U subotu 12. travnja, u pet sati i petnaest minuta popodne, navršilo se sedamdeset godina od smrti Fjodora Ivanoviča Šaljapina, najslavnijega basa u povijesti. Taj genijalni ahasver živio je po turnejama, ne nalazeći mjesto na kojemu bi se izvan Rusije skrasio. A u Rusiju se više nije usuđivao, premda je još u predrevolucionarno doba pjevao Dubinušku, pjesmu koja je proletere i sirotinju dizala na noge, jer Šaljapin nije bio ni za cara ni za boljševike. Zato je i umro u Parizu, gdje su ga ispratile tisuće ljudi, a samo za opelo u crkvi Aleksandra Nevskog organizatori su morali podijeliti 1200 propusnica, dok je policija jedva zadržavala mase koje su se pokušavale progurati do Šaljapinova odra. Bilo je i u njegovo vrijeme basova s većim rasponom glasa, bilo je snažnijih i moćnijih, kojima su Bog ili priroda više dali, ali nitko nije pjevao bolje i upečatljivije. Novosadski pisac Branislav Jatić, i sam priznati operni bas, u svojoj fascinantnoj monografiji „Šaljapin protiv Ajfelove kule“ zaključio je kako Šaljapinov glas nije bio fiziološki, nego umjetnički fenomen, i da zato nitko nije pjevao kao on.
U milansku La Scalu prvi put stigao je u veljači 1901, kao mladi genije, koji je pred tada najvažnijom publikom u Europi tek trebao dokazati svoju veličinu. Pjevao je i igrao Mefista u predstavi u kojoj je Enrico Caruso pjevao Fausta. Dirigirao je Arturo Toscanini. Bila je to prilika u kojoj se stječe svevremenska veličina i slava ili samo mjesto među stotinama onih koji su tek jednom bili među velikima, i nitko ih se ne sjeća osim portira i skupljača opernih afiša. Nekoliko dana pred premijeru Šaljapina je u njegovome apartmanu posjetio gospodin finih manira i reprezentativnog držanja i počeo ga komplimentirati. Sjajnog ste glasa, rekao mu je, ali talijanska publika vas, na žalost, ne poznaje. No, sve će to riješiti klaka, koja je dio kulturne i operne tradicije u La Scali, ona će Šaljapinu za sitnu naknadu od samo 4000 franaka osigurati buran aplauz nakon svake arije, vikat će mu bravo, a na kraju predstave priredit će mu ovacije. To će biti dovoljno da publika i kritika shvate, pa onda i čuju, o kako se velikom pjevaču radi.
Rus je bio zgrožen i to nije skrivao dok je prvog među klakerima ispraćao iz svoga apartmana. Uzalud ga je ovaj upozoravao kako bez njegove pomoći nema uspjeha, prijetio mu je da bi ga klaka mogla izviždati i pokopati za sva vremena, a ljudi iz La Scale su sasvim dobronamjerno nagovarali Šaljapina da pristane i plati, te da poštuje običaje, čak i ako su stvoreni za mediokritete i diletante, i da se drži kulturne tradicije, čak i ako je uvredljiva po umjetnost. Fjodor Ivanovič ih je sve s bijesom odbio, pjevao je i nije platio. Iako se u strahu od fijaska nije usudio doći na premijeru, kompozitor opere Arrigo Boito zahvaljivao je poslije Majci Božjoj na Šaljapinovom glasu. A nitko se više ne sjeća imena milanskih klakera, čak ni tog finog gospodina koji je Fjodoru Ivanoviču želio učiniti uslugu za pišljivih 4000 franaka.
Ovih dana, dok čitamo preostale krnjatke nekadašnjih kulturnih rubrika po našim novinama, dok gledamo emisije na televiziji ili posjećujemo državno subvencionirane internetske stranice postavljene u čast književnosti, lako shvaćamo kako je hrvatskom kulturom, napose živom nam književnom scenom, u potpunosti zavladala klaka. Kandidati za nagrade svojom hvalom plaćaju članove žirija, urednici u izdavačkim kućama obećavaju piscima “pozitivan publicitet” u novinama i na televiziji. Jedan, pak, od “nesuvislih” pisaca svojim uredničkim intervencijama stvara “suvisle”, a oni su mu na tome još i zahvalni. Svi koji su javno pohvaljeni dužni su u roku od sedam dana hvalitelju uzvratiti pohvalom, inače će ih se izopćiti iz klake. Bivšeg ministra kulture koji uopće nije pisac društvo pisaca prima u svoje članstvo, jer je društvu kao ministar dodijelio službene prostorije. Na cijeloj toj sceni, među svim tim književnim kritičarima i novinarima koji prate zbivanja na sceni, među klasicima za sezonu proljeće-ljeto, među piscima koji se hvale uspjesima u zemlji i inozemstvu i onima koji tvrde kako bi njihova stvarna genijalnost mogla biti prepoznata tek u većoj kulturi, jedva se mogu nabrojati takvi koji odbijaju biti dijelom klake. Ako se u svojoj zlobi, jedu i jadu pitate na koga sve mislim dok govorim o klaki, reći ću vam rado: na sve za koje pomišljate da upravo na njih mislim.
Šaljapin je u kulturi časno biti. A da bi se bilo Šaljapin, ne mora se biti genije: dovoljno je istjerati klakere iz svog apartmana.
