Objavljeno u Jutarnjrm listu u januaru 2002.

Dok je na vojničkome lafetu, uz puščane plotune i oproštajne govore, u nazočnosti naše kulturne i političke elite počivalo tijelo Miroslava Krleže, samo nekoliko ulica dalje, iza prozora iza kojih su se vjerojatno mogli čuti mirogojski pucnjevi, gasio se i ugasio život Nikole Šopa. Njegov će sprovod biti skroman, skoro sirotinjski, bez dugih oproštaja i govora, novinskih nekrologa i pucnjave. Onoliki koliki su primijetili da je živio, mogli su shvatiti i da je umro. Jednako kao i u Krležinom slučaju. I jedan i drugi pisac otišli su u skladu s vlastitim poetskim i životnim načelima te su dva siječanjska sprovoda s početka 1982. bili ispunjenjem neke više simboličke pravde. Krleža i Šop pošli su svaki svojim putom, kao da i nisu pripadali istoj kulturi i nisu živjeli u istome gradu. Svoje mjesto neće naći ni u istome raju: dok Krležin ima oblik domovine, pretvorene u Arkadiju, sa svim njezinim tradicionalnim sadržajima i simbolima, Šopov je raj štalica i u njoj pitome domaće zvijeri. Dvije tuge, jedna jarka, a druga skrušena, dijele i njihovu dvadesetogodišnjicu.

Nikola Šop rodio se 19. kolovoza 1904. u Jajcu. Gimnaziju je pohodio u Banjoj Luci, maturirao je u Beogradu, gdje je završio i Filozofski fakultet i godinama radio kao gimnazijski profesor. Učio se od Momčila Nastasijevića, prevodio Horacija, čitao samotnika iz Ortheza i bio sav nekako različit od grada u kojemu je postajao pjesnik. A takvi u Beogradu tog vremena nisu bili rijetkost. Šestoga travnja 1941. Šop je, za njemačkoga bombardiranja Zemuna, skočio s balkona i teško povrijedio kralježnicu. Taj trenutak straha poslije će modelirati svo njegovo fizičko trajanje. Nikada se nije sasvim oporavio, život mu se pretvorio u trpljenje i u bolest, ali o tome nije napisao nijednu rečenicu ili stih i nijednu gorku riječ nije posvetio svome boravku na Zemlji. Premda će ga se smatrati pjesnikom religijske tematike, patnja nije bila njegova tema. Još prije nego što je iskusio vlastitu, izbjegavao je i onu Kristovu. Tridesetih je napisao niz pjesama o njemu, blagom, nježnom i zbunjenom bogočovjeku, kojem u snu aureola pada na uho, njegov vjernik krojaču ga vodi, pa čovjeku koji šešire pravi “sa spuštenim obodom, da skriju bol”, vodi ga kroz naš mali grad, nad kojim se nebo nisko uvijek muti i pod kojim “prigušeno tutnji vodopad”. Šopov Isus obično ništa ne govori, nije sveznajući i nije svemoćan. Tu je da mu se pokaže svijet, plemenit i dobar, u kojem se ništa loše i ružno nikada ne dešava. U predodžbi srca koje ga vodi nema sjene raspela, ni tipskih nabožnih sličica i pouka. U svoje vrijeme takav se Krist Crkvi učinio tuđim, vjerojatno i pomalo komičnim, svakako trivijalnim, pa su Šopove pjesme bile odbacivane. S druge strane, modernističkim pticama rugalicama, recimo velikome Milošu Crnjanskom, Šop je bio savršena meta u manifestiranju muževnosti vlastitoga pjesničkog koncepta. I opet ih je, sve zajedno, bilo lako razumjeti. Dvadeseto stoljeće se u najvećoj mjeri ponašalo kao okrutni pubertetlija.

Naravno, našlo se izuzetaka. Vječito ljupka i pametna Isidora Sekulić pisala je za Šopa da je “rastom tako maleni poet što voli oskudicu nameštaja i odela, voli kućicu koja se ne zaključava”, a kršćanstvo mu je tako maleno “da ga pesnik nosi mesto sata, u malom džepu svog malog kaputića”. Te Isidorine riječi su, vjerujem, ono najljepše i najpametnije što je netko napisao o Nikoli Šopu i nakon što sam ih izgovorio, ne mogu se više suzdržavati i nastavljati u istome tonu. Naime, Šop je pjesnik kojega najviše volim, i moj jezik i moj zavičaj, a njegov je Isus, kao i Bulgakovljev Isus, onaj u kojega ja vjerujem, premda nemam vjere u religijske dogme i ne osjećam, zapravo – na žalost, ništa od onoga što ljude vodi da odlaze u crkvu. Ali taj lik, ljudskosti ili božanstva, iz Šopovih pjesama ono je što me trone kao posljednja poezija i posljednja umjetnost Svijeta. Ranoga Šopa čovjek ne može čitati sa ravnodušnoću. Ili ništa nećeš razumjeti, jer ne možeš ili ne želiš, pa ćeš se zgaditi kao Crnjanski ili ćeš se svo vrijeme smijati i plakati istovremeno. To pjesništvo bi ti se moglo učiniti starinskim ili naivnim na način daleke prošlosti, što je pogrešan dojam. Nikada svijet nije bio tako nevin i naivan da bi mogao podnijeti Šopova Isusa. U svim vremenima svjetski je duh bio borben, stvoren od moralnog poučka i naravoučenija, a u ovoj viziji baš ničega poučnoga nema, niti se ona postavlja kao mjera bilo kome. Šopov bogočovjek nije odabranik među lažnim prorocima, niti on širi konačnu istinu i najavljuje konačnu kaznu svijeta. On ne iskupljuje naše grijehe, nego je slika i prilika neke vedre i nježne zbunjenosti. Nemoguće je pisati jednostavnije nego što je Šop pisao u pjesmi “Isus u posjetu kod nas”, s oskudnijim pjesničkim sredstvima, i nemoguće je biti slobodniji u izboru najmekših, najnježnijih i ujedno najslađih riječi. Međutim, tu nikakve patetike nema, jer nema laži koja patetici prethodi i s kojom se zgodno potpomaže sam poetski žanr. Ona najdublja i najfascinantnija religioznost, kojoj se prepuštaš bez ikakva straha, nije sadržana u Šopovom spominjanju određenih motiva i literarizaciji Isusa Krista, nego u jednostavnoj istini svake riječi: “Čime ću moći da te tješim u tom času, stojeći pred tobom, sav stidom obuzet, i da li bih imao dosta snage u svom glasu, kada bih pred tobom branio ovaj svijet.” Taj mali izokret perspektiva čudo je istine koju u ovim stihovima ćutimo. Koliko god mi je teško vjerovati u iskanje utjehe od Isusa Krista, toliko blisko je utjehu mu dati i koliko god govorili da je grozan ovaj svijet, toliko je istinito nekoga, i Krista, njime tješiti.

