Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    American Honey – Mazzy Star, “Fade into You”

    U tebi 

    https://www.youtube.com/watch?v=zvY2zL-p2Is

     

    Ispadaju slova iz daha tvoga
    Kao smrznuta para
    I ređam ih
    Kao kamenje što vodu zaustavlja. 

    Tvoja senka ne krivi se na preprekama
    te oko nje ne mogu dom da nacrtam. 

    Trava na kojoj čežimo
    Ispravlja se
    Samo na mom mestu. 

    Boja iz tvog oka seli se
    na krajeve mojih usana.
    Savija ih kao kao udica, sidro,
    Kao presečen mesečev srp
    Sa senkom između. 

    Oduvek vidim stvari
    tamo gde ih nema:
    Kada me odgurneš, ja ti se primičem. 

    Kao ribica sam u plitkoj vodi
    sa dečjom zamkom suočen. 

    Latica sam
    koja želi boju stabla da ima. 

    Šteta što to nikad nije znala. 

     

    In the mood for love 

    https://www.youtube.com/watch?v=UPg-2Ryte10

    Imaju istu definiciju crvene boje
    I poznaju vazduh
    Koji je prethodno jedan od njih dirnuo. 

    Susret u pravo vreme ih mimoilazi
    kao suza što putuje istom brzinom
    No u različitim sobama. 

    Kao kopno i voda su.
    Zauvek u dodiru.
    A nespojivi. 

     

    Lost in Translation 

    https://www.youtube.com/watch?v=1mTgxWjVir4

     

    U trenu ovom
    Negde u svetu
    Dvoje ljudi spavaju zajedno
    Kao dugmad na košulji
    Koja se nikad ne dopiru
    Koliko da blizu bili. 

     

    Pina, Cafe Muller 

    https://www.youtube.com/watch?v=VCQ29EUwvrI

    Po tankom užetu hodaš
    A ja ti prašinicu sa njega oduvavam. 

    Pomeram zgrade
    Kao da su stolice,
    Zato da ti put otvorim.  

    Zid na koji se potpireš
    Navodim da ti
    Jastuk bude. 

     

    II  

    Možda smo ljubavnici
    Pokretani žicama. 

    Padamo jedan u drugog
    Kao lutke
    U vreme kada zagrljaji ranjavaju. 

    A poljubac je onda
    Kao onaj posle godina. 

     

    Prepjev: Aleksandar Prokopiev

    Dejan Trajkoski 23. 07. 2021.

    Staračko udvaranje

    Znam mila moja sve sam ti moje priče ispričao
    a volio bih opet, ne moraš me ni slušati
    samo da te mogu pogledom dodirnuti
    ne moram ni govoriti, ti ćeš znati
    dovoljno je da zajedno sjedimo
    i pomalo kašljucamo

    Predrag Finci 22. 07. 2021.

    Novi val, pjesme koje su formirale naš ukus i politička uvjerenja

    Tito je, činilo se – odavno, već bio mrtav, ali je Miroslav Krleža još uvijek bio živ. Bilo je ljeto 1981. U svim jugoslavenskim republikama i u dvije autonomne pokrajine svečano je obilježavana četrdeseta godišnjica ustanka. U jeku turističke sezone, bio je to ponedjeljak, 27. srpnja, diljem Srednje Dalmacije, u malim primorskim mjestima koja su se tad ponosila svojom partizanskom poviješću, održavane su ribarske večeri. U predvečerje selo je od punte do punte, s kraja na kraj uvale, mirisalo na ribu s gradela. Pekli su je ribari i težaci, turistički radnici u nastajanju, redom sinovi partizana sa Sutjeske i izbjeglica iz El Šata, i besplatno je dijelili turistima. Istina, bile su to samo skuše i srdele, ali bilo je džaba! A turisti su uz one domaće, uglavnom Bosance i Beograđane, većinom bili Nijemci. Uglavnom stariji ljudi, između šezdeset i osamdeset, gurali su se oko žara, baš nimalo disciplinirano i nimalo germanski, i grabili fete kruha s po četiri-pet srdela, i onda ih jeli onako kako su to vidjeli od domaćih, skupa s kostima i glavama. Bio sam tog ljeta 1981. odveć mlad da bih razmišljao o suštinama, ili je cijeli naš svijet još uvijek bio mlad, ali nije mi na um padalo ono što me ovog časa opsjeda i što svakako zavređuje priču: ti postariji Nijemci, osvojeni mirisom gradela, morali su, već po logici epohe nacionalsocijalizma i po regrutacijskim kapacitetima Hitlerovih vojski, prije samo četrdesetak godina biti neprijateljski vojnici. Neki od njih su, sasvim sigurno, ratovali u Jugoslaviji. A među takvima sigurno je bilo i onih sa Sutjeske. I nije nevjerojatno da je upravo jedan od tih njemačkih staraca koji sad nasrću na gradele ubio barbu ili ranio oca onome koji peče te srdele.

    Pritom, njemački turisti nemaju pojma da je ova ribarska večer sazvana u čast ustanka protiv njih. Oni ne znaju da se mrtvim prženim ribama upravo slave ujaci, stričevi i očevi, živi i mrtvi, ovoga tu svijeta. Za njih, sve je to dio neke sasvim bezazlene turističke ponude. Godina je 1981, Tito je već odavno mrtav, ali Krleža živi, i svi skupa smo usred iluzije velikoga povijesnog pomirenja, koja će još neko kraće vrijeme potrajati. CIA i FBI vjeruju da će komunizam potrajati još barem stotinu godina, a naši domaći uvjereni su da će Jugoslavije biti sve do kraja svijeta.

    E, upravo u to vrijeme, tog ljeta 1981, u dane oko 27. srpnja i ribarske večeri, mojoj se generaciji zbiva najvažnija, estetski i politički formativna stvar, u njezinom konačnom odrastanju. U zagrebačkoj Dubravi, u laboratorijima i studijima Jugotona, a pod nadzorom Siniše Škarice, rađa se novi val. Riječ je o muzičkom pokretu, koji je samo dijelom oslonjen na američke i europske, tojest britanske mode i trendove, ali je u biti autonoman i simultano nastaje u dva najveća jugoslavenska grada: Beogradu i Zagrebu. Tvorci su uglavnom momci i djevojke u ranim dvadesetim, uglavnom studenti kojekakvih književnosti, te dramskih i likovnih akademija, muzičari s vrlo malo prethodnog iskustva. Ono što su pokupili od europskih moda i trendova odjeci su ska i reggae ritmova, konceptualiziranje albuma, te stanovita intelektualna pretencioznost. Sve drugo bilo je originalno njihovo. I sve drugo bilo je proizvod autentičnoga Škaričinog genija. Taj stari roker, još iz generacije šezdesetih, vrlo obrazovan, načitan i znatiželjan čovjek, istovremeno je imao dar kapitalističkog biznismena i sintetizirajuću i nadgledničku svijest Miroslava Krleže. Doista, bio je Škarica Krleža hrvatskoga i jugoslavenskog rock’n’rolla. I umio je održavati ravnotežu između komercijalne isplativosti i umjetničke vjerodostojnosti. Iz toga je onda, sasvim logično, premda i paradoksalno, proisteklo to da je fantastično dobro prodavao krajnje nekomercijalne proizvode. I još je nešto kod Škarice bilo važno: premda je pripadao generaciji dobrih svirača, u kojoj se vodilo računa o tehničkom umijeću muziciranja, znao je da rock – pogotovo punk i novi val – za razliku od jazza, nije umjetnost virtuoza. Nije važno kako netko svira, važno je kako artikulira svoju ideju. I važno je kako ta ideja komunicira s publikom. A ona, ta publika, shvatio je Škarica i to, može biti i sasvim malobrojna.

