Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Reči u vetar

Voda je dovoljna, hvala.

Ugovor možemo sad ili kad se završi susret, kako vam je zgodnije.

Razume se, možemo sada.

Ne, ne bih se zadržavala na banketu, možda samo nakratko, planirala sam da se odmah vratim u hotel, imam još posla a sutra ujutru vraćam se vozom. 

I sve jovo nanovo.

Nekoliko osoba već sedi, nekolicina se vrti po sali i blene po golim zidovima, kao da se nećkaju da li su došli na književno veče ili nisu, da li da pribegnu nonšalantnom a ako mi se dopadne ostaću. Mnogi stoje napolju, puše, mada su malopre već pušili, sad opet puše, ući će u zadnji čas, tako im je najzgodnije; ma i ne čekam, ovde sam tek tako, u pauzi  svakodnevnih obaveza, književno veče je isto što i kupovina paradajza ili presedanje na autobus. Usput. Međučin, ono  između drugih poslova, drugih ljudi, drugih razgovora. Nešto tobože intimno, a zapravo javno.

Najteže je ući. I njima i meni. Nikad ne znam kada. Da li kad je sala prazna, ili kad jedan deo ljudi sedi, drugi deo razgleda, a možda tako i dolikuje: zveraš unaokolo, kao da si došao da obaviš nešto deseto, kao da si posetilac a ne onaj koga posećuju, a na tih nekoliko pitanja odgovoriš nehajno, kao kad se šetamo po morskoj obali, razgrćemo kosu s čela, a talasi nas zgrću na pesak, šta ima kod tebe, kako ide? Ili da uđem tek kad su već svi na svojim mestima, pustim da prođe najava, pomalo kao u cirkusu, pa dok sedam, prikačinju mi mikrofon, sipaju vodu u čašu – sva ta moja običnost pred njihovim očima. Mogla bih doći i mnogo ranije, gledati ih kako ulaze, raskopčavaju jakne i kapute, isključuju telefone, vade žvaku iz usta i merkaju njeno telo od mente među prstima. Mogu da posmatram njihovu običnost, to je fascinantno ali nemoralno.

Odakle crpete inspiraciju i šta vas inspiriše. Ta vaša običnost, trebalo bi da odgovorim. Ti dugmići koji traže da ih se prišije, koji vise napola između kaputa i poda, ta gospođa sa svojim halo, ne mogu sad da pričam, podgrej sebi, ne znam kad ću se vratiti jer sam na književnoj večeri, žvaka sa ukusom mente između palca i kažiprsta kod one devojke, guma koja baš merka mesto sebi gde da se zalepi. Tako bi trebalo da odgovorim. Ali uvrediće se. Treba reći: priroda, omiljeni pisci, u stvari, ne pisci nego majstori reči, gargantuelski estetski doživljaji. Ako već treba to reći onda bez „vi“, pa kažem onda, eto, svakodnevni rafinirani kontakt s ljudskim rodom; drugim rečima rado bih da zavirim u vaše fioke za kućnu hemiju i oslušnem kako se derete na decu, ali ne mogu tako da se obraćam čitaocima.

Odakle crpete inspiraciju. Koji su izvori vaše inspiracije. Zašto ste napisali tu knjigu. Na čemu sada radite. Koliko u vašoj knjizi ima vas a koliko ne vas nego nekog drugog, i neizostavno dajte nam to u brojevima ili procentima. Vi ste tako pronicljiv posmatrač sveta, kako to posmatrate svet da bude toliko proniknut?

Ime i prezime. I čime se bavim. I šta sam napisala. I šta pišem. Sipam vodu u čašu.

Pored gospodina koji je govorio o meni stvari koje sama o sebi ne znam, na sceni je još jedna osoba, mlada devojka u plavoj košulji. Ne gleda ni u mene ni u postavljača pitanja, pogled joj je nepomičan, zakačen negde visoko na plafonu, na lusteru. Ne mora da gleda, njene uši i ruke rade. Dodiruje svoje ruke, čelo, pravi origami u vazduhu, nevidljive ždralove od nevidljivog papira. Načas se čudim plesu njenih prstiju, pa se dosetim da se svi susreti na festivalu prevode na gestovni govor i, budem li gledala reči njenih prstiju, neću se setiti svojih. Ona hvata uhom moje reči i prevodi ih na jezik ruku. Zanima me koliko među ovim ljudima, jedan na deset, jedan na petnaest, počev od onih koji stigli prvi do onih koji su se ušunjali pet minuta posle početka – koliko ih je koji umeju da čitaju u vazduhu moj odgovor na pitanje odakle crpim ideju za knjigu. Odakle ona dolazi. Ne znam, sigurno iz vazduha. 

Pokreti prstiju u vazduhu lepši su od zvukova. Devojka kao da šije nešto od toga što ja pričam. Kao da vadi koštice iz plodova i odlaže u veliku činiju one koje će joj poslužiti za džem. Ne znam, sigurno iz vazduha. Zanima me da li su lepe u vazduhu iste reči koje su lepe na papiru. Lula, lauta, vinova loza, zavist. Vazduh. A možda su milozvučne reči blaga krema od kamilice za ruke onima koji ih izgovaraju. Potok, kovčeg, bor krivulj, zavist. Vazduh. Baš me zanima koje su moje reči lepe u vazduhu, koje promaknu brzo i s gađenjem, kao stonoga, a koje traže da ih nešto pridrži, kao srebrnu nit, meku dečju kosicu, dugačku haljinu.  

Ja pišem, predajem u štampu, opet pišem, i radim sve da za sobom ostavim reči. Prevoditeljka znakovnog jezika obrnuto, ona reči gura, odlaže, baca u vetar. Zaista odlaze s vetrom i ništa za njima ne ostaje. Ništa za njima ne ostaje, tako je najbolje.

Koliko je u tvojoj poslednjoj knjizi tebe, a koliko je tebe u tvojim rečima koje odu u vetar.

Govorim mnogo i gusto, bauljam kroz banalno pitanje ili ga zaobilazim, menjam temu; posle dva minuta odgovora ionako malo ljudi pamti šta je bilo na početku. Završiću, potpisaću knjige i svi će otići, otići će nekuda. Zanima me koliko ima ljudi u sali kojima su potrebne devojčine ruke, koliko ljudi ne čuje moje reči, nego ih izvlači između prevoditeljkinih prstiju kao korale iz pokidane ogrlice koja se rasula pod krevetom. Kome od njih je devojka u plavoj košulji potrebnija nego ja. Koliko osoba ne gleda mene nego nju. Ona starija gospođa? Ne, nije ona. Momak u drugom redu? Ne, šapuće na uho nešto ženi pored sebe. Svi festivalski susreti prevode se na znakovni jezik, ali ko sluša te reči? Koliko osoba čuje reči koje vidi? Možda svi a možda niko. 

Na manje-više pola večeri moja prevoditeljka u plavoj košulji ustaje sa stolice, lepi nešto prstima i brzo zameni mesto s muškarcem iz prvog reda, na koga dosad nisam obratila pažnju, možda zato što ga zaklanja kamera. Muškarac seda na prevoditeljkinu stolicu i nastavlja posao koji su prekinuli devojčini prsti, kao da čitaju jednu knjigu u kojoj je ona malopre mesto odakle sad on čita, čita i piše nevidljivim slovima moje reči koje u suštini pišem i govorim ja. I šta me najviše inspiriše, naravno, stiže pitanje iz publike, jer sad je vreme za pitanja iz publike i publika postavlja pitanja koja je već ranije postavio moderator, ista pitanja na koja treba da odgovorim drugačije nego prvi put. 

Sipam vodu u čašu, polako ispijam, vagam reči, nije mi lako. Ćutim. Ćutim, a prsti novog prevodioca crtaju nove reči. Trebalo bi verovatno da je već zavšio prevod pitanja, bilo je kratko i prosto, ja još ne odgovaram, a njegove ruke oblikuju li oblikuju nove konfiguracije. Prevodilac prekida. Gleda me. Oči su mu plave kao i devojčina košulja. Ispijam još jedan gutljaj i uglom oka vidim kako se prevoditeljkine ruke u plavim rukavima, uposlene u prvoj polovini večeri, sada odmaraju u krilu, leže krotko kao umorna od letenja dva lista kestena, i podižu se samo do napešća i crtaju simbol koji treba da ostane nevidljiv, znak koji izgleda kao bojažljiv odgovor na direktno postavljeno pitanje. 

Polako odlažem čašu. Moj gest ne treba prevoditi na znakovni jezik, a ipak, muškarčevi prsti sve vreme nešto govore, strpljivo prevode reči kojih nije bilo.

Komponujem u zvuke glup odgovor na glupo pitanje, kratak, spokojan, banalan odgovor, beskarakternu frazu, odevenu u bež kaput iz firmirane prodavnice, istu kao i sve fraze koje se svakog jutra pre osam voze tramvajem na posao, neprepoznatljive, kojekakve. I čekam. Prevodiočevi prsti izvode par nekomplikovanih poteza, a onda nekuda trče, traže sebi mesto na telu, komuniciraju sa čelom, sa srcem, kao da im je moj odgovor trivijalan i odlučili su da ga nadograde lepim poređenjem. Devojka koja je prevodila prvi deo večeri upire pogled u svog nastavljača, njeni prsti odlučno izgovaraju nešto, i nisko to izvikuju, tik nad njenim kolenima, kao da ruke ne žele da ona vidi šta imaju da kažu, kao da to rade automatski, bez njene volje. 

Moja tetka je radila u školi za gluvonemu decu. Pušila je tanke cigarete, bila je tanka i otmena kao te dugačke cigare; smatrala je da je preterano ispoljavanje emocija postidno, da je naprosto nedolično, i zato je kad se iznervira, psovala gestovima. S dva prsta desne ruke lupne po nadlaktici, i to je značilo ružnu reč. Tako se oslobađala od besa, davala je oduška prstima, ne rečima. Sem prekrasnog znaka za psovku naučila me je još nekolikim slučajnim imenicama koje mi nikad ranije nisu trebale. Limun, na primer. Umem da kažem limun, limun se stiska s tri prsta, kao da držiš u ruci gumenu lopticu. Dešavaju se čudna pitanja, reska kao sečivo, kisela kao režanj limuna, govorim naglas i čekam znak prevodiočeve ruke, ali njega nema.

