Prikazi, pogovori, kritike

1941. Slavka Goldsteina

Urednička recenzija pred pred prvo izdanje knjige ‘1941. – godina koja se vraća’

Ovo je memoarska knjiga, koja u središtu svoga interesa nema jedan život, profesionalnu karijeru ili životnu avanturu, nego godinu u kojoj se, metaforički i stvarno, sabralo sve prethodno i potonje doživljeno iskustvo autora i njegovog naraštaja. Oko te, 1941. godine Goldstein raspliće svoju biografiju i biografiju svoje obitelji, razlaže prilike u Karlovcu i okolini, a zatim i šire u Hrvatskoj. Mogle su to biti barem tri knjige, ako ne i njih više, ali u tom slučaju bila bi iznevjerena bit 1941. kao teme, a to je pokušaj da se odgovori na ona pitanja koja je čine godinom što u Hrvatskoj i šire, u zemljama bivše Jugoslavije, nikada nije sasvim prošla. Je li 1941. bila povijesno determinirana u lokalnim okvirima, ili je posljedica širih, reklo bi se – europskih, trendova? Je li zločin nastao samo zato što se, uz pomoć okupatora, iz Italije vratila četa ustaških emigranata, koja je potom inficirala određene narodne slojeve, ili je u zločinu bilo nečega što je bilo generički upisano i socijalno determinirano? Možemo li pretvorbu mirnih susjeda u ubojice, ili u nacionalne revolucionare, shvatiti u ključu Hannah Arendt, ili bi nam bila nužna ponešto lokalnija, a samim time i bolnija, objašnjenja?

Na ova, kao i na barem stotinu drugih pitanja, Slavko Goldstein, naravno, ne može dati odgovor, ali moglo bi se reći da je ambicija njegove knjige da bude zarez u odgovorima koji, evo već šezdeset godina, nikako ne stižu, te nam se zato 1941. neprestano ponavlja. Najprije u nizu metafora i metonimija svakodnevnoga života, i teksta koji ispisujemo u tom životu, a zatim i kao okrutna i krvava stvarnost, u godinama 1991. i 1995. Goldstein opisuje i okolnosti i događaje iz tih godina, ali ne s namjerom prikazivanja pukih analogija, nego opet i iznova, da bi pokušao odgovoriti na pitanja koja nam se stalno vraćaju iz 1941.

Istina, čitatelj zapravo i ne zna jesu li njegova pitanja o toj godini ista, ili barem, slična piščevim. Razlikujemo se naraštajno i po zavičaju, različita su naša osobna i obiteljska iskustva, a katkad su različite i odore u kojima su se naši bližnji borili, ali ono što nam je zajedničko jest to da iz vlastitih i naslijeđenih iskustava nikako ne uspijevamo izaći van, iz 1941. Izaći van u ovome slučaju ne znači prestati se pitati, niti prestati biti odgovoran, nego znači shvatiti model po kojemu se događa 1941. A taj model nije samo ideološki, politički ili civilizacijski, pa da ga se rastavi, podmaže i sastavi, kao što se rastavlja, podmazuje i sastavlja tenk. On je intiman, tiče se sitnica, individualan je, poput otiska prsta. Naravno, moguća je, i već puno puta ispisana, objektivna, ili objektivizirajuća, priča o 1941, ali tako ispričana ne odgovara niti na jedno važno pitanje, od onih pitanja koja traju i umnažaju se već šezdesetak godina.

