Prikazi, pogovori, kritike

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Northwestern University Press 2011.

Piše: Tadzio Koelb

Prevela: Olja Petronić

Ruta Tannenbaum je roman o jevrejskoj devojčici, glumici (sunarodnici je porede sa Shirley Temple), koja je umorena u Holokaustu. Njena smrt, o kojoj se govori u prologu, dakle pre nego što čitaoci saznaju bilo šta drugo o njoj, poprima oblik narodne bajke o “princezi”. Ta je princeza gotovo uspela da postane nevidljiva, ali ju je desno stopalo, jedino što je od nje ostalo vidljivo, odvelo u zarobljeništvo. Nadala se da će je odvesti u Indiju, ali su je umesto toga ukrcali u stočni vagon za Poljsku. A mi smo zamoljeni da razmislimo o tome “koliko je ohola bila ta princeza!”.

Mada u ostatku romana Ruta Tannenbaum nema elemenata fantastike, on se svejedno odlikuje mnogim narativnim svojstvima narodne priče. To je očigledno namerno urađeno: Miljenko Jergović se u velikoj meri poziva na “folklor” (od čega je ponešto verovatno sam izmislio) tokom čitave priče. Podražava i njegov ciklični jezik, često ponavljajući, kad je, na primer, reč o Rutinom ocu Moniju, “Bog ti ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši!”

Prve dve trećine knjige su otvorena društvena satira. Čini se da Jergović, poput Swifta, gaji rđava osećanja prema “toj životinji zvanoj čovek”, tako da su Moni, njegova žena Ivka, njihovi susedi, kolege i članovi porodice nemilosrdno secirani zbog svoje pretvornosti. Čitaocima će se teško svideti likovi na koje treba da se usredsrede: nema tu Charlesa Swana da predstavlja ono što bi moglo da bude, i nema senzibilnog Marcela da ceni njegovu žrtvu. Da bi pokazao koliko se proširila trulež samozavaravanja, autor u Ruti Tannenbaum pravi niz digresija kojima vodi čitaoca kroz zagrebačko društvo i raznovrsne porodične priče, preko pozorišnog sveta, pa u jevrejsku dijasporu i drugde.

Vraćajući se u pravilnim intervalima na središnju priču o Ruti, roman se polako razvija. Čak i to što se Ruta iznenada proslavila kao glumica utiče na intenzitet, ali ne i na prirodu priče.

Tek rat će to učiniti. Njegov dolazak je užasna neminovnost, prilično spretno “nagoveštavana” kroz čitavu knjigu, kao kad Moni za svog punca kaže “da si je umislio kako bi nam novi njemački kancelar, gospodin Hitler, mogao učiniti neko zlo. Kao da je, sveca mu, lav maksimirski, kojega su pustili iz kaveza da prošeta do Jelačić placa, ili je luđak iz Stenjevca, silovatelj i mamoubojica, a ne fini gospon.”

Znakovi su sve očigledniji, ali su ljudi previše zabavljeni sami sobom da bi ih primetili, i čitaocu uskoro postane jasno kako tužne sudbine – da postanu ubice protiv svoje volje ili da budu ubijeni – čekaju sve njih. Ironično je, međutim, to što rat konačno obezbeđuje Jergovićevim likovima pobude koje su im bile potrebne da izgledaju ljudski. Sada zabrinutiji za opstanak nego za društveni status, članovi Rutine porodice poprimaju novu čvrstoću. Njihovi postupci imaju značenje i posledice, pa nameću linearnost narativu koji je ranije neizbežno odavao utisak cikličnosti.

Narodne priče imaju naravoučenije, a u ovom slučaju se čini kako ono glasi da su mnogi od nas uspavani automati koji čekaju razbuđujući sudar sa stvarnošću da bi postali ono što zaista jesu. To je duboko pesimistička vizija sveta, i teško je uživati u njoj u svetlu toga što nismo sigurni kako da procenimo Jergovićevo tako žestoko karikaturisanje društvenog poretka koji se odavno raspao. Mogli biste isto tako elektronskom poštom slati pretnje smrću Pittu Starijem.¹

Mada izdavački materijal za knjigu naglašava da je lik Rute nadahnut “stvarnom ličnošću”, autor u Appedixu insistira na tome da Ruta Tannenbaum nije jevrejska devojčica i glumica Lea Deutch, koja je u prošlosti bila slavna u Hrvatskoj, i da, osim toga što su živele u istoj ulici, njegova Ruta i istorijska Lea nemaju mnogo toga zajedničkog. Čitaoci će se, sva je prilika, nadati da je to tačno, i da je nešto od Leinog mirnodopskog života bilo ispunjeno svrhovitošću koju Jergovićevi likovi iskuse tek u mračnoj noći rata.

___
1 Engleski državnik (1708–1778), jedan od pokretača Sedmogodišnjeg rata (1756–1763), nakon kojeg je Britanija postala kolonijalna sila.

The Times Literary Supplement, 16. 09. 2011.

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Andreas Breitenstein

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Krvavi ratovi za Jugoslaviju su završili, dok emocionalnoj i intelektualnoj raspravi o njezinom trajanju i nasljeđu još dugo neće biti kraja. Počela jest, i to na impresivan način, s piscima kao što su Dževad Karahasan, Drago Jančar i Bora Ćosić. S obzirom na to da je Ivo Andrić sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća pisao o bosanskim godinama u Austro Ugarskoj monarhiji, te s obzirom na to da se ni Danilo Kiš ni Aleksandar Tišma nisu žurili da provedu mračni obračun s holokaustom na srpskome tlu, mi još uvijek čekamo najznačajnija književna djela o ovim posljednjim ratovima. Doduše, postoji autor od kojega u tom pogledu možemo očekivati štošta značajno. Njegovi romani pucaju od kritične, intelektualne supstancije, u virtuoznom tempu i ludoj radosti imaginacije. Višenacionalni eksperiment Jugoslavije kao utopija, tragedija ili farsa, to je svjetskoknjiževni projekt bosanskog Hrvata Miljenka Jergovića, rođenog 1966. u Sarajevu, a danas u Zagrebu nastanjenog pisca.

Auto kao simbol

Bijes, bol i tuga karakteriziraju Jergovićeve knjige, među kojima se jugoslavenska obiteljska saga “Dvori od oraha”, puna likova i epizoda, posebno ističe. Osim tog romana, autor je napisao romanesknu trilogiju o automobilima, u kojoj divljim vožnjama stiže u srce jugoslavenskog kompleksa: “Buick rivera” (2002, njem. 2006) „Freelander“ (2007, njem. 2009) i „Wolga, Wolga“ (2009) – i ovaj posljednji roman je upravo postao dostupan na njemačkom, u izvrsnom prijevodu Brigitte Döbert. U tom zadnjem tekstu automobil je simbolično mjesto čovjeka čija je sudbina duboko upisana u političku i društvenu stvarnost propale države. Rasplet prikazuje sve razmjere Jugoslavije, kao i njezinu fragilnost. A na horizontu se najavljuje genocid, kao posljednji čin koji dolazi na fatalnom kraju priče.

Junak knjige “Volga, Volga” zove se Dželal Pljevljak. Kao vozač u jugoslavenskoj armiji bio je vjerni podanik režima, koji mu kao penzioneru ostavlja jednu od svojih ikona, crnu volgu. Bivša luksuzna limuzina partijskih glavara i visokih oficira krajem osamdesetih godina postala je sramni relikt prošlosti. Pljevljak ju je preuzeo od generala Karamujića koji je, u nevolji zbog hrvatskog nacionalizma, digao ruku na sebe. Iako je nekada bio partizan od prvoga dana, to ne znači ništa pri susretu sa svemogućem šefom službe sigurnosti. Generalov slučaj pokazuje svu paranoičnost komunističkog aparata, temeljenog na moralnoj korupciji i strahu, prisluškivanju i izdaji.

S Karamujićevom smrću Pljevljak gubi svojevrsnog oca – i to nakon što mu je već kći nestala, a žena počinila samoubojstvo (iz očaja). Utjehu nalazi u povratku na islam, što je razlog da svakoga petka volgom putuje iz primorskoga Splita u unutrašnjost zemlje, u Livno gdje se moli u džamiji: “Bio sam sâm na cesti. Niti je ko išao prema Bosni, niti ih je bilo koji se iz Bosne vraćaju.”

Ondje mu se pridruži mladi dubiozni hodža koji – čini se – ujedinjuje svu patnju Bliskog istoka u sebi. A slučajno, zbog kvara na autu u bosanskom snijegu, susreće obitelj Fatumić, usred koje će naći novu domovinu. Za Božić 1988. odluči im pokloniti volgu. Ali automobil se u večeri uoči Nove godine pretvara u oružje – u nesreći u mjestu Fatumi strada nepoznata peteročlana obitelj. Dželal priznaje krivnju, priznaje da je vozio mrtav pijan, i čeka ga petnaest godina u zatvoru. Njegov slučaj potrese cijelu zemlju, jer ostaje zagonetno kako je iskusni šofer i musliman vjernik mogao skriviti takav eksces.

Tek kasnije saznajemo sve o gubitku i o nesreći – iako je to zglobno mjesto ovog trodjelnog romana. Jergović virtuozno upravlja igrom pripovjednih perspektiva, svaka promjena gledišta otvara nove iznenađujuće momente. Tek s drugim dijelom, izvještajem o nesreći napisnim u hladnom tonu, možemo naslutiti da je prvi dio, ta priča bolnog sjećanja iz Dželalove perspektive, u velikoj mjeri ispunjena psihološkim potiskivanjem. Dok drugi dio otima magiju legendama (i stvara nove) i potvrđuje krivnju, u trećem djelu progovori skoro slomljeni junak, iz zatvora, ponovo o istinitim događanjima.

S Pljavljakovom obiteljskom poviješću ispričana je i jugoslavenska historija, počevši s tridesetim godinama prošlog stoljeća – u furioznoj abrevijaturi, punoj fantastičnih likova i ludih anegdota. Dželal preživi svjetski rat kao siroče, kao vozač u vojsci doživljava euforiju novog početka i strategije zaboravljanja – na primjer u građenju gigantske vojne podzemne kaverne, skloništa u kojemu žele stvoriti „raj ispod zemlje“ (samo što se problem s nebom ne može riješiti). Malarični bolesnik u medicinskoj sestri nađe suprugu, ali se pokušaj da postanu roditelji pretvara u muku. Dželal, doduše, ostaje iskren u vremenima kad je laž životni eliksir. Od trenutka kćerinog nestanka, baš na danu zakletve pionira u Podgori, tajna policija ga prisluškuje i opservira, a pogotovo su im sumnjivi neočekivani posjeti džamiji.

