Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Čarolijica

“I, kako se dijete ne bi bojalo u tami majčine utrobe, B-g onamo smješta svjetiljku.”
Vajikra raba, midraš iz III st.; Ljudmila Ulicka, “Daniel Stein, prevoditelj”

 

U listopadu 2019., gotovo godinu dana od objavljivanja romana “Schindlerov lift”, uspio sam doznati da je živa majka djevojčice Stojanke K. iz romana, te sam u telefonskom razgovoru s majkom uspio dogovoriti susret, na malom seoskom groblju, dvadesetak kilometara udaljenom od grada.

Pretoplo za listopad – puhao je vruć, bolestan vjetar, pastelizirajući sve preko čega je klizio, i kao u ubrzanom filmu mijenjao pozicije oblaka po nebu.

Došla je biciklom, prislonila ga na drvenu grobljansku kapiju i čekala me, stojeći kao prikaza posred groblja, dok je vjetar lijepio pletenu haljinu za njezinu sjenku. Stojankina majka, i s njom djevojčica, unuka, dijete njezine druge i jedine kćeri.

Curica je čučala i mirno me gledala izravno u oči.

“Ovo je njezin grob”, pokazala je na betonski četverokut bez ikakve ploče, bez ikakvog imena ili oznake. Ostao sam bez kisika, ne vjerujući, shvativši da grob nikada nitko ne bi pronašao. Vjetar je bjesnio i djevojčica koja je čučala uz grobić bila je zasuta lišćem, ali i dalje me netremice gledala.

“Nije bilo novca i nikada nismo podigli spomenik, i eto, ostalo je tako”, rekla je Stojankina mater, sporo, stideći se, govoreći suhim, posve ispucalim usnama.

“Izbjegli smo 1991. iz Hrvatske. Tamo nam je umro petogodišnji sin. Povezli smo tijelo sa sobom. I on je sa Stojankom ovdje. Unutra, dolje. Eto, to je moja istrešena posteljica”, rekla je i oborila pogled.

Govorio sam, nadjačavujući vjetar, da se sjećam Stojankine strašne smrti i da sam sebi obećao da ću jednom napisati knjigu, kao “Schindlerov lift”.

Previše sam govorio, Stojankina majka i njezina unučica netremice su me gledale – kao uhvaćenog neobičnog glodavca.

“Iz tog Crvenog solitera odmah smo otišli”, nastavila je polako, “nisam mogla zamisliti da tu ostanemo živjeti i da se vozim liftom. Nisam ti roman čitala, ali znam da njezinu krv još nisu oprali sa zidova, a prošlo dvadeset sedam godina i danas bi imala Isusove 33 godine. Nisam čitala kako si ti napisao, ali ona se u tom liftu igrala par dana, jer je ostao zakovan na drugom katu kad je nestalo struje. Nije stuje bilo petnaest, dvadeset dana. Na tom drugom katu bilo je razbijeno staklo na ulaznim vratima i ona se stalno provlačila kroz otvor. Govorila sam joj – nemoj, Stojo, sine, posjeći će te staklo – ali uzalud, ona je u njemu stalno visila. Kao i toga dana kad je došla struja. Stoja bila sitna, njezina kilaža bila je nedovoljna da bi lift upaljenom lampicom signalizirao da je zauzet. I onda je taj nesretni čovjek pozvao lift, znala sam ja i kako se zvao… tresao se i plakao… Milutin, da, zvao se Milutin, s devetog kata.”

Govorila je i govorila majka Stojankina, tek ponekad jezikom sporo ovlaživši usne, a unuka nas gledala mirno, kao da cijelu priču sluša trideseti put.

Vjetar je bio vruć kao pustinjski, sve vreliji.

“Milutin se zvao moj pokojni otac”, izmucao sam, “mi smo s devetog kata”, kazao sam posve oduzet.

“Bako, bako, čarolijice moja, hajd’mo kući, lutke su mi ostale po podu rasute”, rekla je iznenada Stojankine majke unuka, brzo ustajući iz čučnja.

Pa su brzo i otišle, niz vjetar, na biciklu, ostavljajući me samog posred grobljanceta. Stajao sam iznad Stojankinog grobića bez imena, bez nadgrobnika, bez krsta, samo betonski tanki četverokut nasut zemljom, grobića koji je dijelila s malim bratom, mrtvim doveženim iz Hrvatske ’91.

I, ukoračio sam.

Pritisnuo dugme i spustio se u prizemlje, u kojem je studen davno dirala sve predmete, skrivena od svakog vjetra.

Dolje otac, lift čeka s dvoje djece, i veli im dok sam vrata otvarao – “evo gaaaaa…”

 

*

 

Darko Cvijetić 10. 12. 2019.

Knjaz Miškin, u izgnanstvu, za šankom

naslonjen na ono čega više nije na zemlju koja je izgubila svoju osovinu na nebo koje je zatamnilo svoju daljinu na vodu od čijeg mora još samo močvara na oganj u kojem mu je kuća nestala preda se gleda šuti ništa ne kazuje jer  nema odgovora nema više ni pitanja a sve mu se čini ni votka više ne valja slaba razblažena ne izbija iz nje pjesma, ona stara

Predrag Finci 09. 12. 2019.

Lapot

Cijele se noći mjesec kotrljao u njezinim dugim, osušenim prstima. Kao da je molila za milost, za još jedno proljeće. Ustali smo pokunjeni. Od svih koljena koje je izrodio djed mog djeda, na nama je bilo da joj presudimo. Čekala je spremna, ogrnuta bijelom koprenom. Nevjesta. Jutros je, posljednji put, izronila iz magle. 

– Drvosječa je rekao u osam? – rekao je tek da načne tišinu koja se kao guma raširila po cijeloj kući. Bilo ju je jutros i u našoj postelji, na prozorima i oko peći. Ljepljive, hladne i crne kao smrt. Gusta magla uporno se vukla oko stare kuće, sita i vlažna kao stvorenje iz fantastičnih priča. 

– Mila je rekla da na panju zasadimo cvijeće – odgovorila sam, iako moj odgovor nije imao nikakve veze s postavljenim pitanjem.

