Maša Kolanović, Sloboština Barbie,
V.B.Z. Zagreb, 2008.
Piše: Miljenko Jergović
Ovo je jedna od onih knjiga s kraja djetinjstva. Dragocjena je i rijetka ta vrsta, ispisivali su je veliki pisci, kao i oni koji će isključivo po takvim knjigama ostati i upamćeni, ali puno češće se događalo da priča ne uspije, da piscu klizne s papira ili ekrana, pa se pretvori u nešto drugo, u lament nad proteklim vremenom, u odraslo čangrizanje ili – najčešće – u neuspješnu i neumjesnu imitaciju dječjega svijeta. A nema puno toga na ovome svijetu i žalosnije i pogrešnije od odrasle imitacije djetinjstva.
Maša Kolanović imala je sreće, tako joj se potrefilo, bila je mudra, pa je svoju priču s kraja djetinjstva napisala točno u onom trenutku kada je trebalo. Ništa nije zaboravila, ništa nije izblijedjelo, izokrenulo se, odraslo i prozlilo se, ili se nazor prodobrilo – jer je sve djetinje u lošim odraslim pričama ispunjeno samom dobrotom, nego je u ovoj knjizi sve onako kako jest i kako je doista bilo. Ono što je izmišljeno, a posao pisca je da i takve stvari čini, izmišljeno je na nevidljiv način, tako da čitatelj ostaje uvjeren da se dogodilo upravo tako. Umijeće nevidljivog izmišljanja važno je i u jako odrasloj književnosti, a koliko je tek važno u djetinjoj književnosti, o tome ne treba ni govoriti.
Ono što je u Sloboština Barbie napisano, to je i nacrtano. Učinjeno je to sigurnom rukom, koja ne samo da nigdje ne griješi, nego nas vraća nekim davno zamrlim žanrovima i formama, ilustriranim knjigama iz međuratnog razdoblja, nekom starom Šegrtu Hlapiću, recimo. Osim toga, crtež je dodatna potvrda autentičnosti priče u kojoj se ništa ne smije slagati da bi uopće i bila moguća.
Godine Mašina odrastanja bile su vrijeme kada su se rušila carstva. Tako bi se to reklo u bajkama i historiografskim analizama. Ustvari, bilo je to vrijeme rata u Hrvatskoj, vrijeme 1991. O tom olovnom i herojskom vremenu, kada su i voditelji televizijskoga dnevnika govorili malo glasnije, da ih se čuje i bez mikrofona, puno se toga pričalo i svjedočilo, ali zapravo i nije bilo knjiga iz kojih bi se moglo saznati kako je to zapravo bilo. Eto, recimo, u Novom Zagrebu, u Sloboštini. Ovo je knjiga i o tome, ispričana tako pametno i dobro da će na nekim mjestima čitatelj osjetiti silan ponos, jer će pomisliti da to on priča, a ne Maša. A onda, kad dođe sebi, shvatit će da i nema većeg komplimenta jednoj knjizi pisanoj s kraja djetinjstva.
Za urednike ženskih, obiteljskih i senzacionalističkih magazina, ovo je knjiga o Barbie generaciji, koja još pamti Jugoslaviju i socijalizam, ali je stvarno odrastala i formirala svoje stavove i interese u devedesetima. To je i zadnja generacija koja se sasvim ozbiljno igrala lutkama. Kasnije su prevladale igračke na struju, raspala se obitelj kao temeljna ćelija društva i dječje igre, lutke su postale neuvjerljive kao što su, nekoliko desetljeća ranije, neuvjerljive postale bajke.
Pritom, tu ekipu koja Mašu bude čitala u Barbie ključu unaprijed bi trebalo upozoriti kako ovo nije nikakva laka literatura, premda se vrlo lako čita. Teška je kao onaj jednonogi olovni vojnik H. C. Andersena. To nije ni ženska literatura, premda ćete teško naći ženskije od nje i premda su rod i spol u ovoj knjizi važni onoliko koliko su važni i u dječjim igrama. Dakle, ništa od toga ne može ni biti važnije. Ovo nije ni literatura koja bi vas na bilo koji način mogla relaksirati ili osloboditi, ili vam učiniti ono što vam čine knjige s najistaknutijih polica u knjižarama. Sloboština Barbie strašna je, smiješna i mračna kao djetinjstvo. Ona je posljednje djetinjstvo u Jugoslaviji i prvo u Hrvatskoj.
