_____________________Ali Puziću

U hramu što povazdan
miriše

Na bijeli bor
na hrast
i jelu

Majstor mjerka odležale
ukraj naslagane
grede

Buduće prozore
Stolove

Hrpice pilotine

Mrve hljeba

U mojoj neobjavljenoj knjizi prevoda “9 ruskih pjesnika” (330 kompjuterskih strana) najviše pjesama imaju Nikolaj Zabolocki (38) i Aleksandar Kušner (35), koji nesumnjivo idu u najveće ruske pjesnike 20. stoljeća i trebalo bi oba da od mene dobiju zasebnu knjigu prevoda, ali više nemam ni snage ni strpljenja.

A prevodilačko umijeće – pola je strpljenje, a pola sve ostalo. Gete je rekao. “Talenat je dugi strpljivi rad”. Tim prije prevođenje.

Rusi su veliki majstori oktava, a ove dvije pjesmice spadaju u najnezaboravnije koje sam na ruskom jeziku jeziku čitao:

ALEKSANDAR KUŠNER

***

Dok usamljen u sjeni stajah
Noću sred pustog sâda,
Čas škripne tiho dver iz raja,
Čas lupi dver iz hada.

Slijeva zvuci su muzike,
I skladno pjeva glas.
Zdesna neko, uz stalne krike,
Proklinje život väs.

***

S novostima lošim, sa svojom bijedom,
Bolom, krivicom živjeh te godine.
Suhim upaljenim očima sam gledo
U svijet koji čas mrkne, čas sine.

Zasluživao dječak pažnju nije,
Niti u dači pas koji razdražen
Zijeva. Tragični pogled je na svijet
Rđav zbog toga što je uobražen.

<1968.>

Preveo Marko Vešović

Godine 1964. zagrebački je Jugoton, najveća diskografska kuća u Jugoslaviji, objavio dugosvirajuću, LP ploču “Pjesme Herceg-Bosne”, u čijem su snimanju sudjelovali najpoznatiji ondašnji sarajevski pjevači i pjevačice, Nadežda Cmiljić, Zora Dubljević, Mile Petrović, Zehra Deović, Safet Isović, Radmila Jagodić, Zaim Imamović, koji su odreda karijere gradili kao vokalisti Radio Sarajeva. Za razliku od uglavnom samoukih kafanskih pjevača, prezrenih u ona kao i u ova vremena, koji su činili estradni undergound, i još će proći godina i godina prije nego što dobace do Jugotona, a kada se to dogodi, bit će to rođenje nečega što će se onda zvati novokomponovana narodna muzika, pa turbo-folk, radijski pjevači bili su muzički školovana gospoda, bez obzira na to što nisu pohađali muzičke škole i većina ih je bila notno nepismena, ali se pjevanje na radiju smatralo školom. Osim što su svojim glasovima, uživo i preko magnetofonskih vrpci, popunjavali radijski program, oni su bili i važni za izgradnju kulturnoga i glazbenog identiteta jugoslavenske socijalističke zajednice, za očuvanje njezina nacionalno-kulturnog i teritorijalnog pluraliteta, te, nikako na kraju, za propagandu i marketing političkog režima.

Iako je za omotnicu albuma iskorištena ubava veduta sa čaršijskog sokaka, s kaldrmom, doksatima i obijeljenim fasadama od nepečene gline, koja je prigodno uokvirena zelenom bojom zastave, “Pjesme Herceg-Bosne” nisu sevdalinke. Samo je “S one strane Plive”, u izvedbi Zehre Deović, ubrojiva među takve pjesme te, možda, i “Zelen lišće goru kiti”, koju je pjevao Safet Isović, i koja je nekom nekad, vjerojatno, zazvučala kao i sevdalinka, premda je riječ o starogradskom šlageru, nastalom po tekstu slavnoga srpskog devetnaestostoljetnog pjesnika i slikara Đure Jakšića, i sa sevdalinkom i Bosnom ima samo te veze što takve pjesme Bosanci rado i uvjerljivo pjevaju. Zaista, “Zelen lišće goru kiti” u izvedbi mladoga Safeta Isovića zvuči moćno, lijepo i tužno, upravo onako kako treba.

Ali nešto su sasvim drugo “Pjesme Herceg-Bosne”. Recimo, “Marš XXIX divizije” i “Marš X hercegovačke brigade”, u izvedbama Instrumentalnog trija Matijević – Trkulja – Bogeljić, i grupe pjevača. Ove dvije pjesme zvuče gotovo zaumno, kao da dopiru iz neke ideološko-političke podsvijesti epohe ili iz romaneskne reinterpretacije ranih dana jugoslavenskog socijalizma, u kojoj su se izmiješale različite razine stvarnosti, a s njima i različiti žanrovi, melodije i glasovi, pa tako klasike s Radio Sarajeva i velikane sevdalijske i starogradske jugoslavenske povijesti čujemo kako odlučno i pomalo ljutito u “Maršu X hercegovačke brigade” pjevaju “sad naprijed Hercegovci vrli” i “nek’ zna ustaški gad”, da bi se odmah u istome stihu spomenuo i njegov četnički brat. Nisu ovo pjesme koje se više ne pjevaju, jer se one nikad nisu ni pjevale, nego su samo služile kao zaštitni znak režima, ali i svojevrsni alibi diskografskoj kući, te samim glazbenicima i pjevačima. Nakon što imaš snimljen “Marš X hercegovačke brigade” nitko te više ne može pitati ni što si radio 1941, ni kakve si to džeziste, rockere i protunarodne elemente objavljivao 1964. Problem s ovakvim pjesmama nastaje kada se jednoga dana svijet naglavce izvrne, komunizam se raspukne kao balončić od sapunice, a s njim i Jugoslavija, a ti se pred novim vremenom i novim običajima i vrijednosnim sustavom zatekneš s “Maršem X hercegovačke brigade”, pjesmom koju je sad nemoguće sakriti, premda se zapravo nikad nije pjevala. Spašava te samo to što su Jugoslavija i njezin samoupravni socijalizam funkcionirali kao savršen kolektivni i koruptivni melting pot, u kojem su se talili i pretalili u nove ljude praktično svi koji su u toj zemlji i u to vrijeme živjeli. I pošto je svatko u biografiji imao neki svoj “Marš X hercegovačke brigade”, koji je nakon 1990. nastojao sakriti, tako te za tvoja ogrešenja nitko nije ništa ni pitao, samo ako si u međuvremenu postao dobar i primjeran Srbin, Hrvat, Bošnjak, ili što te je već krštenicom i republičkom pripadnošću dopalo. Jugoslavija se i jest tako krvavo raspala, a na njenom je mjestu, izuzimajući Sloveniju, isklijao takav nacionalistički, klerikalni i klerofašistički korov kakvog nije bilo nigdje drugdje u istočnoj i postkomunističkoj Eruopi, zato što su prethodno svi, ili skoro svi, bili korumpirani komunizmom i jugoslavenstvom, marševima X hercegovačke brigade, koji su se mogli savršeno lako transformirati prema nacionalističkom obrascu. Napokon, čuješ li samo prvih nekoliko sekundi marša, i borben prvi stih “sad naprijed Hercegovci vrli”, ne možeš ni znati kamo i u čije ime taj naprijed vodi.

Ali prva pjesma na albumu veličanstvena je, takva da ne samo da ne da naslutiti ono što slijedi, nego u sebi sažima sav smisao pripovijesti o pjesmama koje se više ne pjevaju, a s njima i pripovijedanja o svim onim ljudskim životima i biografijama što su protekle niz Jugoslaviju, nadživivši je, a zajedno s njom i vlastiti životni okvir. Nakon Jugoslavije trebalo bi smisliti nešto za sebe, što će te osloboditi njezine sjene i spasiti od kužnih kolektiviteta koji su iz nje proistekli. Bijeg od nacionalizma i klerikalizma ne vodi prema Jugoslaviji, nego, paradoksalno, od Jugoslavije.

“Bilećanku” u duetu pjevaju Zaim Imamović i Radmila Jagodić. Strofa svakom, Zaim započinje, Radmila nastavi. Kao kad Johnny Cash pjeva “Hurt”, posljednju svoju pjesmu, koja ni po čemu i nije trebala biti njegova, a slušatelju se oči istog trenutka napune suzama, grlo mu se stegne, hvata ga blaga nesvjestica, srce se uznemiri, zatreperi pa se uzlupa, iskoči iz ritma, kao da je to i njegova, slušateljeva, posljednja pjesma u životu, kao da je posljednja pjesma na svijetu, poslije koje će nastati mrak, tišina i šum planeta koji se oko sebe i oko svega kreću, šum pustih magnetofonskih vrpci. 

Zaim Imamović daleko je od vremena kad bi mu ovo bila zadnja pjesma, četrdeset i četri su mu godine, na vrhuncima karijere, pred sobom ima još tačno trideset godina života. Radmili Jagodić još nije ni trideset, ali je, opet paradoksalno, već učinila gotovo sve ono po čemu će je pamtiti. Rođena 1935. u Olovu, sarajevsko radničko dijete, tokom rata ostala je bez oca – ne znamo, a više nas nije ni briga kako je, na kojoj strani i od čije ruke poginuo – poniknula je iz one fine, uredne sirotinje, koja bi se potrudila da za djecu sve učini, da im da kruh u ruke i uputi ih u svijet, koji se u to vrijeme u svojoj cjelini i protežnosti širio od Baščaršije do Čengić vile. Radmila je završila srednju školu i zaposlila se u pošti, kao poštanskotelegrafski ispitivač. Rado bi i zapjevala, a imala je samo jednog pjevačkog uzora, čije će ime spominjati cijeloga života, i u vrijeme kad to više nije bilo potrebno, i u vrijeme kad se sve razišlo i raspalo: Zaim Imamović. I tako je, nekih pedesetih, u godinama oko Staljinove smrti, mlada PTT službenica najprije pjevala u kući, uz majku koja je isto tako lijepo pjevala, da bi se onda osmjelila pa zapjevala i izvan kuće, vođena glasom Zaima Imamovića.

U vrijeme kada su njih dvoje snimali “Bilećanku” već je skoro deset godina bila profesionalna pjevačica, zaposlena na Radio Sarajevu. Tu će i penziju dočekati, kao jedan od onih velikih pjevača i glazbenika koji zapravo nikad nisu kročili na estradu. Iako je pjevala na onodobnim hit-paradama, imala je solističke koncerte, objavila nekoliko singl ploča, uglavnom dueta s drugim, poznatijim i probitačnijim pjevačima i pjevačicama – među njima mi se u pamet usjekla i lijepu legendu u sjećanju ostavila “Tamna noći, tamna li si”, koju je pjevala u duetu sa Zorom Dubljević, i uz pratnju harmonikaškog dueta Ismeta Alajbegovića i Jovice Petkovića, a koju ću kasnije mnogo puta i usput čuti u mnogo raširenijoj izvedbi Rize Hamidovića – iako je, dakle, Radmila Jagodić bivala na velikim pozornicama, ona je zauvijek ostala pjevačica s Radio Sarajeva. Bila je to njezina umjetnost i njen kruh.

