Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Nasumične subotnje crtice

1. U meni je pješčani sat pijeska natopljenog melanholijom. Dok sam bio mlađi, melanholija je bila na drugoj strani sata, negdje na rubovima mene; kako starim, sve se više presipa u mene. Melanholija zbog neke mutne svijesti da će ovaj život biti malo, da prebrzo prolazi, da mi se mnogo toga nikada neće desiti.

2. Ne volim doba u kojem živim. Ne volim sveprisutne mobilne telefone, pametne satove, kamere, sve ove silne tehničke naprave kojima ne znam ni imena ni za šta služe, niti ih ikada želim posjedovati.

Ljudi previše gube sebe u ovim novotarijama kojima se ne nazire kraj. Što ih je više, sve je manje misli. Posjedovanje najnovijeg modela mobilnog telefona u današnjem je svijetu alibi za unutarnju prazninu.

3. Nekada odlutam, zbog nekog slučajnog mirisa, zvuka, nasumičnog sjećanja, u najranije djetinjstvo. Slika koja se uvijek vraća je subotnje jutro, budim se u svojoj sobici i čujem žamor iz kuhinje natopljen plavičastim mirisom duhanskog dima: mama i tata s komšijama piju kafu. Prepliću se muzika s radija, zveckanje fildžana i smijeh. Sa svog kreveta na sprat kroz prozor vidim Unu i kej. Život je lijep, budućnost puna šarenih tajni, ali nema razloga da žurim, vremena imam napretek. Protrljam oči, palim kasetofon na ormaru pored kreveta i nastavljam čitati Mister Noa tamo gdje sam sinoć stao.

4. Dok sa kćerkicom u autu čekam da zeleno svjetlo zamijeni beskrajno dugo crveno ona govori: “Tata, pusti onu moju muziku.” Na prve taktove se počinje smijati i plesati i sretna je. Onda odlazimo u knjižaru i listamo slikovnice, potom na sladoled. Ona je sretna u sadašnjosti. Njen su svijet samo sadašnjost, neposredna prošlost i neposredna budućnost.

Volio bih živjeti u sadašnjosti, ali mi nije dato. U mislima sam uvijek hrpu koraka ispred ili hrpu koraka iza nje.

Nekad mi se čini da je sve lijepo što želim da mi se desi samo koloplet varijacija lijepih stvari koje sam već proživio.

5. Razmišljam o ovome dok sjedim u biblioteci u floridskom gradiću, negdje na kraju svijeta. Da sam na jednoj od bezbroj životnih raskrsnica krenuo drugim putem, sjedio bih danas u biblioteci u Australiji, Norveškoj, Hrvatskoj, Njemačkoj… u Bosni. I opet bih bio na kraju svijeta kao što su bili i oni što su prije dvadeset, pedeset, sedamdeset godina prije mene sjedili u ovoj biblioteci ili bilo kojoj drugoj. Za stotinjak godina, kada niko ko sada hoda zemljom ne bude živ, značićemo onima koji tada budu živi isto što i nama znače oni koji su prije stotinjak godina obitavali na mjestima gdje smo mi sada. Bićemo samo dvominutni žamor u kutku kafića, zvuk sirene bijesnog vozača na velegradskoj raskrsnici, krivudava linija na papiru povučena rukom dvogodišnjeg djeteta.

Meho Bahtić 09. 01. 2024.

Gradovi rođenja i sjećanja

Postoji jedna veoma bliska ulica koja je zabranjena za moje korake.
Horhe Luis Borhes

 

Kad sam se u Berlinu, s istočne strane tog srušenog zida privremenih rastanaka i trajne sumnje, sreo s Adamom Zagajevskim i kad sam na makedonskom jeziku izgovorio ime njegovog rodnog grada kao Lavov, on je rekao da je u trenu postao bogatiji za još jedan naziv mjesta u kojem se rodio. Često se pitam: Koliko mjestâ u kojima je rođen jedan čovjek treba da ima da bi uspio da pobjegne od smrti ili od sjećanjâ koja ga vezuju za gradove u kojima je nekoga izgubio? Imam mnogo bliskih prijatelja koji pogrešno izgovaraju ime mojega grada kao Strumisa ili Strumika, udomljavajući me tako u nove prostore koji poštuju samo arhitekturu jezika i svijesti. A kad je to drugo mjesto prirodno, kad se ne nalazi u kućama iz prošlosti, onda je ono neizmjerno (Gaston Bašlar). Ipak, može li iko da konstruiše grad bez kuća od uspomena i bez monumenata koji postoje zbog turističkih mapa i kolektivnih istorijskih gubitaka? Na fotografijama s ekskurzija uvijek stojimo pored neke monumentalne građevine ili na nekom istorijskom trgu. U našem albumu najmanje je fotografija kuća u kojima živimo, prostora po kojima se šire gradovi naših predaka i potomaka, polako, poput lokalnog groblja koje tokom vremena osvaja obližnje brdo. Svijet je velik, ali u nama je dubok kao more, zapisao je Rilke. Putujemo kroz prostor, kroz nove gradove, da bismo pobjegli od arheoloških nalazišta vlastite nepostojanosti. Naseljeni smo u prostoru između monumenta i momenta, između vječnosti i čovječnosti.

Grad uspomena sagrađen je na temeljima srušenih ličnih čežnji i snova. U njega se možemo doseliti i iseliti se iz njega, a da ne prekršimo nijedan dogovor o ograničenom kretanju notiran u arhivima dviju zaraćenih država. Gradove u koje se doseljavam najčešće doživljavam kao skloništa od trajnog unutrašnjeg bjekstva, kao spremnu hotelsku sobu za gosta koji ne razumije jezik zemlje u koju je došao. Ovaj emotivni nomadizam može biti osnova za novu arhitektonsku usklađenost bezgraničnih prostora. Alen Boske pomjerio je koordinate dohvatljivog izjavom da je pjesnik u gradu samo zato da bi rekao da se taj grad nalazi na nekom drugom mjestu. U slučaju bjekstva prema nečemu, a ne od nečega – novi gradovi se otvaraju sami, kao vrata supermarketa u kojem svega ima osim nada s izminulim rokom trajanja.

Grad je naša nova priroda, nova šuma što ne rađa plodove, poligon našeg mitskog carstva i mauzolej svih naglašenih nada i ambicija. Čak i danas, ako istresem sve igračke koje se još uvijek nalaze u nekoj kartonskoj kutiji od starog televizora, mogu da konstruišem grad sa svim njegovim elementima živosti – s automobilčićima na kojima piše „policija“, semaforima, željezničkom stanicom, malom kućom s dvorištem i s psetancetom kraj drvene ograde. Rolan Bart kaže da igračka uvijek označava nešto i da je to nešto uvijek povezano s društvom, te da se sastoji od mitova ili tehnika savremenog života odraslih. A grad odraslih je predvidljiv i velik – dovoljan da bi bila pokrenuta djetinja čežnja za rekonstukcijom i skladom.

Stoga ni sâm nijesam siguran da li pripadam svojem rodnom gradu, koji je izraz nekakve geografske konstante ili kulturološke varijable. Kad sam bio dijete, roditelji su me, na osnovu principa semiotičke redukcije, prvo učili kako da izgovorim ime ulice i broj kuće u kojoj živim da bih znao što da kažem ljudima ako se nekad desi da zalutam u utrobu grada. Ime grada tad uopšte nije bilo važno. Ali, čim sam prvi put otputovao iz njega, u svoj kofer sam potrpao sve lokalne legende i priče koje su duboko povezane s njegovom utemeljenošću u atlasima kolektivne svijesti. Prihvatio sam sva nedešifrovana slova isklesana u kamenju, sve uspješne i neuspješne taktike makedonskih imperatora, sve konture vizantijskih krstova i takse turskih osvajača…

 Takav grad prošlosti nikad ne usniva. Čak ni u najdubljem mraku, kad nema punog mjeseca, kad nema odsjaja sa sniježnog pokrivača – on je otvoren za nove stanovnike što nikad ne nose ključ sa sobom. Oduvijek sam zamišljao da se novi gradovi rađaju onamo gdje počinju ulična svjetla. Mogao sam sebi da predočim svaki mjerljiv prostor kako tone u mrak, čak i svoju sobu, ali nikad ne i grad. Ulična svjetla omogućavala su mi da vidim ono što se nalazi na zemlji, ali ne i ono na nebu. 

Kad se sva ulična svjetla istovremeno utule kao svijeće s rođendanske torte, onda centar grada i periferija postaju jedno. Na kraju te svjetlosti započinju ulice čežnje za novim seobama. Imam mnogo mjestâ rođenja, želio bih da imam isto toliko mjestâ umiranja.

Nikola Madžirov 08. 01. 2024.

Ono što sam slušao

za drugim stolom, na Badnje veče, kad
je gore, na Griču, zapraštalo oko crkve

 

Mladiću, dat ću ti sad i ovaj životni savjet:
da mirne duše čudesa opsjenara zaboraviš,
kao dronjak prezri tobože božanski zavjet,
jer nema istine gdje smrtna zavjera boravi,

i ne posegni za navodno sakralnim štivom,
služi se slobodno vlastitom ćelijom sivom,
ona će, na koncu, neumoljivo da ti pokaže
kako čovjek čovjeka besramno vara i laže,

vječito težeći zastrašivanjem da ga potčini
Popove čuo si, čuj i crnog im brata hodžu:
u toru im je pastva, a oni je kurjački glođu
Ne postoje u povijesti od ovog teži zločini,

jer smjeraju na to da život zamre u živima,
već i zbog rođenja da bi se ćutjeli krivima!
Odbaci sve to, jer ti si na svijetu sve i svja,
grmi dok tu si, samo nad tobom i sunce sja

Amir Brka 07. 01. 2024.

moj deda živio je po julijanskom kalendaru

moj deda živio je po julijanskom kalendaru. rođendan je slavio po julijanskom kalendaru pa je bio jedini čovjek s dva rođendana kojeg sam poznavala. on i baba su imali spavaću sobu, ali u njihovom krevetu spavale smo tetka, sestra i ja. mene su strpale u sredinu između dva madraca, a tetka nije mogla spavati drugačije nego ako roletne spusti tako da svjetlo ne prođe ni kroz jednu rupicu, a na vrata, koja su imala prozor, stavljala je deku. i tako sam svakog ljeta spavala u grobu između dva živa tijela, imala noćne more a, kad bih bez sestre spavala samo s tetkom, čekala da ona pročita svoj ljubavni roman u kojem nije bilo slika, izlazio je u dva reda teksta po stranici i sam pogled na taj tekst bio je dosadniji od svakog poslijepodneva u kojem su oni spavali, a ja morala čekati da se probude pa da tetka izvadi štikle i šminku, da budem brena. 

deda i baba su spavali u dnevnoj sobi, svatko na svom kauču. dedin kauč bio je ispod regala s knjigama, a na zidu pored visila je slika svetog jovana krstitelja. danas svima pričam da je jovan na slici držao nečiju glavu na pladnju, ali iako postoji i takva ikona, to nije točno. sveti jovan krstitelj imao je aureolu oko glave i dignuta tri prsta spremna na pokrštavanje svih nas koji smo taj dan pojeli teglicu pekmeza, ispričali komšinici šta je baba pričala o njoj, koji smo se vozili na tuđem biciklu ili lupali tuđom loptom po tuđoj kući, iako nam je baba kupila loptu da lupamo po svojoj kući jer joj ništa nije falilo. deda bi na pekmez vikao “dosta dete, usraćeš se”, na što se baba ljutila jer su ga čule komšinice koje su se sunčale na krovu dedine radione za popravljanje bicikala. dedin rođendan je bio krajem septembra, ali on ga je slavio početkom oktobra. imao je bilježnice u koje je ispisivao riječi i pojmove iz križaljki i čitao novine i časopise na ćirilici. deda me naučio kako da budem dobro dete, kupovao mi dječju pastu za zube s okusom jagode i paja patkom na slici, nosio je onakve đedovske sandale i uvijek se uređivao za izlazak iz kuće, i jedino ne znam koliko je novih godina slavio, valjda isto dvije. imao je mali molitvenik u kojem mi se najviše sviđalo što križ ima djetelinu na krajevima, kao što čovjek ima prste na rukama. i mjesečeve mijene na kojima je mjesec imao oči i usta. da je živ, ove godine bi navršio 109 godina i slavio bi svoj božić u svom miru i tišini, uz partizanske filmove na grundigu s daljinskim.

