Ne znam koliko sam puta
Sa požutjelog papira pročitao priču
O umiranju Čehova, u banji mjestašca Badenvajler.
Papir zaturim s mnogim papirima, isječcima, bilješkama.
Ali on sam izroni, i ja sve ostavljam i čitam.
Ich sterbe, Natali Sarot, prevela Melina Pota.
Na dva stupca, sasvim kratka, priča me odmah hvata,
Uvlači mi se u dušu, drži me potom danima.
U njoj umire Čehov, bespomoćan, 44 godina mu je,
Izvan prostora i vremena – samotan u priči
Koja je u meni kao što je umirući Čehov
U Natali Sarot, kao što je ona u njemu,
Gledaju svijet s kreveta, s koga se ne ustaje.
Šta je ona, književnica, pravnica, stara žena?
Židovskog porijekla, rođena u Rusiji,
S mnogim jezicima u sebi, njihovo čedo.
Ima li sada zavičaj, dok  govori te dvije riječi,
Posljednje što ih reče veliki pisac – Ich sterbe?
Njemačke riječi koje zaključuju život,
Gase pogled, odvode u vječnost, u čamcu
Već punom svih nas koji u sebi govorimo
Isto što je posljednje rekao doktor Čehov
Banjskom doktoru i svojoj ženi, ostavljenoj
Izvan čamca, da pospremi odlazište.
Šta je to? Molitva, dozivanje, rastanak?
Dijagnoza je data, ne na ruskom, ne na latinskom,
Njemački, koji ne dopušta sumnju – Ja umirem!
Šta je sa ovim svijetom, koji se rastače? Gdje je?
Natali je u svijesti umirućeg, vodi svoj dijalog,
S kojim je stvorena, koji je nosi, izdvojena,
U tom zajedničkom čamcu, izvan koga
Više nema ništa, kao da ga nikada nije ni bilo.
Kroz ovu priču, tu smo sada svi, oko kreveta,
U riječima Natali Sarot, da ne damo Čehovu
Da se osami, da se ne  izgubi u pomrčini smrti,
U vrtlozima priče, zbog koje se umire. Samo to. 

ili Sabrano pjesničko govorenje Amira Brke

(Prvi, dio osmog i završni dio istoimene knjige objavljene jula 2019. u CKO Tešanj)

1.

          Na početku – ono, danas i ovdje (za našu temu) najvažnije, najpresudnije: ovu opustošenu zemlju neće uništiti (ona famozna) mržnja, ovu će zemlju uništiti laž. Laž priprema teren za svako, pa i ono najveće “ljudsko” zlo. Laž obesmišljava i desupstancijalizira svaki govor i razgovor, i truje ovu zemlju u njenom humusu i humanusu. Laže joj i da jest i da nije zemlja mržnje, i da jeste i da nije svakome od nas zemljica i zemlja. Laže kako joj, prevrtljivoj, ustreba. Laže nam ponekad i jedno i drugo u isti mah – gleda nas u oči, uspavljuje, hipnotiše i sluđuje, ona naivna i ona lukava laž. Posvemašnja, svakovrsna laž koja, kao onaj de Ružmonov đavo, isprobava na nama svoju najveću vještinu i moć: ubjeđuje nas da ne postoji. Ona svakodnevna i istorijska, vragolasta i demonska, svjesna i nesvjesna, neprestana laž – koja se ispriječila između nas, između mene i tebe, između tebe i tvog, između mene i mog jezika, govora i istinskog života. Laž koja nam se nudi, umiljava, prodaje i nameće, tjera nas od svakog životvornog razgovora, ubi se dokazujući nam koliko je važno i za nas najkorisnije i najbolje da provedemo cijeli život u paklu krvožednih rasprava i svađa, zlonamjernih spletki i nerješivih, subenastih, bezizlaznih aporija – da obožavamo svoju laž, a na (svaku) istinu vrisnemo kao posoljena živa rana. Pridikovati o toj laži, a vjerovati i uvjeravati nas da ste baš vi od nje izuzeti, danas i ovdje, u ovoj, kako god pogledaš srcolikoj, uzduž i poprijeko podijeljenoj zemlji, hoćeš-nećeš znači širiti je i uvećavati – slagati laž na laž.

Pa postoji li onda, danas i ovdje, u ovoj zemlji neko ko (govoreći o njoj) ne laže? Postoji li iko ko čim zine (o sebi i o nama) ne slaže…?

Nama se čini da postoji: da ovdje ne lažu neka djeca, neki bezazleni ludaci koji nas nehotice podsjećaju da pjesnički stanuje čovjek na ovoj zemlji, i neki pjesnici – oni koji po-kazuju da to pjesničko obitavanje još uvijek nisu zaboravili. Ali djeca odrastaju, pa ostaju još samo ludaci i pjesnici – oni ludaci i pjesnici koji ne lažu i kada ne govore istinu. Ludaci se, opet, znaju zaboraviti, i preći svaku mjeru, pa nam, htjeli ne htjeli, znali ne znali, pri-znali to ili ne – ostaju samo pjesnici. Oni istinski pjesnici koji nikada ne lažu, ni kada kažu da najbolje pjevaju kada ćute i otimaju životu i smrti riječi iz usta, ni kada kažu da tragaju za onim što nam je pred očima, i žude za jezikom samoga bića, za samim bićem jezika, ni kada “uvode sjaj bića u razgovor očiju”.

