Prikazi, pogovori, kritike

Piše: Muharem Bazdulj

Oslobođenje, Sarajevo

Jedno od magičnih djelovanja dobre književnosti tiče se njene sugestivnosti. Dobro napisana rečenica može djelovati faktografski tačno, čak i kad nije faktografski tačna. Kad pisac dobro posreduje neku emociju, onda nam se ona u umu trajno veže za njega. Najpoznatiji (i najbanalniji) primjer je Franz Kafka. Za milione ljudi širom svijeta užas od birokratije i njenih lavirinata je po pravilu – kafkijanski.

Čitao sam prije dvije-tri nedjelje intervju sa čuvenim pozorišnim režiserom i rođenim Sarajlijom Mladenom Materićem. Novinar mu na početku postavlja sljedeće pitanje: “Mnogi akteri današnje kulturne i političke scene u Sarajevu vaši su bivši studenti i saradnici. Kako gledate na njihov angažman?”; Materić odgovara ovako: “Danas, sa Sarajevom me spaja nekoliko starijih članova moje porodice, nekoliko dragih ljudi, i malo uspomena. Nemam nikakve profesionalne odnose sa bilo kime u Sarajevu, a što se tiče nekih kojima sam bio profesor ili sam ih na drugi način pripremao za poslove koje danas obavljaju – bilo bi sigurno bolje da ih nikad nisam sreo. To tada nisam znao, a sad znam. U Sarajevo sam odlazio nekoliko puta nakon dvehiljadite i doživeo sam da svojim rodnim gradom u kojem sam i živeo i radio do rata, prolazim kao kroz stranu naseobinu u kojoj kao da nikada nisam ni bio.” Čitam, dakle, citirane Materićeve rečenice i odmah pomišljam: ovo je baš – jergovićevski. Posljedica je to činjenice da sam taman negdje u isto vrijeme čitao Jergovićev monumentalni novi roman “Rod”. Na drugom mjestu vrijedi podrobnije i opširnije pisati o ovom velikom (od hiljadu stranica dužem) romanu. Riječ je o kod nas rijetko viđenoj “demonstraciji sile”, iskušavanju protejskih mogućnosti romana. Oni koji čitaju Jergovićeve recentnije esejističke i autopoetičke zapise u njemu će vjerovatno prepoznati i Jergovićevu sopstvenu i ličnu umjetničku repliku upravo na one knjige koje su ga posljednjih godina najviše i presudno fascinirale (poput “Priče o ljubavi i tmini” Amosa Oza). Međutim, u kontekstu citiranih Materićevih rečenica, ponajprije pada na pamet jedan sloj “Roda”, sloj oproštaja sa Sarajevom. U jednom važnom smislu, “Rod” se može čitati i kao Jergovićevo oproštajno pismo Sarajevu. Ovo o čemu Materić govori, osjećanje po kojem kao jedina veza sa gradom ostaje “spona s nekoliko starijih članova porodice” je nešto o čemu je Jergović već pisao, nešto što je u njegovom opusu već poznato. “Rod” je u tom smislu mnogo gorči, ne samo jer je finalni rekvijem porodici, nego i zarad skoro hladnokrvnog suočenja sa zavičajem koji je definitivno postao tek “strana naseobina”.

Jedno od opštih mjesta bosanskohercegovačkog poratnog diskursa jest ona fraza što se u srodnim varijacijama ponavlja od razgovora na pijacama i u kafanama, preko nebrojenih internetskih prepiski do novinskih članaka, komentara i televizijskih emisija, a koja veli da ova Bosna nije više ona Bosna, da onaj Mostar nije više onaj Mostar, da ovo Trebinje nije više ono Trebinje, da ovaj xy-grad nije više onaj xy-grad, napokon (i najčešće) da ovo Sarajevo nije više ono Sarajevo. Na takve komentare, naročito u vremenu neposredno poslije rata, u Sarajevu se najčešće reagovalo obranaški, protupitanjem “a koji bi grad ostao isti poslije najduže opsade u novijoj istoriji Evrope, poslije stotina hiljada ispaljenih granata, hiljada poginulih i ranjenih itd.” U jednom već davnom intervjuu, Aleksandar Hemon  je u sličnom kontekstu izgovorio kako “Sarajevo nikom ništa ne duguje” pa je to onda desetinama i stotinama puta citirano kao argument. I, naravno, nije to argument koji treba olako odbaciti. Ali se, isto tako, ne može odbaciti ni osjećanje velikog broja (bivših) Sarajlija, osjećanje koje definitivno nemaju samo Materić i Jergović, kojima se njihov zavičaj sada doima tek kao “strana naseobina”.

U tom smislu, ima jedna distinkcija koju ovdje ne treba prenebregnuti. Materić i Jergović nisu politički istomišljenici, ni kad je riječ o karakteru rata u Bosni i Hercegovini ni kad je riječ o interpretaciji krivice za rat u BiH i opsadu Sarajeva kao dijelove ratnog raspada Jugoslavije. Ne može ih se dnevnopolitikantski u jednom potezu otpisati kao mrzitelje islama, Bošnjaka i nezavisne Bosne i Hercegovine. To da je njihovo lično, ljudsko i umjetničko osjećanje spram Sarajeva danas gotovo identično manje ima veze sa samim godinama opsade, a više sa onim što je uslijedilo poslije. Sarajevo se neposredno poslije rata s razlogom ponosilo svojim nezavisnim medijima i novinarima koji su, za razliku od ostatka BiH, smogli snage da se suoče sa “svojim” zločinima, ponajprije sa Kazanima. Ispostavilo se, međutim, da je ta vrsta suočenja za Sarajevo ipak samo incident, mnogo više rezultat lične hrabrosti i morala nekolicine autora i urednika, nego zrelosti sredine. Već duže od deset godina, međutim, sarajevskom javnom scenom vlada “festival jednoumlja” koji egzorcira sve koje se usude inokosno misliti na bilo koju od “osjetljivih” tema: od “slučaja Dobrovoljačka” do “bošnjakizacije i islamizacije” svih sfera javnog života. To je upravo period u kojem je Sarajevo za mnoge Sarajlije (i Srbe i Hrvate i ine) posta(ja)lo “strana naseobina”: Samo naoko parodoksalno, to je takođe period u kojem su se u Sarajevo zaljubljivali mnogi Hrvati s Trešnjevke i mnogi Srbi sa Vračara, kao uostalom i silni Amerikanci, Nijemci, Francuzi, ovi-oni, period festivalsko-turističkog brendiranja Sarajeva kao egzotične destinacije u srcu Evrope gdje se donedavno ratovalo, a danas je sve jeftino i ljudi su veseli. Nije, međutim, njihova vikend-egzaltacija nikakav argument protiv gorčine Sarajlija koji su izgubili zavičaj. Ne mogu se iznosi računa u ho(s)telima i bakšiši konobarima mjeriti sa otpisom duga spram zavičaja.

Uz knjigu Radovana Vukadinovića “Politički profil Pabla Picassa”

***

Kako ne osjetiti zavist prema dječaku koji odmah po rođenju stekne ovakvo ime: Pablo Diego Jose Francisco de Paula Juan Nepomuceno Maria de los Remedios Cipriano de la Santisima Trinidad Clito Ruiz y Picasso. Među svim tim imenima, upisanim u sudbinu dječaka rođenog u Malagi, 25. listopada 1881, i svim legendarnim i mitskim pričama koje logično slijede svako od imena, naći će se, recimo, i Ivan Nepomuk, onaj diskretni češki svetac, rodom iz Plzena, koji je postradao i ušao u red katoličkih mučenika, jer je ljubomornome kralju odbio odati ispovjednu tajnu. Naime, Ivan Nepomuk bješe kraljičin ispovjednik, i zato je bio zatvoren u tamnicu, stavljen na muke, vezan za kotač, spaljen i bačen s mosta u Vltavu, ali je ostao diskretan. Te noći je, kažu, sedam zvijezda palo nad Vltavom.

Težak zadatak za jednoga rječita i darovita dječaka, budućeg erotomana, višestrukog ženika, muškarca koji je nastojao pred svijetom razotkriti svaku lijepu i zanimljivu ženu. Nije on bio dobar Juan Nepomuceno, zato mu se to ime i ne pamti. Od svih imena, sveo se na jedno, koje će mu postati sudbinom: Pablo. A Pablo je, ustvari, Pavao. Veličina Pavlova nije, kao što pobožna pučina misli, jer joj tako govore neprosvijećeni svećenici, što se od Savla pretvorio u Pavla, i što je od jednoga postao drugo. On je važan zato što je prvi imao svijest o tome da je kršćanin. Svi prije njega su, uključujući Isusa, nečemu težili, nešto osjećali i nešto htjeli, a Pavle je bio. Od njega kršćanstvo počinje. Kao što će i od Pabla iz Malage početi nešto drugo.

Godine 2013. koja je, s Božjom pomoći upravo prošla, i koja se, barem u Hrvatskoj, neće pamtiti – jer pamćenje je, ne zaboravimo, prvi i temeljni čin kulture, iz sjećanja nastaje svaka umjetnost – održana je u Klovićevim dvorima jedna skupo plaćena izložba. Poput kakvoga putujućeg cirkusa, čergarila je ta izložba po bogatim i zaostalim zemljama zapadnoga i bliskoistočnog svijeta, nedostojnim Picassa. U onim drugim zemljama, izložbe osmišljavaju, komponiraju i postavljaju kustosi ili kustoski timovi, koji u zagrebačkom slučaju nisu smjeli imati nikakvu ulogu. Umjesto njih, posao je obavila neka žena u Parizu, čiji se glas pojavljivao u lokalnoj hrvatskoj radijskoj i televizijskoj reklami. Čarter izložba, skupa s pretpostavljenom kustoskom uslugom, masno je plaćena, čime se Ministarstvo kulture narugalo ne samo hrvatskoj kulturi, nego i staroj komunjari Pablu. Pablu Picassu.

U festivalu socijalnog neukusa koji je pratio tu izložbu od samoga otvorenja, zanimljiv je bio način na koji se slikara – već odavno simboličnu i ikoničnu figuru dvadesetog stoljeća, pokušavalo transformirati u nekoga ili nešto što bi bilo blisko današnjoj Hrvatskoj. Pritom, narod kojemu se nuđala rečena izložba o Picassu ništa nije znao – što je znao to je i zaboravio- ali je njegovo ime zvonilo poput riječi nabijene mnogim, naravno krivim, smiješnim i budalastim, ali čvrsto uglavljenim značenjima.

Mnogi, recimo, vjeruju da je Picasso ustvari samo otac jedne ne naročito bistre kćeri, koja se, kao u bajci, čudom pretvorila u parfem. Parfem Paloma Picasso, viđen po našim provincijama, u reklamama koje su ponekad, o užasa, bile ukrašavane Picassovim crtežom golubice, kojim je stari, usred jedne masovne istočnoeuropske i ljevičarske kampanje, pokušavao ukazati na opasnosti od atomskoga rata. Osim kao otac parfema, Picasso je za naše ljude i otac jedne specifične vrste precijenjenog slikarstva, umjetnosti koja uopće i nije umjetnost, jer to što je slikao Picasso ništa ne znači i ništa ne predstavlja, i tako bi, je l’ te, mogao slikati svatko. Na toj pučkoj kritici apstraktnoga slikarstva, ili bolje rečeno, svakoga slikarstva koje ne teži fotografskom ili sitnom realizmu, realizmu Hlebinske škole i čuda hrvatske naive, zasnovan je odnos Hrvata prema riječi Picasso, kao i većine bivših Jugoslavena u procesu tranzicije. Jednom davno, možda, riječ Picasso značila je i nešto drugo.

U vrijeme izložbe u Klovićevim dvorima izdavane su knjižice, biografije velikog umjetnika, katalozi i prigodne šalice i majice. Na televiziji su prikazivane specijalne emisije, u kojima bi pariška kustosica umjetnički neopranih sijedih vlasi objašnjavala nešto. Ta objašnjenja nalikovala su pokušajima bijelog čovjeka da amazonijskome urođeniku objasni teoriju relativnosti. Urođenik je, međutim, o toj teoriji ponešto znao, i da ne bi morao vrijeđati bijeloga čovjeka svojim izvanurođeničkim znanjima, primijetio je da ženka bijeloga čovjeka ima prljavu kosu… Ali od svih ludorija koje su u Hrvatskoj tokom 2013. izgovorene i napisane o Picassu, najluđi je bio pokušaj ultradesnih dnevnih novina da publiku uvjere kako Pablo Picasso – nije bio komunist. Nego je bio nezainteresiran za politiku.

U to vrijeme, dok je izložba još trajala, objavljena je knjiga za koju ću doznati mnogo kasnije. Razlog prost k’o pasulj: u Zagrebu nema pravih knjižara, u novinama nema kulturnih rubrika, na televiziji nema ničega… Naslov knjige je znanstvenički jednostavan: “Politički profil Pabla Picassa”, u podnaslovu “filatelistička interpretacija”. Pošto nije Španjolac, autor se zove krajnje jednostavno: Radovan Vukadinović.

Rođen 1938. u Bitoli, ovaj zagrebački sveučilišni profesor bio je, u onim posljednjim predratnim godinama, vrlo aktivan, prisutan i citiran po novinama kao ekspert za Sovjetski Savez, Hladni rat, Detant, odnose velikih sila i povijest komunizma. Dobro je pisao, djelovao je kao slobodan, nedogmatičan i nezavisan čovjek. Takav je Radovan Vukadinović bio u osamdesetima, a onda je došao rat, i s ratom su se promijenili intelektualni, politički, pa i moralni prioriteti naših novina i televizija, tako da se ovaj pisac strateški povukao u akademsku zavjetrinu, kao u neku vrstu samostana, iz koje bez prijeke potrebe neće izlaziti. Od jednoga od prominentnijih hrvatskih javnih intelektualaca postao je samo zagrebački gospon profesor, ali koji se jednako živo bavi svojim akademskim i intelektualnim interesima, koliko god se ti interesi u današnjoj Hrvatskoj činili arhaičnima, nepotrebnima, možda i neprijateljskima u odnosu na onaj jedini jasno definirani i proklamirani hrvatski svjetonazor: crkveni i endehazijski. Iz obzira prema tom svjetonazoru i pokušali smo Pabla Picassa lišiti njegovih komunističkih uvjerenja. Ne samo da je bio komunist, nego je u zla vremena bio i prilično rigidni komunist, kakva je, uostalom, bila i Komunistička partija Francuske, kojoj je od 1944. pripadao.

Osim što je profesor i odličan politološki i historiografski pisac, Radovan Vukadinović je i filatelist. Kao i svaki ozbiljan skupljač poštanskih maraka, i on ima jasno razgraničena područja interesa. Jedno od njih naslovio je kao “Picasso, život i djelo”, i na njemu je, u najvećoj mjeri, zasnovao priču svoje knjige, uzorno napisanu, u vrlo tipiziranom žanru kronologije Picassova političkog sazrijevanja i djelovanja. Izdavač knjige je Stajer-Graf, a vrijeme i mjesto izdavanja precizirano je na titularnoj stranici: Zagreb, svibanj 2013. Možda i nije tako, ali čini se da je ta vrsta datacije u nekoj vezi s gornjogradskom izložbom. Premda je profesor Vukadinović ostao izvan opće kulturne pompe, i nije bio viđen među zagrebačkom i hrvatskom elitom, koja je uz skute ministrice Zlatar i uz manžetne gradonačelnika Bandića slavila svoga Picassa, ova knjiga je, nema u to nikakve sumnje, neusporedivo najsuvislija i najdostojanstvenija publikacija koja je u 2013. u Hrvatskoj bila posvećena Pablu Picassu. Uostalom, riječ je, općenito, o dobroj i zanimljivoj knjizi, razumljivoj i jednostavno napisanoj, tako da je može čitati i neki dovoljno dobroćudan, a priglup sljedbenik kulta Palome Picasso.

Premda su mu bile već šezdeset tri kada je 1944. postao član Komunističke partije Francuske, Picasso je od ranije bio komunist, i to će biti integralni dio njegova mita. Na Zapadu, u Americi, u preporađajućem carstvu liberalnog kapitalizma, ali i među onima koji su sudjelovali u formiranju konzervativnog građanskog likovnog i umjetničkog ukusa, Picasso je vrlo rano posao ikonična figura. Ali što je važnije: rano je postao tržišni brand, mjera vrijednosti i živi svjetionik na obzorima slobodnoga svijeta. Istoga onog svijeta koji je, recimo, mirno i strpljivo promatrao građanski rat u Španjolskoj i masivni vojni angažman Hitlerove Njemačke u tom ratu, uvjeren da je korisno žrtvovati i Republiku i parlamentarnu demokraciju u Španjolskoj, e da bi se spriječila boljševizacija Pirinejskog poluotoka. U strahu od komunizma, spremno su prihvatili Francov fašizam, i nikada, zapravo, s njim nisu imali nikakvih problema.

Pablo Picasso nije bio vojnik ni oficir, nije bio ni političar angažiran u obrani Republike, ali se u svakom trenutku znalo na čijoj je Picasso strani. Kada je od republikanske vlade dobio poziv da za Svjetsku izložbu u Parizu naslika angažiranu sliku, koja bi poslužila kao oružje u borbi za pravednu stvar, Picasso je bez razmišljanja prihvatio nalog povijesnoga trenutka, i naslikao Guernicu. Sliku je posvetio stradanju baskijskoga gradića, na koji se 26. travnja 1937. okomilo šezdeset njemačkih i talijanskih zrakoplova. Puna tri sata su uništavali Guernicu, pobili su 1645 ljudi, a kada su, uz njihovu pomoć, frankisti osvojili grad, tvrdili su da je ovo bombardiranje izmišljeno i da su republikanci ubijali svoje ljude, samo da privuku pažnju međunarodne zajednice. Ništa što je Republika mogla reći u svoju korist, ništa što je moglo biti upotrijebljeno protiv nacionalsocijalističke propagande – na koju je slobodni Zapad lako pristajao da bi imao alibi za nedjelovanje, neće imati snagu i uvjerljivost Picassove slikarske geste. Uzaludni su bili apeli lijevih intelektualaca, literarna i žurnalistička svjedočanstva Ernesta Hamingwaya i Georgea Orwella, nikada Europa ne bi prihvatila istinu o uništenju Guernice da nije bilo Picassove slike. Bila je to najsnažnija i najučinkovitija gesta umjetničkog angažmana u dvadesetom stoljeću, obilježenom baš takvim, angažiranim umjetničkim gestama. Ako je ranije bilo neke dvojbe, ako se Picassa moglo prikazivati kao genija iz kule bjelokosne, kakav je trebao Zapadu, nakon Guernice je bilo nedvosmisleno jasno kome i čemu on pripada. Na toj slici nema zvijezde petokrake, srpa ni čekića, ali na malo što komunisti imaju takvo simboličko pravo kao na Picassovu Guernicu. Stoga, kada bi povijesnim revizionistima, radikalnim desničarima ili hrvatskim filofašistima uspjelo da inkriminiraju i zabrane simbole komunizma, među njima bi morali inkriminirati tu sliku, a s njom i cijelog Picassa.

Radovan Vukadinović, međutim, nije ovako ekstatičan. On piše mirno i sabrano, s onom akribičnom sklonošću kronologijama i dokumentima kakva karakterizira ozbiljne starinske profesore. I svaki detalj u svojoj priči ilustrira ponekom poštanskom markom.

Pablo Picasso je sebe doživljavao kao španjolskog emigranta u Francuskoj. To će ostati do smrti, i neće dočekati Francovu smrt i povratak demokracije u Španjolsku. U svom testamentu će vrlo jasno naznačiti kada se Guernica smije vratiti u domovinu. To, inače, nije bio ni najmanje jednostavan pothvat, s obzirom na dimenzije slike, ali i činjenicu da je od 1958. bila stacionirana u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (onoj MoMi, nad kojom hrvatski snobovi rado puste suzicu čežnje…). Drugi svjetski rat Picasso je proveo u Parizu, o čemu je, možda, najzanimljivije svjedočanstvo u svojim dnevnicima ostavio njemački pisac Ernst Jünger, koji je slikara posjetio kao oficir okupacione vojske, i vrlo slobodno razgovarao s njim. Jünger je bio neobičan, vrlo darovit, intelektualno proturječan čovjek, militarist, antimilitarist, filofašist i antifašist, koji je u Picassu vidio genija. Više će ga oduševiti kao čovjek velike ideje, nego kao ostvareni slikar. Jüngeru je, u duhu svetoga Pavla, Picasso rekao da će velika slika utjecati na čovječanstvo (ili na svjetski duh) čak ako se nikome ne pokaže, i ako se zaključa iza deset brava i čuva u tajnom sefu. Nitko je ne mora vidjeti, ali slika će djelovati već samim tim što je stvorena. Neobičan stav za nekoga tko će se uskoro učlaniti u komunističku partiju i deklarirati vjeru u dijalektički materijalizam. Premda je Pablo Picasso, uglavnom, bio areligiozan čovjek, u toj njegovoj izjavi o snazi i djelovanju velike slike ima nečega vjerskog. No, Jüngerov susret s Picassom Radovan Vukadinović neće notirati u svojoj knjizi. To je već priča o Picasssovom duhovnom, a ne političkom profilu.

