Dnevnik jednoga penzionera/100

KŠIŠTOF VARGA „DNEVNIK NILSKOG KONJA” (2020)

Tekst Andžeja Stasjuka s poljskog prevela Milica Markić

KŠIŠTOF VARGA SE KISELI U KULTURI, poput nilskog konja iz naslova njegovog dnevnika, u vodama Nila ili Limpopa. Leži u blatnjavoj vodi i u tom položaju ždere kulturu, neprekidno, prežvakava je i vari kao neka mokotovska boa. Ne bira, svaštojed. Proždire paket od dvesta ploča Johana Sebastijana Baha i Blanku Lipinjsku. Teško je reći koji zalogaj ga uvodi u veću ekstazu. Jer Varga je ekstatični žderonja. Bulimičar naduven od prejedanja. Sit, i ujedno muči ga gorušica. Utoljen Bahom i podriguje Blanku, ali i dalje je neutažen. Kao Rimljani koje su posle jela golicali percima po grkljanu da bi napravili mesta za još. Ushićenje i gnušanje prepliću se u njegovom „Dnevniku nilskog konja“ neprekidno. Jedno bez drugog ne postoje.

Jer šta ćeš sa Tomasom Manom ako ne znaš Zeneka Martinjuka? Da živiš u taštini ushićenja? Kao navaka može i da bude ukusna, ali bez svesti o tome šta glad jeste? Ili bez svesti o nejestivim jelima, a kojima se drugi hrane svaki dan? Pravi pravcati sadomazo. Barikadira se Varga u bahovskomanovskoj kuli od slonovače, ali ne može u njoj da se svrti i svaki čas iz nje izlazi da bi uranjao u propast, sramotu, sunovrat. U glibu spoljoglaca, pseudoliterature, polumuzike, nedodrame, u lupetanju autoriteta. Svemu tome oduzima pravo da se zove kultura, ali i pati, jer vidi milione koji idu za Luciferovom lučom, držeći je za istinsku svetlost. Ko veprovi grede na ivicu provalije. Pati i poput drevnih proroka baca drvlje i kamenje. Pa se vraća u svoju mokotovsku isposnicu, i otšelnik kakav je, nastavlja da ispisuje svoj plač jeremijski. 

A kad se ipak završi serija na Netfliksu, jedna od desetine njegovih omiljenih serija (kao da ne želi da zna da su dobre serije konačni i smrtni udarac za roman, koji je za njega kruna književnosti i velika, neispunjena ljubav), migolji se poput presisanog pijanca na jutarnji šot, ili poput džankija u parkić po dop. Na stranu to što alkohol ima ukus denaturata i što oslepljuje kao metil, na stranu što je diler u robu umešao strihinin ili mleveno staklo. Važni su oni tek-što-nisu trenuci, i važna je nada da će ovog puta biti bajno, kao prvi put, kada si prvi put listao monografiju sa Brojgelovim reprodukcijama, ili kad si prvi put čitao roman za odrasle. Slabo šta od toga razumevajući, ali svejedno, ulazio si u novi svet koji je bio veći i snažniji od stvarnog. Ali sad ni mrvice od svega toga, ništa sem simptoma metilskog mamurluka, sem krvavih beonjača, sunovrata u depresiju, tu posestrimu jeftine natripovanosti.  

DNEVNIK je, u suštini, hronika padova. Razbrajalica poraza. Registar promašaja. Lament nad razočarenjima. Skoro sve čega se Varga dotakne pretvara se u pepeo, mulj, glib. Kao da sam njegov dodir ima razornu moć. Manijački traži toplinu na vatri kulture, i stalno se na toj vatri prlji. Razume se, uglavnom ga prlji Poljska. Poljska književnost, poljski film, poljsko pozorište, poljsko sve. Jalova zemlja. Nikakav grom, samo cvilež. Olakšanje donose samo strane kulture. Uglavnom Netfliks, naravno. Dođe ti da slatko prizoveš paragraf iz staljinističkog kaznenog zakonika: „snishodljivost prema Zapadu”.

Vargi će ipak biti oprošteno, jer ne štedi ni samog sebe. Ko zna, sebe možda i najviše. Usred noći budi se s mišlju da će umreti i neće stići da odgleda sve serije koje je planirao. Mrcvari sebe i čitaoca svojom starošću, emocionalnom smetenošću, spisateljskom frustriranošću, žvalavi u resantimanima, tranžira sebe u duhovnom harakiriju i cvili zato što ga u svetu čitaju samo Mađari i Srbi. Sprda se na račun književnih nagrada koje ga već godinama nepravedno zaobilaze. Otkriva se, jer dobro zna da čitalac zaslužuje čestitost.  Pogotovo čitalac dnevnika. Mada, verovatnije je da želi da nestane sa svetom đuture, svetom kojem izriče presude. Kao kapetan koji potapa sopstveni brod, brod kulture, ali tone zajedno s njim. Titanik i Sardanapalova smrt u jednom. 

KULTURA JE KAVEZ. Zagušljiva, klaustrofobična, bezizlazna. Pa ipak, reklo bi se da je Vargi u njoj dobro. Siti se i napaja vetrom. Sardonički kontemplira provaliju između onog što jeste kako jeste, i onim kako bi trebalo da bude. Možda je u pravu. Možda smo sami sebi napravili kaveze. Promakao nam je trenutak u kom se kultura odrodila u maskulturu, i dopustili smo maskulturi da nas uplete u svoju mrežu, i sad se gušimo. Ali tako je trebalo da bude. Hteli smo da ukleti narod zemljin bude konačno slobodan i podmiren. Hteli smo da sloboda postane sveopšta privilegija. I ti, Vargo, hteo si, i ja, i svi čestiti ljudi koje znamo. To smo hteli, i zato sad nema vrdanja. 

Narod je iznedrio i Zenka Martinjuka i Maju Staško, i Davida Podsjadla, i stotine drugih, da bi ih vodili preko jalove zemlje, preko pustinje, od izvora do izvora, od jednog do drugog bunara, da ne pomru od žeđi. Za tobom će poći malo ko, ili baš niko. Jer ti nisi nikakav nežan narator. Pokušavaš da napojiš narod sirćetom i žuči. Naravno, tvoja priča je bliža istini, jer takav ukus osećamo na kraju u ustima. Ali ko bi to hteo da isprobava pre sudnjeg dana?

