Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Ramazanska noć i druge priče

    SOBE BEZ TRAGOVA SUNCA

    Jučer su vlati trave osijedile. Dva dana prije toga, stabla su se povijala pod udarima vjetra. Bilo je za očekivati da se hladna kiša kamuflira u bijelo. Ništa neuobičajeno za grad u kojem veliko jezero dotiče obale dalekog sjevera, gdje irvasi promrzlih nozdrva najavljuju dvoboj. 

    U toku sedmice sam dosta čitao. Pisao sam povremeno, još rjeđe kvalitetno. Poput velike oluje, koju će najaviti tamni oblaci, digla se rasprava nad šarenilom virtualnog avama. Sipaju brojke. Padaju savjeti. Trešte glasovi neuvjerljivih govornika. Dobuju riječi učevnih, poput grada po krovovima trošnih  ćerpičara. 

    Po sobama svojih misli kreću se, još uvijek, unezvijereni ljudi. Izviruju na balkon, tek da zaplješću i zapjevaju, pjesmu o slobodi. U sobama bez tragova sunca, na prozorima obloženim reklamnim plakatima. Zatvorenici su vlastitih strahova. Robijaši u tamnicama ega.  

    Eto, upravo o tome razmišljam danas, dok kraci svjetlosti marširaju našom ulicom, oslobađajući nas hladnoće još jednog neizvjesnog dana.

     

    GROMOBRAN 

    Škrtarile su ulične lampe na Saračima. U neka doba poslije ponoći. Bezglavo su šetali, dopuštajući smijehu da prevagne nad strahom. Skupa, nemaju ni pedeset. Godina. 

    Sve do Čaršijske džamije je pusto. I koraci im zvonko osvajaju kaldrmu. Iz sokaka koji vodi u Barhanu, u bezbrižnu noć pred njima,  uskočit će policajac. Iz bašte Kolobara-hana za njim će izviriti i drugi. Čekaju, namršteni. Oni, ukopani uz harem Begove džamije. Da bježe, nisu ni pomislili. Koraci im najednom tromi, i nesigurni. U smijeh im se upliću nerazumljive riječi. Hrabrost im poput polena zapinje u grlu. Alergični na iznenađenje. Crvene se i šmrču. Šta radite momci, upitat će prvi. Onaj po čijoj bi se boji glasa moglo zaključiti da je dobar, ili bolji od onoga što urla na toki voki. Šta radite momci, upitat će ponovo, ovaj put ozbiljnije, tonom koji pretpostavlja odgovor. Šetamo, prošaputat će jedan od njih.

    Šta kažeš, šetate, ha bando? U ova doba šetate, je li? Vadite lične karte odmah, da vidimo ko ste, šta ste, hajde, hajde, brže to!?

    Kako ni jedan nema ličnu kartu, šutke stoje, ruku uz tijelo. S toki vokija, prodoran glas izvještava o pljački obližnje zlatare. U toku je potraga za osumnjičenima. Specijalna jedinica je, kaže, na putu. Poznata marica. 

    Rotacijska svjetla su zablještala iz pravca Čaršijske džamije. Kaldrma je treštala pod naletom točkova. Iz auta su izletjela dvojica, kao da će u ring uskočiti. Super teška kategorija. Ubrzo će opravdati epitet dodijeljenog im naziva. Onoga ko im je bio najbliži, prvo su dohvatili. Pa su nastavili redom. Jednog, drugog, pa trećeg. Bez pitanja, i pauze. Jednom u pleksus, drugi put u prsa, pa šamar, dva, i ćuška iza ušiju. Kroz šikaru udaraca, probijao se isparani glas boljeg policajca koji je pozivao na razum. A to je značilo da neko mora progovoriti. I to čim prije. 

    Mi živimo tu preko puta, prekinut će ih jedan od trojice. Evo, tu gore gdje su oni prozori su naše sobe. Koji ba prozori, koje ba sobe, o čemu pričate, otresito će krupniji, specijalac. Tamo, preko puta Begove. Bili smo na Ilidži kod prijatelja. Mislili smo sačekati sabah, da se s ostalim učenicima vratimo unutra. Pa sad šetamo. Do sabaha.

    Pa vi ste softe znači, ha bando? Tako je, gospodine, potvrdit će sve trojica. Ako nas sada prijavite, ili odvedete u stanicu, izbacit će nas iz škole. A ostala nam je još jedna godina. Nadovezivali su se u jadikovanjima, vadeći se. Ako ste fakat to što kažete, hajte nam onda proučite nešto, da i to čudo vidimo. 

    Kao na ispitu, najbolje što znaju, uče na sred Sarača, u neka doba noći, Fatihu, koja će smekšati srca, i teške policijske šake. Policajac blage boje glasa poslije će ih otpratiti do gromobrana, čak ih i pogurati da se domognu drugog sprata, dok Ulicom Mula Mustafe Bašeskije fijuče sirena, koja zatim u Logavinoj, utihne.

     

    RAMAZANSKA NOĆ

    Govoriš mi da sam smiješan bez brade, k’o dječačić u očevoj košulji, k’o mačja guza. Dok kosa s tjemena pada, poput šiljevine oko srca grafitne olovke na pločice, ti se smiješ. Osma je ramazanska noć. Oblijećeš se oko moje glave, poput pčele, s mašinicom i češljom u rukama. Neka su doba poslije ponoći. Sami smo, u nišama intimnosti. Prelazimo rukama, po sitnim lijehama što ih izroviše plugovi vremena po našim licima. Primjećuješ novi biljeg na mom lijevom obrazu, koji sada, poput visibabe izviruje, u pokošenoj travi. U susjednoj sobi naše je ptiče, sito od spavanja i ležanja. 

    Okomljenim mrvicama nježnosti pitamo jedno drugo, dok iza prozora našeg doma tiho sipi kiša. Proljeće je, i daleko od pogleda beharaju stabla, i pupoljci rastu, poput tuđe djece. 

    Govoriš mi da je danas, neko, naslonjen na zvono, čekao dugo pred našim vratima. Otvorila si, i uzela poštu, koju ćeš poslije, pridržavajući vrhovima prstiju, gledati, kao voćar oboljele listove džanarike. Zamišljen nad stihovima Enesa Kiševića, u kojima se pjesnik pita, zašto se djeca više ne smiju, slušam medni Bočelijev glas, kako natapa košnicu mirne noći.  Za koji će sat, kao da ih sada gledam, hor ptica zauzeti mjesta, u prohladnim dvoranama zore. 