Slavku Goldsteinu stalo je da razumije što se dogodilo s njegovim karlovačkim susjedima. Pogotovu s onima koji su krenuli u zlo. On njih ne osuđuje, jer od te osude više i nema neke moralne ili društvene koristi, nego opsesivno pokušava shvatiti. Čitatelju se čini da će, ako – skupa s Goldsteinom – shvati njih, biti na korak od razrješenja. Ili od iskupljenja, svejedno je. Međutim, 1941. nije roman, niti si ovaj autor ikada dopušta i najmanje fikcionaliziranje, pa ni zaključke koji bi zalazili u filozofske ili psihološke zadatosti likova, tako da u njegovoj knjizi neće biti ni odgovora, ni razrješenja. Pritom, njegova potraga za odgovorima ispisana je onim sjajnim novinarskim stilom, koji je bez premca u suvremenoj hrvatskoj nonfikcijskoj književnosti, a koji stvara takvu napetost u tekstu i pridonosi dramatičnoj ozbiljnosti teme. (Naravno, kao i većina ozbiljnih pisaca u svojim najozbiljnijim knjigama, Goldstein je, pogotovu u obrani pred patetikom događaja, često duhovit.)

Premda je nastala pred zemaljski zalazak generacije koja je sudjelovala u 1941, ova bi knjiga, iz hrvatske perspektive, mogla biti važnija od većine drugoga što je na temu te godine napisano, izgovoreno, snimljeno, odigrano. Možda najprije kao naputak onima koji su, premda puno mlađi od 1941, ovu vrstu knjiga vazda započinjali čitati od indeksa, tražeći u njemu imena svojih djedova ili stričeva, pa kad ih ne bi našli, nastavljali su se dalje kretati duž geografije teksta, i geografije bivše nam domovine, ne bi li pronašli objašnjenja, a onda i opravdanja za postupke svojih bližnjih. Iz takvih opravdanja i nastaju apriorni stavovi o 1941. Ako opravdanja uporno ne nalazimo, tada smo, čini mi se, na pravome putu.  Prekasno je za konačnu knjigu o 1941, onakvu kakvu je Jaspers za Nijemce počeo ispisivati već 1945, a Mann u Doktoru Faustusu i koju godinu ranije, ali Slavko Goldstein dao je svoj veliki, hrabri i čestiti prilog toj nikada napisanoj hrvatskoj knjizi, ili katalogu hrvatske odgovornosti. Mali je utjecaj knjiga na stvarnost, ali vjerujem da bi, zahvaljujući i Goldsteinu, 1941. jednom, i u našim dušama, ipak mogla postati godina koja je prošla.

07. 08. 2010.

Monografija hrvatske karikature

Frano Dulibić domaću karikaturu predstavlja kroz likove najistaknutijih protagonista i prikaz najvažnijih listova i časopisa. Izašla je monografija koja svjedoči o silini i moći zanemarenog žanra

Danas je novinska karikatura nešto poput opere ili baleta, elitna žurnalistička forma, prisutna uglavnom samo u ozbiljnim, koncepcijski stabilnim, tradicionalnim novinama. Recimo, nije neobično da se afera s karikaturistima koji su se narugali poslaniku Muhamedu (ne hvaleći im zanata, a još manje morala!) dogodila baš u bogatoj i kulturnoj Danskoj. Takvo što u današnjoj Hrvatskoj je, recimo, nemoguće, jer osim u Večernjaku, u kojemu se još uvijek nekim čudom održava Srećko Puntarić, novinskih karikaturista i nema. Pojavi se, možda, pokoji strip crtač, ali i njega nabrzinu likvidiraju, ili ilustrator, čije se usluge rijetko koriste, pošto urednici nisu do kraja svjesni smisla nekakvog crteža, ako je na fotografiji sve – kao živo!

O tome kako je silna i moćna ta iznevjerena tradicija hrvatske novinske, a pogotovu portretne (taj podžanr je, pak, odumro još davnih osamdesetih) karikature, mogao se uvjeriti svatko onaj kojega su nevolja ili kakva ludost naveli da lista novine od prije Drugoga svjetskog rata.

Stilizirani, karikirani likovi Stjepana Radića, Nikole Pašića, Hitlera ili Mussolinija su na crtežima iz toga vremena stvarniji nego bilo koja njihova fotografija. Pa i danas, ako dobro pogledate, istinitiji je Stjepan Radić na karikaturalnim, ponekad i ne baš dobronamjernim portretima Pjera Križanića, nego i na jednoj svojoj sačuvanoj fotografiji.

