Stoljeće u kojem tvoji preci pod zemljom kopaju so
Boja, kad se iscijedi iz zastave
Unutrašnjost kruga od kafe koji dno šoljice ostavi na salveti
Naličje listova jablana u vjetrovitom danu
Caklina kore breze čije deblo je ukoso odrezano, a onda na ravnoj drvenoj plohi temperom naslikan Stari most
Vojnici zaleđeni usred marša, uspravni leševi u blokovima snijega, čekanje sunca
Filmski dokument iz Prvog svjetskog rata: skriveni iza gas-maski vojnici testiraju bojne otrove, i prateći pokrete njihovih ruku, jasno prepoznajem ovisnike o duhanu, vrzmaju se, ne znaju gdje bi s rukama, vidi se da su očajni
Kreč na krivim stablima šljiva
Slavensko bijelo: Малевичebo Bijelo na bijelom i White od Kieslowskog
Tri su crnkinje (prodavačice u ovoj radnji) s razlogom zbunjene njenim objašnjenjem da želi kupiti čarape u boji kože
To je onaj snijeg s kojim se sve uspori, pa se čini da priroda ima mačju dušu i da kosmos u tim pahuljama prede
Noć sam proveo u apsolutnoj tišini, sâm ispred kompjutera ispravljajući dijaloge u scenariju za kratki film, a ujutro kad sam progovorio glas mi je napukao i hrapav, kao da sam se svu noć s drugima nadvikivao
Gledana kroz prozor brzog voza, Francuska mijenja formu i postaje niz paralelnih crta
“Na početku je bila crta” (Michaux)
Ostarjeli pjesnik, studentima: Ja od vas tražim da mi budete roditelji!
Kad plave ptice u godišnjoj migraciji pređu meksičku granicu, u pustinji zapadnog Texasa s foto-aparatom ih čeka on koji govori jezik ptica, a da ni jednu englesku riječ ne zna
Pokretni park: aleksandrijski turistički autobus (širom otvorenih prozora napreduje duž glavne ulice) umjesto sjedišta ima klupe iz parka
Djevojka u hokejaškom dresu izlazi iz auta: hokejaška palica u rukama, kesteni dobuju po kamenom pločniku
Dolazi u tenama, ali pred ulazom u zgradu ona brzo u hodu natiče cipele sa štiklom: jutarnji dolazak na posao kao večernji izlazak
Napad astme kao spazam neba, a dan ranije rekla je — kad dišem, osjećam kako sa mnom diše cijeli kosmos
U četiri ujutro, tek probuđena, zatiče me za kompjuterom, vrti glavom i kaže: “Pedeset godina ima, a piše pjesmice”
Jezero je zaledilo, po ledu pao novi snijeg, kao puter nožem poravnat na šniti kruha, tako živo sam u mislima tamo, želio sam nazvati nekoga da kroz prozor provjeri: vide li se otisci mojih cipela u snijegu?
U četiri ujutro, tek probuđena, kaže: “Kinezi vjeruju da zmajevi vole mirisati bakar”
Na kraju rukopisa, jedna rečenica u praznim stranicama Microsoft Worda (koja, očito, greškom nije izbrisana), glasi: OVE GODINE SVI CITIRAJU GEORGEA AGAMBENA
U kino-sali Kubanskog kulturnog centra, (bijela) djevojka poljubi svog (crnog) mladića, nakon što je D. Walcott rekao: “U ovoj zemlji nije moguće da Denzel Washington poljubi Juliu Roberts”
U prosjeku pjesnici žive 62, dramski pisci 63, romansijeri 66 godina (Journal of Death Studies)
Dok se tuširam: u svakoj kapi vode ista slika: ona, vedra, baca sviter u oblake
Nekad je ovo bila privatna kuća s hladovitim dvorištem u koje Hemingway uvečer svraća na vježbu s parom boksačkih rukavica oko vrata
Kad sam prvi put uživo vidio pelikana, imao sam četrdeset i tri godine: kakav kljun!: gledao sam užasnut kako mu se riba u podbratku praćaka
Ljeto devedeset druge, svi su nam tajni arhivi dostupni: gledamo 16mm film iz bunkera i on, ovog časa, vidi sebe kakav je bio prije dvadeset i četiri godine: vođa studentskih demonstracija iz šezdeset osme
Uvijek se nađe neko što čeka pauzu u tvom govoru da kaže “Ne samo to” i onda produži misao u svome pravcu
Zaista, šta bi Bog da nema ljudi?
