Prikazi, pogovori, kritike

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Siruela 2014.

Piše Javier Vayá Albert

Pred nama je izvanredan roman, žestok i potresan, u kojemu autor, Miljenko Jergović, u svom realističnom pismu pretresa najmračniji period europske povijesti.

U ovoj priči i kod ovog autora beskrajno si sretan što si ga otkrio. Ruta Tannenbaum, knjiga koja je izašla kod Siruele, osobno me pomirila s knjigama povijesnih rekonstrukcija, koje znaju biti jako uspješne ili posve grozne. Ova je daleko od knjiga poput Kradljivice knjiga, na primjer, i to zahvaljujući iskrenosti i književnom daru Miljenka Jergovića, koji je odlučio ispričati priču o Ruti Tannenbaum, alter egu Lee Deutsch, što je realističnije moguće. To znači da se maksimalno udaljio od uobičajene sentimentalnosti i od uobičajene potrebe veličanja žrtve i demoniziranja krvnika. Brutalno je predstavljati činjenice i kontekst jedne epohe kroz realističnu priču, i istovremeno pokazivati snagu njezinih poruka, ali Jergovićeva izvanredna i sarkastična proza puna je prljave zanesenosti, koja je često i poetična i čarobna.

Knjiga Ruta Tannenbaum inspirirana je stvarnom sudbinom Lee Deutsch, male nadarene židovske djevojčice, koju su zvali hrvatska Shirley Temple, a koja je sa šesnaest godina i usred uspješne kazališne karijere deportirana i ubijena u Auschwitzu. Očito je Jergović namjeravao ispričati tragediju ove mlade žene i njezine obitelji, ali je tražeći podatke o tom slučaju naišao na zastrašajući zaborav i šutnju. Iz tog razloga odlučio se za fabuliranje i ismislio Rutu Tannenbaum, koja je zamišljena kao hommage Lee Deutsch. Ali knjiga ne pripovijeda samo Rutinu priču nego i onu njezinih roditelja, djeda, susjeda i velikog broja osoba, često stvarnih, i sve to zajedno čini veliku rengensku sliku posebno hrvatskih i općenito jugoslavenskih prilika. Baš tamo nitko ne ostaje hladan kada se sa sarkazmom i crnom humorom opisuje, ali i žestoko kritizira uskogrudnost i zloba te sablasne zemlje. Zbog takve perspektive, koju je podastro pred svoje sugrađane, autor je doživio mnogo kritike, ali ta se perspektiva, unatoč svim balkanskim posebnostima, lako da primijeniti na bilo koje mjesto na svijetu.

Miljenko Jergović portretira dvolične i odvratne ljude kako se suočavaju s religijom, nacijom i socijalnim statusom. Nema ovdje jednostavnog ili simpatičnog karaktera, na stranicama knjige Ruta Tannenbaum među protagonistima nema heroja, čak je i Ruta antiheroina, jedna bezobrazna, zločesta i razmažena djevojčica. Na taj način autor osvjetljava činjenicu koja je jezivo istinita: žrtve nacističkog užasa nisu bili samo bili dobri ljudi; neki od njih su imali sve, bilo je krasnih, ali i lukavih, isto tako nisu ni svi ustaše, članovi nacističkog pokreta, bili demonski izvanzemaljci, što opet ne znači da je Holokaust bio manje okrutan i manje prožet mržnjom. S druge strane, Jergović upućuje na kolektivnu odgovornost svih iz doba uspona Hitlerovog režima, koji su ga omogućili, podržavali i pomagali. Boli, kao uvijek u povijesti, kada se vidi da balkanski narod očito nije ništa naučio, budući da su se pedesetak godina kasnije ponovile neke slične monstruoznosti.

Ukratko rečeno, Ruta Tannenbaum je apsolutno čudesna knjiga briljantnog proznog pisanja i izvanrednog stila. Čitanje te knjige čini mi se ne samo preporučljivo, nego i nužno.

Sa španjolskog prevela Anne-Kathrin Godec

www.lahuelladigital.com

O knjizi načinjenoj u tri ruke – pisca Dragana Velikića, kustosice Paole Orlić i fotografa Igora Zirojevića – naslova “Pula – Grad Interval” možda bi i moglo biti govora, udese li se neke sretne okolnosti. Objavljena u Zirojevićevoj privatnoj produkciji i u tristo primjeraka, promovirana na festivalu Sa(n)jam knjige, knjiga je neka vrsta fikcionalno-povijesnoumjetničkog i slikovnog jam-sessiona troje Puljana različitih generacija, profesionalnih biografija i umjetničkih senzibiliteta, a ujedno i začudna fotomonografija ovoga grada u čiju su sudbinu upisane propasti nekoliko velikih i malih imperija dvadesetog stoljeća, a s njima, tim propastima, i iščeznuća barem isto toliko naroda s njihovim jezicima. Nigdje kao u Puli arhitektura nije svjedok nečije odsutnosti. Svud je pepeo nečijih uspomena.

Igor Zirojević je usporedo s objavljivanjem knjige priredio istoimenu izložbu u Galeriji Makina, koju vodi fotograf Hassan Abdelghani. U velikim formatima, i u istom sumračnom i noćnom tonu izložene su fotografije pulskih vila i kuća, stambenih nizova, željezničke stanice u kojoj su nekada uplovljavali turistički vlakovi, zaustavljajući se u onom trenutku kada bi putnicima iz daleka srce zalupalo od straha da će kompozicija završiti u moru, podignutih uglavnom u habsburška vremena, kada je Pula bila glavna ratna luka austougarskoga imperija, i to ju je, mimo svega drugog, činilo prosperitetnim, narastajućim gradom.

Iako sumračne i mračne, na Zirojevićevim slikama nema ničega sablasnog. Na svakoj kući gori svjetlo iza ponekog prozora, vide se prilike stanara, a ispred, na pločnicima su parkirani automobili, promaknu noćni prolaznici, djevojka koja je izvela psa u šetnju razgovara s mladićem, i sve je, zapravo, vrlo ljudski, osim što postoji taj čudni nesporazum i nesrazmjer između ljudi koji žive na svjetlu i u šarenilu svojih domova, i njihovih kuća koje su se svele na mračne dvodimenzionalne obrise. Kao da ljudi i kuće postoje i traju u paralelnim vremenskim tokovima. Postoje, dakle, barem dvije Pule: jedna u kojoj teče dnevna zbilja njenih današnjih stanovnika, koji ne vode previše računa o povijesnim kontekstima svojih prebivališta, i druga Pula čije se vrijeme mjeri desecima godina i stoljećima, i vidljivo je na fasadama, u gradskim arhivima i u književnim prisjećanjima. Igor Zirojević obuhvatio je na svojim slikama oba ova grada, premda se to inače čini nemogućim.

U Ulici Pina Budicina, na broju 13 nalazi se Vila Horthy. O njoj Paola Orlić piše jedan od svojih izvanrednih mikroeseja, u se zatvorenih ogleda. Zirojević je slika na potki noćnoga neba, među granama okolnih stabala, s jednom čini se ženskom prilikom, koja stoji i gleda kroz prozor na prvome katu. To je kuća koju znaju, makar iz viđenja, svi Puljani. Svi joj, možda, i ne znaju ime, jer to ime odavno više nije važno, ono ne zvuči, barem u našim krajevima.

Miklós Horthy posljednji je zapovjednik austrougarske mornarice. Otac četvero djece, gradi tu kuću 1911, dijelom iz prostih, uvijek istih životnih razloga i okolnosti, a dijelom i zato da primiri i u red dovede ženu i djecu, namjeran da u Puli ostanu, jer gdje bi madžarski admiral i mogao biti nego u Puli. Ono što se dalje događalo pripada udžbenicima osmoškolske povijesti. U Madžarskoj, koja je teritorijalno i duhovno opustošena i uništena Trianonskim ugovorom, Horthy biva regentom pustoga kraljevskog prijestolja, ocem ponižene nacije i bezosjećajnim svedršcem, koji iz strateških razloga pristaje uz Hitlera, postaje kvisling i služi njemačkim gospodarima tako da ih zavlači, ne provodeći bespogovorno njihovu volju, nadajući se da će se ratna sreća nekako okrenuti Madžarskoj u korist. To se ne dogodi, u posljednja doba Hitler ga uklanja s vlasti, i nastupa najstrašnije doba po sve Madžare, naročito po madžarske Židove. Prema njima admiral se ponašao kao tipični bečki antisemit, ali nevoljak da provodi rasne zakone. Horthyjeva vlast je, međutim, svoju okrutnost pokazala u Vojvodini i Novom Sadu, počinivši strašne zločine prvenstveno nad Židovima, a onda i nad Srbima. Nije mu, međutim, suđeno kao ratnom zločincu. Bio je američki ratni zarobljenik, svjedok u Nirnberškim procesima, i na kraju tihi penzioner u Portugalu, gdje je, u Estorilu, umro 1957, prije navršene devedesete.

Priča o Horthyju jedna je od mogućih priča o pulskim vilama, kućama, zgradama, o sjenama s fotografija Igora Zirojevića. Iza svake od njih barem je po jedna velika priča, kakve se u slučaju ovoga grada svojom naracijom neočekivano prošire na Europu i svijet, zahvaćajući moćne fragmente dvadesetog stoljeća. Pula je u tom smislu najmetropolskiji, najsvjetskiji hrvatski grad, barem u drugoj polovici devetnaestog i u dvadesetom stoljeću, grad kojem se po nekoliko puta u tom vremenu događao Svijet. U pravilu, kao svojevrsna kataklizma, revolucija, kontrarevolucija, propast. Svo je to vrijeme Pula propadala, ali za razliku od drugih naših gradova nikada se nije provincijalizirala, niti je njena propast vodila u tom smjeru. Pula je propadala u velikim i tragičnim privatnim gestama, onako kako su propadali njeni stanovnici. Treba otići na pulsko mornaričko groblje, i vidjeti nešto od toga.

Svako malo u ovom gradu objave knjigu ili prirede izložbu koja za temu ima posljedice tih velikih i tragičnih privatnih gesta. Puna je Pula kustosa pulske memorije. Igor Zirojević jedan je od takvih. Rođen 1967. u ovome gradu, arhitekturu diplomirao u Ljubljani, vodi studio za grafički dizajn, fotografiju i vizualne komunikacije “Stožer”…

U salcburškom hotelu, ne pamtim mu ime, u kojem se obično smještaju sudionici glazbenih i literarnih priredbi kakvih u Mozartovom gradu ima povazdan, na listi televizijskih programa po sobama postoji jedan lokalni, koji dvadeset četiri sata dnevno emitira jednu jedinu emisiju: američki igrani film “Moje pjesme moji snovi”. Priča o veseloj i raspjevanoj obitelji Von Trapp, koja usred alpske miline i Arkadije pjesmom prkosi nadirućoj nepogodi nacionalsocijalizma, koji će opustošiti Europu i ljudske duše, Salzburgu je važna gotovo jednako kao i Mozart, iako stvarni Von Trappovi nisu bili iz toga grada, ali tu je, uglavnom u dvorcu iznad grada, sniman film. Bernhardovom i Mozartovom gradu, međutim, nasušan je antifašizam. Salzburg se plaši i čuva svoje mračne prošlosti i podsvijesti.

Otac obitelji po kojoj je snimljen film, Georg Ritter von Trapp rodio se 1880. u Zadru, u austrijskoj pomorskoj obitelji. Završio je vojne pomorske škole, ratovao u Kini, na strani europske koalicije u gušenju Bokserskog ustanka, bavio se minerskim zadacima, bio stručnjak za torpeda i podmorničar. Kao zapovjednik podmornice, Georg von Trapp prošao je kroz Veliki rat i postao jedan od autentičnih ratnih heroja poraženoga carstva.

Živio je u Puli, glavnoj ratnoj luci Habsburške monarhije, tu su mu umirali roditelji i rađala su mu se djeca, tu je sagradio jednu lijepu i skladnu vilu, namjerivši da se dalje ne seli. Nakon ratnoga poraza otišao je za svojima, ali je, ipak, pokušao zadržati kuću. No, bilo je uzalud. Znao je s torpedima, s podmornicama i s djecom, ali nije znao s novcima. U vrijeme velike ekonomske krize s kraja dvadesetih proveo je fatalno pogrešnu bankovnu transakciju, malne bankrotirao, no svakako osiromašio. To ga, međutim, nije uništilo. Rano je, 1921. ostao udovac, jer mu je prva žena Agatha umrla od šarlaha, kojim se zarazila od djece. Kasnije se još jednom oženio, i naselio u Aigenu kod Salzburga.

Tu je s porodicom dočakao Anschluss. Za razliku od mnogih habsburških časnika, pa i građana i odanih austrijskih carskih i kraljevskih patriota, Georg von Trapp odbio je služiti nacistina. Kada mu je naređeno da na svoju kuću izvjesi barjak s kukastim križem, odbio je, rekavši da bi radije na tom mjestu istakao svoj stari perzijski ćilim. Nudili su mu visoke položaje u mornarici, on ih je sve odbio, ne dopuštajući ni da ga ucijene sudbinama njegove djece. Maštao je o podmornici s kojom bi mogao bez nadolijevanja goriva preploviti Atlantik. Zlostavljan i ponižavan, ipak je doživio Hitlerov poraz. Umro je 1946. godine, i bio bi odavno zaboravljen, e da nije nepodnošljivo slatkoga, no ipak besmrtnoga američkog filma “Moje pjesme moji snovi”.

To je, ukratno, priča o Georgu von Trappu, čiji roditelji leže na starome pulskom mornaričkom groblju, ali se u Puli o njemu nije znalo ništa, kao što se, općenito, ništa ne zna o jučerašnjemu svijetu koji je živio u ovom gradu, da bi iz njega bio prognan u nizovima povijesnih prevrata koji su započeli 1918. i dovršeni (ili zasad dovršeni?) 1991.

Mauricio Ferlin pulski je dizajner, glazbenik, redatelj video spotova, i jedan od intrigantnijih i sveobuhvatnijih umjetnika u Hrvatskoj. Povodom stogodišnjice Velikog rata, u vrijeme književnog festivala Sa(n)jam knjige, osmislio je i postavio u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca izložbu “Zatvoreno more”, posvećenu mitu i činjenicama o obitelji Von Trapp, i njihovim pulskim godinama.

Nešto je duboko proturječno u osobi čestitoga oca i austrijskoga domoljuba, podmorničkog kapetana i minera Georga Rittera von Trappa. Bio je nesumnjivo ispravan, a pucao je na neprijateljske brodove hinjski i iz potaje. Podmornice su u njegova doba bile najpodliji izum u povijesti ratovanja. Tako ih se doživljavalo. Davno bješe…

No, Mauricio Ferlin ne bavi se time. Njega se više tiče ona svijetla i moralistička strana priče. I to je, sasvim sigurno, ispravno. Izložba koju je postavio kontinuirana je naracija, ispripovijedana nizom eksponata posuđenih od kojekuda, koji se izravno ili posve neizravno tiču Von Trappovih, ali efektno pridonose priči. Ferlin je majstor vizualne naracije, bilo da se radi o slaganju slika u slikovnici, slaganju kadrova u video spotu ili slaganju eksponata za izložbu koja je, na neki način, prenesena iz njegove glave. Poput riječima ispripovijedane priče.

Ferlina zanimaju Von Trappova vezanost za obitelj, njihova raspjevana pobožnost, samoubilačka principijelnost, odnos istine i mita, životnih činjenica i holivudskog filma, te uloga Von Trappovih u jednoj zatajenoj povijesti Pule. Nakon što su napustili voljeni grad, triput su dolazili na ljetovanja, logorovali su na pustome Fratarskom otoku. Izložen je, recimo, turistički šator iz toga doba, pa da gledatelj zamišlja kako je to bilo.

Osim što je slika jedne epohe, i jednoga iznimnog čovjeka koji se odvažio suprotstaviti onome konačnom i najvećem zlu, ova je izložba zrcalo svoga glavnog autora. Mauricio Ferlin je u priču o Von Trappovima upisao svoju autobiografiju.

Bit će da je okolo nešto divljala, pa ju je baba Momirka, njezina mitska baka, ugrabila i posadila u kantu za smeće. Bila je to za nju strašna uvreda, i prvo njeno sjećanje. Rasplakala se, počela je tuliti, i otrčala starijoj sestri u zagrljaj:

– Idemo mi u Kanadu, sestro Saro, tamo nas niko neće bacati u đubre!

Ničega se ranijeg ne sjeća, ni života u Kanadi, ni oca, ni leta preko oceana. To zakašnjenje u memoriji možda je genetski upisano, možda se tiče ritma nečijeg odrastanja – jer, zaboga, jedni pamte kako su prohodali, drugi se ne sjećaju ničega što se događalo prije polaska u školu – ili je, možda, djevojčica sve zaboravila. Može li se namjerno zaboravljati? O da, svakako, pogotovo kad su ti dvije, tri ili pet godina.

– To mi je predstavljalo problem u radu na “Fatherlandu”, to što su moja sećanja jako siromašna. Puno onoga što sam nacrtala zapravo mi je ispričala sestra.

Nina Bunjevac rođena je u Kanadi 1973. Otac, politički emigrant, član terorističke skupine, koju je vodio Nikola Kavaja – u srpskim koliko i hrvatskim tabloidnim medijima poznat kao neostvareni atentator na Tita – odlučan da eksplozivom diže u zrak jugoslavenske konzulate po Kanadi, majku je upoznao preko pisama. Ona, iz partizanske porodice, zaljubila se na neviđeno, otputovala preko oceana, udala se i upala u strašnu i nevjerojatnu životnu priču. Rodila mu je troje djece, i na kraju, uz objašnjenje da odlazi posjetiti rodbinu, pobjegla od njega kući u Srbiju. Pustio je da sa sobom odvede kćeri, ali sina nije. Poginuo je konstruirajući pakleni stroj.

Nina je odrastala po srbijanskoj provinciji, daleko od Beograda. U Nišu je upisala Školu za primijenjenu umjetnost Đorđe Krstić, odrastajući nekim običnim ritmom posljednjega naraštaja jednoga malog višenacionalnog imperija.

– Zašto sam upisala umetničku školu? Ne znam, išlo je to nekako prirodno, oduvek sam sam nešto crtala. Mislim da sam povukla tu žicu od dede po majci. On je bio čovek seljak, težak mu je bio život, nije se školovao, rastao je bez igračaka, ali je imao svoje principe i znao je s rukama. Po njemu znam crtati.

Govorim joj da je u “Zemlji otaca” možda i najpotresnije to što ona likom veoma sliči na svog oca.

– Da, to je istina. Iako, kad mi vidiš čeljust i nos, rekao bi da sam ista jedna moja pratetka. Pogledaj mi vrh brade i nosa. To dvoje će se kada ostarim spojiti. Biću k’o veštica.

Kažem da je to sasvim u redu, da sam i ja isti otac. Konačno, kakvi god da su nam bili očevi, mi smo u prednosti pred njima: vidimo ih od njihova početka do kraja.

Nina Bunjevac o tim stvarima priča lako, općenito, ona o svim čvornatim i traumatičnim činjenicama svoga života i porijekla pripovijeda s iznimnom lakoćom. A sve u vezi nje je komplicirano, dvoznačno i udvojeno, onako kako su udvojeni i njeni domovinski, kulturni i jezični identiteti. Kanađanka, koja je Srpkinja, a zapravo Jugoslavenka, izrazito ljevičarski i partizanski nastrojena, ali uza sve moguće kritike na amerike (na USA i Kanadu), postoji nešto što joj se tamo, u odnosu na Balkan i na veći dio Europe, veoma sviđa:

– Politička korektnost, to je jedino po čemu se Amerika razlikuje od ovoga tu. I to je važna i velika razlika. Iako, i od političke korektnosti do fašizma jedan je mali korak. Kada je nedavno neki očito psihički bolestan čovek zapucao po počasnoj straži kraj nekog spomenika, ljudima nikako nije bilo dovoljno to što je na televiziji rečeno da je čovek bolestan, ne, oni su hteli da je on terorist, kako se zove, kojoj grupi pripada…

Pred rat išla je u Kanadu da posjetiti brata. Obično mirnodopsko putovanje. Ali kada je nazvala kući, majka joj je rekla neka se ne vraća. “Ovde će biti rata”, tako je rekla. Spomen rata bio je u to vrijeme šokantan, pogotovo za nekoga tko je imao sedamnaest, osamnaest godina.

Tako je drugi put emigrirala. I tako je ispunila djetinje proročanstvo: ostala je u Kanadi, gdje je “niko neće bacati u đubre”. Jer to nije politički korektno.

Godine 1997. diplomirala je crtanje i slikanje na Ontario Collage od Art and Design. Ali bila je još jako daleko od stripa. I nije se, još uvijek, pretjerano bavila okolnostima svoga porijekla. Radila je kao nastavnica likovnog i ilustratorka, slikala je, kiparila, izrađivala instalacije. Prema ratu i zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji nije imala do kraja izgrađen odnos. Život je bio nešto drugo.

Zatrudnjela je. Mladić je bio Kanađenin, psihoanalitičarev sin, šarenoga porijekla, djedovi su mu bili Židovi iz Bjelorusije, po majci je Nijemac i još nešto… Prethodno nije razmišljala o braku i djeci, ali uzbudila ju je silno nagoviještena potencija novoga života, i odlučila je da rodi. Dobro, rekao je on, onda se možemo vjenčati.

– Mislila sam da je to skroz okej, da je dobro za dete. Ostaćemo nekoliko godina skupa, ili već koliko cela stvar potraje… E, to je u svakom pogledu bila velika greška.

Finale svih jugoslavenskih ratova odvilo se za vrijeme Natovih bombardiranja Srbije. Njih dvoje sjedili su jedne večeri pred televizorom i gledali direktan prenos. S neba je snimano bombardiranje Pančeva. Zgodna zabava za domaćice i umirovljenike na Zapadu, koja će sljedećih godina postati nekom vrstom američke tradicije: tako će se gledati bombardiranja Bagdada, Kabula, Tripolija… U jednom trenutku, on je počeo da navija i da se raduje eksplozijama.

