamera – koji već dugo ne uspijevam naći, i to me užasno nervira, premda znam da će u jednom trenutku iskrsnuti – uskrsnuti iz nereda moje svakodnevice – ostao tako savršeno čist?

Drugo njegovo djelo kojem sam se također često divio zauvijek je, čini mi se, uništeno. U onom ateljeu na Tomislavcu, koji je nekad davno pripadao Bukovcu, a ispred kojeg je, protupropisno i divlje, bivao parkiran Edin golemi terenac, pod je bio od neke nedefinirane crne materije. Možda od nekakvog betona. Ali izgledao je kao oni nabijeni zemljani podovi po sirotinjskim kućama srednje Bosne, kakve sam viđao za očevih liječničkih vizita i obiteljskih obilazaka djece i unuka naših nekadašnjih prijatelja u Kaknju i oko Kaknja. Taj čudni Edin pod bio je, međutim, sav isprskan bojama. Dok bi slikao, boja je prskala na sve strane. Boja nije prljava. U ateljeu nema prljavštine. Između boje i ostataka s tanjura postoji razlika. Kao što razlika postoji i između prstiju umrljanih bojom i prstiju prljavih od hrane, ljudi i života. Pod tog ateljea na Tomislavovu trgu bio je slika života Ede Murtića. I studija njegove slikarske palete. Prije nekog vremena vidio sam dijelove nekog dokumentarnog filma snimljenog u tom ateljeu poslije njegove smrti. Poda više nema. Nema Ede Murtića. Taj pod bio je apologija života u umjetnosti.

Sredinom maja, jednog od onih dana koje provedem u svođenju računa i iščekivanju svoga rođendana, naišao sam, na putu do knjižare, rubom Trga žrtava fašizma, i ugledao crvena slova i brojke na okrugloći Meštrovićeva paviljona: Murtić 100! Samo je uskličnik nedostajao. Pomislio sam: o, kako bi samo ovo prijalo njegovoj taštini! Nije sujetna bila ta taština. Ali jest bila kraljevska. I to savršenstvo crvene njegove boje po bjelini kamena, na najmarkantnijem mjestu jednoga mrtvog, urušenog i opustošenog Zagreba, u kužnome svibanjstvu maja 2021, nešto je što tako neodoljivo na njega podsjeća. Pa i da ne bude izložbe u Paviljonu, da su unutra izložene sve same hrvatske drangulije, ili da je, kao što je već sve drugo, Meštrovićev paviljon prodan Zari, H&M-u ili braći Mamićima, da u njemu izlažu suhu braveću stelju i mlada tijela svojih fudbalera, koji ih, poput nekakvog Oršića, u Sportskim novostima slave i kao osuđene kriminalce, sasvim je dovoljno to: Murtić 100. Slike ionako Hrvatska ne može gledati čistoga oka. Ova kultura, naime, ima problem s Murtićem, koji nije ni umjetnički, ni politički, nego je prije svega drugog problem načina i formata. Edo Murtić nije se mogao, i ne može se, uklopiti u Hrvatsku i u Zagreb zbog formata svog slikarstva i načina slikanja.

Prvo ćemo o formatu, pa o načinu. Murtić se formirao unutar jedne velike zemlje i jedne pobjedničke ideologije. Jedno je biti umjetnik na pozornici koju čini dvadeset milijuna ljudi, pa još u prisutnoj i važnoj, premda kontroverznoj, suštinski neslobodnoj i nedemokratskoj, ali duboko europskoj zemlji, a sasvim je drugo biti umjetnik u zemljici s ruba kontinenta, također neslobodnoj, s kržljavom demokracijom i jedva četiri milijuna stanovnika. Murtić je, simbolički rečeno, iz Zagreba otišao kao za pušku tek stasali dječarac, kandidat za neznanog junaka, a vratio se kao gotov umjetnik, u čijem su iskustvu inkorporirane sudbine svih živih i mrtvih sudionika jednoga rata i velike ratne pobjede. Pritom, za razliku od stotina tisuća, za razliku od milijuna mediokriteta, koji će pobjedu pretvoriti u govno, te za razliku od komesara koji će komunizam pretvoriti u diktaturu, koja će, kao i svako govno, s vremenom bivati sve mekša i mekša, Murtić je postao veličina. Ali formatom, kao i Krleža, kao i Kaštelan, kao svi oni veliki i važni, prije svega: jugoslavenska veličina. Bez te zemlje, samo s Hrvatskom, Murtić, kao ni Krleža, nije zamisliv. Male zemlje pogodne su za male formate. To će postati očigledno kada Hrvatska 1991. u najvećoj ostavinskoj raspravi u svojoj povijesti naslijedi Murtića, Krležu, Kaštelana. Kao namještaj iz iseljenog građanskog stana, koji pred kišu prekratkim najlonima pokušavaju pokriti neki siroti ljudi, što ih je preselilo u suterensku garsonijeru. Murtić je, međutim, jedini od njih trojice živ, Hrvatsku vidio velikom. I uzrujavao se grdno što je oni ne vide takvom, nego se moraju, i to uzalud, pomagati tim najlonima.

