Travko među travkama,
Jabuko među jabukama,
Kuniću među kunićima,
Telence među kravama,
Duh si samo, što šumi
Prisojima i šumama,
Upija kapi kiše s listova
Bujadi, da očvrsne,
Da sagradi kuću nevidljivu,
Na proplanku potkozarskom,
Da dočekuje roditelje i goste,
Pozdravljajući obnavljanje,
Klijanje, rast i cvjetanje,
Da bi se ponovo rodilo,
Da bi se ponovo oglasilo,
Kad sunce izađe nad prisojem
Koji te je primio objeručke,
Da klecaš i da narasteš,
Da izvedeš u život iz kutija,
Iz ograda, klaonica i buke
Oružja zalutalog svijeta,
Zatvorenog u staklo i beton.
Ljudi na mostu
(redom pojavljivanja)
- ajfelov most
- Milomir Kovačević Strašni
- Semezdin Mehmedinović
- Ivan Lovrenović
- Miljenko Jergović
- Muharem Bazdulj
- Sandra Vitaljić
- Goran Milaković
- Ivica Prtenjača
- Dario Grgić
- Feđa Klarić
- Stevan Tontić
- Ajla Terzić
- Za Jafara Panahija, A. Terzić i M. Jergović
- Stanko Abadžić
- Teofil Pančić
- Slavko Sušilović
- Edi Jurković
- Ante Tomić
- Ljiljana Pavlina
- Goran Rušinović
- Miodrag Trajković
- Refik Ličina
- Davor Krile
- H. Abdelghani, M. Jergović
- Hassan Abdelghani
- Branimir Pofuk
- Jasminka Komar
- Vladimir Šagadin
- Vlaho Bogišić
- Josip Vaništa
- Darko Macan
- Vladislava Gordić Petković
- Abdulah Sidran
- Maša Kolanović
- Raif Čehajić
- Milorad Popović
- Slavko Goldstein
- Anne-Kathrin Godec
- Jovana Gligorijević
- Sanja Simić
- Radoslav Petković
- Grgur Strujić
- Zoran Kolak
- Georgi Gospodinov
- Josip Mlakić
- Orhan Pamuk
- Erri De Luca
- Marko Vešović
- Kolja Mićević i Marko Vešović
- Harun Mehmedinović
- Vladislav Bajac
- Miro Petrović
- Tvrtko Klarić
- Guy Helminger
- Aleksandar Prokopiev
- Gianluca Paciucci
- Vladimir Pištalo
- Tamara Skrozza
- Christoph Meckel
- Nikola Bertolino
- Đurđica Čilić
- Biserka Rajčić
- Darinka Klarić
- Zlatko Gall
- Vanni Bianconi
- Magdalena Vodopija i Miodrag Kalčić
- Mirjana Stefanović
- Maja Weikert
- Faiz Softić
- Boris Dežulović
- Miodrag Kalčić
- Gordana Nonin i Otto Tolnai
- Ludwig Bauer
- Andy Jelčić
- Benjamin Hasić
- Jozo Džambo
- Asmir Kujović
- Žarka Radoja
- Enes Karić
- Frank Westerman
- Antonio Grgić
- Željko Ivanjek
- Sara Divjak
- Snježana Kordić
- Ivan Ivanji
- Giga Gračan
- Zoran Radulović
- Drago Glamuzina
- Marina Vujčić
- Mića Vujičić
- Maciej Czerwinski
- Aleksandar Mandić
- Ivica Đikić
- Velimir Ćurgus Kazimir
- Admiral Mahić
- Mirko Kovač
- Davor Krile i Ivan Lovrenović
- Nikola Vukolić
- Almin Kaplan
- Ivan Udiljak
- Àlen Loreti
- Nedžad Mehmedić
- Jovica Aćin
- Adam Zagajewski
- David Albahari
- Goran Vojnović
- Laslo Blašković
- Vjeran Zuppa
- Adnan Žetica
- Milan Jesih
- Miraš Martinović
- Jasmin Hodžić
- Iradž Pezeškzad
- Gordana Nonin
- Dušan Kecmanović
- Leila Mehulić
- Dorta Jagić
- Božo Koprivica
- Tamara Nikčević
- Nihada Ibrišimović
- Tatjana Aćimović
- Mirko Marjanović
- Cecilija Toskić
- Elvedin Nezirović
- Adnan Repeša
- Josip Novaković
- Amila Kahrović-Posavljak
- Marie-Sarah Seeberger
- Alem Ćurin
- Ivan Milenković
- Enes Halilović
- Milan Rakovac
- Filip David
- Mirko Đorđevic
- Seid Serdarević
- Vida Ognjenović
- Arsenije Jovanović
