Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

aca.mona.r.h.

Dnevnik jednog penzionera/37

 

Alem Ćurin 27. 06. 2019.

prije i poslije spavanja

uvečer otvorene jame, površinski kopovi, blato od loših rezultata i još gorih planova. ujutro poravnata zemlja, očišćen ulaz u rudnik, izglancan natpis „sretno!“. ulazimo: odijela mirišu po omekšivaču, a obrijana lica odišu svježinom. silazimo: iz podzemlja vonja nada, ne znamo da nas čeka popodnevna katastrofa. kad smo dolje: vidimo: u tami je i nada slijepa.

Hrvoje Jurić 27. 06. 2019.

Rajko Petrov Nogo

Kako mu ne dozlogrdi
Vječito biti pjesnik velik?
Jedan Rus tvrdi:
Umori se i čelik.

 17.6.2018.

Marko Vešović 26. 06. 2019.

Dvije ljubavne

On ljubi tu ženu i zato što
ona još ne zna kako je on ljubi

On ljubi tu ženu i zato što ona još ne zna
kako je on ljubi. Svoju tajnu nastoji skriti
svugdje gdje je svakodnevno susreće,
i na ulici i u kavani.

Svaki njezin korak njegovu tajnu jača,
iako svaki njezin pogled upućen
prema njemu njegovom srcu kaže da je
otkriven davno, on ljubi tu ženu samo
korakom i smiješkom. 

Jer, ona još ne zna kako je on to stvarno ljubi,
niti će to ikada i znati. Ona zna samo to
da je često prati, a on zna da joj njegova
pratnja, tako zbunjenoj, ipak, pomalo
i godi. Njezin smiješak je zavodljiv,
možda je i klopka, zato joj i ne smije
glasno reći da je ljubi.  

On je ljubi jer zna da ga ona ljubiti nikada
neće. Opija se mirisima koje mu njezino
tijelo šalje kad god je u njezinoj blizini,
ali i kad je za stolom sam i kad za njom
ne hoda.

Ona je priroda u kojoj će zauvijek
ostati njegova tajna, ona je jezero u čijim
vodama nikada suveren plivač neće biti.
Ona je njegov san iz kojega nikada
u stvarnost izaći neće.

Strah od poraza stalno odgađa
stvarni susret s njom.

 

Kad god se zaustavi
na njezinome licu

Kad god se zaustavi na njezinome licu,
doživi ga kao preslik svoga lica. 

Njih dvoje su odavno vrijeme
čija je umjetnost oblikovanja
različitog u jedno bila
uspješna i neponovljiva.
U njemu su odavno jedno od dvoje,
dvoje u jednom.
Jedno lice istopljeno od dva,
dva tijela u osobi jednoj.  

Dokle će ta umjetnost oblikovanja
još trajati
pitanje je na koje mirno
odgovor čekaju
kao jedno
oboje. 

Mirko Marjanović 24. 06. 2019.

Padaj silo i nepravdo

“Padaj silo i nepravdo” među je ljepšim pjesmama koje se više ne pjevaju. Jednostavne melodije, uzvišenog i himničnog ugođaja, pjevana je u različitim prigodama, za državnih praznika i priredbi u počast revoluciji, u vrijeme partijskih kongresa i na javnim manifestacijama na kojima su se trebali potvrditi klasna svijest i političko zajedništvo radnih ljudi i građana. Privlačna i pjevana upravo zbog svoje uzvišene jednostavnosti, tako da su je mogli pjevati i oni kojima Bog ili geni ne namriješe osobitu muzikalnost, pjesma “Padaj silo i nepravdo” nije od pjevača iziskivala ni naročito predznanje o onome o čemu se pjevalo. Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit’ zvan, bjež’te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan; stihovi napisani u odsječnom petnaestercu, kao za kakvu koračnicu u bolju budućnost, bodrošću i nekom pomalo vedrom silinom razlikovali su se u duhu od naše osmeračke i deseteračke tradicije, koja je dominirala i u revolucionarnim i partizanskim pjesmama. Riječi su odisale nečim arhaičnim, da smo se u njih uživljavali, primijetili bismo da odstupaju od normi jezika i govora revolucije, i više pripadaju jeziku nekoga prethodnog svijeta, nadahnutog duhom narodne epike i skazom Svetoga pisma. Nevolja će biti vela, po palacim’ tvrdimi, kad vidite da sa sela, s maškinima gremo mi; pjevala je četvrta strofa pjesme, koju bi u televizijskom prijenosu izvodio veliki mješoviti zbor, tako da izvedba duže potraje, a jedva da bi se među dvadeset i dva milijuna Jugoslavena našlo onih koji su napamet znali ove riječi. Nije bilo mnogo ni onih koji su ih razumjeli. A da su ih razumjeli, pred očima bi im se ukazao neobičan predio: gladni dolci, opasani suhozidima i ispunjeni zemljom crvenicom, preko kojih preskaču seljaci s pijucima, srpovima i motikama, da konačno istjeraju svoju pravdu. Zbunjeni gledatelj, koji je i sam stotinu puta započinjao ovu pjesmu, pa je otpjevao do treće strofe, misleći da ju je otpjevao cijelu, ne zna njezin jezik, jer nijedan Jugoslaven, od onih koji življahu između Sutle i Timoka, te im se jezik u školi zvaše srpskohrvatskim / hrvatskosrpskim imenom, svoj jezik nije u cijelosti znao. Kao što isti taj jezik u cijelosti ne zna ni današnji Hrvat, Srbin niti Bošnjak, gdje god živio i odakle god potekao, koje god državljanstvo imao.

Peta je strofa išla ovako: Nastajat će novo doba, Matija Ivaniću, ustati ćeš tad iz groba, s tobom u boj poći ću. Za Matiju Ivanića slabo se što znalo, jer se njegovo ime nije primilo u jugoslavenskoj mitologiji, nego je, za razliku od njegova imenjaka Matije Gupca, ostalo u lokalnim, otočkim okvirima. Hvarski građanin i puntar, koji je početkom šesnaestog stoljeća (1510. – 1514.) poveo narodnu bunu protiv mletačke vlasti, skončao je poražen u Rimu, i ušao u legendu koja će se stoljećima održavati. Za razliku od Gupca, nije pronašao pisce, pjesnike ni slikare i filmske redatelje, koji će stvoriti njegov fikcionalni lik za dvadeseto stoljeća. Ali postojala je hvarska partizanske četa, koja je ponijela njegovo ime, i za čiju su himnu dopjevane četvrta, peta i šesta strofa pjesme – što su pjevane ako bi prilika to zahtijevala ili ako bi ambiciozni zborovođa za potrebe televizijskog prijenosa odlučio produžiti pjesmu, te je učiniti začudnijom. Zastava će nova viti, iznad naših glava tad, radnik seljak jedno biti, isti im je trud i rad; kraju će ići pjesma “Padaj silo i nepravdo”, ali je i dalje nećemo znati cijelu, budući da će njezin početak već biti zaboravljen. Nisu ga se sjećali ni hvarski i dalmatinski partizani, koji su pjesmu “Padaj silo i nepravdo”, s pridodatim strofama o Matiji Ivaniću, prvi i otpjevali, da bi se ona zatim širila među drugovima kojima se svidjela jednostavnost i rječitost prvih triju strofa.

Evo kako je i iz čega pjesma nastala:

Josip Smodlaka rodom je bio Imoćanin, splitski gimnazijalac i vatreni starčevićanac, protivnik svake tuđinske vlasti u hrvatskim krajevima. Gimnaziju završava 1887, kada odlazi u Graz na studije prava. Otamo se vraća 1893, kao doktor prava i odvjetnik, ubrzo slavan i veoma zaposlen među svijetom koji je bio veoma sklon parničenju, a pritom jasno podijeljen na narodnjake i talijanaše. Talijanaši su dugo predstavljali školovaniji sloj društva, a mladog je Smodlaku mučilo to što njegovi sugrađani, uglavnom nepismeni težaci i ribari, koji su govorili narodnim, dakle hrvatskim jezikom, za razliku od talijanaša i nisu bili jasnih političkih i nacionalnih određenja. Ljudi velika srca, po naravi neustrašivi, svjesni da nemaju što da izgube, ginuli bi za tuđe interese. Smodlaka je u slobodno vrijeme, kao starješina Hrvatskog Sokola, nastojao da za hrvatsku stvar pridobije upravo njih. Budu li oni svjesni da su Hrvati, i Split će biti hrvatski. U suprotnom, Spalato će biti Italija. Njima, pak, dopao se gradski advokat, jer je, nasuprot svojoj finoći i svjetskosti, djelovao kao njihov čovjek. Kao predstavnika dalmatinske Stranke prava, koja je zastupala dalmatinsko hrvatstvo, izabrali su ga 1901. za zastupnika u Dalmatinskom saboru u Zadru. Godinu kasnije, Smodlaka pruža ruku pomirenja svim Dalmatincima, što će reći dalmatinskim Srbima i Talijanima, čime započinje politika novoga kursa, koja je i dovela do ujedinjenja Dalmacije s ostatkom Hrvatske, u čemu su, što je kasnije zaboravljeno, Srbi iz Srpske stranke odigrali pozitivnu ulogu.

