Drndava krntija nekad ih je veselila. Ah, nekad…

Nismo mogli vjerovati da su Petrine frendice (još u trećem osnovne) točno znale u kojem je austrijskom dućanu kupljena njena nova košulja, dar od bake. Zato mi je bilo posebno drago što moji klinci ne pokazuju danas već uobičajene simptome pomodnog odnosa prema vrijednim stvarima, odjeći ili luksuznom životnom stilu.

Čak su znali tražiti da se vozimo starim Golfom koji se sav trese jer im je to bilo zabavno. No, svemu dođe kraj, pa sada ipak znam čuti: “Tata, kaj ćemo se opet sramotiti pred školom s tom krntijom?” Filip je manji i još ponekad inzistira: “Tata pliiiiz, idemo danas s drndalicom u školu!”

Razmišljam: što se dogodilo s mojom djevojčicom koja je sa samo šest godina vikala na političare zbog toga što mirno gledaju ljude koji kopaju po kantama za smeće i tražila da hitno nešto poduzmu?

Što reći kada školarac (na sreću, moji još nisu u toj fazi) nastavnici odbrusi da njegov mobitel vrijedi više od njezine mjesečne plaće? Ili na izjavu “Pa mi imamo veliku kuću, morali bismo imati i velik novi auto, što će nam reći ljudi?” No, što da očekujemo od djece kojoj roditelji sličnim izjavama služe kao primjer.

Kada načuju takve žalopojke, moji mi klinci obično kažu: “Tata, kaj briješ crnjake, moraš biti iniš” (da podsjetim, to im znači biti in) “i cool faca, pa mi se samo zezamo, ne moramo imati nove mobitele”. Obično uslijedi kratka stanka, pa onda ipak: “Ali, novi auto i PSP fakat bi mogao već jednom kupiti”. Fakat nemam pojma.

*

Povijest se ponavlja: moj sin želi biti smetlar

Filip je nekidan svečano izjavio da želi postati smetlar. Inače bih se samo nasmijao na njegovu foru, ali cijela je priča pomalo čudna. Naime, i ja sam kao klinac govorio da ću postati smetlar. Bilo mi je nevjerojatno da netko dobije prekrasni narančasti bicikl s kantom, cijeli se dan vozi s drugim dečkima i još za to dobije plaću. Ako u poslu budem dobar, mislio sam, možda me unaprijede, pa mi daju da se vozim na papučici smetlarskog kamiona.

Znanstvenici kažu da nije dobro svoje neostvarene snove u obliku pritiska prenositi na djecu kako bi ostvarila naše ambicije. Časne mi riječi – nisam svog sina ni na koji način prisiljavao na takvu odluku. Čak je mami rekao – znaš, gledao sam danas tetu čistačicu, pa mislim da i ja uskoro (ide u prvi razred) moram početi zarađivati, a ako budem imao peticu, možda ću se čak voziti na smetlarskom kamionu. Požalio sam se prijateljima na ambicije svog nasljednika i svi me tješe da bih, imajući u vidu današnji pogled na svijet novih generacija, trebao biti sretan što Filip želi raditi bilo što.

Kad bolje promislim, još kao petogodišnjak jednog se jutra probudio plačući da su mu počele rasti dlačice, što znači da će brzo postati odrastao, a još nema ni posao, ni kuću ni – ženu! Pa gdje ću je dovesti kada dijelim sobu sa sestrom, pitao me brišući suze. Morao sam mu obećati da će u slučaju ženidbe tata naći rješenje. Ma, imaju pravo – treba im dopustiti da sami izaberu.

*

Otkad je FUJ kratica za Fino Ukusno Jelo?!

Kad je Petra bila mala, čokoladu je zvala “kljka”, a sok – “kokoda”. Nadali smo se da te nazive neće koristiti do srednje škole. No,dogodilo se obratno. Klinci su na vrijeme naučili riječi, a mi u obitelji te smo simpatične prve izraze još dugo koristili iz navike, pa se događalo da nas konobari čudno gledaju kad smo u kafiću naručivali jedan “kokoda”.

Djeca su sve brža. Navika novih generacija da prema uzoru na SMS poruke sve govore u kraticama traži od nas da se ne čudimo kad nam kažu GAL (get a life) ili na opomenu da za stolom ne govore FUJ,odgovore da to znači Fino Ukusno Jelo. Komunikacijski očito zaostajemo za novim generacijama, ali ne traže samo klinci sve bržu i sve jednostavniju komunikaciju. Mobilni operateri pod naslovom “pronađite srodnu duπu” nude usluge SMS flerta: ukucajte broj, a mi ćemo vam naći idealnog partnera! Mi smo se danima pripremali što ćemo joj reći da ne ispadnemo glupi, a oni imaju gotove poruke koje samo treba poslati.

No, što da radimo kada nešto nije jednostavno i kratko kao SMS? Mali genijalci i za to imaju rješenje. – Tata, je li vidra živi u rijeci, jezeru ili u moru? Pa, nije to tako jednostavno, ima raznih vrsta. Ma dobro, ali da sad ne kompliciramo – napisat ću da žive u rijeci i gotovo.

Iskreno, ne mogu klincima prigovoriti zbog pretjerane banalizacije, jer je trend zahvatio i medije, kao što svjedoči poznata novinarska šala:
Kako bi počela glavna TV vijest da je CNN postojao u vrijeme Mojsija?
– Danas je na Sinaju Mojsije od Boga primio deset zapovijedi, od kojih su najvažnije tri…

ili moj otac u Kini

Vreme je stajalo dok se auto kretao. Sedeo sam na zadnjem sedištu, duboko i prijatno zavaljen. Iz ovako komotnog položaja posmatranje ljudi kroz prozor automobila pričinjavalo mi je pravo zadovoljstvo. Njihovo kretanje po pekinškim trotoarima samo je na prvi pogled izgledalo uobičajeno: svi su hodali paralelno sa autom, neki u njegovom smeru, a neki u suprotnom. Osim jednog postarijeg gospodina koji se kretao u oba smera istovremeno jer je hodao – natraške. Kao da je time poništavao protok vremena.

Prvo sam pomislio da je to jedna od onih situacija kada ste u izvesnoj vrsti privilegovane pozicije iz koje vam svet deluje pomalo pomeren “u šreh”. Kada vam ugao gledanja dopušta slobodu devijacije. Ili kada ste oduševljeni sopstvenom reakcijom na zatečene okolnosti u toj meri da vam se stvarnost prikazuje u jednoj vrsti čudnovate poželjnosti. Što se mene tiče –tada i tamo – svi ovi uslovi bili su ispunjeni do kraja, te sam slobodno mogao da kroz Kinu prolazim sa dvostrukim slikama: onim preda mnom i onim u mojoj glavi. No, dogod ova dva sveta pucaju po šavovima – sve je u redu jer se oni mogu nanovo prišiti. Nezgoda je ako svetovi popucaju van šavova.

Vozača sam zamolio da zaustavi automobil tik uz trotoar kako bih se uverio u jednu ili drugu sliku o šetaču. Pošto je išao u istom smeru sa nama, sustizao nas je dok smo ga čekali, ali je u isto vreme prkosio logici dolaženja jer nam se sve vreme približavao okrenut leđima. Drugi prolaznici su ga vrlo pažljivo i bez ikakvog negodovanja zaobilazili, izbegavajući bilo kakav dodir sa njim, a kamoli grubi pešački sudar. Ni on nije delovao nimalo zabrinuto hoće li se o nekoga ili o nešto očešati, saplesti ili ne daj bože pasti. Nisam se čudio njemu već sebi jer mi je taj nestvarni hod ovde, preda mnom, u neopisivoj pešačkoj gužvi odjednom delovao umesto nerealno, potpuno umesno i uobičajeno.

Svaka nenadana i neobična slika, posle prvog iznenađenja, naravno, ima i svoje objašnjenje. Ono osim što zadovolji racio, uništi i književnu magiju. Tako je i meni vozač, videvši moje tako ozbiljno zanimanje za ovog hodača u rikverc, i da me ne pita, vrlo uslužno objasnio pojavu: to je još jedan od kineskih metoda zdravog načina života. Naime, čovek u svom normalnom hodu, po zakonima inercije, svoje telo uvek drži blago nagnuto ka napred, kao da ima nameru da se svakoga časa obruši na tlo. U tom položaju provodi godine i decenije i kičma mu se vremenom u istom pravcu neprimetno deformiše. Hodanje unazad i grešku i kičmu i celo telo ispravlja u dobrom pravcu i uspostavlja savršenu ravnotežu između onoga napred i onoga nazad.

Objašnjenje, koliko god bilo laičko, imalo je svog smisla. Ali, smisao se gubio kada je moj komplikovani mozak, ne znam zašto, ovaj hod povezao sa vremenskim protokom života: tada sam pred sobom video čoveka, svoga oca, kako svoj ceo (nedovoljno dug) život živi – unazad. Kao da je od sekundu pred sopstvenu smrt, sa samo pedeset i osam godina starosti – mladosti, odlučio da sve okrene naopako i da se od tog časa kreće unatraške ka svojim mlađim godinama. U tom pravcu gubio je mudrost i iskustvo umesto da ih je sticao. Bivao je mlađi, ali ograničenijih sposobnosti. To mi je izgledalo kao kada biste svoju dušu gledali u ogledalu: ona bi se obrnula kao telu leva strana u desnu i obratno, ali ovde – napred u nazad.

Video sam ga od tada pa nadalje na svakom koraku ove zemlje drugačije od svih. Valjda zato što je i on bio drugačiji od svih. Trideset godina posle njegove smrti, u kojima nisam poštovao ni redovno obilaženje njegovog groba a kamoli nečeg prilježnijeg, pojavio mi se u životu kao moj sopstveni sin koji bi sada imao dvadeset i osam umesto pedeset i osam godina! Mladić kojeg je trebalo da obučim još ponečemu u životu. Da sopstvenom ocu budem otac. Da mi sin bude otac. Mislim, otac – sin.

Dopalo mi se što su me moji kineski domaćini vodili po međusobno različitim mestima, u svakom pogledu. Od Kineskog zida (svi ga, pa i oni sami, zovu Veliki zid) do Čajdžinice Lao Šea, od Zabranjenog grada do Pozorišta senki, od šangajskog tornja (263 metara uvis turbo liftom za nekoliko desetina sekundi) sa kojeg se vidi celi svet izražen i u kilometrima – sve do gajeva bambusa i sirotinjskog (a čuvenog starog) sela Džu Đia Điao na reci Cao Gang, kakvih ima na hiljade, ali sela kojih se njihovi stanovnici ne stide. Naprotiv. U takvom jednom pevale su mi tri bakice skoro bez zuba uporno udarajući u neka cimbala i cevčice. Pevale su fantazmagorično, bezubost im nije kvarila glasove, i bile su tako neizmerno radosne. Selo na reci, ili bolje reći – nešto poput male kineske Venecije sa uzanim trotoarima i kanalima kao ulicama. Vožnja pokrivenim čamcem, nečim kao ploveća nosiljka – nazovimo je ploviljka (ali ne kao crna gondola u koju se nikada nisam želeo da ukrcam jer me je uvek podsećala na pogrebnički prevoz u kojem se sigurno moj otac vozio a da nisam ni znao) i zavirivanje u domove seljaka. Slika bede kroz širom otvorena vrata – kao na slikarskom platnu, bede koje se niko nije stideo jer je ona bila njihov život. Siromaštvo slično onom koje sam video usred Napulja koje me je, opet, podsećalo na bedu Indije. Daleko od toga da se u siromaštvu uživa, ali među svim tim ljudima bilo je nekog čudnog pomirenja sa istinom nemanja. Vrata od domova koja se drže otvorena ne samo zato što se u njima nema šta ukrasti: u kineskom selu to su sto, stolice, šporet i krevet, u centru Napulja – sto stolica, krevet i TV, u Indiji – sto, stolica, bez kreveta. Nego, nema se šta skriti od pogleda. Ni od svog ni od tuđeg.

Kada smo u mojoj porodici bili suočeni sa sličnom bedom, moj otac se nije stideo sebe već ljudi koji su ga do toga doveli. Izašao je iz sveta bogatstva kao mladi diplomata od karijere, vratio se iz inostrane službe; i vilu, automobile i mali zoološki vrt usred centra stranog grada zamenio stanom usred svog Beogada, ali koji (i stan i on) zbog već konfiskovane imovine svog novoustanovljenog statusa narodnog neprijatelja više nije imao ama baš ništa – čak ni sto ni stolice. Ni struju. Živeli smo u drugoj polovini dvadesetog veka, u naprednoj zapadno-socijalističkoj zemlji, na podu, uz sveće. I čekali kada će se okončati sudska patetična drama u kojoj se već u prvom činu znao epilog. I krili se sami od sebe.

Pobegao sam od svojih vodiča. Prolazeći selom, svi su želeli da posete taoistički hram koji je delovao privlačno, ne baš turistički, ali primereno narodnoj religiji – nekako suviše otvoren. Ja sam prebegao u budistički hram po imenu Juan Ćin Čan Juan u koji niko nije zalazio. Dok sam ulazio, ukazana mi je čast zvonjavom ručnog zvona iz ruke starešine manastira lično. Bila je to njegova i Budina dobrodošlica. No, kako je hitro odreagovao na moj dolazak, monah je isto tako odmah potom zaronio u neki važan posao, nagnut za stolom kraj samog ulaza u hram. Ostavio me je, kako i treba, sopstvenoj samoći. Ovaj manastir, iako je bio u centru naselja, umeo da sačuva mir kakav se nigde ne može ni osvojiti ni zaslužiti. Kinezi su inače u srednjem veku imali utopijsku ideju da od taoizma, konfučijanizma i budizma – tri stuba filozofije i religije – stvore jedinstvo (takozvana ideja “tri vere – jedna vera” iz doba dinastije Ming). Nisu uspeli. Kao što su hrišćani, ovoga puta oni išli unazad, pa od jedne vere stvorili dve, ako ne i tri. Zamislimo da sada zažele da obnove staru ideju “tri religije – jedan bog” i, pre svega posle sopstvenog ujedinjenja, priključe sebi islam i judaizam. Ili hinduizam i šintoizam. Sa ili bez misli o ujedinjenju, šetnja manastirskim imanjem i hramom bilo je okrepljenje koje me je opet vratilo ocu. Samo on je znao koliko neophodne samoće mu je donosila Sremsko-karlovačka bogoslovija dok je u njoj krotio veronauku prema sopstvenom biću. Mislio je da će se božanskim baviti, a rat ga je lišio čak i ponečeg ljudskog. Rat je doduše stvorio nove bogove, pa je možda zavet i bio ispunjen. Ali, ovi bogovi su ispostavljali žestoke račune.

