27.6. 1976. Čitam Sarajlićeve pjesnike, gledam Alfonsa Gata i hvata me istovremeno radost i sjeta. Radost jer je takav čovjek postojao i jednom mi prilikom rekao nekoliko rečenica, sjeta, opet, što ga više neću vidjeti živog. 

A onog nesretnog proljeća 1971. godine Gato je došao sa boginjama u Sarajevo, pokretljiv i životan kao njegova poezija koju tada uopšte nisam poznavao. Poezija u kojoj se miješa mediteranska želja da se govori o ljubavi i o životu, o siromaštvu, posljednjеm željom socijalnog određenja svijeta i čovjekovog mjesta u svijetu.

Nelle casse dementi  lla paura
Veste di seta azzura la fanciulle
Inamarate  cen la  luna ali piede.
Piangera chi non pinage pinagera…

I krik usamljenika

O, L‘Europa gelata sel sue cuere—-

Složio sam tada vrlo nespretno imena, pjesnik Gatto i Matto (mačak) Bile su to ogoljene riječi i čovjek ss poslije stidi što uopšte pokušava, šta mu padne na pamet da ih kaže pjesniku koji iza sebe ima snage pjesama. A Gato je mnogo pisao i prevodio, objavio veliku antologiju Sovjetske poezije, itd.  

Sjedili smo te noći, 10. na 11. april u holu hotela „Evropa“, i razgovarali, više izmjenjivali intimne misli, pjesnik Žan Žuber, Gato i ja. U početku je tu bio  je tu bio i Đakomo Skoti, sa svojim kratkim rečenicama kojim bi htio da izrazi svoje sverazumijevanje, ali se brzo umirio i otišao. Ostali smo nas trojica, vezani ni sam ne znam kakvom željom. Šta smo htjeli da sakrijemo, da kažemo jedno drugom? Bila je tu prisutna ona neprekidna želja za sporazumijevanjem, da bismo više rekli i predali, negoli, čuli i saznali. 

Ubrzo, Žuber i ja nismo više govorili, bar ne mnogo, tek tu i tamo neki građanski komentar, dok je Gato nastavljao svoj monolog. Da li umoran od svijeta, osjetivši da je u prijateljskoj sredini, pustio je svojoj duši na volju. Govorio je o svom angažovanju, ali je izražavao rezervu da će nekome koristiti. Zapravo, rekao je, zatim nekoliko puta ponovio, neka odleti kada je takav kakav! Nikakav! Svijet, kakav svijet! To je govno od svijeta!

Žuber je smireno, manirom univerzitetskog profesora, kome je blizak građanski humanizam, pokušavao da pokaže kako se time ne bi ništa dobilo, već izgubilo, ali njegova intervencija te noći nije naišla na blagodatne uši. Gato je bio raspoložen za anarhizam, za nihilizam, za nekog novog čovjeka i neki novi svijet o kome zaista ništa nismo znali. Njegovo rezonovanje podsjetilo me je na neke stavove  što nismo znali. Podsjetilo me je na neke stavove našeg Gaćinovića i drugih „Bosanaca“, ali bilo bi smiješno izvoditi neke više zaključke. Gato je te noći bio pustio svojoj pjesničkoj duši na volju. A ta duša, učesnika pokreta otpora, htjela je da izađe iz svoje košuljice. Kako bilo da bilo, šta dalje. Jesu li njegovu misao nastavili u Italiji oni kojima ona nije možda bila upućena?!

Gato je bio socijalista, italijanskog tipa, više anarhista nego komunista. Bio je doživljaj slušati ga. O tome sam već pisao, pa neću da ponavljam. Želim samo da ga se prisjetim jednom pjesmom koja se uklapa u temu “Pjesnička Evropa”. Ta Evropa obuhvatala je i Rusiju, ili ondašnji SSSR, koga su posebno voljeli pjesnici skloni revolucionarnim idejama. Ne govorim, prirodno, o politici zvaničnih vlada, krutoj i prečesto glupoj. Evo pjesme, meni dragog Alfonsa Gata, koju sam preveo sa italijanskog.

Alfonso Gato

 ROĐENDAN

 Sjećam se tih dana: tih jutara
neznanih u kojima nas je budio užas
da ćemo ostati sami; sluša se nebo
kao mrtvi glas. A već je svjetlo
što ostaviše umirući milovalo
moje čelo zalijepljeno za izloge
i stavljalo na moju kosu svoj vječni san.
Bez ljudskog krika, ništa samo snijeg;
a iza tog zida sve živo
plakalo je; tišina je ispijala
velikim srhovima suze zemlje.
O, Evropa sleđena, čije se srce
više neće zgrijati; sama, s mrtvima
koji je vole vječno, biće bijela
bez granica, ujedinjena pod snijegom.

Kao što o ljubavima mnogim u životu odluči ono što od ljubavi nije (o čemu govorio je i Balašević u notornoj “Priči o Vasi Ladačkom”, tako i o nogometnim naklonostima i nenaklonostima najčešće odlučuje nešto što s nogometom nema veze. E, tako i ja, nisam do neki dan mogao zamisliti da bih mogao biti za Belgiju, ili da bi pobjeda Belgije mogla za mene biti najvažnija pobjeda ovogodišnjeg svjetskog prvenstva.

Prvo i možda najnenogometnije, Belgiju ne volim zbog Léopolda Louisa Philippea Marie Victora, zvanog Leopold II, belgijskog kralja, osnivača i jedinog vlasnika Slobodne Države Kongo, koja je bila njegov posjed i njegova privatna igračka, čovjeka koji je odgovoran za smrt (vjerojatno) desetak milijuna ljudi, koje pritom uopće nije smatrao ljudima, i čije je privatno bogatstvo značajnim dijelom predočeno u veličinu i – za neke ljepotu, a za mene nakaznost! – glavnoga belgijskog i europskog grada Bruxellesa. Belgiju ne volim, jer je Belgija duhovni zavičaj, politički začetnik i vojno-gospodarski provoditelj prvoga modernog genocida u povijesti, onog koji godinama i kojim desetljećem prethodi turskom i mladoturskom genocidu nad Armencima, i na koji Zapad, nasuprot turskom i mladoturskom genocidu nad Armencima, gleda s gotovo savršenom ravnodušnošću. Belgiju naročito ne volim, jer Belgija nikad, ni na kakav način nije osvijestila vlastitu odgovornost za genocid nad ljudima Konga, niti je ikad, sve do danas, osudila krvoločnog i bezdušnog Leopolda II, niti je tu osudu u školske programe uvrstila, a da ne govorimo o tome da se belgijska kraljevska obitelj pokaje zbog onog što im je radio predak. To što u posljednjih nekoliko godina po Belgiji uklanjaju spomenike Leopoldu II nije osuda, nego je cinizam. Zamislimo da današnja Njemačka upravo uklanja spomenike Adolfu Hitleru. Belgiju na koncu ne volim zato što je u takvoj, genocidnoj i leopoldovskoj Belgiji, u Bruxellesu koji je izgrađen na kongoanskoj krvi, današnje središte Europe. Europu volim, ali karma joj je loša. To da je Europa u ideji nešto drugo govori i činjenica da je krvoločni rodonačelnik današnje belgijske kraljevske obitelji Leopold II godinu pred smrt državi Belgiji morao predati svoju igračku Kongo, u kojoj je pobio desetak milijuna ljudi, jer su ga na to natjerali prosvjedi čovječanstva predvođenog velikim europskim i američkim piscima Josephom Conradom, sir Arthurom Conanom Doyleom, Markom Twainom.

A sad malo i o nogometu: Belgiju ne volim, jer je u osminu finala Svjetskog prvenstva u amerikama dospjela nakon sudačke pljačke u utakmici sa – Senegalom. Da je u utakmici s Belgijom opljačkana bila neka druga reprezentacija, recimo iz Europe, Azije ili Latinske Amerike, a ne Senegal, zemlja nesretne i strašne povijesti, iz koje su Portugalci, Francuzi, Britanci, te naročito Nizozemci, ljude četiristo godina, od 15. do 19. stoljeća odvodili u roblje, pljačka honduraškog suca, provedena u korist Belgije, ne bi bila tako strašna, jer bi tad ta pljačka bila samo nogometna. Ali nenogometne sudačke pljačke u nogometu se oduvijek češće događaju od čisto nogometnih pljački. I ima neke mračne logike u tome da Belgija prođe u osminu finala na račun nesretnog Senegala, čiji je otok Gorée, i na njemu Kuća robova, mjesto europskog srama i zločina kao, recimo, i Auschwitz. 

U utakmici između Belgije i Sjedinjenih Američkih Država, koja bi se igrala u osmini finala Svjetskog prvenstva u amerikama, ja bih, u skladu s prethodnim rasporedom nogometnih i nenogometnih simpatija i antipatija, bio naklonjen Sjedinjenim Američkim Državama. Ali ne zato što Belgiju iz navedenih razloga ne volim, nego zato što mi je njihov protivnik bio simpatičan. Bez obzira na to što su SAD najmračnija i najdestruktivnija sila u godini 2026, bez obzira na to što je mračna i povijest te zemlje nakon svibnja 1945. – i njezine herojske, moralno besprijekorne uloge u Drugom svjetskom ratu, kada je Amerika, skupa s SSSR-om, spašavala Europu od njenog demona – bez obzira na to što su Amerikanci danas ljudi koji nemaju obzira ni srca za druge ljude, moja bi naklonost bila na strani nenogometnih autsajdera, migranata i migrantske djece, najnižih društvenih i socijalnih klasa iz kojih se regrutiraju američki nogometni reprezentativci. Naprosto, između dva tima, ako me se oba ne tiču, a Belgija i Amerika nisu me se ticali, prirodno sam na strani slabijega.

E, ali onda se događa taj nevjerojatni preokret, koji bi vrijedilo dugo opisivati, jer će on biti upisan i u veliku povijest svijeta, kada se uskoro takva povijest bude pisala. Čuvši da je Folarin Balogun zbog pogibeljnog starta nad Tarikom Muharemovićem kažnjen crvenim kartonom, kaznom od 40.000 dolara i zabranom nastupa u utakmici osmine finala protiv Belgije, Donald Trump telefonirao je Gianniju Infantinu i tražio da se odluka poništi ili promijeni. FIFA je poslušala Trumpa, i manirom Ivana Turudića prilagodila pravila i pravosudne procedure potrebama jednoga autokratskog režima. Trump je stvar učinio intelektualno i duhovno cjelovitom, rekavši da nikad nije čuo za nešto što se zove crveni karton, te da mu nije jasno kakve veze sa sljedećom utakmicom ima ono što je igrač učinio u prethodnoj utakmici. Osim što je na taj način učinjen presedan, kakvog nije bilo u povijesti svjetskih prvenstava, ili od one mitske utakmice s prvog prvenstva 1930, kada je brazilski sudac Gilberto Rega bez ikakve potrebe Urugvaju namještao pobjedu nad Jugoslavijom (bez ikakve potrebe, jer bi Urugvaj naprosto pobijedio i sam od sebe), pa je dopuštao i to da policajac vraća loptu iz kornera, poništavanje crvenog kartona Folarinu Balagunu, ili tobožnje pretvaranje kazne neigranja u uvjetnu kaznu, poništilo je i samu mogućnost igre, te je uvjetnim učinilo sva pravila na kojima je igra zasnovana. A prvo i temeljno pravilo nogometne, kao i svake druge igre jest: ako su dva sudionika u igri, ista pravila vrijede i za jednog i za drugog. Igra se od rata razlikuje upravo po tome što u igri ista pravila vrijede za sve. Igra je simulacija ljudske slobode. Bez slobode nema ni igre.

