Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Momčilo Popadić, povijest jedne pjesme

Prvi put objavljeno u Jutarnjem listu 1. 12. 2012.

 

Kasno je ljeto 2003, evo me u Baškoj Vodi, na taraci, kod Zdenka Runjića. Razgovaramo o pjesmi “I ni me straj”, koju je četiri godine ranije, na Splitskome festivalu, otpjevala Tereza Kesovija. U nedoba, kada dalmatinski šlageri više nikome nisu važni, skladao je Runjić jednu od najboljih svojih pjesama. Pitam ga tko je napisao tekst. Ja sam to morao učiniti, odgovara, ispričavajući se. I spominje se vremena Tomislava Zuppe i Momčila Popadića, koji su mogli napisati tekst oko kojeg bi se glazba “sama od sebe navezla”. Nudi mi Zdenko da pišem za njega songove, obećavam mu da hoću, ali obojica znamo da od toga neće biti ništa. Ne bi meni nikad moglo na um pasti kako je “na lažini suvoj ležat'”, niti bi mi život bio “šaka suza, vrića smija”. Do te jednostavnosti i askeze, ali i do užitka u riječima i u morskome životu, bez straha od maritivnog i turističkog kiča, nikada ja ne bih mogao doći. U toj sam priči ja onaj Andrićev Bosanac, koji cijeloga života čezne da se spusti na more, ogrije kosti i osunča dušu…

Lijep, šarmantan i živ, silno je mlad tog kolovoza 2003. bio Zdenko Runjić, a proći će samo godina i još koji mjesec, i više ga neće biti. Pjesma “I ni me straj” stoji pri samom kraju njegova opusa, otpjevana i odigrana karakterističnom gestom velike hrvatske pjevačice, bila je to, zapravo, pjesma o smrti. O onoj posljednoj etapi mirenja u umiranju…

Ali nije ovo priča o Zdenku Runjiću, nego o Momčilu Popadiću, novinaru Slobodne Dalmacije koji bi, da je živ, sa 31. prosincem 2012. pošao u mirovinu. Ako bi u upravi bilo pameti i razbora, ne bi to bio kraj, nego bi mu ponudili autorski ugovor, recimo za sljedećih pet godina, jer je njegov spisateljski angažman u svakom pogledu neprocjenjiv. Popadić je, naime, bio najveći putopisac u novijoj povijesti lista, reporter i literarna lutalica, koja je, bolje nego itko drugi, književni tekst podvodila novinarstvu. Za razliku od Miljenka Smoje, novinarskog barda, koji je novinarske tekstove pretvarao u književnost, Popadić je slijedio ponešto obrnut postupak. On je književnost pretvarao u novinarstvo. Na kraju, dolazili bi do istoga, premda su im reportaže zračile suprotnim osjećajima. Smoje je bio duhovit, Popadić je bio melankoličan, Smoje je insistirao na vijesti i na detalju, a Popadić je u svakoj priči prepoznavao sudbinu. Sretali su se, osim u redakciji one velike, vječne Slobodne Dalmacije, i na televiziji. Jedan je bio veliki scenarist, drugi songwriter.

U onoj sjajnoj televizijskoj drami, kojom su temeljito obilježena naša djetinjstva, snimljenoj 1978. i premijerno prikazanoj jednoga ponedjeljka u osam sati navečer, Smoje je napisao scenarij, a Popadić pjesmu. Drama se zove “Roko i Cicibela”, režirao ju je Stipe Delić (najpoznatiji po, na žalost, neuspjelom partizanskom blokbasteru “Sutjeska”), a glavne su uloge igrali Boris Dvornik i Semka Sokolović Bertok. Vrlo se rijetko reprizirala u posljednjih dvadesetak godina, što zbog anarhističkoga ljevičarenja, što zbog prezira HTV-a prema dramskim tradicijama Televizije Zagreb, tako da je danas Popadićeva pjesma puno poznatija od Smojine i Delićeve televizijske drame. Pod nazivom “Ča je život vengo fantažija”, upamćena u glasu Olivera Dragojevića, to je jedna od onih Runjićevih već skoro narodnih melodija, u kojima živi duh hrvatske popularne kulture i prenosi se širom svijeta, od gitare do gitare, od grla do grla, gdje god ima bivših Jugoslavena.

Momčilo Popadić bio je ozbiljan pjesnik, mnogo bolji nego što bismo mogli zaključiti po statusu koji ima u nacionalnim antologijama (ustvari, u antologijama ga nema, pa onda nema ni statusa…), ali su ga, bit će, zaboravili nakon što je počeo pisati songove. Ni Smoje nije bio lišen pjesničkoga dara, ali kao da se toga malo i sramio. U nas nije odveć muški biti pjesnikom…

Momčilo Popadić rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Svoj život i odrastanje opisao je u knjizi “Živit u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš”. Naravno, i te je kratke priče, novelete, što li su, prethodno objavio na novinskim stranicama. Tu će knjigu, prije nekoliko godina, reizdati zagrebački VBZ, ali i dalje će ostati temeljito nepročitana. Kao i srodna knjiga “Otok”, prvijenac i – na žalost – jedinac kazališnog redatelja Marina Carića. Riječ je o dvije, ako ne i najbolje, onda najganutljivije insularne, otočne knjige cjelokupne hrvatske književnosti, koja je u Slobodanu Novaku, Ranku Marinkoviću i, na koncu, Renatu Baretiću našla svoje klasike i tumače. No za razliku od ovih pisaca, Carić i Popadić svoje su knjige učinili otocima. Osim njih, druge nisu ni napisali, i ostavili su ih tako, nenaseljene i neotkrivene. Kao da osim otoka drugog utočišta nisu ni imali.

Istina, Popadić je objavio pet zbirki pjesama: “Igračke mutnog uma”, “Gospodin O i njegova ljubav”, “Sunce šafranove boje”, “Pučke svečansoti” i “Finski nož”, ali s njegovom prozom one nisu imale previše veze. Kao što ni Popadićeva, takozvana, umjetnička poezija nije nalikovala njegovoj, takozvanoj, estradnoj i pjevanoj poeziji. Nije on bio ni folklorni dalmatinski pjesnik, niti je bio ovisnik o vezanom stihu, niti je, sve u svemu, bio lakoga stiha. Bio je u toku s pjesničkim modama svoga vremena, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, koje su, u Zagrebu i Beogradu, bivale snažne i izrazite, i širile su se preko knjiga, književnih novina i časopisa, te bezbrojnih susreta Književne omladine Jugoslavije i drugih državnih i društvenih institucija koje su se brinule o književnome životu i kulturnom zdravlju zajednice. Pjesme Momčila Popadića su se, početkom osamdesetih, nalazile na stranicama zagrebačkog Oka, sarajevskog Odjeka i beogradske Književne reči, i teško da je itko po njihovoj formi ili sadržaju mogao naslutiti da je autor po profesiji novinar, ali i da će, u vrlo skoroj budućnosti, od njega nastati jedan od najvještijih i najdarovitijih tekstopisaca u povijesti hrvatske i jugoslavenske estrade. Da je Popadić imao potrebu skrivati se iza pseudonima, nitko ga ne bi do danas otkrio. Ali on to, eto, nije činio, nego se, očito, radovao na vrlo različite načine, sve pomalo opjevajući i opisujući svoju tugu. (I to da kažemo: “Živit u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš” jedna je od najtužnijih knjiga naših suvremenih književnosti…)

Valjda najpoznatija Popadićeva estradna pjesma je “Oprosti mi pape”. Napisao ju je za Zdenka Runjića, da bi ju otpjevao Oliver Dragojević, a kažu da nikada nijedna pjesma u povijesti Splitskoga festivala nije tako uvjerljivo pobijedila. Osim što je umio vješto stihovati, poštivati metriku i izbjegavati riječi koje bi bilo teško otpjevati, osim što je u to unosio sav svoj dar, on je imao rijedak dar da pjesmom ispriča priču. I to je ono čime je “Oprosti mi pape” jednoga davnoga i dalekog ljeta osvojila i očarala Jugoslaviju. Iza pjesme od dvadesetak stihova razotkrivao se cijeli jedan nenapisani roman, koji bi svaki slušatelj sam za sebe nadopisivao. U trenutku, bila je to himna djece rastavljenih roditelja, izvanbračnih sinova, skršenih obitelji, kojima su Runjić i Popadić, uz pomoć Olivera i njegovog glasa, pružili mogućnost da, makar samo u jednoj pjesmi, dožive da im se, na čas, namire sve njihove životne nevolje.

