Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Nidal Mršo

Iako izvorno s Vratnika, Nidal Mršo je tvrdio i stalno ponavljao da je on zapravo francuskog porijekla i da se prezime piše Mrsho, s tim da se glas „h“ ne čita, a na glas „o“ dodaje akcent: takozvano produženo „o“ koje je izgovarao usta nakrivljenih na desnu stranu poput ribe. Niko ga u vezi s tim nije shvatao ozbiljno, jer, uostalom, i nije bilo ozbiljno. 

Bez obzira na Nidalovo porijeklo i način izgovora njegovog imena, za ovu priču je bitno da je Nidal Mršo jedne nedjelje ujutro, kao i svake prethodne, skuhao sebi kafu, namjestio naočale i upalio kompjuter kako bi čitao vijesti na internet portalima. To je bila njegova nedjeljna rutina koju je uveo otkako je odustao od novina kao sav normalan svijet. Nidal Mršo je srknuo srk kafe i počeo gledati fotografije, naslove i komentare; sam sadržaj vijesti rijetko je čitao. Odjednom mu u sobu upade žena. Njegova, ne tuđa žena.  

ŽENA: Ti si jučer parkirao pred zgradom na uobičajenom mjestu. Nećeš vjerovati šta se poslije dogodilo. 

NIDAL: Šta se dogodilo?

ŽENA: Nećeš vjerovati šta se dogodilo!

NIDAL: Moram znati šta se dogodilo kako bih odlučio da li ću da vjerujem ili ne vjerujem da se to uistinu dogodilo.

ŽENA: Nestao ti je limeni ljubimac.

NIDAL: Ne vjerujem!

ŽENA: Vjerovao, ne vjerovao, njega nema. 

NIDAL: Kako to misliš?

ŽENA: Hoću da kažem kako ti možeš vjerovati ili ne vjerovati u ono što ja govorim, ali to ne osporava činjenicu da ti je nestao limeni ljubimac. A činjenica je činjenica, vjerovao ti ili ne vjerovao.

Nidal je ustao od stola pa samim tim i kompjutera, pogledao kroz prozor na mjesto gdje je dan ranije parkirao i svojim očima se uvjerio da mu je limeni ljubimac uistinu nestao. Gledao je prazno parkirno mjesto i ljubimca nije bilo. Skinuo je naočale i opet ga nije bilo. Ponovo je vratio naočale i opet ga nije bilo. Ponovio je tu radnju nekoliko puta i shvatio da nije u pitanju optička varka: limenog ljubimca zaista, uistinu i stvarno nije bilo. 

ŽENA: Da ga nije odnio pauk?

NIDAL: Kakav crni pauk? Otuđen mi je limeni ljubimac. 

ŽENA: Otuđen znači da je sada tuđi i da više nije naš?

NIDAL: Pravno tumačeći on je i dalje naš. Nije tuđi, nego je u tuđim rukama. Jednostavnije bi bilo reći da nam je bespravno oduzet. 

ŽENA: Oduzeti je računska radnja, zar ne? Sad mi je jasno: imali smo jednog limenog ljubimca, jedan nam je oduzet; jedan minus jedan, sad imamo nijednog limenog ljubimca. Mada, pravno tumačeći, ipak imamo jednog. To znači da pravo, matematika, a ni stvarnost nisu usaglašeni. 

NIDAL: Tako nekako moja ljepša polovice s tim da nam je limeni ljubimac bespravno oduzet pa i nisi potpuno upravu. Pomiješala si babe i žabe, a to nije uredu. 

LJEPŠA POLOVICA: Šta ćemo sada uraditi moja jača polovice?  

JAČA POLOVICA: Ne želim prejudicirati, ali treba zvati predstavnike zakona. Koji im je ono broj?

LJEPŠA POLOVICA: Ne znam ko je predstavnik zakona, pa mu ne znam ni broj. Ali znam broj organa reda i mira. 

JAČA POLOVICA: Dovoljno je reći organ reda, jer gdje ima reda ima i mira… Nema veze, ja ću… Sve u ovoj kući ionako moram uraditi sam. 

LJEPŠA POLOVICA: Ovo nije kuća nego stan. 

Nidal Mršo je uzeo telefon i pozvao 122. 

POLICAJAC: Halo?

NIDAL: Da li sam dobio predstavnike zakona?

PREDSTAVNIK ZAKONA: Nermin ovdje, policijska uprava Novi Grad.

NIDAL: Koji grad? 

PREDSTAVNIK ZAKONA: Novi Grad.

NIDAL: Zar nisam dobio predstavnike zakona u Sarajevu.

PREDSTAVNIK ZAKONA: Ne znam za predstavnike zakona, ali kao što rekoh Nermin ovdje. Policajac u Policijskoj upravi općine Novi Grad. To jeste u Sarajevu. Izvolite, kako Vam mogu pomoći?

NIDAL: Otuđen mi je limeni ljubimac. 

POLICAJAC: Otuđen Vam je ko?

NIDAL: Limeni ljubimac. 

POLICAJAC: Dobro, a gdje se to desilo?

NIDAL: Ispred moje kuće.

LJEPŠA POLOVICA KOJA JE SVE POMNO SLUŠALA: Nije kuća, nego stan.

NIDAL: Pardon, ispred stana. 

POLICAJAC: Mislite u haustoru?

NIDAL: Ne, ispred zgrade u kojoj je moj stan. 

POLICAJAC: A Vaš stan, je li trosoban?

NIDAL: Ne, nego dvosoban. Ali kakve to ima veze?

POLICAJAC: Nikakve, onako pitam, nastavite. Jeste li bili zajedno s ljubimcem?

NIDAL: Ne, bio sam u kući.

POLICAJAC: Mislite stanu? Trosobnom?

NIDAL: Da, u stanu, i ne, nego u dvosobnom. 

POLICAJAC: A šta je ljubimac radio sam ispred zgrade? 

NIDAL: Bio je parkiran. 

POLICAJAC: Parkiran? Kakav je to ljubimac?

NIDAL: Pa limeni. 

POLICAJAC: Shvatio sam da je limeni, nego kakva je vrsta ljubimca u pitanju?

NIDAL: Opel Korsa, samo se piše Corsa. 

POLICAJAC: Aaaaa, sad shvatam, baš sam rasejan, ja sam mislio, zapravo nisam znao šta uopće mislim…Vi ustvari govorite o ljubimcu na četiri točka? 

NIDAL: Da, samo što sam u gepeku imao i rezervni točak, pa je praktično u pitanju ljubimac s pet točkova. 

POLICAJAC: Jeste s pet točkova, ali na četiri točka. A to nije isto. Nego, recite mi kako se zovete.

NIDAL: Nidal Mrso, samo se piše Mrsho.

POLICAJAC: Je li Mrso ili Mrsho?

NIDAL: Piše se Mrsho, čita Mrso s produženim glasom „o“.

POLICAJAC: Mislite sa dva o? 

NIDAL: Jedno je „o“, ali je produženo: Mrs-oo, samo ga malo skoro nečujno na kraju zavijete na „u“. Razumijete li?

POLICAJAC: Ne razumijem. Kako vam piše u iskaznici?

NIDAL: Kojoj iskaznici?

POLICAJAC: U ličnoj iskaznici.

NIDAL: Sve su moje iskaznice lične. To su moje iskaznice, pa su logično i lične. 

POLICAJAC: Mislim na ličnu, onu koju samo vi imate, kako da vam objasnim…

NIDAL: Pa kažem Vam da su sve moje iskaznice – moje lične iskaznice. Imam zdravstvenu, vozačku, bankovnu…

POLICAJAC: Dobro, i šta na njima piše: Mrso ili Mrsho.

NIDAL: Piše Mršo. 

POLICAJAC: Mršo? Sa „š“? 

NIDAL: Da, ali na francuskom…

POLICAJAC: Nema veze. Svakako moramo doći na lice mjesta.

NIDAL: Nisam znao da ovo lice ima mjesto, uh pardon, da mjesto ima lice? Lice Alipašinog polja?

POLICAJAC: To se tako kaže, nije bezlično mjesto. 

NIDAL: Opet vi o ličnim iskaznicama. A kad ćete doći?

POLICAJAC: Smjesta. Da pojasnim: sa mjesta na kojem se trenutno nalazim, doći ćemo na mjesto gdje se desilo krivično djelo, to jest, pred zgradu u kojoj se nalazi Vaš stan. A dolazimo jer moramo izvršiti očevid. 

NIDAL: Čiji vid?

POLICAJAC: Očev… Mislim, očevid.

NIDAL: A što će dolaziti vaš otac i zašto je bitan njegov vid.

POLICAJAC: Vi mene ne razumijete, to se tako kaže: očevid. To vam je isto što i uviđaj. 

NIDAL: Ne zvučite mi baš uviđavno. Već pola sata govorite gluposti. 

POLICAJAC: Žao mi je što tako mislite. Vjerujte da se trudim. Svi se trudimo. Znate, ovaj razgovor se i snima u cilju poboljšanja naših usluga. 

NIDAL: Sjajno. Nego kako ćete doći kada me niste upitali ni koja mi je adresa.

POLICAJAC: Koja vam je adresa?

NIDAL: Stanovanja?

POLICAJAC: Da.

NIDAL: Što me to pitate?

POLICAJAC: Pa da bismo došli.

NIDAL: Prvomajska 11. 

POLICAJAC: Jedanaestomajska jedan?

NIDAL: Ne, čovječe! Prvomajska 11. 

ČOVJEK, RANIJE ZNAN KAO PREDSTAVNIK ZAKONA, A POTOM I POLICAJAC: Odlično. Pošto su nam sve patrole zauzete na terenu, lično ću doći na lice mjesta. Tu sam za pet minuta. 

Nidal Mršo je obukao jaknu, uzeo dokumentaciju od automobila, ali i stana, i to dvosobnog, i sišao niz stepenice pred zgradu. Vrlo brzo se pojavio policijski automobil s upaljenim rotacijskim svjetlima. Iz njega je izašao predstavnik zakona, odnosno policajac, odnosno čovjek po imenu Nermin. U rukama je držao pisaći blok i hemijsku olovku. Kako se policijski automobil s upaljenim rotacijama zaustavio tako su se i balkoni i prozori u komšiluku počeli popunjavati glavama, ali o tome ćemo poslije. 

NIDAL: Vi ste Nermin?

NERMIN: Tako je, ali sada sam na dužnosti, pa me možete zvati policajac. Možete li mi pokazati gdje Vam je bilo parkirano prometno vozilo?

NIDAL: Upravo tu gdje Vi sada stojite. Jutros ga nije bilo. To je prvo vidjela moja ljepša polovica…

POLICAJAC: Koja Vaša polovica?

NIDAL: Ljepša. 

POLICAJAC: Lijeva ili desna? Meni su poprilično iste. 

NIDAL: Ama, čovječe moja žena. Žena je prvo vidjela da ga nema i rekla: nećeš vjerovati šta se dogodilo…

POLICAJAC: Šta se dogodilo?

NIDAL: Pa nestao mi je limeni ljubimac.

POLICAJAC: Ah, da, upravu ste. I šta se onda dogodilo?

NIDAL: Otišao sam do prozora i uvjerio se da je žena, nažalost, bila upravu. 

POLICAJAC: Žena je uvijek upravu gospodine Mršo. Ja sam to brzo naučio. Zar Vam to nisu rekli kad ste se ženili?

NIDAL: Kako vi znate da je moja žena uvijek upravu. Poznajete moju ženu?

POLICAJAC: Mislio sam na sve žene kada kažem žena. Zapravo mislio sam na udate žene. Neudate žene nisu uvijek upravu sve dok se ne udaju. Zapravo neudate žene nisu žene, one su djevojke, a kada se udaju postanu žene i onda su uvijek upravu. 

NIDAL: Vi mene mučite. Ja sam uznemiren, otuđen mi je limeni ljubimac. 

POLICAJAC: Upravu ste, izvinjavam se. Dobro, da ponovim ono što je poznato kako bih napravio zapisnik. Znači, Vaše prometno vozilo, marke i tip Opel Korsa, s tim da se piše Corsa, bilo je parkirano upravo ovdje sinoć i jutros ga na istom mjestu nije bilo. Koje boje je bilo vozilo?

NIDAL: Bilo je bijele boje, valjda je i sad bijele boje.

POLICAJAC: Nikad se ne zna. A registracijske oznake?

NIDAL: K17-E-542. 

POLICAJAC: Zanimljivo. Lako za zapamtiti. Nego, recite Vi meni Nidale, mogu Vas zvati Nidal? Sumnjate li na nekoga?

NIDAL: Ne, ne sumnjam ni na koga. Na koga bih sumnjao?

POLICAJAC: Da, upravu ste, na koga biste sumnjali. To je sigurno uradila osoba od ranije poznata policiji. 

NIDAL: Vi znate ko je to uradio?! Poznajete tu osobu?! Ko je, recite mi odmah ko je?

POLICAJAC: Ne, kažem da nam je od ranije poznata osoba, ali nam nije poznata u ovom trenutku. Hoću da kažem da se vjerovatno radi o povratniku u krivična djela. 

NIDAL: Hoćete da kažete da će se vratiti ovdje? Na lice mjesta koje je ujedno mjesto zločina. Zašto bi se vraćao?

POLICAJAC: Ne, hoću da kažem da se ta osoba koja nam je od ranije poznata, ali u ovom trenutku nepoznata, zapravo znamo je, ali ne znamo koja je između mnogih koje poznajemo, stalno vraća, ali na druga lica mjesta, koja nakon njegovog dolaska od lica mjesta postaju mjesta zločina. Da li Vam je sad jasno?

NIDAL: Kristalno jasno. 

POLICAJAC: Kristal je uistinu težak. Jednom sam bio na uviđaju nakon što je čovjek drugog čovjeka udario kristalnom pepeljarom. To je ozbiljno hladno oružje.

NIDAL: Jel’ ovo neka neslana šala?

