Héctor Abad Faciolince: Izdaje sjećanja, Petrine knjige, Zagreb 2026.

Iz nekog nerazumljivog razloga, temeljno književno pitanje u našim krajevima je sljedeće: piše li pisac u svom tekstu o onom što se dogodilo (ako piše, to je nonfikcija, fakcija, publicistika, uglavnom tekst manje vrijednosti), ili pisac izmišlja (to se onda zove fikcija). Knjigu “Izdaje sjećanja” otpočetka do kraja čitamo kao fikciju, kao borhesovsku ili čak bolanjovsku mistifikaciju, kao izmišljaj u kojem bi stvari trebale biti onakve kakve jesu u nekoj (ili nečijoj) dokumentarnoj stvarnosti. Ali mi takvo što ne možemo provjeriti. Na čitatelju beletristike i nije da provjerava autentičnost podataka u tekstu. On pristaje na piščeva pravila, ukoliko su ta pravila dobro i dosljedno postavljena, a ako nisu, onda može odustati od čitanja.

Što, međutim, ako je u “Izdajama sjećanja” ipak sve istina? Je li to onda fikcionalni tekst, budući da je na taj način stiliziran, ili nefikcionalni tekst, jer je u njemu, kao, sve istina? I može li biti da izvanknjiževne okolnosti određuju književne žanrove?

Pripovjedaču ubili su oca. U očevom džepu nađen je sonet za koji on vjeruje da je Borgesov. Počinje istraga čiji je cilj utvrđivanje autorstva pjesme. Istraga dugo traje, širi se na različite strane, obuhvaća mnogo ljudi. Pokretaču istrage važno je dokazati da je sonet Borgesov. On o tome mnogo ne govori, ali kao da bi smrt dobila smisao, kao da bi u određenom smislu bila lakša, kada bi pjesma bila majstorova, a ne majstorovih učenika i krivotvoritelja.

Pripovijest koju iznosi kolumbijski pisac Héctor Abad Faciolince u početku se tiče autorstva, ali ona se postupno širi na priču o društvenom i političkom trenutku njegove zemlje, na jedan životopis i, naravno, na meditaciju o pjesništvu općenito, i na ulogu pjesništva u čovjekovom životu. A uza sve ostalo, ovo doista jest i meditacija o sjećanju.

Knjiga se, formalno govoreći, sastoji od tri teksta. Prvi i daleko najduži, obuhvaća istragu o sonetu. Drugi bavi se zgodama i nezgodama kolumbijskog egzilanta u Italiji. Treći raspravlja o tome što bi s čovjekom bilo da je u jednom trenutku drukčije postupio u životu. Tekstovi imaju različit unutarnji napon i ton. Dok je prvi zacijelo romaneskna pripovijest, drugi bi mogao biti esej pun anegdota, pisan za kakav međunarodni skup, dok je treći kratka, skoro i filozofska rasprava, u kojoj se pripovijest uzdiže iznad pojedinačnih ljudskih života. Čudo Abada Faciolincea sastoji se u tome što sva tri teksta zajedno čine čvrstu cjelinu. Tu cjelinu bismo se usudili nazvati romanom.

Čitatelj biva zbunjen vlastitim doživljajem teksta, ili vlastitom srođenošću sa svijetom koji Abad Faciolince opisuje. Ovo je, naime, moj svijet, premda mi nije ubijen otac, niti poznajem ikog kome je u mom svijetu i u mojoj bližoj okolini izvan rata ubijen otac. No, postoji nešto što je u mom svijetu još teže zamislivo: pjesma velikog pjesnika u džepu mrtvog oca. U nas poezija nema, niti je ikad imala takvu snagu i ulogu u životima ljudi. I tko bi to u nas mogao odigrati ulogu Borgesa u džepu kolumbijskog oca? Ali svejedno, neka neobična bliskost vezuje me za ovaj roman.

S drugim tekstom u knjizi, naslova “Pogrešan put”, identifikacija je potpuna. Sve što se događa kolumbijskom emigrantu u Europi, događalo se i meni. Ustvari, u odnosu na sve ove događaja ja imam – životni korelativ. Pa čak i za trenutak u kojem pisac odbija ponudu svojih dragih domaćina da krenu prikupljati novce za antivladinu gerilu u Kolumbiji: “Bilo je teško, jako teško, objasniti tko su u Kolumbiji bili dobri, a tko zli likovi jer tu – za razliku od kaubojskih filmova – svi zli imaju neku dobru osobinu, a svi dobri prije ili poslije pokažu neku svoju lošu stranu.” Ili kada u Torinu pokušava davati satove iz španjolskog, ali svi potencijalni klijenti odustaju čim saznaju da nije Španolac, nego je Kolumbijac. “Uvjerili su me da svoj jezik ne govorim ispravno.” Jezik kojim čitatelj Abada Faciolincea govori mali je, slabo frekventni, publici nezanimljivi hrvatski jezik, koji stranci i strankinje ne kane učiti. Tako da su prilično ravnodušni kako taj jezik govorim ili kako ga pišem. Međutim, u proteklih trideset i kusur godina toliki su me loši ili nikakvi govornici hrvatskoga jezika pokušali uvjeriti da svoj jezik ne govorim ili ne pišem ispravno, a njihovi argumenti bili su šokantno bliski klijentima zlosretnoga kolumbijskog učitelja španjolskog jezika. Tko pročita ovu knjigu, vidjet će kako im je on doskočio.

“Izdaje sjećanja” pažljivo je i s darom prevela Željka Lovrenčić. Jedna je to od najzanimljivijih, potencijalno i najvažnijih proznih knjiga objavljenih u nas u proteklih nekoliko godina.

Izbjeglica

Na jednom mjestu Abad Faciolince spominje prosjaka koji pokazuje svijetu svoj batrljak da bi mu udijelili milostinju. To isto rade izbjeglice, i cijeli je sustav svjetske sućuti prema tome uređen. “Ima li ičega goreg od izvlačenja koristi iz vlastite bijede?”, pita se on. Ima, mogao bi čitatelj pridometnuti, dobro znajući iz iskustava vlastitog svijeta o čemu pisac govori. Ima goreg: povjerovati u lijepe riječi, pohvale i milošte koje ti, izbjeglici, kondoliri upućuju.

Koncert u Torinu

U organizaciji Amnesty Internacionala. Pisac je, skupa s nevoljnicima iz različitih dijelova svijeta, izbjeglicama kao i on, u svečanoj loži. Nastupaju Peter Gabriel, Bruce Springsteen, Whitney Houston. “Ni ja uopće nisam shvaćao što radim ondje, ali iskoristio sam priliku da se rukujem sa Stingom, da po leđima potapšem THe Bossa, da poljubim Whitney Houston u obraz i stisnem ruku Peteru Gabrielu i Claudiu Baglioniju. Nisam to učinio jer su me osobito zanimali, ali s obzirom na to da su, kao što su mi rekli prijatelji koji su bolje od mene poznavali svijet zabave, bili ikone našeg doba, želio sam da poslije mogu reći onim histericima s druge strane da sam dodirnuo Stinga, da sam pružio ruku Peteru Gabrielu i da na obrazu čuvam nekoliko molekula sline Whitney Houston.”