Izgubljen u hotelskim ogledalima (Tucson, mart 2005) pričao sam sa samim sobom, kadli spremačica na vratima, zbunjena nepoznatim jezikom, pred moja bosa stopala baci USA Today
Septembar, 1993: Ulica Kate Govorušić, na prozoru jastuk, u jastuku laktovi pjesnika Abdulaha Sidrana – a jedna žena na kraju ulice nosi kutiju od košulje izvrhom punu duhana i tri svježe liske kupusa, odozgo
Otac na aerodromu čeka da mu pokretne stepenice donesu kćerku
Ona radi u Vijeću katoličkih biskupa Amerike i kaže da joj je dobro tamo, zato što s popovima dijeli isto iskustvo propuštenog života
Na putu izbrojim 27 zgaženih armadilla: u jutarnjem suncu svijet je ravna ploča na krvavom sjeveru Texasa
“Odakle si?” “Iz Bosne.” “Tamo je bio rat?” “Da.” “Jesi li bio u ratu?” “Da.” “Jesi li ubio?”
Duboko iza ponoći na pustom New Jersey Turnpikeu slijedim svjetlost televizorskog ekrana u unutrašnjosti limuzine samo da vidim koji se film daje, i vozim naporedo sve dok se ne ukaže ljudsko uho u travi
Ja sam čitao toliko loše poezije da se čitanje pretvorilo u čisto znanje o tome dokle seže ljudska ambicija i volja da se bude neko drugi
Kroz sve sobe sam prošao i sad se vraćam da ti kažem: U ovoj kući nema ogledala
Sklanjajući se pred okom snajperiste, silazim u grad uvijek različitim putovima, ali u svakoj varijanti silaska prođem kroz Lajoša Košuta, i duž cijele ulice u sebi ponavljam Košuta Lajoša Košuta Lajoša, zato što me muzika imena umiruje
Sedefni oblaci nad aerodromom, na pisti minijaturno tijelo čovjeka sa crvenim zastavicama ispred Boeinga 797
Ubio se, a bio je slikar
Na Trinaestoj ulici svodnik u osvijetljenoj unutrašnjosti cadillaca zamahuje džinovskom flašom parfema
Nakon što je brod pristao uz terasu restorana, nudisti su ispunili bar u kojem sam jedina odjevena osoba: osjećam se kao da u snu na ulici stojim go i svi prolaznici u mene gledaju
U napadu radosti, znao sam poljubiti svoje rame
Živio je u San Franciscu: polomio ga val dok je ronio u okeanu, i od tada se ne usudi zaspati bez maske za kisik
Na metro stanici Pentagon grupa vojnika s istim frizurama, u istim uniformama, podižu ruke do rukohvata i rukavi bluza im se povuku nadole tako da otkriju satove, niz istovjetnih satova na nizu podignutih ruku
Na metro stanici Arlington Cemetery izlaze i otvaraju kišobrane mlade i lijepe žene, uredno našminkane idu na groblje u posjetu svojim muževima
Uvijek se osvrne, on želi vidjeti šta ostavlja iza sebe čak i kada napušta hotelsku sobu
Rat je a grupa kineskih turista stigla u grad: dan provode u hotelu Evropa uplašeni s razlogom, i čim su otišli, hotel je spaljen do temelja, tako da se može reći kako je sudbina Evrope da se onog što je bila najčistije sjećaju slučajni prolaznici iz Kine
Pored volana ona ima plastičnog bijelog anđela: prije vožnje obavezno ga dodirne – za sreću – i on tada lepeće krilima
Avgust, 1993. Od gladi djevojke postale vitke biljke na nov način lijepe, ali ne za moga prijatelja koji na ulici jadikuje i usred opisa žene svog života kaže Eno je!: na balkonu nasmijana Susan Sontag pod oblakom
Sanjam knjigu sastavljenu od fragmenata, od autonomnih rečenica koje međusobno ništa ne povezuje, osim što skupa opisuju svijet ultimativne samoće
Sanjam da me probudilo zujanje: moje tijelo pokriveno pčelama
Ušla je na stanici Foggy Bottom, stjuardesa odjevena u modru uniformu Lufthanse (sa žutom ešarpom oko vrata) i s osmjehom na licu prošetala između sjedišta zagledajući putnike, kao da je već u avionu, a ne u metrou, u trenutku dok djevojčica u sjedištu do mene dlanom pritišće uho zbog zračnog pritiska, jer naš voz upravo tutnji kroz tunel ispod rijeke
Pretrčavajući ulicu da se sklonim od kiše, mislio sam na tebe, i odjednom: to više nije bila kiša, već voda što se cijedi iz tvoje kose
Tada je grad još uvijek bio povezan s kosmosom: na glavnoj ulici se mogao čuti vjetar u kestenu, žubor vode
Trčim oborenog pogleda i na sredini Četrnaeste ulice sudarim se s prolaznikom, podignem glavu: zabljesnu me boje epoleta i lenti na prsima generala u sniježnoj mećavi
Prolaznici oprezno koračaju gledajući u nebo: perači prozora se njišu na fasadi
Iz aviona vidim cijelu državu, one dijelove po kojim padaju zrake sunca i one dijelove zemlje u sjeni oblaka
Na metro stanici McPherson Square gledam pokretni natpis reda vožnje i jedan trenutak očekujem ličnu poruku, ispisanu samo za mene
Nakon mrzle noći, starac ispred kuće američku zastavu ukočenu od studeni otapa fenom za kosu
Otvoreni prozor, disanje zavjese, nebo bez ptice i oblaka
Sunčano jutro dolazi kao odgovor na pitanje – Kako si?
