Miljenko Jergović rodio se 1966. godine u Sarajevu. Prvo zaposlenje dobio je u Splitu, u „Nedjeljnoj Dalmaciji“, a prve nagrade u Zagrebu (Gorana za poeziju 1988., a Veselka Tenžeru za novinarstvo 1990.), što će reći kako je i karijerom i životom bio vezan uz Hrvatsku puno prije nego što je davne 1993. i formalno postao Zagrepčaninom. Sve to, naravno, nije dovoljno da bi u dijelu naše javnosti prestao biti Bosanac kojemu tu nije mjesto. Zanimljivo, Željana Zovko, HDZ-ova europarlamentarka, prošle je godine izjavila kako hrvatsku putovnicu ima 1,1 milijun građana BiH. Nismo čuli da je itko s toga zamašnog popisa sporan, ali Jergović – slušamo to već desetljećima – jest. 

Svakim novim objavljenim tekstom (njihov broj je nepregledan), svakom novom knjigom (računamo li samo prva izdanja, objavio ih je pedesetak), svakim novim prijevodom nekog djela (naslova se skupilo stotinjak na tridesetak jezika) i svakom novom prestižnom međunarodnom nagradom (Erich-Maria Remarque, Premio Grinzane Cavour, Angelus, Vilenica…) on se samo udaljava od mogućnosti da ga stanoviti broj Hrvata prihvati kao čovjeka kojemu bi, makar nevoljko, trebalo priznati sva prava koja i oni sami uživaju. Ne, on je Bosanac, dakle, čisti višak. Naravno, ta ljupka ocjena ima i svoju prekograničnu ekstenziju. Za mnoge u Sarajevu i BiH on je presudno, isključivo i nepopravljivo Hrvat.

Umjesto da se, zahvaljujući sretnom spletu okolnosti, može pohvaliti dvjema domovinama, on nema nijednu. S tom se činjenicom naučio živjeti. Domovine ionako trebaju samo vojnicima i sportašima, intelektualcima je svugdje tijesno. Malo se teže naučiti živjeti sa sviješću da je tvoja adresa postala javno dobro, da nju više ne znaju samo najbliži prijatelji i kvartovski poštar, jer je signalizira višemetarski prijeteći grafit koji nasmijava Vladu Republike Hrvatske. 

Jergović je obilježen, zapišan kanticom spreja, na njegova je leđa nacrtana meta, sve kad bi i podlegao strahu, pa se zabarikadirao doma i nastavio živjeti kao paranoični pustinjak koji nosom nikamo ne mrda, opet ne bi bio siguran, jer oni koji bi mu htjeli doći glave znaju gdje ga mogu naći. On se ne može zaštititi, ni na čiju pomoć ne može računati. Hrvatski pisci nisu organizirani u falange, a i da jesu, ne bi se dobro proveo, jer mu većina ionako višestruko zavidi: na talentu, marljivosti, nakladama, prijevodima, nagradama… Ostaju mu samo njegovi čitatelji kojih, hvala na pitanju, i kod nas ima u broju koji dostaje za nekoliko divizija, ali oni nisu povezani u udruge, koordinacije, krovne saveze i parasatnije. 

S jedne strane imamo onoga ili one (a strah me da se ipak radi o množini) koji bi ga skratili za glavu, a s druge institucije poretka paralizirane premijerskim ukazom kako nema govora o radikalizaciji prilika u zemlji, sve je u najboljem redu, uznosito i dostojanstveno, to samo šaka ljevičara sporadično histerizira. I što, poslije svega, Jergoviću preostaje? Poslušati savjet grafitera pa se nekako, najbolje traktorom, uputiti prema granici ili pokušati nastaviti živjeti po starome, ali s punom sviješću da mu danas, sutra, sljedećeg mjeseca netko može režirati sačekušu? 

Konačno, što preostaje nama? Čekati da dođe red na nas? Baš kao u onoj slavnoj pjesmi pastora Martina Niemöllera: „Kad su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist. Kad su zatvorili socijaldemokrate, ja sam šutio; jer nisam bio socijaldemokrat. Kad su došli po sindikaliste, ja se nisam pobunio; jer nisam bio sindikalist. Kad su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni.“

Pod naslovom “Jergović se nekako, najbolje traktorom, može uputiti prema granici ili odbrojavati do sačekuše” objavljeno 1. rujna na sajtu Slobodne Dalmacije

Harne ruke, tehnički dobro opremljene i instruirane, spremne i poskočne, ispisuju ovih dana po Zagrebu nesigurnim pravopisom a golemim masnim slovima poruku da je Miljenko Jergović – četnik. Pri tome biraju velike, nevino bijele zidove, koje onda komunalci moraju jednako brižljivo prebojavati.

Baš četnik? Odakle to ispisivačima zagrebačkih zidnih novina?

Nisu taj izum patentirali ovi noćni soboslikari, oni samo rade. Fitilj za tu verbalnu bombu bio je upaljen davno, i, eto, nije se ugasio.

Bješe to onomad, prije gotovo petnaest godina, kada je ugledna književnička glava iz čiste pizme a mimo ikakva književnog kriterija i činjenične osnove lansirala u hrvatsku javnost prijesnu laž, da u Hrvatskoj nema nikoga tko bi „našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji“ – osim Miljenka Jergovića.

