(Sir Thomas More, II. čin, 4. prizor)
Uzmite sada da dreka ta vaša
Veličajnost svu Engleske nadglasa;
Zamislite sad kukavne došljake
S djecom na plećima, prtljagom bijednom
Gdje k lukama klipšu da ih otpreme,
I sebe gdje ko kraljevi sjedite,
Vlast sasma stišavši pobunom svojom,
Gordo zagrnuti mnijenjima čvrstim;
Što postigoste? Reći ću vam: dadoste
Do znanja da bahata sila ima
Prevladati, svekolik suzbiti red;
A tako nitko od vas ostarjet neće.
Jer silnici drugi s hlepnjama svojim
Istom silom, po istom pravu i pravdi
Vas bi napali, i ko lakome ribe
Hranili bi ljudi jedni se drugima.
[…]
I uzmimo sada da kralj, milostiv
Vazda ako prestupnik se pokaje,
Ne presudi po težini vam prijestupa,
No samo vas progna, kamo biste pošli?
Koja bi zemlja vam, po zločinu vašem,
Zaklon dala? U Francusku, Flandriju,
Njemačku, Španiju il Portugal išli,
Koji god kraj nepripadan Engleskoj,
Nužno ćete stranci bit: bi l’ milo vam
Nabasat bilo na narod tako divalj,
Ogrezao u nasilju tako groznom
Da stan vam na zemlji dozvolio ne bi,
Noževe brusio na grlima vašim,
Ko pse vas šutao, baš ko da od Boga
Ne potekoste, i ko da počela
Nisu i za vas stvorena, no njima tek
Dosuđena, što biste o tome rekli?
Takav je, eto, sa strancima slučaj;
I takva orijaška neljudskost vaša.
(preveo D. T.)
Mikado pravila
Paoli
Riječ unaprijed
Pišem ju kao čitatelj: na početku neke knjige odmah volim znati s kim imam posla. Po mom mišljenju nije dobro otkrivati tko su likovi nakon stanovitog broja stranica, kao da je knjiga počela ranije a ja stigao sa zakašnjenjem, izgubivši prijašnji događaj.
Predstavljam dakle dvije osobe koje započinju dijalog na samom početku ove priče.
On je stariji povučeni zaljubljenik u kampiranje. Poduža razdoblja provodi u planini, čak i zimi. Ona je mlada gitana, odbjegla od čerge i od obitelji. Kod nas ih zovu zingari, u Irskoj travellers, putnici, prikladna definicija.
Njihova imena meni nisu važna. Imena ne pridodaju ništa osobama. Štoviše, uzimaju: ako lik nazovem Federico, odmah će taj koji čita i ne htijući pomisliti na osobu koja ima isto takvo ime. Takvo povezivanje ne dodaje, nego uzima.
Nitko ne liči na nekog drugog, čak ni jednojajčani blizanci.
Ponetko traži nemoguću imitaciju svog modela, po meni neshvatljiv pokušaj. Ako je ovaj događaj uzet ili nadahnut kronikom, radije ću prijeći preko toga.
Radnja se odvija u novije doba, ako XX. stoljeće to još uvijek jest.
– Tko si?
– Hladno mi je, daj da budem u šatoru.
– Tko si?
– Šta te briga? Netko sam tko krepava od hladnoće. Ugledala sam šator pa sam ušla.
– Koliko je sati?
Dva su sata, dovraga, kog vraga radi ova što landra šumom u ovo doba? Imam samo jednu vreću za spavanje, raširit ću je pa ćemo se pokriti, ovaj mali madrac je širok.
Palim čeonu svjetiljku.
– Ne. Nemoj paliti, sram me je pokazivati se. Požuri, čuješ li da od hladnoće cvokoćem zubima?
– Evo obavljeno, pokrij se. A ne, noge preko mene ne.
– Moram se zgrijati, drhtim.
– Obuci ovu jaknu, rukavice su u džepu od šatora na tvojoj strani.
Naći ćeš i termosicu s čajem.
Noge preko mene ne.
* * *
– Je li sad bolje? Moraš se zateći u nevolji da bi riskirala ukočiti se od hladnoće. A da nisi našla ovaj šator?
Ne odgovaraš. Razumijem. Dosta s pitanjima. Gledaj možeš li zaspati. Laku noć.
– Zašto je starac zimi sam u šatoru? Zar si i ti bez kuće?
– Ugrijala si se. Imam kuću, da. Dolazim da malo budem sam, poznajem ovo područje.
– Što radiš svo to vrijeme? Razmišljaš o smrti?
– O tome misle mladi. Starci su o tom već razmislili.
Vrijeme provodim igrajući se. Znam mnogo igara.
Jesi li čula da se kaže kako su starci nalik djeci?
– Djeca ne spavaju noću daleko u brdima.
– A što radi žena landrajući zimi u brdima?
– Koja žena? Petnaest mi je godina.
– Po glasu se ne bi reklo.
– Glas mi služi da obeshrabrim muškarce.
– Već su obeshrabreni, najobeshrabreniji muški naraštaj u povijesti ljudskoga roda.
– Šta ti znaš o muškarcima? To mogu znati ja od kojeg su, ste soja.
– Za sad sam od soja koji te ugostio.
– Nije te strah okrenuti mi leđa?
– Prvo sam te pitao tko si. Bilo je to da bih čuo glas, ne da bih doznao.
Nema veze tko si. Ako si smrt, raskomoti se, smrt na pol mrtva od hladnoće.
– Ja sam od Sinti čeljadi, na talijanskom se kaže gitana, bolje nego zingara. Bježim od obitelji zbog ugovorene udaj za starca od pedeset godina.
– U kojoj dobi se postaje starcem, tamo kod tvojih?
– S tridesete.
– Znači star sam već više od trideset godina
– Moj djed je umro manje star od tebe.
– Žao mi je zbog njega.
– Utekla sam preksinoć, nakon proslave zaruka. Bijegom sam obeščastila svog oca. Ne mogu se vratiti.
– Gdje tvoji borave?
– S onu stranu granice, u Sloveniji.
– Prešla si preko planina zimi da bi umrla?
– Poznajem prijelaze. Moja se obitelj bavi krijumčarenjem.
– Traže li te?
– Za njih sam mrtva.
Ali moj će me otac doći tražiti., da porodici pokaže da neću jeftino proći.
Kod nas ne prolazi priča iz vaše vjere, ona o povratku razularenoga sina.
– Sina razmetnoga?
– Moj djed je govorio razularenoga.
– To je riječ koja se ne upotrebljava, a označava nekoga tko je s vrata skinuo ular, konop za vješanje.
Spava mi se. Sad ću zaspati.
– Jesi li još budna? Pada snijeg.
– I bolje, prekriva tragove.
– Znači traže te?
– Volim kad pada snijeg. Ne dolaze raseliti čergu.
– Mogla si bježati na drugu stranu, zašto Italija?
– Ne bježi se na bilo koju stranu, izbor je skučen. Vidi se da ne znaš kako se bježi. Mi smo navikli. Naše se taborišta isprazne za sat vremena i više ih nema. Znamo se sakriti, preskakati granice. Samo nas more zaustavlja.
– Zašto Italija?
– Kod vas ljudi gledaju svoja posla. Mogu te zasuti kamenjem, ali ne dojavljuju policiji.
– Dobro govoriš talijanski.
– Govorim pet jezika. Ne znam čitati.
– Ne uče vas?
– Dovoljno je da čita jedan pa obavještava ostale.
– Zar nemate neku knjigu?
– Kod nas se priče pričaju svečera i svaki put se malo mijenjaju.
Glas prati priče. A tu su onda i ruke koje ih čine vidljivima, pokreti, strahovi, grohotan smijeh.
– Riječi koje izgovaramo mogu se napisati, ostati sakupljene. Jedna poslovica kaže da riječi lete a one zapisane ostaju.
– Nema toga kod nas. Riječi ostaju nakon što se izgovore. Razmjene, poslovi, zaruke obavljaju se naglas.
* * *
– Ne spavati se?
– Navikla sam spavati danju a kretati se noću.
– Kako ćeš se snalaziti za život?
– Ne proseći, naučila sam to od malena, ali previše sam ponosna.
– I onda?
– Sviram harmoniku, plešem, pjevam
Znam dresirati medvjeda.
