Priča o Duhu s bas gitarom

                                                                           Kmezi, Šoravom, Džou i Kizi

Okretnica tramvaja u Bloku 45. Rominja jesenja kiša, beogradsko sivilo, niski oblaci i ogoljene krošnje stabala. Silazim iz tramvaja, otvaram kišobran i krećem prema kući. Na ćošku kod Gorice neko me hvata za levu ruku i pita: Komšija, je l’ stajemo obojica pod kišobran? Podignem pogled: Koja. – Naravno – odgovaram, potpuno zatečen situacijom. Hodamo ćutke prema šetalištu, hteo bih da ga pitam milion stvari, ali ne uspevam da izustim ni reč. On je Zeleni Zub, a ja sam klinac iz bloka. Opraštamo se kod moje zgrade (Hvala, komšija), on nastavlja prema dvospratnicama, a ja zastajem kod garaže i pogledom pratim siluetu superheroja.

*

Samo Manitu zna koliko sam puta započeo i potom odložio pisanje ovog teksta. Zašto? Delimično iz straha da neću uspeti da prizovem nepatvorena osećanja koja su pratila moja prva slušanja čuvenog albuma omiljenog mi benda, ali i iz bojazni da će me ta ista osećanja toliko preplaviti da neću biti u stanju da napišem više od tri rečenice. Preskočiću faktografiju o šestom studijskom albumu Discipline Kičme, iz jednostavnog razloga što u eri interneta do tih informacija možete lako doći. U naše doba – koje sada nazivaju analognim, a koje je „samo“ bilo zagledano u svet oko sebe, a ne u njegov simulakrum – slična je potraga iziskivala dosta vremena, konsultovanje više izvora, kretanje po gradu i ono najvrednije: susrete s ljudima. Znam, vremena se menjaju, ali ne uvek na bolje. No važno je naglasiti jedan podatak: godinu izlaska albuma, tu kobnu 1991, koja nam je svima, iz poznatih razloga, ostala utisnuta u srca i pamćenje.

*

Šta bih želeo da vam ispričam? Puno toga što ima veze s muzikom i odrastanjem u beogradskom predgrađu u burnom vremenu političkih i životnih preloma. A možda i da odbranim tezu – naravno, velikim delom subjektivnu, intimno utemeljenu – o najvećem rock albumu s prostora Jugoslavije. Odbrana kreće od omota albuma na kojem je crno-bela fotografija savskog keja u Bloku 45 na Novom Beogradu, mesta u kojem smo odrasli Dušan Kojić-Koja, Aca s fotografije i ja. Aca je sa svojim bendom Overdose rokao u garaži nekoliko zgrada od moje, u četvorospratnicama u Nehruovoj ulici, a Koju sam, doduše dosta retko, viđao u Bloku, obično na povratku iz noćnog života. Garaža je mitsko mesto rocka, njegova institucija, u garaži su nastali neki od najvećih bendova u istoriji muzike. Pomislite samo na režeći glas Joe Strummera koji na prvom albumu Clasha objavljuje svetu: We are a garage band! We come from Garageland! U četvorospatnicama  Bloka 45 garaže su velike i potpuno odvojene od stambenog dela zgrade, što omogućava neometano bavljenje brojnim aktivnostima, od različitih zanata, preko ping-ponga do sirovog rokanja. 

*

Pripadnost „kraju”, što je beogradski izraz za kvart, neobjašnjivo je važna za svaku klinku i klinca u „gradu na ušću Save u Dunav”. Mi s ljute periferije nismo imali baš puno karata u rukavu kojima bismo zaigrali u prilog našem kraju, osim zelenila, brojnih terena za košarku i mali fudbal, čistog vazduha, Save, Ade Međice i… Discipline Kičme! Do druge polovine osamdesetih Blok 45 bio je bukvalno poslednje urbano naselje Beograda. Iza ulice Dr Ivana Ribara počinjale su nepregledne njive i savski rukavci na koje se išlo na pecanje i u krađu povrća. Ali upravo iz ogromne želje da ne budemo viđeni kao manje cool i manje urbani likovi, mi, klinci iz blokova smo muziku, film, književnosti i modu pratili s puno više žara od vršnjaka iz centra. To je za nas bio uslov preživljavanja u betonskoj džungli. Od starijih sestara, braće i njihovih prijatelja, koji su već „izlazili u grad”, kupili smo fore, nove bendove, stav i modne detalje, i naravno maštali da jednog dana i mi upadnemo na ‘Demiju ili u KST.

*

Omot. On je za nas blokovce, pa još ljubitelje skejta, verovatno najikoničnija fotografija devedesetih. Na levom delu crno-bele fotografije veliko je stablo topole sa tri zakačena postera Discplin A Kitchme, što na prvi pogled deluje kao još jedna Kojina doskočica, ali ustvari najavljuje njegovu skoru emigraciju i novi životni i muzički početak u Londonu. Iz te stare topole izbio je šaren cvet nacrtan Kojinom rukom, naspram Aci skejteru, koji predstavlja izdanak novobeogradskog asfalta, izboj novog muzičkog naraštaja. Aci se lice samo nazire kroz dugačku kosu neurednih dredova, što nije posledica vetra na keju, već njegove urođene stidljivosti. I tu pada prvo poistovećivanje: i ja sam se tog proleća 1991, kao četraestogodišnjak, krio od sveta iza dugačkih šiški. Aca u rukama drži skejt na kojem je pičio po bloku i drži ga kao štit. Nosi majicu s istim logotipom kao na posterima, uske farmerke i duboke, izanđale starke. Grafika omota tipična je Kojina polustripovska igrarija koja krasi sve omote Discipline. Posmatran s vremenske distance od 35 godina nosi jasnu poruku, koju su te 1991. godine iščitavali verovatno samo Kojini bliski prijatelji: ja odoh, a vama ostavljam dostojno muzičko pokolenje.

*

Tog proleća 1991. godine svi smo se nadali da će se stvari rešiti mirnim putem, da ćemo nastaviti da živimo u velikoj zemlji otvorenoj svetu i da će Zeleni Zub, naš superheroj, još puno leta hodati ulicama Beograda i svirati po njegovim klubovima. Radio B-92, koji se u našoj kući slušao od jutra do kasno u noć, naglo je, silom prilika, prerastao u svetionik. Martovske demonstracije pokazale su nam da se Monstrum ne šali: sestra Ana i ja popili smo prvi suzavac, a mnogi naši sugrađani i pendrek. Branivoje Milinović pao je kao prva žrtva Miloševićevog režima. Njegovo ubistvo od strane policije kod mene je izazvalo ogroman šok. S imenima inače jako loše stojim, ali Branivoja Milinovića nikada nisam zaboravio. Znam da je voleo Poguese i svaki put kad čujem pesmu Summer In Siam setim se scene iz ulice Kneza Miloša.

*

Album Nova iznenađenja za nova pokolenja otvara se polako, instrumentalom Himna, koji kombinuje lenju duvačku sekciju, pod komandom Zerkmanove trube, s distorziranim Kojinim basom, i kao da nam kaže: Ajmo, deco, ustajanje, lagano razgibavanje. Ali već kod druge pesme prelazi na ubojito rokanje. To je, ako me sećanje ne vara, bio i prvi singl s ovog albuma: Buka u modi! A buka je tih meseci i godina itekako bila u modi. Ja sam običavao da zvučnike starog Philips uređaja izbacim na sims prozora svoje spavaće sobe koji gledaju na šetalište i sa njih svojim muzičkim izborom terorišem komšije i šetače. Četiri godine kasnije sličnu sam scenu video u crno-belom filmu koji je odmah postao kultno ostvarenje za sve blokovce: u Mržnji Metju Kasovica. Novo poistovećivanje. Taj nam je film pokazao da je periferija Pariza – iako Francuzi nisu imali ni rat ni sankcije – ista kao periferija Beograda. Dizelaš – „batica“ u šuškavoj trenerci, sa zlatnim lancem oko vrata i air max Nike patikama na nogama – postao je globalni fenomen. Baš kao i blejanje (naziv za gluvarenje u devedesetim), tipično „ubijanje” vremena u kvartovima sa šturom ili nikakvom kulturno-zabavnom ponudom, ali od suštinske važnosti za razvijanje mašte i veštine pripovedanja.

*

U pesmi Buka u modi prvi put se pojavljuje goč, tradicionalni bubanj narodne i romske muzike, koji će u četvrtoj numeri Goč, skreč + bubanj postati protagonista. Između ove dve stvari smestila se jedna od meni najdražih pesama s ovog albuma: Da li ti znaš za neki drugi ritam? Zbog te sam pesme, na jesen iste godine, na samom početku pohađanja Pete beogradske gimazije, završio po kazni na tabli, i to na času nedavno preminule profesorke latinskog, Mirjane Maskareli. Strahotrepetna Puella moje je pevanje ove pesme u hodniku, s prijateljem iz razreda Markom Zorićem, protumačila kao izrugivanje. Popili smo obojica po keca, ali smo ponosno odbranili boje Bloka 45. Pesma je u gradu tumačena kao Kojino prozivanje bendova novog talasa, koji su po njegovom mišljenju počeli da prave prilično dosadnu, jednoličnu i neinventivnu muziku.

*

Nakon „rugalice” sledi instrumental Goč, skreč + bubanj na kojem ću se malo duže zadržati. Neki misle da je ovde reč o Kojinom koketiranju s narodnom muzikom, u stilu Bijelog Dugmeta ili Plavog orkestra, ali to naravno nema veze s mozgom. Komšija iz Bloka u celoj je svojoj muzičkoj karijeri znatiželjno kopao po starim singlicama jugoslovenskih hard i progresive rock bendova, ali i po korenima rocka u SAD-u. Njegovo zanimanje za tradiconalne instrumente narodne muzike nije bio pokušaj da vulgarno komercijalizuje svoju i prilagodi je neukusu širokih narodnih masa, što su Bijelo Dugme i Plavi orkestar smišljeno uradili, i što im je on, zajedno s Canetom iz Brejkersa, otvoreno zamerao. Goč u pesmama na albumu Nova iznenađenja za nova pokolenja Kojin je silazak do delte Misisipija, do izvorišta domaćeg bluza. To je logičan potez muzičara koji neprestano traži nadahnuće, polazeći od korena muzike, kako bi stvorio ta nova iznenađenja za nova pokolenja. Koja je, kako u svom jezičkom tako i u svom muzičkom izražavanju, uvek bio lapidaran, sveden na minimum (bas i bubanj). Kratke, jezgrovite rečenice, kratki, oštri tekstovi koji su se spontano pretvarali u parole. Tekstovi Discipline Kičme nikada nisu bili stihovi za pevanje, uvek su bili slogani za uzvikivanje na protestima protiv sistema, nepravde, roditelja, šunda.