    Tog proljeća, ljeta i jeseni Siniša Škarica objavio je ono što je u Beogradu bilo proglašeno smećem. Najprije, zajednički album tri tamošnje grupe, Idola, Električnog orgazma i Šarla akrobate, punim imenom: “Beograd paket aranžman”, a potom prvi i jedini album Šarla akrobate, koji je sniman za Produkciju gramofonskih ploča Radio televizije Beograd. Tamo je snimka bila bačena u smeće, a urednici pozvani na odgovornost. I sasvim logično, album “Bistriji ili tuplji biva čovek kad…” smatra se najboljom, ili jednom od nekoliko najboljih ploča u povijesti rock kulture na našim prostorima. U istoj sezoni, Škarica je objavio mini-LP Idola – koji će se odmah suludo dobro prodavati – i prvi album Električnog orgazma. Toliko s beogradske strane. Sa zagrebačke strane u Jugotonu izlazi Haustor, čudesno lijepa, zagonetna i vrlo teatralna visoko konceptualizirana ploča, iza koje stoje dva jaka – ustvari prejaka – autora: Darko Rundek i Srđan Sacher. A onda i prvijenac grupe Film, živi mini-LP “Film u Kulušiću”, s onim nezaboravnim i veličanstvenim introm Dražena Vrdoljaka.

    Eto, tako je počeo novi val, i od toga je, otprilike, bila građena i dozidavana zvučna slika ljeta 1981, posljednjeg koje smo provodili uz živoga Krležu. Ono što je tog ljeta bilo zanimljivo, i što će obilježiti i sljedeća dva ljeta, i izdvojiti ih od svih ljeta u našim životima, jest to što je novovalna muzika, po prirodi stvari alternativna, manjinska, rubna i subverzivna, dominantno bojala zvučnu sliku svijeta. Škaričini puleni pregazili su hitove sa Splitskog festivala, Bijelo dugme i svu drugu prirodno dominantnu muziku. Kako se to dogodilo ili kako je to uopće bilo moguće? Najprije, valja znati da je novi val bio spoj visokokomercijalnih i krajnje hermetičnih, u se zatvorenih koncepata. Svaka od spomenutih grupa imala je pjesme za osvajanje plaže, rive, kampa i tarace, a s njima i svih radio stanica, i pjesme za razmišljanje, mudrovanje, učenje i igranje. Postojala je općenarodna i avangardna strana novog vala. Pritom, obje su proizlazile iz duha vremena, iz naraštajne estetike i iz stvarnog umjetničkog i društvenog interesa. Haustor je, recimo, imao taj ubitačni, vječni hit “Moja prva ljubav” ili “Djevojke u ljetnim haljinama”- prvi naziv je službeni, drugi je općeprihvaćeni. Ta pjesma se uvukla u svako uho, postala je soundtrack epohe, i ja je sad čujem dok zamišljam ribarsku večer od ponedjeljka, 27. srpnja 1981. Nikako se ne mogu navesti da zamišljam da je tog dana svirala neka druga muzika. Cijeli živi album grupe Film bio je taj visokokomercijalni koncept. A kako su se pjesme bez pauze nadovezivale jedna na drugu, bio je to jedan kontinuirani dvadesetminutni hit. Kao i mini album Idola, ili Šarlove pjesme s Paket aranžmana, “Ona se budi” i “Mali čovek”. Pogotovo “Ona se budi”.

    Na drugoj strani novog vala, onoj koja nam je pjesnički, književno, glazbeno, retrospektivno, memorijski, emocionalno… možda i zanimljivija, iako možda i nije, našao se cijeli jedan posve nevjerojatni avangardni umjetnički eksperiment. Vrlo raznorodan i bogat, ispunjen vrlo samosvjesnim i kreativnim odnosom prema tradiciji, ali i prema izboru tradicije kojom ćemo biti vođeni, bio je, taj svijet, vrlo određujući po naša poetička, estetska, pa i politička opredjeljenja. “Duhovi” grupe Haustor su, uz pjesmu “’60 – ’65”, za mene, dječaka u Sarajevu, tada bili, i sve do danas su ostali, najvažniji roman o Zagrebu. Iz te dvije pjesme na čudnovat i tajnovit način, glasom avangarde, one prve i druge, izranja jedan grad, koji upravo takav, gotovo nedirnut, postoji sve do danas. Volio sam taj Zagreb, a volim ga i danas, dok kopam u dubinu, u arheologiju riječi, slika i osjećaja, da bih ga pronašao. Mračna ili nepronična strana Idola jednako je neobična: na Paket aranžmanu su “Amerika” i “Schwüle Über Europa”. Prva je pjesma zenitističko-kejdžovska opaska na naš doživljaj Amerike. Možda je riječ o dosjetki. A možda je ta dosjetka umjetnost. Ovo zavisi od konteksta. U umjetnosti, a pogotovu u avangardi, koješta zavisi od konteksta. Druga pjesma sigurnosno je problematična, subverzivna, opasna. Kabaretski ispad sa Srđanom Šaperom, koji u jednom trenutku progovara glasom Adolfa Hitlera, imao je te 1981. golemi oslobađajući, emancipatorski potencijal. Bio je to kraj epohe strogo nadziranog privatnog života, kada se cijela zajednica, skupa s organima reda i bezbroj policijskih uhoda, udbaških dojavnika i dojebnika, angažirala u preveniraju mogućih antisocijalističkih ispada, usmjerenih k rušenju i ruženju bratstva i jedinstva i našega samoupravnog socijalističkog poretka. U to vrijeme opće paranoje, kada nisi smio glasno spomenuti ime Vice Vukova, a kamoli se našaliti na temu fašista i njihovih suradnika, Šaperov kvazihitlerovski monolog djelovao je oslobađajuće i podjebavajuće. Podjebavao je branitelje avnojevskog i antifašističkog svetog grala, koji će samo deset godina kasnije, svi, gotovo bez izuzetka, završiti kao neki novi četnici, ustaše i hitlerovci. Uz “Schwüle Über Europa” na Paket aranžmanu bio je, međutim, i jednako konceptualizirani, hibridni megahit “Maljčiki”. Bila je to, vjerojatno, najuspjelija i najgenijalnija doskočica u povijesti naše popularne glazbe, jer su Idoli kvazisocrealističku pjesmicu podložili ska ritmom, i dogodio se čudnovati i čudovišni obrat. “Maljčiki” će biti hit desetljeća, s kojim ćemo završiti u ratnoj 1991. I s kojim ćemo izaći iz socijalizma i onoga što je bilo preostalo od socijalističke estetike. A Idoli će započeti koketiranje s blagodatima i tradicijama sovjetske avangarde, što će se onda pretvoriti u jednu od onih snažnih i pamtljivih novovalnih gesti, te će iz glazbe i teksta preći u sliku, i u niz novovalnih spotova ili kratkih filmova, koje će uglavnom stvarati Branimir Dimitrijević i Boris Miljković, čuveni Tucko i Bucko.

    Ali cijeli album “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…”, od prvog do posljednjeg tona i zvuka, bio je akt posvećivanja i obnarođivanja avangarde. Ploča nečuvena i nemoguća, a potpisali su je Dušan Kojić-Koja, Milan Mladenović i Ivica Vdović-Vd. Šarlo akrobata prekratko je postojao da bih bio na njihovom koncertu. (Samo i jedino njih nisam gledao uživo.) Ali ovaj me album vodio kroz život i san, i objašnjavao mi kojekakve avangarde i alternative, kad god bi objašnjenja bila potrebna. Šarlo akrobata meni je objasnio Zenit i zenitizam. Zahvaljujući Šarlu, više nego profesoru Flakeru, bilo mi je u petnaestoj jasno o čemu zapravo govorimo kada govorimo o ruskom umjetničkom eksperimentu. I što je to u ljudskoj naravi da svaku revoluciju, svjetski rat i masovno krvoproliće, isprati s procvatom svih umjetnosti, a u dvadesetom stoljeću s ponekom avangardom, umjetničkim eksperimentom ili vianovskim pljuvanjem po grobovima heroja? Ali što se to, zapravo, dogodilo početkom osamdesetih, kakva to revolucija, da se pojavio novi val? Na to nemam odgovora. I, pritom, znam da će mi neki ozbiljni ljudi, među njima je i mnogo mlađih od mene, reći da pričam gluposti, jer da jugoslavenski novi val u popularnoj rock muzici nikako ne može biti uspoređen s umjetničkim avangardama. Nekoć bih se oko toga svađao. Danas, na žalost, nemam više vremena, volje, a ni strasti za tu vrstu diskusija. Novi val nije usporediv s avangardama samo zato što nije bilo dobrih pisaca da ga opišu. Inače je itekako usporediv. A revolucija, koja je izazvala novi val, bila je, možda, smrt Josipa Broza Tita. Ili mentalno-emocionalni prevrat koji će zastoj jednog organizma izazvati u dvadesetak milijuna drugih organizama. Da je Tito poživio, ne bi bilo novog vala, premda bi, možda, njegovi akteri napisali neke druge, jednako dobre pjesme. Ali bi, usprkos Škarici, zvukom naše uvale vladali Bijelo dugme i hitovi Splitskog festivala.