Lidija Deduš 07. 01. 2024.

Ja hoću da vam budem brat

Njemu pripada črvsto mjestu u korpusu novije hrvatske poezije, a njegovim pjesmama mjesto u svakoj ozbiljnoj antologiji hrvatskog pjesništva. 

Tim je riječima Luko Paljetak završio kratki esej što ga je ljetos napisao o pjesniku Slobodanu Grubaču iz Drniša. Znaju se njih dvojica odavno i riječi velikog dubrovačkog pjesnika i pisca o književnosti i pjesništvu nisu naknadna pamet i otkriće. Pričao mi je ovih dana Slobodan Grubač kako je Paljetak, primjerice, bio oduševljen njegovom zbirkom “Odisej”, što je kao lijepa, u tvrde platnene korice uvezana knjižica objavljena u izdanju Čakavskog sabora u Splitu 1979. godine. Trčao je, pričao mu je, u tiskaru da tekst o njoj i probrane stihove uvrsti u novi broj Zadarske revije.  A kao antologičar, Paljetak je Grubačeve pjesme uvrstio u antologiju “Moreplovi: hrvatska poezija o moru pomorcima i brodovima”, objavljenu 1990. u Dubrovniku. 

Proveo je Slobodan Grubač lijepe godine uz more, u vrijeme dok je u Šibeniku pohađao i završio petogodišnju Učiteljsku školu. Tamo je još 1958. sudbonsno susreo i svoju suprugu Branku, s kojom od tada do danas dijeli život obiteljski, učiteljski, nastavnički, pjesnički, prognanički,  povratnički, umirovljenički i svakojaki. 

“Čini mi se da smo najljepše pjesme o moru napisali mi kontinentalci. Oni koji su uz more rođeni valjda nemaju tu fascinaciju. Kad me je majka sa šest-sedam godina prvi put vodila sa sobom u Split, kamo je često išla preprodavati pšenicu, ja sam u vlaku počeo skakati i vikati mama, more, more! A putnici su se, naravno, smijali. Svakome tko nije rođen na moru prvo viđenje mora je jedinstven doživljaj”, priča mi Grubač o tom danu kao da je bio jučer. 

Paljetak je ljetos o Grubaču pisao s važnim povodom, baš kao i Drago Roksandić i Šime Pilić. 

Njihove tekstove, pod naslovom “Trojica o Grubaču”, objavio je u rujnu časopis Prosvjeta istoimenog Srpskog kulturnog društva u Hrvatskoj. 

Povod stoji na naslovnici časopisa: 60 godina Grubačeve poezije. 

“Slobodan Grubač, visok, naočit čvojek – činilo mi se – u tom društvu uvijek je više volio slušati i promatrati nego govoriti, a nikada nije ostavljao dojam čovjeka koji ravnodušno percipira svoje sugovornike”, napisao je Drago Roksandić u tekstu pod naslovom “Ljudskost koja ohrabruje”, prisjećajući se jedne divne splitske večeri provedene s Grubačem proljeća 2022. godine i poznanstva koje od 1969. Tada ga je s Grubačem u Drnišu upoznao Šime Pilić, koji je bio član Drniškog književnog kruga, o kojem i piše u svojoj laudi u Prosvjeti. Uz Grubača i Pilića, bili su tu još Gordana i Ive Škovrlj te Igor Štrkalj Milić. 

Imao je Drniš već tada svoj Centar za kulturu, direktor mu je tih godina bio Petar Šarić kojem je Grubač, kada smo razgovarali, izrekao zahvalu što je pomogao izdavanje zbornika “Vrelo života” s lirikom “Drniške petorke” i zato što je Centar za kulturu Drniš 1973. potpisan i kao izdavač Grubačeve treće  pjesničke zbirke “Arhipelag”. Upravo stihovi iz te zbirke uvršteni su i 2002. objavljeni u “Antologiji srpskog pjesništva u Hrvatskog dvadesetog vijeka” u Prosvjetinoj nakladi. Ništa ja o svemu tome ne bih znao da zahvaljujući jednom slučajnom susretu nisam postao Grubačev najprije poznanik, a onda i prijatelj i redoviti sugovornik uz nedjeljne kave u Drnišu. Odatle i ova moja povlastica, ali i obaveza, da o Slobodanu Grubaču i obljetnici njegova pjesništva pišem i s njim o tome razgovaram.  

Kao i mnogim drugima, pažnju mi je na Grubača, mnogo prije nego smo se susreli, skrenuo tekst Miljenka Jergovića objavljen u Jutarnjem listu 27. studenog 2009. godine, koji spominje u svom članku i Pilić i na koji ćemo se kasnije vratiti. 

Počnimo od početka, o kojem govori i Grubačeva pjesma “Grubači” iz koje Pilić citira: 

Porijeklom i narodnošću smo rudari
godine skrivali
da brže pod zemlju dospijemo
Kopamo i pijemo,
plačemo i pjevamo istovremeno
Nose nas licem okrenutim suncu
i pokopaju pored rudnika.

Pjesnikov je otac, u mladosti solunski borac, bio rudar. U vrijeme kada se Slobodan Grubač rodio, pred sam početak Drugog svjetskog rata, 5. ožujka 1941., otac je bio na radu u Srbiji, u Senjskom rudniku. Tako je mjesto rođenja Slobodana Grubača postalo mjesto Bare, odakle se s majkom, kad mu je bilo vrijeme da pođe u školu, vratio u Kadinu Glavicu pokraj Drniša. 

Međutim, treba odmah reći i činjenicu od koje bi se u nekoj drugačijoj priči mogla napraviti senzacija. Mi to nećemo učiniti, ali ona je biografski važna. Otac i kuma komunistkinja i kasnije partizanka djetetu su dali ime Staljin. To je i danas njegovo službeno ime, tako mu piše u osobnoj karti, pod tim imenom je baš 1948. krenuo u Otavicama u osnovnu školu, pod tim je imenom bio vojnik u Bileći, učitelj i nastavnik, a osamdesetih godina, sve do pred rat, i direktor drniške osnovne škole koja je tada još nosila ime Božidara Adžije. 

Mladi je Staljin već kod objavljivanja prvih svojih pjesama u školskim časopisima odlučio promijeniti ime. Ali nije.  

“Tamo negdje 1961. ili 1962, kao mlad učitelj, namjeravao sam promijeniti ime koje me opterećivalo, a i nije baš bilo unosno. I kažem to ocu, a on meni kaže: ja sam ti dao to ime, pa ako ga promijeniš slobodno onda odmah promijeni i prezime i objavi da ti ja nisam otac. To me je tada tako ponizilo i tako pogodilo da sam rekao da mi nikada više neće pasti na pamet da ti ime mijenjam, pa makar zbog njega i poginuo”, ispričao mi je Slobodan, za Drnišane ipak Staljin. 

A kada su svi od njega 1991. okretali glavu, jako mu je puno značilo kada mu je nasred šibenske Poljane prišao Ivo Brešan, i u svoj svojoj veličini ga zagrlio i glasno, da svi uokolo čuju, pozdravio: “Gdje si, moj dragi Džugašvili!”. 

U građi i prilozima za Leksikon Drnišana, objavljenima 2016. u godišnjaku Titius, i Šime Pilić ga je uvrstio kao Slobodana Grubača. Ali, u drugom dijelu tog leksikona s nadopunama unio je ispravku: “Iako se na svih osam zbirki poezije, koliko je do sada objavio, i na stotinama svojih novinskih priloga potpisuje imenom Slobodan, njegovo pravo ime nije Slobodan nego Staljin!”. 

Toliko o Staljinu, a budući da je ovo priča o pjesniku, u njoj će ostati Slobodan, kako je sve svoje pjesme i potpisao. 

Kako je uopće dijete iz Kadine Glavice, iz kuće u kojoj nije bilo ni jedne jedine knjige, uz oca rudara sklonog piću i majku koja je obitelj u teškim poratnim godinama uzdržavala, kako sam pjesnik kaže, švercom, postalo učitelj, nastavnik hrvatskog i povijesti i pjesnik. 

Priča, za koju sam Grubač kaže da je mora jednom i književno uobličiti, ide ovako: 

“Hodajući bos do škole znao sam se zaigrati s prašinom pod bosim nogama, a učitelj je bio strog i rekao da neće pustiti u razred one koji kasne pa me je otjerao. A ja se putem kući opet igrao s prašinom pod tabanima. Uglavnom, jedva sam se provukao kroz prvi i drugi razred. Sjećam se i srdela, kako smo zvali packe šibom po dlanovima, koje sam dobio zbog rečenice iz početnice koju dobro pamtim: Jure ima jaje. A ja sam uporno čitao Jaure, pa Jaure. I od učitelja dobivao “srdele”. 

A onda se u trećem razredu dogodio sudbonosni susret s knjigom. Učitelj bi otvorio svoj ormar i iz njega đacima dijelio knjige na čitanje, redom, kako bi mu koja došla pod ruku, od govora Moše Pijade do slikovnica, kakva je mene srećom zapala. Dobio sam Puškinovu bajku “Kneginja i sedam vitezova” s prekrasnim ilustracijama. Donio sam je kući i pročitao je sigurno desetak puta, a onda sam je uz ognjište čitao sestri, majci i ocu. Pa bi me oni sljedeće večeri tražili da im je opet čitam. Tako sam je i njima uz vatru pročitao pet-šest puta. Nakon te prve, ubrzo sam pročitao čitav učiteljev ormar i više za mene tamo nije bilo knjiga. Progutao sam sve. Pamtim Bajku o bijelom kruhu, govore političara, statistiku željezničkih pruga, sve od korica do korica. A ona Puškinova slikovnica, lijepa i velika knjiga, od toliko se čitanja bila raspolovila, a stranice razdvojile. I moja mudra sestra kaže da ćemo to riješiti. Uzeli smo tijesto, utisnuli ga među stranice u hrbat knjige i tako je spojili. Predao sam je učitelju sa strahom, ali on nije ništa primijetio i vratio ju je u ormar. 

