Hotel je zatvoren, ali je još uvijek tu. I mi živimo preko puta.

Gosti ove zime su bili:

• Žena, koja je htjela kupiti pekmez. A kako je bilo zatvoreno, zvonila je kod nas.

• Bankar koji je ponovno procijenio vrijednost hotela

• Žena koja bere visibabe iza hotela i prodaje ih na placi u Crikvenici.
• Mačak Willis iz susjedstva koji je izgubio narančastu ogrlicu sa zvonom u hotelskom vrtu. (Apsolutno razumljivo: da sam ja mačak i da se zovem Willis, i ja bih se riješila te ogrlice.)
• Tri divlje svinje

• Jedna lisica

Mrtva zima

Kroz ovu strašnu buru ne hodaš, nego te ona gura i bičuje, vuče te naprijed ili dijeli vritnjake, šutne te odjednom pet koraka naprijed ili tri unazad. Tako luljajući se i jedva održavajući ravnotežu krećem prema hotelu na dan kada je ostala zemlja prekrivena snijegom, a kod nas od vjetra snijeg nema šanse da ostane na podu, samo lebdi u zraku, toliko gusto da svakim refulom ulaziš u čudnu sivo-bijelu zvjezdanu stazu.

Bura dere i galami dok se penjem prema ulazu, dok se probijam kroz nevidljivi zid tog orkana i u tom trenutku – valjda zbog hladnoće – mislim na novelu “Umiranje” Arthura Schnitzlera (1892).

U toj priči svaka je prirodna pojava savršeno u skladu s duševnim stanjem protagonista; u vremenskim uvjetima, u opisanoj okolini i u događajima flore i faune samo se vidi kako se čovjek osjeća.

I pitam se, je li ta bura možda samo proizvod jedne novele koja se razvija u mojoj glavi, je li ta gruba zimska atmosfera samo izmišljena ilustracija neke moje osobne priče?

Naime, u noveli Arthura Schnitzlera glavni lik Felix (koji se u jugoslavenskom prijevodu sigurno zove Feliks ili Srećko) dobiva zlokobnu dijagnozu da pati od tuberkuloze i da mu je ostalo još samo dvanaest mjeseca života. Priča prati njegovo umiranje i umiranje njegove ljubavne veze sa zaručnicom Marie, koja u prvom šoku nepromišljeno obećava umrijeti s njim, a poslije će ju Felix na to podsjetiti i skoro pa prisiliti da se drži svog obećanja. Tužna je to i dirljiva priča o tome koliko je čovjek sam na svijetu, taj koji umre i taj koji mora dalje živjeti.

Arthur Schnitzler, poznat po svojoj naklonosti psihološkom pripovijedanju, po svom interesu za ljudsku dušu i po pripovjedačkim tehnikama s kojima čitatelja smješta direktno u glave svojih likova, u ovoj noveli govori mnogo o Felixovim mislima i osjećajima. Puno toga doznajemo o tome kako se bori s bolešću i kako prolazi bolni proces opraštanja od ovoga svijeta. Ali u opisu prirode najviše saznajemo što se zapravo dešava u dušama likova. Tako će na primjer Felix na savršeni proljetni dan ući u liječničku ordinaciju gdje će mu doktor izgovoriti smrtnu dijagnozu, a već pri izlasku iz ordinacije, tamo u Augartenu gdje ga Marie čeka, vide se prvi mračni oblaci u sumraku i daju naslutiti da će se vrijeme i život glavnog lika jednako kvariti. Ta se pripovjedačka tehnika na njemačkome zove “Erlebte Rede” (doživljeni govor). Ono što me intrigira u priči je taj opis nečega što se događa izvan lika, i što govori više od svakog direktnog govora. Sviđa mi se ideja da se u književnosti, pa i u našim životnim pričama, istina o nama i o našim mislima može zrcaliti u vremenu ili u percepciji vanjske okolnosti. I zato je lako moguće da ova bura zapravo ne postoji, kao ni ta grobna hladnoća koja me odmah obuhvaća čim otvorim vrata službeno zatvorenog hotela. Lako je moguće da je drugima u susjedstvu dosta sunčano ili da im pada lagana kiša. Lako je moguće da je vjetar moj doživljeni govor koji nema nikakve veze sa stvarnošću.

Dobro, možda je patetična i malo jeftina analogija između gašenja našeg hotelskog projekta, za koji u tim zimskim danima nismo našli rješenja (ni dobrog, ni lošeg) i umiranja tog (iako fiktivnog) čovjeka. Ali nešto sam shvatila u tom trenutku, s jednom nogom još u vjetru i drugom u mrtvačnici naše recepcije: Schnitzler je bio liječnik i dobro je znao kakav proces umiranja čovjek mora proći prije smrti. Ako nije nasilna smrt u pitanju, onda čovjek ne umre tek tako. Ništa zapravo ne umire tek tako.

Treba proći kroz razne faze: faze bijesa i tuge, faze očaja i olakšanja, faze neprihvaćanja i konačno prihvaćanja. Tek onda se može otići.

A ponekad čovjek ostaje dok se ne nađe lijek za tu njegovu tuberkulozu.

