pita me klinac
dok se igramo na podu
tata mogu li ja da budem Jevrej
kažem možeš
prvo ću te baciti u zid
onda ću ti nožem presjeći vrat
tek toliko da ostaneš u životu
nabiću ti puščanu cijev
i ispaliti dva tri metka
da ti poderu jetru
i zakače bubrege
dok budeš gledao
kako je lijepo ovo Sarajevo
a onda ću ti rasparati stomak
i baciti te na gomilu sa ostalom
rodbinom
dok komšije samo gledaju
možda ti ime zapišu
na Starom groblju

klinac bulji
nekako izgubljeno
i kaže tata
ja neću da budem Jevrej

Pozorišni referati; Nolit, 1992.

Čini mi se da sam prepoznao kredenac iz davne “Pučine” – primećuje Jovan Hristić, pišući o scenografiji jedne od postavki “Balkanskog špijuna”. Otvoriti antikvarno izdanje njegovih “Pozorišnih referata”, treću knjigu iz četvorotomnog ciklusa “Pozorište, pozorište”, o predstavama čije su premijere padale između 1981. i 1986. godine, znači pronaći veličanstveni teatar na pločniku. Duhovite, pronicljive i oštre hronike, iz pera erudite, dramskog pisca, esejiste i pesnika, premijerno su objavljivane u časopisu “Književnost” (rubrika nazvana po eseju Rastka Petrovića, bez znaka uzvika). “Neka mi mudri novi, noviji i najnoviji kritičari ne pričaju o tome kako “tekst” nema nikakve veze sa životom pisca – sem ako Džojs, pišući pisma svojoj Nori Barnakl (koju je voleo koliko zbog njenih sisića i drugih -ića, toliko i zbog toga što je bila imenjakinja junakinje njegovog omiljenog dramskog pisca, Ibsena), nije sam sebe pretvarao u tekst, što je malo verovatno ako uzmemo u obzir obilje pojedinosti u njegovim pismima, koje su pre projekt seksualne akcije, nego semioloških istraživanja”, piše Jovan Hristić, opisujući postavku komada “Pisma Nori”. U pauzi litvanske predstave na Bitefu 1984, Jan Kot mu šapne: “Ovo je božja kazna za socijalistički realizam”, dok ga drama Todora Manojlovića podseća na Opatiju, 1957. ili 1958. Bila je prošla ponoć, u restoranima više nije mogla da se dobije večera, pa se popeo u hotelsku sobu, doneo smokve koje je tog dana kupio na pijaci i podelio ih sa Todorom Manojlovićem. Stari pesnik je tada svojim krhkim i istanjenim glasom govorio Dantea na šetalištu kraj mora.

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (7)

Na stranici pod slovom W, u crnoj bilježnici veličine dlana, u posljednjemu mom adresaru prije nego što sam pristao na mobilni telefon i njegovu elektronsku memoriju, različitim su pisaljkama, u razna vremena, upisana imena petnaestak ljudi. U starim adresarima i telefonskim imenicima najsadržanije i najzanimljivije su danas stranice pod slovima X, Y, W. Pod drugim slovima imena su pokojnika, ljudi kojih se ne mogu sjetiti, bivših prijatelja – onih koji bi me danas rado protjerali, samo kad bi me bilo, ili kad bi znali odakle da me protjeruju – ili oni koji danas žive u Americi i Kanadi, tako da su njihove adrese na Vratniku, Dolac malti i Dobrinji poput veduta francuskih putnika po Bosni, kao zaostale iz devetnaestog stoljeća. I dok zbunjeno i zdvojno pogledavam ruku koja je upisivala imena tih ljudi i njihove telefonske brojeve, poneku adresu i kratku napomenu (“ne zvati poslije 20h, ljuta gazdarica”), i rekonstruiram svoju povijest, važne činjenice, sjećanja na koja se jednom može nastaviti život, dolaze s X, Y, W. Kako u onom životu nije bilo nikoga čije bi ime započinjalo s jednim od ta tri slova, te su stranice usputni podsjetnik, dnevnik svakodnevice, mjesto gdje će ostati zapisano nešto što bi do danas svakako bili zaboravljeno.

Petnaestak imena pod slovom W, u posljednjemu, crnom adresaru, koji sam načeo u ratnom Sarajevu, a dopisivao ga u Zagrebu, sve do kraja devedesetih, nisu imena ljudi koje sam poznavao. U prvi trenutak nisam se ni mogao sjetiti tko su oni. Krivo sam mislio da bi to, možda, mogla biti imena prepisana s dva koševska katolička groblja – i oni su mi negdje, prepisivani za posjeta gradu, tokom prve poslijeratne godine – ali onda sam se sjetio, ustvari prepoznao sam jedno ime, sinulo mi je sa dna sjećanja, ime Eduarda Pleyela, prvoga modernog sarajevskog apotekara. On i ostalih petnaestak ljudi – zapravo četrnaest muškaraca i tri žene; dakle, osamnaest ih je skupa s njim – živjeli su, često i umirali, u Sarajevu, kao pioniri u nekoj profesiji ili zanatu, kao čudaci, osobenjaci, važni i lako zaboravljivi ljudi, koji su kratko stvarali povijest grada, a zatim naglo iz nje iščezli. Njihova imena počeo sam zapisivati u prvim mjesecima rata, kada se u meni naglo razbudila ljubav prema rodnome gradu, da bih posljednjih nekoliko upisao tokom 1994. i 1995. u Zagrebu, nalazeći iz u starim novinama, koje bih u ljetnim mjesecima, kada nema nikoga i sve je pozaspalo negdje u hladu, posuđivao i čitao u Sveučilišnoj knjižnici.

Planirao sam da obiđem sarajevske i zagrebačke arhive, da razgovaram s ljudima, profesorima i stručnjacima za farmaciju, medicinu, pčelarstvo, povijest kinematografije…, a zatim i da pronađem rođake i potomke onih čija sam imena popisao, i da na kraju napišem knjigu o njima. Mnogo kasnije, shvatit ću kako je to bila vrlo ambiciozna, u našim prilikama, vjerojatno, i neostvariva ideja, ali tada mi se činilo da bi na njoj vrijedilo dugo raditi i da bi to onda bila moja knjiga o Sarajevu. U njoj bi, činilo mi se, oživljavao mrtve. Naivno sam vjerovao da bi to svima bilo važno, i da bi se cijeli grad združio sa mnom oko tog posla. Ali ne samo da nije trebalo oživljavati mrtve i zaboravljene, nego su oni, mrtvi i zaboravljeni, postali tebi važniji od živih Sarajlija. Tako su od knjige ostala samo imena pod slovom W, u mome posljednjim telefonskom imeniku i adresaru. Zbog njih sam te poslao pred apoteku Prvi maj, jedinu apoteku u dugoj Ulici Jugoslavnske narodne armije.

Eduard Pleyel došao je u Sarajevo u posljednja doba turske Bosne, i 1877. otvorio prvu modernu apoteku u gradu. Gdje je rođen, gdje se školovao, tko je, zapravo, bio taj čovjek, i što ga je potjeralo da pođe u Sarajevo, ja to ne znam. Sve što sam zapisao uz njegovo ime, prije nego što sam zauvijek odustao od knjige o ljudima pod slovom W u adresaru, bilo je da u Beču, u telefonskom imeniku za 1994. godinu ima jedanaest pretplatnika s prezimenom Pleyel. Ispod te bilješke je i datum: 17. siječnja 1995. Da nije bilješke i imena Eduarda Pleyela, danas više ne bih znao da sam tog dana bio u Beču, i u foajeu jednoga bečkog hotela (Kojeg? To nisam zapisao…) listao telefonski imenik.

U “Historijatu Javne ustanove ‘Apoteke Sarajevo'”, objavljenom na Internetu, piše da su, nakon austrougarskoga zaposjedanja zemlje, 1879. u Sarajevu otvorene još dvije ljekarne, a da je 1900. u gradu već bilo petnaest apotekara. Tu je i podatak da je 1920, po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bilo devet apoteka, čiji su vlasnici bili: mr. ph. Eduard Pleyel, mr. ph Jidrih Šlezinger (apoteku osnovao 1893.), mr. ph. Josip Patiera (1900.), mr. ph. Đorđe Besarević (1907.), mr. ph Stefan Dobocki (1907.), mr. ph. Nikola Ivošević (1913.), mr. ph. Miho Pitarević (1919.), mr. ph. Jovan Stočević (1919.) i mr. ph. Ahmed Tatarević (1919.)… Bilježim njihova imena, uvjeren da je u njihovoj melodiji i sinkopama jedna povijest nestaloga grada. Ili jedna nestala povijest grada, i u njoj karakteristični miris ljekarne, koji se širi iz kamenih mužara u kojima se drobi i sitni ljekoviti prah.

Tu, gdje Ulica Jugoslavenske narodne armije savije prema rijeci i prema svom kraju, na uglu s Kundurdžilukom, apoteka je Prvi maj. Nastaviš li pokraj nje pravo, eto te na Baščaršiji, u srcu svih turističkih vodiča i bedekera, eto te u devetnaestom vijeku, a kreneš li udesno, naći ćeš se u našemu, dvadesetom stoljeću, na početku vremena koje si i sam doživio, i koje je i danas živo.

Ali prije nego što se odlučiš, ući ćeš u apoteku i stati u red. Nećeš dugo čekati, ispred tebe je stariji, uspravni gospodin sa šeširom od zečje dlake, ispred njega je oniža, krivonoga žena u šarenim dimijama, a ispred nje, apotekarki nešto objašnjava, unosi se u okrugli prorez u staklu, čovjek u sivom kancelarijskom odjelu, s aktn tašnom pod rukom. Reći ću ti i njihova imena, a ti se zabavi čekajući svoj red: Baldo Skočibuha, Almasa Branković, Srpko Kralj. Apotekarki je ime Rahela. Prezime joj ne pamtim. Godina je 1973. Rano proljeće, snijeg se topi po ulici, obrušava se sa krovova, zapuhala je jutros južina, i svako tijelo oko sebe širi intenzivniji vonj.

Baldo Skočibuha, rodio se 1895. na Lapadu. Učio je trgovačku akademiju, a u zla doba, 1915. našao se u Sarajevu, i nakon nekoliko mjeseci je dopao zatvora pod optužbom da širi neprijateljsku propagandu. Godinama kasnije, kada su se carstva ispremetala, a sa njima i zastave po svečanim jarbolima i barjacima, gospar Baldo postao je direktor pošte, najprije u Mostaru, pa u Sarajevu, a kralj Ujedinitelj odlikovao ga je, u povodu desetogodišnjice zajedničke države našega troimenog naroda, Ordenom svetog Save trećega reda, za vjernu i samoprijegornu službu otadžbini. U to vrijeme, gospar Baldo bio je nadređeni tvome tetku čika Budi Dimitrijeviću, solunašu, koji je sa srpskom vojskom prošao albansku golgotu, pa su se pomalo i družili, dijeleći zajedničku sakupljačku strast prema poštanskim markama. Bili su među prvim sarajevskim filatelistima, i obojica su se potpisivali ćirilicom.

Budimir Dimitrijević bio je Srbijanac, govorio je finom, uščuvanom ekavicom, na koju se nisu primali sarajevski naglasci, a Baldo Skočibuha, Dubrovčanin, ijekavac i katolik, bio je, po vlastitom izboru, vatreni Srbin. Njegova je ćirilica, za razliku od Budine, bila stvar stava. Dobro su se slagali, premda Budo nikada, ama ni minute, nije razmišljao o onome što je gosparu Baldu ispunjavalo svaki životni trenutak. Na svoje srpstvo bio je ponosan, dok njegov drug i podčinjeni svoga srpstva nije bio svjestan, nego mu se nekako podrazumijevalo. Kao što je na hrastu da bude hrast, tako je, eto, na njemu, Budimiru Dimitrijeviću, da bude Srbin. Kod Balda Skočibuhe bilo je drukčije. On je svoje birao, a kada čovjek bira čiji će biti, svaki mu je izbor pogrešan.

Došla je 1941, a gospara Balda su zatvorili kao i 1915. Samo što su ga sad zatvorile neke gore i okrutnije zaptije od onih nekadašnjih, a i on je bio dvadeset i šest godina stariji, umorniji i na dobar život sviknutiji. Nakon što su ga dobro ispitali, poslali su ga u Jasenovac, odakle je oslobođen na Božić 1942, milošću Poglavnikovom, zajedno sa još pedesetak logoraša, čija su imena objavljena u dnevnim novinama.

Po oslobođenju, u ljeto 1945, gospar Baldo ponovo je zatvoren, zbog sumnje da se u logoru bavio nečasnim poslima, pa je zato zatvoren. Zadržali su ga kratko, ali u tih je desetak dana ostario deset godina. Svakom čovjeku tako dođe vrijeme kada mu preko noći istekne mladost. Obično o nekoj nesretnoj prilici, o smrti djeteta ili nekom drugom životnom gubitku, a Baldi Skošibuhi je, eto, starost došla u Titinom zatvoru. Nisu ga, kaže, u tom zatvoru tukli ni mučili. Nisu mu ni prijetili. Samo su ga začuđeno gledali kako stari, pa su ga tako od čuda i pustili.

Nakon toga je još dvije godine radio u pošti, kao sitni činovnik, da bi s pedeset dvije pošao u invalidsku penziju. Nakon toga su ga viđali po čekaonicama domova zdravlja i u redu u apoteci. Jedina velika životna odluka, po kojoj bi Dubrovčanin Baldo Skočibuha mogao biti upamćen i spomenut u ovom putopisu Ulicom Jugoslavenske narodne armije, zapravo i nije bila odluka, nego osjećaj koji je drugim ljudima bio neobičan. Iako se rodio kao katolik, gospar Baldo se osjećao Srbinom. Zato su ga hapsili, zato se nije stigao oženiti ni dobiti djecu, zato je svima uvijek bio sumnjiv. Osjećaji su svojstveni svakome čovjeku ponaosob, nisu zajednički, ne stvaraju se u grupi, ali svejedno, ako netko osjeća drukčije od grupe, i ako to pokaže, to će mu promijeniti život. Taj će mu osjećaj postati sudbinom. Tako je bilo s Baldom Skočibuhom, koji ni po čemu drugom nije spomenut, i ne bismo ga ni pamtili, da nije bio Srbin. Ležao je 1989. na Groblju svetoga Josipa, pod trulim drvenim križem, u dubokoj travi. Jedva ga se moglo naći. Danas ga, bit će, više i nema, osim tu pred tobom, u rano proljeće 1973, u redu za kardiotonike i tablete za hipertenziju, u apoteci Prvi maj.

Pred njim je Almasa hanuma Branković, sa Sepetarevca broj 21, koja kupuje sirup za kašalj i prašak za spuštanje temperature, za bolesnu kćer. Pamtimo je po tome što je tablete dosljedno nazivala praškom, i uzalud je bilo ispravljati je. Rođena u Rogatici, pred četnicima bježala u Sarajevo, i tu ostala do kraja života. Pod kraj se više ničega nije sjećala, nikoga prepoznavala. Ali to je bilo desetak godina kasnije. Dok stoji u redu za prašak i sirup još uvijek je bistra, prisebna i nasmiješena.

Srpko Kralj, viši kontrolor u Službi društvenoga knjigovodstva, upravo se razvodi od žene. Napustila ga je, i živi s nekim. On ne zna s kim. Grize ga savjest, jer mu se čini da joj je nešto kriv, pa je zato otišla. Zato noću ne može spavati. I onda već desetak noći sluša susjeda s druge strane zida, profesora Simeunovića, koji ne prestaje kašljati. Profesor je udovac, neće doktoru, uzalud ga nagovara. I sad je Srpko došao u apoteku, i od apotekarke Rahele traži nešto što bi moglo pomoći čovjeku koji već deset noći bez prestanka kašlje, a neće doktoru. Ona mu odgovara da ne može tako, ne liječe se ljudi na daljinu. Profesor Simeunović živjet će još deset dana, Srpko Kralj još sedamnaest godina, a za apotekarku Rahelu se ne zna. Otišla je iz Sarajeva početkom rata.

Izlaziš van, i nastavljaš prema kraju ulice. Još malo ti je ostalo. Ova se mahala, i ulica, od Strossmayerove sve do Obale, nekada zvala Latinluk. Prvi put pod tim je imenom spomenuta 1485, pa bi se moglo reći da je Latinluk star koliko je staro Sarajevo. Tu su živjeli katolici, dubrovački trgovci, Levantinci, dragomani, tajni diplomati, ljekarnici i vječni putnici, čije će izumiranje i nestajanje trajati dugo, i obilježit će cijelu povijest grada. Koliko Sarajevo bude živjelo, toliko će i njih nestajati, tanjit će im se loze, umirat će i sahranjivat se kao ničiji. Zadnje stanovnike Latinluka neće imati tko da isprati i pokopa, pa će živi lijegati u grobove i na sebe zgrtati zemlju, baš poput djece na ljetnim plažama.

Pred tobom je još stotinjak koraka malene Franačke čaršije iz šesnaestoga stoljeća, na kraju koje stoji Gavrilo Princip, i svakog će se trenutka mašiti za džep. Pred njim manevrira Gräf&Stift, službeni automobil habsburškoga dvora, grandiozna limuzina sa crnim kožnim sjedištima, koju je 15. prosinca 1910. kupio potpukovnik Franz von Harrach. Kako nadvojvoda Franz Ferdinand nije iz Beča željeznicom dovezao svoju limuzinu, tako se danas vozi u Harrachovom autu, registarskih tablica A-II-118. Vozač je greškom skrenuo u Ulicu Franje Josipa Prvog, koju ti zoveš Ulicom Jugoslavenske narodne armije, i sad se pokušava okrenuti, dok nadvojvoda viče na njega. Manevrira on golemim Gräf&Stiftom, dok se u Gavrilovoj glavi grozničavo množe međusobno suprotstavljeni nagoni, koji nikako da se u misli srede. Na ovo se dugo pripremao, ali nije, zapravo, vjerovao da će se dogoditi. Sve je bilo samo igra, kao što je sve u životu igra, osim onih nekoliko trenutaka u kojima čovjek odlučuje o vlastitoj sudbini. Nabrzinu, i pogrešno. Odlučujući o sebi, o pištolju i o metku u cijevi, Gavrilo Princip odlučio je o tome kakav će biti svijet koji ostavlja za sobom.

Posljednje što je vidio, prije nego što je izvukao oružje, bio je djed Jovo Princip, koji je jedne nedjelje, u zimu 1881. pošao u lov na divlje guske i patke, u močvaru Crnoga luga. Kao u nekom Ibsenovom komadu– a Gavrilo je čitao Ibsena- djed Jovo gledao je kako u pravilnom rasporedu, visoko iznad njega, prelijeću jata ptica. I tako zagledanog, ubio ga je austrougarski predstojnik mjesta. Bila je to fatalna greška, smrt u lovu. Dogodi se tako da čovjek puca i pogodi.

Je li se stvarno Gavrilo sjetio djeda Jove, ili umišljaš tako dok ga gledaš? Što li mu je olakšalo odluku da puca i da sam bira svoju sudbinu?

Da si ga mogao udariti po ruci i promijeniti povijest, bi li to učinio?

Tada bi sve bilo drukčije, i rađali bi se umjesto nas drugi ljudi. Mi smo se svi rodili kao djeca Gavrilovog pucnja, i što god o njemu mislili, i o nadvojvodi i njegovoj zlosretnoj ženi, mi smo odjek Principova praska.

U zid svoje terezinske ćelije ugrebao je živim noktom stihove:

“Naše će sjene hodati po Beču,
lutati po dvoru, plašiti gospodu.”

