Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

***

slavili smo rođendane, kao da je život jedino što imamo. kao da nam izmiče.
kao da mi izmičemo životu, slavili smo svaki, do zadnjeg, do kraja. zvali smo i cigane.
na tvoj rođendan si rekao: nabavi akvarij. vrijeme je za ribice.
na moj si se rođendan zezao: skoro sam riknul, a još se nismo ljubili.
ili je to bilo prije. puno prije. deset godina prije.
kad sam se prije petnaest vratila iz venecije, u zagreb, da nehotice otpočne
sasvim privatna epoha gubitaka, pozvao si me na kavu i kolače. tim
povodom si rekao: tvoje su pjesme pametnije od tebe.
pokušavao si zavesti moje prijateljice. uvijek humorom. nikad poezijom.
imao si zavidan broj humorističnih. nisi se žalio.
jeli smo kinesku hranu. pohodili ponoćne matineje. kuhali sarmu.
bolovali od iste bolesti.
ti si odlazio na rebro. ja u vinogradsku. u početku su ti govorili to vam je od pisanja.
u početku su mi govorili to vam je od pisanja. više svježeg zraka, više kretanja.
donosila bih ti s putovanja “korisne” poklone u vrijednosti jednog eura.
stari grci su smatrali, jedan nije broj, već nerazdjeljiva cjelina.
agresivna dioba stanica ne može nam ništa.
i drugi su donosili poklone. možda vrijednije. svakako korisnije.
uredno bi ih rasporedio po kuhinjskim elementima.
razmišljala bih neko vrijeme o akvariju i ribicama. onda bih te nazvala pa
bismo kovali planove o starosti. ako sve drugo propadne, svi leptirići u
stomaku pokrepaju od gladi. ima nas, skupit ćemo se. da nam bude življe.
došla sam k tebi, čistili smo akvarij i hranili tvoje ribice.
onda sam se očajnički sklonila u grad koji volim.
bolest me tu neće sustići. kao.
u tom gradu skloništu, sustigla me vijest o tvojoj smrti.
ne pamtim tko je javio.
pamtim snijeg. prvi pravi, netaknut. pamtim prozor. i sebe u tom prozoru.
stajala sam tamo satima, ne bi li bol prekrila bjelina. šta sad.
ti si kao umro. ja kao preživjela.
osim što ni deset godina poslije o tebi ne mogu u trećem licu.
sve je jednako nepojmljivo. niti si ti meni on, niti su mi oni TI.
i dalje ti ne znam reći zašto ja, a ne ti. zašto ti.
ničeg spektakularnog u našem prijateljstvu. ničeg vrijednog spomena.
ništa za pamćenje. nismo bili najbolji. nerazdvojni. nezamjenjivi. drugima smo dali više.
ono posebno, ostalo je iza smijeha, burleske, lakoće življenja. pamtim skoro sve. pamtim tebe.
nisam ti dospjela reći: nabavila sam ribicu. pravu pravcatu, martovsku.
zovemo je život. stari grci kažu, život znači zoe.
nekad joj pričam o tebi. bio jednom jedan simo. koji je volio rođendane.
volio bi i tebe, volio je ribice.
rođendan joj pada heftu prije tvog. kako bismo slavili…
počeli bismo s njenim, do tvog ne bismo stajali.

Olja Runjić 16. 12. 2018.

Manjinski roman

Pogovor ponovljenom izdanju romana “Konstantin bogobojazni” Sime Mraovića, SKD Prosvjeta, Zagreb 2017.

 

“Konstantin bogobojazni” ostaje roman jednoga života. Njegov autor, ponesen odjecima i čitanjima svoga prvenca, započeo je pisati i sljedeći. I to ne jednom, više je puta Simo Mraović započinjao svoj drugi roman i ubrzo zatim odustajao. Sve dok na kraju, u prosincu 2008. život nije odustao od Sime. Tako je na kraju svih krajeva ostao na tom jednom romanu, premijerno objavljenom kod Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta, latinicom, u tiražu od sedamsto primjeraka, koji su vrlo brzo rasprodati, pa je tiskano i drugo izdanje, kod u to vrijeme etabliranog civilnog izdavača. Time je knjiga tobože izašla iz geta.

“Konstantin bogobojazni” dočekan je s prezirom, gnjevom i omalovažavanjem. Rečeno je da je to laka, neobavezna literatura o snubljenju djevojaka u ratnome Zagrebu 1991. Piscu je naročito zamjereno što je u podnaslov stavio odrednicu “manjinski roman”, jer da zašto bi se u Zagrebu 2003. pisali i objavljivali manjinski romani? Ako se već želio junačiti, zašto to nije učinio deset godina ranije, a ne sad kada je Hrvatska jedna civilizirana i građanski uljuđena zemlja – pitali su se književni kritičari lijeve provenijencije. Jedan od njih je, otpisujući Mraovićevu prozu kao neautentičnu i lažnu, navodi i faktografske greške i nevjerojatnoće, među njima i tu da jedan pripadnik srpske nacionalne manjine zavodi žene po Zagrebu 1991. Naime, znamo da je takvo što nemoguće.

Sam je Simo Mraović pristajao uz tezu da je “Konstantin bogobojazni” laka i neobavezna literatura. Ali ta teza nije od njega potekla. Oni koji su ga podcjenjivali, u određenom su mu smislu činili dobro. Utišavali su njegov strah i posredno ga uvjeravali da mu uspijeva da se prikaže kao dobar, pitom i bezazlen kljunaš čudnovati. Jer upravo je on to i bio u dobrostivom Zagrebu gradu: kljunaš čudnovati, od kojega nikome ne prijeti nikakvo zlo, i koji svu svoju mentalnu i emocionalnu energiju ulaže u to da svojoj okolini, sačinjenoj od jednoobrazne većinske ljudske mase, uglavnom amorfne i nerazdjeljive na pojedince, svakoga trenutka stavlja do znanja da je dobar, pitom i bezazlen. Tomu i služi snubljenje djevojaka, tomu čeznutljivi Mraovićevi pogledi upućeni ženama u tami i duhanskoj izmaglici onodobnih kafića, tomu i tih mučnih i ponižavajućih dvanaest zagrebačkih godinica, što ih je od 1991. provodio u Zagrebu, prije nego što će biti objavljen “Konstantin bogobojazni”.

Ovaj roman briljantna je i neočekivana autorefleksija jednoga duboko uplašenog i poniženog čovjeka. Neočekivana zato što takav strah sasvim rijetko podrazumijeva autorefleksiju. Pišući o Konstantinu, Simo piše o sebi, premda on, možda, i nije Konstantin. Pritom, on hini, ili možda ne hini, kako nije do kraja svjestan što mu se to događa. Pravi se da nije do kraja objaviješten o tome da je Srbin, niti zna što to ustvari znači biti Srbin i kakve posljedice takvo bivanje na čovjeka osjeća, a sav njegov strah, kao i sva mimikrija koja iz tog straha izvire, tiču se toga što je Srbin. U Konstantinovom slučaju, i u slučaju moga mrtvog druga Sime Mraovića, svo je srpstvo, sav je nacionalni osjećaj u strahu i nelagodi. Izvan toga nema drugog. Biti Srbin znači biti čovjek u strahu, koji ima neprestanu potrebu da ljudima oko sebe govori kako on zapravo i nije Srbin, ili – ako to ne žele prihvatiti, a ne žele, jer svakom treba njegov Srbin, te ga se neće lako odreći – onda je on neki sasvim izuzetni Srbin, neki kljunaš čudnovati.

Simo Mraović živio je u takozvanoj vojnoj zgradi u Novom Zagrebu. Stanovnici te zgrade otišli su 1991. Ako nisu otišli baš tad, ili ako su već bili penzioneri, odlazili su, na različite načine, kasnije. Simo je, međutim, ostao. U tom njegovom ostanku nije bilo ni hrabrosti, ni čvrstoga građanskog stava, ni bilo kakvoga drugog jasnog stava. Ostao je jer naprosto nije imao kamo. Ili, preciznije rečeno, ostao je zato što je tom gradu pripadao. Mapa njegova života bila je mapa Zagreba: naučio je i navikao autobusom putovati do Glavnog kolodvora, pa onda Pothodnikom i Zrinjevcem do Trga Republike – koji je za većinu vazda bio Jelačić plac – i onda po okolnim kavanama, kafićima, klubovima i knjižarama. Drukčije nije znao ni mogao, pa je zato i ostao.