Iako je najavljivana, monografija Frane Dulibića “Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine” (u izdanju Leykam Internationala), što se u knjižarama pojavila nekako potiho i skrajnuto i od televizijskih kamera, i od bilo kakvog novinskog interesa, neočekivano je iznenađenje pa gotovo i nezasluženi dar našoj kulturnoj javnosti, ali i novinskome čitateljstvu.

Znanstveno akribično i profesorski marno pri raščlambi pojmova, ali i neobično zanimljivo, katkad anegdotalno i žurnalistički uzbudljivo, Dulibić piše o hrvatskoj karikaturi, od njezinih prapočetaka u devetnaestom stoljeću, preko zlatnoga doba koje nastupa nakon Prvoga svjetskog rata, pa sve do početka četrdesetih, kada, i putem ustaške inačice nazikunsta, i putem partizanske agitke, nastupa nama tako drag i bliz čas povijesnoga diskontinuiteta. Priča o domaćoj karikaturi teče kroz likove njezinih najistaknutijih protagonista i prikaz najvažnijih satiričnih listova i časopisa. Monografija je, reći ćemo to prigodnim riječima, bogato ilustrirana, tako da čitatelj može vidjeti kako su, hrvatskim očima gledane, izgledale političke i kulturne prilike u prvim desetljećima dvadesetog vijeka. Većina gegova i referenci razumljivi su i danas, bez obzira na to što se vrlo često tiču lokalnih događaja.

Frano Dulibić predstavlja neke doista fascinantne crtače. Recimo, nevjerojatnoga Frana Branka Angelija Radovanija (kiparevog oca), čiji crteži s početka stoljeća, prije nego što je i počeo objavljivati u Koprivama, djeluju kao nekakav naš rani proto-ekspresionizam. No, njegova je karijera trajala vrlo kratko, nakon čega je ostatak svoga dugog života proživio vrlo povučeno, navodno nastojeći da demotivira svakoga tko bi se, eventualno, zainteresirao za njegov umjetnički rat. Sjajan crtač, kojega se po starim novinama češće sreće nego Radovanija, bio je ruski emigrant Sergej Mironovič Golovčenko, a u ovoj monografiji je, recimo, reproducirana njegova genijalna karikatura, koja se gleda i čita kao neka vrsta vrlo suptilne umjetničke kritike, a u kojoj se narugao stilskim lutanjima i nedosljednostima kipara Ivana Meštrovića. Taj crtež, uz dvije rečenice izmišljenog dijaloga, čitav je mali roman, beskrajno duhovit, o Meštrovićevim Kristu i Indijancu. Golovčenko je živio emigrantski kratko, umro je 1937. u trideset devetoj godini života.

Od velikih i slavnih tu su, naravno, Pjer Križanić (crtački genij i još jedan od izdajnika hrvatskoga roda, koji je, poput Ive Andrića, strateški mudro umakao u Beograd, te je veći dio svoga životnog djela stvorio unutar srpske kulture). Tu je i Ivo Režek – ako je dopuštena i ta subjektivnost, moj najdraži hrvatski karikaturist – koji je karikaturu doživljavao kao “reportažu u slici”, i čiji su crteži, vjerujem, najbliži idealu portretiranja cijele epohe, kroz ruganje određenom društvenom trenutku.

Među karikaturistima našli su se u ovoj knjizi i oni koji su to bili samo povremeno, poput strip crtača Andrije Maurovića, slikara Račića, Kraljevića, Joze Kljakovića. Kljaković je jedan od rijetkih koji je istovremeno i do kraja savladao dva jezika i stvorio dva osobna identiteta: slikarski i karikaturistički. Dulibić primjećuje da su rijetki slučajevi umjetnika koji su istovremeno bili dobri u klasičnom portretiranju i u portretnoj karikaturi. Kljaković je, i to s nevjerojatnom i nepodnošljivom lakoćom, bio jedan od njih.

Početkom prošloga stoljeća, u vrijeme procvata ove novinske umjetnosti, Hrvatska je po mnogo čemu bila napredno antiklerikalno društvo. Recimo, vidi se to po učestalom ruganju Crkvi, njezinim velikašima i njihovoj sklonosti ka zgrtanju bogatstva.

