Dobri Bošnjanin
Dobri je vojnik jahao iz davnine, i sad je stigao napokon,
ne nazireš mu lice, tek kosa i nokti virkaju mimo oklopa,
kao da digao se, nesretnik, čak stoljećima poslije pokopa
Prihvaćaš uzde i šećer nutkaš njegovom blistavom konju,
a uzvrela se mašta pita: imaš li i tajnū poruku na poklon?
Dok stišćeš nosnice ne bi li izbjegao jezivu grobnu tonju,
na zadnje noge naglo se prope, tad prodorno zanjišta alat,
i konjanik se s njega sroza, bješe nesnošljiv taj mu balast
Odjuri zatim radosni konjic, i eno, k nebu slobodan jezdi,
a ti razmišljaš kako stvorenje svako hrli vlastitoj zvijezdi
Skelet u gvožđu zahrđalom tek kao mitska priča se cijeni,
jer davno je pao, Kulinu vjeran, možda Tvrku ili Prijezdi,
drukčije on više privlačan nije čak niti proždrljivoj hijeni
Oči otvorivši, ozaren ćutiš: dobri Bošnjanin svojoj si ženi
Riječ bana Kulina
Porozna je i neuhvatljiva pradrevna bosanska abeceda,
u glasovima je njezinim skriveno više nego što kazuju,
blijedē, ovještali to su znaci, ali još uvijek ne otkazuju,
plići je ponor uzajamni od grotla koje iz njih nas gleda
Kasno je, odavno, da se kotači opravljaju i podmazuju,
za čežnju kroz Bosnu žuđenu spremno je vozilo snova,
jer zijevnuo bi isti bezdan i nakon remonta starih slova,
a ne bi preusmjerena bila ni uvriježenā potrošnja olova
Raspamećeni su u jeziku pradjedova današnji Bosanci,
i pod skrivenim mislima njima su pakleni zinuli klanci,
bolno su razvezani još u iskonu spleteni konci i šavovi,
utaboreni su nasmrt stavovi, eno pristižu i mladi lavovi,
ni epilog se neće moći izbjeći, a davno je najavljen već,
na općemu grobu epitaf bit će dobrog bana Kulina riječ
Sjena u parku
Grad ovaj mogu da zamislim bez ljudi i bez kuća,
pa takvog da ga opišem kao da upravo ga gledam,
dok vjetar kovitla lišće i kao sjena u park sjedam,
među razvalinama dok se tmurna križaju bespuća
U sintaksu odjeke bola da uhvatim, čak i to mogu,
izbezumljenog misao posljednju i dok se gase oči,
leševe unakažene i krv koju ubojica kao vino toči,
raspamećeni vrisak, taj hulni upitnik svome Bogu
Ne mora da se dogodi, potom da slikam Guernicu,
jer prošlost već proizvodi u duši strahotnu paniku
Ovdje se tijela susreću kakva sačuvali su Pompeji:
stanovnici odavno naliče na svoje odlivke gipsane
Ovi su dani tajne košmarne, noći od olova besane,
a stihovi bi moji da ponište zločin počinjen u ideji
Valentina Miletić i fenomen uvredljive ljepote u hrvatskome nogometnom diskursu
Ona je lijepa žena. U haljinama koje izlažu, prepokazuju i preotkrivaju, ona ostaje to što jest, ne gledaš u haljinu, nego i dalje gledaš u nju, pa ti se zbog toga učini da je i haljina skupa s njom lijepa. U neudobnim cipelama s vrtoglavim potpeticama, koje prije djeluju kao sprave za mučenje nego za hodanje, ona djeluje prirodno, lako i sigurno. I onda su i te štikle lijepe. Na njoj je lijepo i ono što samo po sebi nije lijepo. Ali sve to se, opet, iz vrlo specifičnih razloga ne tiče njezinih fizičkih proporcija, lica i rasporeda pojedinosti na tom licu, kose, šminke, niti svjetla u studiju. Ljepota o kojoj je ovdje riječ tiče se načina na koji ta žena sebe nosi, načina na koji se snalazi na pozornici na kojoj je izložena, te iznad svega načina na koji misli i govori.