– Jeste. Rekla je i otišla. Ona ovo ne mora gledati – nastavila sam za sebe.

 Mene su natjerali da naručim glavosjeka i platim sjekiru.

 Vozili smo se ljetos do sela u Hercegovini odakle se djed zaputio u život.

Takav put pređeš jednom u životu. Ako se djed i htio vratiti, sigurno mu nije bilo do toga u ono vrijeme. Moj mali automobil hrabro je brektao preko Ivan planine. Iza mene se uhvatila kolona nabrušenih makina u kojima su pjenile konjske snage. Da su mogli, nekako bi me preletjeli, pomeli s ceste. Držala sam se onih okruglih šezdeset sa znaka i svih onih principa reda i discipline koji urastu u učitelje.

Ne zna se što je pradjeda potjeralo iz kamena u bosanska brda. Znamo samo da je došao, kupio njive i izrodio sinove i kćeri. Cijelog sam djetinjstva sklapala njegovu sliku kao kad dijete uklapa komadiće puzli. Sestra je pričala kako se djed borio s jazavcem koji je krao žito, rođak je pamtio njegove ribarske priče, moja majka ga se sjećala sa zahvalnošću. 

– Bio je pravedan!- govorila je izmučena babinim zanovijetanjima na koje su svekrve u ono doba mislile da imaju pravo. Taj je djed posadio ovu krušku.

Ništa slađe nije rađalo u našem selu. Kada bi se, početkom ljeta, njezine grane povile, svi smo samo čekali da dozriju one prve i najave dane u kojima ćemo se gostiti. Cijelo je selo dolazilo u berbu. Bilo je dosta za svakoga. Darežljiva, krupna, plodna, kruška je svake godine rasla u nebo i širila lisnata njedra vjetru, pčelama i mjesečini.

Najstarija sestra je prodavala kruške kupačima koji su ljeti dolazili na jezero. Djed je od krušaka pekao rakiju. Susjedi su nosili za pekmez, za stoku, za sve što im je padalo na pamet. Na kraju bi se ispod kruške stvorio gnjecavi tepih od prezrelih plodova u kome su zujale pčele i ose.

Dragana i ja smo najviše voljele one ljetnje oluje pune meke i tople kiše koje bi se, odjednom, sručile iz neba, kao hunska konjica. Vjetrove ruke trgale bi tada one slatke i čvrste plodove koji bi se, da nije njega, još dugo držali za čvrste i koščate ruke svoje majke. Čim bi oluja prošla, mi bismo, često bose, izjurile pod krušku i kupile, probirale, jele sve dok nije više bilo mjesta za novi zalogaj. 

– Zar baš mora? Ne može se, nikako, spasiti? – pitala je Dragana ljetos. Olivije je samo gledao s puno suosjećanja jer se na našim licima vidjelo kako je donesena neka teška odluka. Njih dvoje i njihovi sinovi žive u Parizu. Dragana se nakalemila u Francusku u prošlom ratu. Gimnazijalka izbjeglica.

– Šta su nam sve objašnjavali. I kako se uključi mašina za veš, i kako se rasklapa krevet. A mi iz pune kuće pobjegli – pričala je sestra prvih godina. Dragana je njezina kćer. 

Sada nam opisuje dvorce iz doline Loare, staze pored kanala kojima vozi bicikl. 

Ljeti nas stara kuća, nekako, dozove u svoje dvorište. Nad njom zatreperi krošnja ostarjele kruške. Godinama se vodi taj razgovor o tome kako je njezina ogromna krošnja opasna. Tijelo koje više ne rađa. Suhe, koščate grane koje se otkidaju i kreću s prvim, jačim vjetrom prijete krovu i nama.

– Vrijeme je!  – rekla je ljetos sumorno, čak i majka.

Ona se godinama naučila opraštati s drvećem, biljkama koje je strpljivo njegovala, odrazima planina čija su pogrbljena leđa čuvala nebeski svod u daljini. Nije više mogla živjeti sama u svojoj kući. Sestra ju je odvela u svoj stan. Sjedila je pored prozora i gledala u ljude, čekajući da ja naiđem ulicom. Sve joj je bilo strano, tijesno i tuđe. Čak i mi. Nije nas dočekivala osmijehom nego dugom niskom bolesti i pridika, kao da smo sve krive što smo je na pogrešno mjesto dovele. Teško se navikla grad. 

Psići su skakali oko nas.

 Sad će doći drvosječa! – govorio im je moj muž. 

– Adamsovi imaju takve jezive brojalice! – dobacila sam.

Ispred kuće je zabrundao traktor. 

– Evo nas! – rekao je sestrin školski drug pružajući grubu ruku na pozdrav.

Magla kao da je postala gušća. Sličila je tijestu koje je mijesila moja majka i ostavljala da nadolazi u tepsiji, pokriveno čistom krpom. Ne znam gdje se zametnuo sanduk u kome je donijela djevojačko ruho,  a onda, godinama poslije, čuvala brašno. 

– Bit će posla. Samo da ne padne na kuću! – govorio je pripremao lance. 

Omotao je lanac oko kruškinog stabla i zakačio ga za traktor. Zadrhtala je, na trenutak, ili nam se to samo učinilo. 

Motorna pila zasjekla je u suhu koru, sve do srži, onog prvog kruga koji se zatvorio u godini kada ju je djed posadio. Čulo se krckanje kao kad se vadi ostarjeli zub. Zemlja oko njezinog korijenja se počela nadimati kao da će iz nje provaliti orci i žabe. Onda je počela padati. Grane su se pružale nebesima kao da mole milost. Uspavana žuna uplašeno je prhnula iz gnijezda skrivenog u njezinoj šupljini.

Bio je to beskrajno dug i mučan trenutak. Osjećala sam kao da se negdje u zraku lomi kruh nad glavom starca koji više nikome ne treba. Okrutan, bolan i neljudski čin. Ležala je na proplanku. Magla se odjednom razišla. U krajoliku je zjapila rupa oblika njezine krošnje. Plava i duboka, kao bezdan.

Jagoda Iličić 08. 12. 2019.

