Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Budućnost je u nepismenosti

Za časopis Prosvjeta razgovor vodili Čedomir Višnjić i Goran Borković

 

Miljenko Jergović jedan je od najprevođenijih i najnagrađivanijih hrvatskih pisaca čiji je književni uspjeh odavno nadišao granice ne samo Hrvatske, nego i regije. Razgovarali smo s njim o jezičnom zajedništvu na prostorima nekadašnje Jugoslavije, stanju suvremene literature na našim prostorima, budućnosti knjige, Branku Ćopiću, Lazi Kostiću, pa i o nogometu…

  1. Jedan si od onih koji žive i rade ne obazirući se na novostvorene granice, naročito one hrvatsko-srpske, pa te molimo da nam kažeš kakvo je tvoj viđenje jezične situacije na ovoj relaciji. Udaljavaju li se jezične prakse dva naroda, unatoč žestokim nacionalnim integracijama imamo provalu dijalekata na jednoj i drugoj strani, više ne brinemo o tome hoćemo li se razumjeti van užeg jezičnog kruga… Kako živiš s lektorima, što misliš o perspektivama jezičnog zajedništva, mimo političkih inicijativa na tu temu?

– Ne, jezične prakse se ne udaljavaju, i to iz najmanje dva razloga. Prvi: između Hrvatske i Srbije, ali i Bosne i Hercegovine, morao bi postojati neusporedivo viši i neprelazniji zid od onoga zida što su ga između 1991. i 2000. tvorile stvarne i imaginarne crte ratnih frontova, pa da se nakon nekoliko desetljeća takvoga zida jezične prakse stignu uzrazlikovati. Drugi: da bi se stvorile jezične razlike, za kojima su najprije krenuli žudjeti hrvatski nacionalisti, e da bi im se tokom vremena u toj žudnji priključili njihovi srpski pa bošnjački sumišljenici, nije dovoljno uspostavljanje neformalne pravopisne policije, koju sačinjavaju zaošijani jezikoslovci, akademici i profesori, fanatici pravopisnih normi, nego je nužno stvarati novu književnost na novim jezicima, te postupno prevoditi onu staru, koja je pisana na tom otrovnom zajedničkom jeziku. Takvo što je bilo započeto u NDH, toj monstruoznoj državi, koja je, međutim, za razliku od Republike Hrvatske imala nekakvu, makar i naopaku, kulturnu politiku, ali čak i da je, ne daj Bože, NDH duže opstajala, rezultati ne bi mogli biti naročiti. Da bi se stvorio novi jezik, Hrvati bi se morali odreći svega onog što je stvoreno na starom i na starim jezicima, što je skoro pa nemoguće. Isto bi, s istim ciljem, morali učiniti i Srbi, te Bošnjaci. Između ostaloga i zato što se hrvatski nacionalistički cilj ne može ostvariti bez ostvarenja srpskog nacionalističkog cilja. Nije dovoljno da Hrvati izmisle novi jezik. Istovremeno moraju i Srbi izmisliti svoj, jer se inače događa ono što se događa u posljednjih tridesetak godina, o čemu bi mnogo kompetentnije mogao i trebao govoriti profesor Ranko Bugarski, čovjek koji se izvan svake sumnje najozbiljnije bavio životom naših leksika, a to je da Hrvati ubace neku svoju riječ u opticaj, pa je onda slobodniji među srpskim govornicima i piscima krenu koristiti kao svoju. Pogledajte samo učestalost riječi glede u tekstovima srpskim autora. Ta je riječ u srpski jezik najprije ušla kao stilski snažno obojena riječ, obično blagog ili manje blagog izrugivanja Hrvatima, e da bi zatim zaživjela kao sasvim normalna, obična, upotrebna riječ. I eto tragedije, Hrvati su promovirali riječ od koje će krenuti naše razlikovanje, a Srbi su je zatim slobodno preuzeli. Ukrali su je kao što deran ukrade sladoled iz škrinje pokraj seoske trafike. A ima i treće: da bi se zajednicama uzrazlikovao jezik morala bi im se prethodno radikalno uzrazlikovati stvarnost. A stvarnost u Srbiji i Bosni i Hercegovini danas je mnogo sličnija i srodnija stvarnosti u Hrvatskoj, nego što je to bila 1985, recimo. To je posljedica nacionalističke vladavine u te tri zemlje, ali i prokletstvo tužnih sudbina svih naših nacionalista. U zadnjem desetljeću socijalističke Jugoslavije život se u pojedinim republikama dublje razlikovao nego što se razlikuje danas, a kulturni (pa i jezični) supstrat njihovih metropola bio je supstancijalno i suštinski udaljeniji nego što je danas. Zašto je bio udaljeniji? Zato što je bio supstancijalniji. Ili pojednostavljeno rečeno: dok je hrvatska književnost još postojala, ona se bitnije razlikovala od srpske nego danas kada hrvatske književnosti zapravo nema. Osim toga, u ono su vrijeme hrvatski nacionalisti svoj duh i ukus odgajali na hrvatskim pjesmama, na hrvatskoj tradiciji, a ponekad i na nekim ozbiljnijim i manje folklornim europskim tradicijama. Hrvatski nacionalisti u osamdesetima nisu se odgajali na Lepoj Lukić ili na Zorici Brunclik. Današnji, pak, hrvatski nacionalisti, i to skoro bez izuzetka, svoj kulturni habitus stvaraju na prvacima i prvakinjama srpskoga novokomponovanog folklora. Pogledajte samo što na svojim svadbama slušaju hrvatski nogometni šampioni – koji su, i to recimo, prvaci hrvatskog nacionalnog duha, te samim tim i prvaci hrvatskog nacionalizma – ali ne samo oni, nego pogledajte što to trešti iz crnih limuzina sa slovom U na registarskoj tablici: Ceca, Stoja, Aca Lukas… I kako onda da se hrvatski jezik uzrazlikuje od srpskog, recite vi meni?

  1.  Kako vidiš stanje savremene domaće literature, naročito proze? Ona srpska je izgubila na ranijem značaju gubitkom kruga svojih tema…. Kako se nositi sa konkurencijom koja je bliža nego ikad, onom svjetskom, danas kad se može čitati Kabrea, Serkasa, Tokarčukovu, Ulicku… Kako evropeizirati naše teme, ili je to samo pitanje snage talenta i literarnog izraza?

– Srpska književnost izgubila je svoj jedini prirodni kontekst, a to je kontekst Jugoslavije. Izgubila ga je ne zato što se ta država raspala i nestala, budući da je rečeni kontekst bio od države stariji, nego ga je izgubila odrakavši se onog na čemu je utemeljena. Da bi se to objasnilo, možemo opet krenuti s pričom o našim rodnim i rođenim nacionalizmima. Za razliku od hrvatskog nacionalizma koji je u dvadesetom vijeku u pravilu bivao kulturno isključujući, u sebe zatvoren i ekskluzivan, srpski je nacionalizam bivao kulturno inkluzivan, osvajački, ekspanzionistički. Za razliku od političke stvarnosti u kojoj ekspanzionizam i osvajaštvo nisu na dobrom glasu, u kulturi, a pogotovu u književnosti, riječ je o nečemu što je apsolutno pozitivno konotirano. Zahvaljujući spremnosti da uključi druga i drukčija iskustva, da priključi svjetove koji se razlikuju od vlastite dominantne legende o svijetu, srpska književnost i kultura dvadesetog stoljeća mogla je adoptirati Ivu Andrića, a zatim mu stvoriti uvjete da do kraja bude to što je bio. Ali ne samo Andrića, nego na neki drugi način i Crnjanskog, čija su se formativna kulturna iskustva radikalno razlikovala od iskustava neke zamišljene srpske matice. Hrvatska kultura i književnosti ne samo da nisu mogle stvoriti Andrića i Crnjanskog, nego su se formirale i opstajale na isključivanju čak i onih sumnjivih i nedovoljno hrvatskih elemenata koji su izlazili izvan zadane legende o identitetu nacionalne kulture. Čak ni Krleža, veliki Hrvat, koji je istovremeno bio i veliki Jugoslaven, nije podnosio ideje o širenju zadatih okvira hrvatskoga kulturnog i književnog identiteta. A što se događalo u posljednjih četvrt stoljeća? Događalo se uglavnom to da su Srbi sve više počeli bivati Hrvatima, da su istraumatizirani raspadom Jugoslavije poput nekakvih uvrijeđenih frajli počeli vlastitu kulturu i književnost zamišljati na način na koji Hrvati zamišljaju svoju kulturu i književnost. I naravno da to onda stvara probleme u imaginiranju svijeta, onoga stvarnog i onih književnih. Kao posljedica takvih promjena stvara se, recimo, apsurdna situacija u kojoj u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoje neke regionalne književne nagrade, koje mogu dobiti, pa ih i dobivaju, pisci iz Srbije (spomenimo samo tuzlansku nagradu koja nosi ime Meše Selimovića i rovinjsku koja nosi ime Mirka Kovača, premda su autori iz Srbije čašćeni i Nagradom V.B.Z.-a, te u međuvremenu ukinutom nagradom Jutarnjeg lista…), dok u Srbiji nijedna takva nagrada ne postoji. Ovo spominjem ne zato što bi nagrade bile same po sebi važne, nego zato što su one simptom i slika nečega drugog.