Partija u koju se 1944. učlanio bila je izrazito dogmatična i ovisna o Moskvi. Maurice Thorez, generalni sekretar i vođa francuskih komunista, bio je i ostao jedan od najodanijih europskih staljinista, premda je u partijskom rukovodstvu, među članstvom i autorima u partijskim dnevnim novinama L’Humanite, imao neke od najvećih francuskih pjesnika, pisaca i intelektualaca u dvadesetom stoljeću. Paul Eluard, Louis Aragon, nacionalni pjesnički bardovi, bili su glavni partijski propagandisti, koji su Staljinove i Ždanovljeve ideje, uključujući i socijalistički realizam u slikarstvu i književnosti, prenosili ne samo na francusko tle, nego ih činili podobnim na slobodnome europskom Zapadu. Činjenica da je francuska, ali ne samo francuska, književna i umjetnička elita bila sklona komunistima i da je slavila Staljina i Sovjete bila je zbunjujuća i uznemirujuća, pogotovo u kontekstu nastupajućega hladnog rata. Nakon 1945, pa sve do Staljinove smrti, i još kasnije, do znamenitoga tajnog referata Nikite Sergejeviča Hruščova na dvadesetom kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza, komunisti su za svoju stvar na Zapadu pridobivali najvažnije pisce i umjetnike, prednjačeći pred protivničkom stranom, i pružajući Staljinu onu vrstu legitimiteta kakvu mu nisu mogli pružiti svi topovi i tenkovi ovoga svijeta. Bio je to, i ostao, najveći povijesti grijeh zapadnoeuropske ljevice općenito: dok su oni iz Pariza, Rima, Berlina propovijedali o zemlji Sovjeta kao ostvarenju povijesne pravde, u logorima Gulaga umirali su milijuni ljudi, i među njima pjesnici, pisci, umjetnici…

U toj se partiji Pablo Picasso osjećao, uglavnom, dobro. Kada je 1948. Informbiro postavio ultimatum Titu i jugoslavenskim komunistima, proglasivši ih potom za otpadnike i izdajnike međunarodnog pokreta, Picasso se povinovao Staljinu, nije se bunio, a s tržišta je tada povučena grafička mapa s francuskim prijevodom Goranove “Jame” i potpisanim Picassovim grafikama. U to vrijeme sudjelovao je u Wroclawu na mirovnom kongresu komunističkih intelektualaca, koji je bio sasvim u funkciji staljinističke propagande, i pored ostaloga je osudio zastranjivanje jugoslavenskih drugova. Mnogo kasnije Picassu će se probuditi grižnja savjesti, i uvijek će, i u vrlo kasnoj dobi, biti privržen Jugoslaviji i spreman na simbolične znakove simpatije prema Titovom režimu i njegovoj višenacionalnoj državi, od kojih je u nas najpoznatiji i najčešće spominjan plakat koji je slikar izradio za film Veljka Bulajića “Neretva”. I to, doista, jest bila velika gesta, jer je slične ponude glatko odbijao, a ne bi se baš reklo da ih nije bilo i na istoku i na zapadu. Godinama prije toga, nakon katastrofalnog zemljotresa u Skoplju 1963, poklonio je ranjenome gradu sliku “Glava žene”, ulje na platnu, koje pripada skopskome Muzeju moderne umjetnosti, i vjerojatno je najvrednija umjetnina dvadesetog stoljeća u posjedu neke od institucija na području bivše Jugoslavije.

Komunistička partija Francuske bila je dosljedno staljinistička, a u svojim redovima je imala Pabla Picassa. Slikara je pratio američki FBI, njegov dosje ima skoro dvjesto stranica, loše bi se proveli američki državljani koji su s njime kontaktirali. Picassa je FBI klasificirao i zaveo kao sovjetskog špijuna, a zlosretnog Charliea Chaplina su, pored ostaloga, kontakti s Picassom koštali neformaliziranog, ali praktičnog protjerivanja iz Sjedinjenih Američkih Država. Iako su njegove slike izlagane u američkim galerijama, iako je Guernica u MoMi bila u nekoj vrsti egzila, osobu Pabla Picassa američke su službe tretirale na način na koji danas tretiraju osobe osumnjičene za suradnju s Al Kaidom. I onda se u današnjoj Hrvatskoj nađu oni koji će nam tumačiti da Picasso uopće nije bio komunist. A možda i nije, nego je bio – staljinist.

Nesporazum između deklarirane Picassove pripadnosti Komunističkoj partiji Francuske i sovjetskih i francuskih partijskih komesara koji su osuđivali Picassovu estetiku i njegovu slikarsku maniru, mnogo je zanimljiviji od pokušaja da se od slikara danas načini nešto što on nije bio, i da se zataje njegova ideološka i politička uvjerenja. Naime, komunistima je Pablo Picasso bio potreban kao ikonična figura epohe, kao jedan od najvažnijih živih umjetnika zapadnoga svijeta, ali njegove slike su im smetale iz sličnih razloga zbog kojih će im se danas izrugivati neki hrvatski lumpenproleter i neznalica. Te slike, naime, nisu prikazivale svijet na način na koji su to propisivali Staljin i Ždanov, a sovjetskim komunistima je način prikazivanja svijeta bio, općenito, jedno od najvažnijih političkih pitanja uopće, kojem su prilazili s fatalnom ozbiljnošću katoličke inkvizicije. Picassa su optuživali za “estetski formalizam”. Bila je to univerzalna formula, šifra za diskvalifikaciju nepoćudnih pjesnika, skladatelja, slikara, kojom je mogao biti obuhvaćen i Osip Mandeljštam, i Dmitrij Šostakovič, i Picasso. Samo što je Mandeljštam zbog “estetskog formalizma” završio u logoru i umro kao mučenik, a Picasso je bio izložen tek nešto žešćoj drugarskoj kritici, na koju se nije previše obazirao, niti ga se egzistencijalno ticala.

Kada je početkom ožujka umro Josif Visarjonovič Džugašvili Staljin, L’Humanite je od Picassa naručio pokojnikov portret. O Picassovoj ideološkoj borniranosti svjedoči činjenica da je on narudžbu i prihvatio, ali ono što je nacrtao potvrđuje kako umjetnički genij katkad zaštiti čovjeka od njegove gluposti, ako se Picassova simpatija za Staljina smije nazvati samo glupošću. Umjesto da nariše velikog vođu, slikar je u maniri naivnoga umjetnika, ili kao da crta znak a ne lik, portretirao mladića, koji bi nas samo brkovima i frizurom mogao podsjetiti na Staljina. Nevin i naivan, krupnook, sličan kakvom ratniku u brodogradilištu, taj mladić, naprosto, nije imao ničega zajedničkog sa vođom svjetskoga proletarijata. Greška nije bila u nedostatku formalne sličnosti između portreta i portretiranog, nego je greška bila u tome što to uopće nije bio Staljin, nego netko tko se od njega suštinski razlikuje, kao Staljinov sljedbenik ili protivnik, ili čak kao Staljinova žrtva… Naravno, oko portreta je izbio grdan skandal, novine ga nisu objavile, a drugovi su, reklo bi se s pravom, optužili Picassa da je uvrijedio svijetlu uspomenu na pokojnika. Je li on to namjerno učinio? Što je najgore: nije! Samo je slijedio svoj estetski nagon, denuncirajući tako vlastita politička uvjerenja.

Povijest Picassovih političkih uvjerenja nije ni jednostavna ni jednoznačna (osim što se, da, vrlo jednoznačno može reći: bio je i ostao komunist!), pa se profesor Radovan Vukadinović, mudro, i ne bavi interpretacijama. On samo majstorskom rukom izlaže kronologiju, ne nudeći odgovore na pitanja koja se postavljaju sama od sebe. Profesor ne fabulira, jer to nije njegov posao, ne uživljava se u Picassovu osobu, jer to ne smije činiti, i ne pokušava reći kakav je to čovjek bio, premda se upravo to kakav je čovjek bio Picasso iz ove knjige prije naslućuje nego iz svih onih kvaziljubavnih priča, herc-romana sa kunsthistoričarskom legitimacijom, filmova i tabloidnih budalaština koje već skoro pola stoljeća zatrpavaju slikarevu biografiju.

Pablo Picasso je, kako piše Jünger, vjerovao u snagu slike, čak i ako je nitko ne vidi. Sve važno u svome životu učinio je slikajući. Slikajući, vajajući, montirajući, iznosio je svoja uvjerenja, mijenjao i oblikovao svijet u kojem živi. Koliko je u tome bio odgovoran, vidi se i na tom portretu na kojem Staljin više nije bio Staljin. Riječima nije tako dobro vladao. Ili se prema riječima nije odgovorno odnosio. Svoj odnos prema Staljinovim logorima ili prema sovjetskoj intervenciji u Madžarskoj 1956. iskazivao je slikajući. Na riječima je ostao indiferentan, neodgovoran, hladan prema patnjama onih koji su stradavali od onoga u što je vjerovao. Je li njegov umjetnički genij dovoljan da opravda prešućeno zlo? Nijedan genij za takvo što nije dovoljan, pa ni Picassov. Ali, istovremeno, njegova uvjerenja neodvojiva su od njegova umjetničkog djela. Pablo Picasso bio je komunist! Zabranite ga skupa s Hainekenovom crvenom petokrakom ako ste toliko hrabri, umjesto da lažete kako je bio nešto drugo. Bio je komunist, kao Sava Kovačević i sedam sekretara SKOJ-a.

Piše Svetislav Basara
*

Kolumna od 10. janaura u dnevnom listu Danas

*

Elem, dame i gospodo, tradicija nalaže da – osim u slučaju nekog vanrednog stanja – vikend-kolumna bude posvećena kulturnim sostojanjima, pa ću sledstveno tome danas pisati o novom romanu Miljenka Jergovića naslovljenog vrlo kratko – “Rod”.

Naslov možda jeste kratak, ali roman bogme nije; ima više od hiljadu stranica. Ta činjenica sama po sebi ne mora ništa da znači, ali u “Rodovom” slučaju marksistička teza o kvalitetu koji izranja iz kvantiteta pokazala se sasvim tačnom.

Jergović se svesno upustio u pisanje velikog romana i u potpunosti uspeo u tom naumu. Neki hrvatski kritičari su to već primetili; ne znam kako je “Rod” prošao kod cenjenog, hrvatskog čitalačkog publikuma, ali podozrevam da hrvatskom književnom establišmentu i establišmentu uopće neće baš leći na srce.

Pokušaću ovde da vam na ograničenom prostoru objasnim zašto je to tako.

“Rod”, naime, nije roman munja i gromova, buke i besa. To je – nazovimo ga krajnje provizorno jer je mnogo više od toga – porodična saga. Pa zašto se, onda, možda se zapitate, neće dopasti zagovornicima “porodičnih vrednosti”? Eh, zašto? Hrvati, upravo kano i Srbi – hajde da ne budemo sitničavi – kano i mnogi narodi naprosto obožavaju književnu laž. A te vrlo kurentne robe kod Jergovića nema ni za lek. Jergović ne pravi nikakve kompromise. Ni sa okolinom, ni sa porodicom, ni sa samim sobom. Znači li to da on piše “onako kako jeste”? Ma jok, more, daleko od toga. Povest o piščevoj porodici – bez obzira na to što Jergović skrupulozno vodi računa o faktografiji – majstorski je transponovana i, kao takva, čista (i ubitačna) fikcija.

Kao i svi ljudi od ukusa, Jergović nema neko naročito mišljenje o ovom svetu, a naročito ne o hiperaktivnim popravljačima i usrećivačima tog i takvog sveta, bez obzira na njihove “ideje” i poreklo. Otuda “Rod” nije samo povest o jednoj porodici, nego (možda i više) povest o mračnom usudu balkanskih gudura u kojima – obrni-okreni – ljudske sudbine uvek dopadnu šaka lokalnog ljudskog taloga. Ponestaje mi karaktera, dame i gospodo, pa ću se na kraju fokusirati na jedno poglavlje “Roda” koje je na mene ostavilo najjači utisak. To je poglavlje o komplikovanom piščevom odnosu sa pokojnom majkom (igrom slučaja psihološki veoma sličnom mojoj pokojnoj majci) i podugačka istorija njene bolesti i umiranja. Voleo bih baš da vidim majčinog spisateljskog sina svih naših jezika i jezičnosti spremnog da tako odvažno ogoli dušu do dušinih kostiju, a da pritom ostane umetnički uverljiv, otmen i da pride priloži i istoriju, nazovimo je, “sarajevske” bolesti, od koje se, po svemu sudeći, nikada nećemo izlečiti. “Rod” je objavila zaprešićka Fractura. Ako je stigao do naših knjižara – u šta čisto sumnjam – trk tamo, pa knjigu u šake.

Razgovarao Ivica Ivanišević

Slobodna Dalmacija/prilog Spektar

*

Miljenko Jergović ima novi libar! Ne’š ti vijesti, mogli biste reći. Od čovjeka koji je prije pedesete objavio cijeli regal knjiga ionako se očekuje da svako malo izbaci poneki friški svezak, zar ne? Zapravo – ne. Jer, Jergović već dulje vrijeme, doduše, piše, ali ne objavljuje. Barem ne kod hrvatskih nakladnika. Izdavačku apstinenciju ipak je prekinuo prije nekoliko tjedana i to knjigom za koju bismo slobodno mogli reći da je zastrašujećeg volumena kada Hrvate knjige općenito, čak i one tanke, ne bi zastrašivale.

“Rod“ je proza koja se opire klasificiranju, priča je to o jednoj obitelji, nekoliko epoha i puno svjetova, koja je “pretpremijeru“ imala upravo na stranicama “Slobodne Dalmacije“, odnosno njezina ugaslog priloga “Arterija“, gdje je objavljeno nekoliko poglavlja. Premda Jergovićeve knjige domaća kulturna javnost u pravilu dočekuje gromoglasnom šutnjom, ova se, začudo, izborila za ozbiljan publicitet. Osim unikatnom debljinom, prve je recenzente osvojila i specifičnom težinom. „Rod“ je, naime, velika knjiga, toliko velika da će je, usuđujem se kladiti, generacije premjeravati, dodajući usput, premda sasvim nezasluženo, poneki centimetar i kulturi iz koje je nastala.

Tvoju prethodnu knjigu pročitali su samo rijetki, naime, prijatelji kojima si je poslao u attachmentu. Dugo, predugo, ustrajavao si na odluci da ništa ne objavljuješ kod hrvatskih nakladnika. Što je kumovalo tvome povratku na ovo naše, ajmo reći, tržište?

– Namamila me “Fraktura”. Ništa drugo. Serdarevići, Seid i Sibila, objavljuju lijepe, precizno uređene i načinjene knjige, a kako “Rod” nosi preko tisuću i dvjesto kartica teksta, blok s fotografijama i niz asimetrično postavljenih dijelova, bilo je važno da tu knjigu iz rukopisa podigne netko tko savršeno vlada poslom.

I to je, uglavnom, sve. I ništa se, zapravo, nije promijenilo. Ostajem jednako distanciran, ne sudjelujem u ceremonijalima hrvatske kulture, u programima Hrvatske televizije moje knjige su u posljednjih dvadesetak godina pod embargom, niti se o njima kad govorilo niti se o njihovom izlasku izvještavalo, a kako su se u posljednjih nekoliko mjeseci prilike radikalizirale, najbolje je da tako i ostane. I da najdirektnije odgovorim na tvoje pitanje: da nema “Frakture”, ni dalje ne bih objavljivao u Hrvatskoj. U Srbiji, pak, na proljeće, izlazi knjiga koju sam, u dijalogu, pisao zajedno sa Svetislavom Basarom. Nju objavljujem kao podstanar, kod Basarinog izdavača.

Nakladnik te predstavlja kao „Ivu Andrića našega doba“, Butković te de facto već nominirao za Nobela… Okej, znamo gdje živimo, pa ne sumnjam da će te s različitih adresa vrlo brzo sustići standardni repertoar nešto manje umilnih ocjena. No, dok traje zatišje pred poslovičnu buru, kako se nosiš s ovako moćnim komplimentima?

– To pitanje zalazi u intimu. Što god da odgovorim, mogao bih ispasti bahat. Ali reći ću da mi je lakše gledati na “moćne komplimente” kada dolaze iz Poljske, Njemačke, Francuske, dakle, negdje iz daleka. A što se tiče ovih manje umilnih, lijevih i desnih Hrvatića, književnih znalaca, stručnjaka i nestručnjaka, profesionalnih manjinaca i budžetski pomognutih moralnih vertikala, onih koji imaju pouzdani uvid u moje književno djelo i prije nego što ga pročitaju, zbilja mi je svejedno.

Nakon što je Večernjak sazvao konzilij sastavljen od jednog domoljuba, jednog urednika crne kronike i jednog novinara u kulturi, da raspravljaju o tome treba li me išćerati iz Hrvatske jer sam u Beogradu objavio knjigu “Otac”, i nakon što se oko istog merituma složio feralovski politbiro, pretpostavljam da je svima njima stvar postala malo blesava. Ćerati me, a da me de facto i nema tu, to zaista nije dobar posao. Pogotovu radi stanovitoga onanističkog momenta u cijeloj priči: naime, pljujući po meni ili po mojim nepročitanim knjigama, ta hrvatska gospoda, i među njima lijevi i desni pobornici direktne demokracije, ni na što ne utječu osim na sebe same ili na svoje udo.

Istomišljenike odavno ne trebaju dodatno uvjeravati da sam idiot i da su moje knjige idiotske, jer oni to već po difoltu misle, a na kritičare ili čitatelje u Njemačkoj ili, recimo, Poljskoj takve kampanje nemaju, niti će kad imati utjecaja. A iz nekog zagonetnog razloga nemaju utjecaja niti na čitatelje mojih knjiga u Hrvatskoj koji su pred tim poslovičnim burama također mrtvi hladni. Nisam ih prebrojavao, jer nije pristojno, ljudi koji čitaju knjige ne broje se onako kako se broji stoka, pošto svaki čovjek čita sam, i svaki je čitatelj jedan književni kozmos, ali mi se sve nekako čini da ih nema manje nego što ih je bilo.

Čak i kada knjige ne objavljujem u Hrvatskoj nego u Srbiji, ljudi nađu načina da do njih dođu. I ne samo to, nego i hrvatske javne knjižnice otkupljuju moje knjige, objavljene kod srpskih nakladnika. Ne znam kako to podnose ovdašnji domoljubi, zašto se ne zapitaju kako se to javni novac troši na otkup srpskih knjiga, zašto ne osnuju stožere, postave barikade, pripale lomače?

Netko bi se mogao upitati: nije li paradoksalno da se pisac poput Jergovića – koji se cijeloga života opire tobožnjem kauzalitetu gena, krvi i roda, te zagovara stav da se identitet samo ne stječe nego i bira, dapače, stvara – sada odjednom pozabavio pitanjem vlastita podrijetla?

– Pa ničim se drugim nisam ni bavio, nego pitanjima roda i podrijetla. Samo što u rodu i podrijetlu nisam pronalazio nešto čime bih se ponosio i gordio, nego samo nešto čega bih se sramio, što me je plašilo, čemu nisam želio biti sličan, ali prema čemu sam oduvijek osjećao odgovornost. Ako je u mom rodu bilo zla, tada tog zla ima i u mom mesu. Ista stvar se, već po elementarnoj logici, ne može odnositi na dobro. Dobro se, naime, ne nasljeđuje.

Dobro se stvara, kreira i rekreira, jer dobrota nije prirodno stanje stvari. A zlo i nesreća jesu. Pritom, ludost je i pomisliti da bismo se svega toga mogli osloboditi zaboravom. Ili, kao što su donedavno sugerirali lijevo-liberalni političari, pa i predsjednik Josipović, da prošlost ostavimo povjesničarima. A svoja sjećanja, valjda, psihoanalitičarima. Vidjeli smo, neki dan u Maksimiru, i malo ranije u Vukovaru, što se događa kada prošlost prepustimo povjesničarima: tada ona prokulja na stadionima, progovori i zaurla iz rulje, ustane iz groba. Zato je važno baviti se svojim rodom.

Predstavljači tvoje nove knjige imaju problem s njezinom žanrovskom identifikacijom. Meni se čini da je ovo je lažna saga o Stublerima, da se zapravo radi o tvojoj autobiografiji. Griješim li?

– Ne znam. Možda bi se moglo reći da je to autobiografija o drugima, kako je jednu svoju knjigu odredio naš pokojni suvremenik, ime mu nećemo spominjati. Ne bih se zamarao žanrovskim odrednicama, pogotovu ne oko ove knjige, koja je pisana bez potrebe za žanrom. Njezina je priča na neki način i sav njezin žanr. Moj pradjed Karlo Stubler bio je, u žanrovskom smislu, Nijemac.

Rođen je kao manjinac u rumunjskom dijelu Banata, iz Dubrovnika je protjeran zbog sindikalne propagande i austromarksizma – protjerale su ga karađorđevićevske vlasti i neki njihovi raguzinski dojavnici – nastavio je živjeti u Bosni, opet kao Nijemac i manjinac, a kada je 1951. umro, njegov sin Rudolf uplašio se, pa ga je u smrtni list upisao kao Hrvata. Mrtvog ga je, u strahu, učinio većincem. Eto, dragi Ivice, negdje u toj priči je i žanr knjige “Rod”, a pomalo i žanr mog života.

Čovjeku koji je naumio popravljati svijet oko sebe, bez ikakve nade u uspjeh toga pothvata, u Dalmatinskoj zagori savjetuju: Džaba ćoravu namigivat. Dakle, namiguješ li ćoravima?

