Pogovor njemačkom izdanju Sarajevskog Marlbora

Piše Daniela Strigl

Prevela Cecilija Toskić

*

Razbijeno ogledalo

Opsada Sarajeva, započeta 1992. ofenzivom Jugoslovenske savezne armije, okončala se 1996. godine. U gradu, nekada modelu multietničnosti , u kojem su živjeli Bošnjaci muslimani, Srbi pravoslavci i Hrvati katolici, od kulturnog naslijeđa Habsburgovaca, koji su Bosnom i Hercegovinom upravljali od 1878. do 1918. godine, jedva da je išta ostalo, čak i u doslovnom smislu: 35.000 kuća je razoreno (po snimanju stanja u jesen 1993.), 11.000 ljudi iz svih etničkih skupina izgubilo je živote. Nakon Daytonskog mirovnoga sporazuma u novembru 1995. najveći broj bosanskih Srba napušta Sarajevo u strahu od bošnjačke odmazde. Opsada Sarajeva bila je nešto kao izlog bosanskoga rata, izazvanog proglašavanjem nezavisnosti (bošnjačke) “Republike Bosne i Hrcegovine” od savezne jugoslavenske države u martu 1992. Bošnjačko-hrvatske gradske četvrti bile su opkoljene srpskim jedinicama. Iako je vojna nadmoć napadača bila neusporediva, uspjeli su zauzeti samo dijelove grada u kojima su prevladavali Srbi

U Sarajevu i oko njega operirale su tri od njihovih tadašnjih matičnih zemalja (Jugoslavija, Hrvatska te Bosna i Hercegovina) podržavane neprijateljske vojske. S okolnih je brda grad s jedne strane bio izložen topovskoj paljbi i granatiranju, s druge su ga strane terorizirali (srpski) snajperisti koji su djelovali u samom gradu. Dramatična situacija u Sarajevu pokazala je “Zapadu” realitet rata za civilno stanovništvo. Suosjećanje međunarodne zajednice s ljudima u opkoljenome gradu pojačalo je pritisak na SAD i NATO, koji su zračnim napadima na srpske položaje promijenili odnos snaga te prisilili ponajprije Beograd, u liku Slobodana Miloševića, a zatim i “Republiku Srpsku” s Pala da sjednu za pregovarački stol.

Nezaboravna je umjetnička intervencija Susanne Sontag: ona je 1992. u Sarajevu uprizorila Čekajući Godota Samuela Becketta. Ono što je ona željela da bude doživljeno kao čin solidarnosti, mnogi su osudili kao egocentričnu promotivnu akciju. Principijelnu kritiku izrazio je Jean Baudrillard svojim tekstom “Bez sažaljenja za Sarajevo”: intelektualci poput Sontagove žele kompenzirati gubitak zbilje vlastite kulture posuđivanjem krvave stvarnosti na Balkanu. U stvarnosti nisu slabi oni koji se nalaze u okruženju, nego pomagači koji se smatraju superiornima: Sarajevo je “pakao, ali u neku ruku hiperrealni pakao koji su zamorne medijske i humanitarne aktivnosti učinile još hiperrelanijim, jer ga stav cijelog svijeta prema njemu čini još nerazumljivijim”.

Svezak priča Miljenka Jergovića Sarajevski Marlboro objavljen je 1994. dok je opsada Sarajeva još trajala, ali je autor kao bosanski Hrvat već živio u Zagrebu. Naslov aludira na bosansko-američke odnose, budući da navodi lokalnom pušačkom ukusu prilagođenu inačicu marlbora “dizajniranu” od strane stručnjaka Philipa Morrisa. O tome se radi u jednoj priči koja govori o američkoj nesposobnosit da događanja u balkanskom ratu sagleda drugačije nego kao kliše.

U izdavačkom je katalogu prvo njemačko izdanje priča bilo najavljeno jednim odlomkom koji je u knjizi potom izostao. Opisivao je improviziranu filmsku projekciju u okruženom Sarajevu. “Medijski štakori” iz cijelog svijeta prisutni su u traženju “bizarnog” te reflektorima prekidaju Monty Paythonov film kako bi sirote stanovnike snimili pri gledanju. Tako je u osnovi svaki pogled na Sarajevo voajeristički te svaka priča o bosanskom ratu pored literarnog ima i kroničarski značaj. Priče Miljenka Jergovića, međutim, zaslužuju biti čitane u prvom redu kao literatura.

Jergović, rođen 1966. godine, kao autor započeo je s pjesmama, a smisao za poetske detalje prozaične svakodnevnice, za puno malih opažaja iz kojih nastaje nešto kao atmosfera karakterizira i njegove pripovjedačke tekstove. Neiskusan Jergović nije bio nikad. U Sarajevu (i kasnije u Zagrebu) radio je za tjednik Nedjeljna Dalmacija koji danas više ne postoji, vodio je kulturnu emisiju na lokalnoj televiziji, pisao o politici, filmu, rocku i crtićima, ne samo za bosanske i hrvatske novine, nego i, rano, za njemački feljton. Poslije dugogodišnjeg rada u satiričnom splitskom tjedniku Feral tribune koji je prestao izlaziti 2008. godine, danas piše kolumne za (lijevo orijenitirana) liberalna glasila Globus i BH Dani.

Sarajevski Marlboro bila je Jergovićeva prva zbirka kratkih priča i odmah ga je učinila poznatim, jednako tako razbio je i jezične granice koje autor za sebe nikad i nije želio definirati na način na koji su to činili hrvatski nacionalisti koji su srpskohrvatski suzili na hrvatski, a bosansku su inačicu zajedničkog jezika željeli vidjeti očišćenu od turskog sedimenta. Kada je Jergovića jednom strani prevodilac upitao koji jezik da navede kao jezik originala, rekao je da mu je svejedno.

Kao svi uistinu veliki autori, a mi ovdje govorimo o jednom koji će uskoro biti uvršten u krug kandidata za Nobelovu nagradu – M. Jergović kratkim koracima mjeri mikrokozmos uskoga područja svoje domovine, krećući se istovremeno koracima od sedam milja u pravcu svjetskih vrijednosti. “Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je okolo zemaljske kugle” – kaže se u priči Grob. Regionalni način čitanja i propitivanje condition humaine međusobno se ne suprotstavljaju, naprotiv. Tu se ništa nije promijenilo nakon što je Jergović 1993. preselio u Zagreb – ostaje vjeran Sarajevu, gradu svog rođenja, i Bosni kao realnom i imaginarnom prostoru: “U životu ne postoji druga domovina”. Slika Sarajevskog Marlbora, koji povezuje začin domaćeg duhana s globalnim pušačkim standardima je, kako je rekao njegov bosanski kolega, pisac Muharem Bazdulj, idealna metafora za Jergovićevo pisanje, a to vrijedi i u vremenima u kojima je uživanje duhana izgubilo svoju nedužnost.

Za umjetnika proze Jergovića mala je forma, kratko pripovijedanje i naročito kratka priča koja munjevito osvjetljava jedan odlučujući dio života, brzo postala znak prepoznavanja. Zajedno s autorovom kosom, kako je primijetila slavistkinja Miranda Jakša po Jergovićevim portretima na brojnim knjigama, duže su postajale i njegove priče. U Mami Leone(njem. 2000.) Jergović je pored ciklusa sa snažnim autobiografskim pričama iz djetinjstva, postavio red samostalnih priča. Slijedi Jergovićev prvi roman Buick Rivera (njem. 2006.), koji je on, dakako, u originalu oprezno nazvao “novela”. Priča o dvojici bosanskih iseljenika koje povezuje automobilska nesreća na američkom tlu u Toledu, Oregon, te ih konfrontira s njihovom prošlošću, odigrava se neminovnošću grčke tragedije. Pored satiričnog razmatranja američkog “Way of Life” nakon trauma 11. septembra i sve komike koja leži u duelu između Hasana “dobrog” Bošnjaka i Vuke “zlog” četnika, provlači Jergović gorki, smrtno tužni rezime elastičnosti savjesti. Riječ “genocid” Vuko, neodoljivo šarmantni nasilnik, ne želi čuti: “Mi se nikad nismo mrzili kako se ovi ovdje mrze. Mi smo samo raščistili nesporazume.”

Svojim, na njemačkom 2008. godine objavljenim Dvorima od oraha (u njem. prijevodu Opus Magnum Das Wallnusshaus) stvorio je Jergović apsolutnu opreku kratkoj formi: orijentalno opulentni obiteljski epos, uistinu stoljetni roman koji je zategao luk između Dubrovnika i Sarajeva, između mora i planina, između monarhije i građanskog rata neposredne prošlosti koji se s užasom citira samo kao kraj. Dvorima od oraha otvara Jergović svoje prirođeno područje istraživanja, prostor sjećanja Jugoslavije sa svim političkim zbrkama, svim strahotama stoljeća, ali i sa svim seizmičkim krivuljama pop-kulture, s međunarodnom publikom, koju ne uči samo strahu, nego i čuđenju.

Pri tome ključna djela zapanjujuće produktivnog pisca na njemačkom jeziku još i ne postoje: kao lirska zbirka Hausmajstor Šulc (2001.) za koju je, nagradama sviknuti autor, dobio Premio Napoli ili roman Ruta Tannenbaum (2006.) u kojem Jergović kroz sudbinu jedne židovske obitelji prikazuje postupno osvajanje Zagreba od strane duha hrvatskog fašizma Pavelićeve ere, jedne do danas tvrdoglavo prešućivane strane nacionalne povijesti. Za tu je knjigu Jergović u Tuzli primio nagradu Meša Selimovic – onu, koju je bosanski grad nazvao po svom čuvenom piscu i sinu te za koju, u nacionalno naglašeno pomirljivoj namjeri, konkuriraju pisci “srpskohrvatskog” jezika iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne. Baš kao njegovog bliskog zemljaka, Ivu Andrića, autora djela Na Drini ćuprija i dobitnika Nobelove nagrade 1961. god., Jergovića se s pravom ne smatra samo bosanskim ili hrvatskim, nego “jugoslavenskim” piscem u onom nekadašnjem smislu.

Na početku ovog impozantnog razvoja stoji, dakle, Sarajevski Marlboro, prvijenac kao majstorsko djelo, koje je u međuvremenu prevedeno na deset jezika . O pričama koje pripovijeda jedan eglen-efendija ovdje govori “Izetovim pričama nikada nije bilo kraja, kao što kraja nema ni vremenu, onome koje je prošlo i onome koje dolazi, no one nikada nisu bile dosadne, uvijek su nosile neku poruku i pouku, i nikada nisu bile proizvoljne, uvijek je postojala neke tanka nit koja ih je povezivala i koja je navodila čovjeka da ih sluša, pa makar zbog njih ostao i gladan i žedan i makar mu se život pretvorio u napetu šutnju kojoj sve stvari postaju važne tek kada su dobro ispričane.” Autorova nit ispletena je ratom, a istovremeno utkana na orijentalni način, a individualne sudbine važnost dobivaju tek pripovijedanjem. Kao, na primjer, ona rječitog Izeta koji na mučnom četničkom saslušanju ne izusti niti riječ, zbog čega ga drže za prilično krupnu zvjerku. On ponovo pronalazi govor te kao “Kondor s Treskavice” biva zamijenjen za 10 Srba, da bi opet dobio batine, ovaj put od zaluđene subraće po vjeri. Lukava podvala ostavlja, dakle, čitatelja u uvjerenju da može odahnuti – ali susjed, kojem je Izet pomogao dobrom pričom, svoje saslušanje nije preživio.

Jergovićeve priče su takoreći kišom granata atomizirane novele, bljeskalice nečuvenog, koje, kao i svaka dobra ratna literatura, abnormalno rasvjetljuju kao svakodnevicu, kroz koju na dohvat ruke prosijava sreća mirnih vremena. U svojoj programatskoj jezgrovitosti i jednostavnosti ovaj izričaj podsjeća na čuvenu zbirku priča Crvena konjica (1926.) Isaka Babelja, u sučeljavanju strahota rata i poetskih dojmova, u svome jarosnom humoru. Kao refenentna figura prepoznatljiv je i Raymond Carver, Jergovićev najdraži (strani) autor: u umijeću izostavljanja, u vibrirajućem banalitetu neslućenih međuovisnosti, u odabiru sudbonosnih momenata i istovremenom ostavljanju kraja otvorenim. AutorSarajevskog Marlbora se služi prividnim realizmom čija čvrsta površina kroz neizgovoreno otkriva pogled u dubinu. Tu i tamo ne preza ni od toga da pripovjedačkim sredstvima navođenu spoznaju na kraju, sigurno je sigurno, izlije u poentu.

Miljenko Jergović pripovijeda anegdote, pripovijeda ljubavne priče – i o stvarima, čak i autobiografski: o svom kaktusu koji nije preživio njegu u skloništu, o svom starom “austrijskom ogledalu” koje je geler veličine zrna riže razbio u tisuću komada, o prstenu svoje bake koja je baš za vrijeme svjetskog nogometnoga prvenstva 1986. ležala na samrti.

Rat je i ovdje otac svih stvari, ali ostaje u pozadini, kao režiser svjestan da ne mora stalno dokazivati svoju moć, da je njegova sama prisutnost dostatna da sudionici zaplešu kako on svira. Stvari su to spram kojih su nemoćni i oni naviknuti na rat, umjetno umirovljeni, kaktus kao “neki sitni derivat tuge, naizgled bezopasan, kao gorki badem cijankalija.” Protiv rastuće simboličke snage stvari, nije niknula nijedna travka razuma. Čovjek se, smatra pripovjedač “u životu treba čuvati detalja”, jer su zlobni, jer previše odaju. Stvari su, konačno, ono za što se hvataju i zasićeni životom. Jedan čeka da iznikne mrkva koju je posijao i zna da “čovjek živi iz znatiželje”.

Jergovića su već uspoređivali s Ivom Andrićem i Miroslavom Krležom, on se može mirno mjeriti i sa Srbinom Aleksandrom Tišmom. U toj koncentriranoj, nenakićenoj prozi nema ideologije i postoji vrlo malo iluzija o Upotrebi čovjeka (kako se zove Tišmin veliki roman o Drugom svjetskom ratu u Novom Sadu). Jergovićeve priče su natopljene melankolijom, a ipak imaju nešto vickasto, njegov je svijet, kako je opazio Claudio Magris, “vitalan a istovremeno sablastan”. O zastrašujućem izvještava kao da je normalno, jer je tada tako i bilo. U međuvremenu se otvara, ranije usputni, filozofski uvid u organiziranu mržnju, koju je zastrašujuće bosansko prokletstvo uspjelo vezati, koja je sve uspavane pse zemlje odjednom probudila i pustila sa lanca. Jadikovka za spaljenim umjetničkim djelima i knjigama (sarajevska sveučilišna biblioteka, Vijećnica, gorjela je jedan dan i jednu noć) javlja se kao frivolno licemjerje: “Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.”

