(bilješke za poemu)

9. Putovanja

Putovati ne volim:
Od mene ostane ja goli
Što me, sobom, neprestano truje.
Meni je bez mene svagda ledno.
Iščezne miris tuje
Što mene i mene vezuje
Da ujedno
Do kraja vječnosti huje.
Prosto ne mogu da ne zebem,
Nema šta da me grije,
Jer moja duša svagda, očigledno,
Odbija sa mnom da putuje.
I uzaludu, kada se vraćam kući,
Šapućem sebi: ne svijet
Nego sama sebe
Spoznaj po njemu lutajući.

Putovati ne volim,
Ali umijem odavde, ko iz tuđine,
Naški potok slušati
Dok ne prestanu teći sati.
Čak ono što biti ne može i bude i mine
Bez opiranja. Ostane ja goli
U kome svaki prolet bubice
Probudi po jednu nježnost
Sitnu ko i njen povod. Trefove djeteline
Berem i zaboravim na kratko, da svijet ubice
Drže u šapama. Čak bivam zadovoljan
Pustinjom ko žukva Leopardijeva.
I svejedno je ispod vječnoga svoda
Gdje stojiš i kud se dijevaš:
Znaš da ni jedna pod nebesima voda
Ne umije da teče beznadežno.
A to je božja volja.

10. I ti ćeš brzo u penzionere

Zalazak. Oblačje plamti
Kao čoha Strahinićeva.
Kao u čekaonici doma zdravlja,
Na klupi u parku penzioneri. U svakog lice
Budinog pristalice.
Već stoljećima smrt čekaju.
Ništa se više ne snijeva.
Ništa se ne pamti
Da se ni zbog čeg ne kaju.
I sve sliči pomalo cirkusu gdje u lavlja
Usta glava se sa osmijehom stavlja.

U njima jamačno imade još
Čovjeka, ali čini se ko da
Nije ga ostalo ni za groš.
Ili spava: ne bi ga prenuo đavao
Trubom otetom od Gavrila.
S tih lica koja su sve više rila,
Izbrisano je šta je ko davao,
Šta uzimao. Sve ih izdade,
Osim dosadne trpnje. I svako je slobodan,
Napokon. To jest bez nade.
To jest bez vjere.

I ti ćeš brzo u penzionere.

11. A smrt će reći kao Krleža

______U turobne ure i strasne minute
_______________Ujević

Sve se zaboravlja.
I Lovćen lošeg. I krtičnjak dobra.
Četiri nahije i sedam dahija.
Minuti sreće i tjedni očaja.
Voće iz ada koje ruka obra
Sa grana iz raja.
Bezliječne tuge kojim su me slavlja
Tuđa trovala. I u noći slušam
Sve spokojnije, jata duša
Mojih mrtvih, sve plahija,
Koja se, iz onosvjetskih tmica
Čiji suhi vali već plave mi ležaj,
Jadaju poput barskih ptica
Koje su u zoru bjelokrila jata
Crnih labudova ponad Karpata.
A smrt će reći kao Krleža
Bok, mali. Sem došel.

_______

Znam, tamo
Na kapiji, što u fesliđenu,
Sva je, i s adesiranim psima
Dočekaće me Mikail Aranđel,
Sa očima ko u Mašanove Anđe.
Dobrim. Potom, u za to predviđenu
Izbicu će me uvesti. A po stolu
Rasuta moja prijeteća pisma
Upućena njemu, Petru Apostolu.

“Sve ti bogovo,
Šta je ovo?”
“Starost, šta će biti? I iz očaja.
Te sam retke nizo
Kad od života ostane ti samo
Pogled u retrovizor”.
“Loše sročeno. Jako loše”.

I znam da ću, kad me Jahvi
Predstave, zatečen kliknuti: “Ah, vi?”
A on će, dok broji šuplje groše,
Kazati: “Ah, i ja!”
A potom, duševan kao Gogoljev spahija:
“Ako je volji, šolju čaja?”

A ja ću, ne glasom
No lasom –
Ma ne. Već glasom kakav je gušava
Babeljeva Dvorja imala, njega sa šalom
Koji ko da je pleten kroza suze,
Pitaću: “U tvom gestapou
Moju sjenku ko će
Da saslušava?”

Svidjela bi se ova gesta Pou.
Možda ću, u tom trenu, čuti Muze.
Njine aplauze.
Jer u stihu se zabranjeno voće
Vječito kušalo.

12. Ja pravi

_____Imaš, Marko, blago meni,
_____Ulkus bulbi duodeni.
__________Ljekar iz moje mladosti

U mladosti sam, stotinama noći i dana,
U golog sebe bio zbijen bolom
Na užičici. Nigdje poznaka od ičeg dušinoga.
Slijep za sve, i božje i vražje, uokolo.
Da se crnomodri pred očima, za to bješe dana
Treća sunčeva planeta. Preostane
Od tebe tek bolno meso čija noga
Posrće kroz Saharu. To su časi
Kad sam preuzak i misao se javi:
To sam ja pravi. Sin čovječji pravi
Da je kad sve suvišno s njega spane,
Kad mu se uzmu svi ukrasi,
A preostane tek ovo bijedno do neba,
Svejedno što ne mogu i što ne treba
Nikad na takvog sebe ne pristanem.

