kao
da smo čuli njihov usklik
tot ziens*

*nizozemski doviđenja

Početkom ljeta, godinama, ista dilema: sazriju li najprije neodoljive i zamamne trešnje ili okrugle sitne i neugledne, uz to često i opore, one koje „skupljaju usta“, šljive, svijetlo žute ili crvenkaste boje. Višnje dolaze poslije njih, ali svakako prije prvih jabuka, u narodu zvanih petrovača.

Jučer sam, vraćajući se pješke sa groblja, na jednom sporednom putu ugledala nekoliko zrelih tih neuglednih, ubrala dvije, pojela, nisu bile loše. Moje prvo svježe voće ove godine. Ono što prodaju u trgovinama ne kupujem, imam previše pitanja na koja voće ne umije odgovoriti.

Stabalce prepuno nedozrelih plodova, a ne znam čije je. Trava ispod nepokošena, voćka neorezana, ničija je. Nemam koga pitati mogu li doći svaki dan i ubrati zdjelicu. Možda bi, da se tako počnem ponašati po vlastitom nahođenju, ljudi iz okoline pomislili da sam vlasnik drvca. Onda ne bih imala nikakvih problema dolaziti i dolaziti, brati, drmati, stresati, kupiti. Ovako sam se osjećala kao kradljivica i sve sam gledala gdje ću, a da nitko ne vidi ni tada ni poslije tokom dana, ni sutrašnjeg, sve dok kiša ne potjera tragove prema odvodu kanalizacije, dakle, gledala sam gdje ću odbaciti one dvije špice-koštice. Na kojima je ostalo pola mesa od ploda, takva je to vrsta šljive.

Sutradan, tojest danas, u varošici je sajmeni dan. Srijeda. I bit će cijele ove i tko zna koliko godina ispred tako, kao što je i tko zna koliko srijeda u godinama iza.

Za nekoliko dana neću poželjeti koračati stazom kojom sam jučer prošla. Sazorit će šljivice, popadati, razdrocati se, postat će opasno hodati po njima rascmekanim, mogu se pokliznuti, pasti, uganuti nogu ili samo zalijepiti suknju i dlanove. Ne bih se ni u tom slučaju naljutila na šljivu i poželjela je skratiti za cijelo stabalce. Nije ono krivo što ne razmišljam.

Hoće li danas neka žena u džep dodati metalni ili papirnati sitniš od prodanog kilograma tih najgorih od svih dvije hiljade i pet stotina sorata šljiva koliko je zapisano da ih ima u svijetu? Ili neće dobiti ni novčića?

Uskoro će se zacrvenjeti jabuke petrovače. Brzo prođu, popadaju, i one se rastrocaju, skupljaju ose i stršljene, gnoje zemlju. Ljude malo prihranjuju. Zato što su nečije, zore u nečijem dvorištu i voćnjaku, na prilaznom putu, na nepokošenoj livadi.

Doći će neka sljedeća srijeda i domaćica će kupovati kilogram jabuka petrovača, bit će ih šest-sedam u toj mjeri. Jadnica, osuđena na život u bogatom i sebičnom okruženju.

Moje je moje i ne može biti više ničije. Pogotovo ne svačije ili vaše. Ma neka su i najlošije šljive i prve jabuke koje će ove godine bogato roditi, moje su. Neka propadaju, trunu, gnjiju, moje su. Ništa me ne koštaju, ne mogu ih pojesti niti na koji drugi način iskoristiti za sebe, ali, dovraga, moje su. Neka se zna! A vi … tko nema, neka kupi.

Moja tuđa šljiva za nekoliko dana će vapiti da je netko obere i oslobodi težine. Možda sama ispiše na grani obavijest: Prolazniče, nudim se besplatno, samo me uberi, pomozi mi. Slično će vapiti sve vrste voća ove, za njih povoljne i dobre godine.