Laudatio Miljenku Jergoviću, dobitniku Međunarodne nagrade za književnost „Aleksandar Tišma“ za 2026. godinu

***

Nema spora: Miljenko Jergović spada u međunarodno najpriznatije savremene autore bivše Jugoslavije. Rođen je 1966. u Sarajevu, a od 1993. živi u Zagrebu. Njegov opus obuhvata preko pedeset knjiga: kratkih priča, romana, pesama i eseja. Povrh toga, reportaža i nebrojeno mnogo kolumni. Dugačak je spisak prevoda njegovih dela, kao i onaj njegovih nagrada. Želela bih da pomenem samo tri: Nagradu za mir Erih Marija Remark (1995), Počasnu nagradu austrijskih knjižara za toleranciju u mišljenju i delanju (2022) i Lajpcišku književnu nagradu za evropsko razumevanje (2026). Mir, tolerancija, razumevanje: tri pojma koji karakterišu Jergovićevo delo i suštinski definišu autorov stav.

Ipak, više njegovih knjiga bavi se ratom. Počevši od impresivne zbirke priča „Sarajevski Marlboro“ iz 1994. pa sve do 2022. godine objavljenog naslova „Trojica za Kartal. Sarajevski Marlboro remastered“. Međutim, rat je ovde pre okvir unutar kojeg se odigravaju priče nego što je njihova tema i njihov sadržaj. Jergović ne prikazuje eksplicitno nasilje i ratne strahote, brutalne pucnjave i žrtve u krvi do kolena. On na videlo iznosi zlo koje se krije u čoveku, unutar ljudske psihe, ono koje se zrcali u svakodnevnim detaljima koji iznenada zadobijaju simboličko značenje. Smrznuti kaktus, ostavljen veš koji se suši, dva napuštena kofera… postaju šifre za smrt i prolaznost.

U priči „Komšija Pašić“, autor opisuje kako predusretljiva, ljubazna osoba jednog dana postaje major u uniformi, komandant koji naređuje masakre. Kako je moguće da se to desi? Kako je moguće da dvoje ljudi koji čitaju iste stripove odjednom postanu neprijatelji? Upravo je to ono što zaokuplja Jergovića. Njega zanimaju kontradiktornosti ljudske prirode, istovremenost ljubavi i mržnje, ideološko slepilo i volja za preživljavanjem. To nema mnogo veze sa razumom, ali zato ima sa iskonskim instinktima i oportunizmom.

Jergović je sjajan poznavalac ljudske psihe. Poseduje izvanredan dar zapažanja i umeće da preciznim potezima oslika karaktere i živopisno prikaže međuljudske odnose. Taj talenat demonstrira u veličanstvenim porodičnim romanima kao što su „Dvori od oraha“ (2003) ili „Rod“ (2013). U „Rodu“, on na preko hiljadu stranica iznosi razgranatu porodičnu istoriju svoje majke, koja se proteže preko pola Evrope. Pritom vešto kombinuje činjenice i fikciju –  metod koji koristi i u drugim romanima. Na primer, u romanu „Ruta Tanenbaum“ (2006), koji fikcionalizuje sudbinu Lee Dojč, hrvatske dečije zvezde koju su ubile ustaše. Jergović pritom prikazuje „panoramu straha“ u Hrvatskoj između 1920. i 1943. godine i pokazuje kako se ljudi ponašaju u istorijskim kontekstima: kao konformisti, kao počinioci ili kao žrtve. Bavi se krivicom i pokajanjem, bekstvom i izgnanstvom, potragom za individualnim identitetom u smutnim vremenima. I iznova i iznova: pitanjem šta je –ili šta bi to mogla biti – domovina. Možda pripadanje kroz nepripadanje?

Ovo pitanje postavljaju neki od protagonista romana „Buick Rivera“ (2002) čija se radnja odigrava u Americi, koji čeznu za svojom starom „jugoslovenskom“ domovinom. No, to pitanje sebi postavlja i sam autor, Miljenko Jergović, kada u knjizi „Sarajevo, plan grada“ sastavlja spisak naziva ulica svog rodnog grada, nadajući se da će se na taj način približiti njemu i njegovim stanovnicima.

Sve je pokušaj približavanja, moglo bi se reći za Jergovićev obimni opus. Jer konačnih odgovora nema.

Međutim, Jergovića to ne sprečava da se novinarski uključi u dnevnopolitičke debate i da u visprenim kolumnama iznese svoj stav. On to čini iz osećaja odgovornosti – kao pisac i kao građanin – svesno prihvatajući konfrontacije koje to povlači. Fašističke, rasističke i ultranacionalističke tendencije ne smeju se tolerisati. Za njih nema razumevanja. Jergović ima istančan osećaj za naznake jezičko-ideoloških zastranjenja i na njih reaguje oštrom kritikom.

Sam se prema jeziku ophodi sa najvećom pažnjom. Poigrava se njegovim bogatim registrom krećući se između poetičnog i svedenog, lakonskog i satiričnog, nežnog i sarkastičnog. Jedino nikada nije ciničan. Naprotiv, majstor je dijaloga i napetog pripovedanja. Zbog njegovog umeća, dive mu se mnoge – i mlađe – kolege-pisci poput Saše Stanišića ili Barbi Marković.

Opus Miljenka Jergovića pratim od njegovih početaka, još od „Sarajevskog Marlbora“. Duboko ganuta, napisala sam za „Noje ciriher cajtung“ recenziju ove zbirke kratkih priča. Posebno mi se dojmilo što u njoj nema senzacionalizma i preterane sentimentalnosti. Kao ni traga mržnje. Isto važi i za knjigu „Trojica za Kartal. Sarajevski Marlboro remastered“, objavljenu 28 godina kasnije. Ona, uzgred, ima istu strukturu: počinje prologom („Nezaobilazan detalj u biografiji“), nakon čega sledi 27 priča grupisanih pod naslovom „Rekonstrukcija događaja“. Fraza „Rekonstrukcija događaja“ odmah privlači pažnju: Nije li pisanje, po svojoj suštini, uvek pokušaj rekonstrukcije događaja? Ipak, Jergović u ovoj knjizi ne ponavlja nijednu od ranijih priča, niti ih pak menja. Možda je iz sećanja iskopao nove priče ili ih je možda izmislio. Bilo kako bilo, one diraju. Autor svojim likovima dopušta da razgovaraju tako živo da imate osećaj da ih neposredno slušate. I vidite ih: na primer, sestru Justu, koja se nije plašila ni metaka ni granata. Kada na kraju bude teško ranjena i padne u komu, ona poput duha kruži ulicama Sarajeva. Ispred kina „Dubrovnik“ susreće Boga, koji, pored izloga, sedi na tlu „onako sitan i poguren, nalik Židovu iz Singerovih romana“. „Uskoro ću ostati sam, reče, i oči mu se napuniše suzama.“ No, časna sestra Justa, katolička redovnica, biva sahranjena u zajedničkoj grobnici svog reda na groblju Svetog Josipa. U ovoj priči, Jergović poseže za onim metafizičkim, ali bez ikakve patetike, jer njegov Bog zavređuje sažaljenje, baš kao i njegova stvorenja.