  1. Kako vidiš budućnost knjige, one na našem jeziku u društvima koja žive ili od turizma ili od gastarbajtera i koja kulturu otvoreno funkcionaliziraju za potrebe turizma?

– Budućnost knjige je onakva kakva je i budućnost društvene zajednice. Ako Hrvati doista odluče da budu sobarice i konobari, te u slučaju da su talentiraniji, policajci i fudbaleri, tada će ih nestati. Sezonu-dvije prije nestanka Hrvata nestat će i hrvatskih knjiga. A što će za to vrijeme biti sa Srbima? Srbi će, pretpostavljam, nestati iz nekih drugih razloga. Ali će, nestane li Hrvata, sigurno nestati i njih. Nemoguć je svijet u kojem bi bilo Srba, a ne bi bilo Hrvata. I obrnuto.

  1. Jedan od velikih pisaca, srpskih, bosanskih, ličkih je Branko Ćopić. Što danas da radimo, kako da spasimo Nikoletinu, Jovančetovu družinu? Ili drugi primjer; gledao sam nedavno sjajni Bauer-Diklićev film „Ne okreći se sine“. Kud idemo ako se toga odričemo?

– Odricanje od Ćopića je odricanje od njegovih složenih identiteta. Svedemo li ga na Srbina i na srpskom pisca, kao što se sve češće radi, od njega nam neće ostati ništa. U ona vremena Ćopić je najprije bio percipiran kao Krajišnik. Tada je pojam Bosanske krajine imao neku svoju dubinu i sadržaj, ali i svoj mentalitetni okvir. On je, pogotovo u svom neusporedivom dječjem opusu, bio pisac tog mentaliteta. Iako je za sebe govorio da je – Ličanin. Usto, Ćopić je, naravno, bio Srbin. Ali ne bilo koji i bilo kakav Srbin, nego onaj iz kraja čije su veze i omraze s komšijama vrlo krvave, čvrste, vječne. Iako je obično nije takvom predstavljao, njegova književna tema bila je izrazito nacionalna i u komunikaciji s onim Drugim i Drukčijim. Šta nam je Branko Ćopić, a i šta je Branko Ćopić današnjim Srbima i srpkoj kulturi i književnosti ako onoga Drugog i Drukčijeg više nema? Eto, i zato bi za lijepo sjećanje na njega, ali i za svako buduće čitanje Ćopića, valjalo imati na umu odakle je on, te čiji je još on. Čiji je? Pa onih Drugih i Drugačijih! A kad pitate za Bauerov filmski klasik, tu je stvar jasna: ustašija je učinila sve da tog filma više ne bude. I, eto, nema ga. Oni koji su kod Bauera poraženi, u stvarnosti su pobijedili. I tako je film izbrisan iz stvarnosti. Kao i toliko toga drugog.

  1. Što činiti sa školskim programima; kome i kako objasniti da se ne može dijete pristojno i ozbiljno obrazovati na ovdašnjim jezicima, da ne može razumjeti njihovu ljepotu i vrijednost, vrijednost baš te svoje nacionalne kulture, ako preskoči sa jedne strane granice npr. Lazu Kostića, a sa druge S. S. Kranjčevića, ako nikad nije čulo za Cankara… Imena slučajno naletjela iz sjećanja…

– Ili jednostavno govoreći: hrvatsku književnost ne možete saznavati i znati bez srpske književnosti. I obrnuto. To možda i jest razlog zbog kojeg hrvatske književnosti uglavnom više i nema. A bez književnosti se, naravno, djeca ne mogu obrazovati na ovdašnjim, kao ni na bilo kojim drugim jezicima. Bez književnosti, patetično govoreći, nema, niti može biti materinjeg jezika. A materinjeg jezika, u našem zlosretnom srpskohrvatskom slučaju, nema bez jezika onoga prvog, omrznutog komšije.

  1. Problem obrazovanja još je dublji za srpsku nacionalnu zajednicu. Manjinske škole i programe napadaju podjednako i ljevica i desnica, svatko iz svojih razloga i ideoloških potreba. S druge strane, Talijani slične prigovore rijetko mogu čuti…

– Talijani za početak imaju tu sreću da se dovoljno razlikuju. I, budimo malo cinični, tu sreću što skoro da ih i nema. Premda ne znam koliko bi malo trebalo biti Srba u Hrvatskoj, pa da hrvatski nacionalistički ukus bude zadovoljen. Vjerojatno Srba i ne može biti tako malo da ih istovremeno ne bude previše. Ali zašto je tomu tako? Iz različitih razloga, od kojih su neki više psihopatološke, nego demografske i kulturološke naravi. Naime, nakon što bi već nestali i posljednji Srbi iz Hrvatske, ništa se ne bi promijenilo, niti bi se nacionalistička histerija utišala. Čak bi se moglo pretpostaviti i da bi je to samo pojačalo. U tom bi času strani element, element Srba, postao u Hrvatskoj nevidljiv, ali zato još mnogo prisutniji. I onda bi se lov na Srbe nastavio na metafizičkoj razini. Otkrivalo bi ih se, i to po nekoliko njih, u svakom preostalom Hrvatu. Onom nepravovjernom, ali i onom pravovjernom. Srbi svi i svuda bi u tako zamišljenom i ostvarenom hrvatskom svijetu bez Srba, postali nerješiva napast. To se, čini mi se, već događa. Hrvatski nacion je do izbezumljenja iritiran svrabom svojih amputiranih organa, ali i, još mnogo gore od toga, otkrićem da se srpsko pitanje u Hrvatskoj ne rješava nestankom Srba. Jednako je to užasavajuće za hrvatsku ljevicu, kao i za desnicu, premda su obrasci užasnutosti različiti.

  1. Možemo li zadržati kontrolu nad vlastitom prošlošću nad vlastitom nacionalnom kulturom, baveći se njom na ovaj današnji način? Ili neizbježno upadamo u krug sužene kulturne reprodukcije…

– Nikad se mi nismo dovoljno ozbiljno bavili svojom prošlošću, e da je ne bismo pokušavali mijenjati. Kod kulturnih naroda prošlost je ono što se nastoji fiksirati i opisati, upravo zato da bi se spasilo od onih koji bi da mijenjaju prošlost.

  1. Kako u tom kontekstu gledaš na budućnost Srba u Hrvatskoj? Njima se i dvadeset tri godine nakon kraja rata nameće osjećaj kolektivne krivnje tako da i ovaj preostali postotak „ima pravo“ ovdje više biti, a manje uistinu živjeti, i to samo dotle dok većinska politika ne odluči drukčije. Nekad su nas ovdje gnjavili pitanjem za koju reprezentaciju navijamo, danas toga više nema, ali zlosretna identitetska priča golmana  Subašića vrlo je znakovita.

