Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Moj grad

Nekoliko dugih, pustih već je desetljeća
otkako je drevni grad ovaj bosanski
(koji bješe kraljev, a prethodno banski)
zadesila neočekivana, sudbonosna sreća

Konačno je ustoličen amblem na bajraku:
Identitet s Tradicijom, poput sklada cvijeća
Kročite li gradom obnoć, i ne odveć kasno,
svejedno ste zatekli se u mrklome mraku

Dostignuće očito je, i više je nego jasno:
vidjet ćete kako uzgor, uznosito, časno,
tek kandilji svjetlucaju, k nebu, u visini

K tome još i oči naših sretnih narkomana:
kao mačke – uličnoj su tmici sa obiju strana,
nadohvat su, tu, pored vas, sasvim u blizini

                  (18.4.2018.)

Amir Brka 20. 04. 2018.

Babydoll

Alicija se uvlači pod zavjesu malenog prozora. Požutjela čipka omekšava oštri kontrast bijelog lica i crne kose. Gleda kroz staklo i vidi kuću osvijetljenih prozora. Od nje je dijeli široko polje suncokreta. Na visokim stabljikama, u mraku, postrojene su uspravne glave. Ona izmigolji ispod zavjese i sablasne slike nestane. Spusti se zavojitim stubama nečujno poput mačke. Nasloni uho na vrata spavaće sobe. Ne čuje ništa. Navuče tenisice i izađe.

Vlažan i hladan zrak omekša joj kosu i nakostriješi dlačice na rukama. Osvrne se nekoliko puta oko sebe i pojuri. Ruke joj režu vlažni, rutavi listovi suncokreta. Meka zemlja lijepi joj se za stopala. Dlanovima prelazi preko crvenih tragova i pogleda uvis. Tmurno nebo tek povremeno zasja jarkocrvenom svjetlošću, kao od vatrometa.  

Kroči na travu, spusti ruke na koljena i pričeka da joj se disanje smiri. Uspravi se i prstima počešlja kosu. Vadi ruž i šminka se. Tenisice očisti o travu i krene prema otvorenoj kapiji.

Veranda je u mraku, samo kroz staklo na ulaznim vratima prodire nešto žute svjetlosti. Približi se i  začuje žive muške glasove. Prepozna svaki. Otvori vrata i u nosnicama osjeti mješavinu ustajalih mirisa. Žamor jača dok se penje uz stube. Duboko udahne i uđe u sobu. Glasovi utihnu na trenutak.

Alicija! Alicija!

Kroz plašt gustog dima nalikuju na vlastite crno-bijele fotografije. Smiju se i oslobode joj mjesto. Sjedne između njih. Dugim, spretnim prstima uzima cigarete, jednu za drugom. Obrazi joj se uvuku i oči zatvore svaki put kad povuče dim. Na prljavoj čaši njezine usne ostavljaju crvene tragove. Oni joj šapuću  na uho. Osjeća im dah na vratu, prste na bedrima. Smije se glasno i zvonko. Poput djeteta.

Alicijine zelene oči se mute, tijelo joj je opušteno kao krpena igračka. Dvije snažne ruke je podignu i prebace preko ramena. Ruke i kosa klate joj se u ritmu njegovih koraka. Čvrsto vezane vojničke čizme ostavljaju duboke tragove po tepihu. On otvori vrata i baci je na krevet. Svjetlo joj suzi zjenice.

Dugi crni pramenovi uvijaju se kao zmije na prljavoj jastučnici. Leži ispod niskog stropa prevučenog nježnom, sivom paučinom, ispod sijalice koja visi na iskrivljenoj žici. Pridigne je, svuče joj majicu, otkopča grudnjak. Snažnim stiskom hvata joj grudi, grize vrat. Ona zatvori oči, rastvori usne. S obje ruke uhvati joj glavu. Na koži joj bridi igličasta brada. On se spusti, otkopča joj hlače i svuče ih. Noge joj mrtvo udare u madrac. Promatra ga odsutnim pogledom. On raskopča remen i spusti hlače do koljena. Privuče je k sebi. Raširi joj mršave noge. Osloni se na laktove, a dlanove stavi iza njene glave. Zubi su mu stisnuti, žila na vratu nabrekla. Ona ga tek povremeno obujmi oko vrata opuštenim i teškim rukama. Njegove uzdahe prati ravnomjerno udaranje metalne kopče remena o rub kreveta. To je sve što Alicija čuje.

Zrak je zagušljiv i težak. Sijalica još uvijek gori i obasjava golo tijelo. Drhti kao prut. Pridiže se i prstima prolazi kroz zamršenu kosu. S poda podiže zgužvanu odjeću i odjene se. U kući se čuju samo otkucaji zidnog sata. Istrči kroz vrata i proguta je polje suncokreta. Lamata rukama, a listovi je šamaraju po licu, kosa joj se mota oko igličastih stabljika. Posrće i pada. Rukama traži oslonac dok se polje njiše i šušti.   

Kratkim, brzim koracima stiže do vrata. Grudi joj se brzo spuštaju i nadimaju. Usta su joj suha. Prstima prelazi preko bolnih, izgriženih usana. Nježno gura vrata i u polumraku se penje uz stube. Vrata spavaće sobe zaškripe i zalupe. Nečija je ruka silovito povlači za kosu i ona  bezglasno tresne o pod. Podiže se i osjeti snažan udarac posred lica. Oblije je topla krv, u ušima joj zazuji. Još jednom se pokuša dokopati stuba, no ruke grabe Aliciju i nekoliko puta udare njom o zid. Ostane ležati pod stepeništem.