Kći urla i lupa vratima.

Normalno je da tinejdžeri bez pravog razloga planu, ali kad sam vidio Petrinu ozbiljno ljutitu facu i čuo lupanje vratima, zanimalo me što se dogodilo. Čuj tata, onaj glupan mi je prvo rekao da mu treba dvije minute da nekaj instalira, a onda je odjednom rekao da ne može, neka čekam i sad si ja ne mogu prebaciti Lady Gagu na mobitel! Pa ne može mi to radit, tata, kaj je njemu? Kome, pitam zabrinuto? Gnjavi te neki dečko u školi? Ma, neee – komp.

Da mi je netko rekao kako će se moja djeca svađati s računalom kao da je član obitelji, rekao bih da je lud. Ipak, čini se da zbog sadržaja i načina komunikacije u dječjim očima moderni “gedžeti” postaju sve sličniji nama.

Količina vremena provedena na kompjutoru posebna je tema. Pokušavam ih kontrolirati da ne bulje cijeli dan u monitor. Teška je to bitka, no oni se toliko užive u virtualni svijet da je to ponekad zanimljivo gledati. Filip je u “Age of Empires” fazi. Posebno je osjetljiv na nepravdu u međunarodnim odnosima. Stalno ima pitanja s tematikom iz Domovinskog rata, koje onda primjenjuje na sve svoje povijesne imperijalne bitke. Bez obzira na to što u igrici ratuju i ostali narodi, u našoj kući na kraju uvijek pobijede – Hrvati. Tata, danas sam bil “Turac”, bilo nas je manje i pobedil sam, ali i oni su “naši” – jelda jesu?! Jesu sine, jesu – rekoh zadovoljan što se bar jednom neću morati opravdavati što dijete nepotrebno opterećujem pričama iz devedesetih.

*

Stavi ruku na vrući štednjak

Dobronamjerni prijatelji i članovi obitelji sažalili su se nad mojim neznanjem o novim, naprednim generacijama i predložili mi literaturu eminentnih autora koji se bave odgojem. Inače vjerujem kompjutorašima koji kažu: If everything fails – try the manual, iliti – ako ništa ne funkcionira, probaj pročitati upute. Na žalost, u rodilištu mi nisu dali upute.

Najviše su me oduševile stručne upute o tome što učiniti kad se jako razljutimo na djecu. Dakle, kada vas dječica dovedu do ludila, umjesto da ih nedajbože udarite,vi:

1. Otiđite iz sobe, što dalje, ali – ne ostavljajte ih same (?)
2. Šećite, trčite, duboko dišite i brojite do 100 (oprez – ja sam umalo hiperventilirao)
3. Napravite si toplo piće uz omiljenu glazbu (bez pomoći)
4. Tuširajte se zamišljajući kako voda ispire vašu ljutnju (i pod tušem sam vikao na njih, izgledalo je vrlo glupo)
5. Učlanite se u sportsku aktivnost ili na strani jezik (kod mene ne vrijedi, ludilo me prođe prije nego se učlanim)
6. Neka ih povremeno netko drugi čuva (baka je spas)

Sve mi se to učinilo sličnim zadatkom kao i postizanje apsolutnog jedinstva s prirodom, pa sam Petru i Filipa pitao za mišljenje o navedenim metodama, uključujući opise slučajeva kada roditelji tuku djecu.

Petra mi je rekla – umjesto da nas kazniš – stavi ruku na vrući štednjak, a Filip se smijao kao lud i trčao za mnom vičući – šupi me, šupi me, bio sam zločest! Ne znam. Čini mi se da ove moje ni znanost ne može ukrotiti.

*

Izjavio da želi biti kao Hitler. Uf, blago meni…

Gledali smo s klincima poznati SF hit “Alien”. Možda nije baš još primjeren za njih, ali se čini da današnja djeca vole čudovišta i nemaju zbog njih noćne more.

U čuvenoj sceni kada se odvratno čudovište približava Sigourney Weaver i čini se da će je pojesti, Filip nonšalantno pita: – Tata, jesu to oni protiv kojih si se i ti borio u ratu? Naravno da sam nakon toga trpio kritike, jer – kako sam to odgojio dijete?! Kako im zapravo objasniti rat, ili složena društvena zbivanja, a uz to ih odgojiti da sutra budu politički korektni građani?

Kada je na televiziji u nekoj sapunici čuo srpski jezik, sa zanimanjem je pitao – kako to oni čudno pričaju? Nakon objašnjenja da se radi o srpskom jeziku koji je sličan hrvatskom, Filip veli: – Čekaj malo, pa to nisu Srbi, ovo su sasvim normalni ljudi.