Kao i svaki uvjereni pjesnik, Gavrilo Princip u stihovima je pokušavao naći opravdanje i razlog svome životu. Utjehu nije našao u bratstvu Srba i Hrvata, koje je pucajući u princa kanio pretopiti u slitinu jugoslavenstva, nije utjehu našao u Srbiji ni u Beogradu, Pijemontu tog velikog ujedinjenja, nije je bilo u tajnom bratstvu Mlade Bosne, u mrtvim drugovima, u njihovoj besmrtnom žrtvi, u vječnosti koja se pred njim rastvorila poput školske čitanke, poput raja onih koji su makar i za trenutak povjerovali u raj, u kojem, također, za Principa nije bilo utjehe. Sva je utjeha bila u poeziji. I zato je teško naći važnijih stihova u ovome jeziku, od onih koji su ugrebani žlicom, bukagijom, živim noktom Gavrila Principa. Lirskoga dara nije imao, teško se nosio sa stihovima, slabo je rimovao, na riječima bio nejak i preplašen, htio je svoje pjesme pokazati gimnazijskome drugu Ivi Andriću, pa je odustao, plašio se njegova suda više nego smrti… Ali je život sveo na poeziju, i napisao stihove od kojih većih nije bilo.

U njegovim stopama, kojih više nema, jer su iščupane iz sarajevskog asfalta, svršetak je ovoga putopisa.

Čovjek koji je bio jednorog i stablo

Shel Silverstein rodio se 1932, taman da stigne na rat u Koreji. To ga je obilježilo i unesrećilo, ali je svoj posttraumatski stresni sindrom pretvarao u umjetnost. Nije opisivao svoje strašne snove, niti je sastavljao knjige o ratu, nego je crtao stripove, bavio se glazbom, snimao džez albume, komponirao filmsku muziku, svirao desetak instrumenata…

Bio je nečuveno darovit, mogao je svoje talente rasipati na sve strane, i da mu ostane prekoviše toga za desetak različitih karijera i isto toliko umjetničkih života. 1970. osvojio je nagradu Grammy za tekst najbolje country pjesme. Bila je to, ne biste vjerovali, pjesma “A Boy Named Sue”, koju je otpjevao i proslavio Johnny Cash, tako da pola čovječanstva i danas misli da ju je on i napisao. Ne samo da nije, nego je u tu pjesmu upisana poetika, život i sudbina drugoga, jednako velikog umjetnika: Shela Silversteina.

Dočekale su njega i nominacije za Oskara i Zlatni globus, i sve što je radio pretvaralo se u umjetnost, prepoznatljivu, dragu i dopadljivu. Obilježenu, uvijek, dubokom ljudskom tugom. Osim što mu rat nije htio iz glave, iznenada su mu umrle žena pa kći jedinica. Imala je jedanaest godina kad joj je eksplodirala žilica u mozgu. Shel Silverstein umro je od srca, 10. svibnja 1999.

Njegove slikovnice u Jugoslaviji su postale poznate sredinom osamdesetih. Iako ih je crtao i pisao za djecu, bile su tako tužne da su ih zaljubljeni mladići poklanjali svojim budućim djevojkama. I obrnuto. Djevojke su slikovnice Shela Silversteina poklanjale svojim budućim mladićima. Takva je bila slikovnica “Dobro drvo”, koja će godinama kasnije, u hrvatskom prijevodu i izdanju nositi naziv “Dobro stablo”

Ne znam kako je Ante Tomić došao do ove pjesme Shela Silversteina. Samo ju je poslao, skupa sa svojim briljantnim prijevodom u kojemu je osim pjesme sačuvano i sve ono što je Shel u životu bio, što je doživio i preživio, sve dok ga srce nije ubilo, u svijetu u kojem, kad bolje promislimo, još tako malo ljudi umire od srca. (m. jergović)

*

Help!

I walked through the wildwood, and what did I see
But a unicorn with his horn stuck in a tree,
Cryin’, “Someone please help me before it‘s too late.”
I hollered, “I’ll free you.” He hollered back, “Wait –
How much will it hurt? How long will it take?
Are you sure that my horn will not scratch, bend, or break?
How hard will you pull? How much must I pay?
Must you do it right now or is Wednesday okay?
Have you done this before? Do you have the right tools?
Have you graduated from horn-savin’ school?
Will I owe you a favor? And what will it be?
Do you promise that you will not damage the tree?
Should I close my eyes? Should I sit down or stand?
Do you have insurance? Have you washed your hands?
And after you free me – tell me what then?
Can you guarantee I won’t get stuck again?
Tell me when. Tell me how.
Tell me why. Tell me where….”

I guess that he’s still sittin’ there.

Shel Silverstein

*

Upomoć!

Hodao sam šumom i tko se, molim vas, pojavio?
Jedan se jednorog u stablu rogom zaglavio.
Cvili on: “Hoće li mi netko pomoć’ prije nego bude kasno?”
A ja spremno viknem: “Prijatelju, priskočit ću, jasno!”
“Stanite!”, zaurla on tada. “Je li opasno i koliko će vam dugo trebati?
Tvrdite li da se rog moj neće slomiti, saviti ili ogrebati?
Hoćete li jako povući? Koliko ću vam biti dužan?
Možemo li iduće srijede ili je baš ovaj trenutak nužan?
Jeste li to ikad činili prije? Imate li alat propisan?
I rogospasiteljski tečaj, dokument ovjeren i potpisan?
Očekujete li uslugu? Što ćete zauzvrat izvoljeti?
Jamčite mi da stablo neće boljeti?
Hoću li stajati ili sjesti? Hoću li oči sklopiti?
Pokriva li ovo osiguranje? Možda prvo trebam nešto popiti?
I nakon što ste me oslobodili, kao da sam proklet,
Tko kaže da neću zaglaviti opet?
Recite mi kada. Recite mi kako.
Recite mi zašto. Recite mi kamo…. ”

Mislim da on još uvijek sjedi tamo.

Preveo Ante Tomić

Slika posljednjih dana: revolucionari s Majdana u Kijevu podigli su drveni katapult. Njim žele bombardirati miliciju. Kada mi u Poljskoj kažemo “Ukrajinci”, onda mislimo “Kozaci”. Pred očima nam se ukažu divlji jahači. Doduše, Kozaci iz davnih vremena najviše su se borili u pješadiji. Bili su majstori opsade. Konstruirali su stroj za opsadu, koji su nazivali “hulajgorod” i koji je imao funkciju provaljivanja zidova i vrata.

Znači, sada oni grade katapulte. Cijeli Majdan, cijela ukrajinska revolucija, na fotografijama, na televiziji, na internetu djeluje kao fantastični film pomiješan s nagovještajem buduće katastrofe.

Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu. U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi.

Sve to izgleda kao neki strašni karneval, kao fiesta koja najavljuje strahotu. Na drugoj strani stoji Mordor, u crnim redovima, ukočen i nepomičan, iza pravokutnih štitova, od kojih katkad formiraju rimsku kornjaču, ne bi li milicioneri izbjegli hice.

Ali, draga Europo, nemoj dozvoliti da te zavedu vlastite želje. Znam, zamišljaš da se sve to uistinu ne događa. Vjeruješ da je to neki Mordor, tatarenje na drugom kontinentu. Vjerojatno misliš da je to ta Rusija koja se opet bori s vlastitim problemima. Znači, bolje se ne miješati, nemoj izazivati, nemoj im smetati. Rusija je velika, sredit će svoje probleme. Uvijek je Rusija sve sredila. I ne možemo si priključiti dio Rusije. Kako bi to izgledalo? Onda bi još došla i Kalmikija, sa svojim devama i jurtama, sa svojim budistima i pustinjama.

Ili, kada govorimo o Mordoru: Mordovija. Priključili smo Poljake i Rumunje i već nam je pomalo žao. Osim toga, Ukrajinci pale gume. Kod nas se ne smiju paliti gume, to je ekološki štetno. I bacati skupi benzin na policajce, to se isto ne radi.

Ima 1332 kilometra od Kijeva do Berlina. Do Rima je 1500. Do Pariza 1032. Do Madrida 2300. To kaže Google maps. Ali nema te karte koja će pokazati i mjeriti samoću u kojoj se Ukrajina nalazi u zimu 2014. Kada se 2004. godine na Majdanu dogodila Narančasta revolucija, bio je blagdan radosti, iako je zima bila jednako hladna. Iz Poljske su doputovali mladi ljudi da podrže promjene. Najvažniji pošli su u Ukrajinu. Glazbenici su svirali pjesme, umjetnici organizirali hepeninge solidarnosti. Tada je narančasta boja bila sveprisutna u Poljskoj. Na šalovima i kokardama, kapama i mašnicama koje su lepršale po antenama automobila. Revolucija je, činilo se, prava fešta.

Međutim danas, kada je stvarno opasno, kada se događa prava, a ne karnevaleska borba, kada teče krv i kada muče ljude, danas je tišina nad Majdanom i Kijevom. Čak i moja zemlja, proukrajinska, vazda spremna da sudjeluje u tuđim revolucijama – ona čeka, ona gleda, ona promatra.

Kao da nas je samo nekoliko godina u EU i u schengenskom prostoru naučilo kalkuliranju i oprezu. Ne žuri nam se na barikade kao nekad. Zgledamo se i čekamo što kaže ostatatak Europe. Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?

Sada se na Majdanu događaju stvari koje su puno važnije i puno opasnije nego 2004. Što onda? Ukrajincima je vjera i snaga rasla, a mi smo je izgubili? Jer smo u međuvremenu postali siti i sigurni? Zašto ne skandiramo kao nekad: “Varšava-Kijev, rame uz rame”? Jer je karneval gotov. Sada je zima i mraz, vonj gorućeg kaučuka i benzina, crnilo noći, samoća i strah. Hoće li napasti – ili ne? Hoće li ubiti – ili ne?

Europa je skučeni kontinent. Ako je uopće kontinent, a ne samo poluotok. Doživljaj samoće u takvoj skučenosti teritorija, naroda i gradova nešto je perverzno i okrutno. Poljska je morala osjetiti potpunu samoću (i još više- izdaju) 1939. godine. To je bilo davno.

Ali dovoljno je sjetiti se Balkana okruženog televizijskim kamerama. Balkan je bio jednako sam, i istovremeno je cijeli svijet bio u prilici gledati kako se ide na klanje. Prema 1939. to je bio veliki napredak. Napredak perverzije i okrutnosti. Licemjerno smo ponavljali: Takav je taj Balkan, takav je uvijek bio, ljudi tamo to jednostavno vole.

U slučaju Ukrajine nama je takva dvoličnost teška. Dame i gospodo, na žalost, situacija je ovakva: Ljudi se tamo bore za nas. Ako vi mislite da su “europske vrijednosti” nešto što se može kupiti i posjedovati, onda se varate. Ako tako mislite, onda bi bilo najbolje da podignete zid oko tog poluotoka ili rta zvanog Europa. Da si napravite geto samodovoljnosti, prividne sigurnosti i pornografske lagodnosti. I da postavite stražare koji će paziti da se ostatak svijeta slučajno ne približava i da vas ne opljačka. I tako ćemo živjeti dok ne umremo jednoga dana od straha, endogamije i dosade.

Ne znam što se dogodilo s ovom kontinentom, s njegovom energijom, hrabrošću, s njegovom ekspanzivnošću, radoznalošću i vitalnošću. Bili smo u stanju da hodamo pješice do kraja svijeta da bismo vidjeli što ima tamo, na drugom kraju zemlje. Radili smo strašne stvari, ali i velike.

Svijet je nekad očarano gledao na taj smiješni poluotok koji se zove Euroazija. Danas sami stojimo na prozoru i oprezno virimo kroz zavjese provjeravajući ima li nekoga tko će, sačuvaj Bože, “priznavati iste vrijednosti”. I kada već mora, onda, molim, negdje vrlo daleko, po mogućnosti u nekom Mordoru.

Ali bit će drugačije. Oko vrijednosti se moramo boriti. Ne možemo sve posjedovati. Svoje vrijednosti ne možemo štititi zidom i stražarskim kulama. Ne mogu se podizati poput tvrđava na obalama Mediterana, koje nas trebaju zaštititi od izbjeglice iz Afrike. Ne mogu se vrijednosti zaustaviti na poljskoj istočnoj granici.

Za vrijeme komunizma postajala je zagonetka u Poljskoj: “S kojom zemljom graniči Sovjetski Savez?” Odgovor: “S onom koja Savez želi.” Slično je danas s Europom, samo obrnuto. Za razliku od Sovjetskog Saveza, Europa susjedstvu određuje daleke granice.

Europa ne želi priznati da vrijednosti koje brani (ili koje je branila?) postoje i iza njezinih nominalnih granica. Europa zapravo strahuje od takvih situacija, jer joj stvaraju samo probleme. Europa se pravi nevidljivom, smanjuje se, skriva se iza zavjesa. Opsesivno prebrojava dobitke i gubitke. Europa umire od straha da će izgubiti na kontu. Boji se za svoju odvratnu tišinu, za svoje besramno blagostanje, za svoje degutantno samozadovoljstvo.

Ukrajinska zima 2014. europski je poraz. Gledam slike ledenog Kijeva, ljude koje su spremni umrijeti za slobodu i tražim u posljednjim desetlećima samo jednu “europsku” pobunu iste snage. Vidim Berlin 1953., Budimpešta 1956., Prag 1968., Gdansk 1970. Kada gledam ovu stranu kontinenta, vidim samo očajni protest protiv ugrožavanje slobode na internetu. Baš jadna slika.

*

Objavljeno u Die Weltu 31. siječnja, s njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Prije no počne pisati
Trudi se iz petnih žila:
Radi trbušnjake, trči oko zgrade,
Odlazi na književne večeri
I poput pudlice kevče na pjesnikinje.
Svrši klečeći pred
Sveumnim Mentorom:
Vodi me u zaumlje,
Da iscvjetam u savršenog Tebe,
I odredi mete,
Potpuno sam spreman,
Još samo sekund
I rodit će se u meni pisac,
Osjećam ga u stomaku.
Pada u trans kad je
Precizno navođen,
Oštar kao tanto,
Ili nož sa drškom od ružinog drveta.
Njegova misija
Neuspjela je ako
Ne izvrši osrednji pokolj
Na književnoj sceni.
Za tu namjenu
Sistematično je obučavan,
Upotrebljavan planski.
Ne postoji dozvola
Da ga se nosi na opasaču,
Ali serijski broj proizvodnje
I dugogodišnja garancija kvaliteta
Ovjereni su Mentorovom providnošću.
Prije no počne pisati
Razmnoži se sa istomišljenicima.
Lokacije su obavezno
Redakcijske. M. S. mu vijuge
Oplodi municijom falsifikata.
M. M.-a dugo podučava:
Nastupati periodično i hinjski,
Njušiti neprijatelju trag,
Lizati stopala isključivo
Našim ljudima,
Preobraziti se u savršenog mene.
Dok piše H. I. je sretan:
Trepere riječi
Na kompjuterskom ekranu
I svaka mu je nagazna mina,
I u svakoj nečiji krvoskok sniva.
A kad se konačno publikuje
Zadrhti u grču:
Kako, majku mu:
Oni još dišu i pišu.
I dugo bulji uprazno
Očima Gregora Samse.

30.1. 2014.

Predugo je to sve trajalo, punih deset godina: pristupni pregovori, prigovori, pogovori i odgovori, trening veslanja drugačijim ritmovima i dinamikama, ispunjavanje jasnih i, za one zagledane s onu stranu koncepata povijesti, bolesno nejasnih uvjeta: sve kako bi se tu Hrvatsku privelo uljudnosti koju traži Europska zajednica, a ta je uljudnost, možda samo primjerenost vlastitim načelima, u pojedničnom izgedala turobno, van svake mentalitetske podrške, spretno udaljenih razloga, i nekako politički bahato, povremeno s okusom kolonijalne lagodnosti i post-kolonijalne nelagodnosti. Tek se u cjelini namjera koje su zatvarale neke emotivne konotacije, moglo odčitati nešto kao nižerazredni lirski patos. Taktilnosti se toga patosa teško othrvati, jer je Hrvatska još od srednjovjekovlja u epskim melankolijama političkog ravnovjesja, a dramskom antagonizmu svake vrste, istodobno. Tako je dominirajuća lirska fraza kojom se Hrvatska branila od ponuđene strogosti pretpristupne uljudnosti bila: Mi smo uvijek bili Europa. U podtekstu te fraze bilo je: ali to Europa nikad nije priznavala, pa hajde, neka, sad je konačno shvatila.

Hrvatska je tako dugo ulazila u EU jer je željela razumjeti samo lirske dosege, staromodne i vječne, a one fizičke, građanske u svim njihovim upotrebno moralističkim varijantama, osim u onoj koja donosi fiskalne probitke, teško je podnosila i i još manje pridonosila.

Hrvatska nije, a čini se i neće nikada shvatiti da je nacija nastala kao vlasništvo klasa, da ona nije banka emocija, već interesa, ne tako raznorodnih.

Uz to, prema Hrvatskoj se trenirala strogoća, a za nju je ona sama kriva, jer je, naročito u aspektu naslijeđa kvislinške tvorevine NDH, tražila nad-aktantsko razumijevanje (adresanta poruke pokušavala je dovesti u poziciju subjekta) za dodatnu fundamentalnu identifikaciju nacionalnog bića i njegove historijske ugroženosti. Tu je, pak, ključan termin bio pomirenje (ponajprije pomirenje ideologija: desne i lijeve, partizana i ustaša). U maloj državi i razlozi (pogotovo politički, ekonomski) se smanjuju, a subjekt opstoji samo kao adresant, kao lirsko nevoljno, pred-ideologijsko prostiranje; on nema kome nametnuti svoju želju, on je samo objavljuje u lirski povišenim formama i fenomenima. Njegova želja luta i ona je na ponudu: ona je kao ono woyzeckovski tvrdo nebo u koje čovjek tek poželi da zabije klin i da se objesi, što će reći aktivne volje subjekta nema, volja je oslobađajuća za ništavilo, za bratstvo ništavila, negativnu naprednost.

Naravno da to Europi izgleda kao izmotavanje (pa i dobitak na prilagodbi vremenu, ali kojem) pred ritmom dogovorenog ubrzanja uljudnosti pogotovo u aspektima moralnih ekonomija: recimo – korupcija, nepotizam, manjine, istospolni odnosi…

A sada kada je na kraju svih muka i svih obostranih izmotavanja Hrvatska pripuštena Europi, Europi baš i ne ide dobro. Mnogima se čini da u ovom trenutku Europa treba Hrvatsku više nego ona Europu, i to zato da bi Europa manifestirala svoj decizionizam. Ili, kako dijagnosticira Pascal Bruckner, inače veliki prijatelj Hrvatske: Ulazite u Europu u trenutku kada je ona u rasulu. To je kao da ulazite u brak sa suprugom koja je jednom nogom u grobu. Nevoljkost, sumnjičavost, ali i ravnodušnost hrvatskih stanovnika oko ulaska u EU, manifestirala se, između ostalog, i rekordno malim izlaskom na birališta za Europski parlament. Kao niti u jednoj europskoj zemlji do sada, glasalo je samo 20 postojanje stanovništva

U tom ozračju proslava 30. lipnja 2013, noć uoči ulaska Hrvatske u EU, izgledala je kao još jedna od pokora koja se od nje traži. Poslagali smo strane goste (među njima poneke premijere država, predsjednike, njih ne baš reprezentativan broj), na tribini glavnog gradskog trga na kojem se kočoperi brončani devetnaeststoljetni general koji je, za propale habsburške interese, gušio mađarsku revoluciju 1948, a oko njega podignute su, tko zna zašto, četiri pozornice gdje su se izmjenjivali folklorni plesovi s prigodnim orkestralnim pastišem nacionalno osviještenih kompozicija. Ah, da, bilo je tu i nekoliko prizora s djecom izvođačima – u slavu budućnosti Hrvatske ili kao metafore gurmanske slave hrvatskih janjaca. Hrvatska se opet, kao i u mnogim sličnim situacijama, deklarirala kao provincijalna kultura, turistički bezukusnih složenaca šarene ponude pučki nevinih marama, pregača, čarapa i đinđula, te uspavljujućeg klapskog pjevanja. Sve, za hrvatske konzumente predvidivo, i njihovom simulakrumu primjereno, a za ponekog inteligentnog uzvanika konceptualno neambiciozno, simbolički neinventivno i nespretno. Zemlja čija se kultura plaši bilo kakvih originalnih prodora ili, bože sačuvaj, inovativnih postupaka, jer, rekosmo, ona, pritajenom upornošću svoje logike, ulazi u EU po tragovima lirskog prezira prema moralu sadašnjosti i, barem deklarativno, ekonomiji prošlosti. Deklarativno, jer je ovaj anahroni spomenik devetnaeststoljetnom generalskom poslušniku nazadnih ekonomskih ideja, nalogom režije, nije ničim zastrt, dapače, centriran je u vizuri svih uzvanika.