Prošle su godine i ja u tu svoju školu u Otavicama dolazim na svoje prvo mjesto kao učitelj. Idem u taj ormar i s velikim uzbuđenjem nalazim u njemu “svoju” knjigu. Kad obno, stranice se opet raspadaju jer onog tijesta više nema, pojeli ga miševi.” 

Bio je to dodir sudbine, primjer što mogu knjige, koje su bile rijetkost i blago u njegovu okruženju.  

“Jednom je moja sestra pošla k susjedima na komušanje kukuruza. One dolje komušaju, a ja na katu švrljam po kući i ugledam knjigu ‘Robinson Crusoe’. Komušanje je završilo pred zoru, a ja sam za to vrijeme uz petrolejku pročitao čitavu knjigu. Kući sam se vratio pun oduševljenja, a nosa punog gareži od one petrolejke”. 

A obitelj je s osobitom pažnjom slušala kada je dječak u kuću donio “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića. 

Dobro pamti i kako se zarazio Odisejem čitajući, kaže, prastaro izdanje Homera u prijevodu našeg velkog jezikoslovca Tome Maretića. A o Odiseju im je mnogo govorio i Ante Šuput, legendarni profesor šibenske Učiteljske škole. Govorio je onako kako pravi učitelji govore, kaže Grubač, kao glumci na pozornici. Tako je i njemu jedan od najvećih komplimenata iz čitave pedagoške karijere trenutak kada mu je razred, nakon jednog takvog zanesenog predavanja, zapljeskao. 

Kasnije, kada ga je kao učitelja rasporedilo i u obližnji Gradac, još jedno mjesto na rubu drniškog Petrovog polja, Grubač se proslavio pobijedivši na svejugoslavenskom pjesničkom natječaju časopisa Telegram, s književnim likovima kao zadanom temom. Njegov se rad zvao “Povratak Odiseja”. 

“Kad sam čitao Maretićev prijevod Odiseje i kasnije, pišući pjesme o Odiseju, sjećam se da sam skoro mjesec dana bio polulud. Gotovo da sam bio Odisej. Progonio me njegov avanturizam… a fascinira me i danas taj vječiti putnik”, slušam kako mi sa snimke jednog od naših razgovora govori Grubač glasom koji se jasno ističe na podlozi božićnih evergrina s razglasa kafića. 

Prve je pjesme već kao srednjoškolac objavio u Poletu, tada srednjoškoloskom literarnom časopisu za cijelu Jugoslaviju kojem je urednik bio Ladislav Žimbrek. Objavio je tamo i prve kazališne kritike kao i intervju s Matom Lovrakom.

Nakon objave tih pjesama profesor Šuput ga je još više volio i poticao njegovo pjesništvo. Osnovavši šibenski ogranak Matice hrvatske, Ante Šuput je potaknuo i objavljivanje zbirke “Lirske varijacije” čiju jednu polovicu čine pjesme Slobodana Grubača, a drugu Olgice Marić i Ive Vidovića. Od te male knjižice, objavljene u Šibeniku 1963., službeno se računa tih već šesdeset godina Grubačeve poezije. 

“Danas je to gotovo unikatna zbirka, većina primjeraka, podijeljenih uglavnom po Drnišu, zapaljena je i nestala. Imam jedan jedini primjerak koji je sačuvao moj kum u Šibeniku”, govori mi autor dok ja požutjeli papir listam kao relikviju. 

Predstavljanje te zbirke 1963. u Šibeniku Grubač pamti najviše po silnoj neugodnosti koju mu je u najboljoj namjeri priredio prijatelj, šibenska novinarska legenda. 

“Moj prijatelj Đuro Bećir ustane iz publike i krene me tako hvaliti da sam pocrvenio kao pomidor. Osim što me proglasio nesumnjivo najtalentiranijim od nas troje koji smo predstavljali zajedničku zbirku, još je izmislio kako mu je Dragutin Tadijanović baš večer prije rekao da sam ja najveća nada hrvatske poezije, pa još i nastavio kako sam već prevođen i na talijanski, kako je Giacomo Scotti moje stihove prevodio i objavljivao u La voce del popolo i Corriere della Sera. Bila je to incidentna situacija, meni silno neugodno, a moj Đuro mi kaže ma što te briga, kao da itko zna išta o tome. Ali, skoro dvadeset godina kasnije meni se zaista obratio Giacomo Scotti, s kojim sam surađivao, i zamolio me za dozvolu da prevede i objavi izbor mojih pjesama. Tako je u Napulju 1982. objavljena mala zbirka mojih pjesama “Ulisse ed altre poesie”. Poslao sam je prijatelju Đuri s posvetom: Nekad si lagao, a sada je istina.” 

Grubač ističe veliku ulogu prijatelja i takvih sretnih trenutaka u sudbini svojih zbirki pjesama. Tako mu je sljedeću zbirku pod naslovom “Posljedna noć mora” objavio prijatelj Mirko Andrić u izdavačkom poduzeću “August Cesarec” koje je osnovao. S tom zbirkom na stolu razgovor je skrenuo na pjesničku inspiraciju i kako uopće pjesme nastaju: 

“Pamtim dobro kako sam jedne večeri sa svojom Brankom šetao uz more i onda odjednom pobjegao kući da zapišem pjesmu koja me tamo ščepala i zgromila. Drugačije i ne pišem. Ne mogu zamisliti da netko iz čistog mira sjedne pisati pjesmu. Racio tu pomaže, ali mora biti spojen sa srcem. Tko piše samo razumom, bolje mu je da se drži eseja i nauke.”

Slijedila je već spomenuta zbirka “Odisej”, a sudbonosno zvuči spoj naslova zbirke “Vjetar svijeta” s godinom izdanja: Književni krug, Split, 1991. 

“Za objavljivanje te zbirke zaslužan je Živko Jeličić. Sjećam se kako smo razgovarali o rukopisu i o  svemu ostalom, pa i političkoj situaciji i kako mi, napola u šali, kaže kako će ta knjiga biti, čini se, njihovo posljednje izdanje pred rat. Imali smo lijepu promociju u proljeće 1991. u drniškom Gradskom muzeju, lijepo je govorio tadašnji potpredsjednik općine Petar Škarica, jedna profesorica prekrasno recitirala. Te su pjesme nastajale u godinama kada sam bio direktor škole i kada mi je sve manje vremena preostajalo za poeziju. Uglavnom, već u devetom mjesecu te 1991. godine posljednjih pet-šest primjeraka “Vjetra svijeta” nosio sam sa sobom u prognaništvo.” 

Tome su prethodili provokativni pozivi iz Knina, u kojima je prepoznavao glasove s tamošnje “krajinske” radio stanice. 

Kada su oboje bili učitelji u Kričkama, prije nego što su se doselili u Drniš, Grubač se sjeća kako ga mnogi tamošnji Srbi nisu prihvaćali zbog supruge Hrvatice, od koje je pak većina Hrvata zazirala kao od žene Srbina. No, 1991. oni nisu imali nikakve dvojbe koja je njihova strana i kamo će poći. S ostalim prognanicima, smješteni su bili u hotel Hrvatska, koji se prije zvao Sutjeska, u Baškoj Vodi. 

Tamo su Grubačeve pjesme postale dnevnik njegovih tuga i tjeskoba, poput one “Badnje večeri 1992.” kada se, priča mi sada, osjećao sam, među ljudima s kojima je dijelio nesreću rata i izgnanstva iz svog doma, a koji ga ipak nisu prihvaćali kao svoga. Zato je tu pjesmu čitavu u svom spomenutom članku prepisao Miljenko Jergović, zato je, usuret još jednom Božiću, prepisujem i ja: 

Ja hoću da vam budem brat
pa prijetili mi
tražili krv i život
rugali se sa historijom moga naroda
pjevali ‘Na Kordunu grob do groba’
na jadniji način
Ja hoću da vam budem brat
u ovoj i svim noćima
u svim danima ako preživim
i dok budem živ
Ja hoću da vam budem brat
dok slušam božićne pjesme
uz moćni noćni vjetar Biokova
Plačem gdje sam
i gdje su moji
Ja sam vaš brat
ispijam svoju čašu
pa ubijte uz pjesmu
tako vam pjesma kazuje
Ja sam vaš brat
U sve vrime godišta

Zbirku “Molitva i pjesma” u Hrvatskoj nije imao tko objaviti, pa ju je u Beogradu 2009., kao dar rođaku, objavio Nikola Ožegović. Da bi ponovno u Hrvatskoj, 2015., SKD Prosvjeta objavila za sada posljednju Grubačevu zbirku “Pronađene pjesme”. Jer su, kako kaže, doslovno bile pronađene u hrpama ispisanih papira. Kao pjesnik priželjkuje još barem jedno izdanje pjesama odabranih iz svih njegovih šezdeset pjesničkih godina. Lijepo bi se, nakon što je prvu objavio šibenski ogranak Matice hrvatske, zatvorio krug kada bi tu novu objavio, recimo, drniški ogranak Matice hrvatske. Poticaj zato možda bi mogla biti i divna pjesma “Posljednje riječi Meštrovića” koja je u posljednjem broju matičinog Vijenca opravdano uvrštena u izbor hrvatske lirike o velikom kiparu, pod čijim je mauzolejem Slobodan Staljin Grubač odrastao, učiteljevao, prosvjećivao i dan danas pjesnikuje. 

Naravno da ga boli kad još uvijek ponekad čuje iza svojih leđa psovku “majku četničku”, a on iz najranijeg svog ratnog djetinjstva pamti kako je majka jedva preživjela četničku torturu. Pjesmama je zaliječio i bol što mu je djedovina u Kadinoj Glavici, kuća i oko dvije tisuće knjiga u njoj, spaljena dvadeset dana nakon Oluje. Ali, na pitanje osjeća li se kao manjinac u svom Drnišu i u Hrvatskoj svojoj, svoje djece, svojih unuka i svojih pjesama, rezolutno odgovara ne:  

“Na ovim se prostorima intelektualci i političari igraju, nažalost bilo je među njima i pjesnika, a ne znaju u kakvu se đavolsku igru upuštaju. Crtaju karte Velike Srbije, Velike Hrvatske, Velike Bosne… sve je veliko, veliko. I ostanu često najbolji prijatelji. A sve te mitove plasiraju neukima i primitivnima kojima je uvijek samo pedalj do sjekire i koji onda ubiju Antu zato što je Ante ili Jovu zato što je Jovo. I svi ti razjarivači zla bez odgovornosti hvale se da vole svoj narod, a niti ga vole, niti mu poznaju dušu. Povijest se odvila i ne treba je uljepšavati, ali je veliko zlo koristiti je za nove izmišljotine, laži, mitove i mržnje”. 

Na koncu, iz godina progonstva Grubač je ponio i najljepše moguće uspone, ljubav i zahvalnost roditelja i učenika kojima je tih godina bio učitelj u Baškoj Vodi, Zaostrogu, Makarskoj i Živogošću. To je ono što se računa.  

 

Branimir Pofuk 06. 01. 2024.

Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/47

Oksana Zabužko, Terenska istraživanja ukrajinskog seksa, 1996.

