Oh, rižo,
česti svjetlozarna,
Beskonačnog Uma biljuru,
pred zamrla bačen usta,
srećico moja!
Duboka misli,
odlepršala iz torbe Lao Cea
da na mome jeziku sjaš,
zavodiš me, i opijaš.
Јa sam tvoj Kinez, jedinice moja;
slavim te kao što Rilke ružu slavi,
ružo prekogrobna.
Hoću li se kroza te dočepati spasa
ili će me iz tebe ubiti Azija,
mene, sudbe mjezimca?
1992.
Tako brine Miloš
Miloš nam je zabrinut. Totalno, skoro komunistički zabrinut. Komunizam njegove zabrinutosti ne dozvoljava mu da se opusti, a ni opseg: kako da predahne onaj čija briga u znoju nadilazi tri generacije, tri ekvatora i sve tri šibice na kojima klimavo, kao mrtav zub, stoji govno slobodnog opstanka? Tako brine Miloš, vrti kosu u dread, čupa kosu iz dreada, grize nokte, provoza se do Dedinja pa ulicom Neznanog junaka nosi sendvič tablu na kojoj glatko i bez serifa piše Ulica Poznate pičkice, ili samo tako proizvoljno i nasumično galami, nešto kao popravlja, čini se. Miloš je ustvari dobar dečko. Možda je malo glasan, ali nikoga ne bi strijeljao. Postavio bi na trgu Nikole Pašića dvobradi kip Marks-Engelsa na jednom kratkom, dječjem tijelu, sakrivenom ispod kaftana koji se pri dnu nabora od viška materijala i manjka materijalizma (uspomena jednom ispuhavanju, skoro gotovo). Miloš je zapravo ono što nikada ne shvate ljudi koji neprestano bez razloga po cesti pronalaze ključeve: postoji netko, upravo sada postoji netko, tko brine da i za njihov teški svijet postoji razlog i tko će o svojoj brizi postaviti pretinac za izgubljene ključeve. Pretinac za pronađeni razlog. A možda je i bolje tako.
Brko meksički plavi
Brko nije imao brkove, nego oca, i nije htio imati brkove, nego oca. To su svi shvatili prekasno, kad je u dječjoj sobi na istočnoj kapiji Beograda već visio s pomoćne cijevi za centralno grijanje, kao mali bijeli ateist s božićnog stabalca. Taman je završio derbi. Brko zbog kojeg je to učinio, i zbog kojeg su ga svi i zvali Brko, Brko njegov otac, spitfajerica Brko, Brko delija, muškarac i beretka, nije shvatio ni tada, niti će ikada shvatiti. Mali nije ostavio oproštajno pismo, nije se izuo, nije bio potišten, nemiran ili depresivan, nije zapravo znao što se očekuje od samoubojice, pričekao je da završi derbi, otišao u sobu, plavim flomasterom nacrtao brkove (male meksičke) i objesio se. Imao je ravna stopala i skoro 13 godina. Sigurno vas zanima zašto je to učinio, pa mora postojati neko objašnjenje, ipak je on samo dijete, ovčica božja, šta nije hodao bos, savila bi mu se stopala, ali ako pažljivije pogledate te smiješne brkove, ako ih stvarno pažljivo pogledate, oni su nacrtani, plavi i meksički, i tu zaista nema šta da se objašnjava.
Ne znam znate li tko je bio Pero Kojaković. Predstavimo ga malo zaobilazno: da je rezultat Drugoga svjetskog rata, ili samo narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, bio mrvičak drukčiji, ustvari da je pobijedila strana Tomislava Karamarka, a ne Josipa Boljkovca, Pero Kojaković bio bi naš hrvatski Ivan Goran Kovačić. Godinu dana stariji od Gorana, Pero je, kao i Goran, prije rata bio simpatizer i aktivist HSS-a. Možda su se nekada i sreli, premda su pripadali različitim društvenim slojevima, jedan je bio mladi i poletni intelektualac, vječiti student slavistike, a drugi je bio ratar, župski seljak iz Čibače, vječno neosunčanog sela, koje se nalazi usred jedne vrtače, koju stotinu metara zračne linije od mora, ali se ni s jednog kraja Čibače more ne vidi. Ako su se sreli, nisu imali o čemu razgovarati, premda su obojica bili pjesnici.
Kada je 1941. nastao prevrat, Pero Kojaković je, slijedeći nauk braće Radića, postao vatreni ustaša, dok je Ivan Goran Kovačić, slijedeći isti nauk, postao antifašist i partizan. Možda je Goran bio plemenitija soja, možda je bio prirodno inteligentniji, a možda se, naprosto, radi o tome da svijet drukčije izgleda ako ga se gleda sa zagrebačkog Gornjeg grada, iz Ilice i iz Kazališne kavane, a ne iz Čibače, tamo ispod puta prema Brgatu i Hercegovini, kojim su prije kojih tristo godina prošli zadnji dubrovački poklisari harača na putu za Carigrad, i od tada se, uglavnom, ništa tu nije ni događalo. Ali opet, moglo je biti i drukčije, bezbroj je i takvih primjera, mogao je Pero krenuti Goranovim stopama – itekako je u Župi Dubrovačkoj i Konavlima bilo partizana, i to slavnih – a Goran Perinim. Što je njih dvojicu, zapravo, razlikovalo? Ništa važno, čini mi se, osim književnoga, pjesničkog dara. U tom se daru, katkad, skupi sav moral jednoga vremena, društvene zajednice, pojedinca.
Pero Kojaković bio je hrabar čovjek, ali bez ikakva književnog talenta. Javio se odmah u Hrvatsku legiju, slavnu 369 domobransku pukovniju, koju je Pavelić slao na Staljingrad, kao hrvatski doprinos novome svjetskom poretku i pobjedi Europe nad azijatskim hordama. Pero na istočnome bojištu biva ranjen, vraćaju ga kući, ali on umjesto da čuva glavu, gnjevan i ojađen onime što je zatekao u domovini, ponovo kreće na Rusiju, i pogiba. Nema što, bio je on junak (što će zadnjih godina potvrditi i crkveni čelnici, na čelu s dubrovačkim biskupom Puljićem i mjesnim svećenstvom, ali i bivši župan Jurom Burićem, koji će u svakoj prilici slaviti Peru Kojakovića, postavljati mu spomen ploče, proglašavati ga nevinom žrtvom komunizma itd.), i može se čovjek suživiti s Kojakovićevim junaštvom, pogotovu kada ga usporedi s nekim današnjim, jednako ojađenim i gnjevnim veteranima iz rata s ovaj put nešto bližim pravoslavnim istokom, ali sva njegova poezija bila je, po prilici ovakva: “Legija je naša spremna/ i u sveti ide boj/ tko je Hrvat dobrovoljac/ Samo naprijed, naprijed hoj!… Diži čelo, smjelo kroči/ nek se čuje naš poklik:/ Živio nam vođa Reicha,/ Živio nam Poglavnik!” No, nije Pero Kojaković pisao samo domoljubnu poeziju, imao je on i intimnijih, osobnijih stvari. Evo, recimo, nekoliko stihova iz takve jedne: “Tebi ću pjevati – vjerni mrtvi druže,/ Jer na tvome grobu ne cvjetaju ruže!/ Još uvijek te osamljena čeka majka tvoja;/ U mislima te čuva – ko i mene moja… Ti si pao prvi, zavidim ti druže,/ Tražio nisi da ti sadim ruže./ Al si drugo kazo – pamtit ću dovijeka: ‘Izdaš li me, brate, prokletstvo te čeka!’/ Druže, za me nema više veće slasti/ Nego kraj tvog groba, boreći se pasti!”
