Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Dvije novogodišnje pjesme

    Austrijski pjesnik Ernst Jandl – kojemu se u prošloj, 2020. godini navršilo 95 godina otkako se rodio i 20 godina otkako je umro – napisao je prije točno 30 godina dvije novogodišnje pjesme. 

    Sklon jednostavnom izričaju, ali ne i jednostavnim mislima, Jandl je i u tim novogodišnjim stihovima s lakoćom spojio djetinje čuđenje i filozofsku refleksiju, mrkli mrak prolaznosti i svjetlucave trenutke nade, ono veliko i ovo maleno. 

    Prvoga dana 2021. godine uz Jandla ćutim šutnju velikoga i jade malenoga, i potrebu da se nešto kaže. Potresi u dubini Zemlje i stradanje naroda Banije, Pokuplja, Pounja. Globalna politika i očaj migranata u koncentracijskom kampu Lipa kraj Bihaća. Pandemija i novogodišnji koncert Filharmoničara pred praznom dvoranom Musikvereina u Jandlovu Beču. 

    * * *

    jučer zadnji dan
    godine 1990.
    danas prvi dan
    godine 91.
    i dosad
    tolike
    i odsad
    tolike
    i svi broje
    i svi brojimo
    čim naučimo
    dokle god možemo
    i nemamo što da biramo

    * * *

    godina treba biti dobra.
    što znači dobra?
    znaš što znači dobra.
    ali biti, što znači biti?
    znaš da biti znači prolaziti.
    ne, biti znači ostajati.
    onda ostani još malo prije nego što pođeš.
    A što znači treba?
    da bi moglo biti i drugačije nego što želimo.
    Naposljetku godina.
    brojimo u godinama.
    nije li to strašno?
    ipak: godina treba biti dobra. 

    (Ernst Jandl, Letzte Gedichte, München: Luchterhand, 2001., str. 98 i 97.)

     

    Hrvoje Jurić 02. 01. 2021.

    Andrić ili Krleža, odnosno Ćopić?

    (odlomak iz romana “Na Vrbasu tekija”)

     

    Na jednom mjestu u svom eseju Paradoks o šutnji, Ivan Lovrenović piše za Andrića:

    Samo su se još dva pisca mogla približiti takvom kulturnom i društvenom statusu: Miroslav Krleža i Branko Ćopić. Obojici je, međutim, nešto ‘nedostajalo’. 

    Usprkos svemu, vlastitim biografijama, pogotovo onim ratnim: Dok Krleža, dakle, žuri na jug u grotlo Balkana, Andrić, kao da se izbavlja od njega, sve krećući se na sjever, posjećuje katedre, kavane i biblioteke srednjoevropskih prijestolnica, piše Ivan Lovrenović o periodu Prvog svjetskog rata, dok se o mukotrpnoj ratnoj biografiji Branka Ćopića iz Drugog svjetskog rata zna gotovo sve. O dilemi Krleža ili Andrić, rivalitetu koji je vladao između ova dva pisca, napisano je toliko toga, tako da nema potrebe tom korpusu ozbiljnih tekstova, usmene predaje, pa i tračeva, dodavati bilo što. Ono što je možda zanimljivo, a što treba svakako spomenuti, je to da je ritam u tim svojevrsnim sučeljavanjima uglavnom davao Krleža. Može li se i u ovom slučaju govoriti o poslovičnoj Andrićevoj šutnji?

    Slučaj Branka Ćopića mnogo je zanimljiviji. Što je to nedostajalo Branku Ćopiću, čiji je Gluvi barut uz Krležina Hrvatskog boga Marsa vjerojatno nešto najbolje što je ikad nastalo na ovim prostorima, a kad je riječ o književnoj niši koja se danas naziva ratnom prozom? Oluja jednog vremena nije mogla da me ne uzbudi, izjavio je Miloš Crnjanski 1963. godine u jednom intervjuu povodom svojih Seoba. Dvije najveće oluje 20. stoljeća, Prvi i Drugi svjetski rat, ostale su trajno i neponovljivo, iz prve ruke, opisane u djelima Miroslava Krleže i Branka Ćopića. Veliki bosanskohercegovački pjesnik Skender Kulenović u eseju Na marginama Ćopićevog ‘Gluvog baruta‘ daje  neponovljiv opis konteksta u koji je Ćopić smjestio radnju svog romana:

    Mlado, prvi put ujedinjeno i u samom svom ujedinjenju razjedinjeno, ovo tlo, pritisnuto apsolutnim njemačkim željezom, preko noći je prslo po svim svojim nezavarenim šavovima; razjedinjena prošlost otvorila je sva grotla svih mogućih resantimana, vjersko-nacionalnih, klasnih, ličnih, svud je potekla lava animalnoga, i bespomoćnost je zaledila razum i srce. 

    Književni teoretičar Enver Kazaz možda na najbolji način ukazuje na Ćopićeve nedostatke kad je u pitanju njegov najvažniji roman:

    U takvom kontekstu ‘Gluvi barut’ ulazi u književnu praksu kao roman koji kritizira, čak vrlo otvoreno i nedvosmisleno, upravo ideološku moć, te odustaje od crno-bijele matrice u prikazivanju partizanske borbe, subverzivno se odnoseći prema ideološkom i simboličkom imaginiraju koji je partizanstvo izjednačio sa etično neupitnim, čak vrhunskim herojstvom i humanošću gradeći socijalistički mit apsolutne čistote partizanskog pokreta. 

    (…) 

    Subverzivni potencijal Ćopićevog ‘Gluvog baruta’ ostao je baš zbog toga do danas u književnoj kritici nepročitan, a njegov autor kanoniziran u svim literaturama interliterarne južnoslavenske zajednice isključivo kao spisatelj za djecu. 

    Skender Kulenović, s druge strane, ne spominje Ćopićevu subverzivnost, što je logično s obzirom na vrijeme u koje je njegov tekst nastao, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, jer je to bilo ideološki zazorno, ali je pun udivljenja prema Ćopićevu romanu i načinu na koji ovaj pisac piše. On je Gluvi barut opisao kao poemu mračnu kao smrt i životom svu prozračenu i ozarenu. Ćopić je, po njemu, na neki način i tragičan lik:

    Pa i tu, na toj ivici od koje počinje sanja, Ćopićevi konji, i kad okrilate, potkovani su zemaljskim potkovicama… 

    (…)

    Pa i tu, kad počne da sanja, on će sanjati dušom zemaljske bajke i povjerovaće kao u život samo u onu sanju koja ima punokrvnu životnu istinitost bajke.

    O kvaliteti Ćopićeva Gluvog baruta nema dileme ni Enver Kazaz, uspoređujući ovaj roman s Babeljevom Crvenom konjicom:

    Zato se i može reći da je Ćopić južnoslavenski Isak Babelj, te da su i ‘Gluvi barut’, a pogotovu ‘Dani crvenog sljeza’ iz ‘Bašte sljezove boje’ – u dosluhu sa babeljovskim osjećanjem i predstavljanjem komunističke borbe protiv neprijatelja iz ‘Crvene konjice’. Ako je Babelj na globalnom planu obilježio antiratnu literaturu demaskiranjem komunističkog mita i njegove apsolutne etičnosti preko naracije o zločinima sovjetske Crvene armije, onda je to Ćopić učinio na ovdašnjoj, lokalnoj razini u ‘Gluvom barutu’.

    Međutim, sličnosti između Babelja i Ćopića ovdje ne prestaju: cijeli je niz detalja u Gluvom barutu koji svojom snagom i sugestivnošću prizivaju neponovljivog Babelja. Tu je, na primjer, scena u kojoj majke sačikaju partizansku kolonu nadajući se da će nekim čudom negdje na njenom začelju prepoznati svoje mrtve sinove koji su u njihovim očima ostali zauvijek djeca. Ta strašna, nenadmašna slika razbijene partizanske kolone koja se ljulja kao puna kolijevka je punokrvna babeljevština u najpozitivnijem značenju te riječi:

    U prvom zaseoku partizansku kolonu već su izrazdvajale i zaustavile svemoćne i neustrašive majke ledenice, ogluvjele od tišine, slijepe od suza, odrvenjele u samoći. Zaljuljala se kolona kao puna kolijevka, protepala kao dijete, zabatrgala bosim nožicama. Miriše kolona na mlijeko prvorotkinja, žmirka izvinutim dječjim trepavicama, guče iz grubih sitastih pelena. 

    Ćopić je velik i po nekim drugim detaljima. On je, naime, od najneočekivanijeg materijala, od priprostog seljaka, stvorio možda najzanimljiviji i najzačudniji lik cjelokupne južnoslavenske književnosti. Radi se o Luki Kaljku iz Gluvog baruta. Stvoriti lik koji zasjeni svog autora najviše je književno umijeće, veće od bilo kojeg drugog. Takvi su Barun Münchhausen, Sherlock Holmes, Victor Frankenstein, Jay Gatsby, Petar Pan, Pinokio, podvojeni Dr Jekyll i Mr Hyde… Ili lik koji je prepoznatljiv u istoj mjeri kao i njegov Tvorac, poput Hamleta, Ignjata Glembaya ili Don Quijota. Luka Kaljak ne pripada niti u jednu od ove dvije kategorije po prepoznatljivosti, ali po svemu drugom, po dojmljivosti i književnom oblikovanju, nesumnjivo spada. Kaljak je reakcionarni element koji je nekim čudom preživio strijeljanje desetine za likvidacije političkog komesara Vlade, rigidnog staljiniste. On sumnja u to da je živ, vjeruje za sebe da je vukodlak čiji se život odvija noću. U tom liku ima toliko fine, nenametljive simbolike, a postoji tu i nevidljiva veza s Andrićevim živim mrtvacima: Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. Međutim, to je lik koji podjednako dobro funkcionira i bez učitavanja simboličkog, odnosno nije samo simbol, već punokrvno ljudsko biće. 

    Ukratko, Andrić je, za razliku od empatičnog i apokaliptičnog Ćopića čija oluja zaudara na smrt i raspala ljudska trupla, hladni i objektivni forenzičar, što ovu enigmu – Andrić ili Ćopić – ako se uzmu u obzir stoljetne navada ovdašnjeg svijeta, mnogo sklonijeg Ćopićevu književnom postupku, čini još zamršenijom.

     

    Josip Mlakić 02. 01. 2021.

    O Beogradu, Dežuloviću i meni

    Objavljeno u novogodišnjem broju mjesečnika Karakter

     

    Uznemirio me, priznajem to, skandalčić oko Borisa Dežulovića i njegovog intervjua u Nedeljniku. Odmah da kažem, ni na koji način nisam uznemiren onim što je Dežulović rekao o Beogradu, o spomeniku Stefanu Nemanji ili o onima koji su u Beogradu ubili grad. Njegove riječi čista su kamilica, prigodna i krajnje ljubazna, pri usporedbi s onim što je o Beogradu, o spomeniku i o Stefanu Nemanji u stanju napisati drugi moj prijatelj, Svetislav Basara. Ili što o istoj temi pišu Dragan Velikić i Teofil Pančić, ili što crtaju Dušan Petričić i – genij svih beogradskih genija – Predrag Koraksić Corax. Ili da odemo još nekoliko koraka dalje, svi pobrojani, skupa s Dežulovićem, napisali su i nacrtali sve same milošte i draganja Beogradu, usporedimo li ih s onim što je o Beogradu rekao i napisao Bogdan Bogdanović, njegov neimar, arhitekt i Arhe-Beograđanin, te na kraju krajeva i njegov gradonačelnik.

    Skandalčić je izazvao, i hajku protiv Dežulovića poveo, zamjenik jednoga drugog gradonačelnika Beograda, a ne Bogdana Bogdanovića, Goran Vesić. Reagirajući na Dežulovića istovremeno je reagirao na Hrvate kao takve, otpisujući ih sve kao, manje ili više, ustaše i jadnike, koji nikad ne bi ni imali svoju državu da im nije bilo Srba i Srbije, a svoju povijest, po Vesiću, ionako nemaju. Pritom, misleći da Dežulović još uvijek živi u Beogradu, Vesić je i na tu temu napisao nekoliko zgodnih riječi, koje bi ovom “Hrvatu” da slučajno tu živi, svakako otežale, da ne kažemo ugrozile život.

