Nekoliko je čmalih pupoljaka u Andrićevu opusu. Nagoviještenih, a nikad napisanih romana, pravaca kojima je pisac kretao, da bi zatim odustao. Bilo bi zanimljivo forenzički istražiti takve pupoljke, kao i moguće razloge i objašnjenja zašto se nisu rascvjetali. Više bi to bilo fikcionalno, nego kritičko ili književnohistorijsko istraživanje. Iz njega bi mogla nastati mistifikacija o cijelome jednom neostvarenom i neispisanom, a svejedno postojećem književnome opusu Andrićevom. Jedno od takvih nagoviještenih djela je romaneskna saga o sarajevskoj katoličkoj obitelji Pamukovića, neka vrsta sarajevskih Buddenbrookovih. Nikada takvu knjigu on nije spomenuo, ali se ona desetljećima dugo najavljuje u fragmentima i u pripovjetkama.
Prvi put Pamukovići se javljaju u jednoj od najsnažnijih njegovih pripovjedaka, u kojoj se spustio do samoga socijalnog i emocionalnog dna svoga svijeta, tako duboko i toliko nisko, kako više nikada neće ići. U emocionalnom smislu pisac će tako riskantno nastupati obično samo kada piše o nečemu što pozna vlastitom kožom, dakle ukoliko piše skrivenu ili otvorenu autobiografiju. U pripovijetki o kojoj je riječ, nema autobiografskih naznaka, ali je njena osjećajnost takva da čitatelj naprosto ne može izdržati da ne misli kako Ivo Andrić piše stvarnu priču o sebi ili o nekome svom.
Proza, pod naslovom “Mara milosnica”, prvi je put objavljena 1926, u Srpskome književnom glasniku. Radi se o jednoj od dužih Andrićevih pripovijedaka. U kanonskom izdanju njegovih sabranih dijela (Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, DZS – Ljubljana i Misla – Skopje) iz 1976, “Mara milosnica” zaprema cijelih osamdeset stranica, a po slobodnoj procjeni, mogao bi to biti tekst od dvadeset pet tisuća riječi. Dužinom, riječ je, dakle, o kratkome romanu, ali koji nikada nije samostalno objavljen. Andrić ga je uklopio u tom naslovljen “Jelena, žena koje nema”, u kojem se nalaze sve same “ženske” priče. “Mara milosnica” pisana je na ijekavici, a pisac je, kao ni druge takve svoje tekstove, nikada nije ekavizirao, uvjeren da se radi o jednome jeziku i da sve treba ostati onako kako je prvobitno i napisano. U trenutku njezina objavljivanja imao je trideset četiri godine.
Oni koji o Andriću znaju sve iako ništa njegovo nisu čitali, a takvi su većina, mogli bi krenuti od pripovijetke Mara milosnica
Priča se odvija u mjesecima pred austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine iz 1878. Mara Garić, rodom Travničanka, kći je Ilije ekmeščije, tojest pekara, i “čuvene Jelke”, zvane Hafizadićka, “jer ju je stari Mustaj-beg Hafizadić držao nekoliko godina kod sebe, pa je onda udao za ovoga Garića, koji je bio miran i slabouman mladić, i kome je on i otvorio ovu pekarnicu”. To čudesno lijepo djevojče je, s nepunih šesnaest, palo za oko Veli paši, glavnome komandantu sve turske vojske u Bosni, jednome po svemu impresivnom i europeiziranom Turčinu, prezrivom prema domaćoj halaši svake vjere i dobro svjesnom da je stigao na kraj jedne imperije i da nema načina, a ni razloga, da ju spašava. Veli paša je introvert, koji ima svoju muku, ali i nedirnuto dostojanstvo i veličinu. Andrić ga opisuje s poštovanjem, bez ijedne negativne konotacije. Njemu Mara dolazi, on joj govori: “Hoćemo li kćeri?”, a ona mu se onda primakne. Poslije joj priča ono što ju zanima: “Šta je s onu stranu mora? Kakvi su ljudi Rusi? ili Kako to da se mogu i sveci i ljudi slikati?” I onda opet ispočetka.