A sad o načinu: u nedovršenim kulturama i na komercijaliziranim kulturnim scenama, likovni su umjetnici štampari novca. U Hrvatskoj, vodeći povjesničari umjetnosti su bankari. Vrijednost novca je, to znamo, u obrnutom razmjeru s njegovom količinom. Djela istinskih slikara vrijede tim više što njihovi autori manje slikaju. Najviše vrijede ako slikar umre mlad, rano oslijepi, ubije se, iščezne… Što je zemlja manja, tojest što je manja pozornica nečije umjetnosti, to umjetnik mora slikati manje da bi njegova djela vrijedila više. Slično je i u književnosti. Jednom ću vam i to objasniti. U ozbiljnim kulturama, međutim, i među ozbiljnim ljudima, među dobrim čitateljima i pravim gledateljima, među pjesnicima naročito, pod uvjetom da su stvarno pjesnici, materijalna, tojest financijska vrijednost umjetničkog djela nije u nužnom suodnosu s njegovom umjetničkom vrijednošću.

Način Ede Murtića bio je takav da je svakoga dana svog umjetničkog života stvarao umjetnost. Ogromne, goleme, zastrašujuće, uznemirujuće količine umjetničkih djela. Bio je ovisnik o boji, o njenom mirisu, ovisnik o terpentinu, o tiskarskim strojevima svih vrsta, o grafici i o grafičkoj industriji, ovisnik o olovci, papiru, flomasteru… I stvarao je toliko umjetničkih djela da njegova umjetnost više ne može financijski vrijediti ni blizu svoje umjetničke vrijednosti. Murtić je neusporedivo bolji slikar nego što pokazuju cijene njegovih slika. Danas i netko iz niže srednje klase, netko skoro siromašan, a pametan, obrazovan, darovit, sebi može pokloniti Murtićevu grafiku. I to je, zapravo, lijepo. Istovremeno govori sve, i ne govori ništa, o njegovom slikarstvu. Kao što o njemu ništa ne govori ni činjenica da se ni o punoljetstvu Murtićeve smrti u Zagrebu neće dogoditi ništa, i neće se podignuti neko čudovišno zdanje, u kojemu bi bilo izloženo njegovo životno djelo. Murtić Hrvatima, ili onima među Hrvatima koji diktiraju hrvatsku kulturu, jer nijedna kultura, pa tako ni ova, ne nastaje, niti treba nastajati iz demokratske geste, naprosto nije potreban. On je taj iseljeni jugoslavenski namještaj koji pred kišu pokrivaju najlonima.

Prvog petka izložbe, Meštrovićev paviljon bio je neočekivano pun ljudi. Zašto su svi ti ljudi došli? Zato što je mondeno doći? Zato što razumiju Murtića i žele vidjeti njegove slike? Ili zato što se sinoć, u četvrtak, na otvorenju okupilo važno društvo s vrha? Gledam stariju gospođu, vodi po izložbi unuka koji jedva da je krenuo u školu, pa mu tumači slike. Zanimljiva scena. Nimalo sentimentalna. Baka, naime, nije sentimentalna. Ozbiljna neka žena, a i dječak vrlo je ozbiljan. Prisluškujem, ali neću vam reći što sam čuo. Ne bi bilo u redu. Nije pošteno. Osim što bi i ovo godilo Murtićevoj majstorskoj taštini. Istina, možda bi se on i posvadio s bakom. Rekao bi joj da je krivo sve to što ona tumači. Ali bi poslije znao da je, ipak, sve imalo smisla i da se ovaj život imao kome ostaviti.

