Do ovdje je povučena zavjesa, željezna zavjesa, do ove istočne obale Dunava. Ovdje je borbeno djelovanje 45-te završila Sovjetska mehanizirana brigada Suhorova i Kutuzova. Borila se pod ateističkom, crvenom zastavom. Danas je tu crkva. I u crkvi sagrađenoj uz neboder Međunarodne agencije za atomsku energiju jedno je malo brodogradilište. I u njemu je izgrađena jedna barka. Nije čudno da je brodogradilište ovdje, Dunav je sto metara odavde. Ono što je ovdje čudno ta je barka. Jarbol joj je od kartona, a kobilica i jedro od papira. I na podu crkve, zaštićena na ovom suhom vezu od vjetra i vode, ona jedva održava ravnotežu. Dovoljan je i najmanji pomak gravitacije i barka će se raspasti. Ali ona svejedno stoji. A njeni kalafati? Reklo bi se da su djeca sa dječjim umom i dječjim rukama. Ime broda je napisano dječjim rukopisom. I dječji otisci dlanova su otisnuti po jedru.

Graditelji su premali da znaju. Da su na Đerdapu, gdje je Dunav najdublji i gdje su se nekad najveće riječne ribe u Europi lovile, odrasli ateisti izgradili branu. I da se Dunavom dalje od toga ne može.

Ali kum po kojem je nazvan brod je vrlo moćan. I kada ti mali brodograditelji zaplove nizvodno svojim brodom, svakakva čuda će vidjeti. Jer Njegove sluge su njemu u čast na Dunavu sagradili magične spomenike. Vodotoranj sa rupama. Ovčaru za ljude. Mostove pod vodom. I horizontalne TV tornjeve.

Pa što je onda, poslije takvih čuda, jedna mala brana. Pa ako se i Đerdap zove. Željezna vrata.

Uz obalu rijeke van pijačnog prostora na maskirnom krilu,
izložio je Jasenjina, Miljkovića, Nerudu, Ujevića, Eliota, Šimića,
i nekoliko mladih hercegovačkih pjesnika osobno mi znanih.

Reče da svi koštaju dvije marke i sve ih je pročitao osim knjige
u mojim rukama ali da je poznavao glavnog junaka.

Odvojih je na stranu.

E, ta je tri marke!

Zašto!? – upitah
Znaš ti dobro zašto, majstore – kategoričan bi
čovjek koji nije čitao Filipa Latinovicza.

Dugo sam vjerovala da je prebacivanje na drugi program, ako ti se neki ne sviđa, ispravan stav. Ta je parola, “ako ti se ne sviđa, prebaci”, međutim, bezobrazluk volstritovskog stupnja. Ona je samo bahato podsjećanje da je mogućnost izbora u mnoštvu ponude obično laž. Ne sviđa vam se Rihanna? Prebacite. Kod njih je isto Rihanna. Ne volite Rihannu? Žao nam je, nema ništa drugo. Morate slušati Rihannu. Ne brinite, nakon stotog ponavljanja ući će vam u uho. I tako preko Gotyea, Nicki Minaj, ziheraški prema dolje sve do Rozge, kontakt emisija u kojima neuki voditelji ismijavaju građane i još niže, do samoga dna, gdje se novinari kikoću dok Mamić ministru obrazovanja i sporta broji krvave četničke očnjake, jer oni u tome vide samo dobar soundbite.

Ja stalno slušam radio, od pola sedam ujutro do spavanja. Vozim uz radio. Kuham i radim uz radio. Volim govorni radio. Howard Stern je bog u mojoj kući. Ali on je na internetu, tako da mi preostaju uglavnom komercijalne radio postaje među kojima rezignirano kružim, prebacujući jer mi se ne sviđa. Teško je početi dan u kojem je prvo što si čuo hrvatska starleta koja ti moronski tepa fraze poput ove: “Dobro jutro Zagrebe, nadam se da ste sinoć nešto fino papali pa ćete danas imati snage za kulturno uzdizanje na najvećoj svjetskoj retrospektivi Pabla Picassa koja se večeras otvara u gradu…” Alternativa tome je televizija, gdje me možda čekaju amazing Ankica Čakardić, turske serije i kvizovi na kojima nitko ništa ne zna. Alternativa tome je, pak, isključiti sve, što bi bilo nepotrebno i pretjerano jer se ne može živjeti samo uz internet. I tako čovjek kao zombi prebacuje jer mu se ne sviđa, uvjeren da je distanciran i neranjiv. Radio i televizija prate se s pola uha i oka, a i malo tko više, nažalost, očekuje da mu mediji učine život zanimljivijim.

Onda sam jednoga dana, tako prebacujući jer mi se ne sviđa, u prometnoj gužvi, bio je jedan od zadnjih dana zime i kiše, na Trećem programu Hrvatskoga radija čula najljepšu glazbu. Ne najljepšu klasičnu glazbu, već naljepšu točka.