Prije koju godinu sam bio u San Danieleu, malom mjestu u Italiji. Ne trebam reći lijepom mjestu, jer su u Italiji sva mjesta lijepa. Imao sam promociju moje knjige. Iskupilo se svijeta, predstavio me publici direktor tamošnje biblioteke, Angelo Floramo, govorio lijepo o mojoj knjizi, a odlomak pročitao tako da sam požalio što ne umijem pisati na talijanskom. Poslije večeri me provede kroz biblioteku, „Nešto ću ti pokazati”, izvadi jednu knjigu, „Vidiš, ovdje su desetine tisuća knjiga. Ovu knjigu je imao u rukama jedan znanstvenik, proučavao taj period, i onda otkrio da u ovoj knjizi teoloških rasprava, sakrivena između njenih stranica, postoji još jedna knjiga, mala knjiga opskurnih, heretičnih tekstova. Samo je u ovoj knjizi to otkriveno, ali sada pretpostavljamo da bi moglo biti još takvih malih knjiga ili tekstova, za koje još nitko ne zna, a sigurno će obogatiti naše spoznaje i o tom dobu i o do sada nam neznanim razmišljanjima tadašnjih autora i neznanih nam heretika”. Ta mi je priča ostala u sjećanju, a pokrenula i druga, jer sam nekoliko puta u životu, knjiški moljac kakav jesam, nailazio na zaboravljene autore i njihove knjige, u dva navrata na cijele odbačene zbirke, našao sam i nekoliko knjiga koje nije odobravala socijalistička cenzura, i svaki put pronalazio barem ponešto što je obogatilo moje uvide, a sigurno raspalilo moju maštu. A onda se odmah sjetim da danas za mnoga filozofska djela, koja su u europskim zemljama uništavana u srednjem vijeku, ne bismo znali da nisu sačuvani u prijevodima na arapski i sirijak ili sačuvani u originalu u nekoj od biblioteka u arapskom svijetu,  pa je u Kairu sačuvano i dosta kasno pronađeno nekoliko Aristotelovih značajnih djela (Ovdje i pitanje: zašto, osim specijalistima, danas gotovo ništa nije znano o tim vrijednim prevoditeljima i filozofima, koji su brinuli o ovim djelima, prevodili ih i komentirali?). Ne bismo danas znali ni za djela mnogih velikih heretika da njihovi spisi nisu bili sakrivani ili njihova učenja usmeno prenošena od jedne pametne glave do druge, a ni za mnoge zanemarene mislioce ne bismo znali da nije bilo vrijednih prepisivača, arhivara i knjižničara. Ne bismo imali ni promišljanja velikog Hegela, ni interpretaciju njegovih djela mudrog Kojèvea, da njegovi studenti nisu objavili njegova predavanja, Hegelova o estetici i povijesti filozofije, a Kojèvea o tome kako čitati Hegela, a ne bismo imali ni lingvističke uvide genijalnog Ferdinanda de Saussurea da nije bilo pažljivih studenata koji su u svojim tekama zabilježili i poslije na osnovu bilješki rekonstruirali njihova predavanja, koja su objavili pod naslovom Tečaj opće lingvistike. Naši filozofski uvidi bi sigurno bili slabiji i siromašniji bez ovih djela. A onda mi dođe pitanje o onome što je nepovratno od raznih cenzora i inkvizitora uništeno, kao i o onome što nije pronađeno i otkriveno, pa i ona vrijedna djela koja su od nemarnih urednika odbijena. Dohvati me neka zebnja, neka nelagoda, jer mi sinu da je naše znanje prije nego što se počnemo obrazovati već oštećeno i nikako ne može biti potpuno. Ako je, kao što tvrdi Platon, svo znanje samo sjećanje, onda mi tek otkrivamo i promišljamo ono što je već bilo, a u te spoznaje spadaju i one koje su već bile promišljene i u nekom izgubljenom ili uništenom djelu uobličene. Zato pomislim da su i Rukopis nađen u Saragossi Jana Potockog, a i mnoge od Borgesovih i inih maštarija iz nekog tajnovitog izvora, ponovo smišljene priče koja su već postojale. U slovima je skriveno beskrajno mnogo priča. U njima su sve koje su ikada bile i već sve buduće postoje. Možda ne postoji beskrajna biblioteka, ali je sam beskraj knjiga koja ne može biti dovršena. Zato se i u svakoj knjizi krije još mnogo drugih, koje se objavljenoj prethodile, a i onih koje još nisu napisane. Sve one zajedno, to zna svaki revnosni knjižničar, a i pažljiv čitatelj, čine kozmos, vječno živi. 

Ležao sam na kauču s daljinskim u ruci, čekajući da započne prijenos utakmica Lige prvaka u nogometu, kad mi je zazvonio mobitel. Rijetko ga koristim, tako da mi nije bio pri ruci. Ležao je ispod stola, na polici po kojoj sam odlagao pročitane novine, tako da je potrajalo dok sam ga pronašao. Mobitel je za to vrijeme odzvonio barem pet-šest puta, što me je poprilično iživciralo, a počeo me je pritom, što mi se sve češće događa u posljednje vrijeme, hvatati i blagi napad panike. Bio sam sâm u kući. Supruga i djeca otišli su kod njenih, na selo, pomoći oko branja šljiva, ili jabuka, nisam bio siguran. Gore su trebali i prenoćiti. Vraćali su se tek sljedeći dan. Pogledao sam na displej. Radilo se o Kravi. Smanjio sam ton na televizoru i javio se.

“Di si, Bero!” rekao je. “Čekaš Ligu prvaka?”

“Jesam.”

“Jesi li se kladio?”

“Nisam. Nikada se ne kladim na Ligu prvaka. Tu može pobjedit svak svakoga. Teško je to prognozirat. Ne isplati se.”

“Ja sam se kladio na Manchester. Uložio sam dvjesto maraka. Ne znam kolko je to pametno, ali, eto… zariziko sam.”

“U, jebote!” rekao sam. “Kolki je koeficijent?”

“Dva zarez jedan.”

“Jesi li me zbog toga zvao?”

“Nisam. Danas sam sreo Slavka. Sjećaš se Slavka?”

“To je onaj mali, sjebani?”

“Jest. Taj.”