A u ponoć se nekolicina planinara spustila niz fasadu jednog dosadnog hotela sa zastavom Europske unije, trapavo i usporeno, a i zastava je bila tako mala da je bila gotovo nevidljva.

Istovremeno se, u kazalištu nekoliko koraka od Trga bana Jelačića gdje se odigravala spomenuta centralna proslava, u programu Festivala novog kazališta Eurokaz, prikazivala predstava koja je mogla Europi predstaviti neke drugačije osobitosti.

To je bila Travnička kronika u režiji hrvatskog redatelja Branka Brezoveca u izvedbi ansambla Narodnog teatra iz Bitole, omanjeg grada na krajnjem jugu Makedonije, najjužnije republike nekadašnje države koja se zvala Jugoslavija.

Tekst predstave nastao je adaptacijom istoimenog romana Ive Andrića (1892 – 1975), jedinog književnog nobelovca ovih prostora (1961), za čiju se zavičajnost danas bore Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Rođen u hrvatskoj obitelji u Bosni u koju smještava radnju većine svojih romana i novela, nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) radi u diplomatskoj službi u raznim europskim zemljama da bi se u končanici nastanio u Beogradu gdje ostaje do kraja života. Bio je članom Srpske akademije znanosti i umjetnosti, ali i Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Pisao je na hrvatsko-srpskom jeziku, u prvo vrijeme na njegovoj hrvatskoj ijekavskoj inačici, da bi kasnije prešao na srpsku ekavicu. Prigrlio je jugoslavenstvo i obnašao razne, većinom ceremonijalne funkcije u komunističkoj vladi Jugoslavije.

Andrićeva je, pogotovo poslijeratna, biografija egzemplarna za ove prostore. Mobilnost, skokovitost, čak anarhična himbenost kulturne proizvodnje, poigravanje civilizacijskim razinama i prostornim raskrižjima ovdje je bila na djelu prije nego što je postala temeljnom kulturološkom kvalitetom i osnovnim zahtjevom ove Europe u kojoj živimo danas. Države nastale raspadom Jugoslavije bile su za vrijeme socijalizma povezane po sličnim principima kao i Europska unija. Autonomija pojedinih republika, ali i postojanje jake centralne vlasti u Beogradu koja je upravo u toj i takovoj autonomiji ili, bolje rečeno, autonomijama naroda i narodnosti, jezika, religija, pisma… lukavo vidjela, zbog unitarističkog naslijeđa predratne Jugoslavije, jedinu pragmu političke dugovječnosti. No, pošteno govoreći, dalo se u toj shizofreniji vidjeti i ostataka titoističke revolucionarne utopije. Heteroglosija je, dakle, bila planski, odozgo zasnivana, ali time i mentalitetski obezvrjeđivana. Jugoslavenska heteroglosija trebala je stvarati mentalitete višeg reda i novog poretka totalizirajuće labavosti, u to je ime gutala europske zasade neoprezno, ali šarmantno (Richard Burton u partizanskom filmu Neretva igrao je ulogu još živog Tita), ali i dopuštala rizike promišljanja (zagrebački festival nove glazbe Muzički biennale, beogradski kazališni festival BITEF, umjetničke skupine Exat 51 i Gorgona…).

Vratimo se predstavi koja dotiče pitanja intrigantna svakome tko se želi baviti odnosom Europe i njene periferije na ozbiljan i odgovoran način.

Roman Travnička kronika pisan je u Andrićevoj samonametnutoj izolaciji za vrijeme Drugoga svjetskog rata u tada okupiranu Beogradu. Roman odrađuje sedmogodišnje razdoblje (1807–1814) djelovanja stranih konzula u gradu na periferiji Otomanskoga Carstva, bosanskom Travniku, tada sjedištu bosanskih vezira.

Koristeći se dokumentarnom građom i sačuvanim autentičnim zapisima povijesnih ličnosti te vlastitim iskustvom u diplomatskim poslovima, Andrić imaginira život jednoga grada unutar razdoblja koje je, između ostalog, važno u kontekstu globalnih događaja i prevrata s kraja 18. (Francuska revolucija) i početka 19. stoljeća jer obuhvaća uspon i pad Napoleonova imperija i pretkazuje propast Turskoga Carstva.

Roman je vrlo zahtjevan, pomalo nemoguć za kazališno uprizorenje jer je labavo sastavljen od niza novela; radnja se razvija i raspada u puno smjerova. Odsutnost glavnog toka pruža mnoštvo otvorenih mogućnosti, a nudi i različite verzije svršetka: tako, na primjer, ako negdje dođe do happy enda, onda se drugdje pojavi katastrofa, ili zapalost u sudbinu.

Glavna tema je povijest sama, odnosno njen bezobzirni hod, neovisnost od utjecaja individue koja se tokom života bori s kulisama osobnih ili društvenih probitaka, za slavu ili taštinu, protiv zaborava nestajanja i jednakosti u smrti. Zato se roman postavlja u sredinu i vrijeme žestokih, danas bismo rekli, globalnih namjera, u prostor okrutnih sraza civilizacija, po sistemu: što se više povijesne i političke energije troši, to uzaludnije.

Vrijeme je radnje početak 19. stoljeća kada je Napoleon osvajao Europu te pokušavao revolucionirati njen politički poredak uništavajući feudalizam. Bio je to prvi pokušaj ujedinjavanja Europe, pa Andrić u svom romanu pokazuje odnos periferije ili međuprostora europskog kontinenta sa središtima moći, i njezinu muku snalaženja u tim procesima promjene. Podtema romana je i problem Bosne, odnosno sukob kršćanstva i islama, ali, problematika se može širiti i na ostale prostore balkanskih civilizacijskih sudara.

No, predstava, čita li se u njenoj sinhroniji, kao partitura, predstavlja svoju zanimljivost i na više jednostavnijih, ponekad ironičnih razina koje ne djeluju nimalo neobavezujuće. Brezovec, naime, predstavu gradi u Bitoli koju Makedonci nazivaju “konzulskim gradom”. U Bitoli gdje se, na primjer, školovao Kemal Paša Atatürk nekada je vrvjelo konzulima, baš kao i u Travniku, glavnom gradu Bosanskog vilajeta. No, dok se stanovnici tih i takovih gradova diče i napuhavaju prošlošću, nitko se do Andrića nije pitao kako je tim konzulima tamo bilo živjeti, zapravo koliko su se u tim sredinama kulturološki i civilizacijski napatili i preklinjali Pariz i Beč da im se skrate muke. Predstava je, dakle, silom svog materijala, aktualna, s dodatkom samoironije koju u kazališno tkivo upliće redatelj iz Zagreba parafrazirajući opasku velikog hrvatskog redatelja Branka Gavelle o Zagrebu kako ga je, pak, doživljavao književnik Miroslav Krleža koji je bio svjestan da se ljepotu življenja (poput švejkovskog Praga) može graditi na eskapizmu od centra. Bitola, dakle, i, za predgrađa veći, Zagreb, kao gradovi simpatične rezignacije, bez političkog fanfarizma današnjice, a po uzoru na Boscovog Sylviusa.

Kako bi olakšali “prohodnost” kroz predstavu, autori su sastavili opsežan glosarij, jer takva su vremena, svi se bave prošlošću ali nitko poviješću, pa tko ima potrebu može osvježiti svoje znanje od Aleksandra Velikog (kakva bi to predstava u Makedoniji bila bez Aleksandra, kojeg, uostalom, ima i u Andrićevu romanu) i Napoleona pa do Eurosonga. Napoleon je ne samo jedan od najvećih vojskovođa svih vremena već i prva osoba koja je sanjala ujedinjenje Europe na modernim, današnjim temeljima. Tako su zagrebački gledatelji Eurokaza u predstavi mogli iščitati i povezanost s priključenjem Hrvatske Europskoj uniji kao i prepoznati način na koji velika civilizacija jede malu, ali i mala veliku. Plemenita je namjera da se predstava igrala dan uoči i na sam dan ulaska Hrvatske u tu zajednicu.

Brezovec pojašnjava svoj redateljski postupak: … ja nikada ne aktualiziram dramski materijal u prostoru predstave, već ponajprije nastojim pokazati razumijevanje redatelju ponuđenog (dakle, nužno nekadašnjeg) vremena iz današnje intelektualno najpregnantnije perspektive. Smatram da uloga redatelja nije osuvremenjivanje tema, već ukazivanje na različitosti ili, usudimo se reći, zablude prošlosti koje bitno utječu na sadašnjost. Dakle, ne aktualizacija nego historizacija. Nisu sva vremena ista, niti su ljudi vječno jednako senzibilizirani i ideologizirani, uvijek jednako moralni; u tome slijedim gospodina Brechta jer se volim sudariti s perceptivnim običajima gledatelja. Ne postoji u teatru niti jedan jedini perceptivni, a ni receptivni zakon niti običaj. Ne postoji obaveza da predstava budi emocije, niti da mora biti zanimljiva, niti da mora biti čitljiva, to jest komunicirati. Wilson je od dosade napravio visoku estetičku činjenicu svjetskog prometa, a Grotowski je iz nekomunikativnosti iznjedrio emociju…

Mozaik likova u Travničkoj kronici čini nerazmrsiv splet istočne i zapadne kulture u kojemu se sukobljavaju nacije, vjere i sekte, kulturne predrasude, površnosti i lukavstva konstruirajući složeni amalgam etničko-psiholoških zavisnosti. Danas, kada su geografske udaljenosti gotovo prekrižene (barem na polju komunikacije), kulture su sve udaljenije, a njihovi komunikacijski tokovi blokirani bukom nerazumijevanja, kada se žarišne točke međunarodnih sukoba sve više proširuju, cinički ponavljajući zapretene povijesne rane, ovaj roman pronalazi svoje razloge za dijalog osamljenih individua koje pred poviješću i pred vlašću, koja ih delegira, stoje s melankolijom (najgorom od svih vrlina, rekao bi Flaubert).

Dakle, ako postoji djelo Ive Andrića u kojemu upravo današnje vrijeme i današnja Europa želi pronaći svoje najdublje sidrište, onda je to Travnička kronika.

Njena scenska adaptacija imala je svoju premijeru u ožujku 2013. u Bitoli, gdje su se u srazu kultura koje su zastupali strani konzuli i onih domaćeg stanovništva na sličan način mogla postavljati pitanja o tome da li je razumijevanje između “istoka” i “zapada”, centra i periferije, moguće i pod koju cijenu. Redatelj Brezovec izmiče gledatelju banalan, politički devastiran pogled na teme koje dodiruju povijesne, civilizacijske i filozofske temelje balkanskih prostora i to nakon dva desetljeća pretežno folklorom poduprtih stereotipa o korijenima raspada titovske Jugoslavije.

Projekt Travnička kronika uspijeva autorski svjesno vođenom neopredijeljenošću, bez psihologije u traženju simptoma istočnjačkih trauma, prikazati Bosnu (i njezino označeno – Makedoniju) kao konačnoga pobjednika u galeriji despotskih pravorijeka i despotskih mučanja jer jedino ona uspijeva nadživjeti vlastite pomame. Ostali umiru s njima ili za njih.

U predstavi, u njezinoj radikalnoj, do bola polifonoj strukturi, izlaze priče iz “ničega”; osobne povijesti međusobno se isprepleću, odbijaju i komentiraju. Nedovršene i nedorečene, jer nijedan život ne može stati u jednu priču; one se raspadaju u žrvnju vremena koje nezaustavljivo izmiče, izvan našega vidokruga, bez dopuštenja da vidimo prošlost zajedno s budućnošću.

Gledatelj ne treba moći “pohvatati” svu tu bjesomučnu bujicu redateljskih razina, a cijelu priču niti ne može, ali se s povjerenjem može prepustiti dinamici, mehanizmima i interakciji zaigranih razina (doduše, moglo bi se preporučiti predstavu odgledati više puta, a prije toga pročitati i roman).

Predstava se odlikuje nesvakidašnjim scenografskim tretmanom. Publika je zatvorena unutar scenografskoga kruga, karusela, koji se vrti različitim brzinama i smjerovima, više nego što miruje, pa je perceptivna do paroksizma dovedena uznemirenost i nužnost gledateljeva izbora uključena u završni nimalo definiran obzor predstave. Svaki gledatelj se može okretanjem stolice odlučiti za praćenje neke od priča koje se odvijaju na karuselu, ali kako se karusel neprestano vrti, time se kvari kontinuitet, a gledatelja se prisiljava na aktivnost kontrapunkta, na negativitet. Brezovec: … volio bih da gledatelj ne gleda priče nego njihovo ispreplitanje, a sintezu da odgodi za sutradan. Na ulasku, publika će biti upozorena da neće moći napustiti predstavu tijekom njenog trajanja na uobičajeno pristojan način, recimo ukoliko im od vrtnje pozli s obzirom da se karusel učestalo vrti. No, do sada se takvo što nije dogodilo, ljudi malo zažmire, a u principu vesele se agresiji predstave koja ne traži ništa fizički aktivno od njih….

Taj karusel može djelovati kao metafora povijesti, pa i politike, jer u konačnici radi se o predstavi koje je, kao što rekosmo, tema povijest sama. A tu visoku ambiciju, prikazati povijest u svoj njenoj kompleksnosti, od individualnih sudbina do visoke politike, malo tko je nakon Piscatora imao hrabrosti pretočiti u scenski jezik.

Dok klasično kazalište u svojim gledateljima proizvodi zadovoljstvo u gledanju, iz mraka, bez odgovornosti, Brezovec gledatelja postavlja unutar, u samo grlo predstave. Gledatelj svojim pogledom gradi ili razara vlastitu interpretaciju, dok ga sve ono što mu izmiče, a toga ima najviše, nužno podsjeća na vlastitu nemogućnost da se uključi u proizvodnju povijesti, da prisvoji pan-optičku poziciju slaboga Boga.

Nabreklost predstave koja sebi prisvaja sva osjetila silujući ih užitkom svoje veličine i brzine te vizualnim i zvukovnim bogatstvom istiskuje smisao i relativizira značenja. Nemoguće je prikazati sve priče, kao što je nemoguće napisati sve priče; ono što Travničku kroniku čini zanimljivom i ono na čemu predstava, a čini nam se i Andrić, ustrajava jest: život stvara žrtve i krvnike, ali povijest ih izjednačava i poništava u njihovoj (ne)važnosti. I potlačeni i despoti imaju jednako pravo na patnju (a time i sreću), ali svi odgovaraju za svoje odluke. Jednako veliki, jednako mali. Jednako zaboravljeni, jednako nezamjenjivi.

I sada opet natrag na glavni zagrebački trg. Kome je potrebna ovakova svečanost? Prisutnim gledateljima sigurnosno razmještenima po dalekim rubovima trga, sumnjivima kordonima policije koji ih nadziru kao gnjavažu. Hrvatskim političkim skorojevićima manje zainteresiranima za kulturnu proizvodnju od socijalističkih pokrovitelja sletova (slet je bio u bivšoj Jugoslaviji vrlo ozbiljno tretiran i ozbiljno se razmišljalo o mogućnostima njegovih inovacija, a upravo je Branko Brezovec prije trideset godina izazvao skandal svojim baršunastim konceptom sleta, uvođenjem naracije i apartne intimističke simbolike u prostor etatističke apstrakcije). Europskim kerberima političke korektnosti i lirske gnjavaže koji su na tribinama nervozno sjedili ugašenih mobitela i buljili u brončanu oplatu jednog već stoljećima nesretnog hrvatskog povijesnog neporazuma i opjevane laži. Možda japanskim turistima, hrvatskoj političkoj ljevici ili desnici od kojih niti jedna nije bila protiv Europe, ali niti jedna nije bila za. Pjesnicima? Ali u Hrvatskoj njihovih frula ima još samo uz udaljene izvore čiste vode i nisu čuli za Schillera…

Izgleda da je s tom svečanosti jedino komunicirao kazališni festival o kojemu se brinem već više od četvrt stoljeća.

Za Hrvatsku je, valjda, potvrđivale su to fanfare medija, nešto počelo, za mene i festival je nešto završilo.

Eurokaz koji se prvi put održao 1987. godine, ove je godine, baš u vrijeme ulaska Hrvatske u Europsku uniju, obilježio svoje posljednje festivalsko izdanje. Sve ono oko čega se trudio više od četvrt stoljeća, ne samo na umjetničkom planu, a to je priključenje Hrvatske i hrvatskog kazališta Europi, komunikacija s Europom na više-manje ravnopravnim umjetničkim osnovama i standardima, dobilo je 1. srpnja 2013. formalno i simboličko zasićenje. Čini se da je Eurokaz kao festival zadovoljio svoje razloge i zatvorio svoja polazišta.

Počeo je kao Festival novog europskog kazališta, od tuda i njegovo ime puno značenjskog naboja (Euro-kaz, kaz dolazi od hrvatske riječi za teatar – kazalište); njegov je temeljni plan naznačen imenom. Začet kao dio kulturnoga programa Univerzijade, jedina je inicijativa koja je Univerzijadu nadživjela. A nije trebala biti jedina, niti se tako, tih godina, činilo: Zagreb se Univerzijadom opremao u smjeru istinskog europskog grada. Bio je na pragu otvorenosti, multikulturalnosti, spreman nadrasti svoju melankoličnu rubnu poziciju (o tom nadrastanju Bezovec u Travničkoj kronici govori s blagim podsmjehom).

Danas se u Hrvatskoj ostvarilo prilično toga čemu je Eurokaz postavio temelje: Europom dominira teatar koji gradi svoje podloge u otporu logocentrizmu i moralizatorskoj retorici, a na premisama polisemije, ikonoklazma i semiozisa, premisama koje se danas mogu čitati kao mainstream. Estetika novoga kazališta u Hrvatskoj još nije mainstream, ali barem svi znaju kako s njom u Europi stoji, i da se više s njom nije šaliti, jer došlo je do toga da će tu i takvu estetiku zahtijevati, i već je zahtijeva, promjena u strukturi građanske osjećajnosti (da parafraziramo Raymonda Williamsa).

Ulaskom u Europu, Hrvatska će ući i u ravnopravni sustav informacija i ponuda; nakon 2013. tehnološki voajerizam, geopolitički biti svjedokom bilo čemu, neće značiti više nikakav napor, bit ćemo unutar atmosferske gustoće informacija (da parafraziramo Houellebecqa) – imat ćemo unutarnju odgovornost za morfološki potencijal saznanja, kao, naravno, i odgovornost za subvencionirano znanje.

Ali danas Europa, ipak, u nizu svojih fondova potiče i umjetničku neraspoloživost, odnosno, neutilitarnost umjetnosti. Ta je neraspoloživost arhitektonski inicijalni, osnovni pogon obnovljivosti građanske kulture (poput gladnih impresionista na kojima danas npr. Pariz ostvaruje superprofite), ali je ona i arhitektonski vrh koji nije samo banka čuvarica budućnosti s njezinim smislom za kreditnu ekonomiju i korist, već on stvarnosti daje podignutost, visoku točku promatranja vlastitoga opsega.