Dakle, po svemu onome što je danas, u današnjim hrvatskim novinama, gotovo nezamislivo kao tema. Povijest Frane Dulibića tako je napisana i ilustrirana da se ne čita samo kao povijest jednoga umjetničkog i žurnalističkog žanra, nego i kao povijest hrvatskoga društva. Ova je knjiga važan kulturni događaj.

24. 07. 2010.

Najpoznatija fotografija južnoslavenskih književnosti

Alija M. Akšamija (Rogatica 1919.) veći dio života proveo je u Višegradu i po istočnoj Bosni, radio je kao umjetnički i novinski fotograf, kroničar poslijeratnih godina u ubavoj socijalističkoj provinciji.

Nakon što je 1963. Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, Akšamija je snimio njegovu najpoznatiju fotografiju, koja će biti reproducirana širom svijeta, u književnim leksikonima, monografijama i društvenim magazinima, i postat će amblematska piščeva slika, jedina na kojoj on – sasvim nesklon ekstrovertnim ceremonijalima i samopredstavljanju – pozira, i po fotografovim uputama gleda mimo objektiva, negdje sa strane, prema čaršiji u kojoj je proveo djetinjstvo. Iza leđa mu je ćuprija Mehmed paše Sokolovića, oko čije je povijesti okupio svoj slavni roman, i koja je, nijema i kamena, postala općenito najznamenitiji lik južnoslavenskih književnosti. Na drugoj slici, snimljenoj istoga dana, iz neznatno promijenjenog rakursa Andrić gleda ravno u kameru. Treću fotografiju, ovoga puta na drugoj obali Drine, Akšamija je snimio devet godina kasnije. Iako zapravo nitko i ne zna da su to njegovi snimci, da je Alija Akšamija u životu snimio samo te tri slike, imao bi mjesto u povijesti.

Njegovu malenu i skromnu monografiju, sa sedamdeset fotografija, objavila je nedavno Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, u povodu nagrade za životno djelo koju je 2008. Aliji Akšamiji dodijelila Europska federacija profesionalnih fotografa (PpofE). U tom izboru, koji se neće naći u izlozima, a vjerojatno ni na policama knjižara, nalaze se dirljive, točne i umjetnički savršeno artikulirane slike. Važniji i pretežitiji dio slika prikazuju žanrovske scene života u malim gradovima: ulične događaje, snijeg i grudvanje, socijalističke mitinge, javne skupove, vjerske proslave…

U duhu vremena, Akšamija se, naravno, bavio i fotografskim grafizmom, prizorima na rubu apstrakcije, neprepoznatljivim isječcima iz stvarnosti, kakvi su se, ne samo u to vrijeme, smatrali “pravom” umjetničkom fotografijom, za razliku od one novinske, na kojoj se prikazuje živi život. Ali i kada se služi tim izražajnim sredstvima, Akšamija je sjajan. Vrijedi odabrati barem dvije fotografije, pa ih opisati. Na slici “Uz dan ustanka”, snimljenoj 1954, uhvaćen je trenutak proslave s dvadesetak uglavnom muških glava, neke poziraju zagledane u objektiv, druge ne. Jedna od dvije žene na slici, vjerojatno žena oficira u uniformi, drži podignut čokanjčić, emancipirana i ozbiljna gleda u objektiv. Mladić s brkovima i u uniformi, uzdignute brade i s osmijehom koji zrači udarničkim optimizmom, digao je čašu i u sljedećem će trenutku, koji je izgubljen u vremenu, jer se dogodio nakon slike, nešto reći snimatelju. No, ova je grupna fotografija tako dobra i točna, jer je ona zapravo portret jednoga čovjeka, koji sjedi u prvome planu, markantnog i živoga, zažarenog pogleda, s onim karakterističnim brčićima, koji su u Bosni, među radnicima, rudarima i željezničarima, ostali u modi i nakon Hitlera, sve dok se sedamdesetih i osamdesetih njihovi dični nositelji nisu tiho, jedan za drugim, preko pretposljednjih stranica Oslobođenja, preselili na onaj svijet. Taj brk znak je nekoga vremena, koje je Akšamija slikao s onim Božjim darom nekoga tko je odabranik, ali je u socijalnom smislu ravan, pa i podčinjen, svijetu kojega bilježi i snima. Bez te moći smanjivanja, dobra socijalna fotografija nije moguća.

