Dok god je nad njim sunca, a sunčanih je dana uglavnom od kraja ožujka do sredine listopada, Sarajevo je grad oštroga svjetla i dubokih tamnih sjena. Zatim se nad grad spušta magla, čime dani dodatno okračaju, tako da jasnog svjetla biva samo između deset ujutro i dva popodne. I to svjetlo je kao u loših neonskih svjetiljki, iz izloga dućana u sedamdesetima. Drukčije zimi biva samo dan nakon što na grad polegne debeli snijeg. Obično tad biva vedro, dan je sunčan, a refleks sunčeva svjetla izbija iz svih stvari, iz automobila, ulica i brojnih uličnih stubišta, s krovova i s obijeljenih krošanja. Tad jedino ljudi nose tamu i samo oni jedni po drugima čine sjene. Tog jednoga zimskog dana nakon što padne veliki snijeg, Sarajevo je vjerojatno i najljepše. Ali tad ga je nemoguće fotografirati.
Grad obično slikaju za sunca. Ili se promatraču tako čini. Zime su ovdje depresivne i teške, kiše duge i dosadne, i začas pređu u snijeg, a u zrelo proljeće i ljeti, vrijeme je za život i za fotografiranje. Tako će pomisliti netko tko se rodio i tko je živio u Sarajevu. Oni koji bi da fotografiraju predio, nastojat će, kao i posvuda, slikati u rano jutro ili pred sumrak. Premda je iza ovih brda, u gradu koji se pruža dolinom rječice, koja teče negdje od istoka, ili sjeveroistoka, prema zapadu, jugozapadu, teško pronaći trenutak upravo tog jutra i vrijeme baš takvog sumraka, kada svjetlo na predmete i ljude pada pod takvim uglom da svijet prikaže u najboljem svjetlu pred okom objektiva.
Sarajevo su mnogi fotografirali. Bolje rečeno, mnogi su ovaj grad crtali okom objektiva. A još prije toga, još od kraja osamnaestog stoljeća, crtali su ga olovkom, tušem i tintom, vodenim bojicama. Najprije putnici i avanturisti, potom špijuni i vojni crtači, pa fotoreporteri, gradski fotografi, te na kraju, od 1992, ratni izvjestitelji. I svaki od njih se, svjesno ili nesvjesno, bavio svjetlom, i tim u prvom trenutku neobičnim fenomenom da ovdje sve izgleda drukčije i da dan drukčije traje, sunce se prikazuje nekim drukčijim svjetlima. A stvar je, zapravo, lako objašnjiva: Sarajevo se markantnijim svojim dijelom, ili onim dijelom koji predstavlja prepoznatljivo lice grada, nalazi u dubokoj kotlini, iz koje se zatim, s obje obale Miljacke, vere u brda i u planinu, ali tako da nikad ne stiže do vrha. Sarajevo nikad ne stiže do one tačke koja čini uobičajeno prirodno osvjetljenje grada. Svi drugi gradovi, naime, fortifikacije su po vrhovima brda, sa svjetlom koje se slobodno pruža, tako da mu brda ne čine prepreku. I još nešto: Sarajevo što se uz brda uspinje, rijekom je podijeljeno na osunčanu i sjenovitu stranu. Desna je obala većim dijelom dana na suncu, lijeva je uglavnom u hladu. Tu lijevu zlobnici s desne nekad su nazivali: memli strana. Od turcizma memla, koji u nas znači vlagu, ustajalost, plijesan… A nastao je od perzijske riječi nem, koja znači vlaga, preko turske riječi nemli. Promijenili smo, dakle, prvo slovo, ali smisao je ostao vjeran. Važniji od smisla je, međutim, zvuk same riječi. Memli stranom Sarajeva kroz život mine sirotinja. Naravno, tako je samo u mašti, u imaginaciji. Stvarnost je obično nešto drugo.
