Transkript razgovora koji je vodio Dragan Štavljanin, novinar Radija Slobodna Evropa iz Praga, za serijal povodom 100. godišnjice stvaranja Jugoslavije. Emisija je kao prva u serijalu emitirana 5.11.2018. i može se vidjeti na YouTube kanalu Radija Slobodna Europa (https://www.youtube.com)

RSE: Kazali ste da će stotu godišnjicu Jugoslavije obeležiti tek retki jugonostalgičari, predmet je analize makar dela istoričara i drugih eksperata. No, da je opstala, svakako bi bilo masovnih proslava kao u vreme kraljevine ili za 29. novembar kada je obeležavan Dan republike.

Takođe, da bi njen rođendan proslavili oni koji su je i razbili – nacionalističke vođe. To podseća na priču o komunistima, koji su proganjali vernike, a potom postali najveći vernici. Da li je reč samo o klasičnom kameleonstvu, dvostrukom moralu ili i patologiji?

Jergović: Možda je krivo to nazvati dvoličnim moralom. Čini mi se da je to više stvar nekog okamenjenog mentaliteta, koji postoji u ovim našim zemljama i svjetovima. Recimo, meni često pada na pamet jedna stvar: zbog čega nikad niko nije pokrenuo inicijativu da se objave knjige članstva u Savezu komunista Jugoslavije (SKJ)? tko su sedamdesetih ili osamdesetih godina bili partijski sekretari – od onih najnižih, do onih članova centralnih komiteta i tako dalje. Ko su bili obični članovi? Zašto se jednom nije, u bilo kojoj od ovih naših smiješnih etno-nacionalističkih zemalja, pokrenula inicijativa da se objave liste članova SKJ?

Mislim da bi to bilo jako važna stvar. Naprosto da se zna ko je bio član te partije. Ne zbog neke represije ili divljenja, nego jednostavno da bi se znalo tko je kad gdje bio i u šta se neko u sljedećoj epizodi premetnuo.

Naš problem je to što su se ljudi premetnuli, napravili samo jedan salto i nastavili dalje svojim putem: dojučerašnji komunisti, kao današnji veliki nacionalisti i, naravno, veliki vjernici. U tom smislu, da, naravno, stogodišnjicu Jugoslavije bi personalno ove godine slavili ovi ljudi koji se danas Jugoslavije najviše groze.

RSE: I radili na njenom razbijanju.

Jergović: Da, da. I ne samo da bi je baš oni slavili, nego bi istovremeno slavili i onu godišnjicu koja pada dva dana ranije jer 1. decembra će bit 100 godina Jugoslavije, a 29. novembra će bit 75 godina nove Jugoslavije.

Taj datum iz perspektive naših zemalja, iz perspektive naših identiteta i kultura, čini mi se i važniji od ove stogodišnjice. Naime, između 1. decembra 1918. godine ne postoji neka baš sasvim jasna razvojna linija do nas današnjih, ali od tog Drugog zasjedanja AVNOJ-a, pa do nas današnjih, postoji vrlo jasna razvojna linija. Postoje države u kojima živimo, a koje su bile nacrtane na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Postoje provizorne granice tih država i jasno razgraničeni nacionalni identiteti. Mi, dakle, danas, koliko god bili antikomunisti i antijugosloveni, zapravo živimo tekovine II zasjedanja ANVOJ-a.

RSE: Ko bi bili partibrejkersi da je Jugoslavija opstala?

Jergović: Mislim da bi partibrejkersi također bili ovi današnji partibrejkersi. Mislim da bi, recimo, Oliver Frljić opet bio skandal majstor i proizvođač nečega što bi strašno vrijeđalo osjećaje tih velikih Jugoslovena i slavljenika. Neki pisci, novinari, neki Teofil Pančić, to bi bili ljudi za koje bi se govorilo da kvare zabavu, a koji bi, zapravo, radili isti posao koji rade i danas.

RSE: Dakle, kritičari postojećeg stanja, oni koji su smatrali da je demokratsko pravo omogućiti ispovedanje vere za vreme socijalizma, ali su se potom zgražavali nad klerikalizacijom balkanskih društava.

Jergović: Da, naravno. Ovi veliki današnji vjernici, kao u ono doba veliki partijski sekretari, bili aktivni borci protiv slobode vjeroispovijesti. Među današnjim nacionalistima i klero-nacionalistima nemate liberale iz osamdesetih, nemate pripadnike onih takozvanih mekih ili reformatorskih struja iz SKJ. Ti „reformatori“ iz onog doba su u međuvremenu, ili nestali sa lica zemlje, ili su se pretvorili u velike neprijatelje ovoga današnjeg vremena i „savršenih društava“ u kojima živimo.

RSE: Ima nekoliko epizoda sa disidentima u Srbiji koji su kasnije postali nacionalisti.

Jergović: Pitanje je koji disidenti? Većina njih, koji su postali veliki nacionalisti devedesetih i dvijehiljaditih, zapravo su bili nacionalisti i sedamdesetih i osamdesetih. Nije Dobrica Ćosić bio neki uzorni evropski liberal, niti je u krajnjoj liniji bio srpski liberal iz 1972. godine, pa da bi se tu nekakva promjena dogodila. Niti se dogodilo to da Latinka Perović postane nacionalista.

RSE: U jednom od radova pominjete interesantnu epizodu koja je prethodila stvaranju Jugoslavije, takozvanu ‘pijanu novembarsku noć’, kada je tada nepoznati Miroslav Krleža narušio idiličnu čajanku, na kojoj su austrougarski oficiri, koji su bili Hrvati i Slovenci, među njima i Slavko Kvaternik, dočekali srpske oficire.

To podseća na scenu iz „Marije Antonete“ Štefana Cvajga, kada zaručena Marija Antoaneta putuje iz Beča u Pariz. Tom prilikom je na granici dve imperije, na jednom od malih nenaseljenih ostrvaca na Rajni, dakle na ničijoj zemlji, na granici austrijske imperije i Francuske – sagrađen jedan drveni paviljon za ceremoniju. Dakle, dva predsoblja na desnoj strani Rajne, kuda će Marija Antoaneta ući još kao nadvojvodkinja, te dva predsoblja na levoj strani Rajne, odakle će ona posle ceremonije izaći kao dofina Francuske, a u sredini velika dvorana za ceremoniju u kojoj će austrijska nadvojvodkinja konačno postati francuska prestolonaslednica.

Među znatiželjnim mladićima, koji su razgledali pripremu ceremonije, bio je i Gete, koji je opazio šta okačeni gobleni prikazuju: u stvari, za svadbenu svečanost najnepodesniju legendu koja se uopšte da zamisliti, priču o Jasonu, Medeji i Kreusi, neuporedivi primer kobne udaje. „Šta“, uzivkuje genijalni mladić. „Zar je dopušteno da se jednoj mladoj kraljici, na prvom koraku njenog ulaska, tako nepromišljeno iznosi pred oči primer najgroznije svadbe koja se možda ikada desila?“

Opšte je poznato šta se kasnije desilo sa Marijom Antoanetom.

Da li je ova epizoda iz 1918. već simbolički nagoveštavala da nova zajednica nema veliku budućnost jer su se, kako često tvrde u Srbiji, u njoj našli narodi koji su međusobno ratovali, nisu se dovoljno poznavali i, štaviše, u nju ušli iz različitih motiva, neiskreno. Srbi su doživljavali Jugoslaviju kao proširenu Srbiju, a Hrvati i Slovenci kao provizorij da bi se spasili od teritorijalnih pretenzija Italijana? Kao što je govorio Valtazar Bogišić, „što se grbo rodi, vreme ne ispravi“.

Jergović: Problem je u tome što mi tu cijelu stvar interpretiramo kao ljudi koji dolaze nakon nje. Interpretiramo je iz perspektive njene propasti, a ono što je propalo, vjerovatno jeste bilo propadanju sklono. Ta Krležina pijana novembarska noć 1918. godine, jako je dobar esejistički tekst i savršen skandal, koji se dogodio u centru Zagreba, u Sokolskom domu, gdje se danas nalazi Kazališna akademija, što je takođe vrlo zanimljivo, a događaj je vrlo jednostavan.

S jedne strane, dolaze srpski oficiri, puni osjećaja vlastite nadmoći, neke unutrašnje slave, puni pobjede. U njihovim glavama vjerovatno jest to da prave neku Jugoslaviju koja će, ovako ili onako, biti neka veća Srbija.

S druge strane su austrougarski oficiri na čelu sa pukovnikom Slavkom Kvaternikom, koji se prethodno u Srbiji borio protiv srpske vojske. Iako, više nego što se borio, po svoj prilici je terorizirao preostalo srpsko stanovništvo koje zaostalo za vojskom, koja se dala u povlačenje preko Albanije. Čovjek koji je, zapravo, izgubio rat od 1914. do 1918. Ali, kako se stvara jedna zbratimljena zajednica, on ne smije u tome ratu da bude poraženi i nastupa kao drugi dio tog velikog i, zapravo, potpuno lažnog zagrljaja. Taj Slavko Kvaternik sasvim sigurno nije bio ni za kakvu Jugoslaviju i računao je da bi tu nekoga trebao prevariti ili natpametiti. Taj Slavko Kvaternik će za 23 godine postat Pavelićev maršal, vojskovođa, tako će se zvati njegov čin u vojsci Nezavisne države Hrvatske (NDH). Postaće jedno od upečatljivijih lica onoga najstrašnijeg hrvatskog lica u njegovoj povijesti, dakle, lica ustaša.

Tako je simbolički nastajala Jugoslavija: od tih srpskih oficira koji nisu imali ni minimalnu svijest o tome da stvaraju nešto što će se razlikovati od Srbije i od ovih austrougarskih oficira, na čelu sa Kvaternikom, koji nisu imali ni minimalnu volju da sudjeluju u stvaranju bilo čega. Oni su samo imali volju da izađu neporaženi iz rata, koji su izgubili.

Kad tako gledamo stvari, vidimo da su pretpostavke za stvaranje te zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), koja će sa šestojanuarskom diktaturom postat Jugoslavijom, zapravo, bile i vrlo nesretne i vrlo nepovoljne i slutile su na katastrofu.

RSE: Da, to su oficiri, ali istovremeno su i političari imali svoje kalkulacije…

Jergović: Oficire sam spomenuo kao simbol i metaforu nečega. Jednaka stvar je bila i sa političarima. Nikola Pašić nije bio ni uvjereni, ni idealistični Jugoslaven. Zapravo, nije bio zapravo nikakav Jugoslaven, a on je tu državu stvarao.

RSE: Istovremeno, hrvatski i slovenački političari su se bojali teritorijalnih pretenzija Italije i to oličava i izjava Franje Tuđmana, da nije stvorena Jugoslavija, Hrvatska bi izgubila deo svoje teritorije. Sa druge strane, Stjepan Radić je kazao, povodom odlaska hrvatske delegacije u Beograd, da su Hrvati požurili kao „guske u magli“. Dakle, postojale su protivrečnosti, kalkulacije i nejasna orijentacija, a možda i neiskrenost sa svih strana oko budućnosti te države?

Jergović: To je bio nesretan trenutak koji se nakon toga produžio u neke uzalud potrošene godine i desetljeća do 1941. godine, koja su bila ispunjena akumuliranjem mržnje koja prethodno između Srba i Hrvata, zapravo, nije postojala. Taj period između 1918 – 1941. je bilo vreme akumuliranja zla, koje će 1941. godine, eksplodirati. To je u osnovi, meni se čini, najtragičnija okolnost te prve Jugoslavije.

Ni Prvi ni Drugi svetski rat kod nas nisu završeni

RSE: To zlo, u raznim oblicima, i dana danas provejava

Jergović: Zbog toga što Drugi svjetski rat, kao ni Prvi svjetski rat, kod nas, zapravo, nije ni završen, kao, uostalom,  ni ovi ratovi devedesetih. Mi smo vrlo vješti u započinjanju ratova, uskakanju u tuđe ratove i u tuđe vojničke čizme. Ali, izlazak iz rata je nešto do čega se ove zajednice, političke i kulturne elite još uvijek nisu uzdigle. Mi nismo na toj civilizacijskoj razini da izađemo iz rata.

RSE: Prave se primirja, taktičke prirode, ali se suštinski ne radi na uklanjanju uzroka ratova.

Jergović: I nastavlja se živjeti kao da rat još uvijek traje.

RSE: Teško je obeležavati datum nastanka zemlje, kada ne postoji saglasnost ni o čemu, pa čak ni o tome kada je nestala. Kada je, po Vama, Jugoslavija konačno nestala i formalno i simbolički?

Jergović: Teško je to reći i to niko neće moći tačno ustvrditi. Meni se čini da se Jugoslavija definitivno raspala sa onim Miloševićevim upadom u monetarni sistem, ako se sjećate tog događaja. To je zima 1991. godine, malo nakon Nove godine, tad je zapravo cijela stvar pukla, zemlja se raspala, odnosno očekivao se krvavi nastavak njezinog raspada.

Mislim da se Jugoslavija nije raspala u ratu, nego prije rata. To što se događalao u ratu je bilo nešto drugo. To je, sa jedne strane, bila agresija onih koji su pod svoje uzeli JNA, i, sa druge strane, koliko god se to nekom ne sviđalo, to je bio i građanski rat. I, kako je moderno u Hrvatskoj reći – i agresija Srbije i građanski rat.

RSE: Neki istoričari smatraju da se Jugoslavija raspadala po fazama mnogo pre toga. Pominje se Titov govor 1962. godine, da će sve otići jednog trenutka bestraga. Zatim njegov odgovor na pitanje Svetozara Vukmanovića Tempa, negde krajem sedamdesetih, „šta će biti sa Jugoslavijom kada tebe ne bude“, na šta je Tito je rekao, „nema više Jugoslavije“. Dakle, ona je nekako umirala na rate, ili se raspala kada je Tito umro?

Jergović: Nisam baš u to siguran. To je kao kada čovjek siđe sa uma, pa se onda analizira kako je i u njegovoj mladosti bio već malo luckast. Ne, mislim da te stvari nemaju veze. Mislim da se Jugoslavija raspadala posljednje četiri godine svoga postojanja, a da su prije toga bili neki događaji koji su zloslutno ukazivali da će do toga raspada u jednom određenom trenutku doći, to jest da će do toga raspada doći u onom trenutku kada se ta zemlja pokuša demokratizirati.

Pri tome, mislim da se o još jednoj stvari treba voditi računa. Nije problem u tome što se Jugoslavija raspala, niti bi to i za koga bio problem, kao što recimo za Čehe i Slovake nije neki preveliki problem što se Čehoslovačka raspala. Problem je ono što je iza tog raspada nastalo: nastao je rat i rođena društva, koja se u određenoj mjeri hrane mržnjom, koja je u tom i u prethodnim ratovima proizvedena.

RSE: Izjavili ste da će se Jugoslavija konačno raspasti kada više ne bude nikoga od nas koji tu zemlju pamtimo. U kom kontekstu to može da se desi?

Jergović: Da. Iako je ta rečenica pomalo pjesnička i samim tim nije baš ni sasvim precizna. Jugoslavija bi se mogla potpuno raspasti tek onda kada bi, naravno, pomrli svi oni koji su se u njoj rađali i živjeli, ali i kada bi se desila sljedeća vrlo važna stvar.

Kada bi, što nije neki problem, bila prebrisana sva prethodna povijest, na čemu se radi, kada bi bili prebrisani svi partikularni identiteti. To znači kada bi ovi Srbi prestali biti ovi Srbi; ovi Hrvati – ovi Hrvati; ovi Bošnjaci – ovi Bošnjaci i tako dalje. Takođe, kada bi se dogodila još jedna vrlo važna pretpostavka, a to je ako bi se jezici ovih naroda udaljili do međusobnog nerazumijevanja. Dok god postoji minimum međusobnog jezičnog razumijevanja – a mi na žalost ili srećom živimo u potpunom razumijevanju – do tada Jugoslavija postoji kao fantom i određena društvena prijetnja.

RSE: Može li se to desiti?

Jergović: Ne znam, niti se time kanim baviti. Mislim da ne bi bilo dobro za Srbe, Hrvate, Crnogorce, Bošnjake i ostale, kada bi počeli govoriti nekim drugim jezicima, koliko god bi to možda dovelo do kraja Jugoslavije. Zamislite koji bi to raj za nacionaliste nastao, kada bi sutra Srbi progovorili ruskim ili staroslavenskim, Bošnjaci turskim, kada bi Hrvati progovorili, ne njemačkim, ali engleskim. To bi bilo „savršeno rješenje“ svih postjugoslavenskih kriza.

RSE: Rekli ste da je Jugoslavija velika priča koja treba biti ispričana, a ne zaboravljena. Koji su glavni elementi te priče koju treba ispričati?

Jergović: To je užasno teško i složeno pitanje. To je kao da me pitate koji bi bili elementi velike priče o Austrougarskoj. Ta velika priča o Austrougarskoj se pokušava ispričati – u celini i svim svojim varijetetima – već punih sto godina. Pričaju je najveći svjetski pričači, pripovjedači, pisci i filmski režiseri.

Što se tiče priče o Jugoslaviji, nju se, zapravo, ne usuđuje pričati niko ili se pokušava pričati kao neka nostalgična, bolećiva priča, što je jako loša stvar. Ništa nije tako loše po želudac, kao prezaslađena jugonostalgija.

Koji su elementi priče o Jugoslaviji? Oni su zanimljivi u svojoj proturječnosti i paradoksalnosti. S jedne strane, Jugoslavija je svojim građanima i narodima stvarala iluziju veličine. Iluziju o tome da je to zemlja od 22 miliona stanovnika koja ima neku važnost u Evropi i svijetu.

S druge strane, to je, istovremeno, bila zemlja u kojoj parlamentarna demokracija nije postojala ni kao ideja, ni u svom začetku. Ona nije postojala čak ni na način na koji je postojala u istočnoj Evropi, gdje su živjeli neki disidenti, makar po zatvorima, koji su maštali o zemlji parlamentarne demokracije i održavali tu neku vatru višestranačkog sistema. Kod nas, kao što znamo, disidenti nisu postojali. Ili su postojali na dva načina: kao partijski disidenti i nacionalisti bliski idejama prethodnih kvislinških režima. Ono malo građanskih opozicionara prije rata, koji su preživjeli Drugi svjetski rat, biološki su odumrli u prvih deset godina postojanja nove Jugoslavije.

