Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Erotika i misterija

LIČNOSTI IZ MOJE BIBLIOTEKE – Klaus Man (1906-1949)

Pisac i dramatičar Klaus Man ostao je u stvaralačkoj senci oca, čuvenog pisca i nobelovca Tomasa Mana. Skoro celog života borio se da izađe iz identitetske senke Manovih, premda nikada nije uspeo da se otrgne fragilnim sećanjima iz detinjstva u kojima središnje mesto zauzima figura oca. Očeva povučenost i posvećenost radu, autoritet i moralna strogost, intelektualna samosvojnost, nedovoljna uključenost u praktični život, preko mere brižljiva i pedantna personalnost, sve su to mesta trajne identifikacije sa likom velikog i priznatog oca, koga je zvao Čarobnjak. Otac je delovao izvan svih klišea stvarnosti, on je bio ,,golicavi dodir brade, miris cigareta, kolonjske vode i svežeg rublja… zamišljeni, rastreseni osmeh, dugi redovi knjiga u radnoj sobi… prigušena klavirska muzika što dopire iz polumračne dnevne sobe’’. Otac je za njega postao mit čije je razotkrivanje bio težak i delikatan zadatak. Ako su naši identitetski procepi žarišta koja istinski usmeravaju naš život onda je ličnost Klausa Mana ostala trajno opsednuta mitovima detinjstva.

Već u ranoj dobi shvatio je da pisanje postaje njegova opsesija. Uvideo je to gledajući iz prikrajka oca i strica, pisce u usponu sa različitim autorskim pogledima na svet. Kod Hajnriha Mana dominirao je stvaralački ponos i socijalni radikalizam, dok je mlađi brat Tomas bio skloniji naglašavanju nežne čeznutljivosti, u pisanju prateći bolećivo humorističku ton. U njihovoj posvećenosti mladi i radoznali Klaus Man uvideo je da svaki stvaralac upada u konflikt sa svojom okolinom; biti građanin i biti umetnik, sa jedne strane opstati u društvu prosečnih, a sa druge biti radikalno drugi, ,,podvojena ličnost, mučen mislima – Hamlet, intelektualac’’. Pritom je shvatio da je pisanje ekstatična predaja koja zahteva velike žrtve i puno strasti. Pisanje za njega postaje erotska predaja, demon neutažive žudnje, dijalektička igra. Kao mladić čitao je ,,požudno, oduševljeno, nezasito’’, ali je pritom razvio intelektualni ukus i našao svoje učitelje. Ushićeno svedoči da je pronašao svoj Olimp na kome su bili, pre svih – Sokrat, Niče, Novalis i Vitman. Čitao je pesnike poput Rilkea, Verlena, Remboa. U misteriju sutona uveo ga je Georg Trakl, u ličnu tragediju i kult lepote tragični Oskar Vajld. Moj Olimp, zaključuje u autobiografiji Prekretnica,  ,,pun je bolesnika i grešnika. Dečak žedan znanja verovao je da od njih može najviše naučiti o tajnama ljudske prirode’’.

Nemir i patnja obeležavaju godine mladosti. Željan sveta, znanja i novih lica shvata da je posleratna generacija izgubljena u ,,crnom humoru inflacije’’. Sveopšte rasulo u društvu, perverzija i nacionalni ponos gušili su individualnost još neostvarenog pisca. Mir je doneo opštu društvenu pustoš, neumereno uzdizanje militantno herojskog patosa, opštu korupciju i degradaciju duha. Sa nepunih sedamnaest godina Klaus Man posećuje Berlin, 1923. godine, i ostaje zatečen njegovim zavodljivim šarmom. Ruski emigranti i prostitutke opsedaju grad i kod njega u isto vreme izazivaju sažaljenje i divljenje. Zapisuje da je u tadašnjem Berlinu ,,romantika podzemlja bila neodoljiva’’. U Minhenu se, pak, formira jezgra mladih intelektualaca koji se okupljaju u neformalnim razgovorima o umetnosti i poeziji. Krugu tih slobodnih mladih umetnika pripadaju Klaus i njegova sestra Erika. U društvu se nalazi i nekoliko muškaraca koje Klaus Man opisuje sa posebnom nežnošću. Ističe se Teo, njihov bliski prijatelj, čiju pojavu mladi Man opisuje kao ,,nevino lice Persifala pod valovitom plavom kosom’’. Bili su to dani intezivnog duhovnog razvoja pod okriljem slobodnog nadahnuća. U živom sećanju ostala mu je scena kada je tokom jedne intelektualne seanse čitao javno svoje pesme o ljubavi. Kritičar koji je bio prisutan uhvatio je Mana za rukav i odvukao ga u stranu rekavši mu: ,,Vaši su stihovi mizerni, ali nemojte prestati pisati’’.

Mladić na pragu punoletstva verovatno je bio na korak od odluke da odustane od pisanja. Lomovi su bili veliki, lična senzibilnost uticala je na to da nemir postane trajno stanje i stil njegovog života. Senka oca pratila ga je uprkos nastojanju da joj uzmakne. Berlinskom časopisu Svetska scena šalje nekoliko eseja o Rembou i Traklu, ne navodeći pritom svoje ime, ali kada se otkrije njegov identitet ne samo da postaje redovni autor ove revije, nego počinje da radi kao stalni pozorišni kritičar berlinskog lista Podnevne novine. Pozorište postaje ljubav i utočište, o predstavama piše nadahnuto i često prilično oštro. U jednom trenutku uzima odmor i odlučuje da iz Berlina otputuje u roditeljsku kuću u Minhen kako bi u miru napisao svoju prvu dramu o ljubavi između dve mlade devojke, Anje i Ester. Tekst drame bio je gotov nakon dve sedmice i otac je insistirao da Klaus javno pročita dramu u krugu porodice. Čitanje se događalo u radnoj sobi u kojoj je otac ranije čitao fragmente iz Čarobnog brega, romana koji je pisao u tom trenutku. Na ljubavnu vezu dve devojke ishitreno je reagovala samo jedna tetka, dok je otac pomirljivo odgovorio – ,,I takve stvari se događaju’’.

Čežnja za novim podnebljima, jezicima i licima nikada ne prestaje. Posećuje London koji doživljava teskobno i konfuzno, potom Pariz u čije se mirise, boje i šumove zaljubljuje na prvi pogled. U Tunisu ga privlači egzotičnost orijentalnog sveta, dok Italiju doživljava ravnodušno. Klaus Man razotkriva nemačku intelektualnu elitu tog doba koja gaji neprijateljske porive prema Francuskoj ili orijentalnim narodima, dok istovremeno hvalospevima čezne za Italijom i njenim spomenicima kulture. Konvencionalni entuzijazam nemačkih purgera, svedoči Man, ogadio mi je tu zemlju. Piše i objavljuje zbirku novela Na pragu života, nastupa u pozorištima i čezne da se izrazi do krajnjih granica svog nadahnuća. Najveći podsticaj dobija od Štefana Cvajga koji mu pismom sugeriše da se ne osvrće na zlonamerne komentare koji nastoje da ga omalovažave zbog uspeha njegovog oca. Život mu protiče u neprekidnom nemiru i traženju, u nedoslednostima i patnjama, kao šarolika, dinamična misterija. Što više piše i objavljuje dobija sve nemilosrdnije napade. U novinama se podsmevaju ,,književnikovoj deci koja se igraju pozorišta’’. Klaus Man je obeležen sa više strana, odbačen kao homoseksualac, omalovažen kao pisac, utehu traži u opijatima, sve više njegovih prijatelja završavaju život samoubistvom. Uprkos ličnim previranjima nije prestajao o da stvara. Pisao je kod kuće i na putovanjima. Uz sebe je uvek nosio Homera, Ksenofonta i Aristotela.

Kult nemačke krvi i zemlje, dolazak Hitlera na vlast i atmosfera linča Klausa Mana dovodi do očajanja. Prijatelju Štefanu Cvajgu, koji novi politički pokret vidi kao opravdani revolt mladih odgovara da radikalizam koji se afirmiše kukastim krstom ne može biti prihvatljiv. U otvorenom pismu povodom Cvajgovog teksta Omladina i radikalizam iz 1930. godine piše da se odriče svoje generacije i fenomena neonacionalizma što vidi kao krajnji revolucionarizam svog javnog delovanja. Hitlerov pokret opisuje kao protivprirodan, ne uspevajući da shvati kako Nemci Hitlera mogu da smatraju velikim čovekom. ,,On i Veliki? Bilo ga je dovoljno samo pogledati’’. Svedoči zatim da je Hitlera video u jednoj kafani u Minhenu. Sedeo je okružen sledbenicima i halapnjivo jeo tortu sa jagodama. Sam rado jedem kolače, piše Man, ali njegova napola infantilna, napola grabežljiva proždrljivost zgadila mi je jelo.

Atmosfera linča, nasilja i trijumf ludila doveli su do neizdržive usamljenosti Klausa Mana. Nikada nije bio toliko sam, ostavljen od svih, prepušten neizvesnosti sudbine. Porodica Man prinuđena je da ode u egzil. Klaus odlazi u Pariz u martu 1933. godine. Tužan je zbog velikog broja samoubistava svojih prijatelja. Gubi ih nepovratno, nepomirljivo ih oplakuje. Bila je to, kako svedoči, epidemija samoubistava i srčanih udara. Spas od nervnog rastrojstva nalazi u pisanju i putovanjima. Premda je u emigraciji živeo pod tenzijom, posetio je Holandiju, Luksemburg, Njujork, Čehoslovačku, uspeo je konačno da otputuje u Rusiju gde je svedočio masi koja je klicala Maksimu Gorkom. Napisao je pritom roman posvećen Čajkovskom čiju je ličnost doživeo sa izrazitim nadahnućem. Čajkovski je za njega bio umetnik ekstaze, strahova i euforija, muzičar koji je vlastitu bol i samoću pretvarao u lepotu.  Izvan svoje zemlje, na tuđem tlu, Klaus Man je shvatao da se drama Evrope zbiva u dijalektičkom obliku. Da bi opstala Evropa treba da očuva i produbi svest o evropskom jedinstvu, međutim istodobno da sačuva raznolikost evropskih stilova i tradicija. Sve te nade progutao je fašizam kao ,,najveća opasnost veka koja povodljive mase truje rasističkim i nacionalističkim ludilom’’.

