Ovo bi mogla biti priča o priči, ispričanoj prema istinitoj priči. Dakle, u ona ionako tjeskobna doba epidemije koronavirusa, kada se još nije putovalo ni s priznanicama o cijepljenju, tojest nije se putovalo nikako, našem prijatelju, piscu i bivšem ambasadoru Srbije u Austriji, događa se nešto strašno. Njegova sina, liječnika i specijalizanta neuropsihijatrije u Beču, uhićuju pod sumnjom da je pokušao otrovati skupinicu svojih kolega. Oni su ga prijavili, ali njihove optužbe djeluju nestvarno. Pomalo kao optužbe što ih u doba epidemija kuge na račun neudatih mjesnih žena i djevojaka, budućih presuđenih vještica, izriču čuvari vjere. No, jednako tako, te optužbe djeluju i zastrašujuće opasno.

Prijateljeva druga supruga – od prve, s kojom ima sina, odavno se rastavio – o svemu nas pravodobno obavještava, u mislima u vrijeme potpune zatvorenosti odlazimo u Beograd da ga vidimo, da mu pružimo podršku, tu pustu iluziju da nije sam, i sve što čujemo čuvamo u strogoj tajnosti. Onda se, naravno, iznebuha pojavljuju strašni beogradski tabloidi, koji raskopaju slučaj, i objave ga na svojim naslovnicama. Naš prijatelj pisac je, naime, stari oporbenjak – ambasador je bio u ono kratko i obećavajuće doba srpske emancipacije od Miloševićeve vladavine – izrazitih je zapadnjačkih nazora, po osjećaju i kulturnom formatu srednjoeuropskih je obzora, zavičajan je u Puli; sve u svemu, dakle, neprijatelj iz perspektive aktualnih vlasti u Srbiji, čija su pretorijanska garda upravo ti tabloidi.

Kako čovjek obično stradava ili od onog čega se najviše plaši, ili – u još nezgodnijem slučaju – od onog na što je položio najiskreniju svoju vjeru, naš prijatelj doista jest do naivnosti predani austrofil. Poput nekih naših već odavno pokojnih baka, djedova i tetaka, otkad ga znamo on vjeruje kriterijima Beča. Povijesnim, intelektualnim, književnim, a onda samim tim, vjerojatno, i moralnim. Često smo se za naših sjedeljki uz piće i umjereno jelo zbog toga šalili na njegov račun. Ali naravno da je iza toga stajalo duboko razumijevanje i neka bratska i sestrinska identifikacija. Sličan je, naime, naš slučaj. Mi kojima je dobar slučaj dao da se rodimo u pasivnim i neslobodnim istočnoeuropskim i balkanskim zemljama, od Bjelorusije, preko Ukrajine, do Bugarske, Srbije i Hrvatske, u kojima šešelji i akademici gavrani određuju svjetonazore, poglede na svijet, etiku i estetiku, i čine to u spoju katatonične tuposti i orijentalne svireposti, predajemo se naivnosti vjere u bolji i pošteniji svijet na nekome svom imaginarnom Zapadu. Našem prijatelju Zapad je u Beču, a nama dvoma, možda, u nečemu drugom. Ali bez tog naivnog uvjerenja da tamo, u tim našim rajevima, ološ ne upravlja svijetom, mi ne bismo mogli biti ovakvi kakvi jesmo. Bili bismo neki odvratni cinični ljudi, transparenti općeg beznađa.

I sad su mu, dakle, u Beču uhapsili sina, optuživši ga za nešto za što bi, tako nam se nekako čini, bilo sasvim prirodno da bude optužen u Bjelorusiji i Rusiji, ali nikako i nikada u Beču! A jesmo li ikad pomislili, je li njegov otac, naš prijatelj, ikad pomislio da mu je sin u naletu očaja, ludosti ili potpune intelektualne i emocionalne dezorijentacije, zbilja pokušao otrovati svoje kolege s posla, redom mlade liječnike? Od ovog bismo pitanja, možda, mogli poći da smo mi – nas dvoje – nakanili pisati roman o ovom slučaju. U što je čovjeku lakše povjerovati: da je u Beču načelno moguće ono što se događa u prokletim avlijama u Minsku, Moskvi ili u Požarevcu, ili u Zagrebu pod upravom kriminalnog Turud-kadije, ili da je njegov sin, ili sin njegova dobrog prijatelja, zbilja trovao ljude? Hoćemo li vjerovati onom jedinom što je u našem civilizacijskom imaginariju relativno ispravno, ili ćemo vjerovati nedužnima? Koja će nas od te dvije vjere više koštati?

Stvar će se dalje razvijati mučno sporo, toliko sporo da ćemo se plašiti za zdravlje i život našeg prijatelja, beogradskog pisca i bivšeg ambasadora. Optužbe su se, istina, ubrzo razbile o čvrste hridi istine – da budemo kičasto patetični. I bilo je jasno kakvi će biti konačni rezultati procesa, ali ne i kako će se, po koju cijenu i kakvom procedurom do njih doći. Naš prijatelj je u Beču, u Beču je i njegova bivša žena. Spašavaju sina koji je i dalje u istražnom zatvoru. Sve dok ne dođe i taj dan da mladića iznenada puste, pa se cijela stvar nastavlja uz njegovu prividnu slobodu. Sve do konačnog pravorijeka, koji prekasno stiže, jer su u međuvremenu upropašteni društveni život i profesionalne perspektive mladoga liječnika u Beču. Satisfakciju, naravno, neće dobiti nikakvu. Na sudu je, naime, da zaštiti nedužnost onoga koji je nedužan, ali na sudu u ovom slučaju nije i da ga naknadno moralno, materijalno i emocionalno obešteti za kolateralne posljedice čudovišne optužnice. Ta vrsta obeštećenja stiže samo povlaštenima, koji uostalom i ne bivaju optuženi.

U priči o priči, ispričanoj prema istinitoj priči postoji i još jedan važan sloj. Naš prijatelj kroz ovaj proces, tumarajući bečkom prokletom avlijom, te se u nekom vlastitom bildungs romanu do kraja upoznavajući s rođenim sinom, doznaje da mu je sin homoseksualac, ili da sad upotrijebimo tu internacionalnu riječ – gay, i da je sve ovo nastalo iz jedne donekle tipične i fatalne muške romanse. Do razotkrivanja je, čini se, došlo tako što je ono dijelom iznuđeno prilikama, a dijelom je prijateljev sin napokon dobio priliku da kaže ono što je imao za reći. Velika je književna tema u toj nemogućnosti da se roditeljima išta kaže…

O svemu ovom što smo dosad ispričali, šutimo i šutjet ćemo kao zaliveni. I razgovarat ćemo, vrlo živo, s prijateljem i njegovom današnjom ženom. U međuvremenu ćemo upoznati i njegova sina, mladoga liječnika, koji je već na drugom kraju Europe. Pa ćemo konstatirati da on djeluje manje oštećen i uzdrman onim što se događalo, nego njegov otac. A njemu ćemo, ocu, govoriti da bi morao, ako ikako može, napisati ovu priču, o kojoj mi sad pričamo priču, po istinitoj priči. Rekao je da to već radi. Na kraju, napisani je roman, naravno, morao proći odobrenje onog čije ime stoji u posveti. Iz nekog razloga nisam, ni prije čitanja, sumnjao da će “Bečki roman” netaknut proći cenzorsko čitanja glavnog junaka…

Premda, pitanje je, zapravo, tko je u Velikićevom romanu glavni lik. Ono što je on prvo učinio, a što ja, recimo, ne bih radio, bilo je da repozicionira i pomjeri sve likove u priči, osim onoga jednog, mladog liječnika oko čijeg se stradanja priča odvija. Zanimljivo je to pomjeranje. Oca njegovog pretvorio je u bečkog zubara. Majku je ostavio tamo gdje je i u stvarnosti, dakle u Beogradu. Ali joj je u maloj sceni, od jedva rečenicu-dvije, pridružio jednu signifikantnu figuru: “Uveče preko Vajbera dugo razgovara sa svojim partnerom Rudijem Stuparom, piscem i dramaturgom s kojim je već dvanaest godina u vezi. Svaki put, na kraju razgovora, Olga kaže da se ne pomera iz Beča dok je njen sin u zatvoru.” E, taj Rudi Stupar lik je kojeg prvi put srećemo u Velikićevom romanu “Ruski prozor”, i koji je piščev alter-ego. U toj igrici s pozicijama u životu i u romanu, čije će sve konotacije malo tko pohvatati, premda su veoma važne u fikciji, ali su još važnije u životu, Velikić je, dakle, sebe, gotovo posve nedužnog i nezainteresiranog, u liku Rudija Stupara, pridružio liku Olge, koja u romanu igra njegovu bivšu ženu. Time se izmakao iz priče, skinuo je sa sebe svu krivnju, da bi ono što je sva muka očinstva, ali i sva muka vlastitog karaktera, predao jednome zubaru.

