Vruće, na momente i prevruće ljeto 2015. godine produžilo se i na prve septembarske dane, kad sam se obreo na kraćem odmoru u Gradcu na moru, toj najbližoj (nama Bosancima) morskoj destinaciji. Žurio sam tog, već na izmaku, morskog jutra da se iz Ulice Ivana Kaćića Miočića uspnem na najvišu kotu u gradu zvanoj Gradina, na kojoj je 1972. godine narod Podbiokovskog kraja podigao spomenik poginulim antifašistima / partizanima, stradalim u borbi protiv tadašnjeg neprijatelja. Prošao sam pored velike i raskošno uređene crkve, koja je do izgradnje pomenutog spomenika bila na najvišoj koti Gradca, ali od 1972. godine tu njenu poziciju preuzeo je nekoliko metara visočiji spomenik. S te kote zaista se pruža divan pogled na okolinu: desno prema Makarskoj i lijevo prema Pločama, a u sredini široko morsko plavetnilo sa naznakama u pozadini poluotoka Pelješca i otoka Korčule.

Na prvom nivou spomenika na dvije ploče ispisana imena: na prvoj u kraćem redu poginulih boraca u borbama za ovaj kraj, a do nje na drugoj u dva reda popis duplo duži s imenima vojnika koji su svoje živote dali za slobodu budućih generacija. Iznad tog platoa je drugi, nešto veći, na čijoj sredini u vidu četverougaonog obeliska dominira spomenik. Iznad njegove baze, na sve četiri strane, detalji borbe u reljefu a odatle oko desetak metara uvis obelisk se sužava da bi na njegovom vrhu, sve do koju godinu prije, bila postavljena bronzana skulptura borca poleglog na konja, čiji je autor August Augustinčić. Ta skulptura danas stoji na lijevoj strani platoa kao otpadak od drveta koji je drvosječa sjekirom odbio od stabla. Na dijelu koji je bio vezan sa postoljem garež od vatre koja ga je, vjerovatno, otrgla od obeliska.

Ova odvojenost „glave od tijela“ spomenika zaintrigirala me, ali tek na dvadesetak minuta kada mi je tu enigmu odgonetnula gazdarica Nevenka, starica u sedamdesetim godinama kod koje kao turist boravim, vitalna mještanka Gradca koja je ovdje rođena i odrasla i koja poznaje većinu stanovnika Gradca, a i upućena je u sva ovdašnja dešavanja. Veli mi da je spomenik oskrnavljen koju godinu nakon rata i to „u pola bijela dana“. Ne kaže kako je i ko i to počinio, ali kazuje da je to sramota cijelog grada i ovdašnjih ljudi, jer je to udar na povijest.

Oskrnjavljenje spomenika palim borcima Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine nije samo bruka nego i pucanj u samoga sebe, s obzirom da na spomeniku piše da ga podiže narod ovoga kraja. A narod Podbiokovskog kraja bio je isti onaj i tada kao što je i danas (s razlikom od iseljavanja manjeg dijela stanovništva nakon vojne akcije „Oluja“), samo što je danas vlast druga – nije partizanska nego demokratska.

Srećom, ova moja posjeta spomeniku nije bila na početku odmora – jer bi mi donekle pokvarila raspoloženje i odmorski ugođaj, nego pretposljednjeg dana boravka, kada sam sumirao rezultate odmora na moru. A ti utisci su zaista neobični. Zašto?

Gradac, moje omiljeno mjesto za odmor na moru posljednjih godina šeste i prvih godina sedme decenije (dok spomenik o kome sam govorio nije postojao) nije ni blizu onoga kakvog pamtim iz mladalačkih dana.

Te godine su bile prve nakon mog zaposljenja u školi u Kaknju. Gotovo dvomjesečni raspust u vidu odmora privlačio me magnetskom snagom, te sam i otišao raditi u prosvjetu, mada mala plaćam nije mogla pokriti troškove boravka na moru. U to vrijeme moj brat je radio u Rudniku, koji je svojim radnicima (a svi su se zvali rudari, mada moj brat nije bio jamski radnik) u vidu regresa nudio odmor u Gradcu  od desetak dana na kredit u ukupnom iznosu oko, recimo, sadašnjih stotinjak maraka za kompletna tri obroka hrane dnevno i pristojan smještaj. Kako je brat u to vrijeme svake godine sa porodicom kampirao na moru, ponudio je na korištenje meni taj svoj regres koji mi je dobro došao.

Ta tri-četiri ljeta, koliko sam boravio u Gradcu, ostala su mi u najljepšim mladalačkim uspomenama, jer sam se – mada bez svog stalnog društva, ali sa meni dobropoznatim Kakanjcima, najčešće desetak godina starijih od mene – družio uživajući u čarima tada popularnog morskog odmora. Kad u namjenski izgrađenim objektima, zbog gužve u sezoni, u njima nije bilo mjesta, one mlađe su smještali u iznajmljene kuće u neposrednoj blizini odmarališta. Tako sam se jedne godine sa Osmanom našao u dvokrevetnoj sobi kuće čiji vlasnik je bio izvjesni Mato, koji je imao posjed iznad Jadranske magistrale. Na tom posjedu držao je stoku i u ljetnoj sezoni, kad bi rudarima iznajmio kuću, s porodicom stanovao u tamošnjoj kući. Jednog jutra dođe Mato da obiđe svoje goste te s njim započnemo priču o njegovom životu i turističkoj „avanturi“. Veli da je prije tri-četiri godina uz pomoć bankarskih kredita sagradio ovu kuću u kojoj smo smješteni i da mu turizam dođe kao sporedno zanimanje, uz ono glavno – uzgoj vinove loze i bavljenje stočarstvom. Bilo je to vrijeme kada su se Dalmatinci započinjali baviti turizmom, ali nisu napuštali tradiciju proizvodnje grožđa, vina i rakije. Od sunca i mora počinjali su se pomalo bogatiti i zapostavljati poljoprivredu, jer je s manje truda i znoja bilo lakše zaraditi dinare iznajmljivanjem soba nego motikom obrađivati zemlju i na njoj proizvoditi hranu i piće.

Pozove nas taj dan Mato da s njim krenemo na njegovo imanje udaljeno manje od kilometar od rudničkog odmarališta. Tako mi znatiželja da podrobnije upoznam život poznanika Mate tog prijepodneva uskrati kupanje. Dovede nas naš domaćin na imanje: kuća kamena bez fasade sa dvije prostorije i oskudnim, samo onim najnužnijim, namještajem. U kući nema poda niti prostirke nego je nabijena zemlja po kojoj se hoda, na starinskim stolicama se sjedi a na ofucanom kauču (više kao sećija) vjerovatno spava. Kad smo nakon otvaranja vrata ušli u kuću preplašene dvije kokoši su izletjele vani. Ponudio nas je Mato dobrom lozom, kao što to čini svaki dobar domaćin,  a na rastanku – kako bismo mu se na neki način zahvalili za gostoprimstvo – kupismo po dva litra crnog vina koje smo pili dok smo bili na odmoru. Vlastito saznanje o tome kako se u Dalmaciji počeo razvijati privatni turizam obogatio sam još jednim primjerom.

Dane tog odmora provodio sam u sunčanju i kupanju a noći na igrankama u tada jedinom hotelu „Laguni“. Gradac je bilo malo i idealo mjesto za one goste koji su uživali u ljepotama morskog ambijenta i u tišini.