U vrijeme NDH, kao i u posljednjih desetak petnaest godina, onda u književnome tisku, danas u crkvenom, Pero Kojaković je slavljen, ne samo kao heroj, nego i kao pjesnik, tako da, doista, nije pretjerano reći da bi danas, da je po Karamarkovoj, a ne po Churchillovoj, Rooseveltovoj, Staljinovoj i, prije svih, po Titovoj, Pero Kojaković bio ono što je Goran, i da bi se nacionalna nagrada za pjesništvo dodjeljivala u Čibači, umjesto u Lukovdolu. Naravno, djeca u školi bi njegove pjesme učila napamet, a mlade studentese s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, znanstvene novakinje, pisale bi svoje doktorate o figurama i tropima, rimama i aliteracijama, u pjesništvu Pere Kojakovića. I sve bi, manje ili više, bilo kao što je i danas. Jama bi tada bila poema iz emigrantske štampe, djelo jednoga ekscentrika, Boljkovčeva ratnog druga, koji je ustao protiv Hrvatske i to platio glavom. I tada bi nas, dakle, bilo, ali bi bili jadniji, gluplji i nedarovitiji nego što smo danas. Ili bi takva bila živa hrvatska književnost.
Ponekad se, kažem, u književnome, u pjesničkom daru pojedinaca sabere sav moral vremena i zajednice, pa taj dar vodi ljude da se opredijele za jednu, a ne za drugu stranu. Dogodi se tako u krvava vremena, u potpunoj društveno-političkoj dezorijentaciji, u vrijeme kada duhovne institucije neke zemlje i naroda odaberu stranu zla. Dar je i Gorana odveo u partizane, a nedostatak je dara srčanoga i hrabrog Peru okrenuo ustašama. Da je pomalo tako, premda ne i sasvim, potvrđuje činjenica da ona druga strana, ustaška, šovinistička, nacionalistička, rasistička, u posljednja dva rata, Goranovom i Perinom iz 1941, kao ni u ovome našemu iz 1991, nije stvorila ama baš ništa što bi bilo literarno vrijedno ili barem upečatljivo. Perspektiva je to, i pogled na svijet, iz kojih se može dobro igrati nogomet, ići u lov na vepre i medvjede, dvoriti njemačke turiste, ali još se nije dogodilo da iz takve perspektive Hrvat ispriča priču o sebi i svojima.
OSOBE
Dinko, umirovljenik, kapetan duge plovidbe, otac, 61 godina
Olga, službenica u gradskoj upravi, majka, 56 godina
Dario, pomorac, sin, 30 godina
Maja, treći razred gimnazije, kćerka, 17 godina
Quarantotto, ponekad samo Otto, susjed
Policajac
PRVI ČIN
Blagovaonica obitelji, skladno namještena i prostrana soba s velikim vratima na balkon.U kutovima dvije visoke afričke figure iz tamnog drva, veliki televizor na kojem je bijela oceanska školjka, iznad njega na zidu orijentalni jatagan u sjajnim koricama. Iz sobe je širok prolaz u kuhinju. Vjetar s mora na balkonskim vratima pomiče zastore, kasno je proljeće.
Na stolu je sjajni pribor za jelo i starinski tanjuri, malo je prošlo podne, nedjelja, na televiziji počinje Tv kalendar.
Iz kuhinje izlazi Olga, s pregačom oko struka i velikom porculanskom zdjelom iz koje se puši juha.
OLGA: Majo….Majo, ajde dođi, pomozi mi…
(pogledava na tv, na ekranu se rasprskava nuklearna eksplozija nad Hirošimom, crno bijela snimka, gasi teve i ruke otire o pregaču. Odlazi u kuhinju, opet poziva kćerku.
Off – glasna glazba koja se probija kroz otvorena vrata kćerkine sobe, pa tišina.
U blagovaonicu ulazi otac obitelji, naočit muškarac s bradom, u trapericama i sa štapom, šepa na desnu nogu, sjeda u fotelju u blizini balkona.
DINKO: Juhica, pečenje, salatica, vino… nedjelja kakva treba biti, da, ali prije toga treba skupiti ono dvoje djece iz njihovih soba, razmaženi su, to je bolno kako su razmaženi…
OLGA: Dobro su i ispali, znaš i sam da te nikad nije bilo.
DINKO: Nije me bilo, jasno, jer čovjek, eto, ne može bit na dva mjesta (ironično). Uvijek
prigovaraš jednu te istu stvar.
OLGA: Ne prigovaram.
DINKO: Dobro, ne prigovaraš, ali se godinama žališ, a bome ponekad i zvocaš.
OLGA: To je moja stvar, imam i zašto.
DINKO: Imaš, da. (pomirljivo)
OLGA: Ajde, molim te odi po djecu, ovo će se sve ohladiti.. (nervozno hoda iz kuhinje u blagovaonicu i donosi sol, papar i narezani kruh, pogledava na stol, zabrinuta je i nemirna)
U blagovaonicu ulazi Maja, u trenirci, mlada, lijepa i jako živa. skoči do majke i poljubi je u obraz.
MAJA: Za ručak, za ručak, za ručak imamo, pogađam, juhu, pogađam, pečenje, pogađam i tiramisu! (vesela je i glupira se pred majkom)
OLGA: Palačinke.
MAJA: Zapečene?
OLGA: Zapečene!
MAJA: Jeeeeee!!
U blagovaonicu ulazi otac, šutljiviji i ozbiljniji nego prije.
DINKO: Ovaj se ne želi ustati, kaže da je umoran.
OLGA: Normalno da je umoran, bilo je blizu sedam kad je ušao u kući, Majice, ajde dovedi brata na ručak.
MAJA: Pležr is majn! (otrčava iz blagovaonice, u offu se čuje glasna muzika i Majin glas kako viče: Dario, Dario, ajde jebote ustaj, pjeva, ustani bane Darioooooo…)
DINKO: (iz fotelje) Jugo je.
OLGA: Je.
DINKO: Teško vrijeme.
OLGA: Teško.
DINKO: Teletina?
OLGA: Svinjetina.
DINKO: Aha, onako s ružmarinom?
OLGA: Aha.
DINKO: Super, negdje sam pročitao da su tako i stari Rimljani pekli prase.
OLGA: Pekli ne pekli, svejedno su propali.
DINKO: Pa nisu radi pečenja!
OLGA: Nisu, ali su propali.
DINKO: Jesu.
OLGA: E.
U blagovaonicu ulazi Maja, stojeći pred televizorom s daljinskim u ruci, vrti pedesetak satelitskih programa, vrlo brzo, a onda gasi i sjeda na rub očeve fotelje, zagrlivši ga.
MAJA: Tata, meni bi nešto trebalo
DINKO: Reci pčelice moja.
MAJA: Novi mobitel.
DINKO: Oho.
MAJA: I nova jakna, traperice i cipele, kupila bi jedne na peticu.
DINKO: Aha, tako…
MAJA: A i kompjuter mi rikava, otišla mi grafička kartica… dobro nije otišla, ali je ostarila i tako..
DINKO: I to ti sve treba odjednom?
MAJA: Pa skoro da je tako, znaš i sam kakve su mi frendice..
OLGA: Majo, pa kupila si novi mobitel prije tri mjeseca, što je tebi..
DINKO: A dobro, što sad curi treba novi mobitel, kupit ćemo… dat ću ti najbolje novac pa sama izaberi, a?
MAJA: Tata ti si zakon za šoping, a ti mamice za zapečene palačinke!
OLGA: Majo, Majo… Dinko, ne želim da mala dobije sve što pomisli, znaš, znaš da tu bitku vodimo već godinama, što će joj toliko stvari, uvijek novih i skupih, samo ćemo je pokvariti..
DINKO: Zašto da bude gora od drugih, neka ima, nisam ja plovio trideset godina da bih nešto djeci uskraćivao.
OLGA: Ma daj, a kad te Dario molio da mu posudiš, pazi, posudiš dvije tisuće eura za polovni auto, bio si tvrđi od kamena, a Dinko, Dinko, to nas je i dovelo dovde.
DINKO: Dokle? A on je druga priča, on je pomorac i ja znam kako s njima treba.
OLGA: On ti je sin, a s njim očito ne znaš kako treba.
DINKO: Niti ne želim znati, ni na ručak ne zna doći kad treba.
U blagovaonicu ulazi Dario, raskuštrane kose, obješenih ramena i mamuran, vuče se ravno u kuhinju, bez riječi.
MAJA: Ustani bane Dariooo….
DARIO: Glupa si..
OLGA: Ne započinjite.
DARIO: Ja neću, reci njoj.