Pjevala je ona sa Zaimom prije “Bilećanke”, a pjevat će i poslije “Bilećanke”. Ali ovakvu pjesmu više neće otpjevati. Naprosto zato što ovakvih pjesama više niti nema. Nije napisana u slavu revoluciji, niti je spjevana u šumi, među partizanima. Iza nje ne stoje velike škole, predratne muzičke akademije i konzervatoriji, niti je njezin autor putovao u Rusiju i s izvora se napajao melodijama i ritmom široke ruske duše. Ruske je pjesme slušao u mitrovičkoj kaznionici i u logoru u Bileći. Iza Bilećanke ne stoji nijedna velika ideja, nego neobična lirska senzacija: zvuk teških vojničkih cokula po hercegovačkom kamenjaru, povremeni zvek metala kad udari o kamen, i noć iza kamenih zidova.

Zaimov glas raspoznao bi se među svim drugim glasovima, ali on nije nužno pjevač narodnih pjesama i sevdalinki. Otpjevat će sve, s manjim ili većim uvjerenjem, ali jasno se uživljavajući u ulogu lirskog subjekta, pripovjedača, antičkog junaka, glasa kojim je pjesma prvi put potekla. U “Bilećanki” čuješ njega, ali ne čuješ narodnog pjevača. U Radmilinoj, opet, dionici čuje se što ona inače pjeva. Ne samo da ona ima manje iskustva, nego je ona, za razliku od njega,  samo pjevačica, i ne želi, ili nije u stanju, da iz jednoga lika prelazi u neki drugi lik. Ona “Bilećanku” samo pjeva, on je sasvim u njoj, on je lik iz pjesme.

Koju je napisao Milan Apih – Jure, partizanski prvoborac, prijeratni komunist i učitelj, rodom iz Celja. Priča o njemu mogla bi se ispričati od njezina kraja: Milan Apih umire nekoliko trenutaka prije početka opsade Sarajeva i velikog rata u Bosni i Herceogovini, ali nakon što se Slovenija već osamostalila, a rat u Hrvatskoj prekinut je potpisanim Sarajevskim primirjem – za posljednjih godina svog života Apih je tihi i razumni zagovornik slovenskoga nacionalnog izmirenja i podupiratelj one slovenske opozicije, okupljene oko Nove revije, koja će u službenome Sarajevu, kao i službenom Beogradu, biti kvalificirana kao fašistička, dok će se Slovence prilično otvoreno i s prezirom nazivati “bečkim konjušarima”. Ispričana od kraja, priča logično teče prema “Bilećanki”.

Ispričana otpočetka, priča će od “Bilećanke” logično voditi prema slovenskom nacionalnom pomirenju, s Jugoslavijom ili bez nje. Da se pitalo Milana Apiha, bilo bi s Jugoslavijom. Ali što ćeš kad Jugoslavija sebe samu nije htjela ili kad je Jugoslavija mogla sebe zamisliti samo kao političkoga monstruma, koji bi nastavio živjeti u 1945, tako što bi sve njezine narode i pojedince ucjenjivao jugoslavenskim jedinstvom.

Ispričajmo je, ipak, otpočetka, jer je početak poučan i neočekivano suvremen.

Kada se, sredinom tridesetih, pokazalo da se problem političkoga, nacionalonog ili rasnog delikta može rješavati mimo sudova i pojedinačnih suđenja, i to tako da se ne prenatrpavaju zatvori i kaznionice, dakle kada je Europa otkrila blagodati Hitlerovih koncentracijskih logora, različite su vlade Kraljevine Jugoslavije nastojale takvu praksu primijeniti i u Jugoslaviji, i tako riješiti sve probleme s komunistima, ostalim ljevičarima i republikancima, ako se republikanci opet budu pojavili. Prvi koncentracijski logor osnovan je već u siječnju 1935, i to u Višegradu, ali je već dva mjeseca kasnije zatvoren. Presudili su pritisak javnosti i činjenica da je Kraljevina, koliko god bila nesavršena, represivna i politički primitivna, u rudimentarnom smislu i u konačnom cilju ipak bila demokratska zemlja. Sabirni logori u koje bi se zatvarali ljudi bez formaliziranog suđenja mogući su samo za vrijeme rata, te u državama koje nisu demokratske. U takvim državama logor je prirodno stanje stvari i u vremenima blaženoga mira.

Nakon toga se vlast dosjetila da prikrije problem s legitimiranjem logorske prakse tako što su pri postojećim zatvorima otvarana odjeljenja za političke zatvorenike, koja su funkcionirala na način koncentracijskog logora i umnogome su bila izuzeta od pravnog sistema.

Nakon početka Drugoga svjetskog rata situacija se zakomplicirala. S jedne strane, vlasti su bile zastrašene međunarodnom situacijom, a onda i sve češćim štrajkovima i demonstracijama u zemlji, za koje su, ne bez razloga, sumnjičeni komunisti preobučeni i maskirani u nove sindikalne i političko-partijske forme, a s druge strane, jačanje Njemačke i Sila osovine ohrabrivalo ih je u kopiranju protudemokratskih rješenja u državi. Nakon 1. rujna 1939. i njemačkog pa ubrzo i sovjetskog napada na Poljsku demokracija u Europi više nije doživljavana kao društvenopolitički imperativ.

Nakon što je 26. kolovoza 1939. potpisan sporazum između srpskih i hrvatskih vođa Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka, koji je vodio u raspuštanje Narodne skupštine, Namjesništvo koje je na dužnosti zamjenjivalo malodobnog kralja donosi uredbu prema kojoj na Vladu prenosi zakonodavne ovlasti. Bio je to formalni kraj trodiobe vlasti i parlamentarne demokracije u Kraljevini Jugoslaviji, i sjajna prigoda za otvaranje koncentracijskih logora. Vlada Cvetković – Maček, u kojoj, da ni to ne bude zaboravljeno, sudjeluju i slovenski te muslimanski predstavnici, 15. prosinca 1939. donosi “Uredbu o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi”, po kojoj su upravno-policijske vlasti, sasvim zaobilazeći sud, mogle “uputiti na boravak u drugo mesto lica koja remete red i mir ili odrediti mesto stanovanja pod nadzorom vlasti”. Bila je to gotovo bezazlena formula za osnivanje koncentracijskih logora, među kojima će jedan, onaj u Kerestincu kod Zagreba, na kraju biti i logor smrti (što je i najveći osobni krimen Vladka Mačeka).

Slijede masovna uhićenja praktično svih dostupnih osoba koje su u policijskim evidencijama bile evidentirane kao kumunisti, i osnivanje koncentracijskog logora u Bileći, u prostorima stare austrougarske kaznionice, prethodne turske kasarne. Prvi logoraši u Bileću stižu 18. siječnja 1940, i formiraju se četiri logorska odjela, ispočetka u četiri sobe: slovenski, makedonski, srpskohrvatski i ženski. Prvi dolaze beogradski komunisti, uhićeni pred Novu godinu, među njima i trojica članova aktualnog Centralnog komiteta KPJ, Moša Pijade, Ivan Milutinović i Ivo Lola Ribar. Za njima dolaze Zagrepčani, Makedonci, Slovenci, Bosanci… Bilo je svijeta sa svih strana, uključujući i sve dostupne republikanske borce iz građanskog rata u Španjolskoj, koji su prema odluci iste vlade od 15. listopada 1939. repatrijalizirani i prihvaćeni kao slobodni građani.

Bileća je odabrana iz dva razloga: varoš na kraj svijeta, nema industrije, a gdje nema industrije, tu, pretpostavlja se, nema ni komunista, negostoljubiv pejzaž, oštra klima, mjesto kao stvoreno za jugoslavenski Sibir.

I u tom je Sibiru učitelj Milan Apih, onako za svoju dušu, u jednom naletu, napisao pjesmu o logorskoj četi koja se kreće kroz Bileću, između nijemih i naoružanih žandarskih straža. Pjesma lijepa, logorska, u njoj se spominju Sibir i daleka žuđena sloboda. Napisana u ritmički savršenoj formi, u trinaestercima, sa cezurom nakon osmog stiha, mogla se lako upjevati. Apih je po logoru zviždukao melodiju koja mu je sama došla i pjevušio svoju pjesmu, na jeziku na kojem nikad poslije neće biti pjevana, pa čak ni u Sloveniji, jer će ona druga verzija biti prejaka.

Tko je tekst Bilećanke preveo na srpskohrvatski? Postoje dvije verzije. Prema onoj koja se uvriježila, bio je to Moša Pijade. Prema onoj na kojoj je insistirao sam Milan Apih, bio je to Todor Vujasinović. Skloniji smo vjerovati autoru pjesme, nego partizanskoj historiografiji i mitologiji.

Todor Vujasinović bio je rodom iz Tešnja, završio je pravoslavnu bogosloviju, a onda je, u drugoj polovini dvadesetih, u Parizu studirao filozofiju. Tako je postao i član Komunističke partije Francuske. U Jugoslaviju se vraća 1930. i sljedećih nekoliko godina radi na partijskom organiziraju u centralnoj Srbiji. U travnju 1935. završio je na jednogodišnjoj robiji u Sremskoj Mitrovici. Po izlasku, 1937. postaje plan Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Na toj je funkciji i kao logoraš u Bileći. U ljeto 1941. komandant je Ozrenskog partizanskog odreda, jedan od organizatora ustanka u istočnoj Bosni. Vjećnik je na zasjedanjima AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, i ministar prometa u prvoj poslijeratnoj vladi. Dugogodišnji partijski i državni kadar iz Bosne i Hercegovine, ali bez prevelikih ambicija. Na kraju član Savjeta federacije, danas već zaboravljenog vijeća staraca, koje nije imalo veći politički značaj, ali je funkcioniralo, i danas funkcionira, kao dobar i pouzdan imenik umirovljenih prvaka revolucije.

Todor Vujasinović bio je obrazovan čovjek, darovit prozaist, pripovjedač i memoarist, i sve to pridonosi uvjerenju da je on prepjevao “Bilećanku” sa slovenskog, a ne Moša Pijace.

Prijevod od prvog do posljednjeg stiha vjerno prati metriku izvornika i samo u jednoj, inače meni najljepšoj strofi, bolje zvuči na slovenskom.

Ovako ta strofa glasi:

Daleč zdaj si domovina, nas izgnali so
Ko da krivi smo zločina, ker te ljubimo.

A ovako glasi prijevod koji se pjeva: 

Daleko si zavičaju, mi prognani smo
Prognaše nas zbog zločina, što te ljubimo.

Ova je strofa, ovaj distih, ključ pjesme, mjesto oneobičavanja, na kojem se razotkriva i sam autor i jasnom biva tema pjesme. A, na neki način, od tog mjesta vodi jasan put do onoga uz što će drug Milan Apih – Jure stati pred kraj života.

Dvije su sudbinosno važne konstatacije u ovom distihu: prvom pjeva da je daleko zavičaj iz kojeg smo prognani, drugom pjeva da su nas prognali zbog zločina što ljubimo svoj zavičaj.

