Verpinge

Ove stare kuće na Verpingu.
Na pročelju jedne stoji 1719. godina
i  živa je – puši joj se iz odžaka i čangrlja
suđe iz kuhinje. Iz druge se čuje
mjaukanje mačke, a iz ove žute prizemljuše
i kikot detinji. Na jednom doksatu limeni
harlekin, na drugome limena vještica.
H. očami gledajući harlekina il vješticu, a ja,
šta ću, u njihove bašte sa starim voćkama.
U šuškoru uz ogradu nađem i po koju
jedru padalicu.

Nakon što sam jutros ustala iz kreveta
obukla sam svoj trosobni stan
dvosobni i jednosobni
obukla sam sve haljine i žlice
cipele, čizme i sandale
stolnjake, knjige, račune, sobno
cvijeće, sušilicu s balkona
veš mašinu, deterdžezente i sve
kreme za lice, ulje za tijelo i
za salatu, začine, dasku za
peglanje, narukvice i
naušnice iz kutije, i iz ladice
krpe za pod, radio i jedan svijećnjak
frižider, lakove
za nokte i četkicu za
zube, odvojen otpad:
plastiku, papir, metal i
žarulje, baterije i
ostalo sve, posteljinu
prljavi veš i prašinu s poda
obukla sam deset godina, dvadeset
trideset, četrdeset
pa pedeset pa
ups!
pojela sam bicikl, stubište
i lift
dvorište ulicu po
ulicu, drveće s lišćem
pločnike i prolaznike
prolazila sam i gutala
zgrade, terase, dućane
kafiće
tri puta sam popila kavu
to je bio predah
nastavila sam dalje
i dalje išla sam i
gore pa dole pa čekala
u zasjedi iza velikog križanja
prolaze stanovi, kuće
automobili, ljudi
i godine gužva je neopisiva kamere
su nevidljive u strahu su oči
velike
sve sam provjerila upalilo se moje
zeleno prelazim
na drugu stranu čuje se veliki
prasak sudarili su se tlocrti s dostavljačima
hrane izlilo
se more u kupaonicama
začepili se odvodi kanalizacije postaje nesnosno
plivam dalje penjem se na vrh glave
jedva stojim jedva
na vrhovima prstiju održavam osmijeh
kamere snimaju
utapam se dižem ruke dva puta
u znak pobjede
iznad površine
tonem, svi tonemo
dvosobni, trosobni, bezsobni
tonemo u usko, neudobno, sklisko
i nesigurno
sebe

( 2021)

Katerina Babkina, Sonja. 2013.

Prva moja spoznaja o Katerini Babkinoj zapravo potječe od Miljenka Jergovića koji je u Beogradu na Sajmu knjiga moderirao književnu večer čija je bila gošća pa me je onda o tome i obavijestio, prvi put u kratkom zapisu na Facebooku, a onda i u jednom od naših privatnih razgovora. Nedugo potom je u rubrici Ekran, knjige izvijestio o svojemu čitateljskom doživljaju dvaju njezinih knjiga – jedne zbirke pripovijedaka i jednoga romana. Budući da mi je pri ruci njezin prvijenac, Sonja, nije zgorega da se kritičarski pridružim Miljenku i njegove prosudbe usporedim sa svojima.

U njegovome mi se tekstu sljedeća rečenica čini ključnom: „U pričama Katerine Babkine, osim dara da se lako, u dvije-tri riječi, ispripovijeda sve o svemu, osim moćnog vladanja cjelinom vlastitog svijeta, kakvo se kod zapadnih pisaca naših generacija uglavnom ne nalazi, postoji nešto što može biti samo čitateljev umišljaj, ali je stalno prisutno, pa onda neka bude i izgovoreno: ona priča onako kako su pisali rani avangardisti, poslije i apsurdisti, onako kako je pisao i Danil Harms, samo što je u svemu tome stalno prisutan jedan živi, vedri svijet. I kad piše tužne stvari – a uglavnom piše tužne stvari! – Katerina Babkina to čini luckasto vedro. Toliko je sunca u tom osmijehu. U osmijehu svake njezine rečenice.“ Koliko moje čitanje, jedne druge knjige, može korespondirati s ovim zaključkom? Odlikom se Babkinine proze, u Jergovićevoj interpretaciji, pokazuje a) kratkoća, i b) veza s tradicijom avangarde, osobito one njezine struje koja će ukazati na apsurdne konstelacije svijeta života. Kratkoća, štoviše svjesna eliptičnost doista je prisutna, makar ne i centralna, i u Sonji. S avangardom se stvari pokazuju donekle kompliciranije. Naime, ako se moje ispisivanje tekstova o ukrajinskoj i bjeloruskoj književnosti, koje traje, evo, već dulje od dvije i pol godine, prati u određenome kontinuitetu primijetit će se da je i jedna od njegovih središnjih teza nastojanje suvremene književnosti da ponovno uspostavi kontakt s jednom tradicijom koja je prisilno prekinuta i čijemu se brisanju iz svijesti ustrajno težilo u cjelokupnome povijesnom periodu sovjetske Ukrajine i Bjelorusije. (U jednome ću od sljedećih nastavaka prikazati antologiju neoklasicističke ukrajinske književnosti tridesetih. I u toj se antologiji vidi u kolikoj je mjeri napor političkih komesara ka fizičkom uništavanju nositelja jedne struje unutar ukrajinske međuratne književnosti zapravo lišen smisla i dominiran čistim, bezinteresnim, zlom.)