    Naravno, nije važno šta je Vesić rekao, nego je važno s koje je pozicije išta rekao o novinskom intervjuu jednoga pisca i novinara. Grdno je kada ljudi na položaju udaraju po piscima i po novinarima. A preko njih i po čitavim narodima, koji žive u prvom prekograničnom susjedstvu, ili tu unutra, kao minijaturna nacionalna manjina, ili su skloni da u Beograd doputuju kao turisti i kao ljudi koji taj grad vole, kakav god on bio. Čudno se, znate, počinjete osjećati kad vas napadne zamjenik gradonačelnika grada, u koji stižete sa stranim pasošem, ali s emocijama i sa znanjima domaćeg čovjeka. Pritom, da budem sasvim ličan: zamjenik gradonačelnika Beograda nije me uznemirio zato što me je uvrijedio kao Hrvata. Tako me ne može uvrijediti. Vrijeđam se samo lično, ne umijem se kolektivno uvrijediti. Uznemirio me je kao Borisa Dežulovića, premda nisam Boris Dežulović.

    Naravno, u Beograd nikad nisam dolazio zbog beogradskog gradonačelnika i njegovog pomoćnika, nego sam dolazio zbog grada, koji mimo državne i državno – granične logike smatram svojim gradom, te zbog svih sadašnjih i budućih prijatelja koji u Beogradu žive. Ustvari, lažem! Nekoliko sam puta, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, u Beograd putovao samo zbog beogradskog gradonačelnika. Istina, tada već bivšeg. Zvao se Bogdan Bogdanović. Dogodi se tako ponekad da neki grad ima gradonačelnika kakvog njegovi stanovnici mogu zamisliti samo u trenucima onoga najblesavijeg i najbudalastijeg samoljublja, da ne kažem i – nacionalizma. Ali zašto je onda do njegovih vrata vodila strelica, iscrtana autolakom i rukom huligana, iznad koje je pisalo: ustaša?

    Gospodin Vesić uznemirio me je, pa sam usred ove epidemije, po prvi put u posljednjih dvadesetak godina, u slučaju Beograda počeo vagati što više teži: ljudi zbog koje volim taj grad, ili oni koji vladaju njime? Naravno da u nekom višem, metafizičkom, moralnom i emocionalnom smislu za mene više vrijedi prošupljena lijeva cipela svakoga mog beogradskog prijatelja i prijateljice, dobrog druga, poznanika i poznanice, više vrijedi prošupljena lijeva cipela svakoga beogradskog knjižara i sladoledžije, nego sve ono što o Borisu Dežuloviću i svim ostalim dežulovićima, basarama i velikićima, uključujući i mene lično, ima za reći gospodin zamjenik. Ali postoji trenutak u kojem vrijednost prošupljene lijeve cipele prestane biti argument za putovanja, a onda i za govor o gradovima. Postoji trenutak u kojem naši prijatelji postaju naša privatna stvar, a gradovi se, žalosnom logikom političkoga ili nacionalističkog terora, identificiraju sa svojim gazdama i gospodarima. Znam šta govorim, jer je to bio razlog da prestanem putovati u jedan grad koji mi je bio važniji i od Beograda.

    Kada se nešto takvo dogodi? Obično onda kada ljudi prestaju razumjeti o čemu vi to zapravo govorite. Recimo, u emisiji “Oko”, na prvom programu RTS-a- koji, eto, pratim baš kao i da živim u Beogradu – posvećenoj skandalčiću, netko je, pokušavajući da uzveliča Beograd pred tobožnjim Dežulovićevim diskvalifikacijama, rekao otprilike ovo: Beograd je velik zato što je bilo moguće da hrvatski pisac da takav intervju u beogradskom novinama, a sad pokušajmo zamisliti obrnuto, da srpski pisac u hrvatskim novinama tako govori o Zagrebu. Zatim se nekoliko puta ponovilo da je Beograd jedini grad na našem dijelu Balkana. Teza koju sam sklon lično zastupati, ali uz neke druge argumente.

    Istina je, nezamislivo je da srpski pisac da takav intervju u hrvatskim novinama. Ali to ništa ne govori o veličini Beograda i Zagreba. Jer je, recimo, jednako nezamislivo i to da zamjenik zagrebačkog gradonačelnika komentira novinski intervju bilo kojega, pa tako i srpskog pisca. Što također ne govori o veličini gradova, ali ponešto kaže o ponašanju njihovih vlasti.

    Dežulović, Vesić, a onda i novinar u emisiji “Oko”, spominjali su Boru Đorđevića. Možda bismo i na njegovom primjeru mogli nešto reći o veličini gradova. Iako je o Slovencima govorio isključivo kao o “bečkim konjušarima”, iako im se neposredno prije početka rata, kao i u toku kratkotrajnog, ali dovoljno krvavog rata u Sloveniji, rugao na najodvratnije šovinističke načine, što je bio razlog da s njime odnose prekinu ljudi s kojima je zajedno nastupao i snimao ploče, Bora Đorđević se godinama nakon rata mirno i bez ikakvih problema naselio u Sloveniji, nikad ne osjetivši potrebu ni da se osvrne na ono što je o Slovencima govorio, pisao ili pjevao. Pretpostavljam da nije imao problema da dobije dozvolu boravka, jer da je takvih problema imao, oni bi bili takvi da ne bi ni mogao ostati u Sloveniji. Nikada, niti u jednim iole ozbiljnim slovenskim novinama, nikada, ni u jednom programu slovenskih televizija, nitko nije doveo u pitanje pravo Bore Đorđevića da živi u Sloveniji i da o Slovencima govori, piše i pjeva ono što je o Slovencima govorio, pisao i pjevao.

    Je li to, možda, dokaz da su Ljubljana ili Maribor najveći gradovi na Balkanu, mnogo veći od Zagreba, gdje je nezamislivo ovo, i Beograda, gdje je nezamislivo ono? Meni se čini da nije. Ali je zanimljivo kako ljudi s Vesićeve strane ne vide ništa čudno u tome što Bora Đorđević živi u Ljubljani, a čudno im je to što Boris Dežulović, makar i telefonski, daje intervjue u Beogradu.

     

     

    Miljenko Jergović 02. 01. 2021.

    Vesela pesma

    Objavljeno na portalu N1 30. pro. 2020.

     

    Potres valjda poremeti i rastrese u čovjeku i misli, raspadnu se kao zaboravljene onovjekovne kuće od opeke niz ulice praznih sela oko Petrinje i Gline, pa kad ih opet okupi, cijeli svijet ispadne naopak, a kuće okrenute na krov. Kao u Majskim Poljanama, davno zaboravljenom banijskom selu kojega je prije strašnog potresa u stvarnome svijetu bilo još samo na internetskim oglasnim stranicama agencija za promet nekretninama, gdje se nepostojeće kuće zajedno s hektarima zemlje i danas uzalud prodaju za par hiljada eura.

    Tako potres valjda rastrese čovjekove misli, pa kad opet okupi srušene kuće iz agencijskih oglasa ispadnu, rekoh, okrenute na krov, kao u pjesmi jednako davno zaboravljenog pjesnika, koji je onomad banuo u Zagreb pa baš nekako ovih dana prije točno stotinu godina, iza sretne Nove 1921., sa starijim bratom napravio slavni Zenit. „Internacionalna revija za umetnost i kulturu“ u našu će malu licitarsku kaljužu dovesti čudo velikog svijeta, avangardu, Kandinskog i Gropiusa, pa u veliki svijet na uzvratni susret odvesti autentičnog balkanskog barbarogenija.

    Branislav Micić zvao se taj mladi pjesnik, koji je za razliku od mnogo poznatijeg brata Ljubomira, urednika Zenita, odlučio promijeniti ime i prezime, pa se avangardnom zajebancijom – a bio je opasan zajebant – najprije prozvao Virgilije, odnosno Virgil, pa na koncu Branko Ve Poljanski. Nije mu ni dvadeset sedam bilo kad je napisao pjesmu koja mi je pala na pamet gledajući po razrušenim banijskim selima kuće okrenute na krovove. Zove se, neka vas ne zbuni, Vesela pesma.

    Niko na svetu ne veruje u čudesa
    A svakoga dana hiljadu čuda
    Pred očima našim puca:
    Kuće jedu automobile, obične ljude i ministre
    Zastave lažu suncu
    Idioti uobraženo preplaviše ulice
    Prodajući rog za sveću
    Kretenstvo za genijalnost
    Na banderama krvava reka teče
    U vizijama čudesnih ljudi sa dušama.
    Bez krovova lutaju po svetovima
    Mnogo gladnih kerova
    Novih pesnika.
    Svila ulicama šumi i parfemi noseve draže
    Pevajte kanali, klozeti i blatnjave ulice
    O mirisu našeg vremena
    Neka se vesele oni, koji se toliko žaloste
    Još nije poharan ceo glob
    Na račun buržova
    Ostaće ponešto i nama
    Kojima će teški automobili biti brze
    Kuće i ognjišta
    Po ulicama teći će benzin
    U parkovima cvetaće bombe.
    Kako lirski osećam budućnost
    Kad se palate preokrenu na krovove
    A cipele naše koračaće tada po kaldrmi lobanja
    Naših savremenih mudraca i berzanskih svirača
    Na tamburini milijona
    Naših kukavnih milijona,
    Krvavih milijona.

    Lako je u poeziju očitavati vlastite nemire i strahove, pa im davati i značenja koja nema, ili ih barem nije imala: tome poezija i služi. Vesela pesma, naravno, nije pjesma o potresu ili takvoj nekoj vrsti ljudske nesreće, ali nema više nikoga tko bi nam zabranio da je tako razumijemo. Najzad, i sam naslov bio bi joj ključ za točno čitanje, kad bi uopće bilo takvog nečeg kao što je točno čitanje poezije, makar i lirske, a kamoli dadaističke i avangardne. Kad sam bio mlađi, recimo, čitao sam je kao vinaversko zajebavanje i „parodiranje“ Miroslava Krleže, njegovih slapova teških riječi i čuvenog mu, par godina starijeg Plamenog vjetra: i sam Stanislav Vinaver, uostalom – uz cijelu aleju velikana, od Miloša Crnjanskog do Rastka Petrovića – bio je suradnik Zenita od prvog broja.

    I kad bi Hrvatskoj i poslije potresa i pandemije bilo do kulture, kao što joj nije bilo ni prije, bila bi ove 2021. godine obilježena stota godišnjica slavnog i zaboravljenog Zenita i zenitizma – časopisa i pokreta toliko, eto, ispred svog vremena da ga nismo sustigli niti za stotinu godina. Od svega, međutim, u našoj je licitarskoj kaljuži za njim ostao tek trag tupog provinijskog skandala kad je ono prije deset godina srpski predsjednik Boris Tadić hrvatskom kolegi Ivi Josipoviću prilikom susreta u Vukovaru na dar donio komplet reprinta Zenita u izdanju Narodne biblioteke Srbije, a kaljuža to raskrinkala kao velikosrpsku podvalu: Virgilov stariji i poznatiji brat Ljubomir, naime, kasnije je odustao i od avangarde i od mlađeg brata, pa se – vazda valjda ospred svog vremena – pretvorio u tupog srpskog šovinistu s kraja stoljeća.

    Virgil pak, sad već punim imenom Branko Ve Poljanski, odustao je i od književnosti i od sebe: nakon što je u glasovitom performansu 1927. na beogradskim Terazijama prolaznicima razdijelio preostalih par hiljada primjeraka svojih knjiga, pred zabranom Zenita i sudskim progonom pobjegao je s bratom u Pariz, pa ostatak života proveo kao pariški klošar. Ni danas ne znamo koliko mu je života bilo ostalo: neki kažu da je umro 1940., neki 1947. Kao da je uopće važno.

    Zašto mi je onda pred vijestima o strašnom potresu u Baniji i prozorima srušenih kuća u Majskim Poljanama pao na pamet davno zaboravljeni jedan pariški klošar?

