Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Bog

    Sjede njih dvojica u Zaostrogu, u gostionici, i čekaju Amerikanca, koji će doći s Donom. Dona je njemačka ovčarka, i da nije nje, našli bi se kod fra Aleksandra u samostanu. Ali tamo je starije braće, tamo je i pizme, pa bi se koji mogao naljutiti da mu kučak zalazi u kuću. Zato se nalaze u gostionici.

    Fra Aleksandar sluša narod kako beštima. Sluša muške kako psuju Boga. Psuju ga gromko, tako da ih što bolje čuje. Oni fra Aleksandra poštuju i vole, njihov je, i ne bi ga krivo pogledali, ali čim on sjedne u gostionicu, glasnije i češće psuju Boga. Tamo gdje bi inače možda mater i oca, sad umeću Boga.

    Franjo se svaki put strese, krivo mu je što ih fra Aleksandar mora slušati. On se dobrodušno smješka, miran i nekako zadovoljan, kao da ne čuju isto.

    Oni to zato što vjeruju, govori mu poslije. Budalast je to svijet, Boga psuju, jer misle da će ga time razveseliti. A on im sve mrgodniji.

    U to dolazi Amerikanac. Dona ulazi u gostionicu, i ljudi zašute.

    Miljenko Jergović 29. 09. 2020.

    Nikad ispričana priča

    Već neko vrijeme ne nalazim riječi za priču koju sam skicirao na parčetu papira, sjedeći pri kahvi, u lokalnom bookshopu. Dijalozi koje sam zamislio izgubili su negdje u buci ličnih monologa i dilema. S elementima stvarnih životnih događaja, trebala je to biti priča o čovjeku, i njegove tri žene. Nakon što se prva nevoljko složila, doveo je drugu, a onda je lahko bilo dovesti treću, i četvrtu. U naumu da dovede i četvrtu, spriječila ga je prijetnja razvodom braka, koja će kulminirati brakorazvodnom parnicom, nekoliko mjeseci poslije, kada su mogućnosti povratka onome što su zvali normalnim životom, bile gotovo iscrpljene. Njegova prva žena, upalih očiju, obraza sitnih i uvijek zajapurenih, kao paučak nečujna, trinaest je godina, pod istim krovom pod kojim sada žive i druge dvije, plela niti ljubavi, čežnje i nade. Nije mogla ni pomisliti, one noći kada su se upoznali, u zaglušivoj, mrakom i znojem natopljenoj podrumskoj sobici kafane Boemi, negdje na Marindvoru, kako će deset godina poslije, u kući na sjeveru Evrope, živjeti u ilegali poligamije.   

    Živjeli su već tri godine u braku, ali nakon silnih pokušaja, raznih terapija i tretmana, konačno im je stigla potvrda o nalazima za koje su se nadali da će biti pozitivni. Iz ginekološke ordinacije “Happy mother, happy child” , rečeno im je, ukratko, kako je nemoguće da ona zatrudni.

    Jalova kuja, to si ti. Tako mi i treba kad sam te iz Boema kući doveo. Govorio je u ljutni, nekontrolisano kao luđak, koji se slobode dograbio. Ona je, sklupčana u ćošku, šmrcala, prvo tiho, i uz poneku suzu, a onda je okinula toliko da je neko od komšija u jednom trenutku nazvao policiju. Kada su se oboje smirili, i pognutih glava ispratili čuvare zakona, uz izjavu o onome što je plaču prethodilo, ona se zaključala u spavaćoj sobi, a on je s rukama u kosi, i glavom zagnjurenom, sjedio u dnevnom boravku, duboko otpuhujući. Od toga trenutka, jaz tišine i nepovjerenja između njih samo je rastao. 

    ***

    Na telefonu je pronašla majkin broj telefona, i nazvala. Nakon tri godine, mati joj kroz plač govori, sine, ne brini, bit će sve u redu. Voli te tvoja majka. Pričat ću s tatom, kad ga uhvatim da je trijezan. Ne brini, sve će biti bolje nego se nadaš, ljubi te majka. 

    U moju kući se ne vraćaj, reći će joj otac, čuvši vijest, mjesec dana nakon toga, da će zet, kojeg je zvao teroristom,  dovesti drugu ženu. Osamnaestogodišnjakinju porijeklom iz Sudana. Ona je iz ljubavi, ili straha da ne ostane sama i na ulici, pristala na iznenadnu odluku svoga muža. Odluku zbog koje će se izjedati, narednih deset godina, u tjeskobi svoje sobe. 