Moj otac ga uzgaja, vodimo ga sa sobom po seoskim zabavama.
Taj medvjed je jedino čeljade za kojim žalim što sam ga izgubila.
– Neće li utonuti u zimski san?
– Mužjaci ne, ako imaju što jesti.
Ostario si a toliko toga ne znaš. Što znaš raditi?
– Moje je zanimanje urar.
– Krasno. Sviđa mi se sat. Moj otac ima jedan zlatni, od njegovog oca.
Zarađuje li se sa satovima?
– Meni je išlo dobro.
– Tko te naučio?
– U tvojim sam godinama bio šegrt.
Nakon smrti mog oca počeo sam raditi poslije nastave. Majka je poznavala urara koji me primio u svoju radionicu.
Odmah sam bio spretan s prstima.
Počeo sam popravljati budilice, krupnije mehanizme, a onda sam prešao na satove.
Volio sam rasklapati, čistiti.
Zaustave se od prašine, koja se svejedno provuče. Prašina zaustavlja satove jer bi ona htjela biti ta koja mjeri vrijeme.
– Što bi to značilo? Ne razumijem.
– Ne osvrći se, na djelu je drevna borba između prašine i satova, o tome tko bolje mjeri vrijeme.
Pobjeđuje prašina, jer je starija.
– I živio si od šegrtske plaće?
– Moja majka je držala instrukcije iz ruskog. Bila je Ruskinja.
Mog oca je upoznala na brodu koji je bio usidren radi istovara u Odesi na Crnom moru.
Zaljubili su se.
Pošlo mu je za rukom ukrcati je zamotanu u sag.
– Ma da. Ruse ne možeš tek tako nasamariti.
Tvoj je otac platio da je povede sa sobom.
– Stručnjak si. Platio je, pa je moja majka ostala umotana u potpalublju sve do Sredozemnoga mora.
Bježala je zbog ljubavi, a ne zbog komunizma.
U Napulju je ruski predavala komunistima koje je partija slala u Sovjetski Savez.
– Ovo je šator za dvoje, što će ti?
– Potreban mi je prostran, bit ću tu i cijeli mjesec.
– S harmonikom možeš ponešto zaraditi, ali ovdje u Italiji neće ti dozvoliti da držiš medvjeda.
– Znam uzgajati gavrane. Ali imaju naglašen osjećaj slobode, pa ih nakon nekoliko godina moram otpustiti.
Prave društvo, igraju se, pametna su čeljad.
– Čeljadima nazivaš životinje.
– A ti ne?
– Ne. Možda zato što ih ne poznajem.
Zanimali su me satovi. Oni su organizmi. U njima je više od dvjesto dijelova.
– Dvjesto u tako malom prostoru? Kako uspijevaš staviti ruke u to?
Mora da je lijepo razumjeti kako funkcioniraju.
Bit će da u tome ima i malo magije.
– Više je magije u sporazumijevanju s medvjedom i gavranom.
– U svemu ima magije.
Naći šator po mraku je magija.
Čak i čitati iz dlana.
– E da, kod vas se budućnost predskazuje prema crtama ruke.
– Nije predskazivanje. Učimo gonetati kao što se to radi noću s nebom.
Ti čitaš knjige, ja čitam ruke.
Postoji Jupiterovo brdo, Venerino, Merkurovo, Mjesečevo.
– Sve ove izbočine? Meni se ispruženi dlan čini ravnim.
Moj otac je ispružio ruku jednoj koja mu je rekla da se čuva mora. Nije mogao, bilo je to njegovo zanimanje.
– Je li umro u moru?
– Za brodoloma u noći, njegov se brod sudario s drugim u magli.
Dlan ili ne dlan, što se mijenja? Meni je draže ne znati.
Čuj, ova noć predugo traje. Odspavajmo jedan san, možda se sutra ujutro probudim a da sam te sanjao.
– Ne nadaj se
Čitat ću ti iz ruke dok spavaš.
Želim znati tko si.
– Zar nije dovoljno biti samo netko tko te ugošćuje?
– Ugostiti je obaveza, ne objašnjava tko si. Znači da nisi bastard.
– Spavam stisnutih šaka.
– Otvorit ću ih.
– Dobro, čeprkaj slobodno, ali ne želim znati što ćeš naći, dogovoreno?
– Nema potrebe za dogovorom. Ti me moraš pitati, edabi doznao što je označeno.
– Laku noć.
– Sviće. Uskoro ćemo se gledati u lice. Pristavit ću kavu.
– San ti je tvrd, ali ne hrčeš.
– Dobro je to znati.
– Neoženjen si i bezdjetan.
– Virnula si, jel’da?
– Imaš vrlo jasne crte.
– Je li ti bilo dovoljno da doznaš tko sam?
– Na lijevoj se čita prošlost, na desnoj budućnost.
– Baš dobro što sadašnjost ne spada u to čitanje.
– Živjet ćeš dugo.
– Obuci ovaj triko.
– Ne treba mi, u šatoru je toplo.
Zašto se nisi ženio?
– Zar se ne čita zašto? Pitanje bi trebalo glasiti čemu se ženiti. U tom slučaju izronila bi priča o susretu.
Tko se ne ženi, nema o čemu pričati.
– U svom životu nisi imao ni jedan susret? Imaš liniju ljubavi koja izgleda kao posjekotina od noža.
– To je zaraslica.
– Ti bi da nasamariš Ciganku? Označena je ljubav bez ičeg uokolo.
– Svejedno je zaraslica.
Dogodila mi se kad sam bio dječak samo u tjedan dana, ljeti.
Zaljubio sam se bez mogućnosti da to i kažem.
Crta koju si vidjela zaraslica je.
– Nisam vidjela drugi tako jasan znak na nekoj ruci.
– Bit će da se tijekom godina produbio.
– S njim se rađa. A onda imaš i spiralu, to je znak neke tajne.
– Pij kavu. Izaći ću pogledati koliko je snijega. Napunit ću vreću za prokuhati rižu. Ovdje vodu valja otapiti.
Dotle možeš baciti pogled na ovu igru. Zove se mikado, jedna od onih koje igram sam.
– Kako se igra?
– Igra je i shvatiti kako se igra. Ako ne uspiješ, objasnit ću ti kad se vratim sa snijegom.
– Vreća puna snijega neće biti dostatna ni za litru vode, u svakom slučaju ima dovoljno za skuhati rižu.
– Vidjela sam obojene štapiće, nisam dokučila kako se upotrebljavaju.
– Gledaj.
Sve zajedno ih stavljam u šaku.
Otvaram ju i puštam da padnu.
Sad ih igrač treba uzimati jedan po jedan, ne pomaknuvši ni jedan drugi. Ako pogriješi, igra sljedeći.
Boje označavaju vrijednost štapića, crni je samo jedan i vrijedi više nego svi zajedno.
Pobjeđuje tko skupi više poena.
– Igraš sam, kakva je to igra?
– Nije igra, to je vježba koja mi pomaže da budem spretan s prstima. Osvajam ih bez greške.
Jesi li naumila ostati ovdje?
– Za sada, ako mi dozvoliš boraviti.
– Ja ostajem, možeš ostati i ti.
– Nemoguće je uzeti štapić, ne pomaknuvši ostale.
– Čini se, ali svaki položaj ima točku ravnoteže. Sad ću izvući onaj crni koji je ispod.
– Kako si uspio?
– Štapići pokrivaju onaj crni, ali ga ne dotiču.
Kao rastavljanje sata.
Jedno mikado pravilo kaže da se štapić izvuče ne dišući. Pokušaj.
– Uspjela sam!
– Imaš lagane prste.
– Zbog harmonike.
– Više nego na gitane nalik si slavenskoj čeljadi: visoke jagodice, široko lice, mršava. Jesu li smeđe oči obiteljsko naslijeđe?
– Boja medvjeđih očiju.
Ranije si spomenuo neki važan tjedan.
– Zanima te? Stvarno?
– Volim priče.
– Bio sam gimnazijalac, godinu nakon očeve smrti.
Drug iz razreda pozvao me za feragosto svojoj kući ma moru.
Bio sam uljez na njihovoj i na društvenoj ljestvici ostalih.
Tamo je bila ona, moja vršnjakinja. Vidio sam da lebdi između prisutnosti i odsutnosti.