Kći Maja (od koje se svako malo pronalaze neki osobni predmeti) kao i ličnost Dželala dio su kolektivne narodne mitologije, točke kristalizacije u pričama koje nemaju veze sa stvarnošću nego pokazuju podsvjesne strahove pred Jugoslavijom bez Tita. Jer Dželalov čin dira u tabu zonu politike, etnije i religije, što je ujedno razlog zašto se i žuta štampa i inteligencija jednako bacaju na njegov slučaj: je li kriv fanatizam, eskapizam ili depresija? Da li ta nesreća najavljuje samo još goru nesreću? Nakon početka rata zaborav prekriva ne baš slučajno činjenice događaja.

Pretkraj izgubljena u snovima

Čežnja i tuđina, tuga i bijes obilježavaju knjigu “Volga, Volga”. Jergovićeva automobilska „dokumentaristička fantazija“ rođena je u spoznaji “da se u ime onoga što će se tek dogoditi mijenjaju i ljudske prošlosti i povijesti”, da ljudima olakšaju život, kako kaže autor izvještaja. U pitanju su životne laži generacija. Jugoslavija djeluje izgubljena u snovima, želja za istinom se suprotstavlja iluzijama i snovima, lažima i legendama. Dželal Pljevljak nalazi svoj integritet uzdignuvši se iznad sudbine. Kad se u Bosni čuju prve eksplozije, on je sretan čovjek u zatvorskoj ćeliji u Foči.

Pokazuje se da je “Volga, Volga” najzad i groteska ispunjena gorkom komikom. Miljenko Jergović majstor je melankoličnog istraživanja – neka ga još bezbroj milja nose njegove pripovjedačke energije i preciznost njegove mašte.

Neue Zürcher Zeitung, 22. studenoga 2011.

Esej u povodu Beogradskog sajma knjiga, objavljen u dnevnom listu Danas 23. 10 2011.

Poslije rata sam prvi put na Beogradskom sajmu bio 2001. godine. Bila je to neka tmurna, blatnjava jesen, a ja sam bio sav u crnom. Imao sam dobar crni kaput, kaubojski, kao u onome filmu Jima Jarmusha. Morao sam samo paziti da ga ne isprskam i ne zablatim na putu do sajma, a onda bih se mogao opustiti, i u miru obilaziti štandove. Prethodno sam već nekoliko puta bio u Beogradu i u Novom Sadu, ali tek tu, na tom sajmu knjiga, koji je oduvijek bio pomalo vašarište, pomalo Frankfurt, a pomalo antikvarnica i sitničarnica, mjesto borhesovske fantastike i srbijanskoga šljivarskog teferičenja, mogao sam istražiti u što se nakon rata pretvorila Srbija, koji su to danas ljudi, kakva kultura i kakvo ludilo. I kao što rekoh, istraživao sam, njuškao one najzabitije sajamske zakutke, da od čudaka, luzera i paranoika saznam ono što me zanima. Naročito su mi bili zanimljivi crkveni štandovi, već i zbog usporedbe srpskoga autokefalnog s hrvatskim globalnim prevaspitavanjem ateističkoga naroda, i njegovim utjerivanjem u suru i u vjeru. I tako mi se, dok sam listao nekakve teološke brošure, obratio ispijeni dječarac, prodavač na štandu: “Izvol’te oče!” Zbunjeno sam ga pogledao, pa sam prihvatio ponuđenu mi ulogu pravoslavnoga popa. Bradat i kosmat, u svome proročkom kaputu, bio sam tako blaženo anoniman i vičan svakoj prevari.

Tim događajem započinju moja svakojesenja cunjanja po sajmu, koja će, s vremenom, bivati sve više određena kojekakvim poslovima i profesionalnim obavezama, što i ne bi bilo tako fatalno, da usput nisam gubio i onu blaženu anonimnost, koja mi je omogućavala da sa svakim slobodno razgovaram, da se lažno predstavljam i da istražujem one donje slojeve sajma, andergraund koji je, naročito kod Srba i drugih Balkanaca, uvijek zanimljiviji i živopisniji od onoga što se događa u centru, ili u slučaju Beogradskoga sajma, onoga što se događa dolje, u onom okruglom prostoru glavne dvorane, u parteru, među velikim i povlaštenim izdavačima. Izgubivši tu dragocjenu privilegiju da budem nepoznat, više nisam mogao pratiti kako se društvene i političke promjene zrcale u socijalnoj dinamici sajma.

Ali onda sam počeo susretati ljude, koje nisam vidio godinama. Najinteresantniji su susreti i mimoilaženja s bivšim Sarajlijama. S onima čija su mi lica odnekud poznata i koji izrone u sjećanju, sa svojim životima, biografijama i porodičnim pričama, čim mi kažu svoja imena, ili čim se tih imena, posredno i ne pitajući, sam sjetim. Sarajevo nije bilo veliki grad, stiješnjeno među brdima, ljude je, kao u pretrpanom tramvaju, guralo jedne drugima u zagrljaj. A takav mu je bio i mentalitet, pomalo mediteranski, da smo jedni o drugima znali sve. Nakon što smo se rasuli po svijetu, u sjećanju bi ostao arhiviran jedan veliki imenik toga jučerašnjeg svijeta, čiji dijelovi isplivaju pri tim čudnim slučajnim susretima i prepoznavanjima.

Nekako s jeseni, u Beograd nagrne i ta sarajevska dijaspora (ljetos je, u vrijeme filmskog festivala, ispunjavala Sarajevo), dođu kod rodbine iz Kanade, Amerike i Australije, ili unajme sobe po jeftinijim hotelima, pa šetaju sajmom, kupuju knjige, i prepoznaju ljude iz prošlosti i podsvijesti. Ti ljudi govore jezikom, s naglascima i u intonaciji vremena od prije dvadeset i više godina. Tek kada se sretnem s njima, primijetim koliko su nam se govori izmijenili. Ispod ovoga jezika, na kojemu sad izgovaram riječi razumljive i u onome vremenu, jedan je mrtvi, nikad upokojeni jezik. Od ovog se on toliko ne razlikuje leksikom, niti sintaksom, kao što bi se dalo naslutiti, nakon masovnih silovanja našega jezika (ili naših jezika) u devedesetima. Veća je, ganutljivija, neobičnija, razlika u intonaciji, u boji glasa, u onih nekoliko jednostavnih naglasaka, za koje nam se krivo čini da su uvijek bili isti. Ono Sarajevo, iz govora sarajevske dijaspore, koju srećem po Beogradskom sajmu, govori gutajući samoglasnike, kao nekad, ali nekako raskošnije, baroknije i raspjevanije. Govori onako kako sam i sam govorio, na audio kaseti iz stare telefonske sekretarice, koju sam odnekud iskopao prije nekoliko godina, a onda je šokiran preslušavao.

Srećem, naravno, i Sarajlije koji su početkom rata bježali u Beograd. Neki od njih govore urednom ekavicom, ali ih izdaju tvrdi i opasni bosanski naglasci. Drugi su i dalje zakleti ijekavci, kojima se u govor podvuče tek poneka lepa reč, koja naprosto tačnijom i lepšom biva, ako se kaže, kako bi Andrić rekao, istočnim narečjem, u kojem svaka izgovorena reč nekako manje tužnom biva. S tim ljudima, jednim i drugim, čim ih prepoznam, nastavljam razgovarati onako kako sam razgovarao i prije rata. Nemam talenta za raspitivanja o tome što se dogodilo u međuvremenu, jesu li ženjeni, ili su udate, imaju li djece, i šta je s onim tvojim drugom, znaš onim, kako li se zvao… To međuvrijeme, u kojemu smo postali ovakvi kakvi jesmo, međuvrijeme u kojem smo, zapravo, i odrasli, pa već pomalo i ostarili, proteklo je, u velikoj mjeri, mimo nas, iscurilo nam između prstiju, dok smo čekali da se nešto promijeni i popravi. Osim toga, na rat smo gledali, i u ratu živjeli, s različitih strana svijeta, i s različitih strana fronta, pa smo o koječemu, sasvim sigurno, i različito mislili. Razlikovali su se naši očaji i bjesovi, a da bi se o tome razgovaralo, o tim očajima i bjesovima, potrebno je puno više od slučajnog i usputnog susreta na sajmu.

I na kraju, postoji treća vrsta susreta: to je kada prolazimo jedni pokraj drugih, i ne poznajemo se. A zapravo se znamo toliko dobro da jedni u druge zagledamo krajem oka, uočavamo svaku promjenu na licu, višak kila, sijede u kosi, drukčiji izraz lica… Rat nas je učinio neprijateljima, ili tačnije rečeno – neprijateljima nas je učinilo naše držanje u ratu – i tako će zauvijek ostati. Srećemo se tu, na sajmu, na tuđem teritoriju, za koji su oni 1992. vjerovali da im pripada i da je Beograd njihov stvarni zavičaj. Tada sam, u opsađenom Sarajevu, bio užasno razočaran i u njih, ali pogotovo u Beograd. Nekoliko godina kasnije, oni su se, vjerojatno jednako strašno, razočarali u Beograd. Kada se tako sretnemo, i u šutnji mimoiđemo u nekoj od sajamskih dvorana, Beograd na čas postane mjesto naše najintenzivnije tuđine.

Naravno, svi ti sarajevski susreti su razmjerno rijetki, u beskrajnom nizu prepoznavanja, upoznavanja i zapričavanja s raznim ljudima: uglavnom čitateljima, piscima, slučajnim namjernicima, čudacima, ludacima i prolaznicima, dogovorenim i nedogovorenim prijateljima, drugovima i poznanicima… Sajam je, uza sve drugo, jedno veliko pričalište i brbljalište, mjesto propalih dogovora, ili dogovora na koje sam zaboravio, dok sam bezglavo lunjao oko štandova, tegleći na leđima sve veće i veće količine knjiga, kupljenih ili poklonjenih – ustvari uglavnom kupljenih, jer volim kupovati knjige i mislim da je važno kupovati knjige, čak i one koje neću pročitati.

Na nekim štandovima znam da ću sresti poznate ljude: Gojka kod Službenog glasnika, Bajca na Geopoetici, Markovića na Stubovima kulture (ako te godine nije ministar ili predsjednik Skupštine), pune štandove poznatih kod Kreativnog centra, Mediterana, Clio… I nakon što se lijepo izrazgovaram, sve pokušavajući da, između dvije riječi, dođem i do knjiga iza svih tih prijateljskih leđa, vraćam se, umoran, na štand Rendeta, gdje sam, je l’ te, domaći, sjedam, pijem vodu i trudim se zuriti u jednu tačku, odsutan, da me više nitko ništa ne pita.

