Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Kako sam Stiega Larssona otkrio Hrvatima

Objavljeno 17. 07. 2009.

 

Godišnji odmor baš i nije vrijeme kada bi čovjek trebao čitati gluposti, kao što vam, pod tko zna čijim utjecajem, sugeriraju novine za čitanje po frizerajima i pedikerskim čekaonicama, pa da, ako ste žensko, čitate knjige koje kokoši pišu za druge kokoši, a ako ste muško, da čitate memoare nekog postarijeg američkog idiota s jumbo plakata na ulazu u grad, koji istim takvim idiotima objašnjava kako bez imalo grizodušja dijeliti otkaze radnicima. Ako ste za takvu literaturu, onda se doista nemate od čega ni odmarati. Za godišnjeg odmora naprosto bi vrijedilo pročitati samo dobru knjigu. Za manje od toga pametan čovjek nema vremena.

Prijevod romana “Muškarci koji mrze žene” (rad prevoditeljice sa švedskog Željke Černok) zaprešićka je Fraktura objavila za prošlojesenji Interliber. U međuvremenu o knjizi se slabo, ili gotovo ništa, pisalo – mahom zbog toga što ono malo novinskih kritičara za Stiega Larssona prethodno nije čulo, a kada su ga izguglali, odbila ih je činjenica da se radi o autoru jednoga od najvećih megaselera u posljednjih desetak godina, pa su, valjda, mislili da se radi literaturi ranga Kolibe ili Sumraka, a izdavač baš i nije imao alternativnih načina da Larssona izreklamira među Hrvatima, pošto je čovjek sasvim nesklon spektaklima i skandalima, budući da je već pet godina – mrtav. To su, vjerujem, jedini razlozi zbog kojih knjiga “Muškarci koji mrze žene” nije postala hrvatski hit, a u Švedskoj – kako piše u posljednjem Newsweeku – zemlji od devet milijuna stanovnika, trilogija koja počinje ovim romanom, prodana je u tri milijuna primjeraka. Rezultati u cijelom svijetu, točnije u četrdeset zemalja u kojima je Larsson prevođen, govore o petnaestak milijuna prodanih knjiga. Morate mi vjerovati na riječ: ovi me podaci ne bi niti najmanje impresionirali da se radi o kakvom nedarovitom nju ejdž blesanu, dokonoj autorici kokošje literature ili američkome profesoru koji tvrdi da je upoznao lično Boga i da dotični stajlingom podsjeća na Antu Tomića. Međutim, riječ je o autentično velikom piscu i o ozbiljnoj knjizi.

“Muškarci koji mrze žene” uglavnom se reklamira i oglašava kao triler ili kao kriminalistički roman, iako se zapravo radi o neočekivano angažiranom društvenom romanu, nekoj neobičnoj društvenoj sagi. Bogati industrijalac, u godinama, sa zaključenom poslovnom karijerom i biografijom, pokušava unajmiti novinara – netom osuđenog na zatvorsku kaznu zbog klevete drugog industrijalca – da istraži davni i već sasvim zaboravljeni slučaj nestanka jedne djevojke. Čovjek se dvoumi hoće li prihvatiti ponudu, niti je privatni detektiv i istražitelj, niti mu je prihvatljivo da radi za tajkune, a nije baš nešto ni privatno motiviran, jer mu se život skoro raspao, ali na kraju – iz razloga koje ćemo prešutjeti da biste znali zašto čitate knjigu – prihvaća da uđe u posao, koji će dijelom biti policijske, a dijelom memoarističke i biografističke naravi. U poslu će mu se u neka doba priključiti Lisbeth Salander, mlada cura androginog izgleda, koja će se kroz priču razviti u jednoga od najzanimljivijih i najuzbudljivijih ženskih likova u suvremenoj prozi dostupnoj na hrvatskome. Način na koji se čitatelj zaljubi u Lisbeth usporediv je samo s pričom o Smilli, liku romana danskoga pisca Petera Høega, još jednoga neobičnog sjevernjačkog remek-djelca, tiskanog u nas prije dvanaestak godina.

Neka vas nipošto od Stiega Larssona ne odbije to što se on na način kakvoga starinskog ljevičarskog romanopisca bavi frustracijama švedskoga društva, odumiruće buržoazije i parazitske klase takozvanih poslodavaca i industrijalaca, jer on to radi tako šarmantno, opušteno i na prvi pogled nimalo zagriženo. Čitatelja uvlači u priču na način na koji je to radio Dostojevski, lako i nevino, kroz neku anegdotu, slučajan pogled kroz prozor, događaj u kancelariji. Ništa mu unaprijed ne objasni, niti mu da naslutiti u kojem bi pravcu mogla krenuti radnja i što je – osim, kao što piše na koricama, kriminalističkog romana – zapravo tema ovoga romana. Na kraju se, i ne znajući kad mu se i kako to dogodilo – čitatelj zatekne usred ibsenovskog moraliziranja, ali pod razvihorenim crvenim barjakom. Usto, biva mu ispričana i ledena – bergmanovski precizna, surova i do kraja izvedena obiteljska priča, u kojoj nikada ne može biti utjehe i nade. Čudno je to kako u Švedskoj postoji čitava tradicija flagelantskog prikazivanja familijarnih odnosa, a u nas se tema nije tako tretirala, mimo pokojnih Krležinih Glembajevih, praktično nikad, ni u književnosti, ni na filmu.

Ne bi, naravno, Stieg Larsson bio veliki pisac – jer zaboga, svijet je prepun pisaca krimića i bestselera – da njegove rečenice nisu lijepe i točne (što je opet i kompliment prevoditeljici), te da ga ne krasi onaj tako rijedak dar spontanog i laganog pripovijedanja. Naime, kao i većina važnih pisaca našega doba, ali i autora ovakvih i onakvih bestselera, Stieg Larsson je prije svega drugog bio majstorski pripovjedač. Primjerice, u njegovome tekstu gotovo da i nema esejiziranja, premda veliki dio knjige tematizira društvene i političke odnose, socijalnu estetiku i tomu slično, ali on svaku svoju temu umije sinkopirati svojim pripovjednim ritmom i pretočiti u pripovijest.

“Muškarci koji mrze žene” idealna je knjiga za godišnji odmor. Lako se čita u vlaku, u avionu, na suncu i uz uključen televizor i dječju dreku. Dakle, nećete imati s njom problema bez obzira na uvjete u kojima ćete se odmarati. Stieg Larsson bio je novinar, borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma (takav bi nam ovih dana baš i trebao), vodio je časopis Expo i bio izložen prijetnjama raznih fašista. Godinama je pisao svoju romanesknu trilogiju, ali  nije htio objavljivati dijelove, dok cjelina ne bude gotova. Neposredno nakon završetka posla iznenada je umro od srčanog udara. Dogodilo se to 9. studenog 2004, baš na godišnjicu Kristalne noći. Mrtav je postao velika zvijezda, a bio je genij.

Miljenko Jergović 15. 08. 2019.

Kalojtemeposraćuse

Dnevnik jednog penzionera/45

 

Alem Ćurin 15. 08. 2019.

Novi crteži/4

Goran Rušinović 13. 08. 2019.