Jedne godine u smjene u kojoj sam bio, obreli su se moji dobri poznanici iz Kakanj: Dane, Kirbi i njegov brat Coco. Braća studenti a Dane kao i ja nastavnik. Bili smo tih desetak dana gotovo nerazdvojni. U društvo bi nam navečer pristizao i Ante, Kirbijev kolega sa medicinskog fakulteta koji je rođen u Gradcu, u kome je živio u ljetnjim mjesecima. To druženje s Antom proširilo je naša saznanja o morskim labudovima koje smo počeli glumiti. Odlazili smo navečer na igranke u „Lagunu“ u kojoj je do 23 sata svirao neki ansambl, a potom smo prelazili u diskoteku u kojoj se svaku noć vrtila pjesma „More“ u izvođenju Doris Dragović. Bio je to hit koji nam je pojačavao adrenalin za ljubavne avanture.

Dok prebirem po sjećanjima iz tih mladalačkih dana, preda mnom je danas Gradac sasvim drugačiji. One privatne kuće izgubile su se između novosagrađenih apartmana, hotela i drugih ugostiteljskih objekata, a niz restorana i kafana uz rivu promijenili su totalno imidž Gradca. Nekadašnji objekat zvani Rudari, sa novim dograđenim dijelom i starim nešto adaptiranim, ne samo da djeluje drugačije nego se sada zove hotel „Sunce“. Ispred njega betonska plaža u vidu platoa nije izmijenjena, ali je na njoj veliki tobogan, sada zaključan, s kojeg kupači skaču u more.

Pitam koji sat kasnije gazdaricu Nevenku kada se sve to toliko izgradilo i ko su gazde objekata? Veli da je sve krenulo sredinom sedamdesetih godina nakon velikom zemljotresa na Makarskom području (dakle, neposredno kad sam prestao dolazli u ovo mjesto) kad se cjelokupno hrvatsko društvo okrenulo turizmu i davanju raznovrsnih podsticaja za razvoj. To su gradili i domaći ljudi ali i oni koji su pristizali iz Hercegovine i susjednih gradova. Najnovija tranzicija desila se nakon Domovinskog rata kad su ovadašnje gazde – kako kaže Nevenka – poklopile sva ona odmarališta koja su bila bosanska, samo je još ostao neriješen status „Đure Salaja“. Pitam je da li poznaje Antu koji bi mogao biti ljekar, a ona mi sve reče o njemu, što nisam znao ni dok sam se s njim družio: da potiče iz revolucionalne partizanske porodice, da je u Gradcu bio dobar i uvažavan ljekar opće prakse, te da nikada nije osnovao porodicu nego je do zadnjeg dana živio s bolesnom majkom. Samo koji mjesec nakon njene smrti, a obolio od šećerne bolesti, potresen majčinom smrću, i on je veoma brzo za njom otišao na onaj svijet, kaže Nevenka.

Dobro sam se odmorio tog septembra 2015. godine, ali me sjećanja i oživljavanje uspomena na Gradac nečemu poučilo – ne samo u ovom nego  i u niz drugih slučajeva – da u trećoj životnoj dobi, kad je život samo lijep u mladalačkim sjećanjima, ne trebam se vraćati onom proživljenom u mladosti i odlaziti u ona mjesta gdje sam mladost živio u svoj njenoj ljepoti i punoći. Ta prisjećanja mi proizvode suprotni efekat od onoga stvarnog što se tada događalo, a gradovi moje mladosti se uruše poput kule od karata, postajući smetljište moje prošlosti.

Као што шпијунира своје главне савезнике и пријатеље,
Њемачке канцеларе и француске предсједнике,
Америка не запоставља ни милионе потпуно неважних особа,
Чак ни људе који су показивали
Наклоност, љубав па и одушевљење за њу
И за њене велике пјеснике.
У том случају сами су се увукли у сферу
Неомеђених “националних интереса” Америке
Које та држава штити свим могућим средствима,
Посебно онима које и не опажате.

Свако ко користи телефон и интернет,
Ко гледа телевизију,
Укључује се у амерички интересни свијет
На сопствену одговорност.

Америка је преко тих канала уградила и у мој мозак
Hевидљиве одашиљаче мојих мисли
Које се проучавају у тајним одајама Пентагона.

Пишући пјесме и електронска писма пријатељима,
Сам се откуцавам код америчких обавјештајних агенција,
Обављајући бесплатан рад у корист Америке која је угрожена
Са свих тачака земаљске кугле,
Чак и од мене који волим америчке пјеснике.

Један одашиљач смјештен ми је и у примозгу
За опаке и нездраве примисли
О америчким хуманитарним ратовима диљем планете.

Уградили су ми нешто и у кичмену мождину,
Ваљда да ми сломе кичму,
Али моја кичма није у леђима,
Моја је кичма у моме језику.

Снимају ми пулс, мјере какво убрзање
Изазива помињање Русије и Кине,
Знајући за моју наклоност
Према руској и кинеској књижевности.

Више волим и најнезнатнију мисао Лао Цеа
Од филозофског система на којем почива CIA.

Помишљах да тужим Америку због бесправног коришћења
Моје интелектуалне својине,
Али Америка не признаје ниједан суд у свијету
Јер она претендује на трон врховног свјетског судије.

Не преостаје ми ништа друго сем немоћног гњева,
Ал то ми је напорно и узобличава црте лица
Које би се овјековјечиле на мојој посмртној маски.

Боље је да све окренем на спрдњу
И Америци захвалим на стварању архива
Мојих потајних мисли
На које иначе нико не обраћа пажњу.

У сваком случају опет ћу читати америчке пјеснике,
Од Витмана и Дикинсонове па до оног нашег бјегунца,
Ђаволски даровотог Чарлса Симића.

Gori, gori grubi svijete
zapali te malo dijete!
Kresnuo šibicu
zapalio jelu
pticu, vjevericu
kuće u svom selu!
Gori, gori mrski svijete
zamrzi te malo dijete!
Grupa krvna
hladnokrvna.
Srce hladno,
listopadno.
Ne zna ni za koga.
Zao do zla Boga!

Devedesetak godina u parku u Charlottesvilleu stoji konjanička skulptura generala Roberta Edwarda Leeja. Njezinu izradu naručio je Paul Goodloe McIntire, burzovni mešetar, čovjek koji nije žalio da svoj novac ulaže u dobrobit zajednice. Tako je pomagao Sveučilište u Virginiji, kupovao umjetnička djela, financirao glazbene događaje i knjiško izdavaštvo, razvoj psihijatrije i istraživanje raka. Pored svega toga, Paul Goodloe McIntire bio je čovjek svoga vremena, a njegovo je vrijeme bilo obilježeno rasizmom. Spomenik najslavnijemu južnjačkom generalu i tada je bio spomenik nostalgiji za jednim dobom, ali i za propuštenom prilikom da se od prošlosti stvori budućnost. Vrijednosti koje simbolizira general Lee, a do kojih je naručitelju spomenika bilo toliko stalo, svode se na tradicionalizam i konzervativizam, koji se, pak, u američkom slučaju mogu svesti na tradiciju rasne segregacije i robovlasništva.

