Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Ekran, knjige/11

    Antun Šoljan: Kratki izlet, Vuković&Runjić, Zagreb 2022.

    Bit će uskoro i pet godina otkako je redatelj Igor Bezinović po scenariju Ante Zlatka Stolice snimio film “Kratki izlet”, s kojim je na opće iznenađenje hrvatskih filmskih vlasti trijumfirao na festivalu u Puli. Jeftina, skoro pa kućna produkcija, po svemu autsajderska, s pričom koja je posvećena romanu Antuna Šoljana iz 1965, jednom od onih artefakata kakvih je rasuto po hrvatskoj književnosti i po drugim umjetnostima, koji nastanu mimo struje, prezreni, tuđi i odbačeni, da bi se desetljećima zatim, a naročito po autorovoj smrti, slavili kao vrhunski dosezi nacionalnog duha i kulture.

    Dugo, možda i sve do ovih doba, Šoljanov nevelik je romančić, u kojem jedva da je stotinjak stranica, opisivan kao politički subverzivno književno djelo. Kao i romani Slobodana Novaka “Kratki izlet” protumačen je kao antisocijalistička i protujugoslavenska alegorija. Premda su ga tako, budimo pošteni, mogli doživjeti samo udbaški i partijski paranoici, i komesari koji su bili stručno zaduženi da pronalaze neprijatelje među piscima i deaktiviraju paklene strojeve u njihovim djelima. U Šoljanovom slučaju moglo bi se reći i da je hrvatska književnost, kao i u tolikim sličnim prigodama, svoj kukavičluk i oportunizam preprodala i pretumačila kao Šoljanovu hrabrost. 

    Prava priča o “Kratkom izletu” zapravo bi govorila o tome kako jednom piscu nisu u Zagrebu htjeli objaviti knjigu. Zato što su je smatrali nevažnom i zato što je njihovim policijskim umovima zasmetala alegorija. A kakva je to bila alegorija, danas više nije ni važno, jer je alegorijski sloj gotovo uvijek privremen i potrošan, te se oguli s djela, kao kakva privremena djetinja koža. U jednome svom eseju iz 1990, koji izlazi kao pogovor izdanja naklade Vuković&Runjić iz 2022., Šoljan opisuje kako knjigu nije mogao objaviti nigdje u Zagrebu, pa ju je, uz pomoć pisca i urednika Antonija Isakovića, s kojim je dijelio ljetno rovinjsko prebivalište, uz manje preinake tiskao u beogradskoj Prosveti. Ali i taj je tekst obilježen duhom trenutka u kojem je napisan, pa je Šoljan vrlo blag prema zagrebačkom onodobnom kukavičluku i indolenciji, i pristaje na tezu o partijskom teroru nad književnošću, pa onda još i za Isakovića kaže: “nije on trebao, dakako, mene kao pisca (pa još, kao što je netko rekao, rođenog ‘za svaki slučaj’ u Beogradu) da bi pokazao svoje široko jugoslavenstvo”. Onako usput spomene i blagonaklone kritike beogradskih kritičara, te to da u Zagrebu u o romanu nije objavljeno ni riječi. A onda i da ni sljedećih – malo tu i pretjera, zabroji se s godinama! – trideset godina “Kratkog izleta” nije bilo u Zagrebu. (Osim onog pretpremijernog časopisnog izdanja u nastavcima, u Matkovićevom, Krolinom, Frangešovom Forumu)

    Prvi put kada sam Šoljanov lijepi romančić čitao – a to je bilo 1985, u Sarajevu, dvadesetak godina po njegovu izlasku u Beogradu – njegova priča govorila je o tajanstvenoj i napuštenoj, a ustvari višestruko etnički očišćenoj, zemljici Istri, i o jednoj dugoj hodnji skupine ljudi, nakon što im se pokvario autobus. Tada, bio je to za mene vrlo uzbudljiv prozni doživljaj, bila je to, da tako kažem, američka knjiga napisana hrvatskim jezikom. I bila mi je važna upravo zato što se s nje već tada sasvim ogulio onaj alegorijski sloj – ili su se njime i inače bavili samo policijski umovi – tako da je “Kratki izlet” zapravo bio knjiga o ničemu. Ili knjiga o Istri, od koje sam u to vrijeme poznavao samo Pulu, o pokvarenom autobusu i o dugom hodanja. Šoljan bio je tad jedini naš pisac (pod riječju naš podrazumijevao sam, kao i danas, sve književnosti i sve pisce koje čitam u originalu, ali kroz iskustvo moga vlastitog materinjeg hrvatskog jezika), koji je mogao napisati takvu, tada bih rekao, američku knjigu. To mi je bilo važno, jer sam u to vrijeme, bilo mi je devetnaest, želio pisati takve knjige.

    Danas, kada Šoljanov roman čitam tek drugi put, privučen ovim izvanredno lijepim izdanjem, koje je dizajnirao Boris Runjić, a uredila Maja Šoljan, i koje je tek jedan tom iz Izabranih dijela Antuna Šoljana, koja vrlo tiho – da ne kažem: ugluho – Vuković&Runjić već nekoliko godina izdaju, dojam mi je, zapravo, nepromijenjen. “Kratki izlet” dobro se drži, lijepo stari, aktualan je i živ, tako da se čini kao da je napisan u istoj sezoni kada je Karakaš pisao “Proslavu” ili Kaplan “Mehu”. Šoljanove rečenice su gipke, njegovo pripovijedanje superiorno, a njegov jezik je – zdrav. Tako na jednom mjestu naočale naziva “očalama”, a nekoliko desetaka stranica kasnije “naočarima”. Jedino što mu istarski seljaci, imaginarni ljudi usred neke bajkovite i zaturene ispješačene zemlje, govore dalmatinski. Ali i to je, zapravo, uredu: pisac jedini je gospodar svih svojih jezika. Oni su kreirani slobodno, mimo vaših filoloških prohtjeva i uvida.

    “Kratki izlet” jedna je od onih odistinskih književnih poslastica iz izloga zagrebačkih knjižara u ratno proljeće 2022. Tako je lijepa ta knjiga, da ju volim imati kraj sebe, dodirivati te korice prstima. Sama se nudi na čitanje. A to neobično vozilo na koricama čuvena je bemveova Isetta.

     

    Ivan Slamnig: Bolja polovica hrabrosti

    Slamnig je Šoljanov sudrug i pajtaš u prevođenju koječega. Oni su u sretna vremena mladosti bili prevoditeljski Iljf i Petrov, a ukus u književnosti im je, kao i položaj u društvu, bio sličan. “Bolja polovica hrabrosti” čita se u istom stilsko-estetskom ključu kao “Kratki izlet”, i zapravo je šteta što se ova knjiga povlači po blatu školskih lektira i što neka nemušta studentarija po njoj piše diplomske radove, a čujem da ima nevježa koji su na njoj i doktorirali. Sve je to unižavanje smisla i sadržaja ove vrlo osjetljive proze, na koju se, na žalost, kao ni na onu Šoljanovu, ništa u hrvatskoj književnosti nije nastavilo. Čitajte “Bolju polovicu hrabrosti” nakon što ste pročitali “Kratki izlet”, i skoro da ste već pročitali svu američku književnost naših pisaca.

     

    J.D. Salinger: Devet priča, Šareni dućan, Koprivnica 2003.

    Napomenite mi, ako zaboravim, da na ovom mjestu nešto napišem o ovoj knjizi, ili još bolje, o dragocjenom izdanju Salingerovih izabranih dijela, kod onodobnog zagrebačkog Znanja. Zbog nečega, Salinger je ovdje smatran nekakvom prozom u trapericama, pa su njegove knjige bile dizajnerski upakirane u lažni džins. Ali on s trapericama nikakve veze nije imao. Kao ni naša dvojica Amerikanaca, Šoljan i Slamnig. Zbog nečega, meni se čini da su traperice znak loše književnosti. Kao i sleng, šank, kvart. 



    Miljenko Jergović 20. 05. 2022.

    srce puno vode

    u autobusu s gimnazijskim
    profesorom filozofije 

    ide u toplice nosi
    srce puno vode 

    u koferu aritmija
    dvoje kupaće cassirer 

    kako će tri puna tjedna
    bez vrta ne zna 

    kuca jedno mokro srce
    ispod tona za ovaj svijet 

    pričamo oskar davičo ivan
    stambolić sveti anselmo 

    na kolodvoru grafit
    više ideja manje ideologije 

    znači u logosu je problem

    Goran Milaković 19. 05. 2022.

    U poetičnim opisima bez poze

    Marina Vujčić, Stolareva kći

     

    U tišinama koje nastaju nakon njenih naoko šturih rečenica ustvari piše sve. One zahtijevaju stanku za razumijevanje, odmak od svakodnevice, prihvaćanje tog ritma i u sebi. Unutra čitamo nenapisano jer ona vješto ostavlja taman dovoljno prostora da nas potakne i gurne nenametljivo sipajući misli, lagane i prozračne, neopipljive poput jučerašnjeg sna.

    Čini se da svakim odjeljkom tek započne ples na centru pozornice, a onda se neprimjetno odmakne i jedva vidljiva kreće po kutovima da ostavi dovoljno mjesta drugima, da se mogu pridružiti. Razmišljanja joj ostanu lebdjeti, silno poznata, kao da su nam ukradena i prevedena na neki savršeniji jezik u kojem sve dobiva pravu vrijednost i jasnoću. I upravo tada to nenapisano postaje bitnije od napisanog jer sudjelujemo, skupa s njom smo u toj majstorski stvorenoj emociji i nekim čudom bar privremeno shvaćamo smislenost običnog postojanja, na tren oslobođeni stiska naučene osobnosti čiji rubovi nas iz godine u godinu dodatno ograničavaju suzujući naše kretanje na sve manji prostor.