    Branko Ve Poljanski, krsnim imenom Branislav Micić, rođen je u Sošicama kraj Jastrebarskog, ali je djetinjstvo proveo u rodnom kraju svojih roditelja, uz rijeku Maju kraj Gline: otac Petar bio je rodom iz Majskog Trtnika, a majka Marija iz Majskih Poljana. I kad je kao mladić lutao svijetom postrojavajući svoje demone – a sedamdeset sedam vlastitih inkarnacija u sedamdeset sedam svjetskih gradova samoubio je u svom mahnitom romanu „77 samoubica“ – Branko je svoju tragičnu svjetskost odlučio krstiti imenom najmanjeg od svih svjetova, majčinim rodnim mjestom: svoje novo „obiteljsko“ prezime – Poljanski – pjesnik je sam sebi dao upravo po Majskim Poljanama, malom selu kraj Gline, jasnoj poljani naše avangarde.

    Majskih Poljana danas više nema, i malo je banijsko selo ostalo, eto, još samo u imenu pjesnika, kao u kutiji pohranjeno po depoima muzeja suvremene umjetnosti u sedamdeset sedam gradova velikoga svijeta. S krhkom nadom da će ga se, kad sve ovo prođe i kad ga opet bude, barem tamo – u pjesnikovu imenu – netko nekad sjetiti.

    Tome valjda poezija i služi.

    Boris Dežulović 01. 01. 2021.

    Branko Ćopić

    Rastur, rekoše, on je komunjara.
    Ono dječijeg može da ostane.
    Sve je to, brate, bez ikakva dara,
    Neka ih zoblju knjiške gladne vrane.

    Sitno je djelo za toliku hvalu,
    Čemu spomenik i počasne biste,
    Ne može više u našu mahalu,
    Nek se pjesnikom pozabave gliste.

    Posvud budala, bijednik, i kreten,
    Sudi onome što je iznad njega,
    Oduvijek je isto baš svaki tren.

    Jače od rata, zlobe, naci-stega;
    Čisto je djelo mašte, lomnog bića,
    Dušina radost, poklon od Ćopića.

     

    Ranko Risojević 01. 01. 2021.

    Da se nikad ništa ne dogodi

    Priča iz “Mame Leone”

     

    Živjeli smo od praznika do praznika u veselom i sređenom svijetu, ponekad bolesni od vrućih dječjih bolesti i od velikih bolesti za odrasle, u svijetu u kojemu je svaka stvar imala svoje mjesto i za sve se znalo tačno vrijeme; nemoj trčati pred rudo, govorila je baka, a da nismo znali što je rudo, ili su neki ipak znali, ali nisu htjeli reći i sakrivali su to rudo od mene koji sam trčao jer je vrijeme tako sporo prolazilo; nisam ga mogao čekati, morao sam žuriti, prestići ga i preskočiti dane koji nisu ničemu služili jer nisu bili dani praznika.

    Tih godina sladoled se nije prodavao zimi. S prvim velikim novembarskim maglama nestalo bi ga iz slastičarnica i pojavljivao se tek u aprilu. Zašto se sladoled ne jede i zimi? Zato što od sladoleda boli grlo. Vodili su računa o nama: da ne budemo bolesni bez razloga i da svaki dan dobije svoje mjesto u kalendaru, da nijedan ne ostane izvan godišnjih doba i da ne pomislimo kako smo sami i ostavljeni, napušteni kao one daleke zemlje o kojima smo slušali na radiju. U tim zemljama ginuli su neki mali vojnici kosih očiju; u jednoj su ruci nosili svoju malu pušku, a u drugoj svoje sićušno dijete. Tako su ginuli i ostavljali za sobom svoje male kosooke žene da licu prinose dlanove i tuguju na svojem smiješnom nerazumljivom jeziku.

    Smijem se kad god na televiziji vidim male kosooke majke pored svojih mrtvih malih muževa. Sajgon i Hanoj imena su prvih komedija u životu. Sričem ta slova i smijem se ko lud; ti ljudi ne izgledaju kao mi, pa ne vjerujem da ih nešto boli ili da su stvarno tužni. Riječi tuge moraju zvučati tužno, a suze moraju biti kao kapi kiše, sitne i sjajne. Njihove riječi nisu tužne, a suze na njihovim malim licima su prevelike i smiješne, kao lažne suze klovnova koje sam vidio u cirkusu. Samo čekam da mama i baka odu iz sobe da gledam Sajgon i Hanoj i smijem se. Kad su one tu, ne smijem se smijati jer bi mama pomislila da sam lud, a baka da sam obijestan. Ludilo i obijest u našoj su kući strogo zabranjeni. Iz obijesti se rađaju velike nesreće; obijesna djeca svoje roditelje smještaju u staračke domove i ne misle da će i sama ostariti i da će i njih njihova djeca tjerati u staračke domove; baka i mama plašile su se obijesti i ludila jer su se one rodile stare sa strahovima koje nisam razumio, ali sam znao da ću ih jednom dobiti na dar; bit će to onoga dana kad me proglase odraslim i kad prvog luđaka budem obišao u širokome luku jer je ludilo zarazno kao što su zarazne sve bolesti i nesreće u ovome gradu. Kad odrasteš i budeš imao svoju kuću i svoju djecu, tada radi šta hoćeš. U mojoj kući nećeš. Baka je voljela male kosooke majke i pravila se da ih razumije.

    Naročito oprezan postajem pred praznike: Novu godinu i moj rođendan. Tada se ne smijem niti kad ostanem sam, nego poput anđela s bakinih razglednica šutim, trepćem i zagledam jesu li mi već izrasla krila ili moram još čekati. Nikad ne znam što ću od njih dvije dobiti za rođendan i Novu godinu, iako su bakini pokloni uvijek bolji. Ona mi kupuje knjige, enciklopedije i slikovnice, a mama uvijek poklanja praktične stvari. Praktične stvari su one stvari koje bi ti i inače morali kupiti, ali umjesto da to učine bez mnogo pompe, čekaju da dođu praznici i donose ti ih onako umotane u sjajni papir i očekuju da im se raduješ. A tko bi se još mogao radovati čarapama, gaćicama, potkošuljama i cipelama za zimu? Mama misli da bih se morao radovati njezinim poklonima. Ako se ne radujem, znači da sam obijestan. Njoj ništa nije obično, pa joj obične nisu ni čarape, nego za sve postoji neko čudo, sve se u životu treba zaslužiti i oko svega pomučiti. Ako biste slušali nju, povjerovali biste da će čovječanstvo ostati golo i boso ako svojoj mami kaže kako potkošulje i cipele ne služe da budu rođendanski pokloni. Ipak se pravim kao da se radujem njezinim poklonima jer ako to ne činim, ona se ljuti i počinje me odgajati. Kad joj dođe vrijeme odgajanja, to je puno gore nego kad je uhvati napad migrene. Mama me tada odgaja po knjigama koje se zovu »Vi i vaše dijete« i »Vaše je dijete ličnost«. Kupila ih je od trgovačkog putnika, čitala ih mjesec dana i čvrsto odlučila da će me odgojiti. Srećom, ona nema vremena da se te odluke drži, pa ako je ne podsjetim, mama sasvim zaboravi da me je odlučila odgajati. Odgajanje se sastoji u tome da se mama namrgodi i po deset puta ponavlja istu rečenicu i nešto traži od mene, ali mi nikada ne kaže što zapravo traži. Što ja manje razumijem, to je ona zadovoljnija jer tada misli kako je stroga, a bez strogosti nema odgoja. Strogost je kad šutiš, govoriš Da, klimaš glavom i ništa ne pitaš jer ništa ne znaš pitati kad ništa ne razumiješ.

    Tata za praznike poklanja željeznice koje se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, autoputove koji se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, gradove koji se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, kemijske kabinete koji se sastoje od hiljadu malih dijelova. Onda sjednemo na pod dnevne sobe, otvorimo kutiju, tata se uozbilji i počne se češati iza uha, raspoređivati po ćilimu male dijelove, ja ga gledam i smiješan mi je kao male kosooke majke, on mi klimne glavom, kao moram u njega imati povjerenja, i počinje sastavljati željeznicu od hiljadu malih dijelova. To mu jako dobro ide i puno mi se više od željeznice sviđa kako on sastavlja željeznicu. Mama misli da on to radi jer mu u djetinjstvu nisu kupovali igračke, pa se nije stigao naigrati i sad to nadoknađuje. Mislim da nije u pravu. Da je tako, valjda bi sebi kupovao igračke.

    Najbolje poklone donosi Nano. On zapravo nije Nano, nego je Rudolf Stubler, ali ga nitko tako ne zove. Nano je bakin stariji brat i nekad davno studirao je matematiku u Beču. Danas se bavi šetanjem po dalekim gradovima, planinarenjem, pčelarenjem i sviranjem violine. Mi ga gledamo na fotografijama: Nano u Londonu, Nano u Parizu, Nano u Berlinu, Nano u Moskvi, Amsterdamu, Kijevu, Pragu, Rimu, Firenci, Madridu i Lisabonu. U svim tim gradovima znaju Nanu jer se njihove zgrade i mostovi, katedrale i neboderi slikaju s Nanom. Bez njega oni nemaju svoje slike, bez njega su ti gradovi samo razglednice, a razglednice nisu pravi gradovi, nego su samo pisma s fotografijom na kojoj ništa nije pravo. Nano stoji pred Fontanom di trevi i zamahuje rukom; u ruci je novčić, u novčiću je želja; u tu želju mi ne vjerujemo, baka kaže da nema želja koje se ispunjavaju u vodi, ali to nije važno jer Fontana di trevi vjeruje u želje, pa zato Nano ubacuje novčić i slika se da bismo mi znali kako izgleda Rim. Pred praznike Nano dolazi kod nas, stavi na stol papir i olovku i kaže: Hajde, sad reci šta želiš za Novu godinu, možeš reći sve od igle do lokomotive, a moje je da tvoje želje prilagodim svojim financijskim mogućnostima. Samo Nano koristi takve izraze, to »financijske mogućnosti«, jer on sa mnom razgovara kao s odraslim, pa zato i ja s njim razgovaram kao s odraslim: Za početak bih ti rekao da ne želim ni iglu ni lokomotivu. Igle mogu pozajmiti od bake, a za lokomotivu bi mi trebala vozačka dozvola… U redu, onda idemo dalje, kako stojiš s muzičkim instrumentima?… Mislim da nemam sluha i da bi to bilo čisto bacanje para. Radije bih nešto što bi pospješilo moj intelektualni razvoj… Šta misliš da bi bilo najpogodnije?… Ne znam, recimo Historija svijeta ili Enciklopedija sporta ili Sve životinje svijeta… Dobro, zapisao sam. A kakav si sa sportskim aktivnostima?… Bicikl već imam, a lopta mi ne treba jer bi mi je neko mogao ukrasti. Role mi nemoj poklanjati jer se rolaju samo curice, a mogao bih i pasti pa slomiti vrat… Možda jedna šahovska garnitura?… Pa, može, ali da bude drvena. Mislim da sam plastične već prerastao.

    I tako, Nano sve lijepo popiše, a onda za praznik dođe s dva poklona: s jednim koji sam izabrao i jednim koji se njemu svidio. Taj drugi obično je bolji. Bolji je jer je iznenađenje i jer nema loših iznenađenja. Loše iznenađenje zove se razočaranje, a praznici nisu vrijeme kad su razočaranja moguća. Čak me ni mama ne razočarava sa svojim praktičnim poklonima jer ih od nje i očekujem, a ono što je očekivano ne može biti razočarenje.

    Dan pred praznik mama peče tortu. Kad mama peče tortu, cijeli se svijet uozbilji i drži joj palce, kao što smo svi držali palce Neilu Armstrongu dok se iskrcavao na Mjesec. Pečenje torte nepredvidljiv je posao; mama umijesi tijesto, zapravo načini brdo od brašna i u tom brdu izdubi rupu, brašnovo brdo tada izgleda kao snježni vulkan ili kao pijesak i cement koji će postati beton, a onda razbija jaja i baca ih u rupu. Kad razbije sva jaja, onda sruši brdo, pomiješa brašno s jajima i počinje govoriti joj meni, šta će biti ako se tijesto ne digne, smijem joj se, a ona se ne ljuti, nego kaže i to mi je hvala; vesela je jer tada uživa u svojoj nervozi.

    Kad je tijesto umiješeno i zamiješeno, pokrije ga krpom i počinje čekati. Puši cigarete jednu za drugom i svakih pet minuta zaviruje pod krpu i zove baku da ona ocijeni dokle je tijesto došlo. Baka govori nije još, nije još, još malo, a onda kaže može, mama tada postaje ljuto nervozna i više joj se ne smijem smijati; drhte joj ruke dok uljem premazuje pleh u kojem će se peći torta i sve ponavlja joj meni, joj meni, šta će biti ako tijesto legne.

