Prikazi, pogovori, kritike

Srce i jetra

(Nekoliko dojmova o romanu Miljenka Jergovića Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, na talijanski prevela Ljiljana Avirović, izd. Zandonai, Trento 2011.)
___

Piše: Sergio Sozi

S talijanskoga preveo: Tvrtko Klarić

___

Ako se, uzevši u ruke neki talijanski roman, očekuje ikakva novost, općenito nešto artificijelno – makar i nečitljivo osobno ili savršeno pomodno – “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” umije nam podariti zapanjujući dojam da svijet u rukavu ima i druge asove: asove maštovita pripovijedanja i prirodnosti, literarne kulture koja nije zbrda-zdola, last but not least, čistu emociju. Ovo potonje neizostavno, jer pravi romanopisci nisu smutljivci, kolebljivci, galamdžije, smušenjaci, već oni što posjeduju emocionalno težište i koji – na temelju i oko te osovine – umiju itekako graditi vlastito pripovijedanje.

Zaplet, nadalje, može ispasti dražesno napuhan, napisan odjednom te mjestimice pretjeran – između stalnih digresija i analeksija zakrčiti kronološki tok fabule – ali nikada neće graditi, barem ne u očima čitalaca jednako tako čistih emocija pripovijest ni na nebu ni na zemlji, plastificiranu, brbljivu, pleonastičku, sklepanu rekao bih, mudro sažimajući, poneki današnji mladac. Bit će to, ipak, postojana pripovijest: prilično postojana na vlastitim nogama (višestrukima, kada govorimo o ovom romanu rijeci koji ima tako brojne noge, to jest priče, slike, duše te iz njih crpi svoju jedru kinetičku energiju).

Ukratko, autorova temeljna motivacija (govorilo se o čistoj emociji) jest ono što priči pruža uzlet i autoritet, postojanost. A taj detalj, ili još bolje ta piščeva osobita temeljna jasnoća, u datom slučaju, dopušta ljepotu i pričetini (kako bi rekao C. E. Gadda), mutnoj i neodlučnoj, kao što je ona o Srdi Kapurovoj – djevojčici nedefinirane nacionalne pripadnosti, između trinaest i sedamnaest godina, zacijelo s istoka – nad čijim umorstvom, što se dogodilo u Zagrebu 2005. godine, započinje cijela ta graja Miljenka Jergovića (Zagrepčanina rođenog u Sarajevu 1966. godine, u svijetu trenutno najpoznatijega hrvatskoga pripovjedača). Da. Graja zagrebačka, “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”, samo zato što u hrvatsku metropolu Jergović postavlja scenarij događaja koji se prelijevaju iz tog umorstva poput golubova (i najcrnjih gavranova) iz šešira okretna opsjenara. I postavlja on taj slučaj upravo tu, zacijelo ne s namjerom da iskaže počast svome gradu po izboru, naprotiv. Ta je pripovijest na tom mjestu, vjerujemo, samo zbog Jergovićeva miroljubivog nagona, zbog njegova spontanog, dubokog prezira prema balkanskome ratu i onome tko ga je izazvao – neprijeporno Beograd i Zagreb, podjednako krivci.

Ovo je stoga zagrebački roman koji prema Zagrebu može sadržavati malo ljubavi. Ili u najmanju ruku bipolarnu emociju, s izraženom sklonosti prema mržnji više nego prema ljubavi… ili još bolje, budimo precizni, mržnja je to prema nacionalističkoj mržnji koju se toliko, in illo tempore, propagiralo iz tih gradova (Beograd i Zagreb… mi Talijani bismo rekli samo mussolinijevski Rim, zar ne?), to je dakle, oblik ljubavi, jer mržnja prema mržnji kao ishod može dati barem stanovit tip ljubavi (ponavljam: mi Talijani volimo Rim unatoč Mussoliniju. Tako i Jergović prema Zagrebu, ne odbacajući sve iza leđa, štoviše produbljujući polemičke teme prema toj metropoli i prema… onoj drugoj. Baš kao i prema pripadajućim narodima.)

Radi se dakle o naročitom čuvstvu, koje se tiče dva organa: srca i… jetre. Jer se traži poprilično jednoga i drugoga, da bi se živjelo i djelovalo između Srbije i Hrvatske – Jergović piše za naslovnice i izdavačke kuće obiju Nacija – ukazujući bez zadrške na njihove nedostatke i proturječja, jasno izražene u jedinstvenom europskom građanskom ratu koji se dogodio između 1945. i danas. A jetra su jednako tako potrebna i da bi se u naš ponajbolji govor prenio roman tolike višejezične profinjenosti – što je očigledna zasluga Ljiljane Avirović, njegove stalne prevoditeljice, koja se pokazala izvrsnom u prenošenju višestrukih registara i nijansi prisutnih u izvorniku, koristeći talijanski između onog čisto književnog i prepisanoga govornog, brižno dorađenog, nikada papirnatoga ili prašnjavoga, ni mladalačkoga i televizijskoga. Kirurški zahvat na otvorenom srcu, koji je pacijentu podario novi (itekako održiv) život.

No, vratimo se priči. Malena Srda Kapurova umire. Zločin, dakako. Ta hipotetska cigančica, pomalo mahnita, navikla plesati i pjevati nasred ceste između automobilskih sirena, 15. svibnja 2005. (na dan Duhova) bude zatečena zadavljena, u praznom stanu na zagrebačkoj periferiji. Istražuje to odjel za umorstva birokratske i besramne zagrebačke pandurije, tj. stari agent Neven Andrijašević te inspektor bosanskoga porijekla Lovro Babić. Taj drugi, pravi žbir, zapravo ne žbir, nego kvazipolicajac rekli bismo, koji kao “prvi koji ju je vidio mrtvu”, pred djevojčinim beživotnim tijelom “uplašio se i ukočio, nije mogao dati glasa od sebe, nego je tako stajao i kao opčinjen, kao neka sitna zvjerčica koju hipnotizira zvečarkin ples, gledao je u to lice” (str.73). Babić se, dakle, jogunasto baca na taj slučaj, svojeglavo i sitničavo istražujući u svim pravcima, ne uspijevajući izbjeći da bude i emotivno upleten.

Nakon par mjeseci – nastavlja priča – inkriminiran je i uhapšen stanoviti Ile Mažar, rođen 1981. godine, porijeklom iz Banja Luke, momak (nekadašnji matematičarski manijak: pripovijest o njegovu životu, ovdje do u tančine rekonstruirana, možda je najljepša od svih) koga istražitelj mora uhapsiti tragom svjedočenja stare stanarke, koja živi u zgradi u kojoj se zločin dogodio. Dotle, međutim, dok ga u zatvoru određen agent (mucavac) pendreči u pravilnim intervalima svakoga ponedjeljka, inspektor Babić shvaća da je slaba korist iznuditi bilo kakvu istinu, jer otkad je pretrpio lakšu povredu lubanje Ilin se život ”razlistao poput knjige, pa je svaki događaj imao po desetak mogućih, međusobno suprotstavljenih varijanti, a u svaku je Ile jednako vjerovao” (str. 159).

Pa ipak Babić očekuje da Ile, taj-osumnjičeni-već-ubojica (dnevne i tjedne novine od toga žive), vejrodostojno i neopozivo prizna. U ćeliji ga suserće svakodnevno a dotle živi, bavi se svojim tricama rekli bismo, a stvarno ubacujući u pripovijest, rekonstrukciju životâ u Ilinu životu – i u životima brojnih drugih ljudi koji se pojavljuju u romanu – i koji iz njega proistječu, često bolno obojeni. No i taj inspektorov život nije uvijek ugodan… prema tome… prema tome on prisustvuje strašnoj agoniji nećaka Davida (oko deset godina, talentirani violinist koji obećava). I tako dalje. Ukratko, uspijeva živjeti taj samotnjak, svadljivac, idealist Babić – glas važan ali nikako, oprez, nikako središnja os romana: više nam se čini danteovski Vergilije – makar nastavljao jednim okom gledati naokolo ne bi li pročisito istinu. Jer on, u stvari, ne vjeruje previše u Ilinu krvinju, no kako s vremenom iščeznu druge piste, ne bi znao na kojeg drugog kandidata zaigrati.

Pa dobro. Nagrađujući njegovo tvrdoglavo, sentimentalno zalaganje, istina u svakom slučaju stiže inspektoru Babiću. Ili, više od svega, rekli bismo da isitna – poluistina? – o slučaju Srde Kapurove, stiže na kraju romana samo zahvaljujući ostvarenju autorova nacrta. A taj se sastojao u tome da pripovijeda potiho, sarkastično, pseudokroničarski, ali ipak stalno epski, homerski, o nedaćama koje Slučaj nameće zagrebačkome mikrokozmosu, kojemu autor, volens aut nolens, pripada. Zbrka pojedinačnih, obiteljskih, političkih pripovijesti o ljudima koje je iskorijenio Slučaj (ili Mars?) sa staza, iz četvrti, malih mjestâ, vjerâ, narodnosti i profesijâ te ih, po istome bogu, iznova postavio na druge staze, u druge kvartove, profesije, religije, nacije. Duše isprepletene. Važne. Duboke. Silna homerovska i

gaddijanska struja (roman Spoznaja boli sa svojim flashbackovima), na način Edgara Lee Mastersa. Čak i više, usudio bih se reći, naslijeđe Gogolja (Petrogradske pripovijesti. Bilo bi previše očekivano uplitati Ivu Andrića, zar ne?).