Ali, zar je on stvarno tako postupio? U životu i u romanu? Naravno da nije. No, slagao bi svatko od nas da kaže kako nije poželio pobjeći iz vlastite kože. Ili da nije bježao iz vlastite kože. On je, dakle, u Rudiju Stuparu proizveo taj mali spas od odgovornosti. Kao što je i u činu pisanja romana sebi našao spas, ali ne od odgovornosti, nego od težine sudbine. Pišući o sebi i o svom slučaju, pisac sudbinu seli iz života u književnost. Ono što u životu ostaje, jednako je teško, mjereno u sudbinskim kilotonima, ali se lakše nosi, jer je i u tekstu, jer je i u priči.

On je, dakle, i Rudi Stupar i taj antipatični Andrej, zubar, a zubari su u Beču kao i advokati, samo traže način da opelješe svoje zlosretne mušterije. Kroz lik Andreja, pisac se poprilično grubo obračunava sa sobom i svojim fantomima, pa tako i sklonošću svojom prema bečkim kriterijima i ceremonijalima. Andrej nije bio u stanju čuti svoga sina dok mu je ovaj uporno pokušavao nešto reći. Nije ga bio u stanju čuti dok mu je Pavle – tako je sinu u romanu ime – pokušavao prije svega ovog nešto reći o svojoj seksualnosti. Način na koji on to ne umije čuti, forme njegova odbijanja, pripadaju ne samo najdojmljivijim epizodama “Bečkog romana”, nego su vjerojatno i među najvažnijim stranicama naših književnosti na temu izlaska pred roditelje sa svojom različitošću. Velikić opisuje nešto u čemu nema grubosti, u čemu nema jasnog i vidljivog odbijanja, ali iza čega je zid onoga najdubljeg nerazumijevanja, koji je, možda, i teže probiti nego zid sačinjen od grubosti.

Otac je najantipatičniji lik u knjizi. Ustvari, otac je jedini antipatičan lik, premda najznačajniji dijelovi knjige bivaju ispripovijedani kroz njegovu perspektivu. Za sve druge pisac ima razumijevanja. Dopušta im da budu slabi i ranjivi. Dopušta im, konačno, i da griješe. Drugi su višeslojni karakteri. Otac, međutim, nije. Ono što se događa sinu, do kraja je i samo njegova krivnja. Sve to je kazna za njegov karakter, za taj savršeno funkcionalni oportunizam, koji mu je omogućio da kao stranac postane idealni Bečanin.

Dok sam čitao “Bečki roman”, smetao mi je lik oca. Bunio sam se protiv njega, svađao se u sebi s piscem, govoreći mu: pa nije to baš tako bilo, majka mu stara! On me, naravno, nije mogao čuti. I pisac, dok ovo sad čita, prvi put nešto čuje o tome. Da smo prethodno razgovarali, da smo se vidjeli nakon što sam pročitao knjigu, možda bi sve bilo drukčije, pa bih i ja ovo drukčije pisao. Ali nije bilo tako suđeno. Sve u ovoj priči, i u priči o priči ispričanoj prema istinitoj priči, bilo bi drukčije, samo da se prethodno o nečemu moglo razgovarati. Sve bi bilo drukčije, misli bečki zubar, a misli to i Dragan Velikić, da je on mogao sa svojim sinom prethodno razgovarati. Sa stanovišta očeve savjesti, a onda i sa stanovišta savjesti pisca, to je vjerojatno tako.

Sa stanovišta života i fikcije, međutim, nije. Romansa koja je završila kao zastrašujući i bizarni sudski slučaj zapravo je tipična ljubavna. Dvojica mladih liječnika zagledali su se jedan u drugog. Ali kako to već biva, samo jedan nije s tim imao problem. Naravno, kao u bajci, bio je to onaj siromašniji, onaj koji nije bio situiran i nije bio svoj na svome. Onaj drugi, tipična prinčevska figura, povukao se i pobjegao nakon nekoliko strastvenih epizoda. Umjesto da ga oslobodi, ljubav je u njemu samo pojačavala strahove. Socijalne, statusne, obiteljske, i one neke četvrte. Da bi se oslobodio napasti u sebi, proglasio je onog drugog napašću. I tako je, zapravo vrlo jednostavno, stvorena optužba za trovanje. Ovako gledana, ona skoro da nam je bliska i razumljiva. Tko god je u životu volio, drugog muškarca ili drugu ženu, morao je proći kroz neku od bezbrojnih varijacija slučaja opisanog u “Bečkom romanu”. Jednom si, možda, bio Pavle, drugi put si bio Jozef Kauc. Pred sudom, Jozef izjavljuje da ga nikad nije volio, nego da ga on progoni… Tu ljubav u “Bečkom romanu”, i niz njezinih posljedica, Velikić vrlo precizno i dobro opisuje. Sa svima se, ponavljam, savršeno uspijeva sroditi i u sve svoje uloge uspijeva se uživjeti, osim u ulogu romanesknog – sebe. Sebe svo vrijeme kažnjava. Narušava li to inegritet priče, škodi li to romanu? Zapravo ne, premda ne može biti do kraja tačno. Možda bi i moglo da je “Bečki roman” ispripovijedan striktno iz prvog lica, očevog.

U knjizi pojavljuje se niz kameo-likova. Dobro, efektno i tačno. Postoje za to i dobri razlozi u samoj priči, ili u njezinoj transpoziciji i transformaciji iz života u fikciju. Naime, živeći s tom Velikićevom nevoljom, mi smo postajali sudionicima priče. Dovoljno važni da iz nje više ne možemo izaći, a ipak toliko sitni da nas pisac ne može preobličiti u fikcionalne likove. Osim toga, u životnim situacijama koje djeluju nestvarno – a ovo je jedna od takvih, zamislite samo da vam sina optuže za masovno trovanje, a niste u srednjem vijeku! – stvarni su samo bliski ljudi koji tim situacijama ne pripadaju. U romanu ih je moguće artikulirati samo tako da im ostanu njihova imena i prezimena.

“Bečki roman” po svojim rečenicama, po načinu na koji pisac vlada narativnim tokom i na koji oblikuje romaneskne epizode, kao i po zamahu kojim je pripovijest zahvaćena, nalikuje prethodnim romanima Dragana Velikića. Netko bi čak mogao reći da pripada istom stvarnosnom ciklusu kao i “Islednik”. Ali u nekom bitnom i suštinskom smislu, ovo je nešto drugo u odnosu na sve što je on dosad pisao. Prije svega, ovo je iznuđena knjiga. Pisac ju je, naravno, mogao izbjeći. Ali samo na vlastitu štetu, na štetu književnosti i na štetu svoje umjetničke i književne vjerodostojnosti. Imao bi na to pravo: život je važniji od književnosti! Ali čim se to izgovori, piščeva života nestaje, jer je pisca upravo nestalo u književnosti. Dakle, “Bečki roman” Velikić je, ipak, morao napisati. I to je učinio junački, na način koji je estetski uzoran. Rijetko kad se te dvije stvari tako poklope.

U životnom i u književnom smislu cijela stvar ima dva moguća završetka. Jedan je privatni i porodični, drugi je društveni i javni. Jedan završetak pripada svijetu intime, drugi svijetu koji gradimo i razgrađujemo oko svoje intime. Prvi završetak “Bečkog romana” je zapravo i neočekivano sretan. Ne znam nijednu gay priču koja ima ovako lijep i sretan kraj, uz ovako strašnu ljubavnu epizodu. I nijednu porodičnu priču koja ima ovako sretan kraj! U životu i u romanu trebalo je imati strpljenja, hrabrosti i sreće za ovakvo što.

Međutim, drugi završetak nije sretan. Ovo je, naime, roman o našim iznevjerenim europskim nadama i očekivanjima. Ovo je roman o nama koji smo u sebi Europljani, jer zapravo i ne znamo što bismo drugo još mogli biti, ali Europe za nas nema, a izgleda je nikada nije ni bilo. Jesu li naši protimbenici bili u pravu? Šešelji, akademici gavrani, turud-kadije i ini partijski gojenci, koji su uz nacionalističke povike pregazili sve što je u našoj bližoj okolini podsjećalo na Europu, a s čime smo se i sami jednom Europi željeli pridružiti. “Bečki roman” nije, međutim, knjiga razočaranja i revizije. To je knjiga dosljednog ustrajavanja na onome na čemu je, kako smo to zamišljali, Europa zasnovana. Poraženi ideali još uvijek su idali. Za razliku od ideala onih koji su se svojih ideala odrekli. Samo takvi završe u blatu. Za razliku od nas koji, poput Krista, hodamo po površini blatnih i govnjivih voda. Je li tako?

