Jedna od prvih stvari koju je učinio obersturmbamfuhrer Fortner po ulasku svojih trupa u Sarajevo bila je da se zaputi u Zemaljski muzej i zatraži da mu predaju Hagadu. Iako se knjiga nalazila na polici iza njegovih leđa, direktor muzeja Jozo Petrović mirno je odgovorio da je, evo maloprije, neki njemački oficir odnio Hagadu. Fortner je otišao praznih ruku, a Petrović se, zajedno s kustosom Dervišom Korkutom, pobrinuo da do kraja rata židovska obredna knjiga, nastala u četrnaestom stoljeću u Španjolskoj, ne dopadne u njemačke ili ustaške ruke. Nacisti su, po Hitlerovoj zamisli, planirali u Pragu otvoriti Muzej iščezlih naroda, pa bi ova Hagada, jedna od najljepših, ako ne i najljepša na svijetu, bila važan eksponat.
Ne zna se kada je ova knjiga, iz koje se prve večeri Pashe čita priča o postanku svijeta, stigla u Sarajevo, jer se čitavih tristo godina, između šesnaestog i devetnaestog stoljeća ne zna gdje je bila. Na svjetlo dana izašla je kada ju je trgovac Jozef Koen 1894. za 150 kruna prodao Zemaljskom muzeju. Njezina materijalna vrijednost danas je neprocjenjiva (premda su je u Zemaljskom muzeju pred rat procijenili na sedam milijuna dolara, kada je trebala putovati na izložbu povodom pet stoljeća progonstva Židova iz Španjolske), ali je golema njezina simbolička vrijednost za malu i drevnu židovsku zajednicu i za grad Sarajevo. Tijekom posljednjega rata Hagada je bila spremljena u trezor Narodne banke, nakon što ju je 1992. direktor Enver Imamović spašavao iz Zemaljskog muzeja, koji se u jednom trenutku našao na prvoj crti fronte. U američkim medijima se pred kraj rata pojavila priča da je Hagada prodana i da ta tako muslimani financiraju svoje naoružavanje. Pred Pashu 1995. jedini je put iznesena iz trezora i odnesena u Jevrejsku opštinu, na proslavu.
Prvo reprint izdanje Sarajevske Hagade objavila je krajem osamdesetih Svjetlost, uz separat s prijevodom i objašnjenjima Eugena Werbera. No, to izdanje nije moglo sasvim dočarati zadivljujuću ljepotu ove knjige. Nedavno je mala sarajevska izdavačka kuća Rabic, zahvaljujući upornosti i maru vlasnika Gorana Mikulića te Jakoba Fincija, dugogodišnjeg predsjednika Jevrejske opštine Sarajevo, objavila faksimilno izdanje Sarajevske Hagade, u nakladi od 613 primjeraka. Uz ovu knjigu, koja u najvećoj mogućoj mjeri dočarava izvornik, objavljena je i monografija o Sarajevskoj Hagadi, s prijevodom Nataše Tabori.
Od 2002. u Zemaljskom muzeju otvorena je sef soba, u kojoj se čuvaju najvrednija kulturna svjedočanstva o zemlji kojoj su, jednom davno, Austrijanci posvetili i sagradili ovaj muzej. Središnje mjesto zauzima Hagada, koja svjedoči o najmanjem, u ustaškome i nacističkom teroru gotovo sasvim uništenom bosanskom narodu. Međutim, ta knjiga je i metafora ustrajnosti i hrabrosti onih koji su je 1941. i 1992. spašavali. Hagada je i ranije imala sreće: na jednoj od predstranica knjige stoji bilješka inkvizitora Svete katoličke crkve, iz godine 1609. Stanoviti Vistorini njome potvrđuje kako ova knjiga nije opasna, niti u njoj ima ičega protiv crkve. Ili je inkvizitor bio slijep, ili nije znao gledati, ili je bio dobar čovjek i duhovni predšasnik direktora Joze Petrovića. Naime, na prvim stranicama Hagade, na kojima se prikazuje stvaranje svijeta, Zemlja je prikazana kao kugla. Zbog toga su te 1609. još uvijek gorjeli ljudi, a kamo li ne bi knjige.
