Životoplov Alberta Einsteina

*

ETER — (PRVA) LJUBAV

1893. GODINA

Budući je samoobrazovanjem iz matematike i prirodoslovlja postigao daleko više negoli zahtijeva Luitpold gimnazija (đaci ga pogrdno nazivaju Biedermeier, višeznačni pojam: dobroćudni malograđanin, komični Eichrodtov junak, štreber), a ostali predmeti (osim djelomično njemačke i opće književnosti, antičke kulture, povijesti i nekih dijelova latinskog, zbog dobrog profesora Ferdinanda Ruessa), napose grčka gramatika i strani jezici kojima zbog pukog memoriranja riječi, gramatike i pravopisa nije bio nimalo sklon, jednostavno ga nisu zanimali i dok su ga uštogljeni, uvijek preozbiljni, militantni profesori provocirali pa i nipodaštavali (govorili su mu da bi radije vidjeli razred bez njega, jer se u zadnjoj klupi često podrugljivo podsmjehuje i ironično smiješi čime vrijeđa profesorski autoritet, razrednik: “Sama tvoja prisutnost ovdje potkopava moj ugled u očima razreda”, da nema nikakvih sposobnosti, ili kako mu je pedagoški poručio direktor gimnazije, dr. Joseph Degenhart, da neće ništa u životu postići…), sve više razmišlja o napuštanju gimnazije: “Učitelji u osnovnoj školi nalikovali su mi narednicima, a nastavnici u gimnaziji poručnicima.”

Nastavlja sa samostalnim izučavanjem matematike: upućuje se u elemente više matematike, matematičke analize, diferencijalnog i integralnog računa iz dva udžbenika Heinricha B. Lübsena, Einleitung in die Infinitesimalrechnung – Differential und Integralrechnung (Uvod u infinitezimalni račun – diferencijalni i integralni račun) i Ausführliches Lehrbuch Analysis (Opširan udžbenik analize).

1894. GODINA

Početkom godine financijska nesolventnost, drugom riječju bankrot, posvemašnja neučinkovitost i loša poslovnost “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.” u Münchenu (banke i poslovni partneri nisu ih više voljni kreditirati), gradu koji, prema nekim židovskim povjesničarima, već tada nije naklonjen poslovnim Židovima, a i zbog premoćne konkurencije velikih kompanija AEG, Siemens i Schuckert, jeftinijega, tehnički jednostavnijeg i sve prihvatljivijega plinskog osvjetljenja, te na poslovnu ponudu i kakvu-takvu perspektivniju mogućnost putem talijanskog predstavnika tvrtke signora Lorentza Garronea iz Torina, nagnale su Hermanna i Jakoba na gašenje firme, okončanje elektroinžinjerskoga poslovanja po Bavarskoj, i potpuno preseljenje tvornice i obitelji (osim Alberta) u sjevernu Italiju, gdje krajem ožujka, sa sjedištem u Milanu, osnivaju novu firmu “Officine Elettrotecniche Nazionali Einstein-Garrone & C.” (propagandni letak nudi: “Costruzione di dinamo elettriche a correnti continue et alternate, lampade ad arco, strumenti di misura, impianti di luce elettrica, trasporti di forza a distanza, riscaldamento elettrico, riparazioni…”) s većinski financijskim udjelom talijanskoga partnera i upola manjim bankrotirane braće Einstein (novčana potpora stigla je ovoga puta od tekstilnog tvorničara Rudolfa Einsteina, Hermannova bratića i supruga Paulinijeve sestre Fany) i ponovno grade staro-novu tvornicu elektrotehničke opreme u Paviji, sveučilišnom gradiću tridesetak kilometara južno od Milana.

Roditeljska vila prodana je za bagatelnu cijenu (stalno je bila pod hipotekom banaka) i nedugo potom sravnjena, zajedno s Albertovim djetinjstvom, pred njegovim očima, za buduće apartmansko naselje. Privremeno, prije konačna preseljenja u Milano (seljenje je trajalo od lipnja do rujna), obitelj se Einstein 1. lipnja registrirala u mjestašcu Planeggu, 13 kilometara zapadno od Münchena.

Albert ostaje kod daljnje rodbine u Münchenu kako bi, prema roditeljskim planovima, završio posljednje razrede (10. rujna upisao je sedmi razred), po općem sudu, prestižne Luitpold gimnazije i maturirao.

No nije puno izdržao, krajem godine dostigao je i sam krajnost nepotrebna strpljenja, definitivno mu je dojadila militantna i štreberska gimnazija, posebice hladna pruska stega i lažni profesorski autoritet, a k tomu i pritisak ogavne mu vojne obveze u sedamnaestoj (nakon koje ne može baš tako jednostavno napustiti Njemačku), pa 29. prosinca, uz liječničko uvjerenje (dobivenog od obiteljskog liječnika, Talmudova starijeg brata) o nervnoj preosjetljivosti i psihičkoj iscrpljenosti te pismene potvrde s potpisom profesora matematike Josepha Ducruea kako je savladao matematičkoga gradiva mnogo više nego što pruska gimnazija programom predviđa, zauvijek napušta Luitpold gimnaziju, dakako bez završnog ispita (Abitura, državne mature) i pridružuje se preneraženim roditeljima i sestri u Milanu (via Berchet 2). Bez okolišanja smiono je odlučio: ne želi se nipošto vratiti u prusku gimnaziju, niti želi biti njemačkim državljaninom. “Kad sam prešao Alpe i ušao u Italiju, iznenadio sam se kako obični Talijani, obični ljudi i žene, jednostavno razgovaraju, iskreno izražavaju svoje osjećaje, misli, kulturu, tako različito od običnih Nijemaca… Stanovnici sjeverne Italije su najciviliziraniji ljudi koje sam ikada upoznao.”

1895. GODINA

Na proljeće, u ožujku, novoizgrađena tvornica s talijanskim partnerom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone & C.” (osamdesetak zaposlenika, Talijana i Nijemaca) puštena je u pogon i obitelj Einstein seli u Paviu (Via Foscolo 11, više ne dijele istu adresu s Jakobovom obitelji), nekadašnju kuću prvog modernog talijanskoga književnog kritičara i predromantičarskog pjesnika Uga Foscola (1778-1827) koji je kratko vrijeme predavao na pavianskome sveučilištu (kao dijete, tri godine osnovnog obrazovanja stekao je u Splitu gdje mu otac, liječnik, službovao).

Albert često u stričevoj i očevoj tvornici sa zanimanjem prati konstrukcije i montaže električnih uređaja (zavojnica, elektromagneta, generatora, dinama…), ponekad sudjeluje u rješavanju ponekih tehničkih problema, intenzivno uči talijanski, druži se, svira Beethovena i Wagnera i šeta uz rijeku Ticino (ljeti i kupa) s Majinom prijateljicom, studenticom kemije i farmacije Ernest(in)om Marangoni (1876-1972), a kad nije sa simpatijom Ernestinom, kao nekad u Münchenu s obitelji i njihovim novostečenim prijateljima nedjeljom ujutro prošetava Paviom i ispija kavice u obližnjim oštarijama, putuje i pješači Lombardijom, razgledava crkve, posjećuje muzeje i galerije, kurtoazno i financijski svrhovito posjećuje (iz razonode pješači četiri dana 140 kilometara od Voghere do Genove) dobrostojećeg ujaka Jakoba Kocha (mada nije volio to “čudovište od arogancije, bezosjećajnosti i formalnosti”, ni “vrlo zbunjeno slinavo derište” od sestrične) i ujnu Juliju u Genovi, ljetuje i odmara s obitelji u švicarskom planinskom odmaralištu Airolu (druguje s Luigijem Luzzattijem, budućim ministrom vanjskih poslova Italije), planinari po Apeninima i Alpama s obiteljskim poznanikom Ottom Neustätterom… Adolescencija, hormonalna erupcija, ženski magnetizam, emotivni seizmologija, nova kultura, talijanska otvorenost i prostodušnost preobrazila je i socijalizirala Alberta.

Čita knjige po vlastitom nahođenju (posuđuje njemačke knjige iz bogate pavijske Sveučilišne knjižnice), mahom književnost (naravski, ozbiljnu književnost, nije trpio lako i trivijalno štivo) i filozofiju i, naravno nastavlja sa saoobrozovanjem, osobnim studijem prirodoznanstva, još je u Milanu kupio trosveščani udžbenik fizike Julesa Viollea, Lehrbuch der physik kojega redovito studiozno proučava zapisivajući bilješke na marginama (“Mogao je leći na sofu, uzeti pero i papir, pomno postaviti posudicu s tintom na naslon, i potpuno se udubiti u problem tako da ga je pozadinska buka prije stimulirala nego ometala”, sjeća se Maja).

Početkom jeseni šesnaestogodišnji Einstein piše prvi, mladenačko naivni ali intuitivno dalekosežni anticipacijski popularnoznanstveni ogled Über die Untersuchung des Ätherzustandes im magnetischen Felde, Istraživanje stanja etera u magnetskom polju (četrnaest odlomaka na pet stranica, naravno, rukom pisana urednog teksta, ustvari kompilacije iz standardnih udžbenika fizike, popularnoznanstvenih knjiga i časopisa), kojeg šalje s uvodnom bilješkom obožavanom ujaku, uspješnom trgovcu žitom, Cäsaru Kochu u Bruxelles, na procjenu i prosudbu (popularnoznanstveni adolescentski prvijenac o eteru, nepostojećem fenomenu kojega je upravo on lišio svakoga postojanja, nije za života htio objaviti), a nekoliko mjeseci potom okušava se u još jednom Über Elektrizität und elektrischen Ströme, O elektricitetu i električnoj struji, kojeg je pak povjerio majci Paulini, a kopiju simpatičnoj Ernestini, na čuvanje, da bi ih godinu dana kasnije, usvajanjem novih spoznaja i zato “jer je pogrešan”, po Albertovoj želji uništili.

Od 8. do 14. listopada, zahvaljujući ranijem prijedlogu strica Jakoba koji znade njegove sposobnosti, oca koji nastoji privoliti Alberta u svijet tehničkih nauka i inženjerstva kako bi nastavio obiteljski biznis i na nagovor uporne majke te dobrim židovskim vezama utjecajna obiteljskog prijatelja, bankarskog menadžera Gustava Maiera iz Züricha, omogućeno mu je mimo fakultetskih regula polaganje izvanrednog prijemnog ispita, jer nema završni srednjoškolski ispit (Abitur), a nema ni osamnaest godina koliko je potrebno za redoviti upis, na tehničkom odjelu Visoke politehničke škole (Eidgenoessische Polytechnische Schule, Eidgenössische Technische Hochschule – ETH) u Zürichu, mada je pokazao zavidno znanje, više od potrebnog, iz matematike i fizike kod profesora Heinricha Friendricha Webera (1843-1912), ali pojedine općeobrazovne i stručne predmete, a polagao je: povijest književnosti, političku povijest, njemački i francuski jezik, latinski i grčki jezik, tehničko crtanje, botaniku, zoologiju, kemiju i pisanje eseja, djelomično je ili pak uopće nije zadovoljio, pa šesnaestogodišnjak ne uspijeva upisati tehnički fakultet. “Smatram potpuno pravednim što sam pao. Utješno je bilo to, što mi je profesor fizike H. F. Weber rekao da mogu slušati njegova predavanja ako ostanem u Zürichu.”

Prema preporuci rektora Politehnikuma Albina Herzoga, 26. listopada upisuje treći razred (kasni s upisom trećeg kvartala tri dana) završna srednjoškolskog obrazovanja u Kantonalnoj tehničkoj školi (Gewerbeschule, Gewerbeabteilung Kantonsschule, gdje su grčki i latinski samo izborni predmeti), tehničko-komercijalnog usmjerenja (Technische Abteilung und Handelsabteilung, najmlađi je učenik u razredu od četrnaest učenika), u švicarskom gradiću Aarau (četrdesetak kilometara zapadno od Züricha), njemački kanton Aargau, školi punoj širokoga svjetonazora, poštivanja učenikove individualnosti, demokratičnosti, razumijevanja, prijateljskog razgovora s profesorima (obrazovnu koncepciju postavlja Johann Heinrich Pestalozzi još početkom 19. stoljeća) – posvemašnjoj opreci od pruske školske krutosti, pedagoške isključivosti, nastavničke autoritarnosti i štreberaja. “Ova škola je svojim slobodarskim duhom, jednostavnom ozbiljnošću i učiteljima koji se ne oslanjaju ni na kakav vanjski autoritet, ostavila na me neizbrisiv dojam. U usporedbi sa šest godina školovanja u njemačkoj, autoritarno vođenoj gimnaziji, postalo mi je jasno koliko je odgoj, temeljen na slobodi postupaka i samoodgovornosti, jači od onoga koji se zasniva na drilu, vanjskom autoritetu i častohleplju.”

Zaljubljivanje, početna ljubavna iskustva i vještine (ako zanemarimo zasad nepoznatu talijansku epizodu) stječe s dvije godine starijom Marie Winteler (1877-1957), najzgodnijom kćerkom profesora povijesti, grčkog i latinskog jezika, dijalektologa i općenito jezikoslovca (zaljubljenika u prirodu i ornitologa amatera) dr. Josta Wintelera (1846-1929), u čijoj je velikoj obitelji (sedmero djece: tri kćeri i četiri sina) i kući, opet posredstvom Gustava Maiera, Albert domaćinski boravio (Josta i njegovu suprugu Pauline iz milja zove Papa i Mama) za vrijeme školovanja u Aarau (tu mu je i bratić Robert Koch iz Hechingena koji pohađa drugi razred Kantonalne gimnazije, a tri godine kasnije bit će kod Wintelerovih na školovanju i sestra mu Maja).