Fascinantna i tragična koralnost djela Srda pjeva, u sumrak, na Duhove plod je nazaustavljiva nagona da se u jedinstveno tijelo stope biografije pojedinaca-korifeja i prošlost mjestâ-scenarijâ, međusobno prerazličiti a geografski ipak jedni naspram drugih, da bi mogli suosjećati samo jednim udarcem, sveopće ljudsko stanje, da svako mjesto preobražava u moru, a svaku moru u mjesto.

I to nije sve.

Svaka priča, u pravilu, vodi nekoj drugoj priči, ali čita se o Boži Labašu, lijenom i genijalnom centarforu Borca iz Banja Luke, o Svjetlanu Andrassiju promijenjena imena, o Tomi Wachi, barmenu i vlasniku jazz-kluba Srčeko u Zagrebu, pa još i o vojniku velehrvatu Benitu, te o retardiranom bratu Mirkecu, istinskim rasovima u kvartu, da bi se stiglo do autorove ključne točke, samo njegove, vjerujem: bol postojanja i duboka snažna volja da je se oslobodi – te boli – a da se pritom ne mora odreći same egzistencije; ili još bolje: održati apotropejski ritual protiv bolesti od Povijesti, spašavajući priče. Žrtvovati Fatumu/Slučaju Povijest za iskupljenje života svakog pojedinog čovjeka. Drugim riječima postići oslobođenje od boli, nasilja, jednom riječi od rata koji prožima svakog oca, majku i sina koji pripadaju svim tim nesretnim pustopoljinama, a u konačnici cijeli ljudski rod – čija je narav ta da gaji mržnju žaleći se na nju, osjećajući njenu prisutnost, a vladati se analogno prema ljubavi. U proturječju, dvostrukosti, ludilu svih nas, izvorištu svake književne priče kao i svakog zemaljskog života.

A sve zajedno, poljupci i boli, draž su i nevolja Jergovićeva romana – ukoliko, dakako, slavljenje glupe ljudske autoreferencijalnosti može postati umjetničko remek-djelo en sense classique… no to je moja dvojba koja se tiče svjetovne umjetnosti općenito a one moderne naročito. A imao bih još jednu dvojbu: može li Srda pjeva, u sumrak, na Duhove postati remek-djelo svjetske književnosti?

Što se tiče zadnjega pitanja, trenutno bih se rado izvukao odgovarajući s ne bih znao: prije svega zato što nemam povjerenja u današnjeg čitatelja, ali i zato što ostali romani ovog autora (primjerice Dvori od oraha, izd. Scheiwiller, Milano 2006.) stavljaju sadašnjost u nesigurnu poziciju – u svakom slučaju zadovoljavajući, pun, bujan, dubok, istinit, stilski neimitabilan, a i uvijek iznova plodonosno čitljiv. Dozvolite mi da kažem još i ovo: roman zahtjevne (i uspjele) konstrukcije, gdje sve niti uvode u nešto toplo, živahno i pulsirajuće kao čovjek i u čemu svako ljudsko biće ostaje jedinstveno, portretirano, duboko uklesano u mramor. Ljudi, kažem, a ne likovi u ovom književnom djelu širokoga daha, ali na sreću izvan globalizacije. Djelo filigranski rađeno vlastitom rukom čovjeka koji je u stanju ublažiti dramatičnost elegantnom literarnom tankoćutnošću čak i neizbježno prisutne situacije kada se zateknete da hodate po oštrici stanovitih preosjetljivih tematika (to jest etički osjetljivima pa podsjećam na prvo poglavlje Lazar, posvećeno razmišljanjima čuvara Lazara Hranilovića u mrtvačnici gdje počiva Srda).

U svakom slučaju ne, ovo sigurno nije suvremeni talijanski roman: nakladničko-uredničko čedo što ga je neprimjereno potpisao netko od tolikih replicirajućih lutaka ili neki egzibicionist alfabetski pervertit poput tolikih naših narodnih heroja (a ja sam osjećao potrebu za proživljenim, zanatskim pismom, prožetim poezijom i jedrom poput nje, presit iznakažena, umorna i jadna talijanskoga montažnoga lanca, gdje je autentično samo ne imati što reći, dapače paradoksalno obavezno, u neprestanoj imitaciji inozmenih autora ili pseudointelektualističkih egzibicija bolesnih kasnoimperijalističkih perverzija. I neću spominjati imena, to je na vama).

Elem, značajan roman svakako, roman remek-djelo ne bih znao. Remek-djelo je zasigurno naslov izvornika Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, koji mi je stalo prevesti Srda canta, nel crepuscolo, al dí di Pentecoste. A remek-djelo je, samo po sebi, pisati posve osobno i životno, makar opisujući na tone smrti i nasilja – osim toga boraveći u u celofan umotan i ugašen okoliš kakav je onaj današnje Evrope, birokratsko-gospodraskom entitetu zatvorenu u emocionalnu gluhoću prema bivšoj Jugoslaviji, kao i “flaširanu” u književno kritičarsko sljepilo koje joj priječi da gleda s onu stranu moderniteta (Jergović je, pogleda li se bolje, antimoderan autor, po narativnom ritmu s početka dvadesetoga stoljeća, tek malčice ublažen simbolikom iz sedamdesetih i osamdestih godina: nemoguće je to ignorirati).

Na kraju ću si priuštiti dvije povlastice: zadnju tvrdnju i jedno retoričko pitanje. Prvo je uvjerenje da se Jergovićeva djela, sva bez razlike, moraju uspoređivati samo s Poviješću europskih književnosti (osobito u segmentima koji se tiču pripovjedne proze u uskom odnosu s govornom, bajkovitom novelističkom tradicijom i – više-manje pseudobiografskom), ne i s literarnom aktualnošću. Drugo zvuči kako slijedi: ali što je trebalo bojiti sve u noir, ili barem u sramotno žuto, imajući na umu strukturalnu vjerodostojnost humane potke toga romana i ustanovljena očigledna autorska namjera da igra na sve što može ispasti super-krimi? (Ali zaključujem tako samo zato što mi je u cijelom romanu možda promaklo metaforičko značenje Srde Kapurove i njezine smrti).

U Ljubljani 24. siječnja 2012.

01. 05. 2012.

Freelander – Karlo Adum – Volvo

Miljenko Jergović,
Freelander,
Zandonai, Rovereto 2010.

Riječ prevoditeljice

Piše: Ljiljana Avirović

Preveo Tvrtko Klarić

Jergović je vrlo obrazovan autor, dobro poznaje moderne klasike svjetske književnosti, a ipak snažno okrenut normi vlastita kreativnoga duha, svoga pripovjedačkoga limesa. Limesa sebi nametnutoga do mjere da ponekad zbunjuje književnu kritiku. Njegovo istraživanje različitih književnih žanrova, spojeno s prodornošću pogleda na vlastiti narod, nerijetko naglašeno kritičkoga, ujedno je i izazov sebi samom, a često i provokacija, kao kad u podnaslovu definira „novela“ ono što je svima pravi pravcati roman: slučaj je to s Volga, Volga ili Buick Rivera. Ili kad, polazeći od dramatičnoga događaja – umorstva cigančice Srde u Srda pjeva, u sumrak, na Duhove – uslijedi račvanje u sedam različitih priča, prividno zasebnih pripovijesti, ali u konačnici mudro povezanih u zaokružen roman.

U ta tri romana – ili “novele”, kako sam kaže – Buick Rivera, Freelander i Volga, Volga Jergović istražuje odnos čovjeka prema vlastitom automobilu, tema koju je lako definirati ali teško transformirati u romansiranu poeziju. Taj automobil i njegov vlasnik uzdižu se do simbolâ povijesnoga pamćenja nekadašnje Jugoslavije, pamćenja čiji je Jergović vjerni čuvar. Perom pisca i budnim okom istinskoga sineasta oslikava povijest, psihologiju i identitet jugoslavenskoga čovjeka. Uspjeh filmske transpozicije romana Buick Rivera,, u režiji Gorana Rušinovića – nagrađenoga na festivalima u Sarajevu i Puli – može biti, svi se tome nadamo, nagovještaj uspjeha za niz od tri predviđena filma prema istoimenim romanima iz “trilogije o automobilima”, upravo kao u ponajboljoj tradiciji velikih “modernih-klasika”.

Ovdje automobil postaje alter ego svoga vlasnika.

Da je tkogod sreo Hasana Hajdura, junaka u romanu Buick Rivera, u Toeldu, Oregon, toga proljeća koje je kasnilo propupati, kada naokolo nije bilo nikoga, jer tko bi na minus dvadeset hodao okolo i gledao što svijet radi, zakleo bi se da taj čovjek svog srebrnog Buicka Riveru, prva serija iz 1963,voli više nego što muškarac voli auto, vjerojatno nema djece i sasvim sigurno rođenjem nije iz Oregona; vidio bi i upoznao čovjeka iskorijenjena iz njegove Bosne, s prtljagom prepunom nostalgije, zajedno s njegovim sunarodnjakom Vukom Šalipurom. Hasan i Vuko: sinovi iste zemlje, tek jedan musliman a drugi pravoslavac. Taj sugestivni susret različitih sudbina i imena ujedno je odgovor na pitanje koje tišti Jergovića novinara: zašto se vjeruje više onome tko priča bajke (Vuko) nego onome tko očajnički živi vlastitu iskorijenjenost (Hasan) a osjeća iskrenu ljubav prema izgubljenoj Domovini? Stara “američka dama”, model iz 1963., je simbol, ili metafora, Hasanova duha, njegova tragičnog siromaštva i njegove želje da se vrati kući. Iza maske tih dvojice minornih junaka glas je pisca koji se neprestance pita što je istina a što laž. Istina i laž, maestralno utjelovljene u dvojici protagonista, navode čitatelja na razmišljanje o njihovoj univerzalnosti, o njihovim neprijepornim kraljevskim ulogama u ovom našem svijetu.

