Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Na Svetom Josipu/7

 

Ivan Jurjević

Po sredini pukao kamen, lomljen sarajevskom zimom i vremenom koje je ljudima stalo, ali kamenu i dalje teče, pa se tako Ivan Jurjević našao u travi, gdje ga dobri grobljanski radnici uspraviše:

Ovdje odpočiva

u miru božjem

Ivan Jurjević

kancelista zemaljske vlade

preminuo 24. Jula 1905

Na slici ozbiljan, mrk, zagledan negdje mimo i pored, podnosi brige silne onoga moćnog carstva, o čijoj se propasti nije stigao izvijestiti. Umro je trinaest godina prije, i zauvijek stoji na braniku zemaljske vlade, koju brzoplet klesar uklesa u kamen malim početnim slovom.

Miljenko Jergović 23. 02. 2018.

Ružni snovi, tj. sećanja matorog senilnog skribomana 

(čarapin početak, najzad)

 

Rodio sam se na nekoj livadi, livadici, koju su zvali Riterova bašta, odmah iza kasarne na Futoškom putu. I sad kao da čujem trubu kako svira povečerje, dok na zapadnom nebu blista Večernjača. Majka je bila od vode i vetra, veoma mlada, otac dosta stariji, odmah je umro, ili su ga ubili kao matorog konja. Ko zna šta se sa njim zbilo? To ubijanje ljudi, ali i životinja!? Kažu ti samo: Hajde, ubićemo te, dosta si živeo! Kada sam imao šest godina, ona se ponovo udala za nekog tapetara, ratnog vojnog invalida. Verovatno u nameri da me pridobije, očuh mi je, kada se doselio kod nas, poklonio jednu knjižicu koja se zvaše “Pale, sam na svijetu”, i od koje se posle nisam odvajao. Dečak Pale se probudi jedno jutro, međutim, u stanu nema roditelja. (Možda ih je odveo Gestapo? –  komentar mat sen skribomana.) Izlazi u grad i vidi da na ulicama nema ljudi, iako je sve na svome mestu. (Neutronska bomba!?) Sve mu je dostupno, ulazi u puste prodavnice, u restorane, uzima šta hoće. Na kraju, najveće zadovoljstvo: penje se u tramvaj, seda na vozačevo mesto i vozi tramvaj pustim ulicama grada. Spušta se  veče i Pale shvata da je sam, sam u gradu. Ipak, poželi da vidi mamu i tatu ali njih nema nigde i to ga brine. Tužan je. Odjednom, probudi se u snu –  sve je samo san! Naravno, susret sa tom knjižicom, nije to bilo ništa posebno – Pale beše tih godina omiljen lik mnogim dečacima, a i devojčicama. Majka i očuh su stalno plesali valcere uz stari portabl-gramofon, vežbali su se za oficirske balove koji su bili veoma popularni u to vreme. Ličili su mi na lutke. Podozrevao sam da je očuh sav od drveta. Imao je jednu nogu kraću, ne sećam se tačno koju, ali vrlo vešto je u ritmu tročetvrtinskog takta, dok je pod njima škripao parket, okretao majku oko sebe. Posmatrao sam ih širom otvorenih usta, a slinac mi je curio iz nosa. Kosili su travu mašinskom kosilicom, kišica zalivala, redovno i najzad livadica postade teren za golf. Zapravo, beše to običan travnjak, ograđen niskom metalnom ogradom. Na livadici se nalazila metalna konstrukcija, mali toranj, sličan Ajfelovoj kuli, kao veća maketa, iz čijeg središta se dizala cev dugačka oko tri metra. Pričalo se da je ta cev nekada bila mnogo viša, tj. duža, kako se uzme, ali da se s vremenom smanjivala ili se spuštala u zemlju. Možda je to bila nekakva antena, ali nije bila. Ispod se nalazila roša u koju je trebalo uterati lopticu. Niko nije znao čemu taj tornjić služi, nigde nije pisalo šta on predstavlja, ili ko ga je napravio, tj. postavio tu. Majka nam je pričala kako je posmatrajući toranj čula glasove, neki dečji glasić koji je zapomagao: Majčice mila, spasi me, ne daj me! Mi smo se smejali. Jednom, očuh u nesmotrenosti zgazi u travi puža, zdrobi mu kućicu i to onom kraćom nogom, bar tako je on tvrdio. Strašno se sekirao i na kraju se razboleo: hoće i on da umre. Lekari uopšte nisu znali šta mu je. Ali nismo mu dali. Posle je dobio hemoroide. Posledica svega je bila da ga je mati odbacila. Zgadio joj se. Bar tako mi se danas čini, kada malo bolje razmislim o svemu. Ipak, tavorio je pored nje godinama, ali iz dana u dan kao da se smanjivao, dok sam ja samo rastao, bio sam prilično visok za svoje godine. Jednog letnjeg dana, iznenada nam je rekao da je odlučio da ide na more, u neki kamp. Pustili smo ga. Spakovao je šator, uzeo malo hrane, poneo je i gitaru, seo u crnog fiću, auto malih dimenzija kog smo od milošte zvali cipela buvine boje, i zapalio u pravcu Jadranske obale. Kada je seo za volan, izgledao je baš kao dečak, kao moj nerođeni brat. Nikada ga više nismo videli. Dakle, očuh je prvi povukao nogu, onu kraću, i porodica se opasno nakrivila. Policija je dolazila nekoliko puta, sumnjali su nešto, ispitivali su majku, ali su na kraju odustali. Međutim, ja sam pouzdano znao da je živ. Kako? Verovao sam da se  samo sakrio negde. Voleo sam ga, iako više mi je bilo žao zbog fiće. Posle izvesnog vremena, počeo je kod nas da navraća neki stari očev prijatelj i to sve češće i češće, kao duh, a možda je to bio i sam otac ponovo utelovljen, urvidečki Odisej. Nisam tome pridavao značaj, ali nije mi se sviđalo da nam neko stalno visi u kući. Izgleda da je on hteo da popravi stvar, kao veštačka drvena noga, da spase što se još moglo spasti. Štula? Inače, prezivao se Štulić. Za jedan državni praznik mati je bila dežurna u kafani, radila je kao konobarica, pošto je izgubila posao u školi zbog neke ljubavne afere. Čekao sam je kasno uveče, međutim nije se pojavila. Plakao sam celu noć, oka nisam sklopio. Sutradan je došao onaj očev prijatelj da je traži. Nisam znao šta da mu kažem. Dakle, ode i ona! U to vreme ja sam bio još maloletan, petnaestogodišnjak, ali, kao što sam već rekao, prilično izrastao za svoje godine. Nisam išao u školu: kada sam završio osnovnu, nisam se upisao u srednju, drndao sam po ceo dan jednu staru harmoniku-dugmetaru. Inače bio sam problematičan, nekoliko puta sam već bežao od kuće. Jednom