Jergovićevo srce uvek kuca za slabe, siromašne i ranjive. On se uvek zalaže za čovečanstvo koje se opire kategorizovanju. Sa skepticizmom gleda na svaki oblik heroizma. Čak i na njegova obeležja: spomenike, zastave, počasti. Za njega, istoriju čine male priče – one koje otkrivaju sva kontradiktorna lica ljudskog roda.

Miljenko Jergović će svoj veliki književni univerzum zasigurno proširiti još mnogim pričama, jer su čovek i ljudski život neiscrpni. A deluje da su neiscrpne i Jergovićeva stvaralačka moć i imaginacija. U svakom slučaju, od sveg srca čestitam našem laureatu, uverena da bi nam se u tome rado pridružio i Aleksandar Tišma. Čestitke, dragi Miljenko!

Pomisliš često da nogomet ne postoji zbog rezultata utakmice, nego zbog statističkih podataka koji prate igru, a naročito zbog onih najčudnijih. Koji je igrač postigao najviše golova u dane ljetne ravnodnevice, ili u kojoj je minuti postignut najraniji gol u osmini finala nekog međunarodnog natjecanja, ili koji je najstariji igrač koji je na nekom svjetskom prvenstvu postigao het-trik… Takvim statistikama nema kraja. Knjiga u kojima bi one bile sabrane bila bi najveća knjiga u povijesti izdavaštva. Fanatici igre bi prestali ići na utakmice i gledati direktne prijenose na televiziji, ne bi za to više imali vremena, jer bi sve vrijeme čitali tu knjigu. I ne bi je do kraja života dočitali. Ti statistički podaci, od kojih je započela svaka naša bezinteresna zagledanost u nogomet, pokušaj su da se kvantificira čudo, da mu se odredi broj, niz i količina. To se prije nogometa činilo nemogućim, jer čudo ne bi bilo čudo kad bismo mu znali broj, ali s nogometom nešto se ipak promijenilo. Da je na zemlju sišao dvije tisuće godina kasnije, onaj stolarov posinak iz Palestine, uza sve ostalo, zbog statistički izmjerljivog čuda zaigrao bi na ovom svjetskom prvenstvu nogomet. Sa svoje 33 bio bi još uvijek relativno mlad igrač. Vjerojatno bi igrao za Zelenortske otoke, i učinio bi, kao obrambeni igrač, da se silovit šut protivničkog igrača zaustavi na gol crti. Tom čudu ne bi se znao broj. Bila bi to njegova pobuna protiv statistike u igri.

U prve dvije utakmice Svjetskog prvenstva u amerikama tridesetdevetogodišnji Lionel Messi zabio je pet golova i promašio jedanaesterac. Sudac mu je, kažu, u utakmici protiv Alžira oprostio crveni karton. Ali mi u to ne vjerujemo. Mi tu stvar naprosto nismo tako vidjeli, nego smo vidjeli nešto drugo. Vidjeli smo igrača koji se još prije tri godine prestao baviti ozbiljnim nogometom, kada je otišao iz Paris Saint-Germaina u Ameriku, da u nekom klubu s Floride, poput Buffalo Billa, dokone starce zabavlja svojim vještinama. A možda se Messijev kraj dogodio još 2021, kada je otišao iz Barcelone, kluba u kojem je proveo život. Bile su mu tada trideset i četiri, i već je tad bio najstariji među najvećima. Ni Pele, ni Cruyff s trideset i četiri nisu više igrali ozbiljan nogomet, a nije ga zapravo igrao ni treći među najvećima svih vremena, Diego Armando Maradona. Na neki način, kako se vjeruje, nije ni pristojno da se starci bave akrobacijama. Bit igre je, kao i bit glazbe, mladalačka. Mozart je već bio mrtav, sahranjen u sirotinjskoj grobnici, prije nego što je navršio trideset i petu. Tako i najveći igrači, stvarni nogometni čudotvorci, odlaze mladi. Ostaju, da bi bili kapetani ekipe, seniori i pamtiše, stoperi i zadnji vezni, a naročito vratari. Njihova čuda nižeg su reda. Nikad nijedan golman neće biti velik kao Pele…

Sve to je, dakle, Messija ispratilo u Ameriku, da se nikad više otamo ne vrati. I onda se ovog ljeta pojavio na našim ekranima, u nekoj unakaženoj varijanti igre, podijeljene na četiri četvrtvremena, između kojih se igračima dijeli trovremenski taft, a na televizijama emitiraju se reklame za univerzalnu sreću. Ništa u tom nogometu nije više moglo biti dobro – u nogometu pod Trumpom i ćelavim švicarskim idiotom ništa ni ne može biti dobro – da bi se onda pojavio Messi. Dok se prva utakmica s Alžirom još i mogla otpisati kao lucida intervalla genija na dugom odlasku, protiv Austrije igralo se ozbiljno. Ralf Rangnick, naime, naumio je da sruši Argentinu, u čemu su ga njegovi igrači uzorno pratili. I moglo se to okrenuti na ovu, ili na onu stranu, jer niti je to više ona nedodirljiva skupina južnoameričkih velemajstora, niti su s druge strane provincijski i gastarbajterski zvekani, kakvi su Austrijanci ranije znali biti. Moglo se, govorimo, okrenuti, e da nije bilo Lionela Messija.

Najprije se uplašio golmana, pa je promašio cijeli gol. Bilo je u tom izvođenju jedanaesterca nekog sramoćenja. Ali to je ono na što svaki penaldžija mora pristati. Ako nije to u stanju, neka puca netko drugi. Gol koji se zabije iz penala, nikad se strijelcu ne ubroji u veliku zaslugu, jer normalno je jedanaesterac pogoditi, nije normalno promašiti. I svaki je takav promašaj manje ili veće sramoćenje. Za onog tko promaši penal, komentator će reći da je – tragičar. Ali jedva da je u tom promašaju išta tragično. Više je diletantski, nego što je tragično. A samo geniji mogu podnijeti da ih vide kao diletante u onom u čemu su inače geniji.

