Šuma je odmah iza posljednje stanice gradskog autobusa. Tako je na tri od četiri strane svijeta, ako gledamo od zagrebačkoga glavnog trga. Šuma je, obično hrastova, naročito tamo prema Turopolju i Vukomeričkim goricama, pa prema savskim nizinama. Dokle oko seže, i još dalje, iza onih brežuljaka prema istoku, prostiru se do u beskraj, do Papuka i Krndije, i sve dalje, tamo do pred granicu za Srbijom, kada već usporavamo na autoputu, po džepovima tražimo novac za cestarinu, gledamo gdje su nam osobne iskaznice i pasoši, a okolo se, slijeva i zdesna rasprostru moćne spačvanske šume, drevne i dobro održavane, starije od svega drugog što se naokolo može vidjeti.

A dolje skroz na jugu, iza Dubrovnika pa u Konavlima, na gornjoj bandi, visoko iznad magistrale, odmah ispod stijenja koje čini prirodnu granicu s Hercegovinom, šire se dubrave. Uglavnom neprohodne i zadivljale, upisane u vlasništvo nekim odavno pokojnim pradjedovima i šukunbabama, trebale bi se u ostavinskoj raspravi koja vjerojatno nikada neće biti održana, podijeliti između pedesetak poznatih i nepoznatih nasljednika, od kojih neki žive u Australiji, Pittsburghu i Vancouveru, većina ih je u Zagrebu i Dubrovniku, barem jedan je u Beogradu – ali ni njega se nikako ne može zaobići, a dubravom se koristi samo ono dvoje-troje preostalih staraca, jedinih koji su među njih pedeset ostali u Konavlima, u Pridvorju, na Mrcinama, u Dunavama. Koriste se tako što svake zime sruše barem po jedan dub, da ga ispilaju i iscijepaju, i da ih grije sve do proljeća, koje u ovim krajevima dolazi brzo, pa onda drva ostane i za potrebe kuhanja, i još da se kome da i pokloni, bude li velika potreba i sevap. A kada pređu osamdesetu i više ne budu u snazi da sami obore, išegaju, prepilaju, iscijepaju cijeli jedan stoljetni konavoski dub, onda će naći nekoga u selu s kojim će se dogovoriti ovako: neka za njih u njihovoj dubravi obori jedno stablo i neka ga izreže, priredi za loženje i složi pod strehu – a streha je iza zida od kužine, pa ne treba daleko do njega ići – a za plaću neka sebi obore isto takvo stablo, i još ljeski i divljega drveća pride, i neka ga sebi za zimu uzmu. Valja li ovakav dogovor? Je li pošteno plaćeno?

A je li grešan onaj svijet koji obara stoljetno hrašće po svojim dolovima da bi se na njemu zimus grijao?

Tamo se, gdje dubove ruše za zimu, do danas u živome govornom jeziku održao taj stari slavenski naziv za hrast, iz kojega, pak, izvire prva naša riječ za šumu: dobrava, dobrova, dubrava. Rusi kažu dubrova, Poljaci dabrowa. U svim dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine su se u nazivima mjesta, u toponimima i u prezimenima sačuvala sjećanja na dubove i dubrave. A tamo gdje je stari govor još uvijek živ, i gdje se hrast još zove dubom, a šuma dubravom, nalazi se najveličanstveniji od svih: Dubrovnik.

Dubrovnik je ustvari šumski grad, Dubrovnik je Šumograd.

Premda je podignut na mitskoj stijeni Laus, a oko njega već odavno nema hrašća ni hrastovih šuma, u imenu Dubrovnika krije se njegovo mitsko podrijetlo.

Ali prebrzo misli nam odletješe dolje na jug. O ovim je šumama, tu iza posljednje stanice gradskog autobusa, ustvari trebalo biti riječi.

Na četrdesetak minuta vožnje od glavnoga kolodvora, nakon desetak usputnih stanica, malo iza Donje Lomnice i Lukavca – koji se spominje u „Baladama Petrice Kerempuha“, počinju hrastove šume. A sa šumama i prva lovišta, predana na staranje i upravljanje mjesnim lovačkim društvima, tako da je svaka šuma po jedan mali, lijepo uređeni i održavani posjed, u koji se, međutim, sasvim slobodno ulazi, ograđen s dviju strana metalnom brkljom, i s dobro temeljenim kolskim putem, da kamioni i auti mogu ući u šumu i u lovište.

Ove šume su, vjerojatno, najbolje održavani, pripitomljeni, čovjekovoj mjeri i potrebi prilagođeni dijelovi prirode u Hrvatskoj. Fragmenti romantične divljine u koje se može ući, boraviti tu neko vrijeme, a onda izaći na drugu stranu. Cesta koja vodi kroz šumu obično nije duža od četiri-pet kilometara, u pravilu je do kraja prohodna, i spaja dvije asfaltirane ceste, ili se poput zategnutog luka svija oko jedne iste.

Hrašće koje tu raste, i koje se sezonski razređuje, kultivira, siječe i odvlači, prevozi na kamionskim prikolicama i prerađuje tko zna gdje, ali vjerojatno daleko izvan Hrvatske, u pravilu je starije od nas koji tom šumom šetamo, a onda, naravno, i od najstarijih stanovnika šume. A u njoj, u hrastovoj šumi po brežuljcima koji se uzdižu iznad presahlog Panonskog mora, živi kojekakva zvjerad, od vjeverica, lisica, srna i divljih svinja, do mušica i komaraca što se uzmuvaju i razlete, spopadne ih hiperaktivnost njihova kratkog životnog vijeka naročito kada su dani topli, a zrak vlažan, od travnja sve do rujna i listopada, i prvih jačih mrazeva koji namah potuku i pomrznu sve što leti, a sitnije je od vrapca.

Ali, ipak, najbrojnija je u tim hrastovim šumama, kao i, pretpostavljamo, u svim drugim šumama, ona pernata zvjerad: djetlići, kosovi, ptice pjevice, sove, ptice grabljivice i notorni, stotinu puta spomenuti vrapci, koji se pojave i probiju iz obližnjih sela, dolete iz velikog grada, da vide kako je tu, u šumi.