su me pronašli čak u Dubrovniku. Posle dva dana došao je opet očev prijatelj i rekao mi da slučaj majčinog nestanka treba da prijavimo u policiji. Otišli smo zajedno, dali izjavu. Policija je došla  da pretrese kuću, opet su me ispitivali, interesovala ih je veza moje majke i tog čoveka, očevog prijatelja. Rekao sam im šta sam znao, nije to bilo bog zna šta. Majka i taj čovek ili duh, šta li je već bio, znali su se mnogo godina pre mog rođenja. Pitali su  naravno i za očuha. Otac, očuh, prijatelj, ništa im nije bilo jasno. Posle su mi rekli da su pre neki dan dobili izveštaj od italijanske policije da je na trajektu, koji je saobraćao na liniji Bar – Bari, pronađen crni fiat čiji je vlasnik bio moj očuh. Posmatrali su teren za golf,  ko je normalan u to vreme igrao golf? Došla je ekipa sa nekim spravama, prekopali su livadicu, tornjić su ostavili na mestu. Nisu našli ništa osim leša neke životinjice, bio je u pitanju jež koga je očuh, izgleda, presekao prilikom košenja. Bio je to još jedan njegov zločin, učinjen verovatno iz nehata, za koji sam tek naknadno saznao. Rekli su mi da ne mogu živeti sam, da ću morati u dom, što mi se uopšte nije svidelo. U Beogradu sam, doduše, imao tetku, neku maminu dalju sestru ali ona nije bila u mogućnosti da preuzme brigu o meni. Razmišljao sam čitavu noć šta da radim, da li da bežim ili da se prepustim sudbini? Ujutro su se pojavili čovek i žena, socijalni radnici. Ličili su mi veoma na majku i očuha! Osećao sam se nekako čudno. Pomogli su mi da se spakujem (važno mi je bilo samo da ponesem knjigu “Pale sam na svijetu”, koja beše moja biblija, moje jevanđelje, poslednja nada da ću se probuditi iz košmarnog sna, da ću ponovo ugledati roditelje). Kada sam prigrlio knjižicu, kao da sam primetio suze u očima te žene. Zapečatili su vrata, strpali me u kombi i pravac selo Futog. Užas! Tumbali smo se pola sata. Nisam ni razmišljao gde je to, mislio sam da je taj dom negde u gradu. Praktično, bio sam u zatvoru, dopao sam robije, ni kriv, ni dužan. Prvih nekoliko dana samo sam cmizdrio, ali niko nije obraćao pažnju na mene. Posle sam razmišljao kako da pobegnem. Iza te cirkuzantske ideje, krila se u stvari čežnja za nestajanjem, želeo sam da nestanem kao što su i roditelji nestali, a možda i nada da ću se negde ponovo sresti sa njima i da ćemo opet živeti srećno u nekom drugom gradu. Jednom mi se ukazala prilika. Išli smo kolektivno na neki izlet, na jug Srbije, u stvari, u Bosnu. Prešli smo skelom, preko reke Drine, u neko mesto, mislim da se zvaše Skeletani. Autobusom smo nastavili prema Srebrenici. Na nekom odmorištu, pošto su se vaspitač i vaspitačica izgubili, ugrabio sam priliku i pobegao u obližnji šumarak  Nastavio sam da trčim šljunkovitim puteljkom kroz sve gušću šumu. Posle jednog sata počeo je da se spušta mrak, ptičice su ćućorile u tamnim krošnjama, razmišljao sam prilično uplašen, gde ću da prespavam, tj. da prenoćim, pošto o nekom spavanju teško da je moglo biti reči. Najzad sam našao šuplje stablo u koje sam se uvukao. Skupio sam se na nekoj crvotočini i cvokotao. Da li od straha ili od hladnoće? Ne znam. Iako beše juli, u šumi je bilo sveže. Ipak tonuo sam u san, pa se trzao unezveren. Vrisnuo bih i čitavu šumu bi preplavila strava. Kako sam to znao? Ali meni je tako bilo lakše, bar na trenutak. U tom košmaru javljali su mi se likovi majke i očuha, tj. očevog prijatelja, i to stopljeni u jedan lik, jedno biće, neka muškarasta snažna žena koja je čas svlačila ćebe sa mene, čas me pokrivala. Ujutro kada sam izašao iz šupljeg stabla činilo mi se kao da sam se još više izdužio, u stvari, bio sam uvrnut kao neka špageta ili pokidana struna. Sasvim nisko sa žutog horizonta obasjavalo me je malo crnputasto sunce. Nastavio sam puteljkom i ubrzo sam primetio neki zaselak, nešto razbacanih kuća u dolji. Glad me je terala, glad za slobodom. Na vidiku nije bilo živog stvora, ali znao sam da moram biti oprezan. Sa leve strane puta pružao se veliki voćnjak ograđen žicom. Zašto sa leve strane? Plašio sam se pasa, ipak, okuražio sam se, preskočio sam ogradu i halapljivo pojeo nekoliko većih krušaka. Od tog doručka me je tako proteralo da sam morao hitro da se olakšam ispod jednog stabla. Dok sam čučao napala me je svraka, posle sam video šta je interesuje. Nastavio sam dalje puteljkom i ubrzo sam se domogao prvog imanja. Gledao sam da mu priđem sa zadnje strane, iz zadnjeg dvorišta, da me niko ne primeti. Uvukao sam se u neku šupu, legao na stog sena i odmah zaspao. Ne znam koliko sam spavao, bio sam umoran, pošto prethodne noći nisam oka sklopio. Kada sam se najzad probudio, iznad mene je stajao stariji bradati čovek. Upitao me je odakle sam i šta tu tražim. Govorio je nekim čudnim jezikom, ali koji sam ipak mogao da razumem. Rekao sam mu da sam iz Srbije, da su me roditelji napustili, pa sam krenuo u beli svet. Naravno, prećutao sam da sam štićenik doma za nezbrinutu decu i da sam u bekstvu. Zatim me je pitao da li sam gladan. I ne čekajući odgovor pokazao mi je rukom da pođem za njim. Odmah sam primetio da hramlje, vukao je jednu nogu. Ušli smo u neku onižu prostoriju gde je za stolom sedela starija žena, prilično krupna, njene snažne gole ruke su skrštene mirovale u krilu. Čovek joj je objasnio da me je zatekao u ambaru i naredio joj da mi da nešto da jedem. Žena je stavila pred mene tanjir sa kukuruznom kašom koju je prelila vrućim mlekom.Gutao sam i ćutao. On je sedeo sa druge strane stola i posmatrao me. Osećao sam da mu se po glavi vrzmaju neke ideje. Najzad me je upitao da li hoću da živim kod njih. Naravno, uslov je bio da nešto radim, da im pomažem. On i žena ostali su sami, sinovi su bili u Sarajevu, bistrili su politiku, baš tako je rekao.

