Prije nekoliko dana pročitao sam da je, prema izboru lingvista iz Filološkog društva „Reči“, za riječ godine u Srbiji proglašena nadstrešnica. Izbor me nije iznenadio, ali me je, uprkos tome, uznemirio. Htjedoh da kažem kako je to zbog toga što je ta riječ u našu svakodnevicu unijela jednu neizdrživu, probadajuću neizvjesnost koja dopire do kostiju. Međutim, moram dodati jednu ispravku: nije riječ o neizvjesnosti, već upravo o izvjesnosti onoga što nastaje kada se zanemare ne samo famozna „pravila struke“ već i elementarna ljudskost.

Nadstrešnica je u svakom smislu moćna metafora. Ali prelomne situacije u životu pojedinca i društva nastaju kada se izgubi granica između metafore i realnosti. A nama se upravo to dogodilo. Nadstrešnica, koja bi trebalo da štiti od prirodnih nepogoda one koji se pod njom nalaze, u djeliću sekunde pretvorila se u giljotinu koja se obrušila na njihove glave. Ono što je naročito strašno jeste činjenica što se u ovom (našem) padu izgubila granica između stvari i ljudi, između nesreće i zločina.

Nadstrešnica, naime, nije pala sama od sebe: nju su svojim radom ili neradom, svejedno je – a ipak se nadamo da će se što prije saznati – oborili upravo oni koji su na sebe preuzeli brigu o bezbjednosti onih na koje se ona srušila. To znači da je mnogo prije pada betonske nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici došlo do pada jedne mnogo važnije „nadstrešnice“, a to je svijest o odgovornosti i ljudskosti. Ili je možda prije riječ o nizu padova kojima je uzrok ljudski faktor, što je naročito bolno i otriježnjujuće budući da se u tim padovima čovjek sasvim poistovjetio sa svojim (ne)djelom.

S proljeća ’92. bio sam uključen u organizaciju studentskih protesta. I tada su, shvatam to tek sada, protesti bili pokrenuti padom nadstrešnice. Ta nadstrešnica se zvala Jugoslavija. Dugo me је mučilo pitanje zašto mi, tadašnji studenti, ipak nismo bili u stanju da priču iznesemo do kraja.

Glavni razlog je to što mi tada, uprkos svemu, nismo shvatali šta se dogodilo, nismo shvatali da je pala nadstrešnica. Još više smo se zbunili kad su počele stizati vijesti o mnogima koji su pod njom poginuli. Iako su nekima od nas i bližnji stradali u njenom obrušavanju, mi nismo sasvim razumjeli šta se dešava. Zašto? Zato što smo i sami, tek sada mi je to postalo jasnije, bili pod njom.

Rat je bila čarobna riječ spasa za sve krivce odgovorne za pad nadstrešnice zvane Jugoslavija. Rat je omogućio njima da ne odgovaraju, a za mnoge je postao teren za bogaćenje, a bogami i prostor za ubijanje nevinih i za sve ostalo što je već poznato. Nadstrešnica s tim tako lijepim imenom dugo je padala po nama i drobila nam kosti, a da mi nismo bili u stanju da se ispod nje konačno sklonimo. A sve ovo postalo mi je tako očigledno kada sam vidio kako se u ovoj sadašnjoj teškoj situaciji ponašaju današnji studenti.

Posmatrajući ih šta rade i šta govore, počeo sam duboko da vjerujem da pred nama konačno stoji pokoljenje mladih ljudi koji su u stanju da stvari nazovu pravim imenom i da riječju i djelom pogode pravo u središte problema. Jer oni ne žele da stoje pred zidom koji pada, niti žele da pridržavaju građevinu koja se neminovno urušava. Iako nas je sve, van svake sumnje, novosadska tragedija veoma pogodila, mladi ljudi, svjesni činjenice da se pod nadstrešnicom željezničke stanice tog kobnog 1. novembra mogao naći bilo ko od njih/nas, odlučili su da ne budu tek žrtve onoga što nas je „snašlo“, već su preuzeli odgovornost – a to znači da su i metaforički i stvarno odlučili da prestanu da stoje pod nadstrešnicama i da izađu.

Više je razloga zbog kojih je to moguće i pokušaću da objasnim kako čitavu tu stvar razumijem. Iako, moram to naglasiti, sve vrijeme osjećam nelagodu što govorim o ovoj tragediji kao metafori, jer kada se sjetim konkretnih ljudi koji su tog dana ispred novosadske željezničke stanice izgubili svoje najmilije, najradije bih zaklopio laptop i ućutao. Međutim, ova djeca koja odaju poštu postradalima na tako dostojanstven način ohrabruju me i obavezuju da nastavim.

Dakle, današnji studenti i omladina, uprkos činjenici da već više od decenije žive u jednom političkom sistemu koji je uistinu izolacionistički, nikako nisu izolovani. Nasuprot tome, oni su otvoreni kako jedni prema drugima, tako i prema svijetu. Mnogi od njih imaju direktno iskustvo života u uređenom društvu budući da studijski borave u inostranstvu ili naprosto putuju, te su u intenzivnom i stalnom kontaktu sa svojim prijateljima i kolegama iz čitave Evrope i svijeta. Imam utisak da je to generacija koja gleda daleko iznad i dalje od besmislenih i destruktivnih podjela i omraza koje su naše lijepe zemlje i krajeve pretvorile u mjesta iz kojih ljudi bježe glavom bez obzira. Drugim riječima, čini mi se da konačno ima nade za njih, za nas, za sve.

I dok razmišljam o tome da se studenti bore za čast, kako svoju tako i svojih roditelja i svih nas, izlazi mi pred oči scena iz čuvene serije Salaš u Malom Ritu, kada uhapšenog studenta od ozloglašenog Šicera brane dјecа natpisom „Student nije zapalio žito“. I tada su i student i djeca u toj dirljivoj priči branili čast svojih roditelja. Danas bih najradije napisao ispred svih ustanova u Srbiji: „Јedino što znamo je da nadstrešnicu nisu srušili studenti“.

U svakom slučaju, teško mi je da opišem koliko stojim uz tu djecu ili, poštenije, uz nadu koju su probudili u nama. Oni, naime, brane i našu čast, naše dostojanstvo. I ma koliko bilo teško suočiti se s time da je našoj časti i našem dostojanstvu potrebna odbrana – jer to znači da ih mi sami nismo uspjeli odbraniti – nema ništa ljepše od saznanja da postoje nasljednici koji su u stanju da to učine.

Međutim, istovremeno me muči i jedna spoznaja koju me je pomalo sramota da priznam naglas, ali nema smisla ni gurati je pod tepih. Nije li, naime, licemjerno i kukavički bodriti ih i aplaudirati sa strane tim mladim ljudima – kao da smo u kakvoj pozorišnoj sali a ne u realnom životu – očekujući da oni sami iznesu teret, koji se, ako ćemo bar trunku biti iskreni, našao na njihovim plećima našom krivicom? Nije li surovo, nerealno i nadasve nepošteno očekivati od njih da ama baš sve sami iznesu u ime svih nas?

