Ночевала тучка золотая…
Ljermontov

Čujte neobičnu priču jedne usamljene djevojke:

Da li sam tako ružna da zbog toga svi bježe od mene? Gledam sebe u ogledalu i ne znam odgovoriti na to pitanje. Ali znam da sam i na poslu, i van kuće, i u svom stanu, ako ne računam svog mačka Reponju – sama, uvijek sama. Lutam ulicama ne bih li naišla na neko ljudsko biće koje će me pogledati, zastati, reći mi nešto, pridružiti mi se u mojoj samotnoj šetnji. Ali nitko me ne primjećuje.

Jučer, međutim, dogodilo mi se nešto doista iznimno.

Poslije dugog tumaranja ulicama na kojima me, kao da ne postojim, nitko nije pogledao, krenula sam s tjeskobom u duši strmom stazom što vodi u šumu, a iz šume na goru koja se uzdiže nad gradićem. Dugo sam se pela, u želji da naiđem na neki visoki greben s kojega bih se mogla baciti. Nisam ni primijetila da sam ušla u gustu maglu u kojoj su me kao šutljive sablasti okruživala stabla. Dugo sam išla, ne znajući kamo me vodi put, sve dok se i magla i šuma nisu počele razrjeđivati, pa sam se uskoro našla na čistini na koju je s plavog neba sijalo sunce, a ispod mene se skoro unedogled, sve do planine na suprotnom kraju dolinice iz koje sam se popela, pružalo more oblaka, poput bijele pučine zamrznutih vala. Moje jedino društvo u toj dugoj turobnoj šetnji bili su ti oblaci. Pustili su me kroz svoje vlažno krilo, pratili me svojim ledenim dahom, a sad su ležali poda mnom, usnuli i ravnodušni. Šapnula sam im: “Za mene ste isti kao cijeli taj bešćutni svijet u kojemu živim!‛ I krenula sam natrag, u svoju samoću, kroz njihov hladni magloviti zagrljaj.”

A onda, kad sam ponovno ugledala gradić, jedan se pramen izdvojio iz tog nebeskog prekrivača kroz koji sam prošla, i spustio se k meni uobličen u oblačak sa izgledom pudlice, te me počeo pratiti, lebdeći nad zemljom blizu mene. Kretao se za mnom gradićem na čijim ga ulicama, kao ni mene, nitko nije opažao. Tek kad sam ušla u svoj stan primijetio ga je moj mačak Reponja, ljutito frknuo i zamahnuo šapom ne bi li ogrebao čudnovatog uljeza. Jer oblačak-pudlica, prije nego što sam zatvorila vrata, uvukao se unutra, u moj stan, a od kandži rasrđenog mačka pobjegao je u drugu sobu, gdje se sakrio pod moj krevet.

I cijelu sljedeću noć ostao je sa mnom, u mojoj sobi.

A kad je svanulo jutro, i kad sam ustala, pa sa osjećajem da mi je na licu osmijeh sreće prišla prozoru i široko ga otvorila puštajući sunčeve zrake da me pomiluju, pored mene je prostrujao moj oblačak i odletio van, visoko, u nebesko plavetnilo gdje sam ga dugo pratila kako se, putujući ka horizontu, izdužuje u oblik dviju usana koje mi šalju poljubac.

Zastanem uz osvijetljeni prozor dvospratnice na glavnoj ulici: u prozoru je pas koji gleda u mene bez radoznalosti, kao da me ne vidi. Možda je slijep, a možda gleda iz daleke prošlosti u kojoj još ne postojim, ili iz budućnosti u kojoj me više nema
*

Svake subote krene da polaže vozački ispit i svaki put odustane, produži do kraja ulice i uđe u American Café: ostane tamo nekoliko sati misleći gdje će, kad jednom dobije vozačku dozvolu, putovati

*

Danas u restoranu, E. detaljno opisuje očni problem jednog Montanjara u Vijetnamu. Zbog oslabljenog vida, taj mladi čovjek je zatražio pomoć od američke medicinske jedinice. To je bilo u ratu. Montanjari su lovci, ovisni o zdravlju svojih očiju. Nije bilo prevodioca da mladiću objasni rutinsku stvar: nakon bezazlene očne operacije izvjesno vrijeme neće vidjeti. I kad je nakon operacije shvatio da ne vidi: ubio se. Nije bilo prevodioca – kaže E. – da nama objasni jednostavnu činjenicu: Montanjari kad ne vide, svijet za njih više i ne postoji

*

Assateague Island. Turisti hrane divlje konje, a to je zakonom zabranjeno. Jer ako konji prestanu biti divlji i turisti će prestati dolaziti na ostrvo

*

Već dvadeset godina meni telefon služi samo da ne zaboravim glasove dragih ljudi

Uppsala, 10. X. 1963.

Dragi učitelju i poštovani prijatelju,

upravo kada sam namjeravao – pred svoj odlazak u Švedsku – najaviti se kod Vas, rekoše mi da ste otputovali u Beograd i uz to još (što me je posebno ražalostilo) da ste me i sam dan ranije zbog istog tražili, ali se navodno nisam nalazio u zgradi. Oprostite mi! jer, prije bih mogao mimoići svakoga (to jest da se ne javim pred ovako duže izbivanje) nego Vas, koji ste pokazali i pokazujete toliko razumijevanja za moj slučaj i za moj rad, učinivši ono zahvalnost za što je najmanje što mogu da osjećam.

Ovdje je kao što se moglo i očekivati: posivo, pohladno, ponapredno, podobro; tako da se gotovo nema šta reći. Ustvari, tek sam se smjestio i počeo s dvanaest sati tjedno (predavanja o novoj suvremenoj književnosti, vježbe iz srpskohrvatske konverzacije, prevođenja i slično), pa pa ću – čini mi se – imati vremena i za svoje obaveze prema Leksikografskom zavodu, kao i za štogod svoje vlastito.