“Who will be the Witness” – tako je napisano iznad trećeg dijela, koji se sastoji samo iz teksta Biblioteka. Knjiga pred nama je odgovor na to pitanje: Jergović, ni u kom slučaju neutralan svjedok, se smatra kroničarom i arhivarom tog besmislenog rata u kojem je nasilje “stalno mistificirano, drugome podmetano, tako da se više ništa ne može identificirati, nasilje svih protiv svih” (Claudio Magris). Onaj tko se sjeća ne može naknadno dati smisao onome što je besmislenom, ali ga zna imenovati: “Ratujemo oko svake livade, ama nismo joj znali ni imena, skupila se Bosna ko marama kad je iskuhaš u loncu za veš.” Sarajevski Marlboro je štivo koje čini očiglednim da jugoslavenski građanski rat ima nešto s nama, s našim ljudskim postojanjem, ali i s našim samorazumijevanjem kao Europljana čija je slika o miroljubivom poslijeratnom kontinentu postojano zamućena ovim neprevladanim skandalom. Umjetnik sjećanja, Jergović bez oklijevanja započinje sa svojim poslom odabiranja i prikupljanja, on, začudo, ne treba vremensku distancu u koju se brojni zaklinju da je potrebna da bi se povijest čitala kao literatura.

Iako Jergović svoju povijesnu lekciju uči na vlastitoj koži, on se suprotstavlja ustaljenom mišljenju, on slijedi anđeoske i vražje igre laži braneći one koji se otimaju stvarnosti da bi spasio istinu, koja bi, kako misli jedan pisac pisma (aluzija na jedan tekst Ive Andrića), bila uvredljiva za sve strane. Oni, koji očajnički pokušavaju “zalijepiti razbijenu sliku svijeta”, nekoć bi se suprotstavili lažima historičara.

Peter Handke je pokušao nešto slično tako što je stao na stranu Srba, on je to, obzirom na jednostranost zapadnih medija, smatrao činom izjednačavanja pravde. Miljenko Jergović se, međutim, kao onaj koji je bio prisutan i morao sudjelovati, zalaže za objektivnost – za tešku objektivnost pripovjedača, koja se sastoji od brojnih, sasvim subjektivnih krhotina vlastitog i tuđeg iskustva. Tako on oslobađa teško pojmljiva događanja iz hiperrealiteta medijskog insceniranja u realitet literature.

A ova je Jegoviću sasvim po volji – kao majstoru ekonomičnosti, efekta i poente, kakav je bio i Isak Babelj: “Nikakvo željezo ne može takvom užarenom hladnoćom prodrijeti u ljudsko srce kao pravovremeno stavljena točka”.

*

[1] Autorica je rođena 1964. godine u Beču, a esejističke i književnokritčke teksktove obajvljuje u glasilima: Der Standard, Die Presse teLiteratur und Kritik; od 2007. godine na Sveučilištu u Beču predaje noviju njemačku književnost.
[2] Izvorni tekst objavljen je u Volltext, Zeitung fuer Literatur, br. 1, 2009., str. 1:12 a prevela ga je Cecilija Toskić.

*

Intervju povodom izlaska hrvatskog prijevoda romana “Jugoslavija, moja dežela” i gostovanja Gorana Vojnovića na Festivalu Svjetske književnosti u Zagrebu

*

Za Jutarnji list razgovarao:

Mladen Pleše

*

Nakon knjige “Čefuri, raus”, najvećeg slovenskog književnog bestselera svih vremena koji je među ostalim dobio i nagrade Prešernov sklad i Kresnik, Goran Vojnović (33) napisao je novi roman “Jugoslavija, moja dežela”, koji će, pokazuju to već prvi podaci, postići još i veći uspjeh. Prva naklada je već rasprodana, objavljen je prijevod na hrvatskom, a i ovjenčao se najvećom slovenskom književnom nagrado Kresnik.

Goran Vojnović snimio je kratkometražne filmove “Sezona 90/91”, “Moj sin, seksualni manijak”, “Kinezi dolaze” te cjelovečernji film “Piran, Pirano”, s kojima je osvojio cijeli niz međunarodnih nagrada, a kao koscenarist filma “Sretan put Nedime” hrvatskog režisera Marka Šantića, osvojio je nagradu Srce Sarajeva te proglašen najboljim studentskim filmom u New Yorku.

Dok se u romanu “Ćefuri, raus” bavio životom došljaka u Sloveniju, dotle se u drugom bavi raspadom i ratom u bivšoj Jugoslaviji. Vojnović događaje prati na originalan način, otvara do sada brojne tabu teme, analizira ih i promatra na način koji je potpuno različit od dosadašnji, uobičajenih formi i standarda.

Glavni lik Vojnovićeva romana, mladi Vladan Borojević otkriva da je njegov otac oficir, za kojega su mu rekli da je umro, zapravo živ te da je ratni zločinac kojega traži Haško tužiteljstvo zbog ubojstava koje je JNA pod njegovom komandom počinila u slavonskom selu Višnjik. Vladan odluči krenuti u potragu za ocem, želi ga upoznati, vidjeti kako se njegov nježni tata premetnuo u surovog ubojicu, jesu li otac kojega pamti i ratni zločinac iste osobe…. Vojnović opisuje sudbine ljudi koji su se protiv svoje volje našli u ratnim zbivanjima, prati njihova stradanja i muke, pokušaje da nađu razloge, ali i opravdanja zbog sudbine koja ih je snašla, opisuje ambijente kroz koje prolaze, ali istodobno pokušava utvrditi vlastitu poziciju, gledanje i odnos spram tih događaja, utvrditi koji je zapravo njegov pravi identitet…

Jeste li naslovom knjige “Jugoslavija, moja dežela”, željeli provocirati čitatelje u Sloveniji”?

– Naravno da sam htio provocirati, kao što sam uostalom napravio i s naslovom prve knjige “Čefuri raus”, (Južnjaci napolje). Pri samom pisanju romana, odabiru teme nisam spreman na kompromise, ali vjerujem da kod naslova pisac može biti malo proračunat, to jest provokativan. Bojao sam se da tema o kojoj pišem neće previše zanimati Sloveniju, pa sam barem naslovom htio privući čitatelje. Razmišljao sam da u naslovu bude i riječ Balkan, ali taj je pojam toliko potrošen i ispražnjen pa sam odustao. Za razliku od Balkana, pojam Jugoslavija još uvijek budi tenzije, nitko prema njemu nije ravnodušan…”

Koliko u vašem romanu ima autobiografskih elemenata?

– Svaka je knjiga neka vrsta autobiografije. Samo što pisci svoja iskustva i doživljaje prerađuju i dorađuju, ubacuju u priču vlastite emocija, razmišljanja, anegdote… U knjizi “Jugoslavija, moja dežela” opisujem život u Puli i oficirsko naselje, jer samo tamo provodio svako ljeto kod djede i bake. I u Novom Sadu sam često boravio, tamo su došli naši rođaci izbjeglice iz Bosne, a u Brčkom živi moja šira familija. U glavnom liku Vladanu utkano je pak puno mojih emocija, intimnih stvari, njegov imaginarni život u hotelu u Beogradu, ono izmišljeno nogometno prvenstvo u hotelskoj sobi, nešto je istinski samo moje”.

Rodili ste se i proveli život u Sloveniji, kako ste tako dobro upoznali navike i način života Hrvata, Srba, Bošnjaka…

– Potičem iz mješovitog braka, majka je podrijetlom iz Pule, a otac, bankovni činovnik, iz Visokog u BiH. Često sam slušao priče o raspadu Jugoslavije, puno sam čitao i tako sam postupno sastavljao sliku o ratu koja je nepotpuna i pitanje je hoću li ju ikada zatvoriti. U mojoj kući televizija je bila stalno upaljena: većina moje rodbine i prijatelja roditelja bila je upletena u rat. U našu su kuću priče stizale sa svih strana, iz BiH, Srbije, Hrvatske, telefoni su stalno zvonili, naprosto nismo mogli pobjeći od rata. U kuću su došli i izbjegli rođaci iz BiH, tako da je preko njih rat direktno ušao u naš stan. Klinci na Fužinama, dijelu Ljubljane gdje sam živio i u kojem živi pola Slovenaca, a pola onih kojih su došli iz drugih krajeva, imali su slične sudbine i priče, u školi smo debatirali o ratu, tko ga je počeo, pri čemu smo ponavljali riječi roditelja. Gledali smo samo Dnevnik i Santa Barbaru. Sjećam se kako su ljudi govorili kako ne znaju bili radije da završi rat ili Santa Barbara. Ta serija bila je bolji dio tv programa, jedva smo ju čekali jer je bila odmak od realnosti.”

Zbog toga što u vašem romanu pišete o ljudima i sredinama izvan Slovenije, neki kritičari smatraju da knjiga “Jugoslavija, moja dežela” pripada širem kulturnom okružju, onom koji se nekada zvao jugoslavenski kulturni okvir.

– Slažem se: pisao sam roman sa željom da pokrije što veći prostor. Donedavno ništa nije smjelo nositi pridjev jugoslavenski niti se željelo da bilo što podsjeća na Jugoslaviju. No, sada se pojavilo toliko autora koji svojim djelima prelaze granice svojih zemalja, posebno onih koji žive izvan matičnih država, da ih je jednostavno nemoguće zaobići.

Čiji je autor, primjerice, Ivančica Đerić, koja je iz Bosne, studirala je u Zagrebu, živi u Kanadi, a objavljuje romane u Beogradu. Ili Bekim Seranović, to su sve autori koji su prešli granice, i oni pripadaju širem okruženju, koji smo nekoć zvali jugoslavenski kulturni prostor. Kad je umro Mirko Kovač mnogi su imali problema gdje ga smjestiti, budući je davno prerastao podijeljene prostore bivše Jugoslavije. Književnost se uvijek svrstavala po jezičnoj pripadnosti, no samo po jeziku nemoguće je dijeliti i svrstavati autore i romane. Počelo je s Hemonom, koji je piše o iskustvima s ovih prostora, ali to radi na engleskom jeziku pa ga zbog toga nitko ne svojata kao svoga. U Sloveniji Tomizzu drže talijanskim autorom, bez obzira što se u svojim romanima pisao o Slovencima, njihovom životu i običajima. Sličan je primjer Nevena Ršumovića, koji piše o Markovcu predgrađu Kopra, gdje živi, ali zbog toga što piše na srpsko-hrvatskom ne doživljava se kao slovenski autor. Kulture je nemoguće zatvarati u uske okvire, Miljenko Jergović je odličan primjer autora koji prelazi granice, Mirko Kovač i on pokrivaju jedan mnogo širi, srednjoeuropski prostor, prelaze više granica i oni nisu više samo jugoslavenski autori, oni su danas srednjoeuropski autori.

Ako dobro razumijem vi smatrate da pripadate širem kulturnom prostoru od slovenskog?

– Bez obzira što djelujem isključivo u Sloveniji, što me život u njoj određuje i okupira, što mi je Ljubljana dovoljna za ugodan život, ipak imam potrebu za širim kulturnim prostorom. Nije tajna da je Jugoslavija, kada je riječ o kulturi, bila puno bogatija od zbira kultura država koje su iz nje nastale. Nitko naravno više ne želi političku tvorevinu kao što je bila Jugoslavija, ali mnogi žale za širim kulturnim prostorom u kojemu su odrasli, što, ponavljam, nikako ne znači da ti ljudi prizivaju obnovu bivše države. To ne, nikako… Možda bi samo trebalo pronaći neki termin koji bi označavao taj širi prostor, a ne bi iritirao kao naziv jugoslavenski. Proći će još godine do kada će stasati oni koji izrasli samo na jednoj, svojoj kulturi. Hrvatska će zbog jezika ostati trajno povezana sa Srbijom i Bosnom, ali Slovenija ima problem: nakon što se zatvorila prema jugu, nije uspjela i teško će uspjeti otvoriti se prema zapadu, prema Austriji, Mađarskoj, Italiji… Jezične i kulturne barijere su prevelike, i premda nema granica, visoki, nevidljivi i neprelazni zid postoji. Zbog toga će Slovenija biti sve izoliranija, kao uostalom i druge male kulture. Nikada nogometaša iz Olimpije niste mogli prodati u veliki klub u inozemstvu, morao je otići u Dinamo ili Zvezdu da bi mu to uspjelo. Danas svi mi na ovim prostorima igramo svaki za svoju Olimpiju, a iz nje je nemoguć prelazak u Europu. Moje knjige prisutne su na ovim prostorima, ali u Italiji ili Mađarskoj mene nema, kao što nema ni drugih književnika iz ovih krajeva. Na tom širem prostoru ne postojim, ma koliko da tamo gostujem, koliko god intervjua dao, koliko god me prevodili. Pedeset kilometara odavde postoji zid, iza kojeg vas nema. To frustrira: pišete nešto za što očekujete da će prijeći granice, a već me u Trstu ili Grazu nema”.

U romanu se bavite problemom mržnje, osveta, nikada završenim bitkama…

– To nije specifičnost samo ovih prostora. Većina pojedinaca na intimnoj razini nikada ništa ne zaboravlja niti oprašta. Priče iz prošlosti nosimo sa sobom, prenosimo ih dalje i one ostaju živjeti generacijama. Samo je pitanje mudrosti i uređenja nekog društvenog da se ne dopusti da se to zlo iskopa. Da je Šveđanima, Dancima, Norvežanima bilo dano da imaju onakve političare i medije kakve smo mi imali, tko zna što bi bilo s njima. U koju god državu odete naći ćete priče koje nikada nisu poravnate, koje su čak i krvavije od naših. Samo Njemačka dosljedno i sistemski pokušava zatrijeti to zlo. Ljudi nisu skloni praštanju i oprostu, prokletstvo ratova naših djedova i očeva uvijek nas prati. A kad ljudi teško žive onda se to zlo lako probudi. No, nisu samo Balkanci krvoloci, necivilizirani i drugačiji, Europa je imala sreću jer već desetljećima nije imala priliku naći se u takvoj situaciji. Mi smo samo dobili priliku da se pokažemo”.

U romanu nema crno bijelih likova, čak pokazujete razumijevanje i za najnegativnije likove?

