Prikazi, pogovori, kritike

Putovanje s Freelanderom ili zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac

Miljenko Jergović:
Freelander
Pogranicze, Sejny 2009.

Piše: Maciej Czerwiński

Prošlo je dosta vremena otkad se opet digla prašina oko Miljenka Jergovića, pa je sad valjda neaktualno o tome više govoriti. Nije mi to cilj, a moje zakašnjenje je namjerno, s razlogom. Kasnim jer se već jasno vidi da sve te rasprave s političkim prizvukom obično brzo padaju u zaborav. Zaboravlja se tko komu što i tko je komu uglavnom smiješan i zašto. Kako to uvijek biva, ostaje književno djelo koje govori na svoj poseban način, sebi poznatim jezikom. Ovdje želim prepoznati taj jezik i uspostaviti dijalog sa svijetom književnosti, ne politike.

Na taj način ću pokušati – sa strane, iz daleke Poljske – pokazati, samo na jednom primjeru, zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac.

Uistinu, prošlo je dosta vremena odkad sam u Sarajevu, daleke 2007., kupio Jergovićevu knjigu Freelander. Prošlo je i vremena otkad se ta knjiga pojavila u prijevodu na poljski. Prošlo je vremena, ali nema veze. Ona je još uvijek živa. Knjiga je frapantna, doista, ekstremno frapantna, kao i glavni njezin junak – Karlo Adum. I njegovo putovanje u rodnu Bosnu je beskrajno frapantno, čak šokantno. Zašto? Zato jer se prilikom te peregrinacije ne pojavljuju nikakve emocije vezane za izgubljeni zavičaj, nikakva melankolija, niti mrvica bilo kakvog, pa čak ni negativnog, odnosa. Emocionalna pustinja i tišina. Ovdje vlada hladnoća i bezdušnost, poznata iz djela Alberta Camusa. Istina, pojavljuje se humor, ali gorak, uz svijesno infatiliziranu autoironiju koja potencira snagu polifoničnosti.

Život, kao i svako putovanje, ima svoj početak, kraj, ima i više etapa. Često govorimo da na svom životnom putu susrećemo ljude i događaje, da smo na bespuću, i tako dalje. Kao da se uistinu krećemo s jednog mjesta na drugo. Život je putovanje, nema nikakve dvojbe. Ovo je doista intrigantna i u našu spoznaju duboko ukorenjena metafora, koju rijetko kada osvješćujemo u svakodnevnici. Ali Bogu hvala imamo umjetnost, pogotovo film i književnost, koja nas na njezino nijemo prisustvo stalno podsjeća.

Junak takve ili onakve peregrinacije najčešće putuje u svoj rodni kraj, a u isto vrijeme i u unutrašnjost samog sebe. Kako je jednom hodočastio profesor Berg, junak Bergmanovog djela, tako na isti način sada putuje profesor Adum, Jergovićev protagonist. U tom putovanju susreću se sa sobom, u istom trenutku, i prošlost i sadašnjost, te se međusobno isprepleću u tužnoj i nerazumljivoj igri. Star čovjek, uoči smrti, koji se obračunava sa svojim životom i uspomene iz djetinjstva – sve ide paralelno, kao da ih ne dijeli više desetljeća.

Kod Jergovića – drukčije nego kod Bergmana – ne zbiva se puno, ali bitno je nešto drugo. Ovo je priča o putovanju kroz rodnu Bosnu, običnu rupčegu u kojoj žive posvađani narodi i različita, doista luda, čudovišta. Ali ipak. Ovo je Adumova domovina, mjesto njegova rođenja. Zašto je onda taj povratak, i u isto vrijeme oproštaj s vlastitim životom (jer tamo će iščeznuti), toliko bezbolno hladan i nestravstven? Zašto se tamo vraća kao u potpuno nepoznato, pa čak i egzotično mjesto? Ovo je najfrapantnije pitanje ove priče.

Karlo Adum, kako saznajemo iz fragmentarnih i počupanih uspomena, rođen je u Sarajevu uoči drugog svjetskog rata, ne toliko kasno da se ne bi nečega mogao sjećati. Njegova je majka imala dućan s odjećom u jednoj od glavnih ulica grada. Njoj, ili bolje rečeno njezinim odnosima sa ustašama i njemačkim časnicima, može Karlo zahvaliti da nije osjetio strahote rata. Nije primijetio da iz grada nestaju Židovi i Srbi, da po ulicama hara teror,

da Hrvati ubijaju Srbe, Srbi – Hrvate, da se pljačka imovina, da majke gube djecu. Ništa to nije primijetio. Provodio je svoj miran život i nosio crnu uniformu – simbol lojalnosti prema crnom režimu.

Nakon rata Adumova obitelj odselila je u Zagreb, gdje je majka, opet predano, služila režimu crvene boje. Partizani joj se ranije gadili, sada se “privikavala na mirise komunizma” (s. 103) i uvjerila se da komunizam “nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo” (s. 104). Sam Karlo postao je učiteljem povijesti i zahvaljujući članstvu u Partiji pokušavao je doći na fakultet. Iako se “ispravno postavio šezdeset osme i sedamdeset prve”, iako je “drug Šušnjar lično ga predložio u Idejnu komisiju CeKa” (s. 62), on to nije uspio. Bio je i ostao, sve do mirovine, običan učitelj u školi i muž svoje, odnedavno pokojne, žene. Postao je tipičan građanin belog Zagreb grada, mogao je šetati glavnim ulicama i pisati pisma redakciji jednog poštenog i čitanog dnevnog lista. Sve se to od njega i očekivalo, pa je na taj način ispunjavao obaveze prema društvu. Primio je mentalitet zagrebačke malograđanštine, odbacio primitivnu Bosnu.

U rodni se kraj nikad nije ni htio vraćati. Nije imao prema njemu nikakav odnos, jednostavno želio je zaboraviti, i to je to. Kada mu se čini da se u njegovom običnom životu ništa više ne može dogoditi, prima telegram iz Sarajeva. U njemu se navodi da je upravo preminuo njegov stric, o postojanju kojeg je znao samo iz obiteljskih priča (da, to je taj isti rođak koji je, prilikom svađe, iščupao sjekirom prst njegovom ocu). No, ni ta vijest ne pravi mu nikakve razlike. “Karlu Adumu je sve jedno, pa je zaboravio na telegram. Svejedno mu je, jer mu se, eto, život ispovrnuo” (s. 11). Ide dakle na put u Bosnu, možda jedino zbog radoznalosti, možda zbog dosade. Ni to nije bitno.

Ako putovanje, onda dolaze i uspomene. Adumove riječi o vlastitoj prošlosti su suhe i doista nestravstvene poruke, i bez nikavog značenja, a to bi se ipak očekivalo od priče koja se odnosi na djetinjstvo i na rodni kraj. Majčin stav prema stvarnosti čini mu se potpuno opravdanim, posve normalnim. Tako bi se, jasno je, ponašao svaki pametan čovjek. Neki to mogu zvati konformizmom ili oportunizmom, ali sigurno nisu u pravu jer se život “sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promjeni različita lica” (s. 104). Ne smeta mu sjećanje na svoju crnu uniformu. Nisu bitne strahote rata, niti, primjerice, masakrirane konje na putu za Sarajevo. “Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranča. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav” (s. 86). U krajnjoj liniji, ni sam telegram, niti sva ta obiteljska priča ništa mu posebno ne znače. Sve je to jedan od malih života, za koji se treba osposobiti i prilagoditi lice. U jednom od svojih malih života nije dao da se majci prije njezine smrti zove svećenika. “Pola sata kasnije mama Cica prestala je disati. Profesor Adum se okrenuo, i bez riječi je izišao van” (s. 114).