– Tada sam ja sebi rekla: pa čekaj malo, šta se ovo dešava i gde sam ja u svemu tome. Iz čega je sve ovo nastalo. Posle mi je on, vraćajući se s nekog putovanja, na aerodromu kupio knjigu Dubravke Ugrešić “Kultura laži”. Naravno, danas se on toga uopšte ne seća. Gledao je korice, video hrvatska književnica, pa pomislio da će me to zanimati. Meni je ta knjiga promenila život. Počela sam da mislim o stvarima o kojima ranije nisam mislila. I tako sam se s vremenom vratila i do svoga oca.

Ali proći će još godina prije nego što se počne baviti stripom. Ta vrsta inicijacije ili infekcije dogodit će se, opet, slučajno i opet preko darovane knjige. Bila je to 2004, i tadašnji dečko odnekud joj je donio američko izdanje strip-dnevnika Aleksandra Zografa o vremenu Natovih bombardiranja. Zograf živi u Pančevu, neka je vrsta prvaka i barda srpskoga i europskog underground stripa, koji već dvadesetak godina crta vrlo zanimljive, dnevničke stripove od jedne ili dvije table, i često ih objavljuje na stranicama beogradskoga njusmagazina Vreme. Organizira škole stripa, pokreće i podržava mlade autore, izvanredno zanimljiv, pametan i otvoren umjetnik, o kojemu bi ovaj njegov čitatelj mogao do sutra pričati, pa je zato bolje da odmah prekine…

– Ja, ustvari, nisam znala da takvo nešto postoji. Čitala sam taj strip, i bila sasvim izvan sebe od uzbuđenja. Ne znači to da ranije nisam čitala stripove, jesam, ali nisu mi bili toliko važno, niti mi je ikada palo na pamet da bih se mogla baviti stripom. I onda mi se te noći dogodilo nešto čudno: sanjala sam neki veliki, košmarni san, s kolonama mrtvih ljudi koji ustaju i odlaze na nebo. Zaista nešto neobično, pogotovo za mene koja baš i ne verujem previše u sve te priče iz Biblije. Ujutro sam odlučila da pronađem Zografov kontakt i da mu se javim. Telefonirala sam mu, i on je bio tako srdačan kao da se sto godina znamo. To je, zapravo, bio početak mog bavljenja stripom.

Način na koji Nina Bunjevac pristupa stvarima, osobnoj i kolektivnoj povijesti, svome porijeklu, identitetu na način onoga starinskog mehaničara, koji rastavi motor do najsitnijeg dijela, a zatim ga nanovo sastavlja. Osim što time popravi kvar – ako još uvijek, uopće, i postoje popravljivi kvarovi – svoj motor on tako upozna do u dušu. Rasklapajući i sklapajući životne i kolektivne priče, ona gradi svoj identitet, bez ikakvog uporišta na kolektivnim sentimentima i pripadnostima. Nina Bunjevac danas je jedini pripadnik naroda koji se zove Nina Bunjevac. Ona je svoja zastava i svoj grb. Tako je, jer nije moglo drukčije, i jer je sve drugo vodilo u neku propast i nesreću. Iako, svijet je pun propalih i nesretnih, pa je i ona mogla s njima, bilo bi joj lakše. Teško je i vrlo naporno biti sretan, to iziskuje strašan rad, japansku disciplinu i talent da se svaki i najkompliciraniji stroj rastavi i nanovo sastavi. Ugodnije je biti nesretan, nego pripadati narodu od jednoga čovjeka.

Razmišljam bi li joj to rekao – tek sad mi je i palo na pamet – ali joj na kraju ne kažem ništa. Ljepše mi je ovako opušteno ćaskati, omjeravati sjećanja, naslanjati živote jedan uz drugi, nego tratiti vrijeme na pohvale. Teško je, barem u ovome jeziku i u ovo vrijeme, izreći pohvalu koja u isto vrijeme neće zvučati kao laska, ili kao, ne daj Bože, kakva snishodljivost. Ovaj se jezik navikao da blebeće i da izriče uvrede. Dugo već, u njemu kržljaju prvo i drugo lice jednine…

Sjedimo u Gradskoj kavani u Zagrebu. Mjesto je odabrao fotograf, zbog fotogenične arhitekture i interijera. Na katu smo, gdje nema nikoga. Gosti su dolje, uživaju u podnevnom umirovljeničkom ceremonijalu. Uskoro će doma na ručak, preko trga na kojemu besposličari i narodni tribuni objašnjavaju narodu što nas je dovelo do propasti, i zvjeraju okolo bijesno, tražeći pogledom krivca. Zadovoljstvo mi kvari što ne mogu a da ne mislim kako ću morati da prođem tim putem. Njihovi pogledi vrebaju kao snajperi, niz Tršćansku ulicu, kolovoza 1992.

Dobro je, govorim joj, što živi u nesrdačnoj američkoj kulturi, gdje ti se nepoznati ljudi u pravilu ne obraćaju, a dodir se doživljava već kao agresija. Na tome joj zavidim. Ona priča kako se uvijek iznenadi kad joj u Beogradu na semaforu počnu dobacivati čičice iz automobila. Srdačnost je samo zlo, govorim joj, u trenutku kada me nasred trga zaustavlja nepoznati stariji čovjek, samoproglašeni predsjednički kandidat, mišicu mi stišće zdravom seljačkom, i moli za deset minuta vremena koliko bi mu trebalo da mi izloži svoj plan izlaska iz ekonomske krize.

Eto vidiš, kažem joj.

Nad svakom svojom sličicom Nina Bunjevac iskapa oči. (Pitam za dioptriju: minus jedan i pol. Nije strašno.) Stripovski crtež nužno teži pojednostavljenju; zbog prepoznatljivosti, potrebe za ponavljanjima, zbog pravila naracije. Ali ona se toga ne drži, nego crta onako kako bi crtala i da nema sljedeće sličice, kao da joj je svaki kadar prvi i posljednji. Crta onako kako su odvajkada crtali veliki crtači. Takav način njenoj priči pruža onu dramatiku koja se ne postiže ni književnim, ni filmskim, a možda ni uobičajenim stripovskim sredstvima. Strip je, kažu oni koji ga ne vole, svejedno jesu li pisci ili su slikari, pojednostavljena priča, koja ne bi mogla proći kao literarno vrijedna, s pojednostavljenim crtežom, koji ne bi mogao proći kao likovno djelo. Kao i u svakoj predrasudi, i u ovoj zasvjetluca ono zlatno zrnce, na koje se onda švrake i švrakci ulove. Zamaman je šovinizam, čak i kada objekt mržnje nisu ljudi nego stripovi.

Ali s Ninom Bunjevac ni ovo ne bi išlo: crtež nije pojednostavljen, priča je krajnje kompleksna, kako u “Zemlji otaca”, tako i u ranijim njenim radovima. Ovo je porodični strip-roman. Ono su bile crtane kratke priče. Uvijek moćne, likovno i narativno.

– Zapravo, ja radim bez scenarija. Prvo crtam, dugo, mesecima, po deset sati dnevno, i onda crteže poslažem po podu. Raspoređujem ih, premontiram, i tako počinjem pisati priču.

Ne pitam je što će dalje raditi – ne volim takva pitanja, jer sam ne znam na njih odgovarati – ali ona sama počinje da priča. Sljedeća knjiga bit će još jedna porodična priča. Naširoko izlaže okolnosti, priča kako su tekli i razvijali se obiteljski odnosi, ali ću to zadržati za sebe, neka priča ostane da visi u zraku. Ne zato što bih bio diskretan, jer ničega indiskretnog nema u našim stvarnim porodičnim pričama, nego zato što vjerujem da se nenapisane (i nenacrtane) knjige ne bi smjele prepričavati. Kao što se onaj urođenik plašio da mu fotoaparat mogao oduzeti dušu, tako je mene strah da bi mi prepričavanje moglo ubiti priču. Koja u ovom slučaju nije moja, ali to nije bitno.

Nina Bunjevac crta crno-bijele stripove. Čak ni kada bi dopali u ruke nekoga manijaka, ne bi ih mogao kolorirati. To su dovršene, osjenčene, iznutra obojene crno-bijele slike. Svaka je stranica “Zemlje otaca” kao jedna dovršena direrovska grafika, koja ima svoje mjesto u priči. Sadržaj i smisao te priče nacionalistima, na žalost, neće biti jasan. Onima koji ne žele biti nacionalisti, koliko god im bilo teško, i koji bi da budu sretni, koliko god je nesreća lijepa i ugodna, “Zemlja otaca” mogla bi biti neka vrsta životnog pouzdanja, čak i utjehe. I neka je teško, treba tako biti!

Kaže mi da ovaj put neće rasturati originale, neće ih prodavati ni poklanjati, nego će ih ostaviti sinu Jakovu. Kao vrijednost, materijalnu i onu drugu. Sviđa mi se to. U svijetu Nine Bunjevac tradicija nije nešto što se stječe kao klempavo uho ili sklonost debljanju. Tradicija je izbor.

Ne mogu se sad sjetiti kako se ono zvaše Ninin djed, je li Blagoja ili je Stanoja Savić, a mrsko mi je sad da je zovem i pitam a je li, što si ono rekla, kako ti se zvao djed, ali veliku je stvar učinio kad je unuci zaviještao takav talent. Ne znam osobu koja bi svoj talent zavrijedila više od nje.

Predstava Teatra Rugatino po tekstu Ivice Ivaniševića

U nedjelju, na sceni Vidra, u 20 sati održat će se premijera predstave “Život je čudo”, po tekstu Ivice Ivaniševića, u režiji Gordane Gadžić. Glavnu i jedinu ulogu igra Siniša Popović. Riječ je o formativnoj splitskoj priči dvadesetog stoljeća. Prostodušni težak Fabijan, pod kraj životnoga puta pripovijeda o odrastanju u sirotinjskom predgrađu, o životu pod fašističkom okupacijom, o zbjegu u El Shattu, o danima obnove i izgradnje, i o onome što je došlo poslije. O tim događajima Fabijan priča kroz bolesti od kojih je u pojedina vremena bolovao. Njegov život je zdravstveni karton, biografija je anamneza.

“Život je čudo” Ivanišević je pisao po narudžbi Ivice Vidovića, velikog glumca i majstora za monološke forme. Trebala je to biti njegova velika monodrama, pa je i priča krojena po njegovoj mjeri, a svaka riječ i rečenica napisane su s njegovim glasom u uhu. Ali sudbina je udesila tako da Ivica Vidović ode malo nakon što je pisac završio posao.

Siniša Popović glumac je Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, s mnogo uloga iza sebe, ozbiljne premda tihe karijere, rodom, glasom i intonacijom Splićanin. Nije zamjena za Ivicu Vidovića, ne treba to ni biti, nego se u njemu samo sretnom okolnošću nanovo utjelovio Splićanin Fabijan, da ispriča priču svoga vijeka.

Scenograf predstave je Miljenko Sekulić Sarma, kostimografkinja je Elvira Ulip, glazbu je napisao Darko Rundek, a u predstavi, kao dječak, sudjeluje Filip Vidović.

Razgovarao Elvedin Nezirović

portal Strane

Miljenko, prije dvadest pet godina u Stocu si dobio nagradu „Slovo gorčina“ za svoj poetski prvijenac „Opservatorij Varšava“. Sada si ponovo tu, promoviraš svoju novu knjigu „Rod“. Gdje su Stolac i Hercegovina u tvojoj emocionalnoj geografiji?

– Odmah pitanje na koje bi se moglo odgovarati cijeli dan do jutra. I to usporedo, na dva načina, iz dva očišta. Onog osobnog, komemorirajućeg, doživljenog, koje mi je, moram priznati, važno još samo u literaturi, kao književna građa. I onog drugog, mnogo važnijeg, pročitanog, viđenog, čuvenog, onoga do čega stižemo preko knjiga, filmova, muzike, fotografija, slika… Stolac je, tako, tih pušački glas Alije Isakovića, koji više ne mogu povratiti u sjećanje, dugi noćni monolog Zuke Džumhura na terasi jednoga danas mrtvog hotela, hladan i hrapav kamen na Radimlji, aparthejd usred Europe na početku dvadeset prvog vijeka, jedan moj drug koji nakon sati razgovora onako usput kaže da je bio deset mjeseci u logoru, i kad se na to mojoj ženi oči napune suzama, on da je utješi stane govoriti kako ti logori nisu bili poput srpskih, ama kakvi!, Stolac je Kominternin agent, jezuit i atentator Mustafa Golubić, od kojeg je u Stocu ostalo kameno postolje za brončanu glavu, Stolac je fascinantan kontingent rasutih sjećanja, građevinskog materijala jedne minirane povijesti, Stolac je, nimalo patetično govoreći, bez prigodnih hiperbola, za mene danas najknjiževnije mjesto u Bosni i Hercegovini. I mjesto u kojem se, premda nisam Stočanin, najviše osjećam –  što bi Hrvati rekli – kao svoj na svome. Ili kao manjinac među manjincima.

A Hercegovina, to je šira, i malo drukčija priča od Stoca. Ti znaš da sam prije skoro godinu dana objavio “Rod”, roman od nekoliko romana i srodnih im tekstova, dug hiljadu i osam stranica, o mojoj stvarnoj i fikcionalnoj porodici. I sad se govori da bih o tome za svoje dobro trebao prestati pisati. A izvan Roda je, recimo, ostala jedna priča, koja me dugo zaokuplja, i koju bih silno želio napisati, samo još ne znam kako. A, zapravo, je vrlo jednostavna. Kada se 1974., u ljeto, ukidala željeznička linija od Čapljine do Dubrovnika, kojom je vozio motorni vlak, što znači da pruga nije bila elektrificirana, moj se praujak Rudolf Stubler, zajedno sa svojom sestrom, mojom Nonom, odvažio na posljednje putovanje. Poveli su me, i tako smo jednim očajno sporim i zagušljivim vozom putovali kroz Popovo polje, uspinjali se uz brda i spuštali niz Rijeku Dubrovačku prema Gružu. On mi je stalno govorio: Miljenko, zapamti ovo! Miljenko, zapamti ovo! A ja nisam znao zašto mi to govori. Ne znam ni danas. Trebala bi mi priča, duga priča, trebao bi mi mali putopisni roman, pa da na to odgovorim. Ali kako napisati putopis putem i trasom kojom se više ne može proći, iako se nekad njome prolazilo? Kako napisati putopis željeznicom od Čapljine do Gruža, ako ni ta željeznica ni njezina trasa više ne postoje? Jedino po sjećanju, po onoj inkantaciji moga pokojnog praujaka: Miljenko, zapamti ovo! Miljenko,  zapamti ovo!  Eto, to je ta priča koju bi htio napisati. I to je ono prvo što pomislim kada mi spomeneš Hercegovinu. Popovo Polje u ljeto 1974.

Već sam rekao da si ovdje promovirao svoj novi roman „Rod“, kojeg mnogi vide kao monumentlano djelo hrvatske književnosti. Osim što govori o povijesti tvoje porodice, počev od tvoga pradjeda, „Rod“ je i svojevrsna povijesna razglednica nekih bosanskih gradova, prije svega Sarajeva i Kaknja, u pojedinim epohama. Koliko ti je taj kompozicijski element – ta činjenica da radnju razvlačiš na toliko dug vremenski period i da si prinuđen iz poglavlja u poglavlje mijenjati kulise na pozornici na kojoj se pojavljuju tvoji likovi – predstavljao opterećenje pri pisanju?

– Nije mi predstavljao opterećenje. Pokušavao sam pisati na različite načine, u različitim tonalitetima, iz više perspektiva, od kojih nijedna neće biti čvrsta i sigurna. Pokušavao sam pisati u više žanrova istovremeno, kao da pišem roman, i kao da istovremeno tek pripremam građu za roman. Sp0minješ razglednice bosanskih gradova, da, ima tu nečega od žanra razglednica, onakvih kakve su nekada postojale. Ili razglednica kako ih ja zamišljam kroz neku bodrijarovsku vizuru, ili kroz vizure takozvanih “malih povijesti”. Volim persiflirati “male povijesti”, pisati prozu kao da pišem nefikcionalni tekst o nečemu što je, naizgled, bez velikoga historijskog značaja. Recimo, historiografsku prozu o sarajevskim ulicama i grobljima. Dijelom sam se time u “Rodu” i bavio, a dijelom su iz toga iznikle neke druge, akobogda, buduće knjige.

I kad spominješ razvlačenje radnje na dugi vremenski period. Meni je, zapravo, svejedno obuhvaća li priča pet minuta u životu glavnoga junaka ili sto godina u životu jedne porodice. Oboje je jednako izazovno i na neki način jednako golemo. Pet minuta i sto godina. Zamisli, recimo, pet Principovih minuta pred pucanj i pet istih minuta vojvotkinje Sofije. A ne moraju biti ni tako slavni junaci priče. Zamisli pet minuta u životu čovjeka koji upravo sad mete neku mostarsku ulicu i pazi da ga ne pogazi automobil. Nizak je, poguren, u fluorescentnoj jakni, s brezovom metlom u rukama. Možda puši dok mete. Je li ijedno književno stoljeće veće od njegovih pet minuta? Nije. Zato što su tako ekstremno postavljeni vremenski okviri, cijelo stoljeće ili pet minuta, kao stvoreni za karakterizaciju lika, za definiranje čovjekove sudbine, za književno fiksiranje društva i epohe.

U recenziji, objavljenoj u Jutarnjem listu, Davor Butković daje jednu zanimljivu podjelu tvoga romana na: obiteljsku hroniku, na političku esejističku povjesnicu i, citiram, „na sasvim brutalni emotivni i psihološki striptiz“. Zanima me ovo posljednje: emotivni i psihološki striptiz, koji je posebno naglašen u poglavlju Mama Ionesco, gdje detaljno opisuješ majčinu smrt, odnosno njeno umiranje. Da li ti je kao piscu teško pisati o temama koje te dotiču na tako izravan i ličan način?

– Ne znam je li mi teško. Ali znam da su jedino takve teme vrijedne pisanja. Valjalo bi pisati samo o onome o čemu se ne može pisati. Ili o čemu se ne smije pisati. Sve drugo je uzaludno. Onaj slavni i stari dojam kako su sve knjige odavno napisane, koji je opće mjesto svake nekulture i nenačitanosti, i na koje se pozivaju svi loši pisci i nikakvi čitatelji ovoga svijeta, porijeklo vuče upravo iz nespremnosti da se piše o onome što boli, što je lično, pogibeljno, traumatično, zabranjeno… Jer to što boli, uvijek je novo, uvijek je prvi put, uvijek je nenapisano. I kada se napiše, opet ostaje nenapisano.

„Rod“ je u zanatskom smislu spoj fikcije i dokumenta. Neki ti prigovaraju na „političkoj nekorektnosti“ tvojih likova. Odnosno, zamjeraju ti na tome da u romanu stvarne likove dovodiš u situacije u kojima oni realno nisu bili. Meni je prilično jasno da, recimo, Stari most i slika Starog mosta nisu, niti mogu biti jedno te isto. Ali, evo po tvome mišljenju, koliko takve pritužbe pogađaju srž književnosti?

– Nekoliko puta sam se, u posljednjih dvadeset šest godina, još od prve objavljene knjige, pokušavao braniti od primjedbi, pokušavao objasniti svoju poziciju ili ono što radim, i svaki put bih pogriješio. Nikome se ništa ne treba objašnjavati, jer se nikome ništa i ne može objasniti. U načelu, na ono što pišem reagiraju dvije vrste ljudi: oni koji razumiju to što pišem i prema tome imaju stav, i oni kojima je važno da me ne razumiju, pa im i ne treba da pročitaju to što sam napisao. Na žalost, drugih je, izgleda, sve više. Ili se u međuvremenu u nas do kraja legitimirao princip da nešto i ne moraš pročitati da bi imao svoje mišljenje. To mi je savršeno strano. Pa ja sam morao čitati i Hitlerov “Mein Kampf ” da bi o toj knjizi imao mišljenje. Toliko, dakle, o onima koji imaju primjedbi na nepročitano.

A što se tiče dovođenja stvarnih likova u situacije u kojima se oni u zbilji nisu zatekli, da, u pravu si, volim to da radim. Riječ je o književnom postupku, a možda i o nekoj mojoj čudnoj psihološkoj falinki, o potrebi da se popravlja i mijenja nešto što je nepromjenjivo. Ali striktno govoreći, u “Rodu” se i ne radi o stvarnim ljudima. Riječ je uvijek o fikcionalnim likovima koji, istina, nose imena ljudi koji su nekad, i ne tako davno, živjeli. Majka iz “Roda” ne može biti moja stvarna pokojna majka, premda ona to zapravo jest. Ali po čemu jest? Po tome što ja tebi govorim da jest. Ali možda ja i lažem. Nije dovoljna riječ pisca, e da bi nešto postalo dokumentarno vjerodostojno i tačno. Jedan od mojih proznih, romanesknih ideala bio bi napisati priču u kojoj ništa, nijedno ime, situacija niti događaj ne bi bili izmišljeni, a koja bi svejedno funkcionirala kao artificijelna literarna građevina. Takve me priče zanimaju i kao čitatelja.

Postoji još nešto što bih želio da te pitam, može biti vezano za „Rod“, a i ne mora, a to je kako, kao autor, gledaš na pisanje unutar i izvan vlastitog iskustva, odnosno unutar i izvan proživljene emocije. Julian Barnes je u svom intervjuu za čuveni The Paris Review prije nekoliko godina dao, ako već ne najprecizniji, onda vjerovatno najjednostavniji mogući odgovor, rekavši da nije pravo pitanje govori li pisac istinu ili ne – pravo pitanje je da li je iskren. Da li se slažeš s tim?

– A što je to vlastito iskustvo? Ako je to, kako kažeš, proživljena emocija, onda je za pisanje unutar neke teme skoro pa nužno to “vlastito iskustvo”. Ali ako me pitaš može li se napisati roman o opsadi Sarajeva, a da se u Sarajevu nikada nije bilo, odgovorit ću ti: ne samo da se može, nego mi se sve više čini da će takvu knjigu napisati baš netko tko nije Sarajlija, niti je u tom gradu ikada bio. Ili je bio kao turist. Upravo sad čitam jedan fascinantan roman, francuskoga pisca Mathiasa Enarda, naslova “Zona”, koji, između ostaloga, govori, iz perspektive sudionika, o hrvatskom “domovinskom ratu”. Boljeg komada proze o tom ratu u hrvatskoj književnosti nema i to upravo na razini famoznoga “vlastitog iskustva”, ako ga shvatimo kao proživljenu emociju.