Kako mi Shazam nije mogao pomoći, a bila je tako lijepa, na semaforu sam nekako iskopala kemijsku iz torbe i čekala da spikerica pročita što su puštali, da zapišem na ruku. Na radio HRT3 ne afektiraju i ne priznaju ciljne skupine. Prije i nakon što puste klasičnu glazbu, lijepo objasne što se sluša, tko svira i dirigira i zašto je to važno. Ona prekrasna glazba bilo je “Rođenje Venere” iz “Tri Botticellijeve slike” Ottorina Respighija. Nakon što su to pročitali, najavili su da će spikeri čitati intervju u kojemu je Noam Chomsky ispričao kako je bio grozan učenik i kakve to veze ima s problematikom obrazovanja danas. Ja više nikada nisam prebacila, jer mi se sviđalo, ne Chomsky nego sve ostalo na tom radiju. Nisam više palila televiziju, internet jesam. Kako od tada slušam samo HRT3, slušam uglavnom klasičnu glazbu i ponovno slušam radio znatiželjno kao u osnovnoj školi, kada su me iz drvene kutije podučavali Vrdoljak i društvo. Taj beskrajno zabavan radio nije nikakav geto za geekove, već je istinski mainstream. Nema vijesti ni reklame i obraća se svima, bez afektiranja i podcjenjivanja. Ima dokumentarne radio drame i duge intervjue, snimljene ili pročitane iz stranih medija. Nitko ne govori kroz nos i ne sramoti se, svi znaju naglaske, štoviše, u ponedjeljak se u intervjuu s jezikoslovkom prof. dr. Sandom Ham govorilo o lobističkom ratu oko hrvatskih pravopisa, a jezik kojim su govorili profesorica i gospođa koja ju je intervjuirala ne samo da nije bio usputan i da je bio osviješten, već je bio je borbeni čin u sukobu o kojem su razgovarale. Ideološki i politički taj radio nije ništa manje histeričan od bilo kojeg drugog, sve im je relativno, od anarhističke ljevice do nacionalističke desnice. Ali ništa ne morate pisati na Facebook o svojim najdražim jelima i pjesmama, i uzbudljivo je. Tamo možete čuti što je upravo napisao daroviti Ivor Martinić, cijelu dramu. Možete se smijuljiti dok vam Dean Duda kao gost kolumnist za doručkom opisuje koliki je problem ostati dosljedan neomarksistički hipster kad morate dijete upisati u vrtić po Bandićevu cenzusu. Možete poslušati što je Ivana Sajko otkrila o tajnom imenu Pule, koju su uvijek zvali “citta cadavere”, grad leš, možete dva i pol sata usred dana slušati Stravinskog ako hoćete. Nekidan su čitali što su dubrovački odvjetnici i trgovci u dnevnicima zapisali o svojim večerama i pijankama s “najdražim gostom” ruskim futuristom Igorom Severjaninom, možete slušati detaljne i dugačke portrete najboljih hrvatskih glumaca ili uživati u kaosu koji je je pokojni profesor Danilo Pejović krajem pedesetih izazvao u socijalističkom establishmentu kada je, kako mladi filozof koji je puno razgovarao s Heideggerom, postavio opaka pitanja o poziciji znanosti i tehnike u društvu. Svaki tjedan prelistat će vam nove zanimljive knjige objavljene u nas, pročitati ponešto iz njih, a u šest ujutro svaki dan čitaju poeziju. Sjećam se dokumentarca u kojemu dvojica Zagrepčana, Srbin i Židov, s tisuću trodimenzionalnih detalja i nijansi pričaju kako se zaista živjelo u Zagrebu za vrijeme NDH i što se događalo u Akciji Stadion u kojoj su i sami sudjelovali. Kad je igrao “Zero Dark Thirty” slušali smo neumorno seciranje etike, umjetničkih i političkih odluka redateljice Katherine Bigelow. Nedavno su čitali tek otkriveni esej Jean–Françoisa Lyotarda “Zašto željeti?” o tome kako se želja zapravo budi i kako bi se moglo živjeti s njom. Sjećam se ručka koji sam skuhala uz Tajnu povijest rocka – poglavlje utjecaj bluesa, podcjelina British Blues Explosion. Radili su pravu studiju slučaja nesretnog Petera Greena puštajući njegove stvari kao priloge i dokaze za teze predavanja. To bogatstvo ideja, ludosti, mišljenja, otkrića, ispovijedi i informacija nije ništa duboko ni posebno organizirano. To je samo radio, lagan, pristojan i prisan, pa ne stvara osjećaj apokalipse s kojim smo se već pomirili pred gadgetima i ekranima. Nedavno su prenosili Noć knjige, pa su radli i intervju s piscem Edom Popovićem. On odlazi iz civilizacije, živjet će negdje na selu, bit će prikopčan samo na web i sam uzgajati svoju hranu. Dugo je i zanimljivo opisivao kako je ispao iz matriksa. I zabrinuo me, jer čini mi se da mu se sve ubrzalo kad je počeo slušati samo ovaj radio.

Počinjem da vjerujem u glasine
da država u kojoj živim više ne postoji,
osim kao bakrorez
na zidu Mehine brijačnice
u koju često svratim
iako se brijem rijetko.
I u tom plehu na zidu
tražim greške zanatlije
čiji su ukućani
svi do jednoga
pregledali, sve do jedne
epizode reality showa Big Brother.
A kad Meho pozatvara sva vrata
i napravi kondenz,
niz taj pleh se kotrljaju kapi
kao rijeke bez utočišta,
na šta ja izmaštam
veliki bijeli autobus
kako se obrušava direkt prema meni
i u autobusu na neudobnom sicu
tebe
kako sanjaš izvan granica.

A ko ne zaseče dovoljno duboko, ili se ne usuđuje da zaseče u vlastito meso, stvara situaciju da to mora da učini neko drugi za njega, gospodine profesore.

____________________________________________________Krista Volf

*

Koliko mi je još ostalo vremena za ovu priču, pomislim svaki put kada stanem pred izlog tapetarske radnje. Najbolje bi bilo da počnem oglasom: “Kupujem starinsku fotelju, tapaciranu morskom travom.” Posmatram čoveka koji presvlači stari trosed. U njegovim pokretima prepoznajem nežnost. Nežniji: reč koja bi mogla da spasi moje neuspešne literarne pokušaje.

Odmaknem se od stakla kada ugledam svoj lik. Napravim nekoliko koraka i uđem u zgradu. Otključam vrata stana, okrenem leđa velikom ogledalu i spustim na parket najlonsku kesu. Dok odvezujem pertle, izgovorim rečenicu sa prvih stranica romana Uvod u drugi život Mirka Kovača: “Dok je preuređivao starinsku fotelju, mladi slikar Aralica pronašao je u morskoj travi sedefni križ.”

“Nemoj da zaboraviš da isečeš krmenadlu”, dovikuje Marta iz dnevne sobe, misleći da se njoj obraćam.