Život u tom haustoru u kojem su se izmjenjivali stanari, ali, što je mnogo dramatičnije, u kojem su se izmjenjivala prezimena na pločicama posred vrata, bio je ispunjen onom dubinskom egzistencijalnom jezom, koja preobražava čovjeka i obilježi ga za cijeli život. Živio je na vrhu zgrade, u stanu koji, naravno, nije bio njegov. Prethodno je, istina, bio njegov, ili se on barem tako osjećao, ali onda su se vremena promijenila, diferencirao se pojam vlasništva od pojma stanarskog prava, a onda je stanarskog prava nestalo, i Simo se tako zatekao u bivšoj vojnoj zgradi, u zgradi jedne poražene vojske, u koju su se naseljavali pobjednici. To naseljavanje, sjećate se, uglavnom nije išlo putem rješenja stambenih komisija, nego bi se saznalo gdje ima prazan stan, ili gdje ima stan u kojem je zaostala poneka srpska baba, nepokretan starac, psihički bolestan mladić, udovica s djetetom, Simo.

Simo je čudom ostao u svom stanu. A zapravo nikakvog čuda tu nije bilo. Stan mu je spašavao i spasio jedan od zloglasnijih hrvatskih pjesničkih klasika s početka devedesetih, koji je neistomišljenicima prijetio streljačkim vodovima. Ima li paradoksa u tome što je takav jedan čovjek zaslužniji za život Sime Mraovića i rođenje “Konstantina bogobojaznog” od svih ljevičara i slobodara dobrostivog Zagreba grada? Nema paradoksa. Takav je kod nas život. I takav je bio Simin život. O tome govori “Konstantin bogobojazni”, i ničega tu nema lakog i neobaveznog. Osim za samog autora, koji se tom tezom branio od vlastitog straha, koji nikad nije bio bez osnova. I osim za hulje i budale, koji su tezu o lakoći i neobaveznosti Mraovićeve proze zasnovali da ga diskvalificiraju iz ozbiljne književne rasprave, ali i da ponište i ukinu samu pomisao na ono o čemu je on pisao. Jer, zaboga, Hrvatska je uljuđena građanska zemlja, i tko bi još povjerovao u te fantazmagorije o nekakvim manjincima?

Simo Mraović bio je lirska duša, bio je pjesnik, i ništa osim pjesnik zapravo niti nije htio biti. Sve drugo bilo je snalaženje, otaljavanje i šmiranje, sve drugo bila je autsajderska borba za život i za onih nekoliko tisuća kuna mjesečno koje su mu trebale za preživljavanje i za sreću. Jer on je, kao i Konstantin, bio sretan čovjek. Sreći je težio i ona mu se svakodnevno osmjehivala, gotovo do posljednjeg trenutka života, uključujući i mučno vrijeme bolovanja i umiranja. I bio je voljen, kao nijedan čovjek kojeg sam u životu poznavao.

Sve ovo valja napominjati, jer bez toga cjeloviti nisu ni autor ovog romana, ni njegov bogobojazni junak. Između prezira i voljenosti, s gardom gotovo isposničke poniznosti, monaški je on živio svoj život. Činjenicu da je Srbin nije pokušavao mijenjati – jer to, valjda, u Zagrebu niti ne možeš ako se zoveš baš Simo – ali tek je u toj ulozi bio savršeno osamljen, ostrvljen i ostavljen kao pas usred Novog Zagreba. Kad god se neka zajednica zatekne u izolaciji ili pred nestankom, ona se skoro preko noći folklorizira. Čim se neki identitet jasno izdvoji, čim se više ne pretapa – kao boje na akvarelu – u druge identiteta, on se počinje svoditi na vlastiti folklor. Čim većinci više ne žele da ih netko brka s manjinskom zajednicom, manjinci se pretvaraju u folklorno društvo…

Simo Mraović nije imao pojma o srpskom folkloru. Ne samo da se u tom nije racionalno snalazio, nego ga se nije ni emocionalno ticalo. I naravno da nikada, nijednog trenutka u svome četrdeset i dvije godine dugom životu, nije promišljao srpsko nacionalno pitanje. Srbija je za njega bila mnogo dalje nego za mene koji nisam Srbin. U Beogradu on je bio posve nesnađeni Zagrepčanin; na tamošnjem žamoru glasova šokantno se jako prepoznavao i očitavao njegov zagrebački govor. Proveo sam uz njega cijeli jedan beogradski sajam knjiga, vodao sam ga po tom gradu kao gosta, jedinstveno se i samo tada osjetivši u Beogradu kao – domaćin. Nije me to zabavljalo, kao što me ne zabavlja ni danas. Ali i to je ona nimalo laka i neobavezna tema “Konstantina bogobojaznog”.

Ovu je knjigu lako i tužno pročitati. Znaju oni koji su je već pročitali. Oni koji, pak, nisu, neka krenu polako, ne plašeći se Siminog i Konstantinovog straha, nego pristajući uz njega. Ovo je, naime, roman o strahu i o plemenitosti. Ovo je roman o plemenitosti straha. Kada mu je pridodao odrednicu koja će tako silno uzrujati zagrebačku književnu ljevicu, Simo Mraović je pod manjinskim romanom podrazumijevao nešto drugo od onoga što nama današnjima na um pada. Tko zna bi li on bio sretan da vidi da su svi njegovi ljudi u međuvremenu postali manjinci.  

 

Miljenko Jergović 16. 12. 2018.

Zemlja

Čujem majčine povike iz bašte.
Gledam je pogrbljenu u crnini dok zaliva biljke.
Onda, pogled usmerim na moje noge.
Cevanice i listovi u crvenim tačkama,
mnogo komaraca i mrava.

Spuštam pogleda ka mojim stopalima.
Ona su, možda bih ja tako voleo,
sjedinjenja sa zemljom.

Osećam energiju, toplinu zemlje,
ali i ona je crna.
Opet dižem pogled ka majci.

Sada je uspravljena al i dalje mala.
Naleti vetra se igraju sa njenim crnim pramenovima.
Prilazi mi, priča kako je luk proklijao,
osmehujem se.

Sledećeg trenutka uz veliki napor i vrisak
skačem i zabijam glavu u crnu zemlju.
Uživam dok mi se usta pune njome,
a majka u crnini kuka.

Srđan Sekulić 15. 12. 2018.

Skender Kulenović i bošnjački književni kanon

Bošnjački književni kanon, što ga je na esencijalističkim osnovama konstituisao Alija Isaković 1972. godine antologijom Biserje,[1] bazirao se između ostalog i na poeziji Skendera Kulenovića. U vrijeme kada ga Isaković konstituiše, Kulenović je već priznat pjesnik u tadašnjoj Jugoslaviji, bezmalo opšteprihvaćen, a kasnije gotovo normativan u sonetu, dok su mu ratne poeme, prije svih Stojanka majka Knešpoljka, donijele pjesničku slavu. Kanon ga, dakle, nije mogao zaobići. Štaviše, može se reći da je on uz Maka Dizdara i Mešu Selimovića centralno modernističko mjesto oko kojeg se okupljaju i na kojem počivaju Isakovićevi kanonski kriteriji.

Isakovićev kanon svoja čvorišna mjesta zasniva na usmenoj lirskoj pjesmi, sevdalinci, obavezno bi napomenuli današnji bošnjački književni povjesničari, smatrajući da će time povući distinkciju između bošnjačke i drugih južnoslavenskih književnosti, te baladama, onim estetskim uzletima u Hasanaginici Omeru i Merimi, a potom i na visokim modernistima – Maku Dizdaru, Skenderu Kulenoviću i Meši Selimoviću. Sve drugo u tadašnjem trenutku te književnosti daleko je ispod njih, a da je toga svjestan Isaković potvrđuje u svojoj uvodnoj napomeni, ističući Hasanaginicu kao začetni topos na kojemu se temelje estetski kriteriji tradicije, i Selimovićev Derviš, u kojem se zbiraju oni modernistički.