Mefisto, sa podnaslovom roman jedne karijere, uz sve lične teškoće piše u emigraciji 1936. godine. Glavni junak dela je glumac koji usled novih političkih okolnosti, uz pomoć nacističke propagande, od gotovo anonimnog glumca postaje vodeći glumac Rajha, zvezda berlinskog nacističkog teatra i reprezent nove kulture. Roman je sa teškoćama štampan čak i posle završetka rata, a hrvatsko izdanje romana, u prevodu Vere Čičin-Šain, u pogovoru donosi jednu ilustrativnu prepisku sa izdavačem oko štampanja Mefista. Prepiska se dešava samo nekoliko mesece pre nego što će Klaus Man izvršiti samoubistvo u jednoj hotelskoj sobi u Kanu. Na oštro odbijanje izdavača da štampa roman, sa obrazloženjem da glumac Hofgen, čiji se lik prepoznaje u Manovom romanu, u posleratnoj Nemačkoj ponovo igra značajnu ulogu i da bi objavljivanje ovakve knjige bilo nemoguće, Man odgovara odrešito. Uz ostalo piše: ,,Ne treba riskirati! Treba uvijek biti uz vlast… uvijek ići niz dlaku! Znamo mi dobro kamo to vodi: ravno u logore istrebljenja za koje se navodno nije znalo. Uzimam sebi pravo da od Vas zatražim da mi odmah vratite rukopis Mefista i da mi više nikada ne pišete.’’

Klaus Man je jedan od najvažnijih pisaca prošlog veka. Senka poznatog oca stoji u prikrajku tek toliko da bolje vidimo dubinu sinovljeve ličnosti. Bio je predan pisac i nesrećan čovek. Ljubav je ostala bolna rana, neproživljena tema, budući da nikada nije doživeo dubinu istinski strasne ljubavi. Na njeno mesto postavio je prijateljstvo. Za njega je ljubav opasnost, dok je prijateljstvo sigurnost. Ne čudi stoga da je smrt svojih prijatelja doživljavao tako bolno i setno. Svet je bio suviše nasilan da bi prihvatio njegovu nežnost, posebnost i predanost duhu. U svoj dnevnik na vest o samoubistvu Štefana Cvajga, 13. marta 1942, razočaran zapisuje: ,,Celi svet biće moja domovina, uz pretpostavku da još bude sveta nakon ovog rata…’’

 

Nenad Obradović 13. 06. 2024.

viktor hrvoju, i uzvratno

 

 

– hrvoje, nalaziš se u jarku i radiš, kaže mi frankl viktor u ponedjeljak ujutro.

– baš tako, viktore, nalazim se u jarku i radim. i trenutno ne znam je li kopanje jarka moj posao ili u jarku koji kopam tek moram pronaći smisao svoga posla. 

– ali kopaš. siv je jutarnji sumrak oko tebe, sivo nebo, siv snijeg u jutarnjem polumraku, sivi dronjci koji na nama vise, siva i naša lica.

– da, siv je jutarnji sumrak oko mene i sivo je nebo, ali ljeto je, nema snijega, i odjeća mi još miriši po deterdžentu, i rumeno mi je lice svježe obrijano. 

– ali sivo ti je sve, zar ne? jest sivo? sivo jest? 

– da, sivo je, sivo. i nije mi jasno kako to da odjednom postaju sive sve žarke boje moga života, i moga jarka, i mojih lopata.

– budalo jedna, razmaženi profesore, ja sam onomad, u zlom natopljenoj bavarskoj, u kauferingu, shvatio…

– … da, kao židov, kao logoraš i kao psihijatar…

– … i kao čovjek, da: da u svakom jarku možeš da još jednom započneš svoj dijalog s dragim bićem, ili možda po tisući put započinješ svoju kuknjavu i šalješ nebu svoja pitanja. možeš, po tisući put da tražiš smisao svojih patnji, svoje žrtve i svog polaganog umiranja. ipak, u posljednjem propinjanju protiv neutješne smrti koja te zahvaća, osjećaš kako ti duh proniče sveobuhvatno sivilo i prodire iznad svega neutješnog i besmislenog svijeta, i na tvoje zadnje pitanje o zadnjem smislu odnekud ti dolazi pobjedonosno „da!“ i u taj ti se čas pokazuje svjetlo u dalekoj seljačkoj kući, koja stoji na horizontu poput kulise, usred neutješnog sivila bavarskog jutra: „et lux in tenebris lucet“ (svjetlo u tami svijetli)…

– da! takvu daleku seljačku kuću imam, koja stoji na horizontu poput kulise. utopiju svoju imam u ponedjeljak ujutro, a jučer sam je, u nedjeljno predvečerje, čak opipao na rastanku, ali…

– ali što? mora da se šališ kad svoj sivkasti ponedjeljni povjetarac uspoređuješ s mojom, našom, svjetskom, ljudskom crnom kataklizmom. šališ li se? trebao bi da se šališ, pa otjeraš smutne misli. 

– da otjeram smutne misli tjerajući šegu s patnjom ovom svojom ili, nedajbože, tvojom? 

– i to i još više, jer pokušaj humora i gledanje svega u humorističkom svjetlu stvara vještinu koja se zove umjetnost života. čovjekova se patnja može usporediti s materijom u plinovitom stanju: dođe li neka količina plina u zatvorenu prostoriju, on će je ispuniti potpuno i jednolično – bez obzira na njezinu veličinu. tako i patnja potpuno ispunja čovjekovu dušu i svijest – bez obzira na to je li trpljenje veliko ili maleno. „veličina“ je čovjekove patnje dakle nešto relativno; a otud slijedi i obrnuto, da najsitniji povod može uzrokovati najveće veselje.

 

 

 

Hrvoje Jurić 12. 06. 2024.

Ekran, knjige/93

Luko Paljetak: Nove tame: Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb 2013.

Pjesma koja završava ovako: “ti stari ljudi, stare te tuge, stare plahte/ s monogramima što ti urežu se u obraz/ dok spavaš, ako spavaš, i onda pola jutra/ treba dok izgube se”, govori načinom klasičnim, paljetkovskim, koji će akademik Krešimir Bagić u nastupu oproštajnom, televizijskom, nazvati “svojevrsnim manirizmom”, ali istovremeno govori o nečemu jedinstvenom, što pripada čitatelju prepoznatljivom životnom iskustvu. I on se, čitatelj, budio tako s vezenim motivima jastučnice urezanim u obraz, u čvrsto uštirkanom svijetu nekih drugih starih ljudi, starih tuga, među starim plahtama. To je ono, zapravo, što je čitatelj oduvijek tražio pa pronalazio u Paljetkovim pjesmama: načinom vrlo starim predočene detalje vlastitog života. Onu neosviještenu svakodnevicu, punu čistih, upotrebnom nepotrošenih metafora i slika, kakvih, kao ni svakodnevice, nije bilo inače u pjesništvu ovještalih hrvatskih pjesničkih klasika, primjerice akademika Slavka Mihalića, koji je nacionalnom pjesništvu desetljećima bio mjera i standard, kao kakav pjesnički Rafale. (Doista, živ da je, akademik taj, radovao bi se francuskim borbenim zrakoplovima k’o Rilkeu…)

Ili jedan stari Paljetkov sonet, koji se u ovoj knjizi naravno nalazi, posvećen ocu, a naslov mu je “Nebeski parketar”: “Nebeske sada slaže on parkete/ i zakiva ih čavlom od kristala,/ na riblju kost ih stavlja, uza nj lete/ krilati pomoćnici jer je sala/// velika, vječna, ne osjeća više/ u koljenima umor kao prije/ ni bol u svakoj kosti,/ znoj mu briše/ arhanđel-šegrt, rajsko vino pije/// kada je žedan, Josipovu pilu/ i metar ima, reže kocke peštre,/ posao se polako bliži kraju/// i vrijeme je da plaću primi milu;/ dobro si poso obavio, meštre,/ odsad ćeš biti parketar u raju.” Prvo čavli, makar i od kristala, kojim su se nekad u riblju kost slagali parketi, pa umor u koljenima, i onda ono što je sadržano u tom bez sumnje najganutljivijemu stihu, čiji udar potrese srce: “vrijeme je da plaću primi milu”; sve to su žanr-scene iz jednoga radnog života i vijeka, premda je već na početku, u prvome stihu, rečeno nešto što nam sugerira da je taj život došao kraju i da je sve u pjesmi metafizika sjećanja (ili sjećanje metafizike). No, u tom stihu “vrijeme je da plaću primi milu” sastaju se dvije stvari: plaća u novcima koju je četristotinjak puta za muškoga radnog vijeka primio stari parketar, i zove se “plaća mila” u tonalitetu Nikole Šopa dok govori o Isusu i na neki je način daleki otac ovakve Paljetkove metafizike i teologije, te plaća u onome što stiže na kraju, u tom radnom prerasporedu iz posljednjega stiha: “odsad ćeš biti parketar u raju”.

Osim tog Šopa, njegove rane ranjive bezazlenosti, još nešto se tu kod Paljetka osjeti: iskustvo lutkara. Redatelj lutkarskih predstava, od kojih je barem jedna bila antologijska i prevratna, “Postojani kositreni vojnik”, koju je načinio po Andersenovoj bajci, Paljetak se iznenada tim poslom prestao baviti i dao se umjetnosti pjesništva. Tu mu je, međutim, u nekim od najzvjezdanijih trenutaka njegova pjesnikovanja, ostala ta karakteristična lutkarska gesta promatranja svijeta iz gornjeg rakursa, iz malo izdignute pozicije, iz perspektive onoga koji pokreće lutke i daje im glas, a istovremeno određuje što je u tom svijetu moguće i dokle su mu granice. Njegov “Nebeski parketar” nije sjena mrtvoga oca. Prije će biti da je on očeva živa lutka. Pritom, Paljetak nije u ulozi svemoćnoga Boga, kao ni u ulozi pjesničkoga barda – od barda on jednako je daleko kao i spominjani Šop, premda tijelom velik, krupniji od većine svojih poetskih suvremenika, i još obrvom mrk, on je malen kao vječiti dječak koji se u svojim pjesmama obraća djeci. Luko Paljetak pjesme za odrasle pisao je kao da piše djeci.

