Žica. Žica je ono što se prvo vidi. Proviruje iz snijega, kao se iznad njega uzdižu linije, nizovi, redovi žica. Neke neobične kombinacije, svežnjevi, klupka, cijele konstrukcije te žice koja spaja nebo i zemlju, zabijene u svaki komadićak smrznutog polja, u bijeli pejzaž, u ledeno obzorje. Naizgled ta bodlijkava, krvožedna ograda razvučena uzduž granice izgleda besmislena i nadrealistička… a ipak ti ta žica želi nešto reći… Kaže ti: pazi, prelaziš granicu drugog svijeta… To je smrtno ozbiljan svijet, svijet zapovijedi i pokornosti… Najbolje ti je da radiš što ti se kaže. Najbolje ti je da šutiš. Najbolje ti je da ne postavljaš pitanja. 

Prepisujem ove rečenice iz knjige “Imperij” Ryszarda Kapuścińskog, velikog poljskog novinara, pisca i pjesnika. “Imperij” je jedan od njegovih čudesnih putopisa nastalih majstorskim kontrapunktiranjem žanrova: reportaže, dnevnika, pripovjetke i eseja s obiljem književno-poetskih, povijesnih i filozofskih refleksija.

Zapis o žici nastao je u Zabajkalsku, graničnom prijelazu preko kojeg je Kapuściński 1958. godine, transsibirskom željeznicom iz Kine prvi put ušao u Sovjetski Savez da se po drugi put susretne s ogromnim imperijem koji je, najvećim dijelom, sovjetska Rusija naslijedila od carske. Prvi susret imao je kao sedmogodišnjak, krajem rujna 1939. godine, kada je imperij došao k njemu tako što je Crvena armija okupirala njegov rodni grad Pinsk, na rijeci Pini. U mjesto koje se danas nalazi u Bjelorusiji, s vojskom su ušli i NKVD-ovci, komesari i učitelji novog jezika, nove povijesti i nove ideologije. Te strašno hladne zime mali je Ryszard prvi put čuo i naučio riječ Sibir iz šapata odraslih, dok je drugom djecom potajice osluškivao jauke i jecaje iz zaleđenih vagona iz kojih su vojnici već i prije polaska svakog transporta vadili smrznute leševe.

Jedna od slika iz djetinjstva u Pinsku su i djeca koja čitavu noć, stiskajući se jedna uz drugu, stoje u redu ispred trgovine iz koje se pročulo da će sljedećeg jutra prodavati slatkiše. Međutim, umjesto komadića čitavu ledenu noć sanjanih gradova od čokolade i bombona, mogli su kupiti tek prazne limenke za voćne bombone.

“Ispočetka smo bili silno razočarani i potišteni… Ali kad smo malo detaljnije osmotrili naš plijen, polako nas je oplahnula radost. Na stijenkama tih limenki ostao je naime slatki talog, raznobojne sitne mrvice, gusto inje koje je mirisalo po voću. Mame su u tim limenkama mogle zakuhati vodu i to bi moglo postati slatko, aromatično piće!”

Slične slike neizmjernog jada, bijede i patnje nižu se na stranicama čitave knjige, čiju glavninu čine zapisi s putovanja po Sovjetskom Savezu u godinama njegovog raspadanja na kraju osamdesetih i samom početku devedesetih godina prošlog stoljeća. Putovao je Kapuściński sve do Magadana, sablasnih ostataka metropole najzloglasnijih i najsmrtonosnijih kolimskih logora na dalekom istoku. Na kraju se, kroz Ukrajinu i Bjelorusiju, svjedočeći o uzavrelim zbivanjima Gorbačovljeve glasnosti i perestrojke, družeći se s povjesničarima, piscima, rudarima i seljacima, vratio i u svoj rodni Pinsk. Ali, nije bilo te strahote koja je mogla ubiti vrckavu iskru u bistrom i oštrom oku i pismu sjajnog putopisca.

“A zašto se ti smiješ?”, pitao ga je strogo i sumnjičavo carinik zadužen za pretres putnika tamo u Zabajkalsku.

“Sledio sam se. Vlast je ozbiljna; pri susretu s vlašću osmijeh predstavlja netaktičnost, vodi do potpunog izostanka poštovanja”, napisao je Kapuściński opisujući s ironičnim humorom premetanje prtljage do zadnjih gaća.

“Najgore je s knjigama… Možete nositi kovčeg pun kokaina, a na vrh staviti knjigu. Kokain neće pobuditi nikakvo zanimanje, svi će se carinici kao mahniti baciti na knjigu. A još – ne daj, Bože! – da nosite knjigu na engleskome. Tek tad započinje strka, provjera, listanje, čitanje.”

I još samo jednu sliku da vam prepričam, jednu od mnogih koje će svaki čitatelj ove čudesne i važne knjige zauvijek pamtiti, s istog mjesta i iz istog poglavlja. To je slika carinika koji s jednakim podozrenjem kao i knjige na engleskom istresaju i kroz svoje prste propuštaju svaki gram krupice, istresene na duge stolove iz vreća što ih sa sobom iz Kine kući nose “lokalni, građani Sovjetskog Saveza, mršavi i sitni ljudi, u poderanim dugim kaputima i probušenim valjenkama, oprljeni, kosooki Burjati i Kamčadli, Tunguzi i pripadnici naroda Ainu, Oročani i Korjaki”.

Pedesete su to godine, podsjeća Kapuściński, kada su mlinovi u Kini još bili jako stari i neispravni, pa bi prosijavanje krupice zastalo svaki put kad bi prsti carinika uhvatili neko krupnije, nedovoljno i nepravilno samljeveno pšenično zrno.

“Nisam mogao skrenuti pogled s tog prizora. Promatrao sam zadivljeno, zaboravio sam na žicu i uzvisine, zaboravio sam na pse. Pa to su prsti koji bi trebali raditi sa zlatom, brusiti dijamante! Njihovi mikroskopski pokreti, njihovo nježno podrhtavanje, njihova osjetljivost, njihova carinska virtuoznost!”

Ovo su tek uzorci prvoklasnog štofa od slova koje vam dobacujem zato da biste ogladnili za ovom knjigom objavljenom krajem prošle godine u prijevodu Adriana Cvitanovića s poljskog, u nakladi izdavačke kuće Ljevak. Čitanje vijesti o ratu u Ukrajini, vijesti u kojima se vojska poludjelog Putina čas raspada od zastarjelosti i nemoći, a čas otkida nove ukrajinske teritorije i gradove, ionako više nema smisla. Treba čitati knjige poput ove.

“Imperij” nije napisan iz ili zbog mržnje prema svemu ruskom, u prvom redu zato što je Kapuściński veliki pisac koji pisati s takvim pobudama jednostavno ne zna, ne može i neće. “Imperij” se tiče i nas, knjiga govori i o svim današnjim vlastima i svim današnjim bodljikavim žicama na granicama država, logora, ljudskosti i pameti. Dobro je dopuniti “Imperij” i čitanjem knjige “Drugi”, koju je prevela s poljskog Tea Božinović, a također lani ju je objavio zagrebački TIM press. To su predavanja što ih je Kapuściński svojedobno održao u Grazu, Beču i Krakovu, pa ih malo prije smrti 2007. godine objedinio u knjizi. To su knjige napisane da iz njih učimo, bolje vidimo i razumijemo uskomešani svijet oko nas.