Dakle, Jugoslavija je imala taj paradoks da smo živjeli u nekoj, u odnosu na zemlje socijalističkog sovjetskog bloka, liberaliziranoj varijanti socijalizma. Od sredine šezdesetih se živjelo u zemlji u kojoj se mogao dobiti pasoš i otputovati u inozemstvo. Istovremeno, niti je postojala svijest o mogućnosti višepartijskog sistema, niti pravi disidenti, niti parlamentarna demokracija, niti ikakve pretpostavke za miran prelazak u sljedeću fazu istorijskog razvoja.

RSE: Slično se dešava sada i doživljajem socijalističke Jugoslavije. Uglavnom se anatemiše, a manjina je idealizuje.

Svojevremeno ste napisali da je ‘bila je poput ferarrija s nekoliko ubistvenih tvorničkih grešaka. Djelovao je fantastično, taj ferarri, dok je jurio niz autostradu, onako blistav i crven. A onda se u brzini raspao i razletio na sve strane, kao stari šporet”. Da li su te fabričke greške bile sistemske, da li je onda bilo neminovno da se takva tvorevina raspadne?

Jergović: Mislim da je to bila kombinacija sistemskih grešaka i svega onog što je proizlazilo iz načina na koji se ta zemlja dosta nesretno razvijala. Zanimljivo je da su velika jugoslavenska preduzeća, od kojih nekoliko u BiH, bila koncipirana potpuno po zapadnom i američkom obrascu. Sarajevski Energoinvest je funkcionirao kao američke firme i dolazio je do poslova u afričkim i azijskim zemljama, u konkurenciji sa velikim firmama, i sa Zapada i sa Istoka.

RSE: Ali su jugoslovenske firme angažovane zato što je Tito bio jedan od lidera nesvrstanih?

Jergović: Mislim da ne, nego zato što je to naprosto bila dobra firma, koja će dobro obaviti svoj posao. To je bilo amerikanizirano, pozapadnjeno. Cjelokupno jugoslavensko društvo je bilo pozapadnjeno, osim dvije strukture.

Jugoslavenska narodna armija (JNA) je bila zaostala i gotovo mentalno oštećena na način neke ostarjele sovjetske Crvene armije. Policijsko udbaške strukture su bile kao iz vremena 1948. godine. U osnovi, za krvavi element u raspadu Jugoslavije su krive te dvije nereformirane strukture. Da nije bilo takve Armije i takvih komunističkih tajnih policija po Jugoslaviji, stvar bi nužno izgledala drukčije.

RSE: Kazali ste da u vreme Jugoslavije nije bilo uopšte demokratije, ali je barem u poslednjoj deceniji njenog postojanja bilo više slobode nego danas, te da da Vam je važnija sloboda od demokratije. Na koji način su ljudi tada bili slobodniji a toga danas nema?

Jergović: To je naš današnji paradoks. Kada govorim da je bilo više slobode, važno je da se to kaže vrlo precizno. Mislim na desetljeća nakon Titove smrti, a pogotovo na drugu polovinu osamdesetih, kada je u Jugoslaviji zaista postojalo nezavisno i slobodno novinarstvo i moglo slobodno pisati i objavljivati sve o svemu ili skoro o svemu. Recimo do 1988, 1989. godine se nije baš tako moglo dirati u Josipa Broza. Nakon 1989. godine se moglo i o njemu pisati, ko je šta htio. U tom desetljeću se dogodio procvat kulture, objavljivane su neke važne knjige, prevedeno je praktično sve što je na Zapadu.

RSE: Ali nije li to bila posledica pomalo anarhičnog stanja, jednog prelaznog perioda iz sistema koji se raspadao, a novi je tek nastajao?

Jergović: Nazovite to kako hoćete, ali to je bio najslobodniji period kojeg moja generacija pamti i to je bio najslobodniji period koji će ove zemlje uopće upamtiti.

Još jedna vrlo važna stvar. To je bio period kada smo zaista bili najbliže Zapadu. To se najbolje moglo vidjeti preko rok muzike. Uzmite dvadeset ključnih albuma jugoslavenskog rokenrola i novog vala i stavite ih uz dvadeset ključnih evropskih albuma tog vremena, pa ćete vidjeti da smo mi bili dio tog svijeta, a danas ni na koji način nismo. Mi smo danas zaostali za istočnom Evropom, a kamoli za zapadnom.

RSE: Istoriju Jugoslavije su na različite načine obeležili kralj Aleksandar, Ante Pavelić, Draža Mihailović, Tito, potom Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Šta ove ličnosti povezuje a šta razdvaja, osim političkih uverenja?

Jergović: Zaista ne znam šta bi ih povezivalo. Mislim da je ipak najuputnije govoriti o svakome pojedinačno i pri tome pokušavat govoriti o ljudima, pa čak i kada su velike istorijske ličnosti, u kontekstu njihovih epoha, a ne iz perspektive našeg vremena. Ako o njima govorimo iz naše perspektive, jednostavno nam ništa neće biti jasno i na neki način ćemo falsificirati istoriju.

RSE: Kralj Aleksandar je bio zagovornik integralnog jugoslovenstva, Tito bratstva i jedinstva. Obojica su bili Jugosloveni sa različitim ideološkim predznacima. Ante Pavelić Draža MIhailović su za vreme Drugog svetskog rata bili saradnici okupatora  i više od toga. Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su bili nacionalisti u osamdesetim godinama. Dakle, svaki od njih je u određenoj epohi ostavio svoj pečat.

Jergović: Ali, mislim iz naše perspektive danas, da su možda zanimljivije priče o velikim gubitnicima iz tih epoha, nego o velikim ličnostima, svejedno da li su velike u pozitivnom ili negativnom smislu.

RSE: Da li su sve pomenute ličnosti gubitni?

Jergović: Ne, izgubili smo i mi sa njima.

RSE: Kralj Aleksandar je ubijen relativno mlad, Tito je umro misleći da je stvorio neprolazno delo koje se, međutim, ubrzo raspalo.

Jergović: Kralj Aleksandar je ubijen relativno mlad i sljedećih pet-šest godina je bio oplakivani vladar. Nakon toga je zaboravljen. Tito je umro kao neprikosnoveni vladar jedne srednje velike zemlje od 22 miliona stanovnika. I jedan i drugi su bili dobitnici.

RSE: Da, ali nije li na neki način paradoks, pa i tragedija, pre svega u Titovom slučaju. Bio je neprikosnoveni vladar jedne zemlje, smatrajući da je napravio trajno delo, a posle nekoliko godina, ne samo da se ta tvorevina raspala nego se na Tita u gotovom svim zemljama naslednicama gleda sa nipodaštavanjem.  

Jergović: To jeste naša tragedija, a ne njegova. Osim toga, činjenica da nas dvojica razgovaramo o njemu na ovaj način – 38 godina nakon njegove smrti – to znači da je on iz svoje perspektive, iz perspektive svoje epohe trijumfirao.

RSE: Pisali ste o Mihailoviću kao trodimenzionalnoj ličnosti, te da Vam je interesantniji od Miloševića i Tuđmana. Zbog toga su Vas optuživali za reafirmaciju četništva. Zašto je on trodimenzionalna a Milošević i Tuđman prozaične ličnosti?

Jergović: To je jedina stvar o kojoj ne želim govoriti, zbog toga što sam zbog izjave o Draži Mihailoviću, kao o potencijalnom književnom liku, doživio u Zagrebu tu vrstu progona, koju ne bih sebi u životu drugi put priuštio i koju substancionalno ne mogu ni razumjeti. Govor o književnim likovima, kao o stvarnim ljudima, prirođen je ili potpuno totalitarnim svijestima ili budalama ili i jednom i drugom. Volio bih da tu priču preskočimo ili da je pokušamo artikulirati na nekome ko će manje isprovocirati udbaške umove.

RSE: Zašto su recimo Milošević i Tuđman istorijski gledano kudikamo prozaičnije ličnosti?

Jergović: Nisu oni povjesno kudikamo prozaičnije ličnosti od bilo koga. Oni su literarno manje zanimljive ličnosti, o tome se radi.

Jedan Milošević je bio, navodno, sposobni bankar, ali, zapravo, vrlo sumnjiv partijski kadar nekog polustarinskog tipa, koji ne može naći svoje mjesto ni u književnosti, ni na filmu, osim kao neka simbolička figura. On je postao nacionalist kada je shvatio da će iz toga proizaći neka moć. Opio se srpskim nacionalizmom kao sredstvom vlastite moći. Pri tome je bio očito lišen svake empatije, bio je kao neko hladno i bezosjećajno dijete. Sa te strane, literarno potpuno nezanimljiv, jer sve što o njemu govorim malo podsjeća na karikaturu.

Slobodan Milošević je, zapravo, čovjek koga je u umjetnosti daleko najuspješnije, potpuno virtuozno, artikulirao Koraks. Treba samo pogledati kako je Koraks nacrtao Miloševića. Iz toga se može vidjeti šta je problem sa tim čovjekom, sa njegovom ličnošću, identitetom i zbog čega on nikada ne bi mogao biti lik neke iole suvislije proze, a da o dramskom tekstu ili o filmu i ne govorimo.

RSE: A Franjo Tuđman?

Jergović: Franjo Tuđman je bio karijerni oficir JNA. Bio je predsjednik sportskog društva Partizan. Djeca su mu se rađala u Beogradu. Dakle, bio je Beograđanin i, očito, nije baš bio rado i lijepo viđen u tadašnjim beogradskim oficirskim domovima, da ne kažem domovima JNA.

Naime, on, takav, očito među tim crnogorskim, bosanskim a vjerovatno i srpskim, to jest srbijanskim generalima, nije mogao doći do izražaja. Jednostavno, nije imao tu vrstu karizme, a samim tim, ni tu vrstu i mogućnost napretka. Onda se našao uvrijeđenim i napustio Partizan, taj Beograd i zahtijevao da mu se u Zagrebu pruži mogućnost da ima svoj institut, što je i dobio, kao i vilu.

Evo, zbog ovog svega Jugoslavija je, zapravo, jedna zemlja za kojom ne treba previše žaliti i prema kojoj ne treba biti pozitivno nekritičan. Naime, pukovnici i generali te vojske dobivali su po Zagrebima i Beogradima konfiscirane jevrejske ili „neprijateljske“ vile i stanove, i naseljavali su svoja Dedinja i Pantovčake. Ta činjenica – osim što je uvredljiva po slobodnog građanina – u njoj   leži i zrno propasti i što je otvorilo more krvi iz ratova devedesetih godina. Zbog toga Franjo Tuđman teško da bi mogao biti književni lik.

RSE: Balkanski lideri su skloni megalomaniji i nerealnom sagledavanju svojih mogućnosti. I kralj Aleksandar, i Tito, i kasnije Milošević. Retki su političari poput Vlatka Mačeka, koji nije hteo da se bori protiv Nemaca, ali ni da sarađuje sa njima, ističući da „kada se veliki tuku, malima je mesto pod stolom!“

Da li je megalomanija nastala iz potrebe da se „preko noći preskoče vekovi“ u razvoju, ili je to odlika nacionalnog karaktera, dinarskog tipa čoveka preke naravi?

Jergović: Možda nisam u pravu, ali meni se čini da je ta megalomanija rođena sa Jugoslavijom. Nisam siguran da je to postojalo prije Jugoslavije.

Prije Jugoslavije su Hrvati bili neka daleka i zaturena austrougarska provincija, iz koje su mogli izaći samo kao vojnici i oficiri tih raznoraznih zapadnih vojski. Tako su mogli doći do plemićkog položaja, određenog bogatstva. Mogli su postati, da se izrazim današnjim jezikom, samo na takav način, „face“ u Beču ili u Pešti. Ništa drugo što su oni radili, nije izlazilo iz njihovih provincijskih okvira.

S druge strane, Srbi su nakon ustanaka za konačno oslobođenje od turske vlasti u 19 veku, živjeli između udivljenja Beču i udivljenja viziji nekakve Rusije, koja se negdje daleko nazirala, ali u nekim svojim malim i skučenim okvirima. Onda su krenuli rasti u svojim ambicijama i vizijama, najpre sa balkanskim ratovima. Pri tome, balkanski ratovi su bili ratovi koji su se poveli protiv leša, protiv jedne mrtve carevine. Herojstvo balkanskih ratova je nešto što ne postoji, tu ne treba bit naivan, pa unositi neke vrijednosti koje ne postoje. Zapravo su Srbi uspjeli stvorit modernu Srbiju zato što je Turska i onako već bila mrtva.

Onda je došao Prvi svjetski rat u kome se počeo stvarati sistem velikih mitova. Sa srpske strane, od nečega što je stvarno bilo i veliko i markantno iz neke šire perspektive. Stradanje srpske vojske i povlačenje preko Albanije, to je zaista nešto veličanstveno. Zapravo se u tom stradanju počela stvarati iluzija veličine, koja će postati neki model funkcioniranja društva i prve, pa druge Jugoslavije. Svi ti vidovdanski mitovi i vidovdanski ciklusi i sva ta Meštrovićeva kamena megalomanska vizija jugoslavenske, a prethodno srpske mitologije, bila je potpuno pretjerana u odnosu na sve ono prethodno. Pogotovo pretjerana u odnosu na mjere tih naroda ili tih plemena, kako se onda to govorilo.

Ta megalomanija je, naravno, pojačana Drugim svjetskim ratom, činjenicom partizanske borbe, načinom na koji je Tito stvarao državu. Negdje pred osamdesete godine je stvorena iluzija da je Jugoslavija, otprilike, peta najvažnija zemlja na svijetu.

RSE: Izjavili ste da Jugoslaviju sada najviše mrze oni koji su od nje najviše dobili. Na koga mislite?

Jergović: Na ljude koji su u Jugoslaviji došli do svega onoga što imaju danas. Mislim, recimo, na ljude koji su u Jugoslaviji radili za tajne službe, bili su nekakvi čudni udbaši, DB-ovci, a danas su tajkuni, bogati ljudi, imaju ostatke nekakvih Geneksa, hrvatskih poljoprivrednih dobara, socijalističkih firmi.

Kako je izvršena prvobitna akumulacija kapitala u zemljama nastalim na zgarištu Jugoslavije? Tako što se jednostavno kapital, novac, prelio u džepove dojučerašnjih partijskih i policijskih glavešina. Jedino su oni bili u poziciji da krenu u grabež za tim kapitalom. Zašto je o tome tako teško razmišljati? Zašto niko ovdje o tome ne želi razmišljati? Ko su ti naši tajkuni i ti naši bogataši, otkud im pare?

RSE: Da li se može govoriti u kategorijama da su neki narodi ili nacije, dobile više od drugih, jer ima mnogo međusobnog optuživanja, ko je šta dobio, ko je šta izgubio?

Jergović: Mislim da nikome nije pametno o tome govorit jer se stvari mogu na vrlo jednostavan način usporedit. Pogledajmo koliko je bilo nepismenih u tim zemljama, recimo 1931. godine, kada je bio jedan od popisa stanovništva. Koliko ih je bilo 1921, a koliko je nepismenih bilo pred početak ratova devedesetih? Kako su živjeli seljaci u Slavoniji ili u Šumadiji dvadesetih godina, a kako pred početak ovih ratova? Samo te okolnosti usporedit i vidjet ko je tu šta izgubio, ko je tu šta dobio. Zapravo, u materijalnom smislu, na gubitku nije bio niko.

RSE: Da li se ti dometi modernizacije, koja je postojala u drugoj Jugoslaviji, misli se pre svega na ekonomsku, opismenjavanje koje ste pomenuli, položaj žena – na neki način sada poništavaju? Izjavili ste takođe da su na razvalinama Jugoslavije stvorene male šovinističke države, koje u suštini tapkaju u mestu osim Slovenije.

Jergović: Koja isto tako nije napredovala u neku naročito svijetlu budućnost…

RSE: Dakle, šta smo mi to dobili? Jugoslavija je razbijana kao nešto što je nazadno, antidemokratsko, što sputava razvoj ljudskih mogućnosti, nacionalnu emancipaciju, a, zapravo, kao što ste malopre rekli, živimo u sistemima u kojima ima formalne demokratije, ali bez mnogo slobode!

Jergović: Sasvim ozbiljno govoreći, bez imalo ironiziranja, dobili smo formalne mogućnosti za uspostavu parlamentarne demokracije i nekog otvorenog društva. Mi prethodno te formalne mogućnosti u Jugoslaviji nismo imali. Osim tih formalnih mogućnosti, koje nismo iskoristili, nismo zapravo dobili bog zna šta. Zapravo, nismo dobili ništa.

Nestala je jedna zemlja, koja se u ekonomskom smislu nalazila na dobrom putu u tržišni kapitalizam. Da se moglo u tržišni kapitalizam ući bez uspostave demokracije, Jugoslavija bi postala tržišna kapitalistička zemlja. Doduše, ne znam kako bi to izgledalo.

Umjesto toga smo dobili neki turobni istočnoevropski novokomponirani kapitalizam, sa nekom polurazbojničkom prvobitnom akumulacijom kapitala. Umjesto ogromnih poreza u socijalističkoj Jugoslaviji, dobili smo vjerovatno još veće poreze u zemljama nastalim nakon nje.

Dobili smo jednu vrlo zanimljivu stvar – sve to, naravno, ironično govoreći. U bivšoj Jugoslaviji su Hrvati živjeli u uvjerenju da oni, da Zagreb radi, a Beograd se gradi. Dakle, živjeli su u uvjerenju da im Srbija isisava supstancu i da oni od turizma zarađuju, a da se to troši u Srbiji. Srbija je živjela u uvjerenju da im Slovenci isisavaju supstancu i da žive od njene muke. Tako je svako živio u uvjerenju da ga neko drugi potkrada, zloupotrebljava i troši. Svako je mogao tu negdje naći možda i neko zrnce istine.

Danas živimo u zemljama gdje nas sve manje i manje isisavaju i pljačkaju naši, jer tih fantomskih Srba, Hrvata i Slovenaca više nema u toj ulozi. Ostali smo svoji na svome. Ali, i sve je manje onih naših koji nas pljačkaju i isisavaju, a sve više su to neke evropske banke, neki takozvani investitori sa Zapada ili sa strane: stvoren je mit investitora kao nečega što će nas spasiti, što će nas učinit bogatima. Zapravo je potpuno cijela stvar, s jedne strane, obrnuta, a, s druge, totalno lažna slika o perspektivama naše budućnosti i bogatstva.

RSE: Razbijala se Jugoslavija sa težnjom da se ima sopstvena odnosno nacionalna suverenost. Međutim, Jugoslavija je ipak više značila u svetskim relacijama nego ove male državice, koje su prilično marginalne.  