Vruća je subota. Popodnevno sunce svom snagom tuče o preveliko žensko čelo, dok njene nejednako duge noge teškom mukom stišću pedale okrznutog lila bicikla i prisiljavaju je da mili prema tržnici. Ondje će kupiti jagode. Danas puni trideset i šest pa će sinovima ispeći voćnu tortu.

Ona puni 36, ali oni će jesti tortu i smijat će se sigurno. Ona ne voli jagode i ne smije se, ima već tri dana. Prije tri dana Saša se od nje sretno rastao. Je li to i za nju sretna okolnost, ne zna. Još nije odlučila.

Oduvijek je bila neodlučna, ta Sofija, posljedica miješanog braka majke Selme i oca Marka koju su čitavo školovanje podrugljivi jezici zvali “avlijanerka”, kao da je, Bog im pomog’o, neka kuja. Vjerojatno su mislili da je to pogađa, ali su se prevarili! Tupoglavci nisu ni slutili da je “avlijanerka” sretna što je činjenica da joj roditelji vjeruju u različite bogove dovoljna da  šepavost padne u drugi plan. Nikad je nisu nazvali “šepavicom”, niti su komentirali ortopedske cipele na mršavim nogama. Na njih uvijek iste duboke, visoke i zatvorene, olovno teške i još k tome oker žute svi su navikli. Svi osim nje, ali koga briga! Znala je da ne može gore, a bome ni bolje. Roditelji nisu imali za ljepše.

Poznate bakandže bile su najjeftiniji model u neuglednom ortopedskom dućanu smještenom na uglu ulice u kojoj su živjeli i koliko god joj se ne sviđale, Sofija je uvijek iznova bespogovorno u njih gurala krhka stopala gutajući pritom knedlu nemoći. Nije imala ni novac ni dobru ravnotežu. Štoviše, bosa je ličila na strašilo koga njiše vjetar i izjedaju čvorci. Teško se održavala na nogama i stalno je strahovala od pada koji će manu učiniti uočljivijom. Stvari su bile jasne. Od dva zla izabrala je manje. “avlijanerka” se ionako odavno naučila biti.

Uostalom, kuje se znaju umiljavati. To je spoznala promatrajući majku kako svakog dana nasmiješena poslužuje namrštenog oca vrućom kavom i ljutom rakijom, čeznući za pohvalom i jednim sitnim, nehajnim poljupcem u čelo. Znakom da se ljubav, unatoč nedaćama, nije istrošila. Njihov mali ritual u kćeri jedinici proizvodio je mučninu. Majka ju je podsjećala na poslušnu kujicu što mašući repom radosno dočekuje svoga gospodara. Usporedba je u sebi, pored mučnog, sadržavala i tužan prizvuk. Kuje se znaju umiljavati. Šepavice ne. Čak su i životinje ženstvenije od šepavica. Nek me zovu avlijanerka – mislila je nesretna djevojčica i nastavljala gledati u pod. U oker cipele. U njih je gledala godinama, a onda je izrasla u studenticu i preselila se u metropolu. Činilo joj se da svi sjajni izlozi čekaju samo nju, ali nedostajalo joj je hrabrosti nužne za promjenu. Mjesecima se divila modelima iza ulaštenih stakala pitajući se postoje li negdje iste takve samo čvršće, da zamijene ortopedske, a onda je prelomila i bojažljivo ušla u jednu prodavaonicu.

Pristojno je pozdravila crnomanjastog prodavača, poravnala nabor na traper suknji i posegnula za bordo sandalama koje su joj zapele za oko. Nekoliko dugih trenutaka samo ih je držala u dlanovima. Premišljala se. Skupljala je hrabrost da se izuje pred parom nepoznatih čudesno tirkiznih očiju koje su je netremice promatrale.

Bila je jedina mušterija u prodavaonici. Kad se konačno izula, prodavačeva je brada  povikala: “Idi bre beži! Toliko si se dugo izuvala da sam bio uveren da ću sada da ugledam neke kraste, šugu neku bre, kad ono normalne lepe noge! Prosto nevereovatno!” – čudila se nakrivljena glava. Novosadski naglasak zvučao je neodoljivo. Morala se nasmijati. Posramljena mu je pokušala objasniti u čemu je problem, ali nije se dao. Podužu raspravu o prekratkoj lijevoj nozi zaključio je savjetom da se mane cipelica i strahova. “Vreme je da proplešeš bosa, lutko“ – izjavio je nježno i pružio joj ruku da lakše ustane s kauča za isprobavanje cipela. To je bio ulet za zauvijek.