    Nakon što je stavila tortu da se peče, mama počinje pričati protiv naše pećnice. Čas joj ne valja gornji, čas joj ne valja donji grijač, psuje Slobodu Čačak koja je napravila pećnicu i gleda u strop, kao da gleda u nebo na kojem vijećaju direktori bijele tehnike i određuju tko je zaslužio da mu za ovu Novu godinu pećnica ispeče ispravnu tortu. Baka samo sluša i klima glavom. Nju mama u tim trenucima grozno živcira, jednom će me dovesti do sloma živaca, poslije se žali teti Doležal, ona i njene torte, a teta Doležal sklapa ruke i govori: ah, mladi, mladi, moja Olga, oni će ti i od pečenja torte izmisliti nauku, a ja sam ti jednom mome Juciki za habitaciju pet torti ispekla i nisam rekla ni A. Jucika je bio muž tete Doležal i ubili su ga u Jasenovcu, ali je ona o njemu uvijek govorila kao da je živ i kao da će za pola sata banuti na vrata, tako da se i meni činilo da poznajem Juciku i uopće me ne bi iznenadilo da jednom stvarno dođe, kaže evo mene i da mu teta Doležal opet pet torti ispeče za tu habitaciju.

    Zapravo, baku najviše izluđuje to što joj mama ne da da za Novu godinu i moj rođendan peče kolače. Inače može, ali za Novu godinu i rođendan nikako. Ja sam njezin sin, a ona svome sinu mora praviti prazničke torte. Pa, peci mu ih, ali me barem jednom nemoj zvati da gledam je li se tijesto diglo, rekla je baka, a to je mamu tako strašno naljutilo da je povikala progoniš me cijeloga života, rasplakala se i odmah dobila napad migrene. Baka se više nikada nije bunila što je zove da vidi je li se tijesto diglo. Pusti vraga, rekla je teta Doležal.

    Najuzbudljivi trenutak bio je kad bi se torta vadila iz pećnice, jer tada nitko, pa ni baka, nije znao hoće li se dogoditi katastrofa. A katastrofa je kada sredina torte potone, propadne, smanji se i nestane, pa torta više ne izgleda kao torta nego kao nešto drugo, ne znam što, ali nešto strašno smiješno čemu se ne smiješ smijati jer bi nad tim nečim stajali mama i baka; mama je prinosila dlanove licu kao one male kosooke majke kad bi im ubilo muževe, a baka je počinjala psovati. Inače nikad nije psovala, osim kad bi torta legla. A ako bi legla, tada bi se morala praviti rezervna torta. U tom slučaju za praznike smo imali dvije torte: jednu koja je izgledala normalno i iznosila se pred goste, i drugu koja je imala normalan okus, ali je izgledala tako da je nitko osim nas nije smio vidjeti. Tu tortu jeli smo potajice, prije nego što dođu gosti.

    Pred novu 1977. godinu došao je Nano, uzeo papir i olovku, ja sam opet rekao da mi ne treba ni igla, ni lokomotiva i mogli smo preći na popis poklona. Rekao sam Nani da se moj odnos prema vremenu i njegovu protjecanju iz temelja promijenio i da mi je stoga potreban ručni sat. On je zapisao želju, otišao kući i tri dana kasnije — umro.

    Ležao je na odjelu moga oca, u dubokoj komi; tih dana stalno se ponavljalo to — duboka koma; nisam znao što duboka koma zapravo znači, ali su te riječi označile vrijeme bez praznika i s neispunjenim obećanjima za koja nitko nije mogao biti kriv. Ranije su obećanja propadala i rušila se jer bi netko zaboravio na njih; odrasli su bili ubojice obećanja, mogao si ih samo gledati, klimati glavom i misliti: pa zašto?, čemu raste još jedno malo groblje puno neispunjenih želja i zaboravljenih riječi, rasutih kao ljetni grad po vrelim gradskim ulicama koji će se za nekoliko trenutaka otopiti i za sobom ostaviti sliku, jednu sasvim malu, neznatnu sličicu u dnu pogleda svih kojima je pao kao obećanje.

    Nano nije mogao ispuniti obećanje jer je bio u dubokoj komi. Mama je dvije noći sjedila nad njegovom posteljom i govorila mu Nano dragi, evo počeo je padati snijeg, skoro će Nova godina, već škripi pod nogama i jest ćemo jabuke od ljetos; govorila mu je još svašta i pazila hoće li se Nani pomaknuti trepavice ili krajevi usana jer joj je tata rekao da se s dubokom komom nikad ne zna, da nikad nije sasvim sigurno čuje li on nešto, osjeća li njezinu ruku i promicanje riječi kroz svijet i kozmos, duž živaca koji vode prema mozgu, kao poruke i pisma ubačena bez maraka na nekoj dalekoj pošti u kojima mu javljamo da ga svi volimo. Ako pisma jednom više ne budu stizala, to će biti kao Nanina duboka koma.

    Otac je svakih pola sata dolazio, slušao što mama govori Nani, spuštao joj ruku na rame i milovao joj kosu. Bio je u bijelom liječničkom ogrtaču, a iz malog džepa izvirivalo mu je srebrno nalivpero. Moj tata u liječničkom ogrtaču nije bio isti onaj tata bez liječničkoga ogrtača. Obični tata je lagao, nije ispunjavao obećanja i često je bio slab i nesretan. Izgledao je kao netko koga će možda već sutra udariti auto na pješačkome prijelazu ili će mu se tanjur sa supom prosuti u krilo. Ovaj tata, tata doktor, bio je Bog, Utjeha i James Bond. Za njega nijedna bolest nije bila neizlječiva, niti je ijedan život sličio na smrt, čak ni život u dubokoj komi. Svaki je trenutak vrijedan općega slavlja i nijedan ne smije biti takav da digneš ruke od života i da kažeš: dobro, to je bilo to, a sada sam mrtav i odlazim. Moj tata nije dopuštao ljudima da odu i on je vjerovao da će Nanina trepavica dati znak Svijetu i da će čovječanstvo uzdrhtati onoga časa kada se jedna jedina dlačica jednog jedinog čovjeka otme iz svijeta mraka i pomakne se. Postoje medicinske istine koje služe izlječenju i medicinske istine koje potvrđuju da izlječenje nije moguće, o ovim drugim neka vode računa grobari, a ja neću, vikao je jednom na pijanog doktora Jakšića koji je, kad smo bili na izletu na Trebeviću, rekao da bi Dobro i na groblju Bare u mrtvačkim sanducima pronašao još dvojicu–trojicu koje bi proglasio živima i pokušao ih vratiti.

    Ujutro trećega dana Nano je dvaput duboko uzdahnuo i prestao disati. Život se završava uzdasima; to me uopće nije začudilo; kad uzdahnem sebi govorim: e, dobro, a sad idemo opet ispočetka. Uzdasi su kao spavanje, dijele život na hiljadu hiljada dijelova, pa ga onda pred spavanje sastavljaš i tako nastaju sjećanja. U sjećanjima nema uzdaha i spavanja; u sjećanjima život je opet cijeli. Kad je došla smrt Nano je uzdahnuo, rekao dubokoj komi to je bilo to i otišao bez pozdrava; ona mu je mahnula, ali Nano to nije htio vidjeti, pa je duboka koma ostala s rukom u zraku. Nju na rastanku nitko ne pozdravlja.

    Tata je zagrlio mamu i šapnuo joj: izgubili smo ga. Mama je malo plakala po njegovu bijelom ogrtaču, onda je tata pozvao doktora Smajlovića, rekao egzit, doktor Smajlović je pogledao na sat, izvadio nalivpero i na Nanin bolesnički karton upisao tačno vrijeme. Doktorima je to vrijeme jako važno, iako ga odmah zaborave, nikom ga ne kažu i nitko se za te sate i minute ne raspituje, ali u nekim kartotekama ostaje zapisano kada je tko umro za slučaj da jednom i to postane važan podatak kao što su važni podaci života. Teta Doležal vjeruje da će jednom doći taj dan kada će Bog okupiti sve duše i podijeliti im ocjene. Vrijeme smrti u bolničkoj kartoteci čeka na taj dan, iako živimo u komunizmu i svi doktori vjeruju da Boga nema, ali njihova vjera nije čvrsta, kao što nije čvrsta ni naša vjera. Eto, možda će Nano doći pred Boga i možda će Bog onda reći: Toliko si puta govorio da me nema, a sad se uopće ne čudiš što me vidiš. 

    Tata i mama izašli su pred bolnicu, on je izvadio kutiju s cigaretama, mama je rekla vidi koliki je već snijeg, a snijeg je bio debeo kao jorgani u sobama dobrih džinova i padao je bez prestanka, po maminu crnom kaputu i po tatinom bijelom liječničkom ogrtaču. Kad su popušili svako svoju cigaretu, već su im ramena bila sva u snijegu i da je slučajno proletjela neka ptica, vidjela bi ih jednako bijele, moje tatu i mamu, i mislila bi, ta ptica, kako su to dva zaljubljena zimska stvora.

    Mama je rekla idi, prehladit ćeš se, a on je rekao ne; mislim da je tada bio spreman ostati na snijegu zauvijek, samo da mu ona još kojiput kaže to idi, prehladit ćeš se. Ljubavi se katkad vraćaju kao riječi i osjetiš ih kao da su prave, pa onda prelete i više ne dođu; samo što za sobom ostave sjajan trag koji zimskome jutru daje neki smisao i zbog kojega i iza rastanka ostaje neka nada, recimo nada da će naići čarobna riječ, makar slijedila nakon smrti i žrtve jednog Nane.

    Došao je taksi, tata je pitao mamu hoćeš li da ga još jednom vidiš, pošli su natrag u sobu, taksist je rastvorio novine i uključio taksimetar, Nano više nije imao jastuk pod glavom, mama ga je gledala i nije plakala, stajala je i šutjela, nije se micala i nije znala što da u tom trenutku učini. Svoga ujaka vidjela je posljednji put i znala je da će od sada njegovo lice samo zamišljati ili će ga gledati na fotografijama. On je bio mrtav, a ona ga je gledala posljednji put u svome životu. Kad izađe iz ove sobe, nešto će u njoj biti zauvijek, kao što je zauvijek smrt. Moja se mama osjećala pomalo mrtvom i to je kasnije često pričala. U toj priči nije bilo tuge; samo čuđenje pred time koliko malo čovjeku treba da se počne opraštati od svijeta, samo jedan pogled, i koliko je toga što svakog dana posljednji put u životu vidi, a da nije svjestan, ne misli, i oproštaji mu nisu ni na kraj pameti.

    Tata je prišao Nani, položio mu dlan na čelo i rekao: Posljednji moj gospodine. S Nanom je svakoga ljeta u bašći na Ilidži igrao preferans, a Nano bi mu pričao o Beču i o lijepim Jevrejkama koje su ujesen 1917., dok se rušilo Carstvo, otvarale svoje damske kišobrane i imale su tanke lomne gležnjeve da si im morao prilaziti na vrhovima prstiju da se ne polome. Tata o Beču i Bečankama nije ništa znao. Odrastao je u grubom i tvrdom svijetu od kojega moraš štititi vlastitu finoću i lomnost, a Nano mu je bio netko iz nekoga svijeta u kojemu su, tako se njemu činilo, rođene sve gracilne stvari i u kojemu su postojale neke riječi, sada zaboravljene, u kojima su takve stvari mogle biti sačuvane. Moj se tata tog jutra uspio sjetiti samo riječi gospodin.

    Eto tako ja nisam dobio ručni sat. Nanu su sahranili dan nakon Božića, a onda je mama pekla svoje torte i sve je na vrijeme bilo spremno za jednu čudnu proslavu u kojoj se nikome ništa nije slavilo, ali su ona i baka mislile da Novu godinu ne smiju preskočiti zbog mene. Hodale su po kući u svojim crninama i uopće se nisu radovale. To ne razumijem! Nikada nisam razumio kako se ne znaju istovremeno radovati i tugovati; radovati se praznicima i tugovati zbog Nanine smrti. Kod njih je uvijek bilo jedno ili drugo, kao da su se plašile da ih netko sa strane promatra i ocjenjuje hoće li im tuga biti dovoljno tužna i hoće li se radovati koliko treba kad dođe vrijeme radovanju. Kad je Nano umro, one se ne bi uznemirile ni da sam se smijao malim kosookim majkama, ali njih više nije bilo u televizijskim dnevnicima. Bio je završen rat u Vijetnamu, a o drugim se ratovima pred Novu godinu nije govorilo. Šteta! Da sam se nasmijao mama me ne bi počela odgajati. Mogu se kladiti da je tako.