Sarajevska hagada (kratka povijest)
(lipanj 2008)
Jedna od prvih stvari koju je učinio obersturmbamfuhrer Fortner po ulasku svojih trupa u Sarajevo bila je da se zaputi u Zemaljski muzej i zatraži da mu predaju Hagadu. Iako se knjiga nalazila na polici iza njegovih leđa, direktor muzeja Jozo Petrović mirno je odgovorio da je, evo maloprije, neki njemački oficir odnio Hagadu. Fortner je otišao praznih ruku, a Petrović se, zajedno s kustosom Dervišom Korkutom, pobrinuo da do kraja rata židovska obredna knjiga, nastala u četrnaestom stoljeću u Španjolskoj, ne dopadne u njemačke ili ustaške ruke. Nacisti su, po Hitlerovoj zamisli, planirali u Pragu otvoriti Muzej iščezlih naroda, pa bi ova Hagada, jedna od najljepših, ako ne i najljepša na svijetu, bila važan eksponat.
Ne zna se kada je ova knjiga, iz koje se prve večeri Pashe čita priča o postanku svijeta, stigla u Sarajevo, jer se čitavih tristo godina, između šesnaestog i devetnaestog stoljeća ne zna gdje je bila. Na svjetlo dana izašla je kada ju je trgovac Jozef Koen 1894. za 150 kruna prodao Zemaljskom muzeju. Njezina materijalna vrijednost danas je neprocjenjiva (premda su je u Zemaljskom muzeju pred rat procijenili na sedam milijuna dolara, kada je trebala putovati na izložbu povodom pet stoljeća progonstva Židova iz Španjolske), ali je golema njezina simbolička vrijednost za malu i drevnu židovsku zajednicu i za grad Sarajevo. Tijekom posljednjega rata Hagada je bila spremljena u trezor Narodne banke, nakon što ju je 1992. direktor Enver Imamović spašavao iz Zemaljskog muzeja, koji se u jednom trenutku našao na prvoj crti fronte. U američkim medijima se pred kraj rata pojavila priča da je Hagada prodana i da ta tako muslimani financiraju svoje naoružavanje. Pred Pashu 1995. jedini je put iznesena iz trezora i odnesena u Jevrejsku opštinu, na proslavu.
Prvo reprint izdanje Sarajevske Hagade objavila je krajem osamdesetih Svjetlost, uz separat s prijevodom i objašnjenjima Eugena Werbera. No, to izdanje nije moglo sasvim dočarati zadivljujuću ljepotu ove knjige. Nedavno je mala sarajevska izdavačka kuća Rabic, zahvaljujući upornosti i maru vlasnika Gorana Mikulića te Jakoba Fincija, dugogodišnjeg predsjednika Jevrejske opštine Sarajevo, objavila faksimilno izdanje Sarajevske Hagade, u nakladi od 613 primjeraka. Uz ovu knjigu, koja u najvećoj mogućoj mjeri dočarava izvornik, objavljena je i monografija o Sarajevskoj Hagadi, s prijevodom Nataše Tabori.
Od 2002. u Zemaljskom muzeju otvorena je sef soba, u kojoj se čuvaju najvrednija kulturna svjedočanstva o zemlji kojoj su, jednom davno, Austrijanci posvetili i sagradili ovaj muzej. Središnje mjesto zauzima Hagada, koja svjedoči o najmanjem, u ustaškome i nacističkom teroru gotovo sasvim uništenom bosanskom narodu. Međutim, ta knjiga je i metafora ustrajnosti i hrabrosti onih koji su je 1941. i 1992. spašavali. Hagada je i ranije imala sreće: na jednoj od predstranica knjige stoji bilješka inkvizitora Svete katoličke crkve, iz godine 1609. Stanoviti Vistorini njome potvrđuje kako ova knjiga nije opasna, niti u njoj ima ičega protiv crkve. Ili je inkvizitor bio slijep, ili nije znao gledati, ili je bio dobar čovjek i duhovni predšasnik direktora Joze Petrovića. Naime, na prvim stranicama Hagade, na kojima se prikazuje stvaranje svijeta, Zemlja je prikazana kao kugla. Zbog toga su te 1609. još uvijek gorjeli ljudi, a kamo li ne bi knjige.