Iz mojih krajeva javljaju se pjesnici
Riječi im ogoljele grube strašne

Neke umne glave misle:
Poslije svega, ne bi trebali

A oni, smrti izmakli, znaju:
Moraju, jer još je gore bilo

Samo im najgore teško kazati
A i sramota ih zapomagati

Ne pljujem na zvijezde
Zbog sile gravitacije.
Jer nebesa ne ostavljaju
Ništa nedirnuto.
Bar ne ono što je mrtvo.
I koje nema tri čiste.
Čiji dah
Nevidljiv je
Na površini
Kozmetičkih potrepština

Iz nesesera.

Bez kolekcije bundi od nerca
U ormaru od kaljenog stakla,
Nisam kivan ni na hladnoću,
Iako su beskrajna crta i
Njemački autoput sa tri trake
U jednom smjeru
Ispred mene izbrisani
Gumicom za grafitne olovke.
I autogram na mom srcu
Prekrižen je
Zbog autorove nebeske istrajnosti
Ko odgovor na obrascu
Za nadoknadu štete.

Ja sam simpatičan čovječuljak Lui,
Usvojeno dijete magije geometrije.
I zarobljen sam u kvadratu
Bez izlaza za slučaj nužde
I protivupožarnih stepenica.

(Korozija nagriza lanac ishrane
Jer su moji snovi izgubili moć telekineze.)

Natascha Wodin, Došla je iz Mariupola

Natascha Wodin rođena je 1945. u Njemačkoj, kao dijete prinudnih radnika koji su tokom Drugog svjetskog rata iz Sovjetskog Saveza deportirani kako bi održali u pogonu ekonomiju koja se nalazila pod pritiskom zbog nedostatka radne snage. Njezini su roditelji porijeklom iz Mariupola i to je karika koja će je povezati s Ukrajinom i učiniti, u moderno shvaćenoj komparatistici (i) dijelom njezine književnosti – makar joj ruski bio „materinji“ jezik i makar pisala na njemačkom.

Došla je iz Mariupola u osnovi je roman koji zadovoljava sve kriterije literature sjećanja. U ovoj sam rubrici govorio o Katji Petrovskoj, kao predstavnici toga žanra, unutar multilingvalne i multikulturalne ukrajinske književne zajednice. Spomenuo sam i Mariju Stjepanovu, a u hrvatskoj je književnosti eklatantan primjer takvoga sučeljavanja s vlastitom i obiteljskom prošlošću opus Miljenka Jergovića. Pozadinu radnje romana čini traumatski događaj iz pripovjedačičine povijesti. Njezina je majka 1956. izvršila samoubojstvo. Jedanaestogodišnjakinja je preradu toga iskustva gurala od sebe sve dok, u momentu „prosvjetljenja“, nije osjetila unutarnju potrebu da samu sebe, i vlastita životna zastranjenja, preradi ispisujući životnu povijest one o kojoj jedva da je nešto znala. Uspomene u čijem je posjedu bila, bile su osobne naravi i ticale su se sjećanja na majku koja je postojala kao dio njezinog iskustva, vezanog za različite faze boravka u Njemačkoj. Ono što je bilo prije, za nju je ostalo obavijeno velom tajne. 

To se „prije“ započinje rekonstruirati, sukcesivno od 2013., preko interneta. Pretraga uz pomoć Googlea dat će pripovjedačici elementarnu informaciju koja će je, vremenski, voditi sve dublje u prošlost, ali i, prostorno, na geografske širine s kojima dotada nije mislila uspostavljati vezu. Dramaturški vješto isprepletena priča o rekonstrukciji povijesti majke širi se, da bi obuhvatila slojeve koji se udaljuju od obiteljskih, da bi se opet suzila i fokusirala na obitelj – i njezino, jedinstveno, mjesto u povijesti. Istovremeno, pripovjedačica veoma postepeno, stječući spoznaje o svojemu porijeklu, izlazi iz psihološke klopke u kojoj je bila zarobljena i stječe samosvijest nužnu da sklopi mir sama sa sobom i s onima koji su je doveli u slijepu ulicu trajne patnje i neprerađenoga tugovanja. Neka na margini ostane zabilježeno da je slijepa mrlja ovog iskopavanja vlastite prošlosti figura oca. O njemu se saznaje tek ponešto, na marginama, njegovi bjegovi iz uskog obiteljskog kruga, traganje za mirom u alkoholu, zanemarivanje djece i, pogotovo supruge, diskvalificiraju ga kao figuru koja bi, eventualno, mogla steći pravo na rasvjetljavanje prošlosti u memoarskome pothvatu pripovjedačice.

Tim je više povijest grada, Mariupola, i povijest zemlje, Ukrajine, u kojoj se nalazi započela prodor u središte pažnje. Promatrajući iz te perspektive može se reći da je konstrukcija knjige zasnovana na trima stupovima koji se raspoređuju prema količini i kakvoći informacije koje pripovjedačica skuplja, koje joj postaju dostupne, tokom njezinoga istraživanja. Prva je razina povijest majke, druga obitelji, a treća zemlje. Sve tri se prelijevaju jedna u drugu. Nijedna se ne može u potpunosti shvatiti bez poznavanja preostalih dviju. Dok se povijest majke, i onda dalje, s njom povezane obitelji, rekonstruira uz pomoć internetskih pretraga i ljudi koji se, s velikom dozom entuzijazma, bave upravo takvim poslom (u izvjesnome će smislu ta djelatnost podsjetiti na onu zabranjenog Memoriala), treća će se, povijest Ukrajine u imperijalnome okviru Sovjetskog Saveza, postupno razotkrivati iz, paradoksalno, privatnog dokumenta pronađenog slučajno, godinama nakon nastanka. Riječ je o dnevniku kojega je vodila majčina starija sestra u godinama učvršćivanja revolucionarne vlasti. Tom je dnevniku posvećen drugi dio knjige. Priča o njegovome pronalasku graniči s romantičarskim pripovjednim modelom „pronađenoga rukopisa“, s tim što mu Natascha Wodin svjesno pridaje elemente postmoderne priče o rekonstrukciji prošlosti putem uspomena, fotografija i dokumenata. Ta priča buja, razrasta se, otima se discipliniranju. Položaj jedinke u totalitarnom društvu probija se u njezino središte te na takav način stječe egzemplarnu, čak univerzalnu vrijednost. Teta, prognana na sjever kao „neprijatelj naroda“ po izbijanju rata biva evakuirana u Kazahstan, pri tome uništava pasoš i stvara si novi identitet – koji će joj spasiti život ali je, istovremeno, u potpunosti odvojiti od obitelji, od mlađe sestre.