Iako riječ domovina u slovenskom ima drukčije značenje nego u hrvatskom i ostalim našim istim jezicima – jedan je to od onih, kako se to kaže, “lažnih prijatelja”, kakvih je u bliskim slavenskim jezicima mnogo – u ovom je slučaju tačnija i preciznija od riječi zavičaj. Dok je zavičaj mjesto na kojem smo se svikli, na koje smo se navikli, na kojem smo se navrnuli, gdje smo se rodili, rodno mjesto i rodni kraj, domovina je mjesto gdje nam je dom. U arhaičnim hrvatskim govorima, često tačnijim od suvremenoga hrvatskog, recimo u Konavlima, domovina je još uža od zavičaja, i njom se naziva djedovina – zemlja i posjed koju jedan naraštaj nasljeđuje od prethodnog naraštaja, od oca porodice, onog na kojemu je posjed. Domovinu je u Konavlima sramota dijeliti, jer se domovina smanjuje dijeljenjem između nasljednika, i razbija se bogatstvo roda i zajednice. Desetljećima i stoljećima formalno nepodijeljena, domovina je jedino važno što se ima. I, na neki način, jedino što se brani.

Etimologija riječi domovina u slovenskom je ista kao i u hrvatskom, kao i u konavoskom, kao arhaičnom i lokalnom hrvatskom govoru. Ali bi se moglo reći da je konavosko razumijevanje domovine najsupstancijalnije, najbliže prvom značenju. Slovenska bi domovina mogla biti metaforično shvaćena konavoska domovina, jer se metaforom uvijek širi polje značenja i razumijevanja. Hrvatska bi, pak, domovina mogla biti metafora metafore.

Riječ domovina u pjesmi je ljepša i bliža od riječi zavičaj.

U tvrdnji da smo u bilećki logor prognani iz svojih zavičaja nešto je što je suprotno poetici i politici partizanskih i komunističkim pjesama. One su redom kosmopolitske, svejugoslavenske, okupljajuće, u njima se osjećamo kao svoji na svome baš na svakom pedlju zajedničke nam jugoslavenske domovine. Pa tako i u Bileći. Zavičaj nije na cijeni unutar poetike pjesama koje se više ne pjevaju. Ne znam nijednu koja bi ga tretirala kao “Bilećanka”. Jer nijedna, uostalom, i nije pjesma iz logora.

Drugi stih je, pak, posve subverzivan. I silno važan za razumijevanje “Bilećanke”, slovenskog partizana Milana Apiha, a možda i slovenskog nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. Prognaše nas zbog zločina što te ljubimo! Naježim se od ganuća čim na ovaj stih pomislim.

To što Apih njime kaže, ne može se na drukčiji način reći i opet ne postoji niujednoj drugoj pjesmi.

Ni zbog proleterskog internacionalizma, ni zbog revolucije, ni zbog velikog ideala ravnopravnosti i bratstva svih ljudi i jednakih mogućnosti za sve, ni zbog opojne vjere u komunizam, ni zbog čega od svega toga nismo završili u koncentracijskom logoru u Bileći, nego zbog zločina što ljubimo svoje slovenske domovine, i u njima svoje bosanskohercegovačke zavičaje, i u njima opet svoje konavoske domovine. Iz perspektive Milana Apiha već je 1940. razlog za komunizam bio u ljubavi prema svome sirotom i osiromašenom Celju, prema tužnim slovenskim pokrajinama i prema Sloveniji, općenito. Jugoslavija u tome nije bila višak, niti se, iz perspektive prijeratnih slovenskih komunista, a zatim i iz perspektive Osvobodilne fronte, kao jedine uspjele primjene načela narodne fronte u južnih Slavena, postavljalo pitanje potrebe za Jugoslavijom. Slovencima je ona uvijek, do posljednjeg trenutka bila potrebna i poželjna, ali nakon što su se južna braća odrekla Jugoslavije tako što su je pretvorili u trojanskog konja, u zlatno tele, u zli totem čiji jedini je smisao da poništi slovenstvo Slovenije, Slovenci su se, zajedno s pjesnikom “Bilećanke”, lako odrekli Jugoslavije. Najlakše od svih. Zato što jedini nikad nisu sa njom kalkulirali, niti su Jugoslaviju vidjeli kao sredstvo za proizvođenje iluzije o vlastitoj veličini. Samo za Slovence Jugoslavija nije čarobno sredstvo za produženje penisa. Slovenija nikad nije bila, niti je imala ambicija biti, Jugoslavija u malom. Pa kad Apih zapjeva: “Daleč zdaj si domovina, nas izgnali so. Ko da krivi smo zločina, ker te ljubimo.”, čovjek se mora naježiti, jer to je, pored svega drugog, i pjevanje svijesti o zajednici, slovenskoj i jugoslavenskoj.

U pjesmi su i strofe koje se nikad nisu pjevale. Među njima i zadnja, kao optimistična poanta pjesme:

Bez pušaka, bajoneta, bude li nam poć’,
stupat će naša četa, slobodi nasuprot

Želja će se ispuniti, logor u Bileći bit će raspušten 25. studenog 1940, kad i posljednja skupina logoraša biva puštena na slobodu. Bilo ih je devedesetak, i svi će, nekoliko mjeseci kasnije, biti među ustanicima. Slobodi nasuprot, padali su kao klasje. Todor Vujasinović i Milan Apih pušteni su među posljednjima, tako da je pjesma iz logora izašla prije njih. Znali su je već i stanovnici Bileće, jer bi slušali logoraše kako pjevaju dok prolaze kroz mjesto. Neobično, ali logorski su čuvari i žandari poticali logoraše na pjesmu.

Zaim Imamović imao je glas ranjiva čovjeka. Bila je to temeljna njegova sudbina. I kad je zapjevao “Bilećanku”, melankoličnu logorašku pjesmu i vjerojatno najizvorniju od svih naših pjesama koje se više ne pjevaju, savršeno su se našli pjevač i njegova pjesma. Emocija se susrela s onim koji ju je umio izraziti. Apih, čija su glazbena znanja bila kao u svakoga onodobnog učitelja, slaba i ograničena, “Bilećanku” je upjevao s ruskom revolucionarnom pjesmom u uhu, premda će “Bilećanka” po svemu iznevjeriti slavni uzor. Pjesma je to koja u sebi ima nešto od kantautorske balade, više je glas pojedinca, nego kolektiva, i uvijek ju je bilo ljepše čuti u solističkoj, nego u zborskoj izvedbi. 

Bio je kišovit, jesenski dan kad sam se autobusom vraćao iz Trsta, pod nogama mi je, u mojoj adidas torbi za trening, bilo sakriveno dvadesetak kantica laka za parkete. Dvokomponentnog, to ću saznati tek kad se vratim u svoj stan, na zapadu Rijeke, jer će nedostajati jedan par, pa će jedna kantica ostati do danas ne sjedinjena i nepotrošena. Često sam odlazio u Trst, kao srednjoškolac svojim ljubičastim fićom, a kasnije žutim jugom. No, ovaj put išao sam autobusom jer mi je trebao samo taj lak, a autobusna karta bila isplativija nego lijepa vožnja autom. Devedeset i druga je, student sam i sa svojom djevojkom uređujem stančić. Novac vidimo rijetko. Zato i krećem u stranu državu po nešto jeftiniji lak. S tom razlikom u novcu možemo otići na miješanu pizzu u tavernu opatijskog hotela Imperial. Isplati se. I naravno, manja je šansa da me carinici oglobe ako se sakrijem među ostale nevine, u autobusu.. Ispred mene sjedi djevojka s vrlo crvenim usnama koje škljocaju po sivilu i kiši, uz nju, mladić koji na nogama drži philipsov usisvač u kutiji, neraspakiran, spreman za carinske ovjere, povrate poreza i slične stvari. Stranci su. Ali uskoro počinju razgovarati. Predstavljaju se jedno drugome, rukujući se spojenih laktova, ona se glasno nasmije. Nisam čuo imena, ali se ona brzo pohvalila da joj je otac u Beogradu i da nadgleda raspodjelu jugoslavenske imovine, sukcesiju. Inače je Riječanka, s Krimeje. Završila je talijansku gimnaziju. I voli, sad šapće: D’Annunzija i sve to. Mladić je pita što to sve to?

Pa taj njegov stil, to što se o njemu u Rijeci ništa ne zna, a on je ustvari bio tako zanimljiv. 

Pjesnik? pita momak s usisavačem.

Da, vedro odgovara ona, ali i veliki hedonist, anarhist i slobodan čovjek.

Pokušavam ne slušati, ali do mene dopiru ove rečenice. Rodio sam se u Rijeci, cijelo vrijeme živim u tom gradu, a tek drugi put čujem za ovog čovjeka, o njemu malo znam, tek da je bio fašist, da je uveo diktaturu i da je umro sa sifilisom, od moždanog udara.

Ostalo ću čuti od jednog riječkog književnika, povjesničara na Sajmu knjiga u Puli, prije nekoliko godina. Nešto se popilo u jednom društvu i on se na spomen pjesnika kao divljih stvorova uključio rečenicom o Gabrieleu D’Annunziu: 

– On je bio tako maštovit da je bacao kovanice po podu dvorana u Guvernerovoj palači,, a onda tjerao putane da ih podižu svojim vlažnim pičkama. Koja bi uspjela, on bi je nagradio felacijom.

Svi su se smijali. To je druga slika o pjesniku i diktatoru koji je umarširao u moj grad i tamo se provodio kako je mislio da zaslužuje. 

Zaustavili smo se na talijanskoj granici, uz kratku kontrolu prošli do slovenske, pa dalje do hrvatske. Cijelo vrijeme lijevala je kiša, prozori autobusa bili su zamagljeni, ljuljali smo se po selima, ja sam svakom nogom pridržavao po jednu komponentu, onaj mladić ispred mene držao se za usisivač, u Beogradu se dijelilo bogatstvo, ona je pričala, a D’Annunzio je čekao skutren u nekoj tami, da ga ona opet izvadi na danje svjetlo i pomiluje kao brončanu figuricu, tajnu kojoj se vraćamo kad nas poklopi samoća ili strah od ljubavi.

Na hrvatskoj granici morali smo izaći iz autobusa i ostaviti stvari unutra, bilo nas je pedesetak i pokušavali smo se sakriti ispod jedne nadstrešnice. Carinik nam je prišao i tražio dokumente, drugi je krstario autobusom. 

– Čija je ovo farba? viknuo je onaj iznutra.

– Moja, odgovorio sam onom koji je stajao kraj mene.

– Platit ćeš carinu.

– U redu.

– Čiji je ovo usisivač, filips?

– Moj, reče mladić.

– I ti ćeš platit carinu. 

– Dobro, reče mladić. 

– Zašto bi platio, upita ona.

– Zašto? 

– Ko tebe što pita, odvrati joj carinik.

Ona se povuče, ova ju je grubost prestrašila, stavi ruke na mladićeva ramena i prošapće:

Poljubi me. Poljubi me. Poljubi me.

Mladić je gleda, ukočio se i zbunio.

Molim te. Molim te.

Nakon što smo izmirili dugove prema državi, nastavili smo vožnju prema Rijeci. Njih su se dvoje, sve do zapadnog ulaza u grad ljubili, zatvorenih očiju. Nisu progovorili niti riječ. Mladić je kutiju s usisavačem stavio na prolaz uz sjedala, a ona je Gabriellea D’Annunzia odložila u neku mladenačku zabludu, u ranu potrebu da nekog fascinira, da bude drugačija, avangardna. Oni su se ljubili, bio je to prvi put da sam ugledao fašista kako ljude vodi u ljubav. I zadnji.

