Koliko čvrsto anđeli grle
one koje čuvaju?
i da li oni imaju kuću
u kojoj se odmaraju
dok se ti odmaraš od njihovog zagrljaja?
Da li se anđeli uopšte odmaraju od ljudi?
Ako ne,
onda sigurno nisu ljudi.

Na Groblju svetoga Mihovila počivala je u to vrijeme teta Finka. Jedna od onih neudanih tetki, za koje se ne sazna po kojoj su nam obiteljskoj liniji tetke, jer oni koji bi to znali umiru prije nego što bi nam to mogli objasniti, pa onda zauvijek tetke ostanu sa strane svakoga obiteljskog stabla, naše tetke usidjelice, posve mimo zbilje i života, ali za literaturu idealne. O teti Finki moglo se napisati nekoliko romana, ali šteta što su, u međuvremenu, sve njezine priče temeljito zaboravljene. Bila je duhovita, vedra, opsjednuta seksom, ali na starinski, birvaktilski način, kada se one stvari ne nazivaju pravim imenima, i o svemu se priča u metaforama, prenesenim značenjima, dalekim i nimalo skurilnim aluzijama.

Umrla je nekoliko godina prije nego što si se ti rodio, ali si je u ranome djetinjstvu jako dobro upoznao. Dok su još bila živa djeca Karla Stublera i svake se nedjelje išlo na Ilidžu, na nedjeljni ručak i na izlet, a ljeti se sastajalo u Dubrovniku, kod tetke Lole, teta Finka bila je živa figura u svim razgovorima. O njoj se pripovijedalo, prepričavale su se njezine stvarne i izmišljene dogodovštine, vicevi, anegdote i šale, a čak su imitirali i njezin glas, s Finkinim šprahfelerom: kotrljajućim, takozvanim francuskim R, koje ju je činilo nekako stranom – iako je bila rođena Sarajka, ili, možda, ipak Fojničanka, Kreševka… – upravo kao da je iz Zagreba. Ona će već biti godinama mrtva kada se u kinima pojavio film “Tko pjeva zlo ne misli”. Svi su ga odmah pogledali, i rekli: da, to je film o teti Finki! Scenarist je sigurno od nekoga čuo njezinu životnu priču. I tebi će, kada film budeš prvi put gledao na televiziji, reći: vidiš, ovo je o teti Finki!

Grobno mjesto na Svetome Mihovilu je, tako se pričalo, kupila još prije rata. Mogla je tada biti u četrdesetim, pedesetim godinama života, nije bila starija, ali htjela se osigurati. Nije imala nikoga svog, iako je svima nama bila tetka, i ne samo što si je na vrijeme zakupila grob i podigla fin spomenik od betona i kamena, u skladu s modom toga vremena, nego ga je obilazila na Svisvete, kad bi se svi okupljali na grobljima, ali i s proljeća, kada je nadgrobnike trebalo oprati i očistiti, pa bi pomela oko svoga budućeg počivališta, a onda bi – da se godinama nakon njezine smrti o tome priča – zapalila svijeću i u kamenu vazu udjenula buket gerbera. Gerberi su našoj teti Finki bili najdraže cvijeće. Pa i danas, kada netko spomene gerbere, ti se sjetiš nje. I pomisliš, Bože, postoji li još na sarajevskome Groblju svetog Mihovila njezin nadgrobnik? Zadnji put si ga s Nonom obilazio početkom osamdesetih, dok se gradila nova cesta, koja će pregaziti dobar komad susjednoga Groblja svetih arhanđela Georgija i Gavrila, i preći preko kostiju sarajevskih pravoslavaca, o čijemu posmrtnom stradanju i gaženju u novija doba neće biti riječi. Na tom su groblju, pričao je davno jednom na radiju pjesnik Duško Trifunović, pregažene i kosti njegova oca.

Groblje svetoga Mihovila bilo je skoro u predgrađu još u vrijeme kada teta Finka tu zakupljuje grobno mjesto. Ograđeno je 1884, projektant se zvao Josef Rekveny, koji je i sam tu ukopan. Na ovome groblju, koje će nevidljivom, ali jasnom granicom biti odijeljeno od pravoslavnoga groblja, sahranjivani su, sve do 1966. sarajevski katolici, uglavnom doseljenici, često stranci, Nijemci, Poljaci, Česi, pokoji Madžar, po vjeri katolik, rijetki Talijani, Slovenci i Hrvati, oni domaći i oni koji su se doselili, uglavnom po carskim i kraljevskim činovničkim nalozima, iz Zagreba, Dalmacije, Slavonije. U ono vrijeme kada te je Nona dovodila na ovo mjesto – a činila je to kad god bi ju zapekla savjest, pošto Finka nema nikoga na svijetu i nitko ne obilazi njezin grob – na Groblju svetoga Mihovila, kao i na obližnjemu Svetom Josipu, podaci na nadgrobnicima, uz riječi vječnoga žalovanja i preporuke dragome Bogu, a katkad i uz nostalgična prisjećanja na daleke zavičaje i domovine, bili su ispisani na skoro svim jezicima nekadašnje Monarhije, ali najviše na njemačkom. Tu si, na tom groblju, u vrlo rana doba, stekao predodžbu o onima koji su nekada živjeli u ovome gradu, koji su ga gradili i podizali i kojima Sarajevo, zapravo, i pripada, barem onoliko koliko pripada i živima. Ta će te predodžba, više nego išta drugo, privesti iluziji – skoro cjeloživotnoj – o memoriji grada, čiji si i ti dio, bilo da se samo sjećaš, ili pripadaš svijetu kojega se drugi sjećaju. Kada se ta iluzija rasprši, kada ju vrijeme raznese kao podne maglu, sjećanja će se pretvoriti u fikciju, a grad u kojem si rođen u fikcionalnu činjenicu, u toponim iz mašte, koji postoji samo u tekstu. Zato mi je teško i zamisliti, ono što ti znaš, čega se sjećaš i o čemu pišeš, da u Sarajevu još uvijek postoji Groblje svetog Mihovila, a možda i nadgrobnik naše tete Finke, kojoj ne pamtimo kako nam je to, po kojoj obiteljskoj liniji, bila tetka.

Tu, pedesetak koraka dalje, tako ti se barem čini u sjećanju, grob je majke pisca Ive Andrića. Nije to bio sporedan podatak, nije nikako, štoviše, valjda i niste nikad došli teti Finki na grob, a da ne prođete i pored nje, i da ne spomenete jedno drugom kako je Ivo Andrić kao gimnazijalac bio zaljubljen u Finku, i da ju je mnogo godina kasnije tražio kada je dolazio u posjetu gradu. Bilo je to 1960, pozvonio joj je na vratima, ali nje nije bilo kod kuće. Znalo se čak i to da je bila kod pedikera – u to su vrijeme sve žene imale problema s kurjim očima – on je na komadiću papira napisao poruku i gurnuo je kroz otvor za pisma. Sljedeće godine, krajem ljeta 1961, teta Finka je iznenada umrla, a dva mjeseca kasnije u Stockholmu su objavili da je Andrić dobio Nobelovu nagradu. Dok su čistili njezin stan, koji je poslije preuzela općina, nisu se sjetili da potraže papirić s njegovom porukom. Ako je taj papirić postojao, ako ga teta Finka nije izmislila, skupa s tom neostvarenom ljubavnom pričom. Navodno su i sve druge njezine ljubavne priče bile neostvarene, iako je, pričalo se, bila lijepa žena. Nijedna njezina fotografija nije sačuvana, iako je postojala jedna, malena crno-bijela, koju si viđao u djetinjstvu, na kojoj Nona i teta Finka stoje na Carevoj ćupriji i smiju se. Poslije je i ona nestala. Nona nije voljela fotografije na kojima se smije, pa ju je, možda, uništila. Općenito, ona se svojski trudila da za sobom uništi sve dokumente, pisma, slike, uspomene, i da nakon njezine smrti ne ostane nikakvoga traga. Da ne ostane smeća, u koje se pretvore papiri onih kojih više nema.

Jedino o čemu Nona nije vodila računa bilo je da bi ti mogao nešto od svega toga da zapamtiš. Ali tetu Finku umalo da zaboraviš. Nisi je se sjetio svih ovih zagrebačkih godina, a ni prije toga, u ratu, i još prije, kada se još moglo otići do Svetog Mihovila i pogledati postoji li još njezin spomenik. Bezbroj puta prošao si Ulicom kralja Tomislava, pored Druge gimnazije, i dalje, uz Koševo, a da ne uđeš na groblje i ne pogledaš ima li tete Finke. Bit će da postoji razlog što je tako, pa ima smisla u načinu na koji sam se, prije nekoliko dana, sjetio nje, čas prije nego što ću je zauvijek zaboraviti. Nju i svih šest-sedam romana, koji su se mogli napisati o teti Finki, uključujući i ovaj jedan, koji bi se sav događao na Groblju svetoga Mihovila.