– U Dalmatinskoj zagori imaju talenta za jezik i za žive usmene literarizacije, pa onda i za svođenje života na poslovicu. Doista, džaba je ćoravu namigivat. Ali tko li ono reče da se samo džentlmen bori za unaprijed izgubljenu stvar? James Joyce ili Rhett Butler? Pamtim tu rečenicu, jer ju je Marko Vešović upisao kao moto knjizi “Smrt je majstor iz Srbije”, i vjerujem da je u njoj odgovor na tvrdnju kako je džaba ćoravu namigivati. Jest, brate, džaba je, ali jedino si tako čovjek može pogledati u oči. Tako što se ogleda u slijepim bjeloočnicama sugovornika, u te dvije u očne duplje uglavljene bilijarske kugle. Nemam iluziju da bi ćoro mogao progledati, a još manje da bi sebi i drugima mogao priznati da ne vidi. Ali nije to razlog da mu prestanem namigivati. Ja njemu namigujem, on mene psuje, i tako mi živimo.

Moje pitanje ciljalo je na novinarski dio tvojega vremena. Tebe u medijima ne drži egzistencijalna nužda. Pretpostavljam da bi mogao razmjerno pristojno živjeti od svoje književnosti, čak i da u Hrvatskoj više ne objaviš ni jednu jedinu knjigu. Pa ipak, neki te vrag tjera da puniš novinske lancune tekstovima i iz dana u dan otvaraš nove frontove.

– Volim novine, čak i kada su ovakve kao u Hrvatskoj, i volim pisati za novine. A što se tiče otvaranja novih frontova, ili novih fronti, kako bi se to na politički korektnom hrvatskom reklo (iako, pazi, meni je riječ front uvijek bila ratnički termin, a fronta meteorološki: tako je, recimo, Sremski front, a ciklonalna je fronta…), odavno me je od toga prošla volja. Ako sam kakvih društvenopolitičkih iluzija još i imao, njih je nestalo kada sam shvatio kako “naši” nikada neće doći na vlast, niti će pozitivno utjecati na kultiviranje, civiliziranje i europeiziranje Hrvatske, i to iz prostog razloga što “naši” ne postoje. Svakoga utorka pišem društvenu kolumnu, kojoj je naziv dao Ante Tomić, rekavši da “Sumnjivo lice” drži u rezervi, ako mu zatreba uz “Klasu optimist”.

Sa zahvalnošću sam prihvatio da mi Tomić osmisli naziv firme, dijelom i stoga što vjerujem da mi Branislav Nušić kao znak i prokletstvo pripada jednako kao i Anti. Ta kolumna mi služi, recimo, da iskažem poštovanje Franki Perković i Bruni Gamulinu, jer su odlučili da se demonstrativno razvedu, ili da ustvrdim kako smo od onog referendumskog dana svi mi pederi, Srbi, Židovi i nenormalni (kako je sve koji su protiv nazvao jedan Karamarkov dužnosnik).

U biti, puno više intelektualne energije ulažem u “Subotnju matineju”, gdje pišem o knjigama, filmovima, pjesnicima, slikarima, ustvari o svemu onom o čemu bih volio čitati u nekoj normalnoj rubrici kulture. Volio bih da u novinama postoji neki ozbiljan i pasioniran čitatelj, gledatelj i slušatelj, koji pritom dobro piše, i koji bi mi svakoga tjedna otkrivao novu knjigu, simfoniju ili izložbu. Kako takvoga u hrvatskom tisku nema, a rijetki su i u regiji (recimo, takav je Teofil Pančić u beogradskom “Vremenu”), pokušavam pred čitateljima igrati tu ulogu, i sve se nadam da će netko takvu ulogu zaigrati i preda mnom, jer ja sam prvo čitatelj, a tek zatim pisac (nekad novinski, nekad knjiški i književni).

Čak ti je i predsjednik Republike nedavno sugerirao da se okaniš novinarstva. On veli da si „sjajan pisac, ne uvijek i osobit politički analitičar“.

– Ali ja uopće nisam politički analitičar. Ne znam otkud mu to. A volio bih čuti i da mi obrazloži to da sam “sjajan pisac”, jer sam sklon pomisliti da je me je pohvalio samo zato da bi me mogao pokuditi. Takav kontrapunkt ga treba prikazati kao tolerantnog čovjeka, a što je važnije, njime se prikriva činjenica da predsjednik Republike govori o nečemu o čemu se, možda, baš i ne bi trebao očitovati. Jer kada kaže da mali Mujo – nazovimo me ovom prilikom tako – nije osobit politički analitičar, Predsjednik malome Muji ruši grudobran, izvodi ga na čistinu, kao da će ga, Bože mi prosti, strijeljati. Ili neće, jer je mali Mujo “sjajan pisac”?

Volio bih da nam Predsjednik kaže kakvi su, po njegovome mišljenju, politički analitičari Nino Raspudić, Ivo Lučić, Tihomir Dujmović, Zvonimir Despot, dakle oni koji u ovoj Hrvatskoj, doista, igraju ulogu analitičara, pa i političkih, a neka malog Muju pusti na miru.

Ti se tvrdoglavo odupireš – i potpuno razumijem zašto to činiš! – zakucavanju u samo jedan klaustrofobični škafetin, zbijanju pod samo jednu nacionalnu i kulturološku egidu. Je li ti ikada palo na pamet da svakim svojim odustajanjem od ove uboge kulture zapravo samo cementiraš pripadanje njoj? Tko bi drugi mogao napisati tvoje knjige osim nekog nesretnog, božemiprosti, Hrvata?

– To je veliko i važno pitanje. Istina, mnogo važnije za mene, nego za moje čitatelje. Jesam Hrvat – to je peh, ali nije sramota, što reče maršal Kvaternik – i ta me činjenica od malih nogu okupirala. U pravu si i ako misliš da se to čuje i osjeti u mojim knjigama. Ili da je to nekad i njihova opsesivna tema. Ali to što sam Hrvat, to je, dopusti, moja stvar, s kojom ću raspolagati onako kako je meni volja, i koja me obavezuje u odnosu na prošlost, ali me u sadašnjosti ne čini nimalo obaveznim prema drugim Hrvatima. Ja sam, Ivaniševiću, u svakom slučaju sam, i nisam ni u kakvoj skupini s drugim pripadnicima moga roda i plemena. Oko mene, primijetio si, u Hrvatskoj nema velike gužve. Ljudi se uglavnom razbježe kada nešto kažem. I dobro je tako.

O svome hrvatstvu, pa i o Hrvatskoj, razmišljam kada sam sam, i uvijek kroz konkretne likove i figure, i događaje koji su nepovratno prošli, ostavljajući nepopravljive posljedice. Govorim o svojim bližnjima, i jebe mi se pritom za stadione pune Hrvata. Što se mene tiče, ja na punim stadionima slabo razlikujem narode. Vidim samo rulju, i onoga jednog koji ruljom dirigira. Kažeš da odbijam da me se utjera u samo jedan klaustrofobični škafetin i da me se svede pod jednu nacionalnu i kulturološku egidu. I da znaš da si višestruko u pravu: biti Hrvat ne isključuje i biti nešto drugo.

Čak mislim da Hrvat možeš biti samo ako si i nešto drugo. Ali čini mi se da si ciljao na još nešto: nekoliko puta sam u zadnje vrijeme ponovio da sa živom hrvatskom književnošću nemam ništa. Tačnije, ne pripadam joj, niti dopuštam da me se u taj škafetin gura. A, eto, Hrvat sam, i o tome pišem! Pa kako onda? Navest ću ti samo jedan od popriličnog niza paragrafa mog nepripadanja tom svijetu. Primijetio si sigurno koliko sam opsesivno insistirao na iznošenju u javnost skandalozne natuknice iz Hrvatske književne enciklopedije, gdje je Ante Pavelić predstavljen kao “političar, publicist i romanopisac”, sve kroz dijapazon svojih stilskih postupaka i kroz spisateljsku biografiju, bez ikakvog spominjanja nekih drugih aktivnosti dotičnoga hrvatskog romanopisca.

Samo po sebi, to je jednako skandalozno kao kada bi u njemačkoj enciklopediji svejedno čega Adolf Hitler bio prikazan kao bečki akvarelist, publicist i političar. Ali nije me to navelo da se bavim ovim slučajem, nego me zainteresirala šutnja hrvatskih pisaca, uključujući one koji pišu po novinama, koji u ovoj natuknici ne vide nešto što bi ih se trebalo ticati. Jedni se, bit će, slažu s kolegom Pavelićem, a drugi se, pretpostavljam, ne bi zamjerali kolegama Viskoviću i Antunu Vujiću. Meni, međutim, Ante Pavelić nije kolega pisac, ni romanopisac, jer ja ne mogu pripadati nacionalnoj književnosti Ante Pavelića.

Ja njega ne kanim ostavljati povjesničarima, on je i moj poglavnik, on je i u moje ime kreirao zločin, i prema svemu što je učinio imam apsolutnu odgovornost. Ja se pokušavam uživjeti u njegovu ljudsku pojavu, objasniti sebi kako je postao to što je postao, pokušavam zamisiti kako je zatim izgledao njegov život u Argentini pa u Španjolskoj, o čemu je mislio i što je osjećao kada je umirao…

Možda je sve to nemoguće, ali osjećam se dužnim da sebi objasnim Pavelića i njegove, što onda uključuje i neke vrlo radikalne mentalne i emocionalne zahvate. Čovjek se mora identificirati da bi mogao razumjeti nečiju motivaciju. Sve je, dakle, meni Ante Pavelić, osim jednog: za razliku od Zorana Ferića, Roberta Perišića ili Damira Karakaša – da nabrojim najprominentnije suvremene hrvatske pisce – publicista i romanopisca Antu Pavelića ne prihvaćam dionikom svoje književnosti, ne prihvaćam ga kao kolegu. I s time bih, ne samo za ovu priliku, i završio.

Knjiga ti je izašla s tri varijante naslovnice. Žališ li, s ove distance, što nije izašla u dva pisma?

– Kada sam prije desetak godina shvatio da knjige još zadugo neće normalno prelaziti Dunav, Savu i Drinu, i da ću iste naslove morati da objavljujem u više država, bez obzira na to što će u svakom izdanju jezik izvornika biti isti, svoju beogradsku prijateljicu i vlasnicu izdavačke kuće u kojoj sam odlučio objavljivati pristojno sam, pismom, zamolio da pismo objave bude – ćirilica. Odgovorila mi je vrlo hladno, i pomalo ljutito, da ona knjige tiska samo na latinici. I tada sam se suočio s jednim zanimljivim fenomenom: za većinu mojih beogradskih i novosadskih prijatelja latinica je bila pitanje političkog stava, jer su neki opskurni nacionalisti i klerikalci, članovi nekakvih javnih i tajnih društava, insistirali na tome da je latinica antisrpsko pismo, te da su se Vatikan, Kominterna i svi mondijalistički vragovi redom zavjerili sproću i kontra – ćirilice.

Rekao sam svojoj prijateljici da mene kao Hrvata unutrašnje prilike u Srbiji na takav način ne obavezuju, i da bih ja zbilja volio knjigu na ćirilici. Ali ona je izvrdavala, tako da sve do danas, iako sam u Beogradu objavio već desetak naslova (od čega dva-tri nikada nisu objavljeni u Hrvatskoj), nisam objavio nijednu knjigu na srpskoj ćirilici. Istina, imam prijevode na makedonskoj, bjeloruskoj, bugarskoj i ukrajinskoj ćirilici, ali na srpskoj ništa.

Nakon što su se prilike u Hrvatskoj drastično radikalizirale, sve do formalne zabrane jednoga alfabeta (koji je neformalno u Hrvatskoj zabranjen već dvadeset i koju godinu, tačnije od dana kada je u izlogu jedne hrvatske knjižare posljednji put bila viđena ćirilična knjiga), ćirilica je i u Hrvatskoj postala izraz nekoga do kraja artikuliranog političkog stava, stava solidariziranja s ugroženim i obespravljenim manjinama, ali i stava da pismo samo u glavi fašista može biti neprijateljsko. Pritom, ćirilica, naravno, nema ama baš nikakve veze s Vukovarom, budući da je, čak i to, jedino i zapovjeđeno pismo u JNA bila – latinica.

I nije bilo ćiriličnih tenkova, nije bilo ćiriličnih topova, niti je na granatama proizvedenim u Jugoslaviji moglo biti ćiriličnog natpisa. Toliko da se zna.

Nedavno si izjavio kako Hrvati ne vjeruju ni u šta. Misliš li da nas tek treba kristijanizirati?

– Nije kristijanizacija pitanje vjerovanja, nego evangelizacija. A evangelizacija je poput slobode, u procesu i promjeni, postoji dok je živa i dok se kreće. Ako me već pitaš kao da sa sveštenim licem razgovaraš za crkveni glasnik, reći ću ti da mislim kako je hrvatski katolički puk temeljito deevangeliziran. Radosna vijest kao da nije stigla, i ljudi su prožeti mržnjom.

U predgrađima su se već pojavili pustinjaci u ritama, koji gladno i besposleno radništvo pozivanju na obraćenje. Ovi im se rugaju, gađaju ih kamenjem ili tjeraju ih psujući Majku Božju… Ne, nisu se pojavili nikakvi pustinjaci, nego zamišljam da bi to bilo dobro u nekoj fikciji o današnjoj Hrvatskoj. Da ti ozbiljno odgovorim: ljudima treba sloboda da bi mogli vjerovati. A zašto se ne osjećaju slobodnima, to je dugo i strašno pitanje, koje traži još duže i strašnije odgovore.

Zadnjih dana čitamo kako se vraćaju devedesete. Možda sam mrvicu sumračniji tip od prosjeka, ali meni se čini da su prilike kudikamo gore. Dijeliš li moj optimizam?

– Mislim da je hrvatsko društvo danas u gorem stanju nego u subotu, petoga travnja 1941. Srećom, prilike u Europi su mnogo bolje. Hitler je temeljito mrtav, a poguba korporativnog kapitalizma i neoliberalne ekonomije, ipak, nije usporediva s pogubom nacionalsocijalizma.

Preselio si se iz zagrebačkog nebodera na selo. Da nisi u hmmm muževnim godinama, nego, recimo, dva desetljeća mlađi, bi li razmišljao o odlasku malo dalje, recimo, preko meke EU-granice?

– Granica je, u pravu si, meka kao govno. A što se tiče razmišljanja o odlasku, kroz to sam, vrlo intenzivno i duboko, prolazio 1993. i još koju godinu potom, kada sam u Zagrebu shvatio da ću tu biti, uglavnom, sam, i da mi neće biti naročito ugodno. Postojali su tada i sentimentalni razlozi da pođem u Kanadu, a u sebi sam imao i tu snagu i taj bijes da više nikada ne pomislim na mjesto koje napuštam, ali tada sam vrlo jasno locirao i što me to vezuje za Zagreb i za širu njegovu okolinu, koju bih rado nazvao Balkanom, sve računajući da će i to nekoga uzrujati.

U Kanadi bih imao sve, ali ne bih mogao pisati o dabrovima Ontarija, niti o starim usidjelicama koje žive u drvenim kolibama. U Kanadi ne bih mogao biti pisac, ali ne zbog jezične barijere – i tamo se može pisati na ovome jeziku. Pisac ne bih mogao biti jer me se taj svijet dubinski ne tiče, ne poznajem ga, niti bih ga ikada mogao dobro upoznati. Moj izbor je 1993. bio takav da sam na kraju izabrao književnost, i svijet koji poznajem i koji me se tiče. Najgore je to da uopće ne žalim što sam tako izabrao.

Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana, i društvena depresija, i ekonomsko samouništenje, i ulazak u Europsku Uniju, a zatim i svođenje hrvatske abecede na njezino dvadeset i sedmo slovo, rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu. Istina, najprije je, na Preobraženjenje Gospodnje po pravoslavnom kalendaru, dovršio sve svoje poslove sa smrću, ali kako je knjiga intenzivno nastajala u ranijim godinama i mjesecima, nekako se njezino ispisivanje i nastajanje nastavljalo i nakon piščeve posljednje tačke. S podnaslovom “roman-memoari”, u šestotinjak stranica i četrdeset tri poglavlja, te posljednjim nenapisanim, ali naslovljenim kao Inferno, “Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost. Stvarnost, bilo da je temeljena na slučaju, sudbini ili Božjem naumu, nije uvijek uvjerljiva, niti iza nje stoji dobar i darovit fikcionalist i dramaturg. Kovač se cijeloga života pripremao za ovu konačnu intervenciju na goloj zbilji. Fragment jednog poglavlja ove knjige objavljen je početkom godine, kao posveta odlasku Krste Papića, ovaj čitatelj rukopis je zatim pratio u mjesecima nakon Kovačeve smrti, loveći trenutke njegova života u rijetkim slovnim greškama i gramatičkim lapsusima, a onda je u Puli, na Sajmu, živu knjigu držao u ruci. Hrvatskoj književnosti i kulturi služi na čast što je “Vrijeme koje se udaljava” objavljeno u ovoj zemlji i sa CIP-om zagrebačke Sveučilišne i nacionalne knjižnice. Svoje vrhunce, u “Dnevnicima” i “Zastavama”, Miroslav Krleža dočekao je u Sarajevu, kod sarajevskih izdavača. Ivo Andrić je od svih poguba hrvatstva i od malograđanske ljubavi Zagreba prema svemu što je hrvatsko, zauvijek pobjegao u Beograd, i tamo objavio sve svoje važne naslove. Samo je Mirko Kovač svoju finalnu knjigu izdao tu, u Zagrebu. Ta činjenica za pisca ima samo simbolički značaj, dok je za Zagreb i za imaginarij hrvatske književnosti kapitalna i konkretna poput hrama. Hrama živoga jezika.

“Zapisi iz NDH” (Disput, Zagreb, prijevod Mirka Gojmerca) dnevnik je Hitlerova opunomoćenika u Zagrebu, školovanog austrougarskog časnika, generala Wehrmachta Glaise von Horstenaua, knjiga koja u Hrvatskoj nije mogla biti integralno objavljena punih dvadeset godina. U dobroj redakciji, kraćenju i krivotvorenju, da, svakako, mogla je to biti pohvala hrvatskoj državnosti, ostvarenoj pod čeličnom rukom Ante Pavelića i crkvenim žezlom Alojzija Blaženika Stepinca, ali bez takve krivotvorine, objavljena cjelovito, ova knjiga je najžešća osuda ustaških vlasti i Nezavisne Države Hrvatske, kakvu ne bi mogao napisati ni zamisliti nijedan povjesničar, romanopisac, antifašist ili jugoslavenski propagandist. U Zagreb Von Horstenau dolazi pun blagonaklonosti i nostalgičnoga francjozefovskog sentimenta, kao žestoki protivnik karađorđevićevske kraljevine, neprijateljski raspoložen prema Srbima i Balkanu, i prema Gavrilu Principu koji je ubojstvom princa smaknuo vjeru u razumijevanje među narodima. Prema Židovima je ravnodušan i hladan, idealni bečki antisemit. Takav je, dakle, Von Horstenau bio kada je stigao u Zagreb. Sljedeće tri godine, sve do odlaska iz Zagreba, trajat će njegova transformacija. Neće taj njemački militarist, odani Hitlerov general, doživjeti katarzu, niti će u bilo kojem smislu postati ispravan čovjek. Ali će se zgroziti nad ustaškom manufakturom zla, u Anti Paveliću i njegovom poretku prepoznat će društvo krvožednih razbojnika, i uzaludno će raditi na tome da ustašku vlast i njezinu praksu prilagodi njemačkim zahtjevima i potrebama. Zločini nad Srbima i razbojnički karakter vlasti Nijemcima su činili problem, jer je preko toga jačao antifašistički, partizanski pokret. Zanimljivo je pročitati kako Von Horstenau karakterizira glavne protagoniste NDH, Pavelića, njegove ministre, svoga ratnog kolegu Slavka Kvaternika, njegova sina Didu, a onda i samog Stepinca.

Treća knjiga po značaju, na privatnoj čitateljskoj listi hrvatskih izdanja u 2013, grafički je roman “Blast”, čiji je treći tom u prijevodu Gorana Marinića objavljen ovog proljeća. Manu Larcenet francuski je crtač, scenarist i pisac, jedan od najuzbudljivijih pripovjedača današnjice. Prije nekoliko godina u Fibri je tiskan njegov autobiografski i autopsihoanalitički roman “Svagdanja borba”, spoj svedenog karikirajućeg crteža i raskošne introspektivne manire u pripovijedanju. Ali “Blast” je nešto drugo: Larcenet je odustao od likovne i grafičke tipizacije, od pojednostavljenja koja su u samoj biti stripovskoga jezika, pa je slikao “Blasta” kao da je svaki kadar novo likovno djelo, slika sa zida galerije. Izmjenjuju se kadrovi, pred čitateljevim očima teče sjajna, u stripu rijetko viđena filmska režija. Priča “Blasta” je svedena, autsajderska, sirotinjska, sa dna razuma i društvene piramide, strašna postapokaliptična priča. Samo što se apokalipsa nije dogodila na zemlji, nego u čovjekovoj glavi.