Moje je srce kuća bez namještaja

Moje je srce kao kuća
bez namještaja
tek jedna stara stolica
na koju sjednu
oni umorni
od hoda u nepoznato
zagnjure glavu u ruke
i plaču
netko pet minuta
netko čitav život oplače
u mom srcu

ja o tome vodim
urednu evidenciju:
– Ibro je plak’o sedam i po minuta
(za svojom mačkom s kojom se srodio
kao da su ista vrsta, to se ne da ni penkalom zapisat)
– Đoske je plak’o cio dan
(nešto je mrmlj’o da je bio na operaciji
da l’ žuč je vadio, kamenac kakav, ne drži me
za riječ)
– Sajka je plakala sedam dana i sedam noći
(žensko je to, kaže izgubila je neku dragu uspomenu
s putovanja, maramu na nebo, na zvijezde mi se čini,
jedva je stala sa suzama)
– samo je jedan plak’o, isplak’o život cio u mom srcu
(al’ ne mogu ovdje ime da mu stavim, možda jednom
kad završim sve poslove i odem na svoju zemlju
sestrama da ljubim voćke, krošnje pune ploda
po mjesecu, dakako, kad su najslađe)

moje je srce kao kuća
malo a veliko
da i ti staneš u nj’
da i ti odmoriš brate
i sestro moja jedina
međ’ svima jedinima.

Duško Babić 07. 12. 2019.

Koža

Minusi se povampirili. Cvokoću oboje. Povremeno čuju snajper, povremeno granate. Nigdje ljudskih glasova. Nema grijanja. Vise vretenaste ledenice iznad prozora. Oboje su u zimskoj odjeći i obući. Hodaju po sobi kao izgubljeni. U hodu im klecaju noge. Kad miruju, pocupkuju. Ne smiju sjesti. 

A napolju sve jače pada snijeg. Ispod pahuljica je sigurno toplije, ali ne smiju izaći. Cvokoću sve jače. Nikako da se zgriju, u mjestu povremeno i skakuću. Što bi tek bilo da ih ne prekriva ta spasonosna koža? Svim svojim obrambenim i zaštitnim slojevima i podslojevima u epidermi, dermi i subcutisu. Ona im prekriva tijela kao njihov najveći organ. Sada je ispod njihovih zimskih kaputa, u proljeće je ispod njihovih sakoa i mantila. Ljeti su im tijela gotovo gola, samo ispod košulja i bluza, ujesen kao i u proljeće. Godine njihovih života pod njom sad ljubomorno pamte njihova trenutno promrzla tijela. Rađaju se s njom, sazrijevaju zajedno, umiru zajedno. Hoće li to umrijeti baš danas? 

Sjećaju se: u mladosti im je koža bila tako nježna. Kao svila. Vrela na svakom svom mjestu. Na svaki dodir odgovarala je vatrom života. Sad je hladna, suha i naborana. Mora da odavno traje poremećaj u svim njezinim slojevima i podslojevima. U epdermi, dermi i subcutisu. Ljušti se. Saboreja je napada i dok hodaju, svrbi ih i na hladnoći. Jer: nisu se kupali mjesecima. Prljavština je grize, hladnoća štipa. Osuđena je na kapitulaciju. Ne štiti ih od hladnoće od koje cvokoću i kad miruju i kad se u prostoru kreću. Životi njihovih tijela ogrnuti takvom kožom kao da su danas samo mrtav sadržaj, a s njom su im nekad bili najmoćniji ogrtači. 

A napolju sve jače pada snijeg. I mirno je. Zašutjeli snajperi, zašutjele i granate. Čuju šuštanje pahuljica. Stoje kao ukopani kraj prozora iza čijih stakala vise ledenice. Skupljaju oči, zaslijepljuje ih bjelina do bola. Napolju vlada zastrašujući mir. Nestvaran bijeli šapat. Čuju ga i gluhi. Strah ih od te stvarnosti iza stakla ledi. Možda nevidljive zvijeri spremaju nešto posve novo protiv njegove i njezine kože koju su minusi grizli i dok su hodali. Minusi im probijaju zimsku odjeću, piju im toplotu iz kože, usporavaju krv, sišu elektiricitet iz živaca. A zvijeri ubijaju i pse i mačke. I ptice. Ruše nebodere, deru asfalt. Ta ih stvarnost uznemiruje i ledi. Jer je zasipa sve gušći snijeg. Možda će ih noćas potpuno i zatrpati. Možda će ih noćas izdati i koža ispod koje je sirotinjska toplina na izdisaju. Isključi se, šapuću jedno drugom. Bježi od posljednjih izdisaja svoje posne kože. Iz svih njezinih slojeva i podslojeva. Izvuci se ispod tog ledenog ogrtača odmah. Preseli u vrele imaginarne prostore u kojima se ne umire stojeći.

Mirko Marjanović 06. 12. 2019.

Nikada neće umreti gradovi koji svoj otisak imaju u literaturi

Govor povodom otvaranja jubilarnog 25-og Sajma Sa(n)jam knjige u Istri u Puli 5. decembra 2019. godine 

 

Kada sam krenuo na svoje prvo putovanje pulskim ulicama bilo mi je šest godina. Od Vile Marija u Gupčevoj 12 gde sam stanovao, spustio sam se skalinama pored Tehničke škole i crkve Sveta Srca do Prvomajske ulice. Tamo, na uglu sa Ribarskom ulicom, nalazila se trgovina “Živežnih namirnica”, koju su svi zvali “Kod Mariči”. Kupio sam kruh, i istim putem, vratio se doma. 

Narednih godina bila je to putanja kojom sam išao u školu. Tada sam već mogao pročitati parole koje su krajem Drugog svetskog rata, i kasnije, u vreme anglo-američke uprave, pisali istarski rodoljubi na fasadama kuća. Neke su se zadržale sve do početka šezdesetih godina prošlog stoleća. Međutim, izbledeli zapis “Paruccheria” na fasadi jedne kuće u Prvomajskoj, nisam razumeo. Kasnije sam saznao da to na talijanskom znači frizerski salon, koji je tu nekada postojao. I tako se u meni rano naselila misao da grad čine i oni kojih više nema. Ne samo ljudi, već i građevine koje su podigli, a kojih, tih građevina, takođe više nema. Ta misao se s godinama širila, gradila jedan pogled na svet, i danas znam, odredila je i moj životni poziv. 