Vologa, Volga je posljednji roman u sagi o čovjeku i njegovu automobilu. Naslov priziva u sjećanje glasoviti sovjetski automobil, san dohvatljiv samo malobrojnim odabranima i strogo vjernima režimskome pravovjerju, a istodobno i pjesmu o rijeci Volgi, dobro znanoj i na zapadu. Upućuje na vrijeme socijalizma sovjetskoga pečata, pa je i simbol, možda, komunizma koji se nikada nije ostvario, ni u Sovjetskom Savezu a ni u pograničnim zemljama, naročito ne na političkoj razini. Upućuje na vrijeme u kojem pukovnik jugoslavenske vojske, stanoviti Uzelac, Srbin i vlasnik te Volge, odluči prodati Dželalu Pljevljaku, Bosancu a k tome još i muslimanu vjerniku, objašnjavajući razloge zašto je odlučio rastati se od tako žuđena dragulja a u isto vrijeme modela vjernosti ideji socijalizma, koju je nakon glasovita Titova niet Staljinu spopala kriza. Poraz ili oslobođenje? Kupac će koristiti crnu Volgu gotovo isključivo da prevali tih sto i šesnaest kilometara između Splita i Livna, kamo odlazi svakoga petka u džamiju na tjednu molitvu.

Još jedno sučeljavanje dvojice glasovitih likova, još jedno istraživanje o svakodnevnome životu u toj tako kompliciranoj zemlji koja se zvala Jugoslavija.

U Freelanderu, drugom djelu po redu pojavljivanja u toj trilogiji, protagonist je stari nastavnik iz Zagreba, koji je kao dijete morao napustiti rodno Sarajevo, kamo će se vratiti kad mu je za leđima skoro cijeli život. „Freelander“ je u stvari on, čovjek bez domovine, netko tko je ni odavde ni odande, netko tko je iskorijenjen, o kome funkcioneri filijale jedne švicarske banke u Austriji nisu u stanju ustanoviti čak ni porijeklo, on je Niemand, netko-nitko. „Domovina je“, veli Jergović u razgovoru od prije više godina, „nešto prilično nečasno i vrlo okrutno“.

U slučaju romana Freelander, Karlo Adum je upravo taj komu je uskraćeno to nečasno i okrutno, upravo Freelander. Ali Freelander je i ime automobila. Trostruki odnos Freelander-Karlo Adum-Volvo uzdiže se do alegorije protagonistovih muka. Profesor Adum posjeduje Volvo, znak blagostanja dosegnutoga u Jugoslaviji sedamdesetih godina prošloga stoljeća, stabilnosti i kvalitete života, kojih se on, dobričina s ljevice i nastavnik povijesti u srednjoj školi, ni u kom slučaju ne namjerava odreći. Ali u tom dosegnutom blagostanju nešto škripi. Sedamdesete godine prošloga stoljeća bile su godine dosegnutih izvjesnosti i neizvjesnosti iza ugla. Sada su nam te neizvjesnosti pred očima.

U tajnovitu telegramu pristiglu iz Sarajeva, gdje se Karlo ne pojavljuje skoro već pedeset godina, javljaju mu da bi mogao postati nasljednik omražena strica, očeva brata. Taj telegram postaje polazište duga protagonistovog ispita savjesti, potiče ga da krene na put, ali je to istodobno i uzrok njegovoga kraja.

Osim što je vješt pripovjedač, u ovoj i svim drugim svojim knjigama, Jergović je i profinjen kritičar, sociolog i lingvist. Prilično rugalački izjavljuje, primjerice, da je svoj roman Ruta Tannenabaum napisao na bosanskome, hrvatskome, srpskome i crnogorskome. Istina je, njegov leksički odabir često se oslanja na suptilnu značenjsku razliku između riječi jezika koji se nekoć zvao “srpskohrvatski” ili “hrvatskosrpski”; srpski izraz krst i onaj u hrvatskom križ razlikuju se grafijom i izgovorom, ali i jedan i drugi znače “križ”. To leksičko bogatstvo pisac vješto koristi u stvaranju likova različitih narodnosti i vjerâ, stilom i pripovjedačkim postupkom nikada lišenih istančane ironije. Igra lingvističkih razlika nastavlja se i u duboko promišljenu odabiru imenâ.

Istom pažnjom prema svemu što je neobjavljeno a istodobno je podložno bizarnim tokovima i utocima povijesti, ne samo na lingvističkoj razini, već i na onoj kulturalnoj, u Freelanderu autor se zabavlja istraživati pojavu zbog čega današnja mladež, rođena devedesetih godina prošloga stoljeća, zahiri slušajući novu narodnu glazbu, hrvatsku i srpsku, te odlazeći u lokale gdje odjekuju samo melodije takozvanoga “turbo-folka”. Na pitanje neizbježnoga novinara o razlozima te pojave, mladi lakonski odgovaraju: jer se zabavljamo. To je cool.

Karlo Adum već ostario, razumije mladež, njihov ukus, njihove nakane, ali mu je teško shvatiti zašto je njegov život bio ono što on nikada ne bi želio da bude, zašto se osjeća promašenim. Krivi su, kao i uvijek, otac i majka, okrutna Historija, Historija o kojoj on, usprkos svemu, predavao u školi.

01. 05. 2012.

Ausvajsi i Dadaizam

Teofil Pančić:
Stanica fantomskih vozova
Kulturni centar Novog Sada 2011.

Piše: Vladimir Pištalo

Predgovor knjizi

________________________Krov je pao preko nas ali nismo ga ni takli
________________________Glavama
_______                 __   ______Ti i ja
___________                   ______________________Darko Rundek

*

Uvodnici se uglavnom pišu zaradi pohvale. Ja ću napraviti izuzetak. U ovom uvodu optužiću Teofila Pančića da je – esejist meka srca. Taj dobrodušni esejist se obraduje kad ima šta da pohvali. Iz uverenja da su neki krediti previše veliki da bi se tek tako potrošili on nas podseća šta je svojevremeno bio Bogdan Tirnanić. Kaporove stare knjige ga ganu kao nekada. Zanemaruje Canetovo kandilanje. Ni Minimaksu, pred kraj ogrezlom u estradnom vampirizmu, nije zaboravio da je jednom [Uvek nedeljom! Nikad subotom!] bio živi glas među mrtvim glasovima.

U Teofilovoj mladosti, jezik je asfaltirao livade. Živi govor su koristili samo neozbiljni ljudi na margini medija. Ti glasovi su bili ozon. Teofil Pančić je maštao da ga iz sivila probudi sopstveni krik, praćen gitarom koja zvuči kao pas kad se češe, zamantanim saksofonom i izdevetanim bubnjevima. Ispostavilo se da će svoj krik morati da izvede perom. Podozrevam da je autentični mladić svaku umetničku veštinu smatrao potencijalnim kompromisom i da je čak i Tomasa Mana čitao sa malim osećajem griže savesti…

– Šta ćeš, moram– slegao on ramenima prema ogledalu – zbog obrazovanja.

Morao je sve da čita jer je rastao pod snažnim uticajem kafanskog enciklopedizma, od Marinkovićevog Maestra i njegovog prototipa Tina Ujevića do narečenog Bogdana Tirnanića. Teofilovi uzori su bili boemski humoristi i [tajni] vorkoholici koji su “znali bez truda”. Oni su prezirali verbalne lozinke i išli pravo u centar stvari. Upravo Bogdan Tirnanić mu je mogao dati savet koji je Aleksandar Dima Otac da Dimi Sinu:

– Pisac nema luksuz koji imaju profesori. On mora da uči celog života.

Benevolentnost Teofila Pančića, koja je dosad prolazila nekažnjeno, može se uočiti na tri nasumična primera: 1. Taj dobronamerni kritičar slavi čudesnu snagu Bate Stojkovića, nezaboravnog upravo u ulogama očeva; 2. Rastužuje se zbog odlaska ranjive glumice, operisane od smisla za lični interes – Sonje Savić; 3. Ganuto prati intergeneracijske tragedije kojima se vraća Biljana Srbljanović: tu razumevanja nikad neće biti. Samo neka trapava ljubav.

Dobronamernost Teofila Pančića, koju smo se ovde okupili da osudimo, ne iscrpljuje se time. Kod Šabana Bajramovića s razlogom oseća prisustvo nečeg velikog. Uočava kontinuitet između tamburaške Bačke i rokenrol eksplozija Exita. Raduje se skromnoj, a u stvari divnoj, pedesetogodišnjici programa “Randevu sa muzikom” Radio Novog Sada. U povratku redova vožnje njuši povratak normalnosti. Sa entuzijazmom hvali čvrstu depresivnost borske grupe Goribor. Voli kad Zograf otkriva male Amerike u svetu koji je tajna.