Jergović: Apsolutno, ove državice danas ne znače više nikome ništa. Ne zna se kad su beznačajnije, kada su u EU ili kad teže da uđu u EU. Mislim da veći dio EU zapravo nije ni svjestan da su Slovenija i Hrvatska njene članice. One tu nikakvu ulogu nemaju.

RSE: Rekli smo da je demokratija krhka, da je samo formalna, da je samo nacionalizam jedina održiva ideologija. To je napisao Slobodan Jovanović pre više do sto godina, a može se reći i danas na ovim prostorima da je nacionalizam jedino održiva ideologija. Takođe, zabrinjavajuće je da nakon raspada  Jugoslavije i ratovadevedesetih, nijedno suštinsko pitanje u odnosima između ovih republika nije rešeno. Čak su dodata i neka nova, recimo spor između Slovenije i Hrvatske. Isto se može reći i za stanje u ovim novostvorenim državama, pre svega u odnosu većinske nacije prema manjinskim narodima. Zašto je nacionalizam i dalje jedina održiva ideologija i čemu će to dalje voditi, kakve će biti posledice?

Jergović: Zato što su sve druge ideologije ili neslavno propale, ili zato što onima koje nisu propale, mi uopće nismo dorasli. Mi do političkog liberalizma nismo dorasli. Kod nas se zapravo ne zna šta je to, šta bi to trebalo predstavljati. Kod nas postoji neka vizija ekonomskog liberalizma, ali šta bi bio politički liberalizam, to je nešto vrlo čudno i nepoznato.

Kod nas su politički konzervativci, zapravo, ekstremni nacionalisti. A u nekoj zapadnoj slici svijeta – konzervativizam – ne samo da nije nužno nacionalizam, nego vrlo često nije uopće nacionalizam. Angela Merkel je primjer konzervativne političarke. Kod nas je nezamislivo da na vlasti bude neko ko bi bio barem malo sličan njoj, po njenom pogledu na svijet i političkim idejama. Ako bi se slučajno neki takav pojavio, vjerovatno bi ga proglasili za ekstremnog ljevičara, jugonostalgičara ili ne znam šta. Sve naše političke elite su desnije od Angele Merkel. Krivo je čak reći desnije jer naše desnilo i naše desničarstvo je povezano isključivo sa nacijom i religijskom ustanovom, dakle, crkvom ili vjerskom zajednicom.

RSE: U međuvremenu se vodi rat narativa. Nezavršeni ratovi koje ste pomenuli, Prvi i Drugi svetski, ratovi iz devedesetih godina su nastavljeni. Očito je cilj iznova pisanje istorije, svega onoga što se dešavalo. Da li taj rat narativa, kojim se truje sadašnja mlada generacija, može dovesti jednog dana do novih sukoba ili u najmanju ruku zatrovati toliko atmosferu da ti dobrosusedski odnosi, koji su jedan od kriterijuma za ulazak u EU – a što je na kraju bila i suština ideja jugoslovenstva – budu, zapravo, nemogući?

Jergović: Kada je riječ o onom što Vi nazivate ratom narativa, tu su stvari takođe paradoksalne i pomalo bizarne. S jedne strane, ti vladajući nacionalistički narativi u ovim zemljama, sada su, čini mi se, radikalniji i ekstremni i dalje su otišli nego pred početak rata 1991. godine. Dakle, danas izrečena psovka je puno prljavija od one psovke koja je, da se simbolički izrazim, izazvala rat 1991. godine.

To nam govori, između ostalog, i to da neće iz narativa, niti iz psovke, mita i legende, niti iz internetskih hejtera, izbiti novi rat, niti ratovi izbijaju zbog narativa. Ratovi izbijaju zato što neko u rukama ima oružje i organizacijsku moć da ih povede, kao i neki eksterni i interni razlog i motiv da te ratove vodi.

Mislim da su ove zemlje, što se toga tiče, pacifizirane, da rata biti neće i ne može, a da narativi služe u gotovo ceremonijalne svrhe. S jedne strane, izgovaraju se teške, ružne i strašne riječi i bacaju se neka prokletstva na prve susjede. S druge, živi se neki normalan život.

RSE: Živi li se normalan život?

Jergović: Živi, živi i normalno se komunicira. I najcrnji nacionalisti se druže sa svojim istomišljenicima s druge strane granice. Čak su stvoreni i neki uzajamni međunarativi. Stvorena je neka prilično militantna hrvatska desnica, koja je vrlo sklona idealima ustaškog pokreta i Nezavisne države Hrvatske, koja u nekim svojim ograncima vrlo dobro komunicira sa srpskom desnicom. Oni imaju ozbiljno razumijevanje i za rehabilitaciju Milana Nedića, čak više nego Draže Mihailovića. Njima ta ljubav prema NDH podrazumijeva i poštovanje prema Nedićevoj Srbiji.

RSE: Znamo da su u vrijeme najžešćih sukoba između Srba, Hrvata i Bošnjaka kriminalci sa svih strana i te kako dobro sarađivali.

Jergović: Ovdje više nije riječ o kriminalcima, ovdje je riječ o svima. Recimo, pogledajte šta je „soundtrack“ ruralnog hrvatskog nacionalizma. Pogledajte kakvu muziku ti ljudi slušaju. Pogledajte u kojim je krugovima i strukturama u Hrvatskoj srpski turbo-folk privlačan i identitetski važan. Sasvim sigurno ne u ovim ljevičarskim i koje govore lijepo o Srbima i Srbiji.

RSE: Ne bih to protumačio to kao znak tolerancije, već više kao neke patologije, pa da ne kažem i šizofrenije.

Jergović: Nije to nikakva šizofrenija, ni patologija, nego  prepoznavanje vlastitih kulturnih identiteta. Na jednu stranu narativ, ono što ću ja tebi reći o Srbima, koji su ovakvi i onakvi, a na drugu stranu,  Ceca, koja tako i tako pjeva.

RSE: A šta je sa ostalim slojevima? Šta se dešava između mladih? Ova društva su pacifikovana i potrebna je organizacija za rat, ali su potrebni i ljudi koji su spremni da uzmu oružje, a sa ovakvim ratom narativa, odnosno novim pisanjem istorije, njenom zatrovanošću, paralelnim istorijskim programima u BiH, na primer, ne stvara se prostor za neko razumevanje između mladih ljudi?

Jergović: Mislim da je to sve skupa nedovoljno za bilo šta.

RSE: Nedovoljno za rat, ali, s druge strane, nije dovoljno za jednu normalnu komunikaciju?

Jergović: Zavisi šta smatrate pod normalnom komunikacijom. Mislim da je u svim ovim društvima puno veći problem odsustvo unutrašnje komunikacije, između onoga što bi se nazvalo ideološkim ili kulturnim neistomišljenicima, nego sa susjedima. Svi oni pronalaze u susjedstvu svoje istomišljenike, ili one sa kojima imaju nešto zajedničko: glazbu ili nogomet. Pogledajte, recimo, koliko nogometaša iz Srbije ili Srba iz BiH igra u Hrvatskoj i niko tu više nema nikakav problem sa tim.

RSE: Postoje regionalne lige u vatrepolu, košarci…

Jergović: Na stranu to. U nogometu ne postoje, neće postojati, nogomet je polje ekstremnog nacionalizma u ovim krajevima, ali taj ekstremni nacionalizam ne podrazumijeva to da nećeš podnositi igrače druge nacije ili vjere u svojoj ekipi. O, da, i te kako ćeš ih podnositi, biće ti to super, nemaš problem nikakav sa tim.

RSE: Šta je na kraju ostalo i da li je bilo šta ostalo od dve Jugoslavije? Ako ništa drugo neki elemnti ideje jugoslovenstva kao sinonima i simbola za neku vrstu potrebe za saradnjom? Neki govore o „nastavku Jugoslavije drugim sredstvima“, o nekoj vrsti kulturnog prostora. Da li je termin regija ili jugosfera, substitut ili nedovoljni substitut za tu komunikaciju na različitim nivoima o kojima govorite?

Jergović: Od Jugoslavije, kao države, ostala je jedna nepodnošljiva mučnina, neka vrsta kolektivne bolesti i neprestanog proizvođenja novih bolesti, koje su posljedica umiranja Jugoslavije, ali i nemogućnosti da umre u našoj generaciji.

Sve ovo drugo, o čemu govorimo, zapravo je starije od Jugoslavije i da je bilo sreće, bilo bi spašeno pred nestajanjem Jugoslavije, odnosno od posljedica njene propasti. Ne postoji između nas kulturna suradnja, svejedno da li je riječ o suradnji pisaca, ili je riječ o tome da hrvatski nacionalisti idu slušati srpske pevaljke. I jedno i drugo je oblik kulturne suradnje. Ovaj drugi je možda malo pervertiran, ali i to je neka kultura.

Ali to ne postoji zato što je postojala Jugoslavija već zbog naše fatalne sličnosti: jezične, kulturne i mentalitetne. To postoji iz istih onih razloga iz kojih su se ovdje vodili ratovi. Naime, naši ratovi se nikada nisu vodili zato što se mi previše razlikujemo, već što se nedovoljno razlikujemo. Ratovi su se vodili za uspostavu, za stvaranje većih razlika.

RSE: Narcizam malih razlika.

Jergović: Naravno, u jednom trenutku, čini mi se 1993. godine, Momčilo Krajišnik je rekao jednu đavolsku stvar:  Muslimani žele živjeti sa Srbima, a mi ih moramo uvjeriti da oni ne mogu živjeti sa Srbima. To je, zapravo, bilo to. Rat se vodio da bi se uspostavila ne mogućnost života, nego nemogućnost života.

RSE: Svojevremeno ste rekli da za vas Jugoslavija još uvek postoji u ovom kulturnom prostoru. Da li su to oaze?

Jergović: Nisam rekao da za mene Jugoslavija postoji, nego da  raspadom Jugoslavije nisam izgubio ništa jer sve ono dobro što sam od Jugoslavije imao, imam i mogu imati i danas. Knjige odlazim kupovat u Beograd i, fala bogu, niko me na tom putu ne zaustavlja. Svoje knjige objavljujem u Beogradu jer su, na žalost, moje knjige iz Hrvatske u Beogradu preskupe, ali normalno nastojim funkcionirat na tom prostoru koji je obuhvaćen iskustvom moga maternjeg jezika.

RSE: Da li je u kulturi to svedeno na neko jezgro, saradnje užih krugova?

Jergović: Mislim da to ne postoji, već samo kao jedan niz, ili individualnih inicijativa, ili kao nešto što proizlazi iz posve prirodnih ljudskih i kulturnih potreba. Nikakvo tu jezgro ne postoji i svijest o potrebi za tim. Kada o tome razmišljam, kao o potrebi, i mene malo prolazi volja od same potrebe. Jer, ako smo i 23 godine nakon završetka rata ostali na tome da postoji neka fantomska potreba, koju bi trebalo nekako zadovoljiti, onda ako se nismo od te konstatacije dalje pomaknuli, onda je bolje liječiti potrebu.

RSE: Kako komentarišete termine koji su sada u opticaju, osim regiona i jugosfere – postJugoslavija i „nastavak Jugoslavije drugim sredstvima“?

Jergović: Region ili regija, to je smiješno. To je strah od upotrebe riječi Jugoslavija, ili, ako ćemo biti krajnje politički korektni, bivša Jugoslavija. Ovo sve drugo je isto to. Jugosfera se pojavila, također, kao neka strašna riječ, strašna prijetnja.

RSE: A PostJugoslavija ili „nastavak Jugoslavije drugim sredstvima“?

Jergović: Pa, nema postJugoslavije, a pogotovo nema „nastavka Jugoslavije drugim sredstvima“. To mi djeluje kao loša doskočica, kao dosjetka lišena sadržaja. Kao, „nastavak rata drugim sredstvima“, pa tako onda i „nastavak Jugoslavije drugim sredstvima“.

Ne. Jugoslavija je bila zemlja od 22 miliona stanovnika, koja je imala oblik i kapacitet da funkcioniše kao srednje velika, pa prema velikoj evropskoj državi. Način na koji se ona raspala je takav da je uzaludno govoriti o bilo kakvom daljem skupljanju onoga što se raspalo. Ona se rasprsnula kao flaša koja vam je ispala na betonski pod iz ruke. Onda su ljudi bosim nogama trčali preko te srče i ranjavali tabane po toj raspadnutoj Jugoslaviji. Zaista nikome ne pada na pamet da od te srče pravi bilo šta.

RSE: Da li smo u stanju da spoznamo zašto se to desilo, na koji način se sećamo, da li smo u stanju da se individualno sećamo, mimo kolektivnih sećanja?

Jergović: Sjećanja su sljedeći problem…

RSE: Koja su kolektivna, jednodimenzionalna i stvaraju neke matrice u okviru ovog rata narativa.

Jergović: Ali naša individualna sjećanja su također problematična jer su opterećena nečim što se zove optimizam sjećanja. Kada se sjećamo svojih prošlosti, svog djetinjstva i mladosti, mi se nužno sjećamo starih dobrih vremena, neke uljepšane slike svijeta. Mi se, zapravo, sjećamo svijeta koji nikada nije postojao jer zaboravljamo svoje strahove, da smo bili bolesni, da ponekad nismo bili slobodni, zaboravljamo da naše samoposluge nisu baš uvijek izgledale kao samoposluge danas, da su znale biti onako jednolične i praznjikave i tako dalje.

Čovjek pamti samo ono što je lijepo da bi u prošlosti i sjećanju nalazio neko svoje utočište. Ako mu uzmete tu ljepotu njegove prošlosti i sjećanja, njemu neće ostati ništa jer je sadašnjost uvijek teška a budućnost neizvjesna pa se bez te lijepe prošlosti ne može živjeti. Zbog toga je opasno svoja individualna sjećanja tumačit kao sjećanje na Jugoslaviju. Ne sjećamo se mi Jugoslavije, već svojih djetinjstva, mladosti, razreda, druženja, sjećamo se svijeta koji je okljaštren za sve ono zlo i svu onu muku koju smo zaboravili.

RSE: To je idealizovana prošlost. Zašto danas, s obzirom na sve što se dešava – govorili smo o socijalnim nejednakostima, ratu narativa, malim državicama koje ne znače mnogo na međunarodnoj sceni – više nema velikih ideja, ideala, a da li čovek može živeti bez ideala?

Jergović: Upozoravam vas na jednu stvar. I ovo će biti dobra stara vremena. I ovoga će se neki budući ljudi, a možda baš među njima i nas dvojica, ako budemo zdravi, veseli i živi, sjećati kao neke lijepe prošlosti. To ne znači da će budućnost biti još gora, nego da ćemo mi zaboraviti većinu onog lošeg šta sada vlada našim „dušama“ i „glavama“.

RSE: I na kraju o jugonostalgiji. Ona je na neki način potisnuta, jugonostalgičari kao da moraju da se pravdaju, kao vernici u vreme komunizma.

Jergović: Ne vjerujem, pogotovo što jugonostalgija, u Srbiji manje, a u Hrvatskoj ima golemi buntovnički potencijal, pa ako hoćeš bit „Džek“, onda možeš biti jugonostalgičar.

Ono što imam stalno potrebu da napominjem, jugonostalgija je glupava stvar. To je neka vrsta autoretardacije, mitologiziranja stvari koje nema smisla mitologizirati trideset godina nakon što je jedne zemlje nestalo, jer se na takav način se stvara iskrivljena stvarnost. Nije dobro vlastita sjećanja bojati u boje zastave zemlje koja više ne postoji. To su, jednostavno, sve krive i pogrešne stvari. Činjenica da nacionalisti divljaju i histeriziraju na svaki pozitivniji spomen Jugoslavije, nije dovoljna da bi čovjek počeo hvaliti nešto što hvale nije vrijedno, niti nešto u što ni sam, zapravo, nije uvjeren, ili u što ni sam ne bi vjerovao kada bi ga sad neko preselio u to vrijeme.

RSE: A da li jugonostalgija samo sećanje na neku ulepšanu i idealizovanu prošlost ili neka vrsta otpora prema sadašnjici, koja nije uvek ružičasta, a u kombinaciji sa tim da nema velikih ideja.

Jergović: Za početak, mislim da je i ta priča o odsustvu velikih ideja također malo mondenska stvar. To se tako lijepo nosi i dobro zvuči, kao neka parafraza Fukujame. Onako, dosta je slatko i dobro se nosi.

RSE: Kao „kraj istorije“, pa onda i „kraj demokratije“.

Jergović: Da, da, i kraj velikih ideja. Ne. Postoje ideje, samo što se za njih treba boriti i oko njih se treba angažirati. Postoji jedna velika ideja danas koja vodi neke pametne i dobre ljude u Evropi i svijetu, koju bih ja nazvao idejom elementarne čovječnosti. Ljudi koji se danas zalažu za prava na život nekih izbjeglica iz Sirije, Afganistana ili iz Afrike, imaju u svojim glavama jednu veliku, važnu i  emancipatorsku ideju.

RSE: Na žalost, to su male grupice.

Jergović: Uvijek su. Svaka dobra ideja uvijek je manjinska. Onog trenutka kada postane većinska – ili postane loša ili ideja zbog koje se gube glave.

RSE: Dakle, da li je u tom kontekstu jugonostalgija, ne samo sećanje na neku idealizovanu, ulepšanu prošlost, istovremeno, i neka vrsta otpora i pobune i izraza nezadovoljstva sadašnjicom?

Jergović: Jugonostalgija sasvim sigurno jeste bunt, ali opet ponavljam to nije najbolji od svih buntova. Dajte, ljudi, nađite nešto malo pametnije. To, jednostavno, nije pametno, nije inteligentno, nije dostojno naših života i naših životnih iskustava.

Zapravo, mogao bih savršeno dobro razumjeti jugonostalgiju među nekim sedamnaestogodišnjim i osamnaestogodišnjim klincima, koji se Jugoslavije ne sjećaju, a znaju da je to nešto jako opasno i nezgodno i što sekira njihove babe i stričeve. To bi bilo u redu. Ali moju inteligenciju vrijeđa mogućnost da se jugonostalgijom kite ljudi od pedeset godina, koji se jako dobro sjećaju i Jugoslavije i svojih života. Osim toga, ne možete biti jugonoistalgični dok vam zemljama vladaju ljudi koji su u toj Jugoslaviji stekli moć koju danas imaju.

RSE: Dakle, bekstvo od budućnosti u prošlost.

