u noći sa smrti na nedjelju
dva su nepoznata počinitelja
s plimom u plućima i srcem
na unutarnje sagorijevanje
provalila u skladište knjiga

kako tamo nisu pronašli
nijednu knjigu vislave šimborske
samo gumene obroke hortenzije ulrih
i mali kalibar fifti senta i napokon izraziti
visokotiražni
realizam doktora fila
ukrali su četiri zimske gume
i tražili na drugom mjestu
rušili se kao zvijezda
na prst djevojčice

___
*U noći poslije smrti poljske pjesnikinje Vislave Šimborske nepoznati počinitelji provalili su u skladište knjiga beogradskog izdavača “Mono i manjana” i ukrali četiri zimske gume. Izdavača je to navelo da se u dramatičnom apelu poslije pljačke zapita u kakvom to svijetu živimo i koliko danas uopće vrijedi knjiga. Nekada su lopovi obijali aute da ukradu knjige, a sad ovako, dodali su sentimentalno kulturni radnici, razočarani što su i ovo dočekali. Ja se ne sjećam kada je to bilo, ali vjerujem da bi moć ukusa i sada mogla biti na strani lopova. Možda je knjiga danas mnogima samo izgovor da se prave boljim nego što jesu.

Dritun

Pred jutro sanjam polaganje ispita iz Starije hrvatske književnosti.

Nikada nisam studirao književnost, ali oni to ne znaju.

Uzimam ceduljicu, na njoj je pitanje: pjesnik Dritun Kupelić Orfelin.

O njemu ništa ne znam, ali ni komisija o tom pjesniku ništa ne zna. Osjećam to i bude mi lakše. U trenutku dok se spreman da izmislim djela, život i sudbinu Drituna Kupelića Orfelina, postajem svjestan svoga sna.

I postepeno se budim, ponavljajući njegovo ime, jer znam, ako ga ne budem ponavljao, Dritun Kupelić Orfelin bit će zauvijek zaboravljen.

Pjesnik stvoren u snu, kao već odavno mrtav, a njegovo djelo dovršeno.

Uzimam papir i zapisujem ime.

Zatim se oblačim, perem zube, izlazim na zimu. Znam, kada se večeras vratim kući, pročitat ću ime koje sam zaboravio.

*

Mačak Roki

Pada gust snijeg, puše sjeverac, dvanaest je ispod nule.

Takvo je nekad bilo vrijeme u februaru.

Ali svi su, ipak, iznenađeni.

I bijelo-riđi mačak, naš susjed, kojega svako jutro hranimo.

Gleda nas u čudu, što se ovo okolo događa, diže jednu pa drugu šapu sa zaleđene terase, i tako stoji kao tronožac, izmjenjujući jednu, pa drugu, pa treću i četvrtu nogu.

Zemlja je ovih dana hladna, poput mrtvaca u hladnjaku prosekture. Vikend je i on čeka ponedjeljak da bude pokopan.

Mačak to ne zna.

On za smrt ne zna.

Slobodan je i kada zima stisne.

*

Jahorina

Živjeli smo u strahu od mećave.

Ako se iznenada spusti na skijašku stazu, ako snijeg zamete i više se ništa ne vidi, a ti na skijama, spuštaš se na padinu i Bog zna s koje ćeš strane Jahorine završiti. Zatrpan u smetovima, smrznut, mrtav.

O tome bi se pričalo svake zime.

Ili bi netko nestao u mećavi, ili bi ga izmislili.

Ali priča je uvijek ovako završavala: našli su ga mrtvog ama ni pedeset metara od hotela. Uvijek tako, skoro spašeni.

(Valore)

Smatram da je vrednota svaki oblik života, snijeg, jagoda, muha.

Smatram da je vrednota carstvo minerala, skupina zvijezdâ.

Smatram da je vrednota vino dok traje objed, nehotični osmijeh, umor
________________svakoga tko se nije štedio, dvoje starih koji se vole.

Smatram da je vrednota sve što će sutra biti bezvrijedno te ono što danas
________________tek malo vrijedi.

Smatram da vrednota su sve rane.

Smatram da je vrednota štedjeti vodu, popraviti par cipela, ušutjeti na vrijeme, priteći kriku, zatražiti dopuštenje prije sjedanja, osjećati zahvalnost
________________ne sjećajući se za što.

Smatram da je vrednota znati gdje je sjever u nekoj prostoriji, kako se zove
________________vjetar na kojem se suši rublje.

Smatram da je vrednota putovanje lutalice, klauzura redovnice, strpljenje
________________osuđenika, kakva god da mu je krivica.

Smatram da je vrednota upotreba glagola voljeti i pretpostavka da postoji
________________stvoritelj.

Mnogu od tih vrednota nisam upoznao.

___
S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Milica je autoritet

Milica nema problem s autoritetom, Milica ima problem sa slobodom.

Autoritet je stvorio društvo, isušio poldere, podigao piramide, sačinio gramatiku, autoritet je utvrdio vrijeme potrebno za raspad polovine
od početnog broja jezgara radioaktivnog izotopa ugljika,
na vrata katedrale u Wittembergu pribio 95 teza o neprijateljima Krista,
autoritet je bespolno dahnuo u sonet, odgojio dvoručni, nikad moćniji,
forhend Monike Seleš, autoritet se oglušio
kad je sloboda urlala:
“Less is not more, it’s just less!” i
“Kosmati fakin, zakaj ste boljševik?”

A šta nam je sloboda dala? Goblene.

Na jednom goblenu, Milica sjedi u zahodu i puši kurac nepoznatom biciklistu iz Memingena. Na jednoj tetovaži, ona stoji i puca u štiklu iz poluatomatskog oružja. Na posve drugom mjestu, ona tone, dugo i ljepuškasto tone.

Milica, moglo bi se reći, voli drogu, badminton i mladiće, ako su zabavni. Milica je autoritet.

***

Šahovski informator

U prolazu okomito na ulicu Kralja Petra, između krčmice gdje se Nebojša Glogovac resetira rakijom i taulom, i igrališta po kojem (djeca) Cigani na ljepilu navijaju za Maradonu, diseminira gospodin Providenca najnovije šahovske informacije i ne slaže se s Borgesom. Gospodin Providenca je šahovski informator. Ovako on kaže.

Što je beskrajni um?, pita se Borges u jednoj fusnoti.

Koraci jednog čovjeka, od dana rođenja do njegove smrti, crtaju u vremenu neponovljiv lik. Božanski um intuira taj lik neposredno, kao ljudski što intuira trokut. Taj lik (možda) ima određenu funkciju u ekonomiji svemira, kaže Borges, i ja se s time ne slažem: ovo ‘možda’ treba napustiti zagradu, ili napustiti rečenicu. Ako postoji pred hiljadama nebeskih cifri za ključanje i otključavanje zvijezda, beskrajni um postoji bez smisla za ljudske rezerve. To se očito raskriva u šahu. Šah je izravna posljedica beskrajnog uma, da sad na trenutak zanemarimo neprispodobivost ljudske ideje uzroka (svih ideja). O ovome se radi, kaže gospodin Providenca, i svu težinu rečenice koja slijedi obori preko pulta:

Beskrajni um je autosfinga, sam sebi zagonetka i – za preći most – sam sebi tri pitanja na koja nema odgovor. Božanski je um toliko savršena misao o šahu, i toliko savršena pukotina u njoj, božanski je um izmislio šah samo zato da bi u njemu izgubio od Bobbyja Fischera.