POLICAJAC: Šala? Nije šala. I kako šala može biti neslana, pa šala ne spada u hranu?

NIDAL: To se samo tako kaže: „neslana šala“. Znate kad je hrana neslana, onda je bljutava, pa tako možemo reći da je neslana šala zapravo bljutava šala. 

POLICAJAC: Ako posolimo šalu bit će bolje?

NIDAL: Jao majko. Ne soli se šala, nego se tako kaže.

POLICAJAC: Pa što ne kažete bljutava šala?

NIDAL: Zato što se ne kaže tako, nego ovako!

POLICAJAC: Kako?

NIDAL: Neslana šala!!!

POLICAJAC: To je ustvari neukusna šala, je li?

NIDAL: Pa ne baš, neslana šala je neuspješna šala, znači da nije ni smiješna. A neukusna šala može biti smiješna, ali je neukusna, neprimjerena. 

POLICAJAC: Vi mene zbunjujete gospodine Mršo.   

NIDAL: Vratimo se, molim Vas, na moj slučaj. Znači, Vi sumnjate da je mog limenog ljubimca otuđio neki žestoki momak?

POLICAJAC: Pronicljivo razmišljate gospodine Mršo. To bi zaista mogao biti neki žestoki momak. Vi kao da ste detektiv, baš kao onaj francuski inspektor Kluzo? A pa da, to je taj akcent: Mrso kao Kluzo? 

NIDAL: Odlično ste to primjetili. I šta mislite, hoćete li ga pronaći?

POLICAJAC: Koga?

NIDAL: Tog žestokog momka.

POLICAJAC: Ah, ko zna, mnogo ih je, teško…

NIDAL: A limenog ljubimca?

POLICAJAC: Mrka kapa. 

NIDAL: Kakva kapa?

POLICAJAC: Mrka kapa gospodine Mršo, mrka kapa. 

NIDAL: Ne razumijem, kakve veze bilo kakva kapa ima s mojim slučajem i ovom beskrupuloznom krađom. 

POLICAJAC: Pa to se tako kaže kad ne vjerujete da ćete doći do rješenja. Čuo sam da neki kažu i: limun žut. 

NIDAL: Limun jeste žut, šta tu ima neobično, ironično, sarkastično…

POLICAJAC: Nemam pojma, samo kažem šta sam čuo. Nego čime se Vi bavite, bitno mi je zbog zapisnika. 

NIDAL: Ja sam u penziji. 

POLICAJAC: Blago vama pa ste je dočekali, ko zna hoću li ja…

NIDAL KLIMAJUĆI GLAVOM: Teško moj Nermine, teško…

MOJ NERMIN: Uh, baš ste negativni. Ali, budimo profesionalni gospodine Mršo, ja sam ipak policajac. Znači, trenutno ste u penziji, a vaše zanimanje?

NIDAL: Čime se zanimam? Uobičajeno penzionerski: gledam televiziju, izađem da platim račune, izmjerim pritisak u ambulanti…

POLICAJAC: Ne to, mislio sam na to čime ste se bavili prije nego što ste otišli u penziju?

NIDAL: Bio sam glumac u filmovima za odrasle. 

POLICAJAC: Stvarno? Pa ja sve mislim kako mi je poznato Vaše ime. U kojem filmu sam Vas gledao?

NIDAL: Po imenu me ne poznajete. Moje umjetničko ime bilo je Veliki Dal, skraćeno Velidal. A ne znam da li ste gledali, nema tih filmova na Internetu, samo na nekim starim video kasetama. 

POLICAJAC: Pa možda sam gledao na televiziji. 

NIDAL: Otkud filmovi za odrasle na televiziji?

POLICAJAC: Pa dobro znam da crtani idu ujutro, porodični popodne, ali nakon dnevnika obično budu za odrasle…

NIDAL: Nisu to ti filmovi. 

POLICAJAC: Aha, skromni ste, dobro, poštujem… A čime se bavi Vaša žena?

NIDAL: I ona je u penziji. 

POLICAJAC: Čime se bavila prije penzije?

NIDAL: Bila je pjevačica lakih nota. 

POLICAJAC: Lakih nota? Dječijih? Nešto kao „Zeko i potočić“?

NIDAL: Ovaj razgovor postaje apsurdan. 

POLICAJAC: Apsolutno.

NIDAL: Nisam rekao apsolutno, nego apsurdno. 

POLICAJAC: Znam, hoću da kažem da se slažem s Vama. 

NIDAL: Drva se slažu, a ne mišljenja. Možete dijeliti moje mišljenje.

POLICAJAC: Ne želim ja dijeliti Vaše mišljenje, što bih Vam ga ja podijelio na više dijelova; uostalom nemam pravo na to. Kakvim policajcem Vi to mene smatrate?

NIDAL: Vi ne razumijete o čemu govorim. To Vam je isto kao kad Vi kažete da se slažete sa mnom, samo je to neispravno tako reći jer se drva ili čarape mogu slagati, a ne mišljenje. 

POLICAJAC: Vi kao da ste profesor bosanskog jezika. 

NIDAL: Nisam, samo sam pazio na času. I puno čitam novine. Sad sam prešao na internet protale. 

POLICAJAC: To i ja onom svom klipanu stalno govorim. Jako je važno da paziš na času. 

NIDAL: Pa jel pazi? 

POLICAJAC: Slabo gospodine Mršo. Neki dan se vratio iz škole s ogromnom čvorugom na glavi. Kaže da je udario u otvoren prozor kad je ustajao sa stolice. Ništa on ne pazi. 

NIDAL: Ja ću se, majke mi, sad ubiti!

POLICAJAC: Nemojte gospodine Mršo. Znam da ste se vezali uz svoje vozilo, da mu tepate da je Vaš limeni ljubimac, ali vjerujte mi nije vrijedno…

NIDAL: Lijepo je meni moja žena govorila: ne smij se, oplakat ćeš!

POLICAJAC: Smijali ste se kad su izvršili otuđenje Vašeg prometnog vozila?

NIDAL: Ne tad, prije. 

POLICAJAC: Kada to prije je bilo tačno; to je bitno zbog zapisnika. 

NIDAL: Ne znam, prije, ranije, davno. Baš sam se mnogo smijao i ona mi je rekla: ne smij se, opalakat ćeš. I evo, godinama poslije, oplakah. 

POLICAJAC: Zato se ja ne smijem. Nikad. I meni je to moja žena rekla jednom, a lijepo sam Vam rekao da su žene uvijek upravu. 

Odjednom se čuo vrisak, a potom glasan tup udarac. Policajac ranije znan kao predstavnik zakona, čovjek, Nermin, policajac Nermin otrčao je da vidi šta se dogodilo. Vratio se nakon desetak minuta usplahiren. 

USPLAHIRENI POLICAJAC: Gospodine Mršo, skandalozno!

NIDAL: Šta je skandalozno?!

USPLAHIRENI POLICAJAC: Jedna Vaša komšinica, neka starica, nagnula se kroz prozor da vidi o čemu nas dvojica razgovaramo i… nećete vjerovati šta se onda dogodilo!

NIDAL: Šta se dogodilo?

USPLAHIRENI POLICAJAC: Pala je kroz prozor!

NIDAL: Ne vjerujem!

USPLAHIRENI POLICAJAC: Vjerovali, ne vjerovali, to se dogodilo. Žena je pala kroz prozor. 

NIDAL: Radoznalost je ubila mačku. 

USPLAHIRENI POLICAJAC: Mislite staricu?!

NIDAL: Da. 

USPLAHIRENI POLICAJAC: Uh, dobro je, već sam pomislio da je pala na Vašu mačku. 

NIDAL: Nemam ja mačku. Šta će mi mačka?

USPLAHIRENI POLICAJAC: Ah da, vi nemate živog ljubimca, Vi imate limenog ljubimca. 

NIDAL: Imao, više nemam. Sjećate se? Zato ste i došli ovamo. 

Njihov razgovor je ponovo prekinuo novi vrisak i novi tup udarac. Policajac ranije znan kao predstavnik zakona, čovjek, policajac Nermin, usplahireni policajac,  ponovo je otrčao i ponovo se vratio za desetak minuta; ponovo kao usplahireni policajac. 

USPLAHIRENI POLICAJAC: Šokantno gospodine Mršo, šokantno! 

NIDAL: Šta je šokantno?

USPLAHIRENI POLICAJAC: Još jedna Vaša komšinica, također starica, nagnula se  kroz prozor da vidi šta se desilo s onom prethodnom staricom i… pogledajte šta se dogodilo. 

Nidal pritisnu touchscreen pametnog telefona u vlasništvu usplahirenog policajca i odgleda kratki video. 

NIDAL: I ova je pala kroz prozor i poginula?! Ne mogu da vjerujem. 

USPLAHIRENI POLICAJAC: Vjerovali ne vjerovali, to je istina. Evo, vidjeli ste, crno na bijelo, samo u boji. Strašno da je i ova starica izvršila samoubistvo. Ali, nema mjesta panici, nema mjesta panici.

NIDAL: S lica mjesta, do mjesta zločina, pa mjesta gdje se ne paniči. Ovo mjesto je očigledno posebno, ovdje se dešava previše toga. Možda su podzemne vode. Jeste li sigurni da nema mjesta panici?

USPLAHIRENI POLICAJAC: Nema mjesta panici! Žena je izvršila samoubistvo, to je njena odluka. 

NIDAL: Nije ona izvršila samoubistvo, ona se samoubila. Znači nije željela da se ubije, nije to uradila namjerno, nego se previše nagnula kroz prozor tako da se zapravo samoubila. Ne može se reći ni da je nesretan slučaj, jer to nema veze sa srećom nego pameću. 

USPLAHIRENI, POMALO IZNERVIRANI POLICAJAC: Gospodine Mršo, stvarno mislim da su Vaše definicije i jezičke igre sada nepotrebne. 

NIDAL: Nisu to jezičke igre, to su činjenice.     

I opet je njihov razgovor prekinula ista stvar: novi vrisak i novi tup udarac. Policajac ranije znan kao predstavnik zakona, Nermin, čovjek, policajac Nermin, usplahireni policajac i usplahireni, pomalo iznervirani policajac je opet otrčao i ponovo se vratio za desetak minuta: ovaj put definitivno kao šokirani policajac.

ŠOKIRANI POLICAJAC: Alarmanatno gospodine Mršo, alarmantno! 

NIDAL: Šta je sad alarmantno? Još jedna?

ŠOKIRANI POLICAJAC: Da, još jedna. Kako ste znali?

NIDAL: Pa, eto, nekako sam zaključio. 

ŠOKIRANI, POMALO SARKASTIČNI POLICAJAC: Pa kad tako pametno i mudro zaključujete inspektore Mrso, recite mi šta se dešava? Šta da poduzmemo?

NIDAL: Ništa, apsolutno ništa. Nema mjesta panici. Sam pao, sam se ubio. Bilo je ugodno razgovarati s Vama, ali ja sad moram ići. 

OPET SAMO ŠOKIRANI, SADA POMALO ZBUNJENI POLICAJAC: Gdje ćete?

NIDAL: Odoh na autopijacu. Kažu da tamo ima svega, od igle do lokomotive. 



Zlatan Peršić 30. 12. 2022.

Ekran, knjige/30

Arsen Dedić: Brod u boci: pjesme i šansone, (peto izdanje) Znanje Zagreb 1978.

Knjiga žutih korica, biblioteka itd, oblikovanje Alfred Pal, ilustracije Josip Vaništa, jedno od osam ranih izdanja knjige. Prvo objavljeno je još 1971, u ad hoc izdanju institucije koja se zvala Croatia Concert, a sljedeća su se nizala kod Zlatka Crnkovića, u njegovim bulevarskim izdanjima, koja će biti upamćena kao vrhunac popularnog hrvatskog nakladništva. Premda, Crnković je, oportunist pod svakom vlašću, bio više jugoslavenski nego hrvatski parafenomen. Ipak je on, prije svih drugih, bio veliki izdavač Mome Kapora, zaslužan što je Kapor, u socijalnom smislu, zauvijek ostao tipičan zagrebački pisac. “Brod u boci” imao sam, čini mi se i u jednom drugom Crnkovićevom izdanju, onom u biblioteci Evergrin, ali knjigu sam negdje usput zaturio ili izgubio. Postoje, naime, knjige koje ne doživljavamo kao rijetkost ili dragocjenost, premda ih volimo, čitamo i pamtimo. One su poput lonca za tjesteninu, noćnog ormarića, klupice za posjesti kada se vezuju cipele, stvari za život za koje ne treba štedjeti, koje ne treba čuvati, jer će nas, uvjereni smo tako, same pratiti kroz život, i uvijek će ih biti tu. “Brod u boci” tiskan je već u tolikom broju primjeraka, i prisutan je u našem svijetu na takav način, da će jednom možda biti posljednja hrvatska knjiga na svijetu. Iz nje će čitati netko tko neće znati ni riječi ovoga jezika, a neće biti nikoga tko bi ga tim riječima naučio. Jer će hrvatski Tuone Udaina smrtno postradati na nekoj baušteli.

Originalni predgovor za “Brod u boci” pisao je Zvonimir Golob. On je, skupa s Igorom Mandićem, pisao Arsenove preporuke za takozvanu ozbiljnu književnost i za veliku poeziju. Dogodilo se čudo kada je jedan šansonjer i pjesmar priznat za hrvatskog pjesnika. Naravno, opet su i u toj stvari postojale srpske i jugoslavenske zasluge, bez kojih, možda, revolucionarni pothvat Dedićeva uzdizanja u ozbiljne pjesnike ne bi imao šanse. Zagovornik njegov u Beogradu bio je tada mladi, ali kao i danas ambiciozni, nacionalnim pitanjima obuzeti Matija Bećković, koji je godinama, vrlo glasno i otvoreno, Arsena Dedića nudio za akademika, naravno u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Arsen nije na kraju postao akademik, ali Hrvati su, što je mnogo važnije, prihvatili da je Arsen ozbiljan hrvatski pjesnik. (Moj dojam je da su ga prihvatili iz straha da ne postane srpski pjesnik.) To je, istina, kasnije proizvelo niz redom neuspješnih Arsenovih imitatora i tu čudnu i vrlo raširenu navadu da se ljudi koji nisu pjesnici uz gitaru pokušavaju predstaviti kao pjesnici. A gitara im ne može pomoći, kao što ne bi mogla ni lira.