Kuća, sećam se i kuće. Kuća to su ruke koje prstima prave krov, sklonište za reči. Kuća je sklonište za reči, kažem. Gledam prste svog prevodioca, ali oni ne traže sklonište za reči, ne prave krovove, naprotiv, traže sebi nekakvu vazdušastu slobodu, kao da lutaju po telu koje žele, a koje je daleko, predaleko, u redu preko puta. Ne razumem šta govore prsti, ali kad bih razumela govorili bi: hajdemo odavde, svi nas gledaju, a ja hoću da ti šapnem reči koje traže usta, jer ih ruke ne mogu utažiti.

Dan. Umem da kažem dan. Dan na znakovnom jeziku to je raširena lepeza ruke, razmicanje zavesa, sunce koje se diže iznad mora. Dan, kažem, dan za danom; proveravam, gledam prevodiočeve ruke. Ali njegove ruke uopšte ne crtaju dan i umesto da se otvaraju, stežu pesnicu, ukrštaju se na grudima, a onda se jedna ispruži ka plavoj košulji u sitnom, gotovo neprimetnom gestu, kao da joj javno daje ono što je trebalo da bude intimno. Čini mi se da devojka vrti glavom, ali ona se osmehuje, a njeni prsti koji zaista govore ono što misle, bojažljivo pokazuju to što žele, a što je tako teško pronaći u rečima. A možda i nije. Možda sam ja rekla to što prevodi muškarac, možda govorim nešto drugo od onoga što čujem. Možda ne smem tako na njih da gledam dok ih svi gledaju, možda ne smem da tražim značenja u znacima koje ne razumem, koji postaju zajednički. 

Gledam. Gledam i ne znam šta govore. Niti šta oni govore, niti da li ih neko čuje.

Možda u sali nema nikoga kome su potrebne reči sastavljene prstima, možda je dovoljan moj glas, a taj par prevodilaca ne prevodi ništa, nego samo nešto spletkare, izvrću moje odgovore, čime se inspirišete, njegovi prsti mogli bi da me inspirišu. Ili se svađaju. On je njen mentor i uči je kako ne treba govoriti. Nikad više tako ne pokazuj, to je nedopustivo. Kako si mogla. Kako su tvoje ruke mogle, kako su uopšte tako nešto pomislile.

Sigurno najpre ispletu pojedinačne reči, nepovezane, a kad shvate da niko na njih ne gleda, baš ih briga za to šta mene inspiriše i da li pišem rukom ili na kompjuteru, i razgovaraju najradije o nekim svojim stvarima; da li znaš kako sam nedavno pogrešila, šta sam pogrešila, kakvu sam slovnu grešku napravila, toliko je tamo bilo vlastitih imenica, prsti su mi sve pobrkali, ljudi su se smejali, kakav je to blam bio. Mogla bi ova već i da završi, skoro sat i po priča ni o čemu, već mi je dosta. 

Gledam njihove ruke i tela, ne mogu da odvojim pogled od nevidljive paučine koju pletu oko sebe i osećam kako moje reči, jedino na šta sam ponosna, koje ljudi kupuju i čitaju, žele da slušaju, moje reči beže iz mojih usta prebrzo, bez stila i nepromišljeno. Nekako su mi gole i glupe, kao da im je je jedina ambicija da odgovore na pitanje šta ih inspiriše ili na čemu trenutno rade.

Ljubavnici su. Dogovaraju se za kasnije, kad završim to što govorim, a njihovi prsti u nekoj hotelskoj sobi ili ispod stola u restoranu moći će da rade šta hoće. On na svom telu naznačava prstom ta mesta gde bi želeo da je dodiruje. Ona se malo opire, sav taj svet oko njih, neko nas može videti. Svi nas mogu videti, svi nas vide, ali nas ne razumeju, kaže on, ništa se ne boj, reći ćeš da je posle književne večeri bio banket i nisi mogla da odbiješ. A ja ću nacrtati na tvom stomaku takve reči na koje nisi ni pomislila, koje nijednom piscu ne padaju pod pero ni pod tastaturu. A tvoja žena, pita devojka. Ne brini zbog moje žene, već sam joj rekao da ću ostati na banketu. Njegova žena sigurno sedi u drugom redu, spokojno gleda ispred sebe i smeška se. 

I još jedno pitanje. Na čemu trenutno radite.

Neko tapše, neko ustaje i demonstrativno izlazi, neko prinosi mali stočić, privlači mi stolicu. Sipam vodu, vadim pero iz torbe, pravim se da još razgovaram sa organizatorima festivala da bih ubila tri minute praznog hoda koji moraju proći pre nego što stanu u red ljudi koji drže u ruci moju knjigu. Tražiti izgubljeno vreme je tako prosto, to je baš tih deset minuta pre i tri minute posle svake književne večeri, trinaest minuta svakog susreta, lako je sakupiti tri sata izgubljenog vremena na svakom književnom festivalu, samo šta s tim vremenom posle raditi? Zašto ga tražimo, zapravo?

To je za mamin imendan. Za Agnješku, ja sam Agnješka. Za Kasju i Vojteka. Samo potpis, bez posvete. A ja još nisam čitao nijednu vašu knjigu, ali ću pročitati, obećavam, tako lepo ste govorili, tako živopisno. 

Zavrćem pero, zavlačim ruke duboko u džepove kaputa. Spremne su. Tema je u prstima, treba samo pronaći izgubljeno vreme i sesti za tkanje. Zaustavljaju me još jednom na vratima. Da, veoma sam zadovoljna susretom. Banket, ah, da, ali ipak ću ga radije preskočiti, već imam zakazan sastanak sa sobom. 

 

S poljskog prevela Milica Markić

Zośka Papużanka 26. 10. 2022.

Sirotan i Puž

SIROTAN

Imaš majku i oca
A ljuti si sirotan
Zadojen maglom
Što kroz prozore i vrata
kulja u našu kuću.

Imaš kuću, i sobu,
I u sobi krevet
i jorgan na krevetu
A spiješ pod strehom
Sa koje po svu noć
Kapaju ledene kiše.

Imaš oči.
Gledaš u daleka brda,
Slijep si –
Čuješ kako ti neko šapuće
Iz blizine.

Zapjevaš –
A mutna poteče voda
Da te ponese.
Hvataš se za zraku sunca
Koja, kao mlaz mlijeka,
Pada na zemlju
Po kojoj ostaju
Tragovi nepomenika.

 

PUŽ IZ MUŠTIKLE

U muštikli stasao je
Sa kućicom na leđima
Hranio se udišući
Nekad vatre, nekad dima.

Savija se, teško diše
U svojoj se koži grči
Iz muštikle ispao je
put mu zmija sluzom krči.

Od muštikle gar ga bije
Kud god krene steg ga muči
U muštikli ko je staso
Nikad hodit ne nauči.

Faiz Softić 25. 10. 2022.

Ekran, knjige/25

Le Callet & Peña: Medeja, Fibra, Zagreb 2022.

Junaci antičkih mitova su svevremeni zato što su njihovi životi i sudbine redovito podložni različitim čitanjima. Njihova drama upravo se i sastoji u tome što dobro i zlo nisu upisani u njihove karaktere, nego u okolnosti. Zato su životi suvremenih ljudi, njihove intimne drame i stradanja tako podatni za reinterpretacije antičkih mitova. I lako se i lasno identificirati s njihovim junakinjama i junacima.

Medeju, tu strastvenu, moćnu i tragičnu čarobnicu, kćer kolhidskoga kralja Ejeta, poznajemo preko Euripida. Od pretposljednje velike naše Medeje, koju je na Brijunima, u Kazalištu Ulysses, odigrala Mira Furlan, prošlo je dvadeset godina. Medejinu priču ispripovijedala je i Christa Wolf, čuvena njemačka prozaistica, u romanu “Medeja, glasovi”, kroz glasove šestero protagonista. Njezina je Medeja aktivnija od Euripidove, manje je stradalnica, a mnogo više kreatorica vlastite sudbine. Naravno, još je Medeja u svjetskoj književnosti, a još ih je i u moderno vrijeme, kada se u ovoj junakinji, kao i u brojnim drugim antičkim junakinjama, pronalaze potencijali za feministička tumačenja. 

Blandine Le Callet pariška je profesorica latinskog i antičke kulture, romansijerka, esejistica i prevoditeljica. Bavi se istraživanjem monstruoznog u antici, a napisala je i tekst za ilustriranu enciklopediju posvećenu antičkim referencama u “Harryju Potteru”. Njezin scenarij uglavnom se drži mitske Medeje i Euripidove drame, ali tako što glavnoj junakinji pruža reminiscentni okvir. Ona je starica, odmetnuta čarobnica, koja pripovijeda svoju životnu priču i objašnjava kako je na zao glas došla zbog brojnih klevetnika i kleveta upućivanih na njezin račun. Tvrdi da nije počinila sve te zločine koji joj se pripisuju, da nije ubila svoju djecu da bi se osvetila zbog njegove izdaje i prevare ocu njihovome Jazonu, i da iza svega stoji manipulacija i mistifikacija koja je gora od svih manipulacija koje se njoj pripisuju. Nije ona ubila ni brata svojega Apsirta, kao što joj se to pripisuje, pa ga izrezala i bacila u more, tako da ga otac njihov sakuplja po moru, ili barem to nije učinila onako kao što se priča, nego ga je ubila slučajno. Inače, Apsirt je kod Blandine Le Callet duševni bolesnik, dok je u mitu on bio neki tužni dječarac…

Nancy Peña bila je nastavnica likovnog, prije nego što je postala profesionalna novinska ilustratorica, autorica dječjih slikovnica i strip crtačica. “Medeju”, tu grandioznu četverodijelnu pripovijest, s mnoštvom likova, nizom kulturoloških i mitoloških referenci, ali i s epohom koju je trebalo u potpunosti imaginirati, izmišljajući scenografiju i kostime, režirala je, kadrirala i nacrtala izvanredno dobro i uvjerljivo. Čitatelj ne samo što se u njezinoj pripovijesti uspijeva snalaziti, te se ne zapetlja u nepodnošljivo zamršenom kolopletu mita, nego Nancy Peña uspijeva održavati napetost i kada se već učini da bi se priča mogla početi raspadati. Scenaristica i crtačica uspjele su nešto što se u umjetnosti stripa čini gotovo nemogućim: ispripovijedati mit u cjelokupnoj njegovoj protežnosti – a svaki antički mit upleten je od nekoliko različitih mitova, koji su opet upleteni od nekoliko mitova – i ništa ne pojednostavljivati i ne pripagođavati pravilima žanra. Naime, u osnovi stripa je mitološka priča, ali ispripovijedana na jedan posve drukčiji način, neprihvatljiv i suprotstavljen antičkom mitu. Svođenje tog mita na stripovski mit ne bi imalo nikakvog smisla, a Medeja bi u tom slučaju bila obična negativka ili stripovska super-antijunakinja.