Sve ostalo čak i čovjek Borges može pojmiti.

Jednom davno, kao dječak, naišao sam u nekoj Nazorovoj pjesmi na riječ ahimsa. Zaintrigiran njenom neobičnošću, posegnuo sam za enciklopedijskim rječnikom da joj otkrijem značenje. Bio sam oduševljen što me je ta riječ uvela u neke od tajni daleke i zagonetne Indije. Riječ je govorila o nenasilju, a naročito, o nastojanju da se čuva i ne ugrožava bilo koji oblik života. Bilo mi je zabavno i smiješno zamišljati đainističkog monaha kako pomno čisti ispred sebe put kojim se kreće, da ne bi slučajno zgazio nekog mrava ili drugo sićušno stvorenje. Da li taj čudnovati čovjek – pitao sam se – ni ne pokušava da ubija buhe, ili komarce, koji ga bezdušno grizu? Ja sam tu gamad nemilice tamanio. Ubijao sam ih gdje god su me nalazili i ma kako se zvali, uši ili vaške, čimavice ili stjenice, pa i neke pauke koji su mi se činili otrovnima. Smatrao sam to samoobranom. Ali gazio sam i gnječio i ona bića koja me nisu mučila ili bilo čime ugrožavala, već sam ih se gadio videći ih kao stvorenja mraka i truleži – stonoge, gusjenice, gliste, maštrapane, to jest bubašvabe. Bilo mi je jasno da se u perspektivi indijskih svjetonazora ne bih mogao nadati oslobođenju od tereta ovozemaljske egzistencije, jer to nisam zasluživao.

No uprkos tome, smatrao sam sebe miroljubivim. Volio sam životinje, naročito one bliske čovjeku. To me ipak nije sprečavalo da u vrijeme dok sam živio u srijemskom selu, tokom Drugog svjetskog rata, ponekad uradim ono za šta moja teta, kuharica, nije imala snage ni volje – da zakoljem kokošku ili purana. Poslije okrutnog čina, posmatrao sam tijelo obezglavljene ptice kako se trza i koprca na okrvavljenom tlu. Vrat purana ponekad je bio tako tvrd da sam se morao namučiti pokušavajući više puta da ga prerežem. To je jednom ili dvaput imalo kao posljedicu da neke od sljedećih noći sanjam kako koljem pticu, koljem, koljem, i nikako ne mogu da je zakoljem, pa bih se budio gubeći dah, kao da me pritiska teret počinjenog zločina.

Ali umirivao sam sebe riječima da sam samo obavljao povjereni mi posao, potreban da bismo mogli preživjeti.

Međutim, mnogo godina kasnije, kod jednog mog rođaka u Subotici, u kući na periferiji grada, ugledao sam predmet koji me silno zainteresirao – zračnu pušku. Uzeo sam je, dugo je razgledao, i nisam mogao odoljeti želji da je upotrebim. Izašao sam u baštu iza kuće i počeo tražiti metu po okolnim stablima. Ugledao sam je, nanišanio i opalio. Nisam vjerovao da ću pogoditi, ali pogodio sam, i zatim ugledao malu živu grudvu od mesa i perja kako pada kroz granje, da bi poslije dva-tri trzaja krilima ostala na zemlji, nepomična.

Ubio sam vrapca.

Vrapci su mi uvijek bili simpatične ptičice i bilo mi je zadovoljstvo da ih posmatram kako skakuću po tlu tražeći nevidljiva zrna hrane, kako u krošnjama prelijeću s grane na granu, kako se, beskrajno uživajući, kupaju u prašini. Kad sam vidio tu dragu pticu koju sam ja ubio, kad sam njeno još toplo tjelašce uzeo i gledao ga na svom ispruženom dlanu kao da je na odru, upitao sam se, zgrožen nad samim sobom – šta sam to učinio? Zašto? Ne zbog nekakve samoobrane, ni zbog hrane, već jedino da bih ne razmišljajući zadovoljio jedan svoj trenutni besmisleni hir.

Bio je to trenutak kad sam se osjetio ubojicom.

Bio je to, također, trenutak koji sam doživio kao opomenu – opomenu da nikad više ne uzmem u ruke nešto što može oduzeti život bilo kom živom biću. Ne samo životinji. Nego i čovjeku.

Tek tada sam shvatio šta znači riječ ahimsa.

Pre mnogo godina pročitala sam da je Šimborska u mladosti napisala pesmu naslovljenu sa “Tražim reč”. I kasnije, u retkim intervjuima sa njom, pominjana je ta pesma. Iz drugog teksta, iz intervjua s Adamom Vlodekom, pesnikom i urednikom poezije u krakovskoj Književnoj izdavačkoj kući koji je Vislavu 1945. ubedio da je pesnik, a ne prozni pisac, kako je tada mislila, saznala sam da ta pesma nikada nije objavljena, jer su je urednici tadašnjih “Poljskih novosti” do te mere ispravljali da od nje nije ostalo ništa. Nije, međutim kasnija nobelovka je nastavila sa “traženjem reči”. Do kraja života. Baveći se poezijom na svoj način. Gradeći i rušeći zamkove od peska. Od peska ili materije zvane stvarnost. Osobito u domenu jezika. Kroz neobičnu povezanost takozvanog visokog i niskog stila. Ili, kako Malgožata Baranovska, kritičar i teoretičar poezije koja joj je posvetila knjigu “Bilo je tako lako o tome ne znati ništa. Šimborska i svet”, stvarajući mit o sebi, tačnije sebe kao pisca.

Šimborsku sam poznavala od 1963. godine, kada je sa delegacijom poljskih pisaca bila u Beogradu da sa Savezom pisaca Jugoslavije potpiše sporazum o kulturnoj razmeni. U delegaciji su bili i pesnici Timoteuš Karpovič i Leslav Bartelski. Svako od njih predstavnik svoje sekcije tadašnjeg Saveza poljskih pisaca. Sa naše strane ugovor je potpisao Slavko Mihalić. Bili su to prvi poljski pisci koje sam upoznala uživo. I prvi pisci XX veka koje sam ozbiljnije počela da čitam. Posebno Karpoviča, veoma teškog lingvističkog pesnika i teoretičara književnosti. Ni Šimborska nije bila laka mada mi se tada to tako nije činilo. Posle nekoliko pročitanih pesama Bartelskim sam prestala da se bavim. Odlazeći od 1965. u Poljsku shvatila sam da postoje “državni pisci”, čiji je zadatak predstavljanje poljske književnosti u zemlji i van nje, koji daju ton, odlučuju o čemu, u kom stilu će se pisati.

