Fra Ljudevit Lauš, rodio se 27. veljače 1868. godine u travničkomu kraju. Umro u Sjedinjenim Američkim Državama. Fratrom u Bosni postao je u onim postotomanskim, habsburškim vremenima, kada je u toj zemlji uvedena službena hijerarhija Katoličke crkve i na njezin vrh, kao sarajevski nadbiskup, postavljen Josip Stadler. O osobi Josipa Stadlera, o njegovoj intelektualnoj krutosti, ali i o tomu na koje se sve sfere širila netrpeljivost između franjevaca i sarajevskoga nadbiskupa, te o “diplomaciji” kakva se vremenom razvijala među dvjema stranama, plastično govori zgoda sa Stadlerovim prijevodom Svetoga pisma, o kojoj piše Marko Karamatić u svojoj monografiji o Bosni Srebrenoj u doba Austro-Ugarske. O nadbiskupovu prijevodu kritičku recenziju bio je objavio tadašnji franjevački lektor biblike Ljudevit Lauš. Poznavajući Stadlerovu ćud, Laušove starješine su autora ukorile a nadbiskupu se ispričale što je njihov lektor biblike “objelodanio njekakvu tobož kritiku na Vaš prijevod sv. Pisma kojom je drsko napao na osobu Vaše Presvitlosti te tim prezreo i autoritet i dužno poštovanje prema Vašoj i svima nama svetoj osobi…”. Nešto kasnije, nadbiskup zabranjuje fra Ljudevitu Laušu predavati bibliku, “jer je stanovitom sgodom javno pokazao da on u tumačenju sv. pisma omalovažava sv. Otce a oslanja se na protestantske tumačitelje”, te upozorava franjevačku upravu ako to ne sprovede u djelo, da će on tu zabranu “isposlovati od sv. Stolice”.

Noseći se, odmah po svršetku studija, željom da se posvetim istraživanju i imaginiranju biografija bosanskih fratara koji su na bilo koji način proživljavali susret s “vanjskim” svijetom, u cijeloj skali psiholoških lomova i događajnih obrata koji su se u stotinu različitih individualnih slučajeva iz toga susreta morali rađati, naišao sam u zavičajnim pričama na historiju učenoga i nesretnoga doktora Lauša. Prošla su otada desetljeća, priča koju sam napisao izgubila se pa mnoge detalje iz nje više ne znam ni sam, ali otkrivam da su ovaj dr. Lauš, koji osporava Stadlerovu prevoditeljsku kompetenciju, i onaj Lauš iz moje početničke proze – ista osoba. Suhi podaci do kojih dolazim danas, slažu se s onima koje sam i tada uspio iščeprkati: izvanredno darovit i sklon apstraktnom mišljenju, jezicima, pisanju, školovao se u Pečuhu od 1884. do 1890, te u Beču od 1890. do 1894, gdje je postigao doktorat iz teologije. Kao što smo vidjeli, predavao je bibliku u Livnu, a potom u Kreševu, gdje ga je stigla zabrana. Provincijal fra Anđeo Ćurić u nekom službenom pismu upravi Reda 1899. žali se na nj da je “predvodnik svih nereda među onima koje treba sekularizirati”. Nakon podatka da je dobio sekularizaciju 16. svibnja 1899, o njemu prestaju bilo kakve službene informacije. Ne spominje se ni u generalnom Šematizmu Bosne i Hercegovine iz 1906. Kao da je u zemlju propao.

Tu, sad, nastupa zavičajna priča, historija odozdo. U varcarskoj Spomenici župe, koju je s mnogo ljubavi, spisateljske strasti i nepatvorenoga dara vodio Niko Kaić, župnik varcarski od 1937. do 1958, stajalo je u rubrici Duhovni pomoćnici–kapelani zabilježeno ime dr. fra Ljudevita Lauša u nekom vrlo kratkom razdoblju na početku Dvadesetoga stoljeća, svega koji mjesec. To je i jedini izvor u kojemu se spominje mjesto i približno vrijeme njegove smrti: “Amerika, Pittsburg, oko 1912”.

A priča je išla ovako: bila je u Podmahali djevojka tako neobične ljepote i tako jakoga spola, e se vidjelo da ne može dobro završiti. Kad se pojavio mlad, učen kapelan, nije šala – bečki doktor, ona je povilenila. Nije trebalo dugo…

Uskoro se ustanovilo da je u drugomu stanju, i valjalo je djelovati brzo i efikasno. Kapelan je zvan u Banju Luku u biskupiju na istragu i korenje, i nije se dugo zgrijao u Bosni. Poslali su ga u Ameriku, gdje su u gradovima poput Pittsburgha, s paklenim razvojem čeličana, već rasle kolonije našijenaca iz prvih generacija ekonomske emigracije. Tamo je bečki doktor teologije fra Ljudevit Lauš i skončao, nitko tačno ne zna kako. U Podmahali ljepotica je rodila nezakonitoga sina, čiji otac je ostao mahalski tabu, osim u najpovjerljivijim šaptanjima i aluzijama. Oženio se njome, i dijete prihvatio, mlad a obudovio trgovac. Sina, bistra i okretna, samosvjesna, dali su na škole. Izrastao je u veoma uspješnoga sarajevskoga službenika visoke klase i kasnijega zagrebačkog gospodina s bogatom mirovinom. Bio je naočit i čvrst čovjek, muškarac osobite ljepote i otmjenosti, koja ga nije napustila ni u dubokoj starosti. U zavičaj je dolazio rijetko, ali redovito, a njegovi sinovi gotovo nikad i nikako. Do smrti držao je, i plaćao da bude pomno njegovana, jednu bašču podalje od kuća, ogradu u prisoju, punu raznovrsnoga voća, odakle je pogled u smiraj dana lijep do bola. Govorilo se kako žudi da tu napravi kućicu i dođe umrijeti u njoj. Nije mu se ostvarilo.

Blog: www.lovrenovic.com

Dušan diše

Dušan diše, ali drugačije, bez nepotrebnih tenzija. On lako i u svemu pronalazi zrak. U smoli, u slanoj vodi, u poodmakloj sidi, u činjenici zemlje – toj prljavoj činjenici zemlje, u crnom koje od ljudi napravi rudare ili kurve ili pirotehničare. Nema toga što on ne može pripremiti za disanje. On diše i po noći, evo sada, dok drugi spavaju s obje nozdrve viška. Uzmete li Dušana i uzmete li sve ljepljivo, neprozirno i gusto od čega se sastoji izvanredan puding, i umočite li ga zatim do dna u taj puding (neki kažu život), on će prodisati kao da se dogodilo baš ono što se trebalo dogoditi disanju: dobro jutro, borovi i Alpe. Disanje svega, to je tajno zdravlje njegove krvi i njegove debitantske duše. Dušan nema dušu. On je samo mašina, automat za disanje, gola tehnička instanca za stvaranje bezbroj malih zračnih probušenosti. One se otvaraju i zatvaraju. Dušan diše. Nitko ga ne čuje.

Darkocentrizam

A sad Darko! Darko ljude dijeli na darkocentrične i na neljude (miševe i marksiste). Stroga tipologija rekli bi neki, ali koji? I kakvi? I šta oni znaju o ekonomiji velikih dojki iz kojih dirigirano prska the milk of human kindness? Iako je to možda nepotrebno ponoviti, Darkova je ekonomija jednostavna za sve darkocentrične ljude a počiva na sistemu malih mliječnih akcija. Evo danas, ako nekome treba glasno reći novčanik će da vam ispadne gospođo ili ako u zamjenu za natpis “Moja mama je djevica” treba prenijeti stolicu od točke A (gdje je ona) do točke B (gdje je natpis), a zna se pri tome šta je Lobačevski napravio Euklidu, to će Darko, neće ni miševi ni marksisti. Ako prođe neki umjetnik, recimo Raša Todosijević, Darko će vikati za njim Raša, sunce ti se spustilo, volim tvoju umjetnost! I Raša će odmah postati darkocentričan, jer se smije i zauzvrat maše. The milk of human kindness.

U malom stanu

____________________ Pitam oca: šta radiš danima? Sećam se.

U malom prašnjavom stanu u Gljivicama
u niskom bloku, sazidanom prema sovjetskom uzoru
i načelu: grad treba da liči na kasarnu,
a sobe da budu tesne, da bi se onemogućavali tajni sastanci,
tamo, gde neumorno maršira starinski zidni sat,

gotovo svakodnevno oživljuje septembar ’39, fijuci bombi,
ali i Jezuitska bašta u Lavovu, u kojoj kao nekada davno svetluca
zelena svetlost klenova i jasenova, i male ptice,
i kajaci na Dnjepru, i miris vrbovog pruća, i vlažnog peska,
i vreo dan, kada si sreo mladu ženu, studentkinju prava,

i putovanje teretnim vagonom na zapad, do krajnje granice,
i buket od dvesta ruža koji su ti poklonili studenti,
u znak zahvalnosti što si u proleće ’68. godine stao u njihovu odbranu,
takođe epizode, za koje nikada neću saznati,
kao poljubac žene koja nije postala moja majka,

strah i slatki ogrozd tvog detinjstva, slike izvučene
iz prijatne provalije, kada me još nije bilo.
Tvoje sećanje se odvija u onom tihom stanu – ćutke,
sistematično, jer radiš na tome da na časak vaskrsneš
bolni dvadeseti vek.

Ovo je pjesma Adama Zagajewskog iz knjige Antene, koju je objavio u Krakovu 2005. godine, a izdana je i u Beogradu, u nakladi Arhipelaga, dvije godine kasnije, u prijevodu Biserke Rajčić. Zagajewski jedan je od velikana poljskoga pjesništva (Herbert, Kornhauzer, Rozewisz, Szymborska…), koje smo u nizu izvrsnih prijevoda Zdravka Malića, Marine Trumić i Petra Vujičića čitali i prije rata, a tema o kojoj u ovoj pjesmi pjeva i pripovijeda, opsesivna je tema cjelokupnoga njegovog djela. S njom je i postao jedan od najznačajnijih europskih pjesnika i kandidat za Nobelovu nagradu. Tema je to egzila ili “humanog preseljenja”, odrastanja i života unutar prostora vlastitoga jezika, ali svejedno u nekoj vrsti tuđine. Pišući o vlastitome formativnom iskustvu, Zagajewski je svjedočio o iskustvima svoga naraštaja, Poljaka koji su nakon 1945. izmješteni iz svojih zavičaja, jer se cijela Poljska na zemljopisnoj karti “preselila”, u prosjeku, stotinjak kilometara prema zapadu.