*

Istovremeno Teofil preuzima odgovornost za svoj svet. On se stidi ružnoće do te mere da se čudi što gledaoci ne istrčavaju sa nakaznog filma, povraćajući. Ismeva neizlečivu nevažnost plagijatora koji misle da će njihovo Ništa postati Nešto ako ga prevedu na engleski. Misli da je verovanje u Deda Mraza zrelije nego verovanje u Reality Show. Uopšte, osuđuje svaku nesuvislost i negledljivost.

Tomas Man je rekao da uz verovanje ide mnogo neverovanja i da čovek ne može verovati u istinu ako veruje u zabludu.

Nekad se pitam kako Teofilu nije dosadilo da književnim mačem odbija udarce protiv logike? Kako se nije umorio da gluvima šapuće i ćoravima namiguje? Kako nije posumnjao da će razum najzad kao Snežana ispljunuti otrovnu jabuku i probuditi se. Zar ne zna da je Maksim Gorki negde napisao:

Za seljaka je razum kao razvratna žena, majstorije zna a dušu ne miluje.

U ovoj knjizi, autor je na par mesta ironično pomenuo svoje “sentimentalno vaspitanje.” Ja mislim da se on uopšte ne šali. Identitet je sentiment! Desničarska propaganda svuda na svetu nastoji da spreči razmišljanje osećanjem. U borbi za razum, ne mogu se uvek pokazivati osećanja. Odisej mora staviti kudelju u uši. Zato pozdravljam činjenicu da je ova knjiga delom sentimentalna.

Na primer?

U Deronjama autor vidi toliko beznačajne suvenire da bi se čovek tu rasplakao od neke beznadne miline i žalosti samo da ga nije sramota odsveta.

*

Kao kolektivna žrtva eksproprijacije sećanja, Teofil Pančić smatra zaborav – đavoljom rabotom.. On pamti paleozoik sedamdesetih godina sa skulpturama od kose i kragnama do vakcine. Jednom je primetio da je to bilo vreme kad su i bedževi bili sumnjivi. Drugi put nam je poverio da su te godine bile bolje nego što smo zasluživali. On svoju etničku očišćenost ne bi tako nazvao i insistira da nije izgubio nijednog zagrebačkog prijatelja. On sam bira reči koje koristi. On misli da Jugoslaviju lako mogu izbaciti ispod kože ili hulje ili lažovi. To dete Jugotona, uspavljivalo se uz zujanje reklame Jugodrva – čiji je zuk zvučao kao hrkanje staklenog insekta. Snimao je Nika Kejva preko koračnice “Pešadijo, pešadijo”. Da li je imao život ili živote?

Tridesetog decembra 1991. poslednji put zaključao svoj zagrebački stan na 13 spratu.

– Ajjjjj…jjjednog dana nema me da nikada ne dođem…

Od tada se u izvesnom smislu nalazio nužno na pogrešnom mestu, što ne bi bilo strašno kad bi postojalo neko ispravno mesto.

Osjećam da lutam kroz terase svijesti.

Od tada – šta je dom? Jesu li to mesta koja promiču pored prozora autobusa, mitski Sivci, Crvenke i Kljajićeva [naročito Sivci]? Ili je domovina mali svetlucavi i vertikalni “unutrašnji grad” koji nastanjuju najbolji i najrazbarušeniji duhom.

Grad ili gradovi?

*

I pre raspada Jugoslavije točkovi su kloparali pod Teofilom i njegovom porodicom. U nekim od gradova on je želeo da ostane. Al sudbina želje nejma – što kaže narodna pesma. I nakon što se nije desilo ono što se moralo desiti, a desilo se ono što nije smelo, Teofil Pančić je ostao na nogama – koje se kreću.

Ostao je na nogama i kad je grad udarao po dušama, kad su padali psihološki oslonci, i kad su njega i oca skidali sa autobusa na hrvatsko-bosanskoj granici, kad je ožalio očev odlazak na terasi u Mišarskoj [onom trapavom ljubavlju, koju je pomenuo pišući o Srbljanovićki]. I kad je očevo ime vaskrsavalo na spisku stanara u Pirotu i na usnama ciganskih muzičara iz Deronja, i kad je u vunenim čarapama prodavao novine, i kad je kradom pogledavao na prozore bivšeg stana u Zagrebu. I kad su pljuštali udarci protiv logike. I pod onim šipkama je ostao na nogama. Inače…

*

Za našeg vakta promenili smo – na priliku – tri politička sistema. U svakom su branioci mrtvih reči insistirali da im predočimo obavezne reči kao ausvajse. U socijalizmu je lozinka bila: pošast anarholiberalizma a odgovor: miroljubiva koegzistencija. Kod Miloševića je lozinka bila: vekovna ognjišta a odgovor: takozvana međunarodna zajednica. Danas je lozinka : marketing [nešto što Teofil naziva Vudu veštinom], a odgovor: pozitivno spinovanje.

Teofil Pančić ni u pluskvamperfektu, ni u perfektu, ni u prezentu nije mislio da je nešto izrazio ako to nije izrazio interesantno. Kad smisli reči u električnim kombinacijama, on ih samozadovoljno izloži u kurziv, kao sveže ostrige u peršunu i ledu, u izlogu restorana.

Na pamet mi padaju: suveniri niotkud.

Branioci zadatog jezika nikad ne misle da je ova vrsta šaljivosti šaljiva. Oni se uvek ljutnu na nekooperativnog pojedinca. U vazduhu visi njihova neizgovorena pretnja: A da ne misliš ti da ovo naše nije obavezno? Da ne misliš ti možda da smo mi budale? Odgovor na to interesantno pitanje mora biti dadaistički:

– Da! Da!

*

Pošto mi trenutno ne pada na pamet ništa originalno, izjaviću nešto ordinarno, po suštini i po formi. Naime: U svojim književnim radovima Teofil Pančić koristi humor

[Kad su to isto rekli za Robertsona Dejvisa, on se požalio: Kao da ga ja sebi u potaji ubrizgavam!?] Meni je najsmešnije kad neke tetke sa hladnim trajnama zalutaju u autobus za Exit pun rokera. Tim tetkama je dublja od nade bila zebnja: da su s njima u autobusu ne samo besprizorni lakomi na njihov novčanik već možda i manijaci, lakomi na njihovu čednost. Eto šta je smešno meni.

A vi vidite šta je smešno vama.

*

Sigurno ste, kao i ja, primetili da Teofil Pančić stalno nešto čita, sluša koncerte, ide na mesta gde se, božemeoprosti, “relativizira pozorišna iluzija”. Možda vam je palo na pamet: Kako mu ne dosadi tolika kultura? Dosadila bi i onim babama u bundama što se tope na pozorišnim premijerama. Kako ne dosadi njemu?

Hm.

Kultura je za Teofila dom.

Dovoljno je da ovaj vilozov i vantasta otvori vrata i da izađe iz žalosnjikavog pejzaža, zgusnute depresije, iz kolotečnog ništavila, karakušljivosti i dvostrukih mrtvouzica u – mjesta magične preobrazbe, u film, u muziku. To je svet koji postoji za one koji hoće da postoji, a Teofil je uvek hteo.

Kultura ne služi samo za umiljenije ljepodusima nego je praktična inspiracija za odoleti životu i za na strašnu mjestu postojati.

Ona je dom.

Teofilov dom je i u jeziku koji dele i množe Srbi, Hrvati, Crnogorci i Bosanci. Dom je stanje duše. Ploče i knjige pripadaju jedne drugima. Države se drugačije zovu ali ljudi su isti. Lična i alternativna tradicija je tanana mreža emocija, uspomena, simbola, momenata. U nju ne ulaze žargon i zaborav. Nju, i u ovoj zbirci eseja, Teofil Pančić potvrđuje kao svoje legitimno nasleđe.

12. 01. 2012.

Vozi dođavola

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Maren Keller

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Miljenko Jergović je napisao književnu trilogiju o tri automobila: o buick riveri, freelanderu i, sada u njemačkome prijevodu objavljeno, o volgi. On priča pripovijest od teških sjećanja bivšega vozača jugoslavenske armije i njegovog crnog automobila.

Miljenko Jergović je napisao posebni dnevnik vožnje – knjigu o volgi i njezinom šoferu. O volgi se ima mnogo toga ispričati – komplicirane priče o krivnji i smrti, o jugoslavenskom ratu i unutrašnjim konfliktama. I kako je Jergović izvrstan pripovjedač, on počne s onim vanjskim: Volga nije samo crna nego sjajno crna kao klavir.

Ona vozača podsjeća na vojnika koji je jednoga dana, usred rata, sjeo za klavir i svirao. Godinama potom vozač se sjeća vojnika koji svira klavir: „On mi je ostavio sjećanje na taj dan“, kaže. „Da nije bilo tog vojnika, jedan bi dan nestao kao da ga nisam živio. Velika je to stvar, kada ti neko nehotice spasi dan života.“

Čitajući knjigu shvaćamo: To je efekt pripovijedanja. Rat uništava. Priče čuvaju.

