*

Žuto cvijeće zanovijeta

Postoji rašireno narodno vjerovanje da su se početkom osamdesetih na stranicama beogradske Književne reči barem u jednoj prilici pojavili stihovi Teofila Pančića. Ima ljudi koji na takvo otkriće – jer vjerovanje je, naime, zasnovano na činjenicama – gledaju kao na pronalazak gologuzih fotografija neke, božemiprosti, časne sestre. Biva, ako su našem poznatom kritičaru pronađene pjesme u biografiji, njegov kritički rad gubi vjerodostojnost, propadoše mu redovnički zavjeti, nestaju prosudbene moći… Iako, Pančić je s godinama sve manje kritičar, a sve više književni sommelier. Sommeliera je nedostojno da svoje nepce zlostavlja lošim vinima i da opisuje kiseliš. On vinu i književnosti podiže spomenik od riječi, a svojim piscima, bili oni madžarski, američki ili srpskohrvatski, pruža dragocjenu satisfakciju. Od dobrog pisanja rjeđe je samo čitanje s razumijevanjem. Znale su to naše stare učiteljice.

Pančićev snebljiv odnos prema mogućnosti da piše liriku, kao i fikcionalnu prozu, ne tiče se toliko vrste posla. Toga da nije na sommelieru da okopava vlastite vinograde. Više je to neka vrsta samonametnutog celibata. Ili života koji se u Pančićevom slučaju svodi na čitanje knjiga i pisanje o njima, te na ispunjavanje vlastitih osobnih iskaznica. Što je, također, fikcionalna proza, jer su sjećanja i identiteti samo jedna vrlo raskošna fikcija. Dobri pisci znaju isto što znaju i dobri čitatelji: sve je to izmišljeno. Teofil Pančić svoj je život tako izmislio da mu je lasno vjerovati.

Pjesmu “Zanovet gluvog utorka” pročitao je Pančić kao iznenađenje za publiku na novosadskoj promociji svoje knjige “Privođenje Bube Erdeljan”. Kao što će lucidan čitatelj otkriti, posvećena je Novom Sadu, jednom od nekoliko gradova koje je Teofil izmislio i podigao, da bi im se zatim udvarao. Dobro je jednom u životu izgubiti zauvijek dom, jer tada čovjeku pripadnu čitavi gradovi. Dobro je kad ti nevažećim proglase pasoš. Tako se postaje građanin svijeta. (m. jergovic)

***

Zanovet gluvog utorka

Gluvi je utorak, i cmoljavo je
I sagnjilo je sve, evo gde noćni svet na buđ zaudara.
Veče je već iscurilo, ali ništa:
Još je mrak i dugo biće mrak.
I februar je iscurio, ali ništa:
Još je hladno i dugo biće hladno.

A i ti si noćas hladan prema meni.

Znam, znam:
Hladan si Inače
Hladan si Načelno
Hladan si Onako
Nema tu ništa lično!

A i taj mrzli vetar što zafljuskuje mi lice
Dok glavinjam tvojim ulicama ne susrećući nikoga i susrećući Ništa:
Nije ni on tu zarad mene
Nego je tu uopšte
Dok sam ja tu pojedinačno
(Zalud vijajući ostatke raspalog se utornika
Koji kovitlaju po pustom trgu
Kao gromulje raskupusanih novina)

Znam sve, ali opet ne mogu da ne budem kivan
I da se odmah ne zakliberim sebi zbog toga.

Jebiga, ne ide nam ovo veče
Baš ne ide
Ujvideče

Slawomir Mrožek (1930 – 2013)

*

Kada je general Wojciech Jaruzelski u nedjelju 13. prosinca 1981. proglasio “ratno stanje”, koje su Poljaci ekonomizirajući riječima ubrzo prozvali prosto – rat, humorist, dramatičar i pisac kratkih priča Slawomir Mrožek učinio je nešto vrlo jednostavno: zabranio je da se u Poljskoj štampaju njegove knjige, dok god traje rat i zemlja je pod okupacijom.

Kao mlad čovjek, bio je član Poljske ujedinjene radničke partije. Vrlo brzo shvatio je grešku, i nisu mu bile ni dvadeset i tri kada je prvi put imao ozbiljnih problema s policijom. Nije ga to ogorčilo, nije se uozbiljio, nego je odlučio da im se vrlo ozbiljno, dok god bude živ, ruga i da ih sve zajedno uništi ruganjem. Komunizam je Mrožek ubio smijehom. Nimalo metaforično, krvavo smiješno i zabavno.

Kada je nešto apsurdno i budalasto, Poljak kaže: kao kod Mrožeka.

Pisci stvaraju i normiraju jezike u ozbiljnim društvima i kulturama. Ali rijetki su oni koji svojim imenom postaju njegov dio. Kao kod Mrožeka – govorit će i oni Poljaci koji ne znaju za Mrožeka. Ako takvih Poljaka ima.

Veći dio života živio je u emigraciji.

Ali ne u ozbiljnoj.

U Kristovim godinama otišao je u Italiju, ali je nastavio produžavati svoj poljski pasoš. Prevršilo mu je kada su sovjetski tenkovi provalili u Čehoslovačku, a Poljaci nisu učinili ništa, osim što su im pružali logističku i pješadijsku podršku. Tad se nasmrt posvadio s domovinom i ostao bez pasoša.

Zatim je postao Francuz.

U to vrijeme nije bilo teško postati Francuz, ako imate ozbiljnijih problema s vlastima u svojoj domovini. Za emigrante s istoka nisu postojali izbjeglički centri okruženi bodljikavom žicom, kakvi postoje danas, nego su za njih postojali vrlo kvalitetni pasoši. Stara dobra vremena, kada su se antikomunisti, makar iz licemjerja, zalagali za ljudska prava i slobodu izražavanja.

Živio je u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Americi i Meksiku.

Njegove komedije izvođene su širom Jugoslavije, u mnogim profesionalnim i amaterskim pozorištima. Igrali su ga po domovima kulture i u nacionalnim teatrima, u produkcijama kazališnih akademija, adaptirali su Mrožeka za format televizijske drame, a bilo je, tokom osamdesetih, sezona kada si mogao pomisliti da je Mrožek, uz Branislava Nušića, stekao slavu najpopularnijeg pisca naših diletantskih trupa i amaterskih kazališnih družina, kakvih je bilo po svim jugoslavenskim komunama i većim općinskim središtima, a bogme i po većim firmama, gdje su radnici u sklopu slobodnih aktivnosti znali zaigrati Mrožeka. Koliko je to bilo važno za našu kulturu znaju oni koji su u to vrijeme i u toj kulturi formirani, a da u međuvremenu nisu doživjeli totalnu amneziju, izazvanu pražnjenjem mozga, provedenim na način na koji normalan svijet svakodnevno prazni crijeva.

Kao gimnazijalci, sa školom smo 1982. u Sarajevu išli gledati Mrožekovo “Emigrante”. Bilo je ludo. Tih godina gledali smo i “Tango”. Slawomir Mrožek zajebavao se na račun komunizma tako da se to i nije moglo ograničiti samo na Poljake, ili Sovjete, ili sve one iza željezne zavjese. Nakon gledanja “Tanga” prvi put sam dobio sniženu ocjenu iz vladanja i ukor pred isključenje iz škole. Razlog: s jednim drugom napravio sam radiodramu, koju smo na dan “đačkog samoupravljanja” emitirali preko gimnazijskog razglasa. U toj drami ozloglašeni profesor psihologije i sociologije, naravno nazvan po stvarnom imenu i prezimenu, provodi krvavi školski puč i smjenjuje direktora gimnazije, kojemu, također, nismo mijenjali ime. Komad je bio mrožekovski dobroćudan, možda i duhovit. Zagrcnuli smo se gutljajem slobode, pogrešno procijenili prilike u zemlji. Ono što je bilo dopušteno Mrožeku, nije bilo dopušteno nama. To je bila važna pouka.

U ediciji Reč i misao, kod beogradskog izdavača Rad, štampana je knjiga izabranih Mrožekovih priča “Proleće u Poljskoj”. Unutra je bila priča “Hoću da budem konj” i druga “Onaj koji pada”. Te dvije priče sam godinama krivotvorio, kopirao, nadomišljao, pokušavajući da pišem kao Mrožek. U prvim razredima gimnazije to sam radio samo s Mrožekom i Kafkom.

U Poljsku se vratio 1996, u Krakov.

Nije mu se svidjelo, bio je očajan, nešto nije bilo u redu sa svijetom koji je nastao po planovima i projektima njegovih dramskih komada i komedija. Bit će da mu je na sve strane u ušima odzvanjalo vlastito ruganje iz onoga prethodnog vremena. U toj Marxovoj “prvobitnoj akumulaciji kapitala”, koja u Poljskoj nipošto nije bila tako brutalna kao u jednoj razbojničkoj katoličkoj državi dolje na jugu, i u raslojavanju političkih snaga koje su prethodno radile na rušenju komunizma, izgubio se razlog i cilj Mrožekove pobune. Tako se to njemu učinilo, pa se 2006. vratio u Francusku.

Četiri godine ranije doživio je težak moždani udar. Bila mu je oduzeta moć govora, više nije znao pisati. Učio je ispočetka, ali se nije moglo znati hoće li mu se uz moć govora i umijeće pisanja vratiti i talent. Da je talent jači i od moći govora, i od znanja svih trideset i nekoliko slova, može se provjeriti u knjizi “Baltazar”, koju je napisao nakon što je došao k sebi i naučio sve ispočetka.

Danas, u petak, u 23.45, sve ozbiljne i šaljive svjetske novine i internetski portali imaju već pola dana vijest da je jučer u Nici umro Slawomir Mrožek. Nisu zanijemjeli ni oni koji pišu na ovome jeziku: Srbi, Crnogorci, Bosanci… Samo Hrvati još uvijek sriču vijest, urednici kulture pitaju svoje novinare i novinarčice: a kaj je mrožek? Oskudna im je nešto imaginacija da bi znali kaj im je mrožek, premalo čitaju, ne razumiju što pročitaju, bijesni su na ono što u njihovoj blizini vrijedi, a što bi ih, možda, moglo podsjetiti na to kaj im je mrožek. Da s razumijevanjem čitaju Antu Tomića, sjetili bi se sigurno i Slawomira Mrožeka.

Nešto je, izgleda, objavljeno na web stranici teatar.hr, ali bi se trebalo pretplatiti da bi se vidjelo što piše. Najava “Poljsko-francuski dramatičar, pisac i crtač, preminuo je jučer u 83. godini…” nije pretjerano obećavajuća. Čuj, Mrožek “poljsko-francuski dramatičar, pisac i crtač”! Neće baš biti tim redom i tako. Nije život što i poljem proći, ali nije ni da ga se prepiše s Wikipedije.

Svoje “Proleće u Poljskoj” posudio sam 1992. nekome mamlazu, koji je zatim nenajavljeno otišao iz grada i nije mi vratio knjigu. Profesor psihologije i sociologije tim povodom je završio na Palama, kao težak negativac. A direktor gimnazije je bio neki fin čovjek. Rastužit će se kada u sutrašnjim sarajevskim novinama pročita da je umro Slawomir Mrožek.

Ove se godine na Londonskom sajmu knjiga pojavilo nekoliko hrvatskih pisaca koji su tijekom javnih nastupa i tribina isticali zabrinutost oko toga kako ih se doživljava u drugim dijelovima Europe. Tako je, primjerice, Marinko Koščec rekao kako ima dojam da bi hrvatski pisci trebali govoriti jedino o nedavnim balkanskim ratovima, a da bi se neki strani izdavač odlučio da ih prevede i objavi. Drugi su, pak, hrvatski pisci isticali kako ih nitko ne čita i zato što pišu na takozvanom malom jeziku.

Od knjiga koje se objavljuju u samoj Hrvatskoj, otprilike polovica su prijevodi s engleskog jezika, dok, primjerice, tek oko jedan posto proznih knjiga objavljenih u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama čine prijevodi inozemnih autora. Hrvatska je država uspjela riješiti i nadrasti pitanja koja su se pojavila uspostavom Haškog tribunala za ratne zločine i prvog srpnja postala je punopravna članica Europske Unije, u jednoj od posljednjih faza emancipacije koja je uslijedila nakon raspada Jugoslavije. No, postavlja se pitanje, primjećuje li itko danas u svijetu hrvatske pisce?

Hrvatska književnost, općenito gledano, sporadično je prevođena, još od Miroslava Krleže koji je poslije Drugog svjetskog rata bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost i Ive Andrića koji ju je i dobio 1961. No, Andrić je bio Hrvat iz Bosne, a pisao je nekom vlastitom mješavinom srpskoga i bosanskog jezika, tako da ga danas sve tri novonastale zemlje s pravom svojataju kao svojega pisca. Uz ovaj primjer svakako je opravdano zapitati se što to zapravo znači biti hrvatskim piscem? Antonio Skármeta je, primjerice, sin hrvatskih emigranata rođen u Čileu. Ja, opet, pišem, engleskim jezikom, iako sam živio u Hrvatskoj sve do svoje dvadesete godine i obično o meni ljudi govore kao o američkom piscu. Etničko čistunstvo je, dakako, smiješno pitanje, pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, pa se čini da je hrvatskim piscem najbolje nazvati onoga tko sam želi da ga se tako naziva.

Prije Titove smrti bilo je poželjno biti članom Komunističke partije ili, pak, potjecati iz ugledne građanske obitelji ako si želio da ti se u Hrvatskoj objavi knjiga, no nakon raspada totalitarnoga socijalizma izdavaštvo je živnulo i odjednom su se pojavile stotine novih pisaca i malih izdavačkih kuća. Veliki je dio tadašnjega pisanja bio amaterske naravi, ponikao iz očite potrebe za samoiskazivanjem, gotovo bez ikakvih uredničkih korektiva, a sve je to obilovalo dugim rečenicama i unutrarnjim monolozima, vjerojatno pod utjecajem Thomasa Bernhardta i drugih pisaca Srednje Europe. Međutim, vrlo brzo su se mlađi autori, pod utjecajem minimalizma Raymonda Carvera – čiji je stil bio dobra protumjera njemačkoj opsežnosti – počeli izražavati znatno svježije i sažetije.

Hrvatski jezik ima puno dijalekata i podložan je raznim jezičkim utjecajima, pa svaki od tri romana o kojima u ovom tekstu govorim zvuči u originalu sasvim različito. Miljenko Jergović služi se izrazima tipičnima za Bosnu. Robert Perišić koristi neku vlastitu mješavinu dalmatinskih idioma i standardnoga hrvatskog jezika, dok Marinko Koščec piše izrazito zagrebačkim izričajem. Sve te nijanse je vrlo teško prevesti, ali, usprkos gubitku nekih lingvističkih boja, sva tri romana vrlo dobro zvuče na engleskom. Dva je romana preveo Will Furth, Australac, dok je Jergovića preveo David Williams, Novozelanđanin, pa su sve tri knjige prožete određenim antipodnim idiomima. Niti jedna od knjiga ne bavi se isključivo ratom u Hrvatskoj, niti se u bilo kojoj od njih ističe kao problem to što je napisana “malim jezikom”.

Jergovićeva “Mama Leone” (prvi put objavljena 1999. godine) zbirka je međusobno isprepletenih priča autobiografske naravi, vezanih tako da čine pikarski komičan roman, koji gotovo da podsjeća na “Pustolovine Toma Jonesa” Henryja Fieldinga. Sve su priče vezane radnjom za Sarajevo i prate pripovjedačev život od djetinjstva do mladanačkog sazrijevanja u razdoblju između Drugog svjetskog rata i jugoslavenskih ratova devedesetih godina. Roman je vrlo duhovit, provokativno oštrouman, na trenutke i urnebesno smiješan, a da istovremeno iz njega zrači i određenu doza sjete. U drugoj polovici roman širi horizonte, iskoračujući izvan formata prvog lica, da bi obuhvatio i sudbine nekoliko obitelji i pojedinaca tijekom jugoslavenskih ratova. Tako pratimo Bošnjake koji emigriraju u Sloveniju, Izrael (kada protagonisti pokušavaju prijeći na židovsku vjeru), Kanadu i u Zagreb.

Jergovićevo poigravanje paradoksima i aforistički stil blistaju kroz cijelu knjigu.

Koščecov roman “To malo pijeska na dlanu” (objavljen 2006. godine) širokog je raspona, ispripovijedan u prvome licu. Pripovjedač je u prvome dijelu romana muškarac, u drugome žena, a autor uslojava putopisnu prozu, osobne refleksije i anegdote stilom koji podsjeća na Petera Handkea. Odnosi muškaraca i žena, prijateljstva, depresije, seks, noćni život Zagreba i putovanja na Zapad, stvaraju dražestan bildungsroman koji se odvija u Jugoslaviji netom prije početka ratova devedesetih godina. Pripovjedač ponire i u prošlost svojih roditelja, djedova i baka, govoreći i o zločinima počinjenima za vrijeme Drugog svjetskog rata, među kojima i onih ustaških, u kojima su stradale na tisuće židova, Srba i komunista. Dok se cijelo vrijeme izmjenjuju intenzivna osobna i politički utemeljena razmišljanja, pratimo kako se razvijaju obiteljska i nacionalna povijest, protkane anegdotama, različitim ekskursima, flešbekovima i reinterpretacijama kojekakvih zbivanja. Iako ta pripovjedačka tehnika često zna destabilizirati dramski naboj (vrlo je malo kontinuiranih dijaloga i detaljnih opisa razvoja radnje), autor je u konačnici razvio vrlo slikovit i bogat roman.

“Naš čovjek na terenu” Roberta Perišića još je jedan roman kojega pokreće naslovni karakter, čovjek koji se vraća iz Iraka gdje boravi kao novinar tijekom drugog iračkog rata. Perišićev antijunak boluje od PTSP-ja i sklon je prilično maničnim monolozima, ali u kojima ima i zabavnih i poticajnih razmišljanja. Tako nas, primjerice, podsjeća da američka raketa Tomahawk stoji gotovo milijun dolara i da bi, prema tome, svaki cilj doista trebao biti vrijedan tih novaca. Perišić izmjenjuje osnovnu priču sa sjećanjima iz rata u Hrvatskoj, ekscentričnim izdavačkim pothvatima početkom devedesetih godina, boemskim životom u Zagrebu i pokušajima intimiziranja koji uglavnom završavaju dubokom osamljenošću, u sjeni PTSP-ja. Usprkos svoj toj ozbiljnosti, roman je vrlo smiješan i uvelike bi ga se moglo svrstati u žanr satiričkih, antiratnih romana poput “Dobrog vojaka Švejka” Jaroslava Hašeka ili “Klaonice pet” Kurta Vonneguta. Perišić konstruira seriju dugih i zabavnih prizora punih neobičnih dijaloga i ritmično interpoliranih unutarnjih monologa. U jednom od tih monologa pripovjedač koji piše neistinite izvještaje iz Iraka namjerava pozirati za fotografiju koju kani poslati, umjesto svog nestalog rođaka. Da bi što više ličio nestalom rođaku, odlazi u salon za uljepšavanje.