U istoj ravni bio je i drugi veliki motiv ranoga Nikole Šopa: djetinjstvo. To je nešto u što se ne smije dirati da se ne bi srušilo, ali se ipak o tome piše. Bez ikakve distance, bez odrastanja i odrasle svijesti, Šop govori istim glasom kojim je nekada mislio. Kao djeca nismo bili neki drugi ljudi, niti smo poput leptirova mijenjali fizičku formu. Kada piše pjesmu o mrtvoj baki, čini to  kao da nikakvo vrijeme nije prošlo. Cijeli život jedan je jedini trenutak, koji se ne može dijeliti, barem iz Šopove perspektive. Njegova prava prošlost zapravo su bili Horacije, na kojemu je doktorirao, i bosanski stećci o kojima je pisao. Prošlost je, dakle, ono što se nije živjelo. U pismu banjalučkome prijatelju, napisanome pred kraj života, Nikola Šop žali što je srušena zgrada banjalučke gimnazije, prethodno teško oštećena u potresu, raduje se izlasku školske spomen-knjige u kojoj je i njegovo ime i nečemu što je za druge ljude prošlost pridaje najveću životnu važnost, tiho žaleći za srušenim zidovima, kao što bi žalio i za rimskim Koloseumom.

U kasnim godinama Nikola Šop pisao je hermetičnu metafizičku poeziju, pa se zbog toga obično kaže da je imao nevjerojatno široku stvaralačku amplitudu. Od Jajca i vodopada, Bosne i Krista, dragih kućnih životinja i pastorala, na kraju je stigao do kosmosa, Astralija i astralnih bića. Ali do tog drugog, nesumnjivo fascinantnoga, dijela kao čitatelj ja nisam mogao stići. Nisam umio to osjetiti i nije me sram. Bio je to Šop za velike i pametne, što sam se, možda, i mogao potruditi da budem, ali ne pred njime i ne baš s njegovom poezijom. U “Astralijama” progovaraju nijeme stvari, kojima Bog nije dao moć ljudskome uhu čujnoga govora. Šopova osjetilnost i otvorenost svih ljudskih čula okrenula se onome sa čime ja nemam kontakta. Umjesto da se divim umijeću stihovanja i ozvučivanja nijemoga svijeta, priznao sam da nemam dara to da osjetim.

Rani Šop nema svoga mjesta u dvoru hrvatske kulture i književnosti. Ne bi ga imao ni u nekom drugom jeziku da se kojim slučajem u njemu rodio. Bio je od pisaca koji osim dara, vještine i obrazovanja imaju nešto što ih od drugih razlikuje više u ljudskom, nego u literarnom smislu. Da je bio i obućar ili tesar, Nikola Šop na jednak bi način bio drukčiji, izuzetan među ostalima čiji se životi lako izmjere ljudskim mjerama. Drugi su stvarali društva i države, preusmjeravali rijeke, pravili rasporede riječi i gramatika, utjecali na nerođene i tvorili građevinu jezika i književnosti. Po njima se pisalo onako kako se pisalo, a veličina im se prenosila, iz slova u slovo, i nakon što su već odavno bili mrtvi. Šop nije bio od njih i moglo bi se lako reći da je njegov utjecaj manji nego i sasvim neznatnih pisaca. Nijedan list u krošnji nije se pomjerio zato što je nekada živio taj čovjek i sve bi, s nama i našom književnošću, bilo isto i da se nikada nije ni rodio. Njegova je bila samo ta mala ljepota koja, utvarajmo si barem to, čovjeka čini boljim dok je uz nju. Kasnije ne. Ali ako vidiš čovjeka koji u autobusu čita Šopove pjesme i smiješi se i oči mu se sve nešto vlaže, možeš biti siguran da je tog časa dobar. Nakon što zaklopi knjigu, možda će biti zločinac, tu zbunjeni Isus ne može ništa.

Svijet tihoga kršćanstva, dubokog i privatnog, o kojemu je pjevao Šop, smještajući sve svoje najljepše pjesme u Bosnu, danas više ne postoji niti u tragovima. Razrušeni su i jajački vodopadi, a naivni i zbunjeni Isus u toj zemlji nema kome doći. Oni kojima, pak, dolazi očekuju osvetnika i bojovnika, čija će patnja objasniti sve druge patnje i iskupiti svaki zločin. Nema više takvoga mraka koji bi čista kršćanska radost mogla obasjati. I nema radosti tamo gdje je križ hladno oružje, a zastava nad Jajcem znak da tu ne smiju pristupiti drugi. Ne postoje tako male crkve u kojima bi se mogala smjestiti Kristova zbunjenost, niti ima tako malog džepića u koji bi danas stala sva Šopova vjera. Miroslav Krleža bio je najveći pisac našega vijeka, a Nikola Šop najmanji. Pogrešno bi bilo odgonetati što je od toga važnije, premda nas je netko uvijek krivo učio da su važnije velike stvari i veliki ljudi. Svijet bi bio neutješan kada bi bilo tako. Možda i jest neutješan. Uz sestricu kozu, brata vuka i brata magarca, i brat naš Nikola dvadeset dugih godina spi. 