Kada sam imala 11 godina
Anja mi je objasnila
šta je to silovanje. 

Ležala sam na dečjoj gastroenterologiji
već nekoliko meseci
i jednog sam dečaka
morala udariti nogom u jaja,
znate već kako to biva

Anja mi je tada rekla:
„E sad će on doći da te siluje“.

I Anja je imala 11 godina,
ali je živela u drugom kraju grada,
znate već kako biva

Nisam shvatila.
Anja me je gurnula na krevet,
legla na mene
i objasnila mi sve
do tančina.

Potresena, užasnuta,
dočekah
trenutak oslobođenja
i upitah je, gubeći dah:
„Ali zašto?“
i Anja mi odgovori
bez trunke razmišljanja:
„Da budeš mirna“. 

Nama Levi (20 g, Ranana,
oteta u Crnu subotu,
njena sudbina je neizvesna)
strašne crvene mrlje
na njenoj trenerci
dok su je Hamasovci
ubacivali u džip
bosu
vezanih ruku.

Da, naravno da poznajem Namu.
Znam svakog od njih.

===

(32. od 251; Iz poeme „Da, znam svakog od njih//Poema o očiglednom”)

“Isus izgoni zloduha iz zloduha”, Linor Goralik (2024)

Linor Goralik (1975, Dnjepropetrovsk) – pesnikinja, prozaistkinja, prevoditeljka, vizuelna umetnica, autorka stripova, novinarka, tvorac antiratne onlajn publikacije ROAR (Glasnik antiratne i opozicione kulture). Teško je sve nabrojati, ali svaki novi projekat Linor Goralik zavređuje osobitu pažnju.

Pored ostalog, autorka je romana „Все, способные дышать дыхание“ (2019), nagrada „НОС“, „Hladna voda Venisane“, nagrada u nominaciji „Ženski likovi u delima fantastike“, romana “Bobo” (2023), te “Sveske Katarine Suvorove“ (2024). 

Piše na ruskom, hebrejskom i engleskom jeziku. Od 2014. živi u Izraelu.

===

„Da, znam svakog od njih“. Ovo je svojevrstan odgovor na pitanje koje se Izraelcima nikad ne postavlja, ali koje neprestano i duboko osećam: „Da li ih poznajete? Da li znate nekog od njih?“ Počela sam da pišem ovu poemu uveče 8. juna, na dan kada su oslobođena četiri taoca, dan koji sam preplakala. Pišem je paralelno na engleskom i ruskom i njen stil odudara od meni svojstvenog izraza (tekst je narativan, ali mislim da tako mora da bude iz sasvim očiglednih razloga i otuda podnaslov „An obvious poem“/„Poema o očiglednom“. Ne znam još kako ću je završiti – za sada je tu nekoliko pesama, nekolicina imena, a biće ih 251, jer uglavnom više plačem nego što pišem dok gledam njihove portrete i čitam o njima. Ali dovršiću je, ako to Gospodu bude ugodno.“ (Linor Goralik)

Priredila i prevela Nada Petković

Nebo nad Kišinjevom je izložbeni prostor, a oblaci deo postavke. kazao je F, koji nikada nije bio u Moldaviji.
M. mu je poverovao i otputovao tamo.
Odseo je u hotelu Moldavija, cena je bila pristupačna, a osoblje profesionalno.
Prvi utisak: Nebo kao u svim ostalim državama, oblaci isto.
Dok je šetao ka centru grada iz jedne zgrade nalik na ogromnu kućicu za ptice izašao je čovek koji mu se obratio imenom.
Predstavio se kao pesnik.
Na pitanje odakle se poznaju tajanstveni neznanac je odgovorio: Znam još mnogo toga o tebi.
Znatiželjan, M. je krenuo za njim.
Pesnik je kroz razgovor plasirao informacije koju zna o M.
Ispratio ga je do hotela i rekao da mu je drago što su se ponovo videli.
Strepeći da će se čudak i sutra pojaviti M. je probdeo noć.
Ujutru je čuo otključavanje vrata svoje sobe.
Pesnik je ušao, polio banzin po sobi, bacio šibicu i seo na krevet.
M. je krenuo da beži, ali ga je pesnik zgrabio za nogu.
Drugom nogom šutnuo ga je u cevanicu i oslobodio se stiska.
Uspeo je da skupi stvari i pobegne iz sobe u plamenu.
Kad se vratio kući danima je čitao moldavske portale u želji da sazna o požaru u hotelu.
Našao je nekoliko vesti.
Pesnik, za koga se ispostavilo da radi u vešeraju, bio je psihički bolesnik i organizator zavere.
Plan je bio da spali sebe i još jednog gosta hotela, a da kolege za to optuže gazdu.
Pesnik je izgoreo, kao i veći deo hotela.
Ostali zaverenici su pohapšeni.
M. se neprestano pitao zašto je pesnik prikupljao njegove podatke.
Mogao je da ga zapali hotel i bez toga.

Kad je M. ovo ispričao F. je rekao:
Hotel je goreo, bilo je dima posvuda.
Ipak je na nebu bila izložba, samo si ti bežao i nisi mogao da uživaš u umetnosti.

Safet Sijarić: Ljubav na Miljacki, Lijepa riječ, Tuzla, 2024., 56 str.

Nisam siguran da sa sigurnošću možemo svrstati kojem žanru pripovjedne proze pripada najnovija knjiga Safeta Sijarića, koju posthumno objavljujemo – “Ljubav na Miljacki”. No, bez obzira da li je to kratki roman, novela ili razuđena priča – Sijarić nam donosi još jedan književni dukat koji će s radošću čitati njegovi čitaoci, a njih nije mali broj.

Nije mi poznato da je neko sa ovih naših ratovima i drugim brutalnostima u crno zavijenih geografskih prostora tako duboko uronio u tuđu bol i nesreću kao što je to uradio Safet Sijarić; ne samo u ovoj priči već i u mnogim, prethodno objavljenim. Doima se da je sve te usude, o kojima piše, godinama nosio na svojim krhkim plećima i napokon spustio i sjeo pored njih da odahne.

Ovo je na koncu priča o predrasudama i živom balkanskom blatu u kojem su se, ni krivi ni dužni, zatekli dvoje mladih Sarajlija. On pravoslavac, ona muslimanka… Pa iako On u opkoljenom i granatama i još kojekakvim ubojitim skalamerijama zasutom Sarajevu sa srpsko-četničkih položaja u okolini – a i iz same nutrine grada, na svakom koraku vreba smrt – žrtvuje vlastiti život kako bi spasio staricu muslimanku koja je pogođena u nogu i leži na jednom od sarajevskih trotoara – ne vjeruju mu i kao samrtni plašt nabacuju krivnju zbog smrti koje dolijeću u grad.

Zato donose odluku da odu, da bježe. Iz smrti u smrt!

Iako je u trenucima smaknuća i kataklizme Sarajeva Sijarić bio daleko, očito da je, i kao pisac i kao čovjek, bolovao bosanske rane rata. Do u detalje je odslikao pogibeljni bijeg iz grada, gdje nije previdio ni njihanje nepokošene trave uz Miljacku u koju su, izrešetani kuršumima, zauvijek pali Admira i Boško.

On pravoslavac, ona muslimanka! Taj grijeh se, u nesretnim zemljama, plaća životima!

Safet Sijarić je posve poseban pripovjedač i majstor svog zanata, koristi arhaiku ali strogo doziranu, vodi računa da ne zamara čitaoca i da ga do zadnje rečenice drži budnog, te svojom kratkom formom uspijeva ispričati ono što mnogi pisci smještaju na stotine stranica. 

Ova knjiga “Ljubav na Miljacki” je, u najkraćem, memento ratnom Sarajevu; pomenulo se, a ne povratio – rekao bi pametni narod.

Safet Sijarić je živio za književnost. Imao je nevjerojatan dar da namiriše dobru knjigu, dobru rečenicu. I o svakoj govorio s ushićenjem kao da je to njegova knjiga, njegovi junaci u njoj, i to oni iz najbližeg rodbinskog kruga.

Takav je bio naš Sajo, takav je umro, i takav će ostati u našim sjećanjima.