Gianni Infantino je, zacijelo, bjelosvjetska protuha, ništarija, ali i opasan kriminalac, spreman da zarad vlastitih materijalnih interesa, ili zarad vlastitog utjecaja, uništi jednu igru. Nečuveno je, zapravo, koliko se često takve protuhe, hulje i ništarije, nečuveno je koliko se često takvi prevaranti i kriminalci zametnu upravo u bogatoj i prosperitetnoj – Švicarskoj. Premda za rat i mir Gianni Infantino nadležan nije, dodijelio je Donaldu Trumpu, pod brendom ustanove kojoj je na čelu, nagradu za mir, koja je ovom trebala nadomjestiti Nobelovu nagradu, koju Trump, ipak, neće dobiti nikad. A nakon toga, Infantino učinio je doista sve da se Svjetsko prvenstvo u nogometu pretvori u najsramotniju sportsku manifestaciju ikad održanu, sramotniju i goru, na žalost, od Hitlerovih Olimpijskih igara u Berlinu 1936. Infantino je omogućio da američke imigracijske vlasti maltretiraju rasno, nacionalno, etnički sebi nedostojne pojedince, da eliminiraju najboljega afričkog suca, zato što je ovaj iz Somalije, a onda i da Irance tretiraju kao podljude. Način na koji su u kolaboraciji američkih vlasti i Infantinove pravosudne mašinerije Iranci protjerani na Svjetskog prvenstva, neusporediv je u svakom pogledu.

Hitler 1936. morao se ponašati u skladu s tim da će zemlje slobodnog svijeta bojkotirati ili napustiti igre, ukoliko on bude postupao u skladu sa svojom nakaznom rasističkom i supremacističkom politikom. Trump, uz Infantinovu pomoć, svoju rasističku i supremacističku politiku 2026. provodi bez ikakvih ograničenja. Nitko ne prijeti bojkotom i napuštanjem prvenstva, jer je Infantinom novcima otkupio sve moralne, civilizacijske i političke obzire.

I onda u tom duhu dolazi noć utakmice između meni mrske Belgije i Amerike, u kojoj moja sklonost Belgiji prelazi granice svakog nogometnog navijaštva. Jer nije da ja u toj utakmici navijam za Belgiju, nego imam osjećaj da će ovaj svijet do kraja propasti ukoliko Belgija ne pobijedi Ameriku. Jesu li američki igrači i njihov izbornik krivi zbog onog što je učinio Trump? Naravno da jesu, kao što su i Nijemci u svakom trenutku bili krivi zbog Hitlera. Američki izbornik Mauricio Pochettino, Argentinac, svojedobno prosječan stoper, imao je elegantan, gospodski izbor da ne uvrsti u prvih jedanaest igrača koji je protiv pravila nogometne igre, zahvaljujući Trumpu i Infantinu, dobio priliku da igra. Da je to učinio, Pochettino ostao bi upamćen kao jedan od spasitelja nogometne igre. Umjesto toga, međutim, on je Balaguna uvrstio u tim, i Balagun je, na sramotu Amerike i svjetskog nogometa, odigrao cijelu utakmicu. Sramota bila je njegova, njegovog selektora i svih njegovih suigrača, a naročito moralnih idiota tipa Christiana Pulisica, koji su se trudili da u svojim izjavama demonstriraju američko supremacijsko pravo da im igra igrač sa crvenim kartonom. 

Belgija je tu utakmicu odigrala kao u transu, kao u vrućici. U toj igri bilo je nečega što ne pripada rezonu igre. Kao da nisu igrali za samo jednu nogometnu pobjedu, kao da nisu igrali samo za novac (jer nogometaši, možda to i niste znali, ipak igraju samo za novac), nego su igrali za nešto što je i od novca veće. Možda za slavu, možda i za iluziju o vječnosti, a možda i za onaj čudnovati osjećaj za pravdu, koji ljude katkad navede na podvige koji prethodno njihovim karakterima baš i nisu bili svojstveni. Eto, tako je Belgija odigrala utakmicu osmine finala protiv Sjedinjenih Američkih Država. Natamburalii su ih, kao malo tko svoje protivnike na ovome svjetskom prvenstvu, tako da su Amerikanci na kraju pokunjeno napustili stadionsku ledinu u Seattleu, dok je golemi Romelu Menama Lukaku, podrijetlom Kongoanac, rodom iz Antwerpena, grada u kojem je tek 2020. srušen spomenik krvavom kralju, nakon postignutog gola u svom pobjedničkom plesu imitirao Trumpa. Praunuk žrtava Leopoldova genocida, upravo je obranio pravila nogometne igre, ali i pravila na kojima je utemeljena Europa, kao zajednica ljudi okupljenih oko zajedničkih civilizacijskih vrijednosti i oko jedne velike i kompozitne, unutar sebe različite i proturječne kulture. Pouka je bila očigledna, svakome tko je spreman pouku i prihvatiti: taj veliki sin Konga, onaj je koji će braniti Europu i njezine vrijednosti pred poremećenim i u se zagledanim američkim narcisom, koji ne samo da je potekao iz Europe, i to baš iz njezina srca, iz Srednje Europe, gdje se prezivao Drumpf.

Ali već u sljedećoj utakmici velika iluzija opet će doći na kušnju. Igrali su, naime, Argentina, jedna od mojih kulturoloških, književnih i nogometnih čežnji, i Egipat, za koji me ne vezuje ništa, osim sklonosti autsajderima, kao i muslimanima na zelenom nogometnom travnjaku. (Ne bih im imao razloga biti sklon, e da nije aktualnog američkog rasizma…). Ali, priznajem u ovom slučaju, Messi i Argentina miliji su mi prije utakmice bili od autsajdera i muslimana. Francois Letexier, francuski sudac, inače prilično cijenjen, sudio je s krajnjom naklonošću prema Argentincima, očiglednom i vrlo agresivnom, tako da je sklonost gledatelja, malo-pomalo, okrenuo na drugu stranu. Naprosto, u tom suđenju – ne samo u egipatskom golu poništenom na intervenciju VAR-a, zbog prekršaja u začetku napada, koji naprosto nije postojao, niti u penalu koji nije dosuđen Salahu, nakon čega će Argentinci zabiti gol, nego baš u svemu – naprosto je u tom suđenju bilo očigledno da Argentina mora pobijediti. Onako kao što, iz perspektive Ivana Turudića i kamarile, Thompson mora pobijediti Danku Derifaj. To je bilo toliko ružno i neugodno da su u gledatelja iščilili svi nogometni rezoni, te je na kraju bio protiv – Lionela Messija. A biti protiv Messija je kao biti protiv Ticiana.

U mnogim životnim ljubavima odlučili su interes, povijest, sudbina i slučaj. Da, u naše brakove i razbrakove upisana je i povijest. Isto je tako i s nogometom, te se afektima koji nas kroz igru vode moramo kontrolirano predavati. Sa sviješću o sebi, i svojim emocionalnim granicama, ali nikad tako da budemo na strani nepravednih. Čak ni kada se nepravda provodi našima u korist. To naročito! Bolje da se nepravda provodi nad nama, nego nad našim protivnicima. Kao što je bolje biti gonjen, nego biti onaj koji druge progoni. Može li se izdržati tako? Neki su izdržali, a za nas ne znam.

Ima u svemu tome i još jedno pravilo, o kojem je govorio ovaj tekst: Reci mi protiv koga navijaš, pa ću ti reći tko si. Dobro je za naslov.

sarajevska ratna priča u deset poglavlja iz 1996. godine

I. TRINAESTI SPRAT

Sa prozora stana na trinaestom spratu zgrade u A-fazi sarajevskog Alipašinog Polja nanišanio me snajperista na parkingu kod RTV doma.
Dojavljivač mu je, siguran sam, javio da sam na poslu u radno-ratnoj obavezi.
Najvjerovatnije je pušku zadužio odmah poslije referenduma o nezavisnosti iste nam domovine.
Dok smo mi vjerovali da smo glasali za budućnost, neki su već imali sasvim drugačije zadatke.
Neki su trebali podizati barikade.
Neki ostati u izglasanoj državi i, paleći i gaseći svjetla u stanovima okrenutim prema brdima, noću navoditi tenkove i haubice.
Neki su imali jednostavniji posao.
Da jednog po jednog skidaju sa životnog spiska sve koji su javno govorili da su na referendumu zaokružili — ZA.
Ponekad pomislim da se na meni tek uvježbavao. Čim je promašio.
A nije ni mogao znati da ja u svom matičnom broju nosim dvije trinaestice koje me čuvaju od one treće – baksuzne. Možda.

II. CRNI KIŠOBRANI

Rat uvijek izmisli pravila koja nigdje nisu zapisana.Ali se redovno ponavljaju. I dolaze kao da smo ih naručili brzom poštom.
Tih dana počeli smo dobrovoljno zabirakidiranim nišandžijama isključivati struju da bar malo obnevide dok ciljaju u tuđi život.
Onda su njihovi regulatori nama zavrnuli plin, vodu, struju, hranu… Zaboljeće me ruka pa ću stati u nabrajanju.
Mi smo onda kada bi oni s mrakom ispuzali iz svojih stanova-gradskih rovova iznosili njihive ćirilične knjige tvrdog poveza. Bile nelistane pa bi u puh izgorjele. Od jedne nisi mogao djetetu prstiće ugrijati. Pa smo odustali. Radije smo čitali tu lektiru koju smo preskočili tokom školovanja. Znali smo i čitati i pisati ćirilicu.
A oni su nama redovno granatirali grad. I nas, i naše i njihove knjige spaljivali. Kako plamen ide uvis oni su se gore na brdima oko Sarajeva dobro ogrijali kad su zapalili Vijećnicu knjiga. Možda ih je malo štipao dim za oči, a šta ćeš kad ih kroz život nisu bili navikli na čitanje i suze.
E, onda su se pojavili crni kišobrani.
Nosili su ih otvorene danju i noću. Ovi njihovi (i naši) što su ostali da žive s nama.
Padala kiša ili ne – crna ambrela jarane. Meni su trebali dati za muštuluk, a nisu. Znam, dali bi mi, ali Sarajevom je vladala ona čaršijska “i da imam, jarane, otkud mi!?!”
Moj stari komšija Božur jednog mi je jutra pružio rezervni kišobran.
– Uzmi ga – rekao je.
– Zašto?
– Zato što oni s brda znaju da ispod otvorenog crnog kišobrana hoda srpska glava. Takvu ne gađaju.
Bio sam naivan.
Ušao sam u rat koji ničim svojim nisam zaslužio.
Ali sam dovoljno brzo naučio da se u ratu i običan kišobran može pretvoriti u dokument identiteta.
Božurov crni kišobran nije bio zaštita od kiše, snijega, sunca…
Bio je zaštita od smrti.