Čitajući ovu knjigu nisam mogao da sebe ne upitam: da li je ovaj, doduše simpatičan, pojedinac – jedan običan učitelj povijesti – utjelovljenje zla? Odgovor je jasan – ne. Njegov konformistički i nestrastven stav prema životu, njegov neljudski odnos prema drugima – sve ovo je igra s čitateljem koja nešto osvješćuje. Adum se ne buni protiv nepravde, ne kritizira zlo, ne primjećuje bol drugih, a sve to čini namjerno. Zato je i stvoren! U tom njegovom postojanju skrivena je velika moralna, ali uopće ne i nametljiva, snaga ove priče. Normalan čovjek ne može proći pored Karla Aduma bez svog stava. Mora zauzeti, bar nekakav, stav. Mora popuniti prazna, namjerno ostavljena, mjesta svojim emocijama. Mora to napraviti za sebe, za cio svijet, i za Aduma, da ga očovječi i humanizira i da ga, prema tome, izbavi. U zadnjem trenutku svog krhkog postojanja, toliko dirljivom, osjeća se ovo nijemo preklinjanje za pomoć. Drukčije je nego kod Bergmana. Tamo je profesor Berg sam našao mir, ovdje Aduma treba iskupiti, a bez čitatelja to se ne može ostvariti.

Freelander je također priča o selektivosti sjećanja. “Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. (…) i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljajući što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji” (str. 86). Ovo je stoga i metafora postjugoslavenskih naroda, ali ne samo njih. Takav je profesor, takva je njegova majka, takav je cijeli svijet.

I da. Znam, nema u mojoj skromnoj priči o Adumu – u mom malom dijalogu – njegova automobila, čuvenog volva iz čuvene trilogije. Nije bitan taj rekvizit koji za neke predstavlja srž priče. Nema ga jer je volvo, i čitava priča oko njega, potpuno sporedna stvar. Evo kako sam ja putovao s Freelanderom. Evo koliko zavoja i lokalnih putova ima ova naizgled jednostavna priča.

I upravo zato Jergović mi je, bogami, dobar pisac.

***

Objavljeno u časopisima Herito (Kraków) i Ars (Cetinje)

08. 11. 2012.

Wroclaw, Opera, 20. X. 2012.

Foto: Tomasz Walkow

www.tomaszwalkow.com – strona autorska
www.fotogenicznie.wordpress.com – fotoblog

***

Justyna Antoniak u inscenaciji Tomasza Mana

***


Natalija Gorbanjevska, Miljenko Jergović, Magdalena Petrynska, Rafal Dutkiewicz, Andrij Bondar

***


Natalija Gorbanjevska

***


Ana sa skulpturom Ewe Rossano

24. 10. 2012.

Poskokova Draga u Subotici


*

*

*

*
Preuzeto s www.subotica.info

08. 10. 2012.

Promocija 1941. Godine koja se vraća

Slavko Goldstein u Beogradu, 25. septembra, dvorana Kolarčeve zadužbine

***

Autor knjige po dolasku u Beograd s domaćinima i profesoricom Latinkom Perović

***

U izdanju najznačajnijega državnog izdavača u Srbiji, Službenog glasnika, objavljeno je malo prošireno izdanje knjige

***

U Kolarcu u utorak nije bilo slobodnoga mjesta

***

Uz profesoricu Perović, knjigu je predstavio pisac Teofil Pančić

***

Intelektualno i politički bliski, moralni autoriteti dva nacionalizmom razjedena društva, i dugogodišnji prijatelji

26. 09. 2012.

Slika života

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Actes Sud 2012.

Piše: Martine Piazzon

S francuskog prevela: Olja Petronić

Miljenko Jergović, novinar i pripovedač, pesnik, esejist i dramski pisac, 2004. godine je odabrao roman kao književnu vrstu pomoću koje će prići istoriji Balkana, te je od tada istraživati prema narativnom protokolu koji predstavlja kaleidoskopsku i koncentričnu fresku, sa gradskom hronikom i glavnim zapletom, protokolu koji odmotava vremensku nit tokom nekoliko decenija.

Nakon Dubrovnika i Sarajeva, kulisa je Zagreb, sa žarištem u Gundulićevoj ulici, u kojoj, u istoj zgradi, žive dve porodice, jedna hrvatska a druga jevrejska, dve porodice čije se priče odvijaju paralelno, spajaju se a zatim razdvajaju, i sve to oko devojčice po imenu Ruta Tannenbaum.

Zemlja Miljenka Jergovića je Hrvatska, koju su samo zaljubljenici u geografiju i istoriju prepoznavali i pronalazili na karti pre nego što se devedesetih godina na tužan način pojavila na naslovnicama i među vestima iz sveta, u kontekstu tragičnog etničkog srpsko-hrvatskog sukoba izazvanog raspadom Jugoslavije.

Sa Rutom Tannenbaum Jergović predlaže putovanje u modernu istoriju, na početak XX veka, kako bi oživeo međunacionalne tenzije koje su postojale u istorijskom mozaiku kakav je Balkan, zatim endemski antisemitizam Srednje Evrope i zaveru ćutanja koja je, o progonima tokom Drugog svetskog rata, vladala u njegovoj zemlji.

Zato što je Hrvatska, proglašena Nezavisnom Državom Hrvatskom milošću Trećeg rajha koji je na vlast doveo čuvene „ustaše“, hrvatske separatiste, antijugoslovene, antisemite i fašiste, bila genocidna država koja je, uz blagoslov zagrebačkog nadbiskupa, sprovodila politiku masivnog etničkog čišćenja Jevreja, Srba i Cigana.

A ta je politika s jedne strane bila „u senci“ politike koju su sprovodili nacisti, tako što su pod njihovim rukovodstvom punom parom radili koncentracioni logori osnovani na teritoriji Hrvatske i što je koncentracioni logor Jasenovac išao rame uz rame sa Aušvicom i Treblinkom, a s druge strane su je namerno zataškavale jugoslovenske vlasti.

Taj je plašt tišine prekrio i tragičnu sudbinu Lee Deutsch, devojčice jevrejskog porekla, koja je bila „jugoslovenska Shirley Temple“, hvaljena, obožavana i slavljena sve do proglašenja antijevrejskih zakona, koja je umrla na putu prema logoru te bačena u ropotarnicu istorije. Njena je sudbina potresla Miljenka Jergovića, koji ponovo posećuje ulicu u kojoj je stanovala – „Lea Deutsch pustila me je u svoju ulicu. Ovo je kamenčić na njezinome kućnom pragu, pošto drugoga groba nema“ – i nadahnjuje ga da je prenese u roman pod imenom Ruta Tannenbaum.