Babkina, dakle, u Sonji koristi neke elemente avangardističkog književnog postupka, ali ih ne slijedi do krajnjih konzekvenci. Tako će se težiti prelamanju kontinuiteta i kauzalnosti pripovjednoga teksta, ali ga se neće dovesti do neprepoznatljivosti. U odlučujućem će se momentu napraviti stanka, otvoriti prostor za razmišljanje, sabiranje koncentracije što će, konačno, voditi ka njegovome razumijevanju. Za to je, doduše, potreban pokret unatrag, ali on nije neizvediv. Dapače, prelistavanje nekoliko stranica odvest će nas, gotovo sigurno, do one početne linije kojoj se, činilo se, izgubio trag. Da pojednostavim: Sonja je roman u kojemu glavna junakinja, ukrajinska umjetnica-ilustratorka koja živi u Lvivu, doživljava traumatsku situaciju (napušta je dečko, Francuz Louis, koji se vraća u Lille i odlučuje se potpuno prekinuti kontakt s njom), ona služi kao svojevrsni okidač za njezino putovanje kroz prostor i vrijeme u kojemu će pokušati steći stabilnu sliku o vlastitome identitetu što joj je jedino moguće ako zakrpa najbrutalniji šav u svojoj prošlosti – izgubljenoga oca čija se slika zrcali u Louisu. Priča bi mogla biti (i ostati) konvencionalna kada Babkina ne bi intervenirala u nju uvodeći elemente avangardnog pripovijedanja ali i fantastike.

Ovako postavljena, ishodišna točka sižea nužno vodi ka „romanu puta“. No da bi se do puta doista i stiglo nužna je još jedna međustanica. Nju će označiti slučajni susret s nepoznatim muškarcem, u šumi, na samome početku Sonjina lutanja, koji će vrhunac doseći u divljem seksu na čudnome mjestu, u golubarniku, a rezultat će mu biti trudnoća. Ona Sonju katapultira iz njezina primarno ženskoga društva i baca je na cestu. Napuštajući prijateljsko okružje u kojemu uživa sigurnost i zaštitu ona kreće u nedefiniranu potragu. U dvadeset godina staroj ladi pokušat će istražiti vlastitu prošlost što će je odvesti u djetinjstvo, u rodni grad. Gdje je otac koje je nju i majku napustio dok je još bila djevojčica? Je li zasnovao novu obitelj? Čime se bavi? Je li bogat ili siromašan? Potraga se kreće na rubu zbilje i fantastike, povremeno brišući granice između jedne i druge tako da čitateljica ne može biti sigurna što je od onoga što se Sonji zbiva realno, što je plod njezine mašte, a što je, pak, posljedica djelovanja nadnaravnih sila. Tako će prva stanica na putu ka neimenovanom gradu biti napušteno naselje višekatnica u kojemu vlada romski klan i njegov predvodnik Ruslan Likarenko. U tome će predgrađu Sonja susresti Romkinju koja može komunicirati s mrtvima. Preko nje će pokušati uspostaviti kontakt sa svojom prošlošću i preminulima koji je nastanjuju. No to nije dostatno, nakraju je i neuspješno. Sonja se mora otputiti. To je pretpostavljeno rješenje, odgovor na zagonetke i tajne, a do njega dolazi spontano, nakon susreta s kolegama iz škole, homoseksualnim parom koji se odlučuje napustiti gradić prožet homofobijom, klaustrofobijom i još ponekom „fobijom“. Znači put – za Poljsku, na Zapad. Događaji se zbijaju, izmiču kontroli, previše ih je da bi ih Sonjina svijest mogla konzekventno preraditi. Više ne može razlikovati između zbilje i sna („što sanjam a što mi se događa“!) čime se omogućuje prodor fantastike u pripovjedni tekst. Dok vozi sanja irvase (ili ih doista vidi?), skreće s ceste, prouzrokuje prometnu nesreću, a povrede joj obrađuje Kai, čovjek koji se slučajno našao na cesti, predstavlja se kao sin liječnika i time motivira svoje medicinsko znanje. 

Čim se Kai doista bavi? Poslovi mu očito nisu najčistiji, ali je veza s njim ono što Sonji omogućuje nastavak putovanja. Berlin, Hrvatska, Bosna, Albanija, na koncu Grčka. Stanice su to itinerera koji vodi sve dalje na jug, ali koji ne raščišćava dileme i zagonetke što se množe u Sonjinoj glavi. Njezine se misli sve intenzivnije koncentriraju na jednu jedinu temu: što će se zbiti s plodom koji nosi u utrobi? Hoće li s njim moći uspostaviti kreativan odnos međusobnoga poštovanja i brige? U centar prodire nerođeno biće koje se obilježava metaforom „drugog srca“ koje kuca paralelno sa Sonjinim. U isto vrijeme se strastvena ljubavna veza s Kajem preobražava u patološku. Tome pridonosi i začudni položaj pripovjedačice koja mu se odbija približiti i ostavlja nam da ga vidimo isključivo iz Sonjine vizure. Doduše možemo pratiti kako se sreće s drugim ljudima, kako prodaje očito ukradene ikone, ali bilo kakvo tematiziranje ljubavnog odnosa s njegove strane ostaje neiskazano – čak ga se ne da ni naslutiti. Tim više nam se valja, gotovo prinudno, baviti Sonjom. Ako je prvi prodor irealnoga u tekst romana bio motiviran labilnim odnosom zbilje i sna, drugi će se preseliti u psihopatologiju junakinje. Ona je sigurna da je Kai njezin izgubljeni otac. Ta je sumnja, koja se pretvara u izvjesnost, zasnovana na nizu vanjskih senzacija (umjetno oko, sin oftalmologa) i ne pronalazi, točnije – ne može je pronaći, potvrdu u realnome svijetu. No dovoljna je da je natjera u paničan bijeg koji je od Soluna vodi do Frankfurta, a otuda dalje do Lviva. Čini se da će izgubiti dijete, no nakraju ono biva spašeno. Nastavak njezina života da se tek projicirati, pripovjedačica nam uskraćuje sigurnost, ne želi nas umiriti happy endom. Ipak, harmonija između majke i dijete, dva srca koja su postala jedno daje naslutiti da će se priča nastaviti na pozitivan način.