Savršeno dobro znam kako ste Vi uvijek strahovito mnogo zauzeti i kako zapravo svi otimaju Vašu vrijeme, pa tako i ja sam, te sam stoga daleko i od same pomisli da biste se i Vi mogli kojim retkom javiti, no ipak ne mogu a da ne priznam kako bi me to ne samo iznenadilo nego i istinski obradovalo.

Pozdravlja Vas i ovaj put

srdačno i smjerno

Vaš

Tomislav Ladan

*

Uppsala, 10. / X / 1963.

Poštovani prijatelju i dragi učitelju,

sve kad bih i htio da Vas zaboravim, ne bi mi to drugi dopustili, bilo da sam tamo u domovini ili ovdje u inozemstvu. Tako, evo ni sada ne mogu a da Vam se ne javim (kad me već i tuđinci na to podsjećaju), pa Vam šaljem prijevod još jedne švedske recenzije o Vašoj knjizi, na koju sam naišao uovdašnjoj najeminentijoj reviji za književnost, Bonniers literära magasin.

Reći ćete vjerojatno da je i ovaj prikaz pisan provincijalno, što je posve moguće, ali se ipak jasno osjeća da je čovjek fasciniran (ili to možda izgleda tako samo u originalu).

I moja supruga (koja je neki dan prispjela ovamo) i ja šaljemo najtoplije pozdrave

kako Vama tako i Vašoj supruzi gospodji Beli

Vaš

Tomislav Ladan

P. s.

Usput budi rečeno, neki dan sam poslao nekoliko stotina novonapisanih redaka za Opću enciklopediju. Tek da se zna da nešto i službeno radim.

*

Reykjavik, 7. listopada 1966.

Poštovani i dragi učitelju,

izložen svim mogućim hladnoćama ovog subgroendlandskog podneblja,

ne mogu a da se Vas ne sjetim (barem i na ovako priprost način), te da Vam

ne uputim izraze najiskrenije zahvalnosti kao i pune simpatije.

Uvijek smjerno

Vaš

Tomislav Ladan

*

MIROSLAV KRLEZA

VILA BISTRICA

TRZIC

SVOJEM PRIJATELJU I DOBROTVORU

ZELECI DA NAM JOS DUGO I DUGO BUDE ONAKAV KAKAV JEST

SEDAMDESET I PETI RODJENDAN CESTITA

ISKRENO ODANO I SMJERNO

LADAN TOMISLAV

*

Priredio Tvrtko Klarić

Ti. Čovječe za mašinom i ti, čovječe u radionici. Ako ti sutra narede da ne proizvodiš vodovodne cijevi ni kuhinjske lonce – nego čelične šljemove i mitraljeze, tada postoji samo jedno: Reci NE!

Ti. Djevojko iza šanka i ti, djevojko u birou. Ako ti sutra narede da puniš granate i da sastavljaš puške za snajpere, tada postoji samo jedno: Reci NE!

Ti. Vlasniče tvornice. Ako ti sutra narede da umjesto maslaca i kakaa prodaješ barut, tada postoji samo jedno: Reci NE!

Ti. Istraživaču u laboratoriju. Ako ti sutra narede da izmisliš novu smrt nasuprot starome životu, tada postoji samo jedno: Reci NE!

Ti. Pjesniče u svojoj sobi. Ako ti sutra narede da ne pišeš ljubavne pjesme nego da pjevaš pjesme mržnje, tada postoji samo jedno: Reci NE!

Ti svećeniče u propovjedaonici. Ako ti sutra narede da blagosloviš ubojstvo i proglasiš rat svetim, tada postoji samo jedno: Reci NE! (…)

Jer ako ne kažete NE!, ako VI ne kažete NE, majke, onda:

(…)

Onda će posljedni čovjek s rastrganom utrobom i okuženim plućima, bez odgovora i usamljen, lutati pod otrovno užarenim suncem, ispod zaljuljanih zvijezda, sam među rastvorenim masovnim grobnicama i hladnim kumirom opustošenoga betonskog grada, posljedni čovjek, mršav, lud, nesretan, tužan – i njegovo strašno jadikovanje: ZAŠTO? nečujno će se razliti nad stepama, puhati po ruševnim razvalinama, curiti po hrominama crkava, udarati po bunkerima, padati u lokve krvi, nečujno, bez odgovora, taj posljedni uzvik posljedne životinje čovjeka –

Sve će se to dogoditi, sutra, možda sutra, možda već noćas, ako… ako…

Wolfgang Borchert: Dann gibt es nur eins! In: das Gesamtwerk. Rowohlt 1949, S. 318.

Ovo su bile posljednje riječi koje je Borchert napisao. Ubrzo nakon toga je umro. S njima je, kako kaže njegov prijatelj Bernhard Meyer-Marwitz, “učinio sve što je mogao. A to je mnogo, mnogo više nego što su drugi učinili. Tamo gdje je on vikao NE!, tamo su drugi šutjeli. I šute još i danas.” Osim za kazalište, Wolfgang Borchert (1921-1947) pisao je i pjesme te priče. Pjesme su mu lagane kao dječje, ili kao brojalice. Ni traga od ratišta, bolesničke sobe, natečene jetre.

I unatoč mračnim sjećanjima na ratno iskustvo, unatoč poznavanju ljudske ravnodušnosti, sve u njegovim tekstovima djeluje tako lako i jednostavno. Možda je zaista sve tako jednostavno. U tim njegovim posljednim godinama je došao do točke u kojoj međuprostor više ne postoji. Ili je dan ili noć. Ili DA ili NE. Ne možeš biti malo trudna. Ili jesi ili nisi. Ne može biti malo rata. Čovjek ne može biti samo malo fašist. Čak je umjereni fašist još uvijek fašist. Ili živiš ili si mrtav. Borchert to govori s lakoćom brojalice. Odbrojava sve što trebamo znati. Sve je tako “en, ten, tini, sava, raka, tini” ili na njemačkom: sve je tako “ene, mene, miste”. Sve je jednostavno kao u dječjoj pjesmi, kao u uspavanki. I na kraju: “ene, mene, mek – und du bist weg!” Na kraju ispadneš van. To je vrijedilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. A vrijedi i danas i u svakom ratu i pred svakim ljudskim djelovanjem koje vodi u rat. I zato su Borchertovi tekstovi tako aktualni. I zato ih trebamo često čitati, u nadi da nam ostaju u dnu naše svijesti, zajedno s drugim pjesmicama našeg djetinjstva. Zaista je jednostavno.