Kojoj se Natascha Wodin vraća u trećem, posljednjem dijelu knjige. Odlazak na prinudni rad u Njemačku, kojega se može shvatiti kao bijeg u strahu od nadirućih sovjetskih trupa, torture kojima su radnici i radnice tamo izloženi, dolazak savezničkih trupa i oslobađanje te, nakraju, očajnička borba protiv repatrijacije – to su momenti preko kojih se, uz upotrebu dokumenata i svjedočanstava, rekonstruira povijest psihičke propasti majke koja će dovesti i do njezinoga samoubojstva. Tragično se krije u tome što majka slobodnu smrt bira onog trenutka u kojem je egzistencija u Njemačkoj bar djelomično konsolidirana. I kada definitivno napusti obitelj, tada započinje kćerkina borba za samostalnost, za stjecanje vlastitoga identiteta. No ta je borba prikrivena tema ove knjige koja će se nastaviti u romanu u ocu, Negdje u ovoj tami, i u Nastjinim suzama, romanu o ekonomskoj izbjeglici iz Ukrajine početkom dvadeset i prvog stoljeća u čijoj sudbini autorica razaznaje paralele sa sudbinom vlastite majke. Pripovjedačica stoji na njezinome grobu i meditira: „Ne postoji ništa više njezino osim nekoliko crno-bijelih fotografija, jedne obrnute kopije njezinog vjenčanog lista i jedne ikone koju je nekad ponijela iz Ukrajine. Vjerojatno preostatak iz obiteljskoga posjeda koji je slučajem izbjegao eksproprijaciji.“ Došla je iz Mariupola roman je o nestanku multikulturalnosti, o nacionalnoj homogenizaciji, o individualnom i kolektivnom gubitku. Kakav će biti roman o tome gradu napisan nakon proljeća dvije tisuće dvadeset druge? I hoće li uopće biti romana koji će na primjeren način moći opisati apsolutno barbarstvo? Teško je povjerovati u postojanje stvaralačke energije koja bi se suočila s ultimativnom katastrofom. No jasno je da ona nadmašuje sve ono što se Mariupolu desilo u njegovoj dugoj povijesti. Soldateski je kremaljskog povjesničara-amatera pošlo za rukom ono što nisu postigli ni Crvena armija ni Wehrmacht: ultimativno brisanje pamćenja. Ostao je palimpsest.                    

Karakter, jun 2022.

Početkom osamdesetih obuzimale su nas, često i na neviđeno, samo na osnovu priča, čarolije trojice opasnih jugoslavenskih redatelja: Želimira Žilnika, Dušana Makavejeva i Živojina Pavlovića. Bilo je to vrijeme prije YouTubea i torrenta, prije legalnih i ilegalnih DVD-ova, pa čak i prije videorekordera i kazeta. Filmovi su se mogli gledati samo u kinu i na dva službena programa jedne jedine državne televizije. Pa smo tako punih deset godina potrošili prije nego što smo, tragajući za Žilnikom, Makavejevom i Žikom Pavlovićem uspjeli vidjeti sve ili skoro sve od onoga što su snimili, a što je bilo legalno, polulegalno ili službeno nepostojeće. Deset godina smo, dakle, tragali za tim filmovima po jugoslavenskim kinotekama, na specijalnim projekcijama u muzejima savremene umjetnosti i na kazališnim akademijama, na revijama po domovima kulture, jubilarnim ciklusima i kojekakvim ceremonijalnim projekcijama. Za to vrijeme tehnika je uznapredovala, umnožili su se načini gledanja filmova, a mi smo uz mit o Žilniku, Makavejevu i Žiki Pavloviću odrasli u svojim uvjerenjima, životnim usmjerenjima i profesijama. Mit o nepogledanom filmu, o filmu iz priče onih koji su ga gledali, možda je na to odrastanje i sazrijevanja imao većeg utjecaja nego sve ono što smo doista vidjeli i pročitali.

A onda je došao rat, pa je prošlo još trideset godina, živ je samo Žilnik, svi filmovi su odavno već viđeni, opusi su – naravno, osim Žilnikovog – odavno dovršeni, ali nešto je od onog konstitutivnog mita ostalo da živi u nama. Bilo bi vrijedno jednom pokušati i to objasniti. Ali danas smo tu zbog druge stvari.

Premda su Žilnik, Makavejev i Pavlović u osnovi vrlo različiti autori, moglo bi se reći i da su, u stilsko-izražajnom smislu, tri međusobno udaljene autorske krajnosti između kojih može stati cijela jedna kinematografija, jedno im je zajedničko: sklonost dokumentiranju vlastitih postupaka, bilježenju, dnevničarenju, pamćenju. Žilnik je najljenji u pisanju – valjda zato što je najmarljiviji u snimanju, naročito onom gerilskom. Makavejev je najskloniji teoretiziranju, poeziji, pa i avangardističkim kalamburima. Žika Pavlović je prozaist, romanopisac, epski pripovjedač, koji je u književnosti udaljen i od vlastitoga filmskog prosedea, te vrlo marljivi kroničar i dijarist. U svom dnevničko-kroničarskom tekstu sklon je stvaranju pravih malih tekstualnih ropotarnica, prepunih kojekakvog autorskog ili posuđenog alata i materijala. Nije pisao dnevnik u obliku književnog djela, nego dnevnik kao građu za književno djelo. I takve je knjige prilično uredno, na radost svoje publike, i objavljivao. Važno nam je što je to činio, ne samo zbog užitka u tekstu, nego i zato što nas je upravo tim knjigama, više nego svojim romanima, navikavao na mogućnost dva različita autora u jednoj fizičkoj osobi, i na to da je to dvostruko autorstvo paradoksalan oblik jednoga duhovnog i intelektualnog jedinstva.

Krajem prošle godine, ili je to, možda, već bilo i početkom ove – premda je knjiga datirana u 2021. – novosadska Agora objavila je “Dnevnik: 1994-1998.” Nabavio sam ga odmah, ali sam mu pristupao s određenim zazorom, sve odgađajući čitanje. Nisam siguran koliko volim memoarske ili dnevničke ispovijesti mojih srpskih pisaca i intelektualaca iz tih vremena. Pogotovu onih koji su mi, poput Žike Pavlovića, neraščarani i neuzdrmani idoli iz mojih ranih doba. Prvo od čega strepim jest da će moj pisac, svjesno ili nesvjesno, potonuti u nacionalizam ili u neko drugo psihotično stanje nedostojno njegova djela. Strepim da ću ga zateći nedostojnog njegova vlastitog djela. Drugo čega se, zapravo, i mnogo više bojim efekt je pustošenja duše u zla vremena. Malo je, naime, u srpskoj i hrvatskoj kulturi pisaca, umjetnika, intelektualaca općenito, kojima je kataklizma iz devedesetih dobro činila djelu, ili koji su je uspjeli iskoristiti i mentalno proraditi. Od takvih mi na um padaju, svaki na svoj način, Aleksandar Tišma i Ivan Čolović. Ali filmski redatelji, naročito oni Pavlovićeve generacije, nužno su postali siročad vijeka. Osim što su izgubili mogućnost da kontinuirano snimaju, oni su, bez izuzetka, ostali bez vlastitoga filmskog jezika i bez svijeta u kojem i o kojem mogu snimati filmove.

Ali uza sve rezerve, strepnje i strahove, znatiželja je bila jača. Knjigu sam čitao istovremeno pozorno i alavo, isto onako alavo kako sam čitao i prethodne Pavlovićeve nonfikcionalne radove. Na neke dijelove sam se ljutio. Ponegdje bi me nervirao ponekom epizodom rata u Bosni i Hercegovini. Ponegdje bih prepoznavao onu karakterističnu njegovu grubost i gotovo ruralan pristup kulturi i civilizaciji, kakav se može sresti u njegovim romanima, ali baš nikad u filmovima. Ali uza sve to, i uza još stotinu manjih i krupnijih primjedbi koje bi se mogle uputiti načinu i sadržaju ovog dnevničarenja, iza knjige stoji isti onaj moćni i jaki čovjek, a onda moćni i jaki umjetnik, koji me je, dječaka, omađijao. Bio sam veoma sretan što je tako.