Danas je praznik i svi restorani zatvoreni: u potrazi za kafanom koja radi, on je gurajući kolica s bebom ispred sebe dospio na koncert Beyoncé
Slavni je pjevač sevdalinki dekom umotao noge, studen se polako primiče stopalima, on ne pjeva više, glavom odmjerava taktove, bezglasno miče usnama, a riječi pjesme za njega sin izgovara u mali razglas, skrpljen za ovu ratnu priliku
Kad se pokreneš, važno je da zapamtiš put kojim ćeš se vratiti kući
Izlazeći, gasim televizor na kojem je upravo išao intervju s F. F. Coppolom, i već sam u liftu sa Sergiom koji pita – znam li zašto Italijani ne vole Jehovine svjedoke? “Ne znam.” “Zato što Italijani ne vole svjedoke.” Opet Coppola
Rekao je to kao da mi izriče najviši kompliment: engleska riječ rob (Slave) nastala je od riječi Slaven (Slav)
U životu sam sreo toliko ljudi da bih od njih mogao napraviti državu veliku barem kao Liechtenstein: čim sam to pomislio, poželio sam da napravim popis stanovništva
Trčim niz pokretne stepenice, a kad sam stigao do vagona, vrata su se zatvorila, voz odlazi bez mene, razočarano se osvrnem i tada na platformi metro stanice vidim M.: “Izvini”, kažem. “Zašto?” “Ne znam”
Nije uvijek tako, ali danas gledam svijet oko sebe i mislim: ne može biti da su ljudi sletili na Mjesec
Good fiction’s job was to comfort the disturbed and disturb the comfortable (Ozbiljna proza bihuzuri svijet koji živi u rahatluku i donosi rahatluk uzbihuzurenima) – D. F. Wallace
Šta si radio cijelu noć? Pisao pjesmu na jeziku kojim govori nekoliko miliona ljudi, a među njima još samo rijetki čitaju
Flagstaff, AZ: s otvorenom knjigom u ruci, s prozora hotelske sobe vidim snijegom zatrpan auto u kojem su ostale moje naočale za čitanje
To je zbog parfema: listam rukopis, ona preko moga ramena slijedi stranice, i kao ubod igle osjetim oštru kost njene brade na svome ramenu
Drveni sto ispred kuće u pustinji, na stolu knjiga i tanki sloj polena na staklima naočala za čitanje
Pjena za brijanje, potrošena u toku ljubavnog čina
Ljetna haljina ovlaš okačena o dvije šiljaste bradavice
Rešetka na pločniku uz metro stanicu: zamka za djevojke u štiklama
Ujutro, spremna za posao, ona širi ruke i pita: Hoće li mi neko reći da sam lijepa?
