Sve ga zanima, sve istražuje, sve pronađeno odmah odbacuje kao tuđe. Isključuje se iz stvarnosti kad joj je najpotrebniji. Stalno drijema. Umoran je. Tone u san. Izlazi iz sna kao utopljenik iz duboke vode. Kaplje s njega na sve strane. A niti jednoj kapljici ne zna ime. Istraženo ne usvaja, nije njegovo. 

A nekad je bilo drukčije. Sve se slijevalo u njega, i važno i nevažno bilo mu drago. Danas i ono što je njegovo od davnina ne prima u svoju kuću. Pa ni ono čija je starost odjučer. Starosti ne treba starost. Sita je svega, pa i same sebe. 

A, u načelu, sve ga i dalje zanima, sve, u načelu, i dalje istražuje i ponovno upoznaje. Čita, ali ne pamti. Gleda, ali ne vidi. U vremenu bivšem otkriva i sadašnje, za buduće ne ostavlja nikakvoga prostora. Svaki mu je višak. Istraženo ne usvaja, sve gura od sebe, slaže na zemlju kao jesen proljetno i ljetno lišće. Snijegom i ledom već prekriva pronađeno, led već sve okiva i čuva za prvu zraku, prvi pupoljak i prvu kapljicu. Nikakva ga nova otkrića više ne raduju. Tek dodirnuta, uvenu u njemu prije punog upoznavanja. I protiv novih otkrića negoduju ona stara, samo sebi dovoljna. 

Tako on svodi svoju nekadašnju moć na sirotinjski kućerak. U kojemu stalno dremucka. Zaranja u polusan, izranja iz polusna. Davljenik u općem potopu. S kapljicama koje cure na sve strane. 

U stvarnosti boluje od raznorodnog viška. Bezimenog. Koji  ga uspavljuje i bez kojeg može. Ne može bez te rigorozne redukcije kojom više ne vlada. U kojoj ponovno prolazi kroz vrijeme svog davnog djetinjstva. S mladim i još nerazvijenim mozgom protiv zastarjelih sadržaja. Porodilo se neko vrlo čudno dijete u starcu. I sve stalno vraća na početak. 

Prolog

Lopta je brzo dolazila iz pravca desnog kornera. Nenad ju je umirio prsima negdje na petercu, znalački pričekao da malo padne i zatim legao na nju udarivši je svom snagom. Jakov je stajao na gol-liniji kao ukopan, opčinjen Nenadovim profinjenim kretnjama rasnog strijelca. Lopta mu je fijuknula iznad glave i gotovo proparala mrežu.

– 25:8! Gotovo je! Okreći se! – Nenad je bio veseo zbog netom postignutog pogotka.

Jakov je znao što to znači. Igra 25:5 sastojala se od 25 izvedenih udaraca iz kuta, tzv. kornera, koje je u polju čekalo više igrača. Cilj je bio pogoditi gol koji je čuvao golman, uz uvjet da lopta prije konačnog udarca prema golu ne smije dotaknuti tlo. U slučaju da ekipa zabije pet golova (omjer 25:5, odakle i ime igri!), rezultat se smatrao neriješenim. Manje od pet postignutih golova značilo je pobjedu golmana, više od toga pobjedu ekipe. Najzanimljiviji je bio način nagrađivanja, ili bolje rečeno – kažnjavanja. Ovisno o tome je li u igri pobijedio golman ili tim, te o postignutom broju pogodaka, primjenom jednostavnog algoritma računao se broj udaraca u stražnjicu koje je gubitnik morao apsorbirati. Udarci su zadavani svom snagom, ponekad čak i iz zaleta, te je iz tog doba Jakov pamtio uzrečicu: “sva’ko se bori za svoju guzicu“.

Kada se te večeri Jakov uplakan vratio doma, gotovo ne osjećajući stražnji dio tijela, majka je jednostavno rekla:

– Sada je dosta! Ako baš moraš trčati po cijele dane, idi na atletiku. To je barem plemenita vještina. Kraljica sportova.

***

Tjedan dana prije početka Igara

Majka nije mogla dočekati da završi Dnevnik. Znala je da nakon kratkog seta reklama slijedi sportski dio. I zaista, nakon besmislenih spotova o besprijekorno čistom rublju i zdravoj prostati, na ekranu se pojavilo lice poznatog TV-novinara.

Danas su se naši sportaši okupili u Sportskom centru »Crna lasica« odakle će sutra krenuti put Kliničko-bolničkog centra u glavnom gradu gdje će obaviti posljednje liječničke preglede pred odlazak na Sportske igre. Novost je ovo koju je uveo Međunarodni sportski odbor kako bi sportaši na samim Igrama bili sigurniji i kako bi se moglo preventivno djelovati u slučaju bilo kakvih anomalija ili…

Kako je u tom trenutku ekranom proletjela silueta njezina sina, majka više ništa nije čula. Kroz glavu su joj prošle godine treninga, prljavih majica, krvavih koljena i poderanih tenisica. Poželjela je da se njezinu sinu sve to vrati s kamatama.

***

Šest dana prije početka Igara

Na ulazu u Kliničko-bolnički centar Jakova su gledali sa zanimanjem. Bio je mlada zvijezda koja obećava, a njegova disciplina vrlo atraktivna. Zaista, na 110 metara s preponama bio je jedan od favorita za osvajanje odličja. Oni najhrabriji nadali su se kako bi ono moglo biti zlatnog sjaja. Vrlo entuzijastičan po tom pitanju bio je i mladi liječnik, koje je obavljao završni pregled.

– Siguran sam da ćete uspjeti! Si-gu-ran! Nije moguće da Amerikanci toliko poboljšaju rezultate u odnosu na Zürich. A ni tamo im nije bilo dovoljno…

Jakov se skromno nasmiješio. Nije se još uvijek naučio nositi sa statusom zvijezde atletske reprezentacije.

– Okrenite glavu u stranu. Ovo će možda malo zaboljeti – rekao je liječnik dok je u ruke uzimao čudan instrument nalik revolveru. Prislonio ga je Jakovu iza desnog uha. Primijetivši njegov zbunjeni pogled, dodao je: – Ne morate se bojati. Samo uzimamo uzorke krvi na nešto brži način.