    Na Novu godinu došao je tata i donio nešto sačinjeno od hiljadu dijelova. Sjeo je nasred sobe i počeo ga sastavljati. Sjeo sam do njega, ruke položio na koljena i čekao što će to biti. Htio sam da sastavljanje što duže traje i da zauvijek ostanemo tu, u toj sobi, na tom ćilimu i da cijeli svijet čeka kad ćemo završiti i da se ništa ne događa prije nego što tata sastavi to nešto, da vrijeme isto tako stane i da svi pogledaju na svoje satove vjerujući kako svemu dođe kraj i kako će na kraju vidjeti što je on to sastavio i da tako bude i traje baš zauvijek i da se više nikad ništa ne dogodi.

    Miljenko Jergović 31. 12. 2020.

    Poslijepodne jednog pisca

    Moja draga izašla, ostavila me da u miru pišem, moram završiti tekst o pojmu supstancije, onda se vratila, zaboravila masku, jest da nigdje nikog nema, ali ipak, za svaki slučaj, onda opet izašla, eto je nazad s flašama, poklonio nam komšija za blagdane, žuri niz stepenice: “Zatvori vrata”, pred vratima mačak, dere se, hoće da uđe, otvorim, hranu sam mu pripremio, zvoni telefon, ne dižem slušalicu, sigurno su prodavači, moji prijatelji mi se javljaju na email ili mobitel na koji se također ne javljam, zvoni interfon, drugi komšija, čestitka, lakše mu je bilo osobno uručiti, pošta je previše opterećena, ne bi mi stigla prije proljeća, “Hvala, hvala”, supstancija je…, kuca susjeda, znam li radi li i jedna radnja, mačka se dere, hoće napolje, momak iz Amazona, mogu li primiti pošiljku za one iz kuće preko puta, moja draga stigla kupiti voće prije zatvaranja, jesam li završio tekst, nisam, kažem, imam ga u glavi, sad ću, samo neće biti o supstanciji nego o ljepoti stvaralačkog mira.

    Predrag Finci 28. 12. 2020.

    Treptaj

    …bicikl naslonjen na nabijeljenu topolu.
    (Haustor)

     

    Šajba stare Opel Vectre dugo nije oprana. Ovom cestom vozim i gledam je, pogledom prijašnjim. 

    Odmah iza zavoja, u kojem je davno na mopedu poginuo poštar, tabla je s imenom sela, a dalje je ravno i pusto. Gadna je srpanjska vrućina. Kroz muljave tragove ptičjih govana i uginulih mušica mali Cigani uz cestu bivaju nepokretni, poput drvenih kipova na mostu ispred lese seoskog naivca. U treperenju vrelog zraka vrijeme usporava, i kao bremenito nečim, lijeno se vuče ponad tih kuštravih, tamnokosih glava.

    Kuću će kupiti Cigani, zvao me je Dragina iz Općine. Do sela ne vodi pruga i već godinama, osim Cigana, s penezima pernatim i železnim, nitko ne kupuje. Kuća je je na dobrom mjestu, preko puta cirkve i parofa, ali ruševna i zarasla u visoku travu, štala i štagalj iza odavno su se urušili. Meni po gruntu pripada osmina, ali kazne za košnju komunalnom redaru plaćam sam. Ostali nasljednici godinama se ne javljaju.

    Ciganski sitniš za plaćene kazne. Nije od maminog vujca puno ostalo. 

    Vidim ga tek za svakog sedmog treptaja, kao djelić svakojakih tuđih prošlosti od kojih sam satkan.

    *

    Vujec ima šesnaest godina.

    Budi ga ženska krika na dvorištu. Na hladnim pločicama u hodniku skače na jednoj nozi, navlači predrte smeđe štonfe i istrčava na verandu.

    Dani se. Iz olovnog neba cijedi se prva pahulja. 

    Andriji je nebo palo na glavu. Stoji u blatu zguren i smanjen, u rukama gužva škrlak, tupo zagledan u vrh gumenih čizama. Sluša.

    Majkica nemoćno širi ruke, ne zna o čemu se radi, slabo i visoko cvili, svaka joj se riječ odbija o bezube desni, vraća natrag i ostaje zagušena.

    Andrijina žena viče, objašnjava – to je tele nami sve, pa sinek je mali još, moli – ako Boga znate, suseda, milosti imajte, majkica, pa navek smo Vam dobri bili, prijeti – ja bum sve vužgala, i svoje i vaše, vmorila bum i vas i sebe, vrnite tele.

    U čas vujcu misao ode za tim glasom, riječima se izgubi smisao, i tako glas, oslobođen i sam, lebdi nad dvorom.

    Pokret je u Andrijine žene izražajan i širok. Iz rupca žuti je pramen ispao i trese visokim čelom. Plave oči veće su nego obično, a svaki treptaj baca suznu iskru. Lice, puteno i svijetlo, žari se rumenilom. Zagrnuta je olinjalim muškim kožuhom, ne diše, pod sivom bluzom bubre i dišu samo krupne grudi i vujcu se učini da bluza biva sve tijesnija, zamamno se napinjući u ritmu uzbudljivog zibanja.

    Andrijina žena zakoračila je prema majkici, ili je vujcu izgledalo da je zakoračila, jer pokret je u Andrijine žene izražajan i širok. Vujec, u pedrtim i smeđim štonfama preskočio je dvije štenge, ali blato na dvoru smeđa je i žitka klizava varalica. 

    Ovo mora da je dodir hladnih usana, pomislio je vujec, pa potom začuđen trepće i skida blato s lica i očiju. Gleda u nježne u nježne, uske listanjke u debeloj, crnoj štrampli, kao da je neka carica greškom nazula prevelike blatne natikače.

    Vujec grabi grumen blata, gađa u krupne uzbibale grudi. Grumen leti kratko, vujec plače. 

    Svi vun z dvora. Svi….

    Te noći u gostioni Daj dam vujec je protiv Andrije prvi put igrao šnaps. Andrija je izgubio sav novac, pa je izbezumljen i ponesen željom da povrati izgubljeno založio tele. Izgubio je opet.

    Vujec je mlad, još šmrkljivec, jedva su ga nedavno primili za stol. 

    Nije vujca bilo strah, jer kad je kocka ozbiljna, on umije varati. Za svakog sedmog treptaja vujec u očima ostalih igrača vidi karte. Još malo i više nitko u selu neće kartati protiv vujca.

    *

    Dva dana poslije nebo je niže i pada gusti snijeg. Vujec se gega pustom cestom, otvorenim ustima obješenjački lovi pahulje, špil novih karata mu je u džepu, kantica mlijeka u ruci. Jutro je, Daj dam nije otvoren.

    Na plotu pored kuće stoji Andrijina žena, maše vujcu, zove ga tiho, novim, tamnim glasom. Ne nosi rubac, plava kosa, malo vlažna, nježno svjetluca, rastrla se po ramenima. 

    Odi no, ne bum te pojela.

    Vujec vidi sivu bluzu. Dva gornja gumba su otkopčana, grudi mirne. Prilazi plotu. Sklanja pogled od velikih plavih očiju, jer mjere ga odveć ispitivački, dok u njima zri još mlada nakana. Osjeti lagano duho sinoćnjeg češnjaka koji isparava kroz svilenkastu kožu. 

    Odi na čas vnoter, samo brzo dok niko ne vidi, Andrija je z malim pri doktoru v gradu.

    Vujec se oprezno obazire, nema nikoga. Ulazi.

    Tele nije vratio.

    *

    Rano je svibanjsko predvečerje, neprijatno hladno. Kiša je prestala i tek se razvedrilo. Udar crkvenog zvona rasipa se selom, kao neprijatan san za teškog buđenja. Puši se konjska balega, cvile kotači, vonjaju mokre uniforme, blato guta dotrajale teške čizme, dječurlija plazi po drvenim plotovima, živina riče. Utroba zemlje škripi. U mutnom, maglenom, crveno plavom sutonu na kraju neba i sve ravnice isparava dan. 

    Vojska se povlači žurno i neuredno.

    Vujec zaustavlja zaprežna kola, silazi ispred kuće. Ostalima daje znak da krenu. Pušku nije uzeo. Odite, stigel vas bum, samo da pozdravim majkicu. No, i karte nove zemem. Samo odite.

    Tama u kući znana je i bliska, u njenom hladnom zagrljaju vujec se kreće lako i tiho.

    U dnu kuhinje pored ugasle peći, uz očađen zid na kojem visi raspelo sa Jezušom bez glave, sjedi majkica. Na pola bešumnog kruga zaustavlja se krunica među mršavim, kvrgavim prstima, i kratkim, jedva čujnim uzdahom majkica pita: Sinek, vrnul si se?

    Vujec stoji, ne prilazi. Gleda. 

    Za sedmog treptaja vidi vrijeme koje je majkici preostalo: u dva mjeseca iz starog tijela će ispariti voda, strunuti masti i na kraju preostati ono malo zlata, 0,000014%, smežurana koža i kosti.

    Vujec izlazi iz kuhinje, u hodniku skida čizme, mokru, izderanu uniformu, prljavu košulju i smrdljive gaće. 

    Zidno zrcalo u hodniku, načeto rđom, nalik je pjegavom licu. A u tom zrcalu titra sjena, uskih ramena i širokih kukova, sva nekako naopaka.

    Vujec osjeti da mu je hladno, jako hladno, i zna da dalje neće ići.

    *

    Beskrajni umor vujcu je zatomio svaki strah. Priveo ga je klempavi dječak s velikom zvijezdom na kapi, bez grubosti i viška riječi, i sam, izgleda, umoran od vlastite važnosti. Četiri dana vujec je proveo u učioni seoske škole s još desetak muškaraca, iznenada preobraženih iz vojnika u zbunjene i zabrinute težake. Spavao je vujec, ili pokušavao spavati, na spojenim školskim klupama, jastuk mu je dlan pod obrazom. Cijela mu ruka zato trne i postaje tuđa. Njome lagano udara po bedru da krv kola i vrati ruku tijelu. A plahi čovječuljak što spava na klupama do, sav žut od neke bolesti i stalno budan, napregnuto sluša, križa se i misli da vujec bludnom maštom i grešnim činom krati duge noći.

    Treće noći, pred svitanje, vujca budi sjećanje. Otvara oči i za svakog sedmog treptaja vidi nečiju tešku misao, koja mu pada na prsa i smeta disanju. 

    U svitanje je došao klempavi dječak i odveo vujca u negdašnji učiteljski stan na dnu školskog hodnika u kojem sada ispituju sumnjivce. Zrak u sobi smeđe je boje; duhanski dim lijepi se za oljuštene zidove. 

    Za stolom sjedi Andrija. Puši polako. Sporo kimne krupnom glavom i pokaže vujcu da sjedne s druge strane stola. Andrija se u šumi rasčovječio, kao da je drugi odrastao. Raširio se u ramenima. 

    Ispod teških vjeđa on ne gleda nego viri zelenim okom, mutno i neodređeno, pa na čas gotovo tužno. Bujan žuti brk rubi mu gornju usnu, ali sav visi, i takav svinut daje licu izraz tegobne zrelosti, u kojoj svaka ljudska potreba na koncu biva bez svrhe. Jer zapravo što preostaje: opet i stoti put ispočetka, sricati crvena slova na bijelom papiru. 

    Vujec je dao iskaz. O zimi, strahu i jadu zbunjene satnije, kišnoj kapi što se smrznula na rubu grane, skrivanju od svake vojske i dugom čekanju. Bez žrtve i krvnika. Nije bio siguran sluša li ga Andrija uopće, jer njegove su vjeđe pale, a brk se i više objesio, i isljednik se vujcu činio prisutan tek kao teško noćašnje sjećanje i velika, mirna tuga.