Januarska je nedjelja. Ružno vrijeme i zle slutnje. Izlazim iz Osnovne škole Zapruđe, s referenduma za priključenje Hrvatske Europskoj Uniji. Sjedam u auto i krećem na put. Trebao bih stići pred Psihijatrijsku bolnicu svetog Ivana u Jankomiru. Znam samo da je to negdje u zapadnome dijelu grada, nakon kraja Ilice, te najduže ulice u bivšoj Jugoslaviji. Koga god sam pitao, taj bi se začudio što niti nakon osamnaest, skoro devetnaest godina života u Zagrebu ne znam gdje je Jankomir. Pa bi mi krenuli objašnjavati, ali ja bih se već nakon drugoga toponima, ulice ili trga, izgubio u toj priči. Klimao sam glavom, pravio se da mi je sve jasno, premda već dugo ne bih pratio tu zamišljenu, navodno lako razumljivu rutu, koja će me odvesti do Jankomira.

– A što ćeš u Jankomiru? – upitao me je netko.

Osjetio sam nešto u glasu ili u pogledu, ili sam umislio kako između nas, najednom, postoji neka sramotna tajna. Što bih ja na psihijatriji u Jankomiru? Lud nisam. Da jesam, već bih crknuo negdje na cesti, u Zagrebu. Pa onda šta je? I kako to već biva u takvim situacijama, u glavi mi se odmotala cijela priča, naravno tajna, sakrivena i ganutljiva, cijeli jedan nenapisani roman, o tome što ću ja u Jankomiru. Navrh mi je jezika bilo da ispričam ovo: znaš, imam brata, ili još bolje – sestru, mlađu sestru, bila je odlična učenica, kad li joj se jednoga dana, malo pred maturu, zanebesalo. Mislili da je malokrvna. Mislili da je nekakav neurološki poremećaj. Sumnjali na sklerozu multipleks. Ali ništa. Onda joj se još jednom zanebesalo, pa su se događale neke stvari koje i nisu za priču. U oktobru te godine, umjesto da krene na fakultet, odveli je na Peto. Znaš, to ti je Peto odjeljenje, u Sarajevu, u ona vremena, drugo ime za psihijatriju. Tamo je zadržali dva tjedna, pa su je pustili. Njoj se drugi dan opet zanebesalo. Porazbijala svo staklo i porculan po kući. Tad su rekli – šizofrenija. Kako šizofrenija, pa sve je petice imala. Kad dobije četiri plus, dođe kući plačući. I tako, idu mjeseci, prođoše godine, dođe i prođe rat, a ona kako onda, tako i danas. Samo što nas je život odveo na različite strane, pa smo se malo, kao, i otuđili. Sredio sam joj domovnicu da mi bude bliže. U Sarajevo se ne mislim vraćati, pa da je mogu obilaziti. Eto, zato me zanima gdje je Jankomir. Sestra mi je tamo.

Eto, takva mi se priča u glavi odvrtila nakon što me čovjek upita što ću u Jankomiru, ali ne bih je umio ispričati, ili se to ne bih usudio, iako bih volio vidjeti njegovu reakciju. Kako bi me gledao, a onda i što bi mi rekao. I uopće, kako to izgleda kada ti netko ispriča da ima sestru šizofreničarku?

Na kraju, ipak, ton majstor koji me je snimao za neku njemačku televiziju (“Što će za regiju značiti ulazak Hrvatske u EU? Što će to značiti za vas osobno…), inače rođeni Zagrepčanin, vrlo me je jednostavno uputio kako ću doći do zagrebačke ludnice.

Kaže, voziš se Ilicom, pa produžiš niz Aveniju Bolonja, i nakon što prođeš samoposlugu Billa, skreneš na prvom autobusnom proširenju desno, i eto te, stigao si. I zaista, bilo je vrlo jednostavno. Tako sam došao pred veličanstvenu žutu građevinu, jednu od najljepših zgrada u Zagrebu, austrougarsku psihijatrijsku bolnicu ili “Kraljevski zemaljski zavod za umobolne za Hrvatsku i Slavoniju”, kako se ova velelebna ustanova nazivala od 1878. kada je izgrađena prema projektu bečkoga arhitekta Kuna Weidmanna, i kada je uz impresivnu kapiju od kovanog željeza postavljen ovakav natpis: “Za kraljevanja Franje Josipa Prvog i banovanja Ivana Mažuranića bude ovaj hram čovječnosti uz dozvolu Hrvatskoga sabora podignut godine 1878/79. Zapisano je i da su prvi bolesnici, prevoženi iz grada u omnibusima i na zaprežnim kolima, dovedeni 15. novembra 1879, i raspređeni su, u skladu sa svojim stanjem, u dvije kategorije paviljona. Ili u paviljon za “nečiste”, ili u paviljon za “bjesneće”. Oni, pak, koji ne bijahu nečisti, a ne bijesni, ti su, valjda, ležali u nekom općem paviljonu, ako je i takvoga bilo.

Danas ovo mjesto izgleda jednako impresivno kao i prije sto trideset godina, osim što oko umobolnice, po urednome, pokošenom i oplijevljenom parku, ne šeću ljudi u pidžamama, lica kamenih ili iscerenih, očiju u kojima se neplivač lako može utopiti. Nema nikoga u tom parku, samo neka žena na mali izlaz, pored gvozdene kapije koja je toliko velika da ju je teško otvoriti, vodio pod ruku krupnog mladića. Ona je sitna i stara, u iscufanom crnom kaputu, s krznenim ovratnikom, koji se u našim sarajevskim djetinjstvima zvao “lisica”, a on je u plavoj trenerci, i gleda oko sebe onim pogledom u kojem se utopiš.

