ŠTAMPAR

Kada je čuo da tamo  neki pisac majstore i njihove majstorije hoće da zapečati u knjigu, štampar je odlučio da baš on pečata taj časlovac. Smatrao je da su majstori potomci nebeskih bića i želio je da i on učestvuje u podizanju spomenika njihovom djelu.

Štampar je imao dosta godina, dugo su jedna za drugom urastale u pogrbljenu kičmu, a pisac je sporo pisao, pa je junak naše priče počeo da bježi od smrti. Smrt na vrata, on kroz prozor, na ulicu. Smrt na ulicu, on u šumu. Smrt u šumu, on u pustinju. Smrt u pustinju, štampar u more. Smrt u morske dubine, štampar na planinske vrhunce. Dalje nije imao kud, jer je vjerovao da nebo pripada drugima.

Vidi naš junak da se od nesrećnice ne može pobjeći, a želja da baš on pečata časlovec o majstorima i njihovim majstorijama sve žešće gori, pa – kud će, šta će – sakri se od nje na jedino sigurno mjesto.

Uskoči u rukopis knjige o majstorima i majstorijama.

Imaginarni prijatelj/73

“Idiot” je najljepši roman Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, bajka za odrasle, od koje se čitatelj lako razboli, dobije temperaturu, pa dva tjedna leži u postelji na antibioticima, iako mu antibiotici nisu od pomoći. Knez Miškin je najbliža književna prispodoba Isusa Krista. Ako vjerujemo – ili ako možemo imaginirati život u kojemu vjerujemo – i ako nam je Isus Božji sin, onda mirne duše možemo reći da se Dostojevski najbliže od svih ljudi približio Hristosu pišući kneza Miškina. Osjetio je Isusov dah, a Isus je osjetio dah Fjodora Mihailoviča. “Idiot” je čudo od knjige, koje se, kao i sva čuda, ne preživi lako.

Isus je pomaknut čovjek. On nije sav svoj. Ili nije kao drugi. Isus je lud. Knez Miškin je, zamišlja ga pisac, predivan kao Isus. I kao Don Quijote. On je u prvobitnoj zamisli spoj ta dva lika. O knezu se priča da je malouman, da je od rođenja duševno poremećen, liječio se godinama u Švicarskoj, ali sve prave bolesti su neizlječive. U domovinu se vratio bez kopjejke u džepu, ali pun žara i znatiželje. O Rusiji ne zna ništa, ili gotovo ništa, ali je doživljava kao polje svoje intime. Ushićen je, neprestano u vrućici, ide od čovjeka do čovjeka, dopuštajući da se u njega utisne svaka sudbina i nesreća. Knez Miškin posjeduje dar empatije, kakav je bez premca u našim legendama i fikcijama, ali nešto nas drugo u tom daru i osvaja i plaši: djeluje stvarno, prirodno i uvjerljivo. Prepoznajemo li to u legendi o knezu Miškinu Isusa Krista i njegovu legendu, pa nam  zato djeluje prirodno i uvjerljivo? Ili je nešto drugo?

Isus Krist je nesumnjivo bio revolucionar. Knez Miškin je također revolucionar. Protiv je smrtne kazne, protiv izrabljivanja radnika i seljaka, i spreman je propovijedati svoja uvjerenja. U njegovu nastupu na prvi pogled nema ništa zazorno, ali u ljudima izaziva, uglavnom, negativne reakcije. Plaše ga se, sumnjiče, izbjegavaju. Muči ih što ga ne mogu objasniti putem vlastitog iskustva. Ono isto što čitatelja privlači Miškinu, njegove subesjednike i suvremenike, s kojima Miškin biva u istom romanu, odbija i grozi.

Knez Miškin u ljudima vidi djecu. Čim nekog bolje upoznaš, shvatiš eto ga, još jedno dijete. Svijet “Idiota” veliko je i surovo dječje igralište, s toboganima, vrteškom i pješčanikom. Miškin je jurodivi među djecom. Sa ženama mu, međutim, ne ide. Nastasje Filipovne se plaši. Ona je odrasla i nesretna. Gorda je, a knez Miškin ne razumije gordost. Nakon što joj se pokori, ona bježi s Rogožinom. (Je li tako bilo, ili se čitatelju nešto pobrkalo i pomiješalo, tražeći novu logiku i red u njegovoj glavi? “Idiot” je, naime, roman koji je, u smislu a ne u sadržaju, trajno nedovršen, i ište novu verziju, koja bi se čitala uz ovu, usporedo kao Evanđelje.)

Miškin na kraju napušta Rusiju. Napušta li time Isusovu metaforu i putanju? Vraća se onome istom doktoru Šnajderu u Švicarsku, da ga liječi od njegove neizlječive duševne bolesti, koja kroz epohe i stoljeća mijenja svoje ime i simptome, a svodi se na preosjetljivost na patnju drugih. Povremeno naiđe netko tko kaže da to i nije bolest. U naše vrijeme za tog će reći da je ateist. Što bi onda rekli i za Isusa Krista i kneza Miškina, kad bi im se pojavili pred očima.

Imaginarni prijatelj/72

Fra Petar se pojavljuje u pripovijetkama “Trup”, “Čaša”, “U vodenici” i “Šala u Samsarinom hanu”, te kao glavni kazivač u romanu “Prokleta avlija”. Umio je lijepo pripovijedati, pa su se njegove priče prenosile od usta do usta, prerastale u zajedničku legendu, u ono što se dogodilo svima. Za razliku od fra Marka, koji niti je bio od velikih riječi, niti od zajednice, fra Petar, osim što je pripovjedač, čovjek je od društva, znatiželjan, okretan u misli, i vješt da od ljudi bez velika truda i rizika izvuče priču. Na tom je njegovom umijeću uglavnom i zasnovana “Prokleta avlija”.