Druga slika je – ne zamjerite mi na toj riječi – genijalna. “Iz voza”, snimljena 1973, u jednoj od posljednjih godina rada uskotračne željeznice između Višegrada i Sarajeva, prikazuje muškarca, ženu i dijete. On spava, poluotvorenih usta, s pomalo komičnim i jezovitim izrazom lica, a ona kao da se upravo probudila, gleda negdje prema prozoru, s izrazom lica bosanske Pieta, i ruke koja se hvata za grudi. Akšamija je ulovio ovaj neobičan i potresan prizor u trenutku savršene osvijetljenosti ženinoga lica, tako da slika djeluje kao da je snimljena u studiju.

Socijalni aspekt ove nevjerojatne fotografske priče također je izveden savršeno i do detalja: usred gužve spore, uskotračne željeznice, na tvrdom drvenom sjedalu, sjede njih troje, sređeni za put u veliki grad, u Sarajevo, on s kravatom, ona u nekoj svečanoj bijeloj bluzi, dijete u onim dječjim cipelicama koje su prehodale čitav dvadeseti vijek, od Mannovih Buddenbrockova, do ovog tu vlaka. Bosanski muslimani, po čehri ih prepoznajem. Pitate što je to čehra? To je nešto što je tako dobro znao uslikati Alija Akšamija.

Svojim svjetlopisom taj je čovjek dostojan Andrićeve riječi. Bila je čast prisustvovati čudu sedamdeset njegovih slika.

23. 07. 2010.

Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić

Grad je bio lijep i potpuno neosjetljiv. Nije nas trebao, jer Zagrepčana je bilo dovoljno, a činilo se da je biti Zagrepčaninom stvar prestiža. Rijetko bismo sjedali u tramvaju, pogotovo ispočetka, nikad se nismo zaustavljali u gradskim parkovima da radimo ono što ljudi tamo već rade. Nikada nismo išli u kino ili kazalište, lutali nepoznatim ulicama ili otkrivali lijepa mjesta. Jednostavno, nismo zato bili tu. Prebacili smo se i na slanac, ali uvijek je ispao takav neki otegnuti da bismo ga u pekari rijetko dobili bez laganog podsmijeha. Kao da se radilo o nečemu stvarno važnom, a ne običnom gnjecavom pecivu. Ali recite to kak se šika. Jedino su nam bili poznati mali, zadimljeni kafići na autobusnim okretištima jer je bus vozio samo četiri puta dnevno pa je zimi negdje trebalo čekati.

Ovakve riječi, tihe, lijepe i elegantne, udjenute u metronomski točno ritmizirane rečenice, riječi koje nikad i nigdje nisu prelivene patetikom, riječi najokrutnije i najtočnije koje je o Zagrebu neki njegov pisac napisao od posljednjega rata, provlače se kroz roman Hotel Zagorje, kao njegova diskretna inkantacija. Među Vukovarcima slanac se zvao duga kifla, ali djeca su se pokušavala prilagoditi Zagrebu i govoriti onako kako je tu jedino ispravno, ali odavali su ih naglasak i držanje. Ivana Simić Bodrožić piše o tome bez gnjeva, izbjegavajući sve ono, pa i svako poniženje, koje je ponavljanjima postalo opće mjesto, pa je postalo nevažno i lažno, kako u životu tako i uknjiževnosti.

Ona svakoj maloj priči nađe njezin točan socijalni ili emocionalni kontekst. Recimo, vožnja tramvajem: “Jednom smo u Caritasu dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana gospođa u našim kolima rekla je kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele dane vozaju sim tam. Pogledala sam je i nasmiješila se jer sam znala da smo mi prognanici, a da su izbjeglice iz Bosne.”