U svakoj od ove tri knjige puno je više toga od izravnih sukoba, iako rat odjekuje iz pozadine, kao dodatni dinamički pokretač. Poput čeških pisaca koji su zapanjili svijet svojom originalnošću, pišući o socijalizmu istočnoga bloka u razdoblju hladnoga rata (Ivan Klima, Vaclav Havel), ili onih koji su bili genijalno maštoviti (Bohumil Hrabal, Milan Kundera) hrvatski pisci sada imaju veliku šansu da se istaknu na međunarodnoj sceni, a da pri tome ostave rat po strani.

*

Tekst objavljen u Times Literary Supplementu s engleskog preveo Saša Drach

Kako romanom oživjeti jedan cijeli vijek

Roman Miljenka Jergovića, slobodno inspiriran životom Lee Deutsch, govori o životu Rute i likova koji su je u njemu pratili. Nailazimo u ovoj priči na desetke likova koji nose hrvatska prezimena, koje jedva možemo izgovarati. Tu su, najprije, dvije susjede, Ivka i Amalija, od kojih je jedna židovka, a druga katolkinja. One žive jedna preko puta druge, u gradu Zagrebu, u razdoblju pošarenom svakakvim bojama.

Godina je 1920, roman počinje smrću mladog Amalijinog sina, događajem koji će je potpuno promijeniti i zbog kojeg ta žena više nikada neće biti ista osoba. Od toga dana mnogi će je vidjeti kao sažalnu luđakinju koja malo-pomalo gubi glavu i umire od tuge. Ivka i njen muž Salomon (zovu ga Moni) negdje u isto vrijeme dobivaju kćer. Kako bi ublažio bol svoje supruge, Amalijin muž Radoslav dođe na ideju da pita susjede da im dopuste da čuvaju njihovu kćer Rutu, nekoliko sati na dan, što oni prihvaćaju. Ivka i Amalija od ovog trenutka time postaju vezane djetetom koje će svaka voljeti na svoj način.

Također, upoznajemo se i s Rutinim djedom Abrahamom te s njegovim sluškinjama, susjedima, gradskim liječnicima, zatim gradom i cijelom državom.

Jergović više oslikava portret mjesta i jedne epohe, nego ljudi. Grad je, bez sumnje, junak njegova romana. Prilika je to da otkrijemo jednu tradicionalnu Hrvatsku, prilično mračnu i tužnu. Priče o nekim životima, posebice o životu Rute, zagrebačkog wunderkinda.

Glumica nevjerojatne sudbine

Ubrzo nakon rođenja djevojčica pokazuje neobične sposobnosti za svoje godine. Sa svega 10 godina Ruta je izjavila: “O Bože, tako ste samo zabrinuti i ljuti, da sam znala da ćete biti takvi, ne bih tako lako pristala poći pod rodin kljun.” Stvarnost ili mašta? Roman se kreće u naponskom polju između ta dva svemira i često djeluje kao bajka s vilama i uznemiravajućim vješticama

Ruta odrasta uz pomalo izgubljenu majku, oca kojeg često nema i Amaliju, koja je obožava i s kojom otkriva život, posebice kazalište. Jednoga dana, Ruta je odabrana da igra glavnu ulogu u komadu lokalnog kazališta. Pokazuje se nevjerojatnom na sceni i ubrzo postaje priznata glumica. Odlazi na gostovanja po Europi, domaća publika je obožava, a obitelj je ponosna, iako oni žive u svijetu posve drukčijem od njenog.

Cijelo vrijeme paralelno pratimo živote njenih roditelja, susjeda Amalije i Radoslava, trgovaca u Zagrebu. Uskoro će se i taj u Njemačkoj razvijani nacizam pojaviti na sceni.

Upravo tu dolazimo do pitanja židovstva u knjizi. Čini se da je nacistička prijetnja probudila židovstvo u Rutinoj obitelji.

Što se tiče autorovog stila, nalazimo neke opširne opise i mračne zone u tom opsežnom romanu koje pomalo oslabljuju ritam koji tražimo.

Miljenko Jergović oduvijek je želio pisati o životu Lee Deutsch, no umjesto da piše njezinu biografiju, odlučio je dodati neke elemente fikcije, unutrašnje distanciranje možda. Na kraju, ovaj roman oslikava cijelo društvo, jednu zemlju o kojoj ne znamo puno, i pišući njezinu povijest nama ostavlja trag prekratkog životnog puta jedne zagrebačke zvijezde.

*

Tekst objavljen u Jerusalem Postu s francuskog prevela Anne-Kathrin Godec

Palmotićeva, danas 14.30

*

*

*

Životoplov Alberta Einsteina

*

EUKLIDSKA GEOMETRIJA — BAR-MICVA

1885. GODINA

Obitelj Einstein 31. ožujka seli u veći stan, prostornu vilu s jednako takvom okućnicom i raskošnim engleskim vrtom u münchenskom predgrađu Sendling, na prvi kat Rengerwegove 14 (danas, Adlreiterstrasse 12, naravski, na istoj je adresi i inženjer Jakob ali više nije momak, pretekao je starijega brata Hermanna u izboru mladih supruga, pronašavši životnu družicu Idu (1865-1922), petnaest godina mlađu Minhenčanku koja mu je još lani podarila sina Roberta (1884-1945), Albertu draga i nesretna bratića, a za tri godine dobit će i kćer Edith (1888-1960), Majinu družicu) u neposrednoj blizini novoizgrađene dvohalne “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.” (Lindwurmstrasse 125), nove elektrotehničke tvornice (u početku s tridesetak a kasnije kako je posao napredovao, i do dvjestotinjak zaposlenih) službeno registrirane 6. svibnja, nastale prodajom ranije kupljenog udjela “Kiessling und Cie.” i pozamašnoga rodbinskog kapitala (poglavito udjela Paulinijeva oca Juliusa Kocha), koja je te godine po prvi puta električno osvijetlila tradicionalnu münchensku feštu Oktoberfest (instalirali su šesnaest jakih lučnih lampi dopremajući električnu energiju 6,5 kilometara dugim kabelom iz tvornice, što je idućih godina postalo zaštitnim znakom promidžbe Oktoberfesta na razglednicama).

Albert upisuje (1. listopada), u susjedstvu (Blumenstrasse), drugi razred konfesionalne Katoličke osnovne škole Petersschule (unatoč nemiloj završnici s tutoricom, privatna poduka priznata mu je kao prvi razred), gdje je bio jedini židovski učenik u školi te generacije od sedamdesetak učenika koji pohađa katolički vjeronauk, a kući od daljnjeg rođaka dobiva osnovna znanja iz židovske religije i vjere (više iz tradicijskih pobuda i poštovanja običaja, jer roditelji, mada Židovi, nisu gajili židovsku vjeroispovijest).

Istodobno, na poticaj glazbeno samoobrazovane i muzikalne majke Pauline započinje s učenjem glazbe (solfeggio, kao i većini, bila mu je muka) i lekcijama sviranja violine (učitelj Schmied), što revnosno čini do trinaeste godine.

1886. GODINA

Uvijek zamišljeni Albert gotovo se nije družio sa suučenicima, nije, za razliku od svih đaka, učio lekcije napamet, a na pitanja autoritarnih učitelja nerijetko sa šibom u ruci nije odgovarao promptno i spremno (trebalo se odgovarati u stavu mirno) već sporo, s vremenskim odmakom i šaptom. Izbjegavao je, kolikogod i kad je god mogao, tjelesni odgoj i školske igre (“brzo se zamara i sklon je vrtoglavicama”, piše njegov zet Anton Reiser). Uobičajene dječje društvene igre (lovice, skrivača, loptanja, graničara, naganjanja…) s vršnjacima ili rodbinom nisu mu bile nimalo drage niti su ga zanimale (školske kolege su mu uzvraćale dječački pogrdno, rugajući se, nazivajući ga gnjavatorom ili dosadnjakovićem ako bi kojim slučajem sudjelovao u igri, najčešće pasivno, kao sudac), napose ne zamišljene bitke s kositrenim vojnicima koje bi ga nerijetko razdražile.

Početkom trećeg razreda, nakon niti mjesec i pol od početka nastave, 12. studenog, premješten je iz III.A u III.B odjeljenje zbog, kako je zapisano u matičnoj knjizi, nepristojnosti i nediscipline, kakve i kolike nije znano, a prema nekim biografima, vjerojatno izlijeva bijesa ili neopravdana prkosa u razredu.

1887. GODINA

Nastavlja školovanje po svojoj već započetoj metodi, pa učitelji pedagoški i didaktički zaključuju da je Albert nesocijaliziran, spor u razmišljanju, nepopravljivi sanjar i samotnjak (Einsteinovi biografi, dječji psiholozi i psihijatri nagađaju i raspravljaju u beskraj, pišu studije, rasprave i knjige o Albertovoj disleksiji, apokrifiji, socijalnoj neprilagođenosti, psihologijskoj neusklađenosti, komunikacijskoj nekompetentnosti, egocentrizmu, apstraktnom razmišljanju, vizualnom mišljenju, tragovima autizma, Aspergerovu sindromu…).

Naravski, uspjeh na kraju trećeg razreda nije mogao biti blistav, nešto malo iznad osrednjeg (bolji je bio lani, kad je Albert, unatoč zatvorenosti u se, bio pri vrhu uspješnosti u razredu). Međutim, dosadnu pučkoškolsku naobrazbu kompenzira glazbenom podukom i vježbanjem violine, koje iznimno dobro savladava.

Još jedan unosan ugovor za braću Einstein, u jakoj konkurenciji velikih kompanija dobili su nadmetanje za osvjetljavanje 7. Njemačkog gimnastičkog festivala na münchenskom sajmištu (55 lučnih lampi i 66 svjetiljki s trajnožarećom niti), a u sjevernoj Italiji osvjetljuju gradiće Varese i Susa.

U potrazi za emisijom i detekcijom Maxwellovih elektromagnetskih valova, dok samozatajni Albert uvježbava violinske repeticije, njemački fizičar Heinrich Rudolf Hertz (1857-1894) slučajno je u laboratoriju (Sveučilište Karlsruhe) opazio zanimljivu pojavu: električni izboji, preskakanje iskri između metalnih elektroda, znatno se pojačaju ako se obasjaju svjetlošću, napose njenom ultraljubičastom komponentom (zapažanja o toj pojavi samo opisuje u lipanjskome broju časopisa Wiedmann’sche Annalen, ali ne zalazi dublje u problem). Već sljedeće godine, također njemački fizičar Wilhelm L. F. Hallwachs (1859-1922) potaknut Hertzovim člankom, u Dresdenu izvodi jednostavan pokus: poliranu pločicu cinka obasjava svjetlošću raznih intenziteta i valnih duljina te zaključuje kako površina cinka pod utjecajem svjetlosti emitira negativan naboj (katodne zrake), ali ni on valnom teorijom svjetlosti nije mogao objasniti fenomen fotoefekta. Jedanaest godina kasnije, 1899., uz prijašnje otkriće elektrona (1897.), britanski fizičar ser Joseph John Thomson (1856-1940) tehnikom unakrsnoga djelovanja električnog i magnetskog polja na čestice izbačene iz površine metala dokazuje da su te negativne čestice upravo elektroni, pa se pojava mogla konačno nazvati fotoelektrični učinak koji je u potpunosti i radikalno razjašnjen tek u čudesnoj Einsteinovoj godini epohalnih otkrića.

Na prekoatlantskom kontinentu (za kojega je mali Einstein tek načuo u Petersschule), u Americi pak, u Clivlendu (Case School of Applyed Science, Ohio), uporni Albert Abraham Michelson i njegov suradnik Edward Williams Morley (1838-1923) ponavljaju Michelsonov pokus iz Potsdama, sada kao Michelson-Morleyev eksperiment s još preciznijim i osjetljivijim interferometrom na masivnom kamenu koji pluta na živi (za lakše okretanje uređaja) kako bi ipak dokazali postojanje etera, nikako dokazive hipotetske tvari navodno odgovorne za širenje svjetlosti kroz prostor. Kako Zemlja rotira oko svoje osi i kruži oko Sunca, tako se i interferometar giba eterom promjenjivom brzinom i smjerom pa bi trebao reagirati na pretpostavljenu promjenjivu brzinu svjetlosti zbog etera nakon refleksije, kada dvije zrake imaju neznatno različite brzine pa njihovi valovi interferiraju (pojava koja nastaje na mjestima presijecanja valova koherentne svjetlosti). Michelson i Morley očekivali su pomak interferentih pruga za svjetlost koja se širi paralelno s gibanjem Zemlje s obzirom na onu koja se širi okomito na taj smjer, jer će brzina svjetlosti odaslana u smjeru gibanja Zemlje biti umanjena za brzinu Zemljina kruženja oko Sunca dok će ona odaslana okomito na smjer gibanja Zemlje ostati ista. Koliko su god puta ponavljali pokus u različitim smjerovima, različitim dnevnim i godišnjim razmacima, nisu pronašli očekivane razlike između ta dva okomita snopa svjetlosti, interferentne su pruge za oba snopa svjetlosti ostale jednake, jednostavno: pomaka nema. Rezultati mjerenja Michelson-Morleyeva eksperimenta (kao i onog Michelsonova prije šest godina) začudili su fizičare, bili su oprečni njihovim očekivanjima: svjetlost uvijek ima istu brzinu – uvijek putuje istom brzinom u odnosu na bilo kojeg motritelja (uređaja) bez obzira na to koliko brzo i u kojem smjeru se on gibao. Kako god brzo jurili za valovima ili od valova svjetlosti, oni od nas odmiču uvijek istom brzinom – brzinom svjetlosti. Utjecaj etera ne može se zamijetiti, pa tako ni neko relativno gibanje spram njega, koncepcija hipotetskog etera postaje nepotrebna, suvišna, a time su, zatim, i temelji klasične mehanike poljuljani, Galilejeve transformacije o zbrajanju brzina upitne, Newtonove predodžbe o prostoru i vremenu sumnjive.

1888. GODINA

Albert završava Petersschule i nastavlja sa nižesrednjoškolskim klasičnim obrazovanjem (dakako, od 1. listopada) u münchenskoj Luitpold gimnaziji (Müllerstrasse 33, zgrada je uništena u Drugom svjetskom ratu te nanovo izgrađena na drugoj lokaciji i preimenovana u Albert Einstein Gymnasium) za svoje doba najnaprednija njemačka srednjoškolska ustanova (provedbu školskog programa osmislio je filozof i fizičar Ernest Mach) s modernom opremom i pomagalima, ali svejedno, još jednom pruskom obrazovnom ustroju s jakim osloncem na humanističke i društvene znanosti, punom militantne stege, mehaničkog učenja gradiva i nastavničke autoritarnosti.

Braći Hermannu i Jakobu krenuo je posao, krajem godine postavljaju instalaciju električnoga svjetlosnog sustava (osam lučnih lampi i 170 svjetiljki s trajnožarećom niti) u sjevernom dijelu predgrađa Münchena, u nezavisnoj općini Schwabingen s oko deset tisuća duša (“potpuno američki izgled”, zapisao je Friedrich Uppenborn u elektrotehničkom časopisu Centralblatt für Elektrotechnik), po čemu se kompanija “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.” pročula pa su uslijedili dogovori, ponude, planiranja i projektiranja brojnih svjetlosnih sustava po bavarskim manjim gradovima i gradićima.

Eksperimentalni dokaz Maxwellove teorijske slutnje svjetlosti kao elektromagnetskog vala definitivno je potvrdio slučajni otkrivač fotoelektričnog efekta, njemački fizičar židovskog porijekla (i kršćanske vjere, luteran, ali svejedno njegov je portret za vrijeme nacizma uklonjen sa zida Rathausa, gradske vijećnice, zaslužnih građana rodnog mu Hamburga), već spomenuti, Heinrich R. Hertz kad je u laboratoriju Karlsruhe Technische Hochschule, Sveučilište u Karlsruhu, u Badenu, detektirao i proizveo nizom dobro zamišljenih pokusa elektromagnetske valove, mada je te godine, kada je Albert postao niži gimnazijalac, patio od kronične zubobolje cijele usne šupljine zbog koje je morao povaditi ama baš sve zube (umro je pet godina kasnije, nekoliko tjedana prije trideset i sedmog rođendana, od tada nepoznate i naknadno nazvane, prema nacističkom liječniku, Wagenerove granulomatoze, kronične upale s morfoloških promjenama stjenki krvnih žila nepoznate etiologije gornjega dijela oralnoga i dišnog sustava). Pored toga što je ustanovio i potvrdio Maxwellovu snažnu slutnju da je svjetlost elektromagnetski val, pronašao je jednaka svojstva i za radiovalove i toplinsko zračenje iz širokoga spektra različitih elektromagnetskih valova (razlikuju se prema valnoj duljini ili frekvenciji), svih nastalih periodičnim titranjem elektromagnetskog polja (Maxwelove jednadžbe) s konačnom brzinom rasprostiranja – brzinom svjetlosti.

1889. GODINA

U novoj srednjoškolskoj sredini nekako uspijeva prebroditi prijašnje probleme, ali i dalje ostaje vjeran sebi, svojoj usamljenosti, izoliranosti, zamišljenosti i osebujnosti (na zajedničkoj fotografiji od pedeset i dvoje ozbiljnih učenika te generacije, jedino se Albert nestašno smiješi).

Mlađi brat obiteljskog liječnika, siromašni židovski student medicine iz Poljske koji jednom tjedno, svakoga četvrtka, objeduje kod Einsteinovih (uobičajena semitska navada međusobna potpomaganja), Max Talmud (1869-1941, kasnije, odlaskom u Ameriku amerikanizira prezime u Talmey) prepoznao je u zamišljenom desetogodišnjaku zatomljenu radoznalost, svekoliku znatiželju prema znanju, poglavito sklonosti prema prirodoslovlju te iz tjedan u tjedan, iz četvrtka u četvrtak, upućuje i upoznaje mladog Alberta, tijekom srednjoškolskog obrazovanja (do 1894.), najprije u osnove prirodnih znanosti, a kasnije i filozofije. Max donosi malom osobenjaku Naturwissenschfatlichen Volksbücher (Popularno prirodoznanstvene knjige) Aarona Bernsteina, iznimno dobro i zanimljivo napisano dvadesetijednotomno popularno djelo (750 napisa-eseja na tri tisuće stranica) iz svih područja prirodnih znanosti s ponešto matematike i tehnike, zatim populističku filozofiju prirode i fizike Kraft und Stoff (Sila i Tvar) Ludwiga Büchnera, a tu se našao i Kosmos: Entwurf einer physische Weltbeschreibung (Svemir: pokušaj opisa fizičkoga svijeta) Alexandera Humboldta, knjige koje uzbuđeni Albert upija bez daha (“Proždirao je ovu vrstu literature kao što su njegovi vršnjaci gutali knjige o Indijancima”, mudro će zamijetiti zet mu Rudolf Kayser, pod pseudonimom Antona Reisera).