“Šta hoće?”

“Pito me za tebe. Treba te nešto.”

“Mene?”

“Da, tebe.”

“Zbog čega?”

“Nije mi tio reć.”

“Što mu nisi dao moj broj?”

“Dao sam… U pičku maternu! Jesi li vidio ovo?!”

“O čemu se radi? Smanjio sam ton na televizoru, pa nisam čuo?”

“Ne igra Solskjer. Da sam to znao, ne bi se kladio na Manchester.”

“Znači, dao si mu broj?”

“Jesam. Zar te nije zvao?”

“Nije.”

“Ništa, samo da znaš”, rekao je Krava i prekinuo vezu. 

Na ekranu su nogometaši u dvije kolone izlazili iz tunela na travnjak. Pred njima su koracali suci, glavni, koji je u rukama nosio loptu, u sredini, dok su njegovi pomoćnici koracali s njegove lijeve i desne strane. Otišao sam do zahoda, pišati, a kad sam se vratio, ugasio sam mobitel, pojačao ton na televizoru i namjestio se u poluležeći položaj, tako da mi oči budu u visini televizijskog ekrana. Kamera je nekoliko puta nakratko prikazala Soslkjera. Sjedio je u publici, nekoliko redova iza klupe Manchestera, točno po sredini, u pravcu fotelje u kojoj je sjedio Alex Ferguson.

Razmišljao sam o Slavku. Nije mi bilo jasno zbog čega me je tražio. Jedino što mi je palo na pamet bilo je to da mu treba novaca. Slabo sam ga poznavao. Bio je jedno kratko vrijeme s nama na položajima. Tad sam ga upoznao. Bio je najmlađi od nas. Imao je u to vrijeme dvadesetak godina. S njim je tada u rovu bio još jedan momak njegovih godina, kojemu nisam znao ime, a koji je nekoliko mjeseci kasnije poginuo. Viđao sam ga povremeno nakon rata, tu i tamo, pozdravili bi se, i to je bilo sve. Sjećam se da je odmah, prve godine nakon rata, iz čista mira, razbio kamenom izlog mesnice, a zatim mirno sačekao policiju, da dođu po njega. Pustili su ga isti taj dan, nakon što je vlasniku mesnice platio uništeni izlog. Nitko nije znao zbog čega je to napravio. Znao sam i to da živi s ocem i da mu je majka nekoliko godina prije rata poginula u prometnoj nesreći. Slavko im je bio jedino dijete, i dobili su ga relativno kasno. Bez obzira što je Slavko bio mlad, njegov otac bio je starac. Kad se dogodila ta nesreća, vozio je otac. Bio je pijan. Sletio je s ceste i zabio se u traktor koji je bio parkiran pored puta. Slavko je sjedio na stražnjim sjedištima i prošao je relativno dobro. Imao je ružan ožiljak na desnoj ruci, koji nam je jednom pokazao.

Sudac je dao znak za početak utakmice. Prestao sam razmišljati o Slavku. Usredotočio sam se na utakmicu. Kamera je još jednom, nakratko, nakon što je lopta završila van igrališta, zumirala Solskjera.

Nakon utakmice sam upalio mobitel. Očekivao sam poruku od Slavka. Međutim, nije mi se javio. Nije mi se javio niti sljedeća dva dana. To me počelo živcirati, to stalno iščekivanje poziva. Znao sam gdje stanuje i otišao sam ga potražiti. Bio sam radoznao. Ponio sam sa sobom stotinu maraka, za slučaj da zatraži novac. Toliko sam mu mogao halaliti.  

Krenuo sam pješice. Selo u kojem je Slavko živio bilo je udaljeno par kilometara od grada. Put je vodio uz rječicu koja je izvirala nekoliko stotina metara iznad Slavkova sela. Šetnja mi je iznimno godila. Bio sam se odučio od toga. Ranije sam mnogo pješačio. Dok sam bio mlađi, uglavnom s ocem, a kasnije najčešće sam.

Slavko je stajao ispred kuće i pušio. Kad me ugledao, ugasio je cigaretu i sačekao da dođem do njega.

“Kako ti je otac?” upitao sam ga.

“Dobro je.”

Izgledao je mnogo stariji nego što je bio. Imao je sjene oko očiju, a podočnjaci su mu bili crveni, kao da je netom prije moga dolaska plakao, ili sjeckao luk.

“Reko mi je Krava da si me tražio?”

“Jesam”, rekao je on.

Ulazna vrata kuće bila su širom otvorena.

“Jesi li gledo utakmicu?” upitao me.

“Jesam”, rekao sam.

“Slavko!” derao se starac odnekle iz kuće. “Di si, jebo ti mater svoju mrtvu!”

“Pijan je?” upitao sam.

Slavko je potvrdno kimnuo glavom.

“Zbog toga sam te zvao”, rekao je.

“Zbog oca?”

“Da. Stalno je ovakav.”

“Kako ti ja tu mogu pomoć?”

“Nisam to mislio. Tio sam te samo nešto upitat.”

“Pitaj!”

Slavko je izvadio iz džepa cigarete. Ponudio je i mene. 

“Šta ti misliš kolko bi godina dobio, kad bi ga ubio?” upitao je nakon što je odbio prvi dim.

Nisam bio upućen u slične stvari. Jedino što sam znao o tome bilo je to da više ne postoji smrtna kazna. Rekao sam mu to.

“Otprilike?” upitao je on.

“Slavko!” derao se uporno starac.

“Ovisi”, rekao sam. “To ti je kao u Ligi prvaka, teško je to prognozirat.”

Slavko je potvrdno kimnuo glavom i ušao u kuću. Ostavio je vrata širom otvorena. Promatrao sam ga kako koraca hodnikom. Podsjećao je na nogometaše kada nakon utakmice, poput nogometaša Manchestera u Ligi prvaka nekoliko dana ranije, iscijeđeni i prazni, idu tunelom prema svlačionici. Jer u igri u koju ulažete sve, bez obzira na rezultat, nema pobjednika.

