Ponekad nedjeljom ustanem s namjerom
Da budem običan u srcu s vjerom i bogom
U peći zapalim vatru, zgužvam novinu, prije tog
Krškam jelovinu pa jaje razbijem na tavu

Na radiju slušam vijesti, vremensku prognozu
Tražim račune od struje, u čatrnji mjerim vodu
Ima li brašna u kući, šećera, ulja, vegete i soli
Ružim noževe zašto su tupi, tepam rupi, na salveti

Prodavačicu u prodavnici pitam kako je spavala
Ona kaže, što je jutros hladno, cesta se smrzla
Na devedeset skočio metar drva, neiscjepanih –
Da znaš, jeftinije se grijat preko klima uređaja

Mogo bih danas pure ili tahrne ili već halve
Otvorim vrata da miris kafe s trave raskuje inje
Ima li negdje broj hodže, da mu platim članarinu
Danas bih da okrečim zidove gasulhane, o svom trošku

Precima mrtvim na nedjelju bih da odnesem vode
Po grobovima njihovim da čupkam travu u vlatu
Običan bih da budem ko točak na automobilu;
Da na zidu kuće moje, kobila hrže na kristalni luster

Petrović je rezignirano odložio novine na stolić pored bolničkog kreveta i vratio se u ležeći položaj, pri čemu je tiho zastenjao od boli. Zatvorio je oči i ostao ležati potpuno miran nekoliko minuta. Bol je lagano jenjavala i možda bi na trenutak uspio čak i zaspati da medicinsko osoblje predvođeno glavnom sestrom nije ušlo u njegovu bolesničku sobu. Primarijus je, naime, operirao strogo prema rasporedu i kašnjenja, pogotovo u ovim prvim, jutarnjim terminima, jednostavno nisu bila moguća.

Nekoliko minuta kasnije, dok je ležao na kolicima koja su ljudi u bijelim mantilima gurali širokim i dugačkim hodnicima glavne gradske bolnice a pred očima su mu se periodički smjenjivale plafonjere, razmišljao je o članku koji je pročitao. Francuska aktivistica koja se odlučila podvrgnuti eutanaziji obznanila je to dvije godine prije zadanog roka, uz objašnjenje kako više ne može uživati u životu, kako se boji starosti i bolesti, jer život kada si bolestan i star nema nikakvog smisla, te kako ne želi vlastitoj djeci biti na teret. Petrović se nije previše uzbuđivao zbog samog članka, mada je prezirao zapadnjačku dekadenciju. Međutim, sjetio se svog sina. Tko zna kako će proći operacija i hoću li ja njemu biti na teret? bilo je posljednje što mu je prošlo kroz glavu dok je gledao kako se žućkasta tekućina valja kroz tanku, plastičnu cijev i završava u njegovoj veni.

***

Nekoliko mjeseci kasnije, Petrovića je probudila zvonjava na vratima. Ustao je i polako krenuo otvoriti, razmišljajući tko bi to mogao biti u taj rani, jutarnji sat. Kako se s prijateljima, onim rijetkima koji su još bili živi, uglavnom viđao u obližnjem parku, pretpostavljao je da mu zvoni poštar. Nije se prevario! Veseo i nasmijan, pred vratima je stajao mladi poštar koji je u službu stupio prije nekoliko mjeseci. Petrović je progutao knedlu. Znao je da će rezultati složenih medicinskih pretraga, prvih koje je obavio nakon operacije, stići preporučenom poštom. Iako je isprva namjeravao pošiljku otvoriti tek popodne, na kraju za to nije imao živaca. Već oko deset sati potrgao je svijetlo-plavu kuvertu i izvadio list papira na kojem je bila zapisana njegova budućnost. Na žalost, bio je već dovoljno upoznat s problematikom razine određenih tumorskih markera da je i sam mogao procijeniti kako nalaz ne obećava previše. Detaljnije tumačenje odlučio je ostaviti svom liječniku opće prakse.

Okrenuo se prema televizoru, koji je u njegovu samačkom stanu radio gotovo dan i noć. U studiju su razgovarala dva muškarca, a u pozadini se smiješilo lice koje mu je odnekuda bilo poznato. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja, prisjetio se: bila je to aktivistica spremna za eutanaziju. Uz voditelja sjedio je Lovro Stahuljak, mlad, potentan i žustar vođa nove političke stranke, koji je upravo iznosio svoje viđenje pristupa problematici eutanazije:

− Gledajte, ne možemo ignorirati neke činjenice. Svaka bolest neminovno uzima svoj danak. Čovjek koji je teško bolestan, pogotovo ako je stariji, može trpjeti strašne muke. U sociološkom smislu, on gotovo prestaje postojati. I zašto ne reći: to nije samo njegov problem, to je problem i njegove okoline. Mogu Vam to dokazati i matematički! Označimo trajanje života sa X, dok količinu pretrpljene muke u tom životu označimo sa Y. Kvantitativno gledano, omjer Y/X predstavlja de facto mjerilo težine vašeg života izraženo u prosječnoj muci po godini života.

− Smatrate li uistinu da je moguće ljudsku životnu patnju kvantizirati na taj način? – upitao je zainteresirano voditelj.

− Dopustite da dovršim, bit će Vam jasnije. Dakle, zamislite da Vam netko u dobi od 76 godina dijagnosticira neizlječivu bolest, uz prognozu preostale duljine života od najviše četiri godine. U te četiri godine proživjet ćete Vi i Vaši najbliži ogromnu količinu patnje. Vaš Y koji je do tada bio u razumnim gabaritima, počinje težiti u nebesa. Nadalje, zamislite da poželite biti eutanazirani neposredno nakon dijagnoze. Umjesto da doživite 80 godina, doživjet ćete 76. Time ste smanjili vrijednost X na 95% nominalne vrijednosti, ali ste vrijednost Y, dakle Vašu životnu patnju, smanjili možda i za 50%. Ne moram biti veliki matematičar da Vas uvjerim kako je prosječna količina patnje u vašem životu drastično smanjena. O životima Vaših bližnjih da ne govorim. Naime, moramo voditi računa i o dobrobiti naše djece, zar ne?

− Vi se, dakle, zalažete za potpunu slobodu eutanazije? – zadivljeno je upitao voditelj, koji nije skrivao simpatije prema elokventnom, mladom političaru u usponu.

− Upravo tako. Jer, priznat ćete, živjeti s neizlječivom bolešću, živjeti s najtežim stupnjem invalidnosti, vezan uz krevet ili kolica,… može postati neizdrživo. Ima li uopće smisla tako živjeti? Naravno, smatram da svatko mora imati slobodu izbora o svom tijelu i o svom životu i to mora ostati temeljno pravo svakog pojedinca. Ali, ukoliko možemo postaviti sustav klinika koje bi mogle obavljati eutanaziju na jednom ljudskom i dostojanstvenom nivou, ne vidim razloga da to i ne učinimo. S tim da Vas molim da uvažite kako u gornjoj računici, nije niti indirektno spomenuta ušteda koju bi imao i državni proračun. – efektno je svoje izlaganje završio Lovro Stahuljak, dokazavši kako osim problematikom bioetičkih pitanja suvereno barata i javnim financijama.

Nakon kratkog pledoajea mladim i progresivnim snagama na domaćoj političkoj sceni, voditelj je razdragano odjavio emisiju:

− Dame i gospodo, toliko u emisiji o nadolazećim parlamentarnim izborima. Laku i ugodnu noć!

***

Kada se Petrović vratio iz bolnice s prvog ciklusa kemoterapije, nova vlada već je obilježavala pola godine od dolaska na vlast. Ministar Blagostanja, Lovro Stahuljak, ovaj jubilej obilježio je otvorenjem novog objekta. Bila je to Klinika za posebne zahvate „Čemu patnja?“, izgrađena u rekordnom roku. Nakon kratkog izvještaja s otvorenja, gost u dnevniku bio je upravo ministar Stahuljak. Vidno ponosan na to što je odmah po preuzimanju odgovorne dužnosti ostvario jedno od svojih predizbornih obećanja, gotovo je cvrkutao u mikrofon:

− Ne samo da smo po hitnom postupku promijenili zakonsku regulativu, koja nas je svrstala rame uz rame s jednom Švicarskom, nego smo uspjeli otvoriti super-modernu ustanovu, u kojoj se svatko tko to želi može dostojanstveno podvrgnuti zahvatu koji neupitno eliminira bol i patnju.

Nakon nekoliko dodatnih rečenica u kojima su rezimirani financijski gabariti projekta te naznačeno koliko sredstva od utrošenih je sufinancirala Europska unija, urednik dnevnika zamolio je ministra za završnu riječ.

− Kako bismo građanima što više približili ovu ideju, već od sutra krećemo s projektom „Dani otvorenih vrata“. Naime, Sanitetska Služba obići će sve građane koji imaju dijagnosticiranu neku bolest ili stanje s našeg popisa. Uz osiguran besplatan prijevoz do klinike kao i sedmodnevni boravak u ugodnom šumskom okruženju, bit će to prilika za malo meditacije i promišljanja o vlastitoj situaciji. Nakon sedmodnevnom perioda, sve štićenike će čekati isto tako besplatan prijevoz svome domu. No, ukoliko se netko na kraju odluči, moći će popuniti odgovarajuće formulare i obaviti zahvat potpuno besplatno.

***

Ovaj put, nije zvonio poštar. Djelatnici Sanitetske Službe probudili su Petrovića već oko pola sedam. Iako je večer prije u dnevniku mogao čuti kako će obilaziti pacijente koji imaju neku od dijagnoza s popisa, rana i nekontrolirana zvonjava malo ga je lecnula. Posebno ga je iznenadila maslinasto-zelena boja uniformi koje su djelatnici Sanitetske Službe nosili. To je primijetila i mlada praktikantica koja je zajedno s još dvojicom kolega bila zadužena za Petrovićev kvart:

− Niste prvi koji se čudi gospodine – pokazala je prstom na koleginu uniformu. – Današnja akcija je prilično zahtjevna te smo stoga angažirali i dodatne djelatnike, za koje jednostavno nije bilo bijelih uniformi.

− Jasno, jasno… Pričekajte samo časak, da uzmem stvari sa sobom.

Stariji muškarac ga je, ne previše čvrsto ali ipak odlučno, primio za nadlakticu.

− Neće biti potrebno, gospodine Petrović. Vašu medicinsku dokumentaciju već imamo, a sve drugo što Vam treba, dobit ćete na klinici.