Ovaj hram, a naročito njegovi stariji monasi, izdržali su sankcije sopstvene države koja decenijama nije dozvoljavala čak ni pojavnost elitne ekskluzivnosti budizma: sve je moralo ostati među zidinama. Monasima ta vrsta dodatne osame nije smetala; njoj su bili učeni. Ali, ona u drugom smeru nije bila poželjna jer je poklonike osujećivala da toj osami priđu.

Otud, iz tolikog nasleđa apsurda (od hodanja unazad do prećutnog opstanka budizma u komunizmu) sadašnja Kina je spojila nespojivo, i to maltene od svega po malo. Recimo, na jedan od pristupačnih prilaza simbolu veličine ili bolje reći grandioznosti Kine – Kineskom zidu –stiže se od donje tačke modernom uspinjačom, kao da ste pošli na skijašku stazu. A posle ostajanja bez daha od lepote, dužine i stamenosti tog čuvara kineskog identiteta, vraćate se u realnost i dolinu iz koje ste pošli – spuštajući se na sopstvenoj zadnjici na majušnom tanjiriću pod vama – koji kilometar dugim toboganom. Opet, kao na bob stazi na kojoj jurite sumanutom brzinom, i jedino morate voditi računa da vam palica među nogama (velika ručna kočnica) bude spas od izletanja u slobodni pad. A dole vas sačekuju ratnici u tradicionalnoj odeždi dinastije Han koji vas napadaju iz žbunja pokušavajući da vas prikolju svojim ogromnim, vrlo uverljivim heraldama i satarama. Kič primeren ambijentu u kojem se uživa. I u ambijentu i u kiču. A dok ste na Zidu, kada vam se približi budistički sveštenik i sa vama progovori na kome god hoćete jeziku, taman se ubedite da ste upravo ukoračili u sedmi vek pre nove ere (kada je Zid počeo da se gradi) ili makar u četrnaesti vek novoga doba (dinastija Ming, kada je priveden kraju), a ono – njemu u ruci – koka kola. Jevtin kontrast, ali efikasan za buđenje. Ali kakvo! Samo da biste konstatovali da je ovaj džinovski zmaj što je nadkrilio Aziju građen skoro dve hiljade godina! Istorijska neumitnost? Upornost? I kako onda da se ne vidi sa Meseca?

Jedan od možda najvažnijih graditelja Zida car Ćin Čuan Li (250.g. pre nove ere.) bio je i prvi zajednički car cele Kine. Ali, kako je to postao? Kontrastima. Ujedinio je zemlju vojskom od pet stotina hiljada vojnika! Ujediniti zemlju tolikom vojskom značilo je i pomoću nje ubiti enormno mnogo ljudi. Ali, on je preterao: izvori kažu da je za tu njegovu ideju pobijeno dve trećine stanovništva svih državica. Dodatne mrtve, one koji su učestvovali u gradnji zida, uziđivao je u njegove temelje (O tome priča i čuvena legenda o Binu, ispisana i rukom savremenog pisca Su Tonga sa kojim sam delio javnost upravo o ovoj knjizi na Pekinškom sajmu knjiga pred više stotina novinara). Da li žaleći za mrtvima ili prosto slaveći svoju armadu, on je naredio da se napravi čuvena glinena vojska (pronađena vekovima kasnije) pod slojevima zemlje, njih šest hiljada, sa isto toliko konja, za sada, jer kažu da ih ima još neotkopanih. Ali, apsurdi se nižu jedan za drugim: za ovu armiju or terakote umetnicima je poziralo isto toliko hiljada pravih vojnika! Svaki lik je realan i nije iz vajarske mašte. Kao da je one prethodno pobijene ili uzidane hteo da vrati među žive. Savetnik ovog istog cara Mi Se primenio je jedinstven recept za dodatno ubijanje četiri stotine i žezdeset učenih ljudi (dakle, ne samo naučnka, već današnjim rečnikom rečeno – intelektualaca toga doba): kako je imao hobi da posmatra pacove, tako pažljivo posmatrajući ih uvideo je da su oni na dvoru, uhranjeni, bili agresivniji od onih uličnih. Na osnovu toga je zaključio da carevini preti opasnost od pobune učenih (dakle, valjda prezadovoljnih) ljudi! I pobio ih. O knjigama da i ne govorimo. Njegov gospodar, isti Ćin Čuan Li, inače je patio od patološkog straha da će biti otrovan. Braneći se od jedne takve paranoične situacije, 210.g. pre nove ere, tražio je formulu za protivotrov koji mu je potom bio i napravljen. Iz preventivnih razloga ga je popio i – otrovao se.

Sledeća dinastija (Han) otvorila je čuveni Put svile. Po onome šta je učinio za povezivanje sveta, i taj put bi se mogao videti sa Meseca. A možda i oni morski kojima su u srednjem veku jezdili kineski moreplovci, mnogo ranije od evropocentričnih Iberijaca ili Mlečana. Pa, uostalom, ko je izmislio kompas i kormilo? No, takva je Kina – sva u građenju i razgrađivanju. Čak i onda kada su bili napredni, događalo se i ono suprotno: recimo, jedna od retkih kraljica toga doba u svetu, Fu Hao iz dinastije Šan (13.vek), nije mnogo uživala u blagodetima svoga pola već se dičila generalskim činom pomoću kojeg je pobedila dve protivničke države u ratu koji je vodila. A istovremeno žrtvovala ljude, ne samo na bojnom polju, već i u ritualne svrhe.

Svojevremeno, za potrebe javne ponude, trebalo je da odgovorim na jedno ispitivaču važno pitanje, sastavljeno od dve geografske varijante: Šta bih naveo kao primer za sliku “Kine u malom” ili, ako mi je lakše, “Pekinga u malom”? Tada se nisam setio nečega što sam zapravo znao, ali valjda zato što je primer prvo valjalo nekako doživeti. Sada ga znam.

Čajdžinica! I to ne bilo koja, već čajdžinica “Blagostanje” iz drame Lao Šea. Ona je bila odgovor na oba pod/pitanja: bila je slika i Kine i Pekinga istovremeno i slika njihove prve polovine dvadesetog veka. Bila je čak slika i druge polovine dvadesetog veka, a da to ni ona ni njen autor nisu znali. A po mom svedočenju, čak i slika prve dekade dvadesetprvog veka. Zašto? Zato što je u sebi sadržavala tzv. višenamensku Kinu: u njoj se, pre svega, pio najbolji čaj od čega god biste poželeli. Osim konobarica koje bi vam ga služile na tradicionalan, prilično komplikovan način, ceremoniju bi upotpunjavao virtuoz za sipanje čaja: on bi vam iz šuplje drvene, uzane “cevi” duge više od jednog metra, držeći je na leđima, iza svog vrata, a skoro klečeći, tako nagnut kao neki klovn, sa visine jednog kraja štapa iz njega ulivao čaj na njegovom drugom kraju u šolju koju je držao u svojoj drugoj ruci, nisko pri podu. A sve to je izvodio neverovatnom brzinom, naravno ne prosuvši ni kap.

Potom biste bili posluženi najraznovrsnijim jelima koja su po ukusu, ali i po izgledu bila prava umetnička dela. Supa od pečuraka i drugih đakonija bila je prelivena po površini zelenim sosom koji je očuvao oblik znaka jina i janga! Pitali biste se da li ja ovo stojim pred dvojstvom sveta? Gledao sam najposvećenije gastro-seksualce kako se libe da pokvare izgled i glazuru jela koja su na pokretnom stolu vrteli ukrug. Razgledanje je bilo opravdanje. Pa, ipak bi počeli. A tada bi vulkan nezasitosti proradio jer se više ničemu nije moglo odolevati.

U tom dugotrajnom procesu smenjivanja više desetina jela, na bini su se pojavile četiri mlade sviračice na drevnim žičanim instrumentima (ali bez žica, sa strunama od prirodnih vlakana). Po prostoriji su se razlili zvuci prirode. Pri kraju dugotrajnog obroka, koji vas nije pretvorio u nadutu, nepokretnu vreću, na platnu sa bine, u zatamnjenoj prostoriji započela je predstava Pozorišta senki. Iza platna smenjivala se pokretna scenografija, a glumci koji su dirigovali neživim, pokretnim likovima, bili su izvanredni. Niste ih videli. Oni su bili senka onih kojima su rukovodili. Čudno.

I na kraju ovog hedonističkog Pekinga u malom, u istoj Lao Šeovoj čajdžinici “krila se” i raskošna prodavnica svakovrsnih čajeva. Na stotine vrsta. Posebnu draž ovom mestu davali su čajevi gajeni i doneti iz budističkih manastira, retko gde drugde vidljivi na ponudi. Zbog Bude koji ih je nadgledao (u gajenju, a valjda i u prodaji), taman kada biste kao turista hteli da osvedočite fotografijom taj originalni prostor, bilo bi vam rečeno da se to ovde ne sme. Ne sme se slikati čaj! Čaj koji je “samo” jedno od sedam tzv. dnevnih neophodnosti drevne Kine: uz drvo za potpalu, pirinač, ulje, so, soja sos i sirće. Valjda je baš zbog svoje dnevne neophodnosti –skoro postao božanstvo.

I taman kada pomislite da ste se nagledali kontrasta, stiže još krupniji: prelazak iz Pekinga u Šangaj. Iz grada koji raste u širinu u grad koji raste u visinu.

A opet, i sam Šangaj je sam sebi kontrast. Sastoji se iz bukvalno dva dela: možemo ih nazvati novim i starim ili, još bolje, kineskim i evropskim. A deli ga reka. Skoro kao dva grada. Da ne živim u gradu koji takođe ima novi i stari deo, takoreći austro-ugarski i osmanski, ili srpski i turski, ili post-komunistički (a zapravo socijalističko-liberalno-kapitalistički u jednom) i kapitalistički, sa rekom koja ih razdvaja, pomislio bih da to i nije baš moguće. A Šangaj to jeste: jedna polovina progresivna, koja za sobom ostavlja komunizam sa preko dve ipo hiljade zgrada viših od trideset spratova (čiji su graditelji sve sami Kinezi), i druga polovina regresivna sa arhitekturom s kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka, isključivo evropskih i nešto američkih arhitekata. Jedan deo radan (ne radnički!), drugi deo estetan. Jedan brz, za trošenje ljudi; drugi, trom za trošenje novca. Jedan novo-azijski, drugi staro-evropski. Na “kineskoj” strani luke dočekuje vas tekst na spomeniku pomorcima: “Gledajmo u budućnost dok se prisećamo prošlosti”. Na “evropskoj” vas dočekuje (savremena) spisateljica Vang Ani sa svojim romanima posvećenim isključivo šangajskoj prošlosti.

U novom Šangaju i shvatanje restorana je drugačije. U jednom od najboljih sa južnjačkom kuhinjom diče se velikom fotografijom američkog predsednika Klintona i supruge mu u njihovim gostima, sve sa osobljem restorana. A onda i hranom. Hrana je dobra, ali drugačija: krupna jaja – ikra meduze i supa od ajkulinih peraja, recimo.

Roditelji nas prate kroz ceo život. I onda kada naša deca i unuci nikako ne mogu da nas zamisle kao nekada mlade, kada ne mogu da shvate da smo i mi (još) nečija deca. To je ona vrsta podrazumevajuće istine koju morate izgovoriti naglas da bi ona i postala istina; kao kada naglas kažete “pa, svi smo se rodili!”, a slušaoci se tek tada zamisle. Jer navikli su na ono “svi umiru”, ali ne i na ovu suprotnost koja svemu prethodi. Umrećemo sa roditeljima. A oni tek tada – sa nama.

Otac me na Zidu opominje da je i on iz pravoslavne svešteničke odore zaribao u komunizam. Iako je između ovih uslovnih krajnosti, postojala priča o njegovom ličnom herojstvu – spasavanju 150–oro dece bez roditelja od vihora Drugog svetskog rata, njegov odlazak u partizane sa svima njima, izuzev jednog koji je izabrao četnike (a njegov tu prisutni rođeni brat – nije), ne umanjuje moje večito čuđenje u neuspešnom shvatanju veze koju je među ovako različitim životnim putanjama moj otac pronašao. Dok mi jednom nije rekao: i komunizam je nekada bio nov, takoreći avangarda 20. veka, skoro kao nadrealizam ili dadaizam. A za takvim pokretima se polazilo, sirotinja iz nade u socijalnu pravdu, a intelektualci iz potrebe da dorade svet. Neki umetnički, a neki politički.

Bavio se tolikom decom, kao da im je svima otac. Kao car, osmanski ili kineski ili bilo čiji drugi, koji je opštio sa stotinama nevidljivih konkubina. Kada mu je harem uvenuo, spao je na dva sina kojima, uz sav trud, nije ni stigao, a kamoli uspeo da se bavi. Ja – princ fon Bajc, uznemiren nemanjem nasledstva, a naslednik, morao sam da pođem u svet ne bih li ga pronašao. I dan danas nisam našao ni veru, ni materiju, čak ni pravi razlog potrage, a kamoli – sebe.

Ali jesam – Kinu. Koja hoda unazad. Kako i treba, da bi se svet spasao.

Jutros sam svratio do kafane. Sjedim do staklenog zida, gledam parking na kojem se zaustavljaju auti, iz njih izlaze vozači, ulaze u kafanu. Uglavnom Afrikanci. Maroko. Alžir. A sad se na vratima pojavio bijeli, sredovječni muškarac, pogledao je lijevo, pa desno, i bilo je u tom gledanju neke oholosti. Gledam ga, i pomislim: James Joyce!

