Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Tako nešto

Od one strašne
nepregledne čistine osjećam strah.
Od onog drveta nasred pučine, od jarbola na kojem se prevozi
umorna ptica
od grma što gori
od pustinje koja trepće u vjetru
osjećam strah.
Od ledene površine po kojoj tragaju lovci
po kojoj se kovitlaju plinovi
propasti, smeće sutrašnjice
po kojoj tumaraju
topla tijela posljednjih
medvjeda osjećam strah.
Od onih praznih očiju koje dosežu
mrtvu dubinu oceana i neba
od toga da započinjem rečenicu
rušeći kuću po kuću niz ulicu
čineći ožiljke.
Osjećam strah.
I takav stojim među ljudima i
gulim naranču.
Jer su mi ljudi preblizu
prskam po njima sićušne kapi
s naranče. Jer hoću da među nama bude
zlato i ljubav, da miriše voće, da blista podne.
Osjećam strah i zato
oblačim jako usku košulju i izlazim na kišu.
Vozim u autopraonicu, na one divlje četke, tako nešto.

Ivica Prtenjača 01. 09. 2010.

Ipse dixit?

Ima ona famozna dosjetka Borgesova kad kaže da ono što dubinski osjećaš kao svoje ne moraš naglašavati. Kao primjer za to on navodi podatak da se u Kur’anu uopće ne pominju – kamile. Muhamed je bio siguran da je Arapin i nije mu trebao jeftini simbol Arabije, tako nekako kaže Borges. Ne sjećam se sada da li je ovo Borgesova sopstvena opservacija ili je primjer preuzeo od Gibbona, ali mislim da je, makar osnovna teza bila tačna, primjer s Kur’anom i kamilama pogrešno odabran za ilustraciju. Prema prevodu značenja Kur’ana Besima Korkuta, naime, sedamnaesti ajet osamdeset i osme sure Al-Gašiya (Teška nevolja) glasi: “Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene”.

Muharem Bazdulj 31. 08. 2010.

Crni princ

Kad je posljednji živi Habzburg
proglašen počasnim građaninom Sarajeva,
Muzej Mlade Bosne predrugojačen
u muzej Kakanije i Ferdinanda,
a nova vlast počela da pjeva
(bješe l’ Trebevićem vidik smračen?)
da Princip je tek „podli ubica“,
Mladobosanci zavedena banda …

na to je uvrijeđeni mali crni princ
nacionalno-oslobodilačkog terorizma
(kojeg se s razlogom plaši Evropa)
odveć ponosan da primi sve to,
uzlepršao poput revolverskog hica
iz ubetoniranih pa izbrisanih stopa.
Tu će se već upisati nečija čizma,
al’ stope ja pamtim, pamti i beton.

2009.

Stevan Tontić 31. 08. 2010.

Homo faber iz Varcara

Umjetnost ima svoje hramove, svoje rituale, svoje svećenike i vjernike. Ima svoje honorare i svoje mešetare, svoje originale i svoje falsifikatore. Svoje procjenitelje i svoju konjunkturu. Magla mistifikacije obavija svijet umjetnosti, kao svijet tajnih znanja i skrivenih značenja, rezerviran samo za rijetke posvećene, i čovjek se pred njom osjeća malen i nepozvan.

Estetsko, međutim, određuje čovjekov život mnogo dublje i svakodnevnije, nego što se može vidjeti iz toga svijeta etablirane umjetnosti. Zapravo, treba reći da je estetsko čovjeku prirođeno kao način doživljavanja i oblikovne intervencije u njegov svakodnevni, profani svijet. Od neolita do danas estetsko i ergonomsko u čovjekovu životu dodiruju se i nerazdvojivo miješaju jedno s drugim. Tako, onkraj etablirane, udaljene i otuđene umjetnosti, estetsko naprosto biva prirođeni čovjekov način općenja sa svojim svijetom.