Ponesen političkim uspjesima i ugledom koji je stekao među splitskim i dalmatinskim težačkim pukom, Smodlaka u kolovozu 1905. osniva Hrvatsku demokratsku stranku i odmah pokreće stranačko glasilo Pučka sloboda, u čijem broju od 7. svibnja 1908. objavljuje pjesmu u sedam strofa naslova “Slobodarka”, pisanu u petnaestercu, sa cezurom po osmome stihu, u versifikacijskoj i prozodijskoj tradiciji narodne bugarštice.

Prva strofa ostala je nepromijenjena i nakon što pjesma više nije znala za se, ni kako je nastala, ni tko ju je napisao: Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan, bjež’te od nas noćne tmnine, svanuo je i naš dan. Slijedi strofa posvećena stranci: Što smo bili sužnji n’jemi, vični trpit svaki jad, naprednjaci sad smo smjeli, slobode smo žedni sad. Treća strofa će se, uz male izmjene, javljati i ubuduće: Naše pravo ugrabljeno, amo natrag dajte nam, nećete li, ne molimo, dobit će ga narod sam. Smodlaka je, sasvim u duhu epohe, revolucionar, pa mu četvrta strofa ide ovako: Gospodari svog života, svoje duše ćemo bit, za slobodu doma, roda, krvcu ćemo svoju lit. Sloboda duše se, naravno, tiče snažne antiklerikalne note, koju je ponio iz pravaških redova i koja je u samoj biti hrvatske nacionalne emancipacije. Biti protiv one i onakve Crkve, koja je spremno služila Beču, Rimu, Veneciji, značilo je biti Hrvat. Ali nama današnjima posebno će biti zanimljiva peta strofa Smodlakine “Slobodarke”: Naša je ovo domovina, hrvatski smo narod mi, naša snaga i uzdanje, Srbi i Hrvati svi.

U Smodlakina rana doba, prije svih jugoslavija i svih svjetskih ratova, pitanje pripadanja hrvatskom narodu nekako logično i naravno nije isključivalo pripadanje srpskom narodu. Onaj tko je, iz te perspektive, hrvatski narod doživljavao svojim, ni srpski mu nije bio tuđinski. Na neki način, za Josipa Smodlaku i njegove stranačke drugove Hrvati su nešto drugo nego Srbi, ali istovremeno Hrvati su to što jesu i zato što Srbe smatraju svojima i dijelom sebe. Isto će važiti i u suprotnom smjeru. U nacionalnoj emancipaciji Južnih Slavena, ili u dominantnijem njezinom dijelu, nacije se nisu formirale i emancipirale u odnosu na druge Južne Slavene, nego u odnosu na Austrijance, Turke, Talijane… Ili još tačnije, u odnosu na njihove imperije.

Šesta je strofa išla ovako: Od Dunava sve do mora, jedna mis’o, jedan dom, kape, fesi i klobuci, jedna vojska kano grom. A koja je to vojska i što ju čini jednom i udruženom, saznaje se vrlo brzo: Napred složno vojsko pučka, nek’ silnici tresu se, što je nekad bilo naše, bit će opet naše sve!

Josip Smodlaka bio je kulturan, vrlo obrazovan čovjek i dobar političar, koji je u sedam strofa napisao svoj politički program. Nije pretendirao na veliko pjesništvo, niti je imao takvoga dara, ali činjenica da je, uza sve nezgrapnosti – recimo ekavsko napred, bez kojeg ne može, jer bi mu naprijed nanijelo slog viška, umio napisati versifikacijski vrlo urednu pjesmu, omogućila je njezino vrlo jednostavno uglazbljenje, tako da ju je mogao ama baš svatko otpjevati.

Evo i kako je pjesma uglazbljena:

Josip Hatze bio je rođeni Splićanin, deset godina mlađi od imenjaka Smodlake. Otac mu je bio solidno stojeći obrtnik, kulturan čovjek, kojemu nije bio problem svesrdno podržati sina, nakon što je u pučkoj školi i u crkvi otkrivena Josipova iznimna muzikalnost. Dječaku je šesnaest kada na hrvatski tekst piše Missu a cappella, koju će zatim izvoditi zborovi širom Dalmacije. Po završetku gimnazije odlazi u Pesaro, na konzervatorij kod slavnog skladatelja Pietra Mascagnija, gdje završava studij kompozicije. Kao mladom zborovođi stigla mu je narudžba da uglazbi Smodlakin tekst za stranačku himnu Hrvatske demokratske stranke.

Prezrena i zaboravljena pjesma naših jugoslavenskih i socijalističkih mladosti “Padaj silo i nepravdo” melodijski se ne razlikuje od Hatzeova uglazbljenja “Slobodarke”. Moguće nevelike razlike su u ritmu, ali kada bi se danas našli oni koji su u Splitu, u osvit Velikog rata, prkosili austrijskim vlastima pjevajući “Slobodarku”, s onima koji će desetljećima kasnije pjevati “Padaj silo i nepravdo”, vrlo bi se brzo i lako usaglasili. Razlika bi ostala samo u riječima, ali ni one ne bi bile posvađane.

Ali u zbilji će još proći godine prije nego što se dvije pjesme susretnu, ili prije nego što se jedna zatekne u drugoj. Za razliku od prethodnog slučaja, i pjesme “Na Kupresu grob do groba”, koja će zahvaljujući svome potresnom sadržaju biti prihvaćena i posvojena od neprijatelja, koji će je pjevati kao “Na Kordunu grob do groba”, ovaj put će pjesma biti prenesena dalje, u novu inkarnaciju i inkantaciju zahvaljujući svojim autorima, njihovim uvjerenjima i biografijama.

U to ime nastavimo sa životima dva Josipa, Smodlake i Hatzea:

Prije Velikog rata Smodlaka postaje donačelnik grada Splita. Posvađan s bečkim vlastima, po Sarajevskom atentatu biva optužen za veleizdaju i zatvoren. U zatočeništvu je do pred raspad Austro-Ugarske. Čim su ga pustili na slobodu on se politički angažira, općinsko vijeće bira ga za gradonačelnika, ulazi u Središnji odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, te postaje član Zemaljske vlade za Dalmaciju. Vrijeme je to kada Italija po svršetku Velikog rata, nakon 11. studenog 1918, dok se još ne znaju buduće granice novonastajućih država, kreće u zaposjedanje sjeverne Dalmacije, s namjerom da pripoji cijelu Dalmaciju, uključujući i Split. Za to vrijeme traju pregovori oko formiranja zajedničke južnoslavenske kraljevine, a nejaka, desetkovana i izmučena srpska vojska sporo se kreće prema zapadu i Jadranu. Realna je opasnost da Italija, kao sila pobjednica, ugrabi od hrvatskih i slovenskih teritorija što god želi. Srbija je, istina, među pobjednicama, ali njezina pobjeda niti je tako velika, niti je toliko evidentna da poništi poraz preostale dvije sastavnice buduće monarhije.

Tada predsjednik Zemaljske vlade Dalmacije, pravaš Ivo Krstelj i Josip Smodlaka čine očajnički potez: Narodnom vijeću SHS u Zagreb šalju ultimatum, ili će Narodno vijeće u roku od pet dana potpisati sporazum o ujedinjenju sa Srbijom, ili će se Dalmacija sama ujediniti sa Srbijom. A to bi ujedinjenje zapravo bilo prisajedinjenje, kao u slučaju Vojvodine, pa bi Dalmacija praktično postala Srbijom. Krstelj i Smodlaka uspjeli su iznuditi požurnicu, te je 1. prosinca 1918. nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je formalno otežano i zaustavljeno talijansko zaposjedanje Dalmacije. Ultimatum koji su postavili nije Krstelja i Smodlaku trajno ozloglasio među njihovim sunarodnicima, ali ih je, paradoksalno, marginalizirao u svakoj budućoj hrvatskoj, a onda i srpskoj povjesnici. Događaj je to koji je potrebno zaboraviti, premda bi, da ga nije bilo, Split danas možda bio talijanski grad. Nakon uspostave Kraljevine SHS, Josip Smodlaka odbio je ući u njezinu Vladu. Sudjelovao je na Pariškoj konferenciji, opet spašavao Dalmaciju dok su se crtale buduće granice, da bi u prosincu 1919. dao ostavku na članstvo u jugoslavenskoj delegaciji, jer su mu bila neprihvatljiva nova popuštanja Italiji. Srbima, koji su bili dominantni u određivanju državne politike, kao ni kralju nije bilo pretjerano stalo do Dalmacije i do tih dalekih zemalja na zapadu za koje nikad nisu ni čuli, kakve su iz njihove perspektive bile Istra i Julijska krajina.