Stvarno, isti Joyce. Prošao je kroz cijelu prostoriju i stao u red za kafu. Potom je zvonio telefon, i sljedećih desetak minuta razgovarao sam s prijateljem iz Sarajeva, a on je zvao da kaže kako je umro Nedžad Ibrišimović, i da su mu jučer klanjali dženazu u haremu Begove džamije. Na spomen Begove džamije pomislio sam na knjigu Bog si ove hefte. Ako dobro pamtim, već na prvoj stranici Ibrišimović opisuje kako u haremu džamije, ranih sedamdesetih, baš tamo gdje obično leže tabuti, sjedi sa lijepom Vlastom Knezović. To da je na istom mjestu jednom sjedio mlad i zaljubljen, a jučer ležao u tabutu, odjednom se usred telefonskog razgovora javilo kao živa i prilično uznemirujuća slika vremena. A kad sam završio razgovor, vidim, Joyce sjedi za susjednim stolom, i gleda u mene. Potom se obratio s pitanjem: na kojem sam to jeziku upravo govorio? Odgovorim, uvjeren da će se ovdje zapodjenuti ozbiljan kafanski razgovor, ali on klimne glavom, okrene se staklenom zidu i nastavi gledati na parking na kojem se upravo zaustavio žuti taksi. I više mi se neće obratiti, niti će ičim dati do znanja da je svjestan moga prisustva. A meni je odjednom trebao sagovornik, neko ko bi me sasvim razumio kad mu kažem da je umro Nedžad Ibrišimović, i da je na svijetu postojala mlada Vlasta Knezović, i da su njih dvoje jednom u haremu Begove džamije čekali da neki zlatar ili srebrnar na njenom prstenu zaletuje malu zmiju.

www.semezdin.com

U drugom dijelu svoje knjige Nevjernica, somalijska autorka Ajan Hirsi Ali piše o svom dolasku, odnosno bijegu iz Najrobija u Holandiju. U Kanadi ju je čekao čovjek kojeg je samo jednom srela a koji je trebao da postane njen suprug.

S obzirom na to da je imala namjeru da traži azil, zaputila se u izbjeglički logor u Zivoldu. To je već kraj jula 1992. i u izbjegličkom centru ima svakakvog naroda; Ajan Hirsi Ali primjećuje Kurde, Iračane, Afrikanke u kratkim suknjama, a u “mirnim brdima odeće” prepoznaje Arabljanke.

Uočava također mnogo bijelaca i na pitanje ko su ti ljudi, neki Holanđanin joj kaže: “To su muslimani“ i dodaje “Iz Bosne.”

Autorki je činjenica da su muslimani bijeli ili plave kose i očiju u tom trenutku neobična kao što je ljudima s ovih prostora neobično da postoje, recimo, Egipćani nearapskog porijekla, takozvani Kopti. (Po istoj liniji ovde često za Edwarda Saida misle da je čovjek musliman.)

Kao što će se pokazati, ova je epizoda vrlo važna. Svjesna da ipak neće dobiti izbjeglički status “samo” na osnovu nesreća koje je prošla i prijetnje od ugovorenog braka (jer, to je dio njihove kulture, kako je obavještava službenica), 23-trogodišnja Ajan Hirsi Ali vladinom predstavniku iznosi ponešto izmijenjenu verziju svoje životne priče. Piše također da se time ne ponosi jer je u tom trenutku sigurno “zauzimala postelju neke od izbjeglica iz Bosne i Liberije” koje su masovno dovozili autobusima.

Treba napomenuti da je život Ajan Hirsi Ali i njene porodice uvijek bio uslovljen ratovima, vjerskim i klasnim sukobima, tako da je do tada živjela uglavnom u islamskim zemljama kao što su rodna joj Somalija, Saudijska Arabija i Kenija. Njen dolazak u Evropu nije bio samo fizička tranzicija već kulturološki šok jer je odgajana u muslimanskoj porodici u kojoj je obrezivanje djevojčica dio tradicije, što se na kraju i samoj Hirsi Ali desilo.

No Bosanci u ovom izbjegličkom centru su bitni jer Ajan Hirsi Ali na njima testira svoju “fatalnu zavodljivost”, onu zbog koje joj je vjera nalagala da bude pokrivena.

Kad je malo popušta griža savjesti, primjećuje “Bosance i Zairce sa predivnim poprsjima” te dodaje: “Stalno sam se muvala oko Bosanaca. Fascinirali su me, delimično i zbog toga što su ih svi Holanđani zaposleni u centru zvali ‘muslimanima’, kao da ostali to nisu bili.”

Tada, u holandskom izbjegličkom kampu, sobu dijeli sa dvije slobodnije Etiopljanke (autorka se prisjeća da su Somalijci za Etiopljane govorili da se pare kao koze, dok su Etiopljani njene sunarodnjake smatrali seksualno frustriranim i da zato stalno ratuju).

U toj je fazi svog života Ajan Hirsi Ali još uvijek na granici između vjernice i nevjernice. Tako, svojim cimerkama, mladim sekularnim Etiopljankama, prigovara da hodaju razgolićene. Jedna od njih joj kroz smijeh pokazuje svoje noge i kaže da neće biti zauvijek lijepe i ako još neko uživa u tom pogledu, tim bolje.

U ovoj (a)teističkoj raspravi, Hirsi Ali uzvraća komentarom da će njihov izgled utjecati pogubno na muškarce koji će izgubiti razum, pa će ih obuzeti požuda, a kao posljedica toga, autobusi će prestati da rade i nastaće sveopšta fitna. Dok ona kipti od muke, djevojke se smijuckaju i pitaju je kako to onda da tog sveopšteg haosa nema u Evropi, ako žene baš tako raspamećuju muškarce.

Autorka potom suvereno zaključuje da je sve to “muslimansko sranje. Muslimani su se stalno nečim hvalili ali naša kultura je seksualno frustrirana.” Na kraju se pita “ko sam, zaboga, ja pa da mislim da bih svojom pojavom izazvala fitnu u čitavom svetu?” Pošteno.

B. Rasel u nekima od svojih eseja upravo povlači pitanje narcisističke strane teizma, no u ovoj fazi svog života ambiciozna Somalijka još nije otkrila zapadanjačke filozofe.

Ali jeste Bosanke. Kako kaže, “započela sam priču s jednom Bosankom koja mi se predstavila kao Muslimanka iako je svuda išla bez marame. Na sebi je imala samo oskudnu majicu. Nikad nije čitala Kuran, niti je znala šta znači Bism’ Allah Al-Rahman Al-Raheem, ‘U ime Alaha, najsvetijeg i najmilostivijeg.’ Nisam shvatala čime se ova devojka karakteriše kao muslimanka. Bilo je očigledno da ona islam ne shvata kao religiozno vjerovanje već kao neku vrstu etničke pripadnosti. Nisam to razumela.”

Smeta joj još i to što Bosanke, “iako navodno muslimanke”, okolo hodaju “u šorcevima i majicama bez brusa sa vidljivim bradavicama. A muškarci su šetali ili sedeli pored njih i govorili s njima prilično normalnim tonom, kao da su ravnodušni na njihovu nagost.”

Idući dan, Ajan, koja od svoje šesnaeste godine nije izašla bez marame, odlučuje da izvede jedan eksperiment i da izađe nepokrivene glave (ali je, za ne daj bože, ipak gura u torbu). Htjela je da vidi šta će se dogoditi jer to je bio haram, hoće li je raspaliti grom ili slično.

Na kraju, kako kaže, ništa se nije dogodilo.

U Pragu sam ove godine na jednom seminaru srela Somalijku koja je bila jedina pokrivena žena u grupi. Mlada, punija i uvijek veoma glasna, Fatima mi je kasnije priznala da joj se čini da je ljudi na ulici čudno gledaju.

Za vrijeme koncerta marokanske grupe u parku u centru grada, tokom kojeg je bila veoma raspoložena, možda jer je u egzotičnim zvucima u središtu evropske prijestolnice čula i muziku svog zavičaja, primijetila sam da oko vrata nosila štiklu.

“Kad već ne mogu da je nosim, stavila sam je na vrat!”, rekla mi je kroz smijeh.

Nakon što joj je naša koordinatorka to veče umalo izrezala stopalo jer joj je slučajno na pod ispala boca koka-kole, Fatima se smirila i potencijalno opasnu situaciju okrenula na šalu, rekavši da će da naruči pina koladu na račun koordinatorke.

Iskoristila sam dobro raspoloženje i pitala je za Ajan Hirsi Ali.

Mislim da bi u tom trenutku više voljela da sam je raspalila novom flašom po glavi.

Dok je Fatima kresala da je “ta žena“ zlo, da se bavi stvarima koje niko ne može da popravi, a koje su stvar tradicije, da je izabrala Zapad kao platformu umjesto svoju rodnu zemlju te da taj dio svijeta namjerno prikazuje u pogrešnom svjetlu, ja sam pokušavala da je smirim, dok je zbunjeni Sebastijan iz Berlina samo pokunjeno motao svoju cigaretu.

“Ne želim da čujem više išta o toj ženi!” završila je Fatima i otišla da pleše…

Harun Mehmedinović američki je filmski autor, u potrazi za prvim, “pravim”, dugometražnim igranim filmom. U međuvremenu se bavi različitim oblicima slikovne naracije, ili pripovijedanja pomoću slika: snima kratke filmove (autor je vrlo zapaženog, na festivalima nagrađivanog, filma “In the Name of the Son”), video clipove, dokumentarne zapise uz pomoć onih sprava koje su još nedavno – do prije dvadesetak godina – služile za telefoniranje, i ni u znanstvenofantastičnim romanima nije bilo pretpostavki da bi mogle služiti ičemu drugom osim telefoniranju.

Mehmedinović snima i fotografske nizove, svojevrsne narativne cikluse, u kojima uz pomoć jednoga načelno statičnog žanra nastoji ispričati ili sugerirati priču. Ti radovi su eksperiment, moguća filmska skica, napomena pred buduće snimanje, scenoslijed i storyboard, a zapravo nisu ništa od svega toga, nego su umjetnikov osobni, skoro pa privatni žanr, nešto čime se bavi i čime se može trajno baviti mimo filma i mimo fotografije. Dakle, to su gotova djela, iako su, možda, i priprema za nešto drugo.

Slijedi dio niza, snimljenoga vikend pred obilježavanje godišnjice Jedanaestoga septembra, u sjevernoj Virginiji, na memorijalu posvećenom Američkome građanskom ratu. Premda na Ajfelovom mostu nije pokazan cijeli rad, ovaj njegov fragment također je u funkciji naracije, ili u funkciji onoga što ovaj gledatelj u Mehmedinovićevom radu prepoznaje kao moguću priču.

Veći izbor Harunovih fotografija može se vidjeti na  www.bloodhoney.com (mj)

ili što je dobra žabica

U ovom svijetu nema previše sigurnih stvari, ali jedna je neupitna: dijete će na plaži, prije ili poslije, početi sumanuto bacati kamenje i kamenčiće u more. Dotična mantrica završit će uzimanjem šake kamenja i bacanjem istih u more. Zanimljivo, iako opisana aktivnost djeluje potpuno besmisleno, ona će lako obuzetii i odraslog čovjeka. Naravno, odrastao čovjek će istog časa sjesti, tako da se ne mora saginjati (što je zamorno, a djeci nije).

Nadalje, u jednom se trenutku odrasli, pogotovo očevi, dosjete – žabica! Te se bez okolišanja po plaži pokušava naći kamen, dovoljno plosnat, a opet da fino leži u ruci, ne bi li se bacila žabica od pet ili šest odskoka. Naravno, neki će tvrditi da su bacali žabice i sa sedam odskoka, ali nemojte im vjerovati. Jer, odskoci nisu najbitniji, bitnije je da kamen, nakon žabica i pri kraju, “zarula” po površini – ispravno odabran i genijalno bačen. Nakon uspješne žabice, osjećaj zadovoljstva je velik. Rijetko kad potomak tako ushićeno i s divljenjem gleda svog pretka, kao kad potonji baci dobru žabicu.

More na obalu izbacuje kamenje, a djeca ga neprestano i strastveno vraćaju nazad. More i djeca tako pričaju. I ne bi trebalo olako shvatiti tu gomilu dječurlije diljem planeta koji razgovarajući s morem bace, siguran sam, tone i tone kamenčića i kamenja.

Tko zna što će se dogoditi s planetom onog dana kad ne bude bilo nikog da priča s morem. More će, vjerovatno, plakati.

1.

Najzad se pojavila rektorica. Upamtio sam joj sivi vuneni džemper, oči zakrvavljene i umorne i pitanje koje mi je nekoliko puta ponovila: kako to planiraš da uradiš? A to, to je način na koji ću, ako budem primljen, vezati djecu-strance (invandrarbarn) i njihove roditelje za školsku biblioteku i nastavu. Ja sam lupao svakojaka čuda, vadio se na to kako imam iskustva u radu sa strancima, a ona je, da ne bi zaspala, dosipala kahve i vjerujem da smo dva-tri litra iskapili. Sa nama je bila i jedna mlađa, nabijena žena, u žutoj trenerci – ova, mislio sam, zasigurno predaje fizičko vaspitanje. Lupala je prstima po stolu i kolenom o koleno, nije ništa govorila.

Radi se o šestomjesečnom projektu, a ne o stalnome poslu. Ima li šanse da se to produži? Ne znam, kaže rektorica. Komuna je odvojila novce za šest mjeseci, a poslije, vidjećemo – ona ne smije ništa da obeća. Sabiram se, oduzimam – ovo ti je, opet, multikulturalnost – da pravimo mali geto, da jedemo hurmašice, flije i ćevape, da cupkamo etno uz zurlice i ćemane.

Obilazimo biblioteku – učionu s gomilama polomljenog školskog nameštaja i knjigama rasutih po podu. Bije na zift i samštinu. Ima i jedan staklom zasvođeni četvorugaonik i u njemu stočić s kompjuterom i stolicom. Vraćamo se, velim: nije loše, a ko onde, sada radi? – u oglasu je pisalo da valja pomagati bibliotekaru. Žuta mini sportašica uginje ramenima, rektorica kaže pedagog, ili nastavnica njemačkog, kad nađu vremena. Hoću li da dođem ako me proberu? Hoću, hoću, velim, a mislim drukčije.

2.

Sinoć, negdje iza 18:00, zvala rektorica iz Huskvarne. Dobio sam posao. Nazvao, onda, F. (bivšeg komšiju iz mahale Jaklja; kada kreneš iz čaršije, ideš Prvomajskom do Altun-alem džamije, skreneš lijevo u moj sokak, on te spusti do rijeke Jošanice, pređeš drvenu ćupriju i ulaziš u mahalu nad kojom se, mjesto neba, širi Gazilar, starinsko groblje). On, F., od 1994. živi gore, u Hukvarni. Kazujem mu da dolazim tamo, pitam da nema gdje god kakva stana. F. mi veli da ne brinem, ima jedan naš momak, skoro se razveo, živi u trosobnom stanu i jednu bi sobu iznajmio. Daje mi broj njegovog telefona.

– E, znam ja ze tebe – kaže momak, kada ga nazovem. – Samo ti, burko, dođi. Neka cijene, jebo cijenu.