U pripovijetci “Trup”, dok fra Petar leži teško bolestan i pripovijeda, Andrić kaže da je svaka njegova riječ “kazivala više nego što ona u običnom govoru znači”. Od ovoga teško da je boljeg i tačnijeg određenja književnosti, a pogotovu umjetnosti pripovijedanja. Ali kao što umije s riječima, fra Petar je umio i s rukama. Rođeni mekanik, vješt na svakome stroju i alatu s kojim valja nešto napraviti i popraviti. Za razliku od fra Marka, koji je čovjek zemlje i samoće, fra Petar je čovjek društva i tehnike. Ljudi mu se ispovjedaju, a on ih sluša, pamti i poslije priča. Fra Marko je, paradoksalno, Božji čovjek i redovnik, dok je fra Petar pisac. Samo što ne piše, nego će sve priča s njime u grob.

U “Trupu” govori kako ga je za progonstva u Malu Aziju – dakle, nakon onoga što se izdogađalo u “Prokletoj avliji” – došao na glas kao majstor, pa ga je pozvalo u jednu kuću da popravi sat. Tu je upoznao Čelebi Hafiza, čovjeka od kojeg je nakon strašne ženske osvete ostao samo trup. Ni ruku, ni nogu, ništa. Pred kraj te priče, fra Petar govori: “Kršten je čovjek kao srča. Kucneš ga na jedno mjesto, a on prsne na komade, i nema mu lijeka ni popravke.” Nisu ove riječi puko mudrovanje, ali kome to treba govoriti, ionako nije ni za fra Petra ni za Andrića.

U priči “Čaša”, još jednoj u kojoj fra Petar leži bolestan i oduzet, ona je rečenica koju često citiraju: “Ovdje se dram radosti dušom plaća.” To fra Petar kaže pričajući priču o fra Nikoli Graniću, zvanom Mumin, koji je imao drukčiju čašu nego ostala braća, ljepšu, zlatom optočenu, i zbog te je čaše u mladosti imao grdnih problema. Izdvajao se po čaši. A ljudi ne vole one koji se izdvajaju: “U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj.” I onda stižu riječi što ih valja ponoviti: “Ovdje se dram radosti dušom plaća.” Ta je čaša fra Muminu bila dram radosti.

Često kad mu ne bi bilo lako, kad bi ga sitnež naokolo progonio i unosio mu se u život, ovom bi čitatelju na um padale fra Petrove riječi o čaši. Iako ova zemlja više nije bila ona u kojoj je on živio, nije bila Bosna, nego je bila Hrvatska, čaša je čitatelju bivala dovoljno objašnjenje i utjeha. Sve što se može objasniti unaprijed je utješeno. Ali što je zanimljivo: nikad ne bih pomislio ni da su to riječi Ive Andrića, ni da je fra Petar figura iz njegove mašte. To je ono najviše što književnost može: da postane život izvan i mimo života, i da likovi iz tog života progovore onim glasom koji je jednako živ kao glas koji evo ovo sad izgovara.     

Dnevnik jednog penzionera/28

Nisam gledao utakmicu za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Koreji i Japanu, odigranu u rano popodne, u subotu 29. lipnja 2002. Stvar je tim neobičnija, jer sam tih godina zdušno navijao za Tursku, što će me kasnije proći zbog nekih koji nisu Turci. Tako nisam vidio gol Hakana Sukura, koji je postigao u jedanaestoj sekundi utakmice, službeno najbrži gol u povijesti svjetskih prvenstava, a onda ni sljedeća dva što ih je za Tursku zabio do tada rezervni igrač Ilhan Mansiz. Na kraju, Turska je pobijedila Koreju 3:2, i to je možda jedina utakmica finalne završnice svjetskih prvenstava od Njemačke 1974. do Rusije 2018 koju nisam gledao u direktnom prijenosu.

A nisam je gledao jer sam morao na prajd. Naime, baš tog dana, u jedanaest prije podne, odigravala se prva Parada ponosa u povijesti Zagreba i Hrvatske, pa mi se učinilo da bi to moglo biti važnije ne samo od utakmice za treće mjesto, nego i od Svjetskog prvenstva u Koreji i Japanu, i od nogometa uopće.