Euripidova “Medeja”, onako kako ju je on napisao, emancipirana je i slobodna žena, suočena s pravilima društvenog reda, pobunjena protiv njih. Dakle, ona ni kod staroga pisca nije naprosto loša cura, ni monstrum majka, ni supruga iz pakla, ni bilo što od onog što bi moglo biti sugerirano prepričavanjem bez razumijevanja. Jer da je drukčije predstavio svoju junakinju, ne bi bilo nikakvog razloga da “Medeju” ikada itko odigra na sceni. Pritom, Medeja ni u Euripida nije žrtva: učena, snažna i moćna, vatrena i ledena u isto vrijeme, mnogo je odlučnija od svih muškaraca koji joj se nađu na putu. A taj put je, pogotovu kako ga interpretiraju Blandine Le Callet  i Nancy Peña, dug i krvav skoro kao Odisejev, samo što za razliku od Odiseja Medeja na kraju doživi poraz. Ona je od nekih doba svjesna da će tako biti, da se previše toga protiv nje urotilo, ali između nesreće i poslušnosti, između osvete i pristajanja na izdaju i poraz, ona bira nesreću i osvetu. Medeja je mnogo okrutnija od muškoga svijeta kojem se suprotstavila. Ali ona nikoga nije izdala. Pravda, koja nikome ni u čemu nije pomogla, na Medejinoj je strani.

Ovaj strip vrijedi pročitati, čak i ako inače ne čitate stripove. Uostalom, konačno biste morali početi sa stripovima. Ili prestati sa čitanjem knjiga. Često se trivijalna literatura, djelo autorica i autora lišenih ozbiljnoga talenta, protežiraju u nas iz nekih sporednih razloga, recimo rodnih i seksualnih, ili iz razloga političke korektnosti. Ova “Medeja” velika je feministička priča i sjajan artefakt.

 

Christa Wolf: Medeja; Kasandra, Demetra, Zagreb 2003.

U ovom izdanju, koje bi bilo vrlo korisno nabaviti i pročitati, premda ga nije lako naći ni u zagrebačkim antikvarijatima, nalaze se prijevodi Štefice Martić dvaju romana Christe Wolf, napisana prema dva antička mita. Kako je Demetra bila mali izdavač, a urednik njezin i vlasnik Dimitrije Savić samozatajni osamljenik, raskošnih interesa i znanja, ali bez ikakvog dara za marketing, i ova je knjiga ugluho prošla. Šteta, ne samo zbog likova Medeje i Kasandre, niti zbog ženskih tema i imena u suvremenoj književnosti, nego je šteta zbog književnosti same.

 

Posljednja Medeja

Pretposljednja bila je Mira Furlan, u režiji Lenke Udovički. Posljednja, koju na žalost nisam gledao, jer u Dubrovnik ne odlazim, niti se na Dubrovačkim ljetnim igrama osjećam pozvanik, bila je “Medeja” Tomaža Pandura, u prijevodu Lade Kaštelan i u adaptaciji Darka Lukića. Odigrala ju je Alma Prica. Volio bih da sam mogao vidjeti tu predstavu, makar vireći kroz neko okance. Slutim, poznavajući Pandura, da bi njegova “Medeja” mogla imati sa stripom Blandine Le Callet i Nancy Peña više veze od brijunske predstave. Mira Furlan odveć je bila žrtva da bi bila feministička “Medeja”. Ali o svemu bi mi više mogao reći netko tko je gledao dubrovačku predstavu.

Miljenko Jergović 25. 10. 2022.

Rod

Ulazili smo i izlazili.
Unutra smo bili sigurni.
Vani smo gubili samopouzdanje.
Naslonjeni na svoje kosti iščekivali smo mesiju.
Čovjeka iz susjedstva.
Nekoga tko se sjeća zajedničkih igara.
Oni su zaboravili da smo sačinjeni od iste vode.
Prolazili su kroz nas pjevušeći pjesme o slobodi.
Mi više nismo bili njihov rod.
Zvuk praznog tanjura mogao je biti Betovenovo uho.
Slijepa nota na dnu stiha o povratku kući.
Šesto čulo zatvorske žice.
Pogled smo podizali samo onda kada smo znali da nas odvode zauvijek.

Ružica Miličević 24. 10. 2022.

Luda

Kada se udavala, njegov je otac priredio veliku svadbu, o kojoj se godinama poslije pripovijedalo po gradu. Najprije su govorile zvanice. Potom su njihove priče dopričavali oni koji na svadbi nisu bili, ali su se hvalili što znaju nekoga tko je bio. A onda su svoje pripovijedali oni treći, koji na svadbi nisu bili, nikoga nisu poznavali, a možda se još nisu bili ni rodili u vrijeme svadbe. Njihove priče bile su izmišljene.

Udavala se nekoliko godina po prvoj opsadi.

Njegov otac u proteklom ratu bio je general. Želio je da ženidbom sina dovrši rat, i da s ovom svadbom započne onaj pravi mir.

Bio je idealist, vjerovao je da takvog mira ima.

Kroz njihovu kuću u tri su svadbena dana prošle tisuće ljudi. Bogatih i siromašnih, po nečemu čuvenih ili posve nepoznatih, žena, muškaraca, djece i staraca, tek stasalih mladića i djevojaka, onih koji nikome nisu učinili nikakvo zlo, a mladoženjin otac ih je poznavao, pa ih pozvao na sinovljevu svadbu.

Prosjaka koji je još od prije rata prosio ispred hrama, i general bi u prolazu spustio novčić u njegovu ruku. Pozvao je.

Mesara kod kojeg je kupovao meso, a mesar bio čudan čovjek, ovisan o promjeni vremena, za anticiklone teška dobričina, najboljim ga je komadima mesa častio, za ciklone mrgodan i kavgadžija, nešto bi huljsko iz njega tad izbijalo, pa ga je znao na mesu i prevariti, ali nije mu general zamjerao. Pozvao ga je.

Staru gradsku kurvu, jedinu preostalu iz nekoga davnog pradjedovskog doba, staricu nesvjesnu svojih godina, koja se oblačila kao da joj je sedamnaest, i zavodila bi muškarce s iskustvom nekoga koji vlada svim znanjima i umijećima svoga posla, tako da bi jedne svojim zavođenjem nasmijavala, a druge bi nagonila na suze; general je bio od trećih, najmalobrojnijih, koji su poštovali umjetnost njezina ophođenja s ljudima, rado se ogledao u njezinim očima. Pozvao ju je.

I tako bi se moglo nabrajati, dugo.

U jednu sobu, jednu od najvećih u kući, gosti bi po dolasku ušli, da tu ostave svoj dar za mladence. Nikoga u sobi nije bilo, tako da nitko nije mogao znati što je tko ostavio, i je li netko, možda, nešto i uzeo. A nije bilo pristojno, ili je čak i nesreću donosilo, ako bi onaj koji dariva na svoj dar napisao svoje ime.

Tako da se nije znalo ni tko je na dar donio zlatni kovčežić s ključem za navijanje.

Nakon svadbe darove su razvrstali: ono što je za kuću neka ostane u kući, ono što je muško neka pripadne njemu, ono što je žansko pripada njoj.

Zlatni kovčežić s ključem za navijanje činilo se da je ženski.

Godinama je stajao na noćnom ormariću, uz njezinu stranu postelje. Kada bi se po njemu nakupilo prašine, sluškinja bi ga obrisala. Obrisala bi i ključ za navijanje, koji je svo vrijeme bio u bravici.

Tu je bio i kada se muž razbolio, i kada je ubrzo zatim umro od neke teške i neizlječive bolesti duše. Kovčežić s ključem za navijanje ostao je na noćnom ormariću i kada je ona kao udovica prve noći zanoćila sama u kući.

Tada je, da rastjeruje strah, navila zlatni kovčežić, misleći da je riječ o muzičkom automatu, i da će sad iz kovčežića zasvirati Mozart, ili da će se čuti neka od onih jednostavnih i vječnih dječjih pjesmica, koje u čeljadi rastjeraju strah tako što naivnošću svojom i u najcrnjoj noći kažu da život nije strašan i da nikakve smrti nema.

Ali umjesto Mozarta ili dječje pjesmice iz kovčežića se čulo zapomaganje umirućih, krkljanje zaklanih grla, zazivanje milosti, one Božje, ali još više one ljudske. To su, shvatila je odmah, glasovi iz onoga rata molili generala, koji je branio grad da ne padne u ruke neprijatelju, oslobađao zemlju i vraćao izgubljene teritorije, da im poštedi život. Jasno je čula kako izgovaraju njegovo ime. A onda bi ponovo zapomagali, vrištali, krkljali. Oglašavali se kao odrasli muškarci, kao žene, kao djeca. Činilo joj se da neke od tih glasova prepoznaje. A onda je shvatila da to nema smisla, u vrijeme opsade bila je dijete. I kako bi uopće poznavala te ljude koji nisu bili iz našega grada.

Pokušala je otvoriti zlatni kovčežić, ali nije išlo.

Pa ga je odnijela majstoru limaru, koji ga je svojim alatom uspio razvaliti.

