Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Kako dijete izbjeglica Garang Mawien Koul pokušava savladati vratara reprezentacije Argentine

A onda je, u posljednjim sekundama onoga vremena koje je sudac pridodao jednom i pol satu koliko se nogomet odvajkada igra, Garang Mawien Koul, osamnaestogodišnji napadač Australije, izašao sam pred gol. Drama se odigrala u djeliću sekunde, možda i u cijeloj sekundi, kada se u taj čas zbilo jedno porodično vrijeme o kojemu mi ništa ne znamo, jedan mladi život o kojemu su nam poznati samo neki osnovni podaci, a onda i ukupna povijest sadašnjosti, u kojoj i sami živimo, nastojeći da izbjegavamo nevolje. Rođen u Egiptu, kao dijete izbjeglica iz Južnog Sudana, crn kao najcrnja noć, kršćanin kompliciranog podrijetla, koje mi Europljani nemamo namjeru razumijevati, iz močvarne zemlje prebogate siromaštvom i očajem, Garang Mawien Koul odrastao je u Australiji i našao se u nedjelju 3. prosinca 2022. pred golom Emiliana Martineza, zvanog Dibu, inače vratara Aston Ville. I nije se uplašio taj mladić, znalački je udario po lopti, koja je mogla završiti u golu, i završila bi u nizu drugih prilika, ali ne i u ovoj. Emiliano Martinez obrano je lijevom rukom, jer je bio dobro postavljen i u tu je obranu uložio godine fizičkog učenja i ponešto od talenta. Ali uvijek u toj igri postoji i ozbiljan udio slučajnosti, kao što postoji i udio inspiracije. Kada se tako, sami jedan pred drugim, u posljednjim sekundama neke utakmice, zateknu napadač i vratar, a između njih je lopta, o mnogo čemu odlučit će vjera. I u toj vjeri, katkad, ponešto od životnog očaja. Mnogi su nesvrstani gledatelji, ni Argentinci, ni Australci, podijelivši pred ekranima svojih televizora tu sekundu, ili taj djelić sekunde s Garangom Mawienom Koulom i Damiánom Emilianom Martínezom Romerom, zvanim Dibu, refleksno stisnuli šake u pesnice i poželjeli taj gol. Zato što bi Australija izjednačila, zbili bi se produžeci, slutilo bi se još jedno autsajdersko čudo, ili bi utakmica barem duže potrajala.

Nisam poželio taj Koulov gol, premda ne mislim da bi se njime išta važno promijenilo. Argentina bi svejedno pobijedila, ali s više muke. I vjerojatno bi pobijedila bez stvarne drame. U eliminacijskim utakmicama čuda se događaju rijetko, i obično imaju objašnjenje u dramaturgiji igre i u pretpovijesti utakmice. Argentina, pratim je već dugo, ovakve utakmice ne gubi. Između ostaloga i zato što je ona, unatoč svojoj nogometnoj veličini, kao i činjenici da dvojica njezinih igrača pretendiraju na ulogu najboljega u ovoj igri svih vremena (Iako je Messi ostvareniji od Maradone, Maradona je u povijesti igre značajniji od Messija…), domovina ljudi sudbina koje su bliže ljudima iz Južnog Sudana, Poljske i Sirije, te iz sveukupnoga bosanskog i balkanskog autsajderluka, nego ljudima iz Brazila, Italije, Njemačke, Francuske, Španjolske, u čijim je projektiranim, premda ne nužno i stvarnim intimnim i obiteljskim povijestima, upisana uloga vječnih favorita.

O tome imam najosobniju moguću priču, koju sam obećao ispripovijedati, premda mi je pomalo i žao što to već sada, u osmini finala činim. A žao mi je i što tu priču, načetu već u knjizi “Rod”, ne čuvam nedirnutu za kakav roman. Krenimo najprije od sličice koja ništa ne govori, ali iz koje se ponešto naslućuje: kada prije svakog Svjetskog prvenstva, a Argentine će biti na svakom u posljednjih pola stoljeća, skupljam Panini sličice, ja gledam hoće li među Argentincima biti netko plavokos i plavook. Ne činim to jer tako hoću, nego to činim jer tako moram. Priča me u to tjera.

A priča je u životu pošla ovako: pradjed Marko Jergović, poštar rodom iz Ličkog Lešća, alkoholičar, kockar i dobitnik najvećega lutrijskog dobitka u Kraljevini SHS, koji je zatim prokockao sve što mu je lutrija donijela, i žena njegova, bogobojazna bosanska katolkinja, rađali su šest kćeri prije nego što im se, već prestarjelima, rodio jedini sin. Jedna se udala za Srbina, solunskog borca, visokog poštanskog činovnika i gospodina čovjeka, često nemoćnog da se snađe u svoj toj bezmjernoj nesreći svijeta u kojem se zatekao. Druga, iz razloga koji su se te nesreće ticali, odlazi u časne sestre i, kao u nekoj poučnoj katoličkoj propovijedi, spašava duše: najprije sebi, a onda i svojim bližnjima, onima među njima koji su pristajali biti spašeni. Ali ona to doista čini, bez pretjerivanja i bez ironije. Preostale četiri sestre, među njima i moja baba, mati moga oca, Štefanija, odale su se sumračnome manjinskom sarajevskom katolištvu, koje je podrazumijevalo i jed, i gnjev, i mržnju prema drugima, ali prije svega drugog nekakvu čudovišnu strogost prema bližnjima. Nijedna patnja ni ljudska nesreća nisu za njih bile besmislene i besciljne. Sve su namirivale njihovu ideju o Isusu Kristu i o onome što Božji sin od njih traži i sve su te patnje i nesreće bile samo gorivo vjere i ideologije koja se iz te vjere rađala. I onda su savršeno logično i prirodno, kao što prirodno je da u Dalmaciji bajam u siječnju cvjeta, a u listopadu rujem planu sva bosanska listopadna brda, poglavnika Antu Pavelića dočekale kao Spasitelja. Tako ga je dočekao i nadbiskup vrhbosanski Ivan Evanđelista Šarić, a drukčije nisu, na žalost, postupali ni sarajevski fratri. Što je koja od sestara Jergovićki radila za NDH u Sarajevu, to je meni, krvi njihovoj, samo dijelom poznato. Ali ne bih danas o tome. Bile su upravo onakve kakve žene znaju biti kad zemljom zavlada zli vladar i kad muški pomahnitaju u čežnji da se žrtvuju za domovinu i za vladara. Samo ona jedna sestra, udana za Srbina, bila je spašena, premda je sama na svaki način bila žrtva sestrinskoga zla. A ona koja je postala časna sestra jedina je uz nju, makar i naknadno, uspjela shvatiti što se dogodilo.

Nakon 1945. dvije sestre Jergovićke, uključujući moju babu Štefaniju, završile su pred narodnim sudom. Završila je i treća, ali nije bila osuđena. A dvije sestre, one koje su možda i najaktivnije sudjelovale u ustaškom preporodu, uspjele su pobjeći iz grada, iz zemlje i iz Europe, sve do Argentine. Od njih šest, samo je Štefanija u životu rodila. Ali nije stekla muža, nego doživotno odanog sina, koji je ponio njezino prezime. Tako se i ja, po toj strašnoj ženskoj očevoj liniji, prezivam Jergović. A zapravo bih se trebao prezivati nekako drukčije. Ali nije moj otac Dobroslav bio jedino njihovo dijete. Postojala su još dva, usvojena. Naime, u NDH je, nakon 1942, prema savršenom uzoru Trećega Reicha, nastupila vrlo intenzivna ideološka moda, koju je kasnije, iz razumljivih razloga, prekrio zaborav: adoptirala su se naša siročad! Mlade su i svjesne Hrvatice postajale matere djevojčicama i dječacima čije su roditelje za svojih zločinačkih pohoda poklali i poubijali četnici ili partizani. Baba Štefanija usvojila je djevojčicu, pošto je već imala sina, mog oca. A jedna od dvije sestre koje će završiti u Buenos Airesu usvojila je dječaka. Tog dječaka su, naravno, povele sa sobom.

Sedamdesetih nastupila je vrlo snažna liberalizacija odnosa prema većem dijelu emigranata iz 1945. Ako se niste isticali u neprijateljskim antijugoslavenskim organizacijama, te ako za vama nije bila raspisana potjernica, mogli ste se vratiti u zemlju, ili posjetiti rodbinu. Tako se sredinom sedamdesetih u Sarajevu pojavila teta Zlata. Upoznavanje i susret s njom, odlazak jedne nedjelje u očevu vikendicu na Trebević, ručak u jednom gradskom restoranu, osluškivanje jednoga čudnog jezika, primjećivanje onoga što se prešućivalo, i mnogo toga što je već izblijedjelo iz mog sjećanja, a nema više nikoga tko bi me na to podsjetio, nisam šire opisivao u “Rodu”, niti u drugim knjigama, ali to bi, možda, moglo biti tema nekoga većim dijelom fikcionalnog romana, koji bi, ipak, govorio o te dvije čudne stare žene, od kojih je samo jedna došla u posjet Sarajevu. Za obje, tvrdila je teta Zlata, nisu mogle sakupiti dovoljno novca. Možda i nisu. Strašan je bio njihov život. Strašan je bio Bog u kojeg su vjerovale.

Teta Zlata Jergović nadživjet će svoju sestru, i poživjeti skoro do opsade Sarajeva. Doživjela je moju ranu književnu slavu, prve knjige pjesama, i oko toga ne samo da je bila ponosna, nego i nekako pretjerano euforična. Tko zna što bi rekla da je mogla čitati ono što je od mene uslijedilo. Dopisivali smo se, s moje strane krajnje sporadično i nedovoljno ozbiljno, sve do njezina kraja. Bio sam mlad i blesav, nisam znao što imam pred sobom, teta Zlata je, kao i sve one, tada još bila samo izvor moga nedefiniranog jada i srama. Tko bi rekao da ću o tome jednom ovako govoriti.

Naravno da nisam sačuvao ni sva ta pisma tete Zlate, pisana ceremonijalnim stilom, kao da iz kakvoga župnog ureda, savršenim krasopisom po ravnim, tehničkom olovkom iscrtanim tankim crtama na bijelom papiru za pisma. Ali jedno pismo imam, eno ga u onim neraspakiranim koferima u Puli, u kojem mi pred početak Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. teta Zlata piše da joj je žao što ne mogu biti s njima u Buenos Airesu, jer ovo jedinstvena je prilika u životu. Samo sad je Svjetsko prvenstvo u Argentini, pisala je, a sljedeće bit će za stotinu godina. Tada neće biti ni tebe ni nas, zaključila je, gotovo uživajući u toj slutnji našega zajedničkog nestanka. Naježim se kad god to pročitam.

Njih dvije se nikada nisu udavale. Općenito, samo jedna među sestrama Jergovićkama bila je sretno udana. Za Srbina. Nastanile su se s onim dječakom u Buenos Airesu, a on se, čim je malo poodrastao, ubio. Usvojeni dječak, katoličko ratno siroče, digao je ruku na sebe i završio direktno u paklu. Bit će da je tako. Ali zašto? Kakve su mu njih dvije bile matere? Što su mu govorile? Ništa od toga ne znam. Osim da je teta Zlata u svakoj argentinskog generaciji imala jednog omiljenog igrača, onog koji je bio plavokos i plavook. Podsjeća me na nekog koga sam izgubila, napisala je u jednom pismu. Nisam pitao na koga, jer sam slutio. I nisam htio o svemu tome ništa znati.

I onda se, pred kraj života tete Zlate Jergović, jedne od tih nesretnih žena čiju mračnu krv nosim, pojavio Gabriel Omar Batistuta. Ne znam je li ga gledala, tad se već gasilo naše dopisivanje, a mene je čekao moj rat, da u tom ratu ponovim ili izbjegnem njihovu sudbinu.

Argentina je za mene posebna reprezentacija. Sav mrak i sva patnja je u Argentini. Tamo gdje smo bili ne postoji više ništa. Tamo smo svi već mrtvi, zadovoljno bi zaključila teta Zlata.