Da je to netko čuo, zaključio bi da se kod nas doma mogu čuti samo ortodoksne šovinističke teorije, iako o ratu s njima uvijek razgovaramo pažljivo kako prirodno dječje pojednostavljivanje ne bi izazvalo zabunu.

Međutim, borba protiv okruženja u kojem ne postoje sive zone je svakodnevna. Zato se nisam ni začudio kad je, inspiriran kompjutorskim igricama i komentarima starijih zaljubljenika u simulacije Drugog svjetskog rata, zaključio – ja bi htio bit k’o Hitler, jer je on imal najjaču vojsku!

E sad je dosta, upisat ću ga u pionire i raspitati se postoji li politička nastava za prvaše!

20.

Njemačka je u recesiju bolno ušla
Europskoj uniji od nje gaće se tresu
Rusijom i Amerikom širi se
poput zlog duha!
Grčka ko Grčka propada!

Ne pitaj me što je to čudovište – ta recesija!?

Kada iz moćne tvornice – uzdanice
počnu stizati gorki odgovori poput:
“naši proizvodi se ne traže”,
“skladišta su naša puna kao šipak”,
onda je strašni duh već tu:
stigla je gospođa recesija!

Ali, s poezijom, gle, desilo se čudo:
Iz velike tvornice stihova
dolaze nam nečuvene vijesti
da potražnja za pjesništvom raste –
skladišta se ubrzano prazne.

Dobre vijesti daleko se čuju:
zlatno doba poezije napokon je stiglo:

Neumorno čitaju pjesnici
i u Jajcu i u Drinovcima,
u Gradačcu, Sarajevu, Stocu,
u Mostaru, Fojnici, Zvorniku,
u Čapljini, Brčkom, Počitelju…
i u Tuzli rudarskome gradu
na obali Panonskih jezera.

Pjesnički su honorari
do neba porasli:
Neće moći Hadžem potrošiti
Koliko će novca zaraditi!

U ona vremena, u anamo onoj zemlji, i slabi su filmovi znali biti dobri i važni. Eto, recimo, film Zdravka Velimirovića “Derviš i smrt”, premijerno prikazan 14. srpnja 1974. na festivalu u Puli, s Vojom Mirićem i Borisom Dvornikom u glavnim ulogama. Bila je to već druga ekranizacija prekretničkoga romana Meše Selimovića. Dvije godine ranije prikazana je televizijska serija “Derviš i smrt”, koju je režirao Sava Mrmak, a šejha Ahmeda Nurudina igrao je Zoran Radmilović. Iako je Velimirovićev film osvojio nekoliko zlatnih arena, uključujući i arenu za režiju, iako je bio jugoslavenski kandidat za Oscara, i dobro je dočekan i od publike, i od službene politike, teško je reći koji je od dva Derviša bio promašeniji. Onaj Mrmkov, u kojemu se šejh Nurudin ponaša kao gnjevni histerik, ili onaj drugi, u kojemu se Voja Mirić, lijep i elegantan, s bijelom ahmedijom na glavi, kreće po avlijama, doksatima i bosanskim gostinskim sobama (kao da je scenografija bila posuđena iz Zemaljskoga muzeja u Sarajevu), kao da ga sa strane fotografiraju senzacija vazda željni japanski turisti. Doista, Velimirovićev “Derviš i smrt” na trenutke podsjeća na one blesave igrokaze, kakve Hrvatska turistička zajednica ili kakva slična firma priređuju turistima, kada svi u nekakvom Dubrovniku ili u Đurđevcu navuku na sebe opravu lokalnoga folklornog društva, i onda zbunjenu strančadiju gnjave nekim svojim savršeno nerazumljivim folklornim pripovijestima. Film je to bez tragike i bez pravoga razloga, posve nesubverzivan, premda je snimljen po jednome od najsubverzivnijih književnih djela jugoslavenskoga socijalizma. Folklorna prošlost bila je Meši Selimoviću samo okvir za njegovu vrlo osobnu i aktualnu priču, a u ekranizaciji nije bilo ničega osim – folklorne prošlosti. Čak je tu i Olivera Katarina nešto pjevala, pa se, pred derviševim očima, odvila i tačka trbušnoga plesa…

Ali, ipak, i tako slab, taj film je za nas dobar i važan. Osim što ga danas gledamo lakše nego što smo ga, kao djeca u nižim razredima osmoljetke, gledali prije skoro četrdeset godina (dvd s filmom može se naći u Konzumovim supermarketima, u velikim trgovačkim centrima, u neobičnoj kolekciji jugoslavenskoga filmskog treša, u kojoj se nađe i pokoji istinski biser), u Velimirovićevom filmu postoji jedna uloga, postoji jedan lik, koji je dovoljan da filmskoj prikazbi, prikazi, a pomalo i nakazi načinjenoj od Selimovićeva romana, pruži vrijedan razlog postojanja. To je lik Hasana, kojeg je odigrao Boris Dvornik.