Adam Zagajewski rođen je 1945. u Lavovu, jednom od najvažnijih središta poljske nacije i kulture, koji je nakon rata pripao Ukrajini i Sovjetskom Savezu. Kao dijete preseljen je u Gljivice, tmuran industrijski grad u Šleziji, iz kojega su prethodno iseljeni Nijemci. Ukrajinci, pak, koji su naseljeni u Lavov, iseljeni su iz južnih i jugoistočnih dijelova Poljske, u zvaničnoj operaciji etničkoga čišćenja, u povijesti poznatoj kao “Operacija Wisla”, započetoj 28. travnja 1947. i dovršenoj krajem srpnja. U ta dva mjeseca prognano je sto četrdeset tisuća ljudi. Kako je taj dio Poljske, kao i sve baltičke zemlje, te Galicija, bio višenacionalan i multikulturan, ljudi su znali jezike svojih susjeda, i međusobno su se stalno miješali, tako da su im se iz generacije u generaciju znali mijenjati identiteti i narodnosne pripadnosti, nije bilo sasvim jednostavno ustanoviti tko su sve, zapravo, Ukrajinci koje valja protjerati. Kao što ni u Lavovu nije bilo do kraja izvjesno tko je, a tko nije Poljak. Na kraju su, o cinizma!, komunističke vlasti odlučile da vjerska pripadnost bude kriterij pri preseljenju, te su u Operaciji Wisla izgnani grkokatolici i pravoslavci, bez obzira na to što su se ti ljudi u nezanemarivom broju izjašnjavali kao Poljaci, ili su čak i pripadali višim građanskim i aristokratskim poljskim slojevima. I tako su, eto, ateisti 1947. vodili jedan mali, ali po posljedicama strašan, vjerski rat, koji je upisan u kolektivne, porodične i lične memorije milijuna ljudi na prostorima današnje Poljske i Ukrajine, ali i Litve, Njemačke i dokle god su doprla, kamo god su se iselila, ljudska sjećanja.

Poljaci su nakon 1945. u Lavovu, kao pojedinci, i mogli ostati. Ali rijetki su ostali. Zatim je pala željezna zavjesa, i više se nije moglo ni tamo, ni ovamo. Naime, iako je Poljska bila dio istočnoga bloka, potpisnica Varšavskoga ugovora i, uglavnom, poslušna sudionica moskovske politike, iako je, zapravo, sve vrijeme bila okupirana od Sovjetskoga Saveza, Poljacima nije bilo nimalo jednostavno prelaziti granicu s Ukrajinom. Rođenima u Lavovu, ili u nekome drugom gradu u Ukrajini ili Bjelorusiji, taj prelazak bio je, praktično, nemoguć sve do pred kraj osamdesetih. Onome tko je jednom napustio svoj zavičaj, bilo je zabranjeno da ga više ikad vidi. Bez obzira na proleterski internacionalizam, na sve prezrene na svijetu, braću i sestre međunarodne radničke klase, nacionalno razgraničenje u višenacionalnom i multikulturnom srcu Europe provedeno je hladno, bezdušno i u potpunosti. Galicija je kao zametak buduće ujedinjene Europe razbijena i zbrisana s lica zemlje u dva koraka: prvi je bio nacistički holokaust, eksterminacija Židova (tih, po Amosu Ozu idealnih, jedinih pravih Europljana, koji su bili vezivno tkivo svake ideje o višenacionalnoj zajednici), a drugi korak bio je sovjetsko-komunistički projekt repatrijacije milijuna ljudi, koji je vodio konačnom i potpunom razgraničenju među prethodno izmiješanim zajednicama.

Adam Zagajewski po akademskom je zvanju profesor filozofije. Do vojnog udara 1981. živio je i predavao u Krakovu. Sljedeće godine emigrirao je najprije u Pariz, a zatim u Sjedinjene Američke Države. Tamo predaje na više velikih i uglednih sveučilišta. Zadnja mu je profesura na čikaškom univerzitetu. Već godinama tamo vodi kolegij posvećen Czeslawu Miloszu. Od 2002, nakon što se, službeno, vratio u Krakov, pola godine provodi u Europi, a pola u Americi. Sentimentalnom terminologijom naših nastavnica književnosti iz vremena jugoslavenskog socijalističkog odrastanja, reklo bi se da je Zagajewski “građanin Svijeta”. Kao i mnogi drugi Poljaci, pisci, filmski režiseri, filozofi, uglavnom humanistički intelektualci, on ima iskustvo progonstva iz jezika, a s tim i iskustvo praktičnoga, svakodnevnog kosmopolitizma. Ali istodobno, kao i većini njih (i Miloszu, i Romanu Polanskom, i Gombrowiczu…), njegove su umjetničke opsesije, njegove književne i pjesničke teme i interesi, vrlo često sasvim lokalni. Kao i Milosz, Zagajewski ne prestaje razmišljati i pisati o izmiještanju, progonstvu, protjerivanju, nečemu što je započelo u vrijeme njegova rođenja i čije posljedice živi sve do danas. Od Lavova, kojeg se niti ne sjeća, grada koji je prvi put mogao posjetiti u vlastitim četrdestim, uzalud se pokušavao otrgnuti. Da je otišao svojom voljom, ili da su mu roditelji otišli svojom voljom, ime tog grada bilo bi samo karakterističan podatak u ličnim dokumentima, poput klempavih ušiju, koje ne može operirati nijedan plastični kirurg. Ali kako su iz Lavova prognani, ti ljudi nikada Lavov nisu uspjeli stvarno napustiti i zaboraviti. O tome, između ostaloga, govori i pjesma “U malome stanu”.

Nakon pada komunizma i rastvaranja željezne zavjese, Poljaci, bivši Lavovljani, masovno su počeli posjećivati svoj grad. Uvedene su autobusne linije, stvoren je jedan neobični, do tada nepoznati, oblik turizma: ljudi su obilazili, gledali, osluškivali grad koji su morali napustiti, odlazili su na adrese na kojima su nekada živjeli, a mlađi su u tim posjetama i obilascima pokušavali otkriti nešto što ih je tolike godine opterećivalo, a o čemu, zapravo, nisu ništa znali. Oko tih putovanja pokrenute su intelektualne rasprave i polemike između onih koji su u Lavov išli, spremni obnoviti izgubljenu mapu kulturnih i privatnih, obiteljskih identiteta, i onih koji u Lavov nisu otišli ni nakon što su granice otvorene, smatrajući da ne treba ići, niti pokušavati obnoviti nešto što je zauvijek izgubljeno. Turistima su prigovarali na kič-osjećajnosti, praznoj nostalgiji i romantiziranju predodžbi o povratku – koji je, naravno, nemoguć, jer se ne može vratiti izgubljeno vrijeme. Zanimljivo je, međutim, i različito od naših frustracija izazvanih etničkim čišćenjima, da se ni nakon 1989. nije stvorio nacionalistički mit o progonstvu, ni o ekskluzivnom poljstvu izgubljenih istočnih zemalja. Iako poljsko društvo nije ni danas imuno na šovinizam, rasizam i antisemitizam, ne postoji, čak ni najmarginalnija politička partija, kulturna organizacija ili zavičajni klub, koja bi postavila zahtjeve kakvi su u nas, od Triglava do Gevgelije, u svim državama i u svim narodima, bez ijednog izuzetka, dio dnevnoga patriotskog repertoara, a to je povrat, milom ili silom, gradova, sela, planina i rijeka koje su jednom, svejedno koliko davno, bili naši. Iako svi dobro znaju da je Lavov bio poljski grad, iako je Lavov jedno od rodnih mjesta poljskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, danas je to i za ljude iz autobusa, i za one koji preziru tu vrstu turizma, ukrajinski grad.

Prošle jeseni putovao sam s jednom svojom poljskom prijateljicom vlakom od Krakova do Vroclava. Dok sam gledao te šlezijske ravnice, malene gradove i sela, kuće s okućnicama i beskrajna krumpirišta i kukuruzišta, i ono što vidim pokušavao usporediti sa zemljama bivše Jugoslavije, moja Poljakinja pričala mi je o svemu i svačemu, da bi u jednom trenutku, neprimjetno, skoro slučajno, došla do svoje porodične priče. Znao sam da je, kao i Zagajewski, ali dvije-tri godine ranije, rođena u Lavovu, ali tema poslijeratnog preseljenja, progonstva u još jedan mali, napušteni grad, kao da nije bila dovoljno važna da bi je spomenula sve do ove višesatne vožnje vlakom, tokom koje se, ionako, razgovara o svemu i svačemu, pa onda hajde, može i o tome.

Njezini su roditelji bili liječnici, dobrostojeći i cijenjeni ljudi, cvijet lavovskoga poljskog građanstva. Kada je počeo rat, pa sovjetska, a zatim i njemačka okupacija, nastavili su raditi u bolnici. Ali čim je 1944. postalo jasno da Sovjeti ponovo stižu, majka je ugrabila dvije svoje male kćeri (moja prijateljica ima i mlađu sestru, koja je u vrijeme zbijega bila dojenče), i kroz razrušenu zemlju i preko crta fronte, krenula u izbjeglištvo, u zapadnu Poljsku. Otac je ostao u Lavovu, liječiti ljude. Po završetku rata, mislili su, obitelj će se ponovo spojiti, u Lavovu, ili zapadnije, kakve već budu prilike. Ali rat je završio, željezna zavjesa se spustila, i on više nije mogao k svojima. Malo potom izvršio je samoubojstvo.