Moj pokojni otac, koji je cijeli rat proživio u Sarajevu kao liječnik u mirovini i doživio je da mu njegovi bivši pacijenti s Pala plasiraju tenkovsku granatu posred dnevne sobe, imao je zadnjih godina života jednu opsesivnu temu i želju. Kad god bismo se telefonom čuli, koristio bi priliku da u razgovor udjene kako bi bilo važno da baš ja napišem knjigu o – Srebrenici. Na kraju sam mu već i obećavao da ću to učiniti, iako mi nije padalo na pamet. Ali ne zbog nedostatka vlastitog iskustva i proživljene emocije, nego zato što se ne bih mogao nositi sa svima onima koji bi s visine svoje nacionalne ili zavičajne pripadnosti postavili pitanje a otkud meni pravo da pišem o Srebrenici. Ako bih i napisao takvu knjigu, napisao bih je tako da bude objavljena samo u jednom primjerku. Napisao bih je za svog oca, koji je, eto, i pored svoga sarajevskog ratnog iskustva, i pored cijeloga svog tužnog i ponižavajućeg života, kao svoju temu nad temama imao – Srebrenicu. Nije poživio, pa da mu tu knjigu napišem za njegovu ličnu  upotrebu, i sve u skladu s ličnim iskustvom i proživljenom emocijom.

Šta za tebe znači biti pisac? Ili da parafraziram naslov glasovitog Sartreovog eseja – šta je za tebe književnost?

– To je jedno od onih pitanja na koja ti ne bih na isti način odgovorio svakoga od mojih dana, mjeseci, godina. Danas, krajem kolovoza 2014. književnost je za mene biološka kategorija. Kao što je netko majmun, hrast, virus ili čovjek, ja sam čitatelj. Sve što radim u službi je održavanja moje čitateljske egzistencije. Naravno, to što sam pisac proizlazi iz toga što sam čitatelj.

*

Nastavak intervju može se pročitati ovdje

Kuća legata Beograd

*

Muzej savremene umetnosti u Beogradu, na Ušću, projektirali su 1959. Ivan Antić i Ivanka Raspopović. Zgrada je otvorena šest godina kasnije. Bilo je to istinsko, iako u osnovi nepretenciozno, remek-djelo moderne arhitekture. U građevinu se uselio muzej koji je vodio beogradski slikar i povjesničar umjetnosti Miodrag V. Protić, i koji je trebao predstavljati središnju instituciju svejugoslavenske suvremene umjetnosti. Sljedećih trideset i pet godina, sve do raspada države, beogradski MSU raspolagao je ozbiljnim fondovima za otkup umjetnina, ali važnije od toga: muzej su vodili ozbiljni ljudi, koji su više držali do umjetničkih nego do nacionalnih argumenata, tako da je stvorena zbirka koja je bez usporedbe po svojoj vrijednosti i reprezentativnosti.

Za razliku od jugoslavenskih književnosti, koje se uvijek spominju u pluralu, kao zbir nacionalnih književnosti, čiji su samo najistaknutiji akteri koristili blagodat zajedničkoga jezičnog i kulturnog prostora, jugoslavenska suvremena umjetnost pripada jednini, postoji skoro devedeset godina, i nije u tom vremenu bilo značajnijeg umjetnika među Srbima, Hrvatima, Bosancima, Slovencima, kosovskim Albancima, koji istodobno nije, u punini pojma, bio i ostao – jugoslavenski umjetnik.

Jerko Denegri vrlo precizno datira rođenje i smrt jugoslavenske suvremene umjetnosti: rodila se 1904. u Beogradu, s prvom zajedničkom jugoslavenskom izložbom, a umrla je 1989. u Sarajevu na drugim, i posljednjim, “Jugoslavenskim dokumentima”, koja su (“dokumenta”) bila zamišljena kao bijenalna izložba suvremene umjetnosti, i oko kojih su se, kao na nekom malom predapokaliptičnom venecijanskom bijenalu, okupili doista svi značajni suvremeni umjetnici jedne zalazeće zemlje. (Možda je to važnije za kakvu romanesknu fikciju nego za ovaj esej, ali bio sam na otvorenju tih funeralnih, drugih Jugoslavenskih dokumenata, i proživio sam izložbu, sve do njezina kraja, kao rijetko koji društveni događaj u životu…)

Zgrada Ivana Antića i Ivanke Raspopović bila je lošije sreće nego zbirka. Slabo održavana, a možda i građevinski nesolidno izvedena, propadala je nekako usporedo s Jugoslavijom i s duhom, estetskim i etičkim, njezinih umjetnika. Tu, u njenoj blizini, Slobodan Milošević održao je jedan od dva najzlokobnija skupa (drugi je onaj na Gazimestanu), dva “događanja naroda”, koji su bili siguran uvod u krvoproliće. Ratnih devedesetih, u vrijeme nacionalističkog ludila i hiperinflacije, zgrada je dijelila sudbinu osjetljivijih ljudi, i svega onog što je svojom fragilnošću i ćutilnošću predstavljalo bolju i ljepšu sliku prethodne epohe. Preživjet će bunkeri, siledžije i nacionalisti, oklopljeni pancirima deseterca, dok će suvremena umjetnost i umjetnici otići u propast. Ili u Amsterdam.

Zgrada je 2007. zatvorena radi temeljite obnove, koja, zapravo, nikada nije ni započela. Svako malo, oko izbora i izborne kampanje, poneki ministar kulture obeća novac za obnovu i otvorenje. Ali nikad ništa. Za to vrijeme velika muzejska zbirka pospremljena je po tajnim depoima, trezorima, kontejnerima, Bog zna gdje, da se više nikada ne skupi na istome mjestu, raspadnuta kao Jugoslavija.

Naravno, i takav muzej ima svoju upravu i kustose. Oni žive i rade u nekoj vrsti prognaništva, kao ljudi koji, istina, imaju svoje kancelarije, ali nemaju muzej. Netko maštovit mogao bi njihov rad proglasiti za kontinuiranu umjetničku akciju, performans koji tematizira sudbine milijuna raseljenih lica, na način jugoslavenske suvremene umjetnosti.

Povremeno, MSU u tuđim prostorima organizira neke odlične izložbe. U Kući legata, u Knez Mihajlovoj tako je s jeseni 2014. postavljena izložba “Jugoslovenska umjetnost od 1951. do 1989.”. U nevelikom, dijelom neuvjetnom prostoru, koji će limitirati veličinu izložbe i moguće formate radova, pokazana su djela četrdeset devet umjetnika i jedne umjetničke skupine. 1951. godina je od koje pripovijest započinje, jer je Petar Lubarda, slavni crnogorski i partizanski slikar, svibnja 1951. u Galeriji Udruženja likovnih umetnika Srbije zaprepaštenoj socijalističkoj javnosti pokazao izložbu slika koje nisu prikazivale ništa konkretno: ni partizana, ni mrtvu prirodu, ni konja, ni kuću… Iste godine osnovan je EXAT 51, i pokrenuta je lavina koja se neće zaustavljati, i neće je zaustaviti ni sam maršal Tito onim svojim glasovitim govorom protiv apstrakcije.

Komesari su neposlušne slikare, vajare, umjetnike optuživali za antikomunizam i neprijateljski odnos prema tekovinama revolucije. U neka vremena, takve su optužbe znale biti opasne, u druga vremena bile su predmet poruge. Kako kad. Ali, doista, kako se iz ove male i briljantne šetnje kroz pet desetljeća jugoslavenske suvremene umjetnosti vidi, umjetnici su znali otvoreno provocirati, rugati se, nastupati, doista, s antikomunističkih pozicija – tako se to onda govorilo.

Suvremena umjetnost, ako jest suvremena, nema niti smije imati stilsku, izvedbenu, žanrovsku pa ni svjetonazornu koherentnost. Tako se na istom prostoru i u bliskom dodiru nađu djela štafelajnog slikarstva, video-dokumenti performansa, vizualni i optički eksperimenti, apstrakcija u njenoj povijesnoj transformaciji…

Vrijedi nabrojati hrvatske umjetnike s radovima na ovoj izložbi: Josip Vaništa, Goran Trbuljak, Vjenceslav Richter, Ivan Picelj, Edo Murtić, Vlado Kristl. Ivan Kožarić, Julije Knifer, Sanja Iveković, Tom Gotovac, Ivo Gattin, Dušan Džamonja, Braco Dimitrijević, Vojin Bakić. Izloženi radovi ili su najreprezentativniji i ključni u opusu (kao Dimitrijevićev “Dipticus post historicus” iz 1974.), ili spadaju u rane radove, iz kojih će se razvijati nečiji opus (“Glave” Toma Gotovca iz 1970.), ili predstavljaju žižne točke cijeloga umjetničkog opusa (Bakićevi “Svjetlosni oblici” i Vaniština “Bijela slika sa srebrenom linijom”). Ali od nabrajanja zanimljivije je gledati kako karakteristični radovi hrvatskih umjetnika korespondiraju, ili se sukobljavaju s radovima njihovih srpskih sudrugova. Jednom davno, gledali smo ih na istom mjestu i u istom kontekstu, ali u međuvremenu koješta smo pozaboravljali. Zanimljivo je i naslućivati što su iz beogradskoga Muzeja savremene umetnosti otkupljivali od hrvatskih umjetnika – i kojih hrvatskih umjetnika – kako su, i koga su iz Beograda vidjeli kao reprezentaciju hrvatske suvremene umjetnosti, čemu su se divili, za što su bili slijepi. (Kad smo kod ovog: u predgovoru kataloga Zoran Erić piše kako u fundusu muzeja nema nijednog Mangelosa. Zanimljivo je kako Bašičević, rođen u Šidu, na granici, za života nije imao sreće ni sa Beogradom ni sa Zagrebom…)

I ono što se iz ovakvog pogleda najednom ponovo razotkriva: kanon hrvatske suvremene umjetnosti stvarao se, velikim dijelom, iz Beograda, kao što se kanon srpske suvremene umjetnosti stvarao iz Zagreba. (U artu je to neusporedivo izraženije nego, recimo, u književnosti.) Vrijednosni sustav bio je tim složi, pogled bio je širi, ozbiljniji i odgovorniji. Kako je danas?

Uz Bracu Dimitrijevića, najsvjetskije ime na izložbi je, naravno, Marina Abramović. Dokumentiran je njen rani performans iz 1976. “Oslobađanje memorije” Tu je i onaj epohalni rad Bálinta Szombathyja iz 1972. “Lenjin u Budimpešti”, koji je u proteklih četrdeset godina postao jedan od najcitiranijih i najreproduciranjijih radova istočnoeuropske suvremene umjetnosti, kakvima, naravno, pripadaju i radovi Toma Gotovca. Što se sve u mom životu dogodilo i promijenilo nakon što sam prvi put vidio fotografije “Lenjina u Budimpešti”? Postavljaju li si ljudi ovakvo pitanje, ili ono samo meni uvijek na um pada. Szombathyjev rad nekad je predstavljao gadnu provokaciju, a svaka dobra ideološka provokacija nanosi i široku, gotovo epsku naraciju. U međuvremenu, provokativni je sloj izblijedio, prekodirao se, patinirao poput višestoljetne freske, a nova naracija zamijenila je staru. Ono što je nekada bilo opće, sada je vrlo privatno, osobno i pojedinačno. Ono što je bilo estetska i artistička diverzija, danas može biti ilustrativni materijal u knjizi opće povijesti jedne epohe. No, potencijal, naboj, snaga dokumentirane umjetničke akcije ostala je neizmijenjena, nije oslabila, potrošila se, iscurila kao baterija tesla od četiri i pol volte…

Za kraj, vraćam se još jednom pred sliku Miće Popovića “Gvozden u prenoćištu na putu u SR Nemačku”. Sjedim na podu puste galerije, i razmišljam o tome jesam li ja to dekadent, pa mi se sviđa klasično slikarstvo, i naracija na granici stripa, ili je stvar, ipak, u tome da umjetnik ili jest ili nije. Mića Popović, eto, jest. Valjalo bi ispričati što to, zapravo, znači.

Silazim niza stube prvoga kata i izlazim iz Kuće legata. Topla je jesen, ponegdje se osjeti kanalizacija, a po zapadnim provincijama zaudara neraspadnuta lešina neupokojene zajedničke domovine, i započinju progoni Jugoslavena. Ako ih se ne nađe među živima, već će biti nekoga da raskopava groblja.

Televizijske serije su u kolektivnu memoriju ulazile preko upamćenih replika i citata. Po tome se, možda i najpouzdanije, mjerila njihova stvarna estetska vrijednost. Iako nikada nije od kritike bila previše hvaljena, snimana, uglavnom, u Zagrebu, u izrazito artificijelnoj scenografiji, među kartonskim kulisama, u Potemkinovim selima Televizije Zagreb, “Velo misto” jedna je od najcitiranijih i najgledanijih igranih serija u povijesti jugoslavenskih televizija. Režirana drvenom rukom Joakima Marušića, pretjerano ambicioznog i širokog dramaturškog i temporalnog zahvata, osuđena na propast kao neka vrsta televizijskoga Obrovca, promašene investicije, socijalističke samoupravne holivudizacije, serija “Velo misto” postala je remek-djelo u sentimentalnoj prepravci i u sjećanjima svojih gledatelja. Jednako moderna i aktualna kao i prije tridesetak godina, u vrijeme prvih svojih repriza, ova televizijska serija će nas nadživjeti, kao što je već nadživjela svoje tvorce, redatelja, pisca i glavne glumce, jednu državu, politički i vrijednosni sustav, ono što nas je činilo ljudima. Danas, ljeta 2014, “Velo misto” jedna je od posljednih tihih straža na braniku hrvatskoga antifašizma. Morat će ga zabratiti, e da bi zli gubitnici koji su u Drugome svjetskom ratu prožderali ljude i narode konačno pobijedili u naknadnome historijskom razigravanju.

Svi su u Velom mistu glumili sjajno. Znao je redatelj objasniti tim glumcima tko su i što rade na sceni. Ali važnije je, ipak, to što im je Miljenko Smoje napisao i replike, i sudbine, koje su ponekad veće i autentičnije od njihovih stvarnih života. Borisa Dvornika, melankoličnu i lomnu Zdravku Krstulović, čija se duša u međuvremenu razletjela poput maslačka, pisao je Smoje kako nikada u hrvatskoj književnosti nitko nikoga napisao nije. A onda i historičnog Mustafu Nadarevića, u ulozi Duje Kaliterne, jednoga od osnivača Hajduka, pa Špiru Guberinu, gradskog škovacina, Matu Ergovića, starinskoga policijota, Uglješu Kojadinovića, zabrinutog profesora, koji je Hajduku nadjenuo ime… I Ines Fančović, Maru Mulicu, trgovkinju i alapaču, u zbilji prvu Smojinu ženu, koja je, o draga dona Ines, nakon “Veloga mista” proživjela i stravičnu opsadu Sarajeva, i samoću dalekoga svijeta iza bosanskih planina, i sudbinu jedne od posljednjih zvijezda tog nekada velikog i šarenog grada na pragu Orijenta, tamo gdje počinje zaborav i gdje se rađaju velike priče…

Sve je kod Miljenka Smoje funkcioniralo u jednom dugom funeralu i u oproštaju, koji se protegnuo kroz dvadeseto stoljeće u vremenu u kojem će unuci stasati do očeva i djedova, a djedovi će se kameniti u časne grobove, u dalmatinske kamene grobnice s mnogo pregrada i s dugom vječnošću. “Velo misto” neuspjeli je dalmatinski Amarkord. Neuspjeli, jer tako kažu kritičari, i jer tako izgleda kada se mehanički razlože stvari. Kada bi jednom bilo novca, kada bi bilo talenta, redateljske i glumačke genijalnosti, i kada bi još bilo žive kulture, Dalmacije i Splita koji su mogli zasanjati Smojin svijet, trebalo bi snimiti rimejk ove televizijske serije. Ne da bi se stvorio bolji i veći Amarkord, nego kao posveta Smojinoj, Borisovoj, Zdravkinoj, Mustafinoj, Uglješinoj… genijalnosti. Kao posveta muzičkoj slici Pere Gotovca, nevidljivoj i nezaboravnoj.

Često smo u usputnim razgovorima, ćaskajući o filmovima, knjigama i serijama, uspoređivali “Naše malo misto” s “Velim mistom”. I uvijek bi se druga serija našla na gubitku. Nepravedna je i nepotrebna ta usporedba. “Naše malo misto” artefakt je dalmatinskoga neorealizma, snimljen na autentičnim lokacijama i u predtelevizijskome, filmskom doživljaju priče i pripovijedanja. “Naše malo misto” moglo bi biti prikazivano u kinima, “Velo misto” je samo za mali ekran (možda što manji ekran). Razlika je i glumačka: prva serija predvođena je genijem beogradskoga teatra, Splićaninom rođenim u Trstu, Karlom Bulićem, te njegovom životnom družicom Bepinom, koju je igrala Asja Kisić. Oboje su bili više kazališni nego filmske glumci, negledanih, netrošenih fizionomija. U drugoj seriji nastupale su zvijezde svoga doba.

Koja mi je serija danas draža? Pričom: “Velo misto”. Igrom i emocijom: “Naše malo misto”.

– žanr, pripovedanje, autopoetika

Miljenko Jergović:
Rod
Fraktura 2013:

*

Piše Dragan Babić

Polja
časopisu za književnost i teoriju, broj 487 (maj/jun 2014)

*

[D]a imam tu snagu i volјu, da imam to vrijeme, pisao
bih roman u kojem ne bi bilo nijednoga izmišlјenog imena,
lika ili događaja. U središtu bi bio Karlo Štubler, a okolo,
poglavlјe za poglavlјem, svi Štubleri za koje znam ili za koje
ću tek saznati, oni koji su živjeli s njim i oni koji ga dobro
poznaju, iako su se rodili nakon njegove smrti.

Imena ne valјa mijenjati. Treba ih ostaviti, i onda upravlјati
sudbinama književnih junaka, voditi ih uskom biokovskom
stazom između zbilјe i teksta, između života koji je odživlјen i
života koji će biti ispripovijedan. Ali tako da bude vjerodostojniji
od zbilјe i da načinom pripovijedanja bude naslućen i životopis
pripovjedača. Sve je istina i ništa ne mora biti istina.

*

Najočigledniji fizički aspekt jednog književnog dela, onaj koji se na prvi pogled primećuje i, ma koliko nebitan bio, u današnjoj krizi čitanja određuje inicijalni stav velikog broja potencijalne publike – njegov obim – može, u slučaju opširnijih, delovati dvojako na čitaoce: neke će privući izazov, dok će druge odbiti zahtevna građa. U slučaju reprezentativnih – “ekstremna”, bilo da se radi o klasicima poput romana Jadnici, U traganju za minulim vremenom, Uliks ili Čarobni breg, ili pak o novijim izdanjima kao što su Podzemlјe Dona DeLila, Pobunjeni Atlas Ajn Rend ili kod nas još neprevedena Beskrajna lakrdija (Infinite Jest) i Moja borba (Min Kamp) odličnih Dejvida Fostera Volasa i Karla Uva Knausgora, a posebno u današnje vreme “brze” komunikacije i manjka vremena, od onih koji su savladali ova štiva mnogobrojni su oni koji o njima govore u duhu Bajarove teze pričanja o “knjigama koje nismo pročitali”. Kao jedan od najvoluminoznijih domaćih primera svakako se nameće Zlatno runo, i čini se da su malobrojni iščitali Pekićevu sedmodelnu povest o porodici Nјegovan od prve do poslednje stranice. Među najnovijim i najglomaznijim regionalnim naslovima je i Rod (“Fraktura”, Zaprešić, 2013) sarajevsko-zagrebačkog pisca Milјenka Jergovića koji svojim četvorocifrenim brojem stranica, barem po obimu, teži navedenim delima.

Sasvim je pogrešno početi govoriti o bilo kojoj beletrističkoj knjizi iz ugla njenog obima jer je teza da kvantitativni aspekt utiče na kvalitet pogrešna koliko i neutemelјena pošto se čak i u najnovijoj srpskoj produkciji više puta dokazala ideja da su sažetija dela uspešnija, nagrađenija, i od strane publike i kritike bolјe prihvaćena od onih preterano opširnih. Međutim, problem sa Jergovićevom knjigom je u tome što će njena iscrpnost – i ovu nesretnu činjenicu treba opet istaći kao efekat i poredak vremena i uticaj savremenog života na kulturu čitanja – nedvosmisleno odrediti njenu recepciju. Ovo naprosto nije knjiga za svakoga, svakako ne za prosečne čitaoce, pa čak ni za one koji ne poznaju raniji opus ovog autora. Retki će se za nju mašiti u knjižari ili biblioteci u potrazi za nečim što će im ispuniti dan, predstavlјati predah na odmoru ili se ispostaviti kao odličan poklon za poznanike – a to de facto jesu razlozi zbog kojih je većina u potrazi za knjigom. No, ako ovo nije naslov za njih, za koga je onda? Rod se, kao kulminacija dosadašnjeg opusa ovog pisca, može smatrati idealnim štivom za njegove starije čitaoce, one koji su uživali u zbirkama Sarajevski marlboro ili Mama Leone, te romanu Otac, i koji žele da što više saznaju o Jergoviću kao piscu, čoveku, umetniku, ali i o njegovoj privatnosti. On je idealan za hard core fanove i, ukoliko se svi čitaoci prisete svog najdražeg pisca, jasno će im biti da bi želeli da o njima pročitaju što više, posebno pikanterije iz njihove porodične prošlosti, pogled na svet i intimne detalјe njihovih svakodnevica. Ipak, i onima koji se ne zasite Roda posle trećine ili polovine, već se sa njim izbore i dovrše ga, na um može pasti nekoliko pitanja: zašto je ova knjiga ovako obimna? Zašto je autor imao potrebu da toliko piše? Zašto od toliko materijala nisu napravlјena tri ili četiri zasebna izdanja? Koliko je hrabrosti trebalo izdavaču da se odluči na štampanje hilјadu i tri stranice u luksuznom tvrdom povezu? Koliko će lјudi čitati ovo? I, šta ovaj rukopis predstavlјa? Sva ova pitanja neće postaviti pomenuti verni fanovi jer će oni uživati u otkrivanju najintimnijih delova Jergovićeve ličnosti i nastojaće da ovo delo istražuju što duže.

