Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Dopisivanje prevoditelja s autorom

    (Božidar Brezinščak Bagola – Boris A. Novak)

     

    1. 6. 2019. 

    Poštovani kolega, gospodine Novak!

    Dopisivali smo se prije nekoliko godina, kad sam prevodio i za tisak pripremao pjesme za knjigu OVDJE I SADA, panorama novijeg slovenskog pjesništva 2000.-2015. u kojoj su objavljene tri Vaše pesmi (Prošlost i budućnost; Pismo; Oproštaj). 

    Nedavno sam nazvao nakladnika iz Novog Mesta i pitao je li već netko prevodi na hrvatski Vaš epos VRATA NEPOVRATA. Naime, osobno sam spreman za taj posao, naročito za treću knjigu Obitavališta duša. Urednica, gospođa Jelka Ciglenečki, ovako mi je odgovorila: „Danas sam kontaktirala autora, Borisa A. Novaka (sva prava za prevođenje na strane jezike su njegova), te saznala da se prevođenjem prve knjige bavi Luko Paljetak, ali s obzirom na ogromnu količinu materijala ne možemo naravno biti sigurni da će on to m moći dovršiti. Radi se o ogromnom projektu za koji će trebati možda više prevoditelja.“ Dakle, spreman sam i vrlo rado bih preveo na hrvatski treću knjigu pod naslovom OBITAVALIŠTA DUŠA, ZATO Vas molim da me obavijestite kako je Luko Paljetak zamislio taj projekt, kod kojeg hrvatskog izdavača bi prijevod trebao izaći. Dotični izdavač bi (zajedno sa mnom) prijevod trebao do 1. rujna  prijaviti  prevodiolačkoj mreži TRaduki, sa sjedištem u Berlinu, koja prevoditelju podmiruje honorar, a nakladniku troškove za otkup autorskih prava. Dosad sam tako preveo roman Vinka Möderndorfera Nitko više ne piše pisma, roman Andreja E. Skubica Samo dođi doma i roman Lojze Kovačiča Kristalno vrijeme. Radujem se Vašem odgovoru i našoj suradnji tijekom prevođenja. Srdačan pozdrav iz Hrvatskog zagorja!

     

    1. 6. 2019.

    Poštovani kolega, gospodine Brezinščak,

    najljepša hvala za ljubazno pismo i prijedlog koji mi mnogo znači, da ste spremni prevoditi  Obitavališta duša. Jelka Ciglenečki Vam je točno predočila sadašnju situaciju. Luko Paljetak, koji je dosad preveo velik broj mojih pjesama, poslao mi je prije nekog vremena prijevod početka prve knjige, Zemljovidi nostalgije, izrazivši mi želju da tu knjigu prevede u cjelosti, što sam naravno s veseljem prihvatio. Nakon toga je, kao što Vam je najvjerojatnije poznato, umrla njegova voljena žena Anuška, što je za njega strašan udarac. Poslao sam izraze svoje sućuti. Sada mu pišem pismo s opreznim pitanjem u vezi prevođenja mog epa. Ne znam kako će reagirati. Možda se u sadašnjem emocionalnom stanju ne može baviti prevođenjem, a možda je i obrnut slučaj – da će mu prevođenje pomoći te se opet uspravi na noge.

    S obzirom na opseg epa VRATA NEPOVRATA osobno ne vidim problem u tome da ga prevodi više prevodiotelja, to bi čak moglo biti itekako smisleno. Ali, razumije se, potreban je odgovarajući dogovor. Stoga Vas molim za malo strpljenja i razumijevanje postojeće situacije. Još jednom Vam veliko hvala na lijepom poticaju. 

     

    1. 7. 2019.

    Spoštovani gospod Brezinščak Bagola,

    Kao što sam Vam javio, u vezi prevođenja mog epa na hrvatski napisao sam pismo Luki Paljetku. Luko se vrlo pohvalno izrazio o Vašim sposobnostima i postignućima. Na temelju Vašeg i Lukinog prijedloga čini mi se najboljim rješenjem da se Vi prihvatite prevođenja treće knjige epa, Obitavalište duša, koja je daleko najopsežnija. Luko će nakon određenog vremena nastaviti s prevođenjem prve knjige. Bit ću Vam zahvalan, ako mi pošaljete koji preveden odlomak. Vaša spremnost za tako velik prevodilački podvig mnogo mi znači. Ostajemo na vezi. Još jednom hvala i svako dobro!

     

    1. 7. 2019.

    Poštovani gospodine Novak,

    U privitku Vam šaljem prijevod prvih dvaju pjevanja. Glede samog naslova knjige, odlučio sam se za OBITAVALIŠTA DUŠA. Naime, slovenska riječ „bivališče“ može značiti prebivalište (za osobe), ili stanište (za životinje i biljke), ali za Boga, anđele, duhove i dušu primjernija je hrvatska riječ obitavalište (nebesko obitavalište; Mk 5,1 „Čim Isus iziđe iz lađe odmah mu iz grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom. Obitavalište je imao u grobnicama“).

    S prevođenjem će zaista biti puno posla, pogotovo sa stihovima koji na slovenskom vrlo lijepo zvuče i rimuju se. Kao prevoditelj (i u neku ruku su-stvaralac) nastojat ću prije svega tako prevoditi da Vaši stihovi i na hrvatskom jeziku što izvornije i doslovnije lijepo zvuče.

    Prije nekoliko dana poslao sam pisma namjere nekim zagrebačkim izdavačima (Disput, Ljevak, Breza, Sandorf), ali nitko ne odgovara. Želja mi je da zajedno s izdavačem prijavimo prijevod na Tradukijev natječaj. Možete li mi možda sami pomoći u traženju hrvatskog izdavača? S prevodilačkom mrežom Traduki (Andrej Lovšin) već godinama vrlo dobro surađujem. Nadam se da ćemo pravovremeno pronaći izdavača.

    Veselim se našoj suradnji, ali i što skorijem susretu u Ljubljani ili ovdje, u Humu na Sutli, na hrvatskoj strani Sutlanskog podneblja, u neposrednoj blizini turističkog lječilišta Rogaška Slatina.

     

    1. 7. 2019.

    Poštovani gospodine Brezinščak Bagola, dragi Božidar, 

    najljepša hvala za poslani prijevod prvih dvaju pjevanja, koji je vrlo dobar i razveselio me. Detaljno pratite original, a istovremeno moji stihovi na hrvatskom zvuče prirodno i lijepo. Vraćam Vam tekstove s nekim svojim ispravcima i komentarima. Ali toga je, kao što ćete vidjeti, zaista malo. 

    Što se tiče mogućnosti objavljivanja u Hrvatskoj, dogodilo Vam se isto kao i meni sa slovenskim nakladnicima, koji su nekoliko zavraćali moj ep, očito zbog razloga trgovačke prirode, kao tako debele knjige, k tome još pisane u arhaičnim stihovima, ne mogu biti komercijalno uspješne. Srećom, nakladnik Goga u novom Mestu, pokazao je od svih ostalih više hrabrosti i usudio se ep tiskati u tri zasebne knjige – a rezultati su i u komercijalnom smislu iznenađujući: prva knjiga doživjela je već dva ponovna izdanja, a druga i treća knjiga po jedno. A velik je interes i za prevođenje na strane jezike. Zbog dugogodišnjeg pisanja ovog epa izgubio sam donekle kontakt s hrvatskom nakladničkom situacijom, zato ću pitati prijatelje glede mogućnosti objavljivanja. Čim saznam nešto konkretnije, javit ću se. U potpunosti razumijem da tako velik prevodilački projekt treba imati jamstvo nakladnika i zajamčenu financijsku potporu. Meni svakako mnogo znači već sama činjenica da ste za prevođenje izabrali moju pjesničku ludost. Neka Vam to bude na čast – kao i sama kvaliteta priojevoda. Ostajemo na vezi. Nadam se da ćemo dočekati dan kad ćemo u ruci držati tisuću stranica Obitavališta duša (taj hrvatski prijevod naslova lijepo zvuči).

     

    1. 7. 2019.

    Poštovani i dragi Borise,

    prosljeđujem Vam dopis g. Serdarevića, jednog od najvećih i najboljih hrvatskih nakladnika. Mislim da imamo šanse knjigu objaviti kod njega. Zato Vas molim da mu, temeljem ovog dopisa, napišete pismo i pošaljete knjigu. 

     

    1. 7. 2019.

    Poštovani i dragi Božo,

    to je odlična ideja! Seida već dugo znam, i sjajan je čovjek.

    Ja sam trenutno na putu. U Sloveniju se vraćam kroz dvije sedmice, u prvoj polovini kolovoza, pa ću tada rado poslati Seidu knjigu. A pisat ću mu već ranije. 

    Hvala za veliki trud i srdačan pozdrav!

     

    1. 7. 2019.

    Poštovani i dragi Borise,

    temeljito sam pročitao i uvažio Vaše primjedbe. Zbog sumnje u ispravnost riječi spjev koja znači ep ovih sam dana opet uzeo u ruke Homerovu Odiseju.  Odiseja je epos ili spjev koji su helenistički filozofi podijelili na 24 pjevanja. Danteova Božanstvena komedija ima uvodno pjevanje i tri dijela (Pakao, Čistilište, Raj) od kojih svaki ima po 33 pjevanja. Gundulićev Osman sastoji se od 20 pjevanja. Prema tome, Obitavališta duša sadrže 9 svezaka po 11 pjevanja ili ukupno 99 pjevanja. Zato sam uza sve Vaše primjedbe zamijenio i riječ spjev riječju pjevanje. Slažete li se? Uskoro ću nastaviti s prevođenjem i poslati vam nekoliko novih pjevanja.

     

    1. 7. 2019.

    Poštovani i dragi Božo,

    slažem se da se slovenska riječ “spev” zamijeni “pjevanjem”. Iste riječi imaju u našim jezicima djelomično različita značenja. Ostajemo u kontaktu.

     

    1. 8. 2019.

    Poštovani i dragi Borise,

    jeste li se javili Seidu Serdareviću i poslali mu knjigu? Postajem nestrpljiv, jer malo je vremena ostalo za prijavu na natječaj Tradukija. Srdačan pozdrav i svako dobro.

     

    1. 8. 2019.

    Poštovani i dragi Božo,

    Seidu Serdareviću sam po elektronskoj pošti poslao pdf verzije svih triju knjiga, tako da ima informaciju o cjelini. Prije desetak dana vrlo ljubazno mi je odgovorio, s ljetovanja na Korčuli, da će pregledati mogućnosti prikupljanja sredstava za objavljivanje. Ja se nadam da će se te mogućnosti naći. 

     

    1. 8. 2019.

    Dragi Seide i Božo,

    mnogo mi znači da je tako kvalitetna izdavačka kuća kao što je Fraktura zainteresirana za Obitavališta duša, tu moju pjesničku ludost, i da će to obimno i teško djelo prevesti prevodilac koji je i sam odličan pjesnik. Obojici hvala za spremnost na tu zajedničku avanturu. Nadam se da će projekt privući i pažnju ustanova koje daju subvencije za prevođenje. Obojici velika hvala i srdačan pozdrav. 

     

    1. 8. 2019.

    Poštovani i dragi Božo, 

    nisam mogao odmah odgovoriti, jer sam bio na putu. Veoma me raduje da je odlična izdavačka kuća Fraktura zainteresirana za tako obimno djelo kao što su Obitavališta duša. Dirnut sam i time da Vi već tako intenzivno prevodite tu za prevođenje tešku poeziju. To mi mnogo znači. 

    I ja se nadam da ćemo se uskoro sresti. Razgovarat ću sa Branetom Senegačnikom i drugim kolegama kako da Vas dovedemo u Ljubljanu i da ovdašnju javnost bolje upoznamo s Vašim gigantskim prevodilačkim opusom iz slovenske književnosti.

     

    1. 9. 2019.

    Dragi Borise,

    šaljem Vam treće i četvrto pjevanje. Zanima me da li u sedmoj pjesmi Trećeg pjevanja citirate stihove iz Danteove Komedije? Ako je tako, onda Vas molim da navedete iz kojeg pjevanja su ti stihovi, kako bih se mogao konzultirati s hrvatskim prijevodima. U zadnjem stihu Trećeg pjevanja upotrijebio sam zbog rime riječ skut koja znači donji kraj ženske haljine; prednji dio odjeće koja pri sjedenju pokriva koljeno; ali znači i krilo ili okrilje. Očekujem Vaše primjedbe i sugestije te Vas najsrdačnije pozdravljam.

     

    1. 9. 2019.

    Dragi Božo,

    najlepša hvala za prijevode trećeg i četvrtog  pjevanja koji jako lijepo zvuče. I značenjski Vam je uspjela neobična bilskost s orginalom. U prvom stihu šeste pjesme Trećeg pjevanja upotrijebio sam početni stih Dantejeve Komedije. Vraćam Vam prijevode sa svojim komentarima i ispravcima na problematičnim mjestima, ali toga nema puno. Radujem se lijepoj suradnji. Nisam mogao odmah odgovoriti, jer sam se vraćao s godišnjeg odmora, a doma su me čekale ispitne obveznosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, gdje sam zaposlen kao redovni profesor.

     

    1. 9. 2019.

    Dragi Borise,

    hvala Vam za komentare, sugestije i ispravke. S veseljem i zahvalnošću uvažavam svaku Vašu autorsku primjedbu u želji da budem što bolji prevodilac-suautor. Zato Vas molim da nađete i ubuduće vremena za pomno čitanje prevedenih pjevanja, kako bi to velebno djelo što izvornije zasjalo i na hrvatskom književnom obzorju.

    U privitku Vam šaljem pozivnicu za promociju knjiga u mom prijevodu koja će se održati u prostorijama Slovenskog doma u Zagrebu. Veliko mi je zadovoljstvo što sam hrvatskim čitateljima otkrio Lojze Kovačiča i preveo tri njegova značajna romana – TRI ŽENE (fragmenti iz knjige Pet fragmentov), PRIDOŠLICE i KRISTALNO VRIJEME. Možda uspijete sebi rezervirati ovaj petak. Bit će to najprimjerenija prigoda za naše osobno upoznavanje. Nastavljam s prevođenjem Vaših pjevanja i srdačno Vas pozdravljam.

     

    1. 9. 2019.