1890. GODINA

Klasična naobrazba koja počiva na starogrčkoj i rimskoj kulturi, pa shodno tomu na grčkome (šest sati tjedno) i latinskome jeziku (osam sati tjedno a u nekim godinama i deset sati tjedno), njihovoj gramatici i književnosti, predmeta iz kojih rijetko kad ima veću ocjenu od dvojke ili trojke, nije gotovo uopće zanimala Einsteina, dapače s vremenom postajali su mu sve dosadniji i mrskiji, dok su mu bliske prirodne znanosti (po dva sata tjedno, a fiziku ima samo u sedmome razredu) i matematika (tri sata tjedno) u tadašnjim njemačkim gimnazijama bili sporedni i zapostavljeni predmeti.

S većim zanimanjem, zamamno i sve opsesivnije prati židovski vjeronauk (profesor Oberlehrer Heinrich Friedmann) koji uredovno postoji u njemačkome gimnazijskom programu (naravno, za židovske učenike), a jedino do čega mu je zaista bilo stalo, pored iščitavanja popularnih prirodoznanstvenih knjiga, i što je s nestrpljenjem iščekivao su uživanja, ne toliko u mehaničkim, tehnički dosadnim lekcijama, već u slobodnom, po vlastitom nahođenju, biranju, vježbanju i sviranju violinskih sonata.

1891. GODINA

Opčaran je i zaluđen matematikom, rješavanjem zadataka, dokazivanjem teorema, poglavito euklidskom geometrijom koju posve samostalno proučava: Leitfaden der elementaren Mathematik (Priručnik elementarne matematike) Adolfa Sickenbergera, Lehrbuch der ebenen Geometrie: Mit Übungsaufgaben für höhere Lehranstalten (Udžbenik geometrije u ravnini: s primijenjenim školskim vježbama) Theodora Spiekera, Ausführliches Lehrbuch der ebenen und sphärischen Trigonometrie (Opširan udžbenik ravninske i sferne trigonometrije) Heinricha Borcheta Lübsena, Zeitschrift für mathematischen und naturwissenschaftlichen Unterricht (Časopis za matematičku i prirodoslovnu nastavu) urednika Immanuela C. V. Hoffmanna…; knjige, udžbenike i časopise nalazi u biblioteci barba Jakoba, koji mu i sam ponekad postavlja geometrijske zadatke i razjašnjuje nedoumice, ili mu ih dobavlja Max Talmud. Einsteinovim riječima: “S dvanaest sam doživio drugo čudo potpuno različite prirode: i to knjižici koja se ticala geometrije euklidske ravnine, koja mi je došla u ruke početkom školske godine. Tu su stajale snažne tvrdnje, primjerice da je sjecište triju visina trokuta u jednoj točki, koje su se – unatoč tomu što uopće nisu bile očite – ipak mogle dokazati s takvom sigurnošću da nikakva sumnja nije bila u pitanju. Ta lucidnost i sigurnost ostavile su na mene neopisiv dojam. To što je aksiome trebalo prihvatiti nedokazane nije me smetalo. U bilo kojem slučaju bilo mi je dovoljno da mogu izvlačiti dokaze na temelju tvrdnji čija mi se valjanost nije činila upitnom…”

Priprema se za bar-micvu (miswah) kako bi postao punopravnim članom židovske zajednice. Postaje pubertetski religiozan (nije poput matematičkih teorema propitivao i dokazivao vrckavu valjanost pobožnosti, koja se aksiomski i dogmatski spontano nametnula): ne jede svinjetinu (drži do košerskih dnevnih pravila), pokorava se Šabatu, zdušno pjeva crkvene pjesme (čak i sam sklada nekoliko nabožnica), okušava se u hebrejskom (koji nije nikada naučio), često razgovara s vjeroučiteljem Friemannom i rabinom… “Kao prvi izlaz nudila se religija, koja je usađena u svako dijete putem tradicionalnih mehanizama učenja. Stoga sam, bez obzira na činjenicu da sam rođen kao sin potpuno nereligioznih roditelja Židova, odrastao u duboko religiozno dijete.”

Njemačka školska stega i puko štrebanje sve ga više iritiraju, nije uključen u dopunsku nastavu školskih sekcija, ni izvanškolske aktivnosti, ni u sportska školska nadmetanja, ni u izviđačka društva… “Militantno ozračje u školi i sustavna obuka u pokoravanju autoritetu pripremala je učenike od najranije dobi na vojnu disciplinu…”

Nakon električnog osvjetljenja nezavisne općine Schwabingen, predgrađe Münchena, apsurdno ali već ove godine općinska vlast pregovara o prelasku na ekonomičniju, jeftiniju plinsku rasvjetu (što je i učinila nekoliko godina kasnije), mnogobojnih ponuda po Bavarskoj i sudjelovanja na Međunarodnoj elektrotehničkoj izložbi i sajmu u Frankfurtu na Majni, “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.” konačno je dobila još jedan veći posao, instalaciju električne rasvjete gradića Pfarrkirschena.

1892. GODINA

I dalje marno čita i proučava matematičke i prirodoslovne knjige, između ostalih na red je đošla Ueber die Entstehung der Arten durch natuerliche Zuchtwahl oder die Erhaltung der beguenstigten Rassen im Kampfe um’s Dasein (Postanak vrsta putem prirodnog odabira ili očuvanje rasa povlaštenih u borbi za život) Charlesa Darwina, a na preporuku Maxa Talmuda, između matematike i prirodoslovlja, ulazi u svijet filozofije, s trinaest godina upoznaje djela Kritik der reinen Vernunft, Kritik der praktischen Vernunft, Kritik der Urteilskraft (Kritika rasudne snage, Kritika praktičnog uma, Kritika moći suđenja) Immanuela Kanta, čita Davida Humea, Ernesta Macha… Pored toga otac Hermann često naglas čita obitelji Schillera i Heinea, a stric Jakob i dalje zabavlja nećaka matematičkim zadacima, glavolomkama, zanimljivostima i problemima. (Max Talmud: “Svih tih godina nisam ga nikada vidio čitati laganu literaturu. Jednako tako, nikada ga nisam vidio u društvu školskih kolega ili dječaka njegova uzrasta. Obično bi bio izdvojen, udubljen u matematičke, fizikalne ili filozofske knjige, a jedina razbibriga bila mu je glazba…”)

Ipak nije pristupio bar-micvi, svečanom obredu kojim židovski dječaci na Šabat nakon trinaestog rođendana postaju punopravni članovi židovske vjerske zajednice. Po svemu sudeći, namjerno je izbjegao obred jer već je zamrzio svaki oblik prisile a uz to, čitajući prirodoznanstvenu, matematičku i filozofsku literaturu, postaje duboko sumnjičav u bilo kakvu vrstu autoritarnosti, ideologije i vlasti. “Čitanjem popularnoznanstvenih knjiga vrlo brzo sam se uvjerio da mnoge biblijske priče ne mogu biti istinite. Posljedica je bilo fanatično slobodno razmišljanje povezano s dojmom da se naša mladost namjerno zavarava od države lažima; to je bio zastrašujući dojam.”

Budući da se München opredijelio za električnu rasvjetu, Jakob i Hermann uvidjeli su mogućnost velikog posla i pristojne zarade, stoga su poduzeli opsežne pripreme, podigli ne baš povoljne kredite i zadužili se kod poslovnih partnera kako bi na natječaju, znajući za jaku konkurenciju iskusnih i velikih kompanija (German Edison Company, Allgemeine Elektrizitäts-Gesellschaft, Siemens, Schuckert…) s više tisuća zaposlenih naspram njihove relativno malene tvornice koja je mahom instalirala rasvjete po pivnicama, restoranima, stadionima, manjim bolnicama, tvorničkim halama, streljanama…, prodavala električne uređaje i instalira uličnu rasvjetu u nekoliko gradića, postigli najprihvatljiviju i najjeftiniju ponudu, ali München se odlučio za Schuckerta iz Nünberga (takvoj odluci dobrano je kumovala kriva Jakova procjena između istosmjerne i izmjenične struje). Poslovni neuspjeh dotukao je tvornicu “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.”, životarila je još neko vrijeme grcajući u enormnim dugovima očekivajući približavajući slom, neminovni bankrot.

Metode falsificiranja teksta na primjeru Mare milosnice Ive Andrića

*

Članak će izaći u časopisu Anzeiger für Slavische Philologie (XL) 2012, 21-38, Karl-Franzens-Universitäta u Grazu. Autorica ga ovdje objavljuje uz dozvolu uredništva časopisa.

*

Primjer Andrića zrcali polivalentnost problema kanonizacije. Naime, kanonizacija se, u najširem smislu, svodi na izbor pisaca koji ulaze u kanon (na Balkanu ili u južonslavenskoj interliterarnoj zajednici, ovaj je kanon u pravilu nacionalni). Oko Andrića se vode prave intelektualne borbe, i to prije svega zbog pitanja da li je on srpski ili hrvatski pisac. Ovakav je problem i s Teslom, a ovi bi ljudi zbog svoje izmještenosti bili, da nisu tako poznati, sigurno prognani na margine i jedne i druge nacije.¹ U bošnjačkoj praksi Andrić je jasno označen kao anti-bošnjački pisac. Ovakvoj vrsti kanonizacije ćemo se vratiti kasnije jer nam ona pokazuje daljnje raslojavanje kanoniziranja samog. Prije svega, tu se javlja, uslovno rečeno, kanoniziranje unutar korpusa jednog pisca. Tako ćemo vidjeti da su iz bošnjačke interpretativne prakse isključena ona Andrićeva djela u kojima se ne spominju Bošnjaci, odnosno bosanski muslimani. Kažemo ovako jer ukoliko bi se izostavljala djela u kojima se poimenice spominju Bošnjaci onda bi praktično bila izostavljena sva djela, budući da se ni u jednom od njih ne spominju Bošnjaci kao takvi. Spominju se samo bosanski muslimani, muslimani ili Turci, pa čak je i Muhsin Rizvić svoju knjigu nazvao “Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu”.² Rizvićevo je djelo napisano 1995. godine i predstavlja pokušaj bošnjačke kanonizacije Andrića na dvije razine. Sam naslov nam pokazuje slijed ove kanonizacije unutar korpusa jednog pisca (u ovom slučaju Andrića) pa se u razmatranje uzimaju samo oni tekstovi u kojima se poimenice spominju bosanski muslimani (sa svim sinonimijama koje se koriste u tu svrhu, među njima i Turci).³ Ipak, za nas je najvažnije to što se u ovim analizama uspostavilo ono što ćemo mi nazvati interpretativnim kanonom. Naime, budući da više nije moguće pripadnike vlastite nacije izlagati samo djelima koja su odgovarajuća, da je djelatna snaga kanona oslabljena jer je moguće doći do djela i pročitati čak i ona koja nisu kanonska, onda je djela koja izlaze izvan (nacionalnog) kanona potrebno interpretirati tako da podržavaju dominantna određenja na osnovu kojih je kanon ustanovljen. Ako se djela ne mogu odmaći od čitatelja, onda im se mogu intepretirati kako smo naveli i taj se pisac (u spornom slučaju Andrić) čita samo na jedan, propisani, način. Svako drugo čitanje se smatra herezom ili izdajom. Ovaj interpretativni kanon je znanstveno neutemeljen i prešutno prihvaćen u akademskoj zajednici. Istovremeno nije jasno imenovan kao što je to akademski kanon. Dakle, interpretativni kanon je prešućen i istovremeno je svaka interpretacija, da bi bila legitimna i prihvatljiva, nužno prožeta njime. Paradigmatski primjer ovakvog kanoniziranog čitanja je Rizvićeva knjiga “Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu” čiji sam naslov ukazuje na redukcionističku narav tog čitanja. Problem srpskog čitanja Andrića koje je zrcalno i metodološki ekvivalentno bošnjačkom, o kome ćemo mi ovdje govoriti, opisuje Ivan Lovrenović:

U tom metodološkom krivotvorenju, fatalno se zamjenjuje i miješa književna fikcija s faktičkom povjesnošću, a govor likova neovlašteno se pretvara u ‘stav’, ‘izjavu’, ‘mišljenje’ pisca, odnosno građanske osobe Ive Andrića, kojim se, onda, ‘potvrđuje’ ispravnost određenih političkih zamisli i projekata. (Lovrenović 2008: 18)

Osim onoga što smo maloprije naveli kao kanoniziranje unutar korpusa jednog pisca, ovdje se radi još i o tome kako se to čita. Dakle, vraćamo se na problem kanoniziranja i interpretiranja iste, pri čemu ćemo napomenuti činjenicu da se interpretacija koju ovdje problematiziramo, nameće prije svega kao način ideologizacije književnosti.

Interpretacija je u tom procesu ideologizacije književnosti narcisoidno natkrilila Andrićev tekst, suspednirala je njegovu nesumnjivu polifoničnost, prevodeći je u skladu s epskim kulturnim kodom u monofonijski, monološki tekst/diskurs, da bi na kraju postala središnjim mjestom, samim središtem izgradnje etničkog identiteta i ideološke produkcije neprijatelja. Poseban paradoks jest u tome da se taj identitet, izvođen iz jedne od mnoštva mogućih interpretacija povijesti, pozivao na povijesne argumente, što znači da Andrićev opus nije čitan kao književni već historiografski tekst koji se, na jednoj strani, prima u formi bezuslovne istine/znanstvene tačnosti, a na drugoj u formi bezuslovne laži/mržnje za koju nema argumenata u povijesnom toku. (Kazaz 2012: 305)

Prije svega, pokušajmo definirati šta bi to bio interpretativni kanon. Interpretativni kanon je jasno određeni i od (najčešće akademskih ili kulturnih, u uskoj sprezi s političkim) centara moći određeni način čitanja/interpretiranja književnih tekstova ili pak određenog korpusa koji pretendira na to da bude jedino ispravno čitanje i da svako drugo proglasi heretičkim shvatanjem. U pravilu je redukcionistički, kako spram samog teksta, tako i spram diskurzivne prakse u nekom društvu uopće, jer tekst reducira na ono što želi saopštiti a diskurzivnu praksu usmjerava u jednom smjeru utemeljujući u javnom diskursu dihotomiju “pravog” nasuprot “krivog” čitanja, koje se u pravilu smatra izdajstvom. Paradoks ovakvog postavljanja pravog nasuprot krivog čitanja jeste da se čitanja koja su uprizorena ovim zapravo ne mogu smatrati ni pravim, ni krivim čitanjem, koje je odavno postalo legitimno, već prije svega oblikom falsificiranja. Prvi razlog za ovo jeste sama pojava takozvanih krivih čitanja u postmodernim interpretacijama teksta. Kriva čitanja su prije svega predstavljala svojevrsan subverzivni akt prema tradicionalnim logocentričkim čitanjima evropske književnosti i općenito diskursa. Ipak, ovakva čitanja se ne smiju poistovjećivati s znanstvenim falsificiranjem o kakvom mi ovdje govorimo i to prije svega zbog toga što takozvana kriva čitanja imaju fundamentalnu uvjetovanost u tekstu kojeg čitaju. S druge strane, u nacionalističkim interpretacijama književnosti podjela na “prava” i “kriva” čitanja znači, prije svega, uspostavu odnosa između tekstova koji podržavaju dominantnu matricu i monološku reprodukciju nacionalnih mitova na kojima nacija fundira.

1. Mara milosnica Muhsina Rizvića i Mara Milosnica Ive Andrića

2.1. Rizvićeva Mara Milosnica

Da bismo vidjeli, na praktičnom primjeru, kako je kanonizirano čitanje Andrićevih tekstova strogo reducirano, promislit ćemo o tome kako je ova priča predstavljena u temeljnom djelu bošnjačkog čitanja Andrića. Tim čitanjem ćemo pokazati redukcionističke prakse kojima se služe ovi kanoni i kako se oni, sada više ne u pozitivističkom već u pseudo-pozitivističkom maniru, svode na prosto prebrojavanje “dobrih” i “loših” junaka u djelu. Ovaj smo način označili kao pseudo-pozitivistički budući da pozitivizam pretpostavlja iscrpno skupljanje svih pozitivnih podataka iz teksta, a ovdje se naprosto izostavlja sve ono što ne odgovara unaprijed zamišljenoj interpretaciji. Već sam Rizvićev naslov nam pokazuje namjeru upisivanja intencije piscu i na to se, u konačnici, i svodi ova knjiga. “Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu” govori o sasvim jasnom izjednačavanju književnika kao stvarne osobe, sa svim kontroverzama koje jesu pratile Andrića i sa svim njegovim ideološkim predmnijenjima koja jesu postojala jer Andrić nije bio lišen bilo kakvog ideološkog otklona, sa svijetom književnih tekstova. Ovim se, jasno, upisuje intencija piscu. Jer, da je naslov glasio, naprimjer, “Bosanski muslimani u književnom svijetu Ive Andrića” to bi značilo jasnu distancu između književnika i njegovog teksta.