Fotografiju čini suptilna i neuhvatljiva granica između imaginacije i stvarnosti. Pritom, stvarnost je svjetlo, a imaginacija su predmeti, imaginacija je u ovom slučaju grad, onakav kakvim ga Anto Magzan vidi. Sarajevo je vrlo zanimljiv test imaginacije svakog fotografa. Grad stiješnjen među brdima, uzak i nevelik, s relativno svedenim licem, što ga sačinjava onih nekoliko vizura koje svi slikaju. I u naturalističkom ključu vjerojatno najfotografiraniji europski grad u povijesti. Drugi gradovi bili su turistička središta, poprišta rađanja velikih živih kultura, mravinjaci ljudi i naroda, a Sarajevo je bilo mjesto pojedinačnih malih i anonimnih ljudskih života i umiranja. Sarajevo je posljednje mjesto u povijesti naše civilizacije s kojeg su pristizale slike raskomadanih ljudskih tijela, ekspresivne patnje, čežnje, očaja i nade. Nakon Sarajeva to je zabranjeno: smrt i osjećaji proglašeni su pornografijom, tako da iz najnovijih ratova i iz samrtnih gradova, recimo Damaska i Kijeva, mnogo većih i slavnijih od Sarajeva, ne vidjesmo nijednog mrtvog, i nijedno živo ljudsko lice obilježeno očajem. Iza Sarajeva skrila se sva golotinja svijeta.
Ali istu tu vizuru, koju 1992. i 1993. fotografiraju zapadni agencijski fotografi, što pod minama i granatama prvi put vide ovaj grad, fotografirajući krv i ranjena ljudska tijela, prethodno su već slikali Mladen Pikulić, Šahin Šišić, Rikard Larma, i najčuveniji portretist Sarajeva Milomir Kovačević Strašni. Osim što je riječ o istoj vizuri, katkad skoro i o istom kadru, na njihovim slikama gotovo da se i naslućuje ono što će njihovi čuveniji kolege fotografirati u ratu. Premda je Strašni oduvijek izbjegavao sarajevsko sunce, grozio se oštrih kontrasta svjetla i mraka, koji su u ovoj kotlini sudbinski zadani, u sjenama njegovih predratnih fotografija kao da su svi budući mrtvi. To je imaginacija fotografa i njegovog motiva. U ratu stranci su besramno fotografirali moje mrtve i raskomadane znance, ljude koje sam iz viđenja poznavao, i one koji su mi se samo činili poznatima. Strašni nije slikao smrt i patnju. Ali to ne znači da je on već tada prihvatio neke buduće etičke kodekse. Ne treba fotografirati ono što ne pripada žanru. Svaka je fotografija jedna mala i konačna smrt. Nepristojno je, kič je smrt potvrđivati smrću.
Anto Magzan dolazi nakon što je i ta povijest prošla. I slika Sarajevo iz neke vrlo pomaknute perspektive. On niti je domaći fotograf, a niti je stranac. U Sarajevu prethodno jedva da je boravio, nepoznate su mu vizure grada, ne poznaje svjetla grada i njegove mrakove, a opet je potekao s istoga kulturno-povijesnog polja, s iste ledine. Rodio se i odrastao u osamdesetak kilometara udaljenoj Zenici, gradu drukčijeg svjetla, ali sličnih ljudi i građevina.
Za razliku od Strašnog, Anto Magzan ne plaši se sunca, oštrog svjetla i duboke tame. I to je ono prvo što gledatelj zapaža na njegovim slikama Sarajeva i što ga iznutra oblije i obasja nekom gotovo nostalgičnom toplinom bezazlenih vremena. Ne sjećam se da sam i kod jednog sarajevskog fotografa vidio tako vjerno i tačno uslikano sarajevsko svjetlo. Svi oni su, živeći u ovome gradu, nastojali popraviti tu nesavršenost grada koji se iz kotline penje uz svoja brda, ali do vrhova stiže samo mezarjima, a ne živim ljudima i kućama. Magzan nije popravljao sarajevska svjetla, nego ih je koristio onakva kakva ona jesu. Ta svjetla su se, na neki način, savršeno uklopila u njegovu poetiku. Na njegovim fotografijama u sjenu se često odlazi kao u provaliju. Kada tako oštre crte svjetla i tame crta u Barceloni, ja ne znam kako on to radi, jer u Barceloni nisam živio i ne poznajem njezina svjetla, ali u Sarajevu, ovo svjetlo proizlazi iz samog karaktera grada.
Zatim pada mrak, onda pada snijeg, sitan, privremen i ovovremen, ali još uvijek je to snijeg sarajevski, koji obasja i osvijetli lica ljudi, i ozrnati fotografiju. Ali onda se dogodi i to da Anto snimi jednu, dvije, pa tri fotografije koje me zbune, jer na njima vidim nešto što ne poznajem. Beskrajni neuredni nizovi, nakupine katnica i dvokatnica, uglavnom porodičnih kuća, slikanih iz neke meni nepoznate perspektive. Kasnije ga pitam. Kaže da je to slikao s čuvenog poslovnog tornja, podignutog u vrijeme kada mene tu više nije bilo. I time je objašnjeno kako mi vizura može biti baš tako strana i tuđa.