I Enes Duraković, uz Isakovića najznačajniji antologičar bošnjačke književnosti, uzima Kulenovića, posebno njegove sonete, za centralne estetske topose svog kanona. U prvom kanonskom poduhvatu, izboru Muslimanska književnost XX vijeka,[2] među dvadeset i pet knjiga ovaj pisac dobio je jednu. Naravno, tu je u prvom planu Kulenovićev ukupni opus, pa je roman Ponornica s pravom postao kanonskim, a pridružuju mu se, kao ključni za Durakovićevo izvođenje estetskih vrijednosti, soneti i poeme. Ni kasnije Durakovićeve antologije Muslimanske poezije XX vijeka[3] i Bošnjačke poezije XX vijeka nisu zaobišle Kulenovića. I u njima su njegovi soneti centralna kanonska mjesta, s napomenom da je tu i dio poeme Na pravi put sam ti, majko, izaš’o.[4]

U nešto aproksimativnijem okviru može se zaključiti da je Skenderova poetska filozofija presudno odredila Durakovićeve teze o estetskim kontinuitetima bošnjačke poezije. Naime, ovaj antologičar vertikalu senzibiliteta u toj poeziji vidi u pankalizmu, odnosno sjedinjenju erosa s prirodom, nalazeći ga upravo u pjesnikovim sonetima. Da, Kulenović jest pjesnik koji je na tragu spinozijanske filozofije prirode gradio svoju poetsku kozmogoniju, pa njegov pankalizam vrši dvostruk semantički proces: oprirođuje boga i obogotvoruje prirodu – ali njegova poezija istodobno je i drama jezika, egzistencijalistička po svemu, te je on i estetski utopist koliko i poetski pankalist. U njegovoj poeziji plodotvorno se stapaju okviri evropskog modernizma i egzistencijalistička skepsa s apoteozom oprirođenom bogu, kao npr. u pjesmi Baštovan koga usnijem, obilje bilja i oduhovljena materija s rasapom koji tuče iz vremena i njegove prolaznosti, ali i iz historije i njene rušilačke snage. Tu je, naravno, i tada poetički privlačna filozofija apsurda ljudske egzistencije uokvirene s dva ništa, onog prije rađanja i onog poslije smrti, stopljena s trijumfom stvaranja i uvjerenjem da se u jeziku i stihu može isklesati svoj stećak, bez prevoznika čuna koji ide preko Lete u zaumne prostore smrti, u onu, kako sam autor naglašava u romanu Ponornicahedonističku, po svemu islamsku, predstavu o raju od koje čovjeku rastu čulne zazubice.

No, bez obzira na to kako i šta kao antologičar vidio u tom pjesništvu Enes Duraković, on bez sumnje dijeli uvjerenje s Midhatom Begićem[5] da je Kulenović veliki, ako ne i najveći bosanskohercegovački pjesnik, kako Begić izričito naglašava, a to ponavlja i Marko Vešović u svom vrsnom predgovoru izboru pjesnikovih djela.[6]

Takav Kulenović, hvaljen od Stevana Raičkovića,[7] Kiša,[8] Radomira Konstantinovića[9] itd., bez sumnje je centralna figura bošnjačkog i bosanskog pjesništva 20. vijeka. Da, Mak Dizdar jest veliki pjesnik, jesu to u bosanskom kontekstu i Marko Vešović, Stevan Tontić, pa i Abdulah Sidran, ali niko od njih nema tu slavu, a, bogme, ni tu vrstu rudarenja u jeziku, kako je za Kulenovića davno napisao Danilo Kiš,[10] oduševljen pjesnikovim jezičkim igrama i čudesnim metaforičkim sklopovima u sonetima.

Nema tog tipa istraživanja jezičkih i mogućnosti poetske forme ni u znatno širim kontekstima. Ovaj pjesnik istraživao je formu soneta do te mjere da ona ostaje samo u tragovima. U pjesmi Prh, naprimjer, tek je okvirna forma soneta zadržana, a iznutra, iz ugla poetskog ritma, vezanog metričkog stiha s precizno organiziranom stopom i kadencama, to je sonet tek u tragovima. Okvirna forma gura ga u tradiciju evropskog soneta, onog refleksivnog, kakva je npr. Šekspirova poetska refleksija, a sve drugo u njemu obilježeno je rasulom forme iznutra. Tu se otkriva metapoetička funkcija forme, gdje ona sama sobom, svojom unutrašnjom preobrazbom, upućuje na poetsku filozofiju. Drugim riječima, Kulenovićevi soneti samom formom odražavaju iznutra rasut, fragmentirani svijet modernog doba koji je izgubio svoj centar, a njegovi razbijeni dijelovi ne kruže više oko tog centra u pravilnim putanjama, nego je njihovo kretanje utemeljeno na logici haosa. Taj fragmentirani svijet proizlazi iz spoznaje o razbijenosti modernog subjekta, čiji je logocentrizam poljuljan u osnovi, čak doveden u pitanje i osporen, a na etičke vrijednosti, nakon iskustva klaonice Drugog svjetskog rata, ne može se više pozivati. Ni Bog mu, pogotovu on, nije više cjelovit i nesporan, jer se hajdegerijanskim usmjerenjem na jezik i propitivanjem njegovih interpretativnih mehanizama ukazao kao jezički konstrukt, još jedna vremenita kategorija koja klizi duž označiteljskog sistema jezika.

Pjesnik je, dakle, razbijenim sonetom ukazao na neodrživost tradicionalne vertikale svijeta od podnožja do metafizičkog beskraja, pa je moderno doba sa svim filozofskim dilemama stalo u taj sonet kao sabirno semantičko sočivo njegove poetske filozofije.

Potom je takvom razbijenom svijetu suprotstavljena ideja stvaranja u kojoj se vidi mogućnost za pronalaženje smisla i slutnja cjelovitosti egzistencije. U Stećku, npr., Rusoj pjesmi, u oba Tariha, onom za Stari most u Mostaru i onom za Karađoz-begovu džamiju, slutnja cjelovitosti egzistencije ovaploćuje se u umjetnosti, u stvaranju savršenstva koje će se oprijeti svakoj trošnosti i smrti. Ta Kulenovićeva estetska utopija ravna je onoj Andrićevoj ideji priče i pričanja što se opiru smrti i ostaju iza nje u jeziku. Raspetljavat će te priče u Andrićevom opusu mnogi, npr. mladić narator u Prokletoj avliji, a trijumf stvaranja nad smrću obilježit će Asku i vukaMost na ŽepiRazgovore s Gojom, dok je Na Drini ćuprija nezamisliva bez ideje mosta koja obasjava Mehmed-pašu iznutra, iz njegove psihe i grča uma, da bi ga digla gore, u nebesa i metafizički prostor i izravnala na neki način sa svemoći Demijurga. I Selimović u Dervišu u stvaranju vidi šansu za dostizanje smisla egzistencije, čak do te mjere da nam Nurudin ostavlja zapis svoj o sebi, zapisanu muku razgovora sa sobom kao neku vrstu testamenta u kojem je spoznao načine svoje promjene, svoje mrvljenje identiteta od povrijeđenog brata na početku priče, kad vjeruje u metafizičku cjelovitost pravde, preko čovjeka koji mrzi i ulazi u vlast zbog mržnje, da bi na koncu postao žrtvom u njenom žestokom žrvnju. Ni Dizdar nije umakao toj ideji. Ostavlja nam je ovaj pjesnik u čudesnoj pjesmi bbbb posvećenoj slovima, od kojih neka lete u nebo, a neka umru čim su rečena u prašini ulica i pijaca.