Bilo je rano jutro, na aerodromu u Helsinkiju, čekao sam avion za Frankfurt, i čitao knjigu austrijskoga pisca Gerharda Amanshausera “Varvarin u Prateru”. U jednom mikroeseju ili fragmentu, od kojih je sastavljena ova autobiografija, Amanshauser opisuje svoju tetku – koja se na kraju utopila u kadi – od koje su po kući morali sakrivati ranjene dječje lutke, koje nisu imale ruku, nogu ili glavu, jer bi tetka dobila histerični napad ako bi takvo što vidjela.

Nisam bio iznenađen, više od toga, pomislio sam na trenutak da je teta Finka živjela dvostrukim životom: u Sarajevu i u Salzburgu. Tu je bila neudana, tamo je imala muža, tu je bila duhovita i luckasta, tamo je bila zla, tu je umrla u snu, tamo se utopila u kadi, a jedino što je bilo zajedničko i jednome i drugom životu, a što je, za razliku od svega ostalog, bilo posve nevjerojatno i jedinstveno, bio je taj njezin užas pred prizorom obezglavljenih lutki, njihovih otkinutih ruku i nogu, kojih je bilo u svim kućama i stanovima onoga vremena. Svejedno ima li u kući male djece: našla bi se, kao za nevolju, posvuda neka bezglava lutka, otkinuta plastična ručica crvenih namazanih noktiju, plastično truplo u suknjici…

Sve je drugo u njezinom životu bilo lako, bezbrižno. Neutažena spolna želja, nevinost teška kao tuč, kao zla sudbina, samoća u Sarajevu među svojima, samoća u životu cijelom, i nesposobnost da se nešto započne, da se oko nečega namota klupko vremena, okupi pažnja, usmjeri ljubav, nego životarenje ni tamo ni vamo, kroz smijeh, pričanje šaljivih doživljaja, nabrajanje izmišljenih ljubavnika, opisivanje sitnih bijelih šaka gimnazista Ive Andrića, sabiranje nećaka po avliji, koji joj, zapravo, i nisu nećaci, sve to je bilo teti Finki lako, i lak je bio njezin život, sve dok joj pred oči ne ispadne bezglava, bezruka, beznoga dječja lutka.

Kako je teta Finka u takvim trenucima reagirala, to se, zapravo, više tačno i ne zna. Nitko o tome nije pričao, samo su granali rukama, ponavljali – strašno, strašno, i onda se vraćali priči, smiješnoj i zabavnoj, o tome kako su se sklanjale lutke kada bi Finka trebala doći, i kako su, kao za nevolju, odsvakuda izranjale, čak i po kućama u kojima u zadnjih pedesetak godina nije bilo djece. U svačijemu domu, kakvi god matusi, udovi, raspuštenci i jalovi parovi u njemu živjeli, naći će se već poneka sakrivena dječja lutka, prašna, ćelava, i obavezno bez ruke, noge ili glave. Ili će odnekuda, ne daj Bože, izroniti lutkina glava. Koja još uvijek trepće kad ju se pomiče.

Kada bi se to dogodilo, a događalo se, koliko god čistili kuću pred Finkin dolazak, cijeli bi dan – obično je to bila subota ili nedjelja, kada se i odlazilo u posjete – prolazio u brizi oko obalještene tetke. Donosila se voda i šećer, dovodili su se doktori, poznati i nepoznati, šetalo se Finku po parku, onako pod ruku, uz pokušaje, uglavnom uzaludne, da se tetka vrati u normalno stanje, da progovori normalno i počne se šaliti na svoj račun. Nakon svakog “nastupa” pošto bi ugledala lutku bez noge – to njezino stanje uvijek se nazivalo “nastup” – prisutni bi se uspaničili, alarmirala bi se rodbina, komšije, kućni prijatelji, da se Finka možda više i neće vratiti, neće se prizvati pameti i smiriti, nego će trajno ostati ovakva. Luda.

Grdno su se tad krivim osjećali oni kojima je teta Finka došla u posjetu i ispod kauča ugledala lutku bez noge.

Što se toj ženi dogodilo, što je vidjela u tim lutkama, koje su izranjale sa svih strana, kao što svakoga čovjeka, uvijek, odsvakuda napada ono čega se najviše boji, to nikada nećeš saznati. Nema više onih koji su znali. Ako su uopće i znali. I nema tete Finke, od koje bi, bit će, svaki bolji psihijatar, psiholog ili psihoanalitičar hobist, izvukao priču, doživljaj iz kojega je izniknuo njezin strah. Nesretna teta Finka, ne bih je se više ni sjetio da me na nju nije posjetio Gerhard Amanshauser, koji je imao istu takvu tetku.

Tebi je, međutim, i dalje teško da povjeruješ kako je njezina priča zauvijek izgubljena. Ako postoje groblja, misliš da bi negdje morala postojati i kartoteka, arhiv u kojem se čuvaju anamneze duševih stanja, životne priče i sudbine ljudi nad čijim kostima stoje kamene ploče, da ih psi ili vukovi ne bi iskopali i raznijeli im tijela. Zbog toga su, naime, ljudi krenuli podizati nadgrobnike, tako su nastala groblja. I kako koji nadgrobnik padne, pregažen cestom ili samljeven u građevinski materijal, tako da se iz kartoteke izuzmu, spale ili recikliraju podaci o životu i smrti pokojnika.

Pretpostavljam da na Groblju svetog Mihovila više nema spomenika jednoj sarajevskoj usidjelici, našoj teti Finki. Trideset i koju godinu nitko nije obišao njezin grob, zapalio svijeću, udjenuo gerbere u kamenu vazu. Ona je to činila za sebe, punih dvadeset godina prije nego što će umrijeti, palila je svijeće, donosila gerbere, jer poslije neće imati tko.

Rano poslijepodnevno, augustovsko sunce u Travniku 2012. godine pržilo je kao rijetko kada u to doba. Samo su se rijetki prolaznici kretali Bosanskom ulicom od Zavičajnog muzeja do Šarene džamije, a dvije ljetne bašte kafića bile su gotovo puste.

Izašao sam iz Zavičajnog muzeja sa pet-šest dokumenata u ruci koje mi je direktorica Fatima posudila na nekoliko minuta dok ih ne umnožim u foto radnji “Ragib”, lociranoj s desne strane glavne ulice prema Šarenoj džamiji. Foto radnju, udaljenu stotinjak metara od Zavičajnog muzeja, pamtim još iz sredine šezdesetih godina proteklog stoljeća kad je – zajedno za istovjetnom, zvanom “Hazim”, bliže samom centru grada – bila jedina fotografska radnja u gradu. U ovim dvjema radnjama Travničani, a i mi privremeni došljaci u grad, slikali smo se za lične karte, đačke knjižice ili neke izuzetne prilike: mature, rođendana i slično. Danas su te radnje, osim uobičajenih aparata za izradu fotografija, opremljene i drugim modernim tehnološkim izumima, poput kopiraparata, radi kojeg sam i došao u “Ragiba” da bih umnožio nekoliko dokumenata o tri stare travničke familije.

Srednjovječni čovjek iza pulta, nakon pozdrava, odmjerio me hladnim pogledom, uzeo iz moje ruke ponuđene papire i upitao:

“Koliko primjeraka?”

Radio je posao šuteći, a nakon što je umnožio dokumente, onako bez izvinjenja, upitao me:

“Niste odavdje?” i odmah, ne čekajući moj odgovor, kazao:

“Vidim po ovim dokumentima. Vjerovatno vas oni i zanimanju?”

Ukratko sam mu objasnio da me zaista zanimaju ovi papiri jer istražujem povijest starih travničkih porodica, o čemu u tim dokumentima ima dosta podataka, a potom šaljivim tonom dodao da sam i ja nekad bio “odavdje”.

“Kako to?” – pitao je opet.

“Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, što je oko 50 godina prije, kao srednjoškolac, stanovao sam u Travniku”, odgovorio sam.

Pogledao me malo znatiželjnije i ponovo pitao:

“A gdje ste stanovali?”

Objasnio sam mu da sam bio podstanar kod porodice Avdić u tadašnjoj Ulici 29. novembra, odmah do tada jedine benzinske pumpe u gradu, one “Energopetrolove”.

Mušterija u radnji nije bilo te smo mogli nastaviti malo bliskiji razgovor od onoga početnog.

Veli mi da je poznavao porodicu Avdić i da je njena glavna ličnost Aziz radio na željeznici kao službenik.