Miljenko Jergović nije istoričar već romanopisac, ideološki okrenut humanizmu, koji se zanima za Istoriju (sa velikim I) kao istoriju narodâ, što je tvore priče ljudi koje predstavljaju silne delove u slagalici koju on pokušava da složi iz početka. Pojedinačne priče koje ilustruju determinizam što podjarmljuje svakog pojedinca, mnogostruki determinizam uostalom, budući da je društveno-kulturni, konfesionalni, etnički, pa čak i istorijski, i budući da nijedna zajednica nije homogena.

I tako, budući da je reč o jevrejskoj zajednici, likovi Rutinog oca i Rutinog dede po majci označavaju njene dve krajnosti.

Salomon Tannenbaum, otac, zauvek obeležen ironičnom rečenicom, „onaj koji nema pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši“, nikakav je Jevrejin („tek imenom židov a po svemu drugome goj, bez imena i podrijetla, nikogović, bezvjernik i neznalica, onaj kojega ne bi pripustilo u hram čak ni kada bi se svijet pretvorio u gehenu, a Salamon ostao zadnji od zadnjih židova“).

Deda, Abraham Singer, bogati trgovac kolonijalnom robom i zelenaš, arhetip Jevrejina koji je okosnica svakog antisemitizma – onaj koji je razapeo Hrista („Svakome u životu slijedi po zasluzi, i za svenarodno zlo postoji i kazna po narodu, i židovi će ispaštati za sve što su činili od vremena kada razapeše Isusa. Ispaštat će jer su svoje beskvasne kruhove mijesili krvlju zaklane hrvatske djece. Ispaštat će jer su preko svojih banaka tjerali ljude u bijedu…“) i učesnik je u jevrejskoj finansijskoj zaveri (oni koji su „digli hipoteku na Zagreb, i prijete da će i katedrala, i stražnjica banovog konja, i bula Bele Četvrtoga, i asfalt po kojemu Zagrepčani hode, pripasti nekome Rotschildu ili Rockefelleru“).

Miljenko Jergović kroz svoje sito prosejava sve zajednice, sa empatijom koliko i sa polemičkim poletom: žitelje Zagreba („kumice i kumeke, mužeke i mužače, kanonike, župnike i prebendare, i sve te proletere i seljake, koji, uglavnom, i čine zagrebačko građanstvo“), Srbe („Zato im [Srbima] treba pustiti vratova za klanje“), i Hrvate („Hrvati su kao i vinograd. Moraš ih stalno rezuckat da bi išta valjali, jer čim im je predugo dobro, pa se opuste, rašire i namnože, brzo podivljaju, kao jabuke divljake, i više nisu nizašto. Eto, zato Hrvate treba pomalo klati i prorjeđivati. […] Pa da vidiš onda, brate rođeni, kako narasta hrvatstvo, kako namah svi postaju ustaše i kako popovi u crkvama počinju učiti o klanju Srba i čifuta, umjesto da baljezgaju kako su svi ljudi jednaki, i jedni su drugima braća“).

Ukrštanjem sijaset priča običnih ljudi i žena, po uzoru na identitetski i kulturni mozaik Balkana, Miljenko Jergović oslikava uzbudljivu i izražajnu fresku života u Zagrebu, tom hrvatskom, katoličkom, germanofilskom Zagrebu, „malom Beču u kojem mirišu kifli s putrom“, „carskome i kraljevskom gradu Agramu, koji sopće pod beogradskom čizmom“, pod čizmom tog srpskog Beograda, prestonice Kraljevine Jugoslavije, i bliskom Sarajevu, „toj ubavoj zelenoj dolini sa stotinu minareta, koja sa svih strana vonja na memlu, pečenu janjetinu i cimet, prema kojoj je i Tel Aviv europski zapad“.

A njegovo je pisanje kao slika života, ljudske ploti, slika na kojoj se dotiču i mešaju patetika, burleska, komika i tragika.

www.froggydelight.com, mart 2012.

25. 09. 2012.

Nagrada Neda Depolo Sonji Petrović

Prva nagrada “Neda Depolo” za kreativni doprinos radiofoniji dodeljena je igranoj radio-drami “Ti si taj anđeo” rediteljke Sonje Petrović, studentkinje Akademije umetnosti u Novom Sadu

Na javnoj sednici, u direktnom prenosu na talasima Radio Beograda 2, o laureatima je odlučivao stručni žiri u sastavu: radio-kritičar i publicista prof.dr. Raško Jovanović, kompozitorka Jovana Stefanović, reditelj Nebojša Bradić, glavni i odgovorni urednik Drugog programa Radio Beograda i inicijator nagrade mr. Ðorđe Malavrazić i odgovorna urednica redakcije Dramski program mr. Vesna Perić.

Radio-drama “Ti si taj anđeo”, kao dramatizacija i radio-adaptacija proze Miljenka Jergovića, odlikuje se “preciznom dramaturgijom, toplinom i neposrednošću povesti junaka, nostalgičnim potencijalom i specifičnim duhom koji je blizak autorima kao što su Branko Ćopić i Emir Kusturica, a takođe i veštom upotrebom zvučnih efekata koji tvore zaokruženu dramsku celinu, na pravi način koristivši potencijal radija kao medija”, ocenio je žiri.

Druga nagrada dodeljena je angažovanoj dokumentarnoj radio-reportaži “FAP nekad i sad” autorke Jelene Slović, studentkinje Fakulteta političkih nauka u Beogradu, koja je “kroz autentičnu priču, pažljivim odabirom sagovornika, evocirala socijalni milje nekadašnjeg jugoslovenskog giganta Fabrike automobila iz Priboja”.

Uz korišćenje arhivskog materijala autorka je načinila priču o ekonomskom propadanju čije se posledice osećaju i danas, istakli su članovi žirija.

Treća nagrada pripala je Dori Filipović za njeno studentskio ostvarenje “Vera”. Prema rečima žirija, u pitanju je “originalna dramska struktura koja donosi emocionalno obojenu i zvučno vibrantu priču o odrastanju devojčice, koja sublimira traumu roditeljskog razvoda opredeljujući se za muziku, postavši operska diva”.

Žiri je konstatovao da je ove godine vidan izostanak radiofonski eksperimentalnih i komponovanih dela, ali da su studentske radio-drame ipak unele diverzitet tema i žanrova, dodavši da je ove godine u produkciji prijavljenih ostvarenja učestvovao veći broj fakulteta i umetničkih akademija u odnosu na prethodnih sedam godina.

Tanjug

24. 09. 2012.

Finalisti Angelusa

Andrij Bondar, „Historie ważne i nieważne”, tłum. Bohdan Zadura /Biuro Literackie/
Jacek Dehnel, “Saturn” /W.A.B./
Miljenko Jergović, „Srda śpiewa o zmierzchu w Zielone Świątki”, przeł. Magdalena Pertyńska /Czarne/
Laszlo Krasznahorkai, „Wojna i wojna”, przeł. Elżbieta Sobolewska /W.A.B./
Magdalena Tulli, „Włoskie szpilki” /Wydawnictwo Nisza/
Michał Witkowski, „Drwal” /Świat Książki/
Tomáš Zmeškal, „List miłosny pismem klinowym”, tłum. Dorota Dobrew /W.A.B./

06. 09. 2012.