    *

    Sutradan ujutro vujec je pušten kući, a na izlazu iz škole, klempavi dječak, sa zvijezdom na kapi, namignuo mu je zavjerenički i šapatom rekao da je nova vlast zabranila svako kockanje.

     

    Nedim Tanović 27. 12. 2020.

    Rođenje u Šumarevoj kući

    Pred Božić se, kao i svake godine, epidemija bližila vrhuncu. Samo da prođe Nova godina i da zagazimo u siječanj, sve će biti lakše. Kada stignu prve mimoze s juga velikoj je infekciji kraj. Ljudi su u to vjerovali, jer živ čovjek mora u nešto vjerovati, premda bi proljeće još bilo daleko, a tek se s proljećem, i to ako dobro zatopli i ako iza olovnih sivih oblaka izbije sunce, virus povlačio. Jednom je soju bivao kraj, a sljedeće jeseni će se, negdje početkom listopada, pojaviti novi. I tako već godinama, desecima godina, tako još od onoga vremena, koje ljudi ne pamte, kada se virus prvi put pojavio. Prije toga se, kažu priče, živjelo i umiralo mimo kalendara. Onako kako bi kome došlo. Je li postojalo to vrijeme? Ako jest, ne bi se reklo da je bilo bolje od ovog u kome živimo, jer sad se umire uglavnom samo pred Božić, a tada se vazda umiralo, i nije bilo tog sunca i ljeta kada je čovjek mogao biti siguran od smrti.

    Te se godine virus zvao covid-365. Prvi su ga, već početkom rujna, izolirali znanstvenici Mikrobiološkog instituta doktor Danilo Nikočević Poskok iz Kotora. Bio je to veliki uspjeh za malenu Crnu  Goru, ravan osvajanju Lige prvaka u nogometu. Prije toga su se godinama kao prvijenci u izoliranju virusa, kako se to u Crnoj Gori kaže, izmjenjivali znanstvenici iz Kine, Rusije i Njemačke. Samo se jednom dogodilo da je brži od njih bio institut iz Turkua, u Finskoj. Više puta se, istina, događalo da su stizale lažne vijesti iz manje poznatih a ustvari nepostojećih instituta, o izoliranju virusa, ali kada se shvatilo da to diktatori, satrapi i svedršci iz kojekakvih orijentalnih i okcidentalnih vukojebina pokušavaju stjecati svjetski ugled i popularnost, nalazi iz tih instituta i zemalja – razumjet ćete zašto im nećemo spominjati imena – naprosto su se prestali uzimati u obzir. Tim je veće bilo iznenađenje da su baš mladi Kotorani prvi uspjeli izolirati virus, i to u godini u kojoj će on ponijeti jubilarno ime, ono koje simbolizira kalendar po čijem ritmu živimo i umiremo.

    Virus je, kao i većina prethodnih, napadao pluća, ali je, češće no ranije, izazivao virusnu upalu moždane ovojnice, meningitis koji je u gotovo sto posto slučajeva bivao smrtonosan. Rano izoliranje virusa ovaj put je, međutim, pomoglo i relativno brzom licenciranju cjepiva i cijepljenju europskog stanovništva, tako da na kraju covid-365 i ne pamtimo po velikom zlu. Ali ga, možda, pamtimo po nečemu drugom.

    Epidemije ne samo da su preuredile naše kalendare i čovječanstvo poučile kad je vrijeme za umiranje – u zimu, naravno, kad i sve drugo u prirodi pada u vječni san – nego su preuredile i načela na kojima je zasnovana civilizacija. Slabije upućene vrijedi podsjetiti: u vremenima prije covida historiografija je bilježila društvena, politička i kulturna iskustva prethodnih naraštaja, a književnost, film, slikarstvo i glazba bili su temelj čovjekova doživljaja svijeta. Bili su otprilike ono što je u današnje vrijeme epidemiologija. Međutim, u svakogodišnjoj brizi oko preživljavanje vrste najprije su morali biti žrtvovani običaji iz prethodnog života. Nakon običaja nepotrebnim su se pokazala i kolektivna sjećanja, a povijest je, sasvim logično, zamijenjena epidemijskim statistikama i njihovim višegodišnjim usporedbama. Umjetnički ceremonijali su zbog svoga visokoga epidemijskog rizika – film, slikarstvo, glazba, te osobito književnost, odvlače pažnju od onoga što je za opstanak najvažnije: bolesti i načina kako je izbjeći – iziskivali strogo provođenje zakona o konzumaciji umjetničkog djela, pa je još u ta davna vremena epidemiolozima uza sve njihove teške i odgovorne dužnosti pridodana i ta da izdaju i potpisuju dozvole za čitanje knjiga, slušanje glazbe ili gledanje filmova koji ignoriraju temu covida…

    U vremenima prije našega vremena sjećao se tko je čega htio, čitao je tko je što htio, pa se tako čitala čak i Biblija. Umjesto da se mole Bogu da ih spasi od bolesti i od morije, a da Bibliju ostave onima koji su za nju stručni, obični su se ljudi zabavljali svetačkim zgodama i nezgodama i avanturama mladoga Isusa Krista. U to čudno vrijeme, ako je takvog vremena uopće bilo, i ako sve ovo nije proizvod bolesne čovjekove mašte, u predbožićno se vrijeme pjevalo po crkvama, slobodno su se prenosili virusi, a s njima i priča o tome što se događalo u božićne dane prije više tisuća godina.

    Ali pustimo ta prastara vremena, evo što se zbilo na Božić u godini covida-365, a to je bilo prije samo nekoliko godina, možda lani, možda prije tri-četiri godine, trebalo bi konzultirati epidemiologe i pogledati usporedne epidemijske statistike:

    Ako se s Velikogoričke ceste skrene prema golemoj ružnoj zgradi američke ambasade, pa se zakrene uz nadvožnjak, i lijevo se, ispred kavane Galerija, krene prema Hrašću, i kroz Hrašće dalje, preko pomoćnog Savskog nasipa, podignutog, kažu, za vrijeme komunizma, u davnome dvadesetom stoljeću, stiže se u Lukavec. Na izlazu iz tog velikog sela, s rodinim gnijezdom na raskršću puteva u centru sela, gusta je i zapuštena bjelogorična šuma. Nekad davno tu su se rušila stabla i sjekli balvani za industriju namještaja. A onda se namještaj počeo izrađivati od aluminija i plastike. 

    Tri kilometra niz šumu, uz put prema selu Markuševcu, skretanje je na stari kolski put, koji je zarastao u šiblje i kupine. Krene li se tim putem, četristotinjak metara duboko u šumi jednokatnica je, načinjena od hrastovog drveta. Jedni govore da je to vještičja kuća, drugi kažu da je tu u davna vremena živio šumar. Pijanac, koji je tukao ženu, i ona se nesretnica objesila. Odmah zatim se, pun grižnje savjesti, objesio i on.

    Kuća je, kao i sve drugo u ovoj šumi, kojoj se, kao i tolikim našim šumama, potocima i predjelima, ime zagubilo u vremenu, zarasla u šiblje i šikaru, u beskrajan niz onih kržljavih i nedoraslih stabalaca, koja su iznikla iz sjemena šume, ali nisu imala dovoljno svjetla, prostora i topline da se normalno razviju. Ta stabla ovog kroničara i bilješkara podsjećaju na sve nas, koji živimo u tim tijesnim kalendarima, u kojima je zima najčešće godišnje doba, i nismo se stigli ni okrenuti, ni odrasti, a već nam je opet vrijeme umiranja.

    Premda u kuću godinama nitko ne zalazi, i svud oko nje vlaga je i bogata trulež, iz koje džikljaju sve nova stabalca, hrastove oblice od kojih je sagrađena ne trunu, i kuća se u toj posve nekućevnoj i neljudskoj atmosferi bolje drži nego da je sagrađena od cigli i betona. Mogla bi tako i stoljećima, dok sve oko nje bude trunulo i propadalo, jer je hrastovina, ako ju majstor dobro obradi, trajnija i od kamena. Kažu da hrastovi trupci i pod vodom ostaju sačuvani, eno ih u močvarnim ravnicama Kopačkog rita, još iz vremena prije covida, kada je to mjesto bilo nacionalni park.

    Ali u mjesecima pred Božić covida 365 netko je došao u kuću. Bilo je to ono vrijeme, netko će ga se i sjećati, kada su nakon nekoliko godina uzastopne morije, u kojoj je od naročito agresivnih sojeva virusa za nekoliko zima pomrlo deset posto europskog stanovništva. Tada su s istoka opet nahrupile nepregledne mase ljudskoga svijeta, gladnog, žednog i obeznađenog, koji je i u takvoj Europi vidio neki svoj spas. Uzalud se po njima pucalo iz teških strojnica, uzalud ih se zatvaralo u sabirne centre opasane bodljikavom žicom, u kojima bi dugo umirali od gladi, trbušnih infekcija i nečistoće, oni su i dalje navaljivali, prinoseći svoju žrtvu sreći nekoga svog dalekog budućeg pokoljenja. Osim toga, da previše ne raspjevavamo priču, u svakoj velikoj seobi, pored tisuća onih koji stradaju provuče se barem deset onih koji stignu na cilj. Takvi pronalaze sreću i tamo gdje sreće nema ni za koga drugog.

    Nakon što su prvi valovi gibajućeg ljudskog mesa zaustavljeni olovom i nakon što su po rubovima jadnice Europe izniknule na stotine koncentracijskih logora, nakon što su se tajni izvještaji o ubijenim i pomrlim ljudima već brojali u milijunima, ali, važnije od svega toga, nakon što se, kako to već obično biva, reakcija organizma prema uljezu počela pretvarati u autoimunu bolest, pa su Europljani počeli jedni u drugima gledati migrante, koje treba teškim strojnicama ili kolektivnim smještajima liječiti od viška nade, politika prema migrantima se nakratko promijenila. Odlučeno je da se popišu svi koji su zatečeni unutar Unije te da im se daju određena prava, koja su manja od građanskih, ali svakako veća od ropskih, a da se djeca bez roditelja trenutačno patrijaliziraju, da ih posvoji domovina na čijem su se teritoriju zatekli, te da se na taj način rješava veliki demografski gubitak iz proteklih nekoliko godina. Toj “djeci Europe”, kako su odmah nazvana u Bruxellesu, ili “djeci domovine”, kako ih se prihvatilo nazivati u većini zemalja, omogućeno je odrastanje u dobrostojećim obiteljima, koje će im omogućiti da postanu istinski domoljubi i Europljani.

    U to vrijeme, u kasno ljeto covida-365, odnekud iz Bosne, vjerojatno tamo odnekud od Cazina i Bihaća, u ovaj kraj nadomak Zagrebu pristiže nekoliko stotina ljudi. Većina ih se odmah predala, da bi bili popisani, dok su se oni oprezniji skrivali naokolo, po šumama i napuštenim vikendicama duž Vukomeričkih gorica. Domaći ljudi nisu zgrabili lovačke puške i lovili ih, kao što je to običaj u nekim drugim krajevima, nisu ih prijavljivali policiji, niti su ih tjerali iz svojih kukuruzišta i povrtnjaka, kad bi ih zaticali u krađi. Naprosto su se pravili da ih ne vide. A kako ne može dugo trajati da čovjek ne vidi čovjeka koji je tu pokraj njega, s vremenom su, još prije zime, uspostavili s njima nekakav prirodan odnos. Unajmljivali bi ih za sitne poljodjelske poslove, pa bi ih plaćali hranom i svježim mlijekom. Jedni druge nikad nisu gledali u oči, niti bi jedni druge pitali za ime. Ne možeš tuđu nevolju na sebe prihvaćati. Previše ti je vlastite tuge i svojih mrtvih da bi primao tuđu tugu i okolo pronosio njegove mrtve. A njima, strancima, bilo je da o domaćima ništa ne saznaju, jer sa svakim saznanjem o čovjeku bivaš sve teži, a njima je još daleko da lete. Ovo je rub Europe, a oni su pošli prema centru. Ali svejedno, nakon svih tih ubijanja i logora, neka se dobrota zametnula među ovim svijetom.