Na otečenom se licu stvrdnula crna krv. Na usnama se otvorile rane. Kosa se rasula po pločicama. Otvori crvene oči i bolno zajauče. Okrene se najprije na bok, zatim se pridiže na koljena i dohvati ogradu stubišta. Jednom rukom se pridržava za drvene šipke, drugom se oslanja na stepenice ispred sebe. Dovuče se do vrha i otpuže do kupaonice. Kadu puni toplom vodom. Odjeća joj se pretvorila u prljave krpe. Leže na podu.

Tijelo u vodi drhti od užitka i boli, raznobojno, kao dječja poslastica. Alicija zamuti vodu. Na prljavoj površini pluta prašina i sićušni komadići tkiva. Izvlači zatvarač iz odvoda i mirno leži sve dok voda ne oteče. Još jednom pusti vodu, sjedi pod mlazom. Voda se slijeva po izmučenom tijelu. Rukama dodirne bolno lice, grudi i ljubičasta koljena. Zatvori vodu i dohvati veliki ručnik. Lelujavim korakom, kao u bijeloj haljini, krene prema svojoj sobi. Na krevetu se tijelom zatrese gorki plač.

Alicija spava, ruke je pokrivaju.

Modrice nestaju. Koža joj je opet bijeli porculan.

Alicija se uvlači pod zavjesu malenog prozora.

Magdalena Blažević 19. 04. 2018.

Jasenovac i Gradisca

Alem Ćurin 18. 04. 2018.

U dva ujutro

U zelenoj tunici došao sjeo miran tih nešto rekao onda se magla digla njega odavno nema mrtvi nam samo u snima govore tiho zbore nešto kazuju ni tada ne čujemo dobro njihove glasove kada riječ razaberemo ne razumijemo joj značenje ništa jasno dok im se ne pridružimo dok u tajnu znakova ne uđemo sve dok i mi i sve naše u tminu iz koje riječ ne dopire

Predrag Finci 17. 04. 2018.

Aspergerov sindrom

Ponekad subotom s Mehom sjedim na utrinskoj tržnici. Razgovaramo kao dva stara Kineza, u kineskoj četvrti, trideset i neke. Meho je klinički psiholog, pa ima dara i alata da rasprema svijet oko nas. Ali, naravno, ne može tim alatom pospremiti svoj vlastiti svijet. Bit će da zato i razgovaramo. I tako priča dolazi na aspergerov sindrom. Kaže da su mu tako jednom doveli dječaka, potpuno asocijalnog, hladnog i nezainteresiranog, koji, međutim, koristi svaki trenutak da nešto kaže o klima uređajima. Sve o njima zna, tipove, proizvođače, način upotrebe, slabosti pojedinih modela, i nejasno je gdje je sve to naučio. Ništa ga drugo ne zanima, ni prema čemu drugom nema odnos, svijet je za njega izvor prijetnje i frustracije, a jedini smisao u tom svijetu su – klima uređaji.

I tako mi se, dok ga slušam, u pamet vraća jedna davna povijest. Kasnije, na internetu, čitam o aspergerovom sindromu, listam neke knjige i časopise, odlazim na forume, gdje roditelji razmjenjuju iskustva o svojoj djeci, a onda se, sljedeće subote, ponovo nalazim s Mehom, ispričam mu tu povijest, i on potvrđuje: da, vjerojatno je to bio aspergerov sindrom.

Hans Asperger bio je bečki pedijatar i dječji psiholog. Najstariji među trojicom sinova dobrostojeće seljačke obitelji iz okolice Beča, bio je čudno, krajnje nedruželjubivo i distancirano dijete, uvijek negdje po strani, osamljen i zabavljen nekim svojim interesima. Bio je jezično jako darovit, odrana opčinjen Grillparzerovim pjesništvom, koje bi rado recitirao svakome, onima koje to zanima, jednako kao i onima koje to uopće ne zanima. Često je o sebi govorio u trećem licu, i bio je, u najmanju ruku, veoma, veoma neobično i krajnje neprilagođeno dijete. Kasnije će se, desetljećima nakon njegove smrti, vrlo ozbiljno raspravljati o tome je li sindrom koji je opisao bio svojevrsni njegov psihološki autoportret i je li Hans Asperger i sam “bolovao” od aspergerovog simptoma. (Premda se rečeni simptom, kao ni većina stanja iz takozvanog autističnog spektra, ne može nazvati bolešću, nego se radi o stanju, o svojevrsnom psihološkom manjinstvu, izuzetka od socijalne ugođenosti zajednice.)

Hans Asperger nije bio slavan ni poštovan čovjek. Živio je i radio u Beču, tamo ga je zatekao rat, u koji je bio mobiliziran kao liječnik s vojnim činom. Služio je na prostorima Nezavisne Države Hrvatske, po Slavoniji i Bosni. Tamo se, barem teoretski, mogao sresti, ili se preko nišana gledati, sa čovjekom čija će se sudbina fatalno uplesti u ovu priču, kirurgom i budućim profesorom Medicinskog fakulteta u Sarajevu Blagojem Kovačevićem. No, vjerojatnije je da ova dvojica ljudi, koje će povezati povijest našega vijeka, velika i mala, društvena i porodična, ne samo da se nikada nisu sreli, nego jedan za drugog nisu ni čuli.

