Ne disati, ne micati se. Usiljenim osmehom, koji nakon dugogodišnje upotrebe i nije više usiljen, već je deo lica, deo mentaliteta, deo karaktera, i u svakoj situaciji potvrda lojalnosti jednog višeg, neupitnog reda ‒ lojalnosti prećutnoj većini. Opredeliti se za princip poslušnosti, najsigurniji je put za stranca. 

Osetio je to Andrej tokom prve bečke zime, godinu dana uoči raspada Jugoslavije. Olga je još uvek bila u Beogradu. On je radio u ordinaciji jednog Poljaka u Viner Nojštatu. Svakog dana je u zoru sedao na voz, u toplom kupeu razmenjivao poglede sa putnicima. Vrlo brzo će nemim osmehom i spremnošću da se prilagodi postati jedan od njih, i samo će kad progovori, jakim akcentom i gramatičkim greškama, otkrivati da je stranac, ali stranac koji zdušno prihvata integraciju, onako kako se ona u Austriji doživljava, ne kao proces međusobnog približavanja dve strane, već kao bezuslovno pokorovanje jedne strane drugoj strani. 

Andrej redovno odlaže flaše i tegle u specijalne kontejnere, razdvaja organski otpad od neorganskog, nedeljom uzima novine iz plastične kese zakačene na saobraćajni znak, i u metalnu kasicu ubacuje puni iznos. Gnušao se nereda, nepoštovanja regula. Bolela ga je svaka fleka na sedištima po vozovima i autobusima. Zamišljao je sebe kao kontrolora koji kažnjava izgrednike, i na sve boljem nemačkom pridružuje se konsenzusu nevidljive, a tako duboko sveprisutne većine. 

Sećao se kako su jednom, za Božić, Pavle i on išli u posetu Riti i Tiboru u Hicing, tramvajem 58, i kako je jedan mladi Amerikanac ispružio noge na sedište prekoputa. Prišla mu je starija gospođa i ljutito ga opomenula. Mladić je spustio noge. Pavle je zaškiljio očima suzdržavajući osmeh, a zatim razmenio poglede sa ocem. Bili su tri musketara: starica, Andrej i Pavle. Lojalni građani jedne uređene, duboko socijalne države, koja je Pavlu tokom redovnih dolazaka u vreme Božića i letnjih raspusta izgledala kao pokretni praznik, karusel koji se ne zaustavlja, prostor u kojem mu se ništa loše ne može desiti. Istinski je obožavao Beč, njegove ulice, parkove, zamak Šenbrun, plaže na Dunavu, luna-park Prater, pozorišta, muzeje, njegove kafee i restorane. 

Nakon svega što mu se dogodilo, Pavle je osećao duboku povređenost i razočaranje, povremeno i jak bes. Devet kolega bilo je dovoljno da se izbrišu sve one lepe uspomene, sve one divne Austrijance koje je poznavao. Počeo je da mrzi Austriju, ma koliko to apsurdno zvučalo, i savršeno je razumeo one Jevreje, koji nakon Drugog svetskog rata nisu više želeli čak ni nemački da govore. Setio se nobelovca Erika Kandela, koga su nacisti kao dečaka proterali iz Beča, zajedno sa njegovom porodicom, jedne zimske noći 1939. godine, a sada se ta ista Austrija diči njegovim uspehom. 

Tokom sedamdeset dana Pavlovog boravka u istražnom zatvoru Andrej svaka dva do tri dana preuzima njegovu poštu, koju Olga ne otvara. Samo preleti po adresi pošiljaoca. Sluti da ništa dobro nema u tim pismima. Sa svakom novom obavesti Pavle je sve dublje potisnut na marginu. Andrej kaže da su to pisma iz bivšeg života, koji se oboma okončao jedne subote telefonskim pozivom u rano jutro. Prvo se Andreju javio Pavle i rekao mu da je uhapšen, i da nađe dobrog advokata. Onda je Andrej pozvao Olgu. 

Sa zebnjom Andrej otvara pisma, nekoliko puta pređe pogledom po tekstu u kojem je još jedno obaveštenje da je lekar Pavle Marić skinut sa ko zna koje liste po redu. Nakon otkaza u Centralnoj bolnici ređale su se odjave od Lekarske komore Austrije i psihoterapijske grupe Viner Vonen u kojoj je radio honorarno, pa do zdravstvenog i socijalnog osiguranja. Bio je to izgon iz života, sveden na staklenu kabinu u sobi za razgovore zatvora u Nojburgu, gde je svakog ponedeljka imao polučasovni susret sa roditeljima. Gurnut je u limb u kojem će živeti narednih meseci.

Olga je sva usredsređena na Pavlov povratak. Čini joj se da ga mislima može ubrzati. Uveče preko Vajbera dugo razgovara sa svojim partnerom Rudijem Stuparom, piscem i dramaturgom, s kojim je već dvanaest godina u vezi. Svaki put, na kraju razgovora, Olga kaže da se ne pomera iz Beča dok je njen sin u zatvoru. Kako provodi dane od ponedeljka do ponedeljka? U dugim šetnjama. Dok hoda, vreme brže prolazi. Prešpartala je Beč uzduž i popreko. Nekada satima ide Praterskom šumom ne bi li se oslobodila košmara u kojem već danima živi. Zamišlja da je sve to samo jeziv san. 

  Hoda i Andrej. Prvi put ne drži konce sudbine u svojim rukama. Život se odvaja, klizi sporednim rukavcem. Ništa više od njega ne zavisi. Stigao je završni račun, ali ne u Pavlovo sanduče na adresi Landštrase 72, nego njemu lično, na poste restante, sa svih onih mesta na kojima se odvijao taj život nakon razvoda, za sve one godine što ga nije bilo tamo gde je trebalo da bude. 

Hodao je u bunilu. Podsećao je na one usamljenike koji razgovaraju sa nevidljivim sagovornicima. Jedno od prvih Andrejevih zapažanja po dolasku u Beč u leto 1990. godine bilo je da mnogo ljudi priča sa sobom. Viđao ih je na ulici, u parku, u gradskom prevozu. Nisu to bile ni skitnice, ni pijanice, nego osobe pristojna izgleda, koje ne viču, nikoga ne ugrožavaju, već su samo u dijalogu sa sobom. Hodaju i pričaju. 

Sada Andrej, utonuo u crnilo, korača bečkim ulicama i priča sa sobom, u sebi, i naglas. Preslišava se šta mu je činiti. Teško odustaje od mita koji je izgradio tokom trideset godina u tom gradu, da živi na najboljem mestu na svetu, da diše najčistiji vazduh, pije planinsku vodu iz bečkog vodovoda koja stiže čak iz Semeringa. Buka je svedena na najmanju meru. A problemi se anticipiraju još u začetku, dok su u predelu strepnje. 

Odjednom više ne važe dogovori od pre tri decenije, postignuti sa sobom u jutarnjim vozovima na relaciji Južna stanica – Viner Nojštat, kada je sanjivim pogledom odmeravao svaki detalj i trudio se da bude jedan od tih ćutljivih putnika, uvek zaštićen, i stalno na oprezu ‒ nesvestan da je apsolutna sigurnost jedno izmišljeno stanje, bolest, tako austrijska. 

Živeo je u bunilu, vodio duge razgovore s advokatom Alojzom Biberom, koji je evidentirao svaki minut, i tek kada je ispostavio prvi račun, Andrej je shvatio da je upao u zamku. Bez prestanka izvire nešto što treba uraditi, a što nije u domenu krivičara Alojza Bibera. Preporučuje mu kancelariju specijalizovanu za oblast radnog  prava, koja će tokom tri meseca davanja usluga uzeti enormni honorar. Andrej je užasnut koliko novca odlazi bez ikakvog rezultata, dok Biber uporno ponavlja da moraju biti strpljivi, i sačekati da se završi hemijska analiza kolača.

Tibor je u pravu, bečki advokati suptilniji su pljačkaši od zubara. Isuviše je opasno rizikovati sa paragrafom 87 austrijskog državnog zakonika. Ukoliko dođe do podizanja optužnice, mora se naći pouzdan branilac, koji će Pavla spremiti za suđenje. A to gospodin Biber svakako nije.  

Po ko zna koji put se ispostavilo da je Tibor nezamenljiv u takvim situacijama. Preuzeo je na sebe da u bečkoj advokaturi pronađe baš takvoga ‒ juristu s dušom. 

Znaju biti i plinoviti, čak i, čudom, agregatno tečni,
ali kad sve jedanput mine, samo oni ostat će vječni,
jer svakoj su životnoj neprilici sasvim prilagodljivi;

ne postoje, naprosto, uvjeti koji su za njih škodljivi
Posvuda ih je toliko da brojnošću druge podređuju,
i sve ih je više – kao da množe se prostom diobom,

nećeš ih lako raspoznati, jer istovijete se i s tobom:
oblicima se ne određuju, nalični su i spužvi i gljivi,
poput termita grickaju, i sve što taknu obezvređuju

Slikaju oni, i pjevaju, pripovijedaju, i historiju pišu,
a na istinski darovite bjesomučno, kao jedan kidišu,
jer nesanično ih tišti, izluđuje i poput žive rane boli

što uspijevaju da im odole i umaknu njinoj kontroli,
te zato, ozlojeđeni, umiju vazdan da bleje i mekeću,
a cijele noći da nesnosno iz smrdljive bare krekeću

Najbliži su ti rođaci, opaki urotnici, ili pak drugovi,
oko tebe se pletu nježni, od bodljikave žice krugovi
Suvereno gospodare i zadnjom društvenom sporom,

bezazleni tobož, a gesta im svaka smrtno je opasna,
čovjekov su sagnjili humus, najotrovniji crni korov,
mržnja njihova za antropologiju je potpuno nejasna,

hermeneutici nisu razumljivi jed niti žestoka pizma,
bez mediokriteta ne bi se držala ni zamisao fašizma,
pri tom o svojoj misiji imaju predstavu posve jasnu:

cilj je, zapravo, i zvijezde na nebu sasma da zgasnu
Pretvarajući se kako otajstva i najskrovitija poznaju,
vascijelu ekumenu smišljeno preobraćaju u mrtvaju

Bilježiš, stoga, da tek mediokriteti trepere u svijetu;
i dok slutiš kako će uskoro da porobe cijelu planetu,
ostaješ meteorit koji plamti u svome samotnom letu

Večernji list, Obzor, 27.07.2024

Razgovarao Branimir Pofuk

U prošlom Obzoru objavili smo intervju s Miljenkom Jergovićem, a za ovaj broj razgovarao sam s jednako velikim i važnim piscem, ali iz Srbije, Svetislavom Basarom. Kao ni s prvim, tako se ni u slučaju drugog, kao autor razgovora, neću odreći komunikacije na “ti”. I zbog autentičnosti tona razgovora, a i zbog toga što taj “ti” od obojice ističem, skromnost na stranu, kao čast.

