Jednokuri Hazarac iz Vinče. Trosisna Hazarka (idealna rekonstrukcija) Postoji osnovana sumnja (dr. Suk) da je Hazarac imao i treće jaje. Svako jaje sadržavalo je po jedan dan života. U seksualnom životu Hazaraca jaja su se praznila na sledeći način: prvo jaje: ponedeljak i četvrtak, drugo jaje: utorak i subota, treće jaje: sreda i nedelja. Na Drugom Međunarodnom Kongresu Hazaraca, održanog u San Francisku od 25. marta do 14. oktobra 1987., u sekciji erotologije, sovjetski delegat postavio je pitanje petka. Dr. Suk je izneo smelu tezu, da su Hazarke, sve do pred kraj 8. veka petkom i pušile! ”Petak Metak!” bi, prema tome, bila čista izmišljotina. Srbi su, kako izgleda, za vreme otomanske vlasti počeli namerno da tucaju petkom da pred okupatorom sakriju svoju ”hazarsku vezu”. ”Petak – Metak” je, dakle, početak islamizacije Srba.

·      mistično hazarsko antidatiranje.

Odličan feljton Drage Hedla o političkoj emigraciji i ubojicama jugoslavenske tajne policije podsjetio me je prije nekoliko dana na tu epizodu i pomislio sam kako je prava šteta da je ona ostala potanje neistražena.

Historija nam vjerojatno ne bi bila naročito zahvalna za taj trud, jer je stvar prošla više ili manje nezapaženo i bez posljedica, ali bi opet valjalo, makar za ljubav dobre priče, naći žive svjedoke, policijske bilješke, presudu kanadskog prekršajnog suda i članke u arhivama Ottawa Suna i Ottawa Citizena ne bismo li rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Gojko Šušak 29. studenog 1979. na svinji napisao Tito.

Zamislite užas koji je zavladao među borcima za prava životinja, nevjericu sanitarnog inspektora, zamislite zgranutost prolaznika koji se zatekao na mjestu zločina i savjesno nazvao nadležne. Službenica na policijskoj centrali zacijelo je mislila da je šaljivac zavitlava kad je čula da nekakav fuckin’ moron niz glavnu gradsku aveniju nosi išaranog odojka u otvorenom mrtvačkom kovčegu.

Građani su s pivskim čašama izašli iz barova i šokirano zurili, zaposlenik vodovoda virio iz otvorenog šahta zaustavljen u pokretu, s papagajkama u ruci, majke su dlanovima pokrivale oči djeci, dok je maleni krmak uznemireno skvičao, a naš se čovjek smiješio zadovoljan pozornošću koju je izazvao na kanadskoj ulici i već vidio kako će njegov politički performans snažno odjeknuti, sve do Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje će na izvanrednoj sjednici oštro upozoriti jugoslavenski komunistički režim zbog gušenja sloboda izražavanja nacionalnih i vjerskih osjećaja, i kako će to biti okidač masovnih prosvjeda protiv Brozove diktature u svim većim hrvatskim gradovima, i kako će najkasnije za dva tjedna…

Fantaziranje Gojka Šuška na ovom mjestu prekida dolazak komunalnog redara.

Mnogo godina kasnije isti će se taj gradski službenik Ottawe nakon objeda možda izvaliti na sofi, rastvoriti novine i u vanjskopolitičkoj rubrici, pri dnu sedamnaeste stranice, pročitati zapanjujuću vijest.

“Cynthia!”, doviknut će ženi u kuhiji. “Cynthia, sjećaš se onog tipa što je ulicama nosio svinju u lijesu? Znaš gdje je on sada?”

“U ludnici?”

“On je ministar obrane Republike Hrvatske.”

“Pa, neka im svima zajedno nebesa pomognu”, zaključit će Cynthia turobno.

