Esej o apokalipsi

Na mestu gde put skreće iz naselja ka Zlatnom kraju za toplijeg vremena je parkiran kamion sa cvećem – ljudi staju da kupe ruzmarin ili petunije, i niko ne gleda u pravcu Zlatnog kraja, kao da ničega nema na kraju puta, zarobljenog u visokoj hrastovini. Kad se točkovi zavrte cestom prema Zlatnom kraju, sva je prilika da putniku niko neće doći u susret, niti će ga iko pratiti. Drum postaje samotan, iako se ne udaljava daleko od naselja i glavnog puta. 

Na rubovima hrastove šume, sa desne strane, kad je drveće ogoljenije, oko će uhvatiti mistično koračanje nekoliko konja, koji se kao u snu kreću pod visokim krošnjama; samo trenutak kasnije, sa leve i desne strane otvoriće se pogledu dugi zeleni tunel koji je prokrčila pruga na kojoj nikad nema prometa, ali koja se ipak otima travi, sa upornošću svojstvenom gvožđu koje je nosilo vagone. Uskoro – pročelje velike drvene kapije koja stoji iznad puta, sa napuštenom drvenom kućicom – verovatno je ovde nekada sedeo čovek čiji je posao bio da zna ko je ušao u Zlatni kraj.  Još malo dalje – spaljen objekat nekadašnjeg restorana, sa kog se, za vlažnih večeri, i sada podigne nejasni miris gareži. Tu se parkirate. 

Prvo izađete na jezerce, koje se guši u trsci i podvodnom bilju. Za vaših prvih dolazaka bilo je dom sivim čapljama, patkama i žabama, onda ste, posle nekog vremena, ugledali prvi par labudova sa tri mladunca. Sada jezerce pripada labudovima, ima ih preko četrdeset. Sa svojim naizmenično tihim i bučnim labuđim običajima oni su preobrazili jezero i učinili ga potpuno svojim. Međutim, sve je u Zlatnom kraju neprekidni preobražaj – ponekad, ako odete dan za danom – grm  šipka promeniće izgled i vi ćete morati da ga dodirnete ne biste li se uverili da je u pitanju isti šipak od juče. 

Visoki zašaptani hrastovi u šumi pored jezerceta gube bitku sa bršljanom. Da vas ne spotiče svest o banalnosti te slike – rekli biste da snaga i visina često upravo tako prolaze u susretu sa niskošću – ono što gmiže po zemlji oduvek obara ono što stremi ka nebesima. Zato zastajete da milujete hrastove i maštate o tome kako ćete sledeći put poneti neku alatku kojom se može prekinuti život bršljana, čija vas upornost podseća na nepotrošivu vitalnost glupaka. 

Dok koračate zajedno pod krošnjama, pored svakog hrasta stoji tvoj djed jer je svaka hrastova šuma kroz koju prođeš njegova. Djed je imao hrastovu šumu u kojoj je poznavao svako stablo. Kad bi te u nju vodio, nikad nije usklađivao svoj veliki korak sa tvojim malim. Radije bi odmakao, meko gazeći po šumskoj stelji i onda stajao, čekajući da ga stigneš. Radio je to zato da bi mogao ćutati sa hrastovima – to si shvatila tek u šetnjama po Zlatnom kraju, razrešilo se u tvom  sopstvenom ćutanju sa hrastovima. Kad je umro, djeda ste sahranili u izbegličku raku na groblju u ravnici, nekoliko kilometara od Zlatnog kraja. I dok svi misle da je tamo, i tamo mu odlaze u posetu, on stoji i ćuti sa hrastovima u svojoj šumi i u svakoj hrastovoj šumi na svetu, umnožen u beskraj, pa tako i u ovoj, u Zlatnom kraju. Svaka savršena šetnja je šetnja sa mrtvima, to čovek shvati vremenom, i to je jedan od glavnih razloga zašto čezneš za Zlatnim krajem svakoga dana – jer u njemu ćeš ih sve sresti.

U fizičkoj realnosti Zlatni kraj zahvata nešto ispod sto hektara samonikle hrastove šume. Po svoj prilici, jer se nisi bavila dubljim istraživanjem imovinskih odnosa, Zlatni kraj je u posedu Ministarstva odbrane. Nekada davno, pre rata, u njemu su izgrađeni bungalovi za odmor vojnih lica. U ono doba koje većina smatra zlatnim dobom Zlatnog kraja – bio je to sportsko-rekreativni centar otvoren za građanstvo. Vojna lica iz bungalova sretala su građanstvo na stazama i sportskim terenima, pre vremena pušaka koje je promenilo način na koji se susrećemo. I sada prolazite pored ponekog sportskog terena koji vreba okolna šuma, a ako se zagledate kroz sadašnju pustoš i tišinu, ugledaćete providne bicikliste, porodice sa decom na travi, ljude koji trče za loptom ili šetaju među drvećem i zapitaćete se ko je od njih vojno lice a ko obično, građansko, i gde je sada, sa ove ili one strane života. Jer vreme drugačije šumi iznad hrastovih krošnji u Zlatnom kraju – u njemu se sve odvija jednovremeno – prošlost, sadašnjost i budućnost.

Kad je došao rat i kraj sveta kakav ste poznavali, u bungalove su useljene vojne izbeglice – pripadnici armije bivše zemlje, svi naplavljeni u njenu nesretnu prestonicu. Vojska ih je smeštala gde je znala i umela i tako je deo njih završio ovde – na kraju sveta, pored jezerceta iza kog se završava grad. Vremenom je građanstvo prestalo da dolazi – vojna lica iz bungalova su izgubila privlačnost – biti u njihovom društvu, na njihovoj teritoriji, nije više označavalo ulazak u povlašćeni prostor, već susret sa izbegličkim stidom jedne poražene kulture. Tako je Zlatni kraj ušao u novu epohu. I nekako je svima koji su na različite načine pokušavali da objasne, označe i protumače kraj bivše zajedničke države promaklo da se ona zapravo završava ovde, u Zlatnom kraju, čvornom mestu ponavljanih apokalipsi. Njen završetak najrečitije progovara ovde, u zaboravljenom naselju vojnih izbeglica, u koji ulazi samo jedan autobus sa trocifrenim brojem, za koji se iz milosrđa pobrinula opština, budući da je vojska sasvim zaboravila Zlatni kraj i realne potrebe njegovih stanovnika.   

Danas, preko trideset godina od početka državnog raspada, kad se zađe kroz naselje bungalova i turističkih brvnara, pravljenih za neku sasvim drugačiju namenu koja se razlikuje od namene stalnog života – uređena i održavana dvorišta i kuće smenjuju se sa napuštenima, ponegde i zapaljenima. Da te ne spotiče svest o banalnosti te slike – rekla bi da tako život obično opstaje pored potpunog rasula i rastakanja. U jednom dvorištu ruže i podšišana trava – u susednom – osvaja bršljan i šiblje, u onom preko puta zjape ogaravljeni prozori. 

Niz put objekti koji verovatno regulišu vodosnabdevanje ili energetsko održavanje ovog nevelikog naselja išarani grafitima, malo dalje, u šumi, školjka zapaljenog vozila koje je služilo za ko zna kakvu kriminalnu namenu. Kriminalci vole Zlatni kraj, kao i sve prigradske šume, njive i neosvojene livade na kojima se često mogu videti dva crna džipa u nekom dijalogu, od kog svako pametan okrene glavu praveći se da prizor uopšte ne vidi. Jednom će, uostalom, i oni postati samo providne prikaze pod drvećem, samo im je i za života delatnost kojom se bave omogućila nevidljivost za ostatak običnog sveta.

Pored kuća se krećete tiho – jer tu je uvek tiho, kao da vlada nekakav produženi minut ćutanja za srušeni svet. Na jednom tremu sedi čovek u sedamdesetima i puši. Nikada se ne pozdravljate i on se ponaša kao da vas ne vidi, zagledan u krošnju ispred. Ti se uvek pitaš koliko je godina čovek sa trema imao kad je pristigao u Zlatni kraj, odakle je stigao i kako je prošao njegov prvi dan pod ovim krošnjama. 

Mačke i psi u Zlatnom kraju su pitomi i umiljati i prilaze vam sa poverenjem – zato znate da su ljudi iz bungalova Zlatnog kraja umireni u čekanju, jer se životinje najbolje razumeju sa onima koji su umireni u čekanju. Umireni u čekaju su oni koji su osvestili svoj prelazni status, svoje osećanje privremenosti na nekom mestu. Došli su u Zlatni kraj kao izbeglice u privremeni smeštaj, ne zato da bi u njemu ostali – kao, uostalom,  i svako drugo biće na svetu – samo se njima ta egzistencijalna činjenica ukazuje u svoj svojoj raskoši, i to čoveka koji puši na tremu i staricu koja trese mrve sa stoljnjaka čini duhovno povlašćenima, iako oni možda osećaju samo patnju te spoznaje. Na umrlicama Zlatnog kraja ponekad čitate njihova imena, došljačka imena, imena večnih gostiju.  

Jednom ste decu doveli u Zlatni kraj i dok su osvajale prostor sa njima svojstvenom slobodom, jedna od njih sa skejtbordom na ramenu ili pod nogama, druga sa rukama punim lokalnih mačaka ili pasa – rekle su vam da je Zlatni kraj zapravo gradić Hawkins iz serije Stranger things. Redovi bungalova u fasadnoj cigli koju nagriza vlaga zelenila – zaista su i vama tad zaličili na neki mali američki grad u kom vrebaju čudovišta. Kad su čule da sve to pripada vojsci, to ih je utvrdilo u zaključku da se negde u šumi sigurno krije neka mračna vojna laboratorija – i da ispod ovog vidljivog sveta u Zlatnom kraju postoji portal u jedan drugi, posuvraćeni, u kom vladaju čudovišta.  

Bilo je to samo još jedno tumačenje Zlatnog kraja – svih njegovih oprečnosti koje izmiču našem razumevanju. U Zlatni kraj se i odlazi u naporu razumevanja, u pokušaju da se istovremeno razume hrast i bršljan, labud i siva čaplja, mrtvi pod krošnjama, živi, umireni u čekanju u dvorištima, psi i mačke, pa zatim  sve ono što nam se dogodilo proteklih godina, kao i ono što će se tek dogoditi kad čudovišta iz podzemlja Zlatnog kraja iznova izađu na površinu i ponovi se apokalipsa. Jer apokalipsa ima sklonost ka ponavljanju, iako je mi, pod teretom tradicionalnih tumačenja, doživljavamo kao jedan završni, odlučujući događaj.

Kako za tebe realnost iz knjiga oduvek ima značajniji vrednosni status od stvarnosti koja te okružuje, i Zlatni kraj si prvo upoznala u tekstu, pa si ga potom pronašla svega par kilometara od svoje kuće, u jednom slučajnom skretanju sa puta. U najzačudnijoj i najboljoj modernoj knjizi o apokalipsi u svetskoj književnosti, Pekićevoj 1999, ponavlja se opis zlatnog kraja, preuzet iz Orvelove 1984.  U Orvelovom tekstu u pitanju je pašnjak, tajanstveno prisutan u svesti glavnog junaka, kao predeo koji je sanjao i koji se javlja nakon evociranja uspomena na najbliže članove porodice nestale u režimskim čistkama. Orvelov zlatni kraj mesto je subverzije i pobune, koje će glavni junak na javi ugledati upravo u onom trenutku kad se i sam odluči na subverzivni čin, kad sa voljenom ženom prvi put napusti grad i upusti se u nedozvoljenu vezu. Poslednji put njegovo viđenje zlatnog kraja doći će nakon više dana torture i upravo ono će ga odati: utonuvši u viziju zlatnog kraja, junak će nehotice kriknuti ime žene koju voli, izloživši se mogućnosti novog mučenja. 

U Pekićevoj 1999 Orvelov zlatni kraj ima sličnu, subverzivnu funkciju. On se javlja u svakom poglavlju kao čvorno mesto na kome se vodi rat mašinske civilizacije protiv prirode: zlatni kraj izrasta u simbol regenerišućih moći prirode, koja uvek čeka svoj trenutak da stvori život. Otuda je on predmet neprekidnog zatiranja, ali i ključnih dijaloga koje čovek vodi sa prirodom koju je izdao. On se ne odlikuje spektakularnom lepotom već neuređenošću koja sama po sebi predstavlja subverziju u kontekstu mašinske civilizacije. Zlatni kraj kod Pekića postaje mesto na kome se odigrava uvek isti događaj, apokaliptični scenario u kom propada još jedna neuspešna verzija civilizacije. Preko motiva Zlatnog kraja pratimo postepeni gubitak sposobnosti pripadnika čovečanstva da komuniciraju sa prirodom, sa svojom suštinom, i kako gubitak te sposobnosti biva srazmeran faktičkom nestanku njihove čovečnosti.