“Mislim da je njegova supruga još živa i da stanuje u tom istom stanu u kome ste i vi bili podstanar”, konstatovao je moj sagovornik, te reče da te detalje vjerovatno zna Kruno, šef “Energopetrolove” benzinske pumpe. Potom mi predloži da porazgovaram s Krunom. Ovim prijedlogom moj sagovornik u meni probudi znatiželju da posjetim nekadašnju gazdaricu koja se prema meni odnosila kao prema svom sinu.

Izlazeći iz radnje odlučim da je zaista posjetim. Koliko bi mogla imati godina? Izračunao sam da bi ona danas mogla biti blizu osamdesete.

Kad sam u jesen 1965. godine došao u stan Avdića, imala je oko 30 godina. Nakon troje rođene djece izgledala je mladoliko, rumena u licu, poput zrele djevojke, piskavog glasa i sa krajiškim naglaskom doimala mi se iskusnom i vrijednom domaćicom. Sa malom službeničkom platom svog muža, jedinim njihovim prihodima, znala je uspješno voditi domaćinstvo, a moja i kirija mog cimera Pave, koji me i doveo u ovaj stan, dodatno joj je povećala skromne porodične prihode.

Meni i Pavi Avdići su od dvosobnog stana ustupili sobu, čiji prozor je gledao prema benzinskoj pumpi. Bračni krevet, po jedan mali ormarić sa zajedničkim stolom za rad i zajednički ormar za garderobu činili su sav namještaj u našoj sobi. Avdići, njih petero, tiskali su se u velikoj kuhinji i maloj spavaćoj sobi, u kojoj su spavali roditelji, dok je kupatilo bilo zajedničko.

U stanu Avdića proveo sam tu i još 1967. godinu. Gazdarica nam je kuhala tri obroka pa smo mogli koristiti u vrijeme jela i radio aparat s gramofonom. U to vrijeme televiziju je malo ko imao, a Avdićima je bila pusti san. Boravak u kuhinji s gazdaricom i njen lijep odnos prema nama zbližio nas je s njom i njenom djecom, te smo se nas dvojica podstanara u stanu osjećali kao u vlastitom domu.

Nakon završenog školovanja 1967. godine vratio sam se u svoj zavičaj, radeći na selu sa djecom. Do februara naredne godine, kad sam otišao na odsluženje vojnog roka, Avdićima sam navratio samo jednom, a nakon 1970. godina još jednom i to su bili svi moji susreti sa njima poslije srednje škole.

Nije to još bilo vrijeme telefona da bih se s njima češće čuo i upitao za novosti i njihovo zdravlje, te se otada izgubila svaka konekcija sa ovom dragom familijom. U dva navrata od nekog slučajnog Travničanina koji bi se poznavali sa Avdićima saznavao sam sve do sredine osamdesetih godina da su još u Travniku, a nakon toga svaka veza je pokidana.

Razmišljam tako augustovskog vrućeg dana 2012. godine o svojoj nekadašnjoj gazdarici dok se krećem ka benzinskoj pumpi “Energopetrola”. Sjetim se da je nekada voljela rahat-lokume te joj ih kupim zajedno sa multivitaminskim sokom kako bi ih joj darovao u znak pažnje.

Krunu, korpuletnog i susretljivog četrdesetogodišnjaka zatekao sam pred benzinskom pumpom kako šmrkom sapirte asfalt. Priupitam ga za Avdiće, ali mi reče da on misli da ta familija više ne stanuje na pomenutoj adresi. Ipak mi sugerira da to provjerim.

Ušao sam u prvo stubište zgrade tik pored benzinske pumpe. Potpuno isto kao prije pola stoljeća s izuzetkom sada plastičnih ulaznih vrata. Na vratima stana s desne strane ulaza u prizemlju, ulaza kroz koji sam tih godina stotinama puta izlazio i ulazio, nije bilo pločice sa imenom vlasnika. Pozvonio sam čekajući da se vrata otvore. Ni nakon drugog zvonjenja to se nije desilo. Potom pozvonim na susjedno zvono, drugog stana. Pojavila se srednjovječna žena u ogrtaču. Kaže mi da je veoma dobro poznavala Avdiće, ali da su se oni odselili u Sarajevo još sredinom osamdesetih godina proteklog stoljeća. Kad sam joj objasnio da sam sredinom šezdesetih godina bio podstanar kod Avdića, pogledala me malo pažljivije, a onda rekla:

“Sjećam se nekih njihovih podstanara, ali ne i vas.”

Na brzinu sam skontao da me se ne može ni sjećati, jer kad sam ja ovdje stanovao, ona je mogla biti trogodišnja djevojčica.

Dok stojimo pored otvorenih vrata stana, ona u stanu a ja u stubištu, ukratko mi objašnjava ono što mene interesira:

“Avdići su odselili u Sarajevo, a ovaj stan prodali porodici koja sada ne stanuje u njemu. Nakon toga ubrzo je Aziz umro, pa je njegova supruga, čini mi se imena Zumra, do smrti pred rat živjela sa kćerkom u stanu u nekoj ulici oko Skenderije. Mirsad, najstarije njihovo dijete, završio je medicinu i kao ljekar radi u Sanskom Mostu, a najmlađeg Dadu srpski vojnici su na Ilidži ubili 1993. godine…”

Još mi je ponešto kazala, što nisam zapamtio, jer kod spominjanja Dade, mezimca porodice, prestao sam je pratiti u priči zamišljajući tog dječaka kako gologuz hoda po kuhinji dok smo ja i Pavo objedovali.

Susretljiva gospođa dala mi je broj Mirsadovog telefona, jer sam kazao da bih se želio s njim čuti, te potom zatvorila vrata. Time su se moja nadanja da bih mogao vidjeti moju nekadašnju gazdaricu potpuno raspršila u zraku kao mjehur od sapunice.

Tužan osjećaj za tim davno izblijedjelim travničkim godina moje srednjoškolske mladosti i potresno saznanje o životnoj sudbini Avdića zadržali su se u mojoj svijesti i kad sam napustio vezirski grad, gotovo sve do ulaska u Sarajevo.

Mnoge priče će biti ispričane kada konobar
zamnom skloni prazne pivske flaše.
Sutra ću poželjeti, znam, da sve mogu pobrisati
kao što on truleksom briše ostatke pepela s površine stola.

Kazaće da sam djevojku spremljenu za udaju obljubio,
jednog puta u krivolovu napao me međed,
golim rukama sam se s njim hrvao i odbranio,
u staji, onu komšinicu što mušku djecu kao kučiće rađa,
natjerao da kaže: neka bolan dosta je.

Novi dan kad dođe zaručniku ću i već ojačalim sinovima reći:
da je za sve alkohol kriv, ne sjećam se da sam spominjao:
ičiju đevojku i mater,
ali međed kad me ugledo na vrijeme je uteko.

ova bajka je posvećena Crnjanskom, mada ne znam dali je voleo mačke

*

___________________________________Kada je stvarao čoveka, Bog je očevidno
___________________________________već bio veoma umoran.
_________________________________________________________(Mark Tven)

Čovek:

Početkom augusta, svi iz zgrade su otišli na godišnje odmore. Kontejneri i parking su bili prazni i relativno čisti. Utihla je larma pobešnjelih tinejdžera po hodnicima, turbo-folk je prestao da zavija sa terasa posle ponoći. Nedostatak civilizacijskih manifestacija čini ljude civiliziranijim. Iz njegovog ulaza ostala je samo stanarka sa crnom pudlicom, s kojom su se susretali u liftu, pri povratku sa večernjih šetnji, i zajedno se peli, on do četvrtog, ona sa psićem do šestog sprata. Uvek kada bi ih video, pomislio bi kako su u pravu oni koji tvrde da gazda i pas liče jedan na drugog. Suseda je bila oniža, kovrčava tamnokosa u “zaustavljenim godinama”, obučena sportski, u farmerice i Nike majicu sa bretelima, na kojoj je marka, skoro nevidljiva, bila u istoj boji sa majicom (pomisli da je zimi i pudlica obučena u jelek od somot teksasa, koji nije bio skrojen kod kuće, već je od onih kupećih). U hodniku, čak i dok su se vozili u liftu, žena i pudlica nisu obraćale previše pažnje na njega. Guste kovrče nad očima psa i žene kao da su skrivale pogled tamnih očiju, ali, bio je siguran, te oči ga baš nisu primećivale. Pudlica ni jednom nije zalajala. U liftu, zagledane negde u daljine van zatvorenih vrata, bez da se pomaknu, sačekale bi da on stigne do svog sprata, da bi zatim, ćuteći, produžile dalje.