Ovih sam se susreta s D’Anunziom sjetio danas, nakon što su u Rijeci izvješene njegove zastave, a u Trstu otkriven spomenik. O tom čovjeku ne znam gotovo ništa, nisu nam ga spominjali za vrijeme školovanja, on je bio tajna. Istina, nisu nam spominjali niti partizane koji su grad oslobodili, uopće, riječku povijest nismo znali. Bitke protiv Turaka, to da, i danas znam sve godine u 16. stoljeću i sve utvrde, čujem kako sikću jatagani nad vratovima nevjernika i kako ržu probodeni konji zavaljeni u blatne oranice, ali o D’Annuzijevom eksperimentu i teroru, o njegovom sjemenu koje je u svojoj zemlji posijao, nismo učili ništa. Zato sam, uz toliko neznanje, jasno upamtio tek ovo dvoje autobusnih ljubavnika i tu sliku putane koja čuči nad sjajnom kovanicom pokušavajući zadiviti poetu. 

D’Annuzio je ona limenka laka, bez svoje druge komponente, nešto neupotrebljivo, nepoznato. Stoji na polici s ostalom kramom, strah me ga je baciti jer danas sve recikliraju. On je, u mraku moje konobice na sigurnom, u svom sifilitičnom grobu. 

Dnevnik jednog penzionera/49

Ime mi je Vladimir, prezime Radman. Kao dvadesetsedmogodišnjak s ocem i majkom preselio sam 1993. iz Sarajeva u Zagreb, očev rodni grad, u kojemu sam i dandanas. Sada imam pedeset i tri godine. Ovo je moja priča o čitatelju i jednom piscu, Sarajliji, vršnjaku, koji je iste godine, kao i ja s roditeljima, zauvijek promijenio životnu sredinu. I otac i majka, oboje profesori, od malih nogu su mi savjetovali da čitam, da ću vremenom samo tako sa sigurnošću saznati i svoju i vrijednost svoga pisca. Zahvaljujući  njihovom savjetu, svoje svjetske pisce sam pronašao u ranoj mladosti, a novog, vršnjaka, još dok je rat bjesnio i u mojoj i u maminoj i u očevoj zemlji.  

Do preseljenja u Zagreb, kao čitatelj, izuzimajući one iz gimnazijske lektire, mogao sam se pohvaliti velikim spiskom svojih više puta pročitanih pisaca: Borges, Márques, Strindberg, Hamsun, Heminguay, Melville, T. Wolfe, Faulkner, Krleža, Andrić, Tolstoj, Dostojevski, Dos Passos, Selimović,  Kiš, Salinger, Pasternak, Platonov, Babelj, Sartre, Camus, V. Hugo, Zola, Baudelaie, Flaubert, Proust, Gide, Beckett, Cocteau, Kundera, Orwel, Huxley, J. Conrad, Boccaccio, Pirandello, Moravia, Leopadi, Da Vinci, J. Joyce, Cervantes, Lope de Vega, M. de Unamuno… Uz enciklopedije mojih roditelja, već 1992. godine, “za svaki slučaj”,  sve ove knjige preselile su u stričevom “opelu” iz Sarajeva u Zagreb. Očev brat, neženja, dugo nas je nagovarao na to, u njegovoj kući s ocem živim i danas kao u svojoj. Majka je iznenada umrla, i stric je iznenada umro. Sami smo. Zakasnili na povratak u moju i rodnu zemlju moje majke, sahranjene sa stricem u Mirogoju.  

Kada sam pročitao prvi tekst svog pisca, vršnjaka, osjetio sam da on  i moj duh na neki čudan način širi. Tko je on, tada nisam znao, iako smo u to vrijeme živjeli u istom gradu. Govorilo se da je vrlo mlad i vrlo darovit početnik. U sebi sam oporicao i jedno i drugo: niti je mlad niti je početnik. U Zagrebu sam nastavio čitati ne samo tekstove objavljivane u raznim listovima već i njegove knjige. Taj je autor pisao o svemu: o svakodnevici sredine u kojoj je djelovao, književnosti, slikarstvu, estradi, kleru, politici, društvu, najviše i najopširnije o svojoj obitelji, djedu, baki, tetki, ocu, ujaku, majci, njihovom porijeklu… Pisao je i pjesme, i priče, romane, putopise, eseje… Sve ga je zanimalo i mnogo je čitao. Kao i ja (tada još nisam i pisao!). Pisao je o svemu što je pamtio i doživljavao, sa znanjem i emocijom, melankolično, pametno, nekim blagim i mekanim jezikom u kojem je svaki detalj opisane teme bio uvjerljiv i duboko proživljen. U svojim tekstovima nije lagao, niti je izmišljao, jest se u njima znao narugati i podsmjehnuti glupim, zaslijepljenim, skučenim i uskotračnim mozgovima. Ako to nije neskromno reći, bio sam i u tome sličan njemu. 

Začudo, mome je autoru godio otpor sredine prema njegovoj povremenoj kritici društva u cjelini, iako je i njegova kritika imala i blagost i mekoću. Bila je sva oslonjena na intelektualnu snagu. Zaobilazile su ga nagrade zemlje u koju ga je iz Sarajeva preselio rat, osporavan je i njegov neporeciv i raskošan dar, ismijavan je i njegov sve veći opus… Skriboman, dijelili su mu svakojake atribute, pa i taj, najuvredljiviji. On se ni na takve uvrede, međutim, nije uopće osvrtao, uvijek je bio iznad njih, štoviše, kao da je svoje kritičare i poticao na napade. Zašto piše i protiv sebe, zašto sve laži, podlosti, niske udarce svojih napadača stalno prešućuje, na to pitanje nisam imao pouzdan odgovor. Nemam ga ni danas. Kao da je želio biti žrtva zatucanih, uskogrudnih, staromodnih, osvetoljubivih, vjerski zaslijepljenih… Taj je moj autor, zato, u svemu bio veći od svojih napadača, snažne vjere samo u moć riječi, ironičan prema dogmatima ustoličenim u vjeri koje je povremeno opominjao kao zločestu djecu… Dobronamjerno je upozoravao, prvi zlo otkrivao… Izrastao je u pisca mnogih, svih koji su se borili za ravnopravnost različitih, protiv jednoumlja, za defašizaciju društva. Bio je vrlo hrabar, a ja vrlo oprezan i suzdržan sve dok tu fazu nisam prevladao prihvaćajući i njega kao svog pisca.

Nisam odustajao od čitanja njegovih žanrovski različitih tekstova, od njegova opusa koji je iz godine u godinu narastao i dobivao vrijednosti klasika. Čitanju njegovih djela bio sam sve odaniji, nizale su se godine, stario sam kao i taj moj autor. Vremenom je njegovo ime i prezime sasvim preraslo i same sadržaje njegovih tekstova, dovoljno je bilo samo izgovoriti ga pa da se odmah prepozna čiji su. Dok sam ih čitao, netko mi je stalno šaptao u uho: Prihvati i njega kao svog, zauvijek. On je i tvoj pisac. Moraš to konačno i javno reći. S tim se riječima i moj duh iz dana u dan sokolio, širio i ohrabrivao, u svemu se izjednačavao s imenom tog pisca. Napokon, jednoga dana, oslobodio se od mog urođenog opreza, zamahnuo je krilima i ispunjen srećom odletio prema čitateljima s vlastitim tekstom. Priznanjem da je i moj. Postao sam konačno autor riječi kojima sam javno branio svog pisca. On je tek tada saznao moje ime, ja sam sve o njemu znao prije toga. U najzrelijim godinama života, prema davnim uputama oca i majke, tako sam se konačno približio i svojoj i njegovoj pravoj vrijednosti. Ali, onaj glas je šapatom u uho zahtijevao i njegovo ime. Neću napisati i njegovo ime, bio sam odlučan. Jer, ne samo ja, i svijet je tada već znao ime moga pisca, gotovo na svim kontinentima. Uslijedili su napadi i na mene samo zato što sam ga pridodao onom spisku književnih velikana; ma, neka su! Svim napadačima sam odgovorio: On nije samo moj, on je pisac i mog oca, bio je i pokojne majke. Svih generacija. I jest, s pravom, to je živa istina.

Zapisano u glavnom gradu zemlje koju su oduvijek najviše voljeli njezini neprijatelji.

Dva završna poglavlja prvog dijela romana Na Vrbasu tekija

XIII.

Rano ujutro glavnina austrijske vojske u tri je kolone otišla dalje, prema Travniku. U gradu je ostao jedan manji dio, da održava red. Ti koji su ostali bez zazora ulaze u napuštene dućane čiji su se vlasnici, bojeći se odmazde, privremeno sklonili u šumu. Uzimaju sve što stignu: od držalica za lopate, ćuskija, hrane, pa do mlinova za kavu koje jedan soldat iznosi na rukama iz radnje Mujage Karića, naslagane poput cjepanica. Niko im se ne usuđuje suprotstaviti.   

Za vojnog zapovjednika Jajca postavljen je fra Antin znanac iz đakovačkih dana, kapetan Pajo Begović. Fra Anto koristi to staro poznanstvo da pomogne svima, i Turcima i kršćanima. Po cijeli dan neumorno hoda Jajcem, a na njegovu molbu Begović je oslobodio sedamsto Jajčana i Varcarana svih vjera koji su bili zatvoreni u tvrđavu pod sumnjom da su sudjelovali u otporu. 

U danima koji su uslijedili, dok se grad sporo i mukotrpno vraćao normalnom životu, svi su jednim uhom pomno pratili napredovanje austrijske vojske. Život je u najvećoj mjeri još uvijek na čekanju, jer se čeka rasplet situacije u Sarajevu: Turci još uvijek gaje slabašnu nadu da bi se ratna sreća mogla u jednom trenutku preokrenuti, a Sarajevo im je posljednja i jedina nada. Tek nakon što je austrijska vojska, desetak dana iza događaja u Jajcu, ušla u Sarajevo i slomila fanatični otpor Hadži Lojinih ustanika, život se nastavio, a Turci koji su pred austrijskom vojskom u strahu pobjegli u šumu, polako se vraćaju u grad, opet uz fra Antinu pomoć, koji je posrednik između njih i kapetana Begovića.

Jedan dan se u gradu niotkuda pojavio kadija Rizvan i odmah je, već sljedeći dan, ponovo imenovan kadijom. Čim je to čuo, fra Anto je otišao pred Konak i sačekao Rizvana.

“O dobri moj fra Anto!” rekao je kadija, hineći oduševljenje, kada je ugledao pred sobom mrkog i zamišljenog fra Antu. 

Fra Anto zaprepašteno gleda u njega: ne može shvatiti da ljudi mogu do te mjere biti prijetvorni. 

“Nije ti drago što me vidiš, čini mi se?” upitao je kadija.