    Tog ljeta slavila se četrdeseta godišnjica ustanka, čiji su akteri još uvijek bili živi, i bili su dobro držeći. Sa strane su promatrali svoje sinove, i sinove svoje braće i sestara, kako peku besplatne skuše i srdele za bezbrojne okupljene turiste. A među njima i za njihove vršnjake, pristigle iz Njemačke. O čemu su mislile te časne starine, dok su sa strane promatrali događaje na ribarskoj večeri, i nisu jeli ništa, i nisu pili ništa? Mislim o tome baš u vrijeme kada se mnogo, mnogo tiše obilježava osamdeseta godišnjica ustanka, i ništa se više, osim vakcina, ne dijeli džaba, a na radiju sviraju hitovi od prije četrdeset godina. 

    Miljenko Jergović 22. 07. 2021.

    Veljko Rogošić, plivač

    Objavljeno 10.08.2012.

     

    Ima nečega nevjerojatnog u vijestima o smrti Veljka Rogošića. Bilo je u hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti važnijih i većih sportaša od njega, bilo je, ruku na srce, i većih plivača, čiji se rezultati duže pamte i opstaju na ljestvicama rekorda. Da je on bio samo sportaš i plivač, vijest o njegovoj smrti bila bi sasvim vjerojatna, ali bi  je objavili negdje na stražnjim stranicama Sportskih novosti i na kraju drugoga televizijskog Dnevnika, uz mutne arhivske snimke, istrgnute, recimo, iz emisije “Srdačno vaši” Ivana Hetricha. Tako bi protekao još jedan od mnogih javni funerala. I bio bi to uvod u konačni i vječni zaborav jednoga zaslužnoga građanina i sportaša.

    Ali smrt Veljka Rogošića objavljena je, praćena neizgovorenim čuđenjem prije nego velikim žalovanjima, u svim novinama, na televizijama, radio postajama i internetskim portalima bivše Jugoslavije. I skoro da i nije bilo razlike u načinu na koji su pomen Rogošiću održali u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Skoplju ili Splitu. Premda je Veljko bio Hrvat, i nitko se ne suzdržava to spomenuti, umro je on jednako svima. U toj stvari u kojoj je on bio stvarno značajan nisu se u međuvremenu stigle postaviti granice. A to je, uostalom, vjerodostojan dokaz da njegova važnost nije proizlazila samo iz činjenice da se uspješno bavio sportom.

    Veljko Rogošić je bio junak našega doba i fantast. Egzaltirani sportski komentatori vikali su u mikrofone da on “pomiče granice ljudskih mogućnosti”, kao da se ne obraćaju svojim slušateljima nego direktno vječnosti, dok je on delfinovim stilom uplivavao u splitsku luku, prepunu svijeta. Bilo je to u vrijeme prije buđenja ekološke svijesti, tako da je porat bio prepun svakojake nečisti, ali naš junak je, ne obazirući se, zaranjao ispod duge koju su po moru načinili naftni derivati i zamasima svojih snažnih ruku rastjerivao ljudske brabonjke. Tko bi se zbog toga brinuo, dok šampion u finalnome sprintu lomi more, i penje se na rivu, među svoje ljude. U more je skočio na Visu, i plivao je sve do Splita. Ništa u budućoj povijesti, pa ni doček Gorana Ivaniševića, nakon pobjede u Wimbledonu, neće biti usporedivo s tim događajem. Junaštvo Rogošićevo bilo je, još uvijek, poput junaštva Kraljevića Marka i Matije Gupca, iz predmarketinškoga, epskog doba.

    Ali on je svoj uspjeh htio ponoviti. I onda je zamišljao sve veće i nevjerojatnije  pothvate, ne bi li ponovio doživljaj, ali tako da uvjeri sebe i svoju publiku kako se sve to događa po prvi put. Prijašnji podvizi trebali su biti prebrisani neshvatljivom veličinom novih, a naš je junak bio sve hrabriji i sve je moćnija bila sila protiv koje se borio. Veljko Rogošić je, u svojoj i u našoj mašti, protiv sebe imao prirodne zakone i meteorološke prilike, mitološke podvodne nemani, ajkule i morske pse, protiv sebe je imao jedno obično ljudsko srce, morske oluje i oceane, vasionu je na kraju Veljko morao savladati da bi ispunio zadaću koju je samome sebi zadao. On se nije natjecao protiv drugih plivača, pa kad bi delfinovim stilom onako zašprintao kroz splitsku luku, samo je on znao s kime se upravo trka. I znali su oni koji su mu bili publika i čiji je junak bio. Zato pomalo nevjerojatno zvuči vijest da ga je dokrajčila neka obična ljudska smrt. I zato su Veljka Rogošića, kao nikoga drugog, jednako ispratili od Triglava do Gevgelije. Plivao je i maštao za sve njih.

    S Veljkom je započela era televizijskih reklamnih kampanja u kojima sudjeluju sportaši. On je to u nas izmislio. Bio je već u ozbiljnim sportskim godinama, odavno se nije natjecao i nije ga bila briga za olimpijske norme i pravila o amaterizmu (zbog kojih, recimo, Nikola Plećaš nije putovao na Olimpijadu u Montreal, jer je snimio reklamu za Frankov čaj), pa se sav dao u snimanje spotova i u reklamne kampanje za Dalmacijavino. Bio je prvi Pipi maneken, uvjeravao nas je da svoje rezultate postiže zahvaljujući tom gaziranom soku od naranče, i godinama bismo, ljeti, izlazeći iz mora nakon cjelodnevnog kupanja, ošamućeni od sunca i od neke unutrašnje drhtavice, mislili na njega kada bismo, žedni i dehidrirani, ispijali gazirana pića. Led i CO2 u suhome grlu, okus naranče zasoljen morem, i to je bio Veljko Rogošić. 

    Kada više nije znao čime da ovjeri svoje junaštvo, zamislio je nešto što će ga odvesti u sigurnu smrt. Preplivat će rijeku ispod Nijagarinih vodopada. Okupili su se stručnjaci, fizičari i eksperti za vodene struje, i zaključili da čovjek takvo što ne može preživjeti i stići na cilj. Živ čovjek ne može, ali može li Veljko Rogošić? Da ih je bilo tada upitati, te ozbiljne ljude i znanstvenike kojima smo imena pozaboravljali, da je bilo zaviriti u njihove glave, i biti siguran da ne lažu, vjerojatno bi se i među njima javila sumnja. Ono što živ čovjek nije u stanju, Veljko Rogošić, možda, jest.

    Na kraju, javili su se Amerikanci da Jugoslavenima razbiju njihovu kolektivnu iluziju. Kakvo plivanje ispod Nijagarinih vodopada! Uhitit će i u zatvor, pa na psihijatrijsko vještačenje, odvest će svakoga tko se na licu mjesta s takvom namjerom  pojavi. Bio je to jedini podvig od kojega je Veljko Rogošić morao odustati. Što bi se dogodilo da su Amerikanci odšutjeli stvar? Bi li tad Veljko, da ne iznevjeri sebe i svoju ludu publiku, otplivao u smrt i u legendu, ili je iza svih njegovih iluzija i fantazmi, ipak, postojala neka racionalna granica, na kojoj bi se zaustavio? Odgovora, naravno, nema, ali dio čarolije je i u našoj potrebi da vjerujemo kako se Veljko ne bi zaustavljao, nego bi plivao, i plivao, i plivao, s onu stranu zdrave pameti i života, samo da nije bilo Amerikanaca, koji uništavaju tuđe iluzije da bi njihove ostale jedine iluzije na svijetu.