Pritom, u ovoj knjizi ima dijelova koji čine vrhunce njegova pripovijedanja, ima nekih pripovjednih minijatura pred kojima se čitatelju svaka dlačica naježi. Čitajte, recimo, ovo: “Sneg veje, mirovni pregovori u Dejtonu, SAD, država Ohajo, traju. Sneg veje, bele se krovovi i ulice, uz radosnu ciku deca se grudvaju, neka od njih, ona najmlađa, prvi put u životu. Sneg veje, u gradovima je temperatura oko 0 stepeni Celzijusovih, na planinama -5C. Sneg veje, na poljima oko Banjaluke, pod napuštenim nebom, nalazi se oko 100000 izbeglica bez krova nad glavom. Sneg veje, mnogi od njih, drhteći od hladnoće i bolesti, vide ga poslednji put. Veje sneg, kao što je vejao kroz milenijume, i kao što će vejati, a trgovina ljudskim dušama se nastavlja.”

Ili ova potpuno zaumna i šašava, bogotražiteljska bilješka:

“Ulazi čovek u svoj automobil parkiran u ulici između Patrijaršije i Saborne crkve, pokušava da upali motor, ali ne uspeva.

‘Jebo te bog!’, kaže gnevno, izlazi, čeprka po motoru ali motor ostaje nepokretan.

Besan, ponovo gunđa:

‘Jebo te bog!’

Nailazi sveštenik i obrati mu se:

‘Slušajte, gospodine, ružno je što psujete Boga, i to pred patrijarhovim domom i ovim svetim hramom. Recite ‘Pomozi, Bože’ i on će vam pomoći.

Vozač se vrati u kola, gurne ključ i kaže: ‘Pomozi, Bože’. Motor zagrmi, auto krene niz ulicu.

Pop gleda za njim i promrmlja u neverici: ‘Jebo te Bog!’”

Obratite pažnju na osviješten raspored malog i velikog početnog slova u imenu Svevišnjega.

A onda, kao vrhunac, pročitajte i ovo: 

“Bati Živojinoviću, glumcu i narodnom poslaniku, predsedniku komisije za žalbe i pritužbe pri Skupštini Srbije, u kancelariju ulazi čovek koji s vrata saopštava da je ubica i da je za svoj zločin osuđen – čeka poziv da ide da ga odrobija.

‘Došli ste da se žalite na presudu?’, pita B. Ž.

‘Ne’, odgovara stranka, ‘ja ću svoje odrobijati.’

‘Pa zašto ste ovde?’

‘Znate, moj komšija je podigao poljski nužnik na samoj međi između njegovog i mog placa, to jest jednim delom i na mom placu. Zahtevao sam da se nužnik makne, sporečkali smo se, on me je udario a ja sam ga ubio.’

‘Koliko shvatam, smatrate da je kazna koja vam je izrečena, visoka’, kaže B. Ž.

‘Ne, kažem vam. Dobio sam samo dve godine jer sam zlodelo učinio u samoodbrani.’

‘Pa šta hoćete?’

‘Da se poruši nužnik.’”

Ova pričica, koju Žika Pavlović s apetitom i s mjerom ispripovijeda, prenoseći na čitatelja svoje oduševljenje, ali i smisao onog što mu je u njoj važno, sadrži u sebi mnogo više od anegdote iz ludih i oskudnih vremena. U njoj skoro da je objašnjenje razloga zbog kojeg se Pavlović u životu bavio filmom. Ona skoro da je neka vrsta autopoetičke ispovijesti. U načinu Pavlovićeva filmskog pripovijedanja, u sudbinama njegovih junaka, u tragičnosti njihove egzistencije uvijek je taj isti paradoks. Svijet u kojem su se zatekli nije u stanju otprve da shvati ono glavno zbog čega su oni u životu postradali.

Očajnička težnja da se uzurpatoru poruši bespravno sagrađen nužnik.

Od straha spavam pod lambama

U sne mi dolazi mladi Kafka –
Po tijelu tetovažu ima crnu
Iz doba službovanja
U mašerskoj Tuli

Deder mi ovo s kožom zguli
Volio bih da je barem
Mrtav nemam –
Zbori

To više ne smije da se ponovi

U logoru
S ruku mladićevih
Arijevsko perem mastilo

Ja ponositi
Kafkin kalfa – zdušan
Smislih i stih: mastilo je dušman

(1991-2019)

Sloboda , izbor, biće, bitak, bitno

U restoran hotela Evropa
ulazim slobodno.
Nikom ne moram pokazati
osobne dokumente
te dokaze moje fotogeničnosti.

Biram mjesto na koje ću sjesti
i dočekati sagovornike

Kako je lijepo čuti:
– Što želite?
Kako je lijepo biti pitan
imati mogućnost izbora
sebi odrediti pitku budućnost
u koju nemam razloga da sumnjam
da će se ostvariti
iako ne zavisi baš
sve od mene.

Biram sa ili bez šlaga
Biram između smeđeg
i bijelog šećera
Zato sam se borio
Udišem slobodu
mogu da biram.

2.

Štrecnem se
zašto sam se brzopleto
odrekao sumnje?
Da li sam siguran u svoju odluku?
Možda bi mi čaj sa rumom više godio
ako bi se rum nasuo da ni ja ne vidim?
Da li je starmali zapisao onako
kako sam  rekao?
Ili je to protumačio na svoj način
Izvadio riječi iz konteksta
Može mi donijeti špricer
Sumnjam u sve
Ko ne sumnja ne misli
Nesumnjivo.
Zažalih što sjedoh
Čovjek je
biće na putu

3.

Pristiže družba sa Vilsonovog šetališta
Nije bilo vina kojeg nismo isprobali
(ono Hajamovo nam je najbolje prijalo)
Između ispita i semestara
Diplome, vojnog roka i postdiplomskog
Postala je tradicija da se viđamo
Svake nedjelje
Dopušteno nam je da spojimo stolove
I raspalimo logos
Platon, Erazmo, Etika, Fenomenogija,
alijenacije apsurd esencija egzistencija
revolucije, Spartak, seljačke bune, građanske, sankiloti,
oktobarska, seksualna, Če Gevara, Lenon
Kao da su svi periodi
bili prelazni
i kako ne bi bili prelazni
kada se uvijek umiješa neka Helena, ona Marija,
Natali ona Klara ona Joko ona Aleida
Mudruju teze

Umrežen

Pauci su ispleli mreže
bez  pitanja
u uglovima tavanice
iznad koje se noću ne vidi
satelit
prikovan za sazviježđe Narcisa.

I da nisam
zaboravio letjeti
I da nije otkazala
povremena spremačica
(imenovana za dekana na Internacionalnom koledžu
za menadžment i šatrologiju)
poštujem njihovu
povijesnu ulogu

Paučina čak izgleda dekorativno
S obzirom na to
da su zidovi diskretno zatamnjeni
Trebalo bi ih okrečiti
no, ne bih da uznemirim
onaj u kojem sam zazidao
najdraže moje
nebrojeno blago.
Ali, haj’ ti znaj koji je to zid?!

Kada je ono
sljedeći let za London?
Mogao bih dogovoriti rezultat
između Arsenala i Čelzija
i odigrati kladionicu

Saznalo bi se
šta bi rekle komšije
preče od rodbine?
Kako bi to bilo raspemećujuće
da neko pokuca
da me ushiti poveznicama uživo?
Čuo sam da to osvježava dah blagotvornije
od žvaka kupljenih u second handu.