Kada, malo pred pad, dolazi vijest o njegovoj smjeni, Veli paša ostavlja Maru i odlazi prema Istambulu. Tada, s povijesnom pozadinom sarajevske bune i oružanog otpora Austriji, započinje Marina anabaza. Veličanstvene su scene mržnje kojim biva od “svojih” dočekana, naročito kada dođe u crkvu, kod fra Grge, koji u njoj vidi i starozavjetnu grešnicu, ali i onu koja je u neko živo vrijeme i u stvarnim okolnostima, počinila izdaju. Kako to u Andrića ne biva često, većina likova u pripovijetki, naročito pobunjenika, na čelu s povijesnim Hadži Lojom, stvarne su ličnosti, sa svojim imenima i prezimenima, a i dani pada opisani su uvjerljivo dokumentaristički.
Dok se očekivalo da Austrijanci provale u grad, nevjernici su se – u strahu od osvete domaćih Turaka – skrivali okolo, ili su se zatvorili u onih nekoliko uglednih kršćanskih kuća, za koje su vjerovali da ni pobunjenici u njih neće dirati. I tako se, nekim slučajem, Mara kao služinče našla u Pamukovića kući. Prokleto lijepa i zamamna, a – to se nije znalo – i trudna. Slijedi njezina propast, koja sasvim koincidira s padom grada. Dok nju nose mrtvu da ju pokopaju, s druge strane nailazi kolona austrijskih vojnika, koji sarajevske uglednike i bundžije vode na gubilište.
Riječ je o, možda, najbolnijoj pripovijesti naših književnosti. U njoj se Andrić spustio do samoga dna duše, kao da je pisao autobiografiju. A nije. Mara milosnica oporučni je tekst bosanskohrvatske kulture
Mara je, kao što je bio i njezin otac, slaboumna, i malo razumije ono što se oko nje zbiva. Ali o tome pisac skoro da i ne govori. Ono što je važno njezina je čista dobrota i ljepota, i to naivno, užasno bolno, pučko katolištvo Marino, koje, opet, na neki čudan način podsjeti na vjeru iz ranih pjesama Nikole Šopa. Način na koji Ivo Andrić opisuje njezinu propast, i kako ju na politički šokantan način (bio bi šokantan Andrićevim bošnjačkim i hrvatskim istjerivačima vraga iz ovoga srpskog pisca) postavio uz propast jedne Bosne, neusporediv je s bilo kojim drugim tekstom iz naše prozne i poetske povijesti, pa i iz piščeva opusa.
Andrić, recimo, preko vlastite mjere produžava čak i tugu nad Marinim grobom, pa daje glas sluškinji u Pamukovića, Jeli, čvrstoj i moćnoj ženi bez djece: “Same su joj se riječi otimale, i te njene rođene riječi još su je više rastuživale. Ima toliko godina, niko nije vidio da je suzu pustila. Sad je plakala i naglas molila Boga da ubrani i zakloni sve žene, nesrećne druge i mučenice.” Nije Andrić sentimentalan nad tim svojim živim grobom i nad svojom turskom milosnicom (što je ubitačnija, jer je psovke lišena i jer je sva mehka, bosanska riječ za kurvu). On nad njom rida, ispisujući rečenice koje su lišene svake uobičajene, životne i literarne, kondolirajuće ceremonijalnosti, te slatke tuge preživjelih. Te su rečenice čisti bol, i ničega više osim bola nema.
Ivo Andrić je – što mazlumi ne mogu shvatiti i prihvatiti kao dio spisateljske strategije – u svojim pripovijetkama, pričama i romanima sklon kroničarskom mudroslovlju, sentencama i povremenom aforističnom govoru. U “Mari milosnici” ni toga nema. Ta je pripovijetka gola, bez ikakve stilističke ili ideološke zaštite, kao ogoljen i živ zubni živac. Sve u “Mari milosnici” boli i sve mora da boli.