– Kao pisac uvijek pokušavam imati razumijevanja za sve svoje likove, da nema toga, ne bi završili u knjizi, ne bi im posvetio svoje vrijeme. Ne zanimaju me crno-bijeli likovi, ja ih ne poznajem, ljudi koje poznajem složene su ličnosti… Znam da postoje generali koji su monstrumi, ali takvi me likovi ne zanimaju, ne razumijem ih… Uvijek razmišljam kako bih ja reagirao na njihovu mjestu, to me zaokuplja, zanima, to me plaši… Najlakše je reći da su svi oni psihopate, to se moralo dogoditi, mi smo normalni, nama se to ne može desiti. U tom ratu važne su uloge imali ljudi koji su vrlo slični nama, i da im je život tekao kao nama, onda bi vjerojatno bili kao mi. Plaši me kako ćemo mi reagirati ako se nađemo u sličnoj situaciji koja nam se čini nepojmljivom, bili reagirali kao oni. Budući da su nam ti likovi slični, morao sam imati neku vrstu razumijevanja. Nisam htio opravdati njihove postupke niti se to može oprostiti ili opravdati. Ne spadam, međutim, među one koji misle da se sve to može oprostiti ili zaboraviti i krenuti dalje. Po tom sam pitanju vrlo radikalan i imam čvrst stav kao čovjek: dok žive žrtve, žive i njihovi zločinci i zločini. To je bitna razlika između razumijevanja i opravdavanja. Rat i ekstremne situacije pokazuju da ima ljudi koji su plemeniti, koji se žrtvuju za druge. No, mi se slabo poznajemo, nitko ne zna što se u njemu skriva, kako bi reagirao u stresnoj situaciji, kad je ugrožen njegov život ili život njegova djeteta. Niti znamo niti imamo iskustva da bismo znali kako bi se ponašali. Nitko ne zna kuda ga neka situacija može gurnuti.

Teofil Pančić:
Aleja Viktora Bubnja, Ljevak, Zagreb 2013.
Privođenje Bube Erdeljan, Čarobna knjiga, Beograd 2013.

Piše Ivan Milenković

Kada je Teofil Pančić, budući pisac Aleje Viktora Bubnja, u zimu te ratne 1991. godine zaključao svoj stan u Aleji Viktora Bubnja u Zagrebu i ključ, po navici, pohranio u “onaj džepić u farmerkama koji je neko pametan smislio zato da se u njemu baš ključevi drže, jer za sve je drugo premali ili prevelik”, slutio je da se nikada više u svoj dom neće vratiti. I nije. Odlazeći u mrak (iako je bilo jutro), pisac je, kao u onoj bajci o Ivici i Marici, bacao iza sebe mrve sećanja ne bi li nekako, svemu uprkos, obeležio put povratka, jedino što je on, za razliku od dece iz krvoločne bajke, znao da će zverinje da pozoba mrve, a skakavci da pojedu godine. Ipak, bacao ih je. Vremenom, one su neužurbano počele da izrastaju u priče, da niču po novinama, časopisima i knjigama, da bi pedesetak tih mrva-sećanja Nenad Rizvanović, urednik zagrebačkog “Ljevka”, okupio u knjigu da svedoče o tome kako se kući nikada ne možeš vratiti, ali možeš joj se, možda i moraš, vraćati gonjen silinom svoga talenta, merom svoje ljudskosti (u ovom slučaju i hrabrosti) i upornošću svoga pamćenja.

U Aleji Viktora Bubnja, dakle, složen je jedan život sačinjen od priča, složena je jedna autobiografija koja je nastajala na novinskom papiru kao slobodan i literarizovan novinski zapis. Istinitost ovih zapisa, međutim, nije u njihovoj dokumentarnosti, u opisu onoga što se zaista dogodilo – jer možda se to o čemu čitamo nikada nije zaista dogodilo, to ionako zna samo autor, a možda više ni on – već u jeziku. U tim zapisima-pričama, u tim krhotinama sećanja, u tim fragmentima smisla koji ne prethode samome pisanju već se iz njega rađaju, Pančić razvija svu silinu svog spisateljskog talenta, dar pažljivog posmatrača i iskustvo nemilosrdnog čitača. (U autobiografskoj noti zapisaće Pančić da “živi od pisanja i čitanja”.) Pronalazimo u ovoj knjizi priče o onoj nekadašnjoj Jugoslaviji – više kao zemlji, manje kao državi – u kojoj je pisac odrastao, u kojoj je proveo slatko-gorke godine mladosti, a da se taj period nije zdruzgao u sluzavu nostalgičnu masu, u cmizdravi žal za mitskom prošlošću. Pančić je poslovično precizan – Husref Muharemagić, na primer, ime je sudije koji je 4. maja 1980. godine, na vest o smrti neumrlog Tita, prekinuo fudbalsku utakmicu Hajduk – Zvezda na splitskom stadionu (Poljud) – a da ta preciznost, zapravo, nije nikakvo razmetanje pamćenjem ili erudicijom, već čista poetička funkcija (veliki majstori preziru proizvoljnost). Poigrava se Pančić opštim mestima jugoslovenskih mitova i toposa – JNA, pankeri kasnog socijalizma, Krleža kao dvorski pisac – koja se opšta mesta pod njegovim perom rasipaju kao da su bila od prašine (često i jesu), ili se drže na način plemenit, kao simboli jedne (ipak) bolje prošlosti. U središte svojih priča Pančić postavlja ono “ja” koje se iz njegovih kolumni, s puno mere, povlači, da bi sada progovorilo o nekim nevažnostima poput autobuskih redova vožnje, o samim autobusima i “autobusnim ljudima”, o putovanjima… uvek nežno, uvek nemilosrdno, uvek ozbiljno i uvek smešno. Neke se od tih priča – “Švapska kuća”, “Stanica fantomskih vozova: Deronje”, “Pronađena adresa”, “Red vožnje” – upisuju među najbolje koje su nastale na ovome jeziku. Otmeno odmaknut od prebrzih reči i još bržih osuda, istovremeno oštar i direktan, suočava nas Pančić sa svojim sentimentalnim bagažom, sa nemanima banalnosti, sa epizodama koje su se slepile za kamen sećanja, da ih je otud samo majstorska ruka mogla neoštećene odlepiti.

Privođenje Bube Erdeljan, pak, nešto je sasvim drugo: zbirka izabranih kolumni što ih je Pančić ispisivao u novosadskom Dnevniku od 2009. do leta 2012. godine i završni deo trilogije započete knjigama Karma koma (2007) i Kamen traži prozor (2009). Zašto završni? Zato što je novouspostavljena narodnjačka vlast u Novom Sadu odmah po ustoličenju amputirala Pančićevu kolumnu iz Dnevnika, dakle preventivno je, kao Anđelina Žoli svoje dojke, odstranila bolesni gen, udaljila ga iz javnosti sluteći da će joj biti kamen u cipeli. Ali zašto bi, zaboga, Pančić više smetao narodnjacima nego prethodnoj administraciji prema kojoj je bio sve samo ne nežan i prijatan i zašto bi uopšte skakao po nekome ko, po sopstvenim tvrdnjama, predano radi na polzu naroda? Zlonameran li je? Mrzitelj li je po karakteru i krivoj nasađenosti? Privođenje, između ostalog, svedoči i o tome da je vlast, kakva god da je, “prirodni” neprijatelj intelektualcu, da za slobodnog kolumnistu koji ispunjava slobodan novinski prostor, dobre vlasti nema. Ali narodnjaci znaju bolje i pamte više. Njihov je postupak logičan: Pančić je pisac koji se u čitavom svom dvodecenijskom javnom delovanju najsrčanije suprotstavljao vrednostima koje oličavaju i na javnu scenu izvode upravo oni – populizam, nesposobnost, štetočinstvo, neobrazovanje, parapatriotsko nagvaždanje, poslušnost, bezidejnost – te su s pravom pretpostavili da bi ih kolumnista Dnevnika, takav kakav je, uzeo na zub. Zato je bolje uskratiti mu mesto na kome može slobodno da piše. Nek’ po kafanama novosadskim priča koliko mu je volja, po novosadskim novinama, vala, neće. Nisu li, međutim, upravo tim činom jasno opravdali svoju zasluženo visoku reputaciju opasne družine sklone uneređivanju javnog prostora? (Aleksej Kišjuhas će nam, verovatno, objasniti da stvar stoji upravo obrnuto.)

No, o čemu Pančić piše u Privođenju Bube Erdeljan? Uglavnom o onome o čemu je pisao i do sada. O tome kako se razvejava mrak – što nam sugeriše sjajna korica koju je oslikao veliki majstor Dušan Petričić, osim ako ta slika, na kojoj se mrak s mesta A kofama prebacuje na mesto B, ne sugeriše da je mrak, Pančiću uprkos, prošlost, sadašnjost i budućnost ove zemlje, jedini kontinuitet koji slavno istrajava – o prilikama vojvođanskim, novosadskim i srpskim uopšte, o raznim pojavama i nuspojavama i to na način dobro poznat, ubedljiv i lekovit. Ali već prva rečenica knjige, koja udara kao brzi voz – “Hoće li taj momak, Bris Taton iz Tuluza, star dvadeset i osam godina, preživeti Beograd i Srbiju?” – već ta rečenica koju čitate godine 2013. s jezivom jasnoćom utire “poetiku” ove zbirke tekstova, jer ona, kao u kakvoj spiritističkoj seansi, doziva ime momka koji je, znamo to, sećamo se toga, ubijen na naše oči još 2009. godine, ali koji je u trenutku kada tekst nastaje još uvek živ, u agoniji, ali živ. Sručuje nam tu prvu rečenicu svoje knjige Pančić u lice da bi nas svakim novim tekstom podsećao, kao da nas budi, gde i kako živimo (premda nam, što bi bilo korisnije, ne kaže i zbog čega živimo). Ispisuje Pančić svojim brutalno moćnim jezikom još jednu hroniku života koji se, na ovim prostorima, uplašio sebe samog i pomislio da će drekom da odagna strah. Umesto toga samo je prizvao sablasti.

*

Danas, Beograd,17/18. VIII.

Prikaz suvremene hrvatske književnosti u Times Literary Supplementu
od 12. o7. 2013.

Piše: Josip Novaković

S engleskog preveo Saša Drach

Ove se godine na Londonskom sajmu knjiga pojavilo nekoliko hrvatskih pisaca koji su tijekom javnih nastupa i tribina isticali zabrinutost oko toga kako ih se doživljava u drugim dijelovima Europe. Tako je, primjerice, Marinko Koščec rekao kako ima dojam da bi hrvatski pisci trebali govoriti jedino o nedavnim balkanskim ratovima, a da bi se neki strani izdavač odlučio da ih prevede i objavi. Drugi su, pak, hrvatski pisci isticali kako ih nitko ne čita i zato što pišu na takozvanom malom jeziku.

Od knjiga koje se objavljuju u samoj Hrvatskoj, otprilike polovica su prijevodi s engleskog jezika, dok, primjerice, tek oko jedan posto proznih knjiga objavljenih u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama čine prijevodi inozemnih autora. Hrvatska je država uspjela riješiti i nadrasti pitanja koja su se pojavila uspostavom Haškog tribunala za ratne zločine i prvog srpnja postala je punopravna članica Europske Unije, u jednoj od posljednjih faza emancipacije koja je uslijedila nakon raspada Jugoslavije. No, postavlja se pitanje, primjećuje li itko danas u svijetu hrvatske pisce?

Hrvatska književnost, općenito gledano, sporadično je prevođena, još od Miroslava Krleže koji je poslije Drugog svjetskog rata bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost i Ive Andrića koji ju je i dobio 1961. No, Andrić je bio Hrvat iz Bosne, a pisao je nekom vlastitom mješavinom srpskoga i bosanskog jezika, tako da ga danas sve tri novonastale zemlje s pravom svojataju kao svojega pisca. Uz ovaj primjer svakako je opravdano zapitati se što to zapravo znači biti hrvatskim piscem? Antonio Skármeta je, primjerice, sin hrvatskih emigranata rođen u Čileu. Ja, opet, pišem, engleskim jezikom, iako sam živio u Hrvatskoj sve do svoje dvadesete godine i obično o meni ljudi govore kao o američkom piscu. Etničko čistunstvo je, dakako, smiješno pitanje, pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, pa se čini da je hrvatskim piscem najbolje nazvati onoga tko sam želi da ga se tako naziva.

Prije Titove smrti bilo je poželjno biti članom Komunističke partije ili, pak, potjecati iz ugledne građanske obitelji ako si želio da ti se u Hrvatskoj objavi knjiga, no nakon raspada totalitarnoga socijalizma izdavaštvo je živnulo i odjednom su se pojavile stotine novih pisaca i malih izdavačkih kuća. Veliki je dio tadašnjega pisanja bio amaterske naravi, ponikao iz očite potrebe za samoiskazivanjem, gotovo bez ikakvih uredničkih korektiva, a sve je to obilovalo dugim rečenicama i unutrarnjim monolozima, vjerojatno pod utjecajem Thomasa Bernhardta i drugih pisaca Srednje Europe. Međutim, vrlo brzo su se mlađi autori, pod utjecajem minimalizma Raymonda Carvera – čiji je stil bio dobra protumjera njemačkoj opsežnosti – počeli izražavati znatno svježije i sažetije.

Hrvatski jezik ima puno dijalekata i podložan je raznim jezičkim utjecajima, pa svaki od tri romana o kojima u ovom tekstu govorim zvuči u originalu sasvim različito. Miljenko Jergović služi se izrazima tipičnima za Bosnu. Robert Perišić koristi neku vlastitu mješavinu dalmatinskih idioma i standardnoga hrvatskog jezika, dok Marinko Koščec piše izrazito zagrebačkim izričajem. Sve te nijanse je vrlo teško prevesti, ali, usprkos gubitku nekih lingvističkih boja, sva tri romana vrlo dobro zvuče na engleskom. Dva je romana preveo Will Furth, Australac, dok je Jergovića preveo David Williams, Novozelanđanin, pa su sve tri knjige prožete određenim antipodnim idiomima. Niti jedna od knjiga ne bavi se isključivo ratom u Hrvatskoj, niti se u bilo kojoj od njih ističe kao problem to što je napisana “malim jezikom”.

Jergovićeva “Mama Leone” (prvi put objavljena 1999. godine) zbirka je međusobno isprepletenih priča autobiografske naravi, vezanih tako da čine pikarski komičan roman, koji gotovo da podsjeća na “Pustolovine Toma Jonesa” Henryja Fieldinga. Sve su priče vezane radnjom za Sarajevo i prate pripovjedačev život od djetinjstva do mladanačkog sazrijevanja u razdoblju između Drugog svjetskog rata i jugoslavenskih ratova devedesetih godina. Roman je vrlo duhovit, provokativno oštrouman, na trenutke i urnebesno smiješan, a da istovremeno iz njega zrači i određenu doza sjete. U drugoj polovici roman širi horizonte, iskoračujući izvan formata prvog lica, da bi obuhvatio i sudbine nekoliko obitelji i pojedinaca tijekom jugoslavenskih ratova. Tako pratimo Bošnjake koji emigriraju u Sloveniju, Izrael (kada protagonisti pokušavaju prijeći na židovsku vjeru), Kanadu i u Zagreb. Jergovićevo poigravanje paradoksima i aforistički stil blistaju kroz cijelu knjigu.