Pjesnici možda i ne daju neku trajniju nadu, niti dovoljno djelotvoran protivotrov i lijek koji bi nas ozdravio i spasio od pogubne laži, ali njima vjerujemo, oni su jedini u čijem govoru cijelim bićem uživamo, i samo još pjesnike s punom pažnjom možemo i želimo što duže slušati – čitajući pjesmu i poeziju, slušati-kušati da su dobro, lijepo i istinito jedno te isto, ma šta to troje skupa bilo, i ma šta i ma odakle iznosilo na svjetlo dana.

          Oduvijek je bilo i biće takvih, vjerodostojnih i utoliko dragocjenih pjesnika i poezije. Danas i ovdje, u ovoj zemlji i troimenom jeziku, toliko ih je da jedva mogu stati na prste jedne ruke. Ruka iz te (ne)određene stilske figure i često praznjikave fraze je naša, pa neka nam bude dopušteno da ukratko kažemo: takvi pjesnici (Dichter), pjesnički (dakle majstorski, i uvijek već više od toga) vjerodostojni i kada su pisci, nama su danas, u ovoj zemlji i ovom jeziku, Slobodan Blagojević i Miljenko Jergović prije svih – pjesnik i pisac koji na potpuno različit, jedan na tajanstven i mističan, drugi na očigledan način uveliko prelaze granice ovog jezičkog prostora i postaju važan dio savremenog evropskog i svjetskog pjesništva i književnosti, okreću pogled ovovremenog i nekog budućeg književnog svijeta prema ovoj zemlji i jeziku koje sve više, siti laži a gladni kruha, napuštamo, i odlazimo. Niko, međutim, danas i ovdje, pjesnički vjerodostojnije, raznovrsnije i raznostranije ne misli i pjesnički posvećenije, dakle požrtvovanije, ne govori o posvemašnjoj egzistencijalnoj drami ove zemlje i svoga naroda kao što to čini Amir Brka, kazujući nam tu dramu kao vlastitu egzistencijalnu, po-etičku i pjesničku dramu; pri-kazujući je kao dramu (savremenog) čovjeka i svijeta.

8.

        … Dakle, prije nego što se pred pjesnikom otvore neočekivani horizonti, prije nego što se pjesnik, recimo, i usudio pomisliti nešto o “pjesnikovom dugu” i mogućem značaju tih soneta i te knjige za jezik na kojem su napisani, naprosto je prethodno morao pomisliti, naslutiti i biti načisto s tim šta bi ta knjiga mogla značiti u njegovom pjesništvu. Ono, međutim, što je pjesniku moralo biti prije, za nas, ovdje, može biti i poslije. Pa razmotrimo onda na trenutak ono čega u pjesnikovoj namjeri možda nije ni bilo, a što je kod jednog od recenzenata (Miljenko Jergović) izbilo u prvi plan i trajno obilježilo i označilo tu knjigu. Jergović nije samo čudotvorac koji nas spašava upravo onim čime nas ljudi obično gnjave i dave – dugom porodičnom i inom pričom, Jergović je pravi majstor da metaforu pronađe u samoj stvarnosti, ili da suštinu same stvari objasni kakvom živom slikom koja govori više od sto jezika. No, da ne dužimo, čujmo šta o Nebeskom nomadu veli veliki majstor Jergović: “I drugi su u ovom jeziku upjevavali i nizali sonete. O, itekako jesu! Ali jesam li se prije Amira Brke ikad oteo dojmu da su ti soneti poput beskućnika koji se nije oprao još od vremena kada je imao dom, i sad su mu za fotografiranje u sonetu navukli bijelu košulju, mašnu i frak? Činilo mi se da sonetni jezik započinje tamo gdje se jezik tog beskućnika pretapa u slovenski, u kojem se soneti čuju onako kako se u ovome našem čuje epski deseterac. Brki je, pak, uspjelo ono što je do neki dan bilo nemoguće. Sonet bez uznesenog, povišenog, teatarskog tona, sintaksičkih akrobacija i svakojakog razjezičenja, sonet bez rasklimanih riječi i govora o ničemu. Soneti Amirovi su o onome što on živi i što živi njegov jezik. Ovu ću godinu pamtiti kao godinu soneta. Godinu u kojoj se moj jezik oslobodio beskućništva.”

Lapidarnost, dubina i dalekosežnost ove metafore toliki su da o njoj ne trebamo suditi mi, nego onaj jedini koji to pouzdano može, dakle: samo vrijeme. Mi ćemo samo reći da ovi soneti na jedan zoran i neopoziv način pokazuju da pjesnici za jedan jezik uvijek već znače više od svih jezikoslovaca – da su jezikoslovci jeziku uvrh glave staratelji i kumovi, a da su pjesnici najbliža rodbina, sinovi i sveti dusi maternjeg jezika. To je onaj jedini dug za koji pjesnik treba znati: vratiti jeziku više nego što je od jezika posudio. To je taj ontički i ontološki “dokaz” da se (“zdravstveno”) stanje jednog jezika ne ogleda u onom što je jedan jezik nekada bio i onom što jezikoslovci kažu da jest, nego u onom što pjesnici i pisci danas (i ovdje) pišu, i što se čita.