Nije to zaista bio veliki povijesni događaj, ali bi nam svejedno mogao nešto vrijedno kazati o našoj zemlji i o našem narodu. Jer, vidite, u isto vrijeme kad se naš budući ministar u Kanadi kojekako snalazio kao otpadnik od jugoslavenske države, u Parizu kao njegov takoreći subrat živi Milan Kundera, bjegunac iz socijalističke Čehoslovačke. I Kundera je, što bi se reklo, neprijateljska emigracija. Ogorčeno se buneći protiv režima Gustáva Husáka, on piše svoj suvremeni klasik “Nepodnošljivu lakoću postojanja”.

Opazite taj nesrazmjer – gdje Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras! Ravno u glavu. Majstor kratke forme sažme svoju političku poruku u četiri slova na svinjskoj plećki.

Prči mu mater, tko će dulje čitati.

Istina, Šušak je više bio čovjek od akcije nego nadahnut mislilac, ali opet, i mimo njega, intelektualna dostignuća naše emigracije zapanjujuće su skromna. Hedlov feljton o muškarcima s dugačkim zulufima, u kariranim sakoima i zvoncarama, koji su se u tuđem svijetu srčano i uz velik osoban rizik borili za hrvatsku stvar, skrivajući se od udbaških kilera koji su im često bili zemljaci, iz njihovog sela, vratio me na trenutak u uzbudljivo političko doba šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Djela antikomunističkih disidenata nešto su možda najbolje što je europska književnost tada imala, a izuzmemo li nekoliko zbirki zbilja prekrasne, oštroumne, gorke i duhovite lirike pokojnog Borisa Marune, Hrvati nisu napisali ništa od toga.

Objavljivali su i oni, doduše, nekakve knjige i revije, kuckali na pisaćim strojevima bojažljivo osluškujući hodnike na stubištu, no uzmete li u ruke njihove strastvene vizije blagostanja i pravednosti koji će nastupiti kad se komunizam jednom neizbježno sruši, uhvati vas malodušnost kako je to loše napisano i neprosvijećeno.

Ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, neovisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada bili su neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli.

Što god krenete čitati, političke spise Bruna Bušića ili Đurekovićeve pamflete koji se nejasno zašto nazivaju romanima, uvijek je to jednaki tanušan stil, promašene metafore, patetično i dozlaboga banalno štivo amatera skribenata, koje bi se u današnje vrijeme eventualno moglo tiskati samo u časopisu Matice u Đurđevcu.

I zbog toga mi se njihove smrti doimaju nekako još stravičnijima, Udba koja ih je ubila zbog takvih budalaština dođe još zlokobnija i okrutnija. Kako je itko normalan našao išta stvarno opasno u recima tih lunatika koji, učini vam se, nekad samo nasumično nižu riječi u naivnoj vjeri da će im tekst do kraja dobiti nekakav smisao, a ako koji put i dokučite što su željeli kazati, to je rijetko kad zaista složenije od četiri slova na Šuškovom odojku.

Ima nešto i proročanski, shvatio sam naposljetku, u tome događaju koji je u studenom 1979. zaprepastio kanadsku javnost. Otud je sve počelo; državno uređenje u kojemu živimo, ako se to uopće smije nazvati uređenjem, kao da se iščahurilo iz te prostačke poruke. I danas, trideset i pet godina kasnije, za mnoge je vrhunac političkog mišljenja i djelovanja napisati na svinji Tito, a nema komunalnog redara i sanitarne inspekcije koji bi ih zaustavili.