- Josip Muselimović
- Daniela Strigl
- Branko Kukić
- Vojin Pašić
- Davor Beganović
- Nikola Strašek
- Latinka Perović
- Saša Drach
- Jonathan Bousfield
- Ranko Čolaković
- Vladan Kosorić
- Dejan Aćimović
- Enver Kazaz
- Srđan V. Tešin
- Predrag Čudić
- Aljoša Ljubojević
- Emir Imamović
- Jurij Andruhovič
- Roberta Dapunt
- Gordana Vnuk
- Andrzej Stasiuk
- Dragan Markovina
- Ivica Ivanišević
- Šahrnuš Parsipur
- Aleksandra Rekar
- Naida Mujkić
- Silobrčić i Vaništa
- Srećko Lorger
- Ivo Goldstein
- Mladen Pikulić
- Milo Jukić
- Marica Babić
- Darko Milošić
- Navid Kermani
- Predrag Finci
- Rainer Strobelt
- Branislav Mikulić
- Dragan Babić
- Daniel Vogelmann
- Darko Cvijetić
- Zoran Đukanović
- Bora Ćosić
- Alberto Nessi
- Dean Enev
- Ana Vasung
- Ivan Čolović
- Željko Ivanković
- Uroš Zupan
- Antonio Rossi
- Nenad Maglajlić
- Richard Schuberth
- Dragan Velikić
- Aleksandar Ilić
- Andrej Rodinis
- Amir Brka
- Nebojša Lujanović
- Cornelius Hell
- Andreas Breitenstein
- Janko Rožič
- Željko Pahek
- Katarina Livljanić
- Senka Marić
- Mediha Šehidić
- Ranko Risojević
- Lidija Deduš
- Renate Lachmann
- Hrvoje Jurić
- Ante Zlatko Stolica
- Milorad Pejić
- Lambert Schlechter
- Vuk Ršumović
- Stojan Pelko
- Remzija Hajdarpašić
- Brano Mandić
- Boris A. Novak
- Goran Sarić
- Dušan Stojković
- Dobrila Pejić Rehaag
- Magdalena Petryńska
- Redžep Škrijelj
- Kader Abdolah
- Goran Dekleva
- Tomislav Brlek
- Oliver Jukić
- Namik Kabil
- Željko Grahovac
- Ramiz Škrijelj
- Moshe Muki Belson
- Šerif Đogić
- Armin Harambašić
- Pietro De Marchi
- Ljudmila Mindova
- Igor Borozan
- Božidar Alajbegović
- Božica Zoko
- Brigitte Döbert
- Mariela Marković
- Mair Musafija
- Ivo Totić
- Ivo Kara-Pešić
- Jordanka Beleva
- Stjepan Matković
- Omar Brkan
- Olja Runjić
- Neven Šimić
- Zoran S. Nikolić
- Dražen Bunjevac
- Rade Likić
- Marko Grčić
- Siniša Tucić
- Karl-Markus Gauß
- Ranko Pavlović
- Mirna Brođanac
- Slobodan Tišma
- Griet Op de Beeck
- Magdalena Blažević
- Srđan Sekulić
- Peter Burri
- Saša Stanišić
- Edin Pobrić
- Živko Prodanović
- Dragoslav Dedović
- Sadik Idrizi
- Radije Hoxha
- Zlatko Topčić
- Milan Garić
- Marko Dejanović
- Jagoda Iličić
- Svetlana Sekulić
- Vedran Klemens i Miljenko Jergović
- Stjepan Bajić
- Anastatis Vistonitis
- Zoran Milutinović
- Adnan Žetica i Darko Cvijetić
- Sonja Antonić
- Nadija Rebronja
- Adem Garić
- Ingeborg Jandl
- Ivica Kesić
- Sead Ramdedović
- Monika Herceg
- László Végel
- Šaban Šarenkapić
- Vera Arapović
- Marijana Radmilović
- Nedim Tanović
- Duško Babić
- Omer Ć. Ibrahimagić
- Marko Gajski
- Sava Guslov Marčeta
- Julija Cimafiejeva
- Alhierd Bacharevič
- Sonja Adamov
- Emina Žuna
- Ekrem Čaušević
- Minja Foretić Petric
- Mirsad Bećirbašić
- Alija Balta
- Luiza Bouharaoua
- Zvonko Kovač
- Andriy Lyubka
- Žarko Milenković
- Nikola Popović
- Jagoda Kljaić
- Stojana Valan
- Monja Jović
- Alen Mikec
- Tena Štivičić
- Sead Porobić
- Davide Morganti
- Ivo Lučić
- Svetislav Basara
- Olga Tokarczuk
- Srbijanka Turajlić
- Marko Bačanović
- Teju Cole
- Adisa Busuladžić
- Armin Bešlija
- Zoran Žmirić
- Franjo Šarčević