Prije nego što sam mogao i slutiti da postoji Hölderlinova lirska magija, Dürerov ili Escherov grafički paralelni kozmos, Bachov glazbeni ocean, provodio sam (poslije velikoga svjetskog rata) ubogo djetinjstvo u malomu bosanskom gradu, koji su geografske mape jedva primjećivale. Bio je to historijski anoniman milje; vrhunac umjetnosti, koja se tu mogla vidjeti, bila su dva drvena obojena kipa patronā crkve svetih Filipa i Jakova, koji su, zajedno s oltarom na kojemu su stajali, rađeni na prijelazu dvaju stoljeća u nekoj tirolskoj radionici, kao hiljadita kopija takvih drvenih svetaca razasutih po provincijskim crkvama diljem prostora nekadašnje katoličke monarhije, kojoj je i moja zemlja, i moj grad u njoj, pripala na Berlinskom kongresu 1875. Prije toga, pripadali smo nekoliko stoljeća Osmanskoj Carevini, od čega je velika umjetnost, ali drugoga kruga, islamskoga, ostavila za sobom prekrasnu kamenu džamiju s jednom velikom i tri male kupole prekrivene olovom, u sred grada. Džamije sada nema, srušena je u prošlom ratu 1993. godine. Bila je ideološka smetnja zamišljenoj čistoći druge, vladajuće vjere.

Ipak, kadgod u sebi sažimam cijelo to jednostavno a začarano djetinjstvo, uvijek jedan osjećaj dominira – osjećaj estetskih senzacija, snažnih i življe upamćenih nego išta poslije.

Prilažem samo jednu od tih slika.

Moja ulica bila je ulica kovača. Radili su u malim radionicama: u sredini bilo je ciglom ozidano vatrište, iznad njega mijeh s ručnim pogonom, pokraj njega široki panj s nakovnjem, a ispred svega kameno korito s vodom za kaljenje. Sve je bilo crno, prevučeno debelim masnim slojem gara. Prizor, kada u toj crnini majstor mijehom raspuše vatru, koja sukne u veliki plehani lijevak prema otvoru na krovu, kasnije sam “otkrio” sav zapanjen, na prizorima pakla kod Hieronymusa Boscha… Majstori su radili po tehnologiji koja se nije bitno promijenila posljednje dvije tisuće godina, i bila je zajednička svim euroazijskim kovačima – i to sam kasnije našao kod Mircea Eliadea. Izrađivali su domaće potrepštine – potkove, srpove, motike, plugove i još mnogo korisnih stvari, ali nadasve su bili poznati po trajnim i izvrsnim kosama. Njihove su kose bile prodavane širom Balkana i po njima se pročulo ime našega grada. Zvali su ih varcarke – kose iz Varcara. (Kosa varcarka unišla je i u veliku književnost – o njoj je napisao vrlo zanimljivu priču veliki balkanski i bosanski pisac, nobelovac Ivo Andrić.)

Uza sve, pravili su ti majstori nešto što je osobito palilo dječiju maštu. (A ona je, poznato je, potpuno u svijetu estetskoga; vjerojatno je na tu sposobnost mislio Henry Michaux, kada je napisao: kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi.) Bili su to noževi, i to dvije vrste. Obični, grubi, na preklapanje (šklopci), čudnoga savijenog oblika, s koricama od kuhanoga pa obrađenoga ovčijeg roga. Takav sam, u manjoj verziji, i sam mnogo puta dobijao od djeda, da služi kao džepni nožić za šiljenje olovaka.

Drugi su bili ono posebno! Pravljeni su od jednoga komada (zvali smo ih turski: handžar), od specijalnoga čelika (mazije), nabavljanoga u ono poslijeratno vrijeme po švercu iz Austrije, preko Zagreba, od čuvene marke Styria. Za zaštitu sječiva pravili su korice od pleha s unutrašnjošću od mekoga kartona. Dršku su pravili od životinjske kosti: posebnim alatkama-noževima strugana je i rezana na poligonalnu formu, uz blago sužavanje prema završetku uz branik noža. Tako je ruka čvrsto prianjala. Vanjski, širi kraj završavao se zaobljenom metalnom kapicom.