Srce i jetra

(Nekoliko dojmova o romanu Miljenka Jergovića Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, na talijanski prevela Ljiljana Avirović, izd. Zandonai, Trento 2011.)
___

Piše: Sergio Sozi

S talijanskoga preveo: Tvrtko Klarić

___

Ako se, uzevši u ruke neki talijanski roman, očekuje ikakva novost, općenito nešto artificijelno – makar i nečitljivo osobno ili savršeno pomodno – “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” umije nam podariti zapanjujući dojam da svijet u rukavu ima i druge asove: asove maštovita pripovijedanja i prirodnosti, literarne kulture koja nije zbrda-zdola, last but not least, čistu emociju. Ovo potonje neizostavno, jer pravi romanopisci nisu smutljivci, kolebljivci, galamdžije, smušenjaci, već oni što posjeduju emocionalno težište i koji – na temelju i oko te osovine – umiju itekako graditi vlastito pripovijedanje.

Zaplet, nadalje, može ispasti dražesno napuhan, napisan odjednom te mjestimice pretjeran – između stalnih digresija i analeksija zakrčiti kronološki tok fabule – ali nikada neće graditi, barem ne u očima čitalaca jednako tako čistih emocija pripovijest ni na nebu ni na zemlji, plastificiranu, brbljivu, pleonastičku, sklepanu rekao bih, mudro sažimajući, poneki današnji mladac. Bit će to, ipak, postojana pripovijest: prilično postojana na vlastitim nogama (višestrukima, kada govorimo o ovom romanu rijeci koji ima tako brojne noge, to jest priče, slike, duše te iz njih crpi svoju jedru kinetičku energiju).

Ukratko, autorova temeljna motivacija (govorilo se o čistoj emociji) jest ono što priči pruža uzlet i autoritet, postojanost. A taj detalj, ili još bolje ta piščeva osobita temeljna jasnoća, u datom slučaju, dopušta ljepotu i pričetini (kako bi rekao C. E. Gadda), mutnoj i neodlučnoj, kao što je ona o Srdi Kapurovoj – djevojčici nedefinirane nacionalne pripadnosti, između trinaest i sedamnaest godina, zacijelo s istoka – nad čijim umorstvom, što se dogodilo u Zagrebu 2005. godine, započinje cijela ta graja Miljenka Jergovića (Zagrepčanina rođenog u Sarajevu 1966. godine, u svijetu trenutno najpoznatijega hrvatskoga pripovjedača). Da. Graja zagrebačka, “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”, samo zato što u hrvatsku metropolu Jergović postavlja scenarij događaja koji se prelijevaju iz tog umorstva poput golubova (i najcrnjih gavranova) iz šešira okretna opsjenara. I postavlja on taj slučaj upravo tu, zacijelo ne s namjerom da iskaže počast svome gradu po izboru, naprotiv. Ta je pripovijest na tom mjestu, vjerujemo, samo zbog Jergovićeva miroljubivog nagona, zbog njegova spontanog, dubokog prezira prema balkanskome ratu i onome tko ga je izazvao – neprijeporno Beograd i Zagreb, podjednako krivci.

Ovo je stoga zagrebački roman koji prema Zagrebu može sadržavati malo ljubavi. Ili u najmanju ruku bipolarnu emociju, s izraženom sklonosti prema mržnji više nego prema ljubavi… ili još bolje, budimo precizni, mržnja je to prema nacionalističkoj mržnji koju se toliko, in illo tempore, propagiralo iz tih gradova (Beograd i Zagreb… mi Talijani bismo rekli samo mussolinijevski Rim, zar ne?), to je dakle, oblik ljubavi, jer mržnja prema mržnji kao ishod može dati barem stanovit tip ljubavi (ponavljam: mi Talijani volimo Rim unatoč Mussoliniju. Tako i Jergović prema Zagrebu, ne odbacajući sve iza leđa, štoviše produbljujući polemičke teme prema toj metropoli i prema… onoj drugoj. Baš kao i prema pripadajućim narodima.)

Radi se dakle o naročitom čuvstvu, koje se tiče dva organa: srca i… jetre. Jer se traži poprilično jednoga i drugoga, da bi se živjelo i djelovalo između Srbije i Hrvatske – Jergović piše za naslovnice i izdavačke kuće obiju Nacija – ukazujući bez zadrške na njihove nedostatke i proturječja, jasno izražene u jedinstvenom europskom građanskom ratu koji se dogodio između 1945. i danas. A jetra su jednako tako potrebna i da bi se u naš ponajbolji govor prenio roman tolike višejezične profinjenosti – što je očigledna zasluga Ljiljane Avirović, njegove stalne prevoditeljice, koja se pokazala izvrsnom u prenošenju višestrukih registara i nijansi prisutnih u izvorniku, koristeći talijanski između onog čisto književnog i prepisanoga govornog, brižno dorađenog, nikada papirnatoga ili prašnjavoga, ni mladalačkoga i televizijskoga. Kirurški zahvat na otvorenom srcu, koji je pacijentu podario novi (itekako održiv) život.

No, vratimo se priči. Malena Srda Kapurova umire. Zločin, dakako. Ta hipotetska cigančica, pomalo mahnita, navikla plesati i pjevati nasred ceste između automobilskih sirena, 15. svibnja 2005. (na dan Duhova) bude zatečena zadavljena, u praznom stanu na zagrebačkoj periferiji. Istražuje to odjel za umorstva birokratske i besramne zagrebačke pandurije, tj. stari agent Neven Andrijašević te inspektor bosanskoga porijekla Lovro Babić. Taj drugi, pravi žbir, zapravo ne žbir, nego kvazipolicajac rekli bismo, koji kao “prvi koji ju je vidio mrtvu”, pred djevojčinim beživotnim tijelom “uplašio se i ukočio, nije mogao dati glasa od sebe, nego je tako stajao i kao opčinjen, kao neka sitna zvjerčica koju hipnotizira zvečarkin ples, gledao je u to lice” (str.73). Babić se, dakle, jogunasto baca na taj slučaj, svojeglavo i sitničavo istražujući u svim pravcima, ne uspijevajući izbjeći da bude i emotivno upleten.

Nakon par mjeseci – nastavlja priča – inkriminiran je i uhapšen stanoviti Ile Mažar, rođen 1981. godine, porijeklom iz Banja Luke, momak (nekadašnji matematičarski manijak: pripovijest o njegovu životu, ovdje do u tančine rekonstruirana, možda je najljepša od svih) koga istražitelj mora uhapsiti tragom svjedočenja stare stanarke, koja živi u zgradi u kojoj se zločin dogodio. Dotle, međutim, dok ga u zatvoru određen agent (mucavac) pendreči u pravilnim intervalima svakoga ponedjeljka, inspektor Babić shvaća da je slaba korist iznuditi bilo kakvu istinu, jer otkad je pretrpio lakšu povredu lubanje Ilin se život ”razlistao poput knjige, pa je svaki događaj imao po desetak mogućih, međusobno suprotstavljenih varijanti, a u svaku je Ile jednako vjerovao” (str. 159).