I onda, nakon pola sata, ponovo krećem u obilazak: grabim, kupujem, listam, ushićen onim čime se u životu bavim, u čemu zapravo i živim, knjigama, čitanjem, memoriranjem imena, potragom za rijetkim ili antikvarnim izdanjima, raspitivanjem o naslovima koji još nisu objavljeni, gnjavljenjem izdavača, Slađane u Rendetu, ali ne samo nje, oko sve samih “genijalnih knjiga”, koje bi obavezno trebalo prevesti, objaviti, reizdati… Tih četiri-pet dana, što ih provedem na Beogradskom sajmu, najvažniji su, emocionalno najintenzivniji dani mog cjelogodišnjeg društvenog života. Na sajam, dakle, dolazim kao na svakogodišnji hadžiluk, hodočašće Gospi Olovskoj (Pročitati obavezno Andrićevu priču “Čudo u Olovu”. Ako već jeste, čitajte je opet…), ili na neki sredovječni Woodstock. To je ona prilika da čovjek sebe uvjeri kako je ono što radi i nekome drugom važno, ili kako njegova vjera ima smisla, doći će uskrsnuće i kraljevstvo nebesko…

Devedesetih sam tako odlazio na sajam u Frankfurt. Taj beskrajni knjiški Disneyland bio je tada sjajna metafora moje emigracije i bezdomništva. Ali umjesto da opčini i uvjeri čovjeka da bi književnost, da bi čitanje moglo biti nekakav izlaz, put u unutrašnji egzil, Frankfurt me je bacao u još dublji očaj, jer nigdje, kao u tom sjajnom gastarbajterskome balkanskom gradu, na tom najvećem europskom sajmu knjiga, riječ koja je izgovorena ili napisana na ovome jeziku ne djeluje toliko sitno i beznačajno, ugluho izrečena i uzalud ispisana. To je i danas, valjda, za jednoga Balkanca, čitatelja i pisca, osnovna razlika između dva sajma: jedan ti ulije možda i štetnoga samopouzdanja, a drugi te ubije u pojam. Premda, nekad je i korisnije ovo drugo…

Nakon što bih, prilično uzaludno, pokušao obići sve ono što bi me zanimalo, oktobarske dane u Frankfurtu provodio sam, uglavnom, oko Hauptbahnhofa, u četvrti sa seks šopovima, turskim restoranima i balkanskim birtijama. Bile su to 1993, 1994, 1995, godine srpskohrvatskih ratova, ali u frankfurtskim su se pajzlovima u miru i atmosferi međusobne suradnje susretali bosanski Srbi, hercegovački Hrvati, Sandžaklije i Kosovari, pa bi ispotiha, skriveni ranim turbo folkom koji je treštao iz zvučnika, odrađivali jedni drugima poslove. A nije se baš činilo da su im poslovi legalni. Dugo je i krvavo Jugoslavija umirala i još duže je odumirala u srcima i u pametima svojih bivših državljana, ali je, vjerojatno, najžilavije trajala u zadimljenim bifeima i prljavim zahodima sa čučavcima (valjda su to bili i posljednji čučavci u Njemačkoj) oko glavne željezničke stanice u Frankfurtu. Moram priznati da sam uživao u atmosferi toga kvarta i svih tih mračnih, neobičnih mjesta. Spominjem ih se i ove godine, dok u Srbiji i u Beogradu nekako gluho protječe dvadeseta godišnjica smrti Miodraga Bulatovića, pisca zbog kojega sam i zalazio po tim frankfurtskim čistilištima bratstva i jedinstva, jer su te birtijetine izgledale poput inscenacije Bulatovićevih romana, spomen domovi njegova književnog djela.

U Frankfurtu sam, moram i to da ispričam, 1993. sreo i svoga starijeg druga, jednoga od meni najvažnijih živih pjesnika moga jezika, Stevana Tontića. Znao sam da je umakao iz Sarajeva, pronoseći živu glavu preko Pala i Beograda, sve do Berlina, i to je bilo sve. Nisam imao pojma gdje je, što radi i kako je… Ljudi tako kad ih u strašna vremena izgubiš, kada nestanu u nekoj historijskoj gužvi i pometnji, često, imaš utisak, obole od neke teške bolesti, sakriju se, polude. Pomiriš se s tim da ih više nemaš, pa kad nekoga od takvih ponovo sretneš, čini ti se da je ustao iz mrtvih. Kao što si i ti za njega ustao iz mrtvih.

E, tako sam ja u Frankfurtu sreo Stevu Tontića. Upravo sam stajao ispred pisoara, i nešto me navelo da dignem glavu i pogledam prema umivaonicima. Nismo se izgrlili i izljubili, što bismo, vjerojatno, učinili da se, eto, nismo našli u javnome, makar i sajamskom nužniku, ali mi Balkanci se nekako ne grlimo i ne ljubimo po zahodima. Valjda je i to iz neke naše čudne predrasude. No, da nije mjesto bilo upravo takvo, sigurno se ne bih danas sjećao situacije u kojoj sam prvi put po izlasku iz rata sreo Stevu.

Eto, to su, za Balkance i za govornike ovoga jezika, dva najvažnija naša knjiška sajma, ili dva najveća knjiška svetilišta.

Bilo je i drugdje doživljaja koji se pamte. Recimo, jednom sam, krajem devedesetih, u hotelskome foajeu jednoga hotela u Torinu, u vrijeme tamošnjeg sajma knjiga upoznao Gregora von Rezzorija, genijalnog njemačkog romanopisca, čija se stvarna domovina zagubila negdje između Poljske, Ukrajine, Njemačke, Bugarske, Rumunjske, Balkana, Austrije i Trsta, rođenoga u onom veličanstvenom Czernowitzu, u Bukovini, a život je proveo ispisujući priče jedne nestale, višenacionalne i multikulturne domovine, i rekonstruirajući rodbinsko porijeklo vlastitoga svijeta. Sjedio je Von Rezzori, pio čaj i čitao jutarnje novine. Predstavili su me, on se, nespretno gužvajući prevelike novine, ljubazno naklonio, rukovali smo se, i već je pričao o knjizi koju je nedavno pročitao, u dobrome njemačkom prijevodu, iz zemlje u kojoj nikada nije bio, ali je bila dio njegova svijeta. Naravno, bio je to samo pristojan kompliment jednoga starog gospodina meni kao piscu koji je rečenu knjigu napisao, ali već je sama činjenica da je Von Rezzori čitao moju knjigu bila veličanstvena. Taština je poput neke bolesti, s kojom je čovjek već toliko srođen da ju doživljava kao dio sebe, kao svoju ruku, bedro ili taban. Lakše bi se, i dostojanstvenije, živjelo bez nje, ali da nije taštine, zar bismo ikome ikada udijelili kompliment? I zar bismo se, da nije taštine, mogli baviti pisanjem i književnošću na način na koji to činimo u ovom slabo frekventnom jeziku, u ovim naopakim državama i među ovim očajnim, osiromašenim i izluđenim, svakom praznovjerju i nacionalističkoj kugi sklonim ljudima? I taština je važan razlog da tako ozareno pohodimo sajmove knjiga. Ali nitko nikad mojoj taštini nije ugodio kao stari Gregor von Rezzori. Razlog nije bio u njegovoj književnoj veličini, nego u tome što je on bio pisac jučerašnjega svijeta, zbrisane domovine i pomalo demodirane, epske geste, i što ga je, zapravo, zanimalo sve ono što je zanimalo i mene. Moj pisac.

I na kraju, nakon što prođe sajam u Beogradu, slijedi još jedan važan, bajkovit i pastoralan doživljaj. Početkom decembra u Puli se svake godine održava jedan mali sajmić, i ne baš tako mali festival knjige, u entuzijastičnoj produkciji Magdalene Vodopije i skupine fanatika. Obično puše bura, hladno je, ili je jugovina, pada kiša i vonja na luku, boje prirode su izrazite poput boja onoga nekadašnjeg Benettona, more je tamno i zlokobno, dobro se jede i pije, i najbolje se razgovara o književnosti, o svim pročitanim i nepročitanim knjigama, kao i o drugim važnim stvarima. Lani je, recimo, na sajmu gostovao Dušan Makavejev sa svojom karizmatičnom gospođom Bojanom, te je održao veličanstveno predavanje, u kojem je, između ostaloga, objašnjavao kako se u bombone 505 sa crtom stavlja crta. Sve ono čega nema, i čega ne može biti, usred velikoga oktobarskog prijestolničkog vašarišta, kada je Beograd na čas opet onako sveprožimajući kakav je bio kao glavni grad SFRJ, nadoknađuje se u tim pulskim i istarskim minijaturama. Osim toga, često je riječ i o istim ljudima. Lijepo je, recimo, to kada se ujutro probudiš, pomalo mamuran od sinoćnje književne rasprave silaziš do recepcije, gdje te susret s nepoljuljanim unutrašnjim mirom Vladislava Bajca vraća u ravnotežu brže i od duplog espressa. Lijepo je biti među ljudima koji vjeruju kako se sve stvarno važno mora jednom naći u knjigama.

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Christian Hippe

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Okrutni dogođaj koji je pokretačka točka u romanu tek se kasnije otkrije: prometni prekršaj u kojemu su na prvi dan nove 1988 godine. poginule dvije odrasle osobe i troje djece. Dželal Pljevljak, do tada samozatajni, dugogodišnji vozač u jugoslavenskoj armiji, sebe okrivljuje da je u stanju potpunog pijanstva izazvao nesreću. Na početku romana pratimo ga na putu do sela Fatuma gdje želi prodati Volgu M 24 obitelji s kojom se sprijateljio – isti auto koji će nekoliko sati kasnije skriviti nesreću. Vožnja se pretvara u putovanje u prošlost, budi sjećanja na suputnike, na vremena tuge i samoće.

Do ovog trenutka arhitektura pripovijedanja vidljivo podsjeća na Jergovićev uspješni roman Freelander (2007), u kojemu vožnja autom služi kao motor za pogled unazad u mislima. Čak i aludiranje na marku automobila u naslovu knjige “Volga, Volga” čini vezu s prethodnim romanom ovoga hrvatskog autora. Ali ovdje se odjednom neočekivano mijenja perspektiva i izvještaj o istraživanju novogodišnjeg događaja vodi do promjene napona. Izvještaj rekonstruira pretpovijest Pljevljaka: nestanak kćeri, samoubojstvo supruge Mersihe i put na kojemu sudbinom kažnjeni nađe utjehu u vjeri.