Jergović: Otprilike.

Sonja Åkesson
(Sonja Okeson) 

London

Iznenađujuće vitka ramena, šuplji obrazi.
Odjeća je stroga. Laktovi zglačani.
Pogled je vodnjikav kao po žalosti:
ona zuri u daljinu.

Muvamo se kejom uz nju, u večernjoj sumaglici.
Kamin je valjda pravi.
Ali anomene uvehle su poput njene kose

I kričavi nas papirni džakovi obmanjuju.

Ona pali svoja svjetla, ne vidi nas.
Ona se sobom zabavila.
Slab je dah lavande koji je obvija. 

Možemo li vjerovati Johnsonu?

Lyndon B. Johnson je div od čovjeka.
Lyndon B. Johnson se izdiže iznad prljavih glasina.

Lyndon B. Johnson je najbogatiji
od svih koji su vladali u Bijeloj kući. 1
Čestitost Lyndona B. Johnsona
iznad svake stoji sumnje. 

Lyndon B. Johnson je pustio par suza kad je Lucy Baines (16)
izabrana za “Miss Jabukinog cvijeta”.

Lyndon B. Johnson pozdravi ponekad svoje najbolje oružje
________________________(svoju ženu)

čvršćim tapšanjem po zadnjici. 2
Lyndon B. Johnson voli sočnije pečenice.

1 Jedino njegov prethodnik John f. Kennedy bio je bogatiji – ali to je razmjivo bio novac iz nasljedstva
2 Lyndon B. Johnson je pokazao svijetu da USA neće talasati u narednim godinama.

Mi  smo povlašteni

Mi nikad nismo imali problema.
Ništa ne trebamo.
Ne kajemo se.

Mi smo tipični kućni ljudi.
Za nas je bitna stvar da se osjećamo
dobro skupa

Mi letujemo na našem zemljištu.
Mi se ne istrčavamo.
Ne volimo zadate uzorke.
Mi smo pravični – prečvrsti.

Sve se vrti oko kuće.
Ovdje se sve vrti oko jahte
humor raste sa primanjima.
Zračimo povjerenjem i velikodušnošću.

Ne mora se biti previše kritičan.
Ne treba očekivati previše.
Mora se biti praktičan.
Mora se biti u djecu zaljubljen.

Mora se precizno planirati.
Mora se pokazati izvjesno razumijevanje.
Mora se biti poprilično diplomatičan
mora se biti uporan
mora se prilagođavati i biti otvoren i oprezan.

Mora se čuvati da se ne bude suviše entuzijastičan.
Mora se čuvati da se ne upane
____ u beskrajne diskusije.
Mora se paziti da se ne dozvoli ličnoj zbrci
____da dođe do izražaja.
Mora se čuvati tako da
____loše strane ne izađu na vidjelo dana.

Mi cijenimo ono što imamo.
Mi nikad ne pretjerujemo.
Mi nikad ne tovarimo našim brigama nekog drugog.
Mi računamo sa nepredviđenim izdacima.
Mi upotrebljavamo zdrav razum.

Na terasi

Kako se osjećaš
mali Kurre dok skačeš okolo
svjetlucajuć krznom?

Kako si?
Tvoje je krzno fino i mrko i svijetlo
kao tvoje svijetle oči.

Curica u blizini
takođe je fina i mrke kože
i svijetlih očiju.

Poznajem je.
Ona se ne osjeća dobor, ne uopšte,
ona “pati kao zvijer”
premda to još niko ne primjećuje.

Tebe uopšte ne poznajem
mali svijetli Kurre.

Kako si?

Jesi li dobro?

Jesi li stravljen?
Jesi li gladan?
Mnogo gladan?

Treba li ti vode?

Jedno od mnogih gorkih sjećanja

Bilo je to u staroj Enskede.
Sunce, čini mi se, ali hladno,vjetrovno.
Vozim svog sina u dječijm kolicima.
Rečeno mi je da će umrijeti.
Moja zaova, prelijepa, životna, vitkih
Udova
takođe će ubrzo umrijeti.
O tome tad ništa ne znam.
Umrla je jednog dana u odaji za peglanje.
Čekam napolju dok je ona
u apoteci, u ribarnici.
Ja čeznem za čovjekom,
ocem mog djeteta.
Pisala sam mu o raku krvi,
i da ne mora plaćati izdrđavanje,
ali nikakvog odgovora.
On je oženjen, ne želi ništa čuti o meni
Ili mom kovrdžavom zlatu.
Gledam u polustare kuće,
maštam da mi je sin zdav,
da ja i čovjek živimo u ovoj ili onoj kući-
moja zaova dolazi
I idemo kući.
Teško je disati,
teško je ići.

Sonja Åkesson (1926-1977) patila se za života. Rano prekida školovanje, napušta sirotinjsku kuću na Gotlandu, dolazi u Stockholm i prehranjuje se radeći kao prodavačica, kelnerica, telefonist, itd.  

Debituje 1957. godine zbirkom Situationer, inspirasnoj modernističkom poezijom iz 40-ih, kao i nekim novijim poetskim strujama.  

Njene prve knjige mogle bi se pribrojati u novu jednostavnost, neke docnije u konkretističke koncepcije, ali ova pjesnikinja ipak stoji s druge strane, sama – sa svojom teškom, ironičnom i mračnom poezijom o položaju žene u tvrdim, muškobanjastim društveno-političkim okolnostima i romantičkom medijskome lažuckanju. 

Možda je ona najefetkivnije od pjesnika iz šezdestih godina pokazala koliko se jezik sastoji od stereotipa. U centralnim zbirkama (Husfrid, Dödens ungar) nalazimo stihove brzih, neočekivanih asocijacija, začinjenih jedom, humorom i dubokom beznadežnošću, date briljantnim stilom i ritmom koji se sreće samo kod autentičnih stvaralaca.

Preveo i priredio Refik Ličina

Kada šetam Madridom s mojom dragom, Madrid ne smije ni da pisne. Samo se prostre, podatan, mene i dragu mi čekao. Kada joj ja na trgu izjavljujem ljubav, trg se sruši i sve njegove prošle ljubavi zamru. Kada sam s mojom dragom, nema Madrida. Nema njegovih portretiranih likova kraljeva, kraljica, vojvoda, svećenika, ferdinanda, elizabeta, toquemada, njihovih vojnika, inkvizitora, dvoraca, crkava, galerija, restorana, ničeg nema, samo moja draga. I možda, zbog računa, putnička agencija, s popustom bila ova tura, kada platiš nema izgona, imaš mjesto boravka, tvoja je od tri do pet dana sretan budi zemlja španjolska.

Objavljeno 16.12.2008. u Jutarnjem listu

Osjeća se ovih dana žestoka frustracija u onih koji bi govorili o književnosti. O takvima koji su frustrirani najprodavanijom knjigom i njezinom autoricom već se dovoljno čulo, ali ima i takvih kojima frustracija govori kako je danas vrijedna samo ona knjiga koja se jako dobro proda, dok takozvana elitna književnost “ionako nikoga ne zanima” pa se proda u nekoliko stotina ili tek u koju tisućicu primjeraka. Što je, recimo, pedeset čitatelja Kranjčevićeve korespondencije sa ženom mu Ellom pri usporedbi s pedeset tisuća čitatelja nekog budućeg hrvatskog megasellera?

Vjerojatno ništa, ako ne uočavamo razliku između knjiga općenito i, recimo, higijenskih uložaka ili štapića za uho. Ali čak i tada, zašto su, što mislite, u hrvatskim novinama i u svim tim televizijskim redkarpetima uspostavljeni jedni kriteriji za knjige, a drugi za, primjerice, cipele? Jer ako je za umjetničku vrijednost, društvenu relevantnost, pa onda i za medijski tretman neke knjige najednom presudno to jesu li je kupile tisuće ljudi, tada bi i za praktičnu, statusnu i svaku drugu vrijednost pojedinog modela cipela trebalo biti presudno je li ga kupilo barem pola milijuna žena.

Guccijeve cipelice na nožicama kakvoga sisatog anoreksičnog komarca relevantne su koliko i Kranjčevićeva ljubavna i privatna korespondencija. O Guccijevim se cipelicama, dakle, ne bi smjelo pisati po novinama, ni govoriti na televiziji, jer one “ionako nikoga ne zanimaju”, budući da se prodaju u nezamislivo manjoj nakladi od Borovo gumenjača, koje iza svojih vrata ima svaka poštena seljanka na Balkanu, da u njima od jeseni do proljeća gazi po svome blatnjavom dvorištu i da odlazi provjeriti je li se susjedov ker noćas uneredio po lijehi s paradajzom. U skladu s takvim poimanjem kulture bilo bi: središnje stranice novina i udarne televizijske termine posvetiti pričama o Paulu Coelhu i knjigama koje se jako prodaju, te o Borovo gumenjačama, koje se također senzacionalno prodaju. Gucci je, dakle, mrtav, ako za cipele vladaju jednaki kriteriji kao i za knjige.

Da, ali zar čovječanstvo odvajkada, osim u rijetkim trenucima Pol Potove diktature, nije težilo elitizmu i zar se nije iz elitističkih interesa stvarala nova kultura, od kotača sve do kompjutora? To je točno, ali elita je, u svakom vremenu, bila elitom po onome što joj je u glavi, a ne po onome što joj je na nogama. Uopće i ne znamo je li Einstein furao visokonakladne ili niskonakladne cipele. O Mariji Sklodowskoj Currie da i ne govorimo. Ta Poljakinja nije bila ni najmanje nobles, da se narodski izrazimo, tako da nije ni znala što ima na nogama. Nožni elitizam pripada eliti slaboumnih i velenožnih, ali otkud takvima onda potreba da imaju svoje mišljenje o knjigama?

Od loših knjiga koje se fantastično prodaju gore su samo loše knjige koje se loše prodaju. Tako je i s cipelama. No, postoje i knjige koje su znak i po kojima se ljudi u nekome vremenu međusobno prepoznaju. Eto, recimo, knjiga pjesama Marije Čudine. Iako se pjesme ni prije trideset godina nisu naročito prodavale, ta je knjiga bila estetska poveznica jedne generacije. A postoje li i takve cipele, koje bi bile znak prepoznavanja? U načelu da. Eto, recimo, cipelice Manolo Blahnik, o kojima se naširoko pisalo po svim našim, uvelike posustalim novinama. Po toj niskonakladnoj, izgledom užasno jeftinoj a cijenom skupoj cipelici prepoznaje se perad među damama.

Neki su žanrovi u životu najuže povezani s prodajom i nakladom. Primjerice, nafta ili oružje. Ili pisanje, režiranje i produciranje sapunica. Drugi žanrovi s nakladom nemaju baš nikakve veze. Recimo, književnost i elitni šusteraj. Dobrome piscu bit će žao ako njegov roman kupi dvanaest ljudi, ali lošom prodajom njegov roman nije ništa manje dobar, kulturno relevantan i društveno važan. Međutim, ako piscu sapunica propadne najnoviji projekt u tisuću nastavaka, jer publika za njegov rad nije pokazala nimalo interesa, može mu se preporučiti ritualno samoubojstvo ili da ne izlazi iz kuće drukčije nego pod afganistanskom burkom. Tako je to svugdje u svijetu, a tako bi, valjda, trebalo biti i u nas. U vrijeme svoje velike slave, može se to pročitati u njegovoj davno objavljenoj knjizi “Memoari i razgovori”, šezdesetih godina Igor Stravinski prodao bi u Sjedinjenim Američkim Državama, i to kad mu se jako posreći, najviše pet tisuća gramofonskih ploča. Ali nikome nije na um palo da Stravinskog uspoređuje s Bingom Crosbyjem, koji je prodavao barem stotinu tisuća puta više albuma. To se, naime, ne radi, jer je maloumno i jer je pokazatelj mišljenja iz cipele, a ne iz glave.

Ovih se dana odvijaju razgovori i konzultacije između Vlade i predstavnika romskih, srpskih i židovskih zajednica te antifašista kako bi se za mjesec dana organizirala zajednička komemoracija u Jasenovcu, na mjestu najgoreg ustaškog logora u razdoblju NDH. Takva je zajednička komemoracija prijeko potrebna, ona je civilizacijska nužnost. Naime, kakva je to država i društvo koje se unutar sebe ne može dogovoriti oko osnovnih činjenica iz nedavne prošlosti?

Iako se ovi problemi vuku otprije 30-ak godina, mnogo toga se zakompliciralo dolaskom na vlast Kolinde Grabar-Kitarović i potom Oreškovićeve Vlade, micanjem biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka i ustašizacijom zemlje. Bojkot jasenovačke komemoracije bio je logičan korak, nažalost, jedini koji je čuvarima jasenovačke memorije preostao.

Što bi se moralo dogoditi da se ponovno održi jasenovačka komemoracija? Mnogo toga. Vlada bi morala prestati financirati revizionistička društva, morala bi uklanjati ploče i insignije s ustaškim sloganima i simbolima, itd., itd. Međutim, prije svega – ona bi morala jasno reći danas ili sutra, a onda i ubuduće i zauvijek – tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani.

Na takve izjave obvezuju Vladu i predsjednicu ne samo slovo Ustava (povijesno pravo na državnu suverenost izvodi se, između ostalog, “na uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH 1941., u odlukama ZAVNOH-a 1943. godine) nego i povijesna istina. Hrvati su se, koliko to god proustaškim ušima bilo bogohulno čuti – najkasnije od jeseni 1943. većinski priklanjali antifašističkoj, partizanskoj strani.

Znamo da takva promjena političkog kursa nije laka, da zahtijeva vremena, ali je antifašistička strana spremna čekati, samo kad bi postojala jasna volja Vlade da promijeni politiku i da na njoj ustraje.

Međutim, dok su se odvijale prve konzultacije o ponovnom ujedinjavanju jasenovačke komemoracije, stigla je vijest da je Katolička crkva u Koruškoj zabranila misu na komemoraciji u Bleiburgu. Više je ministara kritiziralo tu odluku, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković je izjavio kako je “Jugoslavenska armija na Bleiburškom polju u svibnju 1945. godine ubijala žene, djecu i nedužne hrvatske vojnike”.

Ove su izjave, pogotovo Jandrokovićeva, kao drugog čovjeka u državi, pokazale svu dubinu problema. Ne može se Jasenovac komemorirati izdvojeno, izvan konteksta Drugog svjetskog rata, kao što se izdvojeno ne može komemorirati ni Bleiburg. Jasenovac i Bleiburg dio su jedinstvenog povijesnog kompleksa.

Jandrokovićeva je izjava jednostavno – laž. Ona je samo ponavljanje proustaške propagande o onome što se dogodilo na Bleiburgu i Križnom putu u svibnju 1945. godine. Najmanji je problem što na Bleiburškom polju nije stradao gotovo nitko, nego su ljudi ubijani kasnije, nakon zarobljavanja. Mnogo je veća laž da su ubijane žene i djeca, jer djeca nisu ubijana, a u pravilu ni žene, nego su puštani kućama. Još je gora opaska o “hrvatskim vojnicima” – to nisu bili “hrvatski vojnici”, već ustaško-domobranska vojska, odnosno – kako se onda službeno zvala – to je bio HOS ili Hrvatske oružane snage kao vojska NDH. Neka Jandroković još jednom pogleda što piše u Ustavu na koji se zakleo kad je preuzimao visoku dužnost.

Najgora od svega je formulacija “nedužni hrvatski vojnici”. Naime, ni proustaška emigracija, ni desna hrvatska politička scena, a ni revizionistička historiografija nisu se nikad zapitali, kao što je to prije više od 20 godina učinio Ivan Lovrenović – “nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje – pitanje uzroka! Kako i zašto se dogodilo? Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da su svi ti ljudi, taj ‘cvijet i snaga naroda’ – neki manje, neki više krivi, neki potpuno nevini i naivni – postali taoci i bili dovedeni na Bleiburg”… da se “nađu u takvoj strašnoj situaciji… k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili”. Nitko se, naravno, nije ni osvrnuo niti na riječi Stanka Lasića, neposrednog očevica povlačenja prema Austriji, koji je govorio o “ustaškom ludilu tih dana”. Naposljetku su se uzroci i posljedice Bleiburga svodile vrlo površno i shematski kao mržnju na hrvatstvo, što nije točno.

Bleiburg i Križni put samo su dio “obračuna s narodnim neprijateljem” koje su nove jugoslavenske vlasti provele od jeseni 1944. do ljeta 1945. godine (u nekoj mjeri i kasnije) na čitavom teritoriju, od Makedonije do Slovenije.

Baš u danima kad su se u sjeverozapadnoj Sloveniji odigravale najteže bitke, u dolini Sutjeske, tamo gdje su dvije godine ranije partizani vodili jednu od svojih najtežih bitaka, oko 3000 – 3500 četnika Draže Mihailovića našlo se u partizanskom obruču. Partizanski su ih avioni danima bombardirali, a partizanski su komandanti isticali kako sada valja “pokazati četnicima kako je nama bilo”. Izginula je većina četnika, manji je dio zarobljen, od kojih su neki strijeljani, a neki nisu. Mihailović je s nekoliko stotina četnika uspio pobjeći, ali je i većina njih ubrzo ili bila ubijena ili zarobljena.

Na Bleiburgu i kasnije na Križnom putu stradao je jedan broj nevinih koji nisu trebali stradati – za mnogo njih, ako su i bili nešto krivi, smrt je bila vjerojatno prestroga kazna. Međutim, stradao je i priličan broj onih koji su zaslužili najteže kazne, poput jasenovačkih koljača Miroslava Filipovića-Majstorovića, Ivice Matkovića, Josipa Mataije, Tihomira Kordića, Marka Pavlovića, Marije Buždon-Slomić, Mirka Slišković-Slomića, Dragutina Pudića – Paralize, Ante Zrinušića, Josipa Šantićai mnogih drugih.

Često revizionistički (ili proustaški) krugovi govore o “presumpciji nevinosti” (o, kako to učeno zvuči!). Pa i Mussolini je smaknut bez suđenja, ali će se danas malo tko usuditi reći da je nevin. Do suda nije došao ni Hitler. Hoćemo li tvrditi da nije zločinac? Ni Slobodan Milošević nije doživio sudsku presudu.