*

Čovek sa visokom temperaturom govori upravo o takvom jednom buđenju, o shvatanju obmane i prelivanju srdžbe u nešto konstruktivno: Kada jednom shvatiš, kada jednom shvatiš, tebi će onda vrlo teško biti, ali ti tada svoju srdžbu nemoj kriti… Budi čovek sa visokom temperaturom. Jasno je bilo Koji šta se dešava, jasno mu je bilo u kakvom sistemu živi, ali uprkos tome nikada nije skliznuo u politikanstvo i jeftinu propagandu.

*

Obe strane albuma otvaraju i zatvaraju instrumentali, ali onaj koji otvara B stranu najizgrebaniji je deo moje ploče i za to postoji precizan razlog: pesmu Zemlja svetlosti (Sunce je na raspustu) koristio sam kao muzičku podlogu za autorsku emisiju Dobri duh Beograda na Radio Pingvinu, koju sam dve godine vodio s prijateljem Markom Kmezićem. Reč je o obradi pesme grupe Pop mašina, koju sam prvi put čuo, naravno, na Radiju B-92, u nekoj od emisija Srđana Anđelića (aka Mjehur Ubica), čiji sam voditeljski stil nastojao da oponašam. U Kojinoj verziji ovaj instrumental opaka je vožnja koja podseća na najbolju mešavinu iz kuhinje Fele Kutija, Sly And Family Stonea i Jamesa Browna.

*

Sledi stvar Zar je to sve? kojom Koja pokazuje kolegama i publici da itekako zna za neki drugi ritam. Kao i na prethodnim albumima Koja i ovde koristi semplove i skrečovanje, kratke citate koje slušalac prvo treba da prepozna, a onda uklopi u kontekst i smisao pesme. Prateće vokale izvode članice novosadskog benda Boye, s kojima je Koja često sarađivao. Po samom izlasku albuma jedna novinarka je u intervjuu za, čini mi se, Treći kanal, Koju pitala da li zaista nema misterije u današnjem rock’n’rollu (aludirajući na treću pesmu na B strani naslova No misteri at ol), na šta joj je on odgovorio (parafraziram):

– Pa, skoro.

– Znači ne sviđa ti se ama baš ništa na današnjoj svetskoj muzičkoj sceni? – insistirala je novinarka.

– Ima jedna dobar bend, u Utrehtu, zove se Urban Dance Squad – odgovorio je Koja i zaključio intervju.

*

Istoga sam dana otrčao do sestrinog prijatelja Gorana da se raspitam ko su leteći Holanđani koje Najbolji komšija preporučuje. Prijateljica Maja presnimila mi je dva do tada objavljena albuma na audio-kasete, a Šoravi mi je sledeće godine poslao majicu iz Londona, u koji se u međuvremenu, zbog nemilih događaja, preselio s celom porodicom. Pet godina kasnije, 1996. godine, Urban Dance Squad održali su dva legendarna koncerta u SKC-u, na samom početku velikih protesta protiv Monstrumovog režima, na kojima sam s ekipom iz Bloka i drugarima iz gimnazije tri meseca nosio sad već legendarnu Ferrari zastavu. Energija beogradske publike toliko ih je oduševila da su snimak s dvaju koncerata pretvorili u svoj jedini, zvanični živi album – Beograd Live. Tu dvostruku ploču čuvam na posebnom mestu u kući.

*

Nakon mantrične No misteri at ol sledi Zlopamtilo (Ja sam znaj!), pesma koja počinje semplom Santane i čiji smo početak (Evo mene opet, evo mene opet, bolji nego ikad…) koristili kao zezanje pri pozdravljanju. Prijatelj sa maštom pesma je čiji je tekst postao neka vrsta mog životnog i stvaralačkog manifesta. Jednom sam prilikom, uz čašu dobrog vina, pitao dragog prijatelja i filozofa, Maria Kopića, šta nekog mislioca čini velikim. Dobio sam potpuno neočekivan odgovor: – Mašta. 

Divna reč. Može svašta, nije tašta, sve prašta. Kojina namrštenost i ozbiljnost uvek su bile štit za dečju zaigranost i maštovitost.

*

Album zatvara instrumental Manitua mi III (prva dva istog naslova nalaze se na prethodnom albumu Zeleni Zub na planeti dosade). Pesma ima atmosferu zalaska, poslednjeg čina, ukus sumraka koji se nedugo zatim nadvio nad svima nama. Aca, stidljivi dečko s omota albuma nedavno je preminuo. Nastupi njegovog Overdosea bili su jedinstvena pojava na ondašnjoj muzičkoj sceni, stroboskopske oluje i sonorični uragani posle kojih bi vam danima zujalo u ušima. Za mene je Nova iznenađenja za nova pokolenja poslednji album Discipline Kičme. Sve što se dogodilo kasnije, u muzičkom smislu, pripadalo je nekom drugom prostoru i nekom drugom vremenu. I da, to je najveći album takozvanog yu-rocka, jer svojim zvukom i tekstovima najavljuje kraj jedne epohe, proziva tobožnji zamor i pomirenost i ostavlja onaj gorak ukus (nestašnih) u ustima… jer naravno da je moglo drugačije.

*

Koja se zbog zdravstvenih razloga potpuno povukao iz javnosti. Njegova prepoznatljiva silueta (razigrani žbun na glavi, sako pun bedževa, uske farmerke i namerno demode cipele) nama koji smo imali priliku da ga upoznamo i slušamo, zauvek će ostati u sećanju. Duh sa bas gitarom bio je i ostao superheroj našeg detinjstva. A superheroji se pojavljuju retko, ali se uvek pojavljuju u odsudnim trenucima. 

Beograd je danas neki drugi grad koji se očajnički bori za preživljavanje svog urbanog duha, a Kojine pesme ostaju najbolji soundtrack za svaku pobunu, za svaku odbranu dobrog duha rodnog nam grada.

Zar je to sve?

O, je!

Daj mi još malo energije!

Iz rukopisa “Moje stvari”

Zagreb je postao mjesto neobične strepnje. Svako čovjekovo ponašanje na ulici, po parkovima i na ona dva-tri gradska trga, moglo je biti označeno kao sumnjivo. Sumnjivo je ako netko šuti, ali je sumnjivo i ako govori. Možda su najmanje s sumnjivi oni koji bez prestanka blebeću. Oko trga se, recimo, vrzma neki Šimun, krupna postarija smlata, s kancelarijskom tašnom pod pazuhom i sivom ljetnom micom na glavi. Što god radi, o čemu god misli, Šimun to naglas čini. Ako samo hoda niz Prašku, prema Zrinjevcu, i to čini glasno. Izgovori svaki svoj korak, riječima ga izmjeri, usput kaže što oko sebe vidi, spomene se srušene sinagoge, zaviri u Shellov prolaz, spomene se braće Marić, Milana i Artura, i čuvene Rafinerije Caprag, koja je vonjala po milijun milijuna petrolejskih lampi, od kojih su načinjene zvijezde na nebu… Nešto je u njegovu govoru privuklo Andrića Šimunu. “Odakle si ti Šimune?” “Ja sam vam, gospodine dragi, od Kotor Varoši, Bogu hvala!” “Pa što ćeš u Zagrebu?” “A što ćete vi u Zagrebu, gospodine dragi?”, uvrijeđeno mu uzvraća Šimun. “Mene nanio slučaj, pa sam ostao!” “A mene nije nanio slučaj, nego sam ja bio činovnik prve klase u Osiguravajućem društvu Merkur. Pa sam sišao s pameti, i sad sam svoj čovjek.”

Razgovor sa Šimunom Andrić je zapisao u crvenu bilježnicu, ali ga iz nekog razloga nije uvrstio u “Znakove pored puta”. Ali je Šimun, koji nije prestajao brbljati i koji je vjerojatno i u snu nastavljao iznositi svisjetu što mu se upravo događa, bio jedna od onih zagrebačkih gradskih figura koji ga motiviraju da nastavi pisati “Prokletu avliju”, roman kojeg je prvog započeo, još 1927, i koji je narastao na nekoliko stotina stranica, ali je ostao bez smislene forme, rasut i raskopan kao trg pod koji se polažu vodovodne cijevi. Većinu napisanog namah je odbacio i nastavio započetu priču s mišlju na Zagreb 1945. Ta knjiga o zlosretnom sultanu Džemu, o onom što je za čovjeka stvarnost, a za ljude je iluzija, knjiga o nasumičnom teroru kojim totalitarna vlast nastoji zastrašiti svoje podanike, možda je i najznačajniji hrvatski roman, uopće. Kontroverza s “Prokletom avlijom”, zbog koje ova knjiga biva trajno sumnjiva vlastima u Beogradu, tiče se njezina alegorijskog sloja, ili onoga što je u knjigu učitano. Premda će Ivo Andrić jednu od svojih upečatljivijih pripovjetki, “Bife Titanik” posvetiti temi ustaškoga terora, a sarajevski će redatelj Emir Kusturica snimiti svoje oskarovsko remek-djelo, alegorija “Proklete avlije” sugerira da pisac s većom žestinom osuđuje crveni revolucionarni teror iz 1945, nego ustaške zločine iz prethodne četiri godine. Ovako će se od takvih, davno izrečenih optužbi braniti 1971, u razgovoru koji je s njime za zagrebački Telegram vodio pjesnik Antun Šoljan: “Prije svega, književnost nije zrcalo, čak ni kada se u priči ogleda jedno vrijeme. Kažu da se u priči ‘Proklete avlije” ogleda poslijeratni Zagreb, ali ja o tome, oprostite, ne znam mnogo. Ja o tome znam onoliko koliko od drugih čujem, a naslušao sam se u ovih dvadeset i kusur godina o toj mojoj knjizi svega i svačega. Ne znam kako bi roman, i to vrlo kratki roman, ispripovijedan glasom franjevačkog redovnika, koji se zbiva u Bosni i u Carigradu u vrijeme pred opadanje velikoga carstva, ne znam kako bi jedan takav roman mogao toliko toga reći o Zagrebu 1945, pa da stvar nekome postane sumnjiva. Ali nešto drugo ću, ipak, reći: zlo koje se radi zla čini i u kojem osim zla nema ničega drugog slaba je književna tema. O njemu se može napisati jedna jedina riječ, od samo tri slova: zlo! Teško od toga može biti dobre literature, teško iz toga čovjek može nešto naučiti o sebi i svijetu. Ali ako je naša strana 1945. činila zlo i ako je to zlo povremeno znalo biti nasumično, tako da nije usmjereno samo protiv neprijatelja, nego i protiv ponekog nedužnog čovjeka, ili žena njihovih i djece, ako je, dakle, naša strana takvo što činila nakon besprijekornog i samopožrtvovnog junaštva Neretve i Sutjeske, tada je to naše zlo velika tema. Jer nije samo jedna riječ od tri glasa. Ja se tom temom, na žalost, nisam stigao baviti. I ovo govorim zbog mlađih govorim.” (Ovaj broj Telegrama nije bio zabranjen, ali je godinama nakon sloma Hrvatskog proljeća, bila je to već 1982. zabranjena Književna reč, u kojoj je u sklopu temata “Andrić i Srbi”, što ga je priredio Gojko Tešić, trebao biti preštampan i taj Šoljanov razgovor s Andrićem.) 

