hrvatska prijevodna književnost izvan nacionalnih granica

Nedavna vijest o odlasku cijenjene hrvatske književnice Slavenke Drakulić odjeknula je i u Italiji. Od spisateljice su se dirljivim riječima oprostili njezini talijanski izdavači, prevoditelji, prijatelji i suradnici, prisjećajući se njezinih djela i osobnih susreta. Drakulić se na talijanskoj književnoj sceni pojavila devedesetih godina knjigama koje su tematizirale komunizam, raspad bivše Jugoslavije i postkomunizam, poput Balkan Expressa, Café Europe i Kako smo preživjeli komunizam. Objavljivala je na talijanskom jeziku gotovo do samoga kraja života. Samo mjesec dana prije smrti gostovala je na Salone Internazionale del Libro u Torinu, najvažnijem talijanskom sajmu knjiga, gdje je sudjelovala na susretu posvećenom iznimnim ženama o kojima je pisala.

Slavenku Drakulić osobno sam upoznala krajem 2013. godine u Oslu, na godišnjoj konferenciji mreže Eurozine, na kojoj sam učestvovala kao članica uredništva talijanskog časopisa Lettera Internazionale. Bio je to neobičan osjećaj: odjednom sam se našla licem u lice s jednom od ikona hrvatske, nekoć i jugoslavenske književnosti, autoricom čije sam romane čitala još kao gimnazijalka u Splitu. Posebno me je razveselio e-mail „Od Slavenke” koji me po povratku u Modenu dočekao u inboxu. Netom prije našeg susreta u Hrvatskoj je bio objavljen njezin roman Optužena. Slavenka je neprestano tragala za novim izdavačima i prilikama da njezina djela pronađu put do čitatelja. Bilo joj je drago što se zanimam za njezino pisanje i tako se postupno stvorila prilika za suradnju. Njezino povjerenje doživjela sam kao veliku odgovornost. Slavenka Drakulić imala je ono što nedostaje većini autora koji pišu na hrvatskom jeziku – međunarodnu prepoznatljivost. Njezino ime bilo je poznato talijanskim izdavačima, što je olakšavalo predstavljanje novih knjiga čak i kada su izlazile iz okvira tema po kojima ju je talijanska publika upoznala tijekom devedesetih godina. Tu je prepoznatljivost velikim dijelom izgradila zahvaljujući svojim esejima i novinarskim tekstovima koje je pisala na engleskom jeziku, u razdoblju kada je međunarodni interes za prostor bivše Jugoslavije bio daleko veći nego danas. Engleski nije bio tek sredstvo komunikacije, nego prostor u kojem je širila mogućnosti vlastite autorske slobode i dopirala do čitatelja koje hrvatski jezik sam po sebi nije mogao dosegnuti. Vrlo je dobro razumjela što znači biti autor koji dolazi iz male jezične zajednice i koji želi biti čitan izvan nje. Sjećam se da mi je tijekom rada na prijevodu Optužene poslala i englesku verziju romana, koju je, koliko znam, sama financirala kako bi knjiga lakše pronašla put do drugih izdavača i drugih jezika. Taj me postupak tada iznenadio, a danas ga razumijem kao izraz njezine potpune svijesti o tome kako funkcionira međunarodno izdavaštvo. Znala je da dobra knjiga nije uvijek dovoljna. Potrebni su prijevodi, mreža kontakata, upornost i spremnost da autor sam otvara vrata vlastitim djelima. Jednako je tako bila svjesna složene uloge prevoditelja. Jednom mi je, gotovo usput, rekla: „Nećeš ti to moći sve sama.” Tek sam poslije u potpunosti shvatila što je time mislila. Prevoditelji s hrvatskog jezika ne prevode samo tekst. Najčešće moraju pronaći izdavača, zainteresirati urednike, pratiti knjigu, graditi mostove između dviju kultura i obavljati niz poslova koji daleko nadilaze sam čin prevođenja.

Danas, kada Slavenke više nema, bojim se da bi se moglo postupno izgubiti ono što su ona, Dubravka Ugrešić i još nekolicina autora, među kojima je i Miljenko Jergović, desetljećima gradili – prepoznatljivost hrvatske književnosti u svijetu, pa tako i u Italiji. Ta bojazan proizlazi iz dviju činjenica. S jedne strane, u globaliziranom svijetu objektivno je sve manje interesa za književnosti koje dolaze iz malih jezičnih zajednica. S druge strane, još uvijek ne postoji dugoročna i sustavna kulturna strategija koja bi hrvatsku književnost predstavljala i zastupala u inozemstvu. Zbog toga se najveći dio posla i dalje odvija stihijski, zahvaljujući pojedincima koji vlastitim entuzijazmom i privatnim sredstvima popunjavaju praznine sustava. Najčešće su ti pojedinci upravo prevoditelji – najslabija, ali u ovom trenutku i najvažnija karika u predstavljanju hrvatske književnosti svijetu. Postavlja se, međutim, pitanje koliko takav model još može opstati i što država može učiniti kako bi se napokon ostvario nužan pomak.

Prepoznatljivost jedne zemlje ne počiva samo na razgledničkim prizorima, lijepim otocima i moru. Dugoročno se ne može graditi isključivo na pozivu da se konzumira njezina vanjština, nego na ulaganju u upoznavanje njezine kulture, povijesti i unutarnjeg svijeta. A tko može otvoriti taj prostor bolje od književnosti? Upravo su pisci oni koji omogućuju da jedna zemlja bude prepoznata ne samo kao turistička destinacija, nego i kao kulturni prostor s vlastitim glasom, iskustvom i identitetom.

Estera Miočić jedna je od najaktivnijih prevoditeljica i književnih skautica za hrvatsku, srpsku i bosanskohercegovačku književnost. Rođena u Splitu, od 1994. godine živi u Italiji, gdje je diplomirala na studiju DAMS-a (Umjetnost, glazba i izvedbene umjetnosti) na Sveučilištu u Bologni.

Zahvaljujući njezinu radu na području književnog posredovanja, na talijanski su prvi put prevedeni autori poput Ivane Bodrožić, Drage Hedla, Saše Ilića, Damira Ovčine, Jurice Pavičića i Marine Vujčić. Također je pridonijela obnovi interesa za autore koji su talijanskoj publici poznati još od devedesetih godina, poput Slavenke Drakulić, Miljenka Jergovića i Dragana Velikića.

To su Tarkovski i Bergman koji se ne mrze,
ali se izbjegavaju. Žana Dival koja čeka da
joj Bodler zakuca na vrata. Ebuternova što
sa Modiljanijem dijeli bajatu krišku hljeba
i čašu vina uskislog u memljivom sobičku.

To je sumatraizam Borhesove pjesme Himna
i Simićeve 1938. Ignjat Job dok slika more,
obitavajući duboko u planinama, brojeći
zrnevlje boba za juhu u vrijeme sirotinjskih
godina. Dis, tonući sa drahmom i po u džepu.

To je Dnevnik Baškirceve pod ključevima škrinja
djevojačkih. Jelen Eleuzine, zlaćanih rogova
na soklu Trške crkve čije je pročelje zasvođeno
praslovenskom floraldikom, tlocrtom piramide.
Crnjanski koji puca, dok Sondermajer odbija.

To je Miljković prebrisan i nasmrt pretučen.
Šumanović osakaćen, pred streljačkim strojem.
Konstantinova bitka sa Maksencijem naslikana
u priprati Svetonikoljskog manastira u Pribojskoj
Banji, dvjesto godina prije Rafaelovog platna.

Renesansa Paleologa. Vinča u grču deponije.
Kultura Lepenskog vira, dok i potopljena sija.
Milan i Magi sa oreolima, prkoseći besmislu rata.

Ulomak iz romana “Rujan”

»Fak, stvarno izgledaš dobro!«

»Čini ti se?«

»Da, da, odlično si dotjerana, lijepo te vidjeti tako okićenu.«

»Nije li pretjerano?«

»Draga, toga je kod tebe u posljednje vrijeme nedostajalo. Kažem, lijepo da te ne vidim opet u trenirci ili u pidžami.«

»Oprosti, imam ja lijepe trenirke! Hoćeš reći da nisu?«

»U svakom slučaju. Pogotovo ona Pumina ili što već, ona s rupama na koljenima, čini mi se naprosto deliš. Najvjerojatnije bi i dobro gorjela.«

»Hvala na razumijevanju. Razgovaraš li tako i s ostalim frustriranim ljudima?«

»Noup, njih moram, nažalost, uglavnom slušati.«

Od kikotanja podrhtavamo, a moje desno stopalo nehotice jače pritisne na gas. Auto poskoči prema zebri kojom prolazi gospođa u godinama i odjednom se ljutito zaustavi.

»Šit, sooorrriii.«

»Sve kul,« odvrati, iako je već sva problijedjela. »Jedan takav mali zajeb mogu ti poslije tolike depre oprostiti.« Otvori toaletnu torbicu i doda: »Ali samo jedan.«

»Beskrajno velikodušna,« smijući se opet krenem, a ona, nakon što je ponestalo straha započinje svoj obred: iz toaletne torbice izvuče ogledalce i pincetu te u odrazu dobro ogleda svoju bradu – više puta mi je znala reći kako je svjetlo u automobilima, kao i garderobama, najprimjerenije za traženje suvišnih dlaka.

»I – vidiš li danas išta?« pitam.

»Ma znaš, još ništa, dobro mi ide,« prođe prstima još jednom po koži na licu i podigne ogledalce kako bi lakše pregledala obrve. »Krasno, hej,« usklikne, »uopće nisam jeti.«

»A ja sigurno jesam, ne znam kad sam posljednji put počupala dlake« nadureno izbacim usne.

Naginje se prema meni. Iako joj ne vidim lice, znam kako se srdačno mršti. Provjerava moje obraze, dlačice oko mojih ušiju i mojih usta, korijen i vršak mog nosa, latila se te zadaće kao da sam je pozvala na popunjavanje zagonetnog poreznog obrasca.

»To je barem osam, ako ne i devet mjeseci rasta, rekla bih,« zaključi i odmakne se.

»Znači,« kažem dok se uključujem u promet na zaobilaznici, »otkad smo prekinuli.« Nasmiješim se. Kiselo, pazim da ne bi zaboljelo.