    Suta ćemo opet, rođendanski svečano, ispruženih ruku otvarati poklone prvog mraka. Pred nama će se, zatim, poput horizonta, u pogledu vozača, otvoriti novo ramazansko veče.   

     

    KAHVA PRED SIJELO

    Pristavider tu kahvu, ženo, zapovidit će zavaljen na kožnom trosjedu, dok pospanu glavu smješta u šaku  desne ruke, kojom poput mrava laze trnci. Slični mu trnci, koloniziraju debelu hladovinu obraslu paučinom, u dalekim šumama njegovih misli. Pali, poput prijeke vatre, dnevnik u osam, da potakne zalihe, preklanskih supenih dilema, crvotočne lešine mržnje, i šta sve ne, jer valjalo je cijeli bogovjetni dan šutit, na prazan stomak, i mrmljat sebi u njedra, riječi koje ni svojoj Hanifi nije mogao sasut u lice.  A nema se ovih dana Bog zna kome ni izjadat, sve i da nije Ramazan, sve i da nije sramota lanut, makar i kroz zube, kad su svi zabijeni poput čavala i čiviluka među zidove svojih kuća, na kojima vjese jakne za okokuće, i neuramljene fotografije s godišnjih odmora.  

    – Šta si se to tako načomrdio, šaljivo će Hanifa, kao konobarica mortus pjanuduri u kafani, prinoseći kahvu, i kolače na stakleni stol, gdje se u odrazu, kao u opisu, između redova, nazire sivi strah i rumena briga joj na licu.  

    – Kako se neću načomrdit, pa vidiš li ti ženo šta rade ovi lopovi, majku li im njihovu. Sve bi ja to po kratkom postupku, i njih, i sve njihovo, sjeme im se zatrlo.

    – Tobe jarabi, kakav te đavo spopo, šuti nalet te ne bilo, pa Ramazan je moj Murize, ne griješi duše. 

    – Hajde bogati, k’o da se ti razumiš u politiku. Tebe i takve, mogu vala vucarat za nos, al’ mene, jok. Dosta je ba više njihove šuplje, njihovih malina i derneka. Da je Tito živ, ne bi se oni vako šepurili, ne bi oni vako mazali narodu oči. Goli otok, moj brale, pa ti vidi. A i narod, k’o i oni. Majke mi, eto, ne zna se ko je gluplji i luđi.

    – Hajde hajde, pusti sad to, hoće nam Meho i Šaha svratit malo na kahvu, sad poslije teravije, ha klanjaju, vele eto ih, govori Hanifa, umačući vrh kocke u fildžan, kao da Murizovu srdžbu gasi, i guši.

    E samo su mi još oni trebali, da mi ders drže. K’o da Muriz ništa ne zna. Zna Muriz, više od onih hodža što u džamiju ljudima ne daju. Čuj džamije zaključane, radi neke bajgi baje. Pripali se miševi, pa se svi zavukli u svoje rupe odkalen popuju. Baje se pripali, ooj  bogo dragi. A vidim, u svakog, sve nake biblioteke za leđima, biva da se vidi kako su načitani. Jašta, k’o onaj magarac iz priče, što su ga knjigama natovarili. 

    Priču i smijeh koji je sam sebi izmamio na lice, Murizu će prekinut zvono na vratima. Naklatio se Meho, k’o da je nogom gas pritisno, pa turira da vidi koliko mu glof dvojka može izdurat uz Bradinu.

     

    KLAPALICA

    Prije petnaest, ili šesnaest godina, prvi sam put stao ispred ljudi, okupljenih u maloj džamiji s drvenom munarom,  u Kraševu. Otac je ugovorio s komšijom Solom tarifu za koju će me svake noći, nekad pred iftar, nekad pred teraviju, mjesec dana voziti, tamo i nazad. Nekih desetak kilometara. Na nogama mi vansice, narandžastih i plavih pertli. Široke hlače, u reperskom fazonu, i lanac koji visi na desnoj nozi od prednjeg do zadnjeg džepa. Što brže koračam, lanac zvoni sve jače i jače. Drugu sam noć i lanac i hlače morao odložiti. Na izlazu iz džamije, dok me povlači za mišku desne ruke u stranu, tako će mi narediti džematski mutevelija, koji me danas podsjeća na Kaplanovog Muriza, iz romana “Meho”. 

    Uprte oči, u lice koje bradu i brkove još nije počelo ni sanjati, pratile su me tih mjesec dana i kroz snove. Povučen, i dobrano stidljiv, ašćare introvert, stručno budi rečeno, na mjestu centralne figure među ljudima, u samom pročelju, nisam se baš dobro snalazio. Hodža mora bit’ i otresit, ponekad i ton mora povisit ako hoće da ga narod čuje, savjetovali su me. Meni to, iskren da budem, do dan danas nije jasno, kako, i zašto ? 

    Poslije ću saznati, od školskih drugova, kako su mnogi, vođeni ovakvim i sličnim savjetima, daleko više dogurali, naročito u onom financijskom pogledu, o čemu se među učenicima nakon ramazanske prakse ponajviše razgovaralo. Pojedini su spominjali cifre s tri nule, pogotovo oni koji su se igrom slučaja, ili nakon dobre preporuke, i poznanstva, vraćali iz dijaspore. Bilo je i takvih, koji osim pletenih čarapa, takozvanih priglavaka, sira, kajmaka, i suha mesa, ništa drugo nisu ni donijeli kućama. Ništa osim priče, koje će postati predmetom šprdancije.  

    Jedna od takvih je i priča o softi kojeg je ramazanska praksa sljedovala u nekom zabitom selu. Geografski, svaki dio Bosne, ima barem po jedno takvo selo. Zavučeno u šumu i među brda, toliko da se oni koji mu idu u susret obavezno zapitaju; od koga su bježali oni koji su tu došli, ili koji ih je đavo tjer’o, da baš tu kuće prave i selo šire. Helem, softa iz priče je bio prava peka i cjepidlaka. Pednatan, kulturan, odmjeren. Pravo gradsko čeljade. Na prvom iftaru, kod mutevelije, kako je red i bio, primjećuje da se svi mrse, gaseći žeđ iz jedne čaše. Sama pomisao, na prste, usta, i zadah ljudi oko sofre – a bilo ih je pofino, i na onu jednu čašu iz koje su svi mrsili, nadimala mu je stomak. Snebivajći se, kako će i šta će, šarao je pogledom po sobi. U jednom će trenutku na natkasni uz golemi ugao spaziti zeleno limeno lonče. Brže bolje je skočio, i dohvatio. Vidjevši da je suh k’o barut, zamolio je da mu kanu vode. Taman, dok je mrsio riječi dove, primičući lončić ustima, nana s drugog kraja sobe je zavikala; e nu vidi, i hodža najviše voli iz onog mog lončeta od klapalice.

