(Kako se Ranko Risojević i Predrag Bjelošević
nadgornjavaju nad šahovskom pločom)

Lijeva ruka, laktom oslonjena o sto,
pridržava bradu, da se ne stropošta
u ponor neizvjesnosti, u grotlo tišine.
Desna, ukrućena, dugo stoji u vazduhu,
pod njom se vrtlože bijele i crne sumnje.

Tutnje vozovi, nadlijeću avioni,
tamo, iza prozora, prekookeanski brodovi
ruše zidine, proširuju korito ulice,
a desna ruka vreba, kao smrt u zasjedi,
kojom figurom će gađati protivnika.

Zna ruka da i vječnost ima granice,
da mora uslijediti potez koji će srušiti
jednu želju, jednu zvijezdu, jedan svijet,
ali i dalje ne talasa prazninu
između stola i neba, bojišta i slavoluka.

Konačno, ruka se polako spušta i pada kralj.
Dok ruše se planine, puca stijenje,
planeta Zemlja iskače iz svoje ose,
desnice sa obje strane bojišta
stapaju se u čvrst stisak. 

− Ne tuci mu noge – viče Dugi dok ja pendrekom mahnito ispaljujem udarce u svim smjerovima. Ne snalazim se još uvijek, ali brzo su me uveli u proceduru koja je zapravo jednostavna: koga uhvatimo, lemamo, ali tako da stoji na nogama, da može pješačiti dalje. Ponekad ne znam stati. Ruka samo krene i ja zaboravim da im noge zaista trebaju da se vrate otkuda su došli. 

Otkuda ste došli. Tako im kažemo. Vratite se otkuda ste došli. Ne razumiju što im govorimo, ali batine svi mogu shvatiti.

− Jebote, jesam ti već triput rekao da ne tučeš noge. U pičku materinu. 

Debeli me brani da sam još zelen, tek sam tu par mjeseci, naučit ću. Par udaraca po glavi, par po rukama, njušku malo uredimo i − ajde. 

Čovjek kojeg sam udarao ostao je ležati bez svijesti. Nekako, ne očekuješ da tako brzo puknu, čak se nadaš da će vratiti, da neće stvarno plakati, klečati sklopljenih ruku, i sve to. Naravno da razumijemo, ali vičemo vat, vat, dont anderstend. Mislim, nije da itko od nas zapravo zna engleski, ali toliko smo pohvatali iz filmova. Da se vratim. Tri njegova frenda su nam pobjegla. On je najebo. Tako to inače bude. Dečko, zapravo. Možda petnaest godina, ako usporedim s ovim klipanima kod nas. 

Ako pokušaju pobjeći, puštamo pse za njima, pa su naučili, nekako se glas pronio, da je bolje da stoje i čekaju da im damo što ih ide. Mali u jednom trenu tako pogleda u mene da mi ruka zastane i shvatim da me podsjeća na brata. Taj pogled. Nekad bi pišali od straha, i brat i ja. Ili od udaraca. Mali isto piša. Vidim lokvu ispod njega. 

Udaram kao da ništa ne stoji više između malog, smrti i mene. Dečki se u početku smiju, što sam se napalio. Poslije, kad mali padne na zemlju i počne pljuvati krv, prestane im biti smiješno. Jebote, prestani, ubit ćeš ga! Na kraju me odvoje. Malog trpamo u kombi. Prebacujemo ga preko. Šutimo svi. Ako je mrtav, nema veze, dečki me pokrivaju. Ionako u Bosni ništa ne prijavljuju. Ako ga nađu tamo, bit će da ga je prebio netko od lokalaca. 

Popijemo pivo prije vraćanja kući. Dobro je, uhvatili smo ih petnaest do jutra, vratili sve, uredili da se prepadnu. Debeli vadi mobitele. Gledamo, ima finih marki. One loše, stare smo odmah razbili. Moraš nekoliko da demonstriraš. Ostale Dugi i ja preprodajemo pa poslije dijelimo svi lovu. Gamad dođe zaista bogata, ne bi čovjek vjerovao. Danas smo kod dvije žene našli i petsto eura. Na nas trojicu to je fina satnica. Dugi kaže da će ove godine ovim tempom možda i skupiti za more, da napokon odvede djecu. Ovako, krediti sve pojedu, već tri godine nisu vidjeli mora. Debeli kaže da je i on htio voditi ženu negdje, možda da vidi Dubrovnik.

Nekad Debeli dođe nadrkan od doma i tad ni on ne zna stati, a nas dvojica onda nadglasamo razum Dugoga. Nekoliko puta ostali su ležati u krvi, kao i ovaj mali. Samo bi ih ubacili u gepek i prebacili preko granice. Važno je da ne ostanu ovdje. Što se dogodi u Bosni, nije se dogodilo. 

*

Dan je krenuo naopako od jutra. Prvo je Debeli došao razjebaniji nego inače. Žena ovoga puta misli ozbiljno, kaže, pokupit će prnje. Nije da već nije prijetila da će otići i da nam već nije dolazio s tim pričama, ali čini se da je ovoga puta situacija zaista ozbiljna. Debeli zna biti kreten kad popije. Prema svima. Jednom je i nas nalemao, ne možeš ga urazumiti pijanog, nema tog boga. Ne namjeravam ga pitati, gledam cestu. Imamo posla, a osim toga nije ni pristojno zabadati nos, pričat će ako bude htio. Pretpostavljam da je ovoga puta pretjerao. 

− Nema ona gdje otić. Samo prijeti. Znam ja nju. 

Šutimo. Debelom se s čela cijedi krupni znoj dok dahće kao ugojena svinja. Stojimo nasred ceste dok nas sunce pošteno mlati. Srpanj. Dobili smo dojavu. Kombi stranih registracija zaputio se u našem smjeru, pretpostavljaju s migrantima. Pokušali su ih zaustaviti. Mi sad moramo napraviti sačekušu. Blokadu. U trenu kad prema nama dolazi kombi sve se događa prebrzo. Kombi se ne želi zaustaviti. Ili nam se tako čini, u tom trenu kad hita prema nama. Debeli prvi ostane bez živaca i krene pucati, počnemo i mi jer nismo sigurni da netko nije pucao prema nama. A i drugarski je. Pucamo dok kombi napokon ne stane. Ma pucamo i kad je kombi stao. Iz kombija ljudi preplašeno izlaze, neki dižu ruke, neki samo stoje u kombiju. Vozač je prvi počeo bježati. Dva odrasla čovjeka iznijela su iz kombija i položila na travu dva krvava djeteta. Nemaju više od deset godina.

− Ubio si dijete, debilu− viče Dugi van sebe dok trčimo prema skupini koja se već razbježala. On se daje u trk za ostalima, mi čuvamo ove što su ostali.

Neki jauču u kombiju, očito smo ih još sredili. Gledam ljude, pola ih je djeca. Jedan mali, žena ga iznosi, ima možda tri godine, nema više. Ostali do deset, rekao bih.

Stajali smo ukočeni, Debeli i ja, jedan kraj drugoga držeći uperene pištolje. Debeli je vikao iz svega glasa da im jebe mater. Trebalo nam je vremena da se zbrojimo. Mršave djevojčice krvarile su na travi kao kad u lovu pogodim zeca. Toliko krvi. Kraj njih je ranjen i muškarac srednjih godina, možda njihov stari. Ta bagra se uvijek izvuče.

*

Šake koje se spuštaju teške su. Uvijek smrdi na znoj. Savijam se. Stavljam ruke na glavu. To je valjda tako prirodno svima. Trbušni mišići grče mi se i dok spavam. Još je gore kad uzme kaiš. Onda krv brže probije. Preznojim se. Probudim. Popijem čašu hladne vode i zapalim. Gledam mobitele koje sam uzeo neki dan. Sutra ih preprodajem. Neki su novi, nema ništa na njima. Na jednom je troje djece stalno na slikama. Musava djeca igraju po prašini. Musava djeca u autu. Musava djeca na podu slažu kocke. Rođendan. Možda imaju šest, pet godina. Slave nečije četiri svjećice na torti. Bit će ovo najmanje. Jedno drugome do brade. Mačak mi se mota oko nogu. Inače ga šutnem, još mi samo fali da mi se životinje petljaju po krevetu, ali sad se muva već neko vrijeme, a ne tjeram ga. Pomazim ga pa mu naspem hrane. Krava ga je ostavila kad je otišla, a ne bacaš životinje na cestu. To se ne radi. Zapalim još jednu. Zaspem. Onda sve ispočetka. 