Vani su cvale lipe. Kristalno plavim nebom letjele su raspjevane ptice. Pustom ulicom vukla se ožednjela mačka. U rashlađenom prostoru trgovine obućom dvoje je stranaca ispreprelo prste i razmijenilo imena. Saša je Sofiji poklonio sandale. Drugog ju je dana čekao pred fakultetom i podijelio s njom svoj šareni kišobran. Pod njim su im se u bijegu od iznenadnog ljetnog pljuska uskladili koraci i za tili su čas dva odvojena života postala jedan zajednički. Jednostavno, bez puno riječi, bez buke i testiranja. Samo Sole i Sale.

Da bi rasla u Saletovoj ljubavi. Sole se odrekla roditeljske topline.

“Četinikuša!” – povikao je otac iz sveg glasa i presudio. Majka je šutke gledala kako kapljice pljuvačke lete iz njegovih usta i padaju na pod tik do kćerinih novih modernih sandala. Možda se pitala je li ih kupila u svojoj ili u muževoj domovini.

Zmajica od pedeset šest kilograma koju je otac nazvao “četnikušom” domovinu  je smatrala čistom utopijom, a ni dom nije bio daleko od toga, zato je u tom tegobnom trenutku bez žaljenja za sobom zalupila vratima. Majčin pogled tek se tada digao uvis. Drugačije nije znala. Čitav život je posvetila bivanju na muževoj strani. Jedinica je sve razumjela. Samo bi je ponekad za vrijeme studenih zima, majčina odsutnost zaboljela do kosti, ali nema tog žaljenja koje suprugova rečenica: “Nogata moja, pogledaj nam decu. Pravi lepotani! Nijedan nema kraću nogu”, nije uspijevala uništiti. Imali su dobar bračni život, a onda mu je dosadilo i samo je iz njega išetao. U svojim krem mokasinkama pohrlio je prema novoj stvarnosti, postavši tako bivši suprug i vikend tata. Njihovi sedmogodišnji blizanci sada su s njim. Kad se navečer vrate kući, iznenadit će ih tortom. Dva će komada prekriti folijom i spustiti u ruke onoga koji im trenutno najviše nedostaje. On će ih nespretno preuzeti i s nelagodom odnijeti na probu svojoj novoj partnerici. Cijelo će se vrijeme oboje usiljeno smješkati u pravcu onog drugog, loše glumeći da se dobro snalaze u novim okolnostima. Sigurna je da će tako biti. Ona će sve učiniti točno ovako kako je zamislila. Dokazat će da može sama, da nije kao mama. Svega sekundu nakon što je domislila sve do najmanjeg detalja, Sofiji se zavrti u glavi i pada s bicikla. Glavom udara o tlo. Čini joj se kao da je legla na zraku sunca. Omamljena, zatvara oči.

Iz nesvijesti se budi  u bolnici. Meškolji se po neudobnom krevetu i umrljanim stopalima prlja čistu plahtu. Pita se gdje joj je bicikl. Uvjerena da je nesvjestica samo posljedica vrućine, sprema se otići. Žuri joj se po jagode, po sinove, ali liječnik ima vijesti što i uslijed najveće žege zaleđuju stvarnost.

“Zakasnili ste” – obznanjuje nekako umorno i sjetno. Karcinom dojke. Metastaze na objema. Morate ostati. Pokušat ćemo…” – dalje ga ne sluša.

“Doktore, sve što mislite pokušavati da mi produžite život, molim vas pokušavajte od sutra. Danas ne. Danas mi je rođendan i želim ga proslaviti sa sinovima, a sise vam ne dam dok još jednom ne zavedem bivšeg supruga.” – izgovara  nepokolebljivo i smije se srčano. Nadoknađuje trodnevno ne smijanje. Liječnik joj se pridružuje u smijehu. Mlad je i prepun razumijevanja.