Kose crvene poput hrđe, pjegava, s očima koje su gledale kroz osobe, nedovoljno oštre, kao da su upiljene u zid iza nje.
Plivala je brzo, natjecala se, nitko je u moru nije mogao sustići.
U ta doba djevojke nisu upotrebljavale parfem, ona je mirisala na kestenje.
Sviđao joj se jedan iz družine koji je imao gumenjak s jakim motorom. Vozio ju je da skija na vodi.
Čudio sam se sebi samom. Prvi put me zanimala djevojka.
Prema njoj me spopala ganutljivost. Vidio sam je u stalnoj opasnosti, a zaštita je bila moja briga.
To nije bilo istina, ali taj osjećaj mi je određivao zadaću.
Postavljao sam se iza njezinih leđa.
Družina se okupljala u popodnevnim satima. U modi je bio mikado. Sate i sate provodili su za stolom.
Promatrao sam. Ćutio sam da bi mojim prstima bilo lako pobjeđivati. Oni nisu imali preciznosti, nisu umjeli čitati redoslijed štapića koje treba dodirnuti.
Prsti su im bili kao kod onih koji ne moraju ni dugme zakopčati.
Ostajao sam postrance da ne remetim igru.
Kad evo ta djevojka, baš ona, spazi me iz leđa pa mi reče da sjednem uz nju, da bih sudjelovao.
Učinilo mi se golemo što mi posvećuje pažnju.
Nije se sjećala mog imena, reče mi samo: hej, ti.
– I onda? Jesi li pokazao tim bogatunima?
– Sjeo sam do nje, igrajući prije nje. Namjerno sam pogriješio, samo da se igra nastavi.
Njoj nije bilo važno pobijediti, ali je žarko željela crni štapić. Kad je red ponovo došao na mene, opet sam pogriješio, pomogavši joj međutim da se domogne crnog štapića. Optužili su me za nespretnost, a to je bilo najmanje.
Jedan od njih, onaj što ima gumenjak, posumnjao je na moju pogrešku, pa me gledao s antipatijom. Isključio me za taj prijepodnevni krug, uz obrazloženje da nas je previše.
– Ne razumijem te. Jedini put kad si mogao blistati, odlučio si biti mutav. Ti i gagé poput tebe, stvarno ste čudni.
– Svi smo čudni kad navru osjećaji.
– Pričaš kao da se dogodilo jučer.
– Taj tjedan još uvijek me slijedi.
– Pričaj dalje.
– Dok su bili na moru jutrom, mikado sam igrao sâm. Uspijevalo mi je pokupiti ih sve po redu, jedan po jedan. Prejednostavno, a onda bih si otežavao: prije svakog poteza zatvarao bih oči i igrao u mraku.
Vraćali su se popodne, pa se igrao mikado. Ona me željela kraj sebe, jer sam joj donosio sreću.
Ako je za nju izgledala kao taj crni štapić, činio sam to sa zadovoljstvom.
Taj novi osjećaj omogućavao mi je da prihvatim to smiješno stanje hamajlije.
Jedno od pravila u mikadu kaže da tvoja pogreška može pomoći nekom drugom igraču. Postupi tako da tvoja pogreška proizvede prednost.
Jesi li zaspala?
– Zažmirila sam, čujem te.
– Zadnjega dana toga tjedna grupa se po običaju odvezla gumenjakom.
Ponio sam mikado u kafić na plaži pa zaigrao, zasjevši za jedan stolić. Zažmirio sam za zadnje zapamćene poteze.
Kad sam ih otvorio, pred tim stolićem stajala je ona.
Njezine oči nisu gledale preko, piljile su u mene netremice, stroge. Varao sam u igri. Tamo gdje su ostali igrali najbolje, ja sam hinio nespretnost.
Zašto sam to radio? Nije joj bilo važno, nje vrijedilo znati.
Osluškivao sam njezine misli u tom času kao da ih je izgovarala. Osjećaj koji sam proživljavao to mi je omogućavao.
Nastavila je ne znam kako dugo piljiti u mene.
Za urara je gadno ne znati trajanje nekog intervala.
Oprosti, to je ludost koja mi je na um pala ovog časa.
Na kraju, ona je glavom učinila mali ne, okrenula se i izašla iz kafića. Popodne nije došla igrati, sutradan se ukrcala na brodicu za povratak.
Igra zatvorenih očiju poboljšala mi je spretnost s urama.
Sad baš spavaš.
Diže se magla, izaći ću prikupiti drva za vatru.
Zabranjeno je paliti ju, ali dok je magle dim se ne vidi.
– Što si učinila? Kako ti je pošlo za rukom da te ne pronađe kad je ulazio u šator?
– Čula sam da dolazi. Dok sam spavala, čula sam njegove korake. Težak je moj otac.
Zapodjenuo si razgovor s njim, pa sam tako dobila na vremenu.
– Nisam znao je li to tvoj otac, ali je došao po tebe. Bio je ljubazan, pitao je jesam li vidio gitana-djevojčicu. Nije mi povjeravao kad sam mu odgovorio da nisam. Rekao mi je da se radi o obiteljskoj stvari.
Imao sam spremnu kavu, ponudio mu. Primijetio sam da ima krupne ruke.
– Kuje bakar.
– Popio je, zahvalio mi, rekavši da mora pogledati i po cijelom šatoru. Da bude siguran da ne nastavlja zaludu tragati. Nije tražio dopuštenje.
Stao sam pred ulazom, rekao mi je da ga pustim da pogleda unutra. Nije bilo načina da mu se oduprem.
Rekao mi je da se ne pačam. Uzeo bi samo ono što je bilo njegovo, bude li to našao.
Da se ne udaljujem, odlučio sam u šator ući prije njega.
Ne znam što sam mogao učiniti.
Uđem a tebe nema. Kako si nestala?
– Kad zatreba, onda sam nevidljiva. Zašto si ulazio, umjesto da šmugneš?
– Još sam mogao posredovati.
– Nožem sam otvorila prolaz na donjem rubu šatora. Kad ste ušli, ispuzala sam van.
– A da te je pronašao?
– Ubio bi me ili bih ja ubila njega.
– Ubio bi i mene.
– Ne, starče, odvukao bi me dalje.
Takve se svari sređuju bez svjedoka.
– Rekao je da će se vratiti.
– Dakle neće se vratiti. Ono što kani učiniti, ranije ne spominje.
– Hoće li odustati da te traži?
– Vratit će se u Sloveniju. Obavio je svoju brzu potragu, ništa drugo ne mora pokazivati.
Povjerovat će mu da me pronašao i ubio.
Na taj način se oslobodio ljage nastale mojim bijegom.
– Udaljavajući se, izgovorio je nešto na svom jeziku.
– Da je njegova kći mrtva, jer nije ni na nebu ni na zemlji.
– Magla se raspršila.
– Zašit ću onaj rub šatora.
– Pobjegla si ponijevši iglu i konac?
– Nož, komad užeta, žigice.
– A kompas?
– Nema potrebe, po stablima vidim gdje je sjever. Koga ostavljaš kad odlaziš u planinu?
– Nikoga.
– Živiš sam?
– Da, u starosti je to normalno.
– Od koga se onda udaljavaš?
– Od posla. Bio sam uspješan sa satovima. Imam licencu za prodaju skupocjenih marki pa držim nekoliko radnji.
– Skitnica bogatun.
– Imam više nego što mi treba, zato da, bogat sam.
– Kakav sat imaš?
– Onaj poklonjen za prvu pričest. Navijem ga kad se probudim. To je kao da poguraš vrijeme u danu.
Maloprije smo pregrmjeli opasnost koja nam je mogla presuditi o životu.
Na satnom kvadrantu one sekunde su u jednakim intervalima. Za nas nije bilo tako. Nisu bili jednaki. Podrazumijevali su nepoznate posljedice.
Govorim ti to, jer su satovi mjerni instrumenti, ali vrijeme je nešto posve drugo. Ide usporeno kao i užurbano.
– Zove me gavran.
– Gavran?
– Držala sam ga tri godine, a onda sam ga pustila.
– Pratio te sve do tu? Zar ga prepoznaješ?
– Izađimo iz šatora, predstavit ću ti ga. Zove se Varòna.
– Varòna na ruskom znači gavran. Je li on doveo tvog oca ovamo?