Ali bilo je u toj suradnji Popadića i Runjića danas skrajnutih, a odličnih pjesama. Jedna od takvih je i “Uvik žaj mi biće”, otpjevana, čini mi se, na specijalnoj večeri Splitskoga festivala 1980, priređenoj u povodu smrti Josipa Broza Tita. Da je sad oživiti vrijeme, da se vratiti pa pogledati i poslušati što se sve tog dana i tog ljeta pjevalo, recitiralo i pripovijedalo po Splitu, Hrvatskoj i Jugoslaviji, da je poslušati prigodne propovijedi koje je za maršalove bolesti i poslije njegova upokojenja izgovorio nadbiskup Franjo Kuharić, svega bi se čovjek i naslušao i načitao, a naročito onoga čega se danas, bili živi ili mrtvi, pisci i govornici srame. Nije toliko zanimljivo tko je sve Josipa Broza Tita izdao i zatajio prije nego što su pijevci treći put kukuriknuli – uostalom, zašto bismo uhodili intimu svojih suvremenika – koliko je uzbudljivo posvjedočiti s koliko su malo dara sastavljali sva ta svoja junačka i revolucionarna naricanja.

Jedan od zbilja rijetkih hrvatskih i jugoslavenskih pjesnika koji je tada napisao pjesmu koje se ni danas, u vječnosti, ne treba sramiti bio je Momčilo Popadić. I opet je to bila priča, i opet nam se učini da je bila autobiografska. Kako je odavno već ne možemo čuti, Oliver Dragojević ju, vjerojatno, nikada nije snimio, evo nam je cijele:

U pučku skulu linčina san bija,
uči san malo, tek da bi proša,
moga san boje – ali nisan tija:
jer duja nije ocjena loša.

Cvitnega maja – uvik ga se sićan,
doša je čovik ča jubav budi,
odličneg đaka dopala je srića
da ga za našu skulu pojubi.

Tega san dana puno izgubi
i znan da uvik žaj mi biće
ča ga bar botu nisan pojubi
stiska mu ruku, da mu cviće.

Fudra san libre, šesno se obuka,
maramu stavi i ubra cviće,
srce mu šava svojin malin rukan,
na prste diza, smantan od sriće.

A da za pustu zna je žeju moju
ča još i danas u meni ludi,
sigur san da bi pružija mi ruku
da me zagrli, da me pojubi.

I znan da uvik žaj mi biće…

Po čemu je ova Popadićeva pjesma izuzetak među svim drugim udvoričkim pjesmama napisanim toga ljeta, kada mnogi naši pjesnici i pisci još nisu ni bili sigurni da je Tito umro i strepili su da odnekud iz prikrajka špijunira što to o njemu pišu? Prvo, po tome što se u pjesmi nigdje i ne spominje Brozovo ime, pa ni po čemu, osim po svemu, ne možemo znati da je njemu posvećena. Drugo, nigdje rata, revolucije i nesvrstanih, nigdje aksioma da Tito nije umro ili da smo Tito svi mi, pa se ni po čemu i ne zna po čemu je Tito važan i što o njemu Momčilo Popadić privatno misli. Treće, ovo uopće i nije pjesma o Titu, nego o klincu osmoškolcu, koji u Titu vidi dragoga boga. I to je ono što je važno, i što je neka viša i konačna istina Popadićeve pjesme: koliko god i kako god prolazilo vrijeme, mijenjali se običaji, svjetonazori i ideološki diktati, neporecivom istinom ostaje ono od čega priča ove pjesme polazi. A nakon što su se stvari promijenile, a ljubav prema Titu zamijenjena je nekim drugim ljubavima – prema generalima, prema rock zvijezdama, prema Anti Paveliću, prema Justinu Bieberu – pjesma ostaje dobra i nakon što ostane izvan izvornog konteksta. Šteta, jedino, što se više nitko ne bi usudio da ju otpjeva i snimi, makar u čast Zdenka Runjića i Momčila Popadića…

Kao i Smoje, Popadić je u novinama bio putopisac dalmatinskih mikrolokacija. Po Dalmaciji se kretao kao po dnevnom boravku, istražujući ono što je istovremeno i najobičnije i najneobičnije: običnim i svakodnevnim životom ljudi. U to vrijeme, dok su Tibor Sekelj i, kasnije, Željko Malnar putovali svijetom i gubili se po pustinjama i prašumama, te izvještavali o tome u svojim knjigama i novinskim tekstovima, Popadić se kretao u krugu od pedesetak kilometara, trajektom, vlakom, autobusom ili pješke, pišući o svome unutrašnjem svijetu, koji je bio jednako prostran kao i njihov veliki i široki vanjski svijet. Slobodna Dalmacija tada je bila lokalni i lokalistički list, s ambicijom da osvoji prostor cijele Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, a da ne izgubi ništa od svojih usko zavičajnih obilježja. Insistirajući tvrdoglavo na tom paradoksu, Slobodna je za Popadićeva života postala najboljim, oglednim primjerom hrvatskoga novinstva, koji više nikada neće biti dosegnut, a ni nadmašen, ali će, sve do današnjih dana, u autorskim pismima nekih novinara i pisaca, biti sačuvana uspomena na nju. Momčilo Popadić im je – jezikom revolucije rečeno – svojim pisanjem utirao put…

Umro je mlad, s navršene četrdeset tri, u studenom 1990. Nije dočekao vrijeme kada će se njegov svijet naglavce izvrnuti, a njegovo ime i prezime postati trajno nacionalno suspektnim. Kao i brojni Korčulani i Blaćani, svi ti Šćepanovići ili Dragojevići, Popadići su, valjda od osamnaestog stoljeća, od vremena kada su bježali pred Turcima, odnekud iz Hercegovine ili Crne Gore, i boduli, i katolici, ali, eto, prezimenom će zagrebati neko osjetljivije hrvatsko uho. I onda još to ime – Momčilo. Dobri Momo, Pop, Pope, umro je tragično prerano, a opet, umro je u posljednji čas…

Zdenko Runjić mi je tog ljeta u Baškoj Vodi pričao da ga je, kao ozbiljnog pjesnika, jedva uspio nagovoriti da piše tekstove za estradu. I dugo bi ga iznova, za svaki sljedeći song, trebalo trebalo nagovarati. A onda je, konačno, shvatio da u formi songa može izreći, ispričati, iskazati nešto što ne može ni u poeziji, ni u novinskoj reportaži ili autobiografskoj prozi. Recimo, u stihovima koje je napisao za Nove fosile “Tonka, reci cvrčak, Tonka, reci more…” upisano je nešto što je Momčilu Popadiću bilo važno, i u ljudskom, i u književnom, i u pjesničkom smislu, a što je moglo biti izrečeno samo tako, popularnim pučkim songom, koji će dugo nakon njegove smrti, možda i zauvijek, dok god je hrvatske kulture i jezika, živjeti u radio aparatima, prenositi se elektromagnetskim valovima i telekomunikacijskim žicama. Nitko više neće ni znati tko je napisao tu pjesmu, i tko je bio Popadić, a tko je bila Tonka, ali će smisao emocije biti ispunjen. A u njemu, u tom smislu, smisao je i svakoga Popadićevog songa.

U neka doba, Popadić je krenuo pisati pjesme za estradu i kad mu ih ne naruče. Činio je to kad bi imao nešto što se ne može izreći drukčije nego, recimo, putem glasa Olivera Dragojevića. A koliko god se mi današnji, i mi sporedni, ljutili na Olivera, koliko nam god na živce išlo što ga viđamo na Lidlovim reklamama za smrznutu pacifičku ribu, njegov je glas jedan od autentičnijih glasova našega doba i Dalmacije u njemu. Nije, međutim, Momčilo Popadić imao povlasticu da govori i pjeva kroz Olivera, nego je on, uz Runjića, Tomislava Zuppu, na kraju i Gibonija, bio jedan od onih koji su taj glas ispunili smislom i učinili ga tako važnim.