Uz Kamila Emeričkog i Andrićeva fra Petra, Vekovića iz Davičove “Pesme” i brojgelovsku galeriju Raosovih protagonista, ili prije sviju nabrojanih, Hasan mi je, otkako čitam, najdraži i najfascinantiji lik u književnosti, ili u književnostima pisanim na ovom, evo ovdje, jeziku. Neobičan, drukčiji, kao neki okašnjeli pikaro, orijentalni Felix Krull, on kao da se omaknuo Meši Selimoviću. A možda se, doista, i jest omaknuo, pa se onda i sva genijalnost književna Selimovićeva zapravo – omaknula. Može biti, kažem, da je tako, jer zašto bismo misliti, nemamo nikakvog razloga, da pisci namjerno i s umišljajem pišu svoja najveća djela. Ima u svemu tome i slučaja, ili Božjega rukopisa, što je na koncu isto, samo što ateisti Boga zovu jednim imenom, a vjernici nekim drugim. No, kako god, Bog je, ili slučaj, pomogao ateistu Selimoviću da mu se ukaže Hasan. Taj vedri i otvoreni vjetrogonja, kojega unutrašnja gravitacija i mutni kiridžijski (ili krijumčarski) poslovi vuku prema jugu, prema moru i Mediteranu, pa se otamo, u bosanske i orijentalne magle, vraća sav osunčan, iznutra i izvana, u roman “Derviš i smrt” unosi onu dimenziju koja tu knjigu, ali doista, čini genijalnom. Naime, on u priču o totalitarizmu i o dogmi, o ljudskoj pokvarenosti i o bezdušnome karakteru svake vlasti, u priču o političkome islamu i o komunizmu, o svemu onome ozbiljnom, mračnom i hladnom, sentencionalnom i mudrom, o čemu ste već i u školi učili na satovima lektire posvećenim Selimovićevom romanu, unosi i jednu, atmosferom, tonom i sentimentom, suprotnu priču, priču o prijateljstvu. “Derviš i smrt” je, naime, i roman o prijateljstvu, a kako je istovremeno i mračni roman o totalitarizmu i o dogmi, to je onda i najljepši roman o prijateljstvu. O, kako li se samo na tom mraku dobro vidi Hasan, nasmijani prevejanac i prijatelj načinjen od sve samih poroka, sitnih i nevažnih ljudskih mana. Da nije njega, Hasana, teško bi se mogao čitati Selimovićev “Derviš i smrt”. Iako bi, vjerojatno, u povijesti nekoliko književnosti i jednoga jezika bio jednako važan, ne bi nikada postao taj vekivečni, neprolazni bestseler, što zacijelo jest. Hasan je onaj koji Nurudinovu priču čini ljudskom. On je taj koji čitatelja u njegovim životnim razočaranjima, izdajama i samoćama vraća romanu. Jer nismo mi ničim nalik Ahmedu Nurudinu, jer ni naše nesreće nisu tako velike i historijski zadane, ali sve u nama i u našim sitnim građanskim životima žudi za – Hasanom.

Ako je Zdravko Velimirović, vođen diktatom vremena, a ograničen tko zna kakvim i kojim osobnim ograničenjima, promašio skoro sve svojoj ekranizaciji Selimovićeva romana, pogodio je s Hasanovim likom. Pogodio je i s izborom glumca, i s načinom na koji ga je vodio kroz priču. Kada danas čitam roman, u njemu ne vidim ništa od filma, niti mi, kako to često biva, lica glumaca zamjenjuju imaginirana lica književnih likova. Ali Hasana uvijek vidim s licem Borisa Dvornika.

Nakon što je pred kraj života postao slavan, i nakon što se preselio (ili izbjegao, prebjegao…) u Beograd, Selimović je govorio da mu je želja napisati roman o Hasanu. Nije ga napisao, i šteta da nije. U ova smutna i mračna vremena, među pogani koja se odriče prijatelja kada, potvoreni, završe u Remetincu, u ovu maglenu hrvatsku jesen, uz karamarkiranje partizanskih zločina i uz predizborne čežnje sve te sitne katoličke čeljadi, koja bi rado zavela neku svoju diktaturicu, u kojoj bi, kao i u svakoj diktaturi, brat izdao brata, dok bi se prijateljstvo smatralo činom veleizdaje, u ova već kasna doba, pred san, bilo bi lijepo čitati roman o Hasanu. Ili imati Hasana za prijatelja.