Na ovoj visokoj točki Eurokaz bi želio u godinama što slijede zasnovati svoj novi razlog. Informaciji je lako i bit će sve lakše pristupiti, ali do sustava koji tu informaciju preokreće i usporava prema njezinoj unutarnjoj snazi, imploziji do rubova ozbiljnosti u tami nacionalne kulture (poput astralne poezije Nikole Šopa ili Kniferovih meandara, Kosorova scenskog ekspresionizma, Brezovčeve polifonije), nije jednostavno doći, i za to će se u godinama što dolaze Eurokaz zalagati.

Promovirajući prijeko potrebnu defestivalizaciju kulturnog života, sljedećih godina Eurokaz će promisliti svoje domete i svoje strateške izvode i potpuno se transformirati u produkcijsku kuću i dalje otvorenu svim mijenama kazališnog i kulturnog prostora, organizacijskim širinama, brechtijanskim planinama i nizinama, stilskim, žanrovskim i medijskim protocima, proizvodnji prisutnosti, disfunkcionalnoj uporabljivosti kao barthesovskom semioklazmu.

Još sam cjelina, / još imam rubova, / još su oni oblik moje prisutnosti, / još me odavaju. – pjeva tek prije spomenuti Nikola Šop.

*

Objavljeno u časopisu Anachronia br. 12 (prosinac 2013), izdavač: Eve-Marie Kallen, Hamburg

Evo se ovija oko mog struka –
Sluzava jegulja prijenja
Za hladnjikavu kožu.
Ovdje je zima i noć se cijepa
U cilindrične čepove
Za grlo podešene.

Kroz poluotvoreno oko
Virim u sami strop,
I ništra do iskrica crnih
koje, kroz stravljen treptaj, hitaju
U zbilju zimske utrnjelosti.

Neko plače. Ili to otkucavaju
Sitni udari zvona
Na izgubljenoj ovci
Koja je progutala vlastiti strah,
Od čopora koji se,
položen toplim trbusima
o smrznuto tle, sprema da poleti.

Zima je. I noć je obojila svaki tren!
Nek niko ne otvara vrata kuće
Da gomile mraka ne najure
U sobu skamenjenu koja čuva
Naše neizgovorene riječi
Da se ne razhmile po zemlji
Koja umije da plače.

Ivan je Lovrenović 1994. objavio jednu od najsjetnijih knjiga u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o hibridnome “romanu” “Liber memorabilium” povijest čijega je nastanka sažeto prikazana u bilješci na kraju. Govoreći o načinu na koji su tekstovi u njemu nanizani Lovrenović ističe jednu osobinu koja ih čini koherentnim tkivom: “Svi su oni, dakle,iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. (Uzbuđenja i potonuća, što ih je donosio taj posao (njihova skupljanja – D.B.) po Sveučilišnoj i drugim zagrebačkim knjižnicama – posebna su priča… / Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst…), a tisućom unutrašnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.”

Metaforika kojom se Lovrenović koristi kako bi rekonstruirao svoje pregnuće intenzivno je povezana s radom sjećanja koje se gotovo nevoljko pokorava svojemu krotitelju, onome organizatoru lapidarija, kustosu u arheološkome muzeju koji će, istovremeno, na sebe uzeti i ulogu geologa te će, poput kakva polihistora iz 19. stoljeća – nasljednika enciklopedista – rekonstruirati ono što nam je vrijeme otelo. No Lovrenović dobro zna da su polihistori izumrla vrsta.

Naše je stoljeće okrutno prema njima u svojoj sve užoj specijalizaciji. Tako će pretendirati na paradoksalno mjesto lokalnoga sveznalca koji će biti sposoban fokusirati široko znanje o svijetu na uvijek manje jedinice, a to će na kraju dovesti i do onog najužeg očišta – koje je usmjereno na autora sama, na povijesnu ličnost Ivana Lovrenovića uhvaćenoga u mrežu sjećanja.

Središnje se pitanje ovdje mora postaviti u vezi s motivacijom. Zašto, naime, Lovrenović čini to što čini? Zašto po bibliotekama iskopava krhotine vlastitoga sjećanja koje će, opet, upotrijebiti kako bi rekonstruirao jedan relativno uzak segment svijeta života? Odgovor je jednostavan u svojoj tragičnosti.

Arhivirano pamćenje Ivana Lovrenovića uništeno je u bestijalnom činu ratnoga rušilaštva. Njegov privatni arhiv, skupa s predmetima koji su bili njegovim sastavnim dijelom, razoren je u divljanju soldateske kojoj nije bilo stalo do njega, ili, što je još stravičnije, kojoj je do njega upravo i bilo stalo, te ga je stoga i uzela u vizir svojega zla. Nije li u tome činu u malome ponovljeno ono čime se pokušalo, uništenjem Vijećnice, uništiti sjećanje i pamćenje čitave jedne zemlje?

I Lovrenovićeva se odluka da rekonstruira bar dio onoga što je materijalno izgubljeno može protumačiti kao maksimalni napor da se očuva ono što je, prema vječnosti, infinitezimalno malo, ali što je nužno kako bi ta vječnost uopće i mogla funkcionirati.

Dvadeset je godina prošlo od knjige “Liber memorabilium”, nastalo je novo vrijeme, napisane su nove knjige, no Ivana Lovrenovića egzistencijalni gubitak nije ostavio na miru. I u jednom činu na koji nas je već navikao on se odlučuje na pre-pisivanje, ponovno is-pisivanje, ali i do-pisivanje onoga što je već jednom na-pisano. Učinjeno je to i u “Unutarnjoj zemlji”, toj “kratkoj kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine”, čije smo mijene mogli pratiti od kasnih osamdesetih, kada se pojavila mala sveska indikativnoga naslova “Labirint i pamćenje”(1989.) sve do, bar mi tako kaže pretraga po katalozima njemačkih knjižnica, 2010. i objavljivanja “četvrtog, proširenog izdanja”.

Sada se (2013.) čitateljstvu nude “Nestali u stoljeću” (Fraktura, Synopsis. Zagreb, Sarajevo 2013.), knjiga kojom se suplementira “Liber memorabilium”, ali u kojoj mu se istovremeno mijenja – i to radikalno – ime. Stoga je i legitimno pokušati pronaći razlog tih promjena, tog proširivanja i bujanja, iznuđenoga meandriranja kojim se nešto što je već učinjeno postojećim dovodi u pitanje, ali istovremeno i razmisliti o svrsishodnosti tog samosvjesnog autorskog čina.

I: kad je već riječ o djelu koje pretendira na znanstvenost, a “Unutarnja zemlja” svoje pretenzije konzekventno realizira, takav je postupak i razumljiv. Jer: povijest može ponekad učiniti obsoletnim (možda čak i netočnim) ono što je u određenome trenutku njezinu autoru izgledalo neprikosnoveno – stoga su suplementiranja i razumljiva. Književno pak djelo, a “Liber memorabilium” se poslije kratkoga kolebanja takvim i pokazao, teži konzistenciji i nepromjenjivosti. Kada bi bilo drukčije, pokolebati bi ga mogao svatko. Nije li onda do-pisivanje prethodne knjige čin rizika koji u realizaciji jedva može pronaći opravdanje? Tvrdim: Nije! A razloge ću toj tvrdnji pokušati pružiti u tekstu koji slijedi.

Motivacija koju nudi autor plauzibilna je s empirijskoga stajališta. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini iz pepela spaljenih grbavičkih rukopisa i knjiga izronio je jedan karton u kojemu se pronašlo ponešto od onoga što je izgubljeno. On će, paralelizirajući arheologiju zagrebačkih knjižnica iz kojih su iskapani članci skriveni po novinama i časopisima, poslužiti kao ishodište “Nestalih u stoljeću”. U njemu se nalazi spisateljev dnevnik koji će tvoriti središte, i geometrijsko, novoga djela. Taj dio, pod naslovom “Tko si ti” proteže se na nešto više od 100 stranica, a zbiva se na dvije razine koje simetrično zrcale jedna drugu. S jedne se strane nalazi pitanje identiteta, a s druge pitanje autopoetike.

Dok se identitarno mjesto takorekuć parafrazira u naslovu, autopoetičko se razotkriva tek nakon traganja po dnevničkim zapisima. Kao da je i samome autoru ostalo prikriveno, kao da ga je sam autor skrio, od sebe i od drugih, ono se pojavljuje nakon razgrtanja raznih slojeva koje bi se moglo označiti memoarskima, intimnima, esejističkima, meditativnima, čak i glazbenima…

Bilježeći reminiscencije na svoje lektire, Lovrenović bilježi srodstva po izboru. Iz njih opet proizlazi nit vodilja onoga što književnost, točnije književna djelatnost, jest. Autopoetički se iskaz, prelomljen u recipiranju tuđega koje će se transsupstancijalizirati u vlastito, tada konstruira kao prvenstveno etički. Najupečatljiviji je dokaz tomu opetovano (i učestalo) pojavljivanje Camusa. Put od prerano preminuloga francuskog spisatelja neminovno vodi ka etici. Osobito je pri tome indikativno što se u Lovrenovićevim dnevničkim zapisima kao središnji pojavljuje Camusev roman koji na gotovo idealan način spaja etiku s odgovornošću. Riječ je o “Padu”.

Upravo preko njegovoga zrakastoga utjecaja na autorsku svijest, preko aluzivnog spektra koji rastvara u njegovoj jezgri alegorijski prikrivena pripovijest o epohalnom i tektonskom sudaru dobra i zla, koji je obilježio prošlo stoljeće, otjelotvoruje se etička poetika (budući da bar zasada ne bih htio Lovrenovića odveć približavati drugom velikanu južnoslavenskih književnosti, suzdržat ću se od formule po-etika) kao dominanta cjelokupnoga pripovjednog teksta koji se, ukoričen te time i objedinjen, pred nama pojavljuje pod imenom “Nestali u stoljeću”. Druga je osobina Camuseve etike koju Lovrenović ustrajno slijedi odbacivanje angažmana.

Dakle, jedinstvo. Već je “Liber memorabilium” bio hibridni pripovjedni tekst. Sačinjen od raznih diskursa, koherenciju mu je pridavala tematika sjećanja i pamćenja – širila se njime poput paukove mreže, u koncentričnim krugovima, od sredine prema rubovima, sjedinjujući teško usporedivo: gotovo izgubljeni usmeni govor katoličke Bosne s elegantnim rukopisom briljantnoga esejiste i samouvjerenoga pretvarača povijesti u fikciju.

“Nestali u stoljeću” knjiga je još intenzivnije usmjerena ka hibridnosti kao poetičkome načelu. No budući da njen obim gotovo trostruko nadmašuje prethodnu, veze bi između pojedinih dijelova po zakonima kvantitativne logike trebale biti još labavije ili nestabilnije, a kohezivni faktor koji bi ih trebao ojačati trebao bi posjedovati i dodatnu dimenziju koja bi amplificirala djelovanje memorije. Upravo je tu riječ o etici.

Komplementarno djelovanje, takorekuć nadopunjavanje, ta dva faktora pridaje “Nestalima u stoljeću” odlučujuću kvalitetu: knjiga je sposobna voditi svoje čitateljstvo od pojedinačnoga ka općemu, od povijesnoga ka fiktivnome (pri čemu ni obrnuti pravci kretanja nisu isključeni, naprotiv), a da ga pri tome zahtjevnome poslu nijednog trenutka ne zamara namećući mu jednosmjerne ideje ili, nedajbože, ideologije.

Etika i njezina poetika zadaju okvir knjizi koja želi prikazati identitet svojega autora. Stoga su i zasnovane na intimnosti. No budući da je diskrecija Ivana Lovrenovića nužan faktor kočenja pomodnoga autobiografskoga razobličujućeg razgolićavanja, tako se identitet pruža u raspršenome obliku. Metafora zrcala, kojom sam započeo prikaz, tako se pokazuje nedostatnom. Zrcalo je, naime, tu razbijeno. Na osnovu čega dolazim do takvoga zaključka?

Prije svega, potraga za identitetom u pripovjednome tekstu najefikasnija je kada se provede na razini potrage za pripovjedačem. Ta je prokušana naratološka metoda pouzdani lakmus-test u svakoj prilici, a osobito u onoj koja tekst pozicionira na rubu autobiografskoga. Pokaže li se on kao čvrsta konstrukcija, tada ćemo zasigurno moći progovoriti o njegovom nedjeljivome identitetu. Može li se takvo što pronaći u “Nestalima u stoljeću”? Odgovor je nedvosmisleno ne.

Pripovjedač se pojavljuje u nekoliko obličja. U intimnome dijelu teksta odvaja ga se od potencijalnog autobiografskog Ja tako što ga se pušta pripovijedati u kompleksnoj (često i nezahvalnoj) Ti-formi. Osim toga Ti povremeno se pojavljuje i Ja koje distancu sa subjektom autobiografskoga pripovijedanja svodi na najmanju mjeru. Tek što se Ti stabilizira zamjenjuje ga pripovjedni glas koji o subjektu pripovijedanja govori u trećemu licu, pod imenom Jablanović, da bi se u dijelovima romana koji prelaze u pripovijedanje o događajima koji su se zbili u daljoj i dalekoj prošlosti, kojima, dakle, Ivan Lovrenović nije mogao nazočiti, dolazi do udaljavanja perspektive i pripovjedač postaje kroničar ili ga se, pak, naziva “onim koji bilježi”. Već ovaj kratki pregled svjedoči s kakvim se kompleksnim tekstom ovdje valja suočiti. No to nije sve.

Osim formalnih i etičkih, “Nestali u stoljeću” stavljaju interpretatora pred izazove koji se odnose na odnos fakcije i fikcije. Način na koji se ta dva elementa isprepliću u romanu nadmašuje postupak s kojim nas je Ivan Lovrenović upoznao u “Liber memorabilium”. Središte tog koncentričnog kruga čini povijest bosanskih franjevaca, sadržana u dijelu knjige pod naslovom “Bosna Argentina”. Kod Lovrenovića je ona ispripovijedana na više razina, no nijednog trenutka ne otklizava u jednu od mogućih – idealizaciju. Na jednoj se nalazi rekonstrukcija njihove povijesti. Kao što je to učinio u romanu o vjerojatno najznamenitijem redovniku 19. stoljeća Ivanu Frani Jukiću, autor i ovdje zahvaća u duboku prošlost.

Kao što se može pretpostaviti, što se dublje spušta u nju, to je veći gubitak povijesne izvjesnosti, a intenzivniji rad njegove mašte. Opis posla na tiskanju prvih knjiga bosančicom koji je fra Matija Divković obavljao u Veneciji 17. stoljeća (to je poglavlje još jedan dio “Libera memorabilium” preuzet u “Nestalima u stoljeću”) primjer je povijesne proze koji u sebi nosi gotovo romantičarske odsjaje. Priča o ahdnami koju fra Anđeo Zvizdović dobiva od Mehmeda Osvajača već je na legendarnome nivou.

Lovrenović odustaje od kronologije, ispisuje svoju povijest Bosne kroz povijest bosanskih franjevaca razbacujući događaje unatrag i unaprijed, ne prateći liniju koja bi pružila makar i iluziju kontinuiteta. Doista, takva i mora biti povijest jedne zemlje o kojoj njezin historiograf zna sve, ali svoje znanje ne želi sistematizirati. On ga ostavlja kao rasuti teret kojim će se moći poslužiti svaki putnik namjernik. Tek u takvoj spoznaji da se zna sve, ali da je nebitno kako će to “sve” biti raspoređeno otkriva se i najmoćniji zakon sistematizacije, one djelatnosti u kojoj će pobijediti kontingencija, u kojoj će nasumičnost pružiti najveće zamislivo zadovoljstvo kopanja i otkrivanja.

Pogađate: ne spominjući joj ime, govorim o enciklopediji. Ivan je Lovrenović enciklopedista Bosne koji to i zapravo ne želi biti. Upravo zato što želje nema, ta je enciklopedija jedinstvena u svojoj nepretencioznosti. A do nepretencioznosti se dolazi tako što se ne susteže u globalnost svojega (lokalnog) predmeta ugraditi vlastitu (intimnu) povijest. Tu je i tajna veličine “Nestalih u stoljeću”.

Kako bih se još više približio dubini tajne, nastavit ću svoj arheološki posao (arheologija kojom se razotkrivaju tajne arheologije – metaarheologija?) raz-slojavanja ovoga teksta – ovih tekstova. Naime, Ivan Lovrenović, objektivan kakav jest, ispisuje povijest zlih i povijest dobrih franjevaca. Ispisuje povijest onih koji su se približili anđeoskome statusu, poput spomenutog fra Anđela Zvizdovića, fra Josipa Markušića ili fra Ante Kneževića kojemu je posvećeno i najdulje poglavlje “Bosne Argentine” – “Krvava knjiga”.

Ono je mikro roman, u najmanju ruku začetak romana, a Lovrenović tehnikom sažimanja uspijeva na pedeset stranica ispripovijedati “čitav život”. U primjeni te tehnike nije teško prepoznati postupak koji je do savršenstva razvio Danilo Kiš (evo, ipak sam morao stići do njega, uostalom u “Nestalima u stoljeću” pojavljuje se i osobno, makar u snu, stoga je i, na svoj način, Lovrenović ovjerovio moju upotrebu). No kišovski se moment pripovjednoga teksta ne završava tu. On je razvidan i u pripovijestima o fratrima koji su se pozicionirali na suprotnome polu od onog idealnoga, što ga otjelotvoruju gorespomenuti.

Doista, postoje pripadnici reda koji su sudjelovali u ispisivanju “opće povijesti beščašća”. Lovrenović mora progovoriti i o njima. Takav je nesretni fra Ljudevit Lauš, a najznamenitiji je primjer izdaje franjevačkih ideala fra Tomislav Filipović – Miroslav Majstorović, sudionik gnusnih zločina nad pravoslavcima u okolici Banje Luke, a potom jedan od zapovjednika logora Jasenovac. Neslavna povijest toga redovnika kontrakarirana je tragičnom pripoviješću o fra Dominiku L., junaku poglavlja “Revolver, čizme, nož”. Može se pretpostaviti da se iza inicijala krije prezime “Lovrenović”.

Jedna je od indicija tomu i napomena samoga kroničara koji se za rekonstrukciju sudbine mladoga redovnika služi faktima preuzetim iz franjevačkog ljetopisa te veli: “Za upotpunjavanje istine o fra Dominikovoj sudbini oni (fakti – D. B.) su važni zato što o mladiću govore jezikom i tonom posve drukčijim od obiteljskihuspomena – skeptičnim i racionalnim, bez milosti i ublažavanja.” (istakao D. B.)

Kombiniranom upotrebom faktografija i fikcije pripovjedač/kroničar “Nestalih u stoljeću” plastično predočuje lik mladića koji se u uzburkanim vremenima nije umio snaći, koji je na njihov izazov, nakon početne euforije, reagirao povlačenjem u ludilo, da bi ga stoljeće sustiglo u trijumfalističkom činu bezobzirnoga pogubljenja što ga izvršava oficir pobjedničke vojske. Razlog je banalan, ali novi vladari koriste i one najbanalnije kako bi pokazali svoju novostečenu moć, kako bi realizirali kapital stečen žrtvovanjem za “stvar”. Dominik L. je, danas bi se reklo na novom jeziku sveopćega nemorala, kolateralna žrtva.

Pripovjedač se suzdržava etičkoga suda, odbija zauzeti stav i prepušta čitateljstvu da samo donese odluku pred mučnom moralnom dilemom. Je li kratkotrajno pristajanje Dominika L. uz ustaštvo dovoljan razlog za tako okrutnu kaznu? “Bosna Argentina” tako pripovijeda priču koja jest povijesna ali je, u svojim dubljim razinama, kamijevska u najboljemu smislu te riječi. Lovrenović ne presuđuje i ne osuđuje; on nam ostavlja prostor da vidimo sami što nam je započeti s teretom jedne od najokrutnijih epoha što ju je doživjela Europa.