Spomenuti uglednik bio je tada predsjednikom Hrvatskoga društva pisaca. Društvu nije smetala njegova opaka izjava. Bio sam tada jedan od onih koji su se zbog toga oprostili od HDP-a. Pismo je glasilo:

Uvaženi kolege,

Odluka da istupim iz Hrvatskoga društva pisaca jedini je način koji mi je na raspolaganju da izrazim prosvjed i indignaciju zbog geste predsjednika HDP-a, gospodina Velimira Viskovića, koji je u intervjuu što ga je dao listu Vijenac (br. 440, 13. siječnja 2011. godine) ustvrdio: „Nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji.“

Ne pamtim kad sam pročitao kraću a opakiju tvrdnju jednoga književnoga i javnog uglednika. Jedna je stvar što je potpuno netačna, odnosno svjesno lažna. To se može ostaviti autoru na dušu i na karakter. Mnogo gori i opasniji je način na koji je artikulirana i odaslana – kao lozinka kojom se svim zainteresiranim i entuzijastičnim domoljubima signalizira da bi bogougodno hrvatsko djelo bilo nekako maknuti toga zloćudnog „reafirmatora četništva“.

O Miljenku Jergoviću može misliti što god tko hoće. Tako i Velimir Visković može priznavati da mu je on „kritičarska zabluda“; ne vjerujem da taj kasni autodafe može nauditi Jergovićevoj književnosti, više govori o kriteriologiji kritičara i kanonizatora hrvatske književnosti. No, ugrožavanje nečijega fizičkoga integriteta sasvim je druga stvar – na to nitko ne smije imati pravo.

Ako sam što propustio, molim kolege iz HDP-a da me isprave, no svih ovih dana otkako je osvanuo Viskovićev intervju u Vijencu, nisam uspio primijetiti niti jednu jedinu javnu reakciju – niti od uprave i članova HDP-a, niti u cijeloj hrvatskoj javnosti.

Zato zahtijevam da me brišete iz članstva Hrvatskoga društva pisaca, te da o tomu na primjeren način obavijestite sve članove Društva. Najmanje što mogu učiniti jest to, da tu gestu učinim javnom.

Ivan Lovrenović

U Sarajevu, 22. 1. 2011.

www.ivanlovrenovic.com

Govor Severine Vučković na press konferenciji u Europskom parlamentu u Bruxellesu 1. septembra 2025

Meni je bila čast, a doživjela sam i kao svoju dužnost, biti dio kampanje My Voice, My Choice, stati iza očito vječne borbe – ne za zaštitu stečenih prava – nego za primjenu zajamčenih ženskih prava s – kako mi kažemo – ‘mrtvog slova na papiru’ u stvarni život.

Kada kažem dužnost – mislim prije svega na pojavnost koju mi donosi moje zanimanje. Uvijek sam imala potrebu pjevati kad pjevam, pa i jedna moja pjesma zove se ‘Ja samo pjevam’. Međutim uvijek sam govorila. Nerijetko, dok su drugi šutjeli, posebno kada su prava i pravda u pitanju. A trebalo je govoriti. Premda su mi mnogi dobronamjerni – posebno na ovu temu dostupnog i besplatnog prekida trudnoće, govorili – što se miješaš, nije ti dobro za karijeru.

A ja – ja sam baš bila ponosna što su me djevojke iz slovenskog Instituta 8. mart prepoznale i pozvale da budem dio njihovog tima. Nisam uopće dvojila, znajući da me čekaju vrijeđanja i prijetnje u javnom prostoru, na društvenim mrežama, da će se svatko tko misli da je veći vjernik od mene ili veći Hrvat od mene naći pozvanim prijetiti mi u porukama preko mreža. Vrijeđali su i prijetili, kao što sam očekivala. Uglavnom se skrivajući iza izmišljenih avatara.

Tu mržnja i tu potrebu da ograničavaš slobode drugih i drugačijih zbog svoje ideologije – mislila sam – davno smo napustili. Međutim čini se da nije tako. Kao i uvijek, žene su prve na udaru.

Pojedini mediji su me ignorirali, kao i cijelu kampanju, i to ženski mediji. Vjerojatno su muke žena iz Slavonije ili djevojaka iz Zagreba koje ne mogu ostvariti pravo na prekid trudnoće preteške teme za magazine sa sjajnim papirom, u kojima smo sve prije svega lijepe i nemamo nikakvih briga.

Naše mame su se izborile, onda su nam u slobodnoj Hrvatskoj podmuklo ostavili pravo na prekid trudnoće, ali ga u mnogim bolnicama žene ne mogu ostvariti. Ne želimo da generacije koje dolaze imaju manja prava od nas.

Situacija je slična u još nekim zemljama u Europskoj uniji u 21. stoljeću.

Hrvatski se premijer ovdje predstavlja velikim europejcem i liberalnom strujom Europske pučke stranke, a takav je ovdje i život vodio, znate ga vi dobro iz briselskih krugova. Međutim doma, u Hrvatskoj, premijer se dodvorava desnici samo zbog glasova, ne razmišljajući da je pustio duha iz boce, pa je tako neki dan mom prijatelju, velikom hrvatskom piscu Miljenku Jergoviću, grafitom na zgradi ispisana prijetnja.

Hapse se, ne znam ni ja zašto, prosvjednici koji traže prekid genocida u Gazi. Inače, dižemo danas glas i za slobodnu Palestinu!

Dižemo glas i za studente i profesore koje i dalje progone i hapse po Srbiji – Bruxelles to mora čuti i vidjeti.

