Teško da ima ičega otrcanijeg od dosetke kako je “putare iznenadio sneg u februaru”, jedino svakako starije i otrcanije od toga sama je ta bela, vlažna, hladna i neugodna tvar koja pada na zemlju da pokrije sve žive i mrtve, onako džojsovski, sve osim zverinjeg traga koji, naprotiv, efikasno otkriva: eno, pogledaš u čisti i nedirnuti snežni nanos, i ugledaš stazu kojom je prošla Zver, lepo se vidi i odakle je došla i kuda se zaputila. Možda je to, ta zverootkrivačka svrha, bila deo božije promisli, jer drukčije je nemoguće objasniti čemu uopšte služi ta besmislena i štetna mokra pojava koja u grdobna zimska doba dušmanski prekrije zelenu lepotu sveta i sakrije je od čovekovih očiju, tako da mu se ceo svet u kojem živi doima stranim i neprijateljskim, sluzavim i hladnim. Pa čoveku ostane samo to da tužno i nemoćno gleda u tu pojavu te da čeka da je nestane, i da se pod njenim vlažnim tragom ponovo ukaže rodna mu planeta, da ponovo sine u njegovim očima zelena i šarena lepota trećeg kamena od Sunca.

Praštaj, nedužni čitaoče, nije da me nešto bilo posebno udarilo na poetsku stranu, nego eto tako, duga je to bila noć, duga i ružno snežna, pa sam dumao o tome i koječemu drugom drndajući se autobusom od Zagreba u petak uveče do Beograda u subotu ujutru, a između Zagreba i Beograda, između petka i subote, padao je sneg, sneg i još snega, a nas smo šestoro, dva vozača i čak četvoro putnika, zavejani odozgo i zasoljeni odozdo lagano promicali kroz panonsku noć i na koncu se bezbedno dovukli kuda smo i naumili, jureći za nekim svojim svrhama između tih dveju rođačkih zemalja u kojima žive ljudi sasvim obični, mada opet i poviše čudni: ima li igde drugde da ljudi govore, misle i žive tako strahovito slično, a da su toliko uložili u to da se tako malo razumeju?

Ono što uopšte nisam znao te noći dok sam se – uprkos svakome naizgled razumnom savetu – kotrljao niz posavske predele ka ušću te najduže južnoslovenske reke, jeste da je te noći bilo ljudi sa mnogo većim saobraćajnim problemima od mene, i to ne makar kojih i kakvih, nego su evo lično predsednik Srbije i predsednik Hrvatske morali ostati i zanoćiti na Jahorini, gde su se inače našli ne zarad skijanja nego susreta sa bosanskim glavarima, koji su množina naravno, jer vam je Bosna eto danas takva, zemlja množine. Kako god bilo, išli su tamo naši glavari, svi đuture, kanda da nama, svojim podanicima, pokažu kako je među njima, a samim tim i među nama, iznova sve u najboljem redu, što biće da im i nije uspelo jer su malo šta o malo čemu dogovorili, ali su zato Tadić i Josipović uspeli da se zaglave u smetovima tamo na Jahorini planini – koju ni sivi soko preleteti ne može, bar ne onaj pomalo karakušljivi, onaj koji, siromah, u pesmi živi, pošto se u prirodi ne snalazi najbolje – i da vascelu noć (onu istu koju sam ja utrošio klackajući se autoputem između njihovih zemalja, tužno obespredsedničenih) provedu tamo, u toj zatrpanoj bosanskoj gori, nepristojno mnogo metara nad nivoom mora.

A šta li su radili tamo ti naši predsednici, kako li su ubili noć? Sigurno nisu šljemali ili jurili dame lakog morala, nisu oni takvi, a i ne bi bilo uzorito. Možda su igrali društvene igre, možda četovali i lajkovali, ili su tek trivijalno spavali, a mora da se dobro spava na tim visinama, na kojima se ionako ništa drugo ne može raditi. Ne mislim na visine državničke nego nadmorske.

I dok su tako dva naša predsednika spokojno lalala, a da ja o tome baš ništa nisam znao, nas se šestoro doklatilo do graničnog prelaza, za pet munuta prešlo hrvatsku kontrolu, da bismo se onda na srpskoj strani zaglavili čitavih pedeset i pet minuta, iz neznanih i nama neobjašnjenih, a možda i neobjašnjivih razloga. Noć je beskrajno sporim korakom odmicala ka jutru, sneg je sipao i sipao po krovu kao da je ceo svemir rešio da nam se istrese na glave, a mi smo čekali, čekali, čekali… Puka je sreća, ili nečiji trenutak slabosti, što smo uopšte ikada prošli, što još nismo tamo, na granici, na ledini između zemlje jednog usnulog predsednika i zemlje drugog usnulog predsednika, koji eto idilično čekahu da im se prokrči put, pa da nam se vrate, dakako bez suvišnih graničnih formalnosti. One su rezervisane za nas, nedostojne podanike, a ta tačka u prostoru između područja nadležnosti jednog i drugog jedan je bezdani limb u koji možeš upasti duboko, možda i tako duboko da te satima, danima ili mesecima ne pronađu. Evo, nas je pronašlo nakon jednog dugog i besmislenog sata, a moglo nas je nikada ne pronaći, čini mi se, i nikome ništa.

I to je ta stvarnost tih naših zemalja i onoga između, a sve ostalo su odviše lepe priče, dostojne svečanih vladarskih terevenki. I o tome bi trebalo vladari da misle i da učine da to nestane, ali nije baš da oni znaju i da mare, to je ispod njihovog radara. A i ta Panonija, brate mili, duboko je to dole, ne vidi se to s Jahorine, gde sunce još samo noću ne sija, ali zato nam sijaju predsednici, na mesečini ili bez nje.

Tromi Pluton nogu pokvašenih –
rijeka hadska smočila mu gaće –
po grobaru pozdrav šalje meni,
pita: u posjetu, bratac, kad ćeš?

Silazim u tmušu od Lete. (Gost
ide zviždeći kroz smrad što ključa,
minu Levijatana trulu kost,
mračan je put, al dobro ga on zna.)

Pluton me grli: šta se, bratac, zbilo?
Smijehom zahvali za stih i pjesmu;
Kažem: bićeš u carstvu pretijesnu,

propast napreduje! Strvinče pretilo
veselo stalaktit-zubima bljesnu,
i Haron se prašta mašući kormilom.

___
S njemačkog preveo Stevan Tontić

Svojevremeno sam radio u jednoj knjižari, u jednom šoping centru, knjižari bez vrata, gotovo poluotvorenoj, s pultovima koje smo vukli na kotačićima. Vrijeđali bismo se, i kolege i ja, kad bi nas prozivali štandom s knjigama, imali smo dobar izbor dobrih knjiga, nešto smo i čitali. Kraj nas su, kako je knjižara bila uz novootvorena kina, prolazile gomile ljudi, većinom su pohodili nevažne holivudske limunade i nemušte gluposti, ali… jeli su kokice po dvadeset kuna i kupovali ljubavna sjedala, valjda im je to ipak imalo nekakvog smisla. Nisam s tim suviše razbijao glavu.

Tamo sam, jednog popodneva, uhvatio u krađi mladića crne kose i nevjerojatno plavih očiju, imao je pun ruksak skupih knjiga, pomagao mu je jedan visoki, histerični plašljivac koji je odmah pobjegao. Na kraju, sve sam to opisao u svom romanu, gotovo dokumentarno. Ubrzo zatim sreo sam malog crnog lopova kako Zrinjevcem tetura oslonjen na štake, netko ga je očito pretukao. Vukao je na leđima, trebam li reći, teški crni ruksak koji su napinjale knjige. Pozdravili smo se, oprostio mi je onaj davni i žestoki šamar. Imao je skupu trenirku, smijuckao se i zahvalio na željama za oporavak.