Fascinantan je bio taj proizvod mojih garavih susjeda kovača – blistav u svom metalnom i koštanom sjaju, savršeno izbalansiran u svakoj veličini (a bilo ih je nekoliko – od male, gotovo suvenirske verzije, do onih zastrašujućih, dugačkih i tridesetak centimetara, za klanje stoke i svinja). No, bilo je na njemu još nešto, što ga je dovršavalo, što mu je davalo punoću i “identitet”. Na svakoj uskoj izduženoj plohi poligonalne drške bili su posebnom tehnikom utisnuti mali reljefni kružići, obojeni naizmjence jakom plavom i crvenom bojom.

Moj djed, kao nekakav predratni priučeni trgovac, pomagao je kovačima u tajnoj nabavci mazije iz Austrije. Preko njega išla je i ilegalna isporuka gotovih proizvoda. Kad bi se smračilo, netko bi u našu kuću donio hrpu tih noževa, provizorno zamotanih u tamnoplavi pakpapir. Djed bi ih brzo pronio kroz kuću i gurnuo pod krevet u sobi gdje smo spavali. Spremili bi me na spavanje i povukli se na večernje sjedenje. Uzbuđen, ustajao sam, palio svjetlo, razmotavao papir i začaran zurio u te crveno-plave opasne predmete, i savlađujući resku jezu vadio ih iz korica, dodirivao im drške, prelazio jagodicama po crvenim i plavim urezanim piknjama…

Jedne od takvih noći, sjećam se toga živo i danas, sanjao sam mnoštvo potočnih pastrmki, među kojima i sam plivam bestjelesan u nekakvoj ugodnoj usporenosti. Bila je to ona domaća vrsta ribe, nenadmašnog ukusa, danas već gotovo sasvim istrijebljena, koju su po bokovima krasile crvene i plave piknje…

To uzbuđenje mogu i danas evocirati u sebi. A tek kasnije, naravno, s pročitanim knjigama i skupljenim znanjima, shvatio sam: praveći ove noževe-artefakte, drevni homo faber iz Varcara demonstrirao je svakodnevno jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike.

Ivan Lovrenović 30. 08. 2010.

Jedna sitnica

Ovdje, na Ajfelovom mostu, Muharem Bazdulj je objavio tekst s naslovom “Što mrzim Sarajevo, lepi grad”. Pozivajući se na ono što su pisali, ili govorili lokalni pjesnici, on izvodi zavodljivu tezu da su grad u vrijeme opsade mrzili oni koji ga vide lijepim, i da su grad tada voljeli oni koji ga nisu doživljavali lijepim. A za potvrdu te teze ide i ova rečenica: “Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio tek u ratu, kazao je u jednom intervjuu Semezdin Mehmedinović; što će reći – zavolio je Sarajevo, ružni grad.”

Pročitao sam rečenicu, pa se zamislio. Kako to može biti – zavolio ružni grad? Ali, ako je zavolio, pa čak ako je zavolio nešto što je “objektivno” ružno, onda se u ljubavi moralo preobraziti u nešto “subjektivno” lijepo? Znači, u svakoj opciji, zavolio je – lijep grad. Takva je priroda ljubavi. Moram priznati da me zadeverala ta est-etička zavrzlama, i zbog toga želim da izjavim sljedeće:

Tačno je da sam rekao: Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio u ratu. Sarajevo je antimuzej zbog toga što se, svako malo, prema zadanoj povijesnoj nesreći, njegova arhitektura i demografski sastav nasilnim putem mijenjaju. Zavolio sam ga u ratu. Ali to ne znači da je moja naknadna ljubav bila probuđena zbog toga što je grad u ratu postao ružan, niti je on to bio. Predrasuda je vjerovati da postoji racionalno objašnjenje zašto mi nešto volimo, i da se naša ljubav ili mržnja u nekom simetričnom odnosu okreću prema ljepoti ili njenome odsustvu. A istina je da sam tada, sudeći po svemu što sam pisao, nalazio ljepotu u Sarajevu pod opsadom. Da nije tako, pjesme o njemu ne bih pisao. Pisao bih političke eseje. Ili ne bih pisao. Zapravo, ne bih pisao. Dobro je ne pisati. Pisanje umnožava nesporazume.