Zbog Palestine, Ukrajine, zbivanja u Sjedinjenim Državama s ukidanjem dosegnutih prava, moramo sačuvati europski prostor kao prostor slobode za sve i život u kojem su građanska prava svim građankama i građanima neupitna. I biti otvoreni za sve koji prihvaćaju otvorena društva.

Zato danas s ponosom stojim ovdje, pred vama, s djevojkama iz pokreta My Voice, My Choice i nestrpljive smo predati potpise koji su prikupljeni, vjerujući da će nas tijela Europske unije podržati i da će svaka, ali baš svaka žena u Europskoj uniji koja se nađe u potrebi imati pravo na diskretan, besplatan i dostupan prekid trudnoće. Ako ne u svojoj, onda u susjednoj zemlji članici.

Europska se unija ne temelji samo na slobodnom tržištu i slobodnom kretanju ljudi, već i na ljudskoj solidarnosti – mislim da su je žene, potpisujući ovu građansku inicijativu u zemljama Europske unije koje imaju besplatan i lako dostupan pobačaj, posebno pokazale.

Možda se može činiti da smo ovdje došle nešto moliti. To nije točno i željela bih pojasniti da smo došle javno i jasno dati tri informacije i jedan zahtjev.

Prva informacija je da većina ljudi u ovoj Uniji vjeruje u ravnopravnost, u slobodu i prava žena. Da većina ljudi zna da je ograničavanje prava žene na vlastito tijelo i osobni izbor institucionalizirano nasilje kojem u Uniji temeljenoj na slobodi nema mjesta.

Druga informacija je da smo izgradile najveći europski pokret za prava žena i da smo nezaustavljive. Ovo je masovan pokret u ime stotina milijuna žena. Ovo je pokret građen na borbama naših baka i naših majki. Ovo je pokret kojim ćemo onemogućiti da mlade Europljanke odrastaju kao građanke drugog reda.

Treća informacija je činjenica da smo sve mi, uključujući predsjednicu Europske komisije i predsjednicu Europskog parlamenta, danas građanke drugog reda. Građanke kojima mnoge države Unije ne priznaju pravo na same sebe, na svoju odluku, na svoje tijelo i na svoj život. Umjesto da gradimo društva u kojima žene žive kako žele, mi gradimo društva u kojima ženska tijela i živote stavljamo pod kontrolu državne sile, u ime tradicije. Ali to nije naša tradicija, to nije tradicija Unije niti tradicija Europljanki. Naša tradicija je sloboda i odlučne smo je nastaviti.

Stoga dajemo zahtjev da se žene napokon, u ovom, dvadeset i prvom stoljeću, u najbogatijem dijelu svijeta, prihvati kao ravnopravne. Nemojte ovaj zahtjev zabuniti za molbu. U ovom ćemo uspjeti, ovo ćemo ostvariti, a vaš je izbor samo u tome želite li biti na pravoj ili krivoj strani povijesti. Želite li moći žene pogledati u oči i sebe u ogledalo ili ćete ostati upisani u povijest Unije kao oholi nasilnici koji su pritom i neuspješni gubitnici.

Prve razrede osmoljetke pohađao sam u Vježbaoni koja je bila u zgradi Učiteljske škole, na Obali. Sjećam se, u učionicu su nam dolazili maturanti te škole pa su, pod budnim okom svojih profesora, izvodili nastavu s nama i vježbali se za skorašnji posao učitelja. U njoj je, u vrijeme kada sam krenuo u školu, bio naš susjed Filip, u četvrtom, završnom razredu.

Jedne nedjelje dođe kod nas kući i saopšti da će za ispit morati održati školski čas s prvačićima, i to s mojim razredom. Zamoli roditelje da sa mnom prođe kroz gradivo. Moji se složiše i on odmah krenu.  

Govorio je o narodima koji žive drugdje po svijetu, u Africi, u Aziji, ispod Sjevernog pola. Pritom je otvarao knjigu sličnu slikovnici u kojoj je uz malo teksta bilo pokazano ono što će izložiti na školskom času. Sa mnom je tu večer prošao sve, ne jednom nego par puta. I pred oba moja roditelja. Vježbao je kako bi razbio tremu pred sutrašnji nastup u punoj učionici. 

Ja sam zapitkivao, upadao mu u riječ, radoznalo htio saznati i više nego je u knjizi bilo kazano. Sve mi je bilo novo, nikada ranije nisam vidio ljude drugih rasa, u drugačijim odijelima, u nastambama koje ne liče na one u Sarajevu, niti slušao o prašumama i zvijerima koje nisu bile nalik lisici ili vuku. Filip je bio strpljiv, upućivao me u sadržaj slikovnice, očekivao je da sve dobro zapamtim. I onda smislio dva pitanja koja bih ja trebao postaviti u razredu, na času koji on bude vodio. Bila su to pitanja tipa koliko je slon velik, je li veći od konja, i šta jedu Kinezi umjesto kruha.

Odgovore mi je rekao, ja sam pitanja u vezi njih ponovio. Sav zadovoljan, Filip ustade od stola, pozdravi se sa svima i pođe van. 

Kad je bio na vratima, Filip se okrenu mojima. 

“Hvala vam za pomoć u pripremi sutrašnjeg časa, to sam zaboravio reći. A i Bogu hvala što nas je okupio. Večeras ću mu se moliti, pozvati ga da sutra na nastavi bude uz mene i uz Branu, da nam pomogne. Tako me mati posavjetovala.” 