O značaju ovih soneta za ovdašnju književnost i jezik govoriće i razgovarati teoretičari i vrijeme. Ostavimo, onda, njima rasprave i raspre. Neka se oni sjete da su u vrijeme kada je sonet “disciplinovao”, oplemenjivao, razigravao, okrepljivao i snažio velike evropske i svjetske jezike, oštrio im izražajne i oblikotvorne moći, izvodio ih iz beslovesne i razularene usmenosti – u našem jeziku carevale usmene književne forme, čuvale nam elementarno pamćenje. Neka oni po-kažu može li se vratiti izgubljeno vrijeme, i neka oni razbijaju glavu da li su soneti prevodivi i prepjevljivi, i kakve smo mi sonete zapravo znali i čitali. I koliko nam je vremena trebalo da se pojavi neko kao najprije Mate Maras, a sada i Milovan Danojlić, pa da se i na naš jezik konačno prevedu i prepjevaju Šekspirovi soneti – svih 154. Neka skupa gonetaju mogu li se jezikom i u jeziku nadoknaditi izgubljene epohe, ako se već ne mogu kamenom i u kamenu, ma kakve želje u taj kamen bile učitane i ma koliki žal sa preskočenim stilskim formacijama i nepostojećom tradicijom bio, i ma kolike državne pare u mrtvorođene kamene fikcije bile uložene.

           12.

Stoga, na samom kraju, nešto o početku ovog razgovora i o samom razgovoru s pjesnikom i njegovim pjesništvom. Dakle, ruku na srce, ima više savremenih južnoslovenskih pjesnika koji su nam po-etički i pjesnički bliži i bliskiji, u čijem majstorstvu i pjesničkom izrazu (onoj lakoći izricanja koja se širi samo iz raz-rješavanja težine neizrecivog) više uživamo, i u čijem pjesništvu se na najrazličitije načine brže pro-nalazimo, ali niko nas, danas i ovdje, kao Amir Brka, svojevrsnom višestrukom spregom vanjskih i unutrašnjih nagovora, ne podstiče i ne otvara više hermeneutičkih puteva da kažemo nešto o (ovdašnjoj) poeziji, dakle ne samo o njoj. Da kažemo nešto svoje, a potpuno formalnosadržajno i supstancijalno sročno Brkinoj poeziji i pjesništvu. A on sve vrijeme pjesnički govori upravo to i o tome – uvijek o poeziji i pjesništvu, i nikada samo o tome. Uvijek i o onom što pokušava unijeti i što unosi u jezik, i iznosi na svjetlo dana samo istinska poezija: o onom dubljem i višem od poezije. Onom (ne-izrecivom) što nas dotiče i što nas se doboko tiče. Onom što pokazuje duboku zasnovanost onih Bodlerovih, “znalcima” potpuno čudnih i nejasnih riječi da “svaki je dobar pjesnik realista”. Dakle, ne samo o pjesmi i poeziji nego o onom što zbilja jest – o “mjestu radnje”, o samom biću bivstvujućeg i onom-ovom bešćutnom svijetu što ne zna, pa mu se čini da neće ni da zna za poeziju. O “krizi svijeta” koju iskušavamo na svojoj koži, danas i ovdje, u ovoj napaćenoj, opustošenoj zemlji.

Sve što smo (ovdje) htjeli reći o tome, rekli smo na početku ovog naizgled dugog, a zapravo skraćenog razgovora sa Brkinim pjesništvom. Neko možda od početka čeka da kažemo još nešto (važno) o tome, i možda je samo zbog toga, uz velike napore i muke, sve do sada izdržao. Pa da mu se, onda, gostoprimljivo zahvalimo, i dodamo još par riječi, i ispunimo mu onaj famozni “horizont očekivanja”.

Dakle, naravno da Amir Brka nije onaj pjesnik čije bi se pjesme govorile prigodno, na javnim priredbama i svečanostima, o okruglim datumima. On je onaj pjesnik-iskušenik koji bi, kao Derida, mogao reći: “Ja sam u ratu sa samim sobom.” (A takvo što, treba li reći, uvijek već znači ne dati ni jednoj stvari da se vječito usidri u samoj sebi, u ustajalom zadahu smrti, biti onaj koji prezire svaku vrstu zatvorenosti i narcizma, svaku vrstu dominacije, dakle i one “lokalne” i one globalne, svaku vrstu hegemonije, onaj koji ima kritičan odnos prema samom sebi, sopstvenom naslijeđu i društvenoj zbilji, uplitao se, ovako i onako, ili ne uplitao, u nju.) Istina, zna tu kod Brke, osim nepatvorene, biti i izvjesne artificijelne kavge i jurodivosti. Zna se on zabrinuti i požaliti na mjesto i položaj pjesnika i pjesništva u gradu i svijetu, pisati o tome sugestivne pjesme – o velegradu ravnodušnijem od malih gradova, o malim gradovima nemilosrdnijim od velikih, o (ovom) svijetu bešćutnom prema pjesnicima i poeziji, gotovo nas zavarati da bi svoj usud i sudbinu, svoj božiji dar i kob mijenjao za bilo koju drugu ljudsku sudbinu i “poziv” na ovome svijetu. Zna Brka onom svom “ovdje u ovom gradu u koji sam / prognan sa svih strana” dodati i još jednu “stranu” – onu svoju bespoštednu, samoprogonu sklonu stranu. I ma kako vam to zvučalo, to je istovremeno i svojevrstan uzrok i posljedica onog najživljeg i najživotvornijeg u Brkinom pjesništvu – onog neprestanog, bespoštednog dekonstruktivističkog pisanja koje je, prije svega, volja za pisanjem, volja za životom kao otpor prema smrti, toliko velik da je spreman oduzeti nešto od života i dodati smrti, živjeti svoju smrt, tjerati je da govori sa životom na jedna usta – (svojoj) smrti “vaditi žalac”. Takvo pjesništvo, dakle, ne nudi nikakvu “društvenokorisnu” didaktiku, i često ga “svađa” sa nevjerovatno vrijednim i požrtvovanim kulturnim poslenikom i pregaocem Amirom Brkom.