Nakon tog je promašaja on do kraja utakmice zabio dva gola. I u posljednjim je sekundama još izvodio slobodni udarac s tridesetak metara razdaljine, tako što je zamalo pogodio. I sve drugo između toga bilo je čudo. Lionel Messi tako je igrao da smo mi koji smo ga gledali u tih devedeset minuta bili deset-petnaest godina mlađi. Ukrcao nas je u vremeplov, vratio nas u neko prošlo vrijeme, gdje smo se susreli sa svojim milim i dragim, onim koji nam više nisu dragi, jer ih više nema, umrli su, ili su otišli od nas. Dok je Messi igrao protiv Austrije, mi smo imali vremena da se oprostimo s njima, da učinimo sve ono što prethodno nismo stigli učiniti, da se vratimo u ovo vrijeme koje nam je zadato, i da još jednom prisustvujemo čudu. Da ga vide, mrtvi su te večeri ustajali iz grobova.

1.

Januar, 1974. – Dubrovnik. Kiša je bila laka, gotovo proljetna. Do mene dopre glas:

„Vidiš: Tamo bi stvarno sve moglo da počne.“

„Ponovo da počne” – odgovorio je muškarac.

Sve počinje s morem, uz more, u moru. Sve počinje? Ili, sve se najavljuje? S morem, sve se apsolutizuje, ali i dovodi u sumnju, znači relativizuje. S morem sve se obogotvoruje, ali i dovodi u vezu sa ništavilom.

S morem…

Valeri je pisao Mediteranske inspiracije, u svom Setu, uz Morsko groblje, okružen mirom koji su tek golubovi narušavali.

Ovdje, u Dubrovniku, moj mir ništa ne narušava. Jučer je bilo kišno i sivo, ali antički mirno, pinije su uspastavljale ravnotežu u pejzažu sa horizontom mora, bliskim završetkom, krivom stijenom i zelenim žbunjem, mirne pinije, čak i bez grobova. Mirno, u svojim kamenim kućama, vječnim sobicama počivaju gospari i njihove gospe. Za njih je zaista rekao: Ekvinocijo je. Zaista, vrijeme miruje. Izdašno vrijeme, gospari moji.

„Оvi kam težak… izbacilo je more MDLLLXXXIX ljeta Gospodnjeg.“

To more koje je izbacivalo i primalo ravnodušno, pjesme, trezvene, dobre , nasušno more.

Elle est retrouvée.
Quoi ? — L’Éternité.
C’est la mer allée
Avec le soleil.

„Sva je vječnost ona je pronašla“ rekao je sedamnaestgodišnji Rembo, po povratku iz „Pakla“, a ONA ovdje u Dubrovniku pronalazi mogućeg novog početka. Usredsređeni na sebe, ovdje gdje shvata kolika je njeno postojanje nejasno i malo, usredsređena odjednom na te neshvatljive velike mogućnosti života, ona bi ponovo počinjala. Ali, kaže Rembo, to je samo varka, jer ko bi mogao  da ga zaboravi. Kiša briše utiske, zavoliš stijenu, zavoliš smreku. Čvrsta stabla, ali kiša sve briše. O čemeru, o bijedi, gdje se krije ta „vječnost“!

Sve se tu završavalo, tu sadržalo, sačuvalo, ali zar je nešto maglo da preživi; Sve što preživi, samo je simbolično, inače vonja po buđi, trune, urasta, degenariše se.

To što se Hamlet govori sa Lovrijenca samo je neka vrsta matematičke pogodbe. „Zamislim da je tako.“ „Neka je tako!“ Dalje slijedi čista igra.

Zapravo, u Dubrovniku uvijek više okrenuti sebi, kao da smo se vratili svome biću poslije dugog izbivanja. Vidjeli smo sve, na jednome mjestu, i, ako uopšte možemo, uhvatiti sebe na djelu, jer shvatili smo, pomisli u magnovenju: „Šta i to sada vrijedi.”

Ovdje moramo prihvatiti život, jasan, suštinski, ako smo uopšte sposobni da bilo šta prihvatimo.

S vrha Bogišićevog parka, dug pogled na spokoj krovova, sezonski savršenih, moćnih.

Uveče, konobari, mladi, pjevaju:

„Mila majko, ti ne roni suza,
Lijepo stoji konobarska bluza.“

Tamo negdje dvije tisuće druge ili treće sjedio sam ovdje preko bare u malo širem društvu gdje je jedan aktivni učesnik našeg zadnjeg nesretnog rata pričao dogodovštine sa prve linije fronta. Ili to bijaše crta bojišnice? Ne sjećam se više, a nije ni bitno za ovu priču.

Ono što je bitno su njegove dvije rečenice:

– Sjedimo mi tako na položajima, ljeto, upeko zvijezdan, mi se raspojasali, kruži neka rakiješina “šećeruša”, ptičice okolo veselo cvrkuću, a naš radio javlja kako neprijatelj cijeli dan zasipa naše položaje teškom artiljerijom. Lažu na sav glas!  Ali naši su, pa im je sve oprošteno…

***

Napustila nas je Slavenka Drakulić. Saznavši tu tužnu vijest prošao sam kroz svoju skromnu kućnu biblioteku ovdje u Americi i izbrojao pet njenih knjiga. Tri na našem, dvije na engleskom. Dovoljan znak koji mi govori da sam veoma poštivao njezino pisanje, a još više životne stavove, njene poglede na svijet.

Slavenka Drakulić, ako ništa drugo, zasigurno nije voljela laž. Pa makar to bila i ona izašla iz usta njenog sopstvenog naroda. Na nju je, zapravo, kako priliči svakom intelektualcu koji imalo drži do svog morala, bila i najosjetljivija. Slavenka se stoga oprijedjelila za istinu. A kao što znamo, za pisanje istine se u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu uvijek plaćao danak.

***

Kad god svratim u našu lokalnu knjižaru ovdje u Oregonu, gradiću Beaverton, odem na “Fiction” odjel i krenem od slova “A”. U potragu za našim piscima. Pod našim podrazumjevam sve one sa prostora bivše Jugoslavije. Svi oni pripadaju meni i ja njima. Nikad mi, gluho bilo, nije palo na pamet da tu nešto diram, sužavam i svodim na samo jedne. 

Knjige naših pisaca iz regiona dolaze i odlaze. Samo je Slavenka Drakulić konstanta, stalni stanovnik polica svjetske književnosti. Samo su njene knjige uvijek zastupljene. I to najmanje tri naslova. Ne zato što se na njih niko ne obazire, naprotiv, njene knjige su ovdje veoma tražena roba. 

Postoji ona, čuli ste je svi, izreka “Svjetska, a naša!”,  koja se ponekad, kad se za to pruži prilika, upotrebljava. Mislim da je zadnji put u Hrvatskoj išla uz veliku sportistkinju Janicu Kostelić. 

Za sve one koji nemaju pojma ko je Slavenka Drakulić, za sve one koji su čuli, nikada ništa nisu pročitali od nje, ali im je rečeno (preko radija) da je ona neprijatelj države, pa su to tako slijepo i prihvatili, možda bi se (kao i za nekolicinu još nekih drugih umjetnika koji i dan danas razaznaju cvrkut ptica od teške artiljerije) moglo ovo “Svjetska, a naša!” promijeniti u nešto naizgled slično, a totalno drugačije. Pa bi to moglo glasiti “Nije vaša, a svjetska!”