Ja se obradovah kad čuh da će Filip dovesti na čas nekoga koga je moja baka s osmijehom spominjala, kome se uvijek na pomoći zahvaljivala. Htjedoh mu reći da ga svakako pozove, da će mi biti lakše ako taj bude sjedio uz mene. No otac upade Filipu u riječ, meni ne dozvoli da kažem svoje.

“Ne zahvaljuj nam, to smo draga srca tebi uradili. A što se Boga tiče, nemoj ti njega prizivati ni Branu mu spominjati. Nego, kod kuće ponovi gradivo još par puta, pa ne trebaš brinuti za sutra”, reče mu otac.  

Dok je izlazio, susjed se još jednom okrenu i glasno dobaci ocu: 

“Hoću, čika Anto, sve ću opet ponoviti, još prije večere. Hvala na dobrom savjetu.”

Narednog dana, Filip se pojavio u razredu. Bio je sam. Vidno uzbuđen, pozdravio je svoje profesore i našu učiteljicu, a onda nas đake. Na katedru je položio povelike smotuljke papira i odmah počeo s nastavom. Pričao je o raznim narodima, Afrikancima i Indijancima, Eskimima i Kinezima, i o dalekim predjelima. Pritom je povremeno zastajkivao da bi sve potkrijepio crtežima s papira. Pri kraju časa se obrati nama đacima, pozva nas da postavimo pitanja ako ih imamo.

Nakon trenutaka mukle tišine, shvatih da je došla prilika za koju me jučer pripremao. Dignem ruku s ispružena dva prsta. On me prozva, i praveći se da me ne poznaje, upita za ime. Ja se predstavih. Reče mi da slobodno postavim svoje pitanje.

Htjedoh postaviti jedno od dva pitanja koja sam s njim dogovorio, ali iznenada meni dođe nešto drugo na pamet. Svjestan da već znam odgovore na oba s njim pripremljena pitanja, osjetih da je prilika da saznam još nešto novo, nešto na što odgovora nisam imao, a zagolicalo me tokom njegovog izlaganja. Moja radoznalost me snažno vukla na tu stranu. 

Lomio sam se, ali samo par trenutaka. Za to vrijeme je Filip samouvjereno, visoko uzdignute glave, kružio pogledom po razredu. Znao je šta ću ga upitati, imao je spreman odgovor kojim će zadovoljiti svoje profesore. 

A onda iz mene izleti pitanje, moje, ne njegovo.

“Da li se Eskimi rađaju u onom krznu?“

Kad ču moje pitanje, Filip se zapanji, sav pocrvenje. Na tren stade kao ukopan. I sam se prepadoh, pomislih kako sam nešto loše uradio, grdno pogriješio. 

Potom zbunjeno, pomalo zamuckujući, poče pričati o igloima koje Eskimi prave od leda, o hladnoći što u njima vlada, o velikim ribama kojima se ti ljudi hrane. Odgovor o tome otkud krzno na Eskimima nije nam davao. Mislio sam da će i to doći na red. No utom se oglasi školsko zvono.

Na Filipovom licu se ukaza smiješak, znak olakšanja. Onda nabrzinu i još pomalo smušen, završi čas i poče kupiti role papira sa stola. Njegovi profesori su izlazili iz učionice. 

Meni priđe moja učiteljica i pomilova me po glavi. 

“Tvoja pitanja i mene ponekad zbune. Ali to si ti, Brano.”

Onda i ona pođe van. Prije negoli je napustila učionicu, okrenu mi se i dobaci: 

“Nastavi tako. Slobodno postavljaj pitanja, i traži odgovore. Samo tako ćeš doći do znanja.” 

“Ne može se više osporiti da je Drugi svetski rat, pre ili kasnije, završen. Gotovo je i s konjima u gradskom životu Bečkereka. Nestali su otprilike u vreme kada su sišle sa scene pisaće mašine i redovi u gradskoj biblioteci. Ne znam kakva ih je sudbina snašla. Međutim, još uvek postoje stvarnosti  koje se vozikaju gore-dole. Još ponešto je preostalo. Znam više kuća sa kolskim prolazom. Kroz njih sada ulaze i izlaze sećanja.”

Nova knjiga Tibora Varadija, Konjski pasoš dodeljen istoriji (Akademska knjiga, Novi Sad), nastavlja serijal naslova sa tematikom preuzetom iz arhive 120 godina postojeće porodične advokatske kancelarije. U tom ciklusu ovo je u književnom smislu Varadijevo najuspelije delo. 

Više od jednog veka vozikaju se stvarnosti kroz hiljade sudskih procesa, sa tovarima bizarnosti upletenim u ljudske sudbine na ovim prostorima. Tumačenjem tih spisa pravnik Varadi pomaže piscu Varadiju da presloži karte, da otkrije nove konstelacije u postupcima koji su ostali nerazjašnjeni. Kao u slučaju kada je svinja određena od strane suda da bude veštak u proceni kvaliteta kukuruza, što se dogodilo u Nađ Šomkutu 16. oktobra 1881. godine. Možda ne baš najbolji primer, jer bi se ovako nešto prilično uspešno uklopilo u našu Joneskovsku stvarnost. Onda možda ovo: nemačka vojna komanda 29. maja 1941. godine u Banatu donosi propis: “Sve postojeće golubove pismonoše imaju odmah da ubiju njihovi vlasnici.” Ili, rasprava o dobijanju konjskog pasoša, koja se otegla u nedogled, dok novi vlasnik, izvesni Lunjaček čeka da se okonča papirologija. Za sve to vreme konj je u kućnom pritvoru, odnosno u štali? Ipak, je li to daleko od hapšenja studenta u samoposluzi i oduzimanja mu inkriminisanog sadržaja u vidu jednog litra čokoladnog mleka?