Postoji sadržaj zaborava, kao što postoji i sadržaj sjećanja. Nakon osam godina vratio sam se kući. U prozorima još uvijek nije bilo stakla, samo zategnute najlonske folije, a na jednom oknu u dnevnoj sobi zakucana šperploča prilično se izvitoperila od kiše i snijega. Svi zidovi zaparani gelerima, ali se sadržaj u prostorijama nije bitno izmijenio. Knjige su još uvijek bile na policama, slike na zidovima… Sve je kako je i bilo. U kupatilu nađem staklenu bočicu u obliku šišarke, jeftini aftershave Pino Silvestre. Otvorio sam bočicu, bila je prazna, ali se iz nje još uvijek širio poznati miris. Osam godina za mene nije postojala; da se nisam vratio, nikada ne bih pomislio na staklenu šišarku, ostala bi u zaboravu, iako mnogi događaji iz moje mladosti, zbog nje, mirišu na četinare

*

2. februara 2007. godine, otišli smo do rijeke i sjeli na klupu. Ona je mrvila kruh pačjem paru koji se vrzmao oko naših nogu. Sa zanimanjem sam gledao ptice. Mužjak je puštao ženku da jede. Ne znam šta je tome razlog, ali patak nije jeo, nego je sve mrve prepustio ženki. Onda je iz rijeke došla druga patka, kljunom i krilom napala suparnicu, ali je mužjak branio svoju družicu i uljez se udaljio. Došao je potom iz rijeke prilično agresivan patak, nasrnuo na ženku, ali je mužjak uzvratio žestoko i zaštitio svoju pticu, tako da se nasrtljivi stranac, nemajući izbora, odgegao do vode i nestao između čamaca. U tišini, nas dvoje smo pažljivo pratili cijeli događaj. I gledajući muku ptičjeg zajedničkog života, počeo sam spuštati ruku na njeno rame da je ogradim od svijeta, naglo sam postao blag i bolji
*

Upravo stigla iz Bosne, kupuje novu odjeću; dvije su crnkinje (prodavačice u ovoj radnji) s razlogom zbunjene njenim objašnjenjem da želi kupiti čarape u boji kože
*

U snu plače, i svaki njen san je noćna mora. Probudim je poljupcem, ona kaže: Mene je strah čovječanstva

Od koje tačke u vremenu počinje naše zajedničko sjećanje? Na koji način se vrijeme pretvara u prostor? Sjećam se da smo u Orebiću (avgust, 1981) na kamenoj plaži ležali goli, da je plavi leptir sletio na njeno rame i krilom pokrio ožiljak od vakcine
*

Nije bilo kišobrana, a da ga nisam izgubio! Ovaj (kupljen od uličnog prodavača, ispred metro stanice) brzo nacrtam, prije nego što iščezne, dok kiša još pada… Fresko-kišobran

To kako mrzi E. B.
Ropska je odanost virtualnom
Molohu, razdraganom i sitom.
A ispred kompjuterskih ekrana
Njegovi sljedbenici u orgazmičkom transu
Prinose svoje mozgove
Na oltar uskrslom Balu
I lajkaju u horu:
Mržnja je Istina, himna Ljepoti,
Potpuni trijumf našeg uzničkog duha.
Konačno smo našli smisao,
Konačno smo našli žuđeni smisao
I naše postojanje ostaje u jeziku
Precizno kao snajper,
Djelotvorno poput cijankalija.
Smišljamo način kako da vam se noću
Ušuljamo u snove,
Da ne ostanemo samo internetske
Prikaze, sićušni književni organizmi,
Vidljivi tek pod mikroskopom
Kao bakterije.

25. 1. 2014.

Lois Anvidalfarei: Raspelo

*

vjerni oblici 1

(le forme fedeli)

Imam Krista vani na livadi,
stol i vrt.
Imam brončanoga Krista
na kojeg naslanjam uho pa slušam
vječnost kako se dokida.
Imam Krista i posvuda naokolo
dokaz o mojim odbrojenim danima.

Imam stol kao oltarnu sofru,
crveni stol nepromjenjiva podrijetla i sadržine.
Imam vrt ispod svojih koljena s proljeća
i znam, zorom se ljuljaju listovi blitve
a oduvijek rose mirišu na zeleno.
A to je vrt uvjeren da mu je praznik
između majčine dušice i makova.

Imam Krista postavljenog na vrhove prstiju
milošću dalekog uskrsnuća.