Jeste, oni se bore za svoju budućnost, i jeste da ovaj svijet, da upotrijebim tu već izlizanu frazu, na njima ostaje, ali kakvu poruku mi njima šaljemo i čemu ih to učimo očekujući od njih da ispravljaju naše pogreške i da sami popravljaju svijet koji smo mi pokvarili? I još važnije, dokle će moći tako sami da izdrže i imamo li zaista ikakvo pravo od njih očekivati da nastave, ili se pak razočarati ako odustanu, jer oni ipak svoje živote i svoje studije rizikuju iz dana u dan sve više. Poštenja radi, makar nemojmo smetnuti s uma ove činjenice.

Imajući sve ovo na umu, biti čovjek danas u Srbiji u najmanju ruku znači stati uz našu djecu. Najprije, zato što su njihovi ciljevi ljudski – da kažem to jezikom patrijarha Pavla, a znamo dobro kako se on ponio u svoje vrijeme i u sličnoj situaciji. A to što su im ciljevi čovječni znači da su božanski uzvišeni i plemeniti, tj. u najdubljem smislu riječi hrišćanski.

Ali ovaj uvid ne smije ostati samo na nivou riječi o našoj djeci – jer riječ zna biti loša maska za sopstvenu korupciju i javašluk. Zato svoje riječi moramo potvrđivati i djelom. Ukoliko smo, naime, odgovorni i pošteni građani, ukoliko smo – kako bi to patrijarh Pavle rekao – naprosto ljudi, poslušaćemo tu decu. Zamislite samo da su 1991/1992. stariji poslušali vapaj studenata – koliko bi naša tragedija koja traje već decenijama bila manja.

Nakon kraja studentskih protesta ’92, kada je ubistveni haos sasvim zavladao jugoslovenskim prostorima, odgovarajući na duboki priziv koji i danas slijedim, utočište sam potražio u manastiru. Ali to nije bilo bjekstvo. Bila je to potreba da se u svijetu nesigurnosti, u jednom razorenom društvu, nađe uporište iz kojeg će se moći krenuti u borbu. Upravo o tome sam pisao u svojim knjigama.

Mnogi iz moje generacije su se iz sličnih razloga obratili Crkvi i postali istinski hrišćani, a među njima su danas mnogi episkopi, sveštenici, monahinje i monasi. Međutim, kriza koja je tada pustošila naše krajeve na neki način i dalje traje, mi stariji i dalje na mnogo načina živimo raspad Jugoslavije.

Naravno, bilo je na svim stranama mnogo dobrih i hrabrih ljudi koji su se i u strahotama tog raspada ponijeli časno, ali mi se čini da je sve dobro što je učinjeno bilo zapravo pokušaj da se spriječi potpuna destrukcija, da se, koliko je to moguće, ponešto od društva i države sačuva. Danas, pak, prvi put vidim naraštaj koji se ne bavi samo sprečavanjem rušenja već je spreman i voljan da gradi iz početka, i to na zdravim osnovama.

Svako ko istinski vjeruje da ima još mnogo toga dobrog što naš narod može da ponudi budućnosti, trebalo bi da ih u njihovim namjerama podrži. Stoga ovaj tekst i ovu, 2025. godinu posvećujem našim hrabrim i pametnim studentima, gledajući u njih kao u pravednike koji dolaze da spasu i sebe i nas. Nas istrošene i oronule.

Duboko vjerujem da je došao taj čas kada treba ne samo da ih saslušamo, nego da ih konačno i poslušamo. Kao teolog dodao bih još i to da mi sve ovo što se upravo događa daje nadu da se završava četrdesetogodišnje lutanje kroz egipatsku pustinju i da se nazire ako ne obećana zemlja, onda makar zemlja pravde.

Serhij Žadan, Nebo nad Harkivom. Vijesti o preživljavanju u ratu. 2022

Trebalo mi je više od dvije godine da se upustim u pisanje o ovoj knjizi Serhija Žadana. Emocije kojima je nabijena, vremenska bliskost pripovijedanja (izvještavanja) o događajima o kojima se pripovijeda (izvještava), njihova tragika, optimizam za koji se ne zna je li riječ o uvjerenosti u pobjedu ili njezino svojevrsno apotropeičko prizivanje… Sve su to momenti koji su me, kao kritičara, zadržali, koji su me, štoviše, primorali da u samome sebi izgradim distancu prema tekstu. No upravo objavljena Žadanova knjiga pjesama, o kojoj ću pisati u sljedećem nastavku, ono je inicijalno paljenje koje me primorava da se uhvatim u koštac s „dnevnikom“ nastalim na Facebooku. Od prvoga dana agresije on ispisuje kratke komentare o onome što radi, što mu se zbiva, njemu i njegovome gradu, ljudima koji u njemu obitavaju, koji su iz njega izbjegli. Sve to prati fotografskim materijalom, snimljenom kamerom mobitela, bez pretenzija na „umjetnost“, s pretenzijom na autentičnost. Ono što nastaje jest contradictio in adiecto, javni dnevnik. Žadan izvlači taj tradicionalni žanr intimiteta i prebacuje ga iz privatne sfere u javnost, čineći ga od samoga trenutka ispisivanja dobrom koje pripada svima. 

Prvi je nadnevak datiran s 24.2., u 15:05. Od početka bestijalne agresije, čije približavanje nisu vidjeli samo oni koji ga vidjeti htjeli nisu, prošlo je tek nekoliko sati. Žadan pozdravlja sve i veli da se tog dana nakon duljeg izbivanja vraćaju (plural u kojem povremeno govori odnosi se najčešće na njegov band) tamo gdje im je dom, gdje su im familije i gdje pripadaju. Zapis završava sljedećim riječima: „Ovo je rat istrebljenja i nemamo pravo da ga izgubimo. Moramo pobijediti. Stoga smo svi skupa. Slava Ukrajini!“ To je tenor cijeloga dnevnika. Naravno, ne smije se zaboraviti da Žadan kao, uostalom, i svi oni kojima vrane nisu popile mozak, početak invazije, onaj tihi, puzajući, vidi već u okupaciji Krima i bestidnom i lažljivom ruskom napadu na Donbas (priča o tome kako se lokalno stanovništvo „brani“ od neofašizma u kojemu oživljuje onaj stari bar je nama dobro poznata propagandna mustra). Frontalni napad na cijelu zemlju, otpočet 24.2.2022., prema tome je tek kulminacija jednoga razvitka kojega se pratiti moglo (da se htjelo) već dugih osam godina prije njegove apokaliptičke eksplozije.