Ukoliko želim da uspem, moram da stupim u tapetarsku radnju. Do sada sam posmatrao stvari kao kroz izlog: moram da osetim miris lepka, mebl-štofa i mekoću sunđera.

Izvadio sam iz kese veknu hleba, veliku svesku na kvadratiće i konzervu sardina. Pre toga, preko stola od pletenog pruća raširio sam malu krpu. Gledajući svoj odraz na velikom balkonskom prozoru, shvatio sam da u fotelji sedim kao gospodin Novakov, stari apotekar koji je odgovorio na moj oglas. Verovatno ga nesvesno oponašam. Glava mi je malo pognuta, jer on nema vrat. Vrh uredno izbrijane brade završava se u velikoj kragni bele košulje. Njena boja odgovara kratkoj kosi koju češlja sleva nadesno, što njegovo preplanulo lice čini još dužim. Ali, gospodin Novakov, nizak čovek sa velikim stomakom, savršeno staje u fotelju, uranjajući u nju, dok se ja neprekidno vrpoljim.

On čak ume da zadrema. Spavao je kada sam prvi put došao u njegov dom. Kucao sam, nije bilo odgovora, pa sam gurnuo odškrinuta vrata. Stan je već bio prazan. Nasuprot ulazu, ostao je samo još apotekar, u starinskoj fotelji. Nekoliko trenutaka posmatrao sam do lakata podvijene rukave njegove košulje i šake koje je spustio na drvene rukohvate.

Bilo je čudno videti ga u takvoj pozi. Prvi put gospodin Novakov nije bio presečen na pola. Iako sam ga često viđao, jer je radio u apoteci sa mojom majkom, najčešće je stajao iza pulta, u belom mantilu. Tek sam sada imao priliku da se zagledam u njegove mokasine, marke Hush Puppies. Jednom godišnje podizao je na pošti paket u kojem su bile nove cipele: poklon od ćerke iz Toronta. Takođe, do tog dana razdvajalo nas je i zaštitno staklo apotekarskog pulta, iza kojeg se kretala i moja majka.

Stajao sam kao ukopan i čekao da otvori oči, pokušavajući da otkrijem da li mi je pripremio nekakvu zamku. Majka je često znala da kaže kako apotekar Novakov posmatra život kao loš krimić. Poručuje robu i skida sa police kutije lekova, neprekidno glumeći detektiva. Njuška, prati tragove, nadograđuje svakodnevne slike sve dok ih ne pretvori u kadrove kriminalističkog filma. U svakom igra glavnu ulogu: snima razgovore malim diktafonom, sakrivenim u gornjem džepu mantila. Da li pod miškom ponekad nosi kožnu futrolu sa pištoljem – majka ne može sa sigurnošću da potvrdi, ali me upozorava da obratim pažnju na njegove igre kada budem otišao da preuzmem fotelju. Apotekar Novakov pročitao je moj oglas u novinama (prepoznao je broj telefona, tu se odlično snalazi) i poručio da mu se obavezno javim.

“Jutane gurtne, klasični federi, feder kanap, sargija, kanap 3/3, sunđer, vatelin, belo platno, šest metara štofa”, rekao je čim je otvorio oči. “I morska trava koju tražite!” Šakama se oslonio na rukohvat i polako ustao, prošao iza fotelje i pokazao mi da sednem.

Koliko mi je još ostalo vremena za ovu priču, pitam se i sada, otvarajući sardine. Odmah po odlasku u penziju, apotekar se preselio u Kanadu, ali kao da i sada stoji iza naslona stare fotelje. Čini mi se da čujem kako glasno diše i osećam njegovu ruku na mom ramenu. Ne želi novac, pokloniće mi fotelju, ali zauzvrat traži nagodbu. Moram da napišem tekst, tačnije priču koju će mi ispričati, i da je objavim za njegova života. Od tada, svakog petka, kada poštar donese lokalni nedeljnik, odmah pregledam stranicu sa čituljama. Imam najmanje još jednu nedelju, pomislim i presedim čitavu noć na balkonu, za stolom od pletenog pruća.

Marta spava. Iz njene sobe dopire glasno disanje, dok ja remetim noćni mir, udrajući po tipkama pisaće mašine. Po ko zna koji put prepisujem reči koje je izgovorio tog dana.

“Ja sam uhvatio rumunskog generala Jona Traseskua”, kaže apotekar Novakov i odvije rolnu sa svojim krimićem. Tog Traseskua, visokog funkcionera Čaušeskuove vlade, tražili su 1989. po mokrinskom ataru. Pokušavao je da izvuče živu glavu i uspeo da pređe granicu između Rumunije i Jugoslavije.

Ime mi je zvučalo poznato. Tokom rumunske revolucije, u školi su nas upozoravali na to da se kraj granice događaju sumnjive stvari i da obavezno prijavimo ukoliko na ulici primetimo nešto neobično. Ali, dok su generala tražili po njivama, kroz maglu i mraz, on je iznajmio stan u Kikindi i slobodno se kretao gradom, objašnjavao je apotekar Novakov.

Uzalud je Jon Trasesku bio nekadašnji vojni savetnik predsednika, najviši šef Komiteta i Čaušeskuova desna ruka – apotekar ga je pročitao kao bukvar. Trasesku, obrastao u bradu, koju je pustio da ne bi ličio na čoveka sa fotografije prikazane jedne večeri na Dnevniku Televizije Beograd, ušao je u apoteku. Šešir je skinuo čim je otvorio vrata. Ljubazno je klimnuo glavom. Bajer. Bila je to jedina reč koju je izgovorio.

“Mora da je imao žestoke glavobolje”, pretpostavljao je, deleći dnevne prizore na kadrove krimića. Povukao se u zadnju prostoriju kako bi doneo traženi lek. Kada se ponovo pojavio na vratima, u jednoj ruci nosio je tablete u zeleno-belom kartonu, dok je u drugoj držao mali pištolj (ponekad jeste bio naoružan).

Ponovo sam čuo pucketanje parketa.