Na samom početku svoje analize Rizvić navodi dijelove teksta koji govore o Veliudin-paši, pri tome ih dekontekstualizirajući i zapravo sam sebi praveći zamku u čitanju. Naime, dok sve vrijeme govori kako je Veliudin-paša paradigma Andrićevog prikazivanja Turaka, istovremeno govori o odbojnosti čaršije i čaršijskih Turaka, kako ih je opisao Andrić, prema njemu. Dakle, sam on priznaje dihotomiju u prikazivanju Turaka kod Andrića. Dalje, stoji činjenica da je Rizvić uzeo lik Veliudin-paše i prikazao ga kao potpuno psihološki neizdiferenciran iako, na samom početku, kaže kako je Andrić uveo psihološku diferencijaciju, a zapravo je neprestano prešućujući u tekstu. Osim toga, funkcionalizacija likova kod Andrića nije niti u jednom trenu bez mogućnosti promjene. Budući da bi funkcionalizacija likova u “Mari milosnici” iziskivala prostor veličine jednog naučnog rada, ovdje ćemo navesti samo onu funkcionalizaciju koja ukazuje na redukcionizam ideologiziranog čitanja književnog teksta kakav razmatramo u ovom radu. Iako su situirani u svijetu koji je sazdan na procjepu dvije velike, u to doba dominantno religijski određene kulture, odnosi među likovima u “Mari milosnici” nisu svedeni na prosti odraz ove dihotomije. Ukoliko prizovemo naratologijski slijed čitanja funkcija lika, onda ćemo vidjeti da pripadnici različitih etnija i religija nisu jedni drugima u priči nužno protivnici. Paradigmatski primjer ovoga u tekstu je trenutak koji cijeloj priči daje sasvim drugi ton koji služi Andriću kao tačka gdje započinje hijazmički preokret ispisivanja odnosa među pripadnicima različitih etnija. U priči je to trenutak u kome Veliudin-paša brani Marino pravo da ide u crkvu, pravo koje joj je uskratio pripadnik njenog etničkog korpusa, fra Grga. Time Andrić u konkretnoj situaciji, a ne na makroplanu teksta što je nužno istaknuti, Veliudina čini pomagačem u Marinom nastojanju da dođe u crkvu. Nakon rušenja lineranog odnosa dva lika koji su predodređeni da budu neprijatelji u svakoj situaciji jer ne pripadaju istoj etniji, Andrić ide korak dalje. On prikazuje Marin boravak u kući Pamukovića koja bi, budući da je kršćanska, po istoj matrici po kojoj bi Veliudin-paša morao biti Marin konstantni neprijatelj, trebalo da bude dominantno prijateljska prema Mari. Međutim, kršćanska sredina u koju je Mara došla samo produžava njenu agoniju i drži je u stanju potpune socijalne ovisnosti i isključenosti u kakvom je bila kod Veliudin-paše i to na još otvoreniji i brutalniji način. U toj kući Mara doživljava čak i pokušaj silovanja. Robert Hodel sublimira ove odnose koji uopće nisu jednostavni kako se nastoji prikazati u Rizvićevoj knjizi, pa kaže:

Ovom kolektivu pripada također i bogata kuća Pamukovića, u kojoj Mara po prvi put čuje prezrivi izraz ‘turska milosnica’. Ovaj izraz, kome prethodi Šimunov pokušaj silovanja, pokreće konačno Marinu svijest o njenom društvenom preziru i odvodi je konačno u ludilo. Kao što je Mara izopćena od svoje zajednice, isto tako je izopćen i Veli-paša od većine bosanskih muslimana. Već prilikom njegovog prvog dolaska naziva ga se ‘propalicom, golaćem i ćirpom’, jer dolazi ‘bez harema i sa malo stvari’. On ima slabost za Ruse, pije, jede svinjetinu (takva je makar glasina), izbjegava medžlis (‘gdje su sjedili begovski prvaci i vodili beskonačna vijećanja sa dokonim valijom i podmitljivim višim oficirima’) i saobraća samo sa malobrojnim liberalnim duhovima grada, između ostalih, sa dervišem mevlevijskog reda, o kome u tekstu stoji: ‘isposnik i bogomoljac, ali slobodan i iskren (…) pozdravljao je prolaznike svih vjera’. (Hodel 2011: 87)

Iz ovog odlomka je vidljiv i paradoks u koji upada Rizvić kada, s jedne strane insistira na tome da je Veli-paša bio omražen od čaršijskih turaka (ili, kako Rizvić kaže bosanskih muslimana ili bošnjaka), a s druge strane insistira na tome da je Veli-paša kao “negativan lik” paradigma Andrićevog odnosa prema Bošnjacima mišljenim na ovaj način. S druge strane, recentna književna kritika uopće ne percipira Veli-pašu kao lika koji je prikazan negativno. U tom smislu, jako je vrijedna analiza ovog lika koju je da Miljenko Jergović, budući da i sam Jergović pripada modelu takozvanog izmještenog pisca. Tako Jergović piše:

To čudesno lijepo djevojče je, s nepunih šesnaest, palo za oko Veli-paši, glavnome komandantu sve turske vojske u Bosni, jednome po svemu impresivnom i europeiziranom Turčinu, prezrivom prema domaćoj halaši svake vjere i dobro svjesnom da je stigao na kraj jedne imperije i da nema načina, a ni razloga da ju spašava. Veli-paša je introvert, koji ima svoju muku, ali i nedirnuto dostojanstvo i veličinu. Andrić  ga opisuje s poštovanjem, bez ijedne negativne konotacije. (Jergović 2013)

Redukcionizam Rizvićeve interpretacije Andrićeve priče “Mara milosnica” se ogleda i u tome da je prikazao sve “negativne”  primjere Turaka koje daje Andrić. Naime, ovdje se radi o izbjegavanju mnogih postupaka tekstualne analize koji bi pokazali kako je Andrić  zapravo prikazao sav svijet Bosne i Sarajeva u procjepu između dvije sile, osmanske i austrougarske, u procjepu između dvije civilizacije i dva velika i suprotna kulturna kruga. Osim toga, ako kaže da se kao negativni junaci, što je još u romantizmu prevaziđena sintagma, prikazuju samo Turci, onda namjerno prešućuje dijelove teksta u kojima je jednak, ako ne i značajniji dio teksta posvećen prikazivanju kršćanske porodice Pamukovića koja je sva ogrezla u gadostima, podlostima i nastranostima raznih vrsta. Rizvić neprestano analiziranje konkretnog književnog teksta koristi za stvaranje psihološkog profila samog Andrića, pa tako na jednom mjestu kaže:

Tako je kod Andrića došlo do emocionalno-idejnog sinkretizma i vlastitog oslobađanja u stvaranju njegovog lika, Veliudin-paše. (Rizvić 1995: 105)

Prije svega, ovdje se vraćamo na upisivanje intencije piscu. Nadalje, sama sintagma emocionalno-idejni sinkretizam je problematična, a posebno je problematično to što Rizvić kaže da se tu radi o vlastitom Andrićevom oslobađanju (od čega?), za šta nema niti jedan tekstualni dokaz. Ovakvo promišljanje se produbljuje, pa Rizvić kaže:

Andrić je u postupcima ovog čovjeka-stranca, bez razumijevanja i simpatije prema domaćem svijetu, izrazio i vlastiti odnos stranosti i prezirne odbojnosti prema muslimanima kao hibridnom proizvodu tursko – islamskog utjecaja u Bosni. (ibid.)

Odmah nakon ovog, u tekstu se nazire novi problematičan momenat. Naime, Rizvić kazuje kako je podsmijeh Veliudina prema Turcima zbog njihovog “besmislenog turkovanja” zapravo odraz podsvjesnog Andrićevog stanja zbog njegovog “besmislenog srbovanja” za šta naravno, nema nikakvog uporišta u tekstu.

U medžlisu, gdje su sjedili begovski prvaci i vodili beskonačna vijećanja sa dokonim valijom i podmitljivim višim oficirima, on ih je prekidao u govoru i zbunjivao kratkim, stvarnim, vojničkim pitanjima. I tako se desilo da je on počeo sve više da ih prezire zbog njihovog besmislenog turkovanja, ograničenosti i isprazne govorljivosti, a oni njega da mrze i ogovaraju. (Andrić 2003: 79)

Ovdje se dakle otvaraju višestruke mogućnosti promišljanja zbog čega je Veliudin prezirao njihovo “besmisleno turkovanje”. Poslije ćemo, u analizi priče, vidjeti kako to zapravo izgleda.

U kontekstu priče ovo bi veoma lako moglo biti pitanje identiteta. Njihovo je turkovanje besmisleno jer oni nisu Turci, oni su Bosanci. Osim toga, na još jednom mjestu u tekstu se vidi proširivanje ovog pašinog stava. Njihovo turkovanje je besmisleno, jer je nedjelatno, a takvo je jer, u odlasku osmanske imperije se pokazalo kako je to ipak samo imperija u kojoj se osvojeni narod zapravo ništa ne pita. Otuda se, u tom historijskom momentu, njihovo turkovanje otkrilo kao besmisleno:

Tu nastade graja, u kojoj se opet isticao Kaukdžić. Kad se glasovi stišaše, Veli-paša je završio svoj govor: za odbranu zemlje preduzeće samo ono što mu bude naređeno sa višeg mjesta, iz Carigrada, a svako miješanje čaršije u vojne poslove, i svaku uzbunu, suzbiće topovima i konjicom. To je sve. (Andrić 2003:97)

Kada Muhsin Rizvić kaže kako je Marina majka bila priležnica starom Mustajbegu Hafizadiću, i u zagradi naglašava kako je Mustajbeg imao hafisko porijeklo, otkrivaju se dva veoma problematična momenta. Prije svega, zašto se to naglašava? Tu se Bošnjaci, odnosno bosanski muslimani pokušavaju (doslovno, u smislu katoličkog nepogrešivog klera) klerikalizirati do te mjere da se uzimanje priležnice za nekog ko ima hafisko porijeklo (dakle, nije čak ni sam hafiz) posmatra kao blasfemija. Međutim, hafisko porijeklo samo po sebi, čak promišljajući i u islamskom kontekstu na koji očito Rizvić aludira, nije nikakav garant nečije čestitosti. Umjesto toga, ovo prije možemo čitati kao mjesto zloupotrebe moći koje u jednoj teokratskoj zemlji pruža religijska titula.

Rizvić dalje navodi da su samo dva muslimana prikazana u priči pozitivno Mulaga Merhemić i Mula Sulejman Jakubović. Ovo je naprosto banaliziranje stvari. Jer niti su ovi likovi prikazani kao dobri niti su neki drugi prikazani kao apsulutno loši. Zapravo, Andrić diferencira i to sasvim suptilno sve likove u priči i to dovodi do tog nivoa da je čak i kod Veliudin-paše, kog je Rizvić označio kao apsulutno negativno prikazanog lika, moguće pročitati pokoju dobru osobinu, barem u dijahronijskoj ravni (kakav je nekada bio). Niti on, kako smo ranije vidjeli u Jergovićevom tekstu, u priči nije sušto zlo. Dapače. Ovo ćemo sve vidjeti detaljnije u analizi priče. Još ćemo nešto reći o tome kako je odnos između Mare i Valiudin-paše u Rizvićevoj interpretaciji prikazan krajnje pojednostavljeno, kao što je i sam Marin položaj prikazan pojednostavljeno jer u interpretaciji prešućuje njen položaj u kući Pamukovića koji je opisan čak i kao nepovoljniji u odnosu na položaj koji je imala kod Valiudin-paše, čak u toj kući nije izostao ni pokušaj seksualnog nasilja čijem je suptilnom obliku bila podvrgnuta kod paše.

Zamjena autorovg stava i govora lika se događa posebno na mjestu kada Rizvić interpretira kako baba Anuška pokazuje dječaku kako Turci tonu u pakao, pa Rizvić kaže:

Čak više nego oštri, srditi i neumoljivi pogledi fratra za vrijeme mise i njegovo kasnije karanje ‘Znaš li ti šta si ti sada u očima Božijim i u očima kršćanskog svjeta? Đubre, đubre, puno smrada i crva’ – ona je osjećala nepremostivu provaliju svog grijeha sa pašom još oštrije u iskonskoj, paklenoj, mržnji prema Turcima, koja je u kršćansko-bosanskom svijetu bila uvriježena, što pokazuje jedna slika iz ove pripovijetke u kojoj baba Anuša, drobeći ječmeni hljeb u čorbu i topeći zalogaje na dno, da bi zavrala unuka govori ‘Ovako Turčin u pako tone, evo.’ (Rizvić 1995: 108)

Ovdje će biti da Andrić, ako se pozivamo na intenciju autora kojom Rizvić barata, prikazuje tu patološku mržnju i da je kao negativnu osobinu pripisuje kršćanima.

U daljoj analizi dolazimo do iznenađujućeg momenta. U svom nastojanju da značenje teksta prilagodi onome što želi reći, Rizvić pravi i neke materijalne greške, pa kaže:

Ova scena se jednači patološki sa silovanjem dječaka u priči Mustafa Madžar i pokazuje sasvim jasno i Andrićevu unutrašnju sklonost ka morbidnim satanskim scenama i njegovo opredjeljenje da protagoniste manijaštva, sadizma i duševne posuvraćenosti nalazi samo u ‘Turcima’ i Bošnjacima ma kako se u kritici ove scene podizale na simboličnu razinu univerzalnog zla sa humanom antipozicijom na dobro. Ili kako stara majka, pregledajući kćerku nakon udaje za jednog “nečiste krvi” Pamukovića, reče: ‘Jao meni, Turčin pogani, šta uradi od djeteta’. (Rizvić 1995: 109)

Pamuković je bio kršćanin, nije bio “Turčin nečiste krvi”:

Pošto se dva-tri puta vidila pred crkvom s Nikolom Pamukovićem, došao je on, na Blagovijesti po podne, s ocem i starim Matanom Boštorom i isprosio je. (Andrić 2003: 120-121)

O tome kako je Pamukovića kuća data kao mjesto izopačenosti i mraka raznih vrsta će biti govora u daljnjoj analizi priče. Za sada ćemo samo još reći da nije istina kako se “Turci” prikazuju kao apsulutno loši, a hrišćani kao dobri (o čemu svjedoči i Rizvićevo čitanje Švicarca i fra Grge kojeg je Andrić opisao sasvim negativno). Tu se nalazi još cijela plejada likova koji su kršćani, a prikazani su izrazito negativno, rečeno Rizvićevim jezikom. Dakle, tu su baba-Anuška, svi Pamukovići, fra Grga i Šimun koji je bio problematičan itekako i prije famoznog susreta s turčinom-đavolom.

A izjava majke koju, potpuno izvan konteksta ili, možda je bolje reći, situirajući njen kontekst unutar svoje strašne materijalne greške, predstavlja grdnju zeta, Nikole, i imenuje ga najpogrdnijim imenom koje se može dati nekom u tom historijskom i kulturološkom kontekstu (“Turčin kleti”) pokazuje opet Andrićev (kritički) otklon spram mržnje prema Turcima.

Rizvić ponovo stapa glas autora i likova ne praveći distinkciju autor-lik niti autor-pripovjedač,  što je veoma važno napomenuti budući da Rizvić insistira na tome da su ovo Andrićevi stavovi prema bosanskim muslimanima:

Tako je Andrić preokupacijske događaje vidio i očima jednog stranca i jednog Bošnjacima nenaklonjenog svećenika, i potajnog austrijskog saradnika, koji su ih posmatrali s druge političke, civilizacijske i vjerske strane izražavajući posebno crte anarhije i ekstremizma i akcente žestokog emocionalnog negodovanja prema osmanlijama koji su ih izdali. (Rizvić 1995: 111)

Ovdje se dakle radi o pokušaju stapanja autorovog glasa s glasom likova, međutim, tu imamo jedan bitan problem. To je problem fokalizacije. Jer, problem viđenja je problem fokalizacije i kada se događa prevođenje pripovjedačevog (a ne autorovog) viđenja u viđenje lika govorimo zapravo o promjeni pripovijednog nivoa. A promjena pripovijednog nivoa iziskuje (ne nužno, ali često) promjenu paradigme. Sada ćemo vidjeti da li Andrić “preokupacijske događaje vidi očima jednog stranca i jednog sveštenika nenaklonjenog Bošnjacima.”, što bi bilo u potpunosti problem fokalizatora, čak se i terminološki poklapajući. No, prije nego što to analiziramo, napomenimo da sveštenik nije nenaklonjen samo “Bošnjacima”, a ovo je pod navodnicima jer Bošnjaci nisu spomenuti nigdje u priči već, kako smo na početku rada istaknuli, čaršijski Turci koji predstavljaju domicilno islamsko stanovništvo u Sarajevu tog doba. Smatramo da bi prosta zamjena termina “čaršijski Turci” terminom “Bošnjaci” predstavlja prije svega znanstveno neutemeljen stav jer njihova sinonimičnost nikada nije dokazana. Štaviše, ako se sjetimo da su bosanski franjevci, katolici, sebe nazivali Bošnjacima još u vrijeme osmanske vladavine, ovakvo prosto izjednačavanje postaje još više apsurdno. Fra Grga je u priči dat kao lik nenaklonjen bilo kome ko nije unutar crkvenih vrata. Ova tvrdnja je još apsurdnija ako vidimo da nema niti jedno mjesto u tekstu gdje je nenaklonjenost sveštenika prema bilo kome jednaka njegovoj odvratnoti prema Mari koja je pripadnica njegovog naroda, a koju on pokušava isključiti iz crkve i smatra je nečistom. Sveštenik je svojesvrsna vjerska elita, a koja se ne buni protiv onih koji bespravno uzimaju (ovdje namjerno stavljamo ovaj termin jer najbolje pokazuje kako žena zaista jeste bila objekat koji se naprosto uzme, bez obzira na njenu volju) djevojke iz njegovog naroda već tim djevojkama upisuje krivicu, nečistoću i zapravo ih izgoni jer one predstavljaju ono mjesto u narodu koje označava i fizički trag Drugog. Nego, sada se vratimo očima kojima “Andrić gleda” događaje. I, upitajmo se: čijim očima ovdje gleda Andrić? Pripovjedačevim? Fra Grginim? Švicarcevim? Ili su oni svi jedan glas? Ovakvo nešto bi bilo neozbiljno tvrditi s obzirom na evidentne razlike u ovim pripovijednim instancama. Uostalom, ako tako lako šetamo autorovu intenciju s lika na lik, bez ikakvog dokaza, zašto onda ne bismo rekli da on gleda Marinim očima? Ili pašinim? Ili Šimunovim? Ovakav, književno-analitički neutemeljen izbor je zapravo ideološki izbor kojim se nastoji legitimirati čitanje teksta na osnovu nekog predmnijenja, odnosno kojim se nastoji izvesti tekst u nacionalističku diskursivnu praksu. Budući da smo na nekoliko mjesta spomenuli Švicarca i da Rizvić kaže kako Andrić gleda događaje njegovim očima, pogledajmo malo mjesto u priči gdje se spominje Švicarac koji je po svemu zapravo epizodni lik:

Jedini od posjetilaca kojeg se nije bojala, bio je doktor Kečet, Švajcarac u turskoj službi. Onizak i prosijed, smiješio se već sa avlijskih vrata i pozdravljao veselo. Takav miran osmijeh nije ona nikad vidila ni u hrišćana ni u Turaka, ni u koga do u ovoga stranca. I izgledalo joj je da njega ne treba da se boji. Samo je on u posljednje vrijeme dolazio sve rijeđe, i to preobučen u tursko odijelo koje mu je davalo smiješan izgled i nesigurno držanje. Ali joj je uvijek bilo prijatno njegovo lice, sa smiješkom i dobrim, zabrinutim pogledom. (Andrić 131)

Ovdje se, dakle, na jedinom mjestu u tekstu spominje ovaj stranac. I tu nema govora da su događaji viđeni njegovim očima. Ovdje se prije radi o prikazivanju (bez promjene pripovijednog nivoa) Marinog viđenja tog stranca. Jedino mjesto iz kog bi se, eventualno, mogao pročitati njegov stav prema događajima u Bosni je njegov bojažljivi smiješak, i to vrlo posredno jer Mara vidi taj smiješak, ona ga dakle tumači kao zabrinut. A ta zabrinutost znači prije svega, u nježnom kontekstu i tonu kojim je ovo saopšteno, empatiju sa ljudima koji pate u zemlji u kojoj se obreo. Nikakvog tu, dakle, nema prikazivanja očima ovog stranca ekstremizma i ostalih stvari, koje je naveo Rizvić, kod Bošnjaka.⁴ Iz ovog dijela teksta vidimo dakle, a to je jedan od veoma važnih dijelova teksta, da Mara u svom viđenju izjednačava Turke i hrišćane. Time je ona u priči su-prostavljena hrišćanima koji mrze Turke. Dalje, ovo priziva raslojavanje odnosa u priči, pri čemu ovo prestaje biti priča koja prikazuje samo mržnju između Turaka i hrišćana, već, mnogo dominantnije, prikazuje suprostavljenost između moćnih (moćni Turčin Veliudin paša, i moćni hrišćani Pamukovići i fra Grga) i nemoćnih (Mara, Nevenka, silovana baba Anuškina unuka). Istovremeno tu se prikazuje odnos između dvije kulture koje su u maksimalnom intenzitetu napetosti, i to svaka unutar vlastitog korpusa. Ovdje ćemo još napomenuti, a to bismo mogli kasnije razraditi, da promjena pripovijednog nivoa nikada nije izražena u trenucima kada se daje Marino viđenje događaja. Ono je uvijek posredno ispričano, daje ga pripovjedač. Dok, s druge strane, pripovjedač kazuje Nevenkin govor o onome što se događalo nakon njene udaje, ali pri tome je grafički u tekstu istaknuto da je to ona ispričala. To je jedino mjesto gdje se ženi u tekstu daje glas, ali je opet i on posredan, preko pripovjedača.