III. SNAJPERISTA I TELEVIZIJA

Moj odgovor na njihove pištolje, škorpione, automatske puške i snajpere bez dozvole za posjedovanje oružja bio je – kamera.
Radio sam na državnoj televiziji.
Dok repetitori još nisu bili svi porušeni, naš program mogao se gledati daleko izvan opkoljenog Sarajeva.
Kad su srušili relej na Humu, uzjahali smo telekomunikacijski satelit.
Do njega njihove granate nisu mogle dobaciti.
Jednog dana prerušio sam se u snajperistu.
Ne da ubijam.
Nego da pokažem kako ubija snajper/ista.
Za centralni Dnevnik snimio sam televizijski prilog u kojem je kamera, brzim zumovima, tražila svoje mete.
Ali to nisu bili vojnici, pripadnici teritorijalne odbrane.
To su bila djeca u vrtićima.
Trudnice ispred domova zdravlja.
Starci na putu prema bogomoljama.
Obični građani koji su jedini “zločin” počinili time što su toga jutra izašli iz kuće.
U offu sam govorio o ljudima koji iz skrivenih brloga oduzimaju život gradu pod opsadom.
Govorio sam o maniji ubijanja.
O tome kako jedan pritisak na obarač može zaustaviti nečije djetinjstvo, nečiju ljubav, nečiji povratak kući. Pa da se paze snajpera!
Te večeri Sarajevo i područja do kojih smo dobacivali signal nije gledalo samo televizijski prilog.
Gledalo je vlastiti život kroz optiku snajpera.

IV. ZUJALICE

Sutradan sam obukao svoju već izblijedjelu teksas-uniformu i krenuo prema RTV Sivom domu.
Nisam daleko odmakao.
Zapucaše.
Nova snajperska gnijezda otvorila su vatru čim sam izašao na čistinu.
Meci su zujali oko mene kao razjareni stršljeni.
Mahao sam rukama kao da ih mogu rastjerati.
Trčao sam.
I, što danas zvuči nevjerovatno, smijao se.
Bio sam siguran da sam prethodne večeri pogodio metu.
Ne čovjeka.
Nego njihovu sujetu. I poslao upozorenje svima nama da njih ima posvuda.
Moj televizijski prilog pronašao je one koje je trebalo zaboljeti.
Zato su sada oni tražili mene.
Tek tada sam shvatio da kamera ponekad može biti opasnija od puške.

V. BOŽUR

Pred prvi sumrak otišao sam do komšije Božura.
Htio sam posuditi njegov rezervni crni kišobran.
Ali zakasnio sam.
Dobrodušni starac već ga je pustio u promet.
Kišobran je tih dana imao svoj ratni raspored.
Putovao je iz bošnjačke u hrvatsku kuću.
Iz hrvatske u srpsku.
Iz jedne mahale u drugu.

Rezervni kišobran komšije Božura nikada nije svraćao samo na jednu adresu – onu na kojoj je živio ljudina od čovjeka, Ciganin Rifko.
Posljednji korisnik bio je dužan vratiti ga prije policijskog sata.
A zauzvrat ostaviti Božuru konzervu sardina. Ako je nekako tog dana zaimao.
Komad feta-sira.
Ili barem deset cigareta sarajevske Drine.
Nikada poslije nisam vidio da jedan obični predmet toliko govori o ljudima.
U gradu u kojem je svega ponestajalo, jedan crni kišobran postao je zajedničko vlasništvo komšiluka.
Možda je upravo zato vrijedio više od puške.

VI.  VALTER – GLAVNI KURIR

Nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto što ni najbolji scenarista ne bi izmislio.
Rano ujutro prvi dnevni korisnik Božurovog crnog kišobrana pokucao mi je na vrata.
Komšije nije bilo.
Na verandi njegove kuće pronašao je oba kišobrana.
Svoj je ostavio meni.
Božurov je vratio na njegovo mjesto.
Niko nije znao gdje je nestao starac koji je danima dijelio sigurnost među ljudima. Važno je da ga nismo našli mrtvog.
Gotovo istovremeno stigao je poziv iz Informativnog komandnog mjesta.
Hitno.
Treba snimiti nešto neobično.
Na ulazu me dočekao komandir Vojne policije.
Pored njega stajao je dječak.
Visok tek toliko da mu je uniforma izgledala kao da je posuđena od nekoga starijeg.
Salutirao mi je vojnički.
– Valter. Glavni kurir romanijskog….
Nakon noćne borbe na Žuči pao je u naše zarobljeništvo.
Prvo što je zatražio bilo je da pozovu mene i televizijsku ekipu.
Rekao je da želi dati izjavu koju će čuti i naši i njihovi.
Snimili smo razgovor.
Iste večeri emitovan je na našoj televiziji.
Sutradan je, nakon razmjene za tijela dvojice poginulih naših boraca, gostovao na njihovoj televiziji i porekao gotovo sve što je rekao pred našom kamerom.
Rat je od djece pravio profesionalce.
Kad smo se rastajali, pružio mi je ruku.
– Gledam i vašu televiziju – rekao je tiho.
– Najviše volim tvoje dnevničke priloge i dokumentarce.
Moj komandir kaže da si ti, ustvari, dobar autor samo zato što si prije rata bio srpski student.
Naslonio sam se prema njemu.
Skoro šapatom upitao:
– Jesu li još na snazi crni kišobrani?
Nasmiješio se.
Onim dječačkim osmijehom koji rat još nije uspio potpuno ubiti.
– Nisu.
Prije tri dana povučena je naredba “Crni kišobran”.
Imamo novu.
Šifrovana je kao Popadija.
Samo tebi govorim.
Bog ti pomog’o… kao što si i ti meni.
Okrenuo se.
Ušao u transporter UNPROFOR-a.
I otišao.
Ostavljajući mi riječ koja će mi narednih sedmica možda spasiti život.

VII. POPADIJA

Te noći nisam spavao.
Nisu mi dali.
Punih deset sati ispitivali su me naši.
Razmjenjujem i snimam ratne zarobljenike.
Ulazim u vozila s pogrešnim ljudima.
Na špicama mojih autorskih tv emisija i filmova sve je manje srpskih imena.
Sve više ih se pojavljuje na njihovoj televiziji.
Pitanja.
Sumnje.
Provjere.
Tek tada sam shvatio da pravi rat nema samo jednu liniju fronta.
Sljedeća dva dana pretvorio sam se u glumca.
U pehlivana.
U komedijaša.
U akrobatu.
Sjetio sam se starih sarajevskih pehlivana koji su za vrijeme Osmanskog carstva po mahalama ismijavali vlast, ljude i vrijeme.
Ako već moram igrati u predstavi rata, odlučio sam da sam sebi napišem ulogu.
Iz ormara sam izvukao crni kaput koji mi je moja Jasmina godinama ranije sačuvala iz moje mladalačke “crne faze”.
Dugi crni šal.
Šešir širokog oboda.
Martinke koje mi je poklonio čuveni sarajevski obućar Marko.
Kad sam se pogledao u ogledalo, ni sam sebe nisam prepoznao.
Tako je rođena moja Popadija.

VIII. SRPSKI STUDENT

Moja kamuflaža u lik Popadije trajala je nepune tri sedmice.
Čini mi se da za to vrijeme nijedan snajperski metak ni granata nisu bili ispaljeni prema mjestima na kojima se pojavljivala moja spodoba u crnom.
Uživancija.
Sve do trećeg petka u mjesecu.
Baš u baščaršijskim Saračima.
Pored mojih ušiju zazviždaše snajperski hici.
Dok sam padao prema kaldrmi, začuh povik:
— E nećeš ga se, pope, slobodno paradirati našom čaršijom dok na srpskim Palama nema nijednog živog muslimanskog roba!
Tog trenutka završila je moja uloga Popadije.
Kao zmija koja odbacuje svlak, tako sam odbacio crni kaput, šešir i šal. Martinke sam ostavio jer su bile ratni model ljeto-zima.
Rat me ponovo natjerao da promijenim lice.
Narednih dana pojavio sam se u sasvim drugačijem izdanju.
Niko nije znao odakle je kroz tunel ispod aerodromske piste stigla markirana italijanska odjeća namijenjena baš meni.
Košulje.
Hlače.
Sako.
Plitke cipele.
Svako jutro, prije nego što bih potrčao prema RTV Sivom domu, iza oba uha prsnuo bih nekoliko kapi mirisne vodice.
Uz dvije šteke američkog Marlbora, preko ratnih kurirskih veza, poslao mi ih je Valter.
Moj petnaestogodišnji poznanik.
Glavni kurir.
Dok je odrastao on, rastao je i broj mrtvih. Naših, i to civila, znatno više.
Jednog septembarskog dana 1993. godine do mene stiže vijest da su naši bistrički vojnici na Markalama priveli novinara i književnika, mog ratnog prijatelja Hadžema, i vode ga na Trebević da kopa rovove. Umalo ne napisah grobove. Bilo je i tog posla.
Potrčao sam da ga pokušam izbaviti.
Za mnom je trčao od nekog jada onemoćali zenički pjesnik Selim, tada zamjenik ratnog ministra informisanja.
Prijatelja nismo stigli. Uspio pobjeći i njima i nama.
Ali zato jesmo kombi.
Na njegovo mjesto ubaciše mene.
Do mene posjedoše pjesnika.
Sa još osam nesretnika odvedoše nas pred bistričkocacinsku komandu brigade.
Postrojene, načelnik brigade Senad, novokomponovani mahalsko-kafanski pjevač, nas je pogledao kao da raspoređuje alat.
Mene je poslao u zonu koju su zvali “srpska Ablakovina”.
Pjesnika tamo gdje, govorilo se, od kopanja rovova već mjesec dana mokri krv violončelista iz srpskom granatom zapaljene Vijećnice.
Na Trebeviću me dočekao komandant jedinice Nane kojeg su zvali Mali brat Velikog brata.
Prije nego što je išta rekao, udario me pogledom.
Smrdio sam mu na mirisnu vodicu.
Smetala mu je i PRESS akreditacija Armije Bosne i Hercegovine koju sam među ostalim imao kod sebe.
Na kraju me rasporedio u radni vod sastavljen od sarajevskih Srba.
Kopali su tranšeje svega nekih dvadesetak metara od prvih njihovih položaja.
Stajao sam ukopan.
Ne znajući da li sam zarobljenik, radnik ili meta.
Jedan od ljudi iz radnog voda podiže glavu.
Prepozna me.
Tiho izgovori:
— E, kad su tebe pokupili, više ne žalim krvavih žuljeva.
Istoga trenutka pored mog uha zazvižda snajperski metak.
Instinktivno krenuh da zalegnem.
Ali isti glas me zaustavi.
— Ne miči se.
Provjeravaju jesi li njihov.
Ako ne reaguješ na zujalicu, misliće da si Srbin koji je ostao u Sarajevu.
Ako zalegneš, gotov si.
Ostao sam nepomičan.
Prvi put u životu opstanak mi je zavisio od toga da se pravim kako me smrt nije ni okrznula.
Čovjek mi pruži svoju kapu od šuškavca.
— Stavi je.
Da te i tako ovjere kao… srpskog studenta.
Te riječi ostale su sa mnom mnogo duže od rata.
Jer toga dana više nisam znao kome pripadam.
Njihovima.
Našima.
Ili samo sebi.

