Obavijen velom kafanskog dima, prijatelj mi priča kako je,
boraveći u egzilu, uzduž i poprijeko pregazio Ameriku.

Njegova egzotična putovanja razumijevam na posve
drugačiji način od onog koji mi sugerira njegova
zadivljenost tim dalekim svijetom:

poučen ratnim iskustvom Izbjeglice, ne mogu se oslobobditi
osjećaja da biti Izbjeglica znači doživljavati svijet isključivo
kroz odvojenost od mjesta iz kojeg si prognan.

Riječi mu zaudaraju na vlažne suterene i jeftine kurve s
ugojenim trbusima, na male meksičke restorane iz Fanteovih
knjiga i prljave klozete u praznim pustinjskim motelima.

Gledajući kako rukama oblikuje autokartu egzilantskog života,
shvatam da se ljudski osjećaji mogu izraziti običnim
kretnjama – mojim rukama, na primjer, za takvu
rječitost nedostaje prostora.

Zbog toga o njima nikada neće nastati pjesma –
njihovi pokreti tek su odraz tektonskih
poremećaja u duši čovjeka kojem
Bog (ni u egzilu)
ne dade da ga ogrije
Sunce Nijagarinih vodopada.

Sve do trenutka kad je stigla vest o Mirkovoj smrti, verovala sam da će on i tu opaku bolest da savlada, baš kao što su svojedobno pesnik Brana Petrović i on savladali trbušni tifus u završnom stadijumu. Sećam se pričao je kako su se bolničari, zamotani i blindirani kao astronauti, bojeći se fatalne zaraze, glasno kladili da li će dvojica njihovih sirotih tifusara izdržati do jutra. Međutim, izdržala su ta dva nadčoveka. Smrt je izgubila plen, a neko od bolničara opkladu. Zato sam se nadala da će i ovoga puta Mirko biti jači.

A bio je tako jak u svojoj samobitnosti. Nije se udvarao publici koja aplaudira samo delima za čitanje u bašti i na plaži, ni javnosti koja zahteva svakakve podobnosti i podozreva sve što je imalo drugačije, ni kritici koja postavlja model kao kriterij, pa odbacuje sve što se ne podudara. Udvarao se samo ženama i to galantno i uspešno.

Mirko Kovač je bio i ostao svoj, samo sebi svojstven, i u vlasti samo svoga eruptivnog talenta za dubinsko raščitavanje, nimalo za to podatnog, svečoveka, svoga književnog junaka. Neustrašivo je zalazio u sve njegove pojavnosti, tražio ga u javnom i skrivenom, u uzletima i slabostima, u pravcima i krivinama, u zagonetkama i lucidnim otkrićima i u svim tim bojama i dimenzijama ga prikazivao u svojoj visoko naponskoj prozi.

Knjige Mirka Kovača bile su i jesu u našoj literature svojevrsne književne prekretnice. Romani Ruganje s dušom i Vrata od Utrobe su romani breše. Kovač je u njima otvorio drugačije novelističke pristupe, oslobodio prozni tekst svakojakih nasleđenih inhibicija. Napustio je dosledno jednolinijsko pripovedanje, razbokorio narativni tok prateći posledične nastavke, uveo diskurzivne pasaže uz poetska sažimanja i jezički obogatio dijaloge, ispitujući reči na Borhesovski način. Danas je ta majstorski izbrušena, foknerovski prednapregnuta, teško prevodiva proza dragocena Mirkova zaostavština u našoj i svetskoj literaturi.

Nezasiti čitalac književnosti je bio, usto nepogrešiv u oceni šta je dobra knjiga.

Duhovit usmeni pripovedač. Pekić se žalio da je Mirko za dan i noć koje je proveo u zatvoru imao više odličnih doživljaja nego on za četiri godine robije. Dogadjaj kojeg Mirko nije usmeno opričao, nije imao razloga ni da se dogodi, branila sam ga ja. I zaista tako mislim.

Neponovljiv sagovornik u raspravi o Fokneru, Borhesu, Hani Arent, ili Floberu, to su neki od pisaca koje je voleo. Mogao je satima da govori pesme svojih omiljenih pesnika,Tina Ujevića, na primer. Malo je njegovih stihova, ako imalo, koje nije znao napamet. A recitovao ih je s nekim posebnim osmehom, pomalo u zanosu i sa finim znakovitim stankama. Moderno, a na način starinski, što bi rekao Kiš.

Poznavao je kao malo ko najtajnije žile kucavice filma. Bio je nenadmašan u analizama sekvenci, kadrova, ponekad bi u raspravi premontiravao čitave delove, žustro se zalažući za lepotu dugih kadrova. Nije čudo što je kao scenarista u svoje vreme bio bez premca. Uvek sam žalila što nije predavao film na nekoj dobroj školi. Zamišljam kakvi bi to časovi bili, kakvi razgovori, kakve lekcije.

U kratkoj biografskoj belešci, uz pogovor za jednu svoju knjigu, napisao je i rečenicu: sve što sam postigao u književnosti, bilo je s mukom i kasno. Mnogo smo tada razgovarali o toj rečenici. Ne, nije to bio nikakav lament. Daleko od toga. Mirko Kovač, nezaustavljivi pisac-remorker, do zadnjeg trena u punom zamahu svoga vrhunskog književnog dara i, kao sečenica žileta, britke inteligencije, torpe- dovao bi svojim razornim pogledom iskosa svaku natruhu samosažaljenja u svemu što je pisao i živeo, Ta rečenica je bila vrsta prkosno bačene rukavice. Samo brzi osvrt unazad, pitanje: šta hoćete vi od mene. Fleš- rezime, pred otvaranje nove sekvence, novog poglavlja.

Smislila sam tada rigorozan retuš za tu rečenicu i u toj mojoj obradi ona je glasila: sve što sam postigao u književnosti bilo je s ove dve ruke i strasno. Šalio se da bi korektorka stvar još više pogoršala, jer bi, da je kojim slučajem to tako napisao, reč strasno prepravila u strašno, kao što mu se mnogo puta desilo. Nisam ni slutila da će se ta rečenica jednoga dana naći u ovakvom tekstu. Crnjanski je pisao da je on pisac bez predaka, jer je zapravo sam sebe rodio. Mirko Kovač je bio od istog kova. Sam je svoj predak i potomak, rodio je sam sebe svojim rukama i strasno i time postigao da stane tik uz samorodjenog Crnjanskog.

Sa setom se danas sećam naših, kako ih je Mirko zvao, čitalačkih seansi. On bi čitao naglas, razgovetno, lagano, besprekornom dikcijom, a Kiš i ja smo pomno slušali, s povremenim upadicama ili dužim komentarima. Tako smo zajednički pročitali mnoge tekstove i knjige, a ponajpre rukopise njihovih knjiga. Kišovu zbirku priča: Grobnica za Borisa Davidovića pročitali smo dva dana pre no što je rukopis odneo izdavaču. Sećam se kako je Kovač povremeno zastajao posle neke rečenice, ili pasusa, podizao pogled, pridržavajući rukom naočari i s nekim posebnim ushićenjem u glasu govorio: Genijalno, čoveče, slušaj, Stari, ovo ti je genijalno. Ne, ovo je stvarno dobar poso! Je li Vića! (to je bio njegov nadimak za mene). Na vrat na nos smo večerali, žurili smo da se vratimo čitanju i završili negde skoro pred samu zoru.

I eto, sve je to davno prošlo i sad staje u ciglo jedan ubitačno apsolutni stih E.A.Poa: Nikad više.

Mirko sad živi u svojoj literaturi, na slikama svoje voljene Bobe i u našim pričama. A ja ga evo i na ovaj način pitam, ima li razloga da čovek zavidi onima koji veruju da se ne bi trebalo rugati s dušom.

*

Objavljeno u Kulturnom dodatku Politike 31. VIII.

Odavde me svečano ispalite iz topa
U tu panoramu s razglednice Šiznilenda,
Odavde me lansirajte iz vaših laptopa
Da sustignem sopstvena krešenda!

Da ruke osjetim ko Džibrilove rukavice!
Pa da se minulog sjetim kao sveti Pavle
Mladih dana kad ga zvahu Savle –
Da drevne kletve obratim u zdravice.

Dušu što je čupana iz mesa
Ko iz mokre vune grana trnovita,
U vjetar da presadim glasom Hermesa

Nek se rasprsnem u buket vatrometa
Da se nebesa zatresu od urnebesa!
Neka me prozovu Remboova kometa.

Civilizacija je stigla kao poniženje. Nakon kratkotrajne, ali krvave pobune i otpora okupacijskoj vojsci, koja je po nekom unaprijed dogovorenom redu došla u Sarajevo tek nakon što su grad napustili i posljednji turski vojnici, barun Josip Filipović primao je u Konaku poklonstvene deputacije građana Sarajeva, raspoređene po vjerama i nacijama, onako kako se i danas raspoređuju, gdje god još u Bosni različitih vjera i nacija ima. Tada je, piše u svojim memoarima protopop Nedeljko, barun Filipović grdno naružio muslimanske izaslanike, ovakvim riječima: “A vi, lopovi i skotovi, vi rđe i kukavice! Vi i vaša blistateljna Porta, kojoj svaki trag smrdi, kao što se ni vašim ulicama ne može proći od smrada i nečistoće. A zašto junački i pošteno ne objaviste rat, nego kurvanski i lopovski?! I čudim se kako je ovaj nesretni narod mogao živjeti među takijem zlikovcima. Pokazaću ja vama silu Austrije, buntovnici i skotovi.” Tako veli protopop Nedeljko, a znajući kakvo je držanje generala koji su nam na svojim sabljama donosili i odnosili civilizaciju, bit će da nije mnogo slagao, ni dodao. Osim toga, ima u tim Filipovićevim riječima nešto od onoga čemu ćeš se i sam naučiti, živeći dvadeset godina u Zagrebu, nešto od naravi tog svijeta, malenog a silnog u svome malograđanskom bijesu, koji je na istoku, osobito u Bosni, nalazio i još uvijek nalazi stvarni ili imaginarni prostor za istresanje svoga jada i svojih hrvatskih frustracija. Često će ti se učiniti kako Bosna jedino tome i služi da metropolski Hrvati, i oni koji gravitiraju Zagrebu, nečemu budu veliki i nekome budu kulturni i civilizirani. Prolazit ćeš godinama zagrebačkom Ulicom baruna Filipovića, pored kasarne u kojoj se svekoliko muško hrvatstvo učilo egzerciru, i prolazit će ti kroz glavu one njegove riječi, kako ih je upamtio protopop Nedeljko: “A vi, lopovi i skotovi, vi rđe i kukavice. Vi i vaša blistateljna porta…” Pa ćeš, ciničan prema sebi i svojim ograničenjima, razmišljati o tome čime li se to, Bože, ovi Hrvati ponose, ne bi li se, kad shvatiš, i ti ponosio time. Ali nikako ti u glavu ne ide, nikako ne shvaćaš… S vremenom, kako se bude mijenjao tvoj odnos prema Sarajevu, i kako se bude iz korijena mijenjalo Sarajevo, sve dok ti se taj grad ne pretvori u najdalju tuđinu, tvoja začuđenost pred generalskim lijeporijecima jednoga hrvatskog baruna gubit će zavičajnu i identifikacijsku notu. U početku si se u sebi jasno identificirao s muslimanskim izaslanicima, koje vrijeđa ovaj visoki predstavnik okupacijske sile, i hvatao te bijes. A od bijesa nikakve fajde. Kasnije se ta identifikacija izgubila, tvoj zavičaj otplovio je niz Miljacku, niz Bosnu, Savu i Dunav, i eno ga danas u Crnome moru, zadnji put viđenog negdje kod Odese, i ostalo je samo čuđenje. I pokušaj da se razumije i tog Josipa Filipovića, rodom iz Gospića, graničara, krajišnika, svirepog sina granice, pripadnika tog vazda sumnjivog hrvatskog plemstva, i one koji su mu došli u poklonstvo, razumnije među sarajevskim muslimanima, melankolike i vječne introverte, koji su dobro shvatili historijsku logiku i koji su u svojim glavama i srcima uspjeli provesti veliku mentalnu, intelektualnu i emocionalnu transformaciju. Za razliku od bundžija i junaka, koji su završili na vješalima i po tamnicama, za razliku od Muhameda Hadžijamakovića, šezdesetčetverogodišnjeg vođe oružanog otpora, oni su mogli u svojim mislima obuhvatiti jedno vrlo dugo vrijeme, mogli su ga zamisliti u trajanju mnogo dužem od čovjekova života i od porodičnog sjećanja, i prilagoditi se toj velikoj promjeni u svijetu. Uvrede baruna Filipovića njih se nisu ticale, jer su oni, na neki čudan, dugoročan način, bili pobjednici. Njihova imaginacija ne samo da je nadmašivala imaginaciju onih koji su uzaludno pružali otpor, nego je bila visoko iznad onoga što je mogao zamisliti Josip Filipović. Između ograničenja tog hrvatskog malograđanina, koji je postao austrijski general, i Fadilpaše Šerifovića, vođe muslimanskih poklonstvenika, kojemu je barun zbog njegovih godina ponudio da sjedne, prije nego što će održati svoj govor, razlika je u vojnoj i civilizacijskoj moći, i u imaginaciji. Prvo je na strani historijskog pobjednika, drugo na strani poraženog. Povlastica je, često, biti gubitnik. Samo poraženi, satrveni, poniženi mogu pisati povijest, oni mogu misliti u visinu i u širinu, onako kako se piše u velikim romanima. Na njihovoj strani su historija i vječnost, a na barunovoj strani je ta dugotrajna hrvatska privremenost, uslužnost sobarica na hrvatskim ljetnim plažama, svirepost  vojnika u hrvatskim vojnim misijama. Fadilpaša je čovjek iz najdublje i najudaljenije provincije jedne imperije, sa samog ruba orijentalnog svijeta, istočnjak u srcu zapada, ali je njegov svijet, za razliku od Filipovićevog, prostran i širok. Takvim ga naglašeno čini i njegov veliki poraz. Srušite li mu hram, nebom će se mjeriti visina njegova svoda.

