Marco, novinar i fotograf, odlazi doma, na selo, da obiđe stare roditelje, jer otac nešto nije dobro. Sve je naizgled normalno, depresivna atmosfera dovršenih života, predjeli djetinjstva koji više opterećuju nego što čovjeka čine sentimentalnim. Njegov kontakt s roditeljima je površan, na kraju ih zapravo i ne poznaje; osim toga, opterećen je samim sobom, odlascima psihijatru, nesređenim ljubavnim odnosima, poslom u kojem se još uvijek nije ostvario, a sustižu ga srednje godine. Marco vidi da mu otac nestaje, pamćenje mu slabi, zaboravlja brodove što su prije pet minuta plovili pučinom, liječnici sumnjaju na Alzhajmerovu bolest i jasno je da neće još dugo. Stari je nekada radio u obližnjem brodogradilištu, koje se polako pretvara u zahrđalu ruinu, i veteran je Alžirskoga rata. Marco obilazi poznate i nepoznate, raspituje se o ocu, saznanje dijelove njegove priče, rekonstruira svijet koji tone u zaborav. Malo nakon što se vrati u Pariz stići će vijest da se otac ubio.
Marcova žena je veterinarka, razložna i smirena osoba, ali stigao ju je biološki sat, želi dijete. On je sav izvan sebe, a kada ga ona pita čega se to toliko boji, odgovara: “Pa bebe, naravno! Prlja, balavi, nikad ne spava, jedva komunicira i ne zna kontrolirati sfinkter…” Tako se rodi šarmantna, hiperaktivna i potpuno nepodnošljiva djevojčica; životi počinju ispočetka, ali on ne može nastaviti ako ne dovrši one prethodne. Ponovo odlazi na selo, majci. Ulazi u očevu radionicu, pregledava njegov alat, stvari koje je posljednji put doticao, čita njegov dnevnik i očajava što ga nikada, ni na jednom mjestu, u dnevniku ne spominje. Bio mu je teret, kao što će njemu njegovo dijete biti teret, ali se teško s time pomiriti i živjeti dalje.
Prijatelji pokojnog oca javljaju mu da se brodogradilište definitivno zatvara. Pobijedila je jeftinija radna snaga s dalekog istoka, ljudi su očajni, ali dugo je to najavljivano, godinama su se oko brodogradnje vodile političke i sindikalne debate. Na kraju su se svi zasitili priče, pa ti ljudi više nikoga ne zanimaju. “Ako zakon dopušta vlasnicima da svoje tvornice grade u trećem svijetu, treba biti vraški licemjer – ili socijalist – da se šokiraš kad vlasnici to doista učine”, kaže jedan stari radnik iz škvera. Svijet je ostao bez ideala, zemlja je pala u depresiju liberalnog kapitalizma, koja zna biti – naučilo se po padu Berlinskoga zida – dublja od depresije izazvane državnim komunizmom. Dok se brodogradilište zatvara, a proletarijat utapa očaj u alkoholu, izborna je večer u državi. Ljudi su rezignirani jer, izvan svake sumnje pobjeđuje Sarkozy, pobjeđuje ono najgore što je u francuskoj tradiciji: “Nemam povjerenja u one koji iskazuju patriotsku energičnost u doba predsjedničkih izbora… Često je to radi iskupljenja što kad idu u park na džoging u nedjelju ujutro nose tenisice koje su izradila filipinska djeca… Ne glasamo za društveni sistem nego za najsigurniji medijski odraz… ili, još gore, za obiteljsku tradiciju.”
Sutradan Marco fotografira brodogradilište koje se ruši, slika očeve drugove, krah i kraj jednoga svijeta. Da priča ne bi završila sasvim mračno i beznadno, slijedi piknik na travi, on, njegova žena i djevojčica koja bi željela nahraniti ptice, predane po telegrafskim žicama.
Eto, to bi bio sažetak lijepog i tužnog autobiografskog romana, ispričanog u četiri dijela, te prevedenog i objavljenog u dva strip-albuma, u izdanju Fibre. Crtač i pripovjedač je Manu Larcenet (1969.), genijalni Francuz, čije djelo čitatelju i gledatelju donosi nešto od onog rijetkog prevratničkog ushita, kakvog smo, generacijski, osjećali krajem osamdesetih, otkrivajući Raymonda Carvera ili Kristofa Kieslowskog. Surova autobiografija, raskopavanje vlastite utrobe i utroba svojih bližnjih, otvorena politička angažiranost (“Slušaj, prelaziš direktno iz predragog oca u najkrućeg Sarkozyja!” – Marca kori žena) i žurnalističko inzistiranje na jasnoj temi – kakvo prozaisti, često i bez razloga, odbijaju, smatrajući da stvari valja zamagliti da bi bile umjetnost, tek su neki elementi Larcenetovih pripovjednih strategija. No, ono veliko i važno ne može se tek tako reći. Čitatelj i gledatelj se nakon nekoliko stranica stopi s junakom “Svagdanje borbe”.
Lako je s Larcenetovim alter egom dijeliti i njegove nesnošljivosti, pogotovu kada su dijelom naših biografija. Gledajući pijanu rulju, on kaže: “Znaš li što je jedino na što su ovi tipovi ponosni, osim na odlazak iz škole ili flertovanje s ćuzom? Ne znaš? Na svoj kvart!” Prijatelj iz škvera na to uzdahne: “Još jadnije od nacionalizma…” I fakat su sve te kvartovske furke jadnije od nacionalizma, ili su iz nacionalizma i nastale.