Nakon toga, čuo se tihi zvuk kakav je Jakov znao čuti u vulkanizerskoj radnji. Malo ga je zapeklo, ali je liječnik odmah na mjesto uboda pritisnuo gazu s analgetikom. Bol je nestala gotovo odmah. Jakov je instinktivno posegnuo rukom iza uha i napipao malo ispupčenje na mjestu gdje ga je maloprije dotaknula igla medicinskog instrumenta. Liječnik je i ovaj put preduhitrio pitanje:

– Normalno je da se lokalno pojavi mala oteklina. Kada budete na postolju, neće je više biti, garantiram Vam!

***

Večer uoči početka Igara, Hemingway bar hotela Ritz

Iako zatvoren za goste, bar je bio pun. Običaj da se uoči otvorenja svakih Sportskih igara sastane organizacijski odbor natjecanja u nešto opuštenijoj atmosferi, upravo onakvoj kakvu je Hemingway nudio, poštivan je i ovaj put. Predsjednik Međunarodnog sportskog odbora, Helmut Kaiser, bio je izrazito raspoložen. Obilazio je članove, ispijao s njima zdravice, predviđao rezultate njihovih reprezentacija u različitim sportovima, pri čemu je nastupao barem malo ulagivački, mangupski požurivao konobare i – gledao na sat. Točno u 22:00 bila je predviđena njegova prezentacija, koja je trebala biti iznenađenje za većinu nazočnih.

Kada se hologramska slika prezentacije konačno pojavila u sredini prostorije, Kaiser je preuzeo riječ:

Poštovane gospođe i gospodo!

Kako bismo svi mogli kvalitetno pratiti ove Igre, dozvolite da Vas informiram o nekim novostima, koje osobno smatram revolucionarnim, a koje s ovim izdanjem igara Međunarodni sportski odbor uvodi.

Izuzme li se nekolicina Kaiserovih najbližih suradnika, svi ostali bili su duboko zaintrigirani ovim uvodom. Kaiser je pogledao po dvorani, dobro osmotrio lica prisutnih i nastavio:

Kao što znate, živimo u svijetu u kojem želimo da svi imaju jednaka prava, da svi imaju jednake mogućnosti, jednostavno – da svi budu jednaki. Ova problematika posebice je osjetljiva u domeni sporta. Dozvolite da pojasnim. Zamislimo dvojicu hipotetskih sportaša. Obojica provode isto vrijeme na potpuno istim treninzima, koristeći istu metodologiju rada i provodeći iste kondicijske pripreme. Slažete se, danas je više ili manje sve poznato u sportskom svijetu. Međutim, kada dođe do direktnog sraza ove dvojice sportaša, uzmimo za primjer finalnu utrku na 110 metara s preponama, povijest govori da će svakako jedan od njih ostvariti bolji rezultat. Postavlja se pitanje – zbog čega?

Ove riječi ostavile su dubok dojam na slušatelje. Kaiser je opet iskoristio dramaturšku pauzu da opipa puls gomile kojoj se obraćao. Kretao je prema poanti svog izlaganja:

Ponekad će to uistinu biti poradi nekih drugih okolnosti. Međutim, naša znanstvena istraživanja su pokazala da postoje mjerljivi i egzaktni pokazatelji koji na kvalitetan način mogu pojasniti ovu razliku. Ti pokazatelji mogu jasno označiti onoga koji ima neke od predispozicija koje drugi natjecatelji nemaju, a koje mu mogu donijeti bolji rezultat iako po uloženom trudu i pokazanoj vještini nije ništa bolji od konkurenata. Dapače, zna se dogoditi da manje vješt sportaš u svojoj disciplini pobjeđuje samo zbog ovih maloprije navedenih pokazatelja. Na njih, dakle, nije mogao utjecati, ali mu oni pomažu u ostvarivanju rezultata. Bit ću vrlo konkretan: ukoliko netko ima prirodni puls u mirovanju od 48 otkucaja u minuti, on je predodređen da pod jednakim uvjetima treninga pobijedi natjecatelja čiji prirodni puls u mirovanju iznosi 49 otkucaja. To je samo jedan pokazatelj. Pokušajte samo zamisliti što bi se dobilo detaljnom analizom i komparacijom duljine hvatišta tetiva, zasićenosti kisikom, kapaciteta plućnih krila, kvocijenta inteligencije, razine hormona, strukture koštanog tkiva, vrijednosti tlaka ili udjela masnoća u krvi?

U prostoriji se mogla čuti muha. Bilo je očito kako nitko od nazočnih dotada nije razmišljao u ovom smjeru. Kaiser je procijenio kako je upravo došao trenutak da zada posljednji udarac:

Odlučili smo se stoga za jedan eksperimentalni program koji je usklađen s nacionalnim savezima. Svim natjecateljima koji se natječu u disciplini 110 metara s preponama, prije dolaska na Igre ugrađen je iza uha jedan sićušni uređaj. Riječ je o Nivelatoru, čija zadaća je unificiranje upravo spomenutih pokazatelja. Ukoliko netko ima, na primjer, broj otkucaja srca u minuti manji ili veći od propisanih tabličnih vrijednosti, Nivelator će taj broj otkucaja povećati odnosno smanjiti. Lansiranjem minijaturnih hardverskih modula koji se kreću krvotokom, moguće je kemijskim agensima izvršiti pritisak na bilo koju tetivu, mišić ili kost u tijelu. Na taj način osigurat ćemo da se na sportskom terenu natjecatelji natječu samo onime što su stekli kroz treninge, a ne onime što im je priroda, ni krivima, ni dužnima, dala.

Najosjetljiviji dio svog izlaganja Kaiser je ostavio za kraj. Međutim, bio je siguran da nikakvih iznenađenja više ne može biti.

Napominjem da ova disciplina nije odabrana slučajno. Naime, to je jedna od disciplina u kojoj godinama svjetske rekorde drže ne-bijelci. Možemo reći da je to egzemplar u kojem je jednoj skupini, namjerno neću reći „rasi“, uskraćeno nadmetanje pod jednakim početnim uvjetima.

Ovaj put žamor je ispunio prostoriju. Mnogi su bili oduševljeni ovim revolucionarnim pristupom, neki su pak pokazali zanimanje za tehnološke aspekte Nivelatora, dok su tek rijetki smrknuto gledali Kaisera.

Napominjem Vam da su svi savezi čiji natjecatelji nastupaju u ovoj disciplini odobrili korištenje Nivelatora, dok je za same natjecatelje njegova implementacija tajna. Smatrali smo da ćemo na taj način osigurati uspjeh ovog projekta, koji bismo kasnije proširili i na druge discipline, možda već na idućim Igrama. Stoga Vas molim da tijekom trajanja ovog natjecanja sve što je večeras rečeno ne izađe iz ove prostorije.