    Dragi Božo,

    najljepša hvala za ljubazne riječi i pozivnicu na predstavljanje Vaših prijevoda Lojzeta Kovačiča, velikog književnika. Vi očigledno kao prevodilac jurišate na najteže borbene zadatke, što je danas rijetko i što me raduje, tu smo slični. Na žalost, taj dan imam obaveze na fakultetu. Želim Vam uspješno predstavljanje prijevoda, nakon takvog maratonskog rada to će biti praznik! Ostajemo u kontaktu. Svako dobro! 

     

    1. 9. 2019.

    Dragi Borise,

    Sinoć sam na yutube-u gledao i slušao Vaše predavanje na Filozofskom fakultetu, održano početkom lipnja ove godine, u povodu stote obljetnice ljubljanskog Sveučilišta. Pravi užitek! To će mi zacijelo biti od velike pomoći kod prevođenja, jer vrlo je značajno slušati autora kao interpretatora vlastitih stihova, pratiti njegovo artikuliranje i svjedočenje o nadahnućima za pojedine pjesme. Vaš nastup prožeo me kao „vrata povrata“, vratili ste me u studentske godine na ljubljanskom Teološkom fakultetu od 1968. do 1970. godine. U povodu pedesete obljetnice ljubljanskog Sveučilišta objavio je urednik Franci Zagoričnik u studentskom listu Tribuna moju pjesmu posvećenu Frančeku Križniku, koji nas je (sve malo razgledanije i buntovne studente) oduševio svojim esejem pod naslovom Katoliški nihilizam u Sloveniji, a s kojim sam nešto kasnije tri godine prijateljevao u Münchenu… Podsjetili ste me na Dušana Pirjevca, čija predavanja sam kriomice slušao… Svoje prve pjesme nosio sam na ogled Edvardu Kocbeku u Veselovo ulici. O, vrata nepovrata! 

    Dragi Borise, usitinu sam sretan i radostan zbog činjenice da nas je naše stvaralaštvo učinilo tako bliskima. Za tisak imam pripremljen rukopis pod naslovom ZDRAVICA DOBROSUSJEDSTVU HRVATA I SLOVENACA. Vrlo lijepu recenziju napisao je hrvatski književni kritičar Zdravko Zima. Knjiga bi trebala izaći iduće godine u izdanju Društva hrvatskih književnika. Rukopis Ti šaljem u privitku. Nada se da ćete pronaći malo slobodnog vremena za čitanje. Vaše mišljenje, bolje reći recenzija koju bismo zajedno sa Ziminom objavili u pogovoru, buila bi za mene od velikog značenja.

     

    1. 9. 2019.

    Dragi Božo,

    zahvaljujem se na topli riječima i lijepim uspomenama na studentske godine, koje su nam u vezi s  profesorom Pirjevcem zajedničke. Raduje me da Vam se moje predavanje svidjelo. Budući da sam i sam prevoditelj, poznato mi je od kolikog je značenja poznavanje ozračja, boja, mirisa određenih razdoblja, kultura, gradova, događaja. I neizrecivo me raduje činjenica da Vi to intimno i osjećajno poznavanje posjedujete. Tu smo doista slični jedan drugome. Trenutno sam na putu u Istanbul i vraćam se u Ljubljanu za desetak dana.

     

    1. 10. 2019.

    Dragi Borise,

    u privitku Vam šaljem prijevod petog, šestog, sedmog i osmog pjevanja prvog sveska – Plutajuća kula. Tijekom prevođenja uistinu sam uživao kao pjesnik, teolog i filozof. Vaša me pjevanja sve više privlače. Ali su itekako zahtjevna, zato Vas molim da me upozorite na svako poskliznuće. Još malo i završit ću prvi svezak i poslati Vam preostala pjevanja, deveto, deseto i jedanajsto. Nakon što sve pregledate, volio bih Prvi svezak poslati uredništvu  časopisa Forum što ga izdaje HAZU u Zagrebu. Zato Vam u privitku šaljem i Bilješku o autoru i molim Vas da istu nadopunite.

     

    1. 10. 2019.

    Dragi Borise,

    u privitku Vam šaljem deveto, desetop i jadanesto pjevanje. Prvi svezak je, dakle, dovršen. Sada prevodim Pogovor Janeza Vrečka O poeziji kao povijesti i oživljenom epu, napisanom vrlo promišljeno i zanimljivo. Radim poprilično marljivo. Nadam se da će Serdarušić projekt prijaviti na natečaj Tradukija. Molim Vas da mi javite točan podatak o tome koliko stihova ima knjiga, jer će mi to vjerojatno trebati kod ispunjavanja prijavnice. 

     

    1. 11. 2019.

    DragiBorise,

    očekujem Vaše komentare uz peto, šesto, sedmo, osmo, deveto, deseto i jedanaesto pjevanje. Šaljem Vam prijevod Pogovora i molim Vas da ga proslijedite autoru dr. Janezu Vrečku, kako bi mi mogao poslati svoje primjedbe ili ispravke. 

    Dolazite li možda na ovogodišnji Interliber u Zagrebu od 12. do 17. studenog? Ja ću 16. studenog u 15 sati potpisivati na štandu nakladnika Alfa svoj novi roman Hitac u potiljak. To je biografski roman  o životu, djelovanju i tragičnoj smrti prof. dr. sc. Ljudevita Juraka, osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj. Djelo nije samo biografija, već je i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život velikog čovjeka i mučenika.

     

    1. 11. 2019.

    Dragi Božo,

    Najprije želim istaknuti da su Vaši prijevodi izvanredno kvalitetni – ne samo radi značenjeske vjernosti i dubinskog razumijevanja, već i jezično, stihovi na hrvatsko zvuče neobično lijepo i živahno. Za mene, koji sam Obitavališta duša napisao, izvanredan je užitak putovati tom lađom na drugom jeziku, u registrima i tonalitetima koji daju ovoj mojoj pjesničkoj ludosti novu nijansu boje, zvuk i senzibilnost.

    Naišao sam na neke probleme, označio ih i komentirao uz rub Vašeg prijevoda – fajl Vam šaljem u privitku. Često se radi o “lažnim prijateljima”, riječima za koje se čine da imaju isto značenje u slovenskom i hrvatskom jeziku, a ipak su im značenja različita. Pritom moram naglasiti da je Vaše poznavanje slovenskog jezika zapanjujuće dobro.  

    Nisam bio u mogućnosti ranije odgovoriti – zbog operacije i brojnih službenih obveza na fakultetu te ostalih poteškoća, između ostalog i zbog prometne nesreće moje gospođe, belgijske (flamanske) spisateljice, na čiji auto je netko naletio, srećom bez sudbonosnih posljedica, ali s nužnim oporaljanjem. I upravo zbog toga ne mogu posjetiti ovogodišnji Interliber u Zagrebu.

     

    1. 11. 2019.

    Dragi Božo,

    evo, napokon šaljem i komentirane prijevode devetog, desetog i jedanaestog pjevanja Prvog sveska Obitavališta duša. Kao što sam Vam pisao već uz prijevode ranijih pjevanja, oduševljen sam Vašim jezikoslovnim znanjem i sluhom na svim razinama pjesničkog jezika. Prvi svezak odlićno zvuči na hrvatskom i ja sam kao autor vrlo zadovoljan činjenicom da je Vaša prevodilačka umjetnost pomoću specifičnosti hrvatskog jezika podarila mojim stihovima malo drugačiji emocionalni registar te na taj način proširuje polje poruke mojih stihova.

    I da ne zaboravim: prva knjiga sadrži približno 9.000 stihova, druga 13.000, a treća 22.000, dakle, sveukupno 44.000 stihova. Pjesnička ludost! … i zato me utoliko više raduje činjenica da ste Vi također ludi, što je kompliment.

     

    1. 11. 2019.

    Dragi Borise,

    Primio sam Vaš fajl, pročitao sve naznačene probleme. Zahvalan sam za „lažne prijatelje“, koje ste vrlo detaljno naznačili. Svi Vaši prijedlozi meni su dragocjeni i s velikom zahvalnošću zamijenio sam sve riječi ili značenja koja ste naznačili na marginama.

    Danas putujem u Zagreb na promociju, sutra navečer imam nastup u Mariboru, u petak sam na promocijama u Klanjcu i Kumrovcu, a u subotu ću biti na na Interliberu, tako da se kući vraćam

     

    1. 11. 2019.

    Dragi Božo,

    javljam da je Janez Vrečko oduševljen kvalitetom Vašeg prijevoda njegova Pogovora i da nema nikakvih primjedbi. Moj životopis je također u redu, predlažem jedino još dvije nadopune: prvi književni prijevod moje poezije na hrvatski bila je “Sveta Svjetlost”, izbor pjesama koji je 1996. izašao kod nakladnika Durieux, a pjesme su preveli Jadranka Matić Zupančič, Luko i Anamarija Paljetak te Željka Čorak. Možda ne bi bilo na odmet navesti i podatak da sam u ime Međunarodnog PEN-a 90-tih godina organizirao humanitarnu pomoć za bjegunce iz svih republika nekadašnje Jugoslavije te za pisce opkoljena Sarajeva. 

     

    1. 12. 2019.

    Dragi Borise,

    šaljem Vam novogodišnji poklon – prijevod Drugog sveska, od dvanaestog do dvadeset i drugog pjevanja. Trudio sam se koliko sam najviše mogao, ali još uvijek se neki izrazi i rime mogu poboljšati… Vjerujem da ću uz Vaše komentare i primjedbe u tome uspjeti. Neka nam nova 2020. bude stvaralački radosna!

     

    1. 1. 2020.

    Dragi Božo,

    evo, konačno šaljem svoje komentare uz prijevod Drugog sveska. Ono što je daleko najvažnije jest činjenica da su prijevodi odlični, muzikalni, izrazno jaki. Ja se divim i semantičkoj bliskosti.

    Svoje komentare napisao sam na margini Vašeg prijevoda.

     

    1. 2. 2020.

    Dragi Borise,

    Teško je udovoljiti Vašem izričajnom poigravanju. Naslov sveska „Brez-dno“ u doslovnom prijevodu ne zvuči dobro na hrvatskom. Zato sam se odlučio za „Bez-dan“ u smislu tame ili dubine potpalublja iz koje se ne nazire dan, svjetlost.

    Čestitam Vam na sočno sročenim srpskim stihovima na kraju 31. pjevanja! Očekujem Vaše komentare i primjedbe. Iz Frakture su mi javili da su projekt poslali na natječaj Tradukija. Nadam se da će biti prihvaćen.

    U srijedu 12. veljače imam književnu večer u Slovenskom domu u Zagrebu (Masarykova 13) u sklopu obilježavanja Prešernova dana, a u petak 21. veljače u Karlovcu će se (Središnja knjižnica Slovenaca u Hrvatskoj) održat će se predstavljanje zbirke pjesama Tijela tišine Brane Senegačnika (u mom prijevodu) te predstavljanje mog romana Hitac u potiljak. Možda biste tom prilikom mogli s kolegom Senegačnikom doći u Karlovac, pa da se i osobno upoznamo?

     

    1. 2. 2020.

    Dragi Božo,

    najljepša hvala za prijevod Trećeg sveska. Nisam mogao odoljeti i odmah sam protrčao kroz to potpalublje gdje se otvara bez-dan. (Riješenje “bez-dan” kao prijevod za “brez-dno” je veoma dobro.) Oduševljen sam zvučanjem tih stihova na hrvatskom. Čini mi se da ima tekst drugačiji, ali autentičan i poetičan ton. Imam i osjećaj da pjevanja koja su tematski povezana s ratovima u 90-tim godinama zvuče kao svjedočenje, te su slike na hrvatskom emocionalno bolno bliske, dakako zbog teškog iskustva ratnog stradanja.

    Hvala za kompliment da stihovi o pukovniku sočno zvuče na srpskom.   

    Iz Frakture su me kontaktirali u vezi s Tradukijem i pitanjem autorskih prava.

    Na žalost, u Karlovac ne mogu doći, jer ću tada biti u Belgiji. Želim Vam uspješne nastupe u Zagrebu i Karlovcu. Prijevod Trećeg sveska pokušat ću što prije komentirati. 

     

    E-mail, 22. 2. 2020.

    Dragi Božo,

    evo, šaljem svoje komentare uz prijevod Trećeg sveska. Detaljno čitanje potvrdilo mi je prvi utisak da ta pjevanja i stihovi odlično zvuče na hrvatskom. Zato Vas molim da moje primjedbe uzmete kao blagonaklone i marginalne u usporedbi s kvalitetom prijevoda u cjelini. Kao što ćete vidjeti, najčešće se radi o “lažnim prijateljima”, riječima koje imaju isti etimološki korijen na slovenskom i hrvatskom, ali drugačije značenje, ponekad i nešto drugačiji emocionalni tonalitet. Međutim, ono što je najvaznije i što u Vašem prijevodu apsolutno postoji i stoji jest veliko poznavanje slovenskog jezika, osjećaj za znacenje i zvučanje, pjesnički dah i energija koja nosi taj prijevod. Sretan sam da baš Vi prevodite Obitavališta duša, najduzu, najkompleksniju i u jezičkom smislu sigurno najtežu moju knjigu.

     

    1. 2. 2020.

    Dragi Borise,

    primio i pročitao komentare. Hvala na upozorenjima glede „lažnih prijatelja“ i emocionalnih tonaliteta. Time znatno doprinosite mom produbljivanju i boljem poznavanju hrvatskog i slovenskog jezika. Uvažio sam sve Vaše primjedbe i u tekst unio ispravke.  Hvala Vam na informaciji o Aleksandru Todoroviću – Aci. Žao mi je što je svoj život okončao samoubojstvom. U sjećanje prizivam Nietschea i njegovu knjižicu Ecce Homo!

    Prije nekoliko dana završio sam s prevođenjem Četvrtog sveska. Moram ga ponovno pregledati i dotjerati, tako da ga možete očekivati za tjedan ili dva. U nepuna dva mjeseca imao sam četiri predstavljanja svog romana Hitac u potiljak (Rogaška Slatina, gdje me među šezdesetak slušatelja iznenadio Tone Peršak iz Trzina; Marija Bistrica, Slovenski dom u Zagrebu i Gradska knjižnica u Karlovcu, gdje nije bilo puno slušatelja, ali bila je TV-ekipa i lijepo druženje).

