Na strmim liticama onim oblaci se feniraju
Krijumčareć munje i prašinu u Evropsku Uniju.
Kamenim sfingama što ih eonima klešu oluje
Sunce utiskuje oči Venere, pa Djeve Marije.
Ili su pak to oborene statue Zefira –
Stijene su pune nedovršenih kumira

Njihova vrela kazuju počela
Kojim su ogledala progledala

U svitku gena nekoliko štamparskih grešaka
Dijeli nas od goveda što silaze s proplanka.
Polja, krošnje, stubovi – nije mi promaklo:
Lakanovo “realno” klizi niza staklo.

Izpostavljena misel: Zven zaporedja petih črk tvojega imena je bil zanje enak vpogledu v kristalno kroglo, v kateri so se jim prikazali prizori iz tvojega bodočega življenja.

*

Dragi Ajnur, dobrodošel med nami. Tebi in tvojima staršema želim veliko sreče, zdravja in veselja. Si še premajhen, da bi bil lahko ponosen sam nase in na lepo naključje, da si bil prav ti prvi otrok, ki se je rodil leta 2013. Si tudi še premajhen, da bi vedel, da je tvoje ime, teh pet nedolžnih črk, ki sta jih tvoja starša postavila v njima ljubo zaporedje, v besedo, ki bo v njunem življenju od sedaj naprej opisovala nepopisno ljubezen in izrekala neizrekljivo radost, končalo na televiziji, v časopisih in na spletnih portalih. Ti še ne veš, da je tvoje ime, ki je za enkrat zgolj ime vseh njunih skrbi in vse njune sreče, vse njune bolečine in vse njune nežnosti, vseh njunih upov in vseh njunih strahov, pred ljudi razgrnilo vso tvojo prihodnost. Zven zaporedja petih črk tvojega imena je bil zanje namreč enak vpogledu v kristalno kroglo, v kateri so se jim prikazali prizori iz tvojega bodočega življenja.

Videli so tvojega očeta, ki ga ne poznajo, a jim je tvoje ime o njem povedalo vse, kako se veseli svojemu sinu tako kot se ne bi nikoli veselil svoji hčerki, slišali so, kako mu ti ne rečeš »ati« ampak drugače in kako on že ob tvojih prvih korakih svetu oznanja, da boš nekoč igral za Barcelono. Videli so tvojo mamo, ki je ne poznajo, a jim je tvoje ime o njej povedalo vse, kako razvaja tebe, svojega malega princa in ti šepeta, da bo nekoč ves svet tvoj, ker si tako lep fant, da bodo vse princeske zaljubljene vate. Slišali so kako ti, ko ležeš zvečer v posteljo, poje otroške pesmice v nerazumljivem jeziku in kako ti noče brati Mačka Murija in Muce Copatarice, o katerih pripovedujejo otroci v vrtcu.

Videli so vas, tvoja starša in tebe, kako se poleti peljete daleč stran od Brežic, da bi obiskali tvojo babico. Videli so tvojo babico, ki je ne poznajo, a jim je tvoje ime o njej povedalo vse, kako vas čaka pred hišo, do katere vodijo zavite blatne pot. Videli so tvoje tete, kako jim oči kukajo izza zakrival in skrivajo strah pred kamenjanjem, videli so tvoje nepismene strice, ki niso nikoli slišali za karving smučke, šoping centre in ajpede. Videli so tudi, kako te v tej vasi obrezujejo in slišali so hodžo, ki ti govori, da moraš v Brežicah, ko boš velik, zgraditi džamijo večjo od Mercatorja, z minaretom višjim od vodovodnega stolpa.

Videli so te, kako namesto, da bi poslušal učiteljico, raje zlivaš sošolcu močnik v nahrbtnik in slišali so tvojega očeta, kako na govorilnih urah grozi tvoji razredničarki, da če boš ti zaradi petih nezadostnih padel peti razred, bo ona padla po stopnicah. Videli so, kako kadiš na stranišču in se s sošolko zaklepaš v garderobo in slišali so te, kako groziš učiteljici, da če boš ti zaradi petih nezadostnih padel osmi razred, bo ona padla po stopnicah.

Videli so, kako se, namesto da bi hodil v srednjo šolo, z motorjem preganjaš po Brežicah, kako v Moulin Rougeu naročaš džus vodko in na plesišču šlataš punce, njihovim fantom pa žugaš, da so redarji tvoji najboljši prijatelji. Videli so, kako sprožaš množični pretep in kako s pepelnikom razbijaš glavo študentu iz Čateža.

Videli so te, kako ropaš menjalnico in slišali, kako groziš dekletu za šalterjem, da bo, v kolikor te izda policiji, padla po stopnicah. Ona in tudi cela njena družina. Videli so, kako policisti trkajo na vaša vrata in kako vaju oba z očetom vklenjena vodijo na postajo. Tebe zaradi ropa in njega, ker ti je stopil v bran in se stepel s policisti. Slišali so tudi tvojo mamo, kako jokajoč tuli na radovedne sosede, ki kukajo izza zaves.

Videli so te, kako se po nekaj letih spet pojavljaš v Brežicah, mišičast, tetoviran in mrkega pogleda, da se ti ljudje kar izogibajo. Videli so te, kako vsak drug večer hodiš čez mejo in kako v Moulin Rougeu sediš v kotu, s sebi podobnimi mišičnjaki, zapeljuješ najstnice na plesišču in jih potem pelješ en krog s svojim športnim avtomobilom.

Videli so te na televiziji, kako si zakrivaš obraz, medtem ko te policisti spremljajo na sodišče in slišali so tvojega odvetnika, kako daje izjavo, da ne pozna obtožnice in da še ne more komentirati zadeve. Videli so te v časopisu, kako na zatožni klopi spuščaš glavo, medtem ko čakaš na presojo. Videli so te na internetu, kako so te zaradi napake sodišča kljub obsodbi na deset let spustili na prostost.