Krajem 1945. Grafički zavod Hrvatske objavljuje “Na Drini ćupriju”, pola godine kasnije kod istog zagrebačkog nakladnika izlazi i “Travnička kronika”. U jesen 1946. sarajevska Svjetlost štampa “Gospođicu Rajku”. Prijeratni beogradski književni kritičar upitat će se u svom “Dnevniku jednog nikoga”: “Jesu li Hrvati u Zagrebu tokom Drugoga svetskog rata išta radili osim što su pisali istorijske romane. Naravno, mislim na one kvalitetnije među Hrvatima”. Osam godina kasnije biva objavljena i “Prokleta avlija”, koja će se naći u konkurenciji prve Ninove nagrade za roman godine,

ali nagrada će joj izmaći, jer će članovi žirija zaključiti da se ne radi o romanu, nego o – noveli. Ivi Andriću je šezdeset i jedna godina, i neće više dovršiti nijedan započeti roman.

Zapisnici sa suđenja Miroslavu Krleži uništeni su u diverziji nepoznatih lica, 28. svibnja 1991. u Arhivu Jugoslavije. Prethodno su bili pod pedesetogodišnjim embargom, koji je trebao isteći četiri i pol godine kasnije. U to su vrijeme još bili živi neki od onih koji su prisustvovali zatvorenom suđenju u Beogradu, ali nitko nije bio spreman govoriti. U Jugoslaviji je počinjao rat, pa možda nikog nije pretjerano ni zanimalo suđenje Krleži. Godine 2007. u Zagrebu će, u izdanju Europa Press Holdinga i Novog libera, pod uredništvom Slavka Goldsteina, biti objavljena knjiga “Križ za Krležu” zagrebačkog filmskog redatelja, pisca i krležijanca Zvonimira Berkovića s tri pseudo-dramska, dijaloška teksta. U prvom Berković zamišlja Krležin razgovor s Titom. U drugom Krleža razgovara sa svojim tužiteljem, generalom Albertom Sinkovićem. Treći je Krležin razgovor s Bogom (“koji ipak postoji”, u zagradi će napisati Berković). “Križ za Krležu” premda je fikcijskog karaktera do danas ostaje najzanimljivija knjiga o suđenju jedinome južnoslavenskom nobelovcu, te uz Lasićevu monografiju i “Sukob na književnoj ljevici” istoga autora jedina relevantna knjiga potekla iz hrvatske književnosti. Neobično je, doista, kako se hrvatska književnost odrekla pisca koji je unutar nje ponikao, da bi mu se poslije, kao svojemu, prilično uzaludno praznim riječima vraćala nakon što je 1971. dobio Nobelovu nagradu za književnosti. Andrić je bolji! Andrić je bolji! kukurikati će sljedećih pola stoljeća pijevci sa Kaptola i s Gornjega grada, a hrvatska će književnost preživljavati na mitu kako Ivo Andrić nije nagrađen samo zato što je Hrvat, a Krleža je dobio nagradu samo zato što je najprije bio komunist, pa komunistički disident, ali najviše zato što je bio i ostao Velikosrbin!

Ali na kraju, na slobodu je prije izašla Bela, kojoj je poništena smrtna presuda – to je, valjda, jedini slučaj u povijesti jugoslavenskoga socijalističkog pravosuđa: presuda je na Vrhovnom sudu u Beogradu poništena, a Bela Krleža je oslobođena svake krivnje, premda nijedna prethodno navedena inkriminacija nije osporena – pa je Krleža robijao punih pola godine nakon nje. Iz zatvora on izlazi krajem veljače 1947. i odmah piše Marku Ristića u Pariz, gdje je ovaj već godinu i pol ambasador, da traži urgenciju da se Beli i njemu daju putni listovi, jer bi se iselili u inozemstvo. Ristić se raspituje tamo gdje je potrebno, i u lipnju iste godine Krleži u “kućicu u cvijeću”, u Bregalničkoj ulici, odmah pokraj franjevačke crkve svetog Antuna, gdje su boravili “na obraz i besplatno” kod nekih poznanika iz vremena Danasa, stiže poziv iz Belog dvora, od Maršala. Prošli put vidjeli su se u Brajićima, kada je Tito banuo u sobu u kojoj je Krleža sjedio sa šefom Savezničke vojne misije. Neka drug Krleža dođe odmah, danas tokom dana, ili sutra prije podne!, rekao je kurir, neki vedar jednoruki Banijac. Poziv je bio usmeni, ali zvučao je uvjerljivo.

Susret s Titom trajao je kratko, ne više od pola sata, i bio je sve samo ne srdačan. Preko pisaćeg stola se rukovao s njim, pa mu pokazao da sjedne na stolicu s druge strane. Sljedećih dvadesetak minuta govorio je o tome da je bio i zgađen, i osramoćen kad ga je vidio u četničkom štabu, i da u cijelom ratu ništa nije tako uzdrmalo njegove životne i revolucionarne ideale kao to. “Ti si se, Fric, popišao na sve nas!”, rekao mu je, i ta je rečenica ostala amblematska u kulturnoj i književnoj povijesti socijalističke Jugoslavije. Krleža mu nije ništa odgovarao. Pred Titovim rukama, sklopljenim na zelenom kožnom tapecirungu, ležala su dva pasoša s prepoznatljivim razbuktalim grbom. Gledao ga je Krleža ravno u oči, odlučan da ne sklanja pogleda što god još Tito rekao u svom, očito je, sadističkom nastupu.

A onda je Maršal najednom zastao: “A jeste li vas dvoje dobro? Je li se Bela oporavila? Sve ovo je za nju bilo strašan šok!” Krleža mu je, valjda, nešto odgovorio. Zapanjen trenutkom u kojem se zbiva preokret. “Znaš, odnos između drugova mora biti zasnovan na povjerenju. Bez obzira na sve što smo preživjeli. Naredio sam da vam odmah izrade putnice (upravo je tu riječ upotrijebio, a ne pasoš!), onakve kakve imaju naši diplomati, tako da možete neometano i neograničeno putovati.  Od mog ćeš ađutanta dobiti i dvije karte za prvi razred, za Pariz. Ambasador Ristić, tvoj prijatelj, tamo je sve pripremio. Na tebi je hoćete li ranije izaći iz vlaka i nestati. Ili ćete nastati nakon mjesec dana Pariza, koliko vam je plaćen hotel. Ja bih volio da se vratite. Ti se naš najveći pisac! I bez tebe mi plovimo dalje, ali bez svjetionika.”

Zatim je skočio od stola, zgrabio pasoše, pružio mu ih, rekao je da će se njegov ađutant i službe pobrinuti za sve ostale, i još je rekao: “E pa vidimo se, druže Krleža, sigurno se vidimo!” Izlazeći iz Belog dvora pogledao je Belin pa svoj pasoš, jer mu nije bilo jasno odakle im fotografije. Bela u robijaškoj uniformi, već na smrt osuđena. On u robijaškoj uniformi, beznadan. Istog je časa znao da se neće vratiti, i da se o tome nema što misliti. Čim zađu u za Italiju, čim se nađu u Švicarskoj ili možda u Francuskoj, njih dvoje izlaze iz vlaka, i gotovo je za sva vremena! Hrvati i Srbi,  i s njima Jugoslavija, od cjeloživotnog prokletstva napokon postaju književna tema. I ništa drugo osim književne teme. Kroz glavu mu je, dok je pješačio prema Zvezdari, ne bi li se prije razgovora s Belom nekako smirio i sabrao, prolazio cijeli njegov budući život. Sve se činilo mogućim i napokon izvedivim. Europa ga je čekala ranjena, slobodna i naivna. Za sobom nije ostavljao ništa što bi bilo vrijedno brige. Osim prirodnih ljepota i kulturnih dobara. Ali njih će biti i s ove, i s one granice.

Bela je plakala od sreće i tuge, istovremeno. “Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!”, izgovorila je rečenicu koju je Krleža na samrtnoj postelji, zajedno s pričom o pasošima, povjerio zagrebačkom slikaru, genijalnom umjetniku Josipu Vaništi. Vaništa ga je, rodom Karlovčanin, često u Beogradu obilazio, ali crtež iz bolničke sobe u Sremskoj Kamenici, kada veliki pisac utapa svoje lice u šakama, ostaje čuven. “Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!”, izgovorila je Bela Krleža, zgrožena i ponižena vlastitom fotografijom u pasošu. Bila je uvjerena da su te dvije slike u njihovim putovnicama – tojest putnicama – kako se to na hrvatskom prije Tuđmana govorilo, Titov način da im poruču da, koliko god bježali iz Jugoslavije, ne mogu pobjeći od doživljenog poniženja. Krleža ih je na koljenima molio za život žene koju voli!

Došla je jedan dan s tom svojom paž frizurom,
previše elegantna za njihov zagrebački ured,
u prefinjenim talijanskim kožnim cipelama.
Ušle su prvo te cipele, prefinjene kožne,
pa onda frizura, pa te stroge prodorne oči
od kojih čovjeka obuzima strepnja.

Cipele, te kožne talijanske,
unesoše u njihov prašnjavi ured neviđenu eleganciju,
i paž fizura, kakvu on voli,
i neprirodno tanak struk,
okićena laganim svijetloplavim mantilom od balon svile.
Je l’ to naziv lepršavog materijala od kojeg se prave zrakoplovi?