A šta nam, onda, to pjesništvo uopšte nudi i daje?

O tome je ovdje sve vrijeme bilo riječi, pa ako to do sada nismo uspjeli nagovijestiti i reći i utoliko objelodaniti, uzalud nam je dalje govoriti. Nešto od onoga, međutim, što smo do sada rekli, čini nam se, valja i treba, ovdje i sada, opet ponoviti. Brkino pjesništvo, naime, duboko smo uvjereni, nudi jedan autentičan, (samo)hermeneutički obrazac i strategiju čitanja artikulisanu i hipostaziranu prije svega u njegovom čitanju i iščitavanju Ćatića. Taj potpuno autentičan, a esencijalan, postmetafizički, pjesnički dekonstruktivni hermeneutički “obrazac” nudi neslućene mogućnosti.

Zamislite samo da neko danas, slijedeći taj “obrazac”, nastavi tamo gdje nije stao nego nas iz budućnosti, Apokrifnošću poetskog govora, pozvao Kasim Prohić. Pokušajmo samo zamisliti jedno novo uporedno, dekonstruktivno čitanje još nepročitanog, najrafiniranijeg i najpronicljivijeg znalca i pjesnički senzibilnog tumača i mislioca Dizdareve poezije, Prohića, i novo, postprohićevsko, ovovremeno čitanje Maka Dizdara, iskonskog pjesnika-pjevača koji na jedan nenadmašan, poetičkopjesnički neponovljiv način, oponašajući govor (sa nadgrobnih spomenika) dobrih Bošnjana, opjevava i iznosi na svjetlo dana njihovu neizrecivu tugu i dobrohotnost, njihovu tužnu benevolenciju. Istu onu bolno sveznajuću, neutješno raz-umnu postojanost i tužnu benevolenciju koju je nosio u sebi i, ma o čemu govorio, po-kazivao najveći pjesnik Bosne Ivo Andrić.

Kako bi tek za sve nas nasušno i spasonosno, dakle ne i nezamislivo i nemoguće, bilo – u jednom potpuno novom, dekonstruktivnom hermeneutičkom ključu pročitati Andrića. Iznova pročitati i shvatati Andrića, čija je (književna) veličina sve veća, i kako, govoreći o zadaći postmetafizičkog “povijesnog mišljenja” (Vanja Sutlić), veli Hajdeger: “za nas današnje (možda) prevelika”. Jer, čim kažemo, recimo, Prokleta avlija je naša Luča mikrokozma, odmah se tri laži isprepletu i zapletu, i najmanje tri lažova zakrve oko toga, ubijajući namah svaki smisao. Umjesto da o tome porazgovaraju, osvješćuju se (razgovorom) i (razgovoru) posvećuju – “pjesnički stanuju na ovoj zemlji”…

Lice prijatelja

nikad ne znaš
pocrveni li on danas
ili problijedi

Narasti

koliko još
dok ne smijem
lagati

(iz njemačkog originala preveo autor)

ugašen štednjak na štednjaku juha u njoj nikakva ukusa na stolu hladno jelo prošao mu rok trajanja dopola pojedena korica kruha u slivniku tanjur nož viljuška u sobi upaljeno svjetlo na televiziji razlivena plavet dalekih krajeva pirat iz predratnih filmova u albumu mnogo fotografija golem broj davnih prijatelja njihova djeca bašča prizori s vjenčanja ljetovanja lumpanja ni jedna ga slika ne zanima ni ona koju je tražio nije mu više draga kako je mogao kako je mogla u sebi skuplja imenice danskog kršćanskog pisca pored kauča do pola ispijena boca kutija grickalica ispražnjena pepeljara nenapisana pjesma riječ se u sebe vraća u muk potonula u sebi svoje ponavlja ponavlja ponavlja ponavlja u dva tona odzvanja u tugaljivu melodiju poljskog emigranta sve svoje slijeva usporenom disanju ne pomaže ni raskopčana košulja gleda u prazninu mimo sebe pogled se za pod prikiva uz stepenice nitko ne dolazi telefon ne zvoni kroz prozor mirni zrak ljeta miris asfalta mrak pokriva kuću vrt ulicu opet vodi u dugu noć u noći opet tišina i samo jedna sjena, golema 

Objavljeno 17. 07. 2009.

Godišnji odmor baš i nije vrijeme kada bi čovjek trebao čitati gluposti, kao što vam, pod tko zna čijim utjecajem, sugeriraju novine za čitanje po frizerajima i pedikerskim čekaonicama, pa da, ako ste žensko, čitate knjige koje kokoši pišu za druge kokoši, a ako ste muško, da čitate memoare nekog postarijeg američkog idiota s jumbo plakata na ulazu u grad, koji istim takvim idiotima objašnjava kako bez imalo grizodušja dijeliti otkaze radnicima. Ako ste za takvu literaturu, onda se doista nemate od čega ni odmarati. Za godišnjeg odmora naprosto bi vrijedilo pročitati samo dobru knjigu. Za manje od toga pametan čovjek nema vremena.