Koja je godina?
Koji je dan?
Koliko je sati?
Rojevi omamljenih mušica u mojoj glavi
čeznu da budu pojedene.
Koja će preživjeti
I oživjeti
umreženi otkucaj srca

GVOZDENO DOBA

Kad vidim dasku za peglanje
sklopljenu u ormaru motelske sobe
i peglu položenu kao malj na polici iznad,

pomislim na Gvozdeno doba
i majku kako stoji u kuhinji,
i slaže odeću na zeleni sto,
sa bočicom štirka u spreju kod lakta, čak ni radio nije upaljen…

Iz nekog razloga to sećanje oduvek
odiše blagim mirisom sumpora,
jer nije volela da pegla odeću,
a ipak se nekako zadesila

osuđena upravo na taj pakao
gde joj posao beše da prislanja bradu na grudi
i tako pridržava čaršav dok ga presavija dvaput
pa još dvaput

stalno iznova do večnosti.
Sećam se da bi se zagledala
u glatku gvozdenu površinu pegle
kao u nezačarano ogledalo,

a potom pljucnula da se uveri da je vrela,
i kako je tim činom izražavala
suštinu svoje filozofije;

i kako je jednog popodneva sredinom jula
podigla peglu
i čvrsto je pritisnula
na kožu leve ruke
gde je zašištala na tkivu
kao slanina što cvrči
kad se prži u tiganju.

U životu nisam čuo veličanstveniji govor od tog,
koji je održala vrhunska retoričarka
u znak protesta protiv mnoštva stvari
koje se ne mogu imenovati,

a bio je to ujedno i izuzetno uspešan nastup
lude, ali nadarene glumice,
koja je inscenirala vlastitu otmicu,

i na taj jedinstven način
držala sebe kao taoca,
poslavši svoju fotografiju
Njujork tajmsu, potpuno
uverena da će je odmah objaviti
ispod naslova odštampanog masnim slovima 

veličine dvadeset tačaka
koji glasi: Ljutita
supruga, žena i majka,

i dalje zatočena, gori.

ЕLЕGIЈА

Lаkо је napisati еlеgiјu.
Тrеbа sаmо biti tužan.
Мnоgо је teže voziti аutо, ili оtvоriti konzervu supe
nego napisati еlеgiјu.
Lakše је nego оčuvаti оnе kоје voliš

ili pokušati da im kažeš kako te izluđuju
nеsmоtrеnim, sаmоpоvrеđuјućim pоnаšаnjеm,
i оdbiјаnjеm da se prоmеnе.

Vоlеti ljude čеstо је nalik na bitku,
ali napisati еlеgiјu је lаkо.
Еlеgiја nаstаје nakon bitke,

kad vојnici na zemlju pоsеdајu,
prlјаvih i оpuštеnih lica,
i pričајu priče, vidајu rаnе.

Živeti znači plaćati stanarinu,
u sudoperi imati prlјаvо suđe,
zаpоdеnuti svađu s onim kog voliš
u autu na putu dо prоdаvnicе.

Napisati еlеgiјu znači iseliti se
i za sobom sаmо еlеgiјu оstаviti,
poput sunđera ili krpe, ili rolne ubrusa

ili posude sveže vоdе
kојu spustiš na čist pod
pоštо ti vоlјеni pas ugine.

NE TREBA ZAKLJUČIVATI NAPREČAC

Nakon što je Džim napustio Elen i decu,
bez objašnjenja čak i samome sebi

i sve Elenine prijateljice osnovale svojevrsni Klub mrziteljki Džima Marfija;
a njegovi pajtaši ga zvali na telefon

i govorili: „Jebote, matori“, a potom zavrnuli slavinu
– svi su se složili da sigurno ima ljubavnicu ili želi da umre,

pošto je prestar za krizu identiteta,
ali niko nije izneo hipotezu

da je Džim, u stančiću u Ulici Pulvoki
s jednim tanjirom i TV antenom od aluminijumske folije;

i čašom punom sitnine za vešernicu
i znojnim jastukom od memorijske pene

na hodočašću, duhovnom putovanju, obredu prelaza,
službi u francuskoj Legiji stranaca.

Niko nije natuknuo da Džim možda puzi
na rukama i kolenima

kroz mračnu šumu sopstva
koju se niko nije udostojio da mu ranije spomene.

A onda je došlo jedno veče početkom leta
kad je Džim sedeo kraj prozora u donjem vešu

i napisao nešto što nije bio
izveštaj o rezultatima ili interni dopis:

„Duša mi je poput izvora / zagušenog
crvenkastim lišćem i blatom“, nažvrljao je

i odmaknuo se od žutog notesa
začuđen onim što nije bio vičan da nazove pesmom,

pa je i dalje tako sedeo u mraku,
pomišljao da s njim verovatno nešto nije u redu,

podozrevao da je možda idiot, ili budala,
a po svoj prilici i sebičnjak.

– A ipak, nešto se događalo.

Тони Хогланд (Tony Hoagland; 1953 Форт Браг, Северна Каролина – 2018, Санта Фе, Нови Мексико, САД), амерички песник и есејиста. Студирао је на Универзитету Ајове и Универзитету Аризоне. Добитник је бројних награда и стипендија. Објавио је следеће збирке поезије: Sweet Ruin (1992), Donkey Gospel (1998), What Narcissism Means to Me (2003), Unincorporated Persons in the Late Honda Dynasty (2010), Application for Release from the Dream (2015), Recent Changes in the Vernacular (2017), Priest Turned Therapist Treats Fear of God (2018), као и три књиге есеја: Real Sofistikashun: Essays on Poetry and Craft (2006), Twenty Poems That Could Save America and Other Essays (2014) и The Art of Voice: Poetic Principles and Practice (2019). На српском језику објављен је избор из његове поезије под насловом Немој рећи никоме (НБ „Стефан Првовенчани“, Краљево, 2015).

Preveo i priredio Alen Bešić

VI 

Otac nije kao kum Coci
Rijetko se smije
Uvijek je ljut
Nervozan
U problemima
Ili smo ga mi naljutili
Ili mama
Ili netko na poslu ili neki majstor

Uvijek pretiče autom
Stalno ulazi u makaze
Nema mira čekati na kružnom toku
Ili semaforu

Uvijek žuri
I kaže
„bogati, sad kad sam ja iziš’o,
Svi su na cesti“
„nitko kuće nema“
Priča s vozačima drugih auta
Govori im
Da krenu konačno
Šta čekaju više
Da je sad mogo
Židnit jednog
Oni samo šute i sporo voze
Dovoljno da oca naljute 

Kad vozi od Mostara do Novog Travnika
A vozi najmanje tri puta tjedno
Najgore je kroz Ramu
Uvijek kaže
„ako ga sad ovdje ne otresem, on će gusliti do Boga
Guslit će do Rostova“
Otac je na cesti više od 40 godina
Svakodnevno
Imao je samo jedan udes
I skoro poginuo

Otac je na cesti više od 40 godina
Još nikad nije naučio
Biti malo saburli
Sačekati
Usporiti
Zastati

A meni govori gotovo svaki dan
Langazam aber ziher

Otac u našoj kući
Najviše voli daljinski i TV
Borba za daljinski
Borba je za život
Nema utakmice koju taj ne gleda
Da igra treća seoska liga u Zimbabveu
Taj bi gledao
I uvjeravao i nas
Da trebamo gledati
Da je super utakmica
Da momci dobro igraju
Igraju čvrsto
Hrabro
Ali pametno
Igraju na taktiku
A ne na snagu

Otac prije nije gledao bh. nogometnu reprezentaciju
Kada bi BiH igrala
Otac je navijao protiv nas
Radovao se tuđim golovima
Rugao im se
Govorio bi
Gledam im ove dijamante
Sve lažnjaci
Samo im nema tko reći