“Nove tame” priredio je akademik Tonko Maroević, sedam godina prije svoje i jedanaest godina prije Lukove smrti. Premda u podnaslovljenom opisu stoji “Izabrane pjesme”, ova knjiga nije izbor onoga najboljeg iz Paljetkova opusa, nego izbor koji se nastavlja na “Bijelu tamu”, izabrane pjesme, koje je također priredio Maroević, također za Maticu hrvatsku, samo trinaest godina ranije. Kada je objavljena “Bijela tama”, Luki Paljetku bilo je pedeset i sedam, tri godine ranije primili su ga u HAZU, bio je klasik sa zajamčenim budućim, za hrvatske prilike vrlo visokim umirovljeničkim berivima, pa se očekivalo da malo smanji radni tempo ili da počne sumnjati u moć i smisao poezije. Umjesto toga, međutim, on je zašao u najplodnije i najbogatije svoje stvaralačko polje i razdoblje, te je toliko toga vrijednog i dragocjenog napisao da se došlo na ideju da mu opet budu priređene izabrane pjesme. I tako je nastala knjiga koja i jest, i nije nastavak one prethodne, i jest, i nije sastavljena od onog što je Paljetak objavljivao u prethodnih trinaestak godina.

Ali ni nakon drugih izabranih pjesama nije se on smirio, nego je nastavio da piše i objavljuje, vrlo vrijedno, kao da mu je svaka nova pjesma prva koju je uopće napisao, i kao da mu je svaka posljednja. U tom Paljetkovom ubrzanju prema kraju nema površnosti. Nadahnuće kao da se samo pojačava. Prve izabrane pjesme u “Bijeloj tami”, tvrdo ukoričene, voluminozne, imaju oblik groba u svijetu lutki. Druge izabrane pjesme u “Novim tamama” drugi su grob jedne iste duše. I ničega jezovitog u svemu tome nema. Luko Paljetak igrao se besmrtnosti dok god je bio živ. Pa je tako svaki put sebe samog nadživio. Postojan, kao kositreni vojnik.

 

Gamad

Divna pjesma, razlabavljene prozodije, izvan manira: “Gamadi moja, slova, slatki crni/ žohari, crvi u drvu od kojeg/ napišem katkad stablo, katkad pod/ kockast po kojem gmižete do zida/ što ga također katkad pišem, grinje/ u staroj vlažnoj posteljini, moljci/ u iznošenom džemperu, u šalu/ crvenom kao horizont u doba/ trešanja koje nikad nitko nije/ pretvorio u slatku marmeladu,/ zar na vama će ostat sav moj svijet?/// Dobro je dok još ima starih plahti/ i džempera što mirišu na znoj/ herojskih nekih djela, kao onda/ kada sam sasvim sam na drugi kat/ zahodsku školjku donio i na njoj/ pročitao, od zadnje pa do prve/ strane, sve dnevne novine do danas.”

 

Tumačenje Gamadi

Gamad su slova i interpunkcijski znaci pisaćeg stroja. Kompjutora, ne. Digitalizirana su slova mrtva. Pod je, od zida do zida, prazan list papira, koji pisac ispunjava s gamadi. Što slabije vidi, a imaginacija je življa – jer imaginacija pravoga pisca razvija se i raste dok je živ, i najsnažnija je u posljednjem predsmrtnom času, kad žali za nenapisanom rečenicom – to slova gamadi više sliče. I onda opet paljetkovska sasvim nekonvencionalna, čudesna usporedba (izvan svakog manira i manirizma): “u šalu crvenom kao horizont u doba trešanja”. Horizont, čini se, ne ovisi o vremenu u kojem zru trešnje. Osim što ga tada češće gledamo, osim što je krajem svibnja i u lipnju nebo čišće od oblaka, koji nebu oduzimaju rumenilo. I onda konstatacija o trešnjama koje nikad nitko nije pretvorio u marmeladu. Što ona znači. U ovog nedužnog genija samo to da se od trešanja ne radi marmelada. Sve drugo su učitavanja.

Miljenko Jergović 12. 06. 2024.

grgur ninski

širi se moja turistična hrvatska
širi joj se posto bedepeja
u koljenima i voda

raste moja nepalska hrvatska
iritira rasiste u dužinu
u visinu i širinu

otvaraju se demogojstva
dabroministarstva
cizelira mozak

šizma se ličnost
i cvjeta šupak
zato što

neću dvanaest sati
dnevno da radim ja
za osamstopedeset eura

mamu vam u oko jebem
pička vama materina

Goran Milaković 11. 06. 2024.

Lelina krojačka radnja

Njen život najsličniji je šnitu iz burde. Svojim je prvim udahom života jedan mali predložak, šnit, dobila, i onda ga je stoput prekrojila, produžila, suzila, skratila, puno puta upotrijebila, dok ga na kraju nije stavila među otpisane krojeve, odložila, i na koncu išetala iz svog života. Nije voljela živjeti po tuđim mjerama, nije voljela autoritete ni naredbe, i svojim je danima upravljala kao vlasnik fabrike. 

Dan bi započinjao riječima: staviti dan preda se. Onda bi dugo gledala taj dan pred svojim očima, uzimala mjere, spajala zihericama što samo od sebe nije moglo biti spojeno, i kreirala mu nove sate i minute. Nije bilo dangubljenja. Dan se mogao produžiti kao okraćala haljina, jedino se nije mogao skratiti, nikako. Bila je stvar dobrog ukusa izgledati pristojno, voljeti boje i šarenilo, i ne uvući se u sivilo bosanske magle i čamotinje. Ako je nešto i tonulo u sivilo, izvlačila bi boje najdraže, boje breskve, naranče, boju cigle. Prije noći i tmine, sunce koje od ljepote izgara je najljepše. To je otprilike bila njena životna filozofija. Noću se spava, danju se ljepotom okružuje. A ljepotu valja zaslužiti. Sve nesreće dolaze nezaslužene. I zato su dobri ljudi najnesretniji. Ali, to ne smije čovjeka pokolebati. Nego valja taj šnit tuge nezasluženi svojoj mjeri prilagoditi. Od onog što se dobilo lijepo odijelo skrojiti.

Njeno je krojenje davno otpočelo. Otkad sežu prvi bodovi. Rano djetinjstvo, nosi haljine koje joj mati naručuje od šnajdera prema zadnjim burdinim modelima. Sretna li djeteta. Dobila je odjeću prema mjeri svojih roditelja. Sjeća se. Njena je majka mlada, i zaljubljena. Onako kako to ona sama sebi nikad neće dopustiti, jer previše ljubavi te smlavi. Otac je Niko, kavedžija. Uvijek miriše na razgovore s ljudima i kavu. Kava je kuća. Njegova kavana prva domovina. Dok je ljulja na nogama, jasno vidi njene granice. To je očevo lice. Plavo, burlavo, nasmijano. Na njemu su tragovi očeve prve domovine. Osjećaj za red, to je švapska krv, tako je govorila. A onda su oca zatukli. Bez ijednog metka. Baš kao što su i njegovog oca zatukli. Iz nekih drugih, a opet sličnih razloga. U konačnici, svelo se na isto. Nije ga više bilo jutrima u kavani. A mati joj od bola svisnula. Nazvali su to drugim imenom. Sušica. Tri je godine za njim kopnila i nestajala. Sve dok se nije kao snijeg s planine u podnožje stvarnosti survala. Oni su se, braća i sestrice, još malo batrgali, domaćinstvo održavali, svi dovoljno veliki a još uvijek mali. Takve ih po domovima razvrstalo. Tamo je plakala i plakala, za njih sedam blesavih malih tuga. Svaka je imala svoje ime: Egidija, Tomislav, Kazo, Jozo, Danko, Lucija. I ona Jelena. Svaka je imala i svoje mjesto pod prsima, Banja Luka, Travnik, Sarajevo. I plakala je, plakala, dok cijeli svijet nije potopila. I nije bilo više ničega i nikoga, osim nje, i te tuge što joj pripada. I tišina beskrajna. S nikim, osim s njom da razgovara. Odgojiteljice iz doma bi je dozivale Lelice, Lelice, dozivale sve nježnije, tepale joj i mazile je, i ona bi se s dna pomaljala. Pa bi opet plakala, sve dok se nije izbistrila vizija nad tom zemljom ničega. Ona više i nije ničija. I nema ništa. Samo dvije ruke s njima da ispliva. Nije dijete više ničije. I nema roditeljske odjeće. Valja novu sebi skrojiti. Prvo to naučiti. Prave mjere odrediti. I tako je postala šnajderica. Jer čim je isplivala sa svoga dna, svijet ju je dočekao riječima: sirotica. I odijelo joj siročeta namijenio. S tim se nije mirila. Tuđa su odijela uvijek loše skrojena. A odjeća siročeta siva je i otrcana. U njoj nigdje neće prispjeti. Zatvorit će je u teglicu svoje sućuti, i divit joj se kao kukcu koji umire na svjetlosti. Zato je svoje haljine sebi šila. Bile su od cvijeta vedrine, šarenila livade, u boji dalije. Najrazličitije. Ona se tuge nauživala, pa bira radosti. Bira rad. Tvrdoglav i neumjeren, da se iz sebe same izađe, i ona i svi njeni, da se pokaže, više smo od onoga što bi o nama mislili, ili znali, pogotovo željeli. 

Kada je njega upoznala, dugo je mjerila, bilježila, odmjeravala i čekala. U koju će je haljinu obući. Bila je strpljiva. Vrijeme je moglo polako otjecati. Sve dok se nije uvjerila da on prema njoj gaji ništa manje od divljenja. Tu će biti slobodna. Tu su na njenoj slobodi i njenoj volji kuću sagradili. I počeše se kućiti. Dvoje jednakih. Iz ničega. Sa dvije su ruke. Mogu i dva života podići. Podigli su tri. Kada ne bi znala sašiti nešto što traži prste umješnije, odlazila bi kod neke žene mudrije, da je poduči, i tamo bi u zamjenu za neke druge usluge, učila šiti stvari kompliciranije. Odjeću za djecu. Tek na njima ne smije se vidjeti da se u kući kraj s krajem spaja, jer se nikad ne spaja. I jer je stvar pristojnosti pred svijetom uredan biti. 