Miljenko Jergović 06. 12. 2022.

Život kao vječna utakmica između Xherdana Shaqirija, Granita Xhake i Srbije

Kao što dobro znaju oni koji su čitali, moja Nona – kao književni lik ili kao stvarna mati moje majke – bila je demonstrativno areligiozna, nakon što se Gospodin Bog odvažio da joj ubije sina, neprijateljskog vojnika, ali ona je na ovakve događaje uzvraćala čudnom frazom za demonstrativnog antiteistu: ima Boga! I večeras bi, nakon utakmice između Srbije i Švicarske, rekla: ima Boga! Ali, što je mnogo interesantnije, ona bi na cjelokupnu tu fizičko-metafizičku, duhovno-civilizacijsku i sportsku ostavinsku raspravu, koja nakon raspada Jugoslavije traje, evo, sve do danas, uzvratila samo konstatacijom: ima Boga! To što su Hrvati baštinili grandiozna ratna junaštva, generalski zbor barem dvadesetostruko brojniji od književnog razreda akademije nauka, impresivne vojne parade i proslavu vlastitih ratnih pobjeda i poraza, ona bi uzviknula: ima Boga! To što su Srbi baštinili odistinski fluentnu živu kulturu, književni život one velike Jugoslavije, knjižare u svakoj i najmanjoj zabiti i jednu beogradsku ulicu, Knez Mihajlovu, u kojoj je više knjižara nego što ih je u cijeloj današnjoj Hrvatskoj, ona bi samo slegnula ramenima, širila ruke, i govorila: ima Boga! To što su Hrvati moćni u demonstracijama elementarne snage, recimo u ženskom bacanju diska, te što su vicešampioni svijeta u nogometu, nakon što su na jednom svjetskom prvenstvu već bili treći, i što u svakom trenutku imaju jaču reprezentaciju nego što ju je velika Jugoslavija ikad imala, Nona bi bezbožnički samouvjereno zaključila: ima Boga! To što Srbi imaju najvećeg tenisača u povijesti teniskog sporta, dakle najboljega u najgospodskijem sportu pod kapom nebeskom, kod svakoga bi izazvalo odistinsko čuđenje, ali ona bi rekla: ima Boga! To što Srbi već trideset godina imaju košarkaše koji su superiorni svim drugim košarkašima, i reprezentaciju koja je u kontinuitetu moćnija od svih drugih svjetskih reprezentacija (izuzev, naravno, američke), a Hrvati su zakovani za samo europsko dno, pa kupuju rashodovane američke plejmejkere, plaćaju ih da uzmu hrvatsko državljanstvo, premda su osnovu velike jugoslavenske reprezentacije često činili upravo Hrvati, Nona bi ispratila riječima: ima Boga! To što je narod koji se naziva Hrvatima nakon rata preuzeo sve ono što je krasilo narod koji se prethodno nazivao Srbima, a narod koji se naziva Srbima nakon rata preuzeo je sve ono što je krasilo narod koji se nazivao Hrvatima, moju bi pokojnu Nonu, koja nije dočekala raspad Jugoslavije, navelo da još jednom ponovi: ima Boga! Samo što Mu je dosadno, pa nakon što mu dosade ovi bezvezni i samouništavajući narodići, on im zamijeni uloge. Čisto da provjeri kako će se Hrvati ponašati kao Srbi, a Srbi kao Hrvati.

U utakmici između Srbije i srpske fudbalske sudbine pojavili su se, istina, i Švicarci. Ta utakmica igrala se nakon što su Hrvati već ispunili svoj fatum, te se kolektivno raspametili pobjedom nad Kanadom i neriješenim rezultatom utakmice s Belgijom. Srbi su, susrevši se sa sudbinom, imali pred sobom jedanaestoricu nogometaša od kojih je većina njih pojedinačno lošija i manje darovita od njih. Igraju u manje važnim klubovima, ili u tim klubovima uopće ne igraju. Ili su pomalo već bivši igrači. Srbi su, pak, spoj superiornog iskustva i igračke plemenitosti jednoga Dušana Tadića, poleta i najboljih igračkih godina Aleksandra Mitrovića i Sergeja Milinkovića Savića, i mladosti ekipe koja se rodila nakon svih velikih povijesnih i nacionalnih frustracija svojih roditelja. Isto kao što su se hrvatski košarkaši – oni koji ne mogu pobijediti ni Poljsku, a ponekad ni Austriju – rodili nakon što je hrvatska košarka već doživjela slom. Našavši se pred Švicarcima, Srbi su se, zapravo, našli pred idealnim protivnikom. Onim koji u sebi nema baš ništa nepobjedivo.

Da, ne sumnjajte u to ni trenutka: poželio sam Srbima da pobijede! Naprosto zato da se već jednom rasturi sav taj apsurd jugoslavenske ostavinske rasprave, da neki mladi ljudi nastave svojim putem, mimo sudbina njihovih majki i očeva. Poželio sam da u meni ušuti moja Nona! Ali istovremeno, čak ni ja ovakav nisam mogao biti protiv Švicaraca. Zato što su među njima ove večeri bila dvojica mojih. Prvom je trideset i jedna, najbolji dani karijere za njega su već prošli, pa nastupa za nekakav čikaški nogometni klub, ponikao u FC Baselu, gdje je postao legenda kluba, ali ga pamtimo i u minhenskom Bayernu, u Stoke Cityju i u velikom Liverpoolu. Malen, ni 170 visok, širokih ramena, sav u tim grudima, nadirao je prema protivničkim kaznenim prostorima, u svakom trenutku svjestan da je ovo za njega mnogo više od igre, da je fudbal za njega i mnogobrojnu njegovu obitelj veći od života. Jer kroz fudbal je Xherdan Shaqiri ostvarivao sve ono što mu je danom i mjestom njegova rođenja, 10. listopada 1991. u Gnjilanu, doživotno bilo osporeno. Nije navršio ni godinu dana, a već je bio izbjeglica, s roditeljima i troje braće i sestara. Otac, za nekih sretnijih vremena nogometni trener pionira i omladinaca, radio je kao perač suđa i i nekvalificirani građevinski radnik, a mati je čistila poslovne zgrade po Baselu, i usput bi vodila djecu sa sobom, da joj pomažu. Xherdan je zaigrao nogomet u klubu gradića u kojem su se nastanili. I taj nogomet bio je, kao i za toliku drugu izbjegličku djecu, njemu jedini put izvan onoga što mu je bilo zadano kao sudbina.

Drugi moj čovjek u švicarskom dresu godinu dana je od Xherdana mlađi, zove se Granit Xhaka. Porodica mu je izbjegla iz Podujeva, u Baselu rođeni su Granit i njegov stariji brat. Fizički mnogo moćniji, za nogomet predodređeniji od Xherdana Shaqirija, pritom iznimno talentiran, pa ga je veliki Ottmar Hitzfeld još kao klinca prozvao novim Schweinsteigerom, Xhaka se vinuo sve do kapetana londonskog Arsenala i švicarske nogometne reprezentacije. Sve mu je, zapravo, mnogo lakše išlo nego Shaqiriju, pa bi se moglo reći i to da je, bez obzira na stvarno veliku karijeru, Xhaka svoj talent u manjoj mjeri iskoristio nego njegov zemljak. Ali obojica već imaju preko stotinu nastupa za švicarsku reprezentaciju, i u utakmici sa Srbijom njezina su pokretačka snaga. Shaqiri, istina, u ranijoj utakmici protiv Brazila nije ni zaigrao, dok je protiv Kameruna bio nevidljiv na terenu, ali ovo je nešto drugo.

Obojica njih, i Xherdan kad god zaigraju protiv Srbije, nastavljaju neke svoje odavno izgubljene utakmice, ali ne svoje privatne ni porodične, nego igraju utakmice zajednice iz koje su potekli. Protiv jedne davne podcijenjenosti, protiv poniženja i omalovažavanja, protiv cijeloga desetljeća drugorazrednosti njihova naroda, koje započinje 1981, a finale će dosegnuti pogromom i masovnim protjerivanjem, nakon što njihovih obitelji na Kosovu više i ne bude. Kada Shaqiri i Xhaka igraju protiv Srbije, onda ta utakmica za kosovske Albance u Švicarskoj i na Zapadu, a možda i na Kosovu, više znači od utakmica koje igraju Kosovo ili Albanija. E, isto tako za srpske igrača utakmica protiv Švicarske, u kojoj igraju Shaqiri i Xhaka, a povremeno i još poneki od Švicaraca kosovsko-albanskoga roda, biva teža od bilo koje druge utakmice. Jer se neprestano igra nešto što je izvan i iznad nogometa, nešto što je uništavajuće za njih koji nisu – Švicarska. Toga bi nestalo kada bi isti taj Shaqiri i Xhaka zaigrali za Kosovo ili za Albaniju. Nikada to nitko neće shvatiti, osim kosovskih Albanaca i Srba, kojima je sve jasno, bez ikakvih objašnjenja.

I naravno da vam nisam rekao cijelu istinu, rekavši da sam na početku utakmice Srbima poželio da pobijede! Uz napomenu da moji razlozi u toj stvari nemaju, na žalost, previše veze s nogometom. Cijela istina je da sam poželio nešto što je na prvi pogled nemoguće: da Srbija pobijedi, ali tako da Xherdan Shaqiri i Granit Xhaka ne izgube! Pa ako ima Boga, kao što moja Nona na sve ovo kaže, onda neka se to već jednom i dogodi! Naravno da se nije dogodilo. Dok god Shaqiri i Xhaka budu igrali za Švicarsku, Švicarska će pobjeđivati Srbiju, koja će pritom imati sve bolje i bolje igrače, ali uvijek će biti uzaman i uzalud. Možemo to romantično pripisivati snazi Xherdanova i Granitova stradavanja, gubitničkom užasu njihova izbjegličkog rođenja, vječnoj osveti jednoga poniženog naroda, koja se prenosi s generacije na generaciju… Istina je, međutim, vrlo obična: srpski nogometaši gube usprkos svojoj kvaliteti, kao što i hrvatski košarkaši gube usprkos svojoj kvaliteti. I jedni i drugi gube zato što su malo previše srpski, tojest hrvatski, a premalo su nogometaši, tojest košarkaši. Istovremeno, višak u atributu na drugoj strani, u drugom sportu proizvodi sve same pobjede, i tek poneki sporadični poraz. Sistemski posve nevažan. Pritom, oni pobjeđuju jer su preuzeli sve moći i talente svojih prethodnih arhe-neprijatelja.

I onda se Granit u lice velikom Piksiju Stojkoviću hvata za onu precijenjenu mušku stvar i za bijele bubrege pod njom. I onda Piksi Stojković velikom Granitu i velikom Xherdanu opsuje majku šiptarsku. I onda započinje parada balkanskog koškanja, koja završava bez suštinskog pobjednika. Moji, međutim, bivaju poraženi i poniženi tek kada se na ekranu pojave HRT-ovi komentatori, potpirivači najnižih strasti u ljudima i u insektima, a među njima Joško Jeličić, bivši igrač za kojeg se ne zna je li Hajdukov ili je Dinamov, koji izgovori da je ova utakmica pokazala razliku između dvije države i dva društva, Švicarske i Srbije. Kao da on o tome išta zna. Čovjek bez vlastitog lica i bez sudbine, koji je nešto samo ako je navijač. Joško ne shvaća što je nogomet, a što život. Život je vječna utakmica između Xherdana Shaqirija, Granita Xhake i Srbije. Smisao nogometa je da se to promijeni.

Miljenko Jergović 05. 12. 2022.