Ivan Avgust Kolovoz

Vožnja od Đule do Salonte sekundarnim iliti sporednim putevima… Da li bi ikome od vas palo na pamet da pogledate jedan ovakav video uradak na YouTubeu? Da, znam, ne bi ni meni, no srećom u ovom svetu koji se naglavačke izokrenuo ima i takvih genijalnih likova koji ti predlože video klip ove vrste za gledanje. Jedan od njih je, verovali vi ili ne, moj prijatelj pisac i novinar Teofil Pančić. Jedne lepe večeri u mjesecu kolovozu leta 2019. godine, sedeli smo na novosadskom naselju Telep, Teofil, Nedim, Dule, Olja, Vanja i ja. Povod je bio proslava Nedimovog intervjua koji je uradio sa mnom za tjednik Vreme, moguće jedine normalne novine koje se tiskaju na tlu ove naše sumanute Srbije. Roštiljalo se, pilo se hercegovačko crno vino sorte Blatina koje sam doneo sa mog proputovanja po Hercegovini i posjete Stocu, Mostaru i Ljubinju. Razgovor nas je vodio na sve strane, bilo je dosta smeha i dobrog raspoloženja. Da bi u jednom trenutku teferiča Teofil preuzeo inicijativu u razogovoru, te spomenuo dotičnog Ivana Kolovoza. Slučajnost? Ne bih rekao! Dakle, avgust je mjesec u Novome Sadu, a Teofil počinje da pripoveda o putešestvijama gospodina koji, to smo naknadno ustanovili, stanuje u rumunskom delu Banata a profesionalno se bavi snimanjem svojih putovanja po čitavoj plodnoj nam ravnici zvanoj Panonska nizija. Ivan Kolovoz, kao što mu i samo umetničko prezime govori, vozi kola. Vozi svoj automobil i snima čitavo putovanje, prolazak kroz svako selo, varoš ili grad, priča nam Teofil, a pritom su nam u uglu ekrana date koordinate i geografska širina i dužina na kojoj se trenutno Kolovoz nalazi, te nadmorska visina i naziv puta ili autoputa kojim se Ivan Avgust Kolovoz kreće. Znate, Teofilu Pančiću su mladost i detinjstvo obeležile kolumne i tekstovi Bogdana Tirnanića zvanog Tirke, izvrsnog novinara koji je svojim radom obeležio čitavu epohu jugoslovenskog novinarstva, a moju mladost i odrastanje koje još uvek traje, jer dok ovo pišem samo mi je dvadeset i pet ljeta, obeležile su kolumne i tekstovi Teofila Pančića, kome sam se oduvek divio, te mi se eto još ovako mladom i zelenom ostvarilo i to da postanemo drugari, a mogu slobodno reći i prijatelji. Hm, upravo mi odluta misao jer dok ovo pišem sa svojih dvadeset i pet ljeta, ja uporedo gledam jedno od putovanja Ivana Avgusta Kolovoza na ruti Đula – Salonta koju sam naveo na samom početku ovog teksta, pa se evo Kolovoz u varoši Šarkad u županiji Bekeš u Mađarskoj zagubio, tj. malko je skrenuo s glavne ceste, pa se ispred jedne lepe kućice sa okućnicom okreće svojim automobilom a snimak nam pokazuje belu kapiju i uredno podšišan travnjak s jendekom, te se vraća na glavnu cestu i nastavlja da vozi ka graničnom prelazu i gradu Salonti o kome sam pisao u jednoj svojoj pesmi koja obrađuje migrantsku tematiku… Da, moje je odrastanje obeleženo tekstovima Teofila Pančića, a ko je čitao njegove kolumne zna kako pomenuti pisac svojim humorom i bogatstvom jezika drži pažnju i vozi nas nekim zamišljenim cestama, upravo ovako kako nas vozika Ivan Avgust Kolovoz. Zamislite tek kakav je doživljaj kada, Bogu hvala, živ i zdrav Teofil pripoveda uživo.

Ivan Kolovoz vozi raznim rutama, najviše po Vojvodini, Mađarskoj i Rumuniji, no ume on da se odveze i do Beograda, pa i Zagreba. A u tim njegovim putešestvijama mogu uživati samo oni frikovi koji su kao klinci iz Zagreba slali poštom pisane dopise s analizama igre fudbalskog kluba Spartaka iz Subotice sportskim novinama u Beograd, ili kao oni frikovi, a jedan od njih sam ja, koji čitav svoj život razmišljaju o tome kako li to za ime presveto izgledaju seoca i varoši po zabitima Srema, Banata, Baranje, Slavonije i Bačke u raznim godišnjim dobima, i ko to ispred kuće na klupici sedi i posmatra, kakva li je sudbina i životna priča nekog bicikliste koji vozi nekuda da možda obere metlice, ili da oplevi papriku u svojoj bašti. Sve te moje maštarije sada su i snimkom obojene, jer gledajući putovanja Ivana Avgusta Kolovoza vi na tim putevima i makadamima srećete upravo takve ljude čije sudbine sam oduvek želeo da dokučim i ispišem. U video snimcima na njegovom YouTube kanalu mogu se naći kako kraća, tako i duža putovanja… Posebno zanimljiva putešestvija je ona od Bele Crkve preko Kaluđerova do Najdaša u okrugu Karaš-Severin u Rumuniji, koja traje nekih petnaestak minuta. Na samom početku tog kratkog putovanja Ivana Avgusta Kolovoza, snimak se pali onda kada je Kolovoz u svom automobilu na semaforu u Beloj Crkvi gde čeka na zeleno svetlo, a preko puta njegovog automobila, čovek na pešačkom prelazu takođe čeka znak da bi prešao ulicu… U tim momentima mi se zapravo osećamo kao da gledamo isečak iz filma poznatog iranskog režisera Džafara Panahija gde se on vozika automobilom ulicama Teherana i na taj način snima filmove iako su mu vlasti u Iranu to izričito zabranile, s tim da se s Kolovozom mi vozikamo banatskim šorevima na putu za Rumunjsku. Meni, kao naturalizovanom Vojvođaninu neizmerno prijaju ove kratke rute gde se može iza šoferke sagledati sva lepota i zelenilo vojvođanskih sela i varoši… Verujem da je isto privuklo i Teofila Pančića, s tim da je Teofil pored toga jedan od onih ljudi koji napamet znaju svako pa i najmanje mesto u Vojvodini, njihova imena pa i neke lokalne legende, što ga je verovatno ponukalo da Ivan Kolovoz bude njegov vodič kroz Panonsku niziju. 

I tako, naše druženje i veče se bližilo kraju te smo Vanja i ja odlučili sjesti na taxi pa s Telepa put Grbavice doma na spavanjac. Naš domaćin Nedim i njegov verni prijatelj Laza otpratili su nas do taxi vozila, a ja sam pri samom ulasku u vozilo rekao sebi, eto, zamisli da se voziš s Ivanom Avgustom Kolovozom po Novome Sadu, a dok o tome razmišljaš i gledaš kroz šoferku novosadske bulevare, kad stigneš doma sjedi i napiši esej. Nek taj esej bude o Teofilu i Kolovozu, nek taj esej bude o jednom intelektualcu i vozaču, koji ni ne znajući to, jedan svojim tekstovima i pripovedanjem a drugi svojim vožnjama, kako to lepo Borhes u svojoj pesmi “Pravednici” kaže, a ja ću ga ovde parafrazirati, “spasavaju ovaj svet”. 

Srđan Sekulić 13. 08. 2019.

Оda nesanici

Svud uhode, svuda žbiri,
samo blješti tvoje lice,
ispod maske prazno viri,
uzročniče nesanice.

Rušitelji naših snova
sa tribina, govornica,
u zasjedi pakost nova,
uzrok naših nesanica.

Sestre zlobe, noćne more,
što iglama misli bodu,
s nesanicom tiho zbore,
siju sumnju, mute vodu.