    Marina Vujčić u „Stolarevoj kćeri“ piše poeziju u prozi. U deceniju dugačkim dnevničkim zapisima otkriva intimne komadiće svojeg toliko normalnog i izvana uobičajenog života, na površini sličnog onima koje i sami živimo. Suptilno dijeli opažanja o sebi i oko sebe pokušavajući shvatiti što je pokreće i tko želi biti. Piše o životu, piše o smrti, piše o bjegovima od sebe, piše o bjegovima u sebe. Piše o onome što je stvarno bitno.                                                                                                                              

    Forma dnevnika, koji nije bio planiran postati tuđe štivo, dala joj je dozvolu da se pusti ne razmišljajući o padu, da sam let bude jedini smisao, slavljenje sadašnjeg trenutka. I upravo je taj intimni koncept postao idealno stanište za njene svjetove oslobođene pritiska drugih i drugačijih, u poetičnim opisima bez poze, kristalno jasnima u potpunoj nejasnoći. 

    Čitao sam i druge knjige M.V., ali ova mi je uvjerljivo najdraža. Imam dojam da u prijevodu na fiktivne likove njeno pisanje gubi dio čarolije. U trudu da stvori radnju čiji bi zaplet trebao biti osnova romana, poštujući pravila i očekivanja žanra, razvodnjava se okomitost njenih misli i nestaje ta čistoća poteza, proizvod čistog talenta koji nema veze s naučenim. U „Stolarevoj kćeri“ dobivamo čistu esenciju.

    Napisana je u tri dijela različite dužine; najveći se odnosi na redovnu svakodnevnicu iz Trogira i iz Zagreba koji joj s vremenom postaje sve straniji i dalji, iako je tu najviše povezana s idejom i benefitima profesionalnog pisanja. Drugi opisuje desetodnevni boravak na otoku Palagruži, a treći se bavi boravkom na selu koje prvi put stvarno doživljava nakon smrti majke i spoznajom da je sad ona ta odrasla i odgovorna za sve.  

    Po potrebi ne poštujući vremenski tok radnje, M.V. ustanovljuje red početka, sredine i kraja romana, odnosno bilježenje svog života na auto pilotu, početka razumijevanja onoga što živi i praktično primjenjivanje tih novih shvaćanja dok se u njoj pomalo rasplinjuju uvriježene vrijednosti kojima ju je od malena okolina poučavala te na taj način književno zatvara životni ciklus.                                                                                                                              

    U tim podjelama i stilski djeluje drugačije. U prvom dijelu rijetko boravi u sadašnjosti prema kojoj je uglavnom ravnodušna i često se dotiče nostalgične prošlosti, ali bez klasične euforije nego više kroz upitni ton kojim naznačuje blago nezadovoljstvo i zbunjenost svijetom u kojem svi skupa egzistiramo. Usamljena je bez B. koji gotovo u potpunosti živi između redaka u onim rečenicama s najviše naknadne bjeline. Melankolija je opipljiva i djeluje kao jedinstveni dio njene materije dok u kratkim nepretencioznim odjeljcima pokušava uhvatiti samu sebe, definirati se, razoružati mislima koje bi ju trebale negdje odvesti. U tom procesu djeluje pomalo izgubljeno, nesigurna treba li prihvatiti nametnuta pravila življenja, odnosno jednostavno zatvoriti oči i uši kao i svi drugi oko nje. 

    U drugom dijelu, na Palagruži, zbog svjesnosti o desetodnevnom ograničenju najintenzivnije prati protok vremena odbrojavajući dan po dan, iako tamo to najmanje ima veze s pomicanjem kazaljki na satu. Postepeno se prepušta otoku i uči poniznosti, postaje sasušeni list koji vjetar, sunce i more svojataju te nose kamo god žele. Stapa se s okolišem i dobrovoljno predaje oslobađajućem prirodnom ciklusu ispočetka hvatajući davno izgubljenu ravnotežu djeteta nesvjesnog sebe.

    Iz rečenice u rečenicu je sve manje ima, čisti se od same sebe i poput crne zmije koju redovno sreće na stazi, skida tijesnu i oštećenu kožu presvlačeći se da bi mogla odbaciti ožiljke traumi i narasti. Dok živi tako odvojena od svoje uloge u svijetu, dani joj postaju stotine uočenih sitnica bez praktične važnosti, komadići s kojima se ponovno spaja s evolucijskim savršenstvom okoline koju tako olako ignoriramo. Uživa bez značenja, samim postojanjem i bivanjem u trenutku čiji puls osjeća po cijelom tijelu. Napokon nagonski razumije da je sve u njoj, svi osjećaji i potrebe, sav teret. Sve je pitanje samo njenog shvaćanja i izbora. 

    Na selu, u završnom dijelu knjige, nema datuma. Svejedno imamo vremenski okvir jer je odlazak tamo reakcija na potrese i koronu koji je izbacuju iz ravnoteže, samo potvrđujući koliko svakodnevnicu uzimamo zdravo za gotovo. Na tom mjestu, ponovno u okruženju prirode, iznenađujuće se lako odriče gradske civilizacije i pomalo gasi potrebu za sudjelovanjem u praćenju frenetičnog medijskog bubnjanja stvorenog da privuče pozornost te nas guši svojom bukom čiji decibeli samo rastu dok na kraju ne ostane samo uznemirujući zvuk zbog kojega ne postoji više ništa drugo.

    Selo je povratak temeljima, prihvaćanje vlastite malenkosti, zalijevanje žednog korijena divlje ruže davno posađene ispod stepenica. Selo je njen naklon nerazumljivoj perfekciji prirode.

    Ono što Marinu Vujčić kroz cijeli zabilježeni period uzdiže iznad površine nemirnog mora je upravo čitanje. Knjige su uvijek oko nje, pouzdani prijatelji čije stranice tako često pomažu shvatiti i učiniti velikim ono maleno. Odlični naslovi utkani su u njen dnevnik, puni rečenica s posebnom rezolucijom, onom koja se polako rastapa u čitatelju i neprimjetno postaje dio njega.                                                                                                                                        

    Ona cijeni tuđu misao koja rađa vlastitu i intimno se druži s mnogima ne poznajući im boju glasa, tek boju svijesti.

    Polako guštati u njenom književnom djelu značilo je nekoliko dana ne hodati nego lebdjeti povrh vlastite sjene, biti istovremeno prisutan i odsutan, neranjiv u vlastitoj dimenziji iznad obične svakodnevice. Nakratko mi je uslišila glad za smislenošću, vratila ravnotežu unutarnje tišine. Jedna od onih koju ću sigurno imati u svojoj biblioteci, za nasumično otvoriti i označiti dan. 

    Pročitajte. Unutra je toliko raštrkanih misli, a iza savršeni muk pun smisla.   


    ​​

    Ozren Majerić 19. 05. 2022.

    Antisemitizam: povijest duševne bolesti od Starčevića i Strossmayera do antivaksera

    Antisemitizam infektivna je bolest duše. Vjerojatno postoji i širi se otkako Židovi kao manjina žive unutar drugih, inovjernih abrahamovskih zajednica. Svaki antisemitizam zasnovan je na uvjerenju da su svi Židovi, ili barem većina njih, u nekoj vrsti trajno obnavljajućeg, aktivnog dogovora. Oni su uvijek zajedno, premda su u odnosu na nas u manjini, dok je svatko od nas vazda sam. Antisemitizam je rodno mjesto svakog nacionalizma (etnonacionalizma, nacionalšovinizma…), i živa potvrda da je nacionalizam nesumnjivo stariji od nacije. Ali nikad nije uputno pojedini nacionalizam uspoređivati s antisemitizmom. Uspoređivanje vlastite patnje s patnjama Židova, ili patnje svoje zajednice sa židovskim patnjama kroz povijest, osim što je karakteristična retorička figura gotovo svih nacionalista nakon 1945, zaobilazni je put u antisemitizam. Ali ne zato što su Židovi izabrani narod, niti zato što bi Židovi bili kolektivno bolji od nas, pa čak ni zato što je židovsko stradanje nesumnjivo veće od našeg, nego zato što uspoređivanje vlastitih patnji sa židovskima biva jedini način na koji će nacionalist priznati da su Židovi uopće i patili. A uspoređivanje – primjerice – hrvatskog, srpskog ili bošnjačkog slučaja sa židovskim slučajem najefektniji je način da se eliminira svaka hrvatska, srpska ili bošnjačka povijesna odgovornost za Holokaust, te svako saučesništvo hrvatskih, srpskih ili bošnjačkih zločinaca u Holokaustu.

    Antisemitizam infektivna je bolest duše. Ali još donedavno, do Hitlerova dolaska na vlast, antisemitizam je bio neka vrsta društvene mode. Začin gotovo svakom vladajućem obliku mišljenja. Efektan oblik kafanskog govora, političke retorike, crkvenog propovijedanja. Antisemitizam bio je jedan od najefektnijih i najsigurnijih načina da se nemišljenjem i brbljanjem prikrije misaona pustoš, te da se pridobiju široke narodne mase. Antisemitizam topla je kolijevka svakoga ovodobnog političkog populizma. Između dvije mirnodopske malograđanske čamotinje, općeprihvaćene bečke antisemitske mode s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, i političkog populizma marginalnih i manje marginalnih aktivista i dokonjaka s početka dvadeset i prvog, zatekao se Holokaust. Vrlo temeljito i u osnovi do kraja provedeno istrebljenje europskih Židova. Dvanaest godina vladavine Adolfa Hitlera za kojih se saznalo što su krajnje konsekvence antisemitizma, a posredno i svakog nacionalizma. To saznanje presudno će obilježiti europski način mišljenja u sljedećih sedamdesetak godina, ili do prirodnoga biološkog kraja generacije koja se sjeća Holokausta. Zatim slijedi zaborav, novo doba i novi stadij bolesti duše, kada će Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, predvodeći agresiju i nacionalistički istrebljivački rat protiv Ukrajine i Ukrajinaca, javno oglasiti da je Adolf Hitler podrijetlom bio Židov.