Međutim, izvještaj ne otvara dvojbu u krivnju optuženog. Ostane zagonetno zašto se baš iskusni vozač i vjernik musliman, kojemu vjera zabranjuje konzumiranje alkohola, tako napio i riskirao nesreću. Prema kraju romana, kao i na početku, iz Pljevljakove perspektive se rekapitulira događaj i otvara još jedan, posve novi preokret.

Iako čitatelj na taj način dobiva ključ za tajanstvenu nesreću, prevladava drugi dojam: neizvjesnost o tome gdje su zapravo granice između činjenica, legendi, snova i laži. Istina o stvarima, to pokazuje kontrastna igra perspektivama pripovijedanja, nije samo pitanje osobnog integriteta i identiteta – i baš onom zadnjem se Dželal Pljevljak sam mora kao u molitvenom bdijenju, stalno ponavljajući, uvjeriti.

Ljudi, kaže jednom, rijetko vjeruju u ono što se dogodilo, vjeruju u ono što se nikako ne može dogoditi. Ni sam roman ne štedi s bizarnim likovima i nevjerojatnim životnim pričama koje svaki čas preusmjeravaju pa zaustavljaju tijek pripovijedanja. Jedan takav lik je Bedrija Lukač, teoretičarka kuhanja slatkog i ljutog ajvara. Kao teško traumatizirana svjedokinja Mersihinog samoubojstva, savršeno upravlja strategijom pripovijedanja koja vrijedi za cjelinu romana: s umecima što duže odgoditi tragični kraj priče. Ovaj postupak, doduše, omogućuje autoru i da kratko osvijetli povijest bivše Jugoslavije. Kao poprište vjerskog, etničkog i političkog odnosa i konflikta bivša višenacionalna federacija određuje protok i brizantnost radnje, pa je, recimo, optuženi Pljevljak, primjerice, istodobno i Hrvat, i Musliman. Na kraju secesionistički ratovi u devedesetim godinama relativiziraju krivnju za predratni zločin i predaju ga zaboravu, kao i događaj o kojemu se nekad raspravljalo po žutoj štampi i među intelektualcima.

Iza ove pozadine žestoka je kontroverza o tome jesu li vjerski fanatizam, neosviješteni zanos ili trauma, koji su vodili do stradanja petero osoba, zapravo bili slutnja puno većeg zla.

Tako se slučaj Pljevljak može čitati i kao metafora sudbine cijele zemlje. Naime, Jergović ni ne želi da se roman čita kao poučno-priprosta alegorija. Umjesto toga predlaže naziv “dokumentarna fantazija” – žanr u kojem ovog grandioznog pripovjedača rado pratimo.

Literaturen, broj 103, listopad/studeni 2011.

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Andreas Wirthensohn

“Volga, volga” treći je “automobilski roman” hrvatskog autora Miljenka Jergovića, rođenog 1966. Nakon Buick Rivere i Freelandera Jergović je ovaj put izabrao klasično “istočno vozilo” u kojem njegov junak putuje do ishodišne točke života. Dželal Pljevljak radi u komunističkoj Jugoslaviji kao civilni službenik u armiji i sudbina ga teško pogađa. Kći mu nestaje (vjerojatno je žrtva zločina) i žena mu počini samoubojstvo. Utjehu nađe u islamskoj vjeri i kod obitelji koju upoznaje na svakotjednom putu na džumu, redovitu molitvu petkom. Na žalost tragična će prometna nesreća preokrenuti njegov život.

Magični trik na kraju romana potresno je prodoran, i zato ga nećemo odati. Ali nešto možemo reći: Miljenko Jergović ponovno pokazuje da je izvrstan pripovjedač, koji spaja političku povijest i individualnu sudbinu junaka na višeslojni, ali nikada nametljivi način.

Wiener Zeitung

Jednoga kasnog ljeta, na prijelazu stoljeća, Ljubo Stipišić htio me je počastiti, pa me je poveo u riblji restoran, tamo negdje uz magistralu, prema Omišu, gdje armirani beton niče iz mora i kuće stoje jedna preko druge. Sjedili smo na ostakljenoj taraci, odmah uz more, on je pripovijedao, a ja sam ga slušao. Povremeno bi se unezgodio, pa bi me nešto priupitao, valjda se plašeći da me ne ubije svojim monologom, a ja bih mu kratko odgovarao, trudeći se da neprimjetno prebacim priču onome kome priča i pripada. Možda to nije bilo lijepo, ali sada kad je gotovo mogu i to priznati: nisam mu više imao potrebu ništa reći, nakon što sam mu, čim smo se upoznali, kazao što mi znače njegove pjesme, one koje je napisao i one koje bi, uvijek pomalo grezo i hrapavo, otpjevali pjevači koje je on vodio i učio. Nakon toga, trebalo mi je da on priča. I kad god bismo se sreli, uglavnom je bilo tako da bi samo on pričao. U toj njegovoj umjetnosti i u životu, bilo je, čini se, neke jake usmjerenosti na sebe i na vlastitu misiju. Ima ih koji bi to ružnije rekli, ali istina je da čovjek ne može ni biti asket i pustinjak, da ne može biti stilit, onaj što život provede u molitvi, sjedeći na vrhu visokoga stupa i čekajući da mu drugi dobace hranu i piće, ako mu ego nije povelik. A Ljubo Stipišić bio je i asket, i pustinjak, i stilit.

Ali tog dana se, u staklenom kavezu jedne dalmatinske konobe, dogodilo nešto što će na kraju govoriti više od svega što mi je on o sebi mogao ispripovijedati, što ću, zasigurno, pamtiti dok sam živ, što ću pamtiti i nakon što zaboravim glasove, lica i naravi mnogih s kojima sam proveo više vremena nego s njim. Kroz neki pritvoren prozor uletjela je ptica. Jedna od onih sitnih, brzih i plahih pjevica, kakvih se, kao i šarenih leptira, sve manje nađe uz naše more. I kako se našla unutra, tako se u panici počela zalijetati u staklene zidove. Rijetki restoranski gosti su se ukočili i ušutjeli, konobar je stao, najednom se događalo nešto neočekivano bolno, na što ljudi nemaju utjecaja i u čemu se ne mogu snaći, pa onda samo čekaju. Šta nas tako zaboli u takvom prizoru? Vjerojatno to što svatko, bez obzira na to kakav čovjek bio, može li se suobraziti s drugima ili zamisliti kako je biti ptica, u sebi može oživjeti užas bića koje se zateklo s ove strane stakla, koje ne shvaća što je to pred njim, i kako se to, najednom, stvorila nevidljiva prepreka između njega i života. Gosti restorana su zastali, jer im se pred očima odvijala metaforična priča, bajka njihova vlastitog umiranja.

No, zaboravio bih do danas sve to, kao što se zaborave tolike neugodne i tužne zgode, da se Ljubo nije digao od stola i pošao prema ptici koja se panično zalijetala u staklo i letjela s kraja na kraj restorana. Uzalud, pomislio sam, plemenito je to, idealizam čisti, no uzalud. Ali ptica se najednom zaustavila, stajala je na prozorskoj kvaki, i dopustila mu da je uzme među polusklopljene dlanove. Odnio ju je do odškrinutog prozora i pružio ruke van. Ptičica je prhnula u nebo i uskoro je sve bilo kao prije. Život u restoranu se nastavio, a Ljubo je nastavio sa svojim pričama. Umjetnost jest prispodoba božanskoga čuda, ali ovo nije bila prispodoba, nego čudo. Ili je on samo razgovarao s pticama.

Danas se klapska pjesma pjeva na dva načina. Jedni pjevaju glatko i čisto, kao da su se naslušali crnačkih duhovnih pjesama i gospela, a drugi tvrdo i grubo, s onim dramatičnim uzletima i potonućima, glagoljaškim i starodrevnim, u kojima se čuje sudar Rima i Bizanta, od kojih se slušatelju ježi koža, kao da tone kroz vjekove, pa se odmah zatim vine k suncu. Prvi način pjevanja će, to je sigurno, pobijediti, i neka bude tako. Bitka je to odavno izgubljena, još u vrijeme kada je belcanto s prvim radio aparatima osvojio Dalmaciju. Malo zatim su došli i splitski festivali, za njima gospel i crnci i na koncu bi tako raspjevano i slatko. Drugi, tvrdi, teški i izumirući način, bio je način Ljube Stipišića. Tako je pjevala klapa Dalmacijacementa (ili Oktet DC), dok ju je on vodio, tako su pjevali Vokalisti Salone, takvo je pjevanje upisano u sve najbolje Ljubine pjesme i u one njegove fantastične oratorije i kantate, u “Dignite barjak za neznane i male”, u “Kalvariju”.

Kad smo se prvi put sreli, hvalio sam mu, kao meni najdražu, pjesmu “Sa Lepanta, srce moje”. Nakon toga mi je, s magnetofona, pustio i njezina dva nastavka. Tih je godina živio u unajmljenoj kućici uz more, u kojoj je imao pijanino, slikarski štafelaj i gomile papira, bilježnica, kajdanki, knjiga… Bio je to njegov studio ili atelje, što već ljepše zvuči. Doma bi, u Split, dolazio na nedjeljni ručak, i čini mi se da su njegovi bližnji imali razumijevanja, da su s vedrinom gledali na taj njegov čudački život. Drukčije se i nije moglo do onoga za čime je Ljubo težio, što je pisao i skladao, iz nekoga drugog, dubokog vremena, iz neke izimaginirane patnje i daleke prošlosti, kojoj su današnje brige i nevolje mogle samo zasmetati. Što god da je pisao, on kao da je, uvjeren u Božju prisutnost, ali i heretičan u stavu da bi Bogu trebalo malo i pripomoći, radio na projektu vlastitoga uskrsnuća.