Bole me ove godine
Kurcu prosvirane
Boli me kad kažeš šta ti fali, žive ljudi i tako,
Nisi ti superstar ni sharon stone
Iako volim kad prekrižiš noge
Te najbolje noge Kalesije,
Nisi ti sunce znala da život obara najtalentovanije
Jer vi ste foleri koji uvijek misle da mogu
Da se provuku kroz iglene uši
U zadnji čas
Da im je suvišan znoj
Zato i završite kao narkosi ili prosjaci
Budi sretna što još ne moliš marku na cesti,
Boli me kad vidim u tvojim očima propalicu koju voliš,
A nikad to ne pokazujes osim kad izlazimo iz kladione
pa mi tutneš dvadeset maraka i kažeš evo ti za šminku mala,
Boli me što sam starija od svoje majke
Kad je imala nas dvoje i firmu,
A još mi dodaje hljeb i kaže neka te kćeri tu
Pa šta i da ostaneš još jednu godinu,
Boli me Amerika bato i ona mala zaostala frizerka
Koja s fejsa poručuje kako su snovi dostižni,
A ja u četiri kvadrata s balkonom
Pišem pjesme, žicam za cigarete
I gledam tuđe tragedije koje to nisu
Tu obijest privilegovane kaste da naruči
Pet šamara za kuju
Koja ne zna da šuti,
Gledam kako se okreću s boka na bok
Na plažama
I pada mi tacna
Jebe mi se, još sam tu ove sezone,
A onda ili trt ili smrt

Ne znam koliko sam puta
Sa požutjelog papira pročitao priču
O umiranju Čehova, u banji mjestašca Badenvajler.
Papir zaturim s mnogim papirima, isječcima, bilješkama.
Ali on sam izroni, i ja sve ostavljam i čitam.
Ich sterbe, Natali Sarot, prevela Melina Pota.
Na dva stupca, sasvim kratka, priča me odmah hvata,
Uvlači mi se u dušu, drži me potom danima.
U njoj umire Čehov, bespomoćan, 44 godina mu je,
Izvan prostora i vremena – samotan u priči
Koja je u meni kao što je umirući Čehov
U Natali Sarot, kao što je ona u njemu,
Gledaju svijet s kreveta, s koga se ne ustaje.
Šta je ona, književnica, pravnica, stara žena?
Židovskog porijekla, rođena u Rusiji,
S mnogim jezicima u sebi, njihovo čedo.
Ima li sada zavičaj, dok  govori te dvije riječi,
Posljednje što ih reče veliki pisac – Ich sterbe?
Njemačke riječi koje zaključuju život,
Gase pogled, odvode u vječnost, u čamcu
Već punom svih nas koji u sebi govorimo
Isto što je posljednje rekao doktor Čehov
Banjskom doktoru i svojoj ženi, ostavljenoj
Izvan čamca, da pospremi odlazište.
Šta je to? Molitva, dozivanje, rastanak?
Dijagnoza je data, ne na ruskom, ne na latinskom,
Njemački, koji ne dopušta sumnju – Ja umirem!
Šta je sa ovim svijetom, koji se rastače? Gdje je?
Natali je u svijesti umirućeg, vodi svoj dijalog,
S kojim je stvorena, koji je nosi, izdvojena,
U tom zajedničkom čamcu, izvan koga
Više nema ništa, kao da ga nikada nije ni bilo.
Kroz ovu priču, tu smo sada svi, oko kreveta,
U riječima Natali Sarot, da ne damo Čehovu
Da se osami, da se ne  izgubi u pomrčini smrti,
U vrtlozima priče, zbog koje se umire. Samo to. 

ili Sabrano pjesničko govorenje Amira Brke

(Prvi, dio osmog i završni dio istoimene knjige objavljene jula 2019. u CKO Tešanj)

1.

          Na početku – ono, danas i ovdje (za našu temu) najvažnije, najpresudnije: ovu opustošenu zemlju neće uništiti (ona famozna) mržnja, ovu će zemlju uništiti laž. Laž priprema teren za svako, pa i ono najveće “ljudsko” zlo. Laž obesmišljava i desupstancijalizira svaki govor i razgovor, i truje ovu zemlju u njenom humusu i humanusu. Laže joj i da jest i da nije zemlja mržnje, i da jeste i da nije svakome od nas zemljica i zemlja. Laže kako joj, prevrtljivoj, ustreba. Laže nam ponekad i jedno i drugo u isti mah – gleda nas u oči, uspavljuje, hipnotiše i sluđuje, ona naivna i ona lukava laž. Posvemašnja, svakovrsna laž koja, kao onaj de Ružmonov đavo, isprobava na nama svoju najveću vještinu i moć: ubjeđuje nas da ne postoji. Ona svakodnevna i istorijska, vragolasta i demonska, svjesna i nesvjesna, neprestana laž – koja se ispriječila između nas, između mene i tebe, između tebe i tvog, između mene i mog jezika, govora i istinskog života. Laž koja nam se nudi, umiljava, prodaje i nameće, tjera nas od svakog životvornog razgovora, ubi se dokazujući nam koliko je važno i za nas najkorisnije i najbolje da provedemo cijeli život u paklu krvožednih rasprava i svađa, zlonamjernih spletki i nerješivih, subenastih, bezizlaznih aporija – da obožavamo svoju laž, a na (svaku) istinu vrisnemo kao posoljena živa rana. Pridikovati o toj laži, a vjerovati i uvjeravati nas da ste baš vi od nje izuzeti, danas i ovdje, u ovoj, kako god pogledaš srcolikoj, uzduž i poprijeko podijeljenoj zemlji, hoćeš-nećeš znači širiti je i uvećavati – slagati laž na laž.

Pa postoji li onda, danas i ovdje, u ovoj zemlji neko ko (govoreći o njoj) ne laže? Postoji li iko ko čim zine (o sebi i o nama) ne slaže…?