A to znači da je horizont doba u kojem Kulenović stvara obilježen estetskim utopizmom, baziranim na Kamijevom stavu da se idejom stvaranja može osmisliti unaprijed apsurdna egzistencija. Estetski utopizam će semantički premrežiti ukupan piščev opus. Muhamedova hronika u romanu Ponornica i nije ništa drugo do ispovijest u kojoj se samom sebi polaže račun zbog propuštene moralne šanse da vlastitom akcijom spriječi rasulo porodice i nekoliko individualnih tragedija. Ševin pjev iz istoimene poeme prelazak je iz ratne u borbu pjesme s povijesnim užasom, u uskovitlanu estetsku utopiju gdje se izjednačuje ratna borba za slobodu čovjeka sa stvaralačkim naporom da se ta borba opjeva iz perspektive ptičijeg glasa.

Na ovoj osnovi Kulenović uistinu jest pjesnik i romansijer čije je djelo neka vrsta poetičkog sabirnog sočiva bošnjačkog književnog kanona, a zasigurno bi to bilo i u znatno većim kulturnim prostorima od bošnjačkog, bosanskohercegovačkog i južnoslavenskog.

Pa, ipak, on nikad nije u tumačenjima Isakovićevog i Durakovićevog kanona postao centralnom kanonskom figurom. Tumači, prije svih Sanjin Kodrić i Sead Šemsović, mjesto centralne pjesničke figure rezervirali su za Maka Dizdara. Razlog je vrlo jednostavan. Isaković i Duraković su književni kanon oformili unutar društvenog poretka u kojemu se bošnjačka, tada muslimanska književnost, samopotvrđivala kao konstituent jugoslavenskog, preciznije titoističkog modela multikulturalizma. Taj policentrični multikulturalizam je, nakon Begićevih polemičkih borbi oko mjesta tadašnje muslimanske i bosanskohercegovačke književnosti u južnoslavenskom kontekstu, konačno priznao bošnjačku književnost i omogućio njenu kanonizaciju. Isaković i Duraković su po svemu zasnivali evropocentrični model kanona, usklađen s načelima modernizma i emancipatorskih ideja o naciji. Njihovi tumači i akademski nastavljači, pogotovo Sanjin Kodrić i Sead Šemsović,[11] odbacili su modernizam i evropocentričnost kao podloge kanona i odlučili se za osobenu formu getoizacije bošnjačkog književnog i nacionalnog identiteta i njihovu arhaizaciju.

I dok su Isaković i Duraković uključivali bošnjačku literaturu u evropski kontekst, čak pomalo subverzivno djelujući prema postojećem poretku vrijednosti u jugoslavenskoj interliterarnoj zajednici, njihovi tumači, ali i nastavljači poslova kanoniziranja[12] u svojim getoističkim fantazmama izdvajaju bošnjačku književnost iz njenog primarnog bosanskohercegovačkog, a potom i južnoslavenskog konteksta. Slikovito rečeno, Alija Isaković i Enes Duraković kanon su bazirali na putevima od tradicije do moderne, a Kodrić i Šemsović vrše retradicionalizaciju kanona i ukupne moderne i postmoderne. U takvoj getoizaciji književnosti, ona se svodi na sluškinju nacionalnog identiteta i suštinski se ideologizira, pri čemu u drugi plan idu njene ostale funkcije: estetska, gnoseološka, ontološka, etička itd. Primat ideologije u provođenju retradicionalizacije kanona uvjetovan je tipično nacionalističkom gestom: autentični oblik kulturnog identiteta položen je u tradiciju neuprljanu načelima modernističke poetike, pogotovo načelima njene evropocentričnosti i logocentrizama. Taj povratak unazad uvjeren je da se sakralizacijom tradicije može oformiti, čak okameniti nacionalni kulturni identitet i prestati svaka vrsta njegove unutarnje napetosti. Međutim, kulturni identitet svake zajednice u njegovoj nikad završenoj procesualnosti presudno ovisi od stalne borbe suprotstavljenih načela. To je ključno za njegovo profiliranje, jer on u kontaktu s drugim stvara nove vrijednosti u stalnom dijalektičko-kauzalnom nizu. Tako se realizira otvorena, dijaloška forma kulturnog identiteta, dok se getoizacijom ostvaruje zatvorena forma, osuđena na svojevrsnu identitarnu smrt.

Naravno, i Duraković i Isaković su realizaciju kanona vidjeli u funkciji stvaranja nacionalnog identiteta, pa i Begić. Isakovićevo i Begićevo poimanje kanona bilo je uvjetovano jugoslavenskim multikulturalističkim kontekstom, znatno manje nego Durakovićevo, jer on kanon stvara u trenutku kada je jugoslavenski multikulturalizam u krizi, odnosno kada se raspao. Bez obzira na tu razliku, njih trojica kanonsku vertikalu bošnjačke književnosti vide u dijalogu s drugim nacionalnim literaturama na jugoslavenskom prostoru, onako, ili približno onako kako se to i zbivalo u ravni književnopovijesnih procesa. Njihovi tumači i akademski nastavljači, pak, gube iz vida primarni bosanskohercegovački multikulturni kontekst kanona, pa se bošnjačka književnost njima ukazuje kao samodovoljna, u sebe zatvorena, homogena cjelina koja neprestano ostvaruje svoju bošnjačkost. Književna historija, međutim, pokazuje da takve cjeline nema, pa su ovi tumači kanona prisiljeni izmišljati njenu posebnu periodizaciju,[13] eda bi prikrili unutrašnje razlike i odnose napetosti u borbi različitih poetičkih načela i razlike između spisateljskih stvaralačkih opusa. A to znači da oni kanon vide u funkciji stvaranja nacionalne metapriče, a ne kao izbor najviših estetskih vrijednosti, uz sve njihove međusobne razlike. Za Durakovića, Isakovića i Begića bošnjački književni kanon je, pored svog užeg bosanskohercegovačkog i šireg jugoslavenskog, pa i evropskog konteksta, historijski uvjetovan. Tako se on u konačnici ostvaruje kao mnogolik književni i historijski proces, bez obzira na esencijalistički temelj. Za Kodrića i Šemsovića kanon nije ništa drugo do realizacija nacionalne metapriče, pa je on samim tim ahistoričan, osobena nadvremena struktura, slična nacionalnoj mitskoj priči.

U takvom poimanju kanona Kulenović je morao nastradati. Vidljivo je to u nizu primjera, a najočitije kod Kodrića, kad u knjizi Književna prošlost i poetika kulture: teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi piščev opus svodi na dramu Djelidba, interpretirajući je kao bošnjačku metapriču.[14] Istodobno, u ahistorično izmišljenu bošnjačkost Kulenović je neuklopiv iz nekoliko razloga. Njegova biografija potvrđuje da je bio komunist i partizan koji je ispjevao vrsnu poemu Stojanka majka Knešpoljka,posvećenu stradanju srpskog življa na Kozari u toku Drugog svjetskog rata. Jest, opjevao je i sudbinu svoje majke u poemi Na pravi put sam ti majko izaš’o, ali u njoj je pretežita poetska kritika islamocentričnog tipa patrijarhata u kojem pati i strada pjesnikova majka kao kumrija, cijeli život zatvorena u četiri zida, čak do te mjere da joj je život, naglašava pjesnik, nemio i zazidan. A već to su dovoljni razlozi da se ovog pjesnika protjera na marginu. Njima se može dodati i Zbor derviša, satirično-ironična poema koja na podlozi islamskih razlika u tumačenju vjere i vjerskih obreda ismijava političke događaje u tzv. Istočnom bloku neposredno nakon Drugog svjetskog rata, događaje, nužno je napomenuti, u kojima staljinistički Informbiro osuđuje Tita i njegov politički sistem. Tom poemom u kojoj ismijava svaki oblik ideološki normiranog mišljenja, kulenovićevski rečeno, derviški dogmatskog uma, ovaj pisac je zaslužio ne samo marginalizaciju u književnom kanonu nego i demonizaciju u medijskom prostoru, čak i književnokritičke osude.[15]