MAJA: Hrvatska te zove zove…
OLGA: Majo, prestani, ajmo za stol, evo juha se skoro već ohladila, Dinko, pritvori malo balkonska vrata, puše..
DINKO: Jugo je, teško vrijeme, sve me kosti bole.
Sjedaju za stol, otac i majka na suprotna čela stola, sin i kćerka sa strane. Majka sjedeći vadi juhu svakome na tanjur. Maja se vrpolji i žlica pada sa stola. Otac se smije, brat prezrivo koluta očima.
Netko zvoni na vratima.
DARIO: Klasika…
MAJA: Ja ću… (diže se od stola i u dva tri skoka već je na vratima, odmah otvara)
QUARANTOTTO: Dobar dan Majice, oprosti, jel smetam, di su tvoji, nije valjda ručak, joj kako sam upao.
MAJA: Dobar dan susjed Otto, ručamo da, ali nema veze, uđite.
QUARANTOTTO: Joj, neću, ne, doći ću kasnije, ništa važno… baš ti je lijepa ta trenirka Majice, lijep pupak, lijepa kosica…
MAJA: Hvala (zavodljivo)… reći ću im da ste bili i da ćete kasnije doć.
QUARANTOTTO: Tako, tako, ajde bog sunce…
MAJA: Doviđenja. (vraća se u blagovaonicu, veselo se baca na stolicu, ostali jedu juhu, čuje se udaranje žlica po tanjurima i kako Dario tu i tamo srkne.)
OLGA: Otto?
MAJA: Aha, doći će kasnije.
DINKO: A što mu treba? Taj tip mi odavno ide na živce…
OLGA: Dinko, nemoj molim te, Otto je fin čovjek, to što on čita knjige i ide u kazalište ne znači da je loš, a osobito, da je loš susjed.
DINKO: Nije loš, ali mi ide na živce.
OLGA: Jer je fin i nježna duša, za razliku od tebe.
DARIO: Nježna duša, za krepat…
MAJA: Ne ti si…
DARIO: Glupa si.
MAJA: A ti si još pijan..
OLGA: Dosta, ajde jedite i prestanite..
DINKO: Taj Otto je peder, otkako je doselio imam taj osjećaj..
MAJA: Nije, nema šanse…
DARIO: A kako ti to molim te znaš?
MAJA: Znam, šta te briga…
DINKO: Juhica za pet…
DARIO: Za nježne duše i one koji to nisu..
DINKO: Ti bolje šuti…
OLGA: Evo sad njih…
Dario ustaje od stola, hoda do balkona, ostali za stolom ga ne primjećuju, jedu kao da se ništa ne događa, provlači ruku kroz kosu, potom je zavlači u razdrljenu košulju, s ceste dopire sirena hitne pomoći, vrlo glasno se približava.
DARIO: (vrlo sporo, himnično, kao da recitira)
Noćas si obišao i sjenu i stvar koja ju je bacala,
vidio si ljude koji postaju zvijeri
i zvijeri koje se tješe zabadajući si očnjake u otvorene rane,
noćas se to dogodilo.
Vidio si kako se noć lomi u prugama svjetala
na putu
prema ničemu i na putu od nikoga.
Noćas si upoznao majku samoću,
ona je s tvoje nutrine oljuštila tragove svih ovih ljudi
koji te nerazumno vole
koji te nerazumno okružuju
koji te nerazumno prate na tvom putu
u smrt
ili u nesreću.
Obilazeći klubove, s bocom rakije u jednom,
sa šakom marihuane u drugom džepu,
posve si nalikovao anđelu
koji se uputio
onoj strašnoj
istini o sebi.
I nije bilo povratka, onog časa kad te preplavio strah.
Nekoliko nesretnih ljubavi
koje si s dosadom obavio,
nekoliko oceana koje si s dosadom obavio,
gledajući u valove koji preskaču provu i udaraju u šarene
kontejnere kao što infarkt udara u
nevina srca u istoj takvoj
udaljenosti,
u istoj takvoj napuštenosti i okrutnosti.
Jasno je gdje si.
Na istom mjestu gdje si bio i prije deset godina,
ispod krošnji kestena, na terasi hotela Kontinental,
na mjestu s kojeg se nekad sretnije putovalo
u subotnju noć.
Sjediš i kidaš, najprije maramicu, a kad su se
šake izvježbale,
paraš matrikulu i komadiće prosipaš
na metalnu nogu Janka Polića,
guraš sve u rijeku i
potom, kao što bi to učinio slobodan čovjek, povraćaš po svemu.
Potom sjeda za stol, vadi žlicu iz tanjura s juhom, zagonetno se smiješi.
OLGA: A sad Rimljani…
MAJA: Kakvi Rimljani?
OLGA: Pitaj oca, propali, u svakom slučaju…
DINKO: Ma stari rimski način pečenja svinje, s ružmarinom…
Olga se diže i odlazi u kuhinju po pečenje, ostali sjede mirno na svojim stolicama.
MAJA: Kad krenem na faks, prestat ću jest meso.
DINKO: Studentica moja, pravnica mala…
DARIO: Strašno…
OLGA: Molim vas, pa ručak je, nedjeljni, zar uvijek iste prepirke, o Bože, dođe mi da vam naručim ćevapčiće kad ste takvi da znate…
MAJA: Mi te volimo mamice, ti si naša kuharica, naša hraniteljica, naš ponos i naša šefica!
DINKO: A tata je? A? A?
MAJA: Ti si moj Kolumbo tatice…
DINKO: I sad da ti ne kupim mobitel, e stvarno bi bio kamena srca.
DARIO (uzdahnuvši): Bolesno…
Olga ustaje od stola i prilazi prozoru, razmiče rukom zavjesu i svjetlo izvana pada na njeno umorno, ali lijepo lice, iza njenih leđa ručak se nastavlja.
OLGA (nježno i zaneseno, pomalo sjetno):
Zar sam te takvog morala sanjati?
Zar sam te takvoga morala vidjeti i to tek sad kad se život pomalo
primiče kraju i kad me napuštaju svi
moji sokovi?
Zar baš noćas, dok su divljali oblaci nebom i
dok su se zvijezde ušuškavale u njihovu vatu,
zvijezde koje su toliko lijepe
da je jasno da si ih Ti stvorio,
njih, kao i sve ostalo, zar baš noćas,
nikad ranije, nikad snažnije?
Isuse,
u tom snu sam te skinula s križa i
gurnula svoje umorne šake u one
rupe na tvojim rebrima,
prste sam zavukla na mjesta
onih čavala,
glavu naslonila na tvoju,
tako sam te htjela oživjeti.
Osjetila sam da to mogu,
i da to trebam,
bila sam,
nakon dugo vremena žena,
topla, nježna i hrabra,
žena koja se bori, koja se zaljubila i koja
ne pristaje
ni na što drugo osim na ljubav s tobom.
Mrtvi moj,
lijepi moj,
dragi moj.
Pušta zavjesu da padne, neobično svjetlo se pomalo smanjuje, vraća se za stol, na licu joj lebdi smiješak užasa.
DARIO: Ne znam kako Kolumbo i Pčelica misle, ali meni je ručak super, bravo majko.
MAJA: Mi mislimo isto, to valjda znaš.
DINKO: He he.
OLGA: Mislim da je netko na vratima…
MAJA: Maja će!
Odlazi do vrata, oponašajući nekakav plesni korak, sambu, zanosno vrti stražnjicom i pući usne. Otvara vrata.
MAJA: Nema nikog, učinilo ti se.
OLGA: Aha, ma možda je opet onaj naš sramežljivi susjed, jednom sam vidjela kako je ispred zgrade našao pedeset kuna, bio je prestrašen, zbunjen, nije znao što bi, eh, fin je taj Otto, ostali bi bez razmišljanja strpali novac u džep i gotovo. A on pogledom traži sve unaokolo kome bi taj novac mogao dati..
DINKO: Peder.
OLGA: A onda kad nije nikog našao u blizini, tad ste ga trebali vidjeti, otišao je preko puta ceste i kroz poluotvoren prozorčić, znate one prozorčiće u podrumu, gdje je provalio onaj pjesnik, onaj, znate… ubacio novac i pobjegao.