To mati vodi sina na nedjeljni ručak, pomislim.

I sve je savršeno normalno, osim što mene hvata nervoza i panika, jer ovo nije ludnica u Jankomiru, nego je ludnica u Vrapču.

Učinio sam ono što uvijek učinim nakon što se jako iznerviram, a pogotovo ako ne znam što da radim i kamo da krenem. Kao što se čeljade u stuporu počne ljuljati lijevo i desno i tuliti, tako ja nazovem uvijek isti telefonski broj. Ona se javi, pokušava mi pomoći, ali to dugo traje, pa se ja još više iznerviram, jer ionako nisam zvao da bi mi se pomagalo, nego da bih prenio dalje svoju nervozu i histeriju, prekidam razgovor i kratko smišljam kako da stignem do Jankomira.

Dvije mi stvari padaju na pamet.

Sjećam se da sam negdje jednom pročitao da je “Kolonija Jankomir” otvorena kao poljoprivredno dobro na kojemu su radili lakši “slučajevi” iz Vrapča. Čini mi se da je to bilo 1923, malo nakon odlaska Austrije, kada su, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, “hramovi čovječnosti”, tojest umobolnice ili ludnice, psihijatrijske ustanove ili sanatoriji za duševne bolesnike, prestali biti državnim prioritetom, nestalo je novca, tek je završio rat i koga je bilo briga za luđake, pa je poljoprivredno dobro u Jankomiru trebalo proizvoditi hranu za Vrapče. Tako je i bilo, “radna terapija” je očigledno dobro funkcionirala, jer je Kolonija Jankomir opstala naredna tri desetljeća, dok su se uvjeti u tretmanu i liječenju psihijatrijskih bolesnika mijenjali, osuvremenjivali, a katkad i poboljšavali. Dok ih se ranije puštalo da budu takvi kakvi jesu, i dok je ljudska duša bila u nadležnosti metafizike, radna terapija je, valjda, bila i jedina u liječenju. A onda su tridesetih, možda baš 1933, one godine kada je Hitler došao u Njemačkoj na vlast, u Zagreb stigli inzulinski šokovi, čija bi se terapeutska metoda mogla usporediti s pokušajem da se pokvareni tranzistor, fen ili toster poprave tako što ćete ih dobro protresti, a možda i tresnuti o pod. Doista, znalo bi se dogoditi da tranzistor na takav način doživi čudo samoizlječenja, što onda opravdava i suvremenu medicinu toga doba u njezinim pokušajima da liječi dušu kontroliranom destrukcijom. To je, kažem, bilo, čini mi se 1933, ali oko druge godine sam siguran, jer mi se iz nje, davno, rasplela priča još jednoga nenapisanog romana: 1942, te godine najstrašnijega ratnog optimizma, kada se po Zagrebu ljude ubijalo i bacalo kroz prozore u ritmu filharmonijskih balova i opernih premijera u Hrvatskome narodnom (tada državnom) kazalištu, te godine je u umobolnici u Vrapču uvedena elektrokonvulzivna terapija. Tko li su, dragi Bože, bili ti ljudi na kojima su primijenjeni prvi zagrebački elektrošokovi, u čemu se sastojao njihov duševni poremećaj, a u čemu normalnost ljudi koji su tog časa izvodili druge ljude iz njihovih stanova, vješali ih po istočnim predgrađima (Vrapče je zapadno predgrađe) ili ih deportirali u Jasenovac, u čemu se sastojala normalnost kaptolskoga svećenstva koje je takvima slalo bukete apostolskih blagoslova, u čemu se sastojala normalnost većinskoga građanstva, koje je bilo gluho, slijepo i nijemo prema svemu tome i koje je, ispovijedajući se, molilo za oprost jer su bludno sagriješili, onanirali, zubima na pričesti dodirnuli tijelo Kristovo? U čemu su to 1942. svi ti ljudi bili normalni, u odnosu na umobolne čija se duša liječila elektrošokovima?

Eto, takva se priča može razviti iz povijesnoga podatka da je 1942. elektrokonvulzivna terapija stigla u Zagreb.

Ali ako su za to vrijeme poljoprivrednici na dobru u Jankomiru marljivo plijevili paradajz i vadili krumpir, mora da Jankomir nije daleko.

A sjetio sam se i toga da je netko od onih koji su mi objašnjavali kako da stignem do Jankomira spominjao City Center One, golemi trgovački centar, okružen s još nekoliko trgovačkih centara, sve to u beskraju hangara, skladišta razne robe i auto salona, jer da je psihijatrijska bolnica tu negdje, u blizini.

Zapravo, da je tu, praktično usred tog širokog konzumerističkog kompleksa, usred neona, brendova, bescarinskih zona, carinarnica i gusjenica načinjenih od beskrajnog niza međusobno povezanih metalnih kolica za kupce, koje okolo guraju mladići, zaposleni preko student servisa.

– Da, da, tu ti je odmah bolnica u Jankomiru! – netko mi je rekao. Ali sam odlučio da to prečujem, jer mi nije bilo normalno da psihijatrijska bolnica bude usred trgovačkog raja, koji je, za umorne duše našega doba, cijeli jedan gotov – pakao.