Nama se čini da postoji: da ovdje ne lažu neka djeca, neki bezazleni ludaci koji nas nehotice podsjećaju da pjesnički stanuje čovjek na ovoj zemlji, i neki pjesnici – oni koji po-kazuju da to pjesničko obitavanje još uvijek nisu zaboravili. Ali djeca odrastaju, pa ostaju još samo ludaci i pjesnici – oni ludaci i pjesnici koji ne lažu i kada ne govore istinu. Ludaci se, opet, znaju zaboraviti, i preći svaku mjeru, pa nam, htjeli ne htjeli, znali ne znali, pri-znali to ili ne – ostaju samo pjesnici. Oni istinski pjesnici koji nikada ne lažu, ni kada kažu da najbolje pjevaju kada ćute i otimaju životu i smrti riječi iz usta, ni kada kažu da tragaju za onim što nam je pred očima, i žude za jezikom samoga bića, za samim bićem jezika, ni kada “uvode sjaj bića u razgovor očiju”.

Pjesnici možda i ne daju neku trajniju nadu, niti dovoljno djelotvoran protivotrov i lijek koji bi nas ozdravio i spasio od pogubne laži, ali njima vjerujemo, oni su jedini u čijem govoru cijelim bićem uživamo, i samo još pjesnike s punom pažnjom možemo i želimo što duže slušati – čitajući pjesmu i poeziju, slušati-kušati da su dobro, lijepo i istinito jedno te isto, ma šta to troje skupa bilo, i ma šta i ma odakle iznosilo na svjetlo dana.

          Oduvijek je bilo i biće takvih, vjerodostojnih i utoliko dragocjenih pjesnika i poezije. Danas i ovdje, u ovoj zemlji i troimenom jeziku, toliko ih je da jedva mogu stati na prste jedne ruke. Ruka iz te (ne)određene stilske figure i često praznjikave fraze je naša, pa neka nam bude dopušteno da ukratko kažemo: takvi pjesnici (Dichter), pjesnički (dakle majstorski, i uvijek već više od toga) vjerodostojni i kada su pisci, nama su danas, u ovoj zemlji i ovom jeziku, Slobodan Blagojević i Miljenko Jergović prije svih – pjesnik i pisac koji na potpuno različit, jedan na tajanstven i mističan, drugi na očigledan način uveliko prelaze granice ovog jezičkog prostora i postaju važan dio savremenog evropskog i svjetskog pjesništva i književnosti, okreću pogled ovovremenog i nekog budućeg književnog svijeta prema ovoj zemlji i jeziku koje sve više, siti laži a gladni kruha, napuštamo, i odlazimo. Niko, međutim, danas i ovdje, pjesnički vjerodostojnije, raznovrsnije i raznostranije ne misli i pjesnički posvećenije, dakle požrtvovanije, ne govori o posvemašnjoj egzistencijalnoj drami ove zemlje i svoga naroda kao što to čini Amir Brka, kazujući nam tu dramu kao vlastitu egzistencijalnu, po-etičku i pjesničku dramu; pri-kazujući je kao dramu (savremenog) čovjeka i svijeta.

8.

        … Dakle, prije nego što se pred pjesnikom otvore neočekivani horizonti, prije nego što se pjesnik, recimo, i usudio pomisliti nešto o “pjesnikovom dugu” i mogućem značaju tih soneta i te knjige za jezik na kojem su napisani, naprosto je prethodno morao pomisliti, naslutiti i biti načisto s tim šta bi ta knjiga mogla značiti u njegovom pjesništvu. Ono, međutim, što je pjesniku moralo biti prije, za nas, ovdje, može biti i poslije. Pa razmotrimo onda na trenutak ono čega u pjesnikovoj namjeri možda nije ni bilo, a što je kod jednog od recenzenata (Miljenko Jergović) izbilo u prvi plan i trajno obilježilo i označilo tu knjigu. Jergović nije samo čudotvorac koji nas spašava upravo onim čime nas ljudi obično gnjave i dave – dugom porodičnom i inom pričom, Jergović je pravi majstor da metaforu pronađe u samoj stvarnosti, ili da suštinu same stvari objasni kakvom živom slikom koja govori više od sto jezika. No, da ne dužimo, čujmo šta o Nebeskom nomadu veli veliki majstor Jergović: “I drugi su u ovom jeziku upjevavali i nizali sonete. O, itekako jesu! Ali jesam li se prije Amira Brke ikad oteo dojmu da su ti soneti poput beskućnika koji se nije oprao još od vremena kada je imao dom, i sad su mu za fotografiranje u sonetu navukli bijelu košulju, mašnu i frak? Činilo mi se da sonetni jezik započinje tamo gdje se jezik tog beskućnika pretapa u slovenski, u kojem se soneti čuju onako kako se u ovome našem čuje epski deseterac. Brki je, pak, uspjelo ono što je do neki dan bilo nemoguće. Sonet bez uznesenog, povišenog, teatarskog tona, sintaksičkih akrobacija i svakojakog razjezičenja, sonet bez rasklimanih riječi i govora o ničemu. Soneti Amirovi su o onome što on živi i što živi njegov jezik. Ovu ću godinu pamtiti kao godinu soneta. Godinu u kojoj se moj jezik oslobodio beskućništva.”

Lapidarnost, dubina i dalekosežnost ove metafore toliki su da o njoj ne trebamo suditi mi, nego onaj jedini koji to pouzdano može, dakle: samo vrijeme. Mi ćemo samo reći da ovi soneti na jedan zoran i neopoziv način pokazuju da pjesnici za jedan jezik uvijek već znače više od svih jezikoslovaca – da su jezikoslovci jeziku uvrh glave staratelji i kumovi, a da su pjesnici najbliža rodbina, sinovi i sveti dusi maternjeg jezika. To je onaj jedini dug za koji pjesnik treba znati: vratiti jeziku više nego što je od jezika posudio. To je taj ontički i ontološki “dokaz” da se (“zdravstveno”) stanje jednog jezika ne ogleda u onom što je jedan jezik nekada bio i onom što jezikoslovci kažu da jest, nego u onom što pjesnici i pisci danas (i ovdje) pišu, i što se čita.