Nama koji o njima ne znamo ništa, kao što ništa ne znamo o svim drugim pticama, i kao što ništa ne znamo o svom tom šumskom življu, nego i sve njih, i zvjerčice i ptičice, kao i visoke snažne hrastove, o kojima također nemamo pojma, promatramo onako u prolazu, kada barem jednom tjedno pješačimo njihovom šumom, ponašanje šumskoga svijeta isključivo služi za okrjepu duše i za život mašte. Pa onda lako kliznemo u nešto što sa zbiljom nema previše veze, nego lažemo i izmišljamo, a da nismo pravo ni svjesni svojih lagarija i izmišljaja.

Ova šuma, a ustvari zaštićeno lovište, s kolnim putem, razmakom između stabala, kultiviranim tlom i bez šiblja, trnja i korova, i s hrašćem koje se vrlo visoko diže iznad naših glava, i nadmašuje visinu zgrada pored kojih smo se još do maloprije vrzmali, djeluje kao jedinstven i cjelovit prostor. Kao prostrana, široka dvorana, koja se, međutim, dala sva u visinu. Takva hrastova šuma podsjeća na unutrašnjost gotske katedrale.

Tu se šapuće ili se vrišti, ovisno o raspoloženju.

Ali prirodno je i slobodno, jedno i drugo.

Ljudi koje bi vrištanje uznemirilo obično nema. Osim u doba od lova i u doba od gljiva. Rijetko kad sretnemo dvije, najviše tri gospođe. One, kao i mi, šetaju šumom. Pa nas ljubazno pozdrave. Nekoliko puta sreli smo i usamljenu djevojku. Uvijek drugu. Ona samo što nije, poput srne, odskočila u stranu. Strah. Ali kako se netko tko je u takvom strahu uopće i odvaži da uđe u šumu? Zar ne misli da bi pored dobrohotnih šumskih zvijeri mogla sresti i ljude? Uvijek opasne i zle ljude. A jednom smo sreli lovočuvara, jednom mladića na motoru, jednom dječarca na brdskom biciklu i jednom trkača rekreativca, što je trčao s kraja na kraj šume. I opet s kraja na kraj šume.

Ali u većini slučajeva nije bilo nikoga.

Ni jučer i danas nije bilo nikoga. Ni sutra, vjerojatno, neće biti nikoga, samo ako dovoljno rano krenemo s posla i stignemo u šumu. Jer ako bude prekasno, onda nećemo ići. U šumu se uvijek mora na vrijeme.

Iako, tom smo šumom išli u raznolika doba dana i godine.

Od jutarnjih sati, negdje oko deset, jer se bez velikog moranja ranije ne budimo, preko podneva, naročito u dane vikenda, ranih i kasnih popodnevnih sati, sve do predvečerja i akšama – kako se to govori u mojim zavičajnim svjetovima, do prave večeri, koja nas je dva-triput uhvatila u toj šumi po povratku iz lutanja po vukomeričkim i turopoljskim selima, i to u ona kasnoljetna doba godine, kada zna biti veoma toplo, sunčano, bez ijednog oblačka, ali dan neprimjetno okraća, naročito u šumi, gdje je već oko devet mrkla noć. Ljudi toga nisu svjesni, ali u šumi se ranije smrkava, a kada se smrkne, onda je noć kakve izvan šume nikad i nigdje nema. Zeleni šumski svod, hrastove guste krošnje zaklanjaju nebo i zvijezde, nigdje svjetla koje se širi od grada, niti svjetlosnog zagađenja s kojim je čovjek već zagadio i vasionu, samo mrkli šumski mrak kroz koji se naslućuje još samo bjelina kolskoga puta, koji danju i nije bijel, ali se noću upravo takav naslućuje i vodi nas prema izlazu i prema civilizaciji, tamo gdje su kuće i ljudi i uobičajena ljudska vjerovanja. Šumska su vjerovanja i kultovi mimo nas i našega svijeta. U šumi je čovjek sam, sa svojim vlastitim, sasvim osobenim, vjerovanjima, sa svojom ludom i uplašenom glavom, s onim što je u njoj, čega se plaši i što pamti. Šuma je, naročito noću, čovjekova psihologije, koja se izokrenula kao izokrenuta čarapa, izašla van iz njega, okružila ga i postala sve. Šuma je unutrašnjost njegove glave. Svašta se unutra zbiva. Ono strašno, ali i ono što ga vuče da ide tamo gdje je strašno, da noću ide kroz šumu, i da tako bude sam sa sobom i sa svojim ludilom.

Najljepša je, međutim, kada se sunce nisko spusti, i kada svjetlost u šumu ulazi sa strane. Tada se jasno razabiru stvari. Svako je stablo za sebe stablo, i svaki je list na zemlji za sebe list. To više nije šuma – velika zajednica hrašća, dubrava svih dubrava i naš šumski dubrovnik – nego je skup bezbrojnih samoća, hrastovih, mušjih, mišjih, ptičjih, koje se nadovezuju na tvoju samoću. Ona je ravna njihovim samoćama, ne izuzima se od njih, ni od jedne nije veća, ali ni manja. U tim trenucima, dok sunce jasno svijetli sa zapada, i dok šuma njegovo svjetlo lomi u nizove sablji, koplja i mačeva, šuma je najbliža Bogu. Ona je tad zajednica svih samoća u šumi, svih Božjih stvorova koji se tu sami sa sobom nađu, i svih duhova koji im se pričinjaju i koji okolo lebde i bivaju kao aveti njihovih sjećanja.

Ranim jutrom doživljaj je, vjerojatno, još intenzivniji. Pola sata nakon izlaska sunca, to ovisi o dobu godine i kalendaru, nekad je to u pet, pola šest ujutro, a nekad i kasnije. Ali da bi se to vidjelo, mora se rano ustati iz kreveta. A mi nismo takvi ljudi, i vjerojatno našu šumu nikada nećemo vidjeti oko tih ranih doba. Šteta, jer je sumrak tek preokrenuta imitacija zore, sumrak je zora za lijenčine.