Neki dan, vozeći se tramvajem, opazio sam kako mi netko maše na izlasku iz jednog antikvarijata. Bio je to on, opet u nekoj sjajnoj trenirci, s knjigom pod rukom. Hodao je sporo, očito taj trenutak nije ništa krao, mahao je, a kad je tramvaj otvorio vrata, viknuo je: Izađi, ovo je za tebe.

I ja sam izašao, on mi je pružio knjigu u ruku i rekao: Sad smo kvit, je li tako. Dobio sam Valeryjeve Sveske i tonuo na kišici još nekoliko sekundi. On je već bio nestao negdje, noć je mogla pasti na Zagreb.

U ona doba kad noć je gluha, a grad nijem
manjci i manjgure, budući gospari
kamenjaju po prozorima pravoslavne crkve
u Dubrovniku. Povod svijetu je znan: utakmica
koju izgubiše u gombanju kakvom, nevažno kom
muževi najodabraniji hrvatski, što manjke i manjgure
dubrovačke gospođe sutra, najedi tako da i sad
kamenjaju pravoslavni hram, negdje u dnu
novinske stranice, dok noć je gluha, a grad je nijem.

Ovo u novinama ne piše nijednim:
niz ulicu Široku nerasanjen hodi taj, što jedini stariji je
od ovoga grada i razloga njegovih svih.
U papučama, ogrtaču drevnome svom,
moljci ga izjeli dok Stari zavjet bi još sasma nov
u pidžami na pruge, bolničkoj sivoj.
Jedinog njega probudi
tresak stakla i lom, kad manjci i manjgure
dubrovačke gospođe i gospari, kamenjahu prozore
crkve pravoslavne, jer stradaše, jer izgiboše, jer na poene
izgubiše, muževi njihovi slavni, u gombalačkoj igri svojoj

Prema crkvi svojoj hodi, sebi u bradu grmi,
sve misli i domisliti kako – ne zna
Svevišnji, Svemogući, Milostivi, onaj koji sve zna
kojom riječju, poukom kakvom, gestom gnjevnom pretpotopnom
obratiti manjgure i manjke, kad noć je gluha, a grad nijem
da ne kamenjaju nikome dom.
Ni dom kučku što vezan je lancem i lak na snu,
ni mišu kućnom kuću njegovu između dasaka tavanskih suhih
ni hobotnici dom pod kamenom Porporele, ni skakavcu, ni zmiji šarki, ježu
ni mravu mravinjak starostavni, kao ni dom Njegov
Božji, jedini jedan manjinski

___
(siječnja 2012.)

(prvo poglavlje romana u nastajanju, nastavka Čuda u Poskokovoj Dragi)

***

Krajem travnja, već kad se činilo da je zima iza nas, hladna fronta spustila se sa sjeverozapada Europe i u Zagrebu je čitav tjedan gotovo bez prestanka kišilo. U Gorskom kotaru čak je pao snijeg, prometni pravac Oštrovica – Kikovica bio je zatvoren za kamione s prikolicom. Nekolicina građana koji su se te bezvoljne, sumorne i vlažne nedjeljne večeri zatekli na Trgu bana Jelačića nisu se ni osvrnuli za muškarcem u otrcanoj zelenoj jakni, s kapom od smeđeg samta, što se pognut zaklanjao slomljenim crnim kišobranom. Po izgledu je mogao biti prosjak, sakupljač plastične ambalaže, bivši zatvorenik ili bezumnik otpušten iz duševne bolnice, jedan od onih što od tko zna koje svoje nevolje lutaju mokrim velegradskim pločnicima. Rijetki su se prolaznici ukrcavali u jarko osvijetljena tramvajska kola i nitko nije primijetio i našao neobičnim kada je ovaj na kraju Trga kratko, sumnjičavo pogledao lijevo i desno i hitro skrenuo u podzemlje, niz stepenice odavno zatvorenog javnog nužnika. Nikoga nije bilo da svjedoči kad je on otključao lokot na lancu, gurnuo željezna vrata i ugazio u crnu lokvu i smeće.

Muškarac je zatvorio vrata za sobom i uključio džepnu lampu, a na snopu slabog svjetla ukazalo se bijedno, nečisto predvorje nekadašnje sanitarne ustanove, natrula i naherena vrata ispala iz šarki i zidovi išarani razvratom i niskostima. Oprezno gacajući kroz vodu ušao je u prostoriju s pisoarima i iz nje u drugu kabinu slijeva, podigao svjetlo lampe i uzeo šapatom brojati pločice od stropa naniže. Kad je došao do sedmog keramičkog kvadrata, na kojemu je ruka nepoznatog pohotnika napisala veoma nepristojnu opasku o spolnim navikama stanovite Mladenke, s jedne strane ga je vrhovima prstiju čvrsto utisnuo možda pola centimetra u zid, zatim pustio, a on je poskočio i otvorio se kao prozorčić, otkrivajući plitku malenu nišu s brojčanikom. Čovjek je utipkao sedmeroznamenkastu šifru i negdje u betonu nešto je triput škljocnulo. Sekundu ili dvije kasnije stražnja se stjenka kabine uz jedva čujan cvilež otvorila, a iza nje ukazala prostorija po svemu različita od mračnog, prljavog klozeta, velika podzemna dvorana sa zidovima u orahovini, ulaštenim parketom s intarzijama i posred svega, ispod niza kićenih kristalnih lustera, dugačak konferencijski stol okružen udobnim kožnim naslonjačima. Na daljem kraju stola, pod širokim krugom svjetlarnika, jedinim izvorom prirodnog svjetla ovdje, već je netko sjedio. Spustio je novine i preko naočala pogledao pridošlicu.

“Uranio i ti”, dobacio je zagrebački nadbiskup, dok je Tomislav Poskok otresao kišobran, objesio jaknu i zatvorio za sobom. “Baš čitam da ti je sin u ljubavnoj vezi s nekakvom pjevačicom, kako se ovo zove…”

“Ne spominji mi ni nju ni njega”, uzdahnuo je gorko Poskok spuštajući se u naslonjač nasuprot nadbiskupu.

“Daisy”, našao je crkveni velikodostojnik ime u novinama. “Nije me briga, ti si mu otac, ali isto je mogao naći našu curu.”

“Ma, naša je, Dragica se inače zove, a to joj je, onako… umjetnički”, objasnio je Poskok mrzovoljno.

“A sin ti?” zanimalo je dalje nadbiskupa. “Koliko je ono njemu, trideset?”

“Trideset dvije.”

“Pa što ga ne ženiš?”

“Što ne ženiš ti svoga?” lecnuo se Poskok.

“Moj još nije ni diplomirao”, rekao je nadbiskup Lovrić uvrijeđeno.

Tu se razgovor među njima dvojicom na nekoliko trenutaka u nelagodi zaustavio. Tomislav Poskok, najbogatiji čovjek u zemlji, čije se prezime kočilo iznad ulaza stotina dućana, vlasnik mljekara, mesnica, klaonica, punionica vode i beskrajnih hektara poljoprivrednih dobara, zagledao se u niz uljanih portreta koji se pružao čitavim jednim zidom prostorije u kojoj se više od dvije stotine godina okupljaju najmoćniji muškaraci u Hrvatskoj. Upravo preko puta, poviše svoga dalekog i, po Poskokovom sudu, bezvrijednog i nedostojnog nasljednika Lovrića, u ljubičastom je ogrtaču, s velikim križem preko prsiju, visila slika presvetog Maksimilijana Vrhovca, koji je krajem osamnaestog vijeka ispod centralnog zagrebačkog trga dao sagraditi ovu prostoriju. Legenda kaže da su svim graditeljima, od glavnog majstora do najmanjeg tesarskog šegrta, po završetku posla bili odrezani jezici.