Tada nisam znala da je Šimborska već odigrala ulogu koja joj je zadata, s dvema zbirkama, “Zato živimo” (1952) i “Pitanja postavljana sebi” (1954). Zbirkama koje kasnije nije unosila u svoje izabrane pesme. Na moje veliko iznenađenje, kasnije otvoreno govoreći o svojim mladalačkim uverenjima koja je izražavala pišući o čoveku u množini, o društvu kao kolektivitetu, odnosno komunistički. I najvažnije, jezikom koji je do 1956. obavezivao. Naravno, ne svi istim. Ni njene dve pesme, jedna posvećena Lenjinu, a druga Staljinu, nisu bile ode predstavnicima lenjinizma i staljinizma, kakve su drugi pisali, čak tako veliki predratni pesnik kakav je bio Bronjevski. Već 1957. objavljuje “Dozivanje Jetija”, svoju prvu zbirku u kojoj je očigledan “prelom” u pogledu sadržaja i forme njene poezije. Prelom koji u potpunosti negira “arhetip poljskog pesnika”, čiji je rodonačelnik Mickjevič. Mada, kako kaže Baranovska, “ona u sebi ima nešto od proroka”. Tokom XIX veka Poljaci koji su izgubili otadžbinu i pokušavali da je povrate, svoje pesnike u emigraciji, a pre svega Mickjeviča, nazivali su prorocima ili onima koji treba da vode poljski narod ka oslobođenju i ujedinjenju. I vodili su ga. Sve do 1918, kada je do toga došlo. U drugoj polovini XX veka, bez obzira na nametnuti komunizam, tako nije bilo potrebno. Što ubedljivo pokazuje stvaralaštvo pesnika rođenih 20-ih godina, u koje je spadala i Šimborska. Šimborska koju poznajem i pratim i posle pomenutog preloma, veoma je “privatna”. Živela je skromno kao i većina poljskih pisaca toga vremena. U vreme Solidarnosti čak se “angažovala”, mada nikada ne igrajući “glavne” uloge. Sećam je se s književne večeri u krakovskoj Dominikanskoj crkvi krajem 80-ih, kada se u znak protesta čitala poezija. Na moje veliko iznenađenje čitala ju je tiho i bez ikakvih emocija. Rečju, neangažovano. Slušala sam je i kasnije i nimalo nije menjala stil čitanja. Uvek mi se činilo da joj čitanje teško pada. Da jedva čeka da ga dovrši. Što je sasvim drugačije od čitanja Česlava Miloša koji je Nobelovu nagradu dobio 1980. i ponašao se kao pravi nobelovac. “Ponašanje” Šimborske nije se izmenilo ni sa dobijanjem Nobelove nagrade. Za razliku od Miloša doživela ju je kao katastrofu, “oduzimanje privatnosti”, do koje joj je u životu najviše stalo. Mesec dana nakon objavljivanja da je ona “srećni dobitnik” nije se znalo gde je. Napustila je Dom pisaca u Zakopanu i nestala. Nekolicina njenih bliskih prijatelja sumnjala je da je izvršila samoubistvo. To se ponovilo i na dan uoči uručenja Nobelove nagrade kada se “zabarikadirala” u hotelskoj sobi, da su morali do nje da dođu spolja, vatrogasnim merdevinama i razbijanjem prozora, a tokom uručenja Nobelove nagrade i večere sa švedskim kraljem i pokušajima da bude vesela i duhovita. Novac koji dotle nikada nije imala u većim količinama predstavljao joj je neopisiv teret. Čim se vratila u zemlju, osnovala je fondaciju i razdelila ga “onima kojima je više potreban”. Kako pročitah juče u razgovoru s njenim sekretarom Mihalom Rušinekom, njen testament nalaže da se sve što poseduje preko nove fondacije “iskoristi na odgovarajući način”.

I svoju sahranu je isplanirala. Iako je počasni građanin Krakova i grad brine o njenoj sahrani koja će se održati devetog februara, testamentom nalaže da bude jednostavna, bez bogosluženja, tj. da je umesto u Panteonu izuzetnih Poljaka sahrane u porodičnoj grobnici na Rakovickom groblju, u kojoj počivaju njeni roditelji i sestra. Da posle sahrane u starom trgovinskom centru iz XV veka Sukjenjice usledi “kratak skup s čašicom votke”, a uveče, u Muzeju savremene umetnosti da se održi književno veče. I, to je sve.

Bez obzira što je u mladosti bila komunista i “okrenuta masama”, u biti je volela sve kamerno. Lični život, druženja, književne večeri. Iako u njenoj poeziji dominira kolokvijalni jezik u biti je “filozofski pesnik”. Pišući poeziju šezdeset pet godina bavila se “svetom”, podjednako ljudima i životinjskim i biljnim svetom. Bavila, odnosno promišljala ga i interpretirala. Kroz detalje koji u konačnom ishodu čine kolažnu celinu. Pored pisanja poezije strasno se bavila i kolažima koje je slala svojim prijateljima i prevodiocima u vidu novogodišnjih čestitki. Spadam u te srećnike. Čitav zid u mojoj radnoj sobi zauzimaju uramnljeni kolaži Šimborske, koje sam 1997. izlagala u Grafičkom kolektivu i u knjižari Prometeja u Novom Sadu.

Pored kolaža volela je stare razgednice, jer su “na očigledniji način svedočili o njoj”, kao i “predmete koji ne služe ničemu” koje je sa svojim životnim saputnikom Kornelom Filipovičem kupovala po buvljacima. Njena nadrealistička mašta “oneobičavala” ih je kao i “svakodnevnu” tematiku kojom se bavila. Kako na samom početku rekoh, tražeći za nju Reč ili Formu. Ta reč je manje-više bila neki munjevito opažen detalj koji je prerastao u priču. Jer, iako je pisala naizgled lirsku poeziju, u biti je bila epičar.

Kako je bila majstor ironije, dosetke, apsurda, čak groteske, njene pesme su nalazile veoma širok krug čitalaca i u Srbiji. Iako ne spada u lake pesnike, u KOV-u koji je od 1996. bio njen izdavač, njena poezija je izlazila u tiražu od 1000 primeraka.

Znala sam da ne voli da govori o svojoj poeziji, njenom prevođenju, ocenama kritike, međutim boraveći u Krakovu krajem devedesetih ispričala sam joj o svojoj saradnji sa Savezom slepih Beograda. Reagovala je tako što im je iz tada najnovije zbirke “Dve tačke” posvetila pesmu “Uljudnost slepih” koja je ubrzo postala svojevrsna himna pomenutog Saveza, čiji članovi je recituju svakog petnaestog maja, na svoj Dan poezije.

Šimborskoj kao kultnom pesniku u Srbiji objavljene su sve pesničke zbirke i prilično obiman izbor “feljtona” iz četvorotomne “Neobavezne lektire”, uglavnom o istoriografskim knjigama koje je čitala i o kojima je pisala:

“Antologija savremene poljske poezije” (izbor i prevod Petar Vujičić, 1964)
“Svaki slučaj” (izbor iz poezije, prevod Petar Vujičić, 1983)
“Antologija savremene poljske poezije” (izbor i prevod Petar Vujičić, 1985)
“Ljudi na mostu” (prevod Petar Vujičić, 1989)
“Kraj i početak” (prevod Biserka Rajčić, 1996)
“Naivna pitanja” (prevod Slađana Janković i Petar Bunjak, 1996)
“Izabrane pesme” (prevod Petar Vujičić i Biserka Rajčić, 1997)
“Trenutak” (prevod Biserka Rajčić, 2002)
“Dve tačke” (prevod Biserka Rajčić, 2006)
“Neobavezna lektira” (izbor i prevod Biserka Rajčić, 2006)
“Ovde” (prevod Biserka Rajčić, 2009)

***

Vislava Šimborska: Stihovi

EPITAF

Tu leži starovremska, kao zapeta,
autorka nekoliko pesama. Večni pokoj
milostivo dala joj zemlja, mada truplo
ni u jednu književnu grupu nije spadalo.
Ali na grobu i nema ničeg boljeg
sem ovih rima, repuha i sove.
Prolazniče, izvadi iz tašne mozak električni
i nad sudbinom Šimborske za časak se zamisli.

_______S poljskog preveo Petar Vujičić

*

KRAJ I POČETAK

Posle svakog rata
neko mora da pospremi.
Kakav takav red
neće se uspostaviti sam.