“Nije. Biće mi drago tek kad takim ko što si ti ugledam leđa. Još danas pokupi svoje stvari i napusti grad, jer ću kolko sutra otić u komandu i opričat Begoviću ko si i šta si, kako si bunu među svijet stavljo i huško svoj bašibozuk na pošten kršćanski svijet. I da si bio prvi protiv austrijske vojske. Nemoj mislit da neću! A ti znaš šta za take stvari sljeduje.”

Kadija se najednom pretvori u onu osobu koju je fra Anto ranije poznavao.

“Sikter!” reče nekim piskavim glasom. “Draži su svakoj vlasti vaki ko ja, nego li taki ko ti. Ja stavljam red, a taki ko ti samo bunu zameću.”

Ipak, kadija je već sljedeće jutro, zorom, napustio grad.

Prošli su dani smutnje i prevrata, teška i opasna vremena, jedna od onih koja preživjeli pamte dugo i ustrajno, i koja uvijek s istim žarom dugo poslije prepričavaju, dodajući im nove detalje, u kojima obavezno onaj koji priča dobiva na važnosti. Sada nastupaju neka druga. Grad polako ulazi u novu kolotečinu. Stvari su se u njemu preko noći izmijenile: do jučer ponizni i plašljivi kršćani dignuli su glave (“ko jalov klas”), te prolaze pored viđenijih Turaka bez pozdrava i poštivanja. Kršćanski momci drsko odlaze među turske kuće, tamo gdje ranije nisu smjeli niti pomisliti, pa tu pjevaju i prkose. Trgovina je živnula jer su u grad pristigli novi ljudi, činovnici, uglavnom Hrvati, Slovenci, Poljaci, Mađari ili Česi, koji troše mnogo više od ovdašnjih ljudi koji kupuju samo ono najnužnije: sol, gaz za fenjere ili lance za stoku. Muharemaga Sarač proširio je magazu, te svakodnevno šalje ljude po robu u Trst ili Beč. U jajačke dućane pristižu dotada neviđene stvari, od kišobrana, lula, šešira, pa do svilenih marama živopisnih boja.

Iz dana u dan povećava se broj činovnika koji pristižu u Jajce, a ubrzo za njima, kroz mjesec-dva, doprtljaju im i familije, skupa s namještajem i najnužnijim potrepštinama. Taj svijet donio je sa sobom u Jajce i svoje običaje, Jajčanima nepoznate i strane, nastojeći i tu, koliko mogu, živjeti onim načinom života na koji su navikli. Cijele familije, tako, navečer šetaju gradom, i u početku, kada tek stignu u grad, svi odreda s divljenjem zastanu ispred Plivskog vodopada, a kasnije, kada se naviknu na njega, više ga gotovo i ne primjećuju, poput domaćih ljudi. Taj činovnički svijet sve više se pretvara u jednu novu kastu koja živi gotovo bez ikakva doticaja s domaćima. Tek rijetki, poput fra Ante i Muaremage Sarača, komuniciraju s njima na ravnoj nozi.

I grad se mijenja. Stalno se nešto gradi, premjerava i popravlja. Postavljena je i rasvjeta, i to od zaravni s desne strane vodopada, pa kroz Travničku kapiju iza koje se grana u nekoliko sporednih ulica. Rasvjetu održava bivši telal Rizo Manjgafić; dolijeva gaz u fenjere i izvlači fitilje kada dogore. Svaku večer ostaju iza njega rasuti po ulicama žućkasti krugovi svjetla, dok nekim, samo njemu znanim redom pali fenjere. Nekada prođe pored jednog, pa zapali sljedeći, i tek se potom vrati natrag i prislanja ljestve uz onaj zaobiđeni. Nekada i zastane pored nekog, gledajući zamišljeno uvis. To radi isključivo kada se oko njega okupi besposleni svijet; a to je gotovo svakodnevno, kao i u vrijeme dok je telalio; bez obzira što time izaziva podsmjeh: on na taj način daje sebi i svome poslu na važnosti, jer to što on radi, taj njegov tajanstveni raspored kojim pali fenjere, misli on, oni ne mogu shvatiti, te će stoga narasti u njihovim očima. Pa će shvatiti kako taj posao niko toliko dobro ne može obavljati kao on, jer šta oni znaju šta je rasvjeta, carsko je u pitanju, pa ni to koliko on ulaže truda svaku večer da grad svijetli kako treba i kako je propisano.

“Dobro se ti, Rizo, udade. Tebi svaka vlast majka, a drugima maćeha”, govore mu.

“Jakako!” govori Rizo. “Tebi ko krivo! Vlast je vlast, i ona zna šta je čije: moje je da palim ove fenjere, a vaše da besposličarite. A ja ovo svjetlo palim jednako svima, i tebi i predstojniku. Jedino ga sebi ne palim.”

Tamo gdje je živio Rizo, na Baščelucima, rasvjeta još nije stigla, niti je bilo ikakvih naznaka da bi uskoro mogla. To Rizu cijelo vrijeme muči, i zastaje mu u grlu, kao suh i žilav zalogaj, to je nešto što ga čini manjim i beznačajnijim u tuđim očima, pogotovo u očima tog besposlena svijeta što se okuplja oko njega. I svi u Jajcu to znaju.

“Kako, bolan, tebi, ko carskom činovniku, ne provedu svjetlo?”

Rizo zastane u poslu. To je pitanje koje ga najviše ljuti. Ako je na ljestvama, koje su prislonjene na metalni stup o kojem vise fenjeri, tada obavezno siđe, te onima koji ga to pitaju odmjeri od šake do lakta.

“Sikter!  Vi ko da nemate pametnija posla, već poštenu čoeku na muku pristajat!” kaže im pritom.

I tako, za tragom svjetla koje se svaku večer vuče jajačkim ulicama za Rizom, idu i pošalice. Najčešće se ponavljaju, pa sve u jednom trenutku podsjeti na unaprijed dogovorenu pučku predstavu u kojoj svaka od strana mehanički i uvježbano igra svoju ulogu. Rizo, tako, kada puni fenjere, ostavi “na stranu” nešto gaza za sebe, da mu se nađe. Otkada je dobio taj posao, u Rizinoj kuću vise dva fenjera koji se cijelu večer ne gase. Svi znaju za te njegove sitne, bezazlene krađe, pa i činovnici iz gradske vlasti koji mu gledaju kroz prste, jer Rizo uzima malo, onoliko koliko mu je potrebno za ta dva fenjera.

“Ostavi li ti, bolan, car koju zeru gaza, da ne ćoretaš noću po kući”, pitaju ga u tim trenucima. “Il ti sam bez pitanja zagrabiš?”

“Prođi se ti, bolan, mene! Kako moreš dušu grišit! Telalit sirotinjsku muku i poštenje na sva zvona! Stid te i sram bilo!” odgovara Rizo zapjenjeno, pa onda, kada se smiri i siđe s ljestava, stane pred onoga koji ga je to pitao, pa mu smirenim glasom kaže: “Kažeš, zagrabim li? Bolan, kolko je crno pod noktom, ni tolko carskog ne bi uzo, sve da mi ga na silu guraju u ruke! Imam ja svoju plaću, a dok je plaće, biće akobogda i gaza.”   

Nekada se zna dogoditi i kakva neslana šala. Jednom su mu prislonjene ljestve, na mjestu gdje su se oslanjale na kaldrmu, podmazali uljem, te su ljestve na prvi Rizin nagli pokret skliznule i pale, a nesretni Rizo se najednom našao na zemlji. Dobro se ugruvao i samo pukim slučajem nije slomio nijednu kost. 

U Jajce pristižu i raznorazni čudaci, barem iz perspektive ovdašnjeg svijeta, kojima je sve ono što ne razumiju, čemu ne znaju svrhu i smisao, neka vrsta nove i nepoznate ludorije kojoj je taj strani i tuđi svijet sklon. Njima su svi isti: od rudarskih inženjera koji u okolici Jajca sakupljaju minerale, pa ih potom šalju u Beč; onih što hodaju po selima i zapisuju pjesme ili kupuju stare, neupotrebljive predmete, raspale preslice ili zarđale sablje; pa do šumarskih inženjera koji opasuju stabla savitljivim mjerilima, te izgleda kao da im uzimaju mjeru, poput poludjelih terzija, pa onda crvenom kredom zapisuju nešto po njima. Navrate ponekad i slikari. Oni su, opet, kod jajačkog svijeta posebni, prvi među tom neobičnom i čudovišnom vrstom, i dolazak svakoga od njih brzo se razglasi po gradu.

Slikari svoje štafelaje obično postave na nekom mjestu odakle se dobro vidi vodopad. Oko njih se učas sjate znatiželjnici, pa stoje u širokom krugu iza njih, te preko slikarevih ramena pažljivo i zadivljeno prate kako se na platnu pomaljaju konture vodopada. 

“Vidi ga! Ko da će svaki čas progovorit!” kaže neko, gledajući vodopad na slici.

Najčešće dolaze Hrvati, kojima je najbliže, ali ima i drugih. Jedan dan je tako u Jajce stigao mladi mađarski slikar Tivadar Kosztka Csontvary. 

“Nikada nešto slično nije došlo u ovaj grad, a barem smo se mi nagledali svačega”, govorili su Jajčani za njega.

Bio je šutljiva i zatvorena osoba, duboko nesretna i nezadovoljna svijetom oko sebe. Njegove oči, krupne i začuđene, nasađene na sitno i koščato lice, gore nekim postojanim, luđačkim sjajem, ugaslim i stalnim. Nosio je neobičan, plitak šešir čiji je obod bio zavrnut prema gore, da mu ne zaklanja pogled. Dvije godine prije nego što se prvi puta pojavio u Jajcu, Csontvary je doživio mističnu viziju u kojoj je čuo glas koji mu je rekao kako će upravo on postati najveći slikar na svijetu, veći i od Rafaela. Hodao je potom kao obnevidio širom Evrope i slikao, prateći taj unutarnji glas, pa je tako stigao i do Jajca. Dolazio je u više navrata, i svaki put bi se dogodilo isto: nezadovoljan naslikanim, slikar bi potrgao platno, pa ga uz nerazumljive psovke zavitlao prema rijeci, pokupio štafelaj i isti dan napustio grad. Stalno ga muči jedno te isto: neprestano mu izmiče ona sirova snaga kojom vodopad pršti, onaj zastrašujući šum koji stvara padanje i prskanje vode, a koji izaziva duboko strahopoštovanje. Taj njegov bijes više no bilo što drugo izaziva podsmjeh Jajčana, pa i onda kada Csontvary ode iz grada. Ivo Bojčeta, kršćanski mladić istančana sluha, nepogrešivo oponaša nesretnog slikara, boju i melodiju mađarskih psovki, te ga danima nakon što slikar ode iz grada salijeću na ulici: 

“Dedera, kako ono!”

Ivo se na to čudesno skupi, pa dođe mnogo manji nego što jeste, i progovori slikarevim glasom, gužvajući i kidajući prstima nevidljivo platno:

“Beka sege alatte!”

Pa to ponovi više puta, svaki put povisujući glas.

Ili:

“Lófasz a seggedbe!”

Tog Csontvaryja viđali su i po Mostaru. Tamo je slikao čuvenu mostarsku ćupriju, i to s mjesta odakle se njen vitki luk vidio u svoj svojoj ljepoti, koji se, gledan s tog mjesta, pružao nebom poput kakve okamenjene i posivjele duge, prkoseći gravitaciji.