Unutra nije bilo ničega.

Samo stroj za navijanje, fonograf, jednostavna dječja igračka.

Limar je zbunjeno gledao u unutrašnjost predmeta koji je upravo uništio. Nije slušao što ta žena govori. A govorila je sve same besmislice. Poslije mu je često ta igračka bila na umu, jer je ženu, koja je bila sasvim izvan sebe, pa je polugola, u ritama, bosonoga usred zime, tumarala gradom i vrištala, sretao skoro svakodnevno. Svi su je sretali.

I gledali su kako u parku pokušava iz mramornih postolja čupati glave ratnih junaka.

Govorilo se da je udovica. Govorilo se da joj je muž poginuo u onom ratu. Ali nitko se ničega nije sjećao. General je već odavno bio zaboravljen. Zaboravljena je bila i velika svadba, premda su se i dalje naokolo pripovijedale priče o onome što se na svadbi zbivalo. Ali kao i sve takve priče, nisu se vezivale ljudi.

Tako je došao novi rat. Ona i dalje tumara gradom. Vjeruje se da joj meci, granate, rakete ne mogu ništa. Vjeruje se da je neubistvena. Ali to nije istina.



Miljenko Jergović 24. 10. 2022.

Ekran, knjige/24

Marija Stepanova:

Sjećanja, sjećanja, Fraktura, Zaprešić 2021.
Sećanju na sećanje, Booka, Beograd 2022.

Ovu knjigu nisam pročitao u hrvatskom izdanju Frakture i u prijevodu Tatjane Radmilo, gdje nosi naslov “Sjećanja, sjećanja”. Pročitao sam je u srpskom i ćiriličnom izdanju Booke, u prijevodu Natalije Nenezić, pod naslovom “Sećanju na sećanje”. Slučaj je tako htio, nikakve u tome tendencije nema.

Marija Stepanova (1972) ruska je oporbena novinarka, vrlo glasna kritičarka Putinova režima, pjesnikinja, prozaistica, esejistica. Knjiga “Sećanju na sećanje” u izvorniku objavljena je 2018. i čašćena nagradom Boljšaja knjiga, valjda najznačajnijom ruskom književnom nagradom. Lani se našla u užem izboru za Bookera, što se u našim provincijama naročito naglašava, premda je riječ o marketinški upečatljivoj, izrazito anglofonoj, ali u književnom i estetskom smislu savršeno beznačajnoj nagradi.

Teško bi ovoj knjizi bilo odrediti žanr: poteče kao pripovijest o smrti očeve sestre, žene u dubokim osamdesetim, nastavlja se kao dugi, masivni esej posvećen pojmu ljudskog sjećanja, prekidan “nepoglavljima” iz jedne obiteljske dokumentacije, raste u memoarističku raspravu o jednom židovskom identitetu, da bi se na kraju meko i neočekivano nježno spustio u pripovijest o sudbinama jedne velike židovsko-ruske obitelji u dvadesetom stoljeću, u pripovijest o bližnjima. Za manje darovite čitatelje, poklonike jasnih struktura, falične kritičare i površne profesore književnosti, “Sećanju na sećanje” moglo bi se učiniti kao jedna zbrkana i dezorganizirana knjiga. Knjiga u neredu. Ali ovo doista i jest knjiga u neredu, ali takva su ljudska sjećanja. Sređivanjem tog nereda iznevjerava se smisao i sadržaj sjećanja, ili se pišu memoari, a Marija Stepanova nije pisala memoare. Memoare pišu političari i vojskovođe, a ne pisci.

Opis tetkinog stana sa samog početka knjige, koju, ako dalje insistiramo, ne bi bilo pogrešno nazvati dokumentarnim romanom (u Cercasovom smislu pojma), podsjetio me na stan moje majke u danima nakon njezine smrti. I koješta drugo čitatelja bi ovdje moglo podsjetiti na knjigu “Rod”, uz jednu vrlo važnu razliku: Marija Stepanova istražuje, putuje u gradove svojih predaka, odsjeda u hotelima koji se nalaze na mjestima njihovih davnih studentskih obitavališta, pokušava rekonstruirati njihov svijet po tragovima koje su za sobom ostavili. Ona, koliko se ovom njezinom čitatelju čini, ništa ne nadopisuje, ne izmišlja i ne nadograđuje svoje pripovijesti. Ali baveći se sadržajem sjećanja, ona se istovremeno bavi i njihovom formom, tako da istovremeno ispisuje pripovijest o svojima, o sjećanju na njih, i dekonstruira, rasklapa pa ponovo sklapa sam pojam sjećanja. Radi to na krajnje estetiziran, stilski savršeno izveden način, tako da čitatelj nijednog trenutka nema problem s kretanjem kroz njezin žanrovski nered. Vođen briljantnim stilom, ne brine on za strukturu. I još nešto: Marija Stepanova angažirala je svu povijest umjetnosti i književnosti, a s njom i povijest čovjekova znanja o sjećanju, da joj pomogne u njezinoj potrazi. Ili da joj pomogne da iz potrage uzmakne. Da pobjegne od sjećanja.

Pripovijest Marije Stepanove je, rekli smo to, židovska i ruska, židovska u Rusiji. Ono što je u njoj neobično, čemu autorica pristupa kao nekom čudu, s oprezom i nevjericom, jest da obitelj nije pometena ni u predrevolucionarnim pogromima, ni u Holokaustu, u staljinističkim procesima, ni u Velikom domovinskom ratu. Bilo je mrtvih branitelja Lenjingrada, bilo je razvlaštenih kapitalista, čudnih neobjašnjivih smrti, bilo je nestalih, ali obitelj je svejedno preživljavala, obračunavajući sve svoje gubitke i stradanja u završnim računima velike povijesti, kao i u onu potiho izgovaranu konstataciju i naputak za oprez: mi smo Židovi. Što je, opet, ovog čitatelja neočekivano podsjetilo na kuferaše iz “Roda”. Nije isto, ali o sličnom se oprezu radi.

Istražujući vlastiti svijet, Marija Stepanova zagleda prema Mandeljštamu, ali i Sebaldu, zapravo ponajviše prema Sebaldu: u tom piscu čije se podrijetlo, sentiment i sudbina toliko razlikuju od svega njezinog, ona nalazi ono najdragocjenije: metodu. Metodu mišljenja i pripovijedanja: “Ali zanimljivo je da se kod svakog približavanja tim tekstovima pojavljuje problem njihove pouzdanosti – kao da ćemo na osnovu odgovora na pitanje o odnosu fikcije i istine doneti odluku o tome može li se verovati autoru. Tako se bira vodič u alpinističkom pohudu, gde od bilo koje greške može da zavisi život i smrt. Pa ipak, uporno zanimanje za dokumentarni okvir pripovedanja, za protoptipe ovog ili onog junaka, za to u kakvom su oni stepenu srodstva ili poznanstva s autorom, za to da li je dečak na fotografiji stvaran – šta ako niko od ovih ljudi nije postojao? – deluje gotovo dirljivo u svom pragmatizmu.”

U jednom trenutku, u nepreglednom svom istraživanju, u potrazi za nečim što se, zapravo, ne može naći, jer nije ni izgubljeno, a ako je izgubljeno, onda je u toj izgubljenosti sav naš identitet, Marija Stepanova u jednoj jedinoj rečenici pozabavi se fenomenom naslijeđenih predmeta iz svakodnevice, muzejskih eksponata ili stvarčica iz obiteljske zaostavštine: zašto su sve te stvari nekako neprirodno malene, kao da su ti ljudi koji su nam prethodili, svi ti naši, bili nekako manji, kao da smo ih mi u međuvremenu prerasli? Pitanje tačno, istinito. Postavio ga je svatko tko se potragom za svojima ikad bavio. Mnogo je takvih pitanja u ovoj knjizi. Jednoj od onih koju biste svakako trebali pročitati.

Predrasude

Nisu predrasude tema “Sećanja na sećanje”, ali svako je židovstvo, manjinstvo, kuferaštvo oblik suživota s većinskim predrasudama i neprestano bdijenje nad trenutkom koji će sigurno doći, u kojem će nastupiti progon (u boljem slučaju) ili pogrom. Stepanova piše o vremenu u kojem su ljude iz dalekih krajeva pokazivali kao životinje: “Ali još godinu dane pre toga u Pariz su doveli trupu ukroćenih Dahomejki, da prikazuju trenažne borbe. Imale su na sebi odeću divljaka: da bi preživeo, čovek mora da se uklopi u predrasude o sebi.” U ovoj konstataciji mudrost je svakog manjinstva.

Odlazak

Početkom devedesetih, čim je to postalo moguće, kada je stigla sloboda, društvo se liberaliziralo, arhivi otvorili, roditelji Marije Stepanove odlučuju emigrirati u Njemačku. Ona ih ne razumije, devetnaest joj je godine, ostat će u Rusiji. Iseljenje dugo potraje, ostvari se tek 1995, kad su njoj dvadeset i tri. Ali svejedno ostaje. Oni su otišli. Znali su zašto su otišli, kao što je i ona znala zašto je ostala. Marija Stepanova je, recimo uz Milenu Marković, Svetlanu Boym, moj književni svijet.

Miljenko Jergović 23. 10. 2022.

Ljubav

U Maglaju smo… Šofer autobusa govori: “Pauza 10 minuta za cigaretu ili toalet.” Nas putnika jedva desetak. Od toga njih četvorica su izbjeglice iz Sirije. Na klupi autobuske stanice sjedi mlada žena, mještanka je, dočekuje autobuse iako za to nije plaćena. U nekoj svojoj melanholičnoj zbilji, ona je čuvarica reda vožnje u Maglaju, ona spasava ovaj svijet. Dobacuje jednom Sirijcu: “Hej ti lijepi… Lijepi.” On je ne razumije, smije se i prži svoju cigaretu. U jednom momentu prilazi mu i govori dovoljno glasno tako da je čujem… “Hej, ostani u Maglaju, nas dvoje imat ćemo ljubav!”

Krećemo dalje, on joj maše iz autobusa, a ona se vraća svojoj klupici na peronu, dolascima i polascima… Redu vožnje.