Civilizacija je u Sarajevo stigla kao poniženje. Svaki događaj, istina je, ima barem dvije verzije. Oprezan i mudar, veliki selekcionar, arhivar i antikvar bosanske povijesti, koji je izbjegavao literarizacije, ali bi mu se one omaknule, Hamdija Kreševljaković u spisu “Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave”, što ga je objavio 1946, citira i drugu verziju Filipovićeva govora pred muslimanskim deputatima. Muhamed Enveri efendija Kadić, sarajevski kroničar i pisac, nije bio u izaslanstvu, ali se raspitao kod izaslanika, i oni su mu prenijeli da je barun Filipović ovako govorio: “Unatoč što tri godine vidite da turska vlada ne može postaviti red i ugušiti ustanak, i unatoč što vam ne valjaju putovi i mostovi i što nema pravde, slobode i jednakosti, trebalo bi da dočekate objeručke i sa zadovoljstvom prijateljsku vojsku velike sile Austrije, koja dolazi da uguši bunu i uspostavi mir, a vi se, naprotiv, prihvatiste kao neprijatelj za oružje i prouzročiste tolike gubitke u vojsci. To je jako žalosno. A zar vi ne znate (ovdje je digao ruku uvis), da bi ova gvozdena ruka za petnaest dana stigla u Mitrovicu. S Bogom!”

Istina je, vjerojatno, da je Josip Filipović kazao i ono što prenosi protopop Nedeljko i ono što su muslimanski izaslanici prenijeli efendiji Kadiću. Tek u odnosu te dvije različito impostirane deklamacije, u odnosu dvije suprotstavljene emocije, slobodni smo zamišljati kako je to izgledalo 23. kolovoza 1878, u petak, odmah nakon džume, kada su, nemoćni pred budućnošću, predvođeni Fadilpašom Šerifovićem, muslimani prihvatili poraz u ratu kojeg nije ni bilo, jer je sve unaprijed već bilo dogovoreno. Taj događaj će se kroz naše školske udžbenike transponirati na različite načine, kako kojem režimu bude trebalo, ali njegova zbiljska društvena drama neće biti ispričana. Nikome ona ne treba. Osobna drama Fadilpaše Šerifovića, sedamdesetčetverogodišnjeg starca, koji sjedi, dok barun Filipović drži svoj strašni govor, nikada nikome neće biti zanimljiva, iako se u tom čovjeku sabralo iskustvo vijeka i naraštaja. On, tako sjedeći, predstavlja jedan svijet koji nestaje, svijet koji odlazi poražen. Ali kako se ni povijesno, ni romaneskno vrijeme ne mjeri trajanjem jednoga ljudskog života, tako Fadilpaša u Filipovićevom konaku predstavlja sve bosanske svjetove koji su dočekali svoju 1878, svoje krajnje i konačno poniženje i poništenje, i sad odlaze: kuferaše iz 1918, koji nakon poklonstava srpskim generalima putuju željeznicom prema Austriji, sarajevske Jevreje i Srbe iz 1941, koji nakon što su ih se komšije u ime države odrekli putuju istom tom željeznicom prema Jasenovcu, sarajevske Hrvate i ostatke kuferaša iz 1945, koji nakon oslobođenja putuju prema Zagrebu i Hrvatskoj… Fadilpaša Šerifović, u pozi svoga konačnog poniženja, dok sjedi, oslonjen na štap i pravi se kako ne čuje sve ono što dobro čuje, podsjeća te na sarajevske Jevreje, koje si viđao po hodnicima židovskoga staračkog doma Lavoslav Schwarz u Zagrebu, godinama si ih viđao, sve dok jedno za drugim nisu pomrli, a s njima i njihova sjećanja, s njima i Sarajevo koje doživljava tko zna koju po redu svoju rekonkvistu. Fadilpaša umire 25. studenog 1882. u Istanbulu.

Vođa otpora Muhamed Hadžijamaković predao se austrijskim vlastima u subotu 24. kolovoza, dan nakon što je barun Filipović primio izaslanstva sarajevskih naroda. Boravio je na tavanu jednoga svog jataka, i tog je dana odozgor sišao i zaputio se u grad. Na mostu ga je presrela jedna vojnička patrola i odvela ga u Konak. Bio je u svome najsvečanijem odijelu, pripravan za sve što će se dogoditi.

Suđen je pred austrijskim vojnim sudom, i sve je priznao. Ništa nije tajio, nije se kajao i osuđen je na vješala. Barun je osudu i potvrdio, uz naredbu da se odmah izvrši. Hadžijamaković je to mirno prihvatio, tako da nitko ne primijeti da ga se presuda tiče. Pogubljen je ispod Gorice, na mjestu gdje se, piše Kreševljaković, “od puta Sarajevo-Pofalići odvaja put za Velešiće”. Kada su mu pred vješanje skinuli lisičine, starac je skočio, oteo jednome časniku revolver i dvaput opalio. Vojnici su ga izboli bajunetama, tako da je mrtav obješen. Pokopan je u njivi, preko puta gubilišta.

Između Fadilpaše Šerifovića i Muhameda Hadžijamakovića razlika je u imaginaciji. Hadžijamaković nije mogao zamisliti svijet koji je upravo nastajao, tu u Sarajevu, ali ni Fadilpaša u takvom svijetu nije mogao živjeti. Otišao je u Istanbul, u samoodabrano progonstvo, kao što je Hadžijamaković otišao u smrt. On je odabrao mučeništvo, pa je mogao računati na to da će mu to biti honorirano. Fadilpaša takvu računicu nije mogao imati. Mirno je i bez borbe prepustio svoj svijet drugima, što ga u ovom času čini literarno zanimljivijim. Po njegovoj se paradigmi nastavila povijest toga grada, po njoj se odvijaju i naše porodične povijesti, slično Fadilpaši i mi nestajemo, dok Hadžijamakovićeva tragika pripada žanru junačkih pjesama i spomenkosturnica svih pobjednika, tko god bili i koje god vjere bili. Neka se lirika, možda, nađe samo u grobu kojeg nema, na njivi koje, također, više nema, preko puta gubilišta kojeg nema, nego je preko svega toga legao asfalt i niknuo grad.

Josip barun Filipović Filipsberški ili Joseph Feiherr Philippovich von Philippsberg iz Sarajeva je otišao razočaran, jer Beč nije prihvatio njegov prijedlog uređenja Bosne i Hercegovine. Barun je bio tvrdoglav i nije odstupao od svojih ideja, koje nam ovom prilikom nisu zanimljive. Zanimljivo je, međutim, to da je iz Sarajeva  otputovao 2. prosinca 1878. Preko Mostara išao je za Kotor, odakle je brodom otplovio prema Trstu. Iz Trsta je pošao u Beč. Tamo su ga 1882. imenovali za vojnoga zapovjednika Praga, što je ostao sve do smrti 6. kolovoza 1889. Prije nego što je otišao iz grada, Josip Filipović je po odluci Gradskoga zastupstva proglašen prvim počasnim građaninom u povijesti Sarajeva.

Sarajevo je palo pod austrijsku vojnu upravu 18. kolovoza 1878. Samo četiri dana kasnije, preko telala se gradom pronosila naredba da se u čaršiji moraju otvoriti dućani i da se svatko prihvati svoga posla. Gazde nisu bili baš sigurni što da čine, pogotovo oni koji su sudjelovali u protuokupacijskom pokretu, mislili su, bit će, je li sramota otvoriti radnju, je li to izdaja, hoće li izgubiti obraz pred komšilukom… A naravno, iznad svega ih je zanimalo što će učiniti drugi, pa da se prema tome ravnaju. Sve do tvojih doba, u Sarajevu je to bio način: gledaš šta će učiniti drugi, ravnaš se prema tome i kada si spreman da slijediš većinu, i kada bi da budeš mimo svijeta. O tom sarajevskom načinu govore i dva Selimovićeva velika romana. Pobuna Ahmeda Nurudina događa se u stalnom osluškivanju toga što misle drugi i što govori čaršija. Tako su 22. kolovoza 1878. činili i čaršijski gazde, s namjerom da učine ono što je suprotno pobuni, za što ne možeš naći dobru i tačnu riječ, pa su svoju djecu slali da otvaraju dućane. Tog je četvrtka, samo tada i nikad više, u Sarajevu bila otvorena dječja čaršija. Ozbiljni i zabrinuti desetogodišnjaci, čela naboranih od briga, sjedili su po ćepencima, dok im ne prođe vrijeme… Kreševljaković: “Tako je čaršija za stalno otvorena i nije više nikada u znak kakvog protesta zatvarana.”

Jedna od prvih naredbi nove vlasti ticala se javne rasvjete. U tom smislu bilo je naređeno da ljudi nakon akšama iz kuća ne izlaze bez fenjera. Godinama kasnije, Austrija će veliku energiju i novac uložiti u osvjetljivanje Sarajeva i Bosne. To će, uz željeznicu i poštu, biti najveći civilizacijski pothvat, koji će biti do kraja proveden. Svjetlo je metafora Zapada i zapadnoga kršćanstva, metafora one Europe koja je 1878. u Bosni zamijenila neku stariju, odavna dotrajalu Europu, koja je tu propadala u zadnjih tristo godina. Ništa tako ne svjedoči veličinu Otomanske imperije, kao njezina duga dekadencija. Ništa u povijesti čovječanstva nije toliko dugo propadalo kao Osmansko carstvo, a to se propadanje nigdje nije tako zorno osjećalo kao u Bosni. Mentalitet te zemlje i njezina kultura, njezino pjevanje, sagrađeni su na propasti. To je Ivo Andrić, tu je njegova književnost.

Ulice su 1878. osvijetljene petrolejkama.