Zašto sam danas tužan, ili kako se Njemačkoj vratilo ono što je prije četrdeset godina učinila Alžiru

Nogomet je rodno mjesto svih teorija zavjere. Naravno, tako je to u mom životu. U drugim je životima drukčije. Dok u svemu drugom, u obitelji, životu unutar zajednice, ideologiji i politici, književnosti i umjetnosti, medicini, urbanizmu, arhitekturi, postoji brana kaosu i entropiji, koja je gotovo uvijek zasnovana na poštivanju tekovina čovjekovog razuma, na pravu Drugog i na društvenom skladu koji je na tome zasnovan, igra i jest igra zato što izmiče razumu, predstavlja odmor od razuma, dok o Drugome u igri prestajemo voditi računa, jer je cilj da ga u skladu s pravilima – nadigramo. Kada igra iz nekog čudnog razloga – koji je obično posljedica kakve društvene bolesti, nereda, smutnje – postane važnija od života i od svega što je na razumu zasnovano, tada više nema nikakve brane od teorija zavjere. Ne samo u igri, nego i u životu.

U već skoro pedeset godina koliko pratim nogomet, više puta mi se događalo da poželim da odustanem. Ili da čvrsto odlučim da ću se od igre liječiti, jer mi ona ne čini dobro, pa počinjem vjerovati u nešto što je nerazumno. Ili u nešto što odstupa od ideje o društvenom skladu. Obično se to moje kratkotrajno odustajanje od nogometa događalo kada bih ostao u uvjerenju da je rezultat neke utakmice nastao izvan igre i protivno njezinim pravilima.

Recimo, Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1982. Vrijeme je to općejugoslavenskog sklada, kada je, naročito u nogometu, cvjetala idila bratstva&jedinstva, pogotovu naglašena time što je te godine Dinamo nakon godina gladi postao prvak. Reprezentacija Jugoslavije bila je jaka kao zemlja, u kvalifikacijama za to prvenstvo bila je prva u skupini, ispred Danske i Italije, te je bilo i ozbiljnih ljudi koji su je vidjeli među favoritima za prvake svijeta. I onda se, na početku prvenstva, izabranicima Miljana Miljanića dogodila vrlo kilava utakmica otvaranja, protiv Sjeverne Irske, koja je završila bez golova, nakon čega je uslijedio jedan od onih sportskih događaja koji su u posljednjem desetljeću pred raspad postali konstitutivni mit u povijesti jugoslavenske svakodnevice: boj s domaćinima prvenstva Španjolcima. Tu je utakmicu Jugoslavija odigrala najbolje na prvenstvu, napala je od početka i već u desetoj minuti vodila je golom Ivana Gudelja (inače, najboljeg igrača reprezentacije, koji je tad imao dvadeset i dvije godine, i činilo se da mu je svijet pod nogama…). Da je u tom trenutku vrijeme stalo, ili da je poteklo u skladu s logikom nogometne igre i snaga raspoređenih na igralištu, danas bismo na drukčiji način mogli ispričati ovu priču. Ali umiješao se danski sudac Henning Lund-Sørensen, koji ni po čemu drugom osim po  ovom u nogometu neće ni biti upamćen: jedan ne baš upečatljiv faul Velimira Zajeca nad Miguelom Angelom Alonsom, zvanim Periko, dobar metar izvan šesnaesterca, sudac unosi u kazneni prostor i sudi jedanaesterac. Bio je to jedan od onih toliko skandaloznih penala koji će doista ući ne samo u katekizme nogometnih zaluđenika i kroničara nekadašnje države, nego će se do danas održati i u kojekakvih europskim kronikama i kratkim povijestima svjetskih prvenstava. I tu se Lund-Sørensen nije zaustavio: nakon što je golman Dragan Pantelić Robertu Lópezu Ufarteu obranio jedanaesterac, odredio je njegovo ponavljanje. Španjolci mijenjaju izvođača, i čuveni Juanito – o čijoj bi ulozi u našim životima također vrijedilo ispripovijedati priču – konačno pogađa. U tom trenutku Jugoslaveni su toliko izbezumljeni nepravdom, uživljeni u ulogu vječite žrtve i svjetskih pravednika oko kojih se okreće svijet i prema čijim se nesvrstanim sudbinama upravlja cjelokupan Sunčev sistem, da su već izgubili utakmicu. Bez značajnijeg daljeg angažmana Henninga Lund-Sørensena Enrique Saura u drugom poluvremenu zabija gol, i Španjolska pobjeđuje. 

Nakon ove utakmice Jugoslavija više nije mogla pobijediti ni Honduras, tojest pobijedila ga je iz jednoga za nju posve nevažnog, ali opet izmišljenog jedanaesterca, kojim je, valjda, bila obeštećena za ono što se zbilo ranije, te je ispala sa Svjetskog prvenstva, dok su dalje išli domaćin i Sjeverna Irska. Ali ovi događaji nisu poljuljali u meni nogometnu vjeru. Niti sam se osjećao kao žrtva, niti sam se osjećao dijelom kolektivne histerije. Kad nogometni patriotizam i navijaštvo pomrače čovjeku um, on postaje gluplji od igre. A ja nikad nisam htio biti gluplji od igre. Ako je sudac lopov i razbojnik, što je danas osamdesetogodišnji danski umirovljenik Lund-Sørensen zacijelo bio, još uvijek smo u nogometu, još uvijek smo u igri, a ne u teorijama zavjere.

Ono što me je, međutim, kao šesnaestogodišnjaka te 1982. skoro odvratilo od nogometa, makar onog svjetskog i reprezentativnog, odvilo se u Skupini 2, danas bi se reklo u Skupini B, u kojoj su nastupali Savezna Republika Njemačka, Austrija, Čile i autsajder Alžir. Ni za koga me tu nije bilo naročito briga: Nijemci su u to vrijeme bili sinonim nemaštovitoga, neemotivnog i zastrašujuće efikasnog nogometa, i još uvijek su kao nacija bili amblematski obilježeni ulogom ratnih negativaca; Austrijanci su igrali nogomet naših djedova; Čileanci su predstavljali jednu doista odvratnu fašističku diktaturu, čiji se tim, da je bilo pravde, i nije smio pojavljivati na svjetskim prvenstvima (o tome bismo također tek mogli reći koju…); Alžirci su, pak, bili autsajderi.

I tog sam prvenstva gledao sve utakmice koje su se mogle gledati, a slučaj je htio da je televizija u neko gluho doba prenosila dvije najvažnije utakmice grupe. U prvoj Alžir je na potpuno zaprepaštenje ostatka svijeta pobijedio Njemačku 2:1. Tada sam vidio jednoga od autentičnih genija ove igre Mustafu Rabaha Madjera. Bile su mu dvadeset i tri, igrao je za N. A. Hussein Dey, klub koji i danas postoji, a nastupa u drugoj alžirskoj ligi. Do pedeset i treće minute igrala se neka obična utakmica, u kojoj su Nijemci bili nadmoćni, ali suštinski nemoćni. Bio je to onaj starinski nogomet koji se igrao čovjek na čovjeka, ali Alžirci igrali su nekako drukčije. Pomalo nepredvidljivo, gotovo neozbiljno. Ozbiljni se Nijemci nisu uspijevali snaći. I onda je u 53. minuti Madjer zabio taj gol, pritrčao je na odbijenu loptu i mirno je, jednim kung fu potezom, prebacio preko dvojice kamenih njemačkih braniča. Nije to bio lijep gol, ali nešto je sigurno i ubojito bilo u njemu. Da povjeruješ kako je budućnost ove igre na rubovima Sahare, tamo gdje je, na golu jednoga malog kluba, četrdesetak godina ranije stajao Albert Camus. I onda su Nijemci navalili. Petnaest minuta kasnije besmrtni je Karl-Heinz Rummenigge, jedan od ikoničnih likova njemačkog shvaćanja ove igre, izjednačio. No, umjesto da se tada sve nastavi po njemački, Alžirci su mirno poveli loptu s centra, nisu im se podsjekle noge, nego su u sljedećih šezdesetak sekundi po lijevoj strani izveli prodor u kojem će se sabrati iskustvo cijele jedne nogometne generacije, pa će na Madjerov centaršut Lakhdar Belloumi zabiti za pobjedu Alžira.

Bilo je to lijepo čudo, koje pruža nadu i koje sami Alžirci nikad nisu iznevjerili. I onda se igralo posljednje treće kolo, Njemačka protiv Austrije. Alžir će ići dalje u slučaju svih mogućih i nemogućih rezultata, osim ako Njemačka pobijedi s jednim golom razlike. Tu je utakmicu naša televizija također prenosila, a ja sam zbog nje pomislio da je, možda, i bolje odustati od nogometa, jer u toj igri, možda, nema ničega od ovog što ja u nju učitavam. Teorije zavjere nisu se tada nazivale teorijama zavjere, ali ja sam svim svojim dječačkim srcem osjećao da je to nešto što me truje. Htio sam čistu vjeru, u što god da vjerujem, pa makar cijeloga života ostao naivan. Nijemci i Austrijanci igrali su, međutim, kao posljednje ljudske svinje. Igrali su baš kao da je na snazi Anschluss iz 1938! Čini li vam se da je baš nekako ružna i pretjerana prethodna moja rečenica? U pravu ste, naravno. Ali da čovjek ne bi propadao u septičke jame takvih svojih rečenica, da ne bi tonuo u mrakove vlastitog bezumlja, pametno mu je da odustane od fudbala. E, i onda je upravo nakon te utakmice FIFA odlučila da će se utakmice trećeg kola, u ime regularnosti natjecanja, od sada igrati u isto vrijeme.

Četrdeset godina kasnije gledam drugo poluvrijeme utakmice između Španjolske i Japana. Gledam Španjolce kako savršeno kontroliraju igru, koja je u međuvremenu poružnjala, i shvaćam, kod zdravih očiju, da njihov cilj nije da pobijede Japan, nego da kontroliraju situaciju u kojoj će izgubiti utakmicu. Jesu li Japanci svoje golove dali u igri ili, suštinski, izvan igre? Vjerojatno, ipak, u igri. Ali nakon toga Španjolci su sve do kraja utakmice, u kojoj su – prateći rezultat utakmice između Njemačke i Kostarike – samo tokom tri minute bili u problemu, jer je Kostarika toliko dugo vodila protiv Nijemaca, igrali da ne pobijede. Jer im je nepobjeda omogućavala da se u osmini finala susretnu s Marokom, protiv kojeg mogu izvesti rezervnu ekipu, a ne s Hrvatskom, protiv koje, ipak, ne mogu igrati s pričuvnom momčadi. I omogućavala im je, ta nepobjeda, još nešto: eliminaciju Njemačke. A Njemačka, koliko god bila slaba u prve dvije utakmice, može se pretvoriti u stroj za gaženje protivnika i osvajanje titule svjetskog prvaka. Ekipe poput Maroka i Japana ne mogu se pretvoriti ni u što, premda u jednoj utakmici mogu pobijediti skoro svakoga. Hrvatska, pak, koliko god Hrvatima bila velika i jaka, nije prijetnja poput Njemačke. Tako to Španjolcima izgleda, i oni uspijevaju nešto što je na granici mogućega: da u četrdesetak minuta drugog poluvremena ne upute šut prema protivničkom golu, a da loptu neprestano imaju u svojim nogama. Bilo je tu i tragikomičnih momenata: da napadač Španjolske manirom stopera izbija loptu iz japanskog kaznenog prostora. To što se zbivalo u utakmici Španjolske i Japana, baš kao i ono što se zbilo prije četrdeset godina u utakmici Njemačke i Austrije, odvratno je. I nije nogomet, ne zbiva se na nogometnom igralištu.

Ne razumijem što gledaju oni koji ovo ne vide. Kao što ne razumijem što u nogometu nalaze oni kojima ovo ne smeta. Vjerojatno je prekasno da odustanem od ove igre, kako u životu, tako i na ovom Svjetskom prvenstvu. Uostalom, obećao sam vam da ću pričati svoju priču do kraja.

Miljenko Jergović 04. 12. 2022.