U Konaku se izmjenjuju predstojnici koji su jedina i stvarna vlast u gradu. Pravda je nakaradna i neuhvatljiva, kao i u vrijeme dok je u Konaku sjedio kadija Rizvan, ali sada na jedan drugačiji, novi način, što kršćanima pada teže, jer je to s Rizvanom i sličnima bio ustaljeni red stvari na koji su navikli, a ovo sada ugušilo je sve njihove nade i očekivanja u neki bolji i pravedniji svijet. 

Nijedan od tih predstojnika nije ostajao u Jajcu duže vrijeme, niti je koji ostao upamćen po dobru, i svijet bi za kratko vrijeme zaboravio na njih. Ipak, od svih tih opskurnih i bezvoljnih činovnika koji su dolazili i prolazili kroz Jajce najgorim se pokazao neki Valentin Kolenz, Austrijanac, licemjerni katolik koji nijednu misu nije propuštao, ali je više katoličkog bilo u zadnjem jajačkom Ciganinu negoli u tom čovjeku. Bio je pokvarena osoba, podložna svakoj vrsti mîta, kršeći time i božje i ljudske zakone, jedna od onih ljudskih nakaza što želi ugoditi Bogu a pritom ne uvrijediti vraga. Malo je koji kršćanin u njegovo vrijeme dobio pred sudom parnicu protiv kakva Turčina, a ukoliko bi poneki od njegovih činovnika pristao svjedočiti kršćanima u korist, Kolenz bi mu to zabranio. Kada je domalo, zbog brojnih pritužbi, Kolenz smijenjen, fra Anto je s još nekoliko uglednih katolika otišao kod njega samo da mu kaže da je ovo za katolički puk najsretniji dan od dana kada su austrijske jedinice ušle u grad.

“Nek te prati božja milost, iako je nisi zaslužio. To ti govorim u ime svih ovih ljudi koji su došli ovdje sa mnom. E, pa, dobar ti put! Za nas se nemoj sikirat: ugledali smo leđa i gorima od tebe, pa smo preživjeli.”

Tada se dogodilo nešto neočekivano: Kolenz je pred njihovim očima zaplakao, i fra Anto i njegovi osjetili su se zbog tog plača nekom vrstom pobjednika. To je ona gorka i nepotrebna pobjeda od koje je svaka strana na gubitku. Izišli su iz Konaka zamišljeni i oborenih glava, ostavivši unutra uplakanog predstojnika.

Austrijskom vlašću nije zadovoljna nijedna od strana: veliki broj uglednih turskih familija doveden je do prosjačkog štapa, a mnoge od njih napuštaju Bosnu i sele u Tursku. Hrišćani se također teško mire s ovakvim razvojem situacije, njima je prihvatljiva jedino njihova, hrišćanska vlast. Kao posljedica toga, uz srpsku i crnogorsku granicu cvjeta hajdučija. Hajduci vješto koriste blizinu granice, pređu je kada im zagusti i tu se određeno vrijeme primire, pa se vrate natrag. Ali ono što je zajedničko svima, bez razlike, i kršćanima i Turcima, u njihovim životima se malo što promijenilo. Oni koji nisu imali ranije, nemaju ni sad, a oni koji su imali, imaju više nego ikad, a razlika između njih se iz dana u dan povećava. 

U fra Antinom životu se također malo toga promijenilo. Osjeća neku prazninu i bezvoljnost koji ga dugo drže. Ne postoji više ništa što bi ga moglo pokrenuti, neki povod koji bi ga ponovo nagnao na put u Beograd ili Rim. Laknulo mu je kada je iz Jajca premješten u župu Liskovica. U Jajcu se kod njega sve češće javljao jedan ružan i neugodan osjećaj, da živi u gradu koji mu sve manje pripada, da Jajce sada mnogo više pripada tim radišnim strancima koji su stigli sa svih strana, te ga uređuju po svojoj mjeri, neprimjetno mijenjajući pritom navike domaćeg stanovništva u čiji vokabular ulaze nove riječi, način odijevanja ali i neke geste koje su pokupili od došljaka, poput skidanja kape ili šešira u znak poštovanja. Čini mu se da je njegov svijet nepovratno nestao, potonuo, pa i to Jajce koje je smatrao svojim. Svakim danom nestaje, tako, jedan djelić stare fratarske Bosne, ali ne više po nekom ustaljenom redu, u onim uobičajenim mijenama koje svako vrijeme neminovno nosi sa sobom, niti se to događa beskrajno sporo i neprimjetno, kao dotad, već su te promjene vidljive iz dana u dan, kao da je neko kotač povijesti pokrenuo u neku višu, neslućenu brzinu.

A onda je napokon stigla jedna važna promjena u njegovu životu koja ga je pokrenula: krajem četvrte godine austrijske okupacije, stigla je crkvena dozvola za gradnju samostana. Istovremeno je izdana dozvola i za onaj u Rami. Vremena su se promijenila: gradnja novih samostana više ne izaziva smutnje i sukobe unutar Provincije kao nekad. Sada se događa nešto drugo, mnogo važnije i dalekosežnije: crkvena vlast se preslaguje, a s tim preslagivanjem dotrajava jedan svijet, onaj bosansko-fratarski, nepromijenjen stoljećima, a na njegovim ruševinama rađa se novi. Sada se o Bosni, o svim važnijim crkvenim i svjetovnim pitanjima odlučuje van zemlje, uglavnom po zagrebačkim i bečkim salonima. To je također jedna od stvari koje ga tište, koje pojačavaju njegov osjećaj skrajnutosti i izgubljenosti.

Uoči Božića te godine, iz Carigrada se u Jajce vratio fra Stipo Ladan koji je trebao predvoditi gradnju. Odmah, čim je stigao, počeo je s nabavkom materijala. Iz Sinja je doveo majstora Jakova Koljanina, na preporuku nekih tamošnjih fratara koje je poznavao. Koljanin nije bio izučeni arhitekt, ali je imao iza sebe nekoliko lijepo uređenih i osmišljenih gradnji po Sinju. Došao je u Jajce čim se podigao snijeg i odmah se dao na posao. To je ozbiljan i šutljiv čovjek, sav posvećen svome poslu. S njim su došla trojica pomoćnika koji su nadgledali klesanje kamena i njegovu ugradnju. Prvih nekoliko dana nakon što je stigao, Koljanin je povazdan nešto mjerio i premjeravao. S vremena na vrijeme pređe preko mosta u Kozluk, pa se spusti uz obalu naspram Selišća. Obigrava tu neko vrijeme, neprestano pritom nešto zapisujući. A nedjeljom, ili kada bi radnim danom pao neki svetac, Koljanin je satima šetao uz Vrbas, ili nekamo odlazio, najčešće u Travnik ili Sarajevo. Otuda se vraćao s gomilom skica koje bi tamo napravio.

Prije nego što je ugradio prvi kamen u zidine, Koljanin je na jednom mjestu provjerio temelje. Irgeti su ih pažljivo otkopali na mjestu gdje im je pokazao, a Koljanin je potom sišao u iskopanu rupu, izvukao nekoliko kamenova ugrađenih u temelje, te ih je najprije dugo opipavao prstima, a zatim uzeo čekić i pažljivo udarao po njima, osluškujući im zvuk. Tek je nakon toga kimnuo glavom, izvukao se iz rupe i pokazao irgetima da vrate iskopanu zemlju natrag i da je dobro nabiju. Potom se dao na gradnju. Provjeravao je sve i upravljao svime, pa čak i gašenjem kreča. Tjerao je irgete da u velikim kazanima zagrijavaju vodu sve dok ne proključa, a zatim tu istu vodu zahlađivao, sve dotle dok se u njoj nije mogao držati prst. Tek su potom lijevali vodu u kuhinju.

Fra Anto koristi svaki slobodan trenutak da dođe u Jajce, da vidi kako napreduje gradnja. Hoda gradilištem i sa zanimanjem promatra kako Koljaninovi pomoćnici klešu kutni kamen, provjeravajući ga svaki čas vinklom. Zatim se izmakne, sjedne na neko mjesto odakle vidi cijelo gradilište, pa dugo i zamišljeno pogledom prati užurbane majstore i irgete po njemu. 

Prije nego što su krenuli sa zidanjem, majstori su morali ukloniti nekoliko ruku zida uz Vrbas, koji je bio zakisnuo. Taj zid dao je sazidati fra Anto nekoliko godina ranije. Majstor Jakov, kojega se sve pita, odlučio je za svaki slučaj srušiti cijeli taj zid i sazidati ga iznova, što se nije pokazalo nekim većim problemom, jer je korišten već istesan kamen koji su iskoristili iz srušenih zidina. Kamen je bio dobar i zdrav: vlaga i smrzo nisu mu nimalo naštetili.

Zatim su fra Anto, Ladan i majstor Koljanin odredili unutarnje dimenzije i raspored soba. Majstor strpljivo sluša fra Antine i Ladanove prijedloge, povremeno ih ispravljajući.

“To ne bi bilo dobro”, govori im. “Nijedna mjera ne postoji sama za sebe: svaka proizlazi iz druge. Tu sobu treba skratiti po duljini, ili je proširiti, a duljinu ostaviti takvu kakva je.”

Gradnja je lijepo napredovala. Krajem ljeta te godine prvo krilo samostanske zgrade dovedeno je do krova, a već sljedeće započelo je zidanje prizemlja drugog. Te godine su urađene i pregrade unutar prvog krila, a do kraja godine bilo je izidano drugo, te pokriveno i pregrađeno, a cijeli samostan omalteren iznutra i obijeljen, te postavljena vrata i prozori. 

Majstor Koljanin je sljedeće proljeće, zajedno sa svojim pomoćnicima napustio Jajce. 

Tako je jedna višegodišnja borba dovedena do svoga kraja. Ipak, fra Anto se ne osjeća pobjednikom. To je jedna od onih pobjeda koja kod pobjednika ostavlja gorak okus, jer obično dođe prekasno, onda kada iz čovjeka iscrpi svu životnu snagu. Jedino ponekad osjeti neko zlurado zadovoljstvo, i to u trenucima kada se prisjeti svih onih koji su priječili gradnju, ili kadije Rizvana, njegovih riječi izgovorenih one godine kada je došao, kako će prije niknuti nokat iz kamena negoli na Vrbasu tekija.

XIV.

Teku godine. Fra Anto se sada nalazi u Kotor Varoši. Sve više se povlači u sebe. Odbija društvo i jedino nedjeljom, za oltarom, nakratko pada oklop u koji se začahurio, i na trenutak se pomoli onaj stari fra Anto od čije su neobuzdane ćudi strepili nekada gvardijani, definitori i provincijali. U tim propovijedima grmi, pretvara se u proroka koji se nemilice obara na nepravdu i ljudsku zloću. A kada se vrati u župnu kuću, i ostane sam, satima prelistava novine, kao da u njima traži neki nagovještaj da se svijet popravlja na bolje, zametke nečega što bi ga moglo okrenuti u pravu stranu. Radi to po nekoj navici, jer se više ničemu ne nada. 