- Vladimira Spindler
- Adem Ado Softić
- Gloria Lujanović
- Stuart Dybek
- Braho Adrović
- Bojana Guberac
- Milica Markić
- Miro Par
- Alen Kristić
- Berislav Jurič
- Ljiljana Pešikan-Ljuštanović
- Ljiljana Šop
- Mustafa Balje
- Milan Aranđelović
- Jovan Nikolić
- Senadija Hadrović
- Siniša Vuković
- Vladika Grigorije
- Nedžad Alihodžić
- Maja Rogač Stančević
- Mirza Pinjić
- Igor Mandić
- Božidar Brezinščak Bagola
- Arman Fatić
- Vanja Šunjić
- Entoni Šeperić
- Dejan Trajkoski
- Zlatan Nezirović
- Bratislav Nikolić
- Marija Dejanović
- Safet Sijarić
- M. J. Timotijev
- Snježana Vračar Mihelač
- Andrea Debak
- Jasmin Agić
- Ozren Majerić
- Jadranka Ničetić
- Meho Bahtić
- Pavle Rak
- Mirsad Kulović
- Tomislav Pupić
- Andrijana Copf
- Danilo Štrbac
- Danijela Lugarić Vukas
- Zlatan Peršić
- Aleksandar Genis
- Andrija Lavrek
- Nedim Sejdinović
- Dražen Šimić
- Bato Rafajlović
- Riccardo Nicolosi
- Arijel
- Evgenija Vorobjova
- Boban Stojanović
- Mirko Jeleč
- Stanko Krnjić
- Nikola Madžirov
- Alla Tatarenko
- Nikola Lero
- Seniha Pepić
- Ivo Lučić, Anne-Kathrin Godec
- Tony Hoagland
- Eldin Eminović
- Lino Veljak
- Igor Pomerancev
- Iva Bezinović-Haydon
- Ivan Jović
- Zoran Kojčić
- Vuko Martinović
- Muzafer Čauši
- Krzysztof Varga
- Roberta Nikšić
- Mile Babić
- Ružica Miličević
- Zośka Papużanka
- Dijana Mateša
- Angela i Miro Petrović
- Jana Prević Finderle
- Ivančica Đerić
- Sava Pajkić
- Anton Pogrebnjak
- Vanja Šušnjar Čanković
- Gorčin Stojanović
- Dijana Pavasović
- Sanja Balalić
Grad u kotlini ili zašto je tako oštra crta između svjetlosti i mraka u Sarajevu
Dok god je nad njim sunca, a sunčanih je dana uglavnom od kraja ožujka do sredine listopada, Sarajevo je grad oštroga svjetla i dubokih tamnih sjena. Zatim se nad grad spušta magla, čime dani dodatno okračaju, tako da jasnog svjetla biva samo između deset ujutro i dva popodne. I to svjetlo je kao u loših neonskih svjetiljki, iz izloga dućana u sedamdesetima. Drukčije zimi biva samo dan nakon što na grad polegne debeli snijeg. Obično tad biva vedro, dan je sunčan, a refleks sunčeva svjetla izbija iz svih stvari, iz automobila, ulica i brojnih uličnih stubišta, s krovova i s obijeljenih krošanja. Tad jedino ljudi nose tamu i samo oni jedni po drugima čine sjene. Tog jednoga zimskog dana nakon što padne veliki snijeg, Sarajevo je vjerojatno i najljepše. Ali tad ga je nemoguće fotografirati.
Grad obično slikaju za sunca. Ili se promatraču tako čini. Zime su ovdje depresivne i teške, kiše duge i dosadne, i začas pređu u snijeg, a u zrelo proljeće i ljeti, vrijeme je za život i za fotografiranje. Tako će pomisliti netko tko se rodio i tko je živio u Sarajevu. Oni koji bi da fotografiraju predio, nastojat će, kao i posvuda, slikati u rano jutro ili pred sumrak. Premda je iza ovih brda, u gradu koji se pruža dolinom rječice, koja teče negdje od istoka, ili sjeveroistoka, prema zapadu, jugozapadu, teško pronaći trenutak upravo tog jutra i vrijeme baš takvog sumraka, kada svjetlo na predmete i ljude pada pod takvim uglom da svijet prikaže u najboljem svjetlu pred okom objektiva.