Međutim, Paul Goodloe McIntire i njegovi istomišljenici iz 1917, ratne godine u kojoj je spomenik naručen, i iz 1924, kada je konačno i sagrađen, nisu nužno morali biti za povratak robovlasništva. Ali im je sasvim sigurno bio nezamisliv onaj oblik rasne ravnopravnosti koji će u Americi biti uspostavljan sljedećih pola stoljeća, najprije nakon Drugoga svjetskog rata, u kojemu su po Europi i Dalekom istoku ginuli i krvarili i Amerikanci crni kao najcrnja afrička noć, a onda i na iskustvima boraca za rasnu ravnopravnost iz šezdesetih godina. Amerika koja je stvorena na žrtvi Martina Luthera Kinga, i kojoj će Barack Obama jednom biti predsjednik, s Amerikom Paula Goodloea McIntirea, kao ni s Amerikom generala Leeja, nije više mogla imati nikakve veze. I najednom je, stotinu i četrdeset godina nakon svršetka Američkog građanskog rata, nemoguć postao ideal nacionalnog pomirenja.

Zašto je taj ideal postao nemoguć? Između ostaloga i zato što su simboličku figuru generala Leeja i južnjačkih mučenika u međuvremenu preuzeli neki malo drukčiji ljudi.
U veljači 2017. Gradsko vijeće Charlottesvillea odlučilo je preimenovati park koji je nosio ime generala Leeja, ukloniti konjaničku figuru iz parka i prodati je onom tko ponudi najveći novac. Uslijedile su tužbe baštinika južnjačkih tradicija, te potomaka donatora i kipara, ali bilo je prilično izvjesno da će sve tužbe na kraju biti odbačene i da je generalu Leeju otkucalo u Charlottesvilleu.

Uslijedili su prvi prosvjedi, najprije uz tiha bdjenja sa svijećama, a onda i s rasističkim sloganima i pjesmama. Osmoga srpnja nastupio je i Ku Klux Klan, pojavili su se takozvani bijeli nacionalisti, koji su se, zahvaljujući prepoznatljivoj koreografiji i kostimografiji, bakljama i desnicom rukom uzdignutom na hitlerovski pozdrav, ubrzo legitimirali kao nacisti. No, a i što bi “bijeli nacionalisti” mogli biti nego nacisti i koja je još “bijela nacija” u našem stoljeću postojala osim one arijevske? To su dobro znali i sami demonstranti, pa su nekako spontano krenuli dizati desnicu ruku.

Tako je general Robert Edward Lee, čiji je lik opjevan u američkoj filmskoj epici, često i u ideološki posve neopterećenim pripovijestima, postao nacist. Uglavnom ni kriv ni dužan dočekao je ono što se obično dogodi ljudima, zaslužnicima jednoga vremena, kada ih neki budući ljudi teleportiraju u svoje vrijeme. General Lee, naime, jest bio što i oni: mizogini rasist, antisemit i natražnjak. Ali naravno da nije bio nacist. To će postati kada ga se više ništa ne bude pitalo.

Za 11. i 12. kolovoza najavljen je skup bijelih supramacista, nacionalista, antikomunista, baštinika južnjačkih tradicija, militarista i nacista u Charlottesvilleu, koji je zatim i službeno otkazan, nakon što je guverner Virginije proglasio izvanredno stanje. Ali službeno otkazivanje nije značilo ništa, jer se ekipa okupila. Okupili su se, međutim, kako to u još uvijek slobodnim zemljama biva, i oni drugi. Među njima, recimo, i predstavnici Nacionalnog vijeća crkava, najveće ekumenske organizacije na svijetu, koja okuplja trideset i osam različitih kršćanskih zajednica, uključujući i one najbrojnije. Uz njih su bile prisutne različite antirasističke i antifašističke grupacije, od onih krajnje lijevih do umjereno građanskih. Naravno, najviše je, vjerojatno, bilo onih običnih ljudi koji baš i nisu oduševljeni baštinom nacizma, nacistima iz svoga susjedstva, ali ni svima onima koji za sebe tvrde da nisu nacisti, ali će s nacistima biti na istoj strani barikada.

I tu se dogodilo da se baš jedan od tih nacista – kasnije identificiran i uhićen, a od svoga srednjoškolskog profesora opisan kao ljubitelj Adolfa Hitlera i posvećenik njemačke ratne povijesti iz Drugoga svjetskog rata – autom zabio u protivničku masu, ubio jednu ženu i ranio devetnaest ljudi, od toga pet vrlo teško. (Zanimljivo je, međutim, kako je tabloidima ovaj događaj manje zanimljiv od prethodnih slučajeva u kojima bi se neki muslimanski fanatik automobilom zabijao u živo ljudsko meso.)

Iste večeri na ekranima naših kompjutora pojavile su se slike iz Charlottesvillea. Na najpoznatijoj među njima naše je gore list: Peter Cvjetanovic, “bijeli nacionalist” i nenonacist hrvatskog podrijetla, dvadesetogodišnji student povijesti, koji je doputovao na demonstracije čak iz Nevade. Gnjevnog pogleda, s bakljom u ruci i frizurom Adolfa Hitlera, tamnook, međutim, kao i Führer, mladi je Cvjetanovic najednom postao simbolički najjače lice Charlottesvillea. Njegova je fotografija izrasla u ikonu, a on je najednom, i protiv svoje volje, doživio najveću životnu slavu. Trebao bi samo promijeniti prezime, pa bismo imali mladoga Führera. I po tome je vrlo sličan originalu. I Hitler se, naime, trebao zvati Schicklgruber, ali mu je otac Alois na vrijeme promijenio prezime.

Međutim, Cvjetanovic se munjevito oglasio priopćenjem za javnost, što mu ga je očito sastavio neki advokat, u kojemu se ograđuje od vlastite fotografije i tvrdi da on nije ono što vide svi oni koji ga upravo gledaju. Osuđuje on i nasilje, traži da bude strogo kažnjen onaj koji ga je počinio, a onda pokušava objasniti i što to za njega znači biti “bijeli nacionalist”. Htio bi mirno živjeti svojim životom, studirati i štititi svoje tradicije.

Postoji li tradicija koja bi istovremeno bila i tako široka i tako restriktivna, i tako sveobuhvatna i tako grubo isključujuća, koja bi Cvjetanovicu omogućila da bude “bijeli nacionalist” i čuvar spomenika generala Leeja? Pa, zapravo postoji. Jedan od najokrutnijih Hitlerovih generala, organizator operacije Reinhard – istrebljenja poljskih Židova, te kasniji direktni zapovjednik svih kvislinških snaga na teritoriju Jugoslavije i okupiranog dijela Sovjetskog Saveza, Odilo Globocnik bio je sin Franceta Globočnika, Slovenca iz Gorenjske, mati mu je bila tršćanska Slovenka, te se i on rodio i odrastao kao – Slovenac. I zašto onda jedan Cvjetanović ne bi preputovao cijele Sjedinjene Američke Države da, slijedeći svoje ideale, stigne u Virginiju, gdje će obraniti spomenik generala Leeja? U osnovi, riječ je o sentimentalnoj nacionalističkoj legendi u nastajanju. Ali o kojoj je tu naciji riječ? Svejedno o kojoj.