    Ivo Goldstein, tako odlučuje gospodar Slučaj, knjigu “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas” objavljuje u ožujku 2022, ni mjesec dana od početka ruske agresije na Ukrajinu, te nekoliko tjedana prije Lavrovljeve izjave. Premda se u naslovu spominje srednji vijek, priča zapravo započinje sredinom devetnaestog stoljeća, u vrijeme kada se Židovi u većem broju doseljavaju u hrvatske gradove, ali, što je za temu mnogo važnije, i u vrijeme prvog procvata hrvatskoga novinstva. Novine su, uz krčmu, pivnicu i balkansku kafanu, a prije crkvenoga oltara i političke govornice, temeljni prostor rađanja i prenošenja antisemitizma. Goldstein se, očekivano, bavi uglavnom onim što je objavljeno u novinama i izrečeno za političkim govornicama, budući da su za njega, povjesničara, krčme kao i građanski domovi, mjesta do kojih ne dopire. 

    Koliko god bio infektivan i proširen među narodnim masama, te zasnovan na striktnom katalogu uvijek istih predrasuda, antisemitizam je, rekli smo, bolest čovjekove duše. I koliko god karakterizirao zajednicu i bivao zasnovan na tipiziranim stavovima i kolektivnom mišljenju, antisemitizam se upečatljivo razlikovao od duše do duše i od čovjeka do čovjeka. O tome Ivo Goldstein nastoji povesti računa. Pomalo i neočekivano za povjesničara, on katkad pokušava svojim junacima zaći u dušu, prepoznati njihove motive, naći opravdanje. Zašto to čini? Iz jednoga inherentnog razloga: zato što je i to način da se objasni epoha. A onda i iz jednog od onih razloga koji se prividno ne tiču teme: Goldstein je dionik hrvatske kulture, hrvatski je građanin, te osim što se bavi hrvatskom poviješću, on u njoj, kroz nju i živi, pa bi u emocionalnom smislu bilo gotovo nepodnošljivo tek hladno ustvrditi da su zapravo svi, osim (premda ni to nije do kraja tako) komunista i komunističkih vođa te vrlo rijetkih liberala i demokrata, hrvatski velikani devetnaestog i prva tri desetljeća dvadesetog stoljeća barem jednom izgovorili ili napisali nešto što bi se dalo svesti na sirovi, surovi, osviješteni ili neosviješteni antisemitizam.

    Tako pisac, recimo, opisuje – nalazeći za svakog od njih opravdanja – Antu Starčevića, Josipa Jurja Strossmayera, Stjepana Radića. Strossmayer u pismu Franji Račkom osporava donošenje zakona o ravnopravnosti Židova iz 1873, jer je, po njemu, pogrešno smatrati da su “sve konfesije jednako časne, tojest jedne cijene i jedne istinitosti”. Još je primjera gdje je on, bilo u privatnom dopisivanju, bilo u razgovorima s ljudima, zastupao antisemitske stavove. Ali u svom je ukupnom djelovanju, i kao katolički pastir, i kao javni djelatnik, mecena i političar, Strossmayer bio dosljedno angažiran na društvenoj emancipaciji Židova, djelovao je kao filosemit, čemu su se Strossmayerovi neprijatelji i među Hrvatima, i među Srbima, spremno rugali sve do najnovijih vremena. Njegov slučaj djeluje neobično, premda za to vrijeme u Europi uopće nije jedinstven: Strossmayer je kao svećenik imao ozbiljne predrasude o Židovima, one su bile ugrađene u njegovu privatnu osobu, bile su, da se poslužimo rasno-mesarskom metaforom, u njegovoj krvi i mesu, ali je, imajući svijest o epohi, a možda, budimo idealisti, i o svojoj nesavršenosti, djelovao ponekad i protiv vlastitih uvjerenja, u korist Židova. Što je bolje: biti antisemit i nastupati suprotno tome, ili se antisemitizmom koristiti u socijalne svrhe, ali privatno ne biti obuzet predrasudama? Bolest je i jedno i drugo.

    Goldstein veoma obzirno i s mnogo skrupula opisuje slučaj Stjepana Radića. Za cijele svoje političke karijere, stasavajući u narodnog vođu i u hrvatskog nacionalnog proroka, Radić se koristio antisemitizmom i generiranjem predrasuda o Židovima. Čak bi govorio da to nije antisemitizam, nego asemitizam. Naime, kako je njegova misao vodilja bila zasnovana na socijalnim razlikama, te na jadu, bijedi i neprosvijećenosti najširih seljačkih i radničkih masa, naspram crkvenih, političkih i privrednih elita, koje te mase izrabljuju, Židovi su mu služili kao idealtipski neprijatelj. Narod je već u crkvama upio predrasude o njima, malobrojni su, tako da od njih ne prijeti nikakva opasnost po agitatora, a vijest o njihovoj “krivnji” širi se sama od sebe. Takvo je, naime, vrijeme – ne samo u Hrvatskoj – da klevetanje Židova ne iritira nikoga osim Židova samih. A oni su u biti bezopasni. Tako je 1926, kao kraljevinski ministar prosvjete, Radić došao u Sarajevo, pa se u govoru pred narodom nastoji svidjeti domaćinima: “…kako je divno ovo Sarajevo. Ovo bi trebalo da bude prestonica naše države. U njemu ima i paprike; to su Jevreji. Ali dobra je ipak paprika, dobra za začin (smeh). Bez jela paprike Bože oslobodi. Jer koji bi đavo mogao uvek da jede papriku.” A u travnju 1928, malo prije atentata u beogradskoj skupštini, u kojemu će stradati, za list Politiku komentira nekakvu konferenciju privrednika u Zagrebu: “to što se dozvolilo da 150 Židova koji su se usudili da ponizno, da kažem i podlo mole vladu za milostinju, to je nečuveno. Time su oni zaslužili da mi HSS (…) koji smo dosada bili samo asemiti od sada vodimo antisemitsku politiku. Ja sam sve dosada cijenio neke od njih, na primjer Alexandra, ali kad su oni pokušali da se predstave kao predstavnici Hrvata i nas prečana i da u ime naše mole ja prekidam s njima svaku vezu.”

    Mnoge činjenice, međutim, pokazuju da Stjepan Radić vjerojatno nije bio opterećen antisemitskim predrasudama. Niti je vodio antisemitsku politiku. Ali što to znači voditi politiku mimo onog što se govori? Radića su njegovi protivnici često etiketirali kao demagoga. Njegov govornički antisemitizam doista jest demagogija. Ali nije li takav zapravo svaki antisemitizam? Nije li svaki nacionalizam već skoro stoljeće i pol najefikasniji oblik političke i egzistencijalne demagogije. Goldstein bilježi i to da su židovska glasila Stjepana Radića ispratila neočekivano toplim i blagonaklonim nekrolozima. Možda su u tom strašnom času po većinski narod htjeli izbjeći bespotrebnu konfrontaciju i izazivanje nove mržnje, ali ne treba smetnuti ni nešto drugo: kroz cijelu svoju povijest hrvatski i jugoslavenski Židovi bili su, kao tipični manjinci, primorani da usklađuju dva svoja života. Jedan židovski, drugi hrvatski (ili jugoslavenski). Radić je u jednom od ta dva života bio brbljavi negativac, dok je u drugom bio mučenik, zagovornik i zastupnik poniženih i potlačenih, narodna nada. Kada je umro, bilo je i logično da se obrate samo tom drugom Radiću. I njihova tuga nije bila ništa manja od tuge njihovih susjeda. Poučno je i neobično biti manjinac, pogotovu Židov. Svijet bi bio bolje i sretnije mjesto kada bi, umjesto da idu u vojsku, svi punoljetni građani barem po petnaest mjeseci u životu mogli biti Židovi. Patetično to zvuči, ali zapravo tako nije. Manjinstvo jedini je, premda nikako i sigurni, lijek od antisemitizma.

    Treći junak, što ga je čitatelj probrao iz golemog imenika Goldsteinovih (uglavnom) jadnika, otac domovine Ante Starčević, najživopisniji je i vjerojatno najzanimljiviji. Po naravi svojoj vazda mrzovoljan, dosljedan mizantrop, imao je ideju da su svi potlačeni na prostoru od Sutle, ili od Karavanki, pa sve do Timoka, zapravo Hrvati. Taj svoj zamišljeni svijet nakanio je pretopiti u modernu europsku naciju. Bio je u tome napredan i vrlo liberalan, Hrvate je vidio u pravoslavnima i muslimanima, a jednako tako i u Židovima. Protivio se žestoko pogromima Židova u Rusiji, ali nije bio načisto ni s građanskom jednakopravnošću Židova, a ni s klerikalno-pučkim, otrovnim i ubojitim mitom da Židovi kolju kršćane da bi njihovom krvlju umijesili svoj kruh. O Židovima, u antisemitskoj maniri, katkad piše kao o monolitnoj skupini, kao o mnogo tijela s jednom jedinom glavom. Ali ruku na srce, ljepše on govori o Židovima nego o Nijemcima, Madžarima ili Slavenosrbima, kako je prozvao Srbe nespremne da budu Hrvati. A na kraju krajeva, ni o kome nije tako ružno govorio i pisao kao – na kraju – o Hrvatima. Za razliku od Strossmayera i Radića, koji su se sa Židovima obračunavali ratujući protiv demona vlastitih karaktera, Starčeviću Židovi su, čini se, bili samo jedan u nizu naopakih kolektiviteta i naroda. Njegov antisemitizam, kao ni Strossmayerov, nije proizveo posljedice, ali je značajan kao sindrom epohe.

    Hrvatska je bila zemlja s malim brojem Židova. Za razliku od susjedne Bosne, u kojoj je stoljećima živjela dobro integrirana sefardska zajednica, hrvatski su Židovi bili doseljeni Aškenazi, koji su pristizali uglavnom iz Madžarske i Austrije, i koji su se, barem u prvoj generaciji, jezikom i zavičajem razlikovali od Hrvata. To je u desetljećima obilježenim borbom za narodni jezik predstavljalo stanovitu iritaciju, premda je to više bio dobar alibi za antisemitizam. Židovi su se doseljavali kao stranci, u vrijeme kada su hrvatske elite bile negativno opsesionirane strancima, uvjerene da će im oni osporiti pravo na domovinu, jezik i kulturu. U to vrijeme, krajem devetnaestog stoljeća, dolazi i do prvih verbalnih sukoba s domaćim Srbima, uz koje se, naravno, za izdaju okrivljuju Židovi. Tu Goldstein uvodi pripovijest o srpskom antisemitizmu, koji će zatim pratiti kroz povijest, sve dok Srbi s Hrvatima budu dijelili zajednički društveni i kulturni kontekst. U to prvo vrijeme međusobnih surevnjivosti Srbi su Hrvatima zamjerali filosemitstvo, a Hrvatskoj su se rugali kao novoj Palestini. U antisemitskom srpskom humorističkom listu Vrač pogađač izlazi, recimo, ovakva pjesmica, s aluzijom na smrt Ante Starčevića: “Prošao je Jerusalim, čuvutska je pala kruna./ Nema više car Davida, nema više Solomuna./ Pa nema im ni proroka! Al Bog vidi Izrailja/ Ta ‘Hrvata obrezanih’ bar imade izobilja.”