*

Kafe u robnoj kući Ahlen, Jonköping. Čekam da dođe taj M., Pazarac, koji će mi jednu sobu iznajmiti. I dolazi on, kožni mantil, crn, spečen, “mangaš iz čaršije”, idemo u njegov stan. Nalazi se u istom invandrar naselju kao i škola, na prizemlju je i u njemu – prazno, nema ništa. On mi priča svoju odiseju. Specijalista u šverc-komercu, valjao je, do skora, stvari skupe, sada je u krizi – “krčmi šta natrči”, isprva je radio (malo) u državnom, tamo nema fajde, dižeš se u pet izjutra, lipsavaš do pet po podne, trka, frka, zašta – za kurac obični. Bio je oženjen sa našom, ona nije bila dobra, udavala se prije njega (za jednog Italijana-narkomana s kojim ima dijete), počela je da ševrda i pušta jezik naveliko, pa je on otjerao, prem je “ono dijete pazio ko svoje”. Zimus je ušao u biznis s alkoholm i duhanom i pao je, zijanio 700.000 kruna. Sada čeka na jednog ortaka sa kojim večeras ide, na jug, u Helsinborg, da preuzmu robu. Dovozi je neki Srbin iz Hamburga.

3.

E. je na internetu našla neke privatne firme u Huskvarni, kod jedne postoji soba s kupatilom za 1200 kruna. E. nazove, popriča s izvjesnom Karinom, dogovore se da ja dođem i čekam je (nju, Karinu) u 11:00 u Eriksgatanu 16, u Huskvarni.

4.

Tuga u stomaku čitavim putem, premda sam se zamajao knjigom P. Austera. Briga kako ću naći zema koji je “na putu”. Kad sam ga zvao sa stanice, mobilni isključen. Fino. Sjedim, sad, u nekoj piceriji, jedem zôrom. Zovem zema, potom, još tri puta, uzaludno. Dogovorili smo se sinoć da će me čekati i eto ti. Onda zovem F. Javi se žena, kaže da F. šeta, nazovi me, kaže, za po sata.

F. ima odličan auto, a i F. odlično izgleda. Priča uz put: kupio je staru dvospratnicu, i kako ga je bog dao bastašnim, renovirao je i sad mu je tri put skuplja. Baštica, garaže. Nije ni “po dana” išao na kurseve jezika za strance. “Ovo malo švedskog – to sam naučio u jednoj garaži.” Nakon logora Silvergården u Landskruni, gdje smo truhnuli zajedno, on je prebačen ovamo u Smoland, tu je dočekao papire, dobio stan u Jonköpingu, petljao, s prva, sa svim i svačim, otimao se socijali da ga ne baci na Komvuks (večernja škola – jezik, historija, poznavanje prirode i društva), obijao od firme do firme i tražio posao. Natrčao, tako, na Boseta, privatnog automehaničara, pitao ima li kakav posao. Ovaj mu pokaže neki stari volvo u dvorištu, objasni šta mu fali – i kaže mu: ako si u stanju da to središ, možemo o poslu razgovarati. Spičim ja to, priča F., zakopam se tu, ostanem tri prve godine. Sada radi kao mašinbravar u jednoj maloj i brzoj fabrici.

5.

Nastavnica-bibliotekarka, čvrsta, postarija žena, kaže da ćemo se sresti u 10:00, a da poslije, ako želim, mogu malo razgledati školu. Ja velim da moram telefonirati za stan i nekako naći krov nad glavom. Pričam joj o onoj firmi sa sobicom, i ona mi pokazuje jedan ćošak u zbornici sa kupolom ispod koje vidim starinski, crni telefon. Nazovem Karin i ona mi kaže da dođem u 11:30 u Huskvarnu radi dogovora sa bivšim stanarom koji će mi, ako mu platim pola kirije za ovaj mjesec, donijeti ključeve i mogu se odmah useliti. Dolazim pješke u Huskvarnu, nalazim ulicu gdje je Ured, pa dok čekam na sastanak, ulazim u trgovinski centar na prizemlju, nalazim mjesto gdje se može naručiti kahva, pijem kahvu, smirujem se, zapisujem ovo. Bio sam se grdno uplašio da taj momak neće doći. Obrtao sam se nervozno oko zgrade, čekao da pređe pet minuta preko “kvart i tolv” i kad sam, napokon, krenuo uz stepenice bio sam ubijeđen, imao sam takvo bešare, da je stvar propala. Špijao sam ispred – niko u zgradu nije ulazio niti izlazio za poslednjih pola sata. Pozvonim, izlazi Karin i kaže mi – OK, došli su ključevi! Ah, radosti. Uzimam ih, plaćam 900 kruna za pola kirije, potpisujem ugovor. Odavno se ničem nisam obradovao kao ovim ključevima. Zgrada je niska, ima tri sprata, moj stan/soba na drugom je spratu, prozor uvrh sobe velik, boja zida ni bijela ni plava, minijaturno predsoblje i naspram njega kupatilo. Hodnik je zatrpan reklamama. Kupim ih, slažem, valjaće za nešto, razgaljujem samog sebe, “za pod glavu”, imam ono ćebe u kuferu, mogao bih ovdje večeras spavati.

6.

Do škole mi treba, sporim hodom, 40 minuta. Taman da ispušim dvije cigare. Došla Šestin, pokazala mi registraciju. Razgovarali o poslu, odvojiću, rekao sam, reference na zasebnu policu, enciklopedije i rječnike na zasebnu – valja mi ih, doduše, prvo dići s poda. Valja izbaciti i sve slomljene stolove i stolice. Gdje mogu naći domara. Nigdje, veli ona, on se ovdje pojavljuje po slobodnoj voli. On je šerif i jedino on slobodno ide kroz sve školske koridore.

Sređivao R, Q, U. Bile dvije klase, i onaj mali Kurd što bište po starim kompjuterima. Ima ih tri, obećali su da će dobaviti nove. Obećali su, još u oglasu, i literaturu na “svim većim useljničkim jezicima”, ali su se nešto ušutjeli.

Obišao lopise-starinarnice na putu. Našao lampu, finu, metalnu. I drveni pribor za brisanje – metlu i posifku. Kući prvo provjerio – radi lampa kao sunce. “Pristavio” kiseli kupus s rebarcima. Čitao malo, zadrijemao. Probudilo me zvono na vratima. F. i O. Kahva, duhan i ders o Igbal čaršiji. Hoće F. da kupi kuću u Leskovi (tazbina) i da se bavi seljačarstvom. Krvnička nostalgija kod svakog od nas, svako je, međutim, drugačije krije. Soba se ne vidi od duhana. Budio se više puta, učio dove koje me je rahmetli bijača naučila.

7.

Ulazim u zbornicu, uzimam startne diskete, palim kompjuter u stakleniku i gledam poštu. Mail od M. Baltića. Gledao na karti gdje se to nalazim, malo mi zavidi na ponovnom studentskom životu. Izašao mu roman u Ljiljanu, Zapadne vode. Javio se i ja, Ljilji D. Ono oko PEN-a ništa. (Primili me – nisu me primili. Dali su mi jednu manju stipendiju, pa su se, možda, sada popišmanili.) Više klasa danas dolazilo. Kao da se djeca svikavaju. Djevojčice uglavnom. Upinjem se da ih sviknem na odaju. Uglavnom sjede u koridoru, vrište, “drpaju se”, dižu na posprd i lemaju nastavnike. Podijeljeni su u mnoge grupe. Ja se bojim bandoglavaca iz rasističke i bandoglavaca iz sirijske grupe. Prvi su mirni, i podmukli, drugi žestoki i bučni. Jedni vladaju koridorima na spratu, drugi ovim na prizemlju. Moram svakog dana proći četiri puta i četiri mi se puta neki belaj dogodi. Ali, nema druge – moram se navići.

Biblioteka izgleda odvratno. Nema para koje su nam obećali. Nema knjiga, nema kompjutera. Nema ništa. Registrirao malo knjiga koje sam probirao iz gomila ispod staklenika, sređivao one pod V i U. Odlučio da izađem više puta na koridor, da držim vrata biblioteke otvorenim barem od 10 – 14.00. Šestin kaže: – Ne bih, da sam na tvom mjestu.

8.

Ako jedeš u kuhinji sa đacima, plaćaš bagatelu, ako jedeš prije ili poslije đaka u istoj kuhinji i iste splačine – plaćaš restoransku cijenu. Mi jedemo, molim, sa đacima. Oni ti sipaju hranu u tanjir, oni ti mijenjaju kašiku za viljušku, oni ti izmiču ili primiču stolicu. Trpiš, misleć na uštedu. Misleć šta ćeš sa uštedom priskrbiti. Na primjer, jedan polovni laptopčić. Malo suđa, garderobe i stvari naličnih. Uz to, danas: pirinač sa dobrim pilećim krilcima.

Samo da je svjetlo dočekati. Ustajem po mraku, vraćam se po mraku. I da nije snijega uz ivicu puta, bog zna kud bih se obreo. Šta da spremim sebi, dumao sam usput, da l da odmrznem kotlete ili da spremim bamije, ali kad sam prošao pored onog lopisa koji nije do sada radio, spazim gužvu. I siđem sa puta. Nabavio sam sitnih stvari, poput pazarskih gurbeta. Noževi kuhinjski s drvenim drškama, dvije šolje, tri kutije koje ulaze jedna u drugu – za kahvu, za so, za šećer je l de? – jednu bakarnu pepeljaru, otvarač za flaše, strugač za sir i strugač za krompire, jedan čudni plehani sahan koji me podsjetio na one u kojima je rahmetli bijača Hankuša lila stravu i kupila želuca.

9.

Prijepodne – dvije grupe đaka. Među njima i tri rasno ispravna momčića. Iznijeli dva stara kompjutera, polomili ekrane u koridoru, vratili se s krhotinama složenim u naručjima. Nastavnica biologije koja ih je uvela ovamo, pokrila šakama lice, plakala. Sadame, pitaju me, možemo li pozajmiti tvoj kompjuter. Prilaze stakleniku, lijepe neke žestoke sličice, ja buljim u registar, pravim se da radim, da sam miran. Ušao mali Kurd, snimio situaciju, vraća se sa B., O. i E. Prva trojica su Bosanci, treći je Lala po porijeklu, čiji otac “poznaje Arkana”. (Arkan je i ovdje idol drznoljubnih grupa. Naročito ga uvažava sitna policija u Stockholmu.) Mladi zemljaci prvo pitaju ima li “naških” knjiga, zatim E. prilazi nacistima i kaže im da izađu “jer hoćemo, sada, da pričamo maternjim.” I oni izlaze. Iza ovih ušla klasa devetaka. Rade švedske romantike. Nastavnik im je Magnus, deblji, pričljiv Švedo, vuče svoju klasu ovamo kad god može, tjera ih da uzmu knjige u ruke, ne bježi napolje već cijelo vrijeme ostaje sa njima. Dokon, prišao u ispomoć – primirio neku mrku robusnu curicu koja, u jednom ćošku, pali cigaretu, dok se dvije, uz nju, šminkaju i cijuču. Nekim sam dječacima, na njihovo iznenađenje, pa i radost, našao biografije pisaca koje obrađuju. Dvije djevojčice – Sirijke, dobacivale mi, jedna mi pokazuje srednji prst. Šta ću, nasmijem se. Prilazi još par momaka i traže da i njima nađem što god i ja zaboravljam na mučninu, tražim švedske realiste, skraćujem tekstove, izbacujem ih na štampaču. Sad je već gužva oko mene, nekima pomažem “samo da počnu prvu rečenicu”, dosta ih sjedi, zagleda u tekstove, razgovaraju, ali ne viču, atmosfera liči na onu koja se predlaže u školskom zakonu. Magnus mi zahvaljuje i veli da je ovo prvi put da mu djeca rade. I onda, kad sam izašo na pauzu, djevojčica koja mi je pokazivala srednji prst, ustaje sa klupe u “crnom dijelu” koridora, prilazi mi i izvinjava se. Kažem joj da je sve u redu. Evo je, opet. Zagledam joj lice, postiđeno (i prelijepo – nordijske oči, orijentalne obrvice), vidim, kaje se, uvrijedila me je, misli, a nije trebalo. Kažem joj da je stvar u redu, pogađamo se oko toga, teško i zadugo. Onda dolazi nastavnik Klas, u trenerci, ošišan nularicom, otvara školski katalog, upire prstom u “moju” curicu i pita je li ulazila u biblioteku i je li pravila buku. Kažem da nije, a nije ni važno ako uđe i napravi malo buke. Važno je da uđe jer im ovo mjesto zvrji prazno. Vidim ga, poslije, u “bijelom hodniku”, kako sjedi sa njom i šmirgla je. Kad me ugledaju, curica se diže, prilazi mi i kaže izvini. Ovog puta lice joj je izblijedilo, oči mutne, kao teletu po klanju. I meni je žao, kažem, što si sad dopala nevolje. Stvarno mi je žao. Taj Klas, i još par klasića, ujedaju nemilice ako su im žrtve invandar-učenici, posebno curice.

10.

Sredio police sa prirodnim “naukama” – podigao, dakle, sa poda i pokupio iz zbornice i kabineta preteške enciklopedije i rječnike i sad čeoni zid izgleda ozbiljno. Izbacio pakete sa raznim pedagoškim đubrivom, izbacio i tri ogromna drvena stola – uprkos domaru kojeg još nisam vidio i uprkos priči da je bio boksač ili hrvač, sad svejedno – izbacio ormar sa starim kataloškim karticama, svratio kod rektorice i podsjetio je da nisam još dobio ni jednu ivnadrar-knjigu, niti policu, niti kompjuter i da mi je stakleni kavez prljav, da sam ga dva puta čistio, ali da bi bilo dobro da ga i školska čistačica uzme malo u obradu. Ona, nesrećnica, gleda u me bijelo, ona je, kako ovdje vele, “izgorjela”, stres je u ugljen pretvorio.

11.