Kao po zapovijedi, u prostoriju su ušle hostese praćene glazbenim sastavom, što je značilo da je službeni dio večeri završen.

***

Polufinalni dan

Dok je ulazio u autobus koji ga je s drugim sportašima trebao odvesti prema stadionu, Jakov se osjećao izvrsno. Na žalost, ne zadugo. Strah koji ga je mučio unazad nekoliko dana, ponovno se pojavio čim je zauzeo mjesto pored kubanskog kolege.

Nekako pred polazak na Sportske igre, Jakov je osjetio blage zdravstvene tegobe. Osjetio je na trenutke da mu srce radi brže, da se „uzlupa“, zatim umiri da bi neko vrijeme opet radilo bez problema. Nakon toga, stvar se ponavljala u nepravilnim ciklusima. O tome se ni u kom slučaju nije želio konzultirati s reprezentativnim liječnikom. Pretpostavljao je da se ne može raditi o nečem ozbiljnom, s obzirom da je prošao vrlo rigorozne pretrage netom prije polaska na put. S druge strane, ta neugodnost mogla ga je skinuti s liste za nastup. Stoga je o problemu šutio, ali ga je on mučio.

Na svu sreću, dok je zauzimao startnu poziciju za polufinalnu utrku na 110 metara s preponama, srce je radilo kao sat. Start je uspio od prve i Jakov se sjurio prema cilju, lepršavo skačući preko prepona, koje su iza njega ostajale na svom mjestu. Dok je prolazio kroz cilj vidio je trkače sa strane koji su bili otprilike u njegovoj ravnini, ali mu se ipak učinilo da je barem „za prsa“ ispred njih. Nestrpljivo je čekao službene rezultate. A oni su bili nevjerojatni – svih osam trkača prošlo je ciljem s istim vremenom: 12,46! Bilo je to doduše gotovo sekundu slabije od aktualnog svjetskog rekorda ali, sukladno pravilima, svi natjecatelji su se kvalificirali za sutrašnju finalnu utrku.

Jakov je uživao u trenutku. Ipak je izborio svoje prvo Sportsko finale! Lagano je pogledom kružio po stadionu, koji je bio solidno popunjen, slušao pljesak i čekao da službeni spiker izrekne i njegovo ime. U svečanoj loži ugledao je Kaisera, koji je likovao i nešto veselo pričao Predsjedniku, koji se pojavljivao na gotovo svim borilištima tih dana. Njegova zemlja uistinu je bila pravi domaćin, željan dokazivanja i promocije u svijetu. Predsjednik je isto tako razdragano odgovarao.

***

Polufinalni dan, nešto kasnije

Povratak u Sportsko selo bio je veseo. Jakov je krenuo prvim autobusom, čak se nije niti istuširao na stadionu. Želio je što prije doći među svoje kolege reprezentativce i u miru nazvati mamu, da joj zahvali što ga je svojedobno usmjerila u atletske vode. Najvažnije od svega, namjeravao je ranije leći u krevet kako bi sutrašnji dan dočekao odmoran i maksimalno pripremljen.

Želeći opustiti mišiće, dugo je ležao u kadi. Lijeno je ustao tek nakon što je izvadio čep i kada je voda gotovo iscurila. Ustavši, osjetio je laganu slabost, a trenutak kasnije stopalo mu je proklizalo po glatkoj površini kade. Noge su poletjele naprijed a glava prema nazad. Udarac je bio bolan.

Kada se probudio, Jakov nije bio siguran je li u nesvijesti bio svega nekoliko trenutaka, ili satima. Bojažljivo je opipao zglobove na nogama, pokušao pomaknuti stopala, zatim šake, okretati glavu u jednu pa u drugu stranu, da bi zaključio kako nije ozbiljno ozlijeđen. Tek kada je ustao i u ogledalu vidio svoj odraz, shvatio je da se iza desnog uha nalazi skoreni trag krvi. Pažljivo ga je oprao i očistio ranicu, koja nije bila duboka. Iz nje je izvukao nekoliko grumenčića skorene krvi, koje je odmah bacio u WC. Ranu je dezinficirao i pokušao preko nje navući pramen kose. Bio je zadovoljan rezultatom. Reprezentativni liječnik sutra sasvim sigurno neće ništa primijetiti.

Kada je, umoran i izudaran, legao u krevet, učinilo mu se kako mu srce radi potpuno normalno. Nije bilo nikakvog „lupanja“, nije osjećao pritisak u grudima i to je shvatio kao dobar znak.

***

Dan finala

Jakov se probudio na vrijeme, što inače nije bio njegov običaj, i veselo ustao. Dobar osjećaj od prethodne večeri nije ga napustio. Činilo mu se kako je potpuno fit i kako mu danas samo neka nepredviđena okolnost može oduzeti medalju.

Blagu nervozu osjetio je tek na zagrijavanju. Međutim, smatrao je kako je to potpuno normalna pojava s obzirom na važnost trenutka. Četverogodišnji ciklus priprema stajao je iza njega, dok je pred njim bilo nešto više od deset sekundi utrke, nakon čega više ništa neće biti isto. Barem se tome nadao.

Kod prvog startnog hica, nervoza je uzela danak i Jakov je izletio sa startne pozicije malo prije praska. Na svu sreću, nije bio jedini, a da su svi bili pomalo nervozni svjedoči činjenica da je utrka ispravno započela tek iz četvrtog pokušaja. Kada je postao svjestan da trči utrku svog života, Jakov je potegao kao nikada. Napregnuo je vlastito tijelo do krajnjih granica. Jednostavno je letio stazom i imao osjećaj da ga u tom trenutku nitko ne može pobijediti. U ciljnu ravninu ušao je s više od metra prednosti, uz fantastično vrijeme utrke od 11,87. Pogled na službeni semafor bio je nevjerojatan. Na trenutak je pomislio kako se radi o tehničkoj pogrešci, pogotovo jer su svi drugi natjecatelji imali vrijeme od 12,46! Međutim, kada je službeni spiker na stadionu pročitao njegovo ime i kada su gledatelji ustali i počeli mu skandirati, postao je svjestan onoga što je upravo postigao.

