Kći urla i lupa vratima.
Normalno je da tinejdžeri bez pravog razloga planu, ali kad sam vidio Petrinu ozbiljno ljutitu facu i čuo lupanje vratima, zanimalo me što se dogodilo. Čuj tata, onaj glupan mi je prvo rekao da mu treba dvije minute da nekaj instalira, a onda je odjednom rekao da ne može, neka čekam i sad si ja ne mogu prebaciti Lady Gagu na mobitel! Pa ne može mi to radit, tata, kaj je njemu? Kome, pitam zabrinuto? Gnjavi te neki dečko u školi? Ma, neee – komp.
Da mi je netko rekao kako će se moja djeca svađati s računalom kao da je član obitelji, rekao bih da je lud. Ipak, čini se da zbog sadržaja i načina komunikacije u dječjim očima moderni “gedžeti” postaju sve sličniji nama.
Količina vremena provedena na kompjutoru posebna je tema. Pokušavam ih kontrolirati da ne bulje cijeli dan u monitor. Teška je to bitka, no oni se toliko užive u virtualni svijet da je to ponekad zanimljivo gledati. Filip je u “Age of Empires” fazi. Posebno je osjetljiv na nepravdu u međunarodnim odnosima. Stalno ima pitanja s tematikom iz Domovinskog rata, koje onda primjenjuje na sve svoje povijesne imperijalne bitke. Bez obzira na to što u igrici ratuju i ostali narodi, u našoj kući na kraju uvijek pobijede – Hrvati. Tata, danas sam bil “Turac”, bilo nas je manje i pobedil sam, ali i oni su “naši” – jelda jesu?! Jesu sine, jesu – rekoh zadovoljan što se bar jednom neću morati opravdavati što dijete nepotrebno opterećujem pričama iz devedesetih.
*
Stavi ruku na vrući štednjak
Dobronamjerni prijatelji i članovi obitelji sažalili su se nad mojim neznanjem o novim, naprednim generacijama i predložili mi literaturu eminentnih autora koji se bave odgojem. Inače vjerujem kompjutorašima koji kažu: If everything fails – try the manual, iliti – ako ništa ne funkcionira, probaj pročitati upute. Na žalost, u rodilištu mi nisu dali upute.
Najviše su me oduševile stručne upute o tome što učiniti kad se jako razljutimo na djecu. Dakle, kada vas dječica dovedu do ludila, umjesto da ih nedajbože udarite,vi:
1. Otiđite iz sobe, što dalje, ali – ne ostavljajte ih same (?)
2. Šećite, trčite, duboko dišite i brojite do 100 (oprez – ja sam umalo hiperventilirao)
3. Napravite si toplo piće uz omiljenu glazbu (bez pomoći)
4. Tuširajte se zamišljajući kako voda ispire vašu ljutnju (i pod tušem sam vikao na njih, izgledalo je vrlo glupo)
5. Učlanite se u sportsku aktivnost ili na strani jezik (kod mene ne vrijedi, ludilo me prođe prije nego se učlanim)
6. Neka ih povremeno netko drugi čuva (baka je spas)
Sve mi se to učinilo sličnim zadatkom kao i postizanje apsolutnog jedinstva s prirodom, pa sam Petru i Filipa pitao za mišljenje o navedenim metodama, uključujući opise slučajeva kada roditelji tuku djecu.
Petra mi je rekla – umjesto da nas kazniš – stavi ruku na vrući štednjak, a Filip se smijao kao lud i trčao za mnom vičući – šupi me, šupi me, bio sam zločest! Ne znam. Čini mi se da ove moje ni znanost ne može ukrotiti.
*
Izjavio da želi biti kao Hitler. Uf, blago meni…
Gledali smo s klincima poznati SF hit “Alien”. Možda nije baš još primjeren za njih, ali se čini da današnja djeca vole čudovišta i nemaju zbog njih noćne more.
U čuvenoj sceni kada se odvratno čudovište približava Sigourney Weaver i čini se da će je pojesti, Filip nonšalantno pita: – Tata, jesu to oni protiv kojih si se i ti borio u ratu? Naravno da sam nakon toga trpio kritike, jer – kako sam to odgojio dijete?! Kako im zapravo objasniti rat, ili složena društvena zbivanja, a uz to ih odgojiti da sutra budu politički korektni građani?
Kada je na televiziji u nekoj sapunici čuo srpski jezik, sa zanimanjem je pitao – kako to oni čudno pričaju? Nakon objašnjenja da se radi o srpskom jeziku koji je sličan hrvatskom, Filip veli: – Čekaj malo, pa to nisu Srbi, ovo su sasvim normalni ljudi.
Da je to netko čuo, zaključio bi da se kod nas doma mogu čuti samo ortodoksne šovinističke teorije, iako o ratu s njima uvijek razgovaramo pažljivo kako prirodno dječje pojednostavljivanje ne bi izazvalo zabunu.
Međutim, borba protiv okruženja u kojem ne postoje sive zone je svakodnevna. Zato se nisam ni začudio kad je, inspiriran kompjutorskim igricama i komentarima starijih zaljubljenika u simulacije Drugog svjetskog rata, zaključio – ja bi htio bit k’o Hitler, jer je on imal najjaču vojsku!
E sad je dosta, upisat ću ga u pionire i raspitati se postoji li politička nastava za prvaše!