Kada je pre dvadeset i pet godina osnovan Sajam Sa(n)jam knjige u Istri, ja već punu deceniju nisam bio stanovnik Pule, međutim, Pula je stanovala u meni. Stanuje i danas. I dalje, posle toliko godina, prostore drugih gradova određujem pulskim distancama, pa tako mera za daleko je udaljenost od Arene do Verude, a za blizu od Đardina do Tržnice.  

Sajam Sa(n)jam knjige u Istri za mene je pitanje kontinuiteta sa gradom u kojem sam odrastao. Na kulturološkoj mapi Istre, Hrvatske, Evrope pulski Sajam knjiga je manifestacija visoke kategorije. Jezikom hotelijera rečeno, od pristojnog pansiona od pre dvadeset i pet godina, danas imamo hotel sa pet zvezdica. Dovoljno je samo pogledati listu gostiju, sva ta svetska imena među kojima ima i nobelovaca.   

Grad koji svoje postojanje meri ne stolećima, već milenijumima, jeste univerzimum po sebi, a oni koji u njemu žive samo su minute tog postojanja. Smenjuju se epohe, iščezavaju civilizacije, ali neki gradovi opstaju. Nikada neće umreti gradovi koji svoj otisak imaju u literaturi, počevši od Troje koja je otkrivena zahvaljujući jednoj knjizi – Homerovoj Ilijadi, preko Džojsovog Dablina, Trsta Itala Zveva, Berlina Alfreda Deblina, Istambula Orhana Pamuka, Sarajeva Miljenka Jergovića… 

Gradovi su nastali kao posledica kulture, i to kao rezultat kultivisanja određenih biljaka. Kultura (colere) na latinskom znači uzgajanje i zaštitu. Uzgajanje i negovanje biljaka označava rastanak sa nomadskim životom i početak civilizacije. Tako su pre sedam hiljada godina nastali Biblos u Libanonu, Argos u Grčkoj, Alepo u Siriji. Ali, sa nastankom gradova vršeni su i napadi na njih. Od Jerihona pre devet hiljada godina, Vavilona ili Troje nešto kasnije, pa do današnjeg Alepa, prekjučerašnje Hirošime, jučerašnjeg Sarajeva. Gradove ruše varvari zbog blaga nagomilanog u njima. U tim rušenjima, varvari uspevaju da odnesu dugotrajnije ili kratkotrajnije pobede, ali ne i da sasvim ubiju prometejski duh. Jer, čak i kad nestanu živi svedoci, sećanje je pohranjeno u knjigama. Zato su knjige branitelji gradova, čvršći i od najčvršćih zidina. 

Dok sam pisao svoj prvi roman Via Pula, i u tadašnjoj Naučnoj biblioteci lutao dubinama prošlosti našega grada, ja sam zapravo nastavljao ono putovanje šestogodišnjaka, koji se uputio da “Kod Mariči” kupi kruh. Otada je prošlo trideset godina tokom kojih sam napisao još deset romana, ali ja i dalje u drugim gradovima prepoznajem pulske ulice, i mogu zimi da dozovem miris bure sa “lungomara”. Jer, ako si Puležan, iz Pule nikada ne možeš otići.

Proglašavam jubilarni 25-i Sajam Sa(n)jam knjiige u Istri otvorenim.

Dobrodošli!

Dragan Velikić 05. 12. 2019.

Mamma mia, epifanija!

Dnevnik jednog penzionera/57

 

Alem Ćurin 04. 12. 2019.

Hasan s tržnice

Objavljeno 29.9. 2006.

 

Hasan Hadžihajdić živio je na drugom katu jedne novozagrebačke zgrade. U ponedjeljak se popeo na sedmi, skočio i nema ga više. Bio je visok, suhonjav i koščat, bit će da je navršio šezdeset i koju. Do 1990. radio je kao milicioner. Kada je došla demokracija, njega je potjeralo s posla. Nakon toga je radio na utrinskoj tržnici. Vukao je za sobom mala kolica s najlonskim kesama, kojima je snabdijevao trgovce na štandovima. Poznavao sam ga otkako sam došao u Novi Zagreb, nekih desetak godina. 

Hasan Hadžihajdić rodio se u Bijeljini, ali je rano otamo otišao. Sve svoje odrasle godine proveo je u Zagrebu. Nikada nije poprimio naglasak i način govora, ali je po svemu drugome bio srođen s ovdašnjim ljudima. Bio je drag čovjek, sa svima dobar i svakome čestit. U Bijeljinu je nakon rata rijetko odlazio. Možda koji put, samo da obiđe očevinu i prohoda gradom.

Jedina veza s Bosnom bile su mu novine. Nekako ih je nabavljao, s nekoliko tjedana zakašnjenja, i onda bi me jutrom sačekivao da prokomentiramo vijesti koje su njemu bile svježe, a meni već odavno stare. Novosti iz Hrvatske ili iz svijeta rijetko bi spomenuo. One su mu bile poput meteoroloških prilika, na koje čovjek niti može utjecati, niti zbog kiše i sunca snosi neku krivnju ili odgovornost. Iako je bio dobar građanin zemlje u kojoj je zasnovao obitelj, Hasan Hadžihajdić nije Hrvatsku doživljavao kao zemlju u kojoj se njega za nešto pita. A svijet je za njega bio daleka i mahom imaginarna stvarnost, nekakav cyber space, o kojem se teško može i misliti.

Upoznali smo se tako što mi je prišao kada me je prvi puta vidio na tržnici. Predstavio se i u nekoliko rečenica rekao sve ono što će i desetak godina kasnije biti uglavnom sve što ću o njemu znati. Nije bio ni prvi ni zadnji koji mi tako prilazi, ali Hasan Hadžihajdić se, ipak, razlikovao od drugih, jer on nije bio samo Bosanac koji sreće drugoga – pa još poznatoga – Bosanca i obavlja ritual koji nema nekoga dubljeg smisla. On je ozbiljno vjerovao kako u tom upoznavanju postoji za obojicu, a onda i za našu ljudsku suštinu, neka važna i duboka duhovna korist. Vjerovao je da na takav način ljudi jedni drugima postaju zaštitnici.