 

Terenska istraživanja ukrajinskog seksa prvi su roman Oksane Zabužko, spisateljice koja se upravo njime na ukrajinskoj književnoj sceni etablirala kao jedan od vodećih glasova višestruke emancipacije. Ona je oštra kritičarka ruskoga imperijalizma, osobito njegove zloupotrebe kulture u cilju stjecanja hegemonijalnoga položaja – strategija koju se bez većih teškoća može pratiti u povijesti „dugoga trajanja“, od carske Rusije, preko Sovjetskog Saveza, do najnovijeg perioda agresivnih presezanja za tuđim kulturnim blagom, ali i, prije svega, teritorijima. Kratki intermeco u osamdesetim i devedesetim godinama prošloga stoljeća, era kojom su dominirale figure poput Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina, istakao se samo svojom prolaznošću, bez ostavljanja dubljih tragova u ruskome mainstream-u. Zabužko će tu emancipacijsku gestu konzekventno sprovoditi u svojim esejima, publicističkim prilozima i u književno-znanstvenom radu, što joj zasigurno nije donijelo mnogo simpatizera u zapadnim slavističkim krugovima, o Rusiji da se i ne govori. No i njezina je književna djelatnost duboko prožeta borbom za emancipaciju, usudio bih se ustvrditi da je ona čak i važnija od one političke. Govorim, naravno, o borbi za slobodu žena, o feminističkome strujanju u njezinim tekstovima čiji je cilj zbacivanje tereta patrijarhata od kojega se ukrajinsko društvo mora osloboditi u istoj mjeri kao i druge europske sredine u kojima dominira konzervativnost u jednoj od svojih najturobnijih emanacija – dominaciji načela Muškoga.

U tome su smislu Terenska istraživanja ukrajinskog seksa uzorit pripovjedni tekst čiji se, i komercijalni, uspjeh u Ukrajini devedesetih mora promatrati upravo u tome svjetlu. Roman je na hrvatskome tržištu dostupan od 2014., u izdanju Edicije Božičević – izdavačke kuće koja se trudi pružiti uvid u važna djela suvremene ukrajinske književnosti – u uzoritome prijevodu Ane Dugandžić i Darye Pavlešen. Bez obzira na nimalo lagodan način ispisivanja, na pogdjegdje teško prohodnu hermetičnost, roman je u Ukrajini u rekordno kratkom roku postao ultimativni bestseler koji je uspio pokrenuti lavinu srodnih i sličnih razmišljanja u vezi s položajem žene u društvu.

Prema tome, tko u ovome romanu očekuje pornografiju naći će se na pogrešnom tragu. Terenske studije o ukrajinskome seksu koje sprovodi „antropologinja“ Oksana Zabužko zalaze puno dublje u tkivo društva no što je za to sposobna prosta razmjena, dobrovoljna ili nedobrovoljna, tjelesnih sokova. I sama će se pripovjedna struktura jasno pobuniti protiv zloupotrebe u svrhe trivijaliziranja. Terenske studije o ukrajinskom seksu su roman koji nije jednostavno čitati. Ne postoji radnja koju je mogućno pravolinijski pratiti. Čak je i sama njezina rekonstrukcija teško provediva jer nam se uskraćuju bitne koordinate koje se odnose na mjesto i vrijeme zbivanja. Ono što se da manje ili više precizno naslutiti, a da se pri tom ne može sa sigurnošću ustvrditi jesu li te slutnje točne, jest da je riječ o jednoj relativno mladoj Ukrajinki koja je dobila posao (ili stipendiju?) u Sjedinjenim Američkim Državama te odlazi tamo kako bi podučavala (vjerojatno?) ukrajinsku književnost.

Druga se struja radnje (vjerojatno?) odnosi na njezino prebivanje u Ukrajini koje, očito, prethodi odlasku u SAD. U njegovoj je središtu ljubavna veza sa starijim muškarcem, slikarem, koji joj pokušava nametnuti svoju volju te ju privoljeti da živi onako kako on zamišlja da bi jedna Ukrajinka trebala živjeti. Patrijarhalni je model ono što se želi nametnuti, obrana je komplicirana i zahtijeva puno snage i hrabrosti. Muški je lik konstruiran tako da mu ne nedostaje privlačnosti što proces emancipacije ni u kojem slučaju ne olakšava. Taj je element u romanu ono što generira njegove najkompleksnije pripovjedne strategije koje se usmjeravaju na psihu pripovjedačice. Rezultat takvoga usmjerenja jest koncentracija na monološke partiture koje tendiraju ka predočavanju unutarnjega stanja njezine svijesti. Vrlo se često efekti postižu kreiranjem asocijativnih nizova koje je, pak, teško pratiti ili kontekstualizirati. Svjesno proizvođenje hermetičkih sadržaja cilja na animiranje receptivne  svijesti čitateljice i služi kao poziv na razmišljanje i stvaranje vlastitih prosudbi o prekarnome položaju žene u ukrajinskom društvu.

Drugi segment romana koji valja spomenuti odnosi se na kompleksne odnose između Rusije i Ukrajine koji u vremenu njegova nastanka još nisu stekli eksplozivni karakter kakav ih sve više obilježava dvadeset i prvo stoljeće – do momenta ultimativne eskalacije 24.2.2022. Njegova se, dakle, geopolitička dimenzija usijeca u svijest pripovjedačice opterećujući je u jednakoj mjeri kao što to čini i naizgled nesavladiva moć patrijarhata (koji, nota bene, vlada u istoj mjeri i u jednoj i u drugoj naciji). Upravo je o tome riječ! Višestoljetno prisustvo ruskog imperijalizma i s njim povezane neobuzdane hegemonije od ukrajinskih je muškaraca stvorilo bića koja su nesposobna za ljubav i „otvorena za zlo“, dok su Ukrajinke pretvorene u poslušnu masu koja se navodnoj muškoj snazi predaje bez otpora. Uvijek iznova pojavljuju se tipovi koji žive u duhovnome fatalizmu prouzročenom dugim boravcima u staljinističkim koncentracionim logorima ili ljudi koji su preživjeli, obilježeni dubokom traumom, „holodomorom“ – samo da bi tu traumu prenosili na sljedeće generacije, nesposobne da je prerade i na taj način prevladaju. Imperijalna Rusija i Sovjetski Savez uvijek se nalaze u pozadini pripovijedanja, kao mjesta nesreće i prokletstva. Iz ovoga se segmenta probijaju dva virulentna pitanja: Može li sadist svoj sadizam opravdati time da se nalazio u ruskom zarobljeništvu? Mora li žena muškarčev sadizam promatrati s empatijom i na njega reagirati suprotnim polom, mazohizmom? Odgovor je na to retoričko pitanje pouzdano negativan, zadatak je pripovjedačice da objasni zašto je tomu tako.

Na taj se način dolazi do trećeg segmenta romana koji integrira emancipatorski i geopolitički – naime autobiografskog. Sloboda koju će mlada ukrajinska znanstvenica sresti prvi put u životu nalazi se u Americi, na sveučilištu Harvard, na koje dolazi sa stipendijom kako bi tamo predavala ukrajinsku književnost. Autobiografski, velim, jer je Oksana Zabužko sama dobar dio devedesetih provela na američkim sveučilištima (Pennsylvania State, Pittsburgh, Harvard). Nova perspektiva koja se pripovjedačici pruža u Americi na izvjestan joj način otvara oči, omogućuje joj da se oslobodi iz komplicirane i bolne veze sa starijim muškarcem, već spomenutim ukrajinskim slikarom Mikolom, čija se slabost otkriva tek onoga trenutka kada ga se preseli u novi, njemu nepoznat svijet. Njegovo prebivanje u Americi, način na koji se pokazuje nesposobnim prihvatiti (ili bar pokušati shvatiti) tuđu zemlju jest onaj trenutak u kojemu će pripovjedačica postati svjesna postojanja drukčijeg pristupa odnosu između spolova od onoga koji joj je bio nametnut stegama imperijalnog, socijalističkog i postsocijalističkog društva. Zabužko je odveć ozbiljna autorica da bi se mogla zadovoljiti takvim jednostavnom propagandnim odgovorom. Strano joj je nekritičko prihvaćanje svake ideologije, antiimperijalizam je u tekstovima (o nekima je od njih već bilo riječi u ovoj rubrici) koje slijede Terenskim raspravama o ukrajinskom seksu dodatno ampflicirala, s pravom, kao što su pokazali događaji začeti 2014., a čije je trajanje, s jezivom eskalacijom od veljače 2022., najbolji dokaz da patrijarhalna „ljubav“ prema domovini počiva na radikalnome isključenju Drugoga, prije svega žene, a onda i gay-populacije… Da ne nabrajam dalje, dovoljno je baciti pogled na spise u kojima kremaljski povjesničar-amater pokazuje i „dokazuje“ tko sve ne pripada Nama pa da postane jasno kakva se slika svijeta želi nametnuti Ukrajini u procesu njezina čišćenja od „nacističke“ vlade i pokvarenoga Zapada. S druge strane, Oksana Zabužko nije slijepa ni prema zastranjivanjima koje pronalazi u američkoj akademskoj zajednici te i o njima progovara sa za nju tipičnom oštrinom. No u usporedbi su s kremaljskom ideologijom to male aberacije koje je relativno jednostavno korigirati. Opasnost vreba drugdje i nitko to bolje ne može shvatiti od Ukrajine koja joj je sustavno izložena od samoga početka dvadeset i prvog stoljeća.                           

 

Davor Beganović 05. 01. 2024.

pluton

kako bi vama bilo da od nekih
kongresmena dobijete obavijest
da ste zapravo niski prelagani
četvrtina snage u prazninama

da niste posve u standardu
glava mala ramena preblizu
nos nikakav obrve spojene
jednobrva praktički

da je došlo do otkrića
objekata koji kruže
oko našeg sunca
čistije rase

Goran Milaković 04. 01. 2024.