Pa ipak Babić očekuje da Ile, taj-osumnjičeni-već-ubojica (dnevne i tjedne novine od toga žive), vejrodostojno i neopozivo prizna. U ćeliji ga suserće svakodnevno a dotle živi, bavi se svojim tricama rekli bismo, a stvarno ubacujući u pripovijest, rekonstrukciju životâ u Ilinu životu – i u životima brojnih drugih ljudi koji se pojavljuju u romanu – i koji iz njega proistječu, često bolno obojeni. No i taj inspektorov život nije uvijek ugodan… prema tome… prema tome on prisustvuje strašnoj agoniji nećaka Davida (oko deset godina, talentirani violinist koji obećava). I tako dalje. Ukratko, uspijeva živjeti taj samotnjak, svadljivac, idealist Babić – glas važan ali nikako, oprez, nikako središnja os romana: više nam se čini danteovski Vergilije – makar nastavljao jednim okom gledati naokolo ne bi li pročisito istinu. Jer on, u stvari, ne vjeruje previše u Ilinu krvinju, no kako s vremenom iščeznu druge piste, ne bi znao na kojeg drugog kandidata zaigrati.

Pa dobro. Nagrađujući njegovo tvrdoglavo, sentimentalno zalaganje, istina u svakom slučaju stiže inspektoru Babiću. Ili, više od svega, rekli bismo da isitna – poluistina? – o slučaju Srde Kapurove, stiže na kraju romana samo zahvaljujući ostvarenju autorova nacrta. A taj se sastojao u tome da pripovijeda potiho, sarkastično, pseudokroničarski, ali ipak stalno epski, homerski, o nedaćama koje Slučaj nameće zagrebačkome mikrokozmosu, kojemu autor, volens aut nolens, pripada. Zbrka pojedinačnih, obiteljskih, političkih pripovijesti o ljudima koje je iskorijenio Slučaj (ili Mars?) sa staza, iz četvrti, malih mjestâ, vjerâ, narodnosti i profesijâ te ih, po istome bogu, iznova postavio na druge staze, u druge kvartove, profesije, religije, nacije. Duše isprepletene. Važne. Duboke. Silna homerovska i

gaddijanska struja (roman Spoznaja boli sa svojim flashbackovima), na način Edgara Lee Mastersa. Čak i više, usudio bih se reći, naslijeđe Gogolja (Petrogradske pripovijesti. Bilo bi previše očekivano uplitati Ivu Andrića, zar ne?).

Fascinantna i tragična koralnost djela Srda pjeva, u sumrak, na Duhove plod je nazaustavljiva nagona da se u jedinstveno tijelo stope biografije pojedinaca-korifeja i prošlost mjestâ-scenarijâ, međusobno prerazličiti a geografski ipak jedni naspram drugih, da bi mogli suosjećati samo jednim udarcem, sveopće ljudsko stanje, da svako mjesto preobražava u moru, a svaku moru u mjesto.

I to nije sve.

Svaka priča, u pravilu, vodi nekoj drugoj priči, ali čita se o Boži Labašu, lijenom i genijalnom centarforu Borca iz Banja Luke, o Svjetlanu Andrassiju promijenjena imena, o Tomi Wachi, barmenu i vlasniku jazz-kluba Srčeko u Zagrebu, pa još i o vojniku velehrvatu Benitu, te o retardiranom bratu Mirkecu, istinskim rasovima u kvartu, da bi se stiglo do autorove ključne točke, samo njegove, vjerujem: bol postojanja i duboka snažna volja da je se oslobodi – te boli – a da se pritom ne mora odreći same egzistencije; ili još bolje: održati apotropejski ritual protiv bolesti od Povijesti, spašavajući priče. Žrtvovati Fatumu/Slučaju Povijest za iskupljenje života svakog pojedinog čovjeka. Drugim riječima postići oslobođenje od boli, nasilja, jednom riječi od rata koji prožima svakog oca, majku i sina koji pripadaju svim tim nesretnim pustopoljinama, a u konačnici cijeli ljudski rod – čija je narav ta da gaji mržnju žaleći se na nju, osjećajući njenu prisutnost, a vladati se analogno prema ljubavi. U proturječju, dvostrukosti, ludilu svih nas, izvorištu svake književne priče kao i svakog zemaljskog života.

A sve zajedno, poljupci i boli, draž su i nevolja Jergovićeva romana – ukoliko, dakako, slavljenje glupe ljudske autoreferencijalnosti može postati umjetničko remek-djelo en sense classique… no to je moja dvojba koja se tiče svjetovne umjetnosti općenito a one moderne naročito. A imao bih još jednu dvojbu: može li Srda pjeva, u sumrak, na Duhove postati remek-djelo svjetske književnosti?

Što se tiče zadnjega pitanja, trenutno bih se rado izvukao odgovarajući s ne bih znao: prije svega zato što nemam povjerenja u današnjeg čitatelja, ali i zato što ostali romani ovog autora (primjerice Dvori od oraha, izd. Scheiwiller, Milano 2006.) stavljaju sadašnjost u nesigurnu poziciju – u svakom slučaju zadovoljavajući, pun, bujan, dubok, istinit, stilski neimitabilan, a i uvijek iznova plodonosno čitljiv. Dozvolite mi da kažem još i ovo: roman zahtjevne (i uspjele) konstrukcije, gdje sve niti uvode u nešto toplo, živahno i pulsirajuće kao čovjek i u čemu svako ljudsko biće ostaje jedinstveno, portretirano, duboko uklesano u mramor. Ljudi, kažem, a ne likovi u ovom književnom djelu širokoga daha, ali na sreću izvan globalizacije. Djelo filigranski rađeno vlastitom rukom čovjeka koji je u stanju ublažiti dramatičnost elegantnom literarnom tankoćutnošću čak i neizbježno prisutne situacije kada se zateknete da hodate po oštrici stanovitih preosjetljivih tematika (to jest etički osjetljivima pa podsjećam na prvo poglavlje Lazar, posvećeno razmišljanjima čuvara Lazara Hranilovića u mrtvačnici gdje počiva Srda).

U svakom slučaju ne, ovo sigurno nije suvremeni talijanski roman: nakladničko-uredničko čedo što ga je neprimjereno potpisao netko od tolikih replicirajućih lutaka ili neki egzibicionist alfabetski pervertit poput tolikih naših narodnih heroja (a ja sam osjećao potrebu za proživljenim, zanatskim pismom, prožetim poezijom i jedrom poput nje, presit iznakažena, umorna i jadna talijanskoga montažnoga lanca, gdje je autentično samo ne imati što reći, dapače paradoksalno obavezno, u neprestanoj imitaciji inozmenih autora ili pseudointelektualističkih egzibicija bolesnih kasnoimperijalističkih perverzija. I neću spominjati imena, to je na vama).

Elem, značajan roman svakako, roman remek-djelo ne bih znao. Remek-djelo je zasigurno naslov izvornika Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, koji mi je stalo prevesti Srda canta, nel crepuscolo, al dí di Pentecoste. A remek-djelo je, samo po sebi, pisati posve osobno i životno, makar opisujući na tone smrti i nasilja – osim toga boraveći u u celofan umotan i ugašen okoliš kakav je onaj današnje Evrope, birokratsko-gospodraskom entitetu zatvorenu u emocionalnu gluhoću prema bivšoj Jugoslaviji, kao i “flaširanu” u književno kritičarsko sljepilo koje joj priječi da gleda s onu stranu moderniteta (Jergović je, pogleda li se bolje, antimoderan autor, po narativnom ritmu s početka dvadesetoga stoljeća, tek malčice ublažen simbolikom iz sedamdesetih i osamdestih godina: nemoguće je to ignorirati).