    Šaljem Četvrti svezak pod naslovom ‒ Duša je glagol. Uvod u fenomenologiju duša.

     

    1. 2. 2020.

    Dragi Božo,

    Nevjerojatni ste, evo već Četvrti svezak! Pokušat ću što brže pregledati i odgovoriti. Danas navečer imam u Trubarjevoj hiši literature u Ljubljani zanimljivo kolektivno pjesničko čitanje – zajedno sa Branetom Senegačnikom, Miklavžem Komeljem, Miljanom Cunta i Klarisom Jovanović. Još jednom hvala i svako dobro,

     

    1. 3. 2020.

    Dragi Božo,

    nadam se da Vas zemljotres nije pogodio i oštetio. Nadam se, također, da dobro podnosite opsadno stanje povodom epidemije koronavirusa. To je razlog zašto i ja kasnim s komentarima. Premda bih sada trebao imati puno slobodnog vremena, ja sam stalno zauzet nekim silnim obvezama. Uskoro ću Vam poslati komentare Vaših novih prijevoda. 

    Renata Zamida, direktorica JAK-a (Javne agencije za knjigu Republike Slovenije) obavijestila me da je Fraktura zamolila za subvenciju Vašeg prijevoda što je dobar znak.  Želim Vam čvrsto zdravlje, mirne živce i svako dobro!

     

    1. 3. 2020.

    Dragi Borise,

    potres nas je u nedjelju ujutro jako zdrmao, ali kuća je čvrsta i svi smo dobro. Što se pak tiče izolacije zbog korona virusa, ja uglavnom sjedim pred računalom, odnosno pred Vratima nepovrata i prevodim. Prekjučer sam završio Peti svezak, ali prije negoli ga pošaljem na čitanje i ocjenu, moram prijevod još jednom temeljito pročitati i dotjerati.

    Vjerujem da će direktorica Renata Zamida, odnosno Javna agencija za knjigu Republike Slovenije subvencionirati ovaj prijevod. Andrej Lovšin iz Tradukija piše mi da je Fraktura najbolji izdavač za naš projekt. Predložio mi je da se najprije prijavimo s jednom knjigom, a po dovršenju prve sa sljedećom. Dakle, sve skupa djeluje ohrabrujuće i ja se nadam da ću prijevod završiti najkasnije do kraja ljeta.

     

    1. 3. 2020.

    Dragi Borise,

    upravo sam pročitao Tvoj članak u časopisu Mladina. Čestitam na riječima neustrašiva duha u ovim kriznim situacijama! I sam imam dosta gorkih iskustava u vezi „kroćenja intelektualaca“. Znam da Te sada napadaju iz mnogih desničarskih utvrda, međutim iza tebe je epska trilogija kojoj političari (Pahor, Janša i njima slični) nisu dorasli, baš kao ni mnogi takozvani intelektualci…

     

    1. 3. 2020.

    Dragi Božo,

    Jako si me razveselio svojim javljanjem i pružanjem potpore. Hvala, to mi mnogo znači! Upravo mi je angažman oko tih stvari uzeo mnogo vremena, što je ujedno i razlog zašto nisam poslao komentare uz Tvoj odličan prijevod.

    U privitku šaljem izjavu “Bijeda političke klase: Krizni štab nesposobnih baraba”, iz koje možeš razabrati da nova Janševa vlada žustro napada Slavoja Žižeka, Darka Štrajna, Blaža Zgaga i mene zbog naših kritika. Hrvatske novine Nacional pisale su o tome.  

     

    1. 4. 2020.

    Dragi Božo,

    evo, konačno šaljem komentare uz pjevanja Četvrtog sveska. Ne znam kako je s Tobom – ja u ovoj karanteni, u ovoj takozvanoj izolaciji, kad bih se trebao dosađivati zbog preobilja slobodnog vremena, imam mnogo više posla nego obično. 

    Spontano sam prešao na “Ti” – ako se slažeš, bilo bi lakše, a s obzirom na naše sudjelovanje i prirodnije. Tvoj prijevod je odličan, zvuči prirodno, prijatno sam iznenađen značenjem kojeg moj pjesnički tekst dobiva na hrvatskom, zahvaljujući Tvom prevodilačkom i, dakako, pjesničkom umijeću. 

    Zabrana kretanja iznenadila me na Bledu, što znači da nemam sve knjige i rječnike, ali ima to i dobru stranu, barem mogu popodne na šetnju po poljima i šumama.  Nadam se da si Ti u redu. Pazi na zdravlje! Želim Ti lijepe uskrsne dane i svako dobro!

     

    1. 4. 2020.

    Dragi Borise, 

    primio sam komentare. Hvala na primjedbama i ispravcima. Sve sam unio u finalnu verziju. Tvoju spontanost u vezi prelaženja na „Ti“ objeručke prihvaćam, jer Ti si prema meni „dečec“ kojeg mogu poslati po šibice (tak se to kod nas nekad govorilo).

    Peti svezak poslat ću Ti poslije praznika, jer sam proteklih tjedana radio na rukopisu knjige ZDRAVICA DOBROSUSJEDSTVU HRVATA I SLOVENACA koja je dobila zeleno svjetlo i trebala bi ugledati svjetlo dana za koji tjedan u ediciji Male knjižnice Društva hrvatskih književnika. 

    Osjećam se zdravo i poletno, svaki dan odlazim sa svojim kućnim ljubimcem Aresom (zlatnim retriverom) na šetnju, četiri do pet kilometara po brežuljcima ponad rijeke Sutle, odakle se otvara predivan pogled na slovenske planine, sve do Kamniških Alpa. 

    Pozdrav Tebi i Moniki, koja je predivno opjevana u Tvom eposu. 

    Nadam se da si lijepo i zdravo proživio uskrsne blagdane zajedno sa svojim najbližima. Meni je doista bilo lijepo s obiteljima sina Igora i dviju kćerki, Estere i viktorije, te s unukom Noom i unučicama Leonardom i Noemi.

    Šaljem Ti Peti zvezek Duša prve žene, a preveo sam i većinu pjevanja Šestog sveska – Duša prvog pripovjedača, što znači da smo već na drugoj polovici knjige koju iz pjevanja u pjevanje sve radosnije prevodim.

     

    1. 4. 2020.

    Dragi Božo,

    Nevjerojatan si – veseli me da Ti prevođenje tako zahtjevnoga djela ne zadaje velikih muka. Drago mi je da si uskrsne blagdane proslavio u obiteljskom krugu sa svojom djecom, unukom i unučicama. Nažalost, ja nisam imao tu sreću. Zabrana kretanja zatekla me na Bledu, djeca – sin i kćerka – žive u Ljubljani (zdravi, hvala Bogu, neka tako ostane!), a moja ljubav i dugogodišnja partnerica, belgijska (flamanska) partnerica Monika van Paemel živi 1200 kilometara daleko. Baš sam se bio pripremio da autom otputujem do nje, kad ono, zatvorene su sve ceste. Ona je u redu, ali tri su joj rođaka umrli od koronavirusa, danas mi je javila o smrti zajedničkog nama znanca i kolege, književnog povjesničara.  

    Biti na Bledu u ovoj situaciji je u neku ruku privilegij: kad odnesem na poštu ovo pismo, poći ću na šetnju po poljima između Bleda i sela Koritno, u smjeru prema Savi. Preteklih nekoliko dana bilo je čarobno, a sutra će navodno snijeg.

     

    1. 5. 2020.

    Dragi Borise,

    Hvala za pismo, za dragocjene primjedbe i pojašnjenja, a ponajviše za komplimente… Spomenka Te lijepo moli da ponovno potražiš papire s Leonovim prijevodima Župančiča na esperanto. Ona je prije nekoliko godina surađivala s Tonkom Maroevićem, zato mu je jučer poslala zamolbu s prijedlogom da održi predavanje na književnoj večeri u prostorijama Hrvatskog saveza za esperanto. 

    Evo, šaljem prijevod Sedmog sveska. Ovo je dosad najopsežniji svezak i zahtijevao je malo više vremena. Nažalost, nemam nikakve prevoditeljske radionice, pa da netko „crnči“ umjesto mene. Ja sam individualist i sve uradim sam, pisac i prevoditelj koji sjeda za računalo rano ujutro. Takav radni ritam ucijepili su mi odgojitelji  u zagrebačkom sjemeništu, kad smo se budili u pola pet ujutro…  Ovaj mi je svezak posebno drag zbog pjesama u pjevanjima Blagovaonica srca, Muzej prvih ljubavi, Muzej spomen-sličica, Koncertna dvorana i Svemirska knjižnica… Slažem se da poezija nije tek puki čar riječi, već je čisti dar koji živi i razdaje se u čudesnim sjećanjima na Biljanu Jovanović, Susan Sontag, šaptačicu Lučku,  Bertu Bojetu, Rudija Šeliga, Tarasa Kermaunera… Nas dvojica smo i religiozno bliski jedan drugome, naime, obojica vjerujemo da je Bog u beskonačnoj milosti podario čovjeku samog sebe, da progovara kroz nas kao krhak, prhak glas… U milijunskim šumovima moguće je osjetiti izljev duše u prapočelo božanstva…  S posebnim pijetetom prevodio sam  pjesme posvećene Tvom stricu Leonu Novaku…  No, prilično poteškoća zadavalo mi je prevođenje sonetnog vijenca…  Nastojao sam što dosljednije pronaći hrvatsko zvučanje sadržajno nabijenih rima…   S nestrpljenjem očekujem Tvoju prosudbu i komentare. Nadam se da ćemo se uskoro svi skupa (Monika, Ti, Spomenka i ja) moći družiti u Hrvatskom zagorju ili na Bledu.

     

    1. 7. 2020.

    Dragi Božo, 

    nadam se da si u redu, kao i Tvoja gospođa Spomenka. Evo, konačno šaljem komentare uz odličan prijevoda Sedmog sveska. Potrajalo je neko vrijeme, djelimično zbog mojih brojnih obaveza, ali i zbog izvanrednog obima ovog sveska knjige te jezičkih problema s kojima si se ovdje borio i izborio. Ustanovio sam da je jezik mnogo kompleksniji nego u ranijim svescim, a od pjevanja do pjevanja se i mijenja. Često se tu igram i riječima, što si fino i duhovito prenio. Čestitam Ti za izvanredno jezičko umijeće, sluh za zvučanje i semantičke nijanse i odlična rješenja koja si našao. A najznačajniji je utisak cjeline tih pjesama, pjevanja i čitavog sveska, na kraju, jasno, i čitave knjige. Ti si na toj razini postigao nevjerojatnu snagu: sa svom pažnjom do poetskih slika, ritma i eufonije Tvoj prijevod zvuči prirodno, a time mojim stihovima omogućava na hrvatskom i emocionalnu energiju. Velika Ti hvala za trud i značajno prevodilačko-poetsko ostvarenje!  

     

    1. 7. 2020.

    Dragi Borise,

    primio sam komentare Sedmog sveska te uvažio sve Tvpje primjedbe i upozorenja. Zahvaljujući Tvojim sugestijama, postajem osjetljiviji za nijanse i zvukove svog materinskog hrvatskog jezika.

    U privitku šaljem Osmi svezak – Pjesničke duše. Itekako sam se namučio ovim prijevodom. Ali, srećom, na muci razumijevanja Tvojih iskustava upotpunio sam svoja sjećanja na Šeherezadu, Sindbada, Dantea i brojne europske pjesnike, odao poštovanje pjesničkim očevima i starijoj pjesničkoj braći, te utvrdio znanje iz ars poetice i u potpunosti se slažem s Tobom glede „cijene poezije“. 

     

    1. 7. 2020.

    Dragi Božo,

    Ti si stvarno nevjerojatan! Hvala Ti! Mogu zamisliti da su “Pjesničke duše” jezički veoma teške. Prionut ću čitanju i komentarima u slijedećim danima. Proteklih mjeseci i tjedana jako sam se angažirao u protestnom pokretu, prije svega pišući pjesme i proteste te nastupajući na različitim manifestacijama. Osjećam se prtisnutim uza zid i nemam nikakvu drugu mogućnost nego da se borim, a to u mom slučaju znači boriti se riječima, prije svega pjesmom. “Sloboda je glagol” postala je neke vrste nezvaničnom himnom protestnog pokreta. Sada imamo i seriju protestnih večeri na vrtu Društva slovenskih pisateljev pod tim naslovom. No ipak, radije bih živio u dosadnom normalnom demokratskom društvu koje baš ne haje za poeziju nego pod diktaturom, gdje ugnjetavani ljudi osjećaju takvu potrebu za pjesničkim riječima.

     

    1. 7. 2020.

    Dragi Borise, 

    primio sam Tvoje pismo i zahvalnu pjesmu studenticama i studentima. Svaka čast! Odmah iza toga stigla je i obavijest da je u časopisu POEZIJA izašao izbor pjesama iz Prvog sveska u mom prijevodu. 

     

    1. 8. 2020.

    Dragi Božo,

    s osobitim veseljem javljam Ti da sam primio primjerak časopisa Poezija, u kojem je objavljen Tvoj odličan prijevod izabranih pjevanja iz Prvog sveska. Primjerak mi je poslao naš prijatelj Tonko Maroević, koji je ujedno član redakcije. Kod ponovnog čitanja, sada otisnutih prevedenih stihova, ponovno me oduševilo zvučanje stihova na hrvatskom jeziku, zahvaljujući Tvom izuzetnom trudu i sluhu. Na svjetlo dana izlaze dimenzije koje me iznenađuju kao autora.