Dok je Smodlaka u splitskom zatočeništvu i u visokoj politici, kompozitor njegovih stihova je na albanskoj fronti, gdje vodi rat protiv onih koje smatra svojima, noseći na sebi znakovlje države koju ne smatra svojom. Za to vrijeme u Splitu mu, od španjolske gripe, umire voljena žena Gilda. Da je više nema, saznat će po povratku doma.

Poslije rata Hatze radi kao učitelj glazbe, zborovođa, glazbeni prosvjetitelj, vjerojatno najvažniji u ukupnoj povijesti Splita. Piše zborsku muziku na tekstove Huga Badalića i Vladimira Nazora, a 1932, prema epskoj pripovijesti Luke Botića, piše operu “Adel i Mara”. Motiv Turčina, mladoga trgovca na splitskoj tržnici, koji se smrtno zaljubljuje u domaću djevojku, i krši tabu na obje strane, karakterističan je ne samo u južnoslavenskoj književnosti, nego i u pučkim i urbanim legendama, kako onih, tako i ovih vremena. Jedva da se u međuvremenu nešto promijenilo. Ako i jest, tabu nije više isključivo vjerski, nego je danas i vjerski, i nacionalni. Josip Hatze naravno drži stranu ljubavi, tako što svojim doživljava i Adela i Maru. Praizvedbu njegova je opera doživjela već 1932. u Ljubljani, da bi sljedeće godine bila postavljena i u Zagrebu.

Splitski je skladatelj doživio veliki uspjeh, ali to ga nije navelo da postane dijelom elite. Odmah po izbijanju Drugoga svjetskog rata staje na stranu antifašizma, iako je prevalio šezdesetu priključuje se partizanima, prosinca 1943. sudjeluje na Konferenciji kulturnih i javnih radnika Dalmacije, a zatim s narodnim zbjegom odlazi u El Šat, u Egipat, gdje formira mješoviti zbor, s kojim nastupa po Egiptu i Srednjem Istoku, i stječe slavu među saveznicima. Hatzeov zbor je u El Šatu bio najefikasnija promidžba partizanskog pokreta u Jugoslaviji. U lipnju 1945. vraćaju se u domovinu, a Josip Hatze, koji je tokom rata skladao još i četrdesetak partizanskih pjesama, odvest će ih prije konačnog rasformiranja i na turneju po Dalmaciji. Zadnji nastup imali su u Zagrebu, na četvrtom zasjedanju Zavnoha 24. srpnja 1945.

Šezdeset i šest mu je već godina, bez ikakvih je društvenih ambicija, tek čovjek koji je ispunjavao svoju građansku dužnost i za to ne očekuje nikakvu plaću, pa nastavlja raditi kao zborovođa u Kulturno umjetničkom društvu Jedinstvo. Doživio je samo tu počast da su ga proglasili za doživotnog počasnog predsjednika Jedinstva. Umire 30. siječnja 1959. Začudo, splitska glazbena škola i danas nosi Hatzeovo ime.

Po Josipu Smodlaki vjerojatno se ništa ne zove. Ili možda nije tako? Nakon što se 1919. razočarao u Kraljevinu, već sljedeće godine piše svoj prijedlog ustava, kojim se zalaže da široku samoupravu, kojom bi bio obuzdan centralizam Beograda i bila omogućena unutrašnja nacionalna, vjerska i društvena pluralnost zajednice. Ne bi li ga udaljili i od ustava, i od politike, šalju ga u Vatikan, pa u Berlin i Madrid, na poslaničke položaje. Lojalno služi domovini, sve do uspostave šestojanuarske diktature, kada podnosi definitivnu ostavku. Njemu kao demokratu, narodnjaku i Hrvatu, ali i njemu kao svjesnom Jugoslavenu, diktatura je neprihvatljiv oblik vladavine društvom. Bilo kojim i bilo kakvim društvom.

Sedamdeset i dvije su mu kada 1941. Italija okupira Split. Gradski prefekt Paolo Zerbino, ugledni član Mussolinijeve stranke, kolega pravnik, zove Smodlaku, zajedno sa skupinom splitskih intelektualaca, na sastanak oko suradnje s novom vlašću. Smodlaka mu pismeno odgovara da ne surađuje s okupatorima. Nakon kapitulacije Italije komandanta divizije Bergamo poziva da pruži otpor Nijemcima ili neka oružje preda partizanima. Napunio je sedamdeset i četiri, i mora otići u partizane, jer će ga inače Nijemci ili ustaše ubiti. Vijećnik je na zasjedanjima Avnoja i Zavnoha, povjerenik za vanjske poslove Narodnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, član kontrolne savezničke komisije za Italiju. Glavni je kreator sporazuma Tito – Šubašić, kojim je omogućeno konačno međunarodno priznanje nove Jugoslavije. Zapadni novinari ga rado intervjuiraju, jer govori jasno i razložno. Osim toga, nije komunist. U intervjuima Josipa Smodlake najjasniji su argumenti za konačno raskrinkavanje četničkog pokreta Draže Mihailovića, oko čega saveznici do samog kraja imaju nekih svojih dvojbi. I opet, kao i 1918, Smodlaka štiti Dalmaciju od talijanskih teritorijalnih apetita. Naime, 1945. kao i 1918. Talijani nastupaju kao pripadnici pobjedničke strane. Mussolini je za njih prošlost iz 1943.

U Vladi Tito – Šubašić Josip Smodlaka ministar je bez portfelja. Zanima ga samo jasno razgraničenje s Italijom. Kada je vidio da će se na to još čekati, podnio je zahtjev za konačno umirovljenje. Bilo mu je skoro sedamdeset i sedam.

Umro je 31. svibnja 1956, uz visoke državne počasti, na Klisu, odakle podrijetlo vuku njegovi preci. Zatim je zaboravljen, skrajnut, ostavljen među suputnicima revolucije. Njegov “Partizanski dnevnik” objavio je beogradski Nolit, godine 1972. Iste godine u Zagrebu su tiskani “Zapisi doktora Josipa Smodlake”. Izdana je i poštanska marka s njegovim likom, vrijednosti pedeset para.

Zahvaljujući njemu, takvom kakav je bio, bilo je moguće da stranačka himna povijesno minorne Hrvatske demokratske stranke preraste u jednu od najupečatljivijih revolucionarnih pjesama, koju su pjevali i oni koji pjevati nisu znali. Josip Hatze i njemu je i njima u tome pomogao. Pjesma je narasla na biografijama svojih autora, da bi zatim otišla među pjesme koje se više ne pjevaju. U njenom slučaju gotovo da je izvjesno: zato što više nema onih koji bi je ovakve bili dostojni. Prvi njezin stih našim suvremenicima više ništa ne znači.

Miljenko Jergović 24. 06. 2019.

Knjige, gradovi

Napisno prije 10 godina za serijal ARD-a o piscima i knjigama

 

Knjige su kao gradovi. Neke vidimo jednom i nikada više ne poželimo da ponovo dođemo. A nekim gradovima se stalno vraćamo. I ne samo da se vraćamo, već bi da se u tim gradovima i nastanimo, da nam se svakodnevica odvija baš u tim prostorima.

Čitanjem se udvaja ovaj naš jedini život. Ne mogu da zamislim život bez knjiga. Čini mi se da bi se u tom slučaju, kada bi se bez knjiga živelo, čitav svet sveo na jedan bezbojan, ledeni prostor. I ne mislim da su knjige nekakva uteha, da se knjigama nadoknađuje odsustvo pravog života, života kakav želimo da živimo, naprotiv, knjige su deo tog života, one se upisuju u taloge našeg iskustva, i kada prođu izvesne godine, u leguri koja nastane teško je razdvojiti ono što smo proživeli “iz prve ruke” od onoga što smo “samo” pročitali. I zašto bismo to uopšte činili?

Mnogim knjigama se često vraćam. Postoje i takve knjige od kojih nikada i nisam otišao, koje su deo mog “čitalačkog nameštaja”. Svaka takva knjiga ima svoje mesto i međusobno se ne mogu porediti.

Ovih dana ponovo čitam Bulgakovljev roman “Maestro i Margarita”. Divim se lakoći sa kojom je majstor Bulgakov iznašao formu koja mu je omogućila da demijurški, sa mnogo humora, otkriva tamne dubine pojedinaca u mračnim vremenima. Nisam ljubitelj fantastike. Zar sama činjenica da neko sedne da piše roman ili priču nije već sama po sebi fantastična? Kod Bulgakova stvarnost i fantastika su samo dva lica istog pokrivača. Ili je to ipak  šinjel? Onaj gogoljevski. Još jedan Rus čije knjige su mi uvek pri ruci. “Mrtve duše”, “Večeri u seocetu kraj Dikanjke”, “Ludakovi zapisi”. Odmah pored njega je Nabokov, pisac koji je presudno uticao na moj čitalački ukus, i čiji “Životopis Nikolaja Gogolja”, sav ispodvlačen, jeste nezaobilazna knjiga mojih čitalačkih šetnji.