*

− Jebem li te, ne tuci noge, koliko ti puta moram ponoviti − Debeli viče na mene dok ispaljujem udarce. Ovo nam je treća grupa danas. Kad padnu na tlo, a uvijek padnu, počnem ih tući i nogama, dok me netko ne zaustavi. Dijete na tlu kraj nas vrišti. Majka na tlu kraj nas vrišti. Samo nas dodatno živciraju. Dugi drži pištolje uperene prema njima, a ja nogama udaram mršavo, već krvavo tijelo. Dečki me ovoga puta puštaju da se malo ispušem. Ono s djecom sve nas je razjebalo prošli tjedan. Srećom, preživjele su. Momak ispod mojih nogu savija se, ali i on će preživjeti. Kao što sam i ja preživio. Drži ruke na glavi. Moli da prestanemo. Stop, please. 

Vidim kako se i ja savijam. Vičem nemoj. Vičem pusti me. Pusti ga, pusti ga. Ubit ćeš nas. 

Udaram dok ne osjetim da će srce eksplodirati. Dečki me još malo puštaju. Svima treba nekad. 

Umjetnik uvijek traži potvrdu za vlastitu sudbinu, da je na pravom putu, da je netko prije njega prošao onuda kuda je on krenuo. I ne čini to samo u mladosti, već tijekom čitavog života. Ti pojedinci koji mu prethode imaju status dvojnika. Oni su skrivena obitelj nomada, genetski materijal. Umjetnik sam bira svoje pretke, prepoznaje sebe u drugima. A ti drugi često su njegovi suvremenici, pripadaju istoj epohi, dijele isto iskustvo.

Ne sjećam se kada sam i gdje upoznao Nikolu Lorencina, što je pouzdan znak da smo se poznavali oduvijek. Godinama je to ime, baš kao i ime slavne glumice Marije Crnobori, bilo dio istarskog kopna u Beogradu, predstavljalo je teritorij na kojem sam i ja odrastao. U svojoj mladenačkoj uobrazilji tražio sam bizarne znake prepoznavanja. Pa tako, nije bez značaja bio podatak da između Marijinih Banjola i Nikolinog Medulina leži Pomer, mjesto gde su sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća moji roditelji kupili kuću. Tamo sam jedno vrijeme živio dok sam honorarno radio za Glas Istre i tražio sidrište. Put me je kasnije odveo u rodni grad. Ali, i dalje sam, iako rođenjem Beograđanin, sebe doživljavao kao Puležana.  

Sve donedavno sam mislio da je Nikola Lorencin rođeni Istrian. Saznanje da na svijet nije došao u Medulinu, nego u Jagodini, samo je potvrdilo moje uvjerenje da je zavičaj tamo gdje odrasteš, a ne tamo gdje se rodiš. Ako nas putevi sudbine kasnije odvedu na neke druge obale, cijelog života pokušavamo se vratiti. A za umjetnika nema veće teme od povratka u zavičaj. Tako je još od vremena Homera i njegovog Odiseja, čiji je otisak u 20. vijeku u obličju trgovačkog putnika Leopolda Bluma stvorio irski pisac James Joyce.

Početkom prošlog stoleća James i njegova Nora su četiri mjeseca bili Puležani. A upravo je njihova kratka pulska epizoda zbližila Nikolu Lorencina i mene u vrijeme kada smo se obojica intezivno bavili irskim piscem. Prije šest godina Nikola je objavio opsežnu knjigu pod neslovom Džejms Džojs i film koja u podnaslovu glasi: Kino-roman sviju boja. To je jedinstvena studija o životu i djelu jednog od najvećih pisaca dvadesetog veka. 

Filmski i literarni opus Nikole Lorencina je fascinantan ‒ iskazuje se četvoroznamenkastim brojem djela. Sve dokumentarne filmove snimio je prema vlastitim scenarijima. U tom grandioznom opusu meni je posebno drag serijal jednosatnih dokumentarnih filmova objedinjenih pod naslovom Luna rossa u kojem Nikola prati odiseju svoje porodice, od Medulina do Novog Sada, Jagodine, Beograda i Zemuna. Tijekom jedne noći odgledao sam pet filmova iz tog ciklusa. Cijelo 20. stoljeće se odvijalo preda mnom kroz storiju porodičnog stabla čiji korijeni su u Medulinu, a krošnja se širi na sve strane. Tako sam putovao s istarskim ezulima koji nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije napuštaju Istru i vlakovima bez povratka odlaze i rasipaju se duž tračnica od Zagreba do Beograda, od Novog Sada do Zemuna, Jagodine, Smedereva… Pulski Arsenal je zatvoren, tisuće radnika krenulo je trbuhom za kruhom. Stizali su i do američkih obala. Uskoro se na ekonomske razloge nadovezuju i  politički. 

Epopeja istarskih ezula i migracije koje su konstanta svake civilizacije čine središte Lorencinovog filmskog opusa. Vrsni dokumentarist, akribični pripovjedač, slikom i tonom opisao je  nebrojene sudbine običnih ljudi koji nisu odustajali od svojih ideala. 

Možda Nikola sam sebe najbolje objašnjava riječima iz jednog pisma koje mi je nedavno uputio: “Sa Istrom, Pulom i Medulinom koliko gura moje sjećanje, evo, već osamdeset lita, vavik je bivalo ovako ‒ čeznem i očekujem dolazak u daleku Zemlju Istru, a zatim, odlazim i napuštam tek dosegnuto! I tako, godinama, sve dok ispred mene bježi moj život, odnosno ‘životić’, kako bi rekla Marija Crnobori.”

APIS I OPIS DŽEPNOG PIŠTOLJA 

Ratni zločinac, Filip Latinović, službeno osuđen za zločine protiv čovječnosti u Haagu, koji se nakon osamnaestogodišnje robije vraća u rodni grad, u Bosnu, preobraćen, iškolovan, pokajan, potpuno drukčiji. Vjernik.

No, kod kuće se ništa nije promijenilo – i on je heroj!

Ubrzo se posve osamljuje. Preko Bošnjaka, frenda iz osnovne, nabavlja bruning za dame.

Sebi za čelo ili sljepoočnicu.

* * *

Rodion Raskoljnikov se vratio, nakon tridesetpetogodišnje robije.

Ona ga nesretnica, Sonja, svo vrijeme čekala, ostarila, pocrnila, ostala bez života i bez vjere, starica s četrdesetdevet, partijka, boljševik. Rođa još mršaviji, bez zuba, sijed i propao.

Posjećuje još starijeg Porfirija Petroviča, koji je davno penzionisan, i živi u istome onome stanu, potpuno ruševnom. Između se dogodila –  Revolucija!

Sada je Rodion Raskoljnikov vjernik, i u njemu se, također, dogodila revolucija, kao neumoljivo ubjeđenje da je živ zahvaljujući Bogu. Ali Porfirij, eh, sudski je istražitelj sada onaj koji je proganjan, jer još nije ni komunist, a već sumnjaju da je Bijeli… Svijet je to sada u kojem ruše crkve, tuku popove, obeščašćuju monahinje, oltare prestvaraju u konjušnice. Svijet u kojem ne postoji nijedan vjernik, svijet bez ijednog krsta…

Sovjetski, naime.

Sonja ga moli da ne izlazi, da ga mogu ubiti zbog krsta oko vrata.

Sonja, zar ne vidiš, Sonja? Pogledaj dobro. Vidiš li sad?

Porfirij je zgrožen na sam pomen Isusa.