___________________________________________________Za Havela

Negdje u praškim predgrađima dozrijevali bi svake godine, za one duge jeseni što se ondje protegla na dva desetljeća, plodovi mrkatunje kakvi se inače sreću u pričama i kada nisu češke a ni mirišljave. Češkom su tu mrkatunju činili njezini sretni ljudi, vlasnik koji nije znao što bi s plodovima pa bi ih Dušan prikupio u košaru i od njih pripremio kotonjatu te grudobolni pjesnik kojemu bi zaslađene tanke niti olakšavale disanje. Kada sam Dušanu prije nekoliko godina donio dva komada Lucine kotonjate, zamotane u velike listove divljega limuna, unaprijed se razveselio, pa ipak, i nakon druge doze što je prije koji dan s njime odletjela natrag, ne znam dijeli li je i nadalje s pjesnikom, kojega smo poput svih, i nakon što je bio predsjednik – a predsjednik se postane tako da te američki Konges sluša stojeći – nastavili zvati po imenu.

Mrkatunja iz koje Luce cijedi kotonjatu raste već dugo, preko sjećanja na našoj međi. Međa je naša, unutrašnja, jer smo je stekli, ali sve do večeras nisam razmišljao kada se to dogodilo, stare dubrovačke mjere nisu računale s ubrzanjima, jednom stečeno se stapa s ishodištem. Naša mrkatunja je srećom, onom vrstom blagosti koju osjetim kada čitam češke priče ili se noću vozim češkim gradićima, našom postala nedavno, za života posljednje Puvačice, Luce, koju sam poznavao, štoviše volio bih da opet jednom prođem, makar i ne znao za to, pored koga od njezinih u svijetu, kada Luce Puvačeve ni ičega Puvačevog više nema iza pomjerenih međa. Jer Puvačevi su bili mjerica sreće u našemu graničnom svijetu s vagom osjetljivom na nesreću, sresti koga od Puvača ujutro slutilo je kako se barem toga dana utezi neće pomjeriti na stranu s koje se kašalj ne da utišati. Premda mi nije dano računati kako to ide s mrkatunjama ,i kada će se naša, Puvačeva mrkatunja ugasiti poput one praške, bilo bi lijepo povjerovati da će se i u toj priči o pronađenoj kotonjati netko zvati Luce.

A Luce se možda zvala i djevojčica koja je dočekala predsjednika ispred obnovljenih Konavoskih dvora, dapače onima koji pričaju je dano da svojim likovima određuju imena. Pisac toga predsjedinika možda u drugoj priči i ne bi tako nazvao, budući da ne zadovoljava već spomenuti uvjet, ali kako ga je Luce tako zvala, a i kako u pričama o vladarima nije neobično prepustiti junacima da govore o sebi, dopustit ćemo to i Lucinu sugovorniku. Nije njezin predsjednik znao stišavati napasti, makar je, tko će to znati, i on tek zaboravio na svoju mrkatunju. Rat je iza međe još trajao i njemu se učinilo, tako to izgleda kada ih gledamo s lovorike odakle na gvantijeru pada rosa i koji zaostali list, da je izbor ponuda neodmjeren: uz suhe smokve, orahe i višnjak tu je, na gvantijeri – između njih dvoje – i nekakvo slatko, jest nema žličice, ali slatko je slatko. Predsjednik je upro prstom u kotonjatu i upitao Lucu što joj je to. Kotonjata, odgovori Luce. A što je to kotonjata, nastavi predsjednik. Slatko od mrkatunja, uzvrati Luce, već pomalo dirnuta što razgovara s predsjednikom, koji postaje nervozan pa se zanima a što su mrkatunje. Luci je normalno što predsjednik ne zna pa ga upućuje da se za mrkatunju inače kaže i dunja, ali ni to nije bilo dovoljno slatko. Nećemo udovoljiti čitateljevoj znatiželji što je bilo dalje, jer to za našu priču nije važno, kao što smo rekli ni kada nas to doista zanima ne znamo kada oni s kojima dijelimo kotonjatu stave točku, sentimentalnu ili logičku svejedno.

Tek, sjetio sam se Lucina predsjednika i kada su me u Užicu ponudili slatkim od dunje. Posljednji Hrvat koji je u domaćice, a zove se Radojka, uzeo slatko bio je dječak iz Labina. Stigao je u Užičku iz svoje Labinske republike sada se to čini davno, no vidjeli smo kako s vremenom treba biti oprezan, u razmjeni učenika, sličnoj kadrovskoj razmjeni u kakvoj je odrastao Lucin predsjednik. Labinjanin isto nije znao što bi s užičkom kotonjatom pa je jeo i jeo, a domaćini, uključujući odrasle, nisu znali što učiniti, sve dok nije priznao, zapravo sebi ali naglas, da ni uz najbolju volju ne može više. Ako još poželi, a stigne, postati predsjednik vrijeme mu je da požuri u Češku, kao ni u Slovačkoj neće mu biti prepreka to što je drukčiji, istarski ili konavoski a ne Hrvat iz čitanke. Pa kad dođe u Konavoske dvore pojest će svu Lucinu kotonjatu.

(Četvrta sezona, 2011.)