(Anne-Kathrin Godec)

Wolfgang Borchert: Gedichte In: das Gesamtwerk. Rowohlt 1949, S. 9.

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (4)

Ovaj dio Ulice Jugoslavenske narodne armije u osmanska se doba zvao Put kuluk česma, ili po turski Kuluk česma džadesi. Ovom se džadom išlo od Kulovićeve sve do Strossmayerove, gdje se, negdje oko hotela Central, i nalazila ta Kuluk česma. Zamišljaš da je dobila ime po radnicima koji su na česmu dolazili, iako, vjerojatno, nije bilo tako, ali dok god do tebe slučajno ne dođe istina o porijeklu Kuluk česme, vjerovat ćeš da su je nazvali po onima koji bi se tu umivali nakon teškoga rada, napili se vode pred povratak kući, ili bi im srce zadrhtalo kada su onako vreli i oznojeni prali noge ledenom sarajevskom vodom. Priča o njima, i o Kuluk česmi, će rasti, razvijati se i granati iz tvoje potrebe da se pokaže istinitom, a onda će se raspuknuti i nestati, sa svim svojim izmišljenim i stvarnim likovima, postiđena pred jednostavnim objašnjenjem etimologije riječi i porijekla imena. Iz te potrebe da se neka nepoznata istina pokuša nagovijestiti, objasniti ili oljuditi izmišljenom pričom, koja je potreba svojstvena sasvim maloj djeci koliko i ozbiljnim ljudima i starcima, nastajala je književnost. U njoj je prvi razlog za pričanje priče ili za opisivanje predjela, ljudi i događaja. Tako i ovaj putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije manje služi opisivanju onoga što je viđeno i upamćeno, a više otkrivanju svega što je ostalo skriveno, i još prije – svega što je zaboravljeno. Tebi je suđeno da najprije sve zaboraviš da bi se nečega zatim mogao sjetiti.

Nastavljaš dalje ulicom, ne prelaziš na lijevu stranu i ne skrećeš u Šaloma Albaharija, da s Nonetom još jednom obiđeš Pčelarsku centralu, nego nastavljaš hladom, sve dok se ulica pred tobom ne raspukne, i s desne ti ruke ostaju Srednja umjetnička škola, Velika muška gimnazija i Dom JNA, s uskim asfaltnim trgom, koji će jednom postati javno parkiralište, ali sedamdesetih se tu, još uvijek, parkiraju samo službena vozila, crni mercedesi i ajkule crvenih registarskih tablica, i vojni automobili. A s lijeve ti je ruke veliki, ružno projektirani Trg oslobođenja s bistama bosanskohercegovačkih pisaca i revolucionara. S jedne strane tu se upravo gradi velika poslovna zgrada Svjetlosti, najvećega izdavača knjiga u Bosni i Hercegovini, u čijem će prizemlju biti otvorena najveća i najljepša knjižara predratnoga Sarajeva. Postojat će kratko, sve do pred rat, i polako će propadati, sve dok je s granatama naglo i zauvijek ne nestane. U Svjetlosti svoje će prostore imati Udruženje književnika Bosne i Hercegovine. U suterenu bit će i književnička kafana. Od 1989. bio si njihov član, a onda se na to nadovezalo i članstvo u novoosnovanom Društvu pisaca, koje je ove godine najavilo da će postepeno gasiti članstvo onim piscima koji nekoliko godina za redom ne dođu na godišnju skupštinu ili svoj nedolazak ne opravdaju telefonom. U prvi mah, pomislio sam da im se javim i opravdam tvoj nedolazak. U tom si gradu još samo u snovima i po nekom uglavnom bolnom obiteljskom poslu. A onda sam shvatio koliko je to dobro, ljekovito poput mirisa nane za davnih dječjih bolesti, da se tako ugasi tvoje članstvo u Društvu pisaca BiH i uminu veze s književnošću i svijetom koji je za tebe tako živ u snovima i u fikciji, ali ga u zbilji već dugo nema.

Jednoga dana, prošlog ljeta, dok ti je umirala majka, a ti u grad došao na nekoliko dana, i noćivao u jednom hotelčiću na Baščaršiji, dogodilo ti se, baš tu, na Trgu Oslobođenja, nešto neobično. Gospođu Tanju i njezinog muža oduvijek si iz viđenja znao, ali bilo je suđeno da se ljudski upoznate baš tada, u njihovome stanu, nekadašnjem ateljeu slikara Voje Dimitrijevića. Bilo je kasno popodne ili večer, i nisi se dugo zadržao, jedva i pola sata, ali opčinio te je taj događaj, kao fragment čistoga, elementarnog sna umetnutog u tvoje budno vrijeme. Toga u literaturi ima, književnost žudi za takvim prilikama, a ni tebi, kad pišeš romane ili pjesme, nije s neruke da likovi tako prolaze kroz budne snove, i vraćaju se iz njih. Udesiš tako da u priči biva onoga čega u životu nema, ili se javi rijetko, kao da je od drugoga svijeta posuđeno, ili smo slučajno prešli s jedne na drugu stranu. U trenutku duševne patnje, čiste samoće i odbačenosti, prelazio si tako na drugu stranu, i našao se u prizorištima sna.