IX. ČE GEVARA

Iste noći sa Trebevića me je sveo komandant jedne druge sarajevske brigade.
Onaj koji je istovremeno ratovao protiv Njihovih, protiv nekih Naših i, kada je trebalo, protiv Velikog i njegovog Malog brata.
Poštovao me je zbog jedne televizijske reportaže snimljene na početku rata. Bio sam prvi koji je s kamerom ušao u štab generala Kukanjca dok je JNA napuštala zgradu komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Među razbacanim vojnim kartama i dokumentima snimili smo prizore koji su kasnije obišli svijet.
Na rastanku mi je pružio zavežljaj.
– Presvuci se.
U njemu su bile košulja dugih rukava, hlače, prsluk s ljiljanom i plitke cipele.
– Ako već pogineš – rekao je – neka te barem prepoznaju po onome što jesi.
Prvi put poslije dugo vremena imao sam osjećaj da na sebi ne nosim masku.
Nosio sam sebe.
Samo što se rat primotavao svom kraju, otišao sam u Italiju. Milano. Po radnom zadatku.
Tamo sam sa profesionalnim glumcima i pehlivanima radio predstavu “Sarajevska proročica” (“La Sibilla di Sarajevo”) o snajperisti i opsadi Sarajeva. Po izvrsnom dramskom tekstu moje kćerke Emine, studentice ASU-i. Na talijanskom jeziku.
Nisam ni slutio da će me rat pratiti i preko granice.
Na glavu sam stavio beretku sa likom Če Gevare. I zapustio kosu.
Za mene je to bio simbol revolucionarne pobune protiv nepravde. I terora.
Za neke druge bio je dovoljan razlog da u novinama napišu kako sam u Sarajevo donio “fašističku kapu”. Nisu kao prepoznali Če Gevaru na kapi, a mene jesu iako s dugom kosom.
Čitao sam te tekstove i nisam znao da li da se smijem ili da žalim. A porodica mi se i nije baš ugodno osjećala u svom gradu.
Rat je završio.
Ali je ostala potreba da se ljudi dijele.
Jedni su u liku revolucionara vidjeli fašistu.
Drugi su u komšiji vidjeli neprijatelja.
Treći su i dalje tražili nove crne kišobrane.
Tada sam shvatio da mir ne počinje potpisivanjem sporazuma.
Mir počinje onda kada čovjek prestane izmišljati novog neprijatelja. Dok pamti starog s kojim opet živi u komšiluku, i u susjedstvu, i u mahali. Poneki i u stanu. Pomirili se. Do novog rata.

X. RAZNOBOJNI KIŠOBRANI

Danas je opet vruće ljeto 2026-to.
Više ne trčim. Iz više razloga
Ne pojavljujem se često u medijima. Iz manje razloga
Ne dajem intervjue.
Ponekad se na društvenim mrežama javim tek da se sam prepoznam.
Kao da se krijem iza vlastitog imena.
Ne nosim više mirisnu vodicu.
Ne nosim beretku.
Ne nosim šuškavac.
Ne gledam prema Trebeviću kada prolazim Sarajevom.
Ne zagledam ni sivu zgradu RTV doma.
Uniformisanog policajca pozdravim s rukama izvan džepova.
Konobara dozivam šapatom. Češće mimikom kad nam se pogledi susretnu.
Za stolom uvijek biram mjesto uz zid. Ćošak boema.
Ne igram loto.
Plašim se da ponovo ne izvučem onaj treći broj trinaest.
Jedini ratni običaj koji sam zadržao jeste jedan sasvim neobičan.
U stanu uvijek držim nekoliko kišobrana.
Različitih boja.
Nikada više crnih.
Jer sam davno naučio da boja kišobrana ne govori ništa o čovjeku koji ga nosi.
Govori samo o onome koji ga posmatra kroz nišan.
I zato, kad god otvorim neki od svojih raznobojnih kišobrana, sjetim se Božura.
Sjetim se Valtera.
Sjetim se svih onih koji su u vihoru rata uspjeli ostati ljudi.
Zbog njih ovu priču i zapisujem.
Da se ne zaboravi.

U Nürnbergu u podrumima gradskoga muzeja (zatvorenog, inače, za javnost zbog renoviranja). Prvi pripremni prljavi radovi. Radove izvodi mini-firma rođaka Avdulaha Balkana (Ličine, muhadžir sa Bihora, pod prisilom turskih zakonika ime promijenio).

Drugu sam sedmicu (najslabiji) dio ilegalne radne snage. Imam hamu u rukama i masku pro lica, rušim žbuku sa plafona i gipsane ploče sa zidova, prenosim majstorima alat iz odaje u odaju i punim tezgere šutom i otpadom ali ga ne vučem do zelenih kontejnera vani jer ne smijem da izađem.

Subota je vani, racija je vani, po platou pred muzejom guzeljaju krupni policajci, potraga je za strancima ilegalnim radnicima. sa podrumskog prozora vidim im samo noge do koljena. I iza tih nogu, tamo s druge strane, red zlatarskih radnji. Ispred jedne, u vedrom odsjaju, sjedi postariji čovjek na nečemu naličnom hoklici, zijeva, klima glavom tamo i ovamo, dok prstima jedne ruke prebira zrna na  tespihu. „Ene, čiti Juso, upamti l ga ti?“, čujem Avdulaha iz prašine što se digla iz trščane plahte koju je upravo s plafona srušio.

 FRAZE

 „u nadi je spas“
i „lopta je okrugla“ –
kaže mi susjed.

prva izreka
kada razgovarasmo
o rajčicama;

druga izreka
kada komentirasmo
nogometanje.

(i obrnuto
moglo bi vrijediti,
sad mi se čini.)

nije da nema
što da kaže moj susjed
(oh, ima, ima!),

ali se rado
kućimo u frazama,
bude nam toplo.

NOGOMET

bile su tamne
i za meditacije
bile su taman

te tihe noći
te svete noći ljetne
sa slutnjom snova.

ali, međutim,
mada, premda, naprotiv –
nebile takve.

nespavao sam,
a nisam sanjario,
niti sanjao.

te noći bjehu
ljetne noći fudbalske:
bosna, hrvatska

(svjetsko prvenstvo
ove dvadeset-šeste,
u americi).

kao grd zombi,
jutrom poslije tekmi,
lutao sobom;

tumarajući,
ni sobu, a ni sebe
ne nalazio.

što će to meni?
ja ni ne volim fudbal,
dosadan mi je,

dosadniji mi
od mnogog drugog sporta
podosadnoga.

tih devedeset,
pa i više minuta
pokora su mi.

u zaleđu sam.
ne znam ni šta je ofsajd,
božemiprosti.

ipak pribivam,
bivam uz tim, narod, šou,
čak sudjelujem;

mogu i ja to –
budim neznane zdence,
čak se veselim.

kome i čemu
kad mi je jasna štetnost
fife, državâ,

zla kapitala
(baš u ovoj predstavi
najbolji primjer)?

koje to jastvo
među mojim jastvima
biva navijač?

gnothi seauton,
spoznaj samoga sebe –
filozof traži,

i ja se tražim,
neispavan, smušen, lud
među loptama,

među zemljama
za koje ja navija,a ne zna zašto.

filozof misli
– pače, misli duboko –
o svemu danom.

navodno misli
i kad je na tribini
ili uz ekran;

nerazumnu strast
kasnije objašnjava
sasvim razumno.

znam neke takve
i pažljivo ih slušam,
istraživački;

filozofiju
iz loptanja izvode,
i obrnuto.

možda bih i ja
loptasto, stadionski,
tako trebao,

ali jebi me
(s oproštenjem to kažem),
baš mi ne ide,

ništa od toga,
osim onih iskara
atavističkih,

što već na pola
ili u produžetku
počnu da gasnu,

čim se zapitam
što ću, što ćemo sutra
kad slavlje prođe.

kvarizabava,
ali moram da pitam,
bar samog sebe:

u čemu je stvar
(sporedno najvažnija),
u čem je problem?

možda u meni
slijepom ili glupom –
dopuštam i to.

ali pitajmo,
jer ništa nije sveto,
a ni nesveto.

“Mikročip ili zdrav razum!”, vapili su nogometni analitičari u studiju HRT-ove Americane trećega dana naricanja nad porazom hrvatske reprezentacije od Portugala. U međuvremenu igrale su se neke utakmice. Odvijali su se povijesni događaji, mečevi kakvih nije bilo još od Montevidea 1930, recimo utakmica u kojoj na jedvite jade Argentina u produžecima ipak pobjeđuje Zelenortske otoke (ili Capo Verde, kako bi se to melodioznije reklo), ali to bi u emisiji bilo jedva spomenuto zbog patriotskog duga koji nikako da se otplati, jer valja dokazati nedokazivo, da je Hrvatska pokradena u utakmici protiv Portugala, jer kako bi drukčije jedna Hrvatska mogla izgubiti, osim tako da bude pokradena?

Pritom, cijela ta stvar imala je neke gotovo tragikomične elemente. Recimo, loptu koja prolazi kroz kosu Igora Matanovića, koji onda, posve iskreno, reporterima Hrvatske televizije na svome ne baš razvijenom i ne sasvim materinjem hrvatskom jeziku objašnjava da je nešto osjetio, i da je onda upitao suca što je to osjetio. Mikročip kazao mu je, Matanoviću, da je osjetio loptu. Da je urednije bio podšišan, mitsko je vjerovanje, ne bi naš junak osjetio ništa, niti bi ga odao taj sitni tragač za neljudskim i nenogometnim istinama, pa bi se Hrvatska, kako je to bivalo u Rusiji i u Kataru, našla na domak osmine finala Svjetskog prvenstva u amerikama.