Snijeg toliki da sam s tvoje i moje kose skupio za ovu malu grudu
Prvo je bila zima, a onda ljeto, i prije zime ljeto, a prije ljeta – itd
Prvo je bio Isus, a onda Pavle, prvo Guevara, a onda Castro
Prvi dan u godini, a po meni pada snijeg iz najdubljeg djetinjstva
Crta snijega
Sudar zubi u poljupcu
Smrt u prvom snu
Voda koju piješ iz dlana
Stoljeće u kojem tvoji preci pod zemljom kopaju so
Boja, kad se iscijedi iz zastave
Unutrašnjost kruga od kafe koji dno šoljice ostavi na salveti
Naličje listova jablana u vjetrovitom danu
Caklina kore breze čije deblo je ukoso odrezano, a onda na ravnoj drvenoj plohi temperom naslikan Stari most
Vojnici zaleđeni usred marša, uspravni leševi u blokovima snijega, čekanje sunca
Filmski dokument iz Prvog svjetskog rata: skriveni iza gas-maski vojnici testiraju bojne otrove, i prateći pokrete njihovih ruku, jasno prepoznajem ovisnike o duhanu, vrzmaju se, ne znaju gdje bi s rukama, vidi se da su očajni
Kreč na krivim stablima šljiva
Slavensko bijelo: Малевичebo Bijelo na bijelom i White od Kieslowskog
Tri su crnkinje (prodavačice u ovoj radnji) s razlogom zbunjene njenim objašnjenjem da želi kupiti čarape u boji kože
To je onaj snijeg s kojim se sve uspori, pa se čini da priroda ima mačju dušu i da kosmos u tim pahuljama prede
Noć sam proveo u apsolutnoj tišini, sâm ispred kompjutera ispravljajući dijaloge u scenariju za kratki film, a ujutro kad sam progovorio glas mi je napukao i hrapav, kao da sam se svu noć s drugima nadvikivao
Gledana kroz prozor brzog voza, Francuska mijenja formu i postaje niz paralelnih crta
“Na početku je bila crta” (Michaux)
Ostarjeli pjesnik, studentima: Ja od vas tražim da mi budete roditelji!
Kad plave ptice u godišnjoj migraciji pređu meksičku granicu, u pustinji zapadnog Texasa s foto-aparatom ih čeka on koji govori jezik ptica, a da ni jednu englesku riječ ne zna
Pokretni park: aleksandrijski turistički autobus (širom otvorenih prozora napreduje duž glavne ulice) umjesto sjedišta ima klupe iz parka
Djevojka u hokejaškom dresu izlazi iz auta: hokejaška palica u rukama, kesteni dobuju po kamenom pločniku
Dolazi u tenama, ali pred ulazom u zgradu ona brzo u hodu natiče cipele sa štiklom: jutarnji dolazak na posao kao večernji izlazak
Napad astme kao spazam neba, a dan ranije rekla je — kad dišem, osjećam kako sa mnom diše cijeli kosmos
U četiri ujutro, tek probuđena, zatiče me za kompjuterom, vrti glavom i kaže: “Pedeset godina ima, a piše pjesmice”
Jezero je zaledilo, po ledu pao novi snijeg, kao puter nožem poravnat na šniti kruha, tako živo sam u mislima tamo, želio sam nazvati nekoga da kroz prozor provjeri: vide li se otisci mojih cipela u snijegu?
U četiri ujutro, tek probuđena, kaže: “Kinezi vjeruju da zmajevi vole mirisati bakar”
Na kraju rukopisa, jedna rečenica u praznim stranicama Microsoft Worda (koja, očito, greškom nije izbrisana), glasi: OVE GODINE SVI CITIRAJU GEORGEA AGAMBENA
U kino-sali Kubanskog kulturnog centra, (bijela) djevojka poljubi svog (crnog) mladića, nakon što je D. Walcott rekao: “U ovoj zemlji nije moguće da Denzel Washington poljubi Juliu Roberts”
U prosjeku pjesnici žive 62, dramski pisci 63, romansijeri 66 godina (Journal of Death Studies)
Dok se tuširam: u svakoj kapi vode ista slika: ona, vedra, baca sviter u oblake
Nekad je ovo bila privatna kuća s hladovitim dvorištem u koje Hemingway uvečer svraća na vježbu s parom boksačkih rukavica oko vrata
Kad sam prvi put uživo vidio pelikana, imao sam četrdeset i tri godine: kakav kljun!: gledao sam užasnut kako mu se riba u podbratku praćaka
Ljeto devedeset druge, svi su nam tajni arhivi dostupni: gledamo 16mm film iz bunkera i on, ovog časa, vidi sebe kakav je bio prije dvadeset i četiri godine: vođa studentskih demonstracija iz šezdeset osme
Uvijek se nađe neko što čeka pauzu u tvom govoru da kaže “Ne samo to” i onda produži misao u svome pravcu
Zaista, šta bi Bog da nema ljudi?