Haljinu poslušne ženice nikada nije obukla. Ne bi joj ni stajala. Mogla je biti domaćica, od toga nije prezala, sve dok je za stolom sebi slične okupljala. Ljude pune tuge, koji je nose vrlo različito. Proseći za pažnju, utapajući se u alkoholu ili nekim drugim sivilima. Svoje im odjeće nije dijelila, eto da bi pokrili svoju golotinju, nego bi sjedila s njima, u istim onim dubokim ponorima u kojima je sama nekada bila, u moru tišine, tek da ne budu sami. Zašto je ostajala na dnu mora sa svim tim tugama, dobro je znala. Ne može se tek tako otići od mjesta na kojem se patilo. Nego, ustrajavaš se susretati sa svim tim nemanima u dubinama. Izlazila bi kao zaštitnica sirota i udovica, onih sa okrajaka društva. Izlazila bi mokra i umorna od njihove gladi i pustoši, i opet sjedala i krojila. Trebala je i sebi oprostiti sve grubosti prema bližnjima, kada se pokazivala da je jaka i nesalomljiva. Jer nakon doma, toliko je očvrsla, da se više nitko nije sjećao Lelice. Bila je i ostala Lela. Čvrsta i neumorna. Isto je to i od svojih tražila. Zato je znala, s vremena na vrijeme, odjenut se u šuštaj breze. Breze je voljela, ta naizgled krhka stvorenja, što rastu u najgorim uvjetima. I da se nikad ne slomi to opraštanje prema sebi, i drugima, skrojila bi odjeću nalik lišću brezinu da je na to podsjeti. Kada bi gradom sretala ženu koja joj je oca kao suradnika okupatora prokazala, Lela bi je pozdravljala, učtivo, kao djeca starijega. Pristojno, kao netko tko raste od svoga opraštanja. Kao netko tko sa svakim dobar dan zaboravlja šta joj je ta žena zapravo kriva. 

Život je postao tkanje ćilima. Dugo i strpljivo. Braću i sestre kao potke je sabirala. Obiteljska okupljanja postala su nadoknada godinama što su proveli razdvojeni jedni od drugih. Vrijeme se rastezalo kao lagana guma na ljetnim haljinama. Dalo ga se kontrolirati blagdanskim ručcima i večerama. Svaki slijed produžavao mu je rok trajanja. Svaki susret po jedna godina nestala po domovima i zanatima. Izrasli su u ljude koje je država oblikovala po svojim potrebama. Ona se opet nije ukalupila nikada. Svoj je zanat sama odabrala, a kad nije kuhala radnicima u pilani, kuhala je svojima, da im produži druženje i uspomene. 

Zavela je red u kući – ustajte lini, Bog sreću dili – jer se radom i organizacijom dao život kontrolirati, i život je prolazio kućevan i organiziran, stvaran i stvaralački kao zvuk singerice. Sve je bilo uredno i blistavo. Ništa neobično. Sva tuga što je ležala neoriječena, i dobro skrivana po zakutcima i ćoškovima, morala se redovno prozračivati, klofati, pobrisati, usisati, sve dok ne bi preostala ni najmanja čestica. Bez ijednog traga, besprijekorna i uglancana, sjala se njena kuća. Veš se sterao po veličini, boji i namjeni, mirisan i uštirkan, jer tako se život podjarmljivao. Postojao je red i pravilo i neki viši smisao. Nad životom se gospodarilo, i davalo mu oblik, uredan, marljiv i vrijedan življenja. A volja za životom bila je poput jufke što se razvija. Pod njenim prstima nije pucala. Izvještila se u njegovu produljivanju. Bar pola lakta. U godinama pred penziju Lela je rodna kao šljive kad zarude. Proticao je dakle život siguran i usmjeren kao rijeka u koritu. 

A onda se dogodilo drugo izbjeglištvo. Kao da se ponavljalo drugo djetinjstvo, a tijelo je već umorno. Kao da je i dalje kinje djeca iz doma, drže među nogama, i deru se: ubij Boga u ustaši. 

U novoj je kući stare metode primjenjivala, i nova je kuća puna cvijeća, i prozora, i blistava. Gdje nije bilo dovoljno sunca, zidove je otvarala, prozorska okna postavljala, store štirkala. Samo nije isti onaj miris postizala. Timorina. Tu je riječ često spominjala. I pustinja. Da sad žive u pustinji. Tijelo i volja je kopnila sve dok ništa nije preostalo, dok se šnit nije do kraja potrošio. A onda ga je odložila. I otišla. 

Roberta Nikšić 10. 06. 2024.

Kafka i lutka

O stogodišnjici Franza Kafke, umrlog u utorak, 3. lipnja 1924.

Čuven je i mnogo puta dopričavan apokrif o Kafki i djevojčici, ili o Kafki i lutki. Neizvjesna je autentičnost ove priče, potekle od Dore Diamant, ni što se od nje stvarno dogodilo, ni je li priča u cijelosti izmišljena, ali, kako to već biva s apokrifima, ona je dio Kafkine legende u europskoj kulturi i onaj dio fantomskog sjećanja na njegovu osobu koji je publici naročito blizak i drag, jer apokrif je otvorena forma pa u priči svatko može ponešto dodati i dopričati, stvarajući si tako iluziju o bliskosti s Franzom Kafkom.

Posljednjih mjeseci njegova života, od jeseni 1923. pa do proljeća 1924, Dora i on živjeli su u Berlinu. Ona je petnaest ili možda sedamnaest godina mlađa, rodom Poljakinja, dijete iz tradicionalne židovske hasidske obitelji, brinula se nakon majčine smrti o desetero braće i sestara, pa se nesretno udala, pobjegla od muža i učila za odgojiteljicu, radila kao židovska učiteljica i krojačica u sirotištu, da bi u ljeto 1923, negdje na Baltiku, njega upoznala, nakon čega su se oboje smrtno zaljubili. On je odavno bolovao od tuberkuloze, koja mu je razjedala grkljan, ali živjeli su u Berlinu, dok god se moglo. Kafkina je bolest bila bolna, naročito bi ga boljelo dok je gutao, ali čini se da su bili sretni. Svakog popodneva su, tu započinje apokrif, šetali parkom Steglitz. I tu su jednoga dana sreli uplakanu djevojčicu. Kafka ju je upitao što se dogodilo, a onda mu je rekla da je izgubila lutku. A ne, odvratio je on što je vedrije mogao, nisi je ti izgubila, nego je lutka otišla na put. Odakle vi to znate? Znam, rekao je, ona mi je pisala. Gdje vam je to pismo?, pitala je djevojčica. Pa ne nosim ja pisma u šetnju, ali i sutra ću biti ovdje, pa ti ga, ako hoćeš, mogu ponijeti. Ako je do tog trenutka mislila da nepoznati čovjek bezveze izmišlja, onako kako odrasli izmišljaju kad razgovaraju s djecom, tad je morala da posumnja. Rekao je to s takvom sigurnošću kao da mu je lutka stvarno pisala. 

Izvor apokrifa je Dora Dijamant. Ovu je priču najprije ispričala Marthi Robert, francuskoj kritičarki i psihoanalitičarki, koja se intenzivno bavila Kafkom, a onda i Maxu Brodu. Dalje ide ovako: čim se vratio kući, Kafka je sjeo za radni stol i s krajnjom odgovornošću prema tekstu i budućoj čitateljici pisao lutkino pismo. Sutradan ga eto u Steglitzu, pokazuje djevojčici pismo, ona ga čita. Ali to ne može biti kraj. Započinje niz lutkinih pisama iz svijeta, u kojima ona priča gdje je, kako joj je i zašto je otišla. Međutim, kako Kafkina bolest napreduje, sve ovo nekako treba završiti, pa on kupuje novu lutku za djevojčicu i donosi je u park. Ali to nije moja lutka!, ona će razočarano. Putovanja su me izmijenila!, glasi lutkina poruka. To više nije apokrif Dore Dijamant, nego ono što su drugi dopričavali, zaslađujući preko svake mjere samu pripovijest i pomalo pretvarajući Kafku u sveznajuću, poukama sklonu pedagošku nakazu. Na kraju apokrifa, onakvog kakvog čitatelj može naći i po prigodnim dječjim sveščicama, odavno već odrasla djevojčica u svojoj već odavno staroj novoj lutki nalazi posljednju Kafkinu poruku, koja glasi: “Neizbježno je da ćeš sve što voliš u životu u jednom trenutku izgubiti, ali, na kraju, ljubav će se vratiti u nekom novom obliku”. Taman kao da se pisac “Zamka”, “Amerike” ili “Preobražaja” pretvorio u autora self help priručnika. Apokrif o Kafki i lutki tako se udaljio od pisca.

Roman Paula Austera iz 2006. “The Brooklyn Follies” na hrvatski nije preveden, ali u izdanju beogradske Geopoetike i stalne Austerove prevoditeljice Ivane Đurić Paunović imamo odličan prijevod na srpski. U toj knjizi je apokrif ispričan na osterovski način. Premda priča teče glasom jednog od likova, ona je u značajnoj mjeri autopoetička. Zašto Kafka piše lutkina pisma? “U pitanju je istinski književni poduhvat, i on je rešen da ga ostvari kako valja. Ako mu pođe za rukom da sačini lepu i ubedljivu laž, to će devojčicin gubitak nadoknaditi drugačijom stvarnošću – lažnom, možda, ali ipak nečim što je istinito i uverljivo prema zakonima književne proze.”

Kakvi su to zakoni moguće je samo primjerom pokazati, ali ti zakoni imaju jednokratno važenje. S pričom oni se uspostavljaju i s njezinim krajem prestaju kao zakoni postojati. “Sutradan, Kafka hita u park s pismom. Devojčica ga čeka i pošto ona još ne zna da čita, pismo joj čita on. Lutka kaže da joj je žao, ali da joj je dosadilo da živi sve vreme sa istim ljudima. Poželela je da se malo odvoji i vidi sveta, da stekne nove prijatelje. Nije da ona ne voli devojčicu, ali potrebna joj je promena sredine, i zbog toga moraju da se razdvoje na neko vreme. Zatim lutka obećava da će svakoga dana pisati devojčici i obaveštavati je o svojim aktivnostima.”