Neko mora odgurnuti ruševine
na ivice puta,
da bi mogla proći
vozila puna leševa.

Neko mora utonuti
u žabokrečinu i pepeo,
federe kanabea,
krhotine stakla
i krvave krpe.

Neko mora dovući gredu
za podupiranje zida,
neko zastakliti prozor
i postaviti vrata na šarke.

To nije fotogenično
i zahteva godine i godine.
Sve kamere već su otišle
na druga ratišta.

Mostove i stanice
treba obnoviti.
Rukavi će biti u dronjcima
od zasukivanja.

Neko s metlom u ruci
još se seća kako je bilo.
Neko sluša
klimajući neotkinutom glavom.
Ali u njihovoj blizini već će
početi da se vrzmaju neki
kojima će to biti dosadno.
Neko će još vremenom
ispod žbuna iskopati
argumente nagrižene rđom
i preneti na gomilu otpadaka.

Oni što su znali
o čemu se ovde radilo,
moraju ustupiti mesto onima
što znaju malo.
I manje od malo.
Odnosno, isto što i ništa.

U travi, koja je nadrasla
uzroke i posledice,
neko mora ležati
s klasom u zubima
i zevati u oblake.

*

ULJUDNOST SLEPIH

Pesnik čita stihove slepima.
Nije pretpostavio da će to biti tako teško.
Drhti mu glas.
Drhte mu ruke.

Oseća da je svaka rečenica
ovom prilikom stavljena na probu tame.
Da će morati sama da se snalazi,
bez svetlosti i boja.

Opasna avantura
za zvezde u njegovim stihovima,
za zore, duge, oblake, neone, Mesec,
za ribe ispod vode, do tog vremena srebrne,
i za jastreba koji tako tiho, tako visoko leti nebom.

Čita – jer je prekasno da ne čita –
o dečaku u žutoj jakni na zelenoj livadi,
o crvenim, prebrojivim krovovima u dolini,
o pokretnim brojevima na majicama igrača
i o neznanki među odškrinutim vratima.

Hteo bi da prećuti – iako je to nemoguće –
sve svece na stropu katedrale,
oproštajni gest s prozora vagona,
staklo mikroskopa i zračak u prstenu
i ekrane i ogledala i album s likovima.

Međutim, velika je uljudnost slepih,
velika je uviđavnost i velikodušnost.
Slušaju, smeškaju se i pljeskaju.

Neko od njih čak prilazi
s knjigom otvorenom naopačke
moleći za autogram koji neće videti.

*

PORTRET PO SEĆANJU

Sve se naizgled slaže.
Oblik glave, crte lica, visina, silueta.
Pa ipak nije sličan. Možda ne u toj pozi?
Ni u drugom koloritu?
Možda je više iz profila,
kao da se za nečim osvrće?
Kad bi nešto držao u rukama?
Knjigu? Vlastitu? Tuđu?
Mapu? Dvogled? Čekrk za navijanje udice?
I da ima nešto drugo na sebi?
Septembarsku uniformu? Logorsku uniformu?¹
Jaknu iz onog ormana?
Ili – kao da se kreće ka drugoj obali –
do gležnjeva, do kolena, do pojasa, do vrata
već zagnjuren? Go?
A kada bi mu docrtali neku pozadinu?
Na primer još nepokošenu livadu?
Ševar? Breze? Lepo oblačno nebo?
Možda nedostaje neko pored njega?
S kim se prepirao?
Šalio?
Igrao karte? Pio?
Neko od porodice? Prijatelj?
Nekoliko žena? Jedna?
Možda kako stoji na prozoru?
Izlazi iz kapije?
Sa psom lutalicom pokraj noge?
U solidarnoj gomili?
Ne, ne, to ništa ne vredi.
Treba da bude sam,
Kako to nekima odgovara.
I ne tako prisno, ni preblizu?
A dalje? Još dalje?
U najvećoj dubini slike?
Odakle, kad bi i vikao,
Glas se ne bi čuo?
A šta u prvom planu?
Ah, bilo šta.
Ali samo pod uslovom da to bude ptica
koja uprao preleće.

¹Odnosi se na Kornela Filipoviča, životnog saputnika Šimborske.- Prim. prev.

*

VERMER

Sve dok ona žena u Kraljevskom muzeju
u naslikanoj tišini i usredsređenosti
iz dana u dan sipa
mleko iz bokala u činiju,
svet ne zaslužuje
smak sveta.

___________S poljskog prevela Biserka Rajčić

Tamo gdje se Gornji grad spaja s Donjim gradom, na zapadnome rubu povijesne jezgre koji je još donedavno, do prije sto i pedeset godina, zaudarao na natrule svinjske polovice i bujne goveđe utrobe, tačno na mjestu na kojem se, u blagom luku Mesnička utapa u Ilicu, s desne ruke spomenika Andriji Kačiću Miošiću, donedavno je radila antikvarnica s knjigama. Voljeli su je ljudi sa strane, putnici i turisti od ovoga jezika, pa bi, kada prvi put posjete Zagreb, dolazili tu a da ih nitko i ne navrati, naprosto zato što im je ta antikvarnica bila na putu. Ali nije to najvažnija među desetak gradskih knjižara koje su zatvorene ili radikalno preuređene (tako da umjesto knjiga trguju papirima i igračkama) u posljednjih godinu dana, i ne bismo je ni spominjali da nije dućana koji je otvoren na njezinom mjestu.

Tamo gdje su se prodavale antikvarne knjige, danas se otkupljuje zlatnina i srebrenina, ono što se nekada davno, u našim djetinjstvima, predstavljalo zagonetnom, kriptičnom formulom, ispisanom na diskretno postavljenim kartonskim transparentima u dnu izloga: lom zlato. Ili, rjeđe: lomljeno zlato. Tu su građani donosili staro prstenje, pokidane lančiće i narukvice, ili nakit kojeg se zbog nečega žele riješiti. Zašto se to zlato zvalo lom ili lomljeno? U ona vremena, dok su se riječi još ozbiljno shvaćale i svaka je rečenica morala imati neki, često i nedokučivi, smisao, vjerovao si da taj neželjeni prsten najprije treba razbiti čekićem, da narukvice, lančiće i broševe treba potrgati, jer bez toga nisu lomljeni i zlatar ih neće otkupiti kao lomljeno zlato. Trebao si odrasti, na drukčiji način razumijevati svoj već naučeni jezik, pa da pomalo shvatiš kako se radilo o nekim drugim lomovima i nije se lomilo zlato i srebro, nego se nešto slomilo u ljudima ili oko njih.

Prije skoro već sedamdeset godina, u zimu 1943, dok je na istoku padao Staljingrad, a u Zagrebu se virtuozno muziciralo u organizaciji Hrvatskoga krugovala i pod ravnanjem domobranskog pukovnika Lovre Matačića, po slavonskim selima za jedan zlatni lančić, kakvi su se prije rata darivali krizmenicama, mogla su se dobiti tri jaja, a za zlatan pečatnjak ili solidan par zlatnoga vjenčanog prstenja i cijela kokoš. U trgovinu su dolazili iz unutrašnjosti, iz Sarajeva i iz većih, neopustošenih, bosanskih gradova, uglavnom muškarci u zrelijim godinama, vlakom, koji je često upadao u partizanske zasjede, a nekoliko bi ga puta pretresale lokalne ustaške patrole, vrebajući Srbe, Židove, komuniste ili vojne bjegunce. Išli su u “promičbu”, tako se to ne baš bezopasno putovanje zvalo. Gorko ruganje s propagandnim režimom Nezavisne Države Hrvatske, tim vjekovnim snom hrvatskih naraštaja, odsanjanim zahvaljujući vođi Velikoga Njemačkog Reicha Adolfu Hitleru, a možda i ruganje sa samima sobom, jer se, eto, kokošja jaja plaćaju suhim zlatom.