Prva tri naslova čitatelj je uspio nizati po nekom osobnom senzibilitetu, estetskoj, etičkoj i emocionalnoj važnosti, dok ostale knjige slijede mimo hijerarhije, onako kako bi bile poslagane uz čitateljsku fotelju, ili redom pojavljivanja u ovome članku i u dramaturgiji ovogodišnjih čitanja. Među tim naslovima nema izdanja objavljenih na zajedničkim ili na bliskim jezicima u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, premda je većina knjiga koje je ove godine čitao objavljena u tim zemljama, a ne u Hrvatskoj. Ali to je zato što je koristio povlasticu slobodnoga putovanja po predjelima i zavičajima sverazumljivih jezika, a ponekad i povlasticu znanja ćiriličnog pisma – koje je u Hrvatskoj, de facto zabranjeno, a bit će zabranjeno i de iure, dopusti li Bruxelles – što nije karakteristično za sve koji bi mogli čitati ovu listu. Čitatelj vjeruje da svi njegovi čitatelji znaju ćirilicu, ili bi je željeli znati, ali on također zna da svi oni ne putuju po bivšoj Jugoslaviji. To je razlog zašto danas govorimo samo o izdanjima koja se mogu naći u hrvatskim knjižarama. I još jedan razlog: na ovaj način može se vidjeti kako se hrvatsko izdavaštvo odražava na jedan čitateljski senzibilitet.

Sergej Dovlatov ruski pisac, emigrant u Americi, rođen 1941, umro 1990, pisao je gotovo isključivo autobiografske romane i pripovijetke. Bio je začudno duhovit i anegdotalan, svedenoga, gotovo anoreksičkog stila, kratkih i jednostavnih rečenica, koje čitatelja očaraju, dok onoga koji ima i spisateljskih ambicija ubija u pojam i izluđuje, jer su dovlatovljevska pripovjedačka strategija i njegov stil naprosto neponovljivi. U Srbiji Sergeja Dovlatova objavljuje Stilos, u genijalnim prijevodima beogradske rusistkinje Radmile Mećanin, i već je izašlo desetak Dovlatovljevih knjiga. Uz njih, u Geopoetici, i roman Aleksandra Genisa “Dovlatov i okolina”, koji je neka vrsta biografsko-poetičkog situiranja ovoga pisca. U Nakladi Ljevak ove je godine objavljeno i prvo hrvatsko izdanje Sergeja Dovlatova, roman “Kovčeg”, u uzornome prijevodu Sanje Veršić. Izlazak ove knjige prilika je za pravo malo čitateljsko slavlje svakog pametnog, vedrog i lakonogog entuzijasta, koji će je uzeti u ruke. Takvome će ovaj čitatelj zavidjeti, i to ozbiljno zavidjeti, jer ima priliku da Sergeja Dovlatova čita po prvi put. Kao da je našao zlatan grumen u čistom i ledenom plićaku rijeke Fojnice.

Svaki se čest i prilježan čitatelj prema nekim piscima odnosi kao zaluđeni fan prema rock zvijezdi. Tako je i ovaj čitatelj fan Olge Tokarczuk. Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (Ljevak, prijevod Mladen Martić) u njemačkom je izdanju doživio nekoliko pogubnih kritika. Jedan ozbiljan kritičar i veliki esejist, poznat i u Hrvatskoj, zapitao se zašto je netko uopće i objavio takvu knjigu. Je li ga zgrozila šokantnost Olgine priče? Mislim da nije. Njemu, i drugima, nedostajalo je nešto po čemu je ova velika Poljakinja privukla kritičare i čitatelje, i širom Europe stvorila fanove – recimo, bio bih toliko blentav i lakomislem da za stolom u krčmi ustvrdim kako će moja Olga Tokarczuk uskoro dobiti Nobelovu nagradu, ili te nagrade neće biti – nedostajalo im je, naime, pripovjedačke polifonije, višeglasja, niza vremenskih tokova i prostornih izmještanja, koje je briljantno demonstrirala u prethodnim romanima. “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” asketski je ispričana priča, u jednom toku, pravolinijski i neumitno. Kao da se J. S. Bach preko noći transformirao u Johna Cagea. Suprotno svome njemačkom poznaniku, ovaj čitatelj smatra da je riječ o sjajnom romanu. Pročitao ga je u dvije večeri, bio osupnut i zadivljen.

Saša Stanišić njemački je pisac, višegradskih korijena, Bosanac koji je sastavljen od nekoliko bosanstava. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” prije nekoliko je godina u Njemačkoj izazvao val oduševljenja. Zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi, ali više od toga prevoditeljici Andi Bukvić, ženi moćnoga spisateljskog dara, ali i vladanja jezikom na koji prevodi, čitatelj se mogao osvjedočiti što je to Nijemce tako opčinilo. Stanišićeva priča je retrospektivna, čak i pomalo nostalgična, izrazito autobiografska – on ne piše o sebi, nego otkida živo meso sa svojih ruku i bedra – i baš zato u svojoj veličini i literarnoj snazi teško, skoro nemoguće prevodiva. Nije, naime, snaga ovog romana u onome što je ispričano, nego u načinu na koji je ispričano, i u sredstvima pomoću kojih je ispričano. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” jedna je od najvažnijih fikcionalnih knjiga uništenoga i rasutog bosanskog svijeta, svjedočanstvo o nestanku, o emocionaloj čvrstini, ali i o identitetu svijeta koji je nestajao. Iznad svega toga, to je, ipak, svjedočanstvo o literarnom daru i snazi Saše Stanišića. Ponovit će čitatelj još jednom: koje bi nam ostalo zatajeno da iz sjene nije progovorila prevoditeljica s ozbiljnim književnim darom.

Ivan Lovrenović nestor je Stanišićeva nestalog svijeta. Ovoga hrvatskog pisca koji je za hrvatsku književnost bio prekrižen jer se suprotstavio njezinome nacionalnom preporoditelju Franji Tuđmanu, a iz bosanske je književnosti istjeran jer je kao kustos i carinik zemlje Bosne smetao Tuđmanovim bošnjačkim klonovima i istomišljenicima, danas gotovo nigdje nema. Osim u zaprešićkoj Frakturi, koja je objavila njegovu palimpsestnu knjigu “Nestali u stoljeću”, sačinjenu od nekoliko nestalih romana, nedogorjelih rukopisa, slučajno pronađenih dnevnika, novinskih članaka, fragmenata i opiljaka. U nekoj bi kulturi ovo bila silno važna knjiga, ali za pisca koji stanuje u Sarajevu, a živi izvan nekoliko kultura iz kojih je prognan, njezino nepripadanje, kao i činjenica da će ostati jednako neprimijećena i u Sarajevu i u Zagrebu, najbolje svjedoči o vrijednosti te knjige. Knjiga “Nestali u stoljeću” danas živo postoji upravo onoliko koliko hrvatska i bosanska književnost za nju ne postoje.

Sandra Vitaljić radila je kao novinska fotografkinja, potom je nastavila predavati fotografiju na fakultetu. Bavi se angažiranom umjetničkom fotografijom. Njezin ciklus “Neplodna tla” svojevrsni je filozofsko-fotografski komentar zločina i sjećanja na zločin. Njezin rad bitno je određen ratom. Punoljetstvo je doživjela one godine kada se u nas zaratilo. Knjiga “Rat slikama” dijelom govori o žanru ratne fotografije, ali značajnije od toga, o oblicima manipulacije slikama u ratovima devedesetih. Sjajno napisana, emocionalno ohlađena i precizna, ova knjiga na sjajan način vizualno kontekstualizira prvi europski rat u povijesti, koji je prije i više kontekstualiziran slikama nego tekstom. Odlično ilustrirana i pažljivo grafički opremljena i dizajnirana, knjiga Sandre Vitaljić nije, na žalost, imala sreće s izdavačem. U Algoritmu, naime, nisu poveli računa o tome od kakvog će materijala, ili u kakvoj tiskari, “Rat slikama” biti načinjen i uknjižen. Knjižni blok kao da visi o koncu, papir je loše odabran, a korice su katastrofalno plastificirane, tako da se savijaju na policama, klapne iskaču kao jezik pokvarenoga mehaničkog pajaca. Kada izdavač ima poštovanja prema autoru i djelu koje objavljuje, onda ovako loše načinjen predmet povlači iz prodaje i naloži tiskaru da ponovi posao. Možda je onda to financijski gubitak, možda su vremena krize i recesije, ali tko nije spreman na takvo što, najbolje mu je da ne objavljuje ništa što bi bilo zahtjevnije od romanesknih dostignuća trenutno najvažnije hrvatske spisateljice, buduće vile iz Vile Arko, madame Nives Celzijus. Premda, čak bi i za “Golu istinu” bilo previše da joj klapne iskaču van, baš poput bestidnih stidnih usana.

László Krasznahorkai napisao je roman u jednoj rečenici, i nazvao ga “Posljednji vuk”. Knjigu je u prijevodu Viktorije Šantić objavila MaMa. Navodno, prevoditeljica je Krasznahorkaija prevela za svoju dušu, i onda ga nutkala zagrebačkim nakladnicima, ali nitko nije pokazao interes. Bilo bi budalasto da nije istinito. “Posljednji vuk” prozni je monolit, putopis, pripovijest, pripovjedačka ekshibicija koja nije samoj sebi svrha, nego služi onom tradicionalno shvaćenom i doživljenom čitateljskom užitku, užitku u tekstu.

Didi-Huberman i “Kore”, esejistička slikovnica iz Auschwitza i okoline, drugo važno ovogodišnje izdanje MaMe. Knjigu je prevela Ksenija Stevanović, i to na fino uglazbljenu srpsku ekavicu, koja uredniku Petru Milatu nimalo nije zasmetala, nego je Hubermna objavio na matičnome jeziku manjine, na jeziku svehrvatskoga arhe-neprijatelja. Učinio je to iz elementarne pristojnosti, slijedeći zdrav razum: ako je imao dobar i kompetentan srpski prijevod, i to prevoditeljice koja je intelektualno ravnopravna s piscem, zar je trebao tražiti lošiji i nekompetentniji, ali hrvatski prijevod? Ili je trebao nagrđivati gospođu Stevanović, silujući njezin jezik posvemašnjom lektorskom invazijom? Nije to, međutim, ono što ovu knjigu čitatelju čini tako važnom. Važna mu je njezina tema, kora stabla, kora breze, koja je bila korom i kada je Auschwitz doista bio Auschwitz. Didi-Huberman piše lirski snažno, piše s terorijskim znanjem, uvjerljivošću filozofa, piše poput Waltera Benjamina i Jovice Aćina. Dobro je takvu knjigu u današnjoj Hrvatskoj čitati na srpskoj ekavici, objavljenoj u Zagrebu. Ljekovito bi bilo neko njezino buduće izdanje pročitati u novome, povoda dostojnom hrvatskom prijevodu, ali da je objavljena u Beogradu. Zato što je o Auschwitzu uvijek bolje govoriti jezikom manjine, jezikom onih koje se mrzi.

O “Rabinovom mačku” Joanna Sfara ovaj je čitatelj već zaneseno pisao u svojoj Subotnjoj matineji, sve pokušavajući na vlastitu publiku prenijeti oduševljenje, i nekako nagovoriti one konzervativnije da zaborave na svoje cjeloživotne predrasude prema stripu, koje nije mogla razbiti ni velika Vera Horvat Pintarić. Ako ona nije mogla, onako moćna i autoritativna, koja bi i s Bogom mogla pregovarati o tome hoće li se Zemlja i dalje okretati od zapada prema istoku, ili će promijeniti smjer, sve da bi odrasli napokon počeli čitati stripove, onda što tu može on, sa svojim slabim i ograničenim moćima? Ništa, osim da još kaže kako postoje priče koje se ne mogu ispripovijedati ni romanom, ni epopejom, a ni filmom. Uzaludni su novci svih svjetskih holivuda i talenti tomasa manova, ako je priča takva da se može ispričati samo stripom.

Tomislav Buntak pripada takozvanoj mlađoj generaciji hrvatskih slikara i crtača. Virtuozan i bogobojazan, blizak srodnik Hugu Pratu, klasičan slikar, ali i projektant vlastitoga, zatvorenog i zagonetnog svijeta, likovni pripovjedač bez pripovijetke, čije slike i crteži na prvi pogled djeluju kao da imaju snažnu naraciju, a tamo – naracije nigdje… Buntak je fanatizirani slikač po zidovima, neostvareni ikonopisac, čovjek kojeg ovaj čitatelj nikada nije upoznao, ali često o njemu misli, i to kao o romanesknom liku. Zamišlja Buntaka kao zanatliju koji u Tiepolovo vrijeme oslikava svodove bogataških kuća i crkava, i najednom, nakon epidemije kuge koja pomori Veneciju, postaje slavan, kao jedini živi slikar koji je u stanju kistom umočenim u zlatnu boju slobodnom rukom načiniti savršeni krug… Nemamo vremena za priču o tome što se dalje u romanu zbiva, jer je riječ o Buntakovoj monografiji, naslov jednostavan “Tomislav Buntak”, za koju je tekst sastavio Branko Franceschi, a objavljena je u Frakturi. Riječ je o, vjerojatno, i najljepšoj hrvatskoj knjizi načinjenoj u protekloj godini, od dobrog materijala i s kvalitetnim bojama, knjizi koja pri listanju miriše kao svježe namaljano slikarsko platno, i budi maštu slikom, tekstom i mirisom. Buntakova knjiga je poput slikarske monografije u formi strip albuma ili grafičkog romana. Knjiga kojoj bi se mogli diviti čak i oni koji ne čitaju.

Luko Paljetak je samo pjesnik. Mogao bi biti i muzičar, pjevač i performer. Neostvareni je hrvatski kantautor. Na tome mu, i na koječemu drugom, ovaj čitatelj zavidi dok čita “Nove tame”, knjigu Paljetkovih izabranih pjesama, koje je objavila Matica hrvatska. Pjesme je pažljivo, sa znanjem i s ljubavlju izabrao Paljetkov prijatelj, pjesnik i likovni kritičar Tonko Maroević. Kada bi to bilo moguće, ovaj čitatelj bi zaobišao knjigu koju je načinio Maroević. Ako ju, pak, i ne bi zaobišao, onda bi je čitao tajno. Ali to, na žalost, nije moguće, a da čitatelj ne žrtvuje svoje čitateljsko dostojanstvo. I za njim da ne žrtvuje poeziju. Da ne žrtvuje književnost. Kada čitatelj izgubi dostojanstvo, tada mu čitanje omrzne, i on prestaje čitati. Ne daj Bože da mu se to dogodi. I upravo zato, on do neba danas hvali posao koji je na pjesmama Luka Paljetka obavio Tonko Maroević, hvali knjigu koja je izašla u izdanju Matice hrvatske, i hvali dragoga Boga i dobar slučaj što je oko jedne knjige okupio toliko i takvih talenata.

Pokušao je čitatelj da svoje ovogodišnje oduševljenje izdanjima Šunjićeve Fibre svede samo na jednu knjigu. Ali nikako nije išlo, jer je izašao i roman koji potpisuju scenarist Fabien Nury i crtač Sylvain Vallee (prevela Jelena Bulić), pod naslovom “Bilo jednom u Francuskoj”. Riječ je o nevjerojatnom grafičkom spektaklu, o stripu koji krade od filmskoga žanra, ali takav filmski spektakl bi, vjerujem, trajao dvanaestak sati, i koštao bi koju stotinu milijuna dolara. A pritom, radi se o vrlo ozbiljnoj priči, o raspravi o heroju i zločincu, spasitelju i izdajniku, Židovu i kolaboracionistu. Nevjerojatna knjiga, pred kojom se čovjek zamisli i nad vlastitim moralnim prosudbama. Nury i Vallee ne podvaljuju nam reviziju povijesti i prošlosti, ne relativiziraju zločin, ne lamentiraju nad kolaboracijom, nego samo svojim spektaklom pred čovjeka stavljaju imperativ odgovornosti. I misli o vlastitoj, imaginarnoj, kolaboraciji.

Gerbrand Bakker nizozemski je pisac, koji, poput Norvežanina Pera Pettersona, piše začudno asketsku, prividno jednostavnu prozu. “Gore je tiho” (Fraktura, prijevod Maja Weikert) snažan je i sveobuzimajući roman o ocu i sinu, i o onom što proizlazi iz logike srodništva. Bakker piše tako da čitatelj nije uvijek sasvim siguran da razumije motive njegovih likova, ali baš nikad ne posumnja da ti motivi postoje, da neprestano djeluju i da priču vode nekom sudbinski neumitnom kraju. Premda nisu iz istog jezika, a Petterson nije ni prevođen na hrvatski jezik (jest na srpski i bosanski), ovaj čitatelj ne može pobjeći od toga da ovu dvojicu pisaca stavlja u istu rečenicu, i da u njihovim poetikama nalazi neko čvrsto zajedništvo, kojem bi valjalo osmisliti stilsku formaciju, dati ime, naći još ponekog pripadnika… Srećom, čitatelj ima i prijateljicu, rođenjem Njemicu, također pasioniranu čitateljicu, s kojom će, nada se, uskoro sjediti u čekaonici nekoga europskog aerodroma, i raspravljati o tome što je zajedničko Gerbrandu Bakkeru i Peru Pettersonu, a zbog čega bismo ih trebali smatrati rođacima po prozi.

Svetlana Aleksievič bjeloruska je novinarka i književnica, čije se ime spominjalo i oko ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Naravno, spominjala su se razna imena, ništa to spominjanje ne znači, osim što je znak nečije fascinacije piscem. Knjigu “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” objavile su Edicije Božičević, u prijevodu Fikreta Cacana. Riječ je o razgovorima s ljudima koji su preživjeli Sovjetski Savez, muškarcima, ženama, bivšim komunistima i antikomunistima, zatvorenicima iz Gulaga, partijskim sekretarima, oficirima Crvene armije, domaćicama, novinarima, slabo pismenim radnicima, deklasiranoj socijalističkoj inteligenciji, inženjerima koji u jeljcinovskoj državi žive od šverca… Većinom, tekst je saliven u formu monologa, dezorganiziran je, a samim tim i prirodan, kao što prirodna može biti samo dezorganizirana, nesređena ispovijest. “Rabljeno doba” je freska o Sovjetskom Savezu i o propasti jednog sustava, ali mnogo više od toga, to je priča o ljudima koji su od žrtava komunizma postali žrtve njegova nestanka. Snaga Svetlane Aleksievič je u snazi dokumenta i dokumentarnog svjedočenja. Čitatelja je ova knjiga sorila i zatravila, kako to mogu samo ruske knjige, dok ju je čitao u vlakovima koji su ga vozili po Švicarskoj. Možda je Švicarska najbolje mjesto da se doživi dokument Svetlane Aleksievič, ali i da se na čas povjeruje u to da ovaj svijet iz jednog pakla nije prešao u drugi pakao, kao da u prizemlju iz parnoga ušao u neparni lift.

Miljenko Jergović: Rod
Fraktura, Zaprešić 2013.

Piše Davor Butković

Jutarnji list

Prije skoro 30 godina, u ljeto 1984., Neven Kepeski, Saša Runjić i ja znali smo predvečer šetati Gornjim gradom i piti, filozofirajući o tome kako ćemo uspjeti u životu. Nismo ramišljali o nekom osobito velikom novcu, niti o političkom uspjehu: raspravljali smo hoćemo li biti kadri napisati najbolju knjigu ikada tiskanu na hrvatskom i hoćemo li se, kada budemo u zreloj dobi, moći natjecati s Krležom ili barem s Matošem (Matoš je, ovdje, pomalo neprimjerena usporedba, vjerojatno motivirana njegovim gornjogradskim toponimima: u stvarnosti, jedino smo veliki, sveobuhvatni, povijesno-obiteljsko-psihološki roman smatrali mjerilom stvarnog literarnog postignuća; uspješnu, nagrađivanu kratku priču bilo je prelako napisati, što smo Kepeski i ja dokazali prije dvadesete).

Moje su beletrističke ambicije ustvari nabujale nekoliko godina ranije. U ljeto 1981., pošto sam se vratio s prvog puta u London i Pariz, bio sam si uveo užasno efikasnu i zadovoljavajuću dnevnu rutinu. Svaku sam noć, između jedanaest ili dvanaest ili jedan, pa do šest ili sedam ujutro, čitao po jednog Dostojevskog. Radilo se o onoj crvenoj biblioteci, s prijevodima Ise Velikanovića i predgovorima Ive Hergešića (ili Zlatka Crnkovića). Zatim sam, ujutro, slušao Bowiejeve “Scary Monsters”, ili “Revolver”, ili “London Calling”, pa bih se prošetao do trgovine po Sportske novosti, Večernji, puno Coca-cole i pršut ili zimsku za sendvič, pa sam tako jeo i listao novine do devet ili deset, pa sam išao igrati tenis (za koji sam bio krajnje netalentiran) na Svetice ili Šalatu.

Oko jedan ili dva, kada su zavladale najveće kolovoške vrućine, spuštao sam rolete i spavao do sedam ili osam. Zatim sam odlazio u grad ili sam ostajao kod kuće gledajući sport i filmove. Sjećam se da sam jedne od tih ljetnih večeri prvi put pogledao Carpenterov “Napad na policijsku stanicu”, o kojem sam čitao hrpu ekstatičnih recenzija. Naposljetku, oko ponoći, vraćao sam se mom crveno ukoričenom Dostojevskom: “Kockara”, “Idiota”, “Zločin i kaznu” ili manje forme, poput “Krokodila”, čitao sam u jednoj noći, dok su “Bjesovi” i “Karamazovi” trajali po dvije ili tri noći. Pošto sam potrošio Dostojevskog, kojeg sam tog kolovoza čitao drugi put, prebacio sam se na “Buddenbrokove”, “Dr. Faustusa”, “Crno proljeće” i “Nexus”. Bilo je to jedno od najboljih ljeta u mom životu: svaki sam dan bio veseo, znatiželjan, prepun energije i gotovo pun sebe. Neumorno čitanje koristi, koliko se god to danas činilo neobičnim.