Razlozi za piščevu demonizaciju, naravno, nisu sadržani u književnosti, već u ideološkim strategijama koje zastupaju novu formu bošnjačkog nacionalnog identiteta. Ona se bazira na getoizaciji, arhaizaciji, retradicionalizaciji, islamocentriranju, turkofiliji i osmanonostalgiji,[16] a Kulenović, sa svojim komunizmom, ateizmom, partizanstvom i činjenicom da se nije bunio protiv uvrštavanja u srpsku književnost, naprosto mora biti protjeran iz takvog identiteta. Na sličan način prošao je u novim nacionalističkim strategijama profiliranja bošnjačkog identiteta i Meša Selimović. On je zaslužio čak i jednu knjigu koja ga demonizira na najogavniji način – tezom da je on kao pisac velikosrpski ideološki projekt, a njegov roman Derviš i smrt tobože su napisali Dobrica Ćosić i Ivo Andrić po naredbi KOS-a, jugoslavenske tajne službe pod velikosrpskom nacionalističkom kontrolom.[17]

Naravno, ni Kulenovićevoj, a ni Selimovićevoj književnosti takve objede ne mogu nanijeti nikakvu štetu, ali mogu uticati na percepciju ovih pisaca u bošnjačkom javnom prostoru. Ako ih se marginalizira u kanonu, onda je jasno da ih se isključuje iz središta simboličkog imaginarija koji oblikuje nacionalni identitet. Tako se poklapaju marginalizacija u književnom kanonu i demonizacija u javnom prostoru, da bi se na kraju ispostavilo kako su oba pisca proglašena nekom vrstom nacionalnih juda budućnosti, jer su se priklonili srpskoj književnosti, čak opisivali tugu i tragediju majki Srpkinja, a morali su znati da će u budućnosti doći velikosrpstvo koje će razoriti njihovu domovinu i izvršiti genocid nad narodom u kojem su rođeni. Takva vrsta nacionalizma, demonizirajućeg prema tzv. nepodobnim pripadnicima vlastite zajednice, i opredijeljenog da na toj osnovi njene nepoćudne pripadnike okleveće kao nacionalne izdajnike, potpuno je autodestruktivna. Ona je, naravno, izraz težnje onog tipa nacionalizma koji je agresivan prema unutra stoga što osjeća nemoć da svoj vrijednosni sistem nametne bilo kojem obliku okruženja. U trijumfu partikularizma, taj je nacionalizam zauzeo akademske institucije, ovladao nadležnim ministarstvima za obrazovanje i, u konačnici, kroz nastavne planove i programe pokušao nametnuti svoju ideologiju kao znanstvenu normu obrazovnim institucijama.[18] Zato se Kulenović i Selimović ne suočavaju s voljom nekih moćnih i uvaženih kanonizatora već akademskog osoblja koje je za sebe priskrbilo moć institucije. Partikularne vrijednosti na koje se poziva takav akademski nacionalizam ne mogu osporiti one univerzalne na kojima počivaju Kulenovićeva poezija i Selimovićevi romani, ali se ideološki normativnom interpretacijom mogu podrediti nacionalističkim ciljevima. Na taj način moguće je ideološku naraciju maskirati akademskim znanjem i pokušati nacionalističku ideologiju predstaviti kao samorazumljiv, prirodan pogled na društvenu stvarnost.

A sve to podrazumijeva da je u postisakovićevskom i postdurakovićevskom stanju kanona Kulenović doživio književnu marginalizaciju, pri čemu su i oba kanonizatora izložena prekodiranju njihovih estetskih vrijednosti. Ako je ortodoksni nacionalni kanon u pravilu mjesto moći u kojem kanonizator nameće vlastiti estetski stav kao normu zajednici, postisakovićevski i postdurakovićevski bošnjački kanon je mjesto moći u kojem su estetske potisnuli ideološki kriteriji, a književnu normu zamijenila ideološka. To znači da su stradali i Kulenović i Selimović, ali i oni koji su ih proglasili centralnim mjestima svoga kanona.

Stradao je, međutim, i pjesnik kojeg su novi kanonizatori promovirali u ključni topos bošnjačkog književnog kanona. Naime, Mak Dizdar je u Kodrićevoj i interpretaciji Gorčina Dizdara sveden na identitetsku nacionalnu zastavu, a u njegovoj poeziji oni su tobože našli kanonsku dubinu kulturnog identiteta.[19] Proglasiti jedno od izdanja Kamenog spavačakanonskim, dok su sva druga nekanonska, samim tim neprava i netačna, podrazumijeva da onaj ko to čini posjeduje najjače moguće argumente. Dizdar, koji zbog prerane smrti nije završio svoj opus i ostavio definitivne verzije svojih djela, i nije pjesnik čije se jedno izdanje poetske knjige može nadrediti drugom, pa je, prema tome, nemoguće bilo koje proglašavati kanonskim. Ali, kad su se odlučili na takav, prije svega marketinško-ideološki čin, Gorčin Dizdar i Sanjin Kodrić računali su s temeljnom pozicijom Maka Dizdara u svome poimanju bošnjačkog književnog kanona, a u njen centar stavili su svoje izdanje Kamenog spavača. Naravno, u temelju takvog čina nije ništa drugo do prizivanje bogumilskog mita kao ideološke osnove getoističkog tipa bošnjačkog nacionalnog identiteta.[20] Dizdar jest razvio poetsku viziju srednjovjekovne Bosne na osnovu zapisa na stećcima, ali ta vizija i ukupna poetska kozmogonija protežu se od čovjekove drame izgona iz raja do časa čekanja apokalipse kao tačke u kojoj prestaje vrijeme, a počinje vječnost. U toj poeziji zbiva se arhaizacija modernog i modernizacija arhaičnih kulturnih i egzistencijalnih čovjekovih iskustava – kako bi se pronašla transvremena tačka u kojoj se oslikavaju univerzalna pitanja ljudske egzistencije. Ta se poetska kozmogonija, nadalje, razvija u vertikali od zemnog, povijesnog, do metafizičkog čovjekovog usuda, pa svoditi je na bogumilsku crtu znači samo jedno: ideološki zloupotrijebiti poeziju.

Kao i Kulenović, i Dizdar je zloupotrijebljen preko redukcije njegove poezije, tim prije što se iz pjesnikovog opusa isključuje starogrčko mitsko naslijeđe oživljeno u zbirci Modra rijeka.

U konačnici, postisakovićevski i postdurakovićevski književni kanon, sveden na politike identiteta, nije ništa drugo do likvidacija književnosti za račun provincijskog zadaha getoističkih fantazmi njegovih kreatora. Tu i nema mjesta Kulenoviću i Selimoviću, a Dizdar u takvom kanonu izgleda kao kamena ploča u kaldrmi na koju nogom staju kanonizatori prije no što zatraže društvene povlastice zbog svog ubijanja bošnjačke književnosti.



[1] Isp. Alija Isaković, Biserje, izbor iz muslimanske književnosti, Zagreb, 1972.

[2] Isp. Enes Duraković, Muslimanska književnost XX vijeka, I-XXV, Sarajevo, 1991.

[3] Isp. Enes Duraković, Muslimanska poezija XX vijeka, Sarajevo, 1991.

[4] Duraković nije objasnio zašto je u antologiju uključio samo dio, a ne cijelu poemu. Nije uputno nagađati o njegovim razlozima za odluku da namjesto cjeline djela uvrsti samo jedan njegov dio. Ali, ako se zna sadržaj ove poeme, čitatelj, pa i ne bio neki ozbiljniji stručnjak u književnosti, može pretpostaviti na kojim kriterijima je antologičar bazirao svoju odluku.

[5] Isp. Midhat Begić, Četiri bosanskohercegovačka pjesnika, Sarajevo, 1981.

[6] Vidjeti: Marko Vešović, Poezija Skendera Kulenovića, u: Skender Kulenović, Pjesme, ogledi, Sarajevo, 2006.

[7] Vidjeti: Stevan Raičković, O Stojanki, u: Skender Kulenović, Soneti i poeme, Sarajevo, 1983, priredio Rajko Petrov Nogo.