MAJA: Stvarno je dobar, jako dobar.
DARIO: I ti si njemu dobra, jako dobra. (ironično)
Maja mu, da ne vide roditelji, pokazuje srednji prst, a onda se naglo ustaje i počinje erotično plesati, lagano se njiše nasred blagovaonice, ostali jedu, ništa ne primjećuju.
MAJA: Ovu sam subotnju noć, čekala,
čekala je cijeli život djevojčice, djevojke, ovu sam
noć sanjala,
ovu, proljetnu, na plaži u Medveji u
njegovom autu,
napokon
sam izgubila nevinost,
premda, osjećam se nevinije i ljepše nego ikad.
Njegovo tijelo, njegove snažne ruke, moj dečko.
Kao da me je bijeli medvjed potopio
kad je legao na mene,
srce mi je tuklo, mislim da su me čuli do Ekvatora,
bilo je tako vruće,
tako smo se razlili jedno po drugom, pa ti kratki
pritajeni pokreti, pa to
napokon,
nakon ta duga dva tjedna ljubakanja,
napokon,
on u meni,
i ja ga zadržavam, ne dam mu da izađe.
Ovu sam noć čekala, šapćem mu,
on je u meni i ja sam sretna kako nisam znala
da je moguće biti.
Vraća se za stol, dok ostali jedu, ona si nalijeva vino u čašu i pije, gleda u daljinu pomalo odsutno.
OLGA: Dinko, mi bi mogli popodne do Opatije,u šetnjicu, a, lungo mare, kolači?
DINKO: Mogli bi… ali nećemo.
OLGA: A jesi neki… U redu, nema veze, svega mi je ovog dosta pomalo.
DINKO: Dosta? Što ću u Opatiji? Imam posla Olga…
OLGA: Posla? Da, opet ćeš pregledavati albume s fotografijama i govoriti kako si bio zgodan kapetan, dok si bio mlad, i dok te nikad nije bilo, dok su djeca rasla bez tebe, dok sam ja starila bez tebe, kakvog bi drugog posla mogao imati penzioner u Rijeci, reci mi molim te.
Ili ćeš sjediti za kompjuterom i pisati taj svoj blog ili kako se to već zove, ma molim te, koliko te ljudi na svijetu zove Lula Starog Kapetana ili pak kako si se ono još prozvao na tim blogovima, kako ono, aha Pacific Rodeo…
Dinko se okreće u stolici, oslanja na štap i ustaje, hoda sporo do prozora, zaustavlja se pred zavjesama koje lelujaju.
DINKO:
Baš zato što već godinama ne spavaš,
i zato što više pripadaš
svojim uspomenama
nego ičemu što te okružuje,
baš zato što još jednom moraš
otići na
Madagaskar
kod svoje prave žene,
u svoju pravu kuću, od letava i trske
kod svojih ljudi koji su te
jednom liječili od malarije
dok je brod tri mjeseca ležao u portu a
posada se raspustila
na sličan način
na koji si i ti to učinio.
Odluka je davno donesena, znaš to,
noćas je dobila svoj datum i način, noćas se sve složilo,
za petnaest dana ćeš opet
biti na brodu, miran i lagan,
to je putovanje s kojeg se nećeš vratiti,
moraš opet na Madagaskar,
tamo je život, tamo sjaje oči,
tamo kuca srce,
nevidljivo jasno srce daljine,
bez toga više ne možeš.
Opet zvoni na vratima, najprije jednom kolebljivo, a onda duži, čvrsti zvuk.
DINKO: Ja ću. (odlazi do vrata i gleda kroz špijunku, otvara)
DINKO: Izvolite susjed Quarantotto, upravo ručamo, trebate nešto? (drsko i bahato)
QUARANTOTTO: Oprostite, ne, ne, ništa, ne, doći ću kasnije, ili ću, nazvati, ne želim smetati, oprostite.
DINKO: U redu. (gurne vrata štapom i vraća se stolu)
OLGA: Dinko, baš si… ma mislim, kako možeš…
DINKO: Nepristojan? Da, da, jesam, može mi bit… Peder obični, ko ga je zvao…
OLGA: Skupite tanjure, idem po palačinke.
MAJA: Nije peder!
DARIO: Prestani više… (uzdahnuvši)
Svi dodaju tanjure Olgi, čuje se zveckanje pribora, Dario pije vino, a Maja stalno pogledava na mobitel u potrazi za novopristiglom sms porukom. Svjetlo se pomalo utišava, kao i zvukovi, tama postaje potpuna.
KRAJ PRVOG ČINA
***
DRUGI ČIN
Opet su svi za stolom, stol je čišći nego inače, s manje stvari, na stolu su samo tanjuri i pribor za desert, zapečene palačinke su na stolu, boca vina i čaše za Darija i Dinka, velika plastična boca Coca- cole, čaše za Maju i Olgu. Na televizoru je formula 1, prijenos neke utrke, tiho se čuje glas komentatora.
MAJA: Zapečene palačinke su baš seksi!
DARIO: Kako molim te zapečena palačinke, ili auto, ili zgrada, a da ne govorim o čaši, ormaru, škaricama za nokte ili čemu sličnom. Kako to molim te može biti ili ne biti seksi, i što to uopće znači? Biti seksi, ma daj, te američke fore, šminkerice obična.
MAJA: Vjeruj može, sve može biti seksi, ovisi samo kako se osjećaš iznutra, što je u tebi, ako si mamuran i takav kao ti, normalno da ti ništa nije seksi, a vidiš, meni je sve, pa i zapečene palačinke, o i te kako! (smije se i vrpolji na stolicci, pući usnice dok ustima prinosi vilicu s palačinkom)
DARIO: Jadno…
OLGA:
Ne mogu te ostaviti takvog,
tako osamljenog, krvavog,
ne mogu te
sanjati kao san
kad si u meni živ
kao što je živ i neponovljiv svaki
val ljubavi, ne mogu te
pustiti drugima
ne mogu te ostaviti u
toj prašini tako krvavog,
tako samog,
lijepi moj,
mrtvi moj.
Užasno je vruće,
kakva to toplina prolazi
kroz mene,
što je to,
lijepi moj
Isuse?
DARIO: Ovi ručkovi postaju živi užas… Mene više nećete na njima viđati, ja to ne mogu.
DINKO: I bolje, nećete ni mene.
MAJA:
Ja bih opet u onaj auto pod zvijezdama, opet
na svog konjića, na svoju ljubav, na svog seksi dječaka!
Vratolomija u Seat Cordobi!
Šapa velikog bijelog medvjeda na mojim gaćicama!
Jezik- žarač, tijelo buktinja, ja bih opet, opet, opet!
DINKO:
Kupio sam ti dva sapuna i preveo te preko
prašnjava puta, rekla si da se zoveš Barbara i da si nevina,
znao sam da lažeš, pomorcu je lako slagati.
Kasnije smo kupili maleni tranzistor tvojim roditeljima
i vodili ljubav pod stablom banane,
imala si okus po oceanu,
sjećam se toga kao što se sjećam
okusa hostije,
mirisa baruta
negdje kod Gospića.
Ovo je malena svečanost, rekla si, i položila
glavu na moja koljena,
usne ravno preko ožiljka, onim svojim zubićima si
ugrizla geler koji je ostao,
volim te, razumiješ li,
doći ću.
Doći ću na Madagaskar.
DARIO:
Budućnost je navijačka utopija.
Tko bi još u nju povjerovao.
Nigdje ne postoje ljudi
vrijedni budućnosti.
Držim ruke u džepovima,
ja se ne rukujem,
ja ne popuštam,
ja samo odustajem,
ponekad pijem
i to je sve.
Budućnost je navijačka utopija.
Meni je to jasno,
čujem kanarinca iz susjednog stana,
psa, škripu kočnica s ulice,
opažam sve i
nisam ni u čemu.
Kako je sladak život bez žudnje, kako
je bezopasan dan bez nade.
OLGA: Kakve su vam palačinke? (umorno, odsutno)
DINKO: Okej (nezainteresirano)
MAJA: Uh, kakav okus ima sperma, kakav fantastičan okus!