Kada se čeprka po pripadnostima Andrićevim, kao po – da nastavimo metaforu – nekome zapuštenom i starom karijesu, pa kada se traži ono što bi u njega bilo naše, hrvatsko, ili tačnije rečeno bosanskohrvatsko, jer ama baš ništa u njega nije, niti može biti, izvan ovako izvedene složenice, hrvatsko, rijetko će se tko sjetiti “Mare milosnice”. Ili se, barem, neće na nju pozivati. Nekako su nam draže i bliže priče iz fratarskog ciklusa, u kojima svakako ima tog zavičajnog i identitetskog herojstva, te čvrstine o kojoj volimo misliti kada naknadno sebi tražimo pređe, ili kada među piscima kanimo nalaziti one koji su najtačnije opisali naše podrijetlo i ono što jesmo. I prirodno je tako. Svaki je kolektivni identitet načinjen od herojskih epova. Pripovijesti o milosnicama uvijek su privatne. Na margini “Mare milosnice”, a iz nekoga drugog ključa, Danilo Kiš je u “Enciklopediji mrtvih” napisao priču “Posmrtne počasti”.
“Mara milosnica” je pisana u autobiografskome emocionalnom ključu. Dalje od toga ne smije se reći, niti je dalje od toga pristojno misliti. Ali nije napisan književni tekst koji bi o bosanskohrvatskom narodu i o njihovome glavnom gradu Sarajevu autentičnije i dublje govorio. Priča o jednoj kurvi, identitetska je legitimacija toga svijeta. I to je, zapravo, lijepo, bolno i tako izuzetno.
O razlozima zbog kojih Ivo Andrić nije mogao napisati svoju sagu o Pamukovićima vrijedilo bi misliti, čak i nagađati, ako je moguće da se iz nagađanja rodi literarno uvjerljiva priča, kojom neće biti dodatno opterećene sudbine živih i mrtvih. A iskazano bilo bi to nepodnošljivo bolno mjesto čovjekova ličnog podrijetla.
Ivo Andrić i hrvatska milosnica
Nekoliko je čmalih pupoljaka u Andrićevu opusu. Nagoviještenih, a nikad napisanih romana, pravaca kojima je pisac kretao, da bi zatim odustao. Bilo bi zanimljivo forenzički istražiti takve pupoljke, kao i moguće razloge i objašnjenja zašto se nisu rascvjetali. Više bi to bilo fikcionalno, nego kritičko ili književnohistorijsko istraživanje. Iz njega bi mogla nastati mistifikacija o cijelome jednom neostvarenom i neispisanom, a svejedno postojećem književnome opusu Andrićevom. Jedno od takvih nagoviještenih djela je romaneskna saga o sarajevskoj katoličkoj obitelji Pamukovića, neka vrsta sarajevskih Buddenbrookovih. Nikada takvu knjigu on nije spomenuo, ali se ona desetljećima dugo najavljuje u fragmentima i u pripovjetkama.
Prvi put Pamukovići se javljaju u jednoj od najsnažnijih njegovih pripovjedaka, u kojoj se spustio do samoga socijalnog i emocionalnog dna svoga svijeta, tako duboko i toliko nisko, kako više nikada neće ići. U emocionalnom smislu pisac će tako riskantno nastupati obično samo kada piše o nečemu što pozna vlastitom kožom, dakle ukoliko piše skrivenu ili otvorenu autobiografiju. U pripovijetki o kojoj je riječ, nema autobiografskih naznaka, ali je njena osjećajnost takva da čitatelj naprosto ne može izdržati da ne misli kako Ivo Andrić piše stvarnu priču o sebi ili o nekome svom.