To je hrast lužnjak. Europsko stablo. Njegov se isprekidani imperij prostire od juga Europe prema sjeveru, zaprema sav prostor nekadašnje Austro-Ugarske imperije, čije su šumarije učile narod životu i razumijevanju sa šumom učeći ga, između ostaloga, i razlici između šume i prašume. Hrast lužnjak je srednjoeuropsko stablo, stablo mnoštva jezika, manjinstva, drukčijosti i vječite samoće, koji svoje veličanstvene, tisućljetne vrhunce ostvaruje negdje gore pri baltičkome sjeveru, u zavičajima Güntera Grassa i istrijebljenih istočnoeuropskih Židova, na sjeveru Poljske i u Litvi. U Hrvatskoj, pak, njegove velike šume su u Spačvi, kod već spomenute granice sa Srbijom, a onda i malo preko te granice, jer hrašće ne zna za granice među ljudima i državama, nego se prostire dokle ga ima, dokle nije posječeno.

Od njega su se, od lužnjaka, rezali željeznički pragovi. Premazivali bi ih karbolineumom i polagali duž svih europskih pruga. Preko njih, preko tih pragova, proputovao je naš vijek, naše dvadeseto stoljeća, a s njim, na putu prema koncentracijskim logorima, i šest milijuna europskih Židova. Neki bi u stočnim vagonima prošli cijelu Europu, tako i solunski Židovi na putu do Auschwitza, a drugi bi se u istim tim vagonima provezli samo nekoliko stanica, ali svi su, svih šest milijuna, prešli preko hrastovih željezničkih pragova, preko hrastovih tijela, kao što ćemo mi danas udisati njihova, židovska, tijela udišući naš europski zrak.

Prorjeđujući hrastove šume Europljani su gradili Europu, i u njoj svoje dobro i svoje zlo. I sve drugo je, kao i ti željeznički pragovi, bivalo i dobro i zlo.

On je, za razliku od hrasta kitnjaka, svoga moćnijeg i osjetljivijeg rođaka, otporan na vlagu i sjenu. Civilizacija ga nije iskorijenila, jer joj se on znao dobro prilagoditi. Povlačio se za leđa ljudima, nakon što bi ga oni posjekli tražeći prostor za svoja polja i oranice, a onda i za svoje gradove. Većina drvne građe u građevinarstvu, općenito većina dasaka koje oko sebe vidimo, načinjeni su od hrasta lužnjaka. Pa drveni podovi, grublji dijelovi namještaja, grede nad našim glavama i pod nogama. Od kitnjaka je onaj fini namještaj od hrastovine, masivni stolovi oko kojih se pregovara o miru i ratu. Hrast kitnjak osjetljiv je na vlagu. Njegove su šume suhe i prozračne.

Ali tu gdje smo mi, na šetnju iza posljednje stanice gradskog autobusa, gdje su naše hrastove šume, tamo između dvije brklje mjesnoga lovišta, u imperiju hrasta lužnjaka, koji nas povezuje s Europom, uvijek je, osim kad stisne ona najgora zima, pomalo vlažno. Pod nogama nam diše zemlja, kreće se i živi, i svako malo nešto šušne kroz suho prošlojesenje lišće, koje prekriva ono lanjsko i preklanjsko lišće, koje, pak, prekriva ono prethodno lišće što se negdje duboko na dnu, pedalj pod našim stopama, zajedno s tijelima mrtvih životinja pretvara u zemlju i prah.

Ta živa, dišuća tla po kojim hodamo, po kojim žurno pješačimo i veselo pred sobom šutiramo lišće kvareći tako šumski red, ta su tla, zapravo, pod i podnica jedne neobične žive katedrale. Šuma je gotska katedrala u kojoj sve uvis teži. I onda i mi visinama težimo, pa iz šume izlazimo viši i uspravniji nego što smo u šumu ušli. Tu je sve hrastovo i od hrasta, i kad iz šume izađemo, pa idemo po selima koja se pružaju izvan šume, kao jurodivi, prosjaci, pelivani s istoka, lupeži, glumci i turisti, sve plašeći mirni domaći svijet, opet se krećemo hrastovim svijetom. Prolazimo pokraj kuća sagrađenih od hrastova drveta, prije pedeset, sedamdeset ili dvjesto godina, nailazimo na osamljene crkvice i kapele, opet od hrastovine, jednostavne i tople, tako da se i usred zime ogriješ kada na njih položiš dlanove. U toj narodnoj arhitekturi, koja još uvijek neiskorijenjena živi, sadržana je povijest velikog dijela Hrvatske, koji se od Turopolja pruža prema istoku i jugu, pa od Korduna i Banije nastavlja se savskim nizinama prema Slavoniji i Slavonijom ide sve dok se ne izgubi negdje u obilju Srijema. Sve je tu, u svojoj biti i pretpovijesti, hrastovo i od hrasta. A svi živi i mrtvi neki su dalji i bliži hrastov rod.

Onda su rušili te kuće, napuštene ih kupovali u bescjenje, i onda ih rastavljali, pilali i prodavali, e da bi se od njih načinili oni golemi teški stolovi s klupama, za pizzerije po Dalmaciji. Bio je to u svakom pogledu jeftin način opremanja ugostiteljskih interiera. I jeftin način zaborava. Hrast prestaje biti hrast kada prestane biti kuća i postane stol u pizzeriji.

A sve je manje i hrastovih pragova na željezničkim prugama. Zamjenjuju ih jeftiniji pragovi od betona. Oni neće imati svoju priču ni povijest, niti će pamtiti svijet koji je prešao preko njih. Ostaju, međutim, šume. Žive i traju sve naše dubrave, koje su upisane i koje su neupisane u vlasničke knjige, kroz koje smo prolazili, koje smo s visina i iz aviona gledali, i u kojima smo najpreciznije razabirali doba dana i godine. Ostaje to hrašće, koje se uvuklo u riječi i u jezik tako da mu ponekad više ne razaznajemo smisla ni značenja. Ostaje ono drveće koje čini šumu, a istovremeno je, kao i sav ljudski rod, jasno razabrano i razvrstano u niz pojedinih samoća.   

1.

Ponovo sam, ima godina, preselio.

Zadnja stanica, High Barnet. Rub Londona, nema dalje. Predgrađe . Selo. Možda to više neće biti za nekoliko godina. Sada jest. Sada je ovdje lijepo živjeti. Mirko Kovač bilježi da su samo dva stana uistinu važna: onaj prvi, u kojem odrastemo, i posljednji, u kojem svoje završavamo. Onaj prvi pamtim, na ovaj novi navikoh vrlo brzo.