Kada bi mi izašla nova knjiga, morao sam je njemu pokloniti. Kažem – morao, jer bi me on zamolio da to učinim. U početku me trebao zamoliti, a onda sam nekako shvatio kako je red da to bez Hasanove riječi učinim. On bi knjigu pročitao pa kad bi se poslije sreli, on bi se čudio, divio i hvalio. Vjerojatno primjećujete kako mi je bilo malo naporno sve to. Previše je bilo ljudi oko nas, ušiju koje bi prisluškivale. Zaustavio bi me između pijačnih tezgi i započeo priču. Ne bi to dugo trajalo, ali svejedno danas moram reći da sam dvatriput okrenuo na drugu stranu samo da ga ne sretnem.

Civilizirani ljudi se od neciviliziranih razlikuju najprije po sramu. Necivilizirani su uvijek besramni. Moj nesretni drug Hasan Hadžihajdić imao je dušu i pamet sačinjene od najfinijega ljudskoga srama. Kad god bi se u Sarajevu okomili na Marka, a u zadnje vrijeme i na Ivana, Hasan je dolazio da mu pišem pismo čitalaca koje će on samo potpisati. Obećavao sam mu, ali nikada nijedno pismo nisam za njega napisao. Nisam mogao, jer mi se činilo kako je gadna prevara to ako Hasan potpiše riječi koje ću ja napisati, pa makar svaka riječ bila ista kao da je njegova rođena. Molio me valjda i dvadeset puta da napišem kakvo je dobro Marko za njega kao muslimana i za sve bosanske muslimane i Bošnjake učinio, a ja nisam imao snage ni da mu kažem zašto to ne mogu učiniti, nego sam onako lako i površno prelazio preko molbi Hasana Hadžihajdića, Bijeljinca iz Novoga Zagreba. Tako je htio da ga u pismu potpišem.

Pa iako je vjerojatno već znao da pismo neću napisati, on je nakon svakoga napada na ljude koje je volio i zbog čijega je vrijeđanja i omalovažavanja osjećao sram, ili ljudsku odgovornost, ponavljao svoju priču. Ako već neće biti pisma koje bi potpisao, onda barem da kroz moje uši prođe ono što je htio potpisati. Bio je tih i uporan, vjerovao je da sve to ima nekoga smisla i da sam treba pomoći onima koji su ga zadužili. Nikada nisam sreo nekoga tko bi na Hasanov način vodio računa o onome što duguje ljudima koje osobno i ne poznaje. Da ih je upoznao, odmah bi im bio dobar drug i vraćao bi im dugove kojih oni nisu ni svjesni.

U Hrvatskoj Hasan Hadžihajdić bio je manjina, a u Bosni ga više nije bilo. Pritom, svoj manjinski osjećaj on je vezao za zemlju iz koje je došao, dok ga je nacionalni i vjerski identitet tek činio odgovornim za druge i drukčije ljude. Svoje manjinstvo nije vezivao za svoje istovrsnike, nego je više bio usamljenik. Kada je tražio nekoga svoga, u životu ili u novinama, tražio je ljude iz Bosne koji su čuvali njegovu lijepu iluziju o toj zemlji. Po nacionalnosti ti su ljudi mogli biti ovo ili ono, njega to nije zanimalo, osim ako su njemu kao muslimanu, i svim bosanskim muslimanima, učinili neko dobro. Recimo, ako su svoju sudbinu vezali za Hasanovu sudbinu. Eto, to je njemu značilo najviše na svijetu.

Kada netko svojom voljom iznenada napusti ovaj lijepi i tužni svijet, pomišljaš kako je malo trebalo da ga zaustaviš. Možda tek zeru više brige za njega. Dobro znam da je bio dovoljno da mu se požalim, a nikada nisam, da nešto od njega zatražim, da ga na nešto obavežem za utorak, recimo da pripazi da ne nestane rikole ili matovilca prije nego što dođem na tržnicu, i Hasan bi sigurno preživio taj ponedjeljak. Ne bi on skočio sa sedmoga kata da je znao kako mi je nešto za utorak dužan. Ili da su mu, barem, iz Sarajeva dan ranije stigle novine u kojima bi napalo Marka ili Ivana, pa da ga opet spopadne sram i da me u utorak zamoli da pišem pismo koje će on potpisati. Sram razlikuje civilizirane od neciviliziranih. S Hasanom Hadžihajdićem umrla je jedna civilizacija.

Bio je visok, koščat i malo poguren u ramenima. Imao je gustu sijedu kosu, bošnjačku čehru. Njegova glava mogla je biti glava derviša, bista narodnog heroja u dvorištu osnovne škole, glava nečijeg amidže s predzadnjih stranica Oslobođenja i Avaza. Volio bi da mogu tačno opisati kakav je bio, tako da shvate oni koji ga nisu poznavali i da im sad bude kao meni. Svojim čestitim i plemenitim imenom Hasan Hadžihajdić htio je braniti ljude. Pusto je na utrinskoj tržnici bez njega.  

Miljenko Jergović 04. 12. 2019.

2084.

Dva poglavlja iz romana 2084.

 

3.

Ujutro su sačekali da kiša prestane i tek potom krenuli. Iza zgusnute sumaglice na horizontu dopro je zvuk crkvenog zvona. Označavao je podne. Starac je zastao, ukipio se, dok je pas zbunjeno gledao oko sebe, pa naćulio uho u pravcu odakle je dopirao zvuk. Kada je zvono utihnulo, nastavili su put. Presušeni potoci oživjeli su od kiše i svuda oko njih vijugale su zmije mutne, žućkaste vode. Nakon nekoliko sati pješačenja, ušli su u neko selo za koje je starac u prvi mah pomislio da je napušteno. Međutim, nije bilo. Policajci, njih dvojica, na čijim je uniformama preko prsa i leđa bio veliki bijeli križ, izišli su iznenada iza neke kuće i stali ispred njega. Kuća je bila napuštena. U njoj je nekada bila prodavaonica. Kroz prljava stakla, preko kojih je krečem bilo ispisano “X”, vidjele su se prazne metalne police između kojih je izrasla gusta paučina po kojoj su se crnjeli ostaci mumificiranih muha. Pas je zarežao na policajce i starac ga je umirio.