***

U vozilu Sanitetske Službe bilo ih je pet. Slijepa gospođa uporno je pokušavala pogoditi kojim putem vozilo ide prema Glavnom kolodvoru i pri tome nije imala naročitog uspjeha. Invalid se trudio održati ravnotežu u kolicima, dok je Petrović lamentirao sa sijedim gospodinom za kojeg je utvrdio da ima istu dijagnozu kao i on. Malo sa strane, sjedila je potpuno ćelava žena. Na mjestu gdje joj se trebala nalaziti lijeva dojka, bila je praznina.

− Planirala sam ovaj tjedan oprati sve prozore. Valjda nas neće dugo držati…

− Ne brinite, siguran sam da neće. A lijepog vremena bit će još, pa i za pranje prozora! – pokušao ju je utješiti Petrović, upravo u trenutku kada je vozilo stalo ispred Glavnog kolodvora.

Iznenadila ga je gužva koja je vladala na platou ispred glavnog ulaza u zgradu. Po njegovoj slobodnoj procjeni, bilo je tu nekoliko stotina duša, s tim da su vozila Sanitetske Služe konstantno dovozila nove ljude. Stajali su raspoređeni u nekoliko redova, pa je i on sam stao na začelje jednog od njih, zajedno sa sjedokosim suputnikom. Nakon nekih četvrt sata, došao je do stola na početku reda:

− Ime i prezime? – glasno i autoritativno je upitala djelatnica Sanitetske Službe.

− Josip Petrović.

Službenica je nekoliko trenutaka pretraživala hrpu papira na stolu, te jedan od njih predala liječniku koji je stajao pored stola. Ovaj je rutinirano, u svega nekoliko sekundi, stetoskopom preslušao Petrovićeva pluća i pregledao mu bjeloočnice.

− Znate, ovih dana imamo povećan broj upala pluća, pa provjeravamo. Sve je u redu, izvolite. Vi ste u vagonu broj dva. – izrecitirala je službenica, ovaj puta sa smiješkom na licu. Pružila je Petroviću žutu kapu-šiltericu. Kada je primijetila da je Petrović s čuđenjem gleda, nasmijala se i dodala: − To je naš poklon povodom „Dana otvorenih vrata“. Boje su razne, ovisno o dijagnozi i stanju štićenika. Sretan put!

Petrović je uljudno zahvalio i prošao pored smrknutog djelatnika Sanitetske Službe koji ga je upozorio da požuri prema vagonu.

***

Iako je vlak bio solidan i vagoni udobni, u njima je bilo barem dvostruko više ljudi nego sjedišta. Stoga su svi hodnici izvan kupea bili popunjeni, dok se u kupeima natiskalo ljudi više nego je bilo sjedećih mjesta. Nakon nekih pola sata vožnje, u vagonu je temperatura postala gotovo neizdrživa, jer nikakva ventilacija ili klima-uređaj nisu radili. Na svu sreću, u jednom je trenutku vlak stao na signalu u blizini naselja, pa je Petrović otvorio prozor i zatražio od gospođe koja je sjedila na klupici ispred obližnje kuće da mu donese malo vode. Uspio je tako popiti lijek i barem se donekle osvježiti.

Iako vožnja nije trajala predugo, kada su stigli do klinike već je bilo prošlo podne. Petrović je pogledao kroz prozor. Isprva se začudio što vlak ne staje u kolodvoru, ali je ubrzo shvatio kako tračnice vode sve do prostora klinike, koji je bio omeđen lijepim zidom od starinske, smeđe cigle. Vlak je prolazio kroz otvor u zidu, iznad kojeg je bio nazidan mali toranj, te je sve izgledalo kao ulaz u neki dvorac. Na istom mjestu u prostor klinike ulazila je i prilazna cesta. Bilo je očito kako je sve podređeno komforu štićenika, koji su se doslovno mogli dovesti pred vrata ove moderne institucije, ali i njihovoj diskreciji, s obzirom na zaštitni zid oko klinike. Prenio je ukratko impresije svom sjedokosom poznaniku, koji je uspio uhvatiti sjedeće mjesto u obližnjem kupeu. Kada su izašli iz vlaka na improvizirani peron, Petrović je shvatio kako i njegov poznanik također ima žutu kapu. Pogledao ga je iznenađeno.

− Franjić, drago mi je. – predstavio se – Nismo se upoznali.

Petrović je prihvatio pruženu ruku. Tek što je promumljao vlastito ime, prišla im je službenica klinike i ljubazno ih uputila:

− Dobar dan gospodo, dobro nam došli. Nadam se da Vam put nije bio prenaporan. Znate, danas je malo gužva, ali najbitnije da ste ovdje. – pogledala je zatim u njihove kape – Ooo, Pa Vi imate žute oznake. Pođite molim prema Bloku 26. Tamo, za onom skupinom.

Petrović i Franjić zahvalili su ljubaznoj službenici i pružili korak prema zgradi na kojoj je bio napisan broj 26. U garderobi su predali odjeću i osobne stvari, potpisali se na dno lista papira koji je vjerojatno predstavljao revers, nakon čega su postali ponosni vlasnici lijepog, baršunastog ogrtača, svilene pidžame i vrlo udobnih kućnih papuča. Na gornji dio pidžame bio je prikačen maleni, kvadratični broš s QR kodom. Rekli su im kako je to radi lakše identifikacije, u slučaju nepredviđenih situacija. Prolazeći putem do spavaonice, koja se nalazila dijametralno suprotno Bloku 26, Petrović je uočio visoku zgradu koja je dominirala cijelim prostorom klinike. Mali putokazi pored stazice sugerirali su da se radi o „Centru za rješenje patnje“. Petrović je nesvjesno okrenuo glavu prema drvoredu, jer je prostor bio potpuno ispunjen drvećem i zelenilom. To mu je donekle povratilo raspoloženje.

***

Nikad, ali baš nikad, Petrović prve noći nije mogao zaspati na novom ležaju. Bilo je tako i ovaj put. Sjedeći na rubu kreveta, prisjetio se ljetovanja s Blaženkom i toga kako se svake godine ponavljao isti scenarij: prvu noć obično je provodio u šetnjama uz obalu, jer nikako nije mogao zaspati. Tek pred jutro vraćao bi se i lijegao pored nje, snene i tople, da bi iscrpljen dugom šetnjom i neprospavanom noći kapitulirao i konačno zaspao.

Šećući hodnikom odjela, prišao je velikom prozorskom krilu i pogledao u dvorišni prostor. Kolona ljudi lagano je milila prema zgradi „Centra za rješenje patnje“. Djelovala je nekako sablasno, jer su ljudi hodili u tišini. Petrović je čuo sam lagani šum koji su proizvodile papuče koje su strugale o tle.

Za razliku od ljeta koja je s obitelji provodio na makarskoj rivijeri, ovaj put Petrović nije mogao spavati niti sljedećih noći. Iznenadilo ga je što svake noći velik broj ljudi ide prema „Centru za rješenje patnje“. Nije moguće da su se svi odlučili?! mislio je u sebi, računajući da je već više od polovice putnika koji su s njim stigli vlakom krenulo put „Centra…“. Iako je to bilo krajnje neprimjereno, pomislio je kako će imati više mjesta prilikom povratka, jer je u dolasku vlak bio uistinu prenatrpan.

Noć uoči dana odlaska, negdje oko tri i petnaest ujutro, čuo je zvižduk lokomotive. Sišao je ispred zgrade, i vidio kako kompozicija ulazi u krug klinike. Nedugo potom, ljudska kolona se polako kretala prema Bloku 26. Iznenađenje je bilo potpuno kada je vlak, već negdje oko pola pet, krenuo istim putem nazad. Petrović je očekivao da će ih taj isti vlak vratiti doma.

Kada im ni nakon tri dana nitko nije spomenuo povratak, Petrović je pozvao Franjića u stranu i tiho mu izreferirao sve što je vidio u dugim, besanim noćima.

− Budi spreman! Ako noćas dođe vlak, ja ću se uvući u vagon i vratiti njime nazad. Nemaju nas pravo ovdje držati preko dogovorenog roka. Imamo i mi svoje obveze! – Petrović je govorio a Franjić samo vrtio glavom.

− Bit ću spreman, bit ću… Samo moramo biti oprezni. Formalno gledano, nemamo vozne karte. – Franjić se na kraju ove rečenice nasmijao. Petrović ga je potapšao po nadlaktici. Muškarci su se vratili u sobu, jer je servirka upravo donijela večeru. Iako je čaj imao gorak okus na kakav Petrović nije navikao, popio ga je s osobitim zadovoljstvom, znajući da će sutra kavu i čaj ispijati u toplini vlastitog doma.

***

Kao za peh, Petrović je te noći savršeno zaspao. Vjerojatno bi prespavao i dolazak vlaka i njegov odlazak, da ga negdje oko dva sata u noći nije probudio glas glavne sestre:

− Gospodine Petrović, probudite se! Idete na putovanje!

Teške i snene glave, Petrović je ustao. Znači, vlak je ipak stigao! Bio je sretan jer je to značilo da se neće morati šuljati prilikom ulaska u vagon, kao što to čine djeca bez vozne karte. Sjetio se zatim Franjića. Ugledao je prazan krevet pored sebe.

− Gdje mi je cimer?

Sestra je bila vrlo ljubazna.

− Gospodin Franjić je upravo otputovao. Ne brinite se.

− Valjda ćemo se sresti na odredištu – promrmljao je Petrović, više za sebe, nego za sestru.

− Sigurna sam u to! – odgovorila je sestra. Zatim je dometnula: − Dobar ste čovjek, znate to?

Polaskan ovom tvrdnjom, Petrović je klimnuo glavom i legao na kolica koja je do kreveta dogurao muškarac omanjeg rasta. Kada su ušli u lift, muškarac je počeo nešto čeprkati ispod ležaja. Ubrzo je izvukao remenje koje je zategnuo preko Petrovićevih čela, prsa, prepona, koljena i stopala. Zatim mu je manjim remenjem povezao zapešća.

U nadi da će što prije doći do vlaka i napustiti ovo prilično čudno mjesto, Petrović je izostavio protest, kojeg bi svakako bilo u ovakvim situacijama i pod normalnim okolnostima. Ali, bio je već umoran od svega.

Da je došlo do ogromne zabune, Petrović je postao svjestan kada su ga s kolica prebacili na stol u dvorani sličnoj operacijskoj, ali opet, prilično siromašnijoj opremom.