Žanrovski miks: deset deka duše

Problem sa žanrovskom odrednicom ovog dela je što ona zapravo ne postoji: Rod nije moguće svrstati ni u jedan (ili dva ili tri) jasan i jednoznačan sistem. Kod Jergovića je kombinovanje žanrova i formi toliko izraženo da je kratak opis dela kao romana nedovolјno precizan i pojednostavlјen, dok je detalјnija i potpuna klasifikacija neiscrpna. Ipak, odredivši ga romanom, izdavač i autor su ponudili klјuč za recepciju i olakšali posao čitaocima: Rod je, dakle, roman koji krije mnogo i otkriva se postepeno.

Formalno gledano, u njemu je sadržano sedam celina, svaka sa svojom žanrovskom pod-odrednicom: “Tamo gdje žive drugi lјudi, predavanje“, “Stubleri,¹ jedan porodični roman“, “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, kvarteti“, “Mama Ionesco, reportaža“, “Inventarna knjiga”, “Kalendar svakodnevnih događaja, fikcije” i “Povijest, fotografije”. Svaki deo sem prvog, srednjeg i poslednjeg uklјučuje više zasebnih delova koji se mogu smatrati poglavlјima romana u slučaju celine “Stubleri, jedan porodični roman“, odnosno skoro potpuno individualnim kratkim pričama ili novelama u ostala tri slučaja. Kroz celo delo se lajtmotivski tematizuje istorija porodice autora, tj. njena majčina strana, loza Štublera koja počinje sa pradedom (“otatom”) Karlom i završava se sa majkom Javorkom. Uvodna celina prološki opisuje najznačajnije junake i odnos njihovih identiteta i ishoda života, te se pored pradede javlјaju ujak Mladen i sam pripovedač; u ovih dvadesetak stranica krije se srž sledećih skoro hilјadu – kako je i zašto Karlo pobegao u Dubrovnik, a posle i iz njega, koje su posledice Mladenove smrti i na koji način podelјeni identiteti funkcionišu u ratnom i posleratnom prostoru i na relaciji Sarajevo–Zagreb. Vidi se da muškarci tri generacije predstavlјaju gradivni mikronarativ i klјuč apsolutno pojednostavlјene fabule romana: početak familije, njen najtragičniji i najdalekosežniji momenat, te trenutno stanje porodičnog stabla. Zajedničko ovim paradigmama početka, sredine i kraja jeste potraga za izgublјenim identitetom, poistovećivanje sa mnoštvom kojem ne pripadaju potpuno i stav autora da je upravo istorija sila koja lјudske sudbine usmerava bez njihovog pristanka i ne obraćajući pažnju na njihove reakcije. Naizgled fragmentarna priča o tri ličnosti ovim se motivom slučuje u jedinstvenu pripovest i tako ovo “predavanje” dobija svoju svrhu: ono funkcioniše kao u bezmalo akademskim okvirima prikazan sažetak dela sa klјučnim rečima i osobama nakon kojih sledi njegova teorijska postavka, razrada, predstavlјanje metoda i izvođenje zaklјučaka. Istorija porodice je očekivano opisana celinom od osamnaest glava sa podnaslovom “jedan porodični roman” – i ovde se prvi put javlјa forma romana u romanu i pitanje koje iz njega sasvim logično sledi: ukoliko saga o Štublerima zaista jeste jedan žanrovski zasebno određen fragment, zašto ona nije štampana kao samostalno delo i objavlјena u maniru zbirke priča Mama Leone i romana Otac sa kojima ima više nego očigledne dodirne tačke? Ova tajna je ostavlјena čitaocima i kritičarima na polemiku i velik broj uzaludnih “kako, zašto, zbog čega?” pitanja na koje odgovor može dati jedino autor – u duhu drame Ko se boji Virdžinije Vulf? Edvarda Olbija, to je “na njemu da zna, a na istraživačima da otkriju”. Pretpostavka je da bez ovog dela ostatak romana ne bi imao smisla – ili bar ne toliko koliko ima u ovakvom obliku. Priča o Štublerima je bitna za ostvarivanje zaokruženosti i Jergović ju je sigurno svesno uvrstio ne samo zato da bi pokazao svoje umeće u kreiranju uverlјivih istorijskih likova, situacija, konteksta i priča, već da bi postavio određen okvir celom Rodu. Na kraju krajeva, iako on jeste o njegovoj porodici, isto tako je i o njemu samom, te da bi čitaoci mogli da znaju odakle potiče pisac, moraju se upoznati sa njegovim poreklom i incidentima koji su ga obeležili. Nјegova porodica se otud predstavlјa u mitologizujućem maniru čime se približava, na primer, Glembajevima, Budenbrokovima, Isakovičima, Ćosićevim Katićima ili pomenutim Nјegovanima. Istorija roda se tako fikcionalizuje – o ovome će biti više reči kasnije – a o svakom članu se pripoveda iz autorovog ugla: on svesno odlazi u prošlost i upliće se u njene tokove, ali neretko piše u prezentu i čini sve da održi aktuelnost događaja koji su daleko iza njegovog vremena. To takođe postiže kolektivnom, foknerovskom zamenicom “mi”² koja obuhvata ne samo njega kao pojedinca već i celu familiju, svakog njenog pojedinačnog člana. Ovim naizgled jednostavnim pripovedačkim postupkom postiže se identifikacija sa starijim predstavnicima sa kojima deli ime i poreklo (“Iako kuća u Kasindolskoj nije moja kuća, njezin nered je i moj nered”), ali i piščevo uspešnije vraćanje u istoriju pre sopstvenog rođenja. On obitava između prošlosti i sadašnjosti, i prisutan je i odsutan, ubacuje se u događaje kojima definitivno nije mogao prisustvovati, ali ih beleži i o njima pripoveda kao da jeste. Roman o Štublerima u svoje središte postavlјa pradedu Karla, a oko njega se, “u koncentričnim krugovima, oko kamenčića bačenog u vodu”, razlaže priča o ostalim članovima porodice, rođacima, komšijama, prijatelјima, znanim i nepoznatim lјudima iz njihovog okruženja: svi su oni poznavali začetnika loze ili slušali priče o njemu, a Jergović jednako detalјno i opširno pripoveda i o njima. Tako se saga jedne porodice transponuje na sagu o celom XX veku i svi najbitniji događaji tog doba – Prvi i Drugi svetski rat, promena državnih granica i imena, sukobi sa političkim neistomišlјenicima, period komunizma i Tita, raspad SFRJ, kasniji ratovi i progoni, itd. – prelamaju se kroz sudbine članova jednog roda. Ovo paralelno pripovedanje o autorovom poreklu i vremenu neprimetno se prebacuje i varira između dva aspekta njegovog identiteta, privatnog i kolektivnog, i stoga bi najpribližnija odrednica celine o Štublerima bila da je to porodični i istorijski roman koji je mogao biti ukoričen samostalno i funkcionisao bi tako, ali bi svakako falio ostatku Roda.

Priča o marginalnim strujama porodice, braći, sestrama, rođacima i prijatelјima koji više nisu previše bliski Štublerima i o kojima pripovedačeva majka – kao izvor priče – ne zna dovolјno, smeštena je u naredni deo, “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, kvarteti“. Indikativna žanrovska odrednica u podnaslovu upućuje na muzički oblik, ritam i strukturu koja je zacrtana jer je svaki od sedam fragmenata podelјen na još četiri manja, i, za razliku od prethodne, ova celina je očigledno pisana drugačijim stilom, sa više fikcionalnih elemenata iz prostog razloga što Jergoviću fakti nisu dovolјno poznati. U poređenju sa pričom o železničarima Štublerima, ova o rudarskoj strani porodice je znatno manjeg obima, ali i kvaliteta, uprkos autentičnom prikazu ruralnih predela srednje Bosne i sažetom i fragmentarnom pripovedanju. Međutim, odmah nakon nje sledi središnji i najbolјi deo Roda, “Mama Ionesco, reportaža“, koji je sa svojih oko sto pedeset stranica takođe mogao doživeti sudbinu sage o Štublerima i zasebno pojavlјivanje van ostatka romana. Jergovićeva majka Javorka, piščev svojevrsni Drugi, poslednji je član porodice i u više navrata je objašnjeno da se sa njom ta loza završava i da je ona zapravo klјuč celog romana – njenim umiranjem počinje pripovedanje i autorovo razračunavanje sa podelјenim emocijama koje je oduvek osećao prema njoj. Vrlo brzo se uviđa zašto je tako: ona je bila loša majka jer je odrasla sa lošom majkom i, nakon dva promašena braka, nije ni mogla da odgaja sina osim u okruženju depresije i apatije. Koren njene nesreće krije se u pogibiji brata Mladena tokom Drugog svetskog rata i upravo je ovaj događaj, jedan trenutak i jedna smrt, centralan u svekolikoj istoriji Štublera i u njemu se preklapaju i prošlost onih koji su živeli pre i onih koji dolaze nakon 1943. Ovaj incident je presudan i za život samog Jergovića, stoga ne čudi što ga on – a na ovome mu kritičari skoro ponajviše zameraju – nebrojeno puta ponavlјa, dopunjuje novim informacijama i stalno se na njega vraća. Pogibija ujaka je uticala na sve:

Okolnosti koje su tada nastupile odredit će do kraja [Javorkin] život. Nije bila volјeno dijete. Na njoj se prelomila teška grižnja savjesti majke koja je sina poslala u smrt, ne dopustivši mu da ode u partizane ili dezertira, jer je vjerovala da će u njemačkoj uniformi najprije spasiti glavu. To vjerovanje bilo je ludo, ali uzalud je o tome danas govoriti. Uzalud je o tome bilo govoriti svih onih dana, mjeseci i godina koje su protekle nakon Mladenove smrti. I uglavnom se nije govorilo, nego se šutjelo. Ona je odrastala usred te šutnje.

Osećaj zapostavlјenosti se preneo sa majke na sina i tako su njega odgajili majčini roditelјi, a iskrena i istinska veza poštovanja i naklonosti između majke i sina nikada nije ostvarena. Sada se Jergović vraća u sadašnjost i vrlo blisku prošlost, u trenutak kada je dobio vest o majčinoj smrti i kada zapravo opisuje njihov odnos, ogolјen do kosti, bez zadrške. Nјegova osećanja variraju između lјubavi i mržnje, iako naginje potonjem, ali osenčen je i njenom bolešću, promenama raspoloženja usled medikamenata, besmislenim optuživanjem i nepoštenim prebacivanjem krivice. Nimalo harmoničan odnos ne može se opisati u nekoliko rečenica interpretativno-kritičarskog teksta, ali je jasno da Jergović u ovoj celini uspeva da vrlo uverlјivo spoji najdublјa i najskrivenija osećanja – ma koliko ona negativna, pogrešna ili nemoralna bila – i visok umetnički izraz koji se ne banalizuje i ne gubi na emotivnosti.³ Epizode majčine bolesti se gomilaju i prepliću, dok pripovedanje ne pravi pauzu između opisa Javorkinog odnosa sa roditelјima, suprugom i sinom, već se sve spaja u gomilanju i ponavlјanju istih situacija i razgovora tokom tog perioda. Ambivalencija u odnosu majke i sina kulminira kada on kaže:

Iako ćete se zgroziti nad tom olako izrečenom istinom – nisam je volio, doživio sam olakšanje kad je umrla, ali mi nedostaje mučenje u četiri godišnja doba, i nedostaje mi ona, nevolјena i nesretna, iz vremena kad je umirala – mene ni najmanje više nije briga. Nјezinom smrću postalo mi je svejedno za mnogo toga.

Lako je uočiti nedostatak prisnosti, ali nije ga teško opravdati i razumeti – i upravo se ovde krije vrednost ranijih celina: bez znanja o babi, dedi i ujaku, čitaoci bi Jergovića skoro potpuno opravdano videli kao bezosećajnog čoveka kojem fali empatija za bolesnu majku, ali, uzimajući u obzir ono što su do tada usvojili, mogu u potpunosti da shvate njihov nimalo idealan odnos. Naposletku, odgovor na to zašto je ova celina bliska zbirci Mama Leone označena kao “reportaža” može se naći ne samo u novinarskom delu autorove karijere već i specifičnoj naraciji kojom se prema sebi i njoj neretko odnosi kao prema subjektima izveštavanja: iskreno, bezrezervno, ogolјeno i suštastveno. Uz to, on i sam priznaje da “reportaža bilјeži stanje pred zaborav”, o čemu će biti više reči kasnije, ali ona naginje i bolničkoj istoriji bolesti i smrti, sa značajno više dokumentarnih delova u odnosu na one fikcional(izova)ne.

Celina “Inventarna knjiga” je jedina bez podnaslova koji naginje žanrovskoj odrednici jer je iz samog naslova jasno o čemu se radi – precizno, faktografsko i u najsitnije detalјe rasvetlјeno ono o čemu se do tada pripovedalo. Nјenih više od dvadeset manjih delova bi najlakše od svih delova Roda mogli da funkcionišu kao kratke priče – neke od njih vrlo adekvatno korespondiraju sa definicijom te forme kao opisa jednog presudnog trenutka u životu jednog lika. Uz to, one su u jasnoj vezi sa zbirkom Sarajevski marlboro i u njima, sem ranije istaknutih članova porodice i okruženja, najviše provejava opet Bosna, ali, konkretnije, Sarajevo, kao i na određenim mestima veoma jasna kritika tog podneblјa koja se u kasnijim delovima romana pojačava. Praveći još jedan katalog Štublera, Jergović se sada češće okreće prostornom okruženju umesto vremenskom i tako se ne postiže veza porodica–vek već porodica–grad; Sarajevo se u isto vreme mitologizuje i konkretizuje, a lokacije su objašnjene i iz estetsko-upotrebnog i iz ličnog ugla. Celine kao što su “Mejtaš, opis mjesta”, “Zatikuša, zaboravlјeni sokak”, “Veliki park”, “Ulica maršala Tita, san i sjećanje”, “Ulica porodice Foht, ili kraj umetnosti”, i “Crkva Svetog Preobraženja, povijest košmara” opisuju određene urbane prostore koji katkad podsećaju na istraživanja teoretičara prostora i postmodernih geografa poput Gastona Bašlara ili Dejvida Harvija.⁴ Sa druge strane, one takođe podsećaju na Valtera Benjamina i eseje sabrane u Jednosmernoj ulici, pa čak i u Berlinskom detinjstvu, tj. na esejističko-kritičarsko-interpretativno-opisni pogled na okruženje. Intimna geografija grada se povezuje sa intimnom istorijom kako tog prostora (“188 fenjera”), tako i, opet, pripovedača (“Dva groblјa” i “U prolјeće, kad prozračimo grobove”) koji se samom sebi obraća u drugom licu jednine (“Voleo si [baku Olgu] pratiti na groblјe. […] Kad se vratiš iz vojske, ona će već biti stara”) i posmatra se u kontekstu grada – stapa se sa ulicama i, ma koliko distancirano izgledao i priznavao da želјno beži iz Sarajeva, povezanost sa gradom je očigledna jer, dekonstruišući urbani prostor, on dekonstruiše i lični identitet.

Pet delova celine “Kalendar svakodnevnih događaja, fikcije” funkcionišu međusobno, a i u kontekstu celokupnog dela, kao najrazličitija kombinacija koju autor uvrštava u roman: oni čine skoro polovinu Roda i obimom variraju od dvadesetak do preko dvesta stranica i, jasno označeni kao fikcije, utiču na čitanje prethodnih delova. Da li u tom slučaju oni moraju biti nedvosmisleno označeni kao ne-fikcija – faktografija, (auto)biografija, hronika, istorija, genealogija porodice – bilo šta što je utemelјeno prošlošću i mora se čitati kao “istina”? Delovi ove celine jesu fikcija jer obrađuju događaje za koje je ili očigledno da su izmaštani i ukomponovani uz one ranije predstavlјane kao istorijski utemelјene ili su toliko marginalni da je čitaocima apsolutno nebitno da li su autentični ili ne i sasvim je nepotrebno da se ovim razmišlјanjima bave. I ovi delovi mogu da funkcionišu zasebno, kao samostalno objavlјene kratke priče i skice za obimnija dela, naročito “Božić s Kolčakom”, “Žongler palidrvcima, Furtwängler” i “Parker 51”. Sa druge strane, “Dnevnik pčela”, još jedan izrazito obiman deo, odličan je primer za digresiju kojoj Jergović teži u celom Rodu. Krenuvši od poznatog okvira – nađenog notesa u koji je Franjo Rejc, zet Karla Štublera i otac Jergovićeve majke upisivao zapažanja prilikom održavanja pčelinjaka tokom tridesetih godina XX veka – autor dekonstruiše porodičnu i nacionalnu istoriju pre i tokom Drugog svetskog rata na osnovu beleški, zapisa i opisa razvoja komune pčela. Međutim, on brzo prelazi na priče o poznatim pčelarima, životu dalјih rođaka i prijatelјa i opštim prilikama u okupiranoj državi, i tako odvodi roman u nebrojene tokove koji su obimni, većinom zanimlјivi, ali katkad i ne sasvim potrebni i zamarajući. Ovaj deo je ispresecan autentičnim – iako je u pitanju “fikcija”, pisac insistira na ovom terminu – komentarima pčelara kao povodom za novu priču, od kojih su neke znatno udalјene od osnovne o Franji Rejcu (“Nemoguće je zaustaviti priču, voditi je kraju, a ne reći sve o svima”), i korespondencijom ujaka Mladena, pripadnika nemačke vojske, sa porodicom, tokom poslednje godine života. Ovde se čitalac, posle više od pola romana i oko šeststo stranica, po ko zna koji put vraća na ovaj događaj i činjenicu da je on krucijalan u životu Franje i Olge Rejc, njihove ćerke Javorke, pa i njenog sina. Ali, ovde je, u carstvu fikcije, taj incident sad razjašnjen. Poznato je ko je mogao da ubije nemačkog vojnika 1943. godine (“Mladena je ubio partizan. To se nije moralo reći, to je odmah bilo jasno”), ali nikada nije otkriveno koja je to konkretna osoba bila. Nakon opisa odlaska u rat, odabira između nemačke i partizanske vojske – a izbor je donela mladićeva majka, suprotstavivši se svom suprugu i zdravom razumu – Jergović počinje naizgled bezazlenu i naivnu priču o porodici Seghers-Stein, prijatelјima Karla Štublera i učitelјima muzike njegove dece, i njihovom bolesnom sinu Adrianu, još jednu u nizu priča o marginalnim junacima, ali ona ima veći značaj od ranijih. Naime, gospođa Seghers-Stein naručuje molitve za sinovlјevo ozdravlјenje kod izvesnog popa Manojla, čoveka više identiteta i imena koji se nakon decenija lutanja nevolјno pridružio partizanskoj četi i sa kojom je u Slavoniji 1943. tokom zasede sreo nemačku patrolu i ubio vojnika čije poslednje reči nije jasno razumeo, ali je prepoznao očigledan sarajevski naglasak. Jergović nikada ne zapisuje eksplicitno “Pop Manojlo je ubio mog ujaka Mladena”, ali sličan opis situacije u dva navrata,⁵ značaj te smrti, hronotopsko određenje popove zasede i konotacije koje ova određena digresija nosi upućuju da to jeste tako – barem u fikciji. Pitanje zašto je opis ujakove pogibije smešten u ovaj, a ne faktografski deo Roda zahteva dubinsku interpretaciju i polemičko razmišlјanje o intencijama autora, ali se može pretpostaviti da je reč o nedostatku argumentovane dokumentacije, razvoju spekulacija i, najjednostavnije, elegantnom rešenju misterije koje nudi upravo fikcija. I pored ovakvog rešenja, ono i dalјe počiva u rodu i kreće se linijom Karlo → porodica Seghers-Stein → sin Adrian → pop Manojlo → Mladen → Olga i Franjo → Javorka → Jergović. Sa Štublerima sve počinje i sa njima se sve završava.⁶

Završi deo ove celine, “Sarajevski psi”, kvalitetan i najobimniji deo romana, jeste fikcionalna dopuna njegovoj sredini, “Mama Ionesco, reportaža“: tamo je bilo reči o stvarima neposredno nakon majčine smrti, a ovde se navode detalјi poslednje Jergovićeve posete majci. Međutim – opet! – zašto sada fikcija? Ovih nekoliko dana je on već ranije pomenuo u reportaži, ali ih nije dublјe razlagao, a upravo mu odlike fikcije, za razliku od dokumentarne proze, nude prostor za to. Digresije istaknute u maločas analiziranom delu se sada ponavlјaju, a, ukoliko je to moguće, i proširuju: tokom skoro flanerske šetnje noćnim Sarajevom i kratkog vremena provedenog u hotelu, on upisuje naknadne pasuse o događajima kojima obogaćuje osnovnu narativnu nit. Tako se dolazi do nekoliko primera priče u priči koji se bave ili samim naratorom (ideja o tome kako bi mogao da umre torza dopola izbačenog kroz hotelski prozor) ili gradom (o umetniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću i drugim do tada nepomenutim bitnim ili znamenitim stanovnicima, građevinama, običajima i događajima), a svaki od ovih umetnutih delova su svojim gabaritom dostojni samostalnog određenja kao kratke priče. Uz ovo, “Sarajevski psi” uklјučuju i do sada najoštriju kritiku društva, i bosanskog i hrvatskog, tj. i Sarajeva i Zagreba, izvedenu na osnovu ličnog iskustva života i progona u i iz oba grada i mogućnosti komparativnog svođenja računa: narator istovremeno napada neistomišlјenike i brani se od njihovih napada na sebe i svoj rad. On se prema rodnom mestu odnosi slično kao prema majci – lјubav i mržnje se ne mogu ignorisati, a njega kao da toliko razdiru dijametralno suprotna privrženost gradu i snažno odbijanje lјudi da mu je najlakše da iz Sarajeva pobegne. Uz to, ovo je prvi put da je tu kao stranac – majka je bolesna i on noći u hotelu umesto u stanu, a komentari prolaznika koji mu prebacuju što se ponaša kao da je poseban teraju ga da se oseća izopšteno i odbačeno, slično kao što se pre dvadesetak godina osećao kada je pobegao. Čak je i naslovna figura pasa lutalica posve adekvatno odabrana jer su upravo oni ti koji žive u gradu, a ipak mu ne pripadaju: prisutni su, mada odbačeni i prezreni od društva, ali ne poseduju lјudski strah od smrti ka kojem narator kao da teži i zbog kog se sa njima identifikuje.