Sarajevo su mnogi fotografirali. Bolje rečeno, mnogi su ovaj grad crtali okom objektiva. A još prije toga, još od kraja osamnaestog stoljeća, crtali su ga olovkom, tušem i tintom, vodenim bojicama. Najprije putnici i avanturisti, potom špijuni i vojni crtači, pa fotoreporteri, gradski fotografi, te na kraju, od 1992, ratni izvjestitelji. I svaki od njih se, svjesno ili nesvjesno, bavio svjetlom, i tim u prvom trenutku neobičnim fenomenom da ovdje sve izgleda drukčije i da dan drukčije traje, sunce se prikazuje nekim drukčijim svjetlima. A stvar je, zapravo, lako objašnjiva: Sarajevo se markantnijim svojim dijelom, ili onim dijelom koji predstavlja prepoznatljivo lice grada, nalazi u dubokoj kotlini, iz koje se zatim, s obje obale Miljacke, vere u brda i u planinu, ali tako da nikad ne stiže do vrha. Sarajevo nikad ne stiže do one tačke koja čini uobičajeno prirodno osvjetljenje grada. Svi drugi gradovi, naime, fortifikacije su po vrhovima brda, sa svjetlom koje se slobodno pruža, tako da mu brda ne čine prepreku. I još nešto: Sarajevo što se uz brda uspinje, rijekom je podijeljeno na osunčanu i sjenovitu stranu. Desna je obala većim dijelom dana na suncu, lijeva je uglavnom u hladu. Tu lijevu zlobnici s desne nekad su nazivali: memli strana. Od turcizma memla, koji u nas znači vlagu, ustajalost, plijesan… A nastao je od perzijske riječi nem, koja znači vlaga, preko turske riječi nemli. Promijenili smo, dakle, prvo slovo, ali smisao je ostao vjeran. Važniji od smisla je, međutim, zvuk same riječi. Memli stranom Sarajeva kroz život mine sirotinja. Naravno, tako je samo u mašti, u imaginaciji. Stvarnost je obično nešto drugo.
Fotografiju čini suptilna i neuhvatljiva granica između imaginacije i stvarnosti. Pritom, stvarnost je svjetlo, a imaginacija su predmeti, imaginacija je u ovom slučaju grad, onakav kakvim ga Anto Magzan vidi. Sarajevo je vrlo zanimljiv test imaginacije svakog fotografa. Grad stiješnjen među brdima, uzak i nevelik, s relativno svedenim licem, što ga sačinjava onih nekoliko vizura koje svi slikaju. I u naturalističkom ključu vjerojatno najfotografiraniji europski grad u povijesti. Drugi gradovi bili su turistička središta, poprišta rađanja velikih živih kultura, mravinjaci ljudi i naroda, a Sarajevo je bilo mjesto pojedinačnih malih i anonimnih ljudskih života i umiranja. Sarajevo je posljednje mjesto u povijesti naše civilizacije s kojeg su pristizale slike raskomadanih ljudskih tijela, ekspresivne patnje, čežnje, očaja i nade. Nakon Sarajeva to je zabranjeno: smrt i osjećaji proglašeni su pornografijom, tako da iz najnovijih ratova i iz samrtnih gradova, recimo Damaska i Kijeva, mnogo većih i slavnijih od Sarajeva, ne vidjesmo nijednog mrtvog, i nijedno živo ljudsko lice obilježeno očajem. Iza Sarajeva skrila se sva golotinja svijeta.
Ali istu tu vizuru, koju 1992. i 1993. fotografiraju zapadni agencijski fotografi, što pod minama i granatama prvi put vide ovaj grad, fotografirajući krv i ranjena ljudska tijela, prethodno su već slikali Mladen Pikulić, Šahin Šišić, Rikard Larma, i najčuveniji portretist Sarajeva Milomir Kovačević Strašni. Osim što je riječ o istoj vizuri, katkad skoro i o istom kadru, na njihovim slikama gotovo da se i naslućuje ono što će njihovi čuveniji kolege fotografirati u ratu. Premda je Strašni oduvijek izbjegavao sarajevsko sunce, grozio se oštrih kontrasta svjetla i mraka, koji su u ovoj kotlini sudbinski zadani, u sjenama njegovih predratnih fotografija kao da su svi budući mrtvi. To je imaginacija fotografa i njegovog motiva. U ratu stranci su besramno fotografirali moje mrtve i raskomadane znance, ljude koje sam iz viđenja poznavao, i one koji su mi se samo činili poznatima. Strašni nije slikao smrt i patnju. Ali to ne znači da je on već tada prihvatio neke buduće etičke kodekse. Ne treba fotografirati ono što ne pripada žanru. Svaka je fotografija jedna mala i konačna smrt. Nepristojno je, kič je smrt potvrđivati smrću.