– Nije, pratio ga je. Došao je zaštititi me.
– Lijepo ti stoji na ramenu
– Iščeprkam mu poneku larvu iz panja.
Jeli smo zajedno, spavao je sa mnom i s medvjedom.
Deset mu je godina, živi s drugaricom, upoznao me s njom. Dolazi mi u posjetu.
Vi imate anđele čuvare, ja gavrana.
– Razumijem zašto životinje nazivaš čeljadima.
Gleda te, izgleda da razumije da govorimo o njemu.
– Razumije po glasu, po pokretima.
– Kako bi se mogao umiješati s tvojim ocem?
– Akrobatski je letač, tjera i orlove. Slijeće okomito, dovoljno mu je da dotakne pa da obori na tlo.
Izbije ti nož iz ruke makar ga čvrsto držao.
– Hoće li sada ostati ili će otići?
– Prvo ću mu dati jesti .
Zimi se ličinke nađu ispod kore. Njemu to ne uspijeva, meni da.
– Nisam zao.
– Sad znaš. Ali kako provodiš vrijeme tu gore, ako ne poznaješ stabla, stanovnike šume?
– Rekao sam ti, igram. S mikadom, sa špilom napolitanskih karata, sa zagonetačkim revijama. Igra mi osvježava mozak.
– Ne razumijem dobro tu stvar s igrom.
– Onu koju radim sam. Rastaviti sat, čitati knjigu, podići šator, kuhati.
Sve što sam radim to je igra. Poao započinje kada sam s drugima.
– Sa mnom sada radiš?
– Da. Pronašla si podosta ličinki.
– Onoliko koliko mu je dovoljno, sad ću prestati. Očistit ću mu kljun, lagano ostrugati, a onda ga pustiti da ode.
– U šumi je buka, kreću se životinje
– Traže one koji prelaze granicu. Još malo pa će ih psi dovesti ovamo. Sakrij se.
– Psi će me pronaći, popet ću se na drvo.
– Što to radiš?
– Namazat ću se smolom, skriva moj miris.
– Treba li ti pomoć da se popneš?
– Ne, hitnem konop na prvu granu, pa se uspentram gore. Kad sam tu, ne gledaj gore.
– Ući ću u šator.
* * *
– Dobar dan. Molim isprave.
– Evo ih spremnih, čuo sam da stižete.
– Što radite ovdje?
– Kampiram.
– Usred zime?
– Čak i više dana.
– Moramo pogledati i u šatoru.
– Samo izvolite.
– Znate li da ne smijete paliti vatru?
– Da. Ovo garavo kamenje nije moje djelo. Imam kuhalo na plin.
– Jeste li vidjeli ikoga da prolazi?
– Samo životinje.
– Jeste li sami?
– U mojoj dobi to je neizbježno.
– Kako se snalazite za namirnice?
– Po zalihe odlazim u selo.
– Tu je prolaz za slijepe putnike. To znate da im ne smijete pomagati, kazna je za prekršaj u pomaganju.
– Poznat mi je taj zakon.
– Budite oprezni, na sve su spremni.
– Znam se brinuti o sebi.
– Jeste li naoružani?
– Nisam.
– A kako se branite?
– Još mi se nije dogodilo da to moram činiti.
– A kad biste morali?
– Snaći ću se.
– Dužni ste prijaviti prolaz slijepih putnika. Ne šalimo se. Zateknemo li da ste ugostili stranca bez dokumenata, uhapsit ćemo vas. Jeste li dobro razumjeli?
– Dobro sam razumio.
– Držat ćemo vas na oku.
– Osjećat ću se sigurnije.
* * *
– Možeš sići, otišli su.
– Još su tu u blizini, nisu ti povjerovali. Napravili su krug pa se vraćaju bez pasa. Varòna ih prati odozgor. Evo ih.
– S kim ste razgovarali?
– Ni sa kim, s vremena na vrijeme razgovaram sa samim sobom, da čujem glas. Sebi pričam priču. Želite li i vi čuti jednu?
– Što, šalu? Nemamo vremena slušati priče. Čime se bavite?
– Popravljam satove.
– Jednostavnije je kupiti novi.
– Jednostavnije itekako, klijentela se prorjeđuje, ali to su oni koji su mi dragi. Na srcu im je neki stari sat, kao uspomena ili zbog marke.
Sat valja pregledati, razmontirati, podmazati. Zaustave se zbog izostanka održavanja.
– Vaše me lice podsjeća na nekoga. Za sada vas neću zaustavljati, neću vas voditi u vojarnu, moram nastaviti s potragom. Fotografirat ću vas i usporediti sa sudskom kartotekom.
– Samo izvolite, želite li i profilnu?
– Ostanite na raspolaganju. Odlučite li se premjestiti, svratite prvo u vojarnu, razumijete?
– Ne potpuno.
– Hoćete li radije s nama u vojarnu, tako biste bolje razumjeli?
– Kako vam drago, imam vremena koliko treba.
– Blago Vama, no ja nemam vremena da bih ga s vama gubio. Budite oprezni i nemojte se nadmudrivati s autoritetom.
– Religiju poštujem.
– Kakve sad veze ima religija?
– Vi ste spomenuli autoritet, a najveći je onaj nebeski.
– Taj je dobro tamo gdje se nalazi. Ja predstavljam ovozemaljski autoritet, pa Vas mogu poučiti dužnom poštovanju.
– Ne sumnjam.
– Budite na raspolaganju.
– Neću propustiti. Ugodan nastavak.
– Baš lijepo ćaskanje s pandurom.
– Čula si?
– Razgovor o religiji zapodijevaš s takvima? Da mu se nije žurilo, odveo bi te unutra i zadržao te tamo.
Za nas međutim uvijek nađu vremena da nas negdje zatvore.
– Jesi li bila zatvarana?
– U Sloveniji i u Hrvatskoj, gdje su nam ubili medvjeda. Sad imamo njegovo mladunče.
– Zašto su ga ubili?
– Kad granicu prelazimo preko planina, medvjeda šaljemo ispred. Tada su bili vojnici. Pucali su. Uginuo je na povratku u tabor.
Sahranili smo ga, bio je član obitelji.
– Jesu li otišli, jesi li dobro vidjela?
– Veròna je odlepršao. Sišli su, bez muke će se opet popeti.
– Od tvoga dolaska ovo mjesto postaje prilično posjećeno.
Vraćam se u šator. U ovo vrijeme igram mikado.
– Prsti su ti kao u koze na stijeni, koja ne pomakne ni jedan kamenčić.
Ti dodiruješ a ne pomičeš ništa pokraj.
Mogao bi nekome skinuti sat sa zapešća a da i ne osjeti.
– Moje zanimanje je stavljanje satova na zapešća. Ti ih znaš skidati?
– Ne. Poznajem nekoga tko je to u stanju. Tehnika se ne sastoji od laganog pokreta, nego u stvaranju rastresenosti.
– Mnogi moji klijenti baš tako ih izgube. Prodavao sam satove i gitanima, ali oni ih ne gube.
– Nose ih više kao narukvicu, da ih pokazuju, ne zbog točnog vremena. Kod nas se uvijek zna koliko je sati.
– I dalje govoriš kod nas. Nedostaje li ti obitelj?
– Sad ne.
– Moći ćeš naći drugi ciganski tabor.
– Nisi razumio. Za njih sam mrtva, više se ne smijem približavati svojoj čeljadi.
– Odabrala si izgnanstvo.
– Odabrala sam da se ne udajem. Ostalo ne biram, suočavam se s tim. Svijet je prostran i neko mjesto ću naći.
– Tvoji su izgubili dragocjenu pomoć.
– Izgubili su obraz. Fućka im se za pomoć.
– Zar sa svim tim problemima koje imate svaki dan, pridajete tako veliku važnost promašenom vjenčanju?
– Baš zato što ne pripadamo narodima ni mjestima, vezani smo za naše običaje, za stvari od časti.
Ali ti to ionako ne razumiješ.
– Tamo dolje je vrelo mlačne vode, otići ću oprati rublje, isplahnuti se na brzaka. Donijet ću gore malo vode.
– Idem s tobom, nosit ću vodu uzbrdo. Znam je nositi na glavi.
– Je li teško?
– Na uzbrdici da, voda je teška.