    Veljko Rogošić u svome je životopisu napisao da “potječe iz zemljoradničke obitelji rimokatoličke vjere”. To da mu se piše i pamti u novim društvenopolitičkim okolnostima. Ali je, vrlo akribično nabrajajući društvena priznanja, ili “najdraže nagrade, povelje, odluke, plakete…”, spomenuo i “1975. Zlatni sat, poklon Tita za preplivavanje dionice Vis-Split i za dotadašnje postignute uspjehe”. U njemu su, slobodno, koliko god su slobodni mogli biti, živjele i prethodne i naknadne pameti. Zlatnoga sata nije se odricao, jer bi se tako odrekao i svoga junaštva. A nove je običaje i tradicije spremno prihvatio, jer će i u novim uvjetima, u novoj Hrvatskoj, biti potrebni takvi junaci. I kada se stvari svedu, kada saberu i popišu u konačnoj inventuri života i doba, Veljko Rogošić bio je u pravu kada je na svoja pleća i u svoju dušu primao i prihvaćao različita, proturječna i suprotstavljena uvjerenja, i što je, na kraju, istovremeno živio s dva vremena, dvije pameti i dva pogleda na svijet. I u tome je bio fantast.

    Naraštaj koji ga je stigao upamtiti iz njegovih najboljih dana, iz vremena kada je uplivavao u splitsku luku, Veljku Rogošiću duguje zahvalnost što mu nije razbio iluziju o svome mitskom junaštvu. Ta je iluzija bila sitan, ali važan čin i ceremonijal svakodnevice jednoga doba, od kojega je ostalo malo toga što je nedirnuto, nevino, neporušeno. Time njegova junaštva bivaju veća i značajnija nego što su nam, djeci i naivnima, jednom davno bila, a kao najveći i konačni podvig Veljka Rogošića zabilježeno neka ostane da on ničim, nikad nije povrijedio našu maštu. Živjeli smo u njegovoj iluziji, i sav je Veljko bio od iluzija, ali su se one pokazale čvršćim i trajnijim od srušenih gradova i spaljenih sela, od nestalih i prognanih ljudi, naroda na traktorima i naroda u bodljikavoj žici, trajnijim od gotovo svega što je spajalo, a zatim razdvajalo narode i ljude iz bivše Jugoslavije. To je ono zbog čega je vijest o  Rogošićevoj smrti u istome tonu, skoro istim riječima, objavljena svugdje gdje se za  njega znalo. To je ono zbog čega sadržaj te vijesti djeluje nekako čudno, više budi nevjericu, nego što čovjeka rastuži. S njegovom je smrću život samo još malo veća iluzija. Plivanje ispod Nijagarinih vodopada. 

     

    Miljenko Jergović 21. 07. 2021.

    Kрштење

    Отац је једном причао,
    А мајка то радо понављала у друштву,
    Како су морали двапут да ме воде
    На крштење у цркви у сусједном селу
    Удаљеној добар сат хода.

    У нашем селу није било цркве.
    Бог је ту био без крова над главом,
    А ни село више не постоји.

    Први пут нисмо ни стигли до циља:
    Ја сам успут непрестано плакао,
    А наишла олуја с кишом и вјетром,
    Па су се родитељи са мном у наручју
    С пола пута вратили кући,
    Промочени до голе коже.

    Крштење је успјело из другог покушаја,
    Годину дана касније.

    Славље је у задимљеној сеоској крчми
    С попом, кумом и придошлицама
    Обилато заливено ракијом и вином.

    Кажу да сам и ја, пробавши вино,
    Најзад престао да плачем,
    Смиривши своје јогунасто Ја.
    То је прослављено пуцњима из пиштоља.

    Кући смо стигли касно поподне,
    Срећни и уморни,
    Отац се заносио у ходу.

    Отад је прошао један људски вијек,
    А ја још сањам како кроз олују
    Идем у сусрет са својим крстом
    У некој цркви накрај свијета.

    Идем, неуморно идем,
    Заборављајући да ми је крст
    Одавно израстао из крви и меса
    На погрбљеним леђима.

    Вучем свој први благослов 

    Према посљедњој станици.

    (из збирке Опсада мога Ја, која излази у “Архипелагу”)

    Stevan Tontić 19. 07. 2021.

    Tri priče Sabita Bekte

    Sa Sabitom Bektom, što preko društvenih mreža, što uživo – drugujem oko dvadeset godina, a da nisam znao da je prošao logore u Prijedoru. Evo tri njegove priče iz tog vremena

     

    Priča prva:

    Izvodili tako jednog po jednog, prebiljali, a onda ga donesu do vrata hangara, njih četvorica noseći ga između sebe omahnu dva-tri puta i bace otuda na beton i to je najstrašniji zvuk koje proizvodi bačeno nemoćno tijelo udarajući u beton. Tako bilo i sa Hasanom: izveli, prebili, donijeli, bacili…
    Unutra muk niti mu možemo pomoći niti mu smijemo prići. Čakamo dvadesetak minuta, a onda se iz one gomile tijela začuje: Aaaahhh…
    Prođe desetak minuta, kada se on ponovo začu: „lažu majku im njihovu jebem, nije bezbol palica“…

    Priča druga:

    Prebili i njega, druga moga Sabita Bektu, i onako krvavog i bez svijesti bacili u nekakav krevet na prvom spratu zgrade. Prilazi mu jedan od batinaša i dok se Bekto budi iz nesvijeti, ovaj će njemu: „A, gdje si ti ba…, otkud ovdje?“…
    „Ne znam“, to je jedino što je Bekto mogao izgovoriti u tom času.
    „Treba li ti šta?, pita ga „dobročinitelj“.
    „Vode, samo malo vode, ako ima?“
    „Ima, kako nema za tebe… Hajde kreni za mnom“. I Bekto krenu poluzamračenim dugim hodnikom prema prljavaom lavabou u koji je iz nakrivljene česme kapala voda: kap, kap, kap… Bekto uze nekakvu plastičnu čašu s kraja lavaboa i primakne pod česmu. Krenu da otvori slavinu, ali ga „dobročinitelj“ snažno uhvati za ruku: „Ne, čuće ovi gore“, a onda kada je pokušao da prinese tih nekoliko kapi do usta – šest dana nije vodu okusio, a ništa jeo punih sedam – ovaj ga sastavi unutrašnjim dijelom šake u bradu, a onda nogom u stomak. Bekto udara leđima u zid i pada. Iz jedne prostorije izasla je grupa logoraša i jedan od njih po imenu Mirsad bacio se na „dobročinitelja“.
    Prebijanje je nastavljeno novim metodama…
    „A znaš li kako se zvao taj skot, brate moj?“ pitam Bektu.
    „Znam!“ veli i brada mu zadrhta. „Zoran Leković, tražili su ga gonitelji ratnih zločinaca, ali se on krije negdje u Srbiji. Išao sam u Beograd, tražio ga, ali je negdje dobro ukriven.

    Priča treća:

    Baja! Bio je iz Bosanskog Novog, uđe u našu prenatrpanu spavaonicu, skine opasač i predvostruči ga: „Kukajte, majku vam jebem, nek misle da vas bijem, a ja vas bit ne mogu – vi ste moji“, a onda stane psovati  i pucati opasačem kao da stvarno udara po nama. Taj nikog prstom nije dodirnuo. Svaki dan je nekako doturao do spavaonice kutiju cigareta „Partner“.
    A onda se američki novinar Roy Gutman uspio probiti u logor i sutradan uputio alarmantnu vijest i slike iz logora.
    Ubrzo je došao Unprofor, pokupio jednu trećinu nas i odvezao u Karlovac, u republiku Hrvatsku.
    Teške su posljedice po zdravlje ostale divnom čovjeku Sabitu Bekti…
    I prvo što rekoh pošto Bekto zaćuta.

    „Da mi je sresti Zorana da ga pljunem i Baju da ga poljubim!“  

    Faiz Softić 18. 07. 2021.

    Krzysztof Varga i velika Madžarska po mjeri čovjeka

    Neke knjige imaju zanimljivu povijest, pa zašto je onda ne ispričati. “Čardaš sa mangulicom”, poljskoga pisca Krzysztofa Varge, u izdanju beogradskog izdavača Rende i u prijevodu na srpski Milice Markić, jedne od meni omiljenih prevoditeljica na naše jezike, na moju adresu stiže početkom drugog lipanjskog tjedna, baš nekako u vrijeme kada kreću velike vrućine. Neveliku knjigu od jedva dvjesto stranica čitam vrlo sporo, jer znam da će mi faliti nakon što je dočitam. Zato je razgodim s nekim drugim, manje zabavnim i zanimljivim knjigama. Varga je, naime, uz Andrzeja Stasiuka jedan od onih nekoliko pisaca čija djela ne čitam samo iz književnih, iz intelektualnih razloga. Ta dvojica su mi poput novih punk i novovalnih albuma iz 1981. i 1982: orijentiri i smjernice za budućnost. 