Nesanica katkad spava
dok ja budan brojim sate.
Tmurnih misli puna glava,
u stopu ih vrane prate.

Čekam zoru, plavetnilo,
mučnu tamu da rastjera.
Jutro sunce izmamilo,
svjetluca već navrh pera. 

Ranko Pavlović 12. 08. 2019.

Kako Velež

Idi…

 

U tim je vozovima bila gužva. Mirisali su metalno. Dva su perona široka, vazda vjetrovita i guraju do pod Pasjak prugu, što dalje nastavlja na jug. Kao da gledam u zamrljan, opsjenarski retrovizor, zgrada željezničke stanice, izgrađena na izmještenom haremu, onomad velika na oči, činila se poput kakvog hladnog, staklenog spavača u dnu grada, iako stvarno, grad je mirovao uronjen u naročitu svjetlost, podno nje.

Stajaše stanica, kao nekad malta na kojoj se mjenjaju cipele, ishabane i gubitničke.

Znao bih se zaputiti samo na prvo poluvrijeme, jer poslije utakmice, uvečer, vozovi nazad više nisu vozili. Žurio bih preko Carinskog mosta, pored Ledare i Mostarke, pa niz Aveniju prema Bijelom Brijegu, ali grad je uvijek bio pored, kulisa bez značenja i sav nekako izvan vremena. Zbiljsko bi vrijeme započelo tek na istoku Veležovog stajanja. 

*

Velež je moguće, moja zadnja pripadnost. Ostale su izblijedile, zagubile se u neželjenoj zbrkanoj prošlosti, toliko njih, da me strah novog nepripadanja. Trebam li zato Velež ostaviti da bude kakvim ga zamišljam i želim. Ta je igra strasna i nelagodna i kao svaka strast nalik je pijesku što curi među prstima, pa se onda grabi ispočetka.

Portal Tačno.net objavio je kazivanje Gradimira Gojera sa jednog okruglog stola u Sjedinjenim Američkim Državama. Između ostalog i slijedeće:

Velež mora biti i ostati nadnacionalno, nadvjersko, bitno komunalno okupljalište ljudi čijim krvotokom teče progresivna krv, kao kemija snažnog okupljanja i oponencije svakom obliku razdvajanja.

Što se, onda događa kad jedni žele, drugi neće, trećih skoro da i nema, a ostale niko ne spominje. Da li je potrošena misija Vlahe, Sljepčevića, Janjoša, Baste, Beltrama i ostalih osnivača? Po predanju, i tih je davnih godina jedan gradski klub odbio igrati protiv ekipe u crvenim dresovima. 

Možda se u vremenu, ovom poganom, neki krak Veležove zvijezde ipak odlomio? Ne valja strah, ko ga ima.

*

Uskršnje jutro u Centru II. Bude me svirači ciganskog orkestra ispod prozora. Miruju mašine što polažu cijevi u utrobu ceste. Vjetrovito je, na kišu će.

Uz prvu kafu, razmišljam o sinoćnjoj šetnji. Večer je bila nestvarno blaga,  ali Mostar se, svejedno, intenzivno igrao čulima. Bezobzirno.

Novi tržni centri obasjani su neonom. Nije rijetka svastika na orunulim fasadama spavaonica, koje bi da su starije od prošlosti, sa novim grdnim birtijama u prizemlju, punim terasama i lošim uvoznim pivama. Na google mapi piše – centar.

Mnoštvo je čekalo ispred Župe sv. Ivana, bivše vojne magaze. Puno je poslušnih dječaka. Na nekim se uličnim tablama kese grdne utvare. 

Pusto bijaše uz zid istočnog stajanja, uz teren na kojem Velež više ne stanuje, šutjelo je mrakom i nedaleko Partizansko groblje. Mučno i neprijatno. 

Tišine, međutim, nisu iste. 

Krijepi ona uz drvorede platana, na obnvljenom šetalištu, uz vile samo takve, od Rondoa do babilonske kule, mostarske – Gimnazije. Kod Ere, sasvim tiho šenluči lišće košćele.

*

Dok pabirčim sjećanja prijatelja na odrastanje u majke, brojni topnimi, pjevno izgnovoreni, grad šire do neslućene veličajnosti. Donja Mahala, Ograda, Carina, Brankovac, Luka…..

Donjim putem, kroz Carinu, izbijam na Fejićevu. Sjedim tamo, nedaleko zamorne turističke gužve na Starom. Poneki prolaznik nespretno džuma, teška mu je gradska kaldrma. Momak u Veležovoj trenerci daje mi upute i telefonske brojeve.

U maloj knjižari, u Mutevelića, u Cernici, razgledam knjigu o Mujagi Komadini.

Na Ogradi, kod dede Emana, pijem pivo sa živopisnim gostima najšarmantnije mostarske kafane. Poslije mnogo godina ručam jegulju na žaru.

Strma obala Neretve, podno Donje Mahale, pusta je i pomalo zapuštena u mutno vjetrovito popodne. Uz Neretvu, tako, pred jednom od pećina vječnog hlada, u mislima kročim za nečijim stopama: Đinovac, Gvozden, Durađik, sve pećine, do prvog skoka sa Starog. 

– Skočio sam jer su rekli da ne smijem.

 

 

*

Udruženje građana Mostarski rođeni osnovano je krajem 2015. godine, znači, u vrijeme kad je Velež prolazio jedno od najtraumatičnijih razdoblja u historiji, i kad se zamalo dogodilo gašenja kluba. Međutim,  pokazalo se, uobičajeno, da silazak na dno može biti blagorodan. Sakupi se nova, pročišćena snaga, sa Neretve dune vjetar i rastjera maglu, navika se ostrasti i oslobodi negdje zatomljenu ljubav, kao kad iz skoro ugaslog žara iznenada izbije plameni jezičak.

Amblematski Brato Mostarskih rođenih nije ultras, već brko sa sunčanim naočalama i šeširićem, što Mostarske rođene i simbolično malo distancira od male raje okupljene, uglavnom, u Red Army. 

Ljudi iz udruženja razbacani su po zapadnoj tribini: postavljaju se nove plastične sjedalice.

Predstavljam se, rukujem. Bojim se i pazim da ne odajem dojam radoznalog uljeza u njihovom, ipak, zatvorenom svijetu.

Kasnije sjedimo u bašti kafane Leami, uz stadion, jednom od onih mjesta za koje se nadam da ga turisti nikad neće otkriti i oskrnaviti. Jedemo sendviče s mesom. Priču opušta njihovo gotovo delirično raspoloženje kad objašnjavaju projekte i dirljiva želja da svoju ljubav racionalno objasne. I, naravno, upadice međusobnih podjebavanja, bogate i britke.

Obilazimo i veliko gradilište sanitarija ispod sjeverne tribine, koje sami financiraju. Uredske prostorije i svlačione omladinske škole Muhamed Mujić već su završene.

Njima Velež nije dilema. Nose ga u sebi gospodski jednostavno i bez pitanja.

*

Većinu sam sreo nekoliko dana kasnije na gostovanju, kišnom i teškom. U pustoj srednjobosanskoj kasabi, samo kafana je bila puna. Crvena. 

Zajedno smo stajali u lokvama vode na derutnoj tribini, na kiši koja nas je šibala kao da je oktobar. Velež se mučio i poveo kasno. Iz teške nervoze, skoro bolne, prasak odjednom, zarazan, sveprožimajući.

 U glavi mi tutnji:

 

– Mama ti se žica, tatu boli k…..
Šta ga boli, šta ga boli, boli li ga k……?
‘Ajmooo Velež………

 

Kao nekad u onim vozovoma, što su mirisali metalno.