“Mene su pokajanje, vjera i razgovor s Hristom, spasili, Porfirije Petroviču, meni je sada oprošteno, jer sam sebi oprostio.”

Isprepadani starac, nekadašnji “buržujski sudski istražitelj”, zamoljava šapćući Raskoljnikova da manje dolazi. U sebi je već siguran da je Rođa nesumnjivo agent, da je namjerni provokator. Razmišlja da ga prijavi, prije nego zbog luđaka završi u Gulagu.

“Tako je, rođeni, odslužio si kaznicu i nitko te više ne može prozvati za lihvarku babu i njezinu Jelisavetu.

Nisam ja rođeni, tako siguran da On uopće postoji, ima, eto, naprimjer, samo radan čovjek i spremnost, volja njegova da voli svoju zemlju, da sretan na njoj radi. “

Sonja zna da je samo pitanje dana kada će doći po Rodiona Romanoviča i sigurno ga batinama ubjeđivati da nema Hrista. Postani boljševik, pokaj se Rođa, govori mu.

Znači, ne vidiš, Sonja.

Ne vidiš za nikad.

Do prvog se svibnja u kući Rasima Sikirice oduvijek držalo. Bilo je tako dok je za život zarađivao kao čuvar u zeničkom kaznenom zavodu, ostalo je tako i kada se osamdeset i četvrte oženio pa došao za kombajnera u neki poljoprivredno-industrijski kombinat u istočnoj Slavoniji. Na kući se od jutra ponosno vijorila zastava, domaćin bi obukao čistu košulju i čitao novine dok bi Jana, žena mu, spravljala neko od njegovih omiljenih jela. Ništa drugačije nije bilo ni ove godine. Ćuteći miris filovane paprike, Rasim je nezainteresirano preko novina pogledavao prema televizoru, na kojem je upravo išao prilog o černobilskoj nuklearnoj havariji.

Jana se pojavila na vratima dnevne sobe i zapiljila u njega. Pokušao je to ignorirati nekoliko sekundi ali je na kraju, kako Jana nije odustajala, nervozno preklopio novine i odložio ih na stolić pored fotelje.

– Šta je sada?

Bila je na rubu suza. Tražeći riječi, povremeno bi rubom kecelje ovlaš prošla ispod očiju, što je situaciju činilo dodatno dramatičnom.

– Nema ga još…

Rasim je neko vrijeme šutio. Onda odvrati:

– Dobro je, ženo. Zadržao se negdje s društvom, stići će. Rekao je i tako da ga nema prije šest. Ništa mu neće biti.

Jana je zaplakala.

– Kako neće Rasime, kako neće? Što ako ga sprži…?

– Nisu djeca. Sklonit će se već negdje – uzvrati Rasim i ponovno uze novine, što je trebalo značiti da je za njega ovaj razgovor završen.

***

Slavica i Mirko odmarali su poslije ručka, kada se začula zvonjava. Slavica je ustala i potražila telefon. Nakon nekoliko uvodnih rečenica, koje su se ticale netom završenog ručka a koje obično među sobom razmjenjuju poslovično nezadovoljne domaćice, Slavica je spustila glas pa Mirko više nije mogao čuti o čemu se razgovara. Dočekao ju je stoga sa znatiželjom u pogledu. Slavica je glumila nezainteresiranost.

– Zvala Jana. Pita znam li gdje su djeca. Zabrinuta je… Kaže da nije zdravo sada biti vani.

– Šta si joj rekla?

– Da su sigurno negdje tu, u blizini. I da više nisu mali, da će se već znati snaći.

Mirko je zapalio cigaretu. Ustao je i otišao do prozora koji je bio otvoren. Zatvorio ga je, navukao zavjesu i pogledao prema Slavici.

– Malo ona previše titra oko tog malog. Nije joj to dobro, nije nikako.

Slavica je uzdahnula. Bio je to uzdah odobravanja.

– Moraš ju razumjeti. Znaš što su sve prošli! A i svi kažu da nije sada zdravo biti vani…

– Razumijem ja nju, itekako razumijem – mudrovao je Mirko. – Ali, svejedno mislim da od malog pravi invalida.

Izrekavši što mu je bilo na duši, krenuo je prema vratima.

– Nema veze sad to… Proći ću okolo po kvartu. Ako ih nađem, poslat ću ti ih na sok.

– A ti? – upita Slavica.

– Ja ću malo preko – odgovori Mirko dok je zatvarao vrata stana.

***

Rasim je, sukladno običajima koji su u kući vladali nedjeljom i blagdanima, uvijek poslije ručka malo legao i ubio oko. Međutim, nakon što bi uz ručak popio koje pivo, san mu je znao biti rastrgan i težak, pa se često budio u znoju i poslije cijeli dan osjećao kao da ga je netko izmlatio po glavi.

Ovaj put buđenje je bilo nježnije. Na rubu kreveta sjedila je Jana i milovala ga po obrazu. Kada je otvorio oči, trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati gdje je.

– Nema ga još… Ni Slavica ne zna gdje su – Jana je opet bila na rubu suza.

Rasim joj je odgurnuo ruku i sjeo do nje.

– Ama ženo, pusti me na miru. Vratit će se, nije od šećera, rekao sam ti da će se već snaći.

Ustao je i krenuo prema hodniku. Počeo se obuvati kada je za njim dojurila Jana.

– Kuda ćeš sad još i ti?

Rasim ju je blago odgurnuo.

– Pusti me. Idem malo preko.

Jana više nije mogla izdržati. Histeričan plač ispunio je hodnik. Kada je Rasim otvorio vrata, kleknula je i uhvatila ga za nogu, koju je ljutito istrgnuo iz njena zagrljaja i odjurio van.

***

Na stolu ispred Mirka i Rasima bilo je već lijepih pivskih boca. Bili su na svojevrsnoj prekretnici kada je trebalo otići doma, ili ostati u birtiji s potpuno neizvjesnim vremenom povratka kući. Odlučili su se za prvu opciju, s tim da su naručili još po jednu za „sretan Prvi maj“, kako je nazdravio Rasim, a Mirko benevolentno prihvatio. Baš kada su planirali kretati, na vratima gostionice pojavio se Zlatko, Rasimov sin. Srdačno ih je pozdravio obojicu. Volio je Mirka, kojeg je poznavao oduvijek. Rasim ga je odmjerio od glave do pete.

– Ooo, koga to moje oči vide! Od kuda ti ispade?

– Igramo nogomet, tu kod škole. Došao sam po vode.

– A jel’ onaj moj s tobom? – upita Mirko.

Zlatko potvrdno kimnu glavom.

– Jeste, zajedno igramo. Kao i svaki dan.

Rasim ga uhvati za ruku.

– Nemoj dugo, mater ti je zabrinuta.

– Neću stari, eto mene skoro doma – odvrati Zlatko uzimajući kriglu koju je na šanku ostavio konobar.

***

Slučaj je htio da se nogomet malo produži a da Rasim i Mirko naruče još po koju, tako da su se otac i sin sreli pred samim vratima stana. Rasim ga je zagrlio i pozvonio. Jana je dotrčala u hipu i otvorila vrata. Bacila se Zlatku u zagrljaj.

– Sine moj, gdje si do sada? Isprepadao si majku.

Rekavši to, počela je plakati i milovati Zlatka po kosi. Ovaj se s nelagodom odvojio, a Jana je pogledala prema Rasimu. Hvatajući ravnotežu, pokušao joj je mangupski namignuti, ali se ona okrenula i ušla u stan potpuno ravnodušna spram njegove ljubavničke geste.

Sjeli su svo troje u dnevnu sobu. Da ubije tišinu, Zlatko je upalio televizor. Promijenivši nekoliko programa, opet je naišao na prilog o černobilskoj nuklearnoj havariji.

– Gasi to! – uzviknula je Jana, na što se Zlatko trgnuo. Bio je iznenađen. Pogledao ju je začuđeno.

– Šta me gledaš? Gasi to, rekla sam ti! Dosta mi je više čekanja vas dvojice, dosta mi je brige, dosta mi je i TV-kalendara. Uostalom, danas si ga već jednom pogledao, jebo te TV-kalendar – rekla je uputivši ljutit pogled prema Rasimu.