Koščecov roman “To malo pijeska na dlanu” (objavljen 2006. godine) širokog je raspona, ispripovijedan u prvome licu. Pripovjedač je u prvome dijelu romana muškarac, u drugome žena, a autor uslojava putopisnu prozu, osobne refleksije i anegdote stilom koji podsjeća na Petera Handkea. Odnosi muškaraca i žena, prijateljstva, depresije, seks, noćni život Zagreba i putovanja na Zapad, stvaraju dražestan bildungsroman koji se odvija u Jugoslaviji netom prije početka ratova devedesetih godina. Pripovjedač ponire i u prošlost svojih roditelja, djedova i baka, govoreći i o zločinima počinjenima za vrijeme Drugog svjetskog rata, među kojima i onih ustaških, u kojima su stradale na tisuće židova, Srba i komunista. Dok se cijelo vrijeme izmjenjuju intenzivna osobna i politički utemeljena razmišljanja, pratimo kako se razvijaju obiteljska i nacionalna povijest, protkane anegdotama, različitim ekskursima, flešbekovima i reinterpretacijama kojekakvih zbivanja. Iako ta pripovjedačka tehnika često zna destabilizirati dramski naboj (vrlo je malo kontinuiranih dijaloga i detaljnih opisa razvoja radnje), autor je u konačnici razvio vrlo slikovit i bogat roman.

“Naš čovjek na terenu” Roberta Perišića još je jedan roman kojega pokreće naslovni karakter, čovjek koji se vraća iz Iraka gdje boravi kao novinar tijekom drugog iračkog rata. Perišićev antijunak boluje od PTSP-ja i sklon je prilično maničnim monolozima, ali u kojima ima i zabavnih i poticajnih razmišljanja. Tako nas, primjerice, podsjeća da američka raketa Tomahawk stoji gotovo milijun dolara i da bi, prema tome, svaki cilj doista trebao biti vrijedan tih novaca. Perišić izmjenjuje osnovnu priču sa sjećanjima iz rata u Hrvatskoj, ekscentričnim izdavačkim pothvatima početkom devedesetih godina, boemskim životom u Zagrebu i pokušajima intimiziranja koji uglavnom završavaju dubokom osamljenošću, u sjeni PTSP-ja. Usprkos svoj toj ozbiljnosti, roman je vrlo smiješan i uvelike bi ga se moglo svrstati u žanr satiričkih, antiratnih romana poput “Dobrog vojaka Švejka” Jaroslava Hašeka ili “Klaonice pet” Kurta Vonneguta. Perišić konstruira seriju dugih i zabavnih prizora punih neobičnih dijaloga i ritmično interpoliranih unutarnjih monologa. U jednom od tih monologa pripovjedač koji piše neistinite izvještaje iz Iraka namjerava pozirati za fotografiju koju kani poslati, umjesto svog nestalog rođaka. Da bi što više ličio nestalom rođaku, odlazi u salon za uljepšavanje.

U svakoj od ove tri knjige puno je više toga od izravnih sukoba, iako rat odjekuje iz pozadine, kao dodatni dinamički pokretač. Poput čeških pisaca koji su zapanjili svijet svojom originalnošću, pišući o socijalizmu istočnoga bloka u razdoblju hladnoga rata (Ivan Klima, Vaclav Havel), ili onih koji su bili genijalno maštoviti (Bohumil Hrabal, Milan Kundera) hrvatski pisci sada imaju veliku šansu da se istaknu na međunarodnoj sceni, a da pri tome ostave rat po strani.

*

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Actes Sud, Arles 2012.

Piše Marie-Sarah Seeberger

S francuskog prevela: Anne-Kathrin Godec

*

MALA ZARUČNICA HRVATSKOG KAZALIŠTA

Kako romanom oživjeti jedan cijeli vijek

Roman Miljenka Jergovića, slobodno inspiriran životom Lee Deutsch, govori o životu Rute i likova koji su je u njemu pratili. Nailazimo u ovoj priči na desetke likova koji nose hrvatska prezimena, koje jedva možemo izgovarati. Tu su, najprije, dvije susjede, Ivka i Amalija, od kojih je jedna židovka, a druga katolkinja. One žive jedna preko puta druge, u gradu Zagrebu, u razdoblju pošarenom svakakvim bojama.

Godina je 1920, roman počinje smrću mladog Amalijinog sina, događajem koji će je potpuno promijeniti i zbog kojeg ta žena više nikada neće biti ista osoba. Od toga dana mnogi će je vidjeti kao sažalnu luđakinju koja malo-pomalo gubi glavu i umire od tuge. Ivka i njen muž Salomon (zovu ga Moni) negdje u isto vrijeme dobivaju kćer. Kako bi ublažio bol svoje supruge, Amalijin muž Radoslav dođe na ideju da pita susjede da im dopuste da čuvaju njihovu kćer Rutu, nekoliko sati na dan, što oni prihvaćaju. Ivka i Amalija od ovog trenutka time postaju vezane djetetom koje će svaka voljeti na svoj način.

Također, upoznajemo se i s Rutinim djedom Abrahamom te s njegovim sluškinjama, susjedima, gradskim liječnicima, zatim gradom i cijelom državom.

Jergović više oslikava portret mjesta i jedne epohe, nego ljudi. Grad je, bez sumnje, junak njegova romana. Prilika je to da otkrijemo jednu tradicionalnu Hrvatsku, prilično mračnu i tužnu. Priče o nekim životima, posebice o životu Rute, zagrebačkog wunderkinda.

Glumica nevjerojatne sudbine

Ubrzo nakon rođenja djevojčica pokazuje neobične sposobnosti za svoje godine. Sa svega 10 godina Ruta je izjavila: “O Bože, tako ste samo zabrinuti i ljuti, da sam znala da ćete biti takvi, ne bih tako lako pristala poći pod rodin kljun.” Stvarnost ili mašta? Roman se kreće u naponskom polju između ta dva svemira i često djeluje kao bajka s vilama i uznemiravajućim vješticama

Ruta odrasta uz pomalo izgubljenu majku, oca kojeg često nema i Amaliju, koja je obožava i s kojom otkriva život, posebice kazalište. Jednoga dana, Ruta je odabrana da igra glavnu ulogu u komadu lokalnog kazališta. Pokazuje se nevjerojatnom na sceni i ubrzo postaje priznata glumica. Odlazi na gostovanja po Europi, domaća publika je obožava, a obitelj je ponosna, iako oni žive u svijetu posve drukčijem od njenog.

Cijelo vrijeme paralelno pratimo živote njenih roditelja, susjeda Amalije i Radoslava, trgovaca u Zagrebu. Uskoro će se i taj u Njemačkoj razvijani nacizam pojaviti na sceni.

Upravo tu dolazimo do pitanja židovstva u knjizi. Čini se da je nacistička prijetnja probudila židovstvo u Rutinoj obitelji.

Što se tiče autorovog stila, nalazimo neke opširne opise i mračne zone u tom opsežnom romanu koje pomalo oslabljuju ritam koji tražimo.

Miljenko Jergović oduvijek je želio pisati o životu Lee Deutsch, no umjesto da piše njezinu biografiju, odlučio je dodati neke elemente fikcije, unutrašnje distanciranje možda. Na kraju, ovaj roman oslikava cijelo društvo, jednu zemlju o kojoj ne znamo puno, i pišući njezinu povijest nama ostavlja trag prekratkog životnog puta jedne zagrebačke zvijezde.

Intervju za podgoričke Vijesti

Razgovarao Vujica Ognjenović

*

Nagrada za književno stvaralaštvo “Stefan Mitrov Ljubiša” za 2013. godinu koja se dodjeljuje u okviru festivala Budva Grad teatar pripala je piscu Miljenku Jergoviću.

Jergović je, kako se navodi u saopštenju žirija, autor “britkog jezika i izoštrene opservacije kojoj ništa literarno nije strano, a malo šta životno može da joj promakne…

Isto kao Stefan Mitrov Ljubiša, Jergović osjeća zov javne scene i hrabro mu se odaziva. On je onaj ko u kolumnama podsjeća javnost na to da je zajednički kulturni idiom bogatstvo, a ne opasnost po identitet.

On dosljedno poziva na intelektualnu uzbunu, jer šovinizam prijeti da postane prihvaćena društvena norma. On opominje sa strahom i brigom koliko je opasno živjeti u društvu u kojem jedino mržnja može biti sigurna”.

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Od 1993. živi i radi u Zagrebu. Autor je oko 40 knjiga, među kojima su i: “Sarajevski marlboro”, “Mama Leone”, “Ruta Tannenbaum”, “Dvori od oraha”, “Otac”.

Među novijim naslovima koje je objavio njegov beogradski izdavač “Rende” su “Roman o Korini”, te knjige priča “Inšallah, Madona, inšallah” i “Mačka čovjek pas”.

* Nedavno ste dobili nagradu “Stefan Mitrov Ljubiša”. Kako ste primili vijest o nagradi i šta za vas predstavlja ovaj pomalo zaboravljeni pisac?

– Za nagradu sam saznao na pomalo neobičan, ali lijep način. Moj prijatelj, odlični prozni pisac iz vojvođanskog Mokrina, Mića Vujičić poslao je tog popodneva čestitku. Vijest je, valjda, bila objavljena na internetskim portalima, on je to pročitao, i čestitao mi preko chata. Nisam imao pojma na čemu mi čestita, pitao sam ga i rekao mi je koju sam nagradu dobio. U svakom slučaju bilo mi je drago što mi to, sasvim slučajno, javlja baš Mića. To je u svakom pogledu dobar znak.

A što se tiče samog Ljubiše. Neobičan je osjećaj kada vas nagradom podsjete na jednoga od onih pisaca s kojima su u moje vrijeme otvarane školske čitanke, od kojih je započinjala naša književnost. Sjećam se iz toga doba “Kanjoša Macedonovića”, kojega smo čitali uz uzrastu apsoluno nepogodnom za to. Ali takvi su bili, takvi su i danas školski programi.

* U knjizi “Mačka čovjek pas”, kroz sudbine raznih pasa i mačaka pokrili ste veliki vremenski period: od ubistva Franca Ferdinanda do posljednjih ratova i današnjih dana. Ovim pričama govorite o ljubavi prema psima i mačkama, o ljudskom šovinizmu. Koji je motiv odabira ovih tema?

– Pomalo je riječ i o stilskoj vježbi: kratke priče, ne duže od tri novinske kartice – ili za čitatelje koji i ne znaju što je kartica: 5400 slovnih znakova, sa proredima – na kojima treba biti opričana jedna sudbina, čovjekov život ili samo vrlo kratak fragment života, u kojem se pojavljuje pas ili mačka. Uzbudljivo je na tom vrlo uskom prostoru, kao na vrhu visoko uzdignutog stupa, izvoditi preokrete u priči, ili cijelu jednu epohu svoditi na tri stranice knjige. Što se tiče šovinizma, to je jedan od najprostijih, najjednostavnijih oblika čovjekovog samoostvarenja. I naravno, najodvratniji oblik.

Na neki način, počinje se s mržnjom prema psima i mačkama, a doktorira se na Jevrejima, Srbima, crncima, homoseksualcima… Naročito su zanimljivi skriveni šovinizmi, kakvih danas ima naročito kod naših “antišovinista”, dakle ljudi koji ne samo da ne mrze Jevreje, Srbe, crnce i homoseksualce, nego se ispostavljaju kao njihovi glavni branitelji. Takvi svoj šovinizam često ispoljavaju mržnjom u ime ljubavi, ili još gore, tako što sebi dopuštaju ono što neće dopustiti svojim neprijateljima. Dakle, kada oni kažu da bi nekoga trebalo eliminirati ili onemogućiti u javnom djelovanju, to je onda ispravno, a kako neki otvoreni šovinist zastupa to isto, onda je riječ o fašizmu.

* Vaša možda najličnija knjiga je “Otac” (i “Mama Leone”, naravno). Zašto je mnogima u Hrvatskoj zasmetala vaša beskompromisna analiza ustaškog nasljeđa koju spominjete u ovoj knjizi, a koja se najbolje spoznaje kroz likove pripovijedačevih baba-tetki izbjeglih u Argentinu?

– Odgovor je vrlo jednostavan: zato što je danas u Hrvatskoj ustaška ideologija prešutno odobren, regularan pogled na svijet od strane društvene i kulturne elite. Nitko vam neće za sebe reći da je ustaša, niti će javno hvaliti ustaše, ali će vas napadati ako javno imate nešto protiv ustaške prakse, ustaškoga povijesnog nasljeđa ili ustaškoga pogleda na svijet nekih današnjih hrvatskih vladara i protagonista društveno-političke scene. Za današnju lijevu hrvatsku elitu, oličenu u Hrvatskome društvu pisaca ili Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, Ante Pavelić je “pripovijedač, političar i romanopisac”, kako to piše u natuknici o njemu u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. I nijedne riječi o zločinu, nijedne negativne konotacije.

E, sad pokušajte zamisliti kako desničari gledaju na ustašku prošlost, ukoliko je lijevim hrvatskim piscima Ante Pavelić njihov – kolega. To je razlog što je “Otac” napadnut i u ovdašnjim novinama i na televiziji, što mu je “Večernji list” posvetio čitav temat, čiji je zaključak bio da me se treba odstraniti iz Hrvatske, jer tom knjigom “iz Beograda bombardiram Zagreb”. Napokon, to je i razlog što “Otac” nije mogao biti ni objavljen u Hrvatskoj.

* Česta tema vaših knjiga je pojedinac i ideologija. Nalazimo je i u likovima pomenutih tetki u “Ocu”, u “Ruti Tannenbaum”, “Dvorima od oraha”…. Zašto nevidljive sile vladajućih ideologija oblikuju vaše junake i kroje njihove sudbinu? Događa li se nešto slično i nama danas, ali to možda zbog vremenske distance, ne zapažamo dovoljno jasno?

– Čovjekov život često je fatalno određen političkim režimom pod kojim živi. Tako je to bilo, pogotovo u dvadesetom stoljeću, a tako je, naravno, i danas. Samo u idealnom demokratskom društvu, ako takvo postoji, ili u društvima koja su bliska tom idealu, možda u Skandinaviji, čovjek uspijeva proživjeti život, a da njegov tok ne odrede politički režimi. Naravno, da se to slabije osjeća u trenutku u kojem se stvar događa. Mi o sebi teško umijemo i misliti u sadašnjem vremenu, jer su naše misli nužno usmjerene u dva pravca, prema budućnosti i prema prošlosti.