    Goldstein demontira mišljenje – ili još jednu predrasudu – po kojem u Srba nije bilo antisemitizma. Ili ga nije bilo kao u Hrvata. Kao i onu drugu, danas ukorijenjeniju predrasudu, po kojoj antisemitizma nije bilo među muslimanima i njihovim političkim, kulturnim i vjerskim elitama u Bosni. Razdoblju Kraljevine Jugoslavije posvećen je, možda, i najzanimljiviji dio knjige, jer se u to vrijeme istodobno konstruira slika današnjega svijeta i stvara se duhovna klima za Holokaust. Sve velike političke i nacionalne stranke jugoslavenskih naroda bile su u međuratno doba manje ili više obilježene antisemitizmom. On je, da se poslužimo Radićevom metaforom, bio začin svake nacionalne politike u Kraljevini. Ali zanimljivo je primijetiti da je pred sam rat antisemitizam zapravo bio najizraženiji kod slovenskih nacionalnih političara i vođa. Anton Korošec u Beogradu zdušno se i žestoko borio za zakone kojima bi se provelo segregiranje Židova, po uzoru na Hitlerovu Njemačku, premda je istodobno u Sloveniji židovska zajednica bila toliko malobrojna da skoro nije ni postojala. Osim što je Korošec bio katolički svećenik, te je inspiraciju nalazio u crkvenom učenju, njegov slučaj potvrđuje da za antisemitizam nisu potrebni Židovi.

    Ono što se dogodilo za Drugoga svjetskog rata opisano je, skupa s protagonistima ratne antisemitske propagande, u brojnim drugim knjigama (uključujući i “Holokaust u Zagrebu” Ive Goldsteina). Hrvatski Židovi mogli su preživjeti samo čudom, odlaskom u partizane ili bijegom u talijansku okupacijsku zonu. Nisu mogli računati na solidarnost svojih kršćanskih ili hrvatskih susjeda – premda je, naravno, bilo onih koji bi im pomagali, ali kako je čovjek mogao znati tko će mu pomoći? – a pogotovo nisu mogli računati na ustašku milost ili barem aljkavost u provođenju rasnih zakona, koje NDH nije donosila pod pritiskom Njemačke, nego je u nekim elementima djelovala i kao avangarda. Recimo, prije su Židovi morali ponijeti žute trake u NDH, nego u Trećem Reichu.

    U osnovi, čitatelju će mnogo zanimljivija, jer je dosad bila neistražena, biti povijest antisemitizma u socijalističkoj Jugoslaviji. Po svršetku rata uslijedilo je dugo i uglavnom mirno razdoblje, za kojega su preostali hrvatski i jugoslavenski Židovi doista bili zaštićeni od vrijeđanja i predrasuda. Jugoslavija se, to svakako valja napomenuti, radikalno u tome razlikovala od zemalja sovjetskoga bloka, i to ne samo Poljske, u kojima antisemitizam ne samo da je preživio Hitlera, nego se dalje razvijao kroz nove predrasude i simbolične pa i stvarne pogrome. Recimo, u Sovjetskom Savezu, pa tako i u zemljama pod kontrolom Moskve, Holokaust se dugo nije priznavao kao neki zaseban događaj. Tako se, recimo, i danas u Minsku, u Bjelorusiji, mogu vidjeti spomenici na mjestima stradanja nekad goleme židovske zajednice, na kojima se, bez ikakvog spomena Židova ili znaka njihove prisutnosti, komemorira stradanje “tisuća sovjetskih građana”. U Jugoslaviji, pak, već od 1945. židovska sudbina ima svoje ime, povijest i naraciju. Kada Ivo Andrić 1950. objavljuje “Bife Titanik”, već su tiskane brojna potresna svjedočanstva o logorima, o istrebljenju cijeloga jednog naroda, a zločin je učinjen vidljivim i pamtljivim praktično u svim dijelovima Jugoslavije. Deset godina kasnije u produkciji Jadran filma snimljen je “Deveti krug”, film slovenskog redatelja Franceta Štiglica, na temu židovskoga progona, koji će biti nagrađivan i gledan u cijeloj zemlji. Djeca će sa školom organizirano ići u kino da gledaju “Deveti krug”, a film će – jedan od rijetkih u povijesti jugoslavenske kinematografije – zavrijediti i nominaciju za Oskara. Goldstein se, na žalost, ne bavi usporedbom jugoslavenskog i istočnoeuropskih slučajeva poslijeratnog tretiranja zločina nad Židovima, niti se bavi židovskom temom u poslijeratnoj hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi i književnosti, ali sve to bi, vjerojatno, bila tema neke druge knjige.

    Stvari se, međutim, donekle mijenjaju zahlađenjem u jugoslavenskim odnosima s državom Izrael, koje je 1967. dovelo do prekida diplomatskih odnosa. Nakon toga stvorena je prigoda da se nanovo, praktično iz ničega, na drugim postavkama, ali uz načelno slične predrasude, rađa antisemitizam. Jugoslavija je, kao osnivač pokreta nesvrstanih, u svim bliskoistočnim sukobima bila snažno na arapskoj strani. S jedne strane, radilo se o ideološkoj bliskosti. Te zemlje su, barem po proklamaciji, često bile socijalističke. I osim što su bile u sukobu s Izraelom, bile su konfrontirane i sa zapadnim kapitalističkim blokom. Problem je, međutim, bio što su Egipat i Sirija vrlo živo i aktivno baštinile neke od najneugodnijih tradicija europskog fašizma, nacizma, hitlerizma. I bile su, te zemlje, radikalno antisemitske. Uostalom, bio je živ i vrlo aktivan jeruzalemski muftija Mohammed Amin al-Husseini, koji je od svih konvencionalnih vjerskih vođa u vrijeme Drugoga svjetskog rata Adolfu Hitleru bio apsolutno najbliži. A Tito je na svojim bliskoistočnim putovanjima za prevoditelja imao Huseina Đozu, esesovskog ratnog imama, koji će se, gle čuda, 1968. pridružiti Al-Husseiniju u pozivu na džihad protiv Izraela. I neće mu usfaliti dlaka s glave, nego će proživjeti životom uglednika, u zemlji u kojoj se baš i nisu tek tako tolerirale simpatije za fašizam ili kleronacionalistički ispadi.

    Na Izraelu se, i na toj iritantnoj i odavno već bezizlaznoj dvojbi što je u nečijem diskursu protuizraelsko, a što protužidovsko, što je antisemitizam, a što anticionizam, što se smije govoriti o bilo kojoj državi, a što nije lijepo reći o svejedno kojoj naciji, skršio i slomio onaj posebni obzir koji je u bivšoj Jugoslaviji i u Europi nakon Holokausta postojao prema Židovima. I naravno da pripovijest nije mogla ostati na Izraelu, niti na onome što različite izraelske vlasti rade Arapima. Naravno da se nije moglo ostati na tome da se u arapsko-izraelskim ratovima navija za Arape, niti da se sudjeluje u proarapskoj propagandi. Naprosto je bilo nužno i zakonomjerno da u sve to provali onaj dugo zatomljeni, tradicionalni antisemitizam, skupa s cjelokupnom poviješću vlastitih nedjela. Zanimljiv, a ujedno i zastrašujući primjer, koji Ivo Goldstein precizno navodi, jest Faik Dizdarević. Novinar i diplomat, dugogodišnji direktor Radio televizije Sarajevo, dopisnik s Bliskog istoka, generalni sekretar Jugoslavenske radio televizije, u Sarajevu će, kada 2011. umre, s posebnim osjećajem posvuda pisati i “učesnik Narodnooslobodilačke borbe i antifašist”, u Odjeku, sarajevskom časopisu za kulturu i društvena pitanja, godine 1969. piše ovako: “prihvati li se da su Jevreji nacija za sebe (…) to povlači za sobom dvojnu privrženost: jednu prema zemlji u kojoj živi, a drugu – koja ima tendenciju da bude primarna – prema Izraelu.”(…) “Stvaranje Izraela (je) veštačko rešenje, a od Arapa se traži da ga prihvate”, veli Faik, a zatim Izrael stavlja u isti kontekst s tadašnjim državama aparthejda, Rodezijom i Južnoafričkom Republikom, ali i s Trećim Reichom, NDH i Nedićevom Srbijom. Izraelci su gori, nastavlja Faik, jer kolonizatori u Africi urođenike nisu dirali, dok su Izraelci istjerali sve Palestince. On predlaže da se Izrael “decionizira”, da prestane biti Izrael, i da Židovi u nekoj novoj oslobođenoj Palestini budu jedna od vjerskih skupina. Slučaj Faika Dizdarevića zanimljiv je zbog dvije stvari: riječ je o notornom antisemitizmu, kojem je Izrael alibi za nešto drugo, koji autor ne obrazlaže u nekoj marginalnoj publikaciji, nego u markantnom režimskom glasilu, i drugo, Faik Dizdarević tek je nakon ovog ispada iz 1969. načinio veliku karijeru, da bi umro u Francuskoj kao istaknuti bosanski antifašist.