O značaju ovih soneta za ovdašnju književnost i jezik govoriće i razgovarati teoretičari i vrijeme. Ostavimo, onda, njima rasprave i raspre. Neka se oni sjete da su u vrijeme kada je sonet “disciplinovao”, oplemenjivao, razigravao, okrepljivao i snažio velike evropske i svjetske jezike, oštrio im izražajne i oblikotvorne moći, izvodio ih iz beslovesne i razularene usmenosti – u našem jeziku carevale usmene književne forme, čuvale nam elementarno pamćenje. Neka oni po-kažu može li se vratiti izgubljeno vrijeme, i neka oni razbijaju glavu da li su soneti prevodivi i prepjevljivi, i kakve smo mi sonete zapravo znali i čitali. I koliko nam je vremena trebalo da se pojavi neko kao najprije Mate Maras, a sada i Milovan Danojlić, pa da se i na naš jezik konačno prevedu i prepjevaju Šekspirovi soneti – svih 154. Neka skupa gonetaju mogu li se jezikom i u jeziku nadoknaditi izgubljene epohe, ako se već ne mogu kamenom i u kamenu, ma kakve želje u taj kamen bile učitane i ma koliki žal sa preskočenim stilskim formacijama i nepostojećom tradicijom bio, i ma kolike državne pare u mrtvorođene kamene fikcije bile uložene.

           12.

Stoga, na samom kraju, nešto o početku ovog razgovora i o samom razgovoru s pjesnikom i njegovim pjesništvom. Dakle, ruku na srce, ima više savremenih južnoslovenskih pjesnika koji su nam po-etički i pjesnički bliži i bliskiji, u čijem majstorstvu i pjesničkom izrazu (onoj lakoći izricanja koja se širi samo iz raz-rješavanja težine neizrecivog) više uživamo, i u čijem pjesništvu se na najrazličitije načine brže pro-nalazimo, ali niko nas, danas i ovdje, kao Amir Brka, svojevrsnom višestrukom spregom vanjskih i unutrašnjih nagovora, ne podstiče i ne otvara više hermeneutičkih puteva da kažemo nešto o (ovdašnjoj) poeziji, dakle ne samo o njoj. Da kažemo nešto svoje, a potpuno formalnosadržajno i supstancijalno sročno Brkinoj poeziji i pjesništvu. A on sve vrijeme pjesnički govori upravo to i o tome – uvijek o poeziji i pjesništvu, i nikada samo o tome. Uvijek i o onom što pokušava unijeti i što unosi u jezik, i iznosi na svjetlo dana samo istinska poezija: o onom dubljem i višem od poezije. Onom (ne-izrecivom) što nas dotiče i što nas se doboko tiče. Onom što pokazuje duboku zasnovanost onih Bodlerovih, “znalcima” potpuno čudnih i nejasnih riječi da “svaki je dobar pjesnik realista”. Dakle, ne samo o pjesmi i poeziji nego o onom što zbilja jest – o “mjestu radnje”, o samom biću bivstvujućeg i onom-ovom bešćutnom svijetu što ne zna, pa mu se čini da neće ni da zna za poeziju. O “krizi svijeta” koju iskušavamo na svojoj koži, danas i ovdje, u ovoj napaćenoj, opustošenoj zemlji.

Sve što smo (ovdje) htjeli reći o tome, rekli smo na početku ovog naizgled dugog, a zapravo skraćenog razgovora sa Brkinim pjesništvom. Neko možda od početka čeka da kažemo još nešto (važno) o tome, i možda je samo zbog toga, uz velike napore i muke, sve do sada izdržao. Pa da mu se, onda, gostoprimljivo zahvalimo, i dodamo još par riječi, i ispunimo mu onaj famozni “horizont očekivanja”.

Dakle, naravno da Amir Brka nije onaj pjesnik čije bi se pjesme govorile prigodno, na javnim priredbama i svečanostima, o okruglim datumima. On je onaj pjesnik-iskušenik koji bi, kao Derida, mogao reći: “Ja sam u ratu sa samim sobom.” (A takvo što, treba li reći, uvijek već znači ne dati ni jednoj stvari da se vječito usidri u samoj sebi, u ustajalom zadahu smrti, biti onaj koji prezire svaku vrstu zatvorenosti i narcizma, svaku vrstu dominacije, dakle i one “lokalne” i one globalne, svaku vrstu hegemonije, onaj koji ima kritičan odnos prema samom sebi, sopstvenom naslijeđu i društvenoj zbilji, uplitao se, ovako i onako, ili ne uplitao, u nju.) Istina, zna tu kod Brke, osim nepatvorene, biti i izvjesne artificijelne kavge i jurodivosti. Zna se on zabrinuti i požaliti na mjesto i položaj pjesnika i pjesništva u gradu i svijetu, pisati o tome sugestivne pjesme – o velegradu ravnodušnijem od malih gradova, o malim gradovima nemilosrdnijim od velikih, o (ovom) svijetu bešćutnom prema pjesnicima i poeziji, gotovo nas zavarati da bi svoj usud i sudbinu, svoj božiji dar i kob mijenjao za bilo koju drugu ljudsku sudbinu i “poziv” na ovome svijetu. Zna Brka onom svom “ovdje u ovom gradu u koji sam / prognan sa svih strana” dodati i još jednu “stranu” – onu svoju bespoštednu, samoprogonu sklonu stranu. I ma kako vam to zvučalo, to je istovremeno i svojevrstan uzrok i posljedica onog najživljeg i najživotvornijeg u Brkinom pjesništvu – onog neprestanog, bespoštednog dekonstruktivističkog pisanja koje je, prije svega, volja za pisanjem, volja za životom kao otpor prema smrti, toliko velik da je spreman oduzeti nešto od života i dodati smrti, živjeti svoju smrt, tjerati je da govori sa životom na jedna usta – (svojoj) smrti “vaditi žalac”. Takvo pjesništvo, dakle, ne nudi nikakvu “društvenokorisnu” didaktiku, i često ga “svađa” sa nevjerovatno vrijednim i požrtvovanim kulturnim poslenikom i pregaocem Amirom Brkom.

A šta nam, onda, to pjesništvo uopšte nudi i daje?