Zar pisac nije mogao izbjeći tako veliki posao i ubitačan poduhvat svakodnevnog rekonstruiranja životnih avantura jedne dječje lutke? Nije, čak ni takav pisac kakav je Franz Kafka, čija su jezgrovitost i sažetost, lakonsko koncipiranje tragedije vlastite duše, kao i tragedije čovječanstva, postali mjera nerazrješive jednostavnosti, čak ni on ne može osujetiti maštu djeteta. Tom ovu priču pripovijeda Nejtanu, svome prijatelju i centralnom liku “Bruklinske revije ludosti”, pa mu dalje kaže: “I tu ta priča počinje da mi slama srce. Dovoljno je neverovatno i to što se Kafka potrudio da napiše to prvo pismo, a sada se još i prihvata zadatka da svakoga dana piše novo pismo – i to isključivo iz želje da uteši devojčicu, njemu potpuno nepoznatu, dete s kojim se jednog popodneva sasvim slučajno sreo u parku. Kakav to treba da bude čovek, da bi uradio tako nešto?”

Auster Tomovim glasom apokrifu daje kontekst kakav nije imao ni u dvjema ispovijedima Dore Diamant, a po kojemu se književnost upravo i razlikuje od onog što je neknjiževnost, pa makar to nešto bilo i juristički vjerodostojna istina. Objašnjavajući što Kafka radi, on diskretno tumači sam smisao književnosti i književnog pripovijedanja. “Istrajao je na tome tri nedelje, Nejtane. Tri nedelje. Jedan od najvećih pisaca koji su ikada živeli žrtvuje svoje vreme – svoje sve dragocenije i sve oskudnije vreme – za sastavljanje zamišljenih pisama jedne izgubljene lutke. Dora svedoči da je svaku rečenicu ispisao s najpomnijom brigom za detalje, da je ta proza bila precizna, duhovita i neodoljiva. Drugim rečima, bila je to Kafkina proza, i svakoga dana u toku tri nedelje Kafka je odlazio u park i čitao devojčici novo pismo. Lutka odrasta, kreće u školu, upoznaje nove ljude. I dalje uverava devojčicu u svoju ljubav, ali nagoveštava i to da u životu ima problema koji je onemogućavaju da se vrati kući. Malo-pomalo, Kafka priprema devojčicu za trenutak kada će lutka zauvek nestati iz njenog života. Muči se da smisli pravi završetak, strahujući da će, ako mu to ne pođe za rukom, čarolija biti urušena. Pošto je isprobao nekoliko mogućnosti, na kraju odlučuje da lutku uda. Opisuje mladića u koga se lutka zaljubila, zatim i veridbu, pa svadbu u kući izvan grada, čak i kuću u kojoj lutka i njen muž sada žive. I onda, u poslednjem redu, lutka kaže zbogom svojoj staroj i voljenoj prijateljici.”

Ono što u životima odraslih funkcionira na jedan način, u dječjim životima funkcionira na drugi, još uvijek ispravan, taštinom nedirnut način. Kao kućna smrt što se u ranom djetinjstvu doživi kao nešto što jest tužno, ali nije konačan i potpun gubitak, jer u imaginaciji kućni pokojnik nastavlja biti prisutan u onoj mjeri u kojoj to sam hoćeš, tako i lutkina udaja i konačno zbogom staroj i voljenoj prijateljici, djevojčici je savršeno prihvatljiva stvar. “Do tog trenutka, naravno, devojčici lutka više i ne nedostaje. Kafka joj je umesto nje podario nešto drugo, i do isteka te tri nedelje, pisma su je izlečila od jada. Dobila je svoju priču, a kada neko ima sreće da živi u priči, da živi u zamišljenom svetu, onda sav bol ovoga sveta nestaje. Jer dok priča traje, stvarnost ne postoji.” 

Tako je, eto, Paul Auster popravljao jednu od nevježa i neznalica, ali najprije od nedarovitih, dugo upropaštavanu priču koja je svima pripadala, onako kako svima pripadaju hadisi o poslaniku Muhamedu ili apokrifna evanđelja, u kojima su davni gnostici nastojali ispripovijedati legendu o Isusu Kristu koja bi se razlikovala od službenih legendi, ali koja bi obuhvatila neku važnu istinu o čovjeku. To nisu sveti tekstovi ni neporecive istine, nego priče otvorene za nadopričavanje. Ono što se nadopričava, ako pripovjedač ne vlada pripoviješću, ili ako ne poznaje onog o kome pripovijeda, može se izgubiti, priča može kliznuti u svoju suprotnost, u ne-priču, u banalnost, u triviju i u opće mjesto. Opće mjesto smrt je svake priče, jer se općim mjestom poništava očuđenje, poništava se iluzija o priči koja nadmašuje ono o čemu priča, o priči koja je iznad ljudi i predmeta, iznad stvarnosti. Lutka djevojčici u Austerovoj priči o Kafki na kraju prestaje nedostajati, jer je Kafkina priča u njezinoj imaginaciji postala od lutke veća. To je zapravo najvažniji detalj Austerova nadopričavanja, jer se njime objašnjava i način na koji fikcija – ili možda književnost? – zapravo funkcionira, a onda i uloga koju Kafka u književnosti ima.

Dora Diamant, rodila se kao Dwojra Diament ili Dymant, posljednja Kafkina ljubav, imala je buran život i snažnu imaginaciju. Tumači Kafkine osobe, njegova života i djela, uglavnom je nisu voljeli. Kako je tumača mnogo, Kafkini život i djelo bivaju sve zagonetniji i tajnovitiji. Pisac postaje ikonična figura dvadesetog stoljeća, njegova se biografija pretvara u labavo strukturiranu legendu, u niz događaja koji redom iznevjeravaju njegovu ljudsku prirodu, te ga potvrđuju kao sveca. U ateistička doba, dok se u Palestini rađa država Izrael, skupa s mitologemima nekoga novog židovstva, a svijet se polovi poput nožem prerezane jabuke na Zapad slobode i Istok komunizma, Kafka je sveobuhvatni intelektualni prorok. Njegovo djelo je, baš kao i Biblija, raskošna, teško rastumačiva alegorija, čije sadržaje i konture poznaju svi koji se u to doba smatraju pismenima i intelektualcima. Istovremeno, Franz Kafka jedan je od najmanje čitanih pisaca epohe. Što se više o njemu zna, to ga se manje čita. Ili što ga se manje čita, to se više o njemu zna.

Dora Diamant nevoljena je, dijelom, možda, jer smo joj djetinje zavidni. Njoj je Kafka na rukama umirao. Kada više nije mogao izdržati, išli su, u ožujku 1924. najprije u Prag, kod njegovih, a zatim, 10. travnja putuju u sanatorij doktora Hoffmanna, u Kierling kod Beča. Dora ga nije ostavljala, premda mu, prema vladajućem običajniku epohe, nije bila ništa više od ljubavnice. Uz njega bila je sve do 3. lipnja, kada on umire. Nije više mogao gutati, jer ga je boljelo. Sahranjen je osam dana kasnije, na Novom židovskom groblju u Žiškovu, u prvom redu do ograde prema cesti.

Drugi razlog njezine nevoljenosti taj je što mu je pomagala u uništavanju rukopisa, na čemu je vrlo pomno i temeljito radio otkako su se upoznali. Franz Kafka je, to znamo, jer se o tome i u školi uči, bio opsjednut uništenjem svega što je napisao. Nije imao potrebu, a ni priliku, obrazlagati želju da za sobom ništa ne ostavi. Recimo da je bio nezadovoljan onim što je napisao. Recimo da je većina toga bila nedovršena, jer Kafka bio je jedan od onih pisaca koji se nisu usuđivali dovršavati svoje knjige. A vjerojatno je bio i jedan od onih ljudi koji ne umiju kraju privoditi svoje zemaljske poslove i postupke. Ali možda nije samo o tome riječ. Možda je on doista pisao samo da bi spasio ili utješio jednoga svog čitatelja. U apokrifu koji je Paul Auster vraćao dostojanstvu smisla i forme, bila je to čitateljica, djevojčica koja je izgubila lutku. U životu je, zacijelo, Franz Kafka bio sam svoj čitatelj. Ono što nije mogao razriješiti u životu, predavao je priči.

Nakon što ga je sahranila, Dora Diamant je krajem dvadesetih studirala glumu u Düsseldorfu, bila je zapažena njezina uloga Alme u Wedekindovom komadu “Kralj Nicolo ili takav je život”. Pred dolazak Hitlera na vlast učlanjuje se u Njemačku komunističku partiju i udaje se za Lutza Laska, urednika partijskog glasila Die Rote Fahne. S njime negdje o desetogodišnjici Kafkine smrti rađa kćer, i po njemu joj nadijeva ime: Franziska Marianne.

Osim sjećanja i velike, velike ljubavi, koja, kao ni sve drugo, nije mogla naći takvu artikulaciju da bude predočena i drugima – a i zašto bi bila, što bi se ta ljubav drugih ticala? – od Kafke ostali su joj i neki papiri, dijelovi rukopisa koje bi od njega sakrila, ne želeći ih uništiti, dnevnici, bilježnice. Misterija tih papira i onog što na njima piše do danas ostaju neusporedivo zanimljivijima od misli i osjećanja, od imaginacije Dore Diamant. Najprije ih je, u potjeri za Dorom, dijelom zaplijenio Gestapo. Onda je u potrazi za tim papirima bio Max Brod, Kafkin tobožnji najbolji prijatelj, kojemu je pisac zavještao da spali sve što za njim ostane, ali on to nije učinio, čemu su mu zahvalne svjetska i europska književnost. Brod je bio kralj osrednjosti, nadopisivao je dijelove koji bi mu usfalili, mijenjao je nazive knjigama, vršljao je po Kafkinoj zaostavštini te je u značajnoj mjeri ostavljao na njoj vlastiti pečat. Čišćenje Kafke od Brodovih tragova i od njegovih intervencija traje i danas. Ali da nije bio tako osrednji, možda Brod ne bi bio tako hrabar i odlučan u spašavanju Kafkine zaostavštine i njezinom prebacivanju preko granica koje su kontrolirale ubojice. A možda bi, da nije bio lišen autentičnog stvaralačkog talenta, da nije bio lišen moći pričanja priče koja, kako to Auster kaže, ima moć da za svoga trajanja poništi stvarnost, Max Brod ne bi iznevjerio prijatelja u ime književnosti.