***

Dok je prilazio postolju, Jakov je razmišljao o majci i prijateljima kod kuće. Nadao se da su svi pred televizijskim ekranima i da uživaju u trenutku baš kao i on. Tek krajičkom oka spazio je kako u svečanoj loži Predsjednik nešto žustro tumači Kaiseru, koji je samo slijegao ramenima i, očito, pokušavao smiriti za njega neugodnu situaciju. To je Jakova malo začudilo jer je znao da, prema unaprijed najavljenom protokolu, medalje u njegovoj disciplini dijele upravo Kaiser i Predsjednik. Tek kada je Predsjednik, praćen svojom svitom, ljutito istrčao iz svečane lože, Kaiser se nevoljko počeo spuštati prema trkalištu gdje je bio postavljen podij.

Nakon što mu je stavio medalju oko vrata, Kaiser je privukao Jakova prema sebi, poljubio ga u oba obraza i snažno rukom pogladio po kosi. Jakov je osjetio bol na mjestu ranice koja je nastala prilikom pada u kadi, ali je stisnuo zube. Smiješak je vratio na lice tek kada je počelo intoniranje nacionalne himne, koju je popratio ogrnut zastavom. Raspoloženje mu nije mogao pokvariti ni Kaiser, koji je odmah nakon dodjele medalja nestao sa scene, ne pričekavši da himna bude izvedena do kraja.

***

Dan nakon finala

Majka je u suzama bila pred televizijskim aparatom. Bilo je to potpuno razumljivo – sve najnovije vijesti govorile su o njenom sinu, pa tako i središnja informativna emisija nacionalne televizije:

…Zlatna medalja oduzeta je našem reprezentativcu nakon što je na doping-kontroli ustanovljeno kako je namjerno deinstalirao uređaj Nivelator, koji je bio ugrađen svim natjecateljima u ovoj disciplini. Iako se naš reprezentativac branio tvrdnjama kako o ovom besmislenom uređaju nije imao nikakvih saznanja, te da je on uništen nesretnim slučajem odnosno prilikom pada u kadi, Sportski odbor ovu obranu nije prihvatio. Nakon oduzimanja od našeg reprezentativca, zlatnu medalju podijelilo je preostalih sedam natjecatelja koji su utrku istrčali u vremenu 12,46.

Umjesto svečanog dočeka na aerodromu, Jakova su dočekali tek majka i Nenad. Šutke su sjeli u auto i krenuli. Tišina je prekinuta tek pred Jakovljevom kućom.

– Možemo popodne baciti 25:5? Nismo dugo… – rekao je Nenad, na što se Jakov sjetno nasmijao.

– Dogovoreno! U pet na igralištu. Vidimo se.

***

Iako je tog popodneva Jakov kao golman izgubio rezultatom 25:9, što je značilo apsorpciju od četiri udarca u stražnjicu po igraču, kojih je pak bilo četvorica, nije bio nesretan. Dapače! Dok se držao rukama za prečku i stisnutih zuba primao udarce, gledao je u nebo i pitao se hoće li sve ptice stići na jug u isto vrijeme.

Sve mučnije, i sve rjeđe, razgovaram sa ljudima,
i činim to samo ako sam prinuđen, a i tada šturo,
procijedivši, uvijek, tek toliko koliko je neprilici
neophodno. Kad počinju kitnjast izraz da koriste
vlastitome magnovenju da bi me priveli, služeći
se, shodno, i tjelesnom ekspresijom, oduprem se
tome, pa odlazim žurno, bježim poput zeca pred
zapetom puškom – izbjegavajući da se izobličim
i zarežim vučijom njuškom, jer ne mogu, sluđen,
niti da ih gledam, a zatim se hrvem s depresijom

No u isto vrijeme malo spijem, jer čitam sve više,
ponovno se i knjigama predam što ih već gotovo
i naizust znadem, klasicima dakle, ali satima sam
i nad diletantskim štivom, jer u njemu sitnozorno
tragam za nedovršenom, ili, češće, za neuočenom
potencijom. Ipak stižem i da sebe sama ispisujem:
doslućujem tihu prozodiju, riječ svaku posvećeno
biram, rečenicu cizeliram, ponekada stihu idealan
oblik ištem, tajni ritam osluškujem, u grafemi već
ga bištem – istinitu pjesmu nad pjesmama snujem

Ne samo pjesništvo, psihologe, filozofe, i znanost
o društvu štijem, libre historijske i sakralna pisma
(koliko ih, Bože, imaš!), teologe, fizičare, biologe,
antropologiju, i ne niječe niko da je čovjek po tom
čovjek što je otvoren spram ljudi sviju – ili zoon je
politikon ili ni čovjekom nije, ali bivam uvjerenim,
dana svakog sve jasnije, da je jezik sebe dosegnuo
tada kad u njemu, u tom svojstvu svoje monološke
supstancije, osamljeni čovjek, kao u svetom hramu,
s Bogom kojem prisegnuo je, sam nad sobom bdije

                                                                 (14.11.2019.)

Riječ pri dodjeli Kočićeva pera Darku Cvijetiću na Interliberu u Zagrebu 15.11.2019.

U ovoj gužvi i šušuru, rekao bih vam dvije meni važne stvari:

Prva je da tragedija postoji samo ako je ispričana. Ono što nije ispričano, to se u stvarnosti nije ni dogodilo. Hvala Darku Cvijetiću što je ispričao ono što se 1992. događalo u Prijedoru. Ili ono što se 1992. događalo u jednom prijedorskom neboderu.

Druga je da je imaginacija u temelju svake empatije. Da biste imali srca za druge, morali biste zamisliti kako im je. A da biste umjeli zamišljati, morate imati vjere u priču. Vjera u priču je vjera u pročitan tekst.

Dok ovo govorim, oko nas promiču, vrište i cijuču – djeca. Podsjećaju na one munjevito brze likove iz kompjutorskih igara. Hladne i bešćutne. Da bi odrasli u ljude, njima bi trebale priče, trebale bi im knjige. Bez knjiga, to više ne ide.

Strašna su, hladna i bešćutna djeca u formatima odraslih ljudi. Onih koji ne čitaju. Oskudne su imaginacije, nesposobni za empatiju.

Hvala Darku Cvijetiću što svojim “Schindlerovim liftom” pomaže ljudima da odrastu.