– Pripovijest o Subašiću je nevjerojatna. To je ono kad se nitko ne usuđuje ispričati priču koja tako neizrečena lebdi između ljudi, kad nema pisaca ni književnosti, nema narodnih pjesnika koji bi pripovijest opjevali, i onda se u jednom trenutku priča sama od sebe ispriča. Danijel Subašić, recimo to i po stoti put, ima puno ljudsko pravo da bude Hrvat. I to se pravo ni po čemu ne razlikuje od istoga takvog prava koje, recimo, imam ja, ili koje imaju građanin Plenković ili građanka Grabar-Kitarović da isto tako budu Hrvati. Samo što za razliku od nas, koji smo slobodni tematizirati svoje matere i očeve, njihove zavičaje i identitete, pa to s vremena na vrijeme i činimo u različite javne i privatne svrhe, Danijel Subašić bi trebao biti Hrvat bez ćaće Jove i matere Boje, i bez zavičaja u Rašteviću kod Benkovca. Sve je, osim tog njegovog hrvatstva, u slučaju Danijela Subašića višak koji bi se morao prešutjeti i prešućivanjem sakriti. Ono što je u mom slučaju identitet ili tvorbeni materijal mog identiteta, u Danijelovom je slučaju – sramni detalj. Ili niz sramnih detalja. Ono što su za mene zapišane i zasrane vojničke gaće koje sam nosio u kninskim i lastovskim kasarnama sa 1984. na 1985, to je za njega – barem iz perspektive koja mu se u Hrvatskoj i u hrvatskim medijima nameće – njegovo podrijetlo. I to je strašno! To stoji kao znak prokletstva, ali ne nad Subašićem, nego nad zajednicom koja Subašića dovodi u takvu situaciju. Pred većinom preostalih Srba u Hrvatskoj, naročito pred onima koji žive izvan Zagreba (kojem valja pridodati Istru, kao neki zaštićeni, povlašteni prostor), izbor je ili da potisnu i u sramnu zonu premjeste sve ono što čini njihove privatne i porodične identitete i da budu Hrvati na način Danijela Subašića, ili da podnose teret onog što nazivate kolektivnom krivnjom. Drugi je izbor teži, egzistencijalno rizičniji, ali je na neki način bolji i dostojanstveniji. Osim toga, kolektivna krivnja je, možda, i korak prema kolektivnoj odgovornosti. A ona je nešto što bi bilo dragocjeno i za hrvatske Srbe kao i za hrvatske Hrvate. Ali naravno, odgovornost je nešto što sami izabirete. Odgovornost se, za razliku od krivnje, ne može nametati.

  1. Što misliš o ovom novom, medijski guranom fenomenu, totalne radosti, pa totalne žalosti? Odakle izvire ta egzaltacija?

– Lažna osjećanja su, kao što znamo iz meksičkih i turskih sapunica, uvijek vrlo snažna, ekstremna. A kakva bi kolektivna, medijski ili politički projicirana osjećanja i mogla biti nego lažna? Za proizvodnju takvih osjećanja koriste se pobjede nogometaša i preminuća slavnih osoba, onih za koje su baš svi građani čuli, pa se na kolektivnim karminama i zadušnicama mogu uspješno identificirati.

  1. Više puta si pisao o Beogradskom sajmu knjiga i o beogradskoj književnoj i kulturnoj sceni. Čini li se i tebi da bi ta sredina još jednom mogla postati centar okupljanja južnoslavenske pisane riječi?

– Da, ali ovaj put to se događa iz manje dobrih razloga. Naime, Beograd nesumnjivo danas jest centar južnoslavenske, te srpskohrvatske pismenosti. Više je danas knjižara u Knez Mihajlovoj i nekoliko okolnih ulica, nego u cijeloj Hrvatskoj. Ovo nije hiperbola, ovo nije stilsko pretjerivanje, nego gola, tehnička i statistička istina. Kao što više knjiga – uključujući one dobre i važne – godišnje objavi beogradska Laguna, nego svi zagrebački izdavači zajedno. I naravno da onda preostali pismeni, za književnost zainteresirani Hrvati hrle u Beograd po knjige koje su objavljene na njihovom meterinjem jeziku ili na jeziku koji je nepodnošljivo blizak i srodan tom jeziku. Beograd postaje centar okupljanja južnoslavenske, pa samim tim i hrvatske pisane riječi zato što projektantima hrvatske sadašnjosti i budućnosti, te hrvatskim nacionalistima općenito, ni do kakve pisane riječi nije više stalo. Pisana riječ bila im je nužna kao sredstvo razdvajanja od Srba. Nakon što je razdvajanje obavljeno, budućnost je u nepismenosti.

Miljenko Jergović 05. 10. 2018.

Majstori i majstorije/15

KLAVIR-ŠTIMER

 

Svaka žica na klaviru, kaže klavir-štimer, ima srce. I svaki čekić koji udara po njoj ima dušu. Dok zateže žicu, nastoji da ne bude prenapregnuta, da ne bi previše stisnula srce u sebi; ono mora slobodno da damara, jer samo će tako taknuti srca onih koji slušaju muziku. Čekiću dok čisti usijanu glavu, priziva paperjaste oblake da ga obaviju, jer samo kad osjeti njihovu bestežinsku nježnost, taj mali bat znaće da podesi svoj udarac koji će žica osjetiti kao milovanje i uzdah dragosti pretočiti u note.

Dok radi, klavir-štimer voli da prostorijom u kojoj su on i klavir šumori tišina. Jedino tako neće im smetati prisustvo stvari i moći će da usklade otkucaje srca. Kad i instrument i majstor osjete da je sve na svom mjestu, oko njih će u očaravajućem sazvučju elegantno obučena gospoda kristalnom dvoranom u naručjima ponijeti dame u šuštavim haljinama, čije noge, kako  se čini, ne dotiču mermerni pod.

Prišulja se ponekad klavir-štimer u neki mračni kutak koncertne dvorane i dok sluša nesputane ovacije maestru koji se klanja publici desnom rukom oslonjen na klavir, osjeća da je dio tog oduševljenja upućen i njegovim vještim rukama koje je pokretalo srce dok su razmrsivale nerve u instrumentu.

Ranko Pavlović 04. 10. 2018.

Izbori 2018

Jesen u jasen stropštava kosjerić
Rulja slazi na parket, svoja tijela

Ugurava u dvoranu, ko majka
Sinu zločincu, u zatvor, u paket

Hranu.

Zastave metnute u ruke halaši
Slamke su u praznoj čaši;

U dušama, skoren rat
Bosna je kafana zatvorena

Barjaktar fildžan neopran.

Iz hodžine ruke, kanafa:
Nad predizbornim skupom

Pušta Alaha, ko dijete zmaja
Od kartona… Michelin maskota

U predsjednika na desnom ramenu –
Iz njega dobrota meleči, na njegovu licu

Mekše je i sreći, dok s govornice
Redžepi…

Almin Kaplan 04. 10. 2018.

Za koji kukac kvasinu piješ?

Dnevnik jednog penzionera/3

 

Alem Ćurin 03. 10. 2018.

Stabla

Na derventskom katoličkom groblju uz koje se provezem kad idem u Sarajevu rastu golema razgranata stabla, posađena veoma davno, da čine hlad pokojnicima i onim koji su ih došli obići. Nadrasla svoju svrhu, stabla s jeseni zasipaju grobove lišćem, što onda trune po kamenim pločama koje nema tko obilaziti ni čistiti, jer u Derventi katolika više nema. Neka su bolesna, debla im bolesno trunu, grane se pod starošću savijaju i sablasno škripe na vjetru, kao da će se svakog časa prelomiti i pasti.

Crkvenjak koji se za groblje brine po Bosni traži nekog tko bi posjekao bolesna stabla, velike novce nudi, ali nitko neće. Nikome, pa ni njemu samom, nije u pameti kako bi se takav posao mogao obaviti, a da grane ne popadaju po grobovima i ne oštete ih. Jedino ako bi drvosječa bio ptica ili stršljen, pa da oblijeće oko grana s motornom pilom, reže ih iz nekoliko puta, i jednu po jednu spušta na tle. Ili da se iz nekog Japana dopremi specijalno izrađena dizalica koja bi bila ukopana izvan groblja i kojom bi se drvosječa vinuo u krošnje. Ali ni tako, s pticama i specijalnim japanskim dizalicama, nije sigurno da bi mogli posjeći ta preko svake mjere izrasla stabla.