“Sa Lepanta, srce moje” čudovišna je pjesma, čija se dramska radnja maloprije zbiva, a to maloprije je prije četiristo godina. Atomosferu najveće i najstrašnije pomorske bitke u povijesti Mediterana, koja je uvelike odredila sudbinu Europe, pa i to što mi današnji, uglavnom, kršćani, a ne, uglavnom, muslimani (iz Ljubine perspektive to je dobro, i iznenadio se kad sam mu rekao da mislim kako, možda, i nije), on je u tih pet-šest minuta, koliko najviše “Sa Lepanta, srce moje” može trajati, rastvorio na tako intenzivan i živ način, da se slušatelju iz nje prikaže cijela jedna nenapisana književnost. Po toj sam pjesmi napisao priču “Lepant”, koja zatvara knjigu “Inšallah, madona, inšallah”. U njoj je, na pedesetak stranica, ispripovijedano sve što sam čuo u Ljubinoj pjesmi, koja se, kažem, može pjevati samo grezo i tvrdo, gdje se iz tona otme krik i gdje se muški glasovi razabiru usred grmljavine. Činilo mi se, možda krivo, kako bi Ljubo Stipišić u nekoj drugoj kulturi, gdje bi ga netko podstakao i nagovorio, gdje bi mu netko pomogao, proširio “Sa Lepanta, srce moje” na nešto golemo, na neku pučku operu, film, tko zna što. Ali bit će da, ipak, griješim: ovako i ovoliko je dosta. U jednoj kulturi koja vam ne ostavlja prostora za domišljanja, dopjevavanja, dopisivanja, u kulturi u kojoj se, osim ruševinama, zapravo malo čemu možete diviti, dobro je kada postoji nešto što mašti daje na volju, nešto što se uvlači u čovjekove snove i što je veliko i spektakularno u malenosti svojoj.

Pjesma “Dalmatino, povišću pritrujena” je, naravno, puno poznatija, premda oni koji je slušaju i pjevaju, ili oni koji razmišljaju o vlastitim dalmatinskim identitetima, zapravo i ne znaju što bi s njome. Sva u jeziku, zaboravljenom ili nenaučenom, u težačkome radu, muci i pobuni, i u jednoj savršeno i do kraja stiliziranoj pjesničkoj pripovijesti, koja se istovremeno dotakne nekoga stvarnog života i izmiče svakoj stvarnosti. Lijepa u svojoj nerazumljivosti, uzvišenosti i hrapavosti – kad god je pjevaju oni koji tu hrapavost umiju sačuvati – “Dalmatino, povišću pritrujena” himna je jedne zemlje, ili pokrajine, koja nema pravo na svoju himnu, niti ga zapravo želi imati, jer većina njezina svijeta to smatra nekakvom nacionalnom izdajom. Paradoks te pjesme, zapravo je i paradoks života, zemaljskoga trajanja, umjetničke upornosti Ljube Stipišića Delmate. Bio je on i Hrvat, i katolik, i više nego što mu je trebalo, i bio je kršćanin, taman koliko je pred Bogom, ljudima i pticama uzorno kršćaninom biti, ali istovremeno: sve njegovo bilo je stvoreno u Dalmaciji i od Dalmacije. Dok je s magnetofonom preko ramena pješačio po otocima i po vlaškome zaleđu, tamo gdje su ljudi stariji i gdje se duže i dublje pamti, dok je do u beskraj zapisivao stare i zaboravljene pjesme, dok je pisao one svoje, koje su često bile starije i od onih starih, narodnih, dok je sastavljao svoj Opus magnum, za koji smo svi znali da nikada neće biti dovršen, dok je u glazbu i u ljudski glas salijevao Kristovu muku, dok je pisao i dok je slikao, dok god je živio, Ljubo je stvarao onu Dalmaciju koja se nikada nije ostvarila, i nikada neće, ali u kojoj je sva memorija i sva kultura koju, mimo ruševina, Dalmacija uopće i ima. Ovo što se ostvarilo i u čemu on, zapravo, nije imao ništa svoje – osim unajmljene kućice da u njoj stvara – nikakvoga sjećanja, nikakve memorije nema.

Čitam danas po zagrebačkim novinama i portalima, pišu da je umro Gibonnijev otac. Nemaju oni pojma tko je umro, pomislim, ali začudo, bijes me ne hvata. Valjda i zato što prigoda nije laka i što ja ne vjerujem u uskrsnuće, koliko god mi je Ljubo pokazao ono čudo s pticom. Mislim o onoj lijepoj autocesti prema jugu, mislim o tome kako se na jednom od njezinih najljepših dijelova, tamo dolje, kod odmorišta Marune, uvijek sjetim Borisa Maruna, i čini mi se da ću se ubuduće cijelim njezinim trajanjem, sjećati Ljube Stipišića, i slušati ga u sebi, kako pripovijeda i razlaže svoje beskrajne i nezavršive poslove. Neki nemušti i beslovesni veliki Hrvati svojedobno nisu dopustili da se ta autocesta nazove po njegovoj pjesmi. Zašto li je, Bože, taj Ljubin Bog bio tako mrzovoljan i škrt, pa ih je stvorio tako opustošenih i opožarenih duša, bez ikakvih sjećanja i bez pameti?

Gledam na kiosku te zagrebačke novine, pa mi još tužnije bude. Partija je Đibin stari.

Što li je samo bilo na umu dvadesetčetverogodišnjem apsolventu psihologije, povijesti religije i književnosti, da se 1955, bez ikakvoga prtljaga, gotovo bez novaca, iz Stockholma zaputi dvije tisuće kilometara prema jugu, da se probije kroz tada još uvijek vrlo čvrstu željeznu zavjesu (bilo je to dvije godine nakon Staljinove smrti, prije Hruščovljevog prevratničkog tajnog govora, u vrijeme kada je Goli otok bio prepunjen idealistima i narodnim neprijateljima), i da proputuje Jugoslaviju, i to onaj njezin malo istočniji dio, ne pokazujući nimalo želje da se kao Nordijac okupa u toplome moru. Bio je u Sarajevu, u Rumi i u Šapcu, preko Banje Koviljače spustio se sve do Kosova i Mitrovice, te na kraju stigao do Peći. Usput se gadno razbolio, pa je nekoliko dana odležao u pećkoj bolnici, u sobi među pedesetoro bolesnika. Kasnije se s dragošću sjećao te avanture, od koje bi, možda, neka epska duša, kakav brbljiviji prozni pisac i dobar reporter, načinio veliku i važnu knjigu, ali njemu, očito je, nije bilo do toga. Ni poslije ga nikada neće zanimati ta vrsta teksta. On neće postati pisac velike povijesti i prevratničkih političkih angažmana. Na svoje mladenačko putovanje otputio se iz nekih unutrašnjih, intimnih razloga, pa je takvo bilo i ono što je sa putovanja donio kući.

Tomas Tranströmer tada je već imao jednu objavljenu knjigu. Naslov joj je “Sedamnaest pjesama”. Doista ih je samo sedamnaest, i još nisu duge. Knjiga je u Švedskoj bila zapažena, a od pjesnikova dara očekivalo se mnogo. U sljedećih četrdesetak godina, do 1996. godine u kojoj je zaključio knjigu sabranih pjesama, napisao je sto trideset pjesama, ili jedva tri pjesme godišnje. Pritom, pisao je u pravilnom ritmu, skoro građanski uredno, i objavljivao novu knjigu svake četiri godine. Onako kako je strog i sveden, ali od prve knjige definiran i dovršen, njegov pjesnički niz, tako je škrt i sveden njegov pjesnički jezik. Tranströmer tvrdi kako se atmosfera pjesme zgušnjava kada se u pjesmi premalo kaže. U tom čudnom tvrdičluku na riječima i u malom obimu životnoga djela, on je, kako to primjećuje njegov prevoditelj i važni srpski pisac Moma Dimić, sličan samo Emilu Cioranu. Ali istovremeno, primijetit će ponizan i jednako zanesen čitatelj dvojice velikih pisaca, Tomas Tranströmer je kontrapunkt, antipod Cioranov. Premda introvertan poput Bergmanovih šutljivih persona, Tranströmer je dobroćudni i vedri kršćanin, koji vjeruje u uskrsnuće. Svijetao je, nasuprot mračnome rumunjskom geniju.

Premda je već relativno rano postao slavan (navodno, najprevođeniji europski pjesnik nakon Drugoga svjetskog rata) i premda je Švedska jedna od onih zemalja u kojima se može živjeti i od poezije – naime, država se brine da pjesnici mogu ugodno živjeti, a da se ne moraju baviti poslovima koji se jako razlikuju od pisanja pjesama – Tranströmer nikada nije želio biti samo pjesnik. Radio je u kazneno-popravnome domu za maloljetne delinkvente, bavio se obrazovanjem djece s posebnim potrebama i mentalnim hendikepom, i živio jednim prilično obavezujućim profesionalnim životom, sve dok 1990. nije doživio jak moždani udar. Tada je izgubio i moć govora, ali je, u mirovini, nastavio pisati pjesme, dopisivati se s prijateljima, prevoditi, sudjelovati u književnome životu. Knjigu memoarske proze “Sjećanja me gledaju” objavio je 1993. Osam godina kasnije objavio je i knjigu svojih haikua, pisanih, u kontinuitetu, još od 1959. U toj je formi našao savršeni način da s malo riječi zgusne atmosferu pjesme. Tranströmerovi haikui ne podliježu onoj iritantnoj folklorizaciji i fascinaciji Japanom, kakva se tako često osjeti u zapadnjačkih pjesnika.

Kad ne bi radio kao psiholog, Tranströmer je putovao svijetom. Nije obilazio velike svjetske metropole, nego je išao u Afriku, u Tursku i u Aziju, zaticao se na mjestima na kojima, kao ni u pećkoj bolnici 1955, nema zapadnjaka, ali nije nije imao mondenih ili ideoloških motiva, nije tražio gurue i nove proroke, niti se pokušavao iz prve ruke upoznati sa svim pogubama liberalnog kapitalizma, američkog imperijalizma i kolonijalizma. Pa čak nije prečesto ni pisao o mjestima na koja je odlazio. Tek se u pojedinim pjesmama osjete nagovještaji geografski udaljenoga svijeta, spomene se poneki toponim ili ime.