    ***

    Zina, tamnoputa i fino zaobljena Sudanka, jedne je večeri, kad im je muž otišao u treću smjenu, u luku gdje su dočekivali trajekte okovane ledom, stidljivo zavirila u njenu sobu. Pitala je da uđe. Do tada, razgovarale su onoliko koliko je bilo potrebno da rasporede kućne obaveze i poslove. Da eventualno dogovore šta će ručku, ili kada će ići u grad da se namire. Poslovno, s dozom opreza. Više mehanički, nego ljudski. Prije mrzilački, nego prijateljski. 

    ***

    Zina će joj te večeri reći da je iz Sudana s porodicom došla prije dvije godine. Osam njenih braće i sestara, otac i majka, i stara nana, živjeli su u socijalnim stanovima na periferiji grada. Mene je otac dao ovom čovjeku samo zato što je inžinjer, i zato što je materijalno situiran. Ostala su mu jedna usta manje da hrani, govorila je Zina zamišljeno, povisujući ton na spomen očevog imena. Kao da je ljutnju koju je zarobljenu potiskivala, konačno oslobađala, pred ženom, desetak godina starijom, s kojom živi pod istim krovom. 

    Svake druge noći, kad muž nije bio kod nje u sobi, i kad bi otišao u treću smjenu, Zina je svraćal  u sobu preko puta. Jedna drugoj će postati utjeha, i sve ono što nisu imale, niti su mogle pronaći, u svome mužu, ili kod svojih najbližih.  Jedna s drugom nisi se osjećale zapostavljenim. Odbačenim poput čarapa, uz kauč, kad se usmrde. 

    ***

    Nakon godinu dana, Zina će jedne večeri ushićeno uletjeti u sobu svoje prijateljice. Tako su se već neko vrijeme zvale. S osmijehom će joj reći da ni ona ne može imati djecu. Žao joj je zbog djece, i neplodnosti, i drago istovremeno, jer neće morati njegovu djecu nositi u stomaku. Gađenje, i odbojnost, sve je što je ikada imala za čovjeka koji je sebi oteo. 

    ***

    Plavuškasta Tina ući će u kuću jednog februarskog dana, zaogrnuta krznom i kapom u paru. Dugogodišnja je koleginica s posla njihovog muža, i pristala je da bude njegova treća žena. Za početak, pošto ima svoj stan, neće živjeti s njima. Dolazit će povremeno. Kad joj se prohtije. Prohtjev će preći u naviku, koja će rezultirati prodajom stana i konačnim useljenjem u njihovu kuću. Tina je dosta starija od njih dvije. Odvažna, i ratoborna žena. Dama u pokušaju. Naučena da šefuje, i da je se sluša. Iznosila je svoje stavove, slobodno, bez ustezanja, čak i pred mužem. One su mogle vidjeti, u trenutcima kad njih dvoje pričaju, kako on pokunjeno koluta očima, i potvrđuje ono što mu ona kaže. 

    Rodit će blizance, devet mjeseci nakon dolaska. Dva mala plavušana, orlovskih noseva. U kući će se od tada, granati plač, kroz koji se prolazi kao kroz trnovitu živicu. Plač blizanaca, s plačem Zine i njene prijateljice. 

    Budile su se u modricama, onih noći kad bi ih muž posjetio u njihovim sobama. Nakon prvog udarca, kad joj je Zina svratila u sobu, rekla je, ja planiram razvod, hoćeš li sa mnom ? Zina je potvrdno kimnula glavom, i snažno je zagrlila. 

    Adem Garić 28. 09. 2020.

    Iz seoskog dnevnika/2

    Dvaput sam se probudila jutros. Prvo u četiri i trideset. Skuhala sam kavu, zamotala se u dekicu i na balkonu dočekala svitanje. Kako je nebo svijetlilo, tako se i meni razdanjivalo kojim glasom trebam progovoriti u novome romanu. Znala sam da me to probudilo tako rano jer sam sinoć legla s labavom mišlju o drugom licu za koju sam bila preumorna i koju sam samo fizički odgodila. Kasnije je ta misao našla način da me probudi. Još uvijek je bilo mračno kad sam na balkon iznijela laptop i ispisala stranicu s onom lakoćom za koju sam već znala pomisliti da mi se možda nikad neće vratiti. To je sad to, znam kamo idem i kako ću tamo stići. Taj me osjećaj umirio. Draži mir od toga ne poznajem. 