    I tako se onda dogodilo da sam “Čardaš sa mangulicom” dočitavao upravo onoga dana kada je Viktor Orban, predsjednik, komandant i patrijarh Madžarske te vascele hrvatske naftne industrije i barem jednoga slavonskog nogometnog kluba, u našim dnevnim novinama objavio oglas u kojem se deklarira o Europi, demokraciji i još koječemu drugom, te o tome da bi Srbiju trebalo pod hitno primiti u Europsku Uniju. Na to se, istoga dana, Plenković, Grlić-Radman, te sva hrvatska desna i vladajuća kuka i motika, uključujući i čuvene suvereniste, propne na zadnje noge i napadne Orbana i Madžare. Nisu se javljali kada je peštanski ataman protjerivao Srednjoeuropsko sveučilište, ni kada je provodio teror nad migrantima. Izdvajali su svoje mišljenje, ili su šutjeli, kada je Europa kritizirala Madžarsku zbog kršenja ljudskih i manjinskih prava, ukidanja medijskih sloboda, diskriminacije LBGT populacije i koječega drugog. Imali su za Orbana razumijevanja, branili su ga od pobješnjelih i razularenih novinara, pisaca i ostalih pedera, kada je u svom kabinetu promovirao kartu velike Madžarske, na kojoj je progutana, sažvakana i u govno pretvorena praktično cijela Hrvatska. Nije im baš nimalo smetalo kada su Madžari odbili izručiti kriminalce iz MOL-a, nakon što je Hrvatska za njima izdala međunarodnu potjernicu. Ali onoga trenutka kada je Viktor Orban rekao ono što po Srbiji on i njegovi emisari i inače govore, da tu zemlju odmah treba primiti u Europsku Uniju, pređena je crvena linija. To su, dakle, ti hrvatski nacionalisti: svejedno im je hoće li Hrvatske nestati, bilo unutar Trećega Reicha ili velike Madžarske, ali im nije svejedno što će biti sa Srbijom i hoće li Srbija, ne daj Bože, prosperirati. Smisao hrvatskog nacionalizma nije dobro za Hrvate, smisao hrvatskog nacionalizma je zlo za Srbe. Tako tu stvar vide i GMO, lažni i bakelitni nacionalisti poput Plenkovića i Grlića-Radmana, kao i oni autentični, naši domaći nacionalisti, poput njihovih tobožnjih suverenističkih oponenata.

    I tako sam, uživajući u jednokratnom hrvatskom razočaranju našim idolom Viktorom Orbanom, koji svakoga ljeta, istina anonimno, ljetuje negdje u Dalmaciji, preciznije u onom dijelu Dalmacije koji je privremeno hrvatski, a ustvari je madžarski, sklopio dočitani “Čardaš sa mangulicom”, velikoga Krzysztofa Varge. Za tog se pisca u Hrvatskoj jedva malo zna. Tojest, znaju oni koji čitaju srpske knjige. A možda i poneko tko govori i čita poljski. U Zagrebu je, istina, davne 2008, u izdanju Meandra, objavljena jedna Vargina knjiga, pankerski roman “Tekila”, ali osim što je marginalna u opusu pisca, nakon nje napisao je niz dragocjenih djelca, među kojima su ovom čitatelju – ali ne samo njemu, nego i probranoj ekipi Varginih fanova – naročito važna i bliska Vargina hungarološka reporterska istraživanja, sabrana u dvije urnebesno dobre, zabavne, pametne i prevratne knjige, u “Gulašu od turul ptice” iz 2008, koja je u Srbiji, opet u prijevodu Milice Markić, objavljena 2012, i u “Čardašu za mangulicu” iz 2014, koji je u Beogradu izašao ovoga proljeća.

    Varga je, s nacionalističkog stanovišta, veoma opasni bastard. Davne i beznadne 1967. ili 1968. njegov se budući otac iz Madžarske, kojom je vladao i specifičnom historijskom dosadom ubijao ju János Kádár, inače rodom Fijuman, naš Riječanin, zaputio na službeni put u Poljsku. Tamo će se, naravno, zaljubiti u Varginu buduću majku, te će tako nastati jedan krajnje specifičan i neobičan oblik života, krajnje raskošnih kulturalnih, identitetskih i političkih postavki. Varga je odrastao uz sličnu muziku kao i nas nekoliko njegovih južnoslavenskih poštovatelja i čitatelja, te je, slično nama, dugo radio kao redakcijski novinar. Od 1991. sve do 2020. bio je u kulturnoj redakciji novina Gazeta Wyborcza, najuglednijega i najvažnijeg poljskog dnevnog lista, gdje je dugo bio i urednik kulture. Premda piše na poljskom i nesumnjivo jedan je od važnijih poljskih pisaca današnjice, Madžarska je na više načina njegova interesna zona. Osim što poznaje jezik – što već samo po sebi nije čest slučaj – i što je obiteljsko-identitetskim vezama povezan s Madžarima, Vargi je Madžarska neka vrsta intimnog i kolektivnog ogledala. U madžarstvu ogleda se poljaštvo. Dvije tužne povijesne karikature, dva ustrajna i samosažaljiva poraza jedan u drugom nalaze elemente paradoksalne srodnosti i bliskosti: “ono što povezuje Poljake sa Mađarima jeste uverenje da biti bolji Poljak i bolji Mađar znači neprekidno se napajati nacionalnim nesrećama. Onaj kome su ti porazi dozlogrdili i željan je pobeda – taj se opasno odrodio.” Madžarska je, međutim, kao i Poljska, iz naše bijedne južnoslavenske perspektive, golema zemlja i golema kultura, pa tako postoji tamo, još od 1989, i Magyar Narancs, tjednik nazvan po jednoj od najveličanstvenijih scena madžarske i istočnoeuropske kinematografije (o kojoj ćemo drugom prilikom, danas nemamo vremena), i u tom Magyar Narancsu objavljena je, piše Varga, anketa o deset najvećih nesreća u nesretnoj madžarskoj povijesti. Ne mogu, a da vam, makar kao pouku, ne prenesem tu listu: “1. Trijanonsku sporazum, 2. Ustanak 1956. i postustanički teror, 3. Deportacije Jevreja i holokaust, 4. Poraz kod Mohača, 5. Preuzimanje vlasti strelokrstaša 1944, 6. Stradanje honveda u meandrima reke Don 1943, 7. Kapitulacija madžarske vojske kod Vilagoša 1849, čime je završila revolucija 1848, 8. Deportacije u gulag 1945, 9. Mađarska sovjetska republika 1919, 10. Poraz u bici sa Mongolima kod Muhija 1241, gde je izginula skoro čitava armija kralja Bele IV, više desetina hiljada vojnika.” Ruku na srce, grdna je sve to nesreća, malo naroda ima takvu, ali zar to nije ideja za hrvatska domoljubna glasila: anketa plus okrugli stol s Plenkovićem i probranim hrvatskim intelektualcima, pa da vidimo mogu li Hrvati parirati Madžarima u nesreći. Ovako Varga: “Vredelo bi i među Poljacima sprovesti sličnu anketu, u iskušenju sam da napravim hipotetičnu listu, ali se suzdržavam, bojim se da se moja lista ne bi poklopila sa listom većine mojih poluzemljaka sa druge, poljske strane. Hoću da kažem da kao polu-Poljak i polu-Mađar moram da nosim dvostruko breme poraza, a breme poraza dva naroda je zaista neprijatan teret. U svakom slučaju ta anketa bi nam slabo šta rekla o našoj istoriji, ali zato mnogo toga o današnjim Poljacima.” Iz ovog se citata prepoznaje ponešto iz Varginih spisateljskih strategija. Najprije se zajebava i zajebava, tako da čitatelj katkad nije načisto je li ovaj panker sasvim svoj, a onda poantira nekom smrtno ozbiljnom i ubitačno istinitom konstatacijom. Doista, priča o povijesnim nesrećama tiče se naroda koji se danas bavi svojom poviješću, a ne povijesti same.