Na prvi pogled, sve izgleda jednostavno. Odbegli rumunski general Jon Trasesku i stari apotekar Novakov, ali ja se, ipak, mesecima mučim, pokušavajući da završim priču. Dok ležim u krevetu svoje studentske sobe na Petlovom brdu, čitajući Kovačev roman Uvod u drugi život (“Sjećanje na tapetara, pok. g. Balaša koji je za morsku travu rekao: Ovo je kosa đavola ili barem njegova vlasulja. S gađenjem ju je čupao iz tapecirnuga i uvijek gunđao što se u svom poslu susreće s vražjim tragovima”), pred sobom imam sliku praznog stana u Kikindi, iz kojeg smo izneli poslednji komad nameštaja.

Sa starom foteljom, koja, po Martinom mišljenju, na balkonu stoji kao kost u grlu, kao da sam preneo i čitav apotekarov svet. Noću svi šetaju dugačkim hodnicima. Rumunski general, čas ponosno, uredno izbrijan i u svečanoj uniformi, čas uplašeno, skriven bradom i šeširom. Novakov, u belom mantilu, sa pištoljem u ruci, njuškajući, prateći tragove, kao stari debeovac, kako ponekad zna da kaže majka. I Marta, tetka moga oca, koja ih sve mimoilazi u mraku, žureći da uključi električnu peć dok još uvek traje tarifa jeftine struje.

Podignem pogled sa knjige. Prepoznajem te korake. Nije to Jon Trasesku, koji danas savetuje nekog rumunskog milionera, pošto je odslužio pet godina robije, nije ni stari apotekar. To je Marta. Čujem kako tiho psuje (zaboravio sam da isečem krmenadlu), a potom zaškripi krevet kad ponovo legne.

Trudim se da nečujno otvorim vrata svoje sobe. Dok stupam u mračni hodnik, osećam blagu jezu. Osvrćem se i koračam prema kuhinji. Pod odbleskom uličnog svetla, na kuhinjskom pultu nazirem veliku krmenadlu, koja se celog popodneva ucelo otapala na belom tanjiru. Na dnu su se pomešale kapi krvi i vode. Pronalazim veliki nož za meso i sečem krmenadlu na četiri dela, do kosti. Tražim sataru. Ukoliko budem precizan, biće dovoljna tri kratka udarca.

Čujem korake na stubištu. Neko se žurno penje uza stepenice. Po običaju, odlazim do ulaznih vrata i gledam kroz špijunku. U hodniku je potpuni mrak. Osećam blagu vrtoglavicu i palim svetlo, koje me načas zaslepi, a onda jasno ugledam sebe u velikom ogledalu. Šta bi pomislio apotekar Novakov? U ruci držim kuhinjski nož, majica mi je uflekana krvlju. Gasim svetlo i spuštam nož u sudoperu. Pre nego što se vratim u krevet, izađem na zastakljenu terasu i nekoliko minuta posedim u staroj fotelji. Rukom nežno dodirujem štof. Na posletku, tiho pritiskajući tipke pisaće mašine, ispisujem jednu reč: Tapacirung.

S vremena na vrijeme učini mi se da mi netko ili nešto ovlaš i nježno dodiruje rame. Okrenem se: nema nikoga. Ali znam otkuda taj osjećaj.

Jednog dana rane jeseni, na ulici pred ulazom u kuću gdje stanujem, našao sam golupče – prljavo, ružno, s jedva izraslim čupavim perjem, ali ukrašeno alkicom na nozi. Da ga se ne bi dočepala neka od mnogobrojnih mačaka iz susjedstva, odnio sam ga u stan. Tijekom jeseni i zime pazio sam ga i njegovao, držeći ga u kartonskoj kutiji koja je postala njegovo gnijezdo, a kad se pripitomilo prepoznavši u meni svog hranitelja, počeo sam ga odatle puštati. Radije nego da leti po sobi, šetalo je po mom pisaćem stolu, povremeno kljucajući po tastaturi računala koja mu je možda ličila na nekakvo zrnje – ali njegovo omiljeno mjesto, gdje je provodilo najviše vremena, bilo je moje rame. Kad je prvi put tu sletjelo, u sjećanju mi se pojavio trenutak iz djetinjstva, kad mi se učinilo da mi je netko dodirnuo rame, iako nikoga nije bilo u mojoj blizini, pa sam to rekao majci. „To te je dotakao tvoj Anđeo čuvar“, odgovorila mi je ona.

Moje neugledno golupče ubrzo je postalo veoma lijep golub s ljupkom ćubom na glavi. Ali dolaskom proljeća trebalo je misliti i na to da ptica ne može trajno ostati sa mnom, već mora slobodno letjeti nebom za koje je stvorena i koje mi je nakratko unijela u sobu. Pogledavši onu alkicu kroz povećalo, uočio sam na njoj ugraviran višecifreni broj, pa sam telefonirao Društvu golubara i saznao da moj golub pripada vrsti “visokih letača”, a da golubar koji mu je tu alkicu stavio živi u kući preko puta moje. Sljedećeg dana goluba sam stavio u kutiju i odnio vlasniku s kojim sam ušao u veliki golubarnik na krovu zgrade, pun ptica sasvim sličnih mojoj. Otvorio sam kutiju: moj golub je izletio, ali samo do mog ramena. Uzalud sam ga tjerao od sebe: njegov kružni let po toj prostoriji stalno se završavao na mom ramenu. Morao sam ga odbaciti rukom i onda hitro pobjeći.

Dva dana kasnije telefonirao sam golubaru da bih čuo kako se moj golub snašao u novoj sredini.

“Nije se snašao”, glasio je odgovor. “Uginuo je.”

Nisam povjerovao tom čovjeku, jer otada često viđam svog goluba među pticama što uzlijeću sa krova zgrade preko puta moje, i pratim ga u njegovom visokom letu kroz nebesko plavetnilo.

A kad osjetim onaj čudni dodir na ramenu, znam da je nebo i dalje u mojoj sobi.