Ušao u zbornicu da natočim kahve, ali mi je merak pokvarila Ingrid – jedna je klasa bez učitelja i gurnuće mi je smjesta u naručje. Tako su mi već u osam nagrnuli idioti – među njima i oni najgori R., D. Ovaj prvi urliče, vrišti, ruši knjige sa polica, dobacuje “Muhamede, Saddame, Jevla blatte”. Pokušao da mu otmem knjige, prijetio mu rektoricom – u smijeh ga tjerao. Onaj drugi, za to vrijeme, zgrnuo je na gomilu knjige sa obje metalne police, zasjeo na njih s društvom i motaju travu. Izašao da potražim koga u ispomoć. Sreo Karin, zamjenicu rektorice, ona kaže da je nemoćna pred R i ostalim. Predlaže mi da potražim domara. Idem tamo, odaja mu zaključana. Rektorice nema, bolesna je. Nema nikog. Vraćam se u biblioteku, a unutra džeheneske vatre zasijale. Prednja strana staklenika prsla u komade. R. sjedi na mojoj stolici. Viče, okreće se k družbi, pozdravlja ih nacistički. Kupim prslo staklo, guram nogama rasturene knjige, borim se da ne prsnem, da ne počnem i sam s vriskom. Ulazim u staklenik, saginjem se ka R. i kažem mu šapatom, da ću, ako odmah ne ustane i ne napusti biblioteku, uzeti nož za rezanje papira i jedno mu uho odrezati. Može birati koje voli, dodajem, i stvarno vadim iz fioke nož za sječenje papira, prilazim mu i čekam. Gledali smo se, tako, dvojili, zbrajali. Ja sam se bio sračunao. Ako ne izađe, onda ću mu učiniti to što sam rekao. Nema druge, mislio sam, nemam kud. R. je, nenadano, uzviknuo: OK, OK, digao je obe ruke uvis, izašao. Izašao je napolje. E sad, mislio sam, sad je lakše, i prišao sam D-ovoj gomili, i rekao: I ti, momak. Napolje. Zašto, pitao je. Svi vi, rekao sam. Oni se nisu pomjerali. A onda sam pogriješio. Okrenuo sam se, izašao i zaključao vrata biblioteke. Ostavio im, budala, na volju prozore. Kad sam se, poslije ručka, vratio u biblioteku, gomila knjiga na kojoj su sjedeli bila je zapišana i čitav odaja vonjala na duhan i mokraću. Stiže Klas, njuškalo ovdašnje, vodi svoju dresiranu mladež i još pride čistačicu. Naređuje đacima da podignu knjige na police. Zamolio sam ih da knjige skupe samo uz police a da ću ih ja, onda, srediti kao treba. Čistačica – strankinja, sitna, guzata, sa crnom indijanskom pletenicom – kikotala se, držeći sa dva prsta, kao da drži miša, kurton koji je pronašla u staklu. Sjeo sam, poslije, izvadio crno blokče i – da bih se smirio – skiciram zgodu o onom policajcu koji je pred kapijom Kungheskole pamet poštetio.

12.

Ova se škola nalazi u sirotinjskom predgrađu – dakle napunjena je strancima, koje drže na socijali ili ih, one iz južnih dijelova Evrope, puštaju da uhvate malo posla u kakvoj fabrici. Uza strance truhne i domaće stanovništvo – alkoholičari, narkomani, psihofizički slučajevi, itd. I njihovi nasljednici predviđeni su za sličnu upotrebu. Šestin, kada vidi da se ja naprežem i petljam da od ove napuštene učione napravim živu odaju za čitanje, kaže: – Svi će oni završiti u Huskvarni (ogromnoj fabrici kuhinjskih aparata i nalične limarije). Djeca su prepuštena sama sebi, nema reda, nema zahtjeva, štala za tov mladih grla čija će snaga pritrebati. Nastavnici dolaze i odlaze – oni koji ostaju uhvate rutinu i čuvaju stado “tolerantno – bez prisile i kandžije”. Dešavalo se, pa dođe neki entuzijast za rektora, “uhvati se u koštac s problemom”, problem ga, nakon par nedjelja, obrne oko glave i firikne pravo u bolnicu. Jedan od njih, tako, dobije od komune policajca da mu stoji na vratima i pazi na red. I dođe jedan, pobode se onde, djeca ga uhvate na hušku i on, poslije šest mjeseci, onemoća i siđe pameti. Isto se dešavalo i onim koji su se primali bibliotečkog posla. Onu prije mene u staklenik zaključali, pa kako onamo nije niko zalazio – biblioteka nije imala radno vrijeme, ulazilo se, vrlo rijetko, samo u klasama, ili samo nastavnici da se smire ili malko otkunjaju – ostala je zaključana nekoliko dana. Što nije lupala, pitam Šestin, što nije vrata odvalila. “Ona je već bila prolupala“, odgovara Š. i gleda me malo čudnovato, kao da sam i ja prolupao. Izašao da pušim. Iza nadvožnjaka, u maloj šumici. Mislio na moju šumu u Šavcima. Na lijeske i grabove.

Hladno je, stolnjak prljav. Palim sat-radio, džez, zabavlja nas neki kvartet iz Kalskrune. Tješim se, petak je sutra, pa subota i nedjelja. Neću u Lund, ali preživjeću – ići ću na posjetke kod ovdašnjih Pazaraca.

13.

Danas je subota. Danas ćemo, po F. planu i programu, obići ovdašnju sandžačku enklavu. Prvo smo krenuli kod S. D., a kod njega gosti, dvije naše naše porodice: Mamac sa ženom (Mamca sam poznao, prem je sad čovjek, ćelav, ozbiljan i debeo – a pamtim ga sa bazena, sa igrališta za mali fudbal, gdje je, kopirao, i fintama a i kosom, Maria Kempesa). On živi u Linköpingu, na 150 km odavde, radi sa ženom u istoj fabrici guma, veseo je tip, samokritičan i samošaljiv. I on je mene poznao. Drugi je mlađi momak, 23-25 godina, takođe sa ženom, iz okoline je N. Pazara, a ovdje živi u Varnamu. Domaćin, S., ozbiljan je i “staložen”, nutka nas svakog časa nečim, mjeri boce pivske, gleda u onog koji priča i ne kida ga u govoru. Dolazi potom još i E., čiju sam ženu već sreo kod F. i njega kao da poznajem, ima tipično pazarsko čehre, premda je i on mlađi momak i nije bio punoletan kad je ovamo dospio. Tako, sjedeli, pili pivo i po pivu viski. Ovi, što voze, čuvali se i meze štetili. U neko doba dolazi i Maks& family i sad – nedostaje samo slikar U. – cijela je enklava na okupu. Kreću, potom, i naše kasete – neka svadba na kojoj – o moje sreće – sviraju Fiće i Hajran. Svadba je snimana prošle godine, gledam u Fićeta, ježi mi se koža, “jebem ti tuđinu!” čujem kako neko otpuhuje i kako mu se ostali pridružuju. Gledali tu svadbu dva-tri sata zasigurno. Onda su ovi trijezni počeli da gledaju neku policijsku akademiju i da se valjaju od smijeha. Mamac, nenadano, pominje knjigu Tijesna čaršija R. Crnišanina i ja se obradujem. Hvala bogu, velim, da je neki Pazarac ta bogata i izvrsno napisana svjedočanstva pročitao. Pričamo, ne bez smijeha i verema, o čaršijskim hadaljima. Bio sam smetnuo sa uma ona dva krasna primjerka – Hapa i Rifa iz moje mahale. Hapo je bio nijem, hramao je na jednu nogu, nosio je mrki ćulaf i stalno je balao. I stalno je, pri susretu, štipkao žene za grudi il stražnjice i niko se zbog toga nije ljutio. Rifo, starac, iz Jaklje, krupan i bradat kao ovi nordijski bogovi. Pričao je naglas s nekim s druge strane zbijle – o ćasama mlijeka na konjim se uhvatio kajmak deblji od tri prsta, o jarećem pečenju jeftinijem od jareće kože, o čaršiji punoj aga i begova – a kad bi ga neko, s ove strane, nešto upitao, taj bi rapsod ušutao. Sve te ljude tuđina je podavila, dušu ti je rasturila grđe od poplave. Nemaš mrtvih, nemaš živih – pribrojen si u utvare.

14.

Ustao sam rano, oko 8:30. Soba je lijepo osvijetljenja, pao je snijeg i zrak je prošaran jakim srebrnastim nijansama. Popio kahvu, čitao malo, naišao F. Treba da idemo kod U. na viđenje, kako mi se ne bi naljutio. Spuštamo se, desno od zgrade, strminom i silazimo na rječicu/potok. (Ona, ta rječica, vodi, pokazaće mi se po povratku, do jednog većeg toka, nešto što je između jezera ili rukavca gdje se, veli F. s proljeća i ljeta može pecati.) Kod U. tipična (i tužna) azilantska atmosfera. Stvari sa lopisa, iz druge ruke, mračnih braon boja, tv, video i drugi primjerci zaliječene neimaštine. Njegova žena, sa čijim sam se bratom, u ranoj mladosti, malo i družio, iznenađena da sam to ja, da sam ovdje, ustaje, smetena i onda ne zna, kao ni ja ustalom, šta će sa očima a šta sa rukama. Sjećam se da je nekad koračala polagano, da je posjedovala neki čudni mir i da se uvijek stidljivo smješkala. Ali to je bilo prije petnaestak godina. Pričamo o tim godinama. U. je u to vrijeme živio u Peći, pa onda, prije muhadžirluka, u Sjenici i Dugoj Poljani.

Kundera kaže u Neznanju da ako emigrant ne razgovara o zavičaju sa drugim emigrantom, onda zaboravlja. Gubi sjećanja. U pravu je. Koliko sam se samo ljudi sjetio, koliko mi je lica, događaja, zdanja (Kolo džamija, Tijesna čaršija, jevrejski dućani kod ćuprije) dopalo u pamet za ovih par dana. Sve je u jeziku.

15.

Sastanak. Rektorica bolesna – posve izgorjela – dolazi, ako dođe, tek 5. maja, a u međuvremenu ćemo dobiti zamjenu. Odlazim u biblioteku, zavirujem na mail – nema ništa, radim malo klasifikaciju i sređujem lijepu književnost na L, M, N, O. Ubrzao sam radnju preterano, na nagovor Šestin, uzimam pauzu. U 10:00 ušao R. i još par onih opasnijih žutih, ali nisu bili bučni. R. je čak mirno sjedio do podneva, visio na internetu, tu i tamo po nešto pitao.

Čitao, popodne, poeziju (K. Leandoer, N. Burton, mlađi pjesnici, tanki), onda čitao Dalov Deni šampion svijeta. Ima, mislim, deset godina kako sam ovu zgodnu knjigu čitao na maternjem. Na dječijem odeljenju gradske biblioteke “Dositej Obradović” u N. Pazaru, druga smjena – radilo se od 12 – 19:00. A posle se, avaj meni, silazilo na ledeno pivo kod Trapa u Domu ili kod Omera u “Fontani”.

16.

Kako lijepo sipi snijeg. Krupne pahulje iz djetinjstva u gustome vrtloženju. Gledam ih iz stana, u 16.30. Već se mrači, ali se pahulje još daju vidjeti. Dan se malo produžio. Eto prve ovdašnje radosti.

17.

Smrzlo, pa mi površica pršti pod nogama. Mislio na bijaču, sa majčine strane sa kojom sam, jednom, išao nekud po ovakvoj površici. Okliznuli smo se, fujali se poslije niz nekavu strminu i onda se slika gasi. Ne znam kud smo bili krenuli ili odakle smo se vraćali, selo je, uglavnom, Godijevo, tu su djed i ona živjeli, ja sam imao najviše tri godine, a, kad budem dobavio kompjuter, sješću krvnički i prvu priču baš o bijači ispričati. Ona je bila veliki pripovjedač i od nje sam čuo prve bajke. Čuo sam ih na stotine, ali neka sada toga, na poslu si i moraš da radiš.

Primijetio, danas, jedno groblje dok sam išao busom k centru. Nečim je podsjećalo na naša groblja. Nazvao F. i prvo mu čestitao na novome poslu. Radi kao električar u nekoj maloj privatnoj fabrici spavaćih kola, a onda ga pitao za groblje. Jeste, muslimansko i uređeno je prelijepo. Otići ćemo, čim otopli, da ga vidiš. I još kaže, hajde, svrni, sam sam, ubi me dosada. Pričali onda, gledali kako Amerikanci pripremaju rat i prostiru dokaze o Sadamovoj krivnji pred svjetskom javnošću. Šta da se radi. Kući, čitao Hamsunove På igenvuxna stiger. Piše starac, svaka čast! Pršti jezik i to jadni, švedski, koji je kompaktan poput mermera, i ja ne vidim kako ću se natjerati da prekinem, ugasim lampu i spremim se za naredni dan.

18.

Thiarnia. Penti Sarikoski, on liječi.

19.

Petak, subota, – halijedao, halijedao. Bio da vidim ono m. groblje. Bio u kvartu gdje su, 1948. u “rasnim nemirima” stradali ovdašnji tetari (domaći Cigani). Čudno, to je poratno vrijeme kad su otkriveni konc. logori, kad se pjevalo horski o “bratstvu među narodima”, itd. i mi, hajvani na Balkanu, jedini iz srca u to vjerovali. Skupio o tome malo građe. Čitao, “kamenio se”, na par mjesta zaplakao. Ja, budala.

20.

Upoznao sam napokon domara. Izgleda kao kepec, snažni kepec, sa rukama do nožnih članaka. Kapci mu vise i donja mu usna visi i nekakvu stravu zajednički grade, i ako ga sreteš, najbolje je da gledaš u stranu. Ne mora se pričati sa njim, jer on ne govori, nego podriguje i lupa te ručerdom po ramenu, kao da te lupa maljem. Najdraži mu je hobi da se u koridoru zaleti u grupu mladih Sirijaca i da ih, udarcima glave, obara kao kugle. One koji mu se suprotstave, hvata pro srijede, i uz kikot, priteže i davi. Priča se kako “vaktmestare” u fizičkoj sali pravi takve hrvačke bravure od kojih se đacima-strancima pojavljuju prve sijede dlake. Sjedio je danas kod mene u biblioteci, divio se tišini i knjigama naređanim “ko pod konac”. Poslije, drijemao kod prozora, ja čitao zbirku Om Oster (o Istoku), B. E. Jonsona.

21.

Predstavljenje novog zamjenika rektora, neki trbuljati lokalni guzičko, pokušava da bude duhovit, uobičajene fraze i uobičajeni smijeh “potlačenih”. Biblioteku ne spominje, ali hala, sportska hala – tu će, veli, biti jako angažiran. Bježim u rupu, palim kompjuter, gledam šta se danas nudi od “polovne robe”, sve se nadam naići ću na dobar i jeftin laptopčić. Nema ništa. Đaci su se vratili sa odmora, bučni, sirovi, ali ih još nema kod mene. Tako, petljao do 13:00, a onda čistio reference i legate nekih misionarki i misionara ostavljenih ovdje prije nove ere. – Baci govna – kaže vaktmestare i donosi jednu rolnu onih crnih deponijskih kesa.

21.

Dvojim se da li da čitam neku taze knjigu o tatarima (zanima me opis njihovog izgona iz Jonköpinga) ili da prevodim “Dablin”, jednu dužu Pentijevu pjesmu koju sam našao kod P. Bernard.