“Brod u boci” knjiga je smiješka i ganuća. Ispunjena atmosferom francuskog filma šezdesetih godina, talijanskih kancona, odrastanja i ljubavi generacije koja se rađala za Drugog svjetskog rata. U njoj Arsen iscrtava zemljopisnu i kulturnoidentitetsku mapu svoje književnosti, ali i svog života. On je, kao i svi majstori pjevanja i pripovijedanja, bio izrazito lokalan autor. Samo što su njegova lokalnost i zavičajnost bili izrazito policentrični. Najzagrebačkiji zagrebački pjesnik, prema čijoj se emocionalnoj toponomastici da predstaviti plan njegova grada, istovremeno bio je dalmatinski, preciznije šibenski lirski kroničar, tvorac cijele jedne dalmatinske mitologije, kojoj je Šibenik centar svijeta, i koja se od one druge, glasnije, masovnije i kičastije splitske dalmatinske mitologije, po mnogo čemu razlikuje. Manji je, ženskiji i katoličkiji taj Arsenov dalmatinski svijet. Ono bi Smoje razvijao u veliki ep, Arsenu bi stalo u ravno petnaest kratkih stihova. Ali o njima ćemo na kraju. Sad, meni za dušu i za volju, poslušajte završetak Arsenove “Rodoljubne pjesme”, valjda najljepše i najistinitije patriotske pjesme hrvatskoga jezika: “Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo,/ more pod nogama i ‘hvala bogu, stigli smo’,/ kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti,/ ‘Slobodna Dalmacija’ i slika u novčaniku-/ potrebni su mi da nešto kažem,/ da jedan osjećaj na nejasnom putu/ privedem kraju,/ da jednu misao smirim,/ napravim malo reda u svojoj duši/ i napišem pjesmu.”

Svaki ljudski život sastoji se od dvije-tri jednostavne pjesme, koje mimo svojih estetskih nazora, ukusa i ideala nosimo sa sobom poput legitimacije. U njima smo maleni i obični. Od takvih pjesama meni je odvajkada “Stara cura”. U njoj je to njegovo šibeništvo, u njoj je, međutim, i nešto neobjašnjivo moje. Bog zna što: “I sad stoji iza škura/ i u porat uvik gleda/ ona ista stara cura./// Još ka dite pantin kuću:/ žuti prozor kroz koltrine/ na nju malo svitla daje-/ ona sidi, rekamaje./// Više se vaporu ni nadala nije,/ ni da će jon more vratit kapitana,/ al je svedno ona gledala kroz grilje/ iz užance; u pet svakog dana./// Nikad nije izlazila,/ a i da je pošla s nama,/ za ruglo bi bila svima,/ zato jer je bila sama.” 

 

Arsenovi loši učenici

Akademski glazbenik, diplomirani flautist, klasični pjesnik, za kojeg je šira kulturna javnost prvi put čula nakon klerikalno intoniranog skandala, što su ga izazvale njegove pjesme u jednom apartnom književnom časopisu, nikako nije mogao biti utjecajna osoba na domaćoj lakoglazbenoj i šansonjerskoj estradi. Kao kantautor i izvođač poniknuo je na tradiciji San Rema i domaćih zabavnoglazbenih festivala, tako da zapravo nije imao veze s rock kulturom, niti sa džezom. Nastupao je, družio se s mnogima, pa je s mnogima imao i zajedničke autorske projekte. Ono što se još uvijek pamti stiglo je pred rat: nastupi sa Zoranom Predinom i Borom Đorđevićem. Bilo ih je zanimljivo gledati i slušati, premda su pripadali međusobno vrlo udaljenim estetikama i subkulturama. I nisu bili Arsenovi učenici. Svi koji će nešto pjevati i svirati, a na njega se pozivati, loši su Arsenovi učenici. Talent na stranu, ali nitko od njih nije imao profesionalne ni zanatske, glazbene ni pjesničke pretpostavke da mu može biti učenik. Zato je i završio među rockerima, jer oni su ničiji učenici.

 

Arsenovi dobri učenici

Dok sam čitao pjesme Olje Runjić pomislio sam: E ne bi ti, draga moja, ovako pisala da nije bilo Arsena Dedića. Ne radi se tu o prepoznavanju ili ne daj Bože kopiranju. Riječ je o tradiciji, koju izabiremo i po vlastitom izboru i daru nasljeđujemo, ali koje potom nismo svjesni. Tako Olja Runjić nije svjesna Arsena Dedića u svojim pjesmama. Ili jest? Olja ne piše songove, ne piše po onoj jeftušenkovsko-enrigovskoj kajdi šezdesetih godina prošlog stoljeća. Arhitektura njezinih pjesama s Arsenom nema veze. Ali atmosfera, motivi, duh i dah mjesta, ono što je zapravo i najvažnije, dug je tradiciji. Među ostalim i tradiciji Arsena Dedića.



Miljenko Jergović 30. 12. 2022.

Danas

– Nije važno – kaže prijatelj.

– Jest, važno je – govore Sanja i Nevenka.

Sve troje u razmaku od pola sata. Na sokaku, u dvorištu, telefonski.

Ne bih inače nikoga poslušala da i sama ne mislim: jest, važno je.

Nije proročanstvo babe Vange ili braće Tarabića, nije gledanje u karte ili grah, nije čitanje sudbine iz datuma rođenja, odnosno horoskopskog znaka ni po jednom astrološkom kalendaru.

Zato i jest važno jer je to „danas“ danas svih ljudi na svijetu. Nekome do kraja danasa više neće biti važno jer će zauvijek zatvoriti umorne oči, drugi će se obradovati nečemu za što u prijepodnevnim satima nije bio siguran hoće li se dogoditi, treći će odgonetati rebus koji ga dugo muči.

Nije srušen most iznad nabujale rijeke, onako kako pjevaju Simon & Garfunkel u Bridge over Troubled Water. Zašto onda putovati 90 kilometara od jednog do drugog mjesta udaljenih zračnom linijom jedan i pol kilometar. Preko njiva, polja i oranica to su dva kilometra.

Još je dnevna svjetlost pa se vide sivkasti, rumenkasti, plavkasti, zelenkasti dimovi iznad krovova, kako u kom trenutku, zavisno od linija sunčevih zraka.

Nekoliko osoba s prvoga kilometra treba stići do devedesetoga.

Tamo će ih čekati, pogrebna povorka neće krenuti prije nego što oni stignu.

Ovi koji su ostali na prvom, jer nisu baš svi mogli istovremeno napustiti isto mjesto, vidjet će kad će putnici stići. Poneko od njih još ima dobar vid, ta što je to kilometar i pol, bolje da svi nestanu s kugle zemaljske ako netko od njih ne bi toliko vidio.

– Eno su se uskomešali, znači, stigli su – izvještava pedesetogodišnjakinja koja uvlači konac u iglu bez naočala.

– Odmah će krenuti, da ih ne uhvati sumrak – predviđa druga, starija.

Nikada ljudi ne hvataju sumrak, iako ga očekuju, uvijek on njih nekako iznenadi, dočeka, zakači.

Groblje je bliže njihovoj strani pa će naizmjenično, upadajući jedni drugima u riječ, slagati kadrove dokumentarca o sahrani starijeg muškarca koga su svi poznavali.

Da je neki drugi datum, svi bi oni, osim prikovanih za krevet, bili u pogrebnoj povorci. Tako je u seoskim sredinama bilo od kad je svijeta i vijeka.

Ali danas je utorak, 22. 2. 2022. godine. Toliko dvojki – jedna plus – bit će u jednom običnom datumu tek za 200 godina.

Kako će se i gdje onda sahranjivati do jučer živi?

– Nije važno – odzvanja od onoga kome je važno samo njegovo danas.

Uz ispraćanje posmrtnih ostataka jednog ljudskog bića baš danas, proglašavam da je meni ovo danas itekako važno. Em mislim na tih dvije stotine godina unapred, em sam zadovoljna što sam baš danas riješila jednadžbu. Svi oko mene, u grupici koja s ove gleda na onu stranu, dobro znaju osnove matematike potrebne im za život i odavno su zbrojili: 90 kilometara se mora proći da bi se stiglo eno tamo, gdje se povorka zaustavila, na kilometar i pol odavde.

Nisam do danas baš bila sigurna, mislila sam nekih pedesetak kilometara. Ali, kad su oni počeli nabrajati: odavde – donde 20, pa onda 15 – dalje od – do 30, pa plus 15 – i još 10 – onako upoprijeko ako računamo, to ti je brat bratu 90.

– Nemoj zaboraviti da te čeka državna granica, nema kilometara, ali ima gubljenja vremena – upozorava ona koja je iznijela džezvu sa kavom.

Sve to samo na jednom i pol kilometru razdaljine. U selu koje je granica podijelila na ono u Hrvatskoj i drugo u Bosni i Hercegovini.

Pa da mi 22. 2. 2022. ne bude važan? Taman posla! Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog nade da će za nepredvidivih 200 godina tadašnji ljudi biti pametniji i pravedniji.

 

Jagoda Kljaić 29. 12. 2022.

Bol

1. Moja šestogodišnja kćerkica bila kod zubara. Trebaće popravljati zube, pa nam nude različite nivoe sedacije ili anesteziju. Bitno nam je to da ne bi dijete razvilo strah od zubara. Zubarica tokom pregleda nasmijana, prijazna, daje djetetu igračkicu. 

Flešbek, ja kao mali dječak kod zubara. Zubar govori mami: “Ma kakvo popravljanje, nema tu šta popravljati, to su mliječni zubi, to će i tako ispasti. Izađi ti van, sačekaj, sad ću ja to.” Kaže asistentici: “Sestro, držite mu glavu.” Asistentica prilazi, izgleda kao Rambo, doduše malo viša i krupnija od Ramba. Stavlja mi istreniranim pokretima – vidi se da je ovo radila bezbroj puta – po jedan dlan na svako uho i povlači glavu unazad, pritišće je o naslon zubarske stolice. Zubar se obraća meni izravno po prvi put: “Otvori usta.” Dok ja razmišljam da li da poslušam ili ne, sestra mi stavlja jednu ruku na bradu, drugu ispod nosa, otvara mi usta i dalje mi pritišćući glavu o naslon stolice. Zubar grabi kutnjak klještima, stišće klijesta, cijelog me prožima hrskavi zvuk čupanja zuba iz desni. Boli, nikad prije ništa nije ovako ružno boljelo. Onda kaže: “Eto tu čaše, promućkaj i ispljuni.” Klima glavom u pravcu vrata: “Hajde sada i reci mami da sačeka knjižicu.”

2. Kćerkica u doktorskoj ordinaciji, na vakcinaciji. Vidno uplašena, suze u očima. Doktorica se blago smješka i smiruje je. Otvara ormarić s igračkama i daje joj da izabere jednu. Čeka da se dijete smiri. Daje joj vakcinu nježno i tješi je sve vrijeme.

Četrdesetak i kusur godina ranije, ja u domu zdravlja s mamom. Bolničar ignoriše strah u mojim očima, u cijelom tijelu. Priprema vakcinu. Onda mi stišće ruku čeličnim stiskom i rutinski zabada vakcinu u ruku. Vrisnuh: “Boli!” On odgovara, uz sarkastičan osmjeh: “Naravno da boli, zato se ova ustanova i zove bolnica.” Onda se okreće mami:” Hajte gospođo, šta čekate, vodite ga. Nije on jedini kojeg ću vakcinisati danas, jeste vidjeli koliki je red pred ordinacijom?”

Meho Bahtić 28. 12. 2022.

Knjiga se, za razliku od filma, može stvoriti i o vlastitom trošku

Posljednji prijeratni hrvatski film, sniman uglavnom u Polači kod Knina, u hrvatsko-srpskoj koprodukciji i s ekipom koja je dolazila s obje strane, bila je “Virdžina” Srđana Karanovića. Ujedno, možda je to bio i prvi hrvatski, ali i srpski queer film. U vrijeme kada su se svi identiteti društva u raspadu sveli na vjerske i nacionalne, i započeli još jedan rat koji nikad neće doći kraju, Karanovićev se film bavi virdžinama, kćerima koje bi u kućama koje ostanu bez ijedne muške glave po drevnom običaju preuzimale ulogu sinova. Ta koja je postajala virdžina po svemu bi bivala muško, osim po tome što se nije ženila i nikome ne bi bila ocem. Karanovićev film, koji govori o jednoj malo drukčijoj virdžini, dozvolu za prikazivanje dobio je 5. travnja 1991, ali nikada nije imao hrvatsku premijeru. Započeo je rat i stvarnost je pregazila fikciju.

U vrijeme kada je dovršavao “Virdžinu”, Srđan Karanović imao je četrdeset i šest godina. Bio je pri vrhuncu životnih i stvaralačkih moći, autor “Mirisa poljskog cveća” iz 1977. i “Petrijinog venca” iz 1980, kao i televizijskog filma “Pogledaj me nevernice” iz 1974, koji spadaju u nekolicinu najupečatljivijih filmskih djela snimljenih na našim jezicima. Karanovićevi filmovi imali su ozbiljan međunarodni odjek, radio je u Americi kao profesor filma, imao je veze po Europi, i vjerojatno je nakon raspada Jugoslavije negdje drugdje mogao nastaviti da snima filmove. Kao što ih je, vjerojatno i mnogo lakše, ali uz ponešto drukčije pretpostavke, mogao snimati i u Srbiji. Međutim, u trideset godina nakon “Virdžine” uspio je dovršiti samo dva filma: “Sjaj u očima” 2003. i “Besu” 2009. Ali kao da su i to bile neke nategnute i teško održive produkcije. Mirovinu je dočekao kao profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, prezrevši bilo kakvu mogućnost da društvenim kompromisima potpomogne karijeru filmskog redatelja.