− Sestro, što je ovo?

Sestra je izvadila papir i turila mu ga pred nos.

− Popunili ste formular i vlastoručno ga potpisali. Dakle, na redu ste za postupak.

Petrovića je oblio hladan znoj. Znao je da pogrešku mora što prije raspetljati, jer bi posljedice mogle biti kobne.

− Slušajte me! Nisam ništa potpisao! Želim da me smjesta pustite i odvedete na vlak. Hoću ići doma!

− Slušajte Vi mene, gospodine Petroviću! Potpisali ste! I te kako ste potpisali. Pa nećete valjda reći da mi ovdje lažemo! – još jednom, sestra je turila Petroviću pod nos formulare – Što Vi mislite? Da bi Vam recimo banka dala da potpišete formulare, pa ih onda jednostrano raskidate, bez ikakvih obveza?

− Zovite mi ravnatelja klinike! Smjesta! Želim uložiti prigovor na Vaše ponašanje.

Na ove riječi, sestra je poput furije izletjela iz sobe. Petrović je osjetio olakšanje. Bio je siguran kako će ravnatelju puno lakše objasniti ovaj nesporazum.

Pogledao je zatim prema svojoj ruci, jer je osjetio blago peckanje. Ono što je ugledao, ispunilo ga je stravom. Žućkasta tekućina valjala se kroz tanku, plastičnu cijev koja je završavala u njegovoj veni.

Talent jezične imaginacije obično je ono što razlikuje takva koji će u pjesnike i pripovjedače od onakva koji će u profesore književnosti. Prvi, nakon što bude to što je postao i u što ga je njegov talent – ili, možda, višak samopouzdanja – odveo, nikakva više duga nema. On je gospodar svijeta, svejedno je li seoska blesa i stihoklepac što spava po tuđim štalama ili je Shakespeare, dok je onaj drugi, profesor, sluga pokorni svega onog što književnost jest, i one seoske blese i Shakespearea. Služi književnosti jer je prepoznaje, a nema talenta da je stvara. I od te njegove službe književnost živi, on je njezina memorija. Kao uškopljenik u carskom haremu.

Talent jezične imaginacije ponekad se, međutim, zametne u onih koji se iz različitih razloga, životnih, egzistencijalnih ili emocionalnih i karakternih, ne odvaže biti blese što spavaju po tuđim štalama i Shakespearei u pokušaju, a književnost razumiju i vole, toliko da odu u profesore. Takvi su malobrojni, jedva da ih je među slavnim i neslavnim profesorima naših filozofskih i filoloških fakulteta i gimnazija. Ako ih se i nađe, nije ih baš lako prepoznati. Kako prepoznati jezičku imaginaciju i svjetotvorstvo u onoga čiji je posao da se jezičnom imaginacijom i svjetotvorstvom bavi kod drugih? Kako dijagnosticirati rijetku bolest od koje boluje liječnik specijaliziran za dijagnosticiranje rijetkih bolesti? Istina, profesori književnosti se katkad pod stare dane daju u prozaiste i pjesnike, ali skoro u pravilu nejake i slabe, nedostojne onih čijim su se djelima prethodno bavili.

Zdravko Malić bio je pisac i pjesnik silne jezične i svjetotvorne imaginacije. To se čitalo u onoj jednoj njegovoj knjizi pjesama, objavljenoj u slavnoj biblioteci Teka, ali i u njegovim virtuoznim prijevodima. Iako je bio slavni profesor, knez zagrebačke polonistike, Malić se, kao i svi pravi profesori stranih jezika i književnosti njegove i prethodnih generacija, intenzivno bavio prevođenjem. Iz ljubavi, iz profesionalne zainteresiranosti, iz moranja i htijenja, tek Malić je, kao i toliki drugi profesori onodobnog zagrebačkog Filozofskog fakulteta, bio na stalnoj ispomoći dvjema književnostima i kulturama: onoj s koje je prevodio i onoj na koju je prevodio. Kao brodar preko rijeke Stiks, što duše prevodi iz jednoga u drugo carstvo, tako je i on Poljake prevodio na hrvatski. I to je u njegovom slučaju uvijek bilo prevođenje iz života u život. Upravo zahvaljujući talentu jezične imaginacije.

Morao je postati profesor, netko sa sigurnim zanatom u rukama, iz razloga socijalnih i domovinsko-zavičajnih. Otac mu je bio na robiji, on je kao mlad nešto prolajao, pa ga je izbacilo iz svih škola u Bosni i Hercegovini, tako da je u Zagreb stigao kao u progonstvo. Prinuđen da ozbiljno radi i da se ne pouzdaje u talent. Studirao je jugoslavistiku i ruski, a onda se, skoro slučajno, našao među Poljacima, s poljskom kulturom i književnošću. On je, barem, tvrdio da je to bilo slučajno. Po njega, možda, nesretan slučaj. Ali hrvatskoj, a bome ni poljskoj kulturi ništa se sretnije nije moglo dogoditi.
duhovni emigrant

O tome da je pisao dnevnik, pojma, vjerojatno, nisu imali njegovi ni oni koji su s njime surađivali tokom osamdesetih godina, u vrijeme njegove životne, kreativne i dijarističke zrelosti. Bila je to intimna, lična stvar, nešto što nije objavljivao. Čitajući odabrane fragmente, nestrpljivi prije izlaska knjige, koja stiže dvadeset i jednu godinu nakon Malićeve smrti, stječemo neodoljiv dojam da je njegovo dnevničarenje po svome razlogu i podrijetlu bilo dvojako. Njime je namirivao svoj golemi jezični i svjetotvorni talent – to se usuđujem reći: Zdravko Malić jedan je od talentiranijih hrvatskih i bosanskih pisaca dvadesetog stoljeća – dnevnici su bili njegova nenapisana proza i poezija, za koju je imao i snage, i razloga, i motiva, ali su ga kočile životne okolnosti. A s druge strane, u dnevnicima je Zdravko Malić zadovoljavao svoju društvenost, svoje političke, kulturne i javne interese, strast za polemikom i svađom, koja je u njemu, očito, bila vrlo živa i prisutna.

Zdravko Malić bio je ljevičar. Svojim riječima, bio je komunist. I to u vrijeme kada je to prestalo biti moderno i mondeno, i kada se još malo tko hvalio svojim komunističkim uvjerenjima. Pritom, u svakom je pogledu bio apartan, izdvojen, osamljen. Zaljubljenik u Gombrowicza, autor neusporedivih književnoznanstvenih i esejističkih stranica o najosamljenijem emigrantu i dijaristu našega vijeka, po svemu gotovo nepodnošljivo i nesnošljivo apartnom i usprotivljenom svemu i svakome, Zdravko Malić pomalo kao da je u Zagrebu živio onim životom kojim je Gombrowicz živio u Argentini. Istina, bio je profesor, a ne sitan činovnik, i to cijenjeni profesor, s društveno-političkim angažmanom, ali njegova je pozicija bila pozicija duhovnog emigranta. To je ono što se osjeća u skoro svakom odabranom fragmentu njegovih dnevnika.

Zdravko Malić je cinik, ali njegov cinizam, kao ni Gombrowiczev, ne služi tome da se čovjek obrani od svijeta, da se cinizmom zaštiti kao kaputom od olova. Obojica pisaca, i Malić i Gombrowicz, žive u svijetu, njihov je cinizam pun gladne i žudne znatiželje. Srodan im je i emocionalni sklop. Gombrowicz se ne prestaje rugati Poljskoj, poljstvu i poljaštvu, ali to ruganje ne samo da je izraz nekoga najuzvišenijeg, aristokratskog patriotizma, nego je i svojevrsna ljubavna poema načinjena od života i od teksta. Malić je mrzovoljan prema Hrvatskoj i prema svojim suvremenicima, uključujući i neke od najvećih imena hrvatske književnosti, ali iza te je mrzovolje genij poznavanja i prepoznavanja. Sretna je zemlja koja je imala takve oči da je gledaju, sretna je kultura koja je imala takvog osporavatelja da je iščitava.

Cinizam Malićev međutim staje pred jednim čovjekom i jednom zemljom. Pred Miroslavom Krležom i pred Bosnom. O to dvoje nijedne nazubljene ni hrđave riječi. Kako i zašto?
važna, neusporediva knjiga

“Hrvatske književnosti ponovno nema, kao što je nije bilo u Matoševo doba, u doba Kamovljevo. Imamo hrvatsko književno mrtvozorništvo. Crnomisnici i crna misa. Golgota hrvatske književne riječi. Kada telali Smrti halabuče, a Pjesnikove riječi čuti nije. Farizeji bijèle grobnu raku, a u njoj smrad i trulež. Amen.” Pisao je tako Zdravko Malić 20. travnja 1989, zaprepašten pred time što se Društvo književnika Hrvatske podijelilo i razdijelilo prema političko-ideološkim afinitetima, uglavnom na liniji tvrdog antikomunizma i nacionalizma, a da je svaka “normalna književna, društvena komunikacija isključena”.

Trideset godina kasnije sve je isto, ali na mnogo, mnogo nižoj razini. Toliko niskoj da se više nema kome ni reći da izlazi jedna važna, po svemu sudeći neusporediva hrvatska knjiga. Toliko niskoj da se čini kako hrvatske književnosti nikad nije ni bilo.

Dnevnik jednog penzionera/9

Rat će sve i svakoga podijeliti, razvrstati i svrstati u skladu s ratnim ciljevima onih koji su rat i započeli. Ali prva velika podjela, čije je provođenje započelo već u travnju i svibnju mjesecu 1992, a nastavit će se sljedećih mjeseci i godina, bit će podjela na one koji su ostali i one koji su otišli iz grada. Najprije se, na samom početku, podjela ticala samo onih koji su otišli na Pale, s Radovanom i SDS-om, i na one koji su nekim čudom već petoga, šestog aprila znali šta će biti i kako će biti, pa su se ispalili iz Sarajeva prema nekom Zagrebu ili Beogradu, a onda dalje prema svijetu. Kasnije, kada se više nije odlazilo isključivo na Pale i kada su se odlasci temeljitije planirali, pa se išlo Caritasovim ili Jevrejskim konvojima, Unproforovim avionima, na osnovu lažnih ili stvarnih novinskih iskaznica, s papirima potpisanim u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, po specijalnim nalozima vladajuće stranke SDA i po humanitarnim misijama, ili po nekoj drugoj, krajnje maštovito smišljenoj, ali do danas zaboravljenoj osnovi, podjela na odlazeće i ostajuće se krajnje zaoštrila i postala najtemeljnijom podjelom sarajevskog svijeta. U to će se vrijeme odlazak smatrati izdajom, i tako će ostati još godinama poslije rata, sve dok ovu podjelu ne nadvladaju druge podjele i dok naše ljudske i emocionalne razloge iz onog vremena ne počne nagrizati zaborav.