Iz jednog popisa uličnih fenjera, koji je provela Gradska straža, utvrđeno je da Sarajevo na 9. travnja 1880. ima 188 fenjera. Već petnaest godina kasnije uvedena je ulična rasvjeta. Taj nečuveni civilizacijski skok, preobražaj neprihvatljiv za ljude Fadilpašinog i Hadžijamakovićevog staroga kova, imao je, naravno, svoju praktičnu funkciju, koju je današnji svijet spreman apsolutizirati. Teško je, naime, i zamišljati Sarajevo od prije sto pedeset godina, nad kojim bi se nakon svake večeri spuštao apsolutni mrak, kada su po njegovim ulicama i sokacima noću lutali samo luđaci i razbojnici, a svijeće bi gorjele samo u vrlo zaposlenog ili jako nesretnog svijeta, u domovima znanstvenika (onih nekoliko pismenih imama, rabina, fratara ili popova) ili u domovima umirućih. Ali čemu više svjetla? Odgovor na to pitanje stizao je sa zapada, pa će uskoro biti rasvijetljen cijeli svijet, a s njim i Sarajevo, mrak će postati izuzetak, dok će ono unutrašnje čovjekovo svjetlo, ili svjetlo vjere, ostati samo metafora. I što je, možda, najgore po priču, mrak i noć doći će na zao glas, što će nas na kraju već izbezumiti. Svijet će stradavati od viška svjetla, i od njegova razornog djelovanja na čovjekovu imaginaciju. Svjetlo nas, i stvarno i metaforično, udaljava od snova. A čovjek poludi, ako prestane sanjati.

Sagrađena je 1894. i prva električna centrala u gradu, tako da su u noći između 3. i 4. travnja u Sarajevu zasjale prve žarulje, “a do punih šesto godina (april 1901.) proviđene su glavne ulice sa 18 lampi na luk (Bogen-lampe)”. Nekoliko mjeseci pred Prvi svjetski rat uvedena je i plinska rasvjeta, a u Sarajevskom je polju, blizu Čengić vile, sagrađena prva plinara. U to vrijeme tvoji se već polako doseljavaju u grad, kojeg će, uskoro, sustići novi veliki prevrat, praćen novom nesrećom, u kojoj će se samo malo izmijeniti uloge što su ih svojim sudbinama već postavili jedan hrvatski plemić i dvojica gradskih muslimana.

Stizali su u Sarajevo Karivani, uskoro će Stubleri i Rejci. Iako su prvi došli iz Kreševa, njihov je put bio i najduži. Od Kreševa do Sarajeva, u onoj je Bosni, u ono vrijeme, trebalo preći pola svijeta i oprostiti se s jednim načinom života, kojim se živjelo stotinama, možda i cijelu tisuću godina. Trebalo je, na kraju, prihvatiti poniženje civilizacijom, koje i nije bilo puno drukčije od poniženja kakvo prihvaća Fadilpaša Šerifović. Koliko god se trudio, taj karivanski put od Kreševa do Sarajeva nikada nećeš moći opisati. On je za tebe tajna, izgubljen je, jer ti o njemu nisu mogli pričati, za razliku od putovanja, u kilometrima neusporedivo dužih ali u onom bitnom smislu kraćih, na koja su se Stubleri otputili iz Bosowicza, a Rejci iz Kneže kod Tolmina, o kojima znaš skoro sve. Između onih koji su bili ukorijenjeni i onih koji su vječno ostajali iskorijenjeni, tvoja je porodična povijest. Uzalud je dovodiš u red.

***

Kolja Mićević: Lirska istorija muzike (Od Pitagore do Baha I, II, III, IV) Službeni glasnik, Beograd 2011.

*

Pred (za sad) četverotomnom “Lirskom istorijom muzike” Kolje Mićevića, djelom od blizu 4000 brižljivo ispisanih stranica dubokog misaonog poniranja i nezaustavljivog esejističkog zamaha, čovjek se osjeća kao da se nalazi pred grandioznom katedralom koja ga magnetično mami nesagledivom dubinom boja, osvjetljenja, oblika, prizora, zvukova koji su svojevrstan repetitorij vijekova, istorije, ljudskog hoda pod pepelom zvijezda. Prevodilac i pjesnik, poznavalac jezika, putnik kroz poeziju i vrijeme, Mićević je, svojim sedefnim uhom, hvatao odjeke, strujanje muzičke klepsidre postojanja, trajanja i prolaznosti i preciznim perom, riječju odsječnom i zvonkom kao udar čekića po nakovnju, bilježio je sve ono što je doprlo iz prošlosti i što bi trebalo jednog dana postati zaostavština za budućnost.

Za Mićevića muzika je ne samo umjetnost nego i nauka o duši. Metaforički, ona predstavlja zvučne i svjetlosne ljestve čovjekovog uspona iz prizemlja njegove trodimenzionalne egzistencije prema višim sferama duhovnosti. U svakodnevnici bivstvovanje ograničeno stvarnim i metaforičkim zidovima savija čovjekovo prisustvo u uski prostor trajnih sudara, na prorez puškarnice na bedemu koji pogled zaustavlja granicama primaknutog horizonta. Jedino muzika, pak, oslobađa dušu stega, omogućava joj da se približi tako željenoj ljepoti i harmoniji, harmoniji mikro i makro univerzuma, bića i svijeta.

Put ka toj harmoniji ili, bolje, jedini način da se ona dosegne ide kroz savršen sklad brojeva, dakle matematiku i zato u ishodište razmišljanja o muzici Mićević postavlja jednog matematičara – Pitagoru i jedan simbol preuzet iz mita nastalog u djetinjskom dobu ljudske civilizacije.

Stari narodi su sva svoja dostignuća presudna za opstanak zajednice, sve ono što je moralo biti sačuvano za daleko neko pokoljenje, ostavljali u metaforičkim i simboličkim škrinjama mitova koji su odražavali ljudsku stvarnost na materijalnom i duhovnom planu egzistencije. Tako je muzika predstavljana kao bat četiri kovačka čekića koji su određivali jačinu, visinu i boju zvuka i njegov ritam u sklopu muzičke organizacije harmonije sfera.

Mićevićeva Istorija obuhvata imena, pojave, tokove, uspone i usložnjavanje, obogaćivanje muzičkih formi, intenziviranje estetskog i emotivnog učinka, što je zavisilo ne samo od individualnog senzibiliteta, talenta i ukusa nadarenog pojedinca nego i od opšte atmosfere vremena, socijalno-ekonomskih odnosa u društvu te stepena tehničkog razvoja. Mićević je počeo od onog davnog pretka kome je vlastiti glas bio jedino sredstvo izražavanja. Zatim je čovjeku u pomoć pristupio instrument (Vrijeme koje Mićević ima u vidnom polju preferira klavsen; viola da gamb i orgulje.) Najjednostavniji oblici solo pjevanja obogaćivanjem tehnike i instrumentarija izražavanja doveli su do složenih formi, do opere, npr., koja predstavlja muzičko-scensko djelo u kojem se sintetiziraju elementi muzike, pjevanja, baleta i glume.

Istorija ne bi bila istorija kada se u njoj ne bi sagledavali učinak i mjesto pojedinca u čijoj se individualnoj sudbini i djelu, po Andriću, najpotpunije odražavaju boje vremena i smjerovi njegovih energija.

Mićević je pošao od početka ljudskog pamćenja, od mitskog pjevača Orfeja koji je sam sa svojom lirom i svojom umjetnošću krenuo da iz zagrljaja vječne tame spasi Euridiku koja je bila ne samo njegova ljubav nego i izvor kreativne inspiracije.

Dalje će autor opisivati druge stvaraoce, pa hiljade njih, kompozitore, virtuoze na pojedinim instrumentima, dirigente, teoretičare sa prostora Italije, Francuske, Njemačke, Poljske, Češke i čak, igrom sudbine, Južne Amerike i Kine. Svakako je interesantno da je Mićević predstavio i nekoliko pojaca Srba, hilandarskih kaluđera i majstora pravoslavnog liturgijskog pojanja na dvoru despota Stefana Lazarevića. (Bruj tih davnih glasova u našem vremenu dočarava umjetnost Pavla Aksentijevića prema kojem Mićević osjeća iskreno divljenje i poštovanje.)

Pisac u djelu govori o poznatim i priznatim autorima, onim koji su još u svome vremenu predstavljali orijentir na stvaralačkom horizontu, ali i onim zaboravljenim pa čak i sasvim prešućenim koje je on, u svojoj neumornoj potrazi, otkrio i objelodanio svijetu. No, bez obzira koliko bila složena stvaralačka karta obuhvaćenog razdoblja svojim istančanim muzičko-poetskim nervom, tananom senzibilnošću i ogromnom kulturom Mićević u izukrštanoj mreži nastojanja, ostvarenja i prodora vidi da sve vodi istoj do tada nedosegnutoj visinskoj tački, genijalnom i gigantskom opusu Johana Sebastijana Baha. I kao što se nekada govorilo da svi putevi vode u Rim, tako i sada biva jasno da svi putevi muzičkog izraza vode prema podnožju Bahovog spomenika, dosegnutog stepena ljudske genijalnosti.

U metodološkom postupku pisanja ove Istorije Kolja Mićević je sebi dozvolio jednu posebnost. On je pisao oslanjajući se na provjerenu tačnost unijetih podataka, kritičkih ocjena, ali je, kao čovjek srca, duha i kulture, sve sagledavao kroz prizmu vlastitog suđenja, estetskog vrednovanja i emotivnog uzbuđenja. Naročito dolazi do izražaja njegov izuzetni literarni, prevodilački dar, radoznalost, eksperimentisanje, razlaganje zvučnog i kolorističkog spektra glasova i zvukova, taktova i riječi. On voli da se opusti, da nas iznenadi nekom zanimljivom anegdotom, nekom duhovitom dosjetkom, muzičkim grafemom na margini teksta.

Tako, npr, saznajemo da se Lili, temperamentno dirigujući štapom sa pozlaćenim vrhom, koji se tada upotrebljavao mjesto današnje dirigentske palice, tako snažno udario po nožnom prstu da ga je to, zbog nastale gangrene, stajalo života.

Saznajemo da je Bah gledajući tupu nezainteresovanost učenika na časovima latinskog padao u takvu jarost da je bacao i šutirao svoju periku ili da je moćni kralj Sunce, Luj XIV bio vrstan plesač itd.

Sve u svemu, “Lirska istorija muzike” Kolje Mićevića je knjiga koja zadivljuje. Ona je spomenik jednoj umjetnosti, ali, možda još više, spomenik jednom čovjeku koji se, rekao je jedan drugi velikan njegovog roda, imao rašta i roditi.

DANAS, 7. juna, DOK SAM ČITAO POEZIJU
D. H. LAWRENACA, poželio sam da među ove pjesme, ne slučajno, pisane u
Mostaru, unesem dio njegovih Č E M P R E S A:

Jer, oh ja znam, u prašini gdje sahranismo
Utihle narode i sve njihove opačine,
Sahranismo toliko neuhvatljive životne čarolije.

Tamo u dubinama
Koje burkaju tamjan, a iz kojih istječe mirta,
Sjenovitim poput čempresa,
Koje li arome izgubljena ljudskoga života!

Kažu da sposobni prežive,
No ja prizivam duhove izgubljenih.
Onih što nisu preživjeli, što su tamno izgubljeni,
Da u život ponovno unesu značenja,
Koja su sa sobom odnijeli
I uvili neoskvrnjeno u meka čempresova stabla,

___________________Etrurščanski čempresi.

1.

Jučer sam na predzadnjim stranama dnevnih novina prepoznao lice Dušana Rogozina. Ta vijest da je kroz finiš života prošao u pedeset osmoj, na mene nije ostavila neki izrazit osjećaj, niti me nešto pretjerano dirnula. Jednom davno, još bijah dječak, sjedio sam uz njegovo koljeno. U jednom trenutku vrata njegove intime ostala su otškrinuta i ja sam nakratko provirio unutra. Čudan i svojeglav svat bio je taj čovjek i sve što sam u tom trenutku uspio vidjeti stalo bi tek u jednu crticu. U jedan pokret ruke.