Uništeni i zaboravljeni sportsko-rekreativi centar na kraju grada ti u sebi zoveš Zlatnim krajem, jer ti svaka šetnja pod hrastovima potvrdi da naraštaj kom po nesreći pripadaš ispisuje veliku elegiju prirodi i smislu. Vas dvoje u svoj Zlatni kraj odlazite zato da biste se sreli sa celokupnošću svih ovih istina, koje neprekidno izmiču vašem poimanju, zbog čega mu se neprekidno vraćate. U njegovim umirućim hrastovima, zapaljenim kućama, ljudima umirenim u čekanju, koje je uz rub jezera nanela prethodna apokalipsa, u njegovoj krhkosti, trošnosti, u njegovoj zagledanosti u buduću propast – vi osećate neku duboku istinu koja na nerazumljiv i neobjašnjiv način povezuje prošlost sa onim što dolazi, jednu apokalipsu sa sledećom. 

Nad hrastovima i čapljama Zlatnog kraja nadvija se banalnost poslednjih velikih ideja mašinske civilizacije u kojoj vam je suđeno da živite. Šta se stvara u mračnoj laboratoriji u podzemljima Zlatnog kraja, kako će izgledati sledeće čudovište koje će biti pušteno na ovaj svet da bismo ponovili apokalipsu još jednom, zatirući poslednju vlat trave, daveći poslednju pticu i trujući poslednju ribu? Ti veruješ da će Zlatni kraj pretrajati i nadživeti sve te krajeve sveta – njegov stalni preobražaj izmiče tumačenju, i koliko god se trudili ne možemo iscrpeti njegova značenja koja se danas sabiraju pod tajanstvom hrastova, da bi sutra bujala u nekoj neprimetnoj mahovini ili poslednjoj preživeloj bakteriji.

Iz Zlatnog kraja vas dvoje stoga posmatrate budućnost, već zatočenu i odživljenu pod teretom njegovih krošnji. Onu bližu, najpre, u kojoj će neki investitor ulučiti priliku i dogovoriti se konačno sa vojskom, dodajući novi sloj značenjima Zlatnog kraja. Većina će to, naravno, pozdraviti, jer ljude ništa ne oduševljava više od privida izvesnosti, utehe predvidljivosti. Otuda sve naše diktature – potreban nam je privid izvesnosti, potrebni su nam ljudi iz bungalova koji čuvaju poredak, ljudi na kojima počiva građevina naše zajedničke kulture, ljudi koji znaju šta rade, ljudi uspravnog držanja koje ćemo želeti da sretnemo na stazi pod hrastovima, dok nam deca voze bicikl i mi uživamo u vikendu. 

Potrebne su nam investicije, koje će načiniti nove bungalove, poseći bolesno drveće i ono zdravo koje smeta napretku, očistiti jezero od žaba i pobrinuti se da labudovi budu hranjeni kao atrakcija za posetioce. U novim budućim objektima koje hrastovi slute – jer znaju sve – biće novi ljudi uspravnog držanja koji će u rukama nositi telefone pametnije od sebe. Međutim, kao što nam govori iskustvo literature i života – apokalipsa će se ponoviti. To je ona, nešto dalja budućnost koju gledate sa obale neuglednog jezera. Šta god budemo činili – nakon naredne apokalipse korenje će iznova mrviti beton, žabe će vrebati sa rubova sveta koji smo im oteli i svako naše delo će u konačnici prekriti trava i bršljan. 

 I vas dvoje ćete, naposletku, postati providne senke u velikom inventaru senki Zlatnog kraja. Ako budete posebno blagosloveni i Istina bude ekonomična, možda od vas dvoje postane i jedna senka. Svakako ćete biti zajedno.   

Prizor nestvarno strašan: u tijesnom i uskom bolničkom krevetu, jedno uz drugo, kao dva na suhom skapala vodozemca, dvoje ljudi, dvije žene, u položaju sasvim obezljuđenom, leže. Tu sliku će prenijeti svi hrvatski elektronski mediji. Najklikabilniji su patnja i smrt. Saznat ćemo da je snimljena u sisačkoj Općoj bolnici. Ravnatelj bolnice će se pravdati da je do onoga što vidimo došlo zbog nedostatka prostora, ali da je trajalo kratko. I još je izjavio da je prizor bio ružan, ali da “smo požrtvovnošću, upravo borbom svih naših djelatnika, uspjeli spasiti živote svih ugroženih pacijenata”. Zatim će proći nekoliko dana, pa ćemo zahvaljujući portalu Dnevnik.hr, i anonimnom glasniku iz sisačke bolnice, saznati da je istoga dana jedna od dvije žene na fotografiji umrla. Ono što ne znamo jest je li umrla na krevetu s onom drugom ženom. Kao ni to je li druga žena bila pri svijesti dok je ona umirala. Tako da ne znamo ni to je li umrla žena koja je u krevetu drugoj ženi gledala u leđa, držeći svoju lijevu ruku na ogradi, ili je umrla žena koja desnu ruku ispružila kroz rešetku kreveta. Bilo bi to važno znati, svaku bi pojedinost iz ove situacije i s fotografije bilo iznimno važno znati, jer tako bismo napokon osjetili sućut. Strašno je, kao u Solženjicinovom “Odjelu za rak”, kao iz izvješća o bolničkim odjelima u njemačkim koncentracijskim logorima, koja nalazimo kod Prima Levija, strašno je ono što vidimo na slici iz sisačke Opće bolnice. Strašna je svaka konsekvenca onoga što vidimo. Bezmjerna je tuga, nepodnošljivo je poniženje, i jedne i druge žene na fotografiji. Obje klijentice hrvatskog zdravstvenog sustava, u kojemu su, sva je prilika, obje za života i radnog vijeka aktivno pridonosile. U toj su postelji završile kao svoje na svome, suverene i neovisne kao Hrvatska. 

U isto vrijeme, u istim se medijima, pronosila druga, manje klikabilna, sretna vijest. U Nišu, u Klinici za kardiokirurgiju, liječnici su, zajedno s pratećim medicinskim osobljem, dvanaest vikenda zaredom besplatno radili, operirali su subotama i nedjeljama, sve dok nisu likvidirali listu čekanja. Niš, naravno, nije u Hrvatskoj. Srbija nije u Europskoj Uniji. Plaće liječnika u javnom zdravstvu u Srbiji višestruko su – dakle, nekoliko puta! – niže od plaća liječnika u javnom zdravstvu u Hrvatskoj. No, Hrvatska je, naprosto, bogatija zemlja, s mnogo većim izdvajanjima za zdravstvo. Ali dva sustava su, ipak, usporediva, a uz njih usporedivi su mentaliteti, karakteri i svjetonazori hrvatskih i srpskih liječnika, na isti onaj način na koji su usporedivi političari u jednoj i drugoj zemlji.

Međutim, za razliku od ravnatelja sisačke bolnice, koji onu strašnu fotografiju pokušava pokriti “požrtvovnošću, upravo borbom” svih svojih “djelatnika”, pa onda malo pretjera s tvrdnjom da su “uspjeli spasiti živote svih ugroženih pacijenata”, direktor Klinike za kardiokirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Niš, doktor Dragan Milić (njemu ćemo, ipak, spomenuti ime), u intervjuu za beogradski opozicijski tjednik Vreme insistira na suprotnom: “Ovde ne postoji nikakav herojski čin. (…) Bilo kakva nagrada nije merodavna, da tako kažem. Ovo što smo uradili nije na tom nivou da zaslužuje bilo kakvu nagradu jer mi smo samo radili svoj posao. Ništa više.” I još kaže: “Da smo hteli da to bude plaćeno, mi nikad to ne bismo uradili. Samo smo želeli da se taj finansijski momenat, ako je moguće, isključi iz svake te diskusije. Može se odrediti kolika je cena dva kilograma aluminijuma ili kolika je cena automobilske gume. Ali ko će da definiše kolika je cena ljudskog života?”

Tu se, dakle, radi o dva suprotna principa. Jedan govori o “požrtvovnosti, upravo borbi”, i svoj će izraz pronaći u specifičnoj kombinaciji patriotskog i financijskog priznanja, kakvo se očekuje čak i kada se pokušava objasniti jedna užasna fotografija javnoga zdravstva, ili kada se, u jednom drugom slučaju, pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja i Vlade Republike Hrvatske pravda medicinsko ubojstvo novinara Vladimira Matijanića, te ga se još optužuje da se sam ubio neodgovornim odnosom prema vlastitom liječenju, dok drugi princip govori da liječnici, bez obzira na novac koji neće dobiti, liječe ljude i izvan radnog vremena, i da odbijaju vlastitu heroizaciju. Doktor Milić, naime, s gađenjem reagira upravo na kvalifikacije tipa, “požrtvovnosti, upravo borbe”. Pacijenti nisu neki nama daleki i strani ljudi, objašnjava on: “To su ljudi sa kojima mi živimo, koje srećemo u našem gradu, a nismo ni svesni da je njima potrebna neka pomoć.”

Liječnici u općoj bolnici Sisak, kao ni medicinske sestre, laboranti, čistačice, portiri, vrlo vjerojatno nisu ništa lošiji od svojih kolega u Nišu. Moguće je čak i to da ravnatelj sisačke bolnice nije manje human i požrtvovan od doktora Milića. Ono po čemu se njih dvojica razlikuju, i po čemu se ovih dana razlikuju pripovijesti o dvije zdravstvene ustanove, jednoj hrvatskoj, drugoj srpskoj, društveno su proklamirani ideali. Dok liječnik u Sisku, trenutni ravnatelj tamošnje Opće bolnice, vjeruje u zdravstveni sustav u kojemu bi sve, pa tako i liječnički rad, pa tako i mjesto u bolničkoj postelji, trebalo imati svoju jasno određenu cijenu, prema kojoj bi se potrošači zdravstvenih usluga, ili klijenti hrvatskoga zdravstvenog sustava, jer teško je u ovom slučaju izgovoriti riječ pacijenti, trebali odnositi na jednak način kao i prema cijeni automobila u autosalonu, ili prema visini uplate u sportskoj kladionici, dotle njegov daleki kolega Dragan Milić uporno i dalje vjeruje u ono iz čega su obojica potekli, u ideal javnoga zdravstva, koji na kraju svih krajeva podrazumijeva svačije pravo na mogućnost ozdravljenja ili na dostojanstveno umiranje. Pritom, valja još nešto reći: srpsko zdravstvo je za razliku od hrvatskog zdravstva na takav način osiromašeno, opustošeno i osuđeno na donacije (“Kad nas pitaju za tu nagradu, mi smo od nadležnih tražili da nam obezbede još jedan aparat EKK koji tražimo pet godina. Jedna jedina EKK mašina koju imamo je donacija američke ambasade i Komande američke vojske za Evropu. Da tu mašinu nemamo, ne bismo mogli da radimo.”), i dijelom i zbog tog siromaštva srpsko javno zdravstvo u svojim je boljim segmentima, kakav je, očito, i ova niška klinika, osuđeno na idealizam, mudrost i plemenitost liječnika i medicinskog osoblja. Nije nužno da novac ukida ideale, niti siromaštvo ljude čini mudrim i plemenitim. Ali tranzicija nas je naučila da se, što je više novca, mudrost i plemenitost manje cijene. I onda postaje moguće da ljudi umiru u zajedničkim krevetima. Toga u Nišu sigurno nema. Toga nije bilo ni u socijalizmu. Ali toga itekako ima u američkim bolnicama za siromašne, koje često i služe samo tome da se boljestojeći ne uznemiravaju gledajući kako sirotinja umire po ulicama. Naprosto je pogrešno težiti tom idealu.

U hrvatskom javnom zdravstvu postoje, naravno, primjeri koji bi mogli biti usporedivi s onim što se dogodilo u Nišu. Takvi primjeri postoje čak i u hrvatskome privatnom zdravstvu. Privatni liječnici nisu gulikože. Čak bismo imali razloga misliti i vjerovati da su najbolji među privatnim liječnicima u Hrvatskoj mudri i plemeniti ljudi, čiji je ideal da ne postanu liječnici za bogate. Način na koji je veliki dio hrvatskih zdravstvenih ustanova, javnih i privatnih, funkcionirao u vrijeme pandemije, pokazao nam je neku dobru i utješnu stranu hrvatskog zdravstva, ali i cijeloga društva. Ministarstvo zdravlja i ministar, skupina iritantnih stranačkih činovnika s medicinskim diplomama, i na položajima u javnome zdravstvu, samo su krajnje iritantni izuzetak. Oni će, čujemo, provesti istragu u Općoj bolnici u Sisku. Pronaći će i kazniti dežurnoga krivca. Pedro će poslovično visiti, a mi ćemo znati da Pedro nije kriv. U krajnjoj liniji, ne radi se tu uopće o toj jednoj slici. Radi se o pogledu na svijet, radi se o medicinskoj praksi, radi se o svijesti koja je tu sliku učinila mogućom. Radi se, napokon, o nečijoj savjesti.