1896. GODINA

Iz Ulma mu, 28. siječnja, stiže uvjerenje (za samo tri njemačke marke) da više nije njemački državljanin (točnije, Württemberger) i ostaje bez državljanstva sljedećih pet godina, postaje ono čemu je kasnije zdušno težio, apatrid, apolit.

Prepoznaje i spoznaje svoje afinitete i naslućuje sposobnosti prema teorijskoj fizici, matematici i apstraktnom mišljenju o čemu piše u školskom uratku iz francuskoga jezika Mes projets d’avenir, Moji planovi za budućnost (eksplicite zapisuje kako želi upisati matematiku i fiziku te posvetiti se teorijskom dijelu tih znanosti, jer je poprilično uvjeren da praktičnog talenta nema), s podosta pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, koji je zavrijedio osrednju ocjenu 3/4 (6 je najveća).

Svira Mozartove i Beethovenove violinske sonate i etide sa sestrama Winteler i veoma rado s novom prijateljicom Juliom Niggli, koja ga često prati na glasoviru (i predvečernjim šetnjama), šest godina starijom djevojkom iz susjedstva.

Zamalo smrtno strada na školskom izletu u Heidinom zavičaju, istočnoj Švicarskoj, planinareći iznad dvije tisuće metara po planini Säntis, u neprimjerenoj obući poskliznuo se i ostao visjeti na rubu duboke provalije, srećom život mu spašava školski kolega Adolf Fisch.

Završni ispit (Maturitätsprüfunf – Maturgeschichte) Kantonsschule uspješno polaže 18, 19. i 21. rujna s ocjenom 5 (najmlađi maturant te školske godine u Aarau), a godišnje predmetne ocjene iz svjedodžbe od 3. listopada su: njemački jezik i književnost 5, francuski jezik 3, talijanski jezik 5, povijest 6, zemljopis 4, algebra 6, geometrija (planimetrija, trigonometrija, stereometrija i analitična geometrija) 6, deskriptivna geometrija 6, fizika 6, kemija 5, prirodoslovlje 5, tehničko crtanje 4 i likovno crtanje 4, čime stječe sve izravne uvjete za nastavak školovanja na fakultetu u Švicarskoj, pa već 29. listopada, bez posebna prijemna ispita, upisuje studij matematike, fizike i astronomije (otac ga nije uspio nagovoriti na inženjerstvo) na pedagoškom odjelu VI. A (mali odjel s dva interna podusmjerenja, matematike i fizike, u koji se te godine upisalo samo pet brucoša a na sve četiri godine odjela ukupno je 23 studenta) ETH-a, Visoke politehničke škole u Zürichu (nakon završenog studija dobiva se zvanje Fachlehrer, srednjoškolskoga profesora).

Studij mu financiraju sve četiri godine dobrohotni ujak i ujna Koch iz Genove sa sto švicarskih franaka mjesečno, od kojih 20 SF plaća buduće švicarsko državljanstvo, 20 SF za skromnu sobicu (prve dvije godine bio je smješten u sobici kod gospođe Henriette Hägi, Unionstrasse 4, treće godine seli kod Stephanie Markwalder, Klosbachstrasse 87, a posljednju, četvrtu godinu studija ponovno je kod Henriette Hägi, ali u Dolderstrasse 17) i 1,40 SF za dva obroka dnevno, jer ocu Hermannu ni u Italiji posao uopće ne napreduje već obratno, stagnira. Zbog financijskih prezaduženosti i poteškoća a nedugo potom i ponovna bankrota, tvrtka s talijanskim partnerom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone” se ugasila; Hermann pokušava ponovno osnovati, zaduživši se i uz novčanu potporu bratića, tekstilnog tvorničara Rudolfa, supruga Paulinijeve sestre Fanny, novu firmu u Milanu gdje Einsteinovi ponovno sele, Via Bigli 21, a brat mu je Jakob prihvatio posao inženjera u velikoj elektrotehničkoj tvornici.

Nedjeljom ruča, po židovskom običaju, kod obitelji Fleischmann (Michael Fleischmann poslovno surađuje s Jakobom Kochom iz Genove), kao što je jednom tjedno na objedu u Münchenu kod Einsteinovih bio Max Talmud, a nerijetko posjećuje obiteljske prijatelje, Gustava Maiera i Alfreda Sterna, uglednog profesora povijesti na ETH-u (njegovu srednjoškolsku kćer Doru podučava fiziku i matematiku, s kojom se viđa i mimo poduka).

Prijateljuje i surađuje s kolegama Marcelom Grossmanom (1878-1936), Louisom Kollrosom (1878-1959), Jakobom Ehratom (1876-1960), Friedrichom Adlerom (1879-1960, koji je najprije studirao kemiju a potom fiziku, ali ne na Politehnici već na Sveučilištu u Zürichu) i, jedinom djevojkom na cijelom odjelu VI.A, Milevom Marić (1875-1948). Albert je najmlađi a Mileva najstariji student na klasi i jedino njih dvoje su te studijske godine odabrali fiziku kao prioritetni, glavni predmet na studiju matematike, fizike i astronomije.

[Mileva Marić-Einstein, prva Albertova supruga, kći Miloša (austrougarski podčasnik) i Marije, rođene Ružić, iz milja zvana Mica (ali samo za obitelj i srpske prijatelje i poznanike, Albert joj nije tepao tim nadimkom, barem ne javno, jer kolokvijalni južnonjemački izraz Miezchen, odnosno u deminutiziranoj inačici Miza, u jednako takvom prijevodu znači – pička) rođena je 19. prosinca 1875. u Titelu (Vojvodina, ondašnja Austro-Ugarska Monarhija) hroma (iščašenja kuka novorođenčadi u to doba česta je pojava, što je zadesilo i njenu mlađu sestru Zorku (1883-1938), ali ne i brata Miloša (1885-1944), liječnika koji je u ratnom vihoru 1916. završio u Rusiji i više se nikada nije vraćao u Vojvodinu), završava pučku školu u Rumi, srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Novom Sadu (Srpska viša devojačka škola), nižu gimnaziju završava u Sremskoj Mitrovici na hrvatskome jeziku, peti razred gimnazije upisuje u Šapcu i konačno posljednja tri razreda gimnazije i završni ispit, upisuje privatno kao jedina djevojka na školi, u Zagrebu (Kraljevska velika gimnazija). Budući nije redovito maturirala (djevojke u Austrougarskoj nisu mogle maturirati) nastavlja školovanje u Zürichu (Viša djevojačka škola) i službeno maturira 1896. u Bernu (Savezna medicinska škola) čime je stekla, u dvadeset i prvoj godini, pravo upisa u ljetni semestar na Medicinskome fakultetu, a potom na jesen nakon položenih prijemnih ispita (matematika i nacrtna geometrija) prebacuje se na Politehnikum u Zürich gdje susreće budućeg supruga Einsteina. Mileva Marić nije uspjela u dva navrata diplomirati na ETH-u. Udala se za Alberta Einsteina 1903. s kojim je imala troje djece: vanbračnu kćer Lieserl 1902. i sinove Hansa Alberta 1904. i Eduarda 1910. Brak se raspao zbog Albertova preljuba sa sestričnom Elsom (mada je i ranije imao nemalo seksualnih, ali ne i ljubavnih avantura) u ljeto 1914., kada je otputovala sa sinovima u Zürich (Albert je ostao u Berlinu). Rastanak je po Milevu kobno djelovao, zapala je u bolnu depresiju i gotovo četverogodišnju ukočenost. Razvela se 1918. Premda često boležljiva i psihički krhka, brižno je skrbila o djeci. Umrla je oduzeta (inzult) i usamljena u Zürichu 1948., gdje je i skromno pokopana.]

Na samom početku studija Albert sve više zapostavlja (ne pretjerano udaljenu, samo 40 km) ljubavnu vezu s očajno zaljubljenom Marie Winteler, ali joj i dalje oportuno šalje prljavo rublje i odjeću na pranje da bi mu ona opranu, izglačanu i uštirkanu ubrzo slala nazad u Zürich.

1897. GODINA

Na jednom od amaterskih glazbenih domjenaka po Zürichu, kao primjerice poslijepodnevna druženja subotom kod gospođe Seline Caproti, na kojima često svira violinu u duetu s gospođama i gospođicama (Susane Markwalder i Fräulein Wegelin) za glasovirom, Einstein upoznaje inženjera Michele Angela Bessoa (1873-1955), doživotna bliska prijatelja (jedinog prijatelja, izvan kruga obitelji, kojeg je oslovljavao sa ti) i budućeg kolegu u bernskom Patentnom uredu.

Krajem proljeća Albert nastoji što bezbolnije i bezazlenije prekinuti vezu s prvom ljubavlju (bez obzira na prljavo rublje), što zaljubljena Marie prihvati vrlo bolno i nimalo zdravo po njenu psihu. (Marie se Winteler na jesen iste godine zaposlila kao učiteljica u Olsbergu, planinskom mjestašcu sat i pol hoda od željezničke postaje, pa su se i prilike za susret i obnovom veze s voljenim prorijedile. Shrvana i beznadežna je Marie, nakon prestanka dopisivanja i konačnoga svjesnog prihvaćanja raskida s Albertom, liječena u psihijatrijskoj bolnici u Waldau. Udala se ipak za Alberta, ali Müllera, 1911., poslodavca u tvornici satova u Bernu, s kojim je imala dva sina, i razvela 1927. Premda je 1950. pisala udovcu Einsteinu za pomoć pri emigraciji u Ameriku, nikada nije napustila Švicarsku. Umrla je 1957. na psihijatriji u Meringenu.)

Mileva Marić, kojoj Einstein poklanja puno vremena, razgovora, pozornosti i komplimenata, nakon završenoga drugog semestra na Politehnici iznenada, bez većeg razloga (osim Albertovih opsjedanja), treći semestar prelazi na njemačko Sveučilište u Heidelberg gdje samo sluša predavanja (teorijsku fiziku predaje joj Philipp Lenard) jer ženama nije dozvoljen upis, a četvrti semestar ponovno upisuje u Zürichu. Za vrijeme Milevina izbivanja iz Züricha Albert joj redovito, uljudno, predano i latentno zavodnički piše, a to (ali naravno, ne baš takvo) dopisivanje nastavili su čitav život, i kad su bili razdvojeni i razvedeni, bez obzira na životne okolnosti.

Tin Ujević, Oproštaj

Ovdi usrid luke naša mlada plavca
Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova)
– Kî va versih libar množ harvacki skova –
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi “ča” slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

I koje drugo slovo, nego Tinovo slovo oproštaja, za naš oproštaj od Mirka Kovača, koji je znao cijeloga Tina; stajao je Mirko egzilant u svojen istarsken azilu, na rovinjskoj rivi, ribari su tornivali punih kašet, Zaninijev gabian Feleipo lipo nan je piva gori z Empireja, a Mirko, srčanoga smiješka i srdačnoga, u kameru je govorio Tina:

Nisam vrebao meki glas mujezina
s uboda tankih munara u nebo.
Ni miris vjetrića s lipa i žena i tmina
haljinskih u ovo mrtvo veče nisam vrebo…

U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
“O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!”…

Put u se – van sebe, uvijek ista šetnja.
Njom je svima dana iskupnička svota.
Nemir usred mira, u mramoru kretnja,
kružna cesta duše, taj je hod divota:

Sreća, to je golem zaborav života…

Govorio je Mirko Tina, nujan i odlučan, prebjeg s tromeđe na drugu tromeđu, dok su orkani i krmače i zvončići i kame raščinjali njegovu vjeru, njegovu ljudsku mjeru, njegove ljude trovjerne s one tromeđe, u surovome hajdučkom, mahnitom konačnom svođenju računa, “do istrage vaše ili naše”, “pa da vidimo ko će čiju majku i čibukaškoga li mu oca boga”, što se strovalila s njegovih brda na jadranske krajolike…

Kovač je Mirko ovan predvodnik moje spisateljske generacije, svih nas, sviju svojih i njihovih naroda, a o narodnostima da i ne govorimo; vrhunski romansijer i narator, surovi naturalist i izgubljeni u sanjama tinovski lirski sanjar; urezao je u vječnost krv i suze i znoj balkanskih gudura, prkosni hidalgo, u inat sekretarima, u prkos ovim novim pljačkaškim žrecima. Ali o tome će još biti mnoge riječi. Hoću ovdje Mirka Kovača reći i upisati u libar istarski, gdje mu je mjesto, jer tu je našao konačni zavičaj, čovjeka po svojoj mjeri, slio se u nj, stalio s nama u slitinu zdravog razbora, oprosta i kajanja i smiješka.

Kad je riva’, smo kantali družina vesela u Medaki “ay ninetinine and kiss me”, jili pili i počinuli; gledam te kako spavaš na svojoj zemlji, nasmija mi se Mirko. Sad si ti na mojoj zemlji, na svojoj zemlji, Mirko Kovač, među svojima, mi ćemo te čuvati i pamtiti i zvizda Danica z vrhu Učke će ti namignuti i sunce, kad je splaši ča, će ti se smijati i potepliti i rasvitliti ti besidu da je bolje moremo proštiti i zapoštati.

Adio, Meštre!

(Stihovi iz pjesama Tina Ujevića: Čin sputanih ruku, Augiustovska noć, Kružna cesta sreće)

Govor na komemoraciji u Rovinju

Zbog (viška) nostalgije,
Zbog (manjka) istorije,
Zbog čega li

Bezimeni (nakon mnogo godina)
ponovo dođe u (bezimeni) grad

i vide

na trgovima (raščupane) trudnice
proklinju očeve koji poriču (svoje) plodove
i lažni proroci (skupo) naplaćuju (jeftine) riječi
i (mnogobrojni) prodavci magle
progone (malobrojne) pesnike

a filozofi prodaju jaja na pijaci

i svud se širi miris opijuma.

i vide bezimeni u (bezimenom) gradu:

na ulicama vuci i hajduci
otimaju klice iz krompira proklijalog,
i pupčane vrpce (raspadaju se) u blatu.