Otac zadnjih godina ipak gleda
Malo sažaljivo
Otužno
Ne navija više protiv
Nije ravnodušan ako izgubimo
Ali nije ni sretan ako pobijedimo
Kako je sretan kad je Hrvatska u pitanju
Jednom je čak opsovao majku sudiju
Jer je zajebao BiH za neki penal

Otac kad igra Hrvatska
Mora ispoštovati neke rituale
Odjenuti dres
Obrijati se
I ručati paprike punjene krompirom

A mi ne smijemo ništa govoriti
Micati se
Šetati
Hodati ispred televizora

Ako mama nešto kaže
On joj kaže
„Gordana, šuti, tako si i prošli put pričala, pa smo izgubili“

Kad je Rakitić izvodio penal
Otac se sakrio u hodnik
Gledala sam ga s vrata
Gleda u plafon
I krsti se
Mama se smije i govori
„Budala, kao da on ima nešto od tog, on nikako da shvati da oni igraju za pare“

Otac joj dobacuje
„Jest, ali ne navijam ja za pare“ 

Otac je popizdio
Kad je čuo da je radnik bošnjačke nacionalnosti
Došao na dan kad smo sa Turskom igrali
Na posao u turskom dresu
A kruh zarađuje kod Hrvata
Cijeli mi je dan samo o tome pričao
I govorio
To samo oni mogu
vidiš li ti koja je to sloboda, koja je to drskost,
Usred Viteza,
kad ga je Drago vidio i poslao ga kući,
on se javio u Avaz, žrtva
Radio Sarajevo pisalo da je on žrtva poslijeratne kampanje progona
Iz Lašvanske doline
Da je sukob na nacionalnoj osnovi
Kome bi od naših palo na pamet da je suprotno
Rek’o sam Dragi to jutro
On se nasikir’o
Nije nacionalna, nego internacionalna osnova
a taj portal
radiosarajevo tačka ba, kaže otac
nema ništa odvratnije na planeti,
ali eto, ja njh otvorim ujutro na poslu dok dođem
njih, Oslobođenje i Klix
da vidim za šta smo im to danas krivi,
šta smo im to danas uradili,
kako smo im to Bosnu danas dijelili

Otac ne voli poeziju
Književnost
Ne voli umjetnost
Priznaje samo filmove
I to akcijske
Bonda i to
Priznaje i Waltera
Na pamet zna svaku rečenicu Ljubiše Samardžića
I kad god je taj film na TV-u
Otac gleda
Kao da mu je prvi put

Ne znam uopće kako je uspio završiti fakultet
Kad tako mrzi čitanje
Ali zato zna matematiku
Zna računati
Sav je u brojevima i od brojeva
Kad npr. kupujemo komarnike za prozore
On odmah izračuna dužinu visinu
Cijenu
Bez da zove majstora
Unaprijed zna koliko će ga koštati
Njemu se računica uvijek u fening poklapa
Otac je praktičan čovjek
Kaže
Nemam ja sine kad to tvoje
Ni čitati ni gledati
Tebi svaka čast
Sve je to fino
Treba to netko
Vama što radite kapa do poda
Ali meni je to sve bezveze

Ne znam ni kako vam se da
Ne znam ni kako se Andriću dalo
Vidio sam kod Gordane
Još prije rata
Njen je ćaća imao
Vitrine pune knjiga
Metar knjiga, tako se to govorilo
Nikad mi palo na pamet nije ni jednu da uzmem
A Gordana je to nosala
Vazda čitala
Zakasni na randes
Pitam je što kasniš
Kaže čitala Zolu
Ja uvijek mislio da je Zola neki iz donje čaršije
U Travniku
Poslije sam skonto je da je to neki
Francuski pisac

Kad sam trebala pasti
Razred zbog jedinice iz matematike
U dnevnom boravku
Sam plakala
I hvatala se za glavu
Bila sam treći gimnazije
Otac je samo govorio
Ti i kad se za glavu uhvatiš
Praznih šaka ostaneš
Tebi je sad jebeno, znam to
Ali realno je Gloria
Ti nisi elementarne stvari nikad savladala
Ti ne znaš tablicu množenja
Dijeljenja
Ja ne volim tvoju razrednicu
Ali kako će te pustiti
Tri jedinice
Iz sva tri kontrolna
I ti još predaš prazan papir
Ona kaže da ti ne radiš ništa na časovima
Rekla je materi
Da ti dođeš i čitaš knjige
A sav razred radi
Ti si nigdje
Pajdo moj
Kaže otac
Bez matematike
A o fizici da i ne pričam
To će se sad godinama prepričavati
Kako si pala razred zbog matematike
Al to je tvoja sramota
Ja kad sam ti govorio da vježbaš
Slao te na instrukcije
Ti nisi htjela
Kad sam te slao na gitaru u glazbenu
Isto je bilo
Kao i na tenisu
Ti sve odeš
Ljudi te dočekaju
A ti izvadiš knjige i čitaš
Pa jebemu više
I te knjige
Bogati šta je to u tim knjigama
Tako
Da ti nikad nisi naučila sabirati
Oduzimati
Da ne znaš dva tona odsvirati
A promijenila si koliko ono
Instrumenata
Klavir
Nije išlo
Violina nije išlo
Gitara isto
Išlo je violančelo
Malo
Ali kad se nisi vidjela iza njega
Slao sam te na rukomet
Dvije godine
Ti trokorak nisi savldala
A fino sam ti govorio
Bila bi dobro krilo
Brza mala
Vidjela si Džombu
Igrač iznenađenja
To je krilo u rukometu
Nisam ja htio da ti budeš bek
Ili pivot
Nisi ti za to
Nemaš ni snagu
Ni visinu
Ali krilo si mogla biti
I to iz donjeg šuta pucati
Na tenisu
Kad sam ti kupio najskuplji reket
Šta je bilo
Ne sjećam se tata, prestani više
Otac kaže
A bogati
Ne sjećaš se
Tako je kod tebe
Šta god da sam htio da budeš
Ti ništa nisi
Govorio sam ti
‘ajde tenis
Fin
Gospodski sport
Da se razvijaš
Da se naučiš disciplini života
Samokontroli 

Ti odeš i sjediš u svlačionici
I čitaš
Nisam te slao u biblioteku
Nego na trening
Ali džaba je tebi govoriti
Isto je sad i sa matematikom
Kad sam ti u osnovnoj govorio
Vježbaj
Matematika je samo vježba
Tebi je svaka lektira
Bila važnija od toga
I sad je problem
Znači treba sjesti
I guzicom vježbati
Matematika se uči guzicom
A ne glavom
Ali džaba je sad sve pričat
Ona će tebe oboriti
I nek te obori
Pa se sramoti
Ostalo petice
Matematika jedan

Šta ti je s fizikom,
To mi je dva, kažem
To ti je poklonio, govori otac
Jest, kažem, i šta sad
I drugima se poklanjalo
Nije samo meni 

Nije trebalo nikom, kaže otac
Vi ne znate osnovne stvari
Meni je matematiku predavao jedan
Ne mogu se sad sjetiti prezimena
Najviša ocjena je bila trojka
On govorio Bog zna za pet
Ja za četiri vi možete samo za tri
I ja sam jedini imao četvorku
Išao na takmičenja po Jugoslaviji
Ostali tako
Padali kao i ti
Al što sam ja imao četiri u ekonomskoj
U ono vrijeme
Jer sam vježbao
Čekam autobus na Paraću za Travnik
I uzmem svesku i vježbam
A ti, sad da te pitam,
Koja vam je zadnja lekcija
Ti pojma nemaš

