Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Bogorodica

    Druge godine opsade događa se čudo. Nakon što joj je u borbama s neprijateljem junačkom smrću postradao muž, mlada je, kao peruška luka tankovijasta balerina, zanijela sa svojom žalošću.

    Ne može biti da se to zbiva po drugi put, vikali su razočarani i pomalo gnjevni.

    Ponovljeno čudo nikako ne može biti čudo, okretali su od nje glavu, podozrijevajući pomalo da se radi o prevari.

    Njoj je, međutim, trbuh rastao, kao što svakoj trudnici raste, pa je po rubovima nadošla i zaokružila se, iako se gladovalo, neprijatelj nije propuštao hranu u grad, i njezinu trudnoću nitko nije ozbiljno shvaćao.

    Kada je došlo vrijeme da rodi, nisu je primili u rodilište. 

    Smilovao joj se portir. Otključao je velika metalna vrata, pustio je u podrum, u kotlovnicu, hladnu i mračnu, koja je vonjala na mačju mokraću, naftu i još nešto što nije mogla prepoznati. U uglu, na odbačenim kučinama, siva je napaćena mačka dojila svoja četiri mačeta.

    Tu možeš, rekao je, i pokazao joj prljavi pusti madrac u onom najsuhljem uglu kotlovnice.

    Nije znala kako ni što da učini. Mačku bi pitala, e da je na vrijeme mislila, pa da je naučila mačji jezik. 

    I tako je, u brizi oko onoga što čini, a ne zna što čini, rađala zemljanu figuru, koja se saobražavala s njezinom utrobom tako da je ne povrijedi. Izašavši na svijet bila je veličine djeteta i prikazivala je, nasmijanog i dobro raspoloženog, nekoga tuđeg boga, koji je pomalo sličio njezinom mrtvom čovjeku.

    Našla je još onih kučina. Prepovila u njih je svoga rođenog boga, portira je pozdravila sa što više razuma u glasu i pogledu, i zaputila se nazad kroz grad po kojemu su sa svih strana padale granate.

    Nemoj, poginut ćeš, vikao je za njom portir. 

    Ali nije potrčao da je zaustavi.

    Miljenko Jergović 19. 06. 2022.

    Belmin triptih

    Belmi Lizde-Kurt

    O Miljacki se ne može
    napisati dobra pjesma
    to mi je jednom u šetnji natuknula
    Belma Lizde Kurt
    a ti probaj pjesniče
    tako mi je rekla

    Od tada još više sumnjam u svoj
    pjesnički kruh
    i radujem se jedino magli i snijegu
    u ovoj kotlini

    Slika prva:
    Smog, crni snijeg i magla
    nema mostova na rijeci
    ne vidi se čak ni ona sama
    spokojno dišu fasade austrougarskih zgrada

    Slika druga:
    Scena SARTR-a pred početak predstave
    U publici sjedi samo Aleš Kurt
    dok Belma na daskama glumi butum Sarajevo
    i oštru kišu kako na grad pada

    Slika treća:
    Kasna jesen, braon traka od Drvenije ka Bentbaši
    uz samu traku zvekeće tramvaj
    na At-Mejdanu s druge strane trake
    prvu pahulju snijega pametnim
    okama čeka gavran

    Srđan Sekulić 18. 06. 2022.

    Suum cuique. Borba Danila Kiša za pravo i pravednost

    Suum cuique; Svakome svoje – to je formula kojom se otvara Corpus Iuris Civilis, a koja u cijelosti glasi: Iustitia est constant et perpetua voluntas ius suum cuique tribunes, u prijevodu: „Pravednost je trajna i neprekidna volja da se svakome da njegovo pravo.“ Suum cuique etablira se kao izvorište pravednosti, kao kopula kojom se povezuju za nju karakteristični elementi etičnosti s jedne i reglementirani diskurs prava s druge strane. Etika nam zapovijeda da Drugome dopustimo slobode koje sami uživamo. Jurisdkicija je tu da kontrolira implementaciju tih sloboda, da sprečava njihovu zloupotrebu i da Drugoga zaštiti od nas, ali i od sebe samoga. U teoriji. Praksa često izgleda drukčije. Latinska formula je presupozicija u kojoj se kondenzira jedno od središnjih prava – pravo na vlasništvo. Ali ne samo ono. Njome se materijalno vlasništvo pomjera i prema vlasništvu nad vlastitim mišljenjem, na slobodu njegova iskazivanja i na nedodirljivost duhovnoga prava kojim se iskazuje ono što subjekt iskazivanja smatra pravednim. Ukidanje te slobode neminovno vodi i ka ukidanju etičkih kriterija, ali njim se i sama institucija prava može dovesti u pitanje. Kolikogod se te dvije dimenzije svijeta života razlikovale jedna od druge, ipak ih je nemogućno odvojiti čistim rezom. Jedna se pretapa u drugu, zajednički sedimenti ne mogu se precizno izolirati te se samim tim uvijek ukazuje na obavezu koje pravo preuzima na sebe kada zacrtava okvire prema kojima će se određivati njegovo implementiranje na različite oblasti međuljudske komunikacije, ali i na odnos čovjeka prema okolišu koji ga okružuje i prema drugim bićima s kojima taj okoliš dijeli. 

    Što se zbiva kada jednoj osobi, pri tome još i spisatelju, zbog njegovog etičkog angažmana bude ukinuto njegovo suum cuique? Štoviše, što se zbiva kada se to desi na način na koji se toj osobi poriče njezina etičnost i pri tome ga se pretvara u moralnu nakazu, u ništicu, u personu bez osobnosti, bez prava na pravednost. Bespravnost kojom je takva osoba izložena krajnji je oblik nipodaštavanja, depersonalizacije, proizvodnje homo sacer-a, reprodukcije „golog života“. Upravo to se zbilo Danilu Kišu, jednom od najprominentnijih autora jugoslavenskih književnosti, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U momentu izbijanja onoga što će u povijest književnosti, ali i povijest ljudskoga beščašća, ući pod imenom „afera Kiš“ taj se spisatelj približava stvaralačkom zenitu. No on se, pored bavljenja književnošću, ne libi da na sebe preuzme tešku i nezahvalnu ulogu javnog intelektualca koji je spreman otvoreno progovoriti o najtežim, najkompleksnijim i najkompliciranijim temama iz kulturnog i političkog života. Ta je njegova djelatnost dokumentirana u brojnim nefikcionalnim tekstovima – esejima i intervjuima koje je dao kako jugoslavenskome tako i inozemnom tisku. U njima progovara, bez ustručavanja, o jednom od najtežih problema s kojima se zemlja suočila u razdoblju teških kriza, kako ekonomskih tako i političkih, koje su izbile na površinu sedamdesetih, nakon relativnoga perioda sloboda koji je bio osjetan u Jugoslaviji prethodne dekade.