Ponovno je počela plakati i otrčala u dnevnu sobu, odakle su se povremeno čuli tihi jecaji.

– Stari, šta je njoj? – bojažljivo je upitao Zlatko.

Rasim mu je pružio novine i rekao:

– Uplašila se za tebe. Znaš kakva je.

Zlatko ih je uzeo u ruke i pogledao naslovnicu. Ministar je najavljivao popuštanje COVID mjera, izbornik je objavio preliminarni popis za europsko prvenstvo, a nadolazeća turistička sezona je obećavala. Negdje pri dnu, Rasim je prstom pokazao Zlatku mali naslov: „Izdan crveni alarm – danas će prvi ovogodišnji toplinski val doseći vrhunac!“

Kada je prvi put spustio svoju ruku na čelo žene, koja se gušila u predsmrtnoj agoniji, osjećao je samo strah. Ljudi su se natiskivali u tijesnoj sobi pokušavajući vidjeti šta radi, ali Redžep se nije osvrtao na njihova neprekidna zapitkivanja. Pokušavao se skoncentrisati i čim je uspio učiniti da buka došaptavanja, koja je brujala iznad njegove glave, nestane iz njegovih čula, osjetio je da u umirućoj ima još volje za životom. Kada je napokon otvorila oči i jedva vidljivim pokretima ispucalih usana nagovijestila da nastavlja živjeti, sobom se raširi žamor čuđenja i odobravanja. Kćerka te žene, koja je sada disala ravnomjerno, zagrli Redžepa, a on je, ne znajući šta dalje da čini, nespretno sjedio na ivici kreveta razmišljajući kako će je cijeloga života pamtiti po reskom mirisu metvice i limuna na koji je mirisala njena kosa.

Nije sebi mogao objasniti ono što se zbivalo u njegovom životu, ali nije mogao ne primijetiti kako se odnos ljudi prema njemu promijenio. Posebno je čudno bilo ophođenje Ibrahim‑efendije koji bi, svaki put kada bi prolazio pored Redžepa, počeo nešto mrmljati sebi u bradu, jer je za tog revnog i bogobojaznog klerika priznati Redžepove moći značilo suočiti se sa temeljima sopstvenog vjerovanja. Jednom je, nespretno i ne želeći to, u nekom društvu rekao kako u posljednje vrijeme često uči dove za spas Redžepove duše, uz opasku da je to što ovaj radi šejtanska rabota. Od tog ga je dana Redžep nastojao izbjegavati, ali mu to nije uspijevalo i ne bi protekao dan a da ne nabasaju jedan na drugog. Mimoilazeći se, obarali su glave, Redžep svjestan kako je on smetnja u Ibrahim‑efendijinom svijetu, a ovaj je činio istu tjelesnu gestu, samo iz sasvim drugih pobuda. Njemu je Redžep bio nepoznanica kojoj se divio i koje se bojao istovremeno.

Ali, to intimno divljenje morao je kriti od ljudi a dužnost i savjest nalagali su mu da se protivi sve raširenijem uvjerenju da su Redžepove sposobnosti nadnaravne prirode. Na pitanja vjernika, koji su uzbuđeni sve češće postavljali pitanja o Redžepovim čudima, kako su zvali njegovu intuitivnu sposobnost liječenja, Ibrahim‑efendija je odgovarao aforizmima u koje ni sam nije vjerovao, a od kada je i njegovu majku Fadilu, na poziv njegove sestre Esme i uz njegovo izričito protivljenje, vratio sa onog svijeta među njih žive, nije bio u stanju bez emocija suditi o Redžepovim čudotvornim sposobnostima.

Neobična Redžepova sposobnost nije privukla pažnju samo zbunjenog Ibrahim‑efendije, i što je više novootkriveni čudotvorac počeo obilaziti kuće umirućih, to se njegovo ime počelo češće izgovarati na raznim okupljanjima, ponekad sa nevjericom i porugom, ali sve češće s tonom neke, do tada nezabilježene, ozbiljnosti. Malo je ko mogao dati racionalno obrazloženje onoga što je Redžep činio, a onima koji su bez ostatka vjerovali u njegove čudotvorne moći nikakvo obrazloženje nije bilo potrebno. Za njih je Redžep bio čovjek obdaren posebnim moćima i doživljavali su ga upravo tako, opisujući mistificirajuću prirodu njegove ličnosti kao nešto sasvim obično u svijetu koji je toliko žudio da bude što bezličniji. Čak i oni koji su sumnjali u narav njegovih čudotvornih oživljavanja, prolazeći pored njega, osjećali su neki neobjašnjivi pijetet i nisu se mogli oteti utisku da je melankolična Redžepova narav nešto potpuno iskonsko. Koliko god se trudili nisu na njemu mogli pronaći tragove prijetvornosti, a ponašanje mu je bilo toliko prirodno da je teško ko mogao tvrditi da je sve to što čini dobro osmišljena predstava.

Sam Redžep svoj je dar podnosio s određenom dozom mučnine, jer ono što niko nije znao bile su vizije koje je proživljavao tragajući za putem kojim će umirućeg provesti iz sivih onostranih predjela ništavila do njegove životne stvarnosti. Ti su izleti bili toliko mučni da je Redžep nakon svake seanse osjećao jaku fizičku bol, nesnošljivo jedak i podmukao, vruć pritisak u donjem dijelu stomaka nakon kojeg bi mu se tijelom širila groznica a ruke dospijevale u stanje pojačane drhtavice. Znao je satima ležati u krevetu grizući zubima usne do krvi, a onda bi poput luđaka lizao tu krv uživajući u njenom slankastom okusu. Kada bi se fizička bol smanjivala i kada bi osjetio da mu tijelo više nije u stanju ekstremne napetosti, padao bi u malodušnost koja je znala trajati danima. Tada bi mu se raspoloženja mijenjala nerijetko po nekoliko puta u jednom satu pa bi se znalo desiti da iz nekog nepoznatog razloga plače, a odmah zatim bi prelazio u stanje ekstatičke sreće pa bi se smijao i galamio pozivajući imaginarne prijatelje da se vesele zajedno sa njim.

Skroman Redžepov izgled mnoge je zbunjivao, a inače je svojom pojavom stvarao pomiješane osjećaje. Uvijek obučen u izlizane svijetloplave farmerke i plavu majicu bez natpisa, Redžep se nije uklapao u predodžbu koju je većina onih s kojima se susretao imala o ljudima s posebnim moćima. Govorio je tiho, zapravo jedva čujno, glavu je držao oborenu i izbjegavao je sa sagovornicima stvarati kontakt očima. Ali, kada bi bio prinuđen pogledati nekog čovjeka, ili ženu, pravo u lice, njegov pogled je bio blag i mio, a zelene oči su imale neku neodređenu i neuhvatljivu dubinu koja je razoružavala svojom očitom prostodušnošću. Bio je to pogled umno bistrog čovjeka od kojeg niste mogli sakriti nikakvu tajnu i pogled čovjeka koji više nema nikakvih iluzija o tome šta je život. U Redžepovim očima je ležala golema i neobjašnjiva tuga, kolosalna melanholija i taj bi pogled uspijevao postiditi i najbezobzirnijeg čovjeka. U ophođenju s ljudima bio je popustljiv i nikada nije nametao svoje mišljenje. Uopšte nije mnogo govorio, a i kada bi se odvažio na razgovor njegove riječi su bile blagopitljive jer je uvijek vodio računa da nečim izgovorenim ne uvrijedi sagovornika.