“Kuda ideš?” upita ga jedan od policajaca. Imao je preko lijevog obraza ružnu, gotovo ljubičastu mrlju veličine jabuke.

“Na hodočašće”, reče starac. “U Stolnik. Imam bolesnog sina.”

“Bolesna. Tako je ispravno”, reče policajac. “Moraš paziti na takve stvari.”

“Imam bolesna sina”, reče starac.

Pokazao im je kuvertu. Policajac je uzme od njega i pogleda žig župe. 

“Ne smije se otvarat”, reče starac.

“To znamo”, reče drugi, koji je dotada cijelo vrijeme šutio. “Ne brini.”

Policajac s mrljom na licu pozvao je nekoga radio-vezom, preko uređaja koji je izvukao iz futrole zakačene za kožni remen, izdiktirao starčevo ime i naziv župe, te bez riječi sačekao jedno vrijeme, s uređajem prislonjenim uz uho.

“Lijep pas”, reče drugi policajac, te priđe psu, pusti da mu ponjuši nadlanicu, pa se sagne i pomiluje ga po glavi, na što je pas veselo zacvilio.

“U redu”, reče policajac u radio-uređaj, te ga vrati natrag u futrolu. Potom vrati starcu kuvertu.

“U redu je”, reče. “Neka ti je Bog na pomoći.”

“Uvijek bio”, reče starac.

Izišli su iz sela i okrenuli prema zarasloj gradini iznad koje je započinjala visoka i gusta šuma, dok se lijevo od nje pružala gola i siva sutjeska kroz koju se probijala nadošla rijeka. Oblaci su se razišli i pomolilo se sunce. Popeli su se na gradinu i odatle se, sve dok nije pala noć, sporo probijali uzvodno, grabovom šumom koja se pružala lijevim rubom sutjeske. Potom su u mraku prošli širokim travnjakom po kojemu je rastao sivi vrijes i žutika i uspeli se na uzvišenje u čijem se središtu crnio golemi panj. Više se nije vidjelo i tu su morali zanoćiti. Starcu se učinilo da je noć pred njima beskrajno tamna i duboka, da su to, ako postoje, oni tamni predjeli noći u kojima nikada ne sviće i koje je katkada vidio u snovima. Jedne je davne noći iz sličnog predjela čuo nerazumljivo šaputanje iza kojeg je uslijedio krik, a da nikada nije saznao što se zapravo tamo dogodilo. A jednom, jednog od tih dana koji su iz današnje perspektive nalikovali jedan drugom kao jaje jajetu, ugledao je na licu noći, slične ovoj, pri bljesku munje, preplašena lica žena i djece. On je tada bio vojnik. Uperio je, u strahu, pušku u mrak i ispucao u tamni bezdan sve metke iz puške.

Uzvišenje je bilo obraslo bujnom paprati i starac im je mačetom prokrčio put do njega. Potom je sjeo na panj, dok se pas opružio uz njegove noge, na poleglu paprat koja je još uvijek bila topla od sunca. Skinuo je s nogu raspale cipele, izuo čarape, pa ih isprepleo i zacijedio. Negdje u šumi ispred njih bljesnulo je svjetlo, pa se sporo gasilo. Čuo se potom zvuk piljenja ručnom pilom. 

“Kradljivci drva”, pomisli starac.

Pas je podigao glavu i pažljivo osluškivao.

Starac je nešto kasnije, kada se odmorio, nasjekao u mraku mačetom gomilu paprati, pa potom legao na nju, prekrivši se dekom. Unatoč tome, cijelu noć ga je budila studen, i on se u tim trenucima sakupljao kao novorođenče, sve dok ga san ponovo ne svlada.

 

4.

Dani, koji su se monotono nastavljali jedan na drugi, kao bezlične godine, ili dugi nizovi metaka u redeniku, svi su odreda bili sivi i mutni. Bili su to dani u kojima su starac i pas posvećeno prolazili kroz stoljetne šume, spuštali se po kiši ili kroz maglu niz pustopoljine iz kojih je virio oštri sivi kamen, zaobilazili pašnjake po kojima je izrasla gusta, iscvjetala gladišika, hodajući rubom šume gdje je nije bilo, prolazili pokraj napuštenih vikendica koje su bile nalik jedna drugoj, kao glavice kupusa: sa svake je bio skinut i odnesen crijep, a pored većine su stajali ostaci zidanih roštilja i zarasle odrine vinove loze ispod kojih su nekada stajali stolovi. Ili pored zapuštenih groblja po kojima je iz visoke trave ili iza gusto izraslih smreka stidljivo provirivao hladni mramor, a u koja godinama nitko nije pokapan, niti je zalazio u njih, kojima je nakon dugih stoljeća istekao rok trajanja i koja su u tišini, zaštićena od pogleda, čekala neumitni kraj, koji je zapravo već bio došao, onog trena kada više nitko nije zalazio u njih, kada mrtvi iz njega više nisu imali živih kojima su nešto značili, pored groblja, dakle, velikodušno prepuštenih paprati, gladišiki i smreki. Gazili su preko strnika s kojih su bili podignuti raž ili ječam, prelazili proplanke ili guštike probijajući se kroz paprat mokru od rose ili kiše koja ih je neprestano pratila, zalazili u šumarke u kojima je pas zastajao pored prvog stabla, podizao nogu i zapišavao ga. A jednom su, s ruba litice, pratili zloslutno kruženje orla u visinama, iščekujući trenutak u kojem će se survati u dubinu i ustremiti na žrtvu, dok je pas pritom bezubim ustima povremeno lajao na njega. A jednom, opet, u sumrak jednog od tih dana, iz magle je pred njih izletjelo nekoliko izbezumljenih ptica koje su se tik ispred njih, kao da su najednom našle pred zidom, podigle uvis i nestale u plavičastoj magli koja se nešto dalje miješala s tamom.