Anto Magzan dolazi nakon što je i ta povijest prošla. I slika Sarajevo iz neke vrlo pomaknute perspektive. On niti je domaći fotograf, a niti je stranac. U Sarajevu prethodno jedva da je boravio, nepoznate su mu vizure grada, ne poznaje svjetla grada i njegove mrakove, a opet je potekao s istoga kulturno-povijesnog polja, s iste ledine. Rodio se i odrastao u osamdesetak kilometara udaljenoj Zenici, gradu drukčijeg svjetla, ali sličnih ljudi i građevina.
Za razliku od Strašnog, Anto Magzan ne plaši se sunca, oštrog svjetla i duboke tame. I to je ono prvo što gledatelj zapaža na njegovim slikama Sarajeva i što ga iznutra oblije i obasja nekom gotovo nostalgičnom toplinom bezazlenih vremena. Ne sjećam se da sam i kod jednog sarajevskog fotografa vidio tako vjerno i tačno uslikano sarajevsko svjetlo. Svi oni su, živeći u ovome gradu, nastojali popraviti tu nesavršenost grada koji se iz kotline penje uz svoja brda, ali do vrhova stiže samo mezarjima, a ne živim ljudima i kućama. Magzan nije popravljao sarajevska svjetla, nego ih je koristio onakva kakva ona jesu. Ta svjetla su se, na neki način, savršeno uklopila u njegovu poetiku. Na njegovim fotografijama u sjenu se često odlazi kao u provaliju. Kada tako oštre crte svjetla i tame crta u Barceloni, ja ne znam kako on to radi, jer u Barceloni nisam živio i ne poznajem njezina svjetla, ali u Sarajevu, ovo svjetlo proizlazi iz samog karaktera grada.
Zatim pada mrak, onda pada snijeg, sitan, privremen i ovovremen, ali još uvijek je to snijeg sarajevski, koji obasja i osvijetli lica ljudi, i ozrnati fotografiju. Ali onda se dogodi i to da Anto snimi jednu, dvije, pa tri fotografije koje me zbune, jer na njima vidim nešto što ne poznajem. Beskrajni neuredni nizovi, nakupine katnica i dvokatnica, uglavnom porodičnih kuća, slikanih iz neke meni nepoznate perspektive. Kasnije ga pitam. Kaže da je to slikao s čuvenog poslovnog tornja, podignutog u vrijeme kada mene tu više nije bilo. I time je objašnjeno kako mi vizura može biti baš tako strana i tuđa.
Grad je sačinjen od pogleda na grad. Sarajevo nisu sve sarajevske građevine, sva stabla, ulice, sokaci i ćorsokaci. Sarajevo nisu svi sarajevski mostovi, nego je Sarajevo svaka tačka s koje je čovjek gledao grad, najčešće i nemajući svijest o tome što zapravo gleda. I, naravno, Sarajevo je to nevjerojatno svjetlo. I onda zagušenje svjetla, umekšavanje svih sjena kada se spusti magla, i građevine koje kao da izbijaju iz ničega, ili iz magle i oblaka. Pamtim kako je u ratu, kad više nije bilo ulične rasvjete ni struje, Sarajevo mijenjalo svoje lice, pa je drukčije izgledalo. Ali to nitko nije slikao. Teško je fotografirati noć u kojoj svijetle samo svjetleći meci i pokoja zvijezda.
Ponekad bi mi se, dok sam listao ove fotografije, trudeći se da previdim tekstove s objašnjenjima, dogodilo da zalutam u gradu, pa da ne znam jesam li ovo u Barceloni, ili sam u Sarajevu. Inače, takvo što moguće je samo u snu i na fotografijama. Onda bih dugo gledao u ploče na pločniku – ima li takvih u Sarajevu? – pa u lice čovjeka koji izranja iz tame – može li ovo biti Sarajlija, je li ovo netko poznat? To su, paradoksalno, najbolji trenuci svakog gledanja gradova. Trenuci u kojima u jednom gradu prepoznajemo onaj drugi. Na Magzanovim slikama čovjek je često u prilici da se na takav način zaigra.