.

Ivica Osim, veliki Štraus sa Grbavice, jednom je rekao da će veliki novac i treneri ubiti nogomet. I mi ovih dana, barem dijelom, svjedočimo (p)ostvarenju njegove proročanske vizije.

Kao prvo: fudbal je nekad bio sirotinjska zabava. Bogataši su igrali tenis, polo, kriket ili šta već, a engleska sirotinja je – tamo gdje je u davna vremena nastao nogomet – kao najveću i skoro jedinu zabavu u teškim životima – nedjeljom odlazila na tekme. Kako se zaraza se “krpenjačom” brzo proširila i na Kontinent, tako su se staleške stvari polako mijenjale. Doduše, dokerski i drugi trudbenici su ostali puka sirotinja, ali su se zato  “gurači napuhane mješine” postepeno, od obične “raje iz kvarta”, počeli mijenjati u popularne face sa sve punijim džepovima.

Taj trend se nastavio i rastao sve do današnjih dana, da bi u naše vrijeme narastao do totalnog apsurda. Hajde-de što su čak i tek solidni fudbaleri postali bogatuni – o istinskim zvijezdama da i ne govorimo! – nego su na njihove utakmice sve češće počeli dolaziti predstavnici viših staleža.

Taj trend je došao dotle da bi vam, ako biste biste htjeli svjedočili nekoj od utakmica ovogodišnjeg mundijala, trebala čitava gomila novca. Cijene ulaznica idu i preko hiljadu dolara! “Najjeftinije” stoje od 300 do 600 dolara. A gdje su još trškovi puta, smještaja, hrane i, ne na zadnjem mjestu, piva kojim ćemo se hladiti i, ako zatreba, zalijevati drskog “neprijatelja”?!

Zato je za najveći broj ljubitelja fudbala posjeta ovogodišnjem mundijalu čista “misaona imenica”! 

Ali hajde da vidimo šta nas, ako već nekako pređemo sve te prepreke i uđemo u hram (američkog) fudbala, tamo čeka?

Tu se opet vraćamo geniju sa Grbavice: osiromašene, nerijetko nas čeka sat i po smrtno dosadne, užasno preplaćene “šahovske partije” taktičara u kopačkama. Partije u kojoj su dva stratega – eno ih, nervozno šeću uz aut-liniju – tako postavila igru da je u prvom redu važno ne izgubiti, a tek onda, eventualno, dobiti meč.  

Nije onda čudo što se lopta najčešće dugo vrti, kruži oko “polarnog kruga” na sredini igrališta, u nadi da će protivnička odbrana načiniti fatalnu grešku i pustiti nas kroz njen gusti bedem. Tek katkad “sijevne” neki dubinski pas, poslan u nadi da će naš špic nekako utrpati loptu u mrežu iza golmanovih leđa. 

U prvoj rundi najizrazitiji predstavnici te “guslarske” strategije su, po mom mišljenju, trener Francuza, poznati “ubica” nogometne igre Didier Deschamps, prvi “strateg” Holanđana Ronald Koeman i, mada ne sasvim, trener “Zmajeva” Sergej Barbarez.

Iako je Dechamps rezultatski uspješan trener – na SP 2018. je Francuzima polučio titulu svjetskog prvaka – igra Galskih pijetlova se nikako ne može nazvati okuugodnom. Za skoro deceniju i po kako je na kormilu Les Bleusa Deschamps je mnogo puta doživljavao salve kritika. Od njih je uvijek najčešća bila ona da bi sa igračima koje ima mogao i morao igrati puno ljepši, napadački fudbal.

Srž te kritike bila je vrlo vidljiva i ovdje, u prvom poluvremenu utakmice protiv Senegala. Les blues su se s mnogo sreće provukli kroz prvih 45 minuta, da bi tek u drugom poluvremenu, sa najednom probuđenim Mbapeom – igrač genijalnih poteza, ali i dugih minuta “nepostojanja” na terenu – i genijalnim krilom/veznim napadačem Michael Oliseom konačno stavili ad acta nesuđene prvake Afrike.

Drugi ozbljni kandidat za definitivno “ubijanje” nogometne igre je izbornik Holandeza Ronald Koeman. Nekadašnji stoper Barcelone sa sjajnim šutom i prefinjenim pasom, on i je kao trener mentalno ostao prije svega odbrambeni igrač. Prvo napraviš odbrambeni zid, pa tek onda, po prilici, gvirneš preko njega. Iako na papiru ima odličan tim na čelu sa Virgil van Dijkom, Frenkie de Jongom i Memphis Depayem, Koeman se najčešće odlučuje za zatvoreniju varijantu “ključa u bravu”. Njegovu taktiku je možda pretjerano nazvati catenacciom, ali nije ni suviše daleko od njega. Što, ruku na srce, i nije neko iznenađenje: gdje god da je radio kao trener – Holandija, Engleska, Španija – Koeman je, na žal gledalaca i štetu igre i nadigravanja, preferirao taj stil igre.

Pa ipak su ga Japanci u prvoj rundi dvaput stizali, i to golovima igrača iz holandske Eredivisie. Možda je to pravedna kazna za ovog “sigurnjaka” i “matematičara”. Čak je i komentator belgijske tv na kojoj sam gledao tekmu nakon drugog izjednačenja Japana doslovno rekao: “Ovo je Koeman sam sebi prizvao. Nakon drugog vođstva vadi tri napadača i ubacuje tri odbrambena igrača.”

Tipični Ronald Koeman. 

I, na kraju, Zmajevi.

Dan poslije me zove prijatelj iz Sarajeva i pita šta mislim o utakmici protiv Kanade. Jesam li zadovoljan? 

“Nisam,” velim mu.

Prijatelj kao da se je iznenadio. Malo zašuti, a onda upita: “A zašto?”

“Mislim da su mogli i trebali bolje.”

“Čuj to! Ti si prvi koji mi to kaže. A mnoge sam pitao.”

Opet kratka stanka, a onda: “Svaka čast! I ja tako mislim. Odmah poslije vođstva su se povukli.”

Pa da. Tipični strah od pobjede.

A nije moralo. Kanađani nisu Brazilci. Imaju oni ponekog kvalitetnog igrača, ali smatram da, u najmanju ruku, nisu bolji od nas. 

Nakon Jovinog gola je, po meni, trebalo hrabro nastaviti, ići na 2-0, pa šta bude.

Odbrana je bila solidna, čak i dobra. Ali vezni red i napad su potpuno podbacili. Koliko smo šansi imali: jednu, dvije? Recimo, u holandskoj ligi često gledam Barjaktarevića. Dečko u PSV-u odlično igra s pozicije napadačkog desnog veznog. Dobro se postavlja, asistira, zabija golove. A na kojoj poziciji je igrao protiv Kanade? Ne znam. Pravo da kažem, skoro ga nisam ni vidio na terenu. 