»Da, da, tako je,« vrati pribor u torbicu, »sori, nisam te htjela –«

»Kul je,« usredotočim se na cestu, »u svakom slučaju, imam ti nekoliko stvari za reći. No, dvije, tri, kako se uzme.«

»Izvoli.«

»Sjećaš li se priče o susjedima odozgo, onih sa šestog kata?«

»Ikea?«

»Da. Eto, bejba s djetetom, mislim da su mu sada četiri godine, otišla je, mislim, odselila se, srela sam je u srijedu, upravo je pakirala stvari u auto, i to panično, s kapuljačom na glavi, za volanom je sjedila neka žena, po svemu sudeći, frendica. Kad me ugledala, navukla je kapuljaču još dublje na lice –«

»Šit, znači da ju je tip stvarno –«

»To doista ne znam, poslije one epizode nisam ništa više čula, a istina je također da poslije toga nisam više često radila od kuće. Možeš misliti, zašto.«

»Kopčam. Ma, prema mojim iskustvima ti brzi odlasci nisu znak nečeg dobrog. Nadam se da se neće vratiti –«

»Ja o brzim odlascima ne znam baš pun, a o vraćanju gotovo sve,« nacerim se.

Una me ljevicom pomiluje po obrazu.

»Ma, nisam te htjela odmah zamarati,« kažem.

»Ne zamaraš me, ne brini –«

»Imam i neopozivo dobru vijest – Boris i ja pronašli smo kupca za flet.«

»Ma, bogovski,« zamahne Una desnicom, u kojoj i dalje drži neseser, po zraku, »uspjelo vam je! Konačno!«

»Da,« nasmiješim se, »flet moramo do sredine listopada posve isprazniti, tada će se useliti taj Videnšek, odvjetnik od keša, izgleda mi totalno shark. Boris je već većinu stvari iznio, a mene čeka – fak, bolje ne razmišljati o tome.«

»Sutra ćeš razmišljati,« zamahne Una rukama još jedanput.

»To su zapravo slatke brige. Bili smo već pomalo očajni, znaš. Pogotovo Boris, on je imao najviše troškova. Znaš, stanarina za garsonijeru, još uvijek kredit …« Ugledam znak za izlaz u Podutik, automatski smanjujem brzinu, a iza nas se odjednom začuje odvratan hup-hup-huuup. Una se munjevito okrene i vozaču? vozačici? pokaže srednji prst.

»Fak, njegov problem, kad se nabija u guzicu,« nasloni se opet na svom mjestu i neseser gura u torbicu. »Međutim! Htjela sam ti zapravo reći da mi se čini ful lijepo to što ti je Boris ustupio flet za to vrijeme.«

Iza očiju me pecka. Golica. Progutam slinu, stisnem volan. »Činim li ti se ja guzicom?« pitam.

»Evelin, kakve to ima veze?«

»Ah, ja sam ga ostavila, a on je onaj koji je pošao živjeti negdje drugdje.«

»Hm,« čujem kako je izdahnula.

»Reci mi, sve ću podnijeti,« promrmljam i skrenem na izlazu. Popnemo se na prazno raskrižje, gdje se šuljaju prijepodnevne magle. Prizor je pomalo stravičan, pomalo  letargičan – čini mi se nevjerojatno govorljivim. Odgovara mi umjesto Une koja pored mene šuti –

– sve do putokaza za Šentvid. U tom trenutku odlučno se pomakne na svom sjedalu i: »Znaš, nije samo jedan napušten, oboje smo u ovom slučaju napušteni. To je prva stvar. A što se guzice tiče, možda mu možeš biti jedino zahvalna što ti je sve skupa olakšao, što se u biti sam odlučio na to, te ostaviš to pitanje za jedan drugi dan, kad ćemo biti pametnije. Ja ionako možda stagniram, od pacijenta do pacijenta sve mi je manje jasno što bi trebalo biti pravedno. Sori, što ti ne mogu biti od veće pomoći.«

S pogledom prikovanim za zavoj koji mi valja svladati pružim ruku prema njoj. Želim stisnuti njen dlan, ispreplesti se s njom, hvala ti, moja mudrice Uno, ali samo je udarim u prsa. Najprije joj pobjegnu ukočeni »vaffanculo« i »av«, a odmah zatim već se obje kikoćemo. Bože moj, –ukočeni

– »Kako sam to,« kažem, »mislim … kako mi je naša blizina nedostajala.«

Lice prisloni na moje rame. Do mamine kuće nisam uopće trebala voziti. Ta, nas dvije naprosto jedrimo.

U DESET SATI PREĐEMO REKO PRAGA

te iza vrata odložimo vrećice sa sastojcima za tortu i priborom za pečenje ispod peke. Skinemo jakne i obuću; budući da želim Uni ponuditi papuče – papuče, voli biti pompozna, su branik zdravlja –, saginjem se prema donjoj ladici, u kojoj smo ih uvijek držali, pa čak i one bez para. Donju ladicu pokušavam otvoriti, ali se drvo, staro, vjerojatno trulo, tome opire. Moje pokušaje prati prodorno škripanje, dosadno hrskanje, Unino kreveljenje. Naposljetku mi dovikne da prestanem s izvlačenjem. »Ma, možda nekako preživim.«

»Evo, imam ja papuče za vas, bez brige, posve nove,« pozdravi nas na kraju hodnika mama. »Ta je ladica već neko vrijem kaput, u njoj je vjerojatno već sve zahvatila plijesan.«

»No, onda ćemo je,« kaže Una, »ja i Evelin još danas iznijeti na dvorište ili je odvesti. Guglat ćemo, kada i gdje će se najprije odvoziti krupni otpad.«

»Da, evo, hoćemo,« dodam i zahvalno pogledam Unu. Preduhitrila je moje uobičajene – kćerinske – prijekore: da bi se mama trebala više brinuti o kući, da bi je trebala češće čistiti, više puta zračiti, pobrinuti se za popucalu žbuku koja otpada sa zida u dnevnoj i spavaćoj sobi. Prijekore koje ne valja, često se malo prekasno toga sjetim, upućivati ženi u sedamdeset i petoj godini, koja živi sama. Možda se, pomislim, svaki put iznova zavodim njenom novom razboritošću, koja je ponikla nakon očeva odlaska u dom: hrpama ispunjenih križaljki, hrpama pročitanih knjiga, posuđenih u knjižnici, njenoj, kako mi je javljala, jutarnjoj tjelovježbi s Rebekom na RTV1 Za seniore, dakako. Zahvaljujući maminom novom elanu nisam možda ni primijetila koliko se tjelesno smanjila, istančana koža čini se prevelikom, na njenom licu jedino još krupne oči – koliko sama je zapravo prerasla, a da se sama nisam promijenila. Miopija me muči, ustanovim, malo zatim, kad mi se mama obuvena u pahuljaste, naizgled dječje čarape, približi raširenih ruku, zagrli me, zarine svoj nos u moj vrat, te mi prostruji glavom: prema mami sam uvijek bila najstroža, od nje sam uvijek očekivala najviše. Najviše. Da će ovo, da će ono, da će se u visokoj starosti penjati po ljestvama, održavati gredice na vrtu, održavati dvorište. Međutim – zašto baš od nje, a daleko manje od oca?

Ne znam. Poljubim joj kosu.

»Dobrodošli na proslavu«, mama me lagano odgurne od sebe, »bit će to zabava godine!«

»Znači da već dugo nisi bila na zabavi,« nasmiješim se.

»Baš zato! Dođite, dođite!«

Zakoračimo prema kuhinji, gdje mama prstom ukazuje na dva para papuča ispod pulta; i dok Una gotovo uskače u svoj par papuča, mene ometa oštar, sladak miris češnjaka i nečega što ne umijem definirati.

»Mama, što to miriše?«

»Tršćanski umak,« odvrati. Pretura po kredencu, tražeći čaše, i odjednom se  panično okrene prema nama. »Ajoj, Uno,« dodaje nam izgrebene čaše, »nisam pitala Evelin jedeš li još uvijek sve, mislim, jedeš li još uvijek ribe … Kupila sam tri brancina. Nisu još pečeni, prerano je, tako da još mogu promijeniti plan.«

»U svakom slučaju, Dašo, nisam se pokvarila, ribe obožavam!« nazdravi Una s još uvijek praznom vinskom čašom i žuri objašnjavati kako – s kukuruznim brašnom, na maslacu od začinskog bilja – i koje – girice, morski list – sama najradije priprema. »Ali moram priznati da za me nema ništa bolje od hobotnice.«

»Znadeš li,« osmjehne joj se mama, »da je Evelin, bilo joj je, čini mi se, šest godina, girice bacila u vece i povukla vodu? Srećom da se školjka nije začepila.«

»Evi! Kakva pokora!« usklikne Una.

Između njih, točno na sredini, stojim nekoliko trenutaka kao drvena boginja. Epizodu nastojim dozvati u sjećanje, ali ne uspijevam, bez obzira koliko intenzivno preturam po režnjevima prošlosti. »Mama, to se ipak nije dogodilo,« zaključim naposljetku.

»O da, dogodilo se. Objašnjavala si kako si ih bacila u vodu, ne bi li ih oslobodila, pomogla im da pobjegnu.«

»Ako su bile mrtve,« buljim u mamu, »nisam bila osobito pametna.«

»Osobito?«

»Očito,« uskoči Una.

»Aha,« zakorači mama do hladnjaka, »no, ne znam, koliku je ulogu u svemu tome imala tvoja pamet. Možda si –«

– bila samo briljantna, najvjerojatnije će odlučiti? –

– »samo mislila da će ribice, ako budu u vodi, u svom elementu, te ne budu više ugrožene, moći opet oživjeti. To je bilo tvoje opravdanje.« Uzima chardonnay s gornje police. U njenom hladnjaku, primijetim, nema puno živežnih namirnica i pića, ali paketići, kutijice, staklenke i lončići izgledaju baš kao i vino: odabrani.

»Vjerojatno mi nećete zamjeriti, što vas nudim pićem već prije jedanaest sati?« pita.

Una i ja klimnemo glavama.

»Ali jedna od vas morat će bocu otvoriti,« doda, »ja nisam dovoljno snažna.«

»Nema problema, ja ću,« ponudi se Una.