Njemu, naime, nemoćnome, stran je bio koncept pripovijedanja za jednog čovjeka. Njemu je, lišenom imaginacije, bilo uskraćeno da zna što ustvari znači pričati samome sebi, da bi pričom zaklonio vlastiti život. Max Brod bio je ljubitelj književnosti i strastven čitatelj. On je vjerovao da književnost pripada svijetu, da pripada svim ljudima, i da jednom ispripovijedana velika pripovijest pripada kulturi jezika na kojemu je ispripovijedana, ili svim ljudima koji dijele sudbinu te kulture. Skloni smo da, zaljubljeni u Kafku i u njegov tekst, a onda i u legendarnu figuru ovoga pisca, damo za pravo Maxu Brodu. Ustvari, skloni smo da lažemo u njegovu korist. I mi to ustrajno i činimo.

Nakon Hitlerovog dolaska na vlast, obitelj Lask: otac koji se među Laskove priženio, Louis Jacobsohn-Lask, europski relevantan neurolog, mati Berta, čuvena komunistkinja i spisateljica, braća Hermann i Lutz, skupa sa snahom Dorom i malom Franziskom bježe u Sovjetski Savez. Lutz usred toga obećanog komunističkog raja u ožujku 1938. biva uhićen i poslan u logor u Kolimu, koji ćemo upoznavati u prozi Varlama Šalamova. Dora s Franziskom uspijeva napustiti Sovjetski Savez, neko se vrijeme potucaju po Europi, i stižu u Englesku desetak dana prije Hitlerova napada na Poljsku. Uskoro, kada Nijemci napadnu i Veliku Britaniju, Dora i njezina kći bivaju zatočene u Port Erin Women’s Detention Camp na otoku Man. Za Nijemce Židovke, za Britance Njemice, za Staljina špijunke Zapada i nikogovićke, majka i kći modelski su eksponati Kafkine proze, koja tek treba biti otkrivena. Što Dora Diamat u tom trenutku zapravo zna o Kafkinom djelu? Zapravo, vrlo malo. Premda je “Proces” objavljen već 1925, “Zamak” 1926, a “Amerika” 1927, a za Kafkina života tiskane su zbirke priča, dijaloga, proznih minijatura “Seoski liječnik”, “U kažnjeničkoj koloniji”, “Preobražaj”, “Razmatranje”, “Osuda”, Franz Kafka bio je neprotumačen i neshvaćen pisac. Tek nakon Drugoga svjetskog rata on postaje objekt intelektualnog, knjiženog, filozofskog interesa, i svakako najviše objašnjavani i interpretirani pisac dvadesetog stoljeća, pri čemu je olako prihvaćeno i to da se zbivanja nakon njegove smrti tumače njegovom prozom.

Za Doru, međutim, on je pisac što u parku sreće djevojčicu koja plače za izgubljenom lutkom. Premda je Lutz na Kolimi, Kafka je, mrtav, središte njezina svijeta. Godinu kasnije Englezi će majku i kćer pustiti iz zatočeništva, pa se 1942. vraćaju u London. Dora Diamant radi kao krojačica, otvara restoran, za ljubitelje jidiša upriličuje javna čitanja na ovome jeziku, drži predavanja i živi intenzivno. Očito, bila je magnetična i u svakome trenutku prisutna žena. S krajem rata započinje pisati kazališne kritike, članke i eseje, koje objavljuje na jidišu. Prije nego što 15. kolovoza 1952. umre u jednoj londonskoj bolnici od zatajenja bubrega, uspijeva posjetiti Izrael. Možda su joj bile pedeset i četiri, a možda tek četrdeset i devet. O Kafki nikad ništa nije objavila, niti je, suprotno dojmu koji bi čitatelj mogao steći, o njemu javno govorila. 

Iza Dore Diamant zapravo je ostao samo taj sentimentalni apokrif o djevojčici i lutki. Je li ga, možda, u cijelosti izmislila? Ako jest, na to je imala pravo. Ako i nije – jer bi i bolje, možda, bilo da jest – njime ne samo da je podigla spomenik Kafki, nego je o piscu izrekla nešto što je suštinski tačno: pišeš samome sebi i nikome više. Pišeš toj djevojčici, koja si ti, jer da ona nisi ti, vjerojatno je ne bi ni primijetio. Sve drugo je iluzija, samoobmana i izvor golemih nesporazuma. Ili služi tome da naiđe dobri i netalentirani Max Brod, čija izdaja dijelom potječe iz golemog divljenja, a dijelom iz osjećaja vlastite osujećenosti. Nitko na svijetu nije tako slab i nemoćan kao pričač koji je lišen dara da ispriča priču.

Franz Kafka među važnijim je piscima gimnazijskih dana. U lektiri najprije “Preobražaj” – ili u jezično nemuštoj, prozodijski kilavom naslovljavanju: “Preobrazba” – a zatim i “Proces”, pa onda sve redom, za svoju dušu, uglavnom iz Odabranih djela u osam knjiga, u onom lijepo opremljenom žutom suizdanju Zore i Grafičkog zavoda Hrvatske iz 1977. U to vrijeme Kafka bio nam je samorazumljiv pisac, savršeni tumač svijeta kakav smo mi, stariji maloljetnici, u to vrijeme živjeli. Jedan od onih, relativno malobrojnih pisaca, kojeg su čitali i oni đaci koji inače nisu čitali ništa. Što je zanimljiv obrat, jer Franz Kafka u biti jedan je od najkomentiranijih, a istovremeno i najnečitanijih pisaca našega doba. Oni koji ga tumače, ili se na njega pozivaju, nisu ga čitali jer im je nepodnošljivo dosadan. Gimnazijalci, međutim, jesu. U ono doba, u Sarajevu, početkom desetljeća u kojemu će blijedjeti iluzija svjetskog komunizma i pripremat će se raspad Jugoslavije. Vrijeme pred apokalipsu idealno je za Kafku, pisca koji je pored svih svojih duševnih jada, nesigurnosti i neuroza imao i taj neobičan dar sjećanja na budućnost. Nije on bio nikakav prorok, kakvim ga nečitajući žele prikazati. On se samo sjećao nečega što će se tek dogoditi, i tim se sjećanjem pokušavao izliječiti od samoga sebe. Umro je od gladi, kada više nije mogao gutati.

U posljednje doba epidemije koronavirusa putovali smo početkom travnja 2023. iz Zagreba u Prag. Išao sam tamo održati književnu večer s vladikom Grigorijem, a zapravo sam išao obići svijet u kojemu je živio i umro moj sarajevski prijatelj Veso Đorem. Jednog od tih praških dana odlazili smo na groblje u Žižkovu, gdje smo na pravoslavnoj parceli, među Rusima, Ukrajincima i Srbima koji su u Pragu umirali, tražili Vesin grob. I našli smo ga lako. Zatim smo se spustili nekoliko stotina koraka niže i ušli na židovski dio groblja. Koračali smo niz šljunčanu stazu, sve do lijepo načinjenog, pomalo zagonetnog nadgrobnika Franza Kafke. Tu on leži uz majku, dobru i nježnu, i oca Hermanna, nasilnog, mrskog i suvremenog, koji su ga nadživjeli, otac za sedam, mati za deset godina. Kafkin grob prekriven je kamenčićima, koje prema židovskom običaju donose posjetitelji, poluistopljenim kršćanskim svijećama, plastičnim lampašima (Nona bi rekla: lažnim kandilima), polusasušenim cvijećem, maslinovim granama. Kafkin grob prekriven je smećem koje ostavljaju loši tumači i idolopoklonici.

Stajali smo tu, dodirivali stup njegova nadgrobnika, bili zbunjeni kontekstom, ponašali se kao turisti. Ali onda je naš prijatelj Hasan, glumac i predavač, Čapekov zagovornik u Češkoj, priskočio da čisti Kafkin grob. Čini to s vremena na vrijeme, kaže. I kao da ga je malo sram što smo vidjeli ono što smo vidjeli, i što on nije ranije došao da očisti grob. Taj sram, to je Kafka. Nekoliko trenutaka kasnije naišla je obitelj, mati i tri djevojčice, veselo su pristupile Kafkinom grobu, a ja sam ih potajice s leđa fotografirao.

 

Miljenko Jergović 10. 06. 2024.

Mišlju, rječju, djelom i propustom, posebno propustom 

Pedagog u doslovnom prijevodu znači
Osobu koja vodi dijete
Kamo ste vi mene odveli?
Vidite, i dalje vas persiram
I dalje je u meni prisutan strah
Taj prelazak da na ti
Događa se jutros
Nakon što sam te sanjala

Često te sanjam
Sanjam tvoju kancelariju
Veliki smeđi stol u sredini
Dva računala s guzicama
Puno knjiga oko tebe
Nijednu nisi pročitala
I uvijek
Negdje ispod tog stola
Boca nekog žestokog alkoholnog pića
Jednom sam ti je srušila nogom
Slučajno
Objašnjavajući što se dogodilo

Danas znam
Ti si pila na radnom mjestu
I to su svi znali
I nikome to nije bilo sporno
Škola za primjer
Pedagoginja za primjer
Možda si zapravo
Svaki put kad bih ti došla bila pijana
Pa od alkohola nisi mogla
Vidjeti
Prepoznati
Istinu 

Trebalo bi
Ako se već pije na radnom mjestu
A pije se
I pilo se
Uvesti zakonom dozvoljenu količinu promila
Ako postoji točan iznos promila u krvi kojim te se isključuje iz prometa
Trebalo bi tako biti i za osobu koja vodi dijete

Prvi sam put u tvoju veliku kancelariju
S balkonom
Ušla u drugom osnovne
Zadnji sam put iz nje izišla
Pred kraj osnovne škole
Svega nekoliko dana prije male mature
Mogu slobodno reći da sam hodočastila
I tvoja je kancelarija za mene bila
Ono što je u svijetu ovalni ured
Mjesto na kojem se odlučuje koga isključujemo iz igre
Mjesto na na kojem biramo saveznike
Mjesto na kojem se dogovoramo koga ćemo eliminitirati
Gdje ćemo započeti rat
Koji ćemo to narod žrtvovati
Koliko ćemo još zla posijati po svijetu
I sve u svrhu
Zaštite ljudskih prava
Demokracije
Slobodnog društva
Društva jednakih građana

U tvoju kancelariju
Osam godina
Dolazila sam ja
Nikad oni
Njih bi u rijetkim trenutcima
Na hodniku zaustavila i rekla
Nemojte više
Blagim
Nježnim tonom
Gotovo kao da ih moliš
Da me više ne tuku 