Pa onda onaj jedanaesterac, i još jedna krađa: Nikola Vlašić povalio je Portugalca u kaznenom prostoru kao kurbana pred klanje, i sudac je nakon dužeg snebivanja svirao. Ustvari, VAR ga je nagovorio, jer nam je Vlašić rekao da je njemu sudac rekao da nije penal. I doista, gledatelj dužan je priznati, pravde radi, da je bilo u njegovom dugom televizijskom sjećanju prilika da sudac ne bi svirao takvo rušenje u šesnaestercu. Kada bi srušen bio naš, suca bi se tad proglašavalo lopovom. Kada bi bio srušen njihov, po analitičarima sve bilo bi u redu. Ali u golemoj većinu slučajeva, u vremenima prije VAR-a, rušenje u travu, uz držanje s obje ruke, bivalo je jedanaestercem.

Ali ni jedno ni drugo nije presudilo Hrvatskoj u utakmici protiv lošeg i u svakom pogledu disfunkcionalnog Portugala. Izgubila je, jer je naprosto bila loša. U prvom poluvremenu, vile su je pronosale da ne izgubi. One vile iz Rusije i Katara, koje su igračima ulile golemo samopouzdanje, ali koje su u načelu krajnje nepouzdane. U drugom poluvremenu Portugal se sasvim raspao – a to su analitičari u studiju protumačili kao da se Hrvatska razigrala – i događale su se neke, manje ili više, uobičajene stvari. Da Hrvatska nije izgubila u ceremonijalnih 90 minuta igre, teško je zamisliti da ne bi izgubila u nastavku. Imala bi šanse jedino da se dovukla do jedanaesteraca. Ali pogledamo li istini u oči, potpuno isto mogli bismo reći za Capo Verde protiv Argentine, i za Paragvaj protiv Francuske. S tim da bi Capo Verde mogao i malo više od hrvatskih analitičara kukati da je oštećen.

Drugi poraz kojem ćemo mjesecima i godinama asistirati, sukomentirati ga i svjedočiti iritantnim reakcijama patriota s druge strane naših rijeka, onaj je s kojim je Bosna i Hercegovina izgubila od Sjedinjenih Američkih Država. Oni su, pak, izgubili s punom sviješću o vlastitim ograničenjima, i od protivnika koji je začudo bolji od aktualnog Portugala. U tom porazu nije bilo ni mikročipova, ni višeznačnih rušenja u kaznenom prostoru. U osmini finala Amerika ide na Belgiju, koja je u jednoj od tih mitskih utakmica šesnaestine pobijedila Senegal, uz suđenje koje je bilo neusporedivo problematičnije od onog u utakmici Hrvatske i Portugala, i uz penal prema kojem je Vlašićevo rušenje Gabriela Veige moguće okvalificirati kao pokušaj ubojstva, pa bi utakmicu s Belgijom Amerikanci lako mogli dobiti. A to je simpatično iz nogometnih, ali krajnje antipatično iz svih drugih razloga… Portugal, pak, igra sa Španjolskom, a kako se sad čini, možda bi mu i bolje bilo da ne igra, nego da bježe doma, ili da Hrvatskoj prepuste čast te utakmice. Premda je u nogometu štošta moguće zamisliti, premda je to igra u kojoj se zbiva i nezamislivo – recimo, tko je mogao zamisliti da će Paragvajci onako izmaltretirati Francuze, ali i da će ih pritom učiniti odvratno antipatičnim i arogantnim – doista nije lako sklopiti pripovijest u kojoj će ovaj Portugal pobijediti ovu Španjolsku.

S ispadanjem Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, koje se odvilo koordinirano, u istom natjecateljskom krugu, skoro i u istom danu, Svjetsko prvenstvo iščezava za diletante, patriote, uzgrednike, zaposlene i honorarne djelatnike hrvatskih tajnih službi, za hostese, domaćice, akademike i ini za nogomet nezainteresirani svijet. S jedne strane, tužno je to! Jer našim malim i disfunkcionalnim satrapijama, život ne donosi drugih radosti osim onih fudbalskih. U nas se više ne snimaju filmovi, dobra književnost događa se mimo volje režima, u mraku i u polutajnosti, nema govora o ideji napretka, o malim i velikim životnim i društvenim uspjesima. Mi smo sirotinja s granica Europe, mi smo rekorderi samo u inflaciji, naša policija sa simpatijama gleda na one koji izvikuju pokliče u čast Adolfa Hitlera i prijete građanima da će ih prebiti bejzbolskim palicama (u subotu, u Zagrebu!), mi se više ničemu ne možemo nadati, osim, možda, tome da će naša nogometna reprezentacija nekim čudom opet daleko stići. Jedina bi nam utjeha mogla biti što je onima u Bosni još i mnogo gore. Ali to nam nije utjeha, jer nas je već ojadilo to što su ovaj put bili u istoj ravni s nama, i što su sa Svjetskog prvenstva ispali u istom krugu. A s druge, pak, strane, to ispadanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine za sve, osim za HRT i njegovu Americanu, koja pomalo podsjeća na Gazimestan 1989, i na slavljenje velikog poraza i proklinjanje svjetskih nepravdi koje su do poraza dovele, donosi konačni povratak čistom nogometu. Umjesto nas, igrat će neki drugi, a ti drugi koji budu igrali bavit će se isključivo nogometom i ničim drugim. Njihov nas se patriotizam neće ticati, niti će nas biti briga za suze njihovih poraženih. Inače, najgroteskniji među svim grotesknim prizorima Americane po hrvatskom porazu prikazivali su hrvatske navijače i navijačice različite dobi, namazane ratničkim bojama, s ratničkim dresovima na sebi, kako rone suze nad hrvatskim porazom, a da često ne znaju nijedne jedine hrvatske riječi, ili govore nekim jezikom koji iz daleka podsjeća na hrvatski, ali na kojem nikad nije pročitana nijedna jedina hrvatska riječ. Što je tim navijačima i navijačicama Hrvatska, a što im je njezin poraz? 

U tom nastavku nogometa bez Hrvata i Bosanaca, te pripadajućih Hercegovaca, ovaj će gledatelj imati dva kratkotrajna uzdanja, dvije reprezentacije za koje skoro da će i navijati. Prva je Maroko, koji je kroz jobovske muke prolazio igrajući s Kanadom, jer je Kanada u prvom poluvremenu djelovala kao onovremena Njemačka, silna i organizirana, a druga je Norveška, čiji je noćašnji susret s Brazilom za gledatelja jedan od upečatljivijih doživljaja Mundijala.

Maroko mi je drag zbog spoja nogometnih i političkih razloga. S nogometne strane, bilo bi dobro i ljekovito da što dalje dogura reprezentacija s margina velikog nogometa, kao što bi, opet s nogometne strane, bilo dobro da dobijemo svjetskog prvaka koji to nikad prije nije bio. S kulturne i političke strane, nemoguća i nevjerojatna ideja da Maroko postane svjetski prvak bila bi ravna trijumfu Jesseja Owensa, pred Hitlerovim očima u Berlinu, ili čak i više od toga, jer ništa ne bi tako raščaralo rasistički i duboko šovinistički spektakl Donalda Trumpa i Giannija Infantina, i u dosadašnjoj sportskoj povijesti nezabilježeni životinjski tretman sportaša iz Irana, te njihovo brutalno protjerivanje sa Svjetskog prvenstva, u kojem su prekršena sva nogometna i civilizacijska pravila, kao to da jedna muslimanska zemlja postane svjetski prvak usred rasističke i trumpističke Amerike. No, to je samo naivna sanja!

Norveška, pak, osim što igra lijep i pošten nogomet, ima nešto od čiste i romantične europske družine. Ne samo igrači, nego sav taj norveški navijački folklor, čist je od svakog patriotizma malih, bijednih, nedovršenih nacija. Norvežani, naime, veslaju prema Americi, e da bi je otkrili prije Kolumba, i da bi postali svjetski prvaci. Mogu li Norvežani to? Vjerojatno ne mogu, ali koga briga, gledateljevo je da dalje sniva. Nogomet je ionako sfera nemogućeg! Nogomet je sfera olakih čuda! Zato ga nogometno nezainteresirani patrioti i fašisti tako rado zloupotrebljavaju, i zato su nogometni navijači siromašnih i opustošenih zemalja organizirani u fašističke falange i tajna udruženja pod kontrolom policije i obavještajnih službi.

Prvaci će, čini nam se dan po američkom Danu neovisnosti, biti Francuska. Već vidim Macrona s hanumom (od njega neusporedivo simpatičnijom) u svečanoj loži s Trumpom i Melanijom, kako svojim radioaktivnim šarmom ubija leukocite u milijunima gledatelja širom svijeta, i kako grli Mbappea. Ali nogomet ne bi bilo nogomet kad ne bi postojala mogućnost neočekivanog ishoda. Samo što bi ovaj put takav ishod mogao biti samo gori.

Berlin, 20.06.2006.

U pozni noćni sat, na nekoj berlinskoj ulici srećem dečaka umotanog u zastavu jedne latinske države, pomalo je prohladno, tako ovo platno čini tome stvoru zaštitu, skoro da mu zamenjuje kaputić. To mi se čini sasvim prirodno. Jer ona krpa u različitim bojama, koja ima svoja metaforijska značenja ipak je samo komad tekstila, materijal vrlo blizak odeći, odenuti se u zastavu ili u nešto slično, ima li razlike? Dečko je nujan, kao pokisao, tim njegove zemlje izgubio je utakmicu, ipak, ono što mu preostaje ovaj barjačić je u koji se umotao kao u deo vlastite domovine, njen amblem daje mu znanja o vlastitoj zbrinutosti, o čemu pisao je Adorno. Nekada, davno, jugoslovenski režiser Makavejev snimio je film o prvomajskoj paradi, u jednoj od scena prikazao je umorne radnike koji dekorisali su beogradske ulice kako leškare na gomili zastava, nabacanih po nekom kamionu: eto kako najugledniji simbol države preobrazio se u nešto utilitarno, u ptičje gnezdo, postelju za trudbeničko telo.

Ovih dana opkoljeni smo hiljadama zastava, kako nemačkih, tako i ostalih, svih učesnika velikog nogometnog prvenstva. Većinom trobojni, ovi znakovi nečije nacije premazani su po licima ljudi, vise oni sa njihove odeće, okačeni su po kandelabrima, po fasadama kuća, po krovićima uličnih prodavnica, istaknuti su na nebrojeno automobila, sve leprša kraj naših ušiju kao u drevno doba srednjovekovnih turnira, u vreme karnevala, u momentima ratničkog i pobedonosnog slavlja. Šta se to ovde zbiva?