»Otvarač ćeš naći u prvom pretincu,« namigne mama glavom nadesno, »onamo, na rubu.«

Nezaposlena, kakva jesam, naslonim se na pult, kamo odložim i čašu. Zapravo – zapravo me još uvijek muči to što se ne mogu vidjeti. Recimo: majušna, ali dobro koordinirana pokupim s daske girice, spremim ih u vrećicu, pohitam u kupaonicu, bacim ih u školjku, povučem vodu te potom, kad se mama vrati u kuhinju, proglašavam … čudo? Magiju? Neočekivan posjet susjedova psa ili mačka? Optužim oca?

»Mami,« iskašljem se iznenađena sama sobom, »jesi li tada bila ljuta? Glede onih girica?«

»Ne baš ozbiljno.« Mama zgrabi moju čašu i gurne je prema Uni, kojoj je danas pošlo za rukom, bez stronzo ili porca puttana, odčepiti chardonnay. »Na svoj način bila sam upravo dirnuta, jer si imala toliko vjere.«

Vjere?

Vjera?

Pa naravno, prostruji mi glavom, od mame sam mnogo očekivala, jer sam vjerovala u nju. A kako i ne bih, kad je sa mnom podijelila svoje opterećujuće žlijezde, bubrege, jetra, pluća, srce? Kako i ne bih, kad smo bile jedno – da nisam vjerovala u nju, ne bih se pouzdala ni u sebe. Između nas, mislim, ponovno uzimam čašu i puštam da se natoči, između nas ne postoji samo obilje prošlosti, već od nekad i obilje budućnosti. Prošla i buduća bliskost. Borimo se za nju. Borimo se s njima.

No, srknem gutljaj vina, jer ne mogu znati je li isto s mamom. Morala bih je pitati. Mogla bih je, srknem još jednom, međutim –

– »Hej, da napravimo jedan selfi,« radije predložim .

Una je sretna, kao da je proglasila dobitak na lutriji, »Evi se vratila«, te me smjesta zagrli. Mama pomalo zbunjena pita: »Je li to taj selfi ili nešto drugo?«

„Da, mami,« smiješim se, »to je vjerojatno tvoj prvi?«

»Ljubice,« namršti se, posluživši se na brzinu čašom i pićem, »nemoj misliti da mi to nismo radili – jesmo, i to s pravim foto-aparatima.«

»Hoće li to sada biti,« privinem je k sebi i lijevom je rukom zagrlim oko leđa, »generacijska moralka? Plis, mami, ne.«

»Ne poštuješ starije od sebe,« uspravi se mama na prste i poljubi me u obraz.

»Prestanite, molim vas, ja se ne mogu tako dugo smijati, pogodit će me kap,« reče Una.

»Evo,« pritisnem joj poljubac u obraz, budući da smo napokon u lancu, »da ti bude lakše čekati.« Ajfon, koji mi na vrpci visi oko vrata, uzimam u ruku i potražim aplikaciju camera, otvaram je, podešavam osvjetljenje, izabirem portretiranje, Uni i mami naredim »say cheese« – u tom trenutku osjetim njihove sitne, tašte pokrete, nadimanje prsa, istezanje vrata, naginjanje glave, širenje očiju, skupljanje usnica. Kad se smire, pritisnem.

»Još jednu.« Una.

»Još jednu.« Mama.

»Daj barem još pet.« Una.

»Sada je dosta.« Ja.

»Pokaži.« Mama.

»Okej, evo,« pokazujem im prvu i prstom klizim do posljednje.

»Na četvrtoj smo sve tri lijepe,« ustanovi Una, »druge možeš izbrisati, a ovu možda … da još malo obradiš?«

Mama se slaže, a ja se zagledam u ekran. Ne, odlučim, ništa neću sanirati, želim da ostane točno onako kako jest: Unini i moji prvi vidljivi nabori, mamine staračke pjege i tanki brkovi. Unine bademaste oči koje osmijeh sužava u lisičje, mamini kupljeni zubi koje ponosno pokazuje. Njena niska punđa, spletena iz napola sive, napola crvene kose, Unina crna bluza, bijela koža, taj gotski kontrast. Moji crveni obrazi, ali ipak blijeda usta s ostacima herpesa na njima, kovrčave i duge i crno crne obrve.

Zaista, pomislim, osvrnuvši se na njih dvije – odmaknule su se do stola za jelo, za kojim se urotnički hihoću – neka ostane onako kako jest. Borba za prošlost, za budućnost, svakako, ali kad ću pokušati osvojiti nešto od sadašnjosti? Kad, ako ne sad? To je prava prilika, sve istovremeno trune i cvate –

– »Ti, a da se latimo ribe i torte?« pita Una, pri čemu naglašava zadnju riječ.

»Jop,« odvratim, »plis, i sama sam već ogladnjela.«

»U materinu« vrisne mama, »napokon priznaješ!«

TRI, MOŽDA ČETIRI SATA KASNIJE, NE ZNAM,

prilazi mi Una i obilno prekriva komad torte kremom. Maše tubom prema mami, ali mama je ispruženom rukom zaustavi: »Ne, kolesterol, znaš. Ovaj komadić bit će sasvim dovoljan.«

»Ti?« začudi se Una. »Koja si tako vitka.«

»Ah, kolesterol dolazi i od stresa, valjda. Bilo ga je puno u mom životu,« slegne mama ramenima i stavlja žličicu u umak.

»Razumijem,« Una sjedne i počinje jesti svoj komad.

Nekoliko trenutaka vidimo samo čokoladnu tortu i marmeladu od marelica i čokoladnu glazuru, nekoliko trenutak smo naprosto divno pohlepne. Tu i tamo se pogledamo i smješkamo. Ako bismo trebale obojati sreću, pomislim, ona ne bi imala pastelne nijanse, bila bi tamno smeđa, skoro crna.

»Ajme,« oblizne se Una, »a što je s kavom?«

»Valjda će i kava« lupim se po čelu – dlanom u kojem držim žličicu, tako da s čelika istresem sve mrvice. »Posve sam zaboravila na kavu. Mama, ti još uvijek ne piješ kavu? Imaš li je ili nemaš?«

»Joj, nemam,« odgovori mama punim ustima, »zaboravila sam ti reći da je kupiš.« Pogledom prođe kuhinjom, kao da bi htjela dočarati sve što meni i Uni nedostaje, te doda: »Ali imam čak nekoliko čajeva – menta, matičnjak, kadulja, samo što taj sada nije primjeren, zatim cijelu hrpu zelenih –«

– »Uh,« užasne se Una, »zeleni čaj je najveće sranje, odvratna, odvrat-na stvar. Uostalom, čaj neće riješiti taj down što ga osjećam poslije vina, traži se kava.«

Una unasta . Sjetim se kako su nas ona i Boris jednom posjetili, pozvali smo ih na ručak, ona se po dolasku bacila na kauč i na njemu – s izuzetkom objedovanja za stolom – ostala sve do četiri sata poslije podne. Kad sam je u šali pozvala da nam pomogne kod pranja suđa, odvrati mi da je ona ovdje gošća. Una unasta, zaista, tvrdoglava, razmažena, ljupka.

»Trgovina je blizu,« odgurne mama od sebe prazan tanjur, »Evelin, hoćeš li skoknuti?«

»Na svoj rođendan moram raditi?« pravim se uzrujanom, ali mama i Una shvaćaju me ozbiljno; mama već tumači kako ću ja, mlada, biti mnogo brža, a Una, jasno, izražava spremnost

da –

– »Pogledajte me, drage moje, samo se šalim, skoknut ću. I to smjesta – da ne bude nikakvih komplikacija.« Ustanem od stola, brzo pospremim tanjure i opraštam se: »Dakle, moje dame, nastojte što bolje uživati.«

Žurim u hodnik, gdje odmah počinjem pretraživati ladice. Nužno mi je potrebna žlica; stopala bez poteškoća izlaze iz kožnih gležnjača, ali nikako da uđu. Put do ljepote je krvav, vjeruje Una i možda je u pravu: žlicu još uvijek ne vidim, premda sam već sve pretražila.

Ali, sjetim se, nisam baš sve. Prilazim staklenoj pregradi na kraju hodnika – staklo je još uvijek zdrobljeno, procvalo u žilice – ispred koje stoji nizak ormarić. Kad ga otvorim, iz njega padne na pod pet, šest, tko zna koliko cipela. Najprije potiho izgovorim ah, pizdo jedna, u ovoj kući uvijek vlada nered i zbrka, nakon čega primijetim: sve su to muške cipele. Sve ove cipele na podu – ali i one koje su ostale u ormariću – očeve su. Čučnem između njih i slažem ih u red. Dobar ukus ima, pomislim, ispravim se – imao je. Niti jedne od tih cipela nisu bile jeftine, čak su i smeđe natikače s ortopedskim stopalom kožne, i premda su sve malo izlizane, jasno je da se brinuo o njima.

Cipele spremim opet u ormarić, ustanem. Obavit ću obuvanje bez alata, zaključim. Krvav put do ljepote možda me pripremi za strm uspon do – njega.

DOK PARKIRAM ISPRED KUĆE,

provjeravam sat. Četiri. Idealno, vrijeme za posjete. Ugasim zvuk na mobitelu u kojem se svojim Ojla, jesi li se izgubila? već javila Una. Ustajem sa sjedala kako bih slijedila ženu koja je parkirala auto pored mojeg i koja će me, sigurna sam, voditi do ulaza. Ova zgrada s labirintima … ne snalazim se, izgrađena je vrlo lukavo, tako da ne otežava čovjeku samo izlazak, već mu otežava i sam ulazak. Žena s rijetkom kosom, lagano svezanom u rep, ta je žena, dakle, nasmiješim se, moja žlica. Učinkovita, brza, jedan, dva, tri i već smo na recepciji.