Grad je sačinjen od pogleda na grad. Sarajevo nisu sve sarajevske građevine, sva stabla, ulice, sokaci i ćorsokaci. Sarajevo nisu svi sarajevski mostovi, nego je Sarajevo svaka tačka s koje je čovjek gledao grad, najčešće i nemajući svijest o tome što zapravo gleda. I, naravno, Sarajevo je to nevjerojatno svjetlo. I onda zagušenje svjetla, umekšavanje svih sjena kada se spusti magla, i građevine koje kao da izbijaju iz ničega, ili iz magle i oblaka. Pamtim kako je u ratu, kad više nije bilo ulične rasvjete ni struje, Sarajevo mijenjalo svoje lice, pa je drukčije izgledalo. Ali to nitko nije slikao. Teško je fotografirati noć u kojoj svijetle samo svjetleći meci i pokoja zvijezda.
Ponekad bi mi se, dok sam listao ove fotografije, trudeći se da previdim tekstove s objašnjenjima, dogodilo da zalutam u gradu, pa da ne znam jesam li ovo u Barceloni, ili sam u Sarajevu. Inače, takvo što moguće je samo u snu i na fotografijama. Onda bih dugo gledao u ploče na pločniku – ima li takvih u Sarajevu? – pa u lice čovjeka koji izranja iz tame – može li ovo biti Sarajlija, je li ovo netko poznat? To su, paradoksalno, najbolji trenuci svakog gledanja gradova. Trenuci u kojima u jednom gradu prepoznajemo onaj drugi. Na Magzanovim slikama čovjek je često u prilici da se na takav način zaigra.
Stranac
Gužva u metrou, previše ljudi, čudni mirisi pomiješani, jedva dišem, u prsima me steže, skoro pa i ne dišem. Neki ljudi nose još uvijek maske, navikli se tri godine, osjećaju se sigurno, iako možda i nisu. Pola sata vožnje nije ni malo, ali kad me ponesu misli i ako su lijepe, nije ni dosta. Misli su život naš cio!
Pokušavam da sažmem sve ove godine te da ih uobličim u nešto za šta se mogu uhvatiti, ali ne ide, pojavljuje se samo beskonačna vožnja ovim istim podzemljem, imena stanica već odzvanjaju i prije nego ih najave.
Znači, sve je već prije ucrtano, označeno; samo što je čovjek najavljivao dolazak i odlazak, a sad na zvučnik skoro svuda isti se glas čuje; kome li pripada, a mi ga svi slušamo!? Valjda je rođen za taj glas, da ga mnoštvo sad sluša. Mnogi koji imaju slušalice opet ga čuju, makar iz daljine. Prije smo više promatrali jedni druge , makar ispod oka praveći se da ne gledamo nego da smo u svom svijetu
I onda uđe stariji čovjek s harmonikom i povećim zlatnim prstenom te odsvira jednu divnu melodiju i uljepša nam par minuta. Mnogi izvadiše sitniš da mu darivaju i po tom se vidi da je dobro odsvirao.
U vožnji idući dan malo bolje stanje u ljudstvu, manje ih ima, mogu da tonem u svoje riječi, s otvorenih prozora odasvud puše, poneko bez karte i nadrlja jer ulazi kontrola. Ljudi u većini slučajeva gledaju u svoje telefone, samo rijetki vade knjige, obično podebele, samo poneko zvirla okolo. Još do prije par godina ljudi su stupali u konverzacije, sad baš i ne, ako se ne raspravljaju ili ne pričaju na telefone. Ah da, u vrijeme škole zna da se čuje i velika graja djece, kao sad grupica oko šest godina, slatki su, a i ne toliko bučni.
I opet kloparalo se čuje, isti glas sa razglasa, isti redoslijed stanica, samo unatrag, a misli istrošene poput telefonske baterije. S posla se vozim nazad, ništa posebno (puno ljudi, puno jezika, riči i pisama). Eh, da mi je da sam na livadi zelenoj koja se na suncu presijava u nijanse te da berem ljubičice nestvarne boje i mirisa, eh!