Velika dvorana Bratstva hrvatskog zavjeta tunelima je povezana s Kaptolom i Banskim dvorima, a naknadno su, u drugoj polovici dvadesetog vijeka, više kao izlaz u nuždi, probijena vrata prema javnom zahodu. Naraštajima već o njezinom stanju, o popravcima namještaja, bojanju zidova, čistoći, ventilaciji i toplini koja i sad širi iz zapaljenih hrastovih cjepanica u širokom kamenom kaminu, brinu pripadnici jedne gornjogradske obitelji besprijekornog ugleda, nepokolebljivog patriotizma i stamene katoličke vjere. Tajnu njezinog postojanja otac na samrti prenosi najstarijem sinu.

Premda tek nekolicina zna za ovo mjesto, iz njega se, dobro ili loše, usmjerava povijest našeg naroda. U Velikoj dvorani Bratstva hrvatskog zavjeta utanačena je konačna verzija Hrvatsko-ugarske nagodbe, Ilirski pokret u njoj je osnovan, tu su se birale strane u svjetskim ratovima, tu smo se i udruživali i razilazili sa Srbima, Vlatko Maček je tu dobio posljednje upute prije potpisivanja sporazuma s Dragišom Cvetkovićem, tu je odlučeno da Nazor ode u partizane, a Krleža stane na čelo obnovljenog Leksikografskog zavoda. Proizvodnja prve naše atomske bombe u skrivenom pogonu Petrokemije u Kutini, izgradnja Novog Zagreba, Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog jezika, Hrvatsko proljeće, slom Hrvatskog proljeća, programi stabilizacije, devalvacije valute, privatizacije poduzeća, pravci autocesta, javno-privatna partnerstva, dobitnici književnih nagrada, nove pjevačice grupe Magazin, Dinamova osvajanja nogometnih prvenstava… sve se tu utvrđuje.

Umirovljenici koji bistre prilike u zemlji šetajući s kraja na kraj Trga, kolporteri što izvikuju naslove i ljubavni parovi što se sastaju kod spomenika slavnom državniku i vojskovođi, ulični pjevači i prodavači peciva, nitko od njih ni ne naslućuje da se sve ono zaista važno u Hrvatskoj dogodilo i događa se voljom dvadesetak političkih, gospodarskih, kulturnih, sudskih i crkvenih uglednika, koji se jednom u mjesecu nalaze ispod njihovih nogu. Prolaznici što se zaustave počinuti uz vodu Manduševca ni u snu ne bi pomislili da je dno fontane odozdo prozirno i da sjede iznad svjetlarnika jedne raskošne sale u kojoj se, možda baš ovog trenutka, odlučuje i o njihovoj sudbini.

Travanjske nedjelje kojom počinje naša priča Tomislav Poskok tu se, mimo redovnog okupljanja članova Bratstva hrvatskog zavjeta, našao s nadbiskupom i premijerom, da zatraži njihovu pomoć u kupovini većinskog paketa dionica najvećeg slovenskog trgovačkog lanca, rizičnom podvigu koji bi mu, prođe li sve kako treba, pomogao u stabiliziranju njegovog poslovnog imperija ozbiljno zaljuljanog velikom svjetskom financijskom krizom.

“Ej, vas dvojica”, rekao je premijer kad je došao malo prije osam. “Ne zamjerite, htio sam vidjeti početak Dnevnika.”

“Šta kažu?” upitao je Poskok.

“A ništa, opet bi me hapsili.”

“Dat će Bog, jednom će im se i posrećiti.”

Premijer Meter vedro mu je namignuo i dobacio:

“Tetka ti je poručila da joj se javiš.”

Luka Meter i Tomislav Poskok bili su rođaci, sinovi dvije sestre iz jednog krševitog ubogog selu u Dalmatinskoj zagori.

“E, ne bi tako u crkvi ostavio”, rekao je tada zlovoljno nadbiskup, koji je zabačene glave gledao put svjetlarnika, gdje je netko upravo za sreću bacio novčić u fontanu. Na nekoliko trenutaka trojica uglednika znatiželjno su se zapiljila u crne kružiće kovanica rasutih na plavoj staklenoj plohi iznad njih.

“Je li ono netko bacio pet kuna?” primijetio je Poskok.

“Gdje?”

“Tamo, gledaj”, pokazao je prstom uvis, “sasvim desno, uz rub.”

“Duše mi, pet kuna”, potvrdio je Lovrić kivno.

“Pa kad kažu da narod nema para”, odmahnuo je premijer. “Ali, neka! Neka oni imaju, to je dokaz da mi valjano radimo svoj posao.”

Poskok je odobravajući kimnuo na Meterovo ponosno služenje dobru građana, ali je nadbiskup, poznati škrtac, svejedno ostao neutješan.

“Tomo, vidi, ono tvoje…”, prešao je tada Meter na stvar zbog koje su se njih trojica sastali. “Nemoj se ljutit, ali ja to ne mogu napravit. Ni Lovrić ni ja. Ne pod uvjetima koje ti predlažeš. Imovina kojom jamčiš za pare koje bi posudio naprosto je… jebi ga, sranje.”

“Luka, nemoj”, rekao je Poskok, “tu je dvjesto tisuća kvadrata.”

“Pod hipotekom”, naglasio je nadbiskup Lovrić.

“Pod hipotekine hipoteke hipotekom”, dodao je Meter. “Mi bismo bili valjda šesnaesti u redu da se naplatimo od toga terena ako ti propadneš. Da topla kuja dođe u šinteraj, ne bi se oko nje skupilo džukela koliko ti imaš vjerovnika za dvjesto tisuća kvadrata skladišta na periferiji. A i ovo drugo što nudiš, ajmo po duši, znaš i sam, da vrijedi, dobio bi pare u banci i ne bi u nas pitao.”

Tomislav Poskok načas je zamišljeno naškrubio usne.

“Ne možete mi to napraviti”, kazao je. “Nakon svega što sam učinio za vas, nije fer, ljudi. Luka, majku mu, bez mene ne bi dobio drugi premijerski mandat. Nikad većinu ne bi imao da ti ja, iz svog džepa, nisam kupio ona dva kretena iz Pučke stranke, jednome dao novog Passata, a drugome, sjećaš se što je pitao – zvono?”

“Župniku je obećao zvono”, potvrdio je premijer.

“Zvono sa svojim imenom ugledni zastupnik darovao crkvi. I sad za njegovu dušu zvoni, a ja, ja ga lično naručio, platio i lijevanje i montažu. Šta vi mislite, presveti”, okrenuo se biznismen crkvenom čovjeku, “vidi li dobri Bog na nebesima da to nije njegovo zvono?”

“Sve On vidi”, rekao je teološki autoritet učeno.

“Vidi, nego kako”, složio se Tomislav Poskok. “Sve On vidi. Vidjet će valjda i onu malu gluhonijemu časnu benediktinku. Sunce milo, evo i sad mi suze dođu, nema jada koji nije legao na nju.”

Nadbiskup se zbog nečega odjednom zaškarpunio i zamukao.

“Tomo, nemoj tako”, umiješao se Meter. “Pomogli bismo ti, kao što smo uvijek pomagali. Svoji smo, Bože dragi, ali to što pitaš, te pare… Puno je, brate! Puno tražiš, a garancije su ti nikakve. Da ponudiš štogod drugo, ozbiljnije… Ne znam…”

“Daj nam dionice”, bubnuo je Lovrić nervozno.

Poskok se iznenađeno okrenuo crkvenom poglavaru, primjećujući usput kako se Meter trgnuo. Grimasa na premijerovom licu odala mu je kako je riječ o nečemu što su njih dvojica već dogovorili, ali se Lovrić istrčao i preuranjeno im razotkrio plan.

“Šta da ti dam? Dionice moje firme?” otresao se poduzetnik na nadbiskupa. “Dat ću ti kurac da iskopaš oko.”

“Dobro, Tomo, nije čovjek tako mislio”, umirio ga je rođak premijer. “Nitko od tebe ne traži da se odrekneš svoga životnog djela, da svoje dijete dadeš drugome, da nešto što si ti sa svojih deset prstiju krvavo stekao…”

“Luka, majke ti”, prekinuo ga je Poskok nestrpljivo, “nismo na mitingu.”