2.

Richard III  je ovdje, na Barnetu, vodio svoju prvu bitku, 1471., gore, iznad crkve. Imao je samo osamnaest godina. Pobijedio. Poslije ga je u svojoj slavnoj drami veliki pisac ocrnio, mnogi mislili da je Richard baš takav bio. Ja sam tu Shakespeareovu dramu prvi put gledao u kinu. Richarda je igrao nenadmašni Sir Larry Olivier. „Počinje zima našeg nezadovoljstva…“. Richard je bio posljednji iz Kuće York, posljednji iz dinastije Plantagenet, posljednji engleski kralj koji je poginuo na bojnom polju, 1485., u trideset drugoj godini života. Njegovo tijelo su pronašli tek prije koju godinu, ispod jednog parkirališta, na mjestu gdje je nekada bila crkva, onda ga ponovo pokopali, ovaj put uz dužni pijetet i pogrebne ceremonije, u katedrali u Leicesteru. Tamošnji nogometni tim, vječiti autsajder, te je godine osvojio šampionat. Jedna luda je tvrdila da je kralja Richarda ponekad čula. Ja ga ne čujem, primirio se, kao fantom projaše kradomice, kada nema nikog u blizini, prema svom bojnom polju.

3.

Ovdje je živio slavni ovaj, a i poznata ona. Stanovao je ovdje, u blizini i Treword Howard, snimao filmove u blizini. Kažu da je najbolji bio u filmu Ryanova kći.  Volio sam ga u svakom filmu, da više ne spominjem Trećeg čovjeka, sam sebi sam dodijao. „Moji studenti ne bi znali tko je on“, kaže mi Mladen M., koji u Americi godinama predaje filmsku glazbu na uglednom univerzitetu. I slava je za vremena. Ljudi sve više pamte samo ono što je sada, prošlost im sve manje postoji, budućnosti još nema, a možda je, kako stvari stoje, neće ni biti.

4.

Crkva Ivana Krstitelja je na najvišoj geografskoj točki grada Londona. Lijepa, kamena crkva. Njena vrata je jednom zapalila neka mjesna luda. Poslije je nestala. Možda s Richardom III, u nekoj noći.

Na stanici kod crkve izađem iz autobusa. Preko puta crkve je lokalni muzej, iza crkve mali park, u kojem se jednom godišnje, na dan Bitke na Barnetu, pojave vitezovi i vojnici u uniformama različitih vojski, koje su pod vodstvom tri kralja, a iz dvije obitelji vodili bitku za jednu krunu. Tako piše i na ulazu lokalnog muzeja.

Kroz glavnu ulicu dođem do knjižnice, uvijek pune starijeg svijeta koji još čita novine i drži do „klasika“. Nedaleko odatle prodavaonice jedna do druge, a preko vikenda štandovi sa „pravim medom“, indijskim karijem, talijanskom „originalnom pizzom“ (probao, stvarno je bolja od drugih), poskupim francuskim sirevima, kobasicama i vinima. Najradije idem u obližnju radnju u kojoj prodavač telefonira, odmah mi petkom, bez pitanja, stavi na pult vino koje ću kupiti. Idem i u kavanu u kojoj kelnerica priča sa poznanikom, nikako da me posluži, onda se naglo nasmiješi, „Kako ste danas?“, u autobusu se sa svima pozdravljam, ali ne upoznajem. U ovom kraju nema mojih „zemljaka“. Upamtio sam brzo lica prodavača, putnika autobusa, lokalnih policajaca. Mladež izbjegavam, koliko mogu. U lokalni pub ne dolazim više često, ali kada dođem sjedim li sjedim, pije li pijem, nešto i pojedem, dobro potrošim, pa su me upamtili, uvijek mi nađu dobar sto.

Od crkve se spustim niz ulicu, mogu i autobusom, ali radije pješke. Mala kuća, u njoj moj mali stan. S lijeve strane pogled na bašču, s desne tihi zvuk crkvenog zvona. Na kraju u svemu prepoznajemo znakove nama znanog, znake života koji smo sami bili. Sada živim između odlične, velike bolnice, one male crkve, čije se zvono jedva čuje i malog groblja, na kome je puteljak koji vodi u šumu. Sve što mi još treba blizu, a daleko od treperavog svjetla reklama i zavijanja policijskih sirena. Sa susjedima se ljubazno pozdravim. Znam imena njihovih pasa, ne znam njihova, ali se ljubazno smješkamo, upitam kako im je kućni ljubimac, „Such a lovely dog“. S prozora vidim susjeda, koji noću izađe pred vrata kuće, puši. Nikada se nismo upoznali, samo ga s prozora vidim. Njegova samoća mi je bliska. A i distanciranost.

5.

Davno sam gledao film Daj ruku đavolu. Naslovnu ulogu, ulogu irskog teroriste, igrao je James Cagney. Najviše mi se usiječe u sjećanje slika neba u tom filmu (Gdje počinje neznana budućnost?). Često sam gledao oblake, ali nisu to bili oni. Čuveni engleski filmski studio Elstree je u blizini moje kuće. Veliki broj filmova je snimljen ovdje. Možda i slike neba u nekim od starih filmova, neba koje sam tražio.

Kada sam uselio već pred prvu noć prepoznam nebo iz onog filma. Pod kraj života dobih nagradu: nebo koje sam volio, sanjao. Vidim ga s mog prozora. Nebo mojih filmova, snova, plovidbi, moje nebo. Našao ga. Iz moje zemlje dođoh do mog neba. Doslovno. Nisu u pitanju simboli i metafore. Život je mnogo ozbiljniji od toga.

6.

U ulici se pojavio jedan dan stariji gospodin, u tamnom odijelu. Hodao je polako, bez žurbe, kao da šeće, kao što šeće spokojan čovjek u pola dana. Pogledao je i prema mom prozoru, onda produžio, odlučno, zna kuda ide. Nisam ga više vidio.

7.