Proza, pod naslovom “Mara milosnica”, prvi je put objavljena 1926, u Srpskome književnom glasniku. Radi se o jednoj od dužih Andrićevih pripovijedaka. U kanonskom izdanju njegovih sabranih dijela (Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, DZS – Ljubljana i Misla – Skopje) iz 1976, “Mara milosnica” zaprema cijelih osamdeset stranica, a po slobodnoj procjeni, mogao bi to biti tekst od dvadeset pet tisuća riječi. Dužinom, riječ je, dakle, o kratkome romanu, ali koji nikada nije samostalno objavljen. Andrić ga je uklopio u tom naslovljen “Jelena, žena koje nema”, u kojem se nalaze sve same “ženske” priče. “Mara milosnica” pisana je na ijekavici, a pisac je, kao ni druge takve svoje tekstove, nikada nije ekavizirao, uvjeren da se radi o jednome jeziku i da sve treba ostati onako kako je prvobitno i napisano. U trenutku njezina objavljivanja imao je trideset četiri godine.
Priča se odvija u mjesecima pred austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine iz 1878. Mara Garić, rodom Travničanka, kći je Ilije ekmeščije, tojest pekara, i “čuvene Jelke”, zvane Hafizadićka, “jer ju je stari Mustaj-beg Hafizadić držao nekoliko godina kod sebe, pa je onda udao za ovoga Garića, koji je bio miran i slabouman mladić, i kome je on i otvorio ovu pekarnicu”. To čudesno lijepo djevojče je, s nepunih šesnaest, palo za oko Veli paši, glavnome komandantu sve turske vojske u Bosni, jednome po svemu impresivnom i europeiziranom Turčinu, prezrivom prema domaćoj halaši svake vjere i dobro svjesnom da je stigao na kraj jedne imperije i da nema načina, a ni razloga, da ju spašava. Veli paša je introvert, koji ima svoju muku, ali i nedirnuto dostojanstvo i veličinu. Andrić ga opisuje s poštovanjem, bez ijedne negativne konotacije. Njemu Mara dolazi, on joj govori: “Hoćemo li kćeri?”, a ona mu se onda primakne. Poslije joj priča ono što ju zanima: “Šta je s onu stranu mora? Kakvi su ljudi Rusi? ili Kako to da se mogu i sveci i ljudi slikati?” I onda opet ispočetka.
Kada, malo pred pad, dolazi vijest o njegovoj smjeni, Veli paša ostavlja Maru i odlazi prema Istambulu. Tada, s povijesnom pozadinom sarajevske bune i oružanog otpora Austriji, započinje Marina anabaza. Veličanstvene su scene mržnje kojim biva od “svojih” dočekana, naročito kada dođe u crkvu, kod fra Grge, koji u njoj vidi i starozavjetnu grešnicu, ali i onu koja je u neko živo vrijeme i u stvarnim okolnostima, počinila izdaju. Kako to u Andrića ne biva često, većina likova u pripovijetki, naročito pobunjenika, na čelu s povijesnim Hadži Lojom, stvarne su ličnosti, sa svojim imenima i prezimenima, a i dani pada opisani su uvjerljivo dokumentaristički.
Dok se očekivalo da Austrijanci provale u grad, nevjernici su se – u strahu od osvete domaćih Turaka – skrivali okolo, ili su se zatvorili u onih nekoliko uglednih kršćanskih kuća, za koje su vjerovali da ni pobunjenici u njih neće dirati. I tako se, nekim slučajem, Mara kao služinče našla u Pamukovića kući. Prokleto lijepa i zamamna, a – to se nije znalo – i trudna. Slijedi njezina propast, koja sasvim koincidira s padom grada. Dok nju nose mrtvu da ju pokopaju, s druge strane nailazi kolona austrijskih vojnika, koji sarajevske uglednike i bundžije vode na gubilište.