Ipak će ljudi koji nisu vlasnici danima gaziti preko i pored popadalih jabuka, nečijih, moje su, vrišti vlasnik. Neće se sagnuti da nakupe u vrećicu za starinsku pitu od jabuka ili osvježenje želuca kad osjete težinu. Nisu njihove. Tuđe su. Na tezgama će tražiti što bolje i što jeftinije jabuke za novac. Vlasnik onih što su sazorile dva dvorišta od komšijskog, od čovjeka koji nema, neće objesiti obavijest: Prolazniče, moje jabuke su i tvoje, uberi ih, pomozi mi.

Igra li to voće igru čovjeka i nečovjeka? Dok jednom od njih, čovjeku ili nečovjeku, slatki sok jabuke cijeli dan curi niz bradu – neka istrunu, moje su – onom drugom, ogradom naslonjenom na njega, suši se slina od pogleda na jabuke – koliko ih je, nisu moje, kupit ću u srijedu desetak.

Sramote li za one koji imaju! Tolike da bi se čak i same jabuke mogle pobuniti i preskakivati u tuđa dvorišta. Čije bi onda bile? Moje su … nisu, moje su … ali nisu tvoje … tvoje su … nisu naše …

U noći s utorka na srijedu u varošici je bilo nekoliko provala u trgovine prehrambenih artikala. Izmiješalo se moje i tvoje, njegovo i naše, vaše i ničije. Na popadalim jabukama vidljiv je trag klizanja. Kradljivčev ili vlasnikov?

Nejasno nešto događa se, kao da agregatnō mijenjaš stanje;
šta god da je posrijedi, ti nemaš o tome baš nikakvo znanje

Kao da vlastito tijelo napuštaš, da pokušavaš iz njega uteći,
kao leptir iz larve kada izlazi, iz oklopa manjeg u onaj veći

I možeš tek da nagađaš o preobražaju kojem si sada izložen,
a jedino je izvjesno, pri tome, da se ne ćutiš manje ugrožen

Nedvojbeno naslućuješ kako će još i dodatno da te unesreći
to što se poput mačora promećeš u nepoznato nešto u vreći

Drhturiš ustrašen, unezvijeren si, i bespomoćan i uspaničen:
neće ti promjena slobodu donijeti, ostaješ vječno utamničen

No nema povratka, pokrenula se nezaustavna metamorfoza,
napuštaju te organi vitalni – truplu tvome izlišna je narkoza

Načas se ponadaš da iznova ćeš možda nekako da se okupiš,
ali treba u međuprostoru posljednjim riječima da se otkupiš

Krhko je ufanje ovo, jer molitvu isključivo grešnik bi znao,
a ti možeš kazati samo: bijah i jesam kakvim On me je dao

Pa, ako ikome igdje – u vječnosti bi se Njemu moralo suditi,
ovo imaš da izjaviš, ma kako da će drugi i groziti se i čuditi

Ti ljudi jadni koji zlo čine, a stradavaju oni kao što patiš i ti,
dok se pod skute počela zlotvornoga groteskno nastoje skriti

                                                                                (6.7.2020.)

U ove ljetne dane od korone već sam se nekoliko puta sjetio brice Vice, koji je krajem šezdesetih držao minijaturnu brijačnicu, Muški frizerski salon, u jednoj od onih uličica, danas više ne znam kojoj, od Straduna prema Prijekom. Vrlo sitan muškić, neutvrdivih godina, možda mu je bilo trideset i pet, možda šezdeset, kestenjastih lokni, vrlo urednih obrva, kakve kod muških nisam viđao i kakve sam, sa svoje tri-četiri godine, poželio za sebe, govorio je nekim sasvim dubrovačkim jezikom, koji u to vrijeme ni od koga nisam čuo, a kasnije ću ga slušati s kazališnih pozornica, i stalno je zapijevao, stalno bio u nekoj melodiji, čak i kada je izgovarao neke sasvim obične ili tužne rečenice.