Imali smo na umu i činjenicu da su ova dvojica autora svoje čitatelje već tri puta zajednički počastili knjigama svojih kontinuirano razmjenjivanih pisama (“Tušta i tma”, “Drugi krug” i “Bajakovo-Batrovci”). Iz ovog razgovora saznajemo da se dopisivanje nastavilo pa možemo očekivati barem još jednu knjigu njihove korespondencije. A za Basarine čitatelje imamo još jednu sjajnu vijest. Osim što smo razgovarali o njegovom posljednjem romanu “Rekapitulacija”, koji je najprije u Beogradu objavio Službeni glasnik, a potom prošle godine u Hrvatskoj 24 sata, Basara nam predstavlja i svoj novi roman. A sve to govoreći ošro, lucidno i bez ikakve zadrške, kako samo on to zna, o Srbiji, Balkanu i svijetu prošlom, sadašnjem, a i budućem.

Započeo bih razgovor s tehničko-lingvističkim problemom. Kao što znaš, većina hrvatskih i srpskih novina u intervjuima prakticira kod nas “kroatiziranje” srpskih, a kod vas “srbiziranje” hrvatskih sugovornika. To i ja radim, tako je bilo i u slučaju našeg posljednjeg razgovora za Obzor prije tri godine. Ali, kad si ti u pitanju, muči me osjećaj kao da moram “titlovati” na standarni hrvatski jezik dobar srpski film ili predstavu, odnosno tvoje majstorsko baratanje živim i sve samo ne uštogljenim srpskim jezikom. Što misliš, je li vrijedno truda da pokušamo, kao eksperiment, razbiti tu shemu i izboriti se za Basarin srpski u Večernjem listu? Ili da me riješiš muke i sam sebe kroatiziraš?

Ako ti Večernji dopusti eksperiment, nemam ništa protiv da intevju ide u srpskoj varijanti. Mada nemam ništa ni protiv kroatiziranih intervjua. I ne samo kroatiziranih. Postoje i be-ha-izirani i montenegrizirani. Šta bih imao protiv – vrlo malo se gubi u prevodu. Ali ako se malo gubi u prevodu, gubi se na drugim mestima. To prevođenje iz šupljeg u prazno stvara jednu veštačku barijeru, dodatno provincijalizuje ionako provincijalizovane kulture i žurnailzme, a ne ostvaruje željeni cilj – povećanje distance između Srba i Hrvata. To se naprosto više ne može povećati. I to obostrano. 

Ja sam u nekim mojim romanima dijaloge likova, Hrvata po nacionalnosti, pisao na hrvatskom. Slao sam to posle Vlahu Bogišiću da proceni kakvoću mog hrvatskog. On mi je rekao da je to dobro, ali nije mi delovao naročito uverljivo. Dakle, ako ne može srpski, onda ti kroatiziraj.

Neka onda eksperiment za sada ostane na tome što ćemo ovaj tvoj prvi odgovor ostaviti u originalu. I to je neki mali korak, a u nastavku ću te pažljivo kroatizirati. Inače, savršen argument u raspravi na tu temu su do sada objavljene knjige Jergovićevog i tvog dopisivanja. Ja, osobno, svoj ću, pa i Jergovićev jezik uvijek zvati hrvatskim, a tvoj srpskim, a u isto vrijeme ne trebaju mi nikakve deklaracije da me uvjere da zapravo imamo zajednički jezik koji nas spaja, a ne razdvaja. 

Ta “dvojezičnost” Jergovićeve i moje prepiske jedna je od njenih najvećih kvaliteta. Slika svega o čemu Miljenko i ja pišemo – a pišemo o svemu i svačemu – kompletnija je napisana dvama varijantama istog jezika – zapadnom i istočnom – inače karakterističnih za sve jezike. Problem nas Srba, Hrvata i ostalih ex-yu naroda je nekompletnost slike i nas samih i okolnog svijeta,  premazivanje te slike hrvatskim i srpskim bojama, u čemu mi, Srbi, prednjačimo. Mislim da se tu ne može ništa učiniti. Sva je prilika da i ostatak svijeta ide istim putem izolacionizma, ksenofobije i provincijalizma. Kao da se zaboravilo da ovaj svijet ima kraj, a da kraja nema dok sve ne propadne.

Hrvatsko izdanje tvog posljednjeg romana “Rekapitulacija”, u izdanju 24 sata, svi knjižarski sajtovi lani su najavljivali s par rečenica o tome kako si opet posegnuo, uz sve ostalo,  za “burleskom i virtuoznim stilom… sve ne bi li pronašao ključ za nepodopštine svojih likova i tako usput ubrzao Drugi dolazak i svršetak svijeta i vijeka”. I evo, ti već i ovdje spominješ kraj svijeta. Kako ti danas, ovog ljeta, izgleda svijet po tom pitanju? Jesmo li stisnuli gas na tom putu prema kraju? 

Ovoga ljeta svijet mi izgleda gore nego što je u mom novom romanu “Minority Report” Beograd  izgledao u ljeto 2023. Evo kako je u mojoj optici izgledao. Citat je malo poduži, ali vrijedi   pročitati. “Leta 2023. godine Beograd je izgledao kao da je Shemyaza, Anđeo Opustošenja,    proždrao 1.000.000.000.000 tona šuta, negašenog kreča, žive sode, septičkih jama, krstarećih raketa, rashodovanih respiratora, stajskog i veštačkog đubriva, medicinskog i radioaktivnog otpada, upotrebljenih kurtona i bindi, ugljen monoksida u čvrstom stanju, zalutalih metaka iz Ukrajine,  izotopa cezijuma 137, nevažećih izbornih listića, zgure, šljake, mazuta, nereda, pometnje, murdarluka, vaginalnog sekreta, španskh buva, camagre, cijalisa i ostalih gnusoba opustošenja, sve to zalio sa 1.000.000.000 litara ricinusovog ulja, onda se natrćio i s nebeskih visina se posrao na  teritorije opština Stari grad, Savski venac, Vračar, Čukarica i Palilula i na kraju obrisao dupe   prigradskim naseljima.”

Umjesto “Beograd”, ubacite “svijet” – Beograd ionako tvrdi da je svijet – i dobićete eshatološu sliku “post truth” svijeta. Pogrešno bi, međutim, bilo pomisliti da je kraj svijeta blizu – mada ne mora biti ni daleko – mogućnosti involucije su beskrajne, a vrijeme ima značaja isključivo za vremenite stvari i bića. Ako hinduistička eshatologija ne griješi – kršćanski svijet za eshtaologiju odavno ne haje – ovo bi vrijeme još moglo izgledati kao “zlatno doba”. 

U “Rekapitulaciji” si nastavio s virtuozno burlesknom dekonstrukcijom jezika, kako je u svojoj pohvali u Vremenu napisao kritičar Ivan Milenković, uz važnu napomenu neupućenima da dekonstrukcija nije isto što i destrukcija, koju rade neki drugi, stvarni likovi u tvom fantastičnom romanu. Ti sam rekao si da je roman “svođenje računa sa srpskim jezikom koji su ti žalosni junaci doveli do prosjačkog štapa”. Na naslovnici srpskog izdanja, u nakladi Službenog glasnika, našla se, kao ilustracija te destrukcije, slika “Siroče” Uroša Predića. Molim te, ispričaj našim čitateljima što ta slika velikog slikara iz 19. stoljeća radi i znači na naslovnici “Rekapitulacije”.  

Bilo bi dobro, ako je ikako moguće, priložiti reprodukciju slike Uroša Predića da bi stvar bila jasnija. Riječ je o slici “Siroče na majčinom grobu”, naslikanoj 1888. godine. Na slici se vidi dječak koji oplakuje svoju majku. Negdje tamo 1994. godine, netko u redakciji “Večernjih novosti” dolazi na ideju da reprodukciju Predićeve slike objavi kao dokumentarnu fotografiju, ispod koje je, pod naslovom “Bolno podsećanje”, pisalo: “Najveće žrtve ratova su deca. Tako je i u ovom, najnovijem, u kojem srpski narod ponovo brani svoj goli opstanak. Slika koja je pre godinu i po dana obišla svet, sa groblja kod Skelana, na kojoj ovaj dečak – siroče očajava nad grobom oca, majke i ostale rodbine koju su u ofanzivi pobili muslimani, i dalje potresa sve koji znaju šta je dečja patnja. Dečaka sa slike u međuvremenu usvojila je jedna porodica iz Zvornika, i sada je on učenik prve godine srednje vojne škole.” To već nije pokvarenjaštvo, nije dezinformacija – koje su uobičajene u ratnim stanjima – to je kontrainicijacija, kriminalizacija umjetničkog djela bez pristanka autora. Verujem čak i bez plaćanja autorskih prava, koja je moj izdavač morao platiti da bi reprodukciju objavio na naslovnici mog romana.  

Tu imamo trostruki falsifikat: umjetničku sliku lažno predstavljenu kao  dokumentarnu fotografiju  zločina koji se nije dogodio. To je jedna na smrt bolesna imaginacija, to je jedno neizlječivo  dubinsko  pokvarenjaštvo, to je involucija, srozavanje u heidegerovsko stanje “ispodčovječnosti”.  Vrijedi napomenuti da je te i takve – danas možda i toksičnije – Večernje novosti episkop bački Irinej – koji ispred epsikop obavezno dodaje “pravoslavni” kao da ima katoličkih episkopa – nazvao “jarkim svetlilom srpskog novinarstva”. Šta drugo uraditi nego se zapitati ako je takvo svjetlo tvoje, kakva li je tama. 

Zastrašujuće je da se čak i oni malobrojni koji su znali da je fotografija reprodukcija Predićevog djela, uopće nisu nešto naročito uzbudili zbog besramnosti falsifikata. I uopće, ravnodušnost s  kojom fantomski entitet takozvane bolje Srbije prešutno prelazi preko takvih (i većih) svinjarija, stvara ambijent u kome su takve svinjarije djelotvorne, a uzgred dokazuju da je “bolja Srbija” još jedan od mnoštva srpskih lažnih mitova.

 I u knjigama i u kolumnama ti uporno ponavljaš i dokazuješ kako Srbija pod Vučićem nije nikakva anomalija ili odstupanje, nego jedan logičan višestoljetni kontinuitet, obilježen mitomanskim lažima u neprestanom sukobu s realitetom i posljedicama u stvarnosti. Vraćaš se neprestano na atentat na Đinđića i činjenicu nekažnjenosti nalogodavaca. Ukazuješ na Koštunicu koji je ostao zaštićen čak i od poziva na istražni razgovor. Kada je posljednji put jedan srpski političar govorio narodu istinu? Ako uopće danas više igdje u svijetu postoje takvi političari, pogotovo na vlasti? Je li istina postala nepodnošljiva kategorija? 