Slišali so, kako se širijo govorice, da si pobegnil k babici in tam postal mudžahedin, da imaš vilo v Braziliji in svoj kartel, da občasno zaideš v Moulin Rouge in prespiš v Brežicah pri eni od natakaric, da imaš lažno identiteto in se ukvarjaš z delnicami in včasih tudi politiko, da živiš na oni strani meje in upravljaš slovensko podzemlje.

Slišali so govorice in so jim verjeli. Tako kot so verjeli vsemu, kar jim je o tebi povedalo tvoje ime. Zaradi tvojega imena je tvoja usoda v njihovih očeh že določena in tebi je preostalo le še to, da izpolniš njihova pričakovanja, da postaneš Ajnur, kakršnega so si zamislili v trenutku, ko so prebrali novico o tvojem prihodu.

Dobrodošel med nami, dragi Ajnur. Takšni pač smo ljudje in zato ti želim predvsem to, da bi se bil sposoben požvižgati na nas in naše predsodke in nas na vsakem koraku razočarati. Ker je ni človeške usode, ki en bi mogla biti poimenovana prav s tvojim lepim imenom.

In še nekaj je, dragi Ajnur. V kristalni krogli se ne zrcali nikogaršnja prihodnost. V kristalni krogli se zrcalijo le naše lastne podobe.

U sunčanom zimskom jutru (u trenucima koji obećavaju)
sjedimo u pletenim stolicama, odmah uz rijeku.
I pijemo prvu kafu.
Jedino što se kreće je rijeka.
Izustimo i pokoju riječ (izasna smo), zapalimo cigaretu
i pogled pokoji uputimo niz ulicu
a on nam se bez igdje ikog vrati kao prazna mreža.

A gore
samo koji kilometar sjevernije
autobus za Dortmund polazi u sedam sati.

Prije nekoliko dana u javnost je pušten, na slobodno čitanje i na raspravu po krčmama, domovima umirovljenika i klubovima dragovoljaca domovinskog rata, dokument “Hrvatski pravopis”, s podnaslovom “inačica za javnu raspravu”, koji je sačinila “Radna skupina Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”. Postoje društva i jezici u kojima bi ovakav spis bio dočekan kao besprizorna javna gesta, i bio bi odbačen s prijezirom, a postoje i društva u kojima bi građani redom poumirali od dosade, čim bi na međumrežju ili, ne daj Bože, u tisku spazili ovakvu “inačicu za javnu raspravu”. Međutim, u nas – kao i u Njemačkoj 1933. ili u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori – pitanjima jezika, pisma i pravopisa bave se oficiri JNA, prevedeni u časnike HV-a, duševni bolesnici po umobolnicama i akademijama znanosti, kao i oni koji, poput Ruže Tomašić, ne umiju govoriti ni pisati hrvatskim jezikom, ali imaju svoje mišljenje o pravopisu hrvatskoga jezika. Općenito, pravopisom hrvatskoga jezika se, mimo pravopisaca i jezikoslovaca, najviše i najagresivnije u nas bave oni koji uopće ne pišu.

Tu negdje leže razlozi zbog kojih nevoljko i s neraspoloženjem dočekujem vijesti da negdje, netko, za nečiji račun i, obično, o zajedničkom trošku sastavlja novi pravopis. Takav spis uzimam u ruke da vidim kako neću pisati, koja ću pravila ubuduće iznevjeravati i čime ću podrivati svetost i nedodirljivost pravopisa hrvatskog jezika. Naravno, nije uvijek lako doći do takvih detalja, do tanke zlatne žile najnovijega pravopisa, jer je u svakoj ovakvoj knjizi i spisu preko devedeset posto sadržaja koje bismo mogli smatrati notornima i koje čak ni najgori neprijatelji hrvatske jezičke i pravopisne samosvojnosti nisu u stanju kršiti i preokretati. Zato se pravopisima rado i štedro služe oni koji ništa ne pišu, ili su i formalno nepismeni: oni nisu u stanju primijetiti koliko su takve knjige dosadne, oni se, naime, mogu iskreno iznenaditi da se riječ Turčin piše velikim, a, naprimjer, riječ katolik malim početnim slovom. I nije im lako zbog toga.

U ovom krugu pučkih pravopisnih fešti i derneka osnovno je pitanje hoće li se pisati “ne ću” (kao što je pisao, recimo, Krleža) ili “neću” (kao što pišemo mi koji smo se pisanju učili šezdesetih ili sedamdesetih godina prošloga stoljeća), te hoće li se pisati i govoriti “greška” ili “grješka” i “pogrješka”. Rješenja koja predlaže “Radna skupina Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje” razbjesnit će i ojaditi domoljubivije među umirovljenicima, bolesnicima i akademicima. I to ne toliko prijedlogom rješenja, tojest onim što ova jezikoslovna komisija “preporučuje”, naspram onoga što se samo dopušta, nego upravo tim odustajanjem od korištenja pravopisa u represivne svrhe i općenite uporabe jezika u razvrstavanju Hrvata na pravovjerne i na “goste”, da se poslužimo terminologijom Ruže Tomašić.

