Imao je romski narod u ovim krajevima svojih jezikoslovaca i prosvjetitelja. Profesor Rade Uhlik posvetio mu je karijeru, baveći se još prije Drugoga svjetskog rata romskom kulturom i jezikom i govorima, da bi mu sarajevska Svjetlost već 1947, kao jedno od općenito prvih izdanja u povijesti ove izdavačke kuće, objavila “Srpskohrvatsko-ciganski rječnik”. Uhlik je do danas ostao svjetski priznat i uvažen autoritet za romsku kulturu, jezik i običaje. U naša doba Romima se (kao Rom) bavio Rajko Đurić, novinar, pisac i povjesničar tog svijeta, a u zadnje vrijeme i manjinski poslanik u Skupštini Srbije. Đurić je, kao i Uhlik, ako to uopće treba napominjati, važan kulturi i identitetu i hrvatskih Roma.
Veljko Kajtazi ovih je dana objavio svoj “Romsko-hrvatski i hrvatsko-romski rječnik”, o čemu je izvijestila televizija i pisale su novine. Javnost, pogotovu politička, ponosi se nečim u čemu zapravo i nema veće društvene zasluge. Kajtazi je inženjer elektrotehnike i sportski trener, a knjigu je objavio na radost akademske zajednice, točnije vrlo uskog serkla indologa i filologa, kojima će njegov rječnik biti dragocjen. Njime će se, vjerujmo, poslužiti i pokoji obrazovaniji Rom ili rijetki govornici romskoga jezika i romskih govora, ako takvi u nas i postoje među onima koji rođenjem i sudbinom nisu srođeni s Ciganima. Za ostale Kajtazijeva će knjiga imati samo simboličnu vrijednost.
Romska se narječja, piše Kajtazi, mogu podijeliti u dvije skupine: vlašku i nevlašku. U prvu skupinu, predstavlja i govore hrvatskih Roma, ulaze kalderaški, lovarski i gurbetski govor. Nevlaškim govorima smatraju se karpatski, baltičko-sjevernorusko-poljski i sintski, kojim govore zapadnoeuropski Romi, te arlijski i bugurdžijski, kojim se govori na Balkanu, pa tako i u nas. Ovi govori međusobno mogu biti vrlo različiti i međusobno teško razumljivi, ali vezuje ih ista prepoznatljiva osnova. Iz različitih govora nastale su i različite subetničke skupine, koje se onda razlikuju i po kulturi i običajima, a katkad se međusobno i ne trpe. “Nema kod Roma ničega što i drugim narodima ne bi bilo poznato, odnosno Romi su narod na jednak način kao i drugi narodi i etničke skupine”, piše Kajtazi.
Ova je knjiga za slučajnog čitatelja istovremeno lijepa i hermetična kao i svi rječnici. Čovjek je lista da vidi kako se što na romskome kaže, prevodi naslove pjesama Šabana Bajramovića, preleti pogledom preko gramatičkih pravila- možda naiđe na nešto što će mu se učiniti poznatim, i odustaje u trenutku kada bi trebalo početi učiti jezik. Zanimljivo bi bilo, barem eksperimenta radi, kada bi neka od brojnih škola za strane jezike ponudila početni tečaj romskoga, da vidimo koliko bi se ljudi javilo, i zašto. Romantična predodžba o Ciganima jedan je od najmarkantnijih elemenata našega orijentalizma. Pozitivan stereotip, koji nam jedan svijet ne čini nimalo bližim i poznatijim. Emir Kusturica je u više filmova pokušao prikazati drukčiju predodžbu romskoga svijeta, ali je, uglavnom, tragično krivo shvaćen. Rječnik Veljka Kajtazija je, za najširu publiku, silno važan, jer ljudima pruža barem osnovno tehničko sredstvo za razumijevanje Roma. Možda se netko njime i posluži.
I još samo nešto: najfrekventniji govor (ili dva govora – zapadni i istočni) naših Cigana je gurbetski. Sama riječ gurbet živa je u Bosni, arapskog je korijena i označava skitanje po tuđini, pečalbu ili – kako bi se to moderno reklo- emigraciju. Iz te riječi nastaje riječ gurbetluk, koja znači potucanje po stranome svijetu. Biti gurbet je loše i zlosretno. Tako je, iz naše predrasude, i biti Rom, biti crni Ciganin. Ali, što reče pjesma: “Ciganin sam, al’ umem da volim.”