I tako sam se tog dana našao na Zrinjevcu. Dopješačio sam od kolodvora, mimoišao se s policijom, koja me mrko zagledala, procjenjujući kojoj vrsti i skupini pripadam, da bih se uskoro našao usred nečega sa čime nisam imao nikakvo prethodno iskustvo. Dvije minute ranije, ili stotinjak koraka ranije, bio sam slobodan čovjek, koji se bez prevelike brige kreće svijetom, korača ulicama naviknutim na njegove korake, i niti on kome, niti tko njemu smjera veliko zlo. Istina, znalo me je prepoznati i identificirati, pa mi dobaciti ovo ili ono, znalo me je i pljunuti, ali pljunuto se lice otare, omiriše se kiselina tuđih usta, pa se bodro nastavlja dalje, sve uz saznanje da sam lično ja takvu reakciju izazvao i da mi, na kraju svih krajeva, i nije jako mrsko što je tako. Ali sad se zbilo nešto drugo, sad sam, nesvjestan što činim, prekoračio neku nevidljivu granicu koja čovjeka dijeli od hajvana. Deset koraka prije imao sam svoje dostojanstvo, građanski status i ljudsko obličje, koje mi je jamčilo međusobno prepoznavanje s drugim pripadnicima vrste, i odjednom sam onda ostao bez svega toga. Svud okolo su, iza prilično pasivnih policajaca, koji su pomalo podsjećali na redare u jevrejskom getu, urlali i nadirali ćelavi i nešto manje ćelavi mladi ljudi, srednjoškolci, rmpalije u spitfajer jaknama i s martensicama na nogama, ali i neki stariji, među njima i nekolicina zajapurenih umirovljenika i umirovljenica. Bili su bijesni što nas vide, a ja sam, vjerojatno kao i drugi, najprije bio iznenađen mjerom njihova bijesa. Jer nikada ranije nisam bio u prilici da isprobam bijes ljudi koji o meni, tačnije bi bilo reći – o nama, ne znaju baš ništa. Za razliku od svih onih lijepih i šarenih amsterdamskih, rimskih ili bečkih parada ponosa, nije tu bilo zašarenjenog, napirlitanog, maškaranog svijeta. Osim nekoliko klinaca i klinki, pripadnika zagrebačkog subkulturnog undergrounda, svi mi smo izgledali obično i vrlo svakodnevno, bili smo ona siva, heteronormativno uniformirana građanska većina, i bilo je naprosto nevjerojatno da izazovemo takav gnjev. Od njih s druge strane – izuzmemo li ćelave skinhedske nakaze – razlikovali smo se samo po tome što smo se, je l’te, posve neoprezno deklarirali kao pederi i lezbijke (nitko, koliko sam mogao vidjeti, nije bio transrodan). Do tog trenutka, tojest do onih fatalnih stotinjak koraka ranije, nisam imao pojma što to zapravo znači biti peder. I u biti sam jedva čekao da sve ovo prođe i da to prestanem biti. Ni najmanja mi nije bila utjeha to što sam bio okružen istomišljenicima, sve nekim dragim ljudima, onom stvarnom zagrebačkom gospodom, koja je vazda znala založiti glavu za pravo onoga nevidljivog drugog. Srce mi se uzlupalo, osjećao sam se onako kako bi se 1933, učinilo mi se, osjećao njemački Jevrejin, koji stotinjak koraka ranije nije ni znao da je Jevrejin, a onda se najednom našao okružen novim svijetom i poretkom. Razlikovao sam se, a da nisam imao pojma po čemu se razlikujem.

A onda su me prepoznali, i počeli mi dobacivati uvrede koje su se ticale lično mene. Nešto oko mojih nacionalnih i političkih karakteristika. I samo što mi suze nisu grunule na oči. Nikad mi nije bilo milije čuti da sam četnik i Jugoslavenčina, nikad nisam bio tronutiji ljubaznošću onoga marš u Bosnu. Najednom se, naime, sve opet ticalo samo mene, a ne zajednice kojoj sam nenadano uzpripadao. Tada sam, propustivši utakmicu između Turske i Koreje, shvatio nešto što mi nikad ranije nije na um palo i što, siguran sam, nikada ne bih otkrio da se nisam pojavio na prvoj zagrebačkoj Paradi ponosa, a to je da je lakše biti osamljeni, ozloglašeni, rulji izloženi pojedinac, nego biti dio progonjene i prezrene manjine. To mi je saznanje bilo dragocjeno u pisanju “Rute Tannenbaum”, bez toga knjige ne bi ni bio, a jednom bi ga vrijedilo i šire obrazložiti.

Na tom prvom zagrebačkom prajdu, održanom godinu nakon linča sudionika razbijene i neodržane Parade ponosa u Beogradu, prvom u zemljama bivše Jugoslavije (izuzimajući vazda izuzetnu Sloveniju), sudjelovalo je najviše dvjestotinjak ljudi. Neprijatelja koji su činili prsten oko skupa, fizički ili verbalno agresivnih, bilo je barem toliko, premda se činilo i da ih je mnogo više. Nisam vidio nijednoga svog znanca ili prijatelja deklariranog homoseksualca. Nikoga nije bilo ni od znamenitih i otvorenih zagrebačkih pedera i lezbijki. Izuzmu li se oni divni i junačni dječaci i djevojčice, po godinama srednjoškolci, skojevci novoga doba, moglo bi se reći da su na tom prajdu bili uglavnom samo simpatizeri iz redova neortodoksne heteroseksualne većine. Premda čovjek za sebe nikad ne može biti siguran. Kao što nema skroz pravovjernih heteroseksualaca, tako nema ni stopostotnih homoseksualaca. Izuzeci, ako postoje, a vjerojatno postoje, ljudi su krajnje oskudne imaginacije. I možda su jedini vrijedni žaljenja.

Među tim neobičnim svijetom, s kojim sam se našao u opsadi i kojem sam tog podneva pripadao, bili su, recimo, Đurđa Adlešić, visoka politička dužnosnica, čini mi se potpredsjednica Hrvatskog sabora i članica HSLS-a, i – to neću nikada zaboraviti – ministar unutarnjih poslova Šime Lučin. Bilo je to vrijeme vlade Ivice Račana, treća godina njezina mandata, a Lučin je bio ministar onim policajcima koji su krajnje nevoljko sudionike prajda branili od razjarene rulje. On tu nije mogao ništa, premda je činio sve, pa je tog dana odabrao da mijenja svijet na jedini način koji razumnom čovjeku stoji na raspolaganju. Ako bi rulja da kolje pedere, onda je na čovjeku da bude peder. Ili da se sakrije i šuti. Šime Lučin nije se sakrivao. Viđao sam ga tih godina u Motovunu, na ljetnom filmskom festivalu, na koji smo obojica u neka doba prestali odlaziti. Tempi passati.

Bio je tu i Petar Luković. Bit će da ga je tih dana nanio put iz Beograda, pa je došao. Vjerojatno je bilo još poznatih ljudi, ali u međuvremenu sam ih zaboravio.

Tog dana povrijeđena su 32 sudionika Parade ponosa, a privedeno je 27 napadača na njih. Nijedan nikad nije procesuiran ni osuđen, niti su objavljena njihova imena. Država štiti svoje huligane.