Nije to bila neka duga životna priča, puna detalja i rukavaca – te šta je bilo s tetkama, te gdje su u to vrijeme bili daidža i njegovi – kakvu bismo, bit će, ispripovijedali mi ovdašnji. Svedena, kratka i jasna, s blagim primjesama humora, lišena uzaludnog i naknadnog sentimentaliziranja, recimo, nije mi uopće ispričala kako je izgledao taj put majke s dvoje djece kroz spaljenu zemlju, u kojoj se još uvijek dizao dim iznad krematorija koncentracijskih logora, i smrt je bila najuspješnija i jedina industrijska grana, niti je išta rekla o bijedi u kojoj su sve tri živjele sljedećih godina. (Da, ispričala mi je, smijući se, nešto o doktorskom “mitu” svoje majke. Jednom joj je došla neka seljanka i u znak zahvale donijela joj ogroman sepet pun jabuka. Ali ne treba, imamo i mi jabuka!, branila se gospođa doktorica. Samo uzmite, navaljivala je pacijentica, toliko su ove godine rodile da ih više ni svinje ne jedu.) Čak je i očevo samoubojstvo spomenuto s nekom lakoćom i mirenjem. Skoro fatalistički. Jer što je i mogao učiniti jedan poljski liječnik, u Lavovu, u Sovjetskom Savezu, nego se ubiti, nakon što mu je obitelj završila s druge strane željezne zavjese? To je, valjda, jednako normalno kao što je normalno biti likvidiran kao Armenac u Turskoj dvadesetih godina, kao Židov u Njemačkoj tridesetih, kao Srbin na Kozari četrdesetih, kao Nijemac u Vojvodini godinu ili dvije kasnije, kao Bošnjak u Srebrenici, kao Hrvat u Vukovaru, kao Sarajlija srpskoga imena i prezimena na Kazanima… Razlika je samo u tome, važna razlika, što Poljacima raseljenim iz Lavova nije bilo dato da poslije žive od svojih funeralnih sentimenata. Nije im bilo dato da viktimiziraju svoju ličnu, porodičnu i nacionalnu sudbinu. Poljak je stekao pravo da se svega sjeća, ali ne i pravo da bude žrtva.

Dugo sam razmišljao, razmišljam i danas, o miru i lakoći, o toj tužnoj vedrini s kojom mi je moja poljska prijateljica, u vlaku, negdje kod Katovica, ispričala priču svoga djetinjstva i odrastanja, ono što ju je formiralo i što ju je, u velikoj mjeri, učinilo ovakvom kakvom ju poznajem. Misleći o njoj, naravno, mislio sam o sebi i o svojima, kao i o vlastitom podrijetlu i životu, o mojim izgubljenim i nestalim zavičajima i domovinama, ali i o onome što sam nekada bio, a danas više nisam.

Mislio sam, vrlo živo, i o razlici između njezina i mog oca. O svome ocu, ja sam napisao knjigu. Tema te knjige se, u velikoj mjeri, tiče osjećaja manjine, unutarnjeg progonstva i izolacije, dakle, nečega što je mojoj prijateljici također važno. Uostalom, možda mi ni tada, u vlaku, ne bi ispričala svoju priču, možda bi joj se činila neprikladnom, da nije pročitala knjigu “Otac” i da ju se, nastavljajući niz mojih knjiga, ne sprema prevesti na poljski. Ali zašto svoje obiteljske sudbine doživljavamo tako različito? I kako bih ja pisao o ocu da sam Poljak, u kojem tonalitetu i koliko sentimentalno? Da li bih, uopće, o njemu pisao da se moj otac ubio s druge strane željezne zavjese? Ovako mi se, iz daleke južne perspektive, priča moje prijateljice čini velikom književnom temom, u usporedbi s kojom su mnoge naše porodične nevolje nalik sitnim građanskim čarkama, koje su praćene običnim i vrlo urednim umiranjima. Ali nama se, eto, čini da se nikome nije događalo ono što se događa nama, i da su etnička čišćenja, raseljavanja i progonstva većega ili manjeg intenziteta, nakon kojih slijede promjene sastava stanovništva u gradovima u kojima smo se rodili, nešto sasvim novo, što se nikome drugom nije događalo, ili svoje sudbine megalomanski uspoređujemo sa sudbinama Židova u Drugome svjetskom ratu.

Osim razlike u osobnim temperamentima između moje prijateljice i mene, važna je razlika u tome što sam ja iz naroda žrtve, i odrastao sam među pripadnicima drugih naroda, koji su također uvijek i samo bili žrtvama, dok je ona iz naroda koji nije dobio prigodu da sebe doživi kao ekskluzivnu žrtvu, ili si to pravo nije prisvojio, jer bi ga viktimizacija odvela u nestanak. A Poljska je i kao država, i kao društvena zajednica, sve do razine obitelji i svakoga mislećega čovjeka, bila neusporedivo bliže konačnome nestanku, nego što je to ikada mogao biti ijedan od naših ponosnih naroda, viktimiziranih iz generacije u generaciju, još od austrougarske okupacije 1878, a neki i prije toga. Mogućnost nestanka Poljacima je upisana u kulturni kod, u imaginaciju njihovih najznačajnijih pisaca, u javni i politički diskurs. Gombrowiczu i Miloszu, dok četrdesetih i pedesetih pišu o Poljskoj, ta zemlja nije trajno izvjesna činjenica. Možda će nestati, a nakon poljskoga nestanka, život se nastavlja, zemlja se okreće, ljudi se mole Bogu, svijet i dalje postoji, diše i misli. Primisao kako je moguće nadživjeti državu, domovinu, pa i vlastiti jezik i kulturu, vjerojatno mijenja nešto u čovjekovu doživljaju vlastitoga udesa u historiji, ili pojedinačnog participiranja u kolektivnoj patnji. Jer ako nema Poljske, tada nema ni poljskoga kolektivnog stradanja. Nestali narodi, kao ni nestale države, ničim ne opterećuju savjest čovječanstva. Njih jednostavno nema. Nitko se ne moli za njihove duše, ne plaća u najbližoj crkvi mise zadušnice. Nestali narodi i nestale države doživljavaju se, ako se uopće i dožive, više kao nekakvo civilizacijsko rasterećenje. O nestalima se više ne mora misliti.

Osim toga, ako se cijeli jedan naraštaj Poljaka etnički rekomponirao, humano preselio, vlastite zavičaje zamijenio njemačkim, ukrajinskim, pa i židovskim zavičajima, ako se naraštaj uselio u tuđe kuće i stanove, ne prežalivši svoje vlastite, ako su svi on svoj veliki, sjajni Lavov, “Jezuitsku baštu u kojoj kao nekada davno svetluca zelena svetlost klenova i jasenova, i male ptice, i kajaci na Dnjepru, i miris vrbovog pruća, i vlažnog peska”, zamijenili za malene, sive i zagušljive varošice u Visokoj Šleziji, nalik nekim njihovim kaknjima, varešima i banovićima, ili – ako su bili bolje sreće – za Vroclav, taj veličanstveni Breslau, koji i danas, skoro sedamdeset godina nakon etničkog čišćenja, vonja, diše i izgleda kao stari njemački grad, u kojem fasade govore njemačkim jezikom, premda stanovnici redom govore poljski; ako su, dakle, toliki podijelili isto iskustvo, tada to iskustvo više ne može ni biti tragično, jer je tragično samo ono što pojedinca izuzima i izdvaja iz mase, ili, u novije doba, ono što je dio neke zamišljenje konstitucije, ugovora i ustava europske civilizacije, kao što je kolektivno stradanje Židova, prema takvom nepisanom ugovoru, bez ikakve sumnje – tragično.

Zato moja prijateljica tako mirno pripovijeda svoju porodičnu priču, bez egzaltacije i očekivanja da bi itko, pa ni ja, sudjelovao u njezinoj nesreći, jer njezina nesreća skoro da i nije osobna i privatna, nego je dijeli sa cijelim svojim naraštajem. U zemlji, ili svijetu, gdje bi svaki čovjek imao samo jednu nogu, na invalidnost se nitko ne bi mogao žaliti. Doseljenici iz izgubljenih, istočnih zemalja, u svojim novim zavičajima bili su hendikepirani kao stranci, ili bolje rečeno tuđinci. Način na koji su oni bili Poljaci, razlikovao se od poljstva Poljaka među koje su se naselili. Njihova su djeca odrastala u tom tuđinstvu, drukčija, vjerojatno opreznija i povučenija od druge djece, upućena na svoju porodičnu sudbinu, kao na glavni izvor vlastitoga kulturnog identiteta. Pritom, bilo ih je toliko da su tvorili kolektiv, cijelu jednu društvenu zajednicu, markantnu kulturnu manjinu. Kada bi bila tačna, a nije, ona romantičarska definicija nacije, prema kojoj naciju tvori skupina ljudi koja dijeli istu kulturu i sudbinu, tada bi taj svijet doseljen s istoka danas bio zaseban narod, različit od Poljaka. Ali tko zna, možda i jest različit, ili je možda danas poljska nacija dominantno obilježena identitetom preseljenih, etnički očišćenih. Kada bi se sudilo samo po književnosti, naročito poeziji, skoro da bi se takvo što i moglo ustvrditi. Učini se ponekad kako su poljsku poslijeratnu književnost, ili njezine vrhunce, ispisivali sve sami emigranti, izbjeglice, prognanici, ljudi nad kojima je neuspješno proveden postupak repatrijacije.