Nastupa potpuni muk, svo četvero za stolom su šokirani ovim naglim, nenadanim izljevom podsvjesnog u zonu realnog, na njihovim licima očitava se strah, sram i nervoza.
Maja ustaje od stola i gasi televizor, odlazi do prozora i okrenuta leđima govori.
MAJA: Noćas sam postala žena, što je u tome loše?
OLGA: Isuse, ljepoto svijeta, sigurna luko, nježno utočište…
DINKO: Pa okej, u moje vrijeme to nije bila tema za nedjeljni ručak, ali nema veze Pčelice,
noćas sam i ja nešto odlučio.
DARIO: Odlučio? Ha ha ha, otvaraš novi blog, kupuješ novi volvo, kapetane, kapetane, kakva dosada…
OLGA: Sanjala sam ga, njegovo lice, njegove mrtve ruke koje su me obavile dok sam ga skidala s križa, njegove žive oči, mokrom sam mu spužvom oprala lice i dugo ga ljubila.
Tepala sam mu kao djetetu, ljubila ga kao najdražeg ljubavnika.
DINKO: A je li? Onda, možda ovo trebaš znati, odlazim, za petnaest dana idem, na Madagaskar, sve vas napuštam, i neću se vratiti, odavno o tome već mislim, noćas sam odlučio.
MAJA: I ja ću odseliti, želim se seksati svaki dan!
DARIO: Super, napokon malo mira u kući…
OLGA: Ako je to volja Njegova neka bude, želim još večeras otići u crkvu, odnijeti cvijeće pod Njegove noge, želim noćas opet u snu biti s njim, s mojim mrtvim, lijepim dragim, s mojim pastirom i djetetom, Isuse, kako lako zarastaju rane od tvoje ljubavi, kako cvatu usne od naših poljubaca.
DINKO: I odlazim u pravi čas, svi ste pomalo poludjeli, a preda mnom je život, život, Madagaskar, ocean, moja žena, naša piroga, naša kućica blizu valova…
DARIO: Koliko volje za životom, koliko! Da ti se život zgadi na tako jednostavan način!
Čuje se zvono na vratima, netko uporno zvoni, gotovo očajnički. Nitko ne otvara, zadubljeni su u svoje misli, kreću se blagovaonicom tako da uvijek budu nekoliko metara udaljeni jedan od drugoga, ne mogu podnijeti blizinu, oni su se bespovratno udaljili. Zvono dugo na prestaje a onda se ipak utišava. Izvana s ulice čuje se pjesma navijača koji su krenuli na utakmicu, razbijaju boce i pjevaju pogrdne, rasističke pjesme, pune mržnje prema protivničkom klubu.
MAJA: Za mjesec dana punim osamnaest godina, to je to. Odselit ću k dečku.
OLGA: Nisam ni znala da imaš dečka, ali dobro, neka bude volja Njegova. Isus je velik i izvest će nas na pravi put. Noćas sam ga sanjala, vidjela sam dijete u njegovim mrtvim očima, kako nevino dijete, osjetila sam ga u sebi, u svim svojim dijelovima. Obasjala me je svjetlost života, nešto što sam tražila cijelog svog života, nešto neizrecivo.
MAJA: Probušit ću jezik i obrvu!
DARIO: Nestanite, da, pustite me da živim, ja nikud više ne idem. Isparao sam noćas matrikulu i bacio je u Rječinu, toliko.
OLGA: I to je volja Njegova.
MAJA: Baš seksi!
DINKO: Nikad nisi ni bio pomorac, i bolje je tako, nisu takvi slabići za more.
DARIO: Imamo li još vina?
OLGA: Kako sam sve ove godine mogla živjeti bez te ljubavi, kako? Pravo je čudo da sam ostala živa, da. Ali sad, novo svjetlo nade i spasa na nebu je iznad mene i ja koračam hrabro, kao nikad dosad, Isuse, lijepi moj, tako sam te htjela oživjeti, ljubila sam te i plakala od sreće, plakala i ljubila.
DINKO: Za petnaest dana ponovno ću se roditi, ponovno. To je moj svijet, moj život, taj album sa slikama oživjet će, poznata mjesta na jednom otoku u oceanu, tako lijepom otoku.
Sa ženom koju volim!
MAJA: Ugrizla sam ga za vrat, izgrebla noktima, mog medu, medvjedića mog!
OLGA: Napokon melem u mome životu, napokon sreća kakvu sam sanjala. Tebi sam se predala, tebi, u samo jednoj noći, kako sam mogla znati da je i to moguće. Naći svjetlo nakon svih tih godina tavorenja u magli i mraku, bez ljubavi, bez ovog grumena zlata koji sad osjećam umjesto vlastita srca. Napokon mogu reći, da, volim te, volim te Isuse, mrtvi moj, lijepi moj Isuse!
DARIO: Nigdje otići, nikad nigdje više iz ovog grada.
Nikad iz ove sobe, nikad od ovog stola. Ne, malo vina i malo mira mi treba. Samo to.
Ovih sam se dana okrenuo na ljude. I ne mogu više ponavljati ništa, ni tu turobnu mladost, ni drogu, ni te besmislene žene kojima sam se okruživao, ništa više. Malo vina i malo mira, to je sve što mi treba.
Njihovo kretanje blagovaonicom postaje brže, pokreti nervozniji, odlaze do prozora, pale televizor pa ga gase, Dario pije vino, Olga ima blažen izraz lica i tu i tamo se prekriži, Maja pleše jako zanosno, uvija se, Dinko gleda u daljinu i štapom pokazuje nekakav pravac.
DINKO: Još ću danas početi pakirati stvari, sve vam ostavljam sve. Ništa mi nije važno više, ja opet idem na brod, samo sam to i čekao, o kako struji krv ovim mojim probuđenim tijelom, o kako ključaju sokovi, kako mi se od žudnje napinju ruke. Opet na moru i to samo u jednom pravcu, Madagaskar, Madagaskar, Madagaskar!
OLGA: Gorim od ljubavi, gorim kao onaj grm u pustinji!
Opet zvono na vratima, ovaj put svi unezvjereno krenu prema njima.
DINKO: Peder na vratima!
DARIO: U ovoj jebenoj kući nikad mira!
OLGA: Mir je napokon u mom srcu! Vječni mir!
MAJA: Želim se seksati svaki, svaki dan!
Ona otvara vrata i ulazi susjed Quarantotto. Preneražen je i prestrašen stanjem u kući, pogledava svakog od ukućana, odlazi bez riječi.
DINKO: Što oće ovaj peder?
MAJA: Nije peder vjerujte mi! Ja znam prepoznati muškarčinu po mirisu!
DINKO: Ja odlazim i nije me briga! Novi život se rađa…
OLGA: Da, novi život, posve novi, život po svjetlu, a ne po tami.
DARIO: Bit će nam super…(ironično)
Vraćaju se za stol i počinju ponovno jesti palačinke, Dario si nalijeva vino, Maja opet gleda na mobitel, mirni su, ali nema zajedništva, nekako su sami sa sobom i svojim odlukama, skoro da odaju dojam sreće, nekog pritajenog zadovoljstva. Odjednom začuje se muzika, iz susjednog stana, Satisfaction od Rolling Stonesa, u jednom trenutku, ipak sve nadglasava pucanj i tresak, kao da se netko ruši po namještaju, muzika i dalje svira, ali nešto tiše.
OLGA (užasnuto): Isuse, Otto… (istrčava iz blagovaonice, ostali sjede mirno za stolom, Dario ustaje i pali televizor.)
KRAJ DRUGOG ČINA
***
TREĆI ČIN
Opatijski lungomare, uz daljine po stazi se približava troje ljudi: žena gura invalidska kolica u kojima sjedi čovjek zavijene glave, s povezom preko jednog oka. Uz njih hoda mlađi muškarac, hodaju sporo, opušteno. Uz njih protrčavaju oznojeni joggeri, prolazi jedan čovjek s golemom dogom, toplo je, rano ljeto, jutro.
DARIO: Trebali bismo uzeti nekog psa:.
OLGA: Istina, kuća nam je poluprazna, a imamo toliko ljubavi, što ti misliš dragi?