Grudva u stomaku

Voz je klaparao, škripao i ječao kroz noć, a ja sam sjedio ukočen i pazio da glavom ne dotaknem prljavu navlaku na uzglavlju sjedišta. Sve mi se gadilo u smrdljivom, polumračnom kupeu i po ko zna koji put mislio sam, bespomoćan, na svoj panični strah od leta avionom. Da se ne bojim, da me ta nesreća ne prati od rane mladosti i jednog malo grubljeg slijetanja, sada bih već bio u velikom gradu, u hotelskoj sobi ili nekom restoranu, svejedno. Ne bih se ovdje treskao u ritmu voza koji se raspada, ni slušao Giga što se tek raspričao i očito nema namjeru da ubrzo stane. A iskreno sam mu se obradovao kada sam ga, svog starog školskog druga, ugledao na stanici. Kada sam se načas trgao i shvatio da sam već odavno zaboravio da on uopšte i postoji. Prepoznao sam ga istog časa, iako ga nisam vidio, sigurno, više od dvije decenije, otkad je Gigo nestao iz grada. Niko ne zna kako, sa kim i sa čim, ali stigao je u Ameriku i odmah otuda poslao razglednice svima koje je poznavao. Sjetih se da smo se danima smijali Gigovom rukopisu, a i tekstu koji je na svim razglednicama počinjao sa „kod nas u Ameriki…“

– Na primjer ja: jesam li bio loš đak – jesam!

– Jesi, zaista – nasmijao sam se, sjetivši se Giga već punoljetnog u klupi osnovne škole.

– E, u osnovnoj tri – četiri puta sam ponavljao, ali znao sam, prijatelju moj, što radim, znao – čuvao sam se za Ameriku! Nisam htio da se bez veze trošim na gluposti od kojih nema vajde. Eto ti si, moj druže, završio velike škole i – što?! Pogledao je s izvjesnim sažaljenjem u moje oguljene patike. – Znaš, Amerika je velika zemlja, demokratija, biznis, otvorene su sve mogućnosti – recitovao je nabubreli Gigo, najgori đak ne samo jedne generacije, napamet naučenu pjesmicu, pa svako malo pogledivao moje patike i podvrnute farmerice. Pomazio bi, zatim, pogledom svoje besprijekorno uglancane sjajne crne cipele i oštro opeglane prugasto sive pantalone, pa s povišenim tonom nastavljao da priča kako je oduvijek znao da škola uopšte nije važna za uspjeh u životu.

Do Giga sjedila je njegova vjerenica. Cijelo vrijeme je ćutala i zurila u mrak, praveći se da gleda kroz prozor. Izbjegavala je moj pogled, a znali smo se iz viđenja, bili smo gotovo vršnjaci. Imala je neku nesrećnu ljubav u ranoj mladosti, čuo sam nekada nešto o tome, pokušala je i da se ubije, pa ostala zatvorena u kući da živi sama uz staru majku. I evo je sada sjedi prekoputa, vjerena za Giga, glavatog i brkatog, stisnutog oko vrata širokom, žutom kravatom. Idu u američku ambasadu da srede njene papire…

– Ode Jana preko jokejana – veseo je Gigo, pa mi potanko priča kako je osmislio svoj najnoviji projekat Kako stvoriti svjetsku ženu – biće ona prava Amerikanka, jer ima mene. Ja sam se namučio, maj frend, nekoliko godina sam se grdno napatio dok nisam postao pravi Ameriken boj. Bio sam sam, ali nju sve čeka na gotovo, ja ću je svemu naučiti. Dušo, biće sve veri najs, dont vori… Stidljiva je, znaš, prava naša žena, zato sam i došao da se odavde ženim. Vjerili smo se po starinski, tetke i te rabote, ali ja baš tako volim. Amerikanke svakojakih boja su mi navr’ nosa… Vjerenica je ćutala pognute glave, a Gigo je iz najlonske kese izvadio pitu, otvorio flašu piva, pa nas redom nudio, mljackao, pričao i davio se…

U zoru, kada se Gigo napokon umorio, raspojasao, skinuo cipele i, obješen o krhko rame svoje vjerenice, odmah zahrkao, nisam više izdržao i naslonio sam i ja glavu pri prozoru, na dronjke negdašnje zavjese, zaboravivši svu prljavštinu u kojoj se nalazim. Vrat mi je bio ukočen, oči su me pekle i bilo je hladno, ali mene je žuljala samo moja grudva u stomaku. Ona što je gotovo mogu opipati, što je nabreklu dononoćno osjećam, što mi se čini da neprestano raste, da se nadima, da će da se raspukne… A samo mi je rečeno da na snimku „ima nešto malo“ i da „ne bi trebalo da je išta ozbiljno, ali…“

– Doći ćeš kod mene da začas obavimo sve pretrage, da vidimo o čemu se radi – nije dozvoljavao da mu se protivriječi moj ribarski drug, doktor Vojin, gotovo vičući u slušalicu – ko zna ko te i kako pregledao, pa si mi se prepao. Biće da su im ti aparati stariji od tebe, oni što rade na drva – šalio se. – Ja neću biti tu, ali sve je sređeno, čeka te moj kolega i drug i sve će se odnah, preko reda, obaviti. Nemoj da brineš, biće to u redu, videćeš, samo mi je žao što se ovaj put nećemo videti da odemo malo do moje Ade. Ali, jebiga, seminar u Švajcarskoj… Kako je i kada ovaj čovjek stizao da bude dobar ljekar, pitao sam se, jer ili je bio kod mene na Bojani ili je putovao svijetom, a svi su, opet, govorili da je vrstan stručnjak. Nisam imao prilike da mu iskušam ljekarsko znanje – kamo sreće da to ni sada ne moram – ali me ribarskom vještinom hiljadu puta doveo do očajanja. Taman se važan naduvam što sam kontinentalca naučio nečem novom, a on već u rukama ima ribu kakvu ja odavno nisam vidio.

Rasklimana gvožđurija uklizala je, dahćući, u sivi, mokri grad i putnici su se nestrpljivo natiskali u hodnik, zatrpavši ga torbama. Gigo je razbuđen, kroz zalogaje hladne pite, psovao Balkan i neprestano ponavljao da kod njega u Americi nikako ne smije da se desi da voz kasni čitava dva sata. Gospođa iz susjednog kupea gledala ga je s čuđenjem i nije odoljela a da glasno ne komentariše kako „našem svijetu nikako ne možeš ugoditi“. Jer, što je to, zaboga, tričavih sto dvadeset minuta kašnjenja?

Taksista mi je usput potanko razjasnio cjelokupnu političko-ekonomsku situaciju u zemlji i iskoristio moju lako čitljivu smetenost da napravi krug više oko zgrade klinike.

Stresao sam se kada sam na vratima ordinacije Vojinovog kolege pročitao njegovu specijalizaciju. No, kad su se vrata otvorila, dočekalo me lijepo, nježno lice medicinske sestre i ljubazni osmijeh.

– Vojin prijatelj? Izvolite, uđite, doktor će odmah doći. Hoćete kafu?

Šetali su me kroz duge hodnike, snimali me i slikali, svlačio sam se i oblačio i cijelo vrijeme bio siguran da se to događa nekome drugom. Samo je grudva u mom stomaku neprestano bila lično moja, ona me nije napuštala ni jednog trena.

– Dođite sutra malo ranije, popićemo kafu i porazgovarati. Ja ću već danas popodne imati sve nalaze na stolu – ispratio me doktor. Izlazeći iz ordinacije ugrabio sam da primjetim da je pretposljednje dugme na bluzi mlade i ljubazne sestre raskopčano i osjetio sam se malo bolje.

Napolju je duvao vjetar i bilo je hladno, a ja sam išao ulicom raskopčan i razdrljen i godilo mi je. Nisam znao gdje bih, ni što, niti mi je bilo važno. Kod rodbine mi se ni po koju cijenu nije išlo – nisam mogao ni da zamislim te otužne razgovore – a za hotel je bilo rano. Lutao sam ulicama i zagledao okićeni grad koji se spremao za skorašnji doček nove godine. U blještavom izlogu, baš naspram mene, stajale su cipele koje tražim godinama, a koje Gigo, znam, bez prezira ni pogledao ne bi. Kada je djevojka otišla u magazin da donese meni odgovarajući broj, učinilo mi se kao da se moja grudva lagano pomjerila. Stavio sam ruku na stomak i jasno osjetio njeno pulsiranje. Nisam sačekao prodavačicu da se vrati iz magazina, izašao sam iz prodavnice bez novih cipela i u svojim izgaženim patikama nastavio besciljno lutanje gradom.

Oko pogrbljenih muzičara ogrnutih ponjavama bio je formiran besprijekorno pravilan krug i ja nisam odolio a da ne priđem. Promukli pisak njihovih trščanih svirala uvijek me obavijao sjenkom kondorovih krila i bio moja slika skroz nepoznatih Anda. Volio sam južnoameričku izvornu muziku, a ulično muziciranje, taj šmek velikog grada, ponekad mi je u mojoj zabiti znao nedostajati. Pogurao sam se kroz masu slušalaca i radoznalaca i prvi koga sam tamo ugledao bio je – Gigo. Moj Gigo, Amerikanac! Stajao je ispred samih muzičara; usta su mu bila puna, žvakao je, klimao glavom u ritmu muzike i pocupkivao nogom. U rukama je držao veliko parče pice, rastopljeni sir se cijedio sa svih strana i više je ljudi gledalo u njega, nego u promrzle, patuljaste umjetnike. Trgnuo sam tijelom unazad, htio da se skrijem, da me ne vidi, ali nisam uspio. Dotrčao je do mene široko nasmijan, zagrlio me pred svima kao da se nismo vidjeli sto godina i okupljenom, nepoznatom svijetu svečano obznanio da sam mu ja najbolji prijatelj. Samo je falilo da se i ja poklonim, pa da predstava bude potpuna. Uzeo sam ga pod ruku, istrgao iz kruga i poveo ga, lagano ga povlačeći, skroz na drugu stranu ulice, pa najzad odahnuo kao da su se, napokon, ugasili zaslijepljujući reflektori.

– Učinje li ti kakav posa’ danas, a, jesi li što biznisovao? – pitao me i salvetom pokušavao da sa kaputa ukloni ulijepljeni, skoreni sir.

– Nešto malo, biće neki ugovor, dogovor, možda – petljao sam – a ti, gdje ti je vjerenica?

– Ja ne gubim vrijeme, tajm iz mani maj frend, ja sam ugovorio biznis, nego što. Big biznis. Znaš li ti, školski, kakav je burek tamo dolje na jednom mjestu kod stanice – to nema ni u Ameriku. Svega ima, ali takvog bureka nema, garantujem. Odma’ sam se dogovorio s gazdom da mu sredim papire da dođe tamo, da pokrijemo Ameriku burekom. Bićemo hit, hit… čućeš, pričaće se…

– A sredi li ti papire vjerenici?

– To? Ne, pusti budalu, neće u Ameriku. Ne znam što joj je, ali čim smo sišli s voza, rekla je da neće vizu, da neće da putuje i neće da se udaje. A ja htio da je spasim, da je mičem iz onoga jada, da je učinim svjetskom damom i ovo mi je hvala. Primitivizam balkanski, druže moj… – istresao je kao iz rukava Gigo, ne gledajući me u oči, pa nastavio – moraš svratiti da probaš onaj burek. Obavezno!

– I gdje je ona sada, gdje je ostala, otišla…?