Fabrički dimnjaci posečeni,
Od biblioteke ostalo zgarište,
A hramovi razidani.

Samo tamnica narasla (kao pogača).
Ali tamnička vrata širom otvorena
(slobodno je da uđeš, slobodno je da izađeš)

U tamnici izgreban malter. To stidni sužnjevi
noktima se drže za zidove
I (tiho) mole:

Sačuvaj nas od slobode. I od slobode govora.

Tekst o knjigama Teofila Pančića, Aleja Viktora Bubnja (Ljevak, Zagreb 2013) i Privođenje Bube Erdeljan (Čarobna knjiga, Beograd 2013), objavljen u beogradskom Danasu u dvobroju od 17. i 18. VIII.

*

Kada je Teofil Pančić, budući pisac Aleje Viktora Bubnja, u zimu te ratne 1991. godine zaključao svoj stan u Aleji Viktora Bubnja u Zagrebu i ključ, po navici, pohranio u “onaj džepić u farmerkama koji je neko pametan smislio zato da se u njemu baš ključevi drže, jer za sve je drugo premali ili prevelik”, slutio je da se nikada više u svoj dom neće vratiti. I nije. Odlazeći u mrak (iako je bilo jutro), pisac je, kao u onoj bajci o Ivici i Marici, bacao iza sebe mrve sećanja ne bi li nekako, svemu uprkos, obeležio put povratka, jedino što je on, za razliku od dece iz krvoločne bajke, znao da će zverinje da pozoba mrve, a skakavci da pojedu godine. Ipak, bacao ih je. Vremenom, one su neužurbano počele da izrastaju u priče, da niču po novinama, časopisima i knjigama, da bi pedesetak tih mrva-sećanja Nenad Rizvanović, urednik zagrebačkog “Ljevka”, okupio u knjigu da svedoče o tome kako se kući nikada ne možeš vratiti, ali možeš joj se, možda i moraš, vraćati gonjen silinom svoga talenta, merom svoje ljudskosti (u ovom slučaju i hrabrosti) i upornošću svoga pamćenja.

U Aleji Viktora Bubnja, dakle, složen je jedan život sačinjen od priča, složena je jedna autobiografija koja je nastajala na novinskom papiru kao slobodan i literarizovan novinski zapis. Istinitost ovih zapisa, međutim, nije u njihovoj dokumentarnosti, u opisu onoga što se zaista dogodilo – jer možda se to o čemu čitamo nikada nije zaista dogodilo, to ionako zna samo autor, a možda više ni on – već u jeziku. U tim zapisima-pričama, u tim krhotinama sećanja, u tim fragmentima smisla koji ne prethode samome pisanju već se iz njega rađaju, Pančić razvija svu silinu svog spisateljskog talenta, dar pažljivog posmatrača i iskustvo nemilosrdnog čitača. (U autobiografskoj noti zapisaće Pančić da “živi od pisanja i čitanja”.) Pronalazimo u ovoj knjizi priče o onoj nekadašnjoj Jugoslaviji – više kao zemlji, manje kao državi – u kojoj je pisac odrastao, u kojoj je proveo slatko-gorke godine mladosti, a da se taj period nije zdruzgao u sluzavu nostalgičnu masu, u cmizdravi žal za mitskom prošlošću. Pančić je poslovično precizan – Husref Muharemagić, na primer, ime je sudije koji je 4. maja 1980. godine, na vest o smrti neumrlog Tita, prekinuo fudbalsku utakmicu Hajduk – Zvezda na splitskom stadionu (Poljud) – a da ta preciznost, zapravo, nije nikakvo razmetanje pamćenjem ili erudicijom, već čista poetička funkcija (veliki majstori preziru proizvoljnost). Poigrava se Pančić opštim mestima jugoslovenskih mitova i toposa – JNA, pankeri kasnog socijalizma, Krleža kao dvorski pisac – koja se opšta mesta pod njegovim perom rasipaju kao da su bila od prašine (često i jesu), ili se drže na način plemenit, kao simboli jedne (ipak) bolje prošlosti. U središte svojih priča Pančić postavlja ono “ja” koje se iz njegovih kolumni, s puno mere, povlači, da bi sada progovorilo o nekim nevažnostima poput autobuskih redova vožnje, o samim autobusima i “autobusnim ljudima”, o putovanjima… uvek nežno, uvek nemilosrdno, uvek ozbiljno i uvek smešno. Neke se od tih priča – “Švapska kuća”, “Stanica fantomskih vozova: Deronje”, “Pronađena adresa”, “Red vožnje” – upisuju među najbolje koje su nastale na ovome jeziku. Otmeno odmaknut od prebrzih reči i još bržih osuda, istovremeno oštar i direktan, suočava nas Pančić sa svojim sentimentalnim bagažom, sa nemanima banalnosti, sa epizodama koje su se slepile za kamen sećanja, da ih je otud samo majstorska ruka mogla neoštećene odlepiti.

Privođenje Bube Erdeljan, pak, nešto je sasvim drugo: zbirka izabranih kolumni što ih je Pančić ispisivao u novosadskom Dnevniku od 2009. do leta 2012. godine i završni deo trilogije započete knjigama Karma koma (2007) i Kamen traži prozor (2009). Zašto završni? Zato što je novouspostavljena narodnjačka vlast u Novom Sadu odmah po ustoličenju amputirala Pančićevu kolumnu iz Dnevnika, dakle preventivno je, kao Anđelina Žoli svoje dojke, odstranila bolesni gen, udaljila ga iz javnosti sluteći da će joj biti kamen u cipeli. Ali zašto bi, zaboga, Pančić više smetao narodnjacima nego prethodnoj administraciji prema kojoj je bio sve samo ne nežan i prijatan i zašto bi uopšte skakao po nekome ko, po sopstvenim tvrdnjama, predano radi na polzu naroda? Zlonameran li je? Mrzitelj li je po karakteru i krivoj nasađenosti? Privođenje, između ostalog, svedoči i o tome da je vlast, kakva god da je, “prirodni” neprijatelj intelektualcu, da za slobodnog kolumnistu koji ispunjava slobodan novinski prostor, dobre vlasti nema. Ali narodnjaci znaju bolje i pamte više. Njihov je postupak logičan: Pančić je pisac koji se u čitavom svom dvodecenijskom javnom delovanju najsrčanije suprotstavljao vrednostima koje oličavaju i na javnu scenu izvode upravo oni – populizam, nesposobnost, štetočinstvo, neobrazovanje, parapatriotsko nagvaždanje, poslušnost, bezidejnost – te su s pravom pretpostavili da bi ih kolumnista Dnevnika, takav kakav je, uzeo na zub. Zato je bolje uskratiti mu mesto na kome može slobodno da piše. Nek’ po kafanama novosadskim priča koliko mu je volja, po novosadskim novinama, vala, neće. Nisu li, međutim, upravo tim činom jasno opravdali svoju zasluženo visoku reputaciju opasne družine sklone uneređivanju javnog prostora? (Aleksej Kišjuhas će nam, verovatno, objasniti da stvar stoji upravo obrnuto.)

No, o čemu Pančić piše u Privođenju Bube Erdeljan? Uglavnom o onome o čemu je pisao i do sada. O tome kako se razvejava mrak – što nam sugeriše sjajna korica koju je oslikao veliki majstor Dušan Petričić, osim ako ta slika, na kojoj se mrak s mesta A kofama prebacuje na mesto B, ne sugeriše da je mrak, Pančiću uprkos, prošlost, sadašnjost i budućnost ove zemlje, jedini kontinuitet koji slavno istrajava – o prilikama vojvođanskim, novosadskim i srpskim uopšte, o raznim pojavama i nuspojavama i to na način dobro poznat, ubedljiv i lekovit. Ali već prva rečenica knjige, koja udara kao brzi voz – “Hoće li taj momak, Bris Taton iz Tuluza, star dvadeset i osam godina, preživeti Beograd i Srbiju?” – već ta rečenica koju čitate godine 2013. s jezivom jasnoćom utire “poetiku” ove zbirke tekstova, jer ona, kao u kakvoj spiritističkoj seansi, doziva ime momka koji je, znamo to, sećamo se toga, ubijen na naše oči još 2009. godine, ali koji je u trenutku kada tekst nastaje još uvek živ, u agoniji, ali živ. Sručuje nam tu prvu rečenicu svoje knjige Pančić u lice da bi nas svakim novim tekstom podsećao, kao da nas budi, gde i kako živimo (premda nam, što bi bilo korisnije, ne kaže i zbog čega živimo). Ispisuje Pančić svojim brutalno moćnim jezikom još jednu hroniku života koji se, na ovim prostorima, uplašio sebe samog i pomislio da će drekom da odagna strah. Umesto toga samo je prizvao sablasti.

Dvaput je Mirko Kovač tvorački ulazio u rečenicu ovoga jezika: prvo sa srpske, onda s hrvatske njegove strane. Nije to samo tehnički podatak iz jedne biografije, uvjetovan povijesnim i političkim okolnostima, i jednom sasvim privatnom moralnom odlukom, nego je činjenica književna, i mjeri se starinom jezika, te nadilazi okolnosti kratkoga čovjekovog života. Malobrojni su pisci koji svojim stilom inficiraju jezik, mijenjaju ga, oblikuju i pretvaraju u nešto što nije bio prije njih. U svakom jeziku malo je takvih, a u našem postoje dvojica koji su ga preobražavali u dva njegova živa oblika: prvi je Ivo Andrić, drugi je Kovač. Različiti su bili njihovi životni razlozi, drukčije su bile političke okolnosti, ali to će s vremenom za njihove čitatelje biti sve manje važno. Dar jeziku, svejedno hoće li ga naši budući biti svjesni, koji donose ova dva pisca mjerljiv je samo na riječima, u sintaksi, u memoriji i u ličnoj čovjekovoj emociji, mjerljiv je, također, i u smislu onoga što će tek biti izgovoreno i napisano. Taj dar ne može se izraziti u novcu i zlatu, kao što mogu materijalna i nematerijalna kulturna baština, i vredniji je od katedrala i od predraskolnih dalmatinskih crkvica, od svega iskazivog blaga Hrvata i Srba, vredniji je njihov dar u jeziku. Andrićev i Kovačev. Hvala im, i neka se hvala čuje dok je ovoga jezika.

Mirko Kovač znatiželjan je, blag čovjek, s nečim đavolskim u sebi. Takva znatiželja, kada je u odrasloga čovjeka, djeluje đavolski. Pun je sitnih usmenih priča, uspomena i verbalnih gegova, kojima će zabaviti društvo. O bliskim prijateljima, o muškarcima prema kojima osjeća naklonost, pričat će mnogo toga do čega ga je dovela njegova znatiželja, i što je upamtio. Kada bi se za stolom našao netko tko ne razumije ljude, ili je prosto rečeno zlonamjeran, a takvih za Kovačevim stolom nema, mogao bi reći da je u tim svojim pričama indiskretan. Posve krivo: on je veliki zaštitnik onih o kojima govori, ti ljudi žive u njegovim usmenim pripovijestima, Kovač ih štiti od zla i od banalnosti. Kako će bez njega?

Dobri pisci su, obično, škrti na pripovijestima. Šute ili izgovaraju same općenitosti, blebeću i mudruju, od dosade i duga vremena. Ono što vrijedi, čuvaju od prolaznosti i od propadanja, od lakog i brzog truljenja u usputnim razgovorima i kafanskom ćaskanju. Ti ljudi postaju pisci, dobri pisci, tek kada se nađu pred bjelinom papira ili kompjutorskog ekrana. Mirko Kovač i tu je izuzetak. On toga ima prekoviše, njemu priče naviru sa svih strana, događaji, mistifikacije, život, te sve ono do čega se dolazi znatiželjom. Nema od obične djetinje znatiželje veće i bolje brige za bližnje i za svijet. Gospod to zasigurno zna, i nagrađuje. Kovača je nagradio preobiljem talenta, koji on može i rasipati, a ne njime škrtariti. I dobro je, dok god ga rasipa, živ je, a njegovi prijatelji, ljudi koji ga vole, imaju moćnog zaštitnika.

“Uvijek mi je draže kada se literatura ponovi u životu nego obratno”, napisao je Kovač u poglavlju Nevolje s biografijom, iz autopoetičke knjige “Europska trulež”, koju je prvi put objavio 1986, a poslije ju je popravljao i nadopisivao. I to je formula njegova pripovjedačkoga, fikcionalnog dokumentarizma. U Kovačevim romanima, u “Malvini”, u “Ruganju s dušom”, “Uvodom u drugi život”, “Vratima od utrobe”, te u “Kristalnim rešetkama” i “Gradu u zrcalu”, kao i baš svakoj njegovoj pripovijeci, čitatelj ima dojam da ga pisac upravo izvještava o nečemu što se dogodilo. Svaki dobar prozni pisac ima svoj vlastiti sustav i prozni kanon, kojemu se čitatelj pokloni i na kojega ponizno pristaje, ili ne čita tog pisca. Kovačev kanon je poseban po tome što ne preuzima elemente zbilje, ne teži mimetičnosti, banalnom prepisivanju stvarnosti, nego proizvodi zbilju, ali ne kroz borhesovske lažne i izmišljene dokumente. Kovačeva romaneskna i pripovjedačka zbilja potpuno je čulna i stvarna. Ona u čitateljevoj svijesti zapremi prostore stvarnosti, onoga što budan vidi, misli i osjeća. Pored zbilje njegove Malvine Trifković, druge zbilje za čitatelja više i nema. Opasno je to, čovjek može postradati dok čita Kovačev roman. Može mu se u životu ponoviti njegova literatura.