Ostajući su mnogo toga zamjerali odlazećima, ali iza svih tih zamjerki stajao je prost i običan, posve prirodni ljudski osjećaj da su se oni spasili, a da mi nismo. Odrekli su se svega, i grada, i uspomena, i nade, pa su se spasili tako goli i bosi, s porodičnim fotoalbumom i petsto maraka zašivenih u postavi kaputa, ostavljajući nas, obično bez pozdrava i objašnjenja, da se nosimo s vlastitim životom i nadom, i s njihovim i svojim uspomenama. To je, pored svega drugog, bilo emocionalno teško podnošljivo. Ostajeći su na odlazeće u prvi mah reagirali onako kako ostavljeni muškarci reagiraju na svoje bivše žene. Proći će godine prije nego što jedni s drugima ponovo ne uspostave kontakst.

Tako je to bilo iz perspektive onih koji su ostajali. A kakva je bila perspektiva onih koji su odlazili? Da bi spasili živu glavu – jer samo se o glavi i radilo – oni su trebali postati drugi ljudi. Nisu to bili obični odlasci, kao kad se čovjek seli iz jednoga u drugi grad, pa se onda dugo navikava na druge ulice, drukčiju kulturu, možda i novi jezik, ali bez ikakva pritiska da se odrekne ili da odustane od onoga svog. Uostalom, ako tako odlazi, pa ako mu se ne svidi u novome gradu, uvijek se može vratiti kući. Ovi odlasci podrazumijevali su brzu i potpunu promjenu, potpuni pristanak na novo, transformaciju života, obično i promjenu profesije i, što je glavno, nema mogućnosti za povratak. Tamo odakle si otišao je, naime, rat. A i da nije, ono više nije što je bilo, kao što ni ti nisi onaj koji si do jučer bio.

Oni koji su odlazili obično bi pred samima sobom, a onda i pred drugima, dodatno pravdali razloge za svoj odlazak. To što su išli da bi spasili glavu nije bilo dovoljno, jer je takvo objašnjenje, kao, uvredljivo za one koji su ostali. Ne bi, biva, oni otišli da nije bilo onoga drugog, glavnijeg. Jedni su tako išli zato što su imali malu djecu. Istina, djecu su imali i ostajeći. E, ali njihova djeca imala su neki dodatni problem. Bila su naročito osjetljiva, bolesna, u se zatvorena, neadaptibilna, smotana, imala su poremećaj iz rubnoga autističnog spektra, bolovala su od astme ili su po nekoj drugoj osnovi bila drukčija od druge djece. Istina, svako je dijete drukčije od druge djece. Drugi su, pak, odlazili zato što su sami bili nekako bolešljivi. Ili su ih izvan grada i zemlje odvele neke fantastične okolnosti. Ili su, bilo je i toga, djelujući izvana najbolje mogli pridonijeti borbi za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu.

Onima koji su ostajali za ostanak su trebala opravdanja i objašnjenja samo prema najbližim srodnicima, ženama, djeci, roditeljima. U odnosu na zajednicu, njihov postupak nije tražio nikakva objašnjenja. To se naprosto smatralo ispravnim, patriotskim i solidarnim postupkom.

Razlika između odluke da se ode i ostanka, o kojem se, opet, moglo odlučivati, ali se često ostajalo i bez prethodne odluke, po nekoj inerciji, u svakom je pogledu golema. Nije te 1992, kao ni sljedeće tri-četiri godine, za čovjeka bilo različitijih egzistencijalnih pozicija, nije na majčici zemlji bilo sudbinski, kulturološki ni emocionalno različitijih polazišta ova dva: biti Sarajlija u opsađenom Sarajevu i biti Sarajlija izvan opsade. Ljudi koji su prethodno dijelili ista životna iskustva, svjetonazore, kulturu i jezik, zaputili su se u dva suprotna pravca, tako da se više nikad pravo ne sretnu. Ali istina je, koju će malo tko priznati, da su na tom svom putu uveliko vođeni slučajem, te da se moglo dogoditi da ostajeći odu, a da odlazeći ostanu.

Nekoliko godina kasnije, već prvoga mirnodopskog ljeta 1996. u grad su počeli pristizati oni koji su otišli. Naravno, samo najhrabriji među njima, oni koji će se moći nositi s prijekorom onih  koji su ostali. Danima, mjesecima prije prvog putovanja u Sarajevo dumali su o tome, smišljali što će u kojem trenutku reći, sve planirajući najgore varijante svog dočeka. Sve su bili spremni da podnesu, a na kraju im se ne bi dogodilo ništa. Ostajući su jedva dočekali da ih opet vide, a možda im je prijala i ta moralno superiorna situacija. Ono što su oni preživjeli u godinama opsade bilo je u svakom pogledu superiorno onome što su preživjeli ovi koji su stizali na svoj prvi poslijeratni, postapokaliptični i postegzistencijalni susret sa Sarajevom. Muke onih koji su otišli bile su iz reda običnih mirnodopskih nevolja ljudi koji žive i zlopate se svejedno gdje na svijetu, dok su muke onih koji su ostajali bile epskih razmijera, vidljive na svim televizijama svijeta one su ušle u kolektivnu kulturnu i civilizacijsku memoriju Europe i svijeta, u kojoj će ostati neko vrijeme, a to će vrijeme, možda, potrajati i duže od naših života. Naprosto se radilo o različitim nivoima ljudskih egzistencija. Život u Sarajevu mjerio se količinom ispaljenih granata na grad i brojem mrtvih, a život izvan Sarajeva visinom stanarine i popodnevnom gradskom gužvom. U ljeto 1996, istina, nije više bilo granata, a ljudi su opet umirali od svojih vlastitih smrti, ali su grad i njegovi stanovnici uveliko živjeli obilježeni karizmom vlastite patnje. I onda je bilo i prirodno da budu velikodušni prema bivšim sugrađanima koji su navraćali na odmor.

Tog ljeta, kao i desetak narednih, postavljala bi se ovakva pitanja:

– Jesi li se to zastalno vratio ili samo onako?

– Kad se misliš vratiti?

– Vraćaš li se?

– Kad si nazad, zastalno?

Kasnije će se sva ta pitanja svesti na ono jedno, suprotno po smjeru kretanja:

– Koliko ostaješ.

Između pitanja vraćaš li se u Sarajevo i koliko ostaješ u Sarajevu, postavljanog otišlome koji svakoga ljeta, u vrijeme godišnjih odmora na Zapadu, navraća u grad, dogodila se značajna promjena. Dok god se postavljalo prvo pitanje, grad je, bez obzira na preživljeni rat i opsadu, bio onaj isti, predratni, istih ili sličnih pogleda na poredak stvari u svemiru, a u vrijeme drugog pitanja Sarajevo je već bilo neki drugi grad, drukčiji i prema identitetima, i prema socijalnim prioritetima, ali i prema emocionalnim uvjetovanostima onog što je u ratu doživljeno. Patničke je karizme nestalo, a zamijenili su je čamotinja, rezignacija i očaj. Nije se više računalo na to da bi se netko želio vratiti u Sarajevo, a umjesto velikodušnosti i moralne superiornosti u odnosu na otišle nastupala je zavist. Njima je, naime, bilo bolje, imali su više novca, živjeli su kao gospoda… Ili je vazda tako da se život drugoga čini lakšim, boljim i jednostavnijim.

Nostalgija je privid sjećanja. Čovjek je nostalgičan za onim životom kojeg nikad zapravo i nije bilo. Nostalgičan je za onim životom koji su se pričinja u njegovoj čežnji za rajskom milinom i srećom. Takva čežnja svoje ostvarenje ne nalazi u budućnosti, uvijek i samo u prošlosti. Nostalgija za Sarajevom iz predratnih vremena ono što je spaja ljude koji su ostali u gradu i one koji su otišli iz njega. Slične su njihove vizije i iluzije o tom gradu, isti je njihov optimizam sjećanja, iz kojeg onda izvire ta zadivljujuća fatamorgana onog Sarajeva. A je li onog Sarajeva ikad zapravo bilo? Naravno da nije, ali kome bi se to smjelo reći? Ono Sarajevo po mjeri njihove čežnje postoji, međutim, danas, kao fantastično zamišljena iluzija, koja, puput religijskog vjerovanja, spaja različite ljude koji žive u raznim dijelovima svijeta.

Oni koji su rat preživjeli u gradu, pa su tu ostali i nakon rata, ono prethodno, prijeratno Sarajevo zamišljaju u oprekama prema ovom današnjem. Sve je naprosto bilo drukčije. Čak i ako nije bilo bolje, bilo je drukčije. Oni koji su otišli iz grada to mitsko Sarajevo ne zamišljaju u opreci prema gradovima u kojima danas žive, jer su ti gradovi mahom neusporedivi s bilo kakvim Sarajevom, nego ga zamišljaju u opreci prema vlastitom životu koji je započeo i teče po njihovom odlasku iz Sarajeva. Takvo Sarajevo onih koji su ostali još i ima nekog, makar i uvjetnog, doticaja sa stvarnom slikom svijeta, dok ovo drugo, dijasporsko predratno Sarajevo s bilo kakvom stvarnošću nema više nikakve veze. To je grad nastao iz duše otišlog čovjeka i iz njegovih duševnih promjena. Grad kao oblik ludila, grad kao san budnoga.