    Za razliku od Dizdarevićeva ili Đozina, većina antisemitskih ispada u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, sve do raspada zemlje, dolazit će od ljudi s društvene i kulturne margine, od tipova kakav je, recimo, bio Dragoš Kalajić u Srbiji ili Ivan Mužić u Hrvatskoj. Tek će se s nagovještajima sloma komunizma stvari mijenjati. Tad Tuđman objavljuje čuvena svoja “Bespuća povijesnih zbiljnosti” i duh biva pušten iz boce. U krvavim, zlokobnim, a ujedno i budalastim devedesetim sve ponovo biva moguće izgovoriti, tako da svaka antisemitska i nacionalistička predrasuda doživljava svoj revival. No, to je opet doba koje u Goldsteinovoj knjizi biva samo rubno tematizirano, jer zaslužuje zasebnu knjigu. Autor, pak, svoj katalog hrvatskoga i okolnih antisemitizama završava skoro u našim danima, epizodom u kojoj antivakseri židovsko stradanje koriste da bi njime alibirali i ilustrirali svoj strah od cijepljenja. Naravno da je to antisemitizam. A onda, već smo rekli, stiže Sergej Lavrov, sa židovskim podrijetlom Adolfa Hitlera, te se priča izvan Goldsteinove knjige zakonomjerno vraća na svoj početak. Antisemitizam infektivna je i ciklična bolest duše. Sergej Lavrov nije, naime, rekao nešto novo. Židovi su u Holokaustu ubijali i uništavali sami sebe. Odavno je to već rečeno, samo što bismo se sad trebali pričom vratiti na tu epizodu, pa se opet u vrlo širokom krugu ciklične pripovijesti vratiti na početak. Antisemitizam infektivna je bolest svake duše, koja žudi za jednostavnim objašnjenjima svijeta oko sebe. Ako Židovi nisu krivi, sve je mnogo teže shvatiti. Ako Židovi nisu krivi, potrebno je mnogo napora, energije i rada da se živi sa sobom i među ljudima. A čovjek naprosto nema vremena. Treba se brinuti za djecu, da ih prehrani i školuje, za dom, da poplaća sve račune, a onda i za domovinu. Antisemitizam mu u tome pomaže.

    Knjiga Ive Goldsteina važna je i pomalo tragična. Pročitat će je isključivo oni koji su u stanju bolest držati pod kontrolom. Ostali će je odbiti. Knjiga je katalog hrvatskog i okolnih antisemitizama, a zavređuje još barem jednu ovakvu knjigu koja bi bila interpretacija onog što je u katalogu. Vrijedilo bi interpretirati vrijeme, i tu suptilnu transformaciju ideološke mode lijenoga palanačkog uma u ono što je zatim nastupilo. Vrijedilo bi interpretirati svaki u Goldsteinovoj knjizi opisan slučaj…

     

    Miljenko Jergović 19. 05. 2022.

    Djeca

    Gle kakvo je čedo
    rodila stijena!
    Živo je, njiše se na vjetru i raste.
    Grčevito se drži
    za njena raspuknuta njedra.

    Nije mu se nadala.
    Čime nahraniti gladno drvo?
    Kako biti mati
    djetetu iz drugog svijeta?

    ***

    Što je to porodio bor?
    Kameno čedo
    bez grana
    bez stasa
    mučaljivo
    teško
    neshvatljivo.
    Ma koliko dugo mu
    mati šaptala
    u smiraj dana
    da je nebo pitko
    a zvijezde blistave
    da bi se mogao
    barem malo pridići
    i zaviriti u to što je gore
    njega je njegova ćud
    vukla dolje
    i tako razapet
    između gore i dolje
    bor se propeo u nebo
    sa stijenom u krilu
    okupan čežnjom
    da će to što miluje,
    grli i čuva
    jednoga dana
    prolistati.

    Jagoda Iličić 18. 05. 2022.

    Ljubav u kolibi

    Ilija Ladin, Ljubav u kolibi; Odabrao i uredio Željko Ivanković; Art Rabic, Sarajevo, 2020.

     

    Ljubav u kolibi

    Od čega žive djeca u kolibi?
    Djeca moja
    Žive od ljubavi
    Ljubav moja
    Živi od pjesme
    A pjesma
    Od početka svijeta

    Od čega žive vrapci pred kolibom?
    Vrapci moji
    Žive od moje ljubavi
    Ljubav moja
    Živi od pjesme
    A pjesma
    Od početka
    Svijeta

    Ja nisam kukac ženo
    U ime ljudske vrste velim:
    Prvo ljubav
    A onda objed!

    Ilija Ladin, „Ljubav u kolibi“

     

    Ovu najnoviju knjigu izabrane poezije Ilije Ladina priredio je pjesnik, njegov bliski sagovornik i urednik, Željko Ivanković. Sve što je u nju stalo, Ivanković je lijepo rasporedio, tako da se cijela knjiga čita kao jedinstvo života i pjevanja Ilije Kozića Ladina. Skraćujući i svoj izvrstan predgovor, Ivanković je dao okvir pristupa, ali osjeća se da je on izabrao za ovo izdanje samo ono što je suština posmatranja života i odnosa prema poeziji našeg značajnog pjesnika i druga s kojim smo se povremeno viđali, razgovarali, slušali ga kako govori svoje stihove, kako uopšte govori bilo šta. Bili smo savremenici. Zato je dobro što je u ovoj knjizi  i izbor sjećanja i anegdota iz života Ilije Ladina. Neke sam znao, neke prvi put sada pročitao i uživao u njima. Naročito je lijepa priča pod naslovom „Prijatelj drag“, u kojoj se vidi cijelo biće Ilije Ladina, koji se jednog dana pojavio u Zagrebu, u Kulturno umjetničkom društvu „Ivan Goran Kovačić“, zato što je pročitao moto njegovih dana „Niko da ne dođe do prijatelj drag“. Ladin je to smatrao pozivom da dođe i on. Anegdote oživljavaju mrtvog čovjeka, pogotovo ako si ga poznavao i ta priča dopunjava poeziju, koja je jednako živa kao u vremenu Ladinovog svjetovnog života. A taj život je čudo sam po sebi, i ostaje zagonetan i nama upućenijim od drugih. Na primjer, školovanje, teško je naći podatke gdje se školovao. Ja sam pokušao da nađem u banjalučkoj Gimnaziji ali nisam uspio. Bar ne u monografijama koje navode bivše učenike. Naravno, za njegovu poeziju to nije pretjerano važno, ali pisac je radoznao da otkrije što više o čovjeku koji je otišao a njegovo djelo i dalje je tu. Šta se desilo sa njegovom porodicom, sa ocem Ladom od koga je preuzeo ime. Više ga je volio od svog prezimena Kozić. Pa su i u tome bili česti nesporazumi. 

    Ovo džepno izdanje, po samoj koncepciji je posebno, ali dovoljno i informativno i ispunjeno pjesmama koje dobro reprezentuju Ladinov pjesnički opus. To svakako nije bilo lako, pjesnik se kod svakog izbora ukazuje pomalo drugačiji. Ivanković je to uradio znalački i odabrao poeziju koju on smatra bitnom da bi se Ilija Ladin predstavio onim najboljim što je stvorio. To se prvenstveno odnosi na ratni period, kada se Ladinove pjesme iz dvije izuzetne zbirke otkidaju od njega kao bolni kuršumi, ali pjesnički, jezički tako čiste, tako izdignute iz ratne buke i bijesa, sa stalnim osjećanjem da je između zemlje i neba, između ovog života u ratu i onog negdje u nebesima koja su otvorena i čekaju. Tamo će nastaviti svoje razgovore sa Bogom. 

    O Iliji Koziću Ladinu može se pisati i pisati, baš onako kako je on pisao svoje pjesme, dotjerujući ih i kvareći, ponavaljajući osnovne teme napisane u svetim knjigama, znane i zaboravljane, u stvari, sve same suštine onoga što se zove ljudsko življenje kroz milenijume. Obradujem se svakom novom izboru poezije Ilije Ladina, obradujem se svakom napisu o njemu, životu mu, tako jednostavnom, siromaškom, a opet tako skrivenom od drugih, čak i onih njemu fizički najbližih. Kao da je i sam sebe tražio sve te godine svoga života. Kada se čita njegova rana poezija, utisak je kao da  su to vježbe iz fuga, samo mnogo slobodnije, jer učenik i neće da podliježe strogoj matematičkoj logici muzike, tako ne bi mogao da stigne do sebe, a upravo se njegovi stihovi oko toga neprekidno lome, gomilaju, nestaju i vraćaju. To je toliko jedinstveno, da postaje za čitaoca takođe opsesivno. Ladin prenosi svoju potragu upravo na čitaoca. Istovremeno, kad ga vidiš među drugim pjesnicima, gdje se on osjeća sasvim prijatno i prirodno, pričinjava ti se kao da je ipak zalutao i da je cijeli njegov život neprekidno lutanje. Lutanje fizičko i lutanje pjesničko koje je prikriveno traganje. Za čim? Za uzvišenim, od prvog dana. Kao što je Šop tražio i našao svog Isusa, tako je i Ladin našao svoj smisao u jeziku, gotovo kao kakav klasični muzičar. Ali i isposnik poput svetog Franje Asiškog.

    Pisao sam o Ladinu više puta, različitim povodima, ali sada želim da dodam početak početaka, koji seže u vrijeme mog boravka u Sarajevu i studiranja. Jer život svakog od nas je cjelovit, mi možemo iz njega ponešto izbaciti, ili će to uraditi drugi, ko zna zbog čega, ali kad se sve slegne, to što je izbačeno ponovo se pojavi. Pišem o Iliji Koziću Ladinu, pomalo i mome zemljaku, Krajišniku. Prošao je prije mene ovim prostorom, taj njegov put je zagonetka, neka takav i ostane. Ali ono što znamo vrijedi i da kažemo. 

    Sa Ladinom sam se upoznao još u vrijeme studiranja. Desilo se to slučajno, zato što sam stanovao u njegovoj blizini, na Grbavici, gdje je stanovao i pjesnik Nikola Martić. Evo kako sam ja to zapisao naknadno, tačno 25. 1. 1975. godine. 