Nije istina, nešto smo radili
Kao plus i minus beskonačno
A bogati, kaže otac
To su limesi
To je k’o znati
Očenaš
I ti to ne znaš
Ma nema od tebe ništa
Tebi je najbolje da se javiš
Rajiću da te u Best primi
Da nosiš vreće brašna
Ali i tu ti treba matematika
Znači ne možeš ni za kasom raditi
Ne znaš kusur vratiti
Ostaje samo skladište
Ali nema tamo
Sjesti pa čitati
Nego nosati vreće brašna
Onda ćeš znati
Jajačko
Posavsko
Tip 500
Tip 550
Glatko raženo
Tebe bi sad ustvari,
Nastavlja otac
Trebalo vratiti u prvi osnovne
U matematici ti je
Ko u životu
Kad se jednom nešto pojebe
Na početku
Nema Boga da to na kraju
Izdobri
A greška se vrlo lako dogodi
I ti ne skontaš da si zglajzo
Zato kad se radi matematika
Treba dobro gledati
I ne žuriti
Kao kad jedeš lubenicu
Svijet navali
Jer je hladna
Pa se skoro udavi od košpa

Mama govori ocu
Da stane
Da nemam talenta za matematiku
Da sam nadarena za druge stvari
Otac kaže
Koje bogati
Čitanje, pisanje?
Šta se tu ima biti nadaren,
Uzme se knjiga, pročita se
Napiše se šta je pisac htio reći
Vrijeme radnje
Mjesto radnje
Likovi
Poenta knjige
Pazi se na č i ć
I to je to 

Mama kaže da sam jedina kod Adžage
Na kontrolnom imala 100 bodova
Da je to gradivo cijele godine
Historija Europe, kaže mama
I zar tebe to ne čini ponosnim, pita oca

Ja nemam ništa s njenim ocjenama
Ako su pozitivne
To je njena zasluga
To nisu klikeri
Nego bubanje
Zatvori se u sobu i nabuba
Ona nema klikere
Ne koristi mozak
Logiku
Nikad neće znati voziti auto
Jer ni o čemu ne razmišlja
A ti si kriva
Jer si je odgojila da je u oblacima
Ona u ovoj državi
A ni šire
Od povijesti
Od umjetnosti
Od književnosti
Ne može živjeti
Bit će socijalni slučaj
A tebi ako je na ponos
Da ti dijete danas sutra bude socijalni slučaj
Eto ti
Možeš se hvaliti ženama i reći
“Joj što moja kćerka divne knjige čita, sve ih je našla kad je kopala po kontenjeru i tražila doručak“
Nema Gordana tog više
Nema Jugoslavije
Nema Zavoda za knjige
Kako se ono zvalo
Da ona nekom treba
Da će nju netko zvati da nešto radi sa tim knjigama
Gdje si ti vidjela da se kod nas knjige prodaju
Ili kupuju
Samo na kiosku
Ali ona tamo ne može raditi
Jer ne zna sabirati
Jedino da stoji pored kioska
I svijet saziva da kupi te knjige
Al to joj može biti hobi
Ali ona ti ne zna ni fiskulturu
Ja nikad do sad
Do svog djeteta
Nisam čuo da se uopće može dobiti
Jedan iz fiskulture
Da se ne zna preskočiti kozlić
Da se boji lopte
Boji se mačke
Boji se krave
Boji se trave
Čega se ne boji?
Asfalta i zgrada
A ja kad sam tebi govorio
Da je greška što nam djeca odrastaju u gradu
Ti nisi slušala
Jer vi što ste odrastali u gradu
Vi ste svi skučeni ljudi
Potpuno ste nesnalažljivi
Neupotrebljivi za današnje vrijeme
Znate samostalno otići na pijacu
Platit račune i to je to
Znaš li ti krečiti, jesi ikad krečila?
Nisam, tata je pokojni uvijek poslao nekog iz Sebešića da nam okreči, kaže mama
E to ja tebi pričam,
Ti sad da nju pitaš
Šta je kreč, ona ti pojma nema
Ona ne zna ni kako se kreč pravi
A ja sam k’o dijete
S pokojnim ćaćom
Malteriso mu ploče za spomenike
Štalu smo svako ljeto krečili
Vidjela si, sjećaš se, bogati 

Prošla su ta vremena, kaže mama
Jesu, kaže otac,
Ali nije prošao život

U stilsko-estetskom pogledu, po motivima, referencama i asocijacijama, arhitekturi svoga djela i žanrovima, stvarnim i persifliranim, Boris Dežulović otpočetka je bio uljez koji je u novinarstvo pristizao iz književnosti. Istovremeno, sva njegova književna djela, izuzev romana-prvijenca “Christkind” iz 2003., imala su neke veze s novinama. Ili su, poput “Pjesama iz Lore” (2005), nastajale na margini satiričnoga novinskog priloga, ili su, kao zbirka priča “Poglavnikova bakterija” (2007), većim ili manjem dijelom nastajale po novinskoj narudžbi ili u novinama objavljivane kao prozno-fikcionalni dodatak dnevnome novinskom sadržaju, ili su, kao roman “Jebo sad hiljadu dinara” (2005), bile inspirirane narudžbom novinskog izdavača, koji je u to vrijeme, na užas čistunaca, predvodio kampanju književnih edicija na kioscima pa je neke svoje pisce motivirao da mu pišu romane. I premda je svaka od tih knjiga, izuzev “Christkinda”, zamišljana ili pisana iz prigoda i na načine na koje hrvatski književni ljepodusi ne stvaraju besmrtna svoja djela, u stilsko-estetskom pogledu, na riječima i njihovom rasporedu, na književnim sredstvima kojima se pisac služio, na njegovoj građi, konstrukciji, materijalu i obradi materijala, nigdje se nisu prepoznavali brzina, površnost, konfekcijski kroj iz novinskih ambijenata. Štoviše, u hrvatskoj i u cjelokupnoj postjugoslavenskoj književnosti koja je nastajala nakon ratova iz devedesetih, i u tom naraštaju pisaca rođenih u šezdesetima, koji su se uglavnom prehranjivali novinarstvom, Dežulović se služio možda i najraskošnijim i najraznolikijim stilskim sredstvima, gradeći svoj stih i rečenicu, te svoju narativnu građevinu, kroz stalnu izmjenu registara i od kompleksnih formi, ali tako da je nikada ne uruši i tekst ne učini nečitljivim ili preornamentiranim. Da je u Hrvatskoj, naročito u Zagrebu, u to vrijeme postojala ozbiljna znanost o književnosti, stilskim i konstrukcijskim osobenostima Dežulovićevog teksta bavili bi se neki ozbiljni kroatisti. Ali to bi ih, pretpostavljam, omelo u napredovanju do redovitog članstva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Pri usponu na Parnas najmudrije je šutjeti.