Inventura u šezdeset petoj/3
(bilješke za poemu)
9. Putovanja
Putovati ne volim:
Od mene ostane ja goli
Što me, sobom, neprestano truje.
Meni je bez mene svagda ledno.
Iščezne miris tuje
Što mene i mene vezuje
Da ujedno
Do kraja vječnosti huje.
Prosto ne mogu da ne zebem,
Nema šta da me grije,
Jer moja duša svagda, očigledno,
Odbija sa mnom da putuje.
I uzaludu, kada se vraćam kući,
Šapućem sebi: ne svijet
Nego sama sebe
Spoznaj po njemu lutajući.
Putovati ne volim,
Ali umijem odavde, ko iz tuđine,
Naški potok slušati
Dok ne prestanu teći sati.
Čak ono što biti ne može i bude i mine
Bez opiranja. Ostane ja goli
U kome svaki prolet bubice
Probudi po jednu nježnost
Sitnu ko i njen povod. Trefove djeteline
Berem i zaboravim na kratko, da svijet ubice
Drže u šapama. Čak bivam zadovoljan
Pustinjom ko žukva Leopardijeva.
I svejedno je ispod vječnoga svoda
Gdje stojiš i kud se dijevaš:
Znaš da ni jedna pod nebesima voda
Ne umije da teče beznadežno.
A to je božja volja.
10. I ti ćeš brzo u penzionere
Zalazak. Oblačje plamti
Kao čoha Strahinićeva.
Kao u čekaonici doma zdravlja,
Na klupi u parku penzioneri. U svakog lice
Budinog pristalice.
Već stoljećima smrt čekaju.
Ništa se više ne snijeva.
Ništa se ne pamti
Da se ni zbog čeg ne kaju.
I sve sliči pomalo cirkusu gdje u lavlja
Usta glava se sa osmijehom stavlja.
U njima jamačno imade još
Čovjeka, ali čini se ko da
Nije ga ostalo ni za groš.
Ili spava: ne bi ga prenuo đavao
Trubom otetom od Gavrila.
S tih lica koja su sve više rila,
Izbrisano je šta je ko davao,
Šta uzimao. Sve ih izdade,
Osim dosadne trpnje. I svako je slobodan,
Napokon. To jest bez nade.
To jest bez vjere.
I ti ćeš brzo u penzionere.
11. A smrt će reći kao Krleža
______U turobne ure i strasne minute
_______________Ujević
Sve se zaboravlja.
I Lovćen lošeg. I krtičnjak dobra.
Četiri nahije i sedam dahija.
Minuti sreće i tjedni očaja.
Voće iz ada koje ruka obra
Sa grana iz raja.
Bezliječne tuge kojim su me slavlja
Tuđa trovala. I u noći slušam
Sve spokojnije, jata duša
Mojih mrtvih, sve plahija,
Koja se, iz onosvjetskih tmica
Čiji suhi vali već plave mi ležaj,
Jadaju poput barskih ptica
Koje su u zoru bjelokrila jata
Crnih labudova ponad Karpata.
A smrt će reći kao Krleža
Bok, mali. Sem došel.
_______
Znam, tamo
Na kapiji, što u fesliđenu,
Sva je, i s adesiranim psima
Dočekaće me Mikail Aranđel,
Sa očima ko u Mašanove Anđe.
Dobrim. Potom, u za to predviđenu
Izbicu će me uvesti. A po stolu
Rasuta moja prijeteća pisma
Upućena njemu, Petru Apostolu.
“Sve ti bogovo,
Šta je ovo?”
“Starost, šta će biti? I iz očaja.
Te sam retke nizo
Kad od života ostane ti samo
Pogled u retrovizor”.
“Loše sročeno. Jako loše”.
I znam da ću, kad me Jahvi
Predstave, zatečen kliknuti: “Ah, vi?”
A on će, dok broji šuplje groše,
Kazati: “Ah, i ja!”
A potom, duševan kao Gogoljev spahija:
“Ako je volji, šolju čaja?”
A ja ću, ne glasom
No lasom –
Ma ne. Već glasom kakav je gušava
Babeljeva Dvorja imala, njega sa šalom
Koji ko da je pleten kroza suze,
Pitaću: “U tvom gestapou
Moju sjenku ko će
Da saslušava?”
Svidjela bi se ova gesta Pou.
Možda ću, u tom trenu, čuti Muze.
Njine aplauze.
Jer u stihu se zabranjeno voće
Vječito kušalo.
12. Ja pravi
_____Imaš, Marko, blago meni,
_____Ulkus bulbi duodeni.
__________Ljekar iz moje mladosti
U mladosti sam, stotinama noći i dana,
U golog sebe bio zbijen bolom
Na užičici. Nigdje poznaka od ičeg dušinoga.
Slijep za sve, i božje i vražje, uokolo.
Da se crnomodri pred očima, za to bješe dana
Treća sunčeva planeta. Preostane
Od tebe tek bolno meso čija noga
Posrće kroz Saharu. To su časi
Kad sam preuzak i misao se javi:
To sam ja pravi. Sin čovječji pravi
Da je kad sve suvišno s njega spane,
Kad mu se uzmu svi ukrasi,
A preostane tek ovo bijedno do neba,
Svejedno što ne mogu i što ne treba
Nikad na takvog sebe ne pristanem.