Komadić 

Može li se
Na osnovu njega
Rekonstruisati cjelina
Ili samo zamišljati
Npr. komadić stakla
Reći će vrstu
Ali ne oblik tvari
I s drvetom je tako
I s papirom na kojem
Se ova pjesma piše
Voda nema komadić
Nego kap
Jer je u njoj
Zamiješen život
Koji kao i ona teče
Svome ušću
Tamo gdje ga smrt
U krhotine, u komadiće smrvi
Kad bi imala komadić
Smrt bi se u  tvar pretvorila
I samu sebe izjela
Pa je ne bi ni bilo

Komadić II

Živim
Na komadiću zemlje
Čuješ u mimohodu
A koliki mu je taj komadić
Je li dunum, možda dva
Ili manji od toga
Je li veći od stope
Kad je već komadić
Baš bi trebalo vidjeti
Je li zelen kao druga zemlja
Ili od žita žut
Ideš i ne izlazi ti
Iz glave
Važniji
Od hektara njiva
Komadić
Od kojeg ovisi život

Dnevnik jednog penzionera/54

Nakon što su 1971. i 1972. u Hrvatskoj i u Srbiji smijenjena rukovodstva sklona reformama u Partiji i liberalizaciji političkog sistema, nastupa desetljeće tokom kojeg se, prividno, ne događa ništa. Tito je sve stariji, kosu mu boje u narančasto, kite ga trećim ordenom narodnog heroja Jugoslavije, imenuju za doživotnog predsjednika države i partije, a u zdravim snagama koje su zamijenile Savku i Tripala, te Latinku i Nikezića, zameće se i razvija klica onoga nacionalizma koji će dvadesetak godina kasnije razvaliti Jugoslaviju i njezine narode vratiti u predmoderno stanje. O tom bi se vremenu društvenopolitičkog ravnovjesja i opće dosade trebalo pripovijedati u nekim budućim romanima i pripovijetkama, doba je to za novu porodičnu i građansku dramu, za nove Glembajeve, i za filmove koji bi zabilježili sliku epohe za koju smo sve do danas ostali slijepi. Između šezdeset i osme ili sedamdeset i prve, i posttitovskih osamdesetih, kao da se nije dogodilo ništa. Kao da je Titova senilnost bila i senilnost zajednice.

Tih su godina, nakon obračuna s maspokovcima i liberalima, pisane neke nove partizanske i revolucionarne pjesme, koje su u narodu, pogotovo među omladinom, trebale obnoviti borbeni polet. Jedna od takvih bila je i pjesma “Hej haj brigade”, koju je po narudžbi historijskog trenutka napisao Arsen Dedić, a našla se na kompilaciji “Da nam živi, živi rad”, koju je 1976. objavila Produkcija gramofonskih ploča Radio televizije Beograd, kao sedmu po redu na B strani. Album je uglavnom sadržavao namjenske songove za omladinske radne akcije, koje su upravo doživljavale svoj veliki preporod. Umjesto da sjede po kafićima, da puše i da se drogiraju, umjesto da ih neprijateljski elementi i Crkva uzmu pod svoje, mladi su, prema zamisli Partije, raspuste trebali provoditi na izgradnji autocesta i željezničkih pruga, uz pjesme o nekoj novoj revoluciji u kojoj više neće biti ljudskih žrtava, i koja neće revolucionirati društvene odnose nego će mijenjati lice zemlje.

Arsenova je pjesma postala neslužbena akcijaška himna, kojom je, svakoga jutra u pet, započinjao radni dan. Po naselju brigadirskih šatora ili baraka bili su raspoređeni zvučnici, iz kojih bi se kao budnica začula muzika i glas Ivice Bobinca, koji je pjevao: “Mlade dane, tople, duge, prvu ljubav, prve sne, vraćaju nam naše pruge, ugradili tu smo sve, sve”. Melodija je bila vrlo jednostavna, školska, a motiv tipičan arsenovski, ispunjen nostalgijom i sjećanjem na mladost. To je stvar činilo paradoksalnom: naime, neki su sedamnaestogodišnjaci u potrazi za avanturom ili za obećanjima prvih ljubavi, ali nerijetko i iz sasvim konkretnih, političkih i društvenih ambicija, odlazili na akciju, gdje bi onda prije jutarnjeg rada pjevali o sebi iz neke daleke buduće perspektive, o svojoj mladosti i o tim ljubavima, te o prugama koje su upravo došli izgraditi. Ta greška u perspektivi pokazala se fatalnom. Naime, onoga dana kada brigadirke i brigadiri stasaju do nostalgije i do čežnje za vlastitim mladim danima, toplim, dugim, i do perspektive iz koje bi konačno mogli otpjevati svoju pjesmu a da ne varaju sami sebe, neće im više biti ni do pjesme, ni do radne akcije, ni do autentičnog sjećanja na vlastitu prošlost, jer će se zaratiti i jer oni više neće biti oni zbratimljeni Jugoslaveni i Jugoslavenke koji grade mostove i pruge jedni prema drugima, nego će pripadati zavađenim narodima koji te mostove ruše. No, iz Arsenove perspektive to je još uvijek izgledalo ovako: “Za godine koje bježe, za mladosti blistav čas, mostova nas bezbroj veže, pruženih između nas, između nas”. I onda kao u onome filmu Hajrudina Krvavca: za rušenje mosta najkvalificiraniji će biti oni koji su most i izgradili.

Refren je, pak, bio ispražnjen od velikih misli. Za razliku od prethodnih vremena i od pjesama koje su se posvećivale revoluciji u ratna i rana poratna vremena u kojima je refren bio poput pesnice koja udara ravno u čelo, sada smo se predavali romantici srca: “Hej-haj brigade! Hej-haj ruke mlade! Hej-haj brigade! Svoju zemlju srcem grade, svoju zemlju srcem grade”. Ništa veliko ni mudro, ali pjevno i arsenovski blago.

Ono važno i anegdotalno je u tijelu pjesme, u nizanju strofa, pjevanih glasom Ivice Bobinca, punim šansonjerske blagosti onog zagrebačkog doba koje je obilježio “Stari Pjer” Ivice Percla. Ovako je pjesma dalje išla: “Ostaju za uvijek druže ove ceste, ovi puti, a drugarstvo duže, duže od života i od smrti, i od smrti.” Do pola istina, otpola nije: doista, tim će se cestama i prugama, izgrađenim za omladinskih radnih akcija, provoziti budućnost epohe, nacionalizam, patriotizam i antikomunizam, zajedno s vjerskim poglavarima, vračevima, tim prvacima u pustošenju ljudskih duša, i nitko se nikad neće zapitati, nitko pomisliti, tko je sve ovo sagradio, pod čijom zastavom i pod kojim znakom, u ime kakve ideje.