_____________________________________________Gradu Bologni, u spomen
_____________________________________________na poginule 2. kolovoza 1980.

Prije podne 2. kolovoza 1980., nepoznat neki terorista odložio je kovčeg pun eksploziva u jedan od kutova čekaonice II. razreda na kolodvoru u Bologni. Eksploziv je bio spojen na satni mehanizam. Kolodvor je prepun svijeta: bilo je to vrijeme godišnjih odmora i, k tome, dan iznimno pogodan za polaske i dolaske, zbog izmjene turista u odmaralištima, budući da je to bila prva subota u kolovozu.

Eksplozija se dogodila u 10.25: toga časa zaustavile su se kazaljke na kolodvorskom satu, čija slika, umnožena nebrojeno puta po svim novinama, postade gotovo simbolom toga užasnoga događaja.

Jedno krilo zgrade posve je razoreno.

Broj mrtvih i ranjenih bijaše previsok: daleko najveći koji se ikada dogodio za terorističkog atentata u Europi.

Tri mjeseca nakon toga, prvih dana studenog, zatekoh se kao gost u Bologni kod svoga sina koji je tada tamo stanovao. Uspomenu na tu nesreću naknadno je pojačavao, posvuda tužan, spomendan Mrtvih, koji se točno poklapao s istekom trećega mjeseca od tragedije u kolovozu.

Ujutro 3. studenog probudih se pogođena neobičnom tišinom koja je, u inače pretihom stanu moga sina (mansardica posred krovova, u srcu drevne Bologne), bila nekako drukčija. Otvorih prozor i ugledah krovove prekrivene povisokim slojem snijega. Nebo nisko i nabreklo, bjeličasto smeđe, ukazivalo se s jasnom nakanom da gradom prospe barem još toliko snijega. I stvarno je, neprekidno i gusto, sniježilo cijeloga dana. Bio je to zbilja izuzetan snijeg, kako zbog preuranjenoga datuma, tako i zbog siline.

Dok sam, prikovana za prozor, upijala taj neočekivani prizor, iznenada mi se u sjećanje vrati posljednja stranica Joyceovih Dablinaca, sa snijegom koji pada “po svim živima i po svim

mrtvima”. I, istoga časa, spopade me želja da sastavim Requiem za ljude koji su prije par mjeseci tako tragično poginuli u gradu gdje sam se zatekla.

Dva sam ulomka napisala istoga dana. Pisanje se nastavilo s prekidima, pomalo zato što sam bila zatrpana neposrednim obvezama, pomalo zato što sam se bojala suočiti s temom.

Prvih dana veljače bila sam dospjela do polovice otprilike i pitala se hoću li znati nastaviti: bojala sam se da sam stvarno zapela. Međutim, baš toga mjeseca, zbog spleta izvanjskih i nutarnjih okolnosti, uspjela sam nastaviti odlučno s radom, i privedoh ga kraju u samo četiri dana.

Model koji sam nastojala oponašati jest Uffizio delle Tenebre, koji je dio veličajne liturgije Velikoga tjedna.

Slijedila sam ga u njegovom drevnom obliku: onom koji je, da se razumijemo, upotrebljavao latinski iz Vulgate. Osobito sam imala na pameti Prvu Večernju srijede, četvrtka i petka u Velikom tjednu: kada se mole Lamentacije i Klanjanja proroka Jeremije, kojega sam ja oponašala u svome Propheta sine nomine. Latinski u didaskalijama koje se tiču njega trebao bi biti spona s tim drevnim Časoslovom, a jednako tako i krik Alepha i drugih slova iz hebrejskoga alfabeta, sukladno početnim slovima svakoga stiha.

Časoslovu Velikoga tjedna vodi nas i slika Krista u Vrtu (uzeta iz Lukina evanđelja, 22. poglavlje) i ona “patničkoga sluge Božjega”, uzeta iz Izaijina 53. poglavlja.

Ostale biblijske reference (a da nisu preuzete izravno iz Časoslova) jesu: na početku, prizor Kaina i Abela (Knjiga Postanka, 4. poglavlje) i, u molitvi Bezimenoga proroka, podsjećanje na Behemot i Levijatan, koji se u Bibliji imenuju kao dvije ogromne zvijeri, prva kao vjerojatni predak slona, a druga — kita.

Sve ostalo odnosi se samo na suvremene događaje i nema potrebe za tumačenjem.

*

SAT

Taj krug što sadržavao je vrijeme,
njegovo nezamjetljivo kucanje, njegovi lagani koraci
na putu prema jednostavnim ovozemaljskim ciljevima
(praznici ili povratak, slobodna pustolovina
ili planirani susret starih prijatelja)

sada sadrži negibljivu kretnju
koju više ništa ne prekida, koja se ne mijenja niti se briše:
kretnja kao ona mramornog anđela
koja nad grobnicom podiže ruku uvis
da naznači nepoznato
dok drugu upire odlučno prema zemlji.

Tu kod nas, gdje je lice kojemu odgovaraju te ruke?
Lice s crtama, bezizražajno, prekriveno,
samo je lice bijeloga neba, ravnice
s koje se uzdižu pare i kužno isparavnaje u kolovoškoj sparini.

Očekujući odgovor pogleda zaludu uprta
u brojčanike iznad kojih nikada više nećemo uspjeti
vidjeti drugu neku uru.
Smrt se ugnijezdila u svim našim satovima.

Nedužni putnici, koje će beskorisno
čekati na kolodvorima svih ključnih točaka,
dospjeli su na drugo jedno odredište, ono krajnje,
a da ni krenuli nisu.