Tahirović je u Ajaxu druga, (još) neisprična priča. Isti kao protiv Kanade: tanak, blijed, neubjedljiv. A tek Demirović! 

Što je najgore, stekao sam utisak da povlačenje naših poslije vođstva nije rezultat pritiska Kanađana, već više naputka sa klupe. U tom uvjerenju me učvršćuje Barbarezova izjava nakon tekme da je zadovoljan i igrom i rezultatom.

Da, opet rezultat prije svega. No ne zaboravimo: onaj ko se zadovoljava vrapcem u ruci, nikad neće dohvatiti goluba.

No, sad je o svemu tome džaba razglabati. Nema nam druge, nego: ‘Ajmo Jovo nanovo!

PS Možda ste iznenađeni što u ovim crticama ne spominjem hrvatsku reprezentaciju: razlog je jednostavan: poslije prošlog mundijala sam se zarekao da ću pisati o njima tek ako im naredni (dakle: ovaj) put na svečanom dočeku u Zagrebu ne bude pjevao Onaj tamo, nego Zlatan Stipišić Gibonni. Tek to bi bila (i) moja Hrvatska.

Celog detinjstva je maštao da postane novi Ole Gunar Solšer.

Sanjao je o svom imenu kao ključnom za generaciju koju će predvoditi neki novi ser Aleks Ferguson.

Govorio je: Deca će igrati fudbal na ulici i zamišljati da su ja.

Od sedme godine je trenirao i nadao se prilici u Premijer ligi.

Počeo je da odskače od svoje generacije.

Oko njega su se okupljali razni menadžeri.

Nakon prve dobre ponude otac, koji je rukovodio njegovom karijerom, ga je poslao suprotno od Mančestera.

Tešio se da će ga u Kašima Antlersima zapaziti evropski skauti.

Nije stigao ni do prvog tima Kašime, usledile su pozajmice u Dila Gori i Mimozas.

Novih ponuda nije bilo.

Nakon što mu je istekao ugovor vratio se u rodni grad.

Odrekao se oca, kojeg je krivio za krah karijere.

Preko menadžera uspeo da potpiše za klub u čijoj omladinskoj školi je počeo da trenira.

Na konferenciji za medije je obećao da više nikoga neće razočarati.

Pa ni sebe.

Danas se pravilno prestrojio.

Sutra je pravi dan.

Sutra je derbi u Dolini ćupova.

Nedavno su, oko one odlučujuće utakmice za plasman na Svjetsko prvenstvo, koja se igrala u Zenici s Italijom, neki stranci izbornika reprezentacije Bosne i Hercegovine Sergeja Barbareza nazvali kockarom. To je trebalo biti uvredljivo, podcjenjivački. Ne zanima nas što stoji, ili stoji li išta iza te objede, ali često nam je na um padala posljednjih dana. Najprije, kad smo ga na ekranima vidjeli u insertima prvog poluvremena utakmice s Kanadom, u modrom odijelu, u sakou na dvoredno zakopčavanje, bosanskih modnih dizajnera Maestro Suits, iz Brijesnice Male, blizu Doboja, u bijeloj majici i bijelim tenisicama, s izrazom lica muškarca koji u trenucima opće opasnosti sve ima pod kontrolom, a onda i za vrijeme te utakmice Kanadom, kad nam se najednom rasvijetlilo kako u toj uvredi ima nekog smisla, sasvim mimo onog na što je mislio onaj koji je uvredu uputio. Barbarez, naime, u svom prvom trenerskom poslu u životu nastupa kao igrač pokera, koji u ruci ima slabije karte od svojih protivnika. Tako je bio primoran igrati protiv Walesa, tako će igrati protiv Italije, isto i protiv Kanade i Švicarske. U tim utakmicama, ili u većini njih, pojedini njegovi igrači bit će bolji i perspektivniji od igrača njegovih protivnika. Protiv Walesa i Kanade, možda će biti i tako da Bosna i Hercegovina ima više darovitih igrača od protivnika. U svakoj od tih utakmica, pa i ovoj protiv Švicarske, unutrašnja socijalna kohezija u svakom će trenutku biti na strani Barbarezove ekipe. Ti ljudi, od dvadesetogodišnjaka do četrdesetogodišnjeg Džeke, spremni su, tako se činilo, izginuti jedni za druge. Ono što oni igraju nije samo nogomet, nego je nešto što je usporedivo s onim što su Ćirini sinovi igrali 1996. i 1998, pa još mnogo jače od toga. Zašto jače? Zato što je beznadno, zato što iza Barbarezove djece ne stoje država ni politički režim, zato što nije izgledno da će ikad itko od njih biti izuzet od plaćanja poreza na svoje prihode, zato što nikome od njih nikada neće biti oprošteno bude li lagao pred sudom. Ta Barbarezova djeca igraju za neku imaginarnu ideju zavičaja i domovine, koju većina njih stvarno u životu nije nikad ni vidjela. Njihova socijalna kohezija, njihovo zajedništvo, imaju tek neke maglovite veze s patriotizmom. Ta veza možda je ona pjesma Dubioze kolektiva.

Što njih, međutim, čini tako ranjivim, zašto su na kraju tako grozno izgubili od Švicarske, jer rezultat 4:1 na kraju naprosto jako je loš? Ranjivim čini ih to što su svi oni dobri igrači, ali nisu do kraja ozbiljan nogometni tim, jer ne mogu zadržati loptu u nogama. Oni su poput organizma s presađenim srcem, igraju refleksno i reaktivno, tako da prežive. Igraju onako kako moraju i kako im protivnik odredi. Igraju uglavnom tako što se brane. Već smo na ovom mjestu spomenuli Grčku Otta Rehhagela, koja je 2004. upravo na taj način postala senzacionalni prvak Europe. No, osnovna razlika između Barbarezove Bosne i Hercegovine i Rehhagelove Grčke u tome je što Bosna u sebi nema onog balkanskog bezobrazluka, ne provocira protivnika, ne zlostavlja ga svojom neigrom, ne koristi svoje izvannogometne moći, nego se brani očajnički. Barbarezova Bosna i Hercegovina brani se onako kako se Titova vojska 1943. branila na Sutjesci.

U toj svojoj igri Barbarez drži se izvanredno. Kad ga je vidio, novinar britanskog Guardiana Charles Antaki bio je oduševljen, proglasio ga je ikonom stila, mogućom najavom retro trenda sakoa s dvorednim kopčanjem, koji su bili moderni pedesetih. Antaki je inače ozbiljan lik, nije bezveznjak. Premda nije do kraja u pravu kada je riječ o muškim sakoima s dvorednim kopčanjem. Naći ćete ih, istina u ponešto opuštenijim oversize varijantama, recimo i među Dieselovom konfekcijom, no istina je da u toj krojačkoj izvedbi iz Brijesnice Male ima nekog čuda. Samo što ni čuda ne bi bilo da nije karizme u manekena. Barbarez naprosto je faca, i ono što on postiže sa svojom reprezentacijom ima u sebi nešto od magije velikog pokeraša. Njegovi igrači u njega se uzdaju znajući da ih je upravo on izveo na to nogometno igralište. Oni su sigurniji, jer se osjećaju kao karte u njegovoj ruci.