Ovdje ćemo se vratiti na Rizvićev sporni navod, pa ćemo reći da ukoliko je Andrić  svoju mržnju prema Bošnjacima, odnosno Turcima kanalisao kroz lik fra Grge i njegovo viđenje Bošnjaka, onda bi kao opozcija tim “viđenim”  divljacima, onaj koji vidi morao biti besprijekorno, gotovo puritanski izgrađen lik, a to s fra Grgom nije slučaj. Kao što smo ranije rekli, govoreći Rizvićevim rječnikom, fra Grga je izrazito negativan lik u tekstu.

Dalje, Rizvić kaže:

Ovo Andrićevo poistovjećivanje Bošnjaka sa Turcima, posebno u odnosu prema kršćanima u Bosni, u ovoj se pripovjeci mentalitetom ali i politčki razdvojilo, ali je Andrić, kao stvaralac s druge strane, s posebnom pažnjom iznosio psihozu straha kršćanskog svijeta u nemirnim danima bune i otpora, i bez simpatija slikao vođe ustanika, podvlačeći sirovu grubost i žestinu u njihovim istupima. (Rizvić 111)

Prije svega ćemo reći da strah hrišćana nije prikazan tako brutalno kako to Rizvić ističe. A zapravo, prikazan je i nevjerovatan strah muslimana, odnosno sarajevskih Turaka pred dolaskom nove carevine. To je strah od nepoznatog, od vladanja imperije koja je kulturološki i religijski drugačija. Dalje, nigdje se ne prikazuju vođe ustanka onako kako piše Rizvić, a opis hadži Loje koji je već spomenut je plastičan, gotovo štur bez ikakvog vrijednosnog suda. Nadalje, ustanicima se rugaju samo imućni Turci okupljeni oko medžlisa čime se prikazuje unutrašnje predokupacijsko raslojavanje unutar muslimanskog kompleksa, a nikako ono što je Rizvić rekao.

Osim toga, često su prešućene suprotnosti, antipodi kojih ima puno. Tako, kada Rizvić  kaže da Andrić Kaukdžića slika u skladu sa svojom disertacijom, on ne navodi, a to bi bila zapravo prava analiza teksta umjesto ovakvog vađenja iz konteksta i izostavljanje dijelova teksta, mladića koji se suprostavio Kaukdžiću jer potonji smatra da se kršćanima ne trebaju dozvoliti crkvena zvona, a on je “Jedan mlad Osmanlija, valijin mekteblija tvrdio je da može i da nije protivno Kuranu”. (Andrić 95) Istovremeno, Kaukdžić se razgalamio s nekom velikom knjigom podržavajući svoj stav njome. Ovdje se dakle ne radi o pukom “negativnom predstavljanju” Kaukdžića zbog toga što je on Turčin ili Bošnjak. Ovdje Andrić daje zapravo sukob dvije epistemološke prakse unutar Islama. Jednu (ne slučajno otjelovljenu mladim čovjekom) koja se poziva na Kur’an, izvornu islamsku knjigu, i nudi prava drugima, te druge koncepcije koja Islam posmatra kao političku praksu ugnjetavanja i dominacije. Ako bismo, slijedeći Rizvića, upisivali autoru intenciju prije bismo mogli reći da ovdje Andrić iskazuje lijepo mišljenje o izvornom Islamu i postavlja ga kao antipod praksama koje su se pojavile kasnije, a koje su Islam gledale kao diskurs moći ili diskurs koji im može priskrbiti moć. Ovdje dakle, Andrić pozivajući se na autoritet Kura’na u garantiranju prava drugima, pokazuje koliko je navodna ulema, željna samo položaja i gradeći to na pričama o ugroženosti Islama, bila daleko od izvornog vjerovanja. Andrić ovdje religiju kao duhovno vrelo čovječansta suprostavlja religiji kao opresivnoj praksi pa, uvodeći Kur’an kao argument u raspravu ove dvojice, staje na stranu mladića koji u religiji ne vidi razlog represije drugih.

Ovo mjesto najbolje prikazuje redukcionističko čitanje Andrića koje počiva, u ovom slučaju, na prešućivanju polifonije u tekstu.

2.2.  Mara milosnica Ive Andrića

“Mara Milosnica” Ive Andrića je izrazito strukturno složena i tako bremenita značenjima, zapravo priča tako izrazite polifonije da svako njeno reduciranje naprosto predstavlja falsificiranje teksta. Andrićev svijet u priči “Mara milosnica” je svijet procjepa, svijet nepoznavanja i straha kao temeljnog osjećaja. Tematska progresija, kao jedan od jedanaest dijelova formalne gramatike teksta, se ostvaruje kroz napetost smjenjivanja vlasti dvije velike imperijalne sile. Nužnost te vrste tematske progresije jeste promjena (koja se smatra ključnim pokretačem radnje). Dakle, radnja u priči je sva situirana u procjepu koji nastaje zbog odlaska jedne imperije na izdisaju, a koje se ostvaruje prikazivanjem na tri nivoa:

–  Prvi je nivo u kom lokalni službenici imperije pokušavaju da pokažu svoju moć koja je besmislena jer nije djelatna (“besmisleno turkovanje”)

– Drugi je nivo u kom se, nekažnjeno, otkazuje poslušnost toj vlasti, odnosno subverzija koja nastaje prije svega zbog srušenih iluzija o Osmanskoj državi

– Treći je nivo i finalni nivo promjene u tekstu, a to je definitivni pad te vlasti i odvođenje njenih (lokalnih) službenika na gubilište

Istovremeno, promjena na ovim nivoima nužno uzrokuje promjenu na narativnim nivoima koji govore o intimnoj tragediji Mare milosnice, pri čemu su ova dva aspekta prepletena tako vješto, kao na mjestima kada Mara razmišlja kako će neka promjena utjecati na nju, kao i u cjelokupnom sadržajnom fragmentiranju priče, da uopće nije moguće polučiti koji je to primarni nivo naracije. Osim toga, priča o Mari milosnici se razvija njenim pomjeranjem na prostornom planu, tako njena priča gradira od djevojke koja je odvedena iz svoje kuće, od svog oca do konačnog skončavanja u kući Pamukovića. Promjena dakle, u Marinoj priči se nužno veže za obitavanjem u tri prostora:

–  Pomjeranje iz rodnog doma u pašin prostor

–  Njena nemogućnost da istovremeno pripada crkvi kao semantičkom prostoru i pašinoj kući, i ovo je dio teksta u kom se problematika identiteta intenzivira

–  Njen boravak u Pamukovića kući u kojoj je ona samo milosnica Turčina koji je otišao, dakle nedostojna bilo čega osim milosti koja joj je pružena jer joj je dozvoljeno da živi i služi u kući Pamukovića

Sve ovo je naravno prožeto polifonijom u tekstu koja se iskazuje prije svega kroz sistematično građenje i istovremeno labavljenje opozicija. Na sličan je način kao ogledalo obijesne osmanske vlasti u Sarajevu data obijesna kršćanska porodica Pamukovića. Na isti način su figurirane slike Kaukdžića i fra Grge koji su oba prikazani kao klerici koji nemaju nimalo milosti niti razumijevanja za druge. Tako dok Kaukdžiću smetaju crkvena zvona u Sarajevu, fra Grga u crkvi⁵razdvaja ljude na one koji smetaju i one koji ne smetaju. Istovremeno je važno napomenuti kako u tekstu kao semantički pandan prostoru crkve nije dat prostor džamije već medžlisa koji simbolizira svjetovnu vlast Turaka koja se neprestano poziva na metafizičko u ostvarenju svojih ciljeva, pa je u medžlis tom smislu upravo ono što je fra Grgina crkva: prostor obračuna s neistomišljenicima.

Andrićevi prostori se neprestano raslojavaju. Priča je između ostalog (a ovo kažemo zbog mnoštva njenih slojeva) i priča o tragici žena koje su na smjeni dvaju sistema potpuno izložene svijetu i to muškom patrijarhalnom svijetu koji je dominantno određen religijom. To sve polučuje, a Mara je paradigmatski primjer toga, lomove untar ličnosti samih žena slične rupturama o kojima, na simboličkoj razini govori Jacques Derrida u svom tekstu “Circumfession”. Tako, kao sasvim opravdana stoji tvrdnja dvojice mladih istraživača da:

O značaju vjere, kao temelju na kojem se grade razlike govori priča o Mari milosnici koja jedno vrijeme gleda Babu Anušku kako se krsti, pa ljubljenog Veli-pašu kako klanja, jednako osjećajući strah i satrvenost jer svaka od tih vjera u njoj povećava rascjep njenog bića i na kraju Mara poludi i umre. (Lujanović/Škvorc 2010: 20)

Kada već obitavaju u religijski određenom semantičkom prostoru, crkva umjesto da se pobrine za te žene ona ih sve (i Maru, i Marinu majku čija se priča samo uzgred spominje u tekstu, ali predstavlja zapravo vrstu kreiranja pamćenja koje upozorava, i babu Anušku i Nevenku) prepušta na milost i nemilost muškom svijetu, bio to mrski Turčin ili muž nasilnik. Napomenut ćemo dvije stvari. Muslimanske žene su isključene iz priče. Na tragu promišljanja o ženi u tekstu, može se reći da je ovo jaka elipsa jer pokazuje kako žene u muškom prostoru i haotičnom vremenu smjenjivanja dvaju vlasti (a po sjećanju na Marinu majku, možemo reći da je to predstavljalo određeni kontinuitet u Bosni) su ili sasvim sklonjene iz javnog prostora ili mu sasvim prepuštene na brutalan način. Ova brutalnost prema ženi u se u javnom prostoru krije, pri čemu javni prostor, u skladu s vremenom u kom se radnja priče odvija, jeste naprosto ulica i svaki prostor izvan kuće u kojoj ženu “čuva” otac ili muž. Ako se pak pojavi u javnom prostoru, ona se pokazuje kao eksces. Simbolička slika toga je da Mara ne hoda bez pratnje čime bi trebala biti i zaštićena u javnom prostoru i spriječena od bijega. Eksces se pak događa silovanjem baba Anuškine unuke nakon što djevojčica biva presretnuta na ulici. Druga stvar na koju treba obratiti pažnju jeste da se kao opozicija Mari, u tekstu, daje Nevenka. Nikola, njen muž, je nasilan i to je u tekstu na osnovnom nivou značenja dato kao prilično brutalno, otvoreno nasilje. Pašino nasilje je profinjeno, ono se zaogrće plaštom uzimanja ali i prividnog davanja (stara se da Mara ode u crkvu, daje joj hranu i stan za godinu dana i slično) dok je Nikolino nasilje otvoreno, brutalno fizičko nasilje. Istovremeno, ovaj antipod otvara mogućnost čitanja ovo kao dvije paradigme nasilja. U tom bi slučaju Valiudin paša bio reprezent državog nasilja koje je veoma sofisticirano, nekada do neprepoznatljivosti pa tako ljudi zavole zastave države koja ih tlači, baš kao što je Mara zavoljela pašin, jednako lak i jednako varljiv kao zastava, miris. Ipak, ovakav odnos žrtve ne znači da nasilja nema, i to je veoma važno. Istovremeno, i pašin je odnos prema Mari uvjetovan općim društvenim kretanjima i kontroverzan:

Iako potpuno u pašinoj vlasti i sasvim nemoćna da utiče na svoju sudbinu, nesposobna da čak da o tome bilo šta prozbori, Mara sagledava ono bolje njegovo lice, u poređenju s onim koje pokazuje drugima – najbolje, i dobija od paše onoliko pažnje (pažnje prefinjenog sladostrasnika) koliko on uopšte prema nekome može da pokaže. Kad je ostavlja, napuštajući Bosnu, on se brine za njene troškove i gleda da je koliko toliko obezbedi za budućnost. Devojka, naravno ne misli, niti može da misli na ‘troškove’. Ona je za pašu vezana svojom sramotom. ‘Vodi konje i sluge i pse, a nju ostavlja’ (118). U tome, međutim, i jeste tragika njenog graničnog položaja. Bez konja, slugu i, naročito pasa se ne može. Mara za Veli-pašu nije naprosto stvar koja se nosi sa sobom. Ali, nije ni neko bez koga, kao ljudskog bića, on više ne bi mogao. Mara je ono. Ona to ne može da razume i da prihvati. Pašin odlazak iz njenog života i nejasna obećanja za budućnost nisu oslobađanje za nju. Jer, s kim ostaje? (Stojanović 2013)

Kada s ovim primjerom uporedimo Nikolu, on predstavlja paradigmu nasilja koje nije vlast koje je otvorenije, ali ne nužno i gore. Istovremeno, Mara i Nevenka su date kao suprotni likovi jer Nevenka se buni (čak se i fizički brani), a Mara šuti i trpi. Nevenkino dijete zato na kraju priče živi, a Mara umire kao odsjaj zalaska jedne vladavine koja je i nju i njeno dijete, pašinog potomka, ostavilo same u procjepu između dva svijeta. Ovo se može čitati i kao hiperbolizirana tragedija ljudi koji su u Bosni, u to vrijeme, imali mješovito porijeklo. Nevenkino dijete kao predstavnik čiste krvi, homogenog (kršćanskog) identiteta nastavlja da živi. Marino dijete, čija krv i identitet nisu homogeni mora da umre.

Istovremeno, ovo je priča o procjepu između dvije, tradicionalno shvaćene, stroge opozicije: Osmanske i Austrougarske imperije. U priči se prikazuju svi obrati koji se događaju u jednom takvom procjepu, dati Marinim simboličnim putovanjem od Veliudinovog doma do Pamukovića kuće, ili paradigmatski dato u priči o Šimunu kojeg progoni ludi Turčin, mjestu gdje ludilo zapravo sreće ludilo jer Šimun uopće nije u priči dat kao neki lik koji je bio sasvim normalan dok nije sreo Turčina.

S druge strane, u priči se pokazuje kako temeljne opozicije, poput onih između Osmanske i Austrougarske vlasti, u čijem u procjepu situirane promjene koje uzrokuju fabularna kretanja nisu suštinski suprotne kako se to uobičajeno misli. Vrhunac takvog prikazivanja jeste zapravo trenutak kada, istovremeno s Marinom sahranom, austrougarski vojnici vode ulemu na gubilište, trenutak u kom se osjeća gotovo pripovjedačeva empatija zbog toga što se tim nesretnicima dešava. Dakle, otišla je jedna totalitarna vlast, došla je druga totalitarna vlast. Jedna je počela sahranjivati Maru (a ostavljenost ju je dokrajčila) druga sahanjuje ulemu. Jedna je sahranila onu koja je bila Druga; i nova vlast sahranjuje one koji su joj Drugi. Dakle, scena na kraju priče je zrcalna slika dvije totalitarne vlasti.

Sličan cijep se događa u jedinom središnjem liku koji nema svoju direktnu opoziciju u tekstu. To je lik Hadži Loje. On se u priči demitologizira i predstavlja dvojako, kao otpor okupatoru i kao subverzivan prema osmanlijama, odnosno ostacima osmanske vlasti u Bosni, pa je u skladu s tim i njegov povik kako neće murata koji daje Bosnu kaurima.

Cijep se događa i unutar samog tijela uleme. Dok su jedni strogi (priča iz medžlisa o zvonu koju smo naveli ranije), drugi to uopće nisu.

Istovremeno, Mara u sva tri prostora u koja obitava osjeća zlo, u tome se uopće ne odvaja turski prostor. Prvi put je osjetila zlo, kao neki ritual, dok je gledala Valiudin-pašu kako maže svoj biljeg na licu. Poslije je osjetila to isto dok je gledala baba Anušku i još jednom u Pamukovića kući.

Mara dakle, ne razdvaja u općoj bosanskoj nesreći, ljude po nacionalnosti. Iz nje ne izbija mržnja prema Turcima već ona zapravo cijelu bosansku zbilju predstavlja kao jedan nesretni kolektivitet, a vrhunac ovog, njenog, doživljaja sveopće bosanske nesreće se vidi u trenutku dok posmatra zidove koji omeđuju kuću konzula, kada pripovjedač govori o tim drugim ljudima koji ne poznaju zlo i nesreću. Dakle, ovdje se otvara sasvim drugačija diferencijacija svijeta od one koju je ponudio Rizvić i koja je ustaljena u čitanjima Andrića. Ljudi se dijele na one koji su osjetili zlo i nesreću (a to su više-manje svi iz Marinog okruženja bez obzira na etničku pripadnost) i oni koji nisu osjetili takvo šta, ako takvi uopće i postoje. Time bi ovakvo određenje postalo uveliko teleološko.

Ako se vratimo pripovijedanju o nesreći žene, onoj opoziciji unutar koje Mara šuti i trpi a Nevenka se buni, vidjet ćemo jedan zapravo veoma čudnovat postupak u tekstu. Pripovjedač naime, na jednom mjestu ističe (čak i grafički) kako je taj dio pričala Nevenka, Pamukovićeva nevjesta i potom nastavlja u istom tonu objektivnog pripovjedača⁶ pričati njenu priču. Time se skreće pažnja na to da žena unutar opće retorike tog doba, čak i kada se pobuni, nema glas. Ona nema glasa i stidi se svog tijela (Mara je paradigmatski primjer). Nadalje, ona je uvijek objekt (ili sub-jekat je li, ako govorimo subjekciji kako bismo izbjegli profano korištenje riječi objekt, profanizirano dakako onom dijelu feminističkog diskursa koji se banalizirao). Čak i kada iskorači iz prostora turskog i ode u kršćanski prostor ona je prosto to. Vrhunac ovoga u kršćanskom prostoru (Pamukovića kući) ona doživljava u Šimunov pokušaj napastvovanja koji bi bio ostvaren da ga vanjska smetnja (pojava žene na kapiji) nije omela. A i ta žena koja se pojavila djeluje (ma kako nam to besmisleno zvučalo na općenitoj razini, ovdje to dakako u kontekstu priče ima smisla) i progovara glasom koji je istovremeno dominantno muški i dominantno kršćanski. To je zapravo žensko otjelovljenje fra Grginog glasa, kada žena kaže “Ovamo dolazi nesretni sine. Treba ti turska milosnica”. (Andrić 136) Ona se dakle ne buni što je on pokušao napastvovati, a poslije svakako i silovati jednu ženu⁷ već zato što to pokušava napraviti turskoj milosnici, čime će očito stradati njegovo dostojanstvo. Žena ostaje iznenađena time što je Šimun “spao” na turske milosnice.