Na kraju, kada sam konačno stigao do kapija Jankomira, pokazalo se da je bivša Kolonija Jankomir, a od 1958. samostalna psihijatrijska bolnica, nekoliko stotina metara od trgovačkog centra u koji često dolazim. I zaista, nalazi se, sa svih strana okružena, na mjestu na kojemu se samo kupuje. Ljudi tu ostavljaju duše po rasprodajama.

Pred kapijom me čeka Adi Hasanbašić.

Srećom kasnim samo deset minuta, pa mu i ne objašnjavam što sam sve doživio u proteklih sat vremena, gdje sam bio i o čemu sam razmišljao.

Žurimo na intervju, u društvene prostorije, koje su preko puta ulaza u bolnicu. Emisija se zove “Glas ludila u eteru”, a emitira se preko zagrebačkoga Studentskog radija. Takve emisije postoje u Italiji, Engleskoj, Argentini, Francuskoj, u Španjolskoj, u Barceloni, gdje imaju i svoju stalnu frekvenciju. Adi je završio psihologiju u Sarajevu, zapalio se ovu ideju, pokušao je ostvariti, a kada nije išlo u Sarajevu, pošao je u Zagreb, i išao od bolnice do bolnice, i svi su ga odbijali. Što su i mogli misliti o klincu koji dođe odnekud iz Bosne i traži od njih da mu dopuste da se igra s njihovim psihičkim bolesnicima, tako što će s njima, u terapeutske svrhe, praviti radio emisiju? Malo je vremena u Zagrebu prošlo od 1942. i elektrokonvulzivne terapije.

Ali, kako to obično biva kada netko krene okolo s ludom i neostvarivom idejom, u Jankomiru ga je dočekao neki dobar ravnatelj, koji je uz medicinu studirao i glumu, pa je, možda i zbog vlastitih ludih životnih interesa, lako razumio Adijevu zamisao i bez problema ju prihvatio.

Tako je nastao “Glas ludila u eteru”.

Adi Hasanbašić toliko je lud da svaka tri mjeseca za svoj račun putuje u Zagreb, da bi u višednevnim seansama sa svojom ekipom pravio radio emisiju. Jedan od prvih gostiju bio im je Manu Chao.

Upoznajemo se, sjedamo u krug, onaj terapeutski krug iz američkih filmova, i počinje intervju. Adi okolo leta s diktafonom i snima, a oni pitaju. Ne voli da ih se zove pacijentima, ne želi da se o njihovome stanju govori kao o bolesti, što nekim liječnicima, ili možda većini njih, ide na živce. Jer ako nema bolesti, tada nema ni liječenja, a ako nema liječenja, kakvim se onda oni poslom bave? To je jedno od onih najstarijih ludničkih, luđačkih i psihijatrijskih pitanja, ali i jedno od važnih pitanja naše civilizacije. Tko je tu lud i što to one koji nisu ludi čini normalnima?

Odgovaram na pitanja, i koristim priliku promatrati lica ljudi koji pitaju, zagnjuriti se u njihove oči, bez straha od utapanja. Neki imaju onaj duboki pogled, u kojem se ne vidi dno, imaju one specifične izraze lica, koji se u našoj kulturi, već odgojem, od ranoga djetinjstva tumače, a zatim i doživljavaju kao prijeteći pogledi luđaka. Tako me je nekad gledao moj dobri pokojni komšija Slobo Kovačević. Kasnije, nakon što godine prođu i nagledaš se ljudskih lica, učini ti se da se u tom licu ne ocrtava prijetnja, nego strah. I na kraju, čovjek shvati, nakon što mu se svašta izdešava i nakon što ostane poprilično sam, da su to lice i te oči neutralno ljudsko obilježje. Ima kosookih, ima crnih i plavih, pa tako ima i onih u čijim očima uzalud roniš tražeći dno.

Ali oči i lica nekih mojih ispitivača ne razlikuju se od lica i očiju ljudi u trgovačkim centrima u susjedstvu.

Pitanja su jasna i koncentrirana, ali već nakon drugoga ili trećeg osjetim nešto neobično. Miran i opušten, kao da sam se zatekao u tuđemu životu ili sam s nekim davnim, izgubljenim prijateljima u bašti, na roštilju, odgovaram na pitanja nepoznatih ljudi i osjećam da bih mogao tako do sutra. Sve je, naime, tako lako. Lako je kao što meni već odavno nije. Nakon drugoga ili trećeg pitanja ja najednom po nečemu znam da mi nitko neće postaviti neko neugodno pitanje, nitko me neće pitati zašto sam tu, niti mrzim li sve što je hrvatsko, zašto se ne vratim u Sarajevo ili zašto ne selim u Beograd, nitko iz mojih tekstova neće iscijediti nešto čega u njima nema, nitko mi neće psovati mater ustašku, ni mater četničku, makar i kroz najfiniju frazu, stiliziranu rečenicu ili društveni ceremonijal. Nitko me ovdje neće trovati svojim riječima, niti će tražiti načina da me, kao kakvog Židova 1942, istopi u svojoj mržnji i od mog sala načini mirisni sapun.

Bože, kakav blaženi mir, kao da sam u crkvu došao, pred nešto u što vjerujem!

– Da, to su luđaci, psihički bolesnici, teški slučajevi… – uzdisat će netko. Možda baš onaj poznanik koji me je upitao što ću u Jagomiru, a ja mu se nisam usudio ispričati priču o svojoj sestri.