Poljska je u jesen 1939. bila napadnuta sa zapada i s istoka, i podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Nijemci su odmah krenuli s uništenjem poljskih Židova, Sovjeti su započeli uništenje poljske aristokracije i visokoga građanstva, poubijali su zarobljene poljske oficire, iz čega će nastati još jedan mit suvremene poljske nacije. Nijemci su Poljake tretirali kao rasno inferiornu vrstu, i namijenili im ulogu poslužitelja, koji će postepeno biti istrijebljeni. U svim velikim gradovima stvorena su židovska geta. Teritorij koji je mogao biti odmah ponijemčen, ili je bio naseljen brojnijom njemačkom manjinom, pripojen je Trećemu Reichu, dok je od ostatka stvoren Generalni guverman, administrativna tvorevina koja podsjeća na kasnije južnoafričke bantustane, ili je to bio veliki poljski geto, s mnoštvom malih židovskih geta. Odmazda koju su nacisti provodili nad Poljacima, nakon pojedinačnih akcija pokreta otpora, bila je višestruko žešća, krvavija i okrutnija od odmazde koja je primjenjivana na Balkanu, recimo u okupiranoj Srbiji. Način na koji je ugušen Varšavski ustanak, veličanstvena, samoubilačka akcija s kojom je, u najvećoj mjeri, Poljska stekla svoj antifašistički legitimitet, bez presedana je u Drugome svjetskom ratu po okrutnosti i zvjerskom rušenju i uništenju grada. Tamo gdje je bila Varšava, Nijemci su namjerili saditi krumpir.

Dijelom zbog takvoga nacističkog odnosa prema Poljacima, a dijelom i zbog političke i kulturne tradicije, u Poljskoj nije bilo organiziranih domaćih izdajnika, suradnika okupatora, marionetskih vlada (u biti je tačan onaj Džonijev stih: “Poljska nije nikad dala kvislinga”). Značajan dio predratne poljske armije, zajedno s Poljacima iz emigracije, sudjelovao je, unutar savezničkih, britanskih snaga u oslobođenju Italije. Nevjerojatnu hrabrost pokazali su, recimo, 1944. u onoj strašnoj bici za Monte Cassino. I što je važno za priču o poljskome pokretu otpora: on nije nastao na inicijativu komunističke partije, nego je većim dijelom bio inspiriran od građanskih, katoličkih, pa čak i konzervativnih političkih grupa. I po tome je Poljska jedinstvena. Nigdje se drugdje politička desnica nije digla protiv fašizma i nacizma. To je jedna strana priče.

Druga nam strana potvrđuje kako su Poljaci, zahvaljujući, dijelom, jakoj tradiciji političkoga antisemitizma, a dijelom i klerikalnom, crkvenom antisemitizmu, tokom rata prečesto bili na njemačkoj strani u eksterminaciji Židova. Moglo bi se reći da su Poljaci, uz Rumunje, Ukrajince i Hrvate (među njima, itekako, i Hrvate islamske vjeroispovijesti), bili vrlo prilježni u provođenju historijske nužnosti holokausta, za razliku od, recimo, Danaca, Bugara, Srba, pa i Madžara. Bijeg iz nacističkih koncentracijskih logora, ili iz geta u Lođu i Varšavi, bio je nemoguć, jer zatočenici ne bi imali gdje ni kome pobjeći, pošto bi ih Poljaci, uglavnom, prijavljivali Nijemcima. Naravno, istina je i da su svi kojima je bijeg, ipak, uspio, ili koji su na svejedno koji način preživjeli holokaust, spas nalazili zahvaljujući herojstvu pojedinaca iz pokreta otpora, isključivo Poljaka i katolika (ponešto o tome može se vidjeti u filmu Romana Polanskog “Pijanist” i u famoznim memoarima pape njemačke književne kritike Marcela Reich-Ranickog, koji je bježao iz varšavskog geta i preživio rat zahvaljujući jednome prilično priprostom poljskom seljaku, katoliku). Ali istina je, recimo, i to da su ponegdje, recimo u gradiću Jedwabne, na poljskome sjeveroistoku, sami Poljaci, bez značajnije incijative nacista, proveli genocid nad Židovima. U Jedwabneu, srpnja 1941, dojučerašnji su katolički susjedi ubijali svoje židovske susjede. Identificirano je 340 žrtava svih uzrasta, od tisućinjak Židova koliko ih je u Jedwabneu živjelo. Pobijeni su, zapravo, svi koji su susjedima došli šaka. Karakteristično je za taj pogrom i to da je, prema popisu stanovništva iz 1921, u Jedwabneu živjelo 61,9 posto Židova. Katolici su, dakle, bili manjina u tom malom i drevnom židovskom štetlu, čija je povijest u kontinuitetu trajala od osamnaestog stoljeća. Antisemitski nauk Katoličke crkve, predratna politička propaganda, folklorni antisemitizam, sve je to bilo jače od životnoga iskustva ljudi, koji su generacijama u miru živjeli kao katolička manjina među židovskom većinom.

Pojedačni zločini Poljaka nad Židovima događali su se i nakon završetka Drugoga svjetskog rata, i bili su prilično blagonaklono tretirani od komunističkih vlasti, sve dok u jednom trenutku Židovi nisu gotovo sasvim nestali iz Poljske, ili su – kako se pokazalo kasnije, pogotovo krajem osamdesetih – nestali oni koji bi se usudili izjasniti kao Židovi. Istina, poslijeratni sudovi bavili su se Jedwabneom, ali samo da bi počinjen zločin pripisali Nijemcima i nekolicini njihovih poljskih konfidenata. Tek nakon knjige povjesničara Jana Grossa “Susjedi”, objavljene 2000. u Poljskoj, koja je nakon nekoliko godina, u Beogradu, prevedena i na naš jezik, ponovo je pokrenuta priča o Jedwabneu i o odnosu Poljaka prema svojim židovskim susjedima, da bi 2001. tadašnji poljski predsjednik Aleksandar Kwasniewski učinio veliku, nečuveno hrabru gestu, koja mu sasvim sigurno nije mogla donijeti rast popularnosti kod birača – tog priprostog, nacionalizmu sklonog svijeta, jer svugdje u Europi birači su samo priprost, mahom šovinistički svijet, sklon tihom povratku fašizma – kada je priznao da su zločin protiv Židova počinili Poljaci, koji su možda i bili potaknuti od njemačkog okupatora, ali samo oni, Poljaci, snose odgovornost za sudbinu svojih susjeda u Jedwabneu.

I rekao je još nešto, nemjerljivo važno, što bilježim po sjećanju, ali ne zato što ne bih, da se potrudim, mogao naći izvornik, i citirati ga, nego zato što su te riječi Aleksandra Kwasniewskog važnije po načinu na koji se čovjeku urezuju u sjećanje, pa ih po sjećanju valja i ponavljati, kao što se po sjećanju evociraju govori Martina Luthera Kinga, Johna Kennedyja ili Willyja Brandta. Doista, govor poljskoga predsjednika vjerojatno je, sa stanovišta europske civilizacije i tekovina ljudskih prava, najznačajniji iskaz u posljednjih četrdesetak godina, ili nakon Brantova povijesnog klecaja.

Rekao je, naime, Kwasniewski kako Poljaci ne mogu biti ponosni na svu slavu poljske povijesti i kulture, niti mogu žaliti žrtve koje su za njezinu veličinu pale, ako istodobno ne osjećaju bol onih koji su stradali od poljske ruke, ako ne osjećaju svu sramotu zbog zla koje je počinjeno u poljsko ime.

Nakon rata u kojem je zemlja strašno stradala, a gubici u stanovništvu su u bili razmjerno veći nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, umjesto slobode, uslijedila su četiri desetljeća sovjetske okupacije. U poljskom se slučaju, upravo zato što pokret otpora nisu vodili komunisti, niti je Komunistička partija ikad bila naročito jaka, može govoriti o komunističkoj vladavini kao o izravnoj posljedici sovjetske okupacije. U slučaju drugih zemalja Varšavskoga ugovora, bilo bi neprimjereno, krivo i u svakom pogledu pretjerano ustvrditi takvo što. No, ni pod okupacijom, ni pod staljinističkom vladavinom, ni pod zasluženim i nezasluženim optužbama za antisemitizam, poljsko društvo se nije viktimiziralo, nije izgubilo dodir sa stvarnošću, a time ni sposobnost da se suoči s mračnim stranama svoje prošlosti i identiteta. Jer Jedwabne nije samo jedan židovski štetl u kojem su Poljaci počinili genocid. Jedwabne je simbol i kolektivni, kulturni i politički kompleks, koji je, sjećam se, Kwasniewski na veličanstven način definirao i nadišao.

Ozbiljni ljudi, kao i ozbiljna društva, svjedoče o vlastitoj odgovornosti i krivnji, dok hulje i nezrela, vječnom fašizmu sklona društva, svjedoče o vlastitoj žrtvi i nedužnosti. Novi se fašizam rađa iz masovnih grobnica i jučerašnjih genocida, rađa se iz tuge majki koje su u prošlome ratu izgubile svoje sinove, iz bijesa i očaja ratnih udovica, iz nepravednih mirovnih ugovora, potpisanih nakon prošlih ratova, iz induciranog kolektivnog osjećaja kako su susjedi dobili sve, premda su susjedi bili na strani zločinaca, dok mi nismo dobili ništa, premda smo uvijek i samo bili žrtve. Novi fašizam rađa se iz uvjerenja kako susjedi imaju svoje rezervne domovine, u koje mogu otići ako im se ne sviđa ovdje (a mi ćemo se svojski potruditi da im se ne svidi), dok mi nemamo ništa osim krvi i tla na kojemu stojimo, osim svoje vjere i tisućgodišnjeg prava na ovu zemlju. Samo oni koji ne žele da se zločini ponove, svjedoče o vlastitoj krivnji i odgovornosti. Hulje bi u sljedećem ratu žrtve unaprijedili u krvnike.

To je ono što sam ponovo shvatio, i o čemu sam razmišljao i na svome lanjskom, jesenjem putovanju kroz Poljsku, od Varšave, preko Krakova, do Vroclava, a o čemu jednako uvjerljivo govore i šute pjesme Adama Zagajewskog. O onome o čemu se može nešto reći, kažu. O onome što ne postoji u riječima, nego samo u vlastitom osjećaju – njegove pjesme šute. I onda se šutnjom pripovijedaju najvažniji slojevi priče.