Ponekad, noću, povjetarac. Kiša ponekad. Ponekad ništa. Tišina, u kojoj prolazi svijet koji jest, tiho, kao da ga je sramota što nestaje, što više neće biti. U noći punog mjeseca s obližnjeg groblja duhovi mrtvih krenu u obilazak mjestā u kojima su nekada stanovali, osmotre ih, ali u njih više ne ulaze čak ni ako su njihovi novi stanovnici u dubokom snu. Bježe i od zalutalih lisica i krika noćnih ptica, jer više niša ne bi htjeli imati sa svijetom živih. Pred zoru sve utihne, ni šuma. Onda iz daljine svjetlost i ptica oglase početak novog dana.

Odlomak iz romana u nastajanju

I sećam se 25. juna 1991. Pre večeri i mog odlaska u školsko dvorište, celo popodne sedeli smo u dnevnoj sobi i gledali televizor.  Majka je donela sa pijace jagode koje su bile krupnije no ikada. Te godine je dobro rodilo. Sećam se i Zdravka, starijeg brata od tetke koji je došao da nas poseti. Živeo je u studentskom domu. Tetka i teča su imali kuću na selu. Pričao je da je pre dva meseca odslužio vojsku i da želi da nastavi da studira književnost koju je upisao pre dve godine. Ne boji se rata. Pacifista je. Ako ga pozovu, odbiće poziv. Rekao je – Skinuo sam sam se i neću ponovo u vojsku! Ne želim da ubijam tuđu uniformu, jer svoju nemam. Sedeli smo celo popodne majka, otac, brat od tetke i ja. Pričali smo i na momente gledali u mali ekran. Zapadne republike su tih dana izlazile. Proglašavale su odcepljenje.  Posle 72 godine, država se raspadala. Otac je verovao da će se sve dobro završiti i da se zemlja neće raspasti. Borio se u sindikatu za bolje uslove rada, dok je u magacinu fabrike alata brojao čekiće, šrafcigere, klešta…

Bio sam jak nakon pecanja na Kambodži. Priroda je naokolo bujala. Sijalo je sunce posle dugih, prolećnih kiša. Sve je procvetalo. Početak leta i proleće u punoj snazi. Tada smo prvi put videli izbeglice na televiziji. Skelama su prelazile reku. Novinari su ih predstavljali kao nejač. Žene sa malom decom u naručju pričale su da su pobegle jer se u njihovom selu puca. Voda je bila visoka, uzvodno od rukavca gde smo bili na pecanju. Željeznički saobraćaj je bio u zastoju zbog borbenih dejstava. Samo pre godinu dana, istom prugom putovali smo na more. Otac i ja smo stajali u hodniku voza i gledali beskrajnu ravnicu. Na televiziji su pominjali mesta kroz koja smo prolazili i silose koji su se pretvarali u snajperska gnezda. Sve se prekidalo i za par meseci, sve će biti razoreno. Iako sam se do pre nedelju dana osećao slabim, moje telo se obnovilo. Još uvek pamtim ribe koje skaču u vodi i praćakaju se na suvom. Bio sam jači nego ikada.

Posle večere brat Zdravko je otišao kući u studentski dom. Bilo je oko pola osam. Izašao sam na ulicu, napravio krug oko kvarta i došetao do školskog dvorišta. Društvo je sedelo na stepenicama kod ulaza u hodnik koji je vodio do fiskulturne sale. Vrata su bila zaključana, jer škola nije radila. Sedele su i devojke iz razreda. Došla je i Leonora u koju sam mesecima gledao. Vreme je bilo vedro. Nebo bez ijednog oblačka. Neuobičajeno za proleće te godine. Na betonskom terenu niko nije igrao fudbal. Travu su tog dana pokosili. Kosilica je prepodne bila u školskom dvorištu. Pored, na betonu bilo je i pokoje pokošeno popino prase koje je počelo da se šuši. Ipak, jedan deo pored ograde je ostao netaknut. Tuda kosilica nije prošla. Sa spoljne strane, trotoar je delio ogradu od parkinga. Padao je sumrak u predgrađu. Između zgrada zalazilo je sunce. Sve je bilo mirno i išlo je ka miru. Jedino su deca sedela na stepenicama školskog dvorišta i bezbrižno se kikotala.

I onda je došao Tuta. Mali Dragutin Lukić Tuta, koji je nastavniku fizičkog zagorčavao život svojim infantilnim ponašanjem. Sećam se sumraka, sećam se večeri. Zapadne republike su izlazile. O tome se stalno pričalo na televiziji. Sedeli smo mirno na stepeništu. Tog dana je kosilica radila u dvorištu, ali je jedan deo ostao nepokošen. I sve je bilo zeleno. Tuta je započeo svoju priču o popinom prasetu koje ubija. Ponovio je da je jako opasno staviti ga u usta i da ga je nemoguće izbaciti napolje. Ko to uradi i pokuša da kaže mir ili krompir, počne momentalno da se guši i nema mu spasa. Ja sam hteo da pokažem suprotno. Mislio sam da ću travku zadržati zubima. Krenuo sam prema ogradi školskog dvorišta, prema nepokošenom delu. Niko nije ni slutio šta nameravam da uradim. Moj kobni odlazak prema ogradi. Na tom mestu sam pre koji mesec fasovao batine od Obrada Tesača dok smo igrali fudbal. I danas, dvadeset i pet godina prolazim pored te iste ograde.

Ubrao sam. Nekoliko minuta mi je bilo u rukama, dok su ostali sedeli na stepenicama. Svetlo zeleno popino prase. Imalo je oblik žita. Tako lepo, tako nežno. Raste oko zgrade, na livadama. U cvetnom maju i u junu. Stavio sam ga u usta. Trava je elegantno skliznula u grlo. Popino prase. Kao gospodin u fraku kad ulazi u pozorište. Nije dugo trajalo. Nije bilo šanse da je zadržim zubima. Počeo sam da se gušim i da kašljem. Osećao sam je u grlu. Gušio sam se, gušio, gušio… Nisam ni stigao da kažem mir. Tuta je viknuo NE! Zašto si to uradio?! Ostao sam bez vazduha. Mislio sam da ću se možda ugušiti. Tuta je viknuo NE! Bio je ozbiljan i staložen. Kao kada se ubio Andrija. U ključnim momentima uspevao bi da suzbije svoju infantilnost. Rekao je – ovo je opasno, otpratite ga kući, mora ići kod lekara. Od toga može da umre!