Tog prvog mirnodopskih ljeta stigli su samo malobrojni, a proći će godine, ponekad i desetljeća prije nego što znatniji dio otišlih ne posjeti svoj nekadašnji grad. Ima ih sigurno koji nikad više nisu navraćali – i bilo bi zanimljivo čuti njihove razloge, ima ih i koji su dolazili u najstrožoj tajnosti, tako da se nikome, osim, možda, najbližoj rodbini nisu javili, niti bi, čuvajući se neželjenih susreta, prošetali Titovom, Ferhadijom i Baščaršijom, ali većina je dolazila i dolazi javno, tako da se susretne sa gradom, onakvim kakav je on danas, i s ljudima uz koje su živjeli i odrastali u prijeratna doba i u onom, nakradnim sjećanjem mitiziranom Sarajevu. U tih tjedan ili dva koliko obično potraje njihov boravak oni žive životom koji se posve razlikuje od njihova života na Zapadu i koji bi se, možda, mogao nazvati simulacijom života u onome, zamišljenom, nikad postojećem, nestvarnom Sarajevu. Danima tako jedu, piju i šenluče, nalaze se sa svim i svakim, provode noći po birtijama, da bi se onda trijeznili po prekooceanskim avionima i mjesecima zatim pokušavali da svedu račune sa sobom, s voljenim gradom i s ljudima koji nisu kao ovi ovdje, daleki i strani, nego su nekako naši, razumiješ se s njima u pola riječi. I zapravo nema onog koji nakon takvih ljetnih boravaka u Sarajevu nije barem nakratko pomišljao da se vrati. A zašto se nisu vraćali? Uglavnom iz istih onih razloga zbog kojih su otiši: zbog djece, zbog žene, zbog bolesti, zbog posla… A zapravo ni zbog jednog od toga. Nisu se vraćali zato što im je, ipak, nešto govorilo da je sve to iluzija i da se u životu ne živi onako kao u dva ljetna tjedna u Sarajevu. Nigdje se i nikad nije tako živjelo.

Između onih koji su ostali i onih koji su otišli postoje značajnije antropološke razlike, koje su nastajale tokom godina i desetljeća života u različitim životnim, kulturnim i jezičnim okolnostima. Najprije jezik: oni koji su otišli uglavnom govore onim jezikom koji se u Sarajevu govorio krajem osamdesetih. Taj se jezik od ovoga današnjeg ne razlikuje samo u elementima sintakse, u poprilično različitim govornim frazama, te u frekventnosti određenih riječi, kao i u riječima koje se danas više ne koriste, nego su bitno različiti brojni naglasci, glasovne intonacije, načini govora. Ne bismo to ni znali da nismo u prilici da tako svakoga ljeta uspoređujemo različite govore i svodimo razlike.

Oni govore upravo onako kako smo govorili mi kada smo svi zajedno posljednji put zaista bili tu. S tim da se, kako vrijeme prolazi, u njihovim govorima sve više osjete intonacije i naglasci drugih jezika. Njihove čeljusti, jezici, usne i zubi postaju čeljusti Amerikanaca, Nijemaca, Holanđana, udešene da riječi izgovaraju na nama stran i tuđ način. Osim što drukčije govore, oni se nekako drukčije i osmjehuju: sliče svojoj djeci koja se ne sjećaju Sarajeva, pa ga sad prvi put gledaju. Ta djeca su načinom govora, čeljustima, jezicima, usnama i zubima, ali najviše osmijesima – stranci, Amerikanci, Nijemci, Holanđani. Što je njima Sarajevo? Sarajevo im je nešto što bi, po mišljenju svojih roditelja, morali naučiti o sebi. Naučiti, i odmah zatim zaboraviti. Sarajevo je ono od čega se njihove majke i očevi nikada ne mogu do kraja osloboditi, ono od čega se ne mogu sasvim izliječiti. I kad se već ne mogu izliječiti, stalno se vraćaju u njega, pa provedu u Sarajevu tjedan-dva, izvan sebe i izvan stvarnoga života. Svoju djecu uvjeravaju da su oni taj grad i da bi se evo sad vratili, samo kad bi mogli.

Zašto ne mogu?

U međuvremenu su postali nekao mekši i blaži ljudi. Postali su naivniji. Iz njih je iščilio sav onaj zavičajni gnjev. Nekako su izgubili potrebu da se šale na tuđi račun, da se rugaju i da ismijavaju. Kada se šale, to biva imitacija onoga nečeg što je nekad postojalo. Ne rugaju se da povrijede. Ako je tako, a zašto se onda uopće rugaju? To zasmeta onima koji nisu odlazili, njihovim današnjim domaćinima. Ili im ne zasmeta, nego se, ponekad i sasvim neoprezno, narugaju svojim gostima, s kojima su nekad dijelili isti svijet i grad, isto ruganje. I onda se ovi unezgode, zacrvene se, spuste pogled, kao da su nešto krivi. Ili kao da im je netko oduzeo vještinu i talent da uzvrate na ruganje, da se obrane. Što se to tamo dogodilo s njima?

A onda iz garaža sarajevskih hotela izvedu svoje skupe automobile, s nekim nepoznatim i tuđim registarskim tablicama, sjednu na taksi, odvezu se na aerodrom, odakle lete do Beča i Frankfurta, pa dalje, preko velikih mora, u svijet iz kojeg će navratiti sljedećeg ljeta, na još tjedan ili dva sarajevskog života, godinu dana stariji, još malo tuđiji i naivniji. Između njih i njihovih najboljih prijatelja koji nikamo nisu odlazili razlika je kao između čovjeka koji se ogleda i ogledala. Samo što su to sad dva ogledala koja se ogledaju jedno u drugom. Dvije praznine, ispunjene sjećanjem.

U Italiji, u Calabriji, s lokalnim vodičem idemo na Etnu. Hodamo po tlu koje nalikuje na površinu Mjeseca. Erupcija izbije povremeno. Ono malo stanovnika koji još žive pod grotlom vulkana drži restorane, kavane i prodavaonice. Naokolo na stolovima slatkiši i figurice Gospe, a i Mussolinija, napravljene od ohlađene lave, koja “ponekad dođe do prozora”. Navečer, u pansionu, mladi arheolog mi priča o iskopinama ispod drugog vulkana, Vezuva, “sve više sjajnih objekata pronalazimo, ništa ne može uništiti veliku kulturu, ni rat, ni prirodne katastrofe”. Sutradan, u planinu. Drum je uzak, ispucan. Kola se jedva probijaju prema vrhu. Sunce prži. Nakon dobrih pola sata dolazimo do mjesta Pentedattilo. Ime na grčkom znači “pet prstiju”. Mjesto ima malu crkvu, u jednoj kući dućan u kojoj starac, za koga mi se čini da je star gotovo koliko i mjesto, prodaje suvenire. Puste ulice. Kuće su usječene u planinu i izgledaju kao da su s njom srasle. Ni jednog stanovnika. Bude poneki umjetnik, a imaju sada i jednom godišnje festival kratkog filma, pa nekoliko dana gradić živne. Veći dio godine: pustoš. Nekada je to bilo strateški i trgovački značajno mjesto. Naš vodič nam kazuje legendu koja je vezana za ovaj “grad duhova”: Nekada je tu živjela ugledna i velika obitelj Alberti, uzgajali masline i smokve, imali svoje koze i kokoši, živjeli odvojeni od svake opasnosti. U Antoniettu, kćerku markiza Albertia zaljubi se barun iz drugog sela. Dugo su dvije obitelji bile u sukobu. Ugovorenim brakom trebalo je biti okončano dugogodišnje rivalstvo i netrpeljivost. Nakon očeve smrti Antoniettin brat, u neznanju, obeća sestru drugom. Onda se sve, kao u katarzi, dogodi 1686. Posljednja godina u životu ovog mjesta. Jedne noći uvrijeđeni barun upade sa svojim naoružanim drugarima u Pentodattilo, provali u tvrđavu, ote svoju izabranicu, a obitelj Alberti i mnoge stanovnike mjesta pobi. Kada je to saznala, Antonietta, koja je na silu natjerana u bračnu zajednicu, ode u obližnji samostan, u kojem je kao časna sestra ostala do kraja života. Bez krivice se osjećala krivom za usud svojih bližnjih. Vojna kažnjenička ekspedicija mnoge zavjerenike uhvati i pogubi, a nesuđeni mladoženja i hotimični ubojica pobježe najprije na Maltu, a onda u Beč, u Austrijsku vojsku, u kojoj kao njihov oficir u jednoj pomorskoj bitci poginu. Kasnije mjesto počeše pogađati i zemljotresi, pa ono potpuno opusti. Neki rijetki posjetioci tvrde da po noći još čuju konje i krikove.

Vraćamo se polako, u tišini. U meni se stisnu: možda se ova tužna pripovijest ne poklapa u potpunosti sa povijesnim činjenicama, niti je identična s mojim iskustvima, ali osjetih da sam u ovoj priči o uništenju nešto svoje čuo. Mnogo srušenog i u svojoj zemlji vidjeh. Nikada me neće napustiti slike ljudi čijim sam strašnim pogibijama svjedočio, još me slika masakra u Titovoj po noći budi, još u meni slike spaljenih kuća i razorenih putova. Gledam talijanski gradić, ruševine, puste ulice, gledam svijet kojeg više nije. Najednom me, iako je topao dan, obuze neka studen, pa vrućina. Dohvatiše me tmurne misli: sve što postoji, može biti uništeno i nikakve žali za tim neće biti. Kada bi sutra nestale piramide u svijetu se ništa presudno ne bi dogodilo. Kada više nitko ne bi čitao velika djela naše filozofije, nitko se ne bi osjetio manje pametnim, u bilo čemu uskraćenim. Nema tog znanja i saznanja, te spoznaje i te kulturne vrijednosti koja bi ovom svijetu manjkala, jer je ovo svijet koji nema koncepta, svijet koji naprosto postoji i jednom će isto tako, kada više njegovih ukrasa ne bude, nestati. A to će biti one godine kada više neće biti nikoga, ničega. Neka će. Izmislili smo ovaj svijet, dali mu smisao, pa nam takav, bez njegovih imanentnih značenja, neće ni trebati. Ni taj svijet, ni mi u njemu, a ni mi sami sebi.

Početak bombardiranja Sarajeva, na dan 2. aprila 1945,
kako ga doživljava predratni računovođa a sada ključar i
pouzdanik podrumskoga skloništa Šimun Paškvan

Otkako umrje Štefanija, ja više ne znam gdje sam šta osta­vio. Pa tako noćas, kad je zasvirala uzbuna, nikako da na­đem ključeve od skloništa. Gledam u ladicu s dokumentima — nema ih, gledam u futrolu za očale, tu čuvam ono malo dukata što je ostalo nakon četiri godine — nema klju­čeva ni u futroli. E, mislim se, Šimo, crni Šimo, ili će te noćas ubiti engleske bombe, ili će te Luburić sutra kao sa­botera živoga skuhati u loncu.