Pritom, onaj tko je tu sliku snimio i poslao u javnost vjerojatno nije pozitivac. Kao što ni većina medija tu sliku nije objavila iz razloga koji su dostojni novinarskog zvanja. U obračunu sa suparnikom na poslu često ćeš posegnuti za onim što ćeš i sam raditi čim zauzmeš suparnikovo mjesto. Nema tu principa ni časti, nakon što novac i vlast postanu kriterij uspjeha. “Samo požrtvovnošću, upravo borbom” stiže se do cilja. Ne pomislivši nikad da su te dvije žene možda nečije bake, tetke, majke, sestre, ili su naprosto “ljudi sa kojima mi živimo, koje srećemo u našem gradu, a nismo ni svesni da je njima potrebna neka pomoć”. 

Mada mi je mama čvrsto obećala da će me čika doktor samo pregledati, ipak sam na kraju fasovao injekciju u mračnoj sali omražene školske poliklinike u Skerlićevoj. Uvečer će se ocu žaliti, jer misli da ih ne čujem zabavljen sudaranjem autića na podu dječje sobe, kako sam se toliko otimao da su me morale držati dvije bolničarke i jak stažista, te da sam neljudskom drekom svima u krugu od par kilometara probio uši. Nekako osjećam ponos jer nisam nadmoćnijem neprijatelju bez otpora pao u ruke, kao Zagor kojeg čitavo pleme indijanskih ratnika jedva uspijeva zarobiti i zavezati za totem zlokobnog izgleda.

Po izlasku iz poliklinike vjetrovit proljetni dan na obrazima mi suši suze. Sunce i osjećaj slobode čine blagu bol u stražnjici manje neugodnom i shvaćam da je sada, kada je sva tegoba iza mene, besmisleno biti ljut na mamu. Kako je otac na poslu, a brat u školi, konačno imam svu njenu pažnju samo za sebe. Rekla mi je i kupiti sladoled jer sam, kako kaže, junački izdržao malo boli. Razmišljam kako ništa ne bih otrpio da sam se samo ikako uspio iščupati iz čeličnog stiska zdravstvenih radnika, ali kada me već hvali i obećava sladoled – klimam glavom i držim tu misao za sebe. Ona će me, svakako, cijeli život vidjeti hrabrijim i boljim nego što to stvarno jesam.

„Mama, mama…“, stalno je dozivam željan njene pažnje, neka se njeno lice ni na tren ne okreće od mene.

Pješke se vraćamo kući gornjim putem preko Bjelava, kupila mi je mliječni sladoled Stela sa smrznutom višnjom u sredini kartonske čašice. Kiselkasta kuglica nalikuje iščupanom srcu koje je neko zatrpao u snježna bespuća, sladoled se brzo topi i bijela masa poprima crvenkastu boju. Pošto višnju uvijek pojedem zadnju, taj zalogaj me rastuži jer znači da sladoleda više nema, dio rituala je i da stiskom između palca i kažiprsta klizavu košticu ispucam niz ulicu. 

„Reci Zlatni?“

Mama me zove „Zlatni“ samo kada sam joj posebno drag i nije nimalo ljuta na mene. Penjemo se kroz uske bjelavske ulice, iza avlijskog zida se čuje lavež psa.

“Šta bi ti da sad iskoči cuko i napadne me?“

„Ja bih te obranila“, odgovara mi mirno.

„Čak i kada bi bio strašan pas? Što nije neki fini što plazi jezik i maše repom, već ljuti sa velikim zubima?!“

„Da, uzela bih štap i otjerala ga.“

„A gdje ti je štap?“, zanima me.

„Uzela bi neku granu, kao da je to problem…“

Nisam baš sretan tim odgovorom, gdje joj je štap? Kako se može pouzdati u oružje koje nema? Zagor se ne odvaja od svoje sjekire, ne čeka juriš Indijanaca ili napad bande pljačkaša poštanskih kočija pa da traži čime bi ih mlatio. Više bih volio da mama u rukama drži nekakvu batinu, hoće li nam se baš toliko posrećiti pa da odmah pronađe nešto čime će otjerati velikog i strašnog psa?! Gledam unaokolo ima li išta što bi moglo poslužiti toj svrsi.

„A mama, mama…“, opet je propitujem kada smo se malo odmakli od laveža, „a šta bi ti da mene neko pokuša ukrasti?“

Neki stariji nalaze zabavnim plašiti djecu pričama kako bi ih neko mogao ukrasti, ako smo pretjerano razigrani i nemirni često nas tom prijetnjom nastoje dovesti u red. Jedino, ne mogu shvatiti zašto, po njihovom, otimači djece radije kradu nestašnu dječurliju od one mirne i poslušne? Zar im ne bi bilo lakše izaći na kraj sa onima koji rade što im se kaže?!

„Ne bih te ja dala“, odgovara mama odlučno. „Nikome!“

Nastavljam nabrajati bezbroj opasnih situacija i ispitivati je šta bi tada učinila, kaže da bi me svaki put izbavila i ja joj vjerujem. Onda postepeno povećavam uloge, zamišljam još strašnije događaje sve dok okolnosti nisu takve da mogu biti spašen jedino ako je spremna za mene dati i sam život. 

„I onda, avion se pokvario… a samo jedan padobran?“

„Ja bih ga tebi ostavila!“, potvrđuje mi osmjehujući se.

Gledam je ispitivački, na tren ne mogu odgonetnuti njeno lice a ne vidim ništa smiješno u situaciji koju sam opisao. Onda se uozbilji i kaže: „Ma kako bih mogla živjeti bez svog Zlatnog?!“

Konačno sam zadovoljan i koračamo u tišini držeći se za ruke, univerzum je postavljen kako treba, a moje mjesto u njemu sigurno. Mada je mnogo puta dokazala da joj je važnije ugoditi meni nego sebi, čak i to smatram nedovoljnim te hoću potvrdu da sam joj draži i od samog života. Ne pristajem na bilo šta manje od toga jer ona je središnja točka mog djetinjstva. Volim je više nego oca i brata zajedno, više nego cijeli svijet i sve i svakoga na njemu. Tek decenijama kasnije ću otkriti, kada prvi put u ruke uzmem kćerku, da je zapravo moguće voljeti nekoga više od nje.

Najveći strah tokom odrastanja, jer me neki unutarnji mrak navodi zamišljati gubitak najdražih – je da mi mama ne umre. Užasavaju me dječji filmovi i knjige, a po nesreći ih je čitava gomila, u kojima glavni junaci ostaju bez majke.  Od same te pomisli gubim tlo pod nogama i imam želju da se od nje nikada ne razdvajam, neka prestane ići na glupi posao i više ne gubi vrijeme baveći se mojim starijim bratom i zahtjevnim ocem. Neka samo mene gleda i sluša, želim da je cijelim svojim bićem jedino meni posvećena. Sve vrijeme. 

„Mama, mama, je l’ de da ti nikada nećeš umrijeti?“

Neko vrijeme ništa ne odgovara.

„Otkud ti to?“, čudi se nakon što me je dobro osmotrila.

Ništa ne odgovaram, gledam ispred sebe pokušavajući šutnuti zaobljeni kamičak prema stablu divljeg kestena čije se niske grane protežu niz ulicu kao ruke krakatog golmana.

„Pa, to će se desiti nekada puno, puno kasnije. Kada budem stara a ti već veliki…“, počinje mama oprezno.

„Ali je l’ de da ti nećeš ni tada umrijeti!?“, prekidam je zabrinuto.

Neko vrijeme razmišlja o tome očiju prikovanih za neku točku u daljini. „Neću, nemoj se brinuti!“

„Nećeš!? Kako?“

„Pa fino, do tada će se već otkriti lijek protiv smrti…“, uvjerava me.

Gledam je s nevjericom pa nastavlja da smo, eto, i sami maloprije vidjeli koliko u samo jednoj običnoj poliklinici ima doktora, bolničara i apotekara. A tek na cijelom svijetu?! I svi oni po cijeli dan rade na tome da se otkriju lijekovi za svaku bolest, pa i protiv same smrti.

„Pa kako će ga otkriti?“, pitam povlačeći je za ruku kojom me drži.

„Pa fino, uzmu malo limuna, pa dodaju šećera i neke druge stvari umiješaju. Onda vide da li to pomaže i tako znaju da je to lijek.“

Razmišljam o tome što govori. U mojoj najdražoj TV seriji „Svemir 1999“, koja se dešava tek malo više od dvadeset godina u budućnosti – čovječanstvo posjeduje svemirske brodove, lunarnu bazu veličine čitavog grada, lasersko oružje, kompjutere koji govore i robote toliko napredne da ih ne možeš razlikovati od ljudi. Zašto bi u vremenu kada mama neće imati ni pedeset godina, pored svih tih čudesa sutrašnjice, bilo nemoguće imati i lijek protiv smrti?

„Kažem ti“, uvjerava me mama, „kada ja budem stara to će se već riješiti. Doktori cijelog svijeta rade na tome!“

Kada nje više ne bude, sjetiti ću se tog proljetnog dana, doći će mi slika majke i sina što šetaju Bjelavama, spokoj svijeta u kojem je sve u redu jer se oni drže za ruke. Pamtim da je dječak bio spreman zdravstvenim radnicima oprostiti zarobljavanje i injekciju. Čak se i pomalo loše osjećao zbog tolikog otimanja. Zbog njegovog su kukavičluka gubili vrijeme umjesto da rade ono najvažnije – otkrivaju lijek koji će učiniti da moja mama nikada ne umre. 

A onda je u jesen sedme godine opsade, koja se sve do u zimu i u prosinac razvukla u najduže miholjsko ljeto otkad grad pamti, zavladao neki neobičan mir. Koji nije bio pravi mir, niti je bilo potpisano ikakvo primirje, nego je ratnicima, ili bolje rečeno neprijatelju, posustala mašta. I onda bi se svakih nekoliko dana u daljini čula eksplozija, ili bi jednom dnevno u nebo osuo umoran, mrzovoljan rafal, na koji se nitko u gradu ne bi ni stresao. Kao što je posustala mašta onih koji opsađuju grad, tako je bilo i s maštom njegovih branitelja. A običan svijet, onaj koji najviše pati i gine, ionako je bez mašte, upućen na svoja sitna životinjska zadovoljstva.

Tako su ljudi, kao u doba najvećeg mira, izašli, ispuzali, izmilili na ulice, da ogriju tjemena na ostarjelom miholjskom suncu.

Izašla je, prvi put nakon junačke pogibije sina jedinca, mater najčuvenijega našeg heroja, onog koji je triput zaustavljao neprijatelja da ne uđe u opkoljeni grad.

Svi su je pozdravljali, ali nitko je nije gledao u oči.

Izgubila je sina, pa smo se osjećali krivim.

Ispred sebe gurala je starinska dječja kolica. Svakih bi desetak koraka zastajala, i namještala platneno sjenilo, tako da djetetu sunce ne ide u oči, a da ga opet svo vrijeme grije.

Objašnjavala je to svakome tko pita.

A pitali su svi. Došlo je vrijeme mira i razgovora.

Ovo je moja unuka, govorila je.

Ali nisu zavirivali da vide malenu kćer svoga mrtvog junaka, kao što ni njegovu mater nisu mogli pogledati u oči. Golema je naša krivnja.

Morao sam pogledati, jer silna je samoća bake čiju unuku ne vidi nitko.

U kolicima, u pletenoj ružičastoj benkici, koju su moljci pretvorili već u paučinu, leži minijaturan ljudski skelet, ne duži od muške podlaktice, lubanje malo prevelike u odnosu na tijelo, onako kako jest u sasvim male djece, bezubih čeljusti, mračnih očnih duplji, koje me vuku da u njih skočim.

Zar nije ista tata, pita me baka, očiju punih suza. Pa se brzo pribere, vrati se dostojanstvu majke poginulog heroja, i na rastanku kaže:

Ali u toj dobi sva djeca su ista. 

Iz podzemne željeznice u autobus. Još pola sata do kuće, a već sam umoran, ne mogu ni da čitam. Ispred mene jedna proćelava glava govori londonskim akcentom. Jako lijep rječnik. Govori dvjema mlađim djevojkama o nekom piscu, nisam čuo kojem.