Katerina je Babkina napisala uzorit roman u kojemu se, doduše, vide elementi utjecaja avangardne književnosti. No oni nisu dovoljni da bi se moglo govoriti o preuzimanju poetološkoga modela. Roman ostaje na nivou realističkoga pripovijedanja premreženog momentima fantastičkoga sa snažnim feminističkim nabojem. Riječ je o samorealizaciji umjetnice koja prelazi težak put od ostavljenosti, egzistencijalne „bačenosti u svijet“ do spoznaje o vlastitome mjestu unutar kompleksnih socijalnih odnosa. U svakom slučaju dovoljna osnova za anticipaciju onoga hvalospjeva koje će Miljenko Jergović sačiniti u predstavljanju dvije kasnije knjige Katerine Babkine.     

Sreli su se u večernjoj gužvi tražeći izlaz iz preglasne grupe turskih turista koji su krstarili Starom Čaršijom. Pričinio mu se ostarelim od kada su se videli zadnji put. Koliko li je godina prošlo od tada, tri, četiri? Oslabeo i nekako sitniji, primeti dok su se rukovali, propuštajući pobedonosne turiste da odu. 

– Dobro si? – postavi mu glupo pitanje. 

– Onako – promrmlja čovek koga nije odavno video. 

Dlan mu je bio hladan i znojav. Od čega li se toliko uzbudio? Da preskoči odgovor, upita ga: – Bi li negde da sednemo… ako si slobodan. 

– Može. A gde?  

– U “Rigara”. Na padobrance i bozu. 

Kao ranije, htede da doda, ali ga čovek prekide: – Ne smem slatko. Imam šećer. 

I  stajali su tako, na sred sokaka, bez da se pomere. Grupa turskih turista je već zašla u koloni iza ugla. – A da odemo na po jednu kafu? – nasmeja se (nervozno). 

– Dockan mi je za kafu. Može drugi put. 

I tako su stajali još neko vreme, svako potisnut u sebe, u sred buke i ljudi koji su prolazili mimo njih. 

– Važi. Baš lepo što smo se videli – reče čovek na kraju. 

– Lepo. I da se vidimo opet. Češće – još jedno rukovanje i pođoše svako na svoju stranu. 

– Hladno je, hladno – kod kuće ga sačeka žena sa džemperom preko pidžame, oteklih očiju – ovi ne puštaju parno uveče. Danju kad su ljudi na poslu, greju, a noću, kad zahladi, ne sete se. Nenormalni… Znaš li šta mi se desilo? (a meni?, pomisli, ali ne stiže da kaže). Hladno, tebe nema, pa sam rešila da legnem, pod jorganom da se ugrejem, kad čujem neko tiho brujanje, onako, kako da kažem, više kao vibraciju nego kao zvuk. Ma šta li je ovo, pomislim, opet li komšija sedi u autu sa uključenim motorom i čeka komšinicu da izađe. Iznervirana, podigoh roletnu, odškrinuh prozor, napolju totalna tišina, ništa se ne čuje. Da nije parno? Proverih, nema zvuka, hladno. Navučem džemper. Kad sam legla, opet započe bbuuubbuuu, kao u daljini zvuk mašine za veš ili usisivač. Kao da negde tamo meditira grupa budističkih sveštenika. Uspravih se, opet ništa. Pređoh u dnevnu, zajedno sa jorganom, eto, prestalo je, taman malo da odremam. Samo što sam legla, kad bbuuubbuuu, iz zidova, kao talasi, dolazi prema meni, na jastuk, i pravo na glavu. Ludilo! Ludilo!… A ti, šta si se toliko zadržao? 

– Ja… – progovori sporo, gledajući je sa pomešanim osećajem uplašenosti i samilosti: – Sreo sam, zamisli… (kako samo mogao da ga sretnem, kada su rekli da je on od kovida…)

– Čekaj malo, evo sada, slušaj, čuješ li nešto? 

– Ne. 

– Opet, bruji, počuj. 

– Ništa. Možda radijator… 

– Ma kakav radijator. Evo, vidi, pipni. I? 

– Imaš pravo, ne čuje se. I hladan je…

Klatio sam glavom lijevo-desno prateći kretanje brisača, koji su, neprestano škripeći, jednolično ponavljali uvijek istu putanju. Strugali su sa vjetrobranskog stakla sitne kapljice kiše, koje su se lijepile kao da s neba pada gusti sirup. 

       – S ovog ovdje neba, ovako niskog, ne može ništa da padne, kad je nebo već samo leglo. I ova kiša ne pada, no se samo sliježe, vidiš li ti?  Da štogod, slučajno, ovdje i padne bila bi to kakva ćuskija, kakav kolac, nož, sve, sve samo ne šerbet, jesi li ti normalan – bila je gorka moja saputnica.

        Stajali smo u koloni kraj puta, baš pored nakrivljene table s natpisom naziva mjesta, tako pedantno i temeljito izrešetane mecima da se napisano jedva moglo pročitati i razaznati. Pa ipak, odmah sam znao gdje smo, znao sam što piše i pored rupa i rđe na zgužvanoj ploči.

        – Što gnjave ovoliko, da nam neće slučajno i ulaznice naplaćivat da uđemo u ovu božju ljepotu – nije prestajala nestrpljivica kraj mene – ovo je da se plati da se ne vidi. E, i oko ovoga crnila su se klali godinama, majko mila, oko ove rupe grdne. Vidi kako vise one crne grane, vidi, kao aveti… Da te bog sačuva.

        Francuski vojnici su pažljivo zagledali dokumenta vozačima ispred nas i nije im se uopšte žurilo. Lagano i bez nervoze odlazili su do male kabine preko puta, zagledali papire, prevrtali neke svoje spiskove i zatim ih ležerno vraćali vlasnicima, pa, s namještenim osmjehom, mahali rukom s željom za sretan put. Primakli smo se i još su samo dva auta bila ispred nas kada je crni, ušpiceni vojnik odjednom histerično zavrištao nerazumljivim jezikom, a iz kabine je u panici istrčalo još nekoliko Francuza. Uperili su oružje u čovjeka za volanom bijele Lade i on je, snebivajući se,  polako izašao iz auta. Dvojica su ga zgrabila i grubo ga polegla na haubu vozila. Začuo se dječiji plač, a iz auta je istrčala žena i grudima naletjela na ispružene cijevi.