Sadašnjost gotovo da i ne postoji, osim u ekstremnim situacijama, kada nas nešto boli ili kada stradavamo. Životi moje porodice bili su radikalno određeni djelovanjem politike, ali to nije nešto originalno. To se u Crnoj Gori, možda, bolje zna i osjeti nego drugdje. Tu svijet i danas živi svoje gole otoke i svoje rezolucije informbiroa, a da se o bjelaško-zelenaškim i četničko-partizanskim podjelama i ne govori. Sve je to živo, sve to određuje i naše današnje živote. I konačno, to je velika i vječno neispričana književna tema. Jedna od najvažnijih, uopće.

* Vaš možda najambiciozniji i najobimniji roman “Dvori od oraha” je priča o 20. vijeku, ispripovijedana obrnutom hronologijom, od potomaka ka precima o dubrovačkoj porodici Delavale. U knjizi ima mnogo istorije, mnogo događaja u kojima dominiraju ženski likovi… Zbog čega?

– “Dvori od oraha” pokušaj su da se ispriča priča o dvadesetom vijeku, koja će istovremeno biti i historijski roman, i porodični roman, i roman u kojemu je i samo stoljeće sa svojom svakodnevicom, kulturom i različitim identitetima jedan od glavnih likova. Učinilo mi se da je nekako prirodnije i tačnije ispričati takvu priču kroz niz ženskih perspektiva. Žene u povijesnom vremenu stoje mirnije i postojanije od muškaraca. Muškarci ginu u ratovima, gore kao žrtve paljenice u kojekakvim ideologijama, stradaju od svojih ludih glava, naglih odluka i krivih političkih procjena, a žene, uglavnom, stoje. Razlog tome je, dijelom, u patrijarhalnoj tradiciji, koja je ženi namijenila pasivnu ulogu. Ali razlog je i u nekoj vrsti staloženosti, kakva se, naročito na Balkanu, vezuje za žene. Osim toga, u nas je žena, nikada muškarac, nositelj usmenoga porodičnog i historijskog pamćenja.

Muški izginu ili izdaju, presaldume, promjene barjak, a žene, uglavnom, pamte. Naravno, u svemu tome valja se čuvati generalizacija. Njima se služimo samo dok opisujemo stvari i trebamo imati svijest da se služimo kraćim načinom da nešto izreknemo, te da zato generaliziramo. Možda bi pravilnije bilo govoriti o ženskim i muškim ulogama u porodičnoj i društvenoj povijesti, pri čemu ima i muškaraca koji igraju ženske uloge. Recimo, ja sam taj. Na mene je palo svo porodično pamćenje, bavim se njime cijeloga života, i nisam nimalo junačan tip, nikakav heroj. Ne palim se na ideologije, premda ih često, na svoju štetu, opisujem. Recimo, mnogo bih bolje u životu prolazio kada Hrvate po Zagrebu ne bih upozoravao na to da Ante Pavelić nije pisac, pripovjedač i političar, nego je nešto posve drugo.

* U “Dvorima od oraha” javlja se živopisan lik Nikšićanina, pukovnika Nikole Radonjića, koji je rješavao slučajeve koje ni policija nije mogla da riješi. U romanu on je neka vrsta “divljeg” detektiva koji pronalazi odbjeglu kćerku Regine Delavale. Odkuda vam inspiracija za ovaj lik?

– Nikola Radonjić neka je vrsta udbaškoga mistifikatora. A što bi udbaški mistifikator mogao biti, nego Crnogorac, i odakle bi mogao biti, doli iz Nikšića? Šalim se, premda ne sasvim. Ako prelistate memoarske knjige jugoslavenskih revolucionara, od Svetozara Vukmanovića Tempa do Vladimira Dedijera, Milovana Đilasa, Gojka Nikoliša i ostalih, među kojima ima izvanredne literature, i izvor su velikih i malih ljudskih priča i sudbina, ali i obilja nevjerojatnih likova, u tim ćete knjigama naći mnoge uzore za lik Nikole Radonjića.

Ja ne krijem da sam fasciniran tim crnogorskim mentalitetnim ludilom, premda se čuvam da mi ta fascinacija ne oštećuje tok proznoga teksta, jer je u njemu, u tom ludilu, kondenzat svih dinarskih mentaliteta, nečega što se proteže od Trsta i Istre, pa preko Like, Hercegovine, Dalmacije a pomalo i Bosne i Srbije, ide sve do Albanije. I još nešto: kako moja svojta, punac i punica, žive u Konavlima, na gornjoj bandi, na samoj tromeđi Crne Gore, Hercegovine i Hrvatske, taj mi je svijet i lično blizak. Uživam ih slušati kako prepričavaju događaje iz osamnaestog stoljeća, kao da su se jučer dogodili, kao da su u njima sudjelovali.

* Vaša knjiga priča “Inšallah, Madona, inšallah” prozni je remiks bosanskih sevdalinki i dalmatinskih klapskih pjesama. Kako je muzička podloga uobličila priče? Koji su to događaji i okolnosti bili okidač za ovakvu knjigu priča?

– Vrlo jednostavno: pokušao sam otkriti kakva priča stoji iza pjesme. Poslušajte, recimo, Ismeta Krcića, dok pjeva Još ne sviće rujna zora, i pokušajte zamisliti okolnosti koje su dovele do te pjesme. Pokušajte zamisliti svijet kojem se ta pjesma događa. Eto, iz tog pokušaja nastala je knjiga “Inšallah, Madona, inšallah”.

* Pripadate generaciji pisaca koja je stasavala i formirala se u doba Jugoslavije. U vašoj prozi su veoma živi recidivi prošlosti. Zašto?

– Pišem isljučivo o onome o čemu ponešto znam i što me se životno tiče. I mislim da nije vrijedno drukčije pisati. A kako nemam baš nikakvog interesa za naučnu fantastiku, sajns fikšn i svemirske ratove, i nimalo me ne privlači da razmišljam o tome kakva će nam biti budućnost, tako sam osuđen na to da pišem o prošlosti. Pritom, moja lična i porodična prošlost vezana je za Jugoslaviju, i ja sam u tematskom, ali i kulturološkom smislu, jugoslavenski pisac. Možda sam i bosanskohercegovački pisac, možda sam i hrvatski pisac – premda većina hrvatskih pisaca s mojom pripadnošću ima neki problem – ali ništa od toga ne može poništiti činjenicu da sam, dok god živim, ukorijenjen u svijet koji me je formativno odredio.

Tako je, recimo, i moj djed Franjo Rejc, o kojem vrlo često pišem i koji promakne i kroz većinu mojih romana, cijeloga života bio podanik Austro-Ugarske, iako je ta imperija iščezla kada je Franjo navršio dvadeset i prvu. Imao je on i neke nacionalne osjećaje, kao što ih i sam imam, imao je zavičajna ograničenja kakva imam i ja, ali je cijeloga života svojim doživljavao prostor Austro-Ugarske. Tako ja svojim doživljavam prostor Jugoslavije, koje god se države danas na tom prostoru nalazile. Osim toga, moj jezik širi se od Sutle do Timoka, moj jezik se gnijezdi u Crnoj Gori koliko i u Zagrebu, ja ga cijelog života osvajam, ulaze u njega neke nove riječi, širi se moj jezik poput imperije Džingis kana, okupiram njime tuđe teritorije, i osjećam se pripadnikom svakoga pedlja teritorija na kojem se govori moj jezik.

* Hrvatska je od prije mjesec dana članica EU. Kakve vi lično blagodeti kao pisac imate od toga, a kakve običan čovjek?

– Ama baš nikakvih. Zavidim vam što Europsku Uniju vidite kao neku lijepu, obećanu budućnost. Takvom sam ju i ja vidio, dok sam se nekih ranijih godina družio sa svojim slovenačkim prijateljima širom Europske Unije. Onda se to dogodilo, i nije se dogodilo ništa, osim što hrvatski fašisti danas više i ne skrivaju svoj fašizam, pošto ga nemaju od koga skrivati.

* Vaše knjige su prevedene na brojne jezike. Koja Vaša knjiga izaziva najviše interesovanje kod čitalaca, pogotovo kod čitalalaca na Zapadu? Da li vas ponekad iznenade neke njihove reakcije?

– Uvijek me iznenade reakcije stranih čitatelja. Uvijek sam im zahvalan, jer ne očekujem reakcije, a često ne vjerujem ni da će ih biti. Pritom, nije riječ samo o Zapadu. Recimo, Poljsku mi ne doživljavamo kao Zapad, a Poljska je u posljednjih nekoliko godina, uz Njemačku, zemlja u kojoj se najviše i najtačnije pisalo o mojim knjigama. Neusporedivo više i tačnije nego kod nas. U zadnje vrijeme čitam reakcije na poljski prijevod knjige “Otac”, za koju sam vjerovao da neće biti prevedena niti na jedan jedini jezik, jer govori o vrlo lokalnom, hrvatskom i bosanskom povijesnom iskustvu, i o porodičnim frustracijama koje su u svakome pogledu neusporedive, između ostaloga i zato što se o njima kod nas nikada nije pisalo. Osim toga, što briga Poljake za hrvatske i sarajevske frustracije ustaškom prošlošću? I što bi Poljaci uopće mogli znati o našoj ustaškoj prošlosti? Mogu li oni zamisliti ustaše, koji, po ugledu na naciste, jedini u Europi otvaraju svoje vlastite koncentracijske logore?

Kako će to Poljaci shvatiti, ako Poljska, kao što pjeva Džoni Štulić, “nikad nije dala kvislinga”? Na kraju se pokazalo da poljski čitatelji i kritičari razumiju apsolutno sve, i da je njihova čitalačka perspektiva neusporedivo bliža mojoj knjizi i meni kao piscu, od perspektiva onih koji su knjigu “Otac” sotonizirali po Hrvatskoj televiziji i ovdašnjim novinama. Zbog toga je važno da naše knjige budu prevođene, da smo kao pisci prisutni izvan granica svoga jezika. Činjenica da nas drugi razumiju potvrđuje kako, možda, i nismo potpuni idioti dok pišemo svoje knjige i pričamo svoje priče.

* Američka teoretičarka Svetlana Bojm za nostalgiju kaže da je varljiva i da predstavlja čežnju za domom kakav više ne postoji ili možda nikada nije ni postojao. Kako vi danas gledate na jugonostalgiju? Je li prošlo vrijeme bilo zaista lijepo, ili, kao što to sugeriše Svetlana Bojm, nije ni bilo u stvarnosti, već samo u našoj imaginaciji?

– Jugonostalgija je riječ pomoću koje hrvatski a pomalo i srpski nacionalisti eliminiraju neistomišljenike. To je, i ništa osim toga. A nostalgija je, naravno, čežnja za svijetom koji nikada nije postojao. Nostalgija se oslanja na defekt čovjekove osobne memorije. Mi, naime, pamtimo svoju uljepšanu prošlost.

Ružne i neugodne stvari potiskujemo i zaboravljamo. Zato nam se davna vremena čine idiličnima, iako su sva vremena, zapravo, ista. Nostalgija je vražić u čovjekovoj duši: bilo je logoraša iz gulaga i iz nacističkih logora, koji su priznavali, s užasom, da se katkad nostalgično sjete “starih dobrih vremena”.

* Najavljen je i Vaš novi roman “Wilimowski”. U ovoj knjizi se opet vraćate jevrejskim temama, ali i fudbalu. Zašto fudbalu? Možete li nam otkriti neke detalje?

– Priča ove knjige zasnovana je na jednom povijesnom događaju. Na Svjetskom prvenstvu 1938, u jednoj šokantnoj utakmici, Poljska je izgubila od Brazila, rezutaltom 6:5. Četiri gola dao je Ernst Wilimowski, veliki centarfor, po narodnosti Njemac. Nakon rata, Wilimowskom je bilo zabranjeno da se vrati kući, u Poljsku.

To je povijest, a šta je sadržaj romana nema smisla otkrivati. Zašto fudbal? Osim što je fudbal velika i važna metafora našega doba, kroz njega se također, kao i kroz naše porodične živote, prolamalo i prelamalo historijsko vrijeme.

Nagrada Grada teatra Budva ustanovljena je 1994. godine

*

Žiri za dodjelu nagrade za književno stvaralaštvo “Stefan M. Ljubiša”, koji je radio u sastavu Vida Ognjenović, pisac i reditelj, David Albahari, pisac, Božo Koprivica, dramaturg i esejista, odlučio je da ove, 2013, godine dobitnik ovog prestižnog priznanja festivala “Grad teatar” bude Miljenko Jergović.

U obrazloženju ove odluke se navodi:

Miljenko Jergović – pisac bez uzmaka

Prozni pisac, pesnik, esejista, komentator i antologičar, Miljenko Jergović je već svojim pesničkim i proznim prvijencima ubedljivo najavio da je u savremenu književnost stigao žestok mlad pisac, britkog jezika i izoštrene opservacije kojoj ništa literarno nije strano, a malo šta životno može da joj promakne. Ušao je u književni život i javnu društvenu raspravu kao kakav srčani bokser u opasan ring, ali rešen da ne uzmiče, već da ostane i izdrži i najteža iskušenja literature, unezverenog društva i sluđenog vremena. I zaista nije uzmicao. Zbirka pripovedaka “Sarajevski Marlboro” kojom se posle pesničkih knjiga oglasio početkom devedesetih, postala je kultno štivo na ovim prostorima, a nagrađivana i frekventno prevođena na više jezika, osvojila je široko čitateljstvo i izvan ovih jezičkih granica.

Ta knjiga je bila dobra predhodnica brojnim romanima, novelama, zbirkama priča, poezije, eseja i kolumnističkih komentara, koje je Jergović objavio u poslednje dve decenije. Danas je on autor čija, tematski bogato razuđena i književno raznorodna, bibliografija ubraja više desetina knjiga, među njima jedva da ima koja da su je mimoišle nagrade, ili da je doživela samo jedno izdanje.

Njegov prozni rukopis karakteriše stalno ispitivanje sopstvenog narativnog postupka u zavisnosti od teme, vremena i ugla gledanja. Istražujući koordinate odnosa tematskog predloška i trenutka u kojem knjiga nastaje, Jergović uspostavlja izvesni unutrašnji pripovedni ritam u oblikovanju materijala kojim se odupire zavodljivim izazovima oponašanja i neposrednog prepisivanja stvarnosti. Pišući o oblicima prisile i porivima zla kod svojih junaka, Jergović ne upada u zamku lagodne distance sa koje se osuđuje i gnuša. On nastoji da pronađe žilu kucavicu, moždanu vijugu zločinstva, da joj se približi, da ispita kako ona funkcioniše.

Jergovićev fikcijski narativ je daleko od toga da bude samozadovoljno destilovan, on ga svesno remeti, uzburkava, zaustavlja i produbljuje preciznim utkivanjem prepoznatljivih činjenica u njegov tok. Tako preplićući fiktivne sa dokumentarnim podacima postiže neko njemu svojstveno naracijsko nadigravanje zbilje i nadzbilje što njegovoj prozi daje onu markesovsku slobodu zahvata, nasuprot uobičajenom jednolinijskom pravcu kazivačkog izlistavanja.