Došla sam u vezi s natječajem za posao, rekla je,
a pritom se nijednom nije osmjehnula.
On je, umjesto riječi, čuo zavodljiv cvrkut sa usana,
kao cvrkut ptica u sumrak, pred zalazak sunca negdje pored mora
iznad kojeg se prolilo tamnoplavo nebo sa rasutim zvijezdama.

 Kad mu se misli malo raščistiše, naglo ga obuze bijes,
jer sve mu se jako sviđa na toj curi,
i kožne cipele, i paž frizura i ta elegancija neviđena,
i nikada nećeš, govorio je sam sebi, imati takvu curu,
pa ga obuze samosažaljenje, pa ga obuzeše zavist i bijes.
I kad je konačno izašla, u prašnjavom uredu ostade samo miris njene haljine,
i on se razljuti još više, i poče da mrzi sam sebe kao nikad ranije.

Kad bi mu ova cura strogog pogleda, maštao je,
pružila samo jednu šansu…
I onda ga obuzeše takva tuga i nostalgija
da je to popodne proveo na prozoru, gledao u daljinu
i čeznuo za tom elegancijom, dosad neviđenom.

U mislima je izgovarao ljubavne izreke
i pripremao se da joj kaže da je voli,
što se jednog dana na hodniku,
pored kopir aparata, zamalo i dogodilo.

U zadnjem času se predomislio,
nakon čega ga ispuni tuga još veća i snažnija,
a cura u svjetloplavom mantilu u njegovim očima postade još ljepša i nedostižnija.
Onda se bio toliko pogubio da je počeo uživati u svojoj patnji.

Zašto je izašla s njim u grad, ne zna ni sam,
možda njegov bosanski akcent.
Mora da je to njoj bilo zanimljivo,
taj robusni zvuk.

 Galantan je bio, naručio šanpjera i bocu bijelog hvarskog,
lingvine s tartufima i oval paškog sira.
Ona je sjedila prekoputa i ovaj put se smijala
na svaku njegovu riječ, osim kad je pričao o granatiranju.

Tad bi se ukazale suze u njenim očima
i tada su bile najljepše, svjetlucave od suza,
velike zelene prodorne oči.
Pričao je o Sarajevu, o zumbulima u proljeće,
o tufahijama, o Radićevoj ulici, o pogledu sa Bistrika
o krivudavim ulicama i sokacima, malim kućicama
i krovovima iz kojih se širi miris jelovine po uskim mahalama.

Dok je sve vrijeme opisivao tu
po njegovom mišljenju klasičnu ljepotu
kakvu možeš naći samo na Sezanovim slikama,
ona je samo žmirkala tim svojim
od suza svjetlucavim očima,
i nije bila svjesna da se on tako udvara svim svojim curama.

Mogao bi on tako uskovitlanih misli nastaviti do zore
da ga iznenada ne prekide njen glas,
onaj što podsjeća na cvrkut ptica u sumrak,
pred zalazak sunca negdje pored mora
iznad kojeg se prolilo tamnoplavo nebo sa rasutim zvijezdama:

“Ali ja imam momka”, rekla je, i primakla stolicu bliže.
Šutio je, zbunjen njenom blizinom,
ramena mu zadrhtaše,
zadrhtaše i sto, i plamen svijeće,
i hvarsko vino u visokim čašama.
Kosa joj prekri oči…
osjeti samo njene usne kako ga ljube.

Pred samu zoru, pazeći da je ne probudi,
išuljao se ispod pokrivača i krenuo prema vratima.
Vani je još uvijek mrak, ledeni vjetar udara po krovovima.
Bile su to sumorne devedesete.
Jedino je on sijao od sreće kao da ga je obasjalo sunce.

SAMBUCUS NIGRA, ITERUM

istoga dana,
kao po naređenju
strogog časnika,

procvjetali su
i po čitavom selu
zamirisali

grmovi bazge.
miris kasnog proljeća
sluti na ljeto,

uzavrelu krv
u starim stabalcima,
crne bobice.

želim živjeti
kao i cvjetna bazga,
tako sezonski.

biti oprašen,
dati koliko mogu,
mudro naivan.

FORMICIDAE

baš su na svemu
što sad stoji preda mnom
ti mravi, mravi.

veliki mravi
i sasvim mali mravi,
mravi i mravi.

mravlje mravuju
po svemu organskome
i neorganskom:

šalica kave
i ostaci doručka
na tanjuriću;

drvena klupa,
olovka i papiri –
mravlja opsada.

toliko mrava,
a ni jedan zaseban,
ni jedan jedan.

kao preslika
ljudske vrste i roda
taj mravlji svijet:

iluzija je
individualnosti
moj mali život.

radim kao mrav,
žurim k’o mrav s mravima
da bih što prije…

a krajnju svrhu
vidi tek neki čovjek
nad mravinjakom,

tojest neki bog
nad svim ljudima, ljudstvom,
nad čovječnjakom.

ANTROPOCENTRIZAM

kada pomisliš
da je smrdljivi martin
u tvojoj kući,

premda on ne zna
da je to kuća ljudî,
niti zna tebe;

kad smatraš da miš
u zidu drvenjare
protiv je tebe,

umjesto da mu daš
malo gostoprimstva,
kao on tebi;

kada se žališ
na brojnu divlju zvjerad
u naseljima,

a ne brine te
nasilje tih naselja,
čisto ljudsko zlo;

čak kada kažeš
„štetočina“ i „korov“,
lakomisleno

(laka misao,
a ruka ti je teška
i srce hladno)

— već je na djelu
tvoj antropocentrizam.
i na nedjelu.

Nekad davno, u mojem kraju bio jedan poznat pisac, na ulici ga zaustavljali, oko njega uvijek mnogo svijeta, kada bi sjeo na piće njegovom stolu je bilo teško prići, bilo puno drugih pisaca, poneki novinar, bilo i ljudi iz teatra, prvaka a i epizodista, no uvijek bi se nekako ugurao i sjeo jedan mali, bljedunjavi, pristojni, pomalo servilni momak, koji se smješkao i sve pažljivo slušao. Piscu je u mladosti bilo milo što ima veliku publiku, njegove knjige bile čitane, drama mu igrana na nekoliko scena, jedna pravi spektakl, o njemu pričali, novine pisale, i on volio kada je oko njega mnogo svijeta, a bio mu drag i ovaj momak, ali je brzo naslutio da policija ima izvještaj o svemu što kaže baš zahvaljujući tom momku. Poslije mu je iz vrlo pouzdanih izvora potvrđena njegova slutnja. Pisac je postao oprezniji, pazio što će pred ovim momkom reći, a i stario, sve manje govorio, sve manje u javnosti bio prisutan, dolazio u kavane sve rjeđe, i kada bi negdje sjeo, sve manje svijeta ga primjećivalo. Kada je skroz ostario, sve je više slabio, sve češće pobolijevao, pa više iz kuće nije izlazio bez velike potrebe. Malo tko mu je dolazio, a ni urednici ga više nisu uznemiravali, njegovi tekstovi im sada bili sve manje zanimljivi, sve više staromodni, a one njegove knjige koje su hvaljene od njega se odvojile, o njima ljudi govor kao da nisu njegove. Pisac bi ponekad nazvao ponekog od svojih penzionera, nekoliko puta i onog momka, ima mu nešto pričati, ali momak vrdao, nema vremena, ima mnogo obaveza, ne zna hoće li moći doći, možda za desetak dana, javit će se, danas nikako ne može, pa pisca, osjetljivog kakav je bio, malo povrijedi što sada i policija ima nove prioritete.

(U Beogradu je, 22. maja 2026. u katoličkoj Katedrali
Uznesenja Blažene Djevice Marije održan horski koncert
Northern Lights u izvođenju Hora RTS-a, pod dirigentskom palicom
Hadži Jakova Milutinovića. Ovo što sledi nije muzička kritika.)

Dva su mi načina poznata za prevazilaženje običnog vremena čiji je zadatak da nas nemilice mrvi, dok nas ne pretvori u prah: učešće u liturgiji i pristupanje delu vrhunske umetnosti. O liturgiji nemam šta kazati, stojim na njoj gotovo svake nedelje i praznika u proteklih trideset godina i tvrditi da nešto od toga umem da artikulišem bila bi laž — ne umem reći ništa, osim da je evharistija vitalni uslov mog života. Umetnost je lakše artikulisati.

Stajanje pred Moshoforosom, krotkim nosačem teleta u Akropoljskom muzeju, davno, u mladosti, prvo čitanje Dnevnika o Čarnojeviću, prvo gledanje Nostalgije Tarkovskog na nekom bednom projektoru u maloj zagušljivoj sali početkom devedesetih (zaustavljen dah pri spoznaji da je to moguće u filmu) prvo slušanje Smetanine Vltave u školskoj učionici — sve nas je to izvodilo iz vremena u nadvreme, otvaralo nam portale koji kroz nas same odvode dalje od nas samih, u jednu neispitljivu mogućnost egzistencije drugačije od ove koju svakodnevno živimo, u kojoj je vreme  —samo točak koji mrvi kosti.

Svaki od tih susreta nosio je u sebi nešto šokantno, što onog koji se iskustvu otvori — pomeri zauvek, postajući formativan deo ličnosti. Dalje, svako takvo iskustvo slično je i po svemu ostalom duhovnom i liturgijskom iskustvu u smislu da usisava u sebe čitav doživljaj sveta, odjednom sve postaje važno, način na koji se oglase ptice pored prozora, muva koja zastane na zidu, vetar koji pomeri zavesu, žena u prvom redu koja spušta glavu na rame čoveku do sebe, zrak sunca koji greje postolje skulpture — sve to uranja u osnovi doživljaj Dela, jer se u tome nadvreme Dela sreće sa našim običnim vremenom i oni stupaju u razgovor.

Tako je bilo i maja dvadeset i drugog tekuće godine. Na Neimaru su iz starih bašti žbunovi ruža pružali svoje grane ka prolaznicima, vazduh je mirisao kao što sve ređe biva u ovom premorenom gradu, pripremajući njegove stanovnike za junsko mirisno rasipništvo lipa. Parkirali smo se podalje i prolazili pored uleglih starih ograda koje su se smenjivale sa onim modernim, opremljenim interfonima i kamerama. Mislili smo o Ivanu V. Laliću koji je ovde proveo veći deo svog stvaralačkog veka i kroz glavu su prolazili stihovi njegove pesme Proleće, Kotež Neimar (Zima je povukla hrtove / Na svoja južna lovišta; / Izlaze boje iz skrovišta / I naseljavaju vrtove / U igri drevne mimikrije, / Kad svaka boja je zelena…) 

Posle smo sedeli u podnožju Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, u bašti kompleksa Stella, opet misleći o Laliću, jer u pitanju je Stella maris, Zvezda mora, jedan od zapadnih prerogativa Majke Božje i opet su dolazili u svest stihovi, kao da nas sve priprema za ono što će uslediti.  (Zvezdo mora, ti koja si ograđeni vrt, / Vidiš li ovaj razdor u srcu voljenih stvari, / Čuješ li bolesni šum kad kuca srce sveta? / A milenijum se topi kao toliko sveća / Pred jednim praznim grobom, u Jerusalimu.) Oko nas su kafe pili ljudi u horskim kostimima, do nas su dopirali isečci razgovora u koje su se udevali nerazumljivi muzički termini. Na nas se spuštalo ćutanje, onaj predosećaj sličan tišini pred olujni vetar.