Na svakom koraku nailazim na odrasle, ozbiljne ljude preobraćene u sumašedšij narod kao iz vremena ruskih jurodivih. Svi lakrdaju, svi se krevelje, svi su izvan sebe od pomahnitalog ponašanja, jedno opšte pijanstvo karnevalskog duga zahvatilo je sve, mlade, stare, ozbiljne i neozbiljne. Probijajući se kroz ovo tusto testo ljudstva pokušava da dopre što dalje jednonogi invalid, skoro maribunt, teško dišući, sav usoptan od neke trajne bolesti, sve misleći da u celoj toj smeši postoji nekakav centar, neko jezgro u kome bi se dosegao onaj konačni smisao, neko jasno objašnjenje sve ove usplahirenosti. Drugi takodje teturaju, što od trijumfalnog osećanja nakon povoljnog rezultata, što od piva.

U toj mahnitosti skoro da sam zaboravio svoj osnovni motiv, motiv zastave, kojom, kako upravo večeras video sam na televiziji, obojena je jedna nemačka krava. Mašu dakle tom svečanom trobojkom i krave i gospodje, malodobna i unezverena deca, kao i fini stariji ljudi, ponajviše kaboteni iz profesije taxi-vozača, oni su najbučniji i najnametljiviji, kao da je na njima da baš u ovaj čas prevezu celu zemlju Nemačku s jednog mesta na drugo. 

Samo jedna gospa u glavnoj ulici Berlina razapela je na svoj štapić sopstvenu mahramu, ono što je imala vezano oko vrata raširila je ta dama kao barjačić svoje lične države, na čijem šarenilu nije moglo da se prepozna ništa od neke pripadnosti, nacionalne, osim da ta osoba sama sebi pripada. Taj njen gest, i nadalje uklapajući se u opšte slavlje zastavonoša izdvojio je jedan glas, to su one pojave na izborima, opredeljenja za najneznatniju, a ipak potpuno posebnu stranku, koja nema šta svojim biračima da obeća, pa ipak! 

Možda mi je još draži onaj skromni, skrhani čovečuljak koga sam sreo u jednoj sporednoj ulici, što je pred sobom gurao vlastiti Rollstuhl, pridržavajući lagano, skromno, skoro stidljivo, jednu malu nemačku trobojnicu od papira. Tako sam razumeo njegov izlazak na scenu sveta, njegov nastup u najmanjoj mogućoj dramskoj ulozi predvidjenoj za ljudsku rasu, u dramoletu koji ne pretpostavlja nikakav tekst za izvodjača, samo taj majušni gest, mahanja papirnatom zastavicom na uglu jedne sporedne ulice, i to je sve!

Nisam zamišljao da ima toliko nesrećnih ljudi u ovoj zemlji, otkrilo se to ovim baratanjem zastavicama, manjim ili većim. Jer taj čovečuljak sa sporedne ulice Berlina, to je ono sporedno biće ljudske rase, od kojih se ova rasa i sastoji. Mi smo jedna pojava sporednih pojedinaca, uz vrlo retke njene istaknutije predstavnike, ceo naš rod, ljudski, stoji na uglu nekakve ulice bez saobraćaja, sve češće naslanjamo se na našu presumtivnu stolicu sa kotačićima, pa onda tu i tamo mahnemo svojom papirnatom zastavicom, koliko da se vidi kako smo još uvek tu. Jer mogli bismo i ne biti, nas u većini niko nigde ne očekuje, osim kao radnu snagu, industrijsku, ratnu, činovničku, i onu, za najmizerniju vrstu posla, životarenja. Već je davno utanačena naša ljudska pozicija zbega, skupnost koja povezuje beznadne ljude u stranke, nacije i države. Ono što u toj gunguli izdvaja pojedinca, to je upravo ta značkica, ta boja, taj barjačić. On je istina jednak svim drugim zastavicama u rukama ostalih, ali on je naš, moj, ja sam dakle ta jedinka, – deo skupnosti, ali sa svojom majušnom potvrdom o nekom ličnom postojanju. Koliko je jasnije posle toga mahanje nacionalnim krpicama u nas Hrvata, u nas Srba, u nas svih malih naroda, rasutih po svetu! Tako vidim ovog čovečuljka predamnom, sa tim papirnatim barjačetom, pa se klanjam njegovoj sitnoj nesreći i poštujem je.

Zapravo je čas ushita, pošto je utakmica završena, makar i pobedom našeg tima, onaj najteži momenat, jer šta posle? U ranom detinjstvu, ma koliko bio obuzet nogometom u nedeljno posle podne, onaj povratak sa stadiona uvek mi je delovao sumračno, izazivajući strahovanje i teskobu. Jer sad je tome kraj, doma čeka me stroga mati, sutra nastavljaju se glupavi školski časovi, užas! Taj povratak sa utakmice, to nije nikakav povratak doma, u neki zavičaj sreće i lagode. «Zavičaj», veli Adorno, «će nastupiti tek onda kada… se osećaj sigurnosti sredi i udomaći kod sebe sama, tada on zamenjuje letovanje sa životom». Zato što jedna nogometna frenezija maleni je oblik letovališni, koji ima svoj brzi kraj. Kako saviti svoje zastave i okrenuti se mnogo važnijem susretu, sa samim sobom? 

četiri godine
blizanke

dva mala tijela
zatvorile oči da ne
vide više
naš svijet
na obrazu crtež od
užasnute krvi progovorio
pa se sve sasušilo
pomodrilo
usnulo u kamen u napuštanje
otišle su
saba i sana
iz nas iz svih nas
iz čitavog svijeta iz juče i sutra
zabole su svoj pogled
ispod
zla

od našeg svijeta
ubijene zajedno
kako su i
došle prije
četiri godine
tako kratko smo ih
voljeli ako ikad i
jesmo

potraje li nam
u srcu milost
dulje od njihovih
trepavica nagradit će
nas
pogledom

zavrištat ćemo iz utrobe
svijeta
iz srca iz duše
iz očiju iz
usta
vrištati, vrištati
vrištati

Poezija se ponekad događa neočekivano. Čitatelj si, prigrliš knjigu, roman, politički esej ili zbirku poezije očekujući svašta – intrigu, emocije, informacije; ipak za poeziju nema unaprijed nekog jasnog čula očekivanja, racio nije napet ko puška. Opušteno kreneš u tekst i slušaš glas, kad osjetiš navalu poetskog zbivanja sam sebi kažeš uvijek iznova iznenađen: Pa to je poezija! Ponekad je uočiš u bjelini proreda, ponekad samo zamiriše neka sličica i prepoznaš krajolik i učini ti se da netko skupa s tobom sanja “jedan dugački tren”. Upravo sam parafrazirao naslov prvog ciklusa pjesama iz pjesničke zbirke “Međugorje” (Fraktura, 2026). To je Đikićeva tek druga po redu objavljena zbirka pjesama nakon “Ostatka svijeta” iz davne 2012., podatak koji sam po sebi i ne govori dovoljno o poetskoj prisutnosti ovog izvrsnog pjesničkog glasa. Mogu samo nagađati koliko su se dugo i s kojom posvećenom preciznošću pojedini stihovi nizali poput hercegovačkog duhana – pred nama čitateljima je izloženo ono dobro odvagnuto “žuto zlato”. 

Dok se neumorno bavio novinarstvom i komentiranjem političke stvarnosti na ovim prostorima Ivica Đikić je, osim ovih pomenutih zbirki pjesama, uspio objaviti još šest romana, četiri političke biografije i dvije zbirke pripovjedaka. Da ne spominjem dalje scenaristički rad i ekranizacije pisane riječi, u ovom zbrajanju objavljenih djela “Međugorje” je, dakle, četrnaesti naslov po redu.

Međugorje se izgovara s visokom temperaturom hodočasničkog iskustva. Molitva zavičaju ili muzi pjesništva, tvrdo ime mjesne zajednice ili samo mreža okuka kojima se vozači pretaču zapadnom Hercegovinom, poetsko čudo, čudo mladosti, čudo uspjeha, inata i čudo vjernika na stranputicama života. Bjelina papira u kojem stihovi naliježu kao molitva u bijelome hercegovačkom kršu, u bijelim čorapama starca u odijelu naslonjenom na šank, u ljekovitom magarećem mlijeku i košulji prvopričesnika. Od uloge Martin Sheena do provokacije Zabranjenog Pušenja, naši grijesi će se iskupiti ma koliko ponekad sumnjali u ukazanja Marijina. 

Najčešća hercegovačka imena su Ante, Marija, Ivan (još uvijek tako misliš). Pa od Ivana eto i malog nam Ivice. Godinama prisutan u istraživačkom novinarstvu, on je spisatelj eseja, proze i poezije, scenarističkog naturalizma – prepun tragova vremena što se pažljivijim promatranjem dadu iščitati na njegovom licu iza debelih naočala. 

Evo uzmimo nečijih pedeset godina, pedeset godina koje ti se primiču ili pedeset godina preko kojih čovjek prevali. Ivica je 1977. godište, matematički gledano plovi već u pedesetoj, svjećicama na torti samo potvrđujemo neupitne biološke istine. Ja sam dvije godine mlađi, ali već mi se nazire taj broj 50 negdje iza ugla. Japanci neslužbeno godine starosti broje rođenjem od broja jedan, a ne od nule. Mi kažemo – imam toliko i toliko godina, ne spominjemo da smo zapravo već ušli u sljedeću, već živimo plus jednu.

To je jaka ogledna točka, jer pedeset je pola od stotinu. Stotinu nečega, zamišljenih lijepih okruglih stotinu godina, vijek. Crtica na nadgrobnom  spomeniku kojom mnogi prevale put iz jednog u drugo stoljeće. Mi koji smo osjetili taj prijelaz, jesu li naša iskustva značajno drugačija od onih čija se životna priča odvija u okviru jednog te istog stoljeća? Naša smrtnost je neupitna kao što je i potreba za podvlačenjem računa. Unutarnja molitva i sasvim osobni grijeh pod crnim oblacima naslijeđene (kolektivne) krivnje. 

U prvom i drugom korpusu pjesama Đikić pjeva o djetinjstvu, ikonoklastim hercegovačkim slikama  koje se urežu u sivu tvar zavičajnih nam predjela (tako ja to čitam, iako se Duvno slash Tomislavgrad nalazi nekako između Bosne, Hercegovine i Dalmacije). Majka, otac, biciklo i Duh sveti, odbljesci božjih zapovijedi i okus ljute rakije, čela ljudi su orošena slanim znojem.

Nije dobro dalje pisati o ovim pjesmama bez malo uvida u njihov izravan nacrt. Evo kako teče pjesma “Naizust”: Od svega što sam učio naizust / Kad bijah dječak / Preživjela je desetljeća / Neokrnjena / Goranova Jama / Oćutjeh na čelu meku ruku žene / Sladak glas začuh / I sveta misa / Od prve do zadnje riječi / Slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda / Čekajući blaženu nadu / To je jedino / Što je ostalo.

Đikić piše kratkim stihovima, šušnjem i šumom planinskog bilja – crnom tinkturom ubocanih riječi u bijelo polje, u hercegovački krš. To je suhi bluz u ritmu punjenja lule duhanom, iz šutnje utijana vojnička odora poražene strane. To je paljba na stratištima što se ponavljaju kao što kamen čini “žabice” po površini neprihvaćenih tuđih istina, sudbina i plač majki, posvuda uplakane majke. 