Što toj reprezentaciji nedostaje? Njezini igrači, skoro svi redom, na igralištu djeluju lošije nego kad nogomet igraju u timu s nekim drugim. To je paradoksalno, jer su istovremeno neviđeno solidarna socijalna zajednica. Međutim, oni naprosto nisu cjelovit nogometni tim. Nedostaje im igrač, ustvari barem dvojica takvih, koji bi, starinskim jezikom rečeno, mogli odigrati ulogu poslovođe. Onu ulogu koju je, da ostanemo pri bosanskohercegovačkim stranama, u nekom drugom nogometu prije pola stoljeća u Veležu igrao Franjo Vladić.

Protiv Švicaraca Barbarezova djeca u prva su tri kruga izgledala dobro i sigurno. Moćniji protivnik nego što je prethodno bila Kanada nije imao većih prilika za gol. Čak ni švicarska dominacija u posjedu nije bila onakva, pa su Sergijevci za posljednjega hidratacijskog brejka zračili optimizmom. Izbornik je grlio golmana Nikolu Vasilja, svog Hercegovca, i sve je bilo dobro pred potpunu propast. Kao da je u naletu prevelikog i neopravdanog optimizma iščezao sav onaj prethodni oprez, pa je odmah primljen gol, nakon čega je Tarik Muharemović skrivio penal i dobio crveni karton, i tada je sve već bilo gotovo. Slom se dogodio onako kako je u ovakvim prilikama suđeno i kako bi, recimo, bilo i na onoj mitskoj utakmici s Italijom, e samo da se prije vremena povjerovalo u veliku iluziju. Tada se, srećom, sve odvilo po nekom drugom planu i dramaturgiji, tako da je Sergej Barbarez dobio partiju života. 

Potom pada i treći gol, stiže već najava velikog nevremena, Švicarce je ponijelo pa im najednom sve uspijeva. Tada rezervist Ermin Mahmić, dvadesetogodišnjak, rođen u Austriji, zabija gol – lijep, skoro kao onaj Baturinin, a jednako uzaludan! – nakon čega ga režiser prijenosa dugo drži u kadru kako dugo odmahuje glavom, jer se u njemu lome međusobno suprotstavljeni osjećaji. Bosanski portali će, onako površno i olako, ustvrditi da je to mali mahao glavom prema klupi i selektoru, biva: što me ranije nisi uveo u igru! No, prije će biti da se Erminova nevoljkost ticala toga što su mu se kolege i drugovi usrali u ćeif! O kako bi samo bilo dobro, morao je pomisliti, da je rezultat ostao 0:0, i da je on evo sad zabio gol za pobjedu. Samo što se golovi kakav je on dao ne zabijaju u takvim prilikama i raspoloženjima, nego se daju samo kad je sve gotovo.

I naravno da se nakon te 75. minute, u kojoj započinje bosanskohercegovački pad pod Hollywoodom, Sergej Barbarez od narodnog junaka i ponosa u najkraćem roku preobražen u diletanta koji ne umije sastaviti reprezentaciju. Otkako je nestalo pravih nogometnih novinara i novinskih stratega, a igra prepuštena je deluziji patriotizma i šupljoglavom navijaštvu, tako obično završavaju stvari. U Bosni i Hercegovini svaki je izbornik već nakon prvog suočenja s ograničenjima reprezentacije završio u blatu, ili bi ga uvaljali u katran, posuli perjem i potjerali kroz čaršiju. Bila je to sudbina i Safeta Sušića, i Ćire Blaževića, a o ostalima koji su reprezentacijom protutnjali kao kratkotrajni namjesnici da se i ne govori. Za Sergeja Barbareza bila bi iz više razloga grehota da završi kao svi oni. Najprije, uz Edina Džeku i Zvjezdana Misimovića on je najbolji igrač i najmarkantnija figura nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine u tridesetak godina njezine povijesti. Barbarez zna kako u toj neobičnoj družini stvari stoje, koja su njezina stvarna, igračka, društvena, pa i politička ograničenja, a koje su joj prednosti. Na kraju, valja imati svijest o tome da je upravo on uspostavio takvu socijalnu koheziju ove malene zajednice, i da će ta kohezija, potjeraju li Barbareza, bez njega nestati. Jer je nije bilo ni prije. Nisu patriotizam ni domotužje ono što igrače vezuje za bosanskohercegovačku ili hrvatsku reprezentaciju. Ili igrajući za svoje imaš ozbiljnoga materijalnog i financijskog interesa, pa si recimo fiskalno savršeno relaksiran, pogoduju ti u trgovini sumnjivim nekretninama, izuzet si od mnogih zakonskih ograničenja u svojoj zemlji – na što sve skupa igrači Bosne i Hercegovine ne mogu računati – ili ti dok igraš za svoje raste cijena na europskom i svjetskom klupskom tržištu igrača, pa igraš kao lutak u izlogu jeftinih nogometnih slatkiša. Sergej Barbarez svojoj je nogometnoj djeci omogućio barem to da im ovo drugo djeluje kao neka bajka.

Protiv Švicaraca, Bosna je dobila po tamburi i iznijela gaće na štapu. Barbarez je, da ostanemo pri početnoj metafori, prokockao golemu paru, i sad se mahmuran i glavoboljan, bronhija iziritiranih duhanskim dimom, u ranu zoru vraća u hotel. U onom svom divnom odijelu krojača iz Brijesnice Male, s vazda zakopčanim gornjim dugmetom, jer pravi muškarac ne tumara naokolo raskopčanog sakoa, na njemu je sad samo to da oporavi glave svojoj djeci, da ih natjera da zaborave sve što im se dogodilo, i da pobijede Katar. Više od toga ne treba, a Barba to može…

Ponekad su i ove društvene mreže od koristi. Nije sve sama “Sodoma i Gomora”. Desi se taj famozni izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Eto, prije par godina me upravo na tim vražjim mrežama našao neki dalji rođak. Od tad se nadovezo, vocapuje me svako malo…

Baš me juče nazvo da me nešto priupita. Jedna stvar ga je silno zanimala.

– De mi reci, rođo, gledaju li ti tvoji jarani, Ameri, svjetsko? 

– Iskreno da ti kažem, niko ga ne spominje, a ja ne želim da ih tušim s tim.

– A jebo ih ćaća, glupe!!!

– Ma nije sad da ne vole sport (pokušavam ja kao njihov advokat), eto moj jedan prijatelj povremeno dobije karte od firme, ode na košarkašku utakmicu, NBA, povede i djec….