Ruska ulica izlazi na Španski trg. A tamo je Servantes, monumentalna građevina modernog evropskog romana. Često zastanem u nekoj od epizoda “Don Kihota”, i sasvim mi je svejedno koji su bili motivi njegovog tvorca da napiše takvo delo. Kao što se često vraćam uglu Ernesta Sabata. “Tunel”, “O junacima i grobovima”, “Abadon, anđeo uništenja”. Svaki od ova tri romana mi pruža tako poznate fasade, skrivena dvorišta, i podrume, pre svega.

Put dalje vodi Šekspirovim bulevarom, transverzalom gde se nižu moćne palate čije fasade nije dodirnuo zub vremena. U engleskom delu grada nezaobilazan je gospodin “Tristam Šendi”. Pre više od dva veka, romansijer Lorens Stern udario je temelje postmoderne. A kada smo kod postmoderne, njene tragove nalazimo još u osamnaestom pevanju “Ilijade”, u kojem Hefest kuje novi štit za Ahileja. Naravno, nezaobilazni Homer. Na mom privatnom Parnasu uz Sterna je Džojs. »Uliks«: osam stotina strana o jednom četvrtku, 16. juni 1904. godine, i piscu novinskih oglasa Leopoldu Blumu jeste moderna odiseja, zbirka efemernih detalja od kojih se sastoji život svakog čoveka. Često se vraćam toj himni zaboravu, i njenom junaku, slavnom dablinskom šetaču. Kao što se često vraćam tršćanskom industrijalcu Etore Šmicu, zapravo delima koja je napisao pod pseudonimom Italo Zvevo. “Zenova svest” jeste roman koji bi se našao u svakoj kombinaciji od deset najmilijih knjiga. U poljskom kvartu Zbignjev Herbert, pesme i eseji. I romani Andžeja Kušnjeviča.

U tom imaginarnom gradu sa knjigama i policama umesto kuća i ulica, nalaze se i dela domaćih pisaca. Danilo Kiš, zajednički predak moje generacije, zatim, Vladan Desnica, Borislav Pekić, Aleksandar Tišma. Tri palate: Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski. “Kod Hiperborejaca”, eseji koji to nisu, hibridna forma u kojoj su i Crnjanski pesnik, i Crnjanski romansijer. Gubim redosled kretanja lavirintom imaginarnog grada, budući da “Hiporborejci” dozivaju jednu drugu, žanrovski neuhvatljivu knjigu – “Lavirint sveta” Margaret Jursenar. Večnost njene proze poput beskraja koji uvek nanovo otkrivam u stihovima Konstantina Kavafija.

Dragan Velikić 23. 06. 2019.

Vulpe

Mogli smo samo nagađati
gde se krije vulpe*

Osetili smo je
ali joj lika
videli nismo

Lukava, nema je
strah joj smrdi
ali joj tragove ne
odaje

A da smo je uhvatili
terijer bi joj rascepao
skute jer jamarenje
je sport
kažu ozbiljni ljudi dok opuške
sklanjaju žute

Drago mi je da te na kraju
ipak nismo pronašli
vulpe


* Vulpe – lisica u prevodu sa cincarskog/armanskog jezika.

Srđan Sekulić 23. 06. 2019.

Putovnica

nigdje dugo nisam htio preko granice bježali domaći izdajnici narodni neprijatelji nerazumni pustolovi putovali odrasli s boljim prihodima o državnom trošku uvaženi političari poslije i šverceri ja mlad bio naumio vidjeti što je to opskurno inozemstvo slavne građevine mostove galerije muzeje a i da kupim farmerice pitao mogu li staviti sliku s bradom drug milicionar mi reče “samo ako si umjetnik, donesi potvrdu” nisam je imao ni onda ni sada brada ista samo sijeda onomad dobio “crveni pasoš” tvrdili nam najbolji na svijetu “možeš s njim gdje hoćeš samo pazi da ti ga ne ukradu, tražen je na tržištu” s njim putovao hvalio se pečatima bio ovdje bio ondje domu se vraćao

vječno vraćao u isto a neponovljivo jednom shvatio i vječno se mijenja jer samo je promjena vječna što je zauvijek bilo nije zauvijek bilo mijenjaju se granice mape himne zborovi pjevači u zborovima stanovnici sela zaseoka gradića gradova mijenjaju uniforme grbovi zastave bile su na njima razne figure znaci znamenja lijepi cvjetovi dvobojne kockice dvoglave ptice  onda samo jedan znak ptica dvoglava i nekoliko grbova onda izbrisaše taj sve pokriše s tri boje s neba skinuše zvijezdu onda opet razne boje svakom njegova jednima plava s ljiljanima drugima kocke bijele kocke crvene trećima glave dvoglavog orla bez grbova raznih naroda svi se složiše važne su te dekoracije s njima se i ljudi promijene svi se na vjetru vijore stijegove u bitke nose lijepe znake slave s njima djeca mašu vojnici im salutiraju domoljubi ih pozdravljaju junaci pod njima ginu poslije svi žive kako znaju i umiju jedni novoj zastavi prisegoše na vjernost drugi pod nekom drugom negdje daleko nastaviše živjeti neće za novu umirati ni pod njom u grob otići tamo negdje u miru žive onoga što je bilo ponekad se sjete

tako i ja s crvenom putovnicom iz rata izišao na kraju je predao u novoj zemlji one moje više nema njena dokumenta postala bez značaja sjeo na stolicu u foto kabinu s druge strane nije zrcalo nego kamera lice namršteno bljesak četiri fotografije ni jedna ne valja izabrao jedva da je  pristojna to je sada moja slika moj lik u mjerodavnim dokumentima to ja u novim okolnostima isto mi ime isto mjesto rođenja samo mi nova zemlja stanovanja nova i putovnica opet crvena umjesto druga predsjednika njena visost kraljica eto i putna isprava dokazuje postojanje više osoba a sve bile jedno ja istog imena

mnogima se takva priča dogodila (“Svaka slučajnost je slučajna”) mnogo puta se ponovila a svaka jedinstvena svaki je putnik u svom putovanju različitih staza prošao mnogo sudbina doživio života proživio (samo u slučajnom susretu davnašnji znanci zagalame “ma tko bi rekao da si to ti ništa se nisi promijenio” ništa nimalo samo potpuno) svaki sebe drugačijeg susretao samo naizgled uvijek samom sebi nalik bio svaki se na svom životnom putu i ovdje i tamo u svog vlastitog drugog a opet istog pretvorio

Predrag Finci 21. 06. 2019.

Ne poznajem nikoga tko čita hrvatsku književnost a da ne čita srpske pisce

Intervju koji je za nedeljnik Vreme vodio Nedim Sejdinović, objavljen u broju 1484, 13. juna 2019

 

Kada bismo nabrajali sve knjige hrvatskog književnika Miljenka Jergovića, i to samo prva izdanja, trebalo bi nam odista mnogo prostora (više od 40 naslova). Autor “Sarajevskog marlbora” i “Dvora od oraha” redovno piše novinske kolumne u kojima secira aktuelne društvene teme, a kao strastven čitalac piše i prikaze novih knjiga, neretko podržavajući nove, mlade autore. Nije mu strano da piše i o muzici i slikarstvu. Za sebe će reći da je “inokosna pojava”.

Sa Jergovićem razgovaramo u čuvenom beogradskom kafiću Azra, njegovom omiljenom mestu kada boravi – a to nije retko – u prestonici Srbije. I nekako se poređenje samo nametnulo: ono što je Džoni Štulić značio za jugoslovenski rokenrol, to Jergović i njegovo delo znači za “srpskohrvatsku” književnost.

VREME“: U jednom davnašnjem intervjuu govorili ste o dolascima u Beograd, o graničnim službenicima i hotelskim recepcionerima koji vas doživljavaju kaoponositog strancakoji perfektno govorinjihov jezik“. U međuvremenu, vaše delo u Srbiji skoro da je postalo domaće. Da li se može reći da je nekakav jedinstven (eks)jugoslovenski kulturni prostor, uprkos svemu, obnovljen?

MILJENKO JERGOVIĆ: Za početak, u Beogradu sam prestao da odsjedam u hotelu i počeo da koristim blagodeti onoga što se zove “stan na dan”, i to uvijek istog stana. To je još jedan korak ka “odomaćenju”. Koristim i srpski mobitel, zato što je roming između Srbije i Hrvatske skuplji – to znam jer sam lično, svojim mobitelom provjeravao – nego roming između Hrvatske i Bjelorusije ili Hrvatske i Ukrajine. U tom smislu, jedino skuplja od Srbije je Crna Gora.