Pa onda u posljednjoj strofi eto glasa o ideji: “Neka puca kao mina zvijezda iznad našeg čela! Opet stvara omladina novo vrijeme, nova djela, nova djela.” Arsen Dedić bio je veliki pjesnik na vrlo sličan način na koji je to bio i Duško Trifunović. Obojica su naveliko pisali namjensku poeziju, bili su kopirajteri prije epohe kopirajtinga, za sobom su ostavljali slogane i parole, fraze kojima će se ubrzo zaboraviti podrijetlo – recimo, “nekih stvari ima što ne govore se svima, već se samo nekom šapnu, ti znaš!” – pravi narodni pjesnici i kazivači, iz vremena kada je narod već prestao pjesnikom biti, i obojica su, i Arsen i Duško, bili savršeni zanatlije, obrtnici s riječima, koji bi pritom i u najusputniji svoj proizvod utiskivali jedinstveni svoj umjetnički pečat. I u najbudalastijoj bi pjesmici, onoj koja se u deset minuta sroči za naručitelja koji se odmah zatim izgubi u vremenu, postojala ona jedna riječ, ili čitav stih, za koji bi se odmah znalo da je Arsenov, a koji bi mogao stati i u najbolju, najistinitiju njegovu pjesmu, kao i u antologiju njegovih iskinutih stihova.

Taj stih u ovoj pjesmi je “Neka puca kao mina zvijezda iznad našeg čela!”

U to hudo i prijeteće bezvjerno doba, što se odvilo sedamdesetih, kada nitko više nije vjerovao u dolazak komunizma i kada je cinizam “disciplinskih palica”, kako su se onim jezikom imenovali pendreci, nadomjestio i posljednje izgubljene ideale bivših revolucionara, ni ta zvijezda petokraka nije više bila znak što znači. I nije se više mogla spomenuti u pjesmi, a da onaj koji pjesmu sluša prema njoj ne osjeti isti ironijski odmak koji su borbeni ateisti u nekom prethodnom vremenu osjećali prema križu i krstu. Simboli se troše, ako se izgubi energija koja bi ih stalno obnavljala. A kada se potroše i obeznače, obično se pretvaraju u svoju suprotnost i poprimaju značenja suprotna od izvornih. I tako križ biva znak prijetnje i zaostalosti, i tako zvijezda postaje antizvijezda, postaje hladno i izgubljeno nebesko tijelo.

Sve dok Arsen Dedić stihom ne natpjeva tu negativnu transformaciju: “Neka puca kao mina zvijezda iznad našeg čela.”

A mina nije, kao što će jednom biti, ispaljena iz minobacača. Mina je pod stijenom, i gori fitilj do eksploziva koji će je raznijeti. Neka puca kao mina zvijezda iznad naših čela. Kako to moćno zvuči danas kada zvijezda više nema, svud okolo mrkla je noć, i kada se pjesma “Hej haj brigade” nigdje ne pjeva.

Monografiju, raskošnu u autorskom zahvatu, grafičkoj i tehničkoj izvedbi, napisao je, pošteno i uravnoteženo, sarajevski pisac Željko Ivanković

Valjalo bi pisati o hrvatskim opijenostima ratnom pobjedom devedesetih. Ali ja neću, nisam ta vrsta pisca. Nešto bih, međutim, mogao o hrvatskome porazu u ratovima devedesetih, najvećem koji je ova zajednica za svog postojanja doživjela, a kojega, eto, nije ni svjesna.
Lice tog poraza dugi je niz rashrvaćenih i obezhrvaćenih, etnički temeljito počišćenih gradova, onih koji su bili stopostotno hrvatski, ali su istovremeno stopostotno bili i nečiji drugi, a iznad svega stopostotno su bili bosanski i bosanskohercegovački, od Banje Luke preko Dervente do Bugojna i Travnika, sve do onoga najvećeg rashrvaćenog grada, do Sarajeva. Samo groblja i nadgrobnici, oni stvarni ili metaforični, potvrđuju da je sve to nekad, prije ratnog i poratnog poraza – za ovaj drugi, pak, zaslužne su sve hrvatske vlade i svi predsjednici, zajedno s ono malo hrvatskog političkog jada u Bosni i Hercegovini – bilo i hrvatsko, a ne samo bošnjačko i srpsko, ali i da je, hvatamo li se statistike i kulturnih artefakata, znalo biti i dominantno hrvatsko.

Recimo, Vareš, srednjobosanski industrijski gradić u vilovitom i bajkovitom ambijentu bosanskoga birvaktilskog kraljevstva i nedirnutih šuma i planina, za koji odličnici zagrebačkog hrvatstva, ne samo plenkovići i grabar-kitarovićke, nego i ovi neki akademici i fudbalisti nisu ni čuli.

O tom je Varešu, na kraju svih krajeva, Željko Ivanković napisao i sastavio monografiju. Knjigu, raskošnu u autorskom zahvatu, grafičkoj i tehničkoj izvedbi, te formatu, objavila je vareška podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak, i nije, na žalost, vjerojatno da će se pojaviti u knjižarama. Pogotovo onim zagrebačkim. A ni u knjižnicama, naročito onim u Hrvatskoj. Vrijedilo bi je, međutim, naručiti od nakladnika ili se uz pomoć GPS navigatora otputiti u avanturu kroz pustinju i prašumu, sve do Vareša, pa je tamo kupiti. Zanimljivije i sadržajnije putovanje od onog na Maldive ili na Kubu, recimo.

Od zemljopisno-geoloških osobitosti vareškog kraja, preko legende o Zvjezdangradu, mitskom Varešu prije Vareša, koji je ime ponio po planini Zvijezdi, gori najljepšeg imena na našemu jezičnom području, te historije Vareša, od predkršćanskih, kraljevinskih i turskih vremena, sve do modernog doba, koje započinje s austrougarskom okupacijom, i naših vremena, Ivanković pripovijeda o Varešu, iznoseći njegove male i velike povijesti, baveći se poviješću njegove svakodnevice, s obzirom na socijalne, konfesionalne i nacionalne razlike. Pisac krajnje skrupulozno prati rađanje različitih vareških identiteta. Uravnoteženo piše o vareškom kraju kao jednom od katoličkih središta Bosne, o procesu islamizacije, o doseljavanju pravoslavaca iz istočne Hercegovine i Crne Gore nakon što je Eugen Savojski krajem sedamnaestog stoljeća poharao i opustošio Bosnu, i o okolnostima stvaranja one kulturne i nacionalne strukture kakvu prepoznajemo u dvadesetom stoljeću. Ivanković piše tako da njegov tekst i ova knjiga ne mogu zasmetati Varešacima srpskopravoslavnog ni bošnjačkomuslimanskog roda, pa bi i jedni i drugi njegovu knjigu mogli držati u regalu, na polici, ispod televizora. Ali nije riječ o kalkulaciji te vrste – i autoru, i nakladniku, svejedno je hoće li se knjiga razgrabiti, jer je ionako riječ o svojevrsnom spomeniku, uknjiženom nadgrobniku, knjizi dovršene povijesti – nego se radi o tome da drukčija ovakva knjiga i nije moguća. Kljaštrenjem i svođenjem na jednu nacionalnu komponentu i jednu povijest, ona bi prestala biti vareška i bosanska. Tako je to barem kada je o prošlosti riječ.