Redžepova kuća, malena i trošna, bila je okružena velikom avlijom, a od mnogo drveća teško se mogla vidjeti sa ulice. U toj je kući živio sam, bez roditelja, povučeno i mirno, i da ta prostrana i pomalo bajkovita avlija nije bila utočište mnogobrojnim životinjama, ostavljala bi dojam najusamljenijeg mjesta na svijetu. Ljeti, u vrijeme velikih i žestokih omorina, Redžep je provodio vrijeme u toj bašti a miomirisi različitog samoniklog cvijeća miješali bi se sa svježinom koju je stvarao hlad drveća. Običavao je Redžep, u jednom udaljenom uglu avlije prostrijeti deku u hladu dvije kruške čije su se krošnje isprepletale kao da su bile u čvrstom ljubavnom zagrljaju, i tu bi ležeći mislio o svemu onome što ne posjeduje i nema, o stvarima koje su mogle biti samo izmišljene ili odsanjane. Mislio je često na svoje roditelje koje je jedva pamtio i nanu Hanifu s čijom je smrću izgubio svaki dodir sa ovozemaljskim svijetom i kada bi se udubio u magle sopstvenog sjećanja postajalo bi mu jasno da je čudotvorna svojstva počeo osjećati baš onog proljeća kada je umrla ta stara, čestita i bogobojazna žena.

Od tada, Redžepa su spopadala pitanja i sumnje, počela su ga opsjedati nevjerovatna stanja u kojima je mogao vidjeti ono što je drugim ljudima bila vječna tajna. Ležeći tako i gledajući tamnosmeđe plodove krušaka sjećao se prvih vizija i pamtio je užas prvih ukazanja, a lica ljudi koji su gubili život ostala su mu utisnuta u nutrinu kao neka nejasna opomena na život koji je živio prije nego se u njemu probudila moć tog strašnog uvida. Pamtio je i lice prvog čovjeka kojega je slijedio u limb njegove sudbine, njegove krike i jecaje i njegovo žuto, mrtvačko lice koje je nakon što je dušu vratio u tijelo, počelo dobijati životnu rumen. Odlazio je od tada u kuće posjećujući onemoćale ljude, budeći u njima iskru života, izazivajući tako sudbinu i stvarajući pomutnju u prirodnom toku stvari. Ili je, kako su mnogi razumijevali i tumačili Redžepov iznenada otkriveni talenat, njegova moć bila čudo poslano od Boga, a on sam bio sila koja je prkoseći ustaljenom svjedočila da red stvari nije obična igra, razumljiva i dohvatljiva, nego nešto tajno, zagonetno i neshvatljivo.

Kako je vrijeme prolazilo tako je i Redžep počeo sticati samopouzdanje u svome odmjeravanju sa Tanatosom, a iskustvo koje je nakupljao negdje duboko u sebi pretvaralo se u znanje izbavljenja. Početnički strah preobrazio se, s vremenom, u nevjerovatno preciznu pouzdanost i nakon nekoliko godina hodanja tim svijetom koji se nalazio između života i smrti, Redžep je bio u stanju već nakon jednog pogleda ili jednog dodira ocijeniti koliki su izgledi umirućeg da ga povrati u život. Reći ucviljenoj i uplašenoj rodbini da je umirući odlučan da napusti svijet bilo je teško, ali Redžep nikada nije stvarao osjećaj lažne nade, što je često u sobi tog namah mrtvaca stvaralo ljutnju, graju i strah. Za one koje je ustanovio da se još kolebaju, neodlučni da napuste ovozemaljski svijet, Redžep je činio sve, a kada bi uspio da ih povrati u život osjećao je ogromno olakšanje, jer život je uvijek donosio lažni osjećaj spokoja, makar je on dobro znao da je jedino smrt neizbježna izvjesnost.

Noć kada su ga uhapsili bila je vedra i topla. Četvorica policajaca u uniformama podigli su ga iz kreveta bez ikakvog objašnjenja. Dok su ga vodili prema avlijskoj kapiji vidio je kako nekoliko ljudi sa baterijskim lampama razgleda svaki kutak njegove kuće. Otvarali su ladice, vadili posuđe iz vitrina, pomjerali stolice, ali šta su tražili nisu Redžepu nikada rekli. U stanici milicije prema njemu su se odnosili grubo i otresito, postavljali su mu pitanja koja nije razumio, neprekidno su galamili i prijetili mu. On je sjedio gotovo oduzet, a kada su ga počeli tući, od straha se pomokrio u gaće. Pišalina se nakon nekoliko sati skorila stvarajući grozan i neizdrživ vonj, ali nisu mu donijeli drugu odjeću niti su mu dozvolili da skine zaprljanu. A onda su se počeli izmjenjivati isljednici i svaki je na drugačiji način tukao Redžepa, svaki je imao drugačiju dozu surovosti i svireposti. Kada je počeo od silnog batinanja bljuvati krv i disati ubrzano kao čovjek koji je izgubio razum, prebaciše ga u ćeliju istražnog zatvora, gdje se nalazila još nekolicina privedenih prijestupnika. Kada vidješe Redžepovu izbezumljenu pojavu, među njima izbi komešanje. Počeli su vikati i međusobno se svađati, a kada shvatiše da njihova galama samo povećava njegovu razdražljivost, umiriše se i ostaviše ga da sjedi u jednom uglu. U gluho doba noći Redžep se napokon umiri, ali sada u njegovim zelenim očima više nije bilo one lucidne bistrine, a kada ujutro otvoriše metalna vrata i izvedoše ga u prostoriju  za ispitivanje pred zbunjenim milicionerima je stajao malouman čovjek. Omalen, zdepast i podebeo čovjek, širokih ramena, očito nadređeni okupljenim milicionerima, odmjeri Redžepa od glave do pete i nakon nekoliko trenutaka, u kojima je preokretao neku misao u glavi, samo naredi da ga puste na slobodu i zaborave.

Od tog je dana Redžep hodao ulicama Zenice kao sumanut čovjek, ne razumijevajući ljudskog glasa, kao utvara, kao avet, kao duh koji živi u nekom ljudima paralelnom svijetu. Nije više prepoznavao ljudska lica i ljudske glasove, nije se osvrtao na upite i pozive, nije prepoznavao poznanike. Više nikada nije otišao u svoju kuću, a kada bi u tim sumanutim potucanjima nekim slučajem dospio u ulicu u kojoj je bila njegova kuća, počeo bi cviliti kao životinja, a zatim i urlati nekim muklim i strašnim glasom. Često je hodao potpuno uneređen, a smrad koji je širio bio je nepodnošljiv i izazivao bi kod ljudi nagon za povraćanjem. Oni koji su ga poznavali kao nekadašnjeg čudotvorca sposobnog vraćati neodlučne duše s granice onog svijeta, na svaki susret s Redžepom spopadala bi neutješiva tuga. Bilo je ponižavajuće gledati kako su se svemoćne sile svemira poigrale sa sudbinom tog čovjeka.

A onda, iznenada i nenajavljeno, kako to obično biva, Redžepa potpuno nestade. Isprva su ljudi mislili da je odlutao u neki susjedni grad pa počeše kolati glasine da ga je vlast zatvorila u ludnicu. Neki su čak tvrdili da su ga usmrtili lokalni jalijaši, a njegovo tijelo bacili u Bosnu. Koliko god su doušnici vlasti nastojali saznati šta se desilo s Redžepom to je njegovo odsustvo postajalo zagonetnije i misterioznije. I baš kada radoznala svjetina i zabrinuta vlast počeše gubiti interesovanje za Redžepa i njegovu sudbinu, desi se nešto neobjašnjivo. Jednom prilikom, kada su radnici KOMRAD‑a po nalogu Opštinskog sekreterijata za komunalne poslove, došli urediti u šiblje zaraslu avliju Redžepove napuštene kuće, otkriše nišan baš na onom mjestu gdje je običavao ljeti ležati u hladu ispod dvije kruške. Na tu vijest cijelo se naselje uskomeša, milicija poče obilaziti kuće i postavljati pitanja, ljudi se počeše među sobom došaptavati. Uskoro četa milicionera, u zatamnjenom milicijskom kombiju odvede Ibrahim‑efendiju negdje u nepoznato sumnjajući da je on u tajnosti organizovao dženazu, a tijelo umrlog, za kojeg su pretpostavili da je Redžep, jer koga bi drugog mogli zakopati baš u avliji njegove kuće, po vjerskom običaju pripremio za sahranu. Kruti su milicioneri bili ubijeđeni kako je to učinio kako bi odužio čudesni spas majčinog života i htjeli su utvrditi kako je Redžep umro i ko je sve učestvovao u sahranjivanju umrlog.