Kod njega su me dovodili na šišanje, na fric frizuru, kako su to oni zvali, a on bi me, umjesto na drvenog konjića, posadio na pravu stolicu, jer sam već veliki, i obraćao mi se s maleni gosparu moj. Toga ću se kasnije sjetiti, i njegovih vrlo mekih prstiju, koji me povremeno dodiruju po sljepoočnicama i jagodicama. 

Divio sam se savršenoj koreografiji njegovih kretnji, u prostoru od jednog i pol odraslog koraka. Razlomljenost koraka kod plesača tanga podsjeća na njega. Svijet je uzak i tijesan, korakneš, zamahneš i već si se našao ispred zida. 

Uto kao ništa prođe pedeset godina.

I ja se sjećam brice Vice samo zato što je sačuvan u toj djetinjoj rimi. Bio je smiješan i dobar, prezirao ga je cijeli svijet. Razlog prezira bio je drevan, neizgovoriv. Na prvi je pogled, i nesvjestan toga, on bio jedan od onih. Volio je sve ljude, ženske i muške, i o svima je u onom Dubrovniku znao sve, ali bi o svakom govorio samo dobro. A kad bi ga Nona upitala za nekog poznatog, on bi, umjesto da kaže – e moja gospođa, on vam je zimus umro, legao i nije se više probudio! – rukavom počeo brisati oko.

Pa kad se negdje u nas, u nekom noćnom klubu, na slavonskoj svadbi, u crkvi na nedjeljnoj misi, pojavi superširitelj, onaj koji dodirom, zagrljajem i poljupcem, onaj koji utjehom širi naokolo virus, sjetim se brice Vice, od čije smo ljubavi svi bili bolesni.

A ja sam bolestan i danas.

DRINA

Gledam slike pobijenih u Srebrenici i svi mi poznati
Eno onaj s brkovima isti amidža Eno, onaj nasmijan isti rođak Nedo, onaj tamo…

Kad sam neke godine posjetio zavičaj prošetah šumom i okupah se u Drini
Svi se skupiše, ko svoji
Zaustih da kažem eto i mene kad
“nećemo se kupati, voda je ledena” vratiše me djeca

8732

Čitam listu pobijenih devedeset pete u Srebrenici
Ima dosta Bešlija
Ima i Armina
Među osam hiljada sedamsto trideset i dva ima sigurno koji je rođen sedamnaestog januara hiljadu devesto šezdeset treće

armin bešlija rođen 17.01.1963

SAN

Sretnem sinoć najboljeg druga iz mladosti
Otkud ti, čovječe?
Pa ti si mrtav trideset godina

On me gleda u čudu
Mrtav, mrtav, ja ti sanduk u zemju spustio

Jutros se čudim da mu se ne obradovah
Pa volio sam ga ko…

Malo se i zabrinuh…
Šta li on to htjede reći… otkud njega ovamo…

Ili, pa se prestravih…
Da ne krenuh ja tamo

Još nisam bio
tamo, u Srebrenici.
Može li se to?

Grad i tabuti –
gdje povući granicu?
Ko je gdje i šta?

Zemlja, kao vir,
usisava mi misli;
tamo sam, a tu.

Narodni heroj, ponos cijelog puka,
Nikola mitraljezac iz gradskoga parka,
tih je dana izrezan i bačen u vodu,
k’o da je, božemeprosti, šaran il’ štuka.

Odobravanje se čulo skoro na sve strane:
„Znate, bolje nije ni zaslužio jer…
tek je krajem rata iz četnika
prešao u partizane.“

Drugi je Nikola, rođen u Smiljanu,
izumitelj struje i bežične veze,
preživio tren kad’ se klatno pusti,
pa svom snagom ode skroz na drugu stranu.

Ostala je ploča, ponosna i gorda,
u ulici maloj, na samome ćošku,
ugledam je uvijek kad’ dođem kod mame,
pa se sjetim klikera i Alana Forda.

Tatari, Mijat i Kata, bolovali oboje od iste srčane bolesti.