OTTO: Ja sam za, dapače, zavežete ga meni za kolica i svi lijepo šetamo, samo, malo me je strah dok je još štene, mali divljak, da me ne odvuče u more (smije se, slini po kragni, Olga mu pomno briše slinu i popravlja košulju).
OLGA: Pa zato smo nas dvoje tu, zar ne sine..
DARIO: Da, naravno.
OTTO: Tko zna što je s onim nesretnim Dinkom… s malom Majicom, čuješ se s njom, jel da draga?
OLGA: Dobro je Dinko, javio se s Madagaskara, nazvao je u gluho doba noći s neke plaže, kaže iz govornice, prenula sam se kad sam začula njegov glas, jako sam se nekako prestrašila. Pomislila sam u sekundi da se želi vratiti, znaš Otto, što bih onda, ni sama ne znam. Kako bih opet prošla sve ono, cijeli taj promašeni, besmisleni život u kojem sam se skrivala od sebe. U kojem smo istinabog dobili djecu, nešto i postigli, nekako i živjeli, ali u kojem nije sjalo sunce, u kojem se nije čula glazba. Čisti užas, sad kad usporedim s ovim trenucima, jasno mi je da sam živjela u paklu. A gle nas, sad. Čovjek mora pronaći svoju ljubav, ona je negdje, ustvari, ona je uvijek jako blizu. A taj je Dinko, zamislite, samo rekao da me nikad nije iskreno niti volio, možete to zamisliti.
DARIO: Ja mogu, bez problema…
OTTO: A zato si onako disala, onako duboko, kad si se vratila u sobu, je li to tada bilo?
OLGA: Da dragi, tako si osjećajan, sam mi te je Bog poslao, a tko drugi… Pokušala sam mu reći nešto za djecu, ali tada se veza prekinula. Baš tada. A s Majom se esemesam, šalje mi poruku svaki dan ujutro i navečer, bliskije smo nego ikad, hvala ti Isuse i na tome…
OTTO: Nemaš se čega bojati, lako za Dinka, znaš, nas smo dvoje pronašli jedno drugo, evo, volio bih i da umremo zajedno, znaš u isti čas.
OLGA: Dragi moj, ne govori to, još je toliko toga pred nama… Zar je važno što nećeš više hodati, zar je važno što gubiš ponekad svijest, što zaboravljaš, što ne možeš gutati ponekad, zar je to važno? Ti ne možeš umrijeti, smrti nema, postoji samo ljubav i Isus koji mi te je poslao u toj noći, noći teško izdržive ljepote.
Pa ja tebe toliko volim, osjećam se tako nagrađenom, u Božjoj sam milosti, znaš li?
OTTO: Hvala Bogu što mi je ruka zadrhtala, ne želim se tog ni sjetiti, te boli u sljepoočnici…
Kupimo psa, Olga. Neka nešto raste uz nas, neka trči po kući, neka mi spava u krilu. Hoćeš li mi kupiti psa mila, ili da pokupimo kojeg u azilu, neko napušteno štene, dat ćemo mu ime Prevert, znaš, po mom omiljenom pjesniku, može li? (Olga odobrava kimanjem, posve ganuta)
DARIO: E pa Otto, što ti je bilo, sad, nakon mjesec dana, mogao bi nam to i reći.
OLGA: Meni je već rekao, znaš, nemojmo ga gnjaviti, mora se on još oporaviti..
OTTO: Nije problem, evo, što ću ti reći… ubila me samoća, cijeli sam svoj život sam, sam samcat kao pas na cesti… i te nedjelje kad sam zvonio vama na vrata i kad sam pokušavao ući, imao sam strašnu krizu, dotad nešto takvo nikad nisam osjetio, i kad sam ušao u vaš stan i vidio vas obezglavljene i potpuno lude, naglo sam se razočarao, znaš, grozno sam se razočarao u ljude. Pomislio sam kako je sve to dovršeno, besmisleno. Zgadila mi se vlastita nada, i još više ta potreba za ljudima. Osluškivao sam po sebi hoću li začuti bilo kakav glas razuma, ljubavi ili nade, ali ništa, ništa. Uzeo sam očev trofejni pištolj, našao negdje metak i opalio. Dobro, i prije toga pustio muziku, to ste ustvari čuli…
OLGA: Ljubavi, ljubavi moja…
DARIO: I ja sam mnogo mislio o samoubojstvu. Ali, ja eto, nisam imao hrabrosti za to. Otto, ti si za mene heroj, znaš?
OTTO (slineći i trzajući glavom): Kakav heroj, dragi moj, to je sve slabo, heroji ne postoje, nema ih, ostali su negdje u nekim pričama. Postoje samo invalidi, ovakvi kao mi. Dobro, neki su izrazito lijepi, neki su jako zavodljivi, kao tvoja majka na primjer, ali, invalidi smo, sine moj, invalidi.
DARIO: Sine moj? Otto, nazvao si me sine moj? Što to znači, što je sad? Ja sam nažalost sin one budale koja se sad smuca po Madagaskaru, a ne tvoj. I vjeruj mi, meni je jako žao zbog toga, iskreno, ne znam što bi me ispunilo većim ponosom, nego da doista jesam tvoj sin.
OLGA: U Božjoj je milosti sve moguće, pa tako i to, neka bude.
DARIO: Tata! Nakon dugo godina izgovaram tu riječ bez gađenja, nakon dugo godina!
OTTO: Kupimo psa, nešto što će trčati kroz svo to vrijeme i ljubav! ( U tom trenu gubi svijest, Olga se rutiniranom kretnjom naginje nad kolica i lagano ga pljuska po obrazima, on slini, Olga iz torbice vadi vlažne maramice i pridržava mu čelo, Dario, okreće leđa i gleda u more, pomalo nezainteresirano, a potom se okreće i pomaže majci. Oko njih protrčavaju joggeri, prolazi jedan zagrljeni par, žena s psom)
OLGA: Mislim da se pomokrio, moramo mu promijeniti pelenu, mislim da nije dobro da ga ovakva vozimo kući. Ajde dragi, probudi se, probudi se Otto moj…
DARIO: Ja ću ga podignuti iz kolica, a ti ga skini, ali najprije, neka pobogu dođe k svijesti, bojim se mama, jako se bojim za njega. Mislim da ga volim.
OLGA: Bez panike, sad ćemo mi to (masira mu vrat i trlja mu čelo maramicama, potom ga dugo i strasno, tako obamrla ljubi u usta, grize za ušne resice, jezikom mu oblizuje usne, Otto počinje davati znakove života, trepće i vraća poljupce, rukom hvata Olgu za stražnjicu i čvrsto je stišće, Dario se ushićeno smije).
DARIO: Živ je, dobro je,živ je…
OTTO: To ti je, sine moj, tajna ljubavi! Može oživjeti čovjeka, može učiniti sve. Olga, mislim da sam mokar dolje, nekako mi se čini.
OLGA: Sad ćemo mi to dragi promijeniti, ništa ne brini, tako sam sretna, ne mogu vjerovati, Bože hvala ti…
DARIO: Tata, more je predivno, sunce, more, došlo je ljeto, bit će nam divno kad se odemo negdje kupati….
OTTO: Je, sunce je, jako mi bliješti u ovom preostalom oku, glava me počinje boljeti, Olga, stavi mi naočale, molim te. (Olga brnda po torbici i traži naočale, potom vadi teške, potpuno crne naočale i stavlja ih Ottu na glavu dok ovaj opet slini po kragni).
OLGA: Evo mili, je li sad dobro?
DARIO: Tata, stvarno si faca, baš si zgodan. Ličiš mi na De Nira u Taksistu, baš isti. A pogotovo ovako iz profila, kad se manje vidi zavoj.
OTTO: Okupajmo se, ajmo se okupati, samo se spustimo niže, nema veze za kupaće, ionako nas nitko neće vidjeti. Ajmo, hoćemo li?
OLGA: Sve što želiš dragi moj, okupajmo se, da!
DARIO: Ti si moj heroj tata, stvarno jesi, tako si pun života i dobrih ideja, okupajmo se!