I onda ih nađoh, zamisli gdje!, u banji iznad kade, u ku­tiji u kojoj držim britvu i sapun za brijanje. Kad mi je logor­nik Skorvatzy kazao da ključeve čuvam na konspirativnom mjestu, nisam se mogao sjetiti konspirativnijega od banje. Toliko je konspirativno da sam skoro zaboravio.

Poslije sam se jedva probio do ulaza u podrum. Već se cijeli komšiluk okupio, i još neki za koje ne znam odakle su došli. Rekoh, ljudi, meni je rečeno da u sklonište smiju samo neposredno ugroženi, a to su svi koji stanuju u sedam­naestoj i dvadeset prvoj oblasti. Pustim li koga sa strane, završit ću skupa s njim pred prijekim sudom.

Bolji ti je i prijeki sud nego da te ja golim rukama uda­vim, pušćaj nas unutra, bombe samo što nisu, narogušio se jedan. Znam ga, naš je, radio je prije rata na pošti.

Dobro, prijatelju, ali dijelimo odgovornost ako se šta zagovna.

I tako uđosmo i smjestismo se, koji na stolicu, koji na otoman. Stolice donešene iz kina Cosmos, a otomani, Bog zna odakle. U ranijim prilikama govorio bih: pa, ljudi, ne budite beštije, pustite stare i bolesne na sećije, zar vam sto­lice nisu dosta! Ali ne da se više ni Šimi popravljat ljude, ni izravnavati ono što je Bog nakrivo zasadio. Nego sjedoh na svoju stolicu i učinih što i ostali.

Naćulili smo uši da čujemo kad se avioni približe gra­du. Tako bi činili i u ranijim prilikama. Vidiš stotinu i nešto ljudi u mračnom podrumu, obasjanih s pet petrolejki i ono malo svjetla što izvana dolazi kroz prozorčiće, kako kao je­dan izvijaju vratove lijevo pa desno, zažarile im se uši, ušpicili nosevi, i mršte se ne bi li šta čuli. Da nas ko vidi, rekao bi da smo kakva neznabožačka sljedba. A nismo, bra­te, nego se za svakoga i svaku zna, osim za ovih nekoliko što su došli sa strane, i koje, i što je, i čije je. Ma zna se i što je sinoć večeralo, ako je večeralo.

A već smo se, nakon tolikih uzbuna, naučili i raspore­du. Prva do mene je, kao i uvijek, stara gospođa Angela Antunović, za koju svi znamo da se zapravo zove Anđa Borojević, popa Riste Borojevića rođena sestra, ali se pravimo da je Angela i dalje Antunović. Ljudi se ubiše od pasjaluka, nije im žao insana ni hajvana, ali eto, jest im žao Anđe i nje­zinog straha. A ne znaš čega se više plaši: da logornik Skorvatzy ne otkrije njezino pravo podrijetlo ili da ju ne ubije engleska bomba. Pa onda uvijek sjedne do mene. Misli da je tu sigurno i ako naiđe Skorvatzy i ako padne bomba.

Na otomanu ispred gospođe Angele zasjeli su Adil Ferizović, Hamdo Magbulin i Dino Vukov, mlađi brat šustera Ivice, danguba da ne može biti gora. Taj samo čeka hoće li biti bombardiranja ili neće, jer ako neće, on vadi karte iz džepa. A ni drugoj dvojici nije mrsko. Prije rata bili su pri­stojni ljudi, Adil radio na željeznici, a Hamdo kod Moše Levija, u dućanu s kolonijalnom robom. Ali otkako se zaratilo, dadoše se u kocku i kurvanje. Adila žena ostavila, pokupila djecu i odvela ih svojima u Banju Luku, a Hamdo se, Bogu hvala, nije ni ženio. Nije stigao dok je bio normalan, a sad mu žena više i ne treba.

Doktor Hošek, koji sjedi nasuprot prozoru, vazda leđi­ma okrenut kartašima i njihovoj raboti, govorio mi je daje tome što se dogodilo s Adilom i Hamdom uzrok u slaboj vje­ri i strahu od smrti. A odakle vi to znate?, pitao sam ga. Eto, veli Hošek, znam. Pa uzdahnu dvatriput, biva to mu je od astme, i reče: Lijepo znam, po sebi znam.

E, mislim se, Šimune, crni Šimune, kakve su budale tebe u ovome kijametu zapale.

Dobro je dok osluškujemo. Šutimo na jutarnjoj molitvi naše orijentalne sljedbe i čekamo avione. Čim stignu, raspričat će se ovaj narod. Eno ga, na drugome kraju podruma, šuti i Franjo Holman, a nije do ovoga rata šutio, vjeru­jem, ni kad bi spavao. Sjećam ga se dok je radio kao kono­bar u kafani Odeon, na Skenderiji. Opričao bi tri ljudska života dok bi stavljao čašu pred tebe. Ti još nisi ni liznuo rakiju, a Franjo već priča kako su se Lujiza i Rozika, ujne skretničara Drage Koenigsberga, ponašale na samrti, jer su zdrave zdravcijate istoga dana, istog petka, legle u postelju i umrle prije nego što je odzvonila subota. Taman da gricneš zeru sira, čisto da utvrdiš da si živ pored tolike smrti, a konobar Franjo već govori da su se u petnaest minuta i Lujiza i Rozika upišale i usrale te da govno umirućih ne smrdi kao u živih ljudi, nego stoput gore i strašnije, suze ti na oči od tog smrada pođu, smrdi kao ustajali grob, Bože mi prosti i Bog dušu da oprosti ujnama skretničara Drage, Lujizi i Roziki, ako ih konobar Franjo, kao i cijelu priču, nije izmi­slio. Takav je, velim, bio, toliko je, gluho bilo, pričao i ne bi se gasio, a sad, eto, šuti, i čeka kakvu nam nafaku nose teški engleski bombarderi.

Jest, vala baš — nafaku! Nisam tu riječ izgovorio do ovoga rata i ovih uzbuna. Prije nisam bio od tih bajramli riječi. Ne daj Bože, ništa nisam imao protiv braće muhamedanaca, ali jadan ne bio, oni imaju svoje riječi, a ja svo­je. Nisu riječi baklave pa da ih uzimaš kako ti se svide. Ali otkako se okupljamo u ovom podrumu, otkako postadoh ključar komšijskih života, pa nam se sve vjere svedoše na jednu, onu šutljivaca naćuljenih ušiju, zafalilo mi riječi i ne znam kako se nafaka drukčije zove.

Ulomak iz romana “Gloria in excelsis”

Bruno K Öijer
(Bruno K Eijer)

General pita

General pita
kako se vojnik misli ubaciti
a da ne probudi uspavani grad
Zamotati konjske potkovice
zamotati ih pamučnim krpama
General pita
nakon pobjede koga će torturi prvo izložiti
Ženu na balkonu!
Onu koja je prosipala ruže ispod naših nogu.
Onu koja je probudila sunce u tvojim očima.

Jeanne d’arc, uvijek krvari

jeanne d’arc! jeanne d’arc!
ti si vješta sa iglama
vidiš da je zemlja lijepa
nisi napunila trideset godina
ne slušaj mamine historije!
sveci su mrtvi ljudi
oni nemaju plavog kamenja
oni nisu vidjeli vodu
jeanne d’arc! jeanne d’arc!
ostani u travi tvoje bašte
ne sijeci svoju crnu kosu
ko vojaci
ti ne vidiš ništa
ti ne vidiš ništa
to ne dolazi saint catherine
to je sunce promijenilo boje
jeanne d’arc! jeanne d’arc!
igaj se sa psima
igraj se sa svojim haljinama
ne uzimaj mač!
to je stvar sa pet krstova
niko s tobom ne govori
niko s tobom ne govori
to je praznina, jeanne
sve dolazi samo po sebi
ti se bojiš smrti
nisi imala nikakvog čovjeka
nikakvoga crvenog čaršafa
jeanne d’arc! jeanne d’arc!
tvoja mama je više mama
koja je pričala sa krvnikom istim jezikom
ne postoje dvije strane
sve se drži skupa
ne ubijaj ljude!
oni ni ne čuju podzemlje
ne miču usnama
previše je krvi
jeanne d’arc! jeanne d’arc!
ostani u travi
ti si vješta sa iglama
imaš dva obraza
ne uzimaj bijeli pancir
ne postoji nikakav orléans
vrijedan odbrane
ne posrći na kolena ispred kraljeva
jeanne!
oni će te izdati
oni će te iskoristiti
imaš trinest godina
prati veče očima
ostani u travi
svaka je težnja mora propasti
jeanne d’arc! jeanne d’arc!
ne vjeruj svom vidu
ne vjeruj svom vidu
sve što si imenovala
već je izgubljeno
previše je krvi
jeanne! Ne skači kroz prozor
kamenje je hladno
nisi imala nikakva čovjeka
ne uzimaj mač!
svi krvari
jeanne d’arc! jeanne d’arc!
ne govori vatri
urliči dimu da želiš gledatii
da želiš gledati sad & ovdje
jeanne! Ostani u travi svojoj bašti
svijet je prepun sudijskih noći
grane krvare između tvojih hladnih ustiju
tvoj će pepeo baciti u Seine
kao flor žalobni, jeanne
jeanne d’arc! jeanne d’arc!
pretvoriće tvoj tvog mača
u krvavu bronzu
& obesiti ga kao kletvu
u katakombama
tijelo će tvoje probuditi
nastaviti s ubijanjem
sačuvaće svoj vid
jeanne! Sve krvari…
ti nemaš nikakvoga glasa
ti nemaš nikakvoga glasa
ostani u travi!
ne uzimaj mač
olabavi haljinu& otvori
svoju nadziranu sobu
s dva prsta
jeanne d’arc! jeanne d’arc!
oni će svijet zapaliti
urliči dimu
da ti voliš vodu
da je nebo bordel
tvoj će pepeo baciti u Seine
kao flor žalobni
kao flor žalobni, jeanne.