Ivanković se, vrlo mudro i ispravno, zaustavlja na 1991. godini, kao posljednjoj u njegovoj povijesti Vareša i vareškog kraja, a o ratu samo ovo: “Rat iz devedesetih bio je klimaks svih neiživljenih frustracija i zala iz prethodne dvije Jugoslavije, ili, željeli bismo, konačno smirivanje trusnog balkanskog tla nakon svih imperijalnih težnja življenih u najkrvavijem svjetskom stoljeću.” I još konstatacija da je Vareš, premda smatran “malim Rimom”, i kao takav sumnjičen od komunističkih vlasti, “najradničkija župa u BiH”, na prvim višestranačkim izborima glasao za ljevicu. Toga nema u ovoj monografiji, ali čisto radi orijentacije: na popisu stanovništva iz te iste 1991. godine, Hrvata je u Varešu bilo preko pedeset posto, Muslimana trostruko, a Srba peterostruko manje. Muslimani, sada Bošnjaci, danas čine apsolutnu većinu, a Srba skoro da i nema. O ratnim etničkim čistačima i poratnim etničkim prečistačima, kao i o hrvatskim i bošnjačkim krivnjama i odgovornostima za ono što se dogodilo, trebalo bi se pisati u nekoj drugoj i drukčijoj knjizi, koja, međutim, ne bi imala manje stranica od ove. Ali bi morala biti jednako poštena i uravnotežena kao ova. A nemoguća je, na žalost, u današnjem Sarajevu, dok u Zagrebu za njom ima manje interesa nego za Kubom i Maldivima.

Kao i svaka dobra i već pomalo starinska zavičajna monografija, tako je i “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća” pun anegdotalnih zanimljivosti, antropoloških i povijesnih bizarnosti, ali i izvanrednog, rijetko viđenog vizualnog materijala. Tu je i kratki, vrlo instruktivni pregled Vareša u književnosti i umjetnosti, te, na samom kraju, mali leksikon vareških uglednika, od fra Matije Divkovića i fra Filipa Lastrića, preko Novaka Simića i Mila Cipre, do glumca Bore Stjepanovića, pravoslavnog vladike Grigorija, književnice Aleksandre Kardum, profesorice Mirjane Kasapović. Iznenadi se čovjek tko je sve iz ili od Vareša. A onda se i rastuži na kome se sve završava jedna vareška povijest. (Premda i tu valja biti oprezan i pristojan, jer Hrvati, za razliku od Srba, nisu posve nestali iz vareškog kraja. Premda bi se, s obzirom na sve ili gotovo sve aktualne hrvatske i bosanske politike, možda trebalo reći – još nisu posve nestali.)

Monografija Željka Ivankovića dragocjen je spomenik i memorabilija. Lijepo bi bilo kad bi, kao što je to običaj u bogatijim i razvijenijim kulturama, bila objavljena i u standardnom knjiškom formatu, bez ilustracija ili s krajnje reduciranim fotomaterijalom. Monografije, naime, služe za listanje. Nakon pomnijeg čitanja ostavljaju medicinske posljedice u vidu sportskih i traumatoloških povreda. 

Sve možeš preseliti, sve čvrsto i prenosivo
Malo i nešto veće, strpati u rance i vreće
Osim buđenja u roditeljskom stanu, svojoj sobi
Pogleda kroz prozor, odjeka vozila što prođe
Beskrajno vrijeme čitanja Travničke hronike
Razgovora sa onima što će da te zamrze sutra
Čim se javiš iz drugog grada i drugog svijeta
Slušanje prvih ploča kupljenih u Jugotonu
Preturanja po knjigama kod Bućuka
Majčine izgubljenosti, samoće i nesanice
Strahova, svakodnevnog žrtvovanja i otpora
Zagledanosti u Miljacku s Principovog mosta
Koji se više nikada neće tako zvati, baš ovdje
U Sarajevu koje se preselilo u tebe, prvo ono
Da te izgura iz svoje utrobe, iz svog bića
Ma koliko sve stavljao u djela trajnija od mjedi
Izazivao jezik da te slijedi, da ti pomogne,
Duhove zaboravljenih mrtvih na grobljima
Čiji će grobovi biti prodani, pobrisani,
Osim u tvojim knjigama, osim u tvome sjećanju,
Koje seliš, da bi te slike budile u neko svoje vrijeme,
Obuzimale te kao groznica u ranu zoru,
Bez dijagnoze, bez lijeka, bez razgovora
Izgubljene u beskrajnim tekstovima punim sna
S neizbježnim epitafom pred buđenje:

Sagradih ovaj grad
Od trošnih riječi –
Neuništiv mu je sklad,
Prvo zaboli, potom liječi. 