Osjeća duboku zahvalnost pa ljubazno dodaje: “Ozbiljna sam. Sutra ujutro pojavit ću se ovdje i prepustiti vam se, a sad me pustite. Dajte mi još jednu večer.” Brižni mladić još se neko vrijeme premišlja, a onda popušta. Iz bolnice izlazi na vlastitu odgovornost. Dovoljan je potpis na obrascu. Zadnjih dana često potpisuje  izjave koje druge oslobađaju odgovornosti. Svi od nje dižu ruke. Dođe joj da ona učini suprotno, da na sebe digne samo jednu ruku, ali dodir bosih stopala s vrelim betonom vraća je u život. Shvaća da ne smije odustati zbog djece. Pogleda u nebo. Duboko udahne i osnažena krene kući. Zaboravlja kupiti jagode.

Pješačenje ne traje dugo. Dugogodišnji boravak u ovom gradu, učinio ju je dobrom poznavateljicom mnogih prečaca.

Ušavši u stan, najprije pere tijelo, pridajući posebnu pažnju upravo sisama, a zatim oblači haljinicu koja se Saši najviše sviđa i šalje mu sms u svom stilu. Podjednako duhovit i užasavajuć. Koristeći poznati crni humor piše: “Išla kupit jagode na pijac, pala u nesvijest, ugruvala se, izgubila bicikl, završila u bolnici i dobila dijagnozu. Rak. Metastaze na objema sisama. Rekla doktoru da mu ne dam sise prije nego te opet zavedem. Zamoli svoju partnericu da pričuva naše sinove i dođi. Čekam te kod onog izloga u bordo sandalama. Onim nekadašnjim. Očuvala sam ih bolje nego ljubav.”

Nije prošla minuta, već je zove. Utučen je. Prepoznaje to po vremenu koje mu treba da progovori. Cijele tri minute samo sluša kako plitko diše s druge strane slušalice. “Ne zajebavaš se, lutko, jel da?” – pita je napokon. Beskrajno je potišten.

Posljednje “lutko” iz njegovih je usta izašlo prije skoro godinu dana. “Čudno je kako strah raspekmezi ljude.” – pomisli Sofija i odmah odgovara.

“Ne. Nemoj da čuju djeca.” – govori kratko i odrješito. Ton njezinog glasa odaje je da nema volje za prenemaganja.

Saša se strese od užasa. “Vani su s Majom, ne brini, kreni prema izlogu, Stižem!!.” – odvraća uzrujano i završava razgovor.

Kreću i ubrzo se nalaze pred izlogom trgovine obućom u kojoj su se upoznali. Stoje pred njim kao pred provalijom i plaču. Čvrsto se drže za ruke. Ne govore. Zabezeknuti izvjesnošću smrti, ljudi najčešće zanijeme i krenu mahnito iskorištavati rezerve života. Sole i Sale nisu iznimka. Kad se sklone sa špice, dopušta joj da nježno provlači prste kroz njegovu, gustu, crnu kosu. Međusobno si dopuštaju sve. Zajedno provode noć. Dok leže jedno uz drugo u krevetu koji je još nedavno bio njihov govori mu: “Lijepe pjesme piše ta tvoja Maja, a i velikodušna je. Dobro si izabrao ovaj put. Eh, što ti nisi pjesnik, Sale moj!  Da me u pjesmi sačuvaš za naše dječake. Premali su da im nestane mama” – vapi. Prodavač cipela ne reče ni riječ. Muka mu je od skorog umiranja nekog tako bliskog. Plakao bi, a ne smije. Nije muški. Ne zna što bi sa sobom pa čini najmuževniju nježnu stvar koja mu pada na pamet. Ljubi je po lijevoj dojci. Sofija mu se smije. Podsjeća je na dječaka koji pokušava pojesti barem jednu jagodu kad već jučer ona nije ispekla voćnu tortu.

Neodlučan,
Kuda si krenuo,
Kompas nema svrhu,
Sunce je negdje, dan je,
Na obje strane gotovo isto,
Čas tišina, čas grmljavina, urlik,
Tako iz sata u sat, negdje zvoni, duboko,
To Bah lično nogom pritišće strašnu pedalu,
Nema muzike, jednolično odjekuje s obje strane,
Koliko ćeš izdržati na pragu, sasvim nag, sasvim malen,
Jesi li doručkovao, ručao ili večerao, nema nikoga da potvrdi,
Čekaš li ruku da te povuče, ili da te napokon gurne, tamo gdje gledaš!