Dok je tako živio svojim netipičnim životnim ritmom, ne dopuštajući da ga slava omete u onome što bi radio i da nije postao slavan, Tranströmera su prevodili i književni velikani poput Czeslawa Milosza ili Genadija Ajgija, čašćen je brojnim europskim i američkim nagradama za pjesništvo, i zapravo već jako dugo doživljavan je kao neka neobična kulturna institucija, a ne kao stvaran čovjek. U bivšoj Jugoslaviji, u tada brojnim i vrlo autoritativnim književnim časopisima, često je prevođen, pisalo se o njemu, pjesnici su mu posvećivali pjesme. Malo pred rat, 1990. u Vršcu je nagrađen tada (a i danas) vrlo uglednom Evropskom književnom nagradom, koju dodjeljuje Književna opština Vršac (zanimljiva i jedinstvena književno-kulturna ustanova, koju je osnivao Vasko Popa). Na dodjelu nije mogao doći, jer se, nekoliko dana po objavi vijesti o nagradi, razbolio. Trinaest godina kasnije, nagrađen je Zlatnim vencem Struških večeri poezije (po imenima laureata jednom od najuglednijih svjetskih pjesničkih nagrada). Na srpskome jeziku objavljeno je nekoliko Tranströmerovih knjiga, a Moma Dimić preveo je i, u Nolitovoj elitnoj ediciji velikih svjetskih pisaca, objavio njegove “Sabrane pesme”. Objavljena 2003. godine, bila je to, čini mi se, i posljednja knjiga u toj biblioteci, jer je Nolit uskoro propao. Tranströmerova je knjiga, naravno, objavljena i u makedonskome prijevodu. Na hrvatskom ga se, ako je vjerovati “Leksikonu svjetske književnosti”, koji je izdala Školska knjiga, može naći samo u Slamnigovim i Šoljanovim prijevodima s engleskoga, iz godina 1961. i 1970.

Ima neke ganutljive pravde u odluci švedskih akademika da se na dan svete Lucije, Nobelova nagrada za književnost za 2011. dodijeli Tomasu Tranströmeru. Nije važno to što već desetak godina, na početku listopada, njegovo ime spominjalo u novinskim prognozama i na internim i javnim kladionicama, pa čak nije toliko važno ni to što je nagrađen doista veliki pjesnik, jedan od nesumnjivo najvećih poznatih europskih pjesnika našega doba, jer je bilo i uvijek će biti slavnih i velikih pisaca koji nikada neće dobiti Nobelovu nagradu, ali je doista lijepo, praznik je za čitatelje, što je nagrađen jedan od onih, koji nije ni kralj, ni princ, ni plemić bilo koje vrste, pa ni plemić europske poezije i književnosti.

Ne trebate mi to vjerovati, ali jutro pred proglašenje mislio sam o njemu. Kada mi je u kuću došao dimnjačar, da pred zimu očisti peć i dimnjak, htio sam se uhvatiti za dugme i reći: Tranströmer. Ali bi me sram pred čovjekom, jer mi je jedino dugme bilo na rasporku.

Ante Tomić:
Punoglavci
Rende, Beograd 2011.

Piše Teofil Pančić

“Čemsekuej kamon bejbi majki grin get lej”, zapjeva iznenada i polutiho kao za sebe.
Po melodiji, rekla bih da je posrijedi pjesma “Yesterday” od Beatlesa.
“Tra la la la la la la…”
Srećom, zaboravio je dio teksta.

Štošta je neobično u vezi sa, je li, „genezom“ roman(čić)a Ante Tomića koji je nedavno, gotovo istovremeno, objavljen u Srbiji i u Hrvatskoj (Naklada Ljevak) pod naslovom Punoglavci. Naime, romaneskni tekst identičan ovome zapravo se premijerno pojavio još pre nekoliko godina pod naslovom Vegeta blues, i koliko se sećam, deljen je uz dnevne novine, u formi knjižuljka mekih korica, onako, kao herc-romani. Vegeta blues bio je deo čudne nagodbe („ugovora s đavolom“?) koju je pisac sklopio s famoznim prehrambenim koncernom Podravka, a koji je – slobodno interpretirano – bio u tome da će megapopularni pisac napisati knjigu u kojoj će se svako malo pojavljivati narečena Podravka, to jest neki od njenih čuvenih proizvoda. Dakle, Firma će dobiti vrlo neobičnu, sofistifikovanu reklamu s umetničkim dignitetom, a pisac će dobiti puno para…

Iako sam voleo i cenio Tomića kao pisca (a ni autorova osobnost – slobodno mi zamerite na privatizaciji! – nikako mi nije mrska), prema samoj ideji sam osećao izrazitu odbojnost, i mislim da se ona nekako prelila i u odnos prema tekstu. Pročitao sam Vegeta blues još u rukopisu i, iskreno  – odmah ga temeljito zaboravio. A radoznalom Tomiću vrdao kako nijesam čit’o. U osnovi, nisam uspeo ni da formiram bilo kakvo mišljenje o tekstu; svako pojavljivanje vegete ili čega drugog iz „Podravke“ u knjizi ubolo bi me u srce… Dakako, nisam pao s Marsa, dobro znam da je recimo filmska industrija puna otvorenog i prikrivenog advertajzinga, o TV-sitcomima i sličnom da i ne govorimo, jasno mi je i da ni ne znam kako „buntovni“ rok bendovi ne kreću na turneje (o festivalima bolje da ćutimo!) bez spiska sponzora i „prijatelja benda“ čiji će šljaštavo izreklamirani brendovi nadbrenditi bendove na sceni, ali ipak, zaboga i pobogu, zar i u Književnosti, pa još na brdovitom Balkanu, pa još ovako! Ukratko, „spoljne“ okolnosti oko ove knjige zaklonile su mi vidik na prozni tekst, i rekao bih da nipošto nisam bio jedini koji je imao taj problem. Uostalom, očigledno je da je to svih ovih godina kopkalo i samog pisca: zato je i, s određenim vremenskim odmakom, poželeo „klasično“ knjižno izdanje, i to pod novim, „normalnim“ naslovom, ne bi li se sasvim udaljio od izvornog recepcijskog konteksta, i tako možda iznova odmerio težinu sopstvenog književnog teksta.

Na drugo – a suštinski ipak „prvo“! – čitanje, Punoglavci uistinu znatno dobijaju na punoći. Radi se o knjižici bez prevelikih ambicija, ali skoro savršeno „iskontrolisanoj“, o kratkom romanu koji se gotovo dodiruje sa žanrom „omladinskog romana“, ili čak neke ženskije i lirskije varijante „proze u trapericama“, a da u konačnici zahvata mnogo više i dublje nego što bi se iz tih (kvazi)žanrovskih odrednica dalo naslutiti. Tomić je svoje junake vremenski-prostorno locirao u samo središte one retrospektivne idile iz nostalgičnih snova o Zlatnom Dobu jugosocijalizma: dakle u godinu 1975. (Goli otoci, Rankovići, gladi i neimaština i ostala ružna prošlost su vrlo daleko, Tito je još vrlo živ, a ružna ratna budućnost je vrlo nezamisliva!), u mirni gradić negde u unutrašnjosti kontinentalne Hrvatske, sve u svemu, u trenutak koji mnogim generacijama danas izgleda kao nekakvo vanvremensko Rajsko Doba (a gde, dakako, umnogome radi i čuveni optimizam pamćenja), ovde autorski podvučen kroz brižljivu, a nenapadnu rekonstrukciju bezbrojnog niza slatkih i bezobraznih detalja jedne epohe. Dvanaestogodišnja devojčica, koju samo što nije počeo da trese pubertet, dolazi preko leta sa roditeljima kod bake i deke u to uspavano ravničarsko mesto, i tu će joj se – kako sama mnogo kasnije zaključuje – desiti sve ključno u životu: prva zaljubljenost i prvo razočaranje u izdaju i kukavičluk slabog i nedostojnog Muškog, ali i obećavajuće (a nerealizovano…) poznanstvo s drugim, koji bi mogao biti (mada neće biti) Onaj Pravi; potom, neizazvani a neizbežni sraz sa malom, zatvorenom sredinom koja agresivno deluje prema pridošlicama i drugačijima, bilo da su „purgeri“ ili „bosančerosi“, a opet, iznutra ganjana ne nekakvim imanentnim „zlom“ nego sopstvenim strahovima i kompleksima; sitne natruhe nacionalnih i verskih predrasuda koje će u nekim tada još nezamislivim vremenima narasti u orgiju mržnje i nasilja; spoznaja da „odrasli“, pa makar i roditelji, nisu ni savršeni ni dužni da to budu; i iznad svega tihi, beskrajno spori, mada opet sveprisutni i nezaustavljivi raspad jednog duboko patrijarhalnog sveta, kao možda i najopsesivnija tema Tomićeva, koja se provlači, ovako ili onako, kroz ceo njegov književni rad.

Sve je to tu u Punoglavcima, na jedva malo preko sto strana, a ispričano iz retrospektivne vizure odrasle naratorke koja se, pak, koliko je god moguće, iznova uvlači u glavu i srce dvanaestogodišnjakinje. Baš kao što je tu i karusel toplo osenčenih likova, porodičnih i vanporodičnih (baka Ljerka i djed Karlo dobrano odskaču…), diskretna (u poređenju s „klasičnim“ Tomićem) ali uobičajeno neodoljiva duhovitost i nepotkupljivi tomićevski „skener“ za sitne, benigne Ljudske Slabosti i za trošnost ljudskih uverenja… Kad podvučeš crtu: nije ovo ni Muškarac bez brkova ni Poskokova Draga, ali jeste Tomić jedan-kroz-jedan, i sasvim je vredan čitalačkog vremena i pažnje! A Podravka? Ma da, tu je sve, i vegeta, i juha iz kocke, i gulaš i marmelada, ima ih na, šta znam, tuce mesta u knjizi, ali gle, u većini slučajeva sasvim dobro funkcionišu kao svojevrsni agensi moderniteta, kao moguće metafore jednog drugačijeg življenja, kakvo su balkanskoj provinciji obećavale „prosperitetne“ sedamdesete. Uostalom, ako to mogu koka kola ili marlboro, što bi metaforički potencijal vegete bio manji, bar u ovom delu sveta? Dakle, Ante se Tomić majstorski izvukao iz juhe koju je sam zakuhao i u slast pojeo, ali to ne znači da bi trebalo da isto učini još jednom, ili da bi drugi trebali da okušaju sreću! Jer, kad se sa srcem kuha…

Vreme, Beograd, 14. 09. 2011.

Napisano za Serbien Leipzig 2011, katalog na njemačkome jeziku, objavljen povodom srpskog nastupa, kao zemlje gosta, na Sajmu knjiga u Leipzigu. Tekst je izvorno napisan na njemačkom

Piše: Ivan Ivanji

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Iskreno rečeno: Zapravo ne znam što je sve dio srpske literature. Ali nešto svakako znam: Najbolji roman o holokaustu (čitao sam ih bezbroj, a nekoliko i sam napisao) napisao je Miljenko Jergović (1966) – Hrvat iz Bosne, koji ga je objavio u maloj beogradskoj izdavačkoj kući “Rende”. Spomenuta knjiga nije dnevno aktualna, ali je u svakom slučaju bezvremenska, i bez nje nikako ne mogu sastaviti svoju osobnu listu najvažnijih knjiga iz Srbije.