– Tamo je, na stanici. Hoće, kaže, nazad prvim vozom, a ja bogami neću, no ću doveče. Moram do zološkog; imali su prije, kad sam jednom bio, strašne majmune, mnogo smiješne. Moram makar pola sata, hoćeš li sa mnom? E, kako nemam adresu i telefon jedne moje bivše, da je posjetim. Uf, kakva je bila…

Ja sam u džepu imao Naninu adresu i telefon, zapisala ih je kad smo se prošlog ljeta slučajno sreli. „Ako jednom navratiš“, tiho je prošaputala i sad mi je palo na um da bih zbilja mogao da svratim. Njena priča je laka, to bih mogao da podnesem i samo što sam umazanog Giga ostavio da se na sred ulice briše papirnom maramicom, dohvatio sam se prvog telefona i okretao Nanicin broj. Niko se nije javio i u trenu sam osjetio olakšanje, jer – kao da sam se nekome pravdao – i zvao sam je i nisam je našao i što ja tu mogu… I bolje što je nisam našao, jer što ja imam, o čemu, danas sa njom da pričam? Što mi to imamo zajedničko, što nas veže? Nismo bili bliski ni kad smo zajedno učili u gimnaziji, kad sam sjedio dvije klupe iza nje. Bezbojna Nana, Nanica, kao i mnoge druge u debeloj sjenci dvije-tri razredne dive, razmetljive i bahate. Tiha Nanica što smo joj se uvijek bezdušno smijali kada je govorila o svojoj babi, njenoj „nani, nanici“, kraj koje je odrasla, koja joj je bila sve na svijetu. Samo smo mi iz razreda znali njeno pravo ime, za sve je druge bila Nana, Nanica, blijeda, neupadljiva, nečujna. Dok se nije, na maturskoj večeri, pojavila u svojoj dugoj, crvenoj haljini, na visokim štiklama, lako i lijepo našminkana, jedna nova Nana, blistava, sjajna. Pomislili smo načas da su je do hotela dovezle zlatne kočije, čarolijom izmjenjena bundeva.

– Da, ja sam – odazvala se moja maturska Pepeljuga, kada sam je nakon pola sata ponovo zvao – ti si tu, ne mogu da vjerujem. Sad sam baš stigla s posla, molim te odmah dođi, imaš li adresu?

Stajao sam pred njenim vratima, zvonio i čitao nepoznato, čudno prezime kraj njenog imena. Zadržala je prezime zbog kćerke, a muž je otišao odavno, brzo i nenajavljeno, kao što je i došao u njen život. Kolega sa studija, bili su na trećoj godini kada im se rodila kćer i kada su se vjenčali. Rastali su se prije diplome.

– To si stvarno ti, ne mogu da vjerujem – zagrlila me, toplo, snažno, a ja sam stajao zbunjen, ruku opruženih niz tijelo i nisam znao što da kažem. Gurnuo sam joj u ruke pakovanje Krašove bajadere i ona je zadivljena neprestano ponavljala „kako si samo znao što najviše volim…“

Odrasla kćerka, studentkinja već, nije joj uopšte sličila. Bila je pričljiva, brbljiva zapravo i bez prestanka se smijala. Majka joj je mnogo pričala o našoj srednjoškolskoj generaciji i mnogo smo joj smiješni – kikotala se – kad nas samo onakve zamisli. Ne možeš, dušo, ti to da zamisliš, to niko ne može, ti najmanje – mislio sam gledajući je lijepu, vedru i punu života – to je tada bio naš život, kap vremena u kojoj smo plivali i tonuli jedino mi, tren koji je došao i prošao, našao nas i ostavio, nikada isti, nikada ponovo…

Večerali smo. Nanica se baš potrudila da me ugosti i poslije večere na stolu se našla pažljivo izabrana boca vina i kolači. Njena kćer nas je đavolasto pozdravila, rekavši da neće da ometa naše uspomene i otišla je vani. Nana se smijala, pričala, pila vino i bila je, bio sam uvjeren, sretna, zadovoljna, a ja sam je gledao nepoznatu i mislio da mi sigurno ne bi ostala tako tuđa i daleka da se i onda ovako znala smijati. Da joj se i u srednjoj školi ovako mogla usijeći rupica na lijevom obrazu, da su joj blistali zubi kao sada, da su joj usne bile vlažne i jedre kao ove noći… Možda je takva bila samo onda kada smo nakon maturske večeri svi polupijani sišli do plaže i kada su djevojke, držeći visoke štikle u rukama, zagazile u plitko more, a njihove se mokre duge haljine lijepile uz noge. Te noći kada smo se do iznemoglosti opraštali, plakali, pjevali i grlili se. Nanica se tada u mom zagrljaju zadržala dugo, duže nego u bilo čijem. Glavu je spustila na moje rame, a ja to nisam vidio, nisam osjetio. Ja sam gledao kroz njenu kosu kako se pijani ludaci kupaju u hladnom moru, u zoru, tog dalekog maja…

– Nigdje ti nećeš noćas ići, kakav hotel, kakva je to priča – iskreno se ljutila moja domaćica – evo, ako si umoran, sada ću ti ovdje u dnevnoj sobi prostrijeti, spavaj, odmori.

Legao sam na leđa, buljio u plafon i ruka je sama potražila grudvu. Bila je tu, kao što je cijelo vrijeme tu, kao što je danas sa mnom lutala ulicama, kao što je večeras gledala Nanine blago naborane ruke, večerala sa nama…

Nana je izašla iz kupatila i naspram svijetla iz kuhinje, kroz prozirnu spavaćicu, naziralo se njeno zrelo tijelo, još skladno i poželjno. Prošla je dva puta hodnikom, pa na vrhovima prstiju ušla u sobu u kojoj sam ležao i nešto tražila po polici. I opet je došla, i opet se trudila da bude tiha, i opet je bila u svojoj tankoj spavaćici, a ja sam se, držeći ruku na stomaku, ubrzano gubio u snu, tonuo i potonuo. Moja je grudva samo to čekala. Najednom je oživjela, raspukla se, eksplodirala i iz nje, kao iz grotla vulkana, pokuljale su pahulje, krupne, bijele, rascvijetane. Gledao sam užasnut, dirao ih prstima, opipavao, ispitivao oblik, premjeravao, bile su mi poznate, ličile su na – sjetio sam se napokon – bile su to kokice, prave, mirisne. Bilo ih je svuda, a iz stomaka je neprestano kuljalo još i pokrivalo pod sobe, krevet, jastuk, moje lice. Ulazile su mi u usta, zatvarale mi oči i nos, uspinjao sam glavu, lice, gušilo me, morao sam da dišem… Probudila me, sveg u znoju, Nanicina kćer koja je, zaboravivši na majčinog gosta, grubo uletjela u dnevnu sobu, gladna poslije svenoćnog lutanja. Bilo je to pred samu zoru i ona se unezgođena izvinjavala, a ja se Bogu zahvaljivao što me probudila, što je ta mala buka u trenu raspršila cijelo brdo kokica. Pa opet sam ih bojažljivim pogledom tražio po podu polumračne sobe.

Ujutro sam bio sam u kući, a na kuhinjskom stolu bio je serviran doručak i kraj šoljice za kafu stajala je bajadera. Stavio sam je u džep, ključ sam sakrio ispod otirača i sa sedmog sprata sjurio se stepenicama.

U bolničkom hodniku sreo sam mog doktora, prepoznao me, nasmijao se i rekao da ga sačekam u ordinaciji. A tamo mi je sestra s raskopčanim dugmetom na bluzi, čim me ugledala, veselo prošaptala da je sve u redu, ali da će mi to doktor zvanično saopštiti. Upravo je, kazala mi je, razgovarala sa Vojinom koji je zvao da se raspita za moje zdravlje.

– Gospodine, još ćete vi sa našim Vojom mnogo ribe uloviti. Imam za vas dobre, a za riblji svet loše vesti – bio je srdačan doktor – nije mi jasno kako ovo nisu videli. To je obična, mala, bezazlena cista, može se lako ukloniti, ali ne mora. Ja sam to odmah juče video, ali sam sačekao ostale nalaze da budem sasvim siguran. Sretan sam što vam ovo mogu saopštiti.

– Ni grudve nema… ništa? – promrmljao sam.

– Kakve grudve, otkud grudva, pa vidite da nema snega – smijao se doktor, siguran da je uhvatio smisao nekog Vojinovog i mog uvrnutog fazona.

Već izlazeći iz ordinacije, nespretno se zahvaljujući, osjetio sam da se u stomaku opet nešto pomiče, uvrće, uvlači, povlači. Prislonio sam ruku i trgnuo se, jer je skoro propala u prazninu, u rupu što je nastajala na mjestu grudve. Ona se ubrzano topila, skupljala, ulazila u sebe samu i ostavljala krater na mjestu gdje je danima razbaškareno dominirala. Htio sam u jednom času da odem iza obližnje trafike, da zadignem košulju i džemper i vidim prazninu koja zjapi i doseže do samih leđa…

S novim cipelama u kesi i razvlačeći žilavi đevrek, krenuo sam kliskom strminom ka željezničkoj stanici. Prekoputa, u gustom oblaku dima od sagorjelog loja, ljudi su stajali u nijemoj, mirnoj povorci i strpljivo čekali svoju pljeskavicu u lepinji, leskovačku, najbolju na kugli zemaljskoj. O, pomislih, ako je ovo vidio i probao Gigo, dimiće se ovako uskoro i na Menhetnu.

Muzafer Čauši 04. 12. 2022.

Poljska koju ne možeš ne voljeti i za koju ne možeš navijati

Za koga bi noćas, Bože dragi, navijao niži bankovni činovnik iz Buenos Airesa, s namještenjem u Banco Polaco, Witold Gombrowicz, dok bi mu pred očima tekla, kao što meni upravo teče, utakmica između Argentine i Poljske? To pitanje važno je za svakog boljeg poznavatelja europske književnosti i obezdomovljenosti. Gombrowicz, u svom temeljnom rugalačkom djelu o Poljacima, romanu “Transatlantik”, piše kako izbjegli Poljaci bez prestanka igraju palant, igru od koje je prema vjerovanjima nastao američki bejzbol, nadmeću se međusobno, te u sveopćem poljskom porazu pronalaze načina da pobjeđuju u nečemu za što nikoga, osim njih same, nije baš ni najmanje briga. U drugom, pak, romanu, napisanom prije Gombrowiczeva izbjeglištva, naslova “Ferdydurke”, objavljenom godine 1937, a na hrvatskom dostupnom još godinu prije mog rođenja, u prijevodu Zdravka Malića, i nikad poslije reizdanom, u tom nevjerojatno zabavnom avangardističkom stilskom i društvenom kalamburu, usred pariškoga teniskog meča nekakav mahniti pukovnik iz pištolja upuca tenisku lopticu.

Na osnovu ova dva detalja, ali najprije Gombrowiczeve opsjednutosti Poljacima koji igraju palant, svoju smiješnu igru u kojoj mogu pobjeđivati jedni druge, pa onda i cijeli svijet, sudim da ovaj pisac, jedan od najvećih i najosamljenijih u dvadesetom stoljeću, nikako ne bi mogao biti ravnodušan prema utakmici između dvije svoje domovine: Argentine, koja ga je slučajno dopala – jer je čas pred rat pošao na promotivno turističko putovanje jedne brodarske kompanije, i Poljske, koja mu je bila sudbinska, te mu je svakim trenutkom života kljucala džigericu. On joj se rugao, držeći je time u životu. Poljske je u stvarnosti nakon 1939. bilo onoliko koliko je bilo Gombrowiczeva ruganja.

Poljaci igrali su onako kako igraju već godinama, poput skupine težaka, gastarbajtera u Njemačkoj, koji na crno rade sitnije građevinske radove, na plećima odjednom prenose po dvije tri vreće cementa, međusobno se u tome natječu, a onda na ruke – jer skupa je gazdi i miješalica za beton – miješaju cimentu, i rade da dovoljno zarade kako bi održali svoje poljstvo. U devedeset minuta neravnopravnog nadmetanja s Argentincima, koji su učili igrati lopte po opasnim predgrađima i među razbojnicima, te sami nisu potonuli u kriminal (Nicolas Otamendi, recimo) samo zato što su, svi odreda, bili sjajni s loptom, poljsko terensko radništvo nije nijednom prenijelo loptu od golmana, pa preko bekova i vezne linije, sve do napadača, onako kako se to već četrdesetak godina radi u modernom nogometu. Kada su shvatili da to nisu u stanju, a shvatili su negdje oko desete minute utakmice, započeli su, onako po starinski, ispucavati loptu iz golmanskog prostora, pa gdje padne. Na taj način su postizali samo to da na kojih tridesetak sekundi otklone opasnost od svog gola. A poljski gol u ovoj utakmici, ako ne računamo tradicionalnu argentinsku indolenciju i delinkventno ponašanje argentinskih veznjaka koji kad god, ovako igrajući za reprezentaciju, nalete na nekog inferiornog, prestaju igrati kolektivni nogomet i pokušavaju se individualno proslaviti, ili barem zametnuti neku kavgu s protivnikom ili sa sucima, sačuvali su u suradnji Blažena Djevica Marija, mati svih Poljaka, i veliki golman Wojciech Szczęsny.