Revizionistički (ili proustaški) krugovi tvrde kako oni koji su bili suđeni u Zagrebu nisu imali pošteno suđenje, kako su to bili “montirani procesi”. Prvo, oni ne razumiju kako se pravna znanost posljednjih desetljeća razvijala, jer ni osuđeni na Nürnberškom procesu 1946. nisu imali pravo na žalbu. Drugo, najveći dio dokaza koji su zločince teretili na zagrebačkim suđenjima neoborivi su i nisu nikakav proizvod komunističke propagande. Uostalom, tko je kriv za Jasenovac, za koji nadbiskup Stepinac kaže da je “sramotna ljaga za NDH” (te traži “izvođenje pred sud krvnika koji su najveća nesreća Hrvatske”), ako nisu spomenuti jasenovački koljači?

Vratimo se na zamišljenu ovogodišnju jasenovačku komemoraciju: moralno je nepodnošljivo (jer je neiskreno), a politički nakazno da netko jednoga dana komemorira žrtve u Jasenovcu, a koji tjedan kasnije da na Bleiburgu spominje “nevine hrvatske vojnike”, a da se zapravo radi o onima koji su ubijali u Jasenovcu.

S jedne strane, volio bih da zajedničke komemoracije bude, ali s druge, mislim da je ne može biti. Ona se ne radi kako bi bila teatarska predstava za međunarodnu javnost ili kao politički bodovi pred izbore. Možda bi se i te ideološke i političke nesuglasice mogle donekle izgladiti, ali je moralni jaz u ovom trenutku nepremostiv.

Dnevnik jednog penzionera/24

Kad sam davno, bogomi prilično davno, tražila tačnu riječ za ono što sam osjećala, što nisam umjela izreći a što se nematalo kao istina, nezaobilazna, očigledna; kada sam one noći pisala ono pismo za dragog koji će mi izdahnuti na rukama, za dušu koja će mu pobjeći sa usana – Ja, kao još neiskusna sricačica, jelda, luda, odvojila sam jednu, iz hrpe riječi, kratku, taman, reklo bi se, srećno pristiglu, vrlo grubu i vrlo tešku Riječ, među svim riječima jednaku, il možda baš i prednjačeću snagom, nabojem od kojeg puca usna, Riječ blisku Huremovom jeziku i težini njegove duše pridodatu dosljednošću koje sam se plašila i za koju sam, doskora, mislila da dolazi sa starošću. Sada, zaobišavši istinu, u zloslutu tako očiglednu i jezivu, doduše nepjesničku, evo, ježim se dok tu istu riječ, za posve drugu slavu, žvatuckaju okolo brbljivi učitelji raskokanih usana, ravnih čela, mjehurovima ogrozdalih zvijezda, čirovima puklim ljutinom alboje, jezom oborenih vjeđa.

Među svim bližnjima, najmiliji i srcu mome najbliži bio je on, Hurem, nenapadan, prilično uman i poprilično smeten čovjek, kao svi što su, samni, u riječi nepojamne zaljubljeni. Ni trgovac, ni diplomata, ni otac ni pootac, tek pjesmar zavržen u poslove halne i mutne trgovinluke, posvem saosjećajan, snovima otanjen i prijateljstvu odan, zdušan i samotan. Vještinu pisanja otkrio je u njemu stari Alabaš, i dao ga na škole o trošku države. Kako je imao melodičan glas, Hurem je pri nastupu na večeri kazivača skrenuo na sebe pažnju i samo nekoliko dana potom bio primljen u krug priznatih. Stupajući među umne, njemu se pružila prilika da stekne lijepu budućnost i položaj. Ali boravak među knjigama, osim višeg obrazovanja, nije mu ništa naročito donio. Nakon dvogodišnjeg satiranja, izašao je iz škole kao običan pripravnik, s vrlo tankom platom. “Kako će se pokazati, za čitava svoga života, pored sve svoje darovitosti i obrazovanosti, i pored jakih rodbinskih i prijateljskih veza, on nije stvorio nikakvu karijeru u činovničkoj hijerarhiji. Ostao je nelicemjerni prijatelj ljudi”, kako je volio da sam sebe naziva. U napredovanju mu je smetalo to što je bio naklonjen slobodnom životu i bio nemirna duha. Umjesto ambicija za visokim položajem, on je nosio u sebi neugasivu čežnju za stihovanjem, koja ga ni za čitav život neće napustiti. Ta težnja mu je osigurala trajniju slavu nego ikakva činovnička karijera, jer je on u tome nadmašio sve ostale pjesnike, doduše nakon smrti.

Premda u školama koje je pohađao nije dobio naobrazbu koja bi ga unaprijedila vještinom pisanja, on je, krećući se u društvu obrazovanih i putujući po svijetu, ipak stekao mnogostruka znanja – i postao jedan od rijetko vještih metaforičara, kahvenskih dokondžija. Po njegovim vlastitim navodima, smatrao je da osim turskog jezika, zna još grčki i latinski. Međutim, iako je njegovo znanje grčkog, i latinskog jezika naročito, bilo vrlo tanko, odista je pokazivao živo interesovanje za jezike, i vrlo često donosio liste riječi i rečenica iz stranih zemalja sa prijevodom na na naški. Savladavao je gradiva preskačući razrede, dok je veliki ispit položio nevoljno, po Alabašovoj smrti, i od naukovanja zauvijek digao ruke. Imao je razvijen ukus, i znao je cijeniti ljepotu. Bio je kaligraf, crtač, i zaljubljenik u pravdu. Prezirao je nasilje, poroke među uglednicima, zloupotrebe od strane kadija i neznanje uleme. Jedini put, kao savjetnika i uzdanika, nalazimo ga u službi Dražavne uprave, koja mu je povjerila da izvrši popis cjelokupnog stanovništva, kada će obići cijelu carevinu. Onda se povratio i ovdje proveo cijelu zimu, opaku i dugu, najcrnju u životu.

Hurem je volio slobodan i nezavisan život. Zbog toga nikad i nije imao neku stalnu državnu službu, niti je pravio kakvu karijeru ni prema svome obrazovanju ni jakim rodbinskim i drugim vezama s mnogim uticajnim ljudima. Te veze on je stekao samo zato što je imao ugodan glas, smisao za muziku, bio vješt u ophođenju i duhovit u razgovoru. U vrijeme okupacije, ovaj krajičak svijeta mogao je vidjeti samo još jednim okom, onim unutrašnjim. U te teške dane posvetio se sređivanju i redigovanju dnevnika. Vršio je prepise tapija, precrtavao stare zvjezdane karte, mape dalekih zemalja, ponekad i povjerljive spise državnih službi. Za svoju dušu, na posebnom papiru dotjerivao je svoje zapise, s malim crtežima gradova, ljudi i životinja. Pisao je sa obje ruke, s desna u lijevo i s lijeva u desno. Doduše, neka je slova pisao lijevom, a neka isključivo desnom rukom, zavisno od pisma. Riječ majka znao je da ispiše na svim jezicima, a kod riječi smrt djelovao je nesigurno. Slavio je riječ vid i veličao riječ poezija. Ko dotakne sljepilo zna šta je izgubio; koga datakne poezija nikad neće zaboraviti od čega je obolio, zapisano je na jednom mjestu.

Jedno vrijeme Hurem je imao i komotan salon, tu ponad Šadrvana, nedaleko od opštinske kuće, gde su prolazili oni kojima je pisanje bilo jedina strana prema kojoj su se klanjali. Ispisivao je imena velikih pisaca, prepisivao stihove i pisma, popravljao naslovnice odrtih knjiga. Pisao je i vesele pjesmice, za naprednu omladinu, a djevojčice su dolazile da im on ispiše kalendare i razne pouke. Oni koji su pisali i oni koji to nisu umjeli znali su da je to što on piše, nešto lijepo. Kako može išta ružno biti napisano tako lijepim slovima!, uzvikivali su oni kojima je do toga bilo stalo. Već je nosio sjenilo, i svakome ličio na čovjeka koji prolazi pored ženske nagosti s dlanom preko oka, da što manje vidi ljudskog sagrešenja. Ljudi koji su ga znali, gledali su da mu priđu uvijek sa njegove lijeve strane, od srca. Kako su govorili, izgorio mu je vid. Vidio je nešto što nije smio da vidi, nešto za šta čovjeku i nisu date oči. Bio je okružen knjigama kao zvijezdama. Kad god nije bio među njima, osjećao je tjeskobu i plašio se golih zidova i praznih polica.

Knjige su mirisale, i njegov je sobičak pahnuo na cvijeće. Mirišljava slova, slova koja se jednom vide a drugi put ne vide, ukrštena slova, slovo koje je cijela rečenica, – njegov su izum. Hurem je znao sve velike stihove napamet. “Sve što smo jedno drugom rekli, stalo bi u tanušnu knjigu zlatnih korica. Voljeli smo se postrance, onako kako se vole otac i sin: sa zrelošću sin okruća, pa ne mari više za dječačka maženja”. Tako je bilo. Tako neka i ostane. Jer sve drukčije bilo bi ništa, a ništa je “punina” od koje prijatelji, i kad se izmaknu, ne mogu pobjeći. “Pozitivni značaj književnika za opstanak malih naroda ili manjina shvatio sam tek u susretu s jevrejskim znalcima u tuđini, kad su me uvjeravali da je taj nauk i sposobnost promicanja vlastitih interesa u svim prilikama modus opstanka u makazama agresivnih i neprijateljskih većina”, zapisao je učeni Huremov prijatelj. Takva je pozicija naša odista i bila. On je tu poziciju unutar šačice ljudi predanih muzama, znalački koristio. Onima koji su ga optuživali da je brz i nestalan, trebalo je njegovo “opredjeljenje”, kako bi mu se lakše primakli. Imao je zato puno neprijatelja, i najviše među onima od pera.

Znavaše kod Hurema u radnju zabasati i poneko od onih izbirljivaca mirisa, prepun čuvstva, mladosti i sjećanja, koji umedijaše biti prava napast kad kupuje ili kada samo s mirisima ašikuje. To bjehu, kako ih je on nazivao, ljudi bez ličnosti, mahom zaljubljeni u sebe. Protivno poukama, Hurem je nosio vrlo hrapavo odijelo, u čije su se pore taložili mirisi iz radnje. Za njim su po raznizanoj čaršiji vrvjeli mirisi koji se ne davahu osjetiti, ali se mogahu prstima napipati. Kao svi prodavci opoja, on je razrađivao posao, postajao čovjek od upliva, za zehru takši od Jisaka, mlađeg i svakako izbirljivijeg Jevrejina koji je imao radnju odmah do naše. Ono što se nije moglo naći kod jednoga, lahko se nalazilo kod drugoga. Doduše, Jisak je često putovao i otud, iz dalekih krajeva donosio novatorije za koje se narod zanimao kao za miris proljeća pri kraju zime. Hurem se držao, reklo bi se, klasike, i nudio prevashodno mirise koji ukivaju u dušu draga sjećanja, ne debelokore zanose.

Parfimeriju “Duša” otvorio je stari Alabaš. To je bio skroman dućan, ali na lijepom i prohodnom mjestu. Za Alabašova vremena parfimerija je nosila ime “Surma”, iako u njoj surma nije bila glavni artikal. Hurem je promijenio njeno ime i mnoge stalaže s robom koju je pregazilo vrijeme zauvijek iz radnje izbacio. On je bio veliki majstor i spravljač mirisa. Još su ga se sjećali mladi službenici, otresite hanume i ljeporeki putnici. Pored mnogih kućnih, pretežno slatkih mirisa za svakoga, kako ih je zvao, Hurem je osjećao jak i čudan, u životu jedini miris kojemu nije mogao da otkrije izvor i sabije ga u teglu. Bezimeni miris nije odgovorao ni jednom mirisu dostupnom njegovim čulima. Danima je rovario po struhlim jabučarima, skladištima namirnica i otpadima, tražeći tanki trag koji će ga odvesti do otkrića. A to se zbilo u danu poslije kojeg je bilo teško nastaviti išta, pa i pisanje. I Hurem je zastao, na pola puta, pun gorčine od koje bješe ljući samo miris starosti.

Osjetivši ga, zaželio je da mu otkrije izvor, nadjene ime i podari ga čovječanstvu kao mogućnost da se insan, barem, na svakome mjestu sjeti svoje suštine. Oguglalo na podvale iz raznih laboratorija, već duže vremena ovo je “čovječanstvo” osjećalo samo zapahu svoje ustajalosti. Kao svaki radinac, Hurem je bio pretjerano osjetljiv na mirise koji ostanu u sjećanju. Mogao je da se sjeti mirisa svakog dana proljeća, svake tihane večeri ili nagle promjene. No najteže, s velikom mukom reklo bi se, podnosio je mirise koje nose ljudi izglavljeni ili uglavljeni u duge i teške hizmećarske poslove. Zato je davno sročio detaljan katalog osnovnih, zemaljskih mirisa. Ta knjižica ispunjena raznobojnim pravougaonicima, ličila je na tablicu elemenata, na prestaralu bukvicu njegovog oca, s jednim praznim, plavo naznačenim mjestom na sedamnaestoj strani.

Ta “praznina” čuvala je mjesto baš tom nedostajućem mirisu među mirisima kojih je, po Jisaku Kovaljovu, imalo sto i osam, a po Huremu, uz onaj neuhvatljivi i neimenovani, tačno sto i devet. Praznini neimenovanog pravougaonika u katalogu nedostajao je upravo detaljan opis izvora i snaga dejstva. U sahane je uporno grumuljao, mrvio, strugao i dodavao sastojke: opiljke ženskih dlanova, osmijeh prvenčeta, kapljice ženskog miga, tragove oluja, prašinu baruta, otresinu duge, uzalud. Iza gotovo svih dokučenih, rasutih na nadlanicu mirisa, pod prstom se mogla napipati tek bljedunjava skrama očinje vode. I suze, u dodiru s kožom, izazivahu nepodnošljivo bljedilo na obrazima i crvenilo na usnama. Deformisahu ljudsko lice, ističući lijepu prolaznost, skrivajući i potirući s lica sve što pripadaše vječnosti. Da umanje upadljivost izvještačenosti i nestvarne ljepote, majke su kahvenskim kašičicama krišom sipale maslinovo ulje navrh glava svojim jogunastim kćerima, pod pundže i žabice.

Hurem je bio poznat i po sklapanju opojnih trava, prvenstveno za djevojke prestarale za udaju, za momke nesposobne za vojsku. Zreli muškarci nisu koristili nikakva sredstva, ali kape su nosili nakrivo i bežali od sunčanice, da sakriju podignutu vjeđu i naborano čelo pred neumitnim. Hurem je hitao da isproba spojeve za koje je mislio da odgovaraju suštini mirisa koji postoji, koji se ne da izdvojiti i imenovati. Oprao je ruke i otišao u tmušnu prostoriju iza parfimerije, u drugoj ulici od naše kuće. Mrak je padao, i Hurem se nije pojavljljivao u kahvi gdje su ga čekali stari jarani. Nije se pojavio ni kod kuće. Dok je svitalo, on je nehajno prekidao posao i započinjao novi dan u hamamskoj kahvi. Tamo ga je, medu unervoženim ljudima, sustigla strašna vijest o nakaznoj smrti nastavnice pjevanja, oko sabaha izgorjeloj u samačkoj kući. Hurem se ujeo za usne i kap krvi, kao naramak, survala se s njegovih usta u njegovo drhturavo krilo. Na crvenu kahvensku stazicu kanula mu je iz oka zadnja suza.

U nastaloj pometnji, kao u vrtu uskovitlanih mirisa, čaršija je zaudarala na paljevinu, i jedva se disalo. Od muke, ljudi udarahu šakama kroz vazduh, otirahu prste o crne rukave, nagriženih ivica, na kojima ostajahu debele kajase pepela, kristalno jasne. Snijemio kao dijete koje natjeraju da popije kašiku zejtina, Hurem je došao kući, uzeo svoju torbu s uzorcima, katalog mirisa i sve stare zapise. Za malim hastalom, već je znao šta treba da uradi. Svukao je paltu, podvio lijevi rukav i na parče hartije s rukava sastrugao kristalne opiljke pepela s kuće nastavnice pjevanja. Nazirao je ostatke velikog povodnja, paljevine, bolesti, zavjere, neimaštine, nerodnih godina, pljuvačke, odrte ljudske kože, berzanske drhtavice, uslišenih i neuslišenih molbi, kristalnih snova, hrane, prašine, i ljudskog glasa. Te ljuskice pamćenja – samo je trebalo izdvojiti, izolovati i ucrtati u ram osjećanja.

U nakani da poboljšaju sliku svijeta, spravljači opoja u nove mirise stavljali su ono što krijepi, a ne i ono što lomi ljudski mozak. Tako veselih, omamljujućih mirisa imalo je na pretek, uostalom kao i uvijek kad se od stvarnosti samo želi pobjeći. Drhteći, Hurem je pipetom usisao to što je dobio, u žudnji, pretresavši ovaj svijet. Pod staklom ga zapahnu miris ljudskog zla, izdvojen iz krika nastavnice pjevanja. Malecnu flašicu otvario je zubima i u nju nakapao ljepljivu i smrduljavu materiju koja tvori zbilju. Preko ruke, iz stare bočice, osipao se miomiris stvarnog života, kakav zaista jeste i kojemu će tvorac dati ime duša, uostalom, ime koje je nosila radnja koju je on vodio i koja ga je zaklanjala od slatke divljine nerada. Hurem je vješto razvijao posao i uporno prodavao svoju dušu na razne strane. U strahu zbog dušičave prezasićenosti, u grozničavom zgrtanju imetka, zatvorio je parfimeriju. Iz nje, ko je stigao, iznosio je sve što se moglo iznijeti. Odista, lakše ju je bilo isprazniti nego napuniti.

U Huremovu noticu, bez koje on nikud nije išao, u bukvicu okovanih listova, olizanih korica, kad god bih zvirnula kao u nelažnu bunarsku špiglu, sve mi je vidno, a ipak u trepetu ništa mi se nije davalo upamtiti do riječi: “Evo nama trgovaca, vjesnika mira. Evo nama vjernih naših pratilja, u dobru i u zlu”. Kad bih htjela da se narugam inima koji su vratove lomili u hitnji da steknu imaća, prinosila bih čelu njegovu hamajliju i blago udahnjivala zapahu koju je tuga istjerala na vidjelo. Patnju kojoj ni vatra nije mogla ništa. Grčili smo se jedno uz drugo, u nemanju i posrami. Koliko smo svega imali, sad toliko ničega nemamo. I želje su nam se iz tijela povukle. Kolačimo oči sa gađenjem nad slikama stare raskoši iza koje su ostale prljotine po zidovima, u ramovima naše izgubljenosti. Uzalud sam otvarala vrata i prozore da iz pustih soba napolje posukljaju mirisi punine, zaostale u navikama po kući golih trudova, sakrite po kutcima i zavjesama, neprilične i sramotne. Hurem nije izlazio iz kuće na bijeli dan. Ja sam ga odmkenjivala u svemu, čak i u besanici. Kad je on ječao, ja sam jeckala. Kad je on šutao, ja bih umirivala tihom usnom huj dnevni.