Vučićev režim je najprirodniji, u stvari jedini mogući, nastavak režima Borisa Tadića. Ako ogolimo stvar, nema ni jedne jedine razlike između nacionalnih programa i politika Miloševića, Tadića, Koštunice i Vučiča. Sve je tu – srpski svijet, antizapadni sentiment, oslanjanje na ruski vrbov klin.  Ti režimi se razlikuju samo po stepenu nasilnosti i manjem ili većem stepenu prostakluka u političkom govoru. Anomalija – jedna od dvije u srpskoj historiji – bio je Zoran Đinđić i njegov projekt modenizacije Srbije i transformacije Srba iz bezličnih jedinki srspkog naroda u slobodne  građane. 

Ništa u Srbiji nije onako kako izgleda. Marta 2003. godine Đinđić je imao podršku od nekih četiri posto. Ovo treba zapamtiti, važno je za nastavak priče. Famozni 5. otkobar suštinski nije bio prevrat izvana, nego puč iznutra. Miloševića su “pustili niz vodu” njegovi ljudi, već je počinjao da biva prevelika smetnja, već je kvario biznise. Službena verzija i dan danas glasi: milionska masa je petog oktobra zbacila Miloševića. To je koješta. Pokojni Srđa Popović je prvi uočio da je magična srspka riječ – promjena – bila samo personalna, čisto kozmetička. Državna politika – Srbi svi i svuda – ni jednog trenutka nije promijenjena. Obožavam hrvatsku riječ “pričuva”. E, iz pričuve je aktiviran Vojislav Koštunica – u središtu čije stranke se Đinđićevo ubojstvo proslavljalo otvaranjem flaša viskija – iliti kako ga ja zovem rezervni Milošević, koji je već u noći petog na šesto oktobar započeo restauraciju starog, nije pretjerano reći ni vječitog, jedino mogućeg režima. 

Koštunica je deset godina glumatao opozicionara. Jest on bio protiv Miloševića, ali samo zato što je htio biti na njegovom mjestu. Osim toga, Vojislav Koštunica, koautor studije “Samoupravljanje u ustanovama kulture”, Miloševiću je zamjerao komunistički backgound. Protiv Miloševićeve politike nije imao ništa protiv. Srpski “Matrix” se komplicira. Miloševićeva politika nije bila Miloševićeva, nego prastara nečertanijsko-moljevićevska politika Velike Srbije koju je, nakon kratkotrajne  hibernacije u komunistčkom razdoblju, u opticaj ponovo pustio dementni seoski rapalj, Dobrica Ćosić, veliki prijatelj Igora Mandića i Darka Hudelista. 

Kako da kroatiziram riječ rapalj? Što je to?  

Teška seljačina. 

A pokojnom Mandiću i živom Hudelistu, čini se, zamjeraš prijateljevanje s Dobricom Ćosićem? 

Kratko i jasno – da. Svi Ćosićevi prijatelji su sumnjivi tipovi.

Oprosti, prekinuo sam te, molim te nastavi…  

Već počinjem hiperventilirati od bijesa, pa ću skratiti. Politički pozadinci strijeljanja Zorana Đinđića   su mislili  da će pacifizirati Zorana i da srpski narod nikada neće prihvatiti njegovu politiku. I dobro su mislili u svom zlu. Narod to nije htio. Osim onih četiri posto, svi su mrzili Đinđića. 

Ovo je važno: Đinđić je shvatio da ništa ne može uraditi i odlučio je napustiti politiku i Srbiju. Već je  bio uspostavio kontakte s nekim univerzitetima u Europi. Ubili su ga iz obijesti, za primjer. 

Još važnije: u blizini moćnih srpskih ljudi dana uvijek se nađe netko s prislušnim uređajem  ugrađenim u penis, pa sam iz tog izvora saznao za razgovor Ćosića i Borisa Tadića u kome divane da je Miloševič bio loš, ali da je državna politika dobra i da treba čekati trenutak da se i ostvari.

  Famozni “srpski svet” koji napuhuju Vučić i Dodik, premda im ono svesrpsko saborovanje baš nešto i nije uspjelo, meni se čini kao nešto u prvom redu smišljeno za vladanje Srbijom i Srbima. Čini mi se da u Hrvatskoj najviše štete od te mitomanije mogu imati samo hrvatski Srbi. Je li to ipak ideja od koje treba strahovati u smislu da bi mogla eskalirati i eksplodirati kao devedesetih? Ili je samo dobro gorivo svim nacionalističkim politikama u regiji?  

Da, svesrspki sabor je seoski spektal za unutrašnju upotrebu. Kao što ratni cilj velikosrba iz srpskih zemalja nije stvaranje Velike Srbije, nego preseljenje u Beograd. Matrix, kako rekoh. Hrvatskih Srba što se tiče, mislim da su naučili lekciju. Bar većina njih. Shvatili su, nadam se, da za beogradsku čaršiju, dakle ćosiće, koštunice i bečkoviće, imaju vrijednost samo ako su zaklani. 

Stvari se zahuktavaju i ubrzavaju u Americi. Prošli tjedan atentat koji Trumpa (bio je, naravno, u pravu Jergović), nimalo nije promijenio. Ovaj tjedan Biden koji odustaje od natjecanja za novi mandat. Ipak si u životu bio i političar i diplomat. Kako gledaš na sve te događaje i njihovu važnost i za nas na Balkanu? 

Prilično ravnodušno. Jesam ja bio sve i svašta, ali sam prije svega kršćanski pisac, a to znači da nastojim, kolikogod mogu, ne obraćati pažnju na metež okolnog svijeta. Nevolja je što to ni izbliza ne mogu onoliko koliko bih volio, ali to, osim rijetkih izuzetaka, više ne mogu ni monasi. Kad smo već kod monaha, podsjetit ću da je Amfilohije iznad Đinđićevog odra – do koga se probio na silu, protiv volje obitelji i prijatelja – održao besjedu čiji sažetak glasi: digao si mač na brata, od mača si poginuo”. Nadam se da smrad ovih riječi dopire i do Hrvatske. 

Kad se već deklariraš kao kršćanski pisac… Nedavno si u svojoj kolumni citirao patrijarha Porfirija koji je na promocije knjige Darka Tanaskovića “Religija u društvu, kulturi i politici” rekao da “naše vreme ne odlikuje sekularizam, nego apostasija” i da je “važno da ljudi koji imaju ugled u javnom životu jasno i nedvosmisleno za sebe kažu da su hrišćani”. Pa si onda dodao: “Ljudi koji imate ugleda u javnom životu, ne oklevajte, nedvosmisleno kažite za sebe da ste hrišćani. Šta drugo reći? Ima bih i ja štošta reći…” Pa, evo, reci nama nešto više o tome, a usput široj publici, ako ti nije mrsko, objasni i što je to “apostasija”. 

Apostasis ima više značenja – uključujuči i vrlo profano držanje odstojanja u saobraćaju – ali u pravoslavnoj ekumeni – i među srpskim kaluđerima-rusofilima koji obožavaju grčki – znači otpadanje od Boga, a podozrijevam da Porfirije insuinira i otpadanje od njega lično. U Srbiji je,

inače, vrlo neotmjeno deklarirati se kao neko tko vjeruje u Boga. Čak i među nacionalistima, 

najbližim Porfirijevim saveznicima. Onako kako ja to vidim, prvi korak u apostasiju, dakle otpadništvo od Boga, je obogotvorenje nacije, a Porfirije je prvosvećenik tog poganskog kulta. 

Je li iz perspektive novih pokoljenja i sva književnost, umjetnost i kultura jedno veličanstven “džaba krečenje”, kako ti autoironično neprestano u novinama nazivaš svoje pisanje? Ili će ipak, kao i do sada, sve ovo nadživjeti?

 Da, stalno ponavljam da su umjetnost i kultura džaba krečenje – u ternucima klonuća tako i misilim – ali jedine stvari na ovom čemernom svijetu koje nisu džaba krečenje su umjetnost i kultura. 

“Rekapitulacija” je bila zaključak jedne fantastične trilogije. Prošlo je od nje već godinu dana, saznali smo da pišeš novi roman. A hoćemo li uskoro čitati novu knjigu Jergovićevih i tvojih pisama? 

Ne da pišem, nego sam već napisao. Uskoro iz tiska izlazi moj novi roman “Minority Report”, izdavač je ovaj put Derata. Jergović i ja smo započeli još jednu rundu dopsivanja, ali to je već neko vrijeme na stand by-u.

Kad si nas već počastio ulomkom iz novog, još neobjavljenog romana, reci nam još nešto o njemu. U naslovu se referiraš na istoimeni SF film Stevena Spielberga, odnosno priču Philipa K. Dicka koja mu je poslužila kao predložak. Baviš li se i ti u romanu temom sprečavanja zločina koji se još nisu dogodili? Jesu li političari koji i dalje naše narode opijaju nacionalističkim mitomanijama krvi i tla zapravo počinitelji ili barem suučesnici budućih ratnih zločina?

Ima taj naslov posrednih veza s filmom “Minority Report”, koji sam inače – u obje njegove verzije – gledao nekoliko puta, Ali “Minority Report” je prvenstveno ono što taj izraz i znači, dakle izvještaj dijela neke komsije koji se ne slaže s odlukom većine. Za razliku od filma, u kome takozvani pre-cogsi predviđaju zločine, narator romana nastupa kao post-cog, netko tko zločine vadi iz zaborava kojim ih prekriva prošlost. 

Inače, ništa ne zamjeram političarima koje spominješ. Naši narodi hoće upravo to što njihovi političari rade i kuda ih vode. Svijet se, izgleda, dekristijanizirao do te mjere da se zaboravilo da na svijetu nema nikakvoh nepravdi i da je sve što se događa posljedica ljudskih djelovanja. 

Neko se čuje pod mojim prozorom
Rekao bih priča sam sa sobom
I moje ime pominje, doziva me…

Jeza me podilazi od toga glasa.

Izlazim na vrata,
Hodam u papučama okolo kuće
A nikog ne vidim
Sem što i dalje čujem onaj glas.

Na mjestu sa kojeg dolazi
Nikoga nema –
Samo su vazduh i zemlja
I taj nevidljivi koji doziva.

Znam ako se odazovem
Više me neće biti
I možda da jednog dana
Budem isti ovaj glas
Koji doziva ispod prozora.

Zato, ćutim, ćutim..
I gledam negdje daleko
Kao da niko nikog ne doziva.

(priča iz knjige “Dobrodošla košava”, Orionart, Beograd 2016.)