Srđan Sekulić 22. 10. 2022.

Busen

U MENI

Ne znam
      kad je počelo
      sjećanja mi se motaju oko nogu
      kao gladni psići

   kada
   da li onog trena kada je
  sunce hitnulo zlatni kamen –
                    u moj prozor
   da li onda kada mi je taj grumen svjetlosti
   naglo rastvorio još usnule kapke
  

i počeo da razmotava šarene pruge
   koje ranije nisam opažao

   Da li ja – da ili sam to ja
          ili se u mome liku
              u mojoj svijesti
                 u meni

        naselio neko drugi
               i taj drugi morao je
               morao je…morao je…
                       da ode

                                 Kamo?

 

TRAGOVI STOPALA

Niz padinu
    po rosom razlistaloj travi
    travi koja je zapamtila
           tragove mojih čobanskih stopala
           koja je bila prostirka
           i bila šaptalište
            malih dječačkih tajni
                  po toj travi
            blistali su krajičci nekih puteva
            nekih šara drugačijih od onih
        koje su se ugnijezdile na biljcima
         naših planinskih zima
          drugačiji od majčinih rukoveza
          i sestrinih marama
          natopljenih čežnjom
                      u kući u očevom prozoru
                      jabuke i cvijeće
          još niko nije dolazio da uzme

 

JA SAM ZNAO

                Ja sam jedini znao
                        da mi predstoji dugi put
                                i sunce je znalo
                               zato mi je hitnulo
                               zladnu grudvu –
                                                       kreni…

             kreni
             ne osvrći se na bajku
             najranijih jutara
           tek probuđeni plamen na ognjištu
           sanjive glasove, djedov kašalj
           vareniku i kuruzu
                   pseći lavež
           i klepetalo ovna predvodnika

                  ne osvrći se na
                         proljećne dvorce
                              razlistalih šumaraka

         klokot potoka i raznobojne oči
                 mladih umiljatih cvjetova
                 koji neće dočekati ljeto

     ne osvrći se na srebrnu odoru snijega
     svilene čalme jelika i omorika
     i hladno ruho po golim rukama nevjeste breze
    koja čeka svog zelenog viteza
                    ne osvrći se
                      na ono što si bio ti –
                    jer ko zna, možda si čitavo to vrijeme
                      ti ipak bio daleko
                                                na drugom mjestu
            ili si ovdje bio samo djelićem svog bola
                                   i svoje nade
                    ili možda….
                                     možda…

 

MOŽDA

                   Možda si bio
                              skok u pastirskoj igri
                              dio neke razbrajalice
                              osmijeh na licu djevojčice
                              svileni dodir jagnjećeg runa
                              Možda si bio
               kap naglog pljuska
              i zgrčeni do kosti premoćeni
               posmatrač
                               gorolomnih Iljinih kočija
                          što grme po tamnim oblacima
                      i ispod plamenih točkova
                         rasipaju ljute rojeve
                                    ognjenih pčela
                              Možda si bio
                                            Da li znaš šta si bio
                                                   da li…

 

NIKAD NISAM ZNAO

                         Zašto je svijet tako čudan, poznat
                                                   a prepun tajni
                         Šta se krije pod pragom
                                u zidovima, pod krovom
                                umotanim u mrak i paučinu
                         gdje noću šušte krila nepoznatih ptica
                      i raspletene kose vila sa tijelom od mjesečine

                         Što škripi u vratima
                            okovanoj skrinji drvenom posuđu
                       ležajima u kojima traje miris sasušenih trava
                             i znoj vilovitih kosaca
                       vječnog ljeta koje bih želio ponijeti sa sobom
                                       tamo
                                    kuda – tamo!
                                tamo kud moram da odem
                                        da bih pronašao onaj dio sebe
                                                  za koji slutim da postoji
                           ali ne znam u kom obliku
                               sa kakvom tajnom u očima
                                             dobrotom na dlanovima
                          sa slavskom ili zadušničkom čašom
                                         sa očajem ili nadom
                                         blagoslovom ili kletvom

                                       tajnom koja me goni i zaustavlja
                                       podstiče i sputava

PROLJEĆNI BARJACI

                     Po mojoj ruci mili mrav
                      iza ograde od ižđikalog žbunja
             orlja potok nabujao od otopljenog snijega
             po nebu bijela stada
               traže svoj put prema plavim livadama
                    vjetar na zelenom konju
                    povija nepokorne grane
                    okićene razlistalim barjacima proljeća

                                 ptice pjevom i krilima
                                iscrtavaju zagonetnu kartu ljubavi

                Sve nekud hita, juri
                               željno da savlada daljine
                                dočepa se novih obala
                                na kojim ima više sreće, ljepote i
                                                                   sunca
                                      Da li i mene
                                                 negdje
                                     čeka takva obala
                                        ili je sve samo varka –
                              nasmijana maska pod kojom se krije
                                         pravo lice samoće i straha

 

U ZAVEŽLJAJU

                        I ti onda kreni
                                        sitnim koracima
                                        sa željom
                                        da što duže sačuvaš pod tabanima
                           toplinu i sigurnost
                          arkadijskih vrtova djetinjstva

                                         (Ljeti se kreće
                                          do velike sreće
                                          kuda leti bubamara
                                          sva crvena s bezbroj šara)
                            ili snažno i odlučno
                            bez obzira na zapreke
                           nekad zatvorenih očiju
                                          na ivici ponora
                               nekad glavom kroz zid
                               kad se može ili ne može
                                      hrabro
                               stisnutog srca
                               i zgrčenih pesnica
                              Kukavice ostaju u svojoj tjeskobi
                                   u utjehi bez pokrića

                            Oni drugi ruše zidove
                             ali neizvjesno je da li će i oni stići

 

ZAUSTAVLJENO VRIJEME

                       Majka me je u zoru probudila
                                       poljupcem u obraz
              seja mi je tutnula u džep
                           komad jučerašnje pogače da što zagrizem
                                                                      usput

                      Djed se nasmijao krezubim ustima
                        pas je zalajao i potrčao da me isprati do ceste
                 Sve su to bile stvari koje sam ponio u sjećanju
                 Bezbrojne sitnice svakodnevnog seoskog života
                stvari stvarčice potezi detalji razgovora
                                                     isprane riječi
                 štedljive nježnosti, mrve sa sirotinjske trpeze

                  sve sam to poslagao u zavežljaj, u skrivene pretince duše
        Tu riznicu niko mi ne može opljačkati
        te dragocjenosti skrivene u meni
      Prebiram kako mi je teško i kad mi se čini da sam sam
                                                                      na svijetu
       Na njihovom tihom plamenu grijem promrzle prste
         i sleđeni pogled zaustavljam sivim fasadama tuđine
                        Donebesnim neboderima i ispražnjenim ljudima
                                                      isprogramiranog života

                        

XXX

    Kuća je motrila s brda
    kuda to ptice u kljunovima
      rasipaju plave krpice neba

                 kada sam pošao
                vodile su me najprije
                stope otopljenog snijega
                što su se slivale niz padinu
               azbuku te poruke dobro sam utuvio
             Sad je bilo pravo vrijeme za odlazak
                    zatim su se ti tragovi izgubili
        i pojavila se izlokana staza
                   koja vodi u svim pravcima
          Svako je u njoj pored kolskih točkova
           utisnuo bosom nogom svoj trag
                 da se brda ne pomiješaju
       da bjegunci prepoznaju svoje zaustavljeno vrijeme
             kad požele da se vrate
             kad vjetar donese
            miris rijeke i tamnih zvona iz
                      budućnosti koja će se
              preodjenuti u prošlost

 

Nove pjesme iz rukopisa “BUSEN” 2019.god.

Nikola Vukolić 21. 10. 2022.

O sto tridesetoj godišnjici rođenja Ive Andrića: zašto je pisac pobjegao iz Zagreba?

Početkom srpnja 1917. Austro Ugarska je, u pokušaju da preokrene vlastiti ugled u očima svojih pobunjenih naroda, proglasila opću amnestiju političkih osuđenika. Za Ivu Andrića, bivšega mariborskog robijaša, koji je od ožujka 1915. bio zatočen najprije u Ovčarevu, i danas živom katoličkom selu pokraj Travnika, pa u Zenici, bila je to prilika da se, nakon kraćeg posjeta tetki i tetku u Višegrad, otputi u Zagreb, na liječenje od tuberkuloze, bolesti od koje mu je umro otac i cijela, prilično brojna porodica s očeve strane, i od koje je, po nekom zadanom rasporedu epohe, uskoro trebao umrijeti i sam, čime bi kraju došla povijest stare sarajevske katoličko-hrvatske obitelji Andrića. Prije nego što će stići u Zagreb, u Bolnicu sestara milosrdnica, najvažniju, te na neki način i jedinu svoju adresu u ovome gradu, uspijeva, zahvaljujući bolesti, izbjeći opću mobilizaciju i vjerojatan odlazak na Zapadnu frontu, gdje se pripremala Dvanaesta i posljednja u nizu bitaka na Soči. 

U bolnici susreće dubrovačkog gospara Iva Vojnovića, još jednoga jugoslavenskog idealista, koji je kao neprijatelj monarhije također bio optužen za veleizdaju, koji će mu se uskoro u nekim veoma važnim životnim prilikama naći pri ruci. Vojnović, samozvani conte, koji je osmislio vlastito podrijetlo od užičkoga, srbijanskog plemstva, pjesnik i dramatičar lutajućeg, graničkog nacionalnog samoodređenja, pomalo Hrvat, pomalo Srbin, uzor Dubrovčanin, bolovao je od mnogih bolesti, urođenih i stečenih, ali je u Sestara milosrdnica ležao najprije zbog očiju. Četiri ratne godine gospar je Ivo, uz kratke izlaske, stolovao u bolnici, te je dolazak ovakvih subolnika, kakav mu je bio mladi bosanski imenjak, idealist i darovit metafizički pjesnik, za njega, inače vrlo društvenog, bio veliki događaj.