    Vratila sam se u krevet da se utoplim. Mačka je došla za mnom, sklupčala mi se uz koljena i počela presti. Obje smo tako predući zaspale.

    Kad sam se u sedam i trideset opet probudila, sunce je već bilo granulo. Dokaz o onom prethodnom jutru prije jutra bio je u Word dokumentu. Bila je i jedna plavkasta fotografija koju sam okinula dok je sve to na istoku bila samo još najava svjetlosti koja se pomalja iza brda na istoku.

    Nahranila sam mačku, koja se odmah nakon doručka sklupčala na suncu i nastavila presti, a ja sam se ulovila kako predem u tekstu – jer to je to blaženstvo postojanja kako ga zamišljam i kakvo bi svi koji pišu trebali živjeti: budiš se kad ti mozak ima što reći pa makar cijeli svijet spavao, liježeš kad ti tijelo zatraži, dvaput, triput ili pet puta započinješ dan i uvijek su tu neke nove rečenice pod prstima. Kad ogladniš, uđeš u svoj vrt i ubereš što ćeš jesti. I tu nešto klija i raste kao u onom Word dokumentu. Kad se odmaraš, čitaš. Pratiš okom tuđe rečenice i želiš vjerovati kako je i taj pisac pisao negdje gdje postoji vrt i mačka koja mu se mota oko nogu dok zaranja ruke u zemlju i u tekst, kako se budio i lijegao kad je htio i kako je oko njega bila ovakva ista seoska tišina u kojoj se tek poneki pijetao oglasi da ga uvjeri kako je s njegovim sluhom sve u redu.

    Želiš mu to svim srcem. Ovakvo ti jutro razvija kolegijalnu patetiku zbog koje ne gubiš iz vida da je sve što je itko ikada napisao nastalo u nekim uvjetima, a ti bi, da si netko, svima njima dodijelila baš ove u kojima ti trenutno pišeš.

     

    Marina Vujčić 27. 09. 2020.

    Jasen fosna

    U svakom listu
    što pada
    vidim lice smrti,
    tako nekako, loše prepisan Tin
    na mojoj crtaćoj dasci, drvo furnir
    jasen, ALU, Ilica 85, vonj ugljena
    od haustora do krovova,
    Agram, jesen 1976.
    44 ljeta iza, isto ojeseni,
    jasen ispred mene isti,
    les od ožiljaka razrezan
    tušem uprskan
    pošteno škvorcan
    ona slova nemam,
    al’ ne dam, jok! i ne! o’ se štit
    na kojem su me, poraženog
    bezbroj puta, ovoj adresi prinosoli,
    mrtvog mašti kući unovo vraćali.
    Svakonoćom, inbazdanim korakom
    kroz Ahiret fosnom stazom,
    lošom, jer tesari samo
    o krovnoj gredi visokoj haju,
    prohodim posrćem propadam,
    kadli iz tme pravo na me
    Zvonko Lepetić/Albert Cobb,
    završna scena drame Franka
    D Gilroya “Tko će spasiti orača?”,
    daske HNK-a Split, 1968. je, januar.
    Kaslista je od nadgrobnih bista,
    zvoni Lepetić, moli kumi urla,
    budi moj Larry Doyle, jedini
    Taj Taj je moj i Orača spas,
    no Larryju Doyleu neće se dvaput
    želja za istom vodom, jok! i ne!
    samo strah muk mrak prah.
    Od jutarnje turske nadalje,
    káve i kaverne otvaram, brazdom
    les rastavljam, tušem morem
    vinom izorani furnir zalijevam.
    Ujesen jasen a niotkud lica,
    altroke Larry Doyle, izgubljena
    je kaslista, nitko ne zbori, ni
    da bi riječ, rečeno je jok! i ne!
    sama fosna, morebit tek aplauz pri.

     

    Alem Ćurin 26. 09. 2020.

    Bosanac

    O “Bosancu”

    Pjesma o zemlji da bi bila, i o općem čovjeku, o svatkoviću, koji zemlju naseljava, može biti lijepa ili istinita. Ako je lijepa, nije istinita. Ako je istinita, ružna je, kao što je ružan svaki nevoljeni jad i svaka tuđinska bijeda i sirotinja. Ako je pjesma o zemlji istinita, onda je tuđinska. Ako je lijepa, onda su iz nje isključeni, izopćeni, protjerani svi koji su tuđi.