»Dobar dan, došla sam vidjeti gospodina Oderlapa,« naslonim se na pult. »Možete li me uputiti prema njegovoj sobi? Mislim da je na prvom katu …«

Recepcionarka klimne glavom u znak pozdrava i rukom dohvati računalnog miša. Nekoliko puta ponovi prezime, zaključujem da se probija kroz Excel, i: »Aha, Bruno. Gospodin Bruno bi trebao sada biti u zajedničkoj prostoriji. Znate,« pojašnjava mi, »takvi naši štićenici ne vole biti sami, nije to za njih najbolje.«

»Da, naravno da nije,« skupim dlanove. »Možete li mi još reći gdje je ta zajednička prostorija?«

»Na prvom katu, liftom gore i triput lijevo. No, najbolje da pratite natpise na pločama – soba 1A.«

»Hvala vam što ste tako ljubazni,« nasmiješim se, ali me istovremeno obuzme cinizam  ipak se za sve te bajne eure nešto dobiva. Ljubazno osoblje, odnosno, barem jedna ljubazna zaposlenica, i druženje s istomišljenicima. Jednako zabludjelim osobama. Jednako odsutnim. Jednako razigranim, ljutim, razdražljivim. Jednako djetinjastim, raspjevanim, brbljavim. Jednako blagim, rastopljenim, jecajućim. Jednako –

– Bluzim, pričam gluposti. Nervozna sam. Itekako. Oznojeni dlanovi, ubrzan puls, meka koljena, čitav niz tegoba. Pred vratima u 1A stojim kao zaleđena: što zapravo radim ovdje? Koliko sam samo emotivna morala biti u onom prokletom hodniku da umislim sebi kako će taj susret biti ugodno … ne, veličanstveno iskustvo? Da ću upravo na svoj četrdeseti rođendan ojačati našu … našu … smijem li je uopće nazvati vezom, budući da veza pretpostavlja u najmanju ruku uže, nešto što se sastoji iz više čvrsto isprepletenih niti, a ne samo jedne – ja naprosto njegova kći, on naprosto moj otac?

Međutim, dlanove gurnem u džepove i obrišem ih o tkaninu, jer ovo – nit između nas dvoje, netom usrana nit – uopće ne postoji, o tome samo fantaziram. Tom fantazijom pomažem sebi, pomoću nje sve mi je mnogo lakše; kad mi je niti dosta, mogu je pregristi i otac poput balona odleti u pahuljaste oblake, a odanle u svemir, daleko od mene, i razdaljina između nas  ne može me osakatiti – samo me zamrzne, poput skoka u ledenu vodu – auva auva ooooh – ali iz vode se uvijek uz vrisak domognem kopna, zaogrnem se ručnikom i opet mi je toplo.

U ovoj svojoj fantaziji, dok polažem desnicu na kvaku širokih vrata, skupila sam sve laži, a najveća među njima nesumnjivo je ta da bi otac, ukoliko bih vezu među nema pregrizla, prekinula, presjekla, prerezala – da bi otac u tom trenutku otpao. Ne, domognem se spoznaje, kad uđem u zajedničku prostoriju, otac bi otpao samo još dublje u mene – otpala bi isključivo polovica koja boli. Ovdje sam zato, danas to konačno znadem, zato što hoću rehabilitirati i onu drugu – što je od nje ostalo – onu drugu koja me … što?

Koja me me …?

Ah.

Me –

– »Joj, oprostite,« udari u mene mlada njegovateljica, prekrivajući usta dlanom, »nisam vas očekivala.«

»Ništa strašno,« kažem, »ta ja sam vam stvarno zasmetala.«

Odmaknem se od vrata i stanem – sada nasred velike prostorije: zidovi obojani napola bijelo, napola žuto, kroz visoke prozore pljusak mutne svjetlosti koja zamagljuje slike na tri televizora, obješena blizu stropa, a na podu čitav niz stolova oko kojih, pretežno u kolicima, tek nekolicina u foteljama, starci, starke, a na nekim stolovima, da ne povjeruješ, šah i karte i društvene igre, tranzistori i tableti, većinom od staraca, starica, među kojima jurcaju ljudi u bijelom koji ih nimalo ne zanimaju, jer ih zapravo ništa ne zanima ili ih zanimaju ljudi, jedan po jedan, na tri sekunde, pola minute, pet minuta . Od buke – tračanja, brbljanja, škripanja, odzvanjanja, pucketanja, vike i urlika – postajem, odviknuta od svijeta, posve –

»Zbunjena?«

»Ja? Ha?«

»Malo ste zbunjeni?« zanima mladu njegovateljicu, ljupko nasmijanu. »Niste prva, ovi ovdje su pravi zalogaj.«

»Uh, da,« uzvraćam joj osmijeh, »osjećam se kao da sam došla u noćni klub. Samo što ne špijuniram poradi djeteta, već poradi fatera.«

»Vaš fater je Bruno, zar ne?«

»Dobro ste zapamtili,« dometnem.

»Netko ovdje mora i pamtiti.«

Ako me je zapamtila, pomislim crveneći se, onda itekako dobro zna da sam bila ovdje samo jednom i pol; moj zadnji posjet započeo je očevim vikanjem da Scheissudbašica jetzt gleich odjebem. Što sam dann gleich i učinila.

»Jučer je imao dosta dobar dan, bio je dobre volje, pričao je viceve o haračlijama.«

»Jap, trejdmark,« kreveljim se.

»Uopće nisam znala što haračlija znači. Morala sam guglati.«

Uz njega će naučiti mnoge arhaične slovenske riječi, mogla sam joj nagovijestiti, ali ona me već pozvala malo dalje, u kut na kraju prostorije: samo jedan prozor, u usporedbi s drugima malen, fikus, dvosjed i na dvosjedu otac. Zagledan u svoje dlanove, noge ispružene i prekrižene, izgleda kao da se izgubio u dubini neke doline. Kao da očajava nad činjenicom hoće li ikad pronaći izlaz.

»Ali danas ne izgleda previše vedar,« izustim.

»Malo prije, možda sat vremena ranije još je bio, a sada se, ne znam, nekako ugasio. Kad se ugasi, obično želi na ovaj kauč.« Potapša me po ramenu, doda. »No, idem ja, ostavljam vas same.«

Čim ponikne u središte zbivanja, počinjem se oslanjati čas na jednu čas na drugu nogu. Ne. Počinjem se ljuljati poput lađe. Nemam pojma kako pristupiti. Živjo, oče. Hojla, faterčić. Kako dakle, stari. Hej, oče, Evelin ovdje, tvoja kći. Otac, kćer – kao da je debil. A možda i jest. Možda samo hojla, kako si. Ili pak a što ti ovdje tako sam. Jao, kao da ga osvajam. Ili hej, dugo te već nisam vidjela, je li ti lijepo ovdje. Ili jednostavno – pizdo!, prođem rukom kroz kosu, nemam pravog pozdrava za njega. S ocem nisam nikad ništa stvarno započinjala, stalno sam ga u svojoj maštovitosti  gurala u prošlost. Njime neprestano zaključivala. Završavala. Rezala ga, kidala, šišala i grizla i –

– što bi s njegovim fantazijama?

Željama?

Ništa ne znam o njima, međutim, mogla bih se osloniti na njih?

Ne.

Moram se, prisegnem samoj sebi i približim se kauču, moram se pouzdati u njih. Moram, kad već sanjam o uzdizanju one druge polovice, koja –

»Još ne znam pravo,« otac podiže pogled dok mu se približavam. Začuđeno mu se nasmiješim i sjednem pored njega. Zagledam se u njegove mršave noge, primijetim da razgibava spuštena stopala.

»Ne znaš?«

»Mislim,« očeva se koljena skvrče, »znao sam, ali više se ne sjećam.«

»Čega se ne sjećaš?« Dlanove gurnem među bedra. I sama pomičem prste u cipelama.

»Ah, onog o čemu smo razgovarali.« Osjetim da me sada gleda.

»Teško nam se piše,« lanem i dodam, »oče.«

»Znači da nisi pogledala one kakosevećzovu? One vaše stranice? Ništa nisi saznala?« Tkanina njegove košulje šušti. Vjerojatno gladi strnište na bradi. »Sada,« ponovno šapne, »bismo možda mogli logički razmišljati.«

»Dajmo?« promrmljam. Pogled mi luta između masne mrlje na linoleumu i kapljice umaka od rajčice na očevim hlačama.

»Karlo je bio, ziher znam.«

»Karlo?« ošinem ga. Kamo je, dovraga, zabludio? U njegovom životu nije bilo nijednog Karla. Osim, ako mi je kojeg zatajio.

»Nije bio Austrijanac, mislim, nije vladao Austrijom.«

»Oče,«  u grlu me nešto jezovito steže, »pomozi mi barem malo, o čemu pričaš?«

»O onome što si me pitala! Zar si već posve bolesna? Upravo je tebe zanimalo tko je ta grdosija na slici.«

Zagledam se u njega i ruke i noge mi … odrvenile? Osjetim vrućinu u tkivu, koja se trenutak kasnije premjesti iza čela. O čemu on to govori? O onoj fotografiji? Koju sam – Kada? U petnaestoj? Šesnaestoj godini? – našla zataknutu među stranicama crvenog albuma, našeg Rujna, na kojoj je raskošno platno sa zlatnim okvirom – fotografija portreta najružnijeg muškarca kojeg sam ikad vidjela, sa šiljastom, naprijed izbačenom čeljusti, mesnatim usnama, širokim nosom i izbuljenim očima, portret nekog aristokrata, nesumnjivo bolesnog, možda boluje od hemofilije, zaključivali su roditelji,ili od još nečeg goreg – fotografija portreta koju nije snimio otac, ako nisi bio ti taj, onda je bila mama? Ne, ja zasigurno ne. Joj, ustrajavala sam, a tko onda? Fotka nije mogla samo tako uletjeti! Ah, smirivao me otac, čini se da uopće nije važno odakle je uletjela, već je važno to da ti ne znam reći o kome se radi, iako mi je jako jako jako poznat –

»Ziher, mora da je Habsburgovac!« lupi se otac po glavi, vrati me iz sjećanja opet na dvosjed. »Habsburgovci nisu navodno bili baš sretni,« smije se s punom protezom – širokom i pobjedonosnim – dok ja,

duboko ganuta

ganuta

ganuta,

još lovim ravnotežu. Još lovim zrak.

»A mogla bi i ti malo razmisliti,« iznenada mi se obrati.

»Ta mislim da znam,« skupim osmijeh, »ta grdosija bio je Karlo II. Španjolski.«

»Da, bravo, bravo,« skoči otac na noge, opet mlad, opet snažan, ozarena lica, blistavih očiju, te puku kojeg ne vidim obznani, »što sve moja djevojka zna!«, nakon čega stane prada me i reče mi, »htio sam da me preduhitriš i, evo, preduhitrila si me! Karlo II. Španjolski, matere mi, toga se nikako ne bih sjetio!«

»I ti mi jednostavno vjeruješ,« nasmiješim se.