Otpočetka 1992, kada se nakon Sarajevskog primirja potpisanog u Konaku, s kojim je u Hrvatskoj završio jedan rat, pripremao stvarni početak rata u Bosni, a s njime i kraj jednoga našeg života, pisao sam nešto što sam nazvao “Tempi morti”. Trebala je to biti knjiga pjesama, ili bi to, možda, bila poema, esejistička rasprava u stihovima, svakako pokušaj da se o stanju vlastitog svijeta piše uz neku spasonosnu distancu. (Vazda mi je slabo išlo distanciranje od samog sebe.) U ta tri mjeseca, nakon posljednje Nove godine, u siječnju, veljači, ožujku, dok smo se noktima još držali za klizave rubove pločnika, nastojeći sačuvati vlastiti unutarnji mir, napisao sam, možda, tridesetak tekstova u stihovima ili u simulaciji stihova. Nakon što se 5. travnja zaratilo i u Sarajevu, “Tempi morti” su prekinuti. Pisani na pisaćem stroju i na zelenkastom pelirnom papiru, tankom, skoro prozirnom, rasipali su se na sve strane po Sepetarevcu i iz nekog neobjašnjenog razloga izazivali u meni mučninu i sram. Većina tekstova iz “Tempi morti” završila je u smeću, uglavnom nehotično, ili je izgubljena, dok sam nekolicinu slučajno sačuvanih uvrstio u knjigu svojih izabranih pjesama “Dunje 1983.”, objavljenu 2005. U međuvremenu nestalo je mučnine i srama, a sačuvani tekstovi pretvorili su se u neku vrstu arheoloških nalaza jedne intime. U pjesmi “Ljubaznost malih naroda” dvije stvari mi se čine zanimljivim: naslov, koji zavređuje neki mnogo sadržajniji i duži tekst, a vjerojatno i knjigu; te činjenica da je budućnost neprestano potvrđivala i još uvijek potvrđuje zbivanja iz pjesme, koju je jedan dvadesetpetogodišnjak napisao u veljači 1992.

Ljubaznost malih naroda

U Brechtu bi barem jedan taksist na frankfurtskome Hauptbahnhofu
Prepoznao staru komunističku svinju
Davna bi dama prelazeći s jedne na drugu stranu ceste posljednji put
U njemu vidjela monstruma koji joj je mladost potrošio na policijska ispitivanja
Škripnuo bi zubima gospodin X jer i on se sjeća dana kad je u Njemačkoj sve bilo u redu
Djeca su išla u školu, dojilje su nadmašile dva četverogodišnja plana, a logori?
Logori su bili uglavnom u Poljskoj, pa otkud nam pravo da se u poljske petljamo stvari

U mojoj bi zemlji prema Brechtu svi bili ljubazni
U audijenciju bi primljen bio od predsjednika i ministra kulture
Vodili bi ga na književnu večer, upoznavali s probranim teatarskim društvom
U mojoj zemlji teško je shvatljivo da bi Nijemac mogao biti stara komunistička svinja
Mi vjerujemo da svima je njima pod jezikom Hitler, samo ga ne smiju pustiti van
Pa im se smješkamo kao stari saveznici, mijeseći uzbuđeno jaja kroz šuplje džepove hlača

Sarajevo, veljača 1992.

      Volim kada mi konobar u Venusu, bez narudžbe, donese espreso, taman dužine i jačine. Uz njega i čašu obične vode, nikako kisele. Pa se razleti da mi nađe dnevne novine.

     Momak u Pelivanu, čim me ugleda, prstima odbroji koliko minuta ću čekati burek s mesom, jer mora biti direktno iz furune. Ne pita za jogurt – zna da ga neću – nego odmah prinosi moju čašu vode.

     Kod Poja, uz ćevape, na roštilj odmah stave i somun. Da bude prepečen i hrskav. Sem luka, nikakav prilog – to se podrazumijeva.

     U mesari mi Semir očima da znak da trenutno nema mesa za mene i prošapće da dođem poslije jedanaest.

     Zade i Anđa nikada ne propuste da mi u kesu s povrćem ubace i paradajz plus ili tubicu peršuna.

     Milo me godinama, u decembru, snabdijeva krompirom, mladim i slatkim kao usred maja, tek izvađenim iz njegove bašte. Donese bez narudžbe – ja sam mu, kaže, stara mušterija.

     “Srećan put i veži taj pojas ponekad” – ispod glasa dobacuje mi policajac i pita jesu li radile lignje sinoć.

     “Kao vazda, komšo?” – rizično škljoca makazama oko moga uha frizer Ilir i ne čekajući odgovor počne ravnati moje sve rjeđe vlasi.

     Šnajderica Gina me, umjesto pozdrava, pita: “šta je sad široko ili predugačko?”

     Moj grad.

Branko Fučić: Terra incognita, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.

Teško bi danas bilo našem onepismenjenom hrvatskom svijetu objasniti tko je bio Branko Fučić. Ono što bi, možda, jedino mogli razumjeti jest da je bio crkveni čovjek i da nije bio u Partiji. Ali bi li i to razumjeli? Jer Fučić je istovremeno cijeli svoj radni vijek u socijalizmu bio zaposlenik nekih od najvažnijih i najuglednijih kulturnih institucija u zemlji. A pritom sasvim je malo vremena provodio u službenim prostorijama i kancelarijama tih institucija. Naokolo je tumarao, uglavnom je pješačio po istarskim i kvarnerskim zabitima, a zatim i širom Hrvatske, pa i bivše Jugoslavije, baveći se nečim što bismo mogli nazvati poslom kulturno-povijesnog, arheološkog i paleografskog detektiva. Poput onih čudakinja i čudaka iz britanskih kriminalističkih serija, samo što se nije bavio umorstvima i pljačkama, nego razotkrivanjem skrivene, skrajnute i naslagama vremena prekrivene baštine. Recimo, po zakucima interneta može se naći informacija koja je začudo vjerodostojna: Branko Fučić otkrio je i obradio više od polovice registriranih glagoljaških natpisa na teritoriju bivše Jugoslavije. A ako vas kao turista put navede u Istru, pa bude hladno i oblačnu, i ništa od kupanja, te se odlučite za malu ekskurziju po istarskim freskama, unaprijed možete biti poprilično sigurni da ih je obradio Branko Fučić.

Povijest umjetnosti i talijanski završio je u Zagrebu 1944. Po oslobođenju zapošljava se u Konzervatorskom zavodu u Zagrebu, pa u Konzervatorskom zavodu za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci, da bi ubrzo prešao u Historijski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koji je, istina, sjedište imao u Zagrebu, ali dobra i pametna uprava Fučiću nije branila da sav svoj radni i životni vijek provede na – terenu. I tu dolazimo do onoga za nas najvažnijeg: osim što je bio maran, gotovo fanatičan tragač, otkrivatelj i istraživač, Fučić je bio briljantan pisac. Jedan od najdojmljivijih i najboljih nonfikcionalnih stilista koje je hrvatska književnost imala u dvadesetom stoljeću. Nije sasvim lako odrediti žanrove u kojima je pisao. Premda je bio esejist, pisac kulturno-povijesnih reportaža, monografija i znanstvenih radova, kao i putopisa, crtica i novinskih članaka, Fučić zapravo je bio pisac žanrovski fluidne i sebi posve prilagođene proze. Kao svi veliki pisci, pisao je što je htio i kako je htio.

Njegove knjige bile su lokalni i regionalni bestseleri. Recimo, “Fraške”, kojih bi se tek trebalo prisjetiti. Kao i “Terra incognita”, koja je objavljena u izdanju Kršćanske sadašnjosti u ona najgora hrvatska knjižarska i nakladnička nedoba iz sredine devedesetih. Već je nakon godinu dana bilo tiskano i drugo izdanje, a ja sam se u ona doba po kaptolskim knjižarama nakupovao primjeraka, koje sam, pun oduševljenja, poklanjao prijateljima i poznanicima za koje sam vjerovao da će se navući na Fučićev način i stil. Neki doista jesu.

Riječ je o vrlo kratkim tekstovima – svi odreda su jednake dužine – jer su svi prethodno morali stati u šest minuta Fučićeve autorske rubrike u emisiji Ljiljane Jerkić na onodobnom Hrvatskom radiju. Premda pješak s ruksakom, i istraživač davno minulih svjetova, Fučić je bio izrazito medijski osviješten: znao je da na radiju mora biti dinamičan i zabavan. Ali njegova dinamika bila je poput dinamike Umberta Eca, bez imalo trivijalnosti i šuplje poučnosti, bez ijednog općeg mjesta.