Prijevod romana “Muškarci koji mrze žene” (rad prevoditeljice sa švedskog Željke Černok) zaprešićka je Fraktura objavila za prošlojesenji Interliber. U međuvremenu o knjizi se slabo, ili gotovo ništa, pisalo – mahom zbog toga što ono malo novinskih kritičara za Stiega Larssona prethodno nije čulo, a kada su ga izguglali, odbila ih je činjenica da se radi o autoru jednoga od najvećih megaselera u posljednjih desetak godina, pa su, valjda, mislili da se radi literaturi ranga Kolibe ili Sumraka, a izdavač baš i nije imao alternativnih načina da Larssona izreklamira među Hrvatima, pošto je čovjek sasvim nesklon spektaklima i skandalima, budući da je već pet godina – mrtav. To su, vjerujem, jedini razlozi zbog kojih knjiga “Muškarci koji mrze žene” nije postala hrvatski hit, a u Švedskoj – kako piše u posljednjem Newsweeku – zemlji od devet milijuna stanovnika, trilogija koja počinje ovim romanom, prodana je u tri milijuna primjeraka. Rezultati u cijelom svijetu, točnije u četrdeset zemalja u kojima je Larsson prevođen, govore o petnaestak milijuna prodanih knjiga. Morate mi vjerovati na riječ: ovi me podaci ne bi niti najmanje impresionirali da se radi o kakvom nedarovitom nju ejdž blesanu, dokonoj autorici kokošje literature ili američkome profesoru koji tvrdi da je upoznao lično Boga i da dotični stajlingom podsjeća na Antu Tomića. Međutim, riječ je o autentično velikom piscu i o ozbiljnoj knjizi.

“Muškarci koji mrze žene” uglavnom se reklamira i oglašava kao triler ili kao kriminalistički roman, iako se zapravo radi o neočekivano angažiranom društvenom romanu, nekoj neobičnoj društvenoj sagi. Bogati industrijalac, u godinama, sa zaključenom poslovnom karijerom i biografijom, pokušava unajmiti novinara – netom osuđenog na zatvorsku kaznu zbog klevete drugog industrijalca – da istraži davni i već sasvim zaboravljeni slučaj nestanka jedne djevojke. Čovjek se dvoumi hoće li prihvatiti ponudu, niti je privatni detektiv i istražitelj, niti mu je prihvatljivo da radi za tajkune, a nije baš nešto ni privatno motiviran, jer mu se život skoro raspao, ali na kraju – iz razloga koje ćemo prešutjeti da biste znali zašto čitate knjigu – prihvaća da uđe u posao, koji će dijelom biti policijske, a dijelom memoarističke i biografističke naravi. U poslu će mu se u neka doba priključiti Lisbeth Salander, mlada cura androginog izgleda, koja će se kroz priču razviti u jednoga od najzanimljivijih i najuzbudljivijih ženskih likova u suvremenoj prozi dostupnoj na hrvatskome. Način na koji se čitatelj zaljubi u Lisbeth usporediv je samo s pričom o Smilli, liku romana danskoga pisca Petera Høega, još jednoga neobičnog sjevernjačkog remek-djelca, tiskanog u nas prije dvanaestak godina.

Neka vas nipošto od Stiega Larssona ne odbije to što se on na način kakvoga starinskog ljevičarskog romanopisca bavi frustracijama švedskoga društva, odumiruće buržoazije i parazitske klase takozvanih poslodavaca i industrijalaca, jer on to radi tako šarmantno, opušteno i na prvi pogled nimalo zagriženo. Čitatelja uvlači u priču na način na koji je to radio Dostojevski, lako i nevino, kroz neku anegdotu, slučajan pogled kroz prozor, događaj u kancelariji. Ništa mu unaprijed ne objasni, niti mu da naslutiti u kojem bi pravcu mogla krenuti radnja i što je – osim, kao što piše na koricama, kriminalističkog romana – zapravo tema ovoga romana. Na kraju se, i ne znajući kad mu se i kako to dogodilo – čitatelj zatekne usred ibsenovskog moraliziranja, ali pod razvihorenim crvenim barjakom. Usto, biva mu ispričana i ledena – bergmanovski precizna, surova i do kraja izvedena obiteljska priča, u kojoj nikada ne može biti utjehe i nade. Čudno je to kako u Švedskoj postoji čitava tradicija flagelantskog prikazivanja familijarnih odnosa, a u nas se tema nije tako tretirala, mimo pokojnih Krležinih Glembajevih, praktično nikad, ni u književnosti, ni na filmu.

Ne bi, naravno, Stieg Larsson bio veliki pisac – jer zaboga, svijet je prepun pisaca krimića i bestselera – da njegove rečenice nisu lijepe i točne (što je opet i kompliment prevoditeljici), te da ga ne krasi onaj tako rijedak dar spontanog i laganog pripovijedanja. Naime, kao i većina važnih pisaca našega doba, ali i autora ovakvih i onakvih bestselera, Stieg Larsson je prije svega drugog bio majstorski pripovjedač. Primjerice, u njegovome tekstu gotovo da i nema esejiziranja, premda veliki dio knjige tematizira društvene i političke odnose, socijalnu estetiku i tomu slično, ali on svaku svoju temu umije sinkopirati svojim pripovjednim ritmom i pretočiti u pripovijest.