Što se tiče “fantomskog” zajedničkog kulturnog prostora, stvar je veoma jednostavna. Taj zajednički kulturni prostor, htjeli mi to ili ne, postoji zato što postoji zajednički jezik i zato što postoje zajedničko kulturno iskustvo i zajedničko istorijsko iskustvo, šta god ono bilo.

Svi ljudi koji žive na prostoru između, recimo, Sutle i Timoka, najmanje između Sutle i Timoka – da malo Sloveniju i Makedoniju ostavimo po strani – čine taj zajednički kulturni prostor, i svi oni participiraju u njemu. Ne poznajem nikoga, ali zaista nikoga, ko uopšte čita hrvatsku književnost a da, recimo, ne čita srpske knjige i srpske pisce. Postoje samo oni koji ne čitaju ništa, pa jednako tako ne čitaju ni Srbe kao što ne čitaju ni Hrvate. Ako uzmeš te tzv. niže slojeve, one nepismene i polupismene, ili – što je možda najbolje – ako uzmeš nacionaliste, i to one najgore vrste koji bi sutra vrlo rado učestvovali u nekom sljedećem ratu – oni takođe imaju zajednički kulturni prostor i iste zajedničke kulturne sadržaje. Hrvatski nacionalisti koji su redovni na Tompsonovim koncertima, pored Tompsona ne slušaju, recimo, Terezu Kesoviju ili Kiću Slabinca, nego je njihova muzika – Ceca, Dragana Mirković, Stoja, Aca Lukas i već sve niže spomenutih. Dakle, i oni sa Srbima dijele zajednički kulturni prostor.

A šta je to što spaja ove potonje? I da li su ovi koji čitaju i srpsku, i hrvatsku, i bosanskohercegovačku književnostna margini, a ovi što slušaju Cecu i Tompsonamejnstrim?

Čitajući su svakako margina, a ovi koji slušaju Cecu i Tompsona su patriotska margina, ona margina koju vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj, istina na različite načine, vole predstavljati kao patriotsku i društvenu elitu. Iz perspektive hrvatske predsjednice – to je vjerojatno i jedina elita. Ona je naprosto zaljubljena u taj društveni sloj. Čak mi se čini da ta zaljubljenost iz njene perspektive ima i smisla jer zahvaljujući toj svojoj ljubavi, ona dobija izbore. I to ne zato što je taj društveni sloj većinski, već zato što on predstavlja elitu društva kojeg personificiraju Katolička crkva i konzervativni ideali onoga šutljivog, seljačkog i prigradskog sveta.

Tajšutljivi, konzervativni, seljački i prigradski svetje ono što je većina i u Srbiji i u Hrvatskoj?

Da, s tim što oblici njihove konzervativnosti nisu fiksirani. Pre desetak godina u Hrvatskoj oni su većinski glasali za SDP. Ali nisu oni glasali za SDP zato što su bili ljevičari, a u međuvremenu postali desničari – njihov konzervativni ideal nije politički. Oni glasaju za političare kao što bi glasali za televizijske i estradne zvijezde. I u Srbiji i u Hrvatskoj je tako. Ovi koji glasaju za SNS i za Vučića, pre 16-17 godina glasali su za nekakav DS ili DSS. Nema taj većinski sloj ni u jednoj ni u drugoj zemlji fiksirana ideološka i svjetonazorska uvjerenja. Oni čak nisu nužno ni nacionalisti. Mnogi bivaju nacionalisti na isti način na koji bivaju heteroseksualci. Naprosto je sramota biti “peder” i onda se predstavljaš kao heteroseksualac. Takva je, čini mi se, politička svijest u ljudi na današnjem Balkanu.

Jedan ovdašnji filozof je rekao da je u Srbiji nepodnošljivo lako postati nacionalista

Slažem se, ali to nije karakteristično samo za Srbiju nego za cijelu bivšu Jugoslaviju, minus Slovenija. Jedino se Slovenija – i kada ode ulijevo, i kada ode udesno – ne uklapa u tu sliku.

Kada smo kod mejnstrima, da li se, s obzirom na vaše impozantno delo, može reći da ste vi u Hrvatskoj mejnstrim pisac?

To je “tricky” pitanje, a reći ću vam i zašto. U posljednjih 25 godina nikada ni u jednom kulturnom programu Hrvatske televizije nije se govorilo ni o jednoj mojoj knjizi. U tih 25 godina nikada nisam gostovao u emisiji u kojoj se govorilo o mojoj književnosti. A u poslednjih petnaest godina, sa izuzetkom gostovanja u emisijama Aleksandra Stankovića, moje lice se na HTV-u pojavljivalo samo u vidu potjernica. Recimo, jednom je upriličena i emitovana specijalna emisija posvećena mojoj navodnoj simpatiji za Dražu Mihailovića. Takođe, od postojećih književnih nagrada u Hrvatskoj, dobio sam samo jednu jedinu – “Ksaver Šandor Đalski”, i to prije 25 godina kad vjerovatno još nisu bili načisto ko sam i šta sam. Sa te strane gledano, ja ne samo da nisam mejnstrim već ne postojim, ili pak postoji ozbiljan trud mejnstrima da me se učini nepostojećim.

Sa druge strane, vrlo često ćete od ozbiljnih ljudi, pa i nekih profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ili tzv. ljudi iz kulture i književnosti čuti za mene da sam važan, veliki pisac. Pa će se onda moje knjige navoditi kao vrhunci savremene hrvatske književnosti. Stvar je u osnovi paradoksalna i na vaše pitanje nema odgovora. Može se odgovoriti i da sam mejnstrim i da me nema. Ali svi o meni imaju neko mišljenje. U ovom slučaju imati mišljenje zaista znači isto što i imati guzicu.

A šta je to što smeta mejnstrimu da vam ne odaju više nego zasluženo, po mom mišljenju, priznanje?

Riječ je o različitim stvarima, ali im generalno smeta moja drukčijost. Naprosto sam različit. Ta drukčijost se može ticati raznih stvari. Najviše i najprije se tiče toga da nisam deo nikakve grupacije. Ne pripadam grupi desnih hrvatskih pisaca i nacionalista. Oni me preziru. Ne pripadam ni grupi lijevih hrvatskih pisaca i antinacionalista. Oni me takođe preziru. Ja sam, eto, ja. Inokosna pojava. Igrom slučaja, dijelim isti prostor sa njima i nemam pritom nikakav problem sa vlastitom isključenošću, niti imam naročitu želju da stvar bude drukčija. Svaka kultura i svaka književnost zaokružuje i definiše vlastiti prostor, zaokružuje sebe. Definiše svoje važne pisce, važna dela, definiše vlastiti kulturni i književni život. Hrvatska književnost, ono što čini njen mejnstrim, pokušava sebe definisati tako da ja ostanem izvan nje. I to je meni sasvim okej. Hrvatska književnost i hrvatska kultura kroz cijeli dvadeseti vijek i ovaj dvadeset i prvi – sebe je najčešće definisala u negativnom smislu, definišući se preko toga što nije, a ne preko toga što jest. I tako je zaokruživala svoj imaginarni prostor. Nasuprot hrvatskom izolacionističkom principu, tokom dvadesetog vijeka srpska kultura je imala ekspanzionistički princip, neprestano je pokušavala da prisvoji i ono što se činilo izvan njenog obuhvata. U političkom smislu, ekspanzionizam je loša stvar, to znamo iz iskustva, ali u smislu kulturnog obuhvata i definisanja vlastitog kulturnog polja, ekspanzionizam je pozitivan. Ako želiš reći da su Meša Selimović i Ivo Andrić srpski pisci i ako srpsku književnost za vrijeme njihovog života definišeš tako što ih obuhvaćaš kao svoje, ti si na dobitku. Hrvati su svoju književnost definisali tako da ona obuhvaća sve ono što nije Ivo Andrić. I zato je danas smiješan i opskuran pokušaj hrvatske književnosti da, zbog žudnje za Andrićevom Nobelovom nagradom, njega integrišu u nešto čemu on nikako ne pripada prosto zato što je iz toga prethodno isključen. Pokušaj pljačke Andrićeva leša jedna je od odvratnijih stvari u savremenoj hrvatskoj kulturi.

Jasne su razlike između vas i desnih književnih krugova. Koje su razlike između vas i lijevih književnih krugova u Hrvatskoj?