Po izlasku iz bolnice, Ivo Vojnović darivat će mladoga Ivu Andrića nalivperom marke Koh-i-Noor. Češka tvornica Koh-i-Noor Hardtmuth, u kojoj su se izvorno proizvodile olovke, odlične, od najfinijega grafita i cedrova drveta, kojih još uvijek imam naslijeđenih po povijesnoj obiteljskoj bagaži opisanoj u “Selidbi”, bila je i najčuveniji proizvođač nalivpera u monarhiji. Stari je pjesnik mladome poklonio to pero, kada je ovaj u skoro već slobodnom Zagrebu išao uređivati Književni jug. Rođeni istoga dana, samo Vojnović trideset i pet godina ranije, obojica duboko vezani za svoje zavičaje, u glavnom su se hrvatskom gradu sreli kao u tuđini. Vojnović će ostati i najvažnije Andrićevo zagrebačko književno poznanstvo. On će ga savjetovati da pronađe neku sigurnu državnu službu, jer samo tako čovjek se uredno može baviti književnošću. I što je važno: Ivo Vojnović posvuda će, upitan i neupitan, o Andriću lijepo i dobro govoriti. Za siromašnoga i bolešljivog mladića, Sarajliju čiji je najveći životni kapital u radikalnom političkom uvjerenju, u njegovome integralnom jugoslavenstvu, koje je u suglasju s režimom koji će se uspostaviti čim rat dođe kraju, a to će biti već za koji mjesec, svaka preporuka ove vrste je dragocjena.

U Zagrebu Andrić se druži, uglavnom, sa samim budućim prokletnicima: s Vladimirom Ćorovićem, Vladimirom Čerinom, Nikom Bartulovićem, Rokom Matulićem, Brankom Mašićem, Stojanom Aralicom, pa Antunom Novačanom, još jednom čudesnom južnoslavenskom sudbinom, od kojih, kao ni od samog Andrića, u kulturnoj memoriji Zagreba neće ostati ni traga. Pred konačni slom Austro Ugarske, u Novostima 8. studenog 1918. Andrić objavljuje gnjevan članak pod naslovom “Nezvani neka šute”, u kojemu piše i pomalo prijeti: “A svi mi koji smo tu misao ujedinjenja pronijeli neokaljanu kroz bratoubilačke bojeve i nismo je zatajili pred krivokletničkim austrijskim sudovima, znat ćemo je obraniti i od besavjesnih žurnalista i prgavih, samozvanih politikanata.” U isto, pak, vrijeme, za događaja opisanih u “Pijanoj novembarskoj noći”, budućemu Pavelićevu maršalu, austrougarskom potpukovniku Slavku Kvaterniku, Miroslav Krleža u brk dobacuje: “Dolje s nedostojnima!”. Andrićevi nezvani i Krležini nedostojni isti su, do u jednu glavu, uglednici zagrebački i hrvatski. Važna razlika u tom trenutku između ove dvojice skoro pa vršnjaka najvažnija je što je Krleži Zagreb jedini njegov zavičaj, dok je Andrić u Zagrebu došljak, pa će ovaj grad upoznati s one strane s koje će Krleži ostati zauvijek nepoznat. Pritom, u tom upoznavanju riječ je o dvije naravi i dvije socijalne zadatosti: Andrićeve, s jedne strane, te mentalitetne zagrebačke s druge strane. I još nešto je tu važno znati: po prirodi svojoj, Ivo Andrić bio je vrlo lokalno čeljade, sarajevsko, višegradsko, travničko, kakvi su često znali biti ti ljudi iz dubokih bosanskih provincija, i takva će na tematsko-motivskoj razini biti i sva njegova književnost. Lokalna, u se zatvorena, situirana u jednu mahalu, jedan sokak, jednu varoš, vezana za toponomastiku, za zavičajne imenike i lokalne ćudi, dokumentarna do u dušu i vrlo široko obuhvatna u vjerskom i nacionalnom pogledu. Za razliku od Krleže, koji je bio komunistički kozmopolit, čiji je svijet obuhvaćao dva vrlo široko postavljena kruga, hrvatski i jugoslavenski, te se grozio, Krleža kao pisac i građanin, svega previše lokalnog i mentalitetnog, provinciju je doživljavao kao uvredu, radije je izmislio Blitvaniju, nego da se bavi lokalnim kraljevinskim situacijama, ali je istovremeno on, Krleža, bio savršeno nesposoban da shvati kako je to biti onaj drugi i drukčiji u čaršiji i u životu. 

Andrićevo zagrebačko društvo iz 1917. i 1918. završit će, gotovo bez izuzetka, po ludnicama i ubožnicama, u tuđinama, ovim i onim, u očaju i u socijalnoj i egzistencijalnoj propasti svake vrste. Krležino će, pak, zagrebačko društvo stradati u staljinističkim procesima iz 1936, u ustaškim kazamatima, pred ovim ili onim streljačkim vodovima, ili će se uzdizati visoko, u nomenklaturama nove epohe, ali će, uglavnom, preživjeti epohu. (Naravno, i ovu konstataciju valja uvjetno shvatiti, tek kao element u dramatizaciji dviju životnih pripovijesti, budući da je Andrićevo i Krležino zagrebačko društvo iz 1917. i 1918. u velikoj mjeri bilo – isto.)

Iz tog vremena u životopisu Andrićevom spominjat će se dvije žene. Prva, Eugenija Gojmerac iz Jurjevske 25 bila je studentica violine. Sestra njezina, Fanika, studirala je klavir. Andrić ju je poznavao od prije rata, iz vremena kratkog zagrebačkog studiranja, prije nego što će poći u Krakov, i dopisivali su se ustrajno, sve do njezine smrti. Umrla je 17. rujna 1915, dok je on živio u progonstvu u Ovčarevu. Bolovala je kratko, a posljednje pismo Andriću diktirala je sestri u pero. Bilo joj je samo devetnaest godina, bio je rat i bilo je doba kada se preko reda umiralo, a smrti mladenačke usljed tuberkuloze i rata ne samo da nisu zaustavljale vrijeme, nego su na određen način predstavljale životni stil i određivale način mišljenja. Eugenija nije, međutim, bolovala od tuberkuloze. Nju je odnijela bolest o kojoj će se u budućnosti mnogo više govoriti, leukemija. I očito je bila jedna od onih djevojaka, kakvih biva u svakoj generaciji, uz čiju uspomenu proživi život naraštaj jednoga grada. U dnevnik tih je dana Krleža zapisao: “Umrla je Eugenija Gojmerac, a ljudi prolaze Jurjevskom kao da se nije dogodilo da je umrla Eugenija Gojmerac. Fraza da život ‘teče dalje’ glupa je, nesumnjivo, a da život doista teče, to nije ni mrvu mudrije od te blesave fraze, i tako ljudi teku Jurjevskom ‘dosita dalje’ kao da Eugenija Gojmerac nije umrla.”

Druga, životopisu Ive Andrića mnogo važnija zagrebačka prijateljica jest Zdenka Marković. Osam godina od njega starija, za svoje vrijeme neobično školovana žena, prevoditeljica s poljskog, prozaistica i književna znanstvenica, živjet će dugo i umrijeti samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti, s Andrićem je do početka tridesetih razmijenila stotinjak pisama. Bili su prijatelji, njoj nije pisao nježne romantične epistole kao Eugeniji, nego joj se povjeravao, iznosio životne planove i upućivao neke od najvažnijih ranih autopoetičkih iskaza. U pismu koje će joj uputiti 14. travnja 1921. iz Rima, gdje je službovao kao niži činovnik u diplomaciji, napisao je nešto što je veoma važno u određivanju trenutka u kojemu je Ivo Andrić postao onaj pisac kojeg njegovo djelo određuje kao pisca Bosne: “Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao.” A taj stari posao ono je što prije rata započinje u zbirkama “Nemiri” i “Ex ponto”, i čime se javlja u “Mladoj hrvatskoj lirici”. Tada bio je pjesnik bolećiv u temi i nastupu, sklon meditativnim gnomama, zanosima skore smrti i životnim načelima Marka Aurelija, čiju će knjižicu cijeli jedan život potom sa sobom nositi u bolnicu, na umiranje. 

A to “tursko i iracionalno” što je imao u sebi i što je Zdenki Marković na pragu tridesetih povjerio kao nešto privremeno, što je pomalo i posljedica rata, velikoga unutarnjeg i društvenog prevrata koji je uslijedio, te na kraju i vlastitog iskorjenjivanja iz zemlje Bosne iz koje je potekao, Ivo Andrić započinje u Zagrebu, započevši trodijelnu pripovijetku “Put Alije Djerzeleza”, koju će izdati kao zasebno izdanje u Beogradu, kod S. B. Cvijenovića 1920. S tim tekstom u kojemu se narugao bosanskomuslimanskome narodnom junaku iz petnaestog ili šesnaestog stoljeća, ali i predstavio figuru ratnog veterana iz upravo okončanog Velikog rata, Andrić je načeo svoju veliku i cjeloživotnu bosansku temu, a da još dugo nije toga bio svjestan. Još je vidio sebe kao pjesnika i pisca koji se temom i ambijentom, pa onda i stilom, veoma razlikuje od toga “turskog i iracionalnog” u sebi. Inače, u vrijeme kada se Andrić narugao Aliji i njegovu junaštvu, u srpskoj su književnosti već veoma žive rugalice na račun narodnoga junaka Kraljevića Marka, a odavno je i Ante Kovačić napisao “Smrt babe Čengićkinje”, zabavnu i ubojitu travestiju slavnoga Mažuranićeva epa. Ono što je u Andrićevu slučaju započelo kao ruganje, preraslo je u nešto vrlo ozbiljno. Zapravo u najozbiljniju narativnu građevinu jednoga u se zatvorenog i pripoviješću definiranog svijeta u povijesti južnoslavenskih književnosti. Ničega u nas nema ni izdaleka usporedivog s Andrićevom Bosnom. Da bi je napisao, pisac je iz stvarne Bosne morao otići. Ali ne u Zagreb.