Ali još jednom: Kako „spasiti“ strukturu dnevnika u ovakvom nedvojbenom odstupanju od žanrovske norme? Kako učiniti da nešto što se na površini odbija formirati kao (klasični) dnevnik ipak to ostane/postane? Pitanja su to koja pružaju izazov, prije svega, znanosti o književnosti te će me interesirati tek marginalno, ondje gdje se treba opisati što dnevnik u tradicionalnome poimanju jest i kako se nova forma od njega temeljito razlikuje. Promjena o kojoj se mora voditi računa je medijalna. Naime, proučavatelji će dnevničke književnosti, a prije svih Philippe Lejeune, ustvrditi da je pisanje dnevnika rukom, pisaćom mašinom ili kompjutorom u biti drukčija stvar. Različitost se odnosi na tempo objavljivanja i samoga bilježenja. Dok se za prve dnevnike da pretpostaviti da će biti publicirani posthumno, drugi će publici možda biti dostupni za desetak godina, ali oni koji nastaju na brzopisnom računalu, a pogotovo ako je ono povezano s internetom, podijelit će svoje spoznaje gotovo simultano u procesu nastajanja. Korak koji Lejeune nije mogao pratiti, njegova je studija objavljena 2014. odnosi se na nastajanje društvenih mreža. U jednu riječ: ako je tradicionalni dnevnik okrenut prema unutra, internetsko je obraćanje usmjereno prema van, ali se u njemu i dalje zadržava moment samootkrivanja, čak samoogoljavanja. Dnevnik koji će se ostvarivati u socijalnim mrežama preuzet će dodatnu funkciju, ovdje ću je nazvati apelativnom. Njime se apelira na svijest čitateljica i čitatelja, poziva ih se na izvršenje kakve akcije ili im se savjetuje da izdrža trenutačnu težinu situacije, s obećanjem da će u budućnosti biti bolje.

Upravo se na ovome mjestu teorijska razmatranja križaju s njihovom konkretnom realizacijom u Žadanovom dnevniku. Žadan ispisuje svakodnevne utiske iz ratom mučenog i teroriziranog Harkiva. To bi bio sloj teksta koji se u najvećoj mreži približava standardnom dnevničkom diskursu. No sljedeći je sloj, koji prodire intenzivno na površinu, usmjeren izravno na recipijente. Njime se želi podići moral, ukazati na hrabrost onih koji djeluju kako u humanitarnome tako i u vojnome segmentu, pozvati na vlastiti angažman, ukratko: apelirati na svijest. Apel se, onda, širi i na sve one koji podržavaju Ukrajinu u pravednom ratu. Sam se nositelj dnevničkoga glasa prebacuje s dimenzije apeliranja na dimenziju izravnijega agitiranja. Nije dovoljno podići glas i njime ukazati na nepravdu koju se mora otkloniti. Potrebno je i one koji nešto mogu učiniti ali su još uvijek nesigurni uvjeriti na kojoj se strani nalazi pravda. Stoga se Žadan kreće po tankoj razdjelnoj liniji literature i politike. Ovdje ne mislim na politiku u strogome smislu riječi. Naprotiv, njegova diskurzivna praksa ne želi ukazati na neku od političkih boja, na neko usmjerenje. Ovdje je riječ o politici u najizvornijem smislu riječi: o sili koja ujedinjuje jednu zajednicu (polis) kako bi ju se učinilo otpornom na pritisak izvana kojega izvodi neusporedivo moćniji neprijatelj te joj tako omogućila obranu onoga što se za jedan kolektiv pokazuje najsvetijim (naravno ne u religioznom smislu riječi), njegova javna stvar, res publica, republika. U tome je smislu dozvoljen svaki iskaz (pjesnik jedva da ima kakvo drugo oružje do jezika) kojim će se neprijatelj pokazati u pravome svjetlu, kojim će se razotkriti njegova zloba, a borba protiv njega prikazati kao istinsku borbu za opstanak.

Rezultat je takvoga prikazivanja povišeni ton čija se afektivnost ponajprije izražava ponavljanjem, gotovo liturgijskim, jednoga iskaza kojim se pisac „dnevnika“ oprašta od završenoga dana: „Odmorite se, prijatelji (alternativno braćo i sestre – D.B.). Sutra smo još jedan dan bliži našoj pobjedi.“ Još jedna je mantra: „Nad gradom vijore naše zastave.“ Ako se prvom optimizam projicira u budućnost, drugom se on smješta u potpunu sadašnjost – koja se, bez obzira na nadmoć i zlo neprijatelja, doživljava kao mjesto neupitnog (i uspješnog, ako je Harkiv u pitanju) otpora. 

Na taj način Žadanovljev „dnevnik“ stječe zaokruženost koja omogućuje da ga se promatra (i) kao umjetničko djelo. Kategorija se literarnosti pojačava interpolacijom eminentno književnih tekstova u zapise iz društvenih mreža, kojima, nota bene, Žadan suvereno vlada. Riječ je o pjesmama, točnije o dva njihova tipa: lirikom i tekstovima pjesama koje izvodi sa svojim bandom Žadan i psi. I jedne i druge se ispisuju u trenucima eksplozije totalne agresije. Tekstovi su izdvojeni na kraju, u dodatku knjige, dok se lirika nalazi integrirana u glavni dio teksta. To obogaćenje govori i o momentu hibridnosti koji, i inače, nije bio tuđ književnome djelu Serhija Žadana. Utisak koji se stvara takvim amalgamiranjem svjedoči o jasnom autorskom planu ka stvaranju homogene cjeline – nešto što se i nije moralo bezuvjetno očekivati od tekstova nastalih pod emocionalnim, dakle unutarnjim, i fizičkim, dakle vanjskim, pritiskom. Odgovarajući na rusku agresiju (povezanu s ideološkim negiranjem prava Ukrajine na postojanje, političko, nacionalno, kulturalno) autor u žaru obrambenoga rata kreira hibridno umjetničko djelo čiji je nedvojbeni cilj podizanje morala napadnutih. To se čini ukazivanjem na vlastite aktivnosti ali i pozivanjem na sudjelovanje – onih fizički prisutnih djelovanjem, odsutnih materijalno. Postovi u socijalnim mrežama, fotografije i lirika čine Nebo nad Harkivom umjetničkim djelom koje se stavlja u službu viših ciljeva. U trenutku nastajanja svi su elementi koji ga sačinjavaju značili poziv na podršku Ukrajini i Harkivu.