    Striktno govoreći, poglavlja “Čardaša sa mangulicom” su putopisi. Ustvari, to su križanci tradicionalnih putopisa i vrhunskih novinsko-književnih reportaža. A ti križanci transformiraju se u antropološke eseje, od onih koje izvanredno cijeni Ivan Čolović, pa ih katkad i prizove od odabranih autora Biblioteke XX vek. Pritom, ti antropološki eseji u Varginom su slučaju ustvari urnebesno duhovite humoreske. Pišući o Madžarskoj, Madžarima i madžarstvu Krzysztof Varga piše o književnosti. Ali mnogo češće, ipak, piše o hrani. Malo je knjiga u literaturi našega vijeka u kojima se toliko jede, kao kod Varge. Ako bih se mogao sjetiti ijedne. Očito, riječ je o oblapornom čovjeku, čija strast za hranom često prelazi i u proždrljivost. Jede on sve i svašta, a poslije se onda žali. Ali osim osobne sklonosti, postoji tu još nešto. Hrana je, kao u malo kojoj kulturi i kod malo kojeg naroda, konstitutivni element madžarskog identiteta. Katkad se čini, važniji i od poraza.

    Varga, međutim, nije lakrdijaš. Ne zasmijava on svoje čitateljstvo samo tako. Ustvari, ne zasmijava ga uopće. Jedan je od onih blagodarnih pisaca kojima je humor sredstvo, a ne cilj. I nije mu taj humor samo književno sredstvo, nego i sredstvo za preživljavanje. Naime, iza njegove duhovitosti, izvanredne znatiželje, obrazovanja i zainteresiranosti za svijet oko sebe, neprestano vreba, čuči u mraku, i u čitatelju izaziva neku sasvim neumjesnu tugu, neka njegovana i sasvim beznadna depresija. Tu ćete depresiju lako zamijeniti melankolijom, ali u oba slučaja, čini mi se, riječ je o karakterističnom madžarskom književnom i filmskom, možda čak i glazbenom, ali svakako narativnom raspoloženju. Napokon, i ona famozna madžarska naranča, o kojoj ćete se, ako već niste, sami obavijestiti, gesta je veličanstvenog humora i beznadne autoironije, usred jednoga istoga takvog filma. Koji je, bezbeli i naravno, vrlo depresivan. Ono što piše Krzysztof Varga, to je velika Madžarska po mjeri čovjeka.

    Veliki je stvaralački trud Milica Markić uložila u prevođenje Krzysztofa Varge. Iskapala je na taj prijevod najprobranije riječi svoga jezika, e da bi mu u srpskom i drugim istim jezicima pružila onakav glas kakav pisac i zaslužuje. Postoji nešto srčano i bespoštedno u njezinom prevođenju. U Vargu ona nije uložila ništa manje nego u Olgu Tokarczuk, čiji je Milica također srpski glas. To troje pisaca, Stasiuk, Tokarczuk i Varga, premda vrlo raznoliki, stilski i svjetotvorno različiti, velika su poljska književnost naše generacije, koja se rađala šezdesetih i odrastala osamdesetih.

    Za jezike, kulture i narode vežemo se uglavnom preko književnosti. Negativne predrasude o narodima, kulturama i jezicima stječemo uglavnom preko fudbala i fudbalskih navijača. Poljska i madžarska kultura ovom su čitatelju instinktivno najbliže i najrazumljivije kulture. U njima se ogledamo, u njihovim nesrećama naše nesreće bivaju manje, a njihova glupost i ludost objašnjavaju naše ludosti i gluposti. Poslušajte tako ovaj citat admirala Miklósa Horthyja: “Poljska i Mađarska, kao najistočniji bastioni civilizovane Evrope, borile su se čitava stoleća, s promenljivom srećom, ali uvek žrtvenički posvećeno, borile su se u obranu zapadne hrišćanske civilizacije – neprocenjive su njihove zasluge za čitav ljudski rod.” Zar u tim riječima ne čujete glas generala Franje Tuđmana?

    Ili pročitajte ovo: “Funkciju trube (jerihonske trube, op. aut.), izvođača te patriotske, narodnooslobodilačke muzike, danas ima sastav Karpatia, najveće zvezde nemzeti roka, tojest, nacionalnog roka. Reklo bi se da su najpopularniji savremeni bend, ne samo nemzeti roka, te endemične mađarske varijante rokenrola, nego muzike uopšte. Njihovi albumi nalaze svoje mesto između narodne i ozbiljne muzike, a pevaju o veoma ozbiljnim temama, o otadžbini, o vraćanju Transilvanije i Slovačke, slavi i hvali mađarskog vojnika, vojnika koji je prolivao krv na ruskim bespućima, koji se sa Sovjetima borio na granicama Mađarske, negde kod Debrecina, vojnika koji je 1945. branio Budimpeštu. Na internetu sam gledao komentare ispod spotova tekstova pesama Karpatije i svi su bili predvidivi, svi su propovedali Veliku Mađarsku. Zahvaljujući internetu danas, možeš da praviš alternativne imperije, možeš lako da povratiš Felvidek, Ujvidek i Erdelj, virtualno možeš da vaskrsneš stotine hiljada poginulih i da im opet narediš da krenu na istočni front.” Jeste li pročitali? Ako jeste, zar vam se ne čini da Varga piše o Hrvatima i o Marku Perkoviću Thompsonu?

    Ne, nije mi lakše kad Madžari i Poljaci obiluju jednakim budalama kao Hrvati, ili kad su u istim nevoljama kao Hrvati. Oni, za razliku od nas, imaju pisce kakav je Krzysztof Varga. Nama ostaje da Vargu, zahvaljujući beogradskim izdavačima i prevoditeljici Milici Markić, čitamo kao nekog svog.

    Miljenko Jergović 18. 07. 2021.

    Luce i njene ljubavi

    Jutro je svanulo ugodno i toplo. Nakon kiše koja je kvasila skoro čitavu sedmicu, pojavilo se sunce, istina škrto, kroz oblake provirujući, ali se pokazalo. Odmah odlučih da napravim pauzu, da se napokon maknem s kompjutora, i da u šetnji provedem dopodne, najradije cio dan.

    Pođoh cestom prema obližnjem brdašcu, uskom stazom, napola asfaltiranom. Nakon nekoliko stotina metara napustih naselje, dođoh do mjesnog groblja i crkve odakle se pružao otvoren pogled prema uvali, povelikom zaljevu u kojem se ugnijezdilo Vinišće, baš kao dijete u krilu matere. Zavuklo se duboko, među noge njene, u dubinu vale, tamo odakle kreću dva kraka naselja, jedan s jedne i jedan druge strane vode. Pomislih, uvuklo se, godi mu toplina skuta i sigurnost koju mu vala pruža. Na to me navedoše riječi starog barba Nike, viniškog težaka, vinogradara i maslinara koji mi je pričao kako vjetri i oluje svoju silinu slome na brdu izdignutom nad svakom stranom sela. 

    “Bura što ariva s kopna i zapadnjak s mora, na brdu oslabe, jedino južina pokad valove digne. Ali ona puše ravnomjerno i ne donosi mraz ni štetu maslinama. A i kad zapuše, prvo udari u Brač i Čiovo.”

    Nastavih dalje uzbrdo, polako, nogu za nogom. Cvrkut ptica mi bijaše jedini saputnik. Ljudi nisam sretao. Samo na jednoj terasi, u stvari komadu zemlje ograđene suhozidom, vidjeh ženu. Napola sagnuta, okopavala je maslinu, bila sva u znoju. Ja joj nazvah dobro jutro, ona potom podiže glavu i pogleda prema meni. Ne reče ništa. Da bih prekinuo neugodnu šutnju dodadoh: “Danas je baš lijepo vrijeme.“

    “A kako će bit neg’ lipo, sredina je petog“, odgovori ona na način kako ovdje mjesece u godini zovu, po njihovom rednom broju. Potom spusti glavu i nastavi kopati. Ja razumjeh da joj od posla nije do razgovora, pa produžih kroz uzani koridor sazdan od suhozida, u stvari poslaganog kamenja, kojim su mještani ograđivali nanose škrte zemlje na kojoj su gajili masline. Tih ograđenih parcela je bilo svud kuda sam prolazio, poviše puta i podno njega, terasasto raspoređenih po nagibu terena. Napola urušeni zidovi, iznikli makovi i visoka trava su mi kazivali da masline niko ne obradjuje, da im ljudska ruka godinama pažnje nije posvetila. 