Ovo mi govori mladić kojeg sam primio u auto na granici, jer me je graničar zamolio da ga povezem do Žepča, sin je njegova komšije, zlatan dečko, studira u Brodu, a do večeras mu nema autobusa.

I ja sad ne znam je li ovo sa stablima istina, ili me u putu premjerio, pa kroji priču koja će mi biti potaman.

Ako je istina, priča svakako vrijedi više od prevoza do Žepča.

Ako nije, slučajni me suputnik poznaje bolje od onih među kojima živim.

Što god bilo, kad sljedeći put prolazim stabla na derventskom groblju ne gledam više istim očima. Nego mislim o njihovoj bolesti i smrti, i o prostranoj sjeni koje neće biti kad više ne bude njih.

Miljenko Jergović 03. 10. 2018.

Rengen

Odlomak romana u nastajanju

 

Sedeli smo na tvrdoj klupi prijemnog odeljenja. Vrata od ordinacije su bila zatvorena. Bolnica je mirisala na medicinu. Na sveže okrečenim belo-sivim zidovima visili su likovi iz crtanih filmova. Paja Patak i Miki Maus. Čekali smo da se otvore vrata i da nas medicinska sestra prozove. Otac i majka su ćutali. Ni ja nisam mogao da pričam. Buljio sam u vrata ordinacije. Trajalo je desetak minuta.

Kada smo ušli unutra, bol se premestio na dole. Osećao sam probadanje kod desnog kuka. Manje je bolelo nego gore u grudima, ali je ipak bolelo. Morao sam da se izujem i da legnem na krevet. Majka je bila pored mene. Pomagla je, jer od iscrpljenosti nisam mogao sam da se skinem. I otac me je sa druge strane pridržavao. Doktor me je blago kuckao po leđima. Bio je strogo skoncetrisan na moj bol. Pokušavajući da otkrije uzrok stanja u kojem sam se nalazio. Kada je seo za sto, sagnuo je glavu i počeo da tipka po pisaćoj mašini. Zatim je pogledao moje roditelje:

– Verovatno je napad bubrega. Ležaće na odeljenju deset dana i primaće terapiju. Već sutra bi trebalo da mu bude bolje od prvih injekcija. U međuvremenu ćemo uraditi ispitivanja, pa ćemo videti šta dalje…

Majka se zamislila. Propustila je da ispriča jedan deo priče. Zatim je nesigurno izgovorila:

– Pre par dana stavio je u usta popino prase… Znate onu travu koja ima oblik žita. Kašljao je.

Opisala je sve kako se desilo. Kako sam progutao popino prase… Rekli smo da me zaboli kad udahnem vazduh u pluća.

Doktor je bio zatečen. Zatim je rekao da podignem majicu. Stavio je slušalice na uši i poslušao mi pluća. Za njega su ovo bili novi momenti… Nekoliko minuta je ćutao, a zatim je iz mašine izvadio uput za bubrežno odeljenje i uvukao novi, koji je bio prazan. A onda je značajno rekao:

– Hajde da mu uradimo rengenski snimak desnog plućnog krila. Sestra će vas gore kroz hodnik uputiti do rengena. Tek kasnije smo se ja i moji roditelji setili ovih reči. Na prijemnom odeljenju prvi put reč udahnu, zamenula reč progutao.

Pre odlaska na snimanje pluća, morala je da padne odluka. U bolnici je mogao da ostane samo jedan roditelj kao pratilac. Spontano, rešili smo da to bude majka. To je tako. Majka je neizbežna. Majka i dete u bolnici. Nepisano pravilo. Sa ocem sam gledao polja kroz prozor voza. Sa ocem sam razgledao alate. Sa ocem sam išao na pecanje. Majka je ostala sa mnom u bolnici.

Krenuli smo u zgradu dublje. Rengen se nalazio u samom sedištu koje deli dva krila. U jednom delu male pacijente leče lekovima, a u drugom ih operišu. Posustao sam dok smo išli prema rengenu. Opet su počele da me probadaju grudi u gornjem delu. Svaki udisaj kao ubod najoštrijeg noža u tkivo moga tela. Osećao sam sve jače i jače. Oduzimalo mi je poslednje atome snage. Bol me je ubijao dok smo majka i ja prolazili bolničkim hodnikom. Driblinzi Obrada Sekača na betonskom terenu bili su mačiji kašalj. Oštro šečivo u mom telu me je potpuno satarilo. Na polovini hodnika, seo sam na klupu. Nisam mogao dalje. Majka me je podigla. Zatim me je nosila na leđima. Kada može otac, može i majka. Sami smo hodali kroz bolnicu. Korak po korak. Stigli smo do kraja hodnika. Na velikim dvokrilnim zelenim vratima, koja su se široko otvarala stajao je natpis – Rengen. Ispod je sitnijim slovima pisalo – ULAZ JE ZABRANJEN. Pored ogromnih zelenih vrata, nalazila se velika čekaonica sa kartotekom. Trg na kojem se ukrštaju hodnici. Deca su bila zavedena u kartoteci. Svaki mali pacijent imao je istoriju bolesti.

Otvorila se ispred nas. Izašao je oniži čovek, obučen u beli mantil i uzeo uput od moje majke. Čekali smo jer nam nije bilo dozvoljeno da uđemo. Unutra nas je primio tehničar. Kasnije sam saznao da se zove Raca. Rekao mi je da skinem duks i plavu trenerku. To su bili moji poslednji sati bez bolničke pidžame. Uz pomoć moje majke i Race koji je imao koščate ruke i žilave vene, legao sam na sto da me rengen ozrači.

Površina na kojoj sam ležao bila je tvrda. Rekli su mi da se podignem da bi ispod mojih leđa položi neku dasku. Na mene je stavio nešto bordo. Palo je na moja pleća kao one platnene torbe što babe idu sa njima na pijacu. Usmerio je rengen aparat na grudi. Sve je trajalo tridesetak sekundi. Odmah smo dobili snimak. Nije dugo trajalo. Bol se umirio tako da je povratak u ordinaciju prijemnog odeljenja bio mnogo lakši. Nakratko sam hodao sam. Majka nije morala na leđima da me nosi nazad u ordinaciju prijemnog odeljenja.

Siniša Tucić 03. 10. 2018.

More

12:15

prvi mladi tata prilazi sa sinom
rubu kaštelanske rive
kaže mu: bacit ću te u more

12:21

drugi mladi tata prilazi sa sinom
rubu kaštelanske rive
kaže mu: sad ću te bacit u more

12:35

treći mladi tata prilazi sa sinom
rubu kaštelanske rive
kaže mu: bacit ću te u more

Ante Zlatko Stolica 01. 10. 2018.

Beogradska topografija smrti

Dok sakuplja materijal za imaginarnu knjigu o svom gradu, Vladan razmišlja o trajnoj postavci izložbe Šetnja Beogradom, u kojoj bi istorijski događaji bili prikazani u autentičnom kontekstu. Po čitavom gradu staviti spomen obeležja na događaje u kojima su stradali nevini ljudi, nešto poput mesinganih kocki u trotoarima Beča, sa upisanim imenima Jevreja koji su sa tih adresa odvedeni u logore, u smrt. Jer, svaka nova vlast pokušava da prećuti tamnu stranu vlastite prošlosti tako što prema potrebi menja kontekst; a to je prvi korak do zaborava.

Zašto u Ulici admirala Geprata broj 14, na fasadi zgrade Zavoda za fotogrametriju, ne stoji obaveštenje da je sa tog mesta Zvezdan Jovanović, pripadnik Jedinice za specijalne namene, 12. marta 2003. godine izvršio atentat na premijera Zorana Đinđića? Izvršilac, kao i nalogodavac, je država Srbija. Uklanjanje prvog demokratski izabranog premijera Srbije odgovaralo je mnogim stranama, kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Niko nije pokušao da spreči atentat. Naprotiv, tim činom dugoročno je stvorena deponija na obodu Evrope, gde će se namirivati računi velikih igrača svetske politike.