       – Vidi lavice, kao Jovanka Orleanka, prsima na bajonete – prepoznavao sam zločestu stranu ove s moje desne strane. – Ne daj bože da mi tebe legnu onako preko kola, majica bi ti bila za bacit. Kažem ja tebi da za ove krajeve valja samo maskirna odjeća, a ti, maneken, hoćeš u bijelo.

        – Zaćuti više, ne zatvaraš, ovo nije zajebancija – bio sam napet i uzbuđen. Vojnici su držali uperene puške, čovjek je ležao potrbuške na autu, a žena je,  naslonjena na cijev, vriskala i psovala, glasnije čak i od plača djece.

         Stigao je odnekud sivi vojni džip i iz njega je izašao visok, lijep čovjek u uniformi, očito važan. Dostojanstveno je prišao i vojnik mu je užurbano i nervozno raportirao, sve mašući rukama i pomalo odskačući sa asfalta. Oficir je uzeo sva dokumenta, otišao do kabine, raširio jedan otrcani papir, gledao, pa telefonirao. Dugo i predugo trajalo je nepomično čekanje i sve je ličilo na scenu snimanja nekog filma. Baš kao da je režiser sve aktere, po svojoj zamisli, postavio na njihova mjesta, namjestio im poze, pa otišao u kafanu, zapio se i na sve njih zaboravio.

        Napokon, oficir je izašao iz kabine, prišao vojnicima i nešto im rekao i ovi su, s lako čitljivim olakšanjem, spustili oružje i dali znak izbezumljenom nesrećniku na haubi da može da se uspravi i ide. Slobodan je, mala zabuna je po srijedi, objašnjavali su i rukama i nogama. Vojniku se samo učinilo da liči na lik sa njihovih fotografija.

        – Ako im i ti zaličiš na kakvog ratnog zločinca, ja se, bogami, neću nabijati na one bajonete, tome se ne nadaj. Ej, da ja konačno naletim na Francuza, pravog, jednom u životu i da se, pored svega drugog,  dohvatim njegovog bajoneta – pa to ne bi bilo normalno, to ne bih bila ja, čovječe – ludo se zabavljala. – Riješi ti to sa njima sam – bila je neumorna – niko te nije tjerao da ovamo dolaziš, zapeo si ko blesav. Još je sve ovo mnogo friško, lutko moja lijepa, do prekjuče je ovuda ulicama tekla krv.

        – Kome ja mogu da ličim na zločinca?

        – Nije ličio ni ovaj ispred nas, pa je, vidio si i sam – ličio! Kao da zločinci izgledaju posebno, drugačije, kao da im na čelu piše ko su i što su. Budu to do juče pristojni ljudi iz komšiluka, gaje mačke, kaktuse i papagaje, plaču kad im crkne ljubimac ili se osuši biljka, popusti im stomak uvijek kad im djeca dobiju temperaturu, a onda jednog dana, zbog zubobolje, nečega u vazduhu ili usljed nedostatka seksa,  probude se drugačiji, razbudi se u njima negdje duboko usađeni crv o kome ni sami nisu slutili. Nabiju nož među zube i pojave se kao strašila na nekom krvavom maskenbalu. Nikad se to ne zna, dragi moj, ni tvoje lice ne kazuje kakvo si zlo.

         – E tvoje kazuje, vidi se iz aviona – bio sam srećan što sam uhvatio prednost bar za sekund, dok mi ne uzvrati.

         – Prođosmo mi ovaj put, ma će nam bit – a ne nama, no tebi, bogami  – pametnije da mijenjamo put povratka, jer ko zna hoće li opet potrefit ovako ćoravi da te ne prepoznaju – smijala se, ne mogavši, ipak, da sakrije olakšanje, dok smo preko improvizovanog mosta prelazili usplahirenu vodu i ulazili u mjesto.

        Fasade ružnih, kockastih zgrada bile su izgrižene i potrgane, kao da ih je čopor uličnih pasa, izgladnjelih i promrzlih,  danima razvlačio i glođao. Na jednom patrljku negdašnjeg balkona, bez ograde i vrata, cvjetale su muškatle u stotinu boja, a na susjednom stajala su naslagana drva za predstojeću zimu. Rupa u zidu, iznad samog prozora, bila je zatisnuta komadima najlona.

        – Što ćemo ovdje, ako boga znaš, što ovdje ima da se vidi? – slijedilo je očekivano pitanje.

        – Samo malo, pola sata, nešto me interesuje, nešto da vidim. Možemo malo i da prezalogajimo, ovdje je uvijek bila najbolja jagnjetina – odugovačio sam, ne mogavši da se snađem i u ovako malom mjestu. Znam da je hotel bio najvisočija zgrada i da je bio u centru, a sad ne vidim građevinu višu od tri sprata. 

        – Molim vas, gdje je gradski hotel? – pitao sam prolaznika i on je samo slegao ramenima i promrmljao da nije odavde i da ništa ne zna. Pa se odlazeći osvrnuo i dodao da ovdje nema nikakvog hotela..

        – Svratite vi kod Ćibe na janjetinu, tu blizu, ne možete promašit – dobacio je čičica iz trafike – hotela nema evo nekoliko godina. Poravnato je to sa zemljom, braco.

         Kod Ćibe je dimilo i mirisalo, narod je predano jeo i niko nije primjetio kada smo ušli i zauzeli sto kraj prozora, iznad same plahe vode, tamnozelene i brze. Nad cvrčećim žarom vrtjela su se dva jagnjeta, a treće se čerečilo satarom, na velikom drvenom banku. Kraj same rijeke krupni momak u kariranoj košulji podvrnutih rukava, drao je mlado bravče i svaki je čas spirao krvave ruke i noževe u hladnoj vodi, koja bi potom potekla crvena.