Jednom, pred zoru, starac je sanjao kako je izgubio kuvertu u kojoj je bio zagovor. Sanjao je zapravo kako stoji ispred raspela s kojega ga gleda dobroćudno Pukovnikovo lice, dok panično pretražuje džepove tražeći kuvertu. Potom se probudio i uspravio uz stablo. Pas je pridigao glavu, naćulio uši, a zatim, umiren, spustio glavu i sklopio oči. Starac je zavukao ruku u unutarnji džep kaputa i napipao kuvertu. To ga je umirilo. Ubrzo je ponovo zaspao, čvrstim i dubokim snom, u kojemu nije bilo ničega: demona, noćnih mora ili utvara iz davnih, potrošenih godina koje su nekada obećavale, budile nadu.

Sedmog ili osmog dana putovanja, nebo se razvedrilo i ugrijalo je sunce. Dio puta pred njima vodio je kroz rijetku šumu u kojoj se nazirao niz pocrnjelih panjeva po kojima je sa sjeverne strane rasla pljesniva mahovina. Pas je, kada su zašli u šumu i prošli pored prvog panja, nakratko zalajao na njega, potom mu neodlučno prišao, njuškao ga jedno vrijeme, pa zapišao. Prošli su potom pored usnulog jezera čije su vode bile zelene od nekog smeća koje je nepomično plutalo po površini. Pas je krenuo prema njemu, ali ga je starac zaustavio. Zaobišli su u širokom luku jezero, pa zastali nekoliko kilometara dalje, na rubu ambisa ispod kojeg se kovitlala magla, pogleda uprtog u daljinu iza koje nije bilo ničega. Starac je u blizini pronašao kamen veličine ljudske šake i bacio ga u slijepu provaliju, osluškujući kada će pasti. Međutim, nije čuo nikakav zvuk. Morali su se vratiti nekoliko kilometara unatrag, potom skrenuti ulijevo i tako izbjeći provaliju na čijem su rubu sat vremena ranije pobožno stajali, ispunjeni nijemim strahopoštovanjem.

Predvečer, devetog dana putovanja, u daljini su, duboko ispod, ugledali Stolnik, grozdove sivih zgrada i rijeku koja ga je dijelila na dva dijela, dok su nad tamnim krovovima pokroviteljski bdjele horizontale zaboravljenih građevinskih kranova. Prošli su, zatim, kroz opustjelo selo, gdje je u jednom trenutku na put ispred njih istrčala maloumna djevojka. Suludo se kikotala, pa potom podigla majicu i otkrila teške nabrekle dojke s kapljicama mlijeka po bradavicama. Starac je zurio jedno vrijeme u njih, pa postiđen spustio glavu i ubrzao korak, dok se djevojka kikotala za njima groktavim smijehom, držeći sve vrijeme podignutu majicu. Iz jedne od kuća začuo se dječji plač. Pas je podigao uši i kratko zacvilio.

Prošli su selo i zanoćili u ruševinama tvornice čiji je jedan dio nekada davno gorio. Vjetar i kiše isprali su garež s masivnih betonskih zidina i urušenog krova koji je na jednom mjestu pokleknuo unutar betonske školjke. Odlučio je psa ostaviti tu, jer se bojao povesti ga sa sobom. Kružile su priče o stotinama agresivnih pasa lutalica koji se kriju u ruševinama uz rijeku, a uz to, nije bio siguran smije li uopće uvesti psa u grad. Mačetu je također ostavio tu, sakrio je ispod provaljenih podova, u kutu prostorije, pokraj gomile smeća po kojoj su predano rovali plahi štakori. Svoju jutenu vreću objesio je visoko na limeni zid. Pretpostavljao je da se štakori ne mogu uspeti do nje. U jednom se trenutku na nebu, na dijelu gdje je krov bio provaljen, pojavio puni Mjesec i pas se prenuo, podigao glavu i tiho zarežao na njega, kao na sumnjivog uljeza.

Tu je noć ponovo sanjao suprugu. Njezino lice je i ovaj put bilo ispod vode. Dozivala ga je. Usne su joj se nečujno otvarale i zatvarale, kao u riba, a mjehurići zraka, umjesto riječi, dizali su se do površine i tu se gubili. Nije se više sjećao njezina lica i nije bio siguran je li lice koje je godinama viđao u snovima uistinu njezino ili su ga stvorile nepouzdane naplavine sjećanja.

 

Josip Mlakić 02. 12. 2019.

Stražara br. 13

*

Sjena je živa i Sofija zna da od nje ne može pobjeći. Zidovi sobe je ne mogu upiti, niti mrak progutati. Svejedno navlači pokrivač preko glave. I tamo osjeća njezin miris. Impregnirani pružni pragovi rastopljeni na suncu. Masnoća krute tkanine radnog odijela. S tim mirisom liježe i budi se. 

Zna sve kako ide. Tračak žute svjetlosti prepolovi mrak. Stražara lagano zadrhti. Pisak lokomotive je silovit, ona ga poznaje, ali je još uvijek udaljen. Svjetlo je sve jače. Ispuni sobu treptajima. Lome se o stakla na vitrini, po šalicama i čašama. Zveket je sablastan. 

Vlak razorno protutnji. Stakla napeta. Na granici pucanja. Sofija zna da nijedno nikad nije puklo, ali u glavi se rasipaju na tisuće komadića, krov stražare se urušava. Na onom mjestu pod kojim leži. 

Svjetlost se ugasi i zvuk se pretvori u jednolično šištanje. Tijelo joj se smrzne. Ne može rastvoriti sitne šake. Iz suhog grla ne izlazi glas. Na škljocanje željezne brave Sofijine oči progutaju trepavice. Ostat će tamo dok sve ne bude gotovo.  

Čizme ostanu razvezane nasred hodnika. Pločice su hladne. Kanta metalna. Voda pljusne kratko. Nekoliko puta. Mokri prsti kroz kosu. 

Koraci su gotovo nečujni. Sofija ih broji. Jedan, dva, tri, četiri, pet… Toliko ih je od vrata do njezinog kreveta. Pokrivač sklizne s lica. Spavaćica se na vratu zavija u omču. Tamo su dahtaji duboki. Sofija ne diše. Vlažna kosa na licu. Hladna i skliska. Ruke se zažare. Razdiru i prže kožu među nogama. Tako cvrlji dječji dlan naslonjen na peć.