Svaki tekst zapravo je istraživanje po jednog malog, velikog, jedva vidljivog, u vremenu i/ili prostoru skrivenog mjestašca Hrvatske, koje može biti na zemljopisnoj mapi, a može, recimo, biti u tekstu. Recimo, antologijski je, nezaboravan jedan tek malo veći esej u knjizi, naslova “Baščanska ploča”, razdijeljen na šestominutna mikropoglavlja, od kojih nam je danas možda i najzanimljivije prvo, naslova “Čitanje Baščanske ploče”, koje počinje ovako: “U gimnaziji nam je profesor hrvatskog jezika, Slavonac, štokavac, objasnio značenje Baščanske ploče za hrvatsku povijest. Pročitao nam je i njezin tekst, naravno, s naglascima svoje štokavštine, s naglascima suvremenoga hrvatskog književnog jezika. I danas pamtim početak njegova čitanja: ‘V ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledine juže da Zvnimir kral hrvatski v dni svoje v Svetuju Luciju’, itd. Meni, bodulu, čakavcu, koji sam i kod kuće, u Zagrebu, komunicirao sa svojima na čakavštini, nešto u tom čitanju nije ‘štimalo’. Takav jezik Baščanske ploče činio mi se oporim i tvrdim, pomalo barbarskim. Ali autoritet moga izvrsnog profesora odagnao je moje nejasnoće – tako, valjda, to jest i tako to mora biti.

Tek jedan Candide, jedan moj prijatelj iz djetinjstva, rođeni Baščanin, opet me je u zrelim godinama poljuljao svojim bašćanskim pitanjem: ‘Ca še žna kako šu u ono vrime opati švete Lucije citali Baščansku plocu? Ca šu glagoljaši prije Ljudevita Gaja bili štokavci?’”

I tu započinje čudesna avantura Branka Fučića, za koje on svome čitatelju, potpunom neznalici, i sebi, u pripovjedačkoj pozi potpunoga neznanja, objašnjava kako valja ući u pitanja akcentuacije teksta, sastavljenog u vrijeme u kojem su živjeli ljudi o čijim akcentima ne znamo ništa. Fučićev put u saznanje jedna je od veličanstvenijih živih gesta hrvatske kulture i književnosti. “Terra incognita” knjiga je o tome.

Crkveni tati

Ovo je, recimo, romaneskna tema. Pod naslovom “Crkveni tati” Fučić započinje kako su, kada bi kao nepoznati za komunističkog režima od seljaka u nekoj zabiti zatražio ključ od kapelice, u njemu takvom, s naprtnjačom i znojnom, seljaci bi vidjeli sveca, “ambulantnog sveca”, koji posjećuje zapuštene crkve i nešto zapisuje. Danas, u demokraciji, ako zatraži ključ, u njemu će vidjeti tata. Što se u međuvremenu dogodilo? I onda nastavlja s anegdotom, zabavnom i duhovitom, koja preraste u malu povijest crkvenih tata u našim krajevima. Genijalno, ali baš genijalno!

Sveti Anton od praščića

I dok sam za primjer uzimao “Crkvene tate”, već mi je pažnju oduzeo susjedni esej-pripovijest, gornjega naslova. Tekst govori o svecu, koji svoj dan ima na 17. siječnja, ima veliku sijedu bradu, opatski štap i zvonce u ruci. Prikazuju ga s plamenom na dlanu i s praščićem, koji se skutrio uz njega. Sveti Anton Prašičkar, kako ga zovu Slovenci, zaštitnik je stoke od zaraznih bolesti, a u Istri, Primorju i na otocima, u Fučićevim zavičajima, dakle, zovu ga sveti Anton od praščića. Fučić objašnjava otkud Antonu praščić: u davna doba svinje su tumarale carigradskim ulicama i jele otpatke od hrane, “tako su prasci vršili po europskim gradovima onu ulogu koju danas vrši gradska ‘Čistoća’”. Samostanski su prasci, zarad razlike od onih pučkih, imali oko vrata zvonce. Otud Antunu zvonce. Gledajući svete sličice, objašnjava Fučić, puk je na svoj način pretumačio ikonografske znakove, i tako im je sveti Anton postao zaštitnik – domaćih svinja.

Prolazi već peti dan otkako sam pročitala “Bečki roman” Dragana Velikića. Trebalo mi možda mjeriti vrijeme i promjene koje nam donose pročitane knjige, međutim, riječ je o vrlo nemjerljivim kategorijama, gotovo metafizičkim. Još uvijek ne postoji uređaj koji bi izmjerio koliko nas je neka knjiga promijenila, koliko smo dugo o njoj mislili, koliko smo se dugo u svijetu kretali pod njenim djelovanjem. 

“Bečki roman” sam pročitala u dahu, u dvorištu jednog od najstarijih, neki kažu, i najstarijeg zagrebačkog hotela. Sve o čemu “Bečki roman” govori, slušala sam i za susjednim stolom. Bila sam, dakle, na periferiji glavnog grada Austrije. Gospođe su gotovo sat i pol vremena, koliko sam sjedila, razmatrale svjetske i zagrebačke probleme te brzo i samopouzdano detektirale krivce. U svijetu su ponosnu titulu krivaca za sve loše ponijeli Židovi, a u Zagrebu bosanskohercegovački Hrvati. Neugodno je to čuti, ali lijepo je znati. Tako mali narodi, a tako velika sranja. U Mostaru bi rekli – golemo.  Možda je i bilo vrijeme da se moja zabluda o glavnom gradu Hrvatske razbije: ipak je to periferija glavnog grada Austrije. Nepalci i ostali pripadnici radničke bratovštine iz Azije su im jadni i bijedni. I bit će sve dok netko od njih ne bude radio u nekom uredu, nekoj instituciji, sve dok ne bude radio neku odgovornu vrstu posla. Dok rinta na baušteli, raznosi hranu i vozi taksi, nema s njima problema. Dobro, malo im smrde, malo su im jebene crnčuge, ali u suštini, to je to. Periferija glavnog grada Austrije, opet kažem. 

Pavle Marić, mladi psihijatar i Srbin, čovjek koji se preziva na sporno -ić, zaposlen je u bečoj Centralnoj bolnici. Njegov život do zaposlenja nije bio idealan: dijete je razvedenih roditelja, projekt svog autoritativnog i dominantnog oca, stomatologa u čiju su ordinaciju u Beču dolazili samo oni s pedigreom, i majke profesorice književnosti i profesionalne kukavice. Međutim, u tom rascjepu između Beča i Beograda, Srbije i Austrije, Pavle je pristajao na očeve izbore i planove, uzalud opomenama djeda Lovre da oni koji se trajno nastane u Austriji trebaju paziti da ne završe kao Frankopani. 

Austrija Pavlovog oca Andreja u kojoj su toliko uzdao i kleo, u koju je vjerovao i kojoj je i sam, baš on, toliko doprinosio, raspala se onog dana kada mu je sin uhićen i zatvoren u zatvorskoj bolnici za mentalno poremećene osuđenike u gradiću kojem sada više ne pamtim ime. U “Bečkom romanu”, kao u povijesnoj lekciji o početku Prvog svjetskog rata, imamo povod i uzrok. Povod uhićenju bili su kolači: Pavle ih je donio svojim kolegama liječnicima u Centralnu bolnicu. Pandemija je korona virusa, svijet se neumoljivo raspada, njegove kolege kolače jedu, da bi ga svega nekoliko dana kasnije optužile za svjesno i namjerno trovanje. Istražni postupak je manjkav, sav od propusta, zataškavanja, a Marić u zatvoru provodi tri mjeseca gdje se njegova ljudska prava, koje kao zatvorenik ima, neprestano krše. Nema pravo na pravično suđenje i obranu. Zašto bi i imao? On je i prije okončanja kaznenog postupka – presuđen kao trovač. I ne samo kao trovač, nego i uhoda, isljednik, mentalno oboljela osoba. I unatoč tomu što stručni medicinski nalazi otkrivaju da nema nikakvo mentalno oboljenje, da ne postoji ni najmanji dokaz da bi nekog svjesno otrovao i uhodio, pred austrijskim policijsko-sudskim aparatom on je kriv. I sve što čini, što govori, kako se ponaša, samo ide u prilog toj tvrdnji. “Bečki roman” je knjiga o čovjeku koji se bori protiv države koja ga je odlučila hladnokrvno i nemilosrdno likvidirati kao građanina, i to drugog reda. A država je spremna učiniti sve što može i ne može, sve što se smije i ne smije, kako bi riješila slučaj. Pavle Marić je pred austrijskim zakonom i represivnim organima bio slučaj. I ne zato što je Pavle Marić, što je čovjek, nego što mu se tako, nesretno, naštimalo u životu da su oko njega, da su u slučaj upleteni svi oni koji čine kremu jednog grada. I zbog njih je on slučaj; pa neće sada ugledni bečki liječnici, pravnici, njihova djeca, ispaštati ako su malo i slagala, ako su malo i izmislila, ako su se malo i zezala, ako su malo i krivo shvatila, zbog tamo nekog Marića, koji čak nema ni državljanstvo. Osim toga, u njegovom mobitelu pronađen je inkriminirajući sadržaj: fotografirao je toliko toga što ga veže za ljubav, strast, radost. Kada bi mobiteli svakog od nas došli pred austrijske policijske istražitelje, vjerujem da bi se pronašlo neko inkriminirajuće djelo koje se treba tretirati Kaznenim zakonom i sumnjam da bi nas puno prošlo ispod godine dana zatvora i barem nekoliko psihijatrijskih dijagnoza. “Bečki roman” je roman o jednom sudskom postupku, ali i o procesu denucijacije pojedinca. Knjiga o tome kako postajemo žrtve drugih tek onda kada se ti ljudi više ne mogu izboriti ni sa sobom, ni sa svojom okolinom. Pavle Marić nije bio kriv, to se i sudskom presudom dokazalo, i to pravomoćnom.  Kolače je donio pogrešnim ljudima: onima koji su tuđi jad iskoristili jer im je tako trebalo, jer im je tako bilo lakše, jer su samo to znali učiniti. U osobu koju je volio, učitavao je, ono što je njegov otac učitavao u Beč: sve ono čega nije bilo. 