U vrijeme kada se pojavila na sportskom kanalu u vlasništvu jedne telekomunikacijske kompanije, među muškarcima, uglavnom bivšim nogometašima i novinarima poteklim iz navijačkog svijeta, njena svrha i uloga bila je isključivo marketinška, u svrhu prodaje proizvoda. Ona se tu, kao u najgorim morama i košmarima našega svijeta i suvremenog nogometa, našla kao zgodna plavuša, koja bi trebala da trepće i skakuće u navijačkim opravicama, te da na taj način širi gospodarske dosege i financijsku dobit firme koja ju je tu dovela. I tu je trebala biti sve dok se njezino lice ne potroši, dok ne poružnja u očima šupljoglave (muške) publike, da bi onda bila zamijenjena drugom takvom. Ako bismo o novinarstvu, onom televizijskom, još uvijek mislili kao o nečemu važnom i ozbiljnom, onda bismo mirne duše mogli ustvrditi kako nitko u nas, nijedna žena niti muškarac, nisu kretali s tamo nezavidnih i niskih pozicija kao Valentina Miletić.
Ona je, međutim, znala što govori. Nogometnim je žargonom, sastavljenim uglavnom od mondenih i jednosezonskih riječi, fraza i izraza, kojim nogometni treneri i novinari nadomještaju svoju neukost i opću jezičnu nemuštost, otpočetka vladala savršeno prirodno. Raspolagala je potrebnom količinom statističkih podataka i dojmova o odgledanim utakmicama, koje je s neobičnom lakoćom pretvarala u pitanja za svoje katkad i isprepadane muške sugovornike, pritom imajući držanje blago distancirane osobe. Ona je svojoj publici tokom tih dugih nogometnih večeri i popodneva, dok su se svud naokolo igrale utakmice smrtno dosadne lige, koja kao i sve ostalo nosi ime te jedne telekomunikacijske kompanije, stalo odašiljala dva suprotna dojma o sebi: da o nogometu (ovom današnjem) sve zna i da se, onako pomalo fjakasta, blago dosađuje. Ovo drugo bilo je vrhunska strategija opstanka unutar muške priče, jer ništa njima nije otužnije od cura koje se prave da ih zanima nogomet.
I tako je, u nekom kratkom vremenu, Valentina Miletić postala neusporedivo najvažnija i najostvarenija hrvatska sportska novinarka nakon Milke Babović. Istina, konkurencija joj nije bila osobita, jer su u sportskom novinarstvu žene u Hrvatskoj bile prolaznice, koje naiđu i nestanu. Jedne su nestajale, jer su se tu ionako pojavile samo zbog rodne korektnosti i zato da bi izgledale. Druge bi bile potjerane, jer bi se grdno zamjerile, recimo, Zdravku Mamiću. Treće su, bivše sportašice, same odlazile, razočarane time koliko sportsko novinarstvo ima malo veze sa sportom koji su voljele. Da bi žena opstala u sportskom novinarstvu, tom zasadu muške zabave i razonode, i isto tako muškog patriotizma, ona mora biti mnogo bolja ako ne od svih, a ono od većine svojih kolega. Tako je bilo u vremenima gospođe Milke, koja započinju prije dobrih šezdeset godina, a u dlaku je tako u Valentininim vremenima, koja će trajati onoliko dugo koliko ona to bude htjela. Razlikuju se povijesni konteksti i društvene prilike, drukčiji je aranžman životne svakodnevice, drukčije su i akterke – gospođa Milka onodobna je socijalistička sufražetkinja, arhe-feministkinja i feministkinja (mnogo izrazitije nego što je to bila danas pretjerano brendirana Zagorka), koju ne možemo zamisliti u haljinama i na štiklama, premda je haljine i njihove boje često komentirala, dok je Valentina tranzicijska, postapokaliptična žena, koja je u sebi integrirala sve dosege borbe za rodnu ravnopravnost. Obje su izrazito dominantne. Može li se uopće žena baviti sportskim novinarstvom na Balkanu, a da nije dominantna? Sportskim možda i može, ali nogometnim nikako.
Valentina se stalno smije, smiješi, osmjehuje. Osim kada po zapovijedi mora biti tužna, jer je Hrvatska eliminirana sa Svjetskog prvenstva. Njezino smijanje i osmjehivanje nikad nije iritantno, jer ono ima i mjeru i svrhu. Za razliku od sve one potlačene dvorske čeljadi, koja svojim smjehovima i smjehićima iskazuju svoju poniznost pred imperatorom, Valentina smijehom raspršuje tremu i nesigurnost u svojih muških sugovornika, koji onda kao golovrati pjetlići i sami pokušavaju biti šarmantni. Ali stvar je u tome da ona u svakom trenutku dominira. Ona je ona središnja figura društvenog okupljanja, bez koje bi se skup raspao. To je naročito očito kada se pokraj nje, kao suvoditelj, nađe HRT-ov nogometni novinar, jer Valentina i nije HRT-ova, ona je posuđena s kanala one telekomunikacijske kompanije. Kada su njih dvoje u studiju zajedno, a ispred njih još dva ili tri takozvana analitičara, biva vidljivo u kojoj mjeri osobna karizma, rječitost i opća kultura presuđuju u društvu u kojem se razgovara o nogometu. Marko Šapit, obično je to taj novinar uz Valentinu, tad djeluje kao predstavnik kakve navijačke skupine, koji je o nogometu, možda, nekad nešto i naučio, ali ga je sram to pokazivati, jer on sebe ostvaruje isključivo kroz navijanje.