U našoj hrvatskoj, ali i široj južnoslavenskoj tradiciji, zlatni i srebreni nakit već stoljećima ima važnu ulogu unutar obitelji. Zlatnina i srebrnina se dariva i nasljeđuje. Najmanje važna njezina svrha je u kićenju. Većina tih lanaca, narukvica, tijara, ogrlica nijednom (ili samo jednom, obično u prigodi vjenčanja) ne bude nošena na sebi. Nakit stoji u drvenim škatuljama i seharama, u kutijicama od morskih školjki, sakriven u dnu ormara, ili izložen u dnu psihe sa zrcalom, i služi kao nekakav krajnji zalog životne sigurnosti, “za ne daj Bože”, u slučaju rata, zbjega ili neke druge velike nesreće. Ali njegova najvažnija funkcija je nešto drugo: u porodičnom nakitu, u svoj toj zlatnini i srebrnini, često je upisano svo naše sjećanje. Svaki naslijeđeni prsten, svaki lanac, vežižica i svadbeni vrenćin, bio vrijedan cijelo bogatstvo i pamtio vremena Dubrovačke republike, ili je samo jeftina replika, kupljena na Stradunu sedamdeset i neke, u sebi ima upisanu priču. Od takvih je priča sačinjena porodična memorija, identitet nekog doma, njegova povijest. A zbir takvih povijesti čini najtačniju, premda nenapisanu, hrvatsku (srpsku, bosansku, balkansku…) povijest. U narodu koji je neispisan, čak i ako nije nepismen, više je historijskih podataka u jeftinoj damskoj kutijici za nakit, nego u ono malo njegovih knjiga. Izbačenih, odnesenih nekamo, kada je antikvarnica pretvorena u lomionicu sjećanja.

U posljednjih nekoliko mjeseci u širem središtu Zagreba na mjestu doskorašnjih kafića, parfimerija, obućarskih radnji, šnajderaja, butika, otvoreno je nekoliko stotina lokala gdje se otkupljuje zlatnina i srebrnina. Tu Zagrepčani i ljudi iz okolice dolaze u promičbu, gdje za sitan novac rasprodaju jedinu svoju stvarnu povijest. Nakon što tu ostaviš naslijeđeni lančić, trudiš se da što prije zaboraviš i njegovu priču. Zato što te boli duša, jer si za tri jajeta, za jednu kokoš ili za neplaćene račune za struju i telefon, morao dati nešto čime se mjeri tvoja dubina, na način na koji se dubina neke kulture mjeri svim njezinim, dobrim i lošim, knjigama.

Ti lokali u kojima neznani mešetari, ugodnici i miljenici gospodara zaborava, otkupljuju zlato i srebro strahotna su slika hrvatske ekonomske krize. Građani su prisiljeni da svoje obiteljsko blago pretvaraju u – govna. Ono što danas dobiju, već sutra poseru. A vlasti se prema ovome “fenomenu” odnose na jednak način kao i vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema promičbi, u zimu 1943. Slijepe, gluhe i nijeme za tu crnu burzu, kao i za ono što će, nužno, uslijediti. Naime, i te 1943. građani su se, nakon što bi rasprodali svo porodično zlato, često znali odati pljački. Zato su promičbenici, na put u Slavoniju, u lijevom džepu nosili svoje zlato, a u desnom nož. Ljudi bez sjećanja kolju lako i u samoobrani.

www.bloodhoney.com

Wisława Szymborska je dobro poznavala ljude. Znala je o nama sve što i mi znamo, ali se o tome, za razliku od mnogih, usudila neuvijeno govoriti. Činila je to izravno, ali s dozom rafiniranog humora i nepreuzetnog intelektualnog šarma. Ta velika poljska pjesnikinja vrlo je rijetko u svojoj poeziji progovarala iz prvog lica, držeći se prema sebi s pristojne distance, dovoljno daleko da se ne shvati preozbiljno, i dovoljno blizu da se vidi u cijelosti, sa svim ljudskim ljupkostima i manjkavostima. Tako je vidjela i druge: neuljepšane i zato stvarne, poznate a opet uvijek vrijedne pažnje. Slavila je ljudsku raznolikost, unikatnost, nespoznatljivost čovjekove prirode, protestirajući protiv jednoobraznosti, uniformiranosti, “idiotizma savršenosti”.

U parnasovskoj plejadi velikih poljskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, uz trojicu bardova Czesława Miłosza, Tadeusza Różewicza i Zbigniewa Herberta, samo je jedna žena – Szymborska. Svoju čvrstu poziciju pri vrhu poljskoga književnoga kanona ne duguje tek priznanju švedske akademije – Nobelu za književnost, koji je primila 1996. godine, imajući tada za sobom tek skromni opus od dvjestotinjak pjesama. U svojoj gotovo šest desetljeća dugoj pjesničkoj karijeri pisala je malo, ali je svakom novom zbirkom potvrđivala talent i kreativni nerv, upisujući se stilom i tematsko-motivskim preokupacijama u dominantne pjesničke tokove poljske književne tradicije. Ta autorica nevelikog opusa (napisala je ukupno manje od 400 pjesama) imala je onu rijetku i dragocjenu vrlinu da nikad ne zapada u manirizam, da svaka njezina pjesma bude drukčija od prethodne. Ni u njezinu životu, kao ni u njezinoj poeziji, nema ničeg rutinskog. Rođena 1923. godine u Kórniku pokraj Poznańa, u svijetloj dekadi Druge Republike, kad je Poljska slavila povrat neovisnosti nakon 123 godine sužanjstva, Szymborska je imala sretno djetinjstvo. Njezini su se roditelji vjenčali krajem Prvog svjetskog rata. Majka Anna bila je 19 godina mlađa od njezina oca, a na brak s od sebe bitno starijim muškarcem odlučila se u strahu da po završetku rata uopće više neće biti dovoljno mladoženja na raspolaganju. Szymborska najranije godine svoga odrastanja u Velikopoljskoj pamti kao vrijeme u kojem je terorizirala odrasle da joj na glas čitaju. Knjige i, nešto kasnije, film postali su njezinom velikom strašću. U Krakov, čijom je počasnom građankom kasnije postala, doselila je 1929. godine i u njemu je ostala živjeti sve do svoje smrti, mijenjajući tek adresu i veličinu stana – od minijaturnog u neboderu, koji je s obzirom na veličinu nazivala “ladicom”, do trosobnog stana u novogradnji, u koji je uselila godinu dana nakon primitka Nobelove nagrade.

Ta danas vjerojatno najpoznatija Poljakinja na svijetu svoju je prvu pjesmu Tražim riječi objavila 1945. godine u kulturnom prilogu dnevnog časopisa, i to nakon što je pjesmu urednik priloga, inače njezin budući (i budući bivši) muž, skratio napola!