Ali danas, kada se sedamnaest godina kasnije sjećam tog ljetnog podneva, čini mi se da je to jedna od rijetkih stvari u kojoj sam sudjelovao a da je završila pobjedom. I jedna od rijetkih odluka u koju nikad nisam posumnjao. A zapravo je sasvim malo nedostajalo, pa da zbog ljubavi prema nogometu i prema Turskoj ostanem kod kuće. Razmišljao sam da moje prisustvo tu ne znači ništa, da će ionako biti ljudi, pametnijih, ljepših i reprezentativnijih. Činilo mi se da je u tolikome mnoštvu jedan k’o nijedan, svjetsko je prvenstvo jednom u četiri godine, a Turska u utakmici za treće mjesto možda jednom u životu… Tako sam mogao propustiti jedno važno životno iskustvo. Te možda i najvažnije kolektivno iskustvo uopće. Nijednom kolektivu nisam supstancijalnije pripadao nego tom kolektivu pedera i lezbijki na Zrinjevcu 29. lipnja 2002.

Sljedećih godina je, sve do danas, redovno održavan zagrebački prajd. I dalje je znalo biti napada na sudionike povorke. Obično bi iz haustora iskočio kakav Bjesomar, zamahnuo šakom ili batinom, pa pobjegao koliko ga noge nose. Jednom se pojavio jedan s pripremljenim molotovljevim koktelima. Često bi sitne šumske nakaze, te poneka bogomoljka i bogomoljac ljudima svašta dobacivali, ali u suštini stvar je išla dalje svojim tokom. Prajd je rastao, razvijao se i okrupnjavao, te je malo-pomalo uz aktivističke poprimao zabavne i šminkerske elemente. Ljudi su počeli dovoditi djecu, okupljale bi se i gradom marširale čitave obitelji. Jedne je godine moja prijateljica Kathi došla iz Triblja s mužem i petoricom sinova. Biva, djeca da se uče. Osim toga, te se godine usred opće konzervatizacije društva i desnih histerija učinilo da bi stečevine revolucije duginih boja mogle biti ugrožene. Strah je srećom bio bezrazložan. Na dvanaestoj Paradi ponosa, godine 2013, koja je protekla bez ijednog izgreda, okupilo se, prema izvještajima dnevnih novina, više od deset tisuća ljudi…

Sve to sam gledao sa strane. Na prajd nikad više nisam otišao. Prvih sam se godina skanjivao, ali uvijek bi me nešto omelo, a kasnije nisam ni htio ići. Naprosto nisam toliko društven. Mislio sam da je bilo važno doći prvi put, a da za sve druge puta imam opravdanje. Nisam ja čovjek od parada, a nisam ni od ponosa. Ali svejedno mi je svaki put na dan Parade ponosa drago što živim u Zagrebu. Već dobrih pola života njorgam na njegov račun, iznosim razne prigovore i primjedbe, pišem knjige o njegovom nevaljalstvu, ali je red da mu priznam da se izborio, red je kažem da je Zagreb ipak pederski grad. S nježnošću i milinom to kažem.

U međuvremenu se položaj seksualnih i rodnih manjina u Hrvatskoj stubokom promijenio. Od pederastije kao djela kažnjivog u većem dijelu jugoslavenske socijalističke povijesti, preko tihe zakonske obespravljenosti u nezavisnoj Hrvatskoj, došlo se do ozakonjenja istospolnih zajednica i postupne, premda nipošto dovršene normalizacije heteroseksualne većine i njezinog prihvaćanja drukčijih seksualnih opredjeljenja, rodnih identiteta i stilova života. Da se stvar bespovratno normalizira moglo se vidjeti kada su se među javno deklariranim homoseksualcima pojavili prvi desničari, što bi u hrvatskim prilikama za veliki broj slučajeva slučajeva značilo i – fašisti. Naravno, takvi homoseksualci nisu ništa simpatičniji od istih takvih heteroseksualaca, ali oni su zoran pokazatelj da se u ovih dvadesetak godina nešto promijenilo i da se zajednica u civilizacijskom smislu pomaknula za nekoliko stoljeća unaprijed. Netko bi, možda, sad mogao reći da bi bilo bolje kad ne bi bilo fašista, umjesto što ima pederskih parada. Taj bi, zacijelo, bio u pravu kada bi to bilo moguće. Naime, tamo gdje nisu moguće pederske parade, tamo nije problem samo u fašizmu koji je na vlasti, nego je problem u fašizmu koji je u običnim, miroljubivim, pitomim i bogobojaznim ljudima, pripadnicima uredne građanske i nacionalne većine. U takvom, pak, društvu fašizam na vlasti nije ni potreban, jer su građani sami u stanju da se izbore protiv svake manjine, nacionalne, ateističke, pederske.

Pitanje seksualne i rodne manjine nije marginalno, a nije baš tako ni partikularno. Gledaj kako je pederima i lezbijkama unutar neke zajednice, kako im je u njezinim zakonima i običajima, kako im je na ulici, u klubovima i kafanama, te što o njima govore, ako govore, vjerski vođe i duhovni pastiri, pa ćeš vrlo precizno detektirati kako je unutar te zajednice i svakoj drugoj manjini, nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj, te ima li tu uopće manjina koje bi se usuđivale manifestirati svoje manjinstvo. Istina, u današnjem svijetu koji je poprilično naopak i na današnjem zapadu postoje društva i države u kojima su seksualne i rodne manjine, dakle uz homoseksualce i transrodne i interrodne osobe, savršeno integrirane, poštovane i zaštićene od svakoga većinskog divljaštva, a da u tim društvima i državama svejedno tinja neprijateljstvo i postoji neravnopravnost pojedinih etničkih, vjerskih ili socijalnih manjina. Ali na cijelom svijetu, na butum dunjaluku, ne postoji nijedna, ali baš nijedna zemlja u kojoj se diskriminira i progoni homoseksualce, a da etničke, vjerske i društvene manjine žive u ravnopravnosti i rahatluku. Na kraju dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća toga naprosto nigdje nema.