Nema ni spomen table u Ulici Džordža Vašingtona 21, u dvorištu kuće gde je 1941. godine bilo zborno mesto beogradskih Jevreja koje su Nemci odatle oterali u smrt. Svi oni su pre toga predali ključeve svojih stanova. Nema nikakvog obeležja ni na Starom sajmištu, zbirnom logoru za jevrejsku decu, žene i starce, koje su Nemci svakodnevno otpremali u specijalnom kamionu dušegupki do unapred pripremljenih masovnih raka u selu Jajinci. Za samo pet meseci u logoru je stradalo sedam hiljada Jevreja. U proleće 1942. godine dovršeno je uništavanje ovdašnjih Jevreja. Srbija je proglašena Judenrein – očišćenom od Jevreja. Ali, o tome nema nigde memorijalne table, niti bilo kakvog pomena. Možda zato što je spiskove za hapšenje pravila Nedićeva specijalna policija, koja je uhapšenike isporučivala Nemcima?

Ne zaboraviti ni mesta obračuna pripadnika podzemlja u vreme Miloševićevog režima, i kasnije, u vreme demokratske vlasti, sve do radikalske satrapije. Ispred stadiona fudbalskih klubova Partizana i Crvene zvezde postaviti memorijalnu tablu sa imenima kriminalaca koji su sedeli, i sede, u upravama klubova, i po uzoru na izborni mehanizam Francuske akademije primali nove članove tek kada bi preminuo neko od “besmrtnika”. Istina, budući srpski “akademici” su sami određivali dužinu života svojih prethodnika.

Postaviti ploču na zgradi u kojoj je devedesetih godina 20. veka živela novinarka Dada Vujasinović, i gde je ubijena pod nerazjašnjenim okolnostima. Odlazila je na ratišta po Slavoniji, slala reportaže, redovno je pisala tekstove o kriminalnoj sceni Srbije. Mnogi su joj pretili, među njima i plaćeni ubica Službe državne bezbednosti i kriminalac, Željko Ražnatović Arkan, neko vreme poslanik u srpskom parlamentu.

Kada država ubija, takva ubistva po pravilu ostaju nerasvetljena, pa tako naručioci i izvršitelji nikada ne bivaju kažnjeni. Takav slučaj je i afera Topčider koja ostaje upamćena po bestidnim lažima istražnog sudije Vojnog suda u Beogradu i njegovih nalogodavaca u vrhu vlasti povodom ubistva dva vojnika, Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića, koji su poginuli 5. oktobra 2004. godine dok su bili na straži u blizini vojnog podzemnog skloništa “Karakaš”. Ovaj slučaj su od samog početka pratile sumnje da su vojnici stradali jer su bili svedoci nekih nelegalnih radnji u tajnom vojnom objektu ili skrivanja haških optuženika.

Na sve moguće načine je vojna služba bezbednosti podmetala lažne tragove i ometala nezavisne istrage, koje su usledile nakon one zvanične, čiji zaključak je bio da se radilo o ubistvu i samoubistvu. Kakvo bestidno ponižavanje žrtava i njihovih roditelja! Nije bilo sporno da su vojnici gardisti ubijeni, jer su videli nešto što nisu smeli videti. Osim što je tvrdila da su sami odgovorni za ono što se dogodilo, država Srbija je preko svojih službenika, koje je za to nagrađivala napredovanjem u službi, tvrdila i da su Milovanović i Jakovljević niskog nivoa inteligencije. Plasirane su priče o njihovoj homoseksualnoj vezi i nervnom rastrojstvu. Za jednog je čak objavljeno da je falsifikovao dokumenta za prijem u gardu.  

U opticaju su bila razna nagađanja. Bolje upućeni u mehanizam tadašnje vlasti govorili su da je javna tajna da se vojni objekti koriste za skrivanje droge. U tom poslu učestvovali su sinovi nekih generala. Govorilo se i o podzemnom tunelu čiji se jedan izlaz nalazi u obližnjoj kući izvan vojnog objekta. Da je ta priča stigla u javnost izazvala bi nenadoknadiv gubitak autoriteta vojske. Zato je vešto sklonjena pre nego što je dospela u medije. Nekim protagonistima sa debelim dosijeom omogućeno je da preko noći napuste Srbiju, a nekoliko očeva je penzionisano.

A penizonisan je naprečac i jedan major koji je uspešno sarađivao sa Nezavisnom istražnom komisijom. Njegovo časno ime bi takođe trebalo da stoji na spomen obeležju ubijenim gardistima, razmišlja Vladan dok na velikoj mapi Beograda ucrtava crne tačke njegove prećutane istorije.

Na ulazu u Kalemegdan, kod spomenika Mokranjcu, postaviti memorijalnu tablu sa imenima trideset rečnih policajaca koji su ubijeni 20. oktobra 1944, čim su partizani ušli u Beograd, onog istog dana kada Ivo Andrić stoji na terasi stana u Prizrenskoj ulici i posmatra kretanje oslobodilaca. Takođe, označiti mesto ispred kafane Grafičar i manastira Vavedenje, gde je bez ikakve presude likvidirano trideset i sedam osoba, među kojima su bili Slavko Popadić, fabrikant bombona i čokolada, i Mile Oplenac, vlasnik kafane sa roštiljem.

U Markovoj šumi ispod Belog dvora na Dedinju podići spomenik streljanim građanima Rakovice.

Na svakom spomeniku pomenuti izvršioce likvidacija. Posebno istaknuti Osmu crnogorsku brigadu koja je po okončanju Drugog svetskog rata prednjačila u egzekutorskom poslu.

U Beogradu ne postoji nijedno obeležje žrtvama komunističkog terora palim na kraju rata.

Streljanja narodnih neprijatelja, prema izjavi majora OZNE Milana Trešnjića, ali i drugih svedoka, vršena su uglavnom noću i u potaji, na više mesta širom grada. Mržnju oslobodilaca prema beogradskoj čaršiji najbolje oslikava Trešnjićevo priznanje kojim ispod ideološke maske ne krije motive nižeg reda, socijalne frustracije i primitivne želje: “Zakleo sam se još kao skojevac, kada dođem u Beograd i upadnem u ove vile buržoaske, ovih eksploatatora, krvopija radničke klase i poštenih ljudi, ja ću pronaći najluksuzniju vilu nekog buržuja, uskočiti u nju, potražiti najluksuzniji krevet i sa sve čizmama svojim partizanskim i ličkim blatom na njima – leći i prespavati”.

U očima ličkih, kordunaških i krajiških partizana Beograd je bio fašističko gnezdo koje treba u potpunosti očistiti. Saradnika i doušnika u tom poslu nije nedostajalo. “Moja kancelarija je uvek bila puna naroda spremnog na saradnju”, tvrdio je major Trešnjić. Na osnovu njegovog svedočenja jasno je da je plan bio da se tih prvih dana po oslobođenju pobije, bez suđenja, što više saradnika okupatora i neprijatelja revolucije. U svojim sećanjima on doslovno kaže: “Od ljudi u uniformi, nijedan nije bio zlikovac i nije zaslužio metak u čelo. Sve ih je trebalo preobući i poslati u neku partizansku jedinicu na Sremski front, jer su svi bili voljni da se bore, svi bi rado otišli. Da su se sklonili dok ne prođe prvi talas ja tvrdim životom da niko od njih ne bi dobio više od dve godine”.

Božidar Zec, komesar Osme crnogorske brigade, koja je sprovodila čišćenja na Čukarici, u XIV kvartu Beograda, priznao je pred polazak na Sremski front: “S ponosom smo išli i borili se, pa kad smo ovde stigli građani su nas oduševljeno dočekali. Još iste večeri donosili su nam prijave, davali imena i adrese izdajnika. Oni su nas sami vodili do tih izdajnika i četnika, kako su za njih govorili. Danas vidim, mi smo njima verovali, prijavljenima presuđivali i streljali ih. Mnogo ljudi je stradalo i ne mogu da prežalim što će ljaga pasti na Osmu crnogorsku brigadu”.