    Adem Garić 10. 06. 2020.

    Akan

    E, što ti je tačka gledišta! – rečeno je kada je, sam kao prst, umro Akan.

    Težak i mračan čovjek, vazda na nekog ljut i vazda spreman da s nekim prekine priču za sva vremena, nikad ga nisu vidjeli da se smije. Prije pola godine ostavio ženu i otišao s nekom konobaricom, Srbijankom. Sinovi, odrasli ljudi, mlađi student na DIF-u, uči za košarkaškog trenera, stariji mašinbravar, tražili ga, ali ne da ga vraćaju kući, nego da ga prebiju. I onda ga neki dan našlo mrtvog, u vikendici koju je iznajmio od nekog iz firme. Leži na podu, pored kreveta, a pola ga nema. Žena ga prepoznala po tetovaži, kad su je doveli na identifikaciju. Ako nije i trideset kila lakši. Crkao kao pas, nakon što se prebijen vrati iz tjeranja. A onda ga konobarica, bit će, ostavila. Kome treba stari magarac.

    A ovako govori udovica, onima koji je žele slušati:

    Moj Akan svaki put kad bi u ratu išao na liniju, to jutro bi se sa mnom na mrtvo posvađao. Rekoh, nervozan je. Mislim, strah ga je. Pa bih da mu budem fina. Ali svejedno on nađe načina da se posvađamo, i da mi na liniju ode kao neprijatelj najgori, kao da mi je, Bože mi prosti, četnik. Na kraju sam šutjela, ništa mu ne bih ni govorila, a on bi svejedno našao načina da mi omrze, da pomislim ono što sam svaki put pomišljala: pa što mi bi da za ovakvim nečovjekom pođem i da mu sinove rađam! I onda me, trideset godina poslije, ostavi zbog neke konobarice, Srbijanke. Kada je otišao, laknulo mi je. Ona ga dvojica htjela tući. Ja im govorim nemojte, spasila sam se! I onda tu večer zvoni telefon. Kažu takva i takva stvar. Ja pitam, je li to sigurno? Kažu jest, ali treba identifikacija. Dođem tamo, gledam: neki mršav mrtvac, sama kost i koža, a žut, lice mu kao s ikone. Rekoh, nije to moj Akan, ali jest njegova tetovaža. Ne bi mi tog trenutka žao. Bi mi svejedno. Ali poslije, kako prolazi vrijeme, mislim: a što li je mene Akan onako mrzio kad bi išao na liniju? Da to nije zato da ga ne žalim ako pogine? I onda dalje mislim: ako se čovjek u tih par mjeseci prepolovio, mora da je bio teško bolestan; a da mom Akanu na sistematskom nije reklo da je smrtno bolestan i da mu je ostalo još maksimalno pola godine – jer bio je na sistematskom malo prije – i on me zato ostavio da nas ne bi, i mene i njih dvojicu, tuga ubila? Bit će da je izmislio i tu konobaricu, Srbijanku. Pa otkud Srbijanka usred Hrvatske? I šta će on sa Srbijankom nakon što se sa Srbima tukao? Tako ja to danas mislim, a njih mi dvojica govore da sam luda.

    Miljenko Jergović 10. 06. 2020.

    Slikanje doživotne, grobom potvrđene sreće

    Danijel Soldo fotograf je iz Slavonskog Broda, vjerojatno najživopisnijeg i najluđeg, za umjetnika, fotografa ili pisca, te za bogata, materijalno osiguranog čovjeka, najzanimljivijeg mjesta u Hrvatskoj. S druge strane Save je Bosanski Brod – inače riječ brod u imenu grada nije plovilo, kao što bi lakomisleni pomislili, nego gaz, plićak, mjesto na kojem se najlakše pregazi rijeka – i beskrajna tuga bosanske Posavine, ratom raseljene i opustošene, ali i dalje vrlo živopisne zemlje, ludih ljudi i običaja.

    Nekad je to bilo važno željezničko čvorište, pa je i slavonskobrodska željeznička stanica u austrougarska i starojugoslavenska vremena bila jedna od važnijih u pokrajini. Tu su premještani željezničari od ugleda, i tu je, nekim ludim slučajem, moj pradjed Karlo Stubler upoznao moju prababu Johannu Skedel (Ivanu Škedelj). Njezin otac Martin Skedel bio je stolar na željeznici, i radio je u Slavonskom Brodu. Karlo je bio mladi otpravnik vlakova u Bosanskom Brodu. Vjenčali su se nekog dana u listopadu 1899. Tada je bio običaj da se u danima nakon vjenčanja pođe u fotografsku radnju, i da se napravi svadbena fotografija. Mladoženja bi obično išao u činovničkoj odori, ukoliko je radio na željeznici, ili u pošti, ili je bio podoficir ili žandar, a mlada je išla u građanskim haljinama, po mogućnosti po posljednjoj bečkoj modi. Karlo, međutim, nije išao u uniformi. Na slici je u tamnom odjelu, u bijeloj košulji, s mašnom pod vratom. Johanna je u širokoj bijeloj haljini. Zamišljam da je to bio njegov stejtment: Karlu Stubleru nijedna uniforma nije bila važnija i veća od čovjeka u uniformi.

    Fotografiju nemam pri sebi, tako da ne mogu reći kako se posljednje godine devetnaestog stoljeća zvao brodski fotograf. Nije to bio Danijel Soldo, ali kao i da jest.

    Vjenčanje je žudnja za srećom, obećanje konačne sreće. U vrijeme Johanne i Karla vjenčanje je, u pravilu, doživotan i jednokratan čin. Dok nas smrt ne rastavi. Njih dvoje zajedno će ostati sljedećih pola stoljeća, i još koju godinu više. Sto i dvadeset godina kasnije ono što se vjenčanjem zdriješi ne razdriješi se preko groba. Premda je malo onih koji se rastave, i da u sljedeći brak ulaze s velikom svadbom. Drugi se put obično vjenčava tiho.

    Fotografiranje je pečaćenje. Svaka je fotografija po jedna smrt. Slikanje mlade i mladoženje te je 1899, kao i danas, bilo slikanje doživotne, grobom potvrđene sreće.