(Silaze sa staze i spuštaju se prema moru, Dario vozi kolica, kreću se sporo, potom dolaze na obalu i Olga i Dario počinju svlačiti Otta, čine to nježno i pomno. Nakon što su ga razodjenuli, i sami se skidaju, Dario hvata Otta ispod pazuha , a Olga mu izvlači noge s kolica i podiže ih. Tako ga nose do mora i ulaze u plitku vodu.)
DARIO (šapćući): Mama, tako sam sretan, ne mogu vjerovati, tako sam ispunjen i miran, tako sam sretan, nisam znao da takva sreća uopće postoji.
OLGA: Sine, i ja sam sretna, pa pogledaj nas, zar ne vidiš tri anđela u anđeoskom poslu, zar ne vidiš? (Lagano se na ogradi skupljaju prolaznici i gledaju tu čudesnu situaciju, uglavnom su ogorčeni i prezrivi prema tome što vide, počinju dobacivati razne uvrede : perverznjaci, budale, utopit ćete invalida, kreten.Olga, Dario i Otto se ne obaziru, idu sve dublje u vodu i kao u nekom stanju blaženstva samo se pogledavaju).
OTTO: Još nam samo Prevert fali, sve ostalo imamo, život je potpun, zar ne?
OLGA: Ma dok dođemo kući zvat ću azil i naći ćemo ga!
DARIO: Zovimo odmah, imam ja mobitel!
OTTO: Sad, da! (vraćaju se s Ottom u rukama do svojih stvari na obali, Dario jednom rukom pridržava Otta, a drugom kopa po hlačama i vadi mobitel. U hodu natrag u more, on bira broj informacija i traži broj azila za napuštene pse. Opet su u moru.)
DARIO: 485 178, pamti mama, pamti… (grozničavo prekida vezu i bira spomenuti broj)
OFF: Azil, da?
DARIO: Udomili bismo psa, imate li kojeg? Hitno nam je…
OFF: Imamo ih koliko hoćete, samo dođite?
DARIO: Doći ćemo još danas, da, da, hvala, hvala vam. Tata imamo psa, imamo kariku koja nedostaje! Rekla je ova u azilu da je smeđe boje i da ima dugačku dlaku, da je križanac šarplaninca i labradorke, možeš li vjerovati? (Uz stazu ograde skupilo se već podosta ljudi, netko je zvao i policiju, jedan se mlađi policajac spušta po stanici k Olgi, Dariju i Ottu).
POLICAJAC: Obucite se i ne izvodite cirkus ovdje, što je vama? Smjesta se obucite! Osobne!
(Dario i Olga stoje u vodi do koljena s Ottom u rukama, ovom su se malo nakrivile one mafijaške, tamne naočale za sunce)
POLICAJAC: Ajmo, ajmo, oblači se… (Olga, Dario i Otto smiješe se, sretni su)
OLGA: … bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana…
POLICAJAC: Slušaj ti, ajde, izlazi više iz vode i oblači se, ti zavijeni, šta se smiješ, šta ti je? Bit će ti smiješno kad te privedem, ajde izlazi iz vode i oblači se.
DARIO: Tata, tata, čuješ li ga, čuješ li ga? (smije se)
OTTO (posprdno viče i koliko može, oponaša kretnju vađenja pištolja iz korica): Are you talking to me? Are you talking to me? Are you talking to me?
(Svjetla se polako stišavaju, Otto ponavlja tu rečenicu još dva puta, Olga i Dario se lagano hihoću, potom tišina i potpuni mrak).
KRAJ
Plava gitara
Pronose se glasovi da su noćas sedmorica slikara
sanjali isti san. Nakon što se tankom i nevidljivom pokazala
Zvonimirova crta i nakon što je zakazalo tajno
Hitlerovo oružje i zamukle su glasine da nam se s istoka
spasonosna bliži silna japanska vojska, nakon što ne bi
mesije i majka se Marija na zemlju ne spusti da spasi
da među grudi svoje vječno mlijekonosne utrpa, ugrije, utješi
sve redom nas Hrvate, i spasi nas od pogibelji koja slijedi
nakon što ni od čega ne bi ništa i rasu se država
kao da je od pepela samog sačinjena, jutros se pustim pronese
Zagrebom da su sedmorica slikara, redom im nabrojiše imena
prošle noći isti sanjali san: fotelja u pustom gornjogradskom
stanu, kog napustiše žurno njegovi stanari, tišina i muk
današnjega dana, osmoga svibnja četrdeset pete, i u fotelji
zaboravljena, plava gitara. Oni koji su u gradu ostali
i strah sad svatko svoj strahuje, dok se iz predgrađa već čuje
šenluk slobode, razmatraju tiho, da ih ne čuje tko
što bi mogao značiti san, što je gitara plava, koju usni
svih sedam hrvatskih slikara
Plava gitara 2
Prvo što je učinila narodna vlast, bilo je da za primjer
strijelja nekoliko nasumce odabranih narodnih izdajnika
(njemačku kurvu Fifi, u godinama već, i nije šteta što je
ubiše, jer je odavno nikakva bila njezina produktivnost, pa se
strijeljanje to prije opisati da kao otpis zastarjeloga
tiskarskog stroja, nego smrt krštena stvora, za njom i pjesnika
Vilima, modernista, koji je sastavljao nerimovane rugalice
na srpski i židovski račun, i prozaista Budaka, tog nasmrt
dosadnog književnog stvora, nalik bezazlenom amerikanskom
rakunu il lasici našoj domaćoj, i još neke kojima se imena
i zvanje ne pamte više). A nakon toga, kada se strah uvukao
u te drevne horvatske kosti, pa je junačan Zagreb zacvokotao
svojim vještačkim gebisima (ah te trule kosti, ah ti lažni zubi!)
komesar za kulturu Narodne armije, neki brkat i mračan
lički Srbin naredio je da mu se privedu svi zagrebački moleri
krečmajstori, ličioci, soboslikari, firmopisci i ikonopisci, grafičari
i propali studenti bečke ili minhenske akademije, portretisti
kralja Aleksandra i poglavnika Pavelića, službenici iz muzeja
princa Pavla, koji po prevratu klisnuše u Zagreb, općenito svi
koji se smatraju slikarima, ili ih je ikada u životu, makar i greškom
netko smatrao slikarima, pa kada su mu dovedeni svi oni
a bilo je takvih, bogme, skoro i dvije stotine duša, rekao im je
svima ovako: ja ne znam koja od vas sedmorica usniše takav san
plavu gitaru u gospodskoj fotelji, i to u noć pred oslobođenje
ali od danas pa do kraja svijeta, da se ustaški zločin pamti
i neka nijednom od vas ne padne na um da crta, slika il gradi
plavu gitaru. To reče komesar, mračan i brkat, lički Srbin neki
Plava gitara od tih je vremena tajni znamen i znak, čežnja, tlapnja i razlog
njihove mržnje mračne. Pred očima im je stalno, ali crtati ne smiju
slikati, graditi plavu gitaru
Ova bajka se ne kazuje dok se ručaju žablji bataci…
Jedan hadžija, jedan šuster i jedna budala pošli zajedno na dugačak put.
Svako svojim poslom. Hadžija, da bi stigao do Cilja i tako krunisao svoj dugogodišnji duhovni napor. Šuster, jer je dobro znao da će se tokom dugog pešačenja hadžiji i drugim hadžijama pocepati cipele, pa će trebati neko da ih zakrpi, ili da im ponudi nove. Po pristojnoj ceni, razume se. Budala, jer si je našao društvo.
Išli su tako dan, dva, i budala se umorio. Tada predloži hadžiji da ga uzjaše sledećih desetak kilometara dok se ne odmori. Hadžija je to shvatio kao znak Svevišnjeg, da mu iskuša veru, pa pristade. Nosio je budalu na grbači ne desetak, ne dvadesetak, već tridesetak i kusur kilometara, iznuren, ali sa časnom mišlju, sve dok nije sasvim izlizao cipele, a stapala izranjavao. Tada mu šuster predloži, po pristojnoj ceni, skoro nove cipele; hadžija ih sa zahvalnošću kupi i plati ih duplo.
