Kada je zimus Ninovu nagradu za najbolji roman napisan na srpskome jeziku dobio Dragan Velikić, čulo se kako je time ispravljena nekakva nepravda. Doista, Velikić je nekoliko puta zavrijedio tu nekada najugledniju i još uvijek najozbiljniju književnu nagradu na prostorima bivše Jugoslavije, prvi put još 1988, s romanesknim prvencem Via Pula, a nije ju sve do Ruskoga prozora i dobio, jer je taj pisac na posve neobičan način iznimka u suvremenoj srpskoj prozi. U svoje vrijeme bio je moderan u izrazu, na način Petera Handkea, a istovremeno starinski, kao neki zakašnjeli Musilov sljedbenik, i to u književnosti koja s Musilom nije imala previše zajedničkoga. Činilo se da bi u socijalnom smislu bio uspjeliji i adekvatniji da je odlučio biti hrvatski pisac. Grad u koji je situirao najviše stranica svoje proze bila je i ostala Pula, a s, primjerice, Vladanom Desnicom uvijek je bio u bližem srodstvu nego i s jednim suvremenim srbijanskim piscem. Velikićev svijet doista je u svim njegovim knjigama pripadao Srednjoj Europi, a ne Balkanu. U vrednosnom, a pogotovu etičkom, smislu to ne znači ama baš ništa, ali tu je razlog pomalo skrajnutoga Velikićevog mjesta u suvremenoj srpskom prozi, zbog čega žiriji Ninove nagrade dugo kao da nisu znali kako bi ga nagradili. Za svaki od prethodnih sedam romana mogao je biti ovjenčan, ali bi za svaki, kao i za osmi – nagrađeni, bilo jednako teško napisati obrazloženje. Velikić je, poput mnogih velikih pisaca, svoje djelo stvorio u otporu prema onome što jest glavna matica jedne književnosti i kulture.
Ruski prozor najkompleksniji je njegov roman dosad. To je omnibus čija je tema osoba Rudija Stupara. U prvome dijelu teče njegova osobna ispovijest, u drugom se rekonstruira Rudijeva biografija, a u trećem, poput kratkih bljeskova, slijede priče ljudi koji su na različite načina vezani za njega. Na trenutke, čitatelj ima dojam kako čita dokumentarni roman o fiktivnoj osobi, pisan jasno i precizno, ali bez ijedne udice kojom bi lovio čitateljsku pažnju ili bi, ne daj Bože, bio suvremen. Rudijeva priča događa se u naše vrijeme, a u epizodnoj ulozi pojavljuje se i sam Miroslav Krleža. On poziva glumicu Mariju Lehotkaj na ručak u Esplanadu. Ona to tek uzgred spomene, prije nego što će Rudiju Stuparu reći: “Vi ste isuviše Hamlet da biste bili glumac.”
Nije to neka naročito važna rečenica u Velikićevoj knjizi, ali dobro će poslužiti da ju opiše. On ne izbjegava patetiku, ni pompoznost. Njegove rečenice nisu kratke i efektne. Bit će itekako sentenciozan ako misli da je to potrebno: “Shvatio sam da samo od brzine železnice zavisi koliko je neka zemlja velika, i verovao sam da je zemlja u kojoj živim veća od Francuske ili Nemačke, gde vozovi jure neverovatnim brzinama, pa se sa jednog kraja na kraj stiže mnogo brže nego u mojoj zemlji…” Velikić je savršeno otporan na književne mode, kako one globalne, tako i naše lokalne. Njegov junak demodiran je kao Orient Express, po čemu je sličan privatnoj osobi pisca, a stilska sredstva kojim je ispričana njegova priča svakako nisu iz sezone proljeće-ljeto 2008. Jedan je srpski kritičar napisao kako je pitanje koliko je domaća, srbijanska, publika u stanju pročitati ovakav roman. I naravno, u pravu je, ali paradoks je u tome što Velikić doista piše jasno i precizno. Istina, rečenice mu nisu kratke, ali takve, barem u nas, pišu oni koji ne umiju duže. Kao što i sentence u proznom tekstu najvještije izbjegavaju oni kojima dok pišu ionako ništa pametno ne padne na um. Ruski prozor dobra je knjiga o jednom običnom i uglavnom nevažnom životu, koji je ispunjen važnim temama. Uglavnom takve romane Velikić i piše. Stoga ne čudi ni to što mu prigovaraju da se često ponavlja.
U skladu sa starom srpskom diplomatskom tradicijom da svoje najbolje pisce šalje u ambasadore, Dragan Velikić je veleposlanik Srbije u Beču.