Nakon dvogodišnje vojne službe, koja je, vjerojatno, za njega bila vrlo neugodna – po svoj prilici se loše snalazio među tolikim ljudima – doktor Asperger se vratio u Beč, gdje je nastavio s praksom dječjeg psihoterapeuta i istraživača čija su istraživanja, zapravo, malo koga interesirala. Godine 1944. objavio je definiciju “autistične psihopatije” kod djece, do koje je došao proučavajući ponašanje četvorice dječaka kod kojih je uočio: nedostatak empatije, nisku sposobnost zasnivanja prijateljstava, vođenje jednostranih razgovora, stanovitu verbalnu agresivnost u nastupu i tjelesnu nespretnost.

Vrlo sličan opis istog sindroma dala je još 1926. sovjetska dječja psihijatrica Grunja Efimovna Sukareva, nazvavši ga “shizoidna psihopatija”, ali njezin je rad, naravno, izazvao još manji interes. Čovječanstvo je, barem što se tiče individualnih psiholoških stanja, još uvijek bilo na svojim počecima, i ljudi su se dijelili na sumanute i pribrane, na lude i normalne, tako da, vjerojatno, nikome nije ni bilo jasno o čemu to doktorica Sukareva govori. I kakva je korist od njezinog govorenja. Grunja Sukareva utemeljiteljica je dječje psihijatrije u Sovjetskom Savezu, ugledna, zaslužna i odlikovana, poživjela je punih devedeset godina, i umrla na početku vremena u kojem će njezin rad, kao i rad doktora Aspergera, svijetu postati važan.

Naime, tek se osamdesetih godina počinje ne samo javno govoriti o autizmu, nego je to vrijeme kada niz dijagnoza poremećaja iz autističnog spektra ulazi u kliničku praksu i, što je vjerojatno i najvažnije, kada autisti dobivaju pravo građanstva, kada stječu pravo na sebe i na svoju ličnost. Prije tog vremena smatrali su se ludim, sumanutim, mentalno zaostalim, defektnim, psihotičnim… Prije tog vremena bili su osuđeni na nerazumijevanje i na konačnu životnu nesreću. Uglavnom su živjeli u azilima, u sanatorijima za duševne bolesnike, među ljudima s kojima, uglavnom, nisu imali ništa zajedničko. Tragali su za mirom i tišinom, a nailazili na buku i uznemirenje.

Slobodan je bio sin jedinac doktora Blagoja Kovačevića. Visok, krupne, vrlo snažne figure, lijepih, jakih šaka, dobrih za kirurga, rodio se na kraju jednoga rata. U ranom djetinjstvu bio je čudo od djeteta, imao je izrazito bogat rječnik, i lako je razgovarao s odraslima. Zapravo, obično nije razgovarao, nego je izlagao svoja saznanja, i zatim postavljao kratka ciljana pitanja o onom jedinom što ga je uopće i zanimalo. A zanimalo ga je ono što je, zapravo, u to vrijeme zanimalo i sve odrasle iz njegova okruženja, sarajevsku gospodu, uglavnom građane, kuferaše, ostatke ostataka srpsko-pravoslavnog tašlihanskog svijeta, očeve kolege liječnike i njihove u pravilu natprosječno obrazovane žene: odakle je netko, odakle je i kada stigao, tko je kome u rodu. Bilo je to početkom pedesetih, kada su se nanovo rekonstruirala ratom pustošena porodična stabla, rastvarali su se stari i stvarali novi identiteti, i na zasadima narodne revolucije i komunizma gradio se novi privatni svijet, koji je, pogotovu u Sarajevu, uvijek bio važniji od onoga vanjskog, javnog svijeta.

O tome se svakodnevno razgovaralo, pa roditelji u početku, vjerojatno, nisu ni vidjeli ništa čudno u tome da se njihov petogodišnji jedinac tako živo umiješao u diskusiju. Uostalom, sigurno su bili i ponosni, jer je pokazivao začuđujuću sposobnost razumijevanja i povezivanja vazda kompliciranih unutarobiteljskih i međuobiteljskih odnosa, te gotovo zastrašujuće pamćenje. Problemi će nastupiti s polaskom u školu, kada se ustanovi da njega ne samo da ništa drugo ne zanima osim toga tko je kome u rodu i odakle je netko, nego se ni trenutka nije u stanju na bilo što usredsrijediti.

Nije trebalo proći puno vremena da Slobodan zauvijek iskoči i iz generacijskog toka i iz društvene zajednice. U to vrijeme su, istina je, postojale škole za “mentalno zaostale”. U Sarajevu takva će škola ponijeti ime hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora, pa će se i danas, u mnogo blažem tonu i jeziku zvati “Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Vladimir Nazor”, ali u ono vrijeme Slobodan nije bio ni za takvu školu, ne samo zato što nije bio “mentalno zaostao”, nego i zato što je, takav kakav je bio, mogao samo ometati drugu djecu i još biti silno uznemiren time što ona nisu u stanju pružiti zadovoljenje njegovih interesa.