Hotel Zagorje počinje zadnjim danima relativnog mira u Vukovaru, scenama rastanka roditelja i djece, koja putuju na more. Slijedi izbjeglištvo – ili da udovoljimo potrebi djevojčice da ne bude obuhvaćena uvredom – prognaništvo, najprije na Jadranu, zatim u Zagrebu, pa u Kumrovcu, u zgradi bivše Političke škole, i opet u Zagrebu. Tu su djed i dvije bake, majka, djevojčica i njezin brat. Otac je nestao u danima pada Vukovara. Nekome će se učiniti kako je ovo roman o životu u izbjeglištvu, pa bi ga lako ukalupio, pospremio i likvidirao kao sentimentalnu, toplu ljudsku priču, možda zgodan primjer ženskoga bildungsromana, nastaloga u ekstremnim uvjetima, ili naprosto kao nešto što je rubna stvar, kako u životu jednoga društva, tako i u književnosti. Jer koliko god su nas stradanja izbjeglica i prognanika u jednom kratkom razdoblju naše povijesti znala potresti, ustvari, koliko god smo se pravili da smo potreseni, romani koji bi se 2010. o tome pisali, mogli bi se dijeliti u Caritasu. Zahvalni Hrvatskoj za koju su njihovi junaci žrtvovani, i puni prijekora prema bešćutnoj međunarodnoj zajednici i srpskome agresoru, takvi romani, možda, i postoje, ali mi za njih ne znamo, jer ih ne čitamo. Ali nekako slutimo – evo, ja se dragovoljno javljam da slutim – kako bi roman Ivane Simić Bodrožić, što iz neznanja i bezosjećanosti, a što iz loših namjera – jer, u hrvatskoj je književnosti nedopustivo da neovlaštena čeljad napiše nešto genijalno – mogao biti smješten u sub-žanr sentimentalnih prognaničkih ispovijesti. Čak bi mu, kao takvom, mogli odati i sva priznanja, ali ga u ozbiljnu, pravu književnost ne bi puštali. A teško da nešto ozbiljnije od Hotela Zagorje, u književnome smislu pravije, i postoji.

To je roman o Hrvatskoj i o Zagrebu, razorna i precizna analiza društva i njegovoga mentaliteta u jednome vremenu. Pripovijedanje teče iz glave infantiliziranog pripovjedača, devetogodišnje djevojčice, sa čijim se odrastanjem, naravno, mijenja i pripovjedačka perspektiva. Ivana Simić Bodrožić tu promjenu provodi vrlo sigurno, maestralno, u svakome trenutku držeći tonalitet priče. To ju, recimo, dramatično odvaja od goleme većine njezinih hrvatskih suvremenima i suvremenica, koji se tonalitetima naprosto ne bave, jer ih je netko krivo informirao da je moderno pisati neravno, kvrgavo, u žamoru i neurednom višeglasju.

Slika hrvatskoga društva u romanu Ivane Simić Bodrožić je zastrašujuća. Takva da bi se kojekakvi, naročito ako boluju od različitih oblika patriotske psihoneuroze, itekako mogli naći uvrijeđenima, pa i pokrenuti hajku na ovu knjigu, ukoliko se prethodno ne dogodi da je oni drugi umore i udave trpajući je među izbjegličke spomenare. Ali zašto je Ivanina Hrvatska tako strašna? Odgovor je čarobno jednostavan: zato što je promatrana iz takve autsajderske, socijalno hendikepirane, emocionalno i duhovno do kraja ponižene perspektive. Zagreb je tako grozno ružan kada se odozdol gleda, ali ta slika je najtočnija i literarno najrelevantnija slika nekoga grada. Pa kao što je zla vještica razbijala ogledala, da ne vidi koliko je ružna, tako bi i patrioti razbijali one male i unesrećene, koji njihov svijet vide tako ružnim. U odgovornijoj, pak, vizuri, onoj koja se više tiče umijeća čitanja, a možda i umijeća života, ta ružna i nakazna slika grada i njegovih mentaliteta, njegov je najvredniji portret, ono na čemu bi kulturni i književni, i svakako čitateljski Zagreb Ivani Simić Bodrožić trebao biti zahvalan.