Predveče, kada bi postajalo bar za mrvicu podnošljivije, izašao bi da se prošeta po keju, ali je u tamošnjim kafićima muzika treštala kao blesava, a usred sve te buke, stutuljeni oko mnogobrojnih stolova koje su lakome gazde rasprostrli skoro po celom šetalištu, ljudi su se drali umesto da razgovaraju, možda zbog glasne muzike, a možda zbog opšte nevaspitanosti koja je zavladala gradom u vreme tranzicije. Nasuprot ispražnjenom gradu, u kafićima su se gurali svi oni koji su se, pre nego da “skoknu” do nekog egejskog ostrva, smatrali dovoljno bogatim da se, uz dernjavu, bez posledica razbacuju novcem. Ipak, i pored toga što mu je ta nekontrolisana buka smetala, pošto bi prepešačio stazu do parka i nazad, seo bi u neki od preglasnih kafića, naručio vruć čaj od lipe ili kamilice sa medom i pijuckao bi ga polako, sa pauzama između gutljaja, ignorišući koliko je moguće viku i žamor oko sebe. Nasuprot ove buke, dole, uz Vardar, nekoliko ogromnih čavki mirno su šetale, gegajući se sa jedne na drugu nogu. Pomisli kako je svaka generacija skopskih čavki sve veća od prethodne i da će uskoro doći dan kada će one nadvisiti ne samo gavranove, nego i mačke i kučiće. A ljudi, zauzeti svojom svakodnevnom užurbanošću, neće ni primetiti kakva su se pernata čudovišta namnožila po gradu.

Jednom, bila je nedelja dok je tako čeprkao po šolji, mešajući kašičicom med pre sledećeg gutljaja, kad, na suprotnoj obali Vardara ugleda nekoliko majstora uzpentranih na krovu neobarokne Palate Pravde u izgradnji koja je prosto zbrisala zgradu “Komercijalne” iza nje, koja od hibridnog giganta više nije mogla da se vidi sa ove strane reke. Ljudi-mačke ili možda mačke pretvorene u ljude – toliko vešto su se kretali i održavali ravnotežu po kosini kubeta na krovu. Ali, danas je bilo nedeljno popodne, i za razliku od kafića, gradilište je bilo tiho, bez brundanja dizalica i mešalica za beton. Otkud onda baš u nedelju, neradnim danom, i to po kubetima buduće zgradurine, toliki skup majstora – odžačara?

Ovo nepraktično pitanje, uvrežilo mu se u glavu, jer, iskreno rečeno, on se osećao prilično usamljenim. Sa drugovima se nije viđao kao ranije, pa čak ni sa onim, kao Vlado i Goce, sa kojima je bar jednom nedeljno ispijao kafu u “Dal Met Fu”. A kada bi ih video, to bi u odnosu na ranije susrete bilo prilično incidentno. Sa Gocetom se poslednji put sreo na ulici, kad je ovaj, sav užurban, zamalo prošao, a da ga ne primeti.

– Gde si bio ovih dana? – pitao ga je.

– Spremam se za put. Baba me zove…

– Nisam znao da imaš živu babu.

– Ma ne ta. Sai Baba. Idem u Indiju, u njegov hram, u Bangalore.

Sada već nije znao da li je Goce još tamo, u Indiji, i još uvek se prosvetljava, jer i da se vratio, isključio je mobilni i ne javlja se. A Vlado, pak, odjednom mu se pojavila želja za politikom i aktivirao je svoje partijske ambicije koje su se ranije završavale za kafanskim stolom, a sada su narasle kao Palata Pravde. Mada u životu sve mu je bilo na svom mestu – redovan profesor Filološkog fakulteta, dvospratna kuća na Vodnu i rustična vikendica na Brodecu, supruga sa privatnom očnom ordinacijom, sin na studijama u Beču – ali, otkako je napunio pedesetu, čovek se osetio dostojnim da prihvati dužnost zamenika ministra za nauku. Tako, umesto na ručku kod “Čama” ili “Nadžaka”, počeo je Vladu da susreće indirekno, preko TV ekrana, na snimcima sa konferencija za štampu, kada je namršten i sa izmenjenim rečnikom, branio stavove svoje partije i napadao one iz protivničkog tabora.

Dugo, skopsko leto…

Dopio je svoj čaj i peške, preko Madžar mahale i Železničke, vratio se, oko 7 uveče (iako još nije bila noć, dan se produžavao do 9) u zgradu. Na parkingu, ispred ulaza u zgradu, prepoznao je dva gladna mačora, Divljaka i Žutog, kako se, uobičajeno, vrte oko kontejnera. I oni su ga odmah prepoznali, jer ih je navikao da im daje parčiće stogramske salame ili slanine koje je kupovao u obližnjoj samousluzi. Divljak, crn nepoverljiv mačor, sa nekoliko raštrkanih dlaka pod njuškom, kao retka bradica (što je njegovom izgledu davalo nešto zlobno), gledajući ga onako izdaleka, na pristojnom odstojanju, jaukao je promuklo čekajući da mu dobaci koji zalogaj. Čim bi ga progutao, opet bi zamijaukao, ne mičući se s mesta. Drugi mačor, mlad i žut, uplašen i naivan, zatrčao bi se ka njemu, pa, kada bi zgrabio salamu, praveći piruetu, odmah se povlačio. Ali ovog puta, u nedelju, samousluga je bila zatvorena, te lukavi Divljak, ubrzo shvativši situaciju, hladno se povuče podalje, dok je Žuti ostao tunjavo se vrteći u mestu.

Ostavi ga tako zabezeknutog i zbunjenog na parking i podje prema ulazu.

2 – 1= ?

Čovek:

Čim je ušao u zgradu, sreo je Dafi. Nazvao ju je tako, iako joj je možda više priličilo Muci, ili Griška. Sa njom se susretao po hodnicima ili na stepeništu zgrade, verovatno im se i prvi susret dogodio tamo, mada nije mogao da se seti tačno kada. Dafi je bila mlada i ružnjikava, sa malom glavom i širokim telom, naglašenim oko stomaka, kao da se tek porodila. Nikad nije podizala glavu da ga pogleda pravo u oči, nego samo u noge, i to negde do kolena, prepoznajući ga i penjući se, stepenik po stepenik.

Dafi je bila sasvim obična prugasta mačka. Znala je tačno gde se nalazi njegov stan, četvrti sprat desno od stepeništa, iako se dešavalo da ponekad u brzini zavrti desno na trećem spratu, ali se odmah, posle par koraka, popravljala. Posle nekog vremena, uhvatio je sebe kako ćaska sa njom dok bi se zajedno penjali: – Daf, opet si prva! Ili Šta je bre maco, šta hoćeš? ili Šta hoćeš, nemam baš ništa da ti dam za jelo, pa bi dodao upitno a?, a?, a ona je odvraćala sa ma, ma. Kada bi stigli do stana, dok je on otključavao bravu, Dafi bi se predući vrtela oko njegovih nogu, a onda ga čekala da joj donese parče salame ili ostatke od ribe.

Po navici, ostavio je televizor upaljenim. Posle vremenske prognoze i predugih reklama, pustili su film o nekom Crncu, lovcu na vampire. Prigušio je ton i ostavio sliku da treperi još par minuta tupo zureći u ekran na kome su se velikom brzinom nizale žestoke scene obračuna crnog super-heroja sa stotinjak bledih protivnika koje je uništavao i sagorevao i to više njih jednim udarcem svog antivampirskog mača. Tada nešto zašuška napolju, u hodniku, pred vratima stana. “Skoro je ponoć”, pomisli. “Ko bi mogao ovo da bude?”. Priđe vratima, zaviri kroz špijunku: – Ko je, pauza, zatim, jedan prigušen ženski glas umiljato odgovori: – Ja sam… vaša komšinica. Kroz špijunku se ništa nije videlo, hodnik je bio dug i mračan. Koja komšinica? Mogli biste da upalite svetlo, oslušnu kako se napolju ona kreće uz nekoliko brzih i mekih pokreta, i svetlo u hodniku se upali. Prizor iza špijunke se osvetli, vide kako mu se približava jedna vrlo zgodna ženska figura, koju su ubrzo zamenila dva uvećana plava oka sa modrim sjajem sa one strane vrata, primaknuta na nekoliko santimetara od njegovog.

Otključa vrata i otvori ih do pola… Dobroveče, izreče ona. Dobroveče, on je upitno stajao na pragu svojih vrata. Sad je mogao bolje da je osmotri. Bila je za glavu niža od njega, sa blago spuštenim pogledom svojih velikih, nekako upitnih plavih očiju. Primeti da je obučena u izbledeo bež mantil i da nosi neke prastare čizme (a leto je!), toliko iznošene, tako da ih je čak nemoguće i popraviti.