    Danijel Soldo već dvadeset i pet godina fotografira vjenčanja. On je od onih fotografa koji su mi po volji, odgovaraju mom karakteru i doživljaju zanata i talenta. Ako si pisac, onda piši sve i piši posvuda, objavljuj u novinama, na internetu, po zidovima, i nemoj nikad pomisliti da na takav način huliš i skrnaviš sakrosanktnost knjige, ako si fotograf, onda fotografiraj na sve načine i u sve svrhe, jer tvoj je poziv, tvoja je misija da imaš svoj mali dućan, i u njemu atelje s tamnom komorom, i da viđaš i fotografiraš ljude u svrhu zabave, života, povijesti i administrativnih potreba, čineći to s najvećom odgovornošću prema tragičnoj biti svoga posla. Fotografirajući čovjeka, svaki put ga malo ubiješ, iako je on uvjeren da si ga upravo učinio besmrtnim.

    Soldo je upravo takav: univerzalni fotograf, zanatlija, obrtnik, novinar i umjetnik. Godinama radi za novine, fotokroničar je svoga slavonskog, pograničnog kraja, snima sve što nekome treba snimiti i fotograf je za vjenčanja. Bavi se novinarstvom, umjetnošću i obrtom koji je često prezren među metropolskim fotografima – još i mnogo više među onima koji se zanimaju fotografijom – i koji se, naravno sasvim krivo, smatra sumrakom profesije. Kao kad prva violina u filharmoniji nastupa i kao kafanski muzičar, kad violinu pretvara u ćemane. No, što je uzbudljivije od toga?

    Počeo je raditi kao fotograf na vjenčanjima u vrijeme analognih kamera i fotografskog filma. U međuvremenu dogodilo se nekoliko tehnoloških revolucija, i barem dva velika prevrata u fotografiji. Prvi se više ticao diletanata i diletantizacije jednog zanata i jedne umjetnosti, a drugi je označio totalni prevrat u žanru. Najprije je osmišljen taj bizarni spoj mobilnog telefona i fotoaparata, koji je omogućio nekontroliranu i pomalo histeričnu navadu slikanja svega i svačega, a najviše samoga sebe. Zatim se pojavila digitalna fotografska kamera, koja je ubrzo sasvim istisnula film, i radikalno promijenila pristup fotografiji i fotografiranju.

    U analogno doba, fotograf je, profesionalac kao i diletant, nastojao zamisliti, komponirati i režirati sliku prije nego što bi je snimio, a rezultata bi bivao svjestan tek nakon razvijanja filma i izraze fotografije, što bi često bilo danima i tjednima nakon fotografiranja. U digitalnom dobu fotografija nastaje iz višestruko većeg broja pokušaja, iz stotinu ili nekoliko stotina puta više okidanja, tako što fotograf pokušava uloviti slučajan trenutak u vremenskom protoku. Zamisao, kompozicija i režija i dalje postoje, ali više nisu fiksirani. Fotograf odmah vidi gotovu sliku.

    S posljednja dva prevrata dovršeno je ono što je u historiji fotografije započelo još između dva svjetska rata, s pojavom prvih portabl kamera, kojim su se mogli koristiti amateri. Digitalne kamere, pa i telefoni s mini kamerama, toliko su usavršeni, a kompjutorska obrada slika tako je pojednostavljena, da je svakom početniku pružena iluzija savršene fotografije. Naravno, samo iluzija.

    I dok je 1899. mog pradjeda i prababu mogao snimiti samo jedan, vrlo stručan fotografski majstor, i to ne na njihovoj svadbi – jer bi takvo što za njih bilo apsolutno preskupo, dok bi od njega zahtijevalo dodatnu opremu, kakvu on u svojoj radnji sigurno nije imao – nego su mu morali doći u studio, danas, u eri Danijela Solde, ne samo da svatko može fotografirati vjenčanje, nego svatko to i čini. Jedva da se među nekoliko stotina sudionika prosječne slavonske ili posavske svadbe nađu neki đed i baba, ili neki ekscentrik, koji neće svo vrijeme škljocati svojim telefonima.

    To grdno otežava posao fotografu vjenčanja! Ili uopće ne otežava?

    Danijel Soldo govori mi da, zapravo, ne otežava. Ljudi će spremno unajmiti i platiti profesionalnog fotografa, bez obzira na to što si, kao, slikavaju mobitelima, koji im sve više i više pružaju iluziju da mogu načiniti pravu fotografiju. Ili barem imitaciju prave fotografije. I tako je naš svijet stigao do još jednog apsurda: najprije je, prije stotinjak godina, fotografska snimka doživljavana kao imitacija života, da bi u eri digitalizacije i mobilnih telefona nastala i imitacija fotografske snimke. Imitacija imitacije.

    Ali za Soldu to nije problem. Narudžbi je mnogo, ljudi su spremni dobro platiti, a on, kao veteran u svom poslu, nije više spreman da provede dan i noć sa svadbarima – jer toliko u pravilu traje svaka balkanska svadba: najmanje dan i noć – nego on obavi dnevna snimanja, portretira par, snimi građansku ili crkvenu ceremoniju, a noćni rad prepušta svojim pomoćnicima. Iza sebe već ima oko 1200 svadbi, i ogromnu fotodokumentaciju, koja će jednoga dana, ako to već nije i danas, biti antropološka i sociološka dragocjenost. Na njegovim je slikama moguće pratiti dvije vrste mijena: društvene i tehnološke. Prvih će bivati svjesni oni koji budu sa strane gledali njegove fotografije u dugom vremenskom protoku, dok je druge on sam najbolje mogao osjetiti.

    Teže je bilo slikati analognom kamerom, govori, jer nisi, sve dok ne razviješ film, mogao znati što si napravio. I uvijek je postojala mogućnost da ti je propao posao. Ako ništa drugo, nisi znao je li ti mlada trepnula u trenutku okidanja. S digitalizacijom je došlo opuštanje. Iako i dalje postoji rizik da se, recimo, slika nije očitala na kartici. Problem je s vjenčanjem isto ono što ga čini privlačnim za fotografiranje: nema ponavljanja. Sve se jednom dogodi, i nitko ne želi naknadne inscenacije.

    Priznaje da mu se u početku činilo da je fotografiranje vjenčanja krajnja degradacija profesije i nešto čime se ne bi trebao baviti. Pogotovo što je, krajem osamdesetih, započinjao s Prakticom koju mu je donio otac iz inozemstva, kao eksperimentator, oduševljen apstraktnom fotografijom. Po cijelu bi noć namještao svjetlo i kameru, tragajući za idealnom slikom. I obično je bio nezadovoljan onim do čega je došao.