    Moj prvi susret sa Ilijom Kozićem – Ladinom. Otišao sam do Nikole Martića, u podrum zgrade u ulici Đure Salaja 25, u Sarajevu. Tamo gdje treba da bude smješten ogrjev i nekorisne stvari, živio je jedan mladi čovjek, pjesnik, naizgled snažne fizičke konstrukcije, ali sklon pobolijevanju – Nikola Martić. Bar se meni tako činilo kada sam ga viđao, izgledao mi je premršav. Pitao sam se da li on jede, i šta jede? Koliko puta na dan jede? Od honorara koji sam dobijao od tekstića u „Našim danima“, gdje sam redovno nešto objavljivao, svaki put kupio bih voća i keksa kao da idem u bolnicu na obilazak bolesnika. Kaput na njemu, izgledao je kao na čiviluku, krupne kosti odavale su njegovo hercegovačko porijeklo, ili se to meni samo činilo pošto sam znao da je iz tih prostora koji ga i pjesnički opsjedaju, kao „zemlja Humska“. Bio mi je veoma drag. Kad god bih ga vidio, osjećao sam se nekako posebno, kao da vidim nekog od velikih francuskih ili ruskih pjesnika. Bio im je toliko blizak, naročito Sen-Džon Persu, čije je „Morekaze“ preveo Bora  Radović, nekako tih godina. Odlaskom iz Sarajeva, udaljio sam se i od Martića, naročito poslije njegovih nekih javljanja u štampi. A možda mu je to bilo prišiveno više politički.

    I tako, jednog dana, da li sam došao tamo sam, ili još s nekim, ne znam, ali uđoh u drugu prostoriju, gdje vidjeh čovjeka koji je ležao u nekakvim prnjama, ćebadima, jorganima, na žičanom krevetu, dok je u drugom uglu bio nečiji ugalj. Izgledao je bolesno, tip iz romana Dostojevskog, poput Rodiona Romanoviča Raskoljnikova. Gledao me je radoznalo, i odmah se predstavio kao pjesnik Ladin. Baš tako: Pjesnik Ladin! Nisam bio ništa pročitao od njega, zato ga nisam naročito ozbiljno ni primio kao pjesnika, ali bilo je nečega u njegovoj ličnosti što je plijenilo pažnju, to siromaštvo i neka predanost poeziji koju sam brzo otkrio. Dobro, ovaj podrum privlačio je pjesnike, uglavnom moje vršnjake. Nešto dalje, na Grbavici, stanovao je i Josip Osti – Pepi, kod koga sam ponekad navraćao. 

    Nekoliko pitanja rojilo se u mojoj glavi, bez ikakvog odgovora. Znao sam za jednu dopisnicu koju je Ladin bio uputio Maku Dizdaru, tadašnjem glavnom uredniku časopisa „Život“, i čestitao mu Novu godinu. Čudio sam se tom djetinjem rukopisu, tim nesigurnim slovima koje, izgledalo je, mora da piše polupismen čovjek, ili neka preosjetljiva duša. Ko je pisao, dakle? Rekoše mi, to je neobičan čovjek, neki nepriznati pjesnik Ladin. Kasnije, za njega se zauzeo Anđelko Vuletić, ali nije bio primljen u Udruženje književnika BiH. Tu se bila razvila silna polemika, kojoj je po strani bio sam Ladin, njega sve to uopšte nije doticalo. Kasnije, kad sam već otišao iz Sarajeva, prvo u vojsku potom u Banjaluku, eto njegove prve knjige „Prije tebe ničeg nema“, potom za mene veoma značajna zbirka „Od neba naovamo“. Gotov pjesnik! Neobičan, kao što je i njegov mlado-penzionerski život bio neobičan. Ali toliko autentičan da mu se pjesnički dar ne može osporiti. Vraćam se tom prvom danu našeg poznanstva.

    Govorili smo prijateljski toga dana, u podrumu, u kome je nastavio da stanuje godinama, sve dok  nije Nikola Martić dobio pravi stan.  Potom se odselio u Split, uglavnom zbog zdravstvenih razloga njegove cijele porodice. Govorili smo toga dana, Ladin i ja, najviše o Fransoa Vijonu, i uvjerio me je taj čovjek u ritama, koji nije ustajao iz svoga kreveta, da poznaje francusku poeziju. Oko njega sve je bilo i jadno i golo, izobilje se vidjelo samo u broju opušaka. Demonska prostorija. Izašao sam iz nje kao iz nekog drugog svijeta, te su mi se dvije Nikoline sobice učinile kao Misir, i mislio sam u svojoj naivnosti i svome ožalošćenom srcu, kako je lijepo tu živjeti i da bih se i ja tu dobro osjećao. O kakvoj sam to dobroti mislio?! Nikola je završavao svoju poemu „Znamen“, okupiran njome, svakom riječi, kao neki nov, sada naš, Sen-Džon Pers. Zapravo, bio sam zadivljen njihovom predanošću  poeziji i samo poeziji. To se nije moglo naučiti. S tim se moraš roditi. 

    Na kraju ovog osvrta kojim želim još jednom da pohvalim i preporučim ovu knjigu, jedna od Ladinovih „ratnih“ pjesama, kratka i bolna. I sve ostale iz tog vremena su zaista bolne i sjajne. Plijene svojim minimalizmom, svojom usredsređenošću na odnos čovjeka i njegove sudbine. 

    ŽIVOT JE U TIJELU

    Jeste
    i u duši je
    Ali si je ostavio sa katekizmom

    Jeste
    I u duhu je
    Ali si ga ostavio u biblioteci

    Sad je u tijelu
    I ti tijelo spašavaš

    Ranko Risojević 17. 05. 2022.

    Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/10

    Taras Prohasko, Iz toga se da sačiniti nekoliko pripovijedaka (2005)

     

    Taras Prohasko pripadnik je generacije spisateljica i spisatelja koja je na scenu stupila nakon stjecanja ukrajinske nezavisnosti. No njegova su sjećanja još uvijek jasno osobno vezana uz doba Sovjetskog Saveza. To razdoblje ukrajinske povijesti vezano je uz niz traumatskih iskustava, a Prohasko si postavlja kompleksan zadatak fragmentarnoga proučavanja obiteljske povijesti prelomljeno upravo kroz prizmu te traume. Mjesto zbivanja romana (makar nevoljko stavljam oznaku „roman“ uz ovu hibridnu knjigu priznajem kritičarsku i znanstvenu nemoć da je preciznije odredim) je Zakarpatje i njegovo središte Stanislau, kasnije Ivano-Frankovsk (sjetit ćemo se, tamo svoje tekstove smješta i Jurij Andruhovič koji se na jednome mjestu pojavljuje i u ovoj knjizi). 

    Knjiga se sastoji iz dva dijela (dvije pripovijetke?). Prva, naslovna i druga Kako sam prestao biti spisateljem povezane su labavo, autobiografskim vezama. Pripovjedač u prvoj sklapa i rasklapa povijest vlastite obitelji slijedeći je kroz tri generacije, ali s jasnom koncentracijom na svoj vlastiti život. Samu je priču teško složiti i pridati joj makar i najmanju komponentu kronologije. Razlog je tomu konzekventno korištenje fragmentarnosti. Ona nije samo prisutna kao središnji element tekstualnosti, već je razvidna i u grafičkome oblikovanju. Naime, prazna mjesta između dva fragmenta nisu ograničena vidljivim ortografskim prekidom. Naprotiv, prethodni se fragment, bez obzira na bjelinu, nastavlja u sljedećemu. Iz takve se narativne konstelacije veoma postupno gradi cjelovitija slika u koju se unose detalji iz raznih područja svijeta života. U postupku tipičnom za postmodernu prozu kontingentno se stapaju dijelovi koji u uzajamnu vezu dovode zbivanja iz makro- i mikropovijesti, dok se istovremeno pokazuje njihova razdvojenost. U kolikoj mjeri se turbulencije iz teškoga dvadesetog stoljeća odražavaju na ljude koji obitavaju na njegovome rubu, shvaćenom i u geografskom i u individualnome smislu? Pitanje koje se postavlja pred pripovjedača sažima najtežu dilemu: Kako se odnositi prema krupnim zbivanjima kada se zna da svako, pa i najmanje, djelovanje, da svako dopuštanje da se individuu u njih uvuče vodi neposredno u tragediju? Dobro, možda je tragedija preteška riječ, kada se upotrijebi za „bezimene historijske junake“, ali u svakom slučaju nesreću, neku malu katastrofu.

    Pripovjedačevi djed i baka upoznaju se u vrijeme Prvog svjetskog rata u Austriji, u Gmündu, sabirnom logoru za Ukrajince iz Galicije u kojemu baka radi kao medicinska sestra, a djed „iz meni nepoznatih razloga“ dolazi tamo. „Tada su došle Alpe, traume, novembarski ustanak, ukrajinsko-galicijska armija, zarobljeništvo, barake, smrt rođaka i prijatelja, raspad Imperije, studij u Beču, djeca, sljedeći rat i ostatak dvadesetog stoljeća.“ Djed umire prije nego što će se roditi pripovjedačev otac (Holodomor? Staljinske čistke?), koji završava u zatvoru, dok sin, kao i njegov brat, dolazi u stalne sukobe s vlastima, s policijom, s KGB-om. Novija ukrajinska povijest upliće se u obiteljsku pripovijest kroz učešće strica Mihasa u Ukrajinskoj ustaničkoj vojsci (to su oni „nacisti“, Banderovci, od kojih povjesničar-amater želi osloboditi suvremenu Ukrajinu) i s tim povezanim progonom u Sibir. Na taj se način povijest obitelji formira kao povijest otpora rusifikaciji i uništenju ukrajinskog nacionalnog identiteta.

    Na drugoj se strani ovoga romana nalazi onaj autobiografski dio teksta u kojemu se Prohasko bavi svojim spisateljstvom, sadašnjošću obitelji (tako srećemo i njegovoga brata, psihoanalitičara i autora Jurka, jednog od zanimljivijih tumača trenutačnoga „stanja“ u Ukrajini), ali i odnosima s drugim spisateljicama i spisateljima (osobito je dirljiv mali hommage posvećen Bohumilu Hrabalu). Književna povijest same Ukrajine u tekstu ne igra osobitu ulogu – Prohasko je uronjen u sadašnjost. Tako se iz fragmenata polako sastavlja lijepa, povremeno i nelijepa, priča iz koje možemo učiti, ali istovremeno i uživati u elegantnome stilu i vještom raspoređivanju pripovjednih ulomaka. Taras je Prohasko ispisao redove iz kojih se u naznakama prepoznaju ljepota zemlje, snaga njezine povijesti i isprepletenost s bliskim kulturama Srednje Europe. Za rusku u ovoj knjizi, s pravom, nema mjesta. Ona pripada, govoreći s Kunderom, negdje drugdje.              