“Oprosti”, ispričao se Meter, a onda zastao, ozbiljno pogledao Poskoka i kratko i bez uvijanja mu kazao što je imao na pameti: “Založi dio firme.”

“O, kurve!” opsovao je Tomislav Poskok ogorčeno.

“Ne, ne, poslušaj me do kraja. Ja sam razmišljao, a vjerujem da će se i Lovrić složiti sa mnom…”

Nadbiskup je spremno zakimao da se slaže.

“Tražiš li tako velike pare, mi se moramo osigurati. Nudimo ti fiducijalni kredit na udio u firmi. Ostavi nam dionice u zalog. Pazi, u zalog! Nema prijenosa vlasništva, sve ostaje tvoje”, nastavio je Meter, “i pošteno ti se vraća kad do kraja vratiš kredit.”

Poskok je sumnjičavo pogledao prvo premijera. Zatim nadbiskupa.

“Dobro, mudrijaši”, upitao je napokon, “a koliki dio ste vi mislili tražiti?”

“Pedeset posto plus jedna dionica”, rekao je Meter.

“Nema šanse!”

“Žao mi je, manje od toga ne možemo.”

“Luka, nema šanse da ti ustupim pola firme. Ne možeš to tražiti. Pola moje firme, znaš i sam, vrijedi puno više od onoga što tražim od vas.”

“Ali, mi ne kupujemo”, javio se nadbiskup.

“Tako je”, prisnažio je premijer. “Da prodaješ pedeset posto plus jednu dionicu, svakako bi imao pravo pitati puno više, ali ovdje se ne mijenja vlasnik. Rekli smo, riječ je o zalogu. Vrijednost zaloga uvijek je veća od vrijednosti kredita.”

“O, mamicu vam…!” uzdahnuo je Tomo Poskok, pružio se u naslonjaču i zabacio glavu razmišljajući, dok je premijer nastavio objašnjavati kako će operaciju realizirati preko dvije lihtenštajnske off shore kompanije koju će on i nadbiskup osnovati s jednakim udjelom u vlasništvu, u velikoj tajnosti, razumije se, jer ni Kaptol ni Vlada službeno ne smiju imati ništa s ovim…

Osnivača i vlasnika Poskok international holdinga d. d. nije iznenadio prijedlog premijera i nadbiskupa, ili barem ne u mjeri u kojoj se njima činilo. Prikazivao se zatečenijim i ozlojeđenijim nego je doista bio, kako je i inače, u svim poslovima koje je ikada dogovorio, pa i u onim najunosnijim, igrao ulogu izigranog siromaha, naivca koji nevoljko pristaje na nešto što mu neće donijeti ništa osim gubitka i brige. Ipak, dijelom to nije bila samo gluma. Tomislava Poskoka stvarno je čitav život iskreno tištalo kako njegov trud nije pravedno nagrađen i ništa što je stekao nije ga moglo izliječiti od osjećaja da je sramotno zakinut i okraden od propalica koje su neizmjerno manje uložile, manje radile i riskirale od njega.

To postojano nezadovoljstvo pojačavalo se posljednjih godina. Bivalo je sve mučnije otkako je velika kriza zatresla svijet i presušila korita kojima su dotad stizali tokovi novca što su okretali kotače njegovog biznisa. Banke su došle opreznije nego ikada, nemilosrdnije u traženju garancija i nezasitnije u profitu, ili su se naprosto zatvorile, uvukle u oklope kao kornjače, dok se njegov vitalno važan rast i razvoj svakodnevno, mic po mic usporavao i napokon zaustavio. Tako ukopan u mjestu, zadužen daleko preko vrijednosti svoje imovine, s prihodima što su naočigled kopnili, u jednu riječ, sjeban, Poskok je došao ovoj dvojici da mu pomognu. Bila je to, vjerovao je, njihova dužnost. Nešto je veće, vječnije i tvrđe od njih trojice bilo na stvari. Stati uz najveću hrvatsku kompaniju, dati joj novu snagu širenjem na susjedna tržišta bio je nacionalni interes, nešto čemu se svatko od njih zakleo služiti. “Još Horvatska ni propala dok mi živimo”, rekao bi stari Gaj i tko god među njima želi može tamo pod staklom, na zidu kraj kamina vidjeti te stihove, napisane njegovom rukom, baš na ovom mjestu, u Velikoj dvorani Bratstva hrvatskog zavjeta, prije mnogo godina.

Nadbiskupa i premijera, kako se čini, nije grijao takav patriotski žar, ali nisu ni sasvim razočarali Tomu Poskoka. Imao je već čast vidjeti kakva je gramziva mala gnjida presveti Lovrić, a i rođu Luku je znao kao besramnog lupeža i, kad se sve zbroji, nije uistinu prošao gore nego je mislio da će proći. Ostao je samo onaj poznati gorak osjećaj prevarenosti, ali on bi ga, shvaćao je, jednako mučio i da je bio uspješniji u pregovorima. Dapače, u samotnim, intimnim trenucima priznavao je sebi da ga je vjerojatno baš ta stvar i gurala naprijed, ona je bila u korijenu svih njegovih žudnji. Dućane, tvornice, poljoprivredna dobra, farme, mljekare i klaonice, sve što ima u znatnoj mjeri može zahvaliti trajnom i neizlječivom duševnom jadu da je sudbina nepravedna prema njemu.

“Ne zoveš više da pođemo skupa na jelenove”, rekao mu je malo i prijekorno premijer na rastanku.

“Luka, zadnji put si mi ustrijelio lovočuvara.”

“Pa dobro, dogodi se, nesreća u lovu…”, krenuo se ispričavati Meter.

“Ovo je bilo na parkiralištu”, podsjetio ga je Poskok zakopčavajući jaknu. “Nismo ni došli do lovišta.”

“On je dobro?”

“Lovočuvar? U invalidskim je kolicima, propio se, žena mu je otišla, djeca ga mrze, susjedi ne razgovaraju s njim, jedino ga pas nije napustio.”

“Psi su čudesni”, zaključio je predsjednik Vlade.

Vraćajući se kasnije kući mokrom, vijugavom cestom preko obronaka Zagrebačke gore, Tomislav Poskok gotovo je sletio u grabu kada su ga iza jednog zavoja zaslijepila svjetla nekakvih kola tako velikih da je u prvi tren pomislio da je riječ o šleperu. Nije zapravo morao ni pogledati da bi znao tko je za volanom terenske grdosije. Samo je opsovao i zavrtio glavom. Ostavio je Mercedes u garaži i liftom se popeo na drugi kat puste i utihle kuće. Ušao u kuhinju i poljubio u tjeme suprugu koja je na malom televizoru na frižideru gledala film s Kevinom Costnerom i grickala kekse od integralnih žitarica.

“Sve dobro?” upitala ga je ona odsutno.

“Aha”, odgovorio je on podižući poklopac sa srebrenog pladnja i zlovoljno gledajući ružičasti rozbif po rubovima brižljivo ukrašen malim rajčicama i ukiseljenim lučicama, dostavljen iz otmjenog zagrebačkog restorana. Mrzio je nedjeljne večeri, kad posluga ima slobodno, a on mora jesti drek iz keteringa.

“Oprosti”, ispričao se otvarajući frižider i uzimajući zimsku salamu i ementaler, a ona se izmaknula malo u stranu da vidi ekran.

“Kakav ono auto Zdeslav vozi?” upitao je slažući narezak u kruh.

“Hummer.”

“Pa kad je kupio Hummer?”

“Ja sam mu ga kupila”, rekla je jednostavno žena, a njezin muž je od zaprepaštenja samo zinuo sa sendvičem zaustavljenim ispred usta. Nekoliko trenutaka tišine koje je uslijedilo njoj je dalo naslutiti kako je ipak riječ o nesvakidašnjoj odluci koja traži dodatno objašnjenje te je napokon odlijepila pogled od televizora.