Pitanje koje se postavlja pred kritičara jest kako ova knjiga djeluje nakon dvije godine, u promijenjenim uvjetima? Kao što sam gore napomenuo, pojavljivanje zbirke pjesama Skripnikivka doprinijelo promjeni perspektive, nametnuti optimizam prve ratne knjige stekao je tamne, melankolične tonove za koje se ne može reći da odišu pesimizmom ili, ne daj bože, rezignacijom. Ne, Ukrajina još uvijek stoji, ali ono što zamračuje nebo nad Harkivom jest umor onih koji bi tu napaćenu i nepravedno progonjenu, u svojoj egzistenciji ugroženu zemlju po svim – moralnim, etičkim, povijesnim, ako hoćemo i geopolitičkim – uzusima morali podržavati. Kako bi se taj umor prevladao, valja i dalje agitirati. I kada ispisuje ovu rubriku Vaš kritičar to, bar djelomice, čini. Neka na kraju progovori sam Serhij Žadan. U intervjuu danom za Zeit na pitanje zašto više ne dolazi u Njemačku će odgovoriti: „Morao bih se stalno opravdavati zbog toga što moja zemlja ne želi kapitulirati. To je ponižavajuće i od određenog me momenta više nije interesiralo. Nisam htio gubiti vrijeme na to. Naravno, u Njemačkoj ima mnogo ljudi koji i dalje podržavaju Ukrajinu. Ali jedan je dio njemačkog društva nažalost veoma prijemčiv za narative ruske propagande. Ovdje, u Ukrajini, imam dovoljno posla.“ Borba protiv ruske propagande i njezinih bestidnih laži, toliko često ponavljanih da su valjda i oni koji ih izgovaraju ili zapisuju, a prije svega kremaljski povjesničar-amater, već zasigurno povjerovali u njih, mora se voditi na više frontova. Jedan je od najvažnijih upoznavanje Ukrajine i prepoznavanje te zemlje kao autonomne povijesne i kulturalne kategorije. Da bi se taj cilj postigao, valja učiti. A što više znamo to će očitija biti spoznaja da će naša podrška, i to svake vrste, biti odlučujuća u borbi dobra protiv zla. Za pobjedu dobra protiv zla. Slava Ukrajini!          

Iz romana “Trinidad – trostruka svjetla djetinjstva”

ZANAT JE ZLATAN

Stigao je kraj osnovne škole. Na dodjelu knjižica sam došao sa svojima. Razrednica je o svakom rekla par riječi, zaželjela uspjeh u daljem školovanju, spomenula talente koje je ona kod nas zapazila. Obraćala se nama, učenicima, ali i roditeljima koji su došli na svečanost. Kad je došao red na mene, samo je raširila ruke.

“Ti si ekstra odlikaš, sve same petice, od početka do kraja! Za tebe ne brinem“, pa pruži ruku i čestita mi, potom me snažno zagrli.

Ja se radostan okrenuh prema gostima u sali, pogledom sam tražio roditelje. Kad vidjeh da me gledaju, podigoh knjižicu i mahnuh im njome.

“Branislave, ti možeš poći u svaku školu koju poželiš, tvoje ocjene su ti najbolja preporuka. Imaš dara za učenje, ali i za druge stvari. Evo, dobar si u matematici i fizici, ali i u muzici. I kod mene si izvrstan, tvoji likovni radovi su odista posebni, i na tu bi stranu mogao krenuti. Ili na neku drugu.”

Ode prema stolu i s njega uze jednu trakom uvezanu knjigu. Onda doda:

“Srećom, živiš u velikom gradu, na desetine je tu srednjih škola, različitih. Imaš ljeto pred sobom, s roditeljima vidi kuda ćeš dalje.”

Još jednom mi stegnu ruku, potom mi uruči poklon.

I roditelji su imali iznenađenje za mene. Rekli su mi da ću već naredne sedmice ići s majkom na more. Nas dvoje sami, deset dana. Otac je trebao raditi, a sestra, koja je prethodne jeseni pošla u gimnaziju, imala je još dvije sedmice nastave.

Otišli smo u Gradac, u sindikalno odmaralište gdje smo imali plaćene smještaj i hranu. Tih dana mati nije spominjala moje dalje školovanje, pustila me da uživam s  vršnjacima, da se igram s njima po parkovima, na plaži, u moru. Znam samo da je ljudima s kojima smo ručali za stolom, a svaki dan je neko drugi sjedao do nas, s ushićenjem govorila kako me povela na more za nagradu što sam odlikaš.  I da je jednom, kad smo bili nasamo, rekla da je zbog toga ponosna na mene. Pa je s uzdahom dodala da je i ona kao djevojčica voljela školu, maštala postati učiteljica, ali da je nakon šestog razreda morala stati, roditelji nisu imali novaca da plate dalje školovanje. Pa je maloljetna morala pomagati braći u šnajderaju, a kasnije poći u Fabriku, tamo raditi od zvijezde do zvijezde. Spomenu da joj ni nakon dvadeset godina nije puno lakše, da obavlja teške poslove za malu plaću. I da se svako pravi šef nad njom. Svako joj popuje.

“To ja ne želim za tebe, voljela bih da doguraš visoko, da velike škole pozavršavaš.”

***

Kad smo se vratili s mora, krenula je priča o nastavku mog školovanja. Otac je počeo razgovor riječima koje su po njemu trebale značiti i kraj diskusije.

“Zanat je zlatan. Sa zanatom u rukama čovjek nikada ne može biti gladan.”

Kad on to izusti, mati se usprotivi.

“Eto, ti imaš zanat, a doskora smo teško živjeli. Pa ni danas se ne razmećemo. Nego, nova su vremena, znanje se cijeni, sa školom se može lakše živjeti, daleko dogurati.” Pogleda oca, onda mene.

“Anto, ja sam da i on ide u gimnaziju, kao i Ana, dobar je đak, voli knjigu.”

“Ona je žensko, nju trebamo zaštititi od teških poslova, od napora. On je muško, može biti dobar stolar, bravar, a najradije krojač. Ja sam taj zanat završio, i kad bih se ponovo rodio, opet bih pošao istim putem. Užitak je praviti stvari, uvijek nove, drugačije. Nikad nije isto, svaka mušterija ima svoje posebne želje, svoje zahtjeve. Raditi s papirima, u opštini ili advokaturi, svejedno, to je ubistveno za čovjeka. Nego rukama stvarati, to je pravo zadovoljstvo, posebno ako druge time obraduješ.”

“Može on zanat uvijek završiti, i nakon gimnazije. Hajmo ga tamo poslati kao i Anu, neka sam kasnije odluči na koju će stranu. A i s gimnazijom može svojim rukama stvarati i drugima koristiti. Recimo kao doktor, inženjer, agronom…”

“Jelena, ti ne vidiš o čemu ja govorim. Ja kažem neka ide sad na zanat, sad! A kasnije, ako mu to bude malo, neka ganja visoke škole.” Ovo je izgovorio ozbiljnim tonom, polako, a onda još ozbiljnijim zaključi:

“Ja želim da on brzo do kruha dođe, da može i nama pomoći ako zatreba. O tome govorim. Zato zanat, i tačka.”

Mati je zašutjela i pognula glavu. A onda, nakon poduže stanke, reče:

“Anto imamo samo njih, dajmo im najbolje što možemo. Mogli smo ih roditi desetero, izabrali smo da ih bude dvoje, da im možemo pružiti ono što mi nismo imali. Molim te, dajmo i Brani tu šansu.”