Krajem 2022, nekoliko tjedana po završetku beogradskog Sajma knjiga, Geopoetika objavila je knjigu Srđana Karanovića “Sam o sebi”. Riječ je o autobiografskom, ispovjednom tekstu zanimljivom već i po vremenski zahvaćenom okviru: Karanović piše i govori o životima svojih roditelja, o djedovima i bakama i o svome djetinjstvu, odrastanju i adolescenciji, o amaterskom bavljenju filmom, o upisu i o studiju režije na čuvenoj praškoj akademiji, o Praškom proljeću i o završetku studija. Iako u priči postoji niz ekskursa u vrijeme kada je snimao najčuvenije svoje filmove, a onda i seriju “Grlom u jagode”, iako je priča ispripovijedana iz perspektive gospodina koji je u času izlaska knjige već navršio sedamdeset i sedmu, te svoju profesionalnu putanju smatra uglavnom dovršenom, sve što je Karanović “Sam o sebi” mogao reći završava, otprilike, s njegovim diplomskim filmom. Vremenski okvir knjige se, dakle, prilično precizno podudara s vremenskim okvirima junaka serije “Grlom u jagode”. Kao da je pripovjedač – inače, sjajan, efektan, precizan – skoro pola stoljeća nakon što je snimio životne pripovijesti Baneta Bumbara, Mikija Rubiroze, Čombeta, Ušketa i Goce, Taleta Surovog, Banetove sestre Seke Štajn, a onda i Banetovih roditelja, bake Elvire, te mnogih drugih čiji bi životi također bili dopričani, jer nitko se u ovoj seriji nije slučajno ni uludo pojavio, završno s besmrtnom gospođom Tapisirović, nakanio da ispripovijeda u ovoj knjizi u istim zadanim okvirima i pripovijest o sebi. S tim da će čitatelj, povremeno, u likovima iz Karanovićeva života prepoznavati ponešto od onoga što su ponijeli likovi u seriji. Ili će u nekim životnim situacijama, anegdotama, živim scenama, vidjeti nešto iz serije.

Ali to je samo jedan od nekoliko načina na koji ćemo čitati ovu knjigu. Za razliku od tolikih drugih ljudi, među njima i velikana naše kulture, koji nostalgično iznose svoju istinu o epohi, Srđan Karanović ni na koga nije kivan. On ne optužuje, ne sudi, ne iznosi argumente o vlastitoj ispravnosti, ne gradi si spomenik u koji bi se pretvorio. Nikoga ni za što ne krivi, ne naplaćuje tantijeme za svoj pravovremeni antinacionalistički stav, ne iznuđuje ničija priznanja, a o ljudima, uglavnom, lijepo govori. I ne nudi to kao recept za neku tuđu ispovijest. Ovo je naprosto on, a ne netko drugi.

“Sam o sebi” privatna je povijest epohe. Istovremeno, to je mali nenametljivi priručnik o snimanju filmova i pripovijedanju priča. A onda i o tome što može, ili što treba biti tema jednog filma. “Sam o sebi” istovremeno pokazuje što u nas znači biti mimo svijeta. I koliko to košta. Ne košta mnogo, samo što nećeš snimiti svoje filmove, nećeš biti čašćen državnim nagradama, niti ćeš biti onako voljen i citiran kao što su bili i još uvijek jesu junaci tvoje televizijske serije. I na kraju, ništa od svega toga nikome nećeš u svojoj knjizi nabijati na nos. Sam si tako htio i do kraja si to proveo. Veoma gospodski, s mjerom i s osjećajem za druge ljude! Ovakve knjige su važne, jer mimo svih njihovih autorskih ambicija, koje su, razumije se, u socijalnom smislu mnogo skromnije, svome čitateljstvu pružaju neočekivani okvir za samopoštovanje. Za jednoga starog profesora i učitelja filma teško da može postojati većeg ostvarenja.

Karanovićev djed po ocu bio je etnograf, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Krajišnik. Djed po majci bio je u ono vrijeme dosta čuveni, a do danas važni književni prevoditelj. Njegova žena, Karanovićeva baka, Zagrepčanka Marija, bila je sestra velikoga hrvatskog slikara Vladimira Becića. Otac, osnivač Jugoslavenske kinoteke, njezin prvi direktor, i cjeloživotni entuzijast u kulturi. Majka, domaćica, koja je trebala biti i nešto drugo, ali takva su bila vremena, zanedalo joj se. Živjelo se u Beogradu, uglavnom skromno, u poslijeratnim godinama i u obiteljskom sustanarstvu, s partajama, kako se to onda govorilo. Srđan je, naravno, bio jedinac, pa se često morao igrati sam. “Kad sam se pitao kako ću, Mama bi, zauzeta nekim poslom, samo rekla: Zamišljaj.” Pa je tako od tog naoko bezazlenog, a u stvari fatalnog majčinog savjeta nastalo sve drugo. Dugo su u kući dvojili hoće li ga i kad će ga pustiti iz kuće, da se igra s vršnjacima i upozna život. Deda i baka bili su protiv, a mama se kolebala. Dječaka je, naravno, vuklo. Tata je rekao da se mora van, jer da će inače, kao jedinče, postati “sekapersa”. “Ne sećam se da li sam sam otišao ili me je Tata samo odveo i ostavio. Uglavnom, lako sam se uklopio u opštu graju i jurnjavu. Mama i Tata su me pažljivo motrili s prozora devojačke sobe dok me, pošto se smrkavalo, nisu pozvali kući na večeru. Odmah sam se vratio presrećan, zajapuren, malo uprljan, oznojen. Baki koja me je čekala kod otvorenih vrata, oduševljeno sam se pohvalio onim što sam naučio:

– Bako, marš u pičku materinu!

Baka se zgranula. Prebledela je i povukla se u sobu. Verovatno je odmah dobila napad migrene od koje je često patila, Mama, Deda i Tata su se smejuljili, ali mi ništa nisu rekli niti su me kaznili. Kasnije mi je Tata u jednoj od naših šetnji objasnio da postoje reči i izrazi koje koriste prostaci, a ne kulturni ljudi. Pogotovu ne pred onima koje volimo. Za Dedu i Baku je na kraju najveći krivac bio moj otac, jer je puštao da me vaspitava ulica.”

U ovoj savršeno ispripovijedanoj epizodi prepoznaju se sjene likova iz serije “Grlom u jagode”, premda nigdje i nikad nema podudaranja u socijalnom podrijetlu, pa ni u samim karakterima. Ali nikad to nije sentimentalna priča o nekom općem djetinjstvu, niti je, općenito, u Karanovića previše djetinje uživancije. Povremenom ciljanom šaljivošću, negdje na tragu Ćosićeve “Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji”, on s lakoćom klizne i kroz poneki neprobojan mrak: tako, recimo, u epizodi o ujakovom samoubojstvu.

U knjizi “Sam o sebi” mnogo je riječi o studentskim filmskim vježbama, te o čuvenim praškim profesorima, o studiranju i prijateljevanju s Goranom Markovićem, Rajkom Grlićem, Predragom Pegom Popovićem, Lordanom Zafranovićem… Ali nikada tu nema ničega što bi sugeriralo autorov značaj i njegovu veličinu i ispravnost u bilo čemu. Nije Karanović skroman, samo je gospodstven, ili je veoma oprezan pred opasnošću da nagrdi svoj život govoreći neukusno lijepo o sebi.

Neće Karanović prešutjeti ni kako je izgledao njegov ispit kod Milana Kundere, koji je polagao u paru s Goranom Markovićem: “Ušli smo, s priličnom tremom, iako smo se uzajamno preslišavali na koleju. On nam je s vrata uzeo indekse i, tražeći naziv svog predmeta, govorio da nam je predavao najbolje što je umeo i da se nada da smo nešto zapamtili, ili da ćemo u životu o romanu razmišljati i dalje dok budemo smišljali filmove. Ne pada mu na pamet da ponižava nas i sebe i da nas – ispituje. Zato će svima, pa i nama, dati najbolje ocene. Vratio nam je potpisane indekse i tek tada ponudio da sednemo. Bili smo, naravno, zbunjeni. Nismo znali šta da mislimo? Pan Kundera nas je pitao kako nam se dopada Prag, kako se snalazimo? Rekao nam je i da prvi put ide u Dalmaciju, na letovanje, i pitao koliko, na primer, u Splitu, košta litar crnog vina, a koliko turecká káva i da li kod nas već ima koka-kole?”

Srđan Karanović napisao je dobru i važnu knjigu o životu i o filmu, u kojoj je sve vodilo k filmu, po cijenu života se morao studirati film, ali film nikada nije bio važniji od života. U njegovome slučaju, a možda i inače, važno je bilo da bude tako, jer bi životni kompromisi da bi se snimio film ustvari bili protiv filma. Osim zamišljanja, na koje ga je navela majka, film je u slučaju Srđana Karanovića podrazumijevao i određenu razinu ljudskog dostojanstva. Bez toga nema smisla ni da se snima. Knjige, međutim, mogu da se pišu i o vlastitom trošku. Ova je jedna od dragocjenijih.

Miljenko Jergović 28. 12. 2022.

Zmija

Oko struka
Oko grla
Oko nogu,
Oko prsta.

Oko snova
Oko jutra
Oko žlice
Oko juče
Oko danas
Oko sutra.

Na zjenicu
žalac spušta…
Dodiruje,
Namiguje
Uši nema
Niti sluša
Niti čuje.

I bez straha
I obraza…

Pa kad strugne
Kad vijugne
Kad krv pije
U naše se
Pore krije.

Kad letimo
Kad rastemo
Kad usnimo
U uzdahe
Ušunja se
Pro jastuka
Svilenoga
U po noći
Opruži se.

Faiz Softić 27. 12. 2022.

Upravnica

Od nekog vremena u rodilištu kad započne veliko granatiranje, porodničari, babice, sestre, u miru pogrebnom na lafete polažu rodilju, dvije, tri, onu koja se otvorila, onu kojoj je pukao vodenjak, onu koja već šest sati trudove ima, pa s lafeta vrišti, i silaze polako, bez panike, bez riječi, bez ijedne suvišne kretnje, sumnje ni pogleda na ono što upravo ostavljaju, u bolničko podzemlje, u podrum, atomsko sklonište sagrađeno kad i bolnica, i tu nastavljaju započete porode, čime im vrijeme brže prođe do kraja još jednog velikog granatiranja.

Ono o čemu ne misle, jer bi se misleći raspametili, da su u šezdeset devet krevetaca ostavili gore šezdeset devet novorođenki i novorođenaca, i još troje njih u inkubatoru uz koji tutnji benzinski agregat za struju. U podzemlje, u podrum, u atomsko sklonište sagrađeno kad i bolnica, sišlo je, na drugom kraju bolnice, šezdeset devet njihovih majki, i još tri od ona tri djeteta u inkubatoru. Rečeno im je da su njihova djeca na sigurnom, s druge strane debelog sklonišnog zida. I sad one, svih šezdeset i devet, redom, uha naslonjenog uz zid od armiranog betona, tri metra debeo, osluškuju hoće li razabrati plač svoga djeteta, između tutnjave strašne, što dolazi odozgor i sluti kraj svijeta. I onda jedna vrisne, čula je! Pa za njom i druga. Treća, javi se, da je za zidom svoju curicu čula. Zatim se svađaju, utišavaju jedna drugu, pa se umire i neko vrijeme šute, loveći majčinskim uhom nešto što nikako ne mogu čuti. Jer iza tog zida ničega nema, samo mračna prašnjava prostorija, u koju godinama nitko nije ušao, s tek nekoliko kartonskih kutija u kojima je dokumentacija rodilišta iz nekih davnih vremena. Izvještaji o rođenju onih čije je vrijeme minulo i odavno su već mrtvi.

A one tri, najzabrinutije među majkama, sa strane krše prste, nadaju se da neće nestati goriva, ili da se agregat neće slučajno isključiti, i ugasiti svjetove tri njihova djeteta.

Poslije, kad tutnjava mine, povorka kreće u suprotnom smjeru, iz atomskog skloništa, podruma, bolničkog podzemlja, u prizemlje, na prvi, drugi i treći kat rodilišta, gurajući pred sobom i uz stube uznoseći, kao na nekom smiješnom pogrebu, lafete s kojih stenju žive, tek porođene Madone, uz koje se kreće sestra da dijete ne klizne s njihovih grudi.

Pomislio bi čovjek, nestalo je svijeta, takav se tutanj širio skloništem od tri metra debelog armiranog betona, a ono gore tek nešto prašnjavije je sve, trošnije nego što je bilo, i sasuli su se prozori u nekoliko soba. Naš radio objavit će da je neprijatelj u svojoj čovjekovu srcu nepojmljivoj bestijalnosti granatirao rodilište, ali to, ustvari, nije istina. Istrošile su se riječi, rečenice, dramske slike i situacije, usred općenarodne patnje, opsade i rata, pa mi moramo govoriti da se dogodilo i ono što nije. Jer ono što jest nije dovoljno da iskaže kako nam je u duši i kako nam se raskidaju tetive, odvaja nam se meso od kosti, dok kroz zidove skloništa slušamo ono što se mimo nas zbiva.

Pitali smo upravnicu rodilišta, ženu lijepu, neudatu, šezdeset joj je već skoro, zašto novorođenu djecu ne snosimo dolje.

A što će nam ostati gore, ako njih ponesemo? Zbog čega ćemo se vraćati, ako gore nema njih?

Napala nas je, kao da je s uma sišla.

Otad radimo ovako.

Dosad nijedna nije saznala da iza zida nema nikoga, i da ono što čuje nije njezino dijete.

Da jest, možda bi sišla s uma.