Sa tim ljudima, ljevičarima iz hrvatske književnosti, dijelim minimalna politička uvjerenja, ali ništa osim toga. Sve drugo što oni jesu ja nisam, i obrnuto. Jer, književnost se definitivno ne definiše isključivo kroz političko uvjerenje autora. Književnost se ne definiše ni kroz političko uvjerenje čitalaca. U hrvatskom slučaju između tzv. književnih desničara i književnih ljevičara jedina razlika je u tom mininalnom političkom uvjerenju, i u tome što jedni glasaju za HDZ i ne žele čitati Dragana Velikića i Svetislava Basaru kao što ne čitaju ni bilo šta drugo, ali će zato rado poslušati Cecu. Ovi drugi, ljevičari, ako čitaju, pročitaće Velikića i Basaru i kititi se činjenicom da su ih čitali, i to će biti izraz njihove slobodoumnosti i njihovog velikog ljevičarstva, prema čemu ja imam načelne simpatije, ali mi i dalje ne znači previše. Pogotovo što se u trenutku kada dođu na vlast, odnosno kada njihova ministrica dođe na vlast, ne razlikuju od najcrnje desnice. Ta etapa, kada su u Hrvatskoj na vlasti bili lijevi ministri kulture, u kulturi bila je bitno gora od mnogo dužih etapa desnih ministara kulture. I što je važno: ništa manje isključiva, nacionalistička, sektaška. Po sitnom lopovluku, klijentelizmu i udovoljavanju svojim ljudima, braći od tetke i tetkama, lijevi ministri u Hrvatskoj bili su bitno gori.

Izneli ste svojevremeno interesantnu tezu o tzv. integralnim fašistima koji sudekorativni levičari“, a koji takođe imaju totalitarni pogled na svet i ne podnose one koji imaju makar i samo za nijansu drugačije mišljenje. O kome ste tačno mislili?

Mislio sam na mnoge. Mislio općenito na fenomen ljudi koji se kite lijevim folklorom, a zapravo su fašisti. Oni misle da se ljevica sastoji od majica sa likom Če Gevare, od razgovora o 1968, od čitanja Varufakisa i od crvenog folklora, a nikako od nekog stvarnog sadržaja. Dakle, ništa suštinski, ništa stvarno angažovano. Samo folklor.

Kako gledate na pojave jugonostalgije ititostalgiju“, koje su prisutne u svim zemljama bivše Jugoslavije?

Od samih početaka to mi ide na živce. A kako vrijeme prolazi i kako se pojam jugonostalgije okamenjuje, stvar me još više nervira. Kao prvo, Jugoslavija nije nešto za čim je mudro biti nostalgičan, i to iz elementarnih razloga. Ona je bila neslobodna društvena i politička zajednica. U Jugoslaviji nisu postojale elementarne građanske slobode. Mi smo se osamdesetih borili i potpisivali peticije za ukidanje člana 133 Kaznenog zakonika, odnosno verbalnog delikta. Ne možete biti nostalgični za zemljom u kojoj je verbalni delikt ukinut tri ili četiri godine prije njenog nestanka. Drugo, postoji nešto što se tiče elementarne čovjekove autopercepcije. Prirodno je, naime, da smo nostalgični, da smo bolećivi prema svojoj prošlosti. Naša bolećivost dolazi od onoga što se zove “optimizam sjećanja”. Sva naša sjećanja su uljepšana. Sjećanja na Jugoslaviju su strašno uljepšana. A to zapravo nisu sjećanja na Jugoslaviju nego na našu vlastitu prošlost. Zaboravili smo da nam je bilo dosadno, grozno, zaboravili smo da smo bili zabrinuti, da nas je bolio zub, da smo bili bolesni, da smo imali grozne roditelje, da je grozno bilo u školi, da smo imali jedinicu iz matematike koju je valjalo popraviti… Sve smo to zaboravili, ostale su samo lijepe stvari. Naprosto zato što je to koncepcija ljudskog sjećanja. Pomalo je nedostojanstveno biti žrtva faličnosti sopstvenih sjećanja. U toj Jugoslaviji proveo sam petnaest mjeseci na odsluženju vojnog toka, a služenje JNA bila je kombinacija zatvora i ludnice. Danas postoji nostalgija i za tim vojničkim danima, što je najluđe od svega.

Sa druge strane, ako ostavimo po strani to da je Jugoslavija bila loša, nepraktična, neslobodna zemlja, opasna za svoje građane, treba reći da je za čovjeka koji se zanima za kulturu, koji čita, sluša muziku, gleda filmove – bilo dobro živjeti na mnogostruko većem prostoru od ovih današnjih država. I takva, neslobodna Jugoslavija bila je više integrisana u Evropu i u svijet nego ijedna današnja postjugoslovenska zemlja, uključujući Sloveniju. Kada si bio čitalac u Jugoslaviji, ti si bio čitalac u Evropi. Tvoj svijet je bio evropski svijet. Danas smo spušteni deset spratova niže i od kulturne, intelektualne i svake druge bijede spasava nas samo to što smo dio digitalnog, internetskog svijeta, i što tako možeš da komuniciraš sa svijetom. Da nije tog kompjutera, mi bismo danas živjeli malo bolje nego što se živjelo u Enver Hodžinoj Albaniji, s tim što ne bismo bili izmučeni albanskom Partijom rada nego svijetom provincijskih tabloida. Tabloidi bi danas bili naš pakao da ne postoje kompjuteri i internet. U pitanju je užasno velika razlika između današnjih država i Jugoslavije, koja govori u korist Jugoslavije. Ali opet ponavljam, ne može se za tom i takvom zemljom, i tim i takvim društvom, biti nostalgičan. Jer, nostalgija za Jugoslavijom je i nostalgija za služenjem JNA. A meni je JNA, nakon matematike u osnovnoj i srednjoj školi, najstrašnije iskustvo u životu.

Često se na regionalnim skupovima novinara ili nevladinih aktivista, ljudi iz bivših jugoslovenskih republika utrkuju da dokažu kako je kod njihstanje najgore. Otkud potreba za tom vrstom ekskluziviteta?

Putujući po zemljama bivše Jugoslavije, čovjek svuda dođe na dan-dva, tri, sedam, deset, petnaest… Čak i ako ostane dva-tri mjeseca, on je neko sa strane kog se toliko ne tiču, to jest nimalo ga se ne tiču lokalne stvari i lokalna sredstva maltretiranja. Uvijek si toliko izmaltretiran u svojoj maloj republici, u svom malom gradu, u svojoj maloj palanci, da ti se čini da je u onoj drugoj palanci, sa druge strane granice, puno bolje. Meni je, recimo, u Beogradu puno bolje nego u Zagrebu. Čak mislim da je i objektivno bolje, iz prostog razloga što je Beograd veći od Zagreba, pa sama ta veličina izrodi i nešto pozitivno. Ali, moj osjećaj da je ovdje bolje više se tiče činjenice da ja nisam odavde, da gledam, recimo, na Vučića kao na živopisnu pojavu sa ekrana, a ne na nekog ko ima bilo kakvog utjecaja na moj život. Kada moram pronaći način da prođem beogradskim Trgom republike, da nekako pronađem ulicu kojom se može ići – meni to predstavlja svojevrsnu avanturu, jednom u tri-četiri mjeseca, a ne svakodnevnu stvar. Ja se ne vozim beogradskim gradskim prevozom, gužvu na Brankovom mostu doživim jednom godišnje. O beogradskom, srbijanskom i vojvođanskom očaju saznajem od svojih prijatelja i poznanika i onda to uspoređujem sa svojim očajem. Uvijek je vlastiti očaj veći od tuđeg. To dolazi od toga i to je jedan veoma zanimljiv fenomen. Dok se nacionalisti, čak i kada imaju minimum svijesti da je u njihovoj zemlji loše, uvijek tješe time da je u Srbiji još gore, ili da je u Bosni još gore, ili da je u Hrvatskoj još gore, antinacionalistima se opet čini da je u Srbiji bolje, da je u Bosni bolje. Kažu, u Bosni su barem tri nacionalizma, a tri nacionalizma tlače manje nego jedan. Dok se onima koji su u Bosni čini da tri nacionalizma tlače više nego jedan. Sve je to razgovor ljudi koji zapravo nisu u stanju razgovarati, jer nisu u stanju izaći iz vlastite situacije i vlastite ucijenjenosti.

Ipak će kolege iz regiona morati na kraju da priznaju da Srbija ima ubedljivo najgore tabloide. Kada dolazite ovde i vidite te pojave na kiosku ili ih listate, šta pomislite, o čemu se tu radi?

Najprije da kažem, u Srbiji su novine bolje nego u Hrvatskoj. U Srbiji, naime, postoje i novine koje nisu tabloidi. Tačno je da u Hrvatskoj nema novina poput “Informera” ili “Srpskog telegrafa”, ali su tzv. mejnstrim novine u velikoj mjeri tabloidi. Tako izgledaju, tako funkcionišu, i u jednom dobrom dijelu se bave taboidnim temama. Dok u Srbiji postoje dvoje-troje žanrovski ozbiljnih novina, potpuno svejedno da li su te novine nama politički simpatične ili nisu. Mislim da upravo to u Srbiji omogućava i postojanje tih jednokratnih žurnalističkih tabloidnih ludila… Prekjuče hodam pored trafike i ugledam na naslovnoj stranici glave masakriranih ljudi. I nešto ispod toga, neki naslov – ubilo, zaklalo… To je, recimo, nešto što se, čini mi se, više nigdje osim u Srbiji ne može vidjeti na kioscima. Kada bi nekome negdje palo na pamet da na naslovnu stranu ili uopšte u novine tako nešto stavi, to bi neko vijeće za štampu ili nekakav higijenski zavod jednostavno zabranilo.