“Znaš kako se ja uvijek bojim kad on navečer izlazi i ne mogu zaspati dok ne čujem da je došao. Svakakvih budala ima na cesti, a i on i njegovo društvo, popije se, čovjek je umoran…”

“I zato si mu kupila terenac od dvije tone?”

“Ako se sudari, da pogine onaj u drugom autu”, zaključila je Marija Poskok razumno.

“Eh, što ti je majka”, rekao je on i konačno zagrizao.

Vidi nas, pomislio je nešto kasnije. U kući od dvije tisuće kvadrata nas dvoje sami u kuhinji. Ipak, nije to bilo nešto što ga je ispunjavalo nesrećom. Dapače, između stotina, možda tisuća stvari, bića i pojava koje su svakodnevno uništavale živce i probavu Tomislava Poskoka, tihe večeri sa suprugom bile su mu rijetki časovi potpune sreće i spokoja. Jednom se oženio i nije se više mislio ženiti. Dobro, nikad ozbiljno. Seks mu se sviđao, no nije on bio, kako bi rekao, za akrobacije. Bio je konzervativan i tvrd, asketski čedan, na sastancima uprave u njega nije bilo prostačkih šala. Jednom je čak otpustio jednog direktora kojemu su sise i guzice stalno bile na pameti, jednostavno nije više mogao slušati kako se ovaj besramno kikoće. Kao da je mulac, bogati.

Doživljavao je to nezrelim, nije mogao vjerovati nekome s takvom nedostojnom slabošću. Nelagodno bi se lecnuo ako bi mu koji partner s ljubavnicom došao na večeru, mlađa punoljetnica u tijesnoj haljinici u Poskokovim je očima rušila čovjekov poslovni ugled, a ako bi ova još imala plastične sise, Tomislavu Poskoku nakon poreza na dodanu vrijednost nešto najgore što je čovječanstvo ikad izmislilo, sastanak nije imao nikakve perspektive. Nije mogao razmišljati o biznisu, o postocima, marži i troškovima prijevoza, ni do čega mu zapravo nije bilo, izgubio bi tek i bezvoljno spustio beštek ako bi se nekakve tvrde, nategnute polulopte isprčile za njegovim stolom.

Ova Zdeslavova, Dragica, Daisy, kako li se zove, ona ima plastične. Tomo Poskok to nikada nije komentirao, čak ni sa ženom, ali nikako mu nije bila draga sinova veza s pjevačicom. Koješta kod njegovog jedinca nije mu bilo drago. Imenovao ga je u upravu, namjestio za direktora marketinga, ali dečko je bio neodgovoran i aljkav i, da nije njegova krv, davno bi ga najurio. Razgnjevio se, ali nije ništa rekao kad je otkrio da je Poskok international holding Daisy platio snimanje albuma. Ipak, prelilo mu je čašu kad joj je Zdeslav nedavno za jednu njezinu pjesmu, beznačajni radijski hitić “Gric gric”, da bi je stavio u reklamu za čips, htio dati novac koji bi dostajao za sve godišnje troškove, i plaće i najam i režije jednog srednjeg dućana. Poderao je ugovor i samo čekao da ga sin dođe upitati zašto to još nije potpisano. Srećom, ovaj je imao dovoljno pameti da mu ne dolazi.

Pojeo je sendvič, popio pola litre jogurta i kratko gledao televiziju pokušavajući uhvatiti konce priče. Kevin Costner bio je nekakav brodograditelj, a ova plava, nije baš najbolje shvaćao…

“On je udovac?”

“Žena mu je poginula u oluji na brodu, a on joj je pisma u boci bacao u more.”

“Ajoj”, rekao je on suosjećajno.

“Ova ženska je našla pisma. Tako su se upoznali.”

Zanimljivo, pomislio je Tomislav. Šteta što nije gledao otpočetka. Premda, nije on baš za ljubavne. Ove s udovcima. Takvi su, shvaćao je, najbolji. Nema pravog ljubavnog filma ako žena nije ili umrla ili tek treba umrijeti.

“Mare, dušo”, kazao je pažljivo, “ti nemaš želje za umiranjem?”

“Ne”, odgovorila je ona i načas se začuđeno okrenula. S integralnim keksom između zuba njezina je volja za životom djelovala dosta uvjerljivo.

“Ništa, idem ja gore.”

“Laku noć.”

“Laku noć.”

Zaustavio se na vratima da joj još nešto kaže, ali se više nije mogao sjetiti što, a i ona se ionako ponovno okrenula da gleda film, pa je zatvorio i otišao na kat, u radnu sobu i iz nje u drugu, manju, čiji je ključ samo on imao. Navukao je čiste bijele rukavice, a potom iz ormara sa staklenim vratima izvadio sjajni sanduk od orahovine u kojemu je ležala bebica, najvrjednija u njegovoj kolekciji lovačkog oružja, jedinstveno umjetničko djelo švedskog majstora Vigga Olssona i njegovog sina Ulfa. Napetost se u njemu pomalo otapala, sve su njegove brige i tjeskobe iscurile negdje u nekakav slivnik dok je bijelim pamučnim krpama pažljivo laštio tu prekrasnu crnu pušku.

Nakon večerašnjeg razgovora znao je da Luku Metera, pa da mu je stoput rođak, više neće podržavati. Dapače, trudit će se i neće žaliti novca da ga uništi. S nadbiskupom je, nažalost, stvar nešto složenija. Ipak, vjerojatno bi se i tu nešto dalo učiniti. “Ako je išta u ovome životu sigurno, ako nas je povijest ičemu naučila, to je da svakoga možeš ubiti”, sjetio se Tomislav Poskok citata iz svog najdražeg filma svih vremena i sam se sebi nehotice nasmiješio.

Zidni sat je u dolje u salonu zvonko odbio dvanaest puta kad je napokon završio posao.

(Zapis iz 2001. godine)

Godine čovjek ne vidi na svom, nego na tuđim licima. Sinoć je televizija podsjećala na godišnjicu prijema Bosne i Hercegovine u članstvo Ujedinjenih Naroda. Slike iz palače UN-a u New Yorku… Da ne povjeruješ da su to isti ljudi kao oni što (i) danas nose njihova imena! Devet dugih godina od tog 22. svibnja 1992! Jesam li i ja onaj čije ime nosim iz toga vremena, iz onog čudesnoga i užasnog proljeća prije devet godina?

Kao omamljeno, sjećanje nikad ne prestaje kružiti i njuškati oko toga krvavocvjetnog maja; nikad ne prestaje, ali se nikad ni ne udubljuje do kraja. Zna, valjda, da je to opasni svrtak, koji te više ne bi pustio na površinu, ako mu se previše približiš i pustiš da te zgrabi…

Intenzivno do bijeloga usijanja, tada su se u doživljaju preplitale činjenice iz privatnog života i iz vanjskoga svijeta. Medijsko-politička činjenica prijema Bosne u UN, koja nam je, ranjenima, izdanima i do kosti povrijeđenima, dizala jabučicu u grlo, simultanizirala ti se s privatnim užasom: izbaviti svoje iz grbavičkoga logora!

I uopće: Grbavica! Isto kao tada, dok se razvijala bijela zastava s kotromanićko- anžuvinskim znakovljem pred zgradom na East Riveru, a Izetbegovićevi izaslanici primali povelju Članstva iz ruku mumije Butrosa Butrosa, ostalo je i sada: nitko za Grbavicu nikada istinski mario nije. Grbavica spada među potpuno neispričane, možda i više od toga – sakrivene i zatajene bosanske ratne priče. Tko se s kime i kako oko nje dogovarao i cjenkao, kakva joj je sudbina bila prešutno namijenjena – nitko ne zna ili neće vjerodostojno da kaže ni danas. Jedna mnogo puta prepričavana i očevidno autentična daytonska legenda, pak, veli da bi crta između Republike Srpske i Federacije i dan-danji išla Miljackom od Vrbanje mosta do mosta Bratstva i jedinstva posred Sarajeva, da se Slobodan Milošević nije u nekom čudačkom kasnonoćnom nastupu alkoholne pravdoljubivosti obrecnuo na Krajišnika, Koljevića i ostalu četničku ekipažu kao na jajare i kukavice, koje su tri godine bombardovale grad a nisu ga uspjele osvojiti. I pravo je da pripadne onima koji su ga muški branili i obranili – rekao je po toj neopovrgnutoj legendi bivši Svesrpski Vladar.