Na kraju, sve je po Poljake sretno prošlo. Jest da ih je Argentina natamburala, ali ne tako i toliko da ne bi prošli u osminu finala, gdje će protiv sebe imati Francusku. Svjetskog prvaka i u svakom pogledu strašnu ekipu, ali opet će to biti dobro za priču. Dok je između njih i Argentinaca stajao Gombrowicz, između Poljaka i Francuza bit će Chopin. I ne samo Chopin. Ovaj će njihov kroničar i pripovjedač, u aktualnoj poljskoj težačkoj i betonerskoj fazi, kada je sve u njihovoj igri protiv ideje i biti nogometa, i kada je za poljsku reprezentaciju nemoguće navijati, pronalaziti niz fascinantnih književno-kulturnih referenci. I pritom će se sjećati onih davnih i divnih vremena kada je Kazimierz Deyna 1974. vodio Poljsku koja je već u prvih deset minuta utakmice na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj pregazila Argentinu kao plitak potok, i već vodila sa 2:0. Pobijedili su na kraju 3:2, i na kraju bili treći na svijetu. Ali na stranu to, Deynina Poljska je, ponajviše zahvaljujući samom Deyni, igrala prelijep i vrlo čist nogomet. Umro je na način vrlo poljski: u ljetnoj noći, posljednjeg dana kolovoza 1989, na autocesti negdje kod San Diega, vozio je dvostruko brže od dopuštenog, i zabio se u pokvareni kamionet, parkiran u zaustavnoj traci. Identificirali su ga po prstenu i po vozačkoj dozvoli u džepu traperica. Deynin lijes nosila su šestorica anonimnih igrača San Diego Soccera. Dvadeset i tri godine kasnije urna s njegovim pepelom prenesena je u Poljsku, organiziran je državni sprovod, misa u katedrali, pokop na vojnom groblju. Deyna je imao čin natporučnika, i nije smio ići u zemlje članice NATO-a. Tek su mu se nakon Svjetskog prvenstva 1978. smilovali, i Deyna je otišao da umre u tuđini.                                                                                                       

Miljenko Jergović 03. 12. 2022.

Čitanje signatura svijeta/3

krški izvor rijeke

trenutak iznenađenja, nestvaran,
jer dolazi neočekivano, sponatno iscijeljivanje nečeg prividno
mrtvog, vremenska promjena na danu vjenčanja, nasuprot svim prognozama, jedini ptičji glas
u zaleđenoj šumi, endemiti poput
neptunove trave i obični kravačac,
prvi pogled u neočekivanu
dubinu provalije
ili
povjetarac na koži zbog lepetenja krila
sove, iznenadni kontakt s očima
risa. svejedno – pored toga –
nema ničeg toliko zadivljujuće
kao planine koje rađaju rijeke
kao da postoji drugi prostor,
iz kojeg u naš prostor
neprestano
cure
istine.

škrape

iz visine (možda za bjeloglavog supa ili
za kobca) bit će da padine kvarnera
izgledaju baš kao što ih je jovan cvijić
nacrtao u svojoj prvoj karstološkoj
karti, s razlikama u visinama
i vegetacijskim poljima u boji i
različitim strukturama kamena u sivim
nijansama od pepeljastog preko škriljavog
do grafita, šrafure koje odostraga
izgledaju kao valovi  ili koje idu u zubcima, to su urezane, oštre,
arhaičke rane u stijeni, zbog
vremenske otopine u kamen ucrtane,
bakrorezi krasa, to jest posebna
umjetnička tehnika koja dugoročno
radi preko više stoljeća.
a krasno
kažeš,
kada ti je nešto prelijepo.

Anne-Kathrin Godec 02. 12. 2022.

Pitanje penala: bi li sudac za Ameriku sudio ono što nije sudio za Iran?

U dva dana igre po skupinama vidjeli smo dva nepostojeća jedanaesterca. Prvi je na insistiranje iz VAR kabineta sudio u korist Portugala iranski sudac Alireza Faghani. Drugi u korist Irana, i uz šutnju iz VAR kabineta, u korist Irana nije sudio španjolski sudac Antonio Miguel Mateu Lahoz. U prvom slučaju oštećena je reprezentacija Urugvaja. U drugom nije oštećena reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država. Prvi jedanaesterac suđen je u situaciji kada je Portugal vodio 1:0, pa je gol iz lažnog penala zapravo presudio utakmicu u kojoj je Urugvaj prethodno još imao šanse za preokret. Drugi jedanaesterac nije suđen u situaciji u kojoj bi gol za Iran sigurno značio njihov prolazak u sljedeći krug, te eliminaciju Amerikanaca.

Da vidimo kako su izgledali jedan i drugi jedanaesterac: nije se još uvijek radilo o izglednoj situaciji za gol, ali upravo se zakuhavalo, napadač je braniču koji je bio u padu između nogu proturio loptu i on ju je, padajući, zahvatio rukom. Padao je onako kako čovjek pada još od vremena kada je bio četveronožno stvorenje, dočekujući se na ruku. Radi se, dakle, o refleksnom pokretu, koji ima svoj praktični smisao: da ne pada tako, natukao bi se, povrijedio bi se, lomio bi kosti. Vjerojatno ne bi, padajući na ledini nogometnog igrališta. Ali nogometna igra, kao ni igračko umijeće, nisu zasnovani na poništavanju refleksnih pokreta, ukidanju atavizama, neurološkom i antropološkom preoblikovanju čovjeka u korist njegova talenta. Nogomet igraju ljudi koji se u tom smislu ne bi trebali razlikovati od drugih ljudi. I ne bi trebalo biti da se zarad penala ne dočekuju na ruku kada padaju. Općenito, ne bi trebalo biti da su ljudi, čim uđu u svoj šesnaesterac, dužni gurnuti obje ruke u svoju guzicu, e da ih slučajno ne pogodi lopta, da slučajno ne skrive jedanaesterac.

I još nešto važno je napomenuti: da igrač loptu nije zaustavio rukom na koju se padajući dočekivao, ništa se naročito, najvjerojatnije, ne bi dogodilo. Lopta nije išla prema praznoj mreži, niti prema usamljenom napadaču, spremnom da je smjesti u gol. Sve u svemu, lopta je bila nigdje i njezina putanja ovisila je o daljoj igri. Sve bilo je u Božjim i u sudačkim rukama, te pod nadleštvom birokracije u VAR kabinetu.

Drugi slučaj izgledao je ovako: jedna se ekipa, pomalo već i u rastrojstvu, branila, a druga je očajnički navaljivala. Trenuci su to kada nogomet prestaje biti organizirana igra, urušavaju se svi strateški rasporedi, utakmica se pretvara u jedan od onih masovnih juriša iz Prvoga svjetskog rata (Ove jeseni ih možemo gledati, režirane, snimljene i odigrane na vrlo upečatljiv način, na Netflixu u njemačkom filmu “Na Zapadu ništa novo”), kada stvarno nogometno umijeće prestaje biti važno, i u ratu koji obično ne potraje duže od pet-šest minuta presuđuju slučaj, sudac i sudbina. Napadač se stuštio prema golu, za leđima je imao braniča, pred sobom vratara, a lopta mu je bila na domak stopala. U tom trenutku s braničevom rukom na ramenu napadač pada. Pada tako što mu gornji dio tijela ostaje tamo gdje sugerira tuđa ruka na njegovu ramenu, a donji dio leti naprijed, u bezumnoj trci za prilikom, srećom i preokretom. Dok napadač tako pada, zabijajući se u golmana, branič diže ruku s njegova ramena, pokretom sugerira da ničega nije bilo. Ničega i nije bilo, osim što protiv braniča i u korist jedanaesterca govori fizikalno zanimljivo kretanje napadačeva tijela. Zašto je i kako gornji dio ostao ovamo, ukoliko je donji otišao onamo? Kažete, klizeći start? Neće baš biti. Ali jedanaesterac nije bio. I to upravo u laboratorijski jednakoj mjeri u kojoj nije bio ni onaj koji smo prethodno opisali. Samo što se načelno slučajevi razlikuju. U prvom suština nije u onome što smo vidjeli, a vidjeli smo da je lopta doista pogodila ruku, dok u drugom suština nije u onome što nismo vidjeli, a nismo vidjeli da je branič potegnuo napadača za rame. Pritom, otkako je svijeta i nogometa, ovakvi jedanaesterci se sude, i onda je to velika nepravda. Ili se ne sude, ali ni onda to nije pravda. U nastavku ćemo doznati i zašto.

Dojam je da je Alireza Faghani, inače odlični iranski sudac, možda i najbolji kojeg je ovaj gledatelj na prvenstvu vidio, najmanje tendenciozan i najdobronamjerniji, odlično vidio to igranje rukom u urugvajskom kaznenom prostoru. I nije svirao jedanaesterac, jer to naprosto nije ni bio jedanaesterac. Ali čim se uključio VAR kabinet, koji već igra ulogu svevidećeg Centralnog komiteta partije, nešto se u glavi i srcu dobrog Iranca stubokom promijenilo. Nevoljko je, pod pritiskom autoriteta, otišao gledati snimku. Dugo je gledao ono što je vidio od prve, i vjerojatno je intenzivno razmišljao o tome što su vidjeli oni u kabinetu, a njemu je ostalo nevidljivo. Razmišljao je o tome da svijet ide u jednom smjeru, dok je on, eto, krenuo mimo svijeta. Nije dobro, opasno je, ići mimo svijeta. Ionako je Alirezin život već potekao mimo svijeta. Iranac u ova svjetska nedoba, nogometni sudac u obitelji u kojoj je to već tradicija, jer mu je i otac bio nogometni sudac, prije par godina odselio se u Australiju. Danas tamo sudi. Je li to bio politički čin? Svaka emigracija je i politički čin. Naročito kada čovjek ode iz Irana. I tako, otišao je Alireza Faghani, tražeći sa svojom obitelji neki mirniji, sigurniji, a možda i slobodniji život. Prihvatili su ga, jer je izvanredno dobar nogometni sudac. I djeluje umirujuće na igrače. Alireza je autoritet u čijem nastupu nema ničega prijetećeg. Takvi su autoriteti dragocjeni u životu i u nogometu. Ali što je Alireza ako u tuđemu svijetu ostane bez svoje pištaljke i bez uloge pravednog nogometnog suca? Migrant, čovjek bez ikoga svog.

I stoji tako Alireza pred televizijskim ekranom, stoji pred malenim VAR monitorom, gleda tu snimku, vodi razgovor s kabinetom, koji već pomalo podsjeća na razgovore zapovjednog tornja s posadom zrakoplova koji se obrušava prema zemlji, i ne zna što da čini. Ono što on vidi je očigledno svakome na stadionu, svakome ispred televizijskog ekrana. Ali, eto, VAR kabinet misli drukčije. Koliko ste puta vidjeli u ovoj VAR eri da je kabinet suca pozvao da provjeri je li nešto jedanaesterac, a da sudac nakon toga nije i odsvirao jedanaesterac? Skoro nikad, je li tako?