Finiširajući roman celinom pod naslovom “Povijest, fotografije” – u kom podnaslov ne označava žanrovsku odliku već predstavlјa opis umetničkog izraza – Jergović se vraća (ili je tek otvara?) temi autentičnosti dela i pitanju da li je ono više utemelјeno u stvarnost ili fikciju, ili je negde između. Ukoliko je reč o prvom – čemu onda očigledno izmišlјeni i dopisani delovi? Ako o drugom – zašto dodavati fotografije “junaka”, članova porodice koje su čitaoci već upoznali i o njima stvorili ne samo određen sud već i slike kako bi oni mogli da izgledaju, a koje se ruše ovim fotografskim zapisima? Na kraju, zašto mešati ideje istorije – kao postmodernog konstrukta i epitoma nestalnosti i nestabilnosti u modernom svetu i društvu – i fotografije, nečeg nedvosmislenog? Završna celina je dodatak romanu i nije integralni deo teksta na način koji su to bili prethodnih šest delova i ne sadrži toliku vrednost za čitanje: ona bi trebalo da bude dokaz piščeve verodostojnosti, ali je svakako podložna oprečnim mišlјenjima i pristupima. No, ovde Jergović najzad svodi račune sa fotografijama porodičnog kreveta (epitoma prolaska vremena, u vlasništvu Rejcovih od dvadesetih godina XX veka do Javorkine smrti), skoro svih članova roda, od pradede do roditelјa, te zgrade u kojoj su živeli i koja je naselјena drugim lјudima, urbanizovana, komercijalizovana i promenjena.

Pokušaj žanrovskog određenja Roda nije prost zadatak, ali ukoliko bi se morao svesti na nekoliko rečenica, vredelo bi istaći da je u pitanju žanrovski polivalentno štivo koje sadrži skoro sve što ovaj pisac može da ponudi i kombinuje velik broj celina – epizoda romana, kratkih priča, autentičnih dokumenata, epistolarnih zapisa, eseja, digresija, fragmenata i fotografija – u klјuču tzv. stvarnosne proze. Pripovedač je otvoren, surov, okrutan prema svetu, ali i do krajnjih granica intiman, emotivan, iskren i poetičan, a saga o porodici Štubler je tako i priča o njemu samom koju – skoro nalik maniru Lorensa Sterna u romanu Tristram Šendi – započinje davno pre svog rođenja i kojom otkriva sve članove porodice i veze koje je mogao da ostvari sa njima. Mešavina faktografije i fikcije čitaoce navodi na preispitivanje odnosa pripovedačkog konstrukta i stvarnosti, o čemu će uskoro biti reči, a ovaj postupak je danas dobrodošao čak i pored primedbi kritičara da Jergović zapravo, pišući o rodu, narcisoidno piše o samom sebi.

Pripovedanje kao beg od smrti: anđeli uvek dolaze prekasno

Autor dobija inspiraciju za pripovedanje od majke koja se pred smrt okreće otkrivanju poznatih i nepoznatih detalјa porodične istorije i znanja koja su se generacijama akumulirali i u njoj, kao poslednjem “pravom” članu Štublera i pronašli odgovarajući medijum za prenošenje.⁷ Tako je Jergoviću ostalo da sluša, zapisuje i priče nadograđuje, fikcionalizuje i organizuje na koherentan način, sa svešću o hronologiji i rasporedu u sedam pomenutih celina. On neretko ističe da je pratio pripovedanje, na koje načine je taj postupak pomogao bolesnoj majci, da je njegov značaj nemerlјiv, te, naposletku, u jednom trenutku priznaje da je ona zapravo primarni pripovedač dela, a on samo kanališe priču i oblikuje je tako da figuru usmenog pripovedača menja pozicijom romanesknog. Međutim, ovde se sada napokon može pokrenuti pitanje autorstva, pozicije pripovedača u odnosu na majku, tekst i čitaoca, kao i njegovu ulogu u okviru romana. Uz to, znajući da je majčina (ali i, preneseno, Mladenova!) smrt pokretač priče, trebalo bi ukratko objasniti odnos umiranja sa književnim stvaranjem u teorijsko-filozofskom kontekstu.

Može se, stoga, poći od činjenice da se u osnovi pripovedanja prepoznaje figura pripovedača iz usmene tradicije koja mora biti dominantna i upravlјati celom građom priče, ali takođe mora imati poseban odnos prema slušaocima ili čitaocima i birati teme koje su podsticajnije i duže zadržavaju pažnju i interesovanje publike. Posebno upečatlјiv primer ovakve figure je, između ostalog, prisutan u zbirci Hilјadu i jedna noć gde naratorka povezuje priču i smrt tako što koristi priču, tada još u usmenoj formi, da bi izbegla kraj života. Koristeći se ovim primerom, Nikol Vard Džuv u knjizi White Woman Speaks with Forked Tongue: Criticism as Autobiography dolazi do ideje da je “[p]ogodba zapravo suština pripovedanja, ono je razmena, prožeta analogijama. Pripovedanje je takođe igranje protiv smrti: tvoj život ili tvoja priča. Tvoj život za priču.”⁸ U slučaju Šeherezade kao pripovedačice, “ograničena priča jeste ono što obezbeđuje odlaganje izvršenja smrtne kazne”,⁹ te se tako pripovedanje povezuje sa begom od smrti i, u slučaju Javorke, počinje kada bolest postaje ozbilјna i smrt izvesna. Ovaj postupak je otuda prevashodno borba sa vremenom – svesna da će vrlo uskoro morati da umre, Javorka pokušava da iskoristi preostale dane da aktualizuje priču o Karlu Štubleru i njegovom rodu i da je prenese jedinoj osobi koja će biti sposobna da je zapiše i sačuva od zaborava, i prenese u budućnost. Splet srećnih okolnosti što je baš njen sin poznati pisac ide joj na ruku. Slično Šeherezadi, njene priče se obično ne tiču nje same: ona se ne fokusira striktno na sebe kao junaka ili pripovedača (mada je zasigurno jedan od protagonista), već na temu priče i njenu svrhu – odlaganje smrti. O ovome govori i Boris Tomaševski: “Nijedna se priča ne tiče kazivača. Okvirnoj fabuli je neophodan samo motiv pripovedanja i pri tome je svejedno o čemu će se pripovedati.”¹⁰ Naravno, kod Jergovića ne može biti svejedno, a odabir prikaza porodičnog roda se ne čini samo zato da bi se on dokazao kao majstor proze, već i da bi, kao što je pomenuto, pripovedao i o sebi, o već mrtvoj majci, o celom XX veku i Balkanu. Figura pripovedača je takođe povezana sa društvom, jer je usmeno prenošenje iskustava grupna aktivnost u kojoj učestvuju i oni koji je izgovaraju i oni koje slušaju: pripovedač slušaocima dariva uživanje u priči, a zauzvrat biva nagrađen darom života, kao u slučaju Šeherezade,¹¹ te i Javorka učestvuje u ovoj “razmeni”: predaje priču i nastavlјa da živi. Vezu pripovedača, priče i smrti pominje i Cvetan Todorov kada, na osnovu analize Dekamerona, ističe da je priča “istovremeno i život i smrt pripovijedanja. Svako pripovijedanje nosi u sebi svoju vlastitu smrt i svoj je najveći protivnik”.¹² Ovi stavovi jesu oprečni i ne uvek u skladu sa onim što se čita u Rodu, ali treba imati na umu i mogućnost da se pripovedanjem ne produžava život već se ovim činom skraćuje.

Sa druge strane, Nikol Vord Džuv primećuje, delimično na osnovu zapažanja povodom zbirke Hilјadu i jedna noć, da među pripovedačima postoji velik broj onih koji su dotakli smrt (i došli u bliski kontakt sa njome kroz bolest, povrede, nesreće ili gubitak bliskih osoba) i da su upravo ti pojedinci najveštiji naratori jer imaju o čemu da pripovedaju, pa oni te svoje nedostatke pretvaraju u prednost i korist, jer tako dobijaju dar, povod i opravdanje za pričanje priča.¹³ Kod Javorke i samog Jergovića se ove misli apsolutno poklapaju sa prilikama u kojima su se našli – majci se bliži kraj, načeta je smrtnom bolešću, a sin kroz te traume prolazi zajedno s njom. I samo oni koji su došli u bliski kontakt sa smrću – oni koji su je iskusili, preživeli i pobedili – imaju šta da pripovedaju; pošto pripovedači po Benjaminu od smrti pozajmlјuju autoritet,¹⁴ smrt daje validnost onome što pripovedaju.¹⁵ Benjamin nadalјe primećuje da se suština karakterizacije spoznaje u klјučnim momentima života protagonista – “ʼsmisao’ njegova života, života [određenog] lika, otvara tek iz smrti”¹⁶ – što je tačno i u slučaju Roda jer autor tek nakon proživlјene i propraćene smrti majke otkriva klјučne ideje njenog života, sagu o porodici i intime prošlosti koje niko sem nje nije mogao da zna. Zaokružujući Benjaminove tvrdnje o naraciji i smrti, vredi završiti njegovim stavom da figura pripovedača vlada smrću kao događajem koji koristi za priču: “Posmatran tako pripovjedač ide među učitelјe i mudrace. On zna savjet – ne poput poslovice: za neki slučaj, već kao mudrac: za mnoge. Jer dano mu je da posegne za cijelim životom.”¹⁷

Zapisujući stavove o književnosti, Žak Ransijer ističe da “moderni sistem u umetnosti pisanja koji je ukinuo razliku između visokih i niskih tema, aktivnih života dostojnih da uđu u priče i mračnih pasivnih života. Sada običan život i obična smrt počinju da vrede koliko i herojski život i herojska smrt. Čak vrede i više, jer nikakva herojska izuzetnost ne pokriva ono što se od potajne poetske snage sadrži u samoj banalnosti”.¹⁸ Ovi “obični životi i obične smrti”¹⁹ koje on pominje leže u srži Jergovićevog romana – njegovi “junaci” nisu ni po kom osnovu posebni sem što su deo njegove porodice i, da on nije pisac, oni najverovatnije nikada ne bi bili ovekovečeni u književnosti. On ih, međutim, glorifikuje i mitologizuje, uzdižući ih (i sebe)²⁰ na viši nivo, mada to ne želi uvek da prizna.²¹ Zašto on to čini, osim da bi očigledno predstavio raspad mnogostrukih nivoa svoje ličnosti i identiteta? Ako je verovati Bernhardu H. F. Taureku, onda se iza govora smrti krije nešto drugo, intimnije: “Nikome, kome je do toga ozbilјno stalo, ne pada lako da govori o smrti. Odlomci hrišćanskih utešnih formula o prevazilaženju smrti i fragmenti iz filozofije o besmrtnosti i konačnosti, povezani sa teško sročivim strahom od sopstvene smrti, često vode do izvesnog paralisanja razmišlјanja.”²² Opis tuđe smrti, najjasnije sadržane u celinama “Mama Ionesco, reportaža” i “Sarajevski psi”, vodi do refleksija o vrednovanju života ne samo te mrtve osobe, već i one koja pripoveda. Na pojedinačnom planu svake individue, samo se smrt neke druge osobe može proživeti i dokumentovati; Luj-Vensan Toma govori kako je identifikacija sa takvom smrću jedino dovolјno snažno osećanje smrti koje svako može da ima: “[S]mrt drugoga ne samo da me podseća da i ja moram umreti, već je ona u izvesnom smislu delimično i moja smrt. Ona je utoliko više moja smrt, ukoliko je taj drugi za mene bio jedinstven i nezamenlјiv. Dok oplakujem drugoga, ja u isto vreme oplakujem i sáma sebe. Ili, tačnije, smrt drugoga ja doživlјavam kao radikalno odsustvo; ʼja doživlјavam, takođe, ne moju smrt, već moje umiranjeʼ. Od sada znam da sam već počeo da umirem-svojim-životom doživlјavajući smrt koja me pogađa.”²³ Očigledno je da poistovećivanje sa osobom koja umire dovodi do snažnijih emocija – što smo bliži nekome ko umire, time nas ta smrt jače pogađa i podseća na vlastitu smrtnost, a oslanjajući se na Tomu, primećuje se da se smrt bliske osobe najviše smatra svojom smrću i stoga najličnije proživlјava. Edgar Moren to objašnjava navodom da “[s]mrt jedne osobe izaziva bol samo ukoliko se njena individualnost pre toga osećala i priznavala: što nam je ta osoba bila bliža, što smo s njom bili prisniji, što smo je više voleli ili poštovali, to jest što je ona za nas bila ʼjedinstvenija’, utoliko je bol za njom žešći; smrt nekog bezimenog bića, koje nije bilo ʼnezamenlјivo’, ne izaziva nikakve, ili izaziva male potrese.”²⁴ Figura majke, čak i tako problematične kao Javorka, pobuđuje najsnažnije emocije upravo zbog (u ovom slučaju) evidentne nezamenlјivosti, a to nas, mada deluje očigledno, približava objašnjenju zašto su segmenti o majci najobimniji i najemotivniji u Rodu.²⁵

Pitanje identiteta koje Jergović više puta pominje takođe je vezano za smrt majke i pričanje o njoj. Izvesnu bojazan od smrti poseduje svaki pojedinac, a “strepnje od smrti i opsednutost njom javlјaju se […] veoma rano”.²⁶ To dalјe vodi do toga da se istraže “poremećaji koje smrt izaziva u lјudskom životu, ono što podrazumevamo pod rečju ʼužasavanje’ od smrti”.²⁷ Psihološki gledano, Jergović mora, po Morenu, da intenzivno oseća smrt svakog člana porodica Štubler i Rejc, te da svaku od njih emotivno proživi kada o njoj čuje ili, u slučaju nekih, i prisustvuje. Ova osećanja očekivano kulminiraju u periodu pre, tokom i neposredno nakon majčine bolesti i smrti i stoga se u njemu manifestuju, ne samo temelјnim opisima tog događaja, već i ranije pomenutoj poetičnošću koju nevolјno ističu i njegovi najoštriji kritičari. Osećanje straha, bojazni ili užasavanja od smrti se gomila tokom života i pojačava svaki put kada osoba izgubi nekoga bližnjeg – onu nezamenlјivu osobu – a Moren ističe na koji način ta osećanja kulminiraju: “To užasavanje obuhvata naizgled raznorodne realnosti: bol koji lјude obuzima na sahrani, strah od raspadanja leša, opsednutost smrću. Ali taj bol, taj strah i ta opsednutost imaju zajednički imenitelј – gublјenje individualnosti.”²⁸ Za Jergovića je smrt svakog pretka i postepeno odumiranje porodice – ono što on označava kao “štublerovski raspad” – i njegova smrt, a gubitak njih je delimičan gubitak sopstvene individualnosti, što se prepoznaje u motivu raspadnutog identiteta: on je sin kog su odgajili više baba i deda nego majka i otac (ona nije sposobna, on nije prisutan, i logično je što autor više teži precima nego roditelјima)²⁹ i građanin zemlјe koja više ne postoji i grada koji više ne poznaje. U Zagrebu izbeglica, u Sarajevu došlјak, on je između ništa i nigde, a njegova podelјena ličnost se još više rasparčava gubitkom jedine osobe koja ga veže za mitološku porodicu u kojoj traži oslonac i duhovne roditelјe. Konačni raspad i smrt porodice je raspad njegovog već fragilnog identiteta: ukoliko se (1) tuđa smrt prihvata kao svoja i (2) ako je smrt gublјenje individualnosti, onda se konsekventno i gublјenje tuđeg ja prihvata kao najsnažnije odvajanje od sopstvenog identiteta.

Iako velik broj autora ističe besmisao bojazni od smrti, ovu ideju možda najjasnije formuliše Taurek dok, pričajući o značaju umiranja, sumira razmišlјanja Epikura i Lukrecija na sledeći način: “Pošto ne možemo umreti i ujedno biti svedoci našeg umiranja, smrt je za nas bez značaja. Smrt ni pod kojim uslovom ne može biti nešto za nas. Međutim, ono što za nas nije ništa i što ništa i ne ume biti, nije relevantno za nas. Ako se bojimo smrti, onda se varamo. Bojimo se nečega čega nema. Bojati se nečega čega nema, međutim, znači ne bojati se. Dakle, smrt nije nikakvo zlo.”³⁰ Uprkos ovoj, po njemu, nepotrebnoj bojazni,³¹ nju nije lako ignorisati, a svest o smrti duboko usađena u lјudsku individuu ostaje sa njom tokom života, nadograđuje se i pojačava svaki put kada se smrt iskusi lično i neposredno, te je lјudski um opterećen smrću i individualnim strepnjama. Na planu umetnosti je najlakše pokušati pobeći od smrti upravo stvaralačkim postupcima: Bataj navodi određenu osobinu lјudskog roda koja se tiče smrti, a manifestuje se tako što se “mi krećemo u smeru suprotnom od oblasti kojom vlada smrt. Pokretačku snagu lјudskih dela uglavnom čini želјa da se dospe što dalјe od oblasti umiranja (koju obeležavaju trulež, pokvarenost, nečistoća): svuda oko sebe brišemo tragove, znakove i simbole smrti, po cenu neprekidnih napora. Štaviše, posle toga, ako stignemo, brišemo tragove i znakove tih napora. Naša želјa da se uzdignemo samo je jedan od stotinu simptoma sile što nas vodi što dalјe od smrti.”³² Ljudi beže od smrti, bojali je se ili ne, ali kako je od nje nemoguće pobeći, jedino što im preostaje jeste da se s njom izbore, što čini i Jergović pišući i tvoreći porodično stablo na osnovu majčinih priča. Ovde se, naposletku, može pozvati i često citiran stav Mišela de Montenja iz ogleda “Da filozofirati znači navikavati se na smrt” kojim zaklјučuje priču o smrti i književnosti (“Uočava se i na primerima kojima knjigu nadevam da mi je taj predmet posebno drag. Kad bih bio knjigopisac, sakupio bih zbirku sa tumačenjima raznih smrti. Onaj ko bi učio lјude da umiru, naučio bi ih kako da žive”),³³ ali i primera protagoniste priče “Jerusalim” Davida Albaharija koji ne samo da veruje da složene strukture (pripovedanje) mogu da ponište jednostavnu stvar (smrt),³⁴ već tim stavom nedvosmisleno ističe nadmoć književnosti nad umiranjem, što čini i Jergović.

Postavlјajući pitanje autorstva priče, jasno je da je autor primarni pripovedač, dok se kao sekundarni, iz senke, javlјa njegova majka – njena sećanja su u korenu romana, on se oko njih obrazuje i njihovim izostankom nedvosmisleno ne bi postojao. Ona se trudi da krâj svog života učini smislenijim i suštastvenijim nego što je ranije bio; i sama je svesna lošeg odnosa sa sinom i svoje krivice u tom odnosu, te je tako, pored ispovednog tona priče, prisutan i element pokajanja i iskuplјenja. Odgovor na pitanje zašto Jergović insistira da objasni čitaocima da je upravo majčina priča primarna i da se njenom smrću pripovedanje zaustavlјa može se možda naći kod Montenja u ogledu “Da o našoj sreći treba suditi tek posle naše smrti”, među njegovim idejama o rezimiranju vrednosti života pred smrt. On, naime, priča o poslednjem proživlјenom danu – sudnjem danu, danu smrti – i navodi da se lјudi ne mogu osećati potpuno srećnim “sve dok nisu proživeli poslednji dan svog života, zbog neizvesnosti i promenlјivosti lјudskih stvari, koje sasvim jasno prelaze iz jednog stanja u drugo, potpuno oprečno” i zaklјučuje da ništa ne treba pripisati čoveku “sve dok nije odigrao poslednji čin svoje komedije, a verovatno i najteži. […] Kada sudim o tuđem životu, uvek gledam kakav se pokazao na kraju, a jedna od glavnih težnji moga sopstvenog života jeste da se dobro držim na kraju, to jest spokojno i stišano.”³⁵ Jergovićeva majka se, i pored problema koje mu je priredila tokom života, iskuplјuje pripovedanjem i tako odlazi sa ovog sveta u pozitivnom svetlu. Ona poseduje nagon za pričanjem, a on za stvaranjem, i stoga se ne libi da prizna kako je priča o Štublerima započeta i da istakne da ju je niko drugi do sin inspirisao na pripovedanje: “Da ju odvratim od svakodnevnog ponavlјanja istih beznadnih prohtjeva, i potrebe da svoju bolest učini javnom, počeo sam joj postavlјati pitanja o prošlosti.” Odgovori na ova pitanja su se gomilali (“A onda je priča počela rasti, pitanja su mijenjala smisao, a ja sam počeo zapisivati njezine odgovore”) toliko da on svesno zapisuje razgovore i njena sećanja na porodicu i vlastito detinjstvo i kasniji život (“Ubrzo su me priče počele prestizati. Nisam mogao ukomponirati i napisati toliko poglavlјa, koliko je majka imala priča”), da bi ih kasnije uobličio u romanesknu formu i jedan porodični roman. Ta priča otpočinje sa pradedom Karlom, ali se ne završava sa njim, mada se kraj nazirao u bliskoj budućnosti. Javorkinom bolešću pripovedanje počinje, njenom smrću se okončava; u tom trenutku se, međutim, nastavlјa njegovo pripovedanje i nadogradnja u svetu fikcije. Jergović napominje da ništa nije dopunjavao u celini o Štublerima nakon što je majka umrla (“Kada je umrla, Stublere nisam mogao nastaviti. Osim što je morala biti živa da bi pričala, morala je biti živa i da bih ja pisao ono što je ona ispričala”), ali i priznaje značaj priče: ona ih je, napokon, po prvi put, spojila i zbližila.³⁶ Javorka u tom trenutku od autora dobija povlašćen položaj, dok se on povlači u senku i zapisuje tekst, a ona nastupa u ulozi Šeherezade-umetnice koja produžuje život, i ponaša se ne kao ispovednik već pripovedač svestan naracije: “Ali se, u toj priči iz koje su nastajali Stubleri, majka ponašala kao pisac. Tako je govorila, vodeći računa o detalјima, ne zamarajući se okvirom priče, koji će, kao što i sami znamo. Nastati sam od sebe. Nastat će kada onaj koji priča bude imao dobar razlog da prestane. A nema bolјeg razloga od smrti” (278).