“Muškarci koji mrze žene” idealna je knjiga za godišnji odmor. Lako se čita u vlaku, u avionu, na suncu i uz uključen televizor i dječju dreku. Dakle, nećete imati s njom problema bez obzira na uvjete u kojima ćete se odmarati. Stieg Larsson bio je novinar, borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma (takav bi nam ovih dana baš i trebao), vodio je časopis Expo i bio izložen prijetnjama raznih fašista. Godinama je pisao svoju romanesknu trilogiju, ali  nije htio objavljivati dijelove, dok cjelina ne bude gotova. Neposredno nakon završetka posla iznenada je umro od srčanog udara. Dogodilo se to 9. studenog 2004, baš na godišnjicu Kristalne noći. Mrtav je postao velika zvijezda, a bio je genij.

Dnevnik jednog penzionera/45

Vožnja od Đule do Salonte sekundarnim iliti sporednim putevima… Da li bi ikome od vas palo na pamet da pogledate jedan ovakav video uradak na YouTubeu? Da, znam, ne bi ni meni, no srećom u ovom svetu koji se naglavačke izokrenuo ima i takvih genijalnih likova koji ti predlože video klip ove vrste za gledanje. Jedan od njih je, verovali vi ili ne, moj prijatelj pisac i novinar Teofil Pančić. Jedne lepe večeri u mjesecu kolovozu leta 2019. godine, sedeli smo na novosadskom naselju Telep, Teofil, Nedim, Dule, Olja, Vanja i ja. Povod je bio proslava Nedimovog intervjua koji je uradio sa mnom za tjednik Vreme, moguće jedine normalne novine koje se tiskaju na tlu ove naše sumanute Srbije. Roštiljalo se, pilo se hercegovačko crno vino sorte Blatina koje sam doneo sa mog proputovanja po Hercegovini i posjete Stocu, Mostaru i Ljubinju. Razgovor nas je vodio na sve strane, bilo je dosta smeha i dobrog raspoloženja. Da bi u jednom trenutku teferiča Teofil preuzeo inicijativu u razogovoru, te spomenuo dotičnog Ivana Kolovoza. Slučajnost? Ne bih rekao! Dakle, avgust je mjesec u Novome Sadu, a Teofil počinje da pripoveda o putešestvijama gospodina koji, to smo naknadno ustanovili, stanuje u rumunskom delu Banata a profesionalno se bavi snimanjem svojih putovanja po čitavoj plodnoj nam ravnici zvanoj Panonska nizija. Ivan Kolovoz, kao što mu i samo umetničko prezime govori, vozi kola. Vozi svoj automobil i snima čitavo putovanje, prolazak kroz svako selo, varoš ili grad, priča nam Teofil, a pritom su nam u uglu ekrana date koordinate i geografska širina i dužina na kojoj se trenutno Kolovoz nalazi, te nadmorska visina i naziv puta ili autoputa kojim se Ivan Avgust Kolovoz kreće. Znate, Teofilu Pančiću su mladost i detinjstvo obeležile kolumne i tekstovi Bogdana Tirnanića zvanog Tirke, izvrsnog novinara koji je svojim radom obeležio čitavu epohu jugoslovenskog novinarstva, a moju mladost i odrastanje koje još uvek traje, jer dok ovo pišem samo mi je dvadeset i pet ljeta, obeležile su kolumne i tekstovi Teofila Pančića, kome sam se oduvek divio, te mi se eto još ovako mladom i zelenom ostvarilo i to da postanemo drugari, a mogu slobodno reći i prijatelji. Hm, upravo mi odluta misao jer dok ovo pišem sa svojih dvadeset i pet ljeta, ja uporedo gledam jedno od putovanja Ivana Avgusta Kolovoza na ruti Đula – Salonta koju sam naveo na samom početku ovog teksta, pa se evo Kolovoz u varoši Šarkad u županiji Bekeš u Mađarskoj zagubio, tj. malko je skrenuo s glavne ceste, pa se ispred jedne lepe kućice sa okućnicom okreće svojim automobilom a snimak nam pokazuje belu kapiju i uredno podšišan travnjak s jendekom, te se vraća na glavnu cestu i nastavlja da vozi ka graničnom prelazu i gradu Salonti o kome sam pisao u jednoj svojoj pesmi koja obrađuje migrantsku tematiku… Da, moje je odrastanje obeleženo tekstovima Teofila Pančića, a ko je čitao njegove kolumne zna kako pomenuti pisac svojim humorom i bogatstvom jezika drži pažnju i vozi nas nekim zamišljenim cestama, upravo ovako kako nas vozika Ivan Avgust Kolovoz. Zamislite tek kakav je doživljaj kada, Bogu hvala, živ i zdrav Teofil pripoveda uživo.