     

    Davor Beganović 16. 05. 2022.

    Zbogom s Bogom

    Sjedim pokraj brata bonika

    I dišem kako diše on
    Da ga ni disanjem
    Ne povrijedim –

    Sa punim ustima jezika
    Muči se da izgovori
    Riječ 

    Rekao bih –
    Ovu koja uzdiže me:
    Zbogom – s Bogom ubliženi 

    (2022)

    Šaban Šarenkapić 16. 05. 2022.

    Raša Popov, pjesnik koji je pokušavao spasiti svijet od prekomjernog odrastanja

    Karakter, april 2022

     

    Da našem svijetu možda ipak nema spasa, i da je uzalud svako opiranje, pomišljam dok u Danasu čitam vijest da su dvojica braće, jednom je deset, drugi je tek godinu stariji, napali osamdesetjednogodišnjeg gospodina, koji je upravo izašao sa Sajma knjiga. Kraj je oktobra 2014, sjedim u jednom od naših kafića na Dorćolu, zatvaram novine i zamišljam te dječake. Skoro da mi budu i poznati dok tako o njima mislim. Vjerojatno su iz neke disfunkcionalne porodice, otac alkoholičar, mati na socijalnoj pomoći, možda su Romi, možda izbjeglice iz Hrvatske, djeca naše zajedničke opustošenosti, osuđena da odrastu u lopove, a možda i u ubojice, i da svoje, po svoj prilici ne baš duge živote, provedu po zatvorima. Njihova je nevolja neprepričljiva, jer je sačinjena od sve samih stereotipa i predrasuda, o pijancima, o djeci rastavljenih roditelja, o Romima, o obezdomovljenim hrvatskim Srbima, i mi ih u te predrasude sahranjujemo prije nego što su se i rodili. Eto, to i ja činim. Prokletstvo ove vrste predrasuda u tome je što su one gole i mrtve laži, ali u kojima je sva istina o životima ljudi. O životima te djece.

    Ali ono što u tom trenutku, dok novina sklopljenih na koljenima sjedim i zurim u zid, ne uspijevam zamisliti jest taj osamdesetjednogodišnji gospodin, kojeg su premlatila malena braća. Tko bi, i kakav bi on trebao biti u ovoj našoj strašnoj priči o rasulu, pa da ga napadnu i istuku ti dječaci? Istog popodneva, međutim, saznajem da je taj osamdesetjednogodišnji gospodin, kojeg su djeca tukla, pokušavajući mu pri povratku sa Sajma knjiga oteti novčanik, glumac, scenarist, televizijski autor i pjesnik Raša Popov. I onda se dugo, a ustvari trajno, sve do trenutaka u kojima o tome pripovijedam, u meni sudaraju dva suprotstavljena utiska i osjećaja. Prvi mi govori da nam nema spasa, da smo se upravo zatekli u paklu, ako desetogodišnjaci premlaćuju, ako jedanaestogodišnjaci linčuju onoga koji je izmislio njihov svijet i tko je po vlastitom stilsko-estetskom opredjeljenju bio ludo dijete neoavangarde. Drugi mi, pak, utisak i osjećaj, govori nešto suprotno: ako smo već stigli u ta strašna doba, za koja smo i sami u najvećoj mjeri odgovorni, kada djeca prebijaju starce, onda je nekako ispravno da postrada Raša Popov. Jer u tom slučaju, premda desetogodišnjak i jedanaestogodišnjak tuku osamdesetjednogodišnjaka, to, ipak, djeca tuku dijete.

    Dvije i pol godine kasnije, 19. travnja 2017, u tom istom Beogradu, koji je na veliki grad nesviknuti Raša Popov optužio za napad ne želeći kriviti djecu, on umire. Mislim, Raša Popov umire. A s njime, pomalo, umiru i djeca, ona u nama i ona oko nas, umiru Mokrin i Banat, a pomalo umire i Beograd. Premda je u srpskoj i jugoslavenskoj poeziji, onoj za odrasle i onoj za djecu, bilo čuvenijih pjesnika, premda je bilo većih dječjih televizijskih zvijezda, te mnogo važnijih glumaca i scenarista od Raše Popova, nijedan od njih nije bio bliži svojoj temi, niti je bio sličniji onome što radi, piše i govori. Raša Popov s Dušanom Makavejevom i Borom Ćosićem pripada najvećem dječjem trojstvu naše avangarde i naših igara s riječima.

    Jedinu njegovu knjigu koju sam nekad posjedovao i po stotinu je puta pročitavao, koju je nazvao “Gvozdeni magarac”, izgubio sam u ratu. Kako je to moguće, ne znam. Rat je, pored svih drugih mnogo gorih užasa, i vrijeme proizvođenja velikog nereda, u kojem onda nestaju stvari. Tako su meni sa Sepetarevca nestale neke važne knjige, a među njima i “Gvozdeni magarac”. Kako su nestale, to će ostati tajna. Nestanak je bio tim gori što sam pamtio neke pjesme. Nisam pamtio riječi, nego osjećaje što su ih u meni izazivale. I još nešto bilo je u tom gubitku loše: premda je Raša Popov bio dobar pjesnik i jedinstvena figura jedne književnosti i kulture, bilo je izvjesno da ga po smrti neće tretirati kao velikana. Neće mu u velikim izdavačkim kućama i dičnim edicijama objavljivati sabrana djela, niti će o njemu govoriti i na njega se pozivati manje talentirani njegovi književni potomci. Raša Popov, naime, nije imao književnih potomaka. To je u prirodi odistinskih avangardista, isti je slučaj i s Makavejevom, djeca ne rađaju djecu. A ako Rašu Popova neće tretirati kao velikana, onda mu neće objavljivati ni knjige izabranih pjesama, čime će moj ratni gubitak “Gvozdenog magarca” bivati po svojim posljedicama teži.

    Tako sam, dakle, mislio, da bih onda u knjižari Delfi u SKC-u, besciljno prebirući naslove na stalaži s poezijom, naišao na skromno, mekoukoričeno izdanje Banatskog kulturnog centra iz Novog Miloševa i Udruženja “Raša Popov” iz Mokrina, na jednu od onih skromnih, dragih i lijepih knjiga koje izlaze po našim provincijama, a u knjižarama se pojavljuju samo ukoliko su to doista knjižare (takvih u Zagrebu nema, u Beogradu ih je srećom nekoliko), dok inače čame po magacinima, besplatno se dijele onima koji za njih nisu zainteresirani, i nikad ne dođu do onih koji bi upravo te i takve knjige čitali.

    Odmah tu u knjižari otvaram “Izabrane pesme” Raše Popova i tražim dva najvažnija naslova iz “Gvozdenog magarca”, sve strahujući da ih priređivačica Bojana Popović nije, ne daj Bože, izostavila, jer tada ova knjiga ne bi za mene imala smisla. Nalazim ih, naravno. Prva pjesma nosi naslov “Zur Psychopatologie des Alltagslebens”, a druga “Na dan kada su se Trajko Rajković & Žućko Radivoj Korać sreli na bečkom aerodromu”. Još je dobrih i sjajnih, neponovljivo djetinjih, ustvari genijalnih pjesama u “Gvozdenom magarcu”, većina će naći mjesto i u ovoj knjizi, ali, ipak, ove dvije pripadaju onoj pjesničkoj antologiji materinjih jezika, koju, premda napamet nenaučenu, premda nikad do kraja sređenu, antologiziranu i pretvorenu u živu knjigu, u sebi nosim kroz život, katkad je nadopunjujući, a katkad – premda to mnogo rjeđe – iz nje izbacujući pjesme koje sam vlastitim uzdasima i prečestim ponavljanjima uspio istrošiti.

    “Zur Psychopatologie des Alltagslebens” čuvena je Freudova “Psihopatologija svakodnevice”, jedna od temeljnih i najvažnijih knjiga našega dvadesetog vijeka. Raša Popov pod tim strogim njemačkim naslovom ovako započinje svoju pjesmu: “I u Beču u BergGase/ Hitlerove vrište mase;/ došli Frojda da uapse/ Liče strašno napse.” Prva dva stiha, u savršenim su osmercima i s jednom od onih međujezičnih rima, kakve su majstorski nadolazile Ivanu Slamnigu, još jednom magu naših književnosti, djetinjstava i neoavangardi, da bi odmah zatim Raša Popov izveo prvu svoju djetinjariju. Prvo je riječ “uhapse” ponarodio i pripitomio tako što je izbacio h, da bi mu zatim nadošla aliteracija za koju je bilo potrebno da dvije riječi “na pse” pretvori u jednu “napse”, u kojoj je naglasak malo prošetao, smjestivši se tačno tamo gdje treba biti ako bismo da se rimuju dvije zapravo nepostojeće riječi: “uapse” i “napse”. One, te riječi, bivaju u djetinjoj imaginaciji, u onoj i onakvoj igri riječima od koje, vjerojatno, odustajemo čim prvi put sjednemo u školske klupe. Tu igru Raša Popov uspijevao je sačuvati u životu i u svome pjesništvu kao nijedan drugi pjesnik naših jezika. U ovoj pjesmi ona je naročito važna, kao i u nekim drugim pjesmama iz “Gvozdenog magarca”, jer govori o nacizmu, okrutnosti, nacionalizmu, Holokaustu… Ta opreka između djetinjih rima i najstrašnije teme vijeka jedno je od čuda Raše Popova, koja nikad nisu verificirana ni od čije ozbiljne književne nauke. Ali mene nije mnogo briga za to. Ja slavim svoje pisce. 