ANĐELI GLADI  

                                     za Hertu Miler

Glad usporava vrijeme: u mnoštvu
Ona je pokoravanje

U samnicama: glad je iznuđivanje

Željan mudrosti –
Ovo sam nekad smislio mlad

U međuvremenu – moje željenje
Obesmisliše u Tuli
Pekari

Anđeli gladi – a ti: jedna si od njih 

 (2019-2021)

LISTNI TABUTI 

           za Miljenka Jergovića

Majka me sada ušutkuje
Da iz temdžita čuje
Ko je umro –

Džamija je u tuđoj mahali
I objave po vrbama
Šušore –

Strahovi izoštre sluh:
I svaki listak je
Tabut –

A gluh ko je
Pročuje kad sâm ostaje 

(2021)

CRNA HRONIKA 

                             za Danila Kiša

Jutros na pijaci nema duhana:
Zarobili ga carinici 

Čovjek sa grivom lava
Ispred mene drži
U ruki praznu
Tabakeru 

I kaže:
Jadne gdje će im tolike duše

(2021)

Pero Magacioner do rata je za male novce ljudima krečio stanove. U tom poslu, kao ni u bilo kojem drugom, nije bio vješt. Aljkav i neuredan, loše je miješao boje, još gore je maljao zidove, i teže je bilo za Perom počistiti i srediti nered od njegova krečenja, nego i ne krečiti. Ali ljudi su ga zvali, jer je bio upola jeftiniji od najjeftinijeg sarajevskog molera. Pogotovu su ga zvale starije, usamljene žene, penzionerke, kojima je bilo drago slušati ga kako priča dok radi.

A nije on bio ni neki veliki pričač. I u tome je, kao i u svemu drugom, bio aljkav, neuredan i nepouzdan. Duša mu slagati, izmisliti, nadograditi, tako da nikad ne možeš znati što je tu istina, i ima li u njegovoj priči ikakve istine.

Kao i svi drugi ljudi u ono vrijeme, i on je uglavnom pričao o sebi. Takvo je bilo to Sarajevo. Kad nekog prvi put vidiš, ili kad se s nekim upoznaješ, govoriš tko si i što si. Tako da onaj drugi zna. Ali i njemu ostaviš vremena da kaže svoje. I tako ljudi razgovaraju, ne prestaje žamor u našoj kotlini. Da je nekim dječjim aviončićem nadletjeti Sarajevo i u preletu snimati glasove ljudi, čulo bi se samo kako žamore pripovijedajući bez kraja i konca o sebi i o svojima. Jedni lažu, drugi ne znaju lagati, pa govore istinu, a treći malo jedno, malo drugo.

Peru Magacionera računajmo među one koji su lagali, tako da ni ono što ćemo sad o njemu reći ne mora biti istina. Pričalo se, a bit će da je i on tako pričao, da ga je po rođenju mati ostavila na pragu marijindvorske crkve, golog u kutiji za cipele, s papirićem na kojem je nečijom nevještom rukom pisalo – Pero. Poslije se saznalo tko je bila ta žena i iz čije je kuće Pero: sa Stupa, unuk propalog bifedžije, porijeklom Talijana. Ali on se, nesretnik, potucao od jedne do druge udomiteljske obitelji, i nigdje se ne bi zadržao duže od godine dana. Ako bi i toliko. U šesnaest prvih godina imao je barem trideset različitih pomajki i poočima. I onda, možda, nije ni čudo što je poslije toliko lagao. A možda nije ni lagao, nego su sve to bili dijelovi nedovršenih života, koji nisu započinjali rođenjem ni završavali smrću, nego bi Peru uzimali i vraćali, kao što se uzimaju i vraćaju knjige u biblioteci, a on je, bijednik, odsvakle ponešto pokupio.

Pero je imao jednu maštariju: što bi bilo i kakav bi njegov život bio da njegovi pradjed i prababa, roditelji onog propalog bifedžije, vlasnici gostionice Dopolavoro na Stupu, nisu odnekud s juga Italije doselili se u Sarajevo. Pero bi rastao u Napulju, na vječnome suncu, ne bi se nikad mrznuo, niti bi kad bio mokrih nogu, i možda ga ni njegova nesretna mati ne bi ostavila ispred marijindvorske crkve, u kutiji za cipele. Naravno da ne bi! Nema u Napulju ni Marijin Dvora, ni marijindvorske crkve, ni don Luke u crkvi!