Ako je Slobodan Kovačević bio dijete aspergerova sindroma, a sve su prilike da jest, premda mu to nikad nitko neće dijagnosticirati, tada je on spadao među lakše slučajeve. Naučio je pisati i čitati, i bio je opsjednut i opčinjen vrlo kompliciranim i kompleksnim svijetom porodičnih odnosa, rodoslova i podrijetla, ali i svega onog što je u Sarajevu iz nečijeg podrijetla proizlazilo. Iako je bio nesposoban za uobičajene socijalne kontakte, Slobodan ih je u teoriji i na razini porodične mitologije sasvim ispravno razumijevao i primjenjivao.

Pritom, tipično za asperger, govorio je ubrzano i jednolično, bez unošenja osjećaja i sintaksičkih naglasaka, što će mu, pogotovu kad malo poodraste, donijeti pouzdanu reputaciju nekoga tko nije normalan. I naravno, ta razlika u govoru, kao i Slobodanova verbalna nasrtljivost i agresivnost, kao i sklonost da vam se previše približi, da vam se, onako ogroman, tijelom unese u lice, u svakome, ili skoro svakome, budili su nelagodu i strah.

Ludilo nije zarazno, ali ljudi se zbog nečega više plaše kad im se prikuči lud nego okužen. Pritom, strah od Slobodana, koji na svoju nesreću i nije bio lud, njemu je stvarao čitav niz nevolja. Kako su ga se plašili, nisu htjeli s njim da razgovaraju, niti su uopće i bili sposobni s njim razgovarati na normalan način i o nečemu tako intimnom kao što je porodica, Slobodan je ostajao uskraćen za svoje opsesivne interese. Uzalud je pritrčavao ljudima da ih pita kako se zovu. Žene su bježale od njega, od bi trčao za njima, tražeći da mu kažu; muški su ga provocirali, izbezumljivali, izrugivali ga i ponekad tukli, i tako je, već od sredine šezdesetih, najavljena njegova žalosna sudbina, koju će se, da paradoks bude potpun, jednoga više ne tako dalekog budućeg dana čudesno sjediniti sa sudbinom grada ili barem njegovoga značajnog dijela.

Doktor Blagoje Kovačević rano je umro, vjerojatno zatravljen sinom jedincem. Njegova bista stajala je nasred cvijetnjaka, ispred jedne koševske klinike – zbog nečega mi se čini da je stajala ispred urologije – možda tamo stoji i danas, tko zna, ja to više neću provjeravati, plašim se onog što bih osjetio ako je tamo ne bih našao. Brigu o Slobodanu nastavila je voditi njegova majka, starija gospođa, uvijek savršeno uređena, lijepa, sjedokosa, vazda kao da je upravo od frizera. On bi išao dva-tri koraka iza nje, obično bi s njom, ili sa sobom, vodio neki razgovor. Bio je u dobrom odijelu, sa snježnobijelom, savršeno ispreglanom košuljom. Ta je košulja, njezina bjelina i urednost, bila najtužniji detalj u njihovoj pojavi. Od tuge se nije moglo gledati u Slobodanovu pojavu.

Imao sam pet-šest godina kada smo jednoga petka, u rano jutro, oko pola osam, Nona i ja išli na pijacu u veliku kupovinu. Taman da ćemo skrenuti u Radojke Lakić ulicu, kad me je spopao Slobodan:

– Kako se ti zoveš? – promrsio je dubokim, jednoličnim glasom, na što sam ja pokušao ustuknuti.

– Reci mu – rekla je Nona, i kao da me je gurnula prema njemu.

– Reci mu, reci mu! – ponovio je on, istim onim glasom.

Meni je srce bilo u petama.

Rekao sam mu kako se zovem. Pa sam mu morao reći kako mi se zovu roditelji. A čim sam rekao za djedovo ime, Franjo Rejc, Slobodan me je prekinuo, pa krenuo da bifla i vergla Franjino podrijetlo i rodoslov, ime oca, ime majke, mjesto rođenja, zavičajnost, godinu dolaska u Sarajevo…

Nekoliko koraka ispred stajala je gospođa Kovačević i čekala. Nasmiješila se Noni kada je sve ovo završilo, i to je bilo sve. Otišli su dalje, Slobodan je nastavio govoriti o Franji Rejcu, ponavljati ono što je već rekao, svako malo umećući: Slobodan zna, Slobodan zna… Nakon čega bi počinjao otpočetka.

Bio je to vrlo čudan osjećaj: Slobodan je znao sve o Nonetu! Tojest, znao je ono što drugi nisu znali, i što nisu znali ni mnogi od onih koji su nam zalazili u kuću. Jednom davno ga je sreo, upitao ga – Kako se ti zoveš? – i onda mu je Nono rekao. Sad je pitao mene, i sad će i o meni sve znati.

Slobodanu se često događalo da zaboravi naša lica, ali nakon što bismo mu rekli kako se zovemo, on bi nam bez pitanja i zaustavljanja izbiflao naše rodoslove. Kada bismo nekim čudom jednoga dana na čas zaboravili tko smo i što smo, Slobodan bi znao. On je bio čuvar identiteta.