Nedim Tanović 12. 08. 2019.

Sonet po Bajronu

Drugog svibnja vazda sam pun tuge:
Nestade moja domaja
Do maja
Devedeset druge.

A te tuge sve češće mi vele:
Tmurno si ništa na noge dvije
A oko tebe mnogi se vesele
Što domovine više nije.

Razletjela se naglo u komađe,
A nitko se sa metlom ne nađe
Nigdje u tebi, jebeni svijete
(I to s uma nikako ne smećem)
Krhotine da počisti sve te
I baci ih u kantu za smeće.

 2. 5. 2017.

Marko Vešović 11. 08. 2019.

Veliki bodljikavi jež

Bajka je bila pudlica profesora Stareka. Narančasta kao njegova brada, manja od njegove šake, stigla je u njihov podrumski stan nakon prvih barikada, kada se već znalo da će biti rata, ali ni on ni gospođa Mirela nisu o tome mislili. Profesor Starek već je bio stari momak, bliži šezdesetima nego pedesetim, koji je samome sebi peglao košulje i štirkao posteljinu, i svi smo bili sigurni da se nikada neće oženiti. Čak nam se znalo učiniti da su mu draži dječaci od djevojaka: dok bi razgovarao, sugovornika je stiskao i štipao za mišicu, unosio mu se u lice, dodirivao ga, onako visok i golem, bradom po nosu, u rukovanju je naslanjao sugovornikovu šaku na svoj trbuh. A govorio je glasno, zapravo stalno je vikao, da bi vikom sakrio odsustvo svakoga smisla za humor. Odjednom bi se bezrazložno nasmijao, jer bi mu se, valjda, učinilo kako je upravo čuo kraj nekoga vica. Studenti ga nisu voljeli, a kolege s katedre za anglistiku još i manje. Znao je sve što se o Shakespeareovom jeziku moglo znati, od studenata na ispitima nije tražio ništa, niti se ikada gurao ispred drugih, ali svejedno nije bilo bjednijega čovjeka od njega. Kada bih nabrajao ljude koje sam sreo u gradu, njega bih zaboravio, taman da smo i pola dana proveli zajedno. Svi su se osjećali nekako bolje kad bi ga zaboravili, njega i njegov gromki glas. Eto, takav je bio profesor Vlado Starek.

Gospođa Mirela bila je sitna ženica, s tijelom i držanjem nekoga dječarca u nižim razredima osmoljetke, i licem starca. Moglo joj je biti dvadeset dvije ili najviše dvadeset pet, bila je na četvrtoj godini pedagogije, kada ju je Starek ugledao na fakultetskom hodniku i zaljubio se do ušiju. U dvadesetak godina njegove profesure nije naišlo nešto tako bezlično i prozirno kao gospođa Mirela. Bila je nevidljiva kao što su nevidljivi vrapci i fakultetske čistačice. Ni romansa s Vladom Starekom nije ju, barem u našim očima, učinila vidljivijom.

On je tetki Georgini, devedesetogodišnjoj glumici u mirovini, s kojom je živio praktično cijeloga života, vrlo brzo i nimalo taktično objavio da se ženi,  na što se tetka šokirala i zapala u neku vrstu sklerotične euforije, premda je do maloprije bila normalna, pa je Vladu naglavce izbacila iz kuće, baš kao da joj je muž i kao da je upravo priznao bračnu nevjeru. Tako je profesor, nemajući kud i ne znajući kako se ovakav problem rješava, unajmio prvi stan na koji je naišao: dvosobni podrumski, u koji bi svaka veća kiša ulijevala potočiće ako bi prozori ostali otvoreni. Ljubav svoga života prenio je preko praga, glasno se kikoćući i pjevajući bez sluha neku nepristojnu škotsku svadbenu pjesmicu.

Gospođa Mirela mu je sedam mjeseci kasnije na svijet donijela kćerku Sylviju, naravno da su joj ime dali po Sylviji Plath, djetešce koje nije bilo nalik ni ocu, ni majci. To se na djeci katkad rano uoči: bila je ljepša, pametnija i šarmantnija od njih oboje. Vidjelo se: ili će je to dvoje tužnih i uplašenih čudaka rano uništiti, ili će ona prije toga od njih pobjeći. Uostalom, to i nije tako rijedak slučaj kod djece i njihovih roditelja.

Još nije navršila ni tri godine, a Sylvia je već najviše na svijetu željela psa. Ako joj ga ne rode, ona će prestati da diše. Začepila bi nos, zatvorila usta, pa bi se zacrvenila, poplavila, postala ljubičasta… Činilo im se da ne diše satima, sve dok joj ne obećaju da će joj roditi maloga žutog psa, rudlavog kao crnac Kazim, njihov susjed, koji je studirao stomatologiju. Oni bi već sutradan povukli dano obećanje – ne mogu imati psa, ako proguta pseću dlaku u djetetovom stomaku narast će veeeeeeliki bodljikavi jež – nakon čega bi Sylvia opet prestala disati, ali sada više ne bi prodisala samo tako, nego bi uspaničeni Starek morao objašnjavati kako je priča o ježu čista laž i izmišljotina, a Mirela je, ne znajući što bi drugo, zalijevala ljubičastu Sylviju čašama vode. I već sutra, jadna li im majka, opet su povlačili dano obećanje…

Na kraju, nije bilo druge, profesor je jednoga popodneva donio malog narančastog psića, koji će, kada odraste, biti rudlav kao Kazim. „Kako ćemo je zvati?“, pitao je, dok su mu se po glavi, vjerojatno, motala imena viktorijanskih dama. „Bajka“, rekla je Sylvia, „jesi li ti ćorav, zar ne vidiš da se zove Bajka“. Starek je slegao ramenima, jer on po običaju nije ništa vidio, i ništa nije mogao zamisliti i izmaštati. Prvo što je Sylvia naučila o svome ocu bila je njegova nemaštovitost. Drugo što će naučiti, i što mu nikada neće oprostiti, bit će njegova izdaja.

U trećem mjesecu Bajkinog života počele su padati granate. Gospođa Mirela i profesor Starek užasno su se uplašili smrti, i tjednima nisu izlazili iz svoga podrumskog stana. Prvi je put profesor nešto zamislio: imao je pred očima sliku raskomadanih tijela, svoga i njezinog, i Sylviju koja ostaje siroče, pa je s drugom, prljavom i musavom siročadi, drže u masovnom smještaju nekoga bivšeg ženskog samostana. Ali ona je morala izlaziti kad bi nevrijeme malo utihnulo. Vodila bi Bajku na uzici, onako malena i skladna, kao neka nimfeta iz nabokovljevskih popodnevnih čajanki, išla bi s kraja na kraj ulice, i sretala ljude koji su se vraćali s posla ili bi na rukama nosili humanitarnu pomoć. „Ovo je Bajka“, predstavljala im je svoga psa, a ljudi bi se, skoro odreda, smiješili što od dirljivoga uličnog prizora, što od riječi – Bajka. 