Njihovo ludilo se, dakle, sastoji i od toga što meni postavljaju normalna, ljudska pitanja. Kada bi me pitali nešto od onoga što je, recimo, na umu kojekakvoj hrvatskoj, pa i bošnjačkoj piščadi čim im se spomene moje ime, tada oni više ne bi bilo luđaci, duševni bolesnici, psihijatrijski slučajevi…

A tako zapravo jest.

Adi Hasanbašić, mladi sarajevski psiholog, tvorac “Glasa ludila u eteru”, omogućio mi je, zajedno s ljudima iz svoje ekipe, da do kraja osvijestim nešto što je vrlo važno u životu znati. Ljudi koje se obično naziva psihičkim bolesnicima i koji žive po azilima, sanatorijima i stacionarima, zapravo su, odreda, idealni predstavnici tradicije europskoga individualizma, društvenoga ideala u proteklih nekoliko stoljeća, iz kojega se porodilo sve dobro i pozitivno u našoj znanosti i kulturi, od Bachovih fuga do Tesline naizmjenične struje, od Čarobnog brijega do arhitektonskoga rješenja “Kraljevskoga zemaljskog zavoda za umobolne za Hrvatsku i Slavoniju”. Sve te ljude po psihijatrijskim azilima njihovo je stanje učinilo jedinkama koje nisu uklopive niti u jedno ljudsko stado i društvo. Ili ih je to što su jedinke mimo stada i odvelo u azile. Oni ne mogu funkcionirati kao dio radnoga sustava i organizma. Oni su mimo glasačkoga stroja koji je danas izabrao Europsku Uniju. Oni nisu hrvatski narod, premda su neki među njima Hrvati. Nisu vjerno Božje stado, iako su Bogu bliži od svakoga stada. Oni i kada ih obuzme nacija ili neka druga kolektivna manija, tu stvar individualiziraju, svode na svoju mjeru, privode vlastitom smislu, koji se od svih drugih ljudskih smislova vrlo razlikuje.

Zato sam, vidiš, među njima miran i opušten. Slobodan sam na način na koji već odavno nisam slobodan među normalnima, čak i kada su dobronamjerni. Ovi u Jankomiru su dobri. Ljudi koji nisu gradivna imenica. Nisu riža. Oni su redom čovjeci, čovječice.

________________________________Borisu Dežuloviću

Melisa, čije si buđenje čekala?
u krvi i plamenim jaucima
sanjala si da tvoje
najdraže sunce sniva
dok pred očima
smrt je nezaustavljivo vrištala…..

Blažen neka je
Elvir Ahmić, koji te
probudio i odveo.

____________“Što čovjek je nad Čovjekom počinio?”

Dok podijeljena Zemlja drhti
od jarosti ili zahvalnosti prema onome
koji se prigiba pred žrtvama Ahmića

Majka Tvoja,
združena u vječnom snu,
budi se prenuta molitvom u akšam

U dodiru topline
gorućeg neba i molitve razliježe se
njen zaglušni šapt

____________“Što čovjek je nad Čovjekom počinio!?”

Imam jednog poznanika koji mi, kad se sretnemo, skoro uvijek govori kako mrzi život. I baš zato, kaže, osjeća se slobodnim. Slušam ga kako mi se ispovijeda:

“Vidim li stablo – posjeći ću ga.”

“Vidim li cvijet – otkinut ću ga.”

“Vidim li psa – šutnut ću ga.”

“Vidim li njušku koja mi se ne sviđa – odalamit ću je.”

Zatim, osjećajući potrebu da objasni tu svoju surovost:

“Takva je, po svemu sudeći, moja ljudska priroda, a iz nje proizlazi i moja ljudska sloboda.”

A onda, sjetivši se vrhunskog autoriteta, onog za kojega neki tvrde da je “svenazočan”:

“Doduše, ima nekih što kažu da za sva naša djela postoji i sudac koga zovu Bogom. Postojao, ne postojao – opsovat ću ga.

“Njima za inat.”

“Tko mi šta može? Nitko.”

Naposljetku, pošto napravi stanku, on pridoda, još uvijek ljutitim glasom:

“Osim one protuhe, mog šefa.”