Gospođa Tanja pozvala te je u kuću, nakon što ste se slučajno sreli na trgu ispred, da ti pokloni upravo objavljenu monografiju Voje Dimitrijevića. Tjedan ili dva ranije pisao sam o krađi njegove biste koja je stajala ispred Likovne akademije, i koja je, vjerojatno, preprodana kao metalni otpad, sekundarna sirovina, pa ti je htjela tom knjigom zahvaliti na tekstu. Vojo je bio njezin otac, zato sad i žive, ona i muž, u njegovu ateljeu.

Haustor je bio širok, sav u nekim metalnim konstrukcijama, pust, kao da dugo nitko nije ulazio. Taj dojam ćeš imati do kraja: u zgradu na uglu Ulice JNA i Trga oslobođenja, masivnu i skladnu modernističku građevinu, podignutu između dva svjetska rata, ne ulazi godinama nitko osim Tanje i Stjepana Roša, para arhitekata, koji svojim prisustvom ovom prostoru daju svijest o stilskome kontekstu, ali i o tragici pustošenja. Netko drugi to neće primijetiti, netko će se i pobuniti, pa reći da kroz taj haustor dnevno prođe nekoliko stotina, pa i sva tisuća ljudi, da je to živo mjesto, naseljena arhitektura, proživljena prošlost, ali ti si osjetio pustoš, i podijelio je poput kišobrana na pljusku, sa to dvoje ljudi.

Stropovi u ateljeima uvijek su visoki, zidovi su tamni od vremena i od ljudskoga daha, na sve strane vise slike, Dimitrijevićeve i one druge, u uglu je lovački pas Branislava Deškovića, zaustavljen u metalu, pokraj njega prostrijeljena skulptura Vanje Radauša. Kroz prozor je uletio zapaljivi metak, ispaljen odnekud s Trebevića, i pogodio gipsanu skulpturu, sagorio u njoj i ugasio se. Mogao je pasti na parket, pogoditi sliku, zabiti se u ormar ili u zid; svugdje bi odigrao ulogu koja mu je zapisana u genima, u ideji i smislu zapaljivog metka, pa bi tako izgorio atelje slikara Voje Dimitrijevića, i u ateljeu njegove slike, crteži, dokumenti, uspomene, porodične fotografije… Ali je sudbina zapaljivog metka bila da se u sebe strusi u gipsu, u gašenom vapnu i kreču, u glavi i tijelu Vanje Radauša, partizana i samoubojice, koji je Voji Dimitrijeviću nekad davno poklonio svoj rad, koji će spasiti Vojine radove i dom njegovoj obitelji. Da se Vanja Radauš nije s proljeća 1975. ustrijelio, zapaljivi metak ne bi našao svoj metaforički razlog da se zabije u Radaušovu skulpturu. Sudbina metka bi u tom slučaju bila drukčija: ispričao bi priču o vječnome vraćanju istog, o tome da je sudbina Voje Dimitrijevića bila da u ognju sagori sve što je naslikao, i da je čovjekov život krug koji započinje i završava istom vatrom. U proljeće 1941, kada su ušli u grad, okupatori su provalili u atelje komunističkoga slikara Voje Dimitrijevića i na lomaču pobacali sve njegove slike. Samo jedna je slika čudom spašena. Od nje je započeo novi umjetnikov život, i slikarski niz od revolucionarne umjetnosti do antislika iz njegove posljednje faze, koji bi također svršio na lomači da se u miru svoga zagrebačkog ateljea nije ubio Vanja Radauš, i time usmjerio ruku anonimnoga mitraljesca. Sve u priči ima svoj razlog i ulogu u drami, iz čijeg razrješenja izrasta nova drama, raste, širi se i spaja u novom nizu povezanih nužnosti, tako da se ništa, i nikada slučajno ne događa.

Gledao si u ostatke Radauševe skulpture, koji tu stoje već skoro dvadeset godina – što da se učini s njima: umjetnički rad je uništen, mogu li se njegovi ostaci baciti u smeće? – i mislio na svoju majku. Umjesto da si sa njom, ti sjediš, piješ rakiju, i razgovaraš s to dvoje ljudi. Slušaš priču. Bježiš od nje, jer ne želiš sudjelovati u umiranju, u toj sentimentalnoj i lažnoj proceduri, koju nije moguće opisati. Smrt je ono što je nemoguće opisati. Smrt je lažna i sentimentalna.

I tako ti, u nizanju misli i rečenica, koje jedna za drugom slijede kao u svakome snu, lako, iz neke filološke nužnosti, poput poezije pjesnika nadrealista, na um pada kako se tvoja majka, poput Radauševe skulpture, zbog nečega našla usred nečije tuđe drame, na koju nije mogla utjecati, niti ju je ičim skrivila, pogođena svojom strašnom, pustošećom bolešću, kao zapaljivim metkom s Trebevića.

Tanji i Stjepanu nisam govorio zašto sam u Sarajevu. Oni to nisu trebali znati. Ta vrsta znanja izaziva neugodan višak sućuti, potrebu da se na tuđemu licu prepoznaje tuga, i da se u skladu s njome izgovaraju neke lažne i sentimentalne, neke smrtonosne riječi. Umjesto toga, sjedio sam na nekom starom kauču, razgovarao s to dvoje ljudi, koji su se savršeno snalazili u mome snu i svom neobičnom prebivalištu, i gledao sam oko sebe, razbijenu Radauševu glavu, Vojine slike, Deškovićevog psa, pa bih podizao pogled, sve više, i krckali su mi vratni pršljenovi, sve dok pogled, konačno, ne stigne do stropa. Tako visokog da bi, negdje gore, moglo biti lastavica i lastavičjih gnijezda.