Semezdin Mehmedinović 30. 08. 2010.

porinuti

porinuti jedva žive na dnu bezbrode vode
tama je i hladnokrvno
zajednica hladne krvi vlada
a
svako dance ima svoje porinute
svako dance ima svoje hladne
gdje virginia woolf spava
i pletenice rastu u alge

Goran Milaković 30. 08. 2010.

Ajfelov toranj

Kada bi u ona vremena odrastao muškarac prvi put posjetio Pariz i ugledao Ajfelov toranj, pomislio bi: vidi ga, nije od šibica! Ajfelovim tornjevima, načinjenim od palidrvca, po tko zna čijoj šemi, nacrtanoj na iskrzanom sivkastom papiru, nalik krojevima iz Burde, Jugoslavija je kratila svoj predugi vojni rok.

Ajfelov toranj jedno je od onih općih mjesta, koje se danas usuđuju fotografirati samo japanski turisti i Stanko Abadžić.

Dama, iz daljine nalik na Godardove filmske heroine, svoja je tri psa izvela u šetnju. Kišni je dan, a psi ne vole šetati po kiši, jer se tada svi mirisi izmiješaju, pa je, iz pseće perspektive, to šetnja po mrklome mraku, kad ne vidi se vonj pred nosom.

Nad prizorom Ajfelov toranj slučajan je i vječan. (mj)

Stanko Abadžić 30. 08. 2010.

Tamo odakle dolaziš

Ponekad s J., kao danas, izađem ispred zgrade da zapalimo cigarete i onda pričamo. U tim našim razgovorima, on je uvijek u identitetskom stavu. Recimo, njegovo prezime je takvo da ga među anglo-saksonskim nije uspio pronaći, ali se u vrijeme američke intervencije na Kosovu, kaže, zanimao za narode koji žive na Balkanu i tako otkrio da postoje srpska imena koja su slična njegovom. I rekao je: “Ja mislim da sam Srbin.”

Osim interesa za porijeklo, on se zanima i za žene. Visok je i širok, krupan čovjek, a kada govori, njegov ton je autoritativan, s profesorskom potrebom za precizno objašnjenje svake svoje tvrdnje. U isto vrijeme, odjeven je kao pravi dječak u majice jarkih boja, a njegov ruksak s kojim izlazi u grad, doslovno je onakav kakav osnovnoškolci prte na leđima, i još je ljubičast. Kad sam, oprezno, primijetio taj kontrast kod njega, nije se iznenadio. Rekao je da na taj način pristupa ženama, jer one, veli, muškarce doživljavaju kao majke i kao kćerke. Na taj način on proizvodi identitetski košmar: svojim odijevanjem i ljubičastim ruksakom kod žena budi majčinske osjećaje, a svojim gabaritima i baritonom on kod njih budi emocije kćerki i potrebu za autoritetom oca.

A danas, nakon što je u razgovoru spomenut New York, pomalo teatralno je rekao: “New York! Grad u kojem nikada nisam bio.” Mene je to priznanje iznenadilo, zapravo sam mislio da se šali, rođen je u Pennsylvaniji, na sat, dva od New Yorka, ali on je ozbiljno (i zbunjen mojim čuđenjem) rekao – ne, za pola stoljeća koliko diše zrak, on nikada nije bio u New Yorku, i dodao pomirljivo da je on “local boy”.

U ovom događaju, sporno je bilo samo moje čuđenje. Ljudi se dijele na one koji imaju potrebu za pokretom u prostoru, za istraživanjem vanjskog svijeta i za avanturom, i one koji tu potrebu nemaju. Prvi iniciraju promjene u svijetu, a drugi od promjena zaziru. Na toj podjeli su zasnovane dvije dominantne političke ideologije u ovoj zemlji, i na Zemlji. A kad je R. za sebe rekao da je “local boy”, sjetio sam se pjesme Edwarda Dorna koja se zove Success?: “Nikad se nisam brinuo o uspjehu/ Tamo odakle ja dolazim/ Uspješan si onog trenutka kad napuštaš svoj grad.” Ali to njemu nisam mogao reći.

Semezdin Mehmedinović 29. 08. 2010.

Na Grabu

Kraj je ljeta.