U „Stipinoj knjižari” na pultu sam vidio malu knjigu crnih korica, otvorio je: Okrutni Bog. Autor: Al Alvarez. Pisao sam svoj rad o Camusu i ova studija o samoubojstvu mi je baš dobro došla. Kupih knjigu, pročitao je isti dan, svrstao u „literaturu korištenu u radu”.

Kada je Daco radio u nekim nedjeljnim novinama zamolio me da napišem tekst, ja napisao o kockanju. Poslije u Londonu naišao na odličnu knjigu pjesnika Alvareza o kockanju, dogovorio s urednikom jednog književnog časopisa da Alvarez i ja o tome objavimo svoje tekstove, on će s nama napraviti razgovor, još bolje ako nas dva o tome razgovaramo, nazvao Alvarezom, rekao mu pjesnik bit će mu drago, on voli govoriti o svim vrstama hazarda, a i drago mu da će biti u društvu s tim piscem iz Bosne, i on je predavao na fakultetu, sličnog su porijekla, a i interesa, bit će to zanimljiv susret. I ja se radujem susretu, konačno ću upoznati ovog pisca kojeg čini mi se dobro znam iz njegovih knjiga. Čekao sam da se javi urednik, ali nije, on od svega odustao, ne znam zašto. 

Pričam to u knjižari svom znancu dok gledam Alvarezovu knjigu o noći. „On je jedno vrijeme imao problema s alkoholom” – kaže neki čovjek koji stoji do nas. „Pa šta?” – velim malo iritiran, jer sam tada i sam pio – „Pio je i Baudelaire, i Poe, i Thomas, sve veliki pjesnici”. Čovjeku malo neprijatno, „Jeste li i vi pjesnik?” – upita, snebivajući se. „Sort of”, kažem.

Proćelavi čovjek reče da izlazi, njegova stanica, dvije mlade djevojke kažu „Žao nam je, baš je bila zanimljiva priča”, ja ga pogledam kroz prozor. Autobus krenu. Poslije koji minut shvatim: Al Alvarez. 

Umro je 2019. U enciklopediji sam pročitao da smo rođeni različitih godina, ali na isti dan. Ne znam ima li to neke veze s ovom mojom pričom. 

Montiranje jednog političkog procesa: Bog u službi bratoubilaštva

Liberalizacija društva koja je nastupila po Titovoj smrti, ali i, općenito, ono što se u nas često nazivalo socijalizmom s ljudskim licem, baš kao da je postojao i socijalizam sa životinjskim, sa đavolovim ili s Božjim licem, zasnivala se na imperativnoj potrebi da ostaneš neprimijećen. Paradoksalno je, međutim, baviti se književnošću, filmom ili teatrom, i biti neprimijećen. Ili željeti da budeš neprimijećen. Kao što je paradoksalno i biti sedamnaestogodišnjak, pa još u Sarajevu, u tom leglu i jazbini bratstva&jedinstva, u kojem se dobro pazilo kakav je tko i što netko misli o dogmama socijalizma i jugoslavenske revolucionarne povijesti, koje su u Bosni i Sarajevu doživljavane strogo i neporecivo, onako kako bi se u kakvoj katoličkoj teokraciji doživjele dogme Svetoga pisma i zbivanja iz evanđelja, živjeti s idejom da je važno ostati neprimijećen da bi se moglo biti slobodan. Sve što ti je na umu sa sedamnaest, sve što činiš, što radiš i u što vjeruješ, upravo je to da ne ostaneš neprimijećen. Kako ćeš naći curu ako i dalje budeš neprimijećen? Ili, barem, drugaricu iz gimnazije, drugaricu koja ti se inače uopće i ne sviđa, koja bi s tobom išla u kino? Ne, nakon što promislim ipak nije moguće da je marta 1983. u kinu Romanija igrao Karanovićev “Petrijin venac”. Bit će da se to zbilo dvije godine ranije, u ožujku 1981: u kino sam išao sam, sjedio sam negdje u sredini jedanaestoga ili dvanaestog reda, sigurno je bio ožujak, jer sam pred početak filma gledao u svoje zimske adidas cipele, imitaciju planinarskih bakandži, koje su bile u modi tih sezona, i bilo ih je u smeđoj i crnoj varijanti; gledao sam, dakle, pred početak “Petrijinog venca” u svoje adidas bakandže, po kojima je sol, kojom je posipan grad, iscrtala niz fantastičnih geografskih predjela, nepostojećih pokrajina i država… Moralo je to biti u ožujku, godine 1981.

Te 1981, dakle dvije godine ranije, u travnju je, u elitnoj je ediciji beogradske Prosvete, jednostavnog naziva Savremena poezija, objavljena knjiga pjesama četrdesetjednogodišnjeg srpskog pjesnika, rodom iz Ljubinja u istočnoj Hercegovini, Gojka Đoga. Prethodno Đogo nije pripadao prvoj ligi jugoslavenske mlade lirike, koja je na scenu stupala u drugoj polovici sedamdesetih, kao prvi naraštaj koji se nije sjećao Drugoga svjetskog rata i više je držao do Eliotova učenja o tradiciji i individualnom talentu, nego do junačkih ratnih tradicija svojih naroda i narodnosti, ali je bio prisutan po omladinskim novinama i književnim časopisima, smatrali su ga darovitim i perspektivnim, prvu je knjigu objavio 1967, bila je lijepog naslova: “Tuga pingvina”. Taj Đogin naslov nisam u stanju zaboraviti.

Knjiga koja izlazi u travnju 1981. nosi naslov u kojem se očitava i drukčija poetika, i drukčiji temperament: “Vunena vremena”. Na sam Dan mladosti 1981, prvi bez života Tita, cijela je tiraža “Vunenih vremena” zaplijenjena, a zatim i uništena. Četiri dana kasnije, 29. svibnja, pjesnik je uhićen, propisan mu je istražni zatvor, u kojem ostaje sve do prvostupanjske presude: osuđen je na dvije godine zatvora. Zanimljiv je bio put od inkriminacije Đogina zlodjela, preko niza novinskih članaka, analiza i eseja, sve do sudskog pravorijeka. Taj put dijelom će ostati trajno zamagljen. Naime, ono najzanimljivije u cijelom slučaju nikad se neće doznati. Tko je bio taj prvi čitatelj “Vunenih vremena”, koji je u pjesmama pisanim u mitotvoračkoj tradiciji, što ju je u srpskoj i jugoslavenskoj poeziji utemeljio Vasko Popa, prepoznao aluziju na Tita? Tko je bio taj tumač poezije koji je u “Vunenim vremenima” pronašao skrivenu pripovijest o njegovoj amputiranoj nozi, i koji je u jednoj nerazrađenoj štakorskoj basni prepoznao našu još uvijek svijetlu prošlost, obilježenu Titovom vladavinom? Ali tko god on bio, a morao je to biti neki beogradski pjesnik, urednik u izdavačkoj kući, profesor književnosti, svojim je čitanjem sugerirao nešto čega u “Vunenim vremenima” možda ima, možda i nema, ali će nakon takve sugestije biti tako snažno prisutno (ili uprisutnjeno), da nitko više neće biti u stanju čitati pjesme iz “Vunenih vremena”, a da u njima ne prepozna snažnu aluziju da vladavinu, bolest i smrt Josipa Broza Tita. Problem je, međutim, u tome što se ovakvim čitanjem u svakoj napisanoj i objavljenoj knjizi mogu prepoznati i drugima sugerirati aluzije na sve i na svakog. Sugestijama takvih tumača pjesništva i književnosti najpodložnije su dvije društvene skupine: većina naroda koji malo toga čita ili ne čita ništa, i onaj dio zajednice koji u Tita i socijalizam vjeruje na isti onakav način na koji će u sljedećoj epizodi vjerovati u Boga i svete knjige. I jedni, i drugi – ako to, zapravo, nisu isti ljudi – u stanju su živjeti u svijetu aluzija. I ne samo da sebe mogu uvjeriti u to da je pjesnik u “Vunenim vremenima” aludirao na Tita, nego im je izvan svake sumnje i vjerovanje da je zlodjelo aluzije jednako zlodjelu počinjenja. Ako već i nije gore od toga.

Nakon što je osuđen, Gojko Đogo se sljedeće dvije godine povlači po sudovima, a oko njega se formira cijela jedna nova javna scena, sačinjena od boraca za ljudska prava, odvjetnika, slobodoumnih intelektualaca, otpadnika revolucije, dobronamjernih i nedobronamjernih tipova, koji preko pjesnikova slučaja testiraju mogućnost društvenih promjena. Oko Đoga se, naravno, angažira Međunarodni centar PEN-a, širom zapadne Europe potpisuju se proglasi i peticije, stižu otvorena pisma jugoslavenskim vlastima, svijet se zgraža nad samom mogućnošću da pjesnik zbog pjesama koje je napisao završi u zatvoru. “Kriv je što je u svojoj zbirci Vunena vremena zlonamerno i neistinito prikazivao društvenopolitičke prilike u našoj zemlji”, pisalo je u presudi beogradskoga Okružnog suda, donesenoj nakon ukupno samo pet dana suđenja, “na taj način što je, služeći se očiglednim aluzijama, na svojevrstan način izneo tvrdnju da u našoj zemlji nema slobode i demokratije, da je nastupilo beznađe i nerad, da naše društvo nema nikakve perspektive, da se naš sistem zasniva na strahovladi jedne ličnosti kojoj je sve podređeno, da niko ništa ne radi već se samo ta ličnost veliča, želeći pritom da omalovaži sva dostignuća naših naroda i narodnosti u posleratnoj socijalističkoj izgradnji, obezvredi tekovine naše revolucije i na najgrublji način vređao vrednosti i simbole našeg društva.”

Četrdesetak godina kasnije, onaj tko je živio u tom vremenu, makar kao zainteresirani sedamnaestogodišnjak, već pomalo i zaboravlja ne samo to da se u riječi iz Đogine presude moglo vjerovati, nego da je upravo na iskrenoj vjeri u njih bio zasnovan policijski, pravosudni i politički teror nad onima koji – recimo, kao Đogo! – nisu imali te sreće da ostanu neprimijećeni. A samo je o vjerovanju tu i moglo biti riječi, jer je u ovoj aferi, kao i u svim drugim aferama sa zabranjenim knjigama ili filmovima, čovjeku bilo dostupno samo tumačenje, dostupna mu je bila egzegeza, ali mu je objekt tumačenja bio nedostupan. Naime, “Vunena vremena” bila su, rekli smo, prema odluci suda zabranjena, zaplijenjena i uništena, tako da ozloglašene pjesme nisu bile poznate ne samo onima koji su čitali presudu i identificirali se s narodom u ime kojeg je presuda donesena, nego pjesme iz “Vunenih vremena” nije čitala ni golema većina onih koji su po režimskom tisku i u književnim časopisima osuđivali pjesnika i njegovo zlodjelo. Ustvari, legalno te pjesme nije čitao nitko od njihovih partijskih i književnih tumača. Mogli su ih pročitati samo oni koji su bili dio sudskog procesa.

Krajem ožujka 1983, nakon pravomoćne presude, prema kojoj mu je kazna smanjena na godinu dana zatvora, Gojko Đogo odlazi u zatvor. U Beogradu se, u prostorijama Udruženja književnika, u Francuskoj 7, redovito počinju održavati književne večeri, po opozicijskim se društvenim marginama širi duh pobune, afera s pjesnikom u zatvoru preplela se s aferom zabranjene kazališne predstave, i tako se, malo-pomalo, na očigled javnosti rađa novo društvo. U prvi mah, obilježja tog društva su liberalizam i slobodarstvo, radikalno zapadnjaštvo, žudnja za sjećanjem i podsjećanjem, za otkrivanjem i rasvjetljavanjem svih zatamnjenih i skrivenih mjesta bliske prošlosti… U proljeće 1983. nitko još ne sumnja u Jugoslaviju i u socijalizam. Ali demokratski socijalizam! U nešto što bi se, možda, trebalo pretvoriti u nestranačku demokraciju, u društvo u kojemu će svatko imati pravo da kaže ono što misli, i onda će u međusobnoj borbi mišljenja pobjeđivati najbolje ideje. Stvarno se 1983. u to vjerovalo, pa je uzbudljivo i izazovno zamišljati što se sve iz takvih vjerovanja moglo roditi.