O tome je ovdje sve vrijeme bilo riječi, pa ako to do sada nismo uspjeli nagovijestiti i reći i utoliko objelodaniti, uzalud nam je dalje govoriti. Nešto od onoga, međutim, što smo do sada rekli, čini nam se, valja i treba, ovdje i sada, opet ponoviti. Brkino pjesništvo, naime, duboko smo uvjereni, nudi jedan autentičan, (samo)hermeneutički obrazac i strategiju čitanja artikulisanu i hipostaziranu prije svega u njegovom čitanju i iščitavanju Ćatića. Taj potpuno autentičan, a esencijalan, postmetafizički, pjesnički dekonstruktivni hermeneutički “obrazac” nudi neslućene mogućnosti.

Zamislite samo da neko danas, slijedeći taj “obrazac”, nastavi tamo gdje nije stao nego nas iz budućnosti, Apokrifnošću poetskog govora, pozvao Kasim Prohić. Pokušajmo samo zamisliti jedno novo uporedno, dekonstruktivno čitanje još nepročitanog, najrafiniranijeg i najpronicljivijeg znalca i pjesnički senzibilnog tumača i mislioca Dizdareve poezije, Prohića, i novo, postprohićevsko, ovovremeno čitanje Maka Dizdara, iskonskog pjesnika-pjevača koji na jedan nenadmašan, poetičkopjesnički neponovljiv način, oponašajući govor (sa nadgrobnih spomenika) dobrih Bošnjana, opjevava i iznosi na svjetlo dana njihovu neizrecivu tugu i dobrohotnost, njihovu tužnu benevolenciju. Istu onu bolno sveznajuću, neutješno raz-umnu postojanost i tužnu benevolenciju koju je nosio u sebi i, ma o čemu govorio, po-kazivao najveći pjesnik Bosne Ivo Andrić.

Kako bi tek za sve nas nasušno i spasonosno, dakle ne i nezamislivo i nemoguće, bilo – u jednom potpuno novom, dekonstruktivnom hermeneutičkom ključu pročitati Andrića. Iznova pročitati i shvatati Andrića, čija je (književna) veličina sve veća, i kako, govoreći o zadaći postmetafizičkog “povijesnog mišljenja” (Vanja Sutlić), veli Hajdeger: “za nas današnje (možda) prevelika”. Jer, čim kažemo, recimo, Prokleta avlija je naša Luča mikrokozma, odmah se tri laži isprepletu i zapletu, i najmanje tri lažova zakrve oko toga, ubijajući namah svaki smisao. Umjesto da o tome porazgovaraju, osvješćuju se (razgovorom) i (razgovoru) posvećuju – “pjesnički stanuju na ovoj zemlji”…

Lice prijatelja

nikad ne znaš
pocrveni li on danas
ili problijedi

Narasti

koliko još
dok ne smijem
lagati

(iz njemačkog originala preveo autor)

ugašen štednjak na štednjaku juha u njoj nikakva ukusa na stolu hladno jelo prošao mu rok trajanja dopola pojedena korica kruha u slivniku tanjur nož viljuška u sobi upaljeno svjetlo na televiziji razlivena plavet dalekih krajeva pirat iz predratnih filmova u albumu mnogo fotografija golem broj davnih prijatelja njihova djeca bašča prizori s vjenčanja ljetovanja lumpanja ni jedna ga slika ne zanima ni ona koju je tražio nije mu više draga kako je mogao kako je mogla u sebi skuplja imenice danskog kršćanskog pisca pored kauča do pola ispijena boca kutija grickalica ispražnjena pepeljara nenapisana pjesma riječ se u sebe vraća u muk potonula u sebi svoje ponavlja ponavlja ponavlja ponavlja u dva tona odzvanja u tugaljivu melodiju poljskog emigranta sve svoje slijeva usporenom disanju ne pomaže ni raskopčana košulja gleda u prazninu mimo sebe pogled se za pod prikiva uz stepenice nitko ne dolazi telefon ne zvoni kroz prozor mirni zrak ljeta miris asfalta mrak pokriva kuću vrt ulicu opet vodi u dugu noć u noći opet tišina i samo jedna sjena, golema 

Objavljeno 17. 07. 2009.

Godišnji odmor baš i nije vrijeme kada bi čovjek trebao čitati gluposti, kao što vam, pod tko zna čijim utjecajem, sugeriraju novine za čitanje po frizerajima i pedikerskim čekaonicama, pa da, ako ste žensko, čitate knjige koje kokoši pišu za druge kokoši, a ako ste muško, da čitate memoare nekog postarijeg američkog idiota s jumbo plakata na ulazu u grad, koji istim takvim idiotima objašnjava kako bez imalo grizodušja dijeliti otkaze radnicima. Ako ste za takvu literaturu, onda se doista nemate od čega ni odmarati. Za godišnjeg odmora naprosto bi vrijedilo pročitati samo dobru knjigu. Za manje od toga pametan čovjek nema vremena.

Prijevod romana “Muškarci koji mrze žene” (rad prevoditeljice sa švedskog Željke Černok) zaprešićka je Fraktura objavila za prošlojesenji Interliber. U međuvremenu o knjizi se slabo, ili gotovo ništa, pisalo – mahom zbog toga što ono malo novinskih kritičara za Stiega Larssona prethodno nije čulo, a kada su ga izguglali, odbila ih je činjenica da se radi o autoru jednoga od najvećih megaselera u posljednjih desetak godina, pa su, valjda, mislili da se radi literaturi ranga Kolibe ili Sumraka, a izdavač baš i nije imao alternativnih načina da Larssona izreklamira među Hrvatima, pošto je čovjek sasvim nesklon spektaklima i skandalima, budući da je već pet godina – mrtav. To su, vjerujem, jedini razlozi zbog kojih knjiga “Muškarci koji mrze žene” nije postala hrvatski hit, a u Švedskoj – kako piše u posljednjem Newsweeku – zemlji od devet milijuna stanovnika, trilogija koja počinje ovim romanom, prodana je u tri milijuna primjeraka. Rezultati u cijelom svijetu, točnije u četrdeset zemalja u kojima je Larsson prevođen, govore o petnaestak milijuna prodanih knjiga. Morate mi vjerovati na riječ: ovi me podaci ne bi niti najmanje impresionirali da se radi o kakvom nedarovitom nju ejdž blesanu, dokonoj autorici kokošje literature ili američkome profesoru koji tvrdi da je upoznao lično Boga i da dotični stajlingom podsjeća na Antu Tomića. Međutim, riječ je o autentično velikom piscu i o ozbiljnoj knjizi.