Tog sam ljeta, prije trideset i dvije i pol godine, bio odlučio da ću napisati veliki hrvatski roman, što mi se činilo relativno jednostavnim zadatkom: koliko sam god gutao Dostojevskog, Millera, Manna, Dos Passosa, Melvillea ili Marquesa, uopće nisam mogao čitati hrvatsku beletristiku (osim Krleže). Doimala mi se beznadno dosadnom, netalentiranom i nekako dubinski tankom. Nevrijednom probdjevene noći (za razliku od često fascinantne hrvatske poezije). Godinu ili dvije kasnije, kada sam se upisao u ondašnji Centar za obrazovanje kadrova u kulturi u Križanićevoj ulici (radi se o današnjoj zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji), gdje sam upoznao Kepeskog i Runjića, koji su mi ostali jako dobri prijatelji, imao sam gdje i s kim, uz puno alkohola, planirati zajedničku veliku književnu budućnost.

Sva smo trojica, međutim, završili u medijima: Kepeski, glavni urednik sada već neobjašnjivo uspješnog magazina OK, čovjek koji je prije 32 godine osnovao Psihomodo pop, upravo snima drastično dobar rock-album (čuo sam nekoliko pjesama), Runjić, sa serijom o Krleži, pokušava probiti sedmoslojne oklopno-birokratske zaštitne sustave HTV-a, a ja sam se zadnji put približio ideji pisanja velikog društveno-povijesnog romana prije godinu i pol, kada sam potpisao ugovor s Profilom za rukopis koji je i danas, nažalost, tek u fazi, recimo to tako, uznapredovalog planiranja.

Na hrvatskoj se literarnoj sceni ništa bitno nije promijenilo: većina beletrističkih knjiga, uključujući nagrađene, uglavnom su jedva čitljive i za dvadesetak godina nitko ih se neće sjećati, dok i one najbolje, poput Jergovićeva “Oca”, o kojem sam pisao prije nekoliko godina, nisu dosezale poželjni format velikog nacionalnog romana. Dakle, moja, i kolektivna žudnja moje generacije, da napokon netko uspije na hrvatskom jeziku i u hrvatskom kontekstu napisati pravi, klasični, omnirelevantni roman ostala je potpuno neispunjena.

Prije dva tjedna dobio sam, međutim, Jergovićev “Rod”: golemu knjigu koja sadrži više od tisuću stranica. Čitao sam je osam dana, pažljivo, s velikim uživanjem, iskrenim poštovanjem i povremenim čuđenjem. Pošto sam je detaljno iščitao, ostao sam podjednako impresioniran i zadovoljan: hrvatska je književnost, napokon, dobila svoj the veliki, povijesno značajni, monumentalno epski i lirsko senzibilni roman. “Rod” je, definitivno, najvažnija knjiga koju sam pročitao na hrvatskom jeziku unatrag mnogo, mnogo godina. Ne znam je li Miljenko Jergović ikada uistinu bio u konkurenciji za Nobelovu kandidaturu (takve su vijesti uglavnom nepouzdane), ali “Rod”, sasvim sigurno – a osobito u usporedbi sa zadnjih nekoliko dobitnika – zaslužuje ne samo kandidaturu, nego i samu nagradu. Riječ je o prvom bezuvjetno klasičnom hrvatskom romanu još od Krležinih vremena.

“Rod”, tiskan na točno 1001 stranici (ne računajući bilješku o piscu i sadržaj), sastoji se od pet cjelina: Stubleri, jedan porodični roman, Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, Mama Ionesco, Inventarna knjiga i Kalendar svakodnevnih događaja. Sve su cjeline, osim Mame Ionesco, razlomljene na niz pretežno precizno osmišljenih poglavlja. Ovim, glavnim dijelovima novog Jergovićeva romana valja dodati i predgovor/Predavanje, te četrdesetak stranica starih obiteljskih fotografija, s ekstenzivnim potpisima koji katkad podsjećaju na pjesme u prozi.

“Rod” je definitivni roman o povijesti Jergovićeve obitelji, od njenih austrougarskih korijena, preko njenih bosanskih stvarnosti i fikcija do njezina konačnog nestanka. “Rod” je, istodobno, roman o novijoj i suvremenoj povijesti Sarajeva i Bosne i Hercegovine, s prilično opširnim osvrtima na Zagreb i kratkim, multivremenskim glosama o nekim drugim hrvatskim krajevima.

Sadržajno govoreći, “Rod” se može podijeliti na obiteljsku kroniku, na političku esejističku povjesnicu i na sasvim brutalni emotivni i psihološki striptiz. Roman je koncipiran vrlo pažljivo, s cikličkom izmjenom motiva, sjećanja, sudbina, komentara i pouka, koji, ipak, relativno lako i jasno, stvaraju dvije slike: jednu vanjsku, mozaičku i gotovo historiografsku, i drugu, osobno potresnu, nefingirano mračnu poput boljih pjesama Joy Divisiona. Obje su slike, prirodno, međusobno koronarno isprepletene.

Najbrutalniji i najbolji dio knjige jest Mama Ionesco, s podnaslovom Reportaža. U toj reportaži od oko stotinu i dvadeset stranica Jergović izvješćuje, prilično nevjerojatnim jezikom, o nedavnoj majčinoj smrti. Dugački opis svih elemenata procesa umiranja od raka veristički je točan, reportažno uzoran, ali i psihološki toliko uznemirujući da se pomalo notorna fraza o emotivnom striptizu malgodje može točnije primijeniti nego u slučaju Mame Ionesco. Varijacije na Jergovićev lajtmotiv, da zapravo nije volio svoju majku, koja je, pak, očekivala da je on spasi, spadaju među najfascinantnije stranice hrvatske proze uopće, koje nadilaze svoje lokalne kontekste: Mamu Ionesco pročitao sam dva puta, s podjednako snažnim osjećajem da čitam veliku, univerzalnu svjetsku književnost. Kako je “Rod”, dakle, ciklički koncipiran, motiv majčine smrti ponavlja se do samog kraja romana, gdje u poglavlju Sarajevski psi autor sanja da ga majka naziva iz groba, opisujući kako je to boriti se za zrak pod žutom bosanskom ilovačom: radi se o još nekoliko moćnih i antologijskih stranica.

Oni dijelovi knjige koji su posvećeni povijesti Jergovićevih obitelji podjednako su dobri zbog vještine konvencionalnog pripovijedanja, koja u suvremenoj hrvatskoj prozi gotovo da je iščeznula, kao i zbog niza podataka o Bosni, Kaknju, Sarajevu, Usori… koji stvaraju transparentnu predodžbu socijalnog i političkog konteksta u kojem su živjele Jergovićeve obitelji, kao i njihova nužnog propadanja. Radi se o vizualiziranoj, gotovo etnografskoj slici Bosne koja je većini nas potpuno nepoznata, a koja čini dramatičnu scenografiju ne samo za komplicirani koloplet obiteljskih odnosa, nego i za idući važni element “Roda”.

Idući važan element “Roda”, razumljivo i očekivano, jest politika. U političkim je procjenama Miljenko Jergović, što je hrvatskoj i regionalnoj javnosti itekako poznato, opako beskompromisan. Katkad čak i beskompromisniji nego u najosobnijoj literaturi. Jergovićeve političke teze o Bosni, zatim opisi povijesnih odnosa različitih bosanskih vjera i nacija, kao i njegova neposredna, reportažna sjećanja iz relativno nedavnog rata, demistificiraju paradigmu o kojoj se ponovo gdjegdje govori, a koja je, zapravo, najopasnija za eventualnu budućnost Bosne i Hercegovine. Riječ je o paradigmi o bosanskohercegovačkom međuancionalnom i međukonfesionalnom suživotu: Jergović uvjerljivo pokazuje da tog suživota nije bilo ni u predratnom Kaknju, ni u predratnom Sarajevu, te da je njegov privid postojao samo pod posebnim uvjetima u komunističkom Sarajevu. Jergović je, očekivano, jednako oštar i prema hrvatskim političkim zabludama, dok je najoštriji, definitivno, prema srpskoj strani. Svi oni siroti zagrebački mediokriteti, koji su Miljenka Jergovića, što zbog zlobe, što zbog vlastitog nerazumijevanja stvarnosti i povijesti i politike, svojedobno počeli proglašavati četnikom, zabezeknuli bi se nad gadnim opisima srpskog divljanja po Sarajevu; za tim opisima oštrinom posebno ne zaostaju cinični prikazi zagrebačke malograđanštine, artikulirani u dobro promišljenom krležijanskom duhu.

Posebno političko i etičko mjesto u “Rodu”, kao, uostalom, i u Jergovićevim novinskim tekstovima, zauzima pitanje pogroma Židova. Sudbinu Židova u Endehaziji, ali i drugdje, Jergović, opravdano, smatra krivnjom ne samo režima, nego i svih onih građana koji su živjeli u određenom režimu, a koji nisu ni pokušavali zaštititi Židove u godinama pogroma. Sudbina Židova istodobno je i metafora za tragične sudbine svih slabih i ugroženih.

Naposljetku, jedna od glavnih značajki “Roda” jest osjećaj snažne odbačenosti i pomalo pomirene i trpke ogorčenosti. Osjećaji odbačenosti i ogorčenosti dominiraju bezbrojnim Jergovićevim monolozima: “Rod” se, utoliko, može čitati i kao Knjiga odbačenih, bilo da je riječ o obiteljskim odnosima, o gotovo nužnom društvenom autsajderstvu njegovih likova/članova obitelji ili o autorovu položaju u zagrebačkom kulturnom establišmentu: u zadnjem se primjeru ne radi o povijesti, introspekciji ili fikciji, nego o aktualnim materijalnim činjenicama.

No, odbačenost je Jergovićeva strateška prednost (nadam se da on to razumije). Veliki pisci ne trebaju biti prihvaćeni, a čak i kada su prihvaćeni, to zna ostaviti nelagodnu sjenu nad njihovim opusom, barem u usporedbi sa suvremenicima: uvijek je bolje biti Dostojevski, nego Tolstoj. “Rod” je, prije svega, tragedija. “Rod” je kronika propadanja, boli, uništenja obitelji, kultura, zemlje i gradova, uokvirena u osobnu tragediju i osobne sukobe. Radi se, zaista, o knjizi nevjerojatnog emotivnog i vrijednosnog intenziteta, koja će izazvati milijun sukoba, ali koja će imati, neovisno o opsegu, vrlo, vrlo mnogo čitatelja.

“Rod” je, vjerojatno, mogao biti još ponešto bolji. Knjiga je ponegdje preduga, sve rečenice nisu izbrušene (premda je uporaba hrvatskog jezika, kojeg Jergović iz ideološko punkerskih razloga katkad zove srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim, gotovo virtuozna: svaki brzoglas, kao i svaki internacionalni naziv mjeseci u godini ima svoj razlog i svoje dobro mjesto); uz sve to, pokoji politički komentar neće trajati dulje od nekoliko godina, ako već i sada nije nerazumljiv ili preslabo argumentiran.

Ali, ovakve su primjedbe posve minorne naravi u poredbi s glavnim dojmom što ga “Rod” ostavlja. A taj se dojam može svesti u dvije ocjene: snažna fascinacija i duboko poštovanje. Nad pravom književnošću.

Tridesetak sam godina fantazirao o velikom, klasičnom, povijesno-političko-psihološkom hrvatskom romanu. Sada sam ga napokon pročitao. Roman “Rod” pozicionira Miljenka Jergovića u samo središte nacionalne književnosti (koliko se god on želio, ispravno, osjećati i ponašati kao izopćenik). Riječ je o knjizi prema kojoj će se u idućim desetljećima i desetljećima, pa i dulje, postavljati vrijednosni i kronološki kriteriji naše prozne proizvodnje.

Barem su dva puta kojima možete stići od Zagreba do Cavtata. Prvi je duži, a kraći. Drugi je kraći, a duži. Pođete li tako Čačićevom autostradom preko Like, prema Zadru i Splitu, do Vrgorca ćete stići mnogo brže nego ako krenete Autoputem bratstva&jedinstva do Slavonskog Broda, i tamo pređete most, pa preko Doboja, Sarajeva i Mostara izbijete na hrvatsku granicu kod Metkovića. Prvo putovanje traje kraće, ali je dosadnije, dok vam se na drugom može štošta zanimljivo dogoditi, i nagledat ćete se prirodnih ljepota i civilizacijskih rugoba, kojima zemljica Bosna obiluje, ali kamo god pođete, naći ćete se u Rogotinu, pred gostionicom Kod tete Olge. Tu svratite na jegulje – na brujet ili frigane – porazgovorite s gospodinom ili gospođom, možete se pritom i na mene pozvati, reći im da sam vas uputio, a možda ćete jednoga dana, bude li zdravlja, volje i pameti, pročitati i fikcionalnu povijest gostionice Kod tete Olge, od 1969. kada sam je prvi put posjetio, sve do današnjih dana.

Pretpostavljam da uz jelo niste popili, pošto vozite, ali ako vas netko vozi, najbolje vam je kod tete Olge piti travaricu. Domaća je, blaga kao jug nakon maglene i hladne Panonije, i kao travke koje dolje niču iz kamenja, iz kostiju i iz očnih duplji davnih Neretljana i njihovih mletačkih i turskih gospodara. Tu je, negdje u blizini, ali malo sjevernije kuću imao Goran Babić, najveći pjesnik delte Neretve, koji danas kao apatrid i politički prognanik živi u Beogradu. Koliko god vam lagali, njegove knjige nećete naći po zagrebačkim knjižnicama. Pošle su na otpis, skupa sa nekom drukčijom hrvatskom kulturom.

Ali manimo se mračnih misli, već je noć, rano smrkava u ova doba godine, a nama još ima puta do Cavtata. Najprije će Neum, a prije Neuma grandiozna granica Europe, s mnogo traka i kabina, i s carinicima i policajcima koji vas, možda, upitaju kamo idete, koliko kanite ostati. Recite im da idete u Cavtat. Ne morate govoriti da sam vas ja poslao. U Neumu možete kupiti cigarete, koje su ovdje jeftinije za cijeloga jednog Linića, a možete, ako vas je baš i volja, poći i na prstace. Ponekad ih ima za kupiti i u samoposlugama. Navodno, to su bosanskohercegovački, a ne hrvatski prstaci.

Od Neuma do Dubrovnika dug je i zavojit put, ako putujete noću. Proći ćete kroz Slano i Trsteno, pokraj arboretuma, a kada se nađete u Zatonu, dvaput zatrubite kod ploče na kojoj piše Pansion Žanetić, ili nešto tome slično. Tako ja pozdravljam prijatelje koji sad nisu tu, pa im pozdravljam vikendicu, da se kuća ne osjeti samom.

Eto vas na Mostu doktora Franja Tuđmana, kojim je skraćen put što je nekada vodio podno Mokošice, a eto vas i iznad Dubrovnika, noć je pa nema kruzera. Grad je mutno osvijetljen, kao da u njemu i nema ljudi, kasna su doba, gospari su u svojim londonskim zimskim prebivalištima. Još malo pa će i Cavtat. Oprezno vozite jer se svašta dogodi kada se izgubi koncentracija na posljednjoj dionici puta.

Ne mogu vam više tačno reći zašto volim Cavtat, mjesto u kojem danas ne živi više od dvije tisuće ljudi, a iz kojega su, kako legenda kaže, prema Dubrovniku prije tisuću i koju godinu krenuli Cavtaćani. Umjesto Grada zatekli su tamo samo stijenu zvanu Laus, i pošto su već bili vrlo umorni, tu su odlučili podići Dubrovnik, da ga više ne moraju dalje tražiti. Stijena je bila čvrsta, s tri strane okružena morem, i pogodna za dobru utvrdu. Tako je tu nastalo najzanimljivije, poviješću i upamćenim sudbinama najispunjenije i najprosvjećenije mjesto na istočnoj obali Jadrana. Stigao sam zavoljeti Dubrovnik, za njega se vezati, prije nego što je tog grada za mene nestalo. Tako sam počeo navraćati onima koji su ga osnovali, starim Cavtaćanima.

Do Cavtata se stiže kada se skrene udesno, na jednome slabo označenom mjestu na magistrali, i vijuga se cestom neočekivano dugo, najprije se blago spušta prema dolini, pa se penje uz brijeg, a onda se strmim serpentinama strmoglavi pred ulaze u gradić, na javno parkiralište iza autobusne stanice. U ovo doba godine nije gužva, ribarski kaići njišu se u portu, pred suvenirnicama žmirkaju najedene mačke, zijevaju od južine i sklanjaju se, sporo i mrzovoljno, pred napasnim psima, turistima. Riva je s druge strane zaliva, autobusna stanica, parkiralište i porat su joj za leđima, a uz rivu je sam centar mjesta. Iako, ni to nije posve tako. Cavtat je, poput mnogih naših primorskih mjesta, policentričan, jer je nastajao i rastao u različita vremena, ali je riva, u kojoj se i u studenom vidi lijepih, velikih porodičnim brodova dobrostojećega europskog svijeta, onaj moj, izabrani centar Cavtata. Tu je moj internet caffe, u koji dolazim već godinama, na besplatni wireless, tapas i coca-colu, ili na čitanje subotnjih novina. Mladi konobari i konobarice ne pitaju previše, slušaju dobru glazbu, razgovaraju između sebe o ozbiljnim stvarima, i uvijek mi stvore dojam kako sam se našao na neusporedivo urbanijem, gradskijem mjestu nego što su Jelačić plac, Tkalčićeva ili Bogovićeva. Osim što je središte Hrvatske često na krajnjoj periferiji, u Buju ili u Moluntu, na najjužnijoj hrvatskoj plaži, urbanost Cavtata traje i kultivira nam geste i grimase već dvije tisuće godina. Ono što se u Dubrovniku izgubilo (barem se za mene sasvim izgubilo), u Cavtatu postoji u razgovorima konobarica u jednome internet caffeu, ali i drugdje, iza zidova ovih kuća, u domovima onih koji su me pozivali da bi mi nešto ispričali.

U zadnjemu ratu mjesto je bilo pod okupacijom, a veći dio stanovništva u izbjeglištvu. Svašta se tada u Cavtatu događalo, nešto od toga sam i zabilježio, kao, recimo, priču o starijem gospodinu koji je ostao tu pod vladavinom JNA i crnogorskih rezervista, i svakog je dana izlazio iz kuće u veštitu, u bijeloj košulji i s leptir mašnom. Kada vide to, mislio je, možda će se promijeniti. Okupacija, srećom, nije potrajala, ali ideja da bi se vandali mogli kultivirati bijelom košuljom i mašnom zapravo je veličanstvena i tačna. To je, a ne diplomacija, dogovor i prijetvornost u odnosu prema jačima, prava ideja Dubrovnika. Zamišljam, bez imalo ironije, kako bi se oficiri i rezervisti upristojili nakon što bi taj čovjek pet ili šest stoljeća oblačio isto svečano odijelo, te u košulji i s leptir mašnom šetao Catatom. Nije to dugo vrijeme, ni uzaludan trud. Knjige se pišu iz istog razloga iz kojeg je taj Cavtaćanin pred okupacijsku vojsku izlazio svečano odjeven. Žalio sam se prijatelju koji živi u Americi da bih rado pisao veliku knjigu o Cavtatu, izmišljenu, fikcionalnu povijest toga grada, zasnovanu na stvarnim činjenicama i starim fotografijama, ali nemam novca za takav poduhvat. Govori mi, piši, piši obavezno. Tako je kada čovjek postane Amerikanac.

Čim zakoračite na rivu, s lijeve će vam strane biti spomenik Baltazaru Bogišiću. U njegovo kameno krilo ljeti sjedaju djeca. Spomenik znamenitome pravniku i etnologu, zaslužnome za hrvatsku, ali i srpsku i crnogorsku kulturu, toj djeci je spomenik mitskome – djedu. Zato mu sjedaju u krilo. Tu u blizini je i lijepa spomen galerijica Vlaha Bukovca, ali i veličanstveno katoličko groblje, s Meštrovićevim mauzolejom obitelji Račić. Meni je, ipak, za priču važnije malo i skrajnuto groblje kod crkvice svetoga Đurđa, na kojemu su se nekad pokopavali inovjerci, i na kojemu je nekoliko grobova ruskih emigranata.

Ako biste objedovali, pođite do Bobića na početku rive ili do Mislava Burđeleza na kraju. Nije vam važno kako im se zovu restorani, samo pitajte za Bobića i za Mislava, pa će vam ljudi reći. Ali naravno, pitajte domaće, a ne strance. Cavtat je, naime, i zimi pun Engleza, Nijemaca, bogatih penzionera od kojekuda. Oni su tu kupili kuće ili apartmane, i na ovom veličanstvenom mjestu bez imalo straha dočekuju smrt. U Cavtatu je, naime, toliko prošlosti, i toliko dovršenih biografija, zaključenih sudbina, nadgrobnika i ljudi koji već za života izgledaju kao da su od kamena, da ni smrt u Cavtatu nije toliko strašna. Pogotovo ako se, uz spori protok vremena, do u beskraj odlaže.

Kažem vam, lijepo mjesto, kojim god putem krenuli.