Tako se i upoznali, u čekaonici doma zdravlja, on stari momak, ona udovica bez djece.

Mijat je honorarno radio kao knjigovođa u Hotel Pošti, a Mijatovica, tako smo Katu zvali, štopala je ljudima čarape.

Doktor joj rekao nemoj, štopanje čarapa, vez i pletenje najveći su napor za srce.

Nije mu povjerovala, pa je tako i umrla. 

Ona joj je drvena gljiva ispala iz ruke i zakotrljala se po parketu.

Mijat bi svaku onu veliku bijelu bilježnicu najprije iscrtao tankom grafitnom olovkom u trideset linija, i onda bi nalivperom i crnom tintom upisivao poslovno stanje.

Umro je u po godine. Kad god umro, knjigovođa umire u po neke godine.

Pozvao me direktor hotela, pita mogu li dovršiti Mijatov posao.

Mogu, rekoh, ako mi nabavite bočicu crne tinte.

Pisao sam niz Mijatove crte, a kada sam prešao na drugu bilježnicu, u kojoj više nije bilo crta, nastavio sam od oka i po nekome svom osjećaju za ravno.

Uto mi je srce počelo preskakati.

Po Mijatu.

Svaka moć, a onda i svaka vlast, pokazuje se i dokazuje postavljanjem granica. U državi i između država, u prirodi i društvu, u moralu i etici, u religiji i crkvi, u znanosti i obrazovanju, u umjetnosti i kulturi, u jeziku i između jezika. Ograničenja koja čovjek sam sebi postavlja, radi sebe i radi drugih, mogu se tumačiti i filozofski se tumače kao izraz slobode, a ograničenja koja mi postavlja netko drugi, pogotovo ako to čini s nepropitane pozicije moći, pa i vlasti, ne mogu ne biti ograničavanje slobode i uvijek su, više ili manje, nasilje. – To je sažetak jednog rukavca mojih iskustava i razmišljanja iz proljeća, a sada već i ljeta 2020. godine koja je bila i zauvijek će biti obilježena pandemijom koronavirusa; onog rukavca koji se prvenstveno tiče slobode kretanja i odgovarajućeg postavljanja granica. 

O biopolitičkom nadziranju, discipliniranju, kontroliranju i pokoravanju već sam pisao i govorio u ožujku, travnju i svibnju 2020. godine, ali nisam o osjećaju, osobnom i fizičkom osjećaju ograničenosti, onom koji je, s jedne strane, najneposredniji, ali je, s druge strane, po svojim posljedicama, najpodmukliji i najviše ponižava biće u njegovoj slobodi. – Možda ne bih taj osjećaj na takav način doživio, proživio, mislio i promislio da sam oduvijek i zauvijek, jedino i isključivo žitelj Zagreba ili bilo kojeg drugog jednog grada, koliko god on bio premrežen recentnim pandemijsko-policijskim granicama. Međutim, nisam. Moje je bivanje i prebivanje na Zemlji – što slučajem, što odlukom – raspolućeno između Zagreba i Bihaća, Hrvatske i Bosne, tako da sam najnoviju zabranu sjedinjavanja tih dviju polutaka u mom životu doživio kao ekstremno nasilje, jednako kao i u ratnom periodu, kad se između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine bila uglavila još i Republika Srpska Krajina. 