Otac me ozbiljno odmjeri i sjedne. U kukovima mu, čujem, nešto zaškripi. »A zašto da ti ne vjerujem?«

»Hej …« teško gutam zato jer sam tvoja kći, »zaboravi.« Spuštam ruku na njegovu, položenu na kršno bedro, nježno ju prekrijem. Opusti se na kauču i uzdahne. Pod svojim prstima osjetim kako njegovi tonu u tkaninu. Osjetim, bum bum bum bum muk bum bum muk, usporavanje njegove krvi. Osjetim hlađenje njegove kože. Svakog časa ponovno će nestati u svojim krajolicima.

Ali ne želim ga slijediti, ne želim u njegovu tamu. Otići ću samo u onu polovicu koja me nadahnjuje.

Fragmenti o Mersadu Berberu

“Odjek”, 15.-31- 1. 1977. br. 2. Str. 12.

1.

BOSANSKI Petrovac, Banja Luka, Ljubljana! Tri grada, tri ključa za djelimično gonetanje simbola jedne samosvojne umjetnosti koja se uspela visoko na nebu evropske kulture. Prvi dan predratne, 1940. godine, taj prvi dan jednog zloslutnog januara ugledao je prvo dijete Sidike i Muhameda Berbera, a dijete je ugledalo svoj prvi dan u svijetu koji se obrušavao na sebe i u sebe, gutao svoju djecu, rugao se svemu što je ljudsko (i umjetnosti). Porodica Berber iste godine seli u Banju Luku, koja je u odnosu na Petrovac istinski grad, sa svojim čudnim odnosima, ljudima čudacima, fantastima, mađioničarima, majstorima, sa vrtuljcima i vašarima. Tu je dočekao punoljetstvo naš slikar, osjetio u sebi bujanje umjetničkih čudesnih snaga koje se bune protiv školske didaktične uskosti i koje se žele iskazati. Umjetnik se punio slikama svijeta, ali je i u svojoj krvi nosio senzibilitet koji je omogućavao tim slikama da budu djelatne, da se kristališu u njemu, da se ne ugase u dnu oka, da ne utonu u ravnodušnost žute mrlje. Ali, trebalo je prvo savladati umijeće, jer u osnovi vaskolike ljudske djelatnosti, pa i umjetnosti, jeste zanat. Trebalo je sa fanatičnom odanošću i disciplinom koja krasi Mersada Berbera kao rijetko kojeg umjetnika, osposobiti ruke da same misle, da same stvaraju djela primjerena cijelom biću umjetnika. U toj samodisciplini jeste dio tajne današnjeg uspjeha, svjetskog uspjeha, Mersada Berbera. U njemu se steklo sve što treba da ima umjetnik: talenat, djetinjstvo bogato senzacijama, i vrhunsko majstorstvo. Tu više nema slučaja, umjetnik stvara po savršenom sistemu.

2.

Školski drugovi, komšije i prijatelji Mersada Berbera sjećaju se onih čudesnih dana djetinjstva, dana koji su bili suviše kratki u svojoj punoći i dinamici. Te dane, neposredno iza rata, ljudi su ispunjavali stvaralaštvom i samoprijegorom i u svemu tome bujanju i djeca su morala da nalaze sadržaj i zanimljivost u svojoj svakodnevnici. Generacija rođenih u ratu i neposredno prije rata prebogata je utiscima iz djetinjstva. Mersad Berber bio je među onima najrevnosnijim u pronalaženju novih igara, novih uzleta mašte. A drugovi su ga slijedili kao što se slijedi onaj koji ima šta da nam da zauzvrat. Na starim filmovima, s kojih su strugali emulziju, Mersad Berber je crtao karikature komšija i znanaca, stvarao cijelu jednu galeriju crtanih junaka koje su drugi mogli da prepoznaju na prvi pogled. U podrumu kuće u Martićevoj ulici, u mraku, laterna magica bijaše prvo veliko djelo budućeg umjetnika. Kasnije, Mersad će u karikaturi postati jugoslovensko ime, a njegove će karikature prenositi i Moskovski Krokodil. Slikarstvo još nije bilo u prvom planu, ali ono je strpljivo čekalo svoje vrijeme. Kao da je govorilo: Talenat se ne smije krčmiti na malo.

3.

Svaki novi umjetnik na licu zemljinom, svaki mladi umjetnik, dolazi iz svoje anonimnosti da poremeti postojeći red vrijednosti i da pronađe sebi što bolje mjesto. A samo drski uspijevaju da uznemire odmah, čim se pojave, da privuku tuđe poglede i ljudi se pitaju: ko su sada ovi i odakle samo iskrsnuše? Samo, iza tog mladića već su lijepe godine rada. Njegov je čas došao. On više ne obilazi velikane diveći im se i zavideći im u isti mah, ne zagleda se u tuđe osvijetljene prozore svjetske slave (slave koja je najčešće samo odraz ćudljive mode), ne moli za milostinju u predsoblju tople galerije, ne traži kišobran da se zaštiti od pljuska pogrda, ne napušta svoju kuću da bi u Parizu izjavljivao kako pravi umjetnik mora otići u prijestonicu slikarstva, ne prodaje svoj talenat, već lupa na vrata drsko i teško i viče da se sve ori: Otvori, konja mi pridrži! A moj konj nije obični pegaz, malokrvni i maloumni riđko, već mitski alat što jezdi prema ČARDAKU NI NA NEBU NI NA ZEMLJI. Otvori, ne spavaj, pogledaj moju sablju opločenu smaragdima i rubinima, na kojoj su čudotvorci išarali ornament od koga će ti se zavrtiti u glavi; otvori, što si se stisnuo oko svoga blaga, oko svojih vijekova naslaganih po zidovima i komodama, oko svojih rahitičnih savremenih djela, otvori da me pogledaš, da baciš samo jedan pogled na moje darove i da više ne zaspiš. Jer, ja te izazivam na dvoboj, tebe i tvoju evropsku kulturu! Ako se ne plašiš, stani na metu. Mogu sve što ti možeš, i više od toga. Tvoje nasljeđe je meni na dlanu, shvatio sam ga, usvojio, veličanstvena su to djela ljudskog genija, ali ja nosim u svojoj krvi, u oku svome, u svakom djeliću svoga tijela, još nešto, tebi nepoznato – i time te začikujem. Ne dolazim da bih se divio slikama u tvojim galerijama, već tražim da napraviš mjesta meni. Dolazim da poremetim tvoj sistem vrijednosti, da ti porušim figure i da zahtijevam da ih nanovo složiš. Eto, tako, prkosno, inadžijski, kako samo znaju i umiju ljudi od onih strana. Ali, ne dolazim da bih rušio, već da nastavim da gradim tamo gdje si ti stao. Sa bezobzirnošću onoga koji zna koliko vrijedim, i da ćeš mi se kasnije diviti, sve više i više, ja na tvoj pretrpani zid stavljam svoje skromno djelo, pogledaj ga ako smiješ, skini skram sa svojih očiju, ja odoh u svoj grad, na jug, odoh među svoja brda koja dišu kako ja dišem, odoh tamo gdje je nešto drugo, o čemu ti uopšte nisi mislio, a ako si i mislio, tvoje su misli bile kao kolačići od blata kojima se djeca igraju u mahali.

4.

Na svom hatu, na svom konju zauzdanom djetinjstvu, na svom gizdavom bijesnom vrancu, Mersad Berber ulijeće u turnirsku arenu svjetske grafike, ne da gleda, da mu se zastava tek tu nađe, da svjesno ispuni svoje olimpijske obaveze, on dolazi da POBIJEDI. Ne da izdrži koju godinu, koji mjesec, da na periferiji zbivanja izloži koju grafiku, i ne samo da bude primijećen, već da VLADA. On stiže na svom vrancu kao princ koji s pravom pretenduje na prijesto zemlje umjetnosti. On preobraća protivnike u poklonike, u smjernike, govori im riječi utjehe, vraća im vjeru u umjetnost, hvata ih oko ramena i pokazuje brda i govori im: Ne plašite se, to su brda, zar ste mislili da su vas čula izdala; pokazuje im uzde i govori: Ne plašite se, to su uzde, svijet stvari nije nestao, nije se pretvorio u grotesku, možete sve opipati možete opet imati, ako ste izgubili vjeru u svoja čula pod najezdom opsjenara, varalica-u-ime-umjetnosti, u-ime-profila, u-ime-gluposti podignute do kulta, evo, ja vam vraćam vjeru u vas same.

U susretu sa njegovim grafikama, ljudima se vratila vjera u umjetnost, kao svoju projekciju u vječnost. Ali, nije to jeftina opsjena, pirotehnička igra šarlatana na vašaru, nije podizanje mrtvih iz grobova, niti iscjeljivanje leproznih, već širenje povjerenja u umjetnost kao nepotkupljivi dio ljudskosti i istine čovjeka o njemu samome. Tu se život i umjetnost sljubljuju u jedno tijelo.

5.

Zaista, u toj se umjetnosti sustižu vijekovi i kulture, ujedinjuju vjere, tvoreći novu vjeru i novu kulturu onu po mjeri čovjeka. Hrišćanski portret dobija vizantijski sjaj, islamsku preciznost izrade. Ničeg folklornog niti kičerskog. Istovremeno, Berber primjenjuje najmodernija dostignuća grafičke tehnike, dostiže takvo majstorstvo u kome mu gotovo nema ravna u ovim našim stranama. Kao japanski mačevalac, on je prvo ovladao tehnikom, upoznao boju, drvo, metal, srodio se sa samoćom kao Leonardo, otkrio zakonitosti kojih drugi nisu svjesni, i sve to stavio u službu umjetnosti kao vrhunske gospodarice. Tu je tehnika postala plemenita i odana sluškinja, gospodarica je koristi s mjerom i savršenom primjerenošću. I to je jedna od osobina koja grafiku Mersada Berbera odvaja od listova umjetnika koji, u odnosu na njega, nisu još odmakli od diletantizma. A kada se susretne sa tehnički sebi ravnopravnim, on ga nadmašuje suštinom, onim što već nazvaše ljudi sintetskom umjetnošću. Kao svi umjetnici koji se koriste najboljim dostignućima efemernih pokreta, i u umjetnosti Berbera figurišu svi mogući moderni izrazi, ali ujedinjeni na jedan novi način. Tu je kolaž, op-art, pop-art, tu je već dopro mrtvi dadaizam, ali tu je i Direr, Španija i Levant, sve ono što je baštinio svijet od kultura Mediteranskog basena koje iza sebe ostaviše, kao zavještanje, ono najbolje što stvoriše vidoviti pojedinci.