Tako mi je na um palo da te još jednom dovedem tu, u ljetni, srpanjski dan 2012, i da se u ateljeu Voje Dimitrijevića, u domu Tanje i Stjepana Roš, oprostiš od Sarajeva. Na pustom stubištu, u zgradi u kojoj nikoga osim njih dvoje nema, u tom prostranom, širokom stanu, u slikarskome ateljeu, na posljednjem preostalom mjestu prekjučerašnjega građanskoga Sarajeva, u kojemu su nakratko živjeli pa nestali i svi tvoji Stubleri, ti ćeš se rastajati sa svojim gradom. To mjesto bit će pozornica romanesknoga porodičnog trilera koji će se odviti u jednome danu, u ljeto 1991, tu će biti interijer igranog filma, televizijskog dokumentarca o slikaru koji je slikao realistične pejzaže Pariza da bi ih, u četrdesetak umjetničkih godina, doveo do antislike… Sve će se dogoditi tu, i neće se dogoditi ništa, jer sve je u tvojoj glavi i sjećanju, kao scena konačnog rastanka.

Izlaziš van, na vrelinu sarajevskog ljeta. Svud okolo vonja nesagorjela nafta gradskih autobusa – davni poklon japanske kraljevine – znoj ljudski vonja na bijeli luk i na sirotinju, a onda se odnekud osjeti miris bugarskoga ružinog ulja. Miriše u ovome Sarajevu orijent, onaj isti iz orijentalističkih predrasuda, koje si nekada tako žustro odbijao, govoreći kako Sarajevo nije takvo, sve su to samo predrasude i osjetilne halucinacije. Možda i ti sad haluciniraš kada ti se čini da ovo nikako nije, i ne može biti, grad u kojem si rođen, niti ovo može biti Ulica JNA. Ali onda se odnekud, ispod mirisa nafte, dima, bijeloga luka u ljudskome znoju, podrumske vlage, siromaštva i bugarskoga ružina ulja, tanak ali čulan javi poznati miris svježih pereca. Okrećeš se i gledaš prema Srednjoj umjetničkoj, pa prema gimnaziji koju si četiri godine pohodio, i nikako ti nije jasno odakle dolazi taj miris.

Uz gimnaziju je nekada bio kiosk, lijep, prostran i čist. Tu su se prodavali svježi pereci, preliveni onom slanom masom, koja je u to vrijeme imala okus mora, i nikada poslije toga pereci nisu bili takvi. Od čega se pravi to bijelo na perecu? Nikada se nisi raspitivao, nije te zanimalo, ali zašto je samo na tom mjestu, početkom osamdesetih, to bijelo imalo okus mora?

Osvrćeš se, tražiš, i ne nalaziš s koje to strane mirišu pereci. I pomisliš da je taj miris, možda, došao iz sjećanja. Kao halucinacija. Ili kao simptom ovisnosti. To mozak sam od sebe nadomješta nešto što čula ne mogu prepoznati, nešto što postoji u sjećanju, kao što u sjećanju živi postoje svi naši pokojnici, ali čega u stvarnosti više nema. Sarajevo se na tom mjestu, u srpnju 2012. pojavljuje kao halucinacija.

S lijeve strane ostaje velika i žuta Saborna crkva. Obnovljena i nova, sarajevska pravoslavna katedrala nedirnuta je poput obnovljene trebinjske džamije. Bijelog, odveć novog minareta, žutog ceremonijalnog tornja sa časovnikom na koji ne pogleda nitko kada se upita koliko je sati, crkva i džamija udaljene su nekoliko stotina kilometara, ali njihova je priča danas, zapravo, ista. Smrtovnice zelenog obruba u onom veličanstvenom hladu ispod trebinjskih platana izuzetak su među crnim, ćiliričnim smrtovnicama, koje oglašavaju kraj nekih realnih ljudskih života. Zelene trebinjske, kao i crne sarajevske smrtovnice objavljuju smrti staraca koji su dušu ispustili na mjestima koja ih već odavno ne poznaju. Njih, zapravo, već dugo nema, i zato trebinjska džamija i sarajevska Saborna crkva djeluju tako novo i uščuvano. Nemaju uz koga stariti.

S desne je strane Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine. Tu si dolazio sa svojim gimnazijskim razredom. Dovodio vas je profesor Boro Mihačević, pokazivao vam slike i pripovijedao njihove priče. Svaka slika imala je svoju priču. To je ono po čemu se umjetnička djela razlikuju od diletantskih mazarija. Amaterske vedute Baščaršije, sa starim muslimanima pod velikim okruglim turbanima, kakve su prodavane po ulicama prije tridesetak godina, a iste takve se turistima nude i danas, ne pripovijedaju nikakvu priču, osim što prikazuju svijet koji, zapravo, ne postoji, osim u turističkim željama i u čežnjama sanjara i umirovljenih policajaca, amaterskih historiografa. Nigdje nema starih muslimana pod velikim okruglim turbanima iz 1001 noći, nema ih ni u Bagdadu, a iz Sarajeva su, valjda, nestali još 1878. Kako nema njih, tako nema ni priče. I to je ono što razlikuje slikarstvo od fotografije: slika pripovijeda samo ako ju je naslikao umjetnik, ili onaj koji vlada prizorom koji gledaju žive ljudske oči, dok fotografija ima svoju priču čak i ako je slučajno snimljena, okom diletanta ili okom slijepca.