Tucet pjesma (s motivima Duvna, Međugorja, itd.) se opravdano preselio iz prve zbirke u ovu drugu, aktualnu o kojoj govorimo, s jasnim strukturnim podnaslovom “Ispravljeni stihovi”. Naime, pjesnički stihovi nisu zaključani kao tekstovi popularnih pjesama u eteru pa da se u njih ne smije dirnuti, preoblikovati kontura, ritam ili valuta misli. Pjesnički jezik je živ kao i razgovorni jezici, on proživljava svoje mijene zajedno s autorom i čitateljima, evo recimo meni je to sasvim normalna stvar. 

Žeželj

Nakon čitanja cijelog pjesničkog rukopisa sa zadovoljstvom sam započeo s pisanjem ovog osvrta, u međuvremenu sam suočen i s vizualnom estetikom naslovnice koju je napravio Danijel Žeželj. Svi povikaše Žeželj! Vidim da nisam na isti način doživio ovu zbirku poezije kao ovaj poznati i renomirani umjetnik, strip crtač i ilustrator, mada mu je prezime vrlo zanimljivo i uklapa se u žestinu ovih stihova. Pravi je žeželj onaj koji je nagao, živčan i zapaljiv. S naporom sam iščitavao značenje prikazanih dvaju figura i stabla u obliku Rorschachove mrlje, možda to i jest iziskivanje autora na angažiranosti čitatelja promatrača. To je možda prikaz onog stanja nelagode koja se provlači u teškim trenucima ove zbirke, nošenja sa različitim emocijama, turbulencijama velikih povijesnih događanja do refleksija na prihvaćanje liječničke dijagnoze autističnog poremećaja kćeri, nošenje sa specifičnom empatijom zajednice malih gradića (prožetom ponekad etiketom nekakve kvazi-moralno nametnute i neizgovorene sramote koja se nikako ne bi smjela baš kao takva i doslovno definirati). 

Kći M.

Drugi dio knjige jest uglavnom posvećen pjesnikovoj kćeri, točnije obiteljskoj relaciji otac – kći, uz cijeli paket lijepih simpatičnih trenutaka (“U igri slučajno, kći i otac sudare se tvrdim glavama”); izmiješan sa onim teškim situacijama koje bi valjalo i mora se načeti malo s humorom i sitnim zapažanjima koje život znače. Stihovi utkani ufanjem i ljubavlju roditelja koji samo žele najbolje za svoje dijete. 

Ovo je ipak tek jedan kratki osvrt, o ovoj pjesničkoj zbirci će zacijelo biti puno govora i zanimljivih tekstova koje ću rado čitati. Ne bih otkrivao baš previše detalja i analizirao cijeli sadržaj, nije mi to ni bila nakana. Topla preporuka, jer ova knjiga se čita u jednom dahu, u jednom dugačkom trenu. I odlično je procijenio glavni urednik Seid Serdarević ljetni trenutak izlaženja knjige “Međugorje”, ovi stihovi se i trebaju čitati po ovim nesnosnim vrućinama.

Za kraj slijedi još samo prva kitica iz pjesme naslovljene “Dan odmiče, sjenke rastu”: Kći osjeti svaki pad sjenke / Po mom sretnom dnevnom licu / Vješa mi se oko vrata / Poput omče / Tata nije tužan / Govori / I netremice čeka da sjena izblijedi / Da opet grane vedrina.

Tekst objavljen na portalu Autograf

Iz rukopisa “Moje stvari”

Sam mu događaj ostaje u izmaglici. Trese ga groznica, znoji se premda mu je hladno, začepljen mu je nos, kašlje u jednu pa u drugu maramicu, ali obje su mokre. Rukuje se, prvi put u životu, s Josipom Brozom Titom. Obojica su u svečanim tamnim odijelima, kao da su na sprovodu ili na diplomatskom prijemu. Tito je suzdržan, Andrić pomišlja da ga i ne prepoznaje. Ali to naravno nije moguće. Tu je ađutant, koji mu neprestano nešto šapće u uho. Zatim nailazi na Krležu. Deblji nego ikad, s leptir mašnom koja mu se nakrivila posred podbratka, srdačniji nego ikad, trese Andrićevu šaku, pa ga najednom zagrli. Tako, iz čista mira. Začepljen mu je nos, a ne diše ni na usta, da mu Krleža ne osjeti dah i da poslije ne govori o tome naokolo. Guši se tako bez zraka, pa onda izgovara prigodne riječi, na koje se Krleža opet srdačno osmjehuje. Tu je i Rodoljub Čolaković, tu su Gustav Krklec i Dobrica Ćosić. Krklec ga grabi pod ruku, htio bi mu ispričati politički vic. Dobrica kaže: “Ipak smo svi mi krležijanci!” Na te riječi Andrić ljubazno klima glavom, i osjeća kako mu se naočale spuštaju niz brijeg nosne kosti. A jedva da je deset koraka od njegovih vrata do prvog optičara u Dugoj ulici. Ali čovjek se ne sjeti, čovjek se naprosto ničega više na vrijeme ne sjeti…

Sljedećeg jutra Tito odlazi u Karađorđevo, gdje već u deset počinje sastanak s partijskim i državnim rukovodstvom Socijalističke Republike Hrvatske, koji će trajati sljedećih osamnaest sati. U tom, za ljudski organizam dugom vremenu, koje je za bilo kakav ozbiljniji društveni proces kraće od jedne milisekunde, povijest Jugoslavije potekla je u drugom smjeru. Dio sudionika sastanka, izaći će iz dvorane preobraćeni u one protiv kojih su se dotad borili. Oni malobrojniji i dosljedniji podnose ostavke i nestaju iz povijesti. Zatim otpočinje 21. sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, kojom i službeno biva ugašena svaka hrvatska čežnja za više slobode.

Ivo Andrić se pokušava sjetiti kada je i kako vijest o slomu stigla do Zagreba. On će još tjednima biti prehlađen, tako da će između njega i svijeta postojati zid. Svijet će, usljed upale sinusa, biti bezmirisan. Ustvari, imat će onaj teški olovni vonj sekreta. Olovni vonj vlastite slina, koja se preno noći skori. I čim ubuduće pomisli na ono što se tih dana s Hrvatskom dogodilo, vraćat će mu se taj miris olova. A sa njim i ona prethodna, vrlo neobična senzacija: Krležin zagrljaj, koji predugo traje, i njegov osjećaj da se guši, jer se ne usuđuje disati na usta… Krleža mu u zagrljaju nešto kaže. Možda je to samo jedna kratka rečenica, ali on je nije čuo, toliko je bio zabavljen svojim dahom.

Onda rekonstruira dan po dan: iz Beograda se vratio nakon teške, fibrozne noći, koju provodi znojeći se i drhteći u sintetičkoj posteljini hotela Metropol. Prvoga prosinca nije izlazio iz kuće. Zagrnut kućnim ogrtačem i u pidžami gledao je kroz prozor prema Krvavom mostu. Ljudi su kao i svakoga dana dolazili i prolazili. Nije se događalo ništa. Drugog je prosinca bio četvrtak. Izašao je do mljekarstva u Gajevoj, i dok je prelazio Trg republike, na kojem je stražario i promet usmjeravao onaj vazda isti operetni prometnik, trgom je, ne gledajući, mladić studentskih godina, s njedrima punim knjiga. Nije se ni osvrnuo kad mu je jedna od tih knjiga ispala. Andrić je prišao i podigao knjigu s asfalta: zelena, mekouvezana knjižica Zvonimira Kulundžića, naslova “Živi Radić”. Ponio ju je do hotela Dubrovnik i oprezno je spustio podno izloga. “Kaj će vam to đubre?”, upita ga, smijući se, riđokosi milicioner. “To je knjiga. A knjiga vam je kao kruh. Nije dobro da se valja po cesti i da ljudi po njoj gaze!”, rekao je, moravši nešto reći. “Vi ste, druže Andriću, dobar čovjek. Predobar za ovo vrijeme.”, rekao je milicioner.

U tom trenutku za Ivu Andrića stiže vijest o slomu hrvatske čežnje za slobodom. Tad započinje neko drugo vrijeme, koje će povjesničari bilježiti na neki svoj način. Ali njega se to više neće ticati. Započinje doba njegova umiranja. Sljedeće tri godine često će putovati u Bosnu, u Višegrad, u Sarajevo. U Sarajevu će, od Svjetlosti, započeti s izdavanjem njegovih odabranih djela. Bosanska politička vrhuška će upriličiti proslavu njegova osamdesetog rođendana. Tim povodom u Sarajevu i u Travniku održat će se književni skupovi. On će sjediti u publici i slušati što govore o njemu profesori književnosti, osmoškolski nastavnici i nastavnice srpskohrvatskog jezika iz Gračanice, Stoca i Bratunca, pažljivo će pratiti izlaganja osmanista, orijentalista i bosnista iz zemlje i inozemstva, i svo vrijeme će mu teći suze. Po povratku će požuriti oftalmologu. Vid mu je oslabio. Prijeti mu sljepoća na desno oko, ali te suze? Doktor Isidor Kušec ne zna otkud suze, jer one s njegovom temeljnom očnom bolešću nemaju veze. Iste će, 1972. godine, posljednji put ljetovati na moru: Hvar i jutarnje kave sa sarajevskim glumcem Safetom Pašalićem. On mu pripovjeda o predstavi Hamleta u Hrvatskome državnom kazalištu u Sarajevu, koju je režirao doktor Branko Gavella. Pašalić o tome govori kao da se, evo, sad zbiva. Izgovara imena ustaških dužnosnika, spominje don Božidara Bralu, župnika crkve na Marijin dvoru, a sad i zamjenika Hakije Hadžića na položaju Poglavnikova povjerenika za Tuzlu, Sarajevo i bivšu Drinsku banovinu, koji na duši spremno nosi brojne nedužne duše, uključujući i dušu vladike Petra Zimonjića. O Brali Pašalić govori kao da je, evo, tu, sad će naći, a iz nekog razloga strahuje da bi se Bralo mogao umiješati u Hamleta. Andriću nejasnim biva kakve bi veze Bralo imao s Hamletom i s kazališnom cenzurom u Sarajevu 1942, ali mu godi glumčeva priča, pa ga ne prekida i potpitanjima ne preusmjerava. Napokon, on je, Safet Pašalić, u toj predstavi igrao danskog kraljevića, pa sve i svatko koga on umiješa u svoju priču, u izravnoj je vezi sa samim Hamletom.