***

Oproštaj

Ovo je vjerojatno posljedni izvještaj iz Balature. Ako se ne dogodi čudo, onda naš književni hotel neće preživjeti. Čak ne znam koje čudo bi se moglo dogoditi da se tu još nešto spasi. I da se nađe netko tko želi nastaviti. Do sad se čovjek kojemu treba hotel tipa “kulturne baštine”, čiji je glavni sadržaj književnost, još nije javio. Koristit ću priliku da nudim cijenjenoj publici ovog predivnog portala taj u hrvatskom turizmu nepotrebni i nepredviđeni objekat od kamena (bez bazena i fitness studija, s wellness odjelom u obliku polica za knjige s drvenom stolicom, s konobom u kojoj se umjesto ljubitelja degustacija vina, tartufa i fingerfooda skupljaju pisci i pokoji čitatelj). Ako među čitateljima Ajfelovog mosta postoji netko tko već razmišlja o tome kako da postane investitor, a nema trenutno drugih planova niti mu je važno gdje se na svijetu nekretnina nalazi, recimo u Hrvatskom primorju blizu Crikvenice, netko možda tko je uvijek sanjao o tome da bude vlasnik etno hotela, tko voli domaći pekmez i sirup od koprive ili maslačka, maneštre i škripavac, netko tko se želi probuditi u sobi “Maslina” uz šum bure ispod prozora ili u sobi “Fijolica” u kojoj se kreketanje žaba sa jezera najbolje čuje, netko tko nema problema s kokošima ispred i medvjedima iza zgrade, neka se slobodno javi. Pomoći ćemo mu da se ta želja ostvari, može s nama, može bez nas, kako god mu je drago. Važno je da kažem da u takav neobični hotel ne stižu obični gosti. To bi novi vlasnik trebao znati. Garantiram da će mu svaki gost, iz koje zemlje god dolazi, obogatiti život, nešto će mu pričati što bez njega ili nje nikad ne bi saznao, pokazat će mu svijet s drugog gledišta, doživjet će uživo sve što mu i literatura pruža, pogled kroz druge oči, na par dana, dok ne otvori novu knjigu ili dok ne dođe novi gost. Možda će čak netko drugi nastaviti moj hotelski dnevnik na ovom portalu, bilo bi mi drago.

Nismo dugo izdržali, samo četiri sezone. Vjerojatno nismo ni pravi ljudi za takav projekt. Potrebne su osobe koje se ne izgube u detalju, koje dograđuju saunu i tenis teren, pristanište za helikopter i koje šire – ako treba – potok kroz Vinodol, Dubračinu, da se jahtama direktno može do hotela. Ako je uopće moguće da hotel, otvoren usred krize, uspijeva, ako postoji nešto što može razbiti uhodani turistički ritam u našim krajevima sa sezonama od samo dva i pol mjeseca (što ne može biti dovoljno), ako ima nešto na ovom svijetu što može ovu kamenu kuću pretvoriti u financijski uspjeh, onda će to netko drugi lakše otkriti.

Da, tužni jesmo, ipak smo puno uložili, vezali se uz tu lijepu kuću, uz cijelu ideju. Ali nema sumnje, nešto ćemo već napraviti, nešto sasvim drugo možda, nismo previše ni razmišljali o tome, ali nekamo ćemo otići, na neki otok možda ili u drugu zemlju. U svakom slučaju, nas će duh Balature pratiti, ta želja da ostvariš nešto što je nemoguće, da živiš i zarađuješ literaturom, zajedno s ljudima kojima to nešto znači u životu. Jer ne postoji životni prostor u kojemu književnosti nije mjesto.

Mogli smo otvoriti, recimo, prihvatilište za pse. Imam tu iskustva. Onda će se sljedeći književni festival zvati “TRIBALJBOX – lavež iz kaveza”, podnaslov bi bio “Pisci čitaju u boksu”. (kao Hannibal Lecter u filmu “Kad jaganjci utihnu”). Ulaznice se plaćaju, naravno, konzervama pseće hrane. Nakon toga slijedi sajam “Udomi knjigu!”

Ili koliko vremena, sad se sjećam – kako sam 8 i pol minuta čekala na pomoćnom semaforu između Triblja i Crikvenice gdje se radi kanalizacija – trošimo čekajući u prometu, u nekim čekaonicama, na hodniku neke bolnice, u bankama i uredima. Možda ću otvoriti agenciju koja nudi književni sadržaj za te izgubljenje minute. Osam i pol minuta je svakako dovoljno za jednu pjesmu koja piše na papirićima s brojkama u banci, i umjesto da paziš kad dolazi red na tvoj broj, ti čekaš da ti bankar čita Goetheovu pjesmu ili neki Shakespeareov sonet. Da mi je malo prije na semaforu neki glas šaptao Rilkeovu ljubavnu pjesmu (možda u prijevodu B. Živojinovića ili u originalu), “Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne? Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?…” – dan bi mi prošao u sasvim drugom smjeru, sto posto.