        – Ove su rijeke ovdje kao čudovišta, ne mogu bez krvi. Moraju, izgleda, stalno da ih hrane. Idemo odavde, ja neću ništa da jedem, nisam gladna – skočila je najednom i ja sam znao da je uzaludno bilo kakvo ubjeđivanje da ostane.  

        – Eto, tu se nalazio hotel. Do temelja su ga srušili, nisu ostavili ni kamen na kamen. Vidite, sve već pokriva trava. Na ovaj parking su, upravo ovdje gdje sada stojimo, pale prve granate. A onda još milion drugih, jer su tu istovarani kamioni s hranom i lijekovima – pričao je tiho i bez srdžbe, konobar iz obližnje kafane. Govorio je monotono i ravno baš kao da nabraja bijednu ponudu sa jelovnika svoje kafane. Tek se raspričao, ali ga ja, utonuvši u svoje misli, nisam više slušao…

       Na taj isti parking,  jedne septembarske davne večeri, pristigla su tri autobusa cetinjske ’Tare’, zadihana i pregrijana. Tu smo istrčali divlji i neumorni, glumeći bijes što su nas istjerali iz Sarajeva. Što nas nisu primili u hotel koji nam je obećan, a kojeg su naši prethodnici, maturanti iz glavnog grada, već rasturili na sitne komade. „Pa što ako su Titograđani pravili čuda, kao da smo i mi takvi“ – bili smo fini i uvrijeđeni. A nama je, iskreno, bilo sasvim svejedno gdje ćemo biti smješteni i gdje ćemo, kao, spavati, samo kad smo svi zajedno u čoporu, daleko od kuće i kada smo, napokon, domaštali matursku ekskurziju, što smo je čekali godinama.

        Nikako se nisam mogao sjetiti kako se hotel zvao, ali znam da je iznad vrata stajalo ime neke rijeke ili planine po kojoj su ginuli i pobjeđivali partizani: Sutjeska, Neretva, Igman ili Kozara… Znam, isto tako, da je profesor istorije bio oduševljen što je nenadano iskrslo njegovih pet minuta i već je na parkingu počeo predavanje o nekoj okupatorskoj ofanzivi na toj rijeci ili planini, ali ga rulja, spremna za sopstvenu ofanzivu, nije ni pomišljala slušati.

        – Ovo smo mjesto mi prvi napali, mi smo izvršili prvu ofanzivu na ovaj hotel – prošaputao sam mojoj, sad pomalo čak i zainteresovanoj, saputnici – mi smo počeli sranje…

        – Ali su ovi poslije vas bili efikasniji, moraš priznati.

        – Jesu, priznajem, mi smo samo načeli…

        Hotel smo napali kao mravi kocku šećera i začas je bio sav prekriven užurbanom, gmižućom masom, kada je nas sto pedeset navalilo u hol, opkolilo recepciju, promarširalo hodnicima, čupkajući usput lišće sparušenih biljaka, zadižući tepih staze, ispitujući jačinu tapeta… Malobrojni branioci s recepcije brzo su se bez riječi predali nadmoćnijem napadaču, digli su ruke i hotel prepustili sudbini. Jedini njihov tanki i beznadežni otpor bilo je prezrivo okretanje glave od  agresivnih pridošlica, koje to baš nimalo nije doticalo. Putovanje je privođeno kraju i agresija je dostizala kulminaciju –  još samo ova noć u ovom ovdje hotelu i  slijedio je povratak u onu poznatu dosadnu svakodnevicu. 

        – I sad je to nešto mnogo značajno što si ovdje bio na ekskurziji?! Tako nezaboravno? Da se nisi ovdje s nevinošću rastao, srce malo, pa si mi se sad raznježio?  Ili si, ne daj bože, grdni grijeh počinio i nagrdio par djevica, ljubavniče, a? O tome se nešto radi, znam sigurno, jer ti samo takve stvari pamtiš. Boli tebe za hotelske tapete – saputnica je bila opora i žestoko nemilosrdna i znala je da je takvu najviše volim.

         Još se čestito ni večera nije okončala, a sala restorana pretvarana je u mjesto gdje će se provesti – podrazumjevalo se – luda noć. Momci sa recepcije unijeli su gramofon s dva kržljava zvučnika, namotali su nekoliko sijalica u boji i tužni je disko klub, u tužnom hotelu, pretužne kasabe, otpočeo s radom. Pivo je prodavano direktno iz gajbi, bez čaša, i moji znalci i stručnjaci odmah su procijenili da Sarajevsko nije ni primaći Nikšićkom, pa zubima otvarali boce i žurili da se napiju. Da pijani i bez treme dočekaju princezice koje su se u sobama satima spremale, mazale i premazivale i tako maskirane silazile da zadive dječake, već potpuno neupotrebljive i spremne samo za povraćanje. Ili makar još toliko sposobne da razbiju šank, kvaku na vratima ili lupe glavom o zid, ali potpuno nemoćne da se uspravno susretnu sa lelujavim, vodnjikavim pogledima malih zavodnica.