Baš kao i Stefan Mitrov Ljubiša, čiju nagradu dobija, koji je o jeziku često govorio i pisao, i Jergović smatra i svojim pisanjem dokazuje da je jezik najmoćnije sredstvo izražavanja i ko to bogatstvo raskuje u petparce žargonskog prenemaganja, na pogrešnom je putu.

Isto tako, kao i Stefan Mitrov Ljubiša, Jergović oseća zov javne scene i hrabro mu se odaziva. On je onaj ko u svojim kolumnama potseća javnost na to da je zajednički kulturni idiom bogatstvo, a ne opasnost po identitet. On dosledno poziva na intelektualnu uzbunu, jer šovinizam preti da postane prihvaćena društvena norma. On opominje sa strahom i brigom koliko je opasno živeti u društvu u kojem jedino mržnja može biti sigurna.

Ova nagrada se dodeljuje sa idejom da se slobodnim može s razlogom zvati samo ono društvo u kojem je kultura sigurna, a u njoj književnost kao moćna živa reč od velikog uticaja. Ona koju ispisuje književnik Miljenko Jergović je upravo takva.”

Piše: Božo Koprivica

Knjiga nad knjigama Mirka Kovača je kratki roman “Životopis Malvine Trifković”. Tako je na mojoj ATP listi: na čelo te liste probiju se i priče “Rane Luke Meštrevića”, “Slike iz obiteljskog albuma”, “Tripo Đapić, teškaš”; “Putovanje s Tinom”, “Sjećanje na šarenu pticu”, “Noć i dan”, sva poglavlja o udbašu Kuzmi (“Uvod u drugi život”, “Kristalne rešetke”), “Kalendari” iz romana “Vrata od utrobe”, posljednje poglavlje romana “Grad u zrcalu”. Pa volim scenarije za filmove “Mali vojnici” (da nije bilo generalnog štrajka u Francuskoj, u Kanu, taj film bi krajem šezdesetih dobio Zlatnu palmu, reditelj Bato Čengić), “Lisice”, “Duvanski put”, “Okupacija u 26 slika”; pjesma “Zdravica za sretnu novu 1973.”, i stihovi

“Bit će holodno.
Bit će golodno.”

Sve je to napisao onaj dječak što “umoran od branja oraha, zaspiva na rubu trpeze.

Pa volim Kovačeve stranice o Bunjuelu i snovima, scenu M. K. sa Evom Balaš, Evom Ras na Kalemegdanu, zagledani u daleku pticu, sve njegove stranice gdje se pominje Miro Glavurtić, pa poglavlje M. K. i Dragan Lubarda u novom romanu, autobiografskom romanu M. K. Nisam pročitao to poglavlje, ali vjerujem Kovačevom daru…

E, ali kada sam dobio od Kovača “na ruke” novouređeno izdanje romana “Ruganje s dušom”, više nisam bio tako siguran da je Malvina… njegova najbolja knjiga. Često se vraćam toj knjizi i ona me uznemiri. “Tako sam uznemiren”, tako bi Kovač rekao. Ovaj roman prvi put je objavljen 1976, a u posveti Kovač mi ovako piše na novom izdanju: “Dragi moj Bota, ovo je ruganje, prevod onog apstraktnog u stvarno…” Pa se malo Kovač pošprdne, ali godi nehaju taštine: “Sve ostalo znaš bolje od mene. Tvoj M. Kovač, Rovigno, 05. 05. 2007.”

Dvije stvari učinile su da se sudbonosno zagledam u ovaj novi Kovačev roman: 1) Scena Anđula, dječaka sa djedom Jozom, ili partitura za muzikalni suicid. 2) Finalno poglavlje, “Vječno žuđeni spas”, Goja i Anđul ili odbrana porodične nesreće. Luđak kao plemićki grb.

Obje ove scene su autobiografske. A kako to znam, to će Kovač razumjeti. Ovaj bi roman mogao nositi naslov Pad kuće Birš (kao Pad kuće Ašer) ili Propast obitelji Birš. U prvom poglavlju “Kratko rodoslovlje” osam je portreta članova porodice Birš. Ta porodica je starinom iz Sente, mađarsko-srpskog porijekla, sa natruhama ciganske krvi. Zbog ljepote i otmjenosti.

Roman “Ruganje s dušom” mogao se zvati i Smrt Elide. Kovač je Elidu stavio u centar priče “na samrtnu postelju, jer je samo ona mogla okupiti oko svojega odra rasutu i otuđenu rodbinu”. Pa, ipak, dva glavna lika u Kovačevom romanu su Anđul i Goja Birš. Dva junaka najbliža piscu i dva moja lica.

Goja Birš: “Krsno ime bilo mu je Gojko, po želji Josifova kuma Stevana Zimonjića (pa slijedi junačka, porodična legenda znamenitih junaka Zimonjića)… na krštenju u pravoslavnoj crkvi, kad ga je Stevan držao na rukama, imao je šest mjeseci, pripovijeda se da ljepše dijete u toj crkvi nikad kršteno nije… Nakon desetog mjeseca, dijete se počelo deformirati; šake i stopala ostali su iste veličine kao pri rođenju, glava se razvijala, posebice čeone kosti, a u trećoj godini još ne bješe prohodalo, niti je riječ izustilo, samo je mumljalo glasom odrasloga. Kada ga je kum vidio tako nakazna, rekao je da to dijete ne može nositi ime njegova oca; neka se odsad zove Goja. To mu je ime naknadno upisano u crkvene knjige; pod tim je imenom živio 33 godine.”

E, sad bi ovdje došao rez. Ili Kovačev omaž obilježenim, nakazama Dostojevskog, Foknera, sve tamo do luda kod Šekspira i Jana Kota. Ruganje s dušom je roman o ludi: “Jer obitelj bez kurve, luđaka i barem jednog izroda nije potpuna.”

Drugi glavni lik je Anđul, pisac koji piše hroniku porodice Birš. Anđul od anđeo je autobiografski portret, kao na slikama starih majstora. Anđul, ili M. K. Anđul je kopile, posvojče Elide. Majka mu je od loze Meštrevića. Rodila je Anđula u šesnaestoj godini:

“Vele da je mlada majka umrla onog dana kad je svoje dojenče, u njegovom osmom mjesecu, odbila od sise.” I, kako to biva u dobroj tragediji “za mladom majkom otišla je i njezina mater. Mještani bi rekli od tuge za svojom jedinicom.” S djetetom je ostao djed Jozo. Kod majstora se melodrama prekine na pravom mjestu. Melodrama se prekida promjenom ritma u sudbini te grane porodice Meštrević. Nove Rane u lozi Meštrevića ili omaž Daglasu Sirku. Autobiografski je i mig prema Kovačevom uzoru N. V. Gogolju: “Anđul je nosio svoj ptičji profil… Poduži nos nakalemljen na protegljasto lice…”

Prekidam ovu fusnotu i evo me do slike zbog koje sam opčinjen ovom Kovačevom knjigom. Slika muzikalnog suicida u osmom poglavlju. Kovač je rijedak svat među piscima, i u modernoj svjetskoj književnosti, u čijoj prozi postoji čitav katalog samoubistva. Enciklopedija suicida. I evo ih kao glumci dječak Anđul i djed Jozo. A svjetlo kao kod Terensa Malika u filmu “Božanstveni dani”. Puno, raskošno svjetlo Sunčane zvijezde. Ova je slika Kovačeva trauma iz djetinjstva i volio bi je, to sam siguran, Akiro Kurosava. Anđul ovu scenu čita iz rukopisa Elidi na samrtnoj postelji. Slika “djeda Joze koji se lagano spustio na zemlji ispod murvine krošnje i legao na bok. Tako iskošen otkivao je kosu za sijeno. Položena na nakovanj, odjekivala je kroz selo cin-cin-cin, već od ranog jutra. Isprobavao bi je s tri ili četiri otkosa koji fijuknu kao zmija u travi. Zabodena na kosište, s dva bapka za držanje, kosa je lovila zraku po zraku jutarnjeg sunca. Očistio bi je šakom vlažne trave. Onda bi umočio beleđiju u rog-vodir privezan oko bedra. Oštrio bi je sigurno i spretno u stalnom igranju palca koji je otvrdnuo i već otporan na njezin rez. I beleđija dahće u svako doba dana, sve do podne, kad se o ručku i kosac i kosa povuku u hladovinu. Tako se i Anđulov djed izvalio na padinu, na onaj uvaljani ležaj od trave, u hladu murvine krošnje. Rub kose oštar kao plam prešao je palcem. Onda je samo jednom prevukao preko grla, blago kao gudalom, ali dovoljno da se ne vraća po drugi put.”

Kako je veličanstvena likovnost ove slike. Kao kod nekog od velikih Holanđana, ali je tu, za novo izdanje “Ruganja s dušom”, presudan uticaj Bobe Matić. I kako je precizan Kovačev jezik, presijavaju se predmeti iz rekvizitarija kosca: nakovanj, kosište, bapak, beleđija, rog-vođir… Kovačev kosački jezik, pa spiritistički jezik, jezik antikvara, medicinski jezik, jezik ljekara vještaka, jezik boja, kao jantar boja; apotekarski jezik, trgovački jezik, religijski jezik: jevrejski, katolički, istočno-pravoslavni; klesarski jezik, jezik fotografa, bokserski jezik, jezik duhanara, udbaški jezik, jezik fratara…

U antologiju opisa suicida M. Kovača ide i farmaceutsko ubistvo Julke Dumče, najbolje družbenice Malvine Trifković u vaspitalištu Sv. Majke Angeline: “Ključ od čekmežeta držala je u jednom džepiću svoje podsuknje. Kad god sam htela da otvorim čekmeže, uvlačila bih ruku ispod njenih haljina. Ona je bila rada, da ga što duže tražim… I kao što sam Bog može da se naruga, tako se gotovo preko noći njeno lice i telo nagrdilo bubuljicama. U to doba ja sam samo skupljala adrese ljudi koji su nudili svojim preparatima brzo izlečenje…: Ko rabi Karasi krem, brzo izgubi puhice, lišajeve i kožne ospe… Julka je tražila da je izoluju, pa je voditeljica Petronela Barota mene preselila u četvorku i još naložila da se iz Julkine sobe iznese ogledalo, da se udare mlečna prozorska okna i da se njena posteljina, uvek zamašćena, menja svaka dva dana. Njen stric Eugen Dumča, gradonačelnik Sentandreje, jedini je muškarac koji je kao posetilac ušao u spavaonicu Doma Sv. Majke Angeline. Svi predmeti kojima je mogla sebi naškoditi bili su uklonjeni iz njene sobe, pa ipak, jednog jutra, baš uoči Svete Trojice, dok se rascvetavala lipa u dvorištu, Julka Dumča uzela je sebi život i osvanula mrtva u svojoj postelji, s debelim slojem pudera na licu.” Danas, danas kad ovo pišem je Sveta Trojica.

I teku samoubojstva kod Kovača sve do nevjeste u romanu “Grad u zrcalu”. Scena s nevjestom počinje karnevalski, jedan ostarjeli harlekin poziva namjernike i turiste da uđu u Sponzu, pa da im ispripovijeda povijest te čuvene građevine Dubrovnika. Uđe s njima i dječak M. (ili dječak Anđul), i tu u Sponzi, u Divoni, u staroj carinarnici “potkraj jednog stupa ugleda mladu u bijeloj vjenčanici… Golubovi su prhnuli i uzletjeli, svatovska povorka uputila se u katedralu.”

Dječak u potrazi za ocem gluvari Raguzom i na Gundulićevoj poljani (Osman počinje uzdahom. Počinje taj junački ep sa: Ah…) ponovo ugleda nevjestu kako, kao u De Sikinom filmu “Vrt Kontinijevih”, zamače ulicom Lučarica. Nestane odbjegla nevjesta u labirintu Dubrovnika. Odiseja dječaka gradom u zrcalu završava se kod Buže. Dječak kroz maleno okno ugleda morsku pučinu. Na pučini brod a “na rubu stijene… odbjeglu nevjestu… a sasvim daleko, na obzoru, tamo gdje se more spaja s nebom, spremala se nevera, pa je sve češće lampalo…

Povjetarac je nešto pleo i mrsio oko nevjestina struka, a kad bi malo jače puhnuo, pripio bi vjenčanicu uz njezino tijelo… Htio sam gurnuti neki kamenčić niz liticu kako bih je izazvao da se okrene i pogleda me… Ono što bješe naumila, nevjesta je… izvela, otisnula se sa stijene i poletjela kao kakav golemi galeb. Povjetarac je napuhao njezinu vjenčanicu, a bijeli veo lepršao je… a onda se naglo otkvačio i kao pahulja odletio na drugu stranu, prema izbočini stijene. Nevjesta je vjerovatno još letjela, ali je iz svoga kuta više nisam mogao vidjeti…”

Ovaj bih esej o Kovaču mogao nasloviti Kosac i nevjesta, ili kod majstora su sva samoubistva estetska. Suicid kao lirski čin. Nevjesta iz “Grada u zrcalu” kao Nike od Samotrake. I neka bliska patnja sad mi ne da u san da utonem. Najpouzdaniji svjedok je dječak, dječak strašne slike pretvara u lirsko: pootvara rane svjetlosti plave, žive kao krv.

Blistavost propadanja porodice Birš – to je ta druga scena koja me trajno uznemirava, uznemirava i ushićuje u “Ruganju s dušom” – posljednje poglavlje “Vječno žuđeni spas”.

Posljednje poglavlje kao posljednja odbrana (i dani) pada kod kuće Birš. Posljednji odjeljak je odjecano čudo, etida bola: “bol i jest… dio obiteljskog ponosa”. I zato je Kovač odlučio da dva posljednja glumca u finalu romana, dva glumca na rubu pameti (i scene) budu Goja i Anđul. Porodični luđak i hroničar povijesti porodice Birš. Kakav oni tu igraju božanstveni dupli pas. I kakav prezir prema građanski uređenom svijetu. Ovo poglavlje je pohvala lude, lude koja još od vremena Šekspira svijet razumije bolje od drugih. Luda razumije tajnu šifre svijeta. On je zaumni, brzopotezni igrač. Scena ritualnoga kupanja Goje, u vrijeme Uskrsa, završava se riječima Elide koja je “vjerovala da se obiteljska luda rađa tako što se u nju slijevaju ostaci maloumlja svih predaka, sa ženske i muške strane:

Goja je rođen da bi se s njim ugasila naša loza.”