Ruski prozor Dragana Velikića
(2008)
Kada je zimus Ninovu nagradu za najbolji roman napisan na srpskome jeziku dobio Dragan Velikić, čulo se kako je time ispravljena nekakva nepravda. Doista, Velikić je nekoliko puta zavrijedio tu nekada najugledniju i još uvijek najozbiljniju književnu nagradu na prostorima bivše Jugoslavije, prvi put još 1988, s romanesknim prvencem Via Pula, a nije ju sve do Ruskoga prozora i dobio, jer je taj pisac na posve neobičan način iznimka u suvremenoj srpskoj prozi. U svoje vrijeme bio je moderan u izrazu, na način Petera Handkea, a istovremeno starinski, kao neki zakašnjeli Musilov sljedbenik, i to u književnosti koja s Musilom nije imala previše zajedničkoga. Činilo se da bi u socijalnom smislu bio uspjeliji i adekvatniji da je odlučio biti hrvatski pisac. Grad u koji je situirao najviše stranica svoje proze bila je i ostala Pula, a s, primjerice, Vladanom Desnicom uvijek je bio u bližem srodstvu nego i s jednim suvremenim srbijanskim piscem. Velikićev svijet doista je u svim njegovim knjigama pripadao Srednjoj Europi, a ne Balkanu. U vrednosnom, a pogotovu etičkom, smislu to ne znači ama baš ništa, ali tu je razlog pomalo skrajnutoga Velikićevog mjesta u suvremenoj srpskom prozi, zbog čega žiriji Ninove nagrade dugo kao da nisu znali kako bi ga nagradili. Za svaki od prethodnih sedam romana mogao je biti ovjenčan, ali bi za svaki, kao i za osmi – nagrađeni, bilo jednako teško napisati obrazloženje. Velikić je, poput mnogih velikih pisaca, svoje djelo stvorio u otporu prema onome što jest glavna matica jedne književnosti i kulture.
Ruski prozor najkompleksniji je njegov roman dosad. To je omnibus čija je tema osoba Rudija Stupara. U prvome dijelu teče njegova osobna ispovijest, u drugom se rekonstruira Rudijeva biografija, a u trećem, poput kratkih bljeskova, slijede priče ljudi koji su na različite načina vezani za njega. Na trenutke, čitatelj ima dojam kako čita dokumentarni roman o fiktivnoj osobi, pisan jasno i precizno, ali bez ijedne udice kojom bi lovio čitateljsku pažnju ili bi, ne daj Bože, bio suvremen. Rudijeva priča događa se u naše vrijeme, a u epizodnoj ulozi pojavljuje se i sam Miroslav Krleža. On poziva glumicu Mariju Lehotkaj na ručak u Esplanadu. Ona to tek uzgred spomene, prije nego što će Rudiju Stuparu reći: “Vi ste isuviše Hamlet da biste bili glumac.”
Nije to neka naročito važna rečenica u Velikićevoj knjizi, ali dobro će poslužiti da ju opiše. On ne izbjegava patetiku, ni pompoznost. Njegove rečenice nisu kratke i efektne. Bit će itekako sentenciozan ako misli da je to potrebno: “Shvatio sam da samo od brzine železnice zavisi koliko je neka zemlja velika, i verovao sam da je zemlja u kojoj živim veća od Francuske ili Nemačke, gde vozovi jure neverovatnim brzinama, pa se sa jednog kraja na kraj stiže mnogo brže nego u mojoj zemlji…” Velikić je savršeno otporan na književne mode, kako one globalne, tako i naše lokalne. Njegov junak demodiran je kao Orient Express, po čemu je sličan privatnoj osobi pisca, a stilska sredstva kojim je ispričana njegova priča svakako nisu iz sezone proljeće-ljeto 2008. Jedan je srpski kritičar napisao kako je pitanje koliko je domaća, srbijanska, publika u stanju pročitati ovakav roman. I naravno, u pravu je, ali paradoks je u tome što Velikić doista piše jasno i precizno. Istina, rečenice mu nisu kratke, ali takve, barem u nas, pišu oni koji ne umiju duže. Kao što i sentence u proznom tekstu najvještije izbjegavaju oni kojima dok pišu ionako ništa pametno ne padne na um. Ruski prozor dobra je knjiga o jednom običnom i uglavnom nevažnom životu, koji je ispunjen važnim temama. Uglavnom takve romane Velikić i piše. Stoga ne čudi ni to što mu prigovaraju da se često ponavlja.
U skladu sa starom srpskom diplomatskom tradicijom da svoje najbolje pisce šalje u ambasadore, Dragan Velikić je veleposlanik Srbije u Beču.