Bez suđenja streljan je i daroviti crtač stripova Veljko Kockar, tvorac Bate Kaktusa, naivnog dobroćudnog lika u obliku kaktusa. Veljko je imao samo dvadeset četiri godine kada je odmah nakon oslobođenja Beograda, krajem novembra 1944. godine, optužen za saradnju sa okupatorom, jer je svoje stripove objavljivao pod okupacijom. Za razliku od nekih drugih crtača, poput Konstantina Kuznjecova, koji je radio u propagandnom studiju nacista, i zajedno sa njima na vreme pobegao iz Srbije, do dana današnjeg, kako svedoči sedam decenija kasnije crtač stripova Aleksandar Zograf, nije pronađen niti jedan dokaz koji bi teretio Veljka Kockara za saradnju sa okupatorom.

“Ne bi trebalo isključiti mogućnost da je Veljko Kockar bio žrtva ratnog haosa, nasumično iskazanog besa, ili zavisti nekog manje talentovanog crtača, ili čak nečije ignorancije, što bi značilo da nije ubijen iz ideoloških razloga, već zbog naše neuljuđenosti i bahatosti”, kaže Zograf. “Zanimljivo je i da je nakon članka u Politici od 27. novembra 1944., u kojem je konstatovana egzekucija nad ‘izdajnicima i neprijateljima naroda’ (među kojima se zatekao i nesrećni strip crtač), već narednog dana, 28. novembra, objavljen članak koji je potpisao jedan umetnik, ni manje ni više nego Marko Ristić, vođa beogradskih nadrealista. Ristićev članak, naslovljen Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin, objavljen kao udarni tekst na prvoj strani Politike, trebalo je da posluži kao neka vrsta podrške ovim kolektivnim streljanjima. Teško je reći da li je Marko Ristić lično bio upućen u slučaj Veljka Kockara, međutim, možda se objašnjenje nalazi u činjenici da je uprkos svom levičarskom ubeđenju, okupaciju proveo povučeno u Vrnjačkoj banji, dok su drugi bili aktivni u partizanskom pokretu. Članak u Politici mogao je biti znak lojalnosti novouspostavljenim socijalističkim vlastima koje su ga odmah nakon rata postavile za jugoslovenskog ambasadora u Parizu.”

Kao najveća stratišta pominju se: Ambasada Turske – gde su ubijana pretežno uniformisana lica, Belimarkovićev voćnjak (gde su iskorišćene nemačke benzinske jame a potom su rake kopali zarobljenici, pretežno Italijani), Banjička šuma, Košutnjak (oko nemačkog groblja), Lisičji potok – možda najveće od svih, na mestu gde je nekad bio majdan za vađenje granita, kod stadiona Grafičar, park Manjež, park Tašmajdan, kod Hale Pionir, kod kule Nebojša, Veliko ratno ostrvo, Ada ciganlija, stadion FK Obilić, Rakovica, letnja pozornica Topčider, Jajinci, kod Ortopedske klinike na Banjici, Železnička kolonija, teren ispod Avale… Prema priči starijih Beograđana još dugo su se, posle ovih tragičnih meseci, mogli videti ljudi sa ašovima koji su prekopavali Lisičji potok u potrazi za grobovima svojih najbližih.

Momčilo Stanojević iz Šapca, koji je kao robijaš učestvovao u uklanjanju žrtava, izjavio je: – Zarobljenici su svakodnevno izlazili da nešto rade. Meni je, odmah po dolasku, nekoliko dana uzastopce zapadalo da idem sa grupom duž desne obale Save, oko Makiša, i da smeštam kamare leševa u vodu. Ja sam odvlačeći ih bliže matici, da ih odnese, mislio da su to Nemci napravili. Međutim ubrzo me je šofer razuverio: “Sve su to Beograđani, momče. Ovi su ih pobili u oktobru!”

Slično iskustvo imao je i Stanko Košarić, ćurčijski šegrt, rodom iz Požarevca, koji je uhapšen 22. oktobra 1944. na Slaviji, i određen u radni bataljon na Banjicu, da sahranjuje one koje Nemci nisu pokopali, a dovozili su ih iz raznih delova grada. Međutim, njega je bunilo to što se svake noći u logoru mnogo pucalo. Jednom, dok su radili izdvojeno, rođeni Beograđanin Miroslav Marković, šapnuo mu je da su to sve Beograđani koje ubrzano, svake noći, bez ikakvog suđenja likvidiraju.

Kasnije je Stanko Košarić raspoređen kao čuvar u Komandu grada na Obilićevom vencu, gde je pazio na dvadesetak ćelija sa devojkama koje su noću nekud odvođene. Tu je prepoznao i svoju prvu beogradsku ljubav, ćerku njegovog gazde ćurčije, koja mu se sa suzama poverila da je primoravaju na prostituciju: “Moram, Stane, oca su mi uhapsili, bio je na nekom spisku darodavaca u Demokratskoj stranci. Ne znam šta će biti s njim, ne smem da zabrljam”. Više je potom nije video.

To je samo deo materijala istoričara Dr Srđana Cvetkovića, predsednika Državne komisije za tajne grobnice nakon 12. septembra 1944. godine, čije tekstove je Vladan uredno odlagao u posebnu fasciklu.

Fioke pisaćeg stola bile su njegova privatna arhiva. A tamo je sve bilo u preispitivanju. Nema te strane u čiju bi istinu Vladan slepo poverovao, u nekom trenutku zažmurio na jedno oko, dozvolio sebi ugodnost konačne presude.

Ići do kraja, iako kraja nema. Ono što se krajem čini samo je kratak predah, prazna strana neispisana zločinom. A zlo je amfibija, čudovište sa devet glava, vešto se krije pod krinkom nacije, klase, ideologije, kaste, religije, humanosti, političke korektnosti…

Šest decenija nakon završetka Drugog svetskog rata u Srbiji se krenulo sa lociranjem i skeniranjem laserskom tehnologijom lokacija gde su vršena najveća pogubljenja. Na tim ”pasjim grobljima” nalaze se posmrtni ostaci i onih koji su radili u državnoj administraciji. Tadašnje komunističke vlasti dale su javni oglas da se svi zaposleni u državnoj službi vrate na posao. Prijavilo se tri stotine osoba u Beogradu u tim prvim danima, i skoro svi su pobijeni.

Kome ispostaviti račun?

Na koju adresu?

Mrtvi uzidani u toponime Beograda. Vatrogasci i poštari, noćni čuvari i zanatlije, službenici i trgovci, učitelji, magacioneri, putari, železničari… Svi oni čine mustru na mapi zločina.

Koja je to ruka ispisivala liste za odstrel? Koja pamet, koja savest je određivala ko će da živi, a ko će pred streljački stroj?

Nema te velike ideje koju neće izjaloviti nišči duhom; oni razaraju svaku ideologiju, svaki sistem, zbog male, bedne koristi, zbog mira svog dupeta i stomaka. Kidiše gamad zaštićena memlom i mrakom.

Ali, kako je mogao vođa beogradskih nadrealista, pesnik Marko Ristić, dati svoj prilog bezumlju koje je zavladalo Beogradom u jesen 1944. godine? I da li se veliki nadrealista iskupio jednim drugim člankom objavljenim sedam godina nakon onog u Politici? “Okupacija je trajala isuviše dugo”, veli Marko, “a život je tražio svoje. Do koje mere se može strogo suditi onima, koji u tom traženju života nisu uvek bez i jedne koncesije odolevali? Što se mene tiče, priznajem da sam danas mnogo manje oštar sudija nego što sam to bio krajem 1944. godine, kad sam tek izašao bio, užasnut, iz zagušljivog, paklenog tunela okupacije.”

To što je Marko Ristić nekoliko godina nakon rata postao mnogo manje oštar, nije učinilo crtača stripova, Veljka Kockara, manje mrtvim. “Pakleni tunel okupacije”, koji je u Markovom slučaju bio boravak u Vrnjačkoj banji tokom rata, zamenio je ambasadorovanjem u Parizu. I za pretpostaviti je da nije kao okupacija trajalo “isuviše dugo”.

 

  (Odlomak iz romana “Adresa” koji će početkom 2019. godine objaviti Laguna)

 

Dragan Velikić 01. 10. 2018.

Volimo se, jer zemlja je mlada

Iz arhive: Jugosloven našeg doba – Branko Ćopić, pisac

 

Priredio Mića Vujičić

NIN, 13. septembar 2018.