Drugari su me odveli do stana i rekli mojim roditeljima šta sam uradio. Seo sam na krevet u dnevnom boravku. Oči su mi bile crvene. Nisam mogao da govorim od kašljanja. Kašljao sam, kašljao, kašljao. I to je trajalo. Nismo znali šta da radimo. Majka mi je dala sredinu od hleba da proguram. Lupali su me po leđima. Posle pola sata, još uvek sam ubrzano disao. Bilo je oko deset uveče. Na televiziji je voditelj itonično prokomentarisao kako je zapadna republika proglasila nezavisnost. Moji roditelji nisu znali šta da rade sa mnom. Kašljao sam i oči su mi još uvek bile crvene. Došao je komšija sa svojom suprugom. Dobri ljudi koji su mene i moje roditelje odbacili do dežurne ambulante.

Izašli smo iz ulaza zgrade i pošli do njihovih kola. Roditelji me nisu držali za ruku. Hodao sam sam, disanje se smirivalo. Mogao sam da pobegnem i izbegnem lekara. Da dezertiram i ne prihvatim borbu. Odem daleko izvan predgrađa i da umrem. Zauvek napustim i bolnicu i državu i ovaj svet. Da dezertiram, kao što je pričao moj brat Zdravko da će uraditi. Ipak, otišao sam u ambulantu. U trenutku kada smo ušli u prvu čekaonicu i predali moju zdrastvenu knjižicu, počeo je rat. Rat koji traje 25 godina. U kasnim noćnim satima. Kada rane od operacija počinju da me žigaju. Nisu primetili da mi je zdrastvena knjižica neoverena. Primio me je stariji doktor koji je dežurao te večeri. Majka mu je rekla da sam progutao popino prase. Mislio je da je u redu i da ubrzano dišem zbog alergije na pokošenu travu. Prepisao mi je anti-alergijsku injekciju i rekao da idemo kući i da mirno spavam. Popino prase i sva jačina proleća svariće se u želucu. Takve stvari se dešavaju. Dete proguta i dugme pa nikom ništa. Mlad sam, u ranom pubertetu i treba da sazrim. Tuta nije bio u pravu. Stavio sam popino prase u usta i nisam se ugušio. Progutao sam svetlozelanu travku i ona će se svariti u mom želucu. Kao da ništa nije bilo. Komšija nas je vratilo kući i ja sam legao da spavam.

***

Prošlo je nekoliko dana. Dok su otac i majka sedeli u dnevnom boravku i pili prvu jutarnju kafu, čuli su iz moje sobe užasne krike. Kriknu sam, vikao, urlikao. Nisam mogao da udahnem vazduh. Osećao sam svu silinu bola. Kroz maglu se sećam toga jutra. Bilo je, čini mi se, u nekom drugom životu. Bolelo je, bolelo, bolelo! Probadalo me je nožem i bacalo po krevetu. Kao da mi je neko tog dana polomio ne nogu, ili ruku ili kičmu, nego kao da mi je polomio život! Oštrica metala uranjala je i rđala u tkivu. Nemilosrdno i svom silinom. Kočio sam se od bolova. Nisam mogao da se okrenem u krevetu, a kamoli da ustanem i odem do kupatila. Mučio sam se da pronađem odgovarajući položaj u kojem bi mi bilo udobno. Bolela su leđa, bolele su grudi. Napolju je bio oblačan junski dan. Osećao sam jezive bolove na desnoj strani, koji bi se malo umirili, pa bi opet krenuli. Svetlo-zelena trava. Popino prase. Tako nežno, tako lepo. Kad ga staviš među ruke i počneš da trljaš šake ono ide napred.                             Otac je mislio da sam se ukočio u leđa. Pomogao mi je da  da se umijem i obavim malu nuždu. Nisam mogao da doručkujem za stolom. Majka me je nemoćno gledala. Dali su mi brufen za bolove. Ništa nije vredelo. Posle nekoliko sati, bol u grudima se pojačavao. Pa se stišavao. Bolelo je, uglavnom je bolelo. I kada je malo bolelo, jako je bolelo. Sutradan, nakon što sam stavio popino prase u usta, dobio sam temperaturu. Lekari su mislili da je prehlada zbog kupanja na Kambodži, kada smo išli na pecanje. Za njih je popino prase bilo svareno u želucu. Nisu ni slutili da je trava otišla u pluća i počela da stvara upalne procese.U petak, 28 juna, bolovi su krenuli da mi razaraju telo. Celog tog dana, prevrtao sam se po krevetu. Sećam se isprekidanih segmenata svetlosti i bola. Brzo je prolazilo vreme, ali meni je bilo teško. Moje telo je bilo prepušteno samo sebi. Nisam mogao ni da jedem, ni da pijem. Čajevi i limunade koje mi je majka pripremila, stajali su na stolu netaknuti. Iako je temperatura počela dan pre bolova, prestao sam da je osećam. Bio sam toliko iscrpljen da nisam bio svestan svoga tela. Moje telo je bilo bol. Proleće je u svoj svojoj jačini razralo njegovu unutrašnjost. I svi travnjaci sa popinim prasetom između stambenih zgrada u predgrađu, i sve prolećne kiše bile su u meni. Samo par dana ranije, gacao sam bos po pesku u rukavcu Kambodža. Uspeo sam da popravim ocenu iz fizike. A onda je počeo raspust, betonsko igralište, narandžasta ograda, popino prase.

Bolnica nije htela da me primi, iako je bolelo. Roditelji su nekoliko puta zvali hitnu pomoć. Molili su da kola dođu po mene. Niko ozbiljno nije shvatao moj slučaj. Govorili su im da pijem brufene i diklofenake i da će bolovi u grudima prestati. Moje telo nikome nije trebalo. Mogao sam da umrem. Svi su gledali kako počinje rat i kako vojska osvaja karaule u najzapadnijoj republici . Država je štedela resurse. Zavoje, injekcije, anestezije… Sećam se da toga dana nigde nisam pripadao. Ležao sam urličući od bolova. Lekari u hitnoj nisu znali šta da rade, kako da me pošalju u bolnicu. Bilo bi im lakše da su me boleli bubrezi, ili da sam imao napad slepog creva. Onda bi znali gde da me svrstaju. Bili su sigurni da sam travu svario u stomaku i nije im padalo na pamet da je ona otišla u pluća.. Država se raspada. Što bi se bolnica bavila nekim dečakom koji je stavio u usta popino prase?