Ali to i jest, sa stanovišta govornika hrvatskoga jezika, a onda i pisca koji se u pisanju služi tim jezikom, najveća kvaliteta ovoga najnovijeg pravopisnoga prijedloga. Ovo je, budimo pomalo i sentimentalni, akt mirenja i pomirenja u hrvatskome jeziku, koji valja pozdraviti zato što se, nakon dvadeset godina, jezik i pravopis nastoje vratiti onima koji se jezikom i pravopisom aktivno služe. Pritom, u najvećoj mjeri poštuje se praksa govorne i pravopisne svakodnevice, norma se prilagođava korisniku, umjesto da se nad njim provodi represija, te ga se u ime neke stvarne ili izmišljene tradicije primorava da piše i govori onako kako do maloprije nije ni pisao ni govorio. Ovim prijedlogom za raspravu nastoji se pratiti jezik, umjesto da se jeziku diktira kakav ima biti. Umjesto da se njegovi pisci i govornici teroriziraju izmjenama koje bi djelovale ekscentrično u odnosu na pravopisnu praksu i jezičnu svakodnevicu, ovim im se pravopisom nastoji – služiti. I to je lijepo i umirujuće.

Nastranu i dokona jezikoslovna politika naših umirovljenika i luđaka, nastranu i naslijeđe oca suvremene hrvatske nepismenosti akademika doktora Franje Tuđmana, mimo svega u ovome prijedlogu postoje i neka piscu doista korisna rješenja, osobito sadržana u pisanju riječi koje podrijetlo vuku iz stranih jezika. Naglašava se, recimo, jedno staro pravilo, koje je iritantno i brutalno kršeno – uglavnom iz razloga nepismenosti ili glembajevske anglizacije i amerikanizacije hrvatskoga jezika – da se izvorno pišu samo ona strana imena koja dolaze iz jezika latiničkog pisma, a da se imena koja stižu iz jezika koji se služe ne-latiničnim pismima pišu onako kako se u hrvatskome i izgovaraju. I onda nije Kurosawa, nego je Kurosava, ne može biti Mao Zedong, nego je Mao Ce Tung, neće biti Saddam Hussein, nego je Sadam Husein, nije Yoko Ono, nego je Joko Ono, kao što je i Bombaj (a ne Mumbai), Fukušima, Hirošima, Kjoto…

Fonetiziraju se, tojest prilagođavaju hrvatskome jeziku i udomaćene posuđenice iz stranih jezika: kapučino, sendvič, panker, hevimetalac, rejver, šopingholičarka, kao i sve tvorevine od stranih imena (izuzev posvojnih pridjeva), pa se tako odbacuju nakarade poput newjorški, donquijotteovski ili shakespearovski, i piše se njujorški, donkihotovski i šekspirovski… Tako je preporučeno, iako se dopušta, u pisanju ličnih imena, prihvaćanje međunarodnih transkripcijskih i transliteracijskih pravila, preuzetih iz jezika posrednika, obično engleskog. Pa onda, ako vam se baš tako hoće, možete ostati pri Mao Zedongu, Beijingu ili F. M. Dostojevskiju.

Sljedeće: “Oblici i tvorenice od općih riječi i imena pišu se u skladu s onim kako se u hrvatskome izgovaraju: somelije, somelijea, somelijeu, somelijeov, ili Oprah, Opre, Opri, Oprin, ili Camus, Camusja, Camusju…

Težnja fonetizaciji nekima će, naravno, djelovati politički sumnjivo – nije li to produbljivanje one vukovske: “Piši kao što govoriš, govori kako je napisano”? – ali u biti riječ je o pokušaju da se strane riječi integriraju u hrvatski jezik, ako su u njemu nezamjenjive, dugo prisutne i u svakodnevici odavno integrirane. Time se u pravopisu provodi nešto što je već provedeno u svakodnevici ili što je upisano i urezano u čovjekovoj psihologiji. Radikalno govoreći: ako govornici i pisci hrvatskoga jezika imaju potrebu za time da im je nešto baš cool, ili da im je nešto jak brand, tada se protiv toga ne trebamo boriti – iako imamo pravo reći da su takve riječi često simptom lošega stila – ali bismo trebali insistirati da se po hrvatskome pravopisu ima pisati kul i brend. Osim što će se na taj način neke riječi integrirati u jeziku, kao što su se stoljećima ranije integrirali toliki germanizmi, turcizmi, talijanizmi, hungarizmi, one riječi koje su samo izraz verbalne mode nestat će iz pisane, a onda i iz govorne prakse. Naime, naraštajima kojima je sve cool nipošto neće biti kul da cool pišu kul. Općenito, strana riječ u hrvatskome jeziku trebala bi se fonetizirati čim svojom masovnom upotrebom prestane biti strana. Recimo, gesamtkunstwerk nikada ne bi smjela postati gezamtkunstverk, pa čak ni ako bi se Hrvati masovno odali vagnerijanstvu i slušanju i gledanju Wagnerovih opera ili njegova glazbenog kazališta, ali nema nikakvog razloga da se celebrityji već sutra ne pišu selebritiji, kao što bi i gedžeti trebali biti samo i jedino gedžeti. Osim kada se te dvije riječi rabe u neke ozbiljnije, prema njihovom značenju odgovornije namjene.

Elem neise, Hrvatski pravopis, onako kako ga u svome prijedlogu vide pravopisci s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dobro je sačinjen, umirujući spis, koji se prema jeziku i njegovim korisnicima odnosi s dužnim poštovanjem. Stoga mu poštovanjem valja i uzvratiti. Ovim se jezik vraća u civilne sfere, svlači se s njega ratnička uniforma, demilitariziraju se i deminiraju hrvatske riječi i rečenice, što bi u budućnosti moglo dovesti do toga da ovaj spis i njegova tema, konačno, postanu – dosadni. Hrvatski jezik se, najprije u pravopisu, pokušava uspostaviti u odnosu na samoga sebe, a ne u odnosu na srpski jezik (kao što se to dva desetljeća radilo). Pravopiscima, očito je, temom nije bilo pitanje jesu li to dva ista jezika, kao što to tvrdi Snježana Kordić, a prihvaćaju i hrvatski strožernici u borbi protiv ćirilice, i dobro bi bilo da to pri izradi pravopisa i rječnika nikada ni ne bude tema.