Viktimizacija, identificiranje vlastite sudbine sa strašnom sudbinom povijesne žrtve, prožimanje društvenoga, kulturnog i nacionalnog identiteta masovnim grobnicama vlastitoga naroda, nešto je čemu smo se učili još od osnovne škole. I naraštaji naših roditelja, i naraštaj nas, rođenih u šezdesetima, i naraštaj iz sedamdesetih, učili su o prevelikoj žrtvi svih naših naroda i narodnosti u Drugome svjetskom ratu. Istina, učili smo i o domaćim izdajnicima, uglavnom hrvatskim i srpskim, dakle ustašama i četnicima, ali nismo bili dužni identificirati se s njihovim zločinima, jer smo do kraja i sasvim bili identificirani sa žrtvom. Umirali smo ponovo u Jasenovcu, bili smo streljana četa đaka u Kragujevcu, naša je krv tekla krvavom Drinom, ginuli smo kao partizanski ilegalci u Otpisanima i u Nepokorenom gradu, mrznuli se na Igmanskom maršu, stradavali na Sutjesci i Neretvi, i tome je bila posvećena naša književna kultura, takvi su nam bili romani i filmovi, takve su bile pjesme koje smo pjevali. Živjeli smo na mitu o milijun ubijenih u Jasenovcu, cilj naše politike bio je krivotvorenje i preuveličavanje jugoslavenskih ratnih gubitaka, ali nismo mi time varali Amerikance da bi povećali naš udio u njemačkoj ratnoj odšteti, niti da bi nam slali više trumanovih jaja i mlijeka u prahu, nego smo varali, i na kraju prevarili, sami sebe, stvorivši tom manijakalnom idealizacijom žrtve, i sebe kao žrtve, savršene uvjete za nacional-šovinizme, nakon što se Jugoslavija jednom raspadne, te za niz bratoubilačkih ratova, u kojima će, simbolično, jučerašnje žrtve klati svoje jučerašnje krvnike. Iz te naše osmoškolske lektire, iz jutarnjeg televizijskog programa, iz naših jugoslavenskih viktimizacijskih sentimenata, iz partizanskih vesterna i iz sedam neprijateljskih ofanziva kao sedam smrtnih grijeha, nastale su kulturne, duhovne i intelektualne pretpostavke budućih zločina.

Nakon što su i ti ratovi okončani, naši su razgraničeni narodi i narodnosti poput odlikovanja na junačkim prsima ponijeli sve zločine počinjene nad njima. Više nisu potrebne knjige, ni filmovi, nije potrebna partijska propaganda. Ljudi već znaju sami. A ono što ne znaju, to im objasne i dopričaju veliki vjerski vođe. Baš kao u nekom dubokom Afganistanu i Iranu, kao u mraku kršćanskoga Srednjeg vijeka, oni bajaju o stradalništvu svojih vjernika i o krivnji i krvništvu drugih vjera. I to je tako, i nema nikakve utjehe, osim u pokušajima, tako rijetkim i slabo vidljivim, da se pojedinačno izuzmemo iz prokletstva kolektivne žrtve i da kao ljudi sa svojim imenima i prezimenima, mimo logike svakog nacionalnog kolektiva, pognemo glave, da kleknemo i progovorimo o vlastitoj krivnji, o vlastitoj odgovornosti, i da tako, kao u onoj pjesmi Milana Milišića, izgovorimo stihove za pomirenje. Sve drugo je zazivanje zločina.

U genijalnom stripu Arta Spiegelmana “Mouse”, na temu holokausta, u kojem su Nijemci prikazani kao mačke, a Židovi kao miševi, Poljaci su, prezrivo, ali ne izvan poetike i autorova basnovitog dokumentarizma, prikazani kao svinje. Naših naroda i narodnosti u tom stripu nema, ali kad bi ih slučajno bilo, nezasluženo bi dobro prošli, jer mi smo, u kolektivnoj kulturnoj predodžbi o vremenima Drugoga svjetskog rata, svi bili partizani. Osim Hrvata, koje se, ipak, doživljava kao sumnjivce, ili kao najustrajnije Hitlerove saveznike i sluge, ali zna se u svijetu i to da je vođa našega pokreta otpora bio Hrvat. Tako da nema baš nikakve šanse da nas se prikaže kao svinje. Nakon ratova iz devedesetih, Srbi su došli na zao glas, o Hrvatima ne postoji jedinstveno mišljenje, oni su malo žrtve, malo zločinci, dok su Bošnjaci nevini i nedužni kao u propovijedima reisa Cerića. Ali nikoga se, pa ni ubojice nedužnih Bošnjaka, ne bi nacrtalo kao – svinje. Poljaci su se, međutim, i sa svojim svinjstvom morali miriti. Ali ne zato što su manji ili slabiji, nego zato što su odgovorniji od nas, odgovornija je njihova kulturna, politička i vjerska elita.

Svoju pjesmu Adam Zagajewski završava slikom oca, koji u malenom, ružnom stanu, “sazidanom prema sovjetskom uzoru i načelu: grad treba da liči na kasarnu, a sobe da budu tesne, da bi se onemogućavali tajni sastanci”, svodi račune nacionalne povijesti, svodeći račune vlastitoga života, “ćutke, sistematično, jer radiš na tome da na časak vaskrsneš bolni dvadeseti vek.” Jedino tako ima smisla, nikome na korist ili na štetu, bez samosažaljenja, zazivanja osvete i sakaćenja vlastite biografije ili povijesti. Bez nade da bi sutrašnji svijet mogao oplakati tvoju nesreću, ali i bez volje i namjere da sutrašnjem svijetu svoju nesreću ostavljaš kao moralni kredit za nove zločine, kao metke u revolveru budućnosti. Na kraju, svaka se važna historija svede na porodičnu i ličnu historiju, na grizodušje i na sram koji će nas nadživjeti, kao što to reče onaj uplašeni praški Židov, velikan njemačke književnosti, domovinom Čeh, univerzalni tuđinac.

Veče je.
Ja sjedim sa gvozdenom
kašikom u ruci.
Ja svoj mozak kusam.

Mozak je razrijeđena
vojnička supa.
Blažena parica misli
dimi se u onostrano.

Olovna ploča neba
njuši me po tjemenu:
Kiklop mi se ogleda u tanjiru.

Na minus 30
otpadaju prsti.
Ko sada groba svoga nema
neće ga ni imati.

Nešto se na svijetu
mislilo.
Nešto se na svijetu
jelo.

Trese se za stolom
mrtvačko odijelo.

1992.

Početkom 2008. godine na internetu se pojavila grupa koja je sebe nazvala Anonymous. Predstavili su se kao anonimni pokret za slobodu koji jezgru ima u raznim internet-supkulturama. Pažnju svjetske javnosti privukli su istupom protiv Scijentološke crkve na webu, ali i prosvjedima u Sjedinjenim Državama. Anonimci su optužili scijentologe za cenzuru i gaženje slobode na internetu, te su nakon kraće medijske svađe i pritiska uspjeli isposlovati uklanjanje određenih sadržaja, poput famozne “luđačke” videosnimke istaknutog scijentologa – Toma Cruisea. U prosvjedima 2008. godine anonimci su nosili čudnovate maske koje su tih godina postale popularne zbog filma “V for Vendetta”, po kultnom stripu Alana Moorea. Nacerene maske s osmijehom čudnijim od Mona Lisinog tako su postale ikonom pokreta koji ovih dana, u ratu institucija i hakera oko Wikileaksa, zaokuplja medijski prostor. A cijela priča o maski počinje – katoličkim terorizmom u Engleskoj!

Prije više od četiristo godina, točnije 5. studenoga 1605. godine, grupa katolika predvođena Guidom Guyom Fawkesom pokušala je, na prvi dan zasjedanja, barutom dići u zrak cijeli parlament. Tim činom urotnici su željeli ubiti kralja Jamesa I. i ostale zastupnike, uglavnom protestante. Sumanuti čin trebao je izboriti veća prava katolika u Engleskoj koje je kralj zdušno gazio, za razliku od svoje mudrije prethodnice Elizabete I. Urota je planirana i izvođena oko godinu i pol, na tragikomičan način – urotnici su u podrum neprestano dovozili burad s barutom. Kako se ta ciljana, prva sjednica neprestano, iz kojekakvih razloga, otkazivala, tako se i dovoženi barut sušio, a urotnici su morali dovoziti još više baruta. Nakon što su otkriveni (jer su zastupnike katolike pokušali obavijestiti o nakani), urotnici i vođa Guy Fawkes uhićeni su u tim istim podrumima u koje su smjestili, ni više ni manje, već – četrdesetak velikih buradi s barutom. Stručnjaci kažu da bi eksplozija baruta koji su uspjeli natrpati u podrume sravnila sa zemljom ne samo parlament, već i kompletnu okolicu od nekoliko stotina metara u krug. Svi urotnici su uhićeni i pogubljeni na temeljit način: bili su obješeni, potopljeni i – raščetvoreni.

Čin je kasnije nazvan “Gunpowder plot”, u prijevodu Barutna zavjera, a sprječavanje tragedije zauzelo je važnu ulogu u protestantskoj “mitologiji”. Otad se u Engleskoj 5. studenoga obilježava Dan Guya Fawkesa – pale se kresovi, priređuju vatrometi, uz neizbježan ritual spaljivanje lutke koja predstavlja samog Guya Fawkesa. Barutna zavjera imala je i utjecaja na engleski jezik; kad nekog mladića u Engleskoj zazovete s “guy”, vi zapravo koristite nadimak nesretnog Fawkesa.