Imam Krista i sjećam se,
nije bilo iznenađenja u mojim očima kad je stigao,
niti sam kasnije osjećala zadovoljstvo zbog njegova prisustva.
A reći ću vam i ovo, nisam zahvalila na tom daru,
jer dar je bio pravi
a Krist očita pripadnost mome nauku.

Eto zašto je Krist vani na livadi moj
kao što su moji stol i vrt.
Jer su vjerni oblici tog mjesta.
Za me, da žvačem ubranu blitvu,
za stolom napravljenim od poznata drveta,
u sporazumu za molitvu pred ranjenim prsima.

*

Prijatelju moj 2

(Amico mio)

nemam ništa pouzdano što bih ti darovala,
osim činjenice što zajedno nastanjujemo ovaj život.
To je moje svjedočenje,
iskaz prikupljen tijekom godinâ te prosut tamo
gdje misao je bogata, rodna
pa plodi danju i noću.

Nastanjujemo Lois.
Glas je to koji izriče jamstvo prisnosti,
kao pohrana onoga što podržava glagol biti čovjek na zemlji,
pouzdanje i sigurnost da se može ostati.

Na ovoj njivi postali smo sjeme,
predani zemljištu i razvijeni u biljku.
Zajedno nastanjujemo livade u cvatu, zasniježene tišine,
jer nastanjivati je riječ koja sjedinjuje danas i sutra.
Nastanjivati, jer je to mjerna jedinica neprijeporno bogata
koja sažima cijelo jedno vrijeme unutar izbrojenih dana života.

Nastanjujemo poetično,
ne zato što je poezija dotjerivanje dodano stanovanju,
nego zato što je čin djelovanja, nas koji nastavamo mjesta tijela,
u akciji, na djelu i na poslu.
Unutra, tamo gdje se prepoznajemo,
nastanjujemo svečana mjesta a to su unutrašnja mjesta,
drugovi identiteta i otpora za odluku koja se dogodila
i odluku da se bude izložen u jednakoj mjeri sijenu i umjetnosti.

Nastanjujemo Lois.
Neizgovoren je to sporazum, nije zapisan. Nije proglašen
ni u jednoj knjizi ili bilježnici taj sporazum
između nas koji živimo i mjesta koje nas ugošćuje.
Ipak uvjeti. Oni potvrđuju.
Utvrđuju suštinu tog stanovanja,
uložene vrline, dosljednost i strogost.

A na koncu je ostanak. Stvarajući pripovijest
i u njoj zahvalnost pripadnosti.
Biti. U skrbi i obziru, tu je naš identitet.
Prema tome Lois, prijatelju moj u riječi stanovati,
to je moj iskaz, iznosim ga u svojstvu svjedoka,
da na ovome mjestu tako beskrajno malenom,
ja i ti nastavamo svijet.

*

1 Objavljeno u monografiji Peter Weiermair, Lois Anvidalfarei, izd. Kunstinitiative Tirol, 2004., str. 73; na str. 74-75 slijede prijevodi toga teksta na engleskom, ladinu i njemačkom; također i u autoričinoj zbirci poetskih tekstova La terra piú del paradiso, (Bibliotečni niz Collezione di poesia, sv. 369), izd. Giulio Einaudi editore, Torino 2008., str. 32.

U kratkom uvodnom tekstu autorica kaže: “Pišem o ovim skulpturama naopako, jer ih tako susrećem svakoga dana na majuru Ciaminades: bez pozdrava, ali s dušom prislonjenom između moga gluhog tijela i njihove zvonke kore. U skoro svakom uglu livade one su se preobrazile, obratile od laboratorijske artificijelnosti do normalne prirodnosti već očite prisutnosti između neba i zemlje, uspostavljajući posve nov prirodni red na ovom mjestu, a s iznenađujućom draži zakonitosti nečega što se čini da je oduvijek tako i ovdje. I upravo je to zaustavljeno vrijeme i njemu vjerni oblici ono što čini ‘izrecivim’ moje stanje kratkotrajnoga pripadanja pa odatle i moj zaključak, pred onim što me okružuje i ostaje ako išta onda zbog volje oprečne takvom postojanju. Mislim pritom, da što se više uspijeva dati čistiji smisao našem prolasku, više nam je dato povjerenje suglasnosti sa stvarima i čari onoga što je stvoreno da ostane. Poslije svega to je svrha bilo koje umjetničke forme pa tako i skulpture, posljednja a nedovršena aktivnost.”