A meni bi govorila
Da sam ih isprovocirala
Da sam morala nešto reći
Jer da nisam rekla ne bi bilo reakcije
Jednom si, sjećam se, rekla
Malo se pritaji i pustit će te na miru
A ja sam već tada
Tim hodnicima
Tumarala ko živ leš
Ubijeno dijete
Tragovi života
Samo krv na koljenicama
Modrice po rukama i trbuhu
Samo suze

U tvoju sam kancelariju dolazila
Kao u sudnicu
Nisam imala pravo na obranu
Pravo na zaštitu
Već si mi presudila
Kriva sam bila ja
Krivi su bili moji roditelji
Oni bi trebali tebe drugačije odgajati
Jednom si mi to rekla
Iritiraš djecu u razredu
Jer sve unaprijed naučiš
A lijepo sam ti rekla
Da slijedim majčinu naredbu da se
Tri lekcije unaprijed moraju znati
Jer nikad ne znaš kad će nastavnik pitati 

U tvojoj kancelariji nije bilo prostora i vremena
Za istragu
Za ispitivanje i saslušanje svjedoka
Presudu su mi odavno napisala
Kriva sam bila ja
I što god da sam rekla
Čak kad sam jednom podignula majicu
I pokazala ti modrice na trbuhu
Ti si rekla
To se riješi uz male obloga od rakije
O kako si se samo dobro u rakije razumjela
To tek sada znam

Pedagog je osoba koja vodi dijete
Jesi li ti ikada čula tu rečenicu?
Jesi li ikada razmišljala o doslovnom prijevodu svog zanimanja?
Ti si mene
Kao pedagog
Kao osoba koja vodi dijete
Odvela u mrak
U strah
U napuštenost
U ogorčenost
U nisko samopouzdanje
U jedno stanje
U kojem sam vječno krivo
I bez istrage i sudskog procesa
Ti si mene odvela u stanje
Da presudim samoj sebi

Odvela si me
Jer si me vodila kao pedagog,
Ne zaboravi to nikad
U svoj mrak

I iz tog mraka nikad nećemo izići
Ni jedna ni druga
Nema te količine rakije koja to ublažiti
Nema je
Ti to tada nisi znala
Ali znam ja danas

Tvoja kancelarija bila je mjesto iz koje sam
Izlazila gora nego što sam ušla
Koliko si ih samo puta opravdavala
Koliko si samo puta rekla da je svojstveno našem uzrastu
Koliko si samo puta rekla
Da oni nemaju očeve
Da im se majke razvode
Da su nemirni
Da me zapravo vole
Da sam im draga
Simpatična
Da me zbog tog zadirkuju

Ti si mene osam godina
Iz dana u dan
Uvjeravala
Da oni mene vole
I da me zato tuku

Ti si meni osam godina
Govorila
Da se oni žele družiti sa mnom
A ne znaju kako bi
A ne znaju kako da dopru do mene
Pa me prvo provociraju na satu pa onda istuku na malom odmoru 

Tako su, eto, oni htjeli družiti sa mnom
I svakom nastavniku
A njih je bilo jako malo
Nastavniku Adžagi
Nastavnici Dobrili
I nastavniku Goranu
I nastavniku Ratku
Govorila si
Njih si uvjeravala
Da ta djeca
Ta nevina
Naivna
Djeca
Sve što žele je moje društvo
Oni jesu željeli mene
Znam to danas
Uvaljanu u blato
To su uvijek radili kad je kiša
Dođem
Gurnu me u blato
I sve je to bilo kao slučajno
Kao u igri
Kao u dječjoj jebenoj igrici
Kad se djeca igraju
A igrala su se
Jako su se dobro igrala sa mnom
Traže najbolju igračku
Koju će moći
Gaziti
Baciti
Uništavati
Kojoj će glave kao barbikama otkidati
I ja sam bila ta igračka
Oni su meni
Uz tvoju asistenciju
Uz tvoje visoko pokroviteljstvo
Glavu skinuli
Toliko puta
Toliko snažno
Toliko učinkovito
Toliko sjajno izvedeno
Da mislim da se može mjeriti zatvorskom kaznom
U tvoju sam kancelariju
U tvoj mrak
Nemoj to nikad zaboraviti
Ja nisam
Dolazila samo ja
i govorila si da se samo žele igrati
Od danas se draga pedagoginjo
Osobo koja vodi dijete
Igram samo ja

Čekala sam da se poigra Bog
Međutim
On je vrlo često spor
Valjda ta starost
Dvije tisuće godina imati u osobnoj znači imati
Alzheimerovu bolest

On je mene zbog drama u svijetu
Ponajviše onih u Ovalnom uredu
Zaboravio
I njemu sam oprostila
Ali tebi neću
Tebi neću sve i da mogu 

I došlo je vrijeme
Dolazi vrijeme
Da se sada ja
Poigram s tobom

Neugodno će biti
Vrlo neugodno
Upozoravam te
Budi u stanju borbene pripravnosti

Sad se  budim iz tvog mraka
Do sad sam u njemu spavala
Do sad sam u njemu bila
Eutanazirana
Tvojom rukom
Tvojom odlukom
Tvojim prešućivanjem
Tvojim nečinjenjem

Sagriješila sam mišlju
Poželjela sam toliko puta da umreš
Da te pregazi auto točno ono gdje kod škole
Ali znala sam da nema šanse
Jednosmjerna je
Priželjkivala sam da te i sama ubijem
U svojim sam te snovima svih ovih godina
Uglavnom davila golim rukama
Došlo je vrijeme
Dolazi vrijeme
Budim se
Ustajem iz tog mraka
I spremna sam
Nikad kao sad
Ne sagriješiti propustom 

(Dosta je meni više kršćanstva po Jobu
Dosta je meni više jobovske patnje i kušnje i suza
Sada želim samo izići iz tvog mraka
Progutati ga
Pojesti ga
Sad ja sudim
Sad ja sklapam savezništva
Želim samo osjetiti
Kako se u meni rađa
Abrahamova vatra
Ali da bi se to doista dogodilo
Moram te dati
Moram te predati
Kao žrtvu paljenicu
I potom otići
Vratiti se u svoj oganj
Da me pokopaju tamo gdje pripadam
A ne gdje si mi ti odredila
A ne tamo gdje si me ti poslala
I prije toga želim čuti samo jednu
Jedinu rečenicu
Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji

Gloria Lujanović 09. 06. 2024.

Bolesna Srbija

Radar 6. 6. 2044

Dan uoči izbora 2. juna pojavila se vest da je u Republiku Srbiju ušla velika železnička kompozicija natovarena sa 50 oklopnih borbenih transportera, koji će pojačati jedinice Vojske Republike Srbije. To je poklon mađarskog premijera Viktora Orbana srpskom predsedniku Aleksandru Vučiću. Neobičan poklon, i to baš uoči izbora. Kao da sugeriše da su spremna oruđa i oružja koja, ako zatreba, uteruju željeni rezultat.  

Niko se ne naoružava radi dekoracije. Srbija nema s kime da ratuje sem sa sablastima Vulinovih halucinacija. Čini mi se da to oružje treba da zaplaši građane Srbije. Protiv njih će biti upotrebljeno ukoliko se pobune. Vitez od  Banjske je i dalje na specijalnom zadatku lomljenja porcelana, kako bi se uvećavala šteta. A prozvodnja štete jeste način opstanka na vlasti naprednjačkog legla. Tajna Radoičićevog uspona verovatno je u tome što zna šifru za Sezamovu pećinu. Nije on slučajno pod direktnom zaštitom predsednika Srbije, koji ga je proglasio “čuvarom Srbije na Kosovu”. Da li to znači da postoji i neka druga Srbija bez Kosova? Jer, Kosovo bez Srbije postoji već šesnaest godina. 

Sada razumem poznanika zaposlenog u Fondu PIO, koji mi je pre dve godine rekao da im za šefa dolazi neki balavac, terapeut po zanimanju, sa zadatkom da organizuje agitaciju i sakupljanje kapilarnih glasova. Danas imamo haos u Fondu PIO, sve stoji, nema ko da radi, jer samo oni malobrojni znaju posao, dok novoprimljeni pojma nemaju, međutim, njihovo je da su na terenu, da agituju za vlast.

Kako li će se jednom pisati istorija vladavine srpskog Ibija, pojave koja je u sebi spojila lupeža i zlobnika, kukavicu i hohštaplera, lažova i inferiorca, hvalisavca i licemera, podlaca i prevrtljivca, lopova i kriminalca. Patologija za udžbenike. Setimo se one hoklice na kojoj kao ubogo đače sedi ispred Trampa. Ili u sali UN žvaće zastavu. 

Izborni dan 2. juna je repriza 17. decembra po strategiji koju režim upražnjava ‒ bezočna krađa, zastrašivanje i nasilje. Sima Spasić, ministar bez portfelja, takođe je na zadatku. Ali, upoznali smo i neke nove likove ‒ izvesnog kontroverznog biznismena, policijskog konfidenta, koji navodno drži Dorćol. Videli smo i kako se birački spiskovi čuvaju u piceriji. Videli smo poniženu mlađarija SNS-a kako istrčava iz kol centra u Novom Sadu na očigled građana. Dok beže, kriju lica kapuljačama, maskama, torbicama, novinama, i tako ponavljaju ritual “čuvanja obraza”, koji je davno promovisala republička javna tužiteljka, Zagorka Dolovac, kada je jednom prilikom izlazeći iz suda, prekrila lice fasciklom, kako bi se zaštitila od medija. 

Dok nastaje ovaj tekst, u ponedeljak pre podne, jasno je da kriminalni režim Aleksandra Vučića i dalje opstaje. Tajna njegove vladavine je što je dao važnost skotovima, promovisao ih u svoje glavne partnere, dodelio im visoke položaje i značaj, uspostavio nagrađivanje nerada, neznanja i nemorala, ali, usadio im i čip da su bez njega niko i ništa.  I što je takođe važno, zaštitio je leđa svoje vladavine tako što je visokim platama korumpirao akademsku zajednicu od koje se prirodno očekuje da digne glas. Sve je spalo na pojedince, na časnu manjinu, dok većina ćuti.  

Srpsko društvo je bolesno. Pacijenata je sve više, lekara i medicisnkog osoblja sve je manje. Svakodnevno napuštaju Srbiju. A baš oni će biti najpotrebniji srpskom društvu ukoliko doživi i preživi odlazak naprednjaka.

Dragan Velikić 08. 06. 2024.

Na Kadinjači više nikoga

Moj prijatelj Edo i ja, išli smo zajedno na regionalni Festival književnosti “Na pola puta”, u Užice. 

