Petak uveče, šetam Vilsonovim. U bašti restorana tamburaši: “Govori se da me varaš / i da ćeš me ostaviti / a znaš dobro da sam bolan / i da neću ozdraviti.“ Sjedam u baštu i naručujem pivo.
Da je ovdje, otišao bih kući i rekao: “Hajde, spremi se, vodim te na jedno mjesto.“ “Gdje“, upitao bi. “Nije bitno, hajmo“, rekao bih. Obukao bi se nabrzinu i izašli bismo i polako šetali, on s rukama na leđima, ja usporavajući korak, i došli bismo do bašte. Onda bismo sjeli, on bi naručio vinjak, ja pivo. On bi zapalio, ne bih mu branio da puši, svi smo mu branili, nismo trebali. Zapalio bih i ja s njim. Otpuhivali bismo dimove, polako, pred očima bi nam tekla bujica šetača pod krošnjama drveća kojem ne znam ime, nikad nisam naučio raspoznavati drveće, žuborila bi Miljacka među pjesmama, a pjesme bi se redale: “U tem Somboru“, “Fijaker stari, “Moja mala nema mane“, “Kada padne prvi sneg“…
Klimnuo bih glavom konobaru, pokazao na njegov vinjak i na svoje pivo – hajmo sve ponoviti – i pitao ga: “Kako ti pjevaju ovi?“ On bi rekao: “Odlično.“ On bi zapalio još jednu, ja ne bih više.
Med / Sezona lova na patke
Med
biti pčela;
imati jednu žaoku
sa kojom se treba braniti; i znati da
iako se odbraniš,
gineš
ili biti pesnik,
nemati žaoku
bez koje se treba braniti; i znati da
iako umreš,
živiš.
Sezona lova na patke
Tamo gde crnilo pod noktom opskrbi porodicu,
odatle sam ja.
na tim livadama videh lovce
što dvocevke duge, tiho pune.
iz visokih trava, na jug poleću
pirgave ptice.
još pri prvom zamahu krila, oko ih kroz nišan vreba,
a već pri petom,
oborene leže na tlu.
jedna po jedna, padaju
i kvaču.
pomislim:
svakog uzletelog ranismo na početku, jer
ako ne mogu ja, nećeš ni ti.