Romane koje je odavno započeo i o kojima je 1967. Jonkeu govorio, najavljujući – sasvim netipično za njega – kada bi koji mogao dovršiti, sve rjeđe donosi na radni stol. Bilježnice, rokovnici, pisaćim stojem preštampana gotova poglavlja, fragmenti koji su već objavljeni u novinama i časopisima, sve to stoji na istoj polici već godinama. Lica koje je u tim knjigama ostavio tek povremeno se sjeti, uz grižnju savjesti s kojom pomišljamo na prijatelje kojima se najprije dugo nismo javljali, a onda je nastupilo vrijeme kad im se više nemamo zašto javljati, jer je sve što bismo im mogli reći mrtvo. I preostaje još samo da onaj koji pretekne dođe onom drugom na sahranu. Ali i to: zašto, kome i čemu!

Jednom kad neki maran književni činovnik bude svodio račune Andrićeva života zaključit će da je on prestao pisati one godine kada je Krleža dobio Nobelovu nagradu. Ili one godine kada su hrvatske čežnje za slobodom – koje je Andrić iz dna srca podupirao, ne nalazeći u njima ništa što bi bilo protiv Srba ili Jugoslavije. Oba događaja sigurno su utjecala na njega. Kako? To bi on već rekao da mu se o tome govorilo. Ali nijedan ni drugi nije ga odvratio od pričanja priče. Uostalom, u svim je ranijim prilikama od svake je prejake vanjske iritacije i od svakog prodora vanjskog svijeta u njegov unutarnji svijet, Andrić bježao u priču. I nije mu se ni mučan ni težak činio taj bijeg. Sad se, međutim, zatekao na granicama svoje mašte. Iza tih granica ničega nije bilo. Njegovi su junaci zamrli, ili su se udaljili od njega – onoliko daleko koliko se živi svijet može udaljiti od starca – i on je znao da je među njima gotovo. Sa žalom ih je gledao kako odlaze, gledao ih je kako već nestaju, i bio je u tim trenucima uvjeren da će se oni isti takvi kakvi su se prvi put javili iz njegove glave pojaviti na drugoj strani i u mašti nekoga drugog pisca. Nekoga posve mladog, ili nekoga koji se još nije ni rodio.

Još nešto mu je na um palo: da se njemu zbilo ono što se zbilo Krleži, pa da je on, koliko god to sad nevjerojatno bilo, dobio Nobelovu nagradu, dogodilo bi mu se i to da pod naletom doživljenoga priznanja i slave povjeruje u svoju vječnu mladost i besmrtnost. I vjerojatno bi, nesvjestan svoje nemoći, ne primjećujući da su ga njegovi junaci već napustili, sad dovršavao svoje romane. I oni bi bili slabi. Bili bi samo još jedna bespotrebna potvrda da je starost doba čovjekova sramoćenja i da nema velike sreće u dugu životu. Ovako, tom je posljednjem iskušenju staračke taštine izložen Miroslav Krleža. On je godinu mlađi, a drukčiji je i po karakteru. On je, na kraju krajeva, sve ovo i zaslužio. Pamtio je njegov zagrljaj, ali i to da ga nikad ranije u životu nije zagrlio. 

Do pred kraj 1974. Ivo Andrić još bi napisao poneku pjesmu ili je sređivao onu knjigu svog života, koju ćemo upoznati pod naslovom “Znakovi pored puta”. Nikada nijedan svoj zapis, nijednu  priču ni pjesmu, pisane na srpskoj ekavici Andrić nije “preveo” na hrvatski. Ali posljednjih dana studenog, tri godine nakon putovanja u Beograd “k Titovom nobelovcu” nalazimo ga za radnim stolom, s nalivperom u ruci, kako prepravlja zapis napisan sredinom tridesetih, koji glasi ovako: “Odavno mi je postalo jasno da ne bi imalo smisla, da ne bi bilo mogućno živeti kad bi život bio onakav kakav na mahove izgleda, kad bi sve stvari u životu bile samo ono što njihovo ime kazuje i ništa više. Ovako, znam da koliko god je prostranstvo života na površini, u širini, toliko ga ima u dubini, tako da su nevidljive i skrivene mogućnosti života bezbroj miliona puta veće od onih koje vidimo na površini.

Jedino tako je mogućno podneti život i misao o smrti.”

Htio bi to donijeti na hrvatskom samo zato da bi ove riječi postdatirao, pa da povjeruju kako ih je upravo sad napisao? Tko da povjeruje? On to više ne siguran. Ali nakon što je došao skoro do kraja, prepjev mu se učinio tako lažnim. Zgužbao je papir i otišao leći.

Sutra su ga posjetili iz Matice hrvatske: jedan je bio advokat, drugi novinar, a treći književnik. Prvi ga nikad nije zastupao, drugi se bavio ekonomijom da Andrića nije mogao intervjuirati, niti o njemu pisati, a treći je pisao knjige koje Andrić nije čitao. Takvoj trojici potpisao je ugovor o Zakladi Ive Andrića, prema kojemu zaklada nasljeđuje svu njegovu imovinu i nakon njegove smrti raspolaže svim autorskim pravima. Nekoliko dana kasnije Ivo Andrić jedne je noći doživio strašan san, nakon čega je odveden u Bolnicu doktor Mladen Stojanović, gdje 13. ožujka 1975. umire.

Bio je to jedan od većih sprovoda u povijesti Mirogoja. Okupila su se, jedno naspram drugog, s dvije strane odra, dvije državno-partijske garniture: hrvatska i bosanska. Bosansku je predvodio predsjednik Predsjedištva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine Branko Mikulić. S njegove lijeve strane na fotografiji s pogreba je Hasan Grabčanović. A s desne, Todo Kurtović. U skladu s nacionalnim ključem, od svakog naroda po jedan. Iza njihovih leđa izviruju Ljubo Jandrić, direktor Energoinvesta Emerik Blum i starac u franjevačkom habitu. Ostali su u crnim odijelima, s crnim kravatama. Stoje zagledani u one s druge strane odra, gdje su jedno uz drugo Milka Planinc, Jure Bilić i Vladimir Bakarić. A iza Bakarićevih leđa, jedan uz drugoga, Dobrica Ćosić, Jure Kaštelan, Eli Finci, stari beogradski književni kritičar i Andrićev drug, te mladić kojeg nekoliko godina kasnije nitko više ne prepoznaje, pa ostaje nepotpisan na legendi uz fotografiju. Posljednji govor nad pokojnikovim grobom održao je mladi gimnazijski profesor književnosti iz Mrkonjić Grada. Zatim je sarajevska operna prvakinja Ljiljana Molnar Talajić, dok su četvorica grobara lijes s Andrićevim tijelom spuštali u svježe iskopanu jamu, a capela otpjevala “Kad ja pođoh na Bentbašu”. Stipe Šuvar će, mnogo godina kasnije, u jednom intervjuu reći da su uz nju pjevušili svi članovi bosanske delegacije, a s njima i Kaštelan. 

Godinama Andrićev je sprovod ostao temom nekih ružnjikavih priča i ogovaranja, koji su smisao nalazili u fami da je mirogojski događaj režiran iz Sarajeva. Znalo se da pokojnik nije ostavio upute o tome kako bi trebao izgledati njegov sprovod. Osim što je usput jednom rekao Ljubi Jandriću da smatra kako svaki čovjek treba biti sahranjen tamo gdje je proveo najveći dio svoga svjesnog života, gdje je ostavio najveće svoje dugove, ali i učinio najveća dobročinstva – naravno, pod uvjetom da je za života činio dobročinstva. “Birajući mjesto gdje će biti pokopan, svaki čovjek izabire i mjesto na kojemu će jednoga dana biti zaboravljen. Možda je važno da se ta dva mjesta u sklad dovedu.” I još je rekao da bi volio, bez obzira na to što je odavno izgubio vjeru, da bude pokopan po vjerskom obredu, koji će voditi netko iz Bosne. “Da se čuje naša riječ!”, našalio se, ali Jandrić je i to uredno zapisao. “Nema ništa gore od naših gluhih ateističkih sprovoda, na kojima se s papira pročita nekoliko uvijek istih riječi o nečijim radnim i revolucionarnim zaslugama, nakon čega se ljudi vrpolje oko groba, kao publika na kazališnoj predstavi koja je upravo prekinuta jer je glavni glumac pao u nesvjest”.

Vjerojatno je to što su Bosanci, eto, znali i što Andrić kaže gdje bi svaki čovjek trebao biti pokopan, i što je poželio da njegov pogreb bude vjerski, bilo dovoljno da im hrvatski drugovi prepuste i sve ostalo. Tim prije što ih je već nekoliko godina – tačnije, od objave Nobelovog komiteta 1971. – mnogo više interesiralo gdje će biti i kako će izgledati Krležin sprovod. A Bosanci su, onako prostodušno, cijelu stvar dovršili u revijalnom tonu. Doveli su svoju opernu pjevačicu, istina vrlo perspektivnu (na jesen će preći u zagrebački HNK, a zatim odigrati nekoliko velikih uloga po najznačajnijim opernim kućama Zapada), da im nasred Mirogoja otpjeva jedan bosanski šlager. Nije li pomalo i nakaradno da se na Mirogoju, o velikom hrvatskom sprovodu, pjeva jedna takva pjesma?, zapitat će se tridesetak godina po Andrićevoj smrti tvorac nacionalnog književnog kanona Dubravko Jelčić, u svome najvažnijem djelu, naslovljenom “Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne”

Oni, pak, koji su Andrića poznavali, govorili su da bi on, možda, izabrao kakvu staru bosansku pjesmu za soundtrack svojemu pogrebu, ali da sigurno ne bi birao tu pjesmu turista, ferijalaca i kulturnoumjetničkih društava iz svih dijelova Jugoslavije. No, ako uopće nije rekao koju bi pjesmu želi za kraj, zar ne bi bilo ljepše i prikladnije, makar zbog onih koji nakon pokojnika ostaju ovdje, da mu se kao Hrvatu otpjeva kakva hrvatska pjesma? Pa zar je najveći hrvatski pisac dvadesetog stoljeća, pitali su se oni, bio protiv hrvatskih pjesama? Nije!, odmah su na svoje pitanje i odgovarali.

“Umro je možda i najtiši među nama. Umro je naš mali brat. Rodnoj je Bosni posvetio gotovo svaki svoj redak. Svojom je nenadmašnom pričalačkom vještinom zašao u svaku bosansku kasabu i mahalu. A koliko god njegove pripovjetke i romani bili temom svojom i duhom duboko lokalni, uspjeli su doprijeti do publike širom svijeta, koja ih je razumjela kao što ih razumijemo i mi koji pišemo i govorimo jezikom njegovim, Andrićevim. Pa zar jedan pripovjedač može više očekivati od toga da svoj zavičaj tako proslavi u svijetu? Njemu je to uspjelo više nego ikome.” Napisao je za zagrebački Vjesnik Miroslav Krleža. Ta 462 slovna znaka i 93 Krležine riječi, Vjesnikovi su urednici prelomili preko cijele stranice, stavivši kao ispod onih najvećih slova na svijetlećoj ploči kod oftalmologa, faksimil Krležina autografa.