Poslije naporna čitanja Dositeja Obradovića  Rikard B. zagledao se s onu stranu Dunava, ponesen znatiželjom gdje li se to nalazi manastir Hopovo u kojemu se Dositej razočarao životom kaluđera, te potpomognut savjetom i novcem igumana Teodora, otišao u Zagreb da ponajprije dobro nauči latinski. – Latinski moje mladosti! – uzdahne Rikard B., raširivši i položivši ruke na naslon drvene klupe podno zidina Kalemegdanske tvrđave iznad ušća Save i Dunava. Introibo ad altare Dei, učio ga kao dječarca susjedov sin, bogoslov Ivica. Za svaki naučeni odgovor dobio bi svetu sličicu, a za nekoliko njih zajedno pravu pravcatu karamelu. Ministrirao je punih deset godina, sve do odlaska u isusovačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati. Možda je i Dositej učio kod isusovaca? Danju bi tesao latinsku gramatiku – sal, sol, pes, dens i fons i paries – a noću bi u svojoj ćeliji na hrvatskoj kajkavštini čitao knjige o zagrebačkim vješticama. Baš kao i sam Rikard B., samo što on nije imao zasebne ćelije, već je u zajedničkoj spavaonici s krevetima na kat, pri svjetlu ručne baterije ispod pokrivača, u prvoj godini okretao i gutao Mariju Jurić Zagorku, a u višim razredima uglavnom djela koja su sjemeništarcima bila izričito zabranjena… 

   Iznevjerivši svoje pobožne roditelje čvrstom odlukom da ne namjerava upisati bogosloviju i postati velečasnim župnikom, Rikard B. znao je da mu nema povratka u roditeljski dom. A pošto nije imao novaca ni dobročinitelja,  ne namjerivši se na igumana Teodora, odnosno na nekog kaptolskog kanonika, nije mu preostalo drugo nego otići na Vojni odsjek i zamoliti drugove da ga pošalju u vojsku. Tako se i zbilo. Drugovi ga pošalju na odsluženje vojnog roka u glavni grad Makedonije, Skopje, koji se već petu godinu oporavljao i obnavljao od strašnog potresa 1963. 

   U vojci je Rikard B. upoznao mnogo dobrih mladića, ali s nijednim se nije tako srdačno družio kao s Janezom Koritnikom, slovenskim bogoslovom koji je naprosto uživao u pobijanju tvrdnji uniformiranih propovjednika bezvjerja. Bio je načitan i vješt u iznošenju argumenata. Pravi branitelj vjere, kojemu se čak i kapetan bezbednosti potajice divio. Rikard B. ga naravno nije zavolio kao bogoslova, budući da se definitivno oprostio od svećeničkog zvanja, već ponajprije kao dobrog druga i neustrašivog podložnika, koji svoje pretpostavljene poštuje, ne laže im i ne strahuje pred njima, za razliku od ostalih vojnika koji su bili u stanju svašta priznati, samo da budu oslobođeni dežurstva ili stražarskih mjesta. 

   Janez Koritnik, visok svega metar i šezdeset centimetara, zavolio je pak Rikarda B. zbog njegove dječačke buntovnosti, zavolio ga očito zbog osjećajne drskosti kakvu sam nije posjedovao. On se naprosto nije mogao ne povinovati žarkoj želji svojih roditelja da postane službenikom oltara, ali je zato svoju pamet stavio u službu raskrinkavanja svakog licemjerja i nepoštenja. Na požarstvu u skopskoj Cigan-mahali, kad bi jedan drugome pravili društvo u noćnim smjenama, njih dvojica su najozbiljnije raspravljali o životnim prokletstvima slavnih osoba, uglavnom filozofa i književnika, o prokletstvima koja se na određenom stupnju samoostvarivanja čovjekove osobnosti pretvaraju u stvaralačku i pokretačku snagu povijesti. 

   Nakon jutarnjih gnjavaža na poligonu i osnovne obuke Rikard B. pisao je iao novinarske sastavke, najprije za zidne novine u kasarni, zatim za vojnički mjesečnik Front i omladinski tjednik Mladost. Sve manje se družio s Janezom, a sve češće bio pozivan u kancelariju kapetana bezbednosti Miomira Barage, koji mu je uz kavu i cigarete obećavao republičku stipendiju i upis na Skopski univerzitet, te mogućnost zaposlenja u redakciji omladinskih ili studentskih novina. Nije bilo nužno, ali svakako poželjno, da se još u kasarni učlani u Savez komunista. – To je doduše puka formalnost! – blagonaklono ga je hrabrio kapetan Baraga i obećao mu sve sam srediti. Na njegovu preporuku Rikard B. bio je premješten iz kantine u biblioteku, zadužen za kulturnu suradnju s gradskim omladinskim organizacijama, što je značilo posjedovati trajnu izlaznicu i boraviti više u gradu nego u kasarni. Oduševljen naglim promjenama i dobrim izgledima da će ipak moći studirati, pa makar i u Skopju, prionuo je na učenje makedonskog jezika. Bez velike dvojbe postao je članom Saveza komunista, izbjegavajući nakon tog čina susrete s Janezom, što je pripisivao više svom obziru negoli osobnom stidu. Slovenac je srećom bio šest mjeseci stariji vojnik od njega, te se po svoj prilici vratio jatu ljubljanskih bogoslova, ne misleći na nadobudnog bibliotekara kasarne, kojemu je na samom kraju vojnog roka išla u prilog čak i velika povijesna nepravda, ulazak ruskih tenkova u Čehoslovačku i Prag ljeti 1968., kad su gotovo svi vojnici iz njegove jedinice morali na albansku granicu, a on je kao izraziti miljenik kapetana bezbednosti mogao u miru i sivomaslinastoj uniformi obaviti sve formalnosti oko dobivanja stipendije, upisa na Filozofski fakultet, rezerviranja mjesta u Studenstkom domu, pa i mjesta u uredničkom odboru omladinskog časopisa za kulturu i društvena pitanja.

     Kapetan Miomir Baraga ispratio ga je iz kasarne Maršal Tito kao voljenog sina kojemu će vrata njegova stana ubuduće uvijek biti otvorena. I zaista, Rikard B. je prve godine rado odlazio nedjeljom svom kapetanu i njegovoj ženi Nataši, svakako zgodnoj i zavodljivoj Puljanki, ali… dozlaboga alergičnoj na svaki spomen hrvatstva i hrvatske pripadnosti. Možda je Miomir upravo zato nastojao od svog miljenika u tančine saznati jesu li mu roditelji pričali o Mačeku i domobranima, jesu li možda pričali o ustašama, o kardinalu Stepincu, zašto su ga poslali u dječačko sjemenište, što mu se u sjemeništu dopalo, a što je najviše mrzio. Divio se mladićevoj odvažnosti kojom se unatoč neimaštini i težačkom prokletstvu roditelja odrekao bogoslovije. Zato se toliko zauzimao za njega, toliko da mu je čak vlastita žena to zamjerala. Ona je, naime, od samog početka sumnjala u revolucionarni zaokret te zagorske ptičice koja bi, po njezinoj prosudbi, najradije poletjela svom Hrvatskom književnom listu koji je taman bio počeo izlaziti u Zagrebu i potpisnicima Deklaracije o hrvatskom jeziku, o čemu su tih dana diljem Jugoslavije pljuštale najpogrdnije ocjene. Zagriženo bi ponavljala kako nikad nije vjerovala Hrvatima, a ponajmanje Zagorcima, koji su premazani svim katoličkim mastima, te bi i samoga đavla ustoličili na prijestolje, samo da im se domoći Nezavisne Države Hrvatske. Ta netrpeljivost Srbijanke iz Pule urodila je u Rikardu B. prvim istinskim doživljajem hrvatskog nacionalnog buđenja. 

   U međuvremenu se na fakultetu sprijateljio s grupom studenata koja je otvoreno podržavala europske zahtjeve studentskih pokreta, pozivajući se na velikog egzistencijalista Jean Paul Sartrea, a ozbiljno se zaljubio u Ljupku Avramovski iz Berova, čiji je otac umro na Golom otoku, te je ona satisfakcijski uživala u svakom napadu na Tita i Partiju. Sve su te činjenice išle u prilog kapetanovoj ženi Nataši koja je svog miroljubivog supruga uspjela uvjeriti kako se zauzima za krivog čovjeka, te se jadni kapetan pismenim putem obratio svom miljeniku, proglašavajući ga izdajicom i dajući mu jasno do znanja da ga ni on ni njegova supruga ne žele više vidjeti u svom stanu. 

Tako se Rikard B. na skopskom Bulevaru revolucije prepoznao kao izgubljeni sin Matoševe Gospe Marije, držeći za ruku odvažnu i marljivu Ljupku, koja je redovno polagala sve ispite na katedri engleskog i njemačkog jezika. Nije se dala nacionalno smesti i politički zavesti. Na puteljcima, pošljunčanim stazama i osamljenim klupama uz rijeku Vardar zanosno ga je upoznavala s nazivima slavenskih plemena Draguvita, Velegezita, Berezita, Strumljana i Smoljana, što ih bizantski spisi navode kao Sklavinias Makedonian. Pričala mu kako su ta plemena pod bizantskom i bugarskom vlašću razvijala specifične oblike političke samoupravne organizacije, kako su prvenstveno pobunama i organiziranim ustancima protiv osvajača izborili samostalnost i ujedinjenje makedonskih plemena u vlastitoj državi – u slavnom Samuilovu carstvu, čija vlast se protezala nad Tesalijom, Epirom, Albanijom, Sjevernom Bugarskom, Dukljom, Zahumljem, Raškom, Bosnom i Srijemom. Pričala mu o tome tako zanosno da bi je satima slušao bez poljupca. U njegovim ušima poprimala bi lik Marulićeve Judite, pogotovo kad je pričala o Karpoševu ustanku 1689. i samom Karpošu koji je u borbama s turskom vojskom bio uhvaćen i nabijen na kolac u Skopju. To se legendarnom junaku sigurno ne bi dogodilo da je Ljupka u ono vrijeme živjela, nastavio bi Rikard B. nakon predanog slušanja u sebi obožavati voljenu djevojku i voditi je kao kraljicu krivudavim uličicama oko Bit-pazara.

   Puna četiri semestra hodali su zajedno, usavršavali se u prepoznavanju povijesnog prokletstva makedonskog i hrvatskog naroda, te povjeravali jedno drugome  egzistencijalističke madeže na svojim tijelima, sudbinske znakove koji donose sreću. On je za to vrijeme položio nekoliko ispita i objavio čitav niz novinskih članaka i radijskih priloga, a ona je bome prijevremeno diplomirala i zaposlila se kao profesorica njemačkog jezika.