         Renata Zamida, direktorica slovenske Javne agencije za knjigu, javila mi je da je razgovarala s direktoricom Knjižnog sajma u Puli, gdje bismo u prosincu nas dvojica u suradnji s Frakturom predstavili “Obitavališta duša“. Očekujem dopis direktorice pulskog sajma. Razumije se, sve ovisi o korona virusu i epidemiološkim mjerama. Ali, valja nam unatoč epidemiji i dalje raditi i živjeti. Nekoliko puta pokušao sam otputovati u Belgiju kod Monike, ali uvijek bi me nešto spriječilo u tome, avionsku kartu morao sam zbog sve strožih epidemioloških mjera u Belgiji nekoliko puta produžiti, prodao sem čak i stari Golf te kupio novog, dovoljno jakog za tu razdaljinu, ali putovanje je zasad odloženo u neku neodređenu budućnost. Naime, Monika živi u Mechelenu, staroj prijestolnici nizozemskih zemalja između Bruxellesa i Antwerpena, gdje je situacija najopasnija. Upozorila me da ne dolazim, jer bi me odmah stavili u karantenu, bez ikakvog jamstva da bi karantenu mogao preživjeti kod nje. Još gore dogodilo bi se njoj, ako bi kojim slučajem došla na slovensku granicu. Boji se – nažalost opravdano – i slovenskog neprijateljstva prema strancima, kojemu smo godinama tegobno i bolno oboje bili izloženi. Sada se kampanja Janševe vlade protiv mene očituje i na terenu, skupine rasista deru se na mene u gostionicama i na cestama, kako me oni hrane i kako je vrijeme da nestanem iz njihove zemlje, jer „zna se tko jer u Sloveniji gospodar“. Ne plašim se njihova urlanja, ali s pravom sam ogorčen zato što su ti idioti već ranijih godina – a sada još značajnije – obilježili moj život i živote nas dvoje. Jedan od susjeda u Gorenjskoj, koji me već godinama drsko napada i kleveće, pitao me kad ću se naučiti slovenski pričati; premda sam ne zna sasttaviti ni najkraću rečenicu na stanbdardnom slovenskom jeziku. Ovdje me, inače, zovu „dotepencem“, što je itekako pogrdna oznaka za “pridošlicu”, a znači “skitnica, probisvijet, vagabund”, od glagola „dotepsti se – doskitatise, dolutati”. Srećom, velik dio Slovenaca drži me svojim pjesnikom, pogotovo uvrijeme održavanja prosvjeda na ulicama. Razumije se da je Moniki u tom pogledu mnogo gore. Ona je doduše mirna, mudra i oprezna, ali sada su i kod njih temperature podivljale, tako da je pored izvanrednog stanja zbog epidemije nastalo sada i izvaneredno stanje zbog ljetnih vrućžina.  Nadam se da Ti i Spomenka nemate tih problema, da uživate u ugodnoj hladovini. 

     

    1. 8. 2020.

    Dragi Borise,

    Spomenka ima uz svoju kuriju apartman za turiste, tako da se vikendima družimo u ugodnoj hladovini sa zanimljivim gostima iz Slovaške, Češke, Poljske, Ukrajine… Uživanje tijekom prevođenja Tvojih epskih pjevanja nadopunjujem „roštiljanjem“ ispod stogodišnje trešnje s ogromnim krošnjama. Slažem se s Tobom, valja nam dalje raditi, živjeti i očekivati vaš skori posjet kuriji na čudesnom, mirnom i raspjevanom brdašcu Hrvatskog zagorja.

    Vjerujem da si čuo ili pročitao vijest o iznenadnoj smrti dragog nam Tonka Maroevića. Mene je vijest o naglom odlasku vratila našem nedavnom susretu, posve usputnom susretu u zagrebačkoj Masarykovoj ulici, kad me nije odmah prepoznao, a onda se od srca nasmijao. Poznavali smo se izdaleka, od prvih pjesničkih nagrada i ponekog letimičnog susreta. Znali smo jedan za drugoga, a najviše nas je zbližilo prevođenje Tvog eposa. Namjeravao sam mu poslati dovršen prijevod treće knjige, ali nikako nisam uspio pronaći njegovu e-adresu, što mi je postalo sasvim razumljivo sada, dok čitam kako je ujutro kupio srdele, a popodne ga prekinulo srce.

    Šaljem Ti Deveti svezak i pogovor pod naslovom „Uz prevođenje Obitavališta duša, treće knjige eposa Vrata nepovrata“. Pročitaj prvo pogovor i pošalji mi svoje primjedbe ili nadopune, jer bih taj tekst rado poslao Biljani Romić, urednici Trećeg programa Hrvatskog radija, i Mladenu Machiedu, uredniku  Akademijina (HAZU) časopisa Forum. Komentare uz deveti svezak pošalji mi najkasnije do sredine rujna, kako bih mogao kompletan prijevod s pogovorom predati izdavaču početkom listopada.  

     

    1. 8. 2020.

    Dragi Božo,

    doista imam strašno puno radnih obaveza, a i problema. Evo, da Te utješim, pretipkavam posljednje Tonkovo pismo s poštanskim žigom mjeseca svibnja. U vezi s Tvojim prijevodima Obitavališta duša Tonko je napisao: “Dragi Borise, (…) Moram ti se javiti prilikom novog čitanja dijelova tvojega epa. Naime, Božidar Brezinščak mi je poslao prepisku s tobom i svoje prijevode niza poglavlja, uglavnom desetak onih što se odnose na očevu epopeju i tvoj odnos s njime. Ostao sam zadivljen kao da ih po prvi put čitam i javljam ti se zapravo samo stoga da ti kažem kako i u prepjevu (koji je dosta vjeran, pogotovo s obzirom na neke tvoje opravdane intervencije) imaju snagu autentičnog iskaza, strastvenog i ništa manje nježnog govorenja. Možda sam bio nepravedan kad u nizu praćenja tvojega pisanja nisam poklonio opravdanu pažnju najemotivnijim mjestima, baveći se valjda više samom konstrukcijom i civilizacijskim kontekstom, a sad vidim kako je ep prepun čiste lirike. Toliko o tome. Veseli me, dakako, što se kolega Bagola odlučio za prepjev. Nisam zavidan, jer znam koliko je teško i nezahvalno boriti se sa smislom i oblikom. (…) Budi  miran, to jest bavi se drugim nemalim problemima što nam ih zadaje i samo vrijeme (odgovarajuće nevrijeme), a samo primi znakove moje neravnodušnosti, iskaze dobrih želja i seriju prijateljskih srdačnih pozdrava, Tvoj Tonko”

    Mislim da ove Tonkove riječi predstavljaju lijepu ocjenu Tvojih prijevoda – da do izražaja dolazi poezija. Sve su ostalo nijanse. 

     

    1. 9. 2020.

    Dragi Božo,

    šaljem Ti komentiranu verziju Osmog sveska – Pjesničke duše. Kao što sam Ti već rekao, prijevod je odličan, ali je moj prvi utisak, da ću sa komentiranjem i popravljanjem ovog sveska imati manje posla, bio pogrešan. Uz to radi se o svesku koji je veoma obiman. 

    Problemi su različiti, djelomično semantički, a djelomično i pjesnički; tako sam Ti morao prilično popraviti skoro čitav ciklus “gorkih haikua”, jer se uopće nisi pridržavao silabičkih pravila. Ni ja ne mislim da je potrebno držati se toga apsolutno (na kraju krajeva, broj slogova na japanskom i na našim jezicima nije potpuno ista stvar), ali je ipak potrebna što veća kondenzacija.  

    Veoma sam Ti zahvalan da si moju pjesničku “ludost” udvostručio svojom prevodilačkom. Imam veoma dobar osjećaj i oko kvalitete Tvojih prijevoda i oko kvalitete naše suradnje. Zato Te lijepo molim da me ne požuruješ, jer ja na ovom prijevodu, koji mi mnogo znači, radim sa svim snagama, koliko mogu. Više i brže nije moguće. A pošto knjiga izlazi tek iduće godine, mislim da neće biti problema ni s izdavačkom kućom.

     

    1. 9. 2020.

    Dragi Borise,

    oprosti mi ne preuzetnosti (pa čak i neprimjerenoj drskosti!)  glede požurivanja. Itekako sam svjestan Tvog autorskog angažmana i pomoći u mom prevodilačkom stvaralaštvu. Neizmjerno sam Ti zahvalan na uloženom trudu (3 mjeseca pažljivog iščitavanja i komentiranja). Iz Tvojih komentara mnogo sam naučio kao prevoditelj i vjerujem da će ovo biti moj najbolji prijevod.

         Prošlog četvrtka bio sam u Zagrebu na otvaranju festivala „Stih u regiji“. Svečano otvorenje bilo je posvećeno Tonku Maroeviću. O njemu su govorili organizatori, urednici časopisa Poezija Ivan Herceg i Ervin Jahić, te poznavatelji njegova rada Pavao Pavličić, Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović, Tomislav Brlek i Davor Šalat. Ervin Jahić je u svom izlaganju spomenuo kako mu je Tonko zanosno pričao o Tvom eposu VRATA NEPOVRATA. Pritom je posebno istaknuo da je u časopisu Poezija preveden dio iz treće knjige eposa te pred cijelim skupom pozdravio mene kao prevoditelja i čestitao mi na tom pothvatu.

         Istog dana javila mi je tajnica Foruma, časopisa HAZU, da su prije nekoliko mjeseci dobili od akademika Tonka Maroevića prijevod Tvojih pjesama te će ih objaviti u narednom broju. Zato je moj izbor iz Obitavališta duša odgođen za jedan od kasnijih brojeva…

         Pročitao sam Tvoj članak u Nacionalu i ostao zadivljen Tvojim objektivnim i humanistički uvjerljivim raskrinkavanjem „janšaizma“. Nadam se da će i mnogi čitatelji biti jednako zadivljeni. Čestitam Ti na radišnosti i stvaralačkoj neustrašivosti.

     

    1. 9. 2020.

    Dragi Božo, 

    potpuno je normalno da kod takvog gigantskog projekta – mog pjesničkopg, a Tvog prevodilačkog – dolazi i do nesporazuma. S olakšanjem uzimam Tvoju informaciju da se nikud ne žuri. Naravno, pokušat ću što ranije pregledati Deveti svezak te napisati i poslati komentare. 

    Još uvijek sam pod dubokim dojmom Tonkove smrti. Moj “Nekrolog u vječitom sadašnjem vremenu” bio je više puta objavljen na različitim portalima, također i na portalu Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a u tiskanom obliku bit će objavljen u narednom broju Sodobnosti. Tu spominjem i Tebe i Tvoj prijevod Obitavališta duša

    Imperijum zla zasad nije odgovorio na moj članak “Krugovi pakla od Srebrenice do Slovenije”, vjerojatno su u nedoumici kako odgovoriti, jer stvari koje navodim su dokumentirane. Ali će sigurno udariti po meni, izmislit će neku ogavnost i natjerati primitivce da me mjesecima napadaju, tako to ide u ovim krugovima pakla. Dobro, i to ćemo podnijeti, ali se plašim da je sve to samo početak. Zato mi toliko više znače lijepe stvari, među koje spada i Tvoj prijevod, dragi prijatelju. 

     

    1. 9. 2020.

    Dragi Božo,

    vraćam Ti komentirani i korigirani prijevod Devetog sveska. Uza svu zahvalnost i oduševljenje nad Tvojim uglavnom odličnim prijevodom, ovaj put moram biti do Tebe i djelimično kritičan. I ranije sam već primjetio da se broj problema u prijevodu povećavao, a u ovom posljednjem svesku porastao je do kritične točke, prije svega u vezi s nekim tradicionalnim pjesničkim oblicima. Kao što sam već ranije spomenuo, imaš problema sa silabičkom strukturom u brojnim haikuima, ali tu ne zahtijevam od Tebe da za svaku cijenu poštuješ broj slogova, nego da što više zgusneš izraz. Kod španjolske forme Glosa i sonetnog vijenca Krunidba ne poštuješ princip ponavljanja stihova, što u osnovi ruši formu. Da ne bude nesporazuma: ja ne očekujem od Tebe da perfekcionistički kristaliziraš formu kao što to prakticira Luko Paljetak. Ti si jak u prirodnom zvučanju stihova što im daje emocionalnu vrijednost. Ali način kako si preveo tu glosu i sonetni vijenac do te mjere ruši te forme, da u ovoj verziji ti dijelovi knjige ne mogu ići u tisak. Očekujem, dakle, da ćeš poštovati moje primjedbe i korekcije. 

    Raduje me da se taj problem ne pojavljuje u koroni Zemljovid odsutnoti iz druge polovine sveska. Korona je, inače, srednjevjekovna ciklična sonetna forma iz koje se razvio sonetni vijenac, “corona di sonetti” – čudno je danas upotrebljavati te stare pjesničke izraze u povijesnom kontekstu, obilježenom nekim drugim, smrtonosnim značenjem te iste riječi.  

         Značenja pojedinih riječi često žrtvuješ rimi, zanemarujući pri tom da je za zvučanje rime presudno i značenje. Rima nije samo puko ponavljanje istih glasova na kraju riječi, nego je zrcalna igra značenja koja obogaćuje riječi značenjima koje te iste riječi nemaju ni u svakidašnjem životu ni u rječnicima. 

    1. 9. 2020.

    Dragi Borise,

    žao mi je što sam se toliko žurio s prevođenjem, i to još u ljetnim mjesecima, kad je koncentracija znatno slabija. Ispričavam se još jednom zbog svoje nemarnosti i hvala Ti na strpljivim intervencijama, jer mi je najiskrenije stalo do što boljeg prijevoda Tvog veličanstvenog eposa. Žao mi je Tvojih živaca i vremena. Zato sam dva dana i dvije noći radio na ispravljanju i dotjerivanju prijevoda preostalih 6 pjevanja koje Ti šaljem u privitku.

         Hvala Ti na kritičnosti u vezi s nekim tradicionalnim pjesničkim oblicima. Prizanjem da imam problema sa silabičkom strukturom u haikuima, sa španjolskim formama glosa, pa i sa sonetnim vijencima (daleko sam od pokojnog Maroevića i starine Paljetka). Za razliku od Tebe i Luke, koji ste po zvanju književnici, ja sam po zvanju samo diplomirani teolog i filozof.

         Sve Tvoje primjedbe i korekcije uvažavam s poštovanjem i zahvalčnošću. 

         Ostajem jedino u nedoumici kod primjedbe da prijevod „Ali napadao // je snijeg“ ne odgovara potpuno. Mislim da snijeg ne može ustati, još manje može podizati ustanak. Snijeg može napadati. A budući da se u stihu ispred govori o napadu, čini mi se prijevod „ali napadao“ boljim… No, uvažio sam Tvoj prijedlog i stavio „A ustao“, premda riječ „ustao“ asocira na ustaštvo?! 