Znači, hotela možda više neće biti, ali ako piše negdje o nekim ljudima koji pokreću akcije kao “Knjigom protiv tuge – čitanje na groblju”, “Antikorupcijski zdravstveni sajam – mijenjam priču za operaciju srca” ili, ili, ili…

…ONDA SMO TO MI!

Slikala Katarina Lušičić

Među mnogobrojnim čitaocima-penzionerima koje volim, izdvajam, ipak, ovu sitnu, mršavu staricu sa francuskom kapom na glavi i sa naočarima velike dioptrije, koje joj zaklanjaju lice i nalikuju na prozore. Ruskinja je porijeklom, a ovdje je došla kao djevojčica. Navraća dva puta u sedmici, ponedjeljkom i petkom.

Ponedjeljkom zadužuje knjige sa tzv. stor stilom – knjige skraćene ili prepričane i štampane debelim kurzivom. Tvrdi da joj nisu od koristi:

– Čitam ih iz navike, bez užitka. Te su knjige prazne kao školjke; sve je iz njih iscijeđeno. Ali bolje i to nego tv.

Petkom uzima knjige s normalnih polica. Uzima klasike, uglavnom ruske. Ponajviše Dostojevskog jer ga ovdje najviše i ima.

– Vikendom me obilazi ćerka. I čita mi.

Starica je petkom sretna. Mogao bih reći da sam i ja petkom sretan. Ona se ne služi uslužnim kompjuterom i traži da joj preporučim nešto “vrijedno i sa slovenskih jezika prevedeno”. Predložio sam joj A. Platonova (preveden je i skraćen tek Čevengur, pod groznim naslovom Don Kihot u socijalizmu), i tako stekao njeno povjerenje.

Dok sam danas za nju izabirao knjige, otkrio sam ispod autorske odrednice Dostojevski i par naslova na ruskom jeziku. Ležali su u magacinu gradske biblioteke. Rekao sam to starici.

– Mogu vam ih naručiti. Evo, na primjer, slobodne su Bijele noći. Želite li Bijele noći? Bit će ovdje do četiri.

Starica me dugo posmatrala. Njene su se oči izmijenile. Svjetlucaju, orošene tankom skramom kao šljive u svitanje. I meni je očaj proradio.

I onda sam dugo vukao olovku i još duže brisao horor fraze od kojih bi i krmku pozlilo.

23rd street/3

Aerodrom na dnu jezera

Tu je bio i aerodrom.

Radio je od kasnoga proljeća do rane jeseni. Ustvari, avioni su slijetali dok god je aerodrom bio na suhom.

A onda bi s jeseni, nakon što Dubrovnik i Cavtat napuste zadnji turisti, pala velika kiša i potopila aerodrom, koji je, sve do pred sljedeću sezonu, ostajao pod vodom, na dnu jezera.

Iznad uzletne piste plivale su ribe.

S prvom sušom ugibale su na asfaltu, između bijelih crta i putokaza, zijevale su u nebo i u svoga ribljeg Boga, da bi se, ubrzo zatim, na to riblje groblje spustili prvi avioni novoga ljeta.

Nitko se tome nije čudio.

S prvim je čuđenjima aerodrom ukinut.

*

U polju jezero

Godinama ona sanja: na mjestu Konavoskoga polja jezero, po njemu lijeno plove čamci na vesla i malene jedrilice, vinogradi i voćnjaci breskvi niz blage se padine spuštaju prema vodi, tonu i nestaju, ali to nikoga ne čudi i ne uznemirava, osim nju u tom snu, sasvim malo, ali s time se lako živi i lako se isti san sanja, uz njega se odrasta, živi i stari.

A onda jednom slučajno, bez jakog razloga, majci ispriča svoj san.

Ona joj mirno uzvrati nešto što se oduvijek zna: tu, na mjestu polja, u jesen bi se, nakon prvih velikih kiša, doista stvaralo jezero.

Bilo je tako sve dok nije prokopan tunel prema moru, kojim danas otječu velike vode. U vrijeme kopanja tunela imala je dvije ili tri godine, pa se vjerojatno sjeća, ali samo dok spava, i tako joj sjećanje ulazi u san.

Uznemirilo ju je to otkriće.

Oko sna koji se često ponavljao ispreplela je pripovijest, koju nikada nikome nije ispričala, jer se drugih nije ticala, i ta se pripovijest sad raspala.

Kao da se u kasno doba noći, u nepoznatoj zemlji, našla sama na praznoj autobusnoj stanici, i sad mora dočekati jutro.

*

Tunel smrti

Na probijanju tunela poginula su trojica građevinskih radnika, rodom iz Bosne.

Njihovih imena danas se nitko ne sjeća. Nema, niti je ikada bilo, ni memorijalne ploče od kamena ili bronce, s prigodnim tekstom i njihovim imenima.