Za brisanje: (Predložio mi je da im čuvam koze. Imali su stado koza koje je predvodio jarac kog su zvali Đeko i sa kojim sam  posle imao dosta problema. Često se zaletao na mene. Gazda mi je dao savet da kada Đeko počne da se kreće unazad i da oštri papke, jednostavno, zabodem štap na metar od sebe i da čekam. Ali kada bi se jarac uz tutnjavu počeo približavati, ja bih uvek odbacio štap i hitro potražio zaklon u najbližem šumarku.)

Predložio mi je da im čuvam svinje. Radi se o istom čoveku, gajili su i koze i svinje. Zanimljiva kombinacija!? Imali su jednu krmaču i deset prasića, trebalo ih je svaki dan isterati u šumu koja nije bila daleko. Pristao sam, šta sam drugo mogao.  Krmača je bila ogromna zver jorkširske rase, od kojih dvesta kila, potpuno bele boje, posle sam čuo da je oprasila dvanaest prasića ali da je dva pojela, zvali su je Belka-prasožderka. Uostalom, uvek je postojala mogućnost da pobegnem, ako mi to čuvanje svinja dosadi. Bio je to smrdljiv posao, iako ne suviše naporan. Predeo beše bajkovit, brežuljkast, sa proplancima i padinama, prošaranim bukovom i hrastovom šumom, tako da je žira, koji je bio osnovna hrana za svinje, bilo svuda. Ležao sam obično čitav dan u debeloj hladovini i dosađivao se. Kao Pan u Arkadiji, dremao sam opijen, tek na trenutak bih se trgnuo i vrisnuo da bi se svemu živom ledila krv u žilama. Opet?! Da li od radosti, da li od užasa? U magnovenju dremeža kao da sam nešto naslućivao, ulazio sam nesvesno u neko drugo prostor-vreme a tu se izgleda događalo svašta. Krv je zalivala pašnjake. Nerazgovetno, čuo sam vrisku i plač i činilo mi se na momente da ludim. Svinje su tumarale okolo, ali imao sam jednog psa, crnog pulina, koji je revnosno obavljao posao, tako da su svi prasići bili uvek na broju. Crno pseto, bela krmača, hm, hm? Ipak, bio sam ja gradsko dete, priroda, ma koliko lepa, nije mi puno značila. Gazda je bio ćutljiv, nije me ništa ispitivao. Uveče, kada bih se vratio, malo bih se ispljuskao na česmi u dvorištu, zatim sam dobio večeru i onda pravac u ambar na spavanje. Tamo su mi namestili neki ležaj. Leto je bilo i u ambaru je bilo prijatno, ni previše toplo, ni previše hladno. Jedno veče, baš sam završavao sa obedom, kada u dvorište pristigoše dva crna džipa. Iz njih izađoše neki ljudi u šarenim uniformama, četvorica. Ubrzo sam shvatio da su to gazdini sinovi. Govorili su ocu da je u Bosni upravo izbio rat.  Pitali su za mene, odakle sam, šta tu radim. Posle mi je jedan od njih rekao da bi mi bilo najpametnije da bežim kući, i to što pre.

Ova priča se nametnula matorom senilnim skribomanu nekako sama od sebe, u magnovenju dremeža od koga pati u poslednje vreme, što nije ništa čudno s obzirom na njegove godine. Kada čovek napuni sedamdeset, najbolje je da zaspi i da se više ne budi. Ali moje spavanje je prepuno košmarnih snoviđenja, između jave i sna provlače se razne uznemirujuće priče, što može biti i simptom neke ozbiljne bolesti. Ipak, ne bi trebalo ovo da pišem, ne bi trebalo da nastavim. Ovo je, jednostavno, neopisivo, nemoćan sam. Pokušaću da pobegnem od Teme/Tame koja je izronila nenadano. Ili pokušaću bar da je sakrijem. I inače ona se sama od sebe povremeno krije, nestane, potone, pa opet negde izroni kao ostrvce, ili kao planina, asteroid na horizontu. A možda me je moja bolesna mašta, ili pak moja savest, povukla tamo, iako me istorija i politika nikada nisu posebno interesovale. Sada se nalazim pred najbitnijim i najtragičnijim događajem koji se dogodio na ovim prostorima u skorašnjoj prošlosti. Petnae(sto)godišnjak igrom slučaja zabasa u kraj u kom će se uskoro dogoditi jedan od najstravičnijih zločina. Da li on treba tu da ostane, da bude svedok tih događaja ili treba da beži, da se vrati kući, koje, u stvari, više i nema? Na hiljade ljudi biće pobijeno u istim tim šumama, gde je on čuvao, ili će tek čuvati svinje. Očevi sa maloletnim sinovima biće košeni mitraljeskom paljbom na  proplancima obasjanim zlatnim zracima zalazećeg sunca. Video sam na televiziji: neki ugojen mlađi čovek sa šiljatom obrijanom glavom usađenom u ramena, takoreći bez vrata, tera grupu dečaka da legne u nekakav jendek…užas! Isključio sam televizor, više nisam izdržao, počeo sam da plačem.

 

                                                     (odlomak iz neobjavljenog romana “Grozota ili…”)

 

Slobodan Tišma 22. 02. 2018.

Jokpot

Alem Ćurin 21. 02. 2018.