Dobri Alireza Faghani završio je pregled snimke, i pošao nazad prema igralištu, kao da ide prema gubilištu. Nije potrčao, nije pokazivao upravo nikakvu živost, nego se poput Ahmeta Šabe, nego se poput Ahmeda Nurudina, nastavio kretati prema svojoj sudbini. Njegova pobuna sastojala se samo u tome da nevoljko rukom pokaže prema bijeloj tački i da ne odigra onaj čuveni sudački ples nad kaznenim prostorom. Bila je to krađa, nepravda, prevara…

Antonio Miguel Mateu Lahoz čuveni je europski sudac, Španjolac iz Velencije, mužjak pauna, siguran u sebe, zaštićen plemenitom demokracijom usred čijeg se rađanja i sam rodio, šesnaest mjeseci nakon smrti Francisca Franca i sloma jedne bezbožne teokratske diktature. Svakako je imao više sreće od Alireze Faghanija, ali je manje darovit sudac od njega. Iza Antonija nije prirodni autoritet, iza njega je sustav, i on sudi savršeno u skladu sa sustavom. Zato mu je, uostalom, i dodijeljeno da sudi u politički najosjetljivijoj utakmici prvenstva, između Sjedinjenih Američkih Država i Irana. Nije mu se javio VAR kabinet, nisu ga zvali da provjeri je li u onoj američkoj ruci na iranskom ramenu bilo penala. Jer ga, ponovimo to još jednom, nije ni bilo. Ali kako znamo da ga nije bilo, ako ga je u onoj prethodnoj utakmici bilo? I što je, zapravo, jedanaesterac u nogometu? Je li uvođenje VAR-a išta promijenilo u poetici, dramaturgiji i ideologiji jedanaesterca? Jest, promijenilo je, ali, na žalost samo to da se danas lakše i s više sigurnosti mogu svirati jedanaesterci koji ne postoje. Tojest, koji postoje, ali više u metafizičkom nego u fizičkom smislu riječi.

Mateu Lahoz utakmicu između Amerike i Irana odsudio je upravo onako kako se to od njega očekivalo. A očekivalo se da sudi pošteno, ali ako ikako može da Amerika pobijedi. Ili je malo pretjerano tako reći. On treba da sudi tako da ne griješi na štetu Amerike. Kao što, iz nekih posve drugih razloga, Alireza Faghani nije smio suditi na štetu Portugala. A Slovenac Slavko Vinčić nije u utakmici sa Saudijskom Arabijom smio suditi na štetu Argentine. Pa je Vinčić izmislio zgodan jedanaesterac za Argentinu, kojoj taj jedanaesterac nije bio dovoljan za pobjedu… U natjecanju po grupama Svjetskog prvenstva u Kataru bilo je već pet-šest dosuđenih penala, koji ili nisu bili penali, ili ih nitko živ ne bi sudio prije nego što su se pojavili VAR kabineti. Ali nije u tome glavni problem, nego je glavni problem što je baš svaki od tih jedanaesteraca suđen za privilegiranu ekipu. A u skoro svakoj utakmici prvog kruga natjecanja postoji privilegirana ekipa. Obično je se naziva favoritom. Ako nije favorit, onda je barem iz Europe. Ili u njoj igra neki važan igrač. Penali nisu, niti su ikada bili, pitanje poznavanja nogometnih pravila. Jedanaesterac nema veze sa stručnošću, znanjem i zakonom. Jedanaesterac je osnovno moralno pitanje u nogometu. Penal je etika. A etika u međunarodnim odnosima ima veze sa svjetskim poretkom, s politikom, s mjestom koje zauzimamo među ljudima, narodima, zemljama. Mnogo više u meni je poštovanja za  Alirezu Faghanija, nego za Antonija Miguela Mateu Lahoza, premda je Alireza pogriješio, a Antonio, tobože, nije pogriješio.

Zamislimo obrnutu situaciju: da je američki napadač u posljednjim trenucima utakmice prodirao prema iranskom golu, da je Americi trebalo izjednačenje za prolazak u drugi krug, da je iranski branič držao ruku na američkom ramenu, a da je američki igrač tad pao u iranskom kaznenom prostoru, padom koji je fizikalno neobjašnjiv ukoliko ga Iranac nije držao za rame, što bi se tada dogodilo i bi li Mateu Lahoz sudio isti taj jedanaesterac za Ameriku? Svijet u kojem živimo, nogomet u tom svijetu i naš doživljaj pravednosti, sva etika naše ljudskosti, ovise o tome hoćemo li povjerovati da Mateu Lahoz ni tada ne bi svirao penal. Kao što naša ljudska solidarnost s narodom Ukrajine može postojati samo ako postoji naša ljudska solidarnost s narodom Jemena, naša bratska i sestrinska solidarnost sa ženama Irana može postojati samo ako postoji naša bratska i sestrinska s Crncima u američkim predgrađima. Ne s Afroamerikancima, riječi same po sebi ne pomažu, lažni penal je lažni penal čak i ako ga nazovete karanfilom. 

Miljenko Jergović 02. 12. 2022.

kosa

s čačkalicom među zubima
tata zvižduće amapolu
vozi nas na sanjkanje
u zelenom stojadinu

on je naš junak
sigurne vožnje i krivih nota

između dva zalogaja
kajgane u kruhu

ljubimo mu potiljak

tatina se kosa od sreće
kovrča

Olja Runjić 01. 12. 2022.

Kada je huk s tribina dovoljno jak da utjera loptu u gol i promijeni povijest čovječanstva?

Igralo se prvo poluvrijeme, rezultat je bio 0:0, sve mogućnosti i dalje su postojale, kada se igrač s brojem 6 Rodrigo Bentancur, inače veznjak Tottenhama, obrušio prema portugalskom golu. Preuzeo je loptu malo iza centra igrališta i krenuo naprijed, ne obazirući se na protivničke braniče, hrabro i beznadno, prešao je jednog, prešao još dvojicu, možda je nekog podsjetio na onaj Maradonin prolazak na utakmici protiv Engleza, kada je još bilo nade za ovaj svijet, pa je, tako jureći, prošao posljednji bedem pred ulazak u šesnaesterac, i izbio pred vratara Dioga Coste, koji je u posljednji čas istrčao, pa se raskrilio pred golom trenutak prije nego što će Bentancur uputiti udarac. Urugvajac je fino gurnuo loptu, ali jedan svemirski sitan djelić sekunde prekasno, i mrvu je preslabo udario po njoj, tako da je golman zasjeo na nju, zaustavio ju je, i događaj počeo je zauvijek tonuti niz Marijansku brazdu zaborava. Ne bih ga se ni ja, dvanaestak sati nakon utakmice, više sjetio da nije ove priče. Zaboravilo ga je i onih deset preostalih Urugvajaca na igralištu. Jedva da ga pamti i sam Rodrigo Bentancur. A bio bi to njegov tek drugi gol za Urugvaj.

Malo je trebalo da sve drukčije bude. Da je Bentancur zabio taj gol, o njemu bi se govorilo kao o drugom najljepšem u prvom dijelu Svjetskog prvenstva (prvi najljepši su škarice Richarlisona u utakmici protiv Srbije), a Urugvaj bi, možda, čak je to i vrlo vjerojatno, pobijedio Portugal. Dogodilo bi se na sličan način na koji je Portugal pobijedio Urugvaj. Ishodi utakmica koje se igraju između ovakvih gotovo jednako snažnih ekipa, u čijim je glavama približno isti i udio očaja, sjećanja na sve poraze i ludo utučenih nada, često ovise o nekoj slučajnosti. Ovise o brzini vjetra, jutrošnjeg doručka ili toga koliko je snažan u kojem trenutku bio huk tribina. U Kataru, istina, nema huka tribina. Huk se čuje samo na pravim utakmicama, tamo gdje su stvarni navijači i gdje se nogomet ne igra na leševima pobijenih robova. Ona prva utakmica u mom životu koju sam gledao s tribina igrala se početkom sedamdesetih, na Grbavici, između Željezničara i OFK Beograda. Nije odlučivala ni o čemu. Obična prvenstvena utakmica Prve jugoslavenske nogometne lige. Željezničar je, istina, godinu ili dvije ranije postao prvak, ali sad je već tavorio u sredini ili na dnu inače duge i osebujne tablice od osamnaest klubova. Igralo se isto ovakvo prvo poluvrijeme, bez mnogo prilika, skoro ništa se nije zbivalo na terenu. Kada se mladi Džemal Šerbo dao u kratak trk po desnoj strani, pa je s ugla šesnaesterca sasvim neočekivano, desnom nogom udario po lopti, i lopta je pogodila unutarnju stranu one dalje stative golmana Nebojše Đorđevića, dugo je tu dvojila oko ovih i onih fizikalnih zakona, prirodnih sila i moći sudbine, i na kraju se vratila u teren, ne prešavši gol crtu. S drvene tribine Penzija, koju se zvalo tako jer na njoj nisu boravili pravi navijači, nego penzioneri, funkcioneri, veterani jednog života uz FK Željezničar, začuo se dubok huk. I tek tu počinje priča: otac, koji me je doveo na tu moju prvu utakmicu u životu, i bio je dobro svjestan toga da upravo igra jednu od onih rijetkih očinskih uloga koje će uopće odigrati, i koje ću ja onda pamtiti, izgovara ovo: “Vidiš, ovo je bilo tako blizu, tako je malo falilo da bi to bio gol, samo da ljudi s Penzije imaju bolja pluća i srce, recimo da manje puše i da redovnije odlaze kardiologu!” Malo se, moj otac, tu kao i šalio. A malo je i bio ozbiljan. Bio sam mali i nisam mogao baš tako procijeniti koliko se on šali, a koliko je ozbiljan, ali sam dugo poslije razmišljao o tom huku koji je potreban da se u gol utjera lopta koja je pogodila unutrašnju stranu stative, pa se sad nećka. I tako mi je onda ostalo da o fudbalu i o životu često razmišljam u kategorijama slučajnosti, u koje se potom umiješaju neke dobre ili loše kolektivne sile.

Tako će se i u ovoj utakmici, koju će Portugal dobiti 2:0, golovima plemenitog Brune Fernandesa, pojaviti dobre i loše kolektivne sile, koje nemaju veze s fizikom, ali imaju sa sudbinom, i koje moj pokojni otac, mrtav, evo, već skoro punih trinaest godina, nije mogao ni zamisliti. U drugom poluvremenu negdje odnikle i odnikud utrčava čovjek na teren. Televizijski gledatelj primijeti ga po iznenadnom zaustavljanju igre, sune mu kroz kadar u desetinki sekunde kao Mandeljštam 1938. U to se HRT-ov komentator Viki Ivanović krene radovati kako ga je, mimo našeg pogleda, zaštitar bacio na tlo. Pa poučno nastavi kako je naputak da se u televizijskom prijenosu izbjegnu ovakvi “ekshibicionisti”. Mi tad vidimo iranskog suca Alirezu Faghanija kako iznosi s igrališta zastavu duginih boja, koja je čovjeku koji je protestirao ispala iz ruke. Viki Ivanović kaže da ne prepoznaje kakva je to zastava. Uskoro, prijenos se normalno nastavlja, i mi se vraćamo u katarsku stvarnost koju tako lako podnosimo. Toliko lako da se ne trebamo više čuditi običnim njemačkim građanima iz 1938, ni običnim sovjetskim građanima iz iste te godine, koji su lako i s nužnom dozom patriotizma podnosili vladavinu demona.

Hrabri čovjek je uz zastavu duginih boja nosio na sebi natpise podrške iranskim ženama i Ukrajini. Mislim da je utakmica s OFK Beogradom završila 0:0. Da je Šerbo pogodio, drukčiji bi potekli naši životi. 

Miljenko Jergović 01. 12. 2022.

Manana

Na paštu znači hvala. Među prvim je riječima koje sam naučila među prijateljima, putnicima na željezničkom kolodvoru u Rijeci. Zovu sebe musafirima. Znam kako ih obući na njihovu jeziku: butuna, džurab, patlun, banin, džemper, džaket, znam kad je voda jah, hladna, ili topla, gerem. To nam je sasvim dovoljno za razumijevanje. Isto tako, jasno nam je kako ne možemo ispričati svoje životne priče jedni drugima na engleskom jeziku, jer je tuđ, stran i siromašan, garib, nije dovoljan za sva naša iskustva. Zato se držimo osnova maternjeg jezika, i gledanja. Što je manje riječi izgovoreno, oči bolje razumiju. Butuna su rijetkost i dragocjenost, nikad ih nema dovoljno, udobne patike za hodanje. Kažem im saba, sutra. Smiju se tim pokušajima, jer i jučer je bilo sutra. Ovdje je svaki dan sutra. Butuna ništa. Nema cipela. Džurab ništa. Nema čarapa. Pomire se s tim. Čaj šta? Čaja ima. 