U Bosni postoji jedna stara kletva:

“Dabogda ti se sve želje ispunile.”

S fra Antom kao da se dogodilo upravo to: turska vlast u Bosni je srušena, a samostan je bio izgrađen i uređen mimo svakog njegova očekivanja, nakon čega je uslijedilo razočarenje i rezignacija. Ipak, najviše ga muči jedno: “braća po krvi” iz dana u dan se udaljavaju jedni od drugih, jedni bi, sada, da su Hrvati, a drugi da su Srbi, a i jedni i drugi se sve bolje osjećaju u toj novoj koži, i fra Anti je postalo jasno da tome više nema popravke niti lijeka. A svi oni, bez obzira na ruho u koje su se zaodjenuli, žele biti iznad onih drugih, da po svome ćeifu uređuju svijet, ne pitajući one druge što o tome misle. Taj neuki svijet beznadno je zatvoren u vlastite priče i legende, i ne vidi ništa izvan vlastitih očekivanja i nada, niti ih što drugo zanima. Svjestan je da na tom površnom i lakomislenom svijetu valja raditi, kao na loše obrađenoj i zapuštenoj njivi, zaorati duboko i svojski, a svjestan je također kako nema onoga ko bi to mogao napraviti. Austrijska niti bilo koja druga tuđinska vlast zasigurno to neće napraviti, niti joj je to u interesu. Njima to stanje odgovara, jer im to omogućuje dugovječnost i trajanje. 

Zdravlje ga sve slabije služi. Krv, sada, baca gotovo svaki dan i sve češće osjeća neku muku i pritisak, nakon čega osjeti gušenje i nedostatak zraka. Ponekad pritom osjeti i bol. Jednom je nakratko zaspao i usnio čudan san. Rijetko je sanjao, a još rjeđe pamtio snove, a toga se sjećao do u tančine. Prolazi kroz polja isklasale proje, a onda u jednom trenutku, kada iziđe iz zasada, ugazi na razor, raskvašen od kiše, te onda dugo gazi po njemu, a noge, za koje se lijepi blato, postaju mu sve teže. Teško hoda i gubi dah, a onda ga probudi poznati bol u prsima i gušenje.

Teku tako godine, a gluhe i nevidljive borbe oko jedne nesretne zemlje ne prestaju, zemlje koja više pripada drugima, Turcima, Austrijancima, Rusima, negoli onima koji u njoj žive. Fra Anto jedinu utjehu pronalazi u duhanu i pisanju. To dvoje ga drži na životu. Sjedne za stol i zapali, pa zamišljeno promatra oblake dima koji cure između njegovih prstiju i beskrajno sporo plove prema prozoru. Ponekad mu se učini da je taj dim što mu se širi ispred očiju jedino vrijedno što postoji, da je samo on stvaran i postojan, te da je i takav, nestalan i satkan od svijetle paučine, postojaniji od krhkog ljudskog svijeta i svake ovozemaljske vlasti. Sve to dolazi i prolazi, a to ostaje, nepromjenjivo i stalno, nešto što uvijek pričinja isti užitak i ugodu, pa mu se učini da je to jedina stvar iz minulih, “boljih vremena” koja se ne mijenja ni nagore ni nabolje, te je stoga ne treba posebno uljepšavati, onako kako se uljepšava prošlost i vlastita mladost.   

Povazdan sjedi u sobi za stolom i piše. Godi mu samoća od koje se nekada užasavao. Sada piše i danju i noću. Međutim, rečenice sve sporije teku ispod njegova pera, jer nije  siguran vrijedi li išta više zapisivati i ima li to ikakva smisla. Ponajmanje ga zanima što će biti s njegovim riječima, kada ga jednom ne bude. Držao se cijeli život tek jedne stvari, da ne smije napisati ništa krivo, a da se ono što je pravo i istinito mora napisati, ma o čemu da se radi. Svjestan je da onaj koji piše nema kontrolu nad napisanim, da to više ne pripada samo njemu, već i onima koji čitaju, i dobronamjernim i zlonamjernim, da su i riječi izrečene u najboljoj namjeri podložne kvaru, krivom čitanju i zlim namjerama. Nekada je vjerovao, i u tome vidio glavni smisao pisanja, da će drugi iz toga izvući određene pouke, na dobro sebi i drugima, međutim kasnije je shvatio da se događa nešto drugo: svi uzimaju za sebe samo one djeliće istine koji im odgovaraju, a koji unaprijed potvrđuju njihove iluzije. Tako komadići istine postaju dijelom velike laži. Takva istina, onda, može poslužiti kao izlika za bilo što. Ipak, bez obzira na sve, to mu je uz duhan i kavu jedina utjeha, jedino u čemu još nalazi interes, i ne zna na što bi ličio njegov život bez toga: više ne piše zbog drugih, već isključivo zbog sebe, i to je jedini način na koji se nosi s demonima nesanice koji ga opsjedaju. Iz noći u noć događa se isto: noć teče, a san mu ne pada na oči. A onda, kad nakratko zaspe, i kada ga probudi mjehur ili bol u kostima, ne zna koliko je dugo spavao, i je li spavao uopće. Učini mu se da je na trenutak izgubio svijest, pa došao sebi, ne znajući koliko je to trajalo. Tada ustane iz kreveta i zapali. Imao je pored kreveta dva kratka skopaljska čibuka od kojih je barem jedan uvijek bio napunjen.

Vani sviće. Fra Anto leži i otvorenih očiju zuri u plafon. San mu ne dolazi na oči. Prije toga je nakratko zaspao, a onda ga je probudilo bubnjanje kiše po krovu. Zna da san tu noć više neće doći. Tada mu jedna misao prođe kroz glavu i dodatno ga oneraspoloži: 

“Šta su mu trebala sva ta sukobljavanja, razmirice, srljanje glavom kroza zid? Sukobi s braćom i razorena prijateljstva? Šta ima od toga, osim te nesnosne nesanice?” 

Fra Anti se zapravo događa ono što se kad-tad dogodi svakom onom koji je čista srca gorio za opću, javnu stvar, kada jednom svedu račune: gledaju kako se svijet oko njih mijenja, pa usprkos tome što su bili važan dio toga, u njihovim se životima malo što promijenilo nabolje, pa tako ispada da su sve to činili zbog drugih. A ako su se i dogodile neke promjene kod njih, one su uvijek nagore, kao ta njegova nesanica koju sve teže podnosi. Najviše mu nedostaje onaj tren, što traje kratko, kraće od svake misli, kada ga shrva san, ali je još budan i zna da tone u njega, da će svaki čas preći onu tanku, finu liniju između sna i jave. Taj slatki osjećaj je nepovratno nestao i fra Anti ponekad čak i u snove dolazi. I tamo mu stalno izmiče. Volio bi to barem još jednom doživjeti, i to je jedina želja koju još ima. 

Trajalo je to tako sve do jedne nedjelje, desetak godina nakon ulaska austrijskih jedinica u Bosnu, kada je za vrijeme mise pao po oltaru i ostao tako, nepomičan i presamićen preko njega. Priskočili su župljani. Fra Anto čuje glasove koji se udaljavaju, a pred oči mu se navlači magla. Ti glasovi iz magle podsjećaju na ona hladna dozivanja iz djetinjstva koja dolaze iz nekog drugog, dalekog i nestvarnog svijeta. A onda u jednom trenutku više ne čuje ni njih. Javi mu se na trenutak onaj dobro poznati i gotovo zaboravljeni osjećaj: učini mu se kako tone u najdublji san koji postoji.

Tekst objavljen početkom 2002. godine

Ne znam za čudniju riječ od riječi Cigan. Moji Romi, koje sam upoznao u Zagrebu i s kojima povremeno popijem piće, doživljavaju je kao uvredu i spominju kada je netko od javnih ljudi o njima govorio kao o Ciganima. Cigan je i Stipe Mesić, a Ciganima su, iz jednog vrlo specifičnog diskursa, nazivani i svi Srbi. Ta riječ je na neki način postala uvredom svih uvreda, tako strašna i ozloglašena da je cijeli jedan narod zbog nje promijenio ime, nazvavši se, u prijevodu, Ljudima. Time su svijet pokušali upozoriti kojoj vrsti pripadaju i kakva prava za sebe očekuju. Bez države i nacionalne ideologije, Romi su mogli biti samo ljudi. Iz neke više i plemenitije perspektive bilo bi to sasvim dovoljno određenje. Međutim, riječ Cigan teško je prežaliti i prepustiti je rječniku pogrda, jer ona podrazumjeva jednu raskošnu kulturu i osjećaj svijeta koji se, ni u izvornom ni u interpretativnom smislu, ne može zamijeniti drugom riječju. Kao što Carmen nije Romkinja, tako ni muzika Šabana Bajramovića ne može ne biti ciganska. Starija od pogrda, ona je nešto čemu se ne mijenja ime ili atribut. Između ostaloga i zato što nju odavno ne slušaju ljudi zbog kojih su Romi uzeli novo ime.

Šaban Bajramović rođen je 16. travnja 1936. godine u Nišu. Tako mu barem piše u dokumentima, premda sam do tog podatka previše ne drži. Četiri godine išao je u školu, kada su ga ponijele kavane i njegov talenat. U to vrijeme slova još uvijek nije naučio. Pred odlazak u vojsku imao je veliku ljubav, pa je zbog nje i dezertirao. Uhapsilo ga je i poslalo na Goli otok. Tamo je stekao prva ozbiljnija znanja, pjevao je u zatvorskome orkestru, uglavnom meksikanske pjesme i ponešto od crnačkoga repertoara. U jednom intervjuu rekao je: “Čovjek koji nije bio u zatvoru i nije skroz čovjek.” Šezdesetih godina Šaban Bajramović stvorio je zavidnu karijeru u birtijama duž Južne pruge i postao jedan od traženijih ciganskih pjevača. Pjevao je sve što se od njega tražilo, od zabavnjaka do narodnjaka, a najmanje ciganske standarde, ali kao kod svih velikih ciganskih pjevača i pjevačica s Balkana, ni njemu nije bilo najvažnije koju pjesmu pjeva, nego se radilo o tome kako ju pjeva. Krajem šezdesetih snimio je prve singlice; u svojoj kolekciji imam onu na kojoj se nalaze njegove autorske pjesme “Nataša” i “Merima”. Tekstovi su, naravno, bili na srpskom, a ne na romskom jeziku, jer se Šaban nastojao uklopiti u tokove ranog novokomponovanog melosa. Već tada nije bio sitničav i nije se zamarao činjenicom da je bolji od ostalih.

Uskoro su mu novac i lokalna slava, koja je za ljude kao on uvijek važnija od globalne, sasvim ugasili potrebu za izlaskom na estradu. Kretao se među poznatim svijetom, obilazio birtije po Jugoslaviji i postavio pjevačke standarde koje nitko drugi, unutar socio-kulturnoga žanra, nije mogao pratiti. Dok su se ostali značajni ciganski pjevači, poput Muharema Serbezovskog i brata mu Ajnura, povlačili iz kavana i počeli ozbiljno (često i preozbiljno) shvaćati svoj identitet i dok je velika Esma Redžepova gradila karijeru zajedno sa Stevom Teodosijevskim unutar nečega što je bilo elitno čak i kad bi se događalo pod svadbenom šatrom ili u birtiji, Šaban Bajramović tonuo je u svijet iz kojega je i potekao. Nije to bila propast, barem iz njegove perspektive, nego dosljednost. Zbog čega bi njemu, nesumnjivo najvećem, koji je mogao pjevati kao Louis Armstrong, ali samo kada je imao razloga za to, trebalo da snima ploče, slika se na televiziji i gradi karijeru kakva je priličila i onima koji uopće nisu znali pjevati? No, Šaban Bajramović je već tada imao jedan mali problem. Bio je strasni kockar.