6.

Majka Mersada Berbera, Sidika, za svojim tkačkim stanom, pusti ponekad svojoj mašti na volju, udalji se od osnovne ideje koju joj je dao sin, stvara paralelno s njim, komponuje u skladu sa zahtjevima materijala. Ne podlažući ispod crteža, njoj je dovoljan jedan pogled da uhvati odnose među stvarima na skici, da ih zapamti i pretvori u tapiseriju. Bolji odnos između umjetnika i tkača ne može se zamisliti.

7.

Ponegdje, poneko, napiše kako u Berberovom slikarstvu nema velikih svjetskih tema, nema filozofije, već caruje jednostavnost i prirodnost života. Ali, nije li i to velika i značajna filozofija, možda ona najveća. To je vis vitalis svijeta, duboko osmišljeni koncept umjetnosti. Ne stvara Berber kao ptica na grani, već i te kako mozga o svom stvaralaštvu. Svako njegovo djelo prati kompleksan misaoni napor koji jeste i filozofija i sistem. Zato, ne govorite o nedostatku filozofije, već o duboko ljudskoj filozofiji stvaraoca koji je svjestan onoga što stvara.

8.

Jedno lice provlači se s grafike na grafiku, ono je lajt-motiv ovog slikara, njegov umjetnički credo. Jedno žensko lice! Beatriče ili Laura? Jedno, koje vrijedi hiljade drugih, jer ga slikar vidi takvim. U tom licu, kao u stihovima pjesnika sustiču se sva druga ženska lica, sve žene koje je slikar mogao da voli u ime jedne žene, koju zaista voli. Umjesto da se rasipa, i iz bezbroj lica i tijela traži jedno lice, kao sintezu i svoj ideal, on ide pravim ljudskim putem, jedno lice projicira na sva druga lica. Po tome je ova umjetnost jedinstvena u svjetskim okvirima. To lice nije nepromijenjeno i statično, puko precrtavanje sa slike na sliku, ono se mijenja kako se mijenjaju dani, od trenutka do trenutka, ono u očima umjetnika uvijek dobija nove oblike i značenja. Nema tajne ko je ta žena. Ona nije Tinova nedohvatljiva Vivijana, niti pak Beatriče, još manje Laura, ali ona je sve to u isto vrijeme, i više od toga – saputnica u životu Mersada Berbera, majka njegovoj djeci.

Tako je Mersad Berber uveo u slikarstvo motiv Beatriče, ili Laure. On je samog sebe, s pravom, inaugurisao Petrarkom slikarskog svijeta. Taj jedan lik postaje za njega oličenje upornosti, ali i vrline čednosti, ali i ljubavi, zaštitni znak i kamen mudrosti, koliba spasa, konačno utočište. Sa zidova, iz listova, k nama struji otjelotvorena ljubav čovjeka: Qual ninfa in fonti, in selve mai qual dea.

9.

Mersad Berber gradi svoju umjetnost kao što su građene katedrale, sve je podešeno krajnjoj zamisli, da bude hram u kojem će se veličati tvorac. Ali njegova umjetnost nema odlike religioznosti, ona uklanja one barijere koje su vijekovi i mržnja postavili među ljudima i pokazuje nam da smo svi jedno i samo jedno — ljudi. Njegova umjetnost je umjetnost za ljude koji su skloni svemu što je ljudsko, veličini i grijehu, patnji i radosti. Bez patetike, on slavi obični život pretvarajući ga u svečanost.

Utakmica ružna za gledanje, kakve odavno već jesu velike utakmice u kojima se odlučuje sudbina svijeta, kad ispred televizijskih ekrana sjedaju svi oni koji nogomet inače ne gledaju, pa poslije misle da je nogomet i inače takav. A nije! Što je susret manje važan, što se u nižoj ligi igra, što su igrači dalje od velikim pozornica i što manje koštaju na tržištu fudbalerskog mesa, to igra ljepša je, bogatija, s više preokreta i raznih čudesa. Najljepšu igru svoga života čovjek je vidio slučajno, pješačeći prašnjavom cestom, pokraj igrališta uz rijeku, na kojem se upravo igrala odlučujuća utakmica u borbi za opstanak najniže zonske lige. Onaj tko izgubi, bit će zadnji, ali nigdje neće ispasti, jer niže lige od ove nema. I tu portir u željezari, inače zadnji vezni, odigra utakmicu života, nakon koje generacije govore istu stvar: jedan je bio, pa je igrao kao nitko njegov, bolji od najboljih, ali nije mu se dalo, da je htio mogao je i u Rudaru, Čeliku, Barceloni. Eto, to je ostalo od nogometne ljepote!

A sinoć, čudno je bilo i tjeskobno, najprije sve ono što s nogometom nije u vezi. Igra podijeljena po četvrtinama, tribine pune statista, svečana loža s falusoglavim Infantinom, Trumpom i prvom eskort damom blindirana pleksiglasom, da ih neprijatelj ne strefi zoljom, a u poluvremenu, koje potrajalo je dobrih dvadeset sedam minuta, zvijezde američke estrade i profesionalni stadionski izvikivači, kao u kakvom postapokaliptičnom luna parku. Nogomet unutar svega toga ne samo da je sporedna stvar, nego imaš dojam da je pred očima tog svijeta nogomet nešto kao obredni ples Inka i Maja pred očima konkvistadora. 

A s druge strane, opet, igrati se mora, i to ne samo zbog novca, nego se igrati mora i zato što netko tamo kod kuće očekuje od tebe da pobijediš, da bi on postao svjetski prvak. Jer kaže se, svjetski prvak je Španjolska, svjetski prvak je Argentina, a ne svjetski prvaci oni su koji su igrali i u igri pobijedili.

Otpočetka Španjolci kontroliraju igru. Oni i Slavko Vinčić, slovenski nogometni sudac, vjerojatno najbolji na svijetu, ali čije je pojavljivanje u finalu pomalo i ojadilo Hrvate. Čuo sam od njih dvije verzije, dva moguća objašnjenja. U subotu u Puli, u Farabutu, jedan znalac za susjednim stolom, po naglasku Zagrepčanin, veli da je to zbog predsjednika Uefe, Slovenca Čeferina. Infantino je Vinčića postavio da sudi zbog mira u kući i da popravi odnose s Uefom, koja je popizdila zbog afere Balogun. Druga verzija je Anina. Pita me: ma je li moguće da je Infantino zbog Melanije Slovenca postavio za suca? Bilo bi moguće, rekoh, da Infantino zna odakle je Melanija i da Melanija zna tko je Vinčić, ali oba su odgovora negativna.

Uglavnom, pokazalo se da se kriminalci najbolje razumiju u pravosuđe: Infantino je, naime, pronašao čovjeka koji će najbolje rediti i privid pravde provoditi na jednoj ovakvoj, suštinski nemogućoj utakmici. Naime, na jednu stranu stali su objektivno mnogo jači Španjolci, a na drugu Argentinci, koji nastupaju kao kriminalna banda, predvođena malim autističnim svecem koji je čini plemenitom. Literarno govoreći, nađe se u tome teme, pričat će se jednom legende, nizat će se epski deseterci nekoga budućeg svijeta o ovom finalu svjetskog prvenstva u nogometu, ali u nogometnom smislu, takav raspored lica na igralištu samo je za nereda i incidenta.

Pritom, ono čega smo se plašili, jer diktature mahnitih marketing paranoika i gledatelja guraju u paranoju, bilo je da će Infantino još jednom ugoditi Donaldu Trumpu, i da će Argentinu učiniti svjetskim prvakom. Računica pogrešna! Jer to što je neofašist i tobožnji libertarijanac trenutni predsjednik Argentine, i što taj izgleda kao Trump iz pampe i ponaša se kao Trump iz pampe, nipošto nije razlog da originalni Trump poželi da argentinski nogometaši budu prvaci. Na kraju, ni samog Javiera Mileija nije za to briga, jer da jest, sjedio bi u svečanoj loži uz svog velikog havera. Kad malo promislimo, vjerojatno bi samo velikim Hrvatima pobjeda Argentine ispunila srca: Mileijeva baba je, naime, Hrvatica, a Španjolci su crveni, tifusari, srbočetnici… Na kraju, da, doista, baba argentinskog predsjednika izravnala bi račune u odnosu na činjenicu da je sudac finala Svjetskog prvenstva u amerikama Slovenac.

Ali Hrvatima se na ovom svjetskom prvenstvu zanedalo. Niti je unuka babe Hrvatice na stadionu, niti je Argentine na prijestolu pobjednika. Nakon skoro sto i dvadeset minuta teške i nelijepe igre, u potpunoj inicijativi Španjolaca, gdje se blijedo-plavi često nisu uspijevali s loptom sastaviti, a po protivnički su gol bili u toj mjeri bezopasni da Španjolcima nije ni trebao golman, ili su mogli postaviti Jamalovog malog brata da brani, i nakon što se već učinilo da bi s tom svojom mrtvom igrom Argentinci mogli dogurati i do penala, jer su protivnički napadači promašivali ono što te urekne nakon što promašiš, i kada se već slutilo da će Argentinci pobijediti u toj igri na penale, Ferran Torres jednu je loptu bukalovski snažno zavalio u argentinsku mrežu. I tada je bio kraj. Ništa osim tog Torresovog gola, te tuče, fizičkog zlostavljanja i ponižavanja po nogometnoj ledini, nije se u ovom finalu više dogodilo. S tim da su tukli, zlostavljali i ponižavali samo Argentinci, a Španjolci im, nekim čudom, nisu vraćali. Biva tako da si prejak da vratiš, da si predobar da bi se uspoređivao! Došla su i ta vremena da Španjolci budu prejaki i predobri za Argentinu, a pamtimo ih, Španjolce, iz vremena kada se nisu mogli plasirati ni na svjetska prvenstva, kada im je Škija Katalinski kršio samopouzdanje, kada im je sudac Palotai nadoknađivao ono što nisu imali u glavi i nogama… Ali, što je uzbudljivije, pamtimo ih iz vremena kada su tukli, grizli i kinjili svoje protivnike, jednako kao Argentinci danas, pa su bili podli, pokvareni i na svaki način gadni, a pritom nisu imali ni tog svetog dječaka na izmaku jednog drugog djetinjstva.