U noćima što su dolazile upreskok, koje dugo traju, slušala sam preplašene duše, dvije kumrije na jastuku s kojeg tište stare uspomene, slike koje će nas, u ovakvom stanju, pretvoriti u krlje, u svjedoke starih dana. Hurema je ispijala mučnina sred nemanja; još nije hulio, još nije bogoradio, šutao je i taškao nogom po podu, držao se za bradu i kolutao ljute dimove, zbrajao črte i reze, spajao posramu s čudom golog življenja, zgubolježja lišenog lakobe i strasti riskira. Od srama je satkan ovaj vijek. Hurem se s ljudima nije pozdravljao, zabasao među one s kojima se nikad nije pozdravljao. Drskost palih u zulumima i njihova želja da se dodirnu i sližu sa sebi nejednakima, gori su od gubitka, teži od svake patnje sred tužnog svijeta teških poraza. Misli su Huremove bile plitke, riječi su mu obesmišljene, ruke su mu prazne. Sve je sa njega drečalo kao da ništa na njemu nije njegovo. Satirao se čak i dok jede. Vagao je zalogaje suvišne u gorčini koja remeti navike, i premišljao koji će mu zalogaj barem biti zadnji u teškom danu suočenja. Nisam umjela da mu se približim, i nikad nisam znala, vazda se plašeći istinskog susreta, u nemoći da podijelimo teret koji nije pitao za krivicu.

I bolji su od njega propali, i gori su se od najgorih uzdignuli. Ali niko nije samotan kao Hurem. U nevoljama, dobri propadnu, hrđavi se domognu imaća. Imanja nabrzo stečena smame čovjeka u neoprez, otanje ga dobrotom, okrućaju ga hujom i zatvore samnu mu dušu u jalov sabir vrjednota čuvanih za crne dane. Nekome orah bude zlatna toka, riječ za ispriku; i moć koja ide ispred svih riječi onda padne u blato, pregažena bezobzirom prevarenih. Iako je tek protutnjala, kao da će opet kakva crna nevolja, ili rat ako ga ne preduhitri kakva još gora smutnja. Zasigurno hoće, samo ja ne znam kojim će redom pristizati mučnine, pod kojim izgovorom. Odavno nije pala kiša, i sad svako živ zija u nebo iščekujući odozgor milost, zaboravivši  na skorašnji potop koji nas je koštao i života i mala. Tako se hoće, od svakog nebesnog suviška strada mjera i običaj lagode. Od svakog manjka zemskog strah raskolači oči na licima mirnim, vjerujućim, odanim ravnoteži koja stoji između zemlje i neba.

“Početkom vijeka, bolesni Alabaš, otac Huremov, u snemoći napusti rodnu i ucvijeljenu Otadžbinu i zaustavi se nakratko ovde, na zadnjem odmorištu na dugom putu za pakao”. S puno nade u budućnost, slijedeći navike stotina sinova iz propalih familija, zarobljen stegom lične sudbine, još sumljen berzanskim čudima, zaustavio se na zelenoj čohi doline koju je u hljebnim lukovima prošivala strpljiva ruka Drine. Tada se on na brzinu oženio Emom Erak, mnogo starijom od njega učiteljicom krojenja, izbjeglom iz zgurenog gradića opasanog sa dve kržljave i vadama rasute rječice. Ema je umrla iznenadno, po rođenju Huremovom, uoči rata i velike gladi. S djetetom u naručju, Alabaš se zaudovčio. Od toga trena, ne cvilići, on je svoj jeftini život harčio u grozničavom dopisivanju s daljnjim rođacima, sa utvarama iz svoga smračenog sećanja. Opljačkan do zadnje pare, propao na crnoj berzi, zapijao se u neoprezu iz kojeg bijeda crpi snagu. “Ja sam svoju majku jedva pamtio, uporno dišući pod sličicom s njenim božanskim likom u krzavom medaljonu oko grla. Svi koji su znali Emu Erak – govorili su mi u hodu da ličim na nju i da svakim pokretom otkrivam jako prisustvo njenog duha u svojim jogunastim navikama. “Istina, takvih je gledača duše bilo sve manje i, uz starog Jisaka Kovaljova i jednog trgovca kabastom robom, moglao sam ih izbrojiti na prstima jedne ruke”.

Stari Alabaš odabrao je Mamara da mu on čizme dokoljenice održava. Mamar je bio vješt praktičar, čovjek obolio od prevelike odanosti poslu koji mu je prilično savio kičmu, ali se on još duhom držao uspravno. Samo u našoj ulici majstora je bilo sedam. Na desnoj strani: Hurija, Zibija, Ahmo; sa lijeve strane ulice, jedna do druge, radnje su Osmana, Halima, Omera, Bakije i Mamara. Svi su dobro radili, i svi su oni, osim Mamara, zbog poreza kukali kao da ništa ne rade. Mamar je došao u Grad davno. Sagradio je od lijesa kućicu na desnoj obali Jošanice, i u njoj živio dugo, sve dok se nije dohvatio čaršije šegrtujući kog Ešrefa, Bakijinog oca. Govorio je malo, rijetko i vrlo netečno. Govorkalo se da je iz Sirije, Makedonije, pa čak iz Arnautluka. Znao je posao isto kao i Ešref. Čak i malo bolje od njega. Izbirljivije mušterije tražahu da im on uzme mustru, zaobilazeći Bakiju, tersaća i bukadžiju. Uz sve fale, kad je Bakija teslimio radnju svome sinu, Mamar je postao majstor. Rano se osamostalio, kućom i radnjom, a malo teže poslom. No, vremenom, umiješan kakav je, pridobio je mušterije i ubrzo stao na svoje noge. Mamar je stekao radnju i uz radnju držao mali salon. U salonu se mogla popiti kahva i, kao nigdje u čaršiji, mogla se pročitati taze novine. Ostale su radnje samo obućarske radionice za krpež. U Mamarovoj radnji nije bilo cipelarskih kalupa, što znači da je on pravio cipele samo na živu nogu, po narudžbi. U narodu raznih nogu: šlapavih, žuljavih, gvrgavih, krivoprstih i tabansuznih.

Za švapskom kuhinjom nekoliko mjeseci su se iz čaršije izvlačili ostaci turkaluka. I Zade Alabaš, taj zadnji zvaničnik otomanske sile, uoči samog odlaska proveo je cijelo poslijepodne s Mamarom u njegovoj kući, tražeći da mu Mamar, do jutra, napravi čizme za onaj put. Mamar ga nije prekidao nikakvim pitanjima, samo je odmahivao glavom i čekao da kapetan kaže što ima da kaže. Zade Alabaš je u vojnu stupio nenačet godinama, a otići će iz nje natovaren bolom, kojem ni vrijeme neće moći ništa. Nije se likom promijenio ni za jotu. Njegove izrazito modre usne, sa bljedičastom kajasom okolo, njegove upale ali oštre oči ispod još oštrijih vjeđa, pristajale su njegovoj strogosti kao znak uzvika vojnoj zapovijesti. Kao svaki oficir, ličio je na baletana koji je zaboravio da raspaše sablju upavši na binu. Sidžila je njegovo rodno mjesto. Sidžila je i veliko groblje na kojem je ležalo svo žensko rodstvo Zade Alabaša. Muškarci su svoje grobove rasipali širom dunjaluka, a samo su njine žene čuvale pješčane okrajke zemaljskog pamćenja. Zade Alabaš, jedan od zadnjih punomoćnika velikog carstva, patio je što će svoje kosti odnijeti na svoje groblje, u svoj daleki zavičaj. O njegov grob, u starom zavičaju i groblju, spoticaće se olinjali i oslijepjeli psi, a jata ptica zaobilaziće ga na putu ka svetoj zemlji. Sa njim, oficirom preteklim iz ovog sumračja, tamo u predačkom pijesku, zauvijek, ležaće i znamen velikog pada, poraza koji će se, od tog trenutka pa do kraja svijeta, duže i lakše pamtiti od svakog na zemlji njegova trijumfa. Mamar je prestao da se nećka. Drag mu je bio Zade Alabaša, draži od svih koji su te večeri slavili što će barem, jednoga dana, poumirati u svojim dalekim kućama, među nepoznatom rodbinom. Doduše, niko se osim Zade Alabaša Mamaru nije obratio da mu on napravi čizme za dušu. Takve čizme Zade Alabaša vidio je na rafu u Mamarovoj radnji, zapravo u salonu, prvog dana kad je tu nogom zakoračio. Bjehu bez tvrdih potpetica, bez šnura i šavova. Kao salivene.

Takve su se čizme, diljem carevine, pravile jednom ili nikad u stotinak godina. Naručivali su ih rjetki, a još rjeđi su bili oni koji su ih gradili. Od obrnute kamilje kože, štavljene i krućene na poseban način, čizme su čuvale više dušu nego nogu. Obuvali su ih najčešće nepravedno ražalovani oficiri, primorani obzirima. Mamar je pristao. Zade Alabaš napustio je radnju u akšam a vratio se u sabah. Na stalku su ga dočekale gotove čizme, salivene. One se nisu plaćale. One su bile dug i obaveza, i sveti dug i sveta obaveza. Dok su se rastajali, izgledalo je da se rastaju zauvijek. Sa sabaha već, pred komandom, bjehu se okupili oni koji će, kočijama, napustiti grad. U šutnji, kako i priliči ljudima koji su, polomivši sječiva, pozabadali patrljke sablji u tuđu zemlju. Prođe i jedan sahat a Zade Alabaš se ne pojavi na škripavim stubama. Njegov posilni, držeći konja kojeg je već podbadala dosada tapkanja u mjestu, netrimice je piljio u vrata. Nikad se u tim vratima neće pojaviti taj koga očekuju. Umro je u snu kapetan Zekirija Zade Alabaš. Nastala je pometnja, ali i splahnula čim je prašina na zemlju slegla. Između onih kojima se žurilo i onih koji su htjeli odložiti odlazak da odaju počast svome starješini, strah je obavio posao, što strah što obaveze. Civili su otišli, a oni pod puškama ostali. Vojska je tek sutradan izbauljala iz grada. Zamičući, osvrtali su se uplašeni vojnici za sobom i vidjeli po prašnom putu stope, plitke, kao krilima bodene. Na čaršiju je padao mrak, kao zar na pendžer iza kojeg se crnio grob, mezar Zade Alabaša.

Onda su iz Huremovog života iščiljeli svi koji su išta o njemu znali i koji su, bez izuzetka, njegovu stidljivost pred nepoznatim smatrali dobrom osobinom. U tom trenutku nije imao ni braće ni sestara, i nikoga iz bližeg rodstva ni s majkine, ni s očeve strane, da mu čuva strah. Huremova dadilja ostavila je zapis o stanju u toj nekad nam zajedničkoj zemlji, storiju u kojoj se uzgred spominjao i Alabaš, “neradnik koji se u neznan svijet otisnuo, žudeći za ljudima sličnim sebi. Kad sam od nekog u prolazu čula da našom čaršijom, od tezge do tezge ide neki izludjeli stranac sa drehavim papirima preporuka i garancija u naručju, znao sam šta treba da uradim. Poslije dugih i praznih godina, kao da se ni s mjesta nisam maknula, zadesila sam se ondje gdje je trebalo da se zadesim i odradila sve formalne poslove za preplašenog neznanca, da se Alabaška svojta ne zlopati”.

Družina gradskih moćnika grčila je uz sebe vazda i po jednog «siromaška», beshljebnika, tihoga poetu ili izbirljivog slikara, «molera», ponekad nekog drčnog filozofa ili nerječitog novinara. Kao da je tim halama lokalne vlasti, “gazdurinama” – kako ih je nazivao Adem Hovrc, gradska luda, na ovaj način i na ovom svijetu teklo dragocijeno vrijeme iskupljenja zaradom dobrih djela, milostinjom prema poniženima i nemoćnima. Helem, čaršijski moćni ljudi nisu davali Huremu nikakvoga posla, a mogli su. Držali su ga čvrsto u krugu svoje samilosti, trudeći se se da im se on, uz bilo kakav drugi posao, ni po koju cijenu ne otme i načini kakvoga zijana na račun njihova ugleda. Željeli su ga takvoga kakav je bio, ponizan i muftaćan, bez sigurnosti. Bezbrižno su kuckali svoje bilijar-kugle u Domu vojske, obično nedjeljom popodne i subotom ujutru, a Hasan bi sklonut u ćošku za jednim stolom, uz čašu votke i tanjirić kikirika, pričao ponešto pametno, nekad uvijeno u teške metafore koje su, umjesto na listove knjiga, padale mrtve po olajnom podu. Zvali su ga pjesmar, i niko nikad nije pročitao ni jednan njegov stih, ni jednu njegovu pjesmu.

Zapravo, Hurem nije pisao samo pjesme, naprotiv, plašio se skučenosti riječi u reckavim redovima. On je u svojoj sveščici pravio biografske skice, mini-portrete ljudi sa kojima je provodio dane, zaboravljajući na sve ovozemaljske obaveze, doduše, koje istinski nije ni osjećao. Arso Simatović, Behrija Kaćić, Milan Kostić, zvani Majka, Adem Hašimbegović, zvani Bego. Svi su oni imali svoje uljudno vaspitane i pažljivo njegovane familije, svoje lijepe i udobne kuće, cvjećnjake, svoje garaže i kola, svoje navike koje su se, sa godinama, prenijele i na komšije. Za njih su se kačili i manje važni drugovi, arhitekte, inženjeri, profesori. Dalji vez moći, ruku za ruku, širio se sve tanji i čudniji, do retkih i sitnih zanatlija i praktičara, često odabranih po protekciji i potrebi. Hurem je pravio skice takvih ljudi, u posebnoj svesci. Trudio se da nikoga ne izostavi i da bude što realniji u opisivanju njihovih osobina. Ono što ga je zapanjilo jeste činjenica da je u svakoj ličnosti otkrivao po jednu tačku, zločudnu osu oko koje su se životi odabranika nagrtali kao sijeno oko motke.

Pošto se Hurem iskrao iz neminovnosti pričanja i istinskog trpljenja, uvjerena sam da on ni u šta nije bio siguran kao u svoje pisanje, u istinitost jasnih misli koje su ga cjelile od ubojâ. Živio je ne bježeći od sumnje, ali i ne odajući joj se previše. Čak i kad je harčio život na svojim mučnim putovanjima, među putnicima, i tamo je u toplini kakvog pribježišta nalazio mir i put do sebe, uz svoju tanušnu knjižicu, bez koje nije htio ni u san. Ništa od onoga što je u hodu tada nastajalo, nisam stizala da iščitam. On sâm čitao mi je povremeno stihove koje je, neprestano i kradom, do zadnjeg daha pisao. Iako nije volio deklamovanje. Tako je živio do onoga časa koji mu se u užasu sručio na nježna ramena i na ideale. Neko je, očito vješto, neku ličnu brljotinu potpisao Huremovim imenom. Odmah je on optužen za jeres i za nedolično ponašenje: izolovan je od sredine i gurnut u samoću, iako nije uhapšen. Izbjegavao je otad znance, da ne bi zbog njega stradali od njegovih neprijatelja. Sretali su se u ovom gradu kao u tuđem, i odmahivali jedan drugome, on onom svojom nevidljivom, a oni sa onim svojim nemoćnim i kratkim rukma.

Šapućemo iako se ne čujemo. Ljudi, znanici ravnih i tvrdih čela, stušteni kao brzica koja valja drvlje i kamenje, pod zastavama, nisu se trudili da išta shvate. U tim nijemim poslanicama, u tom išaretisanju skupilo se sve što će, danima, između njih stajati: mrmor na usnama. Hurem je poznavao to osjećanje, ono kad nešto imaš na umu a nemaš u srcu, i obratno. To je to zbog čega se on uvijek ježio, bilo gdje da se nalazio, u bilo kojoj da je zemlji, pod vazda istim nebom, potkočen stihom na usni. I to je ono veličanstvo ponosa, suviška osjećajnosti zbog kojeg bi se, ponekad, zanio u čitanju sopstvenih riječi, ponet punoćom koja je opasna kao kukica za riblja usta. Sve velike knjige počinju baš kako i moraju počinjati, i završavaju kako se moraju završiti: za čovjeka i od čovjeka, bez obzira šta je u njima napabirčila brižna duša. Hurem nije stigao pročitati ni jednu recenziju o svojim riječima posvećenim duši, ni tekstove prisjećanja svojih savremenika. U tim kritikama bilo je svega po malo, i nikad dva dobra na jednom mjestu. Ponegdje je jedna saga uranjala u drugu, ponegdje su se one srećno i nadahnuto svodile na anegdotalnu prisjetnicu.

“Ja koji ovo pišem, nisam onaj o kojem noćima sanjaš, nego sam jedan sasma drugi čovjek, u načelu mrzitelj jezikâ i lijepih umjetnosti. Mene, brbljivca, starinom i strpljivošću odnjegovanog u dubokoj unutrašnjosti imperije, veliki rat zatekao je na pragu lijepih umjetnosti. Govorio sam tečno i pisao čitko na njemačkom i turskom; dobro sam razumjevao španski i uzorito se koristio francuskim, što je bilo dovoljno da, po odluci komisije i pod batinama stanem na stranu Rajha i budem od koristi. Nema ni puna dva mjeseca kako sam počeo da odlazim na brijanje, kod onoga šutljivog ali bistrog čovjeka koji ne voli politiku, zapravo ništa od čega ljudi nemaju koristi. Odkako sam se začovječio, naučio sam da se, u tuđini, stranac najbolje ogleda u licima ubogih ljudi, neznanaca koji svoju bezgrešnost pabirče iz osmijeha beskućnika. A muhadžer, tako mještani ovdje imenuju stranca, uvijek mora biti dotjeran. Zato je moja urednost po pitanju lijepog izgleda, svakome u čaršiji znana. Ali kad mi je zaigralo brijaće sječivo u ruci, uplašio sam se, uzdahnuo sam, izašao napolje i kroz čaršiju, kao stravilo otirući sapunicu rukavima, prošao sve ulice do Korapinog svijetlog salona”.