Ovakav spis će nekome, sigurno, pomoći da lakše i tačnije piše, ali njegova važnija kvaliteta je posredna: on relaksira korisnike hrvatskoga jezika, omogućava im da svoj jezik slobodnije govore. A sad zamislite što se dogodilo s jezikom kojemu je pravopis potreban da bi se njime slobodno – govorilo.

*

* Autorska bilješka s kraja knjige ‘Ograničenja’ tiskane u Barceloni i objavljene u izdanju Knjižnice Hrvatske revije 1986.

Svenuli izborni plakati duž ulice.
Na svakom od ljepila naborano lice
Poput maske faraona Psusenesa što opljačka
Zagrobna boravišta svojih predaka
Da zlatni nakit izlije u kumire svoje grobnice.
Svaki bi da bude Đokonda ukradena.
Svaki bi da se dočepa kardinalske ladice
S kamenim spolovilima kastriranih Apolona.

Ko u muzeju mumija izložene figure,
S izvađenom nutrinom smrću dovršene skulpture.
“Hajde da se pravimo naivni”, zovu oni,
Igrajmo se hvatanja za riječ, soprani i baritoni.

Jedva da je nedelja dana prošla otkad je ono Želimir Žilnik dobio nagradu za životno delo, a evo gde su neki njegovi junaci reprizno prodefilovali kroz naše živote: da li zato da odaju počast svom filmskom tvorcu, ili ipak – pre će biti – da nas samima sobom podsete kako se ovde sve menja samo da bi sve ostalo isto i sve teče samo zato da bi naša mrtvaja bila još mrtvija.

Ne, nije se to drug Tito iznova obreo među nama, niti to lijepe žene prolaze kroz grad (to se ionako stralno dešava, a naročito nekako s proleća) niti smo bili izloženi, da prostite, prizoru dupeta od mermera, nego su prikaze i sablasti koje su vaskrsle i sa filmske trake se ovaplotile na našim ulicama iskočile pravo iz filma “Stara mašina” koji je Žilnik snimao 1988. i 1989, u ono smutno vreme kada se Veliki Sumrak spuštao nad svima nama. Onaj sumrak koji će samo dve godine kasnije postati gusta mrakača koja guta i vari ljude tako da od njih ni koščica ne ostane.

Nagrnulo je to sa svih strana u Novi Sad koliko prekjuče, vođeno iskrenim patriotskim patosom pojačanim besplatnim prevozom, dnevnicom i sendvičom, obaška i željom da se samopreporučiš Tamo Gde Treba a bogme i preretkom prilikom da se za džabalesku vidi izbliza ta egzotična varoš u kojoj žive i stoluju neki zli demončići koji hoćedu da odvoje Ovo Ovde od Onog Tamo. Kadgod ih je nazivalo autonomašima, sad su već uznapredovali u separatiste. A kako znadu ti živopisni izletnici koje je neuobičajeno toplo vreme za ovo doba godine izmamilo na ulice oko Banovine da je tome baš tako? Pa, nije da baš znaju ali tako im je reklo, a oni će rado poverovati u sve što im se kaže ako je to nešto što će im omogućiti da se malko onako prevažni prošpaciraju gradom, pa se još i izviču na nekoga ili nešto. Možda ih i neka televizija uslika u prolazu. Smisla to doduše nikakvog nema, sve je veštačko i iz malog prsta isisano i uopšte sve je jedan toliko loš teatar da bi moglo bez izmena i dopuna da uđe u neki od činova “Konstantina”, ali ko mari: nije li tako bilo i prošli put, pa je Predstava ipak uspela? E sad, čime je sve ta predstava rezultirala i koliko nas je ljudskih života koštala – to nema veze. S ljudskim mesom ovde smo ionako u suficitu, a sa pameću i smislom smo deficitarni, ali to nam mnogo i ne treba. Pamet hoće čak i da zasmeta.

Pogledajte, vaistinu, taj stari Žilnikov film sniman delom na ulicama Novog Sada i Vojvodine onomad kad se jogurtom gađalo u ono što će, malo zapadnije, biti rokano granatama i bombama, pogledajte ga prvi put ili iznova ne samo jer se radi o odličnom filmu, nego jer ćete prepoznati suštinsku, baš nekako avetinjsku sličnost između gomila ondašnjih statista – koji nisu statirali u jednom filmu, nego u grotesknoj masovnoj sceni više nego stvarne istorije – i isto takvih gomila današnjih statista koji su prodefilovali Novim Sadom ovog petka koji nije bio trinaesti, ali kao da jeste. Parole koje izvikuju ti ljudi oni onda i ovi danas smešne su i blesave i ne možeš verovati da bilo ko u njih uistinu veruje, a i njihova su lica većinom nekako anemična i odsutna, lica su to ljudi koji dublje u sebi ne mogu da iščeprkaju nikakav smisao u tome što rade, ljudi koji ni samima sebi uistinu ne veruju dok se grlato bore protiv Strašnih Aveti koje stanuju u Banovini i ko zna još gde. Sve je to trećerazredni teatar i plitkoumna laž, uopšte su i tekst i režija i izvedba ispod svakog nivoa, ali opet: naivno je, neoprostivo naivno misliti da je ovaj diletantizam neozbiljan i bezopasan. “Stara mašina” nas opominje, jer i ti što su se smucali onomad pred njenom kamerom plivali su na kresti jednog poplavnog talasa koji je srušio sve pred sobom, a to što su suštinski bili na “pogrešnoj”, na aistorijskoj i antiistorijskoj strani, to ih nije sprečilo da načine ogromnu, u ponečemu i nenadoknadivu štetu.