Krajem 40-ih i u prvoj polovici 50-ih godina, kad je poljskom kulturom i književnošću vladao socrealizam, mlada pjesnikinja piše pjesme koje već svojim naslovom potvrđuju odanost dominantnoj, ideološki kontaminiranoj, poetici: Lenjin, Naš radnik govori o imperijalistima, Pozdrav izgradnji socijalističkoga grada itd., a 1953. godine, povodom Staljinove smrti, u kulturnom tjedniku u kojem je uređivala prilog posvećen poeziji, objavljuje prigodnu tužaljku Taj dan. I svoju je prvu zbirku Zato živimo objavila u razdoblju dominacije poezije socrealističkog realizma, ali se 1956. godina smatra godinom njezina redebija, kad mijenja poetički kurs. Međutim, za svoju mladenačku lojalnost “novoj vjeri” nikad nije tražila alibi, štoviše, o pjesmi kojom oplakuje Staljinovu smrt, godinama kasnije reći će: “Napisala sam je iskrena srca. To se danas ne da razumjeti.” Ta će je nespremnost da se odrekne svojih socrealističkih pjesama i za njih ispriča, skupo stajati.

Godine 1964. potpisuje Pismo tridesetčetvorice upućeno premijeru, u kojem poljski intelektualci protestiraju protiv cenzure i zalažu se za slobodu govora, a dvije godine kasnije napušta Poljsku ujedinjenu radničku partiju, iz solidarnosti s piscem i filozofom Leszekom Kołakowskim koji je iz nje izbačen.

Osim što nikad nije pokajnički govorila o svojoj komunističkoj prošlosti, nikad više nije bila spremna biti dijelom neke grupe, masovnije organizacije ili pokreta. Nije ušla ni u Solidarnost – poljski radnički sindikat koji se početkom 80-ih prometnuo u najveći opozicijski pokret, iako je bila je bliska s opozicijskim intelektualnim krugovima.

Szymborska je bila pjesnikinja topline i naivnosti, ali i pjesnikinja koja otvara etičke i egzistencijalne teme. Ironična i bespoštedna, ali i plaha, delikatna i duhovita, u svom pjesničkom iskazu istodobno mudro i infantilno tematizira život, ljubav, istinu… sve te velike pjesničke teme, koje se čine potrošene i izraubane od pretjerane upotrebe, ali ona se njima bavi na način kako je to prije nje malo tko činio – s ljubavlju, humorom i s velikom odgovornošću. Naime, ona to čini ne tako da nameće odgovore, nego da postavlja prava pitanja. U obrazloženju za dodjelu Nobela stajalo je da njezina poezija s ironičnom preciznošću otkriva zakone prirode i djelovanje povijesti u fragmentima čovjekove zbilje. Ona sama je, primajući nagradu, naglasila da visoko cijeni dvije male riječi: “ne znam”.

Duhovitija od Woodyja Allena, skromnija od Václava Havela, kako su lucidno primijetili njezini sunarodnjaci, Szymborska je bila nesvakidašnja pojava na europskoj ali i svjetskoj književnoj sceni. Nije imala iluzija o sebi ni o drugim ljudima, niti o zbilji koja ju okružuje. “Nema gore raskalašenosti od mišljenja. Za one koji misle, ništa nije sveto”, rekla je jednom prilikom, a ipak je sačuvala dozu nježnosti i duhovite ironije koji otkrivaju veliki senzibilitet i intelektualni tonalitet njezine pjesničke i ljudske perspektive.

U njezinoj autotematskoj pjesmi Radost pisanja, po kojoj je hrvatski polonist i prevoditelj Zdravko Malić naslovio izbor prijevoda iz poezije Wisławe Szymborske, čitamo stihove Radost pisanja. / Mogućnost zaustavljanja. / Osveta smrtne ruke. Ta su tri stiha njezin pjesnički credo: poezija je, umjetnost je, osvetnički potez smrtnog autora, njegov najveći doseg, pokušaj da traje, unatoč privremenosti, jednokratnosti čovjekova života. Ali na njih se nadovezuje i pohvala toj jednokratnosti, neponovljivosti života, o kojoj govori u sjajnoj pjesmi Život s nogu: Život s nogu. / Predstava bez probe. / Tijelo bez uzimanja mjere. / Glava bez promišljenosti. (…) karakter kao kaput u trku zakopčavam (…) Oh, nimalo ne sumnjam da je ovo premijera. / I ma što učinila, / prometnut će se zanavijek u ono što sam učinila.

Szymborska je bila žena izražene osobnosti, istodobno avangardna i staromodna, samozatajna i ekstravagantna. Studirala je polonistiku, a potom sociologiju, ali nikad nije diplomirala. Razvela se 1954. godine. Za razliku od većine javnih osoba, nije se ni u svojim kasnim 80-im godinama libila stati pred fotografski aparat ili kamere s cigaretom u ruci, a u katoličkoj Poljskoj, na gradskom groblju u Krakovu, gradu u kojem je svoje biskupske i kardinalske godine proveo Ivan Pavao II, prva dama poljske poezije bit će, u skladu sa svojom željom, pokopana bez vjerskog obreda i obilježja.

Umrla je u 89-oj godini. Vijest o njezinoj smrti odjeknula je u svim velikim svjetskim medijskim kućama. The New York Times je u članku objavljenom povodom pjesnikinjina odlaska poučio čitatelje kako izgovarati njezino ime: [vees-WAH-vah shim-BOR-ska], podsjećajući da je to najveća pjesnikinja u zemlji u kojoj se pjesnike tretira kao romantične junake. Uistinu, unatoč mnoštvu aktualnih političkih, crnokronikaških i klimatskih vijesti koje su premrežile poljske medije, na dan njezine smrti portali i dnevnici su joj posvetili kompletne naslovnice u crno-bijeloj tehnici, krakovske su državne i gradske institucije istaknule crne zastave, dolazak na njezin pogreb najavio je i sam poljski predsjednik Komorowski. Najpoznatiji poljski organizator punk i rock koncerata, Jerzy Owsiak, spontano joj je posvetio svoju radio-emisiju, a po osobnim facebook stranicama tisuća Poljaka, ali i drugih poznavatelja njezine poezije u svijetu, a i u Hrvatskoj, s komentarima ili citatima njezinih stihova pokazalo se da poezija nije, kako se općenito misli, ostala uskim, zatvorenim elitističkim poljem u kojem se smjestila malobrojna skupina onih koji je puno pišu i nešto manje čitaju. Poezija, pokazala nam je to Wisława Szymborska može doprijeti do svih, pod uvjetom da je se piše ne samo perom, nego i srcem.

Iako je primila Nagradu za književnost Grada Krakova još 1954. godine, Goetheovu nagradu 1991. i Herderovu nagradu 1995. godine, Szymborsku je nemalo iznenadila vijest o Nobelu. To ju je priznanje gotovo paraliziralo u kreativnom smislu: nekoliko godina potom nije mogla pisati, te su nagradu njezini bliski prijatelji nazvali Nobelovom tragedijom. Samozatajna i skromna, Szymborska je rijetko istupala u javnosti, smatrajući se kameralnom pjesnikinjom. Zazirala je od slave i medijske pažnje, a jednom je prilikom izjavila da će, završi li u paklu, zasigurno morati davati intervjue.