Kujica je bila jako pametna. Kao i Sylvia, bila je ljepša, pametnija i šarmantnija od profesora Stareka i gospođe Mirele. Kada imaš psa koji te razumije i voli, s kojim možeš razgovarati o svemu i koji na isti način kao i ti vidi sve ove mrgodne ljude i ovaj rat koji se s brda spustio i možda nikada neće stati, tada ti je nekako lakše i s takvim ocem i majkom. Postoji nada, koja nije velika, ali ipak je nada, da će i tata nešto naučiti od Bajke, i da će, kada zatvori oči, vidjeti još ponešto osim mraka i straha, ili da će mama, gledajući Bajku kako je lijepa, narančasto kovrčava kao Kazim, koji je umjesto da bude zubar, postao ratni kirurg, naučiti se toj ljepoti, pa će umjesto trenirke na dvije prljave bijele ćize obući haljinu boje breskve. Ona se te haljine srami, i lakše bi je tata Starek obukao na sebe, ali kad bi vidjela kako se haljina slaže s Bajkom, nosila bi je po cijele dane. Ionako će jednom pasti granata, i više neće biti haljine, mislila je Sylvia, a ono što misli Sylvia, to sigurno misli i Bajka.

Teškom mukom profesor Vlado Starek usudio se, nakon tri mjeseca rata, da ode u grad. Našao je neku američku novinarsku ekipu i predstavio im se kao najveći stručnjak na svijetu za glagolska vremena u Shakespeareovom djelu. Nije to bila laž. Za tu stvar nema većega od Stareka. Novinari su se oduševili, tiskan je članak u New York Timesu, njegovo bradato lice izašlo je na naslovnici, ekipa CNN-a došla je u njihov podrumski stan. U jednom trenutku je preko svih televizijskih ekrana ovoga svijeta pretrčala Bajka. Tog dana u gradu je bilo sedamnaest mrtvih, pa je Bajka završila u udarnoj vijesti. Na kraju se britanski ambasador pobrinuo da profesor Starek i njegova obitelj dobiju mjesto u avionu koji će ih izmjestiti iz grada. Čekala ga je stipendija, travnjak pokošen kao bilijarski pliš, tisuće onih koji će spremno slušati o Shakespeareovim glagolskim vremenima pod Karadžićevim topovima. Sreća se osmjehnula profesoru Stareku i gospođi Mireli.

Na ulazu u veliki teretni hercules norveški vojnik rekao je Stareku da u avion ne može unijeti psa. On je mirno ispustio Bajku iz ruku. Zacvilila je prije nešto što su se pred Sylvijom zatvorila velika siva vrata. Veeeeeeliki bodljikavi jež tako je narastao u njezinom stomaku, i postao je jedno s njom.

Miljenko Jergović 11. 08. 2019.

Konačni sud

Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.
Dostojevski

Bogu će trebati oproštaj od mene.
pronađeno na zidu u Auschwitzu (via Elie Wiesel)

 

 

Justa je imala dovoljno dokaza protiv Boga. Čekala je samo da umre pa da ga izvede pred sud.

 

Gasna komora (dokaz br. 23455)

 

Ispred Czeslawe je išla pognuta žena s troje djece. Djeca su bila mala; najstarijem dječaku je moglo biti šest godina, a najmlađe je žena nosila u naručju. ”Mama, mama, kud idemo?”, zapitkivao je dječak, a ona ga je, preplašena, ušutkivala. Govorio je poljski, jezik kojim je govorila i Czeslawa i čije su se riječi na tom mjestu oprezno i šapatom razmjenjivale. Dok je onaj drugi jezik bio je bučan i urlao je sa svih strana, prijetio, katkad udarao. Za nekoliko mjeseci od dolaska Czeslawi je uspjelo da ga razumije – barem onih nekoliko komandi koje su joj upućivali dok bi ribala barake ili prala uniforme. Ali srce bi joj opet svaki put zadrhtalo i sjetila bi se kako je na početku čuvarica istukla jer nije razumjela ni riječi od onoga što joj je izrežala. Bol joj je šiknula tijelom, zapeklo ju je u ustima i svijet joj se zamračio. Kad se povratila, stajala je ispred objektiva i čudila se što je slikaju takvu, krvavu i uplakanu. Majka ju je poslije toga milovala po glavi i tješila. Jer  Czeslawu je tada još sve boljelo i sve je osjećala. A onda je prestala. Brzo nakon što su odveli majku.

”Mama, reci mi kuda idemo?”, plačljivo je navaljivao dječak. Bili su skoro pred ulazom i Czeslava ga je uzela za ruku i povela. Ona je od početka znala kuda idu. Unutra su već bili natiskani ljudi, najviše starci, žene i djeca.

”Ne brini, sve će biti brzo gotovo”, rekla je dječaku. ”Hoćeš li da čuješ jednu priču?”, upitala je, a onda ga zagrlila i privukla njegovu glavu svojoj. ”Zatvori oči”, zapovjedila je dok su oko njih ostali ljudi izbezumljenih pogleda.

Dječak je poslušao, a Czeslawa je započela priču o djevojčici koja je voljela da se igra s lutkom Agatom i bere perunike. O djevojčici koja je svako jutro hranila kokoške i željela da postane učiteljica kad naraste. Samo što nije imala vremena.

 

Czeslawa Kwoka (1928-1943) jedno je od 1,5 miliona djece koja su ubijena u Holokaustu. Djeca su, zajedno sa starcima i trudnicama, predstavljala kategoriju s najvećom smrtnošću u logorima. Zbog nedovoljne fizičke snage nisu koristila za rad, pa su ih najčešće odmah slali u gasne komore. Ostala su služila za medicinske eksperimente, a nacistički doktori naročito su voljeli blizance. Czeslawa je ostala upamćena po svom portretu koji je napravio ”logorski fotograf” Wilhelm Brasse i koji se danas nalazi u Auschwitz – Birkenau muzeju. Brasse, koji je također bio Poljak, pričao je da nikada nije zaboravio lice preplašene djevojčice koju su čas prije fotografisanja istukli jer nije razumjela instrukciju na njemačkom.

 

Vlak (dokaz br. 5667889)

 

Madina je išla dugo, predugo, toliko dugo da se nije sjećala da je ikada duže hodala. Noge su joj se toliko ukočile da ih više nije osjećala. Prvo su je počele žuljati cipele, a onda joj je bol počela sijevati u tabanima i sjeći je po koži. Na čarapama se pojavila krv. Htjela je pokazati mami, ali vidjela je da se mlađa braća stiskaju uz nju pa je odustala. Zapitala se kako je tek njima. Jedan je imao tri godine, drugi je još bio beba, a ona se kao starija sestra nije smjela žaliti. Tako je razmišljala Madina udišući bol i gutajući suze, i maštala kako bi bilo da se pred njima odjednom stvori leteći ćilim.

Prekrasan, veliki leteći ćilim na koji bi svi mogli stati. Onda bi ćilim uzletio visoko, visoko, iznad svih tih hladnih šuma i mračnih zgrada, i letio bi, letio noseći Madinu, njenu majku, sestre i braću daleko, daleko… Doletjeli bi do kuće, koja bi bila prazna i čekala samo njih. Unutra bi bilo toplo i čisto, a kreveti bi imali meke jastuke, sa mnogo deka i jorgana. Svi bi legli i dobro se umotali. A prije toga bi se okupali, jer bi u kući bilo čiste vode, sapuna i šampona. Onda bi zaspali, čisti i mirisni. I niko ih ne bi tjerao niti bi se derao na njih. Spavali bi koliko žele, možda svu noć i naredni dan, i probudili bi se tek druge noći. Jer toliko su bili umorni i pospani. Ćilim bi ih sve vrijeme čekao, a nakon buđenja opet bi se popeli na njega i poletjeli. Visoko, visoko… Toliko visoko da ih ne mogu ugledati smrknuti ljudi koji su ih te noći natjerali da se vrate.

