Lutrija je pisana u jednoj ojađenoj i napuštenoj zemlji, oko čijeg bi se svakog djelića, danas, u kasno proljeće 2009, njezini sinovi u najboljim godinama tako rado poklali, da tako, poput svojih očeva, prijekim putem stignu u raj i na ekrane CNN-a i BBC-a; u zemlji u kojoj je već praktično sve etnicirano i podijeljeno, od općina, kantona i županija, do ljudi i njihovih osjećaja; pisana je Lutrija u zemlji u kojoj još samo šizofrenici osjećaju trojednost a cijelost njezine kulture; u zemlji čija je kultura danas, pred ljeto 2009, razorenija nego što je bila posljednjega dana rata; razorenija nego što je ičija i ikakva kultura bila razorena nakon nekoga rata; Lutrija je pisana u zemlji čije je svako sjećanje zapravo krivotvorina sjećanja, jer je svako sjećanje naknadno porobljeno, okupirano i zapišano od posjednika nacionalnih prava na sjećanje. Lutrija je, u velikoj mjeri, knjiga izgubljenog sjećanja.
Živeći u takvoj zemlji, Ajla Terzić ima prirodan otpor prema folkloru. Pa, iako piše o vremenu njezine propasti, izbjegnuti su svi folklorni, lijepozvučni, bajkoviti i ušarenjeni elementi. Ali ne samo to. Izbjegavano je i spominjanje toponima, sela i gradova, izbjegnuto je u najvećoj zamislivoj mjeri i samo ime zemlje. Ono na čemu Ajla Terzić inzistira jesu imena proizvoda iz supermarketa, nazivi trgovačkih lanaca i korporacija, brendovi i marke potrošačkoga svijeta. Na nekim drugim zemljopisnim prostorima i u sređenijim društvima već se nabralo pisaca koji su od te konzumerističke akribije načinili poetiku, jedan nas je Francuz već ubio u pojam sa svojim antikorporativističkim korporativizmom u smrtno dosadnoj priči o karijeri reklamnoga agenta, ali Lutrija je sve suprotno od toga, već i u čisto formalnom smislu. U slobodnome svijetu, proizvodi iz supermarketa simboli su blagostanja, a u Ajlinoj zemlji i svijetu oni su simbol oskudnosti u svemu.
Potresna je, tako, i jedna kratka, u zagradama umetnuta, pričica o krivotvorenim bosanskim napolitankama. Naime, od nekada, iz onoga vremena i one države, ostalo je sjećanje na Jadro kekse. Kada su se nakon rata otvorile ceste, Jadro je, u sjajnom pakiranju, lijep i melankoličan kao izgubljena pa ponovo nađena fotografija iz mladosti, ponovo stigao u dućane, samoposluge i supermarkete. Ali ubrzo se, ili u isto vrijeme, pojavio falsifikat: napolitanke Jaro. O semantici, poetici i ideologiji sadržanima u napolitankama Jadro i Jaro mogla je Ajla Terzić ispisati povelik esej, ali ona se zadovoljila jedva umetnutom rečenicom, iz koje sve biva jasno čitatelju kojemu može biti jasno. Za druge Lutrija nije pisana.
Ova je knjiga elegantna, suzdržana i točno napisana. U zemlji u kojoj je jedno vrijeme sentimentalnost bila jako na cijeni, Ajli Terzić jako je stalo da, pišući svoju prvu proznu knjigu, ne zazvuči sentimentalno. Možda jednom, u budućnosti, u nekoj drugoj knjizi i s nekom drugom temom, ali sada zbilja nije vrijeme.
Na drvenom kavanskom stolu djevojka vidi tri spojena kruga, vodene tragove od čaša. Ona uzima čašu i docrtava još dva, tako da izgleda kao olimpijski znak. Nešto kasnije, ona će u slici majke s pakiranja pelena, u njezinom nasmiješenom pogledu, dok očito gleda u svoje čedo, prepoznati fotografiju iz časopisa Life, iz 1944, na kojoj djevojka promatra lubanju. Nije to obična lubanja, nego suvenir što joj ga je iz rata poslao njezin dragi – glava ubijenoga Japanca.
Lutrija je ispunjena takvim slikama. One nisu previše objašnjavane. Nema razloga.
Ajla Terzić umije čuvati dostojanstvo, u tekstu i inače.
Esejizam umetnute rečenice
Ajla Terzić,
Lutrija,
V.B.Z., Zagreb, 2009.