Onda smo, nekako u isto vreme, poustajali od stolova i ušli u Crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Članovi hora su ušli i stali u krug, u centralni deo hrama poznatog po akustici. I u tom sabornom ulasku bio je nečeg neobično podrazumevajućeg, kao da smo svi ušetali u isto Čekanje.

Onda je ušao mladić koji je centar čitavog zbivanja, da u narednom zemaljskom satu izvede nešto što bi se, u najkraćem, moglo nazvati rvanjem sa anđelom. Mladić je po svemu neprimetan,  i ta je neprimetnost u čudnom neskladu sa njegovom visinom, nežne spoljašnjosti, nenametljivih pokreta, mekog koraka. Poznajemo ga kao horovođu dečjeg hora u Crkvi Svetog Vasilija Ostroškog na Bežanijskoj kosi. Navikli smo da se čudimo kako bez ijednog podignutog glasa, samo pogledom, tihom rečju ili nežnim tapšanjem taj čovek upravlja omanjom armijom dece, od kojih su neka sasvim malena, ali ga ipak krotko slušaju. Znamo da taj mladi čovek ima muzičku karijeru, ali mi se slabo razumemo u ozbiljnu muziku, pa ne umemo odmeriti ni umeće, ni status ili poziciju u kontekstu te scene. Dolazimo, dakle, potpuno nepripremljeni.

Znamo da je za večeras odabrao repertoar skandinavskih autora. Veče je posvećeno Ejnojuhaniju Rautavari, desetogodišnjica je smrti velikog finskog kompozitora. Izvodiće se, pored Rautavare — Gjeilo, Kverno i Pert. Od svih navedenih poznajem samo poslednjeg. U mojim slušalicama je često, na dalekim putovanjima, u gradskom prevozu ili u kad se zatvorim sama u sobi, taj Pertov sveti minimalizam svodi svet oko nas na njegove najvažnije osnove, otkrije nam njegovu armaturu i za trenutak pomislimo — svet je sigurniji nego što smo mislili. Zato slušam Perta.

Mladić, po imenu Jakov, dakle, ulazi, istim mekim pokretom kojim u našoj svesti vodi za ruku čitav hor male dece, staje u centar među svoje horiste, i u tom trenutku se događa nešto čudesno: mi shvatamo da on odnekud upravlja energijom čitave prostorije, da ovo nije čovek koji diriguje samo svojim horom, već sa nepogrešivom i nerazumljivom prezicnošću diriguje svima nama. Kao što ne razumemo kako mu to uspeva sa decom, ne shvatamo ni kako radi ovo što nam se pred očima događa, osećamo samo da smo odnekud jedno sa horom, da ulaskom ovog čoveka u centar prestajemo da budemo publika odvojena od onih koje smo došli da slušamo, verujući, neiskusno, da smo došli na koncert klasične muzike.

Ono što sledi narednih sat vremena rvanje je tog mladog čoveka sa anđelom, u koje smo mi uvučeni čitavim bićem, bez ostatka, bez odbrane. Njegove ruke upravljaju glasovima i našim bićima, mi menjamo pozicije na stolicama, sedimo čas na ivici kada drama glasova postane nepodnošljiva i probadajuća, dišemo smireno kad se oni uzdignu u borealnu čistoću severa, potpuno, dakle, nespremni. Događaj je šokantan, i prvi put nakon dugo vremena imamo priliku da zavirimo u šokantnost nadvremena u koje uvodi umetnost. Pred kraj koncerta jedan čovek iza mene se hvata za naslon stolice ispred sebe, spušta glavu i tiho jeca. To je očekivani odgovor na ovo, mislim, jer uvek je potresno svedočiti času u kom lepota spasava svet, u kom anđeo nekoga ščepa u svoj strašni i divni zagrljaj i dozvoli smrtniku da ga pobedi.

Rautavara je rano iskusio ostavljenost — oca je izgubio sa deset, majku sa petnaest godina. Prvo delo kojim je kao student stekao međunarodno priznanje bio je rekvijem posvećen majci, dakle delo žalovanja. (I opet je, o Bože, tu neimarski Lalić, koji je izgubio majku u petnaestoj godini napisavši potresni Rekvijem za majku, jednu od najnežniih pesama majci u čitavoj našoj poeziji, pa i kasniji Pomen za majku koji nas podseća da je, kao i u Rautavarinoj muzici, „o svetlosti, zapravo, sve vreme reč.”). Rautavara je bio inokosan, duhovni tragalac koji je prošao uzbudljivo umetničko putovanje slično onom koje viđamo kod pojedinih slikara — kad posmatramo, primerice, način na koji je Mondrijan putovao od figuralnog slikarstva do onoga po čemu je u našoj svesti najprepoznatljiviji. To bi, u muzičkom smislu, bio Rautavara, samo što je njegov put delovao obrnuto: jer završio se na neočekivanom mestu, onom na kom završe valjda svi umetnici u kojima baštovan nadvlada arhitektu. Jednom je prilikom uporedio komponovanje sa vrtlarstvom: ne sklapanje elemenata, nego posmatranje i usmeravanje organskog rasta.

Tako je čovek koji je prošao kroz sve značajnije muzičke izme došao do spoznaje da kompozitor nije apsolutni gospodar dela, nego onaj koji prima, postaje provodnik dela koje kao da već postoji u apstraktnom svetu ideja, a zadatak kompozitora je da ga porodi što pažljivije, trudeći se da ga ne ošteti. U komponovanju tako postaje presudan deo koji je izvan racionalne kontrole, pa je, prema priči, upozoravao svoje studente da ne forsiraju muziku, jer muzika ima svoju volju i zna kuda želi da ide. To zvuči kao izrazito organsko shvatanje forme, i kao jedno prilično drevno shvatanje umetnosti, ono u kom umetnik zaziva božansku intervenciju, doživljavajući sebe samo kao sasud, provodnik. 

Potpuno je očekivano da takvog umetnika naposletku privuče pravoslavlje, nevezano za teologiju ili interesovanje za konfesionalnu pripadnost, kao deo dubokog traganja za liturgijskim iskustvom: Rautavaru je fascinirala ideja liturgije kao izlaska iz linearnog vremena, i upravo to se oseća u njegovoj muzici. Ona nas podiže do osećanja lebdenja, zgušnjava i usporava vreme, zvučni prostor kao da ne ide napred, nego se otvara vertikalno. Otuda osećanje da iznad glasova u krugu nestaje strop Crkve Uznesenja Blažene Djevice, da je umesto njega nad nama borealna svetlost. U njoj obitavaju Rautavarini anđeli, ne kao sentimentalna bića utehe, nego bića granice, duhovni mostovi između svetova, stvarnost prožeta nevidljivim prisustvom. 

Kroz sobe koje je stvorio takav umetnik morao je u jedan pozni majski čas provesti nas ostale jedan Jakov, koji je ceo hodajuća neprimetnost, nenametljivost, osoba koja kao da uopšte ne zauzima prostor oko sebe, ne teži nikakvom uspostavljanju autoriteta, u čijoj skromnosti nema poze, nego je ona ugrađena u biće. Eto takav jedan čovek stane u centar i zavlada bez ostatka prostorijom i čovek jasno oseti da je to plaćeno golemom cenom posvećeništva i služenja, stalnim umanjivanjem sebe da bi čovek postao dovoljno malen da može proći kroz minijaturna vrata Carstva nebeskog. Jer ta malena, samo retkima vidljiva vrata, na kraju skidaju iznad nas svodove crkava u borealnu svetlost u kojoj obitavaju Rautavarini anđeli.

Sa njima se rvao jedan Jakov i nisu ga savladali. Posle je otišao iz centra u stranu, vratio se u svoju neprimetnost, zahvaljujući ljudima koji su došli zato što su — došli. Jer to je reakcija videlaca u dobu onih koji, ako i vide — ne znaju kuda da gledaju: hvala vam što ste došli da vidite. Ima u tome nešto duboko duhovno nelogično, jer bismo mi morali biti nosioci zahvalnosti, ali videlac vidi kako funkcioniše svet, prihvata sa smirenjem to ustrojstvo i zahvali se.

A kad osta Jakov sam, tada se jedan čovjek rvaše s njim do zore. Pa onda reče: pusti me, zora je. A Jakov mu reče: neću te pustiti dokle me ne blagosloviš. 

Đurđica Čilić izvanredna je profesorica na Katedri za poljski jezik i književnost, i prevodi suvremeno poljsko pjesništvo. Nekad je, još za vrijeme socijalizma, to bio čest slučaj: profesori s katedri za strane jezike gotovo redovito bavili su se prevođenjem i uvijek bi se među njima našao i onaj koji je prevodio poeziju, objavljivao je po časopisima, sastavljao antologije, nakladnicima nudio, a oni su prihvaćali, čitave opuse pjesničkih klasika jezika za koji je stručan. Vremena su se, međutim, promijenila, pa je danas Đurđica Čilić među vrlo rijetkim profesorima sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji se uopće bave poslovima u književnosti koji nisu u vezi s njihovim formalnim akademskim napredovanjem. Ako nešto u književnosti pokušavaju raditi, onda su to nemušti, međusobno podupirući, uglavnom poluamaterski pokušaji vlastitog umjetničkog rada. Prevođenjem poezije iz čista mira, osim Đurđice Čilić, ne bavi se (skoro) nitko.