    Danilo Kiš je autor misaone askeze. Ta je askeza rezultat stalnoga propitivanja – sebe i vlastite sudbine, ali i okolice i njezinih aberacija, kao i uloge tih aberacija u tragičnim momentima svijeta života. Unutar upitanosti, kao njezino tvrdo jezgro, nalazi se pravednost i nedvojbenost njezinoga mjesta u kreiranju jedne etički determinirane egzistencije. Kao suprotni pol pravednosti formira se ne-pravednost, u krajnjoj konzekvenci izjednačiva sa zlom. Sa svoje strane pravo, institucija društva čiji je daleki, ali neostvarivi, cilj implementacija pravednosti s njezinim konzekvencama, daje svoj obol u formiranju društvene svijesti. No taj je udio u totalitarnim, ili totalitarizmu naginjućim, društvima uvijek suštinski ugrožen u svim mogućnostima zloupotrebe kakvim ga ta i takva društva izlažu. Aplicirati za pravednost u društvu koje je, a priori, obilježeno potencijalom ne-pravde (anomije, stanjem bez-prava) opasan je poduhvat. Kada Danilo Kiš u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća počinje sustavno analizirati zlu kob nacionalizma, a za njega je antisemitizam tek najviši stupanj tog društvenog zla, on se svjesno izlaže opasnosti stigmatiziranja u jednome društvu koje, doduše, de jure osuđuje nacionalizam, ali de facto omogućuje njegovo razvijanje i sustavno širenje. 

    Perfidnost situacije u koju je doveden očitovala se u odloženoj reakciji pogođenih. Naime, Kiš će postati žrtvom progona tek nakon objavljivanja zbirke pripovijedaka Grobnica za Borisa Davidoviča 1976. Potraga za pravednošću, za pravdom koju treba konačno dati žrtvama progona, rezultira u osudi staljinističkog totalitarizma kojega se, nedvojbeno, povezuje s totalitarnom praksom država koje drže da su se oslobodile naslijeđa staljinizma. Po-etika Danila Kiša cilja u dva pravca: rasistički nacional-socijalizam sa svojom idejom rasom uvjetovane nacionalne čistoće s jedne i staljinistički totalitarizam koji, prividno, rasu projicira na klasu, ali čiji je antisemitizam prisutan, u prikrivenom obliku, u osudi navodnog židovskoga kozmopolitizma ili u ideji o židovskoj zavjeri unutar najvišeg rukovodećeg kadra Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Ono što je u reakciji na Kišovo djelo(vanje) osobito odurno jest opipljiva lažljivost argumentacije koja se usmjerava na njegovo dezavuiranje kao spisatelja, na optužnicu koja se formulira u osudi njegove knjige kao plagijata.

    Kiš plagijator? Gnusna laž kojom ga se stigmatizira, i to tamo gdje je obrana teška, pomaknuta s polja politike, na kojemu se mogla i voditi s pozicije intelektualne ravnopravnosti – u kojoj bi se onda dokazala Kišova superiornost, kako intelektualna tako i moralna – i prebačena na polje estetike na kojemu je dokazivanje mukotrpno, objektivnost i jasna prosudba jedva provediva. Ne za Kiša. Rezultat je obrane integriteta vehementna polemička knjiga Čas anatomije. Dakle, progon započinje bijednim tekstom objavljenim u zagrebačkom časopisu Oko, čiji autor ne zavrjeđuje ni spominjanje imena. Kišov odgovor izazvat će bujicu protuodgovora koji jasno stavljaju do znanja da su maske pale i da njihovi nositelji izlaze iz anonimnosti. Cijela je polemika, jer Kiš na poprištu nije bio sam, za njegovu se „stvar“ borio niz obrazovanih, pametnih i poštenih ljudi, dobro je i detaljno dokumentirana u zborniku Treba li spaliti Kiša. No Čas anatomije obrana je koja nadilazi nešto što bi se moglo smatrati njezinim prvobitnim ciljem. Iz obrane proizlazi poetika, kojom se brani jedan način pisanja književnosti, ona je po-etika, proces u kojem se pokazuje da je estetika nemogućna bez etike i, nakraju, ona je politika, pragmatična djelatnost kojom se cilja na postizanje određenih rezultata i u kojoj se, upravo zbog takve usmjerenosti, ponekad mogu i potisnuti etički postulati.

    Ta „trijada“ upisana u Čas anatomije ono je što samu knjigu čini jedinstvenom u kompleksu jugoslavenskih književnosti. Etičkim se može nazvati prvi dio knjige, O jednoj skandaloznoj (književnoj) aferi, subjektivno, u kojemu Kiš ocrtava pozadinu „spora“ i razotkriva stvarne motive svojih progonitelja. Poetički je najduži dio, sastavljen od poglavlja Parabaza: Čelni sudar; Probni kamen činjenica i Protiv opskurantizma ili: Skalpel političke svesti, u kojemu on, superiornim poznavanjem recentne i tradicionalne književno-teorijske literature, ali i književne povijesti, ocrtava linije vlastitog književnog postupka, dok se politički usmjerava na konkretne pojedince koje detektira kao one koji iz pozadine vuku konce i ponajviše doprinose kaljanju njegova imena. Zanimljivo je da je taj dio po objavljivanju bio najčitaniji, ali ga se danas u raspravama u znanosti o književnosti manje ili više zaobilazi – što se, bar donekle, može objasniti upravo njegovom političkom naravi. Može se ustvrditi da je prvi dio posvećen raskrinkavanju kompleksa fenomena koji, različitim intenzitetom ali u usporedivoj mjeri, tvore srž zla u dvadesetom stoljeću (nacionalizam, antisemitizam, rasizam), da je drugi i danas važna samodovoljna književno-teorijska studija u kojoj se raspravlja o centralnim problemima znanosti o književnosti,  a treći je veselo-sarkastični obračun s književnom čaršijom koji je relevantan u onoj mjeri u kojoj se posjeduju informacije o pozadini samoga sukoba te prema tome čitljiv, bez kritičkog aparata, publici upućenoj u lokalne okolnosti i u vrijeme u kojemu se cijelo sučeljavanje zbilo.