“Muškarci koji mrze žene” uglavnom se reklamira i oglašava kao triler ili kao kriminalistički roman, iako se zapravo radi o neočekivano angažiranom društvenom romanu, nekoj neobičnoj društvenoj sagi. Bogati industrijalac, u godinama, sa zaključenom poslovnom karijerom i biografijom, pokušava unajmiti novinara – netom osuđenog na zatvorsku kaznu zbog klevete drugog industrijalca – da istraži davni i već sasvim zaboravljeni slučaj nestanka jedne djevojke. Čovjek se dvoumi hoće li prihvatiti ponudu, niti je privatni detektiv i istražitelj, niti mu je prihvatljivo da radi za tajkune, a nije baš nešto ni privatno motiviran, jer mu se život skoro raspao, ali na kraju – iz razloga koje ćemo prešutjeti da biste znali zašto čitate knjigu – prihvaća da uđe u posao, koji će dijelom biti policijske, a dijelom memoarističke i biografističke naravi. U poslu će mu se u neka doba priključiti Lisbeth Salander, mlada cura androginog izgleda, koja će se kroz priču razviti u jednoga od najzanimljivijih i najuzbudljivijih ženskih likova u suvremenoj prozi dostupnoj na hrvatskome. Način na koji se čitatelj zaljubi u Lisbeth usporediv je samo s pričom o Smilli, liku romana danskoga pisca Petera Høega, još jednoga neobičnog sjevernjačkog remek-djelca, tiskanog u nas prije dvanaestak godina.

Neka vas nipošto od Stiega Larssona ne odbije to što se on na način kakvoga starinskog ljevičarskog romanopisca bavi frustracijama švedskoga društva, odumiruće buržoazije i parazitske klase takozvanih poslodavaca i industrijalaca, jer on to radi tako šarmantno, opušteno i na prvi pogled nimalo zagriženo. Čitatelja uvlači u priču na način na koji je to radio Dostojevski, lako i nevino, kroz neku anegdotu, slučajan pogled kroz prozor, događaj u kancelariji. Ništa mu unaprijed ne objasni, niti mu da naslutiti u kojem bi pravcu mogla krenuti radnja i što je – osim, kao što piše na koricama, kriminalističkog romana – zapravo tema ovoga romana. Na kraju se, i ne znajući kad mu se i kako to dogodilo – čitatelj zatekne usred ibsenovskog moraliziranja, ali pod razvihorenim crvenim barjakom. Usto, biva mu ispričana i ledena – bergmanovski precizna, surova i do kraja izvedena obiteljska priča, u kojoj nikada ne može biti utjehe i nade. Čudno je to kako u Švedskoj postoji čitava tradicija flagelantskog prikazivanja familijarnih odnosa, a u nas se tema nije tako tretirala, mimo pokojnih Krležinih Glembajevih, praktično nikad, ni u književnosti, ni na filmu.

Ne bi, naravno, Stieg Larsson bio veliki pisac – jer zaboga, svijet je prepun pisaca krimića i bestselera – da njegove rečenice nisu lijepe i točne (što je opet i kompliment prevoditeljici), te da ga ne krasi onaj tako rijedak dar spontanog i laganog pripovijedanja. Naime, kao i većina važnih pisaca našega doba, ali i autora ovakvih i onakvih bestselera, Stieg Larsson je prije svega drugog bio majstorski pripovjedač. Primjerice, u njegovome tekstu gotovo da i nema esejiziranja, premda veliki dio knjige tematizira društvene i političke odnose, socijalnu estetiku i tomu slično, ali on svaku svoju temu umije sinkopirati svojim pripovjednim ritmom i pretočiti u pripovijest.

“Muškarci koji mrze žene” idealna je knjiga za godišnji odmor. Lako se čita u vlaku, u avionu, na suncu i uz uključen televizor i dječju dreku. Dakle, nećete imati s njom problema bez obzira na uvjete u kojima ćete se odmarati. Stieg Larsson bio je novinar, borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma (takav bi nam ovih dana baš i trebao), vodio je časopis Expo i bio izložen prijetnjama raznih fašista. Godinama je pisao svoju romanesknu trilogiju, ali  nije htio objavljivati dijelove, dok cjelina ne bude gotova. Neposredno nakon završetka posla iznenada je umro od srčanog udara. Dogodilo se to 9. studenog 2004, baš na godišnjicu Kristalne noći. Mrtav je postao velika zvijezda, a bio je genij.