Neke od tako napisanih pjesama Runjić bi i uglazbio, a Oliver otpjevao, dok bi neke ostajale po fasciklama. Popadić je i po tome bio tipičan pjesnik: nestrpljiv prije nego što pjesmu napiše, kasnije je na nju zaboravljao. Jednu od takvih pjesama ove je jeseni gospođa Tonka (ona iz pjesme…) izvadila iz njegove fascikle.

Napisana pisaćim strojem, na obrascu na kojem su novinari Slobodne Dalmacije godinama i desetljećima pisali svoje članke: šezdeset znakova u svakome redu, trideset redova po stranici, i tako sve do kompjutorizacije redakcije i novoga doba. Pri vrhu obrasca, na mjestu na kojem su se upisivale tehničke napomene, Popadić je napisao: “Zdenku i Ćoru (pod hitno)” Zdenko je, naravno, Runjić, a Ćoro je Oliver, toliko saživljen sa svojim splitskim nadimkom, da je i nadimak prestao biti uvredljiv. Pjesma je napisana 1986. ili 1987, ali bez obzira na svu hitnost, nikada nije stigla do onih kojima je bila namijenjena. Vrijeme je, na žalost, prebrzo prolazilo. Toliko brzo da je Popadić umro prije nego što je ponovo otvorio fasciklu, toliko brzo da je još samo Oliver živ…

Pisana u skoro pravilnom desetercu, urednim metrom kakav voli svaki skladatelj, “Naša Mare” posvećena je legendarnoj splitskoj kurbi – ili aseptičnim jezikom rečeno prostitutki – pjesnikovoj suotočanki i mještanki iz Blata na Korčuli. U desetak distiha ispripovijedan je Marin život, kao i povijesni kontekst koji je dijelila sa svojim klijentima. Dobri pjesnici ne umiju pisati banalne i loše stihove, čak ni kada se natjeraju da rade za estradu, ali u ovoj je pjesmi Popadić nadmašio sebe i napisao neke od antologijskih stihova – da se trivijalno izrazimo – ili neke od onih stihova na kojima bi mu čovjek zavidio, pa ih prepisao i zapisao kao svoje vlastite. Recimo: “niki su bili dobri i jadni,/ niki su bili borbeno gladni” u sebi nosi ono zrnce pjesničke genijalnosti, kada se stihom šire značenjska polja, jezikom se, najednom, da izraziti nešto više i novo, a jednom pjesničkom konstrukcijom biva nadomješteno ono za što su, prethodno, jeziku i govoru bile potrebne duge rečenice i objašnjenja. I da ničega drugog u pjesmi nema, samo to da su neki bili “borbeno gladni”, bila bi ovo važna pjesma. Jedno dugo poslijeratno doba, i sva naša doba, pa i ovo u kojem nakon Popadića živimo, obilježena su vjerom i terorom – borbeno gladnih. Pjesničke fraze, slike, paradoksi i neobične konstrukcije darovitih ljudi, održavaju svaki jezik na životu, mijenjaju ga i transformiraju, što je važan i vrlo praktičan smisao poezije. 

Na pjesmama kakva je “Naša Mare” dugo je stvaran mit o Splitu i – kako bi to kazali subvencionirani intelektualci – splitski narativ. Danas, u stvarnosti, od njega nije ostalo ništa, ili gotovo ništa. Split je naselio knjige, pjesme, televizijske serije i poneki film, grad je preseljen u neku virtualnu stvarnost, među pokojnike i fikcionalne likove, tamo gdje ga više nitko ne može pustošiti, rušiti, pregrađivati ili pretvarati u utvrdu bogobojazne kršćanske mržnje. U tom Popadićevom Splitu, Mosorovom, Smojinom i Tome Bebića, u tom Splitu u kojem Saško Gešovski i dandanas služi vojsku i lijepo mu je, kao što mu je lijepo bilo prvoga dana, kurba Mara Že Bon jedan je od likova čija je sudbina dobila svoj smisao i svoje ljudsko dostojanstvo tako što je bila ispričana u jednoj pjesmi, koja je, na koncu, završila u fascikli. Nad tim virtualnim Splitom lebdi i pitanje bi li cijeli jedan svijet, cijela jedna stvarnost, mogli biti spašeni da je Momčilo Popadić Runjiću odnio pjesmu i da ju je Oliver snimio i otpjevao. Tko zna, možda je samo to bilo dovoljno, pa da stvari ne pođu po zlu. Postoje pjesme koje su mogle spasiti svijet, kao i pjesnici koji su u takvo spasenje vjerovali. Popadić je bio takav pjesnik.

Miljenko Jergović 26. 05. 2019.

Kaldrmica

Put, put,
šuti
govori mu majka i naginje sjedište

Ćuti dijete, nemoj 

Smjenjuju se table,
sela, varoši, planine i rijeke

Ćuti dijete, Put, Put,
Šuti

Nova Kasaba, Kaldrmica,
Lukavica, Vlasenica, Han Pijesak,
Žljebovi, Košutica

A meni iz glave ne izbija Kaldrmica
buja trava, leti tica,
šuti dijete,
spavaj spavaj
gora, brdo
rijeka teče
kamen, orah
Peče, majko
Peče!

Ćut, ćut
Ćuk zapjeva
Put put
Zeleni se Romanija. 

Srđan Sekulić 25. 05. 2019.

U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti

Prošlo dobro, nastupilo zlo. Dobro bilo kao stoljetno vino, imalo vrhunce i padove, zlo tek započelo. Cijelu noć nije spavala, nakon ugradnje pacemakera boli je rana, bole je i noge, na bolove se prikačio i proljev. Tlak se normalizira. Bio 203/150, sad je na 160/80, puls je 65, a bio je 30. Sedam dana strogo mirovanje. Noge joj otječu, ne smije nikud ni korak sama.

Iz svoje sobe u njezinu ušao sam jutros u 8.30, pomogao joj da sjedne, skuhao joj čaj, dao joj lijekove. U 11 sati sam izašao, morao sam otići u ambulantu kod njezine liječnice po recepte, u samoposlugu da kupim nešto što može i smije jesti, u poštu da platim račune, u apoteku po lijekove. Kako je liječnica zaboravila upisati i antibiotik, koji košta preko sto maraka, ponovno do nje u ambulantu.

Onda natrag u stan da joj napravim nešto da pojede, da joj dam lijekove, skupim njezino rublje za pranje. (Jedva je ušlo u perilicu, danima je odlagano u kupatilu.) Ušao sam u stan u 15.00, kad sam stavio rublje u perilicu, nešto smo pojeli u njezinoj sobi. Povukao sam se na svoj ležaj, legao sam, činilo mi se da ću se srušiti ako to ne učinim odmah. Ne znam koliko sam dugo spavao, ponovno me zove. Kuham joj novi čaj, spuštam ga na stolić da se hladi, odlazim u kuhinju da operem suđe od ručka, ubrzo će vrijeme i za večeru.

Dva sina kao dva jablana. Stariji radi od 7 do 19, kad dođe, trči u kupatilo, pa u grad do ponoći. Mlađi je u njihovoj zajedničkoj sobi već nekoliko dana prikovan uz računalo, ima upalu krajnika, ne smije ulaziti kod majke, da je ne zarazi. Bježe od braka obojica. Kažu mi: Došla demokracija, diši što dublje, tata. Stare uz nas, jačaju i ubrzavaju našu starost.

Prošlo dobro, nastupilo zlo. Imam teškog bolesnika u kući, nemam vremena niti da odem do WC-a, a kamo li da pišem. Kada se stanje stabilizira, kad ona bude malo bolje, valjda ću se s njom opet vratiti i u nekadašnje dobro. Eto, dragi naši u Zagrebu, javit ću vam se ponovno ovako, mailom, ili telefonom. A i što da vam pišem, znate sve. U Sarajevu je i dalje onako. Znam da mislite na nas, hvala vam na tome, ali ja sada jednostavno nemam više vremena ni za telefon.