Lionel Messi na kraju je plakao, sa srebrenom medaljom oko vrata. Što ga je tako ganulo i rasplakalo, nećemo nikad saznati, jer on svoja ganuća ne dijeli sa svijetom. I dobro je da je tako. Kao što je dobro što su te njegove suze (Don’t cry for me, Argentina…) zasjenile sve druge slike i prizore, što su uslijedili poslije utakmice. Osim možda jednog, onog kada se Trump pokušao slikati s pobjednicima, da bi zatim pokunjeno otišao svojim putem, dok ga je Infantino držao pod ruku. Ili onog prije, kada su Infantino i Trump četveroručno prinosili trofej pobjednika, kao da pronose konzervu Zyklona B, nad plinsku komoru svijeta… Na kraju, Španjolska se silno radovala, radovao se Lamine Jamal, radovao se i njegov mali brat, ali najupečatljivije su te Messijeve suze, i to ne zato što je plakao najveći naših dana, nego zato što je plakao onaj koji se svih ovih godina ponašao suprotno pravilima grupe. Kad zaplače onaj o kojemu jedinom zapravo ništa ne znamo, mora da su došla posljednja vremena. Messijeve suze su poput suza drvene Madone u kakvoj malenoj sicilijanskoj crkvi, u kojoj se Bogu za svoje mrtve sinove mole matere mrtvih mafijaša.

Prethodne večeri, pak, igrala se utakmica za oko. Za oko i za onu mušku stvar. Naime, nema ničega ljepšeg, zna to svatko tko je ovu igru stvarno gledao, od neobavezne nogometne igre. I ničega čemernijeg nema od prijateljskih utakmica. Da bi opravdali sve svoje greške i promašaje – kojih, možda, nije ni bilo, dok ih sami nisu poslije svega osmislili! – izbornici Francuske i Engleske na zelenu su stadionsku ledinu igrače poslali kao na piknik. Mogli su ih i goluguze poslati, s dekicama i sa sendvičima, pa da nam zabava bude još zanimljivija! Poanta je trebala biti u tome da utakmica za treće mjesto nema smisla, i da će je oni stvaranjem izletničke atmosfere ustvari bojkotirati. Vjerojatno su u pravu, vjerojatno takva utakmica smisla nema, ali mudrovanje o smislu u nogometnim tradicijama je poput mudrovanja o smislu liturgije. Utakmica za treće mjesto ne igra se, naime, zbog smisla, nego se igra zato što je takav običaj, igra se zato što će propasti i svijet i nogomet, ukoliko se ta utakmica ne odigra. Utakmica za treće mjesto na svjetskom prvenstvu igra se upravo zato da nogomet ne bi postao ono u što ga nastoji pretvoriti kurcoglavi švicarski prevarant u kooperaciji s američkim neprijateljima nogometne igre.

I na kraju, naravno da smo uživali u neobaveznoj igri za treće mjesto! U prvom poluvremenu Englezima se pravo svidjelo da tamburaju po Francuzima, da ih razvaljuju kao dijete zvečku, da ih rasturaju i da u tom rasturanju najednom stvaraju iluziju kako je riječ o pravoj utakmici, o finalu prije finala, o utakmici u kojoj se odlučuje o transcendentnom prvaku svijeta u nogometu i o povratku fudbala kući. Na to se Didier Deschamps uozbiljio, uozbiljila se cijela Francuska, uozbiljio se Kylian Mbappé, tako da je zera falila da u drugom poluvremenu Francuzi nadoknade četiri razlike, izjednače i pobijede. Nije se, međutim, dogodilo, ali mi smo vidjeli deset golova, i vidjeli smo rezultat kakav pamtimo od prije skoro pola stoljeća, kada je u Bukureštu, u jednoj ponešto odgovornijoj utakmici, Jugoslavija pobijedila Rumunjsku 6:4, a Safet Sušić zabio tri gola. Je li to nogometna ljepota? Nemam pojma, možda i jest.

Svjetsko prvenstvo ću, osim po suzama Lionela Messija (više i po tome, nego po prvacima, premda su mi Španjolci baš po duši!), pamtiti po onim iritantnim, svako malo prikazivanim svečanim ložama punim zvijezdi i kojekakvog zvjezdanog ološa. Pamtit ću ovo svjetsko prvenstvo po nekom čudnom, upravo stečenom dojmu da nogometaši ružno stare. Ali ne što se debljaju, niti što im lica bivaju ružna, nego nogometaši ružno stare po tome kako se ponašaju u svečanim ložama, te kako se nose i oblače. Pretjerano bogatstvo je poput teškog siromaštva: izgleda loše, čovjeka poružnjuje, ponižava, izuzima od zajednice. Svečane lože američkih stadiona su na ovom prvenstvu izgledale kao ubožnice, čekaonice u gradskim prihvatilištima i hranilištima za beskućnike, izgledale su kao posljednja utočišta nekoga izgubljenog i suštinski obezdomovljenog svijeta. Gledao sam Shakiru, opskurnu kolumbijsku narodnjačku zvijezdu, kolumbijsku Tijanu Ajfon, u koju do brkova svojih zacopao se bio sam Gabriel García Márquez, prije nego što mu je alzhajmer opustošio duh. U određenom smislu, ta je pevaljka bez duha i glasa ono posljednje što je u se prihvatila jedna od najmoćnijih književnih i umjetničkih imaginacija našega doba. Što li je, Bože mili, Márquez vidio dok je gledao Shakiru, mislio sam dok sam je gledao kako se krevelji, prenemaže i belji u toj svečanoj loži, za nogomet nezainteresirana skoro kao Victoria Beckham. Iz moje sitne perspektivice, nije sramota nemati interes za nogomet, ali je sramota nemati interes za nogomet, a biti u svečanoj loži, na stadionskoj tribini ili pred televizijskim ekranom u vrijeme nogometne utakmice.

Zurio sam u ekran svih tih četrdesetak dana, i s naročitom sam pažnjom razbrajao likove po svečanim tribinama, sve se nadajući da ću negdje ugledati najintelektualniju i najhrabriju figuru nogometne igre u Sjedinjenim Američkim Državama, a vjerojatno i najveće nogometno ime poteklo iz te fudbalski siromašne zemlje, ali je, naravno, nisam ugledao. Njezino ime je Megan Rapinoe, kapetanica one ženske američke nogometne reprezentacije koja je bila svjetski prvak. Ona je tada odjebala Donalda Trumpa, rekavši da joj ne pada na pamet da, osvoje li titulu svjetskih prvakinja, odlazi u Bijelu kuću. I klečala je dok bi se svirala američka himna, zbog rasne nepravde u Americi. Kada su joj prigovorili da ne poštuje nacionalne simbole, rekla im je da su jadni i beznačajni oni simboli koje se uzdiže iznad onih koji pate i stradavaju.

Kad mislim o nogometu u Sjedinjenim Američkim Državama, meni na um ne pada Folarin Balogun, nego pomislim na Megan Rapinoe. 

ne mogu čitati
ne mogu pisati
ne mogu misliti

nije misao koplje
da joj sagledaš metu
kaže hamza humo
i u pravu je čovjek

mogu pišati u sebi

Slavenka Drakulić: Hologrami straha, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987.

Dvadeset i jedna mi je godina, jesen je, vrijeme kada se u nekim drugim gradovima, daleko od nas, održavaju sajmovi knjiga, na kojima se predstavljaju novi naslovi. Ulazim u veliku i još uvijek novu knjižaru Svjetlosti, preko puta tržnice, u nedavno sagrađenoj poslovnoj zgradi, kupujem novi roman, izložen na posebno istaknutoj gondoli s novitetima, onako kako to viđamo u američkim filmovima. Knjigu je objavila u tom času najelegantnija zagrebačka – a samim tim i jugoslavenska! – izdavačka kuća, koja tiska najprobranije, vrlo elitne, intelektualno izazovne naslove, u najljepšoj grafičkoj opremi i s najbolje prelomljenim knjiškim blokom. Početkom i sredinom osamdesetih Grafički zavod Hrvatske učinio je taj golemi iskorak, koji će pratiti i ostali, i kojim će cjelokupno hrvatsko, srpsko, bosansko nakladništvo u ta posljednja predratna vremena doživjeti radikalni redizajn, obilježen upečatljivom, katkad i ekscentričnom estetizacijom, koja je u prethodnim razdobljima bila rezervirana za apartne izdavače, u pravilu potekle iz omladinskih i studentskih organizacija.

Imam vrlo osoban razlog zašto kupujem ovu knjigu. Njezina autorica čuvena je zagrebačka novinarka, objavljuje u Startu i Danasu, feministica je – što ima neki uzbudljivi antisistemski, da ne kažemo i antikomunistički, i svakako elitistički prizvuk! – što bi sve skupa vjerojatno već bilo dovoljnim razlogom da kupim “Holograme straha”. Ali, možda, ne odmah, kao što sada činim, čim knjiga izađe, tako da nekoliko dana obigravam oko knjižare – one u koju noviteti iz Zagreba i Beograda najprije dolaze – nego nekoliko dana, ili i koji tjedan kasnije. Nestrpljiv sam, jer je samo nekoliko mjeseci ranije Slavenka Drakulić bila onaj disonantni glas u aferi koja me se jako ticala. Naime, nakon što je Služba državne bezbjednosti provalila u jedan sarajevski stan, na privatni rođendan devetnaestogodišnje brucošice Filozofskog fakulteta, i nakon što je ocijenjeno da su se tamo gledali neprihvatljivi filmovi, na vic-krekerima bilo iscrtano antisocijalističko, pače i nacističko znakovlje, a prisutni su – njih devetnaestero slavljenika – bili gotovo redom odjeveni u odjeću tamnih boja, svi oni bili su pozvani na informativne razgovore u Službu. Na tim informativnim razgovorima nije utvrđeno ništa “bezbjednosno” interesantno, ali Služba ne bi bila Služba da tjedan-dva kasnije nije preko povjerljivih novinara informaciju pustila u javnost. Najprije je o “rođendanskoj naci žurci” izvijestila beogradska Politika, da bi zatim, potvrđujući vlastitu pravovjernost, štafetu preuzelo Oslobođenje. Uskoro svi sarajevski i jugoslavenski mediji, od Sutle na zapadu do Timoka na istoku, brujali su o tom rođendanskom skandalu, na kojemu se pod insignijama nacističkim, ustaškim i četničkim okupila zlatna sarajevska mladež. Afera se ponegdje i u ponečemu sudarala sa zdravim razumom, ali to je nipošto nije činilo manje ozbiljnom i strašnom po one koji su nazočili rođendanu, kao ni po njihove šire obitelji i prijatelje. Imao sam tu nezaboravnu i nemilu čast da budem jedan od njih devetnaest, a Slavenka Drakulić je u Danasu, tjedan po pokretanju hajke, napisala prvi disonantni tekst, u kojem nas je odlučno branila. Nakon nje bilo je i drugih, ali ona bila je prva. Ima li boljeg razloga da mjesecima poslije iščekujem njezin dokumentarni roman i da ga onda u dva dana i dvije noći cijelog, vrlo temeljito iščitam?