2 Objavljeno u monografiji Philippe Daverio, Lois Anvidalfarei, izd. Skira, Genève-Milano, 2013., str. 36-37; na str. 38-39 prijevod toga teksta na njemačkom – prim. prev.

*

S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić

Dragi prijatelji

i pogotovo dragi novinari i urednici u inozemstvu,

ovih dana stiže mi mnoštvo upita i molbi za općenito objašnjenje situacije u Kijevu i Ukrajini, i da, ako mogu, formuliram svoju viziju budućnosti ili barem dolazećih mjeseci. Budući da naprosto nisam u stanju svim vašim novinama napisati analitičkii članak, odlučio sam se svima vama obratiti, i pružiti vam neke informacije koje zatim možete slobodno koristiti.

Najvažnija informacija koju želim prenijeti je ova:

U skoro četiri godine svog mandata Janukovič je uspio zaoštriti situaciju u državi do najvišeg stupnja. I još gore – samog je sebe uveo u slijepu ulicu, jer sada želi vječno ostati na vlasti i zadržati moć pod svaku cijenu. Njegove krađe i potiskivanje naroda prekoračili su sve granice ljudske pohlepe.

Jedini odgovor na mirne proteste posljednih mjeseci rastajuće je nasilje, koje bi se moglo nazvati “kombiniranim” nasiljem: s jedne strane policijske jedinice napadaju Majdan, s druge strane progone aktiviste i sudionike demonstracija pojedinačno (uhođenje, batiniranje, paljenje automobila i kuća, provale u domove, hapšenja, odugovlačenje sudskih procesa). Zastrašivanje je ključna riječ. A pošto zastrašivanje ne uspijeva, i sve više ljudi izlaze na prosvjede Vlada je sve brutalnija u represiji. Zakonska osnova za represiju stvorena je 16. januara kada su zastupnici, koji potpuno ovise o Predsjedniku, donijeli odluku o promjeni nekoliko zakona, ignorirajući dnevni red, proceduru glasanja i Ustav dizanjem ruku za samo nekoliko minuta (!). Te promjene državu će uvesti u diktaturu i u izvanredno stanje, premda o izvanrednom stanju do sad nitko nije glasno razmišljao. Zbog pisanja ovog teksta – samo da navedem jedan primjer – mogu završiti na sudu, jer kršim više tih novih članova zakona: za “klevetanje”, “pozivanje na pobunu” i slično.

Ukratko: kada prihvaćamo ove zakone svatko može reći da je u Ukrajini sve zabranjeno što zabranjuje Vlada. A Vlada dozvoljava samo jedno. Apsolutnu poslušnost prema vladi.

Ukrajinsko društvo ne može prihvatiti takve “zakone”, i od 19. januara krenulo se u masovne proteste o kojima ovisi budućnost zemlje.

Danas u vijestima na televiziji iz Kijeva možemo vidjeti prosvjednike s kacigama i maskama za zaštitu identiteta, ponekad s drvenim palicama u rukama. Nemojte misliti da se radi o “ekstremistima”, “provokatorima” ili “radikalnim desničarima”. Moji prijatelji, pa i ja, ne odlazimo više bez takve opreme na javne skupove. Tako smo brzo postali – ja, moja žena, moja djeca, moji prijatelji – ekstremisti. Nemamo drugog načina štititi svoje živote i zdravlje. Ciljaju na nas specijalci iz policijskih jedinica, prijatelje nam ubijaju snajperima. Broj prosvjednika koji su posljednih dana ubijeni samo u Vladinoj četvrti između je 5 i 7 osoba. Nestale su u Kijevu desetine ljudi.