I to se događa stalno. Kada sam prvi put nakon rata jedne nedjelje u ranu jesen preko brda stigao u Trebinje, na ulicama i trgovima kamenoga hercegovačkog gradića nije bilo nikoga jer je pljuštala kiša, i bila je, rekoh, nedjelja, i okolnosti su bile takve, ljudi su bili takvi, da više ne bude nikoga, upao sam naglavce u prozu Mirka Kovača. Toliko puta spomenuti hotel pod platanima, i velika katolička crkva, s kamenom pločom o tisućgodišnjici Tomislavova kraljevstva, kakve se nalaze po mnogim našim jugoslavenskim provincijama, jer je taj hrvatski kralj bio drag jednome drugom kralju, sve je to, zajedno sa starom stanicom uskotračne željeznice, s mirisima i bojama jedne jeseni, koji se jedini u međuvremenu nisu mijenjali, bilo već napisano u nekoliko Kovačevih romana i priča. A onda Beograd: on više nije bio u svom gradu, nakon što ga je 1991. napustio. Taj grad u svojim tamnijim dijelovima, u centru, na Dorćolu i po haustorima Ulice maršala Birjuzova, sav Beograd i njegovi dijelovi, kafana kod Ruskoga cara, u kojoj je danas talijanska špageterija, a u kojoj je Kovač upoznao Danila Kiša, napisan je njegovom rukom. Dok gledam Beograd, ja samo to vidim. I dok Kovača gledam, ja vidim taj Beograd. Nije čudo što više ne odlazi tamo: pisci se od nekog vremena više ne vraćaju svojim djelima.

Da, na mjestu Ruskoga cara danas je špageterija. Tamo je Kovač upoznao Kiša. U njegovome životu još su Borislav Pekić i Filip David. I Miodrag Bulatović, taj stovrag od Bijeloga Polja, i mnogi koji su tim gradom šezdesetih i nekih kasnijih godina prolazili. Piše Kovač o njima mimo romana, u esejima i kojekavim autobiografskim tekstovima, da sve ne ostane rasuto i da se ljudi ne izgube po usmenim pripovijestima. I kada nije blagonaklon, što prema bijelopoljskome stovragu nije lako biti, on te ljude čini živim, kao što živim čini gradove u koje već dugo ne odlazi. Izaći će van, prošetat će okolo, u Kovačevim pričama groblja od ljudi, groblja od gradova.

To se ne smije pred njim reći, pa nikada nisam ni rekao, ali meni je Mirko Kovač ostao važniji od Danila Kiša. Tako je bilo u pubertetu, mislio sam promijenit će se. Mudro sam o tome šutio, čitao ponovo iste knjige, i svaki put su one bile drukčije, jer su svaki put drukčije knjige svih istinskih i velikih pisaca, ali jedno je ostalo isto: meni je Kovač važniji, njegov kanon mi je bliži, u mome svijetu – i nigdje izvan njega to ne mora biti tako – Mirko Kovač veći je pisac. To se ne govori, niti takve usporedbe imaju smisla, osim ako njima čitatelj ne kani reći nešto o sebi. Dok govorim o Kovaču, ja samo iznosim svoju autobiografiju. Zbog čega bih inače govorio? Njemu ne trebaju naše lijepe riječi, neće mu pomoći nimalo. Nama, možda, hoće. Naša srca ne mogu potjerati Kovačevu zaustavljenu krv. Mi sebe tješimo.

Jednom je, u nekom eseju, ne sjećam se više gdje ni kada, pisao kako je nekih šezdesetih na svojim leđima vukao mrtvoga pijanog Kiša, od hotela Evropa do hotela Central, u Sarajevu. Nije to dalek put, nekih stotinjak koraka, od jednoga do drugog hotela. Ništa Kovač nije napisao o okolnostima tog događaja, ni kakav je bio dan, koje doba godine, ali u gradu u kojem sam rođen, i u kojem me je, izvan književnosti, izvan azila memorije, još jako malo, taj put od Evrope do Centrala, vidim sasvim jasno, i na tom putu mladoga Mirka Kovača, kako pred svim užasima Zemljine gravitacije spašava mladoga Danila Kiša, i nosi ga pun vedrine, kao što je Šimun Cirenac nosio Kristu križ. A jedva da je Kovač o tome napisao rečenicu-dvije, sve drugo se ispisalo samo. To je tako kod pisca, zbilja nastavi sama, nakon što joj je on odredio takt. Literatura se u životu ponovi, i zatim nastavi sama.

“Piscu se može priznati hrabrost, ali za njega je najveće priznanje umijeće!” Piše Kovač, i samo umijeće pojača kurzivom. Hrabrost je drugorazredna, čak i kada je očigledna. Njegova hrabrost sastoji se u tome što nije htio odustati od vlastitoga poetičkoga i moralnog mjerila, iako mu se nudilo. Tako je iz jednoga velikog, raskošnog stana na rubu Beograda, u kojem ga gledam kako sijedi u nekoj raskošnoj drvenoj fotelji, godina je 1990. i upravo smo se upoznali, preselio u Rovinj, i to navrat nanos, onako kako te stvari inače čine oni koje se protjeralo. Moglo je i da ne bude tako, da, recimo, nije imao hrabrosti. Ali time bi bilo ugroženo i Kovačevo umijeće, do kojeg mu je, međutim, bilo veoma stalo. Nije se on ispisivao iz jedne i upisivao u drugu nacionalnu kulturu, jer nije književnost šahovski klub, pa da se ispisuješ iz jednoga i upisuješ u drugi, nego je u kulturu koja mu pripada koliko i srpska, ušao iz razloga koji je definirao Boris Maruna, a koji mi se, evo, već drugi put vraća u ove kolovoške dane: hrvatstvo je 1991. za njega bilo moralna kategorija.

Ali onda se u noći bdijenja od 19. na 20. august zbilo nešto neobično. U kratkim notacijama na internetu i po regionalnim televizijskim postajama, dok su se ime i životopis Mirka Kovača izgovarali u sklopu neke vijesti koja se njega više nije ticala, iako se tiče nas – a bilo bi dobro govoriti samo o njemu, a ne o nama – nisu znali što da rade sa svim tim identitetskim proturječjima, s izjašnjavanjima, prihvaćanjima i neprihvaćanjima, pa su najednom, umjesto da govore o Kovaču kao o hrvatskom, srpskom, hercegovačkom i crnogorskom piscu, što se već ceremonijalno uobičajilo, izgovorili, kao da u času više i ne znaju što govore, da je on – jugoslavenski pisac. Pred kraj dnevnika na Televiziji Srbije, na portalu crnogorskih Vijesti, na hrvatskim informativnim web portalima, bez ikakve zle primisli, kažu: jugoslavenski pisac. Iako je Kovaču do jugoslavenstva bilo samo onoliko koliko je bio protiv prolijevanja krvi, a nakon toga se držao podalje od tog sentimentalnog fantoma, tačno je da je on jugoslavenski pisac.

Mirko Kovač rođen je na dan kada katolici slave Stjepana Prvomučenika, jednoga od sedam prvih đakona Crkve, osuđenog i kamenovanog zbog blasfemije. Novorođeni dječak trebao je biti pravedan, odrješit, osamljen i sklon praštanju. I vješt u pričanju priča, jer će prvi posvjedočiti Krista. Sedamdeset i pet godina kasnije, na veliki pravoslavni Blagdan svetoga preobraženja Gospodnjega, umro je Mirko Kovač. Tog dana jedu se dinje i lubenice, blagosilja se grožđe. Ne valja preko dana zaspati, jer tko danju usni na Dan preobraženja Gospodnjega, cijele će godine biti pospan i krmeljav. Nije mu dobro dan provesti u krčmi, postat će vjetrogonja i raspikuća. Nije dobro na Dan preobraženja Gospodnjega plakati. Nikako to ne može biti dobro. Mirko Kovač pisac je mnogih preobraženja, čudotvorac. Svaka je ova riječ njegova. Drugih riječi osim ovih nema. Ima samo drugih, stranih i nerazumljivih jezika.

Alem Ćurin, strip crtač, ilustrator, pisac jednoga nedovršenog romana, autor hiperrealističkih košmara, nadrealnih društvenih komentara, likovnih pamfleta, koje pripadnici većinskih stada u pravilu ne razumiju, ali su njima vrlo iritirani. Ali kada se kontekst trenutka prebriše i zaboravi, pa se više ne pamte lica ni povodi Ćurinovih ataka na društvenopolitičku normu, ostaje – slika. Ćurin je slikar (uglavnom) olovkom i tušem.

Od proljeća 1993. do proljeća 1995. Alem Ćurin crtao je slike po mojim kratkim pričama, koje su sustavno, iz tjedna u tjedan, objavljivane u Nedjeljnoj Dalmaciji. Koliko je bilo priča, toliko je bilo i slika. Priče su zatim sabrane u dvije knjige, “Sarajevski Marlboro” i “Karivani”, ali na žalost nikad nije objavljeno izdanje s Alemovim slikama. (Pogrešno je govoriti da su to bile ilustracije: nikad se on nije bavio pukim ilustriranjem priče, nego je izvodio likovnu reinterpretaciju, kojom je pomicao priče iz njihovoga realističnog prosedea. Te slike izgledaju kao snovi na temu mojih priča.)

Kasnije smo, od kraja 1997. do kraja 2000. ponovo surađivali u drugim novinama. Onda više nismo. Možda ćemo jednom opet. Iznad televizora na kojem, povremeno, gledam utakmice, a inače se po tom ekranu nijemo kreću zagonetni prizori u koloru, nalazi se jedna od meni najvažnijih slika Alema Ćurina, nazvana Allende.

Za ovogodišnje Splitsko ljeto, Alem je naslikao deset plakata.

To je važan kulturni događaj, u godini kada smo u Zagrebu imali priliku vidjeti izložbe Josipa Vanište i Borisa Bućana, jednu važnu Caravaggiovu sliku, i simpatičnu čarter izložbu Pabla Picassa.

Plakat po plakat, slika po slika, slijedi na Ajfelovom mostu izložba Alema Ćurina. (m. jergović)

Stalno su ga te dvije poruke prijatelja iz Beograda vraćale jednoj knjizi, objavljenoj davne sedamdeset sedme u tome gradu, ispod čijih je mnogih rečenica bilo bezbroj tragova njegove grafitne olovke. Njezin je autor punih sedam godina, od 1968. pa do 1975, u ulozi strpljivog slušatelja svoga mudrog sugovornika, bilježio sve što ga je karakteriziralo i kao čovjeka i kao pisca, i kao intelektualca, diplomatu, političara, zaljubljenika u Bosnu, njezine ljude i njezinu povijest. Ta mu je knjiga gotovo sve govorila o svom glavnom junaku, nobelovcu Andriću, kojega je njezin autor u tome razdoblju na taj način strpljivo portretirao isključivo njegovim riječima. Ali, u njoj nije bio samo portret njegova unutarnjeg života, već i portret njegove umjetnosti, živi izvor svih sadržaja njegovog ljudskog i stvaralačkog lika. Kad god se u ratu osjećao izgubljenim, tražio je izlaz u njoj, i na najteža pitanja nalazio je odgovore upravo u njoj.

Zaustavljen na tim porukama svog prijatelja koje su ga vraćale u godine nastanka i tiska te knjige, i toga je dana bio s njom. Neka je tajna veza postojala između tih poruka i te knjige, njezina autora, jasenovačkog stradalnika s Kozare, i njezina glavnog junaka, upravo u godini u kojoj je slavljena pedeseta obljetnica njegove Nobelove nagrade, ali nije znao koja. Odlučio je potražiti stranice kojih je u toj knjizi bilo najviše presavijenih, i dok je to činio postepeno je utvrđivao i tu vezu: njezin je autor sasvim zaboravljen kao Sarajlija, zajedno s prijateljem koji mu se, nakon toliko godina šutnje, iznenada javio mailom, a o njezinome glavnom junaku, Andriću, baš u toj njegovoj godini, svašta se opet piše i govori (još mu u ušima odzvanjaju u javnosti ponovno oživljeni pogrdni nadimci: fra Ivan-beg, drug, zakleti jugović, mason, izdajnik hrvatskog naroda, neprijatelj muslimana-Bošnjaka i sl.). Poruke mu, dakle, oživljavaju i prijatelja koji ih je poslao, i autora knjige i njezina glavnog junaka istovremeno. U momentima pretrage njezinih stranica knjigu je doživljavao i kao škrinju, prepunu dragocjenosti koje čuvaju sve osobine duha jednog velikog čovjeka, jedne stamene ličnosti, nesklone idolatriji. Zašto je tako gurnuta u stranu i posve zaboravljena, zajedno sa svojim autorom, još nije mogao utvrditi.

Na ekranu monitora već su bili ispisani i autor te knjige i njezin naslov:

Ljubo Jandrić

Sa Ivom Andrićem.

Zaustavivši se na 333. stranici prvo je pročitao Andrićeve riječi zabilježene u Beogradu, u petak, sedmoga srpnja 1974, koje su iskazivale njegov strah od publiciteta pred odlazak u Stockholm na dodjelu velikog priznanja, onda ih je i pretipkao:

– … Kad je 1961. godine trebalo da odem u Štokholm, ja sam bio posve propao. A i kako ne bih od onolike trke i novinara. Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam bio u pitanju samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu. Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili: ‘Ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu’.