Onog časa kada kada je odjeknula vest dana: Umro je Havel, u svim medijima počeli su se ponavljati atributi koji ga oslikavaju kao ličnost. Veliki pisac. Veliki političar. Disident. Borac za demokratiju. Vođ Plišane revolucije. Prvi postkomunistički predsednik Čehoslovačke… Sve je tačno, ali? Postoji i drugačiji Havel. Havel koji je voleo pop i rok muziku Rolingstonsa, Tine Tarner, Majkla Džeksona. Havel koji je voleo da se oblači poput hipika. Posebno, da nosi vindjaknu. Da se često ne šiša. Kako ga vidimo na fotografijama iz 50-ih i 60-ih godina. Havel koji je previše pušio. Havel koji se oženio Olgom iz proleterske porodice. Za glavu višom od njega. Kojoj je pisao divna pisma iz zatvora, kasnije ih objavivši kao knjigu: Pisma Olgi. Havel kome su bile uskraćene mnoge obične ljudske stvari. Recimo, on koji je poticao iz buržoasko-intelektualističke porodice nije mogao da ide u gimnaziju ili da studira pozorišnu akademiju. Da se normalno zaposli, jer nije bio član partije. Kada je postao pisac, svoju poeziju i drame, a još više eseje, nije mogao da objavljuje u odgovarajućim književnim časopisima. Pisao je za pozorište drame koje su ga proslavile u Evropi i svetu, a morale su biti izvođene tajno, po šupama i ambarima, za uzak krug prijatelja. Između ostalog u Hradečeku, gde je preminuo. U Hradečeku gde je radio kao radnik u pivari, smišljajući između ostalog nacrt deklaracije o ljudskim pravima, poznate kao Povelja 77, koja ga je koštala skoro pet godina zatvora. Radeći na osnivanju grupe disidenata nazvane Građanski forum, on, čiji život je nalikovao na umetničko delo, kako je upravo izjavio Milan Kundera. Od 1988. preuzeo je predvođenje antikomunističkih, uličnih protesta koji su rezultirali Plišanom revolucijom. On koji je naterao Miloša Jakeša da sa celim Prezidijumom da ostavku. On, čiji deda, otac i stric su bili tvorci čeških modernih kulturnih institucija. Kompleksa zabave pokraj Vaclavskih namjesti. Filmskog studija Barandov. Srednjeevropskog Holivuda. A možda baš zbog toga što su to bili i kako su bili. Jer, odmah posle završetka Drugog svetskog rata komunistička vlast im je sve to oduzela. Marginalizovala ih. Lišila dostojanstva. I ne samo njih. Sve koji su pružali otpor uvođenju komunizma. Sve koji se nisu uklapali u njega. A kako su se mogli uklapati ako su pre toga bili sledbenici Masarika. Jedinog filozofa predsednika države. U svetu.

Kada sam krajem 80-ih koncipirala svoju antologiju Češko pitanje, započela sam je tekstovima o Masariku, istinskoj demokratiji, posleratnoj tragediji Srednje Evrope, Slovena u okviru Varšavskog pakta, ravnodušnom Zapadu, stvaranju demokratske opozicije, kako su se nazivale silne pobune posle Staljinove smrti, do poljske Solidarnosti, najvećeg sindikalnog pokreta svih vremena, disidentskih pokreta svih mogućih vrsta, jer je sve normalno bilo zabranjeno. Osobito slobodno i raznorodno umetničko izražavanje. Ali, i izražavanje mladosti, lepote, čak zdravlja. Čitavi narodi tretirani su kao osuđenici. Bez obzira da li su se nalazili po logorima, zatvorima, kućnim pritvorima ili ne. Dovoljno je prisetiti se “običaja” da su profesori univerziteta izbačeni sa svojih fakulteta godinama radili kao noćni čuvari. Dovoljno je podsetiti da mladi nisu mogli slušati muziku koja se širom sveta slušala. Stvarati je po svojoj meri. Praviti filmove po želji. Pisati poeziju kakva se pisala u svetu, s obzirom da su u međuratnom periodu imali sve avangarde koje su postojale. Na to je Havel reagovao knjigom Kriza identiteta koja je prevedena na više jezika. U njoj je izneo koncepciju čehoslovačke države koja je imala mnogo šta zajedničko s Masarikovom. Odnosno na neki način, svojim “radom” je nastavljao koncepciju Prve republike koja se temeljila na demokratiji. Osnovne principe te demokratije Masarik je izneo u svom delu Češko pitanje. Njegov naslov pozajmila sam za svoju antologiju, jer sam pre toga za sličnu problematiku u Poljskoj za naslov antologije pozajmila naslov teksta Kolakovskog Poljsko pitanje. Masarik je još poslednjih decenija XIX veka shvatao neke stvari koje su i danas aktuelne: “Ne opredeljujmo se danas ni za češtvo, ni za slovaštvo, ni za patriotizam, već za istinu. Posvedočimo istinu… Potrebne su nam ideje, žive i velike, u tom slučaju nećemo biti mali. Moramo imati svetske ideje, ali ne toliko za sebe koliko za sve”. Sedamdesetak godina kasnije u raspravi o “češkoj sudbini” Havel će izneti neke stavove i misli koji se direktno nadovezuju na Masarikovo viđenje Čehoslovačke, ili na njegovu filozofiju istorije. Masarik je mrzeo revoluciju, zbog toga je razmišljao o ukidanju podele na Istok i Zapad. To je, po njemu, ostvareno sa završetkom Prvog svetskog rata ili “svetskom revolucijom”. Stvoreni su uslovi da “demokratija bude način života”. Slogan “demokratija kao način života” prisutan je u svim događajima u kojima je Havel učestvovao, u 1968. i 1989., jer šta su drugo “socijalizam s ljudskim licem”, “plišana revolucija”, “građanski forum” ako ne Masarikova “pobeda kvaliteta”, “kulturna a ne poslanička politika”…