I tako onda dolazimo do onog dana kada su Valentini Miletić u studiju, pred kamerama HRT-a, rekli da joj je haljina lijepa, što je onda izazvalo buru negativnih reakcija na društvenim mrežama i u medijima. Na žalost, reagirale su i neke dame i gospoda do kojih držim, a reakcija bila im je duboko kriva, i vjerojatno se ticala činjenice da ih nogomet zapravo ne zanima, pa ni u rad Valentine Miletić nisu pretjerano upućeni. Reagirali su, naime, na izrečene riječi, a da nisu znali ništa o kontekstu. Da je netko, recimo Tomislav Ivković, Valentini rekao da joj je ovo najljepša haljina otkako je krenula emisija, za nekoga tko tu emisiju otpočetka gleda, i još je gleda s razumijevanjem (a pritom, ne bez iritacije rodnim i patrijarhalnim stereotipima u nogometu i u nogometnom patriotizmu), tada bi to mnogo prije bio izraz slabo artikulirane poniznosti pred Valentininim javnim autoritetom, koji potječe od njezine rječitosti, inteligencije i socijalnog šarma, a ne od njezinog izgleda, nego što bi se to ikad i ikako moglo protumačiti kao izraz podcjenjivanja. Valentini Miletić doista se može reći da joj je lijepa haljina, kao što joj se može još stoput reći da je i sama lijepa, naprosto zato što je ono zbog čega je Valentina Miletić tu tako nadmoćno svakoj fizičkoj dopadljivosti. Da se našalimo: uvredljivo bi bilo Marku Šapitu reći da je lijep. Ili da mu je lijepo odijelo, sasvim svejedno.
Kompliment postaje uvreda onog trenutka kada se njime želi omalovažiti nečiji rad i talent. Samo tada. A na onom tko komplimentira je da umije osjetiti kako će komplimentirani doživjeti njegove riječi. Uvijek je osjetljivo čovjeku reći nešto o njemu samom. A htjeli bismo čuti nešto lijepo o sebi, makar to da smo nekom dragi. Međutim, vazda genijalni gospodin slučaj udesio je da se afera s lijepom Valentininom haljinom izvrgne u nešto drugo, što će naše dame i gospoda na društvenim mrežama uredno izignorirati. Naime, Tomislav Ivković se, skupa s ostalim prisutnim, divio Valentininoj haljini, e da bi učinio reklamu tu prisutnome Vedranu Ješi. A Ješe – kojem moja Ana ne pamti imena, pa ga zove “onaj zgodni” – sa svojom je suprugom Martinom vlasnik branda, da ne kažemo krojačnice, u kojoj je haljina sašivena. I ako bismo se već bavili aktivizmom, onda bismo se trebali pobuniti protiv toga što se na HRT-u, eto, objavljuju prikrivene i neplaćene reklame, ali moja draga gospoda i dame ne bi se HRT-u zamjerali…
Valentina Miletić (1991.) rodila se u Splitu, odrastala u Rogoznici, studirala pravo pa završila novinarstvo, trenirala gimnastiku i kickboxing, bila juniorska državna prvakinja u full contactu, bavila se manekenstvom, bila voditeljica borilačkih natjecanja… Rođena je novinarka, umije razgovarati s ljudima, postavljati im jednostavna i precizna pitanja, izvlačiti od njih jasne odgovore. Hrvatskim jezikom vlada odlično, a kada s nogometnim sugovornikom razgovara na engleskom ili talijanskom, naknadno je u stanju reproducirati cjeloviti prijevod odgovora…
Ovo Svjetsko prvenstvo nećemo pamtiti po Valentininoj ljepoti, kao ni po ljepoti haljina “onog zgodnog”, nego ćemo ga pamtiti po Valentininom diskursu.