Jučer su me, kažem, ponovo pogledale te, skoro pa žive oči, vjerovatno će me na isti datum, sa istoga mjesta, pogledati i sljedeće godine, a onda, ko zna…

Čovjek nije svijeća da bi pregorio onoga trena kad mu se pod vratom ugasi bilo. On je mrtav tek onda kad umre i posljednja uspomena na njega. Zamišljen nad tim pogledom, tim isječkom iz jednog života, razmotavao sam uspomene u glavi, slagao ih onako, bez nekog reda i smisla, uvjeren da snagom vlastitog sjećanja, čovjeku s predzadnje strane dnevnih novina, produžavam jedan život koji će trajati taman onoliko dok u njemu ne otkrijem još poneki bitan detalj. Dok ne utrnem tu svijeću u magli.

2.

Moj otac cijelog života bio je moler. I danas je, iako se zavjesa iznad njegovih ljestvi već opasno spušta, spremna prekriti njegovu ambiciju da sa istih zakorači tamo, gdje se odlazi samo u jednom pravcu i obično u ćefinu. Omolovao je za svog radnog vijeka dva puta Mostar, (u to se, naravno, ne ubraja teren od Budve do Dubrovnika i nazad) uzduž i poprijeko. Makar tako on voli reći kad mu zasmeta moje “izležavanje”; dangubljenje nad iščitavanjem meni važnih pisaca, na kraju, kad se zaželi onih lijepih, Titovih vremena. Pola radnog vijeka proveo je na terenu. Donosio je otac, meni i mojoj majci, vraćajući se iz tih dalekih svjetova, u velikoj torbi na kojoj je bijelim slovima pisalo JUB-boje, gomile uspomena i mamurluka. Od uspomena; pamtim umanjenu Titovu skulpturu, nešto manju i drukčiju od one iz mitskih razmjera Antuna Augustunčića, koja je dugo stražarila nad našim životima gordeći se s psihe pored televizora, sve dok majka nije nehotično povukla heklanu krpicu a druga Tita odmah potom, metlom pokupila u lopaticu… kolorisane razglednice Budve zapljusnute suncem, i poneku maketu pod kojom je crnim slovima urezanim u drvo pisalo; Dubrovnik. Istresao bi to nasred dnevne sobe; u očima bi mu kunjao umor, a iz usta, dok bi me gutao njegov zagrljaj – dva konjaka viška. Običavao je reći kako čovjeka uvijek jedna čaša napija. Pa zašto je onda on pio dvije koje su bile suvišne – e, to moja dječija percepcija nije mogla dokučiti.

Od mamurluka, otac je kući donosio glavobolje i svježe uspomene na velika prijateljstva trajno zapečaćena gomilama ispijenih Badelovih flaša konjaka, koja su po prvim danima nakon vraćanja u realnost i dok se utisci ne slegnu, održavana dugim telefonskim razgovorima. A onda bi telefon, nakon desetak dana, po logici zaborava, naglo i zauvijek prestao zvoniti. S jednog od tih putovanja sa sobom je donio pregršt utisaka. Te godine otac je radio u Ulcinju. Bančio do zore s boljim i viđenijim svijetom, pred jutro uzimao mikrofon i pjevao Niz polje idu babo sejmeni, a onda, onako, bunovan i neispavan, upinjao se ponovo u džep tisnuti ono što je sinoć u kafani zijanio. Izmicala je 1989 godina. Jedan je, nama daleki svijet, vršio pripreme da prekorači zid i krene u zagrljaj čovjeku.

Jedan drugi, bliži nama, ćutio je eho nevolje koji je lebdio nad pokošenim poljima Gazimestana.

3.

Dušan Rogozin bio je jedan od onih ljudi koji je proročanski precizno, u pokretima tijela, ćutio ljudske karaktere. Bio je gluhonijem i dobroćudan čovjek. Kažu da takvi ljudi imaju više nego istančan osjećaj za prodrijeti u ljudsku dušu, da su izrazito sumnjičavi i da teško sklapaju prijateljstva, a kad se to jednom desi, e, onda im možeš po glavi hodati. Bog im je oduzeo moć govora i sluha, ali, eto, obdario ih je nečim čime će se braniti od udara razjarenog svijeta. Kad danas o tome razmišljam, ne znam kome je učinjena veća nepravda. Da li nama koji govorimo; koji smo kadri čuti, ili njima, koji u svakom trenutku od svega mogu okrenuti glavu i jednostavno, ne čuti ništa. Bio je jedan od rijetkih očevih prijatelja u čiju sam intimu zavirio očima jedanaestogodišnjeg dječaka.

To jutro sjedio je u našoj dnevnoj sobi. Iza vrata su ležale dvije torbe sa JUB boje slovima. Majka je bila zabavljena prokuhavanjem vode za kafu; svečarski mir lebdio je iznad naših glava. Skrnavio ga je tek klokot vode pod čijim je mlazom otac, sa očiju, skidao tragove sna. Na stolu je stajala flaša s rakijom. Dolijevao sam u Dušanovu čašu. Nikad od tebe meraklije, šarale su njegove ruke lebdeći nad mojim pogledom, a zatim je uzeo olovku i na kutiji Morave ispisao:

Ocu ti se ruke ni u najvećim pijanstvima, nikada nisu tresle.

Zarumenio sam se nad tom rečenicom. To je značilo, nakon što mi je proniknuo u dušu, da sam trajni i nepopravljivi škrtac, ustvari. A onda je Dušan Rogozin dlanovima pobrisao rumen s mog lica, otvorio novčanik i ja sam krišom zavirio unutra. Učinilo mi se kako se odnekud, iz dubine njegove intime, nasmijalo lice djevojčice koja je uporno zurila u mene. A onda su, iza one, u novčaniku skrivene pregrade gdje obično počivaju brojevi telefona koje nikad ne nazoveš, gdje se valjaju fotografije potrošenih frajli i uopšte, otpaci prošlih života – provirile oči čovjeka. Čovjeka zbog čijih će se ambicija vrlo skoro, povijest pisati krvavim slovima.

Dušan Rogozin ulovio je moje čuđenje, sijevnuo očima oko sebe, prstima prekrio čovjekove kapke, a onda iz novčanika izvukao jednu crvenu novčanicu na kojoj se džilitao konj da bi je na koncu pružio meni. Uzaludna su i bez uspjeha ostala majčina negodovanja – Dušan Rogozin tjerao je svoje. Ovako pristojan dječak, čitao sam s njegovih usana, zaslužuje i pristojnu nagradu. Ali kakvu nagradu i zbog čega, skanjivala se majka. Nije odgovorio. Samo se uprtio svojom torbom i krenuo preko terase, gazeći sjenu moga oca.

4.

Otac je kroz život gazio tragajući za iluzijom u kojoj će svi ljudi biti obilježeni biblijskim moralom, istim onakvim kakvim je on hranio svoju ubogu dušu. Bogu se nije klanjao po zakonu Knjige, niti se zbog Istog izgladnjivao kada bi došlo vrijeme Ramazanu, iako je skrušeno stajao pred Njim dva puta godišnje; o dva Bajrama ili kad bi se nekome klanjala dženaza.

Sporo i rijetko umiralo se u godinama mog djetinjstva.

Činio je sevap gdje god je za sevap bilo mjesta. Vjerovao je, a i danas je tako, da u tom činu leži sam Bog. Stoga, priče o Kajinu i Abelu, do njega nikad nisu dopirale. Do mitova nije držao. Ovim svijetom, dok ga je bilo, hodao je vođen isključivo i samo svojom pameću. Tvrdoglava je prilika moj otac. Uzalud je u čovjeku tražio karakter. U to će se, bolno razočaran, uvjeriti mnogo godina dockan. Kasnije, kad odrastem, neodoljivo će me podsjećati na genijalne i potresne Kišove priče o vlastitom ocu, samo, s jednom naglašenom i važnom činjenicom; moj stari nije svijetom gazio u zamašćenom geroku niti se kroz život probijao da bi umro u metafori, iako je i sam preživio pogrom koji i danas kovitla njegovu dušu.

Pogrom vlastite porodice.

I danas ga, ponekad, iz sna prenu ti aveti prošlosti. Često se pitam koji je uzrok i šta je ustvari razlogom zbog čega je moj otac pored živih roditelja, brata i dvije starije sestre, ostao osuđen da istrajava kao siroče.

5.

Te godine ni jednom nije otišao na teren. Radio je uobičajeno radno vrijeme; od osam do četiri i već u pola pet sjedio bi za kuhinjskim stolom. Sad već potpuno trijezan i bolno umoran. U našoj kući sve rjeđe gost je bivao Dušan Rogozin. Danas, dok zamišljam njegovo bivše lice, ne sjećam se ustvari da sam ga više ikad i vidio. Ako i jesam, onda je to moglo biti samo u snu, uz neku poruku ostavljenu na kutiji cigareta, nakon koje će se, na crvenoj podlozi, džilitnuti jedan konj.

O, koliko sam samo bogatsvo stjecao u svojim snovima.

6.

Otac je, na opšte iznenađenje, prestao piti u godini rođenja moje sestre. I oko toga je bilo svakavih pizdarija. Majka nije vjerovala da je odluka koju je naprečec donio odmjerena i trajna: “Sigurno se negdje otrovao, pa mu prisjelo”, govorila je kad otac ne bi bio u kući. “Čim otrov izađe iz njega, e, majko draga, opet će osvićati u kafani.”

Ali, nije.

Biće da se jako otrovao i da ga otrov još drži, jer, evo, tridesetak godina je prošlo, a on ni kapi alkohola nije liznuo.

Nudili su mu silan novac samo da popije jednu čašu, uvjereni da će se tako ponovo stropoštati u staru naviku. Odbio je. Polako se osipalo društvo s kojim je dočekivao zore bdijući nad flašom konjaka, i on je u jednom trenutku ostao sam za stolom. Zurio je u čašu mineralne vode ispred sebe, a onda se pridigao, namignuo konobaru, prebacio jaknu preko ramena i otišao ravno u uspomenu.

Radio je u firmi koja se, nekako udvornički, s mirisom nadolazećeg kapitalizma, zvala Kolor Servis. Trpio je napravde, ili, ispravnije je reći – nije znao držati jezik za zubima. Jednom su mom ocu nabili na nos kako je, eto, firma učinila sve što se moglo učiniti da pospješi njegov što brži oporavak, dajući mu mimo pravila pozajmicu za gradnju kuće, pritom mu ostavljajući mogućnost da probije sve realne rokove otplate. A on je stisnuo prste u pesnicu i za dlaku promašio nos Zijada Kolečića. Zatim se još jednom osvrnuo oko sebe, tek da u oko pohvata izbezumljene poglede sindikalista koji su u nevjerici zurili u njega, a onda je, s radnom knjižicom u ruci, ugazio u hladno mostarsko jutro.

Dušan Rogozin zinuo je od čuda kad mu je stari pred nosom stao mahati rukama. Novac koji mu je firma pozajmila uredno je vratio već sljedeće jutro, Zijad Kolečić je pokušao ispraviti stvar praveći se da ne čuje kako ga stari upravo šalje tamo gdje je i ranije bio. “I tamo odakle nikad nisi trebao ni izaći, pička ti materina, bezobrazna”, dodao je.

Više nikad nije prešao prag svoje bivše firme. Neki drugi ljudi čekali su da im otac vrati od jučer pozajmljeni novac.

7.

Lani sam, nakon osam godina, u jednom trenutku ostao bez posla. Zatvoren u vlastiti poraz, nisam napuštao kuću čitava dva mjeseca. Bio sam ono što je jednom davno, dok je rovario po mojoj duši, promaklo oku Dušana Rogozina.

Bio sam kukavica.

Nisam napuštao svoj očaj niti sam znao naći vrata na koja bih mogao pokucati u potrazi za egzistencijom. Urušavao se jedan svijet pod znatiželjnim pitanjima moje trogodišnje kćeri, a ja nisam znao razumom odgovoriti kako bih istom sačuvao temelje. Razmišljao sam za ta dva mjeseca o životu.

Razmišljao sam o ocu.