Huremovu knjižicu treba tumačiti ne zaobilazeći ni njegovo umiljaštvo pričanja uživo, uprkos šutnji i samoći. Na dugopamteće čini plahog pričanja, na sujevjericu o pjesnikovom vrlo lahko dokažljivom poslanstvu, na to njegovo vješto branjenje od ništavila, od kahvenske dokonštine, – ljepila se po zavjetrinama našeg skučenog grada, u getu sred vihora rata, malograđanska sujeta prvenstva, upravo kobnost pozivanja na pravdu po mjestu rođenja. Duhovno i, mnogo kasnije, dokazano čistunstvo Huremovo, poduprto najbolje njegovom lirskom seharom punom istina, nadživeće i državu u kojoj je nastalo, jer poezija njegove duše i danas je ostvarljiva u komociji naših jezikâ. Tako je i Hurem mislio o tome. Tako mislim i ja, čak tvrđe i zadrtije, obijajući tuđe pragove. “Pjesnici su rijetki izaslanici ljepote, nemira i sklada, trojstva koje poznaje samo umjetnost ljubavi”, govorio je on i pazio da se drži i jednoga i drugoga i trećega: i djela, i znaka, i svog u nemanju plašnog snalaženja među ljudima.

«…A šta sam to ja, izmedju kahra i samstva, mnogo godina stiščući usne, i zaboravivši na svoju ličnu bijedu, pronašla u Huremovoj zaostavštini. Ništa naročito: knjižicu nalik na iskombusani dnevnik, sa ispodvlačenim riječima o nasilnoj smrti grupe nedužnih mještana. Ta šačica riječi, ispisanih na rubovima Takvima za tekuću godinu, vrlo nečitko izvučena drhtavom rukom i modrim mastilom, promijenila je moj život. Naime, tih je dana lokalni dnevni list objavio moj rad-prvenac, poduži članak o potajnim pogubljenjima na Hadžetskim livadama, tekst o zločinstvu preko noći izbrisanom iz naših sjećanja. Taj članak, napisan mirnom rukom ambicioznog hroničara, zasnivao se na tezi koja je, da tako kažem, našla upor u tim uzgrednim zapisima Huremovim i njegovim riječima koje su, na sreću, izmakle pjesnikovom situ. Moj rad, pod naslovom «Golgota muslimana naše regije», dobio je pohvale, ali zbog komplikacija koje nisu imale nikakve veze sa ovim slučajem, nikad nije odbranjen. Da kažem, ta priča je predstavljala mikrohistorijsko istraživanje sukoba vođenih u posljednjih pedesetak godina i usredsređena je na našu regiju, naročito na područja Ras i Do. Svjedočenja koja sam, preuzeta od Hurema, uvrstila u četvrto poglavlje ovoga tanušnog rada, predstavljala su jezivu priču o prećutanom zločinstvu. Naime 22. i 23. marta, pošto se kompletno vojno ljudstvo predalo oslobodiocima grada, pritvoreno je i zanoć pobijeno desetak nenaoružanih, uglavnom mladih ljudi. Druga faza osvete odvila se smišljenije. U njoj su učestvovali žbiri, ljudi koji su pripadali logistici novoga režima, koji su živjeli u obližnjim naseljima Sarkov, Han, Ras i Fleke. Oni su sistematski likvidirali odabrane mještane u koje se sumnjalo i za koje se vjerovalo da u kućama još skrivaju neprijatelje mlade države. U ovoj fazi, prema izjavama svjedoka, oduzeto je mnogo mladih života.

Nakon mahnitanja, nedužni su mještani skupljeni i odvedeni u nepoznatom pravcu, a muškarci bili odvojeni od žena i djece. Pomažući se spiskovima, isljednici su izdvajali mladiće, odvodili ih do groblja u blizini džamije i nagonili da sjednu ili da stanu uza zid. Potom su im pucali u potiljak. Muškarci koji su na ovaj način poubijani bili su stari između 20 i 30 godina. Oni mlađi i snagom takši, koji su bili pošteđeni, zadržani su u pritvorima i, odvojeni od staratelja, transportovani do obližnjeg naselja Fleke, na rad. Uzgred budi rečeno, ovo i susjedno naselje Muk bila su jedina među naseljima na putu do Grada na zapadu Regije koja nisu ucrno uvile oslobodilačke snage. To je bilo zbog toga što su muškarci iz tih naselja, po tradiciji, radili u gradu, odakle je urgirano da mnogi budu pošteđeni, da bi dotična vlastela i dalje imala jeftinu radnu snagu i raspoloživu mušku masu. Većina muškaraca poslije mučenja protjerana je na drugu obalu, gdje su im se pridružile njihove porodice. Većina onih koji su ostali u gradu mogli su otići za Tursku, zahvaljujući intervencijama odozgo i za debele novce. Generalno uzev, etničko čišćenje na cjelokupnoj teritoriji regije izvršeno je na osnovu pojedinačnih i vrlo nejasnih naloga i vrlo jasne globalne politike nove države, baš kako je svjedočio vodnik iz bataljona koji je oslobodio grad. Po navici iz prakse, svaki komandant koji oslobodi neko naselje, imao je puna ovlašćenja «da sa lokalnim žiteljima, uhapšenicima, postupi kako nađe za shodno, bilo da su se oni predali ili bili zarobljeni». «Otpor prema svjedočenju o onome šta se dogodilo jasno se pokazao u razgovoru sa desetarom H., koji je kao stari borac učestvovao u toj likvidaciji. On je rekao da se nikada nije vraćao u Grad i da je tamo vidio stvari o kojima ne želi da razgovara. Na insistiranje, objasnio je to ovako:

« – Poredim – ono što se dogodilo u Gradu – samo sa slijedećim. Borio sam se protiv Nijemaca koji su bili naš najgori neprijatelj. Ali kada smo se s njima borili, poštovali smo ratna prava i diktat ljudskih normi ponašanja. Oni, “Švabe”, ubijali su prkosne, ali ne i zarobljenike-ucvijeljene, čak ni zarobljenike-zlikovce.

Ja ga podstičem da kaže još nešto:

– Hajdete, prošlo je puno godina od tada, otići ćete u raj pa će vam reći da ste imali priliku da govorite a vi to niste učinili.

– Toliko sam u životu zgriješio. O tome će me ispitivati tamo.

Baca pogled na plajvaz.

– Zašto to upotrebljavate?

– Zato što ne mogu sve da pamtim.

– Ako ne želim da govorim, to znači da nešto skrivam. To znači da oslobođenje Grada nije bila jedna od naših najuspješnijih ratnih operacija.

– Vi govorite o Gradu i spominjete nešto što niko dotad nije radio.

– Tako je.

Nekoliko minuta kasnije dodaje:

– Da vam kažem, ne sjećam se baš najbolje. Namjera je bila da se grad oslobodi, i počisti od otpadnika. I tačka. Pitajte me nešto drugo – «

Suđenje mome radu počelo je osmog novembra, kada sam prizvata da zauzmem mjesto na klupi za svjedoke. Suština optužnice temeljila se na šest od ukupno 33 navoda iz moje priče, u kojima sam ili pogrešno navela ili odveć slobodno parafrazirala riječi svedokâ iz zapisa Huremovih. U Amarovom iskazu, umjesto “vojnici” napisala sam  “zločinci”. U jednom drugom slučaju, sažeto sam prepričala svjedočanstvo jednog građanina, rekavši da se u njemu opisuje ubistvo iako svjedok to nije direktno kazao, premda je, u stvari, jasno mislio na to. Navodno, u još četiri slučaja napisano je nešto što ne postoji u iskazima svjedoka već samo u Huremovim rezimeima razgovora s njima. Nikakve druge kontradiktornosti nisu pronađene u bilo kom od preostalih 22 navoda koji se odnose na likvidaciju. Međutim, te večeri, iz razloga koje ne mogu da objasnim ni danas, ja sam potpisala dokument i pristala na odricanje sopstvenog rada. Oslabljena i izmrcvarena sumnjama i pod velikim pritiskom prijatelja i susjeda sa kojima sam živjela, prihvatila sam savjet advokata, koji je bio i moj rođak, da okončam čitavu stvar. Takođe, dobila sam uvjeravanja da bi za sopstveno dobro trebalo da potpišem taj dokument, uz, kako je izgledalo, nagovještaj da će mi to omogućiti nastavak rada na Školi. Sporazum kojeg sam potpisala potpuno je iznenadio čak i tužioca. Naslovljen kao «Izvinjenje», sporazum je bio toliko sveobuhvatan da je neugodno podsjećao na «priznanje» iznuđeno od policije pod sumnjivim okolnostima. Dio koji se odnosio na moj rad, glasio je ovako: «Bez ikakve sumnje, želim da pojasnim da mi je, pošto sam iznova preispitala podatke, sada potpuno jasno da nema nikakvoga osnova za tvrdnju da je baš ta ili bilo koja druga borbena jedinica naših oružanih snaga počinila ubistva u Gradu pošto je grad oslobođen. Osim toga, želim da kažem da su stvari koje sam napisala vrlo pogrešno shvaćene – od štampe – pošto ja nikada nisam imala namjeru da ispričam ovakvu, ili bilo kakvu, priču o masakru na Hadžetu. Prihvatam kao istinita jedino ona svjedočanstva pripadnika brigade, njihove riječi koje kategorički negiraju masakr, i zbog toga se odričem svakog zaključka koji se može izvesti iz moga rada, a koji bi mogao ukazivati na to da se dogodio masakr ili ubijanje bespomoćnih ili nedužnih ljudi».

Presuda komisije Savjeta bila je isto tako surova kao i presuda javnog tužioca. U izvještaju objavljenom narednog dana, komisija nije rekla da sam ja izmislila masakr, ali navela je da u priči postoje ozbiljni nedostaci i fatalne tamne rupe, prepuštajući Savjetu da donese odluku o tome šta da se učini povodom moga rada. Pet dana kasnije, Savjet je odlučio da, na osnovu preporuke komisije, diskvalifikuje moje djelo. Meni je dato pravo da prijavim novo u roku od šest mjeseci, ako to želim. U okviru ceremonije sprovedene prema mračnim uzorima iz prošlosti, direktor Velike biblioteke uklonio je moj rad i sa polica u kojoj se čuvaju uzorita i vrijedna štiva. Ovaj čin bio je dovoljno surov da podstakne protest nekoliko članova književnog kluba «Iskra», ali i ti glasovi su ubrzo zamrli. Pisac, koji je upravo tih dana objavio novo djelo, tražio je od Korabe da učestvuje na skupu kojeg je, povodom njegove knjige, organizovao Klub. Koraba se saglasio, ali i upozorio pisca da je njemu zabranjeno učešće na sličnim priredbama. On ga je uvjeravao da je dovoljno uticajan da odoli takvim pritiscima. Nije odolio, i skup  se održao bez njegovog učešća. Niko nije digao glas protiv. Niko. I evo me sada, sjedim s knjigom na krilu, s riječima koje su uprkos ostale bez istine. U svakodnevnici koja odiše duhom većine, metežom u kojem se ništa ne vidi osim straha od drukčiosti, završavam ovaj napis riječima jednog svjedoka, koji govori o tome da su mnogi počinitelji zločina još uvijek među nama i da možda žele da se oslobode tereta strašne tajne koju su godinama skrivali od nas. «Uopšte ne sumnjam da se dogodio masakr. Nisam to glasno obznanjivao idući ulicama zato što nisam imao razloga da se time ponosim. Ali ovoga trenutka, kada je čitava stvar izašla na vidjelo, mora se reći istina. Poslije svega, ova država je dovoljno zrela i snažna da se nosi sa svojom prošlošću». I tako se to nastavljalo, u šutanju. Vrijeme koje je proteklo od zaludne smrti Huremove do ovog suočenja, ostaće upamćeno ne zbog zla, nego zbog nepromjenjivosti naše duše prema zlu…»

Ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.
Sve ovo vrijeme između tebe i mene
nema nikoga
tko bi darovao postojanjem, daljinom i počinkom
duboko, nedokučivo mjesto na kojem smo.

U tvojim ustima krv cvjeta crno.
Tvoja umorna krv. Otječe u pijesak
pod našim nogama. Grumenje prašine,
mrtve životinje, cesta se lijepi za stopala,
ljepljivo, gusto, gladno cjedilo vremena.
Dubina guta daljinu, jedna je u svima,
ljepota propadanja.

Cijelu smo noć sadile glasove uz cestu,
lupale osušenim kožama o zemlju,
iz prhkog smo sjemenja
tjerale vjesnice bolesti i smrti.
Mjesec nam je izgulio lica, razobličio tijela,
ljušte se srebrne ljuske, padanje ne prestaje,
tvoj odraz s onoga svijeta, moja otpala sjena.
Oko nas raste ravnodušna svjetlost, sljepoća kamena.

Sve ovo vrijeme između tebe i mene.
On je uvijek sam. Nosi ime za svaki vjetar,
zna hoće li donijeti kišu ili glad,
prepoznaje duhove obojane od glave do pete,
prepoznaje miris oguljene kože,
misao žrtve i lovine,
ali ne izlazi iz kolibe, miruje.

Tko je stajao usred vjetra i nevremena, pun divljenja,
tko je zakapao životinje, tko je skupljao vodu i krv
u zemljane posude, natopio sjemenje, oprao ruke, umio lice,
upitao boga da stane i odmori se?
Da podigne šator, savije gnijezdo, sagradi kuću,
čvrsti, nepropusni, tamni šator za nomade u pustinji,
za pustinju u sebi. Ta silna živa slika.
Zlatna kuća sa besprijekornim prozorima.
Tko je tkao sagove i ukrasio ih vezom,
tko je optočio zastore zasljepljujućim zrcalima?
Zlato, mjed, drvo života, rešetka vremena,
tko je sve učinio, nevidljivo i nečujno?

Na putu prosjaci, na drumu razbojnici,
na cesti  ratnici, pet ludih djevojaka
prenoćilo je pred vratima,
ali u naš crni šator, u našu zlatnu kuću
nitko ne ulazi.
Obilje zlata, suho zlato, čisto zlato, zlato moje,
ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.

Što ja imam s tom ženom,
zar joj se ne sviđa moja čarolija?
Voda čisti bez počinka, uvijek iznova.
Ovo su moje napunjene posude.
Ovo je moja kuća. Kuća mjeseca,
kuća od teških srebrnih blokova,
pod njima pucaju zrcala, trunu sagovi,
osipaju se zastori, prah prahu, oko za oko,
glas pod zemlju, ugušena, mukla jeka tijela,
sve što je nevidljivo, nečujno, propadljivo.
Klizi, tone, viče zaustavi me, ne mogu više,
kakva je to igra da gaziš po mrtvima,
više nam se ne igra.

Cakli se noć, povija se korov uz put,
naša kosa raste iz samoće, naši glasovi
niču iz zemlje i cvjetaju sami od sebe.
Kopamo do vode, hladnoća se hrani kostima,
kosti u blatu, pucaju glinene žile vremena,
svjetla u daljini, kuća od suhog, zlatnog sna.
Sve ovo vrijeme nema nikoga.
Preostaje sve dublje, sve dalje, sve manje,
umor kamena, bolestan i otjeran pas,
kao da se bog vuče za nama.

Širom Jugoslavije tih su godina podizani spomenici kralju Petru Osloboditelju, pa je tako i u Zagrebu djelovao Odbor za podizanje spomenika, sa zadatkom da na Trgu kralja Petra, nazvanom tako još 1927, organizira podizanje veličanstvenog, po mogućnosti konjaničkog spomenika tom prvom vladaru ujedinjene jugoslavenske države. Odbor je bio sastavljen od samih hrvatskih uglednika, a njegovo je djelovanje bilo pod dvostrukim pritiskom. Valjalo je popravljati posljedice atentata u Skupštini, iz ljeta 1928, kada je ubijen vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić i kada je među Hrvatima na najniže grane pao ugled kralja i dinastije. Osim toga u Ljubljani je 6. rujna 1931. već postavljen veličanstveni Petar na konju, rad Lojzeta Dolinara, do tada najveći i najznačajniji jugoslavenski spomenik Osloboditelju, tako da su Zagrepčani bili frustrirani što zaostaju za epohom.

Naravno da je graditelj memorijala morao biti Ivan Meštrović. Sin hrvatskoga naroda, jedan od već najznamenitijih i najmondenijih skulptora epohe, tvorac velikoga jugoslavenskog, vidovdanskog i kosovskog mita i brojnih njegovih markantnih figura, od Miloša Obilića do Marka Kraljevića, bio je predodređen da stvori figuru koja će svojom ljepotom i uvjerljivošću nadmašiti Dolinarov rad. Ali opet, kako u Zagrebu graditi spomenik kralja Petra na konju ako jedan takav već stoji u Ljubljani? Trebalo je naći neko novo, originalno rješenje, nešto što će nablistati neusporedivim sjajem proslavljajući Zagreb među jugoslavenskim gradovima.

Meštrović je u to vrijeme bio režimski čovjek. To će ostati sve do nestanka Kraljevine. Pouzdanik Dvora, velepoštovan kod kralja Aleksandra i princa Pavla, netko kome je bilo dopušteno sve i tko je mogao sve. Ne bi bilo pretjerano reći da je Ivan Meštrović bio najutjecajniji Hrvat u toj Jugoslaviji. Radić, a kasnije i Maček, vladali su nadama i emocijama svoga sirotog i obespravljenog seljačkog naroda, ali čim bi došli u Beograd, oni bi bili samo smetnja u ostvarenju velikoga i slavnog projekta južnoslavenskog ujedinjenja, u kojemu je, pak, Meštrović sudjelovao svojom imaginacijom i stvaralačkim genijem. Aleksandar je bio politički, on je bio estetski demjurg Jugoslavije.

I tom je Meštroviću na um pala blasfemična ideja da se na Trgu kralja Petra umjesto konjaničkog spomenika gradi umjetnički paviljon. On će, mnogo bolje nego mrtva brončana figura, biti spomenik besmrtnome Osloboditeljevu djelu. Da je te 1933. ovakvo što na um palo bilo kome drugom, ne samo da bi bilo hladno odbačeno, nego bi se na nadležnome mjestu temeljito prodiskutirala moralno-politička podobnost predlagačava, ali Meštrović ne samo da je bio nedodirljiv, nego su njegove zamisli prihvaćane s uvjerenjem da iznad njih stoji neki viši, nama običnim smrtnicima možda i neshvatljiv razlog i autoritet.