         Primjedba da je „žrebiček“ u hrvatskom jeziku „ždrebence“ ne prolazi. Kobila se oždrijebi, na svijet donosi ždrijebe…  Beba konja naziva se ždrijebetom ili mladuncem… Riječ mladunac čini mi se hrvatski poetskijom, zato sam riječi „ždrebenceta“ zamijenio mladuncima:  „najprije kobile s mladuncima, // potom kobile bez mladunaca, na sredini mladi konji“  

         Glede imenica „polje“ i „livada“ imao sam uvijek na umu da je polje čovjekovom rukom obrađen i zasijan komad zemlje (kukuruzno polje, pšenično polje); dok je livada prirodno polje bogato travom i raznolikošću cvijeća; pojam livada čini mi se prirodnijim i bližim tvom pjesničkom izričaju. 

     

    1. 9. 2020.

    Dragi Božo, 

    nemoj se suviše uznemiravati zbog problema sa prijevodom! Nema prevodioca koji nije napravio i koju grešku, i meni se to dešavalo. Baš zbog toga je naš način intenzivnog radnog sudjelovanja najbolji mogući način da se greške smanje na minimum odnosno na ono područje koje pripada različitim i podjednako legitimnim interpretacijama. 

    Potpuno razumijem i to da se radi o tako ogromnom poduhvatu, da je talasanje radne energije i jezičke invencije neizbježno, i pri pisanju i pri prijevođenju. Da i ne govorim o raznim obavezama kojima smo preopterećeni. 

    Što se tiče zvanja, dragi Božo, Ti si po formaciji teolog i filozof, a po vokaciji si pjesnik koji je na najboljem putu da postane i odličan prevodilac. Dobro je da si još jednom prošao kroz poslednja pjevanja Devetog sveska i čitave knjige. Hvala Ti!

     

    1. 9. 2020.

    Dragi Borise,

    natjerao si me da još jednom provjerim riječi „ždrijebac“ i „ždrijebe“. Ja, stari ždrijebac, prizanjem da su mladunci konji stariji od ždrijebadi, zato sam stihove ispravio i sada glase:

    najprije kobile sa ždrijebetima, nato kobile
    bez žrdrijebadi, na sredini mladi konji,
    a na kraju stari žrdrijepci

    Što se tiče “polja” i “livade”, davat ću prednost riječi „polje“, premda je livada u hrvatskom jeziku bliža narodnim pjesmama: „Na livadi pod javorom…“, „Livada zelena, curica malena“… 

    U četvrtak 1. listopada imam dogovoren sastanak sa Seidom, kad ću mu predati ispis kompletnog prijevoda. Bolje da ga osobno predam, nego šaljem poštom, tu paketinu od 1.000 tipkanih stranica! U razgovoru ću mu predložiti prevođenje druge knjige. Ne znam dokle je Paljetak stigao s prevođenjem prve? Vjerujem da će sve tri ugledati svjetlo dana kod Frakture.

     

    1. 9. 2020.

    Dragi Božo,

    evo, šaljem Ti komentiranu i popravljenu verziju Tvog prijevoda drugog dijela Devetog sveska.

    Veoma sam zadovoljan kvalitetom prijevoda, prirodno i lijepo zvuči, što je veliko dostignuće, još posebno zbog krajnje teškog jezika koji se kreće na različitim razinama i sa različitim izraznim sredstvima. Nadam se da ćeš moći staviti nove korekcije u konačnu verziju prijevoda koju ćeš odnijeti Seidu Serdareviću. 

    Moram Ti skrenuti pažnju na najveći problem pri prevođenju VRATA NEPOVRATA: to je riječ “Postava”, ključni simbol i najviša moć čitavog epa, koja se pojavljuje u ključnim trenucima svake od triju knjiga. Na slovenskom je Postava dvosmislena riječ – „Lik, Figura, Stas, Rast“, a istovremeno i „Zakon“. To je Lik koji u najdramatičnijim trenucima intervenira u događanje, od početka prve knjige kad se pojavi u australskoj pustinji Pinnacles. Pošto sam primjetio da si tu riječ prevodio na različite načine, moramo se dogovoriti za jedan sam prijevod. Predlažem da se svuda gdje se pojavi riječ „Postava“ prevede kao „Lik Zakonik“. Kod Tebe je to jednom “Lik”, a drugi put “Knjiga zavjetna”, što suviše ide u katolicizam i ne odgovara potpuno prirodi tog Lika u VRATIMA NEPOVRATA. Možemo razgovarati o različitim mogućnostima prijevoda, ali moramo naći jedinstveno rješenje. 

    Kao što sigurno osjećaš, Obitavališta duša i čitava VRATA NEPOVRATA jesu na određen način religiozni tekst, s intenzivnim odnosom do kršćanske Biblije, ali ne potpuno i ne uvijek. Isus mi je veoma blizak. No, usprkos toj bliskosti Tvoja prijevodna rješenja ponekad idu suviše u jezik konfesionalnog katolicizma, kao što je primjer s prijevodom “Postave” u “Knjigu zavjetnu”. Kao pjesnik vjerujem da je poezija potrebna religiji, jer joj daje svjež jezik – i baš iz istog razloga su ustaljene religiozne formulacije za poeziju opasne. 

     Molim Te, uzmi sve ove moje primjedbe kao potpuno marginalne u odnosu na osnovnu vrijednost o kojoj se radi – izvanredno prevodilačko postignuće koje govori ne samo o Tvojoj velikoj energiji, nego i o nevjerojatnom prevodilačkom i pjesničkom žaru. 

     

    1. 10. 2020.

    Dragi Borise,

    hvala Ti na komentiranoj i popravljenoj verziji drugog dijela Devetog sveska. Sinoć sam do pola noći unosio korekcije u konačnu verziju i danas u 10,30 predajem Seidu gotov rukopis prijevoda u elektronskom obliku i ispisu koji je težakčetiri kilograma i šesto grama!

         Slažem se i sviđa mi se Tvoj prijedlog da se „Postava“ prevede kao „Lik zakonik“. Mučio sam se oko toga. Kao teologu bio mi je pred očima „Duh nad vodama“ i Mojsijeve ploče (Tora, Knjiga zakona). Ti si to  odlično pjesnički sročio i držat ću se tog jedinstvenog rješenja.

     

    1. 10. 2020.

    Dragi Božo,

    veoma si me obradovao svojom jučerašnjom porukom, hvala Ti! Neobično me raduje da tako lijepo surađujemo i da ta suradnja ima tako veličanstven rezultat, zahvaljujući Tvojoj nevjerojatnoj energiji i umijeću. Dok si predavao izdavaču prijevod, bio sam u mislima s Tobom i Seidom, 

     

    1. 11. 2020.

    Dragi Borise, 

    9. studenog proslavio sam 73. rođendan i evo me u 74.godini! Osjećam se zdravo, veselo i stvaralački poletno. Pripremam svoju novu zbirku pjesama za tisak. Javio mi se urednik Frakture Roman Simić, koji će se dalje baviti mojim prijevodom i pripremom za tiskanje Obitavališta duša.

    S velikom radošću pročitao sam vijest da je u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u ponedjeljak 16. studenog predsjednik HAZU akademik Velimir Neidhardt proglasio nove članove HAZU, sedam redovitih članova, osam dopisnih članova i jedaneset članova suradnika. Među novim dopisnim članovima na prvom mjestu si Ti, dragi Borise. Srdačane čestitke! Sada su izgledi za prevođenje prve i druge knjige eposa Vrata nepovrata još izgledniji i vjerujem da ćemo u tome uspjeti.

     

    Za objavljivanje priredio:
    Božidar Brezinščak Bagola

    Božidar Brezinščak Bagola 03. 08. 2021.

    Iznenada

    Sećam se kao juče
    u ono kišno veče
    veli Holandez kaže se “bučer”
    a ne “bačer” kako Vera reče
    tako se neka glupost uvuče
    kao sve drugo što se steče
    pa onda decenijama se vuče
    kotrlja se i teče

    Bora Ćosić 02. 08. 2021.

    Ilinden daleko od Svetog Nauma

    Kad osjetim, u suton, da treba naći način samospasa, uvijek mi dođe naum more. Ono na 695 metara nadmorske visine, izmjereno na oko 350 kvadratnih kilometara površine, okruženo visovima Galičice. Neka nitko ne pita zašto. Od tolikih mjesta, od Zida plača do drugovanja sa proročicom Pitijom, od Fontane di Trevi do manastira na Cetinju, danas bih se najradije vratila Ohridskom jezeru.

    Ne mogu odrediti da li je to zbog grupe “Time” i Dade Topića: “Kad si sam, kad je tužno sve, ti se sjeti nje, Makedonija ti pruža ljubav i sne …” Ili radi poznanice koja je premlada umrla. Mogla je sebi svako ljeto priuštiti egzotično putovanje, pa je jedno bila na Ohridu, drugo u Meksiku, a treće opet na Jezeru. Samo jednom je rekla da je njoj Ohrid ljepši od Meksika, a kako padam pod tuđi utjecaj bez ikakvih kriterija, prihvatila sam činjenicu o prelijeposti Ohrida prije nego što sam ga vidjela. Nakon prvog susreta samo sam željela još, ali je “još” ipak odavno ostalo ukopano na jednom mjestu.

    Bez ikakvog razloga obilježavam Ilinden. Nikome u familiji nije slava, a, nažalost, nitko nam od Makedonaca nije rod. Pomoz’ bog jest. Obavezno sam tužna jer se dani već duže od mjesec skraćuju, ali, to je vjerojatno samo blijedi izgovor za pravu tugu. Što nisam taj dan pored Svetog Nauma.

    Dok teturam i posrćem, hvatam se za skute samo onih koji su se nasmiješili kad sam im se prvi put približila. Sveti Naum je jedan od rijetkih.

    Tako svakog Ilindena vinom “T’ga za jug” nazdravljam Makedoniji na hrabrosti. Zbog ustanka otprije skoro stotinu i dvadeset godina protiv ugnjetavačkog Otomanskog carstva. Za ilindenski ručak zna cijela ulica: naut, leblebija, iliti slanutak. Ne bi oni to jeli ni u ludilu, kakvo ti je to. Samo mi se pridruži prijateljica Ilinka. Miris ohridske pastrmke lako si dovučem u nosnice, uvijek je pritajen na krajičku nekog živca. Poslijepodne se svalim na pod, među razasute ohridske bisere, raspadnute ogrlice i narukvice, a na stari gramofon redam: Zajdi, zajdi, jasno sonce, Brala moma kapini, Biljana platno beleše, Eleno ćerko, Pojde mome na vodu … Obavezno i Eden baknež Nine Spirove. Eh … A kavu onda volim popiti najusamljenija, jer samo takva mogu biti u deblu devet stotina godina, neki tvrde i starijeg, javora, čija je krošnja razlistana na dvadeset metara, a u sredini stabla uređen mali restoran. Jedinstveni Činar.

    Prvi put sam bila kod Svetog Nauma baš na Ilinden. Tko bi mogao ne zaljubiti se u atmosferu, naprasno prekinuti ljubav, ponovo se vratiti za nekoliko godina i nastaviti kao da je bilo sinoć. Bacila sam taj prvi put novčić u jezerce što ga oblikuju mnogobrojni izvori Crnog Drima samo s jednom željom: dok mogu, da se viđamo. Sad, mogu il’ ne mogu, teško je pitanje i ne znam odgovor. Novčić je negdje zamuljen, čak i ako ga je progutala jegulja, kad-tad izaći će na svjetlo jezerske vode. I bit će poziv u avanturu.

    Do tada, na svaki Ilinden, baš nekako u vrijeme leblebije, stiže pozdrav iz Ohrida, telefonski, koji obavezno počinje pitanjem: како се ти викaш. Kao ono nekad, kad nisam znala puno o Ohridu, jer, tek sam bila stigla. Dijeli nas samo hiljadu kilometara. Sjetim se toga kad god pomislim: nije važno gdje si, važno je s kim si.

    Jagoda Kljaić 01. 08. 2021.

    Tri pjesme ili Smetovi, Cipele, Čipka

    Smetovi

    U prodavnici igračaka –
    peć na drva. Hladna.

    Ogrnuta bundom,
    ispijena prodavačica klati se za pultom –
    pita, šta sam trebao.

    Kratkim pogledom
    pređem preko staklenih polica –
    plastične igračke odavno se sprijateljile
    u čekanju da neko po njih dođe.
    Da ih odnese djeci.

    Ostavim ih u prašini, ostarjele.
    I povijenu, za pultom prodavačicu
    ostavim – da djelje drvenog konjića
    od cjepanice.

    Iz zime, zakoračim u zimu.

    Cipele

    Kada joj je za studentskih dana
    majka dala novce
    da kupi nove cipele,

    Ona, kaže, usput svratila u knjižaru
    da razgleda knjige i osjeti
    drag miris

    Tamo nabasala na Krležin komplet
    i po sniženoj cijeni
    radosna ga dovukla kući

    Majka rekla:
    Sad nek’ te Krleža čuva od kiše!
    Ja se nešto, razniježio
    i poljubio je

    Čipka

    Nepregledna, nastani se
    U mene, nelagoda, i stid

    Kada zamislim, u borbi
    Za crkavicu, okopnjelu
    I ne baš lijepu, komšinicu

    Kako, u kasnim pedesetim
    Sa tajnom ušteđevinom
    Odlazi do drugog grada

    Da prvi put, kupi čarape
    Sa čipkom i halterima

    Kako ih, pred ogledalom
    Stidna i sretna, navlači

    Da za godišnjicu braka
    Iznenadi utučenog muža
    Koji već uveliko, hrče

    Igor Borozan 30. 07. 2021.