O monografiji ‘Šaljapin protiv Ajfelove kule’
(2008)
U subotu 12. travnja, u pet sati i petnaest minuta popodne, navršilo se sedamdeset godina od smrti Fjodora Ivanoviča Šaljapina, najslavnijega basa u povijesti. Taj genijalni ahasver živio je po turnejama, ne nalazeći mjesto na kojemu bi se izvan Rusije skrasio. A u Rusiju se više nije usuđivao, premda je još u predrevolucionarno doba pjevao Dubinušku, pjesmu koja je proletere i sirotinju dizala na noge, jer Šaljapin nije bio ni za cara ni za boljševike. Zato je i umro u Parizu, gdje su ga ispratile tisuće ljudi, a samo za opelo u crkvi Aleksandra Nevskog organizatori su morali podijeliti 1200 propusnica, dok je policija jedva zadržavala mase koje su se pokušavale progurati do Šaljapinova odra. Bilo je i u njegovo vrijeme basova s većim rasponom glasa, bilo je snažnijih i moćnijih, kojima su Bog ili priroda više dali, ali nitko nije pjevao bolje i upečatljivije. Novosadski pisac Branislav Jatić, i sam priznati operni bas, u svojoj fascinantnoj monografiji „Šaljapin protiv Ajfelove kule“ zaključio je kako Šaljapinov glas nije bio fiziološki, nego umjetnički fenomen, i da zato nitko nije pjevao kao on.
U milansku La Scalu prvi put stigao je u veljači 1901, kao mladi genije, koji je pred tada najvažnijom publikom u Europi tek trebao dokazati svoju veličinu. Pjevao je i igrao Mefista u predstavi u kojoj je Enrico Caruso pjevao Fausta. Dirigirao je Arturo Toscanini. Bila je to prilika u kojoj se stječe svevremenska veličina i slava ili samo mjesto među stotinama onih koji su tek jednom bili među velikima, i nitko ih se ne sjeća osim portira i skupljača opernih afiša. Nekoliko dana pred premijeru Šaljapina je u njegovome apartmanu posjetio gospodin finih manira i reprezentativnog držanja i počeo ga komplimentirati. Sjajnog ste glasa, rekao mu je, ali talijanska publika vas, na žalost, ne poznaje. No, sve će to riješiti klaka, koja je dio kulturne i operne tradicije u La Scali, ona će Šaljapinu za sitnu naknadu od samo 4000 franaka osigurati buran aplauz nakon svake arije, vikat će mu bravo, a na kraju predstave priredit će mu ovacije. To će biti dovoljno da publika i kritika shvate, pa onda i čuju, o kako se velikom pjevaču radi.
Rus je bio zgrožen i to nije skrivao dok je prvog među klakerima ispraćao iz svoga apartmana. Uzalud ga je ovaj upozoravao kako bez njegove pomoći nema uspjeha, prijetio mu je da bi ga klaka mogla izviždati i pokopati za sva vremena, a ljudi iz La Scale su sasvim dobronamjerno nagovarali Šaljapina da pristane i plati, te da poštuje običaje, čak i ako su stvoreni za mediokritete i diletante, i da se drži kulturne tradicije, čak i ako je uvredljiva po umjetnost. Fjodor Ivanovič ih je sve s bijesom odbio, pjevao je i nije platio. Iako se u strahu od fijaska nije usudio doći na premijeru, kompozitor opere Arrigo Boito zahvaljivao je poslije Majci Božjoj na Šaljapinovom glasu. A nitko se više ne sjeća imena milanskih klakera, čak ni tog finog gospodina koji je Fjodoru Ivanoviču želio učiniti uslugu za pišljivih 4000 franaka.
Ovih dana, dok čitamo preostale krnjatke nekadašnjih kulturnih rubrika po našim novinama, dok gledamo emisije na televiziji ili posjećujemo državno subvencionirane internetske stranice postavljene u čast književnosti, lako shvaćamo kako je hrvatskom kulturom, napose živom nam književnom scenom, u potpunosti zavladala klaka. Kandidati za nagrade svojom hvalom plaćaju članove žirija, urednici u izdavačkim kućama obećavaju piscima “pozitivan publicitet” u novinama i na televiziji. Jedan, pak, od “nesuvislih” pisaca svojim uredničkim intervencijama stvara “suvisle”, a oni su mu na tome još i zahvalni. Svi koji su javno pohvaljeni dužni su u roku od sedam dana hvalitelju uzvratiti pohvalom, inače će ih se izopćiti iz klake. Bivšeg ministra kulture koji uopće nije pisac društvo pisaca prima u svoje članstvo, jer je društvu kao ministar dodijelio službene prostorije. Na cijeloj toj sceni, među svim tim književnim kritičarima i novinarima koji prate zbivanja na sceni, među klasicima za sezonu proljeće-ljeto, među piscima koji se hvale uspjesima u zemlji i inozemstvu i onima koji tvrde kako bi njihova stvarna genijalnost mogla biti prepoznata tek u većoj kulturi, jedva se mogu nabrojati takvi koji odbijaju biti dijelom klake. Ako se u svojoj zlobi, jedu i jadu pitate na koga sve mislim dok govorim o klaki, reći ću vam rado: na sve za koje pomišljate da upravo na njih mislim.
Šaljapin je u kulturi časno biti. A da bi se bilo Šaljapin, ne mora se biti genije: dovoljno je istjerati klakere iz svog apartmana.