Prošlo dobro, nastupilo zlo. I uz dva sina nas dvoje sami, ali, da ste i vi, i svi naši, koliko god vas ima u Hrvatskoj i u svijetu, s nama ovdje, bilo bi nam isto. I dobro i zlo samo je naše blago. Dva stabla bez grana i lišća, sve suša i sve krhkija. Njezin život usporeno kaplje, moje kapljice sve brže teku starim žilama. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, dobro prošlo, a zlo tek započelo. Dišite što dublje, živite, ne brinite za zlo, doći će i do vas. Sigurno.

Mirko Marjanović 25. 05. 2019.

Ništa lakše od umiranja

 (odlomak)

 

KADA STE NAPUSTILI kuću Ide Blom, Thomas Petterson je insistirao na piću prije nego se vratite u Mjölby i tamo se ponovo sretnete s Leifom i Jonasom. U baru benzinske pumpe, na samom ulasku u naselje, bilo je jedva desetak gostiju. Mladić na kasi upitao je nešto Thomasa, zbog čega si pretpostavio da se poznaju. Naručili ste kafu i kroasane i čim ste sjeli za jedini slobodni stol koji se nalazio pored prozora, ti si postao svjestan želje da sjediš u napuštenoj ribarskoj kućici na obali Bune i piješ nešto žestoko, nešto što bi ti pomoglo da bolje razumiješ ono što ti se upravo dogodilo.

„Nijemci“, rekao je Thomas i pokazao vrhom brade prema susjednom stolu, gdje je troje ljudi, vjerovatno otac, majka i sin, veselo razgovaralo. „Ovdje su skoro sve pokupovali.“

„Kako misliš sve?“, upitao si.

„Sve. Kuće, vikendice, brodove… Čak i barove, mjesta za zabavu. Obično dolaze iz okolice Hamburga i drugih gradova na sjeveru Njemačke.“

I dok je Thomas pravio uvod u ono što te je želio pita-ti, objašnjavajući kako su cijene zemljišta i nekretnina u Östergötlandu prava bagatela u odnosu na ostatak juga zemlje, pogotovo za bogate Nijemce, ti si mislio na pogled Ide Blom. Bio si siguran da njene oči, sive i isprane suzama, nikada nećeš zaboraviti.

„Zašto joj nisi rekao za Aakera?“, upitao je iznenada.

Otpio si gutljaj kafe i skrenuo pogled kroz prozor, na cestu kojom je upravo prošao teretnjak. Sjetivši se trenutka kada si donio tu odluku, počeo si razmišljati o tome kako si napravio tu groznu grešku. U glavi si vratio film petnaestak minuta unatrag i vidio Idu kako ustaje i pita da li možda želite još soka. Bio si svjestan da je to pitanje bilo namijenjeno više tebi nego Thomasu, koji svoju čašu nije ni dotakao.

Suviše uznemiren da bilo šta kažeš, odmahnuo si glavom i zapitao se šta uopće radiš u toj kući, u ovoj dalekoj sjevernoj zemlji, na kraju kontinenta. Nisi zar ovamo došao da kopaš po ranama te jadne i izmučene žene? Da bi joj stvorio iluziju o nadi u život njenog sina koja nikada nije ni postojala? Zar je iskupljenje, za koje si mislio da ti ga jedino ona može dati, bilo važnije od bola koji bi joj time nanio?

Tvoja rješenost da joj kažeš zašto si došao, da zatražiš oprost, bila je čvrsta sve dok nije kucnuo čas kada si to trebao i uraditi. U odsutnom času shvatio si da, iako se čitavo tvoje biće tome protivilo, nisi mogao biti toliko sebičan. Tada si je pogledao, kao što brodolomnik gleda obalu postavši svjestan da do nje nikada neće stići: sive dužice plivale su u bolu njenih beonjača. Nasmijao si se, osjećajući tugu u krvotoku, u brzim i neujednačenim otkucajima srca. Posljednje čega se sada sjećaš jeste onaj trenutak kada joj pružaš ruku, opraštajući se od nje, dok stoji na vratima, a na licu joj podrhtava osmijeh i jedna zraka poslijepodnevnog sunca treperi na metalnom okviru njenih naočala.

„Nemam neko konkretno objašnjenje“, odgovorio si nakon kraćeg razmišljanja. „Njen sin je već godinama mrtav. Nisam htio… nisam mogao da ga ponovo ubijem.“

Thomas je gledao čas u tebe, čas u šolju s kafom. S njegovog lica nisi mogao pročitati ništa, čak ni najmanji nagovještaj da si postupio dobro ili loše.  

Snažno si udahnuo, osjetivši da je drama koju si proživljavao sve ove godine najzad stigla do kraja, do svog finala, iako još nisi mogao utvrditi da li je taj kraj za tebe povoljan ili ne. Zatvorio si oči i pokušao da se fokusiraš na krivnju koju si nosio u sebi: da, još je bila tu. Oćutao si njeno oštro sječivo negdje u predjelu grudi, odmah do srca, koje je tuklo tako jako i tako nekontrolisano kao da je tuđe, kao da ne pripada tvom tijelu, oslobođenom od malopređašnje napetosti. Kao da si umro, a srce je nastavilo da kuca.

„Jesmo li krivi za stvari koje činimo u neznanju?“, upitao je Thomas.

U njegovim očima sada si jasno mogao vidjeti samouvjerenost iza koje je stajala logika njegovog pitanja, logika svemira u koji je vjerovao. Bio je to isti svemir kojem je pripadala Melisa, tvoja majka, baš kao i hiljade drugih ljudi, ali ne i ti.

„Zbog onoga što je uradio u neznanju, Edip je sebi iskopao oči“, odgovorio si tonom koji nije ostavljao prostora za daljnju raspravu. Nisi vidio smisla tim glupim, ontološkim pitanjima i bilo ti je svejedno šta neko misli o tebi, Nikiju, Aakeru i Johanu ili, uopće, o bilo čemu.

„Ali, ti nisi učinio ništa loše“, insistirao je. „Nisi uradio ništa što ne bi uradio bilo ko drugi na tvom mjestu.“

Gotovo paradoksalno, ali osjetio si veliku tegobu od tih riječi. Sjetio si se nečega čega se odavno nisi sjetio: onog jutra – 2. maja 1995. godine – dok si Aakerovo lice držao na nišanu, mogao si da u jednom djeliću vremena zamisliš sebe kako preživljavaš zatvor, ali si shvatio da ne bi mogao podnijeti da u samom sebi vidiš ubicu. Tvoje ruke nisu bile okrvavljene, cijeli rat proveo si u pozadini, obezbjeđujući putne komunikacije, vojne objekte i visoke oficire, i ono čega si se tada beskrajno plašio bila je pomisao na situaciju u kojoj bi bilo neophodno da pucaš u nekoga. Da li bi to mogao? Vjerovatno bi, kada bi ti život ovisio o tome, premda već odavno nisi bio siguran u to.

Posmatrao si Thomasovo lice koje je gotovo molećivo čekalo da nešto kažeš, ali ti si želio da stvari sada budu lake i nisi imao ni najmanje snage da mu dopustiš da ih otežava. Odvojio si pogled od njegovog i, vani, u kosim zrakama jesenje svjetlosti, koje su se probijale kroz ožutjele krošnje drveća, potražio Idine oči. Ponovo si osjetio da bi mogao da zaplačeš, ali si se suzdržao.

„Ponekad je potrebno uraditi nešto loše kako bi svijet ostao u ravnoteži ili kako bi se spriječilo neko veće zlo“, odgovorio si i dodao što si ljubaznije mogao, iz straha da ne povrijediš prijatelja: „Ali ne bih da više govorimo o tome. Trebat će mi dosta vremena da saberem utiske s ovog putovanja.“

Na Thomasovom licu pojavio se pokajnički osmijeh.

Nije rekao ništa, samo je postiđen utonuo u tišinu.

Šutio je i kada je vidio da ti se ruke tresu dok si šoljicu s kafom prinosio ustima. A tresle su ti se od pomisli da ono što je počelo jednog davnog februarskog jutra u zagušljivom mostarskom bistrou, kada si prvi put čuo za smrt Johana Dalberga i Niklasa Florina, završava upravo tu, u tom baru, toliko godina poslije i toliko kilometara daleko.