Tri slike, nanizane jedna za drugom, na kojima je u glavnoj ulozi manje karizmatični sudionik demonstracija, mladić u crnoj majici, s bradom i naočalama, koji na prvoj slici diže ruku na nacistički pozdrav, dok mu netko sa suparničke strane pokazuje uzdignuti srednji prst, naći će se u širokoj internetskoj i medijskoj distribuciji u drugoj fazi slikovne interpretacije događaja u Charlottesvilleu. Ako je Peter Cvjetanovic u ulozi mladoga Führera poslužio da svijet vidi tko to i kako štiti generala Leeja, mladi barbudos zadobio je ulogu lude. Njega će se ismijati, njemu ćemo se narugati, nad njim ćemo biti pobjednici.

Najprije, on kao da je promašio stranu. Barbudosi, tojest bradonje, bili su Castro i njegovi kubanski revolucionari, i dugo je takva neuredna brada na licu mladog idealista bila znak one salonsko-ljevičarske sljedbe što je desetljećima parazitirana na legendi o antiameričkoj revoluciji. Gotovo da je protuprirodno da sad jedan takav, ili jedan tako izgledajući, nacističkim pozdravom junačno pozdravlja neprijatelja. I još nosi naočale. A naočale su u ovakvim prilikama znak slabosti i inferiornosti.

Na sljedeće dvije fotografije, munjevito snimljene, jer se onaj uzdignuti srednjak još nije spustio, barbudos dobiva šaku u glavu. Udara ga tip u crvenoj majici i s plavom kapom, čini se jedva stariji od njega, i u gledatelju stvara čudan dojam. Ili, možda, ovaj gledatelj ima neki problem sa svojim dojmovima, pa su mu onda čudni?

Naime, dok ga gleda kako sklopljenih očiju, junačno, diže svoju desnicu ruku i unosi se prema drugoj strani, nimalo gnjevan, gotovo ravnodušan, nalik depresivnom samoubojici, gledatelju se čini da bradonja baš i nije sav svoj. Naime, dok u Cvjetanovicevom slučaju nema baš nikakvih dvojbi iz kojih žlijezdi i unutrašnjih organa njegov nacionalsocijalizam i nacionalizam stižu, ovo skoro da podsjeća na onog nesretnika sa Željinih utakmica sredinom osamdesetih, koji bi milicionerima tokom utakmice psovao majku i onda ih mirno sačekivao da ubiju boga u njemu. Spuštenih ruku on prima udarac, i kao da ga zapravo nije briga.

Ili je, možda, sasvim pogrešan gledateljski doživljaj?

Na društvenim mrežama i forumima, širom beskonačnog virtualnog svijeta, agresivni kompjutorski narod gušta nad šakom u glavu mladome nacistu. Ono što ljude tako nosi i ushićuje činjenica je da postoji savršen kontinuitet slika: sve je snimljeno u ne više od tri sekunde. Vidimo što je jedini adekvatan odgovor na nacizam.

Ali je li to baš tako? I jesmo li sasvim sigurni da je tip koji diže ruku stvarno nacist? Ako jest, što će mu brada? I zašto nije skinuo naočale? Treba li tući i one koji nisu nacisti, ali dižu ruku na nacistički pozdrav? Luđake i ekshibicioniste. Bolesne i nesretne ljude. Jadnike koji se priključe nacističkoj masi iz nekih svojih bolesničkih razloga. I općenito, u kojem trenutku fizičko nasilje postaje legitimno? U onom u kojem se obožavatelj Adolfa Hitlera automobilom zabija u masu?

Nema gledatelj odgovore na ovako postavljena pitanja. Nema ih najprije za samoga sebe, a onda ni za druge. Neki je grdan problem sa svijetom u kojemu živimo ako je na nasilje potrebno odgovarati nasiljem i ako se problem nacističkog pozdrava rješava šakom u glavu. U tom slučaju više ne postoji država koja bi štitila sustav društvenih vrijednosti, ili više ne postoje vrijednosti koje bi se štitile. A vrijednosti su i da je nacistički pozdrav isključen iz javne komunikacije, da je trajno zabranjen i da se može koristiti samo po ludnicama, na zatvorenim odjeljenjima, ali je vrijednost i to da je šaka u glavu nedopušten oblik javne komunikacije. Pa čak i javne komunikacije s onima koji se služe nacističkim pozdravima.

Ili su, možda, društvene mreže zamijenile i sustav društvenih vrijednosti i državu? I tako je nastala “demokracija” u kojoj je nacizam prihvatljiv oblik mišljenja, a šaka u glavu prihvatljiv odgovor na nacizam. Ideja da je svaka ideologija dopuštena i dopustiva, da je sve to demokracija i da ljudi imaju pravo na baš svaki svoj stav, nerazumna je i neprihvatljiva kao što je nerazumna i neprihvatljiva šaka u glavu. Čovjek ne bi smio biti tako mlad i gnjevan da mu se takvo što svidi. Uostalom, ne bi smio mladošću i gnjevom sličiti na Petera Cvjetanovica, trenutno najznamenitijeg Hrvata na svijetu.

I još nešto: nije loše zamišljati na kojoj bi strani u borbi za svoj spomenik danas bio general Robert Edward Lee. Onako slijepo transmitiran iz svoga u dvadeset prvo stoljeće, među svim tim rasistima on bi se našao kao među svojim najrođenijim, i poveo bi bitku protiv neprijatelja koji je danas još iskvareniji i izopačeniji nego prije sto i četrdeset godina. Ali kad bi se generala Leeja podvrglo kratkom kursu iz povijesti, više emocionalnom nego intelektualnom, i kada bi nabrzinu doživio sve godine nakon svoje smrti, on bi se, u to također nema sumnje, odlučio za suprotnu stranu, pa bi zaratio protiv branitelja svoga spomenika.

Ljude i pojave treba razumijevati u njihovom vremenu, i ne seljakati ih kroz povijest. A što se tiče spomenika, s njima valja oprezno. Bolje ih je ne graditi, a ako su jednom sagrađeni, onda ih ne treba dirati. Ako ništa drugo, dobro je i da svjedoče o zabludi vremena u kojemu su podignuti. Uklanjanje spomenika svodi se na pokušaj da se popravi prošlost. A popravljanje prošlosti, osim što je uzaludno, zna biti i opasno.

NENAD RADANOVIĆ – ANTOLOGIJA POSLIJERANE PRIPOVIJETKE U BIH

Eto kako se promećemo, živkarimo, kuveljamo. Ali, šta ćemo mi, moramo jopetke po ovim našim maglenim njivama bauljati. Jer stari smo i nemoćni za Austriju, a još mladi za smrt.

Đuro Damjanović, Golimjesto

Ovo je priča o knjizi koja zvanično ne postoji ni u bibliotekama. Odmah poslije pojavljivаnja, u jesen 1976. godine, Izdavač, ondašnji Glas iz Banjaluke, odrekao se svoje knjige i poslao je u tvornicu Incel, da se izreže kao sekundarna sirovina i od nje načini neki od njihovih proizvoda, recimo tariguz papir. Toj odluci, naravno, prethodila je osuda knjige i kritika svih onih koji su učestvovali u njenom objavljivanju, zbog nebudnosti, ako ne i subverzivne djelatnosti. Na famoznom zboru radnih ljudi, kojem sam predsjedavao kao tadašnji predsjednik, sudilo se knjizi, gotovo svi su bili da se ona skloni prije nego što tužilac to zatraži. Autocenzura kao znak pokajanja, ali i budnosti. Ipak smo zakasnili, tužilac je bio brži, njegove informacije bile su provovremene. Bilo je tu još formalnih i neformalnih partijskih sastanaka na kojima smo u prosjeku provodili po pet sati. Osjetim mučninu i nagon za povraćanjem čim se sjetim tih dana.