Njen glas, u akustičnom prostoru hodnika, zvučao je prigušeno: – Hoćete li mi dopustiti da uđem… ne bojte se, nisam od onih komšinica koje noću zvone da traže kafu ili šećer… ili so…

– Ali, zar se mi poznajemo?

– Da, znamo se – odvrati ona mirno, takoreći dobrodušno.

– Komšije smo?

– Da.

– Sa kog ste vi sprata?

Tu ona uzdahnu, kao da je htela da mu kaže da je nepotrebno ispituje: – Prizemlja.

Ko zna zašto, tek se on oseti sigurnije: – Tako znači, prizemlje. – potvrdi: – I kako mogu da vam pomognem?

Ona se podupre na okvir od vrata i reče: – Sećate li se one prugaste mačke?

– Koje? Mačke iz ulaza?

– Da, baš te.

– Da joj se nije nešto desilo?

– Da.

– O Bože.

– Nije ništa strašno, ne brinite. Samo me pustite da uđem.

Odjednom, on postade sasvim popustljiv: – Da, da, izvolte, uđite.

Devojka uđe i sede na središnju fotelju, a on na kauč nasuprot. Pre nego što je stigao da joj ponudi čaj ili nešto slično, ona, još uvek u mantilu, čvrsto prekrsti noge, nagnu se napred i uz veseo izraz na svom lepom licu, reče: – E pa ja sam ta, Dafi.

1 + 1 = ?

Dafi:

I otkako me sa velikom nevericom sasluša i nekako bar prihvati da je ipak moguće žena, i to lepa žena, da bude mačka, obična prugasta mačka, otpoče da me ispituje: – I kako to, kako si rešila da dođeš kod mene?

– Bojim se noći. Panika me hvata od same pomisli na parenje… od svih tih napaljenih mužjaka koji me progone, ne dajući mi da predahnem (pred očima mi se odmah ukaza slika Divljaka)… i od one dece ponoći, koja po celu noć ne spavaju jer nemaju gde i znaju surovo da se osvete zbog svog siromaštva…

– Kako je moguće tako da promeniš lik? Od prugaste mačke (hteo je da kaže “prilično ružne”) da postaneš žena… lepa, mislim, mlada žena…

– Učenjem. Učila sam kako da uzdignem svoju sopstvenu energiju uz pomoć kosmičke, i tako da poništim ograničenost svog tela. Ja sve osećam telom. Pa zar nisam mačka? Kad sam tužna, odmah me uhvati neki tup bol u stomaku, a kada sam raspoložena, noge su mi napete od želje za trčanjem, mesto me ne drži. Tada za mene postoji samo sadašnjost, trčim, udišem vazduh punim plućima, skačem po gradskim travnjacima, verem se po drveću i krovovima, provlačim se kroz podrumske rešetke… A kada se umorim od svakojake trke ili ako osetim da sam u opasnosti od mačora ili od ljudi, hop!, i pretvaram se u ženu. Nije važno da li je noć ili je dan, dobijam ljudski lik kad god to poželim, ili obratno, pretvaram se u mačku i preskačem ogradu.

– A kako to radiš?

– Pa rekla sam ti već, naučila sam da širim svoje energetsko polje, da ga otvorim ka univerzumu. Da uplovim u svemoćnu kosmičku energiju koja vibrira i stvara život, od najjednostavnijih formi, kao što je ameba, do najsloženijih, ili ono što misliš da je najsloženije – čoveka.

– Zar postoji složeniji vid od čovekovog?

– Mora da postoji.

– Ovo mi zvuči veoma mistično.

– Pa, sve je u tome kako ćeš da usmeriš energiju. I kakav rezultat ćeš dobiti od tog usmeravanja… Motos, Lelit, Namen, Kakis… – izgovorila sam te četiri reči sa izvesnom (nadam se, mačijom) tajanstvenošću.

– Motos, Namen, kako?

– Motos. Lelit. Namen. Kakis. Trik sa kartama… sa dvadeset i jednom kartom… Sve ti izgleda veoma komplikovano, a rešava se jednostavno i uvek pogađaš pravu kartu koja se izdvaja iz špila.

– Zaista, a sećam se kako smo svi mi kao deca bili zadivljeni magijom.

– Ti to zoveš magija, a to je samo običan prenos, osećaš gde je akumulirana energija, gde je pozitivno, a gde negativno punjenje, a posle možeš da se poigravaš ako želiš. Tako se odigrava i moj preobražaj, slično kao u triku sa kartama.

– A da li postoji još neki slučaj ovakvog preobražaja koji ti znaš, mislim sličan tvom? – upita posle kratke pauze, još zbunjen mojom pričom.

– Retko je, ali ima – odgovorila sam, nimalo zbunjena: – Eto, moja prijateljica i vršnjakinja Caci, ona je sada Neli Monserat.

– Neli Monserat? Vidovnjakinja?

– Baš ona. Ima salon u Novom Lisiče. Vidovitost, astrologija, ezoterija. Ako gledaš MTM televiziju, ona ima svoju emisiju, svakog ponedeljka, posle 23 časa.

Znam da mu na pamet ne pada da gleda takve emisije, ili skoro mu ne pada, iako mu se pred očima odmah emitovala slika te Neli. Sigurno je pomislio da je to jako debela mačka. I bio je sasvim u pravu.

– Da li znaš – izlete mu, pogledavši me prilično uzbuđen: – Da li znaš da je ime koje sam ti nadenuo, Dafi, prema jednoj heroini, iz romana “Seobe” Crnjanskog – a zatim kad je video da ga nisam baš razumela, pojasnio je: – To je poznat srpski pisac. A gospođa Dafina je lik iz romana koji mi se veoma dopao dok sam ga čitao. Plavooka, sa modrim sjajem u očima. Iako ti ranije, kao mačka, izvini…

– U redu je. I meni je bilo čudno što me tako zoveš. A ne Griška. Ili Muci – nasmejala sam se.

– Izvini za ovo sa mačkom, tako mi je došlo. Ranije, kada smo se susretali, nikad nisi gledala direkno u mene, nego sve negde dole. Ali sam i tada bio nekako siguran da imaš zeleno-plave oči.

– Zaista? Meni tako nešto nikad ne bi palo na pamet.

– Da, kunem ti se… Inače je po romanu snimljen film. Gospođu Dafinu je igrala Izabel Iper. I ti na nju ličiš.

1
1 1
2 1
1 2 1 1
1 1 1 2 2 1

Dafi:

Kada sam se uspinjala prema stanu, mada sam prvo nameravala da idem peške po stepeništu (brzo i vešto), ipak sam ušla u lift, zbog nepotrebne ljubaznosti prema ženi koja ga je dole čekala, zajedno sa crnom pudlom. Obe su bile sveže nafrizirane, sa podsečenim loknama, žena sa ogoljenim vratom, kuče sa doteranom pufnom na repu. Dok su se vozila do četvrtog sprata, kuče je sve vreme režalo na mene, a žena ga je izveštačeno grdila “Mir, Džesika, mir”. Jedva sam se uzdržala da ne zarijem nokte u oči tom glupavom psu, ali nekako sam izdržala da se lift zaustavi i da se brže bolje otkačim od idiotkinja.

Zatim, uputih se ka njegovom stanu. Zašto sam odlučila da se popnem kod njega? Iz zahvalnosti jer me je hranio, razgovarao sa mnom, ružnom, rahitičnom mačkom? Da mu pokažem da je ta nikakva sivo-prugasta mačka zapravo ova zgodna noćna skitnica? Ali sada, sve je to nevažno. Tu sam, u njegovom stanu, on me drži za ruku i pita se da li je ovo moguće, dali se ovo meni dešava? Znam da će pokušati da ostane budan kraj mene (da bi video moj preobražaj?), ali ipak neće izdržat i sigurno će zadremati zavaljen na kauču. Tada ću ustati iz fotelje i nestati u noći, peške po stepenicama (nikako liftom!), a njemu sutradan, kad se bude probudio, neće biti jasno da li sam to zaista ja, mačka Dafi, posetila kao plavo-zelenoka devojka u izbledelom bež mantilu ili mu se to samo priviđalo u vrelini skopske ponoći?

1
11
21
1211
111221

Približih se parku, širom otvorih oči, naćulih uši. Ali, mada mi je vid oštar, a sluh tanan, noću dajem prednost preciznosti s kojom raspoznajem najsitnije mirisne razlike. Krećem se brzo, zahvaljujući ovom krajnje istreniranom čulu koje mi je darovao Tvorac. U prethodnim godinama svog mačjeg života, napajala sam se hiljadama mirisa koji su isparivali iz tla i naučila sam da mi miris kazuje gde se to nalazim i šta mogu da očekujem. Pomagalo mi je čulo mirisa da izbegnem ulice i gradilišta gde zgusnuta energija napregnutih vozila i namnoženih čovečjih tela može biti neprijatna, kao što su bile preteće tame, izvan svetlosti zgrada, odakle vrebaju raspomamnjeni mačori ili horda pasa skitnica. Miris me upozorava da usporim korake ispred poludelih raskrsnica ili ispred puste zemlje gde prestaju svi, pa i prirodni puteljci. Njušila sam, krećući se brzo, ali i oprezno, po travi još izgaženoj stopama dnevnih prolaznika.