Ona to radi u vremenima bez književnih novina i časopisa u Hrvatskoj. Ali svejedno pokušava poeziju prevoditi javno, na opću radost, onako kako se to nekad radilo, pa bi na naslovnici beogradske Književne reči ili zagrebačkog Oka, usred nekih globalnih političkih previranja ili u povodu kakve prirodne katastrofe, ili bez ikakvog društvenog povoda, bivao objavljen prijevod upečatljive pjesme nekog modernog klasika. Umjesto da svoje prijevode objavljuje na naslovnicama novina za književnost, Đurđica Čilić objavljivala ih je na svom privatnom fejsbuk profilu. Ali je onda taj profil ugasila, jer su je smorili neka afera i jad hrvatske javnosti. Prijevode nastavila je objavljivati u knjigama, te u ponekom malobrojnom kulturnijem zakutku domaćeg međumrežja.

Svoju “Antologiju poljske poezije 20. i 21. stoljeća” naslovljava po pjesmi Czesława Miłosza, jednoj od klasičnih, koje, učinit će nam se, znamo cijeloga svjesnog života, u prijevodima različitim, jer je prevoditeljica i prevoditelja poljskog pjesništva bilo na hrvatski, bilo na srpski, pa i na bosanski, dugo i na srpskohrvatski, čitavo mnoštvo, i to uglavnom talentiranih. Pjesma je naslova “Pjesma o kraju svijeta”, vrlo je suvremena, današnja, kao što je bila i ondašnja, kad ju je Miłosz negdje na zapadnim američkim obalama pisao, a njezina četvrta i posljednja strofa u Đurđičinom prijevodu glasi: “A prorokom što bit bi mogo starac sijedi,/ No prorok nije i to ne želi kriti,/ Rajčice vezujuć usnama procijedi:/ Drugog kraja svijeta neće biti,/ Drugog kraja svijeta neće biti.”

Iz nekog razloga koji nam neće biti znan čak ni ako smo upoznati s podrobnijim izvještajima o pjesnikovu životu, Miłosz je bio pjesnik vrta. Ostavši bez domovine, osamljen usred najdalje zamislive tuđine, bez nade u povratak jer mjesto na koje bi se on vratio zapravo više i ne postoji, živio je po univerzitetima, aerodromima i betonsko-staklenim megapolisima, živio je također i u tekstu, ali je njegovo prisno mjesto bio vrt. Dvije su baštovanske pjesme u ovom izboru. Druga je, inače jedna od najprevođenijih i najkarakterističnije njegovih, “Dar”, ali u posljednjoj strofi “Pjesme o kraju svijeta” postoji taj neodoljiv vrtlarski i poljodjelski detalj. Starac koji odbija biti prorok ili se predstavljati tako, kleči pred lijehama rajčica, drvene pritke zabada u zemlju, vezuje stabljike rajčica i izgovara riječi: “Drugog kraja svijeta neće biti, drugog kraja svijeta neće biti”. Prethodno se u pjesmi odvije karakteristična miloševska idila: pčela kruži nad cvijetom kapucinke, cvijeta koji se u nas češće naziva dragoljubom, podrijetlom je iz Latinske Amerike, a ima ga širom Mediterana, kao i u zaljevu San Francisca, i na svojim mu krilima donosi prah s drugog dragoljuba. Na dan kraja svijeta, veli Miłosz. A ribar za to vrijeme krpa mrežu, ili, kako Đurđica kaže, “vezuje oke sjajne mreže”, delfini se igraju u moru, mladi vrapci grajaju na oluku, i sve je u tom savršenom redu, dok na dan kraja svijeta Donald Trump blokira Hormuz, ili ubija školu punu djevojčica, ili 1. rujna 1939. napada Poljsku tvrdeći kako je Poljska upravo napala njega. U pjesmi se, dakle, odvija savršena idila kraja svijeta, i sve što se u njoj zbiva planiranje je sljedećeg trenutka, onog kojeg, ako je kraj svijeta, neće biti. Pa prah s pčelinjih krila neće oprašiti kapucinku, niti će ribareva mreža više loviti ribu, i sve što jest, više biti neće.

Ali zašto je to vezivanje rajčica tako neodoljivo? Zato što u tom postupku postoji nešto gotovo crkveno, svakako vjerničko, ceremonijalno-kršćansko na taj neusporediv miloševski način. Naime, starac nema drugog načina da zabada pritke u zemlju i uz njih vezuje stabljike rajčica, nego da kleči. Da je mladić, mogao bi, možda i drukčije, ali starac nikako. I tako klečeći, starac u kojem vidimo autoportret Czesława Miłosza, govori nam da se kraj svijeta već dogodio i da je iščekivanje uzaludno. Drugog kraja svijeta neće biti, i to nije utješno. Zamišljam, lijepo bi bilo kada bi postojale novine koje bi na naslovnoj stranici na dan kada Trump vrijeđa papu Lava, ili kad papu Trumpov potpredsjednik uči kršćanskoj teologiji, objavile “Pjesmu o kraju svijeta”.

Antologiju poljske poezije 20. i 21. stoljeća otvara Leopold Staff. Trinaest godina mlađi od našeg Kranjčevića, poživio je skoro pola stoljeća duže, i bio mentor mladih modernista i protoavangardista iz skupine Skamander, s kojima počinje veliko stoljeće poljskoga pjesništva. Ima u ovoj knjizi jedna čudesna i strašna Staffova pjesma, naslov joj je “Temelji”: “Gradio sam na pijesku/ I srušilo se./ Gradio sam na stijeni/ I srušilo se./ Sad ću početi graditi / Od dima iz dimnjaka.” Za Staffom u knjizi Đurđice Čilić slijedi Maria Pawlikowska-Jasnorzewska, velika, u svoje vrijeme vrlo popularna pjesnikinja, moćna buntovnica, koja se više puta udavala, bila slobodna u neslobodnom svijetu, a u svom pisanju tematizirala apsolutno sve društvene i ženske tabue svoga doba. Rat je provela u emigraciji, i umrla rano, u ljeto 1945, ne navršivši pedeset i četiri. Evo, recimo, njezine pjesme “Krave”: “Nasmijane, ravnodušne, zdrave,/ u kružnim se šetnjama nižu/ ljudske figure ko krave,/ oko onog što visi na križu.” Pjesma genijalna, nalik slici Krste Hegedušića, ali bi malo toga od nje ostalo da nije jezične inventivnosti i poetskog dara same prevoditeljice. Ono što Đurđica Čilić pokušava i što često uspijeva nije puko prenošenje informacija o pjesmi napisanoj na stranom jeziku, nego pisanje te pjesme nanovo, u jeziku hrvatskome. Takvo što radili su, prevodeći, Danilo Kiš, Tin Ujević, Slamnig i Šoljan, Stanislav Vinaver. Neobično je, međutim, to što za razliku od njih, ili za razliku od skoro svih naših prevoditelja koji pjesme nisu prevodili ni prepjevavali, nego su ih u svome jeziku nanovo ispisivali, Đurđica Čilić nije pjesnikinja, ili barem ne objavljuje vlastitu poeziju. (Postoji još jedan izuzetak: Nikola Bertolino.)

A onda s Julianom Tuwimom započinje ona velika, mnogo puta već ponovljena avantura čitanja ovom čitatelju najbliže i pred njegovom imaginacijom najveće europske poezije dvadesetog stoljeća, one po kojoj je, uz pjesništva nekoliko svojih domaćih naroda, i sam postajao pjesnik. Tuwim je suosnivač Skamandera, infantilni pjesnički genij, satiričar, kabaretist, jedan od najvećih pjesnika za djecu uopće, i jedan od onih poljskih pisaca koji su ovu književnost učinili tradicionalno slobodnom od svih žanrovskih razlika, kao i u podjeli na ono što je fikcija i što je fakcija, na ono što je za djecu i što je za odrasle. “Ti” je Tuwimova klasična, opet često prevođena pjesma, i opet nitko je nije u našem jeziku tako dobro napisao kao Đurđica Čilić. Pročitajte pjesmu pažljivo, mogla bi vam biti važna: “Ti držiš me za to tle,/ Ti nosiš me do neba,/ Ti za mene stvaraš sve/ Daješ što mi treba./// Samo za tebe ja znam/ Tebe ja razumijem./ Svijet ostaje mi neznan,/ Shvatit ga ne umijem./// Svaki korak – gubim se!/ Svaka mis’o – dubok vir!/ Ti jedina vraćaš me,/ Moj si spokoj i moj mir./// Krv tvog srca čujem kako,/ Kroz tijelo se kreće, vrti/ Opstat mogu samo tako/ U životu, punom smrti.”

Konstanty Ildefons Gałczyński jedan je od nekoliko europskih pjesnika koji su mi, gimnazijalcu, bili put i putokazi, a da im imena nisu odjekivala snažno u dvoranama od općih kanona. Takvi za gimnazije bili su još, da ih se odmah mogu sjetiti, Dino Campana, Nichita Stănescu, Pentti Saarikoski. Vrijedilo bi, ali ne sad, sjetiti se i ostalih. Gałczyński bio je ludist i svetac stiha, jedan od onih jurodivih lirika i avangardista bez kojih naši životi u književnosti ne bi bili mogući. Lijep je Đurđičin prijevod pjesme “O vrapčiću”: “Vrapčić je malena ptica,/ vrapčić je vrlo sitno biće,/ ružnu stonogu proždire,/ Al’ on se nikog ne tiče/// Cure, ne zaboravite/ vrapca, milog druga svoga!/ …/ dobrog vrapca volite,/ volite ga, tako vam boga!”

Spletom sretnih kulturno-književnih okolnosti, a pomalo zahvaljujući i vječnom poljskom suočenju s izvjesnom propašću i sudnjim danom sveg poljaštva, između domovinske i emigrantske poljske književnosti nije postojao onaj i onakav ponor i zid kakav postoji između hrvatske ili srpske književnosti koja je nakon 1945. nastajala u domovini i one koja se rađala u emigraciji. Tako emigrant Miłosz pripada istom povijesnom i književnom toku s Tadeuszom Różewiczem i Wisławom Szymborskom, premda su veći dio života proveli ne samo tisućama i desecima tisuća kilometara udaljeni, nego su se i u političkom pogledu veoma razlikovali. 

Szymborska je, činilo se to prečesto čitatelju Đurđice Čilić, sklonom špijunaži njezinih književnih i estetskih sklonosti, onaj pjesnički glas koji je prevoditeljici intimno najbliži. Szymborska je stigla do krajnje pjesničke jednostavnosti i jasnoće. Umjesto da prkosi onom što Miljković naziva siromaštvom jasnoće, ona mu je kao spasu hrlila, iskupljujući sve svoje grijehe i sve grijehe epohe u nečemu što je za većinu ambicija nedostojna književnosti, upravo zato što je tako nedohvatljiva. Upravo to, recimo, piše u njezinoj pjesmi, koja započinje strofom koju bismo mogli zapisati kao program vlastitog preživljavanja: “Velika je sreća/ ne znati točno/ u kakvom svijetu živimo.” Malo što je u našim životima bilo kao ova tri stiha, ili kao jedna rečenica koju oni sastavljaju, tako utješno istinito i tako milosrdno prema činjenici da smo živi i da nas naši životi još uvijek vesele.