Ili bi razumjela upravnicu. 

Miljenko Jergović 27. 12. 2022.

Popodnevna besjeda s majkom

“Hajde, zovi oca na kafu”, reče mati skidajući džezvu sa šporeta.

Poslušah je. Ustadoh od kuhinjskog stola i pođoh prema sobnim vratima. Lagano pritisnuh šteku, da ne bih prenuo oca iz sna ukoliko je čitajući novine zaspao. To se dešavalo skoro pa redovno. Bio je to njegov ritual – nakon ručka bi se s novinama povukao u sobu, legao na kauč i čitao dok ne bi u san utonuo. A tren prije negoli bi se to desilo, spustio bi rastvorene novine na lice, valjda da mu svjetlo ne smeta. I tako skriven iza njih, odspavao bi nekih pola sata, sat najviše. Ako bi ga neko u tome prekinuo, znao je zagalamiti, ali samo nakratko i bezopasno.

Zakoračih u sobu i vidjeh da ne spava nego da čita, ali ne novine nego neku podebelu knjigu.

“Stari, mati zove na kafu, nasula je i tebi.”

“Slobodno vi počnite, doći ću ja, samo da završim ove tri stranice.”

Vratih se u kuhinju i prenesoh majci da nas dvoje možemo početi s kafom, da će otac još nakratko biti zauzet čitanjem, pa će nam se pridružiti.

“Nije ovo prvi put da pusti da mu se kafa ohladi. Pitam se samo šta je to tako zanimljivo u novinama. Ta, sve je već jutros čuo na radiju.”

“Ne čita novine, nego neku debelu knjigu”, prekidoh je pojašnjavajući.

“Aaah… on i njegov Marks!” – podiže mati ton i zakoluta očima, kazujući mi da joj je dosta tog očevog izgovora.

“Ne razumijem kako mu se da čitati tu knjižurinu, ima skoro hiljadu stranica. Dobro, nakon rata je to radio po diktatu Partije, ali sada… Ne mogu da vjerujem da to čini onako, od sebe”, reče prinoseći fildžan ustima.

“Ali mama, knjiga koja se čita po diktatu crkve, još je deblja!!!?”

“Brano, ja Bibliju ne čitam. Za to vremena ne nalazim. A i da ga imam, ne bih ga na kilometarske pridike trošila. Iskreno, mislim de se svaka istina, čak i ona najveća, može kratko saopštiti, nema potrebe čitave tomove zbog tog pisati. Konačno, onaj ko želi da ga ljudi razumiju i slijede, taj treba svoju poruku jezgrovito reći, dakako, po njoj i sam živjeti.” Tu zastade, uze cigaretu iz kutije, prinese je ustima i pripali. Onda povuče dim, strasno, punim plućima. Nakon par sekundi, ispuštajući dim, nastavi.

“Mene ne privlače besplodne filozofske rasprave, a ni beskonačne teološke pridike o nama ljudima, o tome kakvi smo, i kakvi bismo trebali biti. Ja sam pouku za život dobila kroz jednu dojmljivu pričicu, meni razumljivim jezikom kazanu. Čula sam je od svog oca. Kratka je, a moćna. Njoj se stalno vraćam, u njoj inspiraciju za život tražim i nalazim. I to je to.”

“O čemu ona govori, ispričaj mi je.”

“Hoću, rado ću je podijeliti s tobom.” Uze fildžan, primaknu ga ustima i ponovo srknu gutljaj, a onda otpoče:

Drevna je to priča, dvije hiljade godina stara. Govori o ljudima iz dva plemena koji su živjeli u istoj zemlji, na istoj obali rijeke, ali jedni pored drugih, odvojeno, nikako zajedno. Među njima je prvo zavladala netrpeljivost, kasnije odbojnost i mržnja. Razgovarali međusobno nisu, nisu se čak ni pozdravljali, nego su u prolazu okretali glavu jedni od drugih. Tako su činili odrasli, tako su i svoju djecu odgajali da čine.

Jedni su vladare, upravitelje i poreznike davali, Jevreji su ti bili, i s visine su na ove druge gledali. Prezirali su ih, smatrali su ih otpadnicima svog naroda, i ostavljali im manje vrijedne poslove. A i ovi drugi, Samarjani, istim su prezirom odgovarali. Okrivljivali su Jevreje da su izopačili izvornu abrahamsku religiju, religiju zajedničkih im predaka. Međusobni prezir i mržnja živjeli su godinama, rasli i širili se, svi su tim zlom bili zaraženi, svi u njemu ogrezli.

I onda se desi nešto dotad nezamislivo, tako mi ta priča kazuje – naglasi mati.

Započinje s tim kako je jedan Jevrejin jahao iz Jerusalima u Jerihon. Putem ga napadoše hajduci. Svukoše ga s konja, opljačkaše i pritom teško raniše. Odoše, ostavivši ga uz cestu napola mrtva.

Putem uskoro naiđe rabin, jevrejski sveštenik, koji vidjevši sunarodnjaka u krvi, pređe na drugu stranu i ne obazirući se na ranjenika, nastavi svojim putem. Pomisli pritom – mrtav je, a ako nije onda će uskoro biti.

Ubrzo tuda prođe i službenik u Velikom hramu, tom najvećem svetilištu Jevreja, pogleda teško ozlijeđenog suplemenika, zaključi da mu nema pomoći, okrenu glavu od njega i odjaha dalje.

Potom neki Samarjanin prolazeći istim putem dođe do ranjenog Jevrejina, i vidjevši ga u krvi, sažali se. Sjaha, kleknu kraj njega, zavi mu rane i zali ih uljem i vinom. Onda ga posadi na svoje magare i dovede u gostionu gdje ga je cijelu noć njegovao, baš kao brata rođenog. Sutradan polazeći na put izvadi dva srebrenjaka, dade ih krčmaru, i reče mu: ‘Pazi ga, i ako šta više potrošiš na ovog ranjenika, ja ću ti namiriti kad se vratim.’

“Eto Brano, ova priča mi naumpadne svako jutro. Zašto, upitat ćeš se. Smatram da je u njoj saopštena najvažnija poruka ljudima, meni sigurno. Kaže mi kakva da budem, kako da živim. Ona me nadahnjuje, stalno i iznova svaki dan.

“Tako je snažna i poučna. Uz to je kratka, a jednostavnim riječima kazana. Svako je može razumjeti. Uvjerena sam da takva može biti dobar sažetak debelim filozofskim i religijskim knjigama, a možda i zamjena za njih.”

“Deda Stipo ti ju je ispričao, ali me zanima ko joj je autor?”

“Isus Nazarećanin, on ju je kazao svojim učenicima, poručujući im da dobrotom treba darivati svakog i sve, pa i one koji nas mrze, zlo nam smišljaju i čine.” Tu zastade, zapazila je da je blijedo gledam, da s nevjericom primam to što mi o Isusu reče.

“Zapisali su je sljedbenici njegovi. I u tim spisima, evanđelja se zovu, kazivali su o dobročinstvu i milosrđu koje je taj samouki, a mudri učitelj zagovarao. Tu bilježe na desetine zgoda koje potvrđuju da je bio dosljedan svom učenju i da mu je do kraja ostao vjeran. Dobrotu je pokazivao svima, pa i neprijateljima svojim, čak i ubicama vlastitim. Kad su ga živog na križ raspinjali, oprostio im je. I još se svom bogu molio da im i on sve oprosti.” Tu mati nakratko zaćuta, učini mi se da je odlutala mislima. Ali se brzo vrati na temu.

“Nađi te knjige, četiri ih ima, nisu goleme. Uzmi i pročitaj ih.”

“Mama, zasad me takve knjige ne privlače.” Čim to rekoh, osjetih da joj moj odgovor ne bi po volji. Zato ga pokušah omekšati.

“Ali budi sigurna, doći će i one na red.”

Nakon ovih mojih riječi mati živnu, usne joj se razvukoše u osmijeh. Kad to primijetih, odlučih biti do kraja iskren te odagnati svaku pomisao da bi se to moglo uskoro dogoditi. Pa šaljivim tonom dodah:

“Ko zna, možda ih pročitam i prije nego mi brada posijedi.”

Na ovu upadicu mati samo odmahnu rukom, a onda se požali da joj se kafa ohladila.

“Hajde, zovi oca da dođe, ja ću pristaviti novu džezvu, za sviju” – reče ustajući od stola i pođe prema šporetu. Onda upali ringlu. I dok je na nju spuštala posudu s vodom, naglo se okrenu.

“Ali što ti ja ovo uopšte rekoh?! Isus i njegovo učenje su za tvog oca utopija, on odbacuje sve što s njim ima veze. I tebe tome uči, primijetila sam to kroz vaše ranije diskusije i prijepore.” Tu nakratko zastade.

“Ali neka, i treba da razgovarate o svemu. Od oca možeš dosta naučiti. Vjeruj mu, idi za njim, ali osvrni se pokada oko sebe, upitaj se kakva je to staza koju ti pokazuje. On te neće izdati, u to sam ubijeđena, on će za tebe i u vatru i u vodu. Ali te može povesti putem na kojem će se on sam izdanim i prevarenim osjetiti. Zato spoznaji i jedno i drugo, i treće najradije. Slijedi oca, poslušaj i mene, istražuj sam, ali stalno sumnjaj, pitaj se je li tako dobro, ima li šta bolje, traži najbolje, nešto najbolje za sebe.”

Uskoro voda u džezvi provri i poče kipiti po šporetu. Mati se usresredi na to, na kafu koju je obećala napraviti. I napusti temu našeg razgovora dobacivši:

“A sad ga zovi na kafu.”

 

Branislav Mikulić 26. 12. 2022.

Strijeljanje Svete obitelji

Običaj postavljanja živih jaslica u gradiću L, sedamdesetak kilometara jugoistočno od Kölna, zabilježen je i na Wikipediji. Štoviše, priča o jaslicama zauzela je devetnaest od dvadeset i tri retka natuknice o tom mjestu od 7000 stanovnika, s muškim i ženskim nogometnim klubom, tvornicom informatičke opreme, livnicom i umjetničkom tiskarom s olovnim slogom, u kojoj se, između ostaloga, štampaju državne diplome i priznanja, knjiška divot izdanja, umjetničke monografije i ručno izrađivane pjesničke i prozne knjige. Župna crkva, posvećena svetoj Barbari, podignuta u sedamnaestom stoljeću, koja je neoštećena preživjela i sva saveznička bombardiranja iz Drugoga svjetskog rata, pojavljuje se na sličici uz natuknicu (s pogrešnom datacijom u šesnaesto stoljeće), dok se u tekstu ne spominje. Kada smo prvi put posjetili L, bio je ponedjeljak, dan po blagdanu Krštenja Gospodinova godine 2020, bilo je rano jutro, a mi smo, umorni i neispavani, stizali ravno s aerodroma, donoseći rukopis za štampu. Dva sata trebalo je čekati da se otvore uredi, magla koja se širila dolinom Rajne pritiskala je krovove kuća, u općem se sivilu još nisu razabirale boje, i bilo je vrlo hladno. A onda se, najednom, nasred pješačke zone, u nekoć glavnoj ulici staroga grada pojavio oniži tamnoput muškarac, skladno građen, izrazito lijepa lica, koji je na podebelom i sasvim nepristalom konopu vodio vola. Vol je bio golem, glavom je išao skoro u ravni muškarčevih pleća. Zaustavili smo se, ukopali se u mjestu od iznenađenja, muškarac nam se nasmiješio u prolazu i rekao: “Guten morgen!” Za njim je išla žena, svjetlije kože, u vrlo neobičnim haljinama. Na rukama je nosila dijete koje nije prestajalo plakati. Tješila ga je, pjevušila mu na jeziku koji je zvučao kao arapski. Desetak metara iza nje iza ugla pojavio se mladić u trlišu, koji je na povocu vodio magarca…

Stajali smo tako nasred ulice u kojoj nije bilo nikoga drugog. Svi su dućani bili zatvoreni, preko nekih su izloga spuštene one starinske metalne rolete, samo su u dvije turske zalogajnice trajale pripreme za novi dan. U jednoj zabrađena je žena prala pod, u drugoj, preko puta, brkati je postariji muškarac strugao ostatke masti s ražnjeva za kebab.

Nakon što je neobična kolona prošla, nikoga više nije bilo na toj šetnici pustoga gradića L. Nas dvojica smo još neko vrijeme ostali tako stajati, jer nismo znali kamo bismo pošli i gdje bismo čekali da nam prođe vrijeme.

Pola sata kasnije, Turčin, za kojeg saznajemo da se zove Hasan, otvara radnju. Sjedamo za jedan od tri stolića, onaj koji je najdalje od vrata, naručujemo dva salepa, pitamo Hasana, koji se ljubazno smješka, tko su bili oni ljudi. Kaže da ne zna, ali po nečemu se prepoznaje da ne govori istinu. Ne želi govoriti da ne bi koga nehotice uvrijedio. Vidi moju odoru.

Poslovođa u tiskari, kojega prvi put srećemo, premda se već dugo elektronski dopisujemo ugovarajući posao, grafičar je s diplomom čuvene berlinske umjetničke akademije, po imenu i prezimenu reklo bi se da je Talijan. Potvrđuje nam ono što nam je već, možda, bilo na umu: upravo smo sreli Josipa, Mariju i njihovo djetešce. Mora da su tu negdje i trojica mudraca. Jučer se slavilo krštenje Gospodinovo, sinoć su razređene žive jaslice, a oni su, svi zajedno, prespavali još jednu noć u štali, i sad se idu presvući, pa na vlak za Köln. Ali prije toga moraju vola, magarca i sve tri ovce odvesti do klaoničkog kamiona. Tako je ove godine ispalo, nesretno, dodaje mladi poslovođa, životinje su stigle kao donacija, a nisu ih drukčije stigli zbrinuti nego ovako.