 “Trenutak u Toploj” Milana Garića – knjiga u slavu pjesničke inteligencije

Vrijeme je moralo nestati da bismo se našli upravo tamo gdje čitatelju valja biti, između promatrača i teksta, da bismo dohvatili imanenciju smisla o kojem “Trenutak u Toploj” kao jednodušan fragment- cjelina, kao poetski esej i (prvi sveobuhvatni) sintetski književni senzibilitet pjeva. Ali vrijeme je i da književna kritika prepozna, i na obuhvatniji način predstavi pjesnički esejizam i poetsku prozu Milana Garića. Ovaj je pjesnik mislilac, i njegovo je djelo perfekcija što ujedinjuje tragalačku genijalnost, živu biografsku oznaku, visoki stil i superiornost pred egzistencijalnim strahovima, reduciranu ekspresiju apstrahiranu umom kao i moćne, simbolske znakove i principe po kojima u svakom trenutku osjećamo, znamo da smo i mi poput pjesnika živi, da smo svevremeni. Kada u preko šezdeset pjesama suština odabere Garića kako bi se kroz njegov jezik i riječi objasnila, istresla, pred noge nam se prosula tada je kazivanje komplementarno životu i praznini što nam je imanentna. Jer baš sve želi objaviti svoju prisutnost, progovoriti unutarnjim glasom/“unutrašnjim pojem”- i “lipe što mirišu i kada su počupane”, i “raspeti bog što nam pada u zagrljaj”, i instrument što progovori tek nakon “postupnog odvajanja od stabla svega što nije violina”. Pjesnik je onaj što “vjeruje u bjelinu”, u jezik i riječ takvom čistotom i jasnoćom izraza, odbacivanjem općih ideja u korist svake one nijanse koja izražava suštinu ili suštini pridonosi. Kritičko- spoznajni je to izlazak njegove poetske egzistencijalne esejistike; iskorak iz ništavila i mraka ali i iz ustaljene, tako predvidive stilsko-kompozicijske logike. Njegovi su motivi i forme kojima kontrastira realizam nadrealnim, simboličkim slikama i prizorima nevjerojatno jednostavni u svojoj značenjskoj složenosti (po onoj Wittgensteinovoj “sve što se uopće može reći, može se reći jasno, a o čemu se ne može govoriti o tome se mora ćutati.”). Ova je pjesnička proza (zašto ne i prozna poema?) racionalizacija iracionalnog na način da se ne brani ni jedno ni drugo u svojoj zasebnosti. Istost u ovom umjetničkom postupku nikako nije negacija rasta. Ono je kazivanje još stvarnije, dublje i obuhvatnije. Jer svaka emocija i misao ima pravo na sudbinu, svaka bivanost poput “noći koja liže sve što smo dodirnuli jezicima”, poput “žara koji još uvijek možemo čuvati pod pazusima”, kao ljubavnici koji se jedno u drugom ogledaju, koji rezoniraju šutnjom i pokretom traži i daje povjerenje svom čitatelju. I kada zamiriše mrak i kada se otjelotvori unutarnjost baš kao u bodlerovskim “sretnim minutama”. 

Ovo je poezija što se ne želi dopasti, ona je naime posve indiferentna prema takvoj banalnosti. Ne zanima je forma ali gle čuda, ne zanima je ni sadržaj. Ona zna da nije ni enciklopedija ni rječnik pojmova i značenja. Ne objašnjava svijet i ne oponaša osjećaj, ona je život sam. Život u pismu, u udisaju memorije (“jer pjesnik za zaborav ne zna”- Milosz) što joj vrijeme ne odmaže i ne oduzima ništa već joj upravo novu jasnoću pridružuje. Malo je tko (sem razornih Rimbauda i Baudelaira) opjevao eros i žudnju, ljubav i dodir, igru i potrebu kao instinkt u umu i iz uma koji lišen srama odabire strast i nagon kao onu harmoniziranu svjesnost u ekstazi kojom se najpotpunije ostvarujemo u drugom biću. Garićeva prozaizacija poetske slike odsutnosti i istovremene sveuronjenosti čovjeka u svemir koji ga opkoljuje istovremeno je blistava i uznemirujuća. U tim slikama naše su izmještenosti i samoće te koje smanjuju svijet baš kao u Kafkinim romanima. Bibliocentrična je to, organska praforma kojoj je vraćeno sjećanje i u kojoj ni travka nedužna nije. A za nezaborav sve treba svog promatrača što ne iznevjerava slobodnije i duhovnije ritmove, evokacije nezamislivog, provociranje očekivanog, strukturiranog i plošnog. Jezik je alat, produžetak damara, on je pomicanje uma, sabijena energija u malom volumenu slova. Garićeve (ne samo najrafiniranije) rečenice nude toliko mogućnosti poimanja i razrade, slobode u interpretaciji i dijalektici gibanja u umu. I čine to s lakoćom; njegova rečenica nije teška, njegov je genij posve izmaknut privlačnoj ritmičnosti u rimi a svakim slovom, bjelinom i zarezom primaknut prostoru duše. Garić napušta i odustaje od gotovo svih postupaka, alegorija, usporedbi, anafora…pjesničkih figura koje s lakoćom pridobijaju pažnju naših sinapsi ali i “intelektualnih” krugova. On odabire pucati u mozak, vjerujući kako je naša intelektualna savjest pretpostavljena kvaru što je tako čest u osjećaju. A odmah iza mozga sjećanje jest. I duboka zakonitost u prožimanju svih stvari što se u kretnji dotiču. A u jeziku konačne i dovršene bivaju. Ta je Garićeva estetika gledanja unatrag estetika gledanja u dubinu, u bezdan. A sve uopće zamislivo već se dogodilo u nama, dakle i u jeziku. Dok je zbiljsko često nepodnošljivo, poezija je obogaćivanje čovjekovo, ona je izlaganje duše i utrobe gladne smisla, gladne bivanja u smislu. Znamo li uostalom da valja “uzvodno od govora, nizvodno od šutnje” dok nam “drvo najljepše pjeva tek kada umre”(“Graditelji violina”) i da ćemo “možda jedared umrijeti” kao i da nam je “reći što više na što manjem prostoru” pjevajući “tako tiho, glasom malih stvari”. Kakva razigranost i majstorstvo u atmosferi i ideji kada (ponovno o jeziku, ovaj put kao kritičar) Garićeva pričanja ustanove: “Pišući pjesme vi kao da svo vrijeme sebi zapravo branite da zapjevate cijelim bićem…”. Koliko je savršen meta-jezik koji postavlja pitanja o svrsi poezije (“Ima li veće prošnje od pjesnikove?”; “…Od kada razliku između pjesnika i stihotvorca/ne čuje i ne raspoznaje skoro niko.” ) pa nam povjerava: “u jeziku se može kriti drhtavica od samog sebe”. Nikada metrika nije bivala radi umjetnosti niti je potresenosti metrika nužna. Samo ono krvavo ispod čovjeka preuzima i zadaje ritam i formu uobličenja rečenice ili stihorečenice. U “Trenutku” čitatelj je u stalnoj relaciji i sugestivnom dijalogu s tekstom. Smisao slikom biva, slika melodijom a kompozicija biva ne nužno “od nota” već i od slova što su grunula iz pisca takvom silinom da ih je bilo moguće sustići samo snagom i širinom uma i pridružene mu duše. Pjesnik se ne povlači “ispred svog predmeta”, uzbudljivo i sugestivno, s nehajnom ironijom kreće se tom tjeskobnom zonom ne robujući objektivnosti koja teži okameniti svaku novu mogućnost i ideju. Poezija je to krajnje lična i naga baš kao što je “svijet onoliki kolike su granice našeg jezika” (Wittgenstein).  

Razumijevanje u najvišem smislu potom i kao rezultat traganja u jeziku podrazumijeva da se književnost odvaži na razaranje površine svijeta. Bez takva razaranja stvaralaštvo je nemoguće. Garićeva poezija ipak nije ljudonostalgija iako takvu istinu, takvu jednu sveprisutnu općenitost osjeća (prije nego promišlja) kao objekt interesa. Njegov se jezik kreće prostorom imaginarnog dodajući mu, baš kao u teoriji – vrijeme. U formi četverodimenzionalne sjene realiteta pretočene u iskustvo u jeziku samom. Hermeneutički krug Garićeva poetskog pričalaštva supstituiran je u otmjenu instinktu i daru da se s jezikom uma ima činiti što se činiti mora. Tempo njegove poezije u polaganu je i dugu dahu. U njemu nema umora a njegov je genij sav u sluhu za napetosti, u tome što mu ništa čovjekovo nije strano, u izrazitu instinktu za onu istinu što je iza svake pojedinačne istine, u nepristajanju i nepriznavanju granice između jezika i uma (nije li to isto?). Garić govori o smislu i kada govori o mački, djetetu, materiji, ljubavi, praznini, žudnji, ribi, metafori besplodnosti koja porađa ženu darujući je plodom drveta (“Vasko iz daljine”). Identično čini i kada pjeva o dijalogu (“Evo meni moga razgovora”, “Sjedim s Wittgensteinom”) produbljujući interpretaciju u svim smjerovima a ne samo u dubinu, približavajući se onom središtu koje poništava prvotne dojmove i razmak među stvarima (stvarima koje nije logizirao). Ova je ljudska psiho-autopsija sve samo ne poslušna, ta je poezija misao bez brida, bez kraja i bez početka. Pjevanje je to što misao i osjećaj u jeziku biva, u njegovim znakovima i bjelini šutnje. U njemu stanuje sjećanje i umsko; ne samo kao činjenično stanje već i kao nova realnost. Iz nekog razloga toliko poznata, izuzeta od svakog pogrubljivanja, razumljiva i bliska u mjeri da uzbudi sva naša osjetila, da nam rezonira poput zrcala. Garićeva poezija toliko je toga pa je tako i filozofski roman/poema egzistencijalizma. Ona produbljuje ponor između stvari da bi ih dopričala u svakoj nijansi i odmaku, u sve do jednom interpretativnom scenariju koji je uvijek autentičan, neponovljiv, ličan (vezan za unutarnji pokret čitateljev). Njegove su slike metafore unutarnjosti same. Osim što ih nije briga za sintaksu ne daju se impresionirati i ekskluzivno vezati niti za misao iz čovjeka samog. Uvijek ali uvijek misao je Garićeva suodnos čovjeka i stvari. Ona je povratno slušanje sraslosti odnosa, nova istina koju smo naslućivali ali koju nismo do kraja u sebi dopričali. Stvaralačka snaga nije tek u oštrini osjetila (ona je dakako i u tome). Njezina je sila sva u volji i kretnji potpunog i bespoštednog prijanjanja uz misao, žudnju, afekt, osjećaj i čuvstvo. 