No valja mi se vratiti onom intimnom, najbolnijem sloju ovog romana. On je upisan u povijesti o nestanku oca, bratovljevoj smrti, ali i u priči o majčinoj melankoliji ispunjenoj nadom koja ne želi umrijeti. Iza identiteta prikrivenom imenom Ivan Jablanović nije teško prepoznati autorova/pripovjedačeva oca. Priča je dulja.

Nije to samo povijest žalovanja za nesretno i nepravedno izgubljenim ocem. Ona se plete kao obiteljska kronika kojom se zahvaćaju svi mrakovi i užasi kojima nas je zatrpalo kratko 20. stoljeće. I doista, povijest počinje s Didom, čovjekom koji je otvorio stoljeće. Lovrenović preuzima jedan njezin dio iz “Libera memorabilium, Tako je govorio did”, u kojemu vjerno (onoliko koliko je moguće) prenosi sada već pomalo izgubljenu bosansku ikavicu.

Gnomski iskazi djeda čine predlošku za kroniku kojom će se rekonstruirati život u bosanskoj provinciji od početka do sredine 20. stoljeća. Ta kronika je svojevrsno slavljenje stanja mirovanja. Djed je u njoj predočen kao čovjek koji je znanje stekao odbijanjem kretanja. Sve što mu je nužno mogao je crpsti iz uskoga kruga u kojemu je obitavao čitavoga života, a da mu ta uskoća nije zasmetala u izgradnji pozicije maksimalne etičnosti. Uz njega stoji i baba kao nositeljica istoga svjetonazora, percipiranog sa ženskog stajališta. Upravo se na pozadini tako koncipiranog antagonizma pojavljuje otac, figura kojom dominira dilema.

Donijeti pravu odluku hamletovsko je pitanje na koje se ne može pronaći zadovoljavajući odgovor. Pripovjedač “Nestalih u stoljeću”, i evo me u jezgru samoga pripovjednoga teksta, cijelo vrijeme njegova bilježenja, na razne načine i na raznim razinama, služeći se pričama drugih da bi bar na neki način plauzibilizirao svoju, postavlja samo jedno pitanje: Zašto je otac odlučio pridružiti se koloni poraženih, uputiti se na križni put s kojega se nikada neće vratiti?

Upravo se na toj točki razdvajaju putanje dvojice velikih etičara jugoslavenskih književnosti. Otac je Danila Kiša bio autentična žrtva, otac je Ivana Lovrenovića postao žrtvom onog momenta kada su poraženi uz koje se, ma koliko nevoljko, svrstao. Dok kod Kiša postoji uspomena na oca, kod Lovrenovića je nema. Dvije godine nisu starosno doba u kojemu je pamćenje formirano. Dvogodišnji dječak ne samo da je nepouzdan svjedok, on je, zapravo, ne-svjedok.

Put bez povratka, a zna se to još od “Libera memorabilia”, jedino je čvrsto uporište pronašao u pismu što ga je otac uspio poslati negdje iz Banata, a koje su dobre ruke proslijedile njegovoj kući. Opet je usporedba s Kišom neminovna. Njegov je najznačajniji roman “Peščanik” sav organiziran oko izgubljenog pa pronađenog (autentičnog) očevog pisma. Ono je motor uspomena, njihovo središte oko kojeg se razvijaju koncentrični krugovi romana. Razlika je između dvojice majstora sjećanja u osnovi poetička.

Dok Kiš, u obiteljskoj trilogiji, ostaje vjeran kasnome modernizmu (u vezi s francuskim “novim romanom”), Lovrenović je odan poetici postmodernizma. Iz nje proistječu dvije središnje komponente romana: prva sadržajna – povijest, a druga formalna – fragmentarnost. Te dvije komponente koreliraju kako bi iz prividne nekoherentnosti stvorile raspršeni postmoderni tekst u kojemu načelo kontingencije na sebe preuzima ulogu stožera.

Priča o ocu nalazi se u fokusu, ona je središnje mjesto romana. Istovremeno, njezina korespondencija s ostalim dijelovima, mjesta na kojima se dotiče s pripovijestima o fratrima, o njihovim sagrješenjima i epifanijama s pripoviješću o djedi i onoj o majci, u svima se njima traže paralele s ocem, ponekad ih se pronalazi, drugi put ostaju nerealizirane, ali uvijek potencijalne. Istovremeno se njima stvara prijelaz od općega ka pojedinačnom, od pojedinačnog ka općem da bi se, na kraju, preko priče o “nestalima u stoljeću” ispripovijedala intimna povijest toga stoljeća, stoljeća koje je po svemu – stoljeće nestalih.

Poglavlje posvećeno ocu, a ono nosi naslov ranije knjige, ono se, dakle, zove “Liber memorabilium”, melankolična je koda čitavoga romana. Nastalo je na osnovu “pronađenog rukopisa” (još jedno postmodernističko poigravanje konvencijom romantičarske književnosti), ljetopisa fra Anđela, prezimenjaka Ivana Jablanovića. “Baštinik uspomena i vlasnik nedovršena sna” (još jedna oznaka iza koje se krije pripovjedač) iz njega, iz “usmene kućne predaje” i iz “živih slika”, koje su nužne zato što, kao što sam gore napomenuo, vlastito sjećanje ne postoji, mukotrpno gradi svoju posljednju priču, priču koja će pokopati sve priče, donijeti razrješenje zagonetke stoljeća. No on zna da je taj posljednji cilj iluzoran.

Na putu do njega najvažnije su žive slike, a one su fikcija, “razderane krpe pamćenja – neke iz svojih dubina isplutavaju same, vuku druge za sobom, neke se uloviti ne daju nikako, zna za njih samo po težini kojom pritiskuju dno pamćenja i po snovima čiji okus – samo on! – ostaje po čitav dan na nepcima.”

Svi ti pripovjedačevi “izvori i njegova baština” ostaju lebdjeti na nesigurnoj vododjelnici fikcije i zbilje, na onome mjestu s kojega je otkliznuće tako lako, a održavanje ravnoteže tako tegobno.

Čitateljstvu ne preostaje drugo nego da se stopi s ovom pričom, utone u njezine dubine, pronikne u meditativnu ljepotu njezine proze ispisane rukopisom jednog od naših najvećih stilista, otkrije harmonije formalne elegancije i u sadržaju kondenzirane životne mudrosti koja nas poziva na razmišljanje pomiješano s dubokim emocijama, s empatijom koja tek omogućuje potpunu, iscrpnu ali ne i iscrpljenu, recepciju “Nestalih u stoljeću”. Razmišljanje, meditacija, empatija…

Kao što nas Ivan Lovrenović poziva/izaziva na ponovno promišljanje odnosa fikcije i fakcije, na ulogu krhkoga pamćenja, individualnog i kolektivnog, prelomljenog kroz prizmu osobnih sjećanja, usmenih svjedočenja i nesigurnih vlastitih uspomena, tako na njegov poziv/izazov moramo odgovoriti gore spomenutom trijadom. Pođe li nam to za rukom, bit ćemo pripremljeni za supstancijalnu razmjenu s knjigom koja je već sada, nekoliko mjeseci po objavljivanju, jedan od temeljaca bosansko-hercegovačke književnosti.

*

Objavljeno na portalu Autograf

(para nosotros nada)

*

“Prva osoba kojoj je, ogradivši komad zemlje, palo na pamet reći: ‘Ovo je moje.’, i koja je pronašla dovoljno lakovjerne ljude da joj povjeruju, bila je istinski osnivač građanskog društva. Kakvih bi samo zločina, ratova, ubojstava, kakve bijede i užasa, ljudska rasa bila pošteđena da je samo netko izvukao stupove kojima se ogradio ili zakopao jarak i rekao bližnjima: ‘Ne slušajte ovog varalicu. Bit ćete izgubljeni ako zaboravite da plodovi zemlje pripadaju svima, a zemlja nikome.'”

J. J. Rousseau: “O porijeklu neravnopravnosti među ljudima.”

*

“Sama biologija je u suprotnosti sa pojmom milosrđa.”

H. Spencer, socijalni darvinist

*

“Najuzvišenije ljudske osobine jesu suosjećanje, nesebičnost, altruizam.”

C. Darwin

*

“Some will rob you with a six gun and some with a fountain pen.”

Woody Guthrie, “Pretty Boy Floyd”

*

Prije pedeset i tri tisuće godina jedna je neandertalska obitelj pokopala svoje dijete. Znanstvenike koji su otkrili grobnicu zaprepastila je činjenica da se radi o počivalištu sedmogodišnjeg, od rođenja, hendikepiranog djeteta. Grob malog neandertalca pokazao je da su se njegovi roditelji, uprkos nesposobnosti malog bića da samostalno opstane, za njega brinuli, hranili ga i odgajali. Dakle, mali je kostur invalidnog neandertalca postao dokaz kako su i neandertalci, koje je Homo Sapiens istrijebio1, bili sposobni za nesebičnost,empatiju te brigu za slabije i nemoćne. Bilo je to veliko iznenađenje jer se smatralo kako se radi o bitnoj distinkciji između Homo sapiensa i Neandertalca.

Čovjek je, kao i njegov rođak Neandertalac, društveno biće i bez obzira na instinkt za preživljavanjem, sposoban je dobrotom i ljubavlju iznenaditi ne samo druge već i sebe. U tom fenomenu leži sićušna nada čovječanstva.

Altruizam i suosjećanje sve su rjeđe kvalitete u društvu koje živi na pogonsko gorivo sebičnosti, konzumerizma i materijalizma, društvu u kojem – 53 tisuće godina nakon što je u mali grob pokopan hendikepirani neandertalski dječak – živimo, volimo, mislimo, radimo, bolujemo i čekamo da umremo.

Nisam ekonomist i bez obzira što se u ovom tekstu namjeravam baviti kapitalizmom, neću vas, drugovi, gnjaviti brojkama, statistikama i analizama BDP-a. Zapravo, smatram da je današnja ekonomska znanost sluškinja bogatih, znanost kojom manjina manipulira čovječanstvom, uz pomoć statistika i brojki, da bi opravdala nevjerojatne razlike u bogatstvu između pojedinaca i društva, između “izabranih” država i ostatka svijeta.2 Ekonomija je danas “znanost” koja hladnoćom brojeva, grafikona i kvartalnih izvještaja opravdava činjenicu da ljudi u jednom dijelu svijeta pate od pretilosti a u drugom, svakodnevno, deseci tisuća djece umiru od gladi. Pokušat ću kroz ovaj tekst filtrirati mučninu, tugu i bijes koje u mom duhu, srcu i utrobi stvara ekonomsko uređenje društva u kojem živim, ekonomsko uređenje koje se zove kapitalizam i vlada planetom. Svakodnevni izlazak na ulicu stvara u meni želju da udarim u želudac ovaj indiferentni, nepravedni, strahotama ispunjeni svijet onako kako njegove manifestacije udaraju moju utrobu prožimajući me osjećajem bijesa, nemoći i frustracije.

Kapitalizam se zasniva na eksploataciji većine društva od strane manjine koju zovemo kapitalistima. Naslijedivši feudalizam, sva je sredstva proizvodnje predao manjini (klasi kapitalista), dok je radnik, onaj koji ta sredstva stvara, istih lišen. Kapitalizam, kada bih ga objašnjavao djetetu, društveno je uređenje u kojem osoba radi 14, 12 ili 8 sati dnevno, a plaćena je za 10, 8 ili 6 sati rada. Ta dva sata viška, dva sata neplaćenog, besplatnog rada, sjeme su kapitalističke eksploatacije. U ta se dva sata skriva temeljna nepravda iz koje je izrastao nasmiješeni monstrum koji vlada našim životima i sudbinom planeta. I mogu me koliko god žele, dragi moji drugovi, ekonomisti sa Cambridgea, Oxforda,Harvarda i Yalea uvjeravati kako se radi o jedinomogućem, ljudskoj prirodi idealno prilagođenom sistemu, domišljajući se već sto i pedeset godina opravdanjima – kao što je “nevidljiva ruka” Adama Smitha – zašto jedni žive u šupama a drugi u palačama, zašto jedni bacaju hranu a drugi umiru od gladi, ja im, drugovi, povjerovati – neću.

Iako je kapitalizam isprva odigrao progresivnu ulogu u razvitku društva uništivši cehovska ograničenja, osobnu zavisnost radnika, lokalnu zatvorenost i razdrobljenost te stvorio preduvjete socijalizma, danas, u 21.stoljeću, sistem koji vlada našim planetom više nije kapitalizam devetnaestog stoljeća i industrijske revolucije, već evoluirani hibrid kapitalizma i feudalizma. Danas umjesto da guramo plug po poljima, sjedimo u uredima i trpimo teror zidova i ubilačko neonsko svjetlo što “povećava” produktivnost

Pognuta leđa, iste radnje. Mramorni pogledi i tijela mamurna od rada, rada, rada. Sati rastrgani kao plijen vučjeg čopora. Minute kao kapi vode što ti udaraju u čelo, jedna po jedna, polako, neprestano, neminovno – sve dok ne probuše kožu i urone mozak u stupor ropstva. Takav rad, drugovi, permanentno je uništenje ljudskosti. Zadatak ljevičarskog (ako ta podjela danas uopće ima smisla) mislioca nije, kako je pisao Walter Benjamin, “da se vozi u vlaku historije nego da povuče kočnicu”. U ovom tekstu pokušat ću povući kočnicu, ma koliko to uzaludno bilo, jer vlak se historije zbog mojih riječi zaustaviti neće.

Kako je kapitalizam u drugoj polovici 19. stoljeća došao do tako mu drage i neophodne slobodne radne snage? U Velikoj je Britaniji aristokracija u čijem se posjedu nalazila većina obradive zemlje, početkom druge polovice 19. stoljeća, pod utjecajem ljudi poput Thomasa Roberta Malthusa (Malthus zaslužuje poseban tretman – radi se o bogataškom djetetu, zloglasnom demografu i “filozofu” koji je u svom “Eseju o principima stanovništva” napisao ovo: “Sva djeca koja se rode iznad broja potrebnog za održavanje broja stanovnika na željenoj razini, neizbježno bi morala nestati, osim ako se za njih napravi mjesta smrću odraslih osoba… To mora biti aktivna politika vlasti… Trebamo potaknuti djelovanje prirode u stvaranju tog mortaliteta umjesto da ga glupo i uzaludno sprječavamo. A ako se bojimo prečestih posjeta strašnog oblika gladi, trebamo pobunama potaknuti druge oblike prisilnog i prirodnog uništenja. Umjesto preporučivanja čistoće siromašnima potaknuti suprotne navike. U našim gradovima trebamo praviti uže ulice, nagomilavati više ljudi u kuće i izazivati povratak kuge. Na selu trebamo graditi naselja blizu stajaćih voda i osobito poticati u svim močvarnim i nezdravim uvjetima. Ali iznad svega trebamo strogo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su pak u zabludi, a koji misle da su čovječanstvu učinili uslugu time što su osmislili projekte za potpuno istrebljenje neke određene bolesti”. Zatim već spomenutog H. Spencera i ostalih socijalnih darvinista, seljacima oduzela zemlju od koje su živjeli. Ta se operacija u povijesti Velike Britanije naziva “Grand closure” ili “veliko zatvaranje”. “Velikim zatvaranjem” ljudi koji su većinom živjeli u selima od plodova zemlje i mukotrpnog rada, prisiljeni su da se dosele u velike gradove, gdje će postati slobodna radna snaga (free labour), glavni zamašnjak industrijske revolucije. Ovdje bih vam htio ukazati na spise Friedricha Engelsa, koji je i sam bio vlasnik tvornice, dakle industrijalac, i koji vrlo precizno, naturalistički i plastično pokazuje u kakvim su uvjetima radili radnici u tom velikom procvatu napretka o kojem danas djeca uče kao epohi industrijske revolucije. Prosječni radni dan trajao je14 – 16 sati. Čovjeku je ostalo 8 ili 10 sati da jede, druži se s obitelji i spava, da bi sutra morao krenuti ispočetka.

Slobodna radna snaga u kolonijama omogućena je na isti način – oduzimanjem zemlje u kraljičino ime. Tako su, na primjer, polako nestajale afričke nomadske kulture, i ljudi koji su stoljećima ili tisućljećima živjeli od zemlje, bivali prisiljeni na selidbu u gradove da tamo postanu unajmljena radna snaga. Tu je i bezobzirna, zloglasna upotreba dječjeg rada. Sedmogodišnja djeca radila su u rudnicima, tkaonicama i dimnjacima jer su bila dovoljno malena da se provuku na mjesta kojima je odraslim ljudima pristup nemoguć.

Tako je kapitalizam započeo svoj veliki uspon – uz pomoć dječjeg rada, protjerivanja ljudi sa zemlje, četrnaestosatnog radnog dana i zatvora za neradnike (u dikensijanskom Londonu postojali su zatvori za nezaposlene, “društvene parazite”, u koje su zatvarani ljudi koje bi policija pokupila na cesti jer nisu bili zaposleni ili su im možda samo pijani privukli pažnju ). No kako je vrijeme odmicalo, a ideje Marxa i Engelsa postajale dostupne radničkim masama, osnivani su prvi sindikati i počinjali prvi štrajkovi. Radnici su polako shvaćali kako bez njihovih žuljevitih ruku kapitalisti ne mogu opstati. I zatim počinje period adaptacije, koncesija u korist proleterijata, skraćivanje radnog vremena, malo bolji uvjeti i malo veće plaće. Ali od osamdesetih godina 20.stoljeća, Reaganove administracije i vladavine Margaret Thatcher, taj proces postaje reverzibilan. Radnici gube krvlju, suzama i znojem stečena prava, a na otvorenu scenu stupaju ljudi poput Miltona Friedmana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju i čovjeka koji je uz pomoć State Departmenta i Henrya Kissingera osmislio novu ekonomsku politiku Čilea nakon što je CIA, uz pomoć čileanske vojske, generala Pinocheta i njegovog, elitnog oficirskog kadra školovanog u zloglasnoj School of the Americas – poučenog metodama mučenja, efikasnoj upotrebi “odreda smrti” i uspostavi vojne diktature – u klasičnom državnom udaru srušila legalnu, demokratski izabranu vlast ljevičara i socijalista Salvadorea Allendea i pretvorila nacionalni stadion Santiago de Chile u koncentracioni logor za istrebljivanje ljudi koji su mislili drugačije od američke vanjske geopolitike. SAD ionako, posprdno, smatra Srednju i Južnu Ameriku vlastitim “stražnjim dvorištem” ( backyard ).

Dakle, nakon kraja sedamdesetih i predsjednikovanja Jimmya Cartera, čovjeka koji će, osim po slabosti i neodlučnosti, ostati zapamćen kao čovjek koji je Amerikancima pokušao objasniti kako se ljudi ne vrednuju prema onome što imaju već po onome što čine i koji je na Bijelu kuću postavio solarne ploče i vratio Panamski kanal Panamcima (vrlo brzo bio je opet u američkim rukama ), na scenu stupa glumac Ronald Reagan, dugogodišnji glasnogovornik najvećih američkih korporacija poput General Electrica, lutka čiji je prvi potez bio skidanje Carterovih ploča i okret prema idealima slobodnog tržišta demonstriran u frazi koju je, glumački nadahnuto izgovorio, otvarajući burzu na Wall Streetu: “Let the bull loose!” Bik, čija skulptura u napadačkoj pozi stoji na Wall Streetu, u ovoj je euforičnoj rečenici, naravno, ekonomija – deregulirana, oslobođena državne kontrole, slobodna kako je slobodan i bik na rodeu, slobodna da zapjenjena divlja ljudskim životima i društvom uništavajući ideju općeg dobra, solidarnosti i zajednice u korist nižih poreza i privatizacije naftnovojnokorporativnog kompleksa na koji je, u svom oproštajnom govoru naciji, krajem 40-ih, upozoravao američki general i predsjednik D. Eisenhower. Reagan i njegov potpredsjednik Bush prvi, ostat će zapamćeni po nizu skandala i kriminalnih djela, poput afere Iran/Contra i intenziviranja “rata protiv droge”, sintagme koja je samo eufemizam za rat protiv siromašnih.