    I kako onda takav čovjek završi na snimanju svadbe? Kako onaj moj violinist iz filharmonije završi svirajući ćemane u kafanskoj muzici? Ako ga tome ne odvedu znatiželja i umjetnički izazov, što je rijetkost, i ovog mi trenutka na um ne pada nitko osim genijalnog Jehudija Meniuhina tko je na takav način i iz takvih razloga silazio među ljude, odvedu ga kojekakve, uglavnom egzistencijalne, životne okolnosti. Kod Solde su se, pretpostavljam, stekle dvije: prva, koju mu ja upisujem u biografiju, da je iz svadbarskog kraja, gdje ljudi ginu za vjenčanja, i gdje je tom obredu sve u životu podređeno, i druga, o kojoj sam govori, da je imao stalnu djevojku, koja će mu postati žena, i da je, malo-pomalo, bivao porodični čovjek, s materijalnim i financijskim potrebama porodičnog čovjeka. I onda tako jednom pogaziš sve svoje principe i odeš da fotografiraš vjenčanje pa svadbu. Drugi put je već malo lakše. Treći put sve ide samo od sebe…

    U međuvremenu Danijel Soldo se proslavio na toj nekoj, zapravo vrlo čudnoj sceni. Čudnoj, zato što se računa da je sve tu jednokratno. I nitko ne želi imati prevelika iskustva u ženidbama i udajama, premda mnogi takva iskustva steknu. Jedva da još ima takvih koji se samo jednom vjenčaju. Kaže da je tako imao običaj da mladima, onako u šali, govori da drugo vjenčanje radi u pola cijene, i da ga je šest godina kasnije nazvao jedan od mladoženja, i pitao ga važi li mu još uvijek ta ponuda. Soldu je to razgalilo, pa mu je omogućio gratis uslugu.

    Naručuju ga širom Hrvatske, po bosanskoj Posavini i u srednjoj Bosni, uglavnom Hrvati i katolici, ali govori da je u Banjoj Luci imao jednu veoma lijepu srpsku, pravoslavnu svadbu, pa onda razgovaramo o tome kako je pravoslavni svadbeni ceremonijal puno slikovitiji od katoličkog… (Pritom, pomalo se i samome sebi čudim kako se u ovo sve uživljavam, budući da, za razliku od Solde, nemam ni privatnog ni profesionalnog interesa za vjenčanjima i svadbama. Nerado ih pohodim, nikad me nitko nije zvao za kuma – vjerujem i da neće – osobno se nikad nisam vjenčavao, a da i jesam, bilo bi to u najstrožoj ilegali. I nema načina, ili ga nisam otkrio, da svoje profesionalne usluge prodajem po vjenčanjima. A svejedno znam razlike između katoličkog i pravoslavnog obreda, znam i kako se vjenčavaju muslimani, a kako Židovi…)

    Kada fotografira po inozemstvu, u Austriji ili Švicarskoj, ne vodi pomoćnike, jer bi to bilo preskupo, nego, otpočetka do kraja, slika sam. Težak, mukotrpan posao, u kojemu je, međutim, duboki smisao i same fotografske umjetnosti. Ili, tačnije rečeno, fotografskoga zanata. Svaka je fotografija po jedna mala smrt. I nisu sasvim u krivu bili oni urođenici kada su vjerovali da će im fotografska kamera uzeti dušu. Fotografija mladog i mladoženje, ona koja će biti glavna među svim slikama s vjenčanja, slika je smrti u najljepšem trenutku života. Ili u trenutku koji je projektiran i smišljen da bude najljepši u njihovim životima. Ako sreće u braku i ne bude, kao što je, statistički gledano, najvjerojatnije neće biti, ostaje fotografija koja, sama za sebe, tvrdi i pokazuje nešto drugo. Život vječni i radost vječna postoji na toj jednoj slici s vjenčanja.

    I na kraju, koja je u digitalno doba osnovna razlika između profesionalnih, između pravih fotografija, i milijardi fotografija koje svakoga dana na svijetu načine stotine milijuna fotografskih diletanata? O toj bi razlici svakako trebalo pisati: te milijarde fotografija nikada više ne pregledaju ni oni koji su ih upravo izradili. Jednom viđene, kao smrt na fotografiji, one čekaju trenutak kada će greškom, ili voljom svog autora, biti izbrisane.

    Za razliku od tih žalosnih sličica našega doba, profesionalne fotografije se pregledavaju. Tako i one s vjenčanja, što ih je snimio Danijel Soldo. Osim što se pokazuju svima koji na svadbu nisu mogli doći, gledat će ih, povremeno, mladi i mladoženja, sve dok se ne rastave. Na tim će slikama vidjeti sebe u nekoj savršeno preciznoj projekciji trenutka, kakvu diletant može samo slučajno ostvariti. Ali kada je i ostvari, nije u stanju to da prepozna, te da sliku izdvoji među tisućama onih koje nisu trebale biti snimljene.

    Pitam Soldu slika li sprovode. Profesionalno ne. Ali u nekoliko ih je prilika slikao. Jednom su ga tako zamolili da slika, jer je pokojnik imao po svijetu mnoštvo rodbine i prijatelja, koji nisu mogli stići na sprovod. Pa da im se pokaže. Fotografija stvara iluziju prisutnosti. Bio si i tamo gdje te nije bilo. Živio si život kojeg nije bilo. Fotografija je, kao i vjenčanje, savršena imitacija života.

    Miljenko Jergović 08. 06. 2020.

    Kućni brojevi

    1971. godine numerirane su kuće u Drveniku.

    Zašto?, pitao sam.

    Da se poštar lakše snalazi.

    Objašnjenje nije bilo dobro. Poštar Vito znao je svaku kuću, a kuća ionako nije bilo mnogo.

    Ako se poštar jednom promijeni.

    Zašto bi se mijenjao poštar?

    Ako poštar Vito umre.

    Numeriranje kuća prva je važna informacija o smrti i o njezinim posljedicama.

    Išla su dvojica mladića. Došli iz Makarske, govorilo se šapatom. Jedan bi uza zid prislonio kartonski šablon s brojevima od 0 do 9, drugi bi crnim sprejom obilježio broj na kući.

    Na cimenti, na kamenom dovratku, tamo gdje će se najbolje vidjeti.

     

    Miljenko Jergović 08. 06. 2020.