Pripovedanje u svrhu borbe protiv smrti nameće se kao dobar povod za početak pisanja, ali koliki je udeo autora u oblikovanju majčine priče? Kao prvo, on joj veruje (“U tom romanu nisam ništa izmislio, ali to ne znači da je priča do kraja istinita. Ponešto je ona izmislila, slagala ili joj se pričinilo. Svaku vještu laž ostavio sam neka bude istina. Nema takvih laži mnogo” (277)), čak i u slučajevima kada je primoran da interveniše u njenom iskazu i oblikuje ga tako da deluje bliži istini, i stoga ni čitalac nije u poziciji da dovede njen autoritet u pitanje. Ono u šta se, međutim, može sumnjati jeste pozicija samog Jergovića i njegov položaj između onoga što mu je ispričano i onoga što je sam dopunio, tj. između istorije, istine i fikcije. Naratološki posmatrano i najjednostavnije predstavlјeno, on preuzima priču svoje majke i obogaćuje je delovima ispisanim u istom klјuču i istim postupkom, toliko sličnim i podražavajućim da se u nekim trenucima fikcija ne može razlikovati od istine koju majka opisuje (ako se već prihvati ideja da se ono što ona pripoveda zaista odigralo). Jergović, dakle, manipuliše sopstvenom biografijom i nadograđuje je, ali trudeći se da i to što izmišlјa bude blisko istini jer veruje da bi priču – dakle, svesno napravlјen konstrukt – ipak trebalo ispričati onako kako se dogodila: “U pripovijedanju, kao i u životu, laž slabo funkcionira. Laž demotivira. Laž poništava čaroliju” (331). Ukoliko se ceo roman Rod posmatra u odnosu na istinitost koju pripovedač predstavlјa, evidentno je da su neke njegove celine najpribližnije istini i istoriji (“Stubleri, jedan porodični roman” i “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, kvarteti“), dok su druge ili zasnovane na istoriji i nadograđene fikcijom (“Mama Ionesco, reportaža” i “Inventarna knjiga”) ili svesno neutemelјene u stvarnosti, ali napisane tako da navedu čitaoca na verovanje da jesu (određeni delovi “Kalendara svakodnevnih događaja, fikcije“). Zašto je ovo bitno? I da li je uopšte bitno, u vreme kada su granice između objektivnog i subjektivnog, te istorije i fikcije toliko jasno izbrisane da era postmodernizma skoro više i ne obraća pažnju na njih? Jergović stavlјa sebe u poziciju slušaoca i medijatora između porodičnog nasleđa sa jedne strane i čitaoca sa druge. Uz ovaj položaj ide i privilegija da priče oblikuje tako kako mu najviše odgovara, a ipak u jednom trenutku priznaje da je pripovedni postupak, ma šta ranije govorio, često blizak laganju: govoreći o svom rođaku koji se kao momak usred rata iz Zenice otisnuo na put u Ljublјanu, on ističe razliku između sebe i njega: razliku između pisanja i delanja, pripovedanja i živlјenja: “Između nas dvojice, naime, postoji važna i velika razlika: ono što je njemu bivao život, to je meni mogla biti samo književnost. Ono što je on doživio, ja bih mogao napisati, i to ne tako da saslušam i rekonstruiram njegovu priču, nego prije tako da je izmislim. Naime, vjerujem da bi priča bila bolјa ako bih je izmislio” (330). Ovde je lako podsetiti se Ernesta Hemingveja i autopoetičke priče “O pisanju”, svojevrsnog manifesta njegovog stvaranja na granici doživlјenog i izmišlјenog; ona otkriva ne samo kako njen pripovedač “literarni junak Nik Adams biva pretoplјen u piščev alter ego i nosioca poetičkih načela”,³⁷ već i daje uvid u proces stvaranja autora koji traži najbolјi način kako da najefektivnije moguće svoja iskustva i istoriju pretoči u fikciju.³⁸ On navodi kako je pogrešno pisati o situacijama koje su se stvarno desile, te je stoga bolјe ili izmišlјati događaje ili ih modifikovati tako da deluju fiktivno: “Bilo je glupo pričati o nečemu. Glupo je bilo pisati o stvarnosti. To bi je uvek uništilo. Jedino je vredelo pisati o onom što se izmisli, što se izmašta. […] Sve dobro što je ikad napisao bilo je izmišlјeno. Ništa se od toga nije desilo. Druge stvari su se desile. Možda bolјe. To porodica nije mogla da razume. Oni su mislili da je sve to iskustvo.”³⁹ Dajući Niku, pripovedaču i protagonisti priče, ulogu i pisca, Hemingvej može da, skriven iza njegovih reči i lika, iskaže sopstveni stav o zapisivanju iskustvenih situacija u formi fikcije. Tako se primećuje da on, a i njegov lik, “očito veruje u supstituciju istinitog verodostojnim”⁴⁰ i da upravo to “istinito” zapisuje izmišlјanjem fikcije: on bukvalno fikcionalizuje sopstvene doživlјaje i predstavlјa ih kao produkt spisatelјskog umeća. Time se dobija tekst koji se predstavlјa kao novi, izmišlјen, ali se poznavanjem autorove biografije shvata da on taj tekst “pozajmlјuje” iz svog iskustva. Zbog toga je Hemingvej u prilici da u isto vreme piše o istorijskim događajima koji su se odigrali, ali kojima on nije lično prisustvovao (na primer, masakr tokom grčko-turskog rata 1922. u priči “Na pristaništu u Smirni”), i o situacijama kojima jeste svedočio, ali ih ne prenosi esejističko-informativnim stilom pripovedanja, već ih formuliše da izgledaju kao fikcija koja se nije odigrala (iskustva iz Prvog svetskog rata, recimo). U priči “O pisanju” Nik Adams priznaje da izmišlјa radnju koju opisuju u pričama (“Nik u pričama nikada nije bio on sam. Izmislio ga je. Naravno da nikad nije video kako se Indijanka porađa. Zato je priča i bila dobra. Niko to nije znao. Na putu za Karagač video je ženu kako se porađa i pokušao da joj pomogne. Tako je bilo”)⁴¹ i objašnjava kako menja istinu u fikciju, a isto tako i Hemingvej menja svoja ratna iskustva i prilagođava ih prozi. Slično njemu, pisac Roda se deli između persone, alter ega, i stvarne osobe, i formira literarnu prezentaciju sebe koju imenuje svojim imenom, ali je jasno da “živi” Milјenko Jergović nije uvek “junak” Milјenko Jergović – on, naposletku, ne piše autobiografiju i mada nastupa iz prvog lica jednine i skoro sve što uklјučuje jeste stvarno i realno, on ipak stvara fikciju sa masivnim uplivom biografskog, što je, uostalom, i obeležje njegovog opusa. Ovako se i razlikuje od većine savremenih ostvarenja koja malu dozu stvarnosti obogaćuju fikcijom jer u ovom romanu čini upravo suprotno. Svestan mogućnosti koje krije priča i terapeutskog delovanja prilikom žalјenja za majkom, autor priznaje da stvara fikciju i da se ovim delom istorijske činjenice sele u drugu sferu, sa one strane istinitosti.⁴² On se trudi da smanji razliku između sebe kao pisca i protagoniste romana, ali se granica između ove dve verzije njegove ličnosti i naratološke kategorije nikada ne briše u potpunosti i stoga se Rod određuje kao fiction, za razliku od, recimo, Zimskog dnevnika Pola Ostera ili Nije to ništa strašno Džulijana Barnsa koji se opisuju kao non-fiction dela bliža memoarskim, esejističkim ili dnevničkim zapisima.⁴³

Autopoetika: koren inspiracije

Stav Valtera Benjamina da je živlјeni život “gradivo od kojega nastaju priče” u romanu Rod vrlo se jasno i nedvosmisleno reflektuje u skoro svakoj njegovoj celini, delu, poglavlјu i pojedinačnoj priči, i otud dilema da li se radi o autobiografiji, biografiji, hronici, istoriji, dokumentarnom romanu ili fikciji zasnovanoj na elementima svih tih žanrova. Ono što se, međutim, još može pronaći u romanu jesu autopoetički iskazi autora koji, paralelno sa pripovedanjem, komentariše vezu porodice i ranijeg opusa, refleksije o sebi, domaće i svetske autore koje čita, proces pisanja i, interesantno, priče koje bi mogle narasti u još uvek nenapisane romane.

Pored, naravno, delova zbirke Mama Leone i romana Otac koji se odmah prepoznaju kao najočigledniji “produkti” odnosa sa svojim roditelјima, Jergović pominje i još nekoliko drugih naslova. Sem celina “Mama Ionesco, reportaža” i “Sarajevski psi”, pomenuta zbirka se javlјa i u slučajevima članova i prijatelјa porodice koji su prisutni u nekim njenim pričama (npr. tetka Lola: “Na više se načina pokušala izvući: natjerala je dunda Andriju da se sele u Peru (o čemu govori jedna priča u Mami Leone), ali je ubrzo htjela da se vrate u Dubrovnik”, i komšije u vikendici gde je Jergović odrastao, u Drveniku, uz babu i dedu: “Te lјude, i njihovoga unuka Momira, koji tek treba da se rodi, opisao sam, pomalo lakomisleno i budalasto, u knjizi Mama Leone“), kao i sam grad u kojem se odvija deo priča (“Gospode, u što se to Sarajevo pretvorilo. Po hotelskim sobama, sasvim slobodno, zalaze psi. Sjetih se Mama Leone, i rečenice kojom knjiga počinje: ʼKada sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta.ʼ Koja je to godina bila? 1997? Taj lavež sam izmislio, da bi potom cijela priča zazvučala bajkovito i izmišlјeno. Kao da sam znao…”). Roman Otac se samo jednom ili dva puta javlјa eksplicitno, mada je njegov kontekst stalno prisutan u razmišlјanjima o ocu, njegovom nedostatku tokom odrastanja i prilikama u kojima je on bio dopunski i povremeni član domaćinstva i porodice. Uglavnom se otac i Otac pominju uzgred, kao sporedan i manje bitan deo narativa, i jedna od retkih situacija u kojima se ističe njegova strana porodice jeste nekoliko rečenica o klaviru očeve majke:

Vidio sam ga svojim očima, taj klavir, i pisao sam o njemu u romanu Otac, bio je groteskan Štefanijin klavir, poput čudovišno velikog nosa, koji čovjeku naraste na licu kao poslјedica neke bolesti, i doista, mogao bih samo o njemu, klaviru, pisati dok sam živ, jer je u priči o njemu, klaviru, sudbina jednoga hrvatskoga i katoličkog svijeta, ali i dio moje porodične sudbine, te me je on, Štefanijin klavir, životno usmjerio kako nije nijedan drugi komad namještaja, glazbeni instrument.

Sem ova dva dela kojih se čitaoci, bila ona eksplicitno istaknuta ili ne, moraju setiti i imati na umu, Jergović povezuje Rod sa nekolicinom drugih. Tako se prvo javlјa roman Gloria in excelsis iz 2005. čiji je jedan od protagonista, kako se sada otkriva, autorov rođak Želјko Ćurlin, sin Lole, sestre njegove babe Olge, pilot koji je 1945. bombardovao Sarajevo i od čije je sudbine dopisan taj roman u kojem je sve sem njega fikcionalizovano.⁴⁴ Ne želeći da mu nadene drugo ime, a u pokušaju da njegovu sudbinu učini što upečatlјivijom, Jergović piše kako je u priči skoro sve izmišlјeno da bi Želјko bio što stvarniji, a da imena generalno ne treba menjati već ih ostaviti i tek onda upravlјati sudbinama stvarnih lјudi kao da su književni junaci, na pola puta između stvarnosti i fikcije. Osim ovog romana,⁴⁵ javlјaju se i Sarajevski marlboro (1994, prostor i građani tog zavičajnog grada), Freelander (2007, specifična hladnoća koja obuzima lјude u sarajevskim zimama) i Psi na jezeru (2010, prijatelјi Olge i Franje i njihov servis za čaj) i to uvek u sklopu povezivanja autorovog trenutnog stanja ili razmišlјanja sa onima kojima se prepuštao tokom pisanja tih dela. U ovom pogledu Rod kulminira njegove tematsko-motivske opsesije i ponovo ih ističe čime Jergović ne samo da povezuje svoj aktuelni izraz sa prethodnim delovima svog opusa – jer autoreferencijalnost i intertekstualnost stavlјaju ovaj roman u ravan sa ranijima i ulančavaju celokupnu karijeru ovog pisca – već objašnjava koliko su izvesne knjige utemelјene u stvarnosti i zasnovane na proživlјenom iskustvu i pričama raznih članova porodičnog stabla.⁴⁶

Jergović neretko priznaje da se najviše bavi sopstvenim rodom i poreklom jer, da bi upoznao sebe, mora poznavati i one koji su slične osobine posedovali pre njega. Ka sebi se u Rodu često odnosi ironično i skoro parodijski dok pripoveda o sopstvenim osećanjima tokom istraživanja porodičnog stabla, proživlјavanja majčine smrti i samog procesa pisanja. Ovakav pogled na sopstveno stvaranje neretko izaziva (pod)smeh čitalaca jer je evidentno da se Jergović svesno ruga sebi u pokušaju parodirane autorefleksije.⁴⁷ Sa druge strane, on neretko dokumentuje bahtinovskim konceptom hronotopa tačno mesto i vreme gde se i kada nalazio u određenim trenucima procesa pisanja, kako je primio izvesne negativne vesti i na koje načine se odlučio za pisanje ovakvog dela, a u ovim pasažima se primećuju ispovednost i iskrenost autora, pa tako, na primer, otkriva šta je ono u čemu on najviše uživa u životu⁴⁸ ili kako se oseća prilikom pisanja romana o Štublerima, svestan kako se i čime on mora okončati i shvatajući da će kraj sage značiti i smrt majke.⁴⁹ Da li ovakvi delovi doprinose kvalitetu romana ili njegovom opštem utisku? Nekada nedvosmisleno da, a nekada zaista ne: čitaoci ne dovode u pitanje autoritet pripovedača jer samim odlučivanjem na istraživanje ovako kompleksnog dela dokazuju da mu veruju, te određene digresije ovog tipa izgledaju kao nepotrebno upućivanje na sopstvena osećanja za kojima čitaoci katkad ne teže. Takvi isečci ne traju dugo i smisleno su smešteni u dovolјno interesantne odelјke teksta da na njima čitanje ne bi zastajalo.

Autor u Rod takođe često uvrštava i okvire svoje poetike i procesa stvaranja: na koji način oblikuje porodične priče i majčina sećanja, kako izgleda prostor u kom piše,⁵⁰ koje pisce čita i oživlјava (Kiš, Albahari, Kapor, Andrić, Lovrenović, Kovač, Amos Oz, Grosman, Oster i dr.), te zašto se fragmenti priče kombinuju na predstavlјeni način. On u dva ili tri navrata i jasno ističe kako je oblikovao priču, šta je njeno središte, kako se mnogobrojne digresije i ponavlјanja oslanjaju na osnovu i kog je obima priča koju je čuo od majke i onda dograđivao.⁵¹ Ono što je problematično u ovom istraživanju, međutim, jeste nesistematičan odnos prema procesu dopunjavanja stvarnosti fikcijom, jer, kako se iz do sada iznesenih citata moglo videti, Jergović menja stav i mišlјenje, te se tako mogu naći navodi o tome da on i priznaje da “izmišlјa” određene delove, ali i da ovaj proces kategorički odbacuje. Govoreći o progonu Rike i Vilka, tetke i tetka svoje majke, tokom Drugog svetskog rata, on piše:

To je bila jedna od onih legendarnih porodičnih pripovijesti, koja se ponavlјala, nadopunjavala i prenosila, da bi u jednom trenutku iščezla među grobovima. Pomrli su svi oni koji su ovu priču znali. Mogao bih je izmisliti, kao što izmišlјam mnoge epizode i priče u ovoj knjizi, a izmišlјeno je koješta i u ovome dnevniku pčela (autentičan je, međutim, svaki redak prepisan iz sivoga notesa, kao i sva pisma i dopisnice iz 1943), ali time bi bila narušena istina zaborava. Egzodus tetke Rike i dunda Vilka dogodio se, u svom užasu, u zbilјi jednoga rata. Zatim se pretvorio u priču koju su njih dvoje rado pričali, pa u porodičnu priču, koju su prenosili svi drugi, i u legendu, kada više ni njih dvoje do kraja pouzdano nisu mogli znati što se stvarno dogodilo, a što je oživjelo u priči, da bi potom jedna za drugom nestale sve forme u kojima je egzodus postojao. (652-653) [istakao D. B.].

Nasuprot ovome se javlјa kratak komentar o ratnom ponašanju devojke ujaka Mladena: “Nema odgovora. Nema se koga pitati, a ne smije se izmišlјati. Svijet bi se srušio da se o L. izmisli ijedne riječi. Svaka bi je bila nedostojna” (724-725). Ovde se možda i najjasnije vidi razlog problematičnog određenja odnosa stvarnosti i fikcije u romanu Rod: sve kategorije koje se u ovom kontekstu javlјaju – istina, istorija, izmišlјena nadogradnja, sećanje, priča, proces pripovedanja – su toliko fluidne i nestalne da se nikako ne mogu tačno opisati i nedvosmisleno odrediti, a posebno je nemoguće pronaći pravu i “tačnu” definiciju, što ni autor ne čini. Sadašnjost postaje istorija i pretvara se u priču koju je potrebno na neki način obraditi i predstaviti: Jergović ne skriva aspekte svoje poetike i stoga Rod postaje i vrlo obiman autopoetički zapis i metanarativ koji će najviše ceniti čitaoci ovog autora, kritičari i istraživači koji u njegovim određenim delovima mogu da pronađu objašnjenja za velik broj pripovednih postupaka iz Jergovićevog opusa.

Na kraju, još jedan interesantan aspekt romana predstavlјa opis svih mogućih priča koje bi se mogle ispripovedati – one su započete, njihove klice se kriju u porodičnim odnosima ili individualnim doživlјajima i, ukoliko bi se sve one zabeležile, Rod bi zaista dostigao obim Pekićevog ili Prustovog sedmoknjižja. Između ostalih, u ovom “groblјu priča” za koje autor nije bio dovolјno zainteresovan ili nije bio u prilici da ih napiše, pominju se priče o detinjstvu pradede i prababe, dedi Franji i njegovim pčelama iz vizure detinjeg pripovedača, komšijama i prijatelјima Štublerovih, grobovima na Barama i svakom članu porodice koji je tamo sahranjen, dodatnim detalјima majčine bolesti i smrti, lјubavi Mladena i L. tokom rata (“Ljubav srpske djevojke iz Sarajeva i jednoga njemačkog vojnika, koja je okončana njegovom smrću, poslјednjih dana lјeta ili prvih dana jeseni 1943, mogla je biti zanimlјiva filmska priča. Ili roman” (726)), i dr. Jergović neretko i priznaje da preteruje u digresijama i skribomaniji, kao prilikom opisa poznanika pradede Karla: “To su kratke bilјeške o sudbinama dvoje Gertrudine djece, koje bi, nađe li se pisca, mogle narasti u dva uzbudlјiva romana-reportaže. Sva je prilika da za takav pothvat neću imati ni vremena ni novca. Teško ću se ispetlјati i iz ovoga Dnevnika pčela” (714). Ipak, imajući u vidu da je rad na romanu Rod počeo tokom majčine bolesti i pojačao se nakon njene smrti dakle, tokom 2012. i 2013. godine, intrigantan je pasus u kojem Jergović opisuje na čemu je radio u trenutku kada mu je saopštena vest o njenoj bolesti: započet rukopis još nije dovršen jer se on posvetio Rodu, ali je očekivano da će se u narednom periodu možda baš ovaj “pikarski roman o čovjeku koji se izgubio u vremenu” pojaviti pred čitaocima.⁵²

Umesto kraja: panta rei

Jasno je da roman ove složenosti, strukture i obima ne može napisati bilo koji i bilo kakav pisac: šta god kritičari i publika mislili o dosadašnjem Jergovićevom radu i ma kakvu ocenu dali ovom delu, ne može se poreći da je on jedan od retkih autora na balkanskom prostoru koji može da kompletira ovako temelјan projekat. Hrvatski i bosanskohercegovački kritičari mu najviše zameraju osvrt na moderne prilike svojih država i neretke i oštre kritike, ali i njegovo prečesto okretanje sebi i sopstvenom identitetu. I dok ove primedbe nisu pogrešne niti neutemelјene, teško je očekivati da će se na njih fokusirati i kritičari u Srbiji – gde on pretežno i objavlјuje poslednjih godina – koji iz objektivnih razloga manje prate Jergovićev angažman na polјu političko-društvenih prilika u Zagrebu i Sarajevu. Oni se pak mogu, poput nekih već objavlјenih osvrta, okrenuti nečitlјivosti pojedinih delova Roda i njihovoj megalomanskoj i prekomerno gabaritnoj opsežnosti, kao i ponavlјanju određenih tema, motiva, rečenica, stavova i (pre)čestih digresija. Neki od njih su bili u prilici da prate razvitak romana i proces njegovog nastajanja na sajtu autora i stranicama Slobodne Dalmacije gde je nekoliko fragmenata i poglavlјa već objavlјeno – istina, bez naznaka o široj slici i onome što će kompletirano delo predstavlјati – te su mogli naslutiti njegove odlike i pre izlaska u javnost.