– Svojim dolaskom sa sobom si donijela prijeđene granice, potjere, gavrana zaštitnika.
– Svakodnevne stvari.
– Za vas dani prolaze na impulse. Improvizacija je za vas normala.
Kod nas dani protječu po satima, jednakim intervalima.
I u kretnjama imaš brzinu onoga tko je na oprezu. Podsjećaš me na uličare u Napulju. Živjeli su na ulici, bježali od svega.
– I vodu uzbrdo nosili na glavi.
– Ne. Ali njima je svaki dan bio kao ribama u moru, zgrabiti nešto za pojesti a ne dozvoliti da budeš uhvaćen.
– A onu djevojku od ljetos jesi li ikad više sreo?
– Sreo sam njezin nastavak.
– Neku njoj sličnu?
– Drugu jednu nju i drugog sebe, proteklo je dvadeset godina.
Radio sam u Švicarskoj, a onda sam se vratio u Napulj s licencom za prodaju nekih marki satova. Imao sam radnju, bio sam ćelav i suh kao sada.
– Ne razumijem koga si sreo.
– Onu djevojku otprije dvadeset godina, bila je udata i udovica, lijepa kao grozd grožđa u rujnu. Uđe u dućan prodati muški sat. Uslužim je, nije me prepoznala. Ali me ne bi prepoznala ni tjedan dana nakon otoka.
Jedno od pravila u mikadu je da se zaboravi prethodni krug.
Suprotno od šaha, gdje igrači pamte poteze prijašnjih partija. Mikado posprema.
Ja sam nalik toj igri, učinim da me se odmah zaboravi.
– Tako je bolje.
– I ja to mislim. Na primjer, oblačimo se za različite svrhe, osim toga da se pokrijemo. Zbog mode, pokazujući da pratimo ukuse i da pripadamo nekom društvenom sloju. Odijevamo se da istaknemo neslaganje s uobičajenom modom ili da istaknemo neku pretjeranost.
Ja se oblačim na najmanje uočljiv način. Stil sam usavršio u godinama kad sam živio u Švicarskoj.
I da skratim, bio sam urar na dobru glasu, jedini koji je prodavao samo satove, ništa dragulji i zlatnina.
– Ja zlato volim.
Pričekaj dok na tlo odložim kantu s vodom.
Volim kad svjetluca na ruci, obješeno na ušima.
Skinula sam ga, ostavila ga njima, premda su to bile moje stvari. Morala sam tako postupiti.
Kako je prošlo s onom gospođom?
Evo, krenimo.
– Ne želiš zamjenu?
– Ne.
– Kupio sam od nje sat, platio sam joj ga dobro, zapravo više nego što su joj nudili drugi trgovci.
Pogledala me pažljivo, kao onomad kad me zatekla da mikado igram sam. Ali me nije prepoznala, htjela je u lice pogledati nekoga tko ju tretira bolje.
– Ja gledam pravo u lice.
– Kao trgovac moram gledati tko ulazi. Dovoljan mi je brzometni pogled, ne gledam dugo.
Ne treba ostavljati dojam da se provjerava izgled klijenta.
– Jesu li te ikad pokrali?
– Grabež. Ostavim naokolo ponešto što se može zgrabiti na brzaka, ništa dragocjeno.
– Jesi li naoružan?
– U radnji je rizik da se napravi veća šteta. Bolje krađa na brzaka bez pružanja otpora. Moglo bi se dogoditi da su pod utjecajem neke supstance, prepasti se.
Čeljad je to koja se sama upropaštava.
– I onda, što se dogodilo nakon što te tako gledala u lice?
– Napravila je pokret oprečan onom u kafiću, kratko je kimnula u znak odobravanja. Sutradan se vratila s drugim satom na prodaju, svojim. Skinula ga je sa zapešća i pitala me koliko vrijedi.
To je nešto što me pogađa, jer se na taj način razgolićuje stanovita potreba. Vidio sam taj sat jučer. Odgovorio sam joj da ne vrijedi, da je imitacija. Falsifikat?, pitala me, uplašena vlastitim glasom.
Bila je zaprepaštena, otkrila je izdaju.
Pozvao sam je van, da popijemo nešto zajedno u kafiću, da se priberemo od iznenađenja.
Popila je čistu votku i tako je među nama započelo, sa zakašnjenjem od dvadeset godina.
Objasnio sam joj da je njezin sat replika, ne lažnjak. Razlika je u tome što je replika zakonski u prodaji kao takva, dok se lažnjak prodaje pod autentičan.
Stanovali smo zajedno godinu dana. Pomagao sam joj oko dugova naslijeđenih od supruga.
Nije to bila ljubav. Njoj je trebao oslonac. Ja sam u svojoj nutrini tražio mladića koji joj je želio biti zaštita.
Bilo mi je dobro. Te godine su se povećali poslovi, otvorio sam i druge dućane.
I po drugi put nas je razdvojio mikado.
Igrao sam skrivećki, da joj u sjećanje ne vratim ono prvi put. Otkrila me i za nju je to bila repriza one izdaje. Bio sam uljez koji je preokrenuo tu igru.
Spopao ju je strah od mene. To je samo igra, pokušavao sam objasniti joj Ne: bio sam u stanju krivotvoriti.
Reagirao sam kao što to čine djeca, koja veću važnost pridaju igri nego životu samom.
– Znam to. Kad su bombardirali selo, mi djeca i dalje smo se igrali skrivača. Dozivali su nas, a mi ništa. A onda smo rekli da smo bili pronašli sklonište, pa nismo čuli.
– Koji rat?
– Šta ja znam. Neki rat. Kakvo ti je to pitanje? Zar ratovi moraju imati ime i prezime? Gitani ne vode ni jedan, a upoznali su svaki.
Bili smo utaboreni blizu naselja na rijeci. Bacali su bombe koje su stizale uz zvižduk. Ja sam znala kako se to radi, tako da me bomba ne bi pogodila, jer za njih granate ne napadaju.
Pogodila je jednog dječaka u blizini, raznijela ga je. Više ga nije bilo. Meni je ostavila geler u ruci. Moj je otac zašio ranu s gelerom u njoj. Poneka bomba je pala u rijeku, pa smo imali bogatu riblju trpezu.
* * *
– Jesi li sigurna da se ove gljive mogu jesti?
– Misliš da ću te otrovati? Sve ću ih ja pojesti.
– Daj da razmilim o tvom pitanju: da li te se plašim?
Događa mi se suprotno, da se u tebe pouzdajem.
Pitam o gljivama ne bih li doznao da li se u njih razumiješ. Događaju se pogreške, pa novine prenose takve slučajeve.
– Poznajem ih, znam one koje tjeraju na smijeh, na ples i one koje navode da se izgovaraju tajne.
Ove su samo za jelo.
– Koje su gljive od tajni?
– To je tajna, ne smijem ti reći.
– A stvarno postoje?
– Još pitaš.
– Dobro, jest ćemo gljive.
– Kako je biti star?
– To je kad ti govore pa ubace riječ: još. Vi još radite? Još odlazite kampirati, još radite ovo i ono?
Tako da je moja omiljena riječ postala još. Kad me tkogod pita kako sam, odgovaram: još, još se držim.
A onda biti star je kao ulogoriti se na vrhu šume, gdje su stabla manje gusta pa ima više svjetla.
Što namjeravaš raditi narednih dana?
– Ne znam. Čekati, u stvari.
– Palo mi je nešto na pamet. Želim ti pokazati more. Rekla si da more zaustavlja gitane, da nisu mornari. Mjesto je to gdje ne riskiraš sresti svoju čeljad.
Niže u dolini prolazi biciklistička staza koja vodi sve do Jadranskoga mora. Znaš li voziti bicikl?
– Imali smo jednoga, pa smo naučili svi.
– Želiš li ga vidjeti kako je?
– Meni odgovara mjesto bez cigana. Za bicikl nemam novaca.
– Ja ću ih uzeti.
– A kako ti s novcima?
– Imao sam ih mnogo, a onda sam ih položio u jednu zakladu, neku vrstu organizacije koja pomaže osobama bez krova nad glavom.
– Pomaže li i ciganima?
– Ne. Pomaže onome tko je kuću izgubio.
Novac sada pripada zakladi, nazvao sam je Mikado. Ja sam predsjednik, pa uzmem koliko mi služi za život.