Uobičajeni refleks najširega sloja ljudi koji se u Zagrebu 2002. grozio ideje prajda bio je ovaj: nemam ja ništa protiv njih, ali neka to rade u svojim kućama i stanovima, uostalom ni ja ne paradiram. Kasnije će se, poput odjeka, isti taj stav širiti regijom, kao što se u sada već prilično dalekoj prošlosti širio danas civiliziranim zemljama Zapada. Stvar bi imala smisla jedino da su organizatori prajda priprijetili konzervativnoj javnosti da će se na javnom mjestu odati kolektivnom ili barem pojedinačkom bludu, ili da će barem nasred trga ili parka prikazivati pornografske filmove gay i lasbo tematike. Ali kako nikome od njih takvo što nikad nije na um palo, čak ni u San Franciscu, u Amsterdamu ili u Berlinu, jer je jednako budalasto i besmisleno kako i da se heteroseksualna čeljad preda bludu na gradskome trgu ili u parku, tako i zazor od izlaska homoseksualaca iz njihovih kuća i stanova, te njihova šetnja gradom, nema naročitog smisla. Osim ukoliko čovjek nije principjelni protivnik manjina, pa bi da započne s pederima, ili ukoliko nema nekih nerazriješenih računa sa samim sobom. Pomalo se osjećaš kao govno skrivajući ono nešto u sebi sa čime se drugi ljudi tako slobodno i vedro nose.

Drugi dio refleksnog stava još je i zanimljiviji: uostalom ni ja ne paradiram! To je ustvari tipična reakcija totalitarnog većinca pri susretu sa svakom idejom o manjinskim pravima. Smisao manjinstva nije u tome da manjinac iza svoja četiri zida i dvaput zaključanih vrata ima pravo ispoljavati svoju drukčijost, nego je smisao u vidljivosti. A da bi oni kojih je manje, ili oni kojih je sasvim malo, bili vidljivi, oni na sebe moraju ukazivati malo veću pažnju, moraju biti glasniji i šareniji, moraju vam mahati s ulica i trgova da biste ih vidjeli. To je osnovni preduvjet njihove slobode. Zašto pederi paradiraju? Uglavnom zato da jednom više ne bi morali paradirati ili da bi se jednoga sretnog dana prajd pretvorio u poučni porodični izlazak, koji je od dragocjenog pedagoškog utjecaja, kao što se to zadnjih godina događalo u Zagrebu, ili da bi se jednoga još mnogo, mnogo sretnijeg dana prajd pretvorio u karneval u Riju i u Pjesmu Eurovizije.

Ali i dalje ostaje pitanje onoga napornog i sveprisutnog građanina, koji se pravednički buni protiv njihove parade, jer on, eto, ne paradira. Ali to naprosto nije tačno! Svaki njegov izlazak iz kuće je paradiranje, jer njemu na čelu piše da je “normalan”. Usto, domovinu voli k’o rođenu mater, nekoliko je puta, i u više ratova, za nju poginuo, pa kao i svi njemu slični naokolo kroči uzdignuta čela, a na tom čelu piše: ja nisam peder! Ili piše: ja volim pičke! Ili nešto slično. Upravo to da on ne izlazi iz kuće a da ne paradira potvrđuje činjenica da mu toliko smetaju parade ponosa. Njegov je gradski trg, njegovi su svi parkovi. Tu za njih nema mjesta. Kao što ga jednom prije nije bilo ni za Jevreje. Onoga 29. lipnja 2002. na Zrinjevcu, tom najljepšem, arhitektonski savršeno koncipiranom parku, dok sam slušao skinhedse i bolesne građane kako nam dovikuju ono što nije za dječje uši, intenzivno sam mislio i o tome da je odlukom gradskih vlasti zagrebačkim Židovima već 1941. bilo zabranjeno da hode po Zrinjevcu i da sjede po gradskim klupama. Na neki je način taj prajd bio hommage i njihovome tragičnom odsustvu i nestanku u hrvatskoj varijanti Holokausta.

Protivnici prajda oduvijek se i posvuda plaše za zdravlje nacije i za svoju djecu. Na prvo se čovjek može samo nasmijati, jer je svaki razgovor o zdravlju nesumnjiv simptom bolesti nacije, a drugo predstavlja transfer vlastitih strahova, trauma i frustracija s oca na sina, s matere na kćer. Ideja da bi dijete od pogleda na prajd moglo odrasti u pedera ili lezbijku mogla bi proizaći samo iz uvjerenja kako je homoseksualnost bolji i antropološki uvjerljiviji izbor od heteroseksualnosti, pa će onda većina onih koji u djetinjstvu vide pedera jednom to i postati. Ili se, kažem, ti ljudi ne plaše za svoju djecu, nego se plaše za sebe. Strahuju od te u osnovi lako prihvatljive, zbunjujuće i vesele činjenice da nismo baš sto posto ono što jesmo, nego smo mrvičak i ono što nam se trenutno čini da nismo. Sve će biti u redu jednoga dalekog dana kada budemo pomireni i s onim što jesmo i s onim što nismo.

Od prije nekoliko godina u danima prije prajda na Jelačić placu i kod Hrvatskog narodnog kazališta viju se, na službene stijegove izvješene, zastave duginih boja. I baš ih je nekako lijepo vidjeti. Na dan-dva čovjek povjeruje da nije sve izgubljeno i da se Zemlja, staričica naša, ipak u pravom smjeru okreće.