Do sada su o tom vremenu i o toj hajci na jednu knjigu, Antologtiju poslijeratne pripovijetke u BiH, u kojoj se našla i priča Đure Damjanovića Golimjesto, svoje mišljenje iznosili mnogi, reklo bi se, svi osim mene, urednika njenog, koji je, ili koji sam, odmah poslije toga podnio ostavku na tu dužnost i otišao iz Glasa u Poljoprivrednu školu, da đacima predajem matematiku. Taj moj čin malo ko je tada razumio, od mene se to nije ni tražilo, ali ja sam bio shvatio da je to jedino ispravno i da bilo kakve izjave po novinama ili javni protesti nemaju nikakve svrhe. Morao sam da se naprosto distanciram od odluke koja je, u svojoj osnovi, poništavala i mene kao slobodnu ličnost. A to sam od djetinjstva tražio po nekom tek mnogo kasnije shvatljivom nagonu.

Uostalom, ovako je to išlo.

Izdavačku djelatnost Glasa preuzeo sam 1975. godine kao odgovorni urednik, sa željom da je razvijem skromnije od velikih izdavačkih kuća, ali u svemu da slijedim njihove dobre strane i izdavačke procedure. Formiran je Savjet za izdavačku djelatnost, potom Redakcija, u kojoj osim mene i tehničke sekretarice nije još niko radio sa stalnim zaposlenjem. Objavljujući jednu po jednu knjigu, širio sam krug saradnika, od Ismeta Bekrića, Irfana Horozovića, Miljka Šindića, Zorice Turjačanin do Kolje Mićevića, koji će honorarno preuzeti ediciju Prevodi, u kojoj sam kao prvu u seriji, objavio knjigu njegovih prevoda E.A.Poa, Gavran i druge pesme. Za dvije godine izdavačka produkcija je narasla tako obilno da smo već imali štand na beogradskom Sajmu knjiga gdje smo promovisali tada naše najznačajnije izdanje, Sabrana djela Petra Kočića, u redakciji prof. Branka Milanovića.

Nekako u isto vrijeme u sarajevskom časopisu Život pojavila se Antologija poslijeratne pripovijetke u BiH, koju je sačinio književnik Nenad Radanović. Ta ideja mi se učinila dobrom i prihvatljivm za knjigu, koja bi sadržavala uzete priče dopunjene još nekim autorima kojih nije bilo u tom prvom izboru. Nenad Radanović je prihvatio taj posao i ubrzo poslao svoj izbor. Redakcioni odbor je odredio prof. dr Radovana Vučkovića da recenзira taj rukopis. Uzeli smo jednog recenzenta jer je bila riječ o već objavljenim tekstovima u knjigama koje su sve odreda bile prošle ondašnje uobičajene veoma stroge procedure. Današnji pisci o tome jedva nešto da znaju, ali u ono vrijeme objaviti knjigu kod zvaničnog izdavača, a drugih nije ni bilo, značilo je biti primljen u književničku bratiju. Prvi selektor bio je urednik, potom su dolazili recenzenti, koje je određivao redakcioni odbor, iz reda tada već afirmisanih književnika i profesora, da bi na kraju sve to aminovao izdavački savjet. Savjet je bio sastavljen pretežno od javnih ličnosti koje se lično nisu bavile pisanjem, mada je bilo i profesora (u B.L. to su bili profesori sa Pedagoške akademije). Iz te činjenice često su i nastupali razni nesporazumi, koji bi ponekad narastali u manjim sredinama do paranoičnog proganjanja nekog autora ili knjige.

U ovom se slučaju radilo baš o tome. Tek što se pojavila Antologija, u čvrstom povezu, u odličnom likovnom rješenju slikara Enesa Mundžića, kao kod Kafke, krenulo je sumnjičenje. Ništa tu nije bilo određeno, tek glasine u čaršiji, kako se to kaže u Bosni, o čemu je već Meša Selimović bio napisao svoje velike romane, da s tom knjigom nešto nije u redu. O njoj se priča i u Komitetu, pa i u Sarajevu. Bio sam iznenađen, jer knjiga još nije bila u distribuciji, ako je neko nešto pročitao, onda su to mogli biti samo ljudi oko Glasa. Recimo, linotipista, najrevnosniji čitalac svih knjiga koje se štampaju u našoj štampariji. Bio je zaista načitan. Zvali smo ga Lovac. Kasnije će govoriti kako je od svih priča u Antologiji, koju je on uradio na linotipu, što znači izlio slova kako se tada radilo u štamparijama, upravo Golimjesto najbolja. Njemu je jezik književnog djela bio presudan da knjigu hvali ili ne hvali. Vjerovao sam mu na riječ.

Ali, ko je zapravo prvi zazvonio na uzbunu? Teško je reći sa stopostotnom sigurnošću neko ime, po svemu sudeći to je učinio poznati društveni radnik i rukovodilac F. Pisaću inicijal imena, možda i prezimena, da ne bih povrijedio nikoga, slično ću uraditi i u navođenju ostalih aktera ove nevesele priče. Većina ih je upokojena, još poneko sjeća se aktera, ali porodice pamte, one su te koje pronose dobro i loše, ispravno i pogrešno, mržnju i ljubav, ako ove druge uopšte još ima u nama. Proširio se glas dakle, da je u Antologiji objavljena priča Đure Damjanovića koja je na liniji djelovanja već osuđene grupe neprijatelja socijalizma i bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Pošto je priču uvrstio Nenad Radanović a to prihvatili redom urednik R.R. i prof. R.V. onda treba vidjeti koja je njihova uloga u ovoj protivnarodnoj djelatnosti? Iako to zvanično nije tako obnarodovano, optužbe su bile u duhu onog vremena – teške i opasne.

Lov je bio otvoren. Da li za odstrel ili samo odmjeravanje snaga? Dvojica protagonista, antologičar i napadač F., znali su se od ranije i nisu se podnosili još dok je Radanović bio u Banjaluci. Jedan motiv više, trebalo je samo da se poklope okolnosti i eto prilike za osvetu. Nije se samo meni tako činilo, žestina s kojom je F. napadao sve uključene u ovu priču svjedoči ne samo o njegovom violentnom temperamentu, već i o nagomilanom bijesu prema N.R. Na sjednici Izdavačkog savjeta on je bio najdirektniji u povezivanju ovog slučaja sa prethodnim djelovanjem nacionalista što je bilo dobilo i svoj epilog na sudu. On je tražio odgovornost svih uključeni u ovu “zavjeru”. Slično je govorio i generalni direktor R. otišavši tako daleko u ocjeni priče i Antologije, ocijenivši da ta Antologija leži na gebelsovskim osnovama. Ja nešto crnje o našoj zemlji od 1941. godine nisam pročitao. To je gola konstrukcija koja ne ide ničemu što je prijateljsko ovoj zemlji. I sve tako i tome slično. Usprotivio sam se tom neprimjerenom poređenju, napomenuvši ako ćemo čovjeka od 25 godina porediti sa Beselsom onda ne tražite urednika izdavačke djelanosti nego nekog komesara. Druže direktore to su teške riječi. Poslije ovog sastanka odlučio sam da odem iz Glasa bar dok se ljudi ne otrezne od političkog ludila.