   Prvu njezinu plaću proslavili su jednotjednim boravkom u Ohridu, zahvaljujući pozivu i gostoprimstvu dobre tetke Mare koja im je dala na raspolaganje sobu na katu tipične ohridske kuće s predivnim pogledom na jezero. Ohrid je stoljećima bio kulturno i crkveno središte Makedonaca. Kliment Ohridski, apostol makedonskih Slavena, organizirao je u manastiru Sv. Pantelejmona književno središte sa školom. Za cara Samuila Ohrid je bio središte samostalne makedonsko-slavenske crkvene organizacije. Crkva Sv. Sofije građena je u vrijeme vjerskog raskola između Istoka i Zapada, ukrašena najljepšim freskama bizantskog slikarstva i nizom frontalno postavljenih likova crkvenih velikodostojnika istočne i zapadne Crkve. Tim podsjećanjem na jedinstvo kršćana kao da se ljubav Rikarda B. i Ljupke Avramovske  udvostručila. Više nisu vidjeli nikakvih bitnih razlika između svojih svjetonazora, premda još uvijek nisu imali smjelosti očitovati se o eventualnom braku. Uz Samuilovo ime vezana je i ohridska tvrđava, podignuta na mjestu nekadašnje helenističke akropole, gdje je Rikard B. pod vedrim nebom raspjevane ljetne noći obljubio svoju Makedonku i uživao u tjelesnoj ljubavi sve do praskozorja, kad su ozareni svjetlošću strasti i jezera krenuli prema crkvici Sv. Jovana Bogoslova. Svu uzvišenost i ljepotu ohridske prošlosti i sadašnjosti blagovali su tih dana pod pretvorbom nezaboravnih specijaliteta – ohridske čumlek-čorbe, dimljenih jegulja i bogato punjenih pastrva. 

   Ispunjen izvorno ohridskim stvaralaštvom, zbirkom Narodnog muzeja u Sv. Klimentu, te ljepotom i darovima prirode, Rikard B. na povratku u Skopje zamoli Ljupku da mu bude zaručnicom, dok i on ne diplomira. Zanosio se u to vrijeme djelima Pavla Vuka-Pavlovića, hrvatskog filozofa na Skopskom univerzitetu, i najvjerojatnije bi pisao diplomski rad o njegovu poimanju duševnosti i umjetnosti da se nije ogriješio o politiku, komentirajući na Radiju Skopju studentske nemire u Zagrebu potkraj zimogrozne 1971. godine, zbog čega je smjesta bio isključen iz Saveza komunista, a protiv njega i njegovih javnih istupa bila je podignuta vrlo debela optužnica. 

    Stajao je nepomičan pod jakim mlazom mlake vode, oči su mu bile sklopljene, a dlanovima je neprestano prelazio preko lica, kao da se umiva. Tek su ga smežurani prsti podsjetili da je izgubio osjećaj za vrijeme i da ga komad gumenog crijeva umetnutog u slavinu umivaonice već predugo poliva. S naporom se odvojio od vode i uzeo peškir. Mirisao je, mirisale su i gaće i majica, mirisali su prvi put otkad je ovdje. Prislonio ih je uz obraz prije nego se obukao, godilo mu je. Morao se i obrijati, a starim brijačem to nije išlo lako i jedva je, uz čupanje i bolove, sastrugao sa lica desetodnevnu bradu. Samo je nakratko sjeo, ispušio cigaretu, pa naglo ustao, brzo obukao uniformu, bijelu, izlaznu. 

     Žurno je prošao kapiju kasarne, niko ga ništa nije pitao – svi već znaju njegovu stalnu maršrutu. Nakon pet minuta vožnje gradskim autobusom, pretrčao je Rivu prepunu šetajućeg, lijepog svijeta i uletio u Dom JNA, gdje ga je čekala kancelarija i radni sto.

      Zaštektala je stara ‘Olimpija’, njegava dva prsta prilično vješto su vezla po njoj. Bila je bučna, nije joj radilo slovo ‘l’, ali je u redakciji mornaričke novine ona bila najbolja. Rekli su mu da je imao sreću da baš nju dobije. 

      Tri puna sata kuckanja i gužvanja, desetak cigareta i pet kartica teksta s novinskim proredom bilo je pred njim. Ostavio je napisano na urednikovom stolu, pa spojio dvije fotelje da bar odrijema, ako ne bude mogao zaspati, makar sat-dva. U samu zoru polazi autobus put njegovog kraja, ide na redovno odsustvo, ide svojoj kući, djevojci, a sestra se za tri dana udaje. Mora jedini brat da isprati jedinu sestru, mora je pod ruku odvesti do njenog novog doma i zaželjeti joj svaku sreću.

      Uz kafu budilicu urednik je letio pogledom preko teksta što ga je našao na stolu. Nije mu posvetio baš nešto mnogo pažnje, jer mu je već odavno preko glave svih tih jednoličnih žvrljotina koje svakodnevno premeće kroz ruke. Godinama tako, otkad je zbog narušenog zdravlja skinut s podmornice i postavljen ovdje. A i znao je već da tekstove ovog mornara-novinara nije potrebno posebno kontrolisati ili prepravljati – brzo se taj uklopio u redakciju lista, shvatio način na koji se ovdje radi i pustio se niz vodu.

      Istog dana tekst je slagan u vojnoj štampariji, koja je bila najsavremenija na Balkanu – svaki se put to moralo naglasiti.

      Nakon par dana u redakciju je nenajavljen odjednom banuo, kao s neba pao, ni manje ni više nego admiral, drugi čovjek mornarice. U rukama je imao svježe otštampani primjerak „Čuvara Jadrana’, broj 16/85, od 15. avgusta/kolovoza 1985. godine. Uredniku, njegovom pomoćniku, a prethodno i upravniku Doma, noge su se skroz na skroz odsijekle kada su na vratima ugledali visokog, njima previsokog, gosta. Ko zna kako su se šeprtljavo izvukli iz svojih stolica, stajali kraj stola, kako su drhteći pozdravili, da je ovaj shvatio da mora odmah da ih umiri, da im pokaže da nema namjeru da ih riba, da ništa nisu zgriješili, da je sve u redu… I previše u redu čak: došao je da redakciji zahvali na predivnoj reportaži iz njegovog zavičaja, priči o njegovim plemenitim ljudima, a da autoru stisne ruku i čestita. Autoru, što je istog dana, na svojoj plaži, prvi put u životu mazao sopstvena ramena maslinovim uljem da ublaži opekotine od sunca. On, što je uvijek već u maju bio garav kao da je iz mahale…

     Samo što je admiral, nakon ispijene kafe, otišao, urednik je otvorio petu stranu svoje novine i s zanimanjem, nestrpljivo leteći s pasusa na pasus, stao da čita…

…..Tridesetak dobrovoljaca spremno se ukrcalo na remorker, a na licu im se očitavala puna svijest o ozbiljnosti zadatka na koji su krenuli. Starješina im je u par riječi objasnio da je sa Otoka upućen apel za pomoć, da tamošnji vatrogasci ne mogu da se, već dva dana, izbore sa požarom koji bijesni. Plamen već ugrožava i naselja, a ko je pozvaniji da pomogne svom narodu od Narodne vojske?!…

      Da je kako bio bliže i da nije imao prečeg posla kod svoje kuće, u svojoj uvali, u svojoj barci, Novinar bi uredniku hladno kazao da je jedini dobrovoljac bio on. Ostali, njih tridesetak, ukrcani su na remorker oštrom naredbom dežurnog oficira, zastavnika Eftimova, kada se na njegov poziv niko nije odazvao. Nikome se tog nedjeljnog popodneva, pritisnutog i izmoždenog vrelinom i žegom, tog zadnjeg dana jula, nigdje nije išlo. Svi su se bili uvalili u neke svoje male čaure i u njima drijemali i čekali suton, malo svježine, bar mali dašak da se prodiše. No, suton su dočekali na brodu što je svom snagom plovio ka Korčuli, koja je gorjela. Četvrtina ostrva bila je u plamenu i na poziv za pomoć Komanda je odgovorila šaljući ove ljude, lijene i bezvoljne i da se umiju, a ne da štogod gase. 

     Novinar se javio sam. Kada je čuo sirenu za uzbunu i vidio okupljanje ljudi na sportskom poligonu kasarne, kada je saznao o čemu se radi, zatražio je telefonom urednikovu saglasnost da ode i za novine zabilježi što se to tamo zbiva. Urednik je prihvatio iz prve, odlično, sve je u redu, baš tako treba, ali je napomenuo da ide ako već tako sam hoće – on ne bi imao srca da mu to naredi. A Novinar je samo želio da premosti tri duga, preduga dana do odlaska na redovno odsustvo, dane što su se razdrobili na hiljade sporih minuta…

     Plovili su, na otvorenom moru je duvao maestral, otvorile su se oči, ljudi su oživjeli. Razbudile su ih i obnažene mlade žene koje su mahale sa jahti kraj kojih su plovili. Onda se odnekud stvorila gitara, ispala je i flaša vina, pa pivo. Mnogo piva. Prstima se mezilo iz konzervi Mirne Rovinj. Sardine su bile uredno poslagane i prelivene rafiniranim sjemenskim uljem, ekstra kvaliteta.

    Taman se smračilo, ugasio se urnebesni požar boja na zapadu, a na suprotnoj strani, ka kojoj su plovili, nebo se rumenilo. Kako su se primicali pred njima je bila tek jedna ogromna buktinja. Zamukla je gitara, zamukla je priča, boce piva ostale su na pola…

…..Mornari su, odmah nakon iskrcaja, željeli da se priključe gasiocima koji su na sve moguće načine presjecali put vatrenoj stihiji. No, pripadnici teritorijalne odbrane Otoka, koji su ih dačekali u luci i odmah im obezbjedili smještaj, te donijeli hranu i piće da se okrijepe, insistirali su da ovu noć vojska odmori, a da ujutro, ranom zorom, krenu na zadatak…. 

     Ispričao bi Novinar, sočno bi opisao tu prvu noć na Korčuli, da baš u tom trenutku nije u ustima imao ogroman komad hladne lubenice, toliko velik da ga je zamalo ugušio. Isto kao što se i te prve korčulanske noći, u sportskoj sali škole, mogao ugušiti od smrada, dok je pokušavao zaspati na ulijepljenim strunjačama, u sali koja se nije otvorala od kraja školske godine. 

    Niko ih nije dočekao na pristaništu. Iskrcali su se, remorker je krenuo nazad, a oni ostali na prepunom šetalištu, da bulje u šetače, a ovi u njih. Gorjelo je po brdima, plamtjelo je na sve strane, ali je Vela Luka tancala uobičajenim, lepršavim turističkim ritmom.

     Mornari su izgubljeno i unezvereno pogledivali okolo ne znajući gdje će i što će. Zastavnik je pokušavao da uspostavi neki kontakt, da se nekome obrati, da se s nekim poveže, ali uzalud. Već je i korzo potpuno opustilo, ponoć je bila uveliko prošla i orkestar na obližnjoj terasi završio je svirku, tek prišla su im dva starija čovjeka. Mještani su, rekoše, aktivisti mjesne zajednice i nakon pola sata otvorili su im fiskulturnu salu osnovne škole da u njoj prenoće. Ustajali vazduh, gadluk, isključena svijetla… U mraku su pokušavali da nađu bilo što na čemu se može leći. Našli su prljave strunjače, a u zoru nigdje nije bilo kapi vode da se umiju.