Ne znam šta je on u tim trenucima mislio o meni. Naši razgovori nikad nisu probili granicu intimnog, ali ja sam, svejedno, uviđao razlike između naših karaktera. Njegov je bio čvršći. I danas sam istog mišljenja. Ja u svojoj prirodi nemam ono što je njega oduvijek dizalo u visine mita – nagon da istrajavam, da grebem poput mačke po poraznom zrcalu života. Da donosim neke važne i od životnog značaja, presudne odluke. Ja se, za razliku od oca, s gorčinom i olako predajem. Padam kao snoplje pod zamasima srpa. Na svijet gledam suviše crno i često se hrvem s depresijom.

8.

Odbacili su ga onoga trena kad se odlučio oženiti. Ustvari, bio je odbačen mnogo ranije, ali se tek po ženidbi usudio to i priznati. Bila je 1976. Godina u kojoj je Mate Parlov postao evropski prvak u poluteškoj i godina u kojoj moja majka nije uspjela zanijeti. Lebdjeli su pogledi očevih sestara nad trbuhom moje majke; seljančice koja nije kadra ni dijete roditi. Smijali su joj se. Radovali se tom braku koji je osuđen da se valja u očevom alkoholizmu i njenom poniznom ustrajavanju pred eventualnim naletima šamara. Pronosile su, idući po komšiluku, srčući kafu iz fildžana u kojima su u isto vrijeme tonuli i mjesec i zvijezda, tu vijest da je jadnica jalova, i da bi joj bolje bilo da što prije pokupi prnje i vrati se tamo, odakle je jednom, greškom zalutala.

Obje su bile debelo starije od moje majke. Jedna je održavala dugu vezu s momkom koji se isuviše dugo skanjivao da je konačno oženi. Strasno je voljela djecu. Kasnije, kad se udala, svoju djecu nikad nije izrodila. Zla misao, pa makar bila i neizrečena, uvijek se istim aršinom vraća. I tu se više ništa nema za reći.

Druga je bila odavno u braku. Imala je jedno dijete i muža koji se devet mjeseci godišnje zlopatio radeći u Njemačkoj. U takvim okolnostima, ona je razmjenjivala poglede s komšijom Ismetom G. i trenerom karatea kad bi se poteglo pitanje zanimanja. Ako je pored toga bilo i nešto više, njena će duša iznijeti teret.

9.

Otac je uskoro počeo raditi u drugoj firmi koja je nosila ime blisko svijetu za koji je znao, na kraju, svijetu iz kojega je poput Feniksa izranjao, noseći na plećima sve svoje nevolje.

Firma se zvala Rad.

U početku se slabo i sporo snalazio. Stalno je mislio da je uzdrmani ego Zijada Kolečića učinio sve da se i ovamo osjeća uniženim. Teško je podnosio činjenicu da oko njega rade sve oni ljudi obilježeni trajnim usudom da eto, nisu kadri ni govoriti ni čuti. Satima bi nakon što dođe s posla zurio u jednu tačku vrteći upaljač među prstima.

“Čuju oni mene, znam da čuju, samo se prave topuzi”, govorio bi majci i pritom u pravilu odbijao da jede. “Da vidiš samo kako se u jatima skupljaju i ogovaraju me na onom svom jeziku gestikulacija.”

Sklon sam vjerovati kako je tih dana podrhtavala kušnja u njemu.

Ali, eto, i tome se stari othrvao.

10.

Dušan Rogozin još jednu godinu radio je s mojim ocem, a onda je iznebuha počeo gubiti vid. U međuvremenu se razbilo ono jato koje je iz mračnih kutova nepovjerenja, s negodovanjem gestikuliralo u očevom pravcu. Iste godine, nakon što je Dušan Rogozin otišao za Beograd liječiti oči, otac je postao vođa smjene, odgovoran za rad i ponašanje dvanaest gluhonijemih ljudi. Makar tako je stajalo u rješenju ispod kojeg se modrio žig sindikata. Postao je uho cijelog jednog kolektiva, postao je glas koji se po potrebi dizao kad bi osjetio da se na njih gleda s visoka i s nipodaštavanjem. Takvim nastupom zavrijedio je duboko i trajno poštovanje grupe.

Postao je omiljen među njima

11.

Očeva majka nije činila ništa kako bi suzbila gnjev svojih kćeri. Ataci na ličnost moje majke nastavljali su se iz dana u dan; gušili su se mjeseci i zvijezde pod teškim tozom mržnje, avlije su se ponovo mele iako ih je majka maloprije omela, ponovo su se gužvale košulje očevog brata da bi im se, tren kasnije, peglali samo rukavi i kragna – jer, kako će seljanka koja uz to, još i na balegu nanosi, znati šta je u svijetu moderno, veš se neposušen skidao sa štrika, da bi ga uz teške riječi, koji minut kasnije, ponovo ugrizale štipaljke…

Očeva majka ostajala je nijema.

U tom prešutnom odobravanju da se neko verbalno zlostavlja ležao je poraz pod kojim je konačno pokleknuo moj otac. Odeslio se iz te kuće zapljusnut suzama, kad je s jeseni po avliji popadalo prvo lišće.

Godina je 1977. Bubri život u trbuhu moje majke, otac se davi u alkoholu, a sokacima se, prvo šapatom a onda sve glasnije, pronosi priča o jednoj sramoti; bludni je sin, vođen pameću rospije, zalupio vratima roditeljskog doma, usput im opsovao Onoga zbog Koga se, ta svak zna, nije izgladnjivao u mjesecu Ramazana, naprotiv…

Bezočno se tih godina lagalo o mojim roditeljima.

Jednom će pasti veo na ljestve moga oca i on će zakoračiti tamo gdje se ide samo u jednom pravcu i uvijek u ćefinu, ali, jedno je sigurno – nikad se neće pomiriti s činjenicom da je prognan iz vlastitig doma. Da je odbačen od porodice, eto, samo zbog toga što je oženio, njihovim očima gledano, ženu koja nije kadra čak niti košulju ispeglati. Kasnije, kad se ja rodim, kad budem s odvratnim dječijim prezirom kinjio vlastitu sestru, u njegovom životu, poput gljiva nakon kiše, porast će dvije kuće. Za dva života. Jedna, kao pomen na onaj iz koga je prognan i jedna za ovaj nad kojim visi gledajući svijet sa posljednjeg podioka svojih ljestvi.

12.

Rat se šunjao najavljen devalvacijom dinara.

Konj iz mojih snova više ničemu nije vrijedio. Slutnja koja se ćutila nad pokošenim poljima Gazimestana, uvlačila se u naše živote. U Vukovar se, zurili smo u ekrane, uvlačila jeziva sablazan smrti. Otac više nigdje nije odlazio. Vrtio bi se oko kuće, uključivao televizor, slušao kako neko u isti govori: “Za rat je potrebno dvoje”, a onda je ispred naše kuće pala granata. Jedan geler, ne veći od nokta na mom palcu, rikošetirao je i ugasio televizor. Kasnije ćemo, u podrumu, kod komšije Aziza, preko akumulatora ponovo zuriti u ekran. General će u Guberu umiti ruke, a onda će njima pomilovati lice dječaka.

Povijest će se nakon toga početi pisati krvavim slovima.

13.

Volio sam očevu majku, o, kako sam volio očevu majku. Pamtim dane u kojima su moji roditelji znali biti dobre volje pa bi me pustili da spavam kod nje. Skutrio bih se uz njene dimije, do očiju pokriven dekom i slušao kako pod dedinim zubima hrska Lindžo, a ispred njega, pirueta na ekranu, otkriva gaćice Katarine Witt. Jednom davno, kad je moj otac donosio odluku da više neće piti, u rađaoni je ležala moja majka. U naručju joj je počivalo modro klupko koje se, kao u bajci, trebalo pretvoriti u moju sestru. Plakao sam u avlijskom hladu stiskajući skute njenih dimija. Svojoj majci, pet godina starim bićem, želio sam sve najbolje.

Sve, osim da se vrati iz bolnice.

Dedo me korio: “Šta pričaš, mrcino jedna”, a ona bi me privijala na prsa: “Ne plači, sine, samo neka sve prođe kako treba. Neuzubilah, šta sve ova današnja djeca neće reći.”

Iz prikrajka, potonule u zlobu, naš razgovor lovile su očeve sestre i brat, odjeven u pogužvanu košulju na kojoj su ravni bili tek kragna i obodi rukava.

Uvijek je držao do sebe taj brat moga oca.

Kasnije, kad budem iz razvalina prošlosti spašavao samo detalje, pisat ću, sa izraženim sentimentom o majci svoga oca. O njenim dimijama, o piti njenom rukom savijanom, o kokošijem peru u kojemu se zlati kap ucvrljanog masla i umišljati da sam iz svojih identiteta iščupao najvažnije detalje.

14.

Zagledan u televizor, prepoznao sam njegovo lice. Stajao je ispred objektiva kamere. U ruci je držao olovku i komadić papira. Oko njega, po obroncima, zbijao se snijeg, a u zamah načinjen od ruku, mogao je stati cijeli jedan svijet. Gestama je pokušavao pričati o zemlji, o zulumu koji je jedan narod trpio cvileći pod turskom čizmom. Neki raščupani novinar uljudno je klimao glavom, a onda je, jedva čujno, rekao: “Jasno, razume se…”

Odmakao se jedan korak ispred okulara kamere, spustio naočale na pola nosa, a zatim na papiru ispisao: “Ma, razumeš ti moj kurac. Hajd sad briši odavde, da te, bre, nisam više ovde video.”

Želio sam vjerovati kako je Dušan Rogozin baš tako napisao…

Kasnije je gledao kako se televizijska ekipa udaljava iz njegovog vidokruga. Potom se spustio na koljena i u ruku zgužvao grudvu snijega. Dugo je letjela dole, u bezdan sarajevske kotline.

Ocu nikad nisam rekao kako sam tog jutra na televiziji prepoznao lice Dušana Rogozina. Ostavio sam ga da traga za svojom iluzijom, da u uzaludnim pokušajima u čovjeku traži homo sapiensa.

15.

Nikad se nije pomirio s progonstvom iz vlastite porodice. Jak kakav jest, utjehu nije tražio roneći po dnu rakijske čaše. Moj otac činio je sve da se ponovo zbliži s njima. Tiskao je cijele štekove novca u džep svoga oca kad bi ga sreo u čaršiji, svaki dan po dva bi puta išao obilaziti majku.

Pamtio je sve važne porodične datume. Jednog takvog još se živo sjećam.

Očev brat u međuvremenu se oženio, dobio sina i valjalo je otići odnijeti poklon. Ne sjećam se više šta se uvuklo u kartonsku kutiju koju je otac vukao za sobom. Znam da je majka dugo stajala pred zrcalom svoje prošlosti, a onda je smakla pogled ustranu i napokon zakoračila u stvarnost.

A tamo je bilo veselje, cijeli butovi mesa pred dvojicom zetova, i još jedan koji je čekao nekoga. Pred nama se, moram li reći, nije našlo ništa. (A i kako bi kad nasrćemo nepozvani.)

Tu noć, dugo sam slušao kako oca iz sna bude prigušeni jecaji.

16.

Od tada su prošle godine.

Progutale cijelo jedno odrastanje.

Umivamo se vodama Gubera kad pođemo klanjati masovne dženaze. Pred licem jednog čovjeka, tamo, u nepoznatim daljinama, još uvijek je živa i jednako treperi, slika onog dječaka.

Već odavno su mrtvi roditelji mog oca.

I niko se ne sjeća Katarine Witt.

A oni drugi, još dotrajavaju u svojoj zlobi… utapaju se mjeseci i zvijezde u fildžanima njihove zavisti. Samo moj otac jednako stoji na posljednjem podioku svojih ljestava, tvrdoglavo ignorišući zavjesu koja se sprema da ga proguta…

17.

Jučer su me, s posljednjih strana dnevnih novina, kao svijeće iz magle, pogledale oči Dušana Rogozina, a ja sam samo stresao ramenima i u sjećanja pokupio meni važne detalje.

Šta li je sad, zaboga, prepoznao u meni?

On tražio zemlju (za sebe),
Ja tražio more (u sebi).

On kovao brod,
Ja skrojio jedra.

Njemu poželeše mirno more,
Mene ispratiše olujama.