    Zagledah se u stabla, bila su stara, kvrgava, puna pukotina i rascjeplina, napola sasušena. Iz korijena su izlazile po dvije tri grane, preplitale se i udaljavale jedna od druge, nepravilno. Ostavljene i napuštene, bez ikoga da im grane obrezuje i krošnje oblikuje, decenijama su rasle kako im se htjelo, slobodno, neobuzdano. Pa su napravile čudne figure, prelijepe skulpture koje samo priroda načiniti može. Zagledah se u tu ljepotu.

    Odjednom zapuha vjetar. Masline se zaljuljaše. Tu, predamnom i pod suncem majskim, lagano zaigraše, one i sjene njihove. Starost im se na licu ogledala, na stablima izboranim i oronulim, ali se to na sjenama vidjelo nije. Pomislih u času – ples starica i djevojaka, ples savršeno skladan, igra u parovima. Harmonija perfektna.

    Vrhovi grana su se svjetlucali na majskom suncu, u plesu s vjetrom. Pogledah bolje, vidjeh da su to mladi izdanci, minijaturni grozdovi zelenih bobica, plod u nastajanju. Uskliknuh od radosti kada to vidjeh, taj novi život na tijelima pogurenim i usahlim. Na stablima zapuštenim, od ljudi zaboravljenim, nebrizi prepuštenim. Godinama su te grane obilat plod donosile, zlatnu tečnost ljudima davale, izdašno. Pa i sada, kada su desetljećima samoći prepuštene one spremaju dar za onog ko im se vrati, ko im svrati. Našle su snage u svom oronulom, isušenom i umornom tijelu da ljude počaste, da ih obraduju. Bez imalo zlopamćenja i prijekora.

    “Maslina je kao mater“ – zazvoniše mi u ušima riječi starice koju nekoć sretoh na pijaci, u Šibeniku. Bila je sjela za moj stol, htjela je kao i ja predahnuti uz kavicu. Predstavi se kao Luce. Nakon par opreznih rečenica pred neznancem, ohrabri se pa poče priču o sebi. Završi je o nekom sasma drugom. Evo kako je sve teklo:

    Udala se mlada, ima tome skoro pedeset godina. Voljela ga je, i on nju, tako je vjerovala. Dugo nisu imali djece, mislila je da nikada ni neće. Muž ju je zbog toga zanemario, prigovarao joj i optuživao da je ona kriva za to. Udaljio se od nje, približio kafani i alkoholu. A nju korio i tukao govoreći da je ona i za to kriva, da pije jer ga vara i druge muškarce pohotno gleda. A ona je samo čekala da se čudo desi, da je kao nekad zagrli i pomiluje, i da joj se vrati.

    I onda kada je pasala četrdesetu, nakon trenutka slabosti, kada joj je tijelo pokleklo pa ga pijanog pustila u postelju, desi se dugo željeno začeće. Presretna je bila. Njemu o tome nije kazivala, on je ionako bio nastavio po starom. Bojala se, zapravo da će je optuživati za nevjeru, da će je tući. Da će plod izgubiti. 

    Kriti dugo svoju tajnu, nije mogla. Kazala mu je o tome tek kada je on stomak njen narasli opazio. A potom je pakao nastao u domu njihovom. Tukao ju je, kose joj čupao, nogama je udarao kada bi na pod pala. Nakon toga danima na ulicu nije izlazila, od nemoći i bolova, ali i zbog sramote da se ljudima u modricama pokaže. 

    Pred porod je posustala, napustila ga je, ćaći otišla. Vratila se na selo, na škrtu zemlju među loze i masline. Rodila je, sina odgajala, o ocu brinula i zemlji. Od jutra do mraka je u polju radila, u vinogradu i među maslinama. Kada je sin u školu trebao poći, razbolje se. Vručicu je dobio veliku, danima je trajala. Jedno jutro kada ga je iz kreveta uzela, k sebi privila, vidje da mu nogice vise, da su beživotne. Vrisnu, otrča do susjeda, pođoše do liječnika, pa do bolnice. No lijeka ne bijaše. Ostao je oduzet, ni rukama mnogo kretati nije mogao. Petnaest godina ga je na postelji dvorila, uz njega bila. A kada bi zaspao, trčala je u polje da okopa vinograd, da berba ne podbaci. Imala je psa, dobermana, on je dječaku društvo pravio, uz njega sam ostajao kad je djed umro, a desilo se to ubrzo nakon bolesti.

    Godinama se nosila sa sinovljevom nesrećom i svojom. Godinama je bila razapeta između obaveza materinskih i nužde da sa njih dvoje skrbi. Ovo potonje je sve teže uspijevala. Čim bi otišla u polje, a dječak zastenjao, doberman bi dotrčao do nje u vinograd i vukao je za skute da dođe i bude uz sina. Tako su srasli, dječak i pas, i ona s njima. Kasnije, kada ju je snaga izdala, loze nikako nije mogla raditi, vinograd je prestao davati ploda. Živjeli su bijedno, sve teže. Jedini prihod su imali od maslina, od ‘uja’. 

    Maslina ih je hranila, nju i sina. On je prije desetak godina umro, isti dan je pas skončao, od tuge za drugom nepomičnim. Luce je ostala sama. Radi o maslinama, koliko stiže i koliko joj snaga posustala dozvoli. Ponekada dođe do Šibenika, da se s nekim sretne, da s ljudima progovori. Ima ona i tamo na selu s kim popričati, nije da nema. Društvo su joj njene masline, ona im je zahvalna, one su ljubav njena. S njima najradije druguje. Ali…

    Tu Luce zastade, pa duboko uzdahnu. I spusti glavu da suzne oči sakrije, dvije kapi koje s obraza na stol padoše nije stigla. Par trenutaka je pognute glave sjedila preda mnom, šuteći. Pomislih da se moli, da trebam da ustanem i u njenom miru je ostavim. A ona, kao da je pročitala moje misli, odjednom podiže pogled i uz blag osmijeh na licu, reče

    „Gospodine, loza je maćeha. Ona daje dok je služiš, dok oko nje radiš, a čim prestaneš, ona te kazni, rod uskrati, plodom presuši. Maslina je mater. Ona i kada je zaboraviš, kada joj pažnju uskratiš, kada joj leđa okreneš, ona uvijek plod nosi. Baš kao mater koja uvijek topao objed za dijete ima kad god da joj se vrati. Maslinu je sami Bog čovjeku poslao, da nam Njegovo lice pokazuje, da nam daje i kada zauzvrat od nas ništa ne dobija.

    ****

    Priču i ispovijed starice sam brzo zaboravio. Ipak, kad god bih kroz Šibenik prolazio, sjetio bih se mog susreta s njom. Pa bih se pitao zašto mi je onomad svoju dušu otvorila, zašto mi je svoj život kazala. No, odgovora nisam nalazio. A evo danas mi se javi dok šetah kroz maslinjake viniške.

    O maslini mi je Luce govorila, a ne o sebi! Sjela je pored mene da mi o ljubavi svojoj ispriča, s namjerom da i ja to drvo zavolim, da ga njenim očima gledam. Da u njemu mater vidim. Ili nešto još veće.

     

    U Vinišću, 28. maja 2019 

     

    Branislav Mikulić 18. 07. 2021.

    ruža duhanska

    šabanu šarenkapiću

    tvojim jezikom
    da mi grlo gori

    šupljim srcem
    bogu na aplauz

    šabane dušo
    ružo duhanska

    ružo drznovena
    dušo damaskijo

    pobuno mala

    Goran Milaković 15. 07. 2021.

    A kuda li putuješ duše?

    Barthelmy Cousin je tih, netipičan Parižanin. Doživotni zaljubljenik u Platona. A čim se zbuni, rumeni kao devica. U svakom slučaju, ovaj štrkljasti, nenametljiv naočarko je direktor podjednako voljen i od učenika i od zaposlenih u Internatu. U Solun je stigao sa Platonovim dijalozima u koferu, poklon od srodnika po srcu, braće Alfreda i Morisa Kroazea. Nasuprot upornoj želji oca za koga je služenje Asklepijevoj nauci bilo pravo nasledstva (i časti), mladi Bartelmi je, ipak, tiha reka breg roni, izabrao, za sad i zauvek, zanosno carstvo Ideja. Ponuda Ministarstva spoljnih poslova, i pored izvesne bizarnosti ponuđenog posla, došla je kao poručena.