Nahija Sarajevo

21. 2. 2018.

ivanlovrenovic.com

 

Porazna je i ponižavajuća odluka nadležne komisije Gradskoga vijeća Sarajeva da Orhan Pamuk, veliki turski i svjetski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ne bude proglašen počasnim građaninom grada Sarajeva. Još je porazniji način na koji se došlo do takve odluke: najprije je spomenuta komisija jednoglasno (svih sedam članova) prihvatila prijedlog izdavačke kuće Buybook da se Pamuku dodijeli zvanje počasnoga građanina Sarajeva, potom je ista komisija vlastitu odluku pogazila tijesnom većinom glasova (4 : 3). Bez uvjerljivoga demantija iz Izetbegovićeve stranke (SDA), javnost je višestruko opslužena tvrdnjama da je do toga sramnog opozivanja vlastite odluke došlo po direktivi iz centrale SDA a preko njezinoga gradonačelnika Abdulaha Skake. A o razlozima već svi sve znaju: Orhan Pamuk je nepoćudan Erdoğanu i njegovom represivnom režimu u Turskoj, a Izetbegović prema Erdoğanu ima velike obaveze, po nekim komentatorima upravo vazalske. Jedan od njih reći će: “SDA je debelo zadužena kod turske AK partije, pa leti da ispuni preuzeta zaduženja. Tako smo za nekoliko polovnih tramvaja, za nekolicinu spomenika i za jednu seriju (turska tv-serija o Aliji Izetbegoviću, op. a.), prodali obraz Sarajeva, te od nekadašnjeg šehera, od olimpijskog grada i male metropole, spadosmo na varoš, a od kantona dobismo nahiju.”

Bilo bi ne samo zanimljivo nego činjenično i dokumentarno važno znati kojih četvero članova komisije je dalo glas za drugu odluku, a koje troje je imalo srca da  pokuša spriječiti Gradsko vijeće da nanese ovu grdnu sramotu svome gradu i njegovim građanima. I da sačuva vlastiti obraz. Evo imena svih članova te komisije za izbor i imenovanja: Vibor Handžić (Naša stranka), Mira Jurić (USD), Velija Katica, predsjednik komisije (SDA), Tea Mušić, zamjenik predsjednika komisije (SBB), Srđan Srdić (Klub samostalnih gradskih vijećnika Srdić), Dado Stojnić (Klub samostalnih gradskih vijećnika Srdić), Miroslav Živanović (SDP).

Da, sve je to porazno i ponižavajuće. Ali je i zloslutno. Takvi slučajevi i načini, naime, pripadaju režimima i sistemima koje svrstavamo u represivne, zatvorene, jednoumne, nedemokratske. U bivšoj Jugoslaviji, jednopartijskoj i ideološki monolitnoj, bilo ih je mnogo, u raznim varijacijama. Mirku Kovaču, na primjer, 1971. godine po odluci stručnoga žirija pripala je nagrada “Milovan Glišić” za knjigu novela Rane Luke Meštrevića. No, potom su knjigu iščitali partijski stručnjaci, te je nagrada autoru oduzeta, uz opake ideološke osude, a knjiga povučena iz svih knjižara i biblioteka. Treba li reći da danas više nitko nema pojma o figurama i imenima koja su tada odlučivali o sudbini knjige i autora, a da ime Mirka Kovača svijetli kao najsjajnija zvijezda u našemu, i ne samo našemu književnom i intelektualnom sazviježđu.

Od brojnih slučajeva s domaćega, sarajevskog terena prisjetit ću se tek jednoga. Godine 1972. historičar Rasim Hurem objavio je studiju Kriza Narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine. U tadašnjoj apologetskoj, ideološki strogo zadanoj historiografiji o partizanskoj prošlosti, Huremova monografija bila je pionirski prodor u znanstvenokritičko istraživanje i historiografski odgovorno, na činjenicama zasnovano interpretiranje događaja. Među kompetentnima odmah je uočena njezina vrijednost, te mu je dodijeljena nagrada za “najbolju knjigu godine”. Nije, međutim, prošlo mnogo vremena, partijski bdioci su se uhvatili posla i Huremovu knjigu iščitali “pravilno” – kao nedopustivu “devalvaciju Narodnooslobodilačkog pokreta”. To je knjizi i autoru donijelo žestoku ideološku demonizaciju, knjiga je prešutno povučena i praktično zabranjena. Jedna vrlo perspektivna znanstvena karijera grubo je osujećena. Hurem se nastavio baviti historiografskim radom, ali zauvijek u drugom, trećem planu, stalno pod ideološkom stigmom. Potkraj života živio je u Karlovcu pa u Zagrebu, gdje je umro 2008. godine. Posthumno, 2016. godine, objavljeno je njegovo životno djelo, sinteza Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941-1945.

Oba opisana primjera, i Kovač i Hurem, pripadaju jednom zatvorenom sistemu, “našem”, u kojemu čuvari ideoloških svetinja polažu račune vlastitom vrhovnom autoritetu (Partiji, Vladaru, Epopeji, Državi…). Tu im je i početak i kraj. (A vidjeli smo i kako je taj bio krvav.)

Kada sarajevska SDA i vijećnici sarajevskoga Gradskog vijeća poltroniraju i polažu račun tuđem, dalekom režimu i vlastodršcu – to je neka druga vrsta ideološkoga sluganstva.

I od gorega ima gore.

Ivan Lovrenović 21. 02. 2018.

Apsolutno tvoj

Objavljeno 01.09.2000.

 

Disco era završila je onoga dana kada je u Šuto Orizari, skopskom predgrađu i najvećem ciganskom gradu u Europi, onaj crnac iz Boney M oženio jednu lokalnu ljepoticu. O tom svečanom događaju javili su Ven, Duga i Ilustrovana Politika, ali naš nacionalni ponos nije porastao, nismo se osjećali počašćenima, naše rijeke tekle su mirno i, u osnovi – bilo nam je sasvim svejedno što je jedna naša pošla za jednog njihovog. Da se čovjek oženio nekoliko godina ranije, sve bi drukčije izgledalo, ali disco je bio mrtav, baš sasvim mrtav, a grupa Boney M pretvorila se u slatkastu uspomenu na vrijeme totalnoga kiča i njegov najgrozniji proizvod koji je spajao dva seljakluka, crnački i njemački. Premda je zapravo bilo malo onih koji su znali da je Boney M njemački produkt i da iza njega stoji jedan od onih tipičnih hansova ili fricova, stanoviti Farrayan ili tako nekako, koji je izmislio i našeg mladoženju i njegove tri pratilje.