     Došao je neki razdrndani autobus i odvezao ih do malog sela u unutrašnjosti ostrva, gdje je bio smješten štab što je situaciju držao pod kontrolom. Tek oko podna neko im je saopštio lokaciju gdje su određeni da budu, ali se niko nije sjetio da pita jesu li momci štogod stavili u usta, jesu li gladni ili žedni…

 …Kada su mornari stigli na područje zahvaćeno vatrom, određena je linija koju treba da brane, gdje se plamen mora zaustaviti. Bez suvišnih riječi, slijedeći svog starješinu, četa se uvježbano i uigrano rasporedila po položaju, uvjerena u sopstveno znanje i snagu. Uz potpunu koordinaciju rada i ogromnu ljudsku solidarnost, te bliskost sa lokalnim stanovništvom, nijedan zadatak nije neostvarljiv, znali su to…

     Kada bi Novinar, da nije zauzet lijepim komadom ribe i vinom, bar načas pomislio na svoje učešće u gašenju požara na Korčuli od prije nekoliko dana, prva riječ koja bi mu pala na pamet bila bi: besmisao! Kako je užasno besmisleno bilo stati pred vatrenu neman, dvadeset, trideset metara visoku, s naprtnjačom na leđima u kojoj je desetak litara vode! Kako su morali izgledati bijedno i smiješno izigravajući Davida, no ovo nije bila legenda, ovdje se moglo začas i nestati, biti progutan ogromnim plamenim jezicima što su palacali na sve strane.

     Zastavnik je ubrzo povukao svoje ljude, rekao da hoće da ih vrati žive, sa čim su se oni vrlo lako složili. Izmakli su se poprilično od vatre, posjedali po golom kamenju, sunce je peklo tjemena, a oni su se sjetili da ništa nisu jeli. Pili su vodu, bljutavu i mlaku, iz neupotrebljenih naprtnjača, ali hrane nije bilo. Niko nije došao do njih, a oni nisu imali gdje poći. Padao je mrak, koji bi tu u kamenoj nedođiji bio crnji od svega što su mogli zamisliti, da nije bilo plamenih svetionika na sve strane. 

     I tako se spavalo, čovjek sve može, svemu se prilagodi, na sve se brzo navikne. Između kamenja, malo suve trave, uz prethodno lupanje nogama i udaranje u stijene da se, nedajbože, ne prilegne i zaspe pored hladnih gmizavaca. Buđenje uz trešnjavu, cvokotanje i mokru odjeću – rosa je lijepa samo u poeziji, lako se rimuje…

      Tek oko deset sati makadamom je do njih dokaskao mali džip i donio im veliki lonac pasulja, bidon vode i deset kila hleba. Pasulj je bio hladan, od juče, prekjuče, voda je bila mlaka, hljeb je, začudo, bio svjež, a glad ogromna. Ona što, kako se to voli reć’, očiju nema i što sve pred sobom melje. Na svaki način: i prstima, i kutlačom, te ponekom kašikom, grabio se taj skoreni pasulj, umakao se hleb, guralo se vodom, a zatim cijelo popodne podrigivalo, prdilo, grčili se želuci, trčalo se iza stijene…

 ….Vojnici su svugdje dobrodošli, zadnji grozd, posljednja smokva za njih bi se sačuvala, za njih što svim svojim bićem odlučno čuvaju znojem i krvlju stečenu težačku imovinu. Što su sa svih strana naše domovine pohrlili da pomognu opustjelim selima, da usamljenim starim otočanima pokažu da nisu sami, da je cijela zemlja uz njih i sa njima… Na svakom koraku sretala su ih nasmijana lica vrijednih otočana. Otočana što su za svoje maslinjake i vinograde motikom otimali škrtu zemlju, što su učinili da kamen prorodi….

     Kako bi se urednik i Novinar slatko ismijali ovoj sramoti od teksta, da su negdje daleko od ove redakcije, od uniforme, opušteni i dobro raspoloženi. No, urednik je zadovoljan što je pogođena admiralova žica, a Novinar u tom času, na sedam metara dubine, ima na nišanu lijepu oradu…

     Isto kao što su trećeg ostrvskog dana debelim šmrkom nišanili plamen što se baš namjerio da prođe kroz imanje i preko kuće dvoje ubogih. Starac i starica, iz čijih je očiju, bez ikakve sumnje, izvirao užas u najsirovijem obliku, stajali su i gledali kako znojavi i usplahireni momci spriječavaju plamen da proguta sve što imaju: kameni kućerak, kržljavu sparušenu baštu i prodivljale voćke. Vojska je uspjela, spriječila je plamen da se pogosti ovim jadom i bijedom.

      Zastavnik se prvi put osmjehnuo ovoga, trećeg dana na ostrvu, a obećao im je da neće ostati duže od dan-dva. No, ko je njega išta pitao i koga je on mogao i smio pitati bilo što?! Mornari su bar imali njega da se istresaju.

     Samo što im je spasena imovina dvoje se staraca, najednom vrlo pokretnih, razletjelo da prutevima u rukama brane imovinu od vojske, da se ne ubere kakav kržljavi grozd, koja uboga smokva ili šljiva…

     Iskoristio je Novinar da petog dana jednim kamionom ode do gradića. Sakupili su, pretresli mornari i starješina sve džepove, dali posljednji sitniš za cigarete, keks, bombone. Bilo je ugodno predvečerje i mjestom su šetale djevojčice, slatke, tanke, u malim suknjicama, dječaci su uljem namještali kosu, restorani i kafane bili su krcati… Vojska je na brdu, među kamenjem i dračama, gušterima i zmijama, čuvala njihov miran san! 

…..Protekla je nedjelja dana otkad su na Otoku, a požar još uvijek nije sasvim savladan. Što ugasi dan, to nanovo raspiri noć. Svake večeri pojača suvi, topli jugo i svaku gotovo utrnulu iskru oživi. 

      No, niko ovdje nije obeshrabren, pobjednik se zna. Čovjek, njegova upornost i volja, nikada nije izgubio nijednu bitku …“

      Daleko, u svojoj barci, dok je sa djevojkom razlivao nježnosti po pajolama, Novinaru se pred očima, niotkud prizvana i nimalo željena, stvoriše blijedoroza, gola tijela svoja dva sapatnika na užarenom ostrvu.  

       Poželio je da se okupa u moru, mamilo ga je prelivanje talasa što je dopiralo sa obale i sišao je kozjom stazom do uvale. Ugledao ih je, svoje drugare, samo što se pojavio nad malim žalom. Ležali su na leđima, na samom kraju šljunkovite plažice, bili su goli i trudili se da što više i upadljivije izlože svoju čunu i svoj pimpek. Odmah mu je pala na pamet – bi mu smiješno – grdobina koja iz pijeska maše svojom izraslinom kao zastavom i tako mami radoznale žrtve. No, nisu ta blijeda, ošurena i mlohava, iako mlada, tijela nikoga mogla zanimati, ni privući. Strese se pri pomisli da vjerovatno i on tako mizerno izgleda. Sav ulijepljen od znoja što se na njemu suši danima, u istim gaćama i majici već nedjelju, praznog stomaka, prazne duše…

        Na drugom kraju tog bajkolikog, usamljenog komadića obale, vrilo je od života. Desetak djevojaka i mladića, žar pod gradelama, urnebesna muzika i velika pasara usidrena posred uvale – pukao je prizor pred njim. Stao je opčinjen, gledao kao da tako nešto nikada u životu nije vidio, gledao je ono što, iz ovog kamenjara od koza i zmija, nije mogao ni da zamisli da postoji.

       Momci su bili domaći, a djevojke strankinje, uhranjene i bijele. Bili su svi goli, igrali se kao djeca, bili su pijani i bučni. Novinar je zapanjeno gledao, pa začas, postavši svjestan svog bijednog virenja, krenuo nazad. No, ni koraka! Naprijed, na plažu među taj njemu danas tako daleki svijet, nije htio, a nazad nije mogao, nisu ga noge slušale. Samo se malo sklonio iza šipražja, razmakao grane koje su mu smetale i netremice nastavio da gleda. Isto kao i njegovi drugovi na plaži što nisu s golih strankinja skidali pogled, a što ih niko primjećivao nije.

       Par što se do tog časa mazio, mazao kremama, zezao, ljubakao, ustao je i krenuo ka zaleđu plaže, prema njemu. Ona ga je, nespretno hodajući preko oblutaka, dražala za kurac i vodila kao psa vezanog povodcem. Smijali su se razmetljivo, bahato, primicali se nekom kamenom zidiću, a njene krupne dojke su podrhtavale. Čim su prišli zidu, ona se naslonila, istrćila guzove i mladić je samo uklizao u nju.

      Novinar je gledao, bili su blizu, ispod njega, mogao je da im vidi znoj na licu, gledao je njene plave oči i savršeno bijele zube, njegovo mišićavo oznojeno tijelo… Novinar je gledao: oni se nisu jebali, nisu se tucali, nisu se prčili, kresali, trpali, guzili, nisu imali intimni odnos, najmanje su vodili ljubav, ne, ništa… oni su se igrali, oni su se zezali, oni su se tek obijesno razbacivali, rasipali, razmetali se siti i maniti, oni su bahato prevrtali to božije korito. Nije bilo strasti, drhtaja, žara, ničega nije bilo, tek raspusna igra tih predivnih tijela, tek predstava za divljenje sebi samima i hranjenje sopstvene sujete. U trenutku kada je njegova ruka dotakla dugmad šlica, djevojka koja je lutala pogledom okolo, ugleda ga, sretoše im se pogledi. Došapnu to svom ljubavniku, nasmijaše se i pogledaše put njega. On se uspravio, stajao je sada nad njima, rukom se stiskao preko pantalona. Ljubavnici se probudiše, mladić je sada kao ljuti ratnik nemilosrdno probadao mačem svog protivnika, a djevojka se željela beskrajno nasaditi na taj mač. Podivljali su, vrištali, stenjali, njištali, grubo se upijali jedno u drugo i gledali u očajnika što ih više i ne vidi. Zatvorenih očiju on se razlivao, izlivao, polivao, liptalo je iz njega, prskalo, grčio se, izvijao, tresao, istresao… Nije to bio grč slasti, strasti, užitka, ne, iz njega je pokuljala sva ona višednevna muka, srdžba, glad, žeđ, poniženje, postelja od trave, ulijepljeni znoj, prljave gaće…

      Umirio se, stresao još jednom, stao i sklopljenih se očiju naglo okrenuo i žurno zagrabio uzbrdo. Nije se osvrtao, nije više dolje ni pogledao, a do ušiju su mu dopirali urlici probuđenih životinja što su se grebale i grčile, borile se i klale.

      Mokre gaće su sad bile potpuno natopljene svim ljudskim izlučevinama, ali se on osjećao čistije, lakše i ljepše.