Izgleda da se istorija ciklično ponavlja. U nekom drugom, normalnijem međuvremenu, čitajući Konjski pasoš dodeljen istoriji, pitali bismo se kako je moguće da je takva stvarnost postojala? Kao što će se kroz 50 godina neki čitaoci prašnjavih arhiva pitati kako je opstajala naša svakodnevica? U kojoj je sve karikatura. Počev od suverena i njegovih dvorjana, pa do institucija koje više ni ne fingiraju postojanje, jer je Ustav odavno van upotrebe. 

Ali, vratimo se u stvarnost Varadijeve knjige.

U martu 1925. godine država Tenesi je donela zakon kojim se zabranjuje nastava teorije evolucije u državnim školama. U mestu Dejton pokrenut je proces protiv nastavnika koji je predavao Darvinovu teoriju, što je u gradu pokrenulo karnevalsku atmosferu. Na ulicama su protestovali i monasi, i darvinisti. Neki od učesnika procesije bili su maskirani u majmune, i tako se pojavili u sudnici. Proces će biti upamćen kao Majmunski proces. Porota je proglasila optuženog krivim, jer je “umesto doktrine o božanskom stvaranju koju propoveda Biblija, predavao teoriju evolucije”. Kazna je bila novčana, u iznosu od sto dolara. Zakon po kome je presuda doneta biće ukinut tek 1967. godine. 

U Srbiji je država urušena tokom vladavine naprednjaka, zahvaljujući kojima se više od jedne decenije održavaju majmunska suđenja. Kulminacija apsurda su pomilovanja predsednika Srbije osoba koje bi u normalnim društvima bile suđene zbog pokušaja ubistva. Ovde, pak, policija štiti kriminalce dok nesmetano prebijaju građane.

U Srbiji 2025. godine majmunski procesi bujaju. Zemlja je u poslednjem stadijumu ludila koje indukuje bolesnik na vlasti. Nepoznato je koliko dugo je Lunjačekov konj čekao da mu se izda pasoš, kao što je nepoznato i koliko dugo će trajati suđenje srpskom suverenu. 

Radar 28.8.2025.

Sluge 

Baka je glavna i za nabavku namirnica, mama i tata joj daju dio novaca, a baka planira, odlazi ujutro u dućan, a subotom na tržnicu. Ostatak novaca oni troše na gradnju kuće. I kuća se planira racionalno, što god je moguće rade sami, nakon posla tata sjeda na maleni tomos motor i odlazi na gradilište složiti koji red cigli. S prijateljicama se igram grubim šljunkom među betonskim temeljima. 

Tek kada su u planu veći radovi, poput betoniranja ploče, organizira se radna akcija. Tata zove sve svoje prijatelje, kolege s posla, rodbinu i susjede i onda njih petnaestak miješaju beton, voze tačke po drvenim skelama i slažu naš prvi kat. Dok muški golih torza ubacuju lopate cementa i vuku tačke uzbrdo po lelujavim daskama, mama u staroj rodnoj kući kuha ručak. Radi svoju omiljenu juhu od graška, iskuhava zelene mahune da pojača okus kako ju je učila njena baka, zatim priprema meso, krumpir i salatu iz vrta. U dvorištu stare kuće, odmah pokraj novog gradilišta postavljen je dugački stol i klupe od dasaka, mama slaže sve tanjure koje je našla u ujkovoj kući, vadi hladnu bunarsku vodu u vrčeve i nosi pladnjeve hrane. 

Ja gledam sva ta čudesa pa pitam: “Mama, a hoće i naše sluge jesti s nama?”

Kiseli kupus

U jesen baka s tržnice dovlači vreću kupusa. Na velikom drvenom ribežu satima riba bjeličaste glavice u tanke rezance. Najtvrđe glavice pušta cijele, izreže im srce i puni ga solju. Glavice polaže na dno velike kace, a zatim oko njih utiskuje izgnječeno ribano zelje koje već pušta svoj sok. Kada je kaca puna, na vrh stavlja okrugli drveni poklopac koji utiskuje na vrh kupusa da istisne zrak, i na njega veliki kamen. Kaca sada mora mirovati u mračnoj i prohladnoj špajzi. Za koji mjesec jest ćemo kiseli kupus. Za Božić i Novu godinu kuhat će sarmu od onih lijepih glavica, ostale dane jest ćemo prazni kupus, sekeli gulaš s kockicama svinjećeg mesa ili grah s kupusom. 

Iako danas kupusa ima u svakoj trgovini i u svako doba godine, ja nostalgično odlučujem kiseliti kupus u svojoj istarskoj špajzi. Kupujem malu plastičnu kacu, punim je kupusom i na vrh umjesto onog kamena koji me uvijek fascinirao i čiju glatku, vlažnu hladnoću sam zbog nečega dolazila popipati u špajzu stavljam plastičnu vreću punu vode. Uskoro jedemo prvi kiseli kupus iz špajze. Ne znam zašto me to veseli. Ipak, nakon par puta zaboravljam na njega, a sjetim ga se tek u proljeće kada kaca zasmrdi. Ponavljam istu stvar iz godine u godinu, ponekad mi čak ni kiseljenje ne uspije pa bacam kacu polutrulog kupusa, no tek kada su dečki odselili odustajem od kiseljenja, nemam to više za koga raditi. 