*

PRASAK I ISKAPANJE

Bude li svijet morao skončati u tutnjavi, ovo mu je bio samo najvaljaniji dokaz.
Zadrhtao je grad, njegove ulice, za tih užasnih trenutaka, ukazaše se kao poludjeli
_____________________________________________________mravinjak.
Ali više od tutnjave plašila nas je tišina u koju se ta tutnjava, za mnoge, odmah
_____________________________________________________preobrazila.
Više od druga joj plamena, tog poodmakla kolovoškog jutra,
plašila nas je ta neposredna noć koja je premnoge progutala.
Više od odronâ i ruševinâ iz kojih smo bez počinka iskopavali,
zbijena nepokretnost koju smo tamo ispod, prečesto slutili.
Više od žarke vreline u kojoj smo se izmoždeni batrgali ne bi li našli koga živog
neuklonjivu studen premnogih naših iznašašća.
I više od izobličenih tjelesa koja podigosmo usred rasula
izobličene duše koje su to zamislile i htjele.

*
KAIN I ABEL (I)

Kain reče Abelu: “Dođi sa mnom u njive”.
A nakon što su zajedno malo hodali,
zaleti se na nj svojom toljagom, krupnom granom bez lišća,
na kojoj su samo oštri čvorovi stršili.
Bijaše to prvo oružje, tako slabo razvijeno,
a ipak je u sebi sadržavalo cijelo
svoje potomstvo strijelâ mačevâ bodežâ
te pušakâ i topovâ, bombâ i kovčegâ s tritolom,
jer je bilo dostatno da prokrči put smrti.
I smrt se pojavi na zemlji, silazeći
niz Abelove vene, kao što se život
bio spustio niz Adamove slabine:

prva zemljska smrt, koja je bila nasilna
te prekinula prirodni tijek stvari
još prije negoli je bio uspostavljen.
Kršenje je preteklo red:
i Adam u propadanju koji se nad njim nadvilo
(morte morieris), lagano taljenje
njegova ljudskoga voska, na kojem se plamen
polagano gasio, ugleda odjednom ugaslo
svoje najmlađe dijete,
i zaplakaše zajedno ubojica i ubijeni.

*

KAIN I ABEL (II)

Kada je Abel zadobio smrtonosni udarac, ista začudnost i strah
obuze na čas dva mlada lica,
čovjeka na nogama i onoga koji na zemlju padaše nauznak,
obojica u nevjerici da se upravo to dogodilo.
A onda blijed spokoj prekri Abelovo lice,
zagonetan snijeg koji briše svaki izraz.
No Kainovo se lice skameni u tupo
i očajničko uskraćivanje: “Jesam li ja čuvar brata svojega?”,
dok je u njemu drugi glas vikao: “Ti si njegov ubojica.
I ova zemlja što je otvorila usta da se napije Abelove krvi, koju si ti prosuo,
ti ćeš gledati da iz nje pobjegneš, od svakoga ćeš bježati, ali od sebe sama nećeš moći
___________________________________________________________pobjeći.
Krv kamo god ti krenuo, krvlju će biti natopljene staze tvoje i one tvojih sinova.
Od prve krvave zvijezde rađa se čitav svod nebeski”.

*

INVENTURA NESREĆE

Djevojka slomljene kičme, izgorjela dječica,
osamdesetogodišnjak kome bi pravno pripalo
da umre u miru u svojoj postelji, a ne ovaj besmisleni kraj,
razvaline tjelesâ među ruševinama zidova,
muka najnižih stvari, naočale još nedirnute,
ilustrirane novine, kovčeg s ljetnom odjećom,
kalupi u obliku cvjetova i leptirova
koji više neće biti ispunjeni pijeskom,
sve ono što su naše ruke iznosile na svjetlo, ranjavajući se
među krhotinama betona i šiljastom savinutom armaturom,
sve ono što su naše oči vidjele a pamet ne uspijeva pojmiti
jer ljudska pamet ne poima neljudsko,
sve to ostaje kao neizmjerivi jecaj
koji se iz tog istog kamenja ovoga grada
podiže da izmoli pravednost. Sada mrtvi imaju mir,
ali za žive, bez pravednosti, kakav mir može postojati?

*

KAIN I ABEL (III)

“Zbog tvoga grijeha zemlja će biti prokleta, zbog tvoga grijeha rijeke će
presušiti, okužit će se svaki grumen
a žitna će se polja pretvoriti u polja kostiju.
Kao noć, prema kojoj podešavaš svoje potajne korake,
ti kročiš svijetom, ali je tvoj pečat od vatre
i tama ga ne može izbrisati.
Protiv tebe kriči Abelova krv, krv svih ubijenih”.

*

POGREB

Evo gdje prema nama klize odozgor
oni koji točno dolaze na krilima smrti
i nikad ne izostaju sa pogrebnih povorki.
Pojave se sivi
poput posljednje, hitre sjene u smiraj
i odmah odu. Odložili su cvijet
na zemlju natopljenu krvavom kišom,
mrmljajući isprazne riječi, zaboravljene
prije negoli se dospjelo do ikakva odredišta
i koje nitko u sebi ne bi mogao zadržati makar to i htio,
jer slične mjehurićima zraka prsnu čim nastanu.
Njihove su ruke tražile ruke koje su se portretirale.
Njihove oči dvosmislene i oklijevajuće
tražile su druge oči, zaslijepljene suzama
ili krute poput stijena nakon što su istrošene.
Svi smo odbacili srcem
a neki i naglas njihovu samilost:
valja se pomagati živjeti, a ne plakati!
Ali između redova mrtvih i redova ne-postojećih
raste dotle prostor u kojem bjesni krvološtvo.

*

INCIPIT LAMENTATIO PROPHETAE SINE NOMINE

Alef

A visoko se diže žalopojka iznad naših puteva
koji su putevi grijeha, muke i boli.

Mem

Mnogima je pravda na usnama, malobrojnima u djelima.
Tko je neiskvaren nema vlasti. Tko je iskvaren ima vlast za zlo.

Lamed

Lakovjeran čovjek nesigurno napreduje poput slijepe krti,
izgubljen u labirintu podzemnih rovova.
Ali opaki pogađa sigurno i otvoreno,
urušavajući se kao sokol usred podneva.