Trganje

Kada pisac prepusti reč detetu, onda je mudro da ga ne prekida, da se ne meša, da se ne pravi previše pametan i ostavi dete da govori, pa će nam dete reći stvari neočekivane, ponekad zapanjujuće, i to ne zato što dete vidi bolje (ne vidi), niti zato što je dete iskrenije od odraslih (nije), nego zato što između nas, odraslih, i sveta, stoji rešetka nataloženog iskustva, dok dete taj isti svet vidi kao skupinu znakova koje tek treba odgonetati: ako se deda i komšija Luka redovno posećuju, onda je to da bi pričali i pušili; ako se ti sastanci prorede, onda je to znak da se nešto menja, ali dete tek mora da otkrije – šta. U romanu Trganje mostarsog pisca Almina Kaplana (Synopsis, Zagreb/Sarajevo 2017.) dete, oblikovano jednoličnim seoskim životom, vidi da se nešto događa: otac postaje ćutljiv i nedostupan, majka uznemirena, deda se ne odvaja od televizora, a čvrsti seoski običaji rastaču se, gube ravnotežu i postaju nedokučivi. Upravo mesta nedokučivosti čine Kaplanov roman jedinstvenim: ono što je odraslima, naizgled, (samo)razumljivo – da hrišćani nose jednu vrstu kape, a muslimani drugu, te da je to, iz dečije perspektive, jedina vidljiva razlika između komšija koji, istina, imaju različite običaje, ali puni su uzajamnog poštovanja i brige – za dete je izvor pitanja, no sve dok se ta pitanja vrte oko različitih kapa, različitih bogova (koji se, za razliku od kapa, ne vide), ili različitih običaja (što je za decu odlično jer različiti običaji znače i različite slatkiše), svet stoji čvrsto na svome mestu, a nedokučivosti se, svojim ritmom, popunjavaju objašnjenjima. Doduše, u samom jezgru stvari nedokučivih nalazi se dedina, nikada do kraja ispričana priča, o jednoj jami, tu blizu, koja je u davnom velikom ratu gutala ljude, ali ta priča tek je odjek prošlih vremena koji budi detinju radoznalost, ništa više. Sve dok ne oživi. Kada se probudi očaj odraslih, kada dete vidi plač ili paniku učiteljice (a ne razume zašto ona plače, niti zašto se tako ponaša), kada uoči da su, preko noći, bez ikakve najave, nestali drugari s kojima se do juče igrao rata, kada selom počnu da promiču čudne zastave i kada se stvore nevidljive, a neprelazne barijare – jednom će, dok bude vitlao zastavom koju su mu odrasli utrapili, na smrt da isprepada trojicu odraslih muškaraca koji su vitlali drugom, različitom zastavom, i razume se da mu ništa neće biti jasno – a potom se pojave i različite vojske (mnogo mu se bila svidela vojska s lepom čizmama: „dok su koračali, oprema koju su imali na sebi zveckala je i zajedno sa šuškanjem uniforme bila najljepša muzika koju sam do tada čuo. Na desetine stopa u crnim čizmama, padale su na zemlju kao da njima neko diriguje“), sve to umnožava pitanja, ali odgovora nema. Trganje je roman koji nas iz jedne dečije nedokučivosti vodi drugoj, a ova trećoj, sve do topovskih kanonada, spaljenih kuća, pijanih vojski, krvi i smrti, da bismo se i mi odrasli, ošamućeni majstorstvom pripovedanja mladog mostarskog pisca, obreli u prostoru u kojem, iako je sve poznato, ništa (više) nije dokučivo. Tada shvatamo, dete je (a ne Vergilije) postalo našim vodičem po krugovima pakla. A možda smo neosetno, ščepani Kaplanovim pripovedanjem, makar na trenutak ponovo postali dete i setili se da srećno detinstvo, čak i kada je udobno, ne postoji.

Meho

Novi Kaplanov roman Meho (V.B.Z. 2019.) na prvi pogled razvija motive prethodne knjige, ali to je samo spoljašnja sličnost: u pitanju je duboka promena perspektive i stila pripovedanja. Ako se prethodni roman završava prisilnim odlaskom iz sela – otac je odveden u logor, a majka i dete potrpani u kamion koji ih vodi neznano kud – ovaj roman govori o ljudima koji su se u selo vratili posle rata da bi obnovili svoje razrušene i spaljene kuće i da bi pokušali, koliko god to mogu, da započnu novi život. Meho, njegova žena i dvoje dece žive od uzgajanja i prodaje breskvi i paprika. Težak je to i oskudan život, ali bila bi ta muka seljačka nekako i podnošljiva da Meho nije postao članom džemata, odbora koji se manje bavi verskim pitanjima, a više materijalnom brigom o izgradnji džamije i prateće infrastrukture. Glavnu reč vodi prvi čovek odbora, Muriz, za koga se, od prvog njegovog ukazivanja, ispostavlja da je, najblaže rečeno, mutan tip. Meho je, tome nasuprot, čestit i pouzdan čovek, ali gotovo bez ikakvog obrazovanja. Čim krenu zapleti s novcem i sumnjivim njuškama koje se, na zov para, nesebično i rodoljubivo odazivaju, Mehina će se čestitost naći pred ozbiljnim iskušenjem. Njega, međutim, reči ne slušaju i koliko god da oseća nepravdu, koliko god da mu neke stvari ostaju nedokučive, sve ostaje zatrpano njegovim preteškim ćutanjem. 

Nesvodiva razlika u odnosu na prethodni Kaplanov roman u tome je što se pisac stavlja u ulogu sveznajućeg pripovedača: on prenosi šta Meho govori, ali zna i šta misli i oseća, šta ga i na koji način muči. Svedenim, savršeno uravnoteženim jezikom (ovo treba shvatiti doslovno: Meho je gotovo savršena jezička tvorevina) i upravo besprekornim ritmom, Kaplanov se izraz, tananošću psiholoških preliva, da uporediti s Andrićevim. Kaplanovi Hercegovci nisu ljudi od reči – osim, dabome, onih slatkorečivih koji govore da ništa ne bi rekli – te zato oni, često, govore ćutanjem, a Kaplan svojim jezičkim mrežama hvata tu tišinu. 

Sjajne, moćne likove kleše Kaplan: Mehina supruga Senada jedina vidi kako se i koliko njen „čovek“ muči, komšiju Šabana „potrošio je logor“, a sada ga troši beda, mutivoda Muniz žari i pali, usamljenu staricu Hatu već je ubila tuga za sinom, pa je njen život još samo opomena živima (zato je i izbegavaju), ambivalentni hodža na trenutke se zaista dozove boga (ali neodlučno i retko), buntovni majstor Ibro jedini ne pristaje da ćutanjem opravda vladavinu lopova i ratnih profitera, a Mehin prijatelj Esko žene je i konopljicu voleo više od bilo čega što mu je skučena sredina nudila. Jedna od muka koja proganja čestitog Meha jeste da li njegov prijatelj Esko, takav kakav je bio – slab vernik, između ostalog – zaslužuje da se pojavi na spisku šehida, ratnika koji su poginuli za veru. Eska je baš bilo briga za veru. Bio je slobodan čovek kojeg je bomba raznela u glupom ratu. 

Meho je novi mali/veliki roman bosanskohercegovačke književnosti (i ovog našeg jezika), još jedan biser u bogatom mostarskom đerdanu pisaca i spisateljica, divno i strašno svedočanstvo o životu koji ne uspeva da proklija jer su ga zajahale hulje, roman o čestitosti koja se brani ćutanjem, priča koja bi se, tek s po kojom promenom imena, mogla ispričati bilo gde na prostoru od Đevđelije do Sutle. Samo je potrebno da tu priču ispriča pisac poput Almina Kaplana. 

Vreme, br. 1504