Legenda kaže da je vađenje iz dugova bilo najvažniji razlog što je napokon pristao snimati ploče za Založbu kaset in plošč Radio televizije Ljubljana. Bili su to, napokon, ozbiljni albumi, s pravom ciganskom muzikom, na kojima je pjevao i tradicionale i svoje stvari na romskome jeziku, a za koje veliku zaslugu ima Jure Robežnik, bez čije strpljivosti bi sve najvjerojatnije propalo. Ali i on i izdavač povlađivali su geniju crnoga Ciganina, premda do danas nisam sasvim siguran jesu li doista bili svjesni Šabanove veličine ili su ga doživljavali kao sjajan potencijal na narodnjačkoj sceni. Naime, na tim je pločama bilo previše trendovskoga harmonikašenja i trilera na dobro ugođenom ćemanetu, sound je bio po mjeri lošeg estradnog uha, a tek povremeno bi, kao u elingtonovskoj obradi “Djelem Djelem”, Šabanu Bajramoviću bila pružena mogućnost da se pokaže najvećim.

On je bio i ostao samo pjevač, koji od muzike očekuje samo to da ga prati. Bio je dijamant u kič aranžmanima, Crna mamba i rođeni brat B.B.Kinga, božanski glas u šund produkciji. Dane i godine potrošio sam puštajući njegove ploče ljudima u čiji sam ukus vjerovao, a do čijega mi je oduševljenja bilo stalo. Blijedo su me gledali, tražili da stavim nešto drugo i bili uvjereni da se izmotavam i da iz nekog, tko zna kojeg razloga, hvalim narodnjačko smeće. Nekima bi bio simpatičan trud da se prikažem kao ekscentrik, koji istovremeno sluša Joy Division i Šabana Bajramovića, ali bit nerazumijevanja sadržana je u više puta postavljenom pitanju: Pa čuješ li ti uopće kako to zvuči? Naravno da čujem, ali čujete li vi, ljudi božji, kako čovjek pjeva? Te pjesme, često veličanstveno lijepe i tužne, ljudi nisu bili u stanju čuti, jer su bile snimljene unutar zvuka i zvučnoga smisla koji je bio ružan, neprivlačan i podsjećao je na mutne glavobolje lokalnih autobuskih linija, kada bi majstor po Bosni i Srbiji do daske odfrljio neki radio šabac.

Kada sam prije dvije godine načuo da su Mostarci uspjeli pronaći Šabana Bajramovića i nagovoriti ga da u Pavarotti centru snimi album, znao sam da se događa velika stvar. I snimanje i objavljivanje više su puta odgađani. Dolazio je, pa odlazio nizozemski producent, Šaban je nestajao i pojavljivao se, sve dok se prije nekoliko dana, iznenada, u prodavnicama nije pojavila ploča: “Mostar Sevdah Reunion present Šaban Bajramović, a gipsy legend”. Kupio sam je one subote kad su čondićevci demonstrirali na trgu, sjeo sam u auto, ubacio disk u plejer, provjerio jesu li svi prozori zatvoreni, da moju muziku ne čuje bijesan svijet pred semaforima, i zaplovio. Narednih šezdeset šest minuta su bili od onih rijetkih životnih trenutaka kada se rasplačem od ljepote. Tako je, recimo, bilo kada sam prvi put slušao Amaliu Rodrigues, kada sam čitao “Vodeni žig” Josifa Brodskog ili kada sam gledao “Buena Vista Social Club” Wima Wendersa. Album Šabana Bajramovića ima nešto od sve tri stvari. Njegov glas slobodan je i sugestivan kao Amalijin, njegovo pjevanje zvuči kao posljednja istina svijeta, poput venecijanskog Brodskog, a njegova naivnost u izravnom je dosluhu s genijalnim, kao kad stari Kubanci komentiraju Kip slobode ili kao kad Ruben Gonzales, skroman poput Franje iz Asiza, u onoj dvorani za baletne probe priča o tome da već dugo nema svoj vlastiti klavir. Svaka je umjetnost nasilni čin, ali postoje ljudi, različiti kao što su različite sve ciganske domovine, koji vas uvjere da je to što rade prirodno kao voda koja teče. Oni vladaju magijom stvaranja, a ne tumačenja, i to je ono što nagoni suze. Strašan je, u svojoj beskrajnoj ljepoti, trenutak u kojem čovjek to osjeća. Čišćenje od predrasuda i opterećenja vlastitoga karaktera, pretvaranje u osjet i čuh i povlađivanje onom dijelu sebe koji vjeruje, sve to ima smisao zbog muzike i knjiga od kojih se prirodno plače. Dobrota mimo svih moralnih načela ima isti taj smisao.

Šaban Bajramović je s Mostar Sevdah Reunionom i gostujućom ekipom muzičara snimio četrnaest pjesama. Sve su iz njegovog standardnog repertoara, a neke su već objavljene u više verzija. Aranžmani su neka vrsta putovanja po Svijetu; sa svih strana uzimano je ono što je bilo prikladno, od tex-mexa i swinga, kubanskoga ugođaja i Djanga Reinharta, sve do balkanskoga teškoga ciganskog derta; ali to šarenilo čini cjelinu ugođaja. Glas Šabana Bajramovića, velikoga ciganskog pjevača, na jednak će način kao i glasovi velikih Crnaca bluesa i soula nepogrešivo spojiti sve sa svačim, potvrđujući tako da jedna je muzika Svijeta. To bez savršenog aranžiranja mostarske ekipe ne bi bilo moguće.

Sam izbor pjesama neočekivano je, čak i za Šabanove stare fanove, otkrio da njegova muzika predstavlja konstantni odmak od striktno shvaćenih ciganskih tradicionala i da bi bila velika šteta to ne pokazati. Tako je svoje mjesto na albumu našao birtijski evergreen “Hanuma”, prvi put izdignut do svoga stvarnog smisla, kao pjesma iz ciganske i muslimanske tradicije; pa luda poskočica “Boza limunada”, koja djeluje kao neobično privlačan Gypsies Way of Life, ali najveće iznenađenje pjesma je “Pitao sam malog puža”. Za tu stvar sam prvi puta čuo prije desetak godina, tako što mi je netko odrecitirao njezin tekst. Prva asocijacija bio mi je neki stari bluesman, s početka dvadesetog stoljeća, eventualno zabilježen u onoj krckavoj ediciji s korijenima bluesa, koji pjeva basnu o svome životu. Znao sam da Šaban Bajramović o bluesu zna taman onoliko koliko ja o barbutu, dakle skoro ništa, i da nema nikakve šanse da mu je netko prevodio tekstove starih crnačkih pjevača. Da je netko to i pokušao, ne vjerujem da bi Šaban našao razloga slušati ga. Zaključio sam da isti duh lebdi nad vodama, svejedno je zovu li se one Mississippi i Missuri ili Nišava i da se jednako dotakne debelog Billa Broonzyja i Šabana Bajramovića.

Sada sam, napokon, čuo Šabanov blues, aranžiran i otpjevan u maniri  sevdalinke. Čovjek je pogodio ono što uvjereni Bosanci trube evo već petnaest godina: blues je ustvari sevdah, samo što su ga harmonikaši i estrada sjebali. Tu je Bajramović otpjevao pjesmu svoga života, u kojoj nam je sve lijepo objasnio, od toga da kad imaš para imaš i prijatelje do toga da na kraju sve pare i izgubiš, ali to nije razlog za očaj. Ostao si kokuz, bez banke u džepu, ostavili su te prijatelji, napustila te žena i sad nemaš gdje da živiš. U takvoj situaciji najbolje ti je naći prvog puža i pitati ga da ti kuću proda. Pa Šaban kaže: “Pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda, a puž meni odgovara – otkud tebi druže para?” Puž je, naravno, genije. On je skužio ono što Mate Crkvenac nije u stanju shvatiti, dok mirno gleda kako mu prvog siječnja 2002. gangsteri marke mijenjaju u eure. Bože, hoće li on u naredna dva mjeseca čuti Šabana i hoće li Šabanov puž svojim pitanjem spasiti hrvatsku ekonomiju?

Svatko tko bude slušao album Šabana Bajramovića je Ciganin, kao što je svaki slušač bluesa u tom trenutku Crnac. Čovjek koji se u to upusti zavidi B.B.Kingu dok onako genijalno brljavi po gitari i zavidi Šabanu jer mu je Bog dao takav glas. Znači, mi smo Cigani i Crnci niže vrste, što je ipak bolje nego da uopće nismo Cigani i Crnci, pa da ne slušamo tu muziku. Naravno, zatvarajući prozore na svojim autima i stanovima, oprezni pred svijetom koji ništa ne kuži i ne konta, ali u slijepoj nadi da će i iza Cigana jednom stati neka Amerika i dopustiti nam da širom otvorimo svoje prozore. Tada ću doći Kasumu Cani i čestitati mu jer su on i njegovi od ljudi napokon postali Cigani. Do tada  sam sretan što me moji više neće blijedo gledati kada im pustim Šabanov disk. Buena Vista, dragi moji.     

Nekoliko puta sam susreo gospodina Gyorgya Konrada, na raznim skupovima. Čitao sam rado njegove tekstove, cijenio ga kao glasnika slobode, a sada imao priliku slušati i njegova uvijek dobro pripremljena predavanja. Jednom me njemu neko predstavio, rekao kako sam ovo i ono, on kimao glavom, njega nije trebalo predstavljati a takvih ovih i onih on je sigurno susreo mnogo u životu, poslije ih uglavnom zaboravio. Onda smo sjedili zajedno, novinar nas uslikao, ja pogrešno upotrijebio jednu riječ, pitao ga je li prevoditeljica njegovih knjiga na engleski njegov tumač, pa se on malo ljutnuo, ali smo se i kasnije ljubazno pozdravljali. Jednom me pozvao na kavu, navečer, da malo, reče, uz kavu porazgovaramo. Sjedili smo dosta dugo, on me pitao što mislim o političkoj situaciji u zemljama nastalim iz nekadašnje Jugoslavije, ja mu rekao da ne mislim ništa, onda se žalili kako je ta ljetna večer hladna, to ponovili nekoliko puta, pa se ubrzo razišli. Ništa važno ni pametno nismo rekli jedan drugom. Pisci čuvaju ideje za svoje tekstove i na kraju su potpuno i jedino u onome što napišu. U jednom časopisu su se poslije našla naša izlaganja s tog skupa. A i kava je bila dobra.

Oslonjen o pust cvijetnjak
tih otac šehida puši

Čeka

Da se poput stupa pepela
prelomi

Da padne
u mezar