Priča o urotniku Guyu ostaje na razini tradicionalne pučke veselice do 1982. godine i početka izlaženja stripa “V for Vendetta” u režiji genijalnog Alana Moorea i crtača Davida Lloyda. Mooreova distopija prikazivala je fašističku Britaniju u bliskoj budućnosti, gdje vladaju strah, potpuni nadzor i državni aparatni monstrum. Danas Mooreov prikaz djeluje proročanski, jer i površnim uvidom shvaćamo sličnosti prikazanog i življenog. Kad priča o “Vendetti” Moore poraženo veli: “Želio sam predstaviti modernu fašističku državu i genijalno sam se sjetio da bi takva država imala kamere na svakom koraku. I, gle čuda, nakon par godina oko nas su doista niknule kamere benignog naziva CCTV.” Protiv fašističkog sistema ustaje neznanac koji s crnim plaštem i s crnim šeširom (iz vremena “barutnih” urotnika) i udara u samo srce bestijalnog sistema beskompromisno, brutalno i lišeno bilo kakvog suosjećanja. Pogađate, osvetnik nosi masku Guya Fawkesa i u Mooreovoj fantazmi postaje čovjekom koji gubi identitet i postaje oruđe u službi Ideje. A Ideja je potpuno srušiti nakaradni sistem. Dignuti u zrak parlament. U fašizam udariti anarhijom.

Upravo je anarhija točka spajanja tri priče: one prve, sulude urote s barutom u podrumima ispod engleskog parlamenta, druga, Mooreova fikcija o modernoj, medijski svjesnoj fašističkoj državi, i treća, aktualna, o napadima hakera na kompjuterske sustave u vezi slučaja s Wikileaksom.

Riječ anarhija dolazi od grčkog anarchia, što znači “bez vladara” (prefiks an- znači “bez”, korijen arch – se prevodi kao “vlada ili vlast”). Anarhija je oblik društva u kojem bi se nastojalo poništiti svaki oblik nametnutog autoriteta; anarhisti vjeruju u čovjekovu prirodnu sposobnost autokontrole u društvu. Samu riječ vrijeme je dosta ispralo, tako da je značaj same ideje anarhizma zaboravljen. No, u trenutku kad su procurile državne tajne na internetskoj stranici Wikileaks i kad su državne aparature poželjele naprosto zbrisati Assangea s lica zemlje, postavilo se novo bojno polje za sukob ideologija. Bio je to internet, world wide web – široka svjetska mreža, s jednom fantastičnom i unikatnom činjenicom. Internet je najnekontroliraniji medij na svijetu.

Hakeri, čiji se broj eksponencijalno povećava, udaraju na internetske stranice novčanih divova poput MasterCarda ili Vise ili ruše sajtove službenika upletenih oko legalne sudske hajke na Juliana Assangea. Hakeri proklamiraju služenje ideji o slobodi informacija, a ti ljudi ispoljavaju društveno korisnu hrabrost ne zbog urođene osobine, već zato što im se na internetu ne može ući u trag. Zadnja događanja dokazuju da ono zbog čega je internet potencijalno opasan (masovna kontrola informacija) jest i opasno oružje kontranapada.

Razlog je da na internetu, kakvog poznajemo, postoji plodno tlo za klicu anarhije.

I kada su protestanti Anonymousa na glave stavili masku Guya Fawkesa, onu istu koju je prvi stavio osvetnik iz Mooreovog stripa, uputili su dvije poruke: oni poništavaju vlastiti identitet (vaše kamere ne mogu nam ništa!), ali i iskazuju namjeru (dobro znate tko je na maski, jel?). Koliko će daleko otići taj rat na internetu i što će to značiti po sam karakter interneta koji ćemo koristiti, ostaje vidjeti. Sama net-revolucija kojoj svjedočimo sadrži dovoljno romantičnih elemenata da se i sami osmjehnemo poput Guyeve maske, jer nikad nije postojala prijemčivija scena za anarhiju poput divljeg, neistraženog današnjeg interneta. A maska Guya Fawkesa simbolično je zbacila tisuće lažnih, stvarnih maski.

Jedno je sigurno, poslije niza revolucionarnih simbola, dobili smo novu ikonu koja će spretno zamijeniti Chea na majicama revolucionarne mladeži. Ovaj put, umjesto osobe, bit će to maska. Maska Guya Fawkesa.

(bilješke za poemu)

4. Za svoje dijete

Kojim god aršinom da te mjere,
Ili imenom krste,
Marko Darinkin biti –
To je puna kapa. Propinji se i ti
Na prste,
Ali samo trešnje kad bereš.

I ti si mećave zvao na prelo,
I ti si, ko Cankar, majke se stidio.
Možda i zato što ti je Visla
U jastuku, prije no si je vidio,
Šumila. I za žega ilinskih, ledena
Rosila ti čelo.
A po šibu, kojom lemala te mati,
Morao si ići čak do Edena
I svojim je rukama ubrati
Sa drveta spoznaje dobra i zla.

I ne bih ni za kog i ni za šta,
Za zemlju ni zbiljsku, ni snivanu,
Pristao da umrem. Osim za dijete.
Za jednicu Ivanu.
Time bih branio tebe, svijete
Stvaran a izmaštan:

Jer u trenutku rođenja njena
Pukla je preda mnom u Ino cesta:
Stvar svaka, njenim od smaragda
Prisustvom bješe obojena:
Zemlja mi sura presta
Biti za svagda.

U ratu, snagom punilo me lice
Njeno, kao vrh Bjelisice
Što u sjećanju ljeti se bijeli.
Sad moja šći na mom oklopu je otvor
Kroz koji ulazi u me otrov
Strijelin.

I volio bih da se Ivana
Ne vrati u grad djetinjstva njenog:
Rajvosa u ratu bilo je izvana,
A sad je iznutra opkoljeno.

5. Dva labuda

Jest, minuli su dani kada željeh
Da pišem pjesme kao da na Bledu
Rodio sam se. Ili na Skirosu.
Da u rajskom vrtu berem adsko zelje.

U adskoj žegi nađem rajsku rosu.
Duge i kuge da rimujem. I da
Pjesme mi budu od sinusoida
Koje klizaljka iscrta na ledu.

_______

Daj da u temelj mećem sve što volim,
Živo živcato, dok skadrove ziđem.
I čekam tren kad iz velike boli
Danica zvijezda na svodu iziđe.

Jer, osim da mu vjerujem, sa bolom
Šta bih mogao drugo? U sve dobi,
Gdje god Zlo bješe poput noža golo –
Tu svoju Crnu Goru otkrio bih.

_______

Od toga što pisah, sad mi nije tuđe
Ono što duša, ko dlijetom, reza
Plačem: čedu je plač glavno oruđe,
Njegova glavna sa svijetom veza.

Ta nepomična, skupa magnovenja
Što još stih nisu, ali ni Bol više –
Svako je bilo ko stogodnja venja
Iz nevidboga rodnog što miriše.

_______

I više ne znam koliko je sati
Dok slušam ritam, u kapanju s krova,
Prije rođenja slušanih stihova
Koje nikada neću napisati.

I imao sam i od Boga dio,
A ne jedino od svjetskog čuda,
U čase kad sam na vodi labuda
Dva kao kljunove na vagi vidio.

6. Stih će me izdati zadnji

Brzo će da okončaju ove more,
Ovo izgnanstvo iz nepostojanja u žiće,
I ja ću da poletim natrag u nebiće
Kao kamen iz dječje ruke u more.

Al još nevjestinske vezove nose zmije.
Još gluhonijemo drveće u gori –
Više ne mora biti rodna – umije
Rukama sa mnom da zbori.

Još volim, dok uštap svijetli,
Da slušam tišinu što pod njim se crni.
Kad bi kliknuo u tom času djetlić,
Odjeci bi bili srebrni.

Još pomislim, dok gledam u inju jove:
Pred Bogomajku svaka stati smije.
Još svjetiljke prave u vodi zlatne stupove
Hramova kojih nikad bilo nije.

Mada sve izdaje. I sunce. I srce. I pamet.
I uspomena na onaj dan badnji.
Čak i djetinjstvo, što da ne, može da izda me.
Ali stih će me, znam, zadnji.

Stih i ti, moje neznanje! Što često tamnom
Lovorikom si me gizdalo.
Moje neznanje, koje nikad me nisi izdalo,
U grob ćeš leći sa mnom.

7. Prošlosti moje sve u horu

Kroz svijet prazan duša hoda
Kao kraljević sav pod ritom.
Sve odnese joj mutna voda
Pjevajući korale pri tom.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Mutna poput črta i reza,
Vaseljena je sve posnija,
Ali još je u vodi breza
Od te nad vodom zanosnija.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Pričuju mi se još u Arnu
Prošlosti moje sve, u horu.
Vjerujem tada u polarnu,
Nad Josifovim Piterom, zoru.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

U ovoj ispod neba basni,
Kad macama se ospe hvoja,
Sve riječ mogla bi da objasni
Jedna, al kad bih znao koja.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Da kaže šta je vječnost, zuji
Još nad majčinom dušicom pčela.
Od vjetra što kroz Pape huji
Nestale bi mi bore s čela.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Mada srčani bolesnici
Kad japanskoj se dive tanki
I kad sniju o cvjetnoj Nici
Vječno hodaju ledom tankim.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

No po zgasnuću zemne vike,
Grliću jošter ovaj svijet,
Kao iz Samotrake Nike,
Rukama kojih više nije.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

8. Ničemu smrti nema

Prazna sadašnjost i nijema
Prošlost nekad se sliti znaju:
Nebo oblaka više nema
A u rijeci još plivaju.

I tada ponad žića skotskog
Iz djetinjstva mi duga sine
Poput citata iz J. Brodskog
Nad stihovima T. Dutine.

Svijet je posve lišen prešnje
I širok opet, kao ljeti
Kad bjeh dijete što je s trešnje
Moglo ka suncu da poleti.

Nalikujem caru i robu,
I na duši je lako, kao
Da na Darinkinome grobu
Do sita sam se isplakao.

I nebo je toliko modro
Da bi iz mene htjela luda
Čak statue, koraka bodrog,
U muzeju da pita: kuda?

I nagađam, dok gusto vije
Lišće nad tim jesenjim kalom –
Od njih toliko, koje li je
Sa drveta Saznanja palo?

Kad za sobom stvor božji gleda
Šezdeset i pet ljeta – to je
Tren kad njegova duša poje
Kao labud sa sante leda:

O kako si spiskao ludo
Ne život nego blago stojno.
Ovaj ne život nego čudo
Kako proživje nedostojno!

No kapavica ta sa streje
Ko da utješnu slutnju sprema:
Da osuđeno na smrt sve je
I da ničemu smrti nema.