Plaćamo jednogodišnji najam za jednu obitelj, nalazimo im posao, ukratko pružamo mogućnost da krenu ispočetka. No, moraju se potruditi. Nije dobrotvorstvo, nego poticaj za obitelji u nevolji.
Ne želimo ih nagovarati da stanuju. Nomadi ne spadaju u našu inicijativu.
Ja lutam sa šatorom ne bih li sreo koga tko se utaborio. Neposredno upoznajem stanje, priču, procjenujem mogu li pomoći sredstvima zaklade Mikado. Kao u igri, uzimam štapić po štapić.
S tobom mi ne pada na pamet neka kuća. Na pamet mi je palo more.
Sutra ćemo rasklopiti šator, sići u grad po ta dva bicikla, pa i trenirku i tenisice za tebe, tako ćeš izgledati kao turistkinja.
– Zaustave li nas čuvari, imat ćeš nevolje.
– Dat ću ti iskaznicu jedne službenice u zakladi koja ti sliči.
– Ideš linijom manjeg otpora.
– Može se i tako. Kakav god komad papira nađeš u džepu, možeš svojim putem kamo i kad poželiš.
– Uvijek mi je žao kad raspremam šator. Naviknem se na mjesto.
Spavati u šatoru, više nego biti budan, izaziva mi naviku
– Kako biraš gdje ćeš postaviti šator?
– Na čistini zaklonjenoj od vjetra, od lavina, a s vodom koja nije predaleko.
– I koliko se zadržavaš?
– Mjesec dana, a onda se vratim tjedan dana.
– I ti si pomalo gitano.
– Zahvaljujem na komplimentu, postao sam to s godinama. Treniram izbjegavati hospicije, koji se zovu smještaj za starce. Želja mi je skončati na otvorenom.
– Još uvijek pred sobom imaš crtu života.
– Rekla si: još.
– Neću više, obećavam.
* * *
– Kakvo je to more kamo smo krenuli?
– Prostrana površina vode koja nije za piće, preslana je.
Boju mijenja ovisno o boji neba iznad.
Ponekad su sivi oboje, pa se ne vidi gdje jedno završava a drugo počinje.
Ružičasto je kad sunce izlazi ili kad zalazi.
– Kao jezera i rijeke.
– Ali bez granica, more opasuje cijelu zemlju.
– Evo, učinjeno, sad imaš ime i dokument.
Nalik ti je, zar ne? Ali sad ti je dvadeset godina.
– Mnogo, ne mogu to zamisliti. Sijaset čeljadi više neće biti kad budem imala dvadeset godina.
– Još i više će biti novih.
– Njih ne poznajem, ja znam ove sada.
– Ovim dokumentom dohvatila si crni štapić ne pomakavši ostale.
– Ti mikado rivaš na sve strane.
– To je slika. Netko život vidi kao rijeku, netko kao pustinju, drugi pak kao partiju šaha sa smrću. Ja ga vidim kao igru mikada sam.
Na početku je padanje četrdeset i jednog štapića služilo za gonetanje sudbine. U obliku hrpice čitali su odgovor.
Ti čitaš crte na dlanu: zar nisu kao hitanje štapića?
– To ti znaš. U svakom slučaju to su pregibi, potrebno je povećalo i dobro svjetlo.
– Ali ti ih čitaš i tumačiš njihov nacrt kao što su radili sa štapićima mikado prije nego što je postao igra.
* * *
– Jesi li se umorila od pedaliranja?
– Nipošto, mogla sam nastaviti.
– Bolje je što smo se noćas zaustavili ovdje. Trgić je prostran za parkiranje, ima vodu. Vidi se Montasio, planina u obliku oblaka.
– Jesi li umoran?
– Kao svake večeri.
– Vidim da si utonuo u misli.
– Čitaš ih iznutra?
– Govore nešto neobično, o nečem prvi put. Događa ti se nešto prvi put.
Tako kažu.
– E da, malo prije dok sam čekao da proključa voda. Zaigrao sam mikado, a kada sam izvukao jedan od posljednjih štapića, učinilo mi se da sam drugi jedan dotaknuo, pomakanuo. Bio je to tek dojam, možda nisam, ali prvi put je takav dojam.
– Žao ti je?
– Nisam siguran, moram zaigrati, ne bih li doznao
– Učinilo mi se da idu za nama.
– Istina, ali izgledalo je da su dva biciklista.
– Čekali su da vide postavljen šator.
– Jesi li se prestrašila?
– Bojala sam se za tebe. Ja sam spremna.
Kako su ti ono rekli dok sam bila u šatoru?
– Budalaštine.
– Jedan te nazvao djedicom.
– Istina, rugao mi se: i dobar djedica.
– Mene su htjeli uhvatiti a tebe opljačkati.
– Htjeli su, ali bih možda uspio nagovoriti ih da se predomisle. A onda si ti izašla.
– Nisam mogla čekati. Spremali su se da te zaskoče. Imala sam spreman nož, ali ti si izvadio to nešto, poprskao lice jednome od njih. Pa su otišli.
Boli li taj mlaz?
– Pecka u očima, nakratko oslijepi.
– Prijetili su da će se vratiti.
– To je ono što se govori pri povlačenju.
– Noćas valja biti na oprezu. Ja ću misliti na to, ionako ne spavam.
– Stavit ću oko šatora malo suhih grančica. Budu li se vratili, izazvat će štropot.
* * *
– Čuješ li?
– Da, ali to mora da je vepar, koji ruje korijenje.
– Sad je pobjegao.
– Sad dakle stižu. Bit će da imaju naočale, da ne budu pošpricani.
– Budem li špricao u šatoru, oslijepit ćemo i mi. Štogod da izgovore, pogrde, prijetnje, nećemo uzvraćati. Šutjet ćemo. Dogovoreno, djevojko?
– Dogovoreno, stari, ali ako me zaskoče, jednome ću rasporiti utrobu.
– Neće trebati.
– Zbogom šatore.
– E da, rasporili su ga.
– S tvoje strane, odmah si stala na noge.
– Jedan udarac bih mu zadala, ali mi nisi ostavio vremena.
– Morao sam intervenirati. Postavio sam cijev na prvu nogu koja je ušla pa sam opalio.
– Učinio si da poskočim. U mraku nisam shvatila da si to bio ti. Mislila sam da su oni tebe ustrijelili.
Mogao si mi reći da si naoružan.
Pitala sam te imaš li pištolj a odgovorio si da nemaš.
– U radnji nemam, ali naokolo po bivacima to je nešto drugo.
– Osakatio si ga.
– Pucao sam u vrh stopala, u prste. Da sam ciljao posred stopala, itekako bih ga osakatio.
– I šta sad?
– Natovarimo na bicikle to što imamo, šator ostavljamo ovdje.
– Spasio si me. Mislila sam da sam ja trebala tebe spašavati.
– Obranili smo se. Dobro smo prošli mi a bogme i oni. Ti bi mu s nožem priuštila gore.
– Bez pucnja ne znam kako bi završilo. Kad sam sinoć ušla u šator, jesi li imao pripravan pištolj?
– Ne. Napravila si buku, htjela si da te se čuje, kad si nagazila na one treščice oko šatora.
Tko želi iznenaditi nastoji to učiniti potiho. Ti si ušla brzo. Nemojmo više o tome.
– Samo još malo. Neobičan si starac. Čini se da si smiren, netko tko se ne opire, a onda izvučeš mlaz koji osljepljuje, zatim i pištolj. Nisam te zamišljala tako budnim.
– Nema koristi uznemiravati se da bi se bilo spreman.
I osobe su mehanizmi. Kod onih naprasitih lako je razumjeti kako funkcioniraju. Možeš se ravnati i popraviti stvari.
Zamisli samo da su prišli ljubazno. Podižu šator u blizini, zapodijevaju razgovor, možda nas ponude pićem. Mogli su pokušati obmanuti nas, a onda po svome. Došli su međutim iskreno, ne hineći.
– Svejedno nas ne bi namagarčili, makar pristupili i ljubazno.
– Možda ne bi, ali bi bilo daleko teže otkriti mehanizam.
– Ti si urar, utuvio si u glavu, ali ljudi ne rade tik tak.
– Ne? A kako onda?