Nekako u sumrak disco ere u Sarajevu se pojavio bend Mirzino jato za koji se dugo vjerovalo da je nešto najgore na jugoslavenskoj pop i rok sceni, na kojem su se iživljavali baš svi domaci kritičari i koji je služio kao očita potvrda da nema tog papanluka na svijetu od kojeg mi ne bismo napravili još gori papanluk. Mirzino jato predvodio je Mirza Alijagić, čovjek čiji je glas bio dublji od Postojnske jame, a osnovna značajka scenskog nastupa bila mu je da se nikad ne smije. Čovjek je bio smrtno ozbiljan u okruženju dvije ili tri ljepotice, tko bi se sad sjećao broja, a ta ozbiljnost je trebala biti kontrapunkt našoj balkanskoj prirodi koja nam nalaže da se smijemo ko blesavi čim nam je lijepo žensko u društvu i još nas u toj situaciji slikaju. Naravno, Mirzino jato bilo je sarajevska kopija njemačkog originala, a pjesme za bend pisao je Sead Lipovača, vođa Divljih jagoda.

Kao najveći hit te čudne grupe ostala je upamćena pjesma Apsolutno tvoj, zgodna i mjestimično duhovita igra stranim riječima i žanrom disco poezije. Naravno, ta duhovitost bila je nehotična jer da je bila hotimična, Mirzino jato bi već tada bilo genijalan bend. Mirza Alijagić nekoliko godina se povlačio po jugoslavenskim pozornicama, a onda je projekt neprimjetno ugašen. Pjevač je karijeru nastavio u horu sarajevske opere, a prateće starlete razmilile su se okolo i stvorile neke svoje karijerice koje će biti brzo zaboravljene i od kojih neće ostati praktično ništa.

Petnaestak ili dvadesetak godina kasnije već će biti zaboravljene i neke dobre i lijepe pjesme, disco ere se sjećaju malobrojni, a vjenčanja u Šuto Orizari ne sjeća se skoro nitko. Međutim, pjesma Apsolutno tvoj ostala je u ušima bas svima koji su živjeli u ono vrijeme, premda je nisu čuli godinama i premda u toj pjesmi ne postoji ni najmanja kandžica nostalgije koja bi čovjeka ščepala za dušu. Sarajevo, Bosna i Jugoslavija nisu sličili na tu pjesmu, ona se nije puštala u kafićima u koje smo izlazili, nije je bilo u televizijskim emisijama koje smo voljeli, za nju nije vezana nijedna važna epizoda iz kolektivnih života, ali ipak ona živi i živjet će makar je više nikada ne čuli.

Neki kažu da je umjetnost ono što traje i što postoji za vječnost ili barem za neka buduća vremena. Kada bi to bilo istina, pjesma Apsolutno tvoj bi za naše prilike bila umjetnost. Tolike smo naše knjige zaboravili, tolikih se slikara iz onih vremena više ne sjećamo i toliko je toga što smo smatrali vječnim uništeno na zgarištu sjećanja i u eksploziji koja se dogodila između jučer i danas i koja se uvijek događa.

Miljenko Jergović 21. 02. 2018.

Hugo, Victor 

Jedan od najboljih francuskih pjesnika, njegova zbirka Kontemplacije navođena je kao vrhunac pjesničkog umijeća, pisao je i drame, vodio polemike, bio pasionirani crtač, imao utjecaja u političkom životu Francuske, ali je, eto, ponajviše poznat kao pisac dva romana Jadnici (na lokalnoj televiziji jedna mlada Japanka kroz smijeh izjavljuje da ne zna je li joj draža Mamma mia ili Jadnici, oba mjuzikla su divna) i Zvonar crkve Notre-Dame, koji je u nas više puta prevođen, a jedan od prijevoda je bio Tina Ujevića. Taj roman je nekad davno, prije pola stoljeća, bio u obaveznoj lektiri za srednje škole, pa ga većina nije čitala, a svi su ga hvalili. U kazivanju o toj povijesnoj, pomalo teatralno predočenoj panorami Pariza najčešće je spominjan Quasimodo, koji je postao sinonim za ružnu a osjetljivu osobu, dok je glavna junakinja priče bila lijepa, crnokosa romkinja Esmeralda, najčešće zamišljana kao Ava Gardner davnog doba (nije bila loša ni Gina Lollobrigida, ali mašta uvijek traži nešto drugo). Meni je bio zanimljiv i svećenik Claude Frollo, jer se bavio mističnim djelatnostima, čarobnjaštvom i alkemijom, bio tuđ svojim sugrađanima, a ja sam ga doživljavao kao nesretno zaljubljenu osobu, važno citirao svojoj nastavnici književnosti da “svatko ubija onoga koga najviše voli”, a pritom sam možda mislio na sebe sama, i na S., koja je sjedila u klupi ispred mene, imala crnu kosu, sve dobre ocjene, ali nije pokazivala veliki interes za književnost, za mene još manji.

Predrag Finci 20. 02. 2018.

Mažuranićeva

U Mažuranićevoj
na Petrovaradinu
živeo je čovek
koji je imao knjigu Skendera Kulenovića.

Pošao sam tamo
po najjačem junskom suncu,
sa golemim nijjetom u srcu.

Putovao sam dugo,
sa drugog kraja grada
pa sam se onda uspeo i uz brdo.

Kupio sam roman “Ponornica”
a on mi reče da ima i “Pjesme”
pa sam i njih kupio.

Nizbrdo je bilo
lakše no uz brdo.
Jurio sam dole
bez dinara.

I na stanici se zaustavio.

Tamo su sedela dva dečaka.
“Čiji si ti brat?”
Pitao me je onaj veći.

“Strahinjin” – odgovorio sam.

“Poznat si mi nešto, jesi li odavde?”
“Nisam, sa Kosova sam” – rekao  sam.

“Znam ja što si došao ovde,
tamo je stalno neki rat” – reče manji,
i autobus broj devet stiže.

Srđan Sekulić 19. 02. 2018.

Moda

Objavljeno 26.01.2001.

Imalo se od čega biti gospođa i u socijalizmu. Četvrtkom se kupovao zagrebački Svijet, petkom beogradski Bazar, a jednom mjesečno na red je dolazila Burda, puna nasmijanih Švabica, srna tužnih pogleda u sjevernim brezovim šumama, obučenih u šanel kostimiće svakakvih boja, u debele džempere s ogromnim kragnama, kapute koji su se vukli po suhom jesenjem lišću i one kratke koji su otkrivali bubrege i prepuštali ih utjecajima ledenih istočnih vjetrova koji su još uvijek stizali iz Sibira i njemačke gospođe činili tako zabrinutim za budućnost Svijeta. One su mislile da stižu komunisti i njihove strašne žene, bacačice kladiva i komesarke koje se ne namirišu parfemom nego se napare nad loncem punim kiselog kupusa. Nisu znale, nisu imale pojma da u Jugoslaviji neke nujne komunistkinje, drugarice iz osnovnih organizacija udruženog rada, preko starih novina kopiraju krojeve iz Burde i pred svako novo godišnje doba pretvaraju se u gospođe, nježne i tihe slavenske vile sa životima od hiljadu snova.