Odem tek dva tri puta godišnje na tržnicu, kupim od Nensi domaći kiseli kupus, jednu vrećicu, i onda doma mislim na baku dok intenzivni miris ispunja stan.

Zagor pretukao dvojicu mještana,
Nisu ga prepoznali, e pa tako došlo do
Velikog nesporazuma.
Još od Čapljine lovio je
Najgoreg od najgorih, Ilkana Čerkeza,
Trkom usput polomio nasade mandragore,

Nabr’o nešto jabuka ispred privatne kuće, da se okrijepi
Komšija je viknuo Lopovi
A Duh sa sjekirom
(samo ne izgleda mu to kao prava sjekira)
Išamarao i domaćina i komšiju istom mjerom.
Tu se nisu uspjeli baš ništa dogovorit, ljutit je,
vjere darkvudske,
Kajakom nastavio uzvodno Neretvom sve do Mostara.

Natprirodni krik osvete što ledi krv u žilama čitatelja
Uznemirio je narod taman iza ručka, ne mogoše prileć.
Pa reče jedan zloslutnik Počelo je, počelo.

Onda uhvatilo ga istu veče,
čeko kažu valjda dimne signale
Pregledavo opuške i tragove oko kioska,
Indijanci se nisu vraćali u stanove godinama, primijeti.
Potrebna je inicijativa, kaže još
Ali džaba.

Istog dana skuhali mu kafu u mostarskom zatvoru.
Zapustio se vremenom, udriše mu slabašni brčići
Kad to vidje izgubi i on komad nade od duga čekanja.

Možda bude neka razmjena s Ken Parkerovim brojevima,
Ko zna, možda u idućem broju dohakaju Ilkanu
Ako se ne pohabaju korice.

Lijepa Bosna, pomisli Te Nej,
Samo je kolodvor u Čapljini čudan.

– Što je najgore? – upita narogušeni bog svoja čeda.

Prvi će: Najgore je živjeti u doba razuma, okružen niskim osjećajima!

Drugi će: Najgore je ne poštovati život, kao što život nas poštuje!

Treći će: Najgore je biti roditelj djeteta čijeg ubojicu poznaješ!

Četvrti će: Najgore je dočekati da te razočara ono u što najviše vjeruješ!

Peti će: Najgore je znati da će doći kraj, a ne znati kada!

Šesti će: Najgore je plašiti se Drugog, a biti mu jednak! 

– Najgore je takvom svijetu biti narogušeni bog – reče, pak, najmudriji među njima.

Majk Johansen, Putovanje učenoga doktora Leonarda i njegove buduće ljubavnice, lijepe Alkeste, u Slobidsku Švicarsku, 1932

Majk Johansen jedan je od najznačajnijih pripadnika ukrajinske avangarde. Član Harkivske grupe (one skupine koja je u kasnijoj literaturi zaživjela u romanima i pjesmama Serhija Žadana, ali i u njegovu književno-znanstvenom radu), unutar nje je razvio svoju specifičnu poetiku koju odlikuje, prije svega, erudicija u čijemu se središtu nalazi poznavanje velikog broja stranih jezika, posebice klasičnih – grčkog i latinskog. Johansen je rođen 1895. u Harkivu u obitelji njemačko-ukrajinskoga porijekla. Otac mu je bio letonski Nijemac, nastavnik njemačkog. Studirao je u rodnom gradu gdje je i diplomirao 1917. Isprva je pisao na njemačkom i ruskom ali se, zgrožen brutalnim zločinima koje je ruska armija počinila u Harkivu za vrijeme građanskoga rata, odlučio prijeći na ukrajinski, jezik koji je konzekventno koristio do kraja života. Pisao je prozu, poeziju i drame, dječju književnost, prevodio, kao poliglota, s brojnih jezika. Tridesetih mu je godina prošloga stoljeća književna djelatnost gotovo potpuno onemogućena, da bi kolovoza 1937., u jeku staljinističkog terora, bio optužen zbog ukrajinskog nacionalizma i terorističkih aktivnosti. Pogubljen je u listopadu iste godine, u Kijivu, na godišnjicu Oktobarske revolucije. Staljinov cilj gušenja ukrajinske kulture i impostacije ruske kao jedine relevantne na cijelome teritoriju Sovjetskog Saveza na taj se način za još jedan korak približio realizaciji. Neuspjeh tog zločinačkog poduhvata dugujemo tvrdokornosti ukrajinskoga naroda, njegova jezika, kulture i povijesne samosvijesti.

No natrag Johansenu. Naslov, moglo bi se reći, govori sve. Sročen maniristički, imitacijom stila romana iz sedamnaestoga stoljeća, pseudo učen, prizivajući figuru antičke Alkeste (mitološka je Alkesta supruga Admetosa koja naprasno umire, a u znak zahvalnosti zbog gostoprimstva Herakle se pokazuje spremnim spasiti je od smrti i tjera Tanatosa od njezina groba), ljubavlju povezanu s doktorom znakovita imena, svjedoči o učenosti njegova sastavljača, ali i o sklonosti k ironiji, poigravanju i razotkrivanju povezanosti sadržaja koji se na prvi pogled čine beskrajno udaljenima. No ono što u njemu osobito upada u oči jest teritorijalna usmjerenost. Sloboda Ukrajine geografski je naziv koji se odnosi na sjeveroistočni dio zemlje i čiji je glavni centar Harkiv. Pojam „Sloboda“ označava slobodno naselje, a povijesni je razvitak regije determiniran stepskim područjem na kojemu su se stoljećima sudarala brojna nomadska plemena na svojim putovima kroz otvoreno prostranstvo. Stoga se sa velikom izvjesnošću može reći i da je glavni „junak“ Johansenova romana upravo stepa kroz koju se kreću razni, uglavnom plošno predočeni, likovi. Iz takve konstrukcije proistječe i zbunjenost čitatelja pri prvom suočenju s Putovanjem učenog doktora Leonarda.