Sastavljamo crnu slagalicu

došao sam na vlast
rekao sam zeleno se kaže plavo
veče je dugačko
kad upire u svoje sljepoočnice
šankovi barova
neonski bodeži
naručio sam ljubav ostavi poruku
ti živiš mračno, mračnije no što vjeruješ
tvoje te srce ubija
sjećam se kad moram
drvo je visočije od visokog
bonici izvlače kocku
koji će zemlju izliječiti
ti znaš šta važi
osedlao sam svoje ime
jašem povrijeđenu životinju
ne postoje nikakava pravila
dok sastavljamo crnu slagalicu

vidio sam ko si
nebo raspinje hladnog mužjaka
krpena lutka žmirka očima koje nedostaju
i tek se u snu uzimamo
znam da ti veslaš

dobar dio svake noći
dok ne napustiš svaku pomoć

*

pokušavam se sjetiti
prvog napada
nestvarnog u ljudskoj egzistenciji
kad sam ih vidio kako se miču u prozoru
preko puta ulice
i pitao se šta ih pokreće
šta ih vuče da nastavljaju
ali ovog puta
osjećam samo ogromni umor
dok grad i večernje svjetlo osvajaju
i uvijaju me u zaljuljani zvon
prahistorijske tuge
koja polagano vibrira i kopni
između zidova u odaji

*

gledam visoko drvo i ljude koji ga ubijaju
vidim ih skupljaju se
oko palog stabla
i guraju se
između granja i lišća
prije sutona vidim
njihova polugola zagrijana tijela
idu uokolo i udaraju u
mekani šum, u zeleni štof
od ovalnih ženskih lica

*

B. K. Eijer (r. 1951) pripada rijetkim pjesnicima koji se ne odriču one prezrene, stare proročke uloge. „Vizionar sa sunčanim naočalima, prorok koji otkriva nepoznate dubine običnim ljudima koji su prodali svoje duše konvencionalnom življenju.“ Na neki neobjašnjiv način održava svoju unikatnost, svoju vjeru u nužnost poezije i govori svoje stihove u rasprodanim salama širom Švedske. Dugo je uklanjan u stranu, kritika ga je držala za estradnog šamana, da bi, početkom ovoga stoljeća bio kanoniziran i ušao u red najbitnijih savremenih stvaraoca.

Debitovao je 1973. godine sa Sång för anarkismen, a prvi veliki uspjeh kod kritičara i pubike stiče trilogijom koju čine Medan Giftet Verkar 1990, Det Förlorade Ordet (1995) och Dimman Av Allt (2001). Slijede još dvije veoma značajne zbirke Svart som silver, 2008 i Och natten viskade Annabel Lee, 2014 koje su učvrstile njegov status ako ne vodećeg, a ono zasigurno najvoljenijeg skandinavskog savremenog pjesnika.

Dobitinik je značajnih nagrada: De Nios Vinterpris 1995, Bellmanpriset 1999, Svreiges Radios Lyrikpriset 1999, De Nios Stora Priset 2002, Aniarapriset 2012, Ferlinpriset 2013 – “för att han med sin mörka musikalitet gett poesin en ny publik och en ny framtid”/ zato što je svojim tamnim muzikalitetom dao poeziji novu publiku i novu budućnost, itd.

Centralni motiv njegove lirike je pojedinac, autsajder. Tradiciju na koju se naslanja čine, s jedne strane, indijanski šamanizam, dadizam, engleski romantičari, a sa druge, Artaudov teatar, Bob Dylan i pjesnici beat-generacije. Autsajder koji ne da na se. Žestoka društvena i civilizacijska kritika. Pjesnički stav koji parafrazira neupitno romantičku, skoro gotičku umjetničku mitologiju. Tvrdoglavi otpor prema duhovnoj i umjetničkoj površnosti.

Preveo i priredio Refik Ličina

Glavi je mjesto na jastuku, sve ostalo je čisti užas. Osjećaš kako gubiš to meko tlo pod sobom. Ljulja se usnuli svijet, sljepoočnica ti lupka o kvrgu majčinog ramena, proviriš kroz jedno oko i vidiš igru stuba pod nogama, optičku varku jednostavnih geometrijskih figura koje te opet vraćaju u san. Budi te iznenadni osjećaj mučnine u želucu, u autobusu si, okružen službenicima Službe društvenoga knjigovodstva koji su pošli na izlet u Jajce. Nitko ne vodi djecu osim tvoje majke; moraš vidjeti vodopade, strogo je zaključila, i džaba ti sad što utroba hrli van, u glavi mutna močvara koja se nikada neće izbistriti u vodopad. Debelo autobusno staklo pravilno lupka kroz svijest, promiču slike koje će se tek kasnije, za deset godina možda, pretočiti u prepoznatljive predjele šireg zavičaja o kojemu se s ushitom i pretjerivanjima govori poznanicima iz drugih zemalja i zavičaja.

Kišni je dan, pod mostovima nabujala Bosna teče, i ništa baš nije za izlete. Sredovječni službenici veselo čavrljaju i zagledaju plavokose sekretarice, koje u velikim torbama za plažu nose pečene piliće, šminku i češljeve, table plivadona, ulja za sunčanje i one sitne ženske stvarčice za koje ćeš puno kasnije saznati da se koriste samo jednom mjesečno, ali to jednom je uvijek kada se ide na izlete ili kada se nešto slavi.

Gledaš kako neki fićo pretječe autobus; u njemu su četvorica mladića. Odozgor viđeni izgledaju kao veseli patuljci kojima je ova kiša baš dobro došla. Utrkuju se kroz sjajni mokri svijet sa svakim na koga naiđu. Čini ti se da ih nitko drugi iz autobusa ne gleda. Ljudi su zaokupljeni važnijim stvarima; usred tjedna dobili su slobodan dan i sada ga valja iskoristiti. Krezavi Džemo ponio je vojničku čuturicu koju nudi uokolo, pa je, onako od šale, pruža i tebi. Pomisliš da je unutra voda, ali te prene oštar miris tekućine kojom bolničarka premazuje rame prije vakcinacije. U taj čas utroba ti je konačno pohrlila van, sjedalo ispred sebe oblio si nekom gorkom žućkastom smjesom, koja će se još dugo, onako ljepljiva, širiti nosnicama.

Autobus usporava i zaustavlja se nasred ceste. Vozač izlazi van, a za njim i svi putnici. Majka ti govori da ostaneš, no ne da ti se samome biti u autobusu. Prilaziš gomili okupljenih ljudi, provlačiš im se između nogu i ugledaš sasvim zgužvanog fiću iz kojega viri ruka. Majka ti dlanom zaklanja pogled, ne gledaš sve dok te opet ne posjedne na sjedalo u autobusu. Blijedi putnici vraćaju se za tobom, nitko ne progovara ni riječi, samo jedna od one tri plavuše kaže kako nam je ovo pokvarilo izlet. Šta ovo? Ne pitaš jer znaš da bi ispalo kako ispituješ gluposti. Ljudi u fići su mrtvi, ali izgleda da to samo tebe nije potreslo. Nitko ih nije poznavao, pa zašto sada tugovati. Džemo započinje priču o prometnim nesrećama koje je preživio i o kojima je slušao. Misliš kako se svako putovanje, ako Džemo govori istinu, završi u zgužvanom fići. Ne čini ti se strašnim ako i tvoj autobus bude predmet nečijih blijedih pogleda, a nečija majka bude skrivala oči od tvoje ruke. Situacija čak nije lišena privlačnosti. Ne znaš zašto, ali čini ti se jako dobro biti u centru takve pažnje. Više ne osjećaš mučninu, napinje ti se visuljak u gaćicama, a blagost prostruji žilama. Konačno si se probudio i razbistrio. Zapitkuješ majku, razmahuješ nogama, tražiš od Džeme čuturicu, nasmijavaš okolinu, u centru si pažnje i dobro ti je kao da si poginuo.

Jajce je sačinjeno od ogromnih lego–kockica. Neka velika ruka posložila ih je kao po prospektu. Ništa nije kao pravo osim vodopada. On je velik i strašan. Izlet provodiš pod natkrivenom baštom restorana. Džemo priča o djevojci koja je zbog mladića skočila s vrha vodopada. Kada je ovaj to čuo, skočio je i on. Ali djevojka nije poginula, nego se drugi dan pojavila u gradu. Pitala ljude gdje joj je mladić i ovi joj rekli da je skočio za njom. To ju je rastužilo, pa je skočila opet. Nitko osim tebe nije vjerovao Džemi. Pitao si ga da li se možda mladić nakon skoka pojavio živ. Nije. E sad, nije ti baš bilo jasno kako žena, a žene su slabije od muškaraca, može ostati jednom živa, a on nije mogao nijednom. Predložio si Džemi da skačete, pa da vidimo tko će ostati živ. On nije htio.

Pod Jajcem, kaže, imaju neki hodnici iz kojih, kada jednom uđeš, više ne možeš izaći. Tamo ubacuju dječake koji puše u školskom zahodu. To te prestravilo. Nikada nisi pušio, ali bi netko mogao pomisliti da možda jesi, pa te ubaciti unutra. Grozno bi bilo cijeli život lutati u mraku.

Otišli ste u neku dvoranu sa slikama heroja. Tu je drug Tito napravio Jugoslaviju. Pitao si da li je drug Tito napravio i Jajce. Džemo je rekao da nije, ali kao da i jeste. To nisi razumio. Po tvome sudu, drug Tito je jedini bio dovoljno velik da lego–kocke posloži nad vodopadom. To Džemino “nije, ali jeste” jako smrdi, kao i njegova čuturica.

U jednom restoranu svi ste zajedno jeli. Ti si jeo ražnjiće, ali si ih na povratku, u istom autobusu, povratio. Nema veze, bilo ih je dobro jesti.

Vani je već bila noć i nije vas pretekao nijedan fićo, niste se nijednom zaustavili i nitko nije poginuo. Džemo više nije govorio o nesrećama. Govorio je o nečem drugom, što vjerojatno opet nije bilo istina. Ili je bilo istina samo u tom trenutku, prije nego što ste svi zajedno zatvorili oči i probudili se kad je nebo već bilo crveno, kao zapaljeni krov nad svjetlima Sarajeva.   