Nekoliko su noći radnici KOMRAD‑a, po nalogu uvrijeđenih ljudi iz Sekretarijata unutrašnjih poslova, pokušavali srušiti nišan, a kada su shvatili da nijedna mašina ne može da pomjeri kameni blok, odustaše od jalovog posla. Vlast nakon toga naredi da se kapija Redžepove kuće zabravi, a cijelo imanje ostavi da zjapi prazno, i ono s vremenom postade napušteno i zaboravljeno. Odlučiše da više ne uređuju avliju nadajući se da će sa podivljalim šibljem i nabujalim travama narod zaboraviti i Redžepa, i njegovu čudotvornu moć, i razloge njegovog ludila i nestanka. Čak se ni Ibrahim‑efendija nikada više nije vratio da nastavi sa svojim imamskim poslovima u maloj uličnoj džamiji.

Šta se desilo s Redžepom to nikada niko nije saznao, u avliju njegove napuštene kuće niko godinama nije ulazio osim djece željne dokučiti tajnu misterije koja se u njihovoj ulici prepričavala kao najsvetija legenda. Nišan još uvijek stoji na istom onom mjestu, u uglu avlije, ispod dvije kruške, a na njemu ponekad, neobjašnjivo, zasjaji neka boja potičući maštu žitelja ulice koji onda počnu zatvarati prozore na kućama i zaključavati avlijske kapije.

Kad ispred naše zgrade stane policijski auto, svi susjedi znaju da traže mene, a ja slušam kako nervozno zvone, čekaju i nakon dugo dugo konačno odlaze. Prije sam se sramio i mislio bruka, a sad ponosno slušam portafon, ne otvaram i ne dam im se jer koga je policija spasila ja stvarno ne znam, al da je udesila, ovršila, uhapsila i odvela mnoge moje drugove – to evo svjedočim.

Prvi put sam pao sa 15 i malo trave pa su nakon prekršajne kazne i šestomjesečne mjere nadzora uslijedila pišanja u Vinogradskoj, preliven tuđi urin i nezainteresirana medicinska sestra koja pazi iza poluotvorenih vrata dok se pretvaram da ne mogu i da trebam mir, koncentraciju i žubor vode. Nekad ne bih našao nikoga s toksikološki čistom pišalinom pa bih tri, četiri dana prije kontrole počeo pit diuretike i pive, pišat pišat pišat sve u nadi da ću se očistit. Tako sam upoznao odjel za ovisnosti i vidio đanere kako se tresu, znoje, cupkaju i mole često u ruci stežući uputnicu, češće stežući samo sebe da se ne rasipaju tamo ispred zatvorenih vrata iza kojih doktori i sestre u drvenom ormaru čuvaju spas. Bojao sam se jer su bili stariji, često oronuli, bolesne kože ispod koje se treslo prijesno meso, nervozni, jadni, opasni. Ne sjećam se jesam li tada uvjereno mislio – nikad ovako, nikad ovo, nikad više tu, no i da jesam, nikakve vajde u tome ne bi bilo.

Sljedeći susret i prvo odvođenje u stanicu dogodio se na Branimircu, parku nedaleko moje srednje škole. Bilo je tragikomično. Taj je park bio okupljalište lokalnih cugera koji su se opskrbljivali u vinariji prekoputa tržnice, a među njima bilo je dosta beskućnika i oni bi u parku za toplijih noći prespavali. Bili smo popodnevni turnus i nakon škole završio sam s curom iz razreda na jednoj od klupica. Ljubili smo se i drpali strasno, nespretno, tinejdžerski, kad nas je obasjalo baterijsko svjetlo praćeno glasom policijskog inspektora u baloneru. Drotovi su provodili raciju u parku, legitimirali, hapsili i rastjerivali beskućnike i pankere kad su nabasali na nas. Ni ona ni ja nismo imali osobnu, a ovom je inspektoru očito bilo dosadno pa je odlučio da nas onako svisoka, autoritativno, nauči lekciju. Sjećam se njegovih brkova, naglaska i balonera ko iz francuskih krimića s Alanom Delonom. Sve uz šeretski smiješak ispitivao nas je šta radimo, koliko godina imamo, znaju li roditelji gdje smo i još gluposti koje sam zaboravio. Strah i gnjev i danas pamtim. Iako smo mu odgovorili na sva pitanja, odlučio nas je naučiti šta je murija. Maricom su nas odveli u policijsku stanicu u Bauerovoj gdje sam čitavu malu vječnost sjedio na drvenoj klupi u hodniku i promatrao kako prolaze, a zatim odgovarao onom inspektoru. Zvali su nam roditelje i to je jedini put da mi je stari bio ponosan što su me hapsili. Nakon tog sva policija bila je oko droge.

(Kad se tuku policija i demonstranti, ja se prvo sjetim da su policajci radnička djeca i da tuku svoje i pitam se zašto, pa sebi mislim kako su toljaga za obranu privatnog vlasništva i statusa quo. Zatim se sjetim navijača iz dva grada bilo koje države i počnem nabrajati u sebi po čemu se razlikuju i stanem nakon 2, a zatim po čemu su slični i stanem nakon bezbroj jer svi se kupamo u blatu, al nam ne daju da pogledamo gore tako da nisu svi drotovi odvratni, al ovi koje sam upoznao jesu.)

Na Krku par tjedana prije vojske hapsili su me u susjedinom dvorištu dok sam hrkao pijan u vlastitoj pišalini. Ovom treba kontekst – 1999. sam sasvim sumasišlo otišao u hrvatsku vojsku 32 klasa, a ovo je bilo prve noći togodišnjeg mora, dva tjedna slobode prije polaska za Požegu gdje ću prisegnuti domovini.

Išao sam na more sa Špicom i Šuletom u njegovom crnom mercedesu (patrijarhalna i bogata građevinarska obitelj iz Slavonije ) i kad smo stigli, on je saznao da je deda – glava svega – umro i sutra mora natrag, a s tim da je čitavu godinu radio bauštelu kod svojih jer tako je obiteljski posao funkcionirao. A kako je Slavonac, tako i rakija plus 200 grama trave i dosta bombona od kojih sam prvi na ksanakse i pivu pojeo kad smo krenuli drugim putem, a treći čim smo stigli. Na autoputu sam otvorio prozor da odbacim višak motanja i auto je doslovno poskočio pa smo skoro poginuli. Šule kao vozač nije ni duvao. Ja sam sjedio iza kraj gajbe pive i mislio kako za dva tjedna idem i kako mi je svejedno – samo daj. Kad smo stigli, ostao sam kod Špica iako je moja vikendica dve kuće dalje. A kad je na sve spomenuto došla rakija koju sam samo ja sa Šuletom pio (njemu smrt dede meni alkoholizam) otetost kontroli postala je sigurna.

Ja se ni danas ne sjećam kako sam završio u susjedinom dvorištu, al kad je pozvala policiju, došla su jedina dva drota za narkotike na čitavom otoku da me nađu kako spavam u vlastitoj pišalini. U malom sam džepu imao zadnji ksanaks omotan folijom, ksanaks koji su našli jer su me pretražili pod izgovorom da sam u opasnosti zdravstvenoj i kad su pitali gdje stanujem, prvo sam ih odveo do Špica i Šuleta. Ne sjećam se baš, ali vukli su me s rukama ispod pazuha sa svake strane prvo nizbrdo pa je Špic otvorio vrata i rekao da me ne poznaje, dovoljno uvjerljivo da sam ih morao odvesti sebi do bake Milke i njenih 87 godina koje uključuju četiri razreda osnovne škole, smrt prvog muža u Jasenovcu, skrivanje s bombom u svinjcu kad su ustaše došli po nju u rodno selo Poljanec tamo negdje u Podravini, prvoborstvo u drugom svjetskom, vjenčanje u partizanima s mojim dedom katoličkim svećenikom, smrt osmogodišnjeg sina nakon što je stao na hrđavi čavao te blagi suton u kojem je proživjela ostatak vijeka, suton čiju je blagost sporadično kvarilo moje devijantno ponašanje. Kad sam se pojavio na vratima polusvjestan i pridržan sa svake strane policijskim mišićima, baka Milka ostala je prisebna i uspjela ih nagovoriti da me puste.