Ne znam kako generacijska i stilsko-poetička podjela izgleda u periodizacijama poljske književnosti, ali u svijesti i svijetu ovog čitatelja, ono što je započinjalo s grupom Skamander dolazi svome kraju s Różewiczem i Szymborskom, s kojima u isto vrijeme započinje doba Zbigniewa Herberta i njegova gospodina Cogita, Ryszarda Krynickog, Adama Zagajewskog, Ewe Lipske, Juliana Kornhausera, koji su u svijetu koji su svojim prijevodima stvarali Petar Vujičić, Biserka Rajčić i Marina Trumić bili za naših osamdesetih skoro pa domaći pjesnici. I tu se negdje i završava za nas ona poljska epoha koja prethodi Đurđici Čilić. Ona će se na nju nastaviti imenima novih pjesnika – niz ih je vrlo zanimljivih i u ovoj antologiji – ali je važnije i fascinantnije što je Đurđica Čilić učinila nanovo prevodeći one čije smo pjesme znali. U prevelikom broju slučajeva, njezini prijevodi Zagajewskog, Szymborske, Tuwima, Ildefonsa Gałczyńskog najbolji su u moćnom društvu (nećemo reći – konkurenciji) polonističkih prevoditeljskih velikana, i to je ono što je u ovoj antologiji zapravo i najuzbudljivije.

Pitanje pjesništva odavno nije neprofesionalnim pa i ponekom profesionalnom čitatelju ili piscu najmilije. Mnogi među onima koji doista čitaju reći će da poeziju ne čitaju, ne razumiju, ne osjećaju. Žalosti to, jer u pravilu sluti nesporazum s temom. Jer to što ne osjećaju i ne razumiju oni koji kažu da ne osjećaju i ne razumiju poeziju nikad nije poezija. Obično su to tvrda rima i vojnički stih, bogatstvo proizvoljnih metafora i džungla stilskih figura, mit o avangardi i mit o tradiciji, mučenje jezika i jezične igre nemoćnih igrača. U antologiji “Drugog kraja svijeta neće biti” Đurđice Čilić nema takve poezije, niti takvog prepjevavanja. Ovo je izvještaj o jednome dobu, pjesništvo u kojem leži velika proza našeg doba. Knjiga koja će razbiti predrasude svakom čitajućem čovjeku koji vjeruje da poeziji nije sklon.

Kao što grobar, pošto s groblja
Svi odu, nogom utepkava
Zemlju na humku   

 Tako i ja
Zatirem ovo življenje
Da se nikome ne ponovi   

Pogano
I teško ko ćenefska tahta –   

Dosta je
Nadanjâ iza kojih, aman
Osim groba ne ostane baš ništa     

(2026)

Jur nijedan na svit Amir
nije zapjevao vlastiti
pogled u zemlju Dalmaciju
nakon kratkoga puta u onu
ljepotnu hrvatsku krajinu

O tome, opijen, mniti nastojim
dok morski mi crn murećep
plavetno oko zatamnjuje
i dok na vodi, kao domine
brižljivo pribirem znamenke
trošnoga našeg libra bosanskog
koji nit Matija Mažuranić
nit potonji vidilac Sančević
ne htijahu štiti
misleći da ni živjeti neće
to što se dade prešutjeti

Almissu možeš i ne spomenuti
ali Svemir će pravedni svjedočiti
da će nad njome bdjeti zauvijek
sjena Meštrove Mile Gojsalić
i da će more, što se k njemu penje
sa Neba vječno gledati
nesretni pjesnik Pupačić

Noćas, i ti bi mogla zanijekati
da mene, sirotog, negdar si jubila
no još bi ostala vlažna ti haljina
burinom toplim nošena
i slatka slutnja da u dvorištu
na štriku ima mjesta za oboje –
za nju, i za smokvinu pokrivku
koju sam, žedan, davno gricnuo

A obnoć ako se grad ovaj preobrati
i odustane biti od sna tvrđava
sa jedinom zastavom srca
na trgu poljičkom javno će
ujutro on prisegnuti
da niko i nikada tu
ni na ulici nije mene susreo
ali u džepu dokaze čvrste imamo:
račun za lozu iz konobe
i ovu slanu ljuvenu pjesancu

Iz rukopisa “Moje stvari”

U ponedjeljak, 27. studenog na naslovnoj stranici Politike objavljena je lista 105 na smrt osuđenih i odmah strijeljanih suradnika okupatora. U utorak, na istom mjestu u novinama, Marko Ristić, prijeratni književni kritičar lista, objavljuje svojevrsnu apologiju strijeljanjima, naslova “Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin”. Među osuđenim i pogubljenim ima ministara u izdajničkoj vladi generala Milana Nedića, žandara i policajaca, njemačkih oficira, agenata Gestapoa i karijernih uhoda, zločinaca svake vrste, pjesnika i književnih prevoditelja, profesora univerziteta… I među svima njima jedan je crtač stripova. Taj crtač stripova zvao se Veljko Kockar, i u odnosu na revolucionarnu pravdu manje je bio kriv nego Miroslav Krleža. Njegova krivnja bila je manja i u odnosu na neku univerzalnu pavdu, ako takva još postoji, ali i u odnosu na upravo promovirane zakone nove, kao i bilo koje druge države. Bio je manje kriv naprosto zato što ni za što nije stigao biti kriv. Crtao je novinske stripove zabavnog sadržaja, onakve kakvi su u posljednja prijeratna vremena bili u modi. Stvarao je junake po uzoru na Walta Disneya, odnoseći se, možda, pomalo i neodgovorno prema pitanjima autorskih prava, objavljivao je i za vrijeme okupacije, ali nitko nikad neće u njegovim stripovima pronaći ništa što bi ga prikazalo kao suradnika okupatora ili propagandistu njihovih ideja, premda u Politici s imenima strijeljanih uz njegovo ime piše: “student tehnike, agent Gestapoa, istakao se u širenju laži i kleveta protiv Narodnooslobodilačkog pokreta”. Ili ga je netko oklevetao, ili se radilo o fatalnoj zabuni i zamjeni identiteta, koja je razriješena tako da su mu za sva vremena pripisane tuđe inkriminacije. Mrtvima je svejedno, mrtvi mogu ostati vječno krivi!

Je li među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom, koji su tako brzo pogubljeni, bilo još nedužnih? Teorija slučaja, statistika, brzopletost našega svijeta u promoviranju pravde kojom će biti zamijenjena neka stoljetna nepravda, sve nam govori da vjerojatno jest, bilo je još nedužnih. A koliko je među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom bilo onih koji bi, sa stanovišta revolucionarnog prava i onih koji su takvo pravo provodili bili prije osuđeni nego Miroslav Krleža, e da se kojim slučajem našao sucima u rukama? To pitanje u sebi sadrži odgovore i na mnoga pitanja, a ne tiče se samo crvenih revolucionarnih vlasti iz Beograda 1944. ili iz Zagreba 1945. Jer isto tako možemo konstatirati i to da hrvatski književnik, prema kojem Krleža pokazuje karakterističnu nježnost, August Cesarec ne bi bio pogubljen, e da je u ruke crnih revolucionarnih vlasti u Zagrebu 1941. dopao koji mjesec, tjedan ili možda samo dan kasnije.

Kako se osjećao Marko Ristić, dok je u isto vrijeme spašavao Krležu i pisao novinski članak u kojem je sebe pridruživao onima koji su osudili i pogubili onih 105 ljudi? I u kojem je trenutku u životu Ristić počeo o svemu tome ozbiljno da razmišlja, jer je takav trenutak morao postojati?

Krleža, naravno, tog odlučnog tjedna nije čitao novine. U ponedjeljak je izašla lista strijeljanih, u utorak je pjesnik i teoretičar nadrealizma građanima objasnio i opravdao strijeljanja, a već u petak Krleža je pošao svojima. U kancelariji na Kosančićevom vencu, gdje se, premda dogovoru koji je Marko prethodno s nekim sklopio, Krleža prijavio, uskoro se okupila ona beogradska intelektualna lijeva elita, osim Marka svi u partizanskim uniformama, koja ga je sve do Sukoba na književnoj ljevici slavila kao najvećega svog pisca. Našli su se tu i njegovi žestoki protivnici, oni koji su ga nazivali trockistom i izdajnikom, i oni koji su ga branili, ali razlika se nije primjećivala. Kao da je dragi Bog još jednom sišao na zemlju, ili kao da se pojavio onaj koji će četiri godine naših patnji i stradanja svojom besmrtnom književnom gestom pretvoriti u roman, poemu, tekst, te mu na taj način dati smisao.

Krleža se potom seli na Dedinje, u vilu koju dijeli s generalom i španjolskim borcem Hrvojem Vojnićem – Sekulom, koji će nekoliko tjedana kasnije u dijelu kuće koji mu je pripadao pucati sebi u sljepoočnicu. On ga je našao onakvog, bez pola glave. I bio je sretan što Bela nije tu, premda je napeto iščekivao da se stvari sa njom do kraja riješe. A nakon što se i to dogodi, početkom krajem svibnja 1945. putuju u Zagreb. On se sreće s drugovima koje nije vidio otkako je jedne noći izašao iz stana u Radišinoj i više se nije vratio. Na Jelačić placu, koji je već prozvan Trgom republike, ali na njemu se još uvijek drže konj i konjanik, posjećuje Društvo hrvatskih književnika. Od svih je dobro dočekan, nigdje se ne može naslutiti ono što nailazi. Zagreb je mnogo uščuvaniji i bogatiji od Beograda, manje je ruševina i nesreće po ulicama i trgovima. Manje je i ljudi. Oslobođenje je prije dva-tri tjedna stiglo, u gradu se zbiva ono što je u Beogradu već doživio, ali on to ne osjeća. Čini mu se da dolazi vrijeme povratka u rodni grad. Na ulici ugleda Ivu Andrića, ali se potrudi da ga ne sretne.