Izgubljen u hotelskim ogledalima (Tucson, mart 2005) pričao sam sa samim sobom, kadli spremačica na vratima, zbunjena nepoznatim jezikom, pred moja bosa stopala baci USA Today
Septembar, 1993: Ulica Kate Govorušić, na prozoru jastuk, u jastuku laktovi pjesnika Abdulaha Sidrana – a jedna žena na kraju ulice nosi kutiju od košulje izvrhom punu duhana i tri svježe liske kupusa, odozgo
Otac na aerodromu čeka da mu pokretne stepenice donesu kćerku
Ona radi u Vijeću katoličkih biskupa Amerike i kaže da joj je dobro tamo, zato što s popovima dijeli isto iskustvo propuštenog života
Na putu izbrojim 27 zgaženih armadilla: u jutarnjem suncu svijet je ravna ploča na krvavom sjeveru Texasa
“Odakle si?” “Iz Bosne.” “Tamo je bio rat?” “Da.” “Jesi li bio u ratu?” “Da.” “Jesi li ubio?”
Duboko iza ponoći na pustom New Jersey Turnpikeu slijedim svjetlost televizorskog ekrana u unutrašnjosti limuzine samo da vidim koji se film daje, i vozim naporedo sve dok se ne ukaže ljudsko uho u travi
Ja sam čitao toliko loše poezije da se čitanje pretvorilo u čisto znanje o tome dokle seže ljudska ambicija i volja da se bude neko drugi
Kroz sve sobe sam prošao i sad se vraćam da ti kažem: U ovoj kući nema ogledala
Sklanjajući se pred okom snajperiste, silazim u grad uvijek različitim putovima, ali u svakoj varijanti silaska prođem kroz Lajoša Košuta, i duž cijele ulice u sebi ponavljam Košuta Lajoša Košuta Lajoša, zato što me muzika imena umiruje
Sedefni oblaci nad aerodromom, na pisti minijaturno tijelo čovjeka sa crvenim zastavicama ispred Boeinga 797
Ubio se, a bio je slikar
Na Trinaestoj ulici svodnik u osvijetljenoj unutrašnjosti cadillaca zamahuje džinovskom flašom parfema
Nakon što je brod pristao uz terasu restorana, nudisti su ispunili bar u kojem sam jedina odjevena osoba: osjećam se kao da u snu na ulici stojim go i svi prolaznici u mene gledaju
U napadu radosti, znao sam poljubiti svoje rame
Živio je u San Franciscu: polomio ga val dok je ronio u okeanu, i od tada se ne usudi zaspati bez maske za kisik
Na metro stanici Pentagon grupa vojnika s istim frizurama, u istim uniformama, podižu ruke do rukohvata i rukavi bluza im se povuku nadole tako da otkriju satove, niz istovjetnih satova na nizu podignutih ruku
Na metro stanici Arlington Cemetery izlaze i otvaraju kišobrane mlade i lijepe žene, uredno našminkane idu na groblje u posjetu svojim muževima
Uvijek se osvrne, on želi vidjeti šta ostavlja iza sebe čak i kada napušta hotelsku sobu
Rat je a grupa kineskih turista stigla u grad: dan provode u hotelu Evropa uplašeni s razlogom, i čim su otišli, hotel je spaljen do temelja, tako da se može reći kako je sudbina Evrope da se onog što je bila najčistije sjećaju slučajni prolaznici iz Kine
Pored volana ona ima plastičnog bijelog anđela: prije vožnje obavezno ga dodirne – za sreću – i on tada lepeće krilima
Avgust, 1993. Od gladi djevojke postale vitke biljke na nov način lijepe, ali ne za moga prijatelja koji na ulici jadikuje i usred opisa žene svog života kaže Eno je!: na balkonu nasmijana Susan Sontag pod oblakom
Sanjam knjigu sastavljenu od fragmenata, od autonomnih rečenica koje međusobno ništa ne povezuje, osim što skupa opisuju svijet ultimativne samoće
Sanjam da me probudilo zujanje: moje tijelo pokriveno pčelama
Ušla je na stanici Foggy Bottom, stjuardesa odjevena u modru uniformu Lufthanse (sa žutom ešarpom oko vrata) i s osmjehom na licu prošetala između sjedišta zagledajući putnike, kao da je već u avionu, a ne u metrou, u trenutku dok djevojčica u sjedištu do mene dlanom pritišće uho zbog zračnog pritiska, jer naš voz upravo tutnji kroz tunel ispod rijeke