    Vrba

    *

    Hodnici škole su prazne, stare cijevi. Zrak vonja na podrum i mrak. Na trule drvene podove i miševe. Zidovi su do ramena obojeni u masnu, nekad zelenu boju. Iznad posivjeli kreč. Vrata škole su se odavno zatvorila i utišala žamor. Ispod stepenica je rajska polutama. Kroz poderan najlon na prozorima šušti kasno proljeće. Baca treperave zrake i sjene visokih borova na golu kožu. Ne zatvaram oči. Želim upamtiti sve.Tanušno svjetlo što razvodnjava mrak, Markove suhe usne i vreli dah. Brzo disanje je glasno i odzvanja praznim prostorom. Puštam ga da se nasloni na mene. Težina je zanosna. Otkopča mi dugme na hlačama i zavuče ruku. Hladnija je od moje kože. Svilena. U ušima mi zazuje pčele. Ustima poteče med. 

     Jednom ću te skinuti golu, vidjet ćeš.

    Od toga mi se stomak ispuni kamenjem. Grlo ostane bez zraka. Miriše na ostruge iz polja i divlje ruže. Izvuče vlažne svjetlucave prste i pomiriše ih.

    Na mom su jeziku oštri zubi.

    Kroz rupe u najlonima zapuše topli vjetar. Najavljuje predvečerje.

    *

    Pusti vrbo sok
    Ubio te Bog

    Mrmorim molitvu. Udaram prutom u vrbovu granu. Zarezujem je nožem. Tanka kora se svuče lako. Skliska zmijska košulja. Ogoljeni prut je krivudava bijela kost. Od nje su mi prsti vlažni i svjetlucavi. Popnem se visoko u krošnju i zapušem u pisak. Zvuk se razliježe nad krovovima. Iz krošnje je selo drugačije. Strano i daleko. Ovdje sam nedodirljiva. 

    *

    Kiša je potočni žubor preobrazila u huku. Majka je rekla da ovaj put otkinem tri vrbova pruta. Ne smiju biti pretanki. Savitljivi su i žilavi kao kožne uzice za udaranje marve. Koliko god da udaraš neće se polomiti. U majčinu se sobu prva popnem ja. Uvijek isto miriše. Na nošene haljine i jutarnji zadah. Prutove ostavim ispred ogledala na drvenoj psihi. Sad ih mogu izbrojati šest. Skinem hlače i čekam. U prizemlju čujem lupanje lonaca i prskanje vode iz česme.

    Zavlada tišina.

    Na stepenicama su majčini koraci oštri i teški. Dobro zatvori vrata i prozore. Da nas nitko ne čuje. U ogledalu su moje noge krivudave bijele kosti. Majka kaže da će ih dobro našarati. Tako će istjerati vraga iz mene. Otac tada izlazi iz kuće. Hoda niz put i puši. Prvi udarac je najbolniji. Od njega koža bridi i trne. Ne plačem. Zato majka udara jače. Masnice su najprije nevidljive pa se učas pretvore u svježe nadjevene krvavice. Sagnem se i protrljam ih dlanovima. Vrbov prut je britva. Zareže mi obraz i zatvori oko.

    Majka zastane. Baci prutove i uhvati me za glavu. Okrene prema prozoru. Trči niz stepenice. U kupatilu prska vodeni mlaz. U sobi je toplo, ali mi zubi cvokoću. Tijelo trese. Majka mi na lice prisloni mokar peškir. Od toga me boli jače. Legnem na krevet i majka me pokrije. Jorgan je leden kao potočna voda ispod vrbe. Iz peškira se po mom licu razlijeva kiša. 

    Majka za sobom zatvori vrata. Kad odlazi, koraci su joj nečujni.

    *

    Masnica na licu u boji je prezrelih trnina. Skrivam je kosom. Takve je boje glava strinine bebe. Majka kaže da se zadavila pupčanom vrpcom još u stomaku. Nadjenuli su joj ime Elena. Sanduk je malen. Otvoren i položen na kuhinjski stol. Beba je sićušna iako govore da je rođena krupna. Ispod glave bebu guše dvije svilene vrpce od kape.

    Vrata od strinine sobe su otvorena. Leži na krevetu pokrivena do stomaka. Izbočen je kao i prije poroda. Obrazi i oči žablje podbuhli. Majka joj pomaže da izmuze nadošlo mlijeko. Pritiska joj sise, a iz velikih crnih bradavica prsne gusto mlijeko. Kao iz prskalica u bašti. Majka ga skuplja peškirom.

    Strina ne ide na sprovod. Neće ustati četrdeset dana. Majka kaže da je porod bio težak i da su bebu jedva iščupali iz nje. Među nogama su joj dugački krivudavi šavovi. Crni kao moje masnice.

    Otac i stric su ispred kuće. Čekaju. Puše.

    U ljetna predvečerja me nitko ne može pronaći. Nema me ni u krošnji vrbe. Prazna je kao presahli potok. Majka me uzaludno doziva. I kada zamukne, njezin glas odzvanja u mom uhu. Bježim u polje. Nestajem iza živice bijelih gloginja. Tamo je tama rajska, kao ispod školskih stepenica. Ležim na travi. Tamna je i nježna kao šumska mahovina. Kao Markove oči.  

    – Rekao sam ti da ću te jednom skinuti golu – govori na moje uho.

    Od toga se nakostriješim. Koža je prozirni maslačak. Sama se raskopčam. Na grudima iznikla crvena jagorčevina. Raste u Markovim ustima.

    U polju se gluhi mrak spušta brzo i neprimjetno. Od njega je zrak hladan i vlažan. Dovde ne dopiru svjetla iz sela. U mraku su nestale i Markove oči. Osjetim stisak na nadlakticama i vrelinu tijela. Ni glas mu ne prepoznajem. Iskrivio se. Iznad mene hukće lokomotiva. Trava je sada oštra, utiskuje se u moja leđa. Kida mi kožu. Stiskam zube.

    *

    Sjedim u krošnji vrbe. Noge su mi našarane svježe nadjevenim krvavicama. Stomak mi je nabubrio. Proklijao.

    Omotat ću bebi vrpcu oko vrata.

    Uspinjem se na vrh stabla. Tamo gdje su grane tanke i mlade. Da tresak bude jači.

    *

    Pusti vrbo sok
    Ubio te Bog

     

    Magdalena Blažević 07. 06. 2020.