Madina više nije mogla hodati. Htjela je samo spavati. Spavati.

Onda je odjednom bljesnulo svjetlo, začuo se prodoran pisak i ugledala je Damsu, svoju najbolju drugaricu, koju su ubili zajedno s cijelom njenom porodicom. Zato je majka rekla da moraju pobjeći, da i njih ne bi ubili. I od tada hodaju. Stalno i bez prestanka hodaju.

Damsa se smijala i mahala. Madina joj je krenula u susret.

 

Madina Hussiny (2011-2017) je djevojčica iz Afganistana, koju je u novembru 2017. godine udario vlak dok je s porodicom prolazila kroz Hrvatsku. Prema svjedočenju njenog starijeg brata Rašida, Madina je zajedno s majkom i još petero braće i sestara već dva sata prolazila kroz Hrvatsku kad ih je presrela hrvatska policija i uputila nazad prema granici sa Srbijom. Djeca su bila preumorna da nastave put i molili su policajce da ih puste da se odmore – ali oni su se oglušili. A niko ih nije upozorio da putem kojim hodaju tako dugo prolazi vlak.

O Madini je ostalo zapisano: ”Uvijek se smijala, uvijek. Svi su je voljeli. Pričala je mnogo i brzo, ali nije bila dosadna, bila je slatka”.

Hrvatske vlasti do danas negiraju odgovornost za Madininu smrt.

 

Granata (dokaz br. 4635082)

 

Rasim je maloprije kroz prozor ugledao psa, ali kad je istrčao, pas je nestao. Dedo mu je pričao da su prije rata imali cuku Garu, koji je negdje otišao kad je počeo rat. Nisu ga imali čime hraniti. Jednom je upitao dedu hoće li se Garo vratiti, a on se prvo nasmijao i odmahnuo glavom, a onda ga je pogledao, uozbiljio se i rekao: ”Sigurno hoće, Garo je ko Lesi, a Lesi se uvijek vraća kući.”

Rasim nije znao ko je Lesi, ali od tada je stalno provjeravao ima li Gare odnekud. Zamišljao je da jednog dana samo izađe iz kuće i ugleda ga kraj klupe, ili tamo kod šupe, gdje mu je kućica. Jednom ga je i sanjao.

Izašao je da se igra autićima. Vozio je svoj crveni vatrogasni kamion: brmb, brmb, i prestizao je sve druge aute, brmb, oklopno vozilo, brmb, olupinu tramvaja, brmb, jurio je da ugasi požar na zgradi koju su zapalile granate… A onda je odjednom osjetio nešto toplo na glavi. Pogledao je iznad sebe i ugledao Garu kako ga liže po kosi. Utom se probudio.

Mama je rekla da djeca stalno ginu i zato nije smio nigdje ići. Samo bi ga katkad pustili malo u dvorište, a najdalje što je išao bilo je u park kad je bilo primirje. Ali ponekad bi se iskrao vani, kao tog dana. Bio je tužan zato što je stalno bio sam. Nije bilo djece s kojom bi se igrao i život bi mu bio mnogo lakši da je imao barem cuku. Jedini drug bio mu je dedo, ali i on je bio na liniji. On bi ga ponekad uzeo u krilo i pričao mu kako je bilo prije rata. Neke stvari su mu se činile nevjerovatnije od bajki koje mu je mama čitala. Na primjer ona da se prije rata moglo svuda ići i da granate nikad nisu padale. Hrane je bilo koliko hoćeš, svaki dan bi mogao jesti makarone sa sirom, svoju omiljenu hranu. I slatkiša je bilo. I voća, bombona, sladoleda… Svaki dan bi mogao jesti čokoladu! A on je čokoladu okusio samo jednom u životu. Nikad nije probao ništa slađe i zaplakao je kad je pojeo. Nikako mu nije išlo u glavu da je prije rata čokolade bilo toliko da se mogla jesti svaki dan! Niti da je postojao zoološki vrt u kojem su živjele životinje. One puno jedu i lav može pojesti cijelu kravu, rekao je dedo. A otkud im tolika hrana? Oni nisu mogli hraniti ni Garu, a cuko jede puno manje od lava!

Dumao je tako Rasim, kada je u blizini nešto šušnulo. Pomislio je da se vratio Garo pa je potrčao prema šupi. Tada se zrak prolomio i za tren je sve nestalo u dimu i prašini.

 

Rasim Karić (1991-1995) samo je jedno dijete od 1.600, koliko ih je poginulo tokom opsade Sarajevo. U knjizi Djeca Sarajeva, osim imena djece i načina na koja su poginula, ponuđen je i kratak, shematski opis njihovih ličnosti i interesa. Tako za većinu djevojčica piše da su se voljele igrati lutkicama i skupljati salvete, dok su dječaci igrali nogomet i bili omiljeni u društvu. O malom Rasimu piše samo da mu je omiljena igračka bio kamion. I to je sve što o njemu znamo danas. Pravo sjećanje na sve ono što je bio u svom kratkom životu, kao i ono što je mogao postati, čuvaju samo njegovi najbliži.

 

Justa, pravim imenom Justina, imala je dovoljno dokaza protiv Boga. Čekala je samo da umre pa da ga izvede pred sud. Počela je da ih skuplja nakon što je izgubila  dijete, a tome ima šezdeset godina. Svog malog anđela, kojeg je sunce grijalo tri godine i koji se odjednom razbolio i umro. Bez objašnjenja. Anđela koji u svom kratkom životu nije ni pomislio, a kamoli uradio nešto loše. Justa je na početku još zazivala Boga, molila mu se i ulagivala. Tražila je od Njega utjehu. Nešto što bi je uvjerilo da je smrt njenog djeteta ima smisla. Ali kako se On nije javljao tako je Justu ispunio prvo bijes, a onda odlučnost. Bog nije odgovarao, jer nije imao šta reći.

Jer kako bi se mogla opravdati smrt djeteta? Nakon što je to shvatila, za nju nije ostalo ništa osim mrtve djece. Mučene, silovane, ubijane, zlostavljane, sakaćene, izgladnjivane djece. Djece koja su patila. Iz dubine duše osjećala je nevinost njihovih želja i naivnost njihovih pogleda. Dobrotu koja nije imala vremena da se iskvari i postane po mjeri svijeta. Ponekad ne bi više mogla izdržati i smrt bi joj se učinila kao jedini izlaz. Ali znala je da se ne smije ubiti, da bi Bog to mogao iskoristiti protiv nje. Pred Njega je morala izaći što čišća, što dostojnija svojih malih slučajeva. Kojih je odavno bilo i previše, preostalo joj je samo da umre pa da Ga napadne njima. A tada je bilo izvjesno samo jedno: Bog neće imati nikakve šanse.

Posvećeno tatinom bratu, Muhidinu Žuni (1954-1958), dječaku kojeg je sunce grijalo četiri godine i od kojeg je danas ostalo samo ime

Emina Žuna 10. 08. 2019.