– Što da ti kažem? Misle jedno a onda učine nešto drugo. Govore ženi volim te a onda na nju navale šakama. Ne rade tik tak.
– Nego zig zag?
– Da zig zag.
– Poput nas sinoć: namjeravali smo spavati a onda smo se zatekli da bicikliramo.
– Je li još daleko?
– Za sat vremena će zora i eto nas.
– Zaustavimo se nakratko. Vidiš li onu tanku crtu tamo dole ispod nebeskog svoda? To je Jadransko more, najsjevernija točka Sredozemnog mora.
– More u drugom jednom moru?
– Mijenjaju se imena, more je isto. Sredozemlje je ime za svu vodu između Europe, Afrike i Azije.
– Te stvari kod nas se ne znaju.
– Što ti se čini, gledajući iz daleka?
– Čini se tamnije nebo, osnova na koju se naslanja. Kamo ćemo na spavanje?
– Idemo na plažu, tamo ćemo počinuti.
– More se ne može piti?
– Rekao sam ti to, slano je.
Za vrijeme rata u Odesi, moja je majka morala kuhati rižu u vodi iz Crnog mora. Tamo je manje slano od Jadranskoga, jer je ušće golemih ukrajinskih rijeka.
– Rijeke su opasne. Svaki put starci se savjetuju o pravom mjestu gdje se utaboriti. Ako pogriješe i postave ga tamo gdje se izljeva rijeka, panjevi i kamenje u struji sve razore.
Starac koji pogriješi mjesto blizu rijeke ne može više govoriti.
Je li i s morem tako?
– Nije. More nije pritiješnjeno dvjema obalama, nikakva kiša ga ne napunjuje. Izbacuje valove po obali, stvara buku, ali ostaje na svome mjestu.
– Čula sam kako se govori da stvara valove visoke poput brodova.
– Događa se uz snažan vjetar.
– Kako brod uspije prijeći preko?
– Pramcem koji se podigne na vrh vala, zajaši ga a onda se spusti.
– Hajdemo bliže pogledati.
– Kako ti se čini kad ga dotakneš, je li hladno?
– Ne, miriše na sol, čak i na gljive.
– To su alge, zelenjava koja je pod vodom. Kad završi na plaži stvara miris koji ti se čini da su gljive. Jesi li gladna?
– Čuj, ne sviđa mi se što se brineš o meni. Ne treba mi. Nije mi drago ni što si me spasio od one dvojice. Znam se snalaziti sama.
– Razumije se.
Čuj, ja nemam djecu, unuke i ne kanim posvajati ih. Razmijenim ponešto s onim koga sretnem daleko od puteva.
Ne pravim razliku po dobi. Ti me zoveš starac, u redu, ali ja sam svejedno tvoj vrsnik, živim u isto vrijeme. Generacije za mene ne postoje. Sve dok smo živi, suvremenici smo. Dvije smo osobe.
Pitao sam te jesi li gladna.
– Jesam, a i spava mi se.
– Spavaj onda tu na plaži u vreći za spavanje, a ja odoh potražiti nešto za žvakanje.
– Opet mi se dogodilo. Nije mi se pričinilo. Pomaknuo sam štapić dok sam podizao jedan drugi.
Začudili su me prsti. Pouzdao sam se u jagodice, a onda sam vidio da su se spotakli.
Moralo se dogoditi.
Stisnuo sam šaku, otvorivši je to više nisu bili moji prsti otprije.
Dio tijela koji mi je omogućio da živim, umorio se. Moram to priznati.
Posljedica je da više ne mogu dotaknuti mikado.
– Samo zato što si jednom pogriješio želiš prestati?
– Tako je. Nisam to sebi rekao ranije, da ću prestati u dan kad pogriješim. Dogodilo se i sad je očigledno. Pomaknuo sam, a nema sljedećeg suigrač kome prepustiti nastavak. Moje vrijeme s mikadom je završeno.
Darujem ti ga. Prihvaćaš li?
– Što ću s njim?
– Igraj. Imaš lagane prste. Moći će ti praviti društvo.
– To su štapići kojima si započeo?
– Ne, kupovao sam ih u više navrata. Dakle, želiš li ih?
– Ajmo ovako: odigrat ću jednu partiju sama. Uspijem li uzeti ih sve bez greške, zadržat ću ih. U protivnom, možeš ih baciti.
– Ponekad je dobro sjediti za stolom s tanjurima i kuhinjom koja priprema naše jelo.
– Do sada nisam bila gdje ljude poslužuju za stolom.
– Ja rijetko dolazim.
Moramo pričekati da nam donesu to što smo tražili.
Što te natjeralo da odlučiš pobjeći? Dobro, taj dogovoreni brak, ali onaj trenutak usred zime?
– Uočio si da sam suha.
– Mršava jesi, suh sam ja.
– Suha sam. Za cigane žena mora biti debela. Za vjenčanje sam morala dobiti na težini. Majka me kljukala kao gusku. Kriomice sam povraćala te tako ostajala na istom.
Otkrili su me pa su me mlatili. Govorili su da sam polutanka, neka koja nije gitana.
Ja nisam gagé, želim ostati suha.
Pobjegla sam noću nakon proslave zaruka. Ranije su me previše nadzirali, a kasnije još i više. Imala sam samo tu noć.
Hodala sam sve do zore, sakrila sam se da zaspim i dočekam noć. Drugu večer sam stigla u onaj šator.
– Jesi li ga našla slučajno?
– Pratila sam miris. Kad je hladno osjećam ga bolje. To je vonj po ludima, tako sam stigla do šatora.
– Vonj?
– Što je u tome čudno? Nos je ispred lica da označava put. Tako je govorio moj djed. Učila sam od njega i od medvjeda, koji je previše superioran. Miris meda osjeća na kilometar u gustoj šumi.
– E pa, dobar tek tvome nosu. Počastimo se ovom ribom.
Zašto jedeš prekriženih nogu na sjedalici i s tanjurom na koljenima?
– Ne znam jesti kao ti s tanjurom na stolu. Tamo gdje sam boravila nismo imali stolove i stolice. Nije bilo mjesta. Jede se sjedeći na ćilimu oko velike zdjele. A riba se priprema s gljivama.
– Nikad nisam jeo ribu i gljive.
– Kod nas se tako radi.
– Rekla si „nas“.
– Izostavit ću to, ne osvrći se.
– Sofra je mjesto koje nameće da se kaže mi, makar se sjedilo sam.
– Kako se zove ova riba?
– Kirnja. Boravi u špilji, priprema se s rajčicama. Ima drače, jede se polako.
– Riba iz jezera je puna drače.
– Jesti ribu znači primjenjivati mikado. Odvajati bodlju po bodlju. Ako je progutaš, napravio si pogrešnu kretnju ustima.
– Opet taj tvoj mikado.
– Sad je tvoj, uspjela si bez greške pokupiti sve štapiće.
Noćas ćemo spavati u barci. Prijateljeva je, imam ključeve.
– Nikad nisam spavala u barci. Je li velika?
– Ribarica, u kabini je kao u šatoru.
– Zašto gledaš ljudima u lice? Ljudi misle da ih izazivaš.
– Gledam oči da doznam tko su.
– Znaš čitati iz očiju, osim sa dlana?
– Naravno da znam čitati iz očiju, svaki gitano to zna. Oči se sklapaju i šire kad me vide, pa po tome razumijem. Čine to nagonski, nisu u stanju hiniti, ni sekunde.
Taj što nam nosi jelo dobra je osoba. Ona dvojica što sjede za stolom do ulaza koji su nas pogledali, dva su bandita. Jedan je opasan.
– To razumiješ na prvi pogled?
– Oči to govore. Sad pričaju o nama.
– Uspijevaš čuti ih odavde?
– Zar si gluh?
– Čujem žamor u sali i uključen TV.
– I ne čuješ onu dvojicu? A znaš li micati ušima?
– Ne.
– Ne znaš ovako?
– Ne. Kako to radiš?
– Usmjerim ih prema njima, pa čujem što govore.
– Nikad nisam vidio tako nešto. Što kažu?
– Žele dokučiti tko smo, jesmo li rodbina, jesam li prostitutka.
Jedan je rekao da si prestar da bi bio svodnik.
Naumili su ponuditi nas vinom te sjesti za naš stol.
– Ustanimo i izađimo.