Anđul odvodi Goju iz zavičaja, do samostana Sv. Križa u primorskom gradu, to je azil za umobolne. Nije to nimalo slučajno kod Kovača što je doživotnu skrb u prihvatilištu za Goju obezbijedio Antun Birš. Njegov moralni sabirnik pod najvećim je upitnikom od svih članova porodice Birš. On je kao posljednja hulja orobio (antikviteti) i obeščastio Elidu na samrtnom odru. E, to je Kovač. Anton je ovdje u drugoj ulozi. Druga strana zvona njegove duše.

Ludak je vječno dijete i gledaj kako počinje poglavlje o Goji i Anđulu:

“Kad luđak ostavlja rodni grad (ili selo ili svoju kuću) prati ga ptica. Dolijeće iskosa kao da je samo jedno krilo zabodeno u zrak.” Ovako počinju elegije i još je to refren za Anđula čiji pticoliki profil podsjeća na profil Kovačevog uzora N. V. Gogolja. Anđul brižljivo bira stvari koje će staviti u Gojin kovčeg. A Goja uzima šaku pepela i svoj kostim krsti kao: “Halju od pepela”, ili kostim kao vječna kuća.

Elegija je osnovni tok u ovom poglavlju: Goja je vjerovao da se sunce svaki put utopi u mračnoj provaliji i da stoga pjevaju ptice… Goja bi ujutru trčao i da ga dočeka i mahne mu, ali bi se njegove nogavice natopile rosom… pa bi zastao i zasukao ih do koljena da bi mogao nastaviti sve dok ne bi lipsao od umora, a onda pao u travu ližući “rosu vlastitim jezikom”.

Goja u dosluhu, u apsolutnom dosluhu s prirodom, ili luda kao vilenjak: “Goja u pčelinjaku ugleda staru cipelu; nekada ju je nosila njegova majka, a uzani remen na kopču vezala je ispod gležnjeva… Goja jasno vidi majčina stopala blistava od rose kako spretno skakuću.” Rosa, rosa i puža kao rima: “Ahmetova kočija stiže; ona će ih izvesti izvan grada i proći pokraj kuće u kojoj je Goja proveo dobar dio djetinjstva, a potom će se uputiti na kolodvor… Goja u ruci drži ružu, čupka latice i baca ih dok kočija odmiče makadamskom cestom.” Luda ili krik ruže i Oto Tolnaj u terci s Kovačem:

“draga dušo nisi
čula krik
Nisi čula krik
zadavljene ruže.”

Mirko Kovač, Oto Tolnaj i Danijel Dragojević, tri jugoslovenska pisca, tri irska jugoslovenska pisca koja su već odavno zaslužila (ja sam im je već uručio) Nobelovu nagradu.

Luda ima velike trenutke lucidnosti:

“Sijaš se na

suncu kao zmija…

i zamahne rukom kao da će udariti Anđula po licu, ali to je ispao samo blag dodir.”

Bliskost dva porodična izroda, ili Anđul u ulozi zaštitnika. Goja se sjeća Anđula u vrijeme djetinjstva, u vrijeme svjetkovine:

“Dječak začešljan na Uskrs.

Opet nešto bulazni, kaže Ahmet.

Potjeraj konja, Ahmete, reče Anđul. Radi ono za što te Bog stvorio. I ne bulazni o stvarima koje ne razumiješ.”

Slijedi mitska, gradska scena tuče u kojoj je Anđul “tri puta bacio na zemlju cara uličnih razbojstava, nekog Makuša”. Bila je to osveta razbojnicima koji su maltretirali i izrugivali se s Gojom. To je autobiografska slika, Kovač je u mladosti jako držao do ulične časti. Anđul kao zaštitnik lude, zaštitnik porodičnog bola i prezir prema utvrđenom, palanačkom, građanskom poretku ponašanja najbolje se vidi u kadru iz vlaka. I ta scena počinje lirskim prologom:

“Goja se penje na papučicu putničkog vagona prvog razreda, zanesen trzajem, snažnim i neprirodnim, jer prekida pupčanu vrpcu zavičaja. Za to vrijeme dvije sleđene suze opeku mu lice.”

Cio ovaj posljednji odjeljak je na rubu fantastike:

“Najednom, hitrinom laste koja se zabija pod strehu državnog magazina, pojavljuje se majka u crnini; ona donosi miris pčelinje ljubice. On vikne izustivši njezino ime.” U čistom kupeu šaroliko društvo i mlada majka s mališom: “Ona svaki čas ustaje da bi primirila i obuzdala svojega vragolastog dječačića koji zadirkuje ljude u kupeu… Postaje nesnosan, a onda se okomi na Goju, koji trpi i mirno podnosi to zločesto dijete. Anđul se ljutito i prijetećim glasom obrati ženi:

‘Smirite to derište ili ću to ja učiniti.’

‘Ako budeš zločest, obrati se žena svom djetetu, bit ćeš kao i ta luda. Ne zadirkuj ga, može te ugristi. Ne diraj rukama njegove bale i sline da se ne zaraziš.’

‘Ta je luda u odnosu na vaše dijete dobra i pitoma’, upusti se Anđul u svađu, ali to čini smireno… ‘U vašem potomku, mamice, raste gad. Vjerovatno budući zločinac. Možda oceubojica. Ili će majku ubiti na spavanju. Ako gada ne obuzdate, oboje ću vas izbaciti iz kupea.’

Žena se pokuša suprotstaviti, ali je dočekaše dvije-tri Anđulove pljuske, a dječaka privede za uho i reče mu da će ga tako držati i još jače stezati sve vrijeme putovanja, Anđul im je ulio strah, nakon toga bilo je mirno u kupeu.”

Ova je slika pisana za Luisa Bunjuela i onda sve krene ka lirskom smiraju. Jer, kao što postoje vesela samoubistva, tako postoje odvajkada i vesele lude:

“Prikovan za staklo, raspet kao sveta luda, Goja se raduje što se sve kreće, proniče i srlja u propast, a on miruje. Mala oronula stražara-bogomolja izgubljena je u daljini. Sunce se premješta s jedne i druge stane, kao da se utrkuje s vlakom. Ptica umorna od lebdjenja munjevito slijeće u krošnju. Ona je izgubljena u pitomini koja sve više nadolazi i širi prostrano mediteransko obilje. More se ukazalo u izmaglici i treperenju, a izlazak iz vlaka popraćen je kričanjem galebova, pa ih je Goja, cijelim putem do samostana vjerno oponašao. Anđul ga nikad prije nije vidio tako vesela.”

Valja, zna Kovač, veselo i otmjeno, stupiti u carstvo sjena:

“Goja je počeo tiho jecati, posmatrajući dragi Kristov lik kako se malim ljestvama uspinje do vlastita stratišta; čini to odvažno, jer zna da će njegovo stradanje donijeti dobro drugima. Pa ipak, Krist naglo zaplače, jer je ostavio nekoga tko mu je drag. Goja tada položi glavu u Anđulovo krilo…” Kristove suze za ostavljenog Goju i suze za nesrećnu Porodicu Birš jer: sve nesrećne porodice…

“Svijetli prostor iznad crkve presijeca uže: crni simbol porodičnog klatna pomiče se tamo-amo. Kad zvona stanu, uže nikako da se umiri. Kao da se spaja neki onostrani šum s postojećim vremenom.

Sa zvonika prhne jato ptica kao uznemireno lišće.”

Kovač je daleke 1963. napisao pjesmu “Evo knjige u koju nema sumnje”:

“Život će odbiti da
prizna sebe
ako se oduzme bol.”

Sva u znaku bola je i Kovačeva priča “Pukotina” koja ovako počinje:

“Negdje koncem ljeta 1963. godine, nakon pokopa na trebinjskom groblju i oproštaja od prijatelja, prišao mi je zagonetan čovjek zamolivši me da mu posvetim zeru vremena…” Slijedi ispovijest čovjeka koga je ošinula 1948. i koji je iskusio pakao mađarskih, emigrantskih logora. Fehko Jančić uređivao je, nakon povratka iz Mađarske, jednu čudnu biblioteku:

“U knjigama se javljaju pukotine, pa makar ih napisao i sam Gogolj. Znam da je nezahvalno to što radim, ali imam potrebu dopuniti tamo gdje zjapi! Pa čak i odstraniti ono što mi se čini da nije u redu. Ili jednu riječ zamijeniti drugom. A sad ću da užežem svijeću i da vam to pokažem na primjeru vaše knjige.” Kovač u ovoj nakani nije dao nesrećnom uredniku podršku, pa je nakon dva dana grizodušja došao do njegovog ćumeza, da ga, ipak, ohrabri. Zatekao je u sobičku milicionere i isljednika, poznanika (Fehmo Jančić počinio je samoubojstvo): “… iskrsnula je jedna neobična stvar koju ni mi milicajci nismo u stanju da odgonetnemo. Tu bi nam ti mogao pomoći. Sve ove knjižurine ovdje, umazane su i govnjive. Tu je nešto dopisivao i prepravljano, pa opet brisano i žvrljano; budala nije imala drugog posla. A samo jedna knjiga je čista. Doduše, i ona je isprljana, kao da je nešto pokušavao da ispiše ili ispravi. A onda je i to gumicom izbrisano. Koja je to knjiga? – upitah.

Prokleta аvlija.”

Siguran sam da ni nesrećni urednik iz priče “Pukotina” ne bi imao nikakvu primjedbu na novu verziju Kovačevog romana “Ruganje s dušom”. Što se mene tiče, ovaj roman nema nikakvu pukotinu. A onu pticu što leti romanom “Ruganje s dušom” nacrtao je veliki majstor linije Dragan Lubarda. Evo, brzojavom šaljem je Kovaču na ruke: Svjetlost, svjetlost /u koju ptica leti od planete do planete, tamo ti pišem, pozdravljam te.

***

Nijedan jugoslovenski pisac nije takav virtouz u jeziku kao Mirko Kovač. U svojim pričama i romanima, scenarijima, dramama, esejima. Kovač je podigao spomenik (pamjatnik) našem jeziku (pa nek ga svako zove kako mu odgovara). Koliko je tu pohranjeno blaga, koliko zaboravljenih riječi koje više niko ne koristi: smira, lukšija, opogani, trina, potajice, začađila, uždio… Miljenko Jergović je otprilike rekao kako u Kovačevom jeziku ima više ljepote nego u prirodnim ljepotama Hrvatske, a ja licitiram (i) dalje ima u tom jeziku ljepote više nego u u pejzažima Crne Gore i Hercegovine… Jani Rico u slavu Kovačevog jezika: “I reči su/ žile/ kroz njih teče krv/ kad se reči pomešaju/ koža papira se/ zapali crveno/ kao/ u ljubavnom času/ koža muškarca/ i koža žene.” U znaku Erosa je Kovačev jezik.

***

Roman počinje u vrijeme smjene carstva u Hercegovini: odlazak Turske i okupacija Austrougarske. Kovač veli da su mnogi došli u Hercegovinu “kao državni službenici, inžinjeri, graditelji, avanturisti… I dan-danas u hercegovačkim župama postoje prezimena kao primjerice Bezer, Šteferl, Vegar, Vizner, Šetka, Ereš, Svelch, Deak, Žuvelek… Beidnegl… Paranos… Neka su od tih prezimena postala brojna bratstva ljutih Hercegovaca, kako je govorio stari Meštrević, a to znači da im je rodna gruda i vjera u Boga preča od morala, dobra, prijateljstva, ljubavi, pa čak i od vlastita života.”

Bilo je važnih odlazaka i u suprotnom pravcu, samo to Kovaču, kome je omiljeni igrač Šekularac, nije, baš, navijački odgovaralo. Na granici stoljeća Đuro Bobek iz Trebinja krenuo je u pečalbu u Zagreb. Radio je na željeznici (Kovačev životni san…) i sa Marijom Ulčar živio je tik iza željezničke stanice, u naselju Trnje. Onda su došla i djeca Fridrih, Vilim, Stjepan, Olga i Oto. Stjepan Bobek, najbolji jugoslovenski fudbaler u povijesti, kapiten Partizana više od decenije.

*

Pobjeda, Podgorica, 1.VII. 2013.

Piše: Ante Tomić

Upravljanje osobnim automobilom, znate i sami, rasprostranjeno je umijeće, ljudi su vozači u ne manjem postotku nego što su roditelji i u obje ove socijalne uloge, uzgredno kazano, znaju biti užasno neodgovorni. Ipak, zbog nekog razloga, pametni i knjiški ljudi u nas često ne voze. Mogao bih vam sada napamet, iz glave nabrojati najmanje desetoricu kolega, uglednih novinara i pisaca, koji su bespomoćni pred tehničkim dostignućem koje je svaki tudum svladao, kao da se volan i tipkovnica nekako nedokučivo isključuju. Teofil Pančić takav je jedan intelektualac pešadinac, kojega ne mrzi sagnuti se na kolodvorskom šalteru, ukrcati u ruzinava, nečista i drndava kola Laste ili Čazmatransa i satima se zlopatiti na razmrvljenom asfaltu nevoljnih balkanskih drumova, skvrčenih koljena zbog košare s pilićima ili pletenke rakije koju je gospođi na susjednom sicu kondukter velikodušno dopustio unijeti u kabinu. Prepoznat ćete te tipove jer čitaju, a to je pojava koju, ne treba ni napominjati, naš narod ne odobrava. Kad ovaj izvadi knjigu, ostali se putnici stanu u nelagodi pogledavati kao da je tkogod prdnuo u autobusu.

Beskrajne je kilometre Pančić tako prešao, među sirotinjom bezdušno istrgnutom iz zavičaja i prestravljenom graničnim policajcima, i o tome je ova većim dijelom putopisna knjiga. Autor putuje uzdužno i poprijeko, bez reda nekadašnjom Jugoslavijom, od Podgorice, Zagreba, Sarajeva i Pirota do Subotice, Pule, Aranđelovca i Bijeljine i mrak ga često zatječe nedobrodošlog na sumnjivim mjestima, među čudnim ljudima. On putuje upravo kao Kris Kristofferson u jednoj staroj pjesmi:

I’ve come from just the other side of nowhere,
To this big time lonesome town.
They got a lotta ice an’ snow here,
Half as cold as all the people I’ve found.

Njegovo osjećanje nikad nije jednostavno i jednoznačno. S jedne strane, Pančić očito uživa. Putuje, onako, meraklijski, džumhurovski, veseleći se točki B i prijateljima koji ga tamo čekaju, no na drugoj strani uvijek je prisutno, makar i nevidljivo, pritajeno prokletstvo čovjeka koji je jednom davno tragično izgubio svoj dom i sada mu je zapravo svejedno gdje će zanoćiti. Sjeta i mučnina u jednakom se omjeru miješaju u opisima gradova u kojima je jednom živio, išaranih haustora zgrada u kojima je stanovao i vjerujem da vas je, baš kao i mene, ne jednom ganuo čitajući.