    Sljedeća strofa ide ovako: “‘Gospon zelen Katana,/ Tu stanuje doktor Satana!/ Mamu svoju sladokusno štipa!/ To je nazvo kompleks od Edipa.’” Biva, to glas je neprosvijećenih nacista, koji su došli Freuda da hapse. Isti će nastaviti i u sljedećoj strofi: “‘Što ratove vode – usrane mu šonje,/ Neurozu smešta međ udove donje./ Firerovo delo taj ne čita./ Osnov duše mu je kita.’” Dajući riječ nasilniku, Raša Popov kreće da se poigrava desetercima, a ton i rime bivaju nekako odraslije, primitivnije i brutalnije.

    Slijede dvije strofe epskog pripovijedanja o zlu, gdje pjesnik ponovo mijenja ton, i vraća se svojoj djetinjoj kajdi, da bi odmah potom nacist još jednom progovorio: “Jurišnici mladi ‘Es A’ krvoločno,/ Po njima pištolji i kamurde bočno./ Na gospođu Frojda uperili cev./ Iz zidnoga sefa zino zlatni zev./// “‘Huh! Jevrejsko, kažu, zlato bazdi,/ Odvedi nas, baba, izlapelom gazdi!/ Žurimo u kafanu na po piće,/ A ‘teli bi d’ udarimo i jedne tabliće!’” I opet, i uvijek dok čitam ove čudesne, lude i djetinje retke o Holokaustu i o psihopatologiji jedne strašne svakodnevice, zažalim što je ono suštinsko u ovoj pjesmi, i u svoj poeziji Raše Popova, na strane jezike neprevodivo. I ne samo da je na strane jezike neprevodivo, nego je teško prevodivo i unutar ovih naših jezika, jer onaj koji savršeno dobro ne vlada Rašinim idiolektom, te zavičajnim i kulturnim osnovicama tog idiolekta, ono najbolje u ovoj pjesmi niti će razumjeti, niti će osjetiti. Za ovu pjesmu valja imati sluha i osjećaja, valja biti dijete, ili se sjetiti djeteta u sebi, i primitivan valja biti, kao ona dvojica braće, koja su posljednjih dana oktobra 2014. tukli Rašu Popova, baš kao da tuku doktora Freuda.

    I na kraju posljednja strofa, i poanta od koje se strese zgrada u “BergGase”, skupa sa spomen pločom na njoj: “Na tu vrisku sedobradi starac kroči/ Iz dubina uma pogleda im oči./ Pobegoše! Odvede ih njihov kapo./ I bi mira dok ne dođe sam gestapo.” Ta slika, naivna dječja, jaka kao zemlja i oštra kao sablja, Sigmunda Freuda, koji pogledom “iz dubina uma” prozre razbojnike, poanta je Rašine pjesme. I premda će svi “Zur Psychopatologie des Alltagslebens” čitati kao pjesmu za odrasle, pjesnik poantira u duhu dječje poezije. Dogodi se, kao pouka, nešto što se na taj način u životu baš i ne događa, što čitatelju naslutiti da da je dobro dobar biti, ali što istodobno funkcionira i kao basterkitonovski geg. Već vidimo u nijemome filmu, bolje u spotu koji s onu stranu groba režira besmrtni Timothy John Byford, kako u iskrzanom crno-bijelom filmu, kao u seriji “Neven”, razbojnici, na čelu sa svojim kapom, bježe niz BergGase. I bi poslije mira, “dok ne dođe sam gestapo”. A tu već bi previše očiju da bi ih Sigmund Freud gledao, i sve bile su iste.

    Druga pjesma, koja mi se vratila zahvaljujući knjizi pronađenoj u knjižari Delfi kod SKC-a, drukčije je inspiracije i drugog ugođaja. Pjesma “Na dan kada su se Trajko Rajković & Žućko Radivoj Korać sreli na bečkom aerodromu” jedna je od najtužnijih iz one moje imaginarne antologije. U njoj Raša Popov tematizira anegdotu, koja, kao ni sve te takve anegdote, koje kao spomenici traju u našim malim povijestima, vjerojatno nije istinita. Ili, bolje rečeno, nije zasnovana na nečemu što se u takozvanoj stvarnosti i dogodilo. Ali po svemu, od te je stvarnosti anegdota istinitija. Zato se među ljudima i prenosi. Ljudi jedni druge, a još više sami sebe, tješe uglavnom pripovijestima koje su istinitije od istine.

    Radivoj Korać, zvani Žućko, bio je slavni košarkaš. Za Jugoslavije je, i nakon svih europskih, svjetskih i olimpijskih titula, kojima se ta zemlja u sedamdesetim i osamdesetim ovjenčala, živjelo vjerovanje, naročito među djecom i starcima, da je Radivoj Korać najveći naš košarkaš svih vremena. Jednostavno, ljudi nisu bili skloni povjerovati da je najveći onaj kojeg svojim očima gledaju, bio on Kićanović, Dalipagić, Ćosić ili Dražen Petrović, nego su vjerovali da je najveći onaj koji je bio prije njih, a igrao je u neko davno pred-vrijeme, onda kada se većina nas nije ni rodila. Koraću je bilo trideset, već je bio na zalasku karijere, kada je 2. juna 1969. poginuo u saobraćajnoj nesreći u Kamenici kod Sarajeva. Tačno godinu kasnije, skoro da će biti u dan, jugoslavenska reprezentacija je 23. maja, senzacionalnom pobjedom u Ljubljani, nad strašnim Amerikancima, postala svjetski prvak u košarci. U toj je reprezentaciji na poziciji centra igrao Koraćev jedanaest mjeseci stariji suigrač Trajko Rajković. Nakon pobjede nad Amerikancima, dan kasnije izgubili smo u nevažnoj utakmici sa Sovjetskim Savezom, a onda je započelo veliko slavlje. Kasnije će, kako Jugoslavija bude pobolijevala, sportske pobjede bivati sve važnije i veće, te će ih nekim čudom sve više i biti, ali u osnovi teško da će ijedna biti usporediva s tim čudom u Ljubljani. Košarkaše je primio maršal Tito, o njima su pisale sve domaće novine, čista srca i bez ikakvih primisli slavila ih je jedna još uvijek velika i cjelovita zemlja. A onda je u noći 28. maja, četiri dana nakon posljednje utakmice na Svjetskom prvenstvu i dva dana nakon prijema što ga je Tito organizirao za košarkaše, u svome Beogradskom stanu u snu umro Trajko Rajković. Nije to od povijesne važnosti, ali umro je baš na moj rođendan.

    Anegdota koja se prenosila za njihova života govorila je da su jednom tako, čekajući avion za Beograd, koji je naravno kasnio, Korać i Rajković zaigrali basket u bečkoj aerodromskoj zgradi. Biva, Korać na putu kupio neku specijalnu loptu, pa da je isprobaju. Ljudi se od okolo skupljali, došli carinici, policija, i gledaju u čudu dvojicu – Jugoslavena. Ne znam je li baš tako, ali nekako mi se čini da je poanta anegdote bila upravo u – dvojici Jugoslavena. Koji su pritom, naravno, zaluđeni košarkaši, pa igraju tamo gdje za igru nije mjesto. Za druge, bila bi to sramota. Za nas, bio je razlog za ponos… Inače, nekoliko godina kasnije, bješe li to u Beogradu kad smo ono Sovjete drugi put uzastopno sastavljali s parketom i uzimali titulu europskih šampiona, Slavnić i Kićanović zaigrali su usred utakmice onu odbojku, i njome ponižavali protivnika, tu strašnu komunističku silu, na čelu koje je povremeno kao selektor stajao čovjek koji je stvarno bio pukovnik a zvao se Aleksandar Gomeljski, ali koji je, skupa sa svojom reprezentacijom, pred Jugoslavijom bio nemoćan. Nije bilo mudro ponižavati protivnike, jer ćemo se toga sjećati kada mnogo godina kasnije u svemu, osim u sportu, budemo toliko jadni, nemoćni i žalosni da će naša djeca tući pjesnike.

    E, Raša Popov napisao je pjesmu o tom basketu dvojice košarkaša, odigranom u auli bečkog aerodroma ili na samoj aerodromskoj pisti. Od te pjesme, dozvolite, da izgovorimo tri posljednje strofe: “Star dečaci večne igre strasno žudni/ Otimaju loptu ko anđeli bludni/ Razliva se dribling cvetaju im bića/ Dok putnici krotki ko horde pužića/// Groze ih se i ludama egziš krste/ A ne znaju šta je umešalo prste/ Živeo je Žućko još trideset dana/ Trajko pade posle skoroga megdana/// Igrali su usred avionske luke/ Savršenim ritmom ukršali ruke/ Otimali pregršt istinskog života/ Od vremena trulog i bolesnog skota”. 

    I vidim njih dvojicu, Koraća i Rajkovića, kako svojim poput lopata velikim, polusklopljenim muškim šakama, kao da u igri hvataju loptu, grabe život, koji im bježi među prstima. Posljednja strofa ove pjesme nešto je najpotresnije što su pjesnici naših jezika napisali na sportske i životne teme.

    I tako dok stojim u knjižari i grlim nenadano pronađenu knjigu Raše Popova, pomišljam što li je bilo s onom dvojicom dječaka koji su ga tukli. Ako su živi, mlađem je osamnaest, starijem devetnaest. Oni nikada neće saznati koga su tukli, kao što to neće saznati ni toliki drugi koji nisu poznavali Rašu Popova i neće čitati ovu knjigu. Kakva tužna sudbina, živjeti u ovom jeziku a ne znati Rašu Popova. Bolje je biti bez jezika. Ili u jeziku koji ne razumije nitko.

    Jezik Raše Popova jezik je koji samo djeca znaju. Onda im ga u školi oduzmu, kao praćku, kao strip, kao maštu.

    Miljenko Jergović 16. 05. 2022.

    CV, ukratko

    Prvo je bilo djetinjstvo, pa prošlo.
    Onda bila mladost, pa i ona.
    Zrelo doba, i ono.
    Napokon došla starost.
    Ona, čini mi se, zauvijek.

    Predrag Finci 15. 05. 2022.