Intervju tjedna

Razgovor vodio: Drago Pilsel

www.autograf.hr

Sa kakvim ste se dojmovima vratili sa beogradskog sajma knjiga?

– Rekao bih: uobičajenim. Taj sajam je, bez sumnje, najveća i najvažnija knjiška i književna manifestacija u ovom dijelu Europe, ali za mene nije toliko važan zbog svoje veličine i važnosti, koliko stoga što tamo, svake jeseni, posljednjega listopadskog tjedna, kupujem knjige za zimnicu. Otkako je hrvatska kultura zašla u svoju post-kulturnu i post-gutembergovsku fazu, pa knjige u Zagrebu skoro više i ne izlaze (današnji centar hrvatske pismenosti i nakladništva je u blizini Zaprešića, u ulici koja se zove Bregovita ili nekako tako…), otkako se, dakle, hrvatska književnost i pismenost svela na borbu protiv ćirilice i ćiriličara – ćirilične knjige već su spaljene početkom devedesetih – ja sam naprosto primoran ići u Beograd da kupujem knjige. Tamo se, kako rekoh za središnji dnevnik RTS-a, osjećam kao siromašni rođak iz provincije, koji ne može vjerovati da negdje, unutar njegova jezika, postoji takav knjiški, latinično-ćirilični raj. Vama sad mogu reći isto: osjećam se poput siromašnoga provincijalca, nakon povratka iz metropole. Znam da i ovim riskiram da mi vječno gostoljubivi hrvatski domoljubi odpovrnu kako sam u metropoli trebao i ostati. Ali znate, meni je ovdje divno: sjedim kod kuće, nigdje ne izlazim, nego čitam knjige koje donosim iz Beograda.

Koje ste si knjige nabavili?

– Sumnjam da bi ih sve mogao nabrojati, ali evo nekih: roman “Melanholija otpora”, velikoga madžarskog pisca Laszla Krasznahorkaija, dva romana Sergija Dovlatova, novi, potpuni prijevod kanonskoga djela “Istorija ludila u doba klasicizma” Michela Foucaulta, dvije knjige američkoga kultnog romanopisca Davida Fostera Wallacea, knjige eseja Adama Zagajewskog i Charlesa Simica, pjesme Enesa Halilovića, sjajnoga srpskog pjesnika… Ima li smisla ovo nabrajanje? Po svoj prilici nema. Gladan sam za knjigama, dovlačim ih svakodnevno u kuću, zatrpavam se njima, i živim, tu u blizini Zagreba, a pomalo i u Zagrebu, od čitanja i listanja knjiga, i od svakodnevnih ushita nad rečenicama i riječima koje su drugi napisali. U knjigama je, danas, u Hrvatskoj, sav moj društveni život.

Je li vama Beograd zavičaj, odnosno, koji su to ”vaši gradovi”?

– Ja svoga zavičaja izvan sjećanja i fikcije nemam. Imam nešto što bih rado nazvao izabranim zavičajima, a to su mjesta i gradovi gdje bih živio kada bih za to imao materijalnih uvjeta: Pula, Trst, Krakov… Da, možda je među tim gradovima i Beograd, premda sam oko toga oprezan, jer se plašim da bih s Beogradom mogao imati sličnih problema kao i s nekim drugim gradovima u kojima sam živio, ili sam bio egzistencijalno primoran živjeti. Beograd me, naravno, privlači svojom veličinom, širinom i kulturnom vitalnošću, ali sve to, i veličinu, i širinu, i kulturu, mogu doživljavati i ovako, povremeno odlazeći u Beograd, voleći ga iz daljine. Imam u vezi s Beogradom još jedan problem: kada živim na nekom mjestu, na svoju savjest primam i njegove grijehe. Kada sam došao u Zagreb, prihvatio sam na sebe umorstvo obitelji Zec, doček ustaša i njemačkih vojnika iz travnja 1941, holokaust u Zagrebu, umorstvo Lee Deutsch, građansku ravnodušnost prema grandioznom ustaškom zločinu… I onda sam nanio sebi ozbiljno zlo, stvorio si egzistencijalne probleme, izložio se kolektivnom ostracizmu, a na neki način se i protjerao iz hrvatske književnosti (ili barem žive hrvatske književnosti), napisavši Rutu Tannenbaum. Ne bih želio na sebe tako primiti grijehe Beograda, premda me, s druge strane, to literarno privlači. Ali čovjek mora u jednom trenutku postati svjestan ograničenja vlastitoga tijela, vlastite fizičke krhkosti i trošnosti, pa se zaustaviti pred mogućnošću samouništenja.

Slušao sam vas nedavno na tribini koju je s vama vodio u zagrebačkom ZKM-u Seid Serdarević i tada ste kazali nešto što mi se jako dojmilo: da je kućni prag sentiment i da je sve ostalo tuđina. Trebamo li se osloboditi svih naših zavičaja?

– Nisam siguran da znam odgovor na ovo pitanje. Ali mislim da je ono važno, i da je puno dublje i smislenije ono što se njime implicira od svega što bi se moglo odgovoriti. Za pisca, ili za umjetnika općenito, korisno je da bude prognan odsvakud, da zavičaj nosi u srcu i u memoriji, kao neku avet, noćnu moru, izmišljeni svijet… Za pisca je iznad svega korisno da bude apatrid, ali ja se na takvo što ne bih odvažio, jer u meni, ipak, živi mali čovjek, koji ima potrebu da bude voljen i da živi u iluziji sigurnosti. Apatrid je, recimo, bio Emil Cioran, Rumunj koji je šezdesetak godina živio u Francuskoj, pisao je na francuskom jeziku, ali nikada nije primio državljanstvo, nego je živio kao osoba izvan svih državljanstava. To je, iz moje perspektive, asketski i savršeno čist pogled za svijet i na književnost, živjeti bez papira, kao stilit na vrhu stupa. Što mislite, znaju li kod nas, uopće, tko su su bili stiliti? Ili Gajto Gazdanov, koji je bio iz Južne Osetije – zemljice o kojoj smo saznavali iz ratnih vijesti – kao tinejdžer ratovao je na strani Bijelih, u ruskome građanskom ratu i revoluciji, da bi zatim završio kao emigrant u Francuskoj. Radio je kao taksist, pisao romane i pripovijetke, i jedan je od nesumnjivo najvećih prozaista ruskoga jezika (a vi, naravno, znate koliko je to mnogo biti veliki pisac ruskoga jezika…), ali je slavljen tek nakon smrti, pošto kao ruski emigrant i taksist zapravo nikome nije pripadao. Iako je Osetin, danas ga smatraju piscem i ruske književnosti. Dirigent Valerij Gergijev – i u nas poznat zahvaljujući najprije našemu zajedničkom prijatelju Branimiru Pofuku – osnovao je fondaciju koja se brine o djelu Gajta Gazdanova. Danas je Gajtov cijeli svijet, što na srpskome što na hrvatskom pročitao sam sve njegove romane i većinu pripovijetki, i doista ostao opčinjen. Ne bi bio takav i toliki pisac da za života nije ostao apatrid. Sa visine svoga stupa stilit vidi cijeli svijet i za njega se moli nekome svom Bogu. Književnost je oblik molitve mistika, molitve za ponovno stvaranje svijeta.

Rodili ste se u Sarajevu, za novi domicil izabrali ste Zagreb, a često pišete o Beogradu i beogradskim, odnosno srbijanskim autorima. S jedne strane, ta pozicija je delikatna, a s druge produktivna. Simone Weil je na jednome mjestu zaključila: ”Neophodno je iskorijeniti se. Sasjeći drvo i napraviti križ te ga nositi zauvijek”. Slažete li se s tom tvrdnjom?

– Domicil? Da, u formalnom, strogo administrativnom smislu, moj domicil je u nekoj kartoteci u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, među građanima koji su zadobili jedinstveni matični broj građanina. Moj domicil je jedinstveni matični broj građanina, i ono što iz tog broja slijedi kao niz prava i obaveza. Ali ništa više preko toga. O Beogradu i o srpskim piscima pisao bih i da sam ukorijenjen u Zagrebu i u Hrvatskoj, kao što sam, krajem osamdesetih, pisao živeći u Sarajevu. Naprosto, mene književnost zanima, ja čitam, pa onda ponekad i pišem o onome što pročitam. A što se iskorjenjivanja tiče, moram priznati da mi takvo što nije bilo cilj. Kada sam, recimo, pisao Rutu Tannenbaum, ili roman-esej Otac, oko kojega se u Večernjem listu sastao konzilij domoljuba, s nakanom da me simbolički ili stvarno istjera iz Hrvatske, kada sam pisao Dvore od oraha ili Srdu, nije mi bilo ni na kraj pameti da se pišući iskorijenjujem. Ali ako se to već dogodilo, a definitivno se jest dogodilo, prihvatio sam, sa zadovoljstvom, novostečenu poziciju. Moje knjige pripadaju kulturi i kulturama onih koji te knjige čitaju u izvorniku, bez prevoditelja. Dakle, kulturi svakoga tko me čita u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori. Što se tiče Simone Weil, ona je bila genijalna žena, mučenica i svetica u vrijeme kada za sveticama više nije bilo potrebe, tojest u vrijeme kada živa kultura više nije mogla apsorbirati pojam svetosti, niti razloge svetaca. Naravno, ne govorim o vatikanskim kanonizacijama, jer me one, zapravo, i ne zanimaju. Ili me ne zanimaju više od holivudskih oskara za životno djelo.

Egzilni pisci, ako je to pravi izraz, imaju u krajnjoj liniji dvije domovine. Zaboravimo začas njene negativne konzekvencije. Ne mislite li da takva dihotomna pozicija ima i svoje prednosti, barem za pisca?

– Priča o dvije domovine najčešće je priča o bezdomovinstvu. Kada za drugoga kažete da ima dvije domovine, implicirate da može otići tamo, ukoliko mu se ne sviđa ovdje. Moja Nona bi rekla: ne može se jednom guzicom sjediti na dvije stolice. Osim ako nemate moć bilokacije, kao ugledni hrvatski domoljub i lokalni karizmatik Zlatko Sudac. (Inače, koliko god na svoju žalost bio nereligiozan, ili vjerski neorganiziran, naježim se od hrvatske zloupotrebe riječi karizma i karizmatik. Volio bih da me netko uvjeri u suprotno, ali karizmu je imao Sin Božji, i ne može je imati nekakav pater Zlatko, bez obzira na sav svoj Versace look. Ili pater Zlatko može imati karizmu u vrlo kolokvijalnom, uličnom i lakonovinskom značenju te riječi, onu, dakle, karizmu kakvu, kažu, posjeduju i Luka Modrić ili Mladen Grdović.)

Nekoć, u komunističkim vremenima, pisci su se tješili uvjerenjem da je jezik njihova domovina ako već nemaju domovinu kakvu žele. Danas ta teza ne drži vodu; ne samo zato što je komunistički sustav završio u historijskoj ropotarnici, nego i zato što su mnogi autori, nošeni vjetrovima globalizacije, adoptirali nove jezike. Kako nazivate jezik kojim se služite?

– Osim rijetkih izuzetaka, među koje spada i moj sarajevski prijatelj Aleksandar Hemon, svaki pisac ima samo jedan jezik na kojem jest pisac. Može on govoriti, pa čak i pisati na još ponekom jeziku, ali teško da i na tom drugom jeziku može biti pisac po mjeri svoga izvornog dara. A što se tiče imena jezika na kojem pišem, ili kojim se govorno služim, to kod mene zavisi od raspoloženja. U pola sata se može promijeniti naziv jezika. Recimo, kada sam dobro raspoložen, kada nisam iznerviran, ili kada sam među prijateljima i među knjigama na Beogradskome sajmu knjiga, svoj jezik ću nazivati hrvatskim. Ali čim me uznemire, čim nikada otkriveni počinitelji razbiju staklo na autu moje drage znanice Snježane Kordić, čim me nacionalistički jezikoslovci suoče sa svojim argumentima, ili čim uvažena zagrebačka profesorica Anita Peti u Jutarnjemu listu izjavi kako nikada nije napisano književno djelo na srpskohrvatskome jeziku, osporavajući tako jednome Ivi Andriću pravo i na njegov jezik i na ime tog jezika, ja ću spremno ustvrditi da je jezik moje književnosti – srpskohrvatski. Recimo, ovaj intervju sam započeo kao pisac i govornik hrvatskoga jezika, a sada sam pisac i govornik srpskohrvatskoga. To ste prouzročili svojim pitanjem. Parafrazirat ću fra Petra Anđelovića – jednoga od onih koje uvaženi profesor Raspudić smatra nositeljima kontinutiteta kvislinškoga djelovanja bosanskih franjevaca kroz povijest – na pitanje je li prije Hrvat ili je prije Bosanac, je li mu važnije to što je bosanski ili to što je franjevac, odgovara da je njemu uvijek važnije ono što mu je osporeno ili ono u njegovome idenetitetu što pitalac negativno konotira u svome pitanju. Naravno, ne želim reći da ste vi išta negativno konotorali, ali ste me podsjetili na one koji to čine.

Prošli tjedan gdje ste tu sada vi, gostovala nam je lingvistkinja Snježana Kordić koja nam je, na pitanje jesu li današnja kroatistika i današnje hrvatsko društvo već spremni prihvatiti jedno takvo djelo kao što je njena uspješnica Jezik i nacionalizam, kazala da bi kroatisti koji su zakuhali sve oko navodne “dvojezičnosti” trebali sada raščišćavati stvari, međutim, oni šute. A zašto u kroatistici ne kreće promjena, pojasnila nam je, može se objasniti ako se ima na umu da bi to za njih značilo priznati da dugo vremena nisu bili u stanju objektivno sagledati nešto najosnovnije u svojoj struci, vlastiti materinski jezik. Značilo bi priznati da su cijelo vrijeme bili neobrazovani ili da su znanost podredili zahtjevima politike. Pretjeruje li gđa. Kordić?

– Naravno da pretjeruje. Ne bi se inače po Osijeku organizirale demonstracije protiv nje, ne bi je vrijeđali po hrvatskim medijima i ismijavali po institucijama hrvatske kulture i znanosti. Napokon, da Snježana Kordić ne pretjeruje, ne bi ni jezično pitanje u Hrvatskoj danas pripadalo jezikoslovcima, a ne piscima. Jezik pripada jezikoslovcima samo u izvanrednim uvjetima i u izvanrednim, nedemokratskim, pučističkim režimima. O tome, pomalo, ona i piše u svojoj knjizi Jezik i nacionalizam. Da nije njezinoga pretjerivanja, skoro da bi vladao mir, i skoro da bismo, primjerice, pomislili kako pitanje jezika nikada nije bilo podređeno jezičnome talentu jednoga Franje Tuđmana. Sjećate li se devedesetih? U to bi vrijeme, recimo, taj čovjek danas osmislio neku riječ, a onda bi već sutra, kroz usta dežurnih jezikoslovaca, ušla u upotrebu, kao propisani, domoljubni znak pripadanja, kao kokarda na šubari ili kao cvijet za reverom, a ne kao jezični materijal namijenjen komunikaciji. Tako se, recimo, tom lirskom antitalentu, jezičnom diktatoru, s lingvističkim i filološkim osjećajem stjecanim i njegovanim na službi u JNA, nije svidjelo internacionalno nazivlje za putnu ispravu, pa je osmislio tu glupavu riječ – putovnica. Istina, u hrvatskome jeziku od ranije je postojala riječ putnica, koja se malo drukčije naglašavala nego putnica (u smislu žene koja putuje), ali za tu riječ, bit će, naš jezični diktator nije čuo. A njegovi jezikoslovci i jezikoznanci umjesto da ga isprave, spremno su prihvatili ovu rogobatnu, generalsku izmišljotinu. Ili, primjerice, riječ glasnogovornik. Diktatoru se nije sviđao internacionalizam portparol, i onda se odjednom, iz dubine njegove svijesti, pojavila riječ – glasnogovornik. Tuđman, koji će pred kraj života ustvrditi da Nobelovu nagradu za književnost nije dobio samo zato što je Hrvat, a u svojim dnevnicima, koje je u tri toma objavio Večernji list, svake će godine (od 1972. do 1989.) u listopadu jamrati nad novim književnim nobelovcem, uspoređujući sebe sa Czeslawom Miloszem i Solženjicinom, vjerojatno je pomislio da se riječ glasnogovornik pojavljuje kao rezultat božanskoga nadahnuća njegova jezičnoga i lirskog dara. Ali avaj, neće Hrvat nikad stići do Nobelove nagrade za književnost: glasnogovornik je stara riječ, koju su koristili i Hrvati i Srbi, čim su se u neka doba, početkom prošloga vijeka, pojavili javni razglasi i gramofonski zvučnici. Da, glasnogovornik je zvučnik, i bilo je idiotski, ali i ponižavajuće po hrvatski jezik i njegove govornike, iz vlastitoga neznanja tom riječju nazvati nešto drugo, ili čak – nekoga drugog, jer je u toj vrsti jezične i leksičke diktature onda moguće da već sutra riječ mrkva više ne označava narančasto korjenasto povrće, koje naši susjedi u trenucima zanosa nazovu i šargarepa, nego da se mrkvom od sada naziva bratovljeva žena, ili da mrkva bude interfon uz kućno zvonce, ili jednostavno da mrkvom od sada zovemo Jadranku Kosor. Pa se još jednom vratimo na početak. Pretjeruje li Snježana Kordić? Ne, ne pretjeruje, ona samo brani hrvatski jezik od agresije bijesnih domoljuba. Istina, svojedobno je među onima s kojima je polemizirala bilo i pametnih, darovitih i snošljivih ljudi, ali zaboravile su se i te polemike, zaboravio se i njihov meritum. Ostala je samo agresija i indolencija. Agresivni su desničari, a indolentni samoproglašeni ljevičari koji bi Andriću otimali jezik.

Ulogu koju je u srednjem vijeku imao latinski, sada ima engleski jezik. O tome svjedoče sudbine takvih pisaca kao što su nigerijski „Londonci“ Buchi Emecheta, Ben Okri, karipski pjesnik Derek Walcott (koji ima afričke, engleske i novozelandske korijene), Salman Rushdie (rođen u Bombayju), Michael Ondaatje (podrijetlom sa Šri Lanke), Vikram Seth koji živi između New Delhija i San Francisca, Milan Kundera koji već godinama piše na francuskom i tako dalje. Kako gledate na to, utoliko više što ni sami niste prihvatili standarde koje nameću nacionalistički nastrojeni jezikoslovci iz ovog dijela svijeta?

– Uloga engleskoga jezika u globalnoj komunikaciji nije baš naročito relevantna u razgovorima o književnosti i o jezicima književnosti. Ne samo zato što je i danas više važnih pisaca koji pišu španjolskim jezikom, nego i zato što globalizacija i globalna komunikacija ne utječe bitno na to hoće li netko biti pisac ili neće. Ako hoće i može biti pisac, tada će pisati na materinjem jeziku, koji god bio i koliko god ljudi tim jezikom inače komuniciralo, a ako pomisli da može biti pisac, iako za to nema ni dara, ni razloga, tada će, pretpostavljam, pokušavati da piše na engleskom. I piscem neće postati nikad. Hrvatski jezik uopće nije tako mali, i u komunikacijskom i u književnom smislu njime je povezano dvadesetak milijuna govornika, koji su na isti način povezani i srpskim, te bosanskim i crnogorskim jezikom. I naravno: srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim! Jezični prostor od dvadesetak milijuna govornika prilično je prostran za pisca.

Tendencije prevladavajućeg kôda ili, drugim riječima, tendencije većinski i nacionalistički postulirane kulture prepoznaju se u marginaliziranju drugog. Ta činjenica nije specifikum Balkana, iako to ne znači da bi je zbog toga trebalo tolerirati. Kako tome stati nakraj? Je li to naš fatum?

– Ničemu ne treba stati nakraj, nego tog fatalnog Drugog – Srbina, homoseksualca, Židova, Hercegovca, Antu Tomića, Bosanca – treba u sebi prepoznavati. A Balkan je za to kao stvoren, jer u svakome od nas rođenih i odraslih u Bosni živi po jedan mali Srbin ili Bošnjak, koji ne samo da nas neće učiniti manjim Hrvatom, nego ćemo, uzaludno pokušavajući istjerati Srbima iz sebe, postajati isključivi, bivat ćemo nacionalisti, ubojice, ratni zločinci… Iz zagrebačke se perspektive to nešto manje primjećuje, budući da je današnji Zagreb u velikoj mjeri monokulturan. Nije uvijek takav bio.

Ako ne spominju Šukera, kad se žele prezentirati pred svijetom Hrvati se najčešće pozivaju na kulturne dosege. Ali s obzirom na njen službeni tretman, teško bi se moglo zaključiti da je kultura od osobite važnosti; ova spoznaja je utoliko gorča jer se od Milanovićeve Vlade – očito naivno – očekivalo nešto više…

– Zoran Milanović što pasivno što aktivno prezire kulturu, premda ga kultura ne košta ništa. Hrvatska danas ima u postotku najmanji proračun za kulturu u Europi. To je zasluga Milanovićeve vlade i učinak njegove ministrice Andee Zlatar. Hrvatska za kulturu manje izdvoji nego za potpore u poljoprivredi, i to višestruko manje. A što se Davora Šukera tiče, on je u djelokrugu jednoga drugog ministra, onoga koji bi se trebao baviti znanošću, ali ga puno više prepoznajemo po ministrovanju sportom. Željko Jovanović lice je iz svečanih loža na nogometnim utakmicama, eno ga sjedi uz svoga najdražeg neprijatelja Zdravka Mamića, a da nikada nije bio viđen niti na jednoj kulturnoj manifestaciji. Socijaldemokratska vlast, a još više njezina narodnjačka komponenta, radikalno su antiintelektualne i antikulturne. S nostalgijom se sjećam gospodina Bože Biškupića.