Danas znamo da se klice, uzroci i temelji globalnog ekonomskog kolapsa 2008. nalaze u ekonomskim potezima Reaganove administracije. Deregularizacija tržišta (podivljalog bika), niži porezi za bogate i ideja kako se tržište samo kontrolira, bazirano na pogrešnoj interpretaciji Darwinovog principa evolucije po kojoj najjači opstaju a slabiji zaslužuju propast, polako su ali sigurno doveli do “ekonomske kataklizme”. No, globalna ekonomska apokalipsa koju su najavljivali svi mediji riješena je metodom socijalne pomoći korporacijama i bankama koje su se našle pred bankrotom. Ideja da su banke i osiguravajuća društva “prevelika da propadnu” te ih se, da bi izbjegli armagedon, mora spašavati novcem poreznih obveznika a posredno i mjerama štednje koje su nastupile diljem svijeta, u isto vrijeme kada bankari i CEO-i korporacija, nakon što su poslovnim odlukama doveli vlastite kompanije do bankrota, isplaćuju sami sebi stotine milijuna dolara bonusa dok bi čovječanstvo trebalo platiti nastalu štetu, predstavlja nevjerojatnu travestiju pravde, ideje općeg dobra i demonstrira nam da su mjere štednje zapravo prenošenje gubitaka na sve stanovnike svijeta i s druge strane privatizacija profita od strane istih ljudi koji su krizu izazvali. Sam termin “corporate welfare” po mojem je mišljenju contradictio in adjecto, i sintagma koja bi sigurno ušla u Orwelov “novogovor” iz 1984. Prije nekoliko dana izašao je Oxfamov izvještaj za 2013. godinu po kojem 85 ljudi posjeduje jednako bogatstvo kao i 3,5 milijarde drugih ljudskih bića. Ovih 85 moglo bi stati u jedan zagrebački tramvaj.

A početkom devedesetih u globalni se korporativni, vojni, naftni i bankarski kazino ušetala i Neovisna Država Hrvatska. U trenutku kada je sedmostoljetni san, “mudrom” politikom našeg vrhovnika nakrivljenih usana, postao stvarnost i ispred je zgrade UN-a u New Yorku podignuta trobojnica sa crveno-bijelim kockicama u sredini, hrvatski vanjski dug iznosio je pet milijardi dolara. Danas, dvadeset i dvije godine od međunarodnog priznanja, taj dug iznosi sto i pedeset milijardi. Dakle čak i matematičkom laiku, kakav sam i sam, jasno je da se vanjski dug povećao 30 puta u dvadeset i tri godine od kada su Hrvati “svoji na svome”.

Ne namjeravam se baviti ekonomskim analizama, niti sam za to sposoban. No, brojke su egzaktne i služe kao uvod u tekst čiji su povod i tema kapitalizam kao društveno uređenje, nestanak solidarnosti, suosjećanja i altruizma kao posljedica tog istog društvenog uređenja te na kraju, građani države koja proživljava društvenu i ekonomsku kataklizmu koju poznajemo pod terminima “privatizacija”, “tranzicija” i “recesija”, a ogleda se u vakuumiziranim pogledima ljudi što svakodnevno sakupljaju boce po ulicama Zagreba i ostalih gradova Neovisne Države Hrvatske.

Svakog se dana vozim tramvajem i hodam zagrebačkim ulicama gledajući kako ljudske ruševine, poderotine u tkivu društva za koje je sram postao nedopustiv luksuz, kopaju po kontejnerima i kantama za smeće, sakupljaju boce i pokušavaju preživjeti. Jedna boca vrijedi 50 lipa. U jednom dućanu, koji mora biti određene kvadrature, moguće je prodati samo 20 boca što iznosi 10 kUna. Za 20 treba obići 2 dućana. I tako sve dok se ne sakupi dovoljno. Dovoljno za još jedan dan.

Gledam ih svakodnevno, većinom starije ljude koji bi trebali uživati u plodovima dugogodišnjeg rada, kako različitim, često ingenioznim tehnikama, vade plastične boce iz smeća i time nadopunjuju mjesečni budžet. Ti spadaju među “sretnije” jer vjerojatno primaju penziju, a sakupljanje boca samo je bonus. Oni drugi, što od sakupljanja boca žive, u daleko su težoj poziciji. No, ovako izvana, teško ih je razlikovati. Bezbroj puta bih, šećući zagrebačkim ulicama, vidio starijeg čovjeka, uredno obučenog, ošišanog i obrijanog, kako mi se približava i sviješću bi zaiskrila misao: “On ne mora sakupljati boce.” Ali u devet od deset slučajeva, svagdan bi me udario u pleksus, a čovjek što po svemu izgleda kao osoba koja nema razloga da kopa po smeću, zastao bi, zagledao se i štapom ili rukom pročačkao kontejnerom. Svakog puta kada bih se tako prevario – a prevario bih se gotovo uvijek iako se ne radi samo o starijim nego o ljudima svih dobi – na trenutak bih ostao bez zraka, obuzela bi me fizička slabost i osjećao bih stid i poniženje. Luksuz koji ti ljudi ne mogu priuštiti. Šetnja Zagrebom u mojoj se svijesti pretvara u šetnju grotesknim, ubojitom satirom razotkrivenim svijetom što je svojim slikama stvorio njemački slikar Georg Grosz čija platna, većinom ona iz doba Vajmarske republike, reflektiraju današnju stvarnost zagrebačkih (i svjetskih ) ulica.3 Grosz je slikao berlinske ulice dvadesetih godina prošlog stoljeća i te su slike dokument i umjetnička vizija vremena koje je rodilo nacizam, Drugi svjetski rat i Holokaust.

Od propasti Lehman brothersa i ekonomske “apokalipse”, gledam kako ulice množe sakupljače boca i prosjake kraj kojih prolaze djevojke sa torbicama vrijednim dvadesetak tisuća kUna i momci zagledani u plastičnu kutijicu vrijednu kao prosječna plaća. Pošto velika većina nesretnika što obilazi smeće ne koristi hvataljke i rukavice, možete ih, drugovi, osim po kolicima ili vrećama punih flaša, prepoznati po bolesnoj koži – rezultatu česte interakcije prljavštinom. Svakodnevni lov na boce poklanja im čireve, gnojne kraste i ispucalu, crvenu kožu. Na taj su način i fizički žigosani svojim društvenim položajem – svakodnevnom borbom da se skupi dovoljno za sendvič sa parizerom i flašu mirogojčeka.

Ono što je još zanimljivije, po gradu se mogu vidjeti i mladi dečki, tridesetogodišnjaci u naponu snage, kako metodički razrađuju rutu od kontejnera do kante, od ulice do ulice, od dućana do dućana, sa velikom, crnom, plastičnom vrećom prebačenom preko ramena.

Tko zna, možda postoje pravila, dogovori i podjele teritorija? Druga je, i vjerojatnija, opcija da i među sakupljačima boca vlada kapitalističko načelo pobjednika i gubitnika. Slobodno tržište na djelu. Mladi nose vreće preko vrata, stari vuku kolica. U neka druga vremena, kada bi netko pao ili bi ga vidjeli kako leži na ulici, ljudi su prilazili i pokušavali pomoći. Danas se ne osvrću, opkoračuju tijelo na cesti i prolaze zagledani u male plastične kutije koje su im svele svijet na pedalj svjetlećeg ekrana. Tako ulicama Zagreba luta privid ljudskih bića, akumulirana bijeda otporna na sram i naizgled nesvjesna svijeta oko sebe, koncentrirana na kante i kontejnere.

Ironično je da smo nekoć davno, u američkim filmovima, tijekom elaboriranih scena potjere, viđali glavnog junaka kako pravednički juri kriminalce i kako se pred njegovim autom odjednom pojavljuju dječja kolica koja gura stara žena. I kad bi junak u punoj brzini udario kolica, u prvi mah bili bi šokirani, misleći kako je udario kolica s bebom. Ali kad bi junak pogledao u retrovizor (“So long suckers!” rekao bi Homer Simpson) vidjeli bismo da su se ulicom, umjesto dječjeg mozga, razletjele limenke i boce. Junak bi odahnuo i nastavio potjeru. A starica, koju bi montažer izbacio iz filma, nastavila bi skupljati svoj dnevni ulov. Sada to više ne moramo gledati u kinima i na TV-u, sad te ljude vidimo uživo na ulicama kojima hodamo svaki dan.

A junak se, dragi moji drugovi, snašao u sveopćem kaosu krvi, plača, mržnje, bezumlja i krađe što su obilježili posljednjih dvadesetak godina Neovisne Države Hrvatske. Dok su se televizijama razlijevale rijeke ljudi sa plastičnim vrećicama u rukama uokvirene zapaljenim kućama i gustim crnim dimom, poduzetni su poduzimali. I kao što se zbilo 1941. i 1945., novi su se vladari, rođeni u krvi posljednjeg balkanskog “kijameta”, smjestili na brdima sjeverno od Ilice, iako se ovaj put nisu samo useljavali u židovske vile – inače, često remek-djela hrvatskog modernizma – nego su mnoge srušili i izgradili nove (“još starije i bolje”) ili su “popravljali” već postojeće te tako preobrazili dio grada u poprište građevinskog kulturocida. Oni koji su u ovoj našoj divljoj (kakva još postoji?) verziji kapitalizma – zapravo običnog grabeža koji zovemo privatizacija – najbolje prošli, učinili su to krađom i korumpiranom rasprodajom 50 godina sakupljanog javnog dobra, tvornica, trgovina i firmi, banaka i telekomunikacijskih sistema i, naravno, otpuštanjem radnika u ime – profita.

Da mi je netko dok sam bio klinac, osamdestih godina prošlog stoljeća, rekao da će ljudi kupovati flaširanu vodu pomislio bih da je lud. A sada kupuju vodu, razmislite malo drugovi moji, vodu iz prozračno dizajniranih flaša, koje zatim završavaju u kontejneru i na taj način ljudima čije su živote pregazili i upropastili omogućuju da kopajući po smeću prežive, da skupe 20-ak kUna za hranu. I alkohol potreban da zaborave na – sutra.

U vrijeme ustaškonacističke Hrvatske zakoni su bili rasni. A danas su ti zakoni – klasni. Danas te ubijaju poniženjem koje svakodnevno trpiš da bi preživio. Fascinantno je kako se radi o istim ljudima koji su veći dio života proživjeli u zemlji gdje takvih prizora nije bilo. Istim ljudima što su uplaćivali dio svoje mjesečne plaće u fond solidarnosti, živjeli u zemlji gdje je pravo na zdravstveno osiguranje bilo osigurano svakom građaninu, a korupcijom se smatralo deset deka kave i bombonijera, gdje je školstvo načelno bilo jednako kvalitetno i besplatno, gdje je distribucija bogatstva bila pravednija, gdje je postojalo društvo građana, svjesnih vlastite odgovornosti, obaveza i općeg dobra. Ne kažem da nije bilo siromašnih ali nisi, druže, u svakom trenutku na gradskom raskršću mogao vidjeti dvadesetogodišnju djevojku ili momka u automobilu koji vrijedi milijun kUna, i odmah pokraj njega, kod prvog kontejnera, ispijenu groszovsku ljušturu ljudskog bića kako drhtavim, krastavim rukama, glave uronjene u smeće, čeprka za bocom vrijednom 50 lipa. A još kad je osoba u skupom autu neki osamnaestogodišnji balavac kojem je tata zamračio javni novac i time osudio ljude na egzistenciju čije su koordinate kontejneri i kante za smeće, onda je ta situacija prilično nalik situaciji u zemljama kao što su Brazil ili SAD. Iako u Hrvatskoj ne postoji rasno pitanje (jer onih drugačije, tamnije boje kože nema dovoljno) i još uvijek nema favela (ne usuđujem se dijelove Zagreba nazvati getom), ako sistem, samovoljno ali i pod pritiskom krupnog kapitala i investicija koje hrvatski ekonomski analitičari prizivaju kao plemenski vračevi kišu, nastavi štititi “kontroverzno”4 bogate i povećavati jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju, stopa će kriminala nastaviti rasti (a raste od početka rata, nezaustavljivo, nemilosrdno, samouvjereno), pa ćemo i mi dobiti svoju “Crvenu komandu” (Comando vermelho), i mladići će, umjesto da kopaju po smeću, nabaviti oružje i početi otimati aute, novčanike, zlatninu i rolexe – sve ono što uspješni “kontroverzni poduzetnik” treba imati. Uspoređujući drugu Jugoslaviju i Neovisnu Državu Hrvatsku, razlike u ekonomskom standardu vidljive su svakome tko ih vidjeti želi. U Jugoslaviji pljačka banke bila bi senzacija. Danas je samo majušni dio crne kronike.

Ono što se dogodilo s državama nastalim na ruševinama Jugoslavije, prijelaz je iz “društva potrebe” u “društvo želje”, preobražaj koji se u kapitalističkim zemljama odvija već 150 godina, od druge polovice devetnaestog stoljeća pa preko razdoblja nakon Drugog svjetskog rata kada kapitalizam doživljava nezaustavljiv uspon koji traje sve do naših dana – preobražaj čije sveobuhvatne, konzumerističke posljedice živimo.

Neimari Neovisne Države Hrvatske promijenili su ekonomsko uređenje preko noći i zatim započeli privatizaciju u najgorim mogućim uvjetima – usred rata. Najgorim za društvo, najboljim za izabranu grupu pojedinaca. Razlika između “društva potrebe” i “društva želje” jednostavna je i skriva se u imenu. U “društvu potrebe” ljudi kupuju samo ono što im je za život potrebno, uz minimalni luksuz. “Društvo potrebe” ne nudi na policama svojih supermarketa 87 vrsta šampona i 43 vrste konzervirane tunjevine. “Društvo potrebe” ne svodi ljude na potrošače, a proizvođače na sluge profita.

Naravno, ako si htio nove levisice morao si do Trsta. Ploče su donošene iz evropskih gradova i zatim se, presnimavane na kazete, širile društvom. Jadali su se građani Jugoslavije, posebno mladi, žudeći za zapadom, za obiljem koje, kako im se činilo, kapitalizam nudi. A kada im je taj isti monstrum kapitalizma provalio u živote, nakon krvavog derneka u mračnoj balkanskoj krčmi, na vlastitoj su koži osjetili kako obilje ne znači ništa ako nemaš novaca da u njemu uživaš.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća moj je otac bio predsjednik sindikata Privredne banke. Sindikat bi organizirao sastanak, tzv. radnički savjet, na kojem su svi, s načelno jednakim pravom glasa, dogovarali odnos između plaće čistačice i plaće direktora. A tih godina, u “tamnici naroda”, kaže mi tata, odnos je bio jedan prema sedam. Danas je taj odnos, nagađam, 1 prema 347. Nije to samo hrvatski simptom. Ali ovo jest: građani Hrvatske opet žive Austro-Ugarsku monarhiju. Žive kao “bečki konjušari”, “domobrani Jambreki” što jurišaju mobitelima pod zastavom Deutche telekoma: banke su u vlasništvu Talijana i Austrijanaca, glavna državna energetska firma u vlasništvu je Mađara, telekomunikacije Nijemaca, a ostalo je na prodaju slobodnom europskom i svjetskom tržištu. Nakon rata vođenog protiv nacista i “domaćih izdajnika” između 1941. i ’45., i uspostave druge Jugoslavije u kojoj su postojale institucije poput fonda solidarnosti i ravnopravnija raspodjela društvenog bogatstva, ova je država, kao i sve ostale koje je nedavni rat podržavio, danas samo podrepak svjetskog kapitalizma. Sve su zakrvljene države postale robovi neoliberalnog kapitalizma, odnosno dio globalnog društvenoekonomskog sistema koji onih 1 posto, kako otkriva memorandum Citigroupa (jedne od najvećih banaka na svijetu) poslan najbogatijim klijentima, zove PLUTONOMIJOM – koristeći termin u zaigranoj i šaljivoj atmosferi visokih financija kao igru riječi: ekonomija – plutonomija. Samo što ovaj pluto dolazi od grčke riječi za bogatstvo, a pravo ime sistema u kojem živimo je plutokracija: grčki plutos- bogatstvo + kratos – vladam.

Danas je siromaštvo, kao i u viktorijanska vremena, osobna a ne društvena krivica. Siromaštvo se smatra odrazom grešnog i slabog pojedinca kojeg Bog ne voli, pa ga, eto, kažnjava. Siromaštvo je, dakle, božja kazna. Ovo se vjerovanje prvo iz Velike Britanije preselilo u SAD, a zatim je tijekom 20. stoljeća postalo pervazivno u dijelovima svijeta u kojima vlada kapitalizam. Danas, u 21.stoljeću, siromaštvo je i dalje privatni problem, a razlika između bogatih i siromašnih nezaustavljivo raste da bi, nakon financijskog sloma, u globalnim razmjerima doživjela vrhunac. I tu dolazimo do nevjerojatnog paradoksa. SAD, država koja je svojom beskrupuloznom verzijom kapitalizma “zarazila” veći dio svijeta, intervenira u “slobodno tržište” i novcem građana spašava korporacije i banke koje su se zaigrale i dovele svjetsku ekonomiju na rub kolapsa. Za to postoji i termin – corporate welfare – termin što zvuči kao gruba šala a zapravo je najgora travestija socijalističkih ideja . Socijalizam za bogate a neoliberalni kapitalizam za sve ostale.

Zaigravši se u globalnom financijskom kazinu, sa središtem na Wall Streetu i londonskom sitiju, banke su se kladile na oklade i s jedne strane svjetsku ekonomiju dovele na rub apokalipse, a s druge svojim zaposlenicima isplaćivale bonuse u iznosima od nekoliko desetaka pa do stotinu i više milijuna dolara, nagrađujući ih za djela kojima su svjetsku ekonomiju i vlastitu tvrtku dovele na rub propasti. Veliki pisac Semezdin Mehmedinović, nakon što je preživio opsadu Sarajeva, i dokopao se SAD-a, nakon nekoliko manualnih poslova, zaposlio se u novinskoj agenciji Reuters. Kada se dogodio slom, Reutersovi zaposlenici, radnici, koji su po dvadeset, trideset, četrdeset godina radili u u kompaniji čija je primarni zadatak praćenje ekonomskih trendova, ostali su bez penzija, iznenanđeni ekonomskom kataklizmom. Mehmedinović, koji je, na sreću, tamo radio i u mirovinski fond uplaćivao samo tri, četiri godine, sa iskrenim je čuđenjem promatrao svoje kolege kako se sudaraju sa činjenicom da je novac koji su godinama odvajali od plaće, zamišljajući sigurnu, neopterećenu mirovinu, odjednom nestao i da su nakon više desetljeća rada, pred penzijom ostali bez ičega. Vjerojatno neki od njih danas guraju kolica puna limenki i boca izbjegavajući heroje što jure ulicama u crnim limuzinama. Ironija se krije u činjenici da je Reuters jedan od glavnih medijskih autoriteta po pitanju ekonomije. A agencija Standard&Poor’s, pred čijom ocjenom danas, pet, šest godina nakon sloma, strepi čitava Neovisna Država Hrvatska i većina zemalja svijeta, dan prije kataklizme i bankrota, dala je banci Lehman Brothers “triple A” (trostruko A), najvišu moguću ocjenu. Zapadnjački neoliberalni kapitalizam stvorio je ove agencije da funkcioniraju kao korektiv i osiguranje potencijalnim ulagačima. E pa sve su te agencije banci Lehman brothers dan prije bankrota dale trostruko A ili najviši mogući kreditni rejting.