Ovo što pišem, kao da je fikcija, to su neka udaljena ostrva iz pjesme Blaise Cendrar-a: „ostrva na koja se nikad neću iskrcati… ostrva nezaboravna i bezimena. Bacam obuću sa palube jer bih rado do vas“.

Stvarnost izvan ovih redova je tako bizarna, kad pomolim nosom izvan kolodvora, dočekaju me gradski autobusi u prolazu, lišće koje leluja, boje u krošnjama, vedro nebo bez oblaka, i dani tako prolaze. Kiše postaju učestalije, ceste se cijede, autobusi i dalje prolaze, lišće se lijepi ulicama. Nevidljivi ljudi spavaju na peronima, vlakovi prolaze, autobusi se pune, dolaze mediji, musafiri odlaze, tri autobusa dnevno. Svaki dan se ponavlja, patlun ništa, džurab šta, ovisno od donacija. Oronula zgrada kolodvora gleda na ulicu, iza njenih leđa, na otvorenom musafirhana, konak Paštuna, svaki dan jedan list negdje odleti, ljudi nose kišobrane, Sirijci sa djecom ih zovu šemsijama, na semaforima crveno, žuto, zeleno, ljudi žure na poslove. Pune se autobusi, tri dnevne linije, puni se magaza, ljudi donose donacije. Musafiri i dalje spavaju na peron musafirhani. Snijeg je zabijelio planine, more je sve tamnije. Vjetar pogoni kišu, ili je obratno, svejedno, peroni su zauzeti. Ništa se strašno nije dogodilo, nije svijet stao, jer ljudi žure na poslove. Jedna lijepa mladost na peronu spava. Pred kontejnerom, magazom, njima se uvijek nešto dešava, ne žele ništa propustiti, traži se uvijek dodatna kampala. Dekica. Ako nema džempera, džaketa, ona je odjeća, dom i postelja. Netko sklon imaginaciji, netko dovoljno jak da ga beskućništvo ne slomi, sjetio se tepiha, nadmadraca, jorgana, i sve ih donosi. Peron musafirhana postaje udobnija. Dnevni boravak s pogledom na tračnice. Prazne vagone. Galebove što raznose ostatke hrane iz plastike. Bose noge, potpećene patike. Pozivaju nas svojim kućama. Bujrum mama. Glasno se smijemo. Glasnije nego inače. Dublje. Smijeh hladnoću zagrijava. Ovdje se može vrlo glasno na mjesec zavijati. Ovdje je sloboda slobodnija. Nitko te neće čuti, jer fini se svijet kod kuće sprema za spavanje. Za dobro uhodane živote. Na reprize ugodnih druženja i šoping vikenda. Kiša postojano pada. Cijedi se niz oluke. Spušta niz stepenice. Krpaju oluke vrećicama, da im se za vrat ne cijedi. Steriliziraju stare žilete vatrom upaljača. Puno ih ništa ne pitam. Ponekad za godine. Svi izgledaju starije. Prekaljeno. Sama na sebe navlačim tu mimikriju. Sramota je drugačije. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Svaki me dan u ogledalu dočeka starija osoba. Sve više nalikujem oronuloj zgradi kolodvora. Izvan perona, kakav je samo svijet, uredan. U dućanima sve blista, i ljudi zabrinuti u redovima, pred kasama. Nestašica šećera u državi. Zamisli. Sutra će me u ogledalu dočekati starica. Po tome znam da je smrt blagonaklona. Pitat ću je za dar razlučivanja. Život je trijaža, moraš se brzo i postojano odlučiti kojim se ranama posvetiti. Nekad ih pitam za majke, očeve, braću i sestre. Ne više od toga. Gledam. To je dovoljno. Njihove pokrete dok čaj ispijaju. Nježno i otmjeno. Čaj nije samo čaj. Čaj je ceremonija. Topla kuća prstima. Način na koji se u topli šareni šal umotaju. Gracilno. Vole boje. I najmanju pažnju ne zaboravljaju. Ozare se kad na pustoj ulici vide poznato lice. Mašu iz autobusa. Kao sretna djeca. Jer i jesu djeca. Kad si u Rimu, ponašaš se kao Rimljanin. I zato se svaki dan promećem između prvog kontejnera, magaze, u kojem su odjeća i obuća, i drugog kontejnera hamama, ili našeg sterilnijeg opisa: kontejner sa tuš kabinama. Sterilnost je odavde potjerana. Hamam je zapravo topla i mirisna para zaborava, iz koje još ljepši iziđu, ili kažu, bio sam loše, i ponovno sam jak.  U magazu svako malo kapne neka donacija, i zato smo stalno tu, da nešto ne propustimo. I svaka brzo otiče, kao topla voda u kupatilu. Poslije je vrijeme ručka, i kao i oni, toliko sam gladna, da bih najradije rekla jezikom musafira: aj em tu person. I tražila dvije porcije. Ja jesam dvije osobe. Jedna je ova što živi na kolodvoru sa njima. U deset, u dva i u sedam, broji sjedala u autobusu do Lupoglava. Što ih je manje, red je sve duži i nemirniji, i glasno se jedna riječ sili: Lajn, Lajn! Puna je uskličnika, nasilnih, kad bi mogli preko leđa bi se prelomili. Riječ opasna, Lajn! Strah i red utjerava. Mičem je iz svog rječnika, neka se od vike odmori, sve dok neko drugo značenje ne poprimi. 

Druga ja je ona što svako večer u svoju sobu na spavanje odlazi. I neda joj se bez prve zaspati. A kad usne, sanja kako je vrijeme podjele donacija, i netko joj usred pustinje vode zatraži. Nema je dovoljno, zna da nema dovoljno, zna samo reći ništa. Saba. Odnekud dolaze neki putnici, i u mjehu joj mlijeka donose. 

Svaki dan, u jedan je ručak. Kao vojska su poslušna. Jedan po jedan u redu. Jedna plastična zdjelica. Jedna vilica. Dvije tanke šnite kruha. Kroz njih se nebo ogleda. Vojnička kantina na otvorenom. Ne volim riječ lajn. Ovdje se često upotrebljava. Ni oni je svi ne razumiju. Pogotovo kad je preglasna. Imaju oni svoju. Katar. Podsjeti me na oca, koji je govorio, meni za hator. I meni, maloj ženici za hator, poslušaju me, i katar se uspostavi, bez puno vike. Spomenu i saf. Svejedno mi se čini da uz ovaj naš red i hranu, hoda i nasilje. Kao policajci smo nekada, jer se bojimo nemira. Oni, i ako nisu uvijek smireni, jedan drugome govore sabur, pa kad se i posvade, grupa ih natjera da se zagrle i pomire. Drže se za ruke, kao djeca, kao moje prijateljice i ja nekada. Njima je ta bliskost posve prirodna, kao i kajal na donjim kapcima. Pitaju me što mislim o muškarcima koji se šminkaju. Kažem im da su kao kraljevi. Lijepo je tad, razgovor se u neke druge sfere premješta. Pričajte samo paštu, to je poezija, ne razumijem, ali osjetim. I pričaju, mala je razlika između paštu i farsi jezika, recimo ništa je nista na farsi jeziku.  I tako nam dani prolaze, učim se gledati. „Mi moramo kročiti u maglu, pretrčati modrinu da bi se našla ljepota“ kaže mi Mario de Sa. Ovdje nemam vremena za čitanje, pa se prisjećam nekih davnih zapisanih citata dok gledam tu mladost i njihova lica. Sve manje ispitujem, sve manje govorim. Pređeni kilometri, i imovinsko stanje vidljivi su na žuljevima i gnojnim ranama, blatnjavoj odjeći. Što su duže tu, manje novca imaju. Nemaju agenta, nemaju posrednika. Neki od Paštuna imaju kose kovrčave, neki velnave, neki opet tanke, ili oštre. Građe su sitnije, dječačke, žilave i postojane. Neki njeguju duge kose, nekima su oči izrazito svjetle, nekima tamne, bademaste. A kad iz hamama izađu, još su ljepši. Sad se nitko neće na njih derati da u autobus ulaze prljavi. Možda ih neće ni prepoznati. 

Bliži se vrijeme mog odlaska, prijatelj mi donosi jedan od simbola Trsata, zmaja dobrog srca, koji se eto previše uz ljude vezao, pa je na kraju morao otići. Svaka je priča tu da bi se prekrojila, pa se i moja tako sama od sebe prekraja. Kiša lije, otvaram magazu, otvaram hamam, ispred njega jedna šemsija, dva putnika. Jedva čekaju. U magazu šest vrabaca ulazi, niz krila cijedi se kiša. Jedan list slijeće na policu. Stojim tako, gledamo se. Stopala od puta načeta, prsti od bodljikavih žica. Bol je vidljiva i opipljiva. Pitam se zašto nisam medicinska sestra postala. Ima nečeg tako spokojnog u spoznaji da će se vrtače, ponikve na njihovim prstima, nadlanicama, stopalima novim tkivom ispuniti. Da će zacijeliti. Prvo budu strah od onoga što će vidjeti, skidanje imroviziranih zavoja od papirnatih maramica, gnoj, krv, vrtače se ispune novim bolom, zaštite novim zavojima, i onda nastupi zahvalnost. Od nje će zacijeliti jače od antibiotika. Gledam ih kako bol podnose. Njima budućnost pripada. Mi smo tek oronula zgrada kolodvora, osuđena na derutnost i propadanje, skoro rušenje. 

Vidim da je bol vrlo opipljiva, vrabac više nije žut, sad je poblijedio. I zato mu pričam priču, ne znam koliko me razumije, svejedno moji mu prsti govore. Sve me ovo moj otac naučio, zmaj dobrog srca, i moji su prsti sad brzi i lagani, neće te ozlijediti. Nije ti se bojati. Bio je u vojsci sanitetlija, zadužio je knjižicu Prve pomoći, i dan danas čuvamo je u kući.  Brat i ja smo je dobili kao prvo i najvažnije štivo koje moramo pročitati. On sam, malo je čitao, a nju je u dušu poznavao. U knjižici je svečano boldirano pisalo: „Svaki kulturan čovek treba da nauči prvu pomoć pružati.“ I pričam mu kako je otac moj imao dlanove velike, i prste umješne, i svaku je našu ranu i posjekotinu stručno previo. U narandžastim bočicama uvijek je bilo bivacina, njegov je prah kao snijeg sipio nad našim zaigranim ranama. Otac nije imao mira u školskim klupama sjediti, pa nije ni škole završio, ali je bio čovjek kulturan i znao je prvu pomoć pružiti. Pitam ga kako se na paštu kaže otac. Paštun. Moj te otac Paštun previo. Održavao je tkalačke stanove u tvornici sanitetske opreme. Svojim snažnim rukama znao je razmrsiti zapetljane niti sterilne gaze. Dok su drugi kidali, on je strpljivo namatao. Sterilne gaze, tuferi, kaliko zavoji, još su uvijek njegova zaostavština u našoj kući. I kažem mu, zato se prijatelju nemoj bojati, ja sam ti ovdje kod kuće. I dok se polako njegova ponikva bolom ispunja, a onda zahvalnošću, netko se od vrabaca tako udomaćio, i počeo čaj pripremati. U miru ćemo čaj popiti. Manana. Netko će od njih umjesto mene hamam očistiti. Ne pada mi na pamet više nikakav red uspostavljati, nego sabur, u miru ćemo čaj popiti. Čaj mi u ruke stavljaju. Manana.

 

Objavljeno na Polis.ba



Roberta Nikšić 30. 11. 2022.