    Da bi bila lijepa i istinita, pjesma o zemlji morala bi biti ispunjena ljubavlju za svakoga njezinog razbojnika. Da bi bila lijepa i istinita uvijek bi morala biti o drugome i drukčijem. I čim se čovjeku, nakon bezbroj ponavljanja, pričini da je on taj drugi i drukčiji, da se pjesma nanovo presloži i pobjegne na suprotnu stranu, onome drukčijem od drukčijeg.

    Pjesma o zemlji i o njenom čovjeku pjesma je o paradoksu. 

    Amir Brka napisao je takvu pjesmu. Toliko lijepu i istinitu da nikada neće biti recitirana ni na jednoj svečanoj akademiji, niti će ikoga navesti na zlodjelo iz patriotizma.

     

    Amir Brka:

    BOSANAC

    Čudnijeg stvora nije predskazao ni ludi Nostradamus:
    pričešćuje se u džamiji pjevajući Te Deum laudamus,

    radosna je glava pod fesom, i kokarda mu je na čalmi,
    poneseno žuri u tekiju, a iz nje dopiru zanosni psalmi,

    u katedrali se njiše u transu s vjernom braćom u zikru,
    bure je popio, pa na hadž kreće, u džepu nosi još litru,

    uživa u panku i u hiphopu, u tehnu i atonalnoj muzici,
    u depresiji je kad čuje sevdalinku, zapuši uši u panici,

    omrznuo je prvoga komšiju, izdaja ga njegova vrijeđa,
    jer kada mu najteže bijaše, ovaj mu ne zabi nož u leđa,

    prostodušno se grli sa onima koji poklali su mu djecu,
    fatihu mrmori i plaća tevhide na krstu raspetom svecu,

    brojanicu prezire, jer je doživljava ćafirskim tespihom,
    spaljuje Zavjet, tu obmanu sazdanu šejtanskim stihom,

    u očaju je ako svakoga dana ne sretne četničku bratiju,
    pada u delirij kad u prolazu pozdravlja ustašku satniju,

    čuje li one što se sa ponosom sjećaju bosanskog kralja,
    zbog mača kune sultana, ta kruna bješe dostojna malja,

    Bosnu siroticu ni u snu ne vidi slobodnu ili građansku,
    valjalo bi pod susjede da ide, pod Tursku ili Mađarsku,

    sanja muftiju koji nanovo će ustrojiti diviziju Handžar,
    o Andriću ne želi čuti, no draži mu je Mustafa Madžar

    od svih književnih likova, jer svijet je doista pun gada,
    pa kakav je to identitet ako čovjek u njemu ne strada?!

    Prije će nesretan Mujica i konja na mjesecu da potkuje
    nego što ispunit će sve što sad se od Bosanaca očekuje,

    jer ne pripada njemu niti jedan pedalj očinske zemljice;
    da bi se čudio, njegove još su tek u glavi očinje zjenice

     

    ajfelov most 26. 09. 2020.

    Prometej

    Imaginarni prijatelj/81

     

    Jedna od nezaboravnijih, ali i najšašavijih, priča iz grčke mitologije je ona o Zeusovoj glavobolji. Naime, jednoga dana vrhovnog je boga tako zaboljela glava, i danima nije prestajala, da je nesretnik mislio izludjeti. Ako je bog, zašto onda nije učinio da ga glava prestane boljeti? Pitanje je tipično za monoteiste sa slabom imaginacijom. Bog je, naime, u stanju da otkloni svaku glavobolju ovoga svijeta, ali ne i svoju. Zato što je i ta glavobolja sam bog, koji je vječan, neuništiv i samostvoren. (Iako ovo zadnje kod grčkih bogova baš i nije tako.)

    Ali srećom, tu se u blizini, usred njegove strašne migrene, našao Prometej. Rekao mu je da ga može izliječiti, a Zeus što će, nego pristane na sve. Prometej na to ugrabi neku stjenčugu, i poče vrhovnog boga njome udarati po glavi. Nakon što ga je dobro izudarao, iz glave mu iskoči Atena. Kći njegova, boginja civilizacije i mudrosti, rođena je, dakle, iz teške glavobolje. A Prometej je, mučenik, zaslužan za njezino rođenje. 