U Zagrebu je jedva duže od godine dana kada piše očajno i molećivo pismo Tugomiru Alaupoviću, svome travničkom zemljaku, profesoru iz sarajevske Prve gimnazije – one gimnazije koju je pohađao skupa s Gavrilom Principom, a u koju je išao i ovaj njegov čitatelj – članu Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca, te potom i prvom ministru vjera i bogoštovlja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, još jednim u nizu veleizdajnika i pritvorenika pod habsburškom vlasti, moleći ga da mu nađe posao u Beogradu, jer da će u Zagrebu svisnuti. Nema na što se u ovom gradu nije žalio: na klimu društvenu, političku i nacionalnu, ali i na klimu meteorološku. Govorio je da zagrebački zrak škodi njegovim bolestima, ali to će i ubuduće govoriti za svaki grad u kojemu mu se ne bude svidjelo. Žalio se, također, da su se iz Zagreba razišli svi “naši” ljudi, vapio da će umrijeti ako ga se ne izvuče van: “Glavno mi je da odavde odem što prije”, piše on svome bivšem profesoru početkom 1919, “a poslije što Bog da. Sve se naše razišlo pa se osjećam osamljen kao nikad u životu.”

Pola stoljeća po odlasku iz Zagreba, u knjizi “Pisac govori svojim delom”, koju je priredio Radovan Vučković, Andrić pomirljivo govori, nastojeći da se nikome ne zamjeri i da ni na čiju pizmu i mržnju ne odgovara: “Meni je sada nemogućno da u sećanju prevalim toliki vremenski razmak, pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od pedeset godina napustio Zagreb (…) Što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikog svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem… To što sam krenuo u Beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalnije nameštenje, a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestonica.” Ovako govori Andrić u vrijeme kada nikome više ništa nije bio dužan i kada mu nitko više nije mogao ništa. Tada je već bio udovac, dobitnik Nobelove nagrade i svih najvećih i najvažnijih jugoslavenskih društvenih, državnih i književnih priznanja – od kojih je sve novce podijelio u dobrotvorne svrhe, uglavnom za razvoj bibiliotekarstva u Bosni i Hercegovini – a od Zagreba i od hrvatske književnosti potjerala ga je odavno kolektivna omraza, koja je katkad nalazila povoda u njegovom političkom držanju i svjetonazoru, ili u nacionalnom (ne)opredjeljivanju, ali obično se, ipak, ticala njegove neusporedive književne veličine, koju su drugi, pa i sam Krleža, doživljavali kao ličnu uvredu.

Profesor Tugomir Alaupović, kraljevski ministar, obećao je svome očajnom učeniku da će mu pomoći, ali u ona vremena to, očito je, ne bi išlo onoliko brzo koliko ide danas. Tek na ljeto Andrić se počinje spremati na selidbu, a Ukazom kralja Aleksandra od 12. rujna 1919. Ivo Andrić imenuje se sekretarom treće klase u Ministarstvu vjera, u takozvanom katoličkom odjeljenju, s plaćom od 3000 dinara, o čemu će dva tjedna kasnije izvijestiti beogradska Pravda. Vrlo je mali bio taj novac, jedva dovoljan za preživljavanje. Ovako izvještava Zdenku Marković: “Ovde sam se smestio i nije mi loše. Malko sam slab i nahlađen od puta. Život veoma bučan, klima oštra, a skupoća neopisiva. Ali može da se živi. Poslovi me, za sada, ne muče.”

U Zagreb nikad se neće vraćati. Na prste dvije ruke mogu se izbrojati noći koje će do kraja života prespavati po zagrebačkim hotelima. Distanca koju će s vremenom sam Andrić stvarati prema Zagrebu i hrvatskoj književnosti nije usporediva s distancom koju će protagonisti te književnosti stvarati prema njemu, naročito oni beznačajni, čija imena danas nikome ništa ne znače. Stvar će se, zahvaljujući Krleži i njegovome krugu, a onda i maršalu Titu, koji je u toj stvari jako vodio računa o Krležinim osjećajima, dramatično zaoštriti nakon što Andrić stekne Nobelovu nagradu. Ali i prije toga književni je moćnik s Gvozda koristio svaku priliku da se obruši na plahog Bosanca. Godine 1953, u formi intelektualnog kluba, nalaze se u prostorijama beogradske Borbe, a pod pokroviteljstvom Nove misli, časopisa koji je upravo pokrenuo Milovan Đilas, vodeći jugoslavenski pisci i intelektualci, da debatiraju o značajnim književnim i estetskim pitanjima. Sredinom travnja, došao je red na Ivu Andrića da pred tridesetak njih, na prijedlog Bore Drenovca, organizatora skupa, govori o novom francuskom romanu i o procesu književnog stvaranja. Pristao je, premda to i nije bila njegova tema.

Kada je nakon četrdeset pet minuta Andrić završio čitanje svojih bilježaka, javio se Miroslav Krleža, najprije citiravši teatralno Puccinijevu “Toscu”: “Evo čovjeka pred kojim je drhtao cijeli Rim!”, da bi narugano poantirao: “To što smo od Andrića čuli mene podsjeća na zapise djevojčica u njihovim spomenarima. Miriše na presovane ljubičice, a ima okus ‘seidenbombon’ slatkiša.” Nastupila je konsternacija, koju jedva je pomirio Milovan Đilas, nekim podužim opće-estetskim solilokvijem, samo da prođe vrijeme koje će skup učiniti što udaljenijim od nelagode. Samo Ivo Andrić savršeno je mirno sjedio, hladno promatrajući stvari, kao da se sve to skupa na njega ne odnosi. Skup se nakon svršetka Đilasova govora, prema svjedočenju književnoga kritičara Petra Džadžića, razišao “tiho i brzo, kao nakon pogreba”. Andrić je sačekao da svi odu, pa se s piscem Erihom Košem, također Sarajlijom, zaputio prema izlazu. Koš govori: “Poslednji smo ostali Andrić i ja, spustili se stepenicama i krenuli ka Prizrenskoj gde je Andrić stanovao. Reč nismo progovorili o onom što se desilo, a Andrić nije ni opsovao, što bih ja verovatno učinio.”

Osam godina kasnije nastupit će šok, čije posljedice i dan danas traju: Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu. Josipu Brozu Titu trebala je godina dana da tim povodom upriliči prijem za velikog pisca. Plašio se što će Krleža reći, i nije to skrivao. Kasnije je, po Andrićevom odlasku, pred Jovankom i još nekim, rekao da je baš neki skroman čovjek, taj Andrić! A nije Andrić bio skroman čovjek, nego se savršeno izvježbao u šutnji, u prikrivanju emocija i u podizanju zidova oko sebe. Sa svakim prešućivanjem čovjek biva sve udaljeniji od onoga kome je nešto možda trebao reći. To je, vjerojatno, razlog što ljudi govore dok god imaju povjerenja u druge ljude i dok god se nečemu od njih nadaju. Ušute li, znači da ih se plaše ili više ništa od njih ne očekuju. Andrić nije se Krleže plašio, kao što se ni Krleža nije plašio Andrića. Ali to su na različite načine pokazivali, jer se razlikovao i njihov odnos prema ambijentu i vremenu u kojima su obojica živjeli.

Nije se Ivo Andrić udaljio od hrvatstva ili od hrvatske književnosti, nego se ta književnost udaljila od njega. A hrvatstvo je pomalo prestalo za njega biti tema kada je otišao živjeti u Beograd. Bio je lokalni pisac, vezan za mjesto, adresu, za sokak i brijeg, i za svaki kamen u kaldrmi. Ono što je Krleži, recimo, bila nacija, hrvatska nacija, to je Andriću bio zavičaj u najužem smislu riječi. Nacija je, kao i vjera, uostalom, promjenjiva za Bosanca njegove generacije. Bio je katolik, sve dok 1943, pod dojmom ustaških zločina i uloge Katoličke crkve u NDH, nije ostao “bez vere”. Ni jedno ni drugo, međutim, ni nacionalna autoidentifikacija, ni nečija vjera, s pripadnošću nekoga pisca jednoj književnosti nemaju naročite veze. 

Ivo Andrić nije hrvatski pisac zato što oblikovateljima hrvatske književnosti, hrvatskoj književnoj akademiji i njezinim akademicima, nije bilo stalo da Andrić bude hrvatski pisac. Kažnjavali su ga isključivanjem, ali kako je Ivo Andrić veći od nacionalne književnosti (ne samo hrvatske), tako nije isključen on, nego je isključena hrvatske književnost. Naravno, to nije samo nominalna ni formalna stvar: da bi Andrić bio isključen, morao je isključen biti i Andrićev jezik, leksik, sintaksa, i morao je isključen biti njegov svijet, skupa sa svim onim što je njegovim romanima i pripovijetkama prethodilo. I to je provedeno vrlo temeljito i dosljedno. Pisci koje Andrić tradira kao svoju ličnu tradiciju i koji predstavljaju pozadinu, osnovicu, potku njegove književnosti, kao, recimo, Petar Kočić ili Svetozar Ćorović, nisu niti su ikad trebali biti pisci hrvatske književnosti, ali da bi toj književnosti pripadao Andrić, ona je morala imati odnos prema Kočiću i Ćoroviću kao Andrićevim prethodnicima. Ne samo da ona taj odnos nije imala, nego je malo vjerojatno, ili je posve nevjerojatno, da je itko od profesora koji po zagrebačkom filofaksu mudruju o Andriću, ili po HAZU dekoriraju Andrićev kutak, uopće ikad čitao Kočića i Ćorovića. Oni, kao i pokojni Stanko Lasić, misle da to ne treba čitati, jer da je to za njih isto što i bugarska književnost. Sasvim je u redu da tako misle, ali što će onda u HAZU kutak jednoga bugarskog pisca? Andrića kao Bugarina treba prepustiti Bugarima.