Dnevnik jednog penzionera/45

Vožnja od Đule do Salonte sekundarnim iliti sporednim putevima… Da li bi ikome od vas palo na pamet da pogledate jedan ovakav video uradak na YouTubeu? Da, znam, ne bi ni meni, no srećom u ovom svetu koji se naglavačke izokrenuo ima i takvih genijalnih likova koji ti predlože video klip ove vrste za gledanje. Jedan od njih je, verovali vi ili ne, moj prijatelj pisac i novinar Teofil Pančić. Jedne lepe večeri u mjesecu kolovozu leta 2019. godine, sedeli smo na novosadskom naselju Telep, Teofil, Nedim, Dule, Olja, Vanja i ja. Povod je bio proslava Nedimovog intervjua koji je uradio sa mnom za tjednik Vreme, moguće jedine normalne novine koje se tiskaju na tlu ove naše sumanute Srbije. Roštiljalo se, pilo se hercegovačko crno vino sorte Blatina koje sam doneo sa mog proputovanja po Hercegovini i posjete Stocu, Mostaru i Ljubinju. Razgovor nas je vodio na sve strane, bilo je dosta smeha i dobrog raspoloženja. Da bi u jednom trenutku teferiča Teofil preuzeo inicijativu u razogovoru, te spomenuo dotičnog Ivana Kolovoza. Slučajnost? Ne bih rekao! Dakle, avgust je mjesec u Novome Sadu, a Teofil počinje da pripoveda o putešestvijama gospodina koji, to smo naknadno ustanovili, stanuje u rumunskom delu Banata a profesionalno se bavi snimanjem svojih putovanja po čitavoj plodnoj nam ravnici zvanoj Panonska nizija. Ivan Kolovoz, kao što mu i samo umetničko prezime govori, vozi kola. Vozi svoj automobil i snima čitavo putovanje, prolazak kroz svako selo, varoš ili grad, priča nam Teofil, a pritom su nam u uglu ekrana date koordinate i geografska širina i dužina na kojoj se trenutno Kolovoz nalazi, te nadmorska visina i naziv puta ili autoputa kojim se Ivan Avgust Kolovoz kreće. Znate, Teofilu Pančiću su mladost i detinjstvo obeležile kolumne i tekstovi Bogdana Tirnanića zvanog Tirke, izvrsnog novinara koji je svojim radom obeležio čitavu epohu jugoslovenskog novinarstva, a moju mladost i odrastanje koje još uvek traje, jer dok ovo pišem samo mi je dvadeset i pet ljeta, obeležile su kolumne i tekstovi Teofila Pančića, kome sam se oduvek divio, te mi se eto još ovako mladom i zelenom ostvarilo i to da postanemo drugari, a mogu slobodno reći i prijatelji. Hm, upravo mi odluta misao jer dok ovo pišem sa svojih dvadeset i pet ljeta, ja uporedo gledam jedno od putovanja Ivana Avgusta Kolovoza na ruti Đula – Salonta koju sam naveo na samom početku ovog teksta, pa se evo Kolovoz u varoši Šarkad u županiji Bekeš u Mađarskoj zagubio, tj. malko je skrenuo s glavne ceste, pa se ispred jedne lepe kućice sa okućnicom okreće svojim automobilom a snimak nam pokazuje belu kapiju i uredno podšišan travnjak s jendekom, te se vraća na glavnu cestu i nastavlja da vozi ka graničnom prelazu i gradu Salonti o kome sam pisao u jednoj svojoj pesmi koja obrađuje migrantsku tematiku… Da, moje je odrastanje obeleženo tekstovima Teofila Pančića, a ko je čitao njegove kolumne zna kako pomenuti pisac svojim humorom i bogatstvom jezika drži pažnju i vozi nas nekim zamišljenim cestama, upravo ovako kako nas vozika Ivan Avgust Kolovoz. Zamislite tek kakav je doživljaj kada, Bogu hvala, živ i zdrav Teofil pripoveda uživo.

Ivan Kolovoz vozi raznim rutama, najviše po Vojvodini, Mađarskoj i Rumuniji, no ume on da se odveze i do Beograda, pa i Zagreba. A u tim njegovim putešestvijama mogu uživati samo oni frikovi koji su kao klinci iz Zagreba slali poštom pisane dopise s analizama igre fudbalskog kluba Spartaka iz Subotice sportskim novinama u Beograd, ili kao oni frikovi, a jedan od njih sam ja, koji čitav svoj život razmišljaju o tome kako li to za ime presveto izgledaju seoca i varoši po zabitima Srema, Banata, Baranje, Slavonije i Bačke u raznim godišnjim dobima, i ko to ispred kuće na klupici sedi i posmatra, kakva li je sudbina i životna priča nekog bicikliste koji vozi nekuda da možda obere metlice, ili da oplevi papriku u svojoj bašti. Sve te moje maštarije sada su i snimkom obojene, jer gledajući putovanja Ivana Avgusta Kolovoza vi na tim putevima i makadamima srećete upravo takve ljude čije sudbine sam oduvek želeo da dokučim i ispišem. U video snimcima na njegovom YouTube kanalu mogu se naći kako kraća, tako i duža putovanja… Posebno zanimljiva putešestvija je ona od Bele Crkve preko Kaluđerova do Najdaša u okrugu Karaš-Severin u Rumuniji, koja traje nekih petnaestak minuta. Na samom početku tog kratkog putovanja Ivana Avgusta Kolovoza, snimak se pali onda kada je Kolovoz u svom automobilu na semaforu u Beloj Crkvi gde čeka na zeleno svetlo, a preko puta njegovog automobila, čovek na pešačkom prelazu takođe čeka znak da bi prešao ulicu… U tim momentima mi se zapravo osećamo kao da gledamo isečak iz filma poznatog iranskog režisera Džafara Panahija gde se on vozika automobilom ulicama Teherana i na taj način snima filmove iako su mu vlasti u Iranu to izričito zabranile, s tim da se s Kolovozom mi vozikamo banatskim šorevima na putu za Rumunjsku. Meni, kao naturalizovanom Vojvođaninu neizmerno prijaju ove kratke rute gde se može iza šoferke sagledati sva lepota i zelenilo vojvođanskih sela i varoši… Verujem da je isto privuklo i Teofila Pančića, s tim da je Teofil pored toga jedan od onih ljudi koji napamet znaju svako pa i najmanje mesto u Vojvodini, njihova imena pa i neke lokalne legende, što ga je verovatno ponukalo da Ivan Kolovoz bude njegov vodič kroz Panonsku niziju. 

I tako, naše druženje i veče se bližilo kraju te smo Vanja i ja odlučili sjesti na taxi pa s Telepa put Grbavice doma na spavanjac. Naš domaćin Nedim i njegov verni prijatelj Laza otpratili su nas do taxi vozila, a ja sam pri samom ulasku u vozilo rekao sebi, eto, zamisli da se voziš s Ivanom Avgustom Kolovozom po Novome Sadu, a dok o tome razmišljaš i gledaš kroz šoferku novosadske bulevare, kad stigneš doma sjedi i napiši esej. Nek taj esej bude o Teofilu i Kolovozu, nek taj esej bude o jednom intelektualcu i vozaču, koji ni ne znajući to, jedan svojim tekstovima i pripovedanjem a drugi svojim vožnjama, kako to lepo Borhes u svojoj pesmi “Pravednici” kaže, a ja ću ga ovde parafrazirati, “spasavaju ovaj svet”.