Tužne priče o tužnim muškarcima, koje je rat izbezumio ili ogorčio

Vozač volge zove se Dželal Plevljak. Cijeloga je života radio za jugoslavensku armiju, bio odan režimu, šofer generala, svjedok rata. I sjeća se, dok vozi volgu, nadređenih i ljudi koji je sretao. Kupio je automobil od generala Karamujića, kojeg su najprije otjerali u mirovinu pa u samoubojstvo, jer je za vrijeme rata bio milosrdan te je poštedio neprijatelje, hrvatske nacionaliste. Volgom redovno ide do hodže Harisa Masuda, koji, otkad su mu ubili ženu i sedmero djece i uništili maslinik, nema vjere u ljude. Sve su to tužne priče tužnih muškaraca, koje je rat izbezumio ili ogorčio, a Jergović ih priča s velikom nježnošću i u njima se čak i vozač Dželal osjeća slobodno. Tek poslije se saznaje da je njegova priča možda najtužnija od svih.

“Volga, volga” posljednji je dio automobilske trilogije o Jugoslaviji. 2006. godine izašla je u Njemačkoj knjiga “Buick Rivera” o bosanskom muslimanu koji, dugo nakon emigracije u Kanadu, završi u jarku pokraj ceste i baš tamo sretne zemljaka. 2010. je na njemačkom jeziku objavljen “Freelander” u kojemu se profesor – zbog nasljedstva – vraća u rodno Sarajevo.

I onda vozač Dželal koji je toliko zatvoren da ga pretpostavljeni zove sretnim neženjom, što nije posve točno: kćer Maju izgubio je u otmici, zatim i ženu.

Roman se sastoji od tri dijela, svakim dijelom Jergović mijenja perspektivu i otkriva nove detalje. Tek se na kraju saznaje da je Dželal u zatvoru jer je u silvestarskoj noći pregazio cijelu jednu obitelj. Pijan. Baš on koji je svakoga petka vozio desetke kilometara do džamije. Nesreća izaziva diskusije u cijeloj državi o alkoholu i vjeri, što od ovo dvoje više šteti i o tome da li su vjerski fanatizam ili pijanstvo uzrok nesreće. U romanu se miješaju sjećanja, izvještaj o nesreći i potiskivanje – jer kao i svaka priča, i ova hoće nešto sačuvati: Dželalu duševni mir dok je svugdje oko njega samo rat.

Spiegel, 9. 01. 2012.


12. 01. 2012.

Tamna zvezda

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Northwestern University Press 2011.

Piše: Tadzio Koelb

Prevela: Olja Petronić

Ruta Tannenbaum je roman o jevrejskoj devojčici, glumici (sunarodnici je porede sa Shirley Temple), koja je umorena u Holokaustu. Njena smrt, o kojoj se govori u prologu, dakle pre nego što čitaoci saznaju bilo šta drugo o njoj, poprima oblik narodne bajke o “princezi”. Ta je princeza gotovo uspela da postane nevidljiva, ali ju je desno stopalo, jedino što je od nje ostalo vidljivo, odvelo u zarobljeništvo. Nadala se da će je odvesti u Indiju, ali su je umesto toga ukrcali u stočni vagon za Poljsku. A mi smo zamoljeni da razmislimo o tome “koliko je ohola bila ta princeza!”.

Mada u ostatku romana Ruta Tannenbaum nema elemenata fantastike, on se svejedno odlikuje mnogim narativnim svojstvima narodne priče. To je očigledno namerno urađeno: Miljenko Jergović se u velikoj meri poziva na “folklor” (od čega je ponešto verovatno sam izmislio) tokom čitave priče. Podražava i njegov ciklični jezik, često ponavljajući, kad je, na primer, reč o Rutinom ocu Moniju, “Bog ti ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši!”

Prve dve trećine knjige su otvorena društvena satira. Čini se da Jergović, poput Swifta, gaji rđava osećanja prema “toj životinji zvanoj čovek”, tako da su Moni, njegova žena Ivka, njihovi susedi, kolege i članovi porodice nemilosrdno secirani zbog svoje pretvornosti. Čitaocima će se teško svideti likovi na koje treba da se usredsrede: nema tu Charlesa Swana da predstavlja ono što bi moglo da bude, i nema senzibilnog Marcela da ceni njegovu žrtvu. Da bi pokazao koliko se proširila trulež samozavaravanja, autor u Ruti Tannenbaum pravi niz digresija kojima vodi čitaoca kroz zagrebačko društvo i raznovrsne porodične priče, preko pozorišnog sveta, pa u jevrejsku dijasporu i drugde.

Vraćajući se u pravilnim intervalima na središnju priču o Ruti, roman se polako razvija. Čak i to što se Ruta iznenada proslavila kao glumica utiče na intenzitet, ali ne i na prirodu priče.

Tek rat će to učiniti. Njegov dolazak je užasna neminovnost, prilično spretno “nagoveštavana” kroz čitavu knjigu, kao kad Moni za svog punca kaže “da si je umislio kako bi nam novi njemački kancelar, gospodin Hitler, mogao učiniti neko zlo. Kao da je, sveca mu, lav maksimirski, kojega su pustili iz kaveza da prošeta do Jelačić placa, ili je luđak iz Stenjevca, silovatelj i mamoubojica, a ne fini gospon.”

Znakovi su sve očigledniji, ali su ljudi previše zabavljeni sami sobom da bi ih primetili, i čitaocu uskoro postane jasno kako tužne sudbine – da postanu ubice protiv svoje volje ili da budu ubijeni – čekaju sve njih. Ironično je, međutim, to što rat konačno obezbeđuje Jergovićevim likovima pobude koje su im bile potrebne da izgledaju ljudski. Sada zabrinutiji za opstanak nego za društveni status, članovi Rutine porodice poprimaju novu čvrstoću. Njihovi postupci imaju značenje i posledice, pa nameću linearnost narativu koji je ranije neizbežno odavao utisak cikličnosti.

Narodne priče imaju naravoučenije, a u ovom slučaju se čini kako ono glasi da su mnogi od nas uspavani automati koji čekaju razbuđujući sudar sa stvarnošću da bi postali ono što zaista jesu. To je duboko pesimistička vizija sveta, i teško je uživati u njoj u svetlu toga što nismo sigurni kako da procenimo Jergovićevo tako žestoko karikaturisanje društvenog poretka koji se odavno raspao. Mogli biste isto tako elektronskom poštom slati pretnje smrću Pittu Starijem.1

Mada izdavački materijal za knjigu naglašava da je lik Rute nadahnut “stvarnom ličnošću”, autor u Appedixu insistira na tome da Ruta Tannenbaum nije jevrejska devojčica i glumica Lea Deutch, koja je u prošlosti bila slavna u Hrvatskoj, i da, osim toga što su živele u istoj ulici, njegova Ruta i istorijska Lea nemaju mnogo toga zajedničkog. Čitaoci će se, sva je prilika, nadati da je to tačno, i da je nešto od Leinog mirnodopskog života bilo ispunjeno svrhovitošću koju Jergovićevi likovi iskuse tek u mračnoj noći rata.

___
1 Engleski državnik (1708–1778), jedan od pokretača Sedmogodišnjeg rata (1756–1763), nakon kojeg je Britanija postala kolonijalna sila.

The Times Literary Supplement, 16. 09. 2011.

28. 12. 2011.

Promet i propast

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Andreas Breitenstein

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Krvavi ratovi za Jugoslaviju su završili, dok emocionalnoj i intelektualnoj raspravi o njezinom trajanju i nasljeđu još dugo neće biti kraja. Počela jest, i to na impresivan način, s piscima kao što su Dževad Karahasan, Drago Jančar i Bora Ćosić. S obzirom na to da je Ivo Andrić sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća pisao o bosanskim godinama u Austro Ugarskoj monarhiji, te s obzirom na to da se ni Danilo Kiš ni Aleksandar Tišma nisu žurili da provedu mračni obračun s holokaustom na srpskome tlu, mi još uvijek čekamo najznačajnija književna djela o ovim posljednjim ratovima. Doduše, postoji autor od kojega u tom pogledu možemo očekivati štošta značajno. Njegovi romani pucaju od kritične, intelektualne supstancije, u virtuoznom tempu i ludoj radosti imaginacije. Višenacionalni eksperiment Jugoslavije kao utopija, tragedija ili farsa, to je svjetskoknjiževni projekt bosanskog Hrvata Miljenka Jergovića, rođenog 1966. u Sarajevu, a danas u Zagrebu nastanjenog pisca.

Auto kao simbol

Bijes, bol i tuga karakteriziraju Jergovićeve knjige, među kojima se jugoslavenska obiteljska saga “Dvori od oraha”, puna likova i epizoda, posebno ističe. Osim tog romana, autor je napisao romanesknu trilogiju o automobilima, u kojoj divljim vožnjama stiže u srce jugoslavenskog kompleksa: “Buick rivera” (2002, njem. 2006) „Freelander“ (2007, njem. 2009) i „Wolga, Wolga“ (2009) – i ovaj posljednji roman je upravo postao dostupan na njemačkom, u izvrsnom prijevodu Brigitte Döbert. U tom zadnjem tekstu automobil je simbolično mjesto čovjeka čija je sudbina duboko upisana u političku i društvenu stvarnost propale države. Rasplet prikazuje sve razmjere Jugoslavije, kao i njezinu fragilnost. A na horizontu se najavljuje genocid, kao posljednji čin koji dolazi na fatalnom kraju priče.