Dugo će nas, obojicu, poslije moriti savjest, pa ni danas nam nije svejedno kad se toga sjetimo, što nismo tad, kad nam je to poslovođa govorio, smjesta pošli za onim ljudima, možda životinje još nisu potrpali u klaonički kamion, i otkupili ih. Tjedni koji su potom naišli, mjeseci i godine, bili su strašni, ljudi su umirali od covida-19, kao od kakve starozavjetne zarazne bolesti, a nama je na savjest prisjedalo i na um padalo da smo, makar malo, pridonijeli tom općem umiranju svijeta jer nismo učinili ono što smo mogli. Jest da to nisu bili ljudi, nego jedan vol, magarac i tri ovce, ali nije li nam upravo epidemija pokazala da su ljudi bliže životinjama nego što smo mogli pretpostavljati. Covid-19 je, Bože mi oprosti ako griješim, upozorenje Gospodinovo da nam je i šišmiš brat, i da bi nas se njegove patnje trebale ticati, jer ćemo, možda, i sami tako patiti. A mi smo dopustili da jedan zdrav i mlad magarac, skupa s tri ovčice i volom, završe u klaonici. I to ne zato da bismo blagovali meso, nego zato što su ostali bez gospodara nakon što je prošlo božićno vrijeme. Kako, međutim, ovo ikome povjeriti, a da nam ne odvrati šaljivim prijekorom: manite se vi, braćo, praznovjerica!

Mjesecima kasnije, kada je epidemija odavno bila na vrhuncu, a Njemačka zatvorila je pred kugom svoje granice, morali smo ponovo na put, jer je trebalo dočekati prve otisnute arke. Stvar je bila kompleksna i komplicirana, kako u tehničkom i likovnom, tako još više u jezičnom pogledu. Naime, slovoslagari nisu znali naš jezik, pa su slagali slova naslijepo i ugluho, ne znajući gdje koja riječ počinje, gdje završava, i što te rečenice znače. Istina, dolazila je korektorica iz Kölna, umirovljenica, nekad čuvena profesorica na nekoj njemačkoj slavistici, koja nije preboljela smrt djeteta pa se propila i rano propala, i mentalno i profesionalno, ali u njen posao nismo bili sigurni ni mi ni poslovođa. Tako smo sakupili sve papire i sva uvjerenja, obišli nadležne medicinske ustanove, nekoliko puta provjeravali i testirali zdravlje, i onda se polako, u vrijeme kada nitko više nigdje nije putovao, zaputili prema Njemačkoj. Putovanje se dodatno zakompliciralo i dugo je potrajalo. Naime, mog pomoćnika na putu je sastao akutni appendicitis, samo se jednoga jutra skvrčio na postelji naše hotelske sobe, ječao je poput kakva samrtnika, na što sam ja uspaničeno nazivao recepciju, recepcionerka je zvala hitnu pomoć, koja, pak, nije htjela doći, sve dok se ne osiguraju neophodne zaštitne mjere.

Proći će zatim četrdeset osam sati prije nego što mom asistentu, koji je već u nekoj vrsti delirija, temperatura preko tridesetdevet, zarežu desnu stranu trbuha, odakle šiknu gnoj, jer je toliko bilo potrebno da na svaki način provjere njegov identitet i da se uvjere da mimo toga što mu je puklo slijepo crijevo ne boluje od covida-19. Operacija koja se, rekli su mi, smatra rutinskom, i jednom od najstarijih kirurških intervencija koje se na jednak način obavljaju već stotinama godina, a možda i od vremena egipatskih piramida, u njegovom je slučaju potrajala dva sata, pa su ga opet prekosutra morali otvarati, jer se gnoj razlio na sve strane. Morali su mu, zamišljam to tako, oprati, kao za svinjokolje, sva crijeva, a onda i džigericu, i sve što se još unutra nalazi, dobro pritom pazeći da svaki od tih organa nastavi s radom. Dvanaest dana nesretnik je prelazio s jedne na drugu stranu pa se onda vraćao. Spasila ga je na kraju njegova mladost. Ja sam svo to vrijeme spavao u motelu uz autocestu, da budem blizu kad se jednom ne vrati. Trinaestog dana stari mi je liječnik, po izgledu i govoru rekao bih da je Arapin, premda mu je na znački pisalo dr. Carlos, pružio ruku kao da mi čestita na dobivenoj okladi, i rekao da je moj asistent preživio. Proći će još sedam dana prije nego što ga puste iz bolnice, tako da smo nakon tri tjedna bolovanja bili spremni da nastavimo put. Ali onda je trebalo još jednom izvaditi sva ona uvjerenja, potvrde, osiguranja i testove, jer je svim našim papirima odavno bio istekao rok.

U gradić L stigli smo s mjesec zakašnjenja, umjesto sredinom studenog, bili smo tamo pred Božić. Ili precizno: u nedjelju, 19. prosinca. Mislili smo produžiti do Kölna, provesti dan u tom lijepom gradu, posjetiti katedralu, popeti se na vrh tornja s kojeg se pruža pogled daleko niz Rajnu i Vestfaliju, ali sve je bilo zatvoreno, ljudi su bili skriveni po kućama, a svijetom se širio neki čudan, do tada neiskušan strah. Ljudi su naročito zazirali od nepoznatih i stranaca, jer im se zbog nečega činilo da s njima stiže i zaraza. Ne može u ljudsku pamet da zaražen može biti i poznat, i nepoznat, i onaj koji ti je najvoljeniji i najbliži. Bolest oduvijek dolazi iz dalekih krajeva, od onoga što je nepoznato, neistraženo i tuđe. 

Tako smo ostali u mjestu L, umjesto da idemo do Kölna. Smjestili smo se u pansionu kod nekog Grka, pomoćnika sam ostavio u sobi, svježi je oporavljenik, neka se odmara, neka odspava ako mu je potrebno, a ja ću prošetati naokolo. 

Pošao sam bez cilja, opušten jer se u ovako malenom gradu ne mogu izgubiti, u džepu mi je kartica na kojoj je piše Motel Piraeus, adresa i broj telefona. Noge su me odnijele ravno u istu onu nekadašnju glavnu ulicu u starome gradu. Opet je sve bilo zatvoreno, sada zbog epidemije, a malobrojni prolaznici, s maskama na licima i pognutih pogleda, žurili su da se što prije sklone s ulice. Bolest koja se prenosi dahom kao da je u ljudima budila strepnju da se, možda, ne prenosi i pogledom. Ako bih slučajno i ulovio oči neke neoprezne i žurne prolaznice, u njima bih prepoznavao strah, koji se odmah pretvarao u gnjev: zašto je tako gledam i zar pomišljam, dok naokolo hodam u svojoj čudnoj odori, da sam zaštićen od bolesti i smrti?

Tako sam došao do crkve, koju za prošloga dolaska nismo obilazili: neobično malena i nekako tijesna crkvica, niskog portala, kakvog nikad nisam vidio na nekoj crkvi, tako da bi se malo viši čovjek morao sagnuti dok ulazi. Uhvatio sam za kvaku, starinsku kovanu, ali bilo je zatvoreno. Na crnim drvenim vratima puntinama je bio pričvršćen list istrgnut iz bilježnice za matematiku, s rasporedom bogosluženja. Papir je bio brižljivo plastificiran, da mu ne naškodi kiša.

Tada sam, odmah pokraj crkve, kroz otvorenu kapijicu dvorišta s orijentalnom kaldrmom ugledao zanimljivu građevinu: veoma stara prizemnica, podignuta vrlo davno od blata i slame, s čudnim slamnatim krovom, nalik pastirskom šeširiću, bez prozora, s prostranim dvokrilnim ulazom, koji je bio rastvoren, pa su se unutra vidjele ljudske prilike u živim i vrlo brzim kretnjama.

Ušao sam u dvorište, nesiguran. Jer ovo je Njemačka, ne ulazi se ovdje u tuđa dvorišta, pogotovo u epidemijska doba, kada je svatko svakome sumnjiv. U uglu, s lijeve strane, odmah ispod dvorišnoga zida, hrđala je stara odbačena vešmašina. Uz nju još neko smeće. Taj me je prizor ohrabrio. Kao da sam već bio kod kuće. Prišao sam kućerku, nisam odmah išao prema ulazu, oslušnuo sam glasove iznutra: govorili su, vikali, uglas raspravljali na nekom iskvarenom njemačkom, s kojim su se povremeno miješali glasovi drugih, nepoznatih jezika.

Čim sam im se pojavio na vratima, naglo su zamukli i zastali. Kao sleđeni gledali su u mene. Bio sam netko nepoznat, a odora me je, očito, činila važnim. Bio je to mali mračni stančić, s prastarom termoakumulacijskom peći i dva prozorčića sa stražnje strane, koja su gledala ravno u sivi zid susjedne zgrade. Bivša štala, ustvari konjušnica pri župnome dvoru, u kojoj se sad živjelo. Zemljani pod, od davnih ga vremena nisam vidio. Bijeli kreč po zidovima i nisko postavljene grede koje drže laku krovnu konstrukciju. Kauč iz Ikee, ormarić, kuhinjica, stolić s kompjutorom. I njih šest-sedam, u tom tijesnom prostoru, muškaraca i žena različite dobi, koji su, prije nego što sam ušao, pakirali stvari u drvene kutije i oko nečega živo raspravljali.

A vi ste?, obratio mi se oniži i podebeli Nijemac u radničkom kombinezonu i kaputiću od trliša. Pa je, tek tad primijetivši odoru, nastavio ponavljati: Vi ste, vi ste, vi ste… Kao da se ispričava na pitanju. Pružio sam mu ruku, zaboravivši da se u ovo vrijeme ljudi ne rukuju, dlan mu je bio grub i tvrd, kao u radnika, lice rumeno-ljubičasto i neobrijano, lice vječno pijanog autolimara.

Ja sam opat Sebastian, rekao je, uvodeći me u župni dvor. Ali svi me zovu Horst, pa me i vi možete zvati Horst. Odveo me je sa sobom jer nema se vremena, moraju se obaviti poslovi, zadnji je čas, a oni znaju što im je činiti, nas dvojica ćemo popiti jutarnji šnaps. Župni dvor izgleda kao mali barokni muzej, različit i od crkvice, i od one bizarne izbice, onakav kakvim i zamišljamo župne dvorove po malenim starim porajnskim i vestfalskim varošima. 

Tu sam već dvadesetu godinu, govori mi sažaljivo, došao sam na zamjenu, jer se otac Michael iznenada, blago u Gospodinu, odijelio od ovoga svijeta. Imao je visok tlak, od mrzovolje. Otac biskup rekao je: Horst, samo na tri do četiri tjedna! Ti ćeš se već snaći, popraviti ako je nešto u župnom dvoru za pokojnim Michaelom ostalo pokvareno, a sigurno jest, dotrajala elektrika, dotrajale vodovodne cijevi, i onda ćeš sve lijepo i uredno predati novome župniku. Uredno ćeš u međuvremenu održavati službe Božje, toliko ti možeš, i bit ćeš umjeren u propovijedima i u piću, rekao je, i ovako podigao svoj dugi kažiprst. Poznajete li slučajno kažiprst pokojnoga oca biskupa Steinera?

Odmahnuo sam da rečeni kažiprst ne poznajem, a ni ostale prste, ali Horst je već nastavio sa svojom žalopojkom što su ga zaboravili tu, u gradiću L, na kraju Njemačke i svijeta, a poznato je svima da on nije za župnika, niti za bilo kakvog ozbiljnog posla, nego za molitve, šnapsa i sitnih kućnih popravaka. Nikada to ne mogu zaboraviti: za molitve, šnapsa i sitnih kućnih popravaka! Samo što na njemačkom jeziku to još mnogo bolje zvuči. Ali u tim Horstovim samosažaljivim riječima naslutio sam nešto što je u meni odmah pobudilo grdnu nelagodu: pa on me je s nekim pobrkao, on misli da sam došao da ga konačno oslobodim preteškoga njegova pastoralnog i društvenog tereta.

Odmah sam mu pokušao reći da ja nisam taj, slučajno sam ovdje, nešto je pogriješio, ali Horst se nije dao zaustaviti. Već mi je govorio o tome kako mu je kao bolesnom čovjeku, pomalo već i starcu, teško da svake godine rastura svoj maleni dom i da se preko Božića seli u garažu. Jest, rekao je Horst, priznajem, možda sam za to i sam kriv, jer se nisam htio useljavati u župni dvor. Zašto bih mirisom svojim i prisustvom remetio mir ovoga doma? To nije svećeničko, rekao je, nego je to općeljudsko pitanje! Ako ću samo tri tjedna ostati tu, i ako sam tu da po župnome dvoru ispopravljam kvarove, onda je primjereno da to vrijeme provedem u pokrajnjem stančiću, u bivšoj konjušnici i u štalici za božićno uprizorenje Isusova rođenja. Ni sanjati nisam mogao da ću u toj štalici dočekati Božić, i da ću se iz nje iseljavati. Ne jednom, nego evo već i dvadeset prvi put! Išao sam, govorio sam, pisao sam, žalio se, nastavljao je Horst, da bi mi otac biskup, ali ne više Steiner, jer on je umro, ni Steinerov nasljednik, koji je također otišao Bogu na istinu, nego biskup Johannes Carlos Echevarria, zapovjedio da se uselim u župni ured, zaprijetivši mi kaznom. Luđak!, kolačio je oči Horst. Venezuelanski fanatik! Manijak! Izgovarao je sve teže i teže riječi o svome nadređenome. Ali mi je onda napomenuo da slučajno ovu stvar kome ne spominjem, jer njemu ne pada na pamet da posluša biskupa Johannesa i da se useljava u župni dvor. Ja sam tu privremeno, naglasio je nekoliko puta. Učinilo mi se da je u stvarnome strahu da ga netko na silu ne izbaci iz njegova doma i ne preseli tu, i da mu više nije drago što mi je svoju nevolju ispričao.