A onda, iznenada, kao da je puk’o grom posred Sarajeva! U petak, 8. travnja, Okružno javno tužilaštvo objavljuje vijest da je Služba državne sigurnosti uhitila jedanaestero osoba, pod sumnjom za počinjenje krivičnog djela neprijateljske propagande. Dva tjedna kasnije njima će, kao dvanaesti, biti pridružen pjesnik Džemaludin Latić, i tako će započeti javni dio procesa “muslimanskim intelektualcima”, koji će se na kraju pretvoriti u jedan od politički najsudbonosnijih događaja u postkomunističkoj povijesti Bosne i Hercegovine. Naime, tada će se, iz patnje i nevolje, te iz frustracije osjećajem pretrpljene nepravde, koji se širio među muslimanskim življem, formirati buduća bošnjačka politička elita. A kako se radilo o montiranom političkom procesu, koji je kao i cijela jedna, vjerojatno i pretežita vrsta sudskih političkih procesa u komunizmu, bio zasnovan na nasumičnim optužnicama, jer se primarno i nije sudilo pojedincima, za njihova pojedinačna djela, nego se sudilo određenom načelu, ideji, uvjerenju, ili se sudilo već samoj pretpostavci da bi se određena ideja mogla ovladati elitom zajednice, tako je umjesto dvanaestero muškaraca i žena predvođenih anonimnim sarajevskim pravnikom Alijom Izetbegovićem, moglo biti suđeno nekoj drugoj skupini muslimana, za čijeg bi zločinačkog predvodnika bio izabran neki drugi od stotina, a možda već i koje tisuće potencijalno pogodnih muslimanskih intelektualaca, vjernik, izvanpartijac, možda čak i član Partije. I onda bi taj, po neumitnoj logici kolektivne frustracije i povijesne nužnosti, sedam godina kasnije bio izabran za vođu muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini, i predvodnika najmoćnije stranke u zemlji. Pamtim do danas naslov iz sarajevskog političkog tjednika Svijet, koji će u broju od sljedećeg tjedna uvesti svoje čitateljstvo u ritam događaja: “Četa mala, ali zatrovana”. Kasnijih tjedana ili već mjeseci nepoznati narodni pjesnik je smislio jedan još efektniji naslov: “Bog u službi bratoubilaštva”. Čovjek je morao imati vrlo oskudnu maštu, pa do kraja povjerovati u taj naslov i u ono što ispod njega piše. Ali je, s maštom ili bez mašte, morao osjećati strah, čije su dubina i snaga ovisile, pretpostavljam, o tome je li imenom bio musliman, ili je bio nešto drugo. Ovoga se nisu plašili samo oni koji su time upravljali. Ili je i njih bilo strah.

U taj petak, 8. travnja održana je, povodom priopćenja iz Tužilaštva, sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Skup je, kako to biva u Jugoslaviji, a naročito u Bosni, još od vremena Rezolucije Informbiroa, imao dvojaku funkciju: kao manje važno, bilo je to izvještavanje o onome što se dogodilo, usaglašavanje stavova i formuliranje smjernica za dalje djelovanje, kroz partijske forume i kroz javnost, ali, važnije od toga, sjednica je sazvana da bi se provela svojevrsna pojedinačna diferencijacija, i da bi svatko, svaki član Predsjedništva, a naročito drugovi muslimanske nacionalnosti, iznio svoje lično mišljenje o akciji uhićenja, i da bi, što je zapravo i najvažnije, izgovorio nedvosmislene riječi osude. Od takvih riječi žive i Partija i društvo, one se, te riječi osude, nedvosmislene, ledene, a u isto vrijeme vatrene, hladne i bezdušne, ispunjene najponesenijim revolucionarnim osjećajima, osude jednoga čovjeka, koja je u isto vrijeme i osuda zajednice, ugrađuju u svakodnevicu zajednice, u živote svakog radnog čovjeka i građanina, i presuđuju, izričitije od svakog suda, životima onih na koje se odnose. Stenogram s ove sjednice, naravno, postoji, ali nikada nije objavljen, premda bi ga bilo zanimljivo u cjelini iščitati. Pisac ovih romanesknih vježbi po temama i kronikama jedne prijeratne godine sluti da je cijeli taj stenogram jedna velika i već dovršena društvena i povijesna drama, koju bi se, bez naknadnih intervencija, moglo postaviti na scenu sarajevskog Narodnog pozorišta, ili je se snimiti i emitirati kao višesatnu radio-dramu. Taj stenogram gotova je građa za roman, koji bi, međutim, trebao napisati neki muslimanski, od nacionalnog preimenovanja iz 1993. bošnjački pisac, ili tek jednoga toma u muslimanskoj romanesknoj tetralogiji, posvećenog događajima iz te jedne jedine godine.

Sociolog Šaćir Filandra stenogramom sjednice Predsjedništva CK SK BiH, od 8. travnja 1983, poslužio se u knjizi “Bošnjačka politika u XX stoljeću”, iz koje saznajemo da su tog dana svoje stavove najtemeljitije i najopširnije iznosili Hamdija Pozderac, te braća Nijaz i Raif Dizdarević. Što promatrača iz godine 2023. neće začuditi, kao što ne bi tog 8. travnja 1983. čudilo ni njegovog sedamnaestogodišnjeg predšasnika, e samo da je ovakvo što mogao znati, jer su Pozderac i Dizdarevići bili daleko najmoćniji muslimanski političari u tadašnjoj Bosni, te uz pojedince iz srpske i hrvatske zajednice i općenito najmoćniji ljudi u Bosni. Njih su trojica jedini nesumnjivo znali za istragu i za uhićenja koja je dva tjedna ranije provodila Služba državne sigurnosti, ali su isto tako, sva trojica, bili glavni casting directori operacije. Nisu određivali tko će, redom, biti uhićen i optužen, ali jesu, upravo njih trojica, kojem će okružju i kakvom svijetu pripadati, koliko će se visoko i široko ići, koje će strukture biti zahvaćene, vjerske, svjetovne, institucionalne, izvaninstitucionalne, i hoće li ozloglašavanje zahvatiti isključivo vjerske krugove, ili ćemo zaći u vlastitu utrobu i proširiti proces na partijske krugove i na onaj licemjerni i vazda prilagodljivi svijet, kakvog je među komunistima Muslimanima taman koliko i među Hrvatima i Srbima, koji je jednom nogom u Partiji, a drugom u crkvi ili džamiji. I još nešto su, u to nema baš nikakve sumnje, odredili Hamdija Pozderac i braća Dizdarevići: koje će biti vodeće figure skupine ozloglašenih? Prema Šaćiru Filandri, inače obaviještenom i nesklonom velikim fabulacijama, Predsjedništvo CK SK BiH raspravljalo je i o tome da li da se skupini, kao njezin nesumnjivi čelnik, daleko najjača, intelektualno, moralno i politički najkrupnija figura, priključi Ahmed Smajlović, teolog i islamski propovjednik, doktor znanosti s kairskog El Azhara, dugogodišnji predsjednik Starješinstva Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, prevoditelj Selimovićeva romana “Derviš i smrt”, te suprevoditelj “Hasanaginice” na arapski, jedan od onih odistinski iznimnih, pomalo i samoniklih ljudi, kakvi se u našim krajevima pojave rijetko u svakoj našoj zajednici. Smajlović je u narodu bio čuven kao vaiz (propovjednik, tumač vjere narodu…), govorio je na svim masovnim okupljanjima muslimanskih vjernika po Bosni, a bio je, kažu, tipičan predstavnik prvog postkolonijalnog naraštaja propovjednika u muslimanskom svijetu, koji su se priklonili diskursu lokalnih, ideološki vrlo heterogenih oslobodilačkih pokreta, pa su žestoko kritizirali i Zapad, i vrijednosti liberalne demokracije i kapitalizma, ali i sam kršćanski svijet. Kako je Smajlovićev diskurs bio gotovo savršeno u skladu s jugoslavenskom politikom nesvrstanosti i njezinim tekovinama, tako se vlast, koja je po Bosni pomnije nego igdje pratila šta govore i o čemu propovijedaju vaizi i propovjednici svih vjera, krajnje blagonaklono odnosila prema njegovoj kritici Zapada, pa čak i kršćanskoga svijeta. Sve dok na otvorenju džamije u Slimenima kod Travnika Smajlović nije, uzdižući u svome vjerničkom puku osjećaje samopoštovanja, i zanoseći se u vlastitom govorništvu, izgovorio “da je islam poklonio Europi renesansu i da je Europi spas u islamu”. Tu ga je stigao prijekor službene Komisije za vjerske zajednice, ali uz prijekor išla je i ta vrlo nezgodna posljedica da više nije bio neprimijećen od onih od kojih je prethodno, kao i svaki pametan i oprezan čovjek, želio ostati neprimijećen. U tom trenutku Ahmed Smajlović već je bio nositelj Ordena zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom, kojom ga je 30. rujna 1981. odlikovalo Predsjedništvo SFRJ. 

Šaćir Filandra u svojoj knjizi tvrdi, pozivajući se na stenogram, da su tog 8. travnja doktora Ahmeda Smajlovića od belaja i bespotrebne slave spašavali Nikola Stojanović, u to vrijeme najmoćniji Srbin u Bosni, i Hamdija Pozderac. Teško je zamisliti što bi se dogodilo da je za najkrivljeg, tojest za prvookrivljenog na Sarajevskom procesu, umjesto Alije Izetbegovića, anonimnog pravnika, kojeg je i u vjerskim krugovima malo tko poznavao, bio odabran Ahmed Smajlović, nesumnjivo najuglednija muslimanska vjerska ličnost u Bosni, uglednija i od Naima Hadžiabdića, reis ul uleme, kojeg je pratio glas režimskoga, partijskoga čovjeka. Naravno da se nitko ne bi pobunio, kao što se nitko ni ovako nije bunio, jer je 1983. narod po Bosni, muslimanski kao i svaki drugi, bio duboko anesteziran Titovom vladavinom, blagodatima bratstva&jedinstva, kao i policijskim terorom, međusobnim uhođenjem i vladavinom struktura koje nipošto nije odlikovao liberalizam kakvog je bilo u Partiji, zapadno i istočno od Bosne i Hercegovine, ali bi rana i frustracija po posljedicama procesa morala biti dublja, te na neki način i – autentičnija. Ahmed Smajlović bio je mlad čovjek, tog travnja nije još navršio ni četrdeset i petu. Rodom iz Srebrenice, neće on biti duga života. U srijedu, 10. kolovoza 1988, (one godine kad pomilovani i na slobodu pušteni bivaju svi osuđeni u Sarajevskom procesu) izlazi sa ženom iz stana u koji se tih dana baš bio uselio, i pada na pragu pokošen infarktom. Sutradan ujutro umire. Bilo mu je pedeset, i očito mu nije bilo suđeno da dočeka pad komunizma. Da je članove Predsjedništva Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine prenio njihov zanos, da se Nikola Stojanović nije umiješao u cijelu stvar, da ga je Hamdija Pozderac prešutio, možda čak i da nije bilo onoga ordena, pa da je doktora Ahmeda Smajlovića tog 8. travnja, ili jednog od sljedećih dana uhapsilo, pa pridružilo skupini “muslimanskih intelektualaca” u istražnome zatvoru, vrlo je vjerojatno da bi ovaj čovjek umro u zatvoru i da bi tako postao nacionalni mučenik u svome narodu, otprilike na onaj način na koji je Hrvatima i Katoličkoj crkvi u Hrvata to Alojzije Stepinac. Samo što bi ovo mučeništvo bilo mnogo svježije od Stepinčevog, dok bi Smajlovićeva odgovornost pred zakonom i poviješću bila neusporedivo manja od Stepinčeve. Iz mučeništva u nas se nikad ništa dobro ne rodi. Danas po Ahmedu Smajloviću naziv nosi Islamska gimnazija u Zagrebu.