Otac nije ništa rekao. Samo znam da su se tih dana povlačili u sobu i nasamo razgovarali. Ponekad sam čuo majčin povišen glas, ponekad njene jecaje.

Jednog jutra, za doručkom, otac upita u koju školu će se upisati Mišo, moj drugar iz razreda, i Sabina, oboje odlikaši.

“Tata, oni će u gimnaziju. I svi drugi dobri učenici idu u gimnaziju, poneko u tehničku ili ekonomsku školu, malo ko na zanat. Tamo će oni s nižim ocjenama. Duško se upisao za električara, Dragan za autolimara i Zuhra za frizerku. Samo njih troje iz čitavog razreda.”

“Koliko vas je tamo bilo?”

“Trideset dvoje.”

Ništa više ne reče, nego ustade od stola i pozdravi se s nama. Ode na posao.

Istog jutrg sam pošao s majkom u Drugu gimnaziju. Ponijeli smo knjižicu s ocjenama iz osnovne škole i molbu za upis. Na njoj je već odranije stajao očev potpis.

NAPOLITANKE

Od tog dana nisam više koristio uobičajenu rutu prema bakinoj kući. Umjesto da idem uz Džidžikovac, preko Mejtaša i kroz  Kevrin potok, iznenada sam izabrao novu, dužu trasu. Ona je vodila preko Dalmatinske i uz Sepetarovac. Njom sam se služio bar nekoliko godina, a za to sam imao dobar razlog.

Izbjegavao sam proći pored samoposluge na Mejtašu, biti joj u blizini. Čim bih bacio pogled u tom pravcu, nelagoda bi me obuzimala. Sjetio bih se sebe kako stojim usred te radnje, skriven iza police sa slatkišima, s rukom koja ustima prinosi komad hrskavog keksa… Sjetio bih se tuđe šake koja me zgrabila za kragnu i zastrašujuće prijetnje koja mi je u toj samoposluzi izrečena.

***

Ušao sam u tu prodavnicu kad sam nakon škole pošao baki na Bjelave i u izlogu primijetio naslagane paketiće napolitanki koje nam je mati jednom davno bila kupila. Mamili su me stojeći tu preda mnom, u prozirnom celofanu, a na dohvat ruke skoro. Želja da ponovo pojedem bar jednu slasnu kocku vukla me unutra. A priča koju sam čuo u razredu, ohrabrila me da kročim u prodavnicu. Prisjetih se da sam prethodnog dana slušao drugara kako se hvali da redovno ulazi u tu samoposlugu, tada jedinu u gradu, prošeta njome, u džep gurne čokoladu, nekada koju trešnju s pulta ili jabuku. pa izađe.

Ne, ja nisam kanio ništa ukrasti, to nikako. Takva pomisao mi je bila tuđa, kilometrima daleko od mene. Roditelji su osuđivali nerad i nepoštenje, pred nama se zgražali na lopovluke i krađe. Ja sam samo poželio da pojedem jedan keks. Samo jedan.

Ušao sam u radnju. Čim zađoh u odjel slatkiša, osvrnuh se da vidim da li me iko gleda. Onda krišom zgrabih paketić napolitanki s police. Otvorih ga i uzeh jednu kocku. Bila je veličine kutije šibica, prevelika da bih je čitavu stavio u usta. Pa je zagrizoh. Doživjeh čudesnu slast u ustima, mnogo ljepšu od one koju sam zamišljao stojeći pred izlogom. I onda, dok sam gutao slatki zalogaj, neko me grubo zgrabi za kragnu školske kecelje. Okrenuh glavu da vidim ko me to ščepao, šaku s ostatkom zagriženog keksa brzo sakrih iza leđa. Ugledah ljudeskaru u plavom mantilu kojeg su nosile sve poslovođe granapa[1], nadvio se nada mnom.

“Hoćeš krasti, je li? E vidjet ćeš ti svog boga”, zagalami na mene sav likujući.

“Polazi sa mnom u magacin!” – naredi mi. I krenu tamo vukući me za kragnu.

Žena za kasom nas vidje, zavrtje glavom, te iz daljine dobaci:

“To je danas već peti.”

Dok me vodio, noge su mi klecale. Kad smo kročili u magacin, tamnu prostoriju nakrcanu kartonskim kutijama, počeh se tresti od straha.

On je sjeo na stolicu, mene posadio ispred sebe i odmah zaprijetio da će zvati miliciju da me ona vodi kući. Pitao me za ime i prezime, zapisivao u blok adresu i imena roditelja. Tražio da kažem u koju školu idem, koji sam razred, kako mi se zove učiteljica. Sav u suzama, grcajući, odgovarao sam iskreno, sve kako jeste.

Nakon duge pridike o lopovluku i nepoštenju, povuče me za uho, i zavrnu ga. Jauknuh od bola.

“Sad idi kući, i više da te nisam vidio u mojoj radnji“, kaza strogim glasom i pusti moje uho.

“A zapamti, ovih dana ću doći tvom ocu na vrata i sve mu kazati. Sramota kako te odgaja.”

Ja obrisah suze, pa istrčah iz samoposluge. Nakon nekoliko desetina metara zastadoh, osvrnuh se da vidim da nije pošao za mnom. Kad se uvjerih da ga nema, krenuh sporim korakom prema bakinoj kući, sav drhteći od pretrpljenog šoka.

Danima sam živio u velikom strahu, stalno sam mislio na poslovođu koji će zakucati na vrata i sve ispričati roditeljima. Noću, kada bih bio u krevetu, jecao sam ispod jorgana, tiho, da me moji ne čuju. Imao sam noćne more, sanjao snove od kojih sam se u znoju budio, i do svanuća budan ostajao.

U jedno od tih jutara počeo sam se pitati zašto neki mogu imati sve, sve što požele, a drugi ne

[1]  Kolokvijalizam –  ime za sve prodavnice hrane koje su bile u lancu Gradskog nabavnog preduzeća, skraćeno nazivanog GRANAP

Bajka o kovčegu i štriku

Pretvorit ćemo mrak u jutro, bit će sunčano pa ćemo se smijati zajedno s plamenom (živom smrti ) i što je bilo prvo pepeo ili ptica. Ja sam bio sluga iskustva, a nekako sam zadnjih par mjeseci smješten van njega. Ali sve je ok. Svaka sekunda valjda i smijanje i pjesma. I dugo mi je jučer bilo tu, a sutra nije stizalo. Ja sam bio i danas i jučer, i pelene i vunena dekica i trenutačnost pokojnika. Bio sam bez sutra. Mogao sam to i dalje biti sve dok nije posebno ojačalo zadnjih tjedana jer sam se nedavno baš htio objesiti, to jest tek kad sam se iščupao, bilo je jasno koliko sam bio blizu i koliko sam duboko tonuo. Sad veslam ručicama sat po sat, ne davim se nego mašem i lijepo mi je s tobom i to je otprilike to, plus jbga zna bit živa smrt, al borba je uvijek i ne damo ni pedlja niti pedalj tražimo. Dođi. Pisat ćemo po tramvajima, paliti klasne odnose i uznemiravati raspored oblaka.