*

Zaključak

Priča o Mari milosnici je, dakle, priča mnogo širih aspekata od onih koje u svojoj interpretaciji nudi Rizvić. Prije svega, “Mara milosnica” je priča u kojoj su polifonija i slojevitost dominantne crte. Osim toga, Andrić kao da se igra s opozicijama pa labavi one koje se tradicionalno osnažuju (kao što su međuetničke), dok druge opozicije (koje se uopće ne uzimaju u razmatranje, kao što su ona između žene koja se buni ili ne buni ili, opozicije unutar jedne etničke ili vjerske grupe, kakva je opozicija mladog medresalije i Kaukdžića u medžlisu) čini jačim. Stoga, reducirati ovaj roman na razinu prikazivanja Andrićeve mržnje prema Turcima ne znači krivo ga pročitati. Počevši od Derridinih nastojanja da oslobodi tekst, pogrešno čitanje se shvata kao naprosto jedan oblik tekstualne prakse, čak štaviše ono se legitimira i daje mu se pravo na postojanje. Ipak, ono što ovdje imamo nije slučaj pogrešnog čitanja teksta nego slučaj koji savršeno p(ro)kazuje interpretativni kanon o kome smo govorili na početku teksta. Prije svega tu se radi o prostom prešućivanju nekih dijelova teksta, prešućivanju polifonije kao tekstualne prakse, uzimanje glasova akterima, vađenje cijelih iskaza iz konteksta, pa čak i pravljenje (ili proizvodnja!) materijalnih grešaka. Ovo, dakle nipošto ne spada na ravan legitimnog, pogrešnog čitanja teksta, već naprosto u domen falsificiranja teksta kojim se želi proizvesti značenje teksta koje, paradoksalno, nije ni u kakvoj suštinskoj vezi sa tekstom kao takvim. U ovakvim interpretacijama, tekst ne služi kao ishodište čitanja, ishodište kojemu se, promišljajući ga, stalno vraćamo. Ovdje tekst prije svega predstavlja samo performativnu osnovu za proizvodnju reduciranih značenja, vlastite ideologije i upisivanje intencije autoru.

*

Sažetak

U ovom radu se, na primjeru knjige Muhsina Rizvića “Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu”, razmatra način kanoniziranog čitanja pojedinih pisaca ili tekstova čije su ishodište ideološki determinirane interpretativne prakse. Na primjeru Rizvićeve analize Andrićeve priče  “Mara milosnica” se pokazuje kako se takvo kanonizirano čitanje prikazuje kao takozvano pogrešno čitanje koje je od postmodrnizma sasvim legitiman način promišljanja teksta. U stvarnosti se, dakako, ne radi o pogrešnom čitanju već o metodama falsificiranja teksta kojim se onda proizvode značenja koja su potrebna u, ako stvari prikažemo na ovom primjeru, postratnim nacionalističkim praksama u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici. Pri tome, ovakva čitanja se svode na prešućivanje polifonije u tekstu, proizvođenje opozicija koje to nisu i istovremeno skrivanje stvarnih opozicija. Isto tako, ovakva čitanja su, a to nam pokazuje Rizvićeva analiza “Mare milosnice”, suštinski redukcionistička i svoj fundament, umjesto u tekstu kojeg analiziraju, imaju u ideološkim predubjeđenjima koja žele da dokažu.

*

Summary

This paper is considering problem of canonization of literature as well as canonization of certain readings on example of Muhsin Rizvić’s book „Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu“. Those readings are based on ideological determined practices. This book is an example of this type of reading wich shows abuse of so called wrong reading, and that wrong reading is regular since postmodernism. Of course, there is no wrong reading in this example. Rather, there is falsification of text which produces meanings that are required in post-war nacionalistic practices in south-slavic interliterar community. Methodological base of these readings are hideaway polyphony in text, originating oppositions that do not exist and at the same time hiding real oppositions in the text, as well as the reducing the text and foundating it’s meanings in ideological preconceptions instead of foundating it in the text.

*

Literatura

Andrić, Ivo (2003): Jelena, žena koje nema. Beograd.

Hodel, Robert (2011): Andrić i Selimović: forme aktuelnosti. Sarajevo.

Jergović, Miljenko (2013): Ivo Andrić i hrvatska milosnica. https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/ivo-andric-i-hrvatska-milosnica/ 15.02.2013

Kazaz, Enver (2012): Subverzivne poetike. Sarajevo, Zagreb.

Lovrenović, Ivan (2008): „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“; in: ARS, god.13 (2008), br.1-2.

Lujanović, Nebojša; Škvorc, Boris (2010): „Andrić kao model izmještenog pisca (ili kako je otvoren prostor za „pozicioniranje između“ nacionalnog korpusa i kulturalnih paradigmi)“; in: FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 2.

Rizvić, Muhsin (1995): Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu. Sarajevo.

Stojanović, Dragan (2013): Lepota u svetu mučenom zlom i nesrećom, http://www.rastko.rs/knjizevnost/nauka_knjiz/andric/dstojanovic-mara.html 13.02.2013.

*

¹ O problemu Andrića kao modela izmještenog pisca pogledati Nebojša Lujanović i Boris Škvorc, Andrić kao model izmještenog pisca (ili kako je otvoren prostor za „pozicioniranje između“ nacionalnog korpusa i kulturalnih paradigmi), FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 2.

² Ukoliko pročitamo naslov ove knjige u skladu sa strategijom interpretiranja o kojoj će ovdje biti riječi, a to je da je Andrić „bošnjakomrzac“, vidjet ćemo tendencije koje i nisu tako nepoznate u Bosni i Hercegovini a to je da se između bošnjaštva kao nacionalne odrednice i pripadnosti Islamu kao religiji stavi znak jednakosti. Ovo je višestruk problem koji se može razmatrati u nekom drugom radu.

³ Ovdje ćemo napraviti još jednu napomenu. Naime, u interpretaciji Andrićeve priče koju ćemo ovdje iznijeti se kao bosanski musliman (jer je to i naslov knjige) tretira Veliudin-paša koji nije bosanski musliman i čak ga i sami ljudi iz čaršije smatraju strancem, a on je u vrijeme radnje u priči došao “po drugi put u Bosnu”.

⁴ Ovaj termin koristimo jer ga koristi i Rizvić uz svu, gore navedenu, rezervu prema simplifikaciji ovog termina.

⁵ Crkva je umjesto semantičkog prostora milosti u tekstu prikazana kao semantički prostor de facto despotizma u kom se nema razumijevanja čak ni za pripadnika vlastitog naroda koji je unesrećen jer Mara nije postala pašina priležnica svojom voljom.

⁶ Arthur Danto, američki filozof i kritičar koji se bavio estetskim pitanjima filozofije i teorije književnosti u postojanju takozvanog objektivnog pripovjedača vidi retoričku strategiju. v. Arthur Danto, Preobražaj svakidašnjeg, Kruzak Zagreb, 1997.

⁷ Ovo napominjemo zbog sukcesivnosti ova dva događaja, kako bismo izbjegli materijalne greške.

Počnimo s jednim kviz pitanjem. Koje mediteranske zemlje imaju manje od osam milijuna stanovnika, a da su okružene s neprijateljskim zemljama? Točan odgovor je, Hrvatska i Izrael. Našlo bi se još sličnosti između ovih dviju zemalja koje i nisu toliko ozbiljne. Na primjer, niti jedna od spomenute dvije zemlje ne može se pohvaliti svojom izvornom kuhinjom. Hrvati oponašaju Talijane, Mađare i Grke. Izraelci oponašaju, pak, Arape i istočnoeuropske kuhinje (uključujući i mađarsku), pa tako u Izraelu možete pojesti punjene paprike, baš kao i u Hrvatskoj. Imam običaj u Montrealu pojesti za ručak libanonski falafel, no iznenadilo me da sam i u Jeruzalemu posvuda nailazio i na falafel i na hummus. Ovdje sam, međutim, jeo puno bolje, jer u Montrealu uglavnom poslužuju ranije smrznuta jela. Jednom sam u starom dijelu grada sjeo u restoran u kojemu su reklamirali hummus. Taj je hummus bio prilično dobar, no kako sam sjedio sam, engleski turisti u prolazu su mi se smijali. Pogledao sam tada malo bolje reklamu i vidio da je na njoj pisalo Homos. Čini se da je ponekad prilično važno kako se neka riječ napiše.

Dok sam bio u Izraelu, poželio sam posjetiti prijatelja koji živi u Bejrutu, no to se pokazalo teško izvedivim. Da sam došao na libanonsku granicu, pitali bi me jesam li ikada bio u Izraelu i kad bih ja rekao da sam bio, ne bi mi dali da uđem, baš kao što mi se nekoć dogodilo u Istočnoj Njemačkoj, kad su u mojoj jugoslavenskoj putovnici vidjeli žigove američkih viza. Za put koji je zapravo dug 150 kilometara, najprije bih morao odletjeti u Istanbul i onda opet natrag, na jugoistok, u Bejrut i tako bih prevalio istu razdaljinu, kao da sam letio iz Zagreba. Dovraga, pomislio sam. Pa nisam baš toliko strastven turist. Pa ne moram vidjeti baš sve. Dovoljno mi je teško shvatiti i obići i ovo gdje sam se našao, zašto to još dodatno komplicirati? Doduše, prijatelji me salijeću sa svih strana govoreći mi kako mogu živjeti u Izraelu, a da se ne upitam kako žive i oni drugi. Ja im, međutim, kažem da ne znam ni kako žive ovi oko mene.

Nekih mjesec dana nakon što sam stigao u Jeruzalem moj me prijatelj Tom, čovjek koji radi za međunarodnu organizaciju Protect the Children, poveo da vidim Ramalu. Želio mi je pokazati kako to izgleda, kako bih ga tamo mogao posjećivati. Prvo smo se morali spustiti nizbrdo, s Francuskog brda, jedne od najviših točaka u Jeruzalemu, dok su se u daljini pred nama širili žuti krajolici doline rijeke Jordan i sasvim daleko, djelić Mrtvoga mora. Tog je pogleda nestajalo kako smo se spuštali sve niže, da bi nas sa svih strana okružili mnogobrojni minareti sjeveroistočnog Jeruzalema. Prošli smo čuvani prijelaz prema Zapadnoj obali, a da nas nije zaustavila ni izraelska, ni palestinska policija, jer smo imali registarske oznake Ujedinjenih naroda. Jedan dio zida s promatračnicama bio je nagorio od paleža.

“Vidi”, rekoh, “ovo sam vidio na francuskoj televiziji, sinoć, kad se desetak ljudi nabacivalo molotovljevim koktelima na izraelsku stranu.”

“Da, uobičajena zabava petkom navečer”, reče Tom.

“S mog prozora znao sam često čuti pucnjeve ili praskove, pogotovo petkom.”

“Sve su ti to pucnjevi. Vole remetiti mir Šabata.”

“Pa, to mi je pomalo čudno. Židovi moraju slušati muslimanske molitve pet puta na dan, po cijelom gradu, i to dopuštaju, u tom su smislu vrlo tolerantni.”

“To je jedna od rijetkih stvari koje im dopuštaju.”

Prije nekoliko tjedana David i ja smo sjedili u austrijskom hospiciju, ispod minareta u Starom gradu, i odjednom je iznad nas punom snagom počela molitva. Kako još nisam bio navikao na to, rekoh Davidu kako je to doista bilo impresivno. Kako židovi ne mole toliko glasno.

“Da, vidjet ćeš da je judaizam vrlo tiha i ponizna religija”, odgovori David. “Kršćani lupaju po svojim zvonima, muslimani viču kroz cijele doline, a židovi tek šaptom izgovaraju molitve u svojim svetištima.”

“Traju li muslimanske molitve i dalje, čak i kad Arapi pošalju svoje rakete ovamo”, upitao sam.

“Da”, reče David. “I najgore je to što ne znaš što govore, iako je tako možda i bolje. Jer, možda se mole za smrt svojih neprijatelja, a ti neprijatelji smo ti i ja.”

“Zaista impresivna tolerancija”, rekoh Tomu. “Čini mi se da mnogi ljudi ne primjećuju kako je Izrael, zapravo, u mnogo čemu vrlo tolerantna zemlja.”

“Kako živim u Palestini, nisam stekao taj dojam. To je čisti geto.”

Prošli smo i pored zgrade u kojoj se nalaze glavne palestinske vlasti. “Tu je nekoliko dana ranije sletio helikopterom i Barack Obama”, reče Tom. “Mislim da nisu dobro primili taj njegov posjet. Nije niti spomenuo ilegalna židovska naselja.”

“Jugoslavija je nekada imala najveću PLO ambasadu na svijetu. Jugoslavija je priznavala Palestinu kao neovisnu državu.”

“I trebala bi biti neovisna”, reče Tom.

“Da, naravno. Kad bi palestinske nacionalne vlasti priznale Izrael, i Izrael bi priznao njih”, odgovorio sam.

“Nemam pojma. Davno sam prestao tražiti ikakva rješenja”, reče Tom.

U Ramali su zgrade tješnje građenenego u Jeruzalemu. No dječaci su igrali nogomet na ulici, kao da je vani bilo mnogo više ljudi. Doista, kažu da je Ramala jedan od najnapučenijih gradova na svijetu.

“Ovo izgleda puno bolje nego što sam očekivao”, rekoh. “Čini se kao da im je krenulo, Ramala je nalik Prištini, glavnom gradu nove kosovske države.”

“Ovdje je puno toga bolje nego u Prištini. Ovdje su, na primjer, bolje bolnice. Ova je zemlja puno bolje organizirana od Kosova.”

“Kako znaš?”

“Puno je bolja infrastruktura, mnogo se toga poboljšalo. Ovdje se skupilo dosta novaca, na ovaj ili onaj način. Iako, na primjer, pošta i dalje ne funkcionira. Iako su uveli nova imena ulica prije nekoliko godina, tih se naziva nitko ne pridržava. Oni govore, recimo, ulica u kojoj su bili veliki mlinovi za masline. Ili, ulica s tri trgovine cipelama. Probao sam. Poslao sam paket na kojem sam napisao novi naziv ulice i pošta ga nije isporučila. Ovo je i jedno od rijetkih mjesta na zemlji gdje Google Earth ne funkcionira. Funkcionira u brazilskoj džungli, ali ovdje ne.

“Pa to je suludo. Ispada kao da su Google maps dizajnirali upravo Izraelci.”

“Zapravo i jesu. GPS sustav je proizišao iz vojne tehnologije, a veliki dio toga su razvili upravo izraelski inženjeri, kako bi mogli što uspješnije bombardirati Irak i Iran i njihove nuklearne pogone. Nisam u tu priču siguran do kraja, ali to je jedna od teorija o kojoj sam čuo.”

Tom me odveo u neki restoran, dvije, tri ulice dalje od glavnog trga Al-Manara, na kojemu se najčešće odvijaju svi prosvjedi. Vlasnik restorana, koji mi je izgledao kao da je američki hippie, poveo nas je u bašču. Spomenuo je da se bavi i sadnjom drveća. Rekoh mu da sam i ja zasadio barem tisuću stabala. Da sam i ja pridonio stvaranju kisika na zemaljskoj kugli.

“Koje vrste se sadili?”, upitao me, razvedrena lica i sjajnih očiju.

“Nekoliko vrsta jela, duglazije i srebrne jele i nekoliko vrsta smreka, srpsku i tursku smreku, na primjer. Srpsku i tursku smreku sam zasadio zajedno da vidim kako će rasti jedno uz drugo.” Učinilo mi se ovo kao dobra dosjetka, no mom domaćinu to nije bilo smiješno.

“Koje ste još drveće sadili?”, upitao me. Dojmilo me se koliko je bio zaljubljen u drveće. Naš je razgovor nalikovao onim razgovorima koje vode ljudi što vole pse, o uzgoju i odgoju, no iz nekog se razloga više nisam mogao sjetiti svih tih vrsta koje sam sadio. Neka su od tih stabala bila i hibridi koje sam dobio od države Pennsylvanije, tako da mi ih je bilo teško čak i opisati.

“Nije mi sada lako odgovoriti na to pitanje, ovako umoran, osim ako mi prije toga ne donesete dupli machiato. Napravio mi je kavu iz jednog od onih strojeva koji pište i koji je sigurno stigao iz Italije.

“Upravo kupujem dva hektara zemlje u brdima, blizu istočnog Jeruzalema i tamošnjih naselja. Znate li koliko me to košta u američkim dolarima? Milijun i šesto tisuća dolara.”

“Kolika bi bila ekonomska cijena paradajza koji biste tamo uzgojili? Svaki komad bi koštao deset dolara?”

Vlasnik restorana, čije sam ime zaboravio, donio nam je menu. Odlučio sam se za piletinu parmagena. “Radite li to s patlidžanima, kao inače, na srednjem istoku?”, upitao sam. “Ovdje se rade patlidžani najbolje na svijetu.”

“Ne radimo piletinu s patlidžanima”, reče.

“Zašto se onda zove parmegana? Mislio sam da je patlidžan neizostavni sastojak.”

“Ne, morate naručiti još jedno jelo uz piletinu, pa ćemo vam to složiti zajedno. Ali, bit će to jako dobro, vjerujte.”

“Naruči oba”, hrabrio me i Tom.

Otišao sam na zahod i oprao ruke. Voda jedva da je kapala. Sjetio sam se groznih priča o tome kako su ljudi u Ramali imali pravo na litru vode dnevno, po glavi stanovnika, i to za vrijeme ljeta, kad to nije dovoljno ni za piće, a kamoli za higijenu i pranje posuđa. U mom stanu, iznad Jeruzalema, najbolje od svega je bio tuš koji je imao baš vrlo jaki mlaz. Strašna je bila razlika između one raskoši i ovog jadnog prokapavanja. Pranje ruku me sasvim deprimiralo. (Kad hoćete nekome dati do znanja da niste krivi, perete ruke, ali ako ne možete oprati ruke, kako ćete drugima dati do znanja da niste krivi?) Hrana je naposljetku stigla i sve je bilo neuobičajeno meko i kremasto. Treba li piletina biti baš ovako meka? Možda se radi o nekoj posebnoj pripremi?