Što su sve, pak, proživjeli stanovnici Grbavice (oni što su pre-živjeli, kao i oni koji nisu!), to samo oni znaju. I – opet vrlo simptomatično – ne vole, neće da pričaju. Čak ni privatno, kamoli javno, za novine. A i nije baš da se netko posebno satire da ih na to nagovori, da se pokaže zainteresiranim. Je li to sindrom konclogora, dobro poznat u logorologijskoj literaturi Dvadesetoga stoljeća, ili je neko drugo, samo ovom slučaju svojstveno iskustvo – teško je znati.

U jednome novinskom intervjuu aktualni predsjednik Republike Srpske Mirko Šarović pred opasnim pitanjem o glavnim zlikovcima Karadžiću i Mladiću sklanja se u skromnost i anonimitet tadašnjega “lokalnog političara” – na Grbavici. Vajka se da je, silazeći svakodnevno “na posao” s Vraca, morao izbjegavati snajpere “ s druge strane”. Nisam imao pojma da je taj gospodin bio “lokalni političar” na Grbavici za vrijeme rata i okupacije. Baš bi ga bilo dobro ponešto upitati iz te, lokalne kompetencije. Na primjer: tko i zašto izmuči i pobi tolike nevine ljude, civile, tko nam i zašto onako dušmanski opljačka i uništi stanove i zgrade u kvartu prije “reintegracije” u ožujku 1996… I: kakav je za to vrijeme bio njegov lokalnopolitičarski posao? Ako se već nije znao niti susretao s Karadžićem, kako sada tvrdi, morao je znati barem za junaka Batka Vlahovića i njegove podvige. To klanje je bilo baš u lokalnoj kompetenciji. Opet, s druge strane, što bi se Mirko Šarović zamarao sjećanjem na krvavoga Batka, kada se baš ni Sarajevo ne lomi mnogo; da nije Edine Kamenice (novinarka Oslobođenja), zaboravilo bi ga posve.

Kako je izgledala ta lokalna srpska vlast na Grbavici iz Šarovićeve priče, s neopisivim užasom vidio sam ponešto i svojim očima. U zimu 1996 – već se znalo da će Grbavica biti vraćena u Sarajevo, ali se još nije znao datum – povezao sam se s doktorom Sebastianom, Berlinčaninom, koji je svakodnevno iz “ovoga” Sarajeva išao automobilom kroz checkpoint na mostu Bratstva i jedinstva na Grbavicu. Imao je humanitarni aranžman sa srpskom policijom da obilazi stare, napuštene, bolesne, na čije stanje Šarovićeva lokalna vlast nije davala pet para. Neukusno je, ali mora biti rečeno: bili su Srbi, u ogromnoj većini.

Mladi doktor, s tvrdim imidžom i ponašanjem istočnoberlinskoga rokera, bio je jednostavan: mene na srpskoj strani mosta obično ne zaustavljaju, jer me znaju, povest ću te, pa ako bude kao obično, O.K, a ako te legitimiraju, snalazi se kako znaš, bit će kritično…

Ono, čega sam se tada nagledao, slijedeći fantastične Sebastianove putove kroz improvizirane labirinte podrumskih prolaza, pomoćnih stepeništa, zagubljenih staza po obroncima Vraca, ne može se zaboraviti nikada. Nosili smo one ojačane najlonske vreće s nacijepanim drvima, kutije s hranom i lijekovima, a vrata su nam, nakon pomno dogovorenih Sebastianovih lupanja, kucanja i grebanja, otvarale čupave i neoprane, skeletizirane i izluđene lubanje starica i staraca.

Nakon što bi se krmeljive i crveno-upaljene oči uvjerile da je to “njihov doktor, Bog ga blagoslovio”, pale bi te očajne svehnule spodobe po njemu, hvatale ga za ruku i ljubile u nju k’o vladiku. Upozorio me je: najviše što za njih možemo učiniti, više i od ovoga što im donosimo, jest da posjedimo deset minuta, popričamo i pravimo se normalni, to moraš ispuniti! Pa, naravno: osim Sebastiana, tim ljudima mjesecima, možda i godinama nitko nije zakucao na vrata. U hladnim i mračnim, nepodnošljivo zagušljivim i ustajalim stanovima infantilno razdragano pokazivali su nam fotografije sa svojih vjenčanja i bračnih putovanja (Opatija, Bled, Njegošev mauzolej na Lovćenu, Postojna, Palić kod Subotice, Plitvice, Marjan, Ohrid…), fotografije svojih sinova i kćeri što su sretno stigli do Toronta, Londona, Johannesburga, svoje uramljene diplome profesorica književnosti i jezika, visokokvalificiranih strojobravara, inženjera-inovatora, viših medicinskih sestara. Pribijali se uz nas i grčevito vukli za ruku da vidimo još ovo i ono, neka nas još, kad ćemo opet…

U tamnu tajnu Grbavice spada, i možda ju najbolje definira, i ono što mi je nedavno povjerio poznanik u posve slučajnom razgovoru. Prije rata – ispričao je – znao sam se od užitka, bez posebnoga razloga, provesti autom ili prošetati Grbavicom. Sada – jok! Vjeruješ li mi da od kraja rata tamo nisam bio nijedanput, i neću nikada. Lijepo me neki strah, jeza, što li!

ivanlovrenovic.com

Magnus William-Olsson

*

(Delfi)

Šta možemo o smrti kazati? Možemo je uporediti
sa mršavim mačkama u Delfiju što neumorno
slaze il izlaze iz svijeta podzemnog. Mudre
poput Egipćana slučajno se pomaljaju
nalik tvome omlijenom liku – što sjenovit
krije se u zidu i javka se tek
kad hitro obrneš u stranu svoj pogled plašljivi.
Čak ni Sokrat, koji na ovom
mjestu među brežjem – koje o tišini
zna više od nas – sakriva lice
pod pazuho jednoga mladića, razmišljajuć o golubovima.
A ni Heraklit… možemo o njoj govoriti
kao što se o svojoj majci govori, tako daleko od doma
da ona napokon biva razgovijetna, zapravo lijepa, slici nalik.

*

Telemah strancu

Negdje je on zarobljen, ali u životu
Na beskrajnom moru
(Odiseja, Prvo pjevanje)

Stranče, izvjesni snovi su neobjašnjivi.
Ovaj ne mogu protumačiti prem mi se čini
stvarnijim od drugih: usnih jedno ostrvo,
neslično Itaci i svim drugim ostrvima
koje sam susreo. Nikakvih bregova
ni životinja koliko mogah vidjeti, izuzev
ptica koje su pjevale čudesno
lijepim glasovima. Rastinje zeleno
i gusto, skoro neprohodno.

Blizu obale ležala je kuća,
prosta građevina bez prozora. Iz kuće
izađe čovjek do tančina meni nalik.
Lagano krenu k meni na obali
otvarajaći ranac i pružajući mi jednu kopču.
Na kopči se nalazila umjetnički izlivena slika
koja pokazuje kako oluja uništava jednu lađu
na pučini. Zatim se okrenu i ode.
Gledao sam omajano u njegovu kopču, kao

da je njena ljepota zavisila od mog pogleda.
Na kraju, kad sam se osvrnuo, more je ležalo
neobično mirno, kao da je bilo
od kamena. Bilo je neshvatljivo veliko
da se činilo kako horizont leži izvan sebe.
Uhvatio me strah i poželjeh odatle pobjeći
ali kad se okrenuh više nije bilo nikakva
ostrva. Stajao sam u moru. Krug čudesan.
U apsolutnom središtu stajao sam ja.