    U intervju objavljenom u časopisu Ideje 1973, a pretiskanom u knjizi Homo poeticus Danilo je Kiš ocrtao „Portret nacionalista“. Politički brizantne izvedbe kulminiraju u postulatu da je nacionalizam u suštini paranoidan i to kako na pojedinačnoj tako i na kolektivnoj razini. „Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja dovedenih do paroksizma.“ Već ovaj citat pokazuje oštrinu Kišove misli, ali i potencijal poopćavanja po kojemu će se brojni nacionalisti prepoznati u takvoj osudi, osjetiti se duboko povrijeđeni i uvrijeđeni takvom prosudbom. Dalje seciranje i kontekstualiziranje tog fenomena, njegovo dovođenje u vezu s antisemitizmom i rasizmom, bili su i više nego dovoljan razlog za obračun s Kišom. Zašto su njegovi protivnici, koje se bez problema može detektirati u desnome spektru srpskoga društva, izabrali dezavuiranje putem moralne inkriminacije, to je pitanje na koje je moguć tek spekulativan odgovor. Valjda su bili uvjereni da će Kiš pred težinom takve optužbe ostati bez riječi – u čemu su se prevarili. Otuda je i logično prebacivanje, prvo prikriveno a potom otvoreno, na teren govora politike – i to u onom njezinom najogoljenijem smislu, politike kao čistog vršenja pritiska na slabijeg. Naravno, i tu su se moćnici prevarili. Politika, a najvjerojatnije da je iza te skupine Kišovih protivnika ulogu sive eminencije igrao visoko pozicionirani komunista Dragoslav Marković, kao ni kultura nije računala sa silovitošću odgovora kojega će ponuditi Čas anatomije. I jedan i drugi odgovor jasna su, kirurški precizna (otuda i sam naslov knjige kojim se priziva preciznost medicinskog skalpela) analiza društvenih zastranjenja čija se pogubnost dâ prepoznati u zlu dvadesetog stoljeća.

    Poetološki je odgovor na izgovor bio jednako britak. Kišova obrana vlastite knjige obrana je i poetike postmodernizma, intertekstualnosti kao njezinog glavnog stilističkog sredstva, ali i dokumentarnosti kao temelja njegove proze koju se, svojevrsnim alkemijskim procesom, prevodi u fikciju. Tu su Kišova umjetnost i njegovo poznavanje i vješto apliciranje znanosti o književnosti doživjele jedinstvenu sintezu. „Književni prosede primenjen u Grobnici za B.D. samo je jedan od vidova oneobičavanja na čijim je principima zasnovano svođenje oblika čiste imaginacije na forme non-fictiona, na dokumentarno, to davanje dokumentarne forme formama čiste imaginacije (i obratno), a gde su neke prepoznatljive činjenice – date kao parafraze jednog teksta koji se dâ proveriti, kako bi se uočile sličnosti i razlike, a i kako bi čitalac, na osnovu toga, poveravao da su i svi ostali ‘dokumenti’, ili skoro svi, pravljeni po istom principu.“ I tu se jedva što može dodati.  

    Suum cuique! Pravda je ispunjena. Protivnici Danila Kiša završili su tamo gdje im je mjesto, u povijesnome zaboravu. On tamo gdje mu je mjesto: na Olimpu europske književnosti. Skandal koji je prouzročio bezočni napad na njegovu knjigu bio je katarzični događaj koji je do temelja pročistio jugoslavenske književnosti u tegobnim i učmalim sedamdesetim godinama. Ono što je iza njega ostalo jest etički trijumf pojedinca nad zlim kolektivom. Nažalost, pokazat će ružne devedesete, tek privremen. No to je druga priča, u kojoj Danilo Kiš više nije mogao igrati ulogu.

     

    Tekst je izravno objavljen na francuskom, u prijevodu Pascal Delpeche, u broju 106 (2021) časopisa Atelier du roman, posvećenom Danilu Kišu.       

    Davor Beganović 18. 06. 2022.

    Kata Kesten

    Slaninu, čvarke i pite
    nosila Kata Kesten
    iz sela Nula kod Travnika

    Njenu slaninu, čvarke i pite
    jeli i Hrvati i Bošnjaci
    dok su branili vlašićke stijene

    Iz kuće je istjerala Vojska Republike Srpske
    Ostale joj sve šerpe i dvije krave 

    U izbjeglištvo u Novu Bilu
    ponijela
    10 kila masla i dvije vreće brašna

    Podijelila ih svijetu dok je došla
    Pod granatama svaki dan
    donosila ranjenicima vodu
    u crkvu – bolnicu u Biloj
    s izvora Sučićevog
    na Putićevu
    jedinog koji nije presušio

    Donosila vodu u dvjema kantama
    Samo njih imala

    sabirala kapi u šake
    sabrala čemer u sebe 

    Pomogla tolikima
    Ne zna im se broja
    Dala narodu sve što je imala
    Dala vodu
    Dala sebe 

    Nosila svoj
    Nosila tuđe križeve
    Vode joj iz ruke neprijatelj pio
    Isus je gledao i jednom rekao fra Grebi
    “Da je barem ona bila namisto Šimuna Cirenca”
    Greba Isusu rek’o
    “bila je, ali nisi je Ti, Gospode, namah pozno“

    Otelo joj kuću
    Otelo joj zemlju
    Vratila se u kuću
    Vratila se u zemlju 

    Svetom Anti u Busovaču pješice ide svake godine
    “Nije meni sveti Anto svak’, pa da mu kolima idem”, rekla sinu. 

    Kata Kesten
    Dala sebe zemlji
    Veća od zemlje

    Gloria Lujanović 17. 06. 2022.