U restoranu se skupilo desetak ljudi. Tom je sebi naručio neki giro s hummusom i dok smo jeli, nastavili smo pričati, a ja sam se i ogledavao. Na jednom kraju sjedile su četiri studentice, Amerikanke, umotane u šalove, s veselim majicama na kojima je pisalo Harvard. (Bile su to, dakle, osobe koje će nam uskoro krojiti politiku i vladati svijetom, koje su prvo željele vidjeti kako izgledaju krizna žarišta, da bi tek potom mogle ponuditi neka svoja loša rješenja). Na drugom su kraju neki muškarci pušili shishu, vukli dimove duhana koji se časak ranije ohlade u vodi. A onda je došlo i još ljudi. Ja sam iz nekog razloga govorio o Hebrejskom univerzitetu i kako su ga bojkotirali neki internacionalni intelektualci, poput Stephena Hawkinga, jer da je aparthejdska institucija, i govorio sam kako to nije fer, jer sam samo ja držao predavanja barem trojici arapskih studenata. Oni su, doduše, isprva sjedili i držali se isključivo zajedno, no s vremenom su se opustili i počeli lakše komunicirati i s drugima. Nisam govorio glasno, ali činilo mi se da su ljudi pogledavali na mene već pri samom spomenu Hebrejskog sveučilišta. Govorio sam i o tome kako mi se čini da su arapske četvrti u Jeruzalemu za vrijeme šabata učinile mjestima u kojima sam vidio nadu za mirom. Židovi su na tim mjestima mogli zaobići sveopću zabranu i tamo subotom kupiti kavu i poslije jedan sat poslijepodne, pojesti dobar hummus i popiti bocu odličnog crnog vina. Arapi su bili u stanju spasiti židove od paralize koja nastupa šabatom.

“Zato sam ja poželio živjeti na Francuskom brdu”, odgovori Tom. “Učinilo mi se da tamo ljudi žive sasvim izmiješano. No, još mi je važnije bilo to da je na tamošnjoj tržnici, Ha Hagana, preko cijele godine bilo izvrsnih artičoka. Nitko to nije mogao razumjeti, čak niti moja žena, ali ja sam želio odabrati mjesto gdje ćemo živjeti radi artičoka.”

Kad sam pojeo i svoju piletinu i patlidžane, Tom nas je požurio. “Trebali bismo krenuti što prije”, reče. “Subotom poslijepodne budu velike gužve na cesti. (Mislio sam da ćemo se duže zadržati, no možda je moj izbor tema požurio naš odlazak, teško mi je reći.”

Odvezli smo se natrag prema Jeruzalemu. Cesta kojom smo vozili bila je zakrčena, pa su se mnogi automobili okretali nasred ceste, da bi se vratili u suprotnom pravcu, mimo svih propisa. Isto to smo učinili i mi. Tako smo prošli pored nekih ilegalnih izraelskih naselja oko kojih nismo vidjeli niti jednog živog stvora, osim nekoliko njemačkih ovčara.

“Čudno je kako su ovdje stanovi i kuće izuzetno skupi”, reče Tom. “Vidiš li ono naselje na suprotnom brdu? To je bogata palestinska četvrt, uglavnom Palestinci iz Argentine. Nije mi jasno zašto bi tamo itko poželio živjeti. Tamo su stanovi još skuplji od onih u izraelskom naselju. A i neke od kuća zaista su ogromne.”

“Jedna moja studentica je iz tih naselja”, rekoh. “Vrlo je talentirana, lijepo piše. Šteta što je, umjesto da ode na Columbia University (što bi njezine roditelje koštalo pedeset tisuća dolara godišnje), završila na Hebrejskom sveučilištu, gdje studira besplatno. Vrlo je lijepo obrazovana i lijepa, također, no nikad nisam vidio njezinu kosu – uvijek je pod maramom, kako joj nalaže vjera. Sada je nedavno bila turistički u Parizu, no to nije popravilo njezino općenito tmurno raspoloženje. Kao da joj se ne sviđa ono što je čeka, budućnost majke rodilje.”

“Da, idealno bi bilo bilo da ima barem desetoro djece. I ja bih bio nervozan na njezinu mjestu. Pred njom je dvadesetak godina trudnoće.”

Pokušali smo posjetiti izraelsko naselje. Padala je kiša, štoviše, prerasla je u oluju. Bio je to čudan prizor u pustinji. Na ploči je bilo napisano da valja pozvoniti, ako se želi ući. Pozvonio sam na intercom, čuo neke zvukove, ali nitko nam se nije javio. Gledao sam u treptavu sigurnosnu kameru, razmišljajući kako li ja sada izgledam onome koji me gleda i pozvonio ponovo. Nije bilo odgovora. Možda nisu smjeli otvarati vrata na šabat (U Jeruzalemu je bilo dizala koja su programirana da sama idu gore dolje i da staju na svakom katu, kako oni jako religiozni ne bi narušili talmudske zakone, da se ne smiju poslužiti niti jednim pomagalom na šabat). A možda im se nije svidio naš, sasvim svjetovni izgled.

Kad smo se vratili na Francusko brdo, pozvao sam Toma na čašu Taliskera. Donio sam taj odličan viski iz Londona, na povratku sa sajma knjiga na koji sam bio pozvan kao jedan od književnika koji je predstavio Hrvatsku neposredno pred njezino primanje u Europsku uniju. Tom je uživao u viskiju, švrljao po stanu i upitao me: “Zašto si ne nađeš nekoga da ti ovo malo počisti?”

“Malo sam zapustio stan jer sam bio dugo na putu, ali toliko je mali da ću ga sam srediti.”

“Ali, ima ovdje studentica koje bi ti to rado napravile za malo novaca, pogotovo arapkinja. U svakom slučaju, sada moram ići.”

Nekoliko sati kasnije, spustio sam se nizbrdo, ne osjećajući se baš najbolje. Išao sam se naći sa svojim prijateljem Davidom, na večeri u marokanskom restoranu. Išao sam do tamo autobusom, a nikada mi od vožnje ne bude zlo. Na putu nazad, međutim, stvarno mi je pozlilo. Kad sam se vratio u stan, odmah sam se ispovraćao i kasnije se cijelu noć budio. I dalje mi je bilo zlo, kao i sljedećeg dana. Popio sam dva aspirina da mi prođe glavobolja, iako mi od aspirina inače nikad ne bi prestajali bolovi. Pomislio sam, kako je to ipak bila greška, pogotovo nakon Taliskera. Ponašao sam se baš glupo, kao da sam htio da mi proradi čir. I doista, uskoro sam prokrvario. Što se to događalo? Izgleda da sam se ozbiljno otrovao hranom, vjerojatno je u pitanju bila salmonela. Ali gdje? Vjerojatno u Ramali. Ona prokleta piletina nije mi ni tamo izgledala dobro, baš kao ni onaj patlidžan sa sirom. Vjerojatno me nitko nije namjerno otrovao, bez obzira što sam spominjao Hebrejsko sveučilište. Pa to je ipak bio neki pristojan, hip restoran, gdje su se skupljali mladi ljudi i veselili. I one su mlade žene u šalovima djelovale moderno i promiskuitetno. Sve su odreda imale Apple računala. Nisu toliko obožavale Alaha koliko Stevea Jobsa. Restoran je djelovao čisto. Ali, kako da doista bude čist, kad tamo nema dovoljno vode? Na zahodu je stajao onaj znak kakvih ima u Kaliforniji, da ljudi ne ispiru školjku radi mokraće, nego samo nakon velike nužde.

Ali, kako je onda došlo do trovanja? Je li bio kriv Palestinac koji mi je poslužio pokvarenu piletinu, možda na prljavom tanjuru, ili neki Izraelac koji ne dopušta da dovoljno vode doteče na Zapadnu obalu? Iz ovog svog iskustva nisam mogao odrediti konačan zaključak. Trebalo mi je tjedan dana da se oporavim od trovanja, no i sada, na sam spomen Ramale, prvo osjetim neki nalet slabosti. Znam da to nije u redu, ali to mi je prva asocijacija. Moguće je također i da sam se sam otrovao u svojoj zapuštenoj i prljavoj kuhinji, možda od jaja na oko koje nisam dovoljno dobro ispekao. Kadkad sam se u vlastitoj kuhinji ponašao poput bombaša samoubojice. Sve je to lako bilo moguće, ali ako je tako i bilo, onda bi u priči izostao zaključak vezan za velike, nerazriješene svjetske sukobe. Uostalom, toga dana nisam kod kuće ništa kuhao, tako da vjerojatno nije to bilo u pitanju.

Kad sam se vraćao u Izrael nekon još jednog kraćeg izbivanja, morao sam obaviti neke razgovore, čudne razgovore, od kojih je prvi bio u Londonu.

“Dakle, vraćate se u Izrael. Jeste li vi židov?”

“Možda su neki moji dalji preci i bili židovi, u Mađarskoj.”

“Govorite li hebrejski?”

“Ne.”

“Jidiš?”

“Ne.”

“Njemački?”

“Da.”

“Što mislite o Izraelu? Imate li kakvih prijatelja Palestinaca? Imate li kakvih prijatelja arapa? Jeste li ikada bili na Zapadnoj obali, u Gazi ili na nekim drugim palestinskim područjima? Jeste li ikada bili u Libanonu? Što nosite u Izrael? Knjige? Mogu li vidjeti o kojim se knjigama radi?”

Na samom ulasku u Izrael pitali su me jedno jedino pitanje, jesam li ikada bio na Zapadnoj obali. Mučilo me jesu li mogli znati istinu? U vozilu UN-a prošli smo granicu bez pregleda i zaustavljanja. Ako im odgovorim da jesam, hoće li mi uskratiti ulaz u zemlju? Kako ću završiti svoja predavanja na Hebrejskom sveučilištu? Vjerojatno bi me ipak morali pustiti u zemlju, zaključio sam.

“Ne, nikada nisam bio na Zapadnoj obali”, ipak rekoh naposljetku. Uostalom, onako kratak posjet gotovo da se i ne računa. Međutim, da je atmosfera između Izraelaca i Palestinaca zatrovana, to sam znao, ali ne i da će mi od toga toliko pozliti, doslovno.

*

Preveo: Saša Drach

Zakomplicirala se ženi trudnoća, odumro joj plod, i treba na operaciju. Biva to, žalosna ali rutinska stvar u životu i u medicini, ali ne primaju je u bolnicu, jer nema zdravstveno osiguranje. Kažu plati, a ona i muž nemaju tih novaca. Muž ne zna gdje će, šta će…

Umirovljenik, već pomalo starac, treba Dragana da mu Dragan riješi neke stvari. Zauzet je, pa se ne javlja. Uto, dođe vijest da je umro prijatelj iz onih vremena, čovjek koji mu je valjao. E, sad, kako mu otići na dženazu, šta će Dragan reći ako čuje.

Oca, kojemu je sin poginuo u ratu, braneći od svojih jednoga nemoćnog i nenaoražanog, dvadeset godina kasnije muči pitanje: ima li u toj žrtvi ikakvog smisla. Kada kamen baciš u vodu, kaže, oko tog mjesta šire se krugovi. A učinjeno dobro ljudima ne znači ništa.

Ove tri priče događaju se u istoj zemlji, dvadesetak godina poslije rata, a ispričane su, barem formalno, u tri različite zemlje. Da je riječ o književnim djelima, pripadale bi trima nacionalnim književnostima. Kako se radi o filmovima, one su nastale u tri kinematografije. Na konferencijskome stolu bi, ispred filmskih ekipa, trebale stajati tri različite zastavice. I to je, zapravo, u redu. Ako danas i ne znamo kojoj kinematografiji pripada film “Bitka na Neretvi” (ili to samo ne želimo znati, pošto ne bismo da znamo da je zauvijek jugoslavensko, ono što je jednom bilo jugoslavensko), savršeno tačno možemo znati kojim kinematografijama pripadaju “Epizoda u životu berača željeza”, “Obrana i zaštita” i “Krugovi”. Samo što njihova formalna identifikacijska etiketa, pasoš i podrijetlo producenta i redatelja, ili podrijetlo novca s kojim su snimljeni ovi filmovi, ništa, zapravo, ne govori ni o kulturološkoj, političkoj ili nacionalnoj pozadini tri filma, kao ni o njihovom pripadanju nekoj određenoj kulturi, društvenoj zajednici, naciji ili državi. Svojim sadržajem, mišlju i razlogom zbog kojeg su snimljeni, Tanovićev, Jelčićev i Golubovićev film pripadaju istoj kulturi. Pritom, ne čini njih bliskim njihova stilska ili poetička sličnost, jer su po tome vrlo različiti. Manje je važno i to što se sva tri bave poslijeratnom Bosnom i Hercegovinom, i po tome bi mogli pripadati vrlo udaljenim kulturama. Oni su, međutim, nastali na zajedničkim kulturnim i povijesnim pretpostavkama, na vrlo, vrlo bliskim interpretacijama događaja iz nedavne prošlosti, te što je najvažnije, sva tri filma nastala su iz istih autorskih motiva. Ljudi su, naprosto, htjeli ispričati priču koja ih se osobno tiče, priču koja ih determinira u emocionalnom, moralnom i socijalnom smislu, i koja je neka vrsta manifesta i osobne iskaznice pred Bogom i publikom. Zato je umjesno govoriti da su ti filmovi nastali u istoj kulturi, unutar jedne zajednice, u istoj – istina virtualnoj – kinematografiji. Kako bi se zvale te kultura, zajednica i kinematografija? Što bi im bilo u pridjevu? To je važno samo karamracima i ostalim hribarima, nama danas nije.

Danis Tanović je, da ponovimo, u prosincu 2011. sjedio i čitao novine. U novinama je naišao na priču o ženi bez zdravstvenog osiguranja, o Romkinji koju su liječnici u tuzlanskoj bolnici bili spremni poslati u sigurnu smrt, jer nije imala zdravstveno osiguranja, a ni novca da plati zahvat koji će joj spasiti život. Priča ga je potresla, ali umjesto da snimi kratki dokumentarni film – kao što bi učinio odgovoran i angažiran čovjek bilo gdje u Europi – otišao je toj ženi i njezinom mužu, pa ih je nakon upoznavanja odlučio nagovoriti da sve ono što im se događalo ponove pred filmskom kamerom. Ili da odigraju film svoga života. Šteta, jedino, što je ideja nemoguća, jer bi ovakav film zajednici u ime koje se u smrt šalje žena koja u svojoj utrobi nosi mrtvo dijete, samo zato što nema zdravstvenu knjižicu, bio najžešća šamarčina kakvu umjetnost može tresnuti društvu. Ideja skoro da je frojdovska, psihoanalitička, a takav film, koji nam se svima, naravno, čini nemogućim, neka je vrsta kolektivne psihoanalize, potom i psihoterapije. Ono što se dogodilo tu, pokraj nas, o čemu smo čitali u novinama, ali od čega smo iskupljeni jer nismo tome osobno prisustvovali, nije se događalo pred našim očima, sada će se, zahvaljujući filmskom redatelju, dogoditi pred našim očima. I to bez ikakve glume, onako kako je bilo, onima kojima je bilo.

Tanović nije imao scenarija. Imao je to dvoje ljudi, njihovu ličnu imaginaciju, i njihovu djecu, da stvaraju pozadinski šum priči. I da, još je imao Erola Zubčevića, snimatelja, i njegovu kameru. On, naravno, nije mogao računati na glumački dar tih ljudi. Cigani, češće nego necigani, umiju lijepo pjevati i svirati, ali gluma je, ipak, nešto drugo. Osim toga, oni ni ne smiju glumiti, ali ako nisu glumstveni, tada filma nema. Nije Tanović mogao znati ni to hoće li priča o surovosti društva i požrtvovnosti jednoga muža u svom ponavljanju pred kamerom izazvati isti učinak koji je izazvala onako predočena u kratkoj novinskoj vijesti. Odlučio je, dakle, snimiti film za koji je savršeno neizvjesno hoće li biti film, ili će djelovati kao neka njegova, i eventualno njihova, Nazifova i Senadina, autoterapija. U trenutku čak i nije bilo važno hoće li ovaj film biti nešto više od toga. Ako bude, bit će to samo šamar zajednici u ime koje su Senadi ostavili mrtvo dijete u utrobi, osudivši je da umre od sepse. A ona, eto, nije umrla.

Umjetnost, začudnost i neusporedivost “Epizode u životu berača željeza” započinje upravo od toga da je autoru (ili autorima) bilo važno da ispričaju svoju priču onakvu kakva ona jest, premda su takva priča i takav film u svakom pogledu nemogući. Nije važno što su nemogući, ukoliko moraju biti ispričani. I to je najteži, ali etički i umjetnički najizazovniji način pričanja priče. Samo takve, nemoguće, priče bi se, malo pred Sudnji dan, kada su već iščezle pčele, a zemlja se emocionalno rasipa kao u Von Trierovoj “Melankoliji”, u ovoj kulturi i trebale pričati, makar na kraju ne ispalo ništa. Ionako je kraj svijeta, pa je od same priče važniji proces pričanja onoga što je važno.

A onda se pokazalo da je Nazif Mujić neobično glumstven čovjek (šta god zavidljivci o tome mislili, nije se žiri u Berlinu nimalo šalio kad mu je dodijelio Zlatnog medvjeda), da njegova Senada, što iz vlastite prirode, a što zahvaljujući redatelju i snimatelju, savršeno ispuni kadar svojim velikim licem, tetoviranim ramenom, golemim, sigurnim i prirodnim tijelom, podigrava ona Nazifu, pruža mu sigurnost, daje mu drugi glas, kao da zaista glume i kao da sve to nije život. Njihova priča je čvrsta, scenarij svakog trenutka jasan, čelično čvrst i zadan. Erol Zubčević snima ih tako da nam se, ubrzo nakon početka filma, čini da poznajemo lica tih ljudi. Iako ne glume, oni su tretirani kao glumci, a ne kao lica dokumentarnog filma ili kao naturščici. Snimatelj i redatelj iz njih izvlače i postavljaju poetiku svoga filma, dobro pazeći da u njoj ne bude ni kolonijalističkoga folklora filmova o Romima, ni slatkog zapadnjačkog orijentalizma, ni plakativne socijalne kritike i političkog aktivizma. “Epizoda u životu skupljača željeza” zvučan je šamar javnom ćudoređu i moralu današnje Bosne, koja je to savršeno prepoznala jer se, tko je pratio, na Tanovića i na njegove aktere, nakon najave filma sručio popriličan bijes po internetskim forumima i na pojedinim lokalnim web portalima. U tom neskrivenom, potpuno artikuliranom rasizmu, smisao je Tanovićeve kolektivne psihoterapije. Njegov film zrcalo je za svakog rasista, što smo mogli vidjeti i po hrvatskim novinama, naročito u ljevičarskom Novom listu, gdje je filmski kritičar konstatirao da su u Berlinu mogli nagraditi i mentalno retardirane i duševne bolesnike u filmu o Camille Claudel, ako su već nagradili Nazifa Mujića. I zbog takve hrvatske gospode, a ne samo zbog rasista iz bosanskih vukojebina, Tanović je snimio svoj film. “Epizoda u životu skupljača željeza” ima sretan završetak. Sreća je što su svi živi, a još je došla i struja. Djeca će se, hvala Bogu, ponovo rađati živa.