Sanjala sam jednom, nekada kada sam bila još uvek neiskusna i takoreći polusvesna svoje moći za preobražajem (ali ipak sasvim blizu ljudskog bivstvovanja), da sam stigla do jednog potočića. U bistroj vodi ugledah jato ribica – stajahu nasuprot struje, skoro ne pokrećući se, da bi se odjednom neke od njih, strelovito, u pravoj liniji, kao reanimirani spermatozoidi, izdvojili, izvan jata. Motrila sam ih i kada se jato ponovo smirilo, sa, čak i za mene neviđenom brzinom, umočih desnu prednju šapu u vodu, ščepah jednu od riba, izvukoh je i tresnuh po zemlji. Bilo je to, bogme, ekstremno vešto!

Nisam mogla, a da se ne nasmejem – već sam pamtila svoje snove. Zamjaukah dvaput kratko i produžih da se šunjam ka dubljim delovima parka.

_______________________      _Dimitriju Popoviću i Vesku Pejoviću,
__________________________ Povodom oživljavanja starog
______________________ _ Cetinjskog Bunara…

U velikom Oku bunara, Dimitrije traži ugašene zvijezde. U tome mu pomaže Vesko Pejović. Dodaju jedan drugom pepeo zvjezdani i izbacuju ga na površinu.

Hoće da nas nahrane vječnošću i neprolaznošću.

Vide svako lice koje se nadnijelo nad vode Bunara. Lice vremena u kome su živjeli. Oči koje su ga gledale.

– Što sve ne krije ovaj bunar? – kaže Dimitrije. – Zvijezde i lica, sudbine koje je pohvatala njegova voda. Sudbine svih koji su se u njega zagledali, ne znajući da on sve zna, sve uzima, i sve čita. Zvijezde na nebu, jednako kao i ljude na zemlji. Svi oni koji se u njega zagledaju, odmah vide i pročitaju sudbine, koje on čuva. Zapisane u knjizi koja se nalazi na njegovom dnu. Nepropadljivoj knjzi, pisanoj nepropadljivim slovima. Mnoge poglede je zarobio. I sada ih ponovo oslobađa.

Lovćenske vile su se u njemu ogledale.

Ljepota njihova na njegovom dnu spava. Ona ljepota što može učas i da zajseni i osjeni.

Njih dvojica su nadomak ljepote.

Bunar je ovdje od pamtivijeka. Iz njega su pila bezbrojna pokoljenja. Iliri, Grci i Rimljani, Crnogorci… Starosjedioci i slučajni prolaznici. Mnogi su okusili njegovu vodu, kapi vječnosti.

– Svako je ostao žedan! –kaže Dimitrije, sa punom šakom zvjezdanog taloga. – Voda njegova je grka, ali omamljiva.

Njegovo je dno mnogo dublje nego što se misli. On čuva sjećanje kroz koje se ponovo rađaju oni koji su okusili, makar kap, njegove vode.

Iz njega su mnogi pili. Pio je Njegoš, a prije njega Sveti Petar, a prije Sava i Danilo. Nudio je vodu žednima. Utjehu onima koje je prekrio zaborav i tama. Svaki ko bi popio njegovu vodu, oživljvao je u sebi, svoje prethodnike.

Bunar čuva lice one lijepe Crnogorke sa Čermakove slike. S njegovim otvaranjem oživjeće i to lice, sa ženskom ljepotom tipičnom za ovu zemlju.

Pred svaku sudbonosnu odluku, ovdje se dolazilo, čitalo iz zvijezda koje su se u njemu ogledale. Vjerovalo se da rješenje svake odluke, svaki sudbinski trenutak u njemu, da pokazuje ono što će doći.

– Nikada ga nećemo otkriti do dna, ma koliko se spuštaili! – kaže Dimitrije. Neumorno izbacujući zvjezdani pepeo. Mnogo toga se, od postanja, ovdje sleglo! Gorki talog vjekova se budi, napokon.

– Pepeo će se rascvjetati! –dodaje Pejović, držeći na dlanu zvjezdani prah. – Ovaj prah, koji mi sada otkrivamo, nekada su bile zvijezde, koje se sada ponovo rađaju, osmjehujući se na nebu i u vodi!

Vikali su iz bunara, ali glasovi su bili sve tiši.

U trenu postadoše zvjezodčatci, šaputali su sa zvijezdama, čiji govor bijaše jasan i razumljiv:

Duh izgnanog kralja u njemu je boravio, dok je on bio u izgnanstvu. I sada je tu.

Duh Ivanov i duh sva tri njegova sina. Duhovi svih koji vladahu ovom zemljom i koji življahu na njoj. Sve je u njemu uhvaćeno i zapečaćeno. Treba samo znati otvoriti pečate, osloboditi duše koje su u njemu zatočene.

Bunar je mnogo stariji, mnogo više i duže nego što se može zamisliti. Njegova dugovječnost se može mjeriti našim življenjem na ovoj zemlji.

Nadograđen je na neki raniji, koji se nalazio na istom ovom mjestu. Seže do najdubljih dubina zemlje, kojom mi sada hodamo. On je srce ove zemlje, koje nije nikada prestalo da kuca – kaže Dimitrije.

– Seže, do prapočetaka naših, do prapočetaka našeg sjećanja – uzvraća Pejović, obilazeći bunar nekoliko puta, nadnoseći se nad njegovo oko, koje netremice gleda u nebo i u nas.

– Ovdje je izvirala voda životodajna! – tvrdi Dimitrije.

– Nikada nije ni presatajala! – pritvrđuje Pejović. – Samo što smo na nju zaboravili. A sada smo je pronašli, napokon, u sopstvenom zaboravu.

– Tako smo pronašli nas! – zaključi Dimitrije, dajući znak da krenu put Biljarde, gdje je nedavno otvorena njegova izložba MISTERIUM LUČE MIKROKOZMA.

*

Castel Nuovo,
24, 25. maj 2013.

Završni tekst iz knjige ‘Muškat, limun i kurkuma’ objavljene za Božić 2011. u ediciji Kolumnisti Jutarnjeg lista. Nije tiskan u periodici, ovo je prva objava izvan knjige

***

Ovog sam proljeća neko vrijeme proveo u policijskoj stanici na periferiji grada. Ispred portirnice, po hodnicima, među sitnim džeparošima privedenim sa remize i penzionerima kojima je netko ukrao novčanik, čekao sam u rano jutro svoj red. Kasnije bih sjedio u kancelariji s dvije stare školske klupe i povelikim metalnim sefom, da policijski službenik, dječarac, tek izašao s fakulteta, u svoj blok upiše ono što sam mu imao za reći. Slijedi još čekanje da se u nekoj drugoj kancelariji sastavi zapisnik i da se sve arhivira, protokolira i uvede u administrativnu povijest policijske stanice, među pokušaje silovanja, pijane viceve o maršalu Titu i komunizmu, provale u stanove i ona dva-tri ubojstva iz strasti. Moje se prijave tu prihvaćaju uvjetno: ako se prijetnje ostvare, ili ako se uznemiravanje nastavi, tada će sve ovo biti dokazni materijal u nekoj budućoj istrazi, u nekom budućem sudskom procesu, ako ih, ne daj Bože, bude bilo.

– Što mislite, koliko je sve to ozbiljno? – pita me dječak, a ja sliježem ramenima.

– Ne znam koliko je ozbiljno – odgovorim u nelagodi.

Dok izlazim van, na parkiralište, među rashrndane policijske škode i prašnjave, stare mercedese bez pločica, valjda zaplijenjene u nekoj raciji, mimoilazim se sa starijim muškarcem u uniformi, koji pod ruku vodi ženu s masnicom ispod oka. Ona viče, da je svi čuju, ali ima nečega u njezinom držanju po čemu se zna da je često tu. Sigurna je u koraku, zna na koju stranu treba skrenuti.

– Rastavlja se od muža – objašnjava portir – evo, već dvadeset godina se rastavlja, otkako ja tu radim.