    Danilo Kiš: od žamora povijesti do grobne tišine

    Kojekakva je čeljad, uglavnom sa Zapada, u devedesetima minula našim životima i ratovima. Igrali su uloge novinara, humanitaraca, diplomata, špijuna, vojnih i civilnih promatrača, proroka, spasitelja, avanturista i turista u obilasku masovnih grobnica… Te uglavnom uznemirujuće površne ljude, koji su o nama i našim ratovima sudili uglavnom na osnovu prethodnih znanja o rasnim nemirima na jugu Afrike i brzog čitanja engleskih prijevoda jednog ili dva romana Ive Andrića, obično smo dijelili u dvije skupine. U jednoj su bili nama naklonjeni, a u drugoj Karadžićevoj i Mladićevoj strani naklonjeni pojedinci. Bilo nam je jasno, premda o tome nismo htjeli ni misliti, da su u njihovom opredjeljivanju često odlučivale sitnice. Ili činjenice koje s nama i našim ratovima nisu imale izravne veze. Međutim, među tim živopisnim i brojnim svijetom, koji se desetak godina rojio na prostoru između Zagreba, Sarajeva i Beograda, a zatim je malo-pomalo nestajao i odlazio, onako kako je naša nesreća prelazila u povijesnu rutinu i u stanje bez oružanih djelovanja, našlo se i ljudi, ozbiljnih, odgovornih i zainteresiranih, koji su, opet iz različitih razloga, svoje živote i karijere vezali za naše zemlje. Oni će napisati najtemeljitije i najobjektivnije povijesti ratova u koje su i sami bili uvučeni, antropološke i sociološke studije o stanjima raspadajuće multietničke zajednice, književne portrete iščezavajućih naroda i njihovih kultura… Ti dobronamjerni, pametni i dragi ljudi u pravilu će nas žaliti više nego što smo zaslužili.

    Mark Thompson (1959.), oksfordski profesor povijesti, posebno je neobičan slučaj među svima njima. Najprije je radio kao UNPROFOR-ov medijski analitičar, iz čega će nastati knjiga “Kovanje rata” u kojoj se bavi ulogom medija u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u pripremi i vođenju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Potom je 1997. radio pri minijaturnoj misiji UN-a na Prevlaci, da bi 1998. postao glasnogovornik u hrvatskoj misiji Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), pa 2000. i direktor programa za Balkan Međunarodne krizne grupe (ICG-a). Pritom, imao je ozbiljne, i ostvarene književne, znanstvene i profesionalne interese, što ga je, na žalost, razlikovalo od goleme većine stranih i domaćih mirovnjaka, kao i onih koji će se zatim motati oko suda u Haagu i inih postjugoslavenskih međunarodnih institucija. Osim što izvanredno dobro vlada jezikom, ili jezicima, urođenika u bivšoj Jugoslaviji, Thompson, opet za razliku od većine drugih, na tom jeziku intenzivno i vrlo znatiželjno čita. I tako je, pomalo se baveći i onom tipičnom rabotom svakoga pravog čitatelja – traganjem za piscem vlastitog života, otkrio Danila Kiša.

    Thompsonova knjiga “Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu”, objavljena 2014. kod sarajevsko-zagrebačkog Buybooka, u prijevodu Muharema Bazdulja, izazvala je veliki interes u našim krajevima. Ali i svojevrsnu tjeskobu. Thompson je, naime, znao previše o nama i nije nastupao kao stranac. Vidio je kroz zidove. Napisao je Kišovu biografiju, ali je i suštinski razumio njegove knjige. I jednako je suvereno razumijevao politiku i poetiku, povijest Kišove domovine i porijeklo njegove književnosti, duh i dah jednoga pisca. Bio je slobodan od profesionalnih i užestručnih obzira i ograničenja. Premda je, rekli smo, povjesničar, Mark Thompson je novinar, prevoditelj beletrističkih tekstova s francuskog i talijanskog, književni znanstvenik. 

    Sedam godina po izlasku prve Thompsonove knjige o Kišu, u Hrvatskoj je, u izdanju Frakture, te opet u pouzdanom i lijepo stiliziranom prijevodu Muharema Bazdulja, izašla i druga, naslova “Danilo Kiš. Žamor povijesti”. Riječ je o šest eseja, koji čine jednu monografsku cjelinu. Tema je opet naizgled dvojaka, sa stanovišta ovdašnjih profesora književnosti pomalo i zazorna, skandalozna. Thompson se, naime, opet bavi Kišovim životom i njegovim poetikama, a onda i načinom na koji književnost proizlazi iz života. Knjiga započinje jednim sentimentalnim otkrićem, za koje bi dušu prodale urednice svih tih balkanskih glorija i storija: kad mu je bilo osamnaest, onoga ljeta po Staljinovoj smrti, Danilo Kiš našao se na moru, u Makarskoj, u omladinskom kampu, među šezdesetak jugoslavenskih i britanskih djevojaka i mladića. Jedna je država širila svoju vjeru u komunizam, druga je, bit će, širila prostore svog utjecaja, a mlađarija je to koristila za vlastite potrebe. Kiš se zaljubio u šesnaestogodišnju Jean, a Jean se zaljubila u njega. Jedno drugom obvezali su se krajem ljetovanja na vječnu ljubav. I sve bi to ostalo u okvirima jeftinog žurnalističkog lajfstajl žanra, e da se zatim nisu neko vrijeme dopisivali i da Jean nije sačuvala pisma, premda o njihovom autoru nije ništa znala. Osim da je neko kraće vrijeme bio njena vječna ljubav. A onda je, već kao osoba u vrlo ozbiljnim godinama, nakon što Kiša već odavno nije bilo među živima, shvatila tko je bio on. Šezdesetak godina nakon makarskog ljeta Jean je Thompsonu pokazala jedno Kiševo pismo, uz nešto što je od pisma i mnogo važnije: tri njegove nikad objavljene pjesme i esejčić o Crnoj Gori, zemlji u kojoj je tada živio, pisan baš za Jean. (Inače, dvoje mladih upoznalo se i sporazumijevalo na školskom francuskom, koji oboje jedva da su što znali. A Kiš je svoja pisma i sve drugo što je slao Jean pisao na srpskohrvatskom – tako je svoj jezik on uvijek zvao, i onda ih je davao jednom prijatelju s Cetinja da ih prevodi na engleski. Prijatelj se zvao Žižek Franc. Tako na kraju prijevoda piše, prvo prezime, onda ime.)

    I tu započinje Thompsonov rad, tu započinje lijepa i dragocjena umjetnost njegove knjige. U tim pjesmama, naime, Danilo Kiš nije pjesnik. Ni u tekstu o Crnoj Gori nije on esejist ni prozni pisac. Čak bi se moglo reći da se jedva u njegovu pisanju naslućuje nekakav dar. Ali ono što je prisutno, i što je začudno, kako za istraživača, tako i za njegova i Kišovog pisca, jest niz opsesivnih tema i motiva, koji će se jednoga dana uzdići u neke od vrhunaca ne samo ovoga jezika, nego i europske proze dvadesetog stoljeća. Thompson majstorskim sluhom, te preciznošću detektiva i filigrana, prati mladenački Kišov rukopis i nalazi mu korelacije u kasnijim majstorskim piščevim radovima. Esej “Ljubav u Makarskoj” sa svojom je tekstualnom detekcijom jedan od općenito dragocjenijih kišoloških radova, objavljenih u desetljećima po piščevoj smrti. Njime se najavljuje nastavak knjige, koji nije ni tako sentimentalan ni tako revolucionaran u svojim otkrićima, ali ovom je čitatelju jednako uzbudljiv, jer se Thompson tu bavi usporednim čitanjima Danila Kiša i Samuela Becketta, načinom na koji se Kiš služio dokumentima, utjecajima proisteklim iz Talmuda… U jednom vrlo lijepom, za mene i potresnom poglavlju, Thompson pronalazi isti korijen u Kišovom proznom tekstu i u onome pismu što ga je otac Slavka Goldsteina iz ustaškog logora smrti slao svome malom sinu. Usporedo čitajući različite tekstove, ili ih prizivajući iz vlastite čitateljske memorije, Thompson, između ostaloga, demonstrira onu vrstu virtuoznog znanja i saznanja, kakvog se sjećamo iz knjiga nekih naših mrtvih profesora, teoretičara i povjesničara književnosti, koji su se prije trideset i više godina doista bavili komparatistikom. Pritom, nimalo on ne zazire od dovođenja u vezu svjetova koji se u nas obično smatraju nespojivima. Tako se u pripovijesti o Danilu Kišu i u analizi njegovih proznih tekstova najednom javljaju slike iz rata u Bosni i u Hrvatskoj, pa se pojave, ni manje ni više, nego pokojni kninski zubar Milan Babić i isto tako pokojni vođa bosanskih Srba Momčilo Krajišnik. Na njihovim životnim slučajevima Thompson oprobava principe Kiševa moraliteta.

    “Danilo Kiš. Žamor povijesti” uzbudljiva je i važna knjiga za svakoga Kišovog čitatelja. Ali to je i knjiga iz koje se još jednom, i po tko zna koji put, potvrđuje kako jedino ima smisla pisati o književnosti. Iz književnosti same. Iz samoga teksta. To je i knjiga koja nam pokazuje kad velika povijest, a kad čovjekov život, postaju važan argument u razgovorima o estetici. Događa se to onda kada povijest i čovjekova biografija – u pravilu simultano, o istom demonskom poslu – odrede piscu njegove književne teme i opsesije. Ima smisla pisati samo o onome o čemu se mora pisati. Ima smisla pisati samo o onome o čemu je nemoguće pisati. Danilo Kiš upravo tako je i pisao. Žamorenje povijesti umio je uzdići sve do grobne tišine. Mark Thompson veliki je Kišov čitatelj.

    Miljenko Jergović 30. 07. 2021.

    Heroin, kruh i rudnici sumpora

    Prije dvije godine ušao sam u komunu navučen na heroin, diazepame, spid i alkohol. Bio sam težak 58 kilograma na 1 i 90, ispijen, rastrzan, s ožiljcima promašenih uboda po rukama, loš kao čitava ta godina, kao čitavo to vrijeme. Iako uvjeren u vlastitu jedinstvenost i sklon da je preuveličavam u svijetu, priča o mojoj narkomaniji nalik je bezbrojnim takvim pričama i skladno me uklopila u zajednicu kojoj dvadeset godina nisam htio priznati da pripadam, a pripadao sam joj više nego ičemu drugome, više nego svom djetetu, ženi, bratu, profesiji, opstanku. Boravak na gruntu izliječit će me od mnogih iluzija i naučiti da prihvatim sebe i svoju narkomansku prirodu.

    Kada sam otišao na odsluženje kazne za zločine koje sam svesrdno počinio, nisam mogao znati da će robija postati najvažniji izvor spoznaje o čovjeku, vremenu i svijetu moguć na iskustvenom trampolinu postojanja. Bijesan na društvo i sebe – što sam dopustio da me uhvati – mislio sam samo kako da preživim. No našavši se u radnom logoru, okružen „društvenim parazitima“ i zločincima, vrlo brzo sam shvatio kako tamo i tada bez ostatka pripadam, kako sam čitav život pokušavao pobjeći od sebi sličnih, od sebi istih, kako je dolazak u kažnjeničku koloniju zapravo moj intimni sastanak u Samari. Bježao sam samo da dođem.

    Svakog smo dana odlazili u rudnik sumpora na ono što se u žargonu kažnjeničkog sustava zvalo radna terapija. Tamo bi se u mraku, pod zemljom, nakon uništavajućih radnih sati čekajući lift da nas ponese na površinu, okupili oko plamena svjetiljke i pričali priče u pokušaju da svojim bivšim životima i jučerašnjem svijetu putem narativne žbuke omogućimo kontekst i smisao. Priče koje sam tamo čuo sada ovdje prvi put iznosim na svjetlo kako bih boravku u tmini, gdje se ljudska srca stežu a noć postaje čudovište sa tisuću očiju, dao realan odraz, kako bi naša krvava šaka u tmini ostala zabilježena ne samo tamo dolje nego i ovdje u zasljepljujućoj bjelini kompjuterskog ekrana.

    Čučali bismo tako oko plamena, zadirkivali, psovali, uzdisali i pričali o svijetu koji se nikada neće vratiti, potpuno obeznanjeni, svedeni na pokret i glas, osnove prisustva. Sjećam se samo nekih drugova – predsjednika Flajhara, Mire Vladivostoka, Admirala Frileta znanog i kao Drug Stari, čudesnog momčića Palca, Brata Mame, Lobstera, Milojka Glodara i brata Maranca. Ljudi i brodovi. Pognute sjene sa 70 kg sumpora na leđima. Nakon što se ohladi i pretvori u  prepoznatljivu žućkastu boju otkidamo ga sa zidova.

    Dolazak u komunu kulminacija je gotovo dva desetljeća dugog, divljeg i koncentriranog napora da se poništim, da između sebe i svega stvorim nepropusnu membranu opijanja te napokon otplutam prema sivom horizontu gdje se spajaju nebo, krajnje granice i uzburkano, čelično more. Tog su me ljeta napokon svi odbacili i završio sam na ulici. Sljedeća dva mjeseca spavao sam po kaučima, stubištima i parkovima uvjeren u ispravnost vlastitog izbora da nastavim hraniti zvijer koju sam u sebi odgojio.

    No da bih pojasnio specifičan kontekst ovih događaja morat ću sebe i vas ugnjaviti detaljima i evolucijom svog narkomanluka, bestidnošću i golom željom za opajanjem koja me goni od 13. godine i dana kada sam se prvi puta napio. Ovisnički karakter vrlo se rano i lako može prepoznati. Većinu ljudi će prvo pijanstvo i njegove neugodne posljedice jasno upozoriti na granice i prihvatljivost takvog ponašanja. Mene ne – ekstaza, obneviđenje, mahnitost, povraćanje, rupe u sjećanju, sramotni ispadi, skandal i bruka zavaljali su se u jedinstven amalgalm neovdašnjeg iskustva kojim se iskače iz stvarnosti, sebstva, dosade i jada. Još. Još. Daj mi još, vrištao je moj mozak nakon prvih terevenki i mamurluka. Bio je uvjeren da mi se to sviđa. No tada sam bio u potpunosti nesvjestan opasne dihotomije/raskola koju su efekti alkohola proizveli između mene i mog mozga.  S tom se dualnošću mirim već četvrt stoljeća.