       U predvečerje toga dana naišli su na česmu kraj puta i nekoliko se mornara skinulo i pokušavalo oprati, okupati. Morali su da kleče ili leže ispod niske slavine, a to ih je, taj čudni, neprirodni položaj, zabavljao, zasmijavao. Dvije djevojčice su ih radoznalo gledale iza kamene ograde i smijuljile se, pa se jedan mornar rukom natrljao, naglo se uspravio i potrčao par koraka prema njima, kao ciljajući u njih, svojim uspravljenim ponosom. Pobjegle su kikoćeći se, a i vojska se smijala. Vojska se pišala od smijeha…

…..Plamen je sabijen na uski, mali prostor. Udruženi vatrogasci iz tri republike, dobrovoljci, turisti što su vrijedno priskočili i Narodna vojska pobijedili su vatrenu neman, stali su na put pobješnjeloj stihiji što sve pred sobom guta. 

       Kada su avioni-kanaderi istresli svoje prve vodene tovare, pobjeda je bila potpuna i tek se tada moglo stati, odmoriti, odashnuti, opustiti…

     Kanaderi su stigli kada im je istekla najamnina u susjednoj državi, a nekoliko sati prije njih stigli su Bosanci, drvosječe, profesionalci. Baš u zlo vrijeme da u sami osvit dana udare testerama u maslinjak i bademe. Posjekli su desetine stogodišnjih stabala maslina, sjekli su to ‚žbunje’, objasnio je poslovođa, a čuvali su, reče, borove. 

      Kako su požariste počeli nadletjeti kanaderi što ih se čekalo dvanaest dana, prorominjala je kiša. Vatrogasci iz Splita i Šibenika vrijedno su, opušteni, pristupili bogatoj marendi iz kombija-riznice, a ni prevarili se nisu da pozovu izgladnjele vojnike. No, nedaleko od njih gostili su se i mornari sirom i kompotom od krušaka, što su ih od tih istih vatrogasaca ukrali. Dokotrljao je Slovenac Rado kotur sira, velik baš kao točak od fiće, proturio je, na svoj način, Enes Bosanac tri velike, najveće konzerve kompota, a Makedonac Jane cijeli je dan brao i tucao bajame sa oborenih stabala. Gozba za pamćenje, uživanje i povraćanje.

       U suton su napustili Korčulu. Sipala je sitna kiša, ostrvo se pušilo kao vulkan kad se hladi. Brzo ga je gutao mrak, gubilo se u tami, đavo da ga nosi.

       Još na brodu smislio je priču. Priču što će najbrže skuckati i Admiralu ugoditi.

Uvertira

Vrabac vragolasto
plaknu lice
u lokvi
Čitav tren
otrpi blizinu
moje mračne sjene
Zatim ga
širokom gestom
dirigentski štapić izvede
van pogleda

Jutro u bolnici

Vižljasta medicinska sestra
odškrinu prozor
pod kojim se
tata raspada od raka

pa, na trenutak
sklopi oči

Grad

Odsutno si koraknuo
na peron
Autobus ode dalje
a tebi se još
ne silazi s trešnje
zakućom

Još si tamo
gdje te
nema

Nestašna

Uvodeći učenike
u matičnu knjigu,
kao na malene snježne
parcele vječnosti,
razredna se osmjehnu osmici
što zaguza pod perom
Sama se
u zbornici
rasija

Mali strah

Potjerana iz krune nara
uholaža šmugnu
pod mušemu

pod jastuk

Pročitao sam knjigu „Rat” Miljenka Jergovića (Fraktura, Zaprešić, 2024.). Neosporno značajna knjiga, od onih koja govori o presudnim autorovim iskustvima. Na drugi način o tome govori i njegova knjiga „Rod” (obje knjige imaju u naslovu tri slova, kao što su tri slova u riječima trn, krv, vrh), ali „Rod” pripada obiteljskim sagama, vezan je za stvarne događaje i osobe, a „Rat” je knjiga o nekom, nečijem ratu, koji se događa negdje, nekom. I svatko može misliti na neko svoje iskustvo ili neki rat koji ima u vidu. Svako koji ima iskustva o ratnim događajima u ovoj knjizi može raspoznati svoje. Kada ja čitam Jergovićevu knjigu, mislim na Sarajevo, neki Palestinac će misliti na Gazu, Rus na Lenjingrad, i svaki može razabrati svoje iskustvo. Kao što i Miljenko Jergović svoje pisanje bazira na svojim iskustvima, bez kojih nema uvjerljiva djela, ali su ta iskustva transformirana i samo su poticaj spisateljevoj imaginaciji, bez koje nema dobrog djela, a ni dobrog opisa stvarnosti. Zato je ovo vrlo dojmljiva knjiga kratkih zapisa, od kojih je svaki cjelina za sebe, a svi zajedno stvaraju mozaik ratnih udesa. Stvaraju veliku sliku prepoznatljivih, a univerzalnih događaja. Ovo je knjiga, da  upotrijebim autorove riječi u kontekstu ove bilješke, „od užasa ispala iz vremena”, a njen pisac „u sebi stvara sjećanje”; ovo je knjiga u kojoj je prisutna zebnja, strepnja, očekivanje događaja, knjiga koja opisuje promjene grada i njegovih žitelja (u ratu se svako osvjedoči u što se sve oni koje je poznavao mogu izmetnuti); ovo je knjiga u kojoj je mnogo različitih sudbina (jer svaka je nesreća u ratu drugim slična, a posebna), knjiga u kojoj je urar vrijeme, staklar staklo, grobar smrt, političar pjesnik ubijanja, a general jede rat koji će ga prožderati, u njoj je vječna mladenka i djeca novaci, u njoj mrtvi i oni koji su još živi, premda ih više nema; ovo je knjiga u kojoj je stvarnost nadrealna, a nadrealno stvarno (i to mogu potvrditi oni koji su iskusili rat), ima u ovoj knjizi prikaza, predskazanja i čuda, i strave i dirljivosti i svih oblika mržnje i nerješivih zagonetki, ima doslovnosti koje se pretvaraju u metaforu i metafora koje postaju stvarnost, jer ovo je knjiga koja opisuje mnoge stvarne i simbolične transformacije koje donosi rat. To ponajbolje znaju oni koji su rat iskusili,  a u ovim kratkim pričama koje čine cjelovitu sliku o ratu svaki dobar čitatelj može razabrati koliko je zastrašujuće stvarnosti u ovom neimenovanom događaju koji se svaki čas negdje i nekome događa. I ponoviti s jednim od likova u knjizi, kroničarom koji se pita „što je to u nama?”. Tko osjeti i shvati ovu knjigu, znat će koliko je strašan svaki rat koji se desio i nikada neće poželjeti da se rat negdje, nekom desi. „Rat” je vrlo važna knjiga u opusu Miljenka Jergovića, a svakako bi i nama trebala biti važna knjiga. Meni jest.

Sunce je tek počelo promaljati iza brda, rano je jutro. Auto se približavalo Vozarici. Tako zovemo to mjesto na koje smo krenuli da peremo robu. Uzbuđenje kod bunovne djece je počelo da raste, budilo se sve u njima i oko njih, penjalo se iz stomaka prema glavi. Voda je bila mirna i caklena, čista i još neuznemirena, cvrkut ptica i pokoji auto ili autobus bi narušio tu lijenu jutarnju tišinu. Istočna je strana, tako da je iza brda izlazeće sunce brzinom kretanja svoje svjetlosti brisalo sjenke brda sa nas. A imamo dovoljno vremena do ugrije i do zvizdana da se na miru raskomodimo i napravimo svoju logu jer cijeli dan ostajemo. Najbolje mjesto s najviše hlada u toku jutra uzmu oni koji prvi dođu, sve je u sreći koja je ionako prisutna taj dan, i to familijarna, roditeljska ili rodbinska, prijateljska ili dječja, pa i fureštska. Tako nešto turisti nisu vidjeli pa se čude, pa slikavaju, prilaze i pitaju, pa se podruže, a nešto i dobiju. Naši ljudi su gostoljubivi i darodavni bili.

Al’ dječja sreća je najveća.

Samo mjesto je imalo cimentiranu ploču oko desetak kvadratnih metara pa je bilo zgodno da se razgrnu i nasapunaju deke, sukanci i biljci te da ih se odmah baci u dubinu i skoči za njima.

Jutarnje pripreme određenog dana pranja robe bile bi žustre, a trebalo se rano dignuti, i to je bio najveći problem jer su bili školski praznici. Vrzmali bismo se oko roditelja, ubacivali u auto kojekakve budalaštine jer može sve zatrebati, a bili smo udaljeni od kuće oko tri kilometra tako da ne bismo mogli skoknuti po loptu, peraje ili neke druge stvari ako bismo to zaboravili.

Neki bi se dovezli kopačicom ili traktorom, a još godinama prije natovarili bi magarca, s obe strane bi zakačili robu složenu u bale a u sredinu bi posjeli djecu jer tovari su bili izdržljivi. I kočija je bilo sa konjima.

Tu bi bili i sapuni, tzv. lukšije, plava kutija praška Radion, kuke zakačene na duge štapove da se roba može povući kad krene dalje, bruškini za četkanje, sić sa konopom da bi se voda mogla grabiti lakše. Bila bi i pokoja lutka ili igračka za vodu, ko je šta imao.

Uglavnom bijaše to poseban dan i dug u svakom slučaju, zabavan i prožet mirisima parizera i pomidora, paštete, kukumara, čantrona i cata. Poneki napuvani dušek ili veliki buveli, obično od kamiona Fapa, ponegdje zakrpan, na koje bismo legli pa ponirali i ponovo se penjali, i to svi odjednom koliko bi nas bilo. Pa bi se stumbavali, daveći se isplivavali vrišteći i psujući očima raširenim koje bi još bile pod vodenim zavjesama.

U plićaku bi se čantron i boce sa pićem uvijek pod valovima oslobađalo barijere od kamenja sa kojim bi bilo poduprto. Neko je morao paziti na to u svakom trenutku, inače ode, otpliva.

Tu bi bila i prakljača, drvena palica koja je spljoštena s jedne strane a izbočena s druge i finim radom i motivima narodnog blaga i tradicije izrezbarena. Odraslima je bila to alatka za rad, lupanje debljih vunenih pokrivača, a za djecu igračka za mačevanje ili ganjanje i prijetnja za nekog ko nas naljuti. Pokrivače bi nakon sapunjanja, sakupljene u role, veliki i jači bacili u vodu i onda bi neko ko je dobro plivao uzeo za jedan kraj, a drugi za druge krajeve, i onda bi po vodi vozali dok nestane sva pjena. Najveći problem su bili brodovi koji su pravili valove pa zamutili vodu i onda sve džabe, moralo se čekati razbistravanje.

Zato se išlo ranije dok svi spavaju, a voda još čista.