Uzalud mu ljudi govorili da mu je loša računica, i da se on, Pero, ne bi ni rodio da su ti njegovi pradjed i prababa ostali u Italiji, jer onda njegov talijanski djed ne bi sreo njegovu bosansku babu, pa se ne bi rodio ni Perin bosanski ćaća, a da je o bosanskom djedu i drugoj bosanskoj babi i ne govori. Ali nije njega bilo briga za tu matematiku, onu o kojoj se žamorilo u gradu u dolini, u Perinoj maštariji postojali su samo Napulj i vječno sunce. I cijela životna priča, a ne razlomljena u trideset dijelova i na trideset poočima i pomajki.

– Ja sam ti, Miraleme moj, ko vaza koja se razbila! – govorio mi je kad sam ga ono jednom, iz sažaljenja, uzeo da mi okreči stan, pa sam onda morao uzeti slobodno na poslu i cijelu sedmicu za njim rediti.

Ne znam šta je time htio reći, ali računam da je nešto oko tog djetinjeg života po raznim kućama. Upoznao je, nesretnik Pero, Sarajevo bolje nego itko od nas.

Ali još nešto o tom njegovom pradjedu ne smijem zaboraviti. Možda je i to Perina laž i izmišljotina, ali je meni draga i lijepa, pa je treba zapamtiti i ovdje zabilježiti. I zar je važno ako nije istina. Pa ni pisci, recimo Tolstoj i naš Andrić, ne pišu po istini, a ima li boljeg i ljepšeg od tog njihovog? I šta bolje govori o našem svijetu, ono što, evo, ti i ja po istini govorimo, ili ono što Andrić izmisli? E, sine moj, stvarnije je sve što bi taj gospodin izmislio od svega što sam ja u životu odživio. Ali nećemo sad o mom, nego o Perinom životu.

Elem, taj Perin pradjed, kafedžija, restorandžija i dobar kuhar – to se na Stupu zna i mimo Perinih maštarija, u Bosni se prvi put zatekao u ratnom zarobljeništvu 1917. Što se dogodilo i kako ga je do Sarajeva dotjeralo, to sam Bog zna. Vidiš i sam kako je u ratu! E pa tako je, samo još veće, luđe i krvavije bilo i onda. I tu je on, bit će u nekakvoj aščinici, ili kod nekog u kući, vidio sogandolmu. Lukići, lukčići, lučice ne veće od ljudskog oka, a u svakom mljeveno meso i riža, i sve to skuhano u nekakvom saftu, ama prste rođene da oglođeš od miline! Kada se 1919. vratio kući, samo je o tim lučicama ne većim od ljudskog oka, punjenim mesom i rižom, pa u saftu, pričao ženi, koja je u Italiji vodila kafanu dok je on ratovao. I bit će da je i nju omađijao pričom.

Tako su se njih dvoje pokupili, zatvorili svoju talijansku kafanu, i došli u Bosnu, da žena okusi sogandolmu. Tako došli, i nikad se više nisu vratili kući. Pa se tako iz sogandolme na kraju rodio i Pero Magacioner.

Kada se zaratilo, nikome više nije trebao moler. Tko bi krečio dok naokolo padaju bombe! Ali je od nekih doba zatrebao netko tko će popravljati krovove i slagati crepove koje rasturi mina iz minobacača, ili ih porazbija mitraljeski rafal. Majstori nisu bili voljni da se time bave. Ni planinarima, ako je planinara i bilo, ako svi ne bi bili na linijama, u rovovima, nije bilo drago penjati se gore. Ne znam jesi li se ikad u Sarajevu penjao po krovovima. Ja jesam, pa znam. Gdje god se ovdje popneš na krov, viđen si s barem dva brda i dvije strane svijeta. Na oku te imaju barem dvojica snajperista. A barem jednom od te dvojice bilo bi zabavno da te pogodi u glavu, u guzicu, u ruku, svejedno u šta, pa da te gleda kako se niz krov kotrljaš u provaliju. Iz ta daljine, ja mislim, to i ne izgleda kao da si ubio čovjeka, nego kao da se igraš s plastičnim figuricama kauboja i indijanaca, ili kao da odozgor nadgledaš neki minijaturni svijet, u kojem kobajagi žive neki minijaturni ljudi.