On beše kapetan,
A ja slepi putnik.

On tumačio mape,
Ja čitao zvezde.

On se javljao telegrafom,
Ja šaptao uz vetrove.

Njemu je sidro za lanac vezano,
Meni za pupčanu vrpcu.

Njegova beše himna,
A moja molitva.

On prokleo talase,
Ja pevao o peni.

Kad je on okrenuo kormilo,
Ja sam zamenio strane sveta

(svedoci su mi
Indija i Amerika).

On je odneo zarazne bolesti,
Ja sam doneo biljke i začine.

On plovio za krunu,
A ja samo za glavu.

On pojede obalu
Da glad zavara,

Ja ispih more
Žeđ da utolim.

(Parafraza)

1.

Sanjam Krležu. Tu je negdje, iz prikrajka, i Ivo Andrić. U snu misao: progovorili pravi ljudi, rat je pri kraju. To potvrđuje činjenica da ih obojicu, posljednjih mjeseci 1994, čitam kao u dobra mirna vremena. Opuštam se, učim, provjeravam. Kad su ovdje, u Sarajevu, trajali najžešći okršaji, sve mi ovo nije ni padalo na um. San me stalno podsjećao na ponovno pročitana djela – Ivo Andrić: Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine. Doktorska disertacija obranjena u Gracu 1924. godine. Sedamdeseta obljetnica. Miroslav Krleža: Bogumilski mramorovi, likovna studija na koju se i danas pozivaju neki znanstvenici kao na neki ključni dokument. Miroslav Krleža: U Drezdenu (Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje), objavljeno u Književnoj republici 1924. Opet ista obljetnica. Hrvatsko- srpski odnosi, odnosi Srpstva, države i slavne artiljerije, kako kaže Krleža, i Hrvatstva koje je bilo država, ali u vrijeme kad nije bilo artiljerije (prije tisuću i više godina) nikada u povijesti nisu bili zamršeni kao danas: rat im dođe kao vatra za roštilj na kojem se peku dva naroda. Uz to, za zbunjenog Kineza Vu-San-Peja dodatni argumenti za zbunjenost (novu, dakako): ni gospodin Krleža s njim ne može razgovarati samo o hrvatskom i srpskom iliti hrvatsko- srpskom iliti srpsko- hrvatskom iliti eshazijskom jeziku, a da ne spomene i novi, bosanski, tj. bošnjački, tj. hrvatski i srpski kojim govore Bošnjaci- Muslimani, niti, kao nekad, samo o Hrvatsko- Srpsko- Slovenskoj državi, prozvanoj Jugoslavija i propaloj dva puta, već i o Bosni i Hercegovini, koja ima dva imena a računa se u jednu državu, u kojoj žive tri naroda i govore svaki svojim jezikom. U snu me drži strašna radoznalost kako će sve to gospodin Krleža, uz pomoć Andrića, raspetljati s Kinezom, koji se pred njim 1924. godine pravio većim Kinezom nego što obaviješteni Kinez jest, u čijoj zemlji ima toliko raznih naroda i toliko jezika da nitko nikoga ne razumije, ali, eto, žive jedni s drugim bez rata i prave se da sve razumiju.

Ali, umjesto s Krležom i Andrićem, Kinez Vu-San-Pej započinje razgovor sa mnom.

– Dakle, vi ste iz Bosne i Hercegovine. Iz Bosne i Hercegovine? Da? He- he!

To njegovo “he-he” nekako u isto vrijeme odjekne i u meni. Smijemo se obojica. On ne zna gdje je moja zemlja? He-he! Tko danas ne zna gdje je Bosna i Hercegovina, osim tog Kineza? He- he!

– He-he! Oprostite, a gdje bi mogla biti Bosna i Hercegovina sad kad je Jugoslavija naopačke?

– Tamo gdje je i bila – odgovaram žustro, naglo prekinuvši smijeh. – Preko tisuću godina. I nevezano za državu koja se nekad zvala Jugoslavija, a ne Čekoslavija (Masaryk, Beneš), kako ste vi mislili, koju također niste znali gdje da smjestite, gospodine Vu-San-Pej.

– Dakle, Jugoslavija? Zanimljivo, Balkan.

– Da, Balkan. Ili: balkanska Europa.

– Pa, Jugoslavija još postoji, samo je nešto manja – govori Kinez kao da svira na cimbalu.

– Mnogo je manja, gospodine Vu-San-Pej, ali Srbi hoće da je prošire i da joj potom daju drugo ime: Velika Srbija. Kao Velika Britanija, na primjer.

Sa smiješkom mumije Kinez bulji u mene kao da nešto o tome i zna i ne zna, trepće porculanskim očicama i pita:

– A koje ste narodnosti?

– Ja sam Hrvat – ispaljujem kao Srbin iz topa granatu vjerojatno zato što u vrijeme druge Jugoslavije, kao ni moji preci u vrijeme prve, nisam smio izgovarati glasno, osim ponegdje, na ponekom formularu, za poneku ispravu, napisati. I ne gledam u njegovo porculansko lice, već u Krležino, na čijem čelu čitam:

“Osjetio sam kako me je zalila krv. Uvijek mi je neugodno, zapitaju li me koje sam narodnosti? Jer doista! Koje sam ja zapravo narodnosti? U pučkoj školi, kada smo razbijali kolodvorska stakla, vikali banu mađaronskome fuj i bili junaci kao Stjepko Gregorijanac iz Zlatarova zlata, onda sam bio Hrvat, Starčevićanac, Kvaternikovac, intransingentni pristaša hrvatskog maksimalističkog programa. Samohrvat. Svehrvat. Nathrvat. Poslije, u vrijeme riječke rezolucije vikali smo Rakodcaju – marš van, Fuček ban – bili smo nagodbenjački skolastici u interesu Srbo- Hrvata, a Đuru Šurmina, oca našega i mudraca domovine, nosili smo na leđima. Postali smo poslije liberalci, kozmopoliti, naprednjaci, indiferentni u narodnome smislu i čitali smo “Zvono” Milčeka Marjanovića, nazvanoga Herzen.

Bili smo Jugoslaveni u užem smislu tj. u tzv. kulturnom smislu tj. svaki je od nas vukao za sobom na šapi sadrenoga Šarca Marka Kraljevića u reprezentativne svrhe, kipara Meštrovića i našega naroda. Lijepa naša domovima bila je za nas u ono vrijeme arija iz Donizettijeve Lucije Lamermoorske, a Ilirci bili su Štosi, Frassi i Cincari, kanonici, austrijska plemićka crnožuta družba (Von Gay). Bili smo Srbi, osvetnici Kosova ili Panslaveni, te smo o Slavenstvu govorili kao o organskoj cjelini. Mi Slaveni! Od Aljaske do Stenjevca! Mi Husiti, božji bojovnici; Mi Podbi pjente i Kmicici, mi pan Wolodijowski i Dostojevski! Mi Tolstoj i Solovjev! Za vrijeme Austrije nismo priznavali Hrvate i nismo htjeli da znamo za te frankovačke crnožute izrode, i lagali smo u inozemstvu da smo Srbi. (Sjećam se kako sam se jedno cijelo prijepodne svađao s nekakvim namjernikom na jednoj francuskoj lađi, da mu objasnim da nisam Austrijanac, nego Hrvat. Govorio sam mu o talijanskoj Lombardiji u pijemonteško vrijeme, o neoslobođenoj Alzasiji i Loreni, ali taj čovjek nije mogao da shvati što sam. Onda sam mu temperamentno dobacio da sam Srbin, a to je odmah shvatio i čestitao mi na našoj slavnoj artiljeriji. Bili smo, dakle, Srbi, ubojice Obrenovića, osvetnici Kosova, Pijemontezi! No, onda smo doživjeli i taj Pijemont i danas – naravno – nismo više Pijemontezi. Doživjeli smo i Panslavene grofa Bobrinskoga, Vrangela, Rasputina, Nikolaja, te nam nije ni do toga mnogo ostalo. Što smo sada? Austrija je propala, dakle Austrijanci više nismo. Srbi nismo, jer čemu da lažemo da jesmo kad nismo! Jugoslaveni nismo, jer ako je Jugoslavenstvo ono što hoće vojvoda Stepa Stepanović ili jedan od jugoslavenskih monopolista, Jurica Demetrović, tko pametan može da je danas s njima zajedno Jugoslaven? Preostaje nam dakle da pospemo glavu pepelom i da se vratimo pod okrilje tog nevjerojatnog i popljuvanog Hrvatstva, kome Stipica Radić drži jednu te istu pijanu zdravicu već trideset godina”.

– Dakle, vi ste Hrvat – cindirlika Kinez – a vaša država se zove Bosna i Hercegovina. Balkan, umanjena Jugoslavija, balkanska Europa. Zanimljivo. Vrlo zanimljivo. A zašto niste Bosnaihercegovinac, a ne Hrvat?

– Ja sam Hrvat, gospodine Vu-San-Pej. A Hrvati, to je tragičan narod. Oni žive u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Oni imaju Krležu koji je Hrvat, ali i Europejac, Južnoslaven, Sveslaven, Panslaven, Jugoslaven. Razočaran, dakako, kao i svaki Hrvat. Oni imaju Andrića, koji je Hrvat, ali koji prosuđuje povijest kao Srbin, doživljava stvarnost kao katolik. Obojica su veliki hrvatski pisci, ali Hrvati često zaboravljaju da su uopće pisci. A to je tragično, gospodine Vu-San-Pej!

– A kad ste iz Hrvatske došli u Bosnu i Hercegovinu?

– Nisam došao, ja sam tu, i tu su grobovi svih mojih predaka. Ovdje je, gospodine Vu-San-Pej, još davno, bilo katoličanstvo, a ja sam i katolik. Bili su i heretici, oni su nam ostavili svoje nadgrobne spomenike – biljege, bilige, kuće, dvore, lieta (počivališta), kalupe, zlamenje, figure, mašete, ploče, marmore, mramorove stećke, kako god hoćete, čija je ornamentika ortodoksno kršćanska. S njima su u prošlosti, kao i danas, fetišizirali oni kojima je cilj bio, kao zaslijepljenim ideolozima i domoljubima, da Bosnu odrede kao „bogumilsku i heretičku”, kao zemlju u kojoj je prije nikla klica nečega drugog a ne kršćanstva. A katoličanstvo je ovdje, gospodine Vu-San-Pej, još od trećeg stoljeća: arheološki ga potvrđuje mozaik kršćanskog oratorija unutar rimske gospodarske zgrade na Paniku (Bileća). Najstariji stećci su iz X. stoljeća, gospodine Vu-San-Pej. I zašto vam sve ovo govorim? Pa, katoličanstvo i hrvatstvo na ovim prostorima to vam je uvijek bilo jedno, kao kost i meso.

– To je zanimljivo. Jedna vjera, jedna nacija. A kojim jezikom govorite?

– Hrvatskim! – žurim, kao i malo prije, iz istih razloga, oslobođen dugogodišnje frustracije.

„Ne, gospodine Vu-San! Mi govorimo srpski. Srpski!” – smješka se Krleža.

– Hrvatski? A rekli ste mi malo prije da je vaša domovina Bosna i Hercegovina!

– Da, g. Vu-San! Ja sam Hrvat iz Bosne i Hercegovine i govorim hrvatski. Bosna i Hercegovina je višenacionalna država. U njoj žive većinski Muslimani, koji sebe sada zovu Bošnjaci i koji govore bosanski, onda Srbi koji govore srpski, i nešto malo Hrvata, što je, dakako, tragično.

– Za Srbe sam čuo. Oni imaju slavnu artiljeriju. I jednoga nobelovca, Andrića.

– On je Hrvat, g. Vu-San-Pej, i po ocu i po majci. Osim toga, on nikada nije rekao, a ni napisao, da je Srbin. On je samo živio u Beogradu, radio za kralja Eshazije u ambasadama, i pisao ekavski, a pisao je nekad i ijekavski. I on je tragičan Hrvat, neka vam sam kaže!