Ivan Kolovoz vozi raznim rutama, najviše po Vojvodini, Mađarskoj i Rumuniji, no ume on da se odveze i do Beograda, pa i Zagreba. A u tim njegovim putešestvijama mogu uživati samo oni frikovi koji su kao klinci iz Zagreba slali poštom pisane dopise s analizama igre fudbalskog kluba Spartaka iz Subotice sportskim novinama u Beograd, ili kao oni frikovi, a jedan od njih sam ja, koji čitav svoj život razmišljaju o tome kako li to za ime presveto izgledaju seoca i varoši po zabitima Srema, Banata, Baranje, Slavonije i Bačke u raznim godišnjim dobima, i ko to ispred kuće na klupici sedi i posmatra, kakva li je sudbina i životna priča nekog bicikliste koji vozi nekuda da možda obere metlice, ili da oplevi papriku u svojoj bašti. Sve te moje maštarije sada su i snimkom obojene, jer gledajući putovanja Ivana Avgusta Kolovoza vi na tim putevima i makadamima srećete upravo takve ljude čije sudbine sam oduvek želeo da dokučim i ispišem. U video snimcima na njegovom YouTube kanalu mogu se naći kako kraća, tako i duža putovanja… Posebno zanimljiva putešestvija je ona od Bele Crkve preko Kaluđerova do Najdaša u okrugu Karaš-Severin u Rumuniji, koja traje nekih petnaestak minuta. Na samom početku tog kratkog putovanja Ivana Avgusta Kolovoza, snimak se pali onda kada je Kolovoz u svom automobilu na semaforu u Beloj Crkvi gde čeka na zeleno svetlo, a preko puta njegovog automobila, čovek na pešačkom prelazu takođe čeka znak da bi prešao ulicu… U tim momentima mi se zapravo osećamo kao da gledamo isečak iz filma poznatog iranskog režisera Džafara Panahija gde se on vozika automobilom ulicama Teherana i na taj način snima filmove iako su mu vlasti u Iranu to izričito zabranile, s tim da se s Kolovozom mi vozikamo banatskim šorevima na putu za Rumunjsku. Meni, kao naturalizovanom Vojvođaninu neizmerno prijaju ove kratke rute gde se može iza šoferke sagledati sva lepota i zelenilo vojvođanskih sela i varoši… Verujem da je isto privuklo i Teofila Pančića, s tim da je Teofil pored toga jedan od onih ljudi koji napamet znaju svako pa i najmanje mesto u Vojvodini, njihova imena pa i neke lokalne legende, što ga je verovatno ponukalo da Ivan Kolovoz bude njegov vodič kroz Panonsku niziju. 

I tako, naše druženje i veče se bližilo kraju te smo Vanja i ja odlučili sjesti na taxi pa s Telepa put Grbavice doma na spavanjac. Naš domaćin Nedim i njegov verni prijatelj Laza otpratili su nas do taxi vozila, a ja sam pri samom ulasku u vozilo rekao sebi, eto, zamisli da se voziš s Ivanom Avgustom Kolovozom po Novome Sadu, a dok o tome razmišljaš i gledaš kroz šoferku novosadske bulevare, kad stigneš doma sjedi i napiši esej. Nek taj esej bude o Teofilu i Kolovozu, nek taj esej bude o jednom intelektualcu i vozaču, koji ni ne znajući to, jedan svojim tekstovima i pripovedanjem a drugi svojim vožnjama, kako to lepo Borhes u svojoj pesmi “Pravednici” kaže, a ja ću ga ovde parafrazirati, “spasavaju ovaj svet”. 

Svud uhode, svuda žbiri,
samo blješti tvoje lice,
ispod maske prazno viri,
uzročniče nesanice.

Rušitelji naših snova
sa tribina, govornica,
u zasjedi pakost nova,
uzrok naših nesanica.

Sestre zlobe, noćne more,
što iglama misli bodu,
s nesanicom tiho zbore,
siju sumnju, mute vodu.

Nesanica katkad spava
dok ja budan brojim sate.
Tmurnih misli puna glava,
u stopu ih vrane prate.

Čekam zoru, plavetnilo,
mučnu tamu da rastjera.
Jutro sunce izmamilo,
svjetluca već navrh pera. 

Idi…

U tim je vozovima bila gužva. Mirisali su metalno. Dva su perona široka, vazda vjetrovita i guraju do pod Pasjak prugu, što dalje nastavlja na jug. Kao da gledam u zamrljan, opsjenarski retrovizor, zgrada željezničke stanice, izgrađena na izmještenom haremu, onomad velika na oči, činila se poput kakvog hladnog, staklenog spavača u dnu grada, iako stvarno, grad je mirovao uronjen u naročitu svjetlost, podno nje.

Stajaše stanica, kao nekad malta na kojoj se mjenjaju cipele, ishabane i gubitničke.

Znao bih se zaputiti samo na prvo poluvrijeme, jer poslije utakmice, uvečer, vozovi nazad više nisu vozili. Žurio bih preko Carinskog mosta, pored Ledare i Mostarke, pa niz Aveniju prema Bijelom Brijegu, ali grad je uvijek bio pored, kulisa bez značenja i sav nekako izvan vremena. Zbiljsko bi vrijeme započelo tek na istoku Veležovog stajanja. 

*

Velež je moguće, moja zadnja pripadnost. Ostale su izblijedile, zagubile se u neželjenoj zbrkanoj prošlosti, toliko njih, da me strah novog nepripadanja. Trebam li zato Velež ostaviti da bude kakvim ga zamišljam i želim. Ta je igra strasna i nelagodna i kao svaka strast nalik je pijesku što curi među prstima, pa se onda grabi ispočetka.

Portal Tačno.net objavio je kazivanje Gradimira Gojera sa jednog okruglog stola u Sjedinjenim Američkim Državama. Između ostalog i slijedeće:

Velež mora biti i ostati nadnacionalno, nadvjersko, bitno komunalno okupljalište ljudi čijim krvotokom teče progresivna krv, kao kemija snažnog okupljanja i oponencije svakom obliku razdvajanja.