Stvoren bez obaziranja na žanrovske odrednice i okvire, roman je postmoderna kombinacija najrazličitijih stilova, ali i kulminacija izraza autora. Problem sa kojim on sada može da se susretne jeste iscrplјenost porodičnih tema i stavlјanje istorije Štublera u formu fikcije – ovim romanom je sve rečeno i naredni pokušaji pisanja o njima će biti u opasnosti da deluju reciklirano. (Daleko od toga da on nema o čemu da piše sem o porodici, za šta kao primer može poslužiti i najnovija zbirka priča Mačka čovjek pas iz 2012.) Roman će, međutim, verovatno ostati nepročitan ili bar ne potpuno i najjasnije prihvaćen. Retko ko će se danas odlučiti da utroši nedelјe na iščitavanje knjige obima prosečnog rečnika – ali ovo nije zamerka delu već vremenu u kojem je nastalo. Milјenku Jergoviću se ima šta zameriti povodom Roda – obimne i katkad nebitne digresije, nepraktičnost, zamoran stil određenih dokumentarnih epizoda – ali se mora istaći hrabrost za ogolјavanje sopstvenih osećanja, istrajnost i disciplinovanost prilikom organizovanja romana ovog zamaha koje su, ako neko već odbija pohvalu, onda bar za poštovanje.

*

1 Poštujući pisanje stranih imena po standardima hrvatskog jezika – bez transkripcije, za razliku od srpskog – ovaj tekst će zadržati ovakav oblik naslova ove celine, kao i “Mama Ionesco, reportaža”, ali će se ime porodice navoditi kao “Štubleri”.

2 “Kada budem izgovarao mi, to će najčešće biti lažno mi, ono mi od kojega je čovjeka pomalo sram. Zato ću, češće nego – mi, izgovarati zamjenice – ja i oni. O sebi ću govoriti uglavnom ono što ljudi ne vole čuti, ili što sami nikada ne bi rekli, da se ne bi razlikovali od okoline” (14).

3 Sličan postupak se u novijoj produkciji može prepoznati u trećem segmentu romana Nivoi života Džulijana Barnsa, “Gubitak dubine”, dok pripovedač u lamentu za preminulom suprugom spaja ogoljene emocije i superioran umetnički dojam ispisujući jedan od najkvalitetnijih delova svog proznog opusa.

4 Više o teorijama ovih istraživača i odnosu gradske sredine i književne kreacije na primeru Pola Ostera i Edgara Lorensa Doktorova videti u Ivana Đurić Paunović, “Tekst i grad: predstave urbanih prostora u savremenoj američkoj prozi”. Godišnjak Filozofskog fakulteta, Annual review of the Faculty of Philosophy, knj. 35, sv. 2, Novi Sad (2010), str. 83-92.

5 “U trenutku kada je naišla njemačka patrola, seljaku Perici opalila je puška. On je kasnije tvrdio da puška nije slučajno opalila, nego ga je jedan Nijemac primijetio – i to baš onaj koji će kasnije stradati – ili je mahinalno okrenuo oružje prema njemu, i Perica je pucao. Nikoga nije pogodio, iako je bio jedva pet metara od njemačke patrole. […] Nijemci, bilo ih je trojica – katkad su patrolirali i u četvorkama, ali danas nisu – odskočili su poput srndaća kada ih lovac uplaši, i poskakali u zaklon. Ona prva dvojica bacili su se iza niskog zida, kojim je nekada bilo ograđeno dvorište gazdinske kuće. […] Treći Nijemac, onaj koji je išao na začelju, bacio se iza plasta sijena. […] Razmišljao je o tome Ignjatije [pop Manojlo], kao da sanja, u trenutku kada je treći Nijemac, tanak i dugoruk, kao pauk u zelenoj uniformi i sa šljemom, iskočio iza stoga, i učinio prvi korak. Trebala su mu, možda, još dva koraka, pa da se baci među svoje.

Ignjatije je bio svjestan trenutka kada je povukao obarač, i u kojem je bila povučena savršeno ravna crta između njegove cijevi i čovjekova vrata” (698-699).

“Mladen se, rekli su [njegovim roditeljima] poslije rata njegovi ratni drugovi – koji su u rat otišli u njemačkim, a vratili se u partizanskim uniformama – bacio iza jednog stoga sijena, a njih dvojica skočili su iza zidića. Ostao je sam kada su upali u zasjedu, i pokušao je pretrčati k njima. Jedan jedini ispaljeni metak presjekao ga je preko grla. Tako su rekli. Ne znaju tko je taj metak ispalio. Ništa se ne bi promijenilo da znaju” (728-729) [kurzivi D. B.]

6 “Kada je [majka] umrla, Stublere nisam mogao nastaviti. Osim što je morala biti živa da bi pričala, morala je biti živa i da bih ja pisao ono što je ona ispričala. Na kraju, u Stublerima nije ispričano ni ono što je u priči glavno: okolnosti Mladenove smrti. Najavljivano u nekoliko poglavlja, to veliko strašno finale ostaje izvan romana. Kao što je ostajalo i izvan svih njihovih života, kao nešto što se dogovorilo, ali o čemu se zauvijek šutjelo. Na kraju, kao da i postoji dobar razlog da Mladenovo stradanje bude dokumentarno opisano izvan Stublera” (276).

7 Majka nije jedini pripovedač ove vrste, već joj je slična i njena majka koja je svog mladog unuka vodila u obilazak porodičnih grobova na Barama: “Kada danas o tome mislim, čini mi se da je Nona [baba Olga] obilazila naše grobove, i mene vodila sa sobom, samo zbog priče koju bi ispričala, ili neke druge koju bi prešutjela, ali je imala nekoga pred kime priču može prešutjeti. Pripovijedanje je, u njezinom slučaju, zamijenilo vjeru, riječima je nadomještala izgubljenu iluziju, priča je bila zamjenjena za religioznost, a u toj priči je stanovao još uvijek živi Bog. Njezinoj kćeri, mojoj majci, u zadnjim mjesecima života događat će se ista stvar, samo još na mnogo intenzivniji način. Bog prebiva u priči, i još uvijek je vrlo živ. Možda i nema življega Boga od onoga kojeg su njih dvije osjećale dok su pripovijedale o onima koji više nisu bili živi. On nije u priči, nego u osjećaju koji pripovjedača obuzme kada istinito i tačno pripovijeda, pa prelazi iz zbilje na drugu stranu i učini mu se da bi se tamo mogao i nastaniti, u tom svijetu u kojem se bol pretvara u neku od tisuća različitih žalosti. Dok pripovijeda – čini li to istinito i tačno – čovjek može jasno osjetiti kako je više sreće i nade u tim iz konkretne životne boli nastalim žalostima nego u svim svakodnevnim radostima” (444).

8 Nicole Ward Jouve, White Woman Speaks with Forked Tongue: Criticism as Autobiography. London: Routledge, 1991, str. 187.

9 Ward Jouve, isto, str. 187.

10 Boris Viktorovič Tomaševski, Teorija književnosti: poetika. Beograd: Srpska književna zadruga, 1972, str. 277.

11 Ward Jouve, isto, str. 187.

12 Cvetan Todorov, “Struktura novele”, prevela Tatjana Paškvan Čepić, Dometi, god. 14, br. 11, Rijeka (1981), str. 58.

13 Ward Jouve, isto, str. 187-190.

14 Valter Benjamin, “Pripovjedač”, u: Estetički ogledi, prevele Truda Stamać i Snješka Knežević, Zagreb: Školska knjiga, 1986, str. 175.

15 To prepoznaje i Frederik Džejmson koji, po Aleksandru Jerkovu, komentariše Benjamina: “[a]utoritet pripovetke, u krajnjoj liniji, proizilazi iz autoriteta smrti, koji daje svakom događaju apsolutno jedinstvo”. Aleksandar Jerkov, Nova tekstualnost: ogledi o srpskoj prozi postmodernog doba. Podgorica: Oktoih; Nikšić: Unireks; Beograd: Prosveta, 1992, str. 158.

16 Benjamin, isto, str. 180.

17 Benjamin, isto, str. 187.

18 Žak Ransijer, “Istoričari, književnost i biografija kao žanr”, u: Politika književnosti, preveo Marko Drča, Novi Sad: Adresa, 2008, str. 179-180.

19 O ovome na sličan način piše i Artur Miler u eseju “Tragedy and the Common Man” (“Tragedija i običan čovek”) i, mada se on fokusira na dramsku formu, njegove ideje su primenljive i na romanesknu.

20 U ovom kontekstu pisanja o sebi Jergović odstupa od ideje koju Fuko iznosi u eseju “Šta je autor?”, gde on kao da prati Morenovu ideju o gubitku individualnosti, ali uvodi i figuru autora kao još jedan prisutan element: “Međutim, postoji i nešto drugo: odnos pisanja prema smrti ispoljava se takođe u brisanju individualnih svojstava subjekta koji piše: kroz sve zamke i mučenja koje on gradi između sebe i onoga što piše, subjekt koji piše zameće tragove svoje posebnosti, individualnosti: sada je obeležje pisca samo jedinstvenost njegovog odsustva; u igri pisanja, on mora da igra ulogu mrtvaca” (Mišel Fuko, “Šta je autor?”, prevela Eleonora Prohić, Polja, br. 473, Novi Sad (2012), str. 102). Autor Roda, međutim, ne sakrive tragove svoje posebnosti, već je ističe isticanjem posebnosti svoje porodice.

21 “Kada je Karlo Štubler onemoćao, ili kada se, još prije toga, povukao u neku vrstu unutrašnje osame, tetka Rika, naša ratna tante Rika, postala je porodični patrijarh. Nije se za taj položaj sama izborila, nego ju je dopao prema dramaturgiji po kojoj se razrješavala i kraju privodila povijest porodice Štubler, koji bih, da imam daha i da štublerovski raspad nije tek jedan od mojih raspadnutih identiteta, napisao kao svoje Budenbrokove. Malograđanske, kuferaške, ilidžanske, ali ipak Budenbrokove” (647).

22 Bernhard H. F. Taurek, Filozofirati: učiti umirati, preveo Damir Smiljanić, Novi Sad: Adresa, 2009, str. 35.

23 Luj-Vensan Toma, Antropologija smrti I, preveli Zoran Stojanović i Miodrag Radović, Beograd: Prosveta, 1980, str. 323.

24 Edgar Moren, Čovek i smrt, preveo Branko Jelić, Beograd: BIGZ, 1981, str. 35.

25 Ukoliko bi se polemisalo – što se u književnoj kritici u Hrvatskoj i čini od kako je roman objavljen – zašto tema smrti mora, sem pripovedaču, biti bitna i čitaocima (a definitivno mora da bi bili u stanju da je do kraja isprate u voluminoznom štivu umesto da ga okončaju nakon trećine ili polovine), priča bi se vratila na Valtera Benjamina. Ranije je navedeno da se smisao života junaka otvara tek iz smrti i jasno je da će čitaoci postati njeni svedoci, da će je preživeti i proživeti, a nakon pročitane priče u kojoj likovi umiru, jedino publika ostaje živa. Tako Benjaminova tvrdnja da ono što “čitatelja privlači romanu jest nada da će se vlastiti zimogrozni život ogrijati o smrti o kojoj čita” (Benjamin, isto, str. 180) ostaje relevantna i sada – da, oni će iščitati istoriju Štublera i scene umiranja majke, ali će sem estetskog imati i zadovoljstvo “preživljavanja”.

26 Moren, isto, str. 33.

27 Moren, isto, str. 34.

28 Moren, isto, str. 35.

29 “Pomisao da sam, možda, bio neželjeno dijete nije me uznemiravala. To bi, ako je vjerovati Frojdu, svakoga odraslog muškarca trebalo uznemiravati. Ali mene nije. Ne bi me, vjerujem, uznemirilo ni da je otkriveno da sam usvojeno dijete, da su moji biološki roditelji neki drugi, meni nepoznati ljudi. I ne bi me uznemirilo ni kada bih znao da nikada neću saznati tko su mi majka i otac. Ono što je bilo važno, i što je, po svemu sudeći, moralo biti pouzdano su Nono i Nona. Nisam za njih bio vezan onako kao što se unuci vežu za djedove i bake. Nisam ih, uostalom, tako ni doživljavao. Kad god bi ih, poslije, u pričama ili esejima, u fikcionalnim i nefikcionalnim tekstovima, nazivao djedom i bakom, umjesto Nonetom i Nonom, bilo bi to krivo, činilo mi se da lažem, da priča najednom pada na detalju koji u bitnom smislu nije istinit. To dvoje starih ljudi, koji su u jesen 1966, kada smo pošli na svoje drveničko upoznavanje i kada sam još bio poluslijepa beba, djetešce, dojenče, imali – Nona šezdeset jednu, Nono šezdeset osam godina – iako su, u stvari, bili još i mnogo stariji od toga, meni su, valjda značili više nego što su drugoj djeci otac i majka. Osim što nisu imali vremena da sa mnom razgovaraju kao s djetetom, njihovo će biti sve što je u meni čvrsto i pouzdano. Svako moje znanje, sve do danas, bit će njihovo” (214-215),

30 Taurek, isto, str. 18.

31 Razmišljajući o tom strahu, čitalac se može podsetiti i sličnog stava Mišela de Montenja: “Meta našeg životnog puta je smrt, ona je neizbežni cilj koji pred sobom vidimo: ako se nje plašimo, kako možemo napraviti ijedan korak napred bez drhtavice?” Mišel de Montenj, “Da filozofirati znači navikavati se na smrt”, u: Ogledi, prevela Mila Đorđević, Valjevo i Beograd: Estetika, 1990, str. 19.

32 Bataj, isto, str. 63.

33 Montenj, isto, str. 24.

34 “Pričam sve ovo samo zato što verujem da se jednostavne stvari (smrt) mogu poništiti složenim strukturama (pripovedanje), iako je već odavno trebalo da uvidim da je jednostavnost zamršenija od svake složenosti”, David Albahari, Jednostavnost, Beograd: Rad, 1988, str. 139.

35 Mišel de Montenj. “Da o našoj sreći treba suditi tek posle naše smrti”, prevela Mila Đorđević u Ogledi, prevela Mila Đorđević, Valjevo i Beograd: Estetika, 1990, str. 15-17.

36 “Stubleri su priča koju je majka odživjela kada joj se život već pretvorio u mučenje, i kada više ništa nije mogla sama. […] Bila je sretna pripovijedajući, a meni je bilo lakše jer mi tada nije nasjedala na savjest i nije tražila da učinim nešto što se učiniti ne može. Bili su to, dakle, trenuci naše zajedničke sreće. Nikada skupa nismo bili tako sretni kao dok mi je pričala. I nikada nismo bili toliko bliski. Samo što to nije bila bliskost majke i sina, ni bliskost prijatelja, ni bliskost odrasloga čovjeka i umirućeg djeteta, nego je to bila bliskost dvoje posljednjih ljudi na svijetu. Na kraju svake priče, na kraju svakoga telefonskog razgovora, više ne bismo bili sami, i ne bismo bili bliski, nego je svatko ponovo ostajao sa svojom mukom. Stubleri su bili taj nestali svijet, priča dvoje sretnika. Vjerujem da se ta sreća osjeti u svakoj rečenici, sve do posljednje u kojoj se spominje umiranje, iako je u tom trenutku već bila mrtva” (277).

37 Vladislava Gordić, Hemingvej: poetika kratke priče, Novi Sad: Matica srpska, 2000, str. 35.

38 Još jedna paralela između Nika Adamsa i Jergovića se može pronaći u odrastanju sa ocem lekarom i bliskim iskustvima smrti i bolesti koje oblikuju njihovu psihu, obeležavaju ih i kasnije pronalaze put u njihovoj prozi. Stoga nekoliko rečenica Roda (“[M]oje rano dječaštvo, nakon Nonetove smrti i povratka iz Drvenika, bilo je obilježeno očevom potrebom da me vodi sa sobom u liječničke vizite na Palama i po selima oko planine Romanije, i da mi pokazuje bolesne ljude, njihove sitne žuto-sive glave usred pernate bjeline ogromnih seljačkih kreveta, i majčinom potrebom da me vodi u obilaske sarajevske sirotinje. Imao sam osam, devet, deset godina, i to su za mene bila ekstremna iskustva. To me je potresalo i mijenjalo, naseljavalo u mene različite strahove, zbilja bi se nastavljala u noćnim morama, koje su se dugo, tko zna zbog čega, odvijale samo na jednom mjestu. Svi moji strašni snovi su za scenografiju imali dvorište oko Crkve Svetog Preobraženja u Novom Sarajevu. Odrastao sam, tako, između očevih bolesnika i majčinih siromaha.” (304)) podsećaju na priče o Nikovom detinjstvu, npr. “Tri pucnja” i “Indijanski logor”.

39 Ernest Hemingvej, “O pisanju”, u: Bregovi kao beli slonovi, prevela Vladislava Gordić, Novi Sad: Solaris, 1996, str. 167.

40 Gordić, isto, str. 36.

41 Hemingvej, isto, str. 168.

42 “Ljudi ne stignu izmisliti neke riječi. Zato što umru, ili zato što se više ne žele sjećati, nakon što su živo svjedočili, nakon što su sudjelovali u umiranju drugoga. I to je onda neopisivo, neobjašnjivo. Dok se pokušavaju utješiti ili smiriti, dok pokušavaju nastaviti život koji je u trenutku – zbog tog umiranja – bio zaustavljen, zapravo, samo pokušavaju zaboraviti. I ja pokušavam zaboraviti, tako što ću napisati reportažu o majci, njezinome životu i bolesti. Svaka napisana priča prestaje biti zbilja, seli se u bajku i u fikciju. Čak i ako je sva prepisana iz stvarnosti. Ne postoje priče koje obrađuju takozvane istinite događaje, i priče koje pisac izmišlja. Ima samo istinitih i lažnih priča, stvarnih i izmišljenih” (263-264).

43 “Zato i ovo pišem, to je pravi razlog za priču, i njezino centralno mjesto, nakon kojega će, nadam se, započeti silazak, smirenje i utišanje, sve dok, nadam se, priča ne ode u fade out i u tišinu iz koje je sve nastalo, i na kraju ne ostane samo jedno pitanje: je li se ovo stvarno dogodilo ili je plod piščeve mašte? Nije to pitanje za čitatelje, nego za onoga tko je priču napisao. Da, sve je ovo plod piščeve mašte, i kad u to povjerujemo, mirna će, opet, biti i njegova savjest” (793).

44 “Tu noć, u podrumu zgrade gospođe Emilije Hajm opisivao sam kroz cijeli roman Gloria in excelsis. U nekoliko minuta, pola sata ili sat – ne sjećam se više u koliko vremena – raspoređivao sam sudbine izmišljenih ljudi, pokušavajući da ne ponovim nijednu stvarnu sudbinu iz njenog podruma. Jer će na ovaj podrum pasti bomba, a stvarne ljude nisam htio ubijati u svojoj priči. Oni su bili izmišljeni, ali nije onaj koji je bacio bombu, moj mrtvi rođak, kojeg sam i u romanu zvao njegovim pravim imenom: Željko Ćurlin” (130).

45 Gloria in excelsis se javlja još jednom prilikom kada se pominje pustošenje sarajevskog hrama tokom Drugog svetskog rata: “Podrazumijevalo se da su Templ pustošili ustaše i njihovi pomagači. Uz tu činjenicu sam odrastao, ona se prenosila kroz vrijeme, o njoj se govorilo, ona je određivala naše postupke i stavove. Toliko da sam u jednome svom romanu (Gloria in excelsis), te u više eseja i novinskih tekstova pisao o ustaškom pustošenju Templa” (368).

46 “O pradjedu banatskome Švabi i njegovoj obitelji, o ujaku koji je stradao kao neprijateljski vojnik, o djedu i baki koji su svoga sina u tu vojsku poslali, i o drugim, glavnim i sporednim likovima uz čije sam sudbine odrastao, pisao sam u svojim romanima i pričama. Miješao sam stvarnosti i fikciju, dovodio ih u izmišljene životne situacije, oživljavao ih i produžavao im živote. Njihove sudbine sam više puta ispričao u različitim formama i žanrovima. I ovu priču koju sada pričam, u kojoj, na žalost, ne smije biti izmišljanja i nadopisivanja, također sam već nekoliko puta pričao” (17-18).

47 “Kada sam već objavio svoje prve knjige, a znao sam kakvome kraju vodi naša obiteljska priča – premda okolnosti nisam mogao zamisliti – pomislio sam da je životnu putanju moje majke moglo skrenuti i promijeniti samo to da je nek veliki romanopisac, neki od onih koje je Olga voljela čitati, Pirandelo, Dostojevski, Andrić, Gorki, Tolstoj, Perl Bak, Flober, Bunjin, Hamsun, Crnjanski, Bora Stanković, Zola, Tomas Man…, napisao roman o majci koja je za sinovljevu ratnu smrt okrivila svoju tek rođenu djevojčicu. Da je taj roman napisan, život moje majke, i njezine majke, ali i moj život, imali bi drugačije tokove. Možda bi drukčiji bio i taj štublerovski porodični finale, pa ne bi bila ni započeta priča o Karlu Štubleru i njegovom doseljenju iz Bosowicza” (192).

“Osim toga, bile su mi trideset i dvije, sljedeće sam godine Isusov vrsnik, i kasno je za profesionalnu prekvalifikaciju. A istraživanje sadržaja torbice nađene u podrumu, rekonstruiranje povijesnog vremena iz naoko običnih predmeta, objašnjenih onim što piše u bilježnici, da bi se na kraju razotkrilo kome je pripadala, to je, nakon godina kopanja po arhivima i putovanja po mjestima na kojima su živjeli i koja su posjećivali još uvijek nepoznati akteri ove priče, i nakon stotina ispisanih i pažljivo redigiranih stranica, smisao male historije, kao najzabavnijega znanstvenog žanra, ali i smisao bavljenja znanošću, kakvom se ja, na žalost, nikada neću baviti, nego ću do kraja života biti novinar i romanopisac, koji izmišlja stvari i pokušava kraćim putem doći do onoga do čega se znanošću mnogo sigurnije stiže” (557).

48 “Idem da predstavljam knjige. I to je jedino što sam još htio raditi: pisati priče, pisati romane, pisati knjige o onome što se stvarno dogodilo – recimo, sjesti u vlak za Sarajevo, provesti se tim dugim, sporim putem, i napisati knjigu o tom putovanju, snimiti nekoliko fotografija, bilješke unositi u vlaku koji se sporo kreće, nalivperom u specijalno kupljeno bilježnicu – to cijeloga života raditi, i predstavljati knjige” (260-261).

49 “Kad mi je dosadno, kad nemam o čemu da mislim, ili sam očajan i na kraju sebe samoga – kao što sam očajan i sad, dok pišem ovaj štublerovski roman, kojem se otpočetka zna kraj, roman izvan vremena a u vremenu, koji se nastavlja i nakon što je završen, a završen je već prvom svojom rečenicom” (86).