22.

Neke Asirkinje opet tukle nastavnicu u bijelome koridoru, ona se (nastavnica) zaključala u toalet, brava se pokvarila i sad domar lupa po njima svojim čekićima.

Malo jutros razgalilo, ugrijalo iz prikrajka sunce. Čitao B. E. Johnsona. Nema sile da ja prevedem “Om oster” (O istoku), ima puno stihova zamršenih, gustih kao trnje na međama između sandžačkih njivica. Preveo pet-šest kratkih pjesama L. Gustafssona i W. Aspenstrema, kupao se, jeo, gledao moje pjesme u prevodu Đ. Žarković. Odlučio da pošaljem neke u par časopisa.

Zvao popodne Azru. Veli, svraćala par puta u gradsku biblioteku (tako joj Šaban objasnio) doći će sutra da me vidi. Bog zna hoću li je poznati. Sutra treba da idem sa Šestin, “šeficom”, u Huskvarnu, zbog invandrar knjiga i sastanka školskih bibliotekara. Nadam se sutra i pjesmama tih pjesnika koje mi je Lj. Dufgran za prevođenje odredila.

Ne bi Azre.

*

Zove Azra. Dolazila, ali u pogrešnu školu. U srijedu, u 17:00, imaš susret sa njom, u kafeu gradske biblioteke. U četvrtak, od 14:00 kupovina knjiga u istoj biblioteci.

Uzeo knjige od Aase Berg i Pära Hansona, čekao Azru – opet se razminuli. Ona otišla na drugi sprat, ja na prizemlje. Sutra ćemo se sresti na prizemlju u 18.00. Valja mi platiti kiriju i poslati jednu molbu za književnu stipendiju, koliko da znaju da sam živ i da čitam njihove oglase. (Forfataren, glasilo švedskog saveza pisaca, tanušna je tvorevina od pet-šest listova; sem oglasa (izdajem sobu na ostrvu, vršim korekturu) i pravila rada, nema ništa drugo. Svratio u “Rodos” na picu, tako da ne moram petljati s večerom.

*

Čudo sa Azrom. U 18.00 odem pred gradsku biblioteku. Malo, ona zove. Gdje si?, pita. Pa evo, kažem, pred bibliotekom. Pa i ja sam, veli ona. Ne vidimo jedno drugo, ne možemo da se nađemo, mora, mislim, da smo pred različitim bibliotekama. Hajde, onda, pred Ahlens (robna kuća). Hajde. Čekam je, nema je, opet mobil. Ja sam, veli, pred Ahlensom. I ja stojim pred Ahlensom. I tad Azra, kaže malo nabusito – ali, to je nemoguće. Koliko ja znam ovo je jedini Ahlens u čitavom Linköpingu. Šta, pitam. Pa, ovo je jedini Ahlens u Linköpingu. Azra, jedva progovaram, zgušen očajom i mukom, ja stojim pred Ahlensom u Jönköpingu. Eto, to. Ta nordijska identičnost. Ista imena ulica, robnih kuća, biblioteka. Linköping, Jönköeping, nije Šabanu zamjeriti što ih je smiješao.

23.

Subota nije otpočela s kišom (napamet mi pade ime pjevačice – Ksenija Erker). Razlilo se sunce, jezero je kao trnjina smodrelo, nestvarna ljepota poslije strašnog nordijskoga mraka. Ustao sam u 7:00 i onda, umjesto da sjednem i radim što god, izašao i šetao, bio u bliblioteci u Huskavrni, uzeo B. E. Johnsona I granskapet, zatim Att do i norden, pa odatle, u grad, pa u “Rodos” na picu, pa opet u Huskvarnu – odatle odem kod U. na “po jednu grku, našku.” Tu sam ljuto pogriješio – potrošio vrijeme, prem je U. sasvim u redu, i onda, kad sam došao kući, drijemao malo pa onda potonuo u Bajke. Izvlačio gađu iz “Almanaha”, trčkarao za Bandžovićevim muhadžirskim kolonama od 1912. pa do 1956. godine.

24.

13. april 2003. godine. Nisam pozadugo škrabuckao u ovom notesu. Doduše, nema se o čemu. Svaki dan mi je na zijanu, jedva čekam da umrem.

25.

Lokalni su političari u svečanom obilasku škole. Ušli su i kod mene, divli se i šaptali “ah, ah i ah”, a poslije, kad su spičili odavde, nisu biblioteci odobrili sredstva za dalji “verksamhet” i tako ću 30. juna morati i ja da pičim odavde. Rektor kaže kako mu je žao, kako su mu učenici zavoleli i to ne samo oni stranoga porijekla, već i ovi domaći, čistokrvni. Možda bih mogao, na jesen, zatražiti posao asistenta u nastavi, raditi, na primjer, sa jezikom. Neka toga do jeseni, prekidam ga, ja sad imam podnevnu pauzu. Izlazim vani, prelazim ulicu i čekam gradski bus. Idem, velim sebi, u onaj kafe na obali, naručiću pivo i dupli expreso, a onda ću okrenuti glavu ka pučini i sve dok je vidno onamo buljiti.

U novom gradu najduže se zadržavam na mostovima

Zaustavim se na cesti I-95, policajac je tražio dokumenta: otvorim pretinac za rukavice i ravno u njeno krilo padne nož

Zaustavim se na semaforu: kraj otvorenog prozora soko je silovito udario goluba u letu: perje po kožnim sjedištima cadillaca

Lice Dalai Lame dok kažiprstom dodiruje snijeg ispred Bijele kuće, i osmijeh kao potvrda da svijet, izgleda, postoji

Lice starca koji u sunčanom jutru zaustavlja pogled na šumskoj jagodi

On svaku rečenicu započinje s namjerom da zasnuje novu teoriju

Svake subote krene da polaže vozački ispit i svaki put odustane, produži do kraja ulice i uđe u American Café: ostane tamo nekoliko sati misleći gdje će, kad jednom dobije vozačku dozvolu, putovati

Od koje tačke u vremenu počinje zajedničko sjećanje? Sjećam se da smo u Orebiću (avgust, 1981) na kamenoj plaži ležali goli, da je plavi leptir sletio na njeno rame i krilom pokrio ožiljak od vakcine

Sad me potresa način na koji si znala reći da: “Da li ti je hladno?” “Da.” “Da li si gladna?” “Da”

Za njen rođendan (17. septembar 1992) donio sam 10 zrna kafe, 2 cigarete, onda je u sobu do nas pala granata, ali se nismo dali pomjeriti

Pričamo o zajedničkim prijateljima, krojimo planove za budućnost, Pacific se pred našim očima otvara kao pogled iz sarajevske kotline u beskonačno nebo

Jučer je umro, a već ga svi zaboravili. Sjećaš li se njegovog trika? Zaboravio sam gdje dođe opasač? Gdje ženska noga?

Dobio sam čašu koju prave Maje, i jedan percussion instrument sa Cube: sad se u čaši zlati žilavka, dok hvatam ritam na pjesmu Stade se cvijeće rosom kititi

Od zadnjeg dana rata preživjeli stare unazad: prema uplašenom djetetu

Kad sam prvi put vidio sijedog uličnog muzičara, bio je dječak s trubom na istim kamenim stepenicama

Čudno je to: nakon svih godina sretnem prijatelja: on gleda koliko sam se promijenio i ja gledam koliko se on promijenio

U čamcu za plažu koji se pokreće na pedala, jedan Čeh upravo od policije bježi na Cubu

U dvorištu škole (Flint, Mich.) tražeći skrivena uskršnja jaja, djeca su našla dva pištolja

Da li je Amerika stvarno tako daleko, ili se ona od svijeta svjesno udaljava

Kompjuterski snimak ljudskog glasa je kao kardiogram, crta koja šara gore-dolje gore-dolje, osim kod ovog Kissingera: njegov glas je ravna crta

U parku, mrvi kroasan i hrani ptice Robert McNamara: ptice kljucaju asfalt, šalju morzeovu poruku starcu i on im uzvraća osmijehom

Okus oblaka na jeziku

Kiša je brzo napunila čaše zaboravljene na balkonu

Ovoga ljeta čuvari svih bazena na krovovima zgrada u Virginiji stigli su iz Slovačke

Prije ulaska u zgradu, žena – lijevom, pa desnom rukom, kao u obrednom plesu namješta grudi, a onda spokojno stupi na stepenice nakon što je ustanovila simetriju

Mrtvi su zaboravljeni, živi su se vratili iz izbjeglištva, a djeca rođena u ratu narastaju za zatvora

Između dva suha lista na pločniku, kao Nil, kao Dunav, napreduje crvena crta krvi

Ugašena svjetla pri punoj brzini: blijesak pucnja između vreća s pijeskom na prozoru kasarne, reski udar metka mrvi lim, prstima u mraku prebirem tijelo i strah me je toplog dodira

Dobio je američki pasoš, udahnuo zrak punim plućima i rekao: Mi Amerikanci smo pravi barbari

H.: “Ti si ozbiljan čovjek, a ja nisam: to puno govori o meni i o tebi: meni je sada kasno da postanem ozbiljan, a tebi nikada nije kasno da postaneš neozbiljan”

I stvarno: zar je važno gdje si, ako sve oko tebe govori da nisi

Na željezničkoj stanici u Chicagu, da se zaštitim od studeni, kupio sam šal koji sada služi kao rekvizit u pozorišnoj predstavi

U vagonima vašingtonskog metroa nema smeća, samo poneka spajalica na podu

Ono što osjeća osoba koja upravo gleda svoju fotografiju objavljenu u novinama

To je znači vjetar za koji su jučer na vremenskom kanalu rekli da će otpuhati svaki cvijet s japanskih trešnji uz rijeku

Potraga za vjenčanicom koja će pokriti malog tetoviranog đavola na njenom ramenu

Nema više geografije u tvojim naslovima!

Maj 1993: Iz svilene marame on kupi tarot karte, sada ću otkriti da li me u budućnosti ima, ili nema

Svaki bi čovjek trebao imati drvo: da ga posadi, ili ga u šumi izabere kao svoje, i da prema stablu i krošnji preuzme obavezu: da ga osmatra i bude svjestan promjena koje drvo prolazi u godišnjim dobima

Njen život: magneti za frižider kupljeni u svim onim gradovima u kojim je bila

Volim snijeg, ali uvijek kad zamišljam budućnost, u njoj upravo počinje ljeto

Ona se dlanovima naslanja na njegova leđa i kaže: Snago moja

Zagledam tvoje portrete na zidu, na jednom imaš osamnaest, na drugom četrdeset godina: ne može biti da si jedna osoba: mene je napustio ženski tim

A jutros: infarkt! Moje srce me je razočaralo

“Miserable creature that I am!” kaže Kafka u Dnevnicima prevedenim na engleski

Ona podiže ruku (tada u staklu koje pokriva uramljenu grafiku na zidu vidim odraz njene ruke) i kaže: “Tamo sam u šetnji, pored pruge, našla ljudsku ruku”

Vozač gleda mladića (koji otkopčane košulje, mašući pištoljem u zraku, pretrčava ulicu) i za njim kroz otvoreni prozor autobusa viče: Sine!

U ovome jeziku kaže se lijepi strah: ljepota straha je u tome da si još uvijek živ

Sad kad mi to više nije važno, mogu priznati: i ja sam imao neke snove

Otkuda pas na krovu? Trči od jednog do drugog ruba zgrade, i traži izlaz

“U totalno uljuđenom društvu, ludilo je jedini oblik slobode” (J. G. Ballard)

Kad se zaratilo, otišao je u Francusku, obogatio se, kupio kuću, zaspao s upaljenom cigaretom, kuća izgorila, a ubrzo potom je i on umro

Gdje god se okrenem vidim ljude. Previše nas je, zaista

Starac iznad glave drži veliku crnu kartonsku strelicu na kojoj zlatnim slovima (helvetikom) piše KUPUJEMO ZLATO: s naporom održava ravnotežu, pomjera se lijevo i desno, i tada strelica pokazuje čas jednu, čas drugu, čas treću kuću uz cestu koja se zove Columbia Pike

Napušteni grad: na aerodromsku pistu slijeću sokolovi

Samoubistvo nije izbor, jer nakon toga ne ostaje mogućnost drugog izbora

Ovo sam htio da kažem: uvijek kad obučem svoje narandžasto-modro-sive cipele, ljudi mi u susret dolaze podignutih obrva

San: zalutao sam u nepoznatoj ulici, iz magle mi u susret dolazi muškarac s kačketom na kojem piše ZLATIBOR, zaustavljam ga i pitam: Koji je ovo grad? On kaže: Cape Town

Prvo sjećanje: na podu od grubo tesane daske blatnjave kopačke i mokri crveni dres sa brojem 8 na leđima

Grubo tesane daske poda, uglačane bosim stopalima u vremenu

Jednom kad budemo imali kuću: ti ćeš na verandi pjevušiti, ja ću u dvorištu bacati ribe na vreli žar

Grad je opustio pred uraganom, voda je potopila glavnu ulicu, a onda je stigao čovjek, veslajući, u kajaku

Moraš se vratiti u jezik

Sloboda je izbor da se ne radi ništa

J.: “Zašto u povodu osnovnih prava i sloboda ljudi u svijetu kažemo human rights, a u povodu istih prava i sloboda ljudi u Americi kažemo civil rights?”