Sam je početak obilježen dvama citatima, motima, na latinskom i na engleskom. Prvi potječe iz Horacijevih pisama i može se prevesti, otprilike, sa „oni koji hitaju preko mora mijenjaju nebo, a ne dušu“. Njime se nagovještava kretanje, savladavanje prostora, koje će dominirati romanom. Drugi je kompleksniji. Kao izvor navodi se neobjavljeni esej o „Pejzažu u književnosti“, a autor mu je sam Johansen. Citirati ga mogu samo kritičari. Roman se, još jedno poigravanje autora s publikom, završava prijevodom toga izmišljenog mota. Opraštajući se od nje on kratko sažima vlastiti postupak i poantirano ga dovodi do srži: „Nigdje nije zapisano da je autor jednoga književnog djela obavezan voditi žive ljude kroz dekorativne predjele. On može pokušati suprotno i voditi dekorativne ljude kroz žive i bogate krajolike.“ Dakle: junak je romana prostor, likovi su tek sekundarni, oni služe njegovu popunjavanju. I u ovome se Johansen pokazuje kao netko tko dobro poznaje teoriju pripovijedanja Viktora Šklovskog, sa svim njegovim očuđavanjima, umjetnosti kao postupku, fabuli i sižeu, retardacijama, ogoljenim postupkom – sva ta mjesta pronalaze potajni i prikriveni ulaz u Putovanje učenog doktora Leonarda. Intertekstualno se poigravajući Cervantesom i Lawrenceom Sterneom, Johansen priziva upravo one junake koji su determinirali znanost o književnosti kako ju je izgradio Šklovski, a s njim i ostali ruski formalisti. U jednu riječ: Johansen je istinsko dijete svojega vremena. On je pripadnik avangarde, njezine poetike i njezina vrlo specifičnog interesa prema svijetu.

Takva afilijacija ne pridonosi transparentnosti književnoga teksta, naprotiv. Roman je ispisan u maniru kojega ne bismo mogli nužno nazvati hermetičkim, ali mu se približava. On nije zatvoren prema svijetu u onom obliku u kojem je to, na primjer, Bez mere Marka Ristića. Ipak, proces čitanja nije ni lak ni udoban. Valja se priviknuti na skokovito prelaženje s jedne na drugu grupu likova, na njihovo nestajanje sa scene i ponovno vraćanje na nju koje djelomice kao da se želi približiti fantastici, ali je istovremeno ne iritirajući do kraja. Knjiga je formalno podijeljena na šest dijelova. Dugom prologu slijede prva, druga i treća knjiga, a cjelina se završava kratkim epilogom i još kraćim pogovorom. U prologu se u priču uvodi upravo jedan od likova koji će iz nje, naoko nemotivirano, i nestati. Don José Pereira tajanstveni je Španjolac koji Slobodom Ukrajine putuje u pratnji crvenog irskoga setera, Rodolfa (uvijek je važno obratiti pažnju na boju!). No u jednome momentu lutanja dolazi do transformacije u kojoj se Pereira pretvara u komunistu Danka Haritonoviča Perervu. U tome se trenutku gubi i posljednja realistička nit pripovijedanja. „Sanjao je (Danko – D.B.) o neobičnim, čudnim stvarima. Sanjao je da nije Danko Haritonovič Pererva, već don José Pereira, putnik i ubojica tirana iz daleke Barcelone. Sanjao je o doktoru Leonardu, liječniku i ljubitelju prirode, o lijepoj Alkesti i mnogim drugim licima koje je vidio u svome životu i koja su mu se u tom snu činila bliskima i povjerljivima.“ Taj proces transformacije nije izbjegao brižljivome oku kulaka (na ukrajinskome: kurkul) Ščvoba. On ga proglašava neprijateljem i ubija udarcem sjekire. Iz njegovoga se mrtvoga tijela iznova rađa Don José Pereira. Razvidno je da se već u samome prologu razvijaju pripovjedne niti koje će dominirati idejnom bazom romana. Putovanje junaka-tuđinca kroz beskrajna područja stepe dovodi ga u kontakt s lokalnim stanovništvom s kojim razvija ambivalentan odnos, prožet radoznalošću, asimilacijom i, nakraju, nasiljem. U pozadini se uvijek nalazi građanski rat koji je Ukrajinom divljao dvadesetih godina prošloga stoljeća, ali se nazire i pritisak na „kulake“ koji će neslavni vrhunac doživjeti u prinudnoj kolektivizaciji – kada će se pretvoriti u nesputano nasilje čija je neslavna bilanca smrt četiri milijuna ljudi, u povijesti poznat kao „Holodomor“. 