50 “Uz pisaći stol su zid i prozor. Na zidu su slike. Fotografija glavne sarajevske ulice iz 1937. kada se pokušavam nešto sjetiti dok pišem, ili kada se naprosto zamislim, ja gledam u tu sliku. I ta je prošlost moj dom, iako je nisam doživeo. To je jedan od razloga zbog kojih pišem: mogu se nastaniti u vremenu u kojem me fizički nije bilo” (384).

51 “Na koricama porodično-historijskog romana, pod naslovom Stubleri, koji bi se u koncentričnim krugovima, oko kamenčića bačenog u mirnu vodu, širio na pripovijesti o svim stanarima Kasindolske ceste i koji bi, vjerovatno, nakon višegodišnjih istraživanja, snimanja, fotografiranja i tumaranja današnjom Kasindolskom, prikupljanja izjava i sjećanja, fotokopiranja dokumenata i školskih svjedodžbi, pustošenja fotografskih albuma, pregledavanja općinskih i policijskih arhiva, putovanja po svijetu i razgovora s raseljenim žiteljima Kasindolske, imao nekoliko tisuća stranica, i bio bi objavljen u pet-šest tomova, na koricama toga romana bila bi fotografija Balijanovog ljetnikovca, onakvog kakav je bio sve dok ga Balijani krajem pedesetih nisu prodali” (97).

52 “Kada se razboljela, pisao sam pikarski roman o čovjeku koji se izgubio u vremenu, i živi samo u avionima i na aerodromima. Struktura knjige je relativno jednostavna, ali nisam je više mogao nastaviti. Prekinuo sam s pisanjem na početku poglavlja u kojem glavni junak Babukić sjedi u avionu i gleda kako mravi koji su izmilili iz sendviča razapinju na križ drugog mrava. Stao sam, uvjeren da od pisanja više nema ništa, dok je majka živa, dok ne umre ili čudom ne ozdravi. Ali s vremenom, sve je postajalo tako strašno da mi se činilo kako ni nakon te konačne tačke pisanja više neće biti. Ili više ni mene neće biti. Osjećao sam se kao da mi melju kosti u mlinu u kojem se kamen pretvara u šljunak. A onda se, četiri mjeseca pred kraj, stvar naglo izmijenila. Počela je pričati, i ja sam, poglavlje po poglavlje, pisao Stublere.

A sada je i s tim bilo gotovo, uspio sam napisati još jednu glavu, ‚Grob u Donjim Andrijevcima‘, kada je ona već bila na morfiju, i bilo je jasno da dalje više neće ići” (263).

Bog zna otkad seže ta žilava novinska predrasuda da ljudi čitaju ljeti. I tko je izmislio knjige za plažu, knjige za odmor, knjige za opuštanje. Ništa od toga nema uporišta u stvarnosti. Tko ne čita zimi, neće ni ljeti. Ili “po ljeti”, kak’ to veliju oni koji niš’ ne čitaju. A ne daj ti Bože knjiga za opuštanje. Tem su dosadne, tem su uznemirujuće. Tko bi se opuštao, taj ne čita. Opušta se tako što se spuste rolete, isključi telefon, prilegne na trosjed, utiša ton na televizoru čijim zelenim ekranom promiču figure ljetošnjega Svjetskog prvenstva, a onda se zatvore oči, i spava se, brate, savršeno opušteno. Ne postoje knjige za odmor, nema knjiga za plažu. Tko bi na onoj pripeci, škodljivoj po kožu, sve unutrašnje organe i živce, nešto još i čitao. Čita se u hladu, pod solarom, u pustoj zagrebačkoj krčmi, u Cavtatu, ispred omiljenog Tapas bara Ancora, u ljekovitoj sjeni trebinjskih platana, u caffeu knjižare Delfi, ili u svojoj rođenoj fotelji… A šta se čita? E, to je za nas osuđenike na hrvatsko nakladništvo (tojest na Frakturu i manje od sedam patuljaka), na zagrebačke antikvarijate i knjižnice, te na prebogato komšijsko, srpsko izdavaštvo, te na sarajevski Buybook, već prilično delikatno pitanje. Evo i zašto: poželite li ovoga ljeta čitati skandinavske krimiće, jer oni su, zaboga, već godinama u modi, o čemu se ponešto saznaje i iz naših tabloida, najbolji bi vam izbor trenutno bio Jo Nesbø. Ali ako ne čitate na norveškom, ili se u javnosti ne biste šminkerisali s engleskim prijevodima, hrvatske ne uzimajte u ruke. Osim što su redom loši, osmoškolski stilizirani, ponižavajući za svakoga ozbiljnog pisca, a Nesbø ozbiljan jest, to su prijevodi s – engleskog. Ovdašnjim je nakladnicima, naime, bilo preskupo da plaćaju norveški prijevod, a s engleskoga, znamo, prevodi svatko i svakako, i za nikakve novce, tako da smo dobili lažnoga Nesbøa. Umjesto njega, čitajte opet pravoga Larssona (u izdanju Frakture), ili iz Beograda, preko Superknjižare, naručite srpskog Nesbøa, u prijevodu s norveškoga i u izdanju Lagune.

Ako, pak, ipak insistirate na žanrovskoj, ili takozvanoj lakoj literaturi, ili o životu razmišljate u kategorijama kriminalističkog romana, u Zagrebu ćete, u mnogim knjižarama, recimo u izvrsnom kolodvorskom lancu  Tisak Media, naći sjajnu trilogiju poljskoga pisca, po struci filologa, Mareka Krajewskog: “Sablasti u Breslau”, “Kraj svijeta u Breslau” i “Smrt u Breslau”, i to na sniženju, sve tri knjige za sto pedeset kuna. Izdavač je, pogađate, Fraktura, priča romana odvija se pred Drugi svjetski rat, u gradu kojim vladaju nacisti, a inspektor je jedan poprilično zao i opak čovjek… Krajewski je od onih rijetkih pisaca koji su u stanju u istoj knjizi spojiti trivijalni žanr, povijesno-historijski i socijalni kontekst, i odličnu umjetničku literaturu. Dakle, tem ćete se “opustiti”, tem ćete čitati nešto pametno.

U Superknjižari u Savskoj možete naći, ili barem naručiti, roman “Na Crnom bregu”, britanskoga putopisca, povjesničara umjetnosti, snoba, ali iznad svega, genijalnog pripovjedača Brucea Chatwina. Riječ je o izvanrednom srpskom prijevodu Alena Bešića, objavljenom u izdanju zrenjaninske Agore. U neka stara dobra vremena, Chatwinove je knjige objavljivao i zagrebački Sysprint, ali kako je ovaj izdavač u međuvremenu odumro, malo je vjerojatno da će itko u Hrvatskoj objaviti ovo, uz “Utz” literarno najizrazitije Chatwinovo djelo. Riječ je o porodično-historijskom romanu o dvojici blizanaca, i njihovome dvadesetom stoljeću. Priča se odvija u Velsu – doista, ovo je svojevrsna velška nacionalna epopeja – a Chatwin je razvija na tradicionalan način, i s talentom savršenog pripovjedača. Lakih riječi, mudar, duhovit i zabavan, Bruce Chatwin bio je jedan od velikih pisaca našeg stoljeća.

Cees Nooteboom nizozemski je erudit. Esejist, romansijer, pisac koji lako prelazi granice žanrova, pisac za pisce, i za one koji bi htjeli naučiti kako se piše. Nooteboomov pretpostavljeni odgovor jednostavan je: pisanje je za njega uživanje u čitanju, u životu i u životnim sitnicama i ritualima, bez velikih egzistencijalnih briga, nekoliko mjeseci u Holandiji, pa nekoliko mjeseci na palmovitome španjolskom otočju… Da, pogađate, zavidim Ceesu Nooteboomu, ali ne samo na životnim i egzistencijalnim okolnostima, nego i na unutrašnjem miru i vrsti talenta. Nikad gnjevan, nikad ogorčen, Nooteboom o svemu piše s istom omamljujućom uvjerljivošću, koja svaku, naizgled i dosadnu činjenicu ili stvar, čini silno zanimljivom. Na sniženjima, u izdanju Frakture, mogu se naći prethodne njegove knjige, “Rituali”, “Izgubljeni raj” i “Kako biti Europljanin”. Ali svake kune vrijede i njegova “Pisma Posejdonu”, objavljena prije samo nekoliko tjedana. Riječ je o nefikcionalnim tekstovima, esejima, putopisima, pismima – ili ništa od svega toga – koji se čitaju kao pripovjedna fikcija. Lijepo stilizirani, u znalačkom prijevodu s nizozemskog Radovana Lučića, “Pisma Posejdonu” mala su škola pisanja i života, te života u pisanju.

Nema koja se baraba i budala već nije pohvalila čitanjem Alice Munro.  Nema hrvatske kokoši u književno-feminističkom pokušaju, a da se nije očešala o tu sjajnu gospođu. Ni tog lokalnog antitalenta, a da se nakon godina provedenih s Carverom nije uhvatio Alice Munro. Ali k vragu, nema ona ništa s tim. Ona samo piše svoje priče, a Gordana Farkaš Sfeci ih, pod pseudonimom OceanMore, uporno izdaje u hrvatskome prijevodu: “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”, “Dragi život”, “Previše sreće”. Alice Munro vrlo sigurno i izražajno prevodi Maja Šoljan. Vidim umorne gospođe, zagrebačke dame pred mirovinu ili umirovljene profesorice, koje se više ne spuštaju u grad, da ih ne prožderu katoličko-tabloidni frankenštajni, selebritiji i njihove silikonske Barbike, vidim te dobre i pametne dame, koje više ne čitaju novine, i koje sigurno neće pročitati ni ovu moju preporuku, kako za ovo ljeto kupuju knjige Alice Munro, i čitaju ih u mudroj hladovini svojih biografija.

Philippea Claudela (1962.) otkrila mi je prijateljica koja čita više od mene, i koja na moje čuđenje ne voli – Paula Austera. Smatra ga folirantom. To spominjem zato što Francuz Claudel ima jednu izraženu osterovsku osobinu: u stanju je od knjige do knjige mijenjati tonalitete i stil, pa čak i stilsko-formacijske svjetonazore, a da sve to zvuči izrazito klodelovski. Naklada Božičević je nakon “Brodeckovog izvještaja”, u izvrsnom prijevodu Dubravke Celebrini, objavila i “Istragu”. Riječ je o lažnom kriminalističkom romanu, koji prelazi u mračno neugodnu kafkijansku zavrzlamu, u jednu vrlo autentičnu noćnu moru, koja čitatelja zakuje za parket i uz fotelju, a nakon što knjigu pročita, ona mu se vraća u snove. U njima biva svjestan da to nije stvarnost, da je to san o Claudelovom romanu. Iako je takve sudove idiotski izricati, pošto su partikularni, nedočitani i ignorantski prema tolikim drugim knjigama i piscima, Phillippe Claudel jedan je od najvažnijih europskih pisaca. Ali i o tome će tek biti riječi. Bude li volje i sreće, Claudela ću opričati u jednoj Subotnjoj matineji.

Roman australskog pisca Chrisa Womersleyja (1968.) “Shrvan”, a u prijevodu Ive Karabaić (avaj, još jedno izdanje Frakture), o vojniku koji se vraća iz Velikog rata, u koji je i otišao samo zato što je kući lažno optužen za umorstvo, od onih je čudnih knjiga koje stižu niotkud. Pisac je debitant, nije stekao svjetsku slavu, a vjerojatno ni neće, jer se ne odaje modnim napastima, nego piše tiho, stilski preumjereno za autora žanrovske proze, i starinski privlačno i sporo. “Shrvan” je odličan roman s margina Prvoga svjetskog rata, a pomalo i s margina svijeta i čovjekove duše. Da još uvijek postoji hrvatsko nakladništvo, da ga nisu dokrajčili izdavačka i trgovačka pohlepa, korupcija i protekcija u Ministarstvu kulture, Milanovićev prezir prema književnosti i pismenosti i agresivni antiintelektualizam Hrvatske narodne stranke, roman Chrisa Womersleya bio bi iznenađenje knjiške sezone, o kojemu bi se pisalo, govorilo, predavalo… Ali i bez svega toga, može ga se barem pročitati.

Ime Petera Englunda (1957.) pojavi se na stranim internetskim sajtovima i u stranim novinama (koje u Zagreb skoro više i ne dolaze) svake godine, u listopadu. Englund je, naime, sekretar Švedske kraljevske akademije, koja dodjeljuje i onu književnu nagradu što je hrvatski pisac nikada neće dobiti.

Dopustite mi mali ekskurs: ozbiljno se baviti književnošću u Hrvatskoj, a groziti se političkoga miljeništva, bilo iz Runjaninove 2, s Kaptola ili s neke druge lokalne i provincijske adrese, isto je što i prodavati svinjske polovice po Saudijskoj Arabiji.

Tako je to, i tako će biti, pa nam je zato i mila ta hrvatska čežnja za nagradom koju nikada neće dobiti, niti ju je ijedan metropolski Hrvat ikada dobio.

Ali pustimo trućanje, manimo se toga ako želimo biti dostojni čitateljske prigode, pa kažimo ovako: Peter Englund je napisao, a beogradska Geopoetika objavila (sa švedskog prevela Spasa Ratković) knjigu “Lepota i tuga”, podnaslovljenu kao “Intimna istorija Prvog svetskog rata”. Riječ je o izvanredno komponiranom i napisanom nizu “malih povijesti”, sačinjenom na osnovu svjedočanstava, memoarskih i sintetizirajućih djela o Velikom ratu.

Englundove “dramatis personae” su njemačka učenica (12 godina na početku rata), njemački mornar (22 godine), austrougarski konjanik, Madžar (20 godina), ruski inženjerac (22), medicinska sestra, Engleskinja u ruskoj vojsci (27), Danac u njemačkoj vojsci (23), francuski činovnik (45), srpska liječnica (26), australski inženjerac (21), ruska bolničarka (21), francuski pješadinac (21), Latinoamerikanac, konjanik u osmanskoj vojsci (35), američki vojni kirurg (45), britanski pješadinac (27), belgijski vojni pilot (22), Australijanka, vojni vozač u srpskoj vojsci (28), Italoamerikanac, talijanski pješadinac (21), Novozelanđanin, britanski artiljerac (28) i talijanski brdski pješadinac (23).
Naizmjence fragmentirajući ispovijesti, pisma, uspomene, memoare svojih likova – ne izmišljajući i ne dodajući ništa – Englund prati kronologiju Velikog rata i ispisuje petstotinjak stranica velike, skoro nemoguće knjige. Biva tako, ako mnogo čitate, dogodi vam se, s vremena na vrijeme, da naiđete na knjigu koja vas zaprepasti, a i pomalo ojadi svojom širinom.

Ako ste, recimo, čitali Frazerovu “Zlatnu granu”, sigurno znate o čemu govorim. Knjiga duža i veća od života, veća od vremena koje bi smrtnik mogao uložiti u pisanje. “Lepota i tuga” nije “Zlatna grana”, ama nije joj ni nalik, ali kao da je i Englund, poput Frazera, za svoju knjigu imao svo vrijeme ovoga svijeta. Pritom, “intimna istorija”, ili historija svakodnevice, povijest običnoga života, na temu Velikoga rata drukčije nije ni mogla biti ispričana, kao što ni povijest i podrijetlo religijskih ceremonijala, običaja i praznovjerica nije mogla biti ispričana nikako drukčije nego kao u “Zlatnoj grani”.

Englund je skrupulozan i uzorno pažljiv i obziran prema različitim identitetskim, nacionalnim i frontovskim uvjetovanostima. I sa srpske, i s njemačke, i s ruske, i s bilo koje druge strane u Velikom ratu, “Lepota i tuga” jedna je ista knjiga. A to je, čini mi se, veliki kompliment. Osjećam zavist i prema Peteru Englundu. Za razliku od provincijske piščadi i huljčadi ne zavidim mu na ključu pod kojim drži onu veliku književnu nagradu. Ne zavidim mu ni na nagradi. Ali mu zavidim na tom beskrajnom vremenu koje je uložio u “Lepotu i tugu” ili – još više – na dojmu o tom vremenu, koji je u meni kao čitatelju uspio stvoriti.

Primjerke knjige “Lepota i tuga” vidio sam u Superknjižari u Savskoj. Ako su se rasprodali, ljubazno osoblje će vam ispuniti želju i odaslati narudžbu u Beograd…

Za promjenu, evo još nešto iz Frakture, pa još sa sniženja: Među makulaturom, starim papirušinama i bezvrijednim hohštaplerskim izdanjima posrnuloga hrvatskog izdavaštva, mogu se, recimo, naći i dvije knjige Javiera Cercasa (1962.), španjolskog pisca iz Gerone, i jednoga od meni najdražih suvremenih pisaca, romani “Salaminski vojnici” i “Brzina svjetlosti”. Osim što Fraktura objavljuje prijevode s jezika izvornika, drže se toga da, ako je moguće, više knjiga jednoga pisca prevodi isti prevoditelj. Tako je Cercasova hrvatska prevoditeljica Silvana Roglić.

Javier Cercas pisac je socijalno-povijesnih, društvenih i intimnih trauma. Veliki pripovjedač, gura prste obje ruke u otvorene rane španjolskoga društva, da slučajno ne bi krivo ili prerano zarasle. Pisac nad kojim se pretvaram u snebljivu babu, pa sve uzdišem što i Hrvati, ili barem Srbi, Bosanci, Crnogorci… nemaju jednoga takvog. Pritom, Cercas je lišen potrebe za stilskim ili poetičkim radikalizmom. Piše jednostavno i obično, ne vodeći previše brige o limitiranim talentima među profesionalnim čitateljima, kojima će zasmetati njegova običnost. Općenito, nije to pisac za ograničene.

Zato ga preporučujem svima, a poimence Tatjani Gromači, velikoj prozaistici i pjesnikinji, i sjajnoj čitateljici, koja je u svojoj kolumni u Mediteranu, kulturnom prilogu Novog lista, opovrgavala pohvale na račun moga omiljenog Lászla Krasznohorkaija, žaleći što je navučena hvalospjevima za “Rat i rat” dala novce. Odbio ju je Krasznohorkaijev radikalizam, nazvala ga je “pisanjem radi pisanja”, što je sve zorna potvrda da u Hrvatskoj, ipak, još netko javno čita, i piše o onome što je pročitao. Od knjiga oko kojih se ne slažemo zna biti važnije naše neslaganje. Ono je bit svakoga čitanja. Pa što ti se tu sviđa? U čudu i sumnjičavo pitamo. Ili: kako ti se to ne sviđa? Sa žaljenjem, i skoro nagovorom na ponovno čitanje onoga što nije do čitatelja doprlo. Umjesto da nagovaram Gromaču da ponovo pokuša s Krasznohorkaijem, ponizno joj, i s oduševljenjem, nudim Javiera Cercasa.

A ino čitateljstvo bez imalo prigodnoga laskanja i izlišnoga komplimentiranja – komplimentiram hrvatskim konobarima i konobaricama, a ne hrvatskim piscima – nutkam na čitanje knjiga Tatjane Gromače: “Božanske dječice”, “Crnca”, “Bijelih vrana”, i one prve: “Nešto nije u redu”.

I na kraju, još jedno knjiško draguljče za kraj. Sjećate se, sigurno, Daniela Defoea. Kao mali ste čitali “Robinsona Crusoea”, da niste, ne biste ni danas bili knjiški čitatelji, pošto je “Robinson Crusoe” jedna od onih ključnih, formativnih i infektivnih knjiga, koje nakon što pročitate ne odustajete od čitanja nikad. Knjige koje nas učine doživotno bolesnim od jedne dobre i korisne bolesti. Kao što bismo bez dobrih bakterija u crijevima pošli Bogu na istinu, tako bismo bez bolesti svakodnevnog čitanja bili oni isti divljaci pred kojima se one zagrebačke dame kojima sam preporučio Alice Munro zatvaraju u svoje hladne ljetne stanove. Je li čovjek koji ne čita manje vrijedan? Siguran sam da jest. Pod uvjetom da je pismen. Samo nepismeni imaju ljudsko pravo na nečitanje, a da im nitko zbog toga ne smije govoriti da su manje vrijedni. Pismeni koji knjige ne čitaju su, da, tvrdim, niži oblici života, agresivne antropomorfne amebe, jad i bijeda trošnog vijeka… Oni bi vam najradije iskopali oči.

E, dakle, Daniel Defoe. Taj čudni engleski svat iz osamnaestog stoljeća napisao je “Opštu istoriju gusara”, koja je u srpskome prijevodu Milana Miletića izašla u izdanju beogradskoga Službenog glasnika. Načinom drevnoga kroničara, koji je u nedostatku izvora, pouzdanih dokumenata, televizije i interneta, kombinirao povijesne činjenice i mistifikacije, Defoe je napisao jednu od onih knjiga koje bi nas u odraslim godinama, ovako čangrizave, sklone pizmi, nevjerici i sitnome ljudskom  jadu, mogle oduševiti kao što nas je, malene i lakovjerne, oduševljavao “Robinson Crusoe”. “Opšta istorija gusara” je, kao i sva druga u ovoj priči spomenuta srpska izdanja, objavljena latiničnim pismom. Ćirilične knjige vam nisam htio preporučivati. Ne zato što bih posumnjao da znate ćirilicu, zašto je ne biste znali ako čitate knjige na svojim materinjim jezicima, nego ne bih htio biti odgovoran za ono što bi sam se moglo dogoditi nađe li vas splitsko-dalmatinski policajac sa ćiriličnom knjigom u hladu konobe, ili svjesni građanin, katolik košićevske fele, ili svejedno koja i kakva antropomorfna jedinka koja bi vam neugodnim učinila čitanje. Bilo bi grozno da vas neki Ostojićev redarstvenik ispendreči i pošalje sucu za prekršaje samo zato što čitate dvotomno ćirilično izdanje Sabranih priča Julia Cortasara, u genijalnom prijevodu Aleksandre Mančić, u izdanju Službenog glasnika.

Ćirilicu u Hrvatskoj valja čitati u tajnosti i s oprezom, ali i s tugom što živimo u zemlji u kojoj je praktično zabranjen jedan alfabet, a kultura i pismenost cijeloga naroda proglašeni su zločinačkim.