Da sam jedino i isključivo stanovnik Zagreba (koji je, da ne bude zabune, moj grad i ja sam njegov žitelj, što slučajem, što odlukom, kao što sam sužitelj Bihaća, usprkos izmještenosti) te da sam jedino i isključivo stanovnik Hrvatske (koja je, da ne bude zabune, moja zemlja i ja sam njezin žitelj, što slučajem, što odlukom, kao što sam sužitelj Bosne, usprkos izmještenosti), lakše bi mi pala državno-policijska ograničenja kretanja u proteklih nekoliko mjeseci, jer bih se, zamišljam, mogao zadovoljiti kretanjem u poznatome i bliskome te pomnijim istraživanjem poznatoga i bliskoga. To sam, istina, i činio, zagrebačko-hrvatski: upoznao sam ili bolje upoznao Zagreb i njegovu nemalenu okolicu, skupa s okolicama Zaprešića, Samobora i Velike Gorice, čim je to bilo moguće, a čim je bilo moguće obilazili smo i Karlobag, Podgorje i Liku, kao i Pakrac i okolni mu dio Slavonije, gdje se također osjećamo domaćima, te smo putovali po najbližim nam i najdražim krajevima Slovenije. Posebnu smo pažnju poklanjali dostupnim rijekama i potocima (od Vrapčaka i drugih medvedničkih potoka, preko previđanih rijeka Krapine, Sutle i Pakre, do zanemarenih rijeka Save i Kupe), jer duši koja teži slobodi nema ukusnije hrane od tekućih voda, ali u liječenju pandemije pomogle su nam i beskrajne planine i beskrajno more, čim su se krajevi oslobodili. – Tako smo se oslobađali: sloboda se ne da iskorijeniti, sloboda se opire; ako se sudara s izvanjskim granicama, širi se na unutrašnjem planu. 

No sve sam to činio s mutnim osjećajem nedovršenosti: nisam smio i mogao u Bihać i Bosnu, i na rijeku mi Unu, iako sam, paradoksalno, u određenim momentima, usprkos pandemijskoj histeriji, smio i mogao putovati do polarnog kruga i do tropskih krajeva. A kada sam konačno – „milošću više sile“ kojoj, ipak, ne želim izražavati zahvalnost – smio i mogao te uspio prestupiti geopolitičku i pandemijsko-policijsku granicu, putujući iz Zagreba u Bihać kao da prelazim iz Meke u Medinu, posve jasno sam shvatio i fizički osjetio što je to granica. 

Medvednički potoci, Sava i ušća Sutle i Krapine u nju, vode pokupskog i zapadnoslavonskog kraja, ono podvelebitsko more, a na koncu i rijeka Una – rekli su mi da rijeke nemaju granica, ni pejzaži, ni more. To je zatočeniku utjeha, ali i znak da smo u svojoj umišljenoj ljudskoj veličini zastrašujuće maleni, uski i ograničeni. Mi ljudi, ipak, stalno postavljamo granice, iako sve granice koje postavljamo kvare odnose među nama i uništavaju samu sposobnost – vjerujem, prirodno danu – da se ljudski odnosi razvijaju prekogranično i bezgranično. 

Naravno, spomenute moje muke neznatne su spram mukā brojnih ili bezbrojnih ljudi koje zovemo migrantima, a kojima su sve naše ljudske granice prevelike, previsoke i preteške. Njih u svakoj misli moramo prizivati, a pogotovo u ovakvoj koja ih se izravno tiče. Ali svakome je, razumljivo, njegova muka najveća, najviša i najteža, tako da se nisam ustručavao da iznesem svoju – naravno, mnogo manju, nižu i lakšu od migrantske. 

Sve prethodno rečeno zapravo je uvod u pjesmu koju sam čitao, iščitavao i naposljetku – vjerojatno nespretno – preveo tokom i između spomenutih putešestvija, jer ona najšire opisuje moje granične misli i osjećaje te najpreciznije pogađa njihovu srž, kao što bi to učinila pjesma „Vatra i mjera“ Petra Gudelja da sam je u džepu nosio. Radi se, naime, o petom dijelu poeme „Von einem Land, einem Fluß und den Seen“ (O zemlji, rijeci i moru) austrijske pjesnikinje Ingeborg Bachmann, koja je izvorno objavljena u knjizi „Anrufung des Großen Bären“ (Zazivanje Velikoga medvjeda) iz 1956., a ovdje je taj fragment preveden prema izdanju: Ingeborg Bachmann, „Sämtliche Gedichte“, München, Zürich: Piper, 2004., str. 98–99.