Što mi to zapravo doživljavamo? Je li to nekakav kulturni rat, recimo, jesmo li u borbi za multikulturnu toleranciju, protiv seksizma, rasizma i fundamentalizma? I zašto se kultura pojavila, tako tvrdi Slavoj Žižek, kao naša središnja životno-svjetska kategorija?

– Iskreno govoreći, ne razumijem ja baš najbolje o čemu to Slavoj Žižek govori. Ako i razumijem, hrvatske prilike su takve da mi je draže praviti se da ne razumijem. U Hrvatskoj je Žižek ukras, poput ponpona na Djeda Mrazovoj kapi, kojim se na svojim godišnjim priredbama igraju dječica Andree Zlatar, ti pilići iz Ministarstva kulture. O multikulturalnosti, seksizmu, rasizmu i fundamentalizmu govori se u Zagrebu, uglavnom, glupavo i prigodno. Onako kako se, valjda, jedino i može govoriti s takvim kulturnim proračunom.

Očekuje li nas vrijeme žestokog kršćanskog fundamentalističkog populizma?

– U Hrvatskoj, možda. Ali u slobodnoj Europi, pa i u Americi, pomalo prolazi doba vjerskih fundamentalizama. Iako, ni tom se riječju, možda, pravilno ne koristimo. Recimo, nije li baš rimski biskup Franjo fundamentalni kršćanin? Neki dan je, čitam u novinama, rekao da mu na živce ide kršćanska ideologija. Takvo što može reći samo onaj tko zaista vjeruje u Boga, tko je kršćanin i kome kršćanstvo ne treba ni kao folklor, ni kao ideologija, ni kao politika, ni kao nepresušno vrelo terora nad nekršćanima ili neistomišljenicima. Papa Franjo je, može biti, kršćanski fundamentalist, dok su oni koje nas dvojica smatramo fundamentalistima, kršćanskim ili islamskim, zapravo ljudi koji u Boga ne vjeruju, a religiju koriste kao političku ideologiju, kao mitologiju i vrelo terora. Ničim se ljudi ne mogu tako terorizirati kao religijom. Ako je komunizam mogao proizvesti kompleks Gulaga, pokušajmo zamisliti što bi sve Staljin učinio da mu je na raspolaganju bilo Sveto pismo ili pozicija rimskoga biskupa. Čini mi se da je Franjo toga baš do kraja svjestan. Je li to iz njega govori njegova argentinska zavičajnost, je li to stvar obrazovanja, koje rađa jednostavnošu, je li to stvar talenta, Božanskog nadahnuća, čega li, ja to doista ne znam. Ali čini mi se da je osnovno, ipak, to što Franjo u Boga vjeruje. Dok ljudi imaju pravo vjerovati ili ne vjerovati, i nitko im ne bi u to smio ulaziti, vjerski bi službenici, svećenici, imami i vračevi, trebali nužno vjerovati. Pritom, sumnja je, naravno, činjenica vjere, a ne činjenica nevjere. Onaj koji ne vjeruje, taj i ne sumnja. Ako ne vjerujete da će sutra kiša, onda u to i ne sumnjate. Ako vjerujete da bi kiša mogla pasti, tada u to i sumnjate. Agnostik bi rekao: daj Bože da me kiša iznenadi!

Je li se hrvatsko društvo pretvorilo u jednu golemu zločinačku organizaciju?

– Nije, nego se pretvorilo u grupu depresivnih i dezorijentiranih ljudi, koja skoro ničim i nije povezana, osim depresijom i mrzovoljom.

Koji su to, zapravo, hrvatski problemi?

– Stvarno ne znam. Ne umijem tako misliti. Da ste me pitali koji su problemi ovoga svijeta s kojim živimo i s kojim se nalazimo s iste strane državne granice, to bih vam, možda, i mogao odgovoriti. Ali koji su hrvatski problemi, to se ne bih usudio govoriti. Mnogo je, naime, Hrvata, a malo je onoga što je specifično hrvatsko. U tom smislu, hrvatski su problemi, vjerojatno, slični slovenskim, srpskim, bosanskim, a možda najviše madžarskim problemima. Nakon što su ušli u Europsku Uniju, Madžari su se odali političkom ekstremizmu i kolektivnom zaboravu, antisemitizmu i radikalizmu, koji ih čini užasno antipatičnima u očima pristojnoga svijeta, ali njih za to nije briga, nego organiziraju paravojne marševe i izazivaju strah u ljudima… Naravno, govorim o imaginarnim, amorfnim Madžarima, a ne o pojedincima, o ljudima kojih ima ovakvih ili onakvih. Istina, za razliku od Madžara, koji i danas imaju veliku živu kulturu i neke od najvećih europskih pisaca današnjice, Hrvati nemaju čak ni to. Nemaju velike pisce, a živa kultura im je kao krepana mačka, ili kao cvijeće koje ste zaboravili zaliti pred odlazak na godišnji odmor. Hrvati se ekstremiziraju, uvjereni da su zeznuli Bruxelles. Da bi ih primilo u Europu, bili su spremni na sve, i na ćirilicu, i na parade ponosa, i na slobodu štampe, a sad su već pomalo za dom spremni da sve to ukinu.

Što mislite, u što vjeruju Hrvati?

– Ni u što, i to jest problem. Čovjek mora imati nešto u što vjeruje. Depresija i društvena entropija razjedaju svaku vjeru, i na kraju ostane samo – praznovjerica. Hrvatska politika zasnovana je na praznovjericama, kao i današnji hrvatski identitet. Je li koga briga za to? Da jest, nešto bi se pokušavalo promijeniti. Ekonomska kriza je marginalna, ona će jednom proći, ili će se prelomiti, ili će se dogoditi bankrot, ali i bankrot će društvo preživjeti… Kriza vjerovanja je, međutim, nerješiva. Današnja Hrvatska stoga živi u 1941. i u 1991. godini, naizmjence. Samo što nigdje nema partizana, a i antifašisti pomalo podsjećaju na velebitske degenije. Žude da ih se stavi pod zaštitu kao rijetke primjerke flore i faune.

Jeste li više bliži socijalizmu ili kapitalizmu?

– Kao da me pitate jesam li bliži crkvi ili banci. Kada bi se socijalizmom zvalo ono što sam vidio u Helsinkiju ili Stokholmu, da, bez svake sumnje bi mi socijalizam bio pri srcu. Ali znate, kada sam ja živio u socijalizmu, partijski sekretar Slobodne Dalmacije – novina u kojima sam se upravo bio zaposlio – zvao se Josip Jović. Trebam li još napominjati da nisam bio član te njihove partije? Nipošto više ne bih želio živjeti u takvom socijalizmu, jer nakon njega dolazi nacionalizam, a s njime i opasnost da ta dva pojma, nacionalizam i socijalizam, srastu u jedan. Od toga je, pak, bolji svaki kapitalizam.

Jeste li nagao čovjek? Ja kod sebe pokušavam kontrolirati argentinski temperament koji mnogi ovdje ne shvaćaju ili ne vole. Marite li za mišljenje drugih?

– Nekad, možda, i jesam bio nagao. Štošta bih u svojoj prošlosti promijenio, da se ikako može. Recimo, da mi se vratiti u prošlost, nikada se ne bih u Zagrebu deklarirao po političkim, svjetonazorskim, nacionalno-identitetskim pitanjima, nego bih pokušao živjeti nevidljivo i tajanstveno, poput Ive Andrića u poslijeratnom Beogradu. A kako mi to ne bi uspjelo, kako bih na svoja pleća prihvatio grijehe mjesta na kojem sam se zatekao, produžio bih u neki svoj Toronto, u Buenos Aires. Ali možda bih tada bio nesretan, jer ne znam kako bih tamo bio pisac, što bi me gonilo da pišem? Naravno da marim za mišljenja drugih ljudi, pod uvjetom da ih obavezuje tema o kojoj misle i da mislimo o istoj stvari. Ne zanima me, recimo, što o Hrvatskoj misli netko tko ne misli o stvarnoj nego misli o imaginarnoj Hrvatskoj, ili tko se samo pretvara da misli, a zapravo na pričama o Hrvatskoj ostvaruje svoju društvenu i materijalnu sigurnost. Hrvatsku su, vjerujem tako, najviše voljeli oni koji joj nikada nisu javno iskazivali ljubav. Čak ju je i Vlado Gotovac najčistije volio u vrijeme kada je u nju gorko posumnjao.

Zašto ste smatrali važnim replicirati predsjedniku Josipoviću koji je za naš portal kazao da ste ”sjajan pisac, ne uvijek i osobit politički analitičar”?

– Zato što se nisam bavio političkom analitikom, kada sam pisao da je loše pozivati građane Hrvatske da se popisuju u drugoj državi, a još manje sam se bavio političkom analitikom kada sam se zgrozio nad eksplicitnom tvrdnjom da bosanski Hrvati imaju dva doma i dvije domovine. Osim toga, za mene je cinizam, i na njega moram reagirati, kada profesor Josipović, s autoriteta predsjednika Hrvatske, za mene kaže da sam “sjajan pisac”. Naime, o mojim knjigama se već desetak godina u Hrvatskoj drukčije ne piše nego uvredljivo po njihova autora, na javnoj televiziji se o njima nikada nije ni govorilo, što je, valjda, i prirodno, budući da sam u programima kulture i u Informativnom programu na vajkadašnjoj crnoj listi, a u središnjim dnevnicima, naprimjer, kod docnije utamničene gospođe Dijane Čuljak, spominjan sam samo kao četnik i ljubitelj Draže Mihajlovića. Nema tih novina – osim, katkad, onih u kojima radim – nema tog časopisa, dotiranog novcima Ministarstva kulture, tog Zareza, Vijenca ili Hrvatskog slova, u kojemu bih bio, kako profesor Josipović veli, “sjajan pisac”. Napokon, teško biste našli i eksperta s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kroatista ili komparatista, koji bi se – uz rijetke izuzetke – odvažio ustvrditi takvo što. Prije je profesor Josipović mogao pročitati da sam smeće i da je smeće sve ono što pišem, ili da se, kao što piše u jednoj od ministarstava kulture i sporta preporučenih povijesti hrvatske književnosti, još uvijek nisam odselio iz Zagreba i iz Hrvatske, premda djelujem s neprijateljskih pozicija. Kontrapunktirajući “sjajnog pisca” tom “ne uvijek i osobitom političkom analitičaru” profesor Ivo Josipović samo traži i nalazi alibi da me verbalno eliminira u raspravi o popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini. I stvara mi problem, jer bi netko vrlo neupućen mogao pomisliti da predsjednik Republike hvali moje književno djelo.

Pojasnimo čitateljima: nakon što smo ga kolega Zdravko Zima i ja intervjuirali i zamolili da odgovori vašoj zamjerki na način kojim se obratio Hrvatima u BiH u povodu tamošnjega popisa stanovništva govoreći im da imaju ”dvije domovine”, pa ste ga u tome usporedili s Franjom Tuđmanom i njegovom politikom ”evangeliziranja domovnicama”, željeli smo doznati zašto, ako tako misli, smatra da Hrvati u BiH imaju ili moraju imati dvije domovine i jesu li mu Hrvati u BiH, kako ste mu imputirali, tuđinci? Zaslužuje li po vama Josipović biti uspoređen s Tuđmanom i što ćemo onda s Josipovićevim priznanjem razbijačke Tuđmanove politike prema BiH u u zgradi parlamenta u Sarajevu?

– Profesor Josipović kaže: “Priča o ‘evangelizaciji domovnicama’ naprosto je besmislica.” Uzda se u to da iza toga što govori stoje dvije stvari: kolektivna sklonost da se zaboravi sve što je bilo jučer, vjera da Hrvati pamte koliko i vinske mušice, i drugo, da je riječ o nečemu što je dio kolektivne zavjere šutnje, i što ne postoji jer nije izgovoreno, ili to ne izgovara nitko, ali baš nitko, osim mene. Profesor Josipović, koji je ugledan pravnik, profesor prava na Sveučilištu, odbija znati da je za bosanskohercegovačke Hrvate u devedesetima posjedovanje krštenice ovjerene u bilo kojem župnom uredu Katoličke crkve bilo ključno za ostvarivanje prava na hrvatsko državljanstvo. Ako nisi bio kršten, a rođen si u Bosni i Hercegovini, ničim nisi mogao dokazati da si Hrvat. Tako se, zna to profesor Josipović, dokazuje nacionalna pripadnost samo u teokratskim režimima, primjerice u Saudijskoj Arabiji. Ni danas, kada je on predsjednik, stvar nije bitno drukčija: i dalje se prilažu krštenice, i teško ćete Hrvatom iz Bosne biti bez katoličke krštenice. Je li to besmislica, kao što profesor tvrdi, lažem li ja možda, ili se radi o evangelizaciji domovnicama, o nacionalnoj reevangelizaciji hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, o postupku duboko bezbožnom, ali i protivnom načelu državnoga sekularizma?

Predsjednik Josipović je rekao, ukratko, da niste pažljivo pogledali spot zbog kojeg ste ga kritizirali, naime, da bi ste tada vidijeli da poruka uopće nije bila namijenjena Hrvatima u BiH, da Hrvate nije spomenuo, već sve hrvatske državljane podrijetlom iz BiH koji žive u Hrvatskoj. Vi ste mu pak odgovorili da za vas razgovor o domovima i domovinama bosanskih Hrvata, ili ljudi općenito, nikada neće biti politička analitika. Dijeleći Bosnu i Hercegovinu i odnarođujući bosanske Hrvate akademik Tuđman nije se bavio politikom te da ste to željeli poručiti predsjedniku, profesoru ste kazali, Josipoviću. Imate priliku da to pitanje, hajmo tako to nazvati, Josipovićeve politike prema Hrvatima u BiH i prema toj zemlji, analizirate.

– Profesor Josipović kao pravnik mnogo bolje od mene zna kako bi neki Bošnjak, Srbin ili građanin koji nije Hrvat mogao steći hrvatsko državljanstvo, te bi morao znati da su slabe prilike da bi neki bosanski Srbin ili Bošnjak iz Bosne mogao podleći regulama popisa stanovništva u toj zemlji, a da je istovremeno državljanstvom Hrvat. Hrvatsko državljanstvo takvi su, naime, mogli steći samo na osnovu godina provedenih u Hrvatskoj, i to sa stalnim prebivalištem u ovoj zemlji. A kako bi i zašto, da nam profesor objasni, neki, recimo Jovan ili Muhamed iz Siska ili Petrinje, nakon što dvadeset i pet godina živi u Hrvatskoj, otišao da se popiše u Bosnu i Hercegovinu? Je li to, možda, profesor nagovara građane Hrvatske da krše zakon u susjednoj zemlji? Naime, prema bosanskohercegovačkim zakonima, popisuju se samo oni koji kontinuirano žive u toj zemlji, dakle oni koji, ako su Srbi ili Bošnjaci, ne mogu ni steći hrvatsko državljanstvo? Osobno sam se zatekao u danima popisa u Sarajevu, u stanu u kojem sam odrastao, i u kojem sam dvaput odgovarao na pitanja popisivača, 1981. i 1991. godine, ali mi nije bilo na kraj pameti da to ponovo činim. Osim što ne želim kršiti zakone, čak ni kada mi ne prijete sankcije, nisam želio sudjelovati u krivotvorenju rezultata popisa. Profesor sigurno zna da se isti čovjek ne može popisivati u dvije zemlje, a ja sam popisan u Hrvatskoj. Isto tako, on bi trebao znati da se akcijom u kojoj je sudjelovao pokušava popraviti nešto što je nepopravljivo, ali i prikriti politika etničkoga čišćenja, pa i hrvatskoga samo-čišćenja, koju je inicirao i organizirao njegov prethodnih. Nije li Franjo Tuđman kakanjske i srednjebosanske Hrvate naseljavao po Kninu i Dalmatinskoj zagori? Ako nije, onda ništa. Ako nije, onda može biti da je profesor Josipović u pravu kada nacionalne interese stavlja iznad zakona, pogotovu onog u susjednoj državi. Ali ako jest Tuđman činio nešto zbog čega bi se profesor određivao prema, kako vi kažete, “razbijačkoj” Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini, tada profesor Josipović ne bi trebao posljedice takve politike liječiti vradžbinama. Pozivanje ljudi da se popisuju u najboljem je slučaju predsjednička vradžbina.

U kratkom razdoblju u Beogradu su preminule tri važne figure: Jovanka Budisavljević Broz, Aleksandar Tijanić i, dopustite da tako kažem, veliki advokat i čovjek Srđa Popović. Što je umrlo sa svom od tih osoba?

– Umro je ovih dana i Tadeusz Mazowiecki, prvi post-komunistički poljski premijer, Posebni izvjestitelj za ljudska prava Ujedinjenih naroda, koji je podnio ostavku nakon srebreničkom masakra, iz protesta zbog nedjelotvornosti ogranizacije koju je predstavjao. Ta njegova ostavka bila je i moralni čini, ali i živi dokaz da su svi znali što se dogodilo u Srebrenici, samo što nitko, osim Mazowieckog, nije vladao kategorijama moralne, duhovne, emocionalne, povijesne… odgovornosti. Slučajno sam se upoznao s Mazowieckim, rukovao se s njim. Tadeusz Mazowiecki je dio onoga poljskog povijesnog, političkog i književnog kontinuiteta, zasnovanog na činu osobne savjesti. Nije neobično što se u hrvatskim medijima nije govorilo ni pisalo o njegovom odlasku. Svijet koji je Franjo Tuđman izvodio iz komunizma sasvim sigurno ne može shvatiti što je učinio Tadeusz Mazowiecki, i što je to diktat čovjekove osobne savjesti. Srđa Popović bio je hrabar advokat, raskošne pameti i samurajski dosljednoga shvaćanja demokracije. Aleksandar Tijanić bio je veliki novinski pisac, pionir borbe protiv Slobodana Miloševića, koji nije, međutim, htio biti na strani poniženih i poraženih, nego je na kraju pristao uz diktatora. Jovanka Broz bila je vjerna balkanska udovica, jedino ona nije zatajila Tita, nije ga se odrekla, i umrla je kao mučenica naših bolesnih patrijarhata.

Jesmo li u stanju vidjeti kakvi smo, da smo i moralno ružni?

– Samo su moralni ljudi svjesni svoga moralnog deficita. Hrvati sebe kolektivno smatraju moralno uzornim, besprijekornim čuvarima Europe. Uvijek su bili žrtve, uvijek su stradavali, a da nikome nisu učinili nikakvo zlo. Ako su i ubijali, to je bilo u samoobrani. U Domovinskome ratu i u svim prethodnim, također Domovinskim ratovima. Oni koji u sebi nalaze moralni deficit, oni koji se, naprosto, srame svojih postupaka, nisu dobri Hrvati. Ili uopće nisu Hrvati. Sram je Hrvatima nesvojstven. Kao što je, uostalom, nesvojstven i svima drugima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike naroda-žrtve. Sram je svojstven onima koji znaju da se u njihovo ime ubijalo. Recimo, svojstven je Nijemcima, ili dobrim piscima. Hrvati nemaju potrebe biti dobri pisci.

Što je preči novinarski i posao: raskrinkavati okoštale i prevarantske strukture ili apelirati na odgovornost i na solidarnost?

– Ne znam što bi to bilo raskrinkavanje u hrvatskome slučaju. U ljudskom slučaju, pak, nema ničega većeg ni važnijeg od solidarnosti s drugim ljudima, po mogućnosti različitim i udaljenim od nas. Ne znam, recimo, jeste li primijetili s koliko su malo interesa hrvatski mediji izvještavali o tragediji kod Lampeduze. I koliko je malo interesa hrvatski državni vrh pokazao za stradale ljude. A Hrvatska je sad, je li tako, dio Europe. Međutim, kako pratim različite televizijske programe, pa ih i uspoređujem, primjećujem da je Lampeduze bilo nesuporedivo više na programima Radio televizije Srbije i na programima javnih televizijskih servisa Bosne i Hercegovine, ali i Televizije Slovenije. Solidarnost proizlazi iz osjećaja odgovornosti: odgovornosti za bezmjerni zločin u Jasenovcu, kao i odgovornosti za svoga najmanjeg brata. Današnjoj Hrvatskoj odgovornost očito ne treba.

U najnovijem komentaru u Jutarnjem listu ste napisali da zemlja koja nema svoju unutrašnjost, ili svoju provinciju, nužno u cjelini biva provincija i u sebe zatvorena unutrašnjost. Da je Hrvatska takva i da takvoj zemlji, kako vidimo, književnost nije potrebna. Napisali ste i da je neznanje u nas strateško i principijelno, da je na njemu u velikoj mjeri zasnovana i suvremena hrvatska kultura i aktualna hrvatska nacionalna samosvijest. Nadzirete li način da stubokom promjenimo ovo prokleto vrijeme, doba bezbrižne pljačke i genocida? Može li na biti utjeha Pascalova poruka da je svjetlosti dovoljno za one koji samo žele vidjeti, a tame dovoljno za one koji su drukčije nastrojeni?