Potražio je, potom, 388. stranicu na kojoj je taj dug Andrić još snažnije iskazivao, diktirajući Ljubi Jandriću 11. prosinca iste godine iz Beograda sadržaj svoga telegrama sudionicima Sabora kulture BiH, na koji neće doći zbog slabog zdravlja:

– Ja ću u mislima biti prisutan više nego mnogi drugi koji će tamo da sede – veli. – Kad je Bosna u pitanju, ja nikad nisam niti mogu biti odsutan. U stvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne. Meni je Bosna suđena, što bi se reklo. Ja sam, za razliku od vas mladih, progledao i počeo da mislim još u prošlom veku. Turci su Bosnu prozvali: tuhafli vilajet, što znači “budibogsnama zemlja”… Tek posle oslobodilačkog rata, taj tamni vilajet na Balkanu počeo je snažno da se razvija. To mora svakoga da raduje. Kad bi sada kojim slučajem banuli u Bosnu Evlija Čelebija, Evans, Giljferding, Kikle i drugi, ne bi mogli ni da poveruju da je to ona ista zemlja u kojoj su boravili nekad. Nije moje da kudim, ali na kulturnom planu moramo se brže kretati. Ja tu pre svega mislim na nepismenost. Samo nemojte sad da se zaletite, pa na Saboru usvojite zaključak: za sledeće četiri godine iskoreniti nepismenost. To treba da bude obaveza nekolikih generacija. Ne može se to odjednom…

U tuhafli vilajetu i na prostoru bivše države rat je iz temelja sve promijenio prema Andriću, zaključuje nakon pretipkavanja i ovoga ulomka. Autoritet njegove umjetnosti na svim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, čiji je simbol Tito, koji je tu državu vodio punih trideset pet godina čvrstom rukom, nije više jednak. Andrićevo je ime zamijenjeno imenima drugih u mnogim ulicama, školama i knjižnicama u gotovo svim gradovima gdje je ono bilo. Čitatelja njegovih djela, na sreću, i danas je značajan broj, to potvrđuju sve dosadašnje ankete, a oni koji ga kao pisca i dalje smatraju višepripadnim u nacionalnom smislu sve su češće sučeljeni s autorima izrazito nacionalistički ostrašćenih tekstova. Pripadnost nacionalnoj književnosti zakletoga jugoslavena, prema posljednjima, sada je nesporna samo u jednoj državi i u jednom narodu, svima drugima kao da je teret. U zemlji kojoj se zaklinjao, usprkos darovanja novčanog iznosa Nobelove nagrade za bibliotečki fond, sve je više nepismenih, ali i poluobrazovanih koji njegovu ličnost sotoniziraju a njegovome djelu ideološki sude.

Rat je protutnjao tuhafli vilajetom slično orkanu iza kojeg ostaje pustoš i u prostoru i u ljudskoj duši. Mir se još ljulja od njegova troipolgodišnjeg tutnja, u poratnoj svakodnevici slobodu napadaju razne bolesti koje se jedva savlađuju na nogama, gotovo u pravilu dugo se liječe u bolesničkom krevetu. Sve što je u Bosni prije nesigurnog mira izgrađeno, porušeno je. Njezini su mnogi predratni graditelji zajedno s djecom prognani i raseljeni po svijetu, vraćaju se tek rijetki, samo da obiđu starije i iznemogle.

Pita se što je to Bosna njezinim suvremenim piscima danas, dakle, i njemu, i što bi Andrić o svim tim promjenama u ovoj zemlji rekao da je sada živ? Kako bi preživio razne neumjetničke interpretacije svoga djela onih najgrlatijih koji i umjetnosti sude na politikantski način?

Kursorom miša bježi od naslova knjige ispisanog na ekranu monitora i unesenih ulomaka iz nje, na trenutak ga zaustavlja na danas pristigloj pošti, koju je već pročitao, onda traži onu mnogu stariju. Čita prvu sačuvanu poruku svog zaboravljenog predratnog prijatelja, koji ga je povezao i s Andrićem i s Jandrićem i s kojom bježi u daleku prošlost. I s predratnim prijateljem, kao i s njegovim porukama, kao i s Andrićem i Jandrićem, i on je rasut u prostoru vremena koji želi da osmisli. Prisjeća se Kluba kulturnih radnika, kultnog sarajevskog sastajališta i restorana iz dalekih šezdesetih godina nakon Drugoga svjetskog rata pa sve do nedavnog, od čijih će se mina i stresova preživjeli još dugo, dugo oslobađati. U njega nisu navraćali samo pisci, likovnjaci, filmadžije, arhitekti, novinari, već i gotovo svi oni koji su ove poznavali i čiji su rad poštovali. Ulazna vrata te institucije spontanosti i slobodnijeg iskazivanja misli i duha gledala su u zgradu štamparije “Oslobođenja”, a kroz njih je najredovitije prolazio jedan čovjek s nadimkom visokog vojnog časnika – Maršal! Drug Maršal. Samo su rijetki znali njegovo pravo ime, Dragutin Ivošević, rodom iz Obrenovca, gotovo svi su, pak, znali njegovo zanimanje, poneki i njegovo djelo: keramičar. Šeret, šarmer, jednostavan i pristupačan svima, duhovit, posljednji je napuštao taj gradski prostor u kojemu je domaćin Kluba Janko, zajedno s jednim pjesnikom, partizanom s činom majora, bio zadužen za prihvat gostiju i blagovremeno suzbijanje prekoračenih normi ponašanja. U njemu je Maršal bio najnemirniji gost: obilazio je sve stolove, ispijao špricere u hodu, za šankom, pričao viceve od kojih su se i siti i gladni, i žedni i opijeni, budili u nekom novom svijetu, laganijem i lepršavijem od onoga koji je bio u njihovoj stvarnosti. Njih je darivao i nepoznatim, tek pridošlim, još nenaviklim na taj prostor i sve što se dešavalo u njemu na nekonvencionalan način, a s njima je razgarao svoje veze i sa starim znancima.

U Klub su mogli ući samo članovi umjetničkih i kulturnih društava, ali to se pravilo kršilo stalno: niti jedna večer nije bila bez onih koji u tu kategoriju gostiju nisu pripadali. Niti jedna večer nije prolazila bez najznačajnijih pjesnika, prozaika, redatelja, arhitekata, novinara.

Svoje keramičke radove sa suprugom Olgom, Jandrićevom zemljakinjom, Maršal nije izlagao samo u Sarajevu. Iz njihove zajedničke grbavičke keramičke peći odlazili su u svijet, na međunarodne izložbe, najoriginalnije vaze, pepeljare, različiti upotrebni predmeti svakojakih oblika i veličina. Svojim autorima i njihovome gradu donosili su najznačajnije nagrade.

Nestao je iz Sarajeva pred Olimpijske igre, a njegova je Olga ostala s keramičkom peći na Grbavici, u stanu na Ciglanama, neko vrijeme i sa sinom Mladenom. Bila je i u svakodnevno granatiranom Sarajevu sve do smrti.

Javio mu se iznenada iz virtualnog svijeta, s molbom da bude njegov prijatelj na facebooku. Dugo je provjeravao njegov profil i albume u njemu, samo da se tako uvjeri da je to baš On, Maršal. Onda su počele da mu stižu i njegove poruke, čije su mu rečenice, onako grubo, vraćale te davne dane, provedene s njim u Klubu, s njima i jedan zaboravljeni detalj vezan za odlazak Andrića s ovoga svijeta, čiji je glavni kreator bio upravo On, Maršal. Opisivale su mu jednu obitelj, čiji je početak bio u Sarajevu, nastavak u Beogradu, a kojoj je na čelu i dalje bio samo On, Maresalo numero uno, e!

Sačuvao je te dvije kojima se vraćao često.

I u njima su, začudo, nešto življe nego u njegovome sjećanju, bile pohranjene mnoge sarajevske priče toga vremena, čiji su junaci bili pisci, filmadžije, likovnjaci svih disciplina, političari, arhitekti, viđeniji građani i građanke Sarajeva. Kad god se od obnove prijateljstva zapućivao u virtualni svijet, skoknuo bi i do njegova profila i zavirio bi i u njegove albume. Otkrivao je u njima velikoga majstora keramike, inventivnog crtača, raskošnog koloristu, u svemu tome mladalački duh, iako je njihov autor u 2011. godini već bio u osamdeset prvoj. Svaka njegova sačuvana fotografija u tim albumima vraćala ga je ljudima s kojima je ondašnje Sarajevo živjelo i drugarski i gospodski, i provincijski i velegradski, i europski i svjetski, premda je bilo ukliješteno u komunističke okvire u kojima je sloboda imala strogo zadat prostor i svoje nevidljive čuvare. Iako je svaka kritička riječ za te čuvare bila opasnost, Maršalu je i ona opraštana, jer je toliko sličio Brozu, čiji je vojni čin nosio tako nonšalantno i po kojemu ga i danas mnogi više pamte nego po imenu i djelu. Bilo je to neko Brozovo posve novo, nepoznato izdanje, ono neslužbeno, ljudsko, mekano i toplo u svakoj situaciji.

U prvoj poruci je pisalo ovo:

“Godine 1975. sam uz odobrenje B. Mikulića i R. Čolakovića napravio za Ivu Andrića urnu i tada je sva yu štampa pisala kako je Ivo sahranjen ‘na plodnom beogradskom tlu gde je godinama živeo i radio, ali u urni od svoje bosanske zemlje’. Zemlja iz okoline Travnika a ornamentika sa bogumilskih stećaka! I od tada sam postao ‘dvorski grobar’ po protokolu za sahrane javnih ličnosti. Za 30 godina uradio sam oko 30. 000 urni.”

Taj je detalj iz života Maršala s kojim je bio povezan s Andrićem bio posve zaboravio. Čija je ideja bila da oblikuje njegovu urnu na taj način, nije znao. Odmah je zamolio Maršala da mu nastanak Andrićeve urne malo detaljnije opiše, odgovorio je da će to učiniti, ali je na opis još uvijek čekao.

Stigla mu je druga poruka u kojoj mu je opisivao događaje pred rat i u ratu u svojoj obitelji:

“Mladen se zatekao u Austriji u nekoj firmi za izradu bilboarda, bio neki šef, a tamo imao curu Austrijanku u Salcburgu, upoznao je na našem moru. Kad je puklo u Rajvosa, Olga mu javi: ne dolazi, ovdje je gadno! Posle par meseci mu se u toj firmi zahvale na saradnji. On se zaposli kod katoličke dobrotvorne organizacije Karitas kao vozač. Posle osam godina Austrija nastoji da se reši pridošlica, ma koje fele bili iz BiH, pa i njih. On se prijavi za iselenje u Australiju, ne vrati se u Sarajevo. Dobije Melburn, ali mu to nije odgovaralo zbog posla (on je u Sarajevu diplomirao na Akademiji grafiku), piše meni imam li koga u Sidneju. Tamo sam imao iz školskih dana drugare od pre 50 godina. Pitam ih telefonom, oni vele neka krene prvim avionom u Sidnej, čekamo ga, nema da brineš. Tamo ga sačekaju četvora kola od prijatelja tog mog drugara i odmah se s njim ušikaju na Aerodromu svi skupa.

Olga i ja smo se ranije razišli, majka mi ostala sama posle smrti oca, ali sam ja s njom i dalje bio u dobrim odnosima tako da sam 15 dana boravio kući u Sarajevu, a 15 dana u Obrenovcu, odnosno u Beogradu. Gotovo sve do iza Olimpijade.

Kada je ‘počelo’, Mladen mi je slao neke vitamine i konzerve a ja prepakivao i slao Olgi u paketima, ali i mnogoj drugoj raji koja mi se javljala sa molbom, bez obzira je li Mujo, Franjo ili Jovan, oko četrdesetak paketa po 10 kg. Satima sam prestajao u redovima za broj pred Adrom, Dobrotvorom, Karitasom i Merhametom!

U međuvremenu sam pravio i decu sa svojom novom ženom – Marka, Mariju i Miloša, što je sa Mladenom 4 x M ! Majka im je opet Sarajčica sa Kovačića, nisam joj mogao to odbiti!

Sa Mladenom sam se prvi put video posle 12 godina, kada je sa svojom Austrijankom došao meni u posetu i sada svake druge godine dolazi, i ove u junu će doći.”

Istoj poruci bio je dodano i nekoliko fotografija s potpisima:

1) Mladen i Marija u kući kod mene u Bgd.

2) Marko je arhitekta, ima privatni studio za ukrasnu keramiku i suvenire (rođen 1977.)

3) Marija je diplomirala državnu Akademiju lepih umetnosti, odsek dizajn, “Brera”, Milano, sada je na Akademiji u Berlinu, odsek filmske i pozorišne scenografije i kostima (rođena 1980.)

4) Miloš, dizajn, odsek ambalaže i grafička škola, a sada radi kao producent na snimanju reklamnih TV spotova za jednu stranu firmu; tata-mata za kompjutere (r. 1984.)

Ova je Maršalova poruka završavala ovako:

“Ništa nije bilo jednostavno, sve je bilo otežano, sankcije, rat, NATO bombardovanje, bre, i još je uvek vrlo teško, isto kao i kod tebe, jebi ga! Umorih se…”

Od tada je Maršal zašutio. Nedavno ga je podsjetio na obećanje i zamolio ga da mu opiše kako je nastala urna Ive Andrića, jesu li njezina ornamentika stećaka i zemlja od koje je oblikovana bile njegova ideja ili Mikulićeva i Čolakovićeva. Upitao ga je kako se spašava od ekstremnih ljetnih vrućina i poželio mu da ih što lakše izdrži, da ne ispija previše one svoje špricere. Njegov današnji odgovor bio je naslovljen i na njega i na njegovu suprugu (“pobogu”, pisao mu je, “zar si zaboravio da sam ti nesuđeni kum, od trenutka kad ste preda mnom u Klubu započeli priču o svome vjenčanju?”):

“Dragi naši, hvala na lepim željama, nisam zaboravio obećanje vezano za urnu Ive Andrića i moj odlazak iz Sarajeva. Ovih sam dana bio zauzet, jer mi je došao sin iz Sidneja sa svojom Bečlijkom. Svake druge godine dođu u posetu, kod njenih par dana u Beču i onda kod mene petnaestak dana. Danas mi se javili da su konačno opet kući, u Sidneju. Eto, sad razumeš koliko sam bio zauzet. Čim se malo oporavim, napisaću ti obećano.