Susret sa Zagrebom protječe gotovo idilično, Krleži se čini da je završen rat, ne samo ovaj drugi nego i onaj prethodni, sve do noći pred povratak u Beograd, kad dolaze po Belu. Na vrata su zalupali u tri izjutra. “Dvojica Ličana i Bosanac, sitan kao balerina, i kretnje su mu takve, pomalo ženske, a lice tipično orijentalno, kao u bagdadskog lopova. Ono što me je tek probuđenog zbunilo bila je misao od koje se više nisam uspijevao odmaknuti da pred sobom gledam trojicu ustaša. Ovo je neka pogrješka, vikao sam, ovo je neka pogrješka! Ali što sam to htio reći: da je greška to što pitaju za Belu i što je dušmanski, onako u svilenoj spavaćici hvataju pod pazuhe i vuku prema vratima, ili je greška to što nam usred noći dolaze ustaše, premda je Zagreb, je l’ te, oslobođen po partizanima. U to me je, kako sam mu se, valjda, našao na putu, mali Turčin bubnuo kundakom pod rebra, tako da sam izgubio svijest. Budim se, a Bele nema! To će do kraja ostati moj najveći užas: budim se, a Bele nema!”

Andrić se u trenu zaprepastio, shvativši da je taj čovjek sa crnim šeširom – u Zagrebu u proljeće 1945. nisu baš česti ljudi sa šaširima! – koji bježi na drugu stranu Jurišićeve, glavom Miroslav Krleža. Nisu se naročito dobro poznavali, niti su se nakon 1921. i Andrićeva odlaska iz Zagreba često susretali. U ona davna doba, 1913. i 1914, nekoliko puta su provodili noći u istome društvu. Možda su tada bili istomišljenici. Ali i kao mladiću taj čovjek je u njemu stvarao nelagodu, koju ni sebi ne može lako objasniti. Vječno podrugljiv, jak kao bik, hvalio se svojim plivačkim i gombačkim šampionatima, militarist i jugoslavenski nacionalist, koji je 1913. snivao o dvije stvari: o vlastitom uspjehu na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, čiji je ravnatelj Josip Bach uporno odbijao Krležine avangardne komade, a on ih je još upornije pisao; i o velikom ratu, ili još bolje proleterskoj revoluciji, koji će preobraziti Europu i ujediniti sve Jugoslavene, a u kojem će on, Krleža, ako ga je Andrić ispravno shvaćao, postati veliki vojskovođa. On, pak, zazirao je i od kazališta i od rata, a još je svo vrijeme osjećao i tu pomalo neobjašnjivu distancu između onog što su predstavljali i Krleža, i to njegovo zagrebačko društvo, i onog što je sam donosio iz Sarajeva i s višegradskih meraja svoga djetinjstva. Trudio se s njima razgovarati onim najispravnijim, takozvanim književnim jezikom, u koji bi pomnjivo udijevao zagrebačke riječi i argamerizme, ali samo one koji su u govoru manje prisutni, dok bi se Krleža u svojim obraćanjima njemu često neprilično beljio i pečio, pokazujući mu da, eto, i on može govoriti onako kako govore Bosanci. Dugo mu je trebalo da shvati da ga on na taj način nije kanio podcijenjivati, nego se samo, eto, htio pohvaliti još jednim svojim znanjem i interesom. Odgovarao mu je mrko i hladno, skrećući prečesto pogled u stranu, čime je na kraju između njih dvojice podignut zid, koji se drži, evo, do danas, kad Krleža poput kakve utvare iz zajedničke zagrebačke mladosti bježi na drugu stranu Jurišićeve.

Slučajno ga je, boraveći u Beogradu između dvije diplomatske službe, sreo i one za Krležu trijumfalne 1929. godine. Kralj Aleksandar upravo je raspustio parlament i zaveo personalnu diktaturu, masovno su uhićivani sindikalisti, komunisti i njihovi simpatizeri, ljudi su stradavali u uličnim atentatima, Ante Pavelić je emigrirao iz zemlje, te je u odsutnosti osuđen na smrt zbog veleizdaje, a Miroslav Krleža bio je na svome životnom i književnom vrhuncu. U Zagrebu je premijera “Gospode Glembajevih”, veličanstvenog komada o građanskoj dekadenciji, u kojemu je glavnu žensku ulogu zaigrala njegova supruga, koja je još godinu-dvije ranije radila kao učiteljica. U Beogradu, jedva malo zatim, u Narodnom pozorištu, direktor drame Branko Gavella iste te godine režira drugu inscenaciju istoga teksta. Glavna se glumica, međutim, razboli, tako na njezino mjesto uskače Krležna supruga. Sve se to, ako Andrić dobro pamti, zbiva krajem svibnja i početkom lipnja 1929, a njih dvojica sreću se u Francuskoj ulici. Andrić se uzbrdo penje s teglom meda, koju je kupio na Bajlonijevoj pijaci, zamotanom u komad novina, danima ga muči plućni katar koji stvara u njemu neku samrtnu jezu, a Krleža se spušta odozgo, od Pozorišta, kotrlja se nizbrdo silom inercije svoga moćnog tijela, primijećuje ga i prepoznaje, pa mu na Andrićevo iznenađenje maše. Onda stoje tako nasred pločnika, Krleža ga ni ne upita za zdravlje, nego počinje brbljati o teatru. On bi mu najradije rekao da on o teatru ne zna ništa i da se srami glume, ali naravno je da to neće učiniti, nego ga sluša, klima glavom i kaže da će doći na premijeru. Dok to izgovara čini mu se da to iz njega govori netko drugi, netko tko se ruga njegovim inhibicijama. Doista, otišao je sutradan na predstavu “Gospode Glembajevih”, u režiji Gavellinoj. Bio je i Miloš Crnjanski, tada veliki Krležin adorant, koji je pisca poslije oduševljeno grlio. Bio je to u svakom pogledu zanimljiv prizor, koji je Andrić promatrao s druge strane foajea. Dva velika jugoslavenska pisca, jedan Hrvat, drugi Srbin, obojica prvorazredni muževi, van takvi športaši, pokazuju mišiće i, zaneseni vlastitom veličinom, ludo se smiju onom što nailazi. Bila je to jedina posljednja predstava po Krležinom komadu koju je gledao. Svidjela mu se, kao što mu se sviđaju i “Guliverova putovanja”, priča o svijetu koji je rođen iz mašte velikog pisca, ali koji u stvarnosti ne postoji. I sam se divio Krleži što može takvo što napisati. On nikako ne bi mogao.

I prije, i poslije toga do njega su stizali glasovi da Miroslav Krleža koristi svaku priliku da o njemu i njegovim pripovjetkama progovori s podcjenjivanjem. “Literarni demonstrator bosanskih folklornih motiva, crtač sentimentalnih veduta pri regimentama baruna Filipovića iz ljeta 1878, to vam je I.A.”, zapisao je Andrić u svoj plavi tefter, riječi koje mu je netko prenio onako kako se prenose zla ogovaranja. Svidjele su mu se, jer se u njima osjećao Krležin duh. Duh velikog pisca.

Kratko nakon neočekivanog susreta s Krležom na Jurišićevoj ulici, blizu pošte, u novinama je pročitao da je započelo suđenje Beli Krleži. Ta ga je vijest ispunila užasom, kakav čovjek osjeti pri vijesti o smrti znanca kojeg je sreo maloprije, živog i zdravog. Ako im jedna glumica, žena najznačajnijeg pisca kojega je komunistički pokret iznjedrio, može biti toliko kriva da joj se sudi, čemu se onda možemo mi ostali nadati? Cijelog je ljeta, pa do rane jeseni 1945, s torbakom u koji je spakirao jednu presvlaku, rezervne naočale, lijekove i najnužnije osobne stvari, čekao da i po njega dođu. Ali nitko nije dolazio, niti ga je itko izašto ispitao. Uredno se prijavio u Narodni odbor za dodjelu knjižice s – kako je to narod govorio, a on odmah zabilježio – “točkicama za opskrbu”. Potom se javio u Društvo hrvatskih književnika, gdje je vrlo ljubazno dočekan. Toliko ljubazno da je navratio i sljedećeg dana, pa je tako, sve dok nije stisnula zima, dolazio svakoga dana, razgovarao s ljudima, sudjelovao u društvenim ceremonijalima koji mu odavno nisu mili, plašeći se da će onog dana kad ne naiđe u Društvo netko po njega doći. Ali nitko nije dolazio, nikome nije bio zanimljiv. U Zagrebu u kojem su ljude svakodnevno odvodili na ispitivanja zbog onog što su mislili, pisali, radili ili govorili u četiri grozomorne godine Nezavisne Države Hrvatske, nakon čega bi se jedni sutradan vraćali kući preobraženi dotad nezamislivim strahom, drugih ne bi natrag bilo godinama i vratili bi se kao starci, dok treće nitko više ne bi vidio. Nova je vlast tako nastojala novim zlom namiriti zlo koje su počinili ustaše, i u taj je posao uložila golem trud. Nasumičnost kojom je probirala krivce i, kako su rekli, razdvajala žito od kukolja, nadmašivala je neke elemente ustaškog terora. Tada si mogao s pouzdanjem znati da preživjeti nećeš ako si Židovom rođen. Ako si, pak, pravoslavne vjere i srpskog imena, možda si, barem u Zagrebu, zlo prevariti i predstaviti se kao Hrvat, pogotovu ukoliko si izbjegao prvi val terora s proljeća i ljeta 1941. Ako si ikad bio komunist, ljevičar ili republikanac, ili ako si bio član masonske lože, bio si u ozbiljnom problemu. Ali ako nisi bio ništa od toga, a većina Zagrepčana nisu bili ni Srbi, ni Židovi, ni komunisti, ni masoni, i ako si pritom bio oslobođen opterećenja savjesti, Zagreb je za tebe bio jedno od boljih mjesta u Europi da tu preživiš rat. S partizanima je, nakon kratkotrajne euforije i iluzije oslobođenja, stigao bratski i ravnomjerno raspoređen strah. Nije bilo više nikoga tko je mogao biti do kraja uvjeren u svoju nedužnost. Nikoga tko bi se iznenadio ako po njega dođu. Ali prema Andrićevim saznanjima i računici, među građanstvom su najvećoj kušnji i riziku bili su izloženi isti oni koji su i u vrijeme ustaša odvođeni: masoni, liberali, anglofili, buržoaski elementi… Po njegova prijatelja Josipa Horvata, koji je za NDH bio i u logoru i u zatvoru, nije mu bilo dopušteno da se bavi novinarstvom, a knjige su mu bile službeno zabranjene, dvaput su dolazili i odvodili ga na ispitivanje. Istina, oba su ga puta isti dan pustili, ali što ako dođu i treći put?