    Uz fotoesej Sandre Šimunović

    Prve sam tjedne izolacije provodio u neboderu, uspoređujući dva za mene šokantno slična, dvadeset i osam godina međusobno udaljena doživljaja: epidemiju covida-19 i početak opsade Sarajeva. Dva samrtna proljeća, dvije kolektivne euforije i životna situacija u kojoj se ljudi međusobno počinju veoma razlikovati u načinima na koji podnose strah i na koji se nose sa slutnjama apokalipse. Imao sam vrlo snažan dojam da sam sve ovo već doživio – i preživio – i neprestano sam registrirao sličnosti, ustvari istovjetnosti. Zanimljivo je, međutim, da se virusa, za razliku od snajperskih metaka i granata, nisam uplašio. Bio sam poprilično uvjeren da se neću razboljeti, a ako bih, uživljavajući se i dalje zamišljajući, povjerovao da ipak hoću, nije mi se to činilo strašnim. Naprosto, nisam rizična skupina. Život je svakodnevno pristajanje ili nepristajanje na rizične situacije, a ovo je jedna od onih u kojoj je, barem iz moje perspektive, rizik mali. Ako me je nešto i plašilo, bila je to mogućnost da nisam svjestan da sam zaražen pa da bolest prenesem nekom od starije gospode i gospođa u neboderu.

    U prvoj fazi izolacije uglavnom sam bio u stanu, čitao sam i pisao, pratio vijesti o epidemiji, i kratko izlazio u kupnju. Bilo je to vrijeme kolektivnog povjerenja u nacionalni krizni stožer i u liječnike u stožeru. Premda sam krajnje nepovjerljiv u slučajevima kolektivnog povjerenja, lako sam pristao vjerovati. Nije to predugo trajalo. Možda do trenutka u kojem su dopustili vjersku procesiju na Hvaru, uz objašnjenje primarijusa Capaka da je “to ljudima važno” i da je “to dio svjetske baštine UNESCO-a”.

    Otprilike u to vrijeme krećemo u dnevne migracije do kuće na selu. Tamo radimo, i odlazimo na dnevna pješačenja kroz šumu i po okolnim selima. Manje me zanima kolektivna dinamika života u izolaciji, jer se kolektiv u međuvremenu već bio raspao. Nacionalni krizni stožer percipiran je, u boljem slučaju, kao politička organizacija, neka vrste hadezeove hunte, koja građanima diktira svakodnevicu, sve pod izlikom epidemije, a u mnogo gorem i opasnijem slučaju, stožer je percipiran kao dio planetarne zavjere, koju vode mračne sile čovječanstva, s namjerom da nas sve čipuju i da pobiju dvije-tri milijarde ljudi. Ništa mi od svega toga nije zanimljivo ni u književnom, ni u antropološkom smislu.

    I tako hodamo, kad god je dobar dan i kad god nemamo previše posla, po desetak kilometara dnevno, obiđemo jednu lijepu zavjetnu kapelu, sagrađenu tridesetih godina prošloga stoljeća, gledamo, slušamo, njušimo, fotografiramo. U ovoj se, kao i u svakoj socijalno i egzistencijalno graničnoj kolektivnoj situaciji u životu, svijet rastvara u tisuću priča, zbivaju se jedinstvene stvari oko nas, koje se na ovakav ili sličan način nikad više neće ponoviti, i ako si pisac, fotograf, umjetnik općenito, pred očima se rađa toliko potencijalnih tema, da ti se već čini kako ih je kao riba u ledenom planinskom potoku, nad kojim stojiš raskoračen, pokušavaš ih hvatati, a one ti, onako hladne i glatke, bježe iz ruku.

     

    Tekst uz fotoesej Sandre Šimunović za tjednik Express

     

    12.05.2020., Zagreb- Knjizevnik Miljenko Jergovic
    Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

     

    12.05.2020., Zagreb- Knjizevnik Miljenko Jergovic
    Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

    Miljenko Jergović 07. 06. 2020.

    Telefonski imenik

    Muškarac u velikoj žurbi dotrčava do telefonske govornice, grabi imenik, nervozno ga lista i kada pronađe spasonosni broj, istrgne stranicu iz imenika.

    Tad pomislim na muškarca o kojem se ništa neće saznati, jer nije u filmu, ili na ženu, na nekoga kome će zatrebati neki broj upravo s te istrgnute stranice.

    Zatim prolazi vrijeme. I nema više telefonskih imenika, nema govornica, ni muškaraca koji prema govornicama trče. Ta bezbroj puta ponovljena scena iskidanja stranice može biti zaboravljena.

    Nitko više ne nailazi na imenik bez istrgnute stranice na kojoj je broj koji traži.

    Sve ide svojim tokom. Kratko se sjećaju, onda zaboravljaju, pa ih više nema.

    Kolekcionari skupljaju telefonske knjige mrtvih.

     

    Miljenko Jergović 07. 06. 2020.

    Miševi na mostu/7

    ***

    Sve je to tako zamršeno.

    A ti neprekidno pokušavaš shvatiti kako i kad je počelo, štо mu je pomoglo da naraste i toliko se zamrsi. Kao da je čitav tvoj mali rodni grad premrežen nekakvim razvijenim klupkom kobne crvene vune koje je neka divovska mačka upetljala. Crvene niti vezane su oko stabala, kuća i automobila. Čovorovi na kvakama vode do onih na tarabama, koji se pružaju unedogled, obavijeni oko dimnjaka, klupa u parku, stubova Staroga mosta i ušutkanih bista narodnih heroja.

    U te crvene niti upetljani ljudi, pridavljeni u naslonjačama ispred ekrana, zapetljani uz ruže koje su orezivali, ručkove koje su započeli, svađe koje su oplakivali. A ti ideš uz niti, korakom spavača, i nadaš da ćeš pronaći prvu kvaku, prvo stablo, prvu tarabu od koje je sve počelo. Da ćeš onda sve to odmrsiti, vratiti ga u klupko i skloniti daleko od mačke. 

    Taj zadatak te prevazilazi. Imaš samo trinaest godina i potpuno si sama. Koliko vidiš, niko se tim raspetljavanjem ne bavi osim tebe. Svi su se tako brzo navikli na ograničenja kretanja i misli, kao da su crvene niti oduvijek tu, kao da su divovske mačke redovna fauna, kao da se tu nema što ispitivati, tako je kako je. 

    Ti ipak pokušavaš neko vrijeme. Poslije te to košmarno zamori. Odvežeš jednu od onih niti, vežeš je sebi oko ruke. I odeš. 