I ovde su, u Beogradu, velike vrućine, eto danas je bilo 36, kažu i sutra će, i više… Što se tiče čašice, nisam je nikada cenio, ali čašu jesam, onu nešto veću, špricersku. Čitao sam negde da je Gustav Krklec za noć u Skadarliji ispijao i 50 špricera. A onda smo Gusti i ja to probali kod mene u stanu, u Sarajevu, u vreme kad sam pravio keramiku za njegovu ćerku Katarinu, sa posvetom. Onda smo to, kasnije, opet pokušali i u Gajevoj u Zagrebu prilikom predaje poklona Katarini, ali nije nam uspelo. Keramiku za njegovu kćerku sam pripremao u danima kongresa književnika u Sarajevu, kada je Meša Selimović izabran za predsednika, a u našem Klubu se boksali G. Krklec i V. Desnica, a Adi Mulabegović i ja navijali. Bila je to pjanska gurka, sedeli smo skupa u onoj niši Kluba desno, u manjoj sali. Tada mi je Kiko Sarajlić na salveti napisao: Maršale, dok nisi prešao u manir, davaj brzo jedan tanjir. Mislio je na moju keramiku, jer u to doba sam imao prvu samostalnu izložbu slikane keramike u našem Klubu. I sa nekim eksponatima sa te izložbe sam dobio srebrnu medalju na internacionalnoj izložbi umetničke keramike u Pragu 1962. god. Zahvaljujući tome su Sarajevo i BiH, zajedno sa mnom, upisani u svetsku akademiju za umetničku keramiku u Ženevi kao nagrađeni srebrnom medaljom. A onda me nakon 20 godina izbacili iz udruženja po nalogu onoga sekretara (ma, sad bi se reklo ministra), jer sam u isto vreme bio i član ULUPUS-a (kako ću, pobogu, biti član dva udruženja istovremeno?)… Ma, duga je to priča! Pokojni Cindra me pozvao da mi to saopšti kao predsednik Udruženja primenjenih umetnika SR BiH, te se nas dva, kao dobri stari drugari, rasplačemo, i logično, ušikamo tim povodom, u podrumu hotela Evropa… I moj drugar iz okupacije (1941.), Ante Sučić je probao da me vrati u Udruženje, ali ništa se nije tu moglo, pokupim dokumenta i prebacim se u Beograd, gde iduće godine dobijem status istaknutog umetnika sa uvećanom penzionom osnovicom i pređem na republičku uplatu zdravstvenog i penzionog, itd! I nehotice sam, eto, počeo ono što si tražio, a mislio sam da ti se samo izvinem, ali ima toga još, i mnogo više lepših događanja, iz vremena koje i ti i tvoja lepa ženica pamtite, kao i ja… Ipak me opet podseti na obećanje…

Cmok vam oboma! Maresalo numero uno, e!”

I ova ga je poruka, kao i sve prethodne, i nasmijala i rastužila. Dobri, plemeniti Maršal! Tko ga to danas pamti kao Sarajliju, kao i Ljubu Jandrića i Ivu Andrića, koji je u ovome gradu jedno vrijeme živio s majkom, u njemu se sve do fakulteta i školovao, a u njemu je nakon onoga rata jedno vrijeme i službovao? Oba su zaboravljeni. Andrić se u ovome gradu, uostalom, davne 1911. godine, s dvije pjesme (U sumrak, Blaga dobra mesečina) u Bosanskoj vili, prije stotinu godina, prvi puta i oglasio kao pisac. Dakle, Andrić je stari Sarajlija. I što to, onda, i Andrića i Jandrića s autorom tih sačuvanih poruka povezuje? Upravo ta riječ: Sarajlije, koja nije jednoznačna i koja ima više svojih lica, utvrđuje konačno! Upravo taj odnos grada prema onima koji su u njemu nekada nešto značili i u kojemu su živjeli kao u svojoj katedrali.

Ništa neobično.

Grad je prepun novih stanovnika koji sve življe guraju u pozadinu domicilne. Jednoga dana, pak, i te sadašnje nove, koji su na njegovoj pozornici trenutno glavni, potisnut će neki drugi novi, i to je tako otkad je svijeta i vijeka. Novi zaboravljaju stare, onda i ti novi postaju stari, u jednu riječ: posve prirodan proces. Ništa neobično! Tako svi gradovi svijeta obnavljaju svoj organizam. Tako jačaju svoj život.

Ali, ipak!

Je li upravo to ono što ga muči? Što ga to, onda, u duši uznemirava i boli? Nešto je prazno i bijelo. Bez smisla. Što?

S tom drugom ponovno pročitanom Maršalovom porukom, eto, pročitana je i ta tajna veza. Ona mu nije govorila samo to što je već zapisao, već i ono što je tek trebao zapisati: s njezinim otkrićem u njegovim su mislima još čvršće bili povezani i Ljubo, kao jasenovački stradalnik, i Maršalova Olga, kao njegova zemljakinja, ali i tek minuli rat i onaj rat.

U prostoru vremena izrešetanom oružjem i oruđem, s riječju Sarajlije povezan je, dakle, i on s tom knjigom kraj tipkovnice, pažljivo pročitanom u godini objavljivanja, i njezinim autorom i njezinim glavnim junakom, ali i s Maršalom i Olgom, kao s nečim neizbrisivim, još uvijek živim usprkos drastičnim poratnim promjenama u tuhafli vilajetu. Bolje je da te promjene nije doživio nitko, mislio je, nitko za koga je taj tuhafli vilajet uvijek bio jedinstven i s kojim je i on potvrđivao svoj identitet, kao i Andrić i Jandrić, kao i Maršal i njegova Olga. Jer je sada taj identitet tuhafli vilajeta raspolućen na dva entiteta, kao majka s dvoje djece od kojih ga jedno dijete priznaje, a drugo oporiče.

Tako je toga dana doživljavao i te promjene u godini obilježavanja pedesete obljetnice Andrićeva Nobela. Tko to ovdje tu obljetnicu slavi i, uopće, koliko Andrića danas ovdje cijene? Srušeno mu je u ovoj zemlji sve u što je čvrsto vjerovao kao zakleti jugoslaven. Ako ne slave i ne cijene njega, tako velikoga, kako će slaviti i cijeniti one male, među koje je svrstavao i sebe?

Pročitao je da će se u rujnu o Andrićevom djelu raspravljati u Travniku, za studeni je najavljen međunarodni skup u Mostaru, onda i u Akademiji nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu, bit će o njemu govora i u Fojnici i u Banjaluci, a u Višegradu će graditi i njegov grad! Andrić-grad/Kamengrad. (Još uvijek ga taj projekt zbunjuje, dvoji hoće li mu se tim gradom, čiju je maketu, objavljenu u entitetskim novinama, nedavno promatrao dugo, njegov idejni začetnik i financijer narugati ili će ga zajedno slaviti u duhu načela za koja je ovaj pisac živio svim svojim bićem?! Maketom je njegovo djelo “uskladišteno” u nekakva tri povijesna tematska razdoblja (otomansko, austrougarsko, današnje), po njemu, za univerzalni duh toga djela to je nedopustivo, jer je čaršijski. Svaka konzervacija toga djela uvredljiva je i za Andrića i za poznavatelje njegova djela i njegove ličnosti koja je cijeloga života odbijala i glorifikaciju i petrifikaciju. A u to ga najsnažnije uvjerava upravo Jandrićeva knjiga.)

Ima ga, tu je, a nema ga. U njegovoj duši nešto mu Andrićevo i dalje nedostaje, praznina kojoj ne zna ime nadjačava svaki podatak koji ga razuvjerava da ipak nije zaboravljen ni kao Sarajlija, ni kao Bosanac. Tako se samo tješi.

Nastavio je listati knjigu koja ga je podsjećala na davne godine u kojima je majka Bosna nastojala jednaku ljubav iskazivati prema svakom svome djetetu, iako nikad nije u tome uspijevala, ali čije je svako dijete jednako cijenilo velikog pisca. Zaključio je da ga tako više ne cijene ni oni koji ga prisvajaju samo za sebe, uskraćujući pravo drugima na njegova djela, jer ga upravo tako vrijeđaju kao ličnost koja je željela pripadati svima, samo svima, o čemu najuvjerljivije svjedoči upravo ta Jandrićeva knjiga.

Spustio je pogled s njezina naslova ispisanog na ekranu monitora i zaustavio ga na njegovoj donjoj traci u čijem je desnom uglu bilo označeno vrijeme: 20:30 sati. Kad je na tom mjestu smirio kursor miša pročitao je i datum: 20. kolovoz 2011.

Svoju vezu sa svim što je opisao osjećao je kao tugu. Hoće li se danas javljati Maršalu i hoće li ga podsjećati na njegovo obećanje, uopće, ima li smisla tražiti od njega detalje o nastanku Andrićeve urne? Jer, posve je nevažno na temelju čije je ideje ona nastala s ornamentikom stećka, važno je da djelo jednoga od najvećih u tuhafli vilajetu, ponovno vraćenog u neka davna vremena, usprkos svemu, i dalje slavi svoga autora i njegovu misao!

Prišao je s knjigom prozoru, nikoga nije vidio na pregrijanom asfaltu, iako je sunce već bilo na počinku. U svojoj radnoj sobi znojio se od vrućine, za izlazak iz nje još nije bilo vrijeme. Vratio je knjigu u vitrinu, sjeo ispred monitora i utipkao točku na ispisanu posljednju rečenicu ove priče.

Ispod nje je bjelina papira blještala kad god joj se vraćao sve do 3. studenog 2011. Tada je stigla prva Maršalova dopuna: dvije fotografije urne Ive Andrića. Sutradan je stigao i tekst:

“Dragi moj nesuđeni kumašine, kada sam neko veče, kasno, našao tvoju poruku i pročitao tvoju priču, prijatno me u njoj iznenadila ideja povezivanja sudbina nekadašnjih Sarajlija, Andrića, Jandrića i mene. Kasnije sam se, međutim, i uozbiljio s pitanjem: zar je moguće da nikakvog traga mog života i rada nema više u Sarajevu… Trideset i šest velikih dekoracija izvedenih u umetničkoj, slikanoj ili reljefnoj keramici, u Sarajevu, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, preko zadruge ‘Lik’ ili samostalno preko Autorske agencije, dobitnik Šestoaprilske nagrade, nagrade ULUPUBiH-a… Pre mene BiH i nije imala diplomiranog keramičara… svejedno, kao da nisam ni živeo tamo, a proveo sam trideset i još koju godinu u tom gradu, s bezbroj drugova, prijatelja… Onda sam sebe prekorio, setio sam se devedesetih, onoga besmislenog i strašnog stradanja Sarajeva, svih svojih prijatelja u njemu, s nekima sam i danas u kontaktu, kao i s onim rasutim po svetu… Tako je, valjda, svugde posle rata…

A o urni Ive Andrića koju sam ti jučer poslao reći ću ti ovo: kada sam u martu 75. pročitao u novinama da će Andrić biti kremiran i da će njegova urna biti položena u Aleji zaslužnih građana na groblju u Ruzveltovoj ulici, sinula mi je ideja da bi ona morala biti od bosanske zemlje, iz njegova zavičaja… Neko mi je tu moju ideju, međutim, morao i podržati. Saznao sam da je predsednik odbora za sahranu Andrića Rodoljub Čolaković, da su u odboru mnogi ugledni ljudi, ali da o svemu odlučuje on, s Brankom Mikulićem. Kremiranje je obavljeno, urna je u Krematoriju čekala svečano polaganje, a ja susret s Čolakovićem i Mikulićem. Šestog aprila te godine, na dan oslobođenja Sarajeva, bila je u Domu JNA dodjela nagrada i svečano primanje, na njemu i ja, kao ranije nagrađeni. Sa čašom u ruci priđem Roćku i kažem mu da sam napravio za Ivu urnu od bosanske zemlje (gline) iz okoline njegovog Travnika…. On će meni: Boga ti, Vujoševiću, to ti je dobra ideja (kad god sam mu se sa nekom molbom obraćao, uvek mi je davao neko novo ime, slično mome, toga sam put, eto, bio neki Vujošević!), samo, nastavio je Roćko, ja ti to odobravam, ali ako ti i Branko odobri! U sali za prijem ugledam i Branka Mikulića u društvu generala Džemila Šarca, tada sekretara partije u JNA. Priđem im i Branku kažem da sam napravio urnu za Andrića. On se oduševi i prihvati moju ideju, ali me ipak ponovo uputi na Roćka. Ja mu kažem da se Roćko s mojom idejom slaže ako se i on s njom slaže. On mi onda reče: Majore, dogovoreno (znao je da me zovu Maršal, ali valjda mu ta ‘moja’ vojna titula nije bila prihvatljiva pred generalom Šarcem) i tako dobijem saglasnost sa pravog mesta.