Vjerojatno je znao na hiljade Sarajlija, njihovih imena i rodoslova. Uočavao je, s kompjutorskom preciznošću i pouzdanošću, svaku eventualnu porodičnu vezu. Rodbinstvo je bilo jedini socijalni odnos koji je razumio ili koji ga je zanimao. Ako nekome nisi bio rođak, za Slobodana si bio izgubljen.

Majka ga je povremeno puštala samog iz kuće. Ili bi joj uspio pobjeći. Tada bi mu se kušulja izvukla iz hlača, odvezala bi mu se cipela, zaprljala nogavica… Ništa on od toga ne bi primjećivao, dok je kao sumanut žurio i trčao unaokolo, tražeći nekoga tko bi bio spreman da mu odgovori na to sudbonosno životno pitanje: Kako se ti zoveš?

Ako bi mu rekli Pero Perić ili Muris Hadžikarabumbaširbegović, Slobodan bi namah prozreo stvar, pa bi se nezainteresirano okrenuo na drugu stranu. Bili su grubi prema njemu. Ta će im se grubost jednoga dana vratiti.

Majčinom smrću Slobodan Koračević postao je sarajevska gradska luda. Na sramotu čaršije koja ga je sramotila, sve uživajući u njegovom sramoćenju. U Sarajevu je preživio rat, ne znam tko je u to vrijeme brinuo o njemu, ali na njegovo ime nailazimo na jednom mjestu u knjizi protojereja Dragomira Ubiparipovića, sarajevskog paroha i posljednjeg pravoslavnog svećenika koji je u proljeće 1992. ostao u gradu iz kojeg su izbjegli svi drugi duhovnici, na čelu s mitropolitom, ne vodeći računa što će biti s njihovim stadom. Proto Dragomir redovno je držao službu u Staroj crkvi na Varoši, kojoj bi prisustvovalo po dvoje-troje ljudi. Jednom se, usred velikog granatiranja, na klupici u crkvi našao Slobodan Kovačević.

Iako ga ništa od toga nije zanimalo, iako ga nije zanimao ni sam rat, ni sve muke i nesreće, ni smrti tolikih ljudi, pa ni mogućnost njegove vlastite smrti, Slobodan se, eto, našao tu, među svojima. I važno je da je tako.

O okolnostima njegova kraja ne znam ništa. Ili su mi poznate glasine i urbane legende, kakvim, pogotovu kada je o Sarajevu riječ, nije uputno vjerovati. Ne znam ni kome je pripala kuća doktora Blagoja Kovačevića, utemeljitelja bosanskohercegovačke i sarajevske kirurgije, ni gdje je pokopan njegov sin. Napokon, ni doktorov grob još nisam pronašao, a tražio sam ga na pravoslavnim koševskim grobljima. Ali nešto drugo znam: sa Slobodanom Kovačevićem, najismijanom čaršijskom ludom, umrlo je veliko znanje. Sarajevo je umrlo s njim.

Je li doktor Hans Asperger bio žrtva aspergerova sindroma? Vjerojatno jest. U psihologiji, međutim, slabe su, kao duga prozračne i nepouzdane, granice između sindroma i stanja, između normalnosti i poremećaja… O koječemu ovisi s koje ćemo se granice naći. Kao dijete bio sam krajnje nedruželjubiv, trapav i fokusiran na ono što me zanima. Između mene i svijeta uzdizao se zid boli. Neprestano su me gurali u taj zid, a ja sam se pokušavao oduprijeti. Na kraju sam popustio, nešto se slomilo u meni, ali nikada, osim u vrlo rijetkim slučajevima, nisam sklapao prijateljstva. Volio sam ljude s kojima sam dijelio iste opsesivne interese. Ti interesi širi su nego Slobodanovi, ali svejedno mi se čini da bih bio sretan da sam se u životu bavio samo imenima Sarajlija, njihovim podrijetlom i međusobnim rodbinskim odnosima. Time odakle je tko došao i na kojem groblju danas leži.

O Slobodanu Kovačeviću napisao sam priču i objavio je 1994. u knjizi “Sarajevski marlboro”. Optimistična je i dijelom netačna bila ta priča. Proći će vrijeme prije nego što shvatim o čemu je tu, zapravo, bilo riječi. Na kraju, njegov život i sudbina prerasli su, pretvorili ga u metaforu. Sa Slobodanom Kovačevićem nestalo je jednoga Sarajeva, kuferaškog, građanskog, srpskog, tašlihanskog, starodrevnog, i nestale su tisuće onih čija su imena, bez imalo patetike, čak i bez imalo osjećaja, bile upisane u njegovu sjajnu memoriju. Izvan te memorije ostali su oni koji su ga se plašili, nisu odgovarali na njegova pitanja, prezirali ga kao što se preziru defektni, ludi, mentalno zaostali, sumanuti… Na njima je da nastave život jednoga drugog grada.   

Miljenko Jergović 15. 04. 2018.

VIII

A jesi li slušao
Glas stabla u proljeće,
Umilan kao djevojački
Nježan kao njena
Bradavica
A jesi li slušao
Kako u  korijenu
Veže temelje
Vasionske kuće
Jesi li napipao taj glas
U ritmu tvoje
Vratne vene
Zamaman i vreo
U poljupcu tvoje drage
Da ti usne i danas
Bride

Enver Kazaz 14. 04. 2018.