Na kraju, svi su povjerovali da je riječ o vrhunskoj mudrosti i lukavstvu velikoga Meštra. Beograd će zadovoljiti time što će kralju Osloboditelju sagraditi nešto veće od brončanog spomenika, a Hrvate time što u žalosti za Radićem neće morati da gledaju figuru koja bi ih, ovako ili onako, podsjećala na njegovog ubojicu. A s naše privilegirane i distancirane pozicije promatrača  iz budunosti, reći ćemo da je ideja Ivana Meštrovića bila moderna, napredna i u svakom pogledu svjetska i vizionarska. Do kraja dvadesetog stoljeća bogat i kulturan svijet neće više graditi konjaničke figure svojih velikana, nego će u njihovu čast podizati zgrade opera, kazališta i galerija. Eto da su i naši u nečemu prednjačili.

Godine 1933. Hrvatsko društvo umjetnika Strossmayer (danas Hrvatsko društvo likovnih umjetnika) sklapa ugovor s Odborom za podizanje spomenika kralju Petru Prvom Osloboditelju o izgradnji Doma likovnih umjetnosti, koji će simbolički zamijeniti spomen-statuu. Idejnu skicu Doma nacrtao je Meštrović, inače arhitektonski diletant i samouk, čije zamisli u izvedbeni projekt pretvaraju arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat, dvojica perspektivnih graditelja i ranijih Meštrovićevih pulena.

Gradnja započinje u kolovozu 1934. Sam Meštar vodi pripreme i gradnju. Pomaže mu Jozo Kljaković, slikar i prijatelj, još jedan veliki hrvatski Jugoslaven i budući emigrant. Impresivna je ekipa arhitekata koji sudjeluju u radu na Domu. Uz Bilinića i Horvata, tu je i klasik hrvatske moderne Drago Ibler, pa Ivan Zemljak, Nikola Molnar, Zvonimir Kavurić, Lav Kalda. Redom važni arhitekti i graditelji, uglavnom ljevičari. Deset godina kasnije, 5. listopada 1944, Kavurića ustaše će objesiti kao antifašista i tajnika zagrebačkog narodnooslobodilačkog odbora. Ali do tada će još proteći vremena u kojemu se događa sljedeće:

Prvoga prosinca 1938, nakon četiri godine radova, mladi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac posvećuje Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu, podignut u čast i sjećanje na kralja Petra Prvog Osloboditelja. Deset dana kasnije otvorena je izložba Pola stoljeća hrvatske umjetnosti, koju je priredilo Hrvatsko društvo umjetnika Strossmayer o šezdesetoj obljetnici svoga postojanja. Službeni naziv doma inače je Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikog Osloboditelja.

Slijede šesti pa deseti travanj 1941, bombardiranje Beogada, provala sila Osovine u Kraljevinu Jugoslaviju, a onda i osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Dvadeset i drugog svibnja 1941. na godišnjoj skupštini Hrvatskog društva umjetnika Strossmayer dom je bržebolje preimenovan u Dom hrvatske likovne umjetnosti. Već u srpnju poglavnik Ante Pavelić donosi odluku da se dom pretvori u džamiju. HDU Strossmayer iseljen je iz zgrade 20. kolovoza i započinju radovi koji će potrajati sljedeće dvije godine.

Ali povijest zagrebačke džamije je nešto starija. Potekla je od pravaša i sljedbenika frankovačke političke linije, saborskog zastupnika Ivana Zaloke, koji je 1908, u povodu aneksije Bosne i Hercegovine, u stranačkom časopisu Hrvatsko pravo objavio napis u kojemu traži “početak izgradnje muslimanske džamije u Zagrebu”. Svoj zahtjev obrazlaže potrebama muslimana koji iz Bosne doputuju u Zagreb. Listopada iste godine u Starčevićevom je domu na Zalokinu inicijativu održana konferencija o izgradnji džamije. Tada je rečeno da “Hrvati ne žele kao Šumadinci džamije rušiti, već graditi”, dok je Fadil Kurtagić, student, budući pjesnik i budući ljevičar, kazao kako mu je drago što inicijativa dolazi od Frankove Stranke prava, “koja je uviek iskreno ljubila muslimane.”

Drugi je put potreba za njezinom izgradnjom izrečena prilikom posjeta Zagrebu Husein bega Bišćevića, kada se Družba Braće Hrvatskoga Zmaja obavezala da će pomagati gradnju džamije, oko čega su se složili veliki meštar družbe Emil Laszowski i prvak Katoličkog pokreta Velimir Deželić. (Inače, tada je Biščević, kao prvi musliman, primljen u Družbu.) No, njihove je inicijative odložio Veliki rat, usred kojega je, međutim, odlukom Hrvatskog sabora islam postao ravnopravna vjera u Hrvatskoj, te je reis ul ulema svih muslimana u Austro Ugarskoj Džemaludin Čaušević imenovao prvoga vojnog imama pri zagrebačkom garnizonu. Godinu kasnije već je osnovana Muslimanska bogoštovna općina, koja je vrlo brzo uzdignuta na rang muftijstva. Gradsko poglavarstvo je već 1917. darovalo općini zemlju za izgradnju džamije, ali su kraj rata i nova promjena političkih prilika opet zadugo odložile izgradnju.

U Tomašićevoj ulici na broju 12 dana 29. studenog 1935. otvoren je Mesdžid, nakon čega je u siječnju 1939. utemeljena i Zaklada za izgradnju džamije, kojoj su na čelu gradski uglednici islamske vjeroispovijesti, među njima tako i slikar Omer Mujadžić, farmakolog i kemičar Ibrahim Ruždić, pedagog Salih Ljubunčić, zagrebački imam Ismet Muftić, tajnik zagrebačkog upravog suda Mehmed Alajbegović, te drugi uglednici. Alajbegović i Muftić pohodili su hrvatskog vođu Mačeka, koji je pozdravio ideju o izgradnji džamije, “jer muslimani Banovine Hrvatske u svome glavnom gradu trebaju imati svoju bogomolju”, nakon čega je banu Šubašiću i gradonačelniku Zagreba Starčeviću upućen zahtjev za dodjelu zemljišta. Ponuđene su četiri elitne lokacije, ali je Odbor Zaklade bio nezadovoljan. Za džamiju su tražili prostor u zagrebačkom Botaničkom vrtu, ali nisu ga mogli dobiti. Odabran je prostor na Zelengaju, pa se od njega odustalo i prešlo na Gupčevu zvijezdu… Tako je opet prolazilo vrijeme. U to je vrijeme u Zagrebu živjelo oko dvije tisuće muslimana.

Dolaskom ustaša prilike oko džamije su se promijenile. Inicijatori njezine izgradnje to su dobro osjetili, pa su sve prethodne lokacije, uključujući i onu na Zelengaju – jedva kilometar ili dva udaljenu od glavnoga gradskog trga – proglasili za nepogodne, jer da su skrajnute i skrivene, te je sam Pavelić, na svoju ili na njihovu ideju, odlučio da džamija bude na praktično najelitnijem i najvidljivijem mjestu u Zagrebu, uočljivija i markantnija i od same Zagrebačke katedrale.

I tako je nastavljena povijest spomenika Kralju Petru Osloboditelju.

Pretvaranju njegova umjetničkog paviljona u džamiju prilično se hrabro suprotstavio sam Ivan Meštrović. Njemu je prigodom prijema nekakve bosanske delegacije odgovorio doglavnik Mile Budak, osobno, naglasivši da ustaše ne stvaraju “ni katoličku ni muslimansku državu”, nego “hrvatsku državu na najvišim moralnim načelima”, te da “vjerska snošljivost mora osobito u Bosni biti na visini”, dok su “dom kralja Petra” gradili “oni koji su protiv hrvatskog naroda”, zaoštrivši da su “oni dizali u srcu hrvatskom našim novcem ‘prkos hram’ svom kralju”, a sada se, da bi se ispravila nepravda, “muslimanima gradi džamija da pred cijelim svijetom pokažemo da oni nisu tek trpljeni, nego da je ovo njihova država jednako u Zagrebu, kao i u Sarajevu”. Meštrović se nakon toga spašavao bijegom iz NDH. Istini za volju, ustaše su mu taj bijeg omogućili, jer su ga komotno mogli i skratiti za glavu, kako zbog njegova jugoslavenstva i filosrpstva, tako i zbog suprotstavljanja nalogu da se njegova građevina pretvori u džamiju.

Arhitektonsku i građevinsku intervenciju na Meštrovićevom radu provodila su trojica ljudi. Mladi arhitekt Zvonimir Požgaj, građevinski inženjer, te ministar prometa i javnih radova u NDH Hilmija Bešlagić, te glavni arhitekt Stjepan Planić. Za poslove izgradnje zadužen je bio Bešlagićev Odjel za javne radove, a sam je ministar činio sve da budu u cjelini ostvarene ne baš tako jednostavne Planićeve ideje.

Da bi se razbila monotona simetrija okrugle građevine, Planić je odlučio da se podignu tri minareta, čiji će raspored u odnosu na ulice koje se slijevaju prema džamiji biti pomalo nepravilan. Svaki će minaret biti visok po četrdeset i pet metara, načinjen od armiranog betona, pri dnu uokviren bračkim kamenom. Do šerefa penjat će se uz sto i dvadeset stuba ili liftovima koji će naknadno biti ugrađeni. Na preuređenju unutrašnjega prostora radi Požgaj. On ruši pregradne zidove i ispod ostakljene kupole, koju je projektirao Zvonimir Kavurić, koji će uskoro biti obješen, gradi još jednu kupolu. U svakome je hramu kupola najvažniji element arhitektonike. Kupolu zagrebačke džamije gradio je čovjek kojeg će pogubiti režim koji je džamiju gradio. To je simbolički jako.

U unutrašnjem uređenju hrama sudjeluju kipari Jozo Turkalj, Emil Bohutinski i Marijan Matijević, a sarajevski kaligraf i šerijatski sudac u mirovini Muhamed Mujagić crta i piše po unutrašnjim zidovima, nadopunjujući ornamentalna kiparska rješenja. Mujagić zatim putuje u Tursku, gdje proučava najmodernija rješenja u uređenju turskih džamija. Slikar Julije Merlić boji mihrab, a muftija Ismet Muftić s arhitektom Požgajem putuje u Istanbul, gdje izabiru četrdeset isfahanskih ćilima, koje donose u džamiju.

Za tarih džamije odabran je sljedeći kuranski ajet: “I zaista će upravo Naša vojska biti pobjednik!” (Kur’an, Es-Saffat 113) A iznad ulaza postavljena je mramorna ploča na kojoj piše: “U slavu i znak spram Allaha Boga velikoga sviju ljudi i vremena, te u znak pažnje prema muslimanima podiže Poglavnik dr. Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu, da odani sinovi vitežkog naroda hrvatskoga, izkreni sljedbenici uzvišene vjere islama skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak liepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske koja da bi vazda sretna bila. 1360- -1941.”

Muftija Muftić od Poglavnika je zatražio da se džamijskoj Zakladi dodijeli stambena zgrada, koja će služiti kao vakuf putem kojega će se održavati džamija. Pavelić je drage volje pristao, te je za provedbu stvari zadužio potpredsjednika Vlade Džafera Kulenovića. On je Upravnom odboru Zaklade ponudio tri zgrade, pa da odaberu jednu. Odabrali su modernu višekatnicu, koja je prije ustaškog podržavljenja – ili otimanja – pripadala Židovu Dragutinu Ebenspangeru, koji će, zajedno sa cjelokupnom svojom obitelji, završiti kao žrtva Holokausta. Zgrada u Ilici 15 postoji i danas.

U siječnju 1943, uoči dovršenja unutrašnjih radova, Zagrebom se prvi put u njegovoj povijesti razlegao ezan. Bilo je to, kako su pisale novine, “javno i pokusno učenje ezana”. Prvi ezan proučili su ustaški muftija hafiz Akif Handžić, pomoćnik zagrebačkog imama Himzo Alagić i jajački imam Mustafa Bubrić. Sve to su nadgledali muftija Ismet Muftić, Ademaga Mešić, Ibrahim Ruždić…

Svečano otvorenje dugo je odlagano iz niza proceduralnih razloga, zbog nesuglasica unutar muslimanskog vjerskog čelništva, te zbog želje Poglavnikove, koja na kraju nije uslišena, da se pred otvorenje izabere reis ul ulema. Na otvorenju se okupila nacionalna i vjerska elita, zagrebačka kao i sarajevska, a izostali su, uglavnom, samo oni koji svoju odsutnost mogli opravdati jedino time što su bili u partizanima. Tom je prigodom objavljena i lijepa spomen-knjiga “Džamija u Zagrebu”, koju je grafički uredio sam Omer Mujadžić, s nizom fotografija i naročito dragocjenih tekstova. Džamija je konačno otvorena u kolovozu 1944.

Džamija je najvažnija i najskuplja arhitektonska intervencija u prostoru Zagreba izvršena za NDH, te uz zgradu pošte na Glavnome kolodvoru i jedina markantna novosagrađena građevina.

Minareti što su se već 1942. uzdigli nad Zagrebom i nad Trgom kralja Petra, koji je u međuvremenu postao Trgom Kulina bana, stajat će sljedećih šest godina, preživivši nekim čudom prve tri poslijeratne godine, tokom kojih su muslimanske vjerske vlasti iz Sarajeva apelirale da se džamija ne dira, jer da “džamija nije djelo tzv. poglavnika i NDH, nego je djelo muslimana, koji su radili na tome nekoliko desetljeća i u tu svrhu sabrali dosta novca i osnovali zakladu, te sva sredstva te zaklade uložili u izgradnju te džamije”. U međuvremenu Trg Kulina bana postao je Trg žrtava fašizma.

Minareti su tako stajali, u džamiji se ništa nije zbivalo, niti se nad Zagrebom ponovo čuo ezan, sve do 9. travnja kada je potpredsjednik Gradskog narodnog odbora Mika Špiljak izdao rješenje o rušenju triju minareta “koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima”. Rušenje je započelo 12. travnja, a završeno je do 1. svibnja. Prethodno je, i to valja zabilježiti, sastavljena i potpisivana rezolucija “Muslimana grada Zagreba”, u kojoj se zahtijeva rušenje minareta, u kojoj se opisuje ratno djelovanje “njemačkih i talijanskih zlikovaca” i “ustaških krvoločnih zvijeri na čelu s Pavelićem, Budakom, Kulenovićem i drugim ratnim zločincima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.” U rezoluciji se govori i o zavedenim muslimanskim masama, te da je džamija služila da bi se naivni muslimani vrbovali u “ustaške handžar divizije”. Neobično je da se samo tri godine po svršetku rata zaboravilo da je Handžar divizija bila samo jedna, kao i da nije bila ustaška, niti je s ustašama imala veze. Ali, eto, bilo je to vrijeme promjene paradigme. A kada se paradigma mijenja, tada se i memorija prazni. U Rezoluciji se na kraju izrijekom traži: “da se sruše tri minareta oko umjetničkog paviljona na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, jer su oni simbol krvave ustaške tiranije, ruglo i sramota za nas Muslimane, a da se na tom trgu podigne spomenik žrtvama fašizma.”

Nekoliko godina po rušenju, u bivšoj džamiji i bivšem Domu likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikog Osloboditelja već je bio Muzej revolucije. Tako će biti sve do 1991, kada Muzej revolucije postaje Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a Trg žrtava fašizma mijenja ime u Trg hrvatskih velikana. Godinama zatim svakog 9. svibnja na tom će mjestu biti održavana demonstracije, sa zahtjevom da se trgu vrati prethodno ime. Otkako sam se doselio u Zagreb, svakog bih 9. svibnja bio tu, ali vazda svjestan šizofrenije mjesta i trenutka u kojem sam se našao. Stajao bih kod zdenca, jedinog detalja koji je preostao iza rušenja arhitektonskih Planićevih i Požgajevih intervencija. I uvijek mi je bilo zanimljivo kako su i zašto Špiljkovi ovlašteni rušitelji preskočili ovo mjesto. Je li im se možda učinilo da zdenac ne pripada džamiji? Uostalom, u mom govoru to i nije zdenac, nego je šadrvan. Ako se nalazimo na džamiji, onda smo pokraj šadrvana, tanana.

Zanimljivo je kako je u govoru Zagrepčana ovo mjesto zauvijek ostalo Džamija. Je li to zato što ovaj trg, koji se opet zove Trgom žrtava fašizma, nikada nije imao ukorijenjeno ime? Ne, vjerujem da je razlog drugi. Meštrovićev okrugli, bačvasti paviljon hladan je i nelijep u svome jednoličnom esteticizmu. Ljepota je u minimalnim nepravilnostima. Ali ono što je Stjepan Planić uspio uzdignuvši svoja tri minareta na svaki je način neusporedivo. Uznemirujuće jednoličnoj građevini, obezljuđenoj i monolitnoj, kakve znaju biti građevine iz doba talijanskoga i njemačkog fašizma, Planić je dao smisao i dušu, prostor je učinio živim i životnim. I sve to u najgora vremena i za najgoreg naručitelja. To je, vjerujem, razlog što je Džamija ostala Džamija i nakon što na ovome mjestu više nije bilo džamije.

Prije nekoliko mjeseci zagrebački je gradonačelnik na svoju ruku započeo još jedno preuređenje ovoga prostora. Građevinu oko koje je desetljećima postojala živa vegetacija, koja je, što je i red, pomalo i nagrizala i remetila arhitektoniku prostora, Milan je Bandić sasvim ogolio. Počupano je drveće, stradale su tise i magnolije, nestalo je grmlja, oko paviljona na uzvišenju posađena je – nije posijana! – ona kratka i disciplinirana stadionska trava, tako da je Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika kao nikad ranije zablistao u svome fašistoidnom savršenstvu. Navečer, da kič ugođaj bude potpun, osvijetle ga nekim čudovišnim šarenim svjetlima, koja u očima ostavljaju dojam predugog gledanja u roza i lila gaćice na snježnobijelim guzicama. Gradonačelnik je, ne znajući što čini, vratio priču na početak, kada je umjesto konjanika slavni režimski umjetnik odlučio graditi umjetnički paviljon. Pa ga je gradio nemajući svijest o posljedicama monumentalne monotonije po duše promatrača. Bio je, naime, samouk. Nepopravljivo samouk. Pa kada se čovjek zaputi hodati oko te njegove građevine, osjeća se kao zamorac kada se zatrči u onome svom valjku. Ukrug trči, pa mu se čini da će tako optrčati cijeli svijet.