Ova bajka se ne kazuje pre kupanja…

____________________________Čudesno je svugde oko nas. Zar nije čudo
____________________________da se ne udaviš dok se kupaš u kadi?
_________________________________________________________(Pikaso)

Tada, jedna devojka mu ponudi da je vodi na lancu. Lanac beše od onih tankih i elastičnih kao vrh jezika i obavi se oko devojčinog vrata, i pored toga što mu je bilo malo nezgodno dok joj ga je stavljao (a ona je pokorno pognula glavu da bi mu olakšala vezivanje), na tren ga obuze opora vrelina u grudima kao da čini nešto ne baš u redu, ali istovremeno pobedonosno i potrebno. Tako vezanu lančetom prošetao je po korzu, zastajući s vremena na vreme da bi je pokazao pred drugovima, zatim ju je odveo uz laki, podskakujući korak, kao kada je silazio sa Vodna (a ona je bez otpora cupkala za njim) do mansarde gde su mladići iz društva dovodili svoje “ženske”. On je bio jedini među njima koji još uvek nije probao seks, pa te večeri, iako je devojka izgledala tako darežljiva i poslušna, Prokopiev, čim otključa vrata mansarde, netom požele da nestane. Ali žmirkajući pod žućkastom svetlošću niske tavanske sijalice, vrpoljio se u mestu, dok mu je devojka dodavala svoju haljinu. Kao mlada, ukroćena zverka, ona se s lakoćom oslobodi grudnjaka, zatim i gaćica, koje on prihvati znojavim rukama i omlitavljen. Tada, neočekivano brzo se okrete sa njenom haljinom i donjim vešom i istrča sa mansarde, zaključavši je unutra onako golu i pokornu.

Te noći pojavi mu se jedan visok, mrmljajući starac u purpurno-crvenoj tunici. U snu, to je bio jesenji ali sunčan dan, i starac je ukrštenih nogu sedeo na jednoj planinskoj steni koju je mnogo godina docnije Prokopiev prepoznao na javi na Moliki. – Izvinite, molim vas – obrati mu se Prokopiev u snu, ali starac ne samo što se ne okrenu, nego ga nije ni konstatovao, produžavajući da si mrmlja nešto ritmično u bradu. Prokopiev pokuša da shvati što to ovaj starac mrmlja, ali je uspevao da čuje samo neke razbacane reči u kojima se ponavljalo “š”: …kušli…šavi…ršogl…hišku…Starac kao da je slao reči prema planini i one kao da su mu se vraćale kao eho.

———-

Malo ranije ili malo docnije, Prokopiev je počeo da svira rokenrol. Kod kuće, na crnom pijanu Petrof, lekcije iz muzičkog je zamenjivao hvatajući hitove, te uskoro nastade komšijski bend, verovatno se zvao Hogar, Vikinzi ili nešto slično, za igranke po gimnazijama i mesnim zajednicama. Zatim je otišao na studije u Beograd, da studira komparativnu, takozvanu svetsku književnost.

Prve godine je redovno, sa visokim ocenama, davao ispite i istovremeno svirao evergrine u “Topčiderskom štimungu”, noćnom baru, gde su ga barske dame pozdravljale mjaukanjem. A živeo je kao podstanar u stanu porodice Galić, u Ulici Proleterskih brigada, nekadašnjoj Krunskoj, istoj onoj ulici sa drvoredom koju spominje Arsen Dedić u “Ne daj se Ines”. Galići su imali stari, odlično očuvan klavir, gde je dolazilo maturanstko društvo Vlade, gazdinog sina koji se sa Prokopievim od prvog susreta povezao nežnim prijateljstvom. Dvojica Vladinih drugova postali su članovi grupe, zatim im se kao bubnjar pridružio jedan crnomanjast mladić iz susednog ulaza. Tako se u podrumu zgrade začeo bend sa imenom Zvuk ulice. Svirali su na instrumentima pozajmljenim od bogate, nemuzikalne dečurlije: Prokopiev se seća orgulja Farfisa, koje su mu pozajmljivali za prve koncerte (normalno, po gimnazijama i mesnim zajednicama). Ubrzo su uvideli da bez sopstvenih instrumenata, samo sa pojačalima, ne biva posao: svakog vikenda su na zemunskom buvljaku nosili farmerke iz Trsta, stare lampe, stripove, po neki kredenac, papagaje, napukle amfore i sve to prodavali “daj šta daš”. Posle su pola od tih para trošili na košulje za prve obožavaoce i haljine za prve obožavateljke, a pola su štedili, u jednoj velikoj nosorog-kasici, za nove instrumente.

U to vreme, možda i zato što kad sviraš rok, manifestiraš buntovnički deo sebe izvan scene, Prokopiev izazva tzv. eksces na fakultetu: sadašnjeg ambasadora SCG u jednoj velikoj evropskoj državi, a tadašnjeg asistenta, isprska pištoljem na vodu. Stvar je došla skoro do isterivanja sa fakulteta, ali, na njegovu sreću, stari profesor Nestor, otkako ga je dobro ukorio, ponovo ga je primio na fakultet. Desetak godina kasnije, kao da se reprizirao isti scenario, sada u rodnom gradu Prokopieva, dok je radio u državnom radiju. Rok-virus mu nije davao mira, pa je sa bandom još nebalsamovanih rokera formirao sastav “Usta na usta”. Pobeđuju na velikom rok-festivalu, snimaju hitove i izdaju kasete. A na poslu, Prokopiev dobija otkaz zbog anarho-liberalizma ili nešto tome slično. A zapravo bila je to ujdurma Pinočea, direktora radija, jednog reprezentativnog produkta socrealističke biste, koji je jedva čekao da ga izbaci na ulicu. O tome – na nekom drugom mestu…

————

A sada, kao što je red u bajci, da se vratimo malo unazad. Zvuk ulice je prešao sa vežbanja po podrumima u izduženu, belu salu SKC-a. Tamo su svirali i neki drugi otkačeni momci, a dolazili su i mladi pisci i likovnjaci, pa je posle svirki, Prokopiev produžavao do u sitne sate da diskutuje o neophodnom, manifestnom preokretu u duhu, stilu i velovima kreacije. Tada je počeo i da objavljuje po književnim časopisima – pesme u prozi, prozu u stihovima, impresije, ekspresije… Jedan od njegovih književnih sadrugova iz tog vremena docnije će zabeležiti: A kada je reč o vremenu i prostoru, nas dvojica, Prokopiev i ja, davnih sedamdesetih, prvi put smo se sreli u sobici “Književne reči”, u herojsko doba tih novina, u herojsko doba kreativnog i intelektualnog razgibavanja. Ali, to je već druga priča, i kratko rečeno, ne bi bilo u redu da je pričam kao opsesivnu, jer, siguran sam, Prokopiev bi se tada naljutio”.

Jedno je sigurno bila činjenica: iako već odavno nije trenirao ping-pong, Prokopiev je ponovo počeo, kao u vreme srednjoškolsih večeri u parku, da crpi energiju, da se zanosi, da se stimulira književnošću. Kad smo već kod stimulansa… da, na žurkama se duvala trava. Marihuanski pokret bio je rasprostranjen i među svim rokerima i među nekim pretendentima na titulu “pisac”. U kružnom toku, ovlažena cigareta se okretala, uz pospana dodavanja, od jednih usana do drugih. Jedna od muza, i sama sa spisateljskom ambicijom, prijateljica Alana Ginzberga, svetska putnica od Indije do Pariza, i tri puta u braku sa Jevrejinom, budistom i animistom, vodila ga je od kafića Zlatni papagaj do svog stana na drugoj strani ulice da bi duvali zajedno, često i u društvu sa još nekolicinom sa očima širom otvorenim, snu nastrojenim. Postajali bi privlačni jedni drugima, iako baš nisu raspoznavali ko je ko, i odakle dolazi.