A mi, u Neovisnoj Državi Hrvatskoj koja broji nešto više od 4 milijuna stanovnika (dakle poput jednog njujorškog kvarta), strepimo nad ocjenom koju će nam ta agencija dati. Jer o toj ocjeni, dragi moji drugovi, ovisi kreditna sposobnost ove male zemlje. I kakvu smo ocjenu u 2013. dobili? Ocjenu – junk. Dakle, smeće. Zašto bi naša vlada strahovala od ocjene koju daje, dokazano, nesposobna ili bolje reći pristrana, sa bankama i korporacijama slizana agencija? Otkud joj pravo? Otkud kredibilitet? Neću nagađati iako je mnogima sve jasno. Htjeli smo zapad, levisice, parfeme, mercedese i “slobodu”.

Ono što pronalazim nevjerojatnim jest činjenica da većina ljudi u Neovisnoj Državi Hrvatskoj koja je živjela i u socijalizmu, i dalje, nakon što se (barem površinski) otrijeznila od nacionalne mržnje i masovnog klanja oko teritorija, poslušno podržava opće stanje stvari. Američki izvoz, izvorno britanske verzije demokracije, demokracije u kojoj se na vlasti izmjenjuju dvije stranke – progresivnija i konzervativnija varijanta – unjedrio se u hrvatsku političku stvarnost. A pošto smo društvo zatrovano mržnjom, motivacija glasača opterećena je, uz silnu medijsku propagandu, nacionalističkim a ne ekonomskim interesima.

Biti odrpan, danas, znak je ljudskosti u društvu koje skriva protraćene živote kupovinom blještavila i skriva se od vlastite praznine iza zatamnjenih stakala crnih limuzina. In girum imus nocte consumimur igni – noću idemo u krug proždirani vatrom. Da, doista uživamo društvo spektakla… Moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se očekuje od njega. Prešavši na kapitalizam, pod utjecajem PR-a i marketinga, bezglavo smo se sunovratili iz “društva potrebe” u “društvo želja”, promijenivši ekonomsko uređenje preko noći, za razliku od zapadnih uzora što transformaciju i razvoj kapitalizma proživljavaju već stotinu i pedeset godina i na promjene se donekle adaptiraju iako je i zemljama zapada nakon sloma 2008. sve jasnije kako je današnji kapitalizam ostvarenje sna i “filozofske” misli Ayn Rand, žene koja je altruizam smatrala čistim zlom, a državnu pomoć siromašnima iskorištavanjem bogatih. Kada je u pitanju današnji tzv. “neoliberalni” kapitalizam odgovor se krije u činjenici da se radi o ideologiji koju je teško implementirati jer je toliko nehumana da su potrebne sve moći PR-a, reklama i masovnih medija da ju poput virusa ubace u društvo, ideologiji koja te uvjerava da se pobrineš samo za sebe i zaboraviš na sve druge, ideologiji koja društvo dijeli na “pobjednike” i “gubitnike”. U biti, radi se o ideologiji koju već stotinu i pedeset godina pokušavaju pretvoriti u način promišljanja svijeta, društva i odnosa između ljudskih bića. Novi duh vremena zapovijeda: zaradi bogatsvo zaboravljajući na sve osim sebe. Ovakav vid društvenoekonomskih odnosa pisac i scenarist Dave Eggers oslikava borbom pojedinca da zgrabi takozvani “fuck you money”, novac koji pojedincu, njegovoj djeci i unucima osigurava ugodnu egzistenciju, novac koji ga odvaja od društvenih problema i dopušta da provede život ne radeći ništa. “Fuck you money” nova je varijanta američkog sna, iluzije kojom mediji, vlast i ideolozi kapitalizma perpetuiraju laž kako je u društvu slobodnog tržišta jedini cilj pojedinca da zgrabi “jebite se novac” i ostatak života provede sunčajući se i igrajući golf. I naravno laž da svatko može postati milijunaš. Po istraživanjima socijalne mobilnosti, SAD i Velika Britanija na samome su dnu. Radi se stratificiranim društvima u kojima siromašni umiru još siromašniji, a bogatiji još bogatiji. Isto je i po pitanju distribucije bogatstva. U SAD-u je danas situacija takva da jedan posto populacije posjeduje četrdeset posto ukupnog bogatstva.

Sto i pedeset godina dio svijeta koji iz svoje mišje perspektive zovemo zapadom, nalazi se pod masivnim ideološkim udarom u pokušaju da mu se nametne nova društvena paradigma – sebičnost i izolacija. No, čovjek je društveno biće, a kapitalistička je ideologija toliko neljudska da se konstantno suočava sa otporom. Taj se otpor održao do danas, i nastavit će se, drugovi, sve dok ne ostvarimo cilj: pravedno društvo, bazirano na ravnopravnoj distribuciji bogatstva i ideji općeg dobra, solidarnosti i altruizma.

Nekoliko je ključnih ljudi koji su stvorili idejne temelje kapitalističkog društvenog uređenja u kojem živimo i uveli paradigmu “predatorskog ekonomskog racionalizma”. Radi se o ljudima za koje većina ne zna, ljudima čija se imena rijetko spominju, pa ipak, njihove su ideje i interpretacija svijeta danas ostvarene u društvu konzumerističkog spektakla gdje dnevno deseci tisuća djece umiru od gladi a kontejneri su puni bačene hrane.

Pokušat ću ukratko opisati tu famoznu nekolicinu čije su ideje prihvatili korporativni vladari svijeta i zatim ih implementirali u sva društva na ovom malom planetu koja su kao ekonomsko uređenje odabrali kapitalizam. U temelju svega mali je šesnaestostoljetni “priručnik u vladanju” po imenu “Princ”, Niccoloa Machiavellia iz čijih nekoliko desetaka stranica raste korijen filozofije moći, umijeća vladanja nad drugima. No, ljudi čije ideje vidimo ovaploćene svugdje oko nas u gotovo svakom trenutku, ipak su živjeli bliže našem vremenu. Kada bih htio biti zločest, našao bih užitak u činjenici da nitko od ljudi koje mislim navesti nije doživio današnjicu, trenutak za kojim su čitave živote žudili, koji su promišljali i o kome su maštali. Nama najbliži a najstariji, austrijski je ekonomist i filozof Friedrich von Hayek, rođen 1899. u Beču, čovjek koji se školovao na sveučilištu u Freiburgu, pa na zloglasnom čikaškom univerzitetu i u London school of economics. Hayek je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, na preporuku Margaret Thatcher odlikovala ga je kraljica Elizabeta II i dobitnik predsjedničke medalje za slobodu kojom ga je počastio američki predsjednik G.H.W. Bush. Hayekov “briljantni” doprinos čovječanstvu ideja je da su privatne investicije u javna tržišta bolje od državnih investicijskih programa. Knjigom “The road to serfdom”, inspiriranom djelom francuskog liberalnog mislioca Alexisa de Tocquevillea, Hayek propagira ideje individualizma i klasičnog liberalizma. Početkom pedesetih godina 20. stoljeća odlazi na sveučilište u Chicagu gdje upoznaje Miltona Friedmana, i piše “značajna” ekonomska djela čija se osnovna filozofska misao svodi na što manju interakciju između ljudi koji žive u zajedničkom društvu. Hayek je bio jedan od vodećih kritičara socijalizma koji je smatrao društvenim uređenjem što zahtijeva centralizirani ekonomski plan a taj plan, po njemu, vodi u totalitarizam. Hayek rođenje civilizacije vidi u uspostavi privatnog vlasništva. Njegova socijalna i politička filozofija svodi se na spontano društveno uređenje organizirano oko ideje slobodnog tržišta. Hayek zamišlja idealno individualističko, slobodnim tržištem regulirano društvo koje “ne ovisi o dobroti ljudi koji bi njime upravljali.” Nije mu se sviđala ideja “socijalne pravde”. Uspoređivao je tržište sa igrom u kojoj nema smisla rezultate određivati kao pravedne i nepravedne, smatrajući “socijalnu pravdu” praznom frazom bez sadržaja, rezultate pojedinačnih napora nužno nepredvidljivim, a pitanje da li je redistribucija prihoda pravedna – besmislenim. Državnu redistribuciju prihoda ili kapitala gledao je kao neprihvatljivo uplitanje društva u slobodu pojedinca. Ali čak je i Hayek smatrao da ne postoji razlog zašto u slobodnom društvu država ne bi osigurala svima zaštitu od ekstremne deprivacije tj. Siromaštva – u vidu osigurane minimalne nadnice.

Druga, vrlo utjecajna osoba po pitanju današnjeg kapitalizma zove se Edward Bernays, čovjek kojeg se smatra jednim od izumitelja PR-a. Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, Bernaysu su na vrata luksuznog apartmana na Mannhattanu pokucali predsjednici američkih duhanskih korporacija. Bernays ih je pristojno primio i saslušao. Gospoda proizvođači duhana našli su se u problemima. Polovica potencijalnih mušterija nije kupovala njihove proizvode. Ta polovica bile su žene. U to vrijeme, dok su se borile za pravo glasa i jednakost spolova, žena koja bi zapalila cigaretu na javnom mjestu prema društvenom je mišljenju bila ili prostitutka ili osoba lakog morala. Kapetani duhanske industrije u ovom su stavu vidjeli veliki gubitak profita. Zamolili su gospodina Bernaysa da im pomogne.

Edward Bernays, čovjek koji je utjecao na ljudsko društvo dvadesetog i ovog stoljeća više nego mnogi puno slavniji političari i filozofi, revolucionari i umjetnici, bacio se na posao. Javio se ujaku Sigmundu Freudu u Beč i u zamjenu za kutiju kubanskih cigara dobio – u SAD-u neobjavljen – “Uvod u psihoanalizu”. Bernays je, pročitavši knjigu, ingeniozno shvatio kako otkrića njegovog ujaka nisu primjenljiva samo na pojedinca nego i na mase. Pripremio se za Uskršnju paradu što se svake godine odvijala na ulicama New Yorka. Unajmio je dvadesetak “debitantica” (djevojaka iz bogatih i uglednih obitelji koje sa 18 godina debitiraju u visokom društvu), i isplanirao svoju prvu veliku prevaru ili kako bi to danas nazvali u PR žargonu – spin. Pročitavši “Uvod u psihoanalizu” Bernays je shvatio kako cigareta predstavlja falusoidni simbol i povezao ga sa “ženskim kompleksom kastracije”. No, ono što je kod Freuda bilo pitanje pojedinca, za Bernaysa je bilo pitanje gomile. Platio je “debitantice” da se prošetaju ulicama New Yorka kao dio Uskršnje parade. On će, rekao im je, sjediti u gledalištu i dati znak. Istovremeno, pozvao je novinare glavnih američkih novina poput New York Timesa i Washington Posta – novina čije su članke prenosile sve manje novine diljem Amerike – i najavio im kako će se na paradi dogoditi nešto nesvakidašnje i vrijedno vijesti. “Debitanticama” je rekao da za haltere, ispod svojih haljina, zataknu tabakere i na njegov znak zapale cigaretu. Uz to im je napomenuo da novinarima na pitanje zašto su zapalile cigaretu u javnosti odgovore kako u fini papir umotan duhan za njih predstavlja “baklju slobode”.”Debitantice” su šetale paradom, Bernays je dao znak, one zadigle suknje, iz tabakera izvadile cigarete i zapalile. Novinari i fotoreporteri istog su se časa sjatili i sljedećeg dana sve su novine u Americi pisale o “bakljama slobode” kao simbolu ženske emancipacije.

U roku od dva, tri tjedna gotovo su sve američke žene pušile na javnom mjestu izražavajući solidarnost s “debitanticama”. Prodaja cigareta udvostručena je, vlasnici duhanskih korporacija bili su oduševljeni, a Bernays je postigao trijumf na tada nepostojećem polju odnosa sa javnošću. Iskoristio je borbu žena za ravnopravnost i manipulirajući njihovim pravednim zahtjevima omogućio duhanskim korporacijama ogroman profit. Od tog trenutka Bernaysu prilaze moćnici, političari i vlasnici korporacija moleći ga da i za njih učini nešto slično. Bernays je, prepoznavši priliku, počeo surađivati s najbogatijim i najutjecajnijim krugovima američkog društva oblikujući stoglavo čudovište – PR. Osim PR-a Bernays se domislio i tzv. “product placementu” odnosno prikrivenom reklamiranju proizvoda u filmovima i na TV-u vezujući proizvod uz najveće zvijezde svoga vremena. Također on je jedan od idejnih tvoraca muške opsesije automobilom kao izrazom seksualne moći, pretvarajući auto u metaforu muške potencije i ostvarenosti, slobode i ljubavi. Sjetimo se samo svih onih poljubaca u autu koji vrve američkim filmovima.

Danas za Edwarda Bernaysa, jednog od originatora struke koja predstavlja stup kapitalizma, znaju samo studenti psihologije, marketinga i odnosa sa javnošću. U ono vrijeme, Bernaysovim metodama divio se stanoviti Joseph Goebells koji će ih desetak godina kasnije primijeniti na njemački narod.

Slijedi matematičar John Nash – holivudski “Beautiful mind”, “izmučeni heroj” u Oskarom nagrađenoj izvedbi Rusella Crowea – paranoidni shizofrenik koji nam je u živote uveo game theory, sebičnost, svjetonazor u kojem je čovjek čovjeku vuk. Teorija igara, koja porijeklo vuče iz Nashove (kao i Hayek, nobelovac, samo iz matematike) “briljantne ideje” da su ljudi po prirodi sebični, vođeni vlastitim interesima čak i kad čine dobro, radeći za zloglasnu korporaciju RAND (jednog od glavnih kooperanata američkog ministarstva obrane za vrijeme hladnog rata a i danas, organizaciju u kojoj je radio i “zviždač” Pentagonovih papira Daniel Ellsberg) smišljao je “igre” koje su trebale pokazati kako će racionalan čovjek uvijek donijeti odluku baziranu na vlastitom interesu. Te igre bile su ključne za promišljanje hladnog rata i mogućnosti nuklearne kataklizme. Znanstvenici u Randu promišljali bi varijante i strategije pokušavajući zamisliti slijedeći – racionalni – potez protivnika. Tako su došli i do fantastično ilustrativne hladnoratovske paradigme: M.A.D. – mutually assured destruction (međusobno osigurano uništenje). Jednu od najpoznatijih igara smislio je baš John Nash, a pravila su ovakva: Ukrao si veliki dijamant. No dijamant nemaš kome prodati osim osobi koja je naručila krađu. Ali toj osobi (kao ni svakoj drugoj, kako kaže Nash) ne možeš vjerovati. Ti ćeš sakriti dijamant, on novac. Zatim ćete se čuti telefonom i, udaljeni stotinama kilometara (ipak se ovdje radi o 50-im i 60-im godinama 20.st.), jedno drugome reći gdje se nalaze predmeti želje. Po Nashu čovjek bi racionalno morao donijeti slijedeću odluku: zadržati dijamant i otići na mjesto gdje se nalazi novac. U najgorem slučaju ostaješ bez novca, u najboljem – win! win! Situacija – naći ćeš novac, a dijamant će ostati tvoj. No, kada su ovu igru pokušali primijeniti na zaposlenice i zaposlenike Randa statistički je dokazano kako su ljudi spremniji na suradnju nego na prevaru, kako su skloniji kooperaciji i dogovoru nego sebičnom ostvarenju vlastitih interesa. Nashova ideja čovjeka kao potpuno i samo racionalnog bića, sebične nakupine gena čiji je jedini cilj u životu uspjeh, bogatstvo, užitak i stvaranje nove nakupine gena, pala je u vodu na testu provedenom među zaposlenicima iste zloglasne korporacije za koju je igru smišljao. Teorija igara i ideja ljudskog bića čiji je jedini cilj u životu vlastiti interes izvanredna je metafora društva spektakla koje živi nas – umjesto da mi živimo u njemu – kroz masovne medije, internet, mobitele, instagrame, twittere, facebookove, googleove, amazone. Želja za bogatstvom, kontrolom i moći nije prevladavajuća želja čovječanstva već manjeg dijela koje ne samo da želi zadržati status quo nego svakodnevno ukida neka od nekoliko stotina godina starih prava za koje se 99 posto čovječanstva borilo tisućljećima. Da ih se pita vratili bi nas najmanje u vrijeme prije Francuske revolucije ako ne u srednji vijek.

Jedna od ključnih kreatora današnje kapitalističke društvene paradigme je žena poi menu Ayn Rand – Ruskinja koja je pobjegla iz Sovjetskog Saveza nakon revolucije i došla u Ameriku gdje je napisala svoja dva najprodavanija i “najznačajnija” romana, “Atlas shrugged” i “The Fountainhead”. Simptomatično, jedna od te dvije knjige, “Fountainhead”, nedavno je prodavana uz Jutarnji list i reklamirana kao najprodavanija knjiga u Americi, odmah iza Biblije, “kao najdraža knjiga para Pitt/Jolie”. Njene ideje glase otprilike ovako: ljudi su zavedeni altruizmom, suosjećanjem, željom da pomognu jedni drugima. Randova kaže, izrijekom, u intervjuu Mikeu Wallaceu, iz 60-ih, kako je altruizam zlo, a bilo kakva socijalna pomoć ugroženima, siromašnima, getoiziranim dijelovima populacije čisto bacanje novca, jer za nju su porezi po visini prihoda, i porezi uopće, kao i javno dobro – crvena krpa.

Divila se bogatašima, “pobjednicima” u areni slobodnog tržišta i o njima, s ljubavlju i bezgraničnim divljenjem, pisala. To su njeni junaci. Iskrivljavala je Nietszcheovu filozofiju. Njoj je nepojmljiva ideja da bi netko sa visokim prihodima i velikim (zarađenim ili naslijeđenim) bogatstvom trebao nešto od toga vratiti zajednici. Po njenom mišljenju ili filozofskom sustavu koji je prozvala objektivizam, a drugi ljudi, poklonici i neistomišljenici, njene su mahnite ideje nazivali randizam, čovjek se prevashodno mora brinuti za svoj interes, a ostali ga se ne tiču. Osim kada su mu potrebni da ostvare svoje ciljeve. Randova je nakon početnog vala popularnosti osnovala “neformalnu” grupu svojih istomišljenika i učenika koju je ironično prozvala Kolektiv. Ne čudi da je jedan od mladih, očaranih mladića u Kolektivu bio i stanoviti Al Greenspan koji će kasnije vladati američkom ekonomijom u otprilike isto vrijeme od početka deregularizacije tržišta do “sloma”. Na direktno pitanje Mikea Wallacea u interviewu iz 60-ih, koji je Rand dala nakon senzacionalne prodaje njenih knjiga i širenja ideja po SAD-u i ostalim kapitalističkim zemljama, tko bi u tom njenom svijetu gradio ceste, bolnice, škole i vrtiće, Randova je hladno odgovorila kako bi cestu izgradio lokalni bogataš u slučaju da mu je potrebna da dođe do svog imanja. Isto tako vrtiće, bolnice i škole gradili bi bogataši za svoju djecu, i to bi bile privatne škole, sa visokom školarinom. I Randova je bila u pravu, gotovo poput starozavjetnog proroka, jer danas se u zemljama tržišnog kapitalizma škole dijele na javne i privatne, a jaz između bogatih i siromašnih je ogroman i samo se povećava. Socijalna mobilnost, u SAD-u, “gdje svatko može ostvariti američki san”, gotovo da i ne postoji. Položaji u društvu su petrificirani. Bogati su bogati, i svakim danom sve bogatiji, dok siromašni sanjaju američki san, koji perpetuiraju najjače američke medijske kuće služeći se primjerima iz sporta (siromašni crnci postaju milioneri igrajući američki nogomet i košarku); industrije zabave – glumci, pjevači…i elektronske industrije. Zatim su tu i uspjesi geekova: Bill Gates, Steve Jobs, i danas Mark Zuckerberg5. Ali se zaboravlja da su oni svi pohađali najskuplje fakultete (Harvard, Yale…) jer su im to bogati roditelji mogli platiti.