 

DEVET MJESECI POSLIJE, ležao si u sobi hotela “Palmon Bay” u Herceg-Novom, gledajući u bijelu crtu od grudnjaka povučenu preko Asjinih golih, potamnjelih leđa. Dok je ona spavala, razmišljao si o tome kako je čudno da si od svih žena na svijetu zavolio upravo onu koja će te čitavog života podsjećati na noć kada si propustio da spasiš živote Niklasu Florinu i Johanu Dalbergu. Ili si je možda zavolio dijelom i zbog toga što je samim svojim prisustvom tvoju krivnju održavala živom? Koliko god ti je ta misao bila nepodnošljiva, znao si da nije besmislena, jer si još samo kroz tu krivnju uspijevao da dišeš i da postojiš. Bez nje, sve bi se ugasilo: ljubav prema Asji, želja za pisanjem, život, apsolutno sve.

Krivnja – jedina konstanta u tvom životu. Temelj svega.

Krivnja koju si osjetio još kao desetogodišnji dječak, jednog vrelog ljetnog podneva, gledajući majku u pohotnom zagrljaju komšije Ifeta, u napuštenoj seoskoj potleušici, rasušenih drvenih zidova i s velikim rupama na slamnatom krovu kroz koje se vidjelo uzavrelo hercegovačko nebo. Pratio si je, predosjećajući po načinu na koji se iskrala iz kuće, po njenom žurnom, ali tihom, mekanom koraku, da nešto krije i da će se desiti nešto veliko i strašno, nešto što će možda zauvijek promijeniti vaše živote i vaš odnos. Htio si joj se osvetiti zbog toga što je više marila za sve drugo osim za tebe, svoje jedino dijete, kazniti je za sve loše što ti se događalo u životu – što vas je napustio tvoj otac, kojeg nikada nije spominjala, izuzev onda kada je to bilo neophodno; što su je tvoji drugari u školi nazivali raznim pogrdnim imenima, droljom, kurvom, radodajkom; što si odbolovao žuticu zbog čega si proveo mjesec dana u stolačkoj bolnici, izolovan od ostalog svijeta; što si bio omražen među ostalom djecom jer nisi imao sve ono što su oni imali: novu odjeću, bicikl, kolor-televizor, video-rekorder…

I onda, ta velika, strašna scena: žena, gola, pohotna, vesela, sočna, s velikim, prekrasnim grudima i krupnim, od sunca opečenim muškim šakama na njenoj kao kreč bijeloj koži… Osjetio si ugodnu i do tada nepoznatu toplinu u svom malenom tijelu – u grudima, u nogama, među stegnima. A onda, kao u nekom košmaru u kojem si nešto važno smetnuo s uma pa se onda toga iznenada sjetio, palo ti je na pamet da je ta prekrasna, pohotna žena bila tvoja majka i da je sve ono što se događalo bilo stvarno.

U danima odrastanja, mislio si da će te ta slika ubiti, da će te ubiti majčino stenjanje, njen smijeh, njeni prsti u gustoj, neurednoj, kovrčavoj kosi čovjeka za kojeg si mislio da je dedin kućni prijatelj. Bio si kriv jer si vidio nešto u čemu si uživao, a nikako nisi smio, nešto zbog čega si počeo mrziti najprije sopstvenu majku, pa onda i sebe, zbog čega si želio da te nema, da si mrtav, da se nisi ni rodio.

Poslije su se u tvojoj glavi rodila pitanja: je li vas tvoj otac napustio zbog komšije Ifeta? Ili, možda, zbog nekog drugog muškarca? Je li zbog toga otišao i nikada se nije vratio? Je li zato zaboravio na tebe? Je li te zbog toga i ona ostavila? Nikada joj ih nisi postavio. Možda i bi da si imao priliku.

Kada te je ostavila, imao si dvanaest godina i bio si siguran da je to uradila zbog toga što je nekako znala da si onoga vrelog ljetnog dana bio tamo, na jedinom mjestu na svijetu na kojem nikako nisi smio da budeš – skriven iza žbuna koji je rastao uz potleušicu, s radoznalim dječijim očima koje nisu željele propustiti niti jedan sekund tog, istovremeno, lijepog i strašnog prizora. Nikada je više nisi vidio. Nije je bilo briga što je deda umro od tuge za njom, što si nakon toga morao da se odseliš u predgrađe Mostara, kod daidže, s čijom porodicom si živio sve do rata, što si mogao da u tom ratu stradaš – od srpskih noževa, od HVO-ovih snajepra, od gladi, od zime, od bezbroj smrti kojima se u ratu može umrijeti.

Krivnja.

„Ne smiješ dozvoliti da te ta prokleta knjiga uništi, Miko“, sjetio si se onoga što ti je često govorila Asja tokom proteklih godina, ne shvatajući, zapravo, da si još jedino istražujući i pišući o ubistvima u Malexanderu, mogao normalno da funkcionišeš. Na neki način, koji ni sam nisi najbolje razumio, tvoja krivnja je bila potvrda tvog postojanja, tvoja bolest i tvoj lijek, i jedino te je ono, što je prijetilo da će te ubiti, moglo održati u životu. Zato je prva stvar koju si se upitao kada su ti tog ljetnog, herceg-novskog jutra, nešto poslije osam sati, iz jedne sarajevske izdavačke kuće javili da će štampati tvoju knjigu, bila – šta ćeš sada raditi? Sada, kada si napustio “Front”, jer više nije bilo tema koje bi želio istraživati, i kada sve to s Aakerom, Niklasom i Johanom, treba prepustiti vremenu i zaboravu?

Spustio si ruku na Asjina leđa. Koža joj je bila topla, presvučena tankom patinom znoja. Sjetio si se one zimske noći u Sarajevu, prije pet godina, kada si je upoznao. Vrativši se u hotel, ležao si u krevetu i mislio o njoj. Vajao si njen lik u tami sobe, onako, po sjećanju, s radošću shvativši da si se podjednako dobro sjećao njenog lica koliko i onoga o čemu je govorila. Dok si je gledao kako priča o sebi i o užasima koje su u ratu proživjeli njeni roditelji, nisi znao šta ti je bilo nepodnošljvije: njena ljepota ili njena patnja. Osim toga, već na prvi pogled bilo je nečega u njoj zbog čega si bio siguran da te nikada neće iznevjeriti na način na koji te iznevjerila Melisa. Ili, pak, tvoja majka.

I nije.

I neće.

Te si noći u hotelu Bosna spavao vrlo loše. Srce ti je neprestano mijenjalo ritam i tjeralo te da se zadihan stalno budiš i buljiš u tamu sobe. Ali kada je negdje oko pet sati ujutro nestalo tjeskobe, u snu se pojavila ona, sa svojom plavom kosom i crnim očima, od kojih si sav zatreperio. Sjedili ste na poljani nedaleko od kuće tvoga dede i ti si joj, zabljesnut njenom ljepotom, pričao o djetinjstvu koje si tu proveo. Na obližnje brjegove nalijegala je ljetna večer – topla, ugodna, prepuna pjesme zrikavaca i snažnih mirisa bilja.

„Kao dječak mislio sam da ću cijeli život provesti ovdje“, rekao si joj, u snu. „Zamišljao sam da ću oženiti ženu koja će biti toliko lijepa da će mi čitavo selo zavidjeti. Nekog poput tebe.“

I upravo u trenutku kada si htio da je dotakneš, negdje iza leđa začuo si huk vjetra, koji je podigao prašinu s obližnjeg puta, počeo vitlati odbačenim kartonima i pomjerati haljine u dvorištu dedine kuće. U tom hladnom i zlokobnom vjetru, osjetio si prisustvo nečega višeg, neljudskog, skoro demonskog. Kada si ponovo pogledao u nju, sa zaprepaštenjem si shvatio da je više nema. Od nje je ostalo tijelo, bez glave, a ubrzo, kada je vjetar zapuhao jače, od nje su se počeli odvajati i nestajati u vihoru i ostali ekstremiteti – najprije ruke, potom trup, pa onda kukovi i noge, sve dok nisi ostao sam na poljani, s ispruženom rukom koja je pokušavala dohvatiti nekoga koga više nije bilo. Još dugo si, sutradan, u sebi nosio biljeg tog sna, a kada si je poslijepodne nazvao, zvučala ti je kao da je sanjala isti san i kao da je jedva čekala da je nazoveš.