Samo sapunjanje pokrivača bio bi najuzvišeniji čin jer bismo se bacali nakon bruškinjanja u tu pjenu da bi ostavili tragove ruku i nogu u brazdama kao mačke i da bi osjetili mekoću pjene i miris praška. Sklizaš se po tome više puta i onda skočiš u vodu, razrješenje i oslobođenje, pročišćenje.

Onda bismo te pokrivače nosili na cijeđenje i sušenje na parapete pored ceste, na stijene ili na grmlje. Oko podneva vozili bi autobusi ljude na posao u tvornice u grad, a to bi bili stari drndavi autobusi Sanosi sa smrdljivim ispušnim gasovima pa bi zaprašili robu, ali bi sunce sve opet izvuklo da miriše na friškinu. 

Uglavnom šarenilo motiva na Vozarici bilo je impozantno. Tu je bio i privatni vrt ograđen živozidom sa stablom smokve i par jablanova.

Sve to bi uveseljavalo družinu, obično bi se dogovorile dvije tri familije da zajedno provedu dan za robu prati, a imali su i nekakve dogovore među sobom da se ne bi desilo da bude gužva, da dođu svi odjednom, poštovao se red. Alternative su bile mlinice na Slapovima Krke i Roškom Slapu. U mojem sjećanju pečat je ostavio prizor prirodne centrifuge i strah od vode koja je ogromnom brzinom padala u taj okrugli prostor u halabuci sa svih strana te kako bi se biljci koprcali i skakali od udara. Ali tu bi se najbolje ražentali. 

I na takvim mjestima su još didovi i babe bili živi i vitalni.

A Vozarica je mjesto gdje se u prošlom vijeku, pedesetih godina, prije obnove mosta prelazilo rijeku, tačka gdje bi s druge strane brod vozarice prevozio ljude ili stoku pa čak i kola i aute.

Ljudi bi išli u grad ili iz grada gdje su nosili svoja dobra za prodaju i kupnju nečega šta im je potrebno, išli bi u bolnicu ili da prijave rođeno dijete koje bi upisali tek kad nešto trebaju da obave u gradu, tako da stignu nakon mjeseci i mnogima su netačni datumi rođenja. Ali oni su to pamtili po svecima, sajmovima ili godišnjim dobima.

Magarci ili konji su nosili robu, na muškim glavama bi se crvenile težačke kape sa crnim notama, a na ženskim bijeli i tamno plavi šudari. Uzgiban narod, glasan i u pokretu! Taj duh pokreta ostaje i u nasljednicima.

Neke godine, kad je počeo masovni turizam i kad su biljci i sukanci postali dio kulturne baštine te kad počeše brzi gliseri da zamućuju vodu, razrijedi se taj običaj i nestade, mašine su prale, i to noću, jer danju ne bi voda stigla do nas, šta u šali kažemo da se brzo sušila na suncu.

I ljudi krenuše u pokret kuda koji. Malo kome ostade biljac ili sukanac sačuvan, tako da se sada izlaže kao turistička atrakcija. 

Na Vozarici se danas poneko zatekne, jer mu se svidi lokacija, a poneko navrati iz nostalgije da se tu okupa i osunča.

Adnana Karahasanović Zeljković: U svijetu vodenih ogledala, Kuća poezije, Banja Luka 2019.

Rođena 1950. u Banjoj Luci, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila komparativnu književnost, cijelog je života pisala jednu knjigu pjesama. Konačno ju je 2019. lokalni pisac i izdavač Zdravko Kecman nagovorio da je i objavi. Knjiga je izašla, a Kecman je odmah zatim umro. Ali stigli su održati promociju, malu i nezapaženu, s tek nekoliko prisutnih, pjesnikinjinih rođaka i prijatelja. Iste godine, knjiga se pojavila i na Sajmu knjiga u Banjoj Luci, ali nije prodan nijedan primjerak. Najveći dio skromne naklade od 300 primjeraka ostao je kod mrtvog izdavača, a tek nekoliko primjeraka kod autorice, u njezinom ormaru. Jedan stiže do mene.

Ime Adnane Karahasanović Zeljković savršeno je nepoznato u bosanskohercegovačkim književnostima. Nigdje je nema, onako kako nema ni njezine knjige. U toj izdvojenosti, usamljeništvu i manjinstvu može, međutim, nastajati književnost u koju su upisani svi obziri i razlozi što čine tekst koji će spasiti svijet.

Prva pjesma u knjizi naslova je “Ribarsko uže”; ovako ide: “Čvrsta si/ kao ribarsko uže,/ čista konoplja -/ ne pucaš kad te savijaju,/ natežu po molu,/ tobom brodove vežu/ i onu najčvršću mrežu od tebe pletu,/ u more bacaju,/ izdržiš i krupne ribe,/ majčice moja.” I tu se rastvara tema, koja zacijelo u pjesništvu nije nova, nego je jedna od najstarijih i najprisutnijih, ali u ovom slučaju, u ovih desetak pjesama o majci, kojima započinje knjiga “U svijetu vodenih ogledala”, neko je tiho i beznadno čudo. Tako i pjesma “Mama”; evo i nje cijele: “Mama pljosnata iza stakla prozora/ na kom me čeka,/ mama u dvije dimenzije/ ovjenčana lišćem naše višnje,/ mama ovjenčana lovorom višnjom,/ lik razliven u staklo-lišće,/ rastočena forma, nefigurativna mama,/ mama ploha-boja,/ mama,/ koje sve više nema.” Za njom još jedna, naslova “Neprestano na vratima čekaš”; evo je: “Mama, ti više ne vidiš, ne čuješ/ i ne prepoznaješ nikog osim svoje djece/ koju neprestano na vratima čekaš./ Idu ona, idu,/ biciklima jure prema tebi,/ dragom cilju što se udaljava/ i sve više bježi, kao u snu.” I još samo jedna, “Poput nevidljivog kretanja kamenja”, koju ćemo na ovom mjestu izgovoriti, iz strepnje da je nigdje drugdje nećete naći i pročitati: “Mama, ne mogu ni zamisliti koliko si sama./ Govoriš jezikom beba/ i dišeš daškom vjetra./ Tvoji su pokreti/ poput nevidljivog kretanja kamenja./ Za koga ostavljaš znamenja,/ ponireš kao rijeka?/ Gdje ćeš i kada ponovo izbiti/ i čija ćeš biti mama?”

Tajna riječi, ili tajna estetskog suda u odnosu na umjetnost riječi, naročito u odnosu na poeziju, nerazrješiva je uvijek. Zašto je nešto dobro? I što je zaista dobro u tome što je dobro? U slučaju Adnane Karahasanović Zeljković je, kao malo kad, odgovor vezan uz stav prema onom što čini samu biti pjesništva. Vrlo škrta na riječima, nesklona ukrasima, ornamentima, pridjevima i svemu drugom što bi pojačavalo ton i glasnoću riječi, a time i trošilo njihova temeljna značenja, Adnana ima držanje prve govornice jednoga jezika, koja kao da svaku tu riječ i svaku pjesmu upisuje šilom u kamen. Ovako pisati rizično je u svaka doba, a naročito u ova razbrbljana vremena. Onda, ovako se piše kada se cijeloga života piše jedna knjiga.

U toj potpunoj izdvojenosti, u toj neprisutnosti, u tom svekolikom i već neobjašnjivom manjinstvu, u toj šamanskoj škrtosti s riječima, ova pjesnikinja svakog je trenutka, paradoksalno, prisutna na svijetu. Recimo, u ratnim pjesmama iz 1991, i iz posve banjalučke perspektive. Pjesma “Pomjerati zvijezde” ide ovako: “Pomjerati ljude je/ kao pomjerati zvijezde:/ iza njih kuće tužno zjape/ i žalosno zavija pas.” Pjesma “Oktobar 91.” ide ovako: “Kad nestane puža,/ ostane puževa kuća,/ kad nestane čovjeka/ ostane njegova kuća./ Poslije u tim kućama žive/ neki drugi puževi,/ neki drugi ljudi.” I pjesma “Kupanje”, koja će: “Tog ljeta je bila nesnosna vrućina -/ otišli smo na rijeku i kupali se,/ prijala nam je svježina./ A onda neko reče: stanite,/ ta voda preko leševa/ na nedalekoj brani teče./ I ja vidjeh kako ih voda dira i spira,/ leševi plove, njišu se i plove,/ zeleni, modri, teški, naduveni/ i kako ta ista voda/ i nas dira i spira/ i kako ćemo tako oprani/ i čisti/ u raj ili u pakao/ i mrtvi i živi,/ isti.” U pjesmi, poput drugog glasa, poput veličanstvenog mrtvog glasa, u dva stiha ispisana kurzivom javi se Ivan Goran Kovačić. I osjećaj vrlo, vrlo čudan da najednom nema razlike između biti živ i biti mrtav. Ne bi to bila neka velika misao da pjesma nije takva, pa u njoj djeluje tako istinito.

Ima knjiga i knjiga. Većinu nikad ne pročitamo. U kući pravog čitača mora biti mnogo više knjiga koje nikada neće pročitati nego onih koje će čitati. (O tome lijepo je pisao Umberto Eco.) Knjiga Adnane Karahasanović Zeljković jedna je od onih dobrih i važnih, do kojih, međutim, nikada nećete doći. O njima vrijedi misliti kao o onom nepročitanom. Uz osjećaj da je sve što nam se zbiva već jednom opisao netko bolji od nas.

Palestina

Adnanu Karahasanović Zeljković upoznao sam tako što mi je prišla nakon mog književnog nastupa u Banskom dvoru, na festivalu Imperativ, u Banjoj Luci. Predstavila se imenom i prezimenom, i rekla da bi mi željela pročitati pjesmu koju je prethodne noći prevela s engleskog. Sjeli smo, izvadila je papirić i s njega jasnim glasom, precizno i bez imamo afektiranja, pročitala. Bio je to neobičan dar u ova naopaka doba. I još je rekla da u posljednje vrijeme ne spava od užasnutosti nad onim što se događa tom svijetu. Tako je to rekla da sam joj povjerovao. I nakon svega darovala mi je tu svoju, jednu jedinu, knjigu. Ne pridajući tome onaj značaj kakav pridaju početnici i nabijeđeni velikani.

Mobilni telefon

Pjesma pod ovim naslovom jedna je od kraćih: “Osvijetljeno svjetlom mobilnog telefona/ tvoje lice-/ svijetli u mraku, kao Budino.” Veoma je dug niz književnih, pjesničkih i kulturoloških referenci, koje se javljaju u ovoj knjizi. Prirodno, nenametljivo, a prisno. Premda živi u se zatvorena, u Banjoj Luci, daleko od svega, Adnana Karahasanović Zeljković u sebi sabire mnoge identitete velikog svijeta. U malom je svijetu veliki svijet. Osvijetljeno svjetlom mobilnog telefona, svijetli lice Budino.