Svoje posljednje književno djelo Boris Dežulović objavio je 2007. godina. Dakle, prije već punih petnaest godina. Nakon toga u Hrvatskoj je došlo do ozbiljne propasti novina, koja se sasvim krivo povezuje s planetarnom krizom novinstva i isto tako planetarnom ekskluzivizacijom papirnatog tiska. U Hrvatskoj se zbilo nešto posve drugo, što je i ovog autora potjeralo iz mainstream dnevnih i tjednih novina koje su prethodno bile dio korporacije Nine Pavića, na margine, u regionalnu štampu, u tiskovine manjinskih zajednica i u prateće televizijske portale. Osim što je na taj način njegova pažnja razmrvljena, osim što mu je, da se poslužimo jezikom čuvenoga ratnog zločinca, “razvučena pamet”, Dežulović je izgnan iz svoga književnog biotopa. Ili bolje rečeno, Pavićevim nestankom ne samo da je iščezla solidna polovina hrvatskoga glavnostrujaškog novinarstva, nego je iščezao jedan vrlo važan i prostran ambijent književnosti. A premda je “Christkind” – jedan od zasigurno najmoćnijih naših romana – napisao iz samoće, Dežulović nije, na žalost, navikao biti samac u književnosti. Objavit će on, istina je, čitav niz knjiga nakon te 2007. I bit će u tim knjigama dobrih priča, upečatljive fikcije, lijepe književnosti, no samo usput, u pabircima i među stranicama kolumnističkih tekstova i novinskih članaka, koji, istina je, u Dežulovića uvijek jesu vrhunska esejistika, dijaristika, kronika, ali samo incidentno uobličeni su u beletrističke ili pjesničke forme. Nije lako objavljivati stihove na portalima i u novinama u kojima grafičari nisu naviknuti prelamati stihove. Važnije od toga je, međutim, što taj svijet u socijalnom smislu nije bio inspirativan za književnost.

No onda, petnaest godina kasnije, lipnja 2022, po isteku još jedne nogometne sezone i u izdanju zagrebačkog portala Telegram, izlazi “Bili libar”. Knjiga o Hajduku, o nogometu i o pripovijedanju, o sjećanju – natalnom i prednatalnom, o fikciji koja narasta u mit, onaj kolektivni, ali i onaj drugi važniji, privatni i intimni. “Bili libar” knjiga je priča, a možda i rahli dokumentarno-lirski, epsko-evokativni, pomalo i nabožni, svjetotvorni i posvećujući, sakralizirajući roman o svakodnevici. Nastajao je na način na koji su nastajale i neke davne Dežulovićeve knjige, započinjući s jednom ili dva gotovo obična, ali narativno savršeno uobličena novinska teksta, da bi godinama zatim, što iz intimnih, što iz socijalnih, redakcijskih, društvenih, virtualnomrežnih motiva nastala velika i moćna knjiga pripovjedne proze. I naravno da se, opet, radilo o narudžbi: iz Telesporta, Telegramovog sportskog kanala, a ustvari virtualnih sportskih novina, koje su uređivane i pisane manirom nekoga elitnog i vrlo raskošnog književnog časopisa, od Dežulovića naručili su evokativni kolumnistički ciklus o Hajduku. A on je onda napisao nešto drugo.

“Bili libar” ima jednu gotovo ganutljivu i začudo krajnje konzervativnu, da ne kažemo, gluho bilo, bitno desnu ambiciju: nanovo posvetiti razotkriveni, osramoćeni, desakralizirani, obesvećeni svijet nogometa. Svetosti u svijetu ima koliko i dobrote. Ima je koliko u čovjeku ima zabrinutosti i straha. Uvijek jednako. Samo što čovjek huleći i posvećujući svoju pažnju, i svoju zaokupljenost težnjom za besmrtnošću, u skladu s povijesnim mijenama, privatnim i društvenim, premješta s mjesta na mjesto. Pa kao što su u sivim i dosadnim sedamdesetim, te u slobodarskim osamdesetim, auru svetosti imali pojedini nogometni klubovi, i bogom nadahnuti su, bez ikakve sumnje, bili veliki porazi i pobjede, tako su u krvavim i kriminalnim devedesetim auru svetosti zadobili nacionalni grb i zastava, tisuće mrtvih vojnika i civila, kao i živi generali, predsjednici, razbojnici. Posvećena je cijela jedna oblast čovjekova života, da bi svet prestao biti onaj jedan nogometni klub, a s njime i sveto naše djetinjstvo. U velikoj mjeri “Bili libar” pokušaj je, veličanstven, uzaludan, utopijski da se povrati svetost Hajduku. Ili, barem, da se posveti sjećanje na njega.

Načelno govoreći, četiri su vrste knjiga o nogometu. Prve su fenomenološke. Pisali su ih u našoj kulturi sociolozi, psiholozi i intelektualno nadahnuti sportski novinari, te slabiji beletristi. Druge su navijačke. Obično je riječ o zbornicima tekstova, s klupskim grbom na naslovnici, koji često izlaze pod pokroviteljstvom kluba i trebali bi zadovoljiti ambiciju stvaranja klupske mitologije. Treće su knjige umjetničke proze, nogometni romani, kakva je čuvena “Nogometna groznica” Nicka Hornbyja, u kojima pisac, uz obilato korištenje stereotipa, pokušava ispripovijedati vlastitu priču o nogometu. Četvrta vrsta su biografije i autobiografije velikih nogometaša, koje su vrlo često i hagiografije svetaca. Dežulovićeva knjiga pripada onoj petoj, na žalost daleko najmalobrojnijoj skupini – koja se stoga i ne može nazvati vrstom – knjiga o nogometu. To su one nogometne knjige koje su, naprosto, pisali veliki pisci: Božo Koprivica, Sinan Gudžević, Eduardo Galeano. Za svakoga od njih karakteristično je da ga je u nogometu zanimao upravo nogomet, i ništa više ni manje od toga, te da je imao svoj klub.

I još nešto veoma važno razlikuje te velike pisce od ostatka biblioteke s knjigama o nogometu: umjeli su ono što je najteže, ali bez čega se pisanje o nogometu svodi na pisanje o nogometnim navijačima ili pisanje o vlastitim doživljajima pobjeda i poraza, a oboje je poprilično nezanimljivo, umjeli su opisivati nogometnu igru, pripovijedati o živoj igri. Upravo ti dijelovi “Bilog libra”, kada Dežulović opisuje igru, kada utakmicu pretvara u romaneskno zbivanje, u veliku pripovijest, najuzbudljiviji su i najganutljiviji u ovoj knjizi. Oni su ta velika književnost, ali iz njih se, začudo, rađa i Hajdukova mitologija. Oni su, na kraju krajeva, to ostvareno pre-posvećenje nogometa i vraćanje nečega što je u stvarnosti zauvijek izgubljeno. Književnost oživljava mrtve, zaustavlja protok vremena, vraća sve ono što je odavno prošlo. Književnost je duboko povezana s čovjekovim sjećanjem na nogomet.

“Bili libar” nije, međutim, hajdukovska knjiga, na način nekoga loše načinjenog, patriotskim i nacionalističkim simbolima ukrašenog navijačkog murala, oslikanog na nekoj širokoj armiranobetonskoj plohi. Nije to knjiga kojom se zapišava teritorij. “Bili libar” je roman vječnoga djetinjstva svijeta, vječnoga djetinjstva nogometa, koji će, bez obzira na hajdukovsku ambijentiranost i na jaku navijačku pozu pripovjedača kao glavnoga lika knjige, biti knjiga svakome svom čitatelju kojemu ovakva knjiga treba. Bez obzira na klub. Pa čak i bez obzira na to zna li čitatelj išta o nogometu. Svojstvo dobre književnosti je da čitatelja uvjeri u to da ga se njezina tema životno tiče. U tom smislu, “Bili libar” uopće nije knjiga o nogometu. “Bili libar” knjiga je o životu i svijetu kao nogometu.

Ali, na kraju svih krajeva, vrijedi, ipak, i to reći: velik je Hajduk po ovoj knjizi. Nijedan drugi hrvatski nogometni klub nije zavrijedio ovakvo književno djelo.