Ovdje moram napomenuti da se ovih događaja ne sjećam i da vam ih pričam kao mozaik sklopljen od tuđih sjećanja i logike stvari iz kojih izvlačim slijed događaja opterećen naknadnom pameću.

Sljedeći dan probudio sam se oko 2 popodne, izbjegao ručak koji je baka skuhala i spustio se do Špica. Nisam se sjećao ničega nakon što smo Šule i ja počeli piti rakiju. Dočekali su me bijesni, jebali mi mater što sam im na vrata vikendice pune trave i bombona doveo drotove, a ja sam pokunjeno slušao, kimao glavom, nastavio pive i Šuletovu rakiju. On je od svih bio najpomirljiviji, pakirao se i spremao nazad za Zagreb, sprovod i obiteljsko žalovanje. Usprkos svemu, opet sam počeo s bombonima, alkoholom i duvanjem pa smo se spustili do plaže, unezvjeren sam pozdravljao obiteljske prijatelje, skakao u more da se minimalno otrijeznim i dan je prošao, baka se brinula, a večer se pretvorila u jutro kad sam konačno slomljen zaspao. Prije toga sam uzeo za pljugu i sklonio kraj kreveta u stranice knjiga. Što sam čitao, više ne pamtim.

Prva stvar koju sam vidio bila je policijska značka. Jedan od narko drotova došao je po mene, baka mi jučer nije stigla spomenuti da će se vratiti i ovaj mi je mirnim glasom naredio da ustanem da se spremim i da idemo. Ja sam čitavo vrijeme razmišljao o ono malo trave stisnute između knjiga prestravljen njegovim prisustvom. Baka je pustila da me probudi – bio je to dio dogovora kad su mi dozvolili da onakav prespavam doma. Tako sam sjeo s drotom u auto civilni, u kojem je iza rešetki glasno dahtao njemački ovčar, i krenuli smo prema Krku. Sjećam se kako mi nije dao da popijem kavu i kupim cigarete pa sam tih 20-ak minuta pušio njegov York i izluđivao ga svaki put kad sam žicao pljugu.

U stanici su me satima uvjeravali da je tableta ksanaksa koju su mi našli u džepu ekstazi, a ja sam im, govoreći istinu, objašnjavao da je od frendovog tate glumca – kad slušate Šegrta Hlapića on je Crni čovjek – koji sam ukrao i koji me onesvijestio.

Jedno su vrijeme bili uvjereni da je štek kod Špica, al sam im pričao o smrti mame, o alkoholizmu i odlasku u vojsku pa su pristali da tabletu testiraju i da mi zatim sude. Ništa se iz toga nije rodilo, čak ni prekršajna kazna – sve što je ostalo ove su rečenice i bilješka u MUP-ovoj evidenciji moje narkomanije.

S policijom sam se družio i dalje, u vojsci proveo 9 mjeseci, od kojih 5 kao vojni policajac Prvog hrvatskog gardijskog zdruga, čuvao HIS i Tuđmanovu vilu, ne i njega jer je frajer umro na dan kad sam prekomandiran iz Rijeke. Poslije sam upisao drugi fakultet i glumio da mi je stalo, ali trenutno nemam ni snage ni vremena ni volje da o tome pišem pa vas eto pozdravljam rudarski slobodan, društveno odgovoran i svejedno naduvan.

Stajao je pokraj sivo-hladnog jezera i gledao u ponor čitavoga roda i naroda kome je pripadao… Ibar mu je samo otežavao muke neprestanim ulaganjem energije i struje u to jezero veličanstvenoga imena, u jezero Gazivode. U momentu se setio svega, gutao je knedle veličine teniskih loptica koje Novak odapinje na margine svojih protivnika. U par navrata je zaželeo da ga neka viša sila strovali u svetloplave dubine gde će se nasmejan udaviti, gde će mu kosti pastrmkama kao kakve zvečke za igranje služiti. Pokušao je par puta da zapeva “Stani, stani Ibar vodo Ibar vodo kuda žuriš tako…” no glas ga je izdao i samo je siktao, a suze su mu padale na vrhove patika i od tamo su zbunjeno njegove prve korake čekale da ga se i one otarase. U mestu Ribariće, na dvadeset minuta od administrativnog prelaza Brnjak, poželeo je da se nikada nije ni rodio. Jesen je, i po oklonim brdima Sandžaka i sa druge strane jezera na kosovskim brežuljcima zlatio se badnjak koga će za Božić meštani tih tužnih sela u svojim pećima založiti. Ostalo mu je još toliko snage da uđe u auto, no tamo ga je na talasima radija dočekalo neprijatno iznenađenje… Cune Gojković je svojim dubokim glasom pevao “I ja imam jade svoje, jade svoje, meni nije lako, meni nije lako.” Neki pričaju da je tada mahnit iz auta istrčao i u onom se zlatastom badnjaku ušuškao da čeka rođenje Hrista, a drugi opet vele da je sa Ibrom stigao do Kraljeva grada gde mu se svaki dalji trag gubi…

Čovjeka imena Kain nisam još prispio sresti. Ali Abela sam jednog poznavao. I bio je među prvim koje sam u životu upoznao. Živio je nakraj mjesta, tamo iznad kampa, u kući sazidanoj poslije rata. Kao i svi u selu jednom, tada ne tako davno, bio je partizan, prošao je Sutjesku i sve što je trebalo proći, ali niti je postao admiral, niti je išao u Beograd na visoke škole. Ostao je da kao čovjek seljak obrađuje zemlju, živi s kozama i, kao na blagdan, u svom nevelikom kaiću isplovljava na more da lovi ribu na parangal. Po još jednome Abel se razlikovao od muških u selu: bio je, barem na riječima, vrlo pobožan. Je li išao u crkvu, kod fra Aleksandra, to ja ne znam, i nemam koga da pitam, ali Abelovu sam pobožnost mnogo godina kasnije objašnjavao sebi time što je Abel bio već jako star. Možda bi, kad bi se i to dalo provjeriti, Abel bio čovjek koji se najranije rodio od sviju koje sam u životu upoznao. Tih 1972. i 1973. imao je preko osamdeset i pet, i bio je najstariji partizan u mjestu. Dobro držećeg, naborana lica, s težačkom micom na glavi, nije ga se viđalo po gostionicama, na boćanju ili u onom jedinom dućanu. Vazda nasmiješen iz svojih je dolaca pozdravljao svakog tko prođe i svakome tko nešto upita, Abel je odgovarao. I u svoj bi odgovor ubacio poneki od svojih blagoslova i zahvala Bogu jedinome na zdravlju, sreći i otrpivoj nevolji, ili na nekoj od spomena vrijednih svakodnevica. Nekima se, bit će, to nije sviđalo. Ljudima se obično ne svide ljudi koji se razlikuju. Oni dobronamjerniji Abela su smatrali osobenjakom i čudakom. Mojih dvoje, koji su, oboje, od njega bili mlađi po desetak-petnaest godina, Abela su doživjeli kao svoga, ali možda najprije zato što se zvao Abel. Onaj tko se zove kao da ti učini čast svojim imenom. (I to ću shvatiti mnogo godina kasnije.)

Prošloga petka, drugoga u mjesecu studenom, godine 2021, putovali smo na jug, u masline. Možda ne bih na to pristao da je bilo do mene. Kao po metafizičkom nagonu, izbjegavam iskustva koja će me podsjetiti na moje propuštene živote. Ovaj sam koji jesam, i nije više važno koji sam još mogao biti. Ali kako bih Ani to objasnio? Osim toga, pozvani smo na prijateljsko druženje, a berba maslina nešto je što će se samo usput dogoditi. Ili se, čak, neće ni dogoditi ako bude kiše.