Prvi dan moje borbe sa popinim prasetom trajao je do večeri. Na kraju, posle nekoliko poziva i dosađivanja mojih roditelja, ipak su poslali sanitetsko vozilo. Ulazak u kola, značio je odlazak u bolnicu. Telo je bilo u sistemu, a ja sam bio u telu sa bolom koji me je razarao. Otac me je spustio do vozila na kojem je bio nacrtan crveni krst. Moj slučaj još uvek nije bio ozbiljan i klasifikovan, iako su pristali da me prime na pregled u bolnicu. Dok su me spuštali dole, se sprata zgrade u kojoj sam živeo, u kretanju kao da je sasvim utihnuo bol. Možda sam mogao da dezertiram. Da se otrgnem i pobegnem. Da završim negde na ulici u bolovima. Ipak, nastavio sam do kola. Pomagali su mi medicinski radnici u farmerkama. Nisu bili obučeni u bele mantile iako su pripadali medicinskom osoblju. Oni su bili sporedni momci u celom tom sistemu. Sedeo sam u sanitetskom vozilu, vozeći se iz predgrađa prema bolnici. Gledao sam kroz prozor i video kako ulična rasveta osvetljava debele platane na bulevaru i bicikliste koji voze biciklističkom stazom. Na ulasku u klinički kompleks, čekala nas je spuštena rampa. Vozač sanitetskog vozila morao je da pokaže nalog bi nas pustili u ograđeno dvorište ispred. Hitna pomoć je stala metar od ulaza. Sa roditeljima sam ušao u zgradu na prijemno odeljenje. Bolovi su skoro prestali, iako je zasecanje bilo prisutno. Obreo sam se sa one strane rampe. Ušao sam sa ocem i majkom u zgradu iz koje neću lako izaći.

Luka J. Šumski

Da je internet sveznajući, dovoljno bi bilo u pretraživač upisati ime, i sve bi se o njemu odmah reklo.

Ovako, leži Luka J. Šumski u svome grobu, ispod nadgrobnika solidno sagrađenog u secesijskome duhu predratnih koševskih klesara i grobograditelja. Na ovalnoj slici pod križem muškarac široka čela i gustog brka, kravate malo opuštene, pogledom prati kažiprst fotografa – Molim, gledajte ovamo! – pokrivenog crnim kadifenim pokrivačem. Poštanski ili željeznički činovnik, učitelj ili majstor nekog modernog zanata, mehaničar ili urar, koji je u Bosnu došao zajedno s austrijskom administracijom, i ostao tu da leži.

Rođen 25. listopada 1874, umro 8. studenog 1933, ušavši tek u šezdesetu godinu svoga života. Vrijeme malo pred odmor, kada se s proljeća i jeseni po sarajevskim parkovima i na Trebeviću provode lijepi penzionerski dani. Ehej, kakvo li je samo Sarajevo kad ga se gleda iz kabine uspinjače, što se naglo od Bistrika uzdiže prema vrhu!

U istome slogu, lijepom secesijskom, poruka oproštaja:

“Dobar si bio

 i snivaj san pravednije”

            Pa:

“Spomenik podiže

tugujuća supruga”

            U riječima što ih je smišljala dugo u ranojesenje popodne s proljeća 1934, nakon preporučenih šest mjeseci, koliko, klesar joj govori, zemlji treba da se slegne nad grobom, zaboravila je jedno h (pravednijeh). Ispada ovako da za muža moli da mu san bude pravedniji nego što je za života bio, kao da su ga mučile noćne more ili ga je, možda, usmrtio zao i nepravedan san.

*

Zagreb kojeg se sjećam iz posjeta od prije rata s ovim Zagrebom nema nikakve veze. To su dva različita grada, različitih ulica, parkova i trgova, koji se, možda, samo isto zovu. Tako gledajući plan ovoga Zagreba ne mogu tačno reći gdje sam u onome Zagrebu kupovao crnu kožnu jaknu. Moglo je to biti negdje u Aveniji Bolonja, niže od Črnomerca, u jednoj od onih starih jednokatnica na putu prema ludnici. Dućan se zvao Military Shop, i držao ga je čovjek koji je napisao pjesmu “Pit i to je Amerika”, i koji će se nekoliko godina zatim trajno iseliti u Ameriku. Došao sam u Zagreb primiti novinarsku nagradu – za koju se govorilo da je nisam zaslužio – imao sam puno novaca, njemačkih maraka, u džepu, jer sam usput namjeravao kupiti vojničku vindjaknu američke vojske, vijetnamku, i crnu kožnu jaknu, onakvu kakve su nosili onodobni motociklisti i punkeri.

U toj ću jakni, noseći preko nje i vijetnamku, nakon nešto više od godine dana rata odlaziti iz Sarajeva. Bio sam apsolutno pretoplo odjeven za to kasnoproljetno doba, ali se nisam mogao osloboditi straha od zime. S te dvije jakne, jednom preko druge, mogao sam otputovati i na Sjeverni pol, a ne u Zagreb.

Crno-bijela fotografija nastala je pola godine ranije. Bio je listopad ili studeni 1992, popodne u zlokobno pustom i razrušenom gradu bez struje, vode i nade, Milomir Kovačević Strašni zaustavio me je ispred dragstora na uglu Kulovića ulice i Titove, dvaput okinuo i pustio me da idem dalje. Bilo je to ono vrijeme kada su gradom patrolirali Cacini ljudi, i odvodili na kopanje rovova i na Kazane. Istovremeno, bilo je to i vrijeme neke unutrašnje sreće i ispunjenosti.

Strašni je razvio sliku i pokazao mi je. Vjerojatno mi ju je i poklonio, to sam zaboravio. Dvadeset godina kasnije na mail adresu poslao mi je upravo izrađenu digitalnu verziju. Gledao sam je na kompjutoru, povećavao je, proučavao izraz lica, palac i kažiprst čiji se vrh gubi izvan slike, košulju i jaknu od teksas platna koje sam nosio ispod kožne jakne. Htio sam se upoznati i tako sroditi s likom na fotografiji, tako da se vratim u njegovo vrijeme i opet pokušam biti onaj ja, koji već dvadeset godina nisam bio.