Dakako, ima i onih koji će ostati ravnodušni ili se čak raspizditi Pančićevim tekstovima. Prostaci i neznalice u ovakvim prilikama imaju ready for use objašnjenje kako je riječ o jugonostalgiji pa i, kako je danas popularno kazati, “pokušaju obnove bivše Jugoslavije”. Ti desničarski magarci ne mogu ni pojmiti da ima nas koje ideja države ne uzbuđuje, koji, dapače, smatraju da je to bezvrijedna i mizerna težnja, kojima je život prekratak da bi razmišljali o granicama Srbije i koje stvaranje nezavisne Hrvatske ne impresionira više nego kad netko napravi Eiffelov toranj od žigica. Ne spašava zaista Teofil Pančić Jugoslaviju, jer kako bi on to i mogao. Rekonstruirajući život koji je nepovratno izgubio, brižljivošću i marom kojom bi netko drugi lijepio komadiće razbijene keramičke vaze, Pančić spašava tek svoju dušu, otima je Carstvu Tame koja, kako je sam napisao, “možda započinje baš time što će čovek zaboraviti ono što ga je stvorilo takvim kakav jeste.”

Ono što se meni, kao dugogodišnjem i prilježnom Pančićevom čitatelju, možda ipak najviše sviđa i ne prestaje me ushićivati, jest njegov jezik. Dijelom svakako zahvaljujući nomadskoj mladosti, a dijelom zacijelo i kao posljedica tisuća knjiga koje je pročitao, jedne upravo kompulzivne čitateljske prirode koja ga tjera da pohlepno guta svaki tekst koji mu se nađe pred očima, pa i ako se radi o pivskoj etiketi, u njegovom se umu nagomilalo riječi kao krša u kakvoj polumračnoj i prašnjavoj staretinarnici i koji put me u kasnu i gluhu uru, u utihloj sobi, samog s knjigom, čisto nasmije kakvih se bizarnosti tu zna naći. Na njegovu lijepu vojvođansku ekavicu slobodno se hvata sve, i hrvatski i crnogorski i slovenski, i turcizmi i anglizmi, i deseteračka epika i punk poezija i koješta drugo s dugačkog jezičnog švedskog stola. Josip Broz Tito je miješajući ruski, kajkavski i srpski bio mala beba za Teofila Pančića, tek što je u druga Starog to djelovalo rogobatno i smiješno, a kod Pančića se podmazano okreće, ima jedan moćan ritam i skladnu melodiju, rečenice mu se fino upredaju i teku, sve sa nekakvim neobičnim i šašavim ukrasima.

Dvije lingvističke istine otkriju vam se čitajući Pančića. Prva je da hrvatski i srpski, naravno, nisu dva jezika. Druga je da ni hrvatski ni srpski ni ijedan drugi jezik zapravo ne postoje, ili barem ne postoje kao nešto jedinstveno i nedjeljivo povezano s određenom etničkom skupinom. Svatko je od nas jezik za sebe, unikatan kao otisak prsta, više ili manje različit od drugih. Sa smrću svakog čovjeka umire jedan jezik. Drsko posuđujući od svih i svakoga, duhovito se igrajući navodno tuđim riječima, Teofil Pančić već u formi svoga pisma zagovara slobodu pojedinca. Pa i ako im se on koji put učini nerazumljiv i stran, onakav kosmat i mrzovoljan, s knjigom i slušalicama, on je iskreni i dosljedni, neumorni zastupnik onih nesretnika iz Lastinih i Čazmatransovih autobusa. Svakim svojim tekstom Pančić brani ljudskost od nasilja političkih ideja, brani dostojanstvo osobe u jednom poživinčenom svijetu i pravo na uspomene pred terorom zaborava.

*

Pogovor knjizi “Aleja Viktora Bubnja”, Naklada Ljevak, Zagreb 2013.

ili suočavanje s vlastitom i kolektivnom odgovornošću

*

Miljenko Jergović:
Otac
Rende, Beograd 2010.

Piše Danilo Lučić

Beogradska izdavačka kuća Rende objavila je novu knjigu Miljenka Jergovića Otac koja je uspela za veoma kratko vreme da oživi nikad prevaziđene razmirice naroda i narodnosti rahmetli SFRJ. Pored toga, kontroverze oko protekle dodele NIN-ove nagrade, a koje su bile možda najžustrije do sada, obuhvatile su jednim svojim delom i ovu knjigu, kao i roman Muharema Bazdulja Sjetva soli, koju je takođe objavilo Rende. Onaj deo javnosti koji se bavi, ili makar samo interesuje za domaću književnu produkciju, bistrio je poslednjih nedelja jedno pitanje koje je dobilo karakter etičkog, a to je da li je pravo da žiri dodeli nagradu romanu čiji je urednik predsednik tog žirija.

Zatim, prašinu su podigli i Sreten Ugričić i Saša Ilić svojim zahtevima da se njihovi romani povuku iz trke za NIN-a, a ulje na vatru je dolilo Ugričićevo otvoreno pismo žiriju. Na kraju, postavilo se pitanje da li romani Miljenka Jergovića i Muharema Bazdulja odgovaraju propozicijama propisanim za ovdašnju najprestižniju književnu nagradu, jer problem je, ispostavilo se, pravno-formalne prirode: iako su prva izdanja oba romana objavljena u srpskim izdavačkim kućama, oni nisu pisani srpskim jezikom, već hrvatskim. Postaje već izlišno dalje polemisati o sva tri problema, osim, možda i donekle, o ovom poslednjem, samo iz razloga što se čini kao dobar uvod u analiziranje romana Otac.

Već se polemisalo, a po svoj prilici i nadalje će, o stavovima i pogledima Miljenkovim na sociološke i kulturološke aspekte Jugoslovenstva, sa posebnim osvrtom na simpatizere ustaštva koji su nosili prezime Jergović. Ali, u prvom redu, Otac je potraga za identitetom jednog bosanskog Hrvata kroz (samo)preispitivanje bliskih predaka, njihovih trvenja i nesuglasica, zabluda i grešaka, sa kojima Jergović želi da polemiše što je nepristrasnije moguće. Govoreći o ideološkim, nacionalističkim, verskim i društvenim fenomenima Titove Jugoslavije, i postjugoslovenske ere u kojoj jednim delom i dalje živimo, pisac ne može da izbegne iznošenje intime, svoje i svoje porodice, jer između njih i navedenih fenomena postoji dramatična i egzistencijalna interakcija.

S tim u vezi, centralna figura oko koje se promatra familijarno flertovanje (možda je ovo eufemizam) sa ustaštvom je autorova baba Štefanija. Njena privrženost NDH režimu i idolopoklonička emocija spram Ante Pavelića jeste kompenzacija za ljubavnu nesreću koju je doživela sa čovekom koga je volela i kome je rodila dete, Jergovićevog oca, a koji joj je okrutno okrenuo leđa, ne pojavivši se više nikad u njihovim životima. Potresna epizoda iz 1945. kada je njen sin prisilno mobilisan od strane partizana da progoni ustaše i druge domaće izdajnike, a gde su toponimi te potere bolna mesta u hrvatskoj istoriji (Zvonimirova crta, Bleiburg, Karlovac) završava se scenom u kojoj se taj mladić polumrtav od pegavog tifusa vraća majci, koja odbija da mu da čašu vode jer je “išao sa partizanima da ubija Hrvate”.

Osim što vidimo jedno bizarno kažnjavanje sina zbog izneveravanja nekakve nacionalističke ideologije, čak i tamo gde sinovljeve krivice nema, ovde se otkriva i struktura Oca – pokušavajući tokom potrage za sopstvenim identitetom da razmrsi konce komplikovane balkanske povesti, Jergović je izabrao svoje porodično stablo kao siguran putokaz.

Zapravo, podsticaj za pisanje ove knjige, kako je autor izjavio u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“, rodio se sa vešću o očevoj smrti, u zimu 2010. Osvetljavajući figuru oca u svom životu, Jergović počinje da preispituje sebe i okolnosti u kojima je odrastao. Tako, prva stavka u tom procesu nije pitanje nacionalnosti, konfesije, mesta rođenja i sl. nego pitanje identiteta oca. Jer se uvek zna ko je majka, a otac je eventualna nepoznata u biološkoj jednačini o poreklu. Ovog konkretnog oca iz naslova autor opisuje kao slabog čoveka i nezainteresovanog roditelja koji je, istini za volju, teško podneo svoj razvod. Ali taj i takav otac je u sinu ostavio utisak da u njihovom odnosu nikad nije bilo tople roditeljske emocije, a sin je u ocu budio grižu savesti okarakterisanu kao katolički strah od greha, za koji se otac iskupljivao nekom čudnom privrženošću sinu.

Jergović za svog roditelja piše da je bio ateista, bez ikakvih šovinističkih, rasnih ili verskih zastranjenja, pa njegovu hrišćansku moralnu tegobu objašnjava kroz paralelu sa socrealističkim slovenačkim piscem Francem Bevkom, čije biografsko delo “Knjiga o Titu” govori o Maršalu tonom strahopoštovanja i krajnje idealizacije, kao da prati delove Isusovog žitija iz Novog zaveta. Taj očev strah i Bevkovu hagiografsku mistifikaciju Brozovog života autor skupa imenuje kao “katolički ateizam”.

Kada govori o nacionalnoj pripadnosti, konkretno – o sticanju iste kroz vađenje putovnice i osobne iskaznice, Jergović se susreće sa jednim neprijatnim paradoksom. Koliko se nacionalnost poistovećivala i prožimala sa veroispovešću on je osetio na svojoj koži 1993. prilikom prelaska iz Sarajeva u Zagreb, otkrivši tom prilikom da se hrvatska lična dokumenta ne mogu dobiti bez uverenja o katoličkom krštenju. Jergović se gnevno pita o posledicama takvog odnosa: može li neko biti Hrvat ako nije katolik. Smušeno je i teško pitanje o nacionalnosti bosanskih Hrvata. Jergović opaža da su i Ante Pavelić i Franjo Tuđman bosanske muslimane smatrali Hrvatima, pa im se rashrvaćenje na koje su ih aprila 1945. prisilili srpski komunisti oštro zameralo u novoj hrvatskoj državi tokom bosanskog građanskog rata.

Za pisca Oca rođenje novih republika na tlu nekadašnje Juge označava povratak pobožnosti, ali takve na čijem nebeskom pijedestalu obitava neki novi, nacionalistički Bog.

“Bit će to Bog nacionalnog poslanja, neka vrsta nebeskog Starčevića, Strossmayera i Karađorđa, sasvim praktičan Bog, čije će se ingerencije vršiti i provoditi po starinskome principu, kako budu napredovale njegove vojske, ali prema suvremenim metodima i saznanjima nauke i tehnike, koja su dovela do izuma savršenih artiljerijskih oružja i oruđa, što Božje stvorenje uspijevaju pronaći i likvidirati na svakome mjestu na kojemu se ono skrije u strahu od smrti i patnje”, piše Jergović.

Odatle vidimo da za njega takav, redizajniran i prepevan Bog više nije altruista i milosrdan, već, iznova rođen u krvavom bratoubilačkom bosanskom ratu, on može biti samo Bog rata. Pa ipak, bojazan da će se o Ocu razmatrati samo i isključivo u kontekstu preispitivanja hrvatske ustaške prošlosti i kolektivne odgovornosti potvrđuju neki hrvatski javni intelektualci svojim napadima na Jergovića. Počevši od Vedrane Rudan i njenog teksta u Nacionalu pod nazivom “Ustaše svi i svuda”, koju identičnim tonom prate komentatori Večernjeg lista Milan Ivkošić i Marinko Jurašić, okosnica njihovog spočitavanja grupiše se oko sledeće Jergovićeve tvrdnje, a to je da su za genocid u NDH odgovorni svi “koji su tog čas bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak i bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima.” Međutim, treba biti oprezan pa primetiti da Jergović nikada ne govori o kolektivnoj krivici, već o kolektivnoj odgovornosti. Posle ove sporne, naredna rečenica glasi: “Na suprotnoj strani od društvene i kolektivne odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost.”

Stvar bi trebalo da je sada jasna, i tu nema više spora. Jergovićevi stavovi će se bolje razumeti uz citat Sabine Čehajić – Clansy, doktora socijalne psihologije sa sarajevske Škole za nauku i tehnologiju i autorove sugrađanke, koja se dugi niz godina bavi raznim aspektima suočavanja sa prošlošću: “Odgovornost ne definišemo u smislu odgovorna sam za ono što su pripadnici mog naroda činili u prošlosti, ali sam odgovorna za ono kako ću se sada postaviti prema tome. Znači odgovornost definišem u smislu kao jedine ispravne, moralne reakcije, kao odgovor na ono što desilo, što jesu pripadnici mog naroda činili i radili, odgovor u sadašnjosti koji će nas, u stvari, sutra dovesti do tog nekog održivog i istinskog pomirenja.“

Privrženost ustaškoj državnoj tvorevini koja je postojala kod nekih Jergovića je anticipacija pojave povampirenog nacionalizma iz 90ih, koji će oživeti u svim bivšim jugoslovenskim republikama, a u srcu tog nacionalizma je KPJ pedeset godina držala glogov kolac, ispostaviće se – samo privremeno.

Kombinujući elemente memoara, autobiografije, sociološkog i političkog eseja, Otac se udaljava od romaneskne strukture i time biva teži za žanrovsko određivanje. Za pravo da ovu knjigu posmatramo kao formu nekog inovativnog i stilski razuđenog nekrologa daje nam sam autor kada o Ocu govori kao o oproštajnom eseju, knjizi “bez literarnih pretenzija, koja, uz minimalnu stilizaciju teksta, donosi jednu osobnu priču.“

Između očevog zapostavljanja zbog koga je u sinovljevim očima postao biće iz mašte, njegove slabosti i traljavog roditeljstva i baba Štefanijinog ustaštva kojim je želela da napreduje na drušvenoj lestvici NDH-a i time naplati svoje ljubavne jade, a to se ideološko opterećenje odrazilo na sina i unuka, može se, dakle, povući paralela u smislu preplitanja dvostruke frustracije: privatne i istorijsko-nacionalne. Jergović je istovremeno oštar i sažaljiv kada ustašu, po modelu primećenom u sopstvenoj familiji, definiše kao “zlosretnog hrvatskog malograđanina koji će već u sledećoj epizodi pristati da se u njegove ime ubija”. Opet, zar nije to primenljivo na bilo kog fanatičnog i ekstremnog ultra-nacionalistu? Zaključak je da je Jergović održao javnu lekciju o objektivnom sagledavanju i suočavanju sa individualnom/porodičnom i kolektivnom odgovornošću. Lekciju koju bi mnogi, i sa ove i sa one strane Drine, trebalo da ponove.

*

Male novine, 18. 02. 2011.