Junak knjige “Volga, Volga” zove se Dželal Pljevljak. Kao vozač u jugoslavenskoj armiji bio je vjerni podanik režima, koji mu kao penzioneru ostavlja jednu od svojih ikona, crnu volgu. Bivša luksuzna limuzina partijskih glavara i visokih oficira krajem osamdesetih godina postala je sramni relikt prošlosti. Pljevljak ju je preuzeo od generala Karamujića koji je, u nevolji zbog hrvatskog nacionalizma, digao ruku na sebe. Iako je nekada bio partizan od prvoga dana, to ne znači ništa pri susretu sa svemogućem šefom službe sigurnosti. Generalov slučaj pokazuje svu paranoičnost komunističkog aparata, temeljenog na moralnoj korupciji i strahu, prisluškivanju i izdaji.

S Karamujićevom smrću Pljevljak gubi svojevrsnog oca – i to nakon što mu je već kći nestala, a žena počinila samoubojstvo (iz očaja). Utjehu nalazi u povratku na islam, što je razlog da svakoga petka volgom putuje iz primorskoga Splita u unutrašnjost zemlje, u Livno gdje se moli u džamiji: “Bio sam sâm na cesti. Niti je ko išao prema Bosni, niti ih je bilo koji se iz Bosne vraćaju.”

Ondje mu se pridruži mladi dubiozni hodža koji – čini se – ujedinjuje svu patnju Bliskog istoka u sebi. A slučajno, zbog kvara na autu u bosanskom snijegu, susreće obitelj Fatumić, usred koje će naći novu domovinu. Za Božić 1988. odluči im pokloniti volgu. Ali automobil se u večeri uoči Nove godine pretvara u oružje – u nesreći u mjestu Fatumi strada nepoznata peteročlana obitelj. Dželal priznaje krivnju, priznaje da je vozio mrtav pijan, i čeka ga petnaest godina u zatvoru. Njegov slučaj potrese cijelu zemlju, jer ostaje zagonetno kako je iskusni šofer i musliman vjernik mogao skriviti takav eksces.

Tek kasnije saznajemo sve o gubitku i o nesreći – iako je to zglobno mjesto ovog trodjelnog romana. Jergović virtuozno upravlja igrom pripovjednih perspektiva, svaka promjena gledišta otvara nove iznenađujuće momente. Tek s drugim dijelom, izvještajem o nesreći napisnim u hladnom tonu, možemo naslutiti da je prvi dio, ta priča bolnog sjećanja iz Dželalove perspektive, u velikoj mjeri ispunjena psihološkim potiskivanjem. Dok drugi dio otima magiju legendama (i stvara nove) i potvrđuje krivnju, u trećem djelu progovori skoro slomljeni junak, iz zatvora, ponovo o istinitim događanjima.

S Pljavljakovom obiteljskom poviješću ispričana je i jugoslavenska historija, počevši s tridesetim godinama prošlog stoljeća – u furioznoj abrevijaturi, punoj fantastičnih likova i ludih anegdota. Dželal preživi svjetski rat kao siroče, kao vozač u vojsci doživljava euforiju novog početka i strategije zaboravljanja – na primjer u građenju gigantske vojne podzemne kaverne, skloništa u kojemu žele stvoriti „raj ispod zemlje“ (samo što se problem s nebom ne može riješiti). Malarični bolesnik u medicinskoj sestri nađe suprugu, ali se pokušaj da postanu roditelji pretvara u muku. Dželal, doduše, ostaje iskren u vremenima kad je laž životni eliksir. Od trenutka kćerinog nestanka, baš na danu zakletve pionira u Podgori, tajna policija ga prisluškuje i opservira, a pogotovo su im sumnjivi neočekivani posjeti džamiji.

Kći Maja (od koje se svako malo pronalaze neki osobni predmeti) kao i ličnost Dželala dio su kolektivne narodne mitologije, točke kristalizacije u pričama koje nemaju veze sa stvarnošću nego pokazuju podsvjesne strahove pred Jugoslavijom bez Tita. Jer Dželalov čin dira u tabu zonu politike, etnije i religije, što je ujedno razlog zašto se i žuta štampa i inteligencija jednako bacaju na njegov slučaj: je li kriv fanatizam, eskapizam ili depresija? Da li ta nesreća najavljuje samo još goru nesreću? Nakon početka rata zaborav prekriva ne baš slučajno činjenice događaja.

Pretkraj izgubljena u snovima

Čežnja i tuđina, tuga i bijes obilježavaju knjigu “Volga, Volga”. Jergovićeva automobilska „dokumentaristička fantazija“ rođena je u spoznaji “da se u ime onoga što će se tek dogoditi mijenjaju i ljudske prošlosti i povijesti”, da ljudima olakšaju život, kako kaže autor izvještaja. U pitanju su životne laži generacija. Jugoslavija djeluje izgubljena u snovima, želja za istinom se suprotstavlja iluzijama i snovima, lažima i legendama. Dželal Pljevljak nalazi svoj integritet uzdignuvši se iznad sudbine. Kad se u Bosni čuju prve eksplozije, on je sretan čovjek u zatvorskoj ćeliji u Foči.

Pokazuje se da je “Volga, Volga” najzad i groteska ispunjena gorkom komikom. Miljenko Jergović majstor je melankoličnog istraživanja – neka ga još bezbroj milja nose njegove pripovjedačke energije i preciznost njegove mašte.

Neue Zürcher Zeitung, 22. studenoga 2011.

13. 12. 2011.

O činjenicama, legendama, snovima i lažima

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Christian Hippe

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Okrutni dogođaj koji je pokretačka točka u romanu tek se kasnije otkrije: prometni prekršaj u kojemu su na prvi dan nove 1988 godine. poginule dvije odrasle osobe i troje djece. Dželal Pljevljak, do tada samozatajni, dugogodišnji vozač u jugoslavenskoj armiji, sebe okrivljuje da je u stanju potpunog pijanstva izazvao nesreću. Na početku romana pratimo ga na putu do sela Fatuma gdje želi prodati Volgu M 24 obitelji s kojom se sprijateljio – isti auto koji će nekoliko sati kasnije skriviti nesreću. Vožnja se pretvara u putovanje u prošlost, budi sjećanja na suputnike, na vremena tuge i samoće.

Do ovog trenutka arhitektura pripovijedanja vidljivo podsjeća na Jergovićev uspješni roman Freelander (2007), u kojemu vožnja autom služi kao motor za pogled unazad u mislima. Čak i aludiranje na marku automobila u naslovu knjige “Volga, Volga” čini vezu s prethodnim romanom ovoga hrvatskog autora. Ali ovdje se odjednom neočekivano mijenja perspektiva i izvještaj o istraživanju novogodišnjeg događaja vodi do promjene napona. Izvještaj rekonstruira pretpovijest Pljevljaka: nestanak kćeri, samoubojstvo supruge Mersihe i put na kojemu sudbinom kažnjeni nađe utjehu u vjeri.

Međutim, izvještaj ne otvara dvojbu u krivnju optuženog. Ostane zagonetno zašto se baš iskusni vozač i vjernik musliman, kojemu vjera zabranjuje konzumiranje alkohola, tako napio i riskirao nesreću. Prema kraju romana, kao i na početku, iz Pljevljakove perspektive se rekapitulira događaj i otvara još jedan, posve novi preokret.

Iako čitatelj na taj način dobiva ključ za tajanstvenu nesreću, prevladava drugi dojam: neizvjesnost o tome gdje su zapravo granice između činjenica, legendi, snova i laži. Istina o stvarima, to pokazuje kontrastna igra perspektivama pripovijedanja, nije samo pitanje osobnog integriteta i identiteta – i baš onom zadnjem se Dželal Pljevljak sam mora kao u molitvenom bdijenju, stalno ponavljajući, uvjeriti.

Ljudi, kaže jednom, rijetko vjeruju u ono što se dogodilo, vjeruju u ono što se nikako ne može dogoditi. Ni sam roman ne štedi s bizarnim likovima i nevjerojatnim životnim pričama koje svaki čas preusmjeravaju pa zaustavljaju tijek pripovijedanja. Jedan takav lik je Bedrija Lukač, teoretičarka kuhanja slatkog i ljutog ajvara. Kao teško traumatizirana svjedokinja Mersihinog samoubojstva, savršeno upravlja strategijom pripovijedanja koja vrijedi za cjelinu romana: s umecima što duže odgoditi tragični kraj priče. Ovaj postupak, doduše, omogućuje autoru i da kratko osvijetli povijest bivše Jugoslavije. Kao poprište vjerskog, etničkog i političkog odnosa i konflikta bivša višenacionalna federacija određuje protok i brizantnost radnje, pa je, recimo, optuženi Pljevljak, primjerice, istodobno i Hrvat, i Musliman. Na kraju secesionistički ratovi u devedesetim godinama relativiziraju krivnju za predratni zločin i predaju ga zaboravu, kao i događaj o kojemu se nekad raspravljalo po žutoj štampi i među intelektualcima.

Iza ove pozadine žestoka je kontroverza o tome jesu li vjerski fanatizam, neosviješteni zanos ili trauma, koji su vodili do stradanja petero osoba, zapravo bili slutnja puno većeg zla.

Tako se slučaj Pljevljak može čitati i kao metafora sudbine cijele zemlje. Naime, Jergović ni ne želi da se roman čita kao poučno-priprosta alegorija. Umjesto toga predlaže naziv “dokumentarna fantazija” – žanr u kojem ovog grandioznog pripovjedača rado pratimo.

Literaturen, broj 103, listopad/studeni 2011.

21. 10. 2011.