Osim borbe protiv represivnog aparata, u gradu koji je proglašen najsretnijim gradom za život, Pavle Marić borio se za vlastiti identitet i integritet pred ocem, pred svojom obitelji, ali i sam pred sobom. Možda mu je zatvor pomogao. Naši neprijatelji nas ponekad vode na nevjerojatno dobra i korisna mjesta. Treba im dati šansu da to učine. Mariću se, naravno, nitko nije ni javno ni privatno ispričao zbog terora koji je prošao, nitko nije pokazao ni minimum pokajanja. To je, dakle, jedna uobičajenost, ili kako se u romanu kaže, “tipično austrijski”. Ničega ih ta fraza ne amnestira, naprotiv, ni pojedinačno ni kolektivno, nego samo potvrđuje koliko je to dekadentno društvo, ogrezlo u zlo i bešćutnost koji se zatrpavaju saher tortama i pohanim svinjskim šniclama. Na njihovom je kuhinjskom stolu Pavle bio klasični carski drobljenac. 

Ponedeljak.

Pišem svešteniku iz Beiruta, na engleskom, ekonomičnom jeziku ovozemaljskog pakla – Bože, molim se da budete dobro, kako mi je samo žao.

Abouna Justinos Dib ne odgovara. Poslednja prepiska je bila sličnim povodom – javila sam mu se nakon pogleda u snimak nadzorne kamere u njegovoj crkvi, avgusta četvrtog, godine 2020. Na snimku se on moli, kad kroz vrata i prozore uleće vazduh potisnut detonacijom, bacajući krhkog slugu Božjeg kao leptira na plamen Bogorodičine ikone.

Odgovara tada sa: hvala na brizi, bilo je veoma teško.

Provodim dan misleći na leptire u Beirutu.

Utorak.

Prvi dan beogradskog oktobra zamutio. Abouna Justinos Dib posle dvadeset i četiri sata odgovara: Amin, vrlo je teško. Molim vas, molite se za nas.

Pišem mu nešto o veri. Na engleskom, ekonomičnom jeziku ovozemaljskog pakla.

Ne pišem ono o čemu mislim – oče dragi, u dalekom i dragom Beirutu, danas mi se otac vratio sa skenera sa rakom. Poslali smo ga tamo sa reumom a vratio se sa tumorom. Još koliko juče bila sam posvećenija Vašoj muci, dragi oče. Svih ovih godina divim se postojanoj snazi Vaše radosti dok krštavate i venčavate Vašu pastvu, sve te divne beirutske leptire, na koje mislim kad pođe vojska. A evo već danas događa mi se moj maleni Beirut od kog Vaš postaje dalji jer mi je duša tesna za tolike leptire.

Praštajte. Vrlo je teško. Molite se za nas.

Pogovor za novo izdanje romana Uspon i pad Parkinsonove

Premda je provodio stilske, žanrovske, pa i tematske mijene i prevrate, Basara otpočetka je pisac paralelne stvarnosti i razdešene povijesti. E, kad bi se u nekoj paralelnoj stvarnosti, u kojoj bi književnost svijetu bila važna otprilike onoliko koliko je svijet važan književnosti, dogodilo da mi Basara dođe kao svome starom drugu s upravo dovršenim rukopisom svoga novog romana Uspon i pad Parkinsonove bolesti, ja bih ga, naravno nakon čitanja, posavjetovao da to za masne pare proda Rusima. Oni će već naći pisca, ja bih im predložio Viktora Peljevina, koji će roman posvojiti, i tako će nastati velika prevratna knjiga ruske postkomunističke, postsovjetske i postmodernističke proze, ona za kojom je od 1989. ili od 1991. tragala moćna četa darovitih pripovjedača i romanopisaca, tražeći ruski izlaz iz realizma. I premda su neki od njih, ponajprije sam Peljevin, napisali romana, to znam, jer sam i Peljevinov pasionirani čitatelj, nisu našli izlaz, nego su se u postmodernizmu zaglavili kao u kakvoj strašnoj kući bez prozora i vrata. Osim toga, rekao bih Basari nakon što bih pročitao rukopis, cijela stvar ima neprocjenjiv marketinški, pa onda i materijalni, da ne kažem finansijski potencijal. Zadržiš li ti ovaj roman za sebe, rekao bih mu, za njega ćeš, vjerojatno, dobiti Ninovu nagradu, koju ti ne dadoše za Famu o biciklistima, nakon čega će izogovarati i tebe i knjigu, pa će sljedećih trideset godina trabunjati da si ti napisao i boljih romana od Parkinsona, a od novca od prodaje knjige u Srbijici moći ćeš neko vrijeme pokrivati troškove režija i kafane, nakon čega će ti se učiniti da nikakvih para tu nije ni bilo. Na ozbiljniju fajdu od prijevoda ne računaj, rekao bih Basari, jer malo šta je tako nekomercijalno kao kad srpski pisac, makar i genijalan, raspravlja sudbinu svijeta i Rusije. Ustvari, pogotovo ako je genijalan! Ako, pak, Rusima prodaš Uspon i pad Parkinsonove bolesti (ali možda pod uslovom da ga oni daju Peljevinu; ipak bi bila sramota da knjiga završi kod Limonova), stvar će se u Rusiji prodati u nekoliko miliona primjeraka, bit će prevedena na sve jezike Zapada i Istoka, o njoj će se govoriti na svim svjetskim postmodernističkim okupljanjima, sajmovima knjiga i književnim festivalima, tako da nije isključeno, rekao bih Basari, da će i tebe, kao čuvenog i prevođenog srpskog pisca, zvati da govoriš o Usponu i padu Parkinsonove bolesti, Viktora Peljevina. Ipak se u tom genijalnom ruskom romanu na više mjesta spominju Srbi i Srbija, pa da ti kažeš, rekao bih Basari, je li sve to Peljevin kako treba napravio. 

Jest da, možda, nije najjednostavnije odreći se vlastitog književnog djela, i to tako da ga prodaš jednoj takvoj firmi kakva je Rusija, jednoj takvoj, kako je Basara naziva, kosmogoniji, ali, ruku na srce, radio je Basara i neobičnije stvari od te. A korist po književnost i po Uspon i pad Parkinsonove bolesti bila bi neprocjenjiva. Pisac mora podnijeti žrtvu za svoje djelo, rekao bih Basari, čak i ako prilike zahtijevaju da ga se odrekne, da ga, kao novorođenče, u kutiji za cipele ostavi pred vratima socijalne ustanove ili crkve. Ustvari, pred vratima ruske ambasade.