Na severoistoku Nemačke, nedaleko od granice sa Poljskom, u Eizenhutenštatu, boravio sam te jeseni u logoru za azilante. Dok sam još imao svežine i volje da “promenim svoju sudbinu”, zapisao sam u svome dnevniku:

“Posmatram figuru tamnoputog čoveka koji od ranog jutra sedi na ivici goleme i uznemirujuće, ružne betonske kocke. Glavom uvučenom među ramenima , čitavim torzom klonuv na dole, šakama ispruženih ruku opret o kolena, zuri nekamo u tlo između stopala.
Po sugestivnoj snazi poredio sam ga sa Rodenovom skulpturom Mislilac!
Vrlo je moguće nazreti model novoj skulpturi čoveka na zalasku milenijuma koju bi mogli nazvati – Apatija.“

Taj zatočenik, jednako kao što sam to bio i ja, pod mojim prozorom, na praznoj žardinjeri ostajao bi satima posle doručka u nepromenjenom položaju, gotovo nepokretan, do ručka.

Onda, svakoga dana iznova. 

Kao spomenik udesima miliona bezimenih “nedokumentovanih” ljudi, azilanata, emigranata i apatrida koji su tumarali duž uporednika i meridijana, bežeći od ratova, diktatura i gladi, prizivajući šaku milosti administracija zemalja u koje su uspeli da se ukrcaju na kratko. Ne shvatajući da su samo promenili kavez.

Kao spomenik svima koji su, visokim trostrukim namotajima bodljikave žice odeljeni od civilizovanog, demokratskog sveta, među zgradama sazdanim od mrkih cigala, u bivšim kasarnama nacističkih soldata, po utabanim stazama na zemlji dvorišta Asylantenheima, vukli noge otežale pod teretom nevidljivih negvi.

Hordama naroda, prognanika, brodolomnika egzistencije, koji urlaju i mašu bespomoćno za slobodom, dostojnijim životom, koji će proći mimo njih i pred očima im zaći iza horizonta.

Prepustivši prvom golemom talasu da ih skupa sa njihovim nadama i snovima porine natrag u nepojamne dubine anonimnih sudbina, neispričanih povesti, nepostojanja.

* Septembar 1999. Eisenhüttenstadt , prihvatilište za izbeglice i azilante na severoistoku Nemačke nedaleko od poljske granice.

Smrtlario. Imao smrtlaricu.
Noć trošio, nanoseći tami
udarce otvorenim očima.

Na noć kad te pišem – šćućuravam se,
strah me da te neću roditi.

A znam –
iste  nam okice i usta i nokti i prstići,
isto se i u stomaku mrdamo.

Samo ti hoćeš da pištiš,
uzdaš se u kliktaj više,
u rimenje na leđima riječi.

Meni rimen
oko svakog sonetanja.
I u svakom soneću.

Scena kao za film “Godina opasnog življenja”, Petera Weira iz 1982: večera kod indonežanskog predsjednika Sukarna, upravo razvlašćenog u najneobičnijem, a vjerojatno i najkrvavijem državnom prevratu u dvadesetom stoljeću, kada je, tokom 1966, ubijeno oko milijun ljudi, uglavnom ljevičara i komunista. Na večeri je, uz veleposlanike Tajlanda i Egipta, i doajen diplomatskog zbora, jugoslavenski ambasador sa svojom mladom i vrlo lijepom ženom. Sukarno, čovjek jednog imena, katkad u našim novinama i na televiziji zvan i Ahmed Sukarno, bio je neobičan – prostak, vizionar i revolucionar, tvorac ideje o vođenoj demokraciji, autokrat i raspusan tip, činjenicu da je rođenjem musliman – premda sekularist i praznovjerni ateist – iskoristio je da bi imao pet žena. U njegovom je zbacivanju s vlasti, navodno, sudjelovala CIA, jer se previše približio Kinezima, ali umjesto da ga ubije, njegov oponent general Suharto pretvorio ga je u simboličku figuru, koja će biti do smrti slavljena i uzdizana.

U vrijeme večere Sukarno još ne zna kakva mu je sudbina. Obavlja formalne predsjedničke dužnosti i pred diplomatima je ono što, zapravo, više nije. Neobična je tu i uloga jugoslavenskog veleposlanika. Premda Sukarnovi oponenti naokolo razotkrivaju i ubijaju stvarne ili tobožne članove Komunističke partije Indonezije, Beogradu promjena odgovara. Indonežanski su komunisti, rubno uključeni u glomazne Sukarnove vlade, ali s nerazmjerno velikim utjecajem na društvena zbivanja, vodili stalne kampanje protiv Jugoslavije, jer je skrenula s pravoga i jedinog puta, onog kojim svjetski proletarijat predvode drug Mao i Komunistička partija Kine. Jugoslaviji je Indonezija važna, kao iznimno bitan gospodarski partner, ali i kao najveća muslimanska zemlja svijeta, gospodar velikog dijela Pacifika i važan sudionik pokreta Nesvrstanih, tako da prevrat generala Suharta, koliko god bio krvav, doprinosi međusobnim odnosima. (Inače, u jednoj već vrlo dalekoj budućnosti, general hadži Muhamed Suharto će 1999, nakon četrdesetak godina autokratske vladavine i skoro trideset godina po Sukarnovoj smrti, biti napokon smijenjen, a na predsjedničkom će se mjestu dvije godine nakon Suhartove demisije pojaviti Megavati Sukarnoputri, Sukarnova kćerka…)

Ali vratimo se toj čudnoj večeri u predsjedničkoj palači. Negdje oko ponoći predsjednik Sukarno gostima priređuje predstavu javanskog teatra sjena, iz koje ima namjeru iščitati vlastitu životnu i političku sudbinu. Do sebe je posjeo lijepu ambasadorovu suprugu, a njega je, sasvim nedelikatno, ostavio negdje iza. Nakon toga satima, skoro cijele noći traje predstava, kreću se sjene lutki načinjenih od kože, nitko ne prevodi priču koja se odvija na javanskom jeziku. Ambasador povremeno i zadrijema, ali njegova žena mora ostati budna, pored uzbuđenog Sukarna. U jednom trenutku on će zaustaviti glumce, zavapiti nad svojom hudom sudbinom, i zapitati jugoslavenskog veleposlanika: “Što mislite, da se opirem, da pokušam organizirati snage protiv onoga što se događa?” Ovaj mu je mirno i razložno odgovorio da bi novi sukobi po njega, a i po Indoneziju, bili najgori. Sve drugo je bolje, rekao mu je. I noć je tako došla kraju.