U zakazano vreme dođem u zgradu Federacije u Beogradu i donesem u Čolakovićev kabinet urnu za Andrića. Tu su već bili članovi Saveta Federacije iz odbora za sahranu, među njima i Gvozden Jovanić, sekretar za kulturu Srbije. Stavim urnu na stol oko kojega su članovi Saveta i Jovanić, odatle promatramo Roćka kako nekome telefonira… Prilazi stolu, sa obe ruke uzima urnu i govori: E baš je lijepa, ovakvu ćeš jednu i meni… Objasnio sam mu da su elementi dekora na urni uzeti sa stećaka nekropole iz okoline Travnika… A on me pita: Pa, koliko to košta, Tomaševiću? Ništa, odgovaram mu kratko ne ispravljajući ga, urna je moj skromni poklon velikome Andriću. Svečanom polaganju urne prisustvovala je i delegacija rodnoga Travnika. I to ti je ta priča, moj kumašine! Tačka, moj kumašine.”

Nakon Maršalove točke ovoj priči nije dodavao i svoju. Njegova točka sve je zaustavila na dvanaestom retku teksta, ispod nje je bila bjelina za još toliko redaka. I od te bjeline udaljio se kao od nečega što je bilo dominantnije od onoga što je već bilo rečeno iznad nje. Je li ona značila zaborav ili prostor koji je tražio novi sadržaj što će zaborav ukloniti, to nije znao. Nije znao ni odgovor na pitanje koliko je u ovome gradu onih čiji je status u njemu sličan onima koje je od zaborava čuvala samo ta knjiga s kojom se ponovno povezao nakon primljenih Maršalovih poruka? Ni koliko je takvih, sličnih njima, umrlih, ali i živih rasutih po svijetu, a koliko novih, pridošlih, koji ih se i ne sjećaju? Koliko će ih, i jednih i drugih, u budućnosti biti? Zaboravljene će braniti njihovo djelo, čime će se od zaborava braniti oni koji ih zaboravljaju?

Neka to sve riješi upravo ta bjelina, mislio je promatrajući fotografije urne velikoga pisca. On je u bjelinu utisnuo dosta toga što je već bilo zaboravljeno, neka ona od zaborava čuva ono što ne bi smjelo biti zaboravljeno nikad!

Da, nakon svakoga rata nastaju praznine u sjećanjima preživjelih. Tako je, valjda, svugdje poslije rata, i protiv toga se ne može ništa, baš ništa. A koliko je pravde u tome, nije pravedno ni suditi. Ljudski je samo pravedno čuditi se i žaliti.

A jednoga dana, i zaboravljene i one koji ih zaboravljaju, koristeći privilegiju živih, povezat će pepeo urne i tako će ih izjednačiti u svemu.

I točka i tačka.

(Iz zbirke priča “Čuvar obiteljske katedrale”, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.)

Mirko Kovač (1938 – 2013)

*

Biografija bez veselja

(prvo i četrnaesto pjevanje, poeme posvećene Danilu Kišu)

&1.

Rodih se na dan Stjepana Prvomučenika,
u nebeskom zodijačkom znaku Jarca,
predodređen za tjeskobu, s pečatom tmine na duši.

Rekli su mi da je majka izgovorila kroz suze radosne:
“Ne kmeči, čedo! Život je tek počeo, godine plača su pred tobom!”
A otac je u svoj Kalendar, kao u Knjigu matičnu,
upisao datum, unio podatke o vremenu i dometnuo svoju misao:
“Ko se ode rodi, jebo je čvorka!”

Rodih se u očevoj krčmi, kraj druma kojim često
prolažahu kiridžije, a jedan krak se račvao
prema Primorju, i tuda smo mogli za nekoliko
sati hoda stići u mediteransko obilje.

Tuda su nekada hodili graditelji crkvi i živopisci
i radovali se što ostavljaju tragove Vječne Forme Boga.

*

&14.

Volio bih da se kraljevski osjećam na polju svoje djelatnosti,
volio bih da mogu suditi o sebi, o svojoj književnoj pojavi,
a da ne ispadnem skroman, licemjer ili hvalisavac!
Što bi pristajalo uz moju prirodu?
Gorčina, i način na koji se gorčina ispija!

“Stalno bih htio biti ono što volim”, kaže veliki pjesnik Pessoa.

Jesam li katkad, u satima svojim, očekivao neko čudo?
Dabome da jesam! Očekivati čudo nije ništa drugo
doli potreba za uskrsnućem, a uskrsnuće jest temelj vjere.

Mi očekujemo događaj, sanjarimo o naglom razvoju stvari,
ili u rukopisima svojim izokrećemo postojeću stvarnost.
Što je potaklo pisca u meni i kad se formirala “tamna psiha”,
uvijek spremna svaki užas primati s lakoćom kao radosnu vijest?
Kad bi to bilo sve razlučivo čovjek bi mogao objasniti sebe.
Svaki je ulazak u tajanstvo neuspjeh.
Svaki je život nepoznat, u prvom redu sebi samom.
Jesu li krajnosti djelovale samovoljno i razorno
ili je sve ovo samo sklop krajnosti?
Ili je biće samo po sebi krajnost?

Jesam li ja ono što tajim? pitao se jedan pjesnik.
Kako to da nismo u stanju ono skriveno u nama objelodaniti?
Jer umjetnost je izvjestan red, ili barem duševna skladnost,
odabir činjenica i način na koji se promatraju.

Jesam li i ja proklinjao čas dolaska, ili kao Job klicao:
“Ne bilo dana u koji se rodih i noći u kojoj rekoše rodi se detić!”

Ili se ta pitanja već uvelike promeću u prozu
u kojoj se još proklinje ta ura,
doduše na razne načine i kroz mnoštvo formi.
Je li ovaj život bio moguć samo u odnosu na voljene osobe ili Boga?
Ili da to odložimo za neku drugu zgodu, za neki novi rukopis?

Sada mogu sretno živjeti u svom neveselom svijetu.
Što sretno? Jer mogu slijediti onu Učiteljevu brigu
da me i u budućnosti čeka još mnogo teškoća.
Sve ono što nastojim zaboraviti počinje me progoniti.
Tamo gdje želim staviti točku nastaje provalija.
Svaku navalu na moju slaboću i nespremnost lako podnosim,
jer sam u dobroj mjeri lak plijen za trpnju.
Blagonaklon sam prema grdnji i prema hvali,
prema kuditeljima i prema podržavateljima.
Ali uvijek brižno mislim o sebi i svom položaju,
nekad sjetno, nekad ravnodušno, nekad ogorčeno,
a ponajčešće s razočaranjem i potišteno.

Imam li štogod pridodati svojim podvojenostima?
Mogu li reći da je sve što sam postigao (ako sam što postigao),
došlo s mukom, bogme sporo i kasno.
A od tisuću sitničavih tvari sačinjena je i moja

biografija bez veselja!

Jedan slavni pisac veli da je dar “neprirodan događaj prirode”,
da je “talent privilegium odiosum i da onome tko ga ima
rijetko kad daruje zemaljske radosti”.

*

(iz knjige Mirka Kovača: Europska trulež, Fraktura Zaprešić 2008.)

Objavljeno u redovitoj autorskoj rubrici “Markovi konaci” koja izlazi ponedjeljkom u podgoričkoj Pobjedi

*

Ponovo sam pročitao Andrićev roman “Na Drini ćuprija“. Ali prije nego što o njemu kažem koju, evo jedna davna uspomena.

Bilo mi je desetak godina, ili sam već išao u “prvi produžne”, kako su u Papama zvali osmoljetku, kad sam prvi put čitao taj roman, stoga mogu bez oklijevanja reći da u njemu nisam shvatio ništa, ali sam bio toliko opčinjen njime da ga petnaest dana nisam iz šaka ispuštao i nema sumnje da sam u njemu razumio sve. I jedna i druga tvrdnja su jednako istinite. Drukčije ne umijem izreći ono što se u meni događalo pune dvije sedmice, koliko sam čitao knjigu koji me potresala, raspametila, otrovala kao ni jedna docnije.

Otprilike četiri desetljeća potom, sarajevska spisateljica Alma Lazarevska pričala mi je stvar koju je našla u Karaulčevoj knjizi o Andriću, a prenosim je kako sam je od Alme upamtio, jer Karaulca nisam čitao: ostarjeli Andrić, u vansebici, stoji na balkonu, gleda u noć, u sleđen park, u šta li, i ponavlja: “Strašno, strašno!” A mene istog trena ždrecnu u želucu: prije četrdesetak godina, deseto- ili jedanaestogodišnje dijete, dok je čitalo Andrića, tu riječ je u sebi često ponavljalo, možda čak i šaptalo, jer je Darinka zapamtila moju sklonost da se, negdje u ćošku, sam sa sobom sašaptavam. Taj roman mi je surovo razgolitio, jer Andrić ide u najsurovije pisce koje sam čitao, strahotu svijeta o kojoj ranije, razumije se, nisam znao mnogo, mada mi, kao gladnom “kopiletu izdajničkom”, nije bilo u Papama lako. Našeg komšiju Radisava Bulatovića, Darinkinoga rođaka, nabijaju na kolac, iz njegovog tijela čuje se škripa i grohot, kao da plot lome ili cijepaju drvo, strašno, strašno. Fata Avdagina, kao okrilatila, sa višegradskog mosta skače u Lim, strašno, strašno. Fedun raspara čarapu na palcu desne noge, onda zagrli lovački karabin mog brata od strica Miljana Vešovića, čiju je cijev stavio sebi pod grlo, i rupom na čarapi povuče obarač, strašno, strašno.

Bilo je prijepodne, čuvao sam Prutulju i Perulju pod našim guvnom, a od kuće su mi donijeli tanjir priganica za doručak. Lijevom rukom sam naslijepo vadio priganice iz tanjira i jeo ne prekidajući čitanje, a kad su Radisava Bulatovića nabili na kolac, sklopio sam knjigu, pogledao oko sebe, pa u tanjir, gdje bjehu ostale dvije-tri priganice. Ne sjećam se, naravno, šta sam u taj tren mislio, jedino mi je bilo jasno da doručak neću dojesti, spopalo me gađenje i odvratio sam glavu da ne gledam preostale priganice, ali mi se od mirisa svinjske masti, na kojoj su bile ispržene, grstilo u stomaku, pa sam ustao kao da hoću od nečeg da pobjegnem, i odjednom stao da povraćam. Temeljito sam se izrigao, a gađenje nije prestajalo, baš kao u stihovima Viljema Zavade: “Utroba izbačena, a ne može se povratiti”.

Pamtim da taj dan nisam mogao ručati i da mjesecima potom priganice nisam okusio: zaudarale su mi na Radisava. I da sam tih petnaestak dana sve oko sebe gledao drugim očima. I kamen i drvo i ovca i čovjek bili su mi nestvarni. Ovo što oči vide po Papama nije zbiljski svijet već nešto – vrag bi ga znao šta. Ovo oko tebe, majčin sine, bijelo je perje pri onome čega ima u izistinskom svijetu. Jer Andrićevu knjigu sam čitao kao vjerodostojan izvještaj iz toga svijeta prema kojem je ovo što se nama događa obična sprdnja. Te dvije sedmice oko sebe sam gledao svisoka, kao stvor koje zna nešto o čemu niko živ u Papama i ne snijeva. Nisam, doduše, mogao tačno reći šta je to što znam, a da su me pitali, možda bih odvratio: Sve! Sve znam!

Ponovo sam, dakle, čitao sam roman “Na Drini ćuprija“, sa zastajkivanjima duljim i češćim nego za ranijih čitanja, što znači, pored ostalog, da je u meni Andrićev tekst odjekivao moćnije. I nalazio sam mnoštvo stvari koje ranije nisam primijetio, što je samo po sebi shvatljivo: nisam bio ovaj današnji, pa ih nisam ni mogao primijetiti. I snažnije nego ikad – a taj roman sam čitao barem pet puta dosad – djelovala je na mene predsmrtna misao Ali-hodže Mutevelića čijim očima, zapravo njegovom dušom, cijelim bićem, gledamo rušenje vezirovoga mosta:

“Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi ih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti”.

Znamo danas da se može desiti nestanak ljudi, pa i nestanak života na zemlji, stoga na vjeri šta ne može biti moramo zavidjeti Alihodži, jednoj od najdivnijih književnih fikcija na našem jeziku koju je stvorio “bošnjakomrzac” Ivo Andrić, ko bi drugi?

I opet sam se uvjerio u ono što znam odavno: Andrić je kralj književnosti na mom jeziku, kao što je Šekspir kralj književnosti na engleskom, Dante kralj književnosti na talijanskom, a Gete kralj književnosti na njemačkom jeziku. Samo Rusi imaju dva kralja: Tolstoj vlada danju, a Dostojevski noću.

Tu književnost sam studirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i na Filološkom fakultetu u Beogradu, predavao je u gimnaziji i na fakultetu, pisao o njoj, čitao je cio vijek i ne vjerujem da ima u njoj i jednog značajnog pisca koga nisam čitao. Mislim, naravno, na književnost do 1992. godine.

Na primjer Vjekoslav Kaleb. Ne računam li predratne škole u čijim je programima bio po službenoj dužnosti, kao partizanski pisac, ne pamtim da je u Sarajevu, usmeno ili pismeno, pominjan ikad, ali ja znam da je Kaleb jedan od najmoćnijih pripovjedača na mom jeziku. Koji se danas raspao na četiri, ali za mene će zauvijek ostati jedan, i zauvijek moj, jer jeste jedan, a znam ga dovoljno dobro da sav bude moj. Kalebovu kratku priču “Gost”, koja ide u sam vrh onog što je u ovoj književnoj vrsti u nas napisano, čitao sam nekoliko puta.

Tome i takvom Marku koji voli i dobro zna tu književnost Ivo Andrić će njen kralj ostati do smrti, a šta će biti potom, nisam mnogo radoznao.