Međutim, u stvarnosti, kao ni u čitateljskoj interpretaciji, ništa od toga neće se dogoditi. Bez obzira na ovu sjajnu poslovnu ideju, koju bi Basara, siguran sam u to, rado prihvatio, jer bi mu njezino ostvarenje donijelo novca za još barem dva života, Uspon i pad Parkinsonove bolesti ostaje njegov i srpski roman. U zbilji, vrijeme se vratiti ne može. I ne mogu postojati paralelne stvarnosti i povijesti, čak ni ako je njihov sadržaj uvjerljiviji, stvarniji i historijski utemeljeniji od sadržaja zbilje. Takvo što moguće je samo u romanu. Dakle, trebao bih za ovu stvar napisati basarijanski roman, koji počinje tom pomalo kilavom, nesigurnom i neuvjerljivom scenom u kojoj mi Basara 2006. dolazi s upravo dovršenim rukopisom Uspona i pada Parkinsonove bolesti, i ja mu zatim dajem svoj dragocjeni poslovno-književni savjet, da bi dvadesetak stranica zatim autor romana postao Viktor Peljevin, sa čime se mijenja književna, kulturna i politička povijest naše sadašnjosti…

To je još jedna važna konstanta romanesknog i esejističkog djelovanja Svetislava Basare. Njegova trajna tematska opsesija je povijest sadašnjosti. Sve vrijeme svijeta slijeva se u njegovim tekstovima u ovaj, upravo sad, trenutak. U tom je trenutku Basarina vječnost i Basarin Sudnji čas. On je moralist, nesumnjivo najmarkantniji i najmoćniji u srpskoj romanesknoj književnosti, on je prosvjetitelj, narodni tumač i zvjezdoznanac, koji će objašnjavati kosmos tako što će stvoriti usporedni književni kosmos, u kojemu će odnos među nebeskim tijelima biti jednak kako u onom originalnom, ali će u njemu biti one vrste pretjerivanja koja priču čini pričom.

Već negdje pri početku romana on ispisuje tvrdnju koja kao da je grafit, osvanuo jednoga sablasnog jutra na bedemu ovodobnog Kremlja: “realizam u ruskoj književnosti upropastio (je) rusku realnost”. Premda semantički, kao konstrukcija, proizlazi iz Basarinog stila i mišljenja, ovaj grafit, integriran u tekst romana, vjerojatno je ono najtačnije i najpreciznije što bi se o postsovjetskoj Rusiji moglo reći. Premda u romanu uopće nije riječ o toj Rusiji, nego o onoj prethodnoj, i premda je, kako u prvoj rečenici romana saznajemo: “Demjan Lavrentjevič Parkinson, izumitelj strašne bolesti, umro (…) od iscrpljenosti 1947. godine u logoru na Kolimi pod lažnim imenom Nikolaj Nikolajevič Kuznjecov.” Ali, već u drugoj ćemo i trećoj rečenici doznati nešto veoma važno, i za sovjetsku Rusiju, i za Basarine književne strategije: “Pod tim otrcanim imenom Parkinson će provesti još četrdeset i tri turobne mrtvačke godine – sve do perestrojke, glasnosti i raspada SSSR-a, raspada kome je (sad već rehabilitovani) Demjan Lavrentjevič – ako je verovati činjenicama iz predstojeće hronolije i biografije – itekako doprineo. D. L. Parkinson je, dakle, rehabilitovan zajedno sa stotinama hiljada što realnih što fiktivnih logoraša; ponovo dobija kuću svog iščilelog bića – ime.”

U Basarinim strategijama, kao ni u povijesti, privatnoj, porodičnoj kao i političkoj, dvadesetog vijeka, formalna kronologija ne znači mnogo. Kao ni činjenica da je ovaj formalno govoreći živ, dok je onaj, isto tako formalno govoreći, umro. Jer niti je prvi suštinski živ, niti je drugi u pravom smislu umro. Tko je živ, a tko mrtav, u mahnitoj historiji dvadesetog stoljeća i u Basarinim romanima, nije nešto što se ustanovljava u mrtvačnicama i prosekturama, ili na grobljima. U romanesknoj pripovijesti suštinska pitanja života i smrti tiču se čvrste logike naracije, ili slobodne volje pripovjedača, a u Basarinom su slučaju obje stvari najdirektnije povezane s mračnom logikom povijesti. Ili historije, u višem smislu riječi.

Svojevremeno je, ubrzo po premijernom objavljivanju Uspona i pada Parkinsonove bolesti, određenu smutnju u javnosti izazvao sam naslov. Među nečitajućom publikom, naime, kakve je uvijek većina, a o kakvoj Basara ponekad vodi više računa nego ijedan drugi pisac, stvoren je utisak da to Basara tematizira onu bolest iz medicinskih enciklopedija, izazvanu smanjenim lučenjem dopamina u dijelu mozga koji upravlja voljnim čovjekovim pokretima. Iz tako nastale smutnje i pogreške, i njezinoga odnosa prema povijesti i bolesti ispričanim u romanu, nastaje jedan od začudnih efekata romana. Medicinski parkinsonizam bolest je pojedinca – D. L. Parkinson naglasio bi: navodna bolest – dok je parkinsonizam D. L. Parkinsona bolest zajednice, kulture, čovječanstva. Osnovna i najpogubnija manifestacija te bolesti prividno je – zdravlje.

Ono što će olakog i prebrzog čitatelja svakako podsjetiti na Famu o biciklistima jest Basarina sklonost da se poigrava oprečnim pojmovima i paradoksima. Tako, recimo, zdravlje postaje bolest, a bolest se pretvara u zdravlje. Samo što to i nije paradoks u modernome vremenu i vijeku, i u onakvoj zajednici ljudi koja će prevladati u dvadesetom stoljeću i u romanima F. M. Dostojevskog, koji u najvećoj mjeri doista i jest pisac dvadesetog vijeka: bolesti kojima smo opsjednuti i koje nas, gorde, more za kapijama modernih bolnica i drugih medicinskih ustanova, redom su ozdravljive, dok od zdravlja, onakvog kakvo je zamišljeno i zapovjeđeno, definitivno ozdravljanja nema. Tako to Basara predstavlja, a tako to, otprilike, izgleda i u učenjima Demjana Lavrentjeviča Parkinsona. Pritom, Basara je ispod površine stvari – satiričar. Ili je on, još bolje i tačnije rečeno, humoristički pisac, komediograf, možda onaj i onakav kakvim je sebe nastojao vidjeti Thomas Mann. Samo što je, za razliku od Manna, Basara prošao i te škole, koje se, za razliku od tragičarskih i tragediografskih škola, uglavnom prolaze u stvarnosti, na trgu i ulici, svakako s one druge strane kućnoga praga, i to nužno iz autsajderske pozicije. Mannu nije, međutim, bilo dato da se rodi kao autsajder, ni u porodičnom, a bogme ni u zavičajnom smislu. Razlika među njima dvojicom je razlika između Lübecka i Bajine Bašte. Za ozbiljnog komediografa, Bajina Bašta sretnije je mjesto za roditi se.

Ali neka nas Mann predaleko ne odvede, vraćajmo se Basarinoj komediji i satiri. Naš pisac vlada tom genijalnom vještinom, pogotovu u Usponu i padu Parkinsonove bolesti i u srodnim romanima iz takozvane basarinske historiografsko-kulturološko-teološke metafikcije, da neprestano zavarava vlastite tragove, tako da ne biva do kraja jasno čemu se i kome se on to ruga, a s čime ili s kime se identificira. Mann ima jasnu i nedvosmislenu distancu prema Felixu Krullu, a kakav je Basarin odnos prema Demjanu Lavrentjeviču Parkinsonu, nipošto nemojte biti sigurni da ćete to znati nakon što pročitate knjigu. Između ostaloga, Basara ima i tu čudnu navadu, pratimo je još od Fame o biciklistima, da mijenja raspoloženje prema svojim likovima, da se maskira u njih i da zameće tragove ideji kojom je vođena naracija. Naoko, on je pisac ideja, katkad nam se učini da, poput autora iz davnih doba, svoje filozofske i političke rasprave pretvara u romane, ili da radi ono što je još Platon radio u svojim dijalozima, ali ubrzo shvaćamo da smo na krivom tragu. Anarhist koji vapi za redom u kosmosu, bogotražitelj koji se ruga vjerskim zanosima i bogoradi protiv institucija i ceremonijala, panker koji uspostavlja matematički sklad Bachovih fuga, Basara je pisac neprestanih proturječnosti. Samo što te njegove proturječnosti nisu samim sebi svrha. Upravo iz njih rađa se drama njegove književnosti.

Majstor je u imenovanju likova. Time će se jednom baviti stilisti. Recimo, zašto se glavni lik preziva Parkinson? Rus škotskog porijekla, reći ćete, i bila bi to zgodna i bezazlena zvrčka u pripovijesti, lako i nepretenciozno očuđenje, da nije prožetosti konfliktom Istoka i Zapada, beskrajne Rusije i tog posve malenog ostatka svijeta. Nesporazum nastaje iz tragično krivih međusobnih interpretacija i tumačenja, u kojima se s ruske strane svaki put rađa poneka monumentalna pogreška, i u toj pogreški element paradoksalne komičnosti. Uostalom, taj komični paradoks, ta monumentalna pogreška postoje i u samoj razlici između zapadnjačkog parkinsonizma i parkinsonizma D. L. Parkinsona. Ne samo da su to dva različita stanja, nego to su i dva suprotna stanja. Jedno je negacija drugog. 