Automobilski roman

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Andreas Wirthensohn

“Volga, volga” treći je “automobilski roman” hrvatskog autora Miljenka Jergovića, rođenog 1966. Nakon Buick Rivere i Freelandera Jergović je ovaj put izabrao klasično “istočno vozilo” u kojem njegov junak putuje do ishodišne točke života. Dželal Pljevljak radi u komunističkoj Jugoslaviji kao civilni službenik u armiji i sudbina ga teško pogađa. Kći mu nestaje (vjerojatno je žrtva zločina) i žena mu počini samoubojstvo. Utjehu nađe u islamskoj vjeri i kod obitelji koju upoznaje na svakotjednom putu na džumu, redovitu molitvu petkom. Na žalost tragična će prometna nesreća preokrenuti njegov život.

Magični trik na kraju romana potresno je prodoran, i zato ga nećemo odati. Ali nešto možemo reći: Miljenko Jergović ponovno pokazuje da je izvrstan pripovjedač, koji spaja političku povijest i individualnu sudbinu junaka na višeslojni, ali nikada nametljivi način.

Wiener Zeitung

21. 10. 2011.

Tomić u kocki

Ante Tomić:
Punoglavci
Rende, Beograd 2011.

Piše Teofil Pančić

“Čemsekuej kamon bejbi majki grin get lej”, zapjeva iznenada i polutiho kao za sebe.
Po melodiji, rekla bih da je posrijedi pjesma “Yesterday” od Beatlesa.
“Tra la la la la la la…”
Srećom, zaboravio je dio teksta.

Štošta je neobično u vezi sa, je li, „genezom“ roman(čić)a Ante Tomića koji je nedavno, gotovo istovremeno, objavljen u Srbiji i u Hrvatskoj (Naklada Ljevak) pod naslovom Punoglavci. Naime, romaneskni tekst identičan ovome zapravo se premijerno pojavio još pre nekoliko godina pod naslovom Vegeta blues, i koliko se sećam, deljen je uz dnevne novine, u formi knjižuljka mekih korica, onako, kao herc-romani. Vegeta blues bio je deo čudne nagodbe („ugovora s đavolom“?) koju je pisac sklopio s famoznim prehrambenim koncernom Podravka, a koji je – slobodno interpretirano – bio u tome da će megapopularni pisac napisati knjigu u kojoj će se svako malo pojavljivati narečena Podravka, to jest neki od njenih čuvenih proizvoda. Dakle, Firma će dobiti vrlo neobičnu, sofistifikovanu reklamu s umetničkim dignitetom, a pisac će dobiti puno para…

Iako sam voleo i cenio Tomića kao pisca (a ni autorova osobnost – slobodno mi zamerite na privatizaciji! – nikako mi nije mrska), prema samoj ideji sam osećao izrazitu odbojnost, i mislim da se ona nekako prelila i u odnos prema tekstu. Pročitao sam Vegeta blues još u rukopisu i, iskreno  – odmah ga temeljito zaboravio. A radoznalom Tomiću vrdao kako nijesam čit’o. U osnovi, nisam uspeo ni da formiram bilo kakvo mišljenje o tekstu; svako pojavljivanje vegete ili čega drugog iz „Podravke“ u knjizi ubolo bi me u srce… Dakako, nisam pao s Marsa, dobro znam da je recimo filmska industrija puna otvorenog i prikrivenog advertajzinga, o TV-sitcomima i sličnom da i ne govorimo, jasno mi je i da ni ne znam kako „buntovni“ rok bendovi ne kreću na turneje (o festivalima bolje da ćutimo!) bez spiska sponzora i „prijatelja benda“ čiji će šljaštavo izreklamirani brendovi nadbrenditi bendove na sceni, ali ipak, zaboga i pobogu, zar i u Književnosti, pa još na brdovitom Balkanu, pa još ovako! Ukratko, „spoljne“ okolnosti oko ove knjige zaklonile su mi vidik na prozni tekst, i rekao bih da nipošto nisam bio jedini koji je imao taj problem. Uostalom, očigledno je da je to svih ovih godina kopkalo i samog pisca: zato je i, s određenim vremenskim odmakom, poželeo „klasično“ knjižno izdanje, i to pod novim, „normalnim“ naslovom, ne bi li se sasvim udaljio od izvornog recepcijskog konteksta, i tako možda iznova odmerio težinu sopstvenog književnog teksta.

Na drugo – a suštinski ipak „prvo“! – čitanje, Punoglavci uistinu znatno dobijaju na punoći. Radi se o knjižici bez prevelikih ambicija, ali skoro savršeno „iskontrolisanoj“, o kratkom romanu koji se gotovo dodiruje sa žanrom „omladinskog romana“, ili čak neke ženskije i lirskije varijante „proze u trapericama“, a da u konačnici zahvata mnogo više i dublje nego što bi se iz tih (kvazi)žanrovskih odrednica dalo naslutiti. Tomić je svoje junake vremenski-prostorno locirao u samo središte one retrospektivne idile iz nostalgičnih snova o Zlatnom Dobu jugosocijalizma: dakle u godinu 1975. (Goli otoci, Rankovići, gladi i neimaština i ostala ružna prošlost su vrlo daleko, Tito je još vrlo živ, a ružna ratna budućnost je vrlo nezamisliva!), u mirni gradić negde u unutrašnjosti kontinentalne Hrvatske, sve u svemu, u trenutak koji mnogim generacijama danas izgleda kao nekakvo vanvremensko Rajsko Doba (a gde, dakako, umnogome radi i čuveni optimizam pamćenja), ovde autorski podvučen kroz brižljivu, a nenapadnu rekonstrukciju bezbrojnog niza slatkih i bezobraznih detalja jedne epohe. Dvanaestogodišnja devojčica, koju samo što nije počeo da trese pubertet, dolazi preko leta sa roditeljima kod bake i deke u to uspavano ravničarsko mesto, i tu će joj se – kako sama mnogo kasnije zaključuje – desiti sve ključno u životu: prva zaljubljenost i prvo razočaranje u izdaju i kukavičluk slabog i nedostojnog Muškog, ali i obećavajuće (a nerealizovano…) poznanstvo s drugim, koji bi mogao biti (mada neće biti) Onaj Pravi; potom, neizazvani a neizbežni sraz sa malom, zatvorenom sredinom koja agresivno deluje prema pridošlicama i drugačijima, bilo da su „purgeri“ ili „bosančerosi“, a opet, iznutra ganjana ne nekakvim imanentnim „zlom“ nego sopstvenim strahovima i kompleksima; sitne natruhe nacionalnih i verskih predrasuda koje će u nekim tada još nezamislivim vremenima narasti u orgiju mržnje i nasilja; spoznaja da „odrasli“, pa makar i roditelji, nisu ni savršeni ni dužni da to budu; i iznad svega tihi, beskrajno spori, mada opet sveprisutni i nezaustavljivi raspad jednog duboko patrijarhalnog sveta, kao možda i najopsesivnija tema Tomićeva, koja se provlači, ovako ili onako, kroz ceo njegov književni rad.

Sve je to tu u Punoglavcima, na jedva malo preko sto strana, a ispričano iz retrospektivne vizure odrasle naratorke koja se, pak, koliko je god moguće, iznova uvlači u glavu i srce dvanaestogodišnjakinje. Baš kao što je tu i karusel toplo osenčenih likova, porodičnih i vanporodičnih (baka Ljerka i djed Karlo dobrano odskaču…), diskretna (u poređenju s „klasičnim“ Tomićem) ali uobičajeno neodoljiva duhovitost i nepotkupljivi tomićevski „skener“ za sitne, benigne Ljudske Slabosti i za trošnost ljudskih uverenja… Kad podvučeš crtu: nije ovo ni Muškarac bez brkova ni Poskokova Draga, ali jeste Tomić jedan-kroz-jedan, i sasvim je vredan čitalačkog vremena i pažnje! A Podravka? Ma da, tu je sve, i vegeta, i juha iz kocke, i gulaš i marmelada, ima ih na, šta znam, tuce mesta u knjizi, ali gle, u većini slučajeva sasvim dobro funkcionišu kao svojevrsni agensi moderniteta, kao moguće metafore jednog drugačijeg življenja, kakvo su balkanskoj provinciji obećavale „prosperitetne“ sedamdesete. Uostalom, ako to mogu koka kola ili marlboro, što bi metaforički potencijal vegete bio manji, bar u ovom delu sveta? Dakle, Ante se Tomić majstorski izvukao iz juhe koju je sam zakuhao i u slast pojeo, ali to ne znači da bi trebalo da isto učini još jednom, ili da bi drugi trebali da okušaju sreću! Jer, kad se sa srcem kuha…

Vreme, Beograd, 14. 09. 2011.

18. 09. 2011.

Kardiolog i njegov Heraklov kompleks

Napisano za Serbien Leipzig 2011, katalog na njemačkome jeziku, objavljen povodom srpskog nastupa, kao zemlje gosta, na Sajmu knjiga u Leipzigu. Tekst je izvorno napisan na njemačkom

Piše: Ivan Ivanji

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Iskreno rečeno: Zapravo ne znam što je sve dio srpske literature. Ali nešto svakako znam: Najbolji roman o holokaustu (čitao sam ih bezbroj, a nekoliko i sam napisao) napisao je Miljenko Jergović (1966) – Hrvat iz Bosne, koji ga je objavio u maloj beogradskoj izdavačkoj kući “Rende”. Spomenuta knjiga nije dnevno aktualna, ali je u svakom slučaju bezvremenska, i bez nje nikako ne mogu sastaviti svoju osobnu listu najvažnijih knjiga iz Srbije.