Je li njega upravo ta slutnja nepripadanja, slutnja da će biti odbačen, ili da će poput drugova svojih završiti po hrvatskim ludnicama i ubožnicama, i da zapravo ništa u životu tu neće ni napisati, je li ga upravo to potjeralo iz Zagreba? Sasvim sigurno nije! Ali sreća po njega da je otišao, jer u Zagrebu nikad ne bi napisao ono što je napisao u Beogradu, pogotovu za one četiri ratne godine. Ovdje bi i nakon trideset godina života i dalje bio isti onaj bosanski došljo, tuđin, Turčin, orijentalac, kakav je bio i prvoga dana. A ako bi htio da prestane to biti, morao bi se transformirati u Zagrepčanina i u onakvog Hrvata kakvim Hrvat biva kada se rodi u Zagrebu. U toj transformaciji morao bi ugušiti u sebi sve ono “tursko i iracionalno”, što jest temelj ne samo njegove književnosti, nego i njegova bića, pa do kraja života uredno pisati “Nemire” i “Ex ponto”, koji se doista mogu uklopiti u hrvatsku književnost, shvaćenu iz zagrebačke perspektive, premda ni oni nisu dio te književnosti, budući da ih je napisao pisac za kojeg će se ispostaviti da nije hrvatski.

Imao bi Ivo Andrić u Zagrebu još jednu mogućnost: da ostane upravo onakav kakav je bio, pa da nakon “Puta Alije Djerzeleza” nastavi s onim što je započeo, ali u tom slučaju bi, osim što ne bi imao priliku za onako sigurno činovničko namještenje, morao prihvatiti i autsajderski položaj, koji bi ga učinio mnogo, mnogo beznačajnijim od tadašnjih književnih veličina tipa Ante Tresića Pavičića, Mile Budaka, Milana Begovića, Augusta Cesarca, a da o Miroslavu Krleži i ne govorimo. Ne samo da bi u odnosu na njih bio marginaliziran, nego bi bio u okvirima hrvatske književnosti manje uvažen od Novaka Simića, Envera Čolakovića, Abdulrezaka Hivzije Bjelevca, dakle pisaca iste te bosanske teme, koji su se, međutim, u socijalnome i u estetskom pogledu mnogo bolje uklapali u zagrebačke prilike svoga vremena. Grdna bi muka bila u takvome Zagrebu, unutar takve hrvatske književnosti, biti ovakav Ivo Andrić. Pa još i antikomunist u vremena međuratna i pokajnik u vremena poratna! Pored živoga Krleže nitko ga ne bi mogao predložiti za Nobelovu nagradu, niti bi to, uostalom, ikome u Zagrebu i palo na pamet. Pored živoga Krleže Ivo Andrić u Zagrebu bi mogao biti samo još jedan Nikola Šop. Srpska književnost, pak, Andrića nije ni odbijala ni prihvaćala u svoje okrilje, tako što bi ga, neuklopivog, privodila svome tijesnom provincijskom kanonu. Srpska književnost se, suprotno tome, oblikovala oko Andrića kao oko vlastite neusporedive i neporecive veličine. Umjesto da on urasta u nju, ona je rasla oko njega.

Godinu dana nakon što mu se Krleža pred ljudima rugao da piše djevojačke spomenare, miriše na presovane ljubičice i ima okus svilenih bombona, Ivo Andrić prihvatio se članstva u Savezu komunista Jugoslavije. Bio je prosinac 1954. Bili su zgroženi, ali ništa mu više nisu mogli.

Književnosti Andrićevoj divimo se kao čitatelji, iz jedne vrste razloga. Iz posve drugih razloga divimo se Andriću kao građaninu: u poganom vijeku, na strašnome mjestu, umio je u životu udesiti da mu više ništa ne mogu oni koji su još do maloprije mogli sve.

Miljenko Jergović 20. 10. 2022.

Između dva rata

Jedne mračne zimske noći na njihova, kao i na mnoga druga vrata, zlokobno pokuca glad. Ona što nema ime i dolazi jednom u stotinu godina sa crnim i unakaženim licem. Ona što su joj najbolji drugovi bolest, nesreća, tama i smrt. Što iz ljudi izvlači dobro, a iz neljudi još crnje zlo. Glad što djeci, bez milosti, u snove šalje tople i slane pogače. Srce im se kidalo dok su gledali potamnjele mališane kako gube snagu i volju. Baštica na škrtoj mrkoj zemlji i tri koze nijesu bili dovoljni da se pregura cijela godina. Od prirode sa okolnih brda su na proljeće i ljeto uzimali koliko su mogli. Zime su bile duge kao vjekovi, noćima su utrobe zavijale kao planinski vukovi. Znalo se ko će koliko hleba dobiti, nije bilo miljenika. Kuća je utihnula, nestalo je dječije graje, svađe ili vike. Čuvali su snagu da im to malo hrane bude dovoljno da ostanu živi.

Otac im je svake noći uz vatru tihim glasom pričao legende. Morao se domišljati, jer su djeci narodna predanja bila dosadna, a i nije ih bilo mnogo u tom kraju.

– Protjeraše jednoga dana pet vila iz Vilinskoga grada – poče Novak jednu od njihovih omiljenih priča koja se stalno mijenjala i rasla. 

– Htjele su da se kupaju u Obodskoj pećini, a to je bio takav grijeh koji im njihove sestre nijesu mogle oprostiti. Nesretnice se okupiše na Đinovom brdu i tugovaše nekoliko dana. Onda ona najlukavija, zbog koje su i nastradale, predloži da isuše rijeku Crnojevića i da na tom mjestu naprave naselje. Sve je to slušao dobri duh Đin, tu rijeku je volio koliko i ovo svoje brdo i jako se rastuži. Brzo proguta suze i jecaje da ga ne bi odali. Kada je plakao brdo se treslo, a stijene se odronjavale i uz veliku buku i tresku padale u podnožje.

Vidio je uz slabu svjetlost kako malenima igraju oči. Valjda su zaboravili da nijesu večerali, Dušanka ga pogledom ohrabri da nastavi.

– Svi su, osim ovih vila, znali da se tu krije dobri duh, ali ga niko nikada nije vidio, samo su ga mnogi osjetili. Kada bi neko probao da posiječe stablo ili da zagadi vodu, Đin bi se pretvarao u olujni vjetar. 

Toj se sili nije moglo oduprijeti, ljudi bi vidjeli da će glavu izgubiti i odustajali od posla. Duh je i posle nekoliko vjekova imao dušu dječaka, volio je da boji cvjetove, češlja drveće i da po vodi pravi virove raznih oblika. Nije mogao sam da se bori protiv toliko vila, brzo bi ga omađijale. Morao je da napusti svoje voljeno brdo i krenu da traži pomoć da ih odvrati od njihovog groznog nauma. Prvo se sjeti kneza Tomaša, taj se nikoga nije bojao, a volio je i šume i livade. Našao ga je kako čuva kulu Tablju. Slabo joj je ko prilazio, ovaj je div imao buzdovan od tri metra dužine, sa sedamnaest zašiljenih peraca na glavi moćnog oružja. Na leđima mu je drugovao luk čije su strijele mogle pogan u oko pogoditi.

– Ima li junaka u ovu kulu?

– Ima, ima, samo iziđi da te vidim – povika Tomaš stiskajući buzdovan.

Đin mu se prikaza i ispriča zbunjenom knezu što su vile namjerile. Tomaš se zaputi da odbrani rijeku, a duhu reče da potraži i dovede u pomoć njegovog dobrog prijatelja, vojvodu Bodina. Samo da kaže da ga je on poslao. Kada stiže do rijeke, vile su već pola posla obavile.

Skrenule su tok i iskopale rupu za poniranje vode. Tomaš stavi povez od divokozine kože preko očiju, gurnu oblutke u uši i poče da maše buzdovanom što je god jače mogao.

Za to vrijeme Đin je bio u Bodinovom dvorcu, ali je tu bilo slabe vajde. Vojvoda je ležao u krevetu, zmija ga je ujela za vrat, rekla je da hoće da mu nešto šapne i prevarila ga. Nije se mogao pomjeriti već devet dana. On pokloni duhu Zoga, da brže stigne u pomoć i da mu u borbi pomogne. Džinovski orao je mogao ovna jednom kandžom ugrabiti. Sletješe blizu rijeke i sakriše se da gledaju što vile rade. Prvo što su vidjeli je da su knežev buzdovan uzele i ukrasile. Na sve šiljke su zakačile raznobojno cvijeće, a dršku su obmotale nekom vilinskom travom. Tomaša su uvile u bijelu svilu, a najljepša među njima mu je sjedila u krilu i pjevušila na uvo. Jedan oblutak mu je ispao iz uva dok je vitlao buzdovanom i to je bilo dovoljno da ga zavedu i ožene. 

Duh napravi sviralu od bagrema, zatvori je na izlazu i dunu poruku: “Vile otpadnice suše rijeku. Pomagajte Đinu i Tomašu!” Zakači je ptici za nogu i posla u Vilinski grad. Dok se približavao njihovom staništu Zog poče da cikće da dolazi u miru. Ispusti frulu na gumno i sleti na najviše drvo. Vile se okupiše da čuju Đinovu molbu. Predvodila ih je Avira, najmudrija i najmoćnija, ta je mogla pola planine u led okovati. Poslije vilinskog dogovora pristaše da pomognu i polećeše za orlom. Zog je u tri zamaha stotinu metara prelazio i prije njih stiže do rijeke. Uhvati kandžama Tomaša za ramena i bači ga kod Đina. Ovaj dunu u njega iz sve snage i oduva mu i svilu i magiju. Krenuše u napad sva trojica, knez je dovatio buzdovan i počeo da ruši sve pred sobom, duh napravi oluju, a orao je kružio i kliktao iznad prestrašenih vila. One su skupiše, okrenuše leđa jedna drugoj i spojiše se. Iz njih iziđe prema nebu crvena svjetlost što je oči pržila. Na sreću, u taj tren stiže Avira sa svojim sestrama. Okružiše ih, a kraljica zaledi onu vatrenu silu. Tu borba bi gotova. 

– Što ti je lijep taj buzdovan, nemoj mu to cvijeće skidati – zadirkivao je razveseljeni duh Tomaša.

– Dobio bi ti za ovo po glavi, da nijesi tako dobar – smijao se junak.

One vile se pokajaše, puštiše ih da se vrate doma, ali su im tražili…

Dušanka mu klimnu glavom da može da prestane, svi su zaronili u san. Nastaviće sjutra priču.

Vuko Martinović 19. 10. 2022.