Sada, pet godina poslije, dok je toplo jadransko sunce prodiralo u sobu i ti pod rukom ćutao njeno toplo, usnulo meso i udisao mirise vaših tijela i izmiješanih tečnosti, činilo ti se kao da je sve to bilo jučer. A onda si osjetio snažan poriv da je probudiš i saopštiš joj lijepe vijesti, ali si nakon kratkog premišljanja ipak odustao.

Ima vremena, pomislio si. Pusti je, pusti je neka spava.

Elvedin Nezirović 24. 05. 2019.

Pisac nekrologa

Niko tog 70-godišnjeg Kiseljačanina zapravo ovako ne zove, nego mu se obraća najčešće nadimkom Pipi, ali sam mu ja – na osnovu jedna od nekoliko njegovih vještina koje je u životu vrlo dobro savladao – u ovoj priči nadometnuo taj nadimak. No, Pipi je zaista, istina rijetki pisac oproštajnih govora koje, povodom smrti njemu poznate osobe, piše ili samoinicijativno ili na molbu porodice umrlog. Ne znam koliko je takvih govora napisao, naravno i pročitao nad grobom umrlog, ali sam ja svedočio trima takvim prigodama.

Obično je te govore držao, bolje rečeno čitao taj svoj litetarni sastav nakon što bi umrlog spustili u raku i zatrpali svježemirisajućom zemljom, kada bi on, u crnom odijelu i bijeloj košulji sa crnom kravatom, neprimijetno se primakao grobu, iz unutrašnjeg džepa izvadio napisani govor, brižno se skoncentrišući na tekst, počinjao: „Dragi naš…“, izgovorivši tužno ime umrlog, a onda nastavljao opisujući ga epitetima koji su za života krasili tu osobu. Spomenuo bi on, već na početku, ono po čemu ga većina Kiseljačana pamti; za pedijatra Blagoju je kazao da je liječio nas dok smo bili mali a kasnije i našu djecu te da smo mu za to svi neizmjerno zahvalni, za Kadira da je svojom blagom naravi i višegodišnjim radom u planinarskom društvu zaslužio da se i jedna tradicionalna transverzala zove po njemu, a za Bocu da je bio uspješni i uvaženi direktor „Kooperative“…

Ono što je u tim žalosnim trenucima neka vrsta utjehe za umrlim jeste, uz isticanje općekorisnih i općeljudskih djela po čemu se ta ličnost pamti, lirski sadržaj teksta i ton piščevog čitanja teksta, pa je sve to odavalo tužno, ali svečarsko ozračje na ispraćaju umrlog.

Ovi Pipijevi govori posebnu su dobijali na značenju ako je umrli bio ateist, jer –  osim svirane „Tišine“ pri spuštanju u grob – kasnije kazana biografija umrlog je upotpunjavala izostanak molitve, na koju su Kiseljačani navikli kod sahrana. Ako je, pak, na groblju prilikom sahrane molitvu držao svećenik ili imam, Pipijevo vrijeme je dolazilo na kraju obreda.

Upotpunjavajući svojim govorom ceremoniju oproštaja od pokojnika, Pipi je tako kod prisutnih odavao dojam da je, eto, sa svim tim ljudima, bez obzira kako su se zvali i kojoj vjeri su pripadali, bio u dobrim, komšijskim odnosima, ukazujući na kraju njihovog života koliko je ih je uvažavao, cijenio i nadasve priznavao kao ravnopravne i vrijedne ličnosti ovog grada. Svojom blagošću i smirenošću stvarao je na kraju ozračje adekvatno tom žalosnom trenutku. Ponekad bi mu glas zadrhtao, ali je smogao snage da do kraja iz te tuge ne padne u patetiku, ostajući dostojni govornik, kakvi su u davnim vremenima bili profesionalni oratori.

Kada sam mu nakon jedne sahrane prišao i pohvalio mu dobro napisan i izgovoren nekrolog, naglasivši kako je to kazao kao pravi literata, odgovorio mi je da je vještinu pisanja teksta savladao još kao gimnazijalac, ističući se od ostalih đaka svojim literarnim radovima.

Biti pisac i govornik oproštajnih govora sve tri nacije u Kiseljaku, u ovom populističkom vremenu nije nimalo lahko. Ta duboka nacionalna podijeljenost, ma koliko na sahranama prividno izgledala prevaziđena, u stvarnom životu je daleko od zajedničke multikulturalnosti, što svjedoči i dvije škole pod jednim krovom, odvojeno održavanje i kulturnih predstava i sl. A Pipi je, eto, uspio da u tim i takvim vremenima, naravno zbog svog shvaćanja i stava prema životu, bude prihvaćen, pa i uvažavan, u sva tri naroda, među kojima ima i svoje prijatelje.

To je postigao živeći u ovoj sredini, družeći se, a kasnije i sarađujući u poslu, s poštenim, provjerenim i dobrim ljudima. Pohađao je gimnaziju i Elektrotehnički fakultet u mješovitoj sredini, gdje su se cijenile vrijednosti, poput karaktera i poštenja a ne imena, što je formiralo i njegovu osobinu vjernika koji na prvo mjesto stavlja ljubav prema svim ljudima, a ne prema samo jednoj vjeri ili narodu. Ta šarolikost i raznolikost bosanskog podneblja formirala je Pipija još i prije dok je odrastao u uglednoj, poštenoj i priznatoj porodici Kristića, koja je poznata upravo po skladnom životu i harmoniji sa ostalim narodima, i kad su se bavili turizmom i trgovinom, ili modernim informatičkim tehnologijama, kao što je slučaj danas s Pipijem.

Pisac nekrologa spoznao je život u mnogim pojavnim oblicima, pa je i mogao da u svim vremenima bude (i ostane) osoba čvrstog karaktera koju nikakva iskušenja ne mogu dovesti u zabludu.

Raif Čehajić 23. 05. 2019.

Vanđela garava lica

(ili Kako je biti Ηемицa u HDZ-u)

 

Dnevnik jednog penzionera/33

 

Alem Ćurin 22. 05. 2019.

Osnovi marksizma za izbjegla lica

od „naših“ sam onomad znao branka hamdiju tunju šargiju mešu maka upoznao i aliju sve jaka imena a sada jednog što vozi autobus nekoliko onih što rade „na crno“ srećem srećom neke što dočekaše penziju one što puno rade susretnem rijetko jedva nekada skoro nikada svima briga ista kako nešto nasitno zaraditi priča o domovini nabrajanje mrtvih sjećanje na bolje dane svaki bio sretan što je tamo živio sada sretan što tamo ne živi uglavnom hvale socijalističkog predsjednika psuju svakog demokratski izabranog ako mu se sjete imena ne druže se s domaćinima ništa s njima kažu nemaju zajedničko jezik pogotovo iz svoje zemlje prešli u geto sami ga napravili u novu zemlju još nisu sasvim došli dok mogu rade rade rade od mladosti do starosti rade nekada i duže zemlju grade sebe i svoje hrane život svoj bertolte ponovo otuđuju od sebe samih otimaju postaju stvorovi moj waltere u doba mehaničke reprodukcije tužni eros herberte ubitačne civilizacije ovdje svaka jedinka usamljene gomile zavoli svoje otuđenje pobjegli od izvorne ljudske prirode ne bi da ih takva još jednom prepadne svaki put na dan isplate dođu ernste do svoje utopije bude petkom i neka piva poslije treće pjesma proleterska u ponedjeljak tuš čista odjeća autobus nova smjena sve do jednom u ovoj zemlji davno sahraniše i oca svih ovih naukovanja ostala sačuvana učinkovita proizvodnja ne šteti joj puno povremena javna galama sačuva se u njoj minima moralia barem na plakatima ustane mala većina protivnika zarobljenog razorenog pomračenog uma poslije se opet nastavi „eksploatacija čovjeka po čovjeku” ama nije pljačka svaki za to dobije što mu pripada bude isplaćena nadnica nikad prevara dobra je ovo država „naša priznaj sto puta gora a zemlja nam lijepa meni najljepša”

Predrag Finci 21. 05. 2019.