Zanimljivo je i ovo: jezik na kojemu Jergović piše u Beogradu se zove srpski, u Zagrebu hrvatski, u Sarajevu već nekoliko godina bosanski – a odnedavno u Crnoj Gori crnogorski. Tom romanu naslov je “Ruta Tannenbaum” (njemački prijevod je u planu, ali će najesen najprije izaći Jergovićev roman “Volga, Volga”). Knjiga govori o glumici koju se u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata slavilo kao “jugoslavensku Shirley Temple” i koju je stigla židovska sudbina. Kako djevojčica sve to doživljava, kako dobri ljudi postaju fašistički ubojice, nikada nije ispričano na jednostavniji i strašniji način. A sam autor holokaustom nije bio privatno zahvaćen: niti je židovskog podrijetla, niti su mu roditelji bili upleteni u veliku industriju smrti. Možda je i iz tog razloga priča ove knjige tako uspjela.

Jergovićeva najnovija knjiga naslovljena je jednostavno “Otac”. I kod srpskih pisaca Danila Kiša (1935-1989) i Davida Albaharija (1948) očevi igraju veliku ulogu. U radovima mnogih autora poslijeratne generacije očevi su pokazani su kao samosažaljive žrtve sklone jadikovkama. Tako je s nježnim prezirom opisan i otac, nogometni sudac najniže lige, u prvijencu “Oštar start” tridesetogodišnjaka Miće Vujičića. Skoro svake nedjelje on dobije batine od nezadovoljnih navijača. “Nogometni ratovi” služe kao metafora međusobnog klanja jugoslavenskih naroda. Mnogi srpski autori suosjećaju s očevima i preziru ih istovremeno, ali ih ne mrze. Posljednji roman Milete Prodanovića (1959) također je hommage ocu. Velika je to razlika u odnosu na generaciju preplašenih očeva, koju znam iz njemačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata.

Pedesetih godina u Srbiji se raspravljalo o tome da li je velikim djelima potrebna vremenska distanca. Dugo se kritiziralo da ne postoji veliki partizanski roman. O samomrcvaranju naroda bivše Jugoslavije odmah su, međutim, napisane stotine knjiga – neke od njih s nacionalističnim tendencijama koje su dosipale sol na ranu (i još uvijek je dosipaju). Knjiga koja po mom mišljenju najkompetentnije opisuje povijest zla u ovom srpskom desetljeću trilogija je autora Vidosava Stevanovića (1942). Izašla je na njemačkom jeziku u jednom svesku pod naslovom “Schnee und schwarze Hunde” (Europa Verlag, 487 st., nađe je se samo još u antikvarijatima.)

Da je Danilo Kiš malo dulje poživio, možda bi postao prvi ozbiljan jugoslavenski i srpski kandidat za Nobelovu nagradu nakon Ive Andrića (dobitnik 1961. godine). U pripovijetki “Enciklopedija mrtvih” (Tvrdi uvez u Hanseru, meki uvez u Fischeru, oboje samo još u antikvarijatima) autor, koji je umro od raka, opisuje nastajanje karcinoma toliko impresivno da mi je, nakon što je dobio dijagnozu, rekao: “Nisam to smio nekažnjeno napraviti…” I što nas se i danas još tiče: Kiš govori i o tome koliko je navodno slavno mrijeti za domovinu: “Mase tkaju tradicije. Pisci fantaziraju. Sigurna je jedino smrt.”

Običaj Davida Albaharija da se odriče odlomaka i jasnog označavanja dijaloga, da stotine stranica piše u jednom pasusu, ne olakšava baš čitanje njegovih vrlo različitih pripovjedaka. Najnovija knjiga “Kćerka” (slučajna, neželjena suprotnost Jergovićevom “Ocu”) najavljena je kao ljubavni roman i prekoračava u jezičnom smislu, namjerno i satirično, granice pornografskog. Pokazana je borba muškarca sa starenjem i intrigama s kojima se mora suočiti. Ali kao u jednoj drugoj njegovoj priči, židovski otac iz realističnog opisa odjednom hoda po Dunavu kao nekad Isus po moru – moćna je to staza, koja vodi ravno iz svakodnevnice.

Grozdana Olujić (1934) dobila je status jugoslavenske Francoise Sagan 1957. godine knjigom “Izlet u nebo”. Tadašnja Jugoslavija se taman bila oprostila od “socijalističkog realizma”, pa je knjiga bila jedan hrabri iskorak. Poslije je pokušavala nastaviti istom stazom uspjeha. Izašle su joj knjige za djecu (koje su se prodale u cijelom svijetu, tako i u Njemačkoj), pa je Olujić postala svojevrsna “Baka bajka”. Godine 2009. riskirala je kao romansijerka comeback s knjigom “Glasovi u vetru” – i dobila sve domaće nagrade kritike. Knjiga govori o kolaboraciji u Drugom svjetskom ratu i o grižnjoj savjesti koja iz tog čina proizlazi.

Najpoznatiji pisac iz Srbije na njemačkom govornom području danas je Dragan Velikić. Kao bliskom prijatelju teško mi je izgovarati riječi hvale – ali u svakom slučaju ga moram spomenuti u ovom popisu. Posebno se mora naglasiti da se Dragan Velikić u svakom djelu bavi novom temom i uz to eksperimentira sa svježim stilskim elementima. Da li život u tuđini oblikuje njegovo pisanje? Njegovi su protagonisti uvijek osamljeni, stradalnici u stranome svijetu, likovi u bezuspješnom traganju, kojima je ljubav samo slaba utjeha. Već nakon prvoga romana “Via Pula” (objavljenom prije Velikićeve emigracije) moglo se govoriti o Velikićevom labirintu osamljenosti.

Kiš, Albahari, Stevanović i Velikić: svi su dobili renomiranu NIN-ovu nagradu. Postoje i drugi autori čije knjige svakako smatram ravnopravnima i značajnima za modernu srpsku književnost – ali još nisu prevedene na njemački jezik. Jedan od njih je Goran Milašinović (1952). Po zanimanju je kardiolog i istovremeno najbolji stručnjak za pejsmejkere. Kad ne boravi na međunarodnim kardiološkim kongresama, onda svakodnevno operira – i objavi svake druge godine novi roman.

“Heraklov greh” govori o ratnim turbulencijama u Jugoslaviji u koje psihijatar na bijegu za Grčku upada na granici. Knjiga je analiza muškaraca, koji su išli u rat da ubijaju susjede druge narodnosti, da pljačkaju i globe – a da zapravo ne znaju zašto. Iz tog razloga liječnik govori o “Heraklovom kompleksu”.

Drugi srpski pisac koji u realnom životu ima “ozbiljno” zanimanje je Saša Obradović. On je jedan od viđenijih pravnika u srpskome ministarstvu vanjskih poslova. Brani Srbiju u velikim, međunarodnim procesama i svake godine piše po jednu knjigu. U knjizi “Drugi drugi svijet” Obradović piše kako srpski oficir Jovan spašava bosansku ljepoticu Šahu iz logora. Ona bar misli tako – i zahvalno mu se dariva. Ona, međutim, ne zna da je Jovan već duže zaljubljen u nju i da je koristio priliku da najprije sudjeluje u njezinom masovnom silovanju, da bi je zatim “rezervirao” samo za sebe. Začuđujuće dirljiva ispovijest srpske krivnje.

Saša Stojanović, inače veterinar, opisuje u jednoj knjizi (svjesno odabranog engleskog naslova “War”) strahote srpskog rata na Kosovu, s aluzijom na četiri biblijska evanđelista. Primijeti se u čitanju da je ispričano i sam doživio kao srpski vojnik. I ova pripovijetka, koja govori općenito o nasilnoj smrti (i konkretno o nedavnoj i obično prešućenoj povijesti), u srpskoj javnosti nije bila posebno zapažena.

Nisam mogao otkriti koliko izdavačkih kuća postoji u Srbiji, iako sam o tome vodio ozbiljno istraživanje. Sigurno je da su na beogradskom sajmu knjiga 2010. bile 383 srpske izdavačke kuće. To znači da na 20.000 građana dođe jedan izdavač. Kako ovo može funkcionirati? Pogotovo ako znamo da država (osim male podrške knjižnicama za kupnju knjiga) ne daje nikakvu potporu: u 2009. godini dali su otprilike 850 € svakoj izdavačkoj kući.

Izdavačka kuća u kojoj sam od 1998. objavio deset knjiga može se navesti kao primjer kako se štampaju knjige u Srbiji. Kuća nosi karakteristično ime “Stubovi kulture”. Predrag Marković (1955) tvrtku je osnovao 1993. i jedini je vlasnik i glavni urednik. Suradnici su svaki mjesec u strahu kada će dobiti sljedeću plaću. Ali nekako ide – i tantijemi se uredno plaćaju svaki treći mjesec. Kada vidim tog čovjeka nižeg rasta, s velikom bradom i neprestano vlažno blistavim očima, imam dojam da lebdi najmanje deset centimetra iznad zemlje. Ljudi koji nisu takvi, u Srbiji ne mogu izdavati knjige. A što bi autori napravili bez njih?

12. 08. 2011.