        – S onog brda su dolijetale granate, svakodnevno, uredno, u isto vrijeme, mogao si po njima sat da navijaš. Nije im se žurilo. Odradili bi nas između dva mezetluka, pa ostavili za poslije. Hotel su tukli najčešće, valjda zato što je bio najvisočiji. Vježbali su gađanje na njemu i skidali sprat po sprat, natenane, sistematski – konobar je bio rijetka osoba u ovoj zemlji koja je htjela da kazuje o svirepoj jučerašnjici. Svi koje sam znao i sretao izbjegavali su razgovor o ratu, o stradanjima, o nesreći koja je nesmetano trajala godinama, o nemoći, o beznađu, o iznevjerenosti, o ostavljenosti, prepuštenosti, o svemirskoj samoći, o gladi… „Zašto si mi slao samo rižu, makarone i konzerve – pitao me bliski rođak kad smo se sreli prvi put poslije rata – kako ti ne pade na um da mi spakuješ tvrdi Marlboro ili neki parfem? Makarona su papci ionako uvijek imali više od nas, tu im nikad nismo bili ni primać, ali sa skupim parfemom na kragni šinjela ili s kolutom dima plemenitog duvana, znao bih da sam iznad njih, da sam drugačiji, da sam raja. Da sam daleko od njihovog blata, dok se valjam u svom rovu, mokrom i ljepljivom…“

         Ja nisam bio pijan, jednostavno zato što nisam pio, a Azra je bila nenašminkana, jer je i takva bila prelijepa i, hvala bogu, bila je toga svjesna. Stajao sam u uglu sale s bocom piva u ruci, tek da bih se za nešto držao, a kroz zadihanu i znojavu gomilu prilazila mi je Azra. Gledala je pravo u mene i smiješila se i ja sam se nesvjesno okrenuo i pogledao iza sebe. Tu nije bilo nikoga, iza mene je stajao samo tvrdi, hladni zid i više nije bilo sumnje: Azra je dolazila k meni! Konačno je, proletjelo mi je glavom, uhvatila sve signale koje joj danima šaljem, sve one nespretne šale, nemušte aluzije, poglede posebne vrste. Pitala me što radim, kako se zabavljam, žalila se da je sve bez veze, glupo i dosadno i, ispod glasa, dodala da je Mina, njena najbolja drugarica, ostala u sobi jer je boli glava. Nije joj dobro i sad odmara, leži, ali joj je dosadno i baš bih dobro učinio da odem i pravim joj društvo. To bi je usrećilo, dodala je Azra, nasmijala se i nestala u gomili. Smiješeći se kao najobičnija budala, najednom sam shvatio da je sve moje višednevno  nastojanje, sve bijedno zavodničko umjeće, skroz pogrešno protumačeno i da je stiglo na pogrešnu adresu. A ja sam, ne razmišljajući, bio siguran da su nerazdvojne drugarice već odavno shvatile  kojoj se od njih dvije uvijek upućuju pogledi, lijepe riječi, gestovi, budalaštine, vicevi… Krenuo sam – nisam znao što bih drugo – na treći sprat gdje su bile smještene djevojke. U svakom hotelu su nas tako razdvajali i razvrstavali na posebne strane, blokove, spratove i čuvajući ne znam što, činili da samim čudom nismo redom pogubili glave. Cijele noći su se preskakali balkoni, iskakalo se kroz prozore, vezivali se čaršafi kao u starim filmovima, visilo po simsovima…

        – I nećeš da mi kažeš što te veže za ovo mjesto? – pitala me saputnica ulazeći u auto.

        – Ništa posebno, vjeruj mi, najobičnija ekskurzija. Sve sasvim uobičajeno, sve što se sigurno i drugima dešavalo, ni bolje, ni gore, ali, jebiga, – moje! Dešavalo se meni, tada i nikad više, pa me malo spopala ona nasrtljiva nostalgija.

         – A koga si ti spopadao u ovom hotelu, da mi je znati? – smijala se, svjesna da se od nje ništa ne može skriti.

          Nasrnuo sam bezobzirno i bahato na Minu, čim sam ušao u njenu sobu. Nisam sačekao ni riječ da kaže, niti sam ja bilo što rekao, samo sam sjeo na ivicu njenog kreveta i obgrlio je rukama. Bila je zbunjena, zaprepaštena i izgubljena i nevješto je migoljila iz mog grubog zagrljaja, a ja sam je, bez bilo kakve strasti ili želje, počeo ljubiti po vratu. Odrađivao sam obavezu, zadatak, dokazivao se ne znam kome. Svetio se bez razloga Azri, kažnjavao nedužnu Minu. Kad je bila tako besramna, mislio sam gnijevno, da me sama pozove u sobu, zaslužuje sve što joj se dogođa i zavlačio joj ruke dublje pod majicu. Morala je da plati što nije lijepa kao njena drugarica, morala je da zna da ne smije nikada više da umisli da neko, pored Azre, gleda nju…

         Ona se najednom potpuno prepustila, bezvoljno je spustila ruke na krevet i okrenula glavu na drugu stranu. Osjetio sam da tiho jeca i njeno je tijelo počelo da podrhtava u mojim rukama. Zastao sam zbunjen, posramljen, odjednom svjestan sebe, i nisam znao što da kažem. Samo sam želio da što prije odem iz sobe. Spasila me Azra koja je iznenada i bez kucanja banula, držeći za ruku mog druga iz razreda. Ušli su smijući se, pa zastali, sjeli i zbunjeno gledali kako ja unezvereno mlatim rukama, pokušavajući da nešto objasnim, dok se Mina, ležeći potrbuške na krevetu, gušila u suzama. 

         Onda je nastao lom po hodnicima, trka i vriska. Lupala su vrata, neko je trčao, nešto se lomilo, neko je vikao, dozivao, psovao… Do jutra smo presjedili u holu recepcije dok je milicija pisala i brisala, ispitivala i podvikivala, bečila se na nas, a mi se glupo smijali. Doveli su i djevojku iz varoši koja je cijele noći izazovnim i obećavajućim pokretima i gestovima izvodila naše dječake iz diskoteke, mamila ih u park iza hotela gdje ih je njeno društvo sačekivalo, pa ih ismijavalo i tuklo. I, nekoliko njih je prećutalo šamare i uvrede, bojeći se podsmijeha, ali kada se u salu vratio sav krvav dječak iz četvrtog tri, ispred hotela je nastao opšti metež, nije se znalo ko koga udara…

          – Ovim putem smo napustili varoš, uz milicijsku pratnju  – sjetio sam se gledajući drvored platana kojeg granate, ipak, nisu sasvim uništile  – i onda je padala ova sitna kiša, promrmljao sam.