– Ma kakav NBA (prekida me on nestrpljivo), znaš šta ti je to, to ti je cirkus! Sve sam vidio, protivnički navijači, svako u dresu svog tima, sjede jedan do drugog, mirno gledaju utakmicu. Jedu one hamburgere i piju pivo. Djeca kraj njih jedu kokice. 

– Pa šta trebaju? 

– Pa da jebu jedan drugom mater! Da se koškaju, malo i šake da prorade. Čakija. Krv! Da se napravi atmosfera. Ovako, ko da operu gledaju, ćaća ih njiov! Ponekad nešto tiho, ko fol navijaju “Di-fens! Di-fens!” Jes vidio kod nas kad se pjesma zaori! Kad zagrmi iz grla junačkih! Pa ona ikonografija iz Drugog svjetskog! Ne smije neprijatelj ni doć u dvoranu, opasno po život! Ha ha ha! To je, majstore ono pravo, ono naše, iskonsko! 

– Ovaj drugi moj prijatelj Amerikanac (pokušavam ja neumorno) voli bejzbol. Znaš li ti koliko je to komplikovana igra, koliku tu taktik…

– Ono s palijama? Ha ha ha! De ba Zoka, nemoj me zajebavat! Tebi je Amerika mozak popila. Šta ima tu komplikovano, kaka taktika, jedan baca loptu, drugi je ošine, treći vata! Nemoj ba biti budala! Nego ajd zdravo, počinje mi utakmica, moram i nju malo pogledati.

– Koja utakmica, sad je kod tebe iza ponoći! 

– Škotska – Haiti! Derbi grupe! 

– Dobro, onda, ajd budi mi pozdravljen! Pozdravi ženu, kako je ona? (Upitah, reda radi.)

– Ah, kako će biti, sjedi kod kuće, znaš kako je kad živiš s pogrešnim imenom i kad se moliš pogrešnom Bogu u državi koja to ne oprašta. A i treba mi tako, Bog me kaznio što sam se, budala, oženio iz ljubavi. Džaba je i ekonomiju završila.Traži ona poso već dvajest godina. Kažu (našo ja neku vezu) može čistačica u školi, al da se prvo učlani u stranku. A ona, tvrdoglava, neće. Plače, pa mi veli, ne mogu, ubij me, al ne mogu! Obe ćerke su nam, fala ti Bože, otišle u Njemačku. Peru švapskim babama guzice, vidimo ih ili o Božiću ili o Uskrsu. Ne da gazda Hans urlauba. A i ja ti imam tu neku platicu, crkavicu, kuburimo s njom, ne znam ni ja dokle ću. I u firmi, a i na ovom dunjaluku. Pored visokog pritiska, holesterola, triglicerida i sam sveti Petar zna čega još, nešto me, iskreno da ti kažem, žiga oko gušterače, a snimanje sam dobio u maju 2027. Valjda ću izdurat dotle. 

– E baš mi je žao za to (pokušavam da ga utješim), jesi li probao kod privatnog doktora?

– Šta? Snimanje? Ma otkud mi para za to! Nisam ti ja tajkun. Mi smo ti kokuzi, jarane! Neki dan sam baco smeće, dignem poklopac onog kontejnera, kad vidim neko rokno po glavice zelene salate. A ona nako dobra, ništa joj ne fali. Osvrnem se malo oko sebe, vidim niko ne nailazi, pa izvadim onu salatu iz smeća, znaš kako je pukla uz musaku… Nego ajd zdravo! Počinje utakmica… pozdravi mi ti tvoje glupe Amere. Tupamarose! Ha ha ha. Čuj, ne prate svjetsko. Nemoj se mnogo družiti s njima, vidiš da si i ti počeo zaglupljivat! Prije si ti znao i popit, malo ošajcat i koju dobru guzicu sa strane, a gledo si i fucu redovno…Vidiš li, rodjo, u šta si se pretvorio? “Amerikanac” moj! 

– Budi mi pozdravljen, odgovaram mu, čujemo se! 

Završivši razgovor sa tim svojim daljim rođakom, ozbiljno se zamislih.

U jednom je u pravu. Eto, svjetsko prvenstvo je, pođem gledati utakmicu, poslije deset vraćanja lopte golmanu, sve u ime taktike, igra mi postane dosadna i nezanimljiva. Ništa se pod milim Bogom ne dešava, osim onih valova na tribinama. Na prvom hajdrešn brejku, obično napravim i ja trajni brejk. Ugasim televizor. 

Šta mi je, majko mila? Da li stvarno ludim? Zaglupljujem? 

Brže bolje uzmem neku pametnu knjigu, zgrabim prvu iz vitrine, Kami, Dostojevski, pa pročitam desetak stranica, da vidim dokle je taj stepen ludila došao. I stvarno, ne primijetim ni sekundu dosade dok držim knjigu u ruci i čitam. Katastrofa! Sad bi mi rođo likujući saopštio:

 – Aha, jesam ti reko!!!

I moram mu priznati da je u pravu. I ova dvojica mojih prijatelja Amerikanaca što ih spomenuh, oni isto čitaju. I više od mene. To su, izgleda, još teži slučajevi. Neizlječivi, reko bi mi rođo. 

Jedan od njih bavi se redovno sportom, sad praktikuje onaj mali tenis, ne znam kako se to zove, garantujem da će ga uskoro uvrstiti i na olimpijadu. Čovjek gazi šezdesetu, a puca od zdravlja. Juče se, nakon tri nedjelje, s porodicom vratio sa Havaja. Ima isto dvije kćerke. Studiraju na prestižnim univerzitetima. 

Ovaj drugi je uspješan vlasnik IT  kompanije. Ima desetak radnika, mladih inžinjera. Kuća od tristo kvadrata, žena, djeca pozavršavala koledže, svoji ljudi. On, što bi mi Bosanci rekli za more, voli na “vodu”. Ima poveliku jahtu, često me zove da mu se pridružim, ponekad i odem. On je taj koji voli bejzbol. Ali ništa ozbiljno, kad naleti na televiziji. Ide tri puta nedjeljno u teretanu. Često mu kažem da je lako tako, kad imaš svoju privatnu u kući. 

I sad kontam…

Zaista je lijepo je kad ti neko sa strane ukaže na neke slabosti, negativne pojave. Sve se to mnogo bolje ocrtava i primjećuje kad nisi u toj mašini. I stvarno sam zahvalan svome rođi koji mi je ukazao u kakvom “balonu” ja živim ovdje u Americi. Koliko “mi” Amerikanci nismo svjesni svojih izbora i prioriteta. 

Kako smo, nakon što smo nedavno, eto, jedino mi na svijetu fulali i ispali glupi, pa izabrali pogrešnog predsjednika, napravili opet krivu odluku u izboru.

Kako smo umjesto nogometa izabrali da živimo… život. Taj neki lažni, prividni. 

I nije to nikakvo čudo. Šta zna Amer šta je fudbal? Šta zna Amer šta je pravi život?? Kako će i znat, kad nikad nije ni čuo onu Njegoševu: “Jebeš život koji soccera nema!”