Pričali smo o svemu u dugoj sedmosatnoj vožnji uz Drinu, pa u Srbiju, pa u “književnu Užičku republiku”. Između ostalog, ćaskali smo o filmu “Užička republika”, gdje gladni dječak pita pekara, pravitelja kruhova – “čiko, jel ovaj hleb sav tvoj?” Pa na potvrdan pekarov odgovor pita opet – “pa što ga, čiko, ne jedeš?” 

Obojica se sjećamo i kadrova pogibije svih radnika/ratnika na Kadinjači, iznad Užica, koji su branili grad. 

Edo je, dakako, vozio. Bili samo u različitim vojskama za vrijeme rata u Bosni. 

On još i ranjen. Prošao užase rata po srednjoj Bosni. 

Ni traga mržnje.

A još uvijek traži kosti rođenog, mlađeg brata. Netko brata izveo iz kuće, i ništa, već više od 30 godina. Edo ga traži. Oca je našao. Ukopao ga. 

Edo vozi pažljivo. Brata nigdje. 

Na književni festival pozvan je kao regionalni mirovni aktivist, i to od samoga kraja rata i povratka. 

Prelazimo granicu, u Srbiji stajemo da ručamo. Ne znam kako u razgovoru dolazimo do Trnopolja, u kojem je bio zatočen kao dvadesetgodišnjak, ’92. u ljeto…

I, rečenica po rečenica – on je, jarane, bio unutar logora upravo u dane kad sam ja bio stražar! U ta dva dana – bili smo na dvije strane žice. 

/U one dakle dane, kad sam, po romanu “Što na podu spavaš” – izveo Mesarevog sina iz logora, da trojici pijanih pristiglih paravojnika zakolje jagnje. Pa je Mesarev sin, u romanu, njima zaklao jagnje, a oni poslije njega, na istom mjestu, u istu krv!/

Obojica zanijemimo. 

U toj tišini nas zatiče dolazak konobara. Kao specijalitet kuće nudi nam za ručak – “vrelu, pečenu mladu jagnjetinu, gospodo, moj sin je jutros sam spremio.”

Njegov sin, jaganjče.

Darko Cvijetić 07. 06. 2024.

Ekran, knjige/92

Nikola Strašek: Leptirići u trbuhu, glave na kolcima; OceanMore, Zagreb 2024.

Nikola Strašek (1978.) liječeni je narkoman, ili kako to bolje zvuči onima koji korektnost nalaze u jeziku, liječeni ovisnik. Darovit je filmski redatelj, dokumentarist. I vjerojatno je jedan od načitanijih umjetnika svoje generacije, intelektualac po znanju, mišljenju i stavu. Kada je dara konačno prevršila mjeru, ili kada se iz ljubavi oko njega stvorila obitelj i poodrasla mu kći, Strašek je život uzeo u svoje ruke. Zaposlio se kao skladištar, kao teški radnik koji se svakoga dana diže prije zore i odlazi na rad. Svaka ovisnost, ali naročito heroinska, djeluje poput omekšivača na čovjekov karakter, pa ga pretvara u krpu. Strašek je krenuo najtežim, premda možda i jedinim putom, pa je započeo doživotni rad na karakteru. Pjesme piše u tramvaju, na putu do posla, i to se u pjesmama osjeti i na pjesmama se vidi.

Vremena je malo, situacija je ekstremna, možda tek malo bolja od one kroz koju su prolazili Marxovi proleteri u Engleskoj, u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala, što onda značajno utječe na formu i sadržaj Strašekove poezije. Njegovi stihovi često su rudimentarni, takvi da bi ih se moglo pisati po zidovima, ili kredom po asfaltu, u šapirografiranim fanzinima i ilegalnim glasilima, u jednom primjerku, u đačkim bilježnicama. Ta forma jest u skladu s mjestom i vremenom nastajanja ove poezije, ali je svjesno odabrana, proizašla iz ozbiljne čitalačke kulture, a ne iz nedostatka i osujećenosti. Onako kako su neki glazbenici preuzimali formu bluesa, tako je Nikola Strašek preuzeo formu socijalne underground lirike, jutarnjeg proleterskog pjesništva. (Je li takvo pjesništvo u punom smislu u nas ikad postojalo? Vjerojatno jest, ali nisu sačuvani njegovi tragovi.)

Teme su ljubav, život radništva, strašni i samoubilački mrakovi vlastite duše. U emocionalnom smislu, Strašek je pjesnik krajnosti. Nježnost i svjetovi gotovo djetinje ranjivosti, sastaju se u rečenici i u jednom stihu s mrakom svih mrakova. Kako je potekao iz posljednje jugoslavenske generacije i iz post-punka, kao posljednjeg intelektualno, ideološki i politički angažiranog trenutka u povijesti rock-kulture, Strašek se umije služiti parolama i imaginirati svijet u političkim i ideološkim formama. Ali kada piše o klasnoj borbi, o revoluciji, o izrabljivačima i njihovim žrtvama, on se u velikoj mjeri služi vanjskim svijetom da opiše svoju unutarnji svijet. Borba je u njemu, revolucija je u njemu, zli kapitalist i izmučeni radnik su u njemu. U pjesmi “Egzistencijalna” to zvuči ovako: “Jedem povrće/ budim se rano/ dajem koliko treba/ pazim da sam na vrijeme/ i da me nema kad sam tu”. U frazu “i da me nema kad sam tu” stanu život i sva strategija životne borbe, čim se čovjek bori protiv nečega što je od čovjeka jače. Istina, danas nas uče da ništa nije od nas jače, da će psihofarmaci, terapije razgovorom i molitve pomoći u svemu, ali ono što doista znamo kad nam je teško, od čega počinje i na čemu staje svaka naša revolucija, sadržano je u “i da me nema kad sam tu”. Pa onda “Rovovska”, koja zvuči kao himna: “U rovu svakodnevnom/ svakim izlaskom/ svakim crvenim svjetlom na semaforu/ svakim ispunjenim formularom/ kupljenom stvari i rokom trajanja/ popustom nagradnom igrom barkodom/ poticajem i olakšicom/ svim pojedinačnim prijekornim pogledima/ i nejunačkom vremenu usprkos/ svakim tramvajem koji ti bježi/ svakim koji si uhvatio/ i onima između/ svi ti dobar dan/ svi hvala i svi molim/ i nema na čemu (a ima baš ima)/ pred juriš blatan krvav uzaludan i kriv/ svjestan da ničija zemlja/ ne čeka da miluje/ ne razaznaje i ne suosjeća/ krećeš kaotičan beznadan i smrtan/ sasvim siguran da s one strane/ onkraj mašingevera i bajuneta/ bodljikave žice i ljudi baš kao ti/ drhti sutra/ razlog i otkriće/ smrt po malu smrt/ do čega ti je stalo/ zašto jurišaš/ i zašto se još/ najdraži moj/ ubrajaš među ljude”.

Posao na koji u svako praskozorje odlazi, Nikola Strašek naziva rudnikom. U Hrvatskoj odavno već nema rudnika, nije ova zemlja bogata rudnim nalazištima, kao recimo Bosna, ali njegova je metonimija zapravo vrlo precizna. Strašek je posljednji rudar u Hrvatskoj, jedan od onih pisaca kakvih nije mnogo ni u ozbiljnim književnostima i kulturama, koji jezikom doista izriču svoj svijet. Pjesma “Narkomanska” o tome kaže: “Ja dišem/ ovo je zrak/ i ponavljam/ nemoj zabit budalo/ da i drugi dišu/ da se svima šire pluća/ i stišću srca/ al nemaju svi/ oštećen mozak/ i receptore koji vole heroin/ i nisu svi ponosni kad ujutro slože krevet/ i operu za sobom wc/ kao što ne znaju ni pod morem svi/ da žive u vodi/ mogu ja ponavljat do u besvijesti/ ovo nije život/ a ipak krv mi teče/ organi rade/ rudare me/ i čekaju da umrem”.

“Leptirići u trbuhu, glave na kolcima” lijepo je načinjena (oblikovanje: Dejan Dragosavac Ruta) knjiga malog formata, koju je važno čitati. Životni ulog u tekst najveći je mogući, pjesme na život i smrt. A kad je tako, smrt životu biva jamac.

Parole

Godina je 1972, Mina i Alberto Lupo snimaju duet “Parole, parole”, jednu od onih lijepih talijanskih pop pjesama (kao što je, recimo, i “Mama Leone”) koje mi se vraćaju u jezik. Riječ parola u svom (prenesenom) hrvatskom značenju nosi sjećanje na značenjem ljepšu i sadržajniju talijansku riječ. Evo dviju Strašekovih parola. Prva “Ekstatična”: “Sve do čega mi je stalo nastaje tamo gdje prestajem ja i počinje drugi.” Druga “Evolucijska”: “Nuša je od priče/ i onog boljeg/ u svima/ zato imamo djecu/ da ne budu mi”. Strašekove pjesme jednom ćemo pisati autosprejom, po zidovima. Bit će to naša revolucija.

N.T.R.

Čovjeka nosi jezik. Tako sam nehotice, pišući o Strašeku, napisao da je “teški radnik”. Jezik se sjeća: Nikola Teški Radnik rodio se kao Nikola Mestyanek, kuferaško dijete, podrijetlom Čeh, leži na Groblju svetog Mihovila, umro 1943. s navršene pedeset i četiri, bio redikul, mudra čaršijska luda. Godine 1941. legao pred kolonu njemačkih vojnih vozila. Stali pa ga sklanjali s kolovoza. Rekao: “Danas u Europi postoje dvojica koja mogu zaustaviti njemačku vojsku: Hitler i Nikola Teški Radnik.” Upirao prstom u Kristov kip na Katedrali: “Šta si ti zamislio? Ti sam od svih Jevreja da prođeš bez trake? A, ne, ne, ne može to kod mene! Jok, jok! Nikako!” I još govorio: “Vidjeste li vi pokvarenog Jevrejina? Vidite l’ đe se sakrio? U samu crkvu. Misli crkva će ga spasit’.” Nije većeg komplimenta moj jezik mogao učiniti čovjeku, nego da ga usporedi s Nikolom Teškim Radnikom, čiji sam grob fotografirao, da ga gledam danas kad više ne idem u Sarajevo.

Miljenko Jergović 07. 06. 2024.