Beth

Beštije gmižuće opsijedaju nas dok ljudsko lice blijedi.
Ispod svakog kamena uvijaju se crvi.
Svaki grm prikriva zmijsko leglo.
Iz svake pukotine na zidu proviruju škorpioni.

Vau

Varanje i nasilje posvuda. Pošten čovjek
ne može ni korak maknuti a da ne upadne u zasjedu.
Nad njim se bespomoćnim zatvaraju mreže
kojima opaki uzmiču s porugom.

Kaf

Ko će nam podariti odvažnost? Gdje je naša nada?
Samo u tebi, Bože, jer pastiri narodâ
ne podižu torovâ niti bdiju za obranu:
sjete se stada samo kad je za strižu.

*

ČASOVI MUKE (I)

Na Maslinskoj gori, Isus reče trojici učenika
koje je poveo sa sobom: “Ostanite ovdje bdjeti
i molite da ne padnete u napast”.
Ali oni ne umjedoše poslušati ga, već u tren padoše
u jedinu napast koja je tada bila moguća:
predubok san, skoro kao nesvijest,
kamen sišao okomito u jezersku vodu
gdje se rastakahu i poništavahu
neodgonetljivi znakovi koji ih uznemiriše.
On, odmaknuvši malo, stade pred svoj kalež
tako strašan da mu krvavi znoj
izbrazda obraze krupnim kapima, bolnijima
od onih koje mu kasnije izazva trnova kruna.
Ugledao je u stvari sadržaj kaleža!
Ne samo svo zlo koje je počinjeno
dotad u svijetu, od Adamova grijeha
do umorstva Ivana Krstitelja,
već ono koje će budućnost nagomilati
sve do svršetka danâ, Njemu svejednako razvidno:
svaka čovjekova uvreda Bogu, božanskome liku
otisnutu u braći. Crvenio se
od svake naše turobne jematve na svim pokoljima
i na svim tajim mučilištima.
Oćutje vonj Lagerâ i Gulagâ;
a i strahote koje danas oplakujemo
bijaše tek srk iz njegova kaleža
zajedno s onima koje još ne možemo oplakivati.
I u Očevim očima oćutje kako se preobražava
u svo to zlo: jer će kao takav biti pogođen,

On nevini, u zamjenu za grešnike.
Pretpostavka okrutnija od samog ispunjenja!
Nad Njim srdžba, nad Njim napuštanje.

*

DE LAMENTATIONE

Vau

Vjerovnici zaborava stižu, nude svoju robu, uvjereni u dobit:
jer um opijen mukom i mučenjem traži samo zaborav.

Alef

A na križanju uskih puteva ili u sjeni trijemova
oprezno obavljaju razmjenu, a navala smrtnoga oduševljenja širi se u krvi.

Jod

Jest: po stadionima, perivojima i kazalištima, u vrtlogu svjetala i zastava,
pred okićenim tribinama ili u zaglušenim arenama
pristiže pokorno mnoštvo koje u sebi skriva buduće žrtve.

Dalet

Do u naše kuće, na jednostavnu zapovijed,
promiču crnobijeli snovi ili uprljano obojeni
da nas odvrate od svjetova koji se drobe.

Alef

Ali zašto priređivati veselice na brodu koji tone?
Možda će orkestar prigušiti šum,
ali neće umanjiti težinu vode koja je ušla kroz pukotinu.

Samek

Savjest odvraćati od zla drugo je zlo
i zbraja se s prvim, ne pruža mu lijeka.

*

ČASOVI MUKE (II)

“Niste umjeli bdjeti i moliti jedan sat tu sa mnom.
Hajde, ustajte, krenimo ususret onome što nas čeka.
Srce mi je evo spremno za bičeve.
Moja mi je bol uvijek pred očima”.

ČASOVI MUKE (III)

Bez krasote i krepčine. Suhi grm, povijen
od pustinjskoga vjetra, koji ga prekriva sivim pijeskom.
Zvijer dovedena na klanje,
tijelo zgrčena tjeskoba, pogled nijemo drhtanje.
Htjeli bismo da je daleko, odgurnuli smo ga iz našega svijeta!
Ne podnosimo njegov pogled ni uspomenu na nj.
Zašto nas dakle stalno progoni, zašto se vraća svijetliti nam pred očima
poput mača koji ranjava i prosvjetljuje?

Zašto nam pripada više nego što sami sebi pripadamo?
Zaludu zatvaramo oči: i najcrnja tama,
poput čedna Veronikina sukna,
samo je pozadina bolnome licu
Sina Čovječjega.

ORATIO PROPHETAE SINE NOMINE

Moj krik, Gospodine, iz progonstva je. A ipak kročim putevima
kojima sam uvijek hodio, gdje poznajem svaki pravac, svako skretanje.
Bliski su mi trgovi, crvemi profil tornjeva,
na obzoru brežuljak sa svetištem. I osobe što ih susrećem
govore moj jezik: zaustavim li kojeg prolaznika
mogu zatražiti i ishoditi odgovor.
Zašto se dakle osjećam u progonstvu? I zašto je iza svakog lica koje spazim
duša koja se, poput moje, osjeća strancem?
Tvoj drevni narod, Gospodine, koji je četrdeset godina lutao pustinjom,
bio je manje prognanik od nas, jer je u srcu imao ljubljenu zemlju,
prepoznatu kao svoju, premda neviđenu, još nedosegnutu.
Mi nastavamo našu zemlju, ali je naše srce bilo u pustinji,
u starhovitoj samoći gdje se u čas podižu čudovišta;
Behemot, sličan velikoj mračnoj hridi, koja čeka u zasjedi pa se iznenada pokrene i
_____________________________________________________napadne nas,
Levijatan koji se uspravi poput tornja sa dna gorkih voda.
Oni nisu tvoji stvorovi, objavitelji tvoje snage i tvojih nedokučivih sudova,
već je sam čovjek postao Behemot i Levijatan
drugim ljudima. Zato se osjećamo otuđeni,
i pobrkale su se sve naše granice,
i ne znamo ih opet naći: tu je svaka nada umrla,

ljubav strahuje objaviti se, pa caruju mržnja i podozrivost.
Čovjekova je domaja čovjek i svi smo mi u progonstvu!
Ali ti koji si nas jednom stvorio, ti nas možeš iznova stvoriti.
Iz toga bezdana, gorega od ništavila iz kojega si nas izvukao,
povedi nas u život, učini da opet budemo ljudski.
Skrši kameno srce, podari nam srce od puti.