[8] Vidjeti: Danilo Kiš, O Skenderu Kulenoviću, u knjizi: Život, literatura, Beograd, 2007.

[9] Vidjeti: Radomir Konstantinović, Apsolutni Krajišnik, Biće i jezik, I-VIII, Beograd, 1983.

[10] Hvaleći Kulenovićevu poetsku upotrebu jezika, Kiš naglašava: „Skender Kulenović je bio rudar jezika (…), zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika (…). Jednako u svojim pesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvek najtvrđu reč, uvek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona reč koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju.“

[11] Isp. Sanjin Kodrić: Književna prošlost i poetika kulture: teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi, Sarajevo, 2010, te: Sead Šemsović: Epski svijet Avda Međedovića, Novi Pazar, 2017.

[12] Isp. Sanjin Kodrić, Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama, Stav, 26. 9. 2016, dostupno na internet adresi: stav.ba; i Sanjin Kodrić, pogovor u: Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo, 2017. Ovo izdanje Kodrić proglašava jedinim tačnim i kanonskim, implicitno ocjenjujući sva druga kao nekanonska, u krajnjemu netačna, a samim tim i izdanja koja je priredio Enes Duraković, zasigurno najbolji poznavalac Dizdarevog opusa. Tako Kodrić u svom pogovoru piše: “Ova knjiga predstavlja autentično i definitivno izdanje Kamenog spavača Maka Dizdara (editio authentica et definitiva). Riječ je, dakle, o posljednjoj autoriziranoj, konačnoj verziji Kamenog spavača, tj. o verziji koja je izraz tzv. posljednje stvaralačke volje autora, ali i o verziji koja je priređena za objavljivanje u skladu s najvišim tekstološkim i književnohistorijskim standardima i kriterijima. Ovo je i prvo, zasad jedino ovakvo izdanje, i u tom smislu razlikuje se više ili manje od svih drugih dosadašnjih izdanja Kamenog spavača, odnosno u pitanju je finalni tekst ove autorove knjige, kao i tekst koji bi se trebao smatrati kanonskim.“ (nav. djelo, str. 189)

[13] Isp. Enver Kazaz, Sanjin Kodrić – izgubljen u književnoj povijesti, dostupno na internet adresi: www.tacno.net. Ilustracije radi, navodim jedan sintaksički i epistemološki neodrživ, a karakterističan Kodrićev stav o periodizaciji bošnjačke književnosti, izrečen u povodu književnog opusa Envera Čolakovića: „Preciznije govoreći, u pitanju je specifičan kulturalno-poetički okvir novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse – njezin politradicijski kulturalno-poetički makromodel, a koji – smješten između kanonskog i postkanonskog kulturalno-poetičkog makromodela novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti kao njezina druga dva temeljna kulturalno-poetička okvira ove vrste (usp. Kodrić 2012:104–130, 174–200) – ne samo da ih spaja i međusobno povezuje u smislu književnopovijesne dinamike već, isto tako, počev od međuratnog doba pa sve do vremena nakon Drugog svjetskog rata u sebi okuplja upravo elemente i jednog i drugog, počivajući upravo na miješanju kulturalno-poetičkih značajki različitih vrsta i karaktera, pa čak i onih sasvim suprotnih i međusobno isključujućih, nerijetko u književnom djelu jednog autora, pa čak katkad i u jednom te istom književnom žanru ili pojedinačnom književnom tekstu (usp. Kodrić 2012: 131–174), baš, dakle, kao kod Čolakovića.“ (Sanjin Kodrić, Izgubljeno u povijesti: književno djelo E. Čolakovića i njegovi kulturalno-poetički konteksti, dostupno na internet adresi: behar.hr, 5. 4. 2015)

[14] Isp. Sanjin Kodrić: Književna prošlost i poetika kulture: teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi, Sarajevo, 2010.

[15] Isp. Džafer Obradović, Bosna u ogledalu, Sarajevo, 2000.

[16] O ovim identitarnim procesima, zasnovanim na ideologiji Bakira Izetbegovića i njegove Stranke demokratske akcije, pisao sam u kolumnama i političkim komentarima u više navrata. Isp. Enver Kazaz, Antibosansko bošnjaštvo Bakira Izetbegovića, dostupno na internet adresi: www. tacno.net. i Enver Kazaz, Erdoganluk i bakirovština, dostupno na internet adresi: www. prometej.ba.

[17] Isp. Sead Zubanović, Ko je bio Meša Selimović, 2015.

[18] Isp. Sanjin Kodrić, Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama, Stav, 26. 9. 2016, dostupno na internet adresi: stav.ba. Ovaj Kodrićev tekst bio je argument ministru za nauku i obrazovanje Kantona Sarajevo da odbaci reformu lektire za osnovne i srednje škole koju je predložio aktiv nastavnika osnovnih i srednjih škola tog kantona.

[19] Vidjeti predgovor Gorčina Dizdara i pogovor Sanjina Kodrića u: Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo, 2017.

[20] Šire o konstituisanju i ideološkim osnovama bogumilskog mita vidjeti u: Dubravko Lovrenović, Povijest est magistra vitae, Sarajevo, 2008; te: Dubravko Lovrenović, Stećci, Sarajevo, 2009.

Enver Kazaz 14. 12. 2018.

Dijete

Za smrt, dijete je cvijeća i lišća krcat vrt
U duši njegovoj, bijeloj gazi, krasta se gasi
Slombra se srce niz stepenište spiralno
Kad se vascijeli dječiji glas o plač ugasi

Stolovi, kauči, stepenice – noževi su oštri
Prsti moji prema njemu riblje su osti
Ruka na tjemenu, ruka na licu – odvjetriću
Bog me upeco na dijete lijete djeteline

Nema me, nema, krila skrila memla lijena
Ne mogu da se pokrenem, plače dijete, vijete
Iskuće bacam stolove, na rogove, volove
Bacam sijalice, svijetle, plače dijete, dijete

Iz mene vjera, cijedi se ko rakija iz kazana
U mislima, doktora rasklapam u tarzana
Kad plače dijete, ptica sam si iz kafeza
Što hrani se koracima sestara milosrdnih

Na duši roditeljskoj, dijete je vječna rana
U njemu, uvijek je uholaža i mrkloga mraka
Kad dijete plače, na čir ti zaliči i mače
U džepu, naviljušak drače, vijete, vijete

Na koljena padneš, na sred džade i nebo
Svod je džamije ja katedrale – svejedno
Od džemre ja od magle, kad plače dijete
Priviđaju mi se freske: kako zrakom vriježe

Dijete, kad plače, vijete, prsti su grablje
Misli – tupe sablje, oči rupe dvije crne
Mozak – bunker praznine; u jezik tapljem:
Vijete dijete djeteline, bože rože molim te

Invalid sam vojni bez noge, ministrant bogu
– Ministru odbrane; kad plače dijete vijete
U stopu ga hramljem, hvatam za rame
Izanjeg virim, trepćem i ja s tamne strane

Almin Kaplan 13. 12. 2018.

Hauzmajstor Šulc

 

NA ŽALOSTI KOD GOSPOĐE LAMIJE,
ČIJEM SE DIVLJEM BRAKU SAV KOMŠILUK ČUDIO

Tjerala sam ga od sebe dvadeset godina, da me bolesnu ne mora prevrtati
Kad za to dođe vrijeme, osamnaest godina mlađi, eeeej!, previše je to u braku
Ja ga tjerala, a on nikako da ode, vraćao se i kad se anđeli ne bi vratili
Anđeli i svi sveci iz crkvenih knjiga, ali se uvijek vratio on, da mi na strah prisjedne
I muku, jer sam se rodila osamnaest godina prerano, ili je on kasnio na ovaj svijet
A kasnio je uvijek, srce moje, kad bi drugima trebalo stići, ali nije meni, nije nikad
Dan prije nego što će umrijet, kaže mi: višnju nismo obrezali, a sad je već kasno
Prošla zima, i još kaže: Ma nije važno, obrezat ću je ja dogodine
A kako ti znaš da ćeš dogodine biti ovdje, pitam ga, tjerala sam ga od sebe, jadna
Dvadeset godina, tjerala sam ga i zadnji dan, da me bolesnu ne mora prevrtati
I onda nešto u glavi kvrcne i nema ga više meni, i dok su ga iz kuće nosili, mislim
Vratit će se on meni, šta će mu zemlja ako mene nema

Miljenko Jergović 12. 12. 2018.