Zanimljivo je i ovo: jezik na kojemu Jergović piše u Beogradu se zove srpski, u Zagrebu hrvatski, u Sarajevu već nekoliko godina bosanski – a odnedavno u Crnoj Gori crnogorski. Tom romanu naslov je “Ruta Tannenbaum” (njemački prijevod je u planu, ali će najesen najprije izaći Jergovićev roman “Volga, Volga”). Knjiga govori o glumici koju se u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata slavilo kao “jugoslavensku Shirley Temple” i koju je stigla židovska sudbina. Kako djevojčica sve to doživljava, kako dobri ljudi postaju fašistički ubojice, nikada nije ispričano na jednostavniji i strašniji način. A sam autor holokaustom nije bio privatno zahvaćen: niti je židovskog podrijetla, niti su mu roditelji bili upleteni u veliku industriju smrti. Možda je i iz tog razloga priča ove knjige tako uspjela.

Jergovićeva najnovija knjiga naslovljena je jednostavno “Otac”. I kod srpskih pisaca Danila Kiša (1935-1989) i Davida Albaharija (1948) očevi igraju veliku ulogu. U radovima mnogih autora poslijeratne generacije očevi su pokazani su kao samosažaljive žrtve sklone jadikovkama. Tako je s nježnim prezirom opisan i otac, nogometni sudac najniže lige, u prvijencu “Oštar start” tridesetogodišnjaka Miće Vujičića. Skoro svake nedjelje on dobije batine od nezadovoljnih navijača. “Nogometni ratovi” služe kao metafora međusobnog klanja jugoslavenskih naroda. Mnogi srpski autori suosjećaju s očevima i preziru ih istovremeno, ali ih ne mrze. Posljednji roman Milete Prodanovića (1959) također je hommage ocu. Velika je to razlika u odnosu na generaciju preplašenih očeva, koju znam iz njemačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata.

Pedesetih godina u Srbiji se raspravljalo o tome da li je velikim djelima potrebna vremenska distanca. Dugo se kritiziralo da ne postoji veliki partizanski roman. O samomrcvaranju naroda bivše Jugoslavije odmah su, međutim, napisane stotine knjiga – neke od njih s nacionalističnim tendencijama koje su dosipale sol na ranu (i još uvijek je dosipaju). Knjiga koja po mom mišljenju najkompetentnije opisuje povijest zla u ovom srpskom desetljeću trilogija je autora Vidosava Stevanovića (1942). Izašla je na njemačkom jeziku u jednom svesku pod naslovom “Schnee und schwarze Hunde” (Europa Verlag, 487 st., nađe je se samo još u antikvarijatima.)

Da je Danilo Kiš malo dulje poživio, možda bi postao prvi ozbiljan jugoslavenski i srpski kandidat za Nobelovu nagradu nakon Ive Andrića (dobitnik 1961. godine). U pripovijetki “Enciklopedija mrtvih” (Tvrdi uvez u Hanseru, meki uvez u Fischeru, oboje samo još u antikvarijatima) autor, koji je umro od raka, opisuje nastajanje karcinoma toliko impresivno da mi je, nakon što je dobio dijagnozu, rekao: “Nisam to smio nekažnjeno napraviti…” I što nas se i danas još tiče: Kiš govori i o tome koliko je navodno slavno mrijeti za domovinu: “Mase tkaju tradicije. Pisci fantaziraju. Sigurna je jedino smrt.”

Običaj Davida Albaharija da se odriče odlomaka i jasnog označavanja dijaloga, da stotine stranica piše u jednom pasusu, ne olakšava baš čitanje njegovih vrlo različitih pripovjedaka. Najnovija knjiga “Kćerka” (slučajna, neželjena suprotnost Jergovićevom “Ocu”) najavljena je kao ljubavni roman i prekoračava u jezičnom smislu, namjerno i satirično, granice pornografskog. Pokazana je borba muškarca sa starenjem i intrigama s kojima se mora suočiti. Ali kao u jednoj drugoj njegovoj priči, židovski otac iz realističnog opisa odjednom hoda po Dunavu kao nekad Isus po moru – moćna je to staza, koja vodi ravno iz svakodnevnice.

Grozdana Olujić (1934) dobila je status jugoslavenske Francoise Sagan 1957. godine knjigom “Izlet u nebo”. Tadašnja Jugoslavija se taman bila oprostila od “socijalističkog realizma”, pa je knjiga bila jedan hrabri iskorak. Poslije je pokušavala nastaviti istom stazom uspjeha. Izašle su joj knjige za djecu (koje su se prodale u cijelom svijetu, tako i u Njemačkoj), pa je Olujić postala svojevrsna “Baka bajka”. Godine 2009. riskirala je kao romansijerka comeback s knjigom “Glasovi u vetru” – i dobila sve domaće nagrade kritike. Knjiga govori o kolaboraciji u Drugom svjetskom ratu i o grižnjoj savjesti koja iz tog čina proizlazi.

Najpoznatiji pisac iz Srbije na njemačkom govornom području danas je Dragan Velikić. Kao bliskom prijatelju teško mi je izgovarati riječi hvale – ali u svakom slučaju ga moram spomenuti u ovom popisu. Posebno se mora naglasiti da se Dragan Velikić u svakom djelu bavi novom temom i uz to eksperimentira sa svježim stilskim elementima. Da li život u tuđini oblikuje njegovo pisanje? Njegovi su protagonisti uvijek osamljeni, stradalnici u stranome svijetu, likovi u bezuspješnom traganju, kojima je ljubav samo slaba utjeha. Već nakon prvoga romana “Via Pula” (objavljenom prije Velikićeve emigracije) moglo se govoriti o Velikićevom labirintu osamljenosti.

Kiš, Albahari, Stevanović i Velikić: svi su dobili renomiranu NIN-ovu nagradu. Postoje i drugi autori čije knjige svakako smatram ravnopravnima i značajnima za modernu srpsku književnost – ali još nisu prevedene na njemački jezik. Jedan od njih je Goran Milašinović (1952). Po zanimanju je kardiolog i istovremeno najbolji stručnjak za pejsmejkere. Kad ne boravi na međunarodnim kardiološkim kongresama, onda svakodnevno operira – i objavi svake druge godine novi roman.

“Heraklov greh” govori o ratnim turbulencijama u Jugoslaviji u koje psihijatar na bijegu za Grčku upada na granici. Knjiga je analiza muškaraca, koji su išli u rat da ubijaju susjede druge narodnosti, da pljačkaju i globe – a da zapravo ne znaju zašto. Iz tog razloga liječnik govori o “Heraklovom kompleksu”.

Drugi srpski pisac koji u realnom životu ima “ozbiljno” zanimanje je Saša Obradović. On je jedan od viđenijih pravnika u srpskome ministarstvu vanjskih poslova. Brani Srbiju u velikim, međunarodnim procesama i svake godine piše po jednu knjigu. U knjizi “Drugi drugi svijet” Obradović piše kako srpski oficir Jovan spašava bosansku ljepoticu Šahu iz logora. Ona bar misli tako – i zahvalno mu se dariva. Ona, međutim, ne zna da je Jovan već duže zaljubljen u nju i da je koristio priliku da najprije sudjeluje u njezinom masovnom silovanju, da bi je zatim “rezervirao” samo za sebe. Začuđujuće dirljiva ispovijest srpske krivnje.

Saša Stojanović, inače veterinar, opisuje u jednoj knjizi (svjesno odabranog engleskog naslova “War”) strahote srpskog rata na Kosovu, s aluzijom na četiri biblijska evanđelista. Primijeti se u čitanju da je ispričano i sam doživio kao srpski vojnik. I ova pripovijetka, koja govori općenito o nasilnoj smrti (i konkretno o nedavnoj i obično prešućenoj povijesti), u srpskoj javnosti nije bila posebno zapažena.

Nisam mogao otkriti koliko izdavačkih kuća postoji u Srbiji, iako sam o tome vodio ozbiljno istraživanje. Sigurno je da su na beogradskom sajmu knjiga 2010. bile 383 srpske izdavačke kuće. To znači da na 20.000 građana dođe jedan izdavač. Kako ovo može funkcionirati? Pogotovo ako znamo da država (osim male podrške knjižnicama za kupnju knjiga) ne daje nikakvu potporu: u 2009. godini dali su otprilike 850 € svakoj izdavačkoj kući.

Izdavačka kuća u kojoj sam od 1998. objavio deset knjiga može se navesti kao primjer kako se štampaju knjige u Srbiji. Kuća nosi karakteristično ime “Stubovi kulture”. Predrag Marković (1955) tvrtku je osnovao 1993. i jedini je vlasnik i glavni urednik. Suradnici su svaki mjesec u strahu kada će dobiti sljedeću plaću. Ali nekako ide – i tantijemi se uredno plaćaju svaki treći mjesec. Kada vidim tog čovjeka nižeg rasta, s velikom bradom i neprestano vlažno blistavim očima, imam dojam da lebdi najmanje deset centimetra iznad zemlje. Ljudi koji nisu takvi, u Srbiji ne mogu izdavati knjige. A što bi autori napravili bez njih?

Piše: Ćićo Senjanović

Kolumna Stent by stent, Novi list

Prva štorija: Zoven mater za vidit kako je, a ona mi govori da je išla leć poza obida i da je spavala sve do osan navečer. Kad se probudila, da nije znala je li zora ili večer. Onda je razvila cilu teoriju o blagodati spavanja i zaključila kako moramo bit sritni da nan država nije udrila porez na spavanje. Je, ima prav. Normalno je spavat osan uri, a na sve priko toga vaja platit porez. Lega si u 11 uvečer, imaš se dignit u sedan ujutro. I nema ti oti dan zaspat popodne. Moš ti leć, ali nek te uvati inspekcija, lipu će ti kaznu opalit. Čak inspektori nećedu ni tribat odit po kućama. Svima će nan oko vrata montirat sanometar, a on će bit spojen na centralni sistem, i svaki minut će se imat uvid u količinu spavanja svakoga stanovnika. Pa ti spavaj! I kad ti na kraj miseca dođe račun, dobro ćeš promislit pri nego se butaš u posteju. Neš zaboravit navit žveljarin i stavit ga na kantunal. Uru počinka, i sat ti se javi. I tu uru odma oduzmeš od noćnoga sna. Ma, kad je država lipo organizirana, ne more joj uteć ni minut. Devesto godin smo sanjali državu i sad je pošteno da tî san platimo.