Roman “Na Drini ćuprija” prvi put sam čitao kao dječak, stoga ću ponoviti da u njemu nisam shvatio ništa i da sam razumio sve, jer djeca sve razumiju, zato sam, opčinjen svijetom posve mi neznanim i istodobno, u odlomcima, prisutnim tu, u Papama, plakao nad stranicama koje prikazuju odvođenje hrišćanih dječaka u Carigrad, ili možda u Jedrene, za adžami-oglan, to jest u janjičare. Danas znam: plač nad knjigama ide u najveće sreće koje sam doživio za 69 godina svoga gostovanja na zemlji. Taj plač je kazivao koliko vrijedi duša u meni. Čak moram dodati da mi nije neznano ni ono o čemu Puškin pjeva u “Evgeniju Onjeginu”: plakanje nad fikcijama koje si sam stvorio na papiru.

Ovaj put sam stranice o danku u krvi čitao suhih očiju, kao što je i Andrićev dječak iz Sokolovića, budući upravljač najmoćnijom carevinom na svijetu, suhih očiju gledao oko sebe dok su ga odvodili. A kad je jedna od majki koje su “pokušavale da razgovetno dozovu svog dečaka i da mu daju još nešto od sebe, koliko može da stane u dve reči”, kad je jedna od njih viknula: “Rade, sine, nemoj majke zaboravit”, krenule su mi, kao nekad, suze. I u životu i u književnosti, najprostije stvari su najdublje. Ne uvijek, razumije se, ali ne ni rijetko. Ima li šta običnije od povika da ne zaboravi majku? I ima li iskaza koji će brže i jače potresti sam korijen tvoga bića?

Onaj Marko sa davne fotografije, mršav kao da je netom pušten iz Osvjenćima, ili iz Dabićevog Trnopolja, velikim makazama za ovce, zvanim nožice, do glave ošišan “na vrste”: e jesam li te navrstala jesam, podsmjehivala se Darinka svome poslu, a ja plakao što me unakazila – taj Marko, ni nakon pedeset i kusur godina, nije umro u meni. Stoga sam bio srećan.

Ali naše suze su se razlikovale. Današnji ja plakao sam zato što su sve majke na svijetu iste, jer su majke, i sve se one zovu Darinka, a možda sam plakao i od sreće što je u meni još živ onaj dječuljak – Zogovićeva riječ – koji je plakao zato što su od majke odvodili njega, a ne pravoslavne dječake iz Bosne, i zato što su, među majkama “ugrabljenih dječaka”, suharije udarcima bičeva odgonili Darinku. Mada je odlično znao šta su bičevi, nije znao šta su suharije: tu riječ je, u duhu pučke etimologije, doveo u vezu sa suh, i nije mnogo pogriješio. Potom je zavirio u rječnik turcizama na kraju knjige, gdje je našao da su suharije konjanici, pa je zauvijek upamtio i tu riječ i njeno značenje.

Jer je suharija bio Mašanaga Radović, glavešina Zadruzi, koji se nije skidao sa Dorata i odozgo mrzio Darinku, udovicu u potoku ubijenog informbirovca, i njeno šestoro djece, mrzio nas dahijski bijesno, a jednom je Dorata nagonio na mog najstarijeg brata kao Andrićevi suharije na majke dječaka koje su odvodili. To dijete je plakalo ponajviše kao stvorenje izloženo surovosti života koje je kožom znalo šta znači biti na udaru sile od koje nema zaštite. Ukratko: plakalo je za sobom i za svojima.

A ona prašina u koju se Darinka pretvorila ne mora Alijinom janjičaru dovikivati: “Marko sine, nemoj majke zaboravit”. Jer u njen lik i u njeno ime skrio sam sve što je valjalo u svijetu odakle sam, prije pedeset godina, zauvijek pobjegao. Bez toga što je valjalo, pa nek je iščezlo, pa neka ga nije bilo mnogo, ne bi bilo ni ovog mene. Darinka će gledati svijet mojim očima sve dok se i one ne sklope. Više za mrtve ne možeš učiniti.

Andrićev Mehmed-paša Sokoli digao je ćupriju da veže “mesto svog porekla sa mestima svog života”. Što me podsjetilo da je Gete, od koga je Andrić naučio mnogo, negdje kazao da je srećan onaj čovjek koji može kraj svoga života povezati sa njegovim početkom. Pa se mislim: od mog ostanka u ratnom Sarajevu stvarne koristi imao sam ja jedino, jer to je mom životu omogućilo da ostane iz komada: nisam morao preko predratnoga Marka ispisivati kosi krst. Danas mi u ratu napisana knjiga “Smrt je majstor iz Srbije” liči na zadužbinu, pa i jest zaudžbina, moja mala ćuprija kojom sam zasvagda vezao Pape i Sarajevo. I ljubav za Iva Andrića, kao nešto što seže iz moga djetinjstva kroza sav moj život, spada u stvari koje mu vezuju početak sa krajem. Što znači da će Marko Darinkin, čiji življenje nije valjalo ni šuplje banke, umrijeti kao srećan čovjek.

*

Šah

Samo moja oduvijek neprijateljica,
odurna crna dama
imala je snagu jednaku mojoj,
pomažući svome nezgrapnome kralju.
A moj bojažljiv, nezgrapan – razumljivo:
već od početka ostao je pritajen
iza povorke svojih odvažnih pješaka,
a onda je pobjegao niz šahovnicu,
naheren, smiješan, zamršenih koračaja:
bitke nisu stvari dostojne kralja.
A tek ja!
Mene da nije bilo!
Topovi i skakači da, ali ja!
Snažna i spremna, pravo i koso,
dalekometna poput strijele,
probila sam njihove obrane;
morali su prignuti glavu
crni i drski lukavci.
Pobjeda opija kao vino.
Sada je sve svršeno,
ugasila se dosjetljivost i mržnja.
Pomela nas je golema neka ruka,
slabe i jake, pametne i blesave i oprezne.
Crne i bijele odjednom, obeshrabrene.
Potom nas je poput pijeska bacila
u mračnu drvenu kutiju
i zatvorila poklopac.
A kad je sljedeća partija?

__________________9. svibnja 1984.

*

Šah (II)

… Tako bi ti, u pola partije,
gotovo pri kraju,
opet da zaviriš u pravila igre?
Znaš dobro da se ne smije.
Rokirati dok si napadnut?
Ili još i više, ako sam dobro shvatio,
ponavljati poteze učinjene na početku?
Hajde, pa ipak si prihvatio ta pravila
kad si sjedao za šahovnicu.
Dotaknuta figura pomaknuta je figura:
ova naša igra je ozbiljna, ne dopušta
pregovore, pomutnje ili prijevare.
Miči, ponestaje ti vremena;
zar ne čuješ sat gdje otkucava?
Uostalom, čemu ponavljati?
Da bi se predvidjeli moji potezi
potrebno je znanje drukčije od tvojega.
Od početka si znao
da ja sam jači.

___________________23. lipnja 1984.

*

Rasrdljivi šahisti

I sam pjesnik, već je Horacije priznavao da mnogo toga prešućuje, kako bi izbjegao bijes rasrdljiva pjesničkoga soja. A pjesnici su, ili općenito svi pisci – još uvijek rasrdljivi; dovoljno je sjetiti se dogodovština oko književnih nagrada: nagrada i duboke mržnje koju pjesnik iskazuje prema kritičaru kada njegov osvrt sadržava makar samo sjenu nekakve dvojbe. Dok se u Meranu Karpov i Korčnoj potiho razdiru, čitam kako su šahisti rasrdljivi. Kako to da upravo tu odliku dijele šahisti i pjesnici? Ima li čega zajedničkog između šaha i pjesnišva?

Poznavatelji te plemenite igre drže da ima: šahovska je partija, makar je igrali i nevježe, jednostavna metafora života i borbe za taj život, a vrline šahista: razbor, pamćenje, i domišljatost – vrline su svakog mislećeg čovjeka. Strogo šahovsko pravilo po kojem dodirnuta figura mora biti pomaknuta te nije dopušteno mijenjati potez zbog kojeg smo se pokajali, preslikava neumoljivost odabira onoga tko živi. Kada je tvoj kralj, zbog tvoje nesposobnosti ili nepažnje, nerazbora ili premoći protivnika, izložen sve snažnijem napadu, ugrožen (no prijetnja se mora glasno i jasno najaviti, nikada to nije zasjeda), pritiješnjen i na koncu pogođen, ti nećeš propustiti – onkraj šahovnice – zamijetiti simboličnu sjenu. To što ti sada proživljavaš jest smrt; to je tvoja smrt, a istodobno je to smrt zbog koje osjećaš krivnju. Živeći je – ti je izgoniš i jačaš se.

Dakle, ta je viteška i okrutna igra – poetična: takvom je ćute svi oni koji su je kušali, na bilo kojoj razini, ali ja mislim da razlog rasrdljivosti pjesnika i šahista ne leži u tome. Pjesnici i svatko onaj tko obavlja nešto stvaralačko i pojedinačno, sa šahistima dijeli posvemašnju odgovornost za svoja djela. U drugim ljudskim djelatnostima, bilo onima koje su plaćene i ozbiljne, bilo neplaćenima i igračkima, događa se to rijetko ili se ne dogodi nikako. Vjerojatno nije neobično što su primjerice tenisači, koji igraju sami ili u krajnjem slučaju u paru, rasrdljiviji i neurotičniji od nogometaša ili biciklista koji nastupaju momčadski.

Tko radi za se, bez saveznika i posrednika između sebe i svoga djela, pred neuspjehom je lišen izlikâ, a izlike su dragocjen analgetik. Glumac može krivnju za svoj neuspjeh svaliti na redatelja, ili obrnuto; tko radi u tvornici osjeća da mu je odgovornost razvodnjena u odgovornosti mnogobrojnih kolega, podređenih i nadređenih, a osim toga i “ukaljana” slučajem, suparništvom, hirom tržišta, nepredvidivim stvarima. Tko predaje, može okriviti programe, ravnatelja, i dakako – đake.

Političar, barem onaj u pluralističkom društvu, krči sebi put kroz šumu napetosti, šurovanja, prikrivenih ili neskrivenih neprijateljstava, stupicâ, ustupaka, pa kada omane – ima tisuću načina da se opravda pred drugima i pred sobom samim. Ali i tiranin, posjednik neograničene vlasti, posve odgovoran za svoj otvoren i odobren odabir, pred padom traži tko bi odgovarao umjesto njega: i on bi htio neki analgetik. Sâm Hitler, kada je bio opkoljen, sat prije nego što će se ubiti, srdito je sručio svu svoju krivnju na njemački narod koji ga nije bio dostojan. Ali tko odluči lovcem napasti točku koja mu se u protivničkom taboru čini slaba – sâm je, nema suodgovornih u njegovoj odluci, poput pjesnika za stolom pred “sićušnim stihom”. Iako sâm samo u igri, on je odrastao i zreo.

Valja dodati da pjesnik i šahist rade samo mozgom, te da smo preosjetljivi kada je riječ o kvaliteti našega mozga. Optužiti bližnjega da ima slabe bubrege, ili pluća ili srce – nije utuživo; reći da je slaba mozga naprotiv – utuživo je djelo. Ako netko prosudi da smo ludi, pa još i čujemo da nam se to kaže, bolnije je nego kad čujemo da nam se kaže da smo izjelice, lažljivci, nasilnici, pohotljivci, lijenčine, kukavice: svaka slabost, svaka manjkavost našla je svoje branitelje, svoju retoriku, svoju otmjenost i veličanje, ali glupost ne.

“Glup” je silovita riječ i žarka uvreda: možda je to razlogom da u svim jezicima a posebice u narječjima, taj izraz ima bezbroj sinonima, više-manje ublaženih, kao što se zbiva s riječima koje koje pripadaju spolu i smrti. Ako je Krist, prema evanđelistu Mateju (5, 22), našao za shodno opomenuti da će onaj tko svome bratu kaže “raka” biti odveden pred sud, a tko ga bude zvao luđakom da će biti bačen među proklete, znak je da je priznao ranjavajući značaj takvih sudova.

Naspram takvih, šahist i pjesnik su lišeni obrane: razgolitili su se. Svaki je njihov stih, svaki potez – potpisan. Nemaju suradnikâ-suučesnikâ: imali su, da, učitelje od krvi i mesa, ili na razmaku kontinenata i stoljeća, ali znaju da je podlo(st) okriviti za naše slabosti učitelje ili bilo koga drugog. Elem, tko je gol, otkrivene kože i gusto posute završecima živčevlja, bez ikakva zaštitna oklopa ili haljina koje bi bi ga štitile ili prerušile, ranjiv je i rasrdljiv. To je takvo stanje u kojem se, u našem zamršenom društvu, zajtečemo rijetko izloženi, pa ipak su rijetki životi u kojima se ne dogodi čas razgolićenja. Tada patimo zbog golotinje na koju se nismo prilagodili: i prava se koža, ne ona metaforička, draži ako je izložena suncu.

Zbog toga, ja koji sam loš šahist držim da bi bilo dobro kad bi šahovska igra bila raširenija, i kad bi se možda šah predavao i vježbao po školama, kao što se odavna radi u Sovjetskom Savezu. Bilo bi dobro, napokon, kad bi svi, a naročito oni koji sanjaju o vojničkoj ili karijeri političara, naučili prijevremeno živjeti kao šahisti, to jest promišljajući prije micanja, makar znajući da je vrijeme koje je na raspolaganju za svaki potez – ograničeno; imajući na pameti da svaki naš potez izaziva drugi protivnikov potez, teško predvidiv ali ne i nepredvidiv; i plaćajući za pogrešne poteze.

Vježbanje ovih vrlina zasigurno je probitačno na duže staze, bilo za pojedinca, bilo za zajednicu. U kratkom roku ono ima svoju cijenu, a to je da postanemo rasrdljiviji.

*

Preveo i priredio Tvrtko Klarić