“U izgradnji domovine… melioraciji ovoga plodnog polja… bratskim narodima Jugoslavije… neimari i pregaoci koji nisu žalili ni svojih života…”

Ničega nema, osim što se stariji Konavljani sjećaju da su na probijanju tunela poginula trojica Bosanaca. I što Konavosko polje odavno više ne plavi.

A gore, s druge strane onih brda, pa još dalje i dublje, u hladnoj i ozelenjeloj Bosni, u njihovim selima, ako sela još ima, u kućama bez fasada, sa stotinu starih i potpećenih cipela razbacanih po nedovršenom stepeništu, ako kuće i stepeništa nisu srušeni, ako je cipele imao tko iznositi, ako ih je imao tko potpetiti, netko se još njih trojice sjeća.

Mark Twain:

Pred izlazak svake nove knjige ja osećam nestrpljivu želju da saznam kakva je ta knjiga. Naravno, to možete saznati samo ako sačekate da kritičari odštampaju svoje kritike. Ja ipak znam, i pre toga, kakva će biti presuda šire javnosti zato što imam proveren i jednostavan način to da procenim. On je sledeći, ako vam je baš stalo da znate. Uvek čitam rukopis pred grupom prijatelja, među kojima se nalaze i sledeći:

1. Čovek i žena bez smisla za humor.

2. Čovek i žena sa osrednjim smislom za humor.

3. Čovek i žena sa zaraznim smislom za humor.

4. Intenzivno praktična osoba.

5. Sentimentalna osoba.

6. Osoba koja mora da ima morala i smisla.

7. Hipokritična osoba kojoj je u prirodi da otkriva mane i pronalazi probleme.

8. Entuzijasta, osoba koja skoro u svemu i svačemu uživa.

9. Osoba koja posmatra ostale i tapše ili prekorava zajedno sa većinom.

10. Pola tuceta veselih mladića i devojaka, bez daljne klasifikacije.

11. Osoba koja obožava žargon i prepoznatljivu lakomislenost.

12. Osoba koja ih prezire.

13. Osoba umereno kritičnog uma.

14. Čovek koji uvek zaspi.

Ove osobe odlično predstavljaju širu javnost. Njihova presuda je proverena prognoza presude šire javnosti. Među njima ne postoji ni jedna osoba do čijeg mišljenja mi nije stalo, ali čovek od koga najviše strepim – čovek koga posmatram sa najdubljom brigom – čovek od kojeg najviše zavisi da li ću knjigu objaviti ili je zapaliti, čovek je koji uvek zaspi. Ako se isključi u prvih petnaest minuta, palim knjigu; ako ostane budan tri-četvrt do punog sata, štampam – i to štampan sa punim pouzdanjem. Namera mojih radova je da zabavi, i kad mi je taj čovek udobno zavaljen u sofu i ja mu gledam na sat, mogu da predvidim manje više tačno koliki uspeh ću postići. Njegova presuda mi je spalila nekoliko knjiga – pet, da budem precizan.

Da, kao što sam već rekao, uvek unapred znam kakva će biti presuda šire javnosti, ali nikada ne znam kakva će biti presuda profesionalnog kritičara dok se on ne javi. Izgleda kao da ovde pravim razliku; izgleda kao da izdvajam profesionalnog kritičara iz ljudske porodice; kao da nagoveštavam da on nije deo javnosti nego klasa za sebe. Ali to mi nije namera. On jeste deo javnosti; on predstavlja deo javnosti, i to sa puno legitimiteta, ali to je najmanji deo javnosti, najtanji sloj – sam vrh, odabrana i kritična nekolicina. Kora na piti, da se tako izrazim. Ili, da promenimo figuru, on je Brillat–Savarin, on je Delmonako na gozbi. Pet stotina gostiju misli da zna da li je gozba dobra ili ne, ali nisu sasvim sigurni dok Delmonako ne ponudi svoje ekspertsko viđenje. Onda znaju. Ili pak, znaju sve dok Brillat–Savarin ne ustane i opali Delmonakovu presudu pravo u čelo. Posle toga gosti generalno više ni ne znaju šta znaju.

Ja sada u svojoj maloj poroti nemam ni jednog pripadnika gornjeg sloja, odabrane nekolicine, kritičke manjine sveta; samim tim, iako mogu unapred da znam da li će javnost primiti moju knjigu kao dobru ili lošu, nikada ne mogu da znam da li je ona stvarno dobra ili loša dok profesionalni kritičari, eksperti, ne kažu svoje.

I tako, kao što već rekoh, uvek čekam, sa nestrpljenjem, njihov izveštaj. Eksperti su doneli odluku u vezi moje poslednje knjige. Vi naravno pretpostavljate da me je to umirilo. Ne, grešite. Uznemiren sam kao i ranije. To vas iznenađuje? – a mislite da meni mozak luta. Sačekajte i pročitajte dokaz i sami ćete videti da uznemirava.

Ja ću biti fer: ništa neću pogrešno citirati, ništa neću promeniti u tekstu.

Preveo i priredio Grgur Strujić