    Nakon alkohola slijedi sezona gonganja kada su otrovne pare jakih ljepila uzrokovale izuzetno potentne vizije koje smo zvali filmovi. Kupili bismo desetak vrećica, tubu metaprena u Kemoboji i zabili se u predvorje atomskog skloništa u našoj zgradi, mjesta koje smo zahvaljujući zračnim uzbunama jako dobro upoznali. Tamo bismo zasjeli u krug, istisnuli ljepilo u vrećice i počeli udisati. Nakon početne topline koja bi prostrujala tijelom, osjetio bih pritisak u sljepoočnicama i nakon toga izgubio svijest, odnosno ušao u svijet filmova, izuzetno živih, detaljnih i utrobno uvjerljivih halucinacija čija se najveća draž i opasnost krila upravo u činjenici da nisi bio svjestan kad haluciniraš već bi filmove doživljavao onako kako doživljavaš snove i noćne more – kao zastrašujuće realne i neugodno istinite izvještaje nas samih o nama samima. Izlazak iz filma je uz odvratne fizičke posljedice – zamusanost ljepilom oko usana i po licu, bradi, vratu i odjeći; teška glavobolja i egzistencijalni strah – bio praćen euforijom epifanije. Sjećam se kada je jedan od gongerajskih drugova u filmu doživio kako mu glava tone i nestaje u debelim željeznim vratima na koja je bio oslonjen. Promatrao sam ga dok je halucinirao. Udarao je potiljkom u vrata iza sebe, mrmljao nepovezanosti i pred nekim se pravdao dok su mu ruke čvrsto stezale slijepljenu, slinavu vrećicu.

    Ljepilo te stvarno znalo sjebati. Za ozbiljno. Neke i za uvijek. Ipak i na sreću u pitanju je preintenzivno iskustvo koje je nemoguće kontrolirati i dozirati, iskustvo sposobno da iz čovjeka iščupa primordijalne slike i doživljaje i zaključa ga u strah, psihozu, paranoju i nesigurnost. Udisanje industrijskog ljepila fizički je i psihički napor, ekstremni oblik autodestruktivnosti i samospoznaje, iskustvo koje se svakim ponavljanjem sve više udaljuje od hedonističkog motiva iz kojeg smo mu pristupali i kojem smo se vratili otkrićem marihuane i hašiša.

    Prvi put sam se naduvao na istom mjestu gdje smo do tada gongali – u predsoblju atomskog skloništa. Imao sam 14 godina i vratio sam se sa Hamleta u HNK – a gdje smo išli sa školom i gdje sam prije, u pauzi i poslije, pio pive i tako stvorio podlogu da me prvi put kresne i da se zapalim od ushićenja shvaćajući kakav se divan osjećaj krije u snošaju alkohola i kanabisa. Otada, a prošlo je četvrt vijeka, praktički svakodnevno duvam te je gens uz alkohol postao conditio sine qua non svakog budućeg drogiranja, sjeme iz kojeg su rasli svi vještački rajevi u koje sam bježao. Kao i ljepilo, prvu travu predstavio mi je moj gruzijski drugar Jančica. Bile je to sredinom devedesetih i za pušit smo nabavljali na Trgu, od nekoliko konkurentnih dilera, a primopredaja se vršila u zapišanom polumraku Harmice. Sama ilegalnost transakcije, čekanje, nesigurnost u ishod i kvalitetu kupljenog činili su čitavu akciju uzbudljivom i opasnom. Transgresija u vrijeme rata, prvobitne akumulacije, sveopćeg rasula, izvrnuća vrijednosti.

    Odrasli su ratovali i udarali temelje današnjosti, a mi smo tražili način kako da prigušimo huk vremena i mahnitost epohe bježeći i skrivajući se u muzici, drogama, vandalizmu i sitnom kriminalu. Kada danas pomislim na slobodu i mladost, pred očima se ukaže slika dječaka na skejtu kako usred bijela radnog dana vozi pustim Zelenim valom u vrijeme zračne uzbune. I dok je opasnost od granata ostatak društva tjerala u podrume, moja je generacija otkrivala mogućnosti i skrivene prostore slobode koristeći upravo odsutnost odraslih kao glavni katalizator sazrijevanja.  Za posljedice i budućnost naprosto nismo marili. Smrt, konačnost i razaranje predstavljali su pozadinski šum uz koji smo rasli i razvijali sebe u atmosferi nesigurnosti, privremenosti i straha.

    Sljedeće opojno sredstvo dobio sam od oca pred mamin sprovod na preporuku naše doktorice opće prakse. U pitanju je apaurin, tableta za smirenje a protiv tjeskobe. No njihov pravi smisao i funkciju spoznao sam tek nakon što smo mamu kremirali i otpratili u ništa i kada sam apaurinima dodao pivu i zapalio pljugu. Osjećao sam da me ništa ne može dotaknuti, da je patnja divna prilika za bijeg, da smrt dolazi po svakoga i da je život da se drogira a ne trpi. Tablete za smirenje ću kombinirati s ostalim opajalačkim sredstvima sljedećih dvadeset i pet godina.

    Pišući o ovim iskustvima polako shvaćam kako čitav svoj život, sve što mi se dogodilo, sve što sam iskusio, učinio i doživio mogu – moram – ispričati kroz drogiranje i da se moja glavna mladenačka ambicija – koju sam i ostvario – nije nalazila u rezervatu normalnog društvenog ponašanja nego u sebičnoj i devijantnoj potrebi da se napojim i da svijet doživim slabijom snagom, kroz opnu, osmozom. Predano opijanje zakočilo je moj emocionalni razvoj i ostavilo me u adolescentskom limbu u kojem sam blijedio većinu života, nezreo, bolestan i zločest. Ili kako kaže Samuel Johnson – ko od sebe načini zvijer, lišava se bola da bude čovjek. U ovom se krije sva mudrost narkomanije.

    Zatim negdje u to vrijeme počinju tripovi i bomboni. Brat i ja rekli smo starom da idemo u Beč sa srednjom školom, a zakucali smo se kod prijatelja Tomice u Kustošiji, u njegovom skvotu – katu kuće koji su im njegovi hipi roditelji prepustili za nas. On je kao maloljetnik i nekažnjavan čuvao tripove i bombone starijim dilerima iz šije. Znalo je biti po soma bombona, i stotine tripova. Tako smo brat i ja umjesto secesije i adolfa loosa gledali simpsone na vhsu i to je bio jedan od najintenzivnijih događaja mog drogiranja. Tripovi su se isto zvali simpsoni. Bombon – tadašnji bio je 3,4 puta potentniji od onog što danas ide. Vratili smo se na Glavni kolodvor i bili puni priča o Beču koji sam tada poznavao najviše kao porušen i podijeljen grad sjena i amorala, crne burze i Pratera iz Trećeg čovjeka. Svejedno, ocu smo s oduševljenjem pričali što sve nismo vidjeli.

    Za novu godinu sa 95/6 uhvatio sam heroin. Odmah intravenozno – stariji kustošijanski đaner me sredio profesionalno i bilo je lijepo ali nedovoljno da me odvede već tada. Još je u meni bilo ispravnosti i odgovornosti i straha, najviše straha jer sam već tada znao neke dečke koji su overili. Jedan od njih povezan je s ovom pričom onim specifičnim vezama koje i u skeptičnom i povodljivom recepijentu izazivaju onostrane zaključke. Zvao se Mihi, bio je darker, depresivan, ispijen, mističan. Proživljavao je adolescentsku mračnu noć duše. I tako smo se jednom napušili i natripali i odlučili da idemo u ono famozno sklonište da prizivamo duhove. Bila je to Mihijeva idjea, on je jedini znao što i kako. Duha smo prizvali i znao je neke nemoguće stvari. Ali tu su trip i duvka tako da subjektivni doživljaj ne može biti uzet kao odraz istine. Nekoliko dana Mihi je overio u stanu jednog dilera, skinuli su ga golog i ubacili u obližnji kontejner kako ga drotovi ne bi povezali s buksom. Slijedeću zoru duga je kolona automobila sa zapada navirala u grad i polako prolazila kraj kontejnera iz kojeg je virila Mihijeva gola noga.

    Strah od dopa držao me dvije godine kada sam s drugarom Zmajkijem počeo vikendašiti. Za sto kuna na nos i sašiven sam čitavu večer, a često i bljuvam od užitka. Sjećam se zimskih večeri, šetnji centrom od džamije gdje smo nekoliko godina ranije visili, skejtali, duvali i vandalizirali, osjećaja topline, arogancije i postojanja na opasnoj oštrici stvari. No ni to nije potrajalo. Uslijedila je višegodišnja pauza. Zatim nekoliko izleta s Tompicom do Žige i folijanja. Ali još je to bilo sporedno, još se čimpanza činila pripitomljiva, navučenost nemoguća i apstraktna sve dok nije skočila i odgrizla mi lice. To se dogodilo dok sam snimao studentski dokumentarac treće godine. Jedan od glavnih likova bio je na supstitucijskoj terapiji heptanonom. Htio sam snimiti taj film što intimnije, gerilski, iznutra i upleo sam se u živote protagonista. Sjećam se da me jedan heptanon držao 24 sata. Taman jako koliko treba. Tada sam imao 27 godina i opijumski derivati su se počeli polako uvlačiti pod kožu. Doslovno i metaforički. Ipak još sam 4, 5 godina održavao privid. Oženio se, dobio dijete. Režirao, dobivao pare na natječajima, filmovi su prikazivani na festivalima, nagrade tu i tamo, tezgario sam na HRT-u dok nisam dobio posao kao asistent režije na humorističnoj seriji “Stipe u gostima”. Na račun mi je sjelo 50.000 kn neto i ja sam ženi dao pola a pola  potrošio isključivo na drogiranje.

    Stvari su dovedene do logičnog završetka. Kada je stigao porez i kada je vidjela koliko para fali, uz stalne sumnje, moja kljucanja, krize i stalnu borbu da se sredim, doveden sam do ruba. Ili-ili. Brat i žena prisilili su me da odemo u Vinogradsku na pregled kod Zdunića. Lagao sam ih putem, lagao sam ih u čekaonici. Lagao sam ih na ulasku u kancelariju. Lagao sam ih do zadnjeg trena. Prvo sam pokušao manipulirati da uđem sam i da se dočepam hepova. No to je Zdunić sasjekao u korijenu mojih lažljivih usta. Sjeo sam između, i svi smo šutjeli nekoliko sekundi minuta, ma da smo šutjeli sat vremena tog bi se događaja sjećao isto. Zdunić me hladno pitao: “Koliko ti treba da preživiš dan?” I to me slomilo. Odgovorio sam između 500 i 700 kn.  Anđa nije mogla suzdržati suze i morala je izaći. Zdunić me rezignirano promatrao, a Luki je djelomično laknulo. On je oduvijek bio objektivan i znanstveno usmjeren. Znao je da sam napravio prvi korak – priznao mrak koji sam progutao kao dijete igračku, mrak koji se ne jede i od kojeg se zaboravlja sanjati.

    Nikola Strašek 29. 07. 2021.

    Bože, trepni

    slušam na radiju tog eurosongškog omiljenog pjevača i zamišljam šta se njemu događa u grlu dok pjeva, rade li mu se polipi na glasnicama, razmnožavaju li mu se nekontrolirano stanice, grglja li kadulju nakon svake pjesme, šta mu se u glavi stvara dok se tako napreže, ima li probleme s cirkulacijom, hemeroide nedobog, ne boji li se da će mu puknut žilica u mozgu, eto, nema pravde na tom svijetu, on se dere ko da ga kolju, a ja sve fino, pitomo, brena, toma, hanka, sevdah i folk pop, i onda odem na magnet, a kad tamo čuda neka po glavi ispadoše, bože ima li te, trepni ako si otet.

    Lidija Deduš 28. 07. 2021.

    Srebrna cipelica

    Kroz Veliki park, gornjom stranom njega
    gde je jedan bašluk obgrlilo drvo,
    pa kroz Tina Ujevića do Mejtaša
    uspinjao sam se ka Sepetarevcu

    melanholično sa knjigom u torbi
    i torbom na ramenima

    Sve do broja 23.

    Sačekala me je tiha ulica,
    nikoga u sokaku nije bilo
    samo na oknu pendžera
    srebrna cipelica

    Baš kod broja 23.

    Da bih poverovao da sam živ
    pošto je mahala bila pusta kao san,
    spustio sam se do Hadži-Sulejmanove
    nastavio do Kasim-Katibove džamije
    napio se vode sa češme šarene
    umio sam obraze rumene
    pa niz Pehlivanušu
    do Muzičke akademije
    gde sam začuo zvuke
    klasične muzike kroz otvorene prozore
    klackajući niz strme basamake

    koji su me uverili da ovo nije san
    da sam živ i zdrav
    da me bole zglobovi i tabani ravni
    i da video sam srebrnu cipelicu na pendžeru

    Tu kod broja 23.

    Srđan Sekulić 27. 07. 2021.

    Mali ratni razgovori 

    U drugoj polovini rata mama je na teritoriji koju samo mi nazivamo slobodnom, a brat na onoj prekooceanskoj koju baš svi zovu američkom. Rahmetli otac i ja smo u Sarajevu, neki put se ne vidimo danima pa se štura komunikacija svodi samo na poruke u smeđem UNIS rokovniku na kuhinjskom stolu. 

    Vraćam se usporen iz noćne smjene i oca zatičem već na vratima spremnog da ide u kasarnu. Gleda na sat pa odlučuje da još malo ostane, vapi za društvom i razgovorom, pita me vedro hoćemo li ”pripucati”. U ratnom žargonu naše neimaštine to znači na tozu već ispijene kafe skuhati još jednu praveći time takozvani ”pripuc”.

    Neko vrijeme u tišini uvlačimo dimove cigarete zagledani u fildžane razvodnjene tekućine koja i dalje miriše kao kafa. Otac mi kaže da ne zaboravim podići hljeb i da pratim je li stigla humanitarna pomoć, ako dođe komšija Zijo da mu kažem da će se otac vratiti iz jedinice za tri dana. Na balkonu je šerpa sa lećom koju je skuhao, a kako je stavio i malo mesa iz konzerve uvjerava me da je ispala sasvim dobro. Trebam je pojesti inače će se pokvariti.

    Potvrdno klimam glavom i čini se da mi više nema šta reći.