Sklad višestoljetne arhitekture

                      

Iako je Kiseljak kao urbano naselje relativno mlad gradić, postoji tek stoljeće i koju deceniju, u njemu se skladno stopilo više arhitektura iz različitih doba. Iskoristivši početak aprila, dok se listanjem krošnje kiseljačkog drvoreda još nisu priširile i svojom zelenom zavjesom smanjile vidike, ovih dana iz rakursa Trga kneza Radoje u kadar svog smartfona Nokia pohranio sam četiri kulturno-historijska objekta iz isto toliko stoljeća.

Prvi s lijeve strane, najstariji među njima, je stećak bosanskog kneza Radoje Radosalića, župana župe Lepenica iz – kako se pretpostavlja – 1416. godine (zapravo to je replika pomenutog stećka koju je uradila firma “Marbo-stone”), dakle iz 15. stoljeća; između dva stabla je zgrada Visoke škole CEPS-a, sagrađena prošle godine (21. stoljeće) u modernom stilu od betona, aluminija i stakla, na kojoj dominira kontrast sive boje mermera i crnih stakala; na brijegu je (iz 20. vijeka) Katolička crkva svetog Ilije sagrađena 1984. godine po nacrtu Antuna Karavanića (na toj lokaciji je bila ona iz 1896. rađena po nacrtu slavnog arhitekte Josipa Vancaša); a sasvim lijevo je Hrvatski dom, mada sagrađen 1913. godine, u stilu je arhitekture moderne iz 19. stoljeća. Dakle, rijetkost je da se u razdaljini od 300-tinjak metara zračne linije nađu udaljena četiri objekta tako različitih arhitektura – od srednjovjekovnog stećka, vječne kuće kneza Radoje, do zgrade CEPS-a današnje savremene arhitekture.

Poveznica svih tih vijekova i njihove karakteristične arhitekture jeste kiseljak, mineralna voda u kontinuitetu poznata još iz rimskog doba, po kojoj je naselje i dobilo ime.

Prizor, zabilježen Nokiom mogu – samo s druge strane rijeke Lepenice i s nešto širim horizontom – svakodnevno vidjeti i turisti i iz drugog rakursa, s izvora u parku “Josipa Baća” koji posjećuju kako bi s njega u boce natočili vjekovno poznatu kiselu vodu, koja posjeduje korisno i djelotvorno svojstvo na ljudski organizam.

Raif Čehajić 13. 04. 2018.

Ćuprija na Drini, apendiks

Na onom dijelu mosta koji se zove kapija,tu, na srednjem stubu koji se pri vrhu proširuje, sa ispusta ozidanih sa obje strane, lijevo i desno od kolovoza, proširuju se po jedna terasa, oko pet koraka duga i široka, ograđena kamenom ogradom; tu, na desnoj terasi, idući od varoši, na sofi, uzdignutoj za dva basamaka, optočenoj sjedištima kojima ograda služi kao naslon… tu, dakle, na kapiji, na kojoj su zastajale i svadbe i sahrane, na mjestu čiji su veličanstveni opis svi učili naizust kao Svetu Knjigu, na pedesetu godišnjicu njenog ispisivanja, ovjenčanog slavom, dovodili su ih sa svih strana, iz čaršije i okolnih sela, i bacali ih, toj ljepoti u čast, ritualno u Drinu, s veličanstvenim osjećajem da ispunjavaju zavještanje predaka, s trsima koji podilaze tijelo od osjećaja uzvišenosti i zadovojstva što su izabrani da, mnogo godina poslije, a nikad kasno, ispune davnu pravdu. Stajali su višegradski muslimani smjerno u redu – uglednici, ljekari, profesori, trgovci i advokati, oni što su se mrsili svinjetinom i zalijevali rakijom i oni što su postili ramazan i klanjali pet vakata, i hadžije i obična sirotinja raja, i prigradske balije, svi odreda i bez razlike, jednako krivi –  obamrli više od nevjerice nego od straha, bez pobune i psovke, sa samo jednom željom da se sve završi što prije i da bućnu u Drinu sa sofe, s koje su onomad samo najhrabriji skakali, a sad odreda; odlazili su na onaj svijet s zadnjim pogledom u taj porozni kamen i okna mosta iz kojih su u djetinjstvu skupa hvatali golubove, s rukama na potiljku vezanim žicom što je kožu sjekla do kosti, i šaptali molitvu umjesto kletvi, ne mrzeći ni iz jednog od razloga one koji su mrzili njih, bez ijednog.

Do akšama tog junskog dana 92, Salko Ćorkan ih krišom izbroja 280, pa ako je svaki tresak o vodu značio jedan život, a manje nije, onda su se za četiri dana, od utorka do petka, koliko je neotkriven čučao u oknu mosta, među napuštenim golubijim gnijezdima, o barem hiljadu ljudi ogriješili, s ustima punim Boga. Najposlije ga primjetiše i pozvaše da im se pridruži u gozbi, i da svojom rukom skrati nekog Pašana za glavu jer mu je baš on, sudeći po svemu, oteo i obeščastio  njegovu ljubljenu, siromašnu Pašu; ali napravi se to kopile budalom većom od sebe, pa se ogluši i zapjeva neku davnu pjesmu, od koje na tren svi zastadoše: i koljači, i nedoklani, i oni koji su smjerno čekali svoj red, kao da ih je ta pjesma na trenutak vratila u drugo vrijeme.