Razvezuje se remen. Izlizana koža i metal. Oslobađa ustajao vonj.

U utrobi joj ostavlja užarene šipke. U ušima puževe.

Plahta je sluzava kaljuža. 

Zadnji uzdah je uvijek dubok. Pun olakšanja. Sofija ne mrdne.

Broji korake još jedanput. Jedan, dva, tri, četiri, pet… 

I kad otvori oči ne razabire ništa. Žute točke su svjetlucave. 

Sofija spusti spavaćicu. Gurne je među noge i ublaži bol. 

Čuje kako se zatvaraju vrata majčine sobe. Okrene se prema zidu. Nos zabije u hladni kreč.

Mrak utihne. 

*

Sofija čeka da se kapija na groblju zatvori. Pogled joj je uprt u rastopljene žute svijeće zabodene u suhu, sipku zemlju. Sunce žari, ruže neće dugo zadržati svježinu. Križ je hrastov. Slova bijela. Plastična. Jozefina Vila (1952.-1994.). Svi su križevi nad svježim grobovima napravljeni istom rukom.

Iako su joj oči crvene, a tanka koža oko očiju ljubičasta, Sofija nijednom nije zaplakala. Ni kad su sanduk spuštali u raku. Sjena je titrala pored nje. Više nije mirisala na rastopljene pružne pragove, nego na vlagu i hladnu zemlju. Stiskala je hladne, znojne šake. Sofija pomišlja da su rovovi golemi krtičnjaci i da na zidovima bez svjetlosti ne može zatitrati sjena.

Crna majčina haljina joj pristaje. Tijela su im istih obrisa. Majčine crte na Sofijinom licu. Blago spuštene obrve, sive oči. Kosa joj je nešto svjetlija, skupljena na potiljku. Vrele kapljice znoja šište na koži. 

Tek kad glasovi zamuknu Sofija se spusti do kapije. Hrđavi metalni križevi. Ruke obriše o haljinu. Groblje je na brežuljku i do stražare vodi uski put. Obje strane u rascvjetanim čičcima i nježnim makovima. Gnijezda žutovoljki pod oštrim korovom prazna. Vrane i poljski miševi za sobom su ostavili samo pjegaste ljuske. 

S puteljka se jasno vide stražara i usijana pruga. Sofija pomišlja kako nijedan grob nije srastao u povijuše i sitne divlje ruže koliko stražara. Otrovni bršljan podvukao se pod zelenu fasadu i uspuzao sve do krova. Latice divljih ruža krhke su i blijede. Dok su vlakovi prolazili nezrele latice bi trunule na tlu. Sada se uspijevaju održati ako ne zapuše oluja ili padnu teške kiše. 

Stražara se dobro sačuvala u posljednjih nekoliko godina. Pogodio ju je samo jedan zalutali metak. Ispod zelene fasade crvena cigla. Okrugla razderotina. Stari prirodno. Boja se na nekoliko mjesta ogulila. Prozorski okviri rasušili. Drži se gospodski u odnosu na druge seoske kuće. Nekad bijelo okrečene s crvenim krovovima sada zapuštene i posivjele. 

Kad se s majkom doselila, bojala se spavati u stražari. Noćni vlakovi su tresli zidove i pokućstvo. Majka je rekla da trebaju biti zahvalne. Ženu s kopiletom ionako nitko neće. Uzaludno je skakati s tavanice, udarati šakama u stomak. A čuvari pruge su lijepo smješteni. 

Prugu nije smjela prelaziti, a za mirnih dana mogla je čuti žubor Bosne. Ljeti pljuskanje vode i vrisku djece što su se pela na nakrivljene vrbe i skakala u mutnu rijeku. Stajala bi nalakćena na prozor i promatrala visoke krošnje u sumrak. Čudila se kako iznad njih nema ničega. U selu nije bilo tornjeva, čak ni ptice nisu letjele tako visoko.

Na drvenim vratima bunara stajao je katanac. Kad bi se vrata otvorila, unutra je bio mrtav zrak. Pomišlja da je takav zrak i u rovovima. Majka je otvarala bunar i dugo zurila u svoj lik na površini. Sofija nije čula kad je voda pljusnula, ali je znala… U kući je nije bilo, a papuče su stajale uz ulazna vrata. Zamišljala je kako majka izlazi bosa i kakav je osjećaj na stopalima imao beton ispred stražare. Uski pojas trave uz bunar. Sofija se nagnula preko ruba. Na mirnoj površini vode zrcalio se majčin lik. Sofija ga je dodirivala prstima. 

Nije trebalo dugo da je izvuku. Kamene stjenke bunara su odjekivale. Udarci lubanje i struganje konopaca preko ruba bunara. Spustili su je u travu. Modrog, razderanog lica. Mokre, potamnjele kose. Spavaćica na vratu zavijena u omču. 

Stražara je otključana. Drvena, zeleno obojena vrata. Žute ruže na pločicama u hodniku ispucale. Fuge pocrnjele. Uz drveni ormarić razvezane čizme. Gvozdena kanta s vodom. Sofijine se šake stiskaju. Hladne i znojne. Otvori vrata kuhinje. On sjedi na Sofijinom krevetu. Glave oslonjene na bijelo okrečen zid. Dijeli ih pet koraka. 

*

Kiša je otkinula posljednje latice ocvalih makova. Gole kapsule pognute i vlažne. Večer se spustila na krov stražare br. 13. Sofija je u majčinoj sobi. S kreveta gleda u strop, u prašnjavi rascvjetani luster. Na noćnom ormariću gori svijeća zalijepljena na tanjurić šalice za kavu. Svjetlost je nježna i žuta. 

Crna haljina prebačena preko stolice. Uniforma puna vlage i hladne zemlje zgužvana na podu. Spavaćica joj se na vratu zavija u omču. Oči su mu dva crna bunara. U njima Sofija vidi majčin lik. 

Skreće pogled. 

Na zidu zatitra sjena. 

Magdalena Blažević 01. 12. 2019.