    Onda, kao da se nečega dosjetio, kaže mi da je išao po vodu što je podvig epskih proporcija za stanare jedanaestog sprata u neboderu bez struje. Bilo je nešto ostalo u kuhinjskim posudama, ali je poželio napiti se svježe vode, eto makar toliko sebi da ugodi. Povezao je kanistere vojnim opasačem i krenuo prema kući iznad ulice Fuada Midžića koja je u bašti imala bunar da natoči svježu vodu, bio je spreman koliko god treba čekati u dugom redu. Na pola puta je počelo granatiranje pa se sklonio u neki haustor na Breki, sva auta što su vozila ranjene dolazila su iz pravca ulice Fuada Midžića pa je shvatio da nije pametno dalje ići. Umjesto toga se oprezno spustio do bolnice i satima tražio vatrogasnu cisternu za koju zna da barem jednom dnevno dolazi. Stigla je konačno neočekivano na traumatologiju, poslije divljeg stampeda preko cijelog bolničkog kruga dugo se gurao s gomilom nervoznog i žednog naroda. Taman kada je došao na njega red nestalo je vode i cisterna se odvezla. Kaže mi da se noseći prazne kanistere kući naslonio na neki zid i plakao poželjevši da je mrtav.

    Ne znam šta bih rekao pa opet sjedimo u tišini, a otac nam obojici pažljivo sipa još po pola fildžana pripuca. Ispušio je cigaretu do samog filtera, gasi je i onda počinje da se sprema. Preko njegovog ramena vidim da mi je na stolu pored UNIS rokovnika ostavio tri cigarete.

    Na vratima me napominje da ne zaboravim pojesti leću iz šerpe na balkonu, sasvim dobro je ispala i sa ono malo mesa koje je stavio. Šteta bi bila da se pokvari.

    Silazi niz mračno stubište držeći se za gelendere, njegovi koraci i kašalj odjekuju sa donjih spratova kao iz nekog dubokog suhog bunara.

    Malo kasnije oca vidim sa prozora iz kuhinje, asfaltni lijevak sa Koševa nježno ga uvodi u crnu rupu tunela na Ciglanama. Njegovo vrijeme ističe i već za par godina će majci na rukama preseliti od raka, ali ja to još ne znam i razmišljam samo o tome kako rasporediti tri cigarete da traju cijeli dan. Šerpe na balkonu sam se sjetio tek sutra kada se leća već pokvarila, ali to mu nisam nikada priznao.

     

    Zlatan Nezirović 26. 07. 2021.

    Kad psi zašute, a čovjek prolaje

    nemušt pogovor umjesto pripovijetke

     

    Pristojno ne bi bilo, jer takav nije običaj, niti je ovo takva knjiga, ali na pripovijetku o Pašuki zvanom Pašče, koju ste upravo pročitali, ili se tek spremate da je pročitate, ili ovaj pogovor čitate ne bi li se odlučili hoćete li je čitati, najprimjerenije bi i najumjesnije bilo odgovarati drugom pripovijetkom. Pa da dvije verzije iste legende stoje jedna do druge, i da se razlikuju samo po načinu na koji su ispričane, po jeziku pripovjedača, po talentu i načinu predstavljanja njegova unutrašnjeg svijeta, te po onom što je u taj svijet upisano kao stvarno ili izmišljeno i mistificirano zavičajno obilježje. Tek tako bi se, naime, glasom drugog pripovjedača i drugom pričom, koja bi se po svemu razlikovala od prve, osim po tome što pripovijeda istu priču, moglo prikazati što to radi Faiz Softić u svojoj priči. Pritom, ta druga verzija, ispričana iz glave drugoga pisca, drukčijim glasom i iz drugoga svijeta, morala bi u najmanju ruku biti ravna Faizovoj pripovijetci. Svojim bi je pripovjedačkim čudom mogla nadmašivati, ali nipošto ne bi smjela biti od nje slabija. U slabijem se, naime, dobro ne ogleda. U mutnom se zrcalu priča ne zrcali.

    Ali kako od te druge priče neće biti ništa, jer ovo, rekli smo, nije takva knjiga, a ne bi bilo pristojno da se, jer nije takav običaj, u pogovoru pripovijeda nova priča, onda ćemo najprije o psima. Pas je, za razliku od mačke, domaća životinja. Prvo je njega – a možda i jedino njega – čovjek pripitomio, te ga učinio svojim najvjernijim i najdugovječnijim pratiteljem kroz povijest i kroz civilizaciju, te pomalo već i kroz evoluciju. U svemu drugom, i u svim drugima, koje je pripitomljavao i udomaćivao, u konju, kozi i ovci, u tuki i u guski, a pomalo čak i u kokoši, ostajalo je nešto divlje i hajvansko, nešto prethodno, što tu kokoš čini srodnijom pterodaktilima, nego ljudima. Jedino se pas do kraja pripitomio i oljudio. Jedino je on čovjeku postao srodan, premda podložan, ponizan, drugotan. Jedino se u njemu, u psu, zrcali čovjek. Pas jedini je istovremeno mjera naše ljudskosti i onaj koji je među životinjama sposoban da se ljudski obraća ljudima. Poslušnost pasja, tuga pasja i požrtvovnost sasvim su ljudski. Pas je, reći će se u iritantnoj i svrabnoj narodnoj uzrečici, čovjekov najbolji prijatelj. Kao što je u drugoj uzrečici istog jezika i kulture najbolji čovjekov prijatelj knjiga. Kroz knjigu se, međutim, kao i kroz psa, počesto samo derivira i osvještava čovjekov suštinski nesporazum sa samim sobom. Pas tako postaje neprijatelj, jer čovjeku govori ono što on nipošto ne bi želio o sebi da zna. Pas je istovremeno najprezreniji čovjekov neprijatelj.

    U kulturi iz koje smo potekli, u njezinom imaginariju, nijednom se životinjom tako duboko ne vrijeđamo kao psom. Možda je samo svinja, iz specifičnih kulturoloških razloga, koji dijelom imaju religijsku podlogu, snagom uvrede usporediva s psom. Premda čak i za onog koga nazovete svinjom, krmkom, prascem, ima spasa, jer je i taj samo prljavac, u fizičkom ili u metafizičkom smislu riječi, pa postoji nada da će se okupati, oprati, doživjeti obraćenje, preobrazbu ili neko čudo koje će ga učiniti dostojnim čovjekom. Za onoga, pak, kojeg ćete nazivati psom, psetom, džukelom ili pasjim sinom ne postoji mogućnost povratka među ljude. Ženu koju ćete nazvati kujom ili kučkom, nikada više nećete imati na svojoj strani. U golemom, širokom, strašnom, nepomirljivom i neutješnom narativnom repertoaru pasjih uvreda grdan je, silan i dubok prostor mržnje. Pasje uvrede između ljudi dube klance i kanjone, sutjeske koje ništa za života ne zatrpa i ne premosti.

    Vrijedilo bi istražiti, a zatim i opričati – ako se već ne bavimo antropologijom ili etnologijom, pa da ono što smo istražili pretvorimo u studiju – što je sve utjecalo na tu vrlo neobičnu reputaciju pasa u našim balkanskim, a onda i u šire europskim kulturama. Nečastivi ponekad i ponegdje preuzima pasju pojavnost. Pas je, za razliku od mačke, opasno sumnjiv kod muslimana. Premda je kod Homera, u Odiseji visoko postavljen, loše on prolazi u klasičnoj književnosti, a tek bi valjalo istražiti kakvo mu je mjesto u svetim knjigama abrahamovske inspiracije. Ali kod nas, čovjeku se krv u žilama ledi od fiktivnih ili legendarnih pasa, a pogotovu od pasjaštva, psetstva i psovstva. Što smo dublje na Balkanu, to gore po pse. U Crnoj Gori, recimo, i po fantastičnim stvarnim i fikcionalnim zavičajima Faiza Softića, neprijateljske masovne grobnice, naročito one koje su se punile u vrijeme lijevih skretanja i krize narodnooslobodilačkog pokreta, koja se pretvarala u pravi bratoubilački rat, nazivane su pasja groblja. Mržnja prema psima prelazila je dakle preko smrti i preko groba. Istovremeno, psi su istim tim ljudima bili najbolji i najbliži prijatelji među životinjama.

    “Noćni čuvar pasa” pripovijetka je, ili vrlo kratki roman – ako je to nekome milije i mondenije, upravo iz tog svijeta. Njezin glavni lik, ili jedan od nekoliko glavnih likova, ali svakako onaj od kojeg se Faizova priča zakotrlja, Pašuka zvani Pašče, rodio se u znaku pasjeg prokletstva. Početak priče je veličanstven, ali vam ga mogu prepričavati jer ne vodi daleko: dok se Pašuka rađao, baš tog dana, njegov je otac u jamu u koju se baca štenad bacio vreću punu nakota kućne kuje Lijepe. I kako to biva u narodnim legendama i porodičnim pričama, kako to, možda, biva i u životu, vremenskim poklapanjem dva događaja izmiješale su se duše i sudbine. U čovjeka prešla je duša psa. Faiz to tako ne kaže. Možda u imaginariju njegova svijeta pas niti nema dušu. A možda stvari i ne treba dalje objašnjavati, tek Pašuka zvani Pašče prolajao je kao pas, i poživio je životom koji jest ljudski, ali jest bogme i pasji.

    Faiz Softić mogao se, da je discipliniraniji pisac, ili naprosto da nije Faiz, uhvatiti ove priče, pa u njoj izdubiti sav roman. Time bi, vjerujem, impresionirao i one kojima je njegov svijet u svakom pogledu dalek i tuđ, pa ne razumiju da su i sami, sa svojim jezikom i imaginarijem, samo dio Faizova svijeta. Ali umjesto toga on je po svojoj unutarnjoj navadi, iz svoje nečuvene pripovjedačke strasti, služeći se svojom vulkanskom jezičkom energijom, krenuo da u pripovijest o Pašuki zvanom Pašče upričava druge priče, i da na malom prostoru i u kratkom spisu ispisuje cijelu pasju sagu. U njoj meni je, njegovom čitatelju, najmilija velika epizoda o Jup-Džaferu, tumaču pasjeg govora, u koju je, opet, među nizom priča, upričana ona kako je Jup-Džafer dobio takvo ime, sastavljeno od dva imena. E, i ta mi je isto jako mila!

    Faiz Softić može sebi dopustiti ono što drugim piscima uglavnom nije dopušteno, a to je da on ne vodi priču, nego da priča vodi njega. Katkad se, naime, učini da je Faiz upao u planinsku rijeku, u neku orljavu usred proljetnih poplava, da je upao u povodanj, koji ga sad nosi, i on iz tog povodnja pripovijeda. U svom pripovijedanju, međutim, on nikad ne gubi pripovjedačku nit, a i likovi mu ostaju na broju. Vraća im se, pa se odmiče od njih, tako da se čitatelju učini da ih je izgubio, ali će ih već na sljedećoj stranici naći, i u tom nevjerojatnom poplavnom valu odvija se sve do kraja “Noćni čuvar pasa”. Svašta se tu dogodi, izreda se brojgelovska i bošovska galerija najneobičnijih zavičajnih likova, pet puta se preokrene svijet, dramaturški se priča pet puta rastavlja i očas nanovo sastavlja, pisac se usporedo bavi čovjekovom i pasjom psihologijom, pripovijeda i pripovijedajući ispisuje savršene lirske i pjesničke formulacije… Jest, moglo je to i drukčije, i urednije, i bliže takozvanom običnom, jezično i imaginativno ograničenom, narodski rečeno glupljem čitatelju, pritom vrlo kultiviranih i visokih estetskih kriterija, ali zašto bi tako, drukčije i urednije? Nizašto, brate! Moralo je upravo ovako, ovo je pravi Faiz Softić.

    I za kraj ovoga kljakavog i šepavog, po svemu nemuštog pogovora, jer je onaj drukčiji, bolji i jedini ispravan, morao biti napisan kao druga pripovijetka, ali to ne bi bilo pristojno, jer nije po običaju, niti je ovo takva knjiga, još samo nekoliko riječi o jeziku Faizovom. Ali ne onom zavičajnom, iz Vrba kod Bijelog Polja, sandžačkom, crnogorskom i bosanskom, pa i srpskohrvatskom, luksemburškom i svakom drugom koji se na njega primao, kao što se prima na svakog drugog filatelista i numizmatičara riječi, fraza, metafora i sintaksičkih oblika i situacija materinjeg i svih drugih jezika, nego evo još samo nekoliko riječi o Faizovom idiolektu, o njegovom najdragocjenijem i najvažnijem privatnom jeziku.

    Poslušajte ovu rečenicu: “Velika je muka pri meni, moj Zufere – veli Halim i okrenu niz put vukući za sobom pseto od djeteta.” A onda i ove dvije: “Kučka Lijepa je i dalje zavijala iza štale. Zavijala, a kao da je klela.” Možete sad i ovih nekoliko: “O, Veliki Bože, Ti koji sve vidiš i sve znaš i bez čije volje ni mrav ne može trepnuti, pomagaj. Pomagaj, svih ti sedam nebesa. Evo, psi šute, a insan laje! Od kako je dan svanuo, od kako je ljudska noga zemlju dotakla, ovo bilo nije. Sprema li se ovo velika nesreća, voljeni Bože? Je li se ovo Smak svijeta javka?… – pitao se Salih-ef. Bursać, te zabrinut i začuđen ko da je aždahu sreo na gradskoj ulici, okrenu u džamiju da svome džematu ispriča šta je čuo i šta je vidio.” I za kraj nešto vrlo jednostavno: “čovjek pod brkovima plače ko maksum”.

    Sitna je razlika, jedva da i postoji, između uobičajene fraze “čovjek s brkovima” i Faizove “čovjek pod brkovima”, ali upravo u toj razlici ono je važno u književnosti, ono što je bit jezičnog, pjesničkog i pripovjedačkog talenta, i što stvara čudo u priči. A čudo se sastoji u tome što čitatelj najednom shvati da ne plače čovjek s brkovima, nego plače čovjek pod brkovima. Kad bi plakao s brkovima, značilo bi da su brkovi uzrok plaču, a da je čovjek mimo sebe i svojih brkova. Pošto plače pod brkovima, on iz sebe plače, iz usta, glave, bića…

    I onda kučka, mater kojoj su uzeli štenad, koja zavija, a kao da materinskim glasom kune. I onda hodžin ibret nad strašnim čudom ljudskim i pasjim, u koji je ibret upisan negdje u aluziji daleki Andrićev glas: “Evo, psi šute, a insan laje!”

    A i ne prolajao!

    Miljenko Jergović 25. 07. 2021.