Ovo je epizoda iz knjige Tvrtka Jakovine, koja je izašla iz tiska prvih dana listopada 2020, u vrijeme novog naleta korone, naslova pomalo tromog, ali tačnog: “Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta”. Knjiga je i promovirana pod strogim protuepidemijskim mjerama, uz niz govornika, Radeta Šerbedžiju koji je naglas čitao odlomke, i devedesetšestogodišnjeg Lončara. Pretpostavljam da je u publici sjedila njegova i dalje neobično lijepa supruga. (Od one ljepote o kojoj govor neće zaustaviti nikakva pravila političke korektnosti…) O knjizi se zatim mnogo govorilo, i tek će se govoriti, ali ovom njezinom čitatelju već unaprijed smeta nešto što će, po logici pogrešnog čitanja i jednostrano usmjerenih čitača, jamačno biti prešućeno i previđeno. Nešto što se ne tiče ni svjetske politike, ni diplomacije, ni povijesti Jugoslavije i njezinoga možda i najvećeg diplomata, koji je svojom karijerom povezao ne samo dvije države, nego i nekoliko međusobno prilično udaljenih epoha, nego se tiče samog života i Lončarove vrlo profinjene i estetski školovane moći zapažanja. Eto, ta priča o javanskom teatru sjena, u gradiću Bogor, u ljetnoj rezidenciji predsjednika Sukarna, i o tome u što čovjek vjeruje i što mu se događa! Valja imati imaginaciju pisca, ili velikog čitatelja, pa u sjećanju izdvojiti i ispričati takvu priču.

Tvrtko Jakovina, zagrebački profesor, povjesničar jugoslavenskih povijesti dvadesetog stoljeća, naročito onih poslijeratnih, u svojim je prethodnim knjigama djelovao krajnje konvencionalno te metodološki i stilski strogo. Hrvatski se povjesničari, uz vrlo rijetke izuzetke (recimo, Miroslava Bertoše ili Ive Banca u čudesnoj knjižici “Acta turcarum”), čuvaju literarizacije, beletrizacije ili bilo kakvog pisanja koje u stilsko-tematskom smislu izlazi izvan okvira velike povijesti. Lončarevu knjigu Jakovina je dugo pripremao, još od 2004, i ona je za to vrijeme uzrasla u nekakav mitski spis, od kojeg, vjerovalo se, na kraju neće biti ništa. A i ako bude, bit će to knjiga koja će biti manja od priče o sebi. Osim toga, znalo se još nešto, što će Jakovina nježno naznačiti i u uvodu: on je želio Lončarevu profesionalnu biografiju, a Lončar je htio knjigu o budućnosti svijeta, s osvrtom na jugoslavensku vanjsku politiku. I već u tome nešto je poetično, ali zakonomjerno: mladog je povjesničara zanimala prošlost, starog diplomata isključivo budućnost. Na kraju, knjiga koju imamo pred sobom nije ni jedno ni drugo, ili je i jedno i drugo.

Jakovina je, protivno vlastitim prethodnim metodološkim ograničenjima, o politici i diplomaciji pisao pišući o životu, o čovjekovoj ličnosti, o ličnostima jednoga velikog vijeka, u kojem je, što stjecajem okolnosti, a što stjecajem sposobnosti njezinih protagonista, malena Jugoslavija desetljećima ostajala u središtu svjetske politike. Lončareva biografija tek rubno je povijest jugoslavenske diplomacije, ispripovijedana kroz profesionalnu povijest njezina diplomata, ali je mnogo više i dragocjenije od toga povijest epohe, ispričana kroz niz kulturnih povijesti, u kojima se autor i njegov sugovornik bave mentalitetima, običajima i načinima sporazumijevanja među ljudima, među narodima i civilizacijama. Dragocjen je, i posve neočekivan, sav taj ulog malih povijesti u okvirnoj i velikoj, diplomatskoj i političkoj povijesti. Budimir Lončar dobio je knjigu po mjeri svog života, a Tvrtko Jakovina napisao je svoje veliko djelo. Uz Lončara on je odrastao kao pisac, a možda i kao čovjek. U ovom čitatelju skoro da je probudio zavist.

Budimir Lončar, zadarski bodul, zagrebački đak, partizan, dvaput ranjen u ratu, godine 1950. odlazi na svoju prvu misiju. Do Amerike se putuje dugo, vlakom preko Pariza, a zatim brodom preko velikog mora. Kao što su njegovi išli u pečalbu. U Parizu se zadržava dva dana: tu je s ambasadorom u Francuskoj, nadrealističkim piscem Markom Ristićem, jedinim zajedničkim prijateljem Krležinim i Andrićevim, i jednim od najfascinantnijih pisaca naših jezika. Ristić slabo vidi, ali dobro govori. Više od desetljeća kasnije, Lončar je prvi suradnik ministra vanjskih poslova Koče Popovića, još jednoga beogradskog nadrealista, i vjerojatno najvažnijeg čovjeka u svojoj diplomatskoj karijeri. Jakovina to ne napiše, Lončar to ne izgovori, ali mirne duše bi se moglo reći da je Lončar Kočin čovjek.

New York, Džakarta, pa Bonn, u vrijeme kad Brandtova istočna politika ubire velike plodove, i Njemačka od gospodarskog giganta i političkog liliputanca postaje ono što je danas, pa Washington u Carterovoj eri, i u svemu tome ogromna uloga u danas začudnoj eri pokreta Nesvrstanih. Zatim jugoslavenski ministar u vrijeme raspada, koji zatim odbija Tuđmana, jer ne želi imati veze sa Šuškom i sa šuškovcima, kratkotrajni emigrant, pa čovjek iz sjene više hrvatskih predsjednika. Ali u svemu tome važne su te male priče, koje Jakovina uspijeva udjenuti u magistralni tok knjige.

Recimo, prvi razgovor s Willyjem Brandtom, trenutak kada se njemački kancelar obraća svom savjetniku Sanneu i predstavlja mu budućeg jugoslavenskog ambasadora. Kaže: “Naš drug, partizan. Budi mu pri ruci…” Ili, mjesecima ili već godinama kasnije, kada za protokolarnog objeda gospođa Janja Lončar sjedi do njemačkog ministra unutarnjih poslova Wernera Maihofera, koji, kao nekadašnji njemački vojnik u Jugoslaviji, najednom blebne: “Za ime Boga, pa ja sam Vas mogao ubiti!”