           – Možda nikada nije ni prestajala – palila je cigaretu – dodaj malo gas, čovječe, što miliš…

Velikog rata neće biti
Rekao je knjigovođa Kasim u ljeto trideset osme
Pili smo rakiju šljivu i mezili sir na presahlom Vrelu Bosne
Bog ti dao oči sokolove
Odgovara otac Savo i krsti zrak koji dišemo
Šta će mi oči bolje od ovih, kao da je Švabo lud
Da zapali vatru koja se ne da gasiti, ne bi on izmislio
Avion i auto da se bavio takvim poslom
U akšam nam se ljuljao grad nad ludom glavom
Previše rakije, a sira malo, to mladost nije znala
Velikog rata neće biti
Smijali su se jedan drugom u proljeće četrdesetprve
Bog ti dao oči sokolove
I gorjele su vatre koje se ne daju gasiti
To bio je naš život i tko bi unaprijed pustio suzu
Odveli su oca Savu i više ga vratili nisu
Onoga dana kada je pala saveznička bomba
I od knjigovođe Kasima ostalo ovo naliv-pero
I Bog im dade
Bijela krila labudova

U blizini sarajevskog naselja Nedžarići, a opet nedaleko od Mojmila, a niti je Nedžarići, niti Mojmilo, ima jedna velika stara kuća. Ovu kuću, skoro pa u ruševnom stanju, njen vlasnik napustio je negdje ’95 godine prošloga vijeka kada su ga ubijedili da mu je bolje živjeti na Sokocu nego u Sarajevu.

Nedugo zatim u tu kuću doselila se brojna porodica Šeme, Roma iz Kaknja. Ima ih da se ljetnji dan do podne ne mogu prebrojat; kćeri i sinovi Šemini, pa sinovi Šeminih sinova, pa snahe Šemine, pa snahe Šeminih snaha… Puno je djece… Svi oni žive i rade pod Šeminom komandom: smije se roviti po smeću, ali nikako razbacivati; smije se prositi, ali krasti nikako…

Šemin zakon se poštuje i više i bolje negoli zajedno Ustav Bosne i Hercegovine i građanski zakon.

Moj brat počesto prođe pored njihove kuće i često se zapriča sa Šemom. Šema nagodan, razgovorljiv, veseo…

Brat im ponese i kurban, skoro cijeloga njima podijeli.

Jednom je upitao Šemu:

– A bogati, Šema, što dođoste iz Kaknja?

A Šema će ko iz topa:

– U Kaknju nema kontejnera, a i to što ima, uglavnom su prazni…

Kupio tako brat majicu svoga broja i po svom meraku, ali, probao kući – mala! Krene je zamijenit, pa kada dođe blizu stare kuće u kojoj život vri kao u košnici, ugleda na drvenoj klupi ispred Šemu kako sjedi i puši. Odmah je odustao od zamjene:

– Evo, prijatelju, ako ti valja uzmi, ako ne – nosi i mijenjaj po svom meraku, evo i račun.

– Nemoj, bolan Jakupe, sramota je. A mi Cigani još i ne nosimo novo, ne treba to meni.

Jedva ga je brat ubijedio da uzme majicu, nema veze što je nova.
 

Narodne pjesme nekad su nastajale tako što ih nije imao tko zapisivati, nego bi ih pjevači pamtili. Otud sve te lijepe rime i uredni deseterci i dvanaesterci naše narodne lirike i epike: da se lakše upamti! A oni koji su pamtili, usput bi zaboravljali sve što im se činilo manje važnim i što bi im opterećivalo memoriju. Recimo, prvo što su zaboravljali bilo je od koga su koju pjesmu čuli. Osim što im to i nije bilo toliko važno, postojao je i dodatni razlog za zaboravljanje. Ako se ne zna odakle je pjesma došla, tko ju je donio ili tko ju je još puno prije toga spjevao, onda je pjesma oduvijek. Sama je od sebe došla. Onda je pjesma od Boga, ili od nekog posebnog stanja svijeta i osjećaja u ljudima, koji je veći i od njih samih. Tako su, zahvaljujući pjevačima koji su umjeli zaboravljati, nekad nastajale narodne pjesme.

A postojalo je tu i još nešto: prije nego što ih je počelo zapisivati, pjesme su trajale, živjele i obnavljale se u onima koji su ih pamtili. Pjevači i pjevačice, ili oni koji bi pjesme govorili – ako su bile samo za govorenje – bili su nešto poput živih knjiga. Živa knjiga od knjige od papira razlikuje se po tome što je živa knjiga sklona popravljanju, mijenjanju, nadopjevavanju. U živoj knjizi stvarna je veličina narodne pjesme, u njezinom glasu, u duši, iskustvu i sudbini koje su iza tog glasa. Glas je činio pjesmu pa, i ako je u ime naroda bio zaboravljen onaj koji je narodnu pjesmu spjevao, uvijek su se jako dobro pamtili onaj jedan ili ona jedna, koji su pjesmu najbolje otpjevali. Njima, njihovom glasu pjesma je ne neki način pripadala.

Ne znam kako ni zašto, ali pjesme u elektronskom fileu naziva Homeland do mene su jednoga dana stigle bez ikakvih popratnih podataka, bez pojedinačnih naslova i bez imena njihovih autora. Bilo mi je zanimljivo prvi put ih takve poslušati, vozeći se jednoga julskog dana od Pule pa kroz Učku, preko Rijeke i Gorskog kotara, prema Zagrebu. Slobodan od ikakvih usputnih saznanja, a to onda znači i slobodan od svih predrasuda, sam pred Amirinim glasom, uskraćen čak i za imena muzičara, slušao sam pjesme za koje se po tematici, po izboru riječi ili po atmosferi moglo znati da su iz ovog vremena. U sljedećem slušanju morila me znatiželja, pa sam, onako sam za sebe, htio pogađati čija je koja pjesma. I možda sam ponešto pogodio. Zatim me je malo i nerviralo, pa sam htio Amiri javiti neka mi šalje listu s podacima o svakoj pjesmi, ali ipak to nisam učinio. Neka to, barem samo za mene, ili barem dok album ne bude objavljen, ostanu – narodne pjesme. Prve narodne pjesme, kojima su zaturena i zaboravljena imena autora, ili onih od kojih je pjevačica čula pjesme, u posljednjih tko zna koliko desetljeća i stoljeća.