Ali što je pokrenulo ovaj zakašnjeli montirani politički proces, jedan od većih u jugoslavenskoj socijalističkoj povijesti? Unutarnja politička potreba vladajuće i jedine Partije? Partija se hrani, obnavlja se i jača kroz ovakve događaje. Tako je bilo u Staljinovo vrijeme, a tako je i danas, s proljeća 1983. Ili nije tako? Postoji nešto što je pokrenulo dugi lanac uzroka i posljedica, obilježen, naravno projektiranom paranojom: u nedjelju 2. siječnja 1983. u Teheran su, u Islamsku Republiku Iran, gdje se baš i nije tek tako tih godina putovalo, avionom letjeli budući okrivljenici: Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Huso Živalj i Hasan Čengić. Trebao je ići i Alija Izetbegović, ali nije pošao jer mu se udavala kći Sabina. Što su njih petorica radili u Teheranu, s kime su se sastajali, o čemu su razgovarali, samo po sebi više i nije važno, niti se u proljeće 1983. činilo tako važnim, jer je već to što su išli u Teheran samo po sebi bilo dovoljno strašno. Islamska je revolucija otpočetka, još od zime 1979., u Jugoslaviji bila na zlu glasu. Je li razlog tome bio u prethodnom našem prijateljstvu sa šahom Rezom Pahlavijem, inače zakletim antikomunistom, ili je razlog bio u instantnom i neraskidivom prijateljstvu s iračkim režimom i diktatorom Sadamom Huseinom, u koje je bila ugrađena i golema gospodarska suradnja, u koju je ulazio i neprestani angažman jugoslavenskih, naročito bosanskohercegovačkih građevinskih i privrednih tvrtki, u Iraku, ili se pravi razlog naše dubinske nevoljkosti prema Homeiniju ipak prvenstveno ticao unutarnjih jugoslavenskih prilika, ili recimo ideje da islamska revolucija narušava naš revolucionarni primat u nesvrstanom svijetu, to je zapravo nemoguće znati. Ali je važno imati na umu da se to neraspoloženje i ta neprestano potencirana negativna emocija nisu bitno ticali ni svjetske diplomacije, ni političkih odnosa u svijetu, a najmanje su se ticali onoga na čemu se najviše insistiralo, represivne i natražnjačke prirode Homeinijeva režima, budući da je među najvećim jugoslavenskim nesvrstanim prijateljima itekako bilo onih koji su Homeiniju u tom smislu bili ravni, ako već nisu bili od njega i gori.

Ono što se, međutim, drugovima iz Centralnog komiteta nikako nije moglo svidjeti, naročito Hamdiji Pozdercu i braći Dizdarevićima, a onda i ostalim drugovima Muslimanima s velikim M, bilo je to što je islamska revolucija u Iranu imala određeni sentimentalni odjek među muslimanskim vjernicima u Bosni. Već to što ze revolucija zove islamska – a revolucija je nužno zvučala kao nešto dobro u rječniku i imaginariju epohe – i što joj je na čelu jedan ozbiljan dedo, duge bijele brane, s turbanom na glavi, morala je, naročito neukom vjerničkom svijetu, ali ne samo neukom, zatitrati srcem. Pritom, drugovi komunisti su u Bosni bili suočeni i s tom nevoljom da se islamska revolucija u Iranu vremenski i povijesno preklapa sa smrću druga Tita, i prazninom koju ta smrt za sobom ostavlja u dušama, glavama i ideološkim imaginarijima pojedinaca i zajednica u Jugoslaviji. Tu bi se prazninu moralo nečim ispuniti, jer ako mi to ne učinimo, učinit će neprijatelj. A neprijatelji su, zapravo, svi drugi, svi koji nisu mi. Uključujući imama Homeinija, još uvijek više kao imaginarnu figuru u glavama naših vjernika, nego kao stvarnog čovjeka. I tako je onda putovanje petorice idealista, različitih generacija, iz različitih društvenih slojeva, koji su i po obrazovanju međusobno bili vrlo udaljeni, moglo biti iskorišteno kao povod za veliku društvenu akciju, u kojoj će montirani politički proces biti tek onaj najvidljiviji i najspektakularniji element. Tome je pridružena “Islamska deklaracija”, spis koji je Alija Izetbegović započeo još 1966, a dovršio ga i objavio četiri godine kasnije, brošura na 32 stranice ili dva tiskana tabaka. Taj tekst, koji sam autor opisuje kao “Jedan program islamizacije muslimana i muslimanskih naroda”, kao cilj mu navodeći “islamizaciju muslimana”, a kao devizu “vjerovati i boriti se”, koji ću pun nestrpljenja uzeti na čitanje 1988. ili 1989. godine, u svom je tonu imao nešto od poleta i vedre borbenosti jugoslavenskih partijskih brošura iz pedesetih i šezdesetih. Samo što je proleterski internacionalizam zamijenjen zajedništvom muslimanskog svijeta, a historijski je materijalizam zamijenjen Bogom i čovjekovom vjerom. Pritom, tekst se očigledno odnosio samo na muslimane i na muslimanski svijet, tako da nisam imao toliko mašte, toliko znanja, ili naprosto toliko vjere u razloge svijeta na odlasku, pa da shvatim što je zapravo u tom tekstu, pa da njegov autor bude kažnjen sa 14 godina zatvora, da bi mu se pred sljedećim sudskim instancama kazna smanjivala na 12, pa na 9 godina. I još nešto, već kao sedamnaestogodišnjak, nisam razumio: kako je moguće da netko 1970. objavi knjigu, za koju mu tek 1983. sude? Znači li to da knjigu u međuvremenu nitko nije pročitao, ili da je nije pročitao onaj koji je nadležan za čitanje knjiga zbog kojih će se njihovim autorima suditi? Ono što je 1983. bilo zbunjujuće i uznemirujuće u vezi s “Islamskom deklaracijom”, i što će i svih sljedećih godina stvarati nelagodu, za mene bilo je što ta okolnost, što tih trinaest godina koje su protekle od 1970. do 1983. nikog kao da nisu uznemiravale i sablažnjavale. (Inače, u to je vrijeme i među običnim svijetom bila već živa svijest, koju su otvoreno i slobodno širile bolje zagrebačke i beogradske novine, uključujući i omladinsku štampu, da nitko ne bi trebao ni smio ići u zatvor zbog onoga što misli i govori, a pogotovu zbog knjiga koje objavljuje.)

O onome što se unutar zajednice uz koju sam živio, s kojom sam se miješao, te joj u određenom smislu i pripadao, onako kako svaki čovjek unutar živoga višenacionalnog društva pripada svim markantnijim njegovim dijelovima, a ne samo onom dijelu kojem imenom pripada, zbivalo u zimu i u rano proljeće 1983. po Sarajevu i širom Bosne, saznavat ću malo-pomalo tek za ratnih i poslijeratnih godina, od ljudi koji su mi bili bliski, a potekli su iz muslimanskih vjerničkih obitelji. O tome će se i naknadno govoriti samo u povjerenju, kao o nečemu što čovjeka posramljuje, i tek će u vremenima lokalnih naših postmodernih nacionalnih preporađanja to postati tema o kojoj će se brbljati na svakom koraku i u svakoj prigodi. Ali o onome o čemu se na takav način brblja, saznaje se manje nego o onome o čemu se nikako ne govori. 

U tih nekoliko mjeseci, dok je politički proces bio u fazi montaže, Služba državne sigurnosti radila je punom parom: sazivani su informativni razgovori, ljudi su privođeni na ispitivanja, zorom im se dolazilo na vrata, Služba je pod prisilom ishodila priznanja svakovrsnih verbalnih i terorističkih zlodjela, mašinerija se preko svake mjere zagrijevala i, naravno, pretjerivala u proizvodnji krivaca i svjedoka, što će kasnije dovesti do povlačenja priznanja i brojnih komplikacija tokom procesa, koje će na kraju, vjerojatno, proizvesti kontraefekte i iz perspektive samih naručitelja.

Mi smo, pak, na Sepetarevcu 23, sve to promatrali i doživljavali kroz perspektivu tete Almase, naše prve komšinice s broja 21, i kućne prijateljice, s kojom smo se voljeli i posjećivali.

Uz odlazak maestra Valtera Dešpalja

Životi Henrika i Konrada sudbinski su se isprepleli još kada im je obojici bilo deset godina. Iz dva različita kraja s istoka Habsburškoga carstva našli su se u bečkom vojnom zavodu, krevet do kreveta u spavaonici internata u koji su poslani da postanu vojnici.

Oni su glavni likovi briljantnog kratko romana “Kad svijeće dogore”, jedne u svakom pogledu savršeno oblikovane i uređene dragocjene knjižice kakvu ju je ponovo pred hrvatsko čitateljstvo, u majstorskom prijevodu Jadranke Damjanov, početkom ovog proljeća iznijela izdavačka kuća OceanMore. (Ranija izdanja istog prijevoda objavila su ranije dva druga zagrebačka nakladnika, Fidas 2003. i Mirakul 2009.)

Autor je Sándor Márai, veliki mađarski pisac rođen 1900. u tada mađarskom gradu Kassa, današnjim slovačkim Košicama. Kao protivnik komunističkog režima Mađarsku je napustio 1948, a od 1956. do 1990. objavljivanje njegovih djela bilo je zabranjeno. Ponovno otkrivanje i vrednovanje njegovog opusa kao dragocjenosti mađarske i svjetske literature, koje se dogodilo tek 1990-ih godina, Márai nije doživio. Metkom u glavu okončao je vlastiti život 1989. godine u San Diegu.

Najveći dio romana zbiva se u jednoj noći 1940. godine kada se dvojica prijatelja nakon 41 godine ponovno susreću, već kao dva starca koja jedan drugome polažu životne račune.

Baš kad sam pročitao knjigu, sustigla me vijest o smrti još jednog glazbenog velikana, Valtera Dešpalja. I zato s dvostrukom namjerom pred vas donosim probranih nekoliko rečenica iz Máraijevog romana: da vam dočaram i da vas ne mimoiđe genijalnost njegova jezikam u da oplačem i ispratim predragog Valtera Dešpalja, genija upravo one i onakve glazbe kako je u nekoliko briljantnih pasusa u romanu “Kad svijeće dogore” opisuje i tumači Sándor Márai.

Glazba je, naime, bila jedna od rijetkih stvari u kojima su se Henrik i Konrad razlikovali. Pokazat će se u njihovim životima ta razlika još sudbonosnijom nego što je bilo njihovo različito klasno porijeklo. Evo kako je to počelo…

“U zavodu o glazbi nisu govorili ni odgojitelji ni đaci, više su je podnosili ili je opraštali, kao neku vrstu mladenačke ludosti…

Ali je Henrik već ponekad slutio da glazba i nije tako bezopasna strast. U zavodu, naravno, nisu trpjeli tu glazbenu pobunu. U obrazovanje je spadalo poznavanje pojma glazbe, ali više u općem smislu. O glazbi se samo znalo da su potrebne limene trube i da je na čelu orkestra kapelnik koji svoj srebrni štap ponekad diže uvis. Iza glazbenika mali poni vuče bubanj. Ta je glazba bila glasna i pravilna, dovodila je u red vojničke korake, mamila je na ulice građansko stanovništvo i bila je nezaobilazna pri svakoj paradi. Čovjek hoda odlučnije ako čuje glazbu, to je bilo sve. Glazba bi znala biti i šaljiva, ponekad častohlepna i svečana. Ali, zapravo, nitko nije mario za nju.”

Ne razlikuje se mnogo, ili zapravo nimalo čitav današnji svijet od austrougarske vojne škole kada je glazba u pitanju, jer za tajanstvenu, moćnu i veliku umjetničku glazbu zapravo ne mari i sve su mu nepotrebniji ljudi koji je doživljavaju, a glazbenici poput Valtera Dešpalja cjelokupnim svojim životima rekreiraju, onako kako ju je doživljavao već od djetinjstva jedan od dvojice prijatelja.

“Konrad bi uvijek problijedio kad bi čuo glazbu. Svaka vrsta glazbe, i ona najjednostavnija, dotaknula bi ga tako izravno, kao neki tjelesni udar. Problijedio bi i usne bi mu zadrhtale. Glazba bi mu govorila nešto što drugi nisu razumjeli. Melodije vjerojatno nisu dotaknule njegov razum. Stega u kojoj je živio i bio odgajan, pomoću koje je sebi stjecao rang u društvu, a koju je svojevoljno prihvatio kao što vjernik prihvaća kaznu i pokoru, u tim bi trenucima popustila, baš kao da mu u tijelu popušta grčevit i ukočen stav, kao kad na paradama zapovjede ‘voljno!’ nakon dugih, zamornih vježbi. Ali usne su mu drhtale kao da hoće nešto reći. U takvim je prilikama zaboravljao gdje je, oči su mu se smješkale, gledao je u zrak, nije primjećivao svoju okolinu, nadređene, drugove, lijepe dame, ni kazališnu publiku. Glazbu bi slušao cijelim tijelom, kao žedan, poput osuđenika u zatvoru koji osluškuje bat dalekih koraka što možda donose vijest o slobodi. Kad bi mu u takvim prilikama govorili, ne bi ništa čuo. Glazba bi rastvarala svijet oko njega, na čas bi promijenila dogovorene zakone i u takvim trenucima Konrad više nije bio vojnik.”

U Máraijevom romanu ima još jedna kratka epizoda koja spada među najljepše i najistinitije riječi o glazbi ikada ispisane u svjetkskoj književnosti. Riječ je, naravno, o umjetničkoj istini, kako književnoj, tako glazbenoj, o umjetnosti od čijeg zvuka “kao da sve što su ljudska srca zakopala, sve ono što je tromo i ustajalo počinje živjeti”, o umjetnosti u kojoj je jedna Chopinova skladba povod “da se u svijetu oslobode snage koje će pokrenuti i dići u zrak sve što ljudski poredak tako brižno skriva”, u kojoj “kao da u oluji i jurnjavi glazba iznad svijeta pokreće vatrenu kočiju s legendarnih vrancima”, a oni što “ukočenih tijela, uspravni, napeti i nagnuti malo unatrag” sviraju “svojim čvrstim rukama zauzdavaju razularene snage”.