Priča s kraja djetinjstva
Maša Kolanović,
Sloboština Barbie,
V.B.Z. Zagreb, 2008.
Piše: Miljenko Jergović
Ovo je jedna od onih knjiga s kraja djetinjstva. Dragocjena je i rijetka ta vrsta, ispisivali su je veliki pisci, kao i oni koji će isključivo po takvim knjigama ostati i upamćeni, ali puno češće se događalo da priča ne uspije, da piscu klizne s papira ili ekrana, pa se pretvori u nešto drugo, u lament nad proteklim vremenom, u odraslo čangrizanje ili – najčešće – u neuspješnu i neumjesnu imitaciju dječjega svijeta. A nema puno toga na ovome svijetu i žalosnije i pogrešnije od odrasle imitacije djetinjstva.
Maša Kolanović imala je sreće, tako joj se potrefilo, bila je mudra, pa je svoju priču s kraja djetinjstva napisala točno u onom trenutku kada je trebalo. Ništa nije zaboravila, ništa nije izblijedjelo, izokrenulo se, odraslo i prozlilo se, ili se nazor prodobrilo – jer je sve djetinje u lošim odraslim pričama ispunjeno samom dobrotom, nego je u ovoj knjizi sve onako kako jest i kako je doista bilo. Ono što je izmišljeno, a posao pisca je da i takve stvari čini, izmišljeno je na nevidljiv način, tako da čitatelj ostaje uvjeren da se dogodilo upravo tako. Umijeće nevidljivog izmišljanja važno je i u jako odrasloj književnosti, a koliko je tek važno u djetinjoj književnosti, o tome ne treba ni govoriti.
Ono što je u Sloboština Barbie napisano, to je i nacrtano. Učinjeno je to sigurnom rukom, koja ne samo da nigdje ne griješi, nego nas vraća nekim davno zamrlim žanrovima i formama, ilustriranim knjigama iz međuratnog razdoblja, nekom starom Šegrtu Hlapiću, recimo. Osim toga, crtež je dodatna potvrda autentičnosti priče u kojoj se ništa ne smije slagati da bi uopće i bila moguća.
Godine Mašina odrastanja bile su vrijeme kada su se rušila carstva. Tako bi se to reklo u bajkama i historiografskim analizama. Ustvari, bilo je to vrijeme rata u Hrvatskoj, vrijeme 1991. O tom olovnom i herojskom vremenu, kada su i voditelji televizijskoga dnevnika govorili malo glasnije, da ih se čuje i bez mikrofona, puno se toga pričalo i svjedočilo, ali zapravo i nije bilo knjiga iz kojih bi se moglo saznati kako je to zapravo bilo. Eto, recimo, u Novom Zagrebu, u Sloboštini. Ovo je knjiga i o tome, ispričana tako pametno i dobro da će na nekim mjestima čitatelj osjetiti silan ponos, jer će pomisliti da to on priča, a ne Maša. A onda, kad dođe sebi, shvatit će da i nema većeg komplimenta jednoj knjizi pisanoj s kraja djetinjstva.
Za urednike ženskih, obiteljskih i senzacionalističkih magazina, ovo je knjiga o Barbie generaciji, koja još pamti Jugoslaviju i socijalizam, ali je stvarno odrastala i formirala svoje stavove i interese u devedesetima. To je i zadnja generacija koja se sasvim ozbiljno igrala lutkama. Kasnije su prevladale igračke na struju, raspala se obitelj kao temeljna ćelija društva i dječje igre, lutke su postale neuvjerljive kao što su, nekoliko desetljeća ranije, neuvjerljive postale bajke.
Pritom, tu ekipu koja Mašu bude čitala u Barbie ključu unaprijed bi trebalo upozoriti kako ovo nije nikakva laka literatura, premda se vrlo lako čita. Teška je kao onaj jednonogi olovni vojnik H. C. Andersena. To nije ni ženska literatura, premda ćete teško naći ženskije od nje i premda su rod i spol u ovoj knjizi važni onoliko koliko su važni i u dječjim igrama. Dakle, ništa od toga ne može ni biti važnije. Ovo nije ni literatura koja bi vas na bilo koji način mogla relaksirati ili osloboditi, ili vam učiniti ono što vam čine knjige s najistaknutijih polica u knjižarama. Sloboština Barbie strašna je, smiješna i mračna kao djetinjstvo. Ona je posljednje djetinjstvo u Jugoslaviji i prvo u Hrvatskoj.
(pogovor)