Parada ponosa danas je najjasniji kriterij u određivanju gdje je ta, što je ta Europa. Tamo gdje više nema prajda, tamo prestaje Europa. Nije to loše znati i prema tome se ravnati.

Taman pomislih da trebam
nešto da rečem
kad putem naiđoše dva
brkata Hercegovca,
možda bejahu i Crnogorci,
pa me jedan od njih šapatom priupita
čujem li da miriše pelen

Nijesam znao što da
rečem

Pokazivao sam rukom
u presušeno korito
neke rijeke
koja je tuda proticala

Onda sam pogledao gore
u nebo
i vidio ždralove kako lete,
kako prelijeću Vrbas i odlaze ka Feketiću

Hercegovci odoše,
a možda bejahu i Crnogorci

Mene uhvati tuga
jer ždralovi
nisko letješe

Pa izustih da nešto
rečem i zaspah
od sparine.
Usnio sam kako jedem cvekle,
kako mi se na uglovima usana
crvena vodica skorila i sa pljuvačkom izmiješala
pa se sa gornje na
donju usnicu lepljivo premiještala.

Ulf Eriksson

Budi uvijek udaljena, Euridike

Ako se to otvori, glasi uslov,
vrijeme biva neiscrpno, jedan
uzdah težak kao tečna kiselina.
I to se otvara:
jedna odaja se otvara
gdje zaštitnička pucketa sjena, i
roj u prirodnoj veličini preostaje. To iskri
u mrazu, uređeno kao magnetno polje oko
pluća koja, naga
u nutarnjim bezgraničju, bivaju
za smrt krila dovoljna.

Ako se to otvori, i kako se
to dešava, i
kad, za čitavog života
buđenje u zelenom treperenju – to ga
pokušaju pitati
u uljudnim pismima sa
drskim kvadratima za obscene poljupce.
Ali cifre postaju pijesak
dok se kuverta pronosi
između decenija.

Rijetko je bio sam, ako se pitaš,
ali skoro nikad s nekim u gomili.
I takođe ako samo, ili zajedničko,
ponekad se može otškrinuti, to
sljepilo uvijek nalazi svoj zid da prosija
zapravo pridaje li on još, ne znajući zašto,
težinu na izvjesni trenutak
kad djeca su počela stariti brže no on sam.

Da osjećanje
za ono što se zove život
otanji iznutra, pokazavši se
u čitavom svom opsegu, tek
kad se okameni u okružje – to

njega bi stravilo ako
preostalo u njemu je žudnje
za šta drugo no za to, nešto da štiti
s jednim kretom zaštićenog
prisustva između svjetla i kamena.

Ko nije sam u trenu odluke? Oni
koji slaze u brijeg – oni slaze u brijeg.
Gdje nestaju preci podiže se mrki ulaz.
Ali duha u njihovoj priči
još, vele, postoji! Ona gradi
lokvicu na podu u kojoj
on može naći svoju sliku ako se ne boji.

Duša

Jutro je, ovdje
i u antičkom svijetu, gdje
duša se tek spomene
kad napušta tijelo.

Različna mjerila
vladaju čulima. Moja upotreba
riječi duša pozni je i
buntovan znak.

Ponekad je još uvijek jutro
i svjetlo svakodnevne vječnosti preko
gradovima što se gomilaju u crnim redovima
duž granice sa zemljama nerođenih.

Praonica

Jednom sam položen na sto, na
ćebetu sa bijelim kunićima, u jednom,
pamtim, lisnom treperenju, i lijepo je bilo.

Drugi put
položio sam te na sto
i tako smo lijepi bili.

Sad liježem na sto
i puštam centrifugi da rotira.
Drijemež se muti
glasom jednim
tvrdoglavim koji želi pojasniti
šta vidi pospani:

Prozirna tjelesa, teža od čelika
što se stropoštava
duboko u travu u jednome krajoliku
gdje svo lišće podrhtava
u neproduhovljenom razmatranju vjetra.

Objasni da je šest minuta
dovoljno da ruho se od vlage izvjetri,
kako bi vidjeli kuda tumaramo
kako takođe kroz dane bez ikakvog traga
prolazimo, kud zapravo,

ka nevidnom mi idemo,
obučeni, nagi.

Svjetlo i tama

Preko ruku liježe uranjeno svjetlo,
dnevne vidljive rukavice.

Zatim svjetlo postaje prozračno
tako da noć prilazi do duša
i žive i mrtve
stvari mirno počivaju van naših pogleda.

Tako to biva, i tako
mora biti, jer
noć je naš dom i u nama živi.

Sitna i zgrčena
ili praćkasta i divlja
noć živi u tijelu
od prvoga ljeta detinjega
koje naše je jedino.

Kad dan postane prozračan, kad
ručerde čula pridrijemaju i
život stvari više nije vidan
to u sebe same mi virimo.

Premda priča o putu od majušnog
do velikog tijela nije neka brojka:
poruka nije nikakava tajna.
Adresant je ustvari nepoznat.
Čitav život tražimo forme
da bi nepoznato probudili.

Pronađene forme brzo se pogube. Bivaju
modrije u tami što

obnoć se kroz svjetlo pokazuje
i kroz svoju prozračnost dopušta nam da vidimio.

Raport o pustinji

Obnoć je obilno
svjetlo stiglo. Istrljaj pijesak iz očiju
izađi iz tame u kojoj se budiš i
zagacaj niz ulicu. Gledaj,
dok hodiš kovitla se oko nogu.

Osjetiš vijanje
pod kapcima i vani, do
praha u kalendaru svijetlih godina iza lica. Leži
takođe, stara svjetlost, u parku gdje
djeca su već anđele načinila
s tijelima srcnelim od travuljina.