Kultura i umetnost Čehoslovačke posle Prvog svetskog rata temeljile su se na novim načelima. Zbog toga su bile naprednije od politike svog vremena. Nažalost, Masarik nije shvatio da potpuna demokratija nije lako ostvarljiva. Čehoslovačka levica pokazala se drugačijom nego što je pretpostavljao. Njen “radikalniji” deo nažalost je postao objekt manipulacija Kominterne, a dobar deo avangardista se posle Drugog svetskog rata uklopio u socrealističke tendencije i preuzeo ne mali deo vlasti. U jeku demokratije još uvek je bila jaka i desnica. Levica i desnica iz različitih razloga sputavale su ostvarenje Masarikove zamisli o demokratiji, čak je nekoliko puta vršen atentat na njega, da bi se iznuren borbom za demokratiju i humanizam povukao iz politike. Znamo kako su kasnije prošli i njegovi sledbenici. Havelova generacija u svojoj borbi s komunizmom totalitarističkog tipa opredelila se za “čehoslovačku samosvojnost”, za “socijalizam s ljudskim licem”, “plišanu revoluciju”. Zbog toga sam svoju antologiju Češko pitanje posvetila idejnim tvorcima tih slogana: Masariku i Havelu. Kada sam ga 1992. upoznala na jednoj konferenciji o ljudskim pravima u Pragu i rekla mu o tome, kao i da sam Mihnjikov prevodilac i prijatelj, izjavio je da zbog zauzetosti nije uspeo da mi pismeno zahvali na tako visokoj oceni, koju ne zaslužuje.

Zbog njegove i moje zauzetosti više se nikada nismo sreli. Međutim, pre dve godine moj autor Jahim Topol, pesnik i roker, disident i novinar, boraveći u Beogradu na Festivalu poezije Trećeg trga rekao mi je da po rokerskoj liniji poznaje Havela i po povratku u Prag poslao je fotografiju sa njim koja je trebalo da izađe u Politici kao ilustracija intervjua koji sam vodila sa njim. Dežurni tehnički urednik odbacio ju je, jer na njoj nije prepoznao Havela.

(bilješke za poemu)

29.

Svijet i ja – iz vatre u trave,
iz trave u vatre.

I bježe sjenke od drveća.
Grem po pustari. Sve je veća

Što dulje lutam. Ipak zemlja nijema
još nije posve. Jer još postoji duša

i ne brine ju što više nema
njezin poj ko da sluša.

Ali ime u pijesku ko će
odbraniti da ga ne izbriše more?

I ko da pamti pale meteore?
Nasrćem mačem na prazninu.
_______Od koje se cvokoće.

Na prazninu, sklonu žalnom pjevu,
gdje baklja od pelina ponekad plane

i u predsoblju lovčevu
obasja punjeno lane.

Unutra još nisu tmice.
Ali kroz to svjetlo kad prolete, ptice

izgube boje, a u snu i perje.
Posvuda, od svega, svjetluca iverje.

Minuli je život pod ledom po kojem
tenkove voziti možeš sa spokojem.

Na čelu, kad vikneš u ponore,
ali ne više zavičajne,

oćutiš čas sestrinski cjelov more,
čas cjelov, od sunca možda više, tajne.

Nema više ni vjetrova negdanjih
kojim tijesne bjehu sve klisure.

Daj mi smrt, jednu od onih lašnjih,
I daj makar, molim u te ure,

najbjedniju, ali sunca, ali pravog, zraku
jošter živome u meni seljaku

čija zemljeljublja jošter nisu svisla.
Daj barem strizu, ali smisla.

No smisao, kažu moji preci, zar bi
Mogao da se izmoli? Moraš ga isparbit.

Pa duh i meso nastave pate
bez osvrtanja na te.

30. Ni kao leš

_________Čovek bez zavičaja je slobodan čovek.
_______________________Bogdan Bogdanović

Ni kao leš se vratiti neću u svoj kalni
zavičaj, gdje na lokalnom nebu
vječito stoji sunac lokalni.
Nigdar me više u njemu ne bu.
Ne bih iz ruku njegovih primio ni carsku krunu.
I odbio bih, ako bi počem bio more,
da njime plovim ka Zlatnom runu.
Samo kad sanjam u neviđbogu tom da me kunu –
dva sunca iznad Maina gore
izgriju da mi razbiju mòre.
Tamo bi mi uzlijetala golublja jata
rafalno, kao sarajevska, u dane rata.
Svi putevi mu, njine okuke,
kojim pješačih dok bijah momče,
davili bi me sad kao omče.
I na ćilimu moje duše, a njega tkali
u Širazu su, jedino bi noge brisali
u toj zabiti od koje ruke
Bog diže davno. U tuđini orao vije
gnijezdo jer mu u rodnom kraju svoj biti nije.
Prekrižen je unakrst, s dvije
crte, ko vinom kad grob preliješ.
Odbijam čak i zavičajne crve da hranim
iako srce moje znade
i mrva duše koja u meni još ostade
na veličanstvenoj mojoj sahrani
tako bi svježi, tako rumeni
bili buketi ruža koje bacali bi u raku meni,
što reče Igor Severjanin.

No strah me da bih – sa Gospodom,
starim krvnikom, za divan spreman –
u toržestvenom onom muku
kad po sanduku
počnu padati grude zemlje uz štropot tmuo,
već u vječnosti, a još na zemlji, doviknuo:
“Slušajte, ako
mislite da je to što me nema
novost za mene, draga gospodo,
vi se varate jako!“

A to uštivno ne bi bilo –
sveti bi obred pokvarilo.
Silne tisuće žalbenika povikale bi: Aman, aman!
Jer u nas, jošter od zemana
sijedih, zna se: ako propadne tvoja sarana,
računaj da si živio zaman.