Josif Brodski: Šumska idila

I.

Ona:

Ah, pastiru moj divotan,

u šoku sam od života.

 

On:

Ah pastirko, draži puna,

od života mi je vuna.

 

Skupa:

Zebu ruke, noge naše.

Čas je mašiti se čaše.

 

II.

Оnа:

Ljepotane, ah, ljubazni,

imam pljosku, deder mazni!

 

Оn:

Pastirice, ah, ljubazna,

imam bocu – nije prazna!

 

Skupa:

U prirodi slavno šljemaš:

tu Volođa1 bista  nema!

 

III.

Оna:

Doviđenja, djeve-koze,

vratite se u kolhoze.

 

Оn:

Doviđenja, krave, daj u

rodnome da budem kraju.

 

Skupa:

Dobro je kad od sudbine

i države lijek pineš!

 

IV.

Оnа:

Mi u šumske u gluhote

ulazimo. Bacam notes.

 

On:

Udaljeni smo od svjetla.

Stog ne vidim seljsovjeta.

 

Skupa:

Šta vam reći, časni ljudi?

Živjet s vama nismo ludi.

 

V.

On:

Šta god kažeš, ko da s psima

žbir će nići međ stablima.

 

Оnа:

S dragim slast je živjet meni

u kolibi, kao Lenjin.

 

Skupa:

Filozof, ah, pastirko si!

Nek pitanja đavo nosi.

 

VI.

 

Оnа:

Za uštapa ću se, hola

ko vještica, kupat gola.

 

Оn:

I na zavist partizana

zaigraću tvog Tarzana.

 

Skupa:

U guštari – zdrav neka si! –

Bi-bi-si se ljepše glasi!

 

VII.

Ona:

Vodu ćemo bez zakuski

da pijemo mi po ruski.

 

Оn:

I istinu, uz suh obrok,

ko matice zuj, čut dobro.

 

Skupa:

Slast je slušat inostrane

zemlje što nas žitom hrane.

 

VIII.

 

Оn:

Skupljam gljive i jagode,

svu godinu da nam gode.

 

Ona:

Gaj, što šiške, lišće krije,

nek drvcadi lišen nije.

 

Skupa:

Sjekirče je drvosjeka

jače no tjeme genseka2!

 

IX.

 

Оnа:

U subotu ću pod panjem

sklepat dragom malo banje.

 

Оn:

Srp i čekić dragu ljuti.

Nož s viljuškom njoj tutnuti.

 

Skupa:

Hej, nek gadi se hrapavi,

zbog glatkoće u državi!

 

X.

 

Оnа:

Draga će, kad zima bane,

peć dragome da postane.

 

Оn:

Peć tu ćemo raspaliti.

I bezbrižno prezimiti.

 

Skupa:

Kažu, što stud jače brije,

mauzolej 3 topliji je.

 

XI.

 

Оnа:

Djetlić u bor kuca, eno –

daktilograf što je šeno.

 

Оn:

Dobro je, kad prođe vrana:

u dalj gledaš ispod dlana.

 

Skupa:

Jelke, gusti gaj. A jedna

šestina4 je nedogledna.

 

XII.

 

Оnа:

Ah, dok smreka miris lije,

s dikom spavaš prijatnije.

 

Оn:

Fino ti miriši breza,

bio pijan il trijezan.

 

Skupa:

Kad čuješ vonj po truljenju,

znači da je negdje Plenum.

 

XIII.

 

Оnа:

Tvoja sam ko ćuh ozona.

Rastaviće nas tek zona.

 

Оn:

Tvoj do groba. Kad sjednemo,

mi zajedno sjesti ćemo.

 

Skupa:

Teške ploče. Skupa, jasno,

sjesti, ko što i ležasmo.

 

XIV.

 

Оnа:

Kakve misli! Ko da, bëli,

otrovne smo gljive jeli!

 

Оn:

U stomaku gljiva nije

već s naganom čekist5 bdije!

 

Skupa:

Politbiroa ti sastav

utrobu izvrće, jašta!

 

XV.

 

Оnа:

Slavite se, šumo, polje,

mom draganu posta bolje.

 

On:

Slavite se, grmlje, hvoje!

pastirici laknulo je!

 

Skupa:

Grljenje se slatko nakon

živčanoga stresa jakog!

 

XVI.

 

Оnа:

Dobro je kad diku cmačem,

al bez lampe, i ne s mačem.

 

Оn:

Ptice slušat, usred česte,

na dragani, krasno jeste.

 

Skupa:

Slava polju i dubravi!

Ne progresu i upravi!

 

Skupa:

Šči s državom ne kuha se.

Ako skuhaš – oduzima.

Što dalje u šumu, zna se,

u ustima više imaš.

 

Ni Berđajev, ni ikone,

strana štampa, spas nam nije

od nitkovske hrpe one

što nerado Boržom6 pije.

 

Gle, promjene željan biti

čak Iljiču škodi, bome.

U jak vjetar sve baciti –

dorasli su Rusi tome.

 

Vlast neima čistog vida.

Neizbježno da bez roba,

i tim prije – piramida,

faraona čeka propast.

 

Gledaj, druže, u šumarak,

i u lišće koje sije.

KPSS7 nema para,

a lišće u većini je.

 

Šta Rusiju može spasti?

Ovo već je urađeno:

okrenuše protiv vlasti

vuci, miši, zajci, eno.

 

A misli četvoronogih

nama su, što samo dvije

imamo, od misli mnogih

ruskih glava privlačnije

 

Bacićemo dužnost, zvanja,

drhtanje i dvoličenje.

Da se kruni toj stvaranja

šape stisnu – zar ne, tren je.

 

<1960-ih>

 

 

Napomene

Volođa – Vladimir Majakovski.

2   Gensek – generalni sekretar.

3  Mauzolej – Lenjinov.

4 Jedna šestina (zemaljske kugle) – SSSR.  

Čekist – član Čeke, Izvanredne komisije za borbu protiv kontrarevolucije.

Boržom – vrsta mineralne vode, nazvana po Boržomu, lječilišnom gradiću kod Tiflisa.

7 KPSS – komunistička partija Sovjetskog saveza.

 

Preveo i priredio Marko Vešović

Marko Vešović 20. 05. 2019.

Na pjesnikovoj baštini

NIHIL OCCULTUM

(Uklesano u kamenoj ploči, na istočnoj strani
Ribnjaka u Tvrdalju, dvorcu Petra Hektorovića)

 