Veljko Kajtazi: Romsko-hrvatski i hrvatsko-romski rječnik
Imao je romski narod u ovim krajevima svojih jezikoslovaca i prosvjetitelja. Profesor Rade Uhlik posvetio mu je karijeru, baveći se još prije Drugoga svjetskog rata romskom kulturom i jezikom i govorima, da bi mu sarajevska Svjetlost već 1947, kao jedno od općenito prvih izdanja u povijesti ove izdavačke kuće, objavila “Srpskohrvatsko-ciganski rječnik”. Uhlik je do danas ostao svjetski priznat i uvažen autoritet za romsku kulturu, jezik i običaje. U naša doba Romima se (kao Rom) bavio Rajko Đurić, novinar, pisac i povjesničar tog svijeta, a u zadnje vrijeme i manjinski poslanik u Skupštini Srbije. Đurić je, kao i Uhlik, ako to uopće treba napominjati, važan kulturi i identitetu i hrvatskih Roma.
Veljko Kajtazi ovih je dana objavio svoj “Romsko-hrvatski i hrvatsko-romski rječnik”, o čemu je izvijestila televizija i pisale su novine. Javnost, pogotovu politička, ponosi se nečim u čemu zapravo i nema veće društvene zasluge. Kajtazi je inženjer elektrotehnike i sportski trener, a knjigu je objavio na radost akademske zajednice, točnije vrlo uskog serkla indologa i filologa, kojima će njegov rječnik biti dragocjen. Njime će se, vjerujmo, poslužiti i pokoji obrazovaniji Rom ili rijetki govornici romskoga jezika i romskih govora, ako takvi u nas i postoje među onima koji rođenjem i sudbinom nisu srođeni s Ciganima. Za ostale Kajtazijeva će knjiga imati samo simboličnu vrijednost.
Romska se narječja, piše Kajtazi, mogu podijeliti u dvije skupine: vlašku i nevlašku. U prvu skupinu, predstavlja i govore hrvatskih Roma, ulaze kalderaški, lovarski i gurbetski govor. Nevlaškim govorima smatraju se karpatski, baltičko-sjevernorusko-poljski i sintski, kojim govore zapadnoeuropski Romi, te arlijski i bugurdžijski, kojim se govori na Balkanu, pa tako i u nas. Ovi govori međusobno mogu biti vrlo različiti i međusobno teško razumljivi, ali vezuje ih ista prepoznatljiva osnova. Iz različitih govora nastale su i različite subetničke skupine, koje se onda razlikuju i po kulturi i običajima, a katkad se međusobno i ne trpe. “Nema kod Roma ničega što i drugim narodima ne bi bilo poznato, odnosno Romi su narod na jednak način kao i drugi narodi i etničke skupine”, piše Kajtazi.
Ova je knjiga za slučajnog čitatelja istovremeno lijepa i hermetična kao i svi rječnici. Čovjek je lista da vidi kako se što na romskome kaže, prevodi naslove pjesama Šabana Bajramovića, preleti pogledom preko gramatičkih pravila- možda naiđe na nešto što će mu se učiniti poznatim, i odustaje u trenutku kada bi trebalo početi učiti jezik. Zanimljivo bi bilo, barem eksperimenta radi, kada bi neka od brojnih škola za strane jezike ponudila početni tečaj romskoga, da vidimo koliko bi se ljudi javilo, i zašto. Romantična predodžba o Ciganima jedan je od najmarkantnijih elemenata našega orijentalizma. Pozitivan stereotip, koji nam jedan svijet ne čini nimalo bližim i poznatijim. Emir Kusturica je u više filmova pokušao prikazati drukčiju predodžbu romskoga svijeta, ali je, uglavnom, tragično krivo shvaćen. Rječnik Veljka Kajtazija je, za najširu publiku, silno važan, jer ljudima pruža barem osnovno tehničko sredstvo za razumijevanje Roma. Možda se netko njime i posluži.
I još samo nešto: najfrekventniji govor (ili dva govora – zapadni i istočni) naših Cigana je gurbetski. Sama riječ gurbet živa je u Bosni, arapskog je korijena i označava skitanje po tuđini, pečalbu ili – kako bi se to moderno reklo- emigraciju. Iz te riječi nastaje riječ gurbetluk, koja znači potucanje po stranome svijetu. Biti gurbet je loše i zlosretno. Tako je, iz naše predrasude, i biti Rom, biti crni Ciganin. Ali, što reče pjesma: “Ciganin sam, al’ umem da volim.”