(Odlomak iz romana “Evanđelje po Barabi”)

Napisano u Rimu, za vladavine božanskog Vespazijana, rukom Josipa, sina Matijinog

Dragi Baraba, najprije ću pokušati pojasniti svoju smjelu odluku da ovo pismo pošaljem tebi, iako ni sam nisam do kraja siguran zašto to činim. Dugo sam se dvoumio. I sada, dok ispisujem ove retke, osjećam stanoviti nemir i nelagodu. Činim to vjerojatno stoga jer sam stekao dojam da si poput mene, ili nesretnog Nazarećanina, nosio kroz život preteško breme nečega što bi u nedostatku pravih riječi mogli nazvati i  prokletstvom zagledanosti u vječnost. Opsjednuti nečim što ne postoji, s vječnosti dakle, koja nam onda truje sadašnjost i preoblikuje prošlost, prisiljeni živjeti u limbu između neizvjesnosti i nevažnosti trena koji živimo, osluškujući maglovite šumove budućnosti, iako nam je jasno da ona ne postoji, da je mi stvaramo, da ništa ne dolazi samo po sebi. Obojica smo obilježeni time, nekim neobjašnjivim strahom koji nam sputava ruke i sapinje um. Prepoznao sam to kod tebe, onako kako kod drugih prepoznajemo znakove bolesti koje smo odbolovali ili onih od kojih još uvijek bolujemo. Htjeli mi to ili ne, često svoje živote pokušavamo pojasniti životima drugih. O tome se najvjerojatnije radi u ovom slučaju. Iako te površno poznajem, nitko drugi osim tebe nije mi pao na pamet. Barem ne od živih. Postoji način kako to dvoje razdvojiti, one slične nama i veliku većinu ostalih, jednim pitanjem čija me banalnost užasava, ali se ničega boljeg ne mogu dosjetiti u ovom trenutku: Bi li zasadili smokvu, ako pouzdano znate da nikada nećete okusiti plod s njenog stabla? Nazarećanin spada u skupinu onih koji bi to zasigurno uradili. Tvrdim to, iako ga se ne sjećam, na osnovu onoga što sam čuo o njemu, te pisanih svjedočenja iz kojih je teško razdvojiti žito od kukolja, osim onima koji znaju za čim tragaju, a u tu skupinu pomalo neskromno ubrajam i sebe. Rođen sam nekoliko godina nakon Nazarećaninove smrti i navodnog uskrsnuća, a odrastao među farizejima koje je on, često bez pravog razloga, duboko prezirao, dok su oni s druge strane očajnički nastojali izbrisati iz kolektivnog sjećanja sliku o njemu. Ta nastojanja nisu bila potaknuta isključivo onim velikim i svetim razlozima – primjerice brigom za budućnost židovstva i iskorjenjivanjem krivovjerja, koje smo u vlastitoj samodopadnosti i lijenosti duha počesto skloni koristiti kao bič – već je u tome veliku ulogu igrao i povrijeđeni ego tog svijeta, kojega je, kako rekoh, Nazarećanin iz dna duše prezirao, poput brojnih došljaka u Jeruzalem koji svoj strah od velikoga grada liječe ljekovitim i gorkim prezirom. Postojao je još jedan važan razlog Nazarećaninovog ignoriranja od strane farizeja, njegovo porijeklo, iako su se njegovi učenici upinjali dokazati kraljevsko porijeklo priprostog galilejskog tesara čime su samo nesvjesno demonstrirali svoje plebejske komplekse koji najčešće isplivaju na površinu kao sklonost k pretjerivanju, dok je s druge strane stajala jalova patricijska oholost, njegovana stoljećima, kao groteskna maska jednog svijeta iza koje najčešće ne stoji ništa osim zjapeće praznine, bez obzira što bi iz te samodopadne i isprazne kaste s vremena na vrijeme iznikli veliki ljudi, poput premudrog Gamalijela ili razboritog Ananije. Slična se stvar događala i s Ivanom kojega su nazivali Krstiteljem, Zaharijinim sinom, koji je prvi shvatio kolika se snaga krije u priprostom plebsu, zbog čega je, konačno, i ubijen. Stoga ovo pismo. Ipak, bez obzira na sve razloge koje sam naveo, kada ga dovršim, pokušat ću ga pročitati tvojim očima i tek potom donijeti konačnu odluku o tome hoću li ga poslati. Pišem kasno navečer, na terasi, pri svjetlosti svijeće koju povija lagani povjetarac koji dopire sa Sredozemnog mora. Ispod mene drijema i svjetluca ranjeni Rim, mučno i sporo se oporavljajući od požara koji ga je poharao. Prvo ću ti ispričati nešto o tom požaru koji je zapravo izravna posljedica onoga što se zbiva u Galileji i Judeji. Bio sam svjedok slavlja u Jeruzalemu na vijest o požaru. Pretjerivalo se u svemu: u likovanju, u preuveličavanju razmjera požara, u broju mrtvih koje je ostavio iza sebe, govorilo se o vatri koja je topila kamen, te spominjao dugo zazivani Božji gnjev kao njegov uzrok. Siguran sam da se i sam toga sjećaš. Ja sam s druge strane već tada osjećao strah, jer je bilo nemoguće da taj požar ne sprži i najudaljenije pokrajine nabubrjelog i raskvašenog carstva. To jalovo likovanje izazivalo je u meni nemir i zabrinutost, to prenaglašavanje vlastite važnosti, što nije samo naš, židovski specifikum. Ipak, kod nas to bode oči jače i ustrajnije nego bilo gdje drugdje, ostavljajući trajne posljedice. Galileja i Judeja su nevažne, periferne pokrajine Rimskog carstva, što mi u svojoj samodopadnosti i zaslijepljenosti ne primjećujemo, shvatimo to tek nakon što odemo negdje drugdje i sagledamo to iz nepotkupljivih  daljina. Ja sam imao sreću upoznati Rim kada sam imao dvadesetak godina, tako da sam vrlo rano “progledao”. Iz tih vremena potječe i moja fascinacija Rimom koja nije nestala ni do danas, štoviše vremenom je samo jačala, s povremenim periodima neskrivene mržnje koja je ponekad dolazila iznenada, ničim izazvana, kao zubobolja, a nekada, opet, kao posljedica u nebo vapijuće bijede i nepravde na koje sam nailazio po Judeji i Galileji. Vlastita važnost čini ljude bahatim i neodgovornim. Toga sam se zapravo najviše bojao. Na žalost, bio sam u pravu.

Priča o Neronu kao potpaljivaču požara opasno je pojednostavljivanje. Raširili su je njegovi protivnici, da bi im poslužila kao povod za konačni obračun s njim. Istina je da je ludi car sjedio na terasi s lirom u ruci dok se vatrena stihija nošena burom strahovitom brzinom širila gradom, međutim, to je radio gotovo svaku večer, godinama, sjedio je na istoj toj terasi i pomno odabranoj publici uz liru govorio svoje stihove. Stoga je bilo dovoljno proširiti glasinu da je on osobno dao zapaliti grad, da bi dobio inspiraciju za svoje životno remek-djelo. Proširila se brže od požara. Ne treba zanemariti neoborivu logiku ove priče, jer su ljudi u svakom trenutku skloni povjerovati u ono što žele čuti, a glas o Neronu kao bolesnom piromanu svakako je spadao u to, a što se, uostalom, zbog imperatorovog uznapredovalog ludila vrlo lako moglo i dogoditi. Neron je, zatim, postupio na sličan način: za požar je optužio uboge kršćane, sljedbenike Isusa iz Nazareta koji će jednom pokoriti Rim, u što sam gotovo siguran, ali to ti ovaj put neću pojašnjavati jer bi mi trebalo previše prostora, iako to, priznajem, ovako izrečeno, bez ikakvih argumenata, zvuči suludo, pogotovo kada vidiš te zastrašene očajnike koji na ovom svijetu nemaju ništa, a jedino što ih drži usidrene u njemu je Nazarećaninovo obećanje kraljevstva nebeskog. Neron je progonio kršćane, a njegovi protivnici su se uporno držali svoje priče, dodavali joj nove detalje, kako su, na primjer, prvi stihovi pjesme koju je tu večer pjevao glasili: Ja, božanski Neron / zapalio sam Rim / da u stihovima mojim / plamenom mrzlim / vječito on gori, što je na kraju prevagnulo, ali tek nakon što su brojni kršćani završili u arenama, kao hrana lavovima. Neron je nakon toga bio prisiljen napustiti Rim. Skončao je negdje u provinciji, nije do kraja jasno je li izvršio samoubojstvo ili je naložio nekome od svojih slugu da ga ubiju. Pretpostavljam da se prije dogodilo ovo prvo, da je izvršio samoubojstvo, da je stradao od “božje”, a ne od “ukaljane” ljudske ruke.

Zlosretni car nije bio u potpunosti lišen pjesničkog dara. Bilo je u njegovim stihovima i stanovite ljepote, ali je ujedno iz njih probijalo nešto bolesno, neka žica ludila koja je naročito dolazila do izražaja zbog njegovog unjkavog glasa koji je podsjećao na kozje meketanje. Ne znam jesu li ti zapeli za oko stihovi da u stihovima mojim / plamenom mrzlim / vječito on gori. U svojoj poemi o plamtećem Rimu na još nekoliko mjesta spominje sličnu sintagmu, “mrzli”, odnosno ledeni plamen, koja pobuđuje određenu empatiju, dotada duboko zapretanu u njegovoj pomračenoj svijesti. Zauvijek sjediniti led i vatru može samo luđak ili genije. Ja još uvijek nisam siguran što je od to dvoje bio nesretni Neron. Gori, o gori vječiti grade! / Neka i pretvrdi gori kamen / uzidan nekoć u temelje tvoje! / Bogovi moji vidjeti žude / jesi li veći, jesi li viši / sjajniji jesi li od vatre / njenih dugih jezika mrzlih / što te halapljivo žderu, pjevao je. Neron je kasnije tvrdio kako je tu večer opjevao posljednje dane Troje, a da su stihovi o Rimu nastali nekoliko dana kasnije. Ono što se nakon požara događalo u Rimu slično je onome što se proteklih godina zbiva u Jeruzalemu: u trenutku kada dotada nedodirljivo božanstvo padne u prašinu, padom potaknutim nekim izvanjskim uzrokom, požarom u ovom slučaju, koji je, ponavljam, podjednako poharao i Rim i Jeruzalem, iz dubina podivljale i mutne matice isplivaju na površinu raznorazni lakrdijaši, dotada nevidljivi i bojažljivi, naizgled normalni, koji se najednom razgoropade, osile, te nekažnjeno ponižavaju i nabacuju se kamenjem na pale idole. Ovo se događa svugdje, i događalo se. Sjeti se slučaja plemenitog Ananije![1] U Neronovom slučaju jednom su na Kaptol doveli jarca, stavili mu lovorov vijenac među rogove, te batinama tjerali nesretnu životinju da mekeće, pritom joj se klanjajući. Potom su lakrdijaši jarca ritualno zaklali i njegovom krvlju poškropili najbliže zgarište.

[1] Misli se na ubojstvo velikog svećenika Ananije koji je zagovarao nenasilje  tokom Prvog židovskog ustanka.