Može priča kratka? Valjda može.

Znači kad je Cvetajeva išla u zadnje izgnanstvo, nije mogla zatvorit torbu pa joj je drug Pasternak isfurao uže i čvrsto zavezao torbu plus je nahvalio taj štrik kako je tako izvrstan da se čovjek komotno može objesit. Ona je otputovala i napravila baš to s njegovim užetom. Ovaj je to saznao i nikad si nije oprostio. 

Eto, nema pouke, osim ne poklanjaj štrik.

Za život i za poslije ako nas bude i u smrti

Što sam stariji, umorniji i bolesniji i što je više sati, dana i mjeseci otkucajima ovog mojeg ko fol srca ušiveno u rođendane, obljetnice, hipoteke, kredite, epohe i dekade, to se lakše vide šavovi, poderotine i rupe i tu nema pomoći, osim od samog sebe i kvalitetnog štrika. Nakaradna i kroz milenije bezbroj puta izdana, reciklirana, iznošena, isprljana i zakrvljena kreacija taštog, sumanutog, nedokučivog i nepostojećeg, a lako zamislivog međugalaktičkog lagerfelda naša je i bez izbora ju kao i svi drugi ročnici nesretne, krhke i smrtne ljudske armije zadužimo rođenjem i bez obzira na sve pokušaje da se predstavimo božjim čedom što na duši skejta iznad svih ostalih bića i naša je koža kao i njihova krzna, njihove ljuske, peraje i njihova krljušt šivana za samo jedno putovanje i jednu destinaciju – grob. 

Dva i pedeset. Noć na Trešnjevci. Prošle su Sisvete, ušli smo u studeni i mrtvi su sve češće dio razgovora. Kao duljina dana. Kao sjene. Napunio sam četrdeset i šest. Broj se mojih izbora odjednom smanjio. Nema više raskršća i slobode. Nema više da skrenem i da se izgubim. Sve vodi tamo gdje i druge. Ona kraj mene spava. Ja zurim u spuštene rolete na prozorima. Pisao sam tekst o jugoslavenskom crnom valu, zaigrao se i zaboravio. Sad ležim i lomim noć. Iza roleta će se uskoro pojaviti prva svjetlost i probiti kurira s lozinkom, obećanjem i pozdravom komandanta i druga sutra. Uskoro će sunce početi da titra oko rubova i podsjetiti nas da smo, svako od nas, sami, sami u svojoj maloj privatnoj sobi panike, iza debelih, blindiranih vrata koja nas brane od napada i prigušuju intenzitet stvari. Kao da smo zaboravili kako na njihovoj opasnoj oštrici dešava se život. Prebirući filmovima o kojima sam pisao do neprepoznatljivosti miješam vlastita sjećanja i sjećanja na kadrove i boje i lica svih tih ljudi živih i snimanih davnih šezdesetih, katkad šareno, češće crno-bijelo. Brzo sam vidio Džimija Barku, njegovu mršavu figuru naslonjenu na zid poljskog šekreta u totalu, a zatim krupno oči Dragana Nikolića, otvorene i nepomične i sjenčane skorenom krvlju.

To me navelo na ljude koji su nedavno umrli. Prvo sam se sjetio zadnjeg – Nenada Flajhara, vječnog predsjednika linije 123. Iz komune sam izašao prije pet godina, a s izlaskom su nekako intenzivirale i smrti. Sada me popis prijatelja na fb-u na svakih nekoliko živih pozdravlja još aktivnim profilima onih više nema. 

Sve sto sam naučio u komuni i otkad sam vani je da nikad apstinenciju neću doživotno održati i da to ni nije najvažnije. I da ne diram heroin i opijumske derivate. 

Ono što me drži kad padnem je da slijedeći dan ne nastavim nego krenem ispočetka. To mi je prije bilo najteže jer puno lakše je prepustiti se i odustati. Čitav mozak navija za to. Grižnja savjesti i potvrda da si slab i da nema izlaza govori ti čemu trud i postane samoispunjujuće proročanstvo, zmija što si grize rep. I baš tad, kad se povratak i podizanje iz blata čini najteže i uzaludno, ja se uspravim i počnem opet. Uvijek od nule.

Oprosti ,ali drugog savjeta nemam. I evo sunca, dan smo bliže smrti, bolje spavati. Ionako nitko nikada neće znati kakvu sam muku trpio ni bol koju sam prolazio, ni četrdeset i pet noći koje sam proveo bez sna – a spavao sam sigurno jer bi se kazaljke pomaknule između dvije more i jer bih bez spavanja halucinirao, odjezdio daleko od normalnih i na kraju negdje umro kao progonjena divlja životinja.

No, ni ja neću nikada istinski spoznati tvoju bol i brojne uvrede i male i velike tuge koje ne daješ, ne pokazuješ i čuvaš ispod lijeve miške blizu srca ma koliko se proželi i ma koliko se voljeli. I zbog toga mi je najviše žao.

Tamo gdje mi je bilo jutro
tamo gdje mi je bila noć
Sada
Ništa

A gdje se ujutro nisam budio
ni noći čekao
Sada
Sve

 Nikoli Strašeku

Onoj memli strani Biokova
ne mogu pozavideti
nije slavna kao ova
koja ljubi dubine
zenica svetih očiju

Ta memli strana Biokova
gleda na Vrgorac i na
hercegovačke planine
balkansku sirotinju
šćućurenu ispod senki
minareta

Kako li je bilo
Ujeviću Tinu
da iz svog Vrgorca večno
u susnežici žudi za treptajem
oka modroga

Ta ga je memla rodna
dovela u Sarajevo, da baš
na Bistriku upozna
tamu ćumeza
praiskon
buđi i hladnoće
ratova budućih
sudbinu

Salman Rushdie: Nož, V.B.Z., Zagreb 2024.

Dugo traje ubijanje jednoga od najboljih pripovjedača svjetske književnosti Salmana Rushdieja. Inicirano fetvom ajatolaha Homeinija, kao Rushdiejevog nadubojice, i nastavljeno sljedećih trideset i pet godina, kroz figure tisuća, stotina tisuća, milijuna ubojica, vjerskih fanatika, koji su pisca ubijali riječju, psovkom, prijetnjom, nagovaranjem drugih na ubijanje, novinskim tekstom, razbijenim knjižarskim izlogom zato što je u njemu Rushdiejeva knjiga, nožem zabodenim u trbuh ili vrat kojega njegovog prevoditelja, ili prostom konstatacijom, koja se uvijek donosi bez čitanja, kako je Rushdie slab pisac, samo parazitira na Homeinijevoj fetvi, to mu je reklama, islamofobija i tobožnja prijetnja smrću, govorile su i već trideset i pet godina govore i pišu te najperfidnije Rushdiejeve ubojice.