Piše: Miljenko Jergović
Lutrija je pisana u jednoj ojađenoj i napuštenoj zemlji, oko čijeg bi se svakog djelića, danas, u kasno proljeće 2009, njezini sinovi u najboljim godinama tako rado poklali, da tako, poput svojih očeva, prijekim putem stignu u raj i na ekrane CNN-a i BBC-a; u zemlji u kojoj je već praktično sve etnicirano i podijeljeno, od općina, kantona i županija, do ljudi i njihovih osjećaja; pisana je Lutrija u zemlji u kojoj još samo šizofrenici osjećaju trojednost a cijelost njezine kulture; u zemlji čija je kultura danas, pred ljeto 2009, razorenija nego što je bila posljednjega dana rata; razorenija nego što je ičija i ikakva kultura bila razorena nakon nekoga rata; Lutrija je pisana u zemlji čije je svako sjećanje zapravo krivotvorina sjećanja, jer je svako sjećanje naknadno porobljeno, okupirano i zapišano od posjednika nacionalnih prava na sjećanje. Lutrija je, u velikoj mjeri, knjiga izgubljenog sjećanja.
Živeći u takvoj zemlji, Ajla Terzić ima prirodan otpor prema folkloru. Pa, iako piše o vremenu njezine propasti, izbjegnuti su svi folklorni, lijepozvučni, bajkoviti i ušarenjeni elementi. Ali ne samo to. Izbjegavano je i spominjanje toponima, sela i gradova, izbjegnuto je u najvećoj zamislivoj mjeri i samo ime zemlje. Ono na čemu Ajla Terzić inzistira jesu imena proizvoda iz supermarketa, nazivi trgovačkih lanaca i korporacija, brendovi i marke potrošačkoga svijeta. Na nekim drugim zemljopisnim prostorima i u sređenijim društvima već se nabralo pisaca koji su od te konzumerističke akribije načinili poetiku, jedan nas je Francuz već ubio u pojam sa svojim antikorporativističkim korporativizmom u smrtno dosadnoj priči o karijeri reklamnoga agenta, ali Lutrija je sve suprotno od toga, već i u čisto formalnom smislu. U slobodnome svijetu, proizvodi iz supermarketa simboli su blagostanja, a u Ajlinoj zemlji i svijetu oni su simbol oskudnosti u svemu.
Potresna je, tako, i jedna kratka, u zagradama umetnuta, pričica o krivotvorenim bosanskim napolitankama. Naime, od nekada, iz onoga vremena i one države, ostalo je sjećanje na Jadro kekse. Kada su se nakon rata otvorile ceste, Jadro je, u sjajnom pakiranju, lijep i melankoličan kao izgubljena pa ponovo nađena fotografija iz mladosti, ponovo stigao u dućane, samoposluge i supermarkete. Ali ubrzo se, ili u isto vrijeme, pojavio falsifikat: napolitanke Jaro. O semantici, poetici i ideologiji sadržanima u napolitankama Jadro i Jaro mogla je Ajla Terzić ispisati povelik esej, ali ona se zadovoljila jedva umetnutom rečenicom, iz koje sve biva jasno čitatelju kojemu može biti jasno. Za druge Lutrija nije pisana.
Ova je knjiga elegantna, suzdržana i točno napisana. U zemlji u kojoj je jedno vrijeme sentimentalnost bila jako na cijeni, Ajli Terzić jako je stalo da, pišući svoju prvu proznu knjigu, ne zazvuči sentimentalno. Možda jednom, u budućnosti, u nekoj drugoj knjizi i s nekom drugom temom, ali sada zbilja nije vrijeme.
Na drvenom kavanskom stolu djevojka vidi tri spojena kruga, vodene tragove od čaša. Ona uzima čašu i docrtava još dva, tako da izgleda kao olimpijski znak. Nešto kasnije, ona će u slici majke s pakiranja pelena, u njezinom nasmiješenom pogledu, dok očito gleda u svoje čedo, prepoznati fotografiju iz časopisa Life, iz 1944, na kojoj djevojka promatra lubanju. Nije to obična lubanja, nego suvenir što joj ga je iz rata poslao njezin dragi – glava ubijenoga Japanca.
Lutrija je ispunjena takvim slikama. One nisu previše objašnjavane. Nema razloga.
Ajla Terzić umije čuvati dostojanstvo, u tekstu i inače.
(pogovor)