 

Pre šezdeset godina, književnik Branko Ćopić (1915–1984) prihvatio je da „javno“ odgovori na redovnu  NIN-ovu anketu „Jugosloven našeg doba“. Kasnije tog leta objavio je roman Ne tuguj bronzana stražo i dobio NIN-ovu nagradu. U ovom broju objavljujemo odgovore iz tog neobičnog upitnika.

1. Koliko imate godina? Jeste li oženjeni (udati)? Imate li dece? Koja je vaša školska sprema? Naznačite vaše zanimanje i opišite ukratko vaše radno mesto?

Branko Ćopić: Imam 43 godine, oženjen, bez dece, završio Filozofski fakultet, zanimanje književnik.

2. Jeste li zadovoljni vašim zanimanjem? Kakvo vam zadovoljstvo ono pruža? Ako još ne radite, naznačite zanimanje koje ste izabrali i zašto? Koliko vremena već radite na ovom poslu? Da li biste radili neki drugi posao kada biste imali mogućnosti?

Veoma sam zadovoljan svojim zanimanjem. Osećam se kao pravi, istinski stvaralac. Kad mi pođe za rukom da u literaturi stvorim nekog živog, upečatljivog junaka, osećam da sam obogatio ovaj svet naselivši ga još jednim stvarnim koji će, možda, živjeti i duže nego kakav „realan“ čovjek, jer mu ne prijete svakodnevne prozaične bolesti, ratovi i druge nesreće i nevolje.

Već dvadeset godina radim ovaj posao. Stvorio sam dva-tri junaka, draga i znana čitavoj zemlji. Veseli su to pobratimi, rado se ljudi s njima susreću. To mi čini iskreno i nezamenljivo zadovoljstvo jer je sve to sastavni dio moje borbe za optimističko shvatanje i priznanje života. U dobroj mjeri držim se vredre devize češkog pisca V. L. Vančure: „Volimo se, jer zemlja je mlada i naše nozdrve još udišu prolećni vetar.“

Po mome mišljenju danas je najunosnije ono zanimanje koje najviše razvezuje stvaralačke snage jednog čovjeka i daje pun zamah njegovoj inicijativi. Ono daje najviše rezultata, najviše radosti i čovjekovu životnost razbuktava do punog maksimuma.

3. Koliko su vaši ukupni mesečni prihodi? Imate li izvora prihoda van redovnog posla i koliki su u odnosu na stalne prihode?

Mesečni prihodi su mi dovoljni za pristojan život i za normalan rad. Mesečni budžet nikad ne planiram, jer za to nemam potrebe, zato što mi je prosečan mesečni prihod iznad 100.000 dinara.

4. Koristite li kredit? Koju sumu otplaćujete i šta ste kupili za kredit? Da li štedite novac za nepredviđene slučajeve? Jeste li osigurali sebe, svoju porodicu, svoju imovinu?

Kredit, naravno, ne koristim. Novac za nepredviđene slučajeve štedim. Imovinu sam delimično osigurao.

5. Da li izlazite u slobodnom vremenu? Kuda najčešće odlazite i kako provodite slobodno vreme? Šta radite nedeljom? Čime se najradije bavite u slobodnom vremenu?

U slobodnom vremenu izlazim u kafane i restorane. Nedeljom izlazim ponekad u okolinu grada, na izletišta. Prilično sam volio ribolov, ali sam ga zapustio. Najviše volim da lutam u prirodi, a još više da prisluškuem razgovore nepoznatih ljudi. Svet je u dobroj meri neoprezan i svašta priča. Laganje i hvalisanje su sastavni dio svakodnevnog života. Primitivni u tome prednjače i najsočnije žive u „lažima“.

6. Gde ste proveli godišnji odmor?

Godišnji odmor proveo sam u inostranstvu (prvu polovinu u jednoj slovenskoj, socijalističkoj zemlji, a drugu u romanskoj, kapitalističkoj). U slovenskoj je bilo sve srdačnije i jednostavnije: čak mi je bilo prijatno i to kad su me seljaci, zadrugari, prevarili i prodali mi zelenu lubenicu.

7. Kakav imate stan? Da li je deljiv ili stanujete sami? U koliko prostorija? Je li dovoljan za normalan život? Šta biste od uređaja za standard najpre želeli da nabavite? (Električni ili plinski šporet, frižider, usisivač za prašinu, bojler, radio, gramofon, skuter, automobil.) Šta od nabrojanih stvari već posedujete?

Stan je dvosobna garsonjera s parnim grejanjem. Pretesna je, nije dovoljna za normalan život. Naročito me stešnjavaju knjige. Posedujem frižider, bojler, usisivač za prašinu, radio, gramofon, automobil.

8. Volite li da maštate? Jesu li vaši snovi nedokučiva predstava koja vas prenosi u svet u koji ne verujete da će te ikad stići, ili su vaši snovi deo vašeg realnog plana za budućnost, deo vaših životnih ambicija koje želite da ostvarite?

Mnogo maštam, to mi je neophodno, sastavni dio života. Snovi mi se ostvaruju i preko očekivanja, s manje mog aktivnog učešća nego što bih se to i sam nadao. Snovi su mi uvek vedri i poetski, ali ipak ostvarljivi i realni. Nikad u snovima ne tražim spas od životnih teškoća, nego dobrog saveznika u njihovom savladavanju. Snovi su za mene najbolje ubojito oružje u borbi za bolji i čovečniji život.

9. Kako zamišljate idealan život, u realnim okvirima, svakako? Kakvih imate ambicija? Jeste li srećni?

Ne mogu, čini mi se, zamisliti idealniji život od ovog kojim živim i prosto-naprosto, neću da ga zamišljam. Za mene je najidealniji onaj život koji stvorim sam, svojim radom, svojim znanjem i talentom. Taj me život najviše raduje. Osećam se veoma srećan u današnjim realnim ljudskim okvirima, jer imam pristojne mogućnosti za svoj stvaralački rad, a što te mogućnosti nisu još bolje, za to je ipak moja ležernost najviše odgovorna, lenj sam pomalo. Ako sam ponekad i nezadovoljan i tužan, i to je sastavni dio mog optimističkog gledanja na život i jedan od pokretača za daljnju, radosnu, stvaralačku aktivnost. Tu su, reći ćete, i bolest, razne nepredviđene teškoće itd. Pa naravno, to je samo neophodna tamna pozadina na kojoj buja i rascvetava se život.

10. Kakav značaj pridajete ljubavi u vašem životu? Ako ste u braku, kažite nam da li ste brak tako zamišljali?

Ljubav je za mene najljepši cvet života koji se večito razvija, vene i opet se obnavalja večito nov, živ i čudesno uzbudljiv. A brak? Kad mi ponekad zasmeta, ja imam tu blagorodnu osobinu da na njega i ne mislim. Ako mi se učini da nije baš najidealniji, ja se setim da bi mogao biti i mnogo gori, pa sam opet zadovoljan. Čovek, čini mi se, ima onakav brak kakav zaslužuje. U braku mora biti kriza i problema, pa to mu je. Bez toga ne ide.

11. Koje listove i časopise čitate i zašto? (Dnevne, nedeljne, sportske, filmske, stručne.) Čitate li redovno ili neredovno knjige? Koji vas je pisac najviše impresionirao svojim delom? Koje je to delo? Koju umetnost najviše volite i razumete?

Čitam skoro sve dnevne i nedeljne listove i razne dečje zabavnike. Najviše volim humor i Paju Patka. Knjige redovno čitam i do danas me najviše impresioniraju i uzbuđuju Servantes, Kipling i čovekoljubivi Maksim Gorki.

Od umetnosti najviše volim književnu prozu i glumu. Po mome mišljenju, modernizam je jedan od istinskih izraza našeg vremena umetnosti i, u isto vreme, jedna od nužnih bolesti našeg vremena. Kao i u svemu to zavisi od date doze. U modernističkoj poplavi ima sjajnih umetničkih rezultata i sjajnih primera opsenarstva, nekusa i žalosnog čovekovog srozavanja ispod svoga ljudskog dostojanstva. Modernizam je veoma osetljivo ubojito oružje, koje u rukama majstora probija i otvara nove puteve, a u šakama bezveznjakovića načini čudo i pokor i poruši i ono što čovek već ima i poseduje.