    Ili druga priča, jednom su se tako Prometej i brat mu Epimetej, dokoni kakvi su već bili, šunjali po grčkome svijetu, dangubili i na kraju se izgubili. Bješe to u pokrajini Bitiji. I onda su od duga vremena počeli praviti figurice od blata. Ateni se svidješe te figurice, pomisli šteta da se bace, pa u svaku figuricu udahnu život. Tako nasta čovjek. 

    Prometej se igrao vatrom. Bio je dobar prema nemoćnima, dakle prema ljudima, a zajedljiv i neugodan prema moćnima, a naročito prema prvom među njima. O tome kakve je sve spačke radio Zeusu moglo bi se do sutra pripovijedati, ali sudbinu mu je odredilo to što je od bogova ukrao vatru i darivao vatrom ljude. Tu se Zeus opet sudario s vlastitim ograničenjima: nije više mogao ljudima oduzeti ono što im je Prometej dao. I onda je odlučio kazniti i njega i cjelokupni ljudski rod. 

    Dao je da ga okuju tamo negdje na Kavkazu, i da mu orao Eton svakodnevno kljuca jetru. (U novobalkanskoj izvedbi legende bilo bi: da ga jebe u zdrav mozak.) Kako je i on bog, i besmrtnik, jetra mu se svakodnevno obnavljala. A kako je Zeus kaznio ljude? Tako što im je stvorio ženu. Ona je, pretpostavljate već, bila do zla boga znatiželjna, te je svojom znatiželjom izazvala razne belaje s kojima i danas imamo posla, od starosti i bolesti, do gladi i pohlepe. 

    Od daljeg izdržavanja trideset tisuća godina kazne, Prometeja je oslobodio sin njegov Heraklo, tako što je odvalio stijenu za koju je bio prikovan, a usput je ubio i orla. Poslije je Prometej pušten nazad na Olimp, gdje prebiva među bogovima, ali na plećima, poput Obeliksa, nosi onu svoju stjenčugu.

    Zanimljiv je način na koji se ljudi identificiraju s Prometejom. Iako je on bog, pa bi za njega trebala važiti božanska pravila, iako se ljudi obično ne uspoređuju s bogovima, kad god postrada neki značajan muž, u pokušaju da ljudima otkrije neku veliku tajnu ili znanje, nađu se oni koji će ga usporediti s Prometejom. U svim velikim revolucionarima današnjeg doba ogleda se Prometejev lik. Na onoj fotografiji iz prosekture, gdje ubojice okružuju mrtvog Che Guevaru, mi zapravo vidimo izmučenog Prometeja. Darujući ljudima vatru, on im je darovao blagostanje, ali i znanje o vlastitom uništenju. A ljudi kakvi su, kad god dobiju priliku, umjesto da uživaju, gledaju kako bi pali u vatru. 

     

    Miljenko Jergović 25. 09. 2020.

    Slike zime u Vijetnamu

    Prema nekim procjenama, kroz Hanoi juri desetak milijuna motora svaki dan. Na motorima prevoze se jaja, kade, svatovi, piramide, šarani, rani radovi, cijele svinje, sitna djeca u vožnji spavaju, jedu, povraćaju, pišu domaći.

     

     

     

    U glavnom gradu Vijetnama nema golubova. Na slici vidimo da golubove ne vidimo ni na trgu Vladimira Iljiča Lenjina.

     

     

    Pudl je omiljeni pas u Vijetnamu. Poslužuje se hladan.

     

     

    Tipični vijetnamski televizor izrazito je pjevačkog karaktera. Između dvije novele o zabranjenoj ljubavi, bude i sporta, košarke. Zamislite, pored svih čuda na planetu svijetu, vijetnamsku košarku.

     

     

     

     

    Šuta, kablovi i zelen uvijek su u jednom čvoru, nema vremena za dva ni prostora za nijedan. Nindže iz vijetnamske elektroprivrede koji to održavaju.

     

     

     

    U Vijetnamu puši se dobra alpina i herbalne će ljudske mase tu svakako naći mjesto za sebe. Dolazi iz finih kanadskih farmacija i američkih federalnih rezervi, i košta kao mišje mlijeko. Općenito, sve bijelog čovjeka u Vijetnamu mnogo košta, što je razumna i prihvatljiva carina za sumu teologije, govno renesanse, Cortesove zube zlatne, rasizam klavira, belgijski Kongo, IG Farben, Dow Chemical, i tako dalje.