Kako se beru masline, ja o tome ne znam ništa. Četrdeset i koju godinu nisam bio blizu mjesta na kojemu se beru. Prešućujem da znam kako su se brale u doba dok sam još bio vezan za taj dolje svijet, toliko da mi se činilo da ću biti jedan od njih. Brale su se kao što bi se brale trešnje ili višnje, da su i njima krošnje pristupačne kao što su maslinovu stablu. Iskusni bi berači masline brali u tobolce, načinjene od grubo obrađene kože, dok bi oni drugi, koji samo pomažu u branju, masline ubacivali u kojekakve priručne košare, sepete, borše. Tako je to onda bilo, u međuvremenu se sigurno sve promijenilo. A nakon što berači prođu kroz maslinik, nailazili bi čistači, seoska sirotinja i poneki stranac, koji bi s tla kupili opale, zagubljene i natrule plodove, ili bi čopnuli s grana ako bi što zaostalo iza aljkavog berača. Od toga mi se, sjećam se, dizao želudac. Nona me učila gađenju prema svemu što bi se uzimalo s tla. Pretjerano se gadila svega i svačega, pa mi je prenijela tu pomalo žensku navadu. A mnogo godina kasnije shvatit ću da se njezin svijet umnogome dijelio na one koji uzimaju s grana i one koji kupe s tla. To je bila temeljna socijalna podjela, i ona je činila sve da naučim kako se opstaje među onima je dano da beru, a ne da kupe ono što ispadne beračima. U maslinicima mog djetinjstva postojao je još jedan razlog gađenju: opale masline po tlima su se miješale s kozjim brabonjcima, i veoma su podsjećale na njih. Ustvari, maslina i kozji brabonjak bili su isti po obliku, a različiti po suštini. Jadna im majka, onima koji kupe, koliko su se samo puta morali osjetiti poniženima zamijenivši maslinu za brabonjak.

Pokazat će se, međutim, da sam sve pogrešno shvatio! Ali i još nešto: u četrdeset godina koliko me nije bilo u masliniku, i koliko sam pokušavao zaboraviti taj svijet biblijskih slika i prispodoba, sve u nastojanju da u vremenu sahranim onoga koji nisam posao, gotovo ništa se u branju maslina nije promijenilo. Jedino što sad pod stabla prostru ceradu, i u ceradu plastičnim češljevima iščešljavaju plodove iz grana masline. Možda je to i u ono vrijeme postojalo, pa sam ja zaboravio? A možda sam zaboravio zato što mi je odbojna ta slika češljanja maslinovih grana i što me podsjeća na češljanje kosa djevojčice koja se u školi zaušljivila? Ne sviđa mi se ta slika masline koje pod češljem ispadaju u ceradu kao što iz kose ispadaju uši i njihove gnjide. Ali i to je slika koja se rodila u mojoj glavi, a da sa stvarnošću i s maslinama nema, možda, nikakve veze. Ono što čovjek vidi, uvijek je u nekoj vezi s načinom na koji čovjek gleda. Ne gleda se očima, nego se gleda usporedbama i metaforama.

Uzimam onu veliku modru Ikeinu vrećicu, i u nju obirem krošnje koje su nedostupne ceradi i češljačima. I tako dok berem, i nakon nekoliko minuta potonem u koreografiranu metafiziku duše – koja je, jedinica naša, uvijek sačinjena od sjećanja, kako od onog što pamtimo, tako i od onog za što samo mislimo da smo zaboravili – pa mi se dogodi da jače povučem jednu grančicu, ne pamteći da je maslina lomnijih udova od trešnje, višnje, šljive ili jabuke, tih jedinih stabala s kojima sam se dosad aktivno dodirivao. I tako mi pod rukom puca nevelika grana puna plodova, te zajaučem, ispunjen prevelikim užasom pred onim što sam učinio.

“Nije to ništa”, tješi me Ana, “tako se masline čiste, ne boli to njih ništa”, govori mi, jer o maslinama svakako više od mene zna, jer je pokraj njih duže od mene odrastala, jer su na svijetu, tamo dolje još južnije, postojale masline koje je mogla smatrati svojima. A ja joj u tom trenutku ne govorim zašto sam se toliko usplahirio zbog jedne slomljene grančice. Nije to zbog Marinine masline u Segetu Gornjem kod Trogira, nego je zato što sam se u istom trenutku kada je grančica pukla sjetio nečega na što nisam pomislio barem četrdeset godina. Sjetio sam se nečega što je po svim ljudskim i Jungovim mjerilima bilo temeljito zaboravljeno, a što je samim tim pripadalo svijetu iz kojeg se svakoga jutra budim i iz kojega kao ova ovdje maslina ničem.

U jesen 1972, u studenom one godine kada sam krenuo u školu u Donju Valu, Abel je sam, bez ičije pomoći, obirao pet-šest stabala maslina, uz put prema Čmilju. Nije me vidio dok sam prolazio putem iznad njega, nego je mrmljao nešto svoje. Pokušavao sam čuti što govori, nadajući se da je u tome neka tajna. A on bi, onako star i uzdrhtao, svako malo lomio grančice na stablu svoje masline. I kako bi koja pukla, Abel bi smrsio sebi u bradu: oprosti mi Bože! Ne znam kako sam to upamtio, a ne znam ni što mi je tada, dok sam prolazio, moglo značiti Abelovo ponašanje, i što su mi mogle značiti njegove riječi. Ali očito je da su mi značile nešto, jer ih se inače ne bih mogao sjećati. Čovjek ne može pamtiti ono što ne razumije, ono što nije u stanju da razloži u neki od svojih jezika ili u neko od svojih znanja. Sad, međutim, ispada da sam ravno prije pola stoljeća čuo Abela, kojeg se, bit će, nitko više ne sjeća, kako se Bogu ispričava što je maslinu povrijedio, da bih tek danas razumio što je Abel htio reći. Za to razumijevanje i za sjećanje trebalo je da pod mojim rukama pukne grana jedne žive masline. Bit će mi drago da i Ani to upravo na ovakav način kažem: ako maslinu i ne boli, mene boli! Kao što je boljelo Abela. Svatko bi trebao imati nekog kome će ići u masline. Tako bismo se bolje razumjeli s ljudima.

Bilo je malo vremena, ukupno pet ili šest sati, ako se saberu subota i nedjelja, u kojemu smo između pljuskova obirali Marinine masline. Jedni s češljevima, drugi prstima i šakama. Bilo ih je, klokana, s plastičkim tobolcima. (Oni kožnati, vjerujem, više ne postoje.) Ako dobro brojim, bilo nas je devetoro, različitih zanimanja, životnih putanja i karaktera, povezanih delikatnom i kompliciranom mrežom međusobnih veza. U Zagreb smo se vraćali po kiši. Slušao sam nemušt i tup prijenos jedne nogometne utakmice, u kojoj je na iskušenju bilo herojstvo nacije. Vijesti su javljale o nastavku i produbljenju dvaju epidemija: virusne i mentalno-emocionalne. Ali najednom, sve je to bilo maleno i nevažno. Bili smo u berbi maslina. A ja sam se, eto, još sreo i s Abelom!

Opet bih išao u masline. Tu se ne kolju životinje i ne mrze se ljudi, nego se zaobilazno ide tamo gdje se već jednom bilo i gdje će se vječno biti.

(Smušeno pitanje iz 2021)

Časnom A. Sidranu

Zašto li to, krasni bože, gori Kalifornija?…
Supermeni da ne mogu ništa!…
Nije, valjda, što s’ od Šama do Atlasa
Međuse krvi fenicijska pišta…

I zašto još, dobri bože, u isto doba
Pod vodom je sva Florida?…
Nije, valjda, što se nizbokčega trvi
Glupo ljudstvo Dinarida…

I zašto sad, dragi bože, gore sjevernije
Pod olujom je ljutom Amerika?…
Pa nije, valjda, što s’ ostatak svijeta
Sve vrijeme laća ognja i čelika…