*

ZAVRŠNI ODJECI

Od prve krvave zvijezde rađa se čitav svod nebeski.

Smrt se ugnijezdila u svim našim satovima.

Moja mi je bol uvijek pred očima.

Djevojka slomljene kičme, izgorjela dječica,

Razvaline tjelesâ među ruševinama zidova.

Ko će nam podariti odvažnost? Gdje je naša nada?

A visoko se diže žalopojka iznad naših puteva.

Čovjekova je domaja čovjek i svi smo mi u progonstvu!

Ali ti koji si nas jednom stvorio, Gospodine, ti nas možeš iznova stvoriti.

Skrši kameno srce, podari nam srce od puti.

*

S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić

U snu pohodiš tropske šume one
Gdje smokva cvate u svako doba godine,
S grane što ko delta Nila ima račvast krak
Jednom si ubrao sunce i spustio se sumrak.

Ispod smokvinog lista prstolikog
Sad si mjesec lica odgriženog.
Ispod smokvinog lista rodi te djevica
Da više ne zamijeniš istinskog oca.
Glava će ti opet s grane da izraste
Jer svaka je voćka samoj sebi dijete.
S grane će ti snova da izraste glava
Jer plod pupast je ime svoga stabla.
Kada kišne kapi luk duge razviju
Zmija vidi osmu odmetnutu boju.
Skrivenim cvijetom raskrivena golotinja
Životić odjenut u kože životinja.
Čelo-vijek (na)sl(ij)edi minulu minutu –
S drveta vječnosti vječnost otkinutu.
Od trepeta groma il munje sijeva
Smokva ko Zekkum gori i ne dogorijeva.

I kao što električna struja pali sijalicu,
Štednjak, frižider, kompjuter, grijalicu –
Tako i Ruh struji u krošnji, oblaku, travi
(i kad smokva raste tako što drugo drvo davi),
Kroz dušnik i vratnu žilu kucavicu.

Sjećate li se inicijative da se Split kandidira za europsku prijestolnicu kulture 2020. godine? Ideja je još prije pet-šest godina krenula od predsjednika splitskog ogranka Društva povjesničara umjetnosti Andre Krstulovića Opare, a prije dvije i pol godine svečano ju je u splitsku razvojnu strategiju uvrstio tadašnji gradonačelnik Ivan Kuret.

Onda je na gradskim izborima pobijedio Željko Kerum.

Dvije godine otada ništa nismo čuli o pripremama gradskih kulturnjaka za ambiciozni projekt koji bi Split uvrstio na mapu europskih kulturnih metropola, uz Liverpool, Marseilles ili Bilbao. Ovih dana saznali smo i gdje je zapelo: na prekovremenim satima.

Iako je sve bilo spremno za konačno potpisivanje kolektivnog ugovora Grada Splita i više od četiri stotine zaposlenih u gradskim kulturnim ustanovama, Kerumova je vlast, čitamo u novinama, otkazala potpisivanje. Grad i famozna sekta “djelatnika u kulturi” nisu se, naime, mogli dogovoriti oko toga odakle će se plaćati prekovremeni sati kustosa, balerina, bibliotekara i noćnih čuvara – iz gradskog budžeta, u kojemu nema novca za takve stvari, ili iz prihoda kulturnih ustanova, u kojima za takve stvari nema novca.

Dvije i pol godine nakon svečane objave inicijative “Europska prijestolnica kulture 2020” – a oni koji barem površno prate projekt ECOC znaju da bi to za Split bila nulta godina, iskorak prema kojemu bi Mediteranske igre 1979. bile Bikijada u Radošićima – na čelu slavnog, tisuću sedamsto godina staroga grada, kolijevke hrvatske književnosti i kulture, nalazi se čovjek koji za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta ne bi postavio Tonija Cetinskog jer bi za “maloga” koji “lipo piva” to bila “degradacija”, koji bježi s otvaranja Splitskog ljeta glavom bez obzira jer je umjesto koncerta Tonija Cetinskog na programu Ponchiellijeva La Gioconda, koji raspoređuje po Rivi kipove Tuđmana i pape Ivana Pavla II, mašta o četrdesetmetarskom Isusu na Marjanu i pregovara s glumcima oko plaćanja prekovremenih sati.

– Koliko traje ta Hauba? – pita Željko Kerum vidno nezainteresiran.

– Hekuba – pažljivo ga ispravljaju djelatnici u kulturi. – Uru i kvarat.

– Uru i kvarat?! – naglo se zainteresirao gradonačelnik. – Odma da vam rečen, ja ne mislin plaćat ništa priko ure. Nećete mene jebat s prikovremenim satima. Skratite to na uru. Ne mora Hauba na kraju slušat Ponistrino proročanstvo. Dosta da mu iskopaju oči, meni je to super, ja bi tute završijo.

– Hekuba, Hekuba. I nije Ponistra nego Polimnestor – oprezno će djelatnici u kulturi. – Ne možemo mi, gospodine gradonačelniče, ništa kratiti, takav je Euripidov tekst…

– Jope’ oni! Ne tiče se mene šta kaže Europa, jeben vas i nji! Neka van onda Europa plaća prekovremene!

Tako nekako izgledaju pregovori splitskih kulturnih radnika sa Željkom Kerumom. I njegov užas pri pomisli koliko bi tek somnambulni projekt “Split – europska prijestolnica kulture 2020” značio – prekovremenih sati.

10. 08. 2011.