Manu Larcenet: Svagdanja borba
Marco, novinar i fotograf, odlazi doma, na selo, da obiđe stare roditelje, jer otac nešto nije dobro. Sve je naizgled normalno, depresivna atmosfera dovršenih života, predjeli djetinjstva koji više opterećuju nego što čovjeka čine sentimentalnim. Njegov kontakt s roditeljima je površan, na kraju ih zapravo i ne poznaje; osim toga, opterećen je samim sobom, odlascima psihijatru, nesređenim ljubavnim odnosima, poslom u kojem se još uvijek nije ostvario, a sustižu ga srednje godine. Marco vidi da mu otac nestaje, pamćenje mu slabi, zaboravlja brodove što su prije pet minuta plovili pučinom, liječnici sumnjaju na Alzhajmerovu bolest i jasno je da neće još dugo. Stari je nekada radio u obližnjem brodogradilištu, koje se polako pretvara u zahrđalu ruinu, i veteran je Alžirskoga rata. Marco obilazi poznate i nepoznate, raspituje se o ocu, saznanje dijelove njegove priče, rekonstruira svijet koji tone u zaborav. Malo nakon što se vrati u Pariz stići će vijest da se otac ubio.
Marcova žena je veterinarka, razložna i smirena osoba, ali stigao ju je biološki sat, želi dijete. On je sav izvan sebe, a kada ga ona pita čega se to toliko boji, odgovara: “Pa bebe, naravno! Prlja, balavi, nikad ne spava, jedva komunicira i ne zna kontrolirati sfinkter…” Tako se rodi šarmantna, hiperaktivna i potpuno nepodnošljiva djevojčica; životi počinju ispočetka, ali on ne može nastaviti ako ne dovrši one prethodne. Ponovo odlazi na selo, majci. Ulazi u očevu radionicu, pregledava njegov alat, stvari koje je posljednji put doticao, čita njegov dnevnik i očajava što ga nikada, ni na jednom mjestu, u dnevniku ne spominje. Bio mu je teret, kao što će njemu njegovo dijete biti teret, ali se teško s time pomiriti i živjeti dalje.
Prijatelji pokojnog oca javljaju mu da se brodogradilište definitivno zatvara. Pobijedila je jeftinija radna snaga s dalekog istoka, ljudi su očajni, ali dugo je to najavljivano, godinama su se oko brodogradnje vodile političke i sindikalne debate. Na kraju su se svi zasitili priče, pa ti ljudi više nikoga ne zanimaju. “Ako zakon dopušta vlasnicima da svoje tvornice grade u trećem svijetu, treba biti vraški licemjer – ili socijalist – da se šokiraš kad vlasnici to doista učine”, kaže jedan stari radnik iz škvera. Svijet je ostao bez ideala, zemlja je pala u depresiju liberalnog kapitalizma, koja zna biti – naučilo se po padu Berlinskoga zida – dublja od depresije izazvane državnim komunizmom. Dok se brodogradilište zatvara, a proletarijat utapa očaj u alkoholu, izborna je večer u državi. Ljudi su rezignirani jer, izvan svake sumnje pobjeđuje Sarkozy, pobjeđuje ono najgore što je u francuskoj tradiciji: “Nemam povjerenja u one koji iskazuju patriotsku energičnost u doba predsjedničkih izbora… Često je to radi iskupljenja što kad idu u park na džoging u nedjelju ujutro nose tenisice koje su izradila filipinska djeca… Ne glasamo za društveni sistem nego za najsigurniji medijski odraz… ili, još gore, za obiteljsku tradiciju.”
Sutradan Marco fotografira brodogradilište koje se ruši, slika očeve drugove, krah i kraj jednoga svijeta. Da priča ne bi završila sasvim mračno i beznadno, slijedi piknik na travi, on, njegova žena i djevojčica koja bi željela nahraniti ptice, predane po telegrafskim žicama.
Eto, to bi bio sažetak lijepog i tužnog autobiografskog romana, ispričanog u četiri dijela, te prevedenog i objavljenog u dva strip-albuma, u izdanju Fibre. Crtač i pripovjedač je Manu Larcenet (1969.), genijalni Francuz, čije djelo čitatelju i gledatelju donosi nešto od onog rijetkog prevratničkog ushita, kakvog smo, generacijski, osjećali krajem osamdesetih, otkrivajući Raymonda Carvera ili Kristofa Kieslowskog. Surova autobiografija, raskopavanje vlastite utrobe i utroba svojih bližnjih, otvorena politička angažiranost (“Slušaj, prelaziš direktno iz predragog oca u najkrućeg Sarkozyja!” – Marca kori žena) i žurnalističko inzistiranje na jasnoj temi – kakvo prozaisti, često i bez razloga, odbijaju, smatrajući da stvari valja zamagliti da bi bile umjetnost, tek su neki elementi Larcenetovih pripovjednih strategija. No, ono veliko i važno ne može se tek tako reći. Čitatelj i gledatelj se nakon nekoliko stranica stopi s junakom “Svagdanje borbe”.
Lako je s Larcenetovim alter egom dijeliti i njegove nesnošljivosti, pogotovu kada su dijelom naših biografija. Gledajući pijanu rulju, on kaže: “Znaš li što je jedino na što su ovi tipovi ponosni, osim na odlazak iz škole ili flertovanje s ćuzom? Ne znaš? Na svoj kvart!” Prijatelj iz škvera na to uzdahne: “Još jadnije od nacionalizma…” I fakat su sve te kvartovske furke jadnije od nacionalizma, ili su iz nacionalizma i nastale.