Tako sam ga, da malo popravim stvari, upitao za taj običaj živih jaslica u gradiću L, koliko je stara ta tradicija? Mislio sam da će mi reći rečenicu-dvije, i da će poslije razgovor biti nastavljen nekim normalnijim tokom, ali Horst je, izgleda, o svemu pripovijedao na jednak način, i u svemu je postojalo nešto što je prijetilo opstanku i održanju njegova svijeta.

Precizno se zna godina prvih živih jaslica, rekao je Horst. Bilo je to 1861, kada je za župnika postavljen stanoviti pater Anton, Albanac, rodom i životom iz Skadra, učen čovjek, pisac i sastavljač “Albansko-njemačkog rječnika s gramatikom” i prevoditelj svetih spisa na albanski, koji je, međutim, naglasio je Horst govoreći o pateru Antonu, nemajući svijest o tome da pomalo govori i o sebi, živio dva posve odvojena života: u jednome, onom duhovničkom i znanstvenom, bio je čovjek europskoga duha i sudbine, u drugome, privatnom, porodičnom i emocionalnom, bio je divljak s Balkana. Upravo tako je Horst rekao za patera Antona: divljak s Balkana! Imao je brata, i taj je brat u afektu ubio čovjeka, Albanca, suplemenika, katolika! Brat je, međutim, imao i ženu, koja je bila noseća. A među balkanskim se divljacima toga doba, svejedno jesu li Albanci ili su Slaveni, kada netko nekoga ubije stvar rješavala tako, objašnjavao mi je Horst, da onda porodica ubijenog bira, kao u dućanu, kojeg će od brojnih ubojičinih rođaka za osvetu ubiti. Pater Anton bježao je s bratom i bratovom nosećom ženom ravno u Köln, biskupu s kojim je prijateljevao i dijelio s njim filološke fascinacije. Ne bi razgovarali o Bogu, nego o glagolskim vremenima u jezicima centralnoafričkih urođenika! Budale, rekao je Horst, nevoljnici obojica, naglasio je. Intelekt s viškom sadržaja gori je od svake seksualne nastranosti, unosio mi se u lice i kolačio oči. Iz usta kao da mu je zaudarao organizam umoran od života i šnapsa. Horstova jetra rezignirala je u potpunosti, ali duh bio je živ.

I onda je, kaže Horst, biskup mimo svih pravila namjestio patera Antona za župnika u mjestu L. A pater Anton je uredio već ruševnu i u to vrijeme nepotrebnu konjušnicu, i u njoj priredio žive jaslice. Pogađate: Josip je bio njegov nesretni brat, Marija mu je bila snaha, s trbuhom do zuba, dok su ostale uloge odigrali odavno već zaboravljeni viđeniji građani. Jer tko bi kraljeve ili mudrace mogao odigrati, nego oni najviđeniji? Te prve godine zbilo se i to čudo, nastavljao je nešto mirnije Horst, da je u toj štalici, u tim jaslicama, Marija rodila na samo božićno jutro. Jedan od mudraca, umjesto darivana novorođenca, srušio se u nesvijest.

Sljedeće godine sve se ovo ponavlja, osim što Antonova snaha više ne rađa na Božić. Ali kažu da je sljedećih desetak godina, koliko su ona i muž imali svoje uloge u jaslicama, na svaki Božić Marija bila trudna. Pretpostavljam da su ludi Balkanci, govorio je Horst, ciljali ponovno božićno rođenje, još jednu savršenu inscenaciju, totalni teatar, ali Bogu se to nije svidjelo, pa su im se djeca, muška i ženska, rađala prije ili poslije Božića.

Njihova uloga u povijesti župe tu prestaje. Nema ih ni u gradskim legendama i kronikama. Čak ni u novinama, jer L je, kazuje Horst, u to vrijeme imao i gradske novine, premda je bio još manji nego danas, i bilo je manje pismenog svijeta. Životopis patera Antona moguće je rekonstruirati, do vrlo kasnijih godina ostaje župnik u L, a zatim živi u biskupskoj palači u Kölnu, gdje je postojala neka vrsta staračkog doma. Živio je punih devedeset i devet godina. I do pred smrt je vrijedno sastavljao svoje pravopise, rječnike i gramatike. Njegov priručnik o oslovljavanju posluge i podređenih u njemačkom jeziku desetljećima se pretiskavao i koristio kao literatura na filološkim studijima. Nestalo ga je tek s padom Trećega Reicha, kada je postalo zazorno baviti se gramatičkim distanciranjem između društvenih grupa.

Nakon odlaska patera Antona iz L tradicija živih jaslica je bez prekida održavana. Ako bi nastupio poneki manje maran župnik, rekao je Horst, župljani bi ga živo podsjetili na red u gradu. Mnogo je tu priča, jedna kelnska profesorica doktorirala je na tradiciji živih jaslica u našemu gradu, ali njezin rad nije objavljen u knjizi. Svaki starosjedilac, premda je takvih sve manje, ima po nekoliko priča na ovu temu. Svakome je netko iz šire obitelji igrao Josipa ili Mariju, svatko je imao nekog šašavog ujaka, strica neženju, djeda ili rođaka koji se proslavio ulogom jednoga od trojice kraljeva. Recimo, taj vaš poslovođa u tiskari, drag i vrlo obrazovan čovjek, roditelji su mu u L stigli čak sa Sardinije, bio je mali Isus. I nimalo nije prema tome ravnodušan, uskliknuo je Horst, samo ga priupitajte o tome, pa ćete vidjeti. Svi oni, naime, bez obzira na to jesu li religiozni, vjeruju li u Boga, jesu li u međuvremenu otpali od Crkve, pomalo osjećaju kao da su srasli s tim svojim ulogama. Kad ih za nedjeljnog bogosluženja gledam, njih desetak, jer više ih nikad i ne dođe, znam im po izrazima lica, čak i ako ih se ne sjećam, tko je bio Josip, koji je tko bio mudrac, a koji je izrastao iz maloga Isusa. Ovdje se i na ulici žene mogu razlikovati po tome jesu li Marija, ili nisu Marija. Onima koje nisu kao da nešto nedostaje, Horst je skupio oči nišaneći svoju misao, kao da imaju samo jednu polovicu lica, dosjetio se što će reći.

Sve do Velikog rata, rekao je, zna se i godina, bila je 1917, bilo je uobičajeno da se glumci ne mijenjaju – nasmijao se upotrijebivši riječ glumci – a onda se dogodio neprijatan incident. Brunhilde, supruga gradskog notara, nekoć veoma lijepa žena, koja je, međutim, ulazila u neke delikatne ženske godine, pa se prilično udebljala, više nije, nakon sedamnaest uzastopnih Božića, mogla biti Marija. Možda bi joj to i dopustili da nije bilo rata. Glad je vladala, djeca su umirala od neimaštine, svijet se stanjio i izdužio, a Marija u jaslicama kao slonica. Kad joj je župnik pokušao samo nagovijestiti da je vrijeme za promjenu, ona mu je smrtno ozbiljno odvratila da to neće ići, jer da je ona, Bože mi oprosti, Marija osobno. Ne, ti si Brunhilde, rekao je župnik. Tako me zovu, ali ja sam Marija, uzvratila je mirno. I tako je započela prepirka, koja se pretvorila u širi prijepor, a grad se podijelio u dva tabora. Jedni su, štiteći notarevu suprugu, govorili da ne postoji nikakav razlog zbog kojega bi ona prestala biti Marija: ako je malo starija i malo šira, mi se dobro sjećamo kakva je bila kad je bila mlada. Uostalom, rekao je Horst da su govorili ti, odakle se može znati kako je izgledala Isusova mati? Pa ne mislimo valjda da je izgledala onako kako je zamišljaju svi ti kič slikari. A drugi su, zastupajući stranu gladnih, inzistirali kako nije moralno, osim što je nakaradno, da debela postarija žena igra mater tek rođenog djeteta, pa još Božjega prvorođenca.

I kako se narod sve više žestio, to nitko nije stigao ni primijetiti da je uskoro Brunhilde sasvim sišla s uma. Možda je u početku sve bila igra, a možda i nije. Ali sad je, govori Horst, ona bila posve uvjerena u to da je Bogorodica, koja će na svijet donijeti Krista, na svijet će donijeti Mesiju, osobno! Pritom, nisam to napomenuo, gradski notar, mislim da mu je ime bilo Jakob, i Brunhilde, nisu mogli imati djece. On je bio nesretan zbog toga. Nesretna je bila i ona. Možda je i to bio razlog što je tako dugo igrala ulogu u tom pučkom prikazanju. Imala je vremena, jer nije imala djece. Pa je na kraju u svojoj nesretnoj glavi iskombinirala priču, oprosti mi Bože, ali luđu od najluđe, da će za Božić roditi Isusa Krista. A ti koji je ne žele pripustiti u štalicu i u prikazanje, interpretirao je Horst, odbijaju Spasitelja, i šalje ih sam nečastivi.

Tih dana, pred Božić 1917, zaljuljao se gradić L, građani su se sukobili oko nečega što je bilo jednako udaljeno i od vjere, i od razuma, i samo je iznenadna smrt nesretne Brunhilde, srušila se tu, na glavnoj ulici staroga grada, i nisu je mogli povratiti, spasila zajednicu od rasapa. Jaslice su na kraju bile postavljene, narod se izmirio u gladi i jadu, ali sjećanje na Brunhildino mučeništvo oživjet će petnaestak godina kasnije, među onima koje nisu zanimali ni Crkva, ni Božić, ni rođenje Spasiteljevo. 

Od sljedećeg je Božića tadašnji župnik uveo pravilo da nitko ne može dvije godine zaredom biti Marija, Josip, Baltazar, Melkior ni Gašpar. Nekoliko godina zatim njegov je nasljednik otišao dalje, pa je odlučio da nitko dvaput u životu ne može igrati istu ulogu u živim jaslicama. Tako je od sredine dvadesetih potraga za onima koji će ta dva tjedna božićnih blagdana poživjeti u bivšoj župnoj konjušnici i pred plahom publikom uglavnom nijemo i bez riječi igrati ulogu svete obitelji i njihova tri gosta, postala vrlo ozbiljna, odgovorna i naporna dužnost. Moralo se naokolo putovati da bi se pronalazilo dobrovoljce.

S dolaskom Hitlera na vlast i s početkom nacističkog terora, rekao je Horst, a ja sam po toj njegovoj frazi “nacistički teror” zaključio da je Horst uza sve drugo i ljevičar, započelo je strašno doba za našu crkvu i sve građane. Najinteligentniji i najopasniji među mjesnim nacistima, fanatik i sadist, član stranke od 1929, pripadnik SA, bio je liječnikov sin i bivši Isus. Vjerojatno je on, ili netko iz njegova kruga, izmislio tu suludu legendu o Brunhildinom mučeništvu i o toj Mariji, koja je na svijet željela donijeti Mesiju, spasitelja njemačkog naroda. Spriječio ju je župnik, pokršteni Židov. Doista, govorio je Horst, taj župnik koji je Brunhildu zaustavio da i osamnaesti put ne bude Marija, bio je Židov.

Proviđenje je htjelo da je u godinama nacional-socijalizma u našem mjestu za župnika postavljen redovnik koji je, doista, vjerovao u Boga. Zvao se Manfred Steinbach. Ja dobro znam, naglasio je Horst, iskolačivši mi oči u lice i zapahnuvši me vonjem svoje napaćene utrobe, ja veoma dobro znam što mislim kada kažem da je pater Manfred vjerovao u Boga. Nijedna duša nije istovremeno tako sigurna i tako izložena kao duša onoga koji vjeruje u Boga, rekao je, a ja sam se najednom naježio. Kao da sam noktima prešao preko školske ploče. Kao da me je pogledao netko s drugog svijeta, a ja sam tog trenutka postao svjestan toga da drugi svijet postoji. Nijedna duša nije tako sigurna i tako izložena kao duša onoga koji vjeruje u Boga.

Poslušajte me, dragi gospodine, rekao je Horst, i potapšao me po koljenu. To je drugi put da me je dodirnuo. Prvo je bilo rukovanje. Ali kao da to nije bio onaj čovjek, premda je izgledao isto. I još je bio neuredniji, niz to crveno-ljubičasto lice slivali su se potočići znoja. Na čas sam zažalio što sam pomoćnika ostavio u sobi. Morali smo tu zajedno biti i ovo čuti.

Godina je 1941, govori Horst, Božić pred susret smrtonoša na Wannseeu i Endlösungu, a pater Manfred sakupio Svetu obitelj kao iz kakve germanske vjeronaučne početnice: Josip, visok i plavook, reklo bi se pravi nordijski tip, a Marija mlada, jedva da joj je osamnaest, lijepa kao s ruske ikone. A kraljevi baš onakvi kakvima bi trebali biti kraljevi s Istoka. Ljudi dolaze, gledaju ih i dive se. Nitko te ljude ne poznaje, ali uvriježilo se odavno da župnik dovodi glumce i iz vrlo dalekih krajeva. Samo se za malog Isusa zna čiji je: sin obućara, mobiliziranog u Wehrmacht, koji upravo ratuje negdje u Rusiji.

Ne znam je li ikome bio neobičan taj višak općeg sklada u jaslicama patera Manfreda, za kojeg se znalo da doista vjeruje u Boga. Ali liječnikovom sinu, tom Isusu Kristu iz naših jaslica za godinu 1908, kao da je upravo to bio znak: posljednjeg dana prije blagdana Krštenja Gospodnjega, i kraja božićnih slavlja, upali su u štalicu, uhitili Svetu obitelj i mudrace, te ih zatočili u podrumu gradske vijećnice, da bi ih sljedećega dana, pred očima prisutnih građana i privedenog patera Manfreda, strijeljali nasred glavne ulice staroga grada. Ako pogledate na zgradi broj 19, vidjet ćete po temeljnoj boji na fasadi nešto svjetlije krugove, njih dvanaest. To su tragovi od metaka ispaljenih u petero Židova, na dan Krštenja Gospodnjega 1942. Samo je mali Isus vraćen majci. Otac mu se nikad nije vratio iz Rusije. Pao je u sovjetsko zarobljeništvo, i ne znaju mu se sudbina ni grob.