Uz ubijanje Salmana Rushdieja odrastali smo, formirali se kao ljudi, kao čitatelji i kao pisci. Jednako oni koji njegove knjige nisu čitali, oni koji bi ih započinjali iz puke znatiželje, da bi ih zatim nedočitane ostavljali, kao i mi, nas nekolicina, koji smo čitali sve Rushdiejevo što bi nam bilo dostupno. Pouka njegova slučaja među najvažnijim je poukama naše generacije. Ona govori o moći ljudskog zla i o fanatizmu.

U petak, 12. kolovoza 2022. mladi šiitski musliman Hadi Matar, rodom iz Kalifornije, utrčao je na pozornicu na kojoj je Rushdie trebao održati književno predavanje, nožem ga izbo po tijelu, vratu i licu, iskopao mu oko. Rane su bile teške, liječnici su mislili da pisac neće preživjeti, no spasilo ga je to što ubojica zapravo i nije znao kako se ubija nožem. Kada ga u istrazi pitaju zašto je to učinio, odgovara: zato što je zao i dvoličan. Kada ga pitaju je li čitao Rushdieja, na prvu s odvratnošću odbija i samu pomisao na to, pa kaže: da, nekoliko stranica. Ništa više o tih nekoliko stranica nije mogao reći. Tipično za hejtere i za ubojice pisaca i književnosti.

Milošću slučaja, pisac je preživio. I napisao je o tom knjigu “Nož” (prev. Barbara Šarić), podnaslova “Promišljanja nakon pokušaja ubojstva”. Riječ je o memoaru, podrobnom opisu događaja i svega što je zatim uslijedilo, o pomalo tužnoj, staračkoj knjizi, koja je, međutim, mnogo bolja od prethodne autobiografske Rushdiejeve knjige, naslova “Joseph Anton”, jedine njegove knjige koju ovaj čitatelj ne voli, i ne samo da je ne voli, nego ga je na čas bila odbila od omiljenog pisca. Naime, čovjek kojeg je Rushdie opisivao u tom autoportretu bio mu je na svaki način tuđ i mrzak. Ubojice su, naime, tisuće i milijuni njih u proteklih trideset i pet godina, u Salmanu Rushdieju stvorile nešto što se u “Josephu Antonu” očitovalo kao pogreška u autopercepciji, kompleks vlastite veličine i antipatične nadmenosti. Uz ubojice, tome su asistirali oni pisci i intelektualci, skoro odreda ljevičari, neomarksisti i tek pokoji truli desni šovinist, koji su nakon fetve, pa sve do danas, govorili i pisali da je Rushdie provokator i da je dobio ono što je i tražio.

Nakon noža, međutim, subjekt pripovijesti smanjio se do sitne ljudske veličine. Sveo se na mjeru vlastite ranjivosti. Ovo je knjiga jednog starca, pritom još i zaljubljenog u ženu s kojom se nedavno vjenčao, ovo je knjiga o staračkim potucanjima po bolnicama i doktorima, i o staračkoj strasti za opisivanjem vlastitih boljki, ali ovo je i ljubavna knjiga, čak i naivno ljubavna, i vrlo snažna, izričita i hrabra politička knjiga. Posljednji Rushdiejev obračun – barem tvrdi da će biti posljednji – s tisućama, možda i milijunima, i desetinama milijuna njegovih ubojica, onih koji su zlurado uživali i slavili svaki Matarev ubod, ali i obračun s neotrampističkom Amerikom i s onom vrstom digitalne neodgovornosti i ignorancije u koje potonuo je sav naš svijet. Dobra, tužna i ohrabrujuća knjiga. I vrlo duhovita, naravno, jer Salman Rushdie oduvijek je bio duhovit pisac.

Prema svom ubojici demonstrira najdublji zamislivi prezir. Što misliti o mladom fanatiziranom majmunčetu, koje nožem nasrće na starca? Ali čitatelj ima dojam kako nije to temeljni motiv i razlog Rushdiejeve odvratnosti prema ubojici kojeg neće ni imenom udostojiti. Jače je, čini se, to što to malo govno uopće nije čitalo ono na što je potegnulo nož. Ali ni to ne smije biti neduhovito. Evo Rushdiejeva opisa vlastitog ubojice: “Uši mu strše. Ima usko lice, na posve kratko ošišanu kosu i bradu. Pomalo sliči tenisaču Novaku Đokoviću.”

Ono što fanatizirana majmunčad ne zna, svejedno koja im je vjera i uvjerenje, jest da je pisac neubiviv. Pisac je u tekstu, pa živi u svakome svom čitatelju.

Rushdie i religija

Salman Rushdie podrijetlom je i tradicijom musliman. Ali značajno su ga odredili i razni elementi kršćanske tradicije, koje je uglavnom prihvaćao preko umjetnosti, književnosti, slikarstva i glazbe. Utjecala je na njega, kako piše u ovoj knjizi, i hinduistička mitologija, jer koliko god da je musliman, značajno određen kršćanskom civilizacijom, on je Indijac. Iz Indije je, međutim, protjeran, kao što je protjeran i iz Velike Britanije, odakle je morao bježati, jer mu više nisu htjeli pružati policijsku zaštitu. Američki je državljanin, Njujorčanin. To je, na kraju svih krajeva, onaj identitet, koji je mogao obuhvatiti sve Rushdiejeve identitete.

Odbacivanja

Odbacili su ga svi čijem je svijetu pripadao, jer je istodobno pripadao i drugim svjetovima. Biti odbačen od stranaca, ili od onih čije svjetove nisi stvarao, premda si među njima živio, moralo je biti neugodno. “Još bolnije bilo je što su me odbacili ljudi o kojima sam pisao – pisao, barem sam ja tako mislio, s ljubavlju. Mogao sam se pomiriti s napadom iz Irana. Bio je to okrutan režim i nisam s njim imao nikakve veze, osim što me pokušava ubiti. Neprijateljstvo koje je zračilo iz Indije i Pakistana te južnoazijskih zajednica u Ujedinjenom Kraljevstvu bilo je mnogo teže podnijeti. (…) S tim se odbacivanjem moram pomiriti, no nije lako.” S ovih nekoliko rečenica imam potpunu, vrlo duboku identifikaciju.

Nova ERA je već uveliko započela, a stara je u nama i neće nikad ni da izađe, ostaje negdje pohranjena dok smo mi MI.

Šta su nekad znali govoriti stariji: Svako vrijeme nosi svoje breme!