Uskoro na scenu izlaze novinari, naročito Smiljko Šagolj, tadašnji novinar beogradskih Večernjih novosti. Tada je pekao zanat kod vještih majstora lova na vještice. Nije bilo važno da li je čitao ili nije pripovijetku Golimjesto nego da se utvrde grijesi. Kreće od naslova: “Ozbiljne primedbe čitalaca na jednu priču u “Antologiji poslijeratne pripovijetke u BiH” sarajevskog književnika Nenada Radanovića”. Zatim se navodi javnost koja se nepotrebno uznemirava: Pripovetka ‘Golimjesto’ Đure Damjanovića, objavljena u “Antologiji poslijeratne pripovjetke u BiH”, koju je sastavio sarajevski književnik Nenad Radanović, izazvala je svojim sadržajem i porukama ozbiljne reakcije nekih čitalaca, naročito u Banjoj Luci. Sadržaj priče odnosi se, očigledno, na to područje, autor je rođen u Golešima, pored Banje Luke, a anatologiju je objavio banjolučki “Glas”. Autor pre svega, predstavlja selo tako kao da ga svak i sve pustoši: prosjaci, šumari, milicioneri, poreznici, poštari, opštinski službenici, lopovi, životinje, biljne bolesti, šuga, vremenske nepogode. Svakom daju, svak im uzima. Kraj priče glasi: “Eto vidite ko nam sve dolazi, i s kim imamo posla. A naša djeca u Austriji i Njemačkoj”, piše Damjanović. Autor, zatim, u dijalogu – natpevavanju između muškaraca koji rade u inostranstvu i njihovih supruga i devojaka suprostavlja jednu poznatu ratnu pesmu i jednu modernu o radnicima na privremenom radu u inostranstvu, da bi rekao: “Mi smo ovu zemlju krvlju natopili, a sad moramo da je napustimo, jer nemamo od čega da živimo”.

U međuvremenu, list Glas 2. marta 1977. godine objavio je tekst pod naslovom “Antologija privremeno zabranjena” u kojem stoji da je Okružno javno tužilaštvo u Banjoj Luci donijelo rješenje o privremenoj zabrani rasturanja knjige “Antologija poslijeratne pripovijetke u Bosni i Hercegovini” književnika Nenada Radanovića u izdanju OOUR NID, NIP “Glas” Banja Luka.

“Naime, u ovu knjigu uvrštena je i pripovijetka “Golimjesto” autora Đure Damjanovića, čiji se sadržaj odnosi i na područje opštine Banja Luka, a tretira i predstavlja selo u jednom idejno promašenom i neprihvatljivom svjetlu. Pored toga, pripovijetka sadrži lažne vijesti koje imaju za cilj uznemiravanje i obmanu javnosti…”

Naravno, prvi je napisao svoj odgovor prozvani Đuro Damjanović, ali njegovo pismo “Večernje novosti” odbile da objave. Na svu sreću u Beogradu je tada izlazila sjajna Književna reč koja je 10. marta 1977. godine posvetila dvije stranice ovom žalosnom slučaju. S naslovom “Nišani bez mete” i podnaslovom “Niko ne može da mi prišije činove nacionaliste, jer nisam bio na nacionalističkom frontu”, Damjanović, između ostalog piše:

“U vašem listu 20. februara 1977. godine objavljen je nadnaslovno podnaslovni naslov “Idejni promašaj dospeo u antologiju”, čiji je autor M. Šagolj. U nadnaslovu je: “Poslijeratna antologija pripovijetke u BiH” i njen sastavljač Nenad Radanović. U podnaslovu smo ja i moja pripovetka “Golimjesto”, zatim “banjalučka grupa” nacionalista, s kojom ja i moja pripovetka nemamo, apsolutno nikakve veze. Da se ne bih kleo, časnorečju ubeđivao, karakter i dušu podmetao kao štit, jer znam da mi se na taj način neće verovati, novine su novine, ja ću potanko i tačno priložiti tekst istine. Ali, pre nego što pređem na svoj tekst istine, moram iz Šagoljovog brzodopisničkog teksta navesti pasus neistine: “Simptomatično je da je, pored ostalih, autor u ovom delu pripovetke učinio jednu naizgled sitnu izmenu u odnosu na verziju pripovetke objavljenu prošle godine u jednom časopisu. A ta izmena je znatno pojačala asocijacije na pomenute događaje”. Tako kaže Šagolj, a pomenuti događaji su mu “zavera protiv istaknutih banjalučkih funkcionera”. Molim? Šta reče?

Moja priča “Golimjesto” objavljena je prvo u “Književnoj reči” 1973. godine pod naslovom “Naše mjesto”. Te iste godine priču sam proširio, još literarno doterao i dao joj naslov “Golimjesto”. To je bila konačna verzija priče, i takva je štampana u knjizi koja je objavljena 1974. godine. Iz knjige uzeo je Nenad Radanović za svoju bosanskohercegovačku antologiju, koja je objavljena pred prošlogodišnji Sajam knjige. Prošle godine jedan od urednika onog časopisa koji Šagolj pominje a ne imenuje, tražio mi je jednu priču za taj časopis koji se zove “Lica” iz Sarajeva. Poslao sam mu priču “Golimjesto”, koju sam pre slanja morao da skratim pošto je za njihov časopis preduga…”

Pored Damjanovićevog teksta u ovom dragocjenom broju Književne reči su još reagovanja istaknutih književnika onog vremena: Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Danila Kiša, Milana Nenadića, Milorada Vučelića, Aleksandra Ilića, Vidosava Stevanovića i drugih, koji su branili Damjanovićevu pripovijetku od besmislenih napada nekog tamo piščevog zavičaja. A zavičaj ne voli živog pisca. Mrtvom će, možda, podići spomenik, ako to zasluži svojim ponašanjem, ali živi pisac obično smeta, podsjeća savremenike na nešto, svoju osrednjost, glupost, bijedu i učmalost duha. Zato je bilo značajno da se u odbranu slobode književnog stvaralaštva koje nije i ne može biti novinski, propagandni ili samo informativni tekst, nego je nova stvarnost u kojoj će se, ako je autentična, prepoznavati generacije čitalaca, jave istaknuti pisci. Naravno, provincija odgovara na svoj način, proširivši krug zavjerenika za imena onih što brane neprijatelja našeg socijalizma sa ljudskim likom.

U slučaju Đure Damjanovića naši istaknuti pisci su osjetili da se tzv. sloboda stvaranja ovdje odjednom srozala ispod one koja je bila u tzv. staroj Jugoslaviji. Jer za pripovijetke ne samo tematski nego i stilski sasvim bliske pričama iz Golimjesta Branko Ćopić je kao mlad pisac dobio najznačajnije nagrade onog vremena. Sve je u tim Ćopićevim pričama, reklo bi se, propalo selo i teški pesimizam koji prati ovaj prostor od pamtivijeka izgleda. Sve su to Kočićevi potomci, kojima nisu mnogo pomogle ni revolucije ni kontrarevolucije, okupacije i oslobođenja. Ćopić je iskreno volio svog zemljaka Đuru, pomagao mu materijalno dok ovaj nije dobio zaposlenje u beogradskoj Prosveti. Zato se on i javio svojim tekstom, vjerovatno na traženje redakcije Književne reči.