Sustiže me vedra misao da se, možda, i ja ovo rastavljam od hrvatske književnosti. Smiješno mi je to, jer su sve te anonimne prijetnje, uvrede, dobacivanja po cesti, zapravo proizvod naglo probuđene imaginacije nekolicine uglednih hrvatskih književnika. Ima u tome nečega pozitivnog: inače imaju ozbiljnih problema s imaginacijom, s maštom i izmišljanjem…

Počelo je malo nakon Nove godine i trajalo je, bez mog sudjelovanja, pet ili šest tjedana. O meni, mojim knjigama i političkim nazorima govorili su hrvatski književnici, novinari, voditeljice glavnoga televizijskog dnevnika, poneki političar. Nisam se umiješao, jer ne znam što bih sa svom razbuktalom fantazijom, niti sa gnjevom koji je rastao iz dana u dan i čiji je cilj, očito, bio da me se u nečemu onemogući. Ali u čemu bi me se moglo onemogućiti? I pred kime bi me se trebalo konačno i do kraja osramotiti?

Ta nesretnica, koja svako malo, vičući, u pratnji dežurnoga kvartovskog redarstvenika, dolazi u policijsku stanicu na periferiji, slučajno mi je ponudila odgovor.

To se ja rastavljam. Svaka je rastava na svoj način mučna. Ali moja rastava neće trajati dvadeset godina, ako je o rastavi uopće riječ.

Nekoliko tjedana kasnije objavljen je tematski broj “Književne republike”, časopisa Hrvatskoga društva pisaca, u kojemu su sabrane kolektivne maštarije članova i nečlanova društva o meni, mojim knjigama, političkim nazorima, ali i mojoj bližoj i daljoj rodbini. Sve to s nekakvim uvodnim tekstom, koji je u ime V. V. (60), predsjednika HDP- a i glavnog urednika “Književne republike”, sastavio N. M. (62), član društva o čije književnom radu ne znam, zapravo, ništa. U tom su tekstu i sljedeće dvije rečenice, što ih je N. M., tako on tvrdi, objavio još 1999, pod pseudonimom Ivan Bogoljub Croata, a sada se, eto, autorski razotkriva:

“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”

Tim se riječima N. M. osvrće na jedan fragment iz “Sarajevskog Marlbora”, te na činjenicu da je autor te knjige preživio petnaest mjeseci opsade grada, prije nego što je doselio u Hrvatsku. Ali da vidimo najprije što je N. M. sve rekao u te dvije rečenice. U prvoj on, u osnovi neutralno, emocionalno dezangažirano, piše da autora “Sarajevskog Marlbora” ratnici s okolnih brda nisu uspjeli naciljati, kao što nisu ni “mnoge druge mete koje su smaknuli drugi”. Tko su te “druge mete”? To nikako nije jasno. Ali možemo pretpostaviti da N. M. misli na one žrtve opsade Sarajeva, koje su ubili branitelji grada, jer samo oni u toj rečenici mogu biti “drugi”. No, u kakvoj su oni vezi, ti branitelji i njihove žrtve, s autorom “Sarajevskog Marlbora”, koji je ostao načisto promašen od svih koji su bilo što i bilo koga ciljali? Ako takva veza postoji, ona je čitatelju ovoga programatskog teksta u “Književnoj republici” ostala zatajena, tako da je on, čitatelj, slobodan pretpostaviti kako veze nikakve nema i da je N. M. želio pokazati da ima razumijevanja kako za žrtve jednih (onih na brdu), tako i za žrtve drugih (onih u gradu). To je hvale vrijedno, premda njegova formulacija sugerira da su sve Sarajlije neubijene od strane onih na brdu, ubili oni u gradu, koji su, pak, ubili i autora “Sarajevskog Marlbora”. Rečenica je to iza koje nema preživjelih. Ili su svi preživjeli – ubojice.

Druga je rečenica zanimljivija, jer se u njoj štošta razjasni, a čitatelj se vraća na pravi put. Stoga je evo još jednom: “Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.” Za početak, pisac je, očito, primijetio da je autor “Sarajevskog Marlbora” preživio prethodnu njegovu rečenicu. Zašto je i kako preživio? Pod jedan: zato što su skupe granate, da bi se na njega trošile. Pod dva: zato što se ne diže ruka na rđu. Obje tvrdnje, koje čine ovu nepotpunu, ali, ipak, složenu rečenicu, prethodno su već mnogo puta bile izrečene i napisane. N. M. ih preuzima iz kulturne tradicije ili iz društvene povijesti, kao već gotove fraze, a s njima preuzima i sva njihova primarna značenja i konotacije. To je, u književnome stilu, bio on dobar ili loš, pa čak i u svakodnevnom govoru, važan razlog zbog kojega se nešto izriče uz pomoć fraze. Fraza izriče i ono što samo konotira.

Skupe su za njih, ili za njega, granate. Skupi su za njih, ili za njega, meci. Osluhnite malo te riječi. Otkada su one, ovako nanizane, u hrvatskome jeziku? Od 1941. ili 1942. kada su za Srbe, za Židove ili za hrvatsku “rđu” granate i meci bili skupi, pa su, radi štednje i ekonomske krize u kojoj se zatekla NDH, korišteni uže, nož ili malj. Ima u tim riječima onoga specifičnog smisla za humor, koji je jedna od učestalijih posljedica nemoćne imaginacije među pojedinim govornicima i piscima hrvatskoga jezika. Zato je fraza u jeziku i preživjela, prenosila se i pamtila zahvaljujući televizijskim serijama (vidi Nepokoreni grad), filmovima i memoarskim knjigama, i tako neoštećena i cijela došla je do N. M, hrvatskoga književnika.

Čime je autor “Sarajevskog Marlbora” zaslužio da ga se počasti ovom hrvatskom frazom? To se objašnjava sljedećom, epskom, poučnom, skoro pa deseteračkom frazom: “ne diže se ruka na rđu”. Dakle, preživjeli je rđa, i preživio je zato što je rđa, tako da nije do kraja jasno je li on za užeta, noža i malja, jer “granate su skupe”, ili se se ne diže “ruka na rđu”, pa ga treba pustiti na miru ili bi ga trebalo prokinuti nogom ili pljuvati u prolazu. Opet je N. M. u jednoj rečenici nanizao previše riječi, kao da niže samo uvrede i psovke, a ne kao da ispisuje književni tekst u jednome hrvatskom književnom časopisu.

Ne znam, ne zanima me, niti bih poželio zamišljati kako bi se V. V. (60) i N. M. (62) ponašali, kada bi ih, čudom, vremeplov priveo na rodno mjesto fraze za kojom su posegnuli, tamo niz Savu, gdje se 1941. i nekoliko narednih godina moglo ekonomizirati granatama. Ali u njihovim riječima ne vidim, ili ne osjećam, nešto što bi bilo puno veće od uvrede i psovke. Dvije rečenice posvećene mome preživljavanju u Sarajevu napisane su i objavljene, a da istovremeno podrazumijevaju ekstatični užitak i frustraciju svojih autora. Ekstaza, jer nekome smiju reći i to da su granate za njega preskupe. Frustracija, jer ih vlastita imaginacija ograničava i svodi na tu davno čuvenu, otrcanu frazu.

V. V. i N. M. pojave su u hrvatskome društvu kojima se ne bih bavio, koliko god se oni pokušavali baviti mnome. Ako je i za takve nekada bilo vremena, danas ga više nema. Danas me više zanima žena s masnicom ispod oka, koja se već dvadeset godina, tamo u predgrađu, rastavlja od muža. Ali u uredništvu “Književne republike” sjedi još dvoje ljudi. Pjesnikinja i prozaistkinja Sibila Petlevski i pjesnik Tonko Maroević. Oboje su, i Sibila i Tonko, u svome časopisu pročitali:

“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”

Preko ove dvije rečenice oni ne mogu preletjeti, jer nisu ptice i nisu komarci. Oboje su važni i ozbiljni hrvatski pisci, koji su, osim po svojoj književnoj vrsnosti, prepoznati u hrvatskoj književnoj republici, ali i u široj kulturnoj javnosti, kao dobronamjerni, pristojni i profinjeni ljudi. Ako Europe ima u Hrvatskoj, onakve Europe za kojom gledateljstvo čezne gledajući televizijske emisije znanstvenoga ili obrazovnog programa, ako se umijemo diviti oslikanim stropovima talijanske renesanse, ako želimo razumjeti staroga Leara i mladog Hamleta, i ako u svemu tome prepoznajemo nešto što se tiče i nas ovdašnjih, ako Europe, dakle, ima u nama, tada su, sasvim sigurno, Sibila Petlevski i Tonko Maroević među prvim hrvatskim Europljanima i Europejcima.