* * *
– Zažmirio si kad sam ti rekla za onu dvojicu. Bio si spreman.
– Samo sam žurio izaći. Je li ti udobno u kabini? Nije kao u šatoru, ovdje se pod ljulja.
– Spavam gdje mi se zalomi, spavat ću i na ovom morskom podu.
– Tako ćeš razumjeti hoće li te spopasti morska bolest.
– Što izaziva morska bolest?
– Mučninu od pomicanja broda.
– Djeca u kolijevci ne pate od morske bolesti.
– Tako je, ni ona u majčinoj utrobi koja se ljulja više nego barka na valovima.
Vidi se da počne kad se iskrcaju na kopno.
– Putovala sam na kolima i nije mi dolazila mučnina. Neobičan je gitano s morskom bolesti.
– E da. Laku noć, spava mi se.
– Bit ću budna. Sviđa mi se miris drveta i ta buka nalik onoj od kola koja vuče konj.
Sjećaš li se proklinjanja mog oca, da njegova kći ne prebiva ni na nebu ni na zemlji? Zaboravio je more, tako da mogu ostati.
Spavaš li?
– Odmah.
– Vrijede li i na moru pravila mikado?
– Pravila vrijede, ali se ne može igrati, stol se ljulja.
– Šta kažu pravila?
– Ribe su pojedinačna stvorenja. Vidiš ih na tezgama, zoveš ih imenom njihove vrste, ali su žive svaka za sebe. Štapići su golemoga morskog mikada.
– Kad bacim mrežu u rijeku hvatam ih sve zajedno, a ne jednu po jednu.
– Naprotiv hvataš ih jednu po jednu, svako okce na mreži napravljeno je da uhvati jednu.
Mamac koji stavljaš na udicu samo je za jednu.
Kad zagrize, moraš potezati lagano i paziti da ribu izvučeš sa njezina mjesta u jatu.
– Postoji li neki bog mikada i u moru?
– Vjeruješ da je posrijedi neki bog? Moglo bi se raditi o pravilu u svemu, savršenstvu u stvarima, ne izvan.
U crkvama postoji bog, ali prebiva u mramoru oltara., u drvu križa, ne iznad.
– Zar onaj prikovani tamo gore nije bog?
– Ono što je u njemu, u njegovim riječima, to je bog. Sad stvarno moram spavati.
– Izaći ću pogledati more noću.
– Moram odrezati kosu i prodati je, tako neću biti tebi na trošak.
A maknut ću i ovu cigansku glavu, ošišat ću se na kratko.
– Koje je dužine?
– Nikada je nisam šišala, bit će pet, šest pedalja.
– Više od metra, pitam se koju ćeš cijenu postići.
Bila si odlična u slaganju mreža nakon ribolova. Prijatelj je bio zadovoljan tvojom pomoći.
Večeras jedemo na brodu, bolje nego da nas gledaju svi okolo.
– Upoznala sam ribe kakve nikad prije nisam vidjela, onu crvenu s otrovnom bodljom.
– Škarpina.
– Ona plosnata.
– Obični list. Njih prodaje restoranima.
– Ne spava u brodu?
– Ima kuću.
– Star je kao i ti, radi li sve sam?
– Ima sina, ali je unovačen u vojsku.
– Čeljad koju sam napustila umjesto mora ima muziku. Najslavniji pjevač na svijetu bio je gitano.
– Tko kažeš?
– Elvis Presley, zar to nisi znao?
– Ne.
– Ti premalo znaš.
– Raspitao sam se, dobro se prodaju. Potražnja je za perikama. Plaćaju po centimetru, što je duža to je skuplja.
– Odrezat ću sve; za se ću zadržati ću jedan centimetar.
– Operi je, na šišanje dolaze kasnije.
* * *
– Sad više nisi ciganka. Postala si mornarka.
– Sviđa mi se brodica, nalik je kolima u kakvima sam živjela kao djevojčica.
– Već je mjesec dana kako na njoj radiš, je li ti s njim dobro?
– Je, govori malo, pokazuje mi ono što treba raditi.
Sada me drži na kormilu.
– Pocrnila si.
Zašto se smiješ?
– Moj djed me poučio da odgovaram: nisam uzela ništa, dobila sam na dar.
Ne govori da je gitano išta uzeo. Čak i da je na nevremenu pokisao do kože, neće reći da je uzeo vodu.
– Shvaćam, sunce na tebi dobila si na dar.
– Obazriva su to čeljad, pažljivo barataju riječima. Malo im treba se uvrijede.
– Već si mi spominjala svog djeda. Voljela si ga?
– On je volio mene. Bio je glava. Postao je to nakon jednog dvoboja. Usprotivio se jednome koji je bio glava prije njega.
Govorio je da sam mu nalik. Nikada me ne bi prodao starcu.
Umro je otrovan, nije se saznalo tko je to učinio.
– Kako mu je bilo ime?
– Imena ostaju u obitelji. Izvan ne služe. Nastavljaju se poslije smrti. Tragaju za životom u kojem će opet boraviti. Zato se nadijevaju imena mrtvih.
– Govoriš gitani, a ne cigani, pa ni Rom ili Sinti.
– Paše mi riječ gitani na talijanskom, narod koji je stalno in gita. Ljepše je za čuti. Što radi taj narod? Ne zna se, na izletu je [in gita].
Ali jesam Sinti.
– Baš si se lijepo osunčala.
– A ti, gdje si ti bio?
– Doma, pozabaviti se uobičajenim stvarima.
– Ostaješ li?
– Nekoliko dana. Dakle: je li ti dobro s njim?
– Pušta me na miru da radim, ne visi mi za vrtom. Ako pogriješim, kaže ne, ali nakon što sam pogriješila.
Spuštala sam sidro i nisam primijetila da mi je noga bila omotana konopom. Pala sam u vodu. Dobacujući mi pojas za spasavanje, rekao mi je: „Ovo ti se neće dogoditi dvaput“.
– Znaš li plivati?
– Naučimo sve što služi.
– On ne zna plivati, to znaš? Jednom zgodom mi je rekao da je voda za ribe, a ne za nas.
– A igraš li mikado?
– Na molu, kada se iskrcam.
Srela sam onu dvojicu koji su sjedili za stolom u restoranu one prve večeri. Bila sam u nabavci. Vidjeli su me pa su krenuli pratiti me. Potrčala sam a onda i oni.
Ne poznajem grad, tako sam put mora trčala, na plažu. Nisu me mogli sustići, krupni su pa se na pijesku dvostruko muče. Kad sam vidjela da mi više nisu za leđima, ušla sam u borik i čekala mrak da se vratim na brod.
Više nisam išla u grad. U nabavku odlazi on. Objasnila sam mu zašto ne idem ja.
– Dobro si postupila. To mora da su dva blesana, ne brini. Vidjet ćeš da na mol neće dolaziti.
– Ne bojim ih se, izbjegavam ih da ne bih imala nevolje s policijom.
Uskoro idemo na more više dana. Ima dozvolu za lov na koralje.
Uvečer kuham na brodu za sebe i za njega. Sam popije bocu vina, a onda ode svojoj kući.
Ja ne podnosim ni miris alkohola.
– On je dobar čovjek a ti si mu sada od velike pomoći.
– Čak me i plaća. Odlučila sam da ću studirati.
– Postat ćeš gagé.
– Neću postati jedna od vas. Sad mi je potrebno studiranje.
Ranije je postojala obitelj, svatko je pridonosio svoj dio, sad sve to moram ja.
Novcem od kose kupila sam knjige da učim sama. Kad ne razumijem, pitam njega.
– Dakle, već čitaš i pišeš? Prvo pismo pošalji meni; važi? Ostavit ću ti adresu Zaklade.
– Prvo trebam shvatiti kako se piše pismo.. Ne znam ni što je adresa.
– Kad naučiš, piši mi. Ima stvari koje se mogu izreći samo u pismu. Potrebna im je razdaljina.
Događaji ovih dan su sjemenke, izrast će i postati drugi događaji. Neće me biti. Čekaju me poslovi o kojima ću ti jednoga dana možda moći pisati.
Piši mi o novostima u svom životu.
[*] Erri De Luca, Le regole dello Shangai, izd. Giangiacomo Feltrinelli, Milano 2023., str. 7-62.
Preveo Tvrtko Klarić