2006, 2010

Ove je slike Feđa snimio u ljeto 2010, uz intervju što ga je Milorad Bibić Mosor za Slobodnu Dalmaciju vodio s Biljanom Gaurinom. Ta Sinjanka, naseljena u Zagrebu, među najvažnijim je i najaktivnijim hrvatskim novinskim fotografima, ali uz taj svakodnevni kroničarski posao Biljana je autorica i niza umjetničkih fotografskih ciklusa, obično narativnog sadržaja, kojima na mudar, vizualno vrlo dojmljiv način, nastoji fiksirati svoj privatni kulturni identitet i spasiti od prolaznosti svijet koji odnosi vrijeme. Mosor ju je zapazio po ciklusu posvećenom Biljaninoj babi Mari, načinio je dobar monografsko-zajebantski intervju i na kraju je, ovako lijepu i urbanu, popeo na magarca. Rijetke su u današnjoj Hrvatskoj dame koje bi pristale da ih popnete na magarca. U tom vizualnom vicu, međutim, objašnjenje je Biljanine umjetničke strategije. Ona je svojim slikama rekonstruirala svijet čiji kulturni i civilizacijski teret nije s jednoga na drugo mjesto razmiještan i seljen vlakovima, prekooceanskim brodovima i zrakoplovima, nego tovarima, na njihovim tovarećim samarima.

Lijepo je na ovim Feđinim slikama, i svi su zauvijek živi. (mj)

Govna i kepeci

Pod srebrne pragove,
pod zlatne prozore
naviru odozdo brda govana,
u svom pohodu ka zenitu.

Ore se sa njih propovijedi kepeca
o zdravlju i budućnosti,
narodu božjem strasni zov
da u dohvatna nebesa grne
– u slavu slavâ.

Okolo lešine modro-crne.
Strava.

1992.

*

Govna i kristali

Kristali žmirkaju u pećinama,
u utrobama, jagodicama, zenicama.

Govna su zauzela trezore i katedre
i klimava ukrasna prijestolja.

Horde govana njihov bog
vodi i čuva.

Tako vjetar duva. Duva Volja.

1992.

Bila je tu, naša, iz najbližega komšiluka, lijepo se s njom pazio svatko, ali nikad je nisu zvali samo imenom, nego uvijek: Anka Pâvlovićā. Teško je znati je li to bilo iz poštovanja prema njezinoj muci, ili, opet, znak određene distance. Ili jedno i drugo, pomiješano. Muka joj je, naime, bila tolika da, i pored sažalijevanja, nije bilo nikoga tko bi u nju želio zaroniti, istinski joj se približiti. U crkvu je išla, kao i svi drugi, ali i tamo je bila – vidjelo se to – sama, izdvojena.

Malena rasta, široka, uvijek u crnini, bezoblična dotle da se ni grba na njenim leđima nije vidjela kao nešto neobično, Anka Pavlovića provodila je vijek nad šivaćom mašinom s debelim naočalama na nosu. Na povremenim zimskim prélima u našoj kući u nevinoj igri karata na parove (žandara) bila je superiorna, a u razgovoru malorječiva ali britka, s inteligentnom ironijom koja nikad nije bila uvredljiva ni adresirana lično, nego nekako tako da prođe pokraj osobe o kojoj je riječ, a opet da se adresat zna…

O njezinoj sudbini, o njezinim strašnim gubicima, pred njom nikad se nije izgovarala ni riječ. Ali u svakom, ama baš svakom trenutku dok si s njom, svi su te sudbine bili svjesni i svi su mislili na nju. Pa, kad bi se rastali, za Ankom bi se uvijek čuo nečiji polutihi uzdah: “Nesretna ona!”

U mladosti vedra, okretna, Anka se za svoga voljenog čoeka udala koju godinu pred rat. Bio je sa Zborišća, mutafdžija kao i svi Pâvlovići. (“Sve predući i idući unatrag k’o rak, mutafdžija obiđe zemaljsku kuglu a da cijeli život ne izađe iz ćerhane.”) Snašlo ga je kao i hiljade drugih: služeći novoj zloj domovini zaglavio je četrdesetpete negdje na Zidanome mostu, Mariboru, Dravogradu, ili tko zna gdje…

Anka je ostala s dvoje djece, starijim Brankom i mlađom Slavicom. Sva se predala igli, da podiže djecu i uzdržava i sebe i njih.

Branka je izgubila kada se s drugom muškom djecom zadivljalom u poslijeratnoj neimaštini i političkoj ostavljenosti po Grabežu bavio napasanjem krava i pretraživanjem zaostataka rata, kojih je, neodoljivo privlačnih, bilo na svakom koraku. Bomba, koju su u neznanju aktivirali, Branka je raznijela na mjestu, nekolicinu drugih izranila. Donijeli su joj ga u čaršafu.

Slavica se munjevito razvijala u grešno raskošnu djevojku: sa četrnaest već je izgledala moćno poput vedre i nasmijane varcarske verzije Ane Magnani, ni ne sluteći da se u našem svijetu to uzima kao gotov poziv…

Sve strepeći i drhteći nad njom, mati ju je opremila u srednju školu u Sarajevo. U drugoj godini u mali naš i Ankin svijet pala je vijest: Slavica se ubila. Bacila se pod voz na sarajevskoj željezničkoj stanici. Ostavila je pismo: “Život je borba, a Borba vrijedi 2 dinara.”

ivanlovrenovic.com