Poslednjih godina najbolje sam zapazio čitav niz talijanskih neorealističkih filmova, zatim Tajni život Voltera MitijaNadnicu za strahOsamdeset dana oko sveta. Diznijeve crtane filmove i sve Hanžekovićeve filmove.

U pozorište idem redovno, naročito u Beogradsko dramsko, koje mi se čini najživotnije i najsavremenije.

12. Imate li navika u životu kojih biste se teško odrekli? Koje su to navike? Verujete li da je neophodno imati svoj ideal u životu? Ako verujete, koji je vaš ideal? Ako nemate, objasnite zašto živite bez ideala?

U životu sam sklon utvrđenim navikama. To mi čak i smeta u radu, okiva me dobrim delom. Neophodno je imati ideal u životu, prema njemu se život usmerava i koncentriše kako oko nekog čvrstog stožera. Bez pravog ideala život je rasut, ne može da se iskristališe i pretvara se u neko goveđe životarenje. Neko i tako može i mora.

13. Volite li grad u kome živite? Koji je to grad?

Beograd, grad u kome živim, neobično volim. Živ je, dinamičan, pun duha, slobodarski, savitljiv, drzak, razbarušen i veseo. Nikog ne zarezuje ovaj naš Beograd, a pravu vrednost ipak uvek primi i od srca podrži. Za svoj ideal spreman je da ratuje, a nikada sramno da paktira. U njemu živi bučan, šaren i zanimljiv svet.

Što se tiče inostranstva najradije bih da posetim SSSR, naročito Uzbekistan i Sibir. Beskrajna je to zemlja, šarolika i zanimljiva, sa dobrim ljudima, neograničenim mogućnostima, poetski bogata i neiscrpna. Već sam i video po nešto od nje, nekoliko kutaka, od Lenjingrada ispranog oštrim vetrovima s Finskog zaliva, do prostrane Moskve i sunčane Jermenije, s mirnim ogledalom jezera Sevan i belom kapom biblijskog brega Ararata.

14. Da li se po vašem mišljenju generacija kojoj vi pripadate razlikuje od prethodne?

Moja generacija? U detinjstvu se igrala s puščanim čaurama iz Prvog svetskog rata, a u Drugom svetskom ostavljala je iza sebe ispaljene čaure na bojištima svoje Revolucije. Generacija pre nas privodila nas je Revoluciji i zajedno s nama u njoj učestvovala. Naša generacija, u poetskom zanosu, plamsala je u Revoluciji, a generacija koja nas smenjuje jeste generacija stvaralaca, generacija kojoj je, možda najteže, jer stvara, gori i troši se bez naših glasnih bojnih bravura, u stalnom napornom svakodnevnom radu. Mi smo s hukom i grmljavinom srušili stari svet, a oni podižu novi.

15. Solidarište li se sa vremenom u kome živite, sa njegovim duhom, načinom života? Šta mislite – koja je osnovna odlika vremena u kome živimo?

Potpuno se solidarišem s vremenom u kome živim, s njegovim duhom i načinom života. Ma kakva pobuna protiv svega bila bi znak, ponajviše, starosti i zaostajanja za svojim dobom.

16. Da li volite što pripadate vašoj generaciji ili biste voleli da ste živeli u nekom ranijem dobu? Ili biste možda više voleli da pripadate nekoj od budućih generacija? Obrazložite vaš odgovor.

Najviše volim što pripadam ovoj sadašnjoj generaciji, jer ona živi u jedno vrlo burno i zanimljivo vreme. Preturila je preko glave mnoge prelomne istorijske događaje i izgleda da je i u budućnosti očekuju mnogi interesantni doživljaji.

17. Kakve su, po vašem mišljenju, perspketive mira? Ide li svet ka spokojstvu i prestanku zabrinutosti zbog ratne opasnosti? Ili mislite da je rat moguć? Ako je neizbežan, objasnite zašto.

Perspektive mira vrlo su šarene i neizvesne. Izgleda da će ljude ponajpre ujediniti i razumu privesti strah od nuklearnog oružja.

18. Koji je odlučujući faktor za očuvanje mira u svetu i širenje prijateljstva i uzajamanog razumevanja među narodima?

Odlučujući faktor za očuvanje mira je aktivna koegzistencija, jedinstvo radnih ljudi i linija međusobnog povezivanja putem pregovora i raznoraznih sporazuma. Ukazivanje na realnu opasnost od nuklearnog oružja može tu da odigra veliku i odlučujuću ulogu.

19. Šta vas je u protekloj 1957. godini najviše obradovalo, iznenadilo, uzbudilo, razočaralo i ražalostilo u vašem privatnom životu? Naznačite, zatim, jednu želju koju biste želeli ostvarenu u 1958. godini?

Najviše me obradovala vest da je jedna moja knjiga proglašena za naomiljeniju i najčitaniju u krugu čitalaca kojima je namenjena, a najviše me ožalostilo što u štampi nije izašao nijedan prikaz te knjige.

20. Koji događaj smatrate najznačajnijim za čovečanstvo u protekloj godini? Po čemu će se ona pamtiti u istoriji? Da li je taj događaj imao nekog uticaja na vaš život i život vaše porodice? Očekujete li da će 1958. godina biti bogatija događajima od protekle?

U protekloj godini smatram najznačajnijim događajem puštanje u vasionu sovjetskih veštačkih satelita. Ne očekujem da će nas 1958. godina u tome prevazići.

21. Koji događaj smatrate najznačajnijim u protekloj godini za narode Jugoslavije?

U protekloj godini najznačajniji događaj za narode Jugoslavije ne bih znao navesti. Sve je išlo normalno.

22. Šta vam najviše smeta u društvenom životu zemlje? Šta mislite da bi trebalo uraditi ove godine da se još više poboljša životni standard širokih slojeva stanovnika? Kako biste vi to najefikansije uradili? Koji problem u našem društvenom životu smatrate najznačajnijim?

U društvenom životu naše zemlje najviše mi smeta mešanje raznih nekompetentnih faktora u razne oblasti društvenog života, posebno u umetnosti. U proizvodnji mi smeta rasipništvo i aljkavo poslovanje, a u trgovini krađa i prekrađa. Kako bih podigao životni standard širokih slojeva – to ne znam. Najznačajniji problem u našem društvenom životu je pitanje kako da se do maskimuma razveže i razvije stvaralačka i radna inicijativa svakog našeg čoveka.

 

ajfelov most 01. 10. 2018.

Dron

Umjetnost je bila uzvišena radost.

Od posljednjih umjetničkih projekata sa Sašom Bukvićem prošlo je dvadeset i sedam godina. S dvadeset i sedam godina mladić biva zreo čovjek. U našim životima, i u Sašinom životu, te su se godine, međutim, nadovezale na cijeli jedan protekli vijek.

Kada se saberu dva životna vijeka, onda je to već dugo vrijeme.

Našli smo se u Rovinju, gdje je Sem primao književnu nagradu. On je došao iz Amerike, Saša iz Sarajeva, a ja sam došao s nekog trećeg mjesta.

Ispred starog rovinjskog kina okupljali su se ljudi koji će prisustvovati dodjeli nagrade. Jedni su znali što se događa, drugi nisu znali.

Saša je čuo da master Štef, frajer iz onog Sarajeva, svjetski stručnjak za hidrocentrale i brane, koji se prije nekog vremena iz bijela svijeta povukao u Rovinj, posjeduje dron i prilično se vješto igra s njim, fotografira.

Zamislio je, Saša Bukvić, da gledamo prema gore, da mašemo dronu i grlimo nebo dok nas on fotografira. Svi zajedno. Oni koji smo bili prije dvadeset i sedam godina i oni koji nismo bili prije dvadeset i sedam godina.

Bio je to novi zajednički projekt. Umjetnost kao uzvišena radost.

Tako smo se pod nadzorom master Štefa, čuvara svih svjetskih brana, gledali s onim nama, od nas dvadeset i sedam godina mlađim.

 

Miljenko Jergović 30. 09. 2018.