– Tiridam, tiridam!- pjevao je Ćorkan u nevrijeme, kada nikom nije bilo do pjesme, gluh za dobacivanja, pa kao da mu je bilo malo što je budala, nego je još i „lud poludio“. Nešto mu oči zalijeva, kao suze, kao veselje.

Već su bili zaboravili da mu je ime Salko i da je od majke ciganke i nekog anadolijskog podoficira, i znali su ga samo kao Ćorkana – a Ćorkan nema ni ime ni vjeru! – pa su ga smatrali za svog, za budalu koja i nije čovjek pa ne može biti ni svjedok, jer koja bi to budala povjerovala šta je sve budala Ćorkan vidjeo i čuo  za ta četiri duga dana? Nisu se, u poslu do guše, krili pred njim, nego uznosili, onako kako žena ne krije stid pred svojim čovjekom, kako bi ga pred tuđim krila, nego se uznosi i mami ga uvijajući strukom, pa su i oni, uzneseni i pijani od straha i krvi, podvriskivali i ojkali, sve maljem i kamom uokolo zamahujući i sjekući Turke Seldžuke na dva, na tri.

– Hej, Ćorkane, Drina je opet grobar, hljeb ti iz ruku uzima!- podvriskivale su vojvode nadmečući se u vještinama i tankog i tupog zareza, a ako bi neki ipak pao s ćuprije na obalu, ni živ ni mrtav, ili negdje do pojasa zaglavio u vodi, slali bi ga tek toliko da ne zaboravi hamalski zanat.

– Ćorkane, kopilane, kad nema ruma ni „Jamaice“, dobra ti je i šljiva!- častili su ga u predasima a on im – dobar čovječe! – nazdravljao i otpijao rakijetinu brlju krupnim gutljajima.

Padali su pljoštimice sa sofe, nedoklani oštrom kamom, s tankom crvenom niti iznad grkljana, kao poslije brijanja kada stari žilet ostavi trag, ili bi im grlo dugo pilali tupim nožem, s patrljcima žilave, iskidane kože; s lubanjom smrskanom kundakom na kojoj su ostajali krvavi pramenovi kose i ljigavi prištići mozga što miriše na kuhana jaja; ili s kursumom u leđima i potiljku koji tek izlazeći iz tijela pravi velike kratere; ali često samo ranjeni i još živi, pljuskali su tupo i davili se u hladnoj i virovitoj Drini koja ih je čas izbacivala na površinu, čas kovitlacima povlačila na dno, i vukla ih sve do ušća u Savu, i dalje. Nošena brzom maticom, tjelesa su se nasukavala na plaže i kačila za šipražja, ili, puno docnije, bivala upecana alaskim udicama pa bi ih, umjesto mladica i somova, izvlačili na čamce, podbuhle i modre, poluraspadnute, mumificirane u mulju, iskolačenih očiju i začuđenog pogleda, kao da su se utopili juče; i nikada ih, dok god većim dijelom svoga toka rijeka Drina  bude proticala kroz tijesne gudure, neće stići sve naći ni  izvaditi, i miješaće se njihove kosti s kostima njihovih očeva, i očevih očeva iz Drugog rata, koji na istom mjestu skončaše na navlas isti način, od očeva ovih istih koji ih zatraše devedesetih, i očeva njihovih očeva, u muku i tišini, s kažiprstom na usnama, bez pomena i suze; ljeti, za jarih vrućina, kada bi se Drina povlačila dublje u žilu korita, bljeskala su se na mjesečini njihova rebra i lobanje strašeći djecu koja su ih nalazila i u njima prepoznavala slike velikog majstora i materijalizirani dokaz da je pisao čistu istinu, ali su od sve te ljepote i mudrosti, samo te slike sačuvali, i pripisali ih sebi, a grijeh ustupili drugima, pozivajući se na velikog meštra kao pouzdanog svjedoka na toj velikoj višegradskoj fresci uvjerljivo iscrtanoj kao da je stvarna u svakom detalju i svojim očima vidjena; ne kao spomenik ljudskoj imaginaciji nego kao uputstvo, nauk i poziv za svetu osvetu.

Poslaše Ćorkana, četvrtog dana svetkovine na ćupriji, u petak oko džume, da dohvati nekog Idrizovića koji se zaglavio među šipražjem, još živ, s ranom na grlu iz koje je kiptila krv, više crna nego crvena; a on veselo poskoči, kao pseto koje i bez komande zna svoj zadatak, i sve vješto zapličući nogicama kao da igra i pleše, ode do Idrizovića pa se, obujmivši ga oko struka, baš kada ga je skoro bio izvukao, skupa s njim baci niz vodu. Ponovo ih je ta luda pomela u poslu, pa su svi zastali i gledali šta se događa i da li Ćorkan tog Idrizovića spašava, ili davi; i čiji je onda, zapravo, Ćorkan?!