Onde uzimam tvoju ruku. Ne želim
zaboraviti
da ruka tad biva pronađena, i da
moja ruka nalaženjem biva pronađena.
Jedno kroz drugo pada lahorenje
kroz prizore parka
i snove dlanova.
U danu koji ne uzima plac nikakav
još lebdi žeđ nad tragovima stopa u prašini.

Tama u ljudskim tijelima ostavlja za sobom
oko dvanaest grama ugljendioksida. Sitan nanos. Ali
ti atomi zimi bivaju pahulje i
nomadsku zemlju pokrivaju.

*

Ulf Eriksson, rođen 1958, romanopisac, pjesnik, kritičar, prevodilac.

Pjesnik koji, slično L. Gustafssonu, geološki i topografski opisuje svoj svijet. Poezija s jakim filozofskim nabojima i jakom civilizacijskom kritikom datoj u konkretnim slikama poraženih, konzumirajućih površina, platoa na kojim se poništavaju ljudski napori i ljudsko trajanje. Čitava njegova poetika je konstantni pokušaj da se u jeziku oformi odgovor na veliko pitanje o egzistencijalnoj misteriji. U zadnjim zbirkama okreće se skandinavskoj pjesničkoj tradiciji, jednostavnijem jeziku i svakodnevnoj tematici.

Veoma plodan autor. Pored poezije piše prozu, eseje, kritike, prevodi sa španskog. Dobitnik je mnogih uglednih nordijskih književnih priznanja.

Priredio i preveo Refik Ličina

Zamisli, usred pravovremene smrti
koja se načas okreće
da pokaže zavidnu figuru
sjedi Symborska
posuta sitnim šećerom samoće
i odmjerava mi pluća
u strahu od
kancerogene poezije.

Nakon 11. kolovoza 2006.

Kada je objavljen “Limeni bubanj”, Günter Grass imao je trideset dvije godine, studirao je kiparstvo, bavio se grafikom, ali se izdržavao radeći teške fizičke poslove. Bio je socijalni autsajder, doseljenik u Berlinu, koji je poput milijuna Nijemaca ostao bez prava na zavičaj. Tipična njemačka sudbina: s jedne strane sjećanje na vlastitu odgovornost (ili krivnju – u Jaspersovom značenju te riječi) bilo je imperativno u procesu denacifikacije društva i svakoga pojedinca, a s druge strane je tolikim ljudima bilo zabranjeno sjećati se svojih zavičaja koji su ostali u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji… Bilo je nemoguće istovremeno prolaziti kroz katarzu i žaliti za napuštenim zavičajem. Pravo na domotužje Nijemcima će ostati uskraćeno sve do pada Berlinskoga zida. Istina, Grass će doživjeti taj cinizam sudbine da bude proglašen za počasnoga građanina rodnoga Danziga (Gdanjska).

U “Limenom bubnju” Grass je ispričao priču koju će srednjoškolski nastavnici i kritičari rado tumačiti kao alegoriju. Dječak Oskar Matzerath navršio je tri godine kada je odlučio da više ne raste. I nije rastao u vrijeme kada su centrumaši uz asistiranje ostarjelog maršala Hindenburga Njemačku predali Hitleru, niti je rastao u vrijeme nacističkih zločina, njemačkoga ratnog uspona i pada. Ostao je trogodišnjak, i larmao je uz svoj limen bubanj i kada su, u eri poslijeratnog oporavka, bivši tihi susjedi i simpatizeri nacizma nastojali zaboraviti na svoju krivnju. Oskar Matzerath bio je tu da Nijemce podsjeća u šta su odrasli. Nije to bila nikakva alegorija, kako su nas učili nastavnici na satovima školske lektire, nego je Grass u roman pretočio svoju najveću mladenačku čežnju. Oskar je bio Günterov vršnjak, a on je pod svaku cijenu, pa i po cijenu društvenoga prezira, svoj život želio vremeplovom vratiti na uzrast trogodišnjaka, i u tom času prestati rasti. Veliki pisci umiju oko svoje privatne frustracije, čežnje, sumnje ili nade, čak i ako se ona čini posve blesavom, ispričati veliku priču. “Limeni bubanj” veliki je njemački roman, najvažnija književna i društvena prekretnica, nakon “Buddenbrookovih”, a Günter Grass je u drugoj polovici stoljeća značio ono što je Thomas Mann značio u prvoj polovici. Obojica su bili njemački iskupitelji, i njihov značaj neusporedivo je veći od značaja koji mogu imati pojedini književnici, pa i sama književnost. Pogotovu u malim narodima, koji pojam povijesnoga iskupljenja na tumačenje prepuštaju lokalnim biskupima i seoskim župnicima. Srećom po Europu (a možda i po književnost), Nijemci su veliki narod.

Ovih dana je, čini mi se, Günter Grass do kraja razotkrio zašto je, ako moje tumačenje previše ne zalazi u ljudsku intimu, nakon Drugoga svjetskog rata poželio uskočiti u vremeplov i konačni pad vajmarske Njemačke dočekati kao Oskar Matzerat. Priznao je, naime, ono o čemu ćemo uskoro čitati u njegovoj autobiografiji, da se 1944, još uvijek kao šesnaestogodišnjak, pred sam pad Trećega Reicha, htio prijaviti u podmorničku jedinicu, ali kako više nisu primali podmorničare, završio je kao dobrovoljac u SS trupama. Premda do kraja rata nije ispalio ni metka, činjenica je, koja ga cijeli život muči, da je pripadao zločinačkoj organizaciji, i da joj je svjesno pristupio. Premda u ratu nije ratovao, Günter Grass mir nije dočekao kao nevin čovjek. Poput svih članova SS-a, bio je kriv, a njegova je krivnja trebala biti odvagnuta pred sudom. Ne bi završio u zatvoru, ali bio bi stigmatiziran. Činjenica što je Günter Grass izbjegao svoju stigmu kod dijela njemačke javnosti ovih je dana izazvala ozbiljnu nervozu. Traže da mu se oduzme Nobelova nagrada. A bogme se iz Gdanjska javio i onaj polupismeni sindikalist Walesa koji od Grassa traži da se odrekne počasnoga građanstva. Zašto li se u svakoj ovakvoj aferi nađe takav koji u životu nije ništa čitao da od pisca nešto traži?