Makar i zbog samo ove rečenice vrijedi pročitati osamstotinjak stranica Jakovinine knjige. Nadlukavio je Lončar mladoga profesora. Ipak je to knjiga o budućnosti svijeta. O trenutku kada svaki okupatorski vojnik, svejedno gdje u svijetu, svejedno nakon kojeg rata, zbunjeno izgovara: “Za ime Boga, pa ja sam Vas mogao ubiti!” Kakav je samo veličanstven trud i kakva pamet potrebna da se dožive takve riječi. O tome govori ova knjiga.

Dnevnik jednog penzionera/99

(iz drame “Gdje se kupuju nježnosti”)

/Trudnica K šeta bolničkim hodnikom kraj nekoliko drugih trudnica. Prehodava prve trudove./

K: s vremenom su se mnoge stvari dogodile
________naučila sam
naučila sam razgovarati s ljudima
___kažem dobar dan i ne postanem crna rupa
pitam kako ste i ne prepolovim se
stručnim riječima: napredak je vidljiv
naučila sam i ne bojati se mraka
ne plakati kad moram

Preda mnom je život. Tako kažu. Rastezljiv. Razvodnjen. Možda i dug. Ne želim puno. Želim da bude dosadan. Život. Želim naučiti napraviti sarmu. Ili punjene paprike. Da budu baš fine. Stišćem nekad srce šakom u zid. Lažem. Udaram do iznemoglosti. Udaram. Smiri se. Prestani. 

Dijagnoza: Provalija. Ne jedna. Nekoliko. Jedna kraj druge. Tvoja prva djeca. Provalije.

Trudnica X: Što se žališ?
Odi na zrak. Malo prošeći!
Sredi frizuru, pa to liječi.
Kakva bolest, to je dosada,
Bit će ti bolje od puno rada!
Kad budeš po cijeli dan crnčila
nećeš imat za gluposti vremena!

K: dugo držiš ruke otvorene
________čekaš da svijet sklizne s neke zvijezde
da te ugrije
između je samo tišina
rasprskava se po tebi
ne možeš se pomaknuti
opet si mokra
mokra
pomokrila si se

mama kaže
opet si se popišala
opet kako opet 

ona je isto pišala
pišala krevet do svoje četrnaeste
to ti je rekla kad ste imale
ona pedeset ti trideset
rekla je da ne zna zašto je pišala
i da je skrivala još i tad
jednu dudu s flašice
jednom čak kod ćuke u kuću
da je njena mater ne nađe
i dudlala
dudlala
samo malo
dudlala
samo malo

Zbog straha?

Zbog straha. 

Od straha.

i svašta korisnoga sam naučila; skuhati ponešto
da je jestivo, mada bi teško bilo nazvati to ukusnim
i reći sama sebi da vrijedim, to sam isto naučila
pa to ponavljati dok ne ostanem bez zraka
i ne onesvijestim se
a onda dođe taj mrak koji me iznenadi
strah koji me iznenadi
hajde mraku nismo se tako dogovorili
ni jedno pravilo opet ne vrijedi

i ja sam malena
najmanja
ne ne ne ne ne
neću opet tamo

Gazila sam po sebi toliko dugo da se osjećam kao cesta. Ja sam cesta koja pokušava stići do sebe. 

Trudnica Y:
Nisam ni ja sretna, pa ne kmečim!
Ja se lijepo radom liječim!
Kuhaj, peri, peglaj, čisti,
pa da vidim što te tišti!
Nema onda vremena
da te muči dosada!

K: i zašto te nikad nema mama
zašto nikad nisi pružila
barem neki prnjak
ako ne ruku
već se gušim

Gušenje je najbolnija smrt. Voda je, zamisli, gušća kad je tekuća na 4 stupnja nego kada je led. Anomalija. Život pod vodom moguć je zimi radi jedne anomalije. Toliko je priroda savršena. Led je lakši od vode. Pluta. Pušta ribe da grizu. 

Nekad mi se čini da ne može sve to biti slučajno. 

Govorim dobar dan.
Znam pozdraviti, znam pitati kako ste, znam pitati mogu li pomoći.
Vježbala sam.
Zbilja jesam.
Toliko sam vas se bojala. Htjela sam prići. Nisam znala kako. Pa sam vježbala pozdrav.
Vježbala sam dok nije postalo toliko usađeno u mene da izgledam normalna.

Vježbala sam ono što sam mogla.
Voljela sam vas. Izdaleka. Sve. Sve vas. 

Nekad sam držala tugu cijelog svijeta na glavi. Tako je bolilo. Moja pulsirajuća glava.

Želim dati živo srce svakom stvoru. Dobar dan, ovo je moje srce.
Sanjam kako ga režem, komadić po komadić i dijelim. 

Na svijetu je 815 milijuna gladnih. 

Što onda čekam? Koga to trebam da mi pokaže kako se izrezuje srce?

Bojim se. 

Što umanjuje strah?

Ništa ne umanjuje nešto. Postoji samo pretvorba. Energije. Tijelo u pepeo. Masa u druge spojeve. 

Strah u ljubav.

Kako da me netko voli?

/tišina/

Kako da nekome kažem voli me?

/tišina/

Kako?

/tišina/

Da kažem sebi? Voli se. Voli se voli se voli se voli se. 

Mama, voli me. Ti pogotovo. Ti. Ruši mi se svemir u grudnjak.
Apokalipsa jednog tijela koje nikad nije sebi dalo biti tijelo. Mama. Voli. Me.