I danas, dok s djecom i unucima šetaju predveče ćuprijom ili se postrojeni okupljaju da obilježe neku godišnjicu velike pobjede nad višegradskim Turcima, nisu sigurni šta su tog dana zaista zaista vidjeli. Neki kažu da se Ćorkan samo okliznuo o krv i da ga je Drina povukla u zagrljaj; drugi vele da je isplivao na drugu stranu rijeke i da svake godine na taj dan oko ponoći čuči u ćuprijskom oknu i cvili kao što to čine mala štenad; ali svi se slažu da su, dok su se utopljenici nadmetali s talasima Drine,  jasno čuli ludog Ćorkana kako pjeva!

 

– Akšam geldi, sunce zajde,
Na tvom licu više ne sija.

 

Sve drugo ne bi bili sigurni posvjedočiti šta je istina, a šta im se pijanim samo pričinilo, ali ostade priča o tome kako je – tek tada mu se neki sjetiše i imena! – Salko  Ćorkan skončao s turskom pjesmom na usnama, kako i priliči ludama i bićima nižeg soja.

Među preživjelim Bošnjacima – jer od onolikih turskih glava ne ostade ni toliko da im se može čuti glas – razbacanim od Sarajeva, preko Stokholma i Salcburga do Siettla, poče se plesti mit kako te neraspadnute i skoro žive leševe – i Ćorkana među njima! – u mulju rijeke čuvaju vile brodarice, one koje su od početka bile protiv da se na tom mjestu obuzdava divlja Drina, pa su noću rušile ono što bi se  za dana sagradilo, jer – eto, kao! – znale su kakvom će zlu, naspram plemenite zamisli i nijeta velikog vezira, ta velebna ćuprija poslužiti, tuđa, po svemu bolja i iznad svega što su u tim krajevima ljudske oči vidjele. Razumniji među njima, i oni koji su manju štetu pretrpjeli, govorili su kako nije kriva ćuprija, ni Drina nije kriva, i sve bi se isto i bez nje dogodilo što i s njom, na njoj, ali malo uzvodno ili malo nizvodno, na zgodnim sprudovima uz obalu; samo bi na mjestu gdje je velebni most zjapila beskrajna praznina u njihovim životima i, kako, da nije ćuprije, ne bi bilo razloga da tu bude ni Višegrada, ni pjesama i kako bez ćuprije ne bi bilo ni Višegrađana koji preživješe, ni njihovih uspomena od kojih žive. Jer, nožem se može odrezati kruh da nahrani gladnog, a može se tim nožem gladnom prerezati grkljan; pa je li zaslužan nož što gladnog nahrani i je li nož kriv što ga njime ubi!?

Najposlije, zaključiše raspravu preko društvenih mreža – koje ih umjesto ćuprije okupljaju rasute po bijelom svijetu, ispod i iznad zemlje i povrh neba –  kako nije kriva ćuprija ni divlja voda nad kojom se nadvila, i kako vile brodarice, od malena na zlu glasu, bdiju u mulju nad nijemim svjedocima i privode ih u pravilnim razmacima, uvijek kada ljudi padnu u napast da ih zaborave; nisu ni knjige krive, i same velebne kao ćuprija na Drini, ni oni koji proslaviše kasabu nipočem bolju od drugih, nego je kriva zla ljudska ćud da sve plemenito i vrijedno poništi i pretvori u suprotnost, ljubav u mržnju, život u smrt, i kako je tako oduvijek i kako je tako zauvijek, otkada je svijeta i vijeka, borba je dobra sa  zlom i trajaće sve dok bude između tih brda tekla Drina i nad njom bdjela ćuprija.

Prošlo je četvrt stoljeća, i tri četvrti stoljeća, i proteći će ispod ćuprijskih okana još puno vode Drine a u višegradskoj kasabi vladaće i dalje taj zaglušujući muk i nijek; a samo ćuprija, nijemi svjedok stoljeća, zna i čuva istinu za onog koji će se – ali svakih dvjesto godina! – rađati kao volšebnik  sposoban da stvara slike toliko uvjerljive, kao da su stvarne i žive, da mogu mijenjati ljudske sudbine.

 

Zlatko Topčić 12. 04. 2018.

Na Svetom Marku/2

 

Pirkko, Branko Bjelogrlić

Po rasporedu slova slutim da je ovo jezik finski.

Riječi što znače, to bi mi mogla reći rodica Inka, kojoj, zapravavo, i nisam rođak, nego ujak u drugom koljenu. Između nas je četiri godine razlike i jedan jezik zajednički. Drugi je njen očinski finski.

U grobu koji je za prvih sedmica januara zarastao u mršavu zimsku travu, pod uspravnom pločom, što podsjeća na živ lastavičji rep, dvoje ljudi leže:

Pirkko Bjelogrlić

Branko Bjelogrlić

Ispod imena im, u čudnom rasporedu brojeva, datumi rođenja i smrti, tako da mogu samo naslutiti kad su rođeni, kad umrli.

Pirkko je umrla pola stoljeća ranije, ali zamišljam da su bili muž i žena.

Branko je umro u naše vrijeme, čini se preklani.

Grob im je na sarajevskome pravoslavnom groblju Svetoga Marka.

A finski me natpis podsjeti na raskošnu rusku crkvu u Helsinkiju, malo ispod uzvišenja na kojem je druga crkva u kojoj mrzovoljan, a mudar Luther sa bijelih zidova gleda na nas.

Miljenko Jergović 12. 04. 2018.

Popi i Rudi

Alem Ćurin 11. 04. 2018.