Tko zna kada razgraničiše zemlju
i žilet-žicom borove ogradiše?
Gorski potok izbježe fitilju,
lisci bombu iz brloga izbaciše.

Kakvom li su vrhuncu težili?
Možda onoj riječi koja bješe u nas?
Ljepša nam je kad je dvojezična:
umnaža se čak i kad utihne nam glas.

Dok drugdje padaju brklje na drumove,
ovdje se selami i dijeli se kruh.
Svak nosi sa sobom zeru neba, zemlje,
cijeleći granicu i liječeći duh.

Sve pobrka, čitav svijet, Babilonska kula,
tvoj jezik razvezan, a moj je uvijen,
uza labijale i uz aspirate,
progovara i duh, judejski razvijen.

Imena nas vazda priljube uz stvari,
mi znakove dajemo, a znak nas uzima,
i snijeg nije samo bijeli zimski kargo,
snijeg je i tišina što nas obuzima.

Da ništa nas ne bi dijelilo nadalje
svak mora da osjeti i diobu duše.
Koje bi granice htjele da zarastu?
Tek zelene, zračne, kad vjetar zapuše.

Mi bismo ovdje o granicama malo,
al’ granice cijepaju svaku našu riječ:
preko njih, a ipak prije domotužja,
da baš svugdje domaći mi budemo već.

Muškarac iz parka kod škole zvao se Radoje.

Mršav i sijed, maneken u mladosti, muž tete Minke, likvidatorice u Službi društvenog knjigovodstva, sve sredovječne i starije žene, uglavnom udate i s djecom, u njega su bile nesretno zaljubljene, pa kad bi se koja s mužem posvađala govorila je pogledaj gospodina Radoja, a pogledaj sebe. Njemu su sve bile gospođe i gospodične, a bilo je to u vrijeme drugova i drugarica, rodom odnekud iz Hrvatske, govorio je kao da je jučer stigao iz Zagreba, što je bio još jedan razlog da se svaka na daljinu i na nevolju svoju zaljubi u njega.

Muškarac iz parka kod škole zvao se Radoje. Mislio sam da nikad to nikome neću reći, ali danas je svejedno. Kada vrijeme prođe, sve biva svejedno što nije povijest.

Prve godine rata, išao Titovom i tresnu mina, desetak metara od njega. Nijedan ga geler nije zakačio, ali mu se razlilo lijevo oko. Na desno je bio od rođenja slijep.

Žena ga i kći pazile i tetošile.

Jednom, pođe djevojka po humanitarnu pomoć, lijepa, ljepšom ju je mogla učiniti samo zla sudbina, i ne vrati se. 

Tog dana, tog mjeseca, te godine.

Našli joj nakon rata donju čeljust u jami pod vrhom Trebevića. Prepoznao je zubar po plombiranim šesticama.

Mater bi je znala čuti, kako ih doziva sa stubišta, pa bi u po noći istrčavala iz stana i dozivala je.

Odveli je na psihijatriju, zatvorili trajno.

Njega, slijepog, preko veze smjestili u starački dom. Pobrinuli se ljudi. Naši su ljudi takvi, dok se život po redu živi – svakakvi, ali kad se dever uzdevera, skupljaju sevape.

Tako je, uz višak mudrosti i turcizama, da prikrije stvarnost, govorila moja majka.

Koja će mi pred smrt reći, ono što nije rekla nikom:

Muškarac iz parka kod škole bio je Radoje, nesretne Minke muž.

Širio je kišnu kabanicu, pod kojom je bio potpuno gol.

Pred tri curice, koje su u neko svibanjsko predvečerje, prolazile u modrim školskim kutama. Jedna je na kuti oko vrata imala ručni vez

Mati je moja slučajno naišla iza njih.

I nikome nije ništa rekla.

Ovakav mu je bio, pokazivala je rukama, iz postelje iz koje se neće više dići.