Što se, onda događa kad jedni žele, drugi neće, trećih skoro da i nema, a ostale niko ne spominje. Da li je potrošena misija Vlahe, Sljepčevića, Janjoša, Baste, Beltrama i ostalih osnivača? Po predanju, i tih je davnih godina jedan gradski klub odbio igrati protiv ekipe u crvenim dresovima. 

Možda se u vremenu, ovom poganom, neki krak Veležove zvijezde ipak odlomio? Ne valja strah, ko ga ima.

*

Uskršnje jutro u Centru II. Bude me svirači ciganskog orkestra ispod prozora. Miruju mašine što polažu cijevi u utrobu ceste. Vjetrovito je, na kišu će.

Uz prvu kafu, razmišljam o sinoćnjoj šetnji. Večer je bila nestvarno blaga,  ali Mostar se, svejedno, intenzivno igrao čulima. Bezobzirno.

Novi tržni centri obasjani su neonom. Nije rijetka svastika na orunulim fasadama spavaonica, koje bi da su starije od prošlosti, sa novim grdnim birtijama u prizemlju, punim terasama i lošim uvoznim pivama. Na google mapi piše – centar.

Mnoštvo je čekalo ispred Župe sv. Ivana, bivše vojne magaze. Puno je poslušnih dječaka. Na nekim se uličnim tablama kese grdne utvare. 

Pusto bijaše uz zid istočnog stajanja, uz teren na kojem Velež više ne stanuje, šutjelo je mrakom i nedaleko Partizansko groblje. Mučno i neprijatno. 

Tišine, međutim, nisu iste. 

Krijepi ona uz drvorede platana, na obnvljenom šetalištu, uz vile samo takve, od Rondoa do babilonske kule, mostarske – Gimnazije. Kod Ere, sasvim tiho šenluči lišće košćele.

*

Dok pabirčim sjećanja prijatelja na odrastanje u majke, brojni topnimi, pjevno izgnovoreni, grad šire do neslućene veličajnosti. Donja Mahala, Ograda, Carina, Brankovac, Luka…..

Donjim putem, kroz Carinu, izbijam na Fejićevu. Sjedim tamo, nedaleko zamorne turističke gužve na Starom. Poneki prolaznik nespretno džuma, teška mu je gradska kaldrma. Momak u Veležovoj trenerci daje mi upute i telefonske brojeve.

U maloj knjižari, u Mutevelića, u Cernici, razgledam knjigu o Mujagi Komadini.

Na Ogradi, kod dede Emana, pijem pivo sa živopisnim gostima najšarmantnije mostarske kafane. Poslije mnogo godina ručam jegulju na žaru.

Strma obala Neretve, podno Donje Mahale, pusta je i pomalo zapuštena u mutno vjetrovito popodne. Uz Neretvu, tako, pred jednom od pećina vječnog hlada, u mislima kročim za nečijim stopama: Đinovac, Gvozden, Durađik, sve pećine, do prvog skoka sa Starog. 

– Skočio sam jer su rekli da ne smijem.

*

Udruženje građana Mostarski rođeni osnovano je krajem 2015. godine, znači, u vrijeme kad je Velež prolazio jedno od najtraumatičnijih razdoblja u historiji, i kad se zamalo dogodilo gašenja kluba. Međutim,  pokazalo se, uobičajeno, da silazak na dno može biti blagorodan. Sakupi se nova, pročišćena snaga, sa Neretve dune vjetar i rastjera maglu, navika se ostrasti i oslobodi negdje zatomljenu ljubav, kao kad iz skoro ugaslog žara iznenada izbije plameni jezičak.

Amblematski Brato Mostarskih rođenih nije ultras, već brko sa sunčanim naočalama i šeširićem, što Mostarske rođene i simbolično malo distancira od male raje okupljene, uglavnom, u Red Army. 

Ljudi iz udruženja razbacani su po zapadnoj tribini: postavljaju se nove plastične sjedalice.

Predstavljam se, rukujem. Bojim se i pazim da ne odajem dojam radoznalog uljeza u njihovom, ipak, zatvorenom svijetu.

Kasnije sjedimo u bašti kafane Leami, uz stadion, jednom od onih mjesta za koje se nadam da ga turisti nikad neće otkriti i oskrnaviti. Jedemo sendviče s mesom. Priču opušta njihovo gotovo delirično raspoloženje kad objašnjavaju projekte i dirljiva želja da svoju ljubav racionalno objasne. I, naravno, upadice međusobnih podjebavanja, bogate i britke.

Obilazimo i veliko gradilište sanitarija ispod sjeverne tribine, koje sami financiraju. Uredske prostorije i svlačione omladinske škole Muhamed Mujić već su završene.

Njima Velež nije dilema. Nose ga u sebi gospodski jednostavno i bez pitanja.

*

Većinu sam sreo nekoliko dana kasnije na gostovanju, kišnom i teškom. U pustoj srednjobosanskoj kasabi, samo kafana je bila puna. Crvena. 

Zajedno smo stajali u lokvama vode na derutnoj tribini, na kiši koja nas je šibala kao da je oktobar. Velež se mučio i poveo kasno. Iz teške nervoze, skoro bolne, prasak odjednom, zarazan, sveprožimajući.

 U glavi mi tutnji:

– Mama ti se žica, tatu boli k…..
Šta ga boli, šta ga boli, boli li ga k……?
‘Ajmooo Velež………

Kao nekad u onim vozovoma, što su mirisali metalno.