    Bilo ih je, međutim, i tako nepovjerljivih da nisu ni izlazili iz šume. Neki su imali i dobre razloge da budu nevidljivi. Merjem je bila noseća, a s njom je išao onaj kojem se nije znalo ime. Kada bi ga upitala kako se zove, on je slijegao ramenima, baš kao da nema imena. Možda bi mu i povjerovala da ga nije imao da nije bio zidar. Ne može baš biti da čovjek u životu nauči zidati kuću, a da na tom putu ne stekne i neko ime. Bio je dobroćudan, jak kao zemlja, i vrlo plah. Svega se on plašio, pa mu je Merjem bila ko nema zaštita. Ona ga nije tjerala od sebe, nego se koristila njegovom snagom kao svojom vlastitom. A on se koristio njezinom pameću i junaštvom. On je mislio da se to zove junaštvo.

    Nije se htjela prijaviti, jer je bila noseća. Plašila se da joj ne oduzmu dijete. Ovim ljudima trebaju djeca da bi ih dalje bilo, i ona to razumije. Ali njihovo trebanje nepomirljivo je s njezinim trebanjem. Ovo je njezino dijete, i ne može ga se odreći čak ni ako zna da bi mu s njima bilo bolje. Ali kako bi njoj bilo bez njega? 

    To je zidaru odgovaralo, jer se ni on ne bi prijavljivao. Njega je plašilo drugo nešto nego nju. Plašilo ga je nešto što nije znao izgovoriti, ali što se na kraju svodilo na isti strah. Ako se prijavi, oni će ga oduzeti od njega samog. Ti ljudi previše ispituju. Da bi te popisali, oni o tebi žele previše toga znati. Uključujući i ono što ti ni sam o sebi ne znaš. Tako je on rekao Merjemi, i tako su se njih dvoje složili oko neprijavljivanja. To ih je učinilo jednom malom zajednicom, sačinjenom od žene, muškarca i djeteta koje će se tek roditi.

    Sklanjajući se od ceste našli su se usred gustiša iz kojeg kao da je izniknula prostrana i moćna, velika drvena kuća. Zidar nikada nije vidio kuću od drveta. Tamo odakle on dolazi jedva da ima drveća. Poneki cedar i palme, možda i platan, među ruševinama nestalih gradova. Ali to da ljudi grade kuće od drveta, to je za njega bilo čudo! Navikao je graditi od mrtvoga kamena, a tu su ljudi gradili od živoga drveta! Ovo je raj, šaptao je, ovo je raj, i prelazio dlanovima preko čvrstih hrastovih oblica, ovo je raj, ovdje ćemo ostati, a ona ga je gledala, ganuta njegovom srećom. Tko zna otkad već nije vidjela sretnog čovjeka, a ništa tako ne razvedri i ne utješi kao tuđa sreća. Tako je mislila Merjem, i tako je zidaru govorila. I tako je poslije govorila ljudima.

    Ušli su u kuću, u kojoj je sve bilo kao onoga dana, prije mnogo, mnogo godina kada je iz kuće mrtav iznesen posljednji šumar. Ili kada su, vjerujete li u drugu priču o kući, iz nje na metlama sunule i tko zna gdje se izgubile posljednje vještice. Merjem i zidar nisu, srećom, znali ništa o kući. Ona je mela ostatke šišmišjih krila, što su se sasipali u prah. Činila je to onom posljednjom preostalom vještičjom metlom. A on je, u potkrovlju kuće, s greda razvezivao dva još uvijek savršeno čvrsta užeta s isto tako savršeno vezanom omčom, o kojima su jednom davno visili pijančeva nesretna žena, te zatim i njezin grizodušni muž. Ne samo da zidar o njima ništa nije znao., nego nije prepoznavao ni namjenu ovakvih užadi. U njegovom kraju, naime, ljudi se nisu vješali, nego bi sebi, kad ih spopadne posljednji očaj, rezali vratove oštrim noževima.

    Tako su se naselili u Šumarevu ili u Vještičju kuću, za koju, pravo govoreći, većina ljudi nije pamtila niti to da je ikad bila Šumareva ili Vještičja, kao što, čekajući još jedan Božić i vrhunce covida-365, nisu pamtiti ni što se na Božić zbiva, nego su se samo usrdno molili, po pravilima i redoslijedima što su im stizali iz njihovih crkava, od župnika koji su još uvijek bili u pobožnostima učevniji od puka. Merjem i zidar niti su čekali Božić, niti su o Božiću imali ikakvih saznanja. O svojoj vjeri, pak, po kojoj su se razlikovali od vjere našega svijeta, prestali su voditi računa. Teško je putovati i vjerovati.

    Zidar je sakupljao šumske gljive, a noću se, premirući od straha, spuštao sve do prvih polja i voćnjaka, gdje je sakupljao jabuke, kopao krumpire te brao i kupio kukuruze preostale od kolovoške berbe, i iz obližnje tvornice baklava donosio velike plastificirane pakete namijenjene izvozu, što bi ih krao ispod cerada kamiona, koji će ujutro putovati prema Austriji. (E, mislio je, da mi se sad smanjiti, i velik kao baklava, sav ušećeren stići do Austrije! Odmah zatim grizla bi ga savjest: kakav je on to čovjek pa bi ostavio trudnu ženu? Sreća da je dragi Bog tako učinio da se čovjek ne može pretvoriti u baklavu.)

    Krajem listopada i početkom studenog, kada se epidemija ponovo raširila, i već se napoprijeko umiralo od meningitisa – probudiš se ujutro zdrav, oko podne ti skoči temperatura, u predvečerje već si mrtav čovjek, a relativno sigurni bili su samo oni koji su bili toliko bogati ili utjecajni da do njih stigne Njegoševo cjepivo – tako nazvano u čast mladih kotorskih mikrobiologa koji su prvi izolirali virus, par iz Šumareve kuće druge je brinuo brige. U poljima više nije bilo kukuruza, sav je krumpir bio povađen, opustjeli su i voćnjaci, tako da su preživljavali na gljivama i baklavama. A i s gljivama je bila nevolja: zidar je znao samo to da se ni za živu glavu ne smiju brati gljive koje su lijepe i šarene, jer te su otrovne. Jestive su samo ružne, sive i smeđe. Dvaput se, međutim, dogodilo da im bude zlo, i da oboje više dana boluju, jer se i među smeđim i sivim našla neka koja nije bila dovoljno ružna, pa je bila otrovna.

    Plašio se za dijete. Što će ako se ne rodi živo? Najprije, srce bi mu prepuklo od tužne majke. Onda, kako bi uopće nastavio živjeti, i zašto bi nastavio živjeti, ako se dijete ne rodi živo? I kako bi svijet nastavio postojati, ako se dijete ne rodi živo? Pitanja su to koja su mučila zidara, ali ništa on o njima neće reći. Ni Merjemi, da je ne bi uznemiravao. Ni ljudima, jer ljudi ne samo što ništa ne bi shvatili, nego bi mu uzimali dušu sa svakom njegovom riječju. 

    Pa kako onda znamo za zidarevu strepnju? Znamo tako što zna priča, a ona je uvijek pametnija i zna više od onih koji je pričaju.

    Početkom studenog su, bez obzira na sav oprez, počeli ložiti. Merjemi je, s trbuhom do zuba – kako se u našim krajevima kaže, bilo studeno. A onda je zidaru bilo još studenije, jer što će ako Merjema dobije upalu pluća i umre. Vidio je sebe kako je sahranjuje u ovu mokru i trulu zemlju, koja gladno u sebe prihvaća sve što je mrtvo, i kako o istom u materi sahranjuje njeno nerođeno dijete. I tu ga više nije bilo briga hoće li ljudi iz sela vidjeti dim nad šumom i nad Šumarevom kućom.

    A naravno da su ga odmah vidjeli. Ali već su i bez dima znali da je nešto u šumi. Ili da je netko u šumi. I prema tom nečemu bili su nepovjerljivi i distancirani. Ali ne toliko da bi šumu prijavljivali vlastima. Ne, nikako nisu bili baš toliko nepovjerljivi. Osim toga, prijave li šumu vlastima, postradat će i ti ljudi oko njih, koje ne gledaju u oči, ali ih koriste za sitne poljske poslove. Eno ih kako već u studenom, premda je tomu vrijeme u siječnju, pale strnjišta po poljima, koja onda gore i gase se, i s nebeskih visina, dobrome Bogu i putnicima s međunarodnih letova, izgledaju kao sporogoreći fitilji vremena što prolazi. Ali nitko nije bio toliko znatiželjan da prođe kroz šumu, sve do Šumareve kuće, pa provjeri tko u njoj živi.

    A onda se, u predbožićno vrijeme, kada je sve zatvoreno i nigdje se ne može, jer je epidemija na vrhuncu, i ljudi se u samoći mole onako kako ih njihova vjera i crkveni kalendari uče da se valja moliti pred Božić i o Božiću, zidar u očaju odvažio da provaljuje u kuće i da prosi i išće hranu za Merjem. Golem neki čovjek, rekli su prvi kojima je došao. Ali dobar je, nije strašan, rekla je studentica, kojoj je provalio u kuću ne znajući da je ona unutra i da uči za ispit iz teorije književnosti. Možda je i strašan, rekla je starija žena, rodom iz Bosanske Posavine, ali ga je život naučio da ne bude strašan… Pričali su tako, i davali mu, tko je što imao. A on je sve to donosio Merjemi, koja samo što se nije porodila.

    I sve u istom strahu, spuštao se svaku večer do Lukavca i Lomnice, ljudi su ga tamo čekali, premda su se pravili da su iznenađeni, i davali mu. Darivali su ga, i baš im je u njihovoj čamotinji i tom vječnom zimskom jadu od epidemije i od umiranja bila milina da tog bezimenog čovjeka, koji je za sebe znao reći samo to da je zidar, tako darivaju.

    A onda nije došao jedne, pa druge, pa treće noći. Nakon što ga danima nije bilo dogovorili su se autolimar, smetlar i poreznik da ga pođu potražiti. Možda bolestan leži, možda je neka nevolja s tom ženom kojoj nosi hranu, tko zna što je, ali ne može čovjek samo tako gledati kako se nepoznat zlopati. (Ne zna se tko je prvi ovo izgovorio, autolimar, smetlar ili poreznik, ali sva trojica su odmah zatim zanijemili od iznenađenja, baš kao da su čuli nešto što im je dugo bilo navrh jezika i napol uha…)

    One posljednje noći kada se spuštao do sela po jelo i pilo, Merjem mu je rekla da bi od sutra morao ostati tu. Može nakratko obigrati oko kuće, poviriti u šumu, osluškivati granje, ali ne bi smio daleko ići. Jest da nije babica ni babac, nego je zidar, ali isto tako ni ona nikad nije rađala, i više će o toj stvari znati ako su zajedno, u dvije glave. Nije ju dobro razumio, ali je znao da nigdje ne smije ići. 

    Začudo, na kraju, sve je dobro prošlo, na slamarici, u gostinskoj sobi, slučajno tu, jer se Merjemi činilo da joj se piški, pa ju je uhvatilo baš tu, i sve je za pola sata bilo gotovo. Istina, dugih su njoj, i predugih, bili tih pola sata, jer nije smjela zakukati ni vrisnuti, pošto je strahovala od zidarevog straha, da ga njezin vrisak ne potjera u bijeg, da nesretnik njezin sasvim ne izgubi razum od brige.

    Tako je rodila bez glasa, a on joj je, kako mu je rekla, zidarskom špahtlom presjekao pupčanu vrpcu. To je sad to, rekla je, tako počinje život. 

    Hrane je u kući bilo toliko da nije trebalo ići do Lukavca i Lomnice, a ni njoj nekako nije bilo drago da on previše ide po vani. Bilo je hladno, sa svih je strana stegao onaj starinski zimski led, koji njih dvoje nikada nisu doživjeli, jer ga nije ni bilo tamo odakle stižu, ali Merjemi bio je to znak da se sav svijet okreće prema unutra, da ne treba nigdje ići, osim po drva, da se još više i više naloži.

    Eto kakva su sve čuda moguća, rekla je, u kući od drveta ložimo drva, i taj nas oganj grije, umjesto da spali i nas, i sve oko nas.

    Pa se nasmijala i rekla mu: Zašto se ti, dušo duše moje, toliko bojiš?

    Zidar je samo slegnuo ramenima, kao da ga je opet upitala kako se zove.