Sa cipelama je bilo malo teže. To se nije uvozilo, niti se moglo kopirati iz njemačkih modnih časopisa, pa se kupovalo u Alpini, Peku i Šimeckom. Međutim, kako je jugoslavenska industrija obuće bila i ostala, uz industriju namještaja, posljednji bastion real-socijalizma koji nije srušen sve dok krajem osamdesetih nije liberaliziran uvoz cipela, tako su prave gospođe bile osuđene da sakrivaju svoje noge pod stolice ili da kupuju sumnjivu švercovanu robu iz Trsta. Domaće ženske cipele početkom sedamdesetih izgledale su kao da ih je dizajnirao bugarski sindikat školskih čistačica i kao da je od svega ipak najvažnije da dobro žuljaju i da što duže traju. Proces razgaživanja cipela u žena je trajao skoro onoliko koliko su trajale i same cipele. Dakle, najmanje dvije sezone. Svaka gospođa nosila je vatu u čarapi, a u toalet nije odlazila da bi popravila šminku ili da bi nabrala ljubičice, nego da zalijepi novi hanzaplast na sva ona bolna mjesta koja su pokazivala u kolikoj su suprotnosti socijalistička industrija obuće i ženska anatomija. U ta vremena nije se išlo kozmetičarima, nego su pedikeri bili ti koji su sređivali ženski svijet i vraćali mu nadu u bolju sutrašnjicu i pobjedu tijela nad prolaznošću. Brojale su se na stotine hiljada sve kurje oči socijalističke ženstvenosti, stečene od loših cipela, ali su svi govorili da je to po nasljednoj liniji. Kad jednoga dana stignu talijanske cipele, pa još i domaća industrija počne razlikovati ljudsku nogu od drvenog modela ljudske noge, tada nikome neće pasti na pamet gdje se izgubila ta nasljedna linija i zašto žene više ne odlaze kod pedikera. Tada će i ženski gospodski pogled na svijet postati ontološki drukčiji: U ona vremena pedikeri su ih oslobađali bola, a danas ih kozmetičari oslobađaju ružnoće. Bol je stvaran i nitko ga bez velike potrebe ne izmišlja, a ružnoća je najčešće fikcija i utvara, himba i himera koja nije na licima žena ili muškaraca, nego je uglavnom u nevoljenim i usamljenim dušama onih koji gledaju ili onih koji su gledani. Ali to je već mudrovanje za koje nemamo vremena, jer bi nam mogao pobjeći onaj trenutak, one sezone u kojima su po ulicama naših gradova prolazile gospođe s licima koja su sakrivala bol tih strašnih cipela.

Godina 1970. i 1971. u modi su bile patkaste cipele užasno visokih peta i debelih đonova, živih boja, najčešće lakirane. Taj lak pucao je s prvim kišama, kao da je bio načinjen od šećera, i tada su se prave gospođe počinjale razlikovati od drugarica. Ove druge pokušavale su popraviti ispucali lak, premazivale su cipele nekakvim ljepilima ili su jednostavno ignorirale stvar, dok su gospođe svoje propale cipele trpale u kutije i odnosile ih na tavane. Ne zna se zašto su to činile, ali vjerojatan odgovor je da im je bilo teško baciti nešto što su tako skupo platile i što je propalo i prije nego što su ga razgazile. U tom strahu od viška oholosti bilo je sadržano njihovo gospodstvo, pa nije čudno da će se jednom tako brzo priviknuti na siromaštvo i život bez mode, bez Burde i bez nade da će im netko vratiti ljepotu ili otkloniti bol.

Na glavama su tih sezona nosile one ogromne punđe koje su tada stvarno bile moderne, nije bilo ženske glave bez punđe, a kasnijih godina i decenija te punđe s početka sedamdesetih postat će obilježje žena lošeg ukusa, ružnih školskih direktorica, komšinica koje djeci buše lopte kad upadnu u njihovo dvorište te Jovanke Broz , koja je iz naših socijalističkih života nestala pred jednu turneju po Sovjetskom savezu, Kini i Sjevernoj Koreji, koju smo pratili srca punih nade i ljubavi prema čovjeku koji je putovao umjesto nas.

Miljenko Jergović 19. 02. 2018.

Na Svetom Mihovilu/20

 

Obitelj Andrle

 

Crni mramorni spomenik s utisnutim bijelim križem, a iza, u dubini slike, neravan cigleni zid s postapokaliptičnim grafitima.

Redom su u ovaj grob lijegali:

Ernst Warosch, rodio se 1883, umro 1901, osamnaestogodišnji, vjerojatno, sin Josefa Waroscha, željezničkog nadpovjerenika u miru, rođenog 1846, počivšeg 1920. Treća nabrojana, umrla, međutim, prije drugog, Eliska Andrle rodi se 1905, ode 1906. Možda je bila kći magistra farmacije Karela Andrlea, rođenog 1864, koji dogura do položaja nadsavjetnika – ne znamo čijeg, i umrje 1940.

Tko je tu kome što znala je Štefanija Andrle.

Podigla spomenik svojim milim i onda skupa sa njima legla,

rođena 1881, umrla 1959.

Miljenko Jergović 18. 02. 2018.

50 godina žute trake

 

Ta 1968. godina u Jugoslaviji bila je, recimo to tako, zanimljiva. Značajna u političkom smislu kroz studentske demonstracije u borbi za autonomiju univerziteta i obračune s policijom, ali i kroz administrativan obračun s “ekstremnom ljevicom” u Partiji, vođama studentske pobune i zastupnicima modernizacije u bivšoj državi. Recimo i da je te godine Mika Špiljak, predsjednik Vlade, posjetio Vatikan i postao prvi komunistički državnik primljen kod pape. Slobodan Novak je objavio budući klasik “Mirisi, zlato i tamjan”, a u središtu pažnje javnosti i medija bila je knjiga Radomira Konstantinovića “Filosofija palanke”. Crvena zvezda je bila prvak u nogometu, Zadar u košarci, Jugoslavija je postala prvak svijeta u vaterpolu, a Đurđa Bjedov osvojila zlato na Olimpijadi u Meksiku. Uslijed svih tih događaja, logično je da je te 1968. godine malo tko pridavao pažnje nekakvim stripovima koji su se pojavili na kioscima. A radilo se o stripovima “Zlatne serije” koje je izdavao Dnevnik iz Novog Sada. Četiri mjeseca poslije pojavio se i “Lunov Magnus Strip”, tako da su stripovi počeli stizati dvaput tjedno na prodajna mjesta. Bili su manjeg i praktičnog formata, mekog uveza i lošeg papira, a naslovnicu je krasila žuta traka s lijeve strane. Danas, pedeset godina kasnije, ta žuta traka za generaciju rođenu u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća predstavlja zlatnu žilu popularne kulture, kojoj smo bili izloženi i koju smo živjeli kao niti jedna generacija prije. A nije sve po tom pitanju išlo glatko…