Bobo Jelčić kazališni je autor i redatelj, Mostarac koji više od pola života živi u Zagrebu. Došao je na studij i ostao. Scenarij za “Obranu i zaštitu” pisao je sam, vrlo precizno nastojeći da ispriča jednu vrlo jednostavnu priču, koja se događa u Mostaru, nakon što je rat već odavno prošao, među ljudima koji su svoje živote započeli, a možda i dovršili u predratna vremena. Jedino što nisu umrli, nego i dalje žive. To je priča precizne, filigranske dramaturgije, koja je, međutim, tako postavljena da gledatelj vrlo rano shvati kako će se priča završiti. U prvoj polovici filma glavni junak, usred nekog užasa, tjeskobe što se Dragan na javlja, a što bi trebalo na tu dženazu, iako on, da mu nema žene, ne bi na tu dženazu ni otišao, osvijesti sav besmisao svog položaja, i bez riječi zakorači s prozora u ambis. Malo kasnije, na povratku sa dženaze na koju je, ipak, otišao, dok je prelazio ulicu zgazi ga kamion. Dvije smrti, a onda umalo i još jedna, i nakon toga priča koja nema završetka. Iako je filmu iscurila odjavna špica, Jelčićev film još uvijek traje, u predsoblju jedne mostarske kancelarije.

Scenarist i redatelj nigdje ne izrekne nijednu koja bi kontekstualizirala priču. Ne kaže nam da je Mostar podijeljen na Lijevu i Desnu obalu, ne naznači da su vamo Bošnjaci, tamo Hrvati, ne kaže kako je do toga došlo. Nema napomena koje bi stranom gledatelju išta objašnjavale. Priča se pripovijeda onako kako će ju doživjeti oni kojima se priča upravo i događa, samouvjereno i bez premišljanja što bi ona mogla značiti i kako bi je mogli shvatiti ljudi koji nisu iz Mostara, ili, možda, nisu iz Regije, a na koje se u nas, obično, računa kada se idu snimati filmovi. Bobo Jelčić “Obranu i zaštitu” očigledno ne snima da bi s filmom postigao uspjeh, još manje da bi se dopao međunarodnoj festivalskoj publici. Ono u što se on uzda je snaga priče i uvjerljivost načina na koji se pripovijeda. A snaga priče, pogotovo u nas i pogotovo kada se priča o društveno traumatičnim temama, obično ovisi o tome koliko se priča tiče svoga autora. Čak i ako ništa ne znamo o Mostaru i o odnosima Bošnjaka i Hrvata, o istočnoeuropskoj tranziciji i o svim tim poslijeratnim europama, ako “Obranu i zaštitu” gledate onako kako neki obrazovan Francuz gleda iranski ili libanonski film, ostajete zatravljeni tjeskobom i očajem tog čovjeka, i tih ljudi čije se svakodnevne sudbine odvijaju na platnu. Nije “Obrana i zaštita” da bi se prepričavala, iako vrlo čvrstu, jasnu i jednostavnu naracijsku nit Jelčić vodi otpočetka do kraja filma, bez ijedne slike ili scene viška, kao da je sve moralo biti baš tako i baš ovoliko. Ovaj film artističko je remek-djelo, filmski i pripovjedni forte jedne kulture, te naraštaja koji, možda, ne dijeli zajednički pogled na svijet, ali je obilježen bliskim biografijama i istim, iako zatajenim sjećanjima. U glavnom liku filma sabrana su mnoga lica koja smo poznavali, naša starija braća, očevi i stričevi, koji su postradali sa zadnjim ratom. Ili su, možda, postradali s raspadom Jugoslavije. Jelčićev stradalnik nije, međutim, dobar čovjek. Okolnosti su ga iskvarile ili ga je, možda, iskvario život, ali zapravo ničega naročito dobrog u njemu nema. Dobra mu je još samo žena, ona je u “Obrani i zaštiti” posljednja moralna okosnica. Nada Đurevska je obelisk na kraju svijeta.

Bobo Jelčić u ovoj provinciji biva otpisivan, pa će ga i dalje, vjerujem, otpisivati, kao čovjeka koji uopće i nije filmski redatelj. Na dan pulskog trijumfa “Obrane i zaštite”, u središnjem dnevniku Hrvatske televizije, drsko se odluci žirija suprotstavlja mišljenje dvoje slučajno odabranih ljudi u publici. I to postaje manira komentiranja Jelčićevog filma: svidio se žiriju, kažu, ali nije publici. Kako to? I onda se, malo-pomalo, jedan posve neusporediv umjetnički rad pokušava svesti na razinu stada i prosjeka, pa se o umjetnosti i govori isključivo stadomice. Sve to, naravno, “Obrani i zaštiti” neće naškoditi, ali će, ipak, naznačiti njezino suštinsko nepripadanje matici žive hrvatske kulture, književne i filmske. To nepripadanje tiče se dara, jer i za gledanje filmova i prihvaćanje remek-djela treba imati dara koliko i za njihovo snimanje i pripovijedanje. A tiče se, budimo pošteni, i toga što je neprosvijećenoj publici i tabloidnoj kulturi Hrvatske televizije “Obrana i zaštita” mnogo više strani film od kakve ezoterične južnokorejske priče o beračima riže koji se u slobodno vrijeme bave numizmatikom i imaju manjak željeza u krvi.

U otpisivanju Bobe Jelčića spominje se i da je imao dobre i vrlo profesionalne suradnike. Biva, oni su mu snimili film. Nekih davnih godina, govorilo se tako i da je Puriši Đorđeviću njegove velike filmove snimio i režirao neki nepoznat Rumunj. Jelčić je odabrao Erola Zubčevića za snimatelja, što je bio ključni potez. A Radivoje Andrić bio mu je pomoćnik, što je, također, zlatni izbor. Ali obojicu je, kao i glumce, valjda izabrao sam. Ili je to, možda, učinio neki nepoznat Rumunj?

Zubčević je snimao tako da se u novinama moglo pročitati da je “Obrana i zaštita” rumunjski film. Biva, to je kompliment. A jedan je napisao i to da Mostar u filmu izgleda kao rumunjski grad. Što, na žalost, nije istina: najmostarskiji je to ikad viđen Mostar. Film je, istina, sniman iz ruke – kao što su to činili i Rumunji, pogotovo dok nisu imali novca za stative, tračnice, tehniku općenito – ali bilo je, majka mu stara, i snimatelja koji su tako snimali i mnogo prije novoga rumunjskog filma. No, dok je prema likovima u Tanovićevom fimu Zubčević bio otvoren, snimajući im lica, mimiku i njihove sitne ekspresije, onako kako se snimaju “pravi” glumci, kod Jelčića je često glumce tretirao kao naturščike. Nakon što je dobio Zlatnu arenu, Bogdan Diklić je u nekom društvu, onako u šali, premda i ljupko zajedljivo, rekao da bi sigurno bio još bolji da mu se makar jednom u filmu vidjelo lice. I vidi se njemu lice, ali nekako čudno, drukčije, iz malo pomaknutog rakursa, tako da ne djeluje groteskno, ali opet da postoji neki prljavi, dokumentaristički pogled. Ili subjektivni pogled gledatelja, na jedan uništen život, ili na svijet čija se najveća patnja sastoji u tome što je nekada dostojanstveno živio.

Tanovićev film je šamar javnom moralu i društvenoj odgovornosti, Jelčićev film je kirurški prikaz očaja, u kojem katarza nije dopuštena, a u filmu Srdana Golubovića, koji bi vrijedilo gledati kao treći u nizu, prisustvujemo veličanstvenoj i sveiskupljujućoj moralnoj epopeji. To je priča o opraštanju, o prihvaćanju i o vraćanju moralnog duga, o otkupu prava na vlastiti život, na kojemu stoji dug žrtve, priča o odgovornosti kao vrhovnom ljudskom principu i osnovnom razlogu da neka priča bude ispripovijedana. Srdan Golubović je moralist – kao i u svojim prethodnim filmovima “Apsolutnih sto” i “Klopka” – koji u “Krugovima” svoj dramski moralizam prvi put vodi sve do katarze, koja je u svakom pogledu virtuozno izvedena, jer je višestruka. U finalu priče, u kojem se u jedno sliju tri narativna toka, triput se, u tri različita registra, dogodi pročišćenje i iskupljenje. U nekom višem smislu, lišenom svakoga religijskog, nacionalnog ili multinacionalnog folklora, “Krugovi” su film vjere, u kojemu su pojmovi žrtve, oprosta i pokajanja postavljeni na način koji je apsolutno besprimjeren u jugoslavenskim i postjugoslavenskim literarnim i filmskim naracijama. Premda estetske sličnosti ne postoje, ovom je filmu mjesto u istome Božjem hramu u kojem se prikazuju filmovi Andreja Tarkovskog i Krzysztofa Kieslowskog, i gdje se u subotnjim matinejama za djecu i starce emitira serija Branka Bauera “Zimovanje u Jakobsveldu”, s kojom su dunavski Švabe dobili pravo da u jugoslavenskome filmu budu ljudi.

Sinovi su, bez svake sumnje, odgovorni pred djelima svojih očeva, ali ta odgovornost daleko je od svake krivnje. Odgovornost je put ka iskupljenju. Život nikome nije bezuvjetno darovan: čovjek ima odgovornost prema žrtvi koja je za njega položena. Osveta nema nikakvog smisla, ali ne samo zato što je, u pravilu, nemoguće osvetiti se baš zločincu. Osveta nema smisla, čak ni kada je provediva baš upravo nad njim. Osveta nema smisla ni kada se zločinac ne kaje za svoj zločin. Osveta je produžetak zločina do u vječnost. Tako bi to, otprilike, izgledalo kada bi se “Krugovi” sveli na svoj moralni poučak, na svoje proroštvo.

Scenarij za “Krugove” virtuozno su napisali i komponirali Melina Pota Koljević i Srđan Koljević, koji su bili pisci i za “Klopku”. Svoju raniju sklonost pričama koje su složene od više narativnih tokova, u “Krugovima” su uzdigli do savršenstva neke glazbene forme. Golubović se s takvom pričom našao u ulozi dirigenta, koji bi trebao izvesti jedan u osnovi opasno zahtjevan komad. Da je jednom pogriješio u interpretaciji, ili da je izgubio tempo, film bi mu se raspao, narativni bi se tokovi razišli da se više nikad ne susretnu.

“Krugovi” su, kao i “Epizoda u životu berača željeza” čin društvenoga i umjetničkog aktivizma, ali i autoterapije. Vrsta uvjerenja s kojim se u “Krugovima” igralo, a koja je izbijala s platna i širila se publikom na premijeri u beogradskome Sava centru, ali i u neprimjerenom ponoćnom terminu prikazivanja na festivalu u Puli, ne sreće se u filmovima ni u životu. Nije tu riječ o dobroj glumi velikih glumaca, kao što ni u “Obrani i zaštiti” Bogdan Diklić i Nada Đurevska ne rade posao koji su i ranije radili, na način na koji su ga kroz cijelu karijeru radili, u skladu sa svojim školama i talentima. Ovo je nešto drugo. Kada Nebojša Glogovac, u ulozi kirurga, ne iskoristi svoje pravo da ne spasi čovjeka koji mu je ubio prijatelja i koji se zbog toga ne kaje, nego ga spašava, i time s jedne strane prekida lanac zla, ali i doživotnom čini svoju odgovornost što nije pokušao pomoći prijatelju dok su ga ubijali, on radi nešto što je izvan i iznad glume. Preuzima razloge lika kojeg igra, i prihvaća na sebe njegov dug. Kada fascinantni Nikola Rakočević odbija na sebe primiti grijeh svoga oca i kada se u jednoj od finalnih scena dogodi nešto što ćemo prešutjeti iz obzira prema čitatelju koji film tek treba vidjeti po prvi put, on čini nešto što je veće od njegovoga glumačkog zvanja, od filma i od svake filmske priče: sudjeluje u inscenaciji finala našega strašnog vijeka, u liturgiji svih bezvjernika i bezdomnika nad sjenom onoga koji se žrtvovao umjesto sviju njih. Film završava scenom ubojstva na onoj nepodnošljivo lijepoj trebinjskoj placi, na mjestu na kojem je u stvarnosti ubijen Srđan Aleksić. To ponavljanje je kao molitva za oprost grijeha.

Sva tri filma nastala su izvan društvenoga i kulturnog konteksta zemalja u kojima su snimljeni, pa se stoga ne mogu ni pripisati njihovom kontekstu ni pripasti njihovim kulturama. To su, recimo, instinktivno osjetili oni koji su naklonu pulskoga žirija “Obrani i zaštiti” suprotstavili inače vrlo nepouzdano i sumnjivo mišljenje publike. Takva gesta neodoljivo je podsjetila na vremena kada bi se radnički savjet zeničke željezare pobunio protiv nekoga filma Dušana Makavejeva ili kada bi radni ljudi tvornice šarafa osudili film Živojina Pavlovića.

Svakoj od ovih priča kontekst predstavljaju životne i umjetničke biografije njihovih autora. I ništa više od toga. Snimljeni osamnaest godina nakon simboličkog vrhunca i kraja rata, nakon masovnog pogubljenja muškaraca Srebrenice i egzodusa skoro cjelokupnog naroda hrvatskih Srba, ti filmovi nastali su unutar jedne imaginarne kulture, izrasli iz duha i sjećanja naraštaja ljudi čiji identiteti nisu određeni znanim nam državnim granicama, niti političkim i nacionalnim okvirima. Iz jedne žive kulture sjećanja, kojoj pripadaju Tanović, Jelčić i Golubović, te njihovi glumci, scenaristi, producenti, nastalo je ovo moćno svjedočanstvo. Pogledani u ovakvom nizu – “Epizoda iz života berača željezna”, “Obrana zaštita” i “Krugovi” – ovom su gledatelju evocirali proljeće 1983, kada je kao sedamnaestogodišnjak u jednom subotnjem popodnevu i večeri pročitao upravo objavljenu knjigu priča Danila Kiša “Enciklopedija mrtvih”. Tada sam, kao i sad, sasvim jasno osjetio koliko je novo i veliko ono što sam vidio. Razlika je samo u tome što sam tada vjerovao da će “Enciklopedija mrtvih” promijeniti svijet ovog jezika, a sada mi se čini da ovi filmovi tom svijetu spašavaju dušu.

Sunita Subašić, romanistikinja i moja bivša gimnazijska učenica, sa kojom sam dosad napravio trista strana prepjeva francuskih pjesnika, poslala mi je mejl:

Sinoć sam upoznala H. I. pa smo malo pričali i tako dođemo do Kolje Mićevića s kojim je imao priliku razgovarati, ne znam više gdje. Pita ga Mićević: “Prevodi li Marko?” H. I. kaže: “Prevodi”. Na to Mićević: “Kako prevodi kad ne zna francuski?”.

I sjedoh da sročim ljubavno pismace Kolji Mićeviću.

…

Visokoslavni gospodine!

Nikad nisam ima čast da vas upoznam, što je za istinsko žaljenje, a još više žalim što vas odmah moram ugnati u laž.

Vojka Đikić-Smiljanić nije samo vaša nego i moja velika prijateljica i nikad nisam zamijetio da je sklona laganju. Ta Vojka mi pričala da ste pročitali moje prepjeve “Cvijeća zla” i da ste joj rekli: “Tu ima grešaka koliko voliš”.

“Ljubomora”, dodala je Vojka.

Slagali ste, dakle, da ne znate “prevodi li Marko”.

To nije sve. Očito je da ste pročitali moje analize vaših prepjeva francuskih pjesnika koje je Miljenko Jergović objavio na svom portalu, i taj tekst vas snabdio neborivim dokazima da, uprkos neznanju francuskog, ne samo sa tog jezika prevodim, nego i da taj posao radim bolje od vas, jer sam istinski pjesnik, a vi ćete to biti na Škripovdan, kad se paščad strigu. U tom tekstu sam, uz svaki vaš prepjev koji sam analizom razvalio, ponudio vlastiti, nek čitalac sam prosuđuje koji je tačniji i bolji, pa ipak ste mladog H. I. pitali: “prevodi li Marko?”

U mom tekstu, dugom pedesetak kompjuterskih strana, ne možete, gospodine Mićeviću, pobiti niti jednu moju analizu, ali ne, mnogo sam rekao, ne možete pobiti ni jedan pasus, pa ipak nije sve izgubljeno: sjednite i pokažite da u mojim prepjevima “Cvijeća zla” “ima grešaka koliko voliš”. Navedite original, doslovni prevod, Vešovićev prepjev, i napokon vaš, a potom analizama pokažite đe sam fulio, kao što sam to ja radio kad sam vas, na Jergovićevom portalu, rasturao ko bugarsku skupštinu. Ali to bi bio vraški težak posao, pa ste se odlučili za ogovaranje, što je milion puta lakše: idete okolo i govorite da Marko Vešović ne zna francuski jezik – veliki gospodin iz Banjaluke naprasno je evoluirao u babetinu iz Donjeg Brgudovca.

Gospodine Mićeviću, da nije bilo jedne sitnice, ali krupne, da nije bilo zapravo jedne sitne krupnice, ko zna bih li ikad sebe prislio da zapišem ono što o vašim prepjevima znam još od 1978. godine. Koliko poznajem samog sebe, teško da bi se to ikada desilo, najvjerojatnije bi montenegrinjska ljenčuga u meni, kad god stanem da je nagovaram: “Sjedni za kompjuter”, svaki put odmahnula rukom: “Enti Mićevića”.

U ratu, ne znam tačno kada, moja prijateljica Bošnjakinja, takođe romanistikinja, srela vas je u Parizu, i vi ste pred njom rasplakali: “Šta su oni divljaci uradili od moje Banjaluke!”

Toga sam se sjetio prije četiri, možda i više godina, pa sam sebi kazao: taj Kolja Mićević, koji u Parizu pred Bošnjakinjom plače ko godina, a nikad ni jednu nije lanuo protiv “tih divljaka”, zaslužio je da mu Marko Darinkin dadne što mu niko uzeti neće, kako bi rekla Darinka.

Sad znate šta me nagnalo da savladam urođenu montenegrinjsku lijenost i sjedem da vam se, bez hiće i skrleta, u analitičkom tekstu dugom pedeset kompjuterskih strana, iz kojeg ne možete pobiti niti jedan pasus, da vam se, kao prevodiocu, gospodine Mićeviću, najebem mile majke.

Bilježim se vaš,

Marko Darinkin Vešović