Ali pustimo ubogoga Lecha, budući da je zanimljivije ono što Grassu zamjeraju Nijemci. Oni koji su ovih dana zgroženi, vele da je priznanje velikog pisca došlo prekasno. Ali kada bi zapravo bilo na vrijeme? Da je Günter Grass svoje sudjelovanje u SS-u javno predočavao u vrijeme kada je s drugim nobelovcem, Heinrichom Böllom, osnivao Grupu 47, njegovo priznanje niti bi izazvalo šok, niti bi ikome, osim sudu, išta značilo. Tih ranih poslijeratnih godina Njemačka je bila nesvjesna svoje krivnje i više povrijeđena ponašanjem britanskih, američkih i sovjetskih saveznika u posljednjim mjesecima pred Hitlerov pad, nego što bi ikome bilo odiozno to što je neki književno nadareni mladić bio esesovac. Da je, pak, svoje ratne grijehe objavio nakon što je s “Limenim bubnjem” postao slavan, dakle ranih šezdesetih, kada je u Njemačkoj, ali uglavnom samo na ljevici, počelo probijati saznanje o veličini i zastrašujućem sadržaju njemačke krivnje, tada Grassova objava opet ne bi značila ništa, osim, paradoksalno, distanciranja od vlastite, lijeve političke pripadnosti.

Saznanje o nacističkoj pogubi, kao i o potrebi kolektivnog i osobnog suočenja s prošlošću, prodiralo je sporo i trebala su proći desetljeća prije nego što je i posljednji razumni Nijemac shvatio razmjere zla počinjenog u njegovo ime. Među najzaslužnijima za suočenje s moralnim i civilizacijskim konzekvencama vlastite prošlosti bio je upravo Günter Grass. Nijedan političar, osim možda Willyja Brandta, u tome se ne može mjeriti s Grassom. Što je, opet, prirodno, jer su Nijemci i u tom smislu kulturna nacija, premda to nipošto ne znači da su pojedinačno manje budale od nas ostalih. No, samo je kod Nijemaca bio moguć i taj paradoks da je upravo Grass pola svoga života pripremao situaciju u kojoj će njegovo priznanje esesovske prošlosti zvučati tako strašno i moralno nepodnošljivo. Da nije bilo njega i njegovih drugova, uglavnom književnika i drugih kulturnjaka, nečija bi esesovska adolescencija bila posve neprozirna i nevažna stvar. Recimo, kao što je neprozirno i nevažno to kada se netko hvali svojim ustašlukom, ili kada kao akademik Jelčić ističe književnu genijalnost poglavnika Pavelića. Günter Grass pripremao je desetljećima svoje stratište i bio je u tome silno temeljit.

Je li taj čovjek danas moralna vertikala kakvom se činio do prije nekoliko dana? Premda na ovakva pitanja treba krajnje oprezno odgovarati, ja vjerujem da jest! Isticanje najosobnije zamjenice u ovakvoj je tvrdnji nužno, jer iza nje ne stoji objektivni sud. Moralna vertikala vazda je subjektivni doživljaj onih kojima se tako vertikalnom ukazala. Otkrivajući svoju esesovsku prošlost, Günter Grass zapravo je do posljednje konsekvence doveo priču iz “Limenog bubnja”, ili možda razlog zbog kojega je ta priča napisana. “Limeni bubanj” je ustvari priznavanje krivnje, i konstatacija da je sav moralni integritet društva ostao na jednom svjesno retardiranom trogodišnjaku. Samo je velikom piscu, a onda i velikom čovjeku, svojstveno da takav zaključak potvrdi i životom, a ne samo književnošću. Jer ne lažimo i ne nadlagujmo se, gospodo i drugovi, nikada nitko ne bi razotkrio esesovsku prošlost Güntera Grassa da on sam to nije učinio.

Pisac će sljedeće godine navršiti osamdesetu pa njegovo priznanje ne može imati nikakvu praktičnu svrhu. Grass je ateist, radikalni i nepokajani, i posve je sigurno da nije progovorio da bi zatražio finalni oprost grijeha. Njegovi razlozi su načelne prirode, kao i uvijek kada bi reagirao na društvene teme. Premda javno otkriva koliko ga boli način na koji ga ovih dana čereče, čini se da je, ipak, u svakome trenutku svjestan svoje veličine. To je još jedna važna sličnost s Thomasom Mannom, kako u književnome, tako i u životnom smislu. Mann je bio svjestan svoje veličine i onda kada je cijelu Njemačku imao protiv sebe. Njemačka je tada bila sramota Thomasa Manna, a on je bio veći od nje. Danas je svoju sramotu Günter Grass iznio pred cijelu Njemačku. Prethodno je s nje skinuo sramotu i učinio je tako velikom. Eto, to je, čini mi se, bit priče o esesovskoj prošlosti jednoga pisca usred jedne velike kulture. Ali možemo li i mi Hrvati išta od toga primiti kao poučak. Sumnjam. Jer ako je suditi po novinama, a novine su još uvijek najbolji svjedoci vremena, ono što je njemačkoj kulturi moralna vertikala Güntera Grassa, to su hrvatskoj kulturi gaćice Jelene Rozge.