Vučić je u nekim zemljama Zapada doživljavan, poput onomad Miloševića, kao faktor regionalne stabilnosti. Istovremeno, njegovi mediji bljuju nacionalističku mržnju, a takva je i infrastruktura njegove vlasti, antidemokratska i antizapadna. Kako objašnjavate taj fenomen?

Srpsko društvo i javna scena zasnovani su na nizu paradoksa. Tabloidi i poluautoritarna vlast – to je paradoks. Paradoksalno je i to da u Srbiji postoje tri gradića u kojima SNS nije na vlasti, a u isto vrijeme se vlast tako zdušno i tako energično bori protiv opozicije. To je suludo. Srpsko društvo, odnosno društvo koje stvara i projektuje ova vlast je ultrakonzervativno, a premijerka Ana Brnabić je žena sa seksualnim opredeljenjem koje jedva da nije protivzakonito. U Srbiji je nezamislivo, kao i u Hrvatskoj uostalom, da gej par ima dijete, a predsjednik Srbije premijerki šalje čestitku nakon što je ona u svojoj partnerskoj vezi dobila dijete. Da li to može samo ona!? Postoji li ikakav način da to može još neko? Ne, ne postoji. I to je paradoks. Kada je Ana Brnabić postala ministrica, a pogotovo kada je postala premijerka, vjerovao sam da će se ovako ili onako dogoditi nekakva dobra stvar. Naprosto da će ljudi, ta divlja masa, reći da je to okej, da će o njoj govoriti na osnovu toga kakva je ministrica ili premijerka, a ne na osnovu njenog seksualnog oprijedeljenja. Mislio sam da će njen izbor relaksirati situaciju u odnosu na tu manjinsku grupu. Međutim, nije se desilo ništa nalik tome. Dogodilo se to da je prihvaćeno kako je Ana Brnabić gej i da sa tim niko nema problema, pa čak ni episkopi. Ali, to se odnosi samo na nju i ni na koga više. To je takođe neviđeni paradoks. Jednako kao što je paradoksalno i to što pojedinci pišu na novčanicama da je Kosovo Srbija, a zaboravljaju da to znači i to da je bezmalo dva miliona Albanaca takođe Srbija. Ako su i oni Srbija, onda za početak, prijatelju, dužan si da pola večernjeg dnevnika bude na albanskom jeziku, i da ga uređuju od tebe nezavisni albanski novinari. Dužan si i da svaki natpis u Srbiji bude dvojezičan.

Govorite o Kosovu i odnosu prema Albancima. Da li se može reći da svojevrsni kulturrasizam prema kosovskim Albancima nije bio samo monopol Srbije i Srba već da je bio deo zajedničke kulturenarodabivše Jugoslavije?

To je važno pitanje. U pitanju je bila bomba koja je morala da razori Jugoslaviju. To je i pokazatelj da je ideja o jugoslovenskom zajedništvu bila falična, nedovršena, kvarna, iznuđena… Svaki Albanac i svaki Mađar je morao, ali baš morao, da zna naš jezik. Svaki Albanac i svaki Mađar ga je u školi učio dok ga ne bi naučio, a onda bi se u JNA proveli kao bosi po trnju sa svojim nedovoljnim znanjem srpskohrvatskog jezika. Niko od nas većinaca nije u školama, makar fakultativno, morao ili mogao da uči ni mađarski ni albanski, pa ni makedonski ni slovenački jezik. Mi o njima ništa nismo znali i ništa nismo htjeli da znamo. To je bio mnogo veći problem Jugoslavije nego ideja o zajedničkoj kulturnoj sceni. U krajnjoj liniji, kosovski Albanci bivali su važnim akterima i činili deo jugoslovenske kulturne scene, ali samo u slučaju da su savršeno ili gotovo savršeno govorili naš jezik. Ili ako su kao pjesnici ili prozni pisci bili prevođeni u Jugoslaviji, to jest u Srbiji. Naime, izvan Srbije Albanci se i nisu prevodili kao što se ni danas ne prevode. U Hrvatskoj je preveden samo neki antisrpski esej velikoga albanskog pisca Ismaila Kadarea i to je, koliko se mogu sjetiti, jedina knjiga prevedena sa albanskog u Hrvatskoj u posljednje dvije i po decenije. Sa jedne strane, hrvatska se državna politika zalaže za prava Albanaca na Kosovu. Hrvatska je priznala Kosovo. Kada se na jednoj strani nađe albanski stav, a sa druge srpski, Hrvati će uvek biti za albanski stav, a kada treba prevesti knjigu ili pjesmicu ili bilo šta, onda se pokazuje da ih taj svijet jednostavno ne zanima. Još više ih ne zanima nego što ih nije zanimao u jugoslovenska vremena.

Spomenuli ste Vučića. Da li je on vama literarno zanimljiv lik?

Imam problem sa literarizacijom Vučića zato što mi on po svemu djeluje pretjerano. U takvom pretjerivanju nema lika, nema mogućnosti za priču. Taj njegov plačljivi gest, hirovita ljutljivost, i ta – ne bih htio da me se krivo shvati – gotovo pa ženska uvrijeđenost nešto je sa čim se ne umijem nositi ni kao građanin – makar strani – ni kao pisac. Kada kažem ženska uvrijeđenost, nadam se da ne trebam objašnjavati kako postoji i muška uvrijeđenost, koja od ženske nije ni bolja ni lošija, nego je različita. To što je Vučićeva uvrijeđenost ženska meni nipošto nije smiješno, samo me zbunjuje i ne da mi da o njemu dalje mislim kao o književnom liku. Ako bih nekoga iz Vučićevog kruga literarizirao, meni bi Ana Brnabić bila mnogo zanimljivija. Ona je sigurno žena s elementarnom građanskom hrabrošću, spremna pripadati prezrenoj i degradiranoj društvenoj manjini, razlikovati se, ne biti po mjeri čaršije. Ali njoj se, čini mi se, dogodila velika, teško objašnjiva transformacija. Od vremena kada je bila ministrica, od vremena kada je postala predsednica Vlade, pa do danas, ona se promijenila u svom nastupu, u svojoj gesti, u odnosu prema društvenim vrijednostima. Promijenila se u temperamentu. U nastupu je počela ličiti na Vučića, i to je jako zanimljivo s obzirom na prethodnu poziciju.

Ako sam dobro razumeo, za Vučića nema prostora u nekoj ozbiljnoj književnosti?

Možda bi imao prostora kod nekog pisca među kakve ja ne spadam. Možda bi Miodrag Bulatović u svojim najboljim danima mogao od Vučića da napravi književni lik. Ili recimo možda čak – ovo će malo čudno zvučati – možda čak i Kurt Vonegat. Možda bi on od njega uspeo napraviti nekog zanimljivog čudaka. Ja Vučićem kao književnim likom ne vladam. Moji su čudaci obični, svakodnevni autsajderi. A Vučić je krajnje artificijelna pojava, kakvih ima u literaturi, ali ih nema u stvarnosti. Ne bi me iznenadilo kada bih saznao da Aleksandar Vučić zapravo ne postoji.

U jednom vašem intervjuu bilo je reči o dva spakovana kofera u kojem treba da držite sve važne stvari i uspomene, jer postoji velika mogućnost da će sve osim toga biti izgubljeno. U zbirciSarajevski marlborovarirali ste tu Džumhurovu tezu. Da li sada imamo gdje da odemo, pobjegnemo, s obzirom na loše vijesti koje dolaze iz svijeta?

Prije samo deset godina dijelili smo zajednički san o evropeizaciji naših prostora. U međuvremenu su se stvari radikalno promijenile. Svijet je prilično balkaniziran. Kada gledam i slušam Donalda Trampa, u sebi osjećam istu emociju kakvu sam osjećao prije dvadeset i pet godina, a koju osjećam pomalo i danas kada gledam i slušam Šešelja. Oni su užasno slični, ne toliko u fizičkom smislu, mada ni fizički nisu sasvim različiti, koliko u načinu na koji govore i emocijama koje odašilju. Slični su i u tom konstantnom prelaženju granice pristojnog, granice mogućeg, granice društveno prihvatljivog. Šešelj je osuđeni ratni zločinac sa radnim mjestom u Skupštini Srbije, što nije naročito visok položaj, a Donald Tramp je predsjednik Amerike, na neki način predsjednik svijeta. Donald Tramp je svijet. To znači da se Amerika, barem preko svog predsjednika i svega što on znači i što metastazira, pretvorila u Balkan. Ako je Amerika Balkan, onda se sa Balkana nema gdje pobjeći. Možda nije mudro ni bježati danas sa Balkana. Istina, Amerika je veličanstvena jer uspijeva već godinama držati Trampa na uzdama, što je pokazatelj snage jedne stvarne demokracije, ali sa druge strane, stvar je – zastrašujuća.