    A onda su prošli božićni dani, i dalje je bilo jednako hladno, kada su se na njihovim vratima-  ili na vratima kuće koju su najednom doživjeli svojom – pojavili autolimar, smetlar i poreznik. Autolimar bio je visok, mršav i plav ko palačinka. Smetlar je bio malen i crn kao noć. Poreznik je nosio naočale. Morao ih je imati, jer bi ga bez naočala bilo nemoguće opisati.

    Svaki je ponešto umotao u sjajni papir, svaki je vezivao šarene mašne, jer ne možeš tako praznih ruku doći.

    Pustila ih je u kuću, dok je zidar drhtao u strahu, tamo između postelje i zida.

    Dijete!, uzviknuo je jedan od njih, ne zna se koji.

    Ili su u isti čas uzviknula sva trojica, ni to nikada nećemo saznati.

    Pa zašto nam nisi rekao?

    Opet je slegnuo ramenima. A onda je odmahivao glavom. Ne, nije on otac, rekla im je. O tome uopće nije razmišljala, o ocu i o očevima. To je nešto kao iz nekoga drugog svijeta i vremena. Ali kako god bilo, istinu će im reći, ona zapravo ne zna tko je njezinom djetetu otac. Neka ga oni zbog toga ne gledaju kao da mu nešto nedostaje. Ništa ovom djetetu ne nedostaje. U njemu je sva moja sreća, rekla im je, i sva sreća cijeloga svijeta, suze su joj na to krenule, pa su se, ne znajući zašto, o istom, njezinom trošku rasplakala i njih trojica. Samo je zidar stajao između zida i peći, zbunjen što najednom svi oko njega plaču. Ili skoro svi, jer dijete nije zaplakalo. Nas dvojica ne plačemo, pomislio je zidar. I prvi put osjetio je ponos.

    Morali bismo slagati, a nikako to ne želimo, kada bismo pokušavali ispričati što je dalje bilo s Merjemom, zidarom i djetetom, i kako je završila ova priča iz godine epidemije covida-365. Ali od tog su vremena božići u ovom kraju nekako ljepši i vedriji, bez obzira na to što su ponovo zaredali najopasniji sojevi virusa, koje je najteže izolirati. Prođe tako zima i bez cjepiva, s mnogo mrtvih i s malo preostalih sjećanja, ali ljudima se, posebno onima koji stvarno vjeruju, učini da se imaju čemu i moliti ako se sjete te žene, bezimenog zidara i njihovog djeteta, koje se rodilo tu, u našoj šumi. A i onima koji se mole samo zato što strepe od vlasti i policije, ili su toliko hrabri da su prezreli svaku molitvu, biva milo što su jednom već davno, sve davnije i davnije, njih troje bili kod nas, i što se taj dječak kod nas rađao u doba općeg umiranja.

    Miljenko Jergović 27. 12. 2020.

    Fuga za notni papir i pivo u doba Corona virusa

    Nije već dugo bilo kelnera, a bio sam žedan kao pas. Strahovao sam da ne isplazim jezik suv kao barut i stanem da dahćem (lechzen). Utom je, video sam kroz veliko staklo, dojurila mlada žena na biciklu. Nije ga parkirala, bacila ga je na zemlju, utrčala u restoran i nestala iza šanka. Kao da je jurio neki opasan insekt, zujale za njom ose, zelene muve mrtvačke ili neki nevidljivi virus. Upravo sam dovršavao belešku: “Samoća-situacija ispadanja iz zajednice a ne psihološki doživljaj. Samoća nije subjektivno stanje nego objektivna situacija u svetu. Sudbina čovekova je upućenost na okolni svet, na zajednicu otuda je samoća sociološko pitanje…” Ponestalo mi je papira. I piva. Pojavila se zadihana, opasana keceljom i stala da skuplja porudžbine. Doskakutala je kao košuta do mog stola. Bila je lepa na neki neobičan način. Kosu boje divljeg kestena na potiljku pokupila je u punđu. Taj predivan rožnati ukras otklonila je da bi istakla mapu svoga lica, otvorila pristup svetlosti, bila izložena pogledima iako je njeno lice bilo prekriveno vizirom i stvaralo utisak da se svi ovde prisutni nalazimo u sanatorijumu.

    Šest piva, rekao sam. Biće vam toplo treće posle prvog. Onda tri puta po dva. Zamolio sam takođe za komad praznog papira. Donela mi je istrgnute listove notne sveske. Nisam mislio da komponujem uprkos prigušenoj džez muzici sa razglasa. Mogao sam da razdvojim instrumentalnu liniju svakog instrumenta. To mi je genetski dar. U nekom blagom bunilu koje kao da prethodi snu, iako potpuno budan, kada čujem muziku pronalazim analogiju, prisnu povezanost između boja, zvukova i mirisa. Čini mi se kao da su sve te stvari ponikle iz istog zraka svetlosti, da treba da se sjedine u čudesnom saglasju. Miris, mrkih i crvenih tonova, posebno magično deluju na mene. Tonem u sanjarenje, a tada čujem kao u daljini niske dirke klavira, duboke zvuke oboe.

    U restoran je galameći ušla grupa mladih ljudi sa maskama na licu. Počinje maskenbal, neveselo penetrira nova scena u moju meditativnu spisateljsku zadubljenost. Šta će im maske, ovde su stolovi postavljeni po propisima “socijalne distance”. Otkuda taj neologizam protiv elementarne ljudske potrebe za socijalizacijom? Zar nije bilo adekvatnije da se nazove “fizička udaljenost”?

    Negde je rečeno da je čoveku potrebno osam zagrljaja dnevno da bi se osećao srećnim. Svih ovih meseci u izolaciji nama već nedostaje preko 500 zagrljaja. Dakle mi nismo samo neslobodni, nama je oduzeta i ova mogućnost da budemo srećni! Nastavio sam preko linija notne sveske da upisujem tragove brzopisa kako su mi misli, neprijatne i meni samom, nadolazile: “Možda je sve ovo upotreba kočnice? Zaustavili su planetu, ne da bi sišli sa nje, nego da bi se restaurirao čovek. Napokon se uvidelo da je tehnologija otišla predaleko, a ljudski rod zaostao na nivou sapiensa sapiensa. Nešto sa čovekom veoma ozbiljno nije bilo u redu. Za najmodernije visoko sofisticirane tehnologije koje su više služile porobljavanju nego prosperitetu ljudi, čovečanstvo je ostalo na nivou primata. Najviše što čoveka opterećuje je najpre crevni trakt. U stomaku boravi 12 puta više metara creva od ljudske visine i u svakom danu on nosi u sebi 1,5 kilograma fekalija. Da li to znači da na Zapadu ljudi previše jedu i samim tim previše obavljaju defekaciju? U drugim državama deca umiru od gladi. Nije bez razloga najveća panika na objavu pandemije virusa, bila potražnja za toalet papirom. Da li je tu negde potreban prvi zahvat generalne reparacije, na potezu između usne duplje i anusa?

    Ona je rođena glumica, ali neostvarena. To se vidi na njenom licu i u njenim očima iza plesiglasa. Svakih pola sata donosi mi dve krigle piva, čim ugleda prazne na podmetaču. Spušta ih sa ajncera na sto, osmehne nakratko, pogleda pravo u oči kao da ulazi u dušu, kao da obećava da mi bez opiranja može pripasti. Kao da položivši pivo polaže i samu sebe preda mnom na sto. Tako je delovala i prvi i drugi put, nezaustavljiva i dobrog raspoloženja jer se iz nekog, samo njoj poznatog razloga, oseća moćno i nepobedivo. Tako to radi rođena, ali neostvarena glumica koju je njen život skrajnuo u kelneraj u restoranu PAUSE u dvorištu umetničke kolonije u udaljenom naselju na krajnjem obodu Grada. Vi izgledate stariji nego što stvarno jeste. Viri vam mladost iz očiju, a starost ogleda na licu. Ko ste vi da mi to kažete?? Danijela. Danijela Pauls. Studentkinja fakulteta muzičkih umetnosti. Instrument? Oboa.

    Zašto da krijem, smetalo mi je što me je videla na taj način. Uostalom nisam nikad ni pomišljao na koji su me način drugi videli, možda bi me užasnuo ponor između onoga kako me vide drugi i načina na na koji doživljavam samoga sebe. Kako podnosite ovo? Koje ovo? Sve ovo ovde. Okrenula se na peti i otišla. Ne treba podcenjivati ni mogućnost sugestivnih naredbi njenog šefa, za upražnjavanje takvog vida lako erotskog ponašanja prema gostima da bi se namagnetisani njenom lepotom iznova vraćali u isti restoran, ostajali duže, popili koje piće više. Možda je učešće njegove režije, pohlepe za zaradom, modeliralo njeno ponašanje. Svejedno, ona je ulogu obavljala besprekorno ubedljivo, čak izgleda kao da leprša u nepredvidivom vetru; koristi sva čula malobrojnih posetilaca u restoranu PAUSE u dvorištu umetničke kolonije na periferiji grada, poput opojnog sredstva.

    Rođena je glumica zbog toga. Mogla bi biti tragetkinja, ljubavnica, komičarka u teatru i na filmu, jer ona tako dobro i iskusno nosi svoj torzo, svoje prelepo lice i setne, pomalo umorne, tamnosmeđe, ciganske oči. Zapravo ona je sva u tim očima da bi se retko ko setio njenih ruku, šaka, prstiju, boje laka na noktima. Svega onoga što imam običaj da zagledam do detalja nakon što završim pretrage po licu i očima. Odakle mi toliko deklarativnog mira i samouverenja dok sedim ovde na udobnoj stolici usred svetske pandemije nekakvoga virusa, zaštićen novcem koji reži u mom novčaniku i traži da izađe napolje, da bude premešten u tuđe ruke. Davno je u svetskoj literaturi napisano da je novac đavolov izmet. Kako okreneš ova se Plava Planeta okreće oko jednog te istog ekstrementa.

    Bela put njena i kruškasti oblik njenog tela, sve kao da je takođe u službi njenog, u svakom pogledu, zadivljujućeg lica. Lica sa senkom neke sete, koje i ona sama madonizira držanjem glave, kao da se sprema da probudi estetiku Baudelairea iz mira Perlašez groblja u Parizu. Lice žene sa viškom biografije, nakon doživljenih napornih čulnih senzacija, lice one vedre ciganske tuge. Da znate, ja ne poštujem ni jednog gosta, rekla je i ostavila mi račun. Od Pandore je po grčko-rimskoj mitologiji potekao ceo ženski rod, izvor tegoba za sve muškarce. Stao sam da se sećam uverenosti u sebe i spontanosti kojom sam znao putovati kroz dobar deo moga života. Čija me ljubav tada vodila? Kroz svakojake nevolje, kada god pođe po zlu, čija me je ruka spasila? Gde je nestala ta sigurnost? Moji su zahtevi spram postojećeg sveta bili isprva nejasni i držali se na izvesnoj udaljenosti. Nisam mogao tačno ni zamisliti šta je i gde je moj put i cilj ali sam svakad sklapajući oči pre sna verovao u svoju misiju i fantazme, u jutra punih želja i nadanja. 

    Ostavio sam dobru napojnicu. Sakupljajući novčanice, unela mi se u lice i upitala: Kako će izgledati život nakon pandemije ovoga virusa? To više neće biti život, mlada ženo. Taj život je likvidiran nakon jednog iznenadnog i brutalnog atentata i pljačke naših osnovnih životnih vrednosti. To više nikada neće biti ni nalik nečemu što smo naučili da nazivamo “životom”, koga smo do sada mirno i podrazumevajući živeli. Nastavićemo da “budemo živi” na neki ponižavajući način, poput invalida, obeščašćeni, pogorelci sa ogromnom rupom na duši i da vežbamo svakodnevno, ne kako se leče posledice pandemije nekakvog jebenog virusa, nego kako da zaboravimo silovanje, kako postojati posle iživljavanja nad našim dušama i slobodom. Nakon te brutalne pljačke, bićemo gorki, svesni da nam je nevidljivi i nepoznati lopovi više nikada, ali nikada neće vratiti. To život više ne može biti, njega su preoblikovali u bizarnu čekaonicu za smrt.” 

    Pomislio sam na izlazu, gde stvarno da proboravimo dok ne prođe ovaj neživot?

     

    23. maj 2020.

     

    Jovan Nikolić 26. 12. 2020.