“U kojem jeziku ćeš umrijeti…?” samo jedna “suština je poja”. A “ako nevjerstva nema izvan jezika, ima li praštanja, pitao bih se, pitao bih je.” uspostavljanje je dijaloga s tekstom (po onom istom Heideggerovom hermeneutičkom krugu) na način istovremeno dovršen i nedovršen, ontološki i osjećajni, samorazumljiv ali i nikad do kraja razrješiv. Rečenice su njegove onostrane i žestoke, napete i u istini (ne i u načinu) neobuzdane. Dinamika je to jednog svijeta i njegova jezika što mu nisu daleki ni mrak ni svjetlo, ni ljepota ni jezivosti. Poema je to fotografsko-filozofskog pamćenja u jeziku i izrazu. Vrline su neracionalne, krajnje neusavršene forme. Tek nanovo mogući, negdašnji “mi” ekvivalent smo kakvoj takvoj nadi u smisao. Dok se “pretražujemo u jezicima i poprimamo boju zidova pored kojih prolazimo…” slaba smo i bespomoćna protuteža stvarnosti. Sami se sebi a zatim i drugima polako prestajemo uklapati u komad. Preostaje nam metamorfoza u ono što je bilo, a sad je moguće još samo u prostoru memorije. Taj neprekinuti preobražaj i prožimanje; sveprožimanje osjećaja, vremena i njima pridruženih formi. Okrhnuta nježnost što proviruje iz samoća vlastitih kretnji.  “Sjećaš me ti..” mila je misao. Zaboravljena i nespretna pažnja što se zastidjela potrebe da joj eto- ni kraja a ni konca nema. Besmrtan je ovo pjesnik. Mio, od boli, čudestan… i prepun sjenki. Prolazi život. I u tom nestajanju Garić je velik. Ne egzistira na sentimentalizmu i doslovnosti. Njegova je pažnja precizno i promišljeno pomjerena u  onaj specifični prostor koji traži da i sam objašnjen bude. Pritom, otvara nova pitanja. Kao što je ono o filozofiji bola koja bi inače završila kao košmar, mora iz koje se nemoguće probuditi. Boje i mirisi Garićeve poezije nisu tek introspektivno izvarirani. Oni su metamorfoza zvuka suštine ispod granice čujnosti. Duše mirišu u Hadu, reče Heraklit. A ništa ne miriše tako magično, dominantno, gusto, vampirski krvocrveno kao poezija Milana Garića. U tom Svijetu mogućeg, krajnje neizvjesnog i jedva podnošljivog  Milan je prosto i jednostavno  nedostižan. Ono što Milanova poezija naslućuje u nama  nema kraja i ne može ostati nezainteresirano za svoju sudbinu u jeziku. Tu uspravnost u riječi, prožimanje i ozvučenost osjećanja i misli Garić pretvara u jedinstvenu knjigu – sinoptičku viziju poezije same. Koliko je samo obasjavajuće punoće in re u stihovima: “Gledajući ih tako mogao bi nenadano čovjek / kao sa ispruženog dlana odgonetati svoju tajnu: istovremenu pomirenost i nadu vlastitog disanja. / Ribe u ravnovjesju dovoljnog razloga i bezrazložnosti, / opuštene i posvećene, sve dok im neko ne baci odozgo / kakvu mrvu- tada se one prenu,zatrzaju glavicama i repom/ kao vrh pisaljke što se mrda hvatajući u jezik samoga bića/ pjev, načas jurnu nagore i vrate se da kruže praznih usta.” 

O samoj pjesmi “Trenutak u toploj” (kao i o drugim pjesmama iz istoimene zbirke) pisala sam kao o probuđivanju inertnih stanja, materije i osjećanja što ih Garić lucidnim, kritičkim intelektom provocira. Imenujući je kao poetsku kroniku mišljenja o ljudskoj egzistenciji. U kojoj svako kretanje (a slutnja kretnja jest) izaziva uzbuđenje i potres u psihi: i nitko tu više nije nedužan. A ako nema apsolutne nedužnosti ne znači da nema relativne. I eto muke u nastojanju da se pridruži smisao toj relativnosti u nevinosti. Jasno je da govorim o agonu u poetskom, onom supstancijalnom u abecedi bola. “Trenutak u Toploj” je velika pjesma. Veliko djelo. Ona je primarno sklad u zvuku i ritmu. Ali iza te mirnoće i skladnog tona bije se ljuta, živa bitka. Furiozna potraga za suštinom. I ta suština koja nas muči neprestano, u sjećanju kao i u instinktu o nadolazećem, pokret je ka izmirenju i harmoniji prije konačnog opadanja i smrti. Milanove su rečenice sveinkluzivne u značenjima i bojama, nenadmašive u mirisima. Pa nam tako plode uvjerenje da smo upravo prisutni u slikama što ih položi pred nas kao treperenja kaleidoskopa da nam potom, krajnje intenzivno, silno… jasno, ruzmarinom i rajčicama zamiriše i sjećanje …jače no što bi mirisalo da je bilo moguće “ustati i raspakirati stvari…ostati.”

Postoje te opsesije što hrle živom odru. Onom što je mrtvo odavno, onom što ne egzistira u realitetu. Ali perzistira u misli, krvotoku, potkožju. O tom i takvom značenju ne samo da govori već primarno traga Garić. Traga i potom izrazom preobražava. Lapidarnost i jednostavnost govorenja o užasu posve izdvojena od banalnog, pretjeranog, pročišćena od svega nepotrebnog  pa tako i od viška emocije u riječi. Ali slike koje nam povješa na kolce zakucane po mokrim zidovima mozga paradoksalno – o agoniji i uzaludnosti pričaju utoliko opsesivnije ukoliko su slušačima/čitačima kroz njihovo pojedinačno iskustvo nanosile više bola. I možda nas pomisao na raj približava Bogu ali pomisao na Pakao vraća nas čovjeku: ”…dugo mi se činilo da je svaka pomisao na izlazak / iz pakla provirivanje u raj, ne znam kako bi uopšte / mogao postojati ikakav raj ako se govorka i ako znaš / da negdje postoji pakao; ne znam, zapravo, čemu teške, krupne riječi kad one ne mogu biti ništa više / od vjetrokaza, neki putokaz, možda…”. Raj— kako to gorko degradira čovjekovu kretnju i dubinu. Pokrenuti narativ o konceptu PakloRaja nikako nije lako, jer šutnje su tim teže i pamte se duže ako dolaze od onih koji o njima kao o cjelini promišljaju. Teže nego grmljavine i ponavljajuće jeke onih koji su sav svoj duh i intelekt upregli kako bi Paklu(o)/Raju, negirajući njihovu sintezu— oduzeli sveobuhvatnost…sveprožimajuću lucidnost. “Topla” je i ep, ne samo po narativu. Ona je hotimično dijalektičko sagledavanje preobražaja svijeta što ga je umjetničko sjećanje preciziralo u mjeri gotovo nepodnošljive, čudesne kontrarnosti. Ona nije, suštinski i pojavno, tek promišljena erudicija suprotstavljanja. To je prije svega i iznad svega prepoznavanje mogućnosti, višeznačja u stvarima i ljudima. To je ono zbog čega vrhunski Pjesnik vrhunski jest— prodorna…plamteća, snažna i nepotkupljiva misao. 

Milan Garić jedan je od “u značenju i riječi” najmoćnijih pjesnika. Ali i jedan od najvažnijih suvremenih pjesnika. Formalno je i suštinski relevantno ponoviti: ako daješ duh…ako, prerastavši optuživanje, muku herojski poneseš u naramku, ako dvostranošću i jednakom strašću ispljuskaš i parcijalnu etiku i prividnu estetiku, ako ne ugađaš prostoj duši evokacijom plitkih spoznaja i prizora, ako ljubiš pokoj mrtvih a u prsima zalijevaš mrak i pobunu, ako prigrliš prepuštanje i za rever mu zatakneš ironiju, ako te imenuju tragačem truleži i ništavnosti, ako ljepoti spustiš ruku na obraz, ako odeš da bi ostao, ako amputiraš da bi izbavio, ako napišeš “Trenutak”, ako oglušiš kako bi progledao, ako se smiješ jer bi proplakao, ako svijetu razrežeš utrobu da bi ga butarganog iznutra pomilovao, onda si (premda si samo u ništavnosti vječnostalan)— i bio i ostao. U crnilu treba zauzeti položaj fetusa. Raspeti poput pana Jezusa imaju samo jedan san. Vratiti se u utješnu fetus/boko-formu. Stopiti se sa elementom vode prije nego to učine sa zemljom. Ali duši tu mjesto nije, ona mora biti oslobođena (od) tijela. Ma kojem položaju to tijelo težilo, ma kakvog pulsnog titraja i ritma bilo – ono je tek spremište, magaza, ostava. I toj duši vrata na očima. A krakun…onaj dvorišni mandal— kapak težak. Kroz oči nam duša, kap po kap…Ili se k’o bujica izlije u potop. Dok ne iscuri posve. Zato u dušu i pjesmu treba prodirati, nužno je treba uznemirivati, intelektom je toviti, prostački provocirati, revoltom natovariti, ludošću i suštinom zadiviti (“samo je blago dodirujem na osjetljivim mjestima”). A sve je ovo u dahu mračnom, punom, gustom. Takav mora biti dah rečenice koja razmiče cjelinu, uranja u stanja, razgrće grobove. A sve ono što kruži (neobjašnjivom silom privučeno) oko nje: i savjest je i svijest i mudrost i pravocrtna tupost i usijanje i hladnoća i tamno i svijetlo u nama. U furioznom je suština. U ledenim je suzama istinska lucidnost. I mora biti krvavo. Mora biti i ostati – teško. Neizdrživo. “Trenutak u Toploj” je oltar; kult na poklon i u slavu pjesničke inteligencije. Jer malo je riječi što postaju vremenom i težinom sve odgovornije, slobodnije, sugestivnije. Takve riječi, vođene lucidnim intelektom, streme da obuhvate cjelinu, sveznačenjstvo osjećanja i sveukupnost uzavrele forme. A odmah potom i neminovno ledene tame jednog izgubljenog svijeta. Što nam zasjeo na prsi, ko onaj kamen studeni što ga Andrić dodao licu knjige, majčici tijela neumrla, duše presahle. Osjećati misao znači dati joj oblik i punoću smisla. Misao je slobodna tek ukoliko je rezultat produbljivanja duha i razorne sile njegove, dok je misterij stvaranja kosmički (suštinski ali i božanski) – izrazito proturječan. Pogled na kauzalnost nikada nije posve lišen skolastičkog pristupa i uvijek u svemu traži staru dramu što se začme u dualitetu tijela i duha. I posve točno jest da: “…U religijskoj mistici vlada eros, u metafizici logos, u poeziji oboje. Poezija nije isključivo domena duše, erosa, težnje ka bogu, no i duha, logosa, gledanje boga! ” (Anica Savić Rebac, Štefan George 1927.). Svaku apstrakciju, stvaralački a ne destruktivno ovaj pjesnik vodi i utjeruje u novu sliku- misao- osjećanje (stanje). Impresija je negdje u oscilaciji između ontološko-filološke i kritičko-estetičke superiorne mirnoće. Neumitnost i izdvojenost što je odabire pjesnik, paradoksalno – omogućavaju da se stvarima približi čulno i značenjski. Pa da ih potom i adekvatno artikulira (“Razborit čovjek ne razvrstava vrijeme, već činjenice. / Sabran čovjek ne gaji nadu izvan sjećanja. / Priseban čovjek se moli, gaji nadu izvan vremena.”).

Simbolika tuge ili tužna simbolika nisu ono na čemu se Garić zadržava. On nije sentimentalno naivan i intelektualno gluh da ne bi znao kako je naslućivanje onoga što je “iza riječi” upravo ono za čim mu valja poletjeti i da je u tom prostoru neizgovorenog sve ono simbolički stvarno i duboko istinito. “S lijevom rukom uzvodnom” iskren je Pjesnik…i mokar…do gole kože. “Desnom rukom nizvodnom” hrani nam onu milu iluziju (pre)puštanja… Al’ “oči na izdisaju” nestvarno su gorke. I jezivo, neizrecivo istinite. I kada je okrenut sebi, ovaj je Pjesnik sav od drugog. On zna ono što drugima promiče. On zna da ne postoji jedna istina o nama. Postoji vitalna, oštra uzbuna intelekta i snažnog, razarajućeg osjećanja (“Protiču ljudi pod mostom, protiču ljudi mostom, / teku iz ljudskog sjećanja, teku iz ljudske nade, / jedinog vremena prošlog, jedinog vremena budućeg, / utiču svaki u svoje, vrijeme sadašnje, što ne teče / i možda miruje, u svijest bez sjećanja, bez nade. “) Garićeve rečenice nisu tek šapat, one su pojmovi koji ujedinjuju naša iskustva u tempu ritmičnom, utješnom, živom i sugestivnom…garićevski ustremljene – one su istodobno i San o prošlom i Svijest o suštinskom. Plamena strijela čiji će oganj potpaliti Svijet pa makar sav stao (skriven) u – “veliku smeđu Rijeku.” Preobražaj svijeta što je perpetuirano sječeni špil tragičnih egzistencija i neukusa koji ih prate do u stopu moguć je tek u jeziku, u zaumlju, u neminovnoj pobuni i konačnoj intervenciji duha sposobnog (i spremnog) na drhtaj. Duha ispunjenog vrlinom i kosmičkom genijalnošću. 