    Agitator

    Prvi politički govor Muhidin Agić održao je u praznoj hali ugašene čeličane. Skup kojem se obratio nije bio veliki. Svega desetak ljudi skupilo se da tog izuzetno hladnog januarskog jutra čuje govor čovjeka, koji je posljednje dvije godine radio kao radnički sindikalist bez plate i infrastrukture koja bi ga podržavala. Njemu nije smetalo što je sve članke pisao sam, što ih je lično izrađivao na primitivnoj štamparskoj presi i onda ih bez ičije pomoći, uvezane u malene brošure s crvenim koricama, dijelio po kafanama u kojima su se skupljali fabrički radnici. Još su mu manje smetali skriveni podsmijesi i bezgranična ogovaranja. U svoj cilj je vjerovao koliko god se nekome činio neostvariv i sulud. A vjerovao je u pravdu za sve i upravo ga je ta vjera gonila na frenetičnu aktivnost.

    Tokom svog nesebičnog političkog djelovanja dva puta je bio hapšen i oba puta u stanici kraljevske milicije bio brutalno pretučen. U zeničkom zatvoru odležao je dvije godine kao politički zatvorenik osuđen pod optužbom da je svojim političkim aktivnostima nastojao srušiti ustavni poredak zemlje i dokinuti kraljevu vlast – optužbe koje je, stojeći ponosno, uzdignute glave, pred sreskim sudijom bez ustezanja priznao, što je ćelavog suca, s unaprijed donesenom odlukom, ostavilo bez riječi.

    Godine provedene u zatvoru nisu ga izmijenile i prvo što je uradio po odsluženju kazne drskošću i smjelošću iznenadilo je pripadnike tajne policije, koja je budnim okom nadzirala svaki njegov korak. Još mršav i iscrpljen od robijanja Muhidin je pripremio govor o štetnosti kapitalističkog društva i nužnosti radničkog ujedinjenja i spremno ga izdeklamovao pred omalenom grupom razočaranih radnika okupljenih u napuštenoj hali stare željezarske čeličane. Dok je stojeći na posebno podignutoj bini za govornike, ledeno odlučnim glasom, izricao teške optužbe na račun vlasti, na sebi je imao samo iznosano odijelo i pohaban kaput. Bio je ubjedljiv. Sjetio se spomenuti sve ono što je tištilo taj jednostavni svijet koji nije imao ništa – i teške uvjete rada i male nadnice i skupe životne namirnice. Njegov govor radnici su ispratili velikim aplauzom koji je iz njegovog oka potjerao prema ustima suzu – suzu koju niko nije vidio i koju je Muhidin obrisao rukavom svoga kaputa.

    Koncem 1937. godine Muhidin se priključio zeničkom ogranku Komunističke partije, koja je, iako je Zenica bila radnički grad, brojala svega nekih pedesetak članova. Pristupivši Partiji, promijenio je način svoga djelovanja. Prestao je držati javne govore i izazivati reakciju kraljevske vlasti kako bi na vlastitom primjeru pokazao njenu pokvarenost i bezdušnost. Umjesto bezuspješnih akcija koje nisu imale gotovo nikakvog odjeka, prihvatio se teškog agitirajućeg posla. Svoje nove aktivnosti vodio je sistematično i temeljito pripremljen. Drugove iz Partije koji su bili zaposleni kao radnici u Željezari zadužio je da prikupljaju podatke o svojim radnim kolegama, da slušaju koji od njih nisu uspijevali zadržavati jed u sebi i koji su bili spremni rizikovati čak i posao pridruživanjem u radnički sindikat. 

    Agitatorske aktivnosti običavao je započinjati u kafani “Behar”, neuglednom svratištu u kojem su se radnici skupljali svake večeri. Navođen podacima dobivenim od svojih partijskih drugova pristupao bi stolovima za kojima su sjedili posebno nezadovoljni radnici. Častio ih je pićem, pričao viceve, nudio ih sendvičima napunjenim rezovima salame i kada bi njihovo nepovjerenje popustilo, bacao se na posao. Ideje radničke solidarnosti i socijalne ravnopravnosti iznosio je tim ljudima na jednostavan i razumljiv način. Njihov rad, govorio je, pokreće fabriku, stvara vrijednost i puni džepove raznih ljudi, ali najmanje njihove. Zar nisu i oni zaslužili živjeti pristojno, zar ne bi bilo pošteno da i njihova djeca jedu redovno i oblače novo?

    Za četiri godine, koliko je radio kao partijski agitator, Muhidin je uspio ubijediti sedam stotina radnika da se pridruže Komunističkoj partiji. Njegove planove da osnuje veliki sindikat metalskih radnika i digne prvi masovni štrajk zeničkih željezaraca prekinuo je rat. Muhidin se u augustu 1941. godine, nekoliko dana nakon zvaničnog proglašenja Ustanka, s grupom od trideset i sedam drugova odmetnuo u planine centralne Bosne. Odatle su se dugim i iscrpljujućim maršom prebacili u istočnu Bosnu, gdje su se priključili ostatku Narodnooslobodilačkog pokreta. 

    Muhidin Agić nije doživio oslobođenje zemlje. Život je izgubio daleko od Zenice, kao borac  na Zelengori, gdje je ukopan uz najviše partizanske počasti. 



    Jasmin Agić 17. 06. 2022.

    Zaliveni sistemi; Zavedeni historijom

     

    ZALIVNI SISTEMI

    za Anicu S. Rebac

     

    Mlađi je brat radio za firmu
    Zalivni sistemi 

    Do zadnjega časa –

    Pripomagao je ratarima
    Da uvećaju prinose
    Zeleniša 

    Jačajući
    Snagu zemlje sred
    Pržine: bez poplava i kiša

    Kap po kap –

    Kako sad
    Kroz visine vječne
    Čista poezija održava mene 

    (2022)

     

     

    ZAVEDENI HISTORIJOM 

    za Safeta Bandžovića

     

    Znam za one što u zapaljivom stanju
    Odmalehna zavedeni
    Historijom

    Bacahu
    Drvlje i kamenje
    Na znanike Pazarlije
    Jevreje na putu za gubilište –

    Lajavi i mladi, pojma ne imahu
    Kome to za taj dan
    Sebe davahu 

    I ja ti velim, pjesmaru:

    Još dugo, tugo
    Te riječi mržnjom izrigane
    I mrtvim taocima nanosiće žive rane

    (2022)

    Šaban Šarenkapić 17. 06. 2022.