Nekolicina ljudi koje spominjem svojim su djelovanjem uvelike oblikovali svijest čovječanstva u 20. stoljeću, posebno dio planeta pod utjecajem zapada ( SAD-a, V.B.-e) i kapitalizma. A pravi plodovi njihovog rada svoj vrhunac doživljavaju danas, u 21. stoljeću.

Zašto se taj “slobodni”, “demokratski” svijet priklonio idejama ljudi kao što su Hayek, Bernays, Randova i Nash? Kako to da je američki pisac i filozof iz 19 st. H. D. Thoreau, čovjek koji je izmislio ideju “nenasilnog otpora” i “građanskog neposluha”, danas gotovo potpuno nepoznat. Ghandi je u Južnoafričkoj republici prvi put naišao na Thoreauov esej “Građanska neposlušnost” i inspiriran njime, poveo nenasilnu borbu za odcjepljenje Indije od Britanskog imperija.

Kasnije je M. L. King putovao u Indiju da proučava taktike nenasilne borbe, iako je autor djela koje je inspiriralo tu borbu američki pisac i filozof. A Thoreau je danas gotovo nepoznat, njegova se djela ne čitaju, a ideje ne odgovaraju neoliberalnoj tržišnoj ekonomiji. Thoreau je u knjizi “Walden” opisao svoja iskustva kada je odlučio otići iz civilizacije, iz grada, i vlastitim rukama izgraditi kolibu na jezeru po kojem je nazvao knjigu. Materijal i ostalo koštalo ga je tadašnjih 28 dolara. U toj kolibi Thoreau je proveo dvije godine, sublimirajući ih u knjizi u jednu, idealnu godinu, u kojoj je prikazao kako se čovjek može prehraniti hranom koju je sam uzgojio u svom vrtu, i sporadičnim manualnim poslovima. I pritom uživati, pisati, razmišljati i biti dijelom prirode.

Da je neoliberalni kapitalizam sistem kojim upravljaju psihopati očito je i dokazano. Ti su ljudi i njihova (ne)djela glavni argumet zašto se radi o fundamentalno krivom društvenom uređenju, uzroku svih svjetskih problema – od klimatskih promjena do trgovine oružjem, ljudima, drogama i perpetuiranjem ratova. Američka je ekonomija bazično još od Prvog svjetskog rata, a posebno od i nakon Drugog, bazirana na ratu, na proizvodnji i upotrebi oružja. I dalje nagrađivati ove pojedince vodi čovječanstvo u izumiranje. Kompetitivnost umjesto kooperacije u korijenu je današnje krize i recesije, a stravičnu disparatnost između onih koji imaju i onih koji nemaju nećemo prevladati dok na odgovorne pozicije ne postavimo ljude vođene suosjećanjem i altruizmom, ljude koji umjesto o vlastitom probitku razmišljaju o općem dobru. Kako je pisao Brodski: “Više me kod političkih kandidata zanima koje su ih knjige oblikovale i koje knjige čitaju nego svi politički programi koje nam nude.”

Živimo u potrošačkom totalitarizmu gdje nas se pomoću sredstava masovne komunikacije pretvara u strojeve za zarađivanje i trošenje. Oni koji to nisu u stanju, naime zaraditi lovu i potrošiti je na gluposti, odbačeni su i prezreni. U Hrvatskoj, nenavikloj na ova surova pravila, društvu u kojem se još samo rijetki sjećaju varijante kapitalizma iz doba Kraljevine Jugoslavije, ova promjena stvorila je shizofrenu situaciju u kojoj premijer, poput kokošara (svaka čast kokošarima i time se netko mora baviti) predaje neke slike i odijela svome prijatelju mesaru, krupnom lokalnom ekonomskom igraču. S jedne strane postoje generacije koje se sjećaju jugoslavenske varijante socijalizma, a s druge su generacije rođene u ratu koje danas kreću u pohod na najodgovornije pozicije. Što ćemo kada nekog krupnog kapitalista naslijedi njegov sin, odgojen u svijetu bez suosjećanja? Ili još gore, što s ljudima koji su godinama na najodgovornijim pozicijama u izvršnoj vlasti, a da nisu napravili ama baš ništa za opće dobro? Politika je u Hrvatskoj biznis koji osigurava bržu i veću zaradu nego trgovina narkoticima, oružjem i bijelim robljem -zajedno. Pritom je rizik, kao što vidimo, gotovo nikakav. Zbog nacionalizma, zbog korporativnog gangsteraja, zbog ratova koji se vode u ime profita u novonastalom globalnom selu klanje nevinih nikada ne prestaje. Kako to da nas u vrijeme interneta sve manje toga spaja a sve više razdvaja. Kako to da se misleći ljudi Čilea, Bangladeša, Nigerije, Bugarske i svih ostalih “malih” zemalja ne udružuju na način na koji se udružuju Haliburton i američko ministarstvo obrane. Gdje je, drugovi, naš “španjolski građanski rat”? Meni je nepojmljivo da bi nešto što proizlazi iz humanosti i altruizma kao što su bolnice ili škole trebalo postati vlasništvo privatnih firmi za koje svi misleći ljudi znaju da im je jedina, baš jedina, briga – profit. Biti “slobodan” u kapitalističkom društvenom uređenju zapravo je nemoguće. Život je sveden na dvije mogućnosti: eksploatirati ili biti eksploatiran.

Čovjek žrtvuje zdravlje da bi zaradio novac. Zatim žrtvuje novac kako bi spasio zdravlje. Nakon toga je toliko tjeskoban oko budućnosti da ne uživa svagdan. A rezultat svega je da ne živi ni u sadašnjosti niti u budućnosti. Živi kao da nikada neće umrijeti. A tada umire bez da je uopće živio.

Živimo na betonskim pašnjacima, gdje je trava postala boca iz kontejnera, kažem vam drugovi, živimo kao stoka, umorni od svijeta i težine savjesti čovječanstva, savjesti što se taloži u podsvijesti svih što su ikada umrli i svih što danas žive i koračaju pod suncem, uplašeni, zgnječeni i jadni. Vrijeme je da se svijet promijeni, ali on to neće učiniti sam, potrebni smo mi,”beskorisni proždrljivci”6, kako nas zovu oni što vladaju svijetom i grčevito ga drže u svojim drhtavim, smežuranim,pohlepnim, starim šakama-da ga počnemo mijenjati.

Skupljači boca, klošari (i “zviždači” kao Ellsberg, Snowden i Manning) jedini su heroji koje poznajem, jedini koji, primorani na takav život i paralizirani sramom, utjelovljuju stvarnost koju živimo, a zapravo su naša nada. Potlačeni, poniženi, povrijeđeni i uvrijeđeni, vjerujte dolazi naš dan. Dolazi novi svijet, u kojem ćemo se otrgnuti iz čeličnobetonskog stiska u kojem nas drže i koji im omogućuje da još više zarade, još više požderu, još više ubiju, još više unište, sistem koji im daje za pravo da na račun vlastite pohlepe razore budućnost planeta, budućnost naše djece i generacija što dolaze.

Ljudi ne poštuju svoje živote, ne cijene vrijeme im dano: ne vrijeme božje, ne vrijeme sudbine. Čovjek mora napokon shvatiti da mu je vrijeme poklonjeno, privremeno, na korist ili štetu. Ljudi su stekli vrijeme, život sam – veličanstvenim spojem zvijezda i gena. Bog ne postoji, ali ako sam već pritisnut uza zid da se izjasnim, za mene bog je svemir, bog je moja svijest a ne sitničavi,osvetoljubivi Jahve, Allah ili onaj divan momak, filozof, socijalist, Židov po imenu Isus.. Ljudi bi trebali biti zahvalni što žive – a oni, oni trošeći po dućanima troše jedinstvene i neponovljive živote.

Jedan je čovjek davno rekao: postoje životi za koje je bolje da nisu življeni. Mislio je na živote Karla Štajnera, Prima Levija, Varlama Šalamova, Batu Stefanovića i ono bezimeno more lica koja zure u nas kao znak,opomena, upozorenje – lica iz Varšavskog geta ili djevojčice koja gole i spaljena napalmom u panici trči seoskim putem, negdje daleko, negdje gdje nema kauča, tv-a i trgovačkih centara. Negdje gdje gore kuće, a ljudska su tijela eksplozijom otprhnuta poput polja maslačaka udarom vjetra. Negdje daleko, gdje vatra i bol proždiru našu braću i naše sestre, gdje tv ekipe snimaju vijesti koje donose slabašni eho krika što svi ti ljudi – izmučeni, poniženi, krvavi – nijemo ispuštaju u prazninu svemira zureći u nas pogledom i glasom što iz utrobe šišti očaj i ništavilo u indiferentno ždrijelo kamere. Kažu da suze pamte, ali ovdje nitko ne plače. Da, oni zure u nas, rastopljene po kaučima, nas koji jurimo autima za čiju cijenu može preživjeti dvadesetak obitelji iz jednog kvarta u Dhaki. Ali ne govorim o njima – govorim o ljudima koji tragedije ni ne trebaju jer im je sam život ropstvo, urbani, konzumeristički gulag gdje nema velike razlike između Treblinke i trgovačkog centra, terora neonskog svjetla koje poboljšava radnu efikasnost po uredima i tvorničkim postrojenjima. I to je prisilni rad, i to je konačno rješenje – veliki, globalni projekt da nas se pretvori u zombije konzumerizma. Dan im je život, nakupina gena kojoj je cilj stvoriti novu nakupinu gena. A zaboravljaju najvažnije: kakvi će tek robovi biti njihova djeca. Veliki filozof Emil Cioran divno je formulirao taj nečujni krik kojim urla 90 posto čovječanstva riječima: “Volim misao u kojoj još ima daška mesa i krvi, i hiljadu puta mi je draža ideja nastala iz seksualne napetosti ili nervozne depresije nego prazna apstrakcija. Zar ljudi nisu shvatili da je prošlo vreme za površne intelektualne igre, da je agonija beskrajno važnija od silogizma, da je očajnički krik mnogo sadržajniji od najsuptilnije misli…?”

Da, doista živimo društvo spektakla kakvo je opisao Guy Debord. Talmudska legenda kaže da u svakom trenutku na svijetu postoji 36 ljudi na čijim plećima leži savjest čovječanstva. Bojim se da ih više nema 36.

Ravnopravno je društvo ono koje se prvo brine za “gubitnike” i štiti slabe. Ono što vidim u državi u kojoj živim i diljem svijeta, jest da bogati postaju još bogatiji a siromašni siromašniji. Bogati su (p)ostali indiferentni razvijajući sve kompleksniju filozofiju pohlepe, dok siromašni tonu u beznađe jer im se prilika za rad i promjenu ekonomskog konteksta ne pruža.

Za ljudsku vrstu ne vidim drugi izlaz osim globalnog štrajka, otkazivanja poslušnosti eksploatatorima i kao krajnje sredstvo – terorizam. Suprotstavimo se jednom postotku. Jedini način da se čovječanstvo izvuče iz bijede u kojoj se nalazi jest da oduzme moć i kriminalno goni 1posto što posjeduje bogatstvo svijeta. Onih 1 posto što nas je dovelo u situaciju u kojoj ljudskost/ljudski život nema drugu osim materijalnu vrijednost. Dakle, bogate. I političare koji su marionete bogatih. Ovaj i ovakav libertarijanizam čini “slobodu” instrumentom opresije. “Sloboda” je postala krinka koju koriste oni koji žele eksploatirati bez ograničenja, onemogućavajući od naroda “izabranoj” vlasti da obrani 99 posto.

A materijalizam konzumerističke kulture, koja pruža beskrajne distrakcije i ohrabruje kontinuiranu potragu za novim proizvodima, u suprotnosti je i sa idejom umjetnosti čija je svrha da nas poveže sa nepromjenjivim i sveprisutnim tragičnim osjećajem života. Jedan stih, pjesma ili rečenica otvara mogućnost budućnosti, sadašnjosti i prošlosti ujedinjenih nad bezdanom na koji smo svi osuđeni. Taj bezdan je raka u koju će smjestiti moju urnu ili lijes i zatrpati rahlom, crnom zemljom.

Kako to da nas u vrijeme interneta sve manje toga spaja, a sve više razdvaja. Možda je udruživanje ljudi preko interneta sporo, možda ćemo se ujediniti i skinuti ovaj jaram feudalnog kapitalizma s leđa tek kada nas pritisnu do kraja – ali, pitam se, zar već danas nismo zgnječeni kao crv pod čizmom neoliberalnog, dereguliranog kapitalizma? A i pitanje slobode interneta u kontekstu Snowdenovog otkrića zapravo otkriva kakvo nas gargantuansko oko promatra.

Možda će doći do spontanog, globalnog otkazivanja poslušnosti? Globalno selo – globalni štrajk. Ali sve to traje predugo. Kako to da svaka tehnologija, nova tehnologija prvo koristi najbogatijima? Gdje su ljudi kao Jonas Salk, gdje su oni danas? Čovjek je mogao prodati lijek privatnicima za milijune i milijune, no moral, humanizam je prevladao i on ga je poklonio svijetu. Nikola Tesla, čovjek koji je osvijetlio svijet koristeći energiju prirode same, nikada nije radio iz ljubavi prema novcu. Internet nije nastao u korporativnim uredima, nastao je u Cernu, nastao je kroz suradnju znanstvenika i Tim Berners Lee poklonio ga je svijetu. No korporativne krvopije sada sišu profit, o svemogući profit, iz tog poklona. A kada banke vlastitom greškom, bolje reći vlastitom pohlepom, upadnu u probleme, najveći promotor kapitalizma u svijetu djeluje poput socijalističke države, intervenira u ekonomiju i spašava banke novcem poreznih obveznika. Corporate welfare – zar postoji gora travestija od tog termina?

Mnogi koje svakodnevno gledam po ulicama i tramvajima već su zatrpani, ali se još uvijek trzaju misleći da se život krije u stvarima koje će kupiti, povišici ili bogatstvu koje će zaslužiti. Bogatstvu koje neće oživjeti njihove prazne oči, bolesno blijedu, zelenkastotrulu kožu koja pokriva crvima zaraženo, mrtvo biće u koje su se pretvorili.

Ključ pakla je u radu čiji je smisao da zadovolji konzumerističke potrebe, i taj pakao nije s one strane života, taj pakao im je u očima, pokretima, načinu na koji stoje u redu ili se guraju za stolicom u tramvaju. Da se razumijemo, daleko sam više ispunjen nepatvorenom mržnjom spram arhitekata i ideologa ovakvog opstanka nego spram ljudskog krda koje pase i radi, radi i pase. Ono što me iznutra ubija jest njihovo prepuštanje sistematskom isisavanju života, konzistentnom gašenju iskre koja gori u svakom srcu pri rođenju dok ju škola, fakultet, posao i život ne ugase i tmina zavlada utrobom ljudi.

Ali svijet je u vrtlogu pohlepe, mahnitosti, bijesa, tuge, očaja i nemoći. A oni, oni nam se smiju. S 78-og kata, promatrajući kroz čvrsta stakla, kako mali kao mravi trčkaramo, poput zlog djeteta sa povećalom što žarom svoga bogatstva prži mrave što sitni trčkaraju pod njegovim nogama. Ostaju samo skvrčena, pougljenjena ljudska stanja, stvorena investicijama, ili kompjuterskim klikom ljudi sa 78-og kata, ljudi nebodera i privatnih helikoptera, Brioni odijela i talijanskih cipela koje bi prehranile cijeli kvart u Dhaki, Juarezu i slamovima diljem svijeta. Kažu kako je ovo nova jednadžba – 99% nasuprot 1% bića ljudskih što zemlju obitavaju, što dišu, seru, piju, rađaju, jedu i misle. Zar to ne radi 100% ljudi. Zašto onda postoji taj 1%? Ponekad u polušali, pomislim kako su ti starci koji “vladaju” svijetom oboružani tehnologijom i iz nečeg naizgled nemoćnog kao što je mr. Burns iz Simpsona, pretvaraju se u ubilačke strojeve kao što su transformersi. I kada bi revolucija počela ozbiljno, vidjeli bismo ih kako nas gaze, šutiraju i pretvaraju u prah i pepeo hodajući divovskim koracima u svojem supermodernom odijelu, odijelu-letjelici sa raketama i mitraljezima velikog kalibra.. Neka su prokleti. Možda bi vjera u boga, da me prožima iznutra, zaliječila bijes i frustraciju koju osjećam gledajući ih. Pola milijuna ljudi, većinom djece, svakodnevno prijeti smrt od gladi, međunarodna zajednica je kao i uvijek neodlučna, a gadovi sjede po restoranima sa michelinovim zvjezdicama i razgovaraju o golfu. Potreban je nenasilan globalni otkaz poslušnosti. Pa da vidimo kako im carstva propadaju. Koliko bi ih dan protesta i nerada, nas koji spadamo u 99 posto, koštao? Koliko bi dana mogli izdržati? Sjećam se priče iz vremena ruske revolucije, strašne priče o starom pukovniku vezanom za invalidska kolica. Živio je na katu, i uvijek je, da bi se spustio i izašao iz kuće, bilo potrebno nekoliko slugu. Jela su mu donošena na kat, kuharice su kuhale, sobarice čistile, a onda je došao dan kada se sve promijenilo. Pukovnik je, nesposoban da se sam spusti s kata, umro od gladi, a u kuhinji su sluge ostavile poruku na zidu, poruku koju on nikada nije vidio. Na zidu je pisalo: “Pozdravljamo Vas gospodine pukovniče, mi smo se pridružili revoluciji.” Da li u ovoj priči vidite pouku, drugovi?

*

1 I tijekom istrijebljenja masovno silovao što dokazuje prisutnost neandertalskog gena diljem čovječanstva osim u subsaharskoj Africi otkud je Homo Sapiens krenuo u osvajanje svijeta.

2 Privatizacija školstva u Sad-u potaknula je zanimljive i zastrašujuće trendove. Pošto studenti moraju dizati kredite da bi plaćali školovanje, banke kod kojih kredite podižu, biraju najbolje studente opraštajući im kredite ako dođu raditi za njih. Na taj način najbolji se američki studenti, koji bi možda u životu radili nešto drugo i društveno korisnije, masovno zapošljavaju u ekonomskom sektoru.

3 Makar je Malthusova teorija odavno odbačena kao pogrešna, još uvijek u najrazvijenijim državama svijeta mnogi smatraju teoriju ispravnom pa se ulažu milijarde dolara za zaustavljanje rasta stanovništva u Africi, Aziji i Južnoj Americi humanitarna pomoć u hrani i lijekovima manja je od donacija kontracepcije i drugih sredstava kontrole rađanja. Ovo su očiti primjeri eugenike, u 21.stoljeću.

4 Ako slučajno, druže, ne znaš kako izgledaju Groszove slike pokušat ću ti opisati jednu: gledaš ulicu kojom šeće debeljuškasti ( u viktorijanskoj Engleskoj iz Dickensovih romana ljudi su svoj materijalni status iskazivali pretilošću) kapitalist u krznenom kaputu, svinjolike glave i sitnih očiju koje gledaju u križ, držeći pod rukom mladu djevojku u bundi a na trotoaru ispred njih sjedi ispijeno biće bez noge sa ispruženom rukom i stravom u očima

5 U hrvatskim medijima, pretpostavljam iz straha od tužbi, stvorena je sintagma “kontroverzni poduzetnik” koja označava lopova, krvopijca siromašnih

6 Indikativno je što se mnoge kompanije u tzv. Silicijskoj dolini zovu po knjigama i likovima iz knjiga Ayn Rand

7 Termin “useless eaters” atribuira se Henryu Kissingeru, još jednom nobelovcu, ovog puta za mir…