S takvim iskustvom u pamćenju – ko ima taj luksuz da olako i s potcenjivanjem gleda ovaj novi poplavni talas, ovaj ljudski povodanj koji ne zna šta hoće niti pak od koga, ali zna da to hoće odmah i po svaku cenu – a sve za račun loše skrivenih Pokretača koji i te kako znaju šta im i zašto treba?

Isti su to ljudi, uostalom, koji su stajali iza scene i dirigovali – kako onda tako i danas. Iste su im i namere i pamet im je ista. Za sve su to možda oni krivi, ali ako i rezultat njihovog napora bude isti kao onomad, e za to ćemo već biti krivi mi, što bi rekao pesnik: zato što smo im dopustili.

*

(Redovna kolumna Karma koma Teofila Pančića uklonjena je sa preloma nedeljnog izdanja novosadskog “Dnevnika” od 14.4. 2013, kao i drugi “nepodobni” sadržaji, a list je preuzelo uredništvo “upodobljeno” željama naprednjačke vlasti)

A sad polako, pa uz Sepetarevac.

Ići ćeš gore dvadeset i četiri godine. Sve do ljeta 1993, kad nakratko odeš u Zagreb, i više se ne vratiš. Dobro je što se nisi vratio, danas to znaš, ali možda nije dobro što nisi otišao dalje. Iako je i to samo igra slučaja, i tko zna što bi s tobom bilo, i da li bi te, dušo, bilo, da se išlo dalje…

U Sarajevu sigurno ima strmijih ulica. Ponekom od njih si se, jednom-dvaput, i penjao, ali nijedna te neće upamtiti, nijednoj njezina strmina nije upisana u ime, kao Sepetarevcu. Iako Alija Bejtić u svojoj knjizi to ne govori, nego kaže da se ne zna po čemu je Sepetarevac dobio ime, izvjesno je da je tako nazvan po sepetima što su ih na leđima gore nosili, sve do radnji na Bjelavama – uglavnom – jevrejski nosači. Jednoga od njih, Samuela, opisao je u svojoj pripovijetki sarajevski pisac i liječnik za pluća Isak Samokovlija, i tako upisao Sepetarevac u mapu književnoga Sarajeva, koja se nužno razlikuje od mape i plana stvarnoga grada. Onaj prvi grad postoji onoliko koliko je napisan, i postoje samo one ulice koje su žive u pripovijestima i ponekoj pjesmi dobrih pisaca. Neke u stvarnosti male, između kuća stisnute, jedva vidljive uličice i sokaci na književnoj mapi grada važnije su i vidljivije od širokih gradskih avenija, blijedih i bezimenih, koje vode prema izlazu iz Sarajeva. Sepetarevac jedna je od takvih važnih ulica.

Ima i strmijih ulica u tom gradu, ali nijednoj strmina nije tako opisana i opričana kao Sepetarevcu.

Koji se, dok ti uz njega polako ideš, zauvijek službeno zove Ulica Miladina Radojevića.

Uz tu ulicu nitko ne žuri. Ili žure oni koji je ne poznaju, i nisu odavde: mladići koji idu djevojkama u Ženski učenički dom u Duvanjskoj ulici, ili u trgovačku i medicinsku školu, u Ulici Lajoša Košuta, ili na Bjelave, Bog zna kojim i kakvim poslom. Ali to je sigurno: da bi se uz Sepetarevac žurilo ne smije se biti odavde, ili moraš biti jako ljut, pa da te huja uzbrdo tjera. Svatko tko tu živi, i zna da će se i sutra penjati uz tu ulicu, ne nalazi razloga za žurbu. Penjati se treba tako da se ne oznojiš i ne zadišeš, da misliš svoje penjući se, da ti bude ugodno, da se odmoriš.

Živjet ćeš tu tako dugo da ćeš se i ti, na kraju, naučiti tome da se odmaraš penjući se. S kuhinjskog prozora, kada se malo nagneš, vidiš ulicu. I gledaš ljude, svoje poznate i nepoznate susjede, kako sporo uzbrdo mile. I ponekad sreću one koji se ruše, survavaju, lete nizbrdo. Ima ljudi koji iz nekih svojih unutrašnjih razloga ne žure ni nizbrdo, ali većina se obrušava prema gradu, uživajući u nizbrdici kao da više nikada neće morati nazad i uzbrdo.

Prvih pedesetak metara uspona je najteže, iako to nije najstrmiji dio Sepetarevca. Valja se naviknuti, pronaći misao koja će te držati sve do gore i olakšavati uspon. Prva kuća s desne strane, na uglu s Ulicom Ivana Cankara, pripadala je ženi koju su svi zvali Dalmatinka. Nikada nisi znao njezino ime. Ako si ga i čuo, nisi ga povezivao s njom. Bila je udovica, sitnija žena u šarenim gradskim haljinama, nikada pretjerano uređena. Jedno od onih godišta iz vremena Prvoga svjetskog rata, u govoru joj se čulo da je iz Dalmacije, ali nije na tome insistirala. Sreli biste je dok bi onim velikim gvozdenim ključem otključavala vrata avlije. Nona bi sa njom porazgovarala, ali nikada nisi stupio u tu avliju. Nije bilo razloga.

Sve ulice, osim jedne, slivaju se u Ulicu Miladina Radojevića s desne njezine strane. Prva nosi ime Fadila Jahića Španca. To je vrlo duga ulica, jedan od onih vijugavih sokaka koji sijeku sarajevske strmine, spajaju penjališta. Od Sepetarevca pruža se sve do Hajduk Veljkove. U stara doba prolazila je kroz dvije mahale: Sarač Ismailovu, koju se kasnije zvalo Donja Saračeva, i Kasim katibovu, koja se s vremenom stopila u Više Husrevbegove banje. Od turskih vremena, kroz austrijska i kraljevinska doba, pa i za Nezavisne Države Hrvatske, ulica je nosila ime po nekom Hadži Sulejmanu. Ne pamti se tko je bio taj, ali vjerojatno je stanovao u toj ulici.