Život u Kumrovcu je priča o jednome getu. Vukovarci žive u zgradi bivšega elitnog partijskog učilišta i ne rade ništa osim što se iz očaja opijaju, mole da im se pomogne, šalju pisma u Zagreb i međusobno se grizu. Kada netko umre, cijeli kat peče kolače za karmine. Vukovarska djeca s domaćima idu u školu, osjećaju se boljim od njih, i zovu ih Pajceki i Pajcekice. Jedan Pajcek zvao se Žućko. “Često je dolazio pijan u školu jer je za doručak jeo kruh i vino, živio je sa svojom babicom koja mu je rekla da je Isusek isto tak jel, a on je to rekao nama.” Zadnji je sat bio vjeronauk, koji je bio takav da bi ga djeca rado zamijenila za matematiku. Način na koji spisateljica, kroz dječji glas, opisuje vjeroučitelja, velečasnog Juranića, literarno je suveren, kao i svaki redak ove nevjerojatne knjige, i spada među najsnažnije retke suvremene hrvatske književnosti posvećene totalitarizmu. “Nitko od nas nije ozbiljno mislio da će pasti iz vjeronauka, ali strah i neizvjesnost koju je Juranić, uz Božju pomoć, širio oko sebe bila je tako velika da su neki doslovno drhtali pred njim. Nekad bi vodio ture đaka na izlete u Mariju Bistricu i tada, rijetko dobro raspoložen, posjeo bi neku od curica s pletenicama do struka sebi u krilo. Njoj bi se obrazi zarumenili i cijelim putem ne bi progovorila ništa, nego bi samo gledala u pod. Činilo nam se da mrzi Vukovarce, premda nismo imali poseban tretman, ali već navikli na neprijatelja stalno smo vrebali znakove… Šta je Vukovarci, je l’ znate vi kako se čisti štala? – a onda bi sam odgovarao: – Prefini ste vi za to, ali ovi seljačići su bliži Bogu jer je i Isus spavao u štali, a ne u hotelu – grohotom se smijao.”

Škola u Zagrebu je, pak, sasma drugačija. Kako je djevojčica prošla s odličnim i pobijedila na nekakvom literarnom natječaju, omogućeno joj je da se upiše u elitnu, Sedmu gimnaziju, u Križanićevoj. Nema tu više Pajceka i Pajcekica, tu su “Lane i Borne”. Samo bi se na tom detalju, na tom cinizmu Ivaninom, koji u sebi sadrži poetiku dječjih imena u Zagrebu devedesetih, ali i sociopatologiju tadašnjih roditeljskih masa, mogao ispisati traktat u čast književnoga dara Ivane Simić Bodrožić, ali takvih je detalja u ovoj knjizi toliko da čitatelj, i onaj najobičniji, svako malo dobiva potrebu da pronađe tu mladu ženu, rođenu 1982, i da joj izrazi divljenje. A onda i da se nekako ispriča glavnoj junakinji njezine knjige za ono što joj se između korica dogodilo.

Pred polugodište djevojčica ima pun imenik jedinica, majka je došla u školu na informacije, ali razrednica im oboma nudi dogovor: “Je, znate kaj – progovara aždaja – ja znam da nije lako, Vukovar i sve ostalo, al’ ni drugima nije lako. Od moje prijateljice je muža tramvaj zgazil na Maksimirskoj, pak njen sin ima sve pet nula, i to u MIOC-u. Ne? – Gledam mamu pa mi se čini da joj lagano sviće. – Kako to mislite, Vukovar i sve ostalo? – Polako izgovara i lagano se okreće prema raski. – Pa to, rat, ne? Znam da nema tatu i to, al’ dete drago, ti se moraš malo sabrat ili se prebaci u drugu školu. Nije svaka škola za svakoga, ima još dobrih škola. Eto i mi smo se nekak dogovorili, ak’ se odluči prebacivat nekam dalje, ne bude imala jedinica na polugodištu!”