Nešto od toga naučio si od profesora Mihačevića, a nešto si kasnije pročitao, otkrio sam, razmišljajući o slikama i fotografijama. Misao o umjetnosti, pokrenuta jednom davno, na tim obilascima Umjetničke galerije, kada biste svaki put zastajali pred Jurkićevom Visoravni u cvatu, Dimitrijevićevom Španijom 1937. i pred zagonetnim pejsažima Todora Švrakića, da bi vam profesor ispričao novu priču, sasvim različitu od priče koju je prošli put pričao o istoj slici, ta se misao neprekinuta nastavlja, nadovezuje, mijenja, i tako će biti dok si živ, a na njezinom početku stoji Boro Mihačević, kao Empedoklov Prvi Pokretač, kao Svjetski Um jednoga malog Sarajeva s početka osamdesetih, koje je bilo tako maleno da se cijelo smjestilo u tvoju memoriju, fatalno se preklapajući i u snovima miješajući s jednim drugim, jedva većim gradom, na koji si bio osuđen u svome sazrijevanju, kada si konačno dorastao do rata. Šetao si poslije slavnim galerijama Europe, gledao slike pred kojim čovječanstvo izgubi dah, zavrtjelo bi ti se u glavi dok si zurio u stropove oslikane Tiepolovim genijem, i Michelangela, i Goyu u Madridu, i tragične njemačke slikare u čijim je žilama umjesto krvi kolao strah, i crteže Bruna Schulza u Krakovu, i Freudovog unuka živog si vidio podno njegovih grandioznih prikaza čovjekove nakaznosti, ali što god bi gledao, u mislima si se vraćao na početak, pa si uspoređivao Schulza s Danielom Ozmom, i ta ti je usporedba pružala sigurnost i utočište. Ta će galerija bila dom svih budućih galerija, maleni sarajevski Louvre, izgubljen u vremenu, kao i Sarajevo što je izgubljeno u vremenu, i u njemu Ulica JNA, kojom si išao, i još uvijek ideš u sjećanju, kada ne želiš da srećeš ljude koji bi te mogli nešto pitati.

U mojem zavičaju
Ratuju jezici nacija
Od pamtivjeka do danas
Ista sela, isti bregovi i isti potoci
Nose po dva imena
Da svak’
U istom trenu bude
Na svome i tuđem mjestu

U zvaničnu topografiju
Jednom se upiše jedan
A drugi put drugi
Isti ljudski jezik
Ovisno o snazi oružja
Što pruža mu vatrenu podršku

U turskom vaktu
Strani je jezik
Osvojio prostor
Satirući krivim sabljama
Mrmor patarenskih
Suglasnika

Austro-ugarske su vlasti
Potom donijele njemačke riječi
I posijale ih u pitomo tlo

Za ista su brda
Za ista sela
Za iste izvore
I žubornu rječicu
Čitav dvadeseti vijek
Ratovali
Bosanski i srpski
Isti jezik

U jednom Bjelila
U drugom Crna je
Tekla ista rijeka

U jednom Kamenicu
U drugom Crnu su rijeku
Naseljavli isti insani i isti ljudi

Nišićka jednima
Crnoriječka drugima
Zavičajna visoravan
Vodu su s Banjevca pili oni
A oni istu vodu s Hamzinovca
Njima Kopitovac a njima
Polovača davala isti šumski hlad
Nama Bešlino, a nama Deliparino
Brdo rađalo istu pšenicu
Mi se penjali na Gradinu
A mi na Marnikovića
Isti vis

Isti im Perun, isti Alidžun
Isti Ilindan branio koševinu
Istim gromom

Srčano su isti jezici
U istom vremenu
I istom zemanu
Utiskivali u tlo
Glas mujezina
I zvuk crkvenog zvona
Dijeleći jednoga
Istoga Boga
Na svoje dvije
Zaraćene polovine

Ima jedna velika hrvatska pjesma (vidi niže: I ja sam ovdje ubijao), koju nitko neće, koju nitko ne zna. Ni od Hrvata, ni od inih. Od Hrvata zato što žeže kao nož, spasonosan, ali komu je još do spasa kad je lijepo u kálu hrvatskome. Od inih zato, što od njih nikoga ne zanima hrvatska muka. A i što bi!

Da jest kao što nije, pjesmu bi na svoj barjak stavljali slobodari svih vrsta, pjevali bi je kao svoju internacionalu. Ne bi silazila s barjaka, ni s usta.

Bolje je za nju što jest ovako kako jest.

Godinama mi se vraća, redovito i uporno, kao morni san koji se ponavlja, pomisao na tu pjesmu. Skoro će tri desetljeća otkako je napisana i objavljena, a svaki put kad joj se vratim, žeže jače i bolja je pjesma.

Nije znala za Jaspersa, Die Schuldfrage, nije joj trebao. Nije znala, nije htjela da zna za tipologiju krivnje, za fina razlikovanja krivnje od odgovornosti na skali: vođa – stranka – narod – počinitelji – pojedinac… Do svojega vlastitog osjećaja krivnje, surovog i neporecivog, došla prijekim putom, politički nekorektno (na zgražanje propisno treniranih lijepih duša iz današnjega nvo-sektora), filozofijski suspektno, književno istinito, ljudski potresno. Odbijajući nijanse, odbijajući ma i zeru utjehe, odbijajući ikakvo samoolakšanje, ikakvu samoobmanu, stojeći licem u lice sa zločinom, bez posrednika: i ja sam ovdje ubijao.

Ima ta velika i strašna hrvatska pjesma, naravno, i svojega pisca. Čudan i čudak, majstor u postupcima što na nj navlače omrazu i antipatiju, arhimajstor u proizvodnji loših vijesti i slika o sebi, što začas pretvaraju se u trajne i suhe čaršijske istine. Tko bi ih provjeravao, time se u nas ne bavi nitko!

U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji imao mjesto kralja.

Sarajevu pjevao, kao malo tko, kao nitko:

Pogledati Sarajevo u kasnu jesen, na izmaku onih škrtih i kratkih ljetnih dana, pogledati ga u zalazak sunca, kad prođe mjesec septembar, mjesec rujan, a ukažu se rujevine i ruine svud oko grada – to je isto što i pogledati u svoj vlastiti, dosuđeni čas zalaska. To jest: odlaska.

I:

Jednom riječi: bojao sam se da ne umrem izvan Sarajeva. Možda zato što sam tu i otpočeo taj posao. Tko zna. Samo, hrlio sam bezglavo natrag, bez obzira na kom sam se dijelu zemlje i u kakvoj ljubavi i toplini zatekao.