čemu sada opet govorimo o ovome

________tvoja mama ne umire
_____ tvoja mama itekako živi
tvoja mama je kržljava, kost i koža
tvoja mama govori da vas nikad nije mlatila
ti se malo čega sjećaš
termin je: potiskuješ
kad gleda tvoju djecu dere se
da su razmažena
potom kako treba znati tući djecu
da im se ne nanese šteta
hej
da im se ne
nanese
šteta
koprive
tvoja je majka izumila bol bez modrica
tvoja je majka čuvala koprivu
za vrijeme obroka
šiba i kopriva
toga je bilo uvijek
tvoja mama govori većinu života da ništa ne znaš kako treba napraviti
i ti ciljano pokušavaš provjeriti sve njene riječi
otuda ovo na ruci
zar si mislila da ne vidim da si pogasila desetak čikova
ili što je uopće bilo tu večer
imala si sedamnaest godina i svaki drugi vikend
općenje s tugom svijeta
nalokana uplakana prolazila si iz ruke u ruku
koga zavaravamo draga moja niškoristi
jebemti mater, maže mama
majka, mater
između ostaloga, kako ti danas ide grljenje
izgleda li to još uvijek
kao da ćeš pasti u prazno
ha
mama
majka
mater
jesam li ikad ikome rekla
da me nikad nije zagrlila

/tišina/

saberi se, imaš dvoje djece
jedno te čeka
drugo stiže

između ostaloga, definicija sreće
je lučenje nekog hormona, ništa više

Serotonina.

Trudnica Z: Svi bi danas bili sretni!
Trudnica Y: Sretni!
Trudnica Z: E pa ne ide! 

Imam i ja teških dana pa ne kmečim!
Ja se svojim radom liječim!
Kad si s krpom i metlom spretna,
joj da vidiš kako ćeš bit sretna!

K: more se prevaljuje u  tjesteninu jesam li samo ja luda ili u ovom tijestu zaista ima mora sjećaš se imali smo vrijeme za pamtiti te jedne godine kad smo vidjeli more jedini put u našem obiteljskom životu more je bilo tako veliko da se ne sjećaš ničega osim plave u kojoj plivaš noćima otad i pišaš mama pišam u krevet radi mora kako ne razumiješ i ne sjećam se ničega osim da sam mokra osim onog što su mi stavljali na ruke da ne potonem zrak to je sve što nosim sa sobom otada kubici zraka ja sam prizemljena ptica gle tu je i neko slučajno jato tko si ti prijateljice ne ovo je neka zabuna ja zaista zaista nemam prijatelje imam ponegdje sjećanje ponegdje sebe ponegdje mi se čini da sam stvarnija nego inače ali samoća je nedjeljiva samoću volim što imaš protiv samoće znaš li kako mi je gurala kisik u usta ta samoća kad nisam htjela disati držala mi je nos i tjerala me da gutam gutaj pička ti materina gutaj tko si ti da ovako lako odustaneš od svega 

saberi se, imat ćeš dvoje djece,
osim toga, koga je više briga
za takve priče
osim toga, i njoj je teško

Ona je cijeli vaš život vjerovala da će biti bolje.
Ona vas je nosala kud je god išla.
Ona vas je hranila i kad nije imala čime. Izmislila bi.
Ona se nikad nije šminkala. Jer, tko bi joj to pokazao. I tko bi imao novca za to.
Ona nikad nije nosila haljine. Jer, tko bi imao novaca za to.
Ona je jednom bila na moru. Kad vas je otac s ostalim braniteljima odvukao tamo.
Sretna je jer je vidjela more.

Ona ne zna napisati pravilno skoro ni jednu riječ.
Ona ima osam razreda osnove škole.
Ona ne zna kuhati bog zna što. Jer, lako je kuhati s novcima.
Skuhaj nešto kad ih nema.

Ona satima cijepa drva.
Ona tjednima tačkama vozi drva iz šume. Stabla koja su pala.

Ona psuje. Puno psuje. Kome se ne sviđa neka začepi uši.

Ti je želiš odvesti na more. Želiš da ide svake godine.
Ona se zapravo i ne želi maknuti iz šume. Voli tišinu.

Nekad zaspete skupa, ti, ona i tvoja djeca.
Svi na istom krevetu.
Sklupča se kao gusjenica. Zaspe i ona.

Tad vidiš kako je krhka.

Želiš biti takva. Jaka.

Nikad ne želim biti takva.

Tvrda. Nepovjerljiva. Okrutna.

Vidiš kad u njoj naraste bijes.

Vidiš taj trenutak u kojem bi sve udarila.

Vidiš kako tepa tvojoj djeci. Nosi ih.

Dere se na njih da moraju slušati.
Neodgojeni.

Razigrani.

Prkosni.

Svoji. 

Opet nema mačića?

Opet nema mačića. Nikad ih nema.

S vremenom sam naučila kontrolirati srce da ne eksplodira svako malo.
Nekoliko se puta dogodilo, kad nisam pazila.

Mrak posvuda.

Je li to ovaj mrak?

Je li to onaj mrak?

Kad se pokušam vratiti, sjećam se samo kako miriše jorgovan.
Sjećam se da sam plakala dugo. Dugo.
Dugo sam plakala.
Sjećam se cigareta. Kako pregaraju. Kako padaju.
Rupa na malenom tepihu koja su napravili.

Sjećam se njene nemoći.

Jedno sam sjećanje ukrala i fotografiji.
Ona je na travi,
kraj nje je beba.
Crna kosa joj je do brade. Sve je tako toplo i svijetlo.

Sjećam se kako me budi noću.
Da gledamo filmove.
Sjećam se Batmana.
Sjećam se Highlandera.

Zašto je dijete od šest godina gledalo te filmove
sa svojim ocem?

Mrak,
  mrak,
     mrak.

Kad sam prvi puta shvatila da tijelo raste, pokušala sam ga potisnuti.
Vrati se. Nemoj. Vrati se.
Tukla sam ga da se vrati.

Vrati se!

Vrati.

Skrivala.

Samo sam htjela biti nevidljiva.

Meso se odvajalo od kostiju.

Godinama smo živjeli u jednoj sobi.
Svi. Nagurani.
Tijelo se koprcalo!

Tijelo, stani! Stani! Prestani!

Ne sjećam se.
Ne sjećam se tko sam bila.
Tko su oni bili.
Tko mi može vjerovati ako ja sama
više ne vjerujem sebi?

Kad pomislim da sam dobro, zaskoči me.
Zgusne se, jedva dišem.

Jebi se! Jebi se više!

Sjećam se kad sam odlučila da se više neću bojati mraka.
Izašla sam ispred kuće. Odlazila potom hrabro prema šumi. Držala srce u zubima.
Rekla nećeš više.
Nećeš.

Izlazila sam dok se nisam navikla.

Trudnica X: Samo pretjerivanje!
Trudnica Y: Svi bi bili sretni!
Trudnica Z: Sretni!