    Posle Hatihumajuna, Solun je sve više privlačio Francuze i Bartelmi je stalno, po solunskim kafanama ili na prijemima u Konzulatu, sretao sunarodnike koji su mu bili skoro nepoznati, iako su živeli u istom gradu. Kada su 76-te u onim bezumnim nemirima, ubili konzula i brodovi njegove vlade zajedno sa saveznicima, blokirali pristanište, on je u svom samačkom stanu u Internatu prihvatio nekoliko uplašenih francuskih porodica. Ali, mada je ovim uzdrhtalim ljudima ponudio sve – sklonište, hranu i utešne reči, on, nekoliko dana posle odlaska, nije mogao da zapamti nijedno od njihovih imena. Možda je zato simbolika prezimena Monsieur le Directeur-a važila jedino u onoj čudnjikavoj varijanti rasejanog, pomalo izgubljenog rođaka sa zbunjenim osmehom. Svi ti burni događaji u Imperiji, pa i ono neposredno do njih – smena dvojice sultana za tri meseca, fotografisane glave četnika koje su se zajedno sa onima turskog askera kotrljale kao jesenji kesteni, sve nevolje, bune i ratni sukobi… – dopirali su do Bartelmijevog sluha sasvim uzgred, u nepostojanom ehu pomešanih razgovora njegovihraspričanih, znojnih sunarodnika iz Messagerie Maritime.

    Uostalom, za Bartelmija su oni govorili nejasno, maltene u šiframa, a politiku su mešali sa francima i carinama, jer su bili ubeđeni da su hiljadu puta veštiji od kamile koja je prošla kroz iglene uši i isto tako lukaviji od igle koja nije mogla da pređe preko francuske carine. Bartelmi je zaista bio kilometrima od tog, za njega nervoznog i banalnog sveta i odmah bi se sklanjao u Platona i u tišinu radne sobe. Tamo bi mu glavobolja prolazila odjednom i on bi ponovo, prelećući milenijume, slučao sveti Sokratov glas:

    “ – A duša, nevidljivo, ono što odlazi u drugi neki svet plemeniti, čist i isto tako nevidljiv, u pravi Had, kod dobrog i umnog boga, gde i moja duša treba da otputuje, ako on želi, zar će se ona što nam je stvorena da bude ista takva, udaljavajući se od tela, rasturiti i odmah propasti kao što mnogi govore? Neće biti da je tako, dragi Kebete i Simija! Pre će biti da je ovako: ako se čista udalji duša od tela i ne vuče ništa sa sobom, zašto ne bi bila po svojoj volji združena sa njim u životu, nego ga izbegava i povlači se u sebe samu i uvek u tome nastoji; onda nije li to ništa drugo do ispravno stremljenje ka mudrosti i vežbanju, ustvari, da se lako umre? Nije li sve to priprema za smrt?

    – Svakako.

    – Takva kakva jeste, putuje ona ka sebi sličnom, nevidljivom, ka božanskom, besmrtnom i umnom! Kada tamo dođe, njoj je omogućeno da bude srećna, da bude oslobođena lutanja i bezumnosti, straha i divljeg sladostrašća, svih ljudskih zala! Provodiće ona, ustvari, preostalo vreme s bogovima, tako barem kažu posvećeni u svete tajne…“.

    Obuzet uzvišenom mišlju, Bartelmi Kuzen, sa „Fedonom“ u ruci, već započinje putovanje slobodnim predelima mašte. Po prozoru sitno bije aprilska kišica – večni apotekar koji leči polupijane prostakluke, psovke i okrvavljene košulje. Lako, kao od pamuka, lome se lanci prizemnosti i ponosna duša viteza Bartelmija poleće; kestenjasta srna, ka zemlji blaženih duhova…

    U susednom stanu, levo od prizemlja Internata, Dimitar Pop Stojmenov, otac moje prababe Marije i gost, Ilija Korobar, gledaju, po svom šaljivdžijskom običaju, u ispražnjene fildžane kafe. U šolji gosta rascvetale šare: kao da je neko nevešto mastilom poprskao bezubo fetusno belilo porcelana. Evo: devojčica s golim pupkom natpeva se sa zlatokljunom pticom u bakarnom kavezu. Ispod njih, dva vilenjaka igraju klikere. Iznad njih, besni oktopod gužva neposlušno nebo. Ulevo, na perjanom jastuku magare zlatasto njače. Ispod njega, brod-konj jedri nad dubokim jendecima. Ispod njega, jednooka razmažena riba klokoće tromi smeh.

    – A šta je priča nacrtana onde? – pitaju se prijatelji pred nejasnom mrljom koja više skriva nego otkriva.

    – Grad! – izviknu trgovac Korobar – sa palatama od peska i princezama od soli.

    Dimitar ćuti: izgrebano nepce na fildžanu ispisuje tajnu poruku. Zgnječeni leptir na Mesečevom brdu. A na njega navalilo pleme mrava.

    Sada je red na Dimitrovu šolju. Koliko je trgovčev fildžan bio iscrtan, toliko je ovaj prazan: samo crna barica na dnu i gore, skoro na rubu, kod srka, lik čovečuljka koji se sapleo. – Patuljak ne gleda gde ide! – smeje se Korobar. A Dimitru se ponovo steže grlo. Nekako mu ovog popodneva nije do istinskog smeha, možda zbog ovog sitnog, upornog dažda, a više zbog Elene koja je baš po ovom vremenu odlučila da ode u šetnju.

    Neko pokuca na vrata, previše stidljivo i nesigurno za Elenu. Kao što su i pretpostavljali, to je dobri monsieur Barthelmy.

    – Evo ja navratio – plašljivo proviruje.

    – Izvolite, uđite – trgovac veselo prestiže domaćina u pozivu.

    To što je trgovac Korobar jedan od vrlo retkih kome rasejani Kuzen nije zaboravio ime, verovatno je dolazilo otuda što je u njihove međusobno žive dijaloge Velešanin uvek unosio dovoljnu dozu začikavanja, što je kod jadnog platonoljuba izazivalo plimu užarenosti.

    – Da li komarac može da sleti na obraz zaspalog anđela? Ako mu je to dozvoljeno, onda će mu on, po neprikosnovenom zakonu svoje vrste, sisati krv. Ali, i u tom slučaju, kada popije kap božanske krvi, komarac neće postati besmrtan. I tako i ovako, cher Directeur, bez obzira da li je ujeo anđela ili nekog zločinca, on ostaje bedni komarac, zar ne? – i danas je, naizgled ležerno, trgovac zagrebao sagovornika.

    Monsieur Cousin ne može ni sada da izbegne rumenilo u obrazima: – Vi ste, dragi Ilija, đavolski inteligentni – promuca – ali ipak praktičnom životu, ako tako smem da kažem, dajete preveliku važnost. Ja, nemojte mi prebacivati, koliko zalazim u ono što je prividno skriveno, toliko nailazim na novu širinu, veliku prostranost bez granica, bez obala…

    – Niko ne sme da vam prebacuje – prekida ga trgovac, a krišom saučesnički namiguje Dimitru – San je lična stvar i pripada onome ko ga odsanja. Ali ja, iako volim da gledam u talog kafe, najčešće spavam tvrdo i ne stižem da sanjam.

    – Ako mi dozvolite, dragi Ilija – odmah mu odgovara uzbuđeni Kuzen. – Snevač ne može da vlada snom. Duša se slobodno budi dok trošno telo miruje. Golub i jagnje je duša, dragi Ilija, nevina i ustremljena višem životu. Ona ponekad upozorava nepažljivog snevača da nije sve u sticanju zlatnika, i da će se nekada, kada to najmanje očekuje, naći nemoćan kao ostavljeno dete…

    Ko je mogao pretpostaviti da ova često izgovarana rečenica dobrog Kuzena može biti pretskazanje u nepredvidljivom životnom tkanju dvojice prijatelja? Simetrije onoga “u” i onoga “van” sna, na žalost, izbistre se kasnije, pred zamagljenim pogledom davljenika kojeg vrtlog vuče na dno. A onda trgovac, po običaju, više prati sopstvenu igru nego što pazi na sogovornika. Dimitar, pak, skoro odsutan, sav stegnut u borama čela: ipak, već u sledećem trenutku, Elena Pop Stojmenova zadihana i pokisla, ali zato još vedrija, utrči u kuću i moj čukundeda je prigrljen trenutno nadošlim talasom topline…

    Aleksandar Prokopiev 14. 07. 2021.