    Darko Suvin ili zašto je u hrvatskoj književnosti tako mnogo marginalnih i prognanih pisaca

    Ima pisaca, među njima je i živih, koji u napisanim, a još češće nenapisanim povijestima hrvatske književnosti postoje samo kao Stolpersteine, kao oni Kamenovi Spoticanja, ugrađeni u asfalt pločnika ispred kuće u kojoj je stanovao netko koga više nema. Na taj način postoje ti ljudi, a na isti takav način postoji, mimo hrvatske književnosti ili pod potplatima njezinih kundura, i njihovo književno djelo. Među njima su pisci iz Hrvatske i iz njezine književnosti protjerani 1991, koji žive i umiru u progonstvu, predavači različitih književnosti, jezika i historija po brojnim svjetskim sveučilištima, koji su se u isto to vrijeme ljubazno uklonili pred revolucionarnom pobunom prosječnih, domoljubnih, bogobojaznih, inovjerci i pripadnici drugih naroda, koje je zadesila ta sasvim neobična okolnost se rode u Hrvatskoj i da se jezično i književno zametnu u ovome tijesnom i klaustrofobičnom jeziku… Među tim Kamenovima Spoticanja u suvremenoj povijesti hrvatske književnosti ima i onih koji su bez nekog očitog razloga naprosto bili zaboravljeni. Zato što su bili drukčiji, ili zato što su bili odveć slični. Ali od svih tih pisaca, od njihovih djela, dala bi se načiniti lijepa mala antologija, koja bi, možda, pokazala da je u hrvatskoj književnosti margina zanimljivija od središnjice, i to u tolikoj mjeri i na taj način da bi stranica idealne hrvatske knjige trebala biti sva u margini. Trebala bi biti bijela kao stranica geometrijske bilježnice.

    Darko Suvin, kanadski profesor i talijanski umirovljenik, zagrebački skojevac od 1945, semiotičar i čuveni ekspert za naučnu fantastiku, karakteristični je Stolperstein hrvatske književne povijesti. Pojavljivao se, u posljednjih dvadesetak godina, po alternativnim i manjinskim književnim i novinskim publikacijama. Mimo toga, ako bi ga se i spomenulo, bivalo je to u hiperboličnom, gotovo poklonstvenom tonu, punom svakovrsnih laudacija, kao da se govori o Luki Modriću, tako da neupućenom čitatelju baš i ne bi bilo jasno kako nikad prije ni poslije tog spominjanja nitko o Darku Suvinu ne izgovori nijednu jedinu riječ. I kako je to moguće da jedan pisac bude toliko marginalan unutar hrvatske književnosti dok ga se ne spominje, a čim ga se spomene postaje tako velik, važan i nezaobilazan? Dva su jednako validna objašnjenja: veličajući prigodno svoje prešućenike provincijalna matica hrvatske književnosti kani uzveličati sebe samu, i drugo, hvaleći njih ona hini sućut i empatiju prema vlastitim Kamenovima Spoticanja. U tom je smislu idealtipski primjer Ive Andrića, prognanog svojedobno iz Zagreba i iz hrvatske književnosti aktom kojekakvih beznačajnika u kalibru notornog Ante Tresića Pavičića. Veličajući ga, incidentno, iznimno i kontrolirano, hrvatski književni poslenici ističu vlastiti značaj i vlastite guzice mažu pozlatom Andrićeve Nobelove nagrade. Stoga je Andrić i prvi Stolperstein hrvatske književnosti.

    U ožujku ove, 2022. godine zaprešićka je Fraktura objavila Suvinovu knjigu “Bijasmo nečija budućnost: bilješke i bjesnila”, kojoj u podnaslovu stoji “(1983-2022)”. Formalno gledajući, radi se o knjizi pjesama. Ili o sabranome pjesničkom djelu iz drugih četrdesetak godina autorova života. Suštinski, riječ je o Suvinovoj autobiografiji, o raspravi i o obračunu sa svijetom, koji se pomalo sprema napustiti. Mnogo je tekstova u ovoj knjizi, fragmenata, stihova, intimnih parola, koji funkcioniraju kao svojevrsni auto-epitaf, katkad epitaf jednoj zemlji i jednom naraštaju. Ali nije Suvin ni samosažaljiv, ni sentimentalan. Temeljni njegov osjećaj melankolični je gnjev. Jedinstvena i vrlo osjetljiva, lakoeksplozivna smjesa, neka vrsta intelektualnog i emocionalnog nitroglicerina.

    U stilskoizvedbenom smislu Suvinova je knjiga jedna svjetska povijest pjesništva, pjesničkih formi, oblika i načina. Od Petra Hektorovića do rimskih epigrama: Suvin je, uz Sinana Gudževića, vjerojatno jedini naš suvremeni epigramičar vrijedan pažnje. Piše on na mnogo različitih načina, u vezanom i u slobodnom stihu, izvan ikakvog stiha, po tuđim i vlastitim kajdama, imitirajući, rugajući se, kroz igru i vrlo ozbiljno, a u svoga čitatelja – koji se samo može nadati da se pjesnik neće na njega ljutiti zbog ove usporedbe – stvara dojam da čita pjesnika kojemu je ludi Ezra Pound najbliži pjesnički rođak, dok u hrvatskoj književnosti on, Suvin, izuzev spomenutog Gudževića i Marka Grčića, nikakvog bližega roda nema.

    Evo za primjer jedne Suvinove ljupke šamar-pjesmice, naslova “Varijacija na Villona”. Ovako glasi: “A Frica, dobrog Panonca, poeta,/ O tužni zbore iz blata/ Hrvati zaboraviše u Zagrebu/ Bogečkom grebu.” Odmah uz nju divne, gotovo himnične, sebi narugane “Doktrine (po Heineu)”: “Bubnjaru bubnjaj i straha se mani/ I poljubi Slobodu grudi golih!/ To svo je znanje, cijelo umijeće,/ Sve što da želiš, sve što da voliš./// Sikći ko zmija, kao lav riči,/ Bubnjaj i budi narod iza sna,/ Korak pred četom, umrijeti spreman,/ To ti je suma umijeća i znanja./// Dijalektika to je staroga Karla/ Sve filozofije kruna je sveta,/ Shvatih to upornim motrenjem pomnim/ A Revolucija me dirnu jednog ljeta.”