I

More je preduboka, zemlja preteška a nebo previsoka
misao za nas, a opet, ništa nema skriveno,  jer smrt
sve grabi. Šta bi s tolikom pustom  neskrivenošću
čovjek, nego da pomisli na boga, u gradnji pjesme potraži
spas. Da riječ po riječ, glasom jednog mora i čitavog jednog
naroda, sačini spjev, da kamen po kamen, u slavu i čast
stvoritelju svega, sagradi dom; da kao okamenjeni ovaj,
pjesnik i knez, ovdje, na svojoj baštini, po svome planu,
o svome trošku i trudu, istočno od prekomorskih palača,
zapadno od prekogorskih kula, podigne grad, onu arku
i vrt, kaštel i dvorac, rustičan i jednostavan, sebi i
prijateljima za užitak i upotrebu, puku za sklonište,
putnicima, nevoljnicima i siromasima za predah i okrepu.
Dvoje mu se još od jutros bliže gledajući usput kuće
na prodaju: onu kraj mora sa smokvom i okrenutim čamcem
u dvorištu, kako kad bi moglo ili potleušicu kakvu barem
ili kakav plac kraj one uske ceste između dva suhozida.
Još samo korak i već su mu pred vratima; i već mu se vrte
pod poprsjem. Mjerkaju mu torzo i gospodstvo i pilje
u svitak, u kameni libar koji drži u gvozdenom zagrljaju.
Čuva li tapiju kakvu ili počasnicu? Čeprkaju po prospektu
i nagluvom sjećanju na onu ribarsku eklogu u davno zaturenoj
gimnazijskoj čitanci. Miješaju one klape što ljube pisme
i fureštke, ćakulaju i iznajmljuju more, i one ribare u dugim
dolamama, otočane site i gladne silnog pradjedovskog
nomađenja, gorštake kojima je more postalo i zemlja i nebo,
što tri dana  i tri noći, veslajući i vrh vitra, plovili su
od Lese do Brača i Nečujma i natrag, prigovarali, i ribali
mrežama tratama, kopitnjakom i ostima, vršom i bucanjem
pobukom uz sviću, uz zamotaj luči, lipo drugovali i lipo se
dragovali, pili vinca od zabitja, popjevali „I kliče djevojka“,
pa pjevali sročno u dvoglasu „Majka mu je lipo ime dala“
i bugarštili razgovjetno i krepko, starim, sarpskim načinom.
Vrzmaju se po tuđem dvorištu i perivoju što prošlih ljeta
gizdav je bio, tamariša i šafrana, žilja, smokvi indijana
i šišanog ružmarina, jelsamina, cvita oleandra i ljubica,
svakojakog sada pun, prolaze kraj komina, kraj preše i kopanje,
kraj stare gvožđurije, kacjola, kotlenki, peke, škaldaleta,
penju se na žrvanj i guraju nos kroz prozorske rešetke u memlu;
brecnu se kad kužnu u uglu mali top mužar što pucao je negda
u oblake, u polumisec i Danicu. Unose se u natpise, u kratka,
sveznajuća gesla, u renesansne glose, u kamene krilatice
uklesane na najvažnijim mjestima, na pročelju zgrade i
u zahodu. OMNIUM CONDITORI, Si te nosti cur superbis,
još im zvoni pred očima dok bulje u ploču pod arkadom
prenesenu tu sa kamenog stola za kojim se nekad pod odrinom
blagovalo i sjećalo FEDE E REALTA O QUANTO E BELLA.
Oblaze sentence na sve četri strane svijeta, svud
oko Ribnjaka. Slaze niz stube do vode, i ne misle
o krštenju. Veslajući strahom, jedno naprijed drugo natrag,
okreću se u mjestu i uspinju nazad da načine još koji fotos
sa kipom onog što na zapadu svoje kamene knjige uklesa
jauk HEU FUGIUNT FUXU NON REDEUNTE DIES,
kao da će tako zaustaviti dane što bježe nepovratnim tokom.
Čuju zvona na crkvi svetog Roka, pogledaju na sat i odlaze,
ne mareći preveć što u blizini nema nikog osim pjesnika,
ko bi ih sve skupa na jednom snimku sačuvao od zaborava.

 

II

Šta bi sa sobom, šta bi s tolikim pustim
vremenom onaj koji zimuje na ostrvu, sit svega
što postoji samo u jeziku, alav na poeziju?
Da šara uokolo, cunja po zalivu i prastarom gradu
u kome ima sve više i više kuća nego ljudi, i više
barki u marinama nego toplih bračnih kreveta,
ili da nestane, da se izgubi među čempresima i pinijama,
pa kratkim utabanim putem siđe do žala i sluša sjenke,
gorke i slane paljetke ljetošnjih glasova, iznemogle
valove žamora s mora i obale, s pješčane uvale?
Da zamjenjuje pamćenje morem i primorskim mirisima,
da povazdan gleda i svu noć sluša more, more ma(te)rinsko?
Ili da se uz najstariju starigradsku uličicu ponovo uspne
do kamenog gospara okrenutog moru i smorcu, da se u vedro
sredozemno podne, kada im vidokruzi nemaju nikakve
sjenke, podsjećaju ćutke na prve i posljednje stvari?
Naslonjeni na zid  ribnjaka, pod golubinjakom, da se nadnose
nad ogledalo što se od ljudskog govora kao na vjetru mreška.
Tu, u providnom, u maslinastom oku, u zimzelenom srcu
pjesnikovih opustjelih dvora gdje se more miješa sa izvorskom
vodom, cipli, koji se tu nikada ne love, svjetlucavi,
peraja drhtavih, u kamenom sudu, u vodi bočatoj, u jatima,
u malim čridama, beslovesno plove ili možda tješe vodu
opisujući joj sam smirujući tok kolajućih zvijezda.
Gledajući ih tako mogao bi nenadano čovjek
kao sa ispruženog dlana odgonetati svoju tajnu:
istovremenu pomirenost i nadu vlastitog disanja.
Ribe u ravnovjesju dovoljnog razloga i bezrazložnosti,
opuštene i posvećene, sve dok im neko ne baci odozgo
kakvu mrvu – tada se one prenu, zatrzaju glavicama i repom
kao vrh pisaljke što se mrda hvatajući u jezik samoga bića
pjev, načas jurnu nagore i vrate se da kruže praznih usta.

 

Milan Garić 19. 05. 2019.

Kino: mnogo mraka i malo oštrog svjetla

Odavno je već primijećeno da nema kina bez mraka. Prst pred okom kada se ne vidi i kada se pogase sva svjetla u dvorani, kada ostanu izdajnički da svijetle samo oni crvenkasti signali za izlaz u slučaju nužde, ustreptala srca čekaju kad će od projektora prema platnu sijevnuti kao sablja oštra i kao koplje prava zraka svjetla, iz koje zahvaljujući mraku nastaje čarolija kina i filma.

Ni fotografije nema bez mraka u kojem se razvija film i konačno čovjekovom oku vidljivim biva ono što je prethodno postojalo samo na fotoosjetljivoj traci. Fotografija, kao i film, kao i kino, nastaje iz mnogo mraka i sasvim malo svjetla.

Dobro, de i dedera, stvari su se u međuvremenu malo promijenile. Digitalne kamere rade na svjetlo, a ne na mrak. Ni projektori nisu više kao što su do jučer bili. Penzioneri filmove gledaju na televizijskim i kompjutorskim ekranima, bez imalo mraka i usred bijela dana. Djeca filmove gledaju na svojim, Bože mi prosti, telefonima.

I kome onda treba kino? Istima kojima treba i Europa. Bez kina i bez Europe ostajemo bez Kina Europe.

Vladimira Spindler fotografirala je ljude u vrijeme protesta za spas Kina Europe. Obične ljude, većinu ih znam iz kina i iz života, na običnom mjestu, bio sam tu stotinu stotina puta, i u okolnostima koje za fotografiranje nipošto nisu idealne. Teško je fotografirati u masi, napamet, tako da nemaš kontrolu nad prizorom, tako da ti figure ljudi bježe iz kadra, sječeš im glave i noge, izobličuješ ih u ribljemu oku objektiva. Za fotografiju je potrebna distanca, a na protestu za spas Kina Europa Vladimira nije mogla imati distancu. U gužvi za kino nemaš prostor za sebe i svoju sliku.

Međutim, ipak je sve na tim slikama tako snažno i upečatljivo.

Dva su razloga tome. Prvi se tiče zanatskog umijeća. O tome nećemo. Tko god se odluči da javno pokazuje svoje radove, morao bi vladati zanatskim umijećem. Drugi razlog tiče se nadahnuća. A tiče se i duha mjesta.

Ove slike su crno-bijele freske, i podsjećaju na neka davna vremena, na lipanjska gibanja 1968, na demonstracije protiv rata u Vijetnamu, na novi val na jugoslavenskom filmu. I da, podsjećaju na film, na tu vječnu igru s mnogo mraka i malo svjetla. Time podsjećaju i na sam život u kojemu, budimo malo sentimentalni na način priručnika za samopomoć, također treba malo mraka za malo svjetla.

Sve je to Vladimira Spindler našla na svojim slikama. Ova je izložba artefakt, umjetnina i povijesni dokument, koji će jednoga dana steći pravu svoju vrijednost. Fotografije će svjedočiti o vremenu u kojem su nastale i o uništenju posljednjega zagrebačkog kina. (Ako vam se danas čini da Kino Europa nije posljednje zagrebačko kino, oni u budućnosti znat će da je bilo posljednje…) Svjedočit će o pokušaju, svakako suludom, gradskih uzurpatora da preokrenu stvar i da mrakom umjesto svjetlom ispisuju film na platnu ovoga kina. I o tome da je i u naše vrijeme bilo ljudi, istina malo ih je bilo, koji su bili spremni upozoravati vlast da takav pokušaj nema smisla i da se film, kao ni fotografija, ne pravi od mraka.

Miljenko Jergović 19. 05. 2019.