To je mjesto jedan od vrhunaca Hotela Zagorje, kada se učini da priča ide svome razrješenju ili rasterećenju, da će u sljedećem odlomku biti lakše i spisateljici i čitatelju, pa makar se oboje spašavali patetikom ili – još lakše – nekim artificijelnim literarnim rješenjem, za kakva je Ivana Simić Bodrožić spremna i obučena, recimo, skrenut će u bajku, unutrašnje preživljavanje, esejizaciju ili u ono vazda spasonosno, prijekorom ispunjeno hrvatsko žensko pismo… Ali ne, to se ne događa, nego se priča nastavlja jednakim intenzitetom, jednako strašno i mučno, prema sljedećem vrhuncu. Samo jedan dio knjige, onaj doista najstrašniji, nepodnošljiv u svome užasu i emotivnoj napetosti, izvan je tog izabranog i do kraja izvedenog narativnog obrasca. Riječ je o nekoliko stranica pred kraj, kada već odrasla djevojčica opisuje svoga oca, vrlo suptilno nižući epizode iz njegova života, najednom počinje zamišljati okolnosti i način njegova pogubljenja. Te rečenice čitatelj ne može naglas pročitati, niti ih u članku citirati. One su šutnja između nas.

Hotel Zagorje pripovijeda o samoći i napuštenosti. U tekst su vrlo prikladno ugrađena pisma koja je brat slao Ministarstvu obrane, ovom i onom uredu… Dvaput se pojavljuje stric, očev stariji brat, gastarbajter u Njemačkoj, vjerojatno najantipatičniji lik u knjizi, bezosjećajan do stupora. Posjećuje ih jednom, u prolazu, pokazuje djeci za stolom kako radi električni brijači aparat, a da uopće ne mora biti uključen u struju. “Baba se nagnula do njega i uzdahnuvši ga upitala: – Jel’ to tebe boli sinko?”

Od svih ljudi iz prethodnoga života, ili od svih ljudi uopće, ostao im je očev prijatelj Grgo, koji se pretvara u obiteljskoga dobrotvora. Ali ni u toj epizodi nema ničega utješnog, samo još jedna, narativno sjajno tempirana nesreća. Stvarno velika književnost podrazumijeva dva, reklo bi se – izvanknjiževna talenta: moć zapažanja i način na koji se u čovjeku selektiraju i organiziraju njegova sjećanja. Ova ih književnica ima oba, čak i u prevelikom obilju za neki sretan i bezbolan život, bez obzira na okolnosti.

Kada se nešto važno u književnosti dogodi, kada dobra knjiga bude napisana, onda valja na čas stati, zapljeskati i propustiti velikog pisca da prođe. Ivana Simić Bodrožić je svojim romanom utisnula znak na jedno hrvatsko vrijeme. To je najviše što pisac može učiniti i to je najvažniji od svih smislova književnosti. Hotel Zagorje iznad je konkurencije za hrvatske književne nagrade i ne mjeri se mjerilima jedne ili deset književnih sezona. Riječ je o romanu koji obilježava cijeli naraštaj. Pa iako nikakvom literaturom ne može biti plaćen trenutak poniženja jedne djevojčice, njezine majke i brata, Hotel Zagorje potvrda je kako taj život na kraju ima nekog smisla. Književnost je ovoga puta bila način da se iskupi besmisao svega drugog.

I kako se stvarnost katkad podčinjava velikoj prozi, premda će loš čitatelj pomisliti da je tu riječ o – stvarnosnoj prozi, Ivana Simić Bodrožić danas živi u Dugome Selu, na samome rubu grada Lana i Borni, a kojemu svojom književnom veličinom, iskazanom u ovom neusporedivo sjajnom romanu, čini golemu čast.

21. 07. 2010.