    Premda Zagreb nazove bogečkim grebom, Suvin itekako je nježan prema svome rodnom gradu, nemoćnom i smrtonosnom, iz kojeg je već kao dječak morao bježati da doista danas ne bi bio tek Stolperstein ispred neke zgrade u Buconjićevoj ulici. Sa Zagrebom, napuštenim davno, lijepa ova knjiga započinje, uz Zagreb traje i s njim završava, na način koji je ovom čitatelju nepodnošljivo blizak. Pa čitam Suvina: “Plači Zagrebe, nek ti suze cure niz lice,/ Pepeo će moj Arno nositi, ne Sava.” I čudnim se nad ovim stihovima osjetim, jer Zagreb, od kojeg je Darko Suvin bježao, meni je mjesto bijega. Ono od čega je on bježao, meni je bilo spas. Ali sve je, zapravo, isto, isti razlozi za bijeg i isti osjećaj za ono od čega se bježalo. Ili ova pjesma: “Na Mirogoju koči se crn kamen/ s lijepim zlatnim slovima. To mi je/// Posjed u rodnoj zemlji, sad se/ zove grobište: valja li ga prodati?/// Nema mjesta, nek si drugi/ goje mir.” Ovo bi također moglo poslužiti kao moto za ono o čemu čitatelj misli nakon što je sve svoje u rodnome gradu prerasporedio ispod crnih kamenova po tamošnjim grobištima. Jedino što se u tom gradu, nakon velikih gibanja ljudi i naroda i viška praznih prostora, samo u bescjenje može rasprodati ono što izbjeglome pripada. Tako da bi čitatelj sve svoje najradije spalio i digao u zrak, e kad bi mu to bilo sigurno jamstvo da o tome neće više misliti i da ništa više neće osjećati.

    Pjesma “Ulice malog Zagreba” nesumnjivo je antologijska. Ne samo u onoj antologiji Kamenova Spoticanja hrvatske književnosti, nego i u antologiji osobnih mojih selidbi, koje, čini se, još uvijek nisu dovršene: “Jasno se sjećam privilegirane Buconjićeve, iznad Ilice,/ i zaposlene Varšavske, stanova djedova, a onda i mene./// Nešto manje Utješenovićeve, lijepe postaje/ pred bijegom, i Gvozda Dvajstri, šoferskog/ stana u vili raskošnog vrta./// A s društvom smo išli na Ksaver/ sa zadnje stanice tramvaja, ili/ čak na izlet na Sljeme, ili/// Ispod podvožnjaka na Savu:/ između podvožnjaka i Save bili su Bugari/ vrtlari koji su gajili šalatu/// U Maksimiru su rikali lavovi/ Iza Maksimira prestajao je svijet/ ocean je hučnim slapom tekao u eter/// A onda sam morao otići iz ovog svijeta/ i razmisliti o mnogo drugih svjetova.”

    Ovaj zadnji distih: “A onda sam morao otići iz ovog svijeta/ i razmisliti o mnogo drugih svjetova.” moguća je poanta knjige, poanta jednoga života, a pomalo i svih naših otuđinjenih i preseljenih života. Doista, ne prođe sat a da ne mislim o drugim svjetovima ne bih li nekako izbjegao ili pripitomio već potpunu nezamislivost svoga svijeta. Fantastična je to književna i pjesnička pozicija. Ona ovoj snažnoj Suvinovoj knjizi mnogostruko još dodaje na snazi.

    Darko Suvin davno je doktorirao na Ivu Vojnoviću. Prijatelji njegovi pjesnički, ganutljivo nepoznati živim akterima hrvatske književnosti, Miodrag Pavlović, Ivan V. Lalić, promiču ovom knjigom, odavno već s druge strane groba. “Mi smo prognanici/ Specijalisti u pakiranju/ Znamo što ostaviti/// Uzimamo sa sobom/ Kofere koji se mogu dići/ Ostavljamo za sobom/ Veze i vjere”, i tako dalje, i tako dalje, pjesma se nastavlja, gorka i vedra. Ono što prognanik, međutim, ima više nego što je u cijeloj jednoj književnosti hrabrost su i sloboda. Ili je to ravnodušnost prema onom što će oni drugi reći. Evo još i cijele pjesme “Gravot 32, Mali Lošinj”: “Ah koliko svjetlosti/ Rada harmonije veselja/ U odbljesku kvarnerskog vala/ Tout passe tout casse/// A ustaša, još prinudno ljigavi, reče mi onda/ On ne zna pisat hrvatski/ da Vladko/ Tvoj koljački hrvatski niti znam niti želim”. Veliki, veliki hrvatski pjesnik u izgnanstvu, taj je Darko Suvin.

    Blaga me žalost, gotovo da je to žalostić, uhvati kad pomislim da tog čovjeka nikada nisam sreo. I gotovo je sigurno da neću, premda smo obojica živi. S ovog mu mjesta šaljem pozdrav i radost iz njegova napuštenog grada. Kada bi u hrvatskoj književnosti smjeli postojati književni, ali i etički i emocionalni kriteriji, ovo bi bila velika knjiga.

    Miljenko Jergović 16. 06. 2022.

    Jedne noći

    Neko je u Mostaru jedne noći polupao groblje

    Partizanima davno poginulim
    u 21. stoljeću nema mira
    Ono u šta su vjerovali i vjerujuć ginuli otišlo je,
    ko prošlojesenjska liska kad puhne,
    na Svjetski dan vjetra 

    Treba li reći:
    njihovo bezbožništvo ipak nije takvo
    da ustaju iz groba,
    da plaše narod,
    kad nisu raspametili one što im smrskaše ploče s imenom, prezimenom, godinom rođenja i datumom smrti?

    Spomenike dokinu maljevi
    Njihovu bjelinu zaprlja vrijeme
    Ipak, gumice nema koja briše naume, ideje, ideologije… 

    Jedne je noći
    700 partizanskih spomenika
    u Mostaru
    polupala fašistička politika

    Treba li reći:
    tako odgovara
    i velikim H i velikim B i velikim S
    jer ljudi su ovdje manjina? 

    Mirza Pinjić 15. 06. 2022.