U najvećoj moskovskoj bolnici D. L. Parkinson pokreće septembarsku revoluciju, “praobraz buduće oktobarske”. Počinje tako što bolesnici zbog loše bolničke hrane odbijaju doručak, “lupaju kašikama o manjerke”, bolničari ih uzalud smiruju batinama, jer ovaj put postoji organizacija. To vlast svaki put prekasno shvati: ne samo da je zaludno, nego je i opasno tući organiziranu skupinu ljudi, jer batinama se samo postiče revolucija. “Sve teče kao da pobunjenici slede uputstva još nenapisane Malaparteove Tehnike državnog udara, zauzimaju kuhinju, ostavu, magacin lekova i operacijske sale. Sazivaju konferenciju za štampu, na koju pozivaju dopisnike domaćih i stranih novina. Pozivaju bolesnike ostalih bolnica, poliklinika i sanatorijuma da se priključe revoluciji. Odziv je iznad svakog očekivanja.”

U toj apsurdnoj priči, koju bi neki drugi romanopisac iskoristio za kakvu epsku grotesku od nekoliko stotina stranica, dok je Basara apsolvira tek na stranicu dvije, i to zbog efekta sitne narativne i dramatske pirotehnike, čitatelj prepoznaje nešto što se u zbilji događalo, što je dio historije našeg raspadanja i što se, na neki način, davno usjeklo u naš kulturnoidentitetski imaginarij: pa upravo tako su, kako Basara opisuje septembarsku revoluciju, započeli 1981. “nemiri na Kosovu”, koji će zatim prerasti u pobunu s ciljem totalnog društvenog prevrata, što će reći u – revoluciju. Ali pisac ovoga, vjerojatno, nije ni bio svjestan. Naprosto, svaka revolucija započinje kao društveno marginalna pobuna, skoro u pravilu zbog hrane. I svaku revoluciju moguće je ugušiti – hranom. U Moskvi, u glavnoj bolnici, osnovana je Republika bolesnih, nakon što su revolucionari postavili svoja četiri politička zahtjeva, na kojima “prepoznajemo Parkinsonov rukopis”. Opet ih vrijedi radi pouke citirati: “1. izjednačavanje prava zdravih i bolesnih. 2. prestanak ograničavanja kretanja bolesnika. 3 pravo bolesnika da sami sebi postavljaju dijagnozu i određuju terapiju. 4. dvadeset poslaničkih mesta za bolesnike u budućem parlamentu Rusije.” Kako se sve, veli Basara, zbiva u Moskvi, “pred očima ambasadora, novinara i svetskih putnika, apsolutno je nemoguće poslati vojsku na goluruke bolesnike”, pa se vlast, nakon što je prihvatila političke zahtjeve revolucionara, poslužila metodom koji je u kršenju revolucije, zapravo, mnogo efikasniji od sile oružja: “Pred parom kobasica koje je Ministarstvo zdravlja obećalo kao zamenu za bljutavu kašu, ideali naglo počinju da blede. Bolesnici se poslušno vraćaju u krevete. Čekaju sledovanje boršča i kobasica. Zamenik ministra zdravlja, pred svitom ambasadora, stranih i domaćih novinara, lično sipa boršč i deli kobasice. I stvar je završena. Već sutra ujutru, u manjerkama je ponovo sluzava kaša. Nekolicina odvažnih počinje da lupa kašikama. Ali više nema nikoga ko bi mogao da politizuje tu buku (…) U bolesničke sobe ulaze bolničari s debelim batinama.” I tako skončava septembarska revolucija u Moskvi, po modelu nipošto novom i originalnom. Tako su, iskustvo nas uči, skončale sve stvarno propale revolucije u našem vijeku, među kojima, eto, mogli bismo se sjetiti, vjerojatno na Basarin užas, one studentske iz 1968. Jedina je šansa svih revolucionara uvijek da će vlast posegnuti za oružjem, umjesto za borščem i kobasicama.

No, je li to Svetislav Basara pisac društvenih alegorija? Nije, i to bi se također trebalo reći: alegorijski sloj njegovih pripovijesti, pa tako i ove u Usponu i padu Parkinsonove bolesti, posljedica je načina na koji se stvarnost odnosi prema priči, a ne na koji se priča odnosi prema stvarnosti. Stvarnost je, povijest je alegorija Basarinog romana, a ne obrnuto. I ta se alegorija počinje odvijati nakon što je roman napisan i objavljen. Pročitajte Uspon i pad Parkinsonove bolesti, pa promotrite kako je od trenutka u kojem je pisac stavio svoju posljednju tačku potekla historija Rusije, Srbije, Europe… 

Ovaj je roman kombinacija male povijesti života i rada D. L. Parkinsona, te njegovih teorijskih i revolucionarnih tekstova, i svjedočenja i pripovijesti slavnih i manje slavnih suvremenika, recimo Vladimira Nabokova ili duha poginulog turskog oficira Mehmeta Alija Muratoglua. Već negdje na početku pisac objavljuje svoj prezir prema poštivanju vremenskih i kronoloških zadatosti i zakonitosti. To što se nešto u takozvanoj stvarnosti dogodilo prije nečega drugog, ne znači ništa i ni na koji se način ne odnosi prema istinitosti kauzalnih veza. Ono što se zbilo u budućnosti vrlo često ostavlja posljedice u prošlosti. To je neobično važna pouka ne samo za čitatelje i čitaoce ovoga romana, nego i cjelokupnog narativnog, romanesknog Basarinog djela, i ona je među zakonima Basarine naracije. Demon historije, kojim se pisac često bavi i kojem se ruga, rugajući se svojim romanesknim antagonistima, nije, kako se samoobmanjuju historiografi i historičari, licem okrenut prema prošlosti. Njegova orijentacija mijenja se od prilike do prilike. Obično je poput publike na teniskom meču, koja maše glavama s jedne na drugu stranu mreže…

“Turizam je doista nacizam bez oružja.” Mamurluk je politički projekt. Bolovanje se kod Rusa pretvara u letargično ljenčarenje. “Zapamtite Nabokove”, svjedoči slavni pisac da mu je govorio D. L. Parkinson, “biti bolestan veoma je ozbiljan posao”. Nabokov poslije o tome razgovara s Berđajevom, pokušava dokučiti je li Parkinson lud, ili je zanesenjak novog doba, koji slijepo vjeruje u svoje fantastične teorije. Berđajev, međutim, nalazi razlog da se suglasi s jednim od Parkinsonovih stavova, onim o Aleksandru Makedonskom… I priča se nastavlja dalje, ludilo povijesti kovitla se poput uznemirenog duha kakvog anonimnog nesretnika u provincijskoj ludnici, čije ime i prezime nikome nikad neće značiti ništa. Lavrentij Akakijevič, otac Demjanov, piše Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom, i to je jedan od vrhunaca ovog romana. Piše mu o nauku svoga sina, i poziva ga u rat: “Fjodore Mihajloviču! Baćuška! Hajde da zaratimo protiv realnosti. Vi, samo Vi i Vaš genij, Vaš talenat, harizma i uticaj, mogu potpaliti oganj pravedne revolucije bolesnih. U suprotnom: imaćemo revoluciju idolopoklonika zdravlja. Sve sam video u vizijama. Nemojte olako reći: to je Parkinsonov delirijum. Bilo bi pogrešno. Nemam ja s tim ništa. Samo sam posmatrao. To možda liči na delirijum, to možda i jeste delirijum, ali to će veoma brzo biti ruska stvarnost. (…) Kao iskusan bolesnik i genijalan čovek, Vi svakako pratite znake vremenai primećujete da porast brige za prirodno zdravlje (kakva masna laž!) čini da je isti taj narod sve bolesniji. Svaka nova bolnica za posledicu ima jednu novu izmišljenu bolest. Pod naslagama tih fiktivnih (ali ništa manje neprijatnih) bolešćina više nismo u stanju da prepoznamo našu pravu bolest na smrt: sve su terapije stoga pogrešne i kontradiktorne, jer naša istinska bolest u samoj sebi sadrži i lek.

To jest – pokajanje.”

Nešto je genijalno, nešto čudovišno u tom tonu, koji u početku možemo otpisivati kao pretjerivanje, možemo se tako tješiti, ali najednom se onda velika hiperbola survava u nešto što prepoznajemo kao svoje. Recimo, kada grof Vronski 1913. “na kolenima moli imperatora da se na period od dvadeset godina iz kalendara izbaci mesec oktobar”, samo načas se u sebi nasmijemo. Kao i onim fanatiziranim Parkinsonovim nastupima protiv sapuna i protiv zdravlja koje, tobože, svijetu donosi sapun. A onda nas prođe smijeh.