Höje Å

Izađem iz stana, načinim par koraka u lijevu stranu i stupim na usku stazu-aleju, koja, s lijeva, ide od Idrottplatsa i Polhem škole, a s desna vuče, sužena i gola, bez asfalta, između krupnih lipa i jasena, dok ne izbije na malo širi asfaltni put. Preskoči taj put, savije ulijevo i zalazi u košmarnu, gustu zelen i sitnije listopade. Sa njima se spušta u usku dolinu.

Iz doline blješti sa dammara, minijaturnih jezeraca/močvara/lokava. Ima ih sedam i pune se pročišćnim otpadnim vodama.

Mogu krenuti uz njih i naviše i naniže. (Dan je ovdje uvijek lijep i nekako nema nikog.) Ako krenem naviše, stići ću do kuće pokrivene slamom (stara danska gradnja) i do puta koji vodi ka Lommi i morskoj obali. Ako krenem naniže, idući između jezeraca i potoka (Höje Å), stići ću do vrtnih kolonija koje se izdaju u zakup i do pružnog nadvožnjaka (tu smo ljetos našli dvije trešnje, jednu crnu, krupnu i malo nagorku, i jednu ružičastu, svijetlu vodnjikasto-svježega ukusa), a onda ću, otevši se šipurcima i trnjini, izbiti ispred uske, drvene ćuprije. Iza ove ćurpije započinje nešto nalik parku koji grade džinovske bukve crvenih krošanja. Ako zađem tamo, srešću, odmah po ulazu, zapušteno groblje sa humkama bez znamenja. Staza će se, ovdje, kao da se plaši, u memljive zasjene podvući. Bukve će se pogušćati, stamniće se, ali još se daju pročitati imena urezana u glatku koru njihovih stabala. Nastavim li dublje, obrešću se i stati ispred kapija Sankt Larsa, glasovite ovdašnje ludnice (Sankt Lars mentasjukhuset). Stajaću, tako, i gledati. Gledaću u svašta, a najduže u prozore spomen-sobe grofa Erica Hermelina.

Eric Hermelin (1860 – 1944), grof, alkoholist, legionar, lutalica, itd., proveo je ovdje trideset i pet godina života (1909. god. zatvorila ga je porodica kako bi ugled i bogastvo sačuvala, a 1944. smrt ga je oslobodila).

Ali za to vrijeme grof E. Hermelin nije dao na se, nije pao.

Za to vrijeme grof E. Hermelin, “vagabund i ludak”, bavio se prevođenjem klasične persijske sufi poezije (36 tomova, 10.000 stranica). Njegovi izvanredni prijevodi “neprocjenjivo su literarno i kulturno blago Skandinavije“, premda se odavno ne preštampavaju, ne čitaju. Ali to je tužna priča proizašla iz današnjeg odnosa Zapada spram islama. Ne valja je, ovdje, pominjati.

Ovu dionicu od kuće pod slamnim krovom/put za Lommu do bolnice Sant Lars/spomen-soba grofa E. Hermelina pređem za po sata. To je moj areal. To je moj dom, moja zbilja i moja sloboda.

Refik Ličina 11. 12. 2018.

Doba tame

Kad nas napuste bogovi kada dobre volje kada nade nigdje, tada razdora praznine pustoši svugdje. A onda opaki znaci: bubnjevi, zastave, trube. Marševi, komande, juriši. Iz tame odvajkada pristižu pravednici osvetnici ratnici sve ćemo poklati pobiti spaliti u vatri će sve gorjeti sebe ćemo bijede jada patnje izbaviti narod osloboditi na grobovima neprijatelja pjevati slavlje organizirati svoje sahraniti pod slavnim barjacima uz zvuke truba i bubnjeva nove ratove pripremiti

I tako od početka vremena svakih toliko i toliko godina u tim krajevima: tamno doba ratovanja. Mene jedan rat zadesi. Krenu ih tada mnogo iz roda Lazarova i isto toliko iz roda Lukina i toliko ustade iz roda Latifova, tako se silna na sve strane iskupi vojska. U planini urlici u dolini krici u domu jauci ratnici pobjednici gubitnici. I velika bitka bi, tri godine trajala, svuda vatra pržila u njoj od svakog roda izginuše najbolji junaci, i svačija majka zaplaka, takva je priroda ljudska i pravda ratova, čast ljudskom stvoru pogibija, sudba jadikovka.

Prepadosmo se tada svega, najviše straha u nama. U takva vremena samo oni što umriješe prije mraka utekoše od mraka u takvim noćima demoni prave raspored gaze ognjišta spaljuju snove pepelom posipaju žar davne revolucije bakljama iz grba pale susjede porobljuju tjeraju plamenom čiste prostore.

(A koji bližnjeg ubije sebe ubija nije više od ljudskih stvorova nego posta mrtva tvar tijelo koje hoda hladno oko smrti njemu je kletva namijenjena dabogda mu smrti nebilo uvijek kroz svoju pustinju hodio ubijenog na leđima nosio).

U tom ratu ne zadesi me klet progonitelja, ni nesreća prognanika, samo obična rana, ali ne popušta. Pred rat mislio samo da se ne desi kada se rat približio što ako se desi onda zašto se desilo onda zašto se tako desilo. I što više o tome mislim sve mi manje jasno što više znam sve mi odvratnije što više shvaćam sve mi bolnije što dalje od mene sve mi teže. Iako je bilo davno, iako sam sada daleko, još mi tako.

Predrag Finci 10. 12. 2018.

Sejem ničevosti

»Noben resen knjižni sejem na svetu ne bi prepovedal knjige, ki je v neki državi legalna, niti človeka, ki je zakonito prišel v državo. Če bi se to začelo dogajati, bi to pomenilo konec knjižnih sejmov. Naloga sejmov ni imeti moralna, ideološka, vrednostna ali estetska merila. Edina meja za organizatorje je zakon. Če sta neka knjiga ali avtor prepovedana v neki državi, takšna knjiga nima mesta na sejmu. S Prilepinom se ni zgodilo nič od tega.«

iz odgovora predsednika upravnega odbora Slovenskega knjižnega sejma Zdravka Kofola na protest Odbora za mir Mednarodnega Pena zoper gostovanje ruskega pisatelja Zaharja Prilepina.

 

Še nikdar nisem s takšnim zanimanjem prebiral nekrologe, kakor pred meseci, ko je umrl pisatelj V. S. Naipaul. Nikoli ga nisem bral in o njem sem, preden je umrl, vedel komaj kaj več kot to, da je bil Nobelov nagrajenec. Njegova smrt me je pravzaprav presenetila, saj se mi je zdelo, da mora biti že nekaj časa mrtev. Naipaul je bil pač eden brezštevilnih literarnih velikanov, ki mi še niso prekrižali poti. Potem pa je umrl in so splet preplavila besedila o dobrem pisatelju in slabem človeku. Uredniki, kritiki, nekdanji prijatelji so pisali o njegovi ošabnosti, o ponižujočem in tudi nasilnem odnosu do žene in pozneje še ljubice pa o njegovih kontroverznih nacionalističnih stališčih. In jaz sem, enega za drugim, prebiral zapise o njem, kakor bi šlo za roman in bi bil pisatelj V. S. Naipaul fiktivni junak, skrivnosten, vznemirljiv in privlačen, težak in temačen, na trenutke celo hudoben, nadarjen človek z nedoumljivo bolečino. Ko sem prebral še zadnji nekrolog, sem si kupil njegov roman. Morda prav zato, ker je bil tak pezde.