———-

Ne retko, i pored svih svakodnevnih radosti, koje ponekad i izmišlja samo da bi postojale, Prokopieva napada jak osećaj da je u egzilu u svojoj sopstvenoj zemlji. Obično, za ovo postoji rešenje – u putovanjima. Putovanja snaže duh, ali i kvare zube. Zbog promene hrane, vode, mikroklime. Proteza je prvo veštačko pomagalo koje mora da umetne u svoje telo. Ali i pored toga što posle svakog putovanja strada po jedan zub, Prokopiev ni malo ne gubi entuzijazam da odšeta – van, ali i u okviru granica matične države. Nekad je dovoljno i desetak kilometara, da se udalji od grada i da se razgali usred šumskog proplanka časovima posmatrajući neku očerupanu pticu kako kljuca u šipražju. Na licu mesta, u zelenu svesku, zapisuje haiku:

Gola Planina.
Obratno od imena
– šuma svugde.

Izolovanost u prirodi, čvrsto veruje Prokopiev, leči osećaj egzila u društvu. Ali, posle dva-tri dana osame, on ponovo postaje gladan za trivijalnim zadovoljstvima ljudske košnice i tada se vraća nazad sitnicama, ćumezima i arhitektonskim promašajima u gradu zvanom Skopje.

————

Jedno izvesno vreme, Prokopiev je bio smešten u jednoj ustanovi, iznutra prilično rastrčanoj, a spolja zaštićenoj visokim zidinama i kapijama zabravljenim katancima, čiju su šifru za otključavanje znala samo nekolicina čuvara u belom. Tamo se on udružio sa Čovekom sa Trećim Okom, koje je za razliku od drugih trookih bilo smešteno ne po sred čela, nego po sred grudi, skriveno ispod pižame, drugima nevidljivo. Čak i za Glavnog čuvara u belom koji je u debeli tefter svakodnevno beležio imenice, zamenice, prideve i glagole koje bi izgovorili svi zatvorenici ponaosob. Pred njim je Čovek sa Trećim Okom bio sav kao ošamućen i mrmljao je nepovezane slogove i apsurdne reči kao “fruiej”, “ahtrolju”, “gnjedrzit” ili “odroa”. Glavni čuvar je pedantno zapisivao sva ova glasovna izmotavanja u tefter, zamišljeno odmahujući glavom, ali je Prokopiev bio ubeđen, iako mu to Čovek sa Trećim Okom nikad izravno nije priznao, da se ovaj smišljeno pravi bespomoćan, a zapravo se poigrava sa čuvarem. “Treba mu da pojede još na tone hleba”, došapnu mu da ga ohrabri da i dalje uspešno prikriva istinu, ali ga Čovek sa Trećim Okom začuđeno pogleda i odvrati “čuf, čuf, čuf… kva, kva, kva… kva”. Prokopiev poče da uči kako praznoća nije strašna, kao i da nečistoća nije prljava. Da propisi nisu zbog svađe, već zbog pošalica. Potrudio se da na sva dešavanja unutar ustanove gleda kao na scene iz neke ne baš vešto napisane drame. Odnosno, taj svet postoji samo tamo, na bini, u jednoj određenoj sadašnjosti sa određenim vremetrajanjem, i kada se predstava završi, glumci se poklone, zavesa se spušta, a publika, odnosno Prokopiev, odlazi na spavanje. U ovom slučaju, san je jedan vid putovanja ka domu. I Prokopiev je spavao, dugo je spavao.

Jednom se desilo da sanja upravo Čoveka sa Trećim Okom, kome su mu se u snu obraćali sa “učitelju Bramaputra”, koji mu je, pak, mnogo zaličio na onog starca sa purpurno-crvenom tunikom iz nekadašnjeg sna. Mada je sada bio mnogo mlađi. Čovek sa Trećim Okom, odnosno učitelj Bramaputra, govorio je sasvim razgovetno (što uopšte nije začudilo Prokopieva) i bio obučen u narandžastu trenerku. Sedeo je u prvom redu napuštene tribine stadiona i hrabrio prisutne u snu da produže da voze svoje bicikle po kružnoj stazi. Prokopiev koji je vozio stari, izliftan “poni” koji je cvileo na svaki zaokret pedala, bio je totalno indisponiran: – Ne mogu više ovako. Toliko ima otežalog crnila u meni – požalio se, sav oznojen, učitelju Bramaputri. Ovaj se nasmeja sa tribina: – Zagledaj se bolje i videćeš, iza oblaka, ohrabrujuću svetlost. Vrti, vozi, produži!

—————

Verovatno se još tada, dok je ronio u tim obilnim sa lelujavim mislima periodima između jave i sna, a i obratno, Prokopiev ubedio da i pored svih pukotina, rupa i ambisa koje zagorčavaju ljudski život, postoji jedan manje-više efikasan način da se očisti od negativnih vibracija konfuzne okoline, kao i od sopstvenih demona – da produži sa pisanjem. Do tada je, kako je ranije rečeno, on imao izvesan napredak i uspehe u književnosti, ali mu je postajalo sve jasnije da može i mnogo više od toga. I odonda, zamislite, ima već petnaesetak knjiga za sobom. Za sada, bez aplauza, molim. Ne vode sve staze negde, ima i slepih sokaka itekako, ima i obrtanja u krug, koje, kako kaže učitelj Bramaputra, nije uzaludno. Važno je kretati se. Ja se krećem, ti se krećeš, sve se kreće, da, da, da…

——————

Jedna od veličina lokalnog književnog Panteona, inače akademik sa “moja je poslednja” i sličnim arogancijama, izjavio je da je “današnja književnost zbirština od praznjikavih ekstravagancija”. Prokopiev koji se upuštao u usmene polemike sa istim žarom i neobazrivošću kao u uličnim tučama u detinjstvu iz kojih je izlazio polomljenog nosa ili glave, i sada je osetio kako mu krv nadire u lice i prilično jakim glasom odvrati: – Vi, ste očigledno prestali da čitate. – To su gluposti! – razvika se akademik. Prokopiev, koji je, kao što se vidi iz dosad rečenog, oduvek imao probleme sa autoritetima i uniformama, iskrivi lice i demonstrativno napusti prostoriju.

Ali, Prokopiev zna, i pored sve te opravdane parade, da je istina o pisanju i čitanju danas malo šira. Kao što se rok nepovratno pretopio u sladunjavi pop, film u glupave holivudske spektakle, likovna umetnost u instalacije, tako se i književnost, među “širokom čitalačkom publikom” počela poistovećivati sa reklamiranim bestselerima ala Paolo Kueljo ili Og Mandino ili Den Braun. Pred uvek gladnim crvom masovne potrošnje, većina umetnika, ako ne želi da gladuje, prihvata da bude delimično oslepljena. Prokopiev sve češće susreće takve ćorave umetnike, koji od trčanja na slepo, uobražavajući da će doseći uspeh, pritom zaboravljaju da se čudesa ne pokreću mehanički. Još pre desetak godina, u jeku Internet groznice, njegov prijatelj, astrolog Simoen, rekao mu je da će raslojavanje interesa i druženja biti neminovno i da će to dovesti do stvaranja kružoka, gde će srodnici među sobom komunicirati bezbedno, takoreći na polutajni način. Danas je Prokopiev član jednog takvog kružoka. Ti, njegovi istomišljenici, su iz raznih krajeva sveta, ali kao da su mu komšije i kao da su iz iste ulice. Svi oni veruju, ili skoro veruju, da su bajke i danas moguće. Mada, razume se, sa manjim ili većim Izmenama.