U prologu se doktor Leonardo spominje dva puta. Štoviše, on se i završava njegovim pojavljivanjem. „Don José Pereira baci se na posao fabriciranja jednoga izvještaja za talijanski časopis Voce del Popolo. Vjerujem da se u njemu spominje doktor Leonardo“, veli pripovjedač. Doktor se Leonardo u prvoj knjizi uvodi in medias res. Vidimo ga kako u selu Bahtino ulazi u čamac koji će ga, skupa s Alkestom, voziti rijekom Dinec. I opet se u središte pažnje nameće Johansenova strategija: priroda je, okoliš, junakinja romana; likovi djeluju kao kulise, isječeni iz kartona, nalijepljeni da  drvenu površinu. Još jednom (izmišljeni) moto: „The persons treated as mere cardboard puppets, as moving decorations can never impart proper movement to a description of landscape (because of the natural tendency of the reader to follow their ways, as if they were real living people) and so a ‘Landscape-novel’ could be made quite readable.“ Poetika koja nam se nudi, željeli je mi prihvatiti ili ne, jest poetika prostora. Likovi u njoj su nešto što taj prostor popunjava, ništa drugo. Simbolična im se vrijednost daje tako što mu pripadaju (ili ne). 

Putovanje doktora Leonarda i njegove Alkeste jest, dakle, putovanje u unutrašnjost. U unutrašnjost jedne zemlje koju se otkriva, uvijek iznova: preko krajolika, preko ljudi koje se sreće, preko događaja koji su uvijek tu, diskretno napomenuti, začinjeni dozom prefinjene ironije. Tako se u prvoj, drugoj i trećoj knjizi postupno otkrivaju konci koji mrse zaplet, koji ne daju da se siže emancipira od fabule, i obratno. Uvijek kad nam se učini da smo dosegli do jedne čvrste točke koja bi se trebala pokazati kao uporište, vidimo da nas je lukavi pripovjedač zaveo. Žrtve smo njegove samovolje, njegovog „zadovoljstva u tekstu“ koje nas preko bogatih literarnih asocijacija vodi do same srži romana: opisivanju Ukrajine (i Slobode Ukrajine) kao mitološke zemlje čudesnih potencijala, naseljene ljudima koji kao da su izašli iz svijeta antičkih heroja čija imena, ponekad, (zagonetni student Orest Perebijnis) i nose. U tekstu ćemo pronaći i likove koji se naslanjaju na ukrajinski folklor, poput Babe. Srećemo je na raznim mjestima, u raznim obličjima, uvijek spremnu da pripremi neku novu čaroliju. Ukrajinski se likovi tuđincu Leonardu javljaju kao džinovi. Njihove su tjelesne mase groteskne pa su im, sljedstveno, takva i djelovanja. Prepuna iskonske snage, ali istovremeno prelomljena kroz prizmu ironije, ona se idealno uklapaju u posprdnu sliku sovjetskoga društva koju stvara Johansen.

Na istoj se razini nalazi i ljubavna priča koja se nalazi ukorijenjena već i u naslovu romana. S jednom korekcijom: u njemu se, a tako ostaje do kraja, Alkesta označava kao buduća ljubavnica doktora Leonarda. No uz Leonarda, srećom po Alkestu, postoje i drugi likovi, tako da se njezino djevičanstvo neće pokazati trajnim stanjem. U jednoj noći, u kojoj Leonardo razvija svoju šopenhauerovsku filozofiju, ona će spavati čak s dvojicom muškaraca koji će je probuditi iz sna u koji ju je uljuljkivao talijanski antifašist. Tada će istinski zaspati i sanjati da se vratila u svoju domovinu Italiju, gdje ima sina, i supruga doktora Leonarda Pezzija. I sve bi bilo idealno da se opet nije javio zločesti pripovjedač koji nam stoji na usluzi i otvara nam oči: „Samo nešto Vam, dragi čitatelju i još draža čitateljice, ne mogu pripovijedati, o tome što se zbilo s ubojicom tirana Don Joséom Pereirom, s učenim doktorom Leonardom i lijepom Alkestom, nakon što su završili svoje putovanje, ne mogu Vam ništa reći o tome jer na zemlji nikada nisu postojali ni Don José Pereira, ni doktor Leonardo, ni lijepa Alkesta, i jer se nikada nisu vozili ni po dalekim stepama ni po Slobidskoj Švicarskoj. / Ja sam ih izmislio.“

Eto, pripovjedač nas je prevario, vukao nas je za nos. Ali ne samo nas, nego i poetiku socijalističkog realizma, nego i zvaničnu, rusku kulturu koja je tridesetih godina nastavila svoju dominaciju, nakratko prekinutu, nad Ukrajinom. Ili: kako bismo mogli protumačiti obračun (ili bitku) crvenog i bijelog mrava koja se odvija pred zadivljenim očima promatrača? No vući nas za nos daleko je manje opasno nego činiti to sa rusko-sovjetskom vlašću. Ironični ubodi usmjereni na vlast, isticanje, prpošno i smjelo, samostalnosti i samodovoljnosti Ukrajine (koje se vidi i na svjesnoj odluci Johansena da prestane pisati na ruskom i preuzme ukrajinski jezik), bili su dovoljnim razlogom za njegovo ušutkivanje, a potom i umorstvo. Putovanje učenog doktora Leonarda … (i njegovoga autora) bili su sustavno prešućivani do 1989. Ukrajinska je literatura bila punih 57 godina lišena jednog remek-djela. Na sreću, nisu ga uspjeli ubiti. Pojavljuje se i u prijevodima, i u originalu i popunjava praznine u našem znanju o jednoj veličanstvenoj kulturi koja koristi svaki trenutak slobode da se emancipira od hegemona i agresora. U stjecanju samosvijesti djela su, poput ovoga Majka Johansena, siguran putokaz da se nalazi na pravome putu.