Ćopićev tekst ima naslov “Trijebimo gubu iz torine”: “Mnogo sam se obradovao kada sam saznao da je mladi pisac, poletarac, moj zemljak Đuro Damjanović, dobio Isidorinu nagradu za svoju zbirku priča “Magla u rukama”. Sjetio sam se onih davnih dana svoje mladosti, 1940. godine, kada sam iz ruku te iste Isidore primio Rakićevu nagradu za moju zbirku priča “Planinci”. Znam šta je za mene, početnika, značila ta nagrada. Prosto sam okrilatio, preobrazio se, ja, zanesen junoša s ličko-bosanske granice, postavljen u zaštitničku sjenku velikog, nedostižnog Rakića. Računao sam da će slične sreće biti i moj Đuro Damjanović, pored jedinstvene i neponovljive Isidore Sekulić. Već sam se unaprijed radovao čitajući njegovu prozu, to čudno tkivo od opore magle polegle po tvrdom kamenju. Iz njegove rečenice pulsirao je istinski život, koji je vidio samo on, lično, i samo ga on mogao reći svojim riječima, bez laži i udvaranja ma kome bilo.Osjetio sam odmah: ovo govori talentovan dječak, mnogo bliži surovom životu nego što sam bio ja u njegovim godinama, opčinjen mjesečar između jave i sna. Međutim, posljednjih dana čujem jednu nevjerovatnu vijest: dvije godine nakon objavljivanja “Magle u rukama”, protiv Đurine priče “Golimjesto” štampane u pomenutoj zbirci, a sada uvrštenoj u Antologiju bh. pripovijetke, počinje prava hajka. Ljudi u toj priči prepoznaju selo u kojem se radnja odigrava, dešifruju na koga se sve priča odnosi, optužuju pisca za iskrivljavanje naše stvarnosti itd, itd, sve u stilu dobrog, starog i neuništivog Ždanova i njegove sveobuhvatne recepture za likvidaciju nepoćudnih spisatelja. Malo-malo, pa se, tu i tamo, razgori i bukne poneka ždanovistička vatrica i u njoj se nađe, za kolac vezan, neki kukavni jeretik iz mlađe generacije. Ovaj put to je Đuro Damjanović. Već ga vidim kako ide, pomalo sličan Davidu Štrpcu ili Luji Kočiću, skida kapu (ukoliko je ima) i pokorno se javlja:

– Pomaže bog, slavni suci na Banjoj Luci, ja sam vam neki Đuro Damjanović, selo Goleši, općina Banja Luka, a zemlja, čestiti tužioče, mislim da će biti Bosna…

Lako se meni smijati, nisam u Đurinoj koži, ali javni tužilac u Banjoj Luci zaista traži zabranu antologije u kojoj je štampana Đurina priča…A šta ćemo s onim ko je objavio zbirku ‘Magla u rukama’, šta ćemo sa žirijem koji joj dade Isidorinu nagradu, šta ćemo s onim koji je uvrsti u Antologiju bh. pripovijetke? Lako je sa Đurom na kraj izići, ali šta ćemo s tolikim nebudnim drugovima, koji dozvoliše da ta šugava priča dođe do takvih priznanja i počasti? Sve bih ja to surgunisao u Banju Luku, na sud, te neka vide kako se trijebi guba iz torine. Tako ti je to, jah!”

Književnik Vidosav Stevanović je između ostalog napisao: “Nije prvi put, a možda nije ni poslednji, da se pojavljuje nesporazum između savremenog proznog pisca i jedne, čini se, sasvim određene i definisane vrste “čitalaca”, koji mada i sami znaju da to nije istina pokušavaju da stvore utisak da iza njih stoje forumi i organizacije našeg društva. Nesporazum je zaista dubok i suštinski, indikativan već i po samom načinu ispoljavanja. I tu se odmah ponavlja drevna arhetipska situacija, pisac je, unapred, postavljen na optuženičku klupu, a mnogoliki, po pravilu poluanonimni “čitalac” postaje tužilac, koji sipa optužbe bez reda i smisla, monologizira samoupravno i beskrajno. Posledice mogu biti tragične, posledice mogu biti komične, balkanski groteskne i fantastične, a mogu biti prema prilikama i prema naravima aktera. Stvar se rasplete sudski, mislim pravno, ili se nikada ne rasplete, učesnici iz svega toga izađu s manje ili više pameti, javnost bude rđavo ili pogrešno obaveštena: slučaj je okončan.

Ali su štete mnogobrojne, neprimerene težini i ozbiljnosti optužbi, oštećeni su književnost, čitaoci, slobodan rast kulture, sam pisac. Iskreno rečeno, najviše je oštećen sam pisac, uzeta mu je koja stvaralačka godina, upropaštena jedna ili više knjiga, njegovom imenu zadat je nevidljiv, podmukli, ali delatni moralni udarac, od koga će se dugo oporavljati, ako se ikad i oporavi, vazda će, kao svaki frustrirani čovek, dokazivati da je prav gde ne može biti kriv. Na njega će pokazivati prstom i onda kad sve zamerke kao i sve sporedno i nevažno budu potpuno zaboravljeni. “On je, znate, imao onaj slučaj!””

Na jednoj tribini u “Književnoj reči” od 10. marta 1977. godine, u odbranu priče i pisca, oglasio se i Danilo Kiš. On piše u tekstu s naslovom “Za literaturu koja uznemiruje!” i ovo: “To da se jedna priča zabranjuje i s njom jedna antologija, jer tobože ta priča “predstavlja selo u jednom idejno promašenom svetlu” i jer “sadrži lažne vesti koje imaju za cilj uznemiravanje i obmanu javnosti” jeste pojava koja svedoči o tome da oni koji čitaju priče i sude o njima ne znaju šta je priča i ne znaju čitati beletristiku. Kada se priča uzdigla do milosti uobličenja prestaje biti nosiocem bilo kakve eksplicitne idejne poruke, priča nije vest i ne donosi vesti, ni lažne ni istinite (priče nisu novine): priča je jedno od mogućih viđenja i osećanja sveta iz raznih rakursa iz raznih osvetljenja, u različitom moralnom i pikturalnom svetlu, to je zapravo, ta mogućnost, elementarni oblik stvaralačke slobode. Svaka intervencija na tom planu, pogotovo ovakva drastična i nezgrapna intervencija (“treba povesti akciju i protiv knjige Đure Damjanovića “Magla u rukama””) može jedino da izazove uznemiravanje književne i neknjiževne javnosti i da naš labilni i frustrirani književni naraštaj navede na neopreznu i po literaturu selekciju palete, gde će tamne boje sve više nestajati, a zameniće ih ružičasta boja anđeoskih zadnjica i idilično cvrkut u kičerskim  rajskim (seoskim) naseljima. Kič je, pak, najpogibeljniji idejni promašaj, kič dovodi do slatke dremeži umesto da uznemirava, kič je opoj i opijum i za buđenje iz te opijumske dremeži literatura koja uznemirava jedini je još mogući palijativ…”

Mislim da smo došli baš do te tačke o kojoj je tako nadahnuto pisao Kiš, gdje kič postaje mjerilo umjetnosti iza koje stoji država. Pogledajte večeras tv programe naših republičkih tzv. javnih emitera. Šta vidite? Golimjesto!