Imam zaista tu dijagnosticiranu provaliju. Pišem u bilježnicu svaki puta kada
pomislim da sam kriva. Kriva. Sigurno sam opet nešto kriva. Nisam. Pišem.

Imam to kamenje u trbuhu. 

Stišćem oči kao mala, stišćem ih kao moja kćer prije spavanja. Mama, vidim sve boje.

Radila sam to toliko dugo da me glava znala boljeti. Pitala se jesam li radi toga posebna.
Jer se cijeli svijet razlije kad stisnem jako rukama oči.

Malo je malo, puno je puno, a najviše je najviše, kaže moja kćer.

Pita me i hoćemo li upaliti tamu.

Nikada, draga moja. Nikad više nitko neće upaliti tamu.
To ti jedino obećavam.

/duga tišina/

/Medicinska sestra dolazi do K./

Medicinska sestra: Dođite. Idemo u rađaonu. 

K: Da vam sad govorim o mraku?
Mogu i kasnije.

(* Marija Čudina)

Ona je u svojoj sobi. Čujem je u raspravi s učiteljem. Sposobnost ubjeđivanja, logiku argumenta, i osjećaj za šalu pokupila je od majke. U razredu je već poznata kao šaljivdžija. Od mene je naslijedila nezainteresovanost za matematiku i umjetničku bezrazložnu osjetljivost. 

U susjednoj sobi pokušavam pisati. Da kucam na pisaćoj mašini, ispred mene bi bila kanta zgužvanih papira. Pišem na silu, i bez stila. Slično je i s čitanjem. S Karvera sam prešao na Ahmeda Sadavija, i Frankeštajna u Bagdadu. Između poglavlja čitam poeziju Čarlsa Simića. Uporedo tri knjige koje sam prošle sedmice naručio na Amazonu. Tri knjige, po tri dolara, na internet buvljaku. Vrijedi spomenuti i Antonia Ruiz-Camacha, i njegove meksičke priče, Barefoot dogs koje sam sinoć počeo čitati. U međuvremenu čekam izabranu poeziju američkog glumca i pjesnika Majkla Madesna, i internacionalni bestseler The courage to be disliked. Sve u svemu, nemogućnost koncentracije i dublje posvećenosti stvara mi nervozu koju povezujem s postojećim stanjem, ljudskom naopakošću, izbornom tutnjavom u Americi, i dodatnim poslom građevinskog radnika. 

*** 

S. me iz Stoca savjetuje da se primirim, i čuvam dok izbori ne protutnje. Hrabri me viješću da bi se moja knjiga uskoro mogla naći kod kakvog velikog izdavača. Istovremeno pišem priču, o kupovini oružja. U priči, ozbiljno razmišljam o tome. Kao produkt straha, misao se iz imaginacije munjevito razvija i prerasta u konkretnu.

***

Iz Zagreba me M. opominje. Samo dalje od oružja. Niko se u miru nije oružjem zaštitio, nego se samo u mnogo strašniji belaj upadne.  U emailu mu odgovaram da sam svjestan toga, ali da je isto tako oružje u Americi svakodnevnica. Strašna je pomisao na činjenicu da ga svaka budala može kupiti kao štrucu kruha i paradajza. 

***

Kada sam priču poslije čitao, bio sam razočaran. Razočaran može biti samo onaj ko je prije toga bio očaran. U psihologiji našeg naroda, očaranost se povezuje s nečistim silama. Zapisima, ili narodski rečeno sihrima. A sihir nije ništa drugo do iluzija. Tako ispada, da smo vrlo često sami sebi najveći sihirbazi. Mađioničari, i iluzionisti. 

***

Ona je na pauzi. Pita me šta radim ? O čemu je priča, babo ? O tebi, o meni, o mami ? O nama ? O čemu je babo? Zašto ne pišeš o meni? Zašto ja ne mogu da pišem? Zašto mogu samo da crtam? Mogu li crtati kad završim školu? 

Ne znam, sine. Ne znam. Babo samo piše, pa šta ispadne. 

***

Nisam ga vidio nekih pet šest mjeseci. Od dana kada je obližnji coffee shop zatvoren. Prvo je došla korona, a onda i protesti u kojima su stradali veliki izložbeni prozori iza kojih sam običavao sjediti. Na video snimku koji su objavili lokalni portali, vidi se kako bijeli muškarac u svojim tridesetim kamenom razbija prozore, a onda, dolazeći iza njega, crni mladić ubacuje molotovljev koktel. 

Na prozorima su sada šperploče, na kojima su umjetnici i prolaznici crtali, i pisali riječi podrške. Veliko crveno srce, i natpis, zajedno smo jači. U jednom dijelu šperploča je odrezana na pola, što ostavlja dovoljno prostora da se naruči kahva za ponijeti, kroz razbijeni prozor. 

Ovo je trebala biti priča o Luisu, sredovječnom Afro-amerikancu, kojeg sam tu viđao na kafi. Sjedio bi uvijek za istim stolom pored prozora. Glas mu je piskutav kad naručuje malu kafu s pet šećera i tri mlijeka. Uz kafu uzme i zašećerenu krofnu. Iz ruksaka izvadi ružičati tablet, i dvije tri debele knjige. Kad dođe do određenog pasosa, pročita ga naglas, i najbližu osobu upita za mišljenje. Luis je veoma prijatana, vrlo elokventna, i ekscentrična osoba. U Bosni bi rekli, fali mu koja daska u glavi, ili nije on baš u vinklu. Njegove doskočice, pitanja, i mnogobrojni monolozi, ono su o čemu razmišljam ovih dana, dok se mučim s fenomenom iluzije, i umišljenosti. 

Tri i po godine su kako smo u Americi. I meni naumpadaju Luisi iz Bosanskih Čaršija. Recimo Sejo iz Sarajeva, koji je prolaznike pitao za stanje, dok mu glava viri iz debelih jakni. Uvijek je imao dvije tri na sebi. I pakla cigara, raznih proizvođača. Sejo je navijao za Sarajevo, i bio omiljen među rajom. Barem među onima koji su ga znali, i pomagali mu. Bilo je i onih koji bi s njim zbijali šalu, i radi svog ćejfa dobacivali mu Željo je šampion. Sejo je bio ogledalo, naših svakodnevnih iluzija. U Mostaru je to bio Babe, u Prozoru Fikret, zvani Fikjo.