A što mislite da su učinili s paterom Manfredom, pitao me je Horst. Ne znam, odgovorio sam, osjećajući kako me podilazi jeza. Pustili su ga kao da se ništa nije dogodilo, uzviknuo je Horst! Ja znam, nastavio je, što bi tad učinio svaki drugi čovjek: prestao bi vjerovati u Boga! Jer što je to, najednom, s našim dragim Bogom, ako je moguće da strijeljaju Mariju, Josipa i sva tri kralja, i to na osnovu nepobitnog dokaza da su svih petero Židovi, pa još pod optužbom da su oskvrnuli i obeščastili arijevskog dječačića, čedo njemačkoga ratnog junaka i njegove čestite njemačke žene? Što je s Bogom ako se po Njemačkoj 1942. tako ubijaju ljudi. Kažem vam dobro, upamtite, svatko bi, osim patera Manfreda, od tog dana nevjerovao u Boga. Jedni bi svoju nevjeru dobro skrili, drugi bi je javno pokazali, ali bi je i jedni, i drugi preživjeli. Treći, koji ne bi bili u stanju tako živjeti, sami bi se ubili. Pater Manfred nije mogao, a da ne vjeruje u Boga, pa je poludio. Kako je njegovo ludilo izgledalo, ja to ne znam. Jer se nisam usuđivao da pitam, rekao je Horst, a nitko o tome nije sam od sebe govorio. U svakom ludilu ima sramote, a ljudi vole da prenose tuđu sramotu. Ne znam kakvo je to moglo biti ludilo patera Manfreda, pa da nitko o njemu ništa nije sam od sebe želio reći. Možda da upitate vi, predložio mi je Horst, pa da mi kažete što su vam odgovorili? Evo, živ je mali Isus, gospodin Ernst Wessel, predsjednik SPD-a u našem gradu, osamdeset mu je već, ali ne žele ga mijenjati, tako je dobar, pa da njega upitate kakvo je bilo ludilo patera Manfreda?

Sutradan, u ponedjeljak 20. prosinca, odmah smo se nakon doručka otputili u tiskaru. Pomoćnik se dobro naspavao i odmorio, kao da su nestali svi tragovi njegova bolovanja i svakodnevnih šetnji po Sirat ćupriji – kako bi to rekli muslimani – pa smo mogli da nastavimo odavno započet posao. U tiskari nas je dočekao naš poslovođa, samo što smo ga sad drukčije gledali, evo ga: mali Isus!, šaptao sam pomoćniku, a on je samo gledao i upijao. Poslije smo s njime išli na ručak u internu menzu, jer nijedan restoran zbog epidemije ne radi, pa smo usput razgovarali o poslu, ali od tog razgovora nije bilo koristi. Osim što bismo svako malo navodili priču na Božić, na običaj živih jaslica, on nije znao za patera Antona, uskoro se više nećemo sjećati tog razgovora, niti će nam on biti važan.

Naime, iste noći smo se, jedan za drugim, teško razboljeli od korone. Ujutro temperatura je obojici prelazila 38, stigao je liječnik, pregledao nas, a zatim pozvao hitnu pomoć koja nas je prevezla u kelnsku bolnicu. Nismo mi baš tako loše, bunili smo se, ali nitko nas nije slušao. Ako još uvijek niste loše, onda ćete biti!, rekao je medicinski tehničar, mlađi čovjek, Srbin, kojemu, tako mi se učinilo, nismo bili simpatični. Dolaska u bolnicu se, međutim, ne sjećam, kao ni većine onoga što se zbivalo u sljedećih sedam dana, ali upamtio sam dobro košmare u koje sam, čini mi se, bez prestanka tonuo, samo prelazeći iz jednoga u drugi. U bunilu obično nema sjećanja, niti se snoviđenja mogu konzistentno upamtiti, budući da ni sama nisu konzistentna. Ali meni se čini da sam upamtio sve, i da je jednu od glavnih uloga u mojim morama imala Blažena Djevica, koja bi povremeno bila Bogomajka, a onda je postajala luda Brunhilde. Kako bi san bivao strašniji, a meni se činilo da se dijelim od duše i tonem u pakao, tako se onda odnekud, iz paklenoga smrada, iz pletera živih gujavica, iz ralja smrti koje su izgledale kao ćelava vagina mrtve logorašice s fotografije u nekom američkom dokumentarnom filmu, pojavljivala Marija, nježno je polagala malog Krista na slamu, ostavljala ga na čuvanje brižnom Josipu, pa je silazila s jaslica, izlazila iz štalice u gradiću L, i dolazila mene da spašava. Ali čim bi mi bilo malo bolje, čim bi nestalo smrada i gujavica, i ne bi mi se više priviđali užasi kakve sam jednom davno vidio i nisam ih upamtio, Marija je postajala luda Brunhilde, i sve bi postupno bivalo sve gore i gore.

Pomoćnik je lakše prebolio, dok su mene u jednom trenutku htjeli staviti na respirator. Rekao im je neka to ne čine, respirator je potrebniji za nekoga drugog, a ja se već odijelio od duše kad sam prvi put na sebe navukao ovu odoru. Nisu ga razumjeli, mislili su da bulazni. Ni ja ga nisam razumio kad mi je ovo poslije pričao. Što to znači da sam se odijelio od duše? Samo su mrtvaci odijeljeni od svojih duša? I skoro da me pomalo i zapeklo što me se tako brzo odriče. Ili što se odriče mog života. A to jedno je te isto. Čovjek je njegov život. Čovjek je ono čega se sjeća. Čovjek je ono što najbliskiji o njemu mogu ispripovijedati. Tako je od Isusa Krista i evanđelja, pa do nas današnjih.

Ali nisu me stavili na respirator. Ili je moj pomoćnik bio toliko sugestivan, ili su liječnici bili sigurni da ću preživjeti. Kada žena plod u trbuhu nosi duže nego što je predviđeno, kaže se da je prenijela. Tako sam, možda, i ja prenio svoj život, iako je bilo predviđeno da umrem. A smrt je novo rođenje. Smrt je kao trudnoća.

Neko vrijeme bilo mi je teško ponovo govoriti o nama. Teško mi je bilo govoriti u prvom licu množine, onako kako sam uvijek govorio, i kako čovjek moga zvanja govori prije nego što padne u velike životne neprilike. Osjećao sam, naime, da me je pomoćnik izdao. Prepustio mojoj sudbini. Odgurnuo niz rijeku, onako kako ribolovac nogom odgurne životinjsku strvinu, koja je odnekud doplovila. Ja sam njega čuvao dok je on umirao, ali on mene nije htio sačuvati. Pitao sam ga: zašto? On se najprije zbunio, pa se zabrinuo i na kraju veoma rastužio. Mislio sam, rekao mi je, da ste vi naspram mene besmrtni. Ni smrt vam ne može ništa! Mislio sam da ste mnogo puta već umrli. Ja sam vas svojim očima gledao! A odmah zatim bili ste živi.

To sam mislio, a sad više ne znam što da mislim, rekao je. Zatim smo šutjeli sljedeća tri dana. Bez riječi smo napuštali motel, rastajali se i pozdravljali s poslovođom tiskare, objašnjavali mu što se dogodilo, govorili da moramo ići, da ćemo knjiški blok pregledati sljedeći put, i da knjiga može čekati. Barem je ona besmrtna! To smo mu rekli, premda nismo progovorili ni riječi, a ja sam tad ispod oka pogledao pomoćnika. Gorko se nasmiješio na konstataciju da je barem knjiga, ova knjiga, besmrtna. Besmrtno može biti samo ono što nikada nije bilo živo.

Sad čekamo da prođe Božić, možda i da mine siječanj, pa da se polako krene na put. Do tada će biti sasvim dovršen ogledni primjerak knjiškog bloka. Dolazi vrijeme za korekture i ispravke. Dolazi vrijeme dugog kajanja. Mi smo spremni za to. Takvi se ovdje rađamo. I nema više vremena za čekanje. Vrijeme je da i mi dobijemo svoju knjigu, i da se svijet nakon toga zaustavi, onakav kakav je na crkvenom svodu. Smrtno je samo ono što nije savršeno.

Nekoliko dana po našem otpuštanju iz bolnice u Kölnu, i odlasku iz gradića L, od korone je umro Ernst Wessel, predsjednik mjesnog SPD-a, jedini iz Svete obitelji 1941. koji nije strijeljan. Nisam ga stigao upoznati ni pitati o spasiteljevu ludilu. 

 

Miljenko Jergović 26. 12. 2022.

Dvije pjesme 

PRAZNO SRCE

Prazno srce ispisuje povijest svoje okrutnosti
i ovoga dana. Za njega je i dalje toplina duše njegov
najveći neprijatelj. Ljudski život uništava sa strašću
i s osmijehom. U ljubav ne vjeruje, sve oko sebe
truje svojom prazninom. 

Puno je pustinjskih dina,
u šupljinama njegovih komora i pretkomora
orgija uskovitlani pijesak umjesto tople ljudske krvi.
U prostoru zidova praznoga srca slavili su svojim
oružjem pakao tih njegovih pješčanih oluja
i Hitler i Musolini i Staljin i Pol Pot.

I danas je puno mrtvačkih glava to jadno,
to naše prazno srce, koje nas i dalje strijelja i davi,
izgladnjuje i ponižava na razne načine. Vladalo je
u Auschwitzu, Jasenovcu, Bleiburgu, Sibiru, bilo je
u Katinskoj šumi, bilo je i u Srebrenici. Ostavilo je
svoj potpis na svim ljudskim nedjelima to naše
prazno srce. 

Pustošilo je i prije raspeća na križu to jadno, to naše
prazno srce, od čije mržnje ključaju vode, bljuju
vulkani, gore trave, nestaju u pepelu gradovi. Ono
svakodnevno spaljuje na lomači i ljubav i dobrotu,
na njegovome prijestolju nihilizam se razmeće
poput najprimitivnijeg pijanice
u najmračnijem svratištu.
Njegov je otrov hašiš, a može biti i metak. I nož.
Bori se protiv njegove oholosti i oslobađaj se njegova
otrova iz svih vijuga svoga mozga,
u kojima često stanuje,
a da to i ne znaš,
kao ptica grabljivica u gnijezdu,
kao zmija otrovnica u svome leglu
od čijega ujeda nema spasa. 

Svjedočim da mu je jedino ljubav ravnopravna
u borbi za prevlast, jedino ga njezina snaga
obara na pleća. Svjedočim i njegove poraze u takvim
borbama i priznajem prazno srce i u vlastitome tijelu. 

Jer, i moje je prazno srce mnogima nanijelo bol.
I u mome je praznom srcu orgijao pustinjski pijesak
umjesto tople ljudske krvi, zajedno s raznim tipovima
zlikovaca iz vremena prije i poslije Krista. 

Pamtim koliko je ljudi i moje prazno srce rasplakalo
i zauvijek unesrećilo. Pamtim koliko ih je
u posljednjem ratu 1992. prazno srce prognalo
iz zemljice Bosne, i kako je u tom vremenu i u moju
zavičajnu Posavinu vratilo i Hitlera i Musolinija i Staljina. 

Ne prestaje nam svoju okrutnost iskazivati prazno srce
ni ovih dana. Ni ovih dana, prazno srce, ne želi čuti
ničiju riječ o patnjama prognanih. Zato zaustavi njegov
govor u svom grlu, odmah. Sve dok to ne učiniš i ti,
dragi čitatelju, vladat će i tobom, sve dok ne priznaš
da je ponekad i u tebi, sijat će zlo i u tvoje ime. 

Priznanje da je prisutno i u tebi i nije tvoja slabost.
Ono je tvoja snaga, kao što je i moja, vjeruj mi,
čovječe, ma gdje da sada čitaš ovaj moj vapaj!

NEROĐENOM 

U koliko sam te misli obukao kao kraljevića svog.
S koliko sam te nade čekao da preda me staneš.
Ali, bolje je što nisi došao u ovo nevrijeme. 

Ništa te tako lijepo ne bi dočekalo da si ovdje.
Sa mnom.
U svijetu kojem ću uskoro reći zbogom.
Sve je u njemu tako tužno i neizvjesno.
Razuzdano i na rubu plača.
U svijetu u koji si putovanje odgodio zauvijek.   

Nijedna te utroba nije htjela.
Samo moje srce.
Ni u jednom sjemenu nije te bilo.
Samo u mojim mislima.
A kakve sam ti darove spremao u njima.
I što sam sve s tobom računao osvojiti
na ovome svijetu.
Kao sa sinom.
Ili kao sa kćeri.

I bolje je što nisi došao.
Već nas je previše.
Sedam milijardi čeka svoje bolje dane.
Bez rata.
Bez gladi.
Bez mržnje.
Iščekujući ljubav i bratstvo.
Imamo već mnogo nevolja.
Bolje da nisi došao da i ti preuzmeš svoje.

Iako je život čudo.
Neusporedivo s nevoljama koje u njemu
nestaju kao u crnoj rupi.
Iako je život bogatstvo koje se troši
i obnavlja uvijek drukčije.
Neprestano.
Bolje je što nisi došao.

Dugo sam ovdje bez tebe.
Predugo čekam sreću s nesretnima.
A sve znam o ovome svijetu.
Sve.
Vjeruj.
I bolje je što nisi došao.

U čežnji si ostao jači
i od svog mogućeg života sa mnom.
Za koji bih bio odgovoran jednako kao i ti.
Bolje je što nisi došao.
Vjeruj mi, sine!
A vjeruj mi, i ti, kćeri!
Bolje je što niste došli u svijet
u kojem se mrzi i ratuje.
Svakodnevno.

(Iz: Kad god razgovaram s vjetrom, 2014.)

Mirko Marjanović 25. 12. 2022.