Na kraju ću si priuštiti dvije povlastice: zadnju tvrdnju i jedno retoričko pitanje. Prvo je uvjerenje da se Jergovićeva djela, sva bez razlike, moraju uspoređivati samo s Poviješću europskih književnosti (osobito u segmentima koji se tiču pripovjedne proze u uskom odnosu s govornom, bajkovitom novelističkom tradicijom i – više-manje pseudobiografskom), ne i s literarnom aktualnošću. Drugo zvuči kako slijedi: ali što je trebalo bojiti sve u noir, ili barem u sramotno žuto, imajući na umu strukturalnu vjerodostojnost humane potke toga romana i ustanovljena očigledna autorska namjera da igra na sve što može ispasti super-krimi? (Ali zaključujem tako samo zato što mi je u cijelom romanu možda promaklo metaforičko značenje Srde Kapurove i njezine smrti).

U Ljubljani 24. siječnja 2012.

01. 05. 2012.

Freelander – Karlo Adum – Volvo

Miljenko Jergović,
Freelander,
Zandonai, Rovereto 2010.

Riječ prevoditeljice

Piše: Ljiljana Avirović

Preveo Tvrtko Klarić

Jergović je vrlo obrazovan autor, dobro poznaje moderne klasike svjetske književnosti, a ipak snažno okrenut normi vlastita kreativnoga duha, svoga pripovjedačkoga limesa. Limesa sebi nametnutoga do mjere da ponekad zbunjuje književnu kritiku. Njegovo istraživanje različitih književnih žanrova, spojeno s prodornošću pogleda na vlastiti narod, nerijetko naglašeno kritičkoga, ujedno je i izazov sebi samom, a često i provokacija, kao kad u podnaslovu definira „novela“ ono što je svima pravi pravcati roman: slučaj je to s Volga, Volga ili Buick Rivera. Ili kad, polazeći od dramatičnoga događaja – umorstva cigančice Srde u Srda pjeva, u sumrak, na Duhove – uslijedi račvanje u sedam različitih priča, prividno zasebnih pripovijesti, ali u konačnici mudro povezanih u zaokružen roman.

U ta tri romana – ili “novele”, kako sam kaže – Buick Rivera, Freelander i Volga, Volga Jergović istražuje odnos čovjeka prema vlastitom automobilu, tema koju je lako definirati ali teško transformirati u romansiranu poeziju. Taj automobil i njegov vlasnik uzdižu se do simbolâ povijesnoga pamćenja nekadašnje Jugoslavije, pamćenja čiji je Jergović vjerni čuvar. Perom pisca i budnim okom istinskoga sineasta oslikava povijest, psihologiju i identitet jugoslavenskoga čovjeka. Uspjeh filmske transpozicije romana Buick Rivera,, u režiji Gorana Rušinovića – nagrađenoga na festivalima u Sarajevu i Puli – može biti, svi se tome nadamo, nagovještaj uspjeha za niz od tri predviđena filma prema istoimenim romanima iz “trilogije o automobilima”, upravo kao u ponajboljoj tradiciji velikih “modernih-klasika”.

Ovdje automobil postaje alter ego svoga vlasnika.

Da je tkogod sreo Hasana Hajdura, junaka u romanu Buick Rivera, u Toeldu, Oregon, toga proljeća koje je kasnilo propupati, kada naokolo nije bilo nikoga, jer tko bi na minus dvadeset hodao okolo i gledao što svijet radi, zakleo bi se da taj čovjek svog srebrnog Buicka Riveru, prva serija iz 1963,voli više nego što muškarac voli auto, vjerojatno nema djece i sasvim sigurno rođenjem nije iz Oregona; vidio bi i upoznao čovjeka iskorijenjena iz njegove Bosne, s prtljagom prepunom nostalgije, zajedno s njegovim sunarodnjakom Vukom Šalipurom. Hasan i Vuko: sinovi iste zemlje, tek jedan musliman a drugi pravoslavac. Taj sugestivni susret različitih sudbina i imena ujedno je odgovor na pitanje koje tišti Jergovića novinara: zašto se vjeruje više onome tko priča bajke (Vuko) nego onome tko očajnički živi vlastitu iskorijenjenost (Hasan) a osjeća iskrenu ljubav prema izgubljenoj Domovini? Stara “američka dama”, model iz 1963., je simbol, ili metafora, Hasanova duha, njegova tragičnog siromaštva i njegove želje da se vrati kući. Iza maske tih dvojice minornih junaka glas je pisca koji se neprestance pita što je istina a što laž. Istina i laž, maestralno utjelovljene u dvojici protagonista, navode čitatelja na razmišljanje o njihovoj univerzalnosti, o njihovim neprijepornim kraljevskim ulogama u ovom našem svijetu.

Vologa, Volga je posljednji roman u sagi o čovjeku i njegovu automobilu. Naslov priziva u sjećanje glasoviti sovjetski automobil, san dohvatljiv samo malobrojnim odabranima i strogo vjernima režimskome pravovjerju, a istodobno i pjesmu o rijeci Volgi, dobro znanoj i na zapadu. Upućuje na vrijeme socijalizma sovjetskoga pečata, pa je i simbol, možda, komunizma koji se nikada nije ostvario, ni u Sovjetskom Savezu a ni u pograničnim zemljama, naročito ne na političkoj razini. Upućuje na vrijeme u kojem pukovnik jugoslavenske vojske, stanoviti Uzelac, Srbin i vlasnik te Volge, odluči prodati Dželalu Pljevljaku, Bosancu a k tome još i muslimanu vjerniku, objašnjavajući razloge zašto je odlučio rastati se od tako žuđena dragulja a u isto vrijeme modela vjernosti ideji socijalizma, koju je nakon glasovita Titova niet Staljinu spopala kriza. Poraz ili oslobođenje? Kupac će koristiti crnu Volgu gotovo isključivo da prevali tih sto i šesnaest kilometara između Splita i Livna, kamo odlazi svakoga petka u džamiju na tjednu molitvu.

Još jedno sučeljavanje dvojice glasovitih likova, još jedno istraživanje o svakodnevnome životu u toj tako kompliciranoj zemlji koja se zvala Jugoslavija.

U Freelanderu, drugom djelu po redu pojavljivanja u toj trilogiji, protagonist je stari nastavnik iz Zagreba, koji je kao dijete morao napustiti rodno Sarajevo, kamo će se vratiti kad mu je za leđima skoro cijeli život. „Freelander“ je u stvari on, čovjek bez domovine, netko tko je ni odavde ni odande, netko tko je iskorijenjen, o kome funkcioneri filijale jedne švicarske banke u Austriji nisu u stanju ustanoviti čak ni porijeklo, on je Niemand, netko-nitko. „Domovina je“, veli Jergović u razgovoru od prije više godina, „nešto prilično nečasno i vrlo okrutno“.