Strip je na području bivše države, neposredno nakon 2. svjetskog rata, bio – nepoželjan. Smatran proizvodom kapitalizma, ondašnji “higijeničari duša” procijenili su da će strip nauditi mladim, tankoćutnim socijalistima. Primjerice, mladi savjesni omladinac Vlatko Pavletić, budući predsjednik RH, žestoko se obrušio na strip kao “revolveraški žanr” koji kvari omladinu. Strip i jazz, pričalo se značajno, bili su najgori u kvarenju duša. Pritisak će popuštati u pedesetim godinama, a kad je Ivo Robić 1958. godine otpjevao neslužbenu himnu konzumerizma u SFRJ “Moja mala djevojčica” ili, kako tu pjesmu zovemo “Tata, kupi mi auto”, stvari su otišle kvragu. Točnije, u potrošnju. Ljudi su imali kakve-takve ali sigurne plaće, stvarao se srednji sloj građanstva, budućnost se činila svjetlijom, narod se počeo malo opuštati. Rađale su se generacije klinaca sa sigurnim džeparcem, a džeparci su bili tu da se troše. Ovdje treba uočiti i samostalnost oko trošenja džeparca. Ona lijepa topla, obiteljska slika oko dnevnih novina u kojima svatko, i odrasli i djeca, dobiju svoj dio novine i čitaju ga – počeo je ići na živce tadašnjoj djeci. Djeca su htjela svoje novine, i to cijele. Tradicija dječjih zabavnika sezala je još od Zabavnika iz kraljevine, a najsvjetliji primjer domaće produkcije predstavljao je “Plavi vjesnik” pokrenut 1954., u kojima je stripove crtao domaći stripaški all-star: Maurović, Neugebauer, Bednjanec, Jules, Beker i ostali. No, domaći strip je ostao u “Plavcu” narednih desetak godina, a 1967. godine strip tjednik je pretvoren u tinejdžerski magazin i strip je ispao iz igre. Tadašnji urednik Pero Zlatar procijenio je da je za tiraž bolje da časopis odraste sa svojom publikom i da se bavi pop-rok glazbom i tračevima sa estrade. Godinu dana poslije, na kioscima će se pojaviti “Zlatna serija” sa stranim stripovima i to će biti nokaut domaćoj produkciji koja se neće u autorskom smislu vidjeti sve do pojave – Novog kvadrata.

Za pokretanje “Zlatne serije” i “Lunovog Magnus Stripa” zaslužan je Mitar Milošević, urednik u Dnevniku sa dobrim vezama sa izdavačima u Njemačkoj i Italiji. Primijetio je da tadašnji jugoslovenski izdavači dobro zarađuju na stripovima, ali i da nitko ne uočava ogromnu Bonellijevu produkciju u susjednoj Italiji. Tako je 15. siječnja 1968. godine na kioscima bivše države osvanuo prvi broj “Zlatne serije” – žuta traka “drži” naslovnicu s lijeve strane, na naslovnici se nalazio Tex Willer, logotip “Roto biblioteke”, silueta kauboja na propetom konju, epizoda je “Četiri obračuna”, a cijena je bila pristupačna: svega 2 nova dinara! U vremenu loše televizije, prije ikakvih video-igara i nepostojećeg interneta, na tržištu od 20 milijuna stanovnika bit će to – bomba! Usput, ako se pitate zašto vam ime Mitra Miloševića nije poznato, odgovor je prozaičan. Znate za Mitra, ali pod pseudonimom Frederick Ashton. Ako vam nije ni to poznato, onda barem znate za ono što je pisao – “Lun, kralj ponoći”, najpopularniji roto roman na ovim prostorima. Radilo se o domaćoj verziji Jamesa Bonda, bio je široko omiljen kod ljudi, a u Dnevniku su pored “Zlatne serije” pokrenuli “Lunov Magnus Strip” na nešto većem formatu s namjerom da Lun doživi i strip adaptaciju. Kad je postalo jasno da stvari u tom smjeru ne idu baš kako se očekivalo, biblioteke “Zlatne serije” i “Lunov Magnus Strip” su objavljivane u istom formatu. Starija raja je voljela zlatne stripove, mi mala raja smo voljeli više “Lunov Magnus Strip” zbog Bleka. Kroz vrijeme su se te dvije biblioteke spojile u jednu, barem u percepciji ljudi, a tome je kumovala nedosljedna uređivačka politika koja je objavljivala epizode bez reda, s krivim naslovnicama i besmislenom cenzurom. No, u popularnoj kulturi redoslijed i kontinuitet nisu bitni – pogledajte samo kako, primjerice, RTL prikazuje humoristične serije bez ikakvog reda, miješajući čak i različite sezone.