Ime po kojoj ćeš je ti zvati ulica je dobila u lipnju 1948. Nazvana je po bijeljinskome stolaru i idealistu, predratnome partijskom ilegalcu Fadilu Jahiću, koji je 1936. iz Bijeljine odlazio braniti Republiku. Pravio je prozorske okvire, vrata, šamlice i krovne grede, i onda se, nošen vjerom, zaputio u Andaluziju, u Granadu, u Kastilju, Barcelonu, pa je, ratujući, stekao nadimak koji je bio čest po našim provincijama – Španac. U tom nadimku bilo je i zvanje, i znak vjere. Lijepo bi bilo vjerovati da je hadži Sulejman bio sličan Fadilu, da je bio hadžija onako kako je on bio Španac. Nešto je slično u te dvije titule i nadimka. Do njih se teško dolazilo, samo u velikoj vjeri.

Poslije je Fadil Jahić Španac bio komandant pa politički komesar slavnoga Majevičkog odreda. Poginuo je 20. veljače 1942, u borbi, opkoljen četnicima, zajedno s drugim partizanskim herojem Ivanom Markovićem Ircem. Bilo je to na Majevici, u Vukosavcima.

Nakon što si prošao prvi uspon i Ulicu Fadila Jahića Španca slijedi jedini ravniji dio Sepetarevca, pedesetak koraka dug, prije one velike strmine, koja počinje nakon skretanja za Ulicu Džemila Krvavca. Od turskoga vakta do naših dana, i ova je ulica nosila svoje staro ime: Vejsilagin sokak. Ne pamti se, naravno, ni tko je bio Vejsilaga, iako je, za čudo, u tvoje vrijeme baš u toj ulici stanovao jedan stariji Sarajlija, imenom Vejsil, kojeg su komšije od milja ponekad zvali Vejsilaga. Nije to bilo zbog imena sokaka, ime Džemijala Krvavca dobro se primilo, pa ga se nitko nije ni sjećao, nego je uz starca Vejsila nekako dobro išlo to – aga, i u ritmu i melodiji, a možda i u smislu.

U toj ulici, u jednoj naherenoj turskoj kući od ćerpiča, koja samo što se nije srušila, a stajala je u avliji sa česmom i s onom finom okruglom kaldrmom, stanovao je sa ženom i sinom naš hauzmajstor Vjenceslav Šulc. Predratni zrakoplovni mehaničar na vojnom aerodromu u Rajlovcu, koji je, prije nego što je početkom osamdesetih umro, popravljao sve kvarove u vašoj kući, osim kad bi se pokvario televizor. Tada bi se zvalo majstora Fišekovića.

Iako o njemu nisam mnogo znao, napisao sam o hauzmajstoru Šulcu knjigu pjesama. Bio sam njime impresioniran, nakon što ga više nije bilo. A tebi je sasvim obično bilo uz njega živjeti. Nisi znao da u drugim životima nema zrakoplovnih mehaničara u mirovini, koji se bave popravkama svih pokvarenih stvari. Djeca takvih saznanja nemaju i ničemu se ne čude. Vremena čuđenja počinju kasnije, kada se odraste i kada svega nestane.

Džemil Krvavac bio je činovnik u Direkciji pošta u Sarajevu. Poznavao ga je čika Budo Dimitrijević, muž tvoje tete Mile, Jergovićke. Budo je bio solunski borac, nositelj Karađorđeve zvijezde i Ordena svetoga Save, ugledan i vrlo cijenjen poštanski službenik. A u ono vrijeme, između dva rata, pošte su, nakon željeznica, bile najvažnija civilna služba. U pošti su radila gospoda. “Sve što radiš, sine Džemile, radi tiho. Neće za tvoju stvar biti koristi ako budeš radio tako da svi čuju i znaju šta radiš, a za tebe će biti štete. Poslušaj me, tiho radi, sine Džemile…” Džemil je od čika Bude bio mlađi petnaestak godina, ali kako on i teta Mila nisu imali djece, sve je mlađe on zvao sinovima. Bio je apolitičan, u komunizam se nije razumio, kralja je poštovao, moj pra-tetak Bude Dimitrijević, ali Džemila nije uvjerio. Rodom Hercegovac, negdje od Gacka, novinar i publicist, prozaist u pokušaju, Džemil Krvavac uhićen je po ustaškome redarstvu 12. studenog 1941, da bi šest dana kasnije bio deportiran u Jasenovac. Pao je u proljeće sljedeće godine, u većoj skupini logoraša, pri jednom od neuspjelih pokušaja pobune. Čika Bude ga je spominjao sve do kraja. Onda je i on umro, a Džemil, nesretnik, sasvim se pretvorio u jednu ulicu.

Nakon što se prođe Ulica Džemila Krvavca, slijedi najstrmiji dio Sepetarevca. Tu bi vozači prebacivali u prvu – što u fići nije bilo tako jednostavno, jer se auto morao prvo zaustaviti da bi se ubacilo u prvu, a zatim krenuti pod ručnom kočnicom, što je bio jedan od delikatnijih zadataka za vozačkih ispita u tim godinama – dok bi zimi, kad padne snijeg, zamrzne se po kolovozu, a djeca ga sankama pretvore u savršeno glatku i klisku ledenu ploču, ovaj dio Sepetarevca bio skoro neprelazan. Penjali bismo se, držeći se noktima za fasade, mlado i staro, jednako. Starija gospoda, strogi očevi na povratku s posla, tu bi gubili svoje autoritete, u teškim planinarskim cipelama, sa šeširima, u odijelima i dobrim kaputima, pokušavali su ostati ozbiljni, ali uzaludno, jer je ozbiljnost vodila k očaju, na tom najnezgodnijem dijelu Sepetarevca, od broja devetnaest do broja dvadeset i tri.