Ne možemo prestati protestirati jer bi to značilo da pretvaramo svoju zemlju u doživotni zatvor. Mladi Ukrajinci postsovjetske generacije ne mogu izdržati još jednu diktaturu. Ako diktatura pobijedi, neka Europa računa da će na svojim istočnim granicama imati zemlju kakva je Sjeverna Koreja. Osim toga to bi za Europu značilo poplavu pet do deset milijuna izbjeglica. Ne želim nikoga plašiti. Naša je revolucija revolucija mladih. U ovaj rat Vlada je ušla najprije protiv svoje mladosti. Kada padne noć, na kijevskim se ulicama pojavljuju nedefinirane grupe “u civilu”. Love mlade ljude koji nose male bedževe Majdana ili Europske unije. Hapse ih, vode u šumu, skidaju do gola i muče na ledenom tlu. Je li slučajnost da su umjetnici – glumci, slikari, pjesnici – začudno često među žrtvama tih napada? Imamo osjećaj da zemljom vladaju “eskadroni smrti” kojima je cilj istrijebiti elitu.

I još nešto upadljivo: u kijevskim bolnicama ranjenim prosvjedicima postavljaju zamke. Prosvjednike (da ponovim: ranjeni prosvjedici!) uhićuju u bolnicama i vode ih na tajna mjesta. Čak je slučajnim žrtvama policijskih granata postalo opasno tražiti liječničku pomoć. Liječnici sliježu ramenima i izruče ih takozvanim “pravobraniteljima”.

Na kraju želim reći: u Ukrajini se događaju zločini protiv ljudskosti, a odgovornost snose državni moćnici. Onaj koji govori o ekstremistima mogu misliti samo na njih.

I, u pravilu, o obično najkompliciranim pitanjima: ne znam što će se dogoditi kao što ne znam što Vi možete učiniti za nas. U najmanju ruku možete poslijediti ovo pismo i objaviti. Što još? – Budite u mislima s nama. Mislite na nas. U svakom slučaju ćemo pobijediti, neovisno o tome koliko su okrutni. Ukrajinci danas brane europske vrijednosti slobodnog i pravednog društva doslovno do krvi. Moja nadaje da i Vi to cijenite.

*

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec, na hrvatskom objavljeno u petak u 22.55

Kada sam kao mali upitao tatu
Za šta služi metalni lim, nazubljen i čvrst
Što sam ga izvukao iz uniforme
Gledao me je blijedo, a majka čak izgubljeno

Tatu poslije dugo nisam vidio
A majka je često uzdisala
Vežući kecelju i pitajući sama sebe
Šta danas da jedemo

Uskoro smo nabavili kokoške
I mama je svake subote pravila supu
Žutu, sa rezancima i mrkvom
Prislanjajući nazubljeni lim kokoškama na vrat

Gledajući kako sija tanki metal
Optrčavao sam oko stola i oduševljeno vikao:
Pa da! Za to..! Za to služi…!
Služi za Životinje!

Među četiri kamena zida,
u krevetu od punog
orahovog drveta,
na bijelom čašafu
koji postranično pada do tla,
ispod jorgana
što čipkom graniči sa ostatkom svijeta:
gol spava otac.

Majka ko zapeta puška
drži liniju između noći i dana.

posmatrajući neimare na Mostu, shvatam da arhitektura
u ovom gradu postoji tek kao namjera da se zazida zločin.

jer povijest je stvarna samo ako je vidljiva –
u sjećanju, ona je nepouzdanija od riječi ljudske.

zato bi javno trebalo reći: idite! ne dirajte ovaj grad!
nek živi sramota onih koji su ga rušili…