U slučaju romana Freelander, Karlo Adum je upravo taj komu je uskraćeno to nečasno i okrutno, upravo Freelander. Ali Freelander je i ime automobila. Trostruki odnos Freelander-Karlo Adum-Volvo uzdiže se do alegorije protagonistovih muka. Profesor Adum posjeduje Volvo, znak blagostanja dosegnutoga u Jugoslaviji sedamdesetih godina prošloga stoljeća, stabilnosti i kvalitete života, kojih se on, dobričina s ljevice i nastavnik povijesti u srednjoj školi, ni u kom slučaju ne namjerava odreći. Ali u tom dosegnutom blagostanju nešto škripi. Sedamdesete godine prošloga stoljeća bile su godine dosegnutih izvjesnosti i neizvjesnosti iza ugla. Sada su nam te neizvjesnosti pred očima.

U tajnovitu telegramu pristiglu iz Sarajeva, gdje se Karlo ne pojavljuje skoro već pedeset godina, javljaju mu da bi mogao postati nasljednik omražena strica, očeva brata. Taj telegram postaje polazište duga protagonistovog ispita savjesti, potiče ga da krene na put, ali je to istodobno i uzrok njegovoga kraja.

Osim što je vješt pripovjedač, u ovoj i svim drugim svojim knjigama, Jergović je i profinjen kritičar, sociolog i lingvist. Prilično rugalački izjavljuje, primjerice, da je svoj roman Ruta Tannenabaum napisao na bosanskome, hrvatskome, srpskome i crnogorskome. Istina je, njegov leksički odabir često se oslanja na suptilnu značenjsku razliku između riječi jezika koji se nekoć zvao “srpskohrvatski” ili “hrvatskosrpski”; srpski izraz krst i onaj u hrvatskom križ razlikuju se grafijom i izgovorom, ali i jedan i drugi znače “križ”. To leksičko bogatstvo pisac vješto koristi u stvaranju likova različitih narodnosti i vjerâ, stilom i pripovjedačkim postupkom nikada lišenih istančane ironije. Igra lingvističkih razlika nastavlja se i u duboko promišljenu odabiru imenâ.

Istom pažnjom prema svemu što je neobjavljeno a istodobno je podložno bizarnim tokovima i utocima povijesti, ne samo na lingvističkoj razini, već i na onoj kulturalnoj, u Freelanderu autor se zabavlja istraživati pojavu zbog čega današnja mladež, rođena devedesetih godina prošloga stoljeća, zahiri slušajući novu narodnu glazbu, hrvatsku i srpsku, te odlazeći u lokale gdje odjekuju samo melodije takozvanoga “turbo-folka”. Na pitanje neizbježnoga novinara o razlozima te pojave, mladi lakonski odgovaraju: jer se zabavljamo. To je cool.

Karlo Adum već ostario, razumije mladež, njihov ukus, njihove nakane, ali mu je teško shvatiti zašto je njegov život bio ono što on nikada ne bi želio da bude, zašto se osjeća promašenim. Krivi su, kao i uvijek, otac i majka, okrutna Historija, Historija o kojoj on, usprkos svemu, predavao u školi.

01. 05. 2012.

Ausvajsi i Dadaizam

Teofil Pančić:
Stanica fantomskih vozova
Kulturni centar Novog Sada 2011.

Piše: Vladimir Pištalo

Predgovor knjizi

________________________Krov je pao preko nas ali nismo ga ni takli
________________________Glavama
_______                 __   ______Ti i ja
___________                   ______________________Darko Rundek

*

Uvodnici se uglavnom pišu zaradi pohvale. Ja ću napraviti izuzetak. U ovom uvodu optužiću Teofila Pančića da je – esejist meka srca. Taj dobrodušni esejist se obraduje kad ima šta da pohvali. Iz uverenja da su neki krediti previše veliki da bi se tek tako potrošili on nas podseća šta je svojevremeno bio Bogdan Tirnanić. Kaporove stare knjige ga ganu kao nekada. Zanemaruje Canetovo kandilanje. Ni Minimaksu, pred kraj ogrezlom u estradnom vampirizmu, nije zaboravio da je jednom [Uvek nedeljom! Nikad subotom!] bio živi glas među mrtvim glasovima.

U Teofilovoj mladosti, jezik je asfaltirao livade. Živi govor su koristili samo neozbiljni ljudi na margini medija. Ti glasovi su bili ozon. Teofil Pančić je maštao da ga iz sivila probudi sopstveni krik, praćen gitarom koja zvuči kao pas kad se češe, zamantanim saksofonom i izdevetanim bubnjevima. Ispostavilo se da će svoj krik morati da izvede perom. Podozrevam da je autentični mladić svaku umetničku veštinu smatrao potencijalnim kompromisom i da je čak i Tomasa Mana čitao sa malim osećajem griže savesti…

– Šta ćeš, moram– slegao on ramenima prema ogledalu – zbog obrazovanja.

Morao je sve da čita jer je rastao pod snažnim uticajem kafanskog enciklopedizma, od Marinkovićevog Maestra i njegovog prototipa Tina Ujevića do narečenog Bogdana Tirnanića. Teofilovi uzori su bili boemski humoristi i [tajni] vorkoholici koji su “znali bez truda”. Oni su prezirali verbalne lozinke i išli pravo u centar stvari. Upravo Bogdan Tirnanić mu je mogao dati savet koji je Aleksandar Dima Otac da Dimi Sinu:

– Pisac nema luksuz koji imaju profesori. On mora da uči celog života.

Benevolentnost Teofila Pančića, koja je dosad prolazila nekažnjeno, može se uočiti na tri nasumična primera: 1. Taj dobronamerni kritičar slavi čudesnu snagu Bate Stojkovića, nezaboravnog upravo u ulogama očeva; 2. Rastužuje se zbog odlaska ranjive glumice, operisane od smisla za lični interes – Sonje Savić; 3. Ganuto prati intergeneracijske tragedije kojima se vraća Biljana Srbljanović: tu razumevanja nikad neće biti. Samo neka trapava ljubav.

Dobronamernost Teofila Pančića, koju smo se ovde okupili da osudimo, ne iscrpljuje se time. Kod Šabana Bajramovića s razlogom oseća prisustvo nečeg velikog. Uočava kontinuitet između tamburaške Bačke i rokenrol eksplozija Exita. Raduje se skromnoj, a u stvari divnoj, pedesetogodišnjici programa “Randevu sa muzikom” Radio Novog Sada. U povratku redova vožnje njuši povratak normalnosti. Sa entuzijazmom hvali čvrstu depresivnost borske grupe Goribor. Voli kad Zograf otkriva male Amerike u svetu koji je tajna.

*

Istovremeno Teofil preuzima odgovornost za svoj svet. On se stidi ružnoće do te mere da se čudi što gledaoci ne istrčavaju sa nakaznog filma, povraćajući. Ismeva neizlečivu nevažnost plagijatora koji misle da će njihovo Ništa postati Nešto ako ga prevedu na engleski. Misli da je verovanje u Deda Mraza zrelije nego verovanje u Reality Show. Uopšte, osuđuje svaku nesuvislost i negledljivost.

Tomas Man je rekao da uz verovanje ide mnogo neverovanja i da čovek ne može verovati u istinu ako veruje u zabludu.