– Ovo je, kažete, doba bezbrižne pljačke i genocida. Valjalo bi još pridodati i – ravnodušnost. Ovo je, dakle, doba pljačke, ubijanja, zaborava i ravnodušnosti. Može li se to promijeniti? Može, svijet se u tom smislu svakodnevno mijenja. Ljudi se kaju, društva prolaze kroz katarzu, Iranci putuju u Izrael, papa Franjo pušta dječaka da sjedi u Petrovoj stolici, a u velikim romanima našega doba događa se ono što se tek mora dogoditi u zbilji. Čitao sam ovih dana knjigu turske spisateljice i novinarke Ece Temelkuran, mlade i pametni žene koja je putovala po Armeniji i armenskoj dijaspori, i napisala nevjerojatno hrabru i katarzičnu knjigu o Drugom. A Hrvatska? U Hrvatskoj se, dragi moj Drago, zabranjuje ćirilica, bazukama se udara na azbuku, a predsjednik Vlade pregovara sa stožerom boraca protiv ćirilice, koji predvodi jedan bogati vlasnik zaštitarske tvrtke, čiji momci osiguravaju zagrebačke trgovačke centre, baš kao da se o pismenosti i o slovima može pregovarati. Što će nakon što pobijede, a pobijedit će sigurno, jer je na njihovoj strani i surova i sirova sila, i osjećaji kolektiva, na njihovoj su strani, uostalom, pasivno ili aktivno i svi hrvatski pisci, a naročito jedna spisateljica? Nakon što pobijede ćirilicu, oni mogu samo krenuti u boj protiv latinice, da bi se na kraju Hrvati vratili u idealno, u izvorno stanje svoga bivstvovanja, ponosni i savršeno sami, bez susjeda i bez drukčijih

Netko bi se, možda, trebao i zabrinuti kada za najvažnije novoizašle knjige ne saznajemo tako što u knjižari pregledamo policu s novim izdanjima, niti tako što prelistamo kulturne dodatke i književne priloge u dnevnim novinama. U Hrvatskoj je, možda, ostalo još pet-šest dućana koje bismo, vrlo blagonaklono, mogli nazvati knjižarama (u Zagrebu je, osim knjižare AGM u Teslinoj ulici, knjižara još samo Arkadija na Jelačić placu, dok su sve drugo papirnice ili prodajna skladišta takozvanih velikih izdavača). A kulturnog dodatka i književnog priloga, šućur Allahu, niti jednoga nema nakon što je Zdravka Zimu potjeralo u mirovinu. O knjigama, pak, na stranicama dnevnih novina smiješno je i govoriti, jer da poznate ličnosti, selebritiji i osobe s estrade povremeno ne objave knjigu, ne bismo znali da taj, tisućama godina star medij, i kod Hrvata još uvijek postoji. Srećom, nađe se tu i moj novinski kolega Dalibor Šimpraga, koji svojoj književnoj kolegici Nives Celzijus udijeli prostor za njezin književni manifest, tako da javnost, ipak, dobiva minimum informacija što rade, o čemu pišu i kakvim se temama inspiriraju hrvatske književnice i književnici. Da nije toga, mislili bismo da je posljednja hrvatska književnica bila gospodična Ploča Baščanska, a književnik gospodin Mačak Modni.

Eto, nakon malo šale i revijale, koja bi trebala privući široko čitateljstvo, nešto ozbiljno. Slučajno sam, ovih dana, preko elektronske info-adrese na mojoj web stranici, primio informaciju o tri novoizašle knjige, a nakon toga, ljubaznošću izdavača, do mene su, zemaljskom poštom, stigli i primjerci. Ne, nije riječ ni o kakvom opskurnom nakladniku iz provincije, ni o marljivim entuzijastima iz najmanje podružnice Matice hrvatske (kojima se, doista, zna dogoditi da objave neke silno važne i uzbudljive knjige), pa čak ni o dečkima iz predgrađa koji su nas obradovali pjesničkim samizdatom. Izdavač, Multimedijalni institut iz Preradovićeve 18, nije osobito anoniman, adresa je vrlo ugledna, naročito u krugovima kulturnih alternativaca, a ime urednika Petra Milata, prevoditelja, pisca i teoretičara, srećemo godinama po domaćim i regionalnim tiskovinama. MaMa je jedno od autentično živih čvorišta zagrebačke kulture, u koju bi, da u svemu ovom ima logike, zagrebački takozvani knjižari, veliki izdavači (to su oni koji nisu zagrebačka Fraktura, a prvi vam na um padnu) i pacijenti iz “Pola ure kulture” trebali dolaziti na tjedno poklonjenje, da se raspitaju o intelektualnim trendovima, o novim filmovima, art-projektima i knjigama. Jednom mjesečno morala bi tu biti ministrica Andrea Zlatar, zajedno sa svojim pilićima, u potrazi za suvislošću kao temeljnim, premda nedosegnutim, idealom žive hrvatske kulture.

Zahvaljujući Petru Milatu i prevoditeljici Viktoriji Šantić, u hrvatsku je kulturu, i u moj poštanski sandučić, pristigao László Krasznahorkai. Jedan od najuzbudljivijih i najintrigantnijih prozaista današnjice, apartni Madžar, čije su knjige europski i američki intelektualni hit, a spominju ga – što baš i nije tako važno, ali jest znakovito – kao ozbiljnoga kandidata za Nobelovu nagradu. Krasznahorkai je autor literarnih predložaka za filmove Béle Tarra, pisac nevjerojatne snage, opojnih rečenica i osobene narativne privlačnosti. Iako nisu usporedivi ni po intelektualnim interesima, ni po literarnim strategijama, Krasznahorkai je sličan Sebaldu po tom opojnom djelovanju njegova teksta na čitatelja. Multimedijalni institut je u biblioteci Vizualni kolegij objavio pripovijest “Posljednji vuk”, jedan od novijih proznih komada ovoga pisca, od četrdesetak stranica, pisanih za neke rezidencijalne stipendije.

Prošle je godine u MaMi gostovao Thomas Keenan, književni teoretičar i aktivist, koji je s Eyalom Weizmanom napisao knjigu “Mengelova lubanja: začeci forenzičke estetike”. Riječ je o utišanom, znanstveno fundiranom tekstu, koji na čitatelja djeluje šokantno. Josef Mengele, medicinski genij zla, “Anđeo smrti”, eksperimentirao je u Auschwitzu na živim ljudima, i bio odgovoran za mučenja, sakaćenja i smrt neutvrdivog broja ljudi, mahom Židova i Roma. Mengele je, na radikalan, zastrašujući način, suprotstavio sebe prethodnoj povijesti medicine, i doveo čovječanstvo pred prva i posljednja pitanja o smislu humanosti i humanizma. Pobjegao je u Latinsku Ameriku, i nitko ga nije mogao uhvatiti, premda je i iz jurističkih i iz simboličkih razloga njegovo uhićenje bilo važnije od uhićenja svih drugih (ili većine drugih) nacističkih zločinaca. Godine 1985. pronađena je u Brazilu lubanja za koju se vjerovalo da je Mengeleova. Keenan i Weizman pričaju priču o toj lubanji.

Knjigu “Kore” napisao je francuski povjesničar umjetnosti Didi-Huberman. Lijepa i tužna, vrlo lirska knjiga, s autorovim fotografijama, o posjetu logorima Auschwitz-Birkenau. Osim kao snažan književni tekst, “Kore” su značajne jer živo demonstriraju što biva kada se jedan skup znanja, jedan zanat (znanje i zanat povjesničara umjetnosti), uz ozbiljan i vrlo kultiviran književni talent, okupe oko teme koja na prvi pogled nije inherentno umjetnička. Huberman se ne bavi estetizacijom holokausta – grozi se toga – ali se bavi estetikom poprišta. “Kore” su na neki način srodne fotografskom ciklusu Sandre Vitaljić “Neplodna tla”.

Ediciju Vizualni kolegij sjajno je dizajnirao Damir Gamulin Gamba. Knjige su objavljene u nakladama od 300 kopija. Vrlo su dragocjene. Idite u Preradovićevu 18, pozvonite i zamolite da vam ustupe po primjerak, za neveliku svotu novca. Ovakva izdanja čovjeka na trenutak učine ponosnim što pripada jednoj kulturnoj zajednici. Ili što povremeno prođe Preradovićevom ulicom u Zagrebu.

Dvije skice za dva portreta suvremenika dvaju naraštaja

*

Ivan Lovrenović (Zagreb, 1943.), Hladna voda na sanjivo lice

Ivan Lovrenović je i prije rata pisao vrlo lucidne analize našega ukupnog života, posebno akcentirajući u njima suvremene kulturne prilike i našu kulturno-povijesnu prošlost. To je nastavio i u ratu i poraću. I u tome razdoblju napisao je bezbroj izuzetno pametnih tekstova o našoj zbilji, kasnije vrlo znalački raspoređenih u autorske knjige, s kojima je u publicistici naše regije svrstan u vrhunske autoritete. Teško je naći tip intelektualne analize najbitnijih tema naše stvarnosti sličan njegovome. Ivan Lovrenović je od prvih dana u takvoj svojoj ulozi dosljedan vlastitom moralnom i umjetničkom konceptu svjedoka vremena čije su kritičke prosudbe vrlo cijenjene. Sve što je do sada u ulozi takvoga svjedoka i kritičara svoga vremena Lovrenović uradio označeno je visokim stupnjem intelektualnog poštenja i prema sebi i prema drugom i drugačijem. Rijedak je autor koji u toj oblasti ima vlastiti program i strogo izgrađene kriterije vrednovanja od kojih ne odstupa ni u najtežim trenucima. Motivaciju za stajališta koja brani uvijek pronalazi u svojoj ljubavi prema ovoj zemlji i njezinoj kulturnoj prošlosti, na koju podsjeća s velikim znanjem i sjajnim poznavanjem njezinoga duha. Lovrenovićeve analize su britke i precizne, gotovo nepogrešive u procjenama. U njima ne dozvoljava emociji da ga zavede, uvijek nastoji biti objektivan i dobronamjeran. Temeljit je i izrazito svoj u svakome povodu, bilo da piše o aktualnoj politici, društvenim zbivanjima, kulturi, umjetnosti bosanskohercegovačkog prostora ili prostora bivše nam države, pa i izvan njih, prostorima Europe i svijeta. U svakome svome tekstu potvrđuje se i kao veliki stilist i jezični znalac. Sve njegove analize naših političkih prilika, kako onih u ratu i poraću tako i onih ispred njih, imaju i književnu težinu. To su male studije, eseji o našim naravima i aktualijama u kojima se ne mogu naći nikakvi jeftini i površni sudovi, u kojima je njihov autor duboko zamišljen nad sudbinom svakoga građanina ove zemlje.

Ni u svojim književnim ostvarenjima, s pravom, Lovrenović ne želi isključiti svoj intelektualni ego i njegov dragocjeni kapital. Tip njegovoga književnog djela je u svemu antitradicionalan, svi njegovi atributi računaju na neko pismenije vrijeme od vremena u kojemu je nastao. Zato njegova književna djela i jesu u tome smislu vrlo specifična, njihova budućnost, čini mi se, tek treba doći. Nažalost, nisam ih sva pročitao, najviše sam pratio njegove polemičke tekstove s kojima je hrabro ulazio u različite bitke, ne gubeći ih nikad. Dobivao je s njima briljantne pobjede, a tjerao na poraz vrlo ugledne autoritete, kao i nacionalistički ostrašćene opskurne nasrtljivce. U polemičke bitke nikad nije ulazio zapjenjen, usmjeravao je svoju raspravu na predmet, nije jurišao na čovjeka. Juriš ad homo njemu je posve stran.

U književnom životu javio se s poetskom prozom Obašašća i basanja (Sarajevo, 1975, Zagreb 2004.). U njegovome književnom opusu, pak, posebno mjesto zauzimaju romaniPutovanje Ivana Frane Jukića (Mostar 1977, Sarajevo 1984, Zagreb 2003, Banja Luka 2005.) i Liber memorabilium (Zagreb 1994, 2003.). Objavio je još šesnaest knjiga eseja i kulturnopovijesnih eseja, kronika, polemika, putopisne proze, pregleda kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, kao i ilustriranih monografija. U svim ovim knjigama Lovrenović je iskazao svoju sjajnu naobrazbu, izrazit dar umjetničkog kazivanja čiji je temeljni ton obojen tragičnim iskustvom što je odlika gotovo svih nas s ovih prostora, zaljuljanih njegovim povijesnim turbulencijama. Postigao je do sada vrlo ujednačen opus koji još nije ocijenjen, jer je malo onih koji su mu dorasli.

Iz sarajevskog stana na Grbavici, iz kojeg je u ratu protjeran, nestali su njegovi dragocjeni rukopisi za više novih knjiga, od kojih mu je tek nekoliko vraćeno u poraću. Na temelju njih nastalo je njegovo djelo Nestali u stoljeću objavljeno 2013. godine u zaprešićkoj Frakturi i zagrebačko-sarajevskom Synopsisu.

Dijelio sam s Lovrenovićem više radnih godina u predratnoj vrlo moćnoj izdavačkoj kući Svjetlost, sve navedene odlike njegove stvaralačke ličnosti upoznao sam izbliza. Bilo je to vrijeme velikih dometa u izdavaštvu, kojemu je Lovrenović u toj izdavačkoj kući dao izuzetan doprinos. Jedan veliki izdavački projekt potpisivali smo zajednički (Lovrenović kao glavni urednik, a ja kao odgovorni urednik) u vrijeme kad je u spomenutoj izdavačkoj kući, na čelu njezina izdavačkog dijela bio Gavrilo Grahovac. Bila je to biblioteka Savremeni yu roman koja je pokrenuta 1988. godine. U četiri godine trajanja u njoj je objavljeno 27 romana od 17 autora. U tom zlatnom razdoblju izdavaštva zajednički smo potpisali više izabranih i sabranih djela najznačanijih pisaca s prostora bivše države, među kojima su i izabrana djela Mirka Kovača.

Kao autor, Lovrenović je gotovo u svim književnim oblicima u kojima se do sada ostvarivao istovremeno i umjetnik i znanstvenik. Perfekcionist. U njegovome stvaralačkom temperamentu duh znanstvenika stalno održava svoju ulogu: ona je kao hladna voda kojom se zapljuskuje sanjivo lice da ne bi ostalo krmeljavo i bunovno. Da bi u dan među ljude krenulo što čistije. Svijetla obraza u svakome pogledu. S nesumnjivim vrijednostima ma o čemu govorila kreacija.

*

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.), Pobjednik

Malo je pisaca koji sve svoje protivnike pobjeđuju tako lako. Usput. Jedan od tih rijetkih jest Miljenko Jergović. Istina je, zapravo, da Jergović protivnika i nema mnogo, kao vrlo čitan i cijenjen pisac, poštovalaca ima kudikamo više. Njegov je najveći protivnik onaj u njemu samome: on mu ne da mira kad bira teme svojih djela a ni kad ih umjetnički oblikuje. On je u njegovome temperamentu, ali i u osjećanju pravičnosti i pune slobode i demokratičnosti. U tom smislu Jergović je vrlo nemilosrdan spram svih tabua i predrasuda. Nemilosrdan je i spram takvih taloga nasljedstva u samome sebi, u svom intelektualnom i stvaralačkom biću. Izlaže se svim opasnostima kada ih pronalazi u društvu i pojedincu, ponajprije u programima institucija svih profila. Napada žestoko sve što je u njima nazadno, neprimjereno vremenu i dosegu demokracije. U svojim vrlo čitanim prozama, ali i u kolumnama, ne štedi ni sebe ni svoje najbližnje, u svim životima pronalazi i nakaradno i poetsko. Ne razmišlja mnogo je li ili nije stoposto u pravu, nastoji zatalasati sve što je u žabokrečini. Pišući preispituje vlastitu savjest, ali i savjest hrvatskog društva u svim njegovim ćelijama. Čini to vrlo hrabro, prodire u najosjetljivije društvene teme čak i kad piše pjesme. Žanrovski je vrlo razuđen, s intelektualnom energijom rasipan. U tom je smislu pravo energetsko vrelo, a teško je utvrditi kako je postao njegov vlasnik. Kako je stekao to ogromno znanje kojim ga napaja. U tom svom intelektualnom vrelu posjeduje znanje starca s više završenih fakulteta, a koristi ga poput rasipnog mladića koji je odlučio u svim oblastima života zavesti potpuno novi red.

Otkako je iz Sarajeva preselio u Zagreb njegova hiperproduktivnost me i zadivljuje i zbunjuje i čudi. Dokle će se u javnosti uspjeti održati kao tvornica za proizvodnju tekstova? Dokle će se tako nemilice rasipati i po novinama? I dokle će izdržati i pohvale i osporavanja? Hoće li ga uspjesi uspavati, osporavanja ušutkati?

Pratim ga s radoznalošću kako i o čemu piše i uvijek zaključujem da sve obavlja profesionalno i vrlo uvjerljivo. Vrlo otvoreno piše o svemu. Briljantnim stilom. Bez kalkulacija. Ni o čemu bez dobrog poznavanja materije. Ne čitam baš sve što njegovo pero napiše, povremeno se zaputim u šumu tih njegovih briljantnih tekstova i zašutim. Čitam kritike o njegovome peru, na temelju svega toga slažem u sebi sve komponente mišljenja o njegovome radu. Dugo taj proces u meni traje, završava konačnim prihvaćanjem svega što radi. I sve što radi branim u sebi šutke, bezrezervno. Ponekad ne smijem ni samome sebi priznati to potpuno prihvaćanje. Onda ga opet ga nastavljam pratiti s divljenjem s kojim sam sebe šutke častim. I tad se pitam: kad je to taj mladi čovjek stigao tako dobro prostudirati, kad je o tome o čemu piše uspio izgraditi tako precizna stajališta. Nema kod Jergovića ni u jednoj obrađenoj temi praznih prostora, i o onoj najbanalnijoj ispisuje sjajne studije sa snažnim osobnim pečatom. Za svoje godine napisao je dosta proznih djela, kolumna nevjerojatno mnogo. Ali, niti u jednom svom tekstu nije ostavio neprofesionalizam, niti u jednom nije ziheraš i nekreativac bez vlastitog stava. Pa se često i zamislim: hoće li ga njegova nekalkulantska mišljenja koštati skupo, hoće li zbog njih nastradati od primitivaca koji ne poštuju ničiji drukčiji govor.

S mnogim njegovim stajalištima, dakako, može se polemizirati, ona su izazovna u svakome pogledu, ali ona svome autoru, prvenstveno argumentima i uvjerljivom obranom demokratskih normi i civilizacijskih dostignuća, čvrstinom i zrelošću stajališta o svemu tome, unaprijed osiguravaju obranu, a protivniku poraz. U svakoj temi hrabro gazi duboku vodu bez straha da će ga dubine povući i potopiti.

Počeo je s poezijom (Opservatorija Varšava, 1988.), nastavio s pričama (Sarajevski Marlboro, 1994.), člancima, ogledima, esejima, dramom (Kažeš anđeo, 2000.), novelom (Buick Rivera, 2002.), pa tek petnaest godina kasnije i s romanom (Dvori od oraha, 2003.) nakon kojega su došla još četiri. Sve druge njegove knjige pjesama, priča, članaka, ogleda, eseja, novinske kronike, kolumna, feljtona, projekata, skica, nacrta i izabranih priča gotovo je nemoguće na malom prostoru i ispisati. Od 1988. do 2013, u tih 25 godina stvaralačke prisutnosti, sve je to javnosti darovao s duhom čovjeka čija je energija neiscrpna. Gotovo sve što je Jergović do sada napisao prevedeno je na više stranih jezika (21) i počašćeno s više međunarodnih nagrada. To je veliki uspjeh ovoga mladog pisca.

Gotovo svih tih proteklih godina koliko ga pratim nisam se ni ja prestajao čuditi toj njegovoj produkciji bez osjećanja da žuri (eh, da nisam žurio, danas bih sigurno imao bar jednu savršenu knjigu, i dosta!), ali i čuđenje i moje osjećanje da žuri pobijedio je kvalitetom. Iako nikad nisam bio njegov protivnik, iako sam uvijek bio samo njegov radoznali čitatelj, poražen sam i raznovrsnošću tog njegovog opusa. I njome me je pobijedio, ali i svojom sjetom, duhovitošću i provokacijom. I njima je pobijedio i moju povremenu uzdržanost i moj povremeni oprez. Tako je pobijedio i sve koji su njegovo intelektualno i umjetničko rasipništvo svrstavali u manu, kao i njegovu žurbu. Koji su erupciji njegovoga dara proricali skoru sušu. Sve je pobijedio Miljenko Jergović, pa i sama sebe, jer je za 47 zemaljskih godina sjajnim stilom, lucidnom mišlju, savršeno uradio mnogo više i vrjednije nego li što su to neki izvikani hrvatski pisci za dvostruko više ljeta života. Pobijedio je sve svoje protivnike Miljenko Jergović, baš sve. A njegovi protivnici nisu samo osobe koje se povremeno jave da mu ospore ovo ili ono, njegovi protivnici su razni životi koje je proživio on i koje su proživjeli drugi i koje književno oblikuje stalno. I kad spava i kad je budan. I kad piše i kad s prijateljima uz kavu dodiruje razne teme.

Pobijedio je sve sitne duše, svojim bogatim i vrlo uvjerljivim i vrlo postojanim opusom, dakle, Jergović je već pobijedio i vrijeme. Već. A toliko je godina pred njim, još. Još!