Kraj je dana. Na staklu prozora,
Uz gredu koja podupire gožđanik, ogleda se hortenzija.
Njeni cvjetovi su izbledjeli na suncu, ali to se u staklu
Samo kovrdžave puderaste latice i komadićak zemlje, iz koje vire čavli.
Majka ih je provlačila između trave, između uspavanih
Tjelešca pauka i mrava, koji su bježali pred
Njenim jagodicama ili kapljicama rose. Ali,
Trava je sada spaljena, i po njoj više ne hodam bosa.
Kada umire trava, majka u vodu kojom zaljeva
Hortenziju dodaje tintu. Zatim posiječe
Sve ocvale cvjetne glave; nanizat će ih u veliku
Ogrlicu koju ćemo podijeliti, iako ona misli
Da pripada samo njoj.
U kutu stakla je još i sjenka koja me vuče u krevet,
kao što ulazi u srce hortenzije.
Neko će u proljeće iz zemlje izvaditi čavle,
složiti ih u teglu, kao izboje od dva pupa.
Kad se vrati u kuću, oblaci će progutati mjesec.
U tami će klonuti, a čavli će povikati “Sve živo
I sve neživo…”, želeći da se vrate ispod mjeseca,
Hortenziji, koja se preobražava u nebo.

Kada bih birao najgoreg pisca koga sam ikada čitao, bilo bi više kandidata. Ne bi mi se bilo lako opredijeliti, baš kao ni u slučaju najboljeg. S jednom bitnom razlikom: ni jedno dobro djelo nisam zaboravio, a onih loših se uglavnom ne mogu sjetiti. Pročitao sam u mladosti mnogo jeftinih kriminalističkih, avanturističkih, „povijesnih“, ljubavnih, „ideološki ispravnih“ i drugih romana, neki od njihovih autora su bili i popularni i uspješni, ama se u većini slučajeva ni naslova, a kamo li njihovog sadržaja više ne mogu sjetiti. Zato mogu samo o „najgorem“ djelu koje pamtim. Što ipak dokazuje da je i ovo „najgore“ po nečemu izuzetno, posebno, izdvojeno, vrijedilo ga je bilo upamtiti. Upamtih i knjigu i njenog pisca.

Onda ipak nije najgori, jer ono što ništa ne vrijedi ne može biti upamćeno, a posebno ne treba biti spomenuto. Je li za mene možda najgori kojeg se mogu sjetiti madžarski pisac Lajoš Zilahi? Njegova pohvala konzervativnom moralu, patetičnost i sentimentalnost, njegove nasilne konstrukcije, jezičke nespretnosti i misaoni klišeji? Prije bih, ipak, za njega jednostavno rekao: slab, dosadan pisac, pisac knjiga koje osoba sa izgrađenim, strogim estetskim kriterijima jednostavno odloži na stranu i takvom štivu se nikada više ne vrati. Najgora knjiga bi, paradoksalno, ipak u sebi morala imati neku vrstu privlačnosti, čak fascinantnosti zbog koje je ponovo otvaramo.

Zato, kada bih baš sve razmotrio, sve što sam čita poredao, onda bi mi isti bio najbolji i najgori: Dostojevski. Baš on, jer je bio dosadni propagandist u pamfletskoj knjizi Zli dusi, sobom opsjednuti nacionalist u svim drugim knjigama, patetični, odveć dramatični „realist“, religiozni fanatik koji ne vjeruje, a opet, s druge strane, ateist kojeg samo vjera u Boga otima od nedaća ovoga svijeta, prozni pisac, čiji je svaki tekst drama, u kojoj je muka ljudske patnje i svih vrsta dileme, jedini koji je sve što mu bi duša izlio na papir. Možda ga baš zato vole i ovakvi i onakvi čitatelji.

Veliko djelo, a često i njegov autor, u sebi je samo paradoks i u sebi samom čuva svoje unutarnje proturječnosti. Takvo „najgore“ djelo iritira i provocira svog čitatelja, i nipošto nije „najslabije“ (ako takvo uopće postoji), nego je i samo izazov, negativna vrijednost, parametar, „najgore“, a svakako veliko djelo. Ono je dakle egzemplarno djelo. U diskutiranju o takvom djelu osoba može do kraja iskazati svoja estetička i druga stajališta, praviti svoje vlastito „prevrednovanje vrijednosti“, a svakako i pokazati svoj ukus. Pa joj je, recimo, najgori film svih vremena Prohujalo s vihorom, najgori skladatelj Wagner, najgori slikar Rubens… Samo u egzemplarnom djelu osoba do kraja može raspoznati i identificirati što joj se ne sviđa i što ona ne bi da umjetnost bude. Samo na djelu koje je samo po sebi umjetničko.

U tome je paradoks čak i potpuno negativne kritike umjetničkog djela: kritika ne bi napadala, ne bi čak uopće uzela u obzir, ne bi ni spomenula djelo o kojem ima negativan sud ako to djelo ipak ne smatra „vrijednim pažnje“ i „primjerom“ za njena stajališta i tvrdnje. Napadnuti autor naravno može biti ogorčen, uvrijeđen, ranjen, ali je, čini mi se, mnogo gore onome koga nije nitko ni primijetio. I napadnuto djelo je djelo. Kritičar mu svojom pažnjom odaje vrstu priznanja. Kaže i kada ga negira: to je djelo. Kaže to usprkos svojim namjerama. A ako je u pitanju dobro djelo, onda je ono samo sobom odgovor svome kritičaru.

Još nisam tako star da bih se snebivao nad svojom mladošću.
Ali dok gledam ovu sliku, uhvati me jeza što sam živ. Ne što sam živ sada, nego što sam živ na slici, što se životu nadam i što sam, na kraju krajeva, preživio.
Između ove slike i mogućnosti da ostanem živ širok je kanjon, sutjeska rijeke Colorado, sutjeska te mladosti sa slike.
Rat je, našao sam se u kancelariji neke od bivših društveno-političkih organizacija. Tu je Strašni sa svojim aparatom. I ništa nije namješteno. Nije bilo vremena ni mašte da se išta namješta.
Slučajno je pet do dvanaest na zidnome satu.
Slučajno je na stolu sanduk u kojem se transportirala sovjetska vodka.
Samo Titova slika nije slučajno na zidu.
Još uvijek smo živjeli u svijetu u kojem nikoga nije bilo da tu sliku skine. Bio je takav trenutak, nipošto za skidanje Titovih slika, jesen 1992, opsada grada, život bez struje, vode i telefona, ali život u punom smislu riječi. Te su nas slike, kao i brojne druge sitnice – poruke sa zaustavljenih telefonskih sekretarica, listovi lanjskih kalendara, neoprane čaše od prije rata – podsjećale na svijet i stvarnost prije opsade. I činilo nam se da ćemo, zagledamo li se u njih i u sebe, prekoračiti vrijeme i zateći se u svojim prethodnim životima.
Na glavi mi je crna beretka, kupljena nekoliko mjeseci prije rata.
Na meni je kožna jakna koju i danas imam. Obučem je ponekad, ali nisam u stanju da vratim onaj osjećaj.
Nosio sam je svakoga ili skoro svakog ratnog dana. Njezina koža tvrda je i debela, pa sam imao iluziju da je neprobojna.
S tom sam iluzijom živ na ovoj ratnoj slici.