Ovaj je pjesnik biće posebno, prisno, onaj što daje sve iz sebe i cijeloga sebe. Bez ostatka, bez očekivanja, bez ikakve nade. Uz neprekidno promatranje i slutnju neizbježna inferna on unatoč neminovnom gubitku – ostaje! Ne izmiče – mraku, svijetu, osjećanju i misli. Ljudsko utočište i sjenovit zaklon ne samo po imenu i riječi. Već po suštini. Kakva ljepota, kakva elegancija, kakva autentična dubina. Veza između duše i apsolutnog.

 

Minja Foretić Petric 03. 01. 2024.

Hoje O, VII

Kreditori

 

23/11

Biciklistička staza koja vodi prema školi na Nöbelovu, prolazi kroz naselje Gunnesbo u kojem smo, po dolasku u Lund, prvo stanovali. Od tog vremena pa do danas jednako ga mrzim.

Naselje je, vidim, malo našminkano. U blizini je Nova – tržni centar, apoteka, pet-šet zabavišta i osnovno – Systembolaget (prodavnica alkohola) te je postalo prihvatljivo i domaćem življu.  

Petospratna zgrada od crvene cigle, u obliku kifle, okružena limenim garažama i kontejnerima za otpatke. Naš stan je bio u prizemlju, mračan i tijesan poput jame. Sa ulazne strane, uz sami prozorčić, raslo je neko masno šiblje koje nije ni cvjetalo ni listalo.

*

Sjećam se dubokog očaja, straha i hrvanja sa lokalnim imigrantskim aparatom. SFI (švedski za strance), socijalna pomoć – koja uvijek kasni, tuga djece koja ne mogu napolje, nemaju drugova, nemaju ništa.

*

Sredina je novembra 1994. godine. Idemo na večernji kurs švedskog jezika. Kurs je obavezan – ako napraviš više od tri izostanka, odbiju ti od socijale i ne možeš platiti kiriju. Jednog jutra kažu: narednoga dana, 16. 11. neće biti nastave. Neće raditi biblioteka, kafe-klub, sale za čitanje. Neće zapravo raditi ništa. Strancima se peporučuje da ostanu u kućama. Da se ne pojavljuju na ulicama Lunda. Posebice ne u centru.

  1. je novembar 1994. godine, nordijski crnokošuljaši slave kralja Karla XII.

I to slavlje, šapuće se po hodniku, izgleda stravično.

*

Nacistički veterani, nacistička mladeš stiže u Lund sa svih strana. Okupljanje regulišu, štite snažni kordoni policije. Prijetnja dolazi od grupica antinacista koje čine srednjoškolci (većinom druga generacija stranaca) i lijevi studenti. Oni redovno dobijaju batine i hapse ih, kao danas ove koji protestuju protiv paljenja Kur’ana.

Te 1994. godine dešava se čudo. Mladim antinacistima stižu u pomoć veće lijeve grupe iz susjednih zemalja. Iskusne su, vične uličnim borbama.

Ulice Lunda veoma su uske poput onih naših sokočića, pritiješnjene slavnim zidinama i krupnom kaldrmom. Tamo policiji ne pomaže mnogo oprema, konjica, dimne bombe i ostala pirotehnika – nema vjetra i izlaza – pa kad sve to prospe i sebe nakvasi.

Proslava se završila tako što su nordijski nacisti (a i policija) dobili obuhvatne i teške batine.

I od tada u Lundu više nije bilo naci-slavlja u čast Karla XII. Može biti da će ove nove vlasti po tome pitanju nešto učiniti. Počeli su dobro – uvode se vizit zone, oduzimaju stalne boravišne dozvole, spaljuju se knjige, muslimani guraju u prazne kalupe iz 1936. Bilo kako bilo, tad sam prvi put čuo za kralja Karla XII i smjesta sam ga omrzao.

2021. godine, negdje ovako s jeseni, opet sam se zakačio za njegovu sudbinu. Za sudbinu njegovih kreditora. Kralj Karl XII, čini mi se, nije bio baš onakav kakvim su ga mitološki apendiksi napravili. Proveo je, na primjer, teško vrijeme u egzilu, svojim prisilnim gostima – muslimanim i jevrejima, dozvolio je – uprkos crkvi – praktikovanje njihove vjere i adeta. Nekako su, mislim, ti rasisti uvijek popliće pameti. Od toliko krvavih kraljeva, baš su ovog “pacifistu” uzeli da slave.

 

24- 25/11

Kreditori

Švedski kralj Karl XII, njegova pratnja i ostaci vojske nakon bitke i pokolja kod Poltave, dobijaju utočište/egzil u osmanskoj carevini (od 1709. do 1714. godine). Njihov boravak se u velikoj mjeri održavao zajmovima. Karl XII i njegovi karolinci dugovali su osmanskom sultanu, kao i nizu privatnih kreditora ogromne sume novca. Od njegovog plana da okupi vojsku i uništi Ruse, nije takođe bilo ništa. Nakon pobune u Benderu (sukoba janičara i kraljeve pratnje) Visoka porta izgoni Karla XII iz svog carstva.

I on se, “prejahavši Evropu za 14 dana”, vraća u Švedsku. Za njim kreće i šezdesetak ovih zajmodavaca – otomanskih muslimana, jevreja i hrišćana – kojima je obećano kako će im po prispjeću dugovi biti namireni i vraćeni.

Većina će biti smještena u Karlshamnu, dok je jedna grupa stigla u Lund, gdje se Karl XII smjestio i odavde zemljom upravljao.

Kreditori su iz carske riznice dobijali srebrnjak po osobi i besplatni smještaj. Neki su radili i za kralja. Kako su živjeli, gdje su i kako su završili, o tome nema mnogo pouzdanih (i pisanih) podataka.

*

Poljski jevrejin M. Betzel bio je tumač kralja Karla XII. Sa sobom je teglio devetočlanu familju i petoro slugu. Ženskinje iz njegove famlije i sluge izlaze van grada, sakupljaju jestivo bilje oko Verpinga i Hoje potoka, mijenjaju nakit, svilu i kadifu za živinu i žitnu prekrupu.

 

Petak, 25/11 

Halil (Ali) Paša

“U popisu smještaja iz novembra 1717. možemo pročitati da su “dva Turčina sa svojim tumačem” bili smješteni kod P. Hanssona, a četiri Turčina kod H. Baggea.

Kod izvjesnog J. S. Klensmedha, smješten je Turčin Ali Basha zajedno s tumačem po imenu Maitre Schack.”

O ovom Ali Bashi, ili Halil Paši, izvori kažu da je često posjećivao lundsku Univezitetsku biblioteku kako bi čitao turske knjige koje su se tamo nalazile. “Bio tako velik bibliofil da je bio spreman oprostiti novac koji je kralju pozajmi, ako bi za uzvrat dobio nekoliko knjiga koje je pronašao, na šta akademske vlasti razumljivo nisu mogle pristati.”

Nažalost arhiv knjižnice ne sadrži podatke o tome koje je knjige Halil-paša čitao, premda to moraju biti spisi uključeni u zbirke/legate koje orijentalista Gustafa Lillieblada (1651.–1710.) i Johana G. Sparfwenfeldta (1655–1727). U ovim zbirkama nalaze se stariji primjerci Kur’ana, Kalilah wa Diwan, Hafizovog Diwana…” 

Hadži Jusuf, čadordžija

 

Među kreditorima Karla XII bio je i hadži Jusuf, učeni Arap iz Jeruzalema koji pravi čadore i sedla, prošivena srmom, kožne naprsnice, vreće i mešine. Ovdašnja vlastela ludi za čadorima i sedlima, pa hadži Jusuf „razvija posao“ i uzima u službu još sedam kreditora. U dostpunim izvorima, nisam mogao pronaći njihova imena. Pronašao sam, međutim, zapis o biranju i otkupu konja od seljaka za ergelu kralja Karla XII pri kojem je Jusuf čadordžija imao važnu ulogu.

Postojao je do skora kamen-binjoš, ispred ovih restorana na Velikom trgu, pred koji su seljaci dogonili svoje životinje. Otkup konja održavao se uz prisustvu kralja Karla XII, a njihov odabir vršio je hadži Jusuf. Konji nisu smjeli biti niži od 170 cm ni stariji od pet godina. Boja dlake morala je biti smeđa ili crna. Konji su dijeljeni iskusnim jahačima, a ovi su ih izgonili izvan Lunda u močvarna polja i glibišta kako bi se svikli na terene slične onim moskovitkim (ruskim, ukrajiniskim).

Švedska se priprema za ulazak u Nato. Dignuta je već rezerva (sin mi priča) i poslana na visoki sever, u ledenu Laponiju na kaljenje.) Ko zna, možda će se ići na Rusiju. Sad bi mi mogli, kao nekad Ibrahim, izvoditi vojno-policijske konje na pripreme oko Hojea i damarni.

*

Je li Halil Paša izlazio i šetao po Hoju. Čitao svoje knjige i bilješke u kakvome hladu. Je li ostalo nešto iza njega. Neka misao, čežnja, želja, koja kao vilin konjic, titra u vazduhu. Ako mu duša nije u dženetu, a morala bi biti tamo, uprkos tome što je bio zajmodavac, onda bi je, sa proljeća, valjalo tražiti u beharu. U beharu trešanja (onih sitnih, nagorkih i crnih) dole oko nadvožmjaka.

(Trešnje. Voćnjak u St. Larsu. Trešnje koje su sadili sišavi sa uma. Pa Dodo i drugi torbari i njihovi kalemovi. Pitome trešnje na Verpingu. Ima nekoliko i na našoj kolonoji. Ali to su mlade i hibridne sorte i njih, ima Idun pravo, nije dobro u voćke brojati.

*

Jusuf čadordžija. Dušu Jusufa čadordžije sigurno je na hagenu (pašnjaku) sa konjima, premda to ne mogu provjeriti jer se bojim konja.

Lako je za duše, Bog brine o njima. Ali gdje su tijela ovih kreditora? Budući da crkva nije dozvoljavala ukop neznabošcima, mislimanima i jevrejima, šta su kreditori radili sa mrtvim tijelima? Gdje su ih kopali. Gdje su im grobovi. Možda su ih slali na istok lađama. Ili kopnom, na konjima. Možda su ih, krišom, bacali u more. U glibišta i trstiku na Hojeu. Ove stare voćke znaju nešto više, ko zna šta kriju pod korijenjem.

Platiti bager pa kopati.

 

26/11.