Ipak, odavde ljudi odlaze i dalje na zapad, rezultatiegzodusasu strašni? To je zajedničko svim našim zemljama.

Tačno, mladi ljudi odlaze. Svi odlaze na zapad, i nacionalisti, i fundamentalisti, i vjerski manijaci bilo koje vjerske denominacije. Niko da ode u središte svoje vjere, osim ako ne ide malo da ratuje za ISIL ili za Rusiju. Odlaženje ljudi sa ovih prostora najviše se tiče nemogućnosti da se napravi projekcija vlastitog života u kojem bi se moglo zamisliti da će sljedeće godine biti bolje. Mislim da zbog toga ljudi odlaze, i sa te strane ih potpuno razumem. Neprestano je prisutna projekcija da će nam biti gore, i gore, i gore. Čak i kada je bolje, mi nemamo utisak da je tako jer imamo strah od sljedeće godine. Da se razumijemo, u proteklih petnaestak godina koješta je u ovim zemljama bivalo i bolje a da to nismo ni primijetili.

Da li su izbeglice u Evropi zapravo novi varvari, oni iz legendarne Kavafijeve pesme, bez kojih ne znamošta će biti s nama“? Koliko je Evropa danas zajednica na koju treba da se ugleda ostatak sveta, a koliko jedan svet u zalasku? Iako su izbori za Evropski parlament, prema mnogima, zaustavili, bar delimično, uspon ekstremne desnice, ipak je snaga ovih stranaka neupitna. Izbori u Danskoj su pokazali i jednu zabrinjavajuću tendenciju: “izdominiralisu levičari koji takođe vode antiimigrantsku politiku.

Najprije, ja nisam siguran da je riječ “izbjeglica” adekvatan pojam. Oni koji su bježali od rata, iz Sirije, jesu izbjeglice, ali ljudi iz različitih dijelova Afrike i ljudi iz drugih država Bliskog istoka i Srednjeg istoka koji su išli prema Evropi težeći za boljim životom – jesu gastarbajteri u pokušaju. Oni su ljudi koji se preseljavaju, ali nisu izbjeglice. Problem je u tome što smo mi u poslednjih nekoliko godina prihvatili kriminalizaciju ljudi koji idu za boljim životom. I koji se sele iz ekonomskih razloga. Odjednom je to postalo zazorno. Moram priznati da je to nešto što je veoma zabrinjavajuće, čak i u diskursu u tom smislu inače korektne Angele Merkel. I ona je počela da pravi razliku između ratnih izbjeglica i ekonomskih migranata, u kojima je potonje sumnjičila da nešto sa njima nije u redu. Težnja za boljim životom i težnja da se ide negdje gdje ćeš bolje živjeti, više zarađivati i gdje će tvojoj djeci biti bolje – najprirodnija je stvar na svijetu, i to je nešto što je upisano u sve naše porodične povijesti. Svi mi smo tako išli nekud, naši očevi ili pradjedovi… I Evropa je sastavljena od takvih ljudi. Kako da je to odjednom postao problem? Očito da je taj problem produkovan nizom informativnih kampanja i protivkampanja, i da je Evropa sama sebi stvorila ozbiljan problem tokom ove izbjegličke krize. Stvorila je problem u percepciji sebe same, a pogotovo u percepciji ljudi koji dolaze, prolaze, odlaze… I stvoreno je tako plodno tle za stvarno opasne tipove kakav je Viktor Orban. On je opasan, jer djeluje infektivno, zarazno. Istina, velika zaraza u Evropi nikada nije kretala iz male zemlje, a Mađarska je ipak mala zemlja, ali bez obzira na to, stvar nije ni ugodna ni bezazlena.

Danski primjer samo potvrđuje kako je mondeno i moderno biti protiv drugih i drugačijih. Mi na Balkanu jako dobro znamo one koji su se na sličan ili isti takav način ponašali. Meni pada na pamet hrvatski solcijaldemokratski ministar kulture, lijevi ministar kulture koji se zvao Antun Vujić, i koji je bio ideološki guru SDP-a. On je, nakon što smo mi za svoj račun sa FAK-om (Festival alternativne književnosti) 2001. godine išli u Novi Sad i Beograd, sazvao konferenciju za štampu na kojoj nas je proglasio nacionalnim izdajnicima zato što smo se usudili ići u Srbiju prije nego Srbija vrati hrvatska blaga opljačkana u ratu. On je bio ikona hrvatske ljevice. Naprosto mu se isplatilo da nekom montira metu na čelu jer mu je to donosilo nekakvu popularnost. Istina, ta strategija se pokazala potpuno pogrešnom jer ideja da ćeš ti u nacionalizmu pobijediti nacionaliste doživjela je potpunu propast. Dugoročno, takve strategije svugdje izazivaju propast. Neumitno je da se partikularno, djelomično ljevičarenje kad-tad skrši na temeljnim pitanjima.

Koliko je uopšte kultura ovde moguća bez državne pomoći ili finansiranja iz nekih stranih donacija? Da li je moguće da ozbiljna kultura na ovim prostorima bude samoodrživa?

Naravno da nije. Ne samo na Balkanu. Kada bi kultura bila oslobođena poreza, onda bi bila druga stvar. Porezi služe da se zadovoljavaju elementarne potrebe zajednice, a kultura je elementarna potreba zajednice. Pod uslovom da zajednica postoji, bilo kao nacija, bilo kao društvo povezano jezikom, državnim granicama i poreznim sistemom. Ideja da se kultura izostavi i prebriše iz elementarnih potreba zajednice huliganska je ideja, koja po svojim metodama i ciljevima pripada metodologiji Crvenih Kmera. Iako se u našim slučajevima to naziva idealom liberalnog kapitalizma. Ako je tako, onda između tako zamišljenog liberalnog kapitalizma i Crvenih Kmera nema nikakve razlike.

Miljenko Jergović 21. 06. 2019.

Kreditori, I

(skice, fragmenti, prevodi)

1.

  1. januar 1716.  

Jedna se družba iskrcava
sa galije u Karlsahmnu.
Pedeset ih ima ljudi.
Neki vode familije a neki i sluge.

Vidi im se po odjeći i čuje im se po jeziku
da dolaze iz svijetova
udaljenih, nekrštenih, tuđih.

2.

______Ko su oni?


Nazivaju su kreditori.
Stambolski prviši i trgovci
– Turci, Armenci, Jevreji i Grci –
koji su kralju Karlu XII u Benderu
velike novce pozajmili.

Za njim idući i kopnom i morem
pali su, avaj, na ove na obale
i traže od Dvora i naroda
da im se dugovi u zlatu nagode.  

Njegova Visost Karl XII
moli vlastelu u Karlshamnu
da primi strance na konak i hranu
i da im odvaja obdanice
po srebrnjak za idaru.

Vlastela Karlshamna
za molbu ne haje:

“Presvijetli kralju – otpisuju –
naši domovi već su puni
njemačkih i poljskih ritmeistera
i druge najamne soldatije,
a naše krčme i trgovi
njihove kavge, kurvi i kostiju.”

Ali iz Lunda već sa jutra
dolaze im zle glasine:
Ide morija preko Skone
i otima žito, mladinu i konje –
kralj Karl zvani Gvozdenglavi
u nove se sprema vojne –
vlastelinstvu u Karlshamnu
mudrije bi bilo
da zatvori usta a vrata otvori.

(12.3 – 30.4)

7.

“Kreditori/povjerioci došli su u lijepi
grad Karslahamn u kojem je živjelo
oko 2000 duša…“

Tri kružne ulice Karlshamn ima.
Uz njih se zbijaju niske kuće
stišane ko divljač uz pojila.

Iz dvorišta se, pak, otima
zveckanje oruđa, kvocanje živine,
a iz onih prostranijih i prozor zasija.

Služinčad i svinje, uz seljane,
čuju se sa trga:

Burila sa uljem, brašnom, bakalarom.
Burila sa hmeljom, srčikom i žarom.
(Nema voća ni zeleni; ove je
godine studen uranila i već
na midsommar prvi snijeg pao.)

Na trgu i crkva, tek dignuta. Hapsana,
hospital i desetak krčmi.
“Najbolja je krčma Jakoba Hackersa.
Odjutra se onde pije, kamaraju
karte, draškaju rospije”.

Odande se vidi luka, trgovačke
lađe i galije:

Tovari se jantar, željezo i drvo, istovara
šećer, so i pamuk, a od kad su saraceni*
stigli, krijumčari kafa i afijum.

(12.– 20.4)

* skupno ime za ljude sa orijenta

Refik Ličina 19. 06. 2019.