Sjedimo na verandi, ispred gostionice na Grabu, u istočnoj Hercegovini. Doveo nas je otac Goran Spaić, paroh dubrovački. Ovo je njegov rodni kraj.

S lijeve je strane, dolje, bliže puta, napuštena škola. Školsko dvorište s malim košarkaškim igralištem, i zarasli spomen park, sa bistom narodnoga heroja Spasoja Spaića.

Spasoje Spaić je i vlasnik gostionice. Ono mu je stric, po njemu je dobio ime.

Govori da je gostionica nekada pripadala jednome Konavljaninu. Na čas se stvori nelagoda da je to bilo u ovome zadnjem ratu.

Ali ne: nekoliko godina prije Prvoga svjetskog rata, Austro Ugarska je na Grabu podigla golemi logor, gdje se vojska pripremala za predstojeći proboj prema istoku. Za vojskom su u to malo selo stigli poduzetni ljudi s druge strane brda, one koja gleda prema moru, i otvorili dućane s metražnom i kolonijalnom robom, brijačnicu i krčmu.

Posao im je odlično išao sve dok se nije zaratilo.

1918. Konavljanin je Spaićima prodao gostionicu i kuću, i vratio se na morsku stranu brda.

Devedeset i dvije godine kasnije, gostioničar Spasoje Spaić o tome pripovijeda kao da se nedavno dogodilo, i kao da su svi ti ljudi živi, pa ćemo ih sresti kada se vratimo u Konavle.

Spasoje Spaić, onaj od kojeg je preostala samo bista, bio je student na Sorboni. Tamo je upoznao lijepu strankinju, Jevrejku iz jedne od baltičkih zemalja, i zaljubio se u nju. Pred Drugi svjetski rat doveo ju je na Grab. Vjenčali su se tu, na Zubcima.

Živjeli su sretno i kratko, u ovom selu nakraj svijeta, u kojem nije bilo ničega, osim priče o logoru jedne propale imperije.

Zajedno su otišli u partizane.

On je bio jedan od vođa partizanskoga ustanka, i vrlo brzo je poginuo, od zemljačke ruke.

Mina, tako se zvala, ostala je sama i nezaštićena, u Hercegovini gdje je na neko vrijeme propao ustanak. Lijepa strankinja jevrejske krvi, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na području na kojem su se izmijenjivale zaraćene vojske, a svaka je – osim jedne, one Spasojeve – bila neprijateljska.

Čuvali su je i skrivali seljaci s morske strane brda, iz konavoskoga sela Dunave, sve dok nije našla vezu za ponovni odlazak u partizane.

Tamo je vidjela lijepa konjanika, i zaljubila se.

Nakon što je sjahao, pošla je za njega, pa su ostali skupa cijeli život.

Ali Spasoja nikada nije prežalila. Kad bi došla na Grab, a dolazila je često, išla je njegovoj bisti.

Pitam oca Gorana zna li da je Mina živa.

Da, kaže, upravo je ovih dana tu, u Grahovu. A lani je slavila devedeseti rođendan. Poželjela je da to bude u istoj onoj gostionici u kojoj je bila svadba kada se udavala za Spasoja. Ljudi su joj to mogli ispuniti, jer je na tom mjestu i danas restoran, samo veći.

Miljenko Jergović 29. 08. 2010.

Bog u Vlasenici

Nakon što je na jednoj ledini
iznikla čitava vojska
pravilno postrojenih
bijelih nišana
a na drugoj
bijelih krstova,
sa latiničnim
i ćiriličnim
imenima izginulih –
u Vlasenici
se najzad
otkrio
Bog.

Otkrio se u natpisu
velikim BIJELIM slovima
na velikoj CRNOJ TABLI
postavljenoj umjesto
saobraćajnog znaka:

TEŠKO BOGU SA NAMA
KAKVI SMO

Tablu s natpisom ispravio
jedan čestiti mještanin
na sopstvenoj parceli –
ni vlast nema pravo
da je ukloni.

Tako sada svaki preživjeli
i svaki putnik kroz ovaj
bosanski gradić
ima da razmisli
kako da Bogu
olakša stanje

u koje ga je
i sam uvalio.

2008.

Stevan Tontić 27. 08. 2010.