Mara je, kao što je bio i njezin otac, slaboumna, i malo razumije ono što se oko nje zbiva. Ali o tome pisac skoro da i ne govori. Ono što je važno njezina je čista dobrota i ljepota, i to naivno, užasno bolno, pučko katolištvo Marino, koje, opet, na neki čudan način podsjeti na vjeru iz ranih pjesama Nikole Šopa. Način na koji Ivo Andrić opisuje njezinu propast, i kako ju na politički šokantan način (bio bi šokantan Andrićevim bošnjačkim i hrvatskim istjerivačima vraga iz ovoga srpskog pisca) postavio uz propast jedne Bosne, neusporediv je s bilo kojim drugim tekstom iz naše prozne i poetske povijesti, pa i iz piščeva opusa.
Andrić, recimo, preko vlastite mjere produžava čak i tugu nad Marinim grobom, pa daje glas sluškinji u Pamukovića, Jeli, čvrstoj i moćnoj ženi bez djece: “Same su joj se riječi otimale, i te njene rođene riječi još su je više rastuživale. Ima toliko godina, niko nije vidio da je suzu pustila. Sad je plakala i naglas molila Boga da ubrani i zakloni sve žene, nesrećne druge i mučenice.” Nije Andrić sentimentalan nad tim svojim živim grobom i nad svojom turskom milosnicom (što je ubitačnija, jer je psovke lišena i jer je sva mehka, bosanska riječ za kurvu). On nad njom rida, ispisujući rečenice koje su lišene svake uobičajene, životne i literarne, kondolirajuće ceremonijalnosti, te slatke tuge preživjelih. Te su rečenice čisti bol, i ničega više osim bola nema.
Ivo Andrić je – što mazlumi ne mogu shvatiti i prihvatiti kao dio spisateljske strategije – u svojim pripovijetkama, pričama i romanima sklon kroničarskom mudroslovlju, sentencama i povremenom aforističnom govoru. U “Mari milosnici” ni toga nema. Ta je pripovijetka gola, bez ikakve stilističke ili ideološke zaštite, kao ogoljen i živ zubni živac. Sve u “Mari milosnici” boli i sve mora da boli.
Kada se čeprka po pripadnostima Andrićevim, kao po – da nastavimo metaforu – nekome zapuštenom i starom karijesu, pa kada se traži ono što bi u njega bilo naše, hrvatsko, ili tačnije rečeno bosanskohrvatsko, jer ama baš ništa u njega nije, niti može biti, izvan ovako izvedene složenice, hrvatsko, rijetko će se tko sjetiti “Mare milosnice”. Ili se, barem, neće na nju pozivati. Nekako su nam draže i bliže priče iz fratarskog ciklusa, u kojima svakako ima tog zavičajnog i identitetskog herojstva, te čvrstine o kojoj volimo misliti kada naknadno sebi tražimo pređe, ili kada među piscima kanimo nalaziti one koji su najtačnije opisali naše podrijetlo i ono što jesmo. I prirodno je tako. Svaki je kolektivni identitet načinjen od herojskih epova. Pripovijesti o milosnicama uvijek su privatne. Na margini “Mare milosnice”, a iz nekoga drugog ključa, Danilo Kiš je u “Enciklopediji mrtvih” napisao priču “Posmrtne počasti”.
“Mara milosnica” je pisana u autobiografskome emocionalnom ključu. Dalje od toga ne smije se reći, niti je dalje od toga pristojno misliti. Ali nije napisan književni tekst koji bi o bosanskohrvatskom narodu i o njihovome glavnom gradu Sarajevu autentičnije i dublje govorio. Priča o jednoj kurvi, identitetska je legitimacija toga svijeta. I to je, zapravo, lijepo, bolno i tako izuzetno.
O razlozima zbog kojih Ivo Andrić nije mogao napisati svoju sagu o Pamukovićima vrijedilo bi misliti, čak i nagađati, ako je moguće da se iz nagađanja rodi literarno uvjerljiva priča, kojom neće biti dodatno opterećene sudbine živih i mrtvih. A iskazano bilo bi to nepodnošljivo bolno mjesto čovjekova ličnog podrijetla.