Nekad se pitam kako Teofilu nije dosadilo da književnim mačem odbija udarce protiv logike? Kako se nije umorio da gluvima šapuće i ćoravima namiguje? Kako nije posumnjao da će razum najzad kao Snežana ispljunuti otrovnu jabuku i probuditi se. Zar ne zna da je Maksim Gorki negde napisao:

Za seljaka je razum kao razvratna žena, majstorije zna a dušu ne miluje.

U ovoj knjizi, autor je na par mesta ironično pomenuo svoje “sentimentalno vaspitanje.” Ja mislim da se on uopšte ne šali. Identitet je sentiment! Desničarska propaganda svuda na svetu nastoji da spreči razmišljanje osećanjem. U borbi za razum, ne mogu se uvek pokazivati osećanja. Odisej mora staviti kudelju u uši. Zato pozdravljam činjenicu da je ova knjiga delom sentimentalna.

Na primer?

U Deronjama autor vidi toliko beznačajne suvenire da bi se čovek tu rasplakao od neke beznadne miline i žalosti samo da ga nije sramota odsveta.

*

Kao kolektivna žrtva eksproprijacije sećanja, Teofil Pančić smatra zaborav – đavoljom rabotom.. On pamti paleozoik sedamdesetih godina sa skulpturama od kose i kragnama do vakcine. Jednom je primetio da je to bilo vreme kad su i bedževi bili sumnjivi. Drugi put nam je poverio da su te godine bile bolje nego što smo zasluživali. On svoju etničku očišćenost ne bi tako nazvao i insistira da nije izgubio nijednog zagrebačkog prijatelja. On sam bira reči koje koristi. On misli da Jugoslaviju lako mogu izbaciti ispod kože ili hulje ili lažovi. To dete Jugotona, uspavljivalo se uz zujanje reklame Jugodrva – čiji je zuk zvučao kao hrkanje staklenog insekta. Snimao je Nika Kejva preko koračnice “Pešadijo, pešadijo”. Da li je imao život ili živote?

Tridesetog decembra 1991. poslednji put zaključao svoj zagrebački stan na 13 spratu.

– Ajjjjj…jjjednog dana nema me da nikada ne dođem…

Od tada se u izvesnom smislu nalazio nužno na pogrešnom mestu, što ne bi bilo strašno kad bi postojalo neko ispravno mesto.

Osjećam da lutam kroz terase svijesti.

Od tada – šta je dom? Jesu li to mesta koja promiču pored prozora autobusa, mitski Sivci, Crvenke i Kljajićeva [naročito Sivci]? Ili je domovina mali svetlucavi i vertikalni “unutrašnji grad” koji nastanjuju najbolji i najrazbarušeniji duhom.

Grad ili gradovi?

*

I pre raspada Jugoslavije točkovi su kloparali pod Teofilom i njegovom porodicom. U nekim od gradova on je želeo da ostane. Al sudbina želje nejma – što kaže narodna pesma. I nakon što se nije desilo ono što se moralo desiti, a desilo se ono što nije smelo, Teofil Pančić je ostao na nogama – koje se kreću.

Ostao je na nogama i kad je grad udarao po dušama, kad su padali psihološki oslonci, i kad su njega i oca skidali sa autobusa na hrvatsko-bosanskoj granici, kad je ožalio očev odlazak na terasi u Mišarskoj [onom trapavom ljubavlju, koju je pomenuo pišući o Srbljanovićki]. I kad je očevo ime vaskrsavalo na spisku stanara u Pirotu i na usnama ciganskih muzičara iz Deronja, i kad je u vunenim čarapama prodavao novine, i kad je kradom pogledavao na prozore bivšeg stana u Zagrebu. I kad su pljuštali udarci protiv logike. I pod onim šipkama je ostao na nogama. Inače…

*

Za našeg vakta promenili smo – na priliku – tri politička sistema. U svakom su branioci mrtvih reči insistirali da im predočimo obavezne reči kao ausvajse. U socijalizmu je lozinka bila: pošast anarholiberalizma a odgovor: miroljubiva koegzistencija. Kod Miloševića je lozinka bila: vekovna ognjišta a odgovor: takozvana međunarodna zajednica. Danas je lozinka : marketing [nešto što Teofil naziva Vudu veštinom], a odgovor: pozitivno spinovanje.

Teofil Pančić ni u pluskvamperfektu, ni u perfektu, ni u prezentu nije mislio da je nešto izrazio ako to nije izrazio interesantno. Kad smisli reči u električnim kombinacijama, on ih samozadovoljno izloži u kurziv, kao sveže ostrige u peršunu i ledu, u izlogu restorana.

Na pamet mi padaju: suveniri niotkud.

Branioci zadatog jezika nikad ne misle da je ova vrsta šaljivosti šaljiva. Oni se uvek ljutnu na nekooperativnog pojedinca. U vazduhu visi njihova neizgovorena pretnja: A da ne misliš ti da ovo naše nije obavezno? Da ne misliš ti možda da smo mi budale? Odgovor na to interesantno pitanje mora biti dadaistički:

– Da! Da!

*

Pošto mi trenutno ne pada na pamet ništa originalno, izjaviću nešto ordinarno, po suštini i po formi. Naime: U svojim književnim radovima Teofil Pančić koristi humor

[Kad su to isto rekli za Robertsona Dejvisa, on se požalio: Kao da ga ja sebi u potaji ubrizgavam!?] Meni je najsmešnije kad neke tetke sa hladnim trajnama zalutaju u autobus za Exit pun rokera. Tim tetkama je dublja od nade bila zebnja: da su s njima u autobusu ne samo besprizorni lakomi na njihov novčanik već možda i manijaci, lakomi na njihovu čednost. Eto šta je smešno meni.

A vi vidite šta je smešno vama.

*

Sigurno ste, kao i ja, primetili da Teofil Pančić stalno nešto čita, sluša koncerte, ide na mesta gde se, božemeoprosti, “relativizira pozorišna iluzija”. Možda vam je palo na pamet: Kako mu ne dosadi tolika kultura? Dosadila bi i onim babama u bundama što se tope na pozorišnim premijerama. Kako ne dosadi njemu?

Hm.

Kultura je za Teofila dom.

Dovoljno je da ovaj vilozov i vantasta otvori vrata i da izađe iz žalosnjikavog pejzaža, zgusnute depresije, iz kolotečnog ništavila, karakušljivosti i dvostrukih mrtvouzica u – mjesta magične preobrazbe, u film, u muziku. To je svet koji postoji za one koji hoće da postoji, a Teofil je uvek hteo.

Kultura ne služi samo za umiljenije ljepodusima nego je praktična inspiracija za odoleti životu i za na strašnu mjestu postojati.

Ona je dom.

Teofilov dom je i u jeziku koji dele i množe Srbi, Hrvati, Crnogorci i Bosanci. Dom je stanje duše. Ploče i knjige pripadaju jedne drugima. Države se drugačije zovu ali ljudi su isti. Lična i alternativna tradicija je tanana mreža emocija, uspomena, simbola, momenata. U nju ne ulaze žargon i zaborav. Nju, i u ovoj zbirci eseja, Teofil Pančić potvrđuje kao svoje legitimno nasleđe.

12. 01. 2012.