Sibila Petlevski, autorica “Francuske suite”, danas piše romaneskni ciklus o jednome hrvatskom psihoanalitiku. U jednom širokom novinskom intervjuu, ukrašenom šarenim fotografijama, dobro načinjenim, tako da se i na slikama vidi koliko je pristojna i umna ta žena, Sibila govori da ju je na Viktora Tauska, tako se psihoanalitik zvao, naveo intervju s pokojnim Branimirom Donatom, koji je, kaže, pročitala u jednim hrvatskim novinama. Meni, pak, koji sam taj intervju radio, tad biva drago, jer ako je ona, potaknuta jednim novinskim razgovorom, krenula pisati romane koji su važni hrvatskoj književnosti, tad mora da je bio dobar i taj moj intervju.

Sibila Petlevski je i redovita profesorica na zagrebačkoj kazališnoj akademiji, bila je dugogodišnja predsjednica nacionalnog PEN centra, a svojedobno su uvrede na njezin račun, izrečene na godišnjoj skupštini Društva hrvatskih književnika, navela skupinu pisaca da osnivaju Hrvatsko društvo pisaca. Danas se toga, možda, već slabije sjećam, ali bio sam jedan od njih. I koliko god se čovjek katkad mimoilazio s vlastitim sjećanjima, pa mu se učinilo da već živi nekoliko različitih života, tako da razlozi i sklonosti iz njegove prošlosti više nemaju nikakve veze s njegovim današnjim razlozima i sklonostima, ne bih u toj stvari ni danas drukčije postupio. Istina, nisu tad, na godišnjoj skupštini DHK, Sibili prijetili užetom, kamom, ni maljem, nisu je protjerivali iz Hrvatske, niti su vrijeđali njezine bližnje. Samo su bili nepristojni prema toj dami i prema tom važnom hrvatskom književniku. Samo su iz njezina prezimena javno izlučivali njezino makedonsko podrijetlo. A to je samo po sebi prostakluk, donekle tipičan za jedan soj hrvatskih književnika, prostakluk koji se teško može prečuti, prostakluk koji od slučajnoga, nezainteresiranog promatrača, učini saučesnika. Morao sam tada biti uz Sibilu Petlevski, jer mi je izrazito neugodna bila već i sama pomisao da ću sutra, nakon te skupštine DHK, ići istim ulicama kao i ona, i da ću je sresti, i da će tad iz mene, protiv moje volje, izvirati sve one uvrede koje su joj uputili. Mogao sam to otkloniti samo tako da u novinama napišem članak protiv tih ljudi, a zatim da sudjelujem u osnivanju društva koje će štititi Sibilu Petlevski (i druge koji bi se našli u njezinom položaju).

Tonka Maroevića upoznao sam malo po doseljenju u Zagreb. Ponekad bismo sjedili kod tadašnjega zajedničkog prijatelja i izdavača. Jednom ili dvaput zajedno smo vlakom putovali u Trst, živi se napričali i dobro upoznali. Tonko je već u rukopisu čitao moju knjigu pjesama “Preko zaleđenog mosta”, a mojoj je prevoditeljici na talijanski, još jednoj zajedničkoj prijateljici, pomagao da načini prijevod knjige “Hauzmajstor Šulc”, koja će kasnije, u Italiji, biti vrlo zapažena i nagrađena. Zahvalan sam Tonku Maroeviću na svemu tome, kao i na romanu Gregora von Rezzorija “Hermelin u Černopolu”, koji mi je poklonio, upamtivši da se interesiram za Rezzorija. Dobar je to detalj, jer pokazuje koliko je Tonko Maroević pažljiv u razgovoru i koliko je osjetljiv na druge ljude: samo jednom sam mu spomenuo Rezzorija, a on je zapamtio!

Dobar je pjesnik, vješt versifikator i sjajan zvonjeličar. Tonko sastavlja sonete, kao što drugi ljudi sastavljaju rebuse ili ispunjavaju križaljke. To mu je strast, hobi i stvarna profesija, u ovim nepjesničkim vremenima, kada svaki pjesnik mora imati neko ozbiljno građansko zvanje. Svoje sonete posvećuje bliskim ljudima. Tako im ukazuje počast i čini veselje, ali što je puno važnije: tako on pokazuje da misli na njih. Lijepo je imati Tonka Maroevića za prijatelja, jer čovjek tada, pretpostavljam, osjeća da prijatelj na njega misli, da se brine, po bibliotekama i antikvarijatima traži knjige kojim će ga darivati. Kada mu je teško, kada ga nešto boli, kada je zabrinut ili se plaši, dobro mu je znati da Tonka Maroevića ima za prijatelja. Da sam mogao birati, ili da umijem prijateljevati s takvima, Tonka bih jednom davno odabrao za prijatelja.

Sibila Petlevski i Tonko Maroević s darom, strašću i vještinom interpretiraju tuđe tekstove. To dolazi s obrazovanjem, a njihovo je obrazovanje golemo. Interpretacija tekstova je i važan dio njihovoga posla. Ovo bi oni, vjerujem, interpretirali bolje od mene, jer ja sam, ipak, pomalo subjektivan:

“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”

Za razliku od N. M. (62) i V. V. (60) Sibili i Tonku ne trebaju vremeplovi da bi se suočili s frazom koju su urednički potpisali, jer njihova šutnja i pristajanje jednako zvone kao da smo u 1941. ili u bilo kojoj drugoj godini. S prethodnom dvojicom, njih veže vječito isti društveni oportunitet, koji je shvatljiv i zajednički svima koji ne žive sami kao psi. Istina, u Hrvatskoj je taj oportunitet, možda, malo žešći i tvrđi nego drugdje, jer zaboga, pojavi nam se katkad pred očima uže, nađu nam se u rukama kama, malj, i onda se granice našeg oportuniteta pomiču mimo granice društvenoga kontakta, probijaju ljudsku kožu, prosipaju po cesti utrobu. U nas, u Hrvatskoj, kao i u našim balkanskim susjedstvima, uostalom, valja voditi računa o tome da se katkad treba ponašati i mimo naloga društvenosti. Ali ne sumnjam da su Sibila i Tonko dobro razmislili i procijenili prije nego što su potpisali trobroj “Književne republike”, i u njemu dvije rečenice. Ne vjerujem da im je bilo ugodno kad su im se prsti našli među mojim crijevima. Ali eto, moralo se!

Zbog to mi se dvoje hrvatskih književnika učinilo, dok sam izlazio na parkiralište ispred policijske stanice, da se ovdje, možda, radi o rastavi. Ako je tako, ili ako tako mora biti: meni mrtva, a njima živa hrvatska književnost! Šalim se, naravno da se šalim, a šala mi je tako neuspjela zbog osjećaja nelagode koji me sasvim ispuni kada pomislim da prolazim istim ulicama kao Sibila i Tonko, i da bi se moglo dogoditi da ih sretnem.

Ne razumijem zašto mi je toliko neugodno i zašto, zamišljajući naše mimoilaženje, njihove dvije rečenice doživljavam kao svoje vlastite, a njih doživljavam kao sebe, premda mojih prstiju nikada nije bilo, niti će biti, u njihovim utrobama. Draga Sibila, dobri Tonko… Oni su za takvo što previše pristojni.

Ne skidam sunčane naočale ni kada je oblačno. Sunčane naočale čovjeku pružaju iluziju da ne vidi ni ono što vidi i da ne sreće one koje je već stotinu puta sreo. Sunčane naočale su naočale slijepca.

U sitne sate tumaraju s partija na afterparti
U svakom lokalu gužva ko da su u Džakarti,
Posljednji su dani sezone odmora
I sva se raja već vratila s mora.
U pokretima plesa ravnoteže je manje
Opijatima pumpane lutke na napuhavanje

Samo da njega nije srela, gdje bi joj bio kraj!
Na mangupska bi laskanja coknula “Ma daaj”.
Rurk bi je na crvenom tepihu gladio po zatku,
Hadžem sms-sonetima smarao po zadatku,
Svečano bi izlagao petogodišnji plan
Ljubeći joj ruku mladi ministar Kaplan

Njene su boli od tvojih otmjenije
Znala bi zašto živi samo da tebe nije!
Sjaj njenog oka marke je swarovski
To ne može osporiti ni taj gospodin Čomski,
Ako ćemo otvoreno, šta si ti postigao u životu
Osim što si nju dobio na lotu?
Samo čekaš da ti nešto padne s neba
Pa još odmjeravaš svaku u kojoj “ima hljeba”.
Znala je ona to od početka
Pogledaj se, već ličiš na njenog tetka.
Nemojmo više o tome
Al bolje bi ti bilo da radiš po njenome.
Može joj se, pa šta
Kad nisi nizašta

Noć je puna alkoholnih vrenja
Na rubu ujeda i poljupca instikt se klacka,
Neizrečeno hlapi u hladno “doviđenja”…
Pod mostom Mirabo ne teče Miljacka.