23rd street/2

Jedna intimistička varijacija

Oris, časopis za arhitekturu i kulturu, Zagreb, 71/2011.

Kakvo iskustvo; kakvo izravno, doživljeno iskustvo Ugljenove graditeljske meštrije imaš, koje bi te osposobilo da se o njoj usudiš govoriti – barem kao uživalac, ako već ne možeš kao poznavalac? Što su oči vidjele, što druga čula zabilježila, pa ostalo utisnuto u doživljaj koji, živ i obnovljiv, traje ne podliježući trošenju?

Zahvaljujući divljaštvu rata i tranzicije (teško je reći koje je od kojega gore, herostratskije), dva Ugljenova ostvarenja iz te osobne evidencije, dva neponovljiva i neprežaljiva remek-djela, ionako postoje još samo u sjećanju: hotel „Ruža“ u Mostaru i hotel „Bregava“ u Stocu. Čime još raspolažeš: kapela u Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, crkva sv. Petra apostola u Tuzli, Hotel „Kalin“ u Bugojnu, „Bijela džamija“ u Visokome, Narodno pozorište u Zenici, crkva Sv. Marka na Plehanu, Dom Hasana Kjafije u Pruscu…

Sveto i profano. Svetišta i svratišta. U uobičajenoj, stereotipiziranoj predodžbi – pojmovi antipodni, po značenju i zračenju polarno razmaknuti. Što je u Ugljenovoj graditeljskoj poetici ono, što ih u tvojemu iskustvu nekako tijesno povezuje, gotovo stapa u jedinstven doživljaj?

***

U Stolac dolazilo se na književne skupove, na debate o kulturnom naslijeđu, teme su bile važne, još važniji razlog dolaska bili su ljudi među kojima je, uz ostale, uvijek bilo pametnih, dragih, jedinstvenih, no nimalo manje važan razlog od svih pobrojanih bila je radost i tiho zadovoljstvo – odsjesti u hotelu „Bregava“. Već i sami prilazi k njemu bili su dio njegove čarobne cjeline. Bilo da dolaziš cestom s gornje strane, pa u hotelsku recepciju ulaziš „s krova“, bilo da mu prilaziš iz grada, starim niskim mostom preko Bregave, a gradnja ti se pruža pred očima cijelom svojom dužinom koja slijedi tok i blagu zakrivljenost rijeke… To, taj mudri i zapravo zenovski neizbježan način na koji je majstor dvostruko položio i razveo kuću: okomito, niz padinu k rijeci, i uzdužno, niz rijeku – snažno se osjećalo kao organičnost; kao u isti mah funkcionalna i estetska suradnja sa zatečenim, uzajamno nadopunjavanje s onim što je zadano. Nadvijena nad zelenu horizontalu rijeke stalno promjenljive snage i huka, postavljena na pozadini sprženoga kamenitog brda, ispresijecana tankim visokim vertikalama čempresa, slika Ugljenove gradnje unosila je u žarki, orgijastički ambijent juga svoje geometrijske plohe blještave vapnene bjeline, opervažene i umirene zlaćano medenim drvetom, a ove su se svijetle plohe ritmički smišljeno smjenjivale s plohama hladovite tame prostora otvorenih prema unutrašnjosti. Gradnja je očuđivala ambijent svojom nenametljivom, pitomom umnošću, ambijent je gradnji davao okvir i kontekst koji nije mogla imati nigdje drugdje. Jedno s drugim, predstavljalo je novu stvarnost, čvrstu i eteričnu u isti mah, onako ozbiljno i obavezujuće stvarnu kakvu katkad imaju naši najsnažniji snovi, poslije kojih osjećamo da smo u svijet vlastite jave pali kao u niži svijet, manje vrijedan, plošan i siromašan, manje stvaran.

Temeljnu svrhu – udoban i miran konak – Ugljenovo svratište na Bregavi ispunjavalo je na tako potpun način kakav nisam upoznao ni na jednome drugom mjestu, ni pod jednim drugim krovom pod koji me je put nanosio. Nije se tu radilo tek o pukim materijalnim pogodnostima, poput, recimo, onih sasvim unikatnih, carski odmarajućih prostranih ležaja što ih je Ugljen specijalno dizajnirao za „Bregavu“, iako su te realije vjerojatno bile u temelju cijele zamisli o ovoj gradnji. (U obiteljskom pamćenju ostao je, tako, jedan sasvim sitan a dirljiv i nezaboravljiv detalj. Djeca su bila malena, s onom snagom doživljaja na koju Henry Michaux vjerojatno misli kada kaže: „Kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi“, sve ih se na tom putovanju u Stolac doimalo i sve su upamtili, pa je tako u njihovoj maloj intimnoj mitologiji hotel zauvijek ostao pod imenom „Hotel Magarac“. Odredila ga je Ugljenova dizajnerska dosjetka da ključeve od soba objesi na fino urađene pločice od punoga drveta u stiliziranoj formi magareta – zoo-simbola podneblja.) Jest, dakle, dodir s realijama određivao prvi, taktilni i vizualni dojam, ali je tajna „Bregave“ bila u jedinstvenoj atmosferi kojom je bila prožeta sva ta čudesna kuća, a stvarala ju je, sasvim evidentna, emocija kojom je graditelj osmišljavao sve te prozore, verande, doksate, hodnike s neočekivanim vizurama, unutarnja mala dvorišta, terase nad rijekom… U psihologiji gosta rađalo je sve to osjećajem potpune prihvaćenosti, onom vrstom intimne srođenosti koja je vrlo bliska osjećaju rođenoga doma.

Sav unutarnji, duhovni potencijalitet tako oblikovane kuće, tako o-življenoga i o-ljuđenoga prostora, u svojoj savršenoj punini iskazivao se, gotovo da kažem: ostvarivao se, u nepredvidljivim a neponovljivim trenucima ljudskih susreta, susreta i razgovora kojima su ton i sadržaj određivali neki posve rijetki, izuzetni ljudi. U mojemu pamćenju trajno živi takva jedna noć u hotelu „Bregava“ – a ne mogu ni zamisliti da bi bila moguća igdje drugdje – u kojoj smo nekolicina sretnika dočekali kristalno stolačko praskozorje uz pripovijedanje Zuke Džumhura.

Mnogo godina kasnije, pošto je Džumhur bio već odavno preselio, a ni „Bregave“ više nije bilo, čitao sam u novinama uspomene njegove vjerne Vezire, koja je tiho i neprimjetno a nepopustljivo bdjela nad svakom Zukinom čašicom rakije više, kada je već bio zdravstveno iznemogao, ali ga nije bio napustio onaj čudesni eros razgovaranja, ljudovanja. Pripovijeda, dakle, Džumhurova udovica kako je od svih Zukinih poznatih lica – slikara, crtača, pisca, hodoljupca, nenadmašnoga kozera, televizijskoga putopisca – valjda samo ona poznavala onoga Džumhura koji je iz njihovoga carigradskog stana odlazio do Čiček pasaža, odakle bi u gotovo mističkoj ozarenosti, pušeći nargilu i pijuckajući rakiju, gledao stambolske zalaske sunca.

Kad mi se te dvije slike u pamćenju nekako vežu u jednu, pretapaju jedna u drugu, to je, svakako, zbog Džumhura, toga sasvim neobičnog mudraca i čarobnjaka od stotinu darova, ali pouzdano znam da je to i zbog Ugljenove „Bregave“.

Ovako u priči Trup ljepotu pripovijedanja staroga fra Petra opisuje Ivo Andrić: „Nikad se ne bi moglo potpuno kazati u čemu je upravo bila lepota njegovog pričanja. U svemu što je govorio bilo je nečeg nasmejanog i mudrog u isto vreme. Ali, pored toga, oko svake njegove reči lebdeo je još naročit prizvuk, kao neki zvučni oreol, kakvog u govoru drugih ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kad je izgovorena reč ugasla. Zbog toga je svaka njegova reč kazivala više nego što ona u običnom govoru znači. To je izgubljeno zauvek.“

Zapanjujuće je kako se ovaj opis, mutatis mutandis, može bez ostatka primijeniti i na Ugljenov hotel „Bregava“ u Stocu i cijelu auru kojom je ta kuća zračila, i na Zuku Džumhura, i na noć iz mojega pamćenja. Sve to je izgubljeno zauvijek.¹

***

Pokušavam proniknuti u porijeklo osjećaja koji se – već stabiliziran i prepoznatljiv – uvijek javlja u dodiru s nekim od Ugljenovih ambijenata. Riječ je o snažnome osjećaju da sam na Ugljena bio pripremljen i prije nego što sam išta njegovo vidio; da u mojemu iskustvu ima neki damar koji je Ugljenova umjetnost u stanju tako taknuti i razbuditi, nešto što se s njome intimno „rimuje“…

U taj „rimarij“ – znam to odavno – kao neka vrsta arhetipskoga modela svakako spada doživljaj stare bosanske kuće s drvenim krovom na četiri vode: bijela pačetvorina i nad njom crni trokut. Kubistički grafizam, čist i sveden na elementarne odnose: dva geometrijska lika, i kontrast bijelo-crno. U svojim izvedbama malih, sirotinjskih dimenzija, a takvih sam se djetetom nagledao najviše, sadržavale su i psihološki, skoro animistički moment. Gledano s pročelja: ispod mrkoga trokuta-piramide na svijetlome četverokutu stoje dva simetrično postavljena otvora (prozori), i centralno među njima, ali niže, pri dnu, treći, veći (vrata). U cjelini, taj prizor djelovao je sugestijom nekakvoga neodoljivog antropomorfizma: ta je kuća glava nekoga tko te gleda, dok ti gledaš njega… K tomu još, sezonske mijene: u proljeće ta je „glava“ u mladome zelenilu i beharu, ljeti među gustim, zagasito zelenim krošnjama, u zrelu jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama, modrim šljivama, zimi zametena snijegom, gotovo nevidljiva, tek žmirkajući i zijevajući svojim trima otvorima…

Od tri sloja različite materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni sloj od kamena ili sedre, na njemu lakši korpus zidova od čatme, odozgor lagani krov od drvenih greda i šindre. Mistificiram li ako pomišljam kako ta trostupanjska gradacija u čvrstoći – od čvrste vezanosti za tlo, preko drvene strukture čatme malo ojačane zemljom i žbukom, do lagane, gotovo lebdeće konstrukcije kojom se kuća veže za nebo – nije tek stvar puke ekonomsko-socijalne uvjetovanosti, nego da u njezinome konceptualnom porijeklu ima nečega drevno kozmogonijskoga?