Pretrčavajući ulicu da se sklonim od kiše, mislio sam na tebe, i odjednom: to više nije bila kiša, već voda što se cijedi iz tvoje kose
Tada je grad još uvijek bio povezan s kosmosom: na glavnoj ulici se mogao čuti vjetar u kestenu, žubor vode
Trčim oborenog pogleda i na sredini Četrnaeste ulice sudarim se s prolaznikom, podignem glavu: zabljesnu me boje epoleta i lenti na prsima generala u sniježnoj mećavi
Prolaznici oprezno koračaju gledajući u nebo: perači prozora se njišu na fasadi
Iz aviona vidim cijelu državu, one dijelove po kojim padaju zrake sunca i one dijelove zemlje u sjeni oblaka
Na metro stanici McPherson Square gledam pokretni natpis reda vožnje i jedan trenutak očekujem ličnu poruku, ispisanu samo za mene
Nakon mrzle noći, starac ispred kuće američku zastavu ukočenu od studeni otapa fenom za kosu
Otvoreni prozor, disanje zavjese, nebo bez ptice i oblaka
Sunčano jutro dolazi kao odgovor na pitanje – Kako si?
Danas je praznik i svi restorani zatvoreni: u potrazi za kafanom koja radi, on je gurajući kolica s bebom ispred sebe dospio na koncert Beyoncé
Slavni je pjevač sevdalinki dekom umotao noge, studen se polako primiče stopalima, on ne pjeva više, glavom odmjerava taktove, bezglasno miče usnama, a riječi pjesme za njega sin izgovara u mali razglas, skrpljen za ovu ratnu priliku
Kad se pokreneš, važno je da zapamtiš put kojim ćeš se vratiti kući
Izlazeći, gasim televizor na kojem je upravo išao intervju s F. F. Coppolom, i već sam u liftu sa Sergiom koji pita – znam li zašto Italijani ne vole Jehovine svjedoke? “Ne znam.” “Zato što Italijani ne vole svjedoke.” Opet Coppola
Rekao je to kao da mi izriče najviši kompliment: engleska riječ rob (Slave) nastala je od riječi Slaven (Slav)
U životu sam sreo toliko ljudi da bih od njih mogao napraviti državu veliku barem kao Liechtenstein: čim sam to pomislio, poželio sam da napravim popis stanovništva
Trčim niz pokretne stepenice, a kad sam stigao do vagona, vrata su se zatvorila, voz odlazi bez mene, razočarano se osvrnem i tada na platformi metro stanice vidim M.: “Izvini”, kažem. “Zašto?” “Ne znam”
Nije uvijek tako, ali danas gledam svijet oko sebe i mislim: ne može biti da su ljudi sletili na Mjesec
Good fiction’s job was to comfort the disturbed and disturb the comfortable (Ozbiljna proza bihuzuri svijet koji živi u rahatluku i donosi rahatluk uzbihuzurenima) – D. F. Wallace
Šta si radio cijelu noć? Pisao pjesmu na jeziku kojim govori nekoliko miliona ljudi, a među njima još samo rijetki čitaju
Flagstaff, AZ: s otvorenom knjigom u ruci, s prozora hotelske sobe vidim snijegom zatrpan auto u kojem su ostale moje naočale za čitanje
To je zbog parfema: listam rukopis, ona preko moga ramena slijedi stranice, i kao ubod igle osjetim oštru kost njene brade na svome ramenu
Drveni sto ispred kuće u pustinji, na stolu knjiga i tanki sloj polena na staklima naočala za čitanje
Pjena za brijanje, potrošena u toku ljubavnog čina
Ljetna haljina ovlaš okačena o dvije šiljaste bradavice
Rešetka na pločniku uz metro stanicu: zamka za djevojke u štiklama
Ujutro, spremna za posao, ona širi ruke i pita: Hoće li mi neko reći da sam lijepa?
Snijeg toliki da sam s tvoje i moje kose skupio za ovu malu grudu
Prvo je bila zima, a onda ljeto, i prije zime ljeto, a prije ljeta – itd
Prvo je bio Isus, a onda Pavle, prvo Guevara, a onda Castro
Prvi dan u godini, a po meni pada snijeg iz najdubljeg djetinjstva