*

Odisej Telemahu

Sine, sada si odrastao i već me
u borbi nadmašuješ. Tako si ipak
nešto naučio rastući u sjeni čekanja. Dvadeset godina
čekali smo ti i ja. Sad čeka
Itaka. I-ta-ka! Isto kamenito,
sirotinjsko ostrvo. Pogledaj okolo, šta vidiš?
Osrednju, propalu, polupraznu
kuću. Dvorište, žrtvenik, krdo

svinja koje po gliblju za hranom riška.
Nekoliko ribara i mornara,
nekoliko robova – ne odveć mršavih –
i padine po kojim bleji stado izdivljalih
brava. Voli to, Telemaše,
jer sve je tvoje. Ali čuvaj se brodovlja
i kraljeva. I pita li neko “Ko vlada
našim životima?” ne nudi
odgovor prebrzo. Razmisli dobro ko pita

i potom odgovori kao vjernik
“Kronion” ili kao ludak “mi
sami”, ali ako moraš odgovoriti časno
odgovori “Sjećanje i more” jer
ništa od onoga što odvuče
more ne vraća se kući premda se
čini da ono sve natrag ostavlja.
Ali veće od mora sjećanje je, i , pak, još veće
jest samo ponovno rođenje i smrt.

*

Magnus William-Olsson, rođen 1960., jedan je od najznačajnijih savremenih švedskih pjesnika. Piše također i izvrsnu prozu i esejistiku, prevodi modernu i klasičnu poezije (Sapfo, K. Kavafi, A. Gamoneda, G. Getviz). Osnivač je i vođa Slobodnog seminara u književnoj kritici (Fria Seminariet i Litterär Kritik) koji okuplja brojne skandinavske stvaraoce. Urednik je i ugledne edicije Internationell Poesi u izdavačkoj kući W&W.

Važnije zbirke: O’, 1987; I sjenčiti (Och att skugga), 1991; Da iz tvog ognja (Att det ur din eld, 1995); Biografija (biografi), 2000; Za Pindarosa je trnutka mala odaja u vremenu (Ögonblicket är för Pindaros ett litet rum i tiden), izbor pjesama, 2006; Ingerini soneti (Ingersonneter), 2010 (koja je izašla nedavno i odmah proglašena književnim događajem).

Gdje vam je IKOM, sunce li vam žarko?

Svakom je roditelju drago kad čuje da mu je dijete dobro odgojeno. I meni se to povremeno dogodi, ali još uvijek nisam odgonetnuo – kako, usprkos našem odgoju, nisu postali razmaženi divljaci? Da stvar bude gora, kažu da bake dodatno razmaze djecu. Prošlo su ljeto moji proveli s čak dvije, a tu je i djed kojega klinci obožavaju. Još su im davno napisali nevještim rukopisom: “Dragi dedo i baka, mi vas jako volimo jer nam stalno kupovate stvari!” Pa kako ste mogli napisati takvu materijalističku poruku, pitam ih danas. Pa kaj hoćeš, vele, rekli smo da ih volimo.

Pitam se kako su nakon sveg tog maženja ispali normalni? Kako današnju djecu uopće naučiti disciplini? Mi koji smo bili u vojsci, vjerujući da je to dobro za njih, nastojimo im usaditi barem osnovne zapovijedi, kao običaj uvesti jutarnje postrojavanje i dizanje državne zastave, osobnu higijenu, istresanje ćebadi (pospremanje sobe) i ostale elementarne stvari u životu. No, sva ta vojna logistika na kraju se okrene protiv nas.

Ne bih li im dočarao barem nekakav stres, namršten i ljut pokušavao sam imitirati zapovjednike jedne bivše vojske i derao se iz svega glasa: Gde vam je, bre, oprema pre odlaska na plažu? Kakva oprema, tata? Pa, zna se – IKOM – igla, konac, ogledalo, maramica, sunce li vam žarko!!! Pogledaju se, pa prasnu u smijeh. Jednostavno ih ne mogu uplašiti. Ovi moji su izgubljen slučaj.

*

Nemoj više ići na posao

Opći trend iživljavanja poslodavaca nad zaposlenicima gledaju iz svog kuta i djeca. A tu je i ta kriza. Filip je zove “griza” i misli da je to nešto jestivo. Ipak, kada smo nakon dolaska s posla nervozni i ljuti, neprocjenjiva je dječja sposobnost recikliranja stresa i negativnih emocija. Dođu, zagrle te i kažu: Opet su te ljutili oni “dubili”, nemoj više ići na posao. Pa od čega ćemo živjeti, kažem, istovremeno misleći kako dijete zapravo predlaže najlogičnije rješenje? Eeee, nemaš ti pojma tata ko’lke ja imam novce u svojoj kasici.

Sa svojih šest godina Petra se čudila kako je moguće da se ljudi besplatno voze u lijepim panoramskim staklenim liftovima poslovne zgrade i još za to dobiju plaću. Kada je to slučajno čuo vlasnik jedne velike kompanije, komentirao je da ozbiljno razmišlja o naplati korištenja liftova zaposlenicima.

Zanimljiv je i odnos prema imovini. Filipe, ostavio si svoj PSP na kiši, pokvarit će se i što ćeš onda. Nema veze, kupil buš mi novi. Pa, nemamo novaca. Pa, onda ću se igrat s nečim drugim, a možeš mi kupit i još Legića. Za njih stvarno nema nerješivih problema.

Jedan dio dječjeg shvaćanja očekivano je naivan i dobronamjeran (razbit ću kasicu), a drugi dio koji se vjerojatno tiče njihove razvijene emocionalne inteligencije, često dovodi do nevjerojatno jednostavnih i točnih zaključaka.

Filip me pita: Ne misliš tata da je šef na tom tvom poslu malo glup? Iako naizgled naivna, djeca često pogode u srž problema. Možda bismo ih trebali ozbiljnije slušati, pomiriti se sa stvarnošću, pa će i nama biti lakše.

*

Shvatit će kad porastu

Mada moja djeca, kao i njihovi vršnjaci, imaju ego veličine nebodera, primijetio sam da su natprosječno suosjećajni i posebno osjetljivi na nepravdu. Petra se odmalena uvijek namjerno družila s autsajderima u grupi, onima koje su popularne djevojčice odbacile iz ekipe jer nisu bile dovoljno “cool”, nisu nosile skupu markiranu odjeću niti su imale najnovije igrače konzole. Slično je i s Filipom. Iako vragolast momak pun trikova, uvijek štiti mlađe od sebe, pomaže im da obuku šlapice i brine se za slične sitnice, do te mjere da su nas u vrtiću uvijek pitali da li je on tako dobar i kod kuće.

Baš zbog te pažnje da nečim ne povrijede drugoga, bila mi je zanimljiva njihova reakcija kad su čuli kako su urednici odbili našu prošlu kolumnu. Tema je bila – kako djeca doživljavaju stres koji njihovi roditelji donose s posla, pa je Filip za poslodavce koji se bezrazložno iživljavaju na zaposlenicima – rekao da su glupi. Objasnio sam im da se zbog toga, čini se, netko uvrijedio i pitao ih misle li možda da to nije bilo pristojno. Uslijedila je pauza za duboko razmišljanje, nakon koje Filip reče: Ali, zašto se ljute kad je to istina?

Iako razmjerno pametni, moji klinci su ponekad naivni. Pa, djeco draga, rekoh očinski blago i pokroviteljski mazeći Filipa po kosici, kud bi novine došle da objavljuju samo istinu. Gledali su me u čudu. Shvatit će kad još malo porastu.

Došao sam u neki hotel na obali mora i otvorio prozor svoje sobe.

Preda mnom, na obali, dizao se visoki, raskošni čempres.