I, po vrhu, onaj čudesni bolni haiku-deseterac:

Sarajevo, a zalazi sunce.

U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. U programima Sarajevskih dana poezije zaludu ćete ga tražiti. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije.

U poslijeratnom Zagrebu, kamo ga je vuklo srce (što li?), i u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji nije ni primijećen. Kao ni u predratnom Zagrebu, kao ni u predratnoj hrvatskoj poeziji, uostalom.

Sada, nema ga nigdje.

Idealno za pisca, idealno za pjesmu.

Anđelko Vuletić, I ja sam ovdje ubijao

Unutar tvrđave svijetle imena.
Umorenih.
David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela … i tako u nedogled

Kad bi se tek samo slova slagala jedno
Na drugo
Ni sunce im ne bi ostalo daleko.

Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad
Bio bi tri puta veći od Sarajeva.

Ali ja nisam tu
Da vidim kako se podižu
Gradovi.

Došao sam da se na sav glas zapitam.
Pa zar je to zaista naša slika,
(Koliko sam tada imao godina).

I neka se upamti premda se to što ću reći otima razumu.
I ja sam ovdje ubijao 1941.

Oko tvrđave proljeće
Pogled na Sarajevo
Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada
Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom
A ja sam zatomljen u svoju sumnju
Hoću li reći istinu kad kažem:
I ja sam ovdje ubijao.

Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao
Dvije ruke
Dva oka
Kolijevku
Osmijeh
Ognjište
Oca i sina i braću i zvijezdu
Svoje ime i svoje sarajevsko
Proljeće.

(Bio iz istog grada i od istog jada
Od istog roda i od istog snova).

Pa zato ne mogu a da ne vrisnem
Na sav glas:
I ja sam ovdje ubijao.

(Križaljka za čitanje sudbine, Sarajevo 1985)

(Brat od strica princeze Ateh (VI vek) Princeza je živela u IX veku. Brat njenog oca, poznat kao seksualni manijak sa Donjeg Eufrata, prilikom jedne posete Egiptu, obljubio je mumiju iz kolekcije kopskog patrijarha. Ne zna se da li su komad odeće oskrnavljene mumije preneli jevrejski trgovci ili je tkanina stigla nekim drugim karavanskim putem, pouzdano je, međutim, da je dva veka kasnije, 21. jula 1036., kasno uveče, posle burne svadbene svečanosti, kojoj su prisustvovali predstavnici triju vera, princezina strina stavila svoju vrelu zadnjicu na komad osemenjene mumijine haljine. Tom prilikom se jedan sasušeni spermatozoid uvukao u strininu p…u i odigrao svoju ulogu nekoliko minuta pre nego što je Rabin Ibn Akšani, mladoženja, željan potomstva, istresao svoja napeta muda u princezinu buduću strinu.)

Otprilike je 66 godina prošlo otkada je umro njemački pisac, dramatičar i pjesnik Wolfgang Borchert. Jedan je od najvažnjijih poslijeratnih pisaca u njemačkom govornom području. Njegovo djelo u Njemačkoj je uvršteno u takozvanu “Trümmerliteratur” (književnost razvalina), i odavno je postalo dio školske lektire, a time – kako se to često događa s piscima i knjigama koje su ušle u školsku lektiru – osuđeno na zaborav, jer je društvo delegiralo njegovo čitanje školama i – nastavilo dalje. Wolfgang Borchert rođen je 1921. godine u Hamburgu, još kao mladić je počeo pisati, a zapravo je htio biti glumac. Godine 1941. pridružio se grupi putujućih glumaca, ali se već nakon nekoliko mjeseci morao javiti vojnoj službi i krenuti sa Wehrmachtom u rat, i to u Rusiju). Tada mu je bilo osamnaest godina. Teško ranjen, bolestan, zaražen kojekakvim infekcijama, pogotovo na jetri, vratio se na kraju rata u Njemačku. Bio je jedan od bezbroj vojnika širom Europe koji su se vratili na jedno mjesto koje im je nekad bilo dom i koji se tamo više nisu mogli snaći. Vratili su se majkama, koje više nisu bile žive, ženama, koje ih nisu prepoznavale, djeci, koju su vidjela prvi put i koja su ih se plašila. Umro je 1947., s navršenih 26. Dvije godine imao je za pisanje, najviše toga napisao je u bolesničkoj sobi. Znao je da nema vremena. A tako je bio željan života. Pisao je pjesme, priče i tekstove za kazalište i u njih ubacio svu tugu i očaj svog iskustva. Kada govori o ratu, radi to nevjerojatno intenzivno. Heinrich Böll, koji bi, usput rečeno, baš danas slavio 96. rođendan, piše o njemu: “Bio je jedna od žrtava, iza praga rata dan mu je kratak rok, da kaže tim, milošću povijesti preživijelim, što mrtvi, kojima je i on pripadao, nisu više mogli reći: da su njihova tromost, njihova ravnodušnost, njihova mudrost, njihove laskave riječi, najveća laž. Glupi patos zastava, tresak počasnog pucnja i dosadni heroizam žalobne koračnice – sve je to tako svejedno mrtvima. (…) Beckmannov dijalog s anonimnom pukovnikom u ‘Vani pred vratima’ teži je od svake humane ravnodušnosti, teži od Pilatova umornog slijeganja ramenima. U tom dijalogu polaže račune, traži odgovornost za jedanaest očeva, sinova, braće, jedanaest od više milijuna – ali Beckmann ne dobiva odgovor, teret ostaje na njegovim leđima, i oni ga šalju u hladni prostor ravnodušne povijesti, gdje cvijeće koje mrtvi više ne vide i kruh kojeg više ne jedu nemaju značenja.”