Nova era su misleće mašine i konzum al’ opet je čovjek taj koji je breme svoje pohranio u mašine, samo ne osjećaj pamćenja i neki čudan osjećaj u nama koji pripada svakome pojedinačno. Zato kad to ispliva utažimo ga nekako, stvarajmo melodiju koja će pokoljenjima barem malo prenijeti magnetne valove u koje ćemo se pretvoriti i njima u amanet ostaviti.

Jedan od tih osjećaja je taj Ypsilon, taj mali lokalčić koji je označio moju mladost i procvat, ostavio traga, uputio život u tom pravcu kojim je krenuo, dao pečat svemu prateći me dvadesetak godina u stopu. Inače nepoznanica, meni nekoć nije bila već poznato i povjerljivo ime grčkog muzičkog lokala, Taverne. Nalazio se nedaleko od centra na jednoj raskrsnici velikog grada u koji sam došla zbog rata. Neko je slučajno zalutao u ovaj grad, a neko što je nekog tu imao. Ypsilon je bio uporište gdje smo za sva svoja čula mogli ispustiti ventile. U prvom redu emocije koje su tih prvih godina rata kod nas ključale kroz sva moguća iskustva do tada, porijekla i starosnu dob. Tražili bismo jedni u drugima dodirne tačke tako da su nam svi ti ljudi koji su tu dolazili pomogli u pronalasku našeg zajedničkog svijeta, svijeta koji smo gradili svako za sebe a opet skupa, multi-kulti svijeta, šarolikosti.

Prvi susret sa Ypsilonom bio je poziv na rođendan jedne prijateljice, i to na početku ljeta kad je sve bivalo opuštenije, bez obzira na svakodnevne brige i probleme, srce je široko, nostalgično, prijemljivo. Mladost je željna života, druženja, mladost je bujala i tražila svoj smisao u paradoksu momentalnog života. Prije Ypsilona su postojala samo neka raštrkana mjesta na koja se izlazilo, ali kako ko i kad. Možda samo zajednički koncert rokera iz bivše nam zemlje koji su bili protiv rata i tu veče su uspjeli i sastaviti sve nas skupa. Ali šta je poslije uspjelo ovom malom lokalu, to je vrijedno i spomenuti i pamtiti. Kako jedno mjesto može imati uticaj na živote mnogih. Hrana, piće, muzika i uživancija, i to bez nacionalnosti!

Tu prvu večer skupili smo se nas desetak, vjetrić je pirkao, dim cigareta nam nije smetao jer se unutra pušilo, jednostavnost prostora je činila da se osjećamo ugodno, sa sa crno-bijelih postera na zidovima gledale su vesele oči sa izboranih i kvrgavih lica starih ljudi koji su podsjećali na naše. Naše smo morali ostaviti i napustiti na silu, neke više nikad ne vidjevši. Zvuci gitare, buzukija i bubnja, muzika koja je bila ugodna, vesela i nekako blisko tugaljiva za to neizvjesno doba razlijevala se prostorom. Nekako smo se svi osjećali kao kod kuće.

Rat se ipak dešavao, svi smo bili upućeni na svoje najbliže, ali smo se upoznavali i družili sa drugima bez obzira šta smo kao različiti. Ljudi iz drugih krajeva svijeta drugačijeg mentaliteta odjednom su nam bili bliskiji nego naši iz iste zemlje. Neki su se udaljavali jedni od drugih zbog nacionalnosti i upravo ratuju međusobno, mrze se a isti su.

A nas ovdje muzika spojila, iz istog smo se razloga tu i našli.

Ta prva večer je bila ugodna, osoblje veselo i prijateljski raspoloženo, jelo je mirisalo na gradele, jednostavnost i ugodnost nas je privukla tako da smo i slijedeći put došli tu. I opet. Onda je naša uža grupa stvorila širu, pa su ti drugi širili vijest. Krug se povećavao da obuhvati zemaljsku kuglu.

Od Ypsilona smo stvorili svoje tinele gdje smo vodili svoje goste na večere i provod.

Nakon dvije-tri godine dođe u ovaj grad masa ljudi, proširivala se grupa poznanika, izlasci su bili svaki vikend, učestali, iz šale bi rekli – naći ćemo se u crkvi. Zaredala se upoznavanja, zaljubljivanja, ostavljanja, pa i brakovi su se počeli sklapati te poslovi tražiti.

Sve tamo. Ne kaže se zaludu da se najbolje u kafanama sklapaju poslovi!

U to vrijeme mobilni telefoni još nisu postojali, bila je odlično razgranata konekcija, više smo se sretali i družili nego poslije u mirna vremena. Problemi koji su tad bili aktualni zbog ostanka i boravka su nas tada i spajali. Muka je dobra za druženje, nesreće spajaju ljude, blaži su prema sebi i prema svojoj okolini.

U Ypsilon su dolazili ljudi i iz drugih zemalja te je bila stalno gužva, zimi kao u košnici, jedva se prolazilo između ljudi, dim se mogao rezati nožem, bacale se salvete, latice ruža, lomili se tanjiri, plesalo na stolovima i stolicama, zviždalo se i vriskalo. A onda muzika postade glasnija i glasnija jer je jednog dana bend sa zvučnicima i jakim tonovima zamijenio tugaljivu muziku. Znali smo u šali reći da ljudi vise na lusterima kao majmuni kad bi nekom opisivali mjesto da bi znali šta ih čeka i da tamo vlada ludilo.

Ypsilon nam je ušao u krv, tekli su ti vikendi i praznici našim venama te smo i dalje tamo odlazili. Bilo bi tu i dječice do u sitne sate koja bi na stolicama pozaspala. Žene bi zavodile, muškarci su kibicirali, vinska aura je obuhvatala mjesto da su naboji lebdili iznad. Koliko svanjivanja je tu dočekano!? Ponekad bi došlo i do tuče pa bi stolice ili čaše letjele iznad glava ali porijetko.

Praznikom bi svi zagrljeni i sretni vani igrali kola jer unutra nije bilo mjesta, tako nešto ne postoji više, nema nigdje da se vidi. Muzika priča sve jezike samo ako je čovjek može osjetiti!

Nakon nekih godina došlo je do razlaza društva, netko se odselio, djeca, obaveze…Bivala su i dalje uža druženja, ali sve manje i manje. Sve do jednog dana u svanuće pred zatvaranje vrata zauvijek.

Od godina izlazaka na jedno mjesto, prožeto u sjećanju kao žal za mladosti i prolaznosti, ljepotom i lepršavosti, ostalo je barem nešto, jer kad danas prođem, sva lica, koja su ostala zapamćena, u mojim moždanim vijugama defiluju u taktovima muzike, a to mi dušu razgali.

Počesto i pričamo o tom dobu.

Odlazi nam raja, a zidovi bivšeg Ypsilona su još na istom mjestu.

I onda jednog dana neću prolaziti tom ulicom ili zgrade neće biti ,a možda ni sjećanja. Tko zna? Ali onaj čudan osjećaj na pomisao Ypsilona još je u meni!