Esejizam kao pripovedanje

Vreme, 1. august 2019

 

DVE VELIKE JERGOVIĆEVE ESEJISTIČKE KNJIGE – VELIKE U SVAKOM ZNAČENJU OVE REČI – GRADE SAZVUČJE, IGRAJU JEDNA OKO DRUGE, ONAKO DEBELE I LEPE OKRETNO PLEŠU JEDNA S DRUGOM

Već neko vreme kod Miljenka se Jergovića tanji granica između fikcije i stvarnosne proze, između romana i pripovedaka s jedne strane i ogleda, hronika, osvrta, komentara s druge, a ako bismo ovu tvrdnju o gubitku razlika između žanrova pogurali još dalje, na nekim bismo deonicama Jergovićevog pisanja teško utvrdili i razliku između poezije i proze. Još od antičkih vremena književnost odlično podnosi neknjiževne forme – esejističke ili filozofske odlomke, crteže i fotografije, o dokumentu ni da ne govorimo – ali uzvratna poseta, mešanje književnosti u neknjiževne forme, prihvata se s mnogo više opreza: dokument u književnosti i dalje ostaje dokumentom, ali književnost u dokumentu uništava dokument. Kod Miljenka Jergovića, međutim, razlike između književnosti i neknjiževnog teksta dramatično se zamagljuju, pa kada uronimo u knjige njegovih ogleda, osvrta, hronika ili, naprosto, novinskih tekstova, propadamo u njih kao Alisa što je propala u ogledalo – ogled je uvek i nekakvo ogledalo – a tamo, s druge strane, logika koja nam je do tog časa pomagala da se snađemo u stvarnosti i da, recimo, bez oklevanja napravimo razliku između pripovetke i ogleda o toj pripoveci, najednom više ne nudi kriterijume razgraničavanja i nije više izraz nužnosti, ne upućuje logika više na kičmu stvarnosti već na vrenje mogućnosti.

U 650 stranica velikog formata i gustog teksta knjige Autobus za Vavilon (Službeni glasnik, Beograd 2017) sabrao je Gojko Tešić 166 Jergovićevih tekstova što ih je ovaj od 2010. do 2017. godine objavljivao u zagrebačkom Jutarnjem listu(“Subotnja matineja”) i na svom internet časopisu “Ajfelov most”. Vodio se priređivač kriterijumom “našosti”, te je u izbor uvrstio autorke i autore koji pišu, slikaju, fotografišu, crtaju ili prave filmove na našemjeziku, kako god taj jezik da nazovemo, u rasponu od Kranjčevića i Ujevića, Krleže, Andrića i Selimovića, preko Save Šumanovića, Ante Babaje, Aleksandra Tišme, Nikole Bertolina, Arsena Dedića i Tereze Kesovije, do Svetislava Basare, Bože Koprivice, Tome Zdravkovića i “Ekaterine Velike” (i tako još 190 puta, otprilike).

Izdanje zagrebačke “Frakture”, pak, Imenik lijepih vještina, obimom i brojem stranica ne zaostaje za beogradskom zbirkom, ali u tu lepu knjigu tvrdih korica, širokog proreda i prostranih margina stao je pedeset i jedan tekst u izboru samoga pisca (pokriven je period do 2018. godine), od toga jedanaest je autora koji ne pišu ili ne misle na našem jeziku, dok je najviše ogleda o autorima koji su okrenuti hrvatskoj varijanti ovoga jezika, s posebnim osvrtom na one koji su, iz razloga vrlo raznovrsnih, živeli i pisali izvan Hrvatske, naročito u Bosni. Neke od tekstova možemo pronaći u obe zbirke, ali to ni najmanje ne smeta da se ove pozamašne i dragocene knjige nađu na policama jedna kraj druge. Čak bi to, možda, uz Jergovićeve Zagrebačke kronike objavljene 2007. godine (Biblioteka XX vek), bilo i nužno, jer ako jednoga dana, iz nekog razloga, neko bude hteo da sazna ponešto o ovim krajevima u kojima se oduvek živelo jadno, ali se umiralo kvalitetno, ove će tri knjige istraživaču reći više od bilo kakvih dokumenata, svedočanstava iz prve, druge, ili treće ruke, više od svih tekstova vođenih strogom naučnom metodom, čak više i od filmskih ili tonskih zapisa. Ne izneveravajući činjeničnu ravan, ovi su zapisi, svi od reda, čista, smela, duhovita i nadasve pouzdana tumačenja, a pouzdana nisu zato što bi se proverom utvrdilo da odgovaraju nekakvoj stvarnosti koja bi im prethodila, već zato što su, bez ostatka, posvećena jeziku iz kojeg se rađaju.

Gotovo je nemoguće osloboditi se utiska da, uprkos jasnoj svesti o žanru – Jergović piše oglede i osvrte – čitamo, zapravo, priče. Poreklo tog osećaja (ni malo proizvoljnog, uostalom) nalazi se kako u Jergovićevoj mehkoj rečenici, istoj onoj kojom ispisuje svoje romane i priče, tako i u snažnom prisustvu autorskog ja. Za ogled, naime, nije karakteristično (premda nije ni zabranjeno) uvođenje pripovedačkog ja, ali malo je tekstova u ovim dvema zbirkama u kojima se, kao lik, ne pojavljuje i sam pisac. U meri, međutim, u kojoj udvajanje pripovedačkog ja u književnosti stvara privid da za istinitost napisanog jemči sam pisac svojim imenom i prezimenom, a ne tamo neki izmišljeni lik – pa će pripovedač romana Selidba, recimo, koji se zove Miljenko Jergović, svoj identitet da podeli s piscem Miljenkom Jergovićem – u toj istoj meri uvođenje pripovedačkog ja u stvarnosnu prozu (esej) zamagljuje granicu između ogleda i književnosti jer unosi dozu subjektivnosti koja, prema pravilima žanra, tu ne pripada. Tekst o sarajevskom piscu Karimu Zaimoviću kojeg će, na kraju rata, ubiti geler, “kažu, ne veći od zrna riže”, počinje sećanjem na Zaimovićeva i Jergovićeva sarajevska druženja za vreme opsade, da bi se potom prelio u Zaimovićevu biografiju i priču o njegovoj knjizi. U drugom će slučaju pisac opisati kada se i kako prvi put susreo s knjigom o kojoj piše, ili će reći da je knjigu čitao “barem sedam puta” (Andrićevu Travničku hroniku), ili “barem dvadeset puta” (Selimovićev Derviš i smrt), da bi u jednom neočekivanom i očaravajućem eseju unutar eseja podelio s čitaocima iskustvo višestrukog čitanja jedne iste knjige i izveo veoma neočekivan zaključak: ne menjaju se, vremenom, samo čitaoci – to je trivijalno zapažanje – već se menjaju i same knjige. (Možda bismo ovde, sledeći Jergovićevu logiku, smeli da primetimo kako se klasičnima smeju nazvati one knjige koje su svakim narednim čitanjem drugačije, one knjige, dakle, koje nikada ne postaju jednake sebi.)

U tekstu o slikama Nives Kavurić Kurtović to pripovedačko ja nosi čitavu konstrukciju, jer pisac priča priču o svom dolasku u izložbeni prostor, o tome kako nema dovoljno vremena za razgledanje slika jer žuri na avion, a zatim u hotelskoj sobi, u drugoj zemlji, odoleva porivu da otvori internet i pronađe platna u koja nije stigao da se udubi, nego se oslanja na sećanje i utisak, te sam esej kao da postaje priča o sećanju na slike. Ipak – i to je ključ – koliko god da ga ima, ne postaje pripovedač junak ovog ogleda, već čarolijom pripovedanja ostaje taj tekst ono zbog čega je i pisan: ogled o slikarstvu Nives Kavurić Kurtović. I to briljantan. Priča i ogled u istom. U tekstu o slikaru Voji Staniću Jergović opisuje Stanićeva platna ulažući u te opise sve svoje pripovedačko umeće, kao da rečima slika naslikano, tako da se slikarsko-književna scena uvišestručuje u susretu velikog slikara i velikog pisca: metafizički Stanićevi prizori, igra svetlosti koja izvodi iz ravnoteže čvrste oblike, pretaču se u reči i jezičke slike, te uzbudljiva esej-pripovetka biva koliko posveta slikarstvu i velikom slikaru, toliko i posveta jeziku. I ne samo to. U jednoj gotovo usputnoj, a snažno subjektivnoj rečenici u kojoj Jergović sebe uvodi u ogled, on poredi slikarstvo Voje Stanića i Miljenka Stančića ukazujući na to da Stanić, za razliku od Stančića, svoje prizore ne situira u jedinstveni vremenski okvir, ali radoznali će čitalac ostati uskraćen objašnjenja šta, pak, znači to da Miljenko Stančić gradi jedinstveni vremenski okvir? Kao odgovor na ovo pitanje događa se tekst o Stančiću kojeg nema u Imeniku lijepih vještina, ali ga pronalazimo u Autobusu za Vavilon. I tu vidimo kako ove dve velike knjige – velike u svakom značenju ove reči – grade sazvučje, kako igraju jedna oko druge, kako, onako debele i lepe, okretno plešu jedna s drugom.