Tada sam ugledao i pticu koja je doletjela s tog čempresa na ogradu balkona pred mojim prozorom. Nikad prije nisam vidio takvu pticu, divnih boja, od zelene i žute do crvene; činilo mi se da me gleda. Umiljato mi je pjevala. Slušao sam, kao prikovan pored prozora.

A onda je odletjela. Učinilo mi se da je nestala iza čempresa. Nisam više mogao da je vidim. Prešla je u neku svoju ovdašnjost koja nije bila i moja, u nešto što je za mene, za moju moć viđenja, bilo drugi svijet.

Potvrdu za to dobio sam sljedeće noći, kad mi se pojavila u snu. Nalazila se na vrhu čempresa i pjevala je sve dok se nisam probudio. Tada je već bilo jutro.

Prišao sam prozoru ne bih li je vidio. Ali ptice nije bilo.

A nije bilo ni čempresa.

Ne znam kako se to dogodilo, ali u ratu sam ostao bez mnogih važnih knjiga. Ili sam ih nekome posudio, pa zaboravio, ili su iščeznule kao što iščezavaju glasovi, a zatim i lica ljudi koje smo prije rata poznavali, pa na kraju, kao što iščeznemo i sami sebi, onakvi kakvi smo si nekada bili. Tako sam, eto, ostao i bez knjige izabranih pjesama Allena Ginsberga “Hidrogenski džuboks”, s kojom sam, od 1983, godine njezina objavljivanja, prošao kroz ono životno razdoblje kada se čovjek odlučuje što će, kakav će i tko će u ostatku života biti. Tu knjigu sam pročitao neizbrojivo puta, pa iako mi Ginsberg nikada nije bio najvažniji pjesnik, možda nijednu drugu knjigu pjesama toliko čitao, na različitim mjestima, u svakakvim raspoloženjima i životnim okolnostima. Ginsberg mi je dao lako čitati, jer sam ga u to vrijeme doživljavao kao spoj punk-rock angažmana i dnevnih novina, ali u “Hidrogenskom džuboksu” nalazila se i poema Kadiš, posvećena majci, savršen ispovjedni tekst, jedan od onih koji me je, možda, naveo da povjerujem kako nema ničega u našim intimnim nesrećama, frustracijama i traumama što se ne bi moglo transformirati u književni tekst i kako ima smisla biti iskompleksiran i jadan ako svoje komplekse i jad uspijevaš pretvoriti u tekst.

Godinama sam nakon rata pokušavao ponovo nabaviti “Hidrogenski džuboks”, izdanje Narodne knjige iz Beograda, priređivači i prevoditelji Zoran Petković i Mihailo Ristić, recenzent David Albahari, edicija Alphae Lyrae, urednica Tanja Kragujević-Vujić. Sjajno grafički opremljena, s lijepim izborom slova i dobrim prelomom pjesama, predgovorima, pogovorima i napomenama, ova edicija svjetskih pjesničkih klasika trajno će ostati neprevaziđena na prostorima naših međusobno razumljivih jezika. Objavljeno je u njoj i važnijih knjiga od “Hidrogenskog džuboksa”, recimo “Tumačenja ljubavi” Karla Sandburga ili Enzensbergerov “Mauzolej”, ali niti se knjige čitaju po važnosti, niti nas kroz život po važnosti prate.

“Hidrogenski džuboks” sam tražio na policama sarajevskih, beogradskih i zagrebačkih antikvarijata, ali nigdje ga nije bilo. Bila je to jedna od onih knjiga, ili je Ginsberg jedan od takvih pisaca, koji imaju svoju čitalačku sljedbu, pa njihove knjige nitko ne donosi u antikvarijat, čak ni kada ih svi, pa i ti njihovi najvjerniji fanovi, prestanu čitati. A Ginsberga se, pogotovo u nas, odavno prestalo čitati. Minuo je otprilike kad i komunizam i punk, ili u vrijeme kada smo The Clash već mogli čuti i u reklami za Levi’s traperice. Kada je u proljeće 1997. umro, ta vijest se stvarno ticala malo koga u ovome jeziku. Ja sam ga tražio jer sam ponovo želio čitati Kadiš, i to baš taj prijevod koji sam prvi znao i kojemu sam vjerovao.

I onda sam prije nekoliko dana utrčao u antikvarijat u Preradovićevoj, samo da izbjegnem nekakvu hulju koja bi me pokušala pozdraviti, i slučajno sam, na novoformiranoj polici s poezijom našao “Hidrogenski džuboks”. Kupio sam ga, premda je već odavno bilo kasno. Ali ipak vrijedi provjeriti što se u međuvremenu promijenilo. Jedna za drugom, pjesme su mi izranjale iz zaborava dok sam ih čitao. Čudan osjećaj: do maloprije se nisam sjećao nijedne riječi, a nakon prvog ponovnog čitanja znam ih skoro napamet. Kadiš je jednako veličanstven, samo još tužniji nego prije, a Ginsbergove političke deklamacije, koje je nekada ritmično nizao svirajući harmonij, protiv totalitarizma, liberalnog kapitalizma, korporacija, rata u Vijetnamu i svih drugih američkih ratova, zvuče jednako aktualno kao i prije trideset godina, samo što više nema punka, nema muzike u koju bih vjerovao i koju bih slijedio – u svoje ime govorim, ne znam što drugi misle – na način na koji se slijede ideologije.

Ali ono najvažnije, što mi je promicalo u mome predratnom životu, pronašao sam u opsežnim biografskim podacima na kraju knjige. Ginsberg je dobitnik Zlatnoga vijenca Struških večeri poezije, čest gost Jugoslavije, koja mu se sviđala jer je to za njega bila zemlja mekanog komunizma, a Ginsberg je, kao i toliki drugi pisci i umjetnici tog naraštaja (rođen je 1926. kao sin ruske emigrantkinje i američkoga nastavnika i lirskog pjesnika) bio razočarani komunist, kojem je Jugoslavija bila neka vrsta ideološke utjehe. A političko opredjeljenje je, uz ono seksualno – naravno, bio je homoseksualac, bilo neprestani motiv i razlog za estetsku i svaku drugu provokaciju.

I tako sam u bilješci o pjesniku u “Hidrogenskom džuboksu” pronašao da je Allen Ginsberg 1980. obilazio Jugoslaviju, putovao u Dubrovnik, a u Beogradu je s pjesnikom Peterom Orlowskim i glazbenikom Stevenom Taylorom imao nastupe u Kolarčevom narodnom univerzitetu, u Domu omladine i u Studentskome kulturnom centru. Bio su to veliki događaji za glavni grad Jugoslavije, na koje je dolazilo mnoštvo svijeta. Slušali su, pored svega drugog, i Ginsbergove ispovijesti o muškim ljubavima, o analnom i oralnom seksu. U tim stvarima on je bio vrlo izravan, nije se služio metaforama. Čini mi se da je tih godina pederastija u Jugoslaviji još uvijek bila kazneno djelo. Ali, eto, Allen Ginsberg je bio drag gost, a seksualna isključivost smatrana je, barem na toj razini, nečim što je nepristojno. Dvadeset jednu godinu kasnije u Beogradu više nije bila moguća Parada ponosa. U Zagrebu, jedva.

Eto, to je danas novo u “Hidrogenskom džuboksu”. Drugo je, uglavnom, staro i isto. Ginsberg polako iščezava skupa s vremenom za koje se tako čvrsto držao. Za razliku od pjesnika koji će potrajati u svojim knjigama, Ginsberg već pomalo dijeli sudbinu glumca, nakon što predstava prođe.

Za vrijeme te jugoslavenske turneje, 20. listopada 1980. Allen Ginsberg napisao je pjesmu “Branili su veru”. Evo je, ravno iz Hidrogenskog džuboksa:

Izašavši iz autobusa iz Novog Pazara na kišu
ispišao sam se pokraj zidina Tvrđave u Magliću
i razgovarao sa psima na Obali Ibra
Pokazali su mi zube i lajali su dugo, dugo