    Odeš povukavši za sobom čitav grad sa mostovima, školama, stablima kestenova, čamcima i klupama; sa ljuljačkama, trotoarima, zvonicima. Sav upetljan do neprepoznavanja. Tvoj prvi zadatak tamo gdje si otišla biće da svoje sramotno klupko sakriješ što bolje. Radićeš to neko vrijeme veoma vješto. Niko neće vidjeti da ti vučeš za sobom cio jedan grad umotan u gužvu crvene vune.

    Sve dok ne sretneš njega, svog čovjeka. Prva stvar koju će te upitati biće: a šta ti je to, i uhvatiće se odmah za onaj crveni konac. Povući će ga i dovući cio grad. Onda će kazati da sve djeluje baš zamršeno, ali da ne brineš, jer kod njega ima mjesta za jedan zamršeni grad. Biće to najveće olakšanje koje ćeš doživjeti u životu. Poslije ćete godinama zajedno gledati u tu crvenu zamršotinu u kojoj su nestale staze i ljudi.

    Doduše, i on će odmah morati da iznese pitanje kuda sa svim tim miševima.

    Monja Jović 06. 06. 2020.

    Na Željeznici

    Mošo L., pružni radnik na Glavnom željezničkom kolodvoru, Jevrejin iz dobre familije, koja ga se odrekla jer je bio, kako se onda govorilo, malo defektan.

    Dobar, drag mladić, oženio je Milicu, siroticu iz trebevićkog sela Petrovići. Isto malo defektnu.

    Moji ih voljeli.

    Posjećivali se s njima, najprije iz nekog čudnog osjećaja da im nitko neće, i da njih dvoje ne bi smjeli biti dio tih koji neće.

    A poslije zato što im je s njima bilo lijepo. Sve što bi Milica rekla bilo je istina. Kad bi svi bili ko njih dvoje, milina bi bila živjeti – rekla je Olga.

    Rodio im se sin Salamon.

    Zašto, bolan, Salamon, zašto takvo ime? – pitao je Franjo.

    U inat njima – rekao je Mošo – i da ne bude defektan ko ja – reče, i pokaza prstom na sljepoočnicu – jer Salamon ne može biti defektan!

    I znaš šta ću ti reći – poslije je Franjo govorio – pametniji je Mošo od sviju nas. Samo nekako ne umije s pameću.

    U nedjelju će Mošo s Milicom i Salamonom, kojeg su svi zvali Sašo, na Željeznicu na izlet.

    Biva, svi idu, pa će i njih dvoje.

    Hoćete li i vi s nama? – pitala je Milica Olgu.

    Ne možemo – rekla je Olga – krečimo stan.

    U Željeznici, plitkoj, nikad je nisam vidio da je dublja od pola metra, utopi se Salamon. 

    Mošo potrča za djetetom, utopi se i on.

    Bila nedjelja, 6. aprila 1941.

    Ne zna se što bi s Milicom.

     

    Miljenko Jergović 06. 06. 2020.

    Jedno opšte i posebno mjesto

    ___________________________________Nećku, prvom čitaocu

     

    Na sivoj betonskoj obali velike smeđe rijeke,
    po prvi put premoren od šetnje, tražim očima
    kakvo slobodno mjesto u prepunoj ljetnjoj bašti
    restorana ili kakav zidić kraj kojeg bih povratio
    dah. Uz uski puteljak između drvoreda i priobalnih
    stepanica, ugledam dvoje kako se dižu, produžim
    korak, i sjedam na još toplu klupu sa tmastozelenim
    drvenim naslonom, licem okrenut prema drugoj,
    još sivljoj obali, tačno naspram praznog, svevidećeg
    Londonskog oka koje se vrti – sjetim se mog malog svijeta,
    moje sve manje zemlje i jezika, i vraćam se iz mrtvih.

    Kao da sada gledam dok govorim: ne znam da li
    sjedim ili s rukama opruženim duž naslona poluležim
    na leđima; da li sam raspet ili sam raširio ruke
    kao pred neki zagrljaj na koji se cijeli život čeka;
    zaboravljam li ako ćutim, miješam li stalno sjećanja
    i želje, nadam li se ili se plašim da ću se vratiti.
    Kao da sada gledam i slušam, gledao sam i slušao
    dvije rijeke i dvije neprolazne pjesme kako teku
    same i isprepletene, i u svakoj bogovetnoj strofi
    svim srcem mislio na dva mala anđela. Ramena oba mi
    prazna i hladna, lijeva mi ruka uzvodno a desna
    nizvodno bi – kraj toliko prolaznika i pomiješanih
    jezika, oči su mi izdisale, uši se punile, ćutile
    i šutile da manje mi znamo o toj riđoj rijeci u koju
    gledamo, nego o bogovima, povazdan, što nagađamo. 

    Protiču ljudi pod mostom, protiču ljudi mostom,
    teku iz ljudskog sjećanja, teku iz ljudske nade,
    jedinog vremena prošlog, jedinog vremena budućeg,
    utiču svaki u svoje, vrijeme sadašnje, što ne teče
    i možda miruje, u svijest bez sjećanja, bez nade. 

    Misao živi od onoga za čime čovjek čezne
    i od čega bježi, zida kule u vazduhu, zida u vodi.
    Razborit čovjek ne razvrstava vrijeme, već činjenice.
    Sabran čovjek ne gaji nadu izvan sjećanja.
    Priseban čovjek se moli, gaji nadu izvan vremena.
    Ali ko vrijeme svoje daruje drugome, pjevajući
    o nama u prvom, o sebi u trećem licu, gledajući
    u vodu, prepuštajući se njenom sjećanju, njenoj nadi. 

    Rijeko živa, tiho teci i povedi moju, nesigurnu
    i tihu, zastojem daha i vrtoglavicom započetu pjesmu,
    tek nešto glasniju od isparenja ovih iz vode,
    prljavog betona i svu noć kišom natapane zemlje,
    iz riječnog mulja i ustajalih kanala oko kameniih
    utvrda, hrastovih ćuprija, šljunka, farbanog gvožđa,
    košara za smeće, jutrošnjih novina, vlažnih
    vlasišta, procvalih platana … od moga daha tišu.

    Ima li veće prošnje od pjesnikove, ima li manje
    od moje, ima li išta prekomjernije od misli mi
    i glasa, pritoke svake mom nabujalom žalu za onima
    koji mi nedostajaše kao živ Bog što mi nedostajaše
    u molitvi, jer tražih ga godinama u onome
    što me preplavljuje: preko jezika, preko poezije.
    (А ne u onome što mi je bilo pred očima;
    u svemu od čega mi je mirovalo i lupalo srce.)

    Milan Garić 05. 06. 2020.