Dodatni književni element jeste što “junake” svojih ogleda Jergović gotovo redovno, s jasnom pripovedačkom strategijom, opskrbljuje kratkim životopisom i pokazuje u kojoj su meri njihovi izvanumetnički životi bili spleteni s onim o čemu pišu (Meša Selimović je, možda, primer svih primera), što slikaju (poput Omera Mujadžića), ili o čemu prave fotografije (Milomir Kovačević Strašni), a time razotkriva i svu složenost njihovih identiteta. Jedan se, recimo, rodio u Bosni, studirao u Beogradu, živeo u Zagrebu, drugi je morao da izbegne iz Zagreba, otišao na železničku stanicu da sačeka prvi voz koji bi ga odveo bilo kuda, te ga slučaj dovodi u Beograd gde će provesti narednih četrdeset godina da se nikada više ne vrati u Zagreb (upravo će njega Jergović nazvati velikim hrvatskim pesnikom), neki su pisci, glumci i slikari lumpovali po Beogradu i Sarajevu a živeli u Zagrebu, neki su se vraćali u svoja mala mesta noseći sa sobom svoja sarajeva, zagrebe i beograde, ali uvek su svi oni živeli taj jedan jezik gde god da su bili i u bilo kojim okolnostima da su živeli, čak i kada su, poput istoričara Radovana Samardžića, u nekom trenutku potpuno izgubili kompas i zaigrali na kartu zla.

Piše Jergović o bosanskoj, srpskoj i hrvatskoj književnosti, ali čim se to ovako kaže, čim se sadržina knjiga pokuša na ovaj način zahvatiti, istog se trenutka suočavamo s protivrečnostima, apsurdima i paradoksima. Jer, čak i kada, ne oklevajući ni trenutak, nekog pisca stavi u određeni kontekst pa ga nazove hrvatskim, bosanskim, ili srpskim piscem, istog se časa taj identitet pojavljuje kao toliko nečist, upitan i složen, u tolikoj meri prožet barem još jednim identitetom, da postaje belodano kako tog i takvog čoveka, onakvog kakvim ga Jergović crta, ne bi ni bilo kada bismo ga sveli samo na jednu priču. Upravo je to smisao Jergovićevog insistiranja na kratkom životopisu gotovo svakog autora: etnički identitet slučajan je i proizvoljan, a bitni su jezik, film, priča, platno, fotografija, pesma. Etnički identitet bez dela je, znamo to, pribežište za hulje.

Možda i najbolji primer ovakvog de­kon­struktivnog postupka dva su začu­dna teksta o Meši Selimoviću. Eksplicitna odluka, dakle, da sebe samoga uvede u srpski književni korpus, proizvod je, piše Jergović, banalnih, nimalo uzvišenih prilika u Sarajevu iz kojeg veliki pisac, naprosto, odlazi pod pritiscima, da bi utočište pronašao u Beogradu i gotovo afektivno svoj spisateljski identitet zaveštao srpskoj književnosti. Istovremeno, međutim, upravo takva mogućnost da se relativno lako promeni fizički i kulturni prostor, a da se ostane u istom jeziku, ukazuje na spektakularne dekonstruktivne (ali i destruktivne) mogućnosti činjenice da Hrvati, Bošnjaci i Srbi govore jednim jezikom. Kao “ateist koji se usrdno molio” i koji piše “jezikom nekoga tko je s vjerom čitao Kuran, ili jezikom koji imitira jezik nekoga tko je s vjerom čitao Kuran – a to je za književnost jedno te isto, pod uvjetom da je uvjerljivo”, Meša Selimović, piše Jergović, izrasta iz središta zamišljene biti bosanskomuslimanskog sveta, što bi sve, ma koliko zanimljivo, bilo nevažno da nije remek-dela Derviš i smrt i Tvrđava, odnosno – i to je pitanje koje, iz nekog razloga, niko nije postavio tako jasno i lepo – šta je prosečnog i dosadnog pisca socijalističkih romana, kakav je Selimović bio na svojim spisateljskim počecima, pretvorilo u jednog od najvažnijih pisaca ovoga jezika? Šta se to steklo u njegovom životu i u njegovom pisanju pa da stvarnost, o kojoj je pisao loše, dosadno i bespomoćno, prebaci u prošlost kako bi o sadašnjosti, oslanjajući se na islamske motive i na svoju najzad pronađenu rečenicu, rekao više i bolje nego dok joj se obraćao direktno? E to je, sugeriše Jergović, jedino bitno, taj splet životnih okolnosti, ona situacija kada pisac više ne može da bira o čemu će pisati, nego mora da piše o onome što ga proganja i oblikuje, što ga usmrćuje ili mu daje život, ta prinuda da piše o sopstvenim demonima kako bi ih odagnao ili se pomirio s njima (inače će ga povući za sobom, u ništavilo), ono, dakle, kada život postaje isto što i pisanje. Ne ostaje iza ova dva Jergovićeva teksta o Meši Selimoviću nikakav rep, sve su magle rasterane, a na čistom i jasnom suncu ostaje samo majstorstvo jednog uistinu velikog pisca kojeg od strvinara, ali po malo i od njega samog, spasava drugi veliki pisac.

* * *
Nije Jergović ni malo nežan posmatrač ovdašnjih kulturnih scena i slabe su šanse da će da prećuti glupost, nečasne radnje, ili ono što smatra štetnim. Prirodno je da je najgrublji u svojoj kući, te će svako malo da ošine po hrvatskoj sceni, a onda po rani da pospe so i biber. Nekome će se to možda učiniti paradoksalnim, ali teško da se nekoj sredini može dati više od onoga što, takav kakav je, Jergović daje pre svega hrvatskom, a potom i bosanskom i srpskom kulturnom prostoru. Tu negde, najzad, ponovo dolazimo do onog pripovedačkog ja koje boji njegove oglede i približava ih književnosti: nijedno Jergovićevo ja zapravo ne prethodi ovim tekstovima, nego je njihov proizvod. Ne jemči neko zamišljeno Jergovićevo ja za te tekstove, već svaki od tih tekstova jemči za svako Jergovićevo ja. Jedinstvo njegovog dela, dakle, ne leži ni u Jergoviću građaninu, ni u Jergoviću piscu, niti u pripovedaču koji se zove Miljenko Jergović, već u jeziku kojim svaki od tih Jergovića piše stvarajući, na taj način, to jabez kojeg se ovaj jezik više ne da ni zamisliti.

Ivan Milenković 10. 08. 2019.