E, tako se Pero Magacioner počeo verati po krovovima i sređivati razređene crepove. Kažu da je u tom poslu bio bolji nego u drugim svojim poslovima. Gore bi razgovarao sam sa sobom, ili bi se dovikivao s onim koji bi stajao pod kućom i nadzirao ga tamo u visinama. Postao je legendaran u popravljanju krovova. Svi ga zvali, a on se penja i po zimi i po suncu, i po suhu i po kiši. Nije ga bilo strah. A kad čovjeka nije strah, onda ni snajperisti ne pucaju. (Ovo ne uzimaj zaozbiljno i ne provjeravaj. Ovo ja samo tako govorim, zbog priče i zbog zabave. Čuj da snajperisti ne pucaju ako čovjeka nije strah! To stvarno može samo u ovakvoj priči, od duga čekanja i od besposlice.)

I onda na samom kraju rata, bio kraj augusta 1995, pogibe Pero! Negdje gore iznad Sepetarevca, skotrljao se niz krov i odletio u bezdan, na kaldrmu. Našli ga slomljene kičme, izlomljenog, gluho bilo, kao da ga je Picasso nacrtao. Glava mu došla među noge, a ruke mu grle leđa. Takav je, kažu, bio. Mrtav, jašta nego mrtav, ne možeš ostati živ ako s tih visina trehneš o kaldrmu. Dugo su tražili mjesto gdje ga je metak pogodio, prvo jedan, pa drugi patolog, a onda je dolazio i čovjek iz policije, neki Jozo, isto sa Stupa, ali ni on nije mogao naći gdje je Peru pogodilo. Pa se tako zaključilo da ga nije ni pogodilo, nego da je pao sam od sebe. Ali nećeš to govoriti. Nekako nije red i nije pošteno. Bolje je reći da je Peru skinuo snajper kada je popravljao krov izrešetan mitraljeskim rafalom. I da je poginuo u ratu, a ne pao s krova. Pao kao kruška.

Drugima je to svejedno, ali meni nije. Ni tebi, vidim, nije. Pa je li tako? Ne može ti čovjek tri godine vraćati crepove koje četnici razbacaju i razrede, i da mu na kraju kažeš da je pao s krova. Pao kao kruška.

Snajper je Peru strefio ravno u njegovo ludo srce. Bog da mu dušu prosti, kako bi vi to rekli.

(za Novu godinu, unaprijed)

Sve mislim bit će nešto
a nikad ne bude mnogo.

I što više mislim
sve manje bude.

Zato više ne mislim
pa što bude to bude.

A ni to me ne brine.

Postoje oni dani kada se u nevakat po najjačem letnjem zvizdanu nađeš u Pljevljima, pa preko graničnog prelaza Jabuka pređeš na teritoriju Srbije i spustiš se u Prijepolje i Priboj. Ti su dani toliko čudni da se i meštani koje srećeš u tom delu Crne Gore i Srbije čudom začude kada te vide kako melanholičan hodaš ispod sjena munara i tražiš česmu pored Lima da se napiješ hladne vode negde u blizini silnih fabrika, tu baš kod industrijske zone. U tim nevakatima ahmedije hodža i mantije popova kao da na letnjoj sparini prašnjave lebde, u tim nevakatima dijete šutira loptu o zid svoje kuće i viče Jovetiiiiić, Bećiraj, Mitrović, Ljajić i gooool, a majka mu sa prozora namazanim parčetom hleba preti i viče Rasime, Marko, Jovane, Rašide ulazi u kuću da jedeš! Tada Sandžak zaklone brda i planine, plodni voćnjaci i traktori, a trobojke na obe strane granice ponosne se vijore i kao da pomalo od te gordosti po crnogorski crvene. Napustiš li Prijepolje u poslednji čas iliti vakat, pa u nevakat stigneš u Priboj, na ulazu te zatiče fabrika FAP. Tada se svom snagom otisneš ka Bosni i Hercegovini i zapevaš jednom glasno: “Ja sam FAP mašina, ja sam FAP mašina, fabrika automobila PRIBOJ!…Rambo vozi kamioooon, Rambo vozi, šalta vozi.” Lim se zeleni, zvone crkvena zvona, čuju se ezani, fabrička jutra dim iz dimnjaaakaaa… a ti voziš, šaltaš voziš!