Otkad smo zajedno u snu, Andrić šuti. Lica oslonjena na desnu šaku i uha okrenuta Krleži i Vu-San-Peju, gleda pred sebe, ne miče se; zaleđen je u toj pozi, kao da je kip, kao da ne diše.

„Meni je – započe poslije dužeg oklijevanja – sada nemogućno da u sećanju prevalim toliki vremenski razmak, pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od pedeset godina napustio Zagreb i redakciju Književnog juga... Mi mladi bili smo nepomirljivi protivnici Austro- Ugarske, a za ujedinjenje južnih Slavena. Mi smo sa oduševljenjem dočekali kraj rata i stvaranje jugoslavenske zajednice. Ali, ubrzo nas je zahvatilo ohlađenje, jer to nije bila zajednica kakvu smo mi željeli i očekivali, i jer su mnogi naši ideali bili iznevereni… Kako je Književni jug, pored ostalog, imao i ulogu da pruža podršku u književnom i umetničkom, pa i širem vidu tog ujedinjenja, ta svrha je počela pomalo da bledi… Drugo, što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikog svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem. To što sam krenuo u Beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalnije nameštenje, a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestonica”.

– Eto, vidite, g. Vu-San-Pej! To su vam Hrvati! Ne razlučuju privatno od općeg. Uvijek preferiraju privatno i omalovažavaju opće. Individualci. Nijedan narod na svijetu nema toliko individualaca koliko Hrvati. Prezrio narod i odmetnuo se sam od sebe. Vi, Kinezi, iako vas je preko milijardu, samo ste Kinezi. A Hrvati, kojih je tako malo, više su Europejci, Sveslaveni, Južnoslaveni, Panslaveni, Jugoslaveni, Srbi i Bošnajci nego li Hrvati. Tragičan narod – cvilim ponovno ja.

– Zanimljivo, vrlo zanimljivo – cijedi kroz svoje žute zube Kinez. – Ako ste Hrvat i ako govorite hrvatski, što ćete onda u Bosni i Hercegovini? – pita nešto kasnije.

– I ovom zemljom, gospodine Vu-San-Pej, vladali su hrvatski kraljevi i banovi kao i u Hrvatskoj. Govorili su: Bog i Hrvati sve dok ih 1463. nisu ušutkali Turci. Za pet stotina godina njihove okupacije jedni su sačuvali riječ Bog, a drugi su prihvatili riječ Allah. Opet iz privatnih i individualnih razloga.

– To je kod vas Hrvata uopće sve vrlo zamršeno.

– I tragično, g. Vu-San-Pej!

– Znači, vi ste Hrvat iz Bosne i Hercegovine, koju čine potomci kraljeva i banova iz Hrvatske, Bošnjaci i Srbi, koji imaju artiljeriju i nešto manju Jugoslaviju. Srbi govore srpski, vi govorite hrvatski i srpski… a Bošnjaci?

– Ja govorim samo hrvatski, a Krleža hrvatski i srpski, Andrić, na žalost, samo srpski, odnosno srpskohrvatski, a Bošnjaci samo bosanski.

– Bosanski? Jesam li dobro čuo? Da nije bošnjački?

– Dobro ste čuli: Bosanski!

– Vrlo zanimljivo. A kakav je to jezik?

– To vam je hrvatski plus srpski plus bosanski, g. Vu-San.

– Što će u jednom jeziku još dva jezika?

– Da je samo dva, g. Vu-San – uključuje se iznenada Andrić. – Postoje još tri.

– Koja?

– Turski, arapski, perzijski, g. Vu-San – odgovara Andrić sa smiješkom.

– Onda se taj jezik zove: hrvatsko- srpsko- bosansko- tursko- arapsko- perzijski. Otkud to? – Ne znam – odgovaram mu ja kao da jedini snosim krivnju za to zamršeno stanje. – Vi imate pravo da me pitate što hoćete, ja nemam pravo da vam odgovorim što hoću. Ne znam. – Ponavljam sa sviješću da su Krleža i Andrić mrtvi, ja još živ a time obvezan da odgovaram Kinezu na sve što me upita.

– A tko su ti Bošnjaci koji ne govore bošnjački već bosanski, u kojem su još i hrvatski i srpski, turski i perzijski jezik?

– Narod, g. Vu-San.

– A kakav narod?

– Narod, g. Vu-San, koji vjeruje u Allaha.

– Kako? Vi stalno govorite o kršćanstvu?

– Povijest, g. Vu-San. To nam je u ovoj zemlji dosudila povijest. Ona je ovdje katoličanstvu prvo dodala pravoslavlje, a onda i islam, a onda i judaizam. Bog je htio tako, i zato Hrvati govore: Bog i Hrvati, i zato ih je sve manje. A tako vam je i s jezikom. Tri naroda, tri jezika, a jedna zemlja. Da je jedan jezik a tri naroda u jednoj zemlji ne bi valjalo.

– I ti jezici i vjere vas ne dijele? – čudi se Vu-San-Pej.

– I te kako.

Krleži nešto nije pravo, skuplja svoje guste obrve i govori:

– Vi sad pretjerujete. I vi, gospodine Andriću, pretjerujete. Vi jednostavno ne poznajete neke činjenice. I one koje znate, nećete da ih priznate. A stvari su, pobogu milome, vrlo jednostavne.

2.

Krleža, potom, govori o utjecaju (novo)latinskog, talijanskog, mađarskog, češkog i njemačkog na hrvatski jezik, (novo)grčkog ruskocrkvenoslavenskog, ruskog, turskog, pa i francuskog, na srpski. Nema jezika koji je bez sličnih natruha, ponavlja. Hoće sve relativizirati, a u mome snu svijet ga se još ne odriče kao intelektualnog nokautera čiji je protivnik mrak. Mrak gluposti, mrak laži, mrak mitomanije, mržnje, primitivizma, zla. Zašto ga moj san ne prikazuje takvim?

U jednom trenutku Krleža gura u stranu, kao obično smeće, sve turcizme, germanizme, mađarizme, rusizme i druge izme, i prosto zapomaže:

– A gdje je Vu-San-Pej? Gdje se najednom izgubio?

– Nema ga – odgovaram mirno. – On je samo fikcija kojom sam se poslužio da bih objasnio svoju situaciju. Vaša fikcija, moja situacija…

– Kakva je ta vaša situacija, pobogu? I zašto se služite mojim fikcijama?

– Moja situacija je glupa, vrlo glupa. Rat je, svatko čeprka po povijesti, izvlači iz nje ono što mu treba. Bošnjaci- muslimani se pozivaju i na Vaše „Bogumilske mramorove” kad hoće potvrditi da su od „bogumila”… I ja ih čitam, danima, da provjerim imaju li oni u takvoj tvrdnji imalo pravo… Čitam i Andrićevu doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine”. Hoću saznati što to on kaže o „bogumilima”…

– Ah, Andrić, Andrić! – smijulji se Krleža tražeći ga pogledom.

Andrić je na nekoliko koraka od mene, ali kao da uopće ne čuje o čemu mi to pričamo. – On u svojoj tezi ne tvrdi ono što vi tvrdite u „Bogumilskim mramorovima”…

– A što ja to tamo tvrdim? Ništa. Mene je tamo zanimao stećak kao medijevalni kip, kao likovni izraz. I što vi to nama hoćete kazati, mladiću, nakon tih svojih čitanja? Da smo i jedan i drugi pisali o ovome i o onome, ni o čemu do kraja jasno? Mislite: starci su mrtvi, sad bi ih se moglo i optužiti za kojekakve zablude! Pa, dobro, izvolite! Molim lijepo, izvolite!

– Obojica ste veliki, sve znate, a ja sam tako mali i ništa ne znam, a sve hoću objasniti… Eto, to je moja glupa situacija.

– Manite se vi samoponiženja i laskanja mrtvacima. Mi smo napisali što smo napisali, a sada smo mrtvi. Mi smo rekli što smo rekli, neka iz toga izvlači tko što hoće, izvolite vi kazati svoje, još ste živi.

– Mogu svakog trenutka poginuti, rat je… Čujete li granate slavne srpske artiljerije? I što da kažem? Vidite li vi u kakvom vučjem vremenu ja živim? U kakvoj glupoj povijesti… Srbi je buše topovima i snajperima, Bošnjaci uporno dokazuju da su u njoj otkad se ona ispisuje na ovim prostorima, najstariji i najautohtoniji, a u tome se trude i Hrvati…

– Što se Hrvati uopće trude, pobogu. Ovdje su katolici prije svih, a katoličanstvo i hrvatstvo to vam je jedno, zna se…

– Tako i ja mislim, ali kako u to uvjeriti bilo koga u ovom nevremenu, molim Vas? U njemu je najglasnije oružje…

Granate odjekuju u Starom gradu, mi smo pred Zemaljskim muzejom, između stećaka. Transporter Unprofora, u kojem sam sve do malo prije, pred Andrićem i Krležom, obilazeći grad, objašnjavao Vu-San-Peju tko su to Hrvati, a tko Srbi i Bošnjaci- muslimani, i kakva je to zemlja Bosna i Hercegovina, na parkingu još brekće, ispuštajući iz širokih auspuha bjeličaste oblake sagorjelog dizela. Francuski vojnik s kacigom na glavi i automatom na ramenu mirno šeće oko svog vozila i pokatkad baca pogled prema nama.

Je li zna da voza dvojicu mrtvaca, jednu književnu fikciju i jednog usnulog Sarajliju, pitam se dok ga gledam tako mirnog, a granate odjekuju sve bliže.

Iznenada, iz transportera izlazi Vu-San-Pej, i, trčeći prema stećcima ispred Zemaljskog muzeja, već škljoca svojim aparatom. Zaustavlja se kraj Andrića u trenutku kad snajperski meci između zgrada nekadašnjeg Izvršnog vijeća i Filozofskog fakulteta prosto deru moj sluh.

– Slavna srpska artiljerija – govori Vu-San-Pej i bulji u Andrića čiji pogled miruje na jednom stećku.

– Ma čija da je, sramna je, doista! Onaj čija ovo pamet ruši, zaslužuje prokletstvo dokle živi! – diže svoj pogled Andrić prema Van- San- Peju. On opet kao da ništa ne shvaća, okreće se prema Krleži.

– Dođite, dođite, mister Vu-San-Pej – zove ga rukom Krleža.

– Baš sam pitao gdje ste. Dođite da snimite ovaj monument!

– Dakle, tu sam. Zanimljivo, vrlo zanimljivo. U transporteru sam se malo spetljao s ovom mojom tehnikom, zato kasnim. A što da slikam, gospodine? – Ovo – upire prstom Krleža u stećak kraj kojega stoji. – Ovo vam je sva medijevalna Bosna.

Kinez trepćući sada traži mene.

– Bosna? – pita me. – Vi ste mi cijelo vrijeme govorili o Bosni i Hercegovini. Gdje je Hercegovina?

– I ona je u ovom monumentu – odgovara mu Krleža.

– Dakle, Bosna kao jedna država, Hercegovina kao druga država? Zanimljivo, vrlo zanimljivo.

– U ovom glupom ratnom vremenu – ubacujem se na kratko u njihov razgovor – tako vam to nekako i dođe. Hercegovina je druga država.

– Druga država? – čudi se mister Vu-San-Pej. – Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Bosna i Hercegovina prva država, Bosna druga, Hercegovina treća?

– Ima i četvrta, srpska – nastavljam ga zbunjivati.

– I četvrta? A rekli ste da u njoj žive tri naroda?! Onda je jedna viška?

– Ništa vam u ovoj zemlji, mister Vu-San-Pej, nije višak, sve je manjak. Bošnjaci- muslimani žele cijelu Bosnu i Hercegovinu, Srbi sedamdeset posto njezinog teritorija… Saberite to, što ostaje Hrvatima?

Neko vrijeme mister Vu-San-Pej je matematičar: u sebi zbraja brojke koje sam mu dao za domaći zadatak, račun ga zbunjuje, odgađa da glasno objavi rezultat koji je toliko jasan da je nevjerojatan.

– Minus… samo minus. Veliki minus… Zanimljivo, vrlo zanimljivo.