Nakon takve jedne seanse, Henrikov otac, gardijski časnik, sinu je o njegovom prijatelju rekao: “Konrad nikad neće biti pravi vojnik.”

“Zašto?”, upita ga sin?

“Jer je čovjek drukčijeg kova.”

Iz svijeta koji, zapravo, za takvu glazbu ne mari, Valter Dešpalj se povukao u tišini, u tišinu. Umjesto nabrajanja njegovih silnih dostignuća, blistavih vrhunaca svjetske karijere velikog violončelista i pedagoga, o Valteru Dešpalju mnogo istinitije i prikladnije u trenutku zahvale i oproštaja govore rečenice o glazbi i glazbenicima iz romana Sándora Máraija.

Čitava je obitelj Dešpalj bila drukčijeg kova. Imali smo neizmjernu sreću i blagoslov biti njihovi suvremenici, slušati i doživljavati čitavim tijelom i bićem glazbu kojoj su služili. Valterova je svijeća dogorila, ali nebeske vatrene kočije i dalje tutnje pod prstima brojnih njegovih genijalnih učenika. Osuđeni na svijet kakav jest, osluškujemo njihovu glazbu kao “bat dalekih koraka što možda donose vijest o slobodi”. I premda znamo da tu vijest dočekati nećemo, sama slutnja te slobode i njeni glasnici čine ovaj svijet podnošljivijim, a život smislenijim i vrednijim življenja.

Koliko je slutnje i mile tišine u nježnosti glasa toliko je u sevdalinki čeznuća i žestine osjećaja. Još kada u jednom pjevaču poput one “dva su cv’jeta u bostanu rasla” nestanu sve granice u činu kreacije smisla i slobode, tada čovjek ne samo da povjeruje Alice Herz-Sommer da je muzika bog. On to osjeti i zna svim svojim bićem. I nije moć ta koja implicira odgovore i legitimira braću Moriće kao metaforu kritičkog mišljenja bosanskog bića. Nego je zazor od gubitka vlastitosti.

Bila ona proživljena u ljubavnom, etičkom, patrijarhalnom ili iskustveno-kolektivnom. A ta je proživljenost i dramatska napetost utišana nježnošću interpretacije i mirnoćom tonova i opet, nečim iz najdublje dubine uspijeva joj bivati dominantnom naspram zadane i uglavnom vrlo stroge kulturološke forme. Pa i onda kada sevdalinke pišu pjesnici poput Šantića, Osmana Đikića, Muse Ćazima Ćatića, Hamza Hume ili Safvet beg Bešagića.

Sevdalinka je prije svega paradoks i složenost, epska i lirska stvarnost u isprepletenosti; ona je čuvar neprolaznih tajni— posebno ženskog prkosa i slobode! Koliko je patrijarhalna kultura model za sevdalinku toliko je model (ako ne i više) i otpor ženski u njoj.

“Ali-beg se s ljubom zavadio prvu noćcu na meku dušeku.
Svezao joj ruke aspurlijom od lakata do bijelih nokata;
iz nokata crna krvca kapa.
– Kazuj, ljubo, ko te je ljubio,
– Pusti, beže, pravo ću ti kazat’: dva pašića, tri dizdarevića.
Dizdarići za redak dukata, a pašići za zlatnu feredžu.
On zamahnu, odsječe joj glavu, od zla roda, nek nije poroda!
Poskakujuć glava govorila:
Volim biti mrtva dizdarićka, nego živa Alibegovica!”

Moja je majka, Biljana Vuković, pjevala sevdalinke (a sevdalinka kao primarni autoritet u sebe uvodi upravo majku!) i činila je to u “ona” doba u kojima se savršeno dobro znalo što radijski pjevač sadržajno, autentično i recepcijski mora biti. “Karađoz” (u kojem pjeva i glumi Zumbul) izvorna je “enciklopedija” minucioznog seciranja estetskog i patrocentrističkog zanatstvom ljudskim kakvo je nedostižno evo do današnjega dana. Serija je to dragocjene, koloritne jezično-scensko-glazbene energije i ljepote koja naprosto žudi i uspijeva obuhvatiti SVE: iskustveno, lokalno, tradicijsko, erotsko, imaginativno, recitativno, estetsko, humorno, etičko, melodijsko-ritamsko, arhaično, dijalektalno-jezično (semantička nedefiniranost glagola, imenica, pridjeva…knjiga=pismo /gledanje=ljubav/ pusta=sama/stade =poče), kulturno, patološko.

U “Karađozu” (kao i u sevdalinki) identitetska je suština žene preispit(iv)ana i interpretirana očima suvremena čovjeka. U njem žena sa margine patrijarhalnog svijeta, iz nepotentna objekta postaje aktivan subjekt. Iz nebivanja dospijeva u središte čiju bit prema vlastitosti oblikuje; emancipira se od svoje podređene uloge na način da zauzima prostor suštine upravljajući dramskom radnjom i pričom samom.

“Ja sam mlada u Boga iskala:
– Daj mi, Bože, đerđef od merđana,
Daj mi, Bože, iglu od biljura,
Daj mi, Bože, svilu iz Misira
Da navezem jorgan od behara,
Da pokrijem sebe i bećara,
Da ja vidim kako bećar spava,
Kako spava, kako alčak ljubi?
Bećar spava, oči ne zatvara!
Bećar ljubi kad god se probudi!”

I nema šutnji pred autoritetom. Kontekst jest neupitan i moćan ali glas uvijek ide u pravcu njegove destabilizacije.

“Ne čudim se mraku nit’ oblaku,
nit’ Vrbasu što se često muti,
već dragome što se na me ljuti,
jer sam drugog okom pogledala.
Ako sam ga okom pogledala,
ja ga nisam srcem sevdisala;
ako sam ga srcem sevdisala,
ja ga nisam u dvore uvela;
ako sam ga u dvore uvela,
ja mu nisam bijelo lice dala;
ako sam mu bijelo lice dala
i njemu sam dosta ostavila.”

Ženskog je “nama” toliko da pomiče norme (hej “Imala sam devet ašik! I malo mi bi!”). On je pobuna i polifoničnost ženskog identiteta preko uobičajenog, toleriranog, prihvatljivog. Pa i preko ljubavi, preko spoznaje o tome što paradigma oslobođenja duše, tijela i uma ženskog jest.

“Ja sam ona iz Šehera, haj vaj
Ja sam ona iz Šehera, haj vaj
Suljagina kći, haj vaj
Suljagina kći

Imala sam
Devet ašik, haj vaj
I malo mi bi, haj vaj
I malo mi bi

A kad dođe
Onaj pravi, haj vaj
A kad dođe
Onaj pravi, haj vaj
I dosta mi bi, haj vaj
I dosta mi bi!”

Kao folklorna tradicija prenošena već od sredine 16. stoljeća sevdalinka se pjevala i jednoglasno i višeglasno, desetercem, osmercem i trinaestercem, simetričnim dvanaestercem i četrnaestercem, pjevala se bez pratnje i uz pratnju instrumenata, plakala se i izdisala; proklinjala i prijetila:

“Ljuto kune skoro dovedena:
“Svekre, babo, izjeli te vuci, a svekrvu odveli hajduci!

Nisam došla da vam vodu nosim,
Ja sam došla da vam sina ljubim!”

Dijaloškog, grubog i milog, svega sevdah u sebe prima. Od toga raste i od toga ve(h)ne.

“Akšam mrače, moj pobogu brate,
a jacijo, moja posestrimo!

Pola noći, pola dobra moga,
eto zore, dušmanina moga!

Da zna zora što je milovanje,
ne b’ svanula za nedjelju dana!”

Ljubavna misao od muškarčeve volje jači fatum biva, i kada je prigušenost i kada transformirana u prkosu vrisne:

“Ali-paša na Hercegovini,
lijepa Mara u Bišču kamenu.
Koliko su na daleko bili,
jedno drugom jade zadavali.
Knjigu piše paša Ali-paša:
Lijepa Maro, bi li pošla za me?
S Bišča Mara njemu poručuje:
– Ali-pašo, koliko te kažu,
da me prosiš, ne bih pošla za te,
a da umreš, bih se otrovala,
da s’ oženiš, bih se objesila
o javoru prema tvome dvoru.”

“Nešto se ružno desilo među nama, i nisam siguran da sam ostao potpuno čist” rečenica je šejha Ahmeta Nurudina koja lomi roman “Derviš i smrt” (u nenagonsku već mišljenu potrebu za izbavljenjem duše ispred tijela). O njoj mislim i kada se dešava u inverziji. Jer “bili smo”, još kako smo “bili u zavjeri” slušajući sevdah Vrećin. I nešto se duboko i uglato, tako da ožiljak pod grudima stvara— desilo među nama. Izmijenjeni, misli transponiranih u tamnu, “crnu žuč” (»sevdah« u turskom jeziku označava ljubavnu čežnju i zanos, a ishodište nalazi u arapskom izrazu »säwda«, koji obuhvaća i imenuje pojam »crna žuč«/ M. Rizvić, 1969.) kretali smo se u rasponu njegova glasa u svim smjerovima, po onim finim rubovima dizdarevskim:

“preko slutnje preko sumnje
iza šutnje iza tmače
I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga”

…po šapatu sa svijetom neizmirenim, po stilu i plesu štikle što njome, namirisan dušom Aska Božo pod nama Vukovima zemlju ritmom iz mrtvila budi. Vrećo tamo Nurudin u derviškoj kretnji živ pleše, okrećući se brže od zemlje spašava svu našu braću, sve naše mrtve i sve ljubavi koje su ostale življe u našoj unutarnjosti od nas samih kakvi se prikazujemo svijetu.

“Propio se Dujčin Petar
Varadinski ban
I on propi sto dukata
Sve za jedan dan
Grdio ga knez Matija
Zemlje gospodar
Što ti propi sto dukata
Sve za jedan dan
Da ti ljubiš ono zlato
Koje ljubim ja
Propio bi cijelu Peštu
I sav Budim grad.”

Pa nek nije Vrećo jedan, neka i Zehre, Selimovićke, Mamule, Zore, Kristića, Zaima, Polovine, Zekerijaha, Isovića, Salkovića… Sofke i Cicvarić. Al’ je Vrećo svi oni i sve one i oni. Suptilnost u metafori, glumac i glumica u priči, slojevitost dijaloga muškog i ženskog principa što pred nama pjeva, igra i kazuje. Raščlaniti sevdalinku kao poetsku kreaciju i možemo ali doseći mnogostrukost sevdalinke Vrećine zahtijeva svestraniji prodor u suštine ova dva principa. I nije čuđenje a čudo jest. I nije mir a da nemir nema. Lapidaran i detaljan u sve do jednoj nježnosti note istina je kojoj kraja nema. Osim u nama samima.

“Rasla jela da je više nema,
pod njom dragi da ga ljepšeg nema.
Kakve su mu oči i obrve,
smamio bi iz oblaka vile,
kamol’ ne bi mene od matere!

Čelo mu je altun hamajlija,
dva obraza dva đula rumena,
a dva oka dva vrela studena,
usta su mu kutija sećera,
zubi su mu dizija bisera.
Da je meni mladoj poživjeti
da poučim altun hamajiju,
da otkinem dva đula rumena,
da popijem dva vrela studena,
da pozobljem kutiju sećera,
da raznižem diziju bisera
da je nižem po crvenoj svili,
da raznižem po bijelu vratu.”

Sevdah je ljepota iznad izrečenog, povratak sebi u drugome, sramota i prokletstvo iz sebe, prkosna suptilnost:

“- Dođi, dragi, doveče sam sama.
– Što si sama, ja kamo ti mama?
– Ja sam majci večericu dala
da mi stara do zorice spava.
Kada budeš na avlijska vrata,
čuvaj, dragi, da ne škrinu vrata,
jer je babo mučna tabijata.
Da ne vidi kad se milujemo,
ne zna babo da ašikujemo.”

Ima sevdalinke i u prozi pa uz Andrićevu Maru milosnicu najljepšu priču bosanskohercegovačke književnosti ispisuje Jergović u Inšallah, Madona, inšallah (po autorovoj napomeni “sve priče su prozni remiks bosanskih sevdalinki, osim priča Misir, Jid i Lepant, koje su nastale od dalmatinskih klapskih pjesama). Gurbet je (a tu su i Mejtaš, Akrap…) sevladinka bez muzičke pratnje. Pisana u slovu, čitana uhom njezina se narativna ekspresivnost utiskuje u prošlost u jednakoj mjeri u kojoj se iz prošlosti nanovo oživotvoruje u samoći neispisana papira.