     

     

    Etnografski muzej ima u sebi cijelo jedno vijetnamsko selo. Na slici je pletena društvena prostorija, čudo bez eksera.

     

     

    Panoramski kotač izaziva u meni isto što i napuštene benzinske postaje u Ballardu: orleansku vjeru, elegantnu melankoliju, nešto nedostižno. Još i suton.

     

     

    Tigrovu mast, koja po Marxu pomaže kod skoro svih tegoba, vidio sam posljednji put kad i kravlje mlijeko u plastičnoj vrećici.

     

     

    Bez komentara.

     

    1

    .
    Također
    Goran Milaković 24. 09. 2020.

    Pepeljugina platforma

    Dnevnik jednog penzionera/96

    Alem Ćurin 23. 09. 2020.

    Zabavljanje rijeka u toku

    Osvrt na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Baljea “Otok od živog srebra”

     

    Naslov ovog osvrta na knjigu poezije u rukopisu “Otok od živog srebra” poznatog bošnjačkog publiciste i pjesnika sa Kosova Mustafe Baljea je i stih a i lajtmotiv ovog rukopisa koji nam svojim tonalitetima pokazuje pjesnika u punom sjaju, sazrelog i modernog, koji ne leti da pronađe pjesmu – njega pjesma, naprosto, nalazi i opsijeda sve dok je iz svog pera ne istoči na hartiju.

    To je Mustafa Balje, bošnjački pjesnik sa Kosova!

    Ako bi htjeli u najkraćem saopštiti šta je to poezija – najprecizniji odgovor bi mogao biti:

    Poezija je jezik! A jezik, ako je jezik – poezija!

    A da je poezija jezik uvjerava nas Mustafa Balje svojom poemom razbijenom u poetske cjeline koje se vežu istančanim svilenim nitima i tvore jednu poetsku odu, odu pjesniku i pjesništvu s jasno izraženom strukturom, uz razgranatu metaforiku i simbole koji su putokazi u poeziji i životu.

    Još u prvom dijelu poeme, označene početnim brojem 1, Balje upozorava da se nalazimo u destruktivnom sistemu vrijednosti i vremenu koje opasno prijeti da se uruši samo u sebe:

    “Iluzionista mi je poklonio trik
    koji sam samo jednom izveo bez prisustva roditelja.
    Sabio sam cijelu biblioteku od dvanaest kvadrata u pravouganik veličine šibice.“

    Zašto se ovdje priziva “Iluzionista”, trik, pravougaonik i šibica? Apsolutno je vidljiv životni pejsaš u kojemu obituje pjesnik i oni sa kojima se on svakodnevno dodiruje; intezivno trenje među ljudima u suludom vremenu u kojem se, vrlo često, može opstati jedino pomoću trika; zahvaljući triku lirski subjekat cijelu svoju biblioteku sabija u pravougaonik veličine šibice. Fosfor koji dalje odzvanja kroz retke ovih stihova je simbolička i opominjuća tvar gdje samo s jednim kresivom možemo izazvati kataklizmu čovječanstava. I tu je pjesnički nerv da osjeti, opomene i, ako je ikako moguće, zaustavi.

    Izokrenutost i izopačenost svijeta pjesniku Mustafi Baljeu služi kao oranica u kojoj on, zahvaljujući svom vještom i bogatom pjesničkom jeziku, traži nadu u crnu zemlju zatrvenu.

    Poput svetionika koji pokazuje pravac, Balje se istura kao mitska pjesnička figura koja opominje, ali i daje nadu, nadu da ćemo ostati i opstati.


    “Ako je sve od ništavila nastalo,
    možda nam se pruži prilika
    za još jedan krug oko svijeta.
    Samo kako,
    kada smo svicima
    oteli fenjere!?“

    Otimanje svicima fenjere zapravo upozorava da smo svojevoljno, a kako drugačije, zapali u tamu ništavila, te se poziva metafora kao ogledalo da se u ponoj bitnoći raspozna pjenikov naum.

    Ovo je slojevita poezija iznikla iz budnog sanjarenja pjesnika koji je razumio da je tu, Bogom dan, da svjedoči i upozorava.