Ti si stanovao na broju 23.

Tu kuću su krajem pedesetih sagradili braća Trklje, Branko i Obrad. Desetak godina kasnije Obrad je svoju polovicu prodao i preselio se u Beograd. Vi ste se 1969, usred ljeta, dok su svi bili na moru, useljavali u njegov stan. Profesor Branko Trklja predavao je ekonometriju i druge predmete na Ekonomskom fakultetu. Miran i tih susjed, introvertirani neženja, nezdravo uredan i čist čovjek. Nosio je neku tajnu, nikada ništa o njoj nećeš saznati.

Prije nekoliko godina čitao sam sabrane kratke priče Franza Kafke, debelu knjigu s dovršenim i nedovršenim prozama, vrlo različitim, ali odreda tjeskobnim. Na nekoga me je podsjećao glavni lik svih tih priča. Dovršio sam knjigu, a nisam se mogao sjetiti na koga. Onda mi je sinulo: pa Branko Trklja! Tko zna što bi bilo, i kakvim bi ga očima gledao da si tu knjigu čitao dok je bilo vrijeme…

Osamdesetih, kada je otišao u penziju, prodao je stan i preselio se u Osijek, selo iza zapadnih sarajevskih predgrađa, gdje je u miru živio sve do rata. Umro je u izbjeglištvu, u nekom kolektivnom smještaju, negdje u istočnoj Bosni. Imao je dubok glas, nikada se nije smijao.

Niže vas bila je garaža Franje Hauptmana, a ispod garaže trokatnica na broju 21. Stara, vrlo nesolidna i oronula turska zgrada, od žute, nepečene cigle. Nakon što su već prošli svi ratovi, krajem devedesetih, odvojio se od kuće i srušio zid kuće. Iz vaše spavaće sobe vidio se presjek – bokocrt – kuće na broju 21, od prizemlja do tavana. Nekoliko mjeseci kasnije kuću su srušili.

Još niže, preko puta Džemila Krvavca ulice, stanovala je Milojka. Sama, u kući staroj, turskoj. Jednoga proljeća objesio joj se sin.

Nakon što prođeš taj najveći uspon, kod broja 25 malo je raskrižje. Lijevo se, jednom kratkom i bezimenom uličicom, spušta prema Ulici Ahmeta Fetahagića, a desno je Abdićeva. Na uglu Abdićeve i Sepetarevca lijepa je Čarkadžijina trokatnica, sagrađena u novija doba, možda malo poslije Drugoga svjetskog rata. Ne znamo tko ju je projektirao, ali na njezinom obliku, na balkonima i stubištu osjeti se duh modernizma.

Abdićeva ulica odvajkada nosi to ime, nazvana po muslimanskoj porodici koja je tu, prije dva-tri stoljeća imala nekoliko kuća. Danas se proteže između Ulice Miladina Radojevića i Drvarske, a do početka dvadesetog stoljeća nastavljala je i dalje, današnjom Bulbulinom, koja je 1900. dobila ime po nekom Bulbuliji, koji je tu stanovao.

Nakon Abdićeve, uspon se nastavlja, ali se gubi niz kuća s lijeve strane, i neko vrijeme kuće su ti samo zdesna. Tu kao da se Sepetarevac prepolovio, već si vrlo visoko nad gradom, okreneš li se, vidjet ćeš ga cijelog, ako nije studeni ili prosinac, ako magla i smog nisu pritisnuli dolinu.

Dalje ćeš morati sam, jer ja više nisam siguran, dok se po sjećanju penjem. Nemam plana Sarajeva, ničemu mi više ne bi koristio, tako da, prije izbijanja na Bjelave, pamtim još samo jednu ulicu. Tristotinjak, možda i više koraka od Abdićeve, dolazi Hadži Hajdarova.

Taj vrlo stari i lijepi sokak, zaklonjen, skriven i uščuvan, zračio je duhom nekoga prošlog vremena. Kada bi došao u Hadži Hajdarovu, učinilo bi ti se da si ušao u muzej. Tako je ta ulica mirisala, tako su izgledali ljudi koji su u njoj živjeli. Mogao si tada povjerovati da oni nikada ne silaze u grad. Njihove žene su već jako stare, kreću se u dimijama, a na glavama nose marame, po kojima su prosuti smeđe zlatni ornamenti, a oni su s francuzicama, u okračalim odijelcima boje tinte, ili u zamrljanim molerskim hlačama i kutama, s kapama načinjenim od jučerašnjeg Oslobođenja. U Hadži Hajdarovoj godina sigurno nije ni 1975, ni 1979, nego neka barem stoljeće ili dva starije. I ne znamo kada je vrijeme tu počelo teći mimo vremena u kojem smo mi živjeli, ali to je, izgleda, bilo davno. Neke od prvih mina i granata, koje su na ovaj kraj udarale u travnju i svibnju 1992, pale su po Hadži Hajdarovoj. Time su se kalendari izravnali, nestalo je vremena u kojem je živio ovaj sokak.

Dugo se krivo mislilo da je ulica dobila ime po divani katibu, ili dvorskom bilježniku Hadži Hajdaru, koji je utemeljio Bijelu džamiju na Vratniku. Ovaj Hadži Hajdar je, međutim, bio stariji, i bio je sarač na čaršiji. Bogat i pobožan čovjek, nešto je htio iza sebe ostaviti, pa je sagradio džamiju, oko koje se formirala mahala, u šesnaestom stoljeću nazvana Mahala sarača Hadži Hajdara. Ona će postojati još u austrijska doba, pod imenom Gornja saračeva mahala.