Na aerodromu ljudi s koferima

Selili smo sedamnaest puta, u svako doba dana, u rano jutro, u podne, i jednom iza ponoći: grad je bio u mrklom mraku: ugašenih farova vozili smo ispod luka svijetlećih metaka koji pršte u staklima fasada

Jednom si selio zbog mosta

Jednom si ostao zbog kiše

S prozora gledam noćno nebo: ja sam u svakom avionu koji slijeće na pistu aerodroma National

Kroz prozor Lexusa, zaustavljenog ispred semafora, vidim djevojku na mjestu suvozača i u njenom krilu Washington Post otvoren na stranici s fotografijom subotnjeg vjenčanja (27. august 2011) princa Ferdinanda i princeze Sophie

U Los Angelesu Daisy Zamora je aerodromskim službenicima osiguranja ostavila makazice s kojim nije mogla ući u avion: kao dio porodičnog naslijeđa, makazice koje putuju iz Renesanse, stigle su na kraj poznatog svijeta, i na konac vremena

U antikvarijatu mislim o tome kako su u svojim kućama za sve ove knjige gradili police ljudi koji više nisu živi

Francesco Petrarca! Za one koji ljubav odvajaju od seksa

Nakon zemljotresa sve zgrade su evakuirane: stotine nasmijanih ljudi na ulici, kao da su upravo otkrili da su živi

Jedan trenutak nepostojanja prije nego što se sjetiš šifre koja otvara tvoj kompjuter

Osjećaj bezrazložne krivice dok gledam u javnu kameru što snima trg preko kojeg koračam na putu do metro stanice

Jutarnji dodir studenog vjetra i mokre kose

Krajnje je vrijeme da priznaš: život je lijep

Užas! Mi se sjećamo šta je bilo jučer

***

Tekstovi i crteži Semezdina Mehmedinovića te kratki filmovi Semezdina i Haruna Mehmedinovića na www.semezdin.com

Tekst prvi put objavljen 21. rujna 2001. u Jutarnjem listu

U svom pitomom putopisu iz Afganistana Zuko Džumhur je, došavši do Bamijana, gledao dugokose mladiće i djevojke, bjelopute zapadnjake, kako spavaju na otvorenom, u minijaturnim špiljama davnih redovnika, zaštićeni golemim Budama, izvajanim u živoj stijeni. Čudio se Zuko toj mlađariji u dalekoj mitskoj zemlji Afganistanu, koja je bez ikakvog straha i bez zime u kostima počivala usred svoga puta za Indiju, žedna nove duhovnosti i drukčijeg svijeta, slobode kojom je zračio Istok. Za njega, mudrog Hercegovca, taj Istok bio je nešto drugo. Krvava i junačka povijest, mongolske i arapske sablje, križari, kanovi i sultani, matematičari, mudraci i pjesnici, slava imperija koja se zagubila u vremenu ili je prokockana u srednjovjekovnom Las Vegasu, sve sama duboka i strašna prošlost, pretvorena u mit i legendu, koja se, činilo se Zuki Džumhuru, više ne vraća, i bolje je da se ne vraća, jer su i ti afganistanski ratnici, zapravo njihovi šukununuci, samo promatrači hodočašća Djece cvijeća, miroljubivi i sretni kada im dođe gost, pa makar on bio hašoman bez prebijenoga dolara u džepu, nevičan sablji dimiskiji i ravnodušan prema svojoj povijesti.

Trideset i nešto godina kasnije Zuko Džumhur samo je mezar na jednom konjičkom groblju, zarastao u travu i lijepa sjećanja; Indija se hodočasti isključivo u čarter-aranžmanima, nema više Buda u Bamijanu, a Afganistan je zemlja kojom vladaju talibani i predmet rasprava davne Djece cvijeća, koja uz hamburger i dijetalnu coca-colu raspravljaju treba li na tu zemlju ispaliti desetak raketa s nuklearnim glavama ili je dovoljno spaliti Afganistan konvencionalnim oružjem, u skladu s humanističkom tradicijom Zapada, usvojenom nakon Hirošime i Nagasakija.

Je li ovih dana itko od njih, koji su bez straha spavali pod vedrim nebom Bamijana, barem na deset minuta razmislio što se dogodilo u međuvremenu? Je li itko uopće bio svjestan međuvremena i vlastite odgovornosti za transformaciju zemlje pod čijim je zvijezdama spavao na putu prema Indiji? Lijepo bi bilo vjerovati da jest, ali nije, jer u ovom svijetu biti odgovoran već dugo znači isto što i biti ponižen. A s Afganistanom dogodilo se sljedeće: 1979. Sovjetski Savez izvršio je invaziju na tu zemlju, s namjerom da uspostavi marionetsku vladu i sasvim se primakne američkoj interesnoj zoni, Pakistanu i Indiji, izađe na južna mora i s vremenom obgrli muslimanske naftonosne zemlje Srednjega i Bliskog istoka. U svom naletu Rusi su palili, rušili i ubijali, ne pitajući za tradiciju, za žene, djecu i starce, niti imajući na umu da bi njihova zvjerstva od Afganistanaca, tih mirnih, za geostrategiju nezainteresiranih ljudi, mogla načiniti iste onakve ratnike kakvi su Americi glave došli u Vijetnamu. Naravno, prevarili su se i uvukli u jedan strašni rat, koji je, možda, glavnim uzročnikom tako brze propasti Sovjetskog Saveza. Nizašto je izginula ruska mladost, počinivši pritom grozne zločine, koje ništa ne može prebrisati, pa čak ni činjenica da je svijet za te zločine bio više ili manje nezainteresiran. A Afganistanci su, boreći se za opstanak, prihvatili prvo što im se nudilo: islamske revolucionare i američko oružje. Ni jedno ni drugo nije im pružalo spas, ali to nisu mogli znati, jer nisu imali vremena za razmišljanje. Sami na svijetu, oni su bili dužni, jer takva je borba za opstanak, da prihvate sve čime su se mogli boriti protiv neprijatelja. Možda su se trebali poslužiti strategijom američke, britanske i sveeuropske Djece cvijeća i pozaspati u špiljama podno Bamijana? Nisu, jer tko bi usred gruhanja topova mogao zaspati.

Rezultat toga rata, koji nikada nije bio završen, jest da se ruska vojska povukla, ali Afganistan je temeljito uništen. Zemlja bez urbanog stanovništva i bez živog sjećanja na samu sebe nije mogla biti obnovljena. Kataklizmu su, unutar društvenih struktura, preživjele samo škorpije. A škorpije su neuništivi fanatici, neustrašivi i oslobođeni odgovornosti za vlastiti život, za život svojih bližnjih, za svoju tradiciju i vjeru. Pod naletom ruskih tenkova i aviona, usred lažne američke pomoći, jer ni Carteru ni Reaganu nije bilo stalo do Kabula, nego im se preko tuđih leđa malo ratovalo s Moskvom, stvoren je novi svijet i stvorena je nova vjera. A to je vjera onih koji Kuran čitaju bukvalno, kao da imaju Alahovu beskrajnu mudrost i razumiju bit svakoga ajeta; to je vjera talibana. Kao i u svakoj monoteističkoj religiji, tako i u islamu postoje oni koji su spremni spaliti svijet zbog dva zareza u Svetoj knjizi, ali ne žele znati da između zareza stoje božanske metafore, a ne riječi do čije je prave biti u stanju doći ograničeni ljudski um. Kada bi čovjek mogao doprijeti do punoga smisla teksta Svete knjige, tada se ne bi razlikovao od Boga, niti bi mu Bog bio potreban. A zašto su se talibani posvađali s Amerikom, sa čijim su oružjem ratovali protiv Rusa, to nitko zapravo ne zna. Zbog drukčijeg shvaćanja slobode, demokracije i ljudskih prava?

Danas na svijetu živi milijardu i tristo milijuna muslimana. Od toga šesto milijuna je bijelaca, među koje se ubrajaju i Arapi, ako to ne vrijeđa nečije čiste rasne osjećaje. Tristo milijuna muslimana su crnci, a dvjesto milijuna su kosooki. Ostatak se ne da rasporediti po standardnoj rasnoj ili rasističkoj kategorizaciji, ali muslimana ima svugdje, u svakakvim državama i društvenim uređenjima. Neki od njih su šijti i iščekuju dolazak proroka, neki su suniti i vjeruju da je vrijeme proročkih objava prošlo. Postoje sufije i selafije, vehabije, koji vladaju Saudijskom Arabijom, feudalnom monarhijom, glavnim izvoznikom netolerancije u islamskome svijetu, ali čije je bombardiranje i kažnjavanje iz američke perspektive vjerojatno koliko i napad Uncle Sama na Alabamu. Muslimani, međutim, nemaju jednog vrhovnog vjerskog poglavara, a jedino što ih zajedno veže je Kuran, knjiga koja nije samo knjiga vjere, nego je i knjiga pravila svakodnevnog života. Prema Kuranu se živi i umire i on bi trebao odrediti način ponašanja svakog muslimanskog vjernika, od toga što smije jesti, do toga kakav odnos mora imati prema bankovnim kamatama. Po tome su muslimani različiti od kršćana, ali su istovjetni Židovima. Premda je nastao nakon kršćanstva, islam je, paradoksalno, od kršćanstva stariji. No, postoji li, osim Kurana, još nešto što bi bilo zajedničko svim muslimanima svijeta?

Odgovor na ovo pitanje je, čini mi se, jako različit iz muslimanske i nemuslimanske perspektive i iz perspektive osviještenih i neosviještenih rasista. Iz muslimanske perspektive talibani su najveći neprijatelj Irana, kao i Saudijska Arabija. Sirija, Jordan i, recimo, Pakistan međusobno su beskrajno udaljene zemlje, kao i Malezija i, primjerice, Irak. Libija, Tunis, Maroko, Egipat, Turska, Tadžikistan, Uzbekistan, Kazahstan i, evo, Afganistan međusobno imaju manje zajedničkoga nego ikakav, slučajno odabrani niz zemalja s kršćanskom većinom. Između muslimanskih zemalja stoje vjersko-dogmatske, ekonomske, političke, kulturne i tradicijske razlike, a jedino što ih je u posljednjih pedesetak godina ujedinjavalo, premda bez većega učinka, bilo je stradanje palestinskoga naroda i vrlo temeljita nezainteresiranost kršćanskoga svijeta, Europe i Zapada za njegovu sudbinu. Iz muslimanske perspektive čini se da je kršćanski svijet svoju odgovornost za holokaust i za duboku tradiciju antisemitizma olakšao uspostavom države Izrael, ravnodušan prema stvaranju nove, židovsko-arapske mržnje, protivne tradiciji dviju semitskih civilizacija. Židovi su, naime, stoljećima živjeli unutar muslimanskoga svijeta, među Arapima i Turcima, duž Magreba i na Bliskom istoku, u Iranu, bez obzira na sve političke i društvene mijene. U Teheranu i danas postoji aktivna sinagoga. Kuran, naime, propisuje vjersku toleranciju, na jednako precizan i nedvosmislen način kao i druge vjerničke obaveze. Metafore u kojima se ne spominje sablja i rat nije tako lako izvrtati. Ako musliman za ženu ima inovjerku, što je moguće i dopušteno, on ju ne smije nagovarati da pređe na islam. Dužan je omogućiti joj obavljanje njezinih vjerskih obaveza, a ako je bolesna, dužan je odvesti je do njezinog hrama i čekati završetak molitve.

Iz nemuslimanske perspektive, pogotovu ako je medijski posredovana, svi muslimani su, manje ili više, isti i svi su Arapi. Tako je to do jedanaestog rujna izgledalo i u sasvim bezazlenim i nimalo šovinističkim uvidima. U Koruškoj su, recimo, prve bosanske izbjeglice 1992. dočekali s pitanjem žele li da im se razapnu šatori ili bi, ipak, pristali boraviti u betonskim zgradama, jer su ljudi, bez ikakve ružne primisli, vjerovali da su Bosanci beduini već time što su muslimani. Razlika između Arapa i Perzijaca zauvijek je CNN-u ostala zagonetkom, a na svoje uši sam, prije nekoliko mjeseci, na toj američkoj televiziji slušao o „konzervativnim arapskim mulama iz Teherana“. Riječi fetva i džihad ušle su u engleski jezik, eno ih u Oxfordskom rječniku, a da njihovo značenje ima samo daleke posredne veze sa značenjima iz jezika iz kojega su potekle. Moglo bi se tako dalje nabrajati, od anegdota do leksikografskih napomena i od folklornih predrasuda do bijednog neznanja, što je sve postalo dijelom naše euro-američke prirode i pripadajućeg joj pogleda na muslimane, kao na čudne i sve „iste“ ljude, a ako smo do jedanaestog rujna i mogli vjerovati kako se radi o nakupinama bezazlenih ili dobroćudnih predrasuda, koje će s vremenom, ili s medijskom globalizacijom, nestati, pročistiti se i utopiti u boljem prepoznavanju do kojeg dovodi činjenica da nas povezuju internet i satelitske antene, nakon strašnoga stradanja ljudi u World Trade Centeru i globalne kampanje koja je uslijedila, svaka je krivo shvaćena poruka i svako nepoznavanje, barem se meni tako čini, postalo opasno, strašno i razorno po savjest ljudi i po stvarnost u koju padamo preko provalije vlastitoga kućnog praga.

Uostalom, nije naš europski, slobodarski i demokratski uvid u muslimansku stvar ni prije nultog dana novog milenija bio tako čist od rasističke mržnje, antisemitizma (ovog puta ne-židovskog), paranoje i krvoločne potrebe da naša civilizacija pronađe nove Židove za nove logore. Ostavit ćemo po strani niz monstruoznih hollywoodskih spektakala s muslimanskim teroristima, u kojima je na brutalan način ismijavan islam i u kojima su Arapi redovito prikazivani kao podljudi, jer o tome tjedan nakon jedanaestog rujna, možda, nije ni ukusno govoriti, ali bi bilo zgodno sjetiti se Winstona Churchilla, unuka slavnog djeda, koji je prije osam godina usred britanskoga parlamenta plašio svijet vizijom da će za dvadesetak godina u središtu Londona biti džamija i da bi to valjalo spriječiti. Možemo prizvati poimence i sve znamenitije europske ultradesničare, koji su se, možda, razlikovali po svojim folklornim nacionalizmima, lederhoznama ili obrijanim glavama, ali su baš svi, od Francuske, preko Austrije, Njemačke, Velike Britanije do Danske, svoje narode plašili istim šejtanom, na što su dobijali samo salonske odgovore, koji su svakako išli ispod razine reakcija koje su zasluživali i koje su Europi bile nasušno potrebne, ako ni zbog čega drugog, a ono zato da joj se na leđa ne svali odgovornost za nešto u čemu nema izravne krivnje. Recimo, za stradanje Kurda ili za teror koji je šah Reza Pahlavi provodio i zbog kojega je, uostalom, i izbila Homeinijeva revolucija. O muslimanima nismo imali aktivna znanja koja se ne bi ticala samo njihove povijesti i folklora, nego bi ih inkorporirala u naš svijet, čineći našu civilizaciju nemogućom bez njezinih muslimana, kao što smo shvatili, nažalost prekasno, da je nemoguća bez Židova. Europa je odlučila prema muslimanima biti samo tolerantna, ali to nije dovoljno.