    Mustafa Balje je do srži originalan pjesnik i teško je naći neko pjesničko ime na koje bi mogli da oslonimo njegov pjesnički izraz. U njegovoj poeziji imamo preplitanje realnog i irealnog, maštanja, snova, stvarnosti… da bi se sve to na koncu zbilo u onaj pravougaonik veličine šibice; predstavlja to esenciju pjesnikovog kazivanja.

    Valja se ovdje prisjetiti stihova kojima je Baudelaire izrazio skučenost svijeta:

    “Svijet, jednoličan i malen, danas, jučer, sutra, uvijek…”

    Pomno čitajući stihove pjesama Mustafe Baljea, često se damo u ramišljanje: da li je ovaj svijet stvoren za čovjeka ili za uhode, ili opet za nekoga kome su čula otupjela do te mjere da ga ne dotiču one zemaljske, ili ti one nebeske munje.

    Balje nam ono nevidljivo često pretvara u vidljivo, i to je izrazita snaga njegovog lirskog naboja.

    Pjeme nisu lišene ironije, sarkazma, konverzacijskog tona u smislu prirodnog i neprirodnog, opuštenosti… I sva ta polifonija pjevanja učvršćuju konstrukciju pjesme i čine je prijemčivoj za one ljubitelje dobrog stiha sa izoštrenim sluhom i punim pjesničkim senzibilitetom.

    Modernost Baljeovog stiha potvrđuje i naredno pjevanje, mada vječite rasprave pro et contra (za i protiv) modernizma nisu, niti mogu biti ikada do kraja izbalansirane.

    “Nit’ partenon, nit’ ušće.
    Zarobljenog uma,
    nad nepomičnim truplima
    očekujem rađanje sunca.
    Čujem otkucaj
    toplog srca i smrznutih kostiju
    iz kojih niču cvijetovi zla.“

    A da živimo u svijetu zločestih, u svijetu gdje je obilje onih kojima ništa nije sveto, govore i ovi stihovi:

    “Kopanje po meni je
    još jedan u nizu jalovih poslova. 

    Bezuspješno traže mog dvojnika,
    dok zabavljam rijeke u toku…”

    Kako znalački i nervom istinskog pjesnika izvajan stih: “Dok zabavljam rijeke u toku.” Eto kako se borimo protivu ništavila; podignute glave otisnuti se stvarno ili kroz svoje meditativno stanje do rijeka kojima se pjeva i na čijim obalama možemo do mile volje uživati u pjesmi njihovih brzaka. Ova pjesnička interakcija: rijeke – pjesnik – pjesma – voda i nevidljivi fluidi koji odvode iz skučenosti i svijeta ogoljenog do same kosti i zatrovanog pizmom, napajamo svoje bilo i rastemo kroz pjesničke preobrazbe do mjesta koje nam je predodređeno u kosmosu.

    Bojeći se prenagljenih i prenaglašenih interpretativnih impulsa, ostavljam publici i pozivam široku čitalačku javnost da se, čitajući i one stihove koji ovdje nisu navedeni, i sami uvjere u punokrvnost pjesničkog izraza Mustafe Baljea.

    Faiz Softić 23. 09. 2020.

    Rečenica

    Dok prelazimo preko Pila, on velikim, ja malim koracima, zaustavlja nas, njega u krupnom koračanju, mene u trčkaranju ne bih li ga stigao, ovakav prizor: 

    Velika bijela kuća, sva u kamenoj čipki, koju su ruke strašnoga boga vezle jedne cijele zime, i negdje na sredini kuće, uz lupu i viku, muškarci u trlišima udaraju čekićima i sjekirama, jedan drugom upadaju u psovku, izbijaju truli drveni prozor.

    Gledamo ih, Nano ne zna kako ih gledam ja, kao što ni ja, s navršene tri, ne znam kako ih gleda on.

    I nestalo bi do danas toga da tiho ne izgovaram:

    – Kuću bole ljudi!

    Tu rečenicu on donosi na Bunićevu poljanu. Znate li što je rekao? Ne znamo, kako bismo znali. On im tad ispriča priču, ja se u sramu skrivam ispod stola, i izgovori rečenicu, koju ponavljaju dok god su živi, da bi se, pedeset godina kasnije, ponovo vratila meni.

    Kuću bole ljudi.

     

    Miljenko Jergović 23. 09. 2020.