O glasu Amire Medunjanin mnogo se govori, a ponešto se i napiše. Ali tom napisanom i izrečenom uvijek kao da nešto fali. I kao da pisac i govornik nikako ne uspijeva obuhvatiti ono što ga toliko uzbuđuje. Taj glas uporno nije ništa od onog što on o njemu pokušava reći. Uzaludno ga je, recimo, uspoređivati s bilo kojim od glasova koji su nas vodili kroz život i koji su nas tješili i rastuživali. Ili su nas, najčešće, tugom tješili. Kao što mu je uzaludno tražiti mjesto unutar specifičnog žanra. Amira nije pjevačica sevdalinki, niti su ovo neke nove sevdalinke. Otpočetka ona je pjevala različite, žanrovski i kulturološki često udaljene pjesme, a da nikome od njezinih nije na um palo reći da Amira svaštari. Sve što bi otpjevala, u poširokom zemljopisnom i kulturološkom okviru, oduvijek je zvučalo kao da pripada jednom svijetu i narodu, jednoj domovini. Od Bosne pa na zapad, do birvaktilskog Zagreba Džonija Štulića, i sjevernije, do tajnovitih međimurskih tužbalica, pa onda od Bosne na jug i istok, preko Srbije i Makedonije, skoro do Soluna, prostiru se Amirine pjesme. To je prostor njezina glasa, koji je njime protumačen i obuhvaćen, i koji ćemo mi, njezini slušatelji, onako sami za sebe, nikom ne govoreći, jer bi opet moglo biti pogrešno shvaćeno, nazvati svojom domovinom. Zaista, moja domovina je u glasu Amire Medunjanin, i u zvučnicima mog automobila koji se brzo kreće i nikad se ne zaustavlja.

U jednoj pjesmi Homelanda bivaju spomenuti kandilj i kandilo, dva svjetla iste candele, iste svijeće, koja obično svijetle samo jednima, ali ne i drugima. Amira kad pjeva, to je združivanje prirodno i nenametljivo. U njemu nema političkog programa ni logike društvenog života. Samo logika pjesme, u kojoj njezin glas određuje mjeru svijeta. Glas određuje istinu. I onda to zvuči utješno tužno.

Uruk. taj stari
grad, još davno, kad beše
mlad: imali su ploče i
slova, donosili divljač
iz lova. znali za koplje
i štit, pričali trač i
mit. i gradili zigurate
u to doba kad
rob je bio roba koja kopa
kanale i konju probije
žvale (da vodi ga i pripitomi)
a kad srp žito prelomi,
u zrnu našli su
brašno, i zakone pisali
(strašno) – zub za zub, oko za
oko. imali dva simbola: soko
(na ramenu vladara), jer vlast
vidi šta se kom svidi i
ko na tržnici vara, i jarac, često
nacrtan pored tekstova na
pločama od gline; skokom
u visine on jezdi prema zvezdi. njive
i usevi behu im teme, uz to kiše,
kalendar i vreme. budni u ratu i
miru, budili harfu i
liru; imali nakit
od srebra i zlata, na svetlo i tamu
razdvajali dvadeset četiri
sata; i lako im minuše
vekovi, samo čajevi
bili su lekovi. kad nisu išli
u bojeve – zanimali se
za brojeve; skicirajući
simetriju, spoznali obim
i geometriju. u pradoba
estetike: nije bilo kozmetike,
ni ski staze, ni skakaonice, ni stadiona,
ni kladionice. seks: beše
važna društvena igra između
Eufrata i Tigra: to učili su
od malih nogu,
za gaće nisu ni znali, nosili kostim
nalik na togu. i dok su beležili
komete i mesečeve mene, i pored
vode, nije bilo higijene. uski prolazi
između zidina, a međ ljudima stoka
i živina; uz nešto plemićke
obesti krenuše zarazne bolesti da
šetaju preko grada: i vladar
strada kao i svi obični
ljudi; odlaze, čak i sa
majčinih grudi: trećina beba
umre pre no što reče reč; a nisu
znali za kreč i nisu palili
mrtve, tako su zarazom čestom
žrtve uzele žrtve, i silan
prolamao se
plač i jek. živeti
znači preživeti; al kratak
beše vek. na svim pločama
pečenim, u svim zakonima
rečenim, tamo gde se prsio
simbol mladosti – jarac: nisu
postojale dve proste reči:
starica i starac.

14.6. – 8.9.2023.

Izvorišta su i tiha i skrivena u malim hrastovim šumarcima iz mojih priča iz davnina

Ona su katkad smaragdna i staklasto prozirno pitka
Katkad bučna poput kakvih praeksplozija iz Siriusa i zamišljenih mi Asimovih priča
o iskrivljenom nultom zakonu

A katkad su golema prostranstva nebesa mora planina oblaka zvijezda i mjeseca
tek pažljivo šutljivo skromno i bez napora uokvirena
ravnima horizonta te u tim morskim beskonačnostima utapajućim konturama
krajeva otoka i zastrašujuće golemih planina

Izvorišta su u mojim stišanim ljubavnim čekanjima i priželjkivanjima
U mojim noćnim strahovima snova punih prijetećih mi igračaka iz djetinjstva
Nekad u naglim buđenjima sa onim zadnjim snom koji boji cijeli dan

Izvorišta su nekad u liku mog umrla mi oca i mačka Azriela koji postaje Ja
I mene koji postajem On

Izvorišta od danas do sutra
Sve do jednom
Sve do onda
Sve do kad više Sve bude više Ništa