– I zato se u ovoj zemlji ratuje, mister Vu-San-Pej. I Hrvati hoće cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali što vrijedi kad Bošnjaci- muslimani i Srbi već računaju na 170 postotka njezinog teritorija. I oni su u manjku, od koga da namire taj manjak?

Vu-San-Pej šuti, smijulji se i šuti. Onda kaže:

– Taj manjak, dakle, mogu namiriti samo jedan od drugog,

Bošnjak od Srbina, Srbin od Bošnjaka. Ali, što ćete vi, Hrvati?

– Da, što ćemo, mi, Hrvati, mister Vu-San-Pej?

– Vi ste u totalnom manjku…

– Da, mi smo u totalnom manjku, i zato smo tragičan narod, zato stalno govorimo: Bog i Hrvati. Nama samo Bog može pomoći, ali, eto, u vrijeme Turaka i s njim smo nešto loše prošli. Prije njihovog odlaska, to i sami Bog zna, ovdje smo, kao katolici, bili gotovo jedini, imali smo i svoju crkvu, domaću, bosansku, koja se stalno borila protiv rimske, službene… Ona je, opet, kako vam malo prije rekoh, imala svoje heretike, čije grobove upravo gledate… Bošnjaci- muslimani danas kažu da su ti heretici, „bogumili”, upravo njihovi preci, koji su od Turaka primili islam… Sve vam je to, mister Vu-San-Pej, ovdje, veoma zamršeno. Pouzdano se zna da su na islam prelazili uglavnom katolici, čak i na pravoslavlje, jer su Turci podržavali agresivnost Srpske pravoslavne crkve i njihovih velikodostojnika, ali, opet, sve vam je to jako zamršeno. Povijest je u ovoj zemlji, mister Vu-San-Pej, kako vam malo prije rekoh, stalno proizvodila manjak upravo nama, Hrvatima, katolicima, i to je tragično…

– Tragično, ali zanimljivo. Vrlo zanimljivo. Vi, Hrvati, u stvari, opet ste heretici…

– Kako to mislite, gospodine Vu-San-Pej?

– Nećete državu kakvu hoće Bošnjaci- muslimani, a ni onakvu kakvu hoće Srbi, iako vam je zemlja zajednička, iako ste u njoj u totalnom minusu.

– A koju državu, gospodine Vu-San-Pej? Onu prvu, drugu, treću ili četvrtu?

Vu-San-Pej traži pogledom pomoć od Andrića i Krleže, ali i oni su zbunjeni, čekajući što će to na koncu donijeti naš dijalog.

– Doista, koju državu? – pita sam sebe mister Vu-San-Pej.

– Zanimljivo, vrlo zanimljivo. U onoj prvoj državi, čijeg stoposto teritorija hoće Bošnjaci- muslimani, a Srbi sedamdeset posto postotka, vi, Hrvati, zasad, imate samo veznik „i”, u drugoj državi ništa, u trećoj ništa, u četvrtoj ništa… U kojoj državi, doista? U Hrvatskoj. Rekli ste mi malo prije da je vaša zemlja i Hrvatska.

– Jest, ali naša zemlja je i Bosna i Hercegovina.

– Ali, u njoj, zasad, imate samo veznik „i”, nemate državu.

– Vi stalno sitničarite, gospodine Vu-San-Pej – iznenada se u naš dijalog uključuje Andrić. – Jedan veznik između dve reči spaja ih kao most dve obale, i to je sve. I svaki čovek, uostalom, nosi dve reči: ime i prezime. Bosna – ime, Hercegovina – prezime.

– Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Ali, ja nosim tri riječi, gospodine Andrić: Vu-San-Pej. Tri riječi.

– I s te tri reči vi ste jedan čovek. Tako vam je i s Bosnom i Hercegovinom – odgovara mu Andrić. – Zemlja s tri reči, kao i vi kao čovek.

– Ako nam u ovoj zemlji, gospodine Vu-San-Pej, pripada samo veznik „i”, onda, pogotovu, nismo heretici. Bez toga „i” nema ni te zemlje, a vidite što nam je u njoj ostalo: samo to „i”. Ono je, dakle, most te zemlje, kao i u prošlosti. Oni koji prelaze preko tog mosta kroz povijest, nažalost, nikako da shvate njegov pravi značaj. Stalno tvrde da je njihovo pravo na ovu zemlju veće nego li onog na čijem se tijelu taj most kroz povijest održava – dodajem ja.

– Bosna i Hercegovina je zemlja tri naroda – govori Andrić, valjda zato da bi malo stišao moje hrvatstvo s kojim sam počeo previše galamiti na tom mostu – tako je i priznata u Ujedinjenim narodima. Kao država tri naroda. Ništa druga, ništa treća, ništa četvrta država.

Iznenada, Vu-San-Pej skakuće ispred Andrića od radosti. Misao koje se dočepao odmah obznanjuje:

– Sad mi je sve jasno. Ujedinjeni narodi – Rim. Ono što žele Bošnjaci- muslimani s Hrvatima – nešto kao Crkva bosanska, ono što žele Srbi – nešto kao heretici… Zanimljivo, vrlo zanimljivo.

– Tragično – govorim mu ja, ali on je još uvijek zanesen svojim otkrićem, do ušiju mu dopire tek ponovljena riječ: – Tragično!

– Kako, molim? – zaustavlja se preda mnom i gleda me kao da sam mu sve pobio i porušio.

– Ratujemo jedni protiv drugih, gospodine Vu-San-Pej, a prvi sve započeli Srbi… I njihove žrtve ratuju između sebe… I kako ćete u Crkvu bosansku utjerati i muslimane?

– Ratujete? – čudi se on. – Ratujete između sebe? Onda je to građanski rat… Kad u jednoj zemlji, u kojoj žive tri naroda, sva tri ratuju međusobno, onda je to građanski rat…

– … kojeg nisu željeli ni Hrvati, ni Bošnjaci- muslimani… Režirali su ga razni narodi, samo jedan od njih živi u Bosni i Hercegovini, svi drugi su kojekuda po svijetu, najviše u Europi, gospodine Vu-San-Pej!

Napokon, Krleža prilazi Vu-San-Peju, uzima ga ispod ruke i udaljuje ga od mene, uvidjevši, valjda, da ovaj dijalog već zamara i mene i njegovu fikciju. Objašnjava mu neke bitne povijesne prostore i znamenite osobe na njima dok šeće pored nekoliko stećaka… Priča mu tako kao da prepričava svoje “Bogumilske mramorove” (a moj san mi, opet, govori da to ne čini on već ja, kroz čije se rečenice provlačim, čas ih preuzimajući u cijelosti, čas, potom, samo izvlačeći iz njih za Vu-San-Peja njihovu suštinu)… Priča mu o Slovencu Benediktu Kuripešiću i njegovom Itinerariumu, najstarijem balkanskom putopisu (1531.), o njegovom putovanju kroz Bosnu u kojoj se prvi susreće s tajanstvenim sarkofazima, čije neuobičajene natpise prepisuje… Priča mu o fra Gašparu Vunjaliću, koji 200 godina kasnije u svome djelu spominje “posmrtne kuće” u Dalmaciji… Govori mu o mletačkom opatu Albertu Fortisu i njegovoj knjizi Viaggio in Dalmazia, na koju replicira mladi padovanski doktor medicine Giovani Lovrich, također knjigom, prigovarajući mu nepoznavanje fakata i nastojeći da zapadnoeuropski svijet upozna s bogatom umjetničkom, političkom i književnom prošlošću našega naroda (kojega naroda? pitam se u snu), objašnjavajući sve njegove probleme socijalnim, povijesnim, političkim i gospodarskim uvjetima. On je taj svijet upozorio “na tragične okolnosti vučjeg života našega naroda (kojeg? opet ću ja) u okviru šeststogodišnjih mletačkih i turskih ratova”. (Dakle, tu smo! Našega naroda, doista!)… Stoljetni ratovi uništili su južnoslavensku civilizaciju, i te “posmrtne kuće” samo su ostaci jednog kulturnog kompleksa kojeg čine razne zgrade, ljetnikovci, dvorci, palače, tvrđave, zadužbine, hramovi, gradovi, spomenici, zvonici… Te bosanske “posmrtne kuće” pripadaju tokovima “naše likovne civilizacije” od XI. stoljeća pa do pada Bosne pod vlast Otomanskog carstva, “zemlje koja je bila ‘refugium haereticorum’ zapadnoeuropskog manihejskog svijeta, sjedište manihejskog Antipape i moralno- intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse”…

O čemu nam te “posmrtne kuće” danas govore? O plesovima, lovu, životnim radostima, životinjama, bilju, viteškim oklopima, kacigama, konjima, gazelama, psima i kurjacima, o običnom čovjeku i čovjeku ratniku, koji o sebi ostavlja baladične i cinične poruke… Govori mu o knezu Aleksandru Sapiechu, koji je u Dubrovačkoj Republici boravio 1801. i 1803. godine i opisao nekropole u Cisti, Lovreću i Radimlji, svu simboliku tih skulptura, heraldiku njihovih detalja… Spominje mu i čuvenog egiptologa Sir Johna Gardnera Wilkinsona i njegove opise nekropole kod crkve sv. Spasa na vrelu Cetine, kod Vrlike, Doljana, Čapljine, Poljica i Imotskog, koji je prvi smjestio te spomenike u rani srednji vijek… Na tim grubim artističkim monolitima, koji traju stoljećima, govori Krleža Vu-San-Peju, figura čovjeka je u centru kompozicije… Upozorava ga na jedan motiv u toj kompoziciji, čest i zagonetan: ljudsku ruku. Po prvi put izgovara jednu cijelu rečenicu svog teksta stojeći ispred stećka s takvom rukom: “Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koje se opraštaju od nas na odlasku za Aheront – u ritualu rimskog pozdrava – uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom, kao ruke prometnika kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice što nam se javljaju s druge obale, jesu li znameni prijetnje ili pozdrava – tko bi to znao i mogao da kaže”?

…S istim pitanjem, otrgnut od Krleže, Vu-San-Pej stoji ispred stećka s tom glomaznom desnicom, kao ošamućen… Ronio je duboko, duboko, ne zna što je na dnu dotakao i vidio, voda još s njega kaplje i sretan je što više nije u njoj, ali zbunjen je, izgubljen, ne snalazi se na kopnu… Na Marindvoru odjekuje granata i ja vičem:

– Sklonimo se, brzo, sklonimo se!

Vu-San-Pej još tetura, vrludajući ide prema meni, jedinom živom stvoru na tom prostoru, jer su i Krleža i Andrić, preplašeni blizinom eksplozije, već u vozilu Unprofora. Idući ponavlja:

– Zanimljivo, vrlo zanimljivo… Ali tek sad mi ništa nije jasno. Zanimljivo, vrlo… baš ništa ne shvaćam…

– Bježimo u transporter! – predlažem mu uspaničeno, ali on me opet ne čuje.

Zaustavlja se ispred mene kao feudalni vitez, barun ili boljar s desnicom malo dignutom ispred lica, otvara usta kao lutka, u kojoj zuje baterije, i ponavlja:

– Ja više nisam Vu-San-Pej, ja sam heretik. Moja zemlja je

Bosna i Hercegovina, to jest, Bosna, to jest Hercegovina, to jest srpska… Govorim hrvatski u kojem ima i latinskog i novolatinskog, talijanskog, mađarskog, češkog, njemačkog, govorim srpski u kojem ima grčkog i novogrčkog, ruskocrkvenoslavenskog, ruskog, turskog, pa i francuskog, i govorim bosanski u kojem ima i hrvatskog i srpskog, turskog, perzijskog i arapskog… Ja više nisam Vu-San-Pej…

Uvlačim ga u transporter prije eksplozije granate ispred Filozofskog fakulteta, onda se budim, u mraku tragam za bilo čim što svjedoči stvarnost sobe i potvrđuje izlazak iz sna. Iz općeg crnila izdvajaju se okviri slika na zidu, noć je mirna, oružje se ne čuje.

Zanimljivo, vrlo zanimljivo.

*

(1994/1995.)

Stećak, 1994, Osvit, 95.