Načeloma namreč nimam posebnih težav z grešnimi umetniki. Brezgrešnost je bolezen, na katero so umetniki večinoma imuni in če bi iz zgodovine umetnosti izločili dela takšnih in drugačnih izprijencev, nasilnežev in rasistov, bi od umetnosti kot jo poznamo ostalo bore malo. Zato verjamem, da je potrebno umetniška dela obravnavati strogo ločeno od njihovih avtorjev. Od Caravaggievih slik do romanov Knuta Hamsuna. In Zadnjega tanga v Parizu.

A priznam, v tem prepričanju je malodane nemogoče biti dosleden. Če je umetnik-bedak mrtev, še nekako gre, če pa je živ, se znajdem v težavah. Tako se, recimo, ne morem pripraviti do tega, da bi v roke vzel roman Petra Handkeja, ki ga ljudje, ki jim glede literature skoraj slepo zaupam, uvrščajo med največje pisatelje našega časa. Del mene bi ga rad bral, delu mene pa to niti na misel ne pride.

Pri čemer nimam posebnih težav s tem, da se Handkejeva dela prevajajo in objavljajo, tudi nagrajujejo, če se zdi to komu res nujno potrebno, ali da se na naše odre postavljajo njegove drame. Prav se mi zdi, da ima vrhunskost literature prednost pred neoporečnostjo njenega avtorja, a meni osebno nekaj ne dopusti, da bi bral nekoga, ki je tako nekritično in neskesano podpiral velikosrbske ideje Slobodana Miloševića. Kot ne morem brati srbskih, bosanskih in hrvaških avtorjev, ki so zagovarjali in še zagovarjajo podobna stališča, tako ne morem brati Handkeja in v bistvu sem se že pomiril s tem, da ga bom bral šele po njegovi smrti. Če jo bom doživel, seveda.

Moj odpor do nacionalizma je pač močnejši od mojih strogo razumskih prepričanj o umetnosti, zato tudi vem, da me ne bo nič na tem svetu prepričalo, da bi v roke vzel roman Samostan, ruskega pisatelja Zaharja Prilepina, ki se v prostem času rad preobleče v vojaka in se gre borit za rusko oziroma pravoslavno stvar. Podobno kot pri Handkeju tudi pri Prilepinu ne vidim problema v tem, da se ga prevaja in izdaja, pravzaprav imam toliko zaupanja v njegovega prevajalca in tudi v urednika, da slutim, da gre za dobrega, branja vrednega pisatelja, čutim pa nelagodje ob avtorjevem obisku Slovenskega knjižnega sejma, kakor tudi ob njegovem gostovanju v studiu javne televizije.

In ja, morda iz mene pri tem govori tisto malo ukrajinske krvi, morda mi je srhljiva domačnost Prilepinovih velikoruskih idej, morda je zame preveč zgovorno dejstvo, da ga malikuje Milorad Dodik, a čaščenje določenega umetniškega dela je eno, čaščenje umetnika pa je nekaj drugega.

In ne gre zato, da ne bi bil radoveden in da si ne bi želel izvedeti, kako piše in razmišlja nekdo, čigar prepričanja so v nasprotju z mojimi. Prej nasprotno, tovrstna drugačnost Zaharja Prilepina prav podžiga mojo radovednost in ga kot pisatelja v moji bralski zavesti dela kvečjemu vznemirljivejšega. A radovednost v meni ne pretehta, četudi si včasih zaželim, da bi in bi me lahko odrešila spon moralnih, estetskih, vrednostnih in ideoloških zadržkov.

Ker te spone imamo vsi, razen našega knjižnega sejma, za katerega po besedah predsednika njegovega upravnega odbora veljajo le zakoni. Umetniki so, tako predsednik upravnega odbora, legalni in nelegalni, in Zahar Prilepin je legalen, saj njegove knjige niso nikjer prepovedane. Za razliko, če prav razumem, od avtorja marsikje prepovedanih knjig, nelegalnega Salmana Rushdieja, ki ga na Slovenski knjižni sejem najbrž ne bodo povabili.

Vsekakor se zavedam, da je določanje meje med sprejemljivimi in nesprejemljivimi umetniki dokaj sizifovsko delo, kakor tudi, da so moralna, estetska, vrednostna in ideološka merila pogosto nezanesljiva in da zato filmski festival v Cannesu razglasi Larsa von Trierja za persono non grata istočasno ko se klanja Emirju Kusturici. Prav tako je po eni strani dobro, da kot posamezniki in kot družba postajamo občutljivejši za grehe umetnikov, da ne želimo biti več strpni do hord genialnih seksistov, nacionalistov in antisemitov, po drugi strani pa to včasih pelje v dokaj nesmiselne bojkote umetniških del, pri katerih je sodelovala cela množica neoporečnih ustvarjalcev.

A nič od tega ni hujše od skrivanja upravnega odbora našega knjižnega sejma za zakone in legalnost; nič ni hujše od popolne odsotnosti meril, od neobstoja vsakršne morale in estetike, od neobstoja vrednot in ideologije; nič ni hujše od te pravniške črkobralske praznine, ki jo je moč napolniti z vsem, kar legalno prestopi našo državno mejo. In zato se mi zdi izjava predsednika upravnega odbora Slovenskega knjižnega sejma veliko večji škandal od gostovanja Zaharja Prilepina pri nas.

Goran Vojnović 10. 12. 2018.

Oda domu (tri soneta)

ODA DOMU

Sviće, i kuća tvoja, sleđena, lebdi kao sojenica,
magluštine i tmine naselile su se tebi u zjenicu,
ptičicu jednu kroz okno nazireš, možda sjenicu,
gladna će biti, jadna, pozobani su žito i pšenica

Ipak se pomjeraš, a ledenica te čeka na vratima,
dugo se sabireš, na očevom kaputu stežeš skute,
ali ne napuštaju te aveti koje duboko u tebi šute,
nagnut si nad njima i pred izlazom stojiš satima

Sad se već smrkava, a ti si ukopan, kao u transu,
u hodniku si svom odživio i ovu dnevnu seansu,
zatim se obrćeš, pa postelji prilaziš kao odleđen,

predugo tvoj je prostor njome i vratima omeđen
No, povremeno se probiješ, pa u svijet izgmižeš,
da potom iznova med iz vlastitoga pakla poližeš

 

LUDA S LUTNJOM

Sad slovi kao najveći živući pjesnik nacionalni,
a u njemu se, zapravo, nikada i nije rodio Orfej,
pjesma je za nj samo medij da bi postao korifej,
u dubini su zato stihovi njegovi plitki, i banalni

Istinski poet se ne libi ni znoja radnika lučkoga,
ni teme takve, a niti najnapornijeg u jeziku rada,
kao ni rudar, što u groznici za zlatom i nastrada,
ali, okrenut on je ka proizvodnji efekta pučkoga

Postoje ipak i oni kod kojih samo izaziva prezir,
no nevažni su njemu, jer ga zanima jedino vezir,
kojem luda pred pukom u susret izlazi s lutnjom

A pjesan se rađa u kotlu krcatom travom ljutom,
destilat dragocjen što kapne, ne šikne kao gejzir,
dobro će biti ako ga potomstvo zapamti šutnjom

 

TAJ BALON NAD TOBOM

Kada se riječi zaborave, u boje se pretaču dojmovi,
pa čežnje i zbivanja u tebi žarko i šareno usplamte,
jezgra u čovjekovom svijetu neizrecivi su pojmovi,
mistični, kao da nejasni se iz drugoga života pamte

A na dnu smrti boje će biti bolje, kako Dizdar kaže,
jer šaman je slutio da se sa iskonom forma ne slaže
Rimbaud je želio, čak, da u slikama dočara glasove,
u pjesancu krhku naumio je i neprolazno da dozove

No, žreci najčešće čeznu za ojezičenom melodijom,
kao Baudelaire, za dubljom, volšebnom prozodijom
kojom je nakanio da u stihove vrati blaženu muziku

Ali misterij nedosežnim ostaje, jer ne može u fiziku,
ipak, dragocjena je i opojno neodoljiva ova čarolija,
pa dok se ne rasprsne, taj balon i nad tobom nek sija

Amir Brka 09. 12. 2018.