Rijetki su kreditori koji su dočekali da im se dugovi namire. Imam negdje zapisano koje je to godine bilo, koliki je novac bio u pitanju i koliko “glava” na koje je taj novac podijeljen, ali ne mogu da ustanem. Nisam siguran da imam koronu, ali imam zapaljenje pluća. To bi im bilo drugo “gorenje” ove jeseni. Šta je daje, bila mu rabota. Moja pluća više ništa ne valjaju.

*

Kadiz

1724. godine sklopljen je sporazum
između Švedske i Osmanskog carstva
o refundaciji duga
koji je kralj Karl XII
u Konstantinopolu načinio.

 Al njegovi zajmodavci
(već prorijeđeni i prestari)
očamiće još četrnaest zima
i tek onda napustiti
ovdašnju zvizgu i samštinu:

 „12. 10. 1738. jedrenjak ‘Sverige’
pun veselih osmanlija
isplovljava iz Karlskrune
i dva dana iza toga
biva potopljen pred Kadizom.“

 

Refik Ličina 02. 01. 2024.

Kosilica

Divimo se novoj kosilici. Crvena je, blistava. Upalimo je. Prede po dvorištu ostavljajući fini trag. 

– Daj malo meni!- ponudi se moj sin i dohvati je šakama naslijeđenim od nekih ličkih gorštačkih predaka.Kosilica štucnu kao da joj se to baš i ne sviđa. Smetnuli smo s uma da se iza bokora ruža kriju ostataci temelja stare kuće. Kosilica posrnu preko kamena, ispusti jedan oštri bolni ton i utihnu. Pokušavali smo je pokrenuti ponovo, ali ništa više nije moglo natjerati jogunastu stvar da se prene i nastavi s poslom. 

– Sreća pa je pod garancijom! –  pravdao se sin.

 Nazovemo vrtni centar u kome je kupljena i tamo nam daju adresu ovlaštenog servisera. Odvezemo je u servis idućeg jutra.

– Bit će za dva tri dana! – kaže serviser gurajući našu kosilicu u garažu prepunu uređaja. Prođoše tri dana, pa još tri. Utipkavam broj majstora koji nam je ostavio kao kontakt. Počinjemo upoznavati njegove bliže i dalje sroodnike.

– Ovdje njegova žena. Otišao je kod komšije. Reći ću mu da se javi.

– Ništa nije rek’o ni za kak’u kosilicu. Nazovite kad bude tu. Ja sam mu otac. ( I spusti slušalicu prije nego smo stigli upitati kad će biti tu).

– Razgovarate sa sinom. Javit će vam se do večeri.

Uspjeli smo ga upecati tek s telefona susjede Vahide koja nas je samilosno gledala svaki put kad je prolazila prečicom pored naše kuće. Za to je vrijeme trava ohrabrena toplim suncem počela bujati, puna soka, snage i svježine da ju je milina bilo gledati.

– Sutra će biti gotova! – kaže. 

Vjerujemo mu i puštamo sutra da se protegne na pet dana. A onda još pet.

– Što si u čizmama, Vahida? – pitam je kao da ne znam odgovor.

– Da me guja ne ujede.- odgovara ona i oprezno gazi kroz sada već povisoku travu.

– Još nisu popravili?- pita. To smo već neko vrijeme govorili umjesto dobro jutro.

– Da ja izvadim trimer?- pitam muža nakon što se majstorovo sutra potrošilo do posljednje mrvice. 

– Nemoj. Sačekat ćemo još ovaj dan.

Čekali smo, preskočili popodnevnu dremku, dvaput presreli Vahidu na čiji se telofon nije više javljao kao ni na naš. Tek predvečer se na poziv javila njegova žena s informacijom da je uganuo nogu.

– Gospođo, ne mora se javljati nogom, dovoljna mu je ruka da podigne telefon! – prosiktala sam. Nastala je stanka u kojoj su se mogli čuti glasovi, nešto kao:

– Neće prestat zvat’, javi se ti.

Odslušasmo žalopojku kako je uganuo nogu, kako čeka neki misteriozni dio iz Banjaluke i obećanja da će u ponedjeljak, utorak, kosilica biti na našem dvorištu. I stvarno, osvane onaj Grašin utorak, a neki gospodin koji se predstavio kao prijatelj doveze kosilicu, na brzinu i bez ikakvog objašnjenja je istovari na naše dvorište pa odjuri prašnjavim seoskim putem. Požurismo prema njoj kao da nam se nekakav rod vratio iz tuđine. Ja se sapletoh u travi na crijevo koje je ostalo tu i zaraslo, ali me sin prihvati onim svojim ličkim rukama.

– Polako, iščupat ćeš mi je iz zgloba!-  jauknuh na što se on pokunji. a ja se ugrizoh za jezik. Dohvatismo se kosilice. Povlačili smo gajtan čitav sat. I ja i muž i sin, a nekoliko puta je probala i Vahida. Kosilica štucne i stane. Otekle nam ruke. 

– Ja više ne mogu –  jauknu moj muž koji se u cijeloj situaciji držao bolje od svih nas.

– U predinfarktnom stanju dohvatim telefon i nazovem prodavača od koga je kosilica kupljena. Ispričam mu cijelu storiju od početka i zaprijetim da ću sve objesiti na facebook zajedno s imenom servisera, adresom vrtnog centra i upozorenjem da tu ništa ne kupuju. 

– Sad ću ga ja nazvati gospođo!- umiruje me prodavač. 

Nije prošlo ni desetak minuta javlja nam kako je uspio pronaći majstora i kako će kosilicu poslati u Banjaluku jer ovdje ne mogu nabaviti dio koji je nastradao. Na moje pitanje šta se pokvarilo, diplomatski ne odgovara. Prošao vikend, došao novi utorak. Vahida, već odavno, našla drugu prečicu. U podne se pomolio onaj prijatelj s jednim te istim odgovorom na sva naša pitanja:

– Ne znam ja ništa! Mene su samo poslali da preuzmem kosilicu. 

Zovemo, idućeg jutra, servis u Banjaluci. Serviser se zove Đorđe.

– Dobro jutro! Jeste li zaprimili našu kosilicu? Jeste li uspjeli otkloniti kvar?

– Dobro jutro! Javit ću vam se u toku dana.

Na naše zaprepaštenje, Đorđe zove nakon nekoliko sati  i kaže da se zapetljala sajla i da na kosilici treba zamijeniti nož.

– To je sve? – pitamo u čudu s nekim predosjećajem da sada sve ide suviše jednostavno. Onaj prvi je s pola asistenata u krvnom srodsvu objašnjavao kvar kao da dijelove proizvodi NASA.

– Bit će popravljena danas, ali ne znam kad ćemo je dostaviti vama jer u vaš grad vozimo uređaje samo utorkom.

Opet utorak. Čekamo utorak u kome se ništa ne događa. Trava već ojačala, hodamo samo uz kuću. Psići se povazdan ganjaju kroz nju. Povremeno se čuju i neki zvukovi za koje nas je strah pogađati iz čijeg su grla. Vahidu nisam vidjela danima. Ako i prođe kraj kuće, ne vidim je od trave. U srijedu zovem Đoleta. Na um mi pada onaj crtić kada patak Dačo sretne Jetija koji misli da je zec. 

– Nazvat ću ga Đorđe …

Đole počeo vrdati s odgovorima. Odustao je od utorka. U igru su sada i ostali dani.

U nastupu očajanja zovem vrtni centar i prijetim da ću se vezati lancima za njihov info pult i neću mrdnuti dok mi ne vrate kosilicu. Prodavač u panici nudi broj nekog Vlade koji, za razliku od Đorđa, zna kad će kombi krenuti iz Banjaluke.

Subota je. Oblačim radno odijelo, stavljam kacigu, pojas i rukavice. Otključavam vrtnu ostavu i uzimam trimer. Ne govorim ništa. Iz očiju mi sijeva pravedni gnjev.

– Kapa ti gorivo iz rezervoara!- zabrinuto govori moj muž.

– Ti ne prilazi s tom cigarom! – odbrusim ja. Zarasli smo u prašumu, samo što anakonde nisu počele puzat okolo. Još malo pa ćemo poskoke mesti s terase – govorim crvena u licu, što od adrenalina što od tople odjeće u koju je već prstom počelo upirati užareno sunce. Potegnem uzicu i moj se stari trimer, iako kašljući kao sipljiv konj, umirujuće oglasi vrteći glavom. Prvi otkos pada, stiglo je vrijeme obračuna s travom. Gazim krupnim koracima znojeći se ispod zaštitne odjeće. Mlatim lijevo i desno. U zanosu nagazim na mravinjak, koraknem unatraške i osjetim kako gubim tlo pod nogama. Počnem padati i taj se pad u mojoj svijesti počne razlagati na slike, pretvori u slow motion u kome mi počnu bljeskati pred očima kadrovi cijele priče. Dok se glava trimera okretala zajedno s brkovima opasno blizu mojoj, obuze me nekakav iscjeljujući smijeh. Nadolazio je, danima, kao voda s druge strane brane. Sad je brana popustila a bujica je jurnula slobodna kroz klanac, noseći sve nečisto i teško sa sobom u susret moru. Tresnula sam svom snagom na leđa svejednako držeći trimer u zraku koji se veselo vrtio iznad mene kao ringišpil. 

– Upade žena! – viknu odnekud Vahida, a muž i sin dotrčaše i stadoše iznad mene zabezeknuti.

– Mogla poginut dva metra od kuće! – zaključi Vahida koja se, u čizmama i zajapurena kao neko mitološko biće koje se otjelovljuje na čudnim mjestima, stvorila kraj mene.

– Ali nisam ! – kažem ja otresajući travu s odijela i skidajući kacigu. 

Posljednji lik u ovoj priči je traktorista Jasmin. Trava je, napokon, bila ukroćena.

– Šta ste čekali ovoliko?- pitao nas je u čudu kad je završio koševinu. 

 Progledasmo i mi i kuća. Vahida je, konačno, čizme zamijenila japankama.

Negdje na kraju ljeta javiše nam da trebamo preuzeti kosilicu u vrtnom centru.

– To nije naša kosilica! – govorim zabezeknutom prodavaču. Naša je bila crvena i manja. Ova je velika i drugačije boje.

– Ne znam ja ništa. Ovu su poslali. Vidite, za nju je zakačen garantni list s vašim podacima! – govori nabusito.

Uzimamo tu drugu kosilicu i vozimo je kući. Palimo bez problema i kosimo s užitkom.

– Možda su nam poslali ovu novu da se iskupe za sve što smo prošli – kaže moj muž. Zvonjava telefona zagluši moj odgovor. Oglasili su se, istovremeno, moj, mužev, sinov, Vahidin. Vlado, Đole, prodavač, serviser i njegovi najbliži, pokušavali su ući u trag kosilici koja je, odavno, iz ovog našeg svijeta odlutala u priču pa tamo kosi livade i dvorišta po mitskim baščama. Neka joj je sretno. 

– Uvijek treba imati pozitivan stav – kažem Vahidi koja me gleda mrko. Nekako slutim da mi nikad više neće posuditi telefon taman da mi za lijeka treba. Kosim sa smiješkom. Sutra je novi dan. Utorak.

Jagoda Iličić 01. 01. 2024.