Kazališni komad “Vani pred vratima” prvi je put izveden 13. veljače 1947. godine u emisiji na radiju “Norddeutscher Rundfunka”, dva dana nakon Borchertove smrti. Ovo je odlomak:

Beckmann: O ne, gospodine pukovniče! O ne! U tim noćima, kada dolaze mrtvi, mjesec je blijed i bolestan. Tad je kao trbuh trudne djevojke koja se utopila u potoku. Tako bijel, tako bolestan i tako okrugao. Ne, gospodine pukovniče, mjesec je blijed u tim noćima kada dolaze mrtvi, njihovo krvavo stenjanje smrdi žestoko kao mačje govno, sve do mjeseca. Krv. Krv. Onda se dižu iz masovnih grobnica u istruljenim zavojima i krvavim uniformama. Dižu se iz oceana, iz stepa i ulica, dolaze iz šuma, iz ruševina i močvara, crno zamrznuti, zeleni, raspadnuti. Iz stepa se dižu, jednooki, bezubi, jednoruki, bez noge, rastrganih utroba, bez kalote, bez ruke, izrešetani, smrdljivi, slijepi. Kao strašna plima dolaze, nepredvidljivog broja, nepredvidljive patnje! Strašno nepredvidljivo more se izlilo iz korita svojih grobnica i širi se, kašasto, boležljivo i krvavo nad svijetom. I onda mi kaže general krvavih crta: Dočasniče Beckmann. Vi preuzmite odgovornost. Odbrojavajte. I ja stojim pred milijun cerekajućih kostura, pred fragmentima, hrpama kostiju, s mojom odgovornošću, i puštam im da odbrojavaju. Ali braća ne odbrojavaju. Klecaju čeljustima, ali ne odbrojavaju. General naređuje pedeset sklekova. Krhke kosti zveckaju, pluća pijuću, ali ne odbrojavaju! Je li to možda pobuna? Gospodine pukovniče? Otvorena pobuna?

(…)

Beckmann!, viču. Dočasniče Beckmann! Uvijek dočasniče Beckmann. I urlanje se približava, životinjsko kao Bog, viče, nepoznato, hladno, ogromno. I urlanje raste i kotura se i raste i kotura se. I onda urlanje raste i tako ogromno guši da ne dolazim do zraka. I onda vičem, vičem glasno usred noći. Moram urlati, tako strašno urlati. I od toga se uvijek probudim. Svake noći. Svake noći čujem koncert na ksilofonu kostiju, svake noći zbor govora, i svake noći to strašno urlanje. I onda ne mogu zaspati, jer sam preuzeo odgovornost. Da, preuzeo sam odgovornost. I zato dolazim k vama, gospodine pukovniče, jer želim konačno spavati. Konačno spavati. Zato sam došao, jer želim konačno spavati.

(…)

Beckmann: Odgovornost. Vraćam odgovornost! Jeste li zaboravili, gospodine pukovniče? Četrnaesti veljače. Kod Gorodoka. Bilo je 42 ispod nule. Tada ste došli na naš položaj, gospodine pukovniče, i rekli ste: Dočasniče Beckmann. Ovdje, vikao sam. I onda ste rekli, i Vaš dah se zalijepio kao mraz na krznenom ovratniku – točno se sjećam, jer ste imali vrlo lijepi krzneni ovratnik –onda ste rekli: Povjeravam vam odgovornost za 20 momaka. Istražite šumu istočno od Gorodoka i po mogućnosti zarobite nekolicinu, je li jasno? Jasno, gospodine pukovniče. I onda smo krenuli i istraživali. I ja – ja sam preuzeo odgovornost. Istraživali smo cijele noći, i onda se pucalo, i kad smo se vratili na položaj, falilo je jedanaest momaka. I ja sam imao odgovornost. To je sve, gospodine pukovniče. Ali sada je rat gotov, i ja želim spavati, ja vraćam odgovornost, ne želim je više, vraćam je, gospodine pukovniče.

Da, da, gospodine pukovniče. Odgovornost nije samo prazna riječ, nije kemijska formula po kojoj se svijetlo ljudsko meso pretvara u tamnu zemlju. Ne može se dopustiti da čovjek umire za praznu riječ. Moramo nekamo ići s tom odgovornošću. Mrtvi – ne odgovaraju. Bog – ne odgovara. Ali živi, oni pitaju. Pitaju svake noći, gospodine pukovniče. Kada ležim budan, onda dolaze i pitaju. Žene, gospodine pukovniče, tužne, tugujuće žene. Stare žene sa sijedom kosom i tvrdim ispucanim rukama . Mlade žene sa osamljenim čeznutljivim očima, djeca, gospodine pukovniče, mnogo male djece. I ona šapću u mraku: Dočasniče Beckmann, gdje mi je otac, dočasniče Beckmann? Dočasniče Beckmann, gdje mi je muž? Dočasniče Beckmann, gdje mi je sin, gdje mi je brat, dočasniče Beckmann, gdje mi je zaručnik, dočasniče Beckmann? Gdje, gdje, gdje? Šapću dok ne svane. Samo ih je jedanaest, gospodine pukovniče, kod mene ih je samo jedanaest. Koliko ih je kod vas, gospodine pukovniče? Tisuću? Dvije tisuće? Da li dobro spavate, gospodine pukovniče? Onda vam sigurno ne smeta kad vam uz vaše dvije tisuće dajem još mojih jedanaest. Da li možete spavati, gospodine pukovniče? S dvije tisuće noćnih duhova? Da li uopće možete samo jednu minutu živjeti da ne vičete, gospodine pukovniče? Da li po noći dobro spavate? Da? Onda vas to ne dira, onda ja mogu konačno zaspati – ako ste tako ljubazni da je primite nazad, tu odgovornost. Onda mogu mirne duše spavati. Mirne duše, to je to, mirne duše, gospodine pukovniče! I onda spavati! Bože moj…

Wolfgang Borchert: Draußen vor der Tür. Rowohlt 1956.