No, sve su to slike jučerašnjega svijeta. Nakon napada na World Trade Center svi smo jako daleko od onoga u čemu smo nedavno živjeli, premda toga i ne moramo biti svjesni. Na Manhattanu stradali su ljudi, puno njih, i to je strašno i bolno. Za nekoga tko nema talenta da amortizira nesreću državnim granicama, vjerom i nacijom, smrt na Manhattanu ista je kao smrt u Vukovaru i Srebrenici. Čovjek sa sto trećeg kata možda je trebao postati moj prijatelj, možda sam dvojnik cure s osamdeset sedmog kata, a možda sam s nekima od njih na nekoj od ulica svijeta već razmjenio pogled prepoznavanja. Ne znam, ali nisam u stanju njih osjećati drukčije nego što osjećam dobre ljude u Ilici. Zločesti ljudi na Manhattanu i u Ilici također su mi isti, ali nije mi srcu blisko da su oni ginuli. Također, znana mi je unezvjerenost ljudi u New Yorku, razumijem njihovog gradonačelnika, a njihove floskule, utjehe i strepnje baš su mi nekako kao sarajevske iz 1992. godine. Zapravo, Amerikanci mi nikada nisu bili bliži nego jedanaestog rujna ove godine. Čim spomenu tugu i strah jasno mi je o čemu govore.

Ali riječi gnjev, ponos i odmazda, koje neprestano izgovara George W. Bush, ponavljajući ih i usred crkve i mise za poginule, s mojim osjećajem nemaju nikakve veze. Kao ni mržnja koja je u samo nekoliko dana narasla do mitskih razmjera, sve do trenutka u kojem Howard Stern, gospodar radijskih valova, predlaže da se atomskim bombama poravna cijeli Bliski istok (a Afganistan je, naravno, tek na Srednjem istoku, ali i do tamo će se doći) i posve je prirodno da se, u američkim vijestima i komentarima, brkaju ove i one države, samo je važno da su muslimanske. Bush nije obećao tek uništenje terorista, nego i svih onih koji im pružaju gostoprimstvo, što se, ali zbilja, može shvatiti vrlo široko, puno šire nego što bi to bilo pristojno u svjetlu ideologije koja se, inače, bavi raspirivanjem slobode, demokracije i ljudskih prava. Najavio je uništenje nacija koje udomljuju teroriste, čime je po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata u diskurs velikih i silnih zemalja uvedena takva, iracionalna i opasna vrsta generaliziranja. Mi koji smo navikli nacije i narode optuživati za sve i svašta ili biti na jednak način optuživani, lako ćemo se intimizirati s gnjevom Georgea W. Busha i njegovom željom da zatre sjeme nacijama koje smatra odgovornima. Ameriku slabo razumijemo kada propovijeda ljudska prava, demokraciju i suživot, ali čim Amerika počne koristiti govor sile, ona nam biva bliska i draga. Ako je neobuzdana mržnja globalizacijski trend, mi ćemo se, kao i slični mali narodi i mala plemena, rado priključiti i poput papiga ponavljati fraze sa CNN-a. Taj malograđanski refleks i ushit zbog sudjelovanja u nečemu što doživljavamo kao planetarni trend, u našoj povijesti nije ništa novo, jer ni pristanak uz njemačke rasne teorije i antižidovsku paranoju nije bio bitno drukčiji. Hitler je bio führer globalizacije koja je tridesetih godina bila moderna u Europi i Svijetu, a holokaust je samo njezina posljednja konsekvenca. Nacizam je izgledao kao moda pobjednika, raširena diljem planeta, kao coca-cola i rock-and-roll. Zašto smo u tome i mi sudjelovali? Vjerojatno i zato što smo kao mali narodi i mala plemena željeli osjetiti iluziju veličine. Kao kepec koji je povjerovao da bi mogao biti dvometraš.

Fraza koje smo se naslušali nakon jedanaestog rujna tumačila je da su teroristi napali Ameriku da bi Amerikancima pokazali da se ne mogu osjećati sigurnim u svojoj zemlji. Kako glupo i kratkovidno! Kao da je Osami bin Ladenu ili bilo kome od njegovih istomišljenika uopće stalo kako se Amerikanci osjećaju, kakve su im aerodromske kontrole, plaše li se smaka svijeta i ulaze li opušteno u podzemnu željeznicu. Zbog takvih stvari teroristi, islamski ili bilo koji drugi, ne polaze u akcije, premda ih, možda, žele i prizivaju pretili malograđani u svojim foteljama i u svojim frustracijama, koji će se teško pomiriti sa činjenicom da je u njihovom predsoblju uvijek rat, a samo Amerika je vječno sigurna. No, takvi, srećom, ne postaju teroristi, premda i zbog njih padaju ljudske glave. Oni koji su napali Ameriku, po svoj prilici su to učinili uvjereni u njezinu brutalnu reakciju. Ta reakcija strateški je cilj napada. Amerika će mrziti, Amerika će napasti, ali ne samo to, nego: pogađat će Molotovljevi kokteli džamije i islamske centre diljem zapadnoga svijeta, ginut će Pakistanci u svojim prodavaonicama sagova, drhtat će tamnoputi hamburški taksisti, ljudi će po autobusima i metroima pljuvati muslimanske žene, od Stokholma do San Francisca i od Beograda do Pariza… Mržnja koja ujedinjuje zapadni svijet, ujedinit će, više nego ikad, i muslimane, gdje god bili. Podijelit ćemo se u dvije strane, od kojih će svaka imati satisfakciju u poniženju i prolivenoj krvi, svaka će se pozivati samo na svoje žrtve i bit će spremna na otvoreni ili tihi rat, na sve osim na toleranciju. Sudarit će se američki gnjev s muslimanskim očajem, onim istim očajem koji i rađa ljude-bombe u Palestini i koji je od afganistanskih pitomih plemena prije dvadesetak godina stvorio ljute askere pred kojima je pao Sovjetski Savez. Eto, to je strateški smisao napada na World Trade Center i naprosto je nevjerojatno da to ne želimo znati. Ljudi u New Yorku žrtvovani su da bi se na žrtvovanje natjerao sav muslimanski svijet. Osama bin Laden ili svejedno koji um računao je na suradnju svijeta na koji je udario. Bez te suradnje njegov pothvat ne bi imao nikakvoga smisla, bio bi opasan po same teroriste i njihovu viziju svijeta, jer bi oko Amerike kao žrtve okupio većinu muslimana i muslimanskih zemalja, što smo uostalom i vidjeli prije nego što je zagrmio Bushov gnjev. Nikada kao u ta dva dana naš planet nije bio američkiji. Arafatovo darivanje krvi za stradale Amerikance, koliko god ga netko pokušavao tumačiti kao političku demagogiju, bilo je simbolički čin pripadanja civilizaciji svijeta, koja je bljesnula usred planetarnog žalovanja za mrtvima iz World Trade Centera i odmah zatim se ugasila.

Uslijedili su dani mobilizacije, paranoje i ushićenog neprijateljstva, neprijateljstva u kojemu perverzno uživamo, jer smo se zatekli u iluziji da se nemamo čega plašiti, zaštićeni velikim američkim gnjevom i svojim pristankom uz njega. Riječ je o europskome sindromu, koji u Hrvatskoj i drugim kršćanskim zemljama brdovitoga Balkana dobija karikaturalne dimenzije. Beograd polako zaboravlja svoj antiamerikanizam, po novinama su se opet raspisali isti oni orijentalisti, stari udbaši i geostratezi koji čitaju iz horoskopa, koji su vodili pozadinski rat u Bosni, držali Sarajevo u opsadi i uvjeravali publiku u teološki i povijesno utemeljeno ljudožderstvo Sulje i Muje. Kucnuo je, napokon, njihov čas i samo što nisu Ratka Mladića i Radovana Karadžića predložili za savjetnike State Departmenta u borbi protiv islamske opasnosti. U isto vrijeme HTV proizvodi niz okruglih stolova i panel diskusija u kojima se ozbiljno raspravlja koje će sve zemlje Amerika napasti, a jedan profesor zagrebačkoga pravnog fakulteta učevno govori da su napad na World Trade Center, terorizam i samožrtvovanje u samoj prirodi islama i da mi, kao baštinici kršćanske civilizacije to ne možemo razumjeti, ali u Kuranu piše da se muslimani moraju ponašati upravo tako. Taj zagrebački taliban, uglađen, fin i izrazito svjetloput čovjek, nadahnut tradicijama križarstva iz vremena kada su vitezovi u limenkama palili i žarili u Kristovo ime, služi se, naravno, istim argumentima kao i prosječni afganistanski taliban i na isti način tumači onaj jedan kuranski ajet koji je u pauzama između predavanja pročitao, ali teško onima koji ga slušaju, njega i njemu slične s televizije i iz tiska. Ali nije problem u talibanima na HTV-u, nego je problem u tome što je tako malo onih koji to nisu, a govore dovoljno glasno da bi ih čula publika zaglušena napadom na New York i zaslijepljena balkanskom epskom tradicijom i deseteračkim baljezganjima suprotiva Turcima.

Priloge o Osami bin Ladenu, islamskom terorizmu i nečemu što se u nas zove islamski fundamentalizam, a u što spada sve i svašta, od Hamasa do zakrabuljenih drumskih razbojnika, Hrvatska televizija će najčešće ilustrirati prizorima muslimanske molitve, snimljenim u svejedno kojoj i čijoj džamiji, koje je neko lijevo smetalo pokupilo iz dokumentacije. Radio 101 emisiju o istoj temi ilustrira pjesmom Nusrat Fateh Ali Khana, genijalnog pakistanskog muzičara i planetarne World Music zvijezde, koja s terorizmom ima isto onoliko veze koliko i Giussepe Verdi. U istoj emisiji, (Scareface od osamnaestog rujna) obavještavaju nas da se Osama bin Laden skriva negdje na „afganistansko-palestinskoj granici”. Treba samo zamisliti kako bi idiotski bilo da netko priču o Himmleru i Goebelsu ilustrira prizorima s mise u Varaždinu i podloži međimurskim popevkama. Da li bismo mislili da je to samo idiotski ili bismo bili uvjereni i da je tendenciozno?

Dok mislimo o svemu tome, razgovaramo o novomilenijskoj terorističkoj temi po autobusima, kafićima i u intimnim društvima, dok brbljamo što stignemo, gledamo televiziju i čitamo novine, dok gledamo suze u očima Georgea W. Busha i slušamo potresne ispovijesti Njujorčana koji su izgubili nekog svog, dok po tisućiti put u televizijskom dnevniku vidimo Osamu bin Ladena kako repetira kalašnjikov, dok se navikavamo da Treći svjetski rat više ne znači i smak svijeta, nego se na njega pozivaju oni koji bi oslobodili našu civilizaciju od panislamske opasnosti, dok se grozimo palestinske žene koja se raduje napadu na World Trade Center i koju smo, također, vidjeli već tisuću puta, dok na istaknutim mjestima u novinama čitamo o novom zločinu kašmirskih muslimana, a u dnu stranice preskočimo vijest da je izraelska vojska ušla u Ramallu, dok slušamo o napadima na muslimanske vjernike diljem Amerike i Europe i ta nam je vijest važna koliko i skok cijena kikirikija na svjetskom tržištu, dok na zagrebačkom radiju slušamo čovjeka koji kaže „neka vide Amerikanci kako je nama bilo u Mostaru i Čapljini 1993. s istim takvim teroristima”, dok gledamo afganistanske izbjeglice koje bježe prema Iranu i Pakistanu i u njima ne prepoznajemo ljude slične nama i dok slušamo zagrebačkog propovijednika koji se pita kako biti tolerantan prema muslimanima u Rijeci ako se oni ne određuju prema talibanskim zlodjelima; dok živimo svoju svakodnevicu nakon jedanaestog rujna, zapitamo li se ikada kako je to biti musliman, biti musliman u Americi i Europi ili u prvom našem susjedstvu, tu na petom ili osmom katu? I može li čovjek uopće biti musliman? Pitanje koje smo do jedanaestog rujna mogli postavljati samo primitivnim desničarima i fašistima ili našoj obližnjoj civilizacijskoj subraći podbrijanih vratova i s tradicijom Dretelja i Heliodroma, postalo je pitanjem na koje bi odgovor trebali naći oni koji čine tihu, zadovoljnu i bogatu planetarnu većinu, uključujući i gospođe na povratku s placa, koje su se možda zabrinule što im susjed ne jede po mjesec dana, ne pije alkohol i ne voli krmiće i svakoga petka odlazi u džamiju u Folnegovićevom naselju. Može li čovjek biti musliman, pitanje je koje će odrediti buduće godine naših života. Ili će nam postati opsesivno ili ćemo, uz pomoć mudrosti, sreće, dobrote, znanja, ljudskih prava i demokracije, slegnuti ramenima, pristajući na jednu od tisuću razlika koje Zemlju čine šarenom. Pristati na razliku ne znači, međutim, podnositi je, jer se podnosi samo ono čega bi se čovjek rado oslobodio, ali ne zna kako bi. Pristajanje na razliku je sudjelovanje u njoj, duhovno i emotivno predavanje i pripadanje. Kada je onaj dobri danski vladar pred modom rasnih zakona izjavio da je on prvi Židov u svojoj državi, nije on to učinio samo zbog solidarnosti sa ugroženim sugrađanima, nego zato što je pristao na razliku i što je pristajanjem postao Židov. Čovjek je sve ono od čega je sačinjen njegov svijet, dakle musliman, kao i Židov. Pristanak je, naravno, i individualni i kolektivni čin, ali on ne zavisi ni od Osame bin Ladena ni od Georgea W. Busha, niti od našega stava prema onome što oni rade ili govore.

U gnjevu i mržnji Zapada uživat će, ogromnom većinom, ljudi koji nisu odgojeni i odrasli na američkoj kulturi. To je hrvatski paradoks, vjerojatno karakterističan za male europske narode i ljude. Pobornici takvih globalnih moda formirali su se u svojim plemenima i na lokalnim običajima, a njihova noga, ako su bogobojazni, nikada nije stupila u tuđi hram. Nama koji smo rasli uz američke filmove i spori blues, u slikovnoj, zvučnoj i duhovnoj identifikaciji s tom širokom zemljom koja proizvodi snove, u sjeni njezine prugaste zastave i s tisuću fascinacija koje su dolazile preko oceana, gnjev i mržnja ne bi smjeli biti bliski ako smo ispravno shvatili sebe i svoje životne interese. Osama bin Laden nije dio naše kulture, ali zar George W. Bush to jest? Odgovor na ovo pitanje u dlaku je isti i u New Yorku, i u Zagrebu, i u Teheranu, ako se postavlja ljudima koji nisu talibani i križari. Šteta što ne postoji vremenski stroj, onaj iz Spielbergovih produkcija Povratka u budućnost, pa da svi koji to žele odu u dvanaesto stoljeće i ogledaju svoje snage negdje pred Damaskom ili među planinama Afganistana, a da ih Zuko Džumhur gleda sa strane i onda sačini putopis.