Nastaviše dalje. Stigli su tako do jednog jezerca, više nalik bari, s puno punoglavaca i ponekom žabom. Najkrupnija žaba im je bila kraljica, a posedovala je i čarobne moći. Skočila je na jedan veći kamen i zagledala se u putnike. Šuster je hteo da je najuri, ali ga je hadžija sprečio u tome rečima: “Ona je božje delo, kao što smo ti i ja”. U međuvremenu budala je ušao u baru i obratio se žabi: “Ispunjavaš li želje?” Kao da je očekivala pitanje, žaba je sasvim spokojno odgovorila: “Pa da. Trojica ste, za svakog po jednu”.
Prvi se javio šuster: “Daj meni jednu manifakturu (tu je malo pobrkao “mani” i “manu”). Hadžija je, posle kraćeg razmišljanja, svečano izgovorio: “Meni je jedini cilj da dođem do Cilja. Koliko je duži i neizvesniji put, toliko će moja zasluga biti dostojnija”. A budala je izbuljivši oči kao žaba, uzviknuo: “Hoću da budem političar!”
Kada se šuster vratio kući, sačekala ga je zgrada sa natpisom “Manifaktura”. Posle izvesnog vremena, sa ručnog pravljenja cipela prešao je na biznis polovnim automobilima.
Mnogo godina kasnije vratio se i hadžija: osedeo, oronuo, bolestan, ali srećan. Posle par nedelja, umro je sa osmehom na licu.
Kada se budala dovukao do kuće, pred njom je stajala najmodernija limuzina, a u njoj uniformirani šofer. Iza limuzine, parkirana još jedna sa dvojicom u sivim odelima, obrijanih glava. I tako je budala postao političar. Birači su mu izglasali poverenje i za drugi četvorogodišnji mandat. U međuvremenu, kao što vam je poznato, hadžija je umro, a šuster je s budalom uspostavio lepo i korisno partnerstvo.
Preselio se budala u palatu nazvanu rezidencija, na vrhu brda, na najekskluzivnijem mestu u gradu. Živeo je tamo lagodno i bez problema, jedino što bi se uveče oko njegove palate okupljalo mnoštvo žaba i kreketalo sve do jutra: kre-kre-kre, kre-kre-kre…
_____
S makedonskog preveo autor
Karneval u Gazi
______________ ____(prigodni igrokaz)
__________________________1.
_________ ____ne znam više gdje je Palestina: bila je
___________ ___u srcima svih – sad više ne, bila je
_________ _____u ustima svih koji sišavši na cestu
___________vikahu Palestina crvena! – sad više ne, bila je
_______ ___u kibucima i u mome glasiću šteneta, onda,
______ ___ __kad je šaptao Izrael crveni, jer komunizam
_____________ako je nekada stvarno postojao u životu
______ ____bilo je to u Komunama socijalistâ i bundistâ
_______ ______na sjeveru Galileje otjeranih iz Europe
________ __crvljive – sad više ne, sad samo crvi preostaju,
________ ___tu u Europi, crvi po eu-normi, tusti od lihve
___________________________2.
_________________ _zločini nagrađivane tvrtke
__________Ujedinjenih Soboslikara Barak & Hamas ne gone me
_______ ______na pisanje, niti iskorijenjene masline u cvatu,
_______ _ _pa ni izbjeglice u trku da se sklone u nekoj školi
_ __ _ _Ujedinjenih Naroda a na nišanu Tsahalovoga tenka – sve me
________________to nervira, poput muhe na ekranu
____ ____televizora koju čak ni ne lovim već je uljudno tjeram
____ _________jer uljudni mi smo ubojice mira, a hračak
_______________krvi iz utrobe ekrana ne stiže do naših
______________ustâ, niti bi bilo mjesta, ako žvačem, ako
________ ____________siti u božićno vrijeme
____________________zahvaljuju vam robovi
_______ ___pa ostane tamo kapati, taj hračak, zgrušan trag
______________koji ne nestaje, iz utrobe kristala ravne
_______________________plohe na plazmi
____________________________3.
____________ne radi se o narušenim primirjima, mršavim
____________priopćenjima kojima označavaju postizanje
___________ciljeva toga dana koji su s vremena na vrijeme
_______________Hamasove raketne rampe ili pak
_______________tuneli za opskrbu oružjem ili pak
___________________glavice staraca s licima
_____________ispijenima i u borama-uvalama ili pak
_______________mrljice cinične dječice koja ustraju
______________prepuštati se masakru zanatskih dronâ
________________i pretpovijesnih praćki F-16 ili pak
_______________djevojčice majke momaka odraslijih
_________od njih, koji će uskoro progovoriti kao Isus u Kuranu
__________ okrunjenh zvijezdama krhotinâ koje nitko ne vadi,
_____________vječno kraljevsko dostojanstvo – ne, nije to
_____________________________4.
_____________ to što me tjera da govorim, a nije izazvana glad,
__________________prokleta vječna hladna i teška
________________poput kiše u šestome pjevanju Pakla,
________________ni blokada koja zamandaljuje i pravda
_____________koja zatire poput udaraca rezolucijama po vratu
________________najdušmanskije istine, posložene klečeći
__________i zavezanih očiju, a na koncu ne ubijene već, oslobođene
_____________i poslane uokolo da prose besramnu milost lažima
________utjelovljenima posvuda Država razdražljiva zločinačka, posvuda
_______________ceremonije rituala mutiranih krvoprolićâ
_____________u premodernim ustrojima ubilačkih teokracijâ
___________ili u sjajnim ustavima ispisanima demokratskim snajperima
_______________________________5.
___________________na pisanje me goni samo nada,
___________________prokleta vječna hladna i teška
_________________poput kiše u šestome pjevanju Pakla,
_______________da ću uspjeti u vremenu koje mi preostaje
__________vidjeti dovučene na cestu sve Vladare okovane moćnike
____________________te Vladare moćne kojima su
_____________________vrhovi noktiju mramorni
__________________cijelog ovog svijeta dovučeni na asfalte
__________rasporene ili u tvrdome pijesku koji se širi do njihova smrada
____________već izobličene od razumnim i razboritim mnoštvom
_______________________glavicâ staraca bez lica
________________________mrljicâ cinične dječice
__________________djevojčicâ majki dječice već odrasle
______________________________6.
___________neka ih dohvati, svijetlo mnoštvo, i pregleda im buhe
__________i zubalo, kao kod pronađenoga Sadama, a onda im potrga
______________šapice i počupa noktiće i razbije slinu i krilca
________sjekirom ražnjevima trozubima, i pincetama oštrim, a potom
__________ga napadne ljepilom i slinom ili ga pričvrsti pribadačama
_________________u albume ili im na šupak objesi petarde
__________________užeže ih ili lansira kaskajuće s kožom
______preuspravnom s ove i one strane ulicama predgrađâ između veselja
______________________vječno nasmijana i bodra
____________________mnoštva pribrana da ne uprlja
_______________svečanu odjeću ni mobitele kojima snima
_________________prizor uglednikâ koje mlate lopatama
____________po glavama oborenih kipova u kaljuži nadajući se
________________luđačke da će okončati Karneval Svinje
_______________________________7.
___________________ a to bih volio da se dogodi u Gazi
_________________ne daleko od Josafata gdje će se okupiti
_________________________Sveopći Karneval,
________________i da to bude Događaj stoljeća, sa sponzorima
__________i tv-dopisnicima, tako da s okolnih brežuljaka dalekozorima
______________ne bismo više vidjeli savršenstvo našega nadiranja
_______________nego broj obješenih suverenâ kako se umnažaju
_______________ do beskonačnosti: ne više Spartakove robove
______________ kako pošumljavaju ceste nego Vladare svih nas
_____________i Ličioce ujedinjene, između lomačâ i hračaka – tako
___________________mojim opovrgnutim glasićem, sada,
___________________________vičem!
___________________________Vičem!
___________________________vičem!
______________________dva naroda nijedna država!
______________________dva naroda nijedna država!
______________________dva naroda nijedna država!
______________________mojim pohabanim glasićem
______________________mojim pohabanim životom
______________________mojom nepovrijeđenom
____________________________Taštinom
_________________________________________________18. siječnja 2009.
***
***
Autor prijevoda s talijanskoga izvornika Tvrtko Klarić