    Tešanjski zbornik

     

     

     

    Jutros mi je iz Tešnja stigla knjiga priređivača Envera Kazaza i urednika Amira Brke, naslova “Raznolikost čitanja”. Ispod podnaslova “O djelu Miljenka Jergovića” još sitnijim slovima piše: “Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Tešnju 5. 12. 2020. godine”. Bio je to prvi naučni skup posvećen mome pisanju, održan u nekoj od dvije zemlje s kojima me povezuju državljanske, zavičajne i narodne veze. Premda su, mnogo više u inozemstvu nego u Bosni i Hercegovini ili u Hrvatskoj, mojim knjigama, pojedinačnim tekstovima, stilskim i tematskim osobenostima posvećivani magisteriji i doktorati, i njima su se bavili neki od uvaženijih slavista, jugoslavista, kroatista, bosnista i serbista današnjice, tešanjski zbornik prva je ovakva knjiga, jer nikome ranije nije na um palo da mi posveti naučni skup i da na taj način pokuša stvoriti okvirnu sliku o onome čime se bavim. Ovakvi skupovi se za značajne nacionalne pisce organiziraju po središnjim metropolskim književnim studijima, na filološkim institutima i akademijama nauka. Tešanjski skup organiziran je u mjesnom Centru za kulturu i obrazovanje, te je, posredno ili neposredno, financiran mjesnim novcem ovoga bosanskog gradića.

    Uzeo sam knjigu u ruke, provjeravao njezinu čvrstinu, njušio njezine stranice, zagledao sadržaj, činio sve ono što uvijek učinim s novim knjigama, i onda se, kao za vraga, sjetio zagrebačkog akademika, profesora, povjesničara književnosti, antologičara i glavnoga živog sastavljača hrvatskih nacionalnih kanona, čiji sam intervju nedavno s pažnjom čitao. Na novinarsko pitanje zašto su u njegovome hrvatskom kanonu gotovo samo mrtvi pisci, uz dvojicu-trojicu certificiranih klasika rođenih krajem četrdesetih godina, te još jednoga iz tridesetih, akademik je rekao da treba proći vrijeme. I da to vrijeme, uglavnom, podrazumijeva da pisci koji danas pišu ostare i pomru. Tek tada će biti moguće ocijeniti njihova djela, pa vidjeti što tu ostaje, a što je prašina vremena.

    Kako mu se takvo objašnjenje, ipak, učinilo pomalo nepotpunim i proturječnim, jer zašto ovi današnji moraju umrijeti da bi se znalo vrijede li što, a ona dvojica trojica još za života su postali besmrtnici, kao što je i cijeli kanon prethodno pomrlih u dvadesetom stoljeću status klasika stjecao ne samo za života, nego u snazi i za radnog vijeka? Tako je akademik objasnio da za ove današnje, neke neimenovane a perspektivne, ne postoje znanstveni radovi i akademska verifikacija, koja bi dubinskim čitanjima zašla u njihova djela, te ih kontekstualizirala. To onda otprilike znači da kanona nema, jer kanonizatori nisu stigli da kanoniziraju. Ali sad će, čim pisci pomru!

    Postoje dobri razlozi zbog kojih u takvim trenucima pomislim na sebe. Ili tačnije rečeno, na pisca mog imena i prezimena, i na njegovo djelo, na koga onda, ne bez nekog budalastog veselja, počinjem gledati sa strane. Pomislim da je veliki dio profesorovog čudnovatog izlaganja, kao i fatalnog usporavanja i eutanaziranja kanona, nekako povezan sa mnom. Nema s kim drugim! Jer samo ja, među tom mlađarijom iz čekaonice za hrvatsku književnu vječnost, imam iza svojih knjiga ozbiljan broj znanstvenih radova pisanih na nekim drugim, ponešto i frekventnijim, da ne kažem većim jezicima. Što, opet, ne treba čuditi, jer su moje knjige na te jezike prevedene. I postoji taj neki boženstveno karnevaleskni nerazmjer između broja znanstvenih radova i ozbiljnih tekstova o mojim knjigama objavljenih na drugim jezicima i broja znanstvenih radova i ozbiljnih tekstova o mojim knjigama objavljenih na jeziku na kojem su knjige napisane. I da nezgoda bude potpuna: ništa od napisanog nije s profesorove bivše katedre!

    Trebalo bi sad objasniti i to da se u toj meštriji zidanja, malterisanja, fugiranja i molovanja kanona ne broje znanstveni radovi pisani na tim dalekim stranim jezicima.

    Meni bi samo jedno u profesorovom nadasve zanimljivom nastupu moglo izazvati ljutnju: njegovo uvjerenje da se nakon naših odlazaka s ovoga svijeta nešto još smije zbivati s našim djelima. I da bi nakon naših smrti mogao nastajati novi književni kanon u kojem ćemo se i mi naći skupa s ostalim mrtvacima, od Marina Držića do Marina Franičevića, i od Jurja Habdelića preko Jurja Barakovića do Jurja Križanića. Kao da smo za života bili ubogi božjaci, vucibatine i probisvijeti, kao da smo bili nevidljivi i neprisutni, te će nas mrtve njegova milost uprisutniti. I odakle profesoru uvjerenje da nakon naše smrti tako slobodno može raspolagati onim što smo za života napisali? Baš kao da nismo imali nikoga svog, pa je naše književno djelo ostalo općini. Ili njegovoj klinici za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ono što nije bilo za života, neće biti ni poslije smrti.

    Knjiga priređivača Envera Kazaza i Amira Brke od takvih je knjiga koje za svoju kolateralnu posljedicu imaju i markiranje pripadnosti onoga čime se zapravo bave. Svi se mi, naime, bavimo onim što nas se tiče, što nam pripada i čemu pripadamo. Za života, a i inače. Tako sam i ja po ovoj knjizi tešanjski pisac. I to je za sve nas, pa i za tog hrvatskog akademika na kojeg sam izvolio misliti, veoma dobro.

    u Zagrebu, 15. lipnja 2022.

    Miljenko Jergović 15. 06. 2022.

    Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/14

    Jurij Andruhovič, Moskovijada (1993)

     

    Ranu fazu rada Jurija Andruhoviča determinira usmjerenost prema diskursu avangarde. Tu sam tendenciju otkrio i kod Žadana, s tim što se dva najznačajnija suvremena ukrajinska spisatelja u razvoju svojih poetika razdvajaju. Prvi se, nakon kratkog eksperimenta s avangardnom hermetikom (u kojemu se već daju naslutiti elementi kolažiranja i citiranja), okreće ka na taj način anticipiranoj postmodernoj razdraganoj čitljivosti, dok se drugi, pritisnut mrakom ruske agresije na Donbas, usmjerava ka prozi novoga realizma koja se pokazuje najprimjerenijom za preradu apokaliptičke traume. Ostaje da se vidi kako će ova dva autora reagirati na eskalaciju kojoj upravo svjedočimo i na stravična razaranja koja Ukrajini, i njezinoj kulturi, nanosi barbarska soldateska kojom upravlja povjesničar amater s mjestom boravka iza zidina Kremlja. Ne želim se upuštati u prognoze, kritičari su rijetko uspješni proroci, ali se usuđujem pretpostaviti da će pogubne posljedice agresije pronaći adekvatan odgovor u novim modelima proze – za čije se generiranje mlada ukrajinska književnost pokazala već i sada više nego sposobnom. Nacija koja se formira u ratu i u revolucijama pokazuje vitalnost i kreativnost kakve se teško moglo zamisliti, koje ni u kojem slučaju nisu nešto što bi se moglo pretpostaviti samo po sebi. No vratimo se počecima književnosti nezavisne Ukrajine i Juriju Andruhoviču kao jednom od njezinih najprominentnijih zastupnika. 

    Moskovijada je roman djelomice baziran na Andruhovičevom autobiografskom iskustvu u kojemu se opisuje spisateljev boravak u Domu Gorkoga, nekadašnjem hramu multinacionalne sovjetske književnosti. U njemu se skupljaju spisatelji koji pripadaju raznolikim, naravno manjinskim, neruskim, nacijama Sovjetskog Saveza i u kojemu se kuje „bratstvo i jedinstvo“ svih naroda i narodnosti, pod uvjetom da se prizna ruski primat i da se piše na ruskome jeziku. Neoimperijalna politika ne promiče piscu iz zapadne Ukrajine, Ottu von F., koji je autorov alter ego. „Takav je život u ovoj prokletoj rupi, nazvanoj književnim studentskim domom koju je sistem izmislio za vlastito opravdanje i umirenje, u ovom sedmokatnom labirintu usred jezivog glavnog grada, u srcu truljenjem zahvaćenog, tek napola postojećeg imperija. Ruski pjesnik Ješevikin doduše kaže da ga već i sama riječ imperij čini high, ali sve to je dobro ima kraj, a ti Otto von F, ćutiš do srži kako se svi šavovi kidaju, kako se zemlje i narodi udaljavaju jedni od drugih, svaki od njih noseći značenje cijeloga kozmosa ili kontinenta.“

    U prvome je dijelu roman doduše strukturiran skokovito, fragmentarno, ali je mogućno pratiti radnju bez većih sudaranja s principima realističkog predočavanja. No što boravak i lutanja po tranzicijskoj Moskvi postaju intenzivniji, to se više nit pripovijedanja gubi i seli u podzemni svijet. Tamo se pripovjedač nalazi zahvaljujući nizu koincidencija koje ga vode u sve dublje slojeve pulsirajućeg života u glavnome gradu imperije na zalasku. To je putovanje protkano nizom grotesknih zbivanja kojima dominira tehnika pripovjednog generiranja apsurda. Otto von F. na njemu sreće agente KGB-a, koji ga pokušavaju natjerati da bude njihov špijun, probija se kroz katakombe u kojima sreće poznate i nepoznate ljude, čudno maskirane i do neprepoznatljivosti preobražene. Podzemlje Moskve jest panoptikum u kojemu se nalaze ostaci razrušenoga imperija koji ne isplivavaju na površinu, već provode proces reorganizacije čiji je cilj ponovno uspostavljanje izgubljene moći i vraćanje odbjeglih podanika u sigurno utočište majke Rusije. (Ako vam se ovo čini poznatim, ako prepoznajete situaciju u sadašnjosti, potpuno ste u pravu.)

    Roman se konstruira kao apsurdna i groteskna satira svijeta koji propada, ali ne odustaje od sna o vlastitoj moći. No ta se satira konstituira i na razini intertekstualnosti. Cijeli je roman premrežen ukazivanjima na primjere iz književnosti koja opisuje silaske u podzemni svijet. Od Homera i Vergilija preko Dantea pa do Edgara Allana Poea, proteže se panorama u kojoj se u obzir uzimaju sve semantičke opcije koje nudi ta iznimno bogata tema. Uz to će se pronaći i jasne asocijacije na Bulgakovljev roman Majstor i Margarita, a u pozadini se nazire cijela paleta ukazivanja na manje ili više poznate momente iz ukrajinske povijesti, književnosti i kulture. Zahvaljujući imperiji te su aluzije toliko tuđe čitateljstvu da su za njihovo razaznavanje neophodni komentari samoga autora raspoređeni na kraju knjige. Moskva, predstavljena u mraku raspada, mjesto je na kojemu se živi teško ali strasno, hiperbolička pretjerivanja indicija su borbe Otta von F. za stjecanje vlastitoga identiteta, a to se može postići tek u vehementnom odbijanju Sovjetskog Saveza, ili imperijalne Rusije, sa svim njihovim prinudama i zabranama.

    Što se tiče same građe, roman je ispisan u ti-formi. Jedina odstupanja od tog modusa nalaze se u jednostranom dijalogu kojega pripovjedač, označavajući sebe kao Ja, vodi s fiktivnim kraljem Ukrajine Olelkom II. Njega se sreće u snu, pišu mu se duga pisma, puna ironičnih obrata te se tim putem formira folija na kojoj se može očitati alternativna povijest Ukrajine. No ti-forma je dominantna, a njezin je cilj formiranje nestabilne pripovjedne situacije (ja i ti su dvije pripovjedne instance koje su se poznavale u prošlosti pri čemu ja posreduje znanje o ti kojega posreduje čitateljstvu). Upravo je u ovakvoj konstelaciji mogućno razviti kritički pogled na zbivanja iz prošlosti i pokušati provesti njihovu korekciju u sadašnjem vremenu pripovijedanja. Otprilike je to cilj koji si je zadao Jurij Andruhovič u svojemu odbijanju naslijeđa imperija. Koliko je to ostvarenje teško svjedoči današnja agresija koju samoproglašeni nasljednik imperije sprovodi kako bi otpadnike vratio u svoje okrilje. I kojemu, svom silom, otpor pruža ukrajinska književnost. 

    Davor Beganović 14. 06. 2022.