“Zlatna serija” je krenula s pričom Texa Willera i najpoznatija će biti po ustoličenju Bonellija kao zaštitnog lica komercijalnog stripa kod nas, no u početku objavljivane su i druge srodne žanrovske priče drugih junaka koje nismo baš zapamtili: Jan Canada, Red Buck, Tim i Dasti itd. U trinaestom broju predstavljen je Zagor s epizodom “Nasilje u Darkvudu”, a nakon njega pojavio se Kit Teler i Komandant Mark i njegovi vukovi s Ontarija. Istovremeno, “Lunov Magnus Strip” će prelaskom na isti format predstaviti Velikog Bleka, Cochisea, Kena Parkera i Mister Noa. Bila je to galerija likova koja se snažno naslanja na eskapizam ranijih generacija: vestern je bio žanr broj jedan, kauboja i indijanaca su se igrali svi. Potom je dolazila avantura u dalekim, neistraženim predjelima, najčešće u kakvoj džungli. Zagor je tu pomirio te dvije zanimljive točke: riječ je o svojevrsnom vesternu u džungli s “tarzanovim” lijanama i ostalom infrastrukturom. Tako je kroz stripove sa žutom trakom moguće gledati kako evoluiraju zahtjevi čitatelja, malih potrošača za njihovu dozu bijega od stvarnosti. Nisu to morali biti nužno kauboji i indijanci, mogli su to biti i Veliki Blek ili Komandant Mark, borci za američku nezavisnost, sve dok se poštiva ljubljeni žanr vesterna, revolveraških obračuna, usamljenih junaka, kako god hoćete. Jasno se to odražavalo i na filmu – sjećam se prvog gledanja Krvavčevog “Mosta”, partizanskog filma za koji sam kao dječak odmah znao da je u svojoj naravi vestern ili da “Valter brani Sarajevo” gledam kao špijunski triler, a tek onda kao proizvod propagande. Tu je i priča o junacima stripova – malo ih je “usamljenih osvetnika” kao što je ostavština “divljeg Zapada” u američkoj kulturi. Blek i Komandant Mark su vođe gerilaca koji se, s vjernim drugovima, bori protiv okupatora. A mi smo tako odrastali – na junačkim skupinama prije nego na usamljenim herojima. Pogledajte samo Kapetana Mikija – tinejdžera koji brzo poteže svoja dva kolta, pije mlijeko, a prijatelji su mu – dva notorna pijanca! Nemojte me krivo shvatiti, ali pijanci su bili dio naše okoline, kako u komšiluku tako i u familiji. Naravno da smo kapetana Mikija zavoljeli kao svoga!

Zagor, Veliki Blek, Komandant Mark, Kapetan Miki i ostali likovi ostavili su dubok trag u našoj popularnoj kulturi. “Sto mu bubnjeva Darkvuda!”, “Karamba i karambita!”, “Jupiteru!”, “Judo plesaču!” bile su strip uzvici naših junaka, a i mi smo ih upotrebljavali u govoru poput kasnijih Brixyjevih fraza iz Alana Forda: “Halo Bing, kako brat?” ili “Cijena, prava sitnica”. Objektivno, tko bi danas znao za crvene mundire ili jezero Ontario da nije bilo Velikog Bleka i Komandanta Marka? Vjerujte, geografiju i povijest u školi nismo voljeli baš toliko. Ako su u početku predstavili žanr vesterna kao glavni i njemu slične izvedenice u sjevernoj Americi, toliko su neke nove generacije bile zaljubljene u Mister Noa, netipičnog junaka ili tipičnog antijunaka koji je za život zarađivao prevozeći putnike i turiste u svom malom avionu “Piperu”. Uz to, Mister No je bio i veteran iz II. svjetskog rata i teme koje je obrađivao smještane su u naše vrijeme, za razliku od junaka sa Divljeg zapada. Bonelli je uvijek znao pratiti želje generacija, tako je u osamdesetima “Zlatna serija / LMS” ponudile nove junake za nove klince. Marti Misterija bio je istoričar, arheolog, antropolog, avanturist i pisac, a stripovi o njemu sadržavali su svemirce, okultne tajne, arheološke spise i za nas je stari Marti bio prvi uzorak žanra alternativne povijesti. Dilan Dog, detektiv neobjašnjivih pojava, naučio nas je svim nijansama žanra horora, jeze, strave i napetosti. Tamo smo prvi put vidjeli zombije, vampire i ostala čudovišta u svim svojim izdanjima. Danas kad živimo u vremenima televizijskih serija, ne mogu se oteti dojmu da su u osamdesetima stripovi poput Martija Misterija i Dilana Doga bili prava priprema za sve te Dosjee X, Twin Peaksove, Westworldove koje smo gledali i još uvijek ih gledamo.

Stripovi “Zlatne serije” prodavali su se kao sumanuti u sedamdesetim godinama, dok su im tiraže u osamdesetima ipak padale zbog pojave novih medija poput kompjuterskih igara i bolje ponude televizije. Tiraže su bile brutalne. Najprodavaniji lik “Zlatne serije” je bio… Zagor? Ne, nipošto. Kralj kioska je bio Veliki Blek koji se držao oko 80 tisuća prodanih primjeraka, a nekad je znao i otići preko 100 tisuća. Komandant Mark i Zagor su išli oko 60 tisuća primjeraka, ostali junaci poput Texa Willera, Kapetana Mikija i malog Rendžera s oko 50 tisuća prodanih primjeraka. Ken Parker, najbolji Bonellijev junak, životario je na oko 40 tisuća prodanih stripova, kao i Marti Misterija i Dilan Dog. Napomenimo da su stripovi stizali dva puta tjedno na trafike, pa računajte. Kad tome pridodate da je časopis Stripoteka koju je pokrenula također novosadska izdavačka kuća Marketprint 1969. godine prodavana u 80 tisuća primjeraka može se dobiti slika o stripu u bivšoj državi kao ozbiljnoj industriji. Dnevnik koji je pokrenuo “Zlatnu seriju” je nakon nekoliko godina redakciju zabavnih izdanja izdvojio u OOUR Izdavačku djelatnost sa preko 110 zaposlenih. Jednom prilikom legendarni crtač Bane Kerac se kroz smijeh osvrnuo na rezultate prodaje tih godina: “Ona Dnevnikova deseterokatnica na Bulevaru 23. Oktobra sigurno nije podignuta parama od Dnevnog lista i Lovačkog vjesnika.” “Zlatna serija” bila je važna stvar u formiranju snažne stripovske industrije u osamdesetima u kojoj su autori iz regije objavljivali stripove u “Heavy Metalu”, a Jugoslavija je, primjerice, crtala licenciranog Tarzana za cijelu Europu.  “Zlatna serija” je trajala do 1992. godina, a “Lunov Magnus Strip” do 1993. godine. U dvadeset i pet godina objavljeno je preko 2000 stripova. Pedeset godina poslije pokretanja, srpski izdavač Veseli četvrtak ponovno je pokrenuo ediciju “Zlatna serija” u novom ruhu (poštujući žutu traku), a ostaje vidjeti kako će proći na koliko-toliko konsolidiranom tržištu stripa u regiji.

Utjecaj “Zlatne serije” na našu generaciju je nemjerljiv i o svakom strip junaku u njoj mogao bi se pisati poseban tekst. Siguran sam da će Zagorov znak u velikom formatu osvanuti u Muzeju suvremene umjetnosti, samo da se toga netko dosjeti. Bit će to sve zbog knjižica mekog uveza i lošeg papira sa onom žutom trakom s lijeve strane.

Vladimir Šagadin 17. 02. 2018.