Unutarnji prostor: jedan dio pod otvorenim krovištem, čiji drveni skelet sada vidiš iznutra cio, drugi dio prostora pregrađen u dvije prostorije, te se stječe dojam da su svi ti elementi pomični, da se mogu preslagivati po volji. Ako je kuća katnica, do gornjih prostorija vode lagani drveni basamaci, čije su podnice i rukohvati uglačani i blistavi od upotrebe. U varijanti kada su vanjski, basamaci su natkriveni i produžuju se u verandu cijelom dužinom kuće. Takve su verande, s pogledom nadaleko, imale stare naše kuće u jajačkome Varošu, visoko iznad Vrbasa, upravo ondje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona ispod grada, pa se širi u pitomu dolinu s baščama i voćnjacima…

No, Ugljenov se graditeljski rukopis u mome doživljaju doziva i s mnogim drugim slikama i predodžbama. Neke od njih su iz nama bliskog tradicijskoga svijeta, neke kao da su, materijalizirane, dolebdjele iz poetskih snoviđenja poput svemirskih motiva Nikole Šopa, neke me iznenade potpunom neočekivanošću: tako sam, na primjer, na Ugljenovo korištenje svjetla pomišljao čak i onoga poslijepodneva u Torontu, sjedeći za ručkom pod Calatravinim prozirnim svodovima u The Allen Lambert Galleria, kao u kakvoj profanoj stakleno-čeličnoj verziji gotičke katedrale.

Nevjerojatna, potpuno onirična bijela rotonda crkve Sv. Marka na plehanskome brijegu pobudi snažno sjećanje na doživljaj crkve Sv. Križa u Ninu iz davnoga ljeta godine devetstosedamdesete, koji je kasnije obogaćen i iznutra osmišljen jedinstvenom studijom Mladena Pejakovića Broj iz svjetlosti, pa sada sve to: i novi Ugljenov Sv. Marko na Plehanu, i prastara crkvica iz Nina, i Pejakovićev zapanjujući otkrivalački postupak – živi zajedničkim životom.

Spomen-dom Hasana Kjafije u Pruscu, čvrsto razveden po horizontali podno staroga grada i tvrđave Akhisara (turski: Bijeli grad, Biograd), kao da nije ni sagrađen ničim drugim do bjelinom i svjetlom. Mogu samo slutiti čime je sve majstora Ugljena punilo ovo čudesno mjesto; o svojemu doživljaju Prusca za prvoga dolaska, prije više od četrdeset godina, zabilježio sam i ovo: „Bez veličine, izvan putova, lišen modernih blagodati (ni struju tada u Pruscu nisu imali) – u svemu je zračio otmjenošću i duhovnošću. U ljudima, u njihovim kretnjama i postupcima, čak u njihovim fizionomijama, nadasve u njihovu govoru i jeziku, staroj ikavici, potpuno sigurnoj u se, savršeno čiste dikcije. Također, u svojemu urbanom pejzažu: od ruina stare tvrđave i sahat-kule na vrhu mjesta, preko velikoga starog mezarja nasred naselja, do Hasan Kjafijine džamije-medrese i ogromnoga bijelog bora nad njome u dnu mjesta, na proplanku Srtu.“

U međuvremenu, stara tvrđava još više se je stopila s travom, bijeloga bora davno je nestalo, propala je i izvorna Hasan Kjafijina džamija. Ugljenova bijela gradnja pod Akhisarom nije nadomjestak ni za što; nadat se je da može biti sjeme nečega novog…

Tko god jednom uđe u kapelu Franjevačke teologije u sarajevskim Nedžarićima – a u nju ulaze jednako vjernici-katolici kao i vjernici drugih „zakona“ ali i nevjernici svih vrsta – ostane trajno obilježen duhom neopisive jednostavnosti i nekakve univerzalne, vedre spiritualnosti koju je Ugljen tu postigao bjelinom, intimnošću relativno niskoga prostora, posebno dizajniranim bijelim namještajem, te moćnim kontrastom što ga čini veliki, mrki drveni reljef Šime Vulasa na zidu iza oltara.

U isti krug svjetlosne magije spada unutrašnjost crkve Sv. Petra apostola u Tuzli, s ingenioznom Ugljenovom likovnom intervencijom – koncentričnom postavkom nekoliko suvremenih slikarskih remek-djela, među kojima je središnja slika strašna, genijalna Pièta Ljube Ivančića.

Bijela džamija u Visokome, građena još sedamdesetih godina prošloga stoljeća, na dotada neviđen i nezamisliv način skladno spaja pitomu tradicijsku spiritualnost i potpuno autorski individualiziran, beskompromisan iskorak u tretmanu oblikā i u modeliranju unutarnjega prostora svjetlom. S tom gradnjom događa se ono što je svojstveno samo najautentičnijim umjetničkim ostvarenjima u javnome prostoru. U srcu starog Visokoga ona stoji već desetljećima, svuda uokolo okružena nepreglednom masom zbijenih niskih kuća pod tradicionalnim crvenim krovovima na četiri vode. Na većem ili manjem razmaku od nje je i desetina klasičnih džamija i munara, što zidanih, što malih drvenih, džematskih. U svakodnevnici takvoga ambijenta, graditeljski, koloristički i običajno homogenoga, Ugljenova Bijela džamija doživljuje se kao izrazit znak otklona, kao forma i simbol koji je s posebnom porukom i ciljem ovamo pao iz nekoga svog svijeta, ali u isti mah i kao već potpuno integriran element ovoga ambijenta, dapače, upisan u nj kao njegovo novo središte i žarište.

***

Ono što kroz cijeli Ugljenov opus prolazi kao poetička konstanta, kao autorski pečat i potpis, tako mi se nakon svega čini, najprije je njegov jedinstveni način oblikovanja prostora svjetlom, odnosom svjetla i njegove odsutnosti, u bogatoj gradaciji od sjene do mrkline, te njegovo operiranje bjelinom kao samosvojnim elementom, katkada na samomu rizičnom rubu potpune apstrakcije, nestajanja – i promatrača i onoga što je promatrano.

Također: način na koji Ugljen u sklad i u suradnju uvodi hladne i tople, čvrste i podatne materijale; način na koji se u tomu (kao i u mnogim drugim svojim postupcima) naslanja na tradicijske modele i obrasce, nikada ne bivajući oponašateljem i tradicionalistom nego uvijek stvarajući stilsku i graditeljsku novost. Upravo to je ono zbog čega se događa da u Ugljenovim rješenjima tradiciju ne vidimo, kao nešto preslikano, trivijalno prepoznatljivo, nego tek osjećamo – kao duh i atmosferu neponovljive intimnosti.

Napokon, sve opisano rezultira posvemašnjom izuzetnošću i estetičnošću, i to kao imperativom koji dolazi iznutra, iz srca zamisli, a finalno se ostvaruje kao moćna aura cijele građevine i njezina mjesta u prostoru, te načina na koji ona obogaćuje i preobražava značenje toga prostora.

______
1 Možda čak – nedajbože! – i sama rijeka Bregava! Dok završavam ovaj zapis o Zlatku Ugljenu (polovica rujna 2011. godine), čitam kako je Bregava u Stocu posve presušila, i kako ta katastrofa, prouzročena izgradnjom hidroenergetskih projekata u višim predjelima istočne Hercegovine, prijeti da postane stalno stanje stvari.

____________________Tomislavu L. i Predragu M.,
____________________nešto mlađim drugovima Ilije Ladina iz studentskih dana

Kad se samo malo bolje razmisli
neprijeporno je čudo već i to što Te
– makar samo u snu –
k sebi za stol u krčmi pozvao Ieshu / Isus,
obogotvoreni čovjek ili
raščovječeni bog – svejedno!

On koga mati Miriam / Marija
zače prije vjenčanja pri kraju zime
bez tjelesnog dodira
i bez sjemena zaručnika joj Josipa
za najhladnijega dana
samo na pozdrav Glasnika
“Shalom Miriam”!

U društvu neodoljivih milosnica
što dotakale su vam piće
ukazala ti se galerija Njegovih babâ i prababâ:
prva od njih rodoskrvna Thamar
koja na prijevaru liježe sa svekrom,
rodivši blizance Peretza i Zaraha.

Zatim Mopakinja Ruth,
koja nakon muževljeve smrti
sa svekrvom odlazi u zemlju Izraelovu,
gdje bestidno zavodi bogata udovca.

Tu je i preljubnica Bethsabea,
koja vrijeme provodi u kraljevskim odajama
dok joj je muž daleko na bojištu.
Ljubavnik joj David,
daleki prapradjed Tvoga sustolnika u krčmi,
upamćen u svetim knjigama
kao vrstan glazbenik i tekstopisac,
dosjetljivi ratnik te vojskovođa i kralj,
i ne pomišlja suzdržati se,
već u smrt šalje Uriju,
ponajboljeg od svojih stratega
ne bi li se dokopao supruge mu
prelijepe brakolomke Betsabee!

A mi ovdje okupljeni
zagovaratelji šutnje i bezazleni kradljivci riječi,
prihvativši bar na jedan dan
da ne jedemo
i da ne pijemo sami,
s osjećajem zahvalnosti nazdravljamo tom
uljezu, mulatu i očajniku bez pedigrea

koji Te u snu – kako nam javljaš –
pozvao k sebi za stol
da zagleda se u ogledalo
Tvoje čiste čovječnosti!

Zabok – Zagreb – Podlugovi,
mjeseca listopada 2011. godine