**********

Druga štorija: Najlakše je pucat u mrtvoga vuka, pa ne bi volija da se to i meni dogodi. Puno puti se sitin Sanadera. Veliki je igrač bija. Koliko je stvari moga jemat pod kontrolon za učinit ča je učinija. Koji su to moždani, koja je to bila organizacija?! Miljuni kotačići u cilu Hrvatsku, i sve je to išlo ka podmazano. Stvarno je bija mađioničar. I svakome je čoviku naša njegov ždronj. Lupeže je vata na sitnu korist, karijeriste na skalu više nego ča su zaslužili, ljevičare je vata na odmak od ustaštva, a desničare na toleriranje Hebranga. Suce je vata na Šeksa, Šeksa na Glavaša, Glavaša na zločine. Milinovića je vata na kuću, Kalmetu na Čačićevu cijenu kilometra autoputa, Šukera je vata na Pašalića, a Kosorovu nije triba vatat. Ona se zalipila uz njega jer je svatila da je nepoderiv. I kad je doma začepija sve buže, dogodila mu se Njemačka. Šteta, baš šteta. A tako nas je bilo lipo krenilo. Imali smo za premijera prežencu, čovika koji je govorija puste jezike, čovika koji je cilu zemju drža pod kontrolon i koji nas je punin jedrima vodija u Evropu. Evo sve san ovo napisa za postavit samo jedno pitanje. Ako je deset miljuni euri dobija za Inu, koliko je miljuni dobija za Plivu?

**********

Treća štorija: Evo je otvoreno još deset kilometri autoputa. Oni dil od Vrgorca do Ravče. Deset kilometri miljardu kun. Jedan kilometar 13 miljuni euri. Je skupo, ali je i trasa zahtjevna. Tvrdi kamen Dalmacije. Ma nek je ne znan koliko skupo, ali isplati se. Još kad cesta dođe do Ploča i kad se osin ceste probiju i oni tuneli prema Makarskoj, eto ti Zabiokovlja učas do mora. Oživit će i turizam, procvast će poljoprivreda. Cila će se Dalmacija ravnomjerno razvijat. Dosad se sve spuštalo prema moru, jer je ovde bilo i posla, i asfalta, i blage klime. Bile su škole i bolnice, a počeli su i spomenici dobro rađat.

Pri malo vrimena bija san u Zagreb, i mislija san ostat 20 dan. Posli 12 dan me počelo gušit, počeja me falit Split. Ukrca san se u autobus i vratija se doma. U Zagreb mi je bilo ka kralju, a isto me sve vuklo u Split. Eto, zato je lipo da se gradu ceste, da se gradu tuneli. Sve će bit na ruku i sve će bit na pô ure. Posli rata je puškon tiralo ljude u grad. Vajalo je ispunit petoljetke, vajalo je krenit s industrijalizacijon. Ljude je izgulilo iz njihovoga zavičaja, maklo od njihovih običaja. I još in je Boga zabranilo slavit. Dobro nisu svi poludili. Eto, nekako su se prilagodili, ali nikad nisu zaboravili. I kad je propa komunizam, sve je buknilo. Ideologija, vjera, pisme, sve je došlo na svoje. I još ove ceste i tuneli, sve se izmišalo, sve je propivalo. Pri se u grad dolazilo sa rišpeton, a danas je demokracija sve izravnala. Prethodnica je grad dovela na svoju miru, tako da se ovi novi ča nadiru ćutidu ka na svoje. A mi koji smo odavle, ča ćemo mi činit? Nikidan mi je jedan vršnjak reka: “Ovo nije naše vrime. Naše je samo da se čudimo i da puno ne grintamo. Mi smo svoje prošli. Ajduka, grad, politiku, ekonomiju, sve će to ovi novi i ovi mlađi učinit po svome guštu.” Lako je njemu kad je on racionalan.

**********

Nova štorija: Gleda san Podumljaka kod Stankovića, a nisan se nada. Par dan prije mi je Maja Sever rekla da će Podumljak govorit o Karamarku, a ja san se tija okladit da će Karamarko tu emisiju uspit zaustavit. Izgubija bi okladu. Sad san se spreman kladit da Stanković neće još dugo. Volija bi i ovu okladu izgubit. A emisija je bila takva da si na početku emisije zinija i nisi usta zatvorija uru vrimena. Po svim dokumentima ispada da je Karamarko u takvon sukobu interesa u svojin firmama koje dižu miljune na poslovima s državon, zatim sa zemljišten u svome kraju i sa svojin sportskin angažmanon u KK Zagreb, da bi ga tribala tri Uskoka procesuirat i sedan sudova sudit.

Eto, lipo je da se javna televizija bavi aktualnin ministron, ali mene muči dozirana istina. Ajde, kad ne možeš doć do kompletne istine, dobra je i dozirana. Mislin da novinari tribaju objavit istinu, bez obzira kome ta istina odgovara. Ali i kad pišemo istinu, mi smo samo u službi jačih igrači. Evo, iden malo filozofirat: Karamarko je pokaza ambicije da preuzme HDZ, i sad su mu oni kojima to ne odgovara, odlučili nasapunat dasku. I sad će Karamarko eventualno past, narod će bit zadovoljan, a umisto Karamarka doć će oni koji će krest sto puti više od njega, ali nigdi neće bit ni Stankovića ni Podumljaka da o tome govoru.

A opet, svaka čast Stankoviću i Podumljaku. Razotkrivat triba jednoga po jednoga pa dokle se stigne.

*********

Peta štorija: Prošli prvidan san od moga Ante Šentije dobija čestitku za Dan borca, di on spominje NOB, druga Tita, strane predajnike i domaće izdajnike te završava s kratkin zaključkon: SF-SN! A Ljilja iz Portoroža mi čestita američki Dan nezavisnosti, koji pada na isti dan. Lako je Amerikancima. Posli Drugoga svjetskoga rata oni nisu imali ni jedan rat s kojin bi se mogli ponosit, pa je normalno da se stalno vraćaju onoj grupi marinaca koji dižu zastavu na Iwo Jimu. Da su oni prije 20 godin imali agresiju New Yorka na Los Angeles, niko više u cilu Ameriku ne bi spomenija Drugi svjetski rat. Svi bi in datumi bili vezani za pravedni kalifornijski domovinski rat. Eto, to je ono o čemu san govorija. Novo vrime, novi ljudi, nove vridnosti, novi spomenici.

Sto puti je lipše čut: “Živija general Mirko Norac!” nego: “Živija drug partizanski borac!”

**********

Sljedeća štorija: Uvridija me Boris Tadić. A opet, nije on tako mislija. Možda se samo malo nespretno izrazija. Isključija me iz slavlja. Ili san ja to krivo razumija. Tadić je izjavija da je Đoković u Wimbledonu pobijedija za sve Srbe u Srbiji, Hrvatskoj i BiH. Ne znan je li spominja Sloveniju, Crnu Goru, Makedoniju i Australiju. Kad san čestita prijateju u Beograd Đokovićevu pobjedu, on mi je reka: “Ta pobjeda je puno i za jednu naciju, a kako ne bi bila i za jednog čovjeka.” I on je, znači, na Tadićevon tragu. A ja bi tija da je Đoković jednako moj ka ča je i njihov. Izgleda da to ne može. On je prvo Srbin, pa je onda tenisač, pa izvrstan sportaš i dobar čovik. A da su oni u pravu, dokaz je i to ča na semaforu iza Đokovićevog imena u zagradi stoji SRB. I tako je Pele Brazilac, Maradona Argentinac, a Federer je Švicarac. A ja bi tija da su oni svi moji. S tin da je Đoković naj moj. Ne može, odbij! Svrstaj se pod zastavu!

Gleda san na televiziju doček Đokovića u Beograd, i to je bila ludnica. Na stotine srpskih zastava, pisma, veselje, euforija. Palo mi je na pamet ča bi se dogodilo da san se na tom slavlju pojavija sa hrvatskon bandiron. Bi li me zgazili, zapalili ili bi me slavili? Straj me riskirat. Dok bi in objasnija da san ja zaluta iz vrimena bratstva i jedinstva, i da je meni Đoković skoro draži od Sandre Perković, ode glava.

**********

Sedma štorija: Nisan tija potrošit ciloga Boru Ćosića i njegovo “Kratko detinjstvo u Agramu”, pa san odložija knjigu, gleda san kroz ponistru u plavo nebo i odmara san živce. A živci su me počeli zezat: “A zašto se ne ostaviš pisanja?! Pogledaj Ćosića. Kako ti posli njega nije neugodno napisat i jedno slovo?” Je, dâ san in za prav i zamolija ih da me pustu da još malo guštan u Ćosićevin slikama. To se meštar igra. Pa ti dođe da se uvaljaš u ta njegova sjećanja. Sve neka mekoća, punoća i nježnoća.

A onda san uzeja laptop i kliknija na jergovic.com pa otiša na Ajfelov most i naletija na Semezdina Mehmedinovića. Čovik živi u Americi, ali kako se često pojavljuje na Mostu, to mi je posta ka rod rođeni. Ovi put je nastupija s nečin čemu je dâ naslov Crta snijega. Devedesetak odvojenih rečenica. Sve jedna ispod druge. S razmakon između njih. Svaka živi za sebe, a sve zajedno su zbir sadašnjosti, nostalgije, citata i sjećanja. Pjesma nad pjesmama. I onda između svih njih izleti rečenica po kojoj bi se moga napisat roman i učinit film. Blizu samog završetka Crte snijega Semezdin Mehmedinović je napisa: “Ujutro, spremna za posao, ona širi ruke i pita: Hoće li mi neko reći da sam lijepa?”

Ovo je vagun jubavi i još ostane za tri karijole!

https://www.jergovic.com/ajfelov-most/crta-snijega/

**********

Osma štorija: Nikidan me zaustavlja susid i pita di je ta kuća na vrj Ulice Matije Gupca u koju san se rodija, a o kojoj često pišen. Kad san mu spomenija veliki bor i Javorovu kuću koja je bila ispod naše, učas smo se sporazumili. On je sta malo niže, u kuću od biskupa. A onda mi pripovida da je ispod Javora stala obitelj Radica. Imali su brodić na Zentu. I onda su se 1949. na brodić ukrcali otac, mater i dvoje dice. Išli su na izlet. Prema Braču, Hvaru i Visu. I produžili za Italiju. Čuja je da su posli išli za Kanadu. I okad mi je to reka, ne prestajen mislit o tin ljudima. Nek je dici onda bilo osan godin, danas in je 70. Jesu li više ikad došli u Split? Kako su putovali brodicon? Čega se sićaju? Koja su to vrimena bila da si mora bižat?

Živili mi svi ča su pobigli!