Crnu kožnu jaknu pronosao sam kroz cijeli svoj rat, a onda sam je često oblačio tokom zagrebačkih godina, pogotovo kada bih išao na put. Džepovi su joj još od onog vremena puni memorabilija, amajlija, predmeta koji su mi donijeli sreću: recimo ispaljeni metak kalibra 7,62, koji se zaustavio u dovratku volkswagenove bube, dok sam polovinom travnja 1992. vozio Ulicom vojvode Putnika. Između mene i tog metka ostalo je desetak centimetara. Trebalo bi preračunati brzinu kretanja automobila, ustanoviti trenutak ispaljenja metka, uračunati njegovu brzinu, i egzaktno utvrditi jednu od onih važnih životnih formula.

Druga je fotografija snimljena krajem rujna 2017. u Rustu, na obali Nežiderskog jezera (Neusiedler See), na granici Austrije i Madžarske. Fotograf je Marko Zloušić, Bečanin i Austrijanac, koji je iz Sarajeva odlazio u proljeće 1992, kao jedanaestogodišnji bosanski Hrvat. Crna kožna jakna na slici je ista. Dvadeset i sedam je godina stara, ali se u njoj i dalje dobro osjećam, iako sam više nego dvostruko stariji nego onog dana kad sam je kupovao. Ako na prvoj slici nisam današnji ja, ako ovaj Zagreb nije onaj Zagreb u kojem sam kupovao crnu kožnu jaknu, barem je ona ista. Starija i trošnija, ali ista. Koža lijepo stari, a ja znam da bih ja s prve fotografije bio sretan kada bih imao tako staru kožnu jaknu. Njegova jakna dugo je nosila intenzivan miris nove kože. Pa i danas, kada naglo otvorim ormar u kojem je ona, zna mi se učiniti da osjetim taj miris. To se čuje naša zajednička mladost.

Čudo je da sam živ i da gledam ove dvije slike. Čudo da je i Strašni živ i da iz Pariza ljudima sa svojih starih fotografija šalje njihove digitalizirane verzije. Da ljudima šalje njihovu digitaliziranu mladost. Čudo da je onaj dječak koji je s roditeljima, bratom i sestrama bježao sa Stupa, postao fotograf, i da je snimio mene u crnoj kožnoj jakni.

Na kraju, čudo nižega reda, ali ipak još uvijek čudo, da sam pred putovanje u Rust obukao nju.

dušmansko tijelo me izdalo u najboljim godinama
spokojna okrećem kormilo papirnatog katamarana
jedrim prema Tristanu da Cunhi
davim se baklavama žderem bijelo od pršuta
ništa se tijela ne prima, ponoćno sjeme u hotelskim sobama
zaborav sjevernih mora
zaobilazim fluktuaciju robova
golove u bundesligi
u praznoj kući čelo Johanna Sebastiana Bacha
amore traditore, kiseli krastavci
ciganska duša napušta stara skrovišta
vjetar rasteže trošne grede potkrovlja
na kojima sjedi Visocki s kristalnom kuglom u ruci
osim mene  i Sime tu je i sveti Jure
koji ubija aždaju

Nikola Dražić, poduzetnik

“Treba uzeti batinu i vucibatine najuriti iz sredine, koji hoće da budu čak i literati i mislioci, a duša im je crnja od njihove vanjštine, jezik poganiji od onih što spavaju po Rimu i Napulju po kanalima i u podzemlju. Ovakva klasa ljudi spada u popravilišta i na robiju, pa ne smiju da se zovu boemima, kulturnima, nego apašima.”

Pisao je tako u Večernjoj pošti advokat sarajevski Dražić doktor Ambroz, 4. ožujka 1931, u danima kada se Ujević još naseljavao u Sarajevu, mjerkajući hoće li mu ovaj grad biti za ostatak života dosta.

Ovako on piše koju godinu zatim:

Nikola Dražić

poduzetnik

✶ 1847 ✟ 1921

Ana Dražić

✶ 1852 ✟ 1934

A u dnu crne ploče, tako da ostane što veći prostor, za što više budućih imena, još piše:

Počivajte u miru!

Podiže sin Ambroz.

Ispod imena dvoje sarajevskih staraca, Nikole koji u vremena Ujevićeva već ležaše na Svetom Mihovilu, i Ane koja umrje dok on još u Sarajevu bi, upisano još jedno je ime:

Marija Dražić

✶ 1884 ✟ 1965

Njezino ime druga je klesala ruka, manje uredna i precizna, što se vidi na simbolu križa, te obliku brojeva i slova, na kojima više ni pozlate nema.

Marija Dražić, bit će, bje sestra Ambrozova, koja se nije udavala, a umrla je, vjerojatno, nakon bratove smrti.

Još ću tražiti po groblju, da nađem gdje leži on.

I tako između dva teksta, različita u izboru riječi i tonu, oživjela uspomena na sarajevskog advokata Ambroza Dražića, o kojemu se, zapravo, samo i zna po jednome novinskom članku, kojim je apelirao da se Tina Ujevića protjera iz grada i da ga se prethodno prestane literatom zvati.

U drugome svom obraćanju ponizan je i krotak.
Od namjernika išće kratak pogled i milost
za roditelje svoje i sestru, što minuše životom
i ovim gradom, a da osim njega ne imahu baš
nikoga svog. Pa ako naiđe tuđin neka dobro zna
da će i sam jednom kao oni biti, napušten od svijeta i sam

Срећа за којом јуримо стоји нетакнута на далеком плавом брду као огроман црвени цвет. Од живог меса, влажна, топла, непрекидно отвара и затвара своје латице. Светли дању и ноћу, сама, окружена младом пролећном травом. Својим лелујањем мрси сунчеве зраке, као завесе, и то се види одасвуд. Својим пулсирањем бистри ваздух и он понекад стиже до нас у плавим размаханим чаршавима. Срећа испушта гласове и јечи у набубрелом заносу.

Њено постојање омогућава да се поднесу порази свакодневнице.

Човек у њу нарочито верује изјутра, у купатилу, док пере зубе.