Nakon što si prošao Hadži Hajdarovu, Sepetarevac će uskoro naglo saviti na lijevu stranu, i onda izbiti na Bjelave.

Ta duga i strma ulica, u kojoj su automobili nekada bili rijetki i koja je, otkad pamtiš, bila jednosmjerna, iako su na raskrižju prema Kevrinom potoku šoferi često čupali znak i tako je proglašavali za dvosmjernu, pripadala je, kao i svi strmi sarajevski sokaci, ljudima koji su oko nje živjeli. Nitko se, bez velike potrebe i iz čista mira, nije uz nju uzverao. U Sarajevu ti je mogao proći život, a da nijednom ne kreneš gore, da se nijednom ne ispenješ na njezin vrh. Pogotovo zato što se do Bjelava i Višnjika dolazilo nekim i pitomijim i ravnijim putevima, gdje bi se penjali u manjoj samoći, i ne bi te s obje strane ulice pritiskale prijeteći nadvijene kuće i ljudske sudbine u njima.

U vremena nosača Samuela, išlo se od sinagoge na Mejtašu, do jevrejskih radnji i dućana na Bjelavama, teškim, mukotrpnim putem, svakoga dana po više puta. O čemu se mislilo, ne znam, je li se ičemu nadalo, osim da se preživi još jedan dan ili još jedna godina, ne znam ni to, ali taj uspon morao je za jevrejsku sirotinju imati neki dublji, metafizički smisao. U tom hodočašću sa sepetima na leđima protekli su njihovi životi, i uskoro će sve već biti kao da ih nikada nije ni bilo. Jedino sjećanje, i ono nesigurno, u imenima je ovih ulica.

A Bjelave, Bjelave su ravne i široke. Jednom davno, u predotomanska doba, bile su to Bilave, selo, koje će selom ostati i nakon što nastane Sarajevo. Tek kada je 1530. neki hadži Alija podigao bogomolju, selo će se pretvoriti u gradsku mahalu, koja je, piše Alija Bejtić, u katastarskom defteru upisana ovako: “mahala hadži Alijina mesdžida, poznata pod imenom Bilave”.

Na Bjelave se išlo do pekare kod Krunića, po kruh i kifle, a u vrijeme Ramazana i po somune. Onih godina kada te svakoga jutra Nona vodila na Očnu kliniku na vježbe – bio si razrok, bolovao si od strabizma, pa bi te posjeli za jedan hladni, gvozdeni uređaj s dva okanca, i onda bi, gledajući kroz njih, trebao papagaja uvesti u kavez, papagaj je bio zelen, s velikim žutim kljunom – išli ste zaobilaznim putem, preko Bjelava, da kod Krunića kupite prve jutarnje kifle.

I sad jasno osjećam okus tih kifli, i često se tako ponadam, kada u nekome stranom gradu na istoku u pekari kupim kiflu, da će se taj okus ponoviti. To je jedna od onih izgubljenih stvari koje tražim i kada na njih ne mislim…

Sredinom osamdesetih, otvorilo se po Sarajevu mnogo pekara, narod se prozlio od dobra života, pa mu više ni svaki kruh nije bio dobar, nego se tražio bolji, i pekari su jedni drugima postali konkurencija. Tako se po mahali najednom raširila glasina o Krunićevoj pekari: u kasno doba noći, pričalo se, kada nitko ne vidi i ne gleda, neki mu donose prasad, i on u pećima za somune tad peče krmetinu. Naravno, nije u tome moglo biti ama ni zrnce istine, znao je to tko god bi malo porazmislio, ali glasina je svoje obavila već i time što se nesretni pekar na sve načine morao pravdati da ne radi nešto što su, ionako, svi znali da ne radi. I sigurno se osjećao krivim, jer čovjek se osjeti krivim kada ga za nešto optužuju, koliko god optužba bila nevjerojatna. Nije kriv pred onima koji su ga lažno optužili, nego pred onima koji su u te optužbe iskreno povjerovali…

U ta doba smijao si se i čudio. Svi su se oko tebe čudili: kakvog sve svijeta ima, šta su sve ljudi spremni izmisliti. Danas, kada se toga sjetiš, hvata te jeza. I ništa ti, odjednom, više nije smiješno. Sve je stvar čovjekova osjećaja i perspektive. Ono što je nekada bilo smiješno, danas ti djeluje kao strašni nagovještaj nečega što će se tek dogoditi. Ustvari, nečega što se već dogodilo, i sada je, kao i sve drugo, prošlost.

Istina je, međutim, i jedno i drugo. Smijeh, kao i jeza. Ali kada bi se pisao roman o Sarajevu osamdesetih, taj roman bi morao biti napisan iz onog starijeg osjećaja, kada je priča o krmetini u Krunićevoj pekari djelovala kao neka gruba šala, ali ipak samo šala.

Gutin stričević Jozukić
Kako ne znaš Jozukića
Dobro nije važno
Gutin stričević Jozukić
Kako ga nećeš znat
Oženio onu jednu gadnu iz Kongore
On dobio penziju njemačku
Dvi iljade maraka
To je invalidska
Jer je gluv
A svak zna da gluv nije

Šta ti je bilo
Radili oni jednom negdi
Oko Rozenajma negdi
I pukne nešto s plinom
Jedan na mistu mrtav
Drugi jedva priživio
Jozukiću bogami ništa
To je taka raca
Sritna

Prošla dva dana
Jozukić kod doktora
Gluv
Gluv i gluv
Tri godine ga prigledali
Svi mogući likari
I švapski i naši
Sprave kažu da mora sve čut
Ma Jozukić ne čuje ništa
Gluv ko planina
To je na psihičkoj bazi
I dali mu penziju šta će

Vidiš rodijače moj
To ti je glumac
A ne onaj kako se zove
Rade Šerbedžija