Gurbet je (notno) pamćenje u formi teksta. A na posve sličan, gotovo identično neinhibitoran način i Vrećo misli, interpretira i drhti sevdalinku. On je ispjevava glasom žene. A ja uvijek čujem i muškarca. “Znaš, majko”, reći će moja treća, najmlađa kćer s kojom sam u Lisinskom slušala (ili bi preciznije bilo reći “slušali smo se”) Božu “ja to gledam baš po glasu. A glas je ženski. I za mene je on tada žena.” Ako je sevdalinka ljubavna čežnja i meditativni bljesak žudnje u spoznaji čija bol ne izmiče jeziku što u dijaloškom i monološkom kopa po našem unutarnjem biću koliko je tek sevdalinka usložnjena i senzualna u stanju biti ukoliko je donosi androgina pjevač- pjevačica? Umjetnička vrijednost sevdalinke koju promišlja dijete? Ili odrasla osoba? I koliko je točno pjevača na pozornici? Gledamo li okom ili dušom? Nije li višeglasje? Kakve je muzičare okupio Božo! A kakve Vrećinica! Sve su etičnosti neminovno složenije estetičnosti u entitetu dvojnosti. A Vrećo upravo takva dvojnost jest.

“Jesam li ti govorila dragi
Ne ašikuj ne veži sevdaha
Od sevdaha goreg jada nema
Ni bolesti od ašikovanja”

“Doći će kraj
i nevolji što me prati.
Dohvatiću i ja
jednog dana dugu
samo noćas
da zaboravim tugu”

Sevdah je Hali Gali Halida koji nit je bolest niti metafora. On je naprosto najljepši hommage napisan, odsviran (kao da ga svira električni sazlija Simeunović) i otpjevan (sve to učinio je Bare sam) sevdahu u formi rugalice. A i tada, bilo je ruganje (po Baretovim riječima) “glupavim bendovima poput Jabuke i Orgazma, Iliću, Breni…” a ne narodnoj muzici koju smatra iskrenijom, “onom koja govori puno više istine”. Sevdah je i Kultur Shock, Štulić je a što nego i “sevdalija električni”, sevdah je beskrajna Amira Medunjanin i nepomirena sa svijetom harmonika Merime Ključo koju nazvah samim Bogom, sevdah su Boško Jović i Mustafa Šantić, Damir Imamović i Mostar Sevdah Reunion koji i u “najbanalnijoj” evokaciji defa i udarcu dlana po butini zvuči kao čitav orkestar.

Sevdah naime pripada onome tko ga živi odnosno “svakome tko ga želi pjevati i svirati”. Pripada eto i drugom i drugačijem:

“Đaurko mila tuga me mori
Za oči tvoje što suze rone
Ustašca tvoja prepuna baja
Ah, dođi dođi, sred zagrljaja”

Pripada onom koji ga tek (nanovo) treba ispjevati. I onom koji ga je ispjevao davno i od kojeg više niti kosti, osim one u glasu sačuvane— ostalo nije. Sevdalinka je središte, sama suština bosanskog bića. Ona je upravo ona Bosna koju je nemoguće osvojiti, poništiti, zatrti. U njoj je (još) jedino sigurna, svoja i po izreci “mirna”. Po tome je sevdah lutajuća, neprolazna zemljica. Čudo gdje je sve ima.

“A po čemu da se prepoznamo,
Bosno moje mladosti i sna,
Zar mi više pjevati ne znamo
Drage pjesme što ih srce zna?”

A Vrećo? Vrećo je sevdah sam. On se obznanjuje kao sevdalinka i na drugačiji, imaginativni način njezino je ishodište i medij u jeziku i vokalu. On je tama i svjetlo, prožimanje muškog i ženskog principa očima, versima, drhtajima; jedinstvom suprotnosti. Njegov glas ne možete “prećutati“. On je ljubav bez uvjeta, on je hipnotičnost bez molitve, želja u vrtlogu, aksiološka kretnja koja se razrješava upravo u trenutku u kojem se dešava– pred publikom i u publici.

“Sve sam dertli, sve kaharli
Sama s’ razgovaram
Dertli žene, dertli ljudi
Ne znaju mi ćudi
Niko ne zna, niko ne zna
Mojih teških jada”

Sevdalinka Vrećina melopoetski je, zgusnutiji je intenzitet osjećajno-misaonog i pred takvom potpunošću, pa i nadžidžanošću suptilne erotičnosti gotovo da vidimo kako pokreće se svijet. Čovjek. I život u njem.

“Oj djevojko, džidžo moja
Džidžala te majka tvoja
Nadžidžanu meni dala
Dala, pa se pokajala”

Jer on(a) miriše. Poput duše, Božin glas miriše! I utiskuje se ljepotom svojom samo u one kojima je dato da duše omirisati mogu.

“Vezak vezla Mejrima djevojka
na pendžeru na debelom hlatku;
za glavom joj dva rumena đula.
Al’ besjedi Mejrima djevojka:
— Đul miriše, moja mila majko,
đul miriše oko našeg dvora,
čini mi se Omerova duša. —

Al’ besjedi l’jepe Mejre majka:
— Muč ne luduj, Mejrima djevoiko!
sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
a za tebe mladu i ne mari.

Al’ besjedi Mejrima djevojka:
— Đul miriše, moja mila majko,
đul miriše, Omerova duša.”

Helena Klakočar: El Shatt: fragmenti, U. O. Radni prostor, Zagreb 2023.

Helena Klakočar likovna je umjetnica, crtačica stripova, ime joj se redovito spomene pri svakom nabrajanju najznačajnijih hrvatskih i ex-jugoslavenskih autora, a naročito autorica. O njezinom crtanom romanu “Nemirno more”, jednom od onih ključnih artefakata za razumijevanje svih razloga za odlazak u emigraciju 1991, mnogo se govorilo i pisalo u dvijetisućitima. Knjiga je, međutim, bila objavljena i u Srbiji, i u Sloveniji, prije nego što se našao Veljko Krulčić da je objavi i u Hrvatskoj. Što je bio razlog nevoljkosti hrvatske kulture prema Heleni Klakočar? Razloga nije bilo! I zapravo se nije radilo o nevoljkosti. Prije je to bio, kao što i inače biva, svojevrsni stupor: tupa i u biti nepopravljiva nezainteresiranost za sebe i za sve svoje.

Helena Klakočar (1958.) rodila se u Tuzli, u školu je pošla u Mariboru, gdje je živjela sve do kraja gimnazije, studirala je na Likovnoj akademiji u Zagrebu, od 1992. živjela je u Nizozemskoj… Po majčinoj strani je iz Podgore. To je za ovaj strip važno. Žanrovski govoreći riječ je o knjizi kratkih crtanih priča, nastaloj po svjedočanstvima djece koja su se između veljače 1944. i ožujka 1946. (ili, u njihovom slučaju, osamnaest mjeseci unutar te dvije godine), skupa s obiteljima, a obično i cijelim rodnim selom, nalazila u zbjegu u pustinji na Sinaju. U zbjeg se išlo pred njemačkom ofenzivom, koja je uslijedila nakon pada Italije. Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske bio se povukao na Vis, veliki broj punoljetne muške čeljadi otišao je u partizane, ili je u partizanima već ranije bio, a neboračko stanovništvo organizirano je evakuirano, u razložnome strahu od njemačke odmazde. Neprijatelj se već nalazio pred sigurnim porazom, a Dalmaciju je nastojao osvojiti ne bi li osujetio savezničko iskrcavanje na istočnoj obali Jadrana. Ofenziva je istovremeno bila efikasna i besmislena, jer saveznici očito nisu imali ni potrebu ni namjeru desanta na Dalmaciju.

Najprije je zbjeg trebao poći na Vis, pa je trebao ići u južnu Italiju, pa na Siciliju, ali izbjeglica je bilo toliko da ih saveznici nisu mogli udomiti nigdje prije Egipta. U zbjegu se našlo 40.000 ljudi, najviše iz Makarske i Makarskog primorja. Do povratka doma za mnoge će proći pune dvije godine. A mnogi će, njih 715, ostaviti kosti na improviziranom groblju usred pustinje, koje će zatim, dvadeset i koju godinu kasnije, biti uništeno u egipatsko-izraelskom ratu 1967. Groblje su 1985. obnavljale ondašnje jugoslavenske vlasti, da bi 2003. hrvatske vlasti na mjestu nekadašnjeg groblja načinile mjesto sjećanja, s pločom na kojoj su uklesana imena svih 856 Dalmatinki i Dalmatinaca koji se nisu vratili iz zbjega.

Pripovijest o El Shattu velika je, reklo bi se konstitutivna legenda u identitetima bezbrojnih malih mjesta središnje Dalmacije i otoka. Neobičan i strašan događaj, u kojem istovremeno ima neke biblijske dramatike, ali i toponimike, kao i velike avanture odlaska, koja je i inače bila povijesno svojstvena ovim pečalbarskim krajevima. Nevolja je, međutim, i jad hrvatske kulture što legenda o El Shattu nije porodila nijedan značajniji književni tekst, roman, pripovijetku, pjesmu, niti je po ovoj slikovitoj i spektakularnoj epopeji snimljen film. El Shatt prošao je po rubu svih naših kulturnih interesa, sve dok generacija iz zbjega nije došla svome prirodnom kraju, i dok se sva ta velika svjedočanstva nisu pogasila jedno za drugim.

Helena Klakočar je na kraju tog vremena, iz svoje izmještene, iskorijenjene, lutajuće perspektive, ispričala i nacrtala svoju priču o El Shattu. Ustvari, ispričala je nekoliko priča djece koja su se našla u tom zbjegu – jer odraslih više nije bilo među živima – i te priče je sklopila u dokumentarističku cjelinu. Tako je nastala vrlo lijepa, narativno i slikovno upečatljiva crno-bijela crtana pripovijest, u kojoj je sačuvano začuđujuće i začudno mnogo od duha i smisla one velike priče, uz koju smo početkom sedamdesetih odrastali u tim malim mjestima Makarske rivijere. Dok su njemački turisti u pionirskom naletu osvajali nedirnute plaže, konobe i nadograđene katove prvih armirano-betonskih nakazica, živa se ljudska povijest odvijala između Sutjeske i Sinaja. Jedni su bili na jednom mjestu, drugi su bili na drugom mjestu, a rane i žalosti i jednoga i drugog svijeta bile su žive. Helena Klakočar jednu je od crtanih priča posvetila kozi. U Drveniku, u Gornjoj vali, bila je 1972. još uvijek živa jedna baba, koja je i u vrijeme zbjega već bila stara, a od svega što se tad zbilo jedino nije mogla prežaliti kozu koju je ostavila kada se išlo na more, pa u Egipat. S jedne je strane neobično, a s druge tako prirodno da se ovakav motiv ponovi.

Ovaj bi strip trebao pročitati svatko tko je po bilo kojoj osnovi odozdo. Jedna od temeljnih hrvatskih knjiga o izbjeglištvu. Tiha, diskretna moć Helene Klakočar.

Svakodnevni život

Helena Klakočar ne bavi se velikom poviješću. Ili se, bolje rečeno, velikom poviješću bavi preko životne svakodnevice običnih ljudi. Na naslovnici njezine knjige plesni je par iz zbjega, u knjizi ima kino predstava, nogometa, nezaboravnih avantura jednoga djetinjstva, koje se od drugih djetinjstava, zapravo, i ne razlikuje. Zbjeg je nesreća za odrasle, i avantura za djecu. Jedinstvena i besmrtna, koja će ispuniti cijeli jedan ljudski život. Autorica je, vrlo vjerojatno, samo stjecajem okolnosti i protoka vremena svoju priču ispripovijedala iz dominantno dječje perspektive. Odrasli svjedoci odavno su, naime, već bili mrtvi kada je ona posegnula za El Shattom. Ali to je, mimo svih okolnosti, savršen način da se ispriča epizoda iz velike povijesti. Bez patnje, bez žrtve, bez velikih stradanja, bez svega onog kroz što se velika i autentična ljudska stradanja pretvaraju u laž.

Imena, znakovi

Još uvijek se i danas na pretposljednjim stranicama Slobodne Dalmacije mogu naći obavijesti o smrti i sprovodu poneke Sinajke i Sinaja, pa čak i Elšatke, koji preminuše, blago u Kristu, ispraćeni utjehom svih sakramenata, uljuljanim u vječni san vlastitih imena, po kojima neće biti nazvano nijedno više dalmatinsko dijete.