Danas se osjeća hrana, mirisi kuvanja, a to nije loše, ima par ljudi, pričaju međusobno tako da kloparanje nije toliko uočljivo, a ni bučno zatvaranje vrata sa udarom na kraju. Svijet je življi jer je vani otoplilo, kiša još nije počela iako je najavljena, ali pritislo nešto odozgo, zasigurno će pasti. Prelazak na proljeće i nije tako značajan kad si u betonu. Moje tijelo unutar, pa i moje misli, izlaze iz okova i lutaju prostranstvima koje, da nisam vidjela i doživjela, ne bih mogla ni da predočim. Tako mi je lakše u ovoj tami pod jakim neonskim svjetlima i s puno izmiješanih tjelesa, misli i duša… I onda neki drčni, nemirni mladi stranac pusti svoju muziku, ali sreća da je brzo izašao.
Jedan dan vraćajući se nisam bila sama tako da je vrijeme ispod zemlje brzo prošlo pričajući o macama i kucama, hrani i malo o poslu s kolegicom. Ali drugo jutro, bijaše ranije i pospana još, pod uticajem snova i događaja prethodnih dana, ne razmišljah ni o čemu, a i vani je velika razlika u temperaturi u odnosu na druge dane. Još uz to moja saputnica priča na telefon i govori svojoj prijateljici o događajima iz prošlog dana i izgovara zvučno njeno prezime, kako drugi izgovaraju, ali sad i ja znam, i pije kavu koja miriši i onda priča recept šta će da kuha i jede; njena kava miriši, ona se smije, jutro je… Interesantna, ali izlazi, ljudi su mirni, kloparanje i glas koji poznajemo.
Jutros je bila gužva, ali nisam puno stajala jer djeca idu u školu i ne voze se dugo. Ljudi je puno, ali je tišina, pospanost se osjeti u zijevanju i praznim mislima još opijenih od sna. Telefoni u rukama su prorijeđeni, sigurno su još topli od sinoć, istrošile se baterije. Miriši kokos i orijentalnost, ne promatram ljude oko sebe, jutros ih osjećam i primjećujem da novija je mašina i manje klopara, primjećujem i glas jak, ali mekaniji, valjda bolji zvučnici. Podignuh oko i primijetih da je radni narod okolo jer svi drže poveće torbe i ruksake pune – sigurno doručaka, ručaka, flaša vode i skuhanih čajeva. Dan je dug i treba se piti i jesti. Vagon se puni i prazni u valovima…
I tako dođe zadnji radni dan u sedmici mnogima, telefoni su u rukama, padaju dogovori za izlaske i malo je veselije, a i vrijeme se proljepšalo!
Čuju se dječica, žena preko puta mene ima masku te čita neki krimi roman. Primjećujem da su najurednije žene u kasnijim srednjim godinama i da se najviše čuvaju jer su u osjetljivom dobu kad im promjene smetaju te najviše nose maske. Nose ih i uredni muškarci oko tridesetih godina, zasigurno menadžeri u firmama, ne smiju sebi dozvoliti da fale sa posla, ipak imaju odgovornost. Stariji muškarci obično se voze svojim autima ili ih ima manje.
Ljudi su postali praktičniji, naučili su se voziti dugo te biti strpljiviji. Davno nekad su bili sređeniji i originalniji da bi bili primijećeni, a sad se skrivaju i uvlače glave u svoj virtualni svijet.
Malo poslije, kada se probude, stižu prosjaci i pokoji svirač s glasom ili bez… Zna biti nekada i mirnih putovanja, tišeg glasa sa zvučnika, ljudi pristojnih u ponašanju, urednih u izgledu, s lijepim cipelama i kaputima, ne žure i ne jure (da li su krenuli na vrijeme ili im je svejedno kad će da stignu jer imaju mogućnosti?).
Kad sam se vozila svaki dan u isto vrijeme, sretala bih iste ljude, a ovako u različitim vremenima imam i drugih ljudi različitih zanimanja.
Vikende neću ni da spominjem, to je tek paleta raznih boja. Subotom preovladava mladost u svojim žargonima i obično u grupicama, a nedjeljom familije sa kolonicama djece.
Ne mogu reći da mi se sve ovo, ova putovanja, sviđaju, ali prilagođavam se, integrišem se ili barem pokušavam kao svaki auslender, jer svuda bih sada bila to šta sam sad ovdje. Idemo dalje…