Prva rečenica “Holograma straha” jedna je od najupečatljivijih prvih rečenica u povijesti hrvatskog romana, uz rečenicu kojom Krleža otpočinje “Povratak Filipa Latinovicza”. Slavenkina rečenica glasi: “Naravno da se bojim.” Već sljedeća, i to u novom redu, je: “Bojala sam se čitavo vrijeme”. Između te dvije rečenice, precizno određene s dva glagolska vremena, tako da prva čitatelja zatječe u sadašnjosti, a druga u prošlom trajnom vremenu, skoro bi se reklo u strahu koji se proteže do u vječnost, smještena je radnja “Holograma straha”, romana koji govori o stvarnoj životnoj situaciji. Slavenki su, naime, zbog nasljedne bolesti otkazali bubrezi, te je završila na dijalizi, u vremena kada je presađivanje organa još uvijek bilo na samoj granici medicinske fantastike. Ona je, međutim, putovala u Boston, tamo joj je presađen organ, i taj organ je, vodoinstalaterskim jezikom rečeno – proradio. Roman govori o strahu i o bliskom, najbliskijem zamislivom susretu s vlastitim tijelom. Čitajući ga, bio sam fasciniran nekom hladnom preciznošću, kroz koju su se jasno prepoznavali i strah, i bol. I pomislio sam, ne bez srama, kako mora da je velika ta žena kojoj se dogodilo sve ono o čemu u knjizi pripovijeda, a onda ipak ima strpljena, interesa i srca za naše probleme sa Službom državne bezbjednosti. Hladna preciznost Slavenke Drakulić, dok piše o vlastitom tijelu, i o najintimnijim osobnim afektima, ili o najintimnijim zbivanjima između sebe i svog tijela, nešto je što ovaj roman čini jednim od istinski velikih trenutaka hrvatske književnosti. A onda i mog čitateljskog iskustva. Ta hladna preciznost u potpunoj je opreci s autoričinom toplinom i brigom za druge ljude.

“Hologrami straha” u međuvremenu objavljeni su u mnogim izdanjima i prevedeni na frekventne svjetske jezike. Presađivanje organa postalo je dio medicinske i kirurške rutine. Ali dragocjeno bi bilo da nabavite baš ovo prvo izdanje, ima ga u zagrebačkim antikvarijatima, i da ga čista srca pročitate po prvi put.

Grafički zavod Hrvatske

Ako imate sreće, može vam se dogoditi da negdje na semaforu, dok čekate zeleno, na vratima kakvog kombija ugledate natpis Grafički zavod Hrvatske. Bez obzira na to što nakladnik ne postoji već trideset i pet godina – urednici su rastjerani kao politički nepouzdani, s izdavaštvom je prekinuto malo nakon početka rata! – ali je veličanstvena tiskara GZH sačuvana, te je 1996. postala dio Školske knjige. Očito je, međutim, da novu državnu elitu, ili pristojno govoreći novi hrvatski nakladnički mainstream, Grafički zavod Hrvatske ne asocira ni na što dobro, tako da nisu pod njegovim imenom pokretali nikakve svoje edicije.

Zora

U nazivu edicije u kojoj su objavljeni “Hologrami straha” bilo je čuvano ime jednoga prethodno iščezlog izdavača, zagrebačke Zore. U neka ranija doba Zora je objavila pojedine kanonske nizove unutar hrvatske književnosti, pa tako i nikad dovršena Krležina djela, u ediciji koja se i danas ističe svojom grafičkom ljepotom.

Svjetlan Junaković: Allegro ma non troppo, Sandorf, Zagreb 2026.

Slikovnica nije strip. Najprije, slikovnice su za malu djecu, a stripovi su za veću djecu i odrasle. Onda, stripovi su, iako ne uvijek, raskadrirani i podijeljeni u kvadrate unutar kojih se nešto događa. U slikovnici, premda ni to nije pravilo, svaka je stranica po jedan kvadrat. Zato je strip medij za opširnija, reći ćemo epska zbivanja, dok je slikovnica medij anegdote, malog događaja, gega i sijeva. Istina, postoje stripovi za sasvim malu djecu i slikovnice za odrasle, pa i vrlo stare ljude, ali i u njima sačuvan je izvorni žanr. U slikovnicama za odrasle priča ispripovijedana je onako kako bi se pripovijedala jako maloj djeci. Slikovnica za odrasle neka je vrsta zen-koana.

Svjetlan Junaković, kipar, sreli smo ga na istoj ovoj stranici, davno, godine su od toga već prošle, neka su djeca otad već mnogo odraslija, kada smo pričali o njegovoj slikovnici o životinjskom orkestru, objavljenoj u Bodoniju. Možda je to bila slikovnica za djecu, dostupna i odraslima.

“Allegro ma non troppo” slikovnica je za odrasle, dostupna i djeci. U njoj je čak 108 kraćih i dužih riječi, raspoređenih na malo manje od četrdesetak stranica i otprilike toliko slika. Riječ je o ljubavnoj priči jednog pijanista. Priča nije ispričana unutar uobičajene narativne konstrukcije, nema u njoj zapleta i raspleta, nema nesretnog kraja bez kojeg nema ljubavnih priča za odrasle. Moglo bi se čak reći da se radi o ljubavnoj etidi, o priči čiji uvod znamo, ali nećemo saznati što se dalje zbilo. Taj uvod traje otpočetka do kraja priče.

Ustvari postoje, u životu, ponegdje u književnosti, te u nekim uglavnom pjevanim pjesmama, dvije vrste ljubavnih priča. Jedne su priče o nesretnim ljubavima, a druge su priče o neostvarenim ljubavima. Premda postoji vjerovanje da postoje ostvarene sretne ljubavi, u takvom vjerovanju živi većina parova, one su izvan mogućnosti priče. Ako postoje ostvarene sretne ljubavi, onda o njima ne postoji priča. Ni obična, svakodnevna, a još manje umjetnička, književna, stripovska i slikovnička, pjesnička. Sretne su ljubavi dosadne za priču. I u njima kao da postoji nešto lažno.

Ovo je, dakle, priča o (još uvijek) neostvarenoj ljubavi. Recimo, nešto kao Šantićeva “Emina”. S tom razlikom što je lirski subjekt u Emini starac na kraju životnoga puta, a kod Junakovića je pijanist aktivne dobi. Kod Šantića riječ je o patniku koji svoju patnju ostavlja narodu, anonimizira je i dijeli sa svima. Kod Junakovića mi zapravo ne znamo hoće li se ovo sve pretvoriti u patnju, ili u nešto što nije za priče. Na kraju, njegova se dugokosa ljubav češlja, a on svira. Ta scena vrlo intenzivno obuzme čitatelja (gledatelja). Nemoguća u književnom tekstu. Čak pomalo i neželjeno komična kada se ovako ispriča, ona je, scena, vrlo dojmljiva u žanru slikovnice. Čitatelj (gledatelj) kao da čuje zvuk klavira, kao da sluša neku minimalističku minijaturu Philipa Glassa, i gleda crvenokosu djevojku kako se češlja. Češalj je od drveta, tako da ne elektrizira vlasi. Ritam glazbe precizno prati ritam prolaska drvenih zubaca kroz kosu. I tako promatrač biva svjestan onog što mu nikad ranije nije na um palo: klavir je onaj glazbeni instrument koji najtačnije prati ritam češlja. Općenito, klavir prati ritam života.

Ima u tom svijetu slikovnice “Allegro ma non troppo” nečega neobičnog, privlačnog, kao da smo se zatekli, guliveri, nad mnogo manjim svijetom u kojemu se sve događa kao u našem svijetu, samo što mi to pratimo iz svoje prijatne, jasno distancirane, prevelikosti. Efekt je to kao u igri lutkinom kućom. Ona je, lutkina kuća, kao i električna željeznica, igračka za odrasle. Sredstvo pomoću kojeg ostvarujemo nadzor nad događajima. Nadzor nad svijetom moguće je uspostaviti samo ako u tom svijetu ne moramo ili ne možemo sudjelovati. Kao što odrastao čovjek ne može naseliti lutkinu kuću, tako ne može naseliti ni ovu slikovnicu za odrasle.

Slikovnica je brza knjiga. Po tome se također razlikuje od stripa. Slikovnicu pročitamo i pogledamo s nogu, u knjižari. I onda je svejedno kupimo, da je pročitamo i pogledamo još koji put. Za dobru slikovnicu odraslom čovjeku ne treba više od pet do deset minuta. I cijeli jedan život usto.

Allegro ma non troppo

Ili umjereno brzo, ali ne i prebrzo. Glazbena oznaka tempa. Allegro, međutim, znači i veselo, to je ritam ispunjen radošću. U pravilu između 120 i 160 otkucaja metronoma u minuti. Previše, u svakom slučaju, previše. Allegro ma non troppo je, za razliku od Allegro, između 70 i 150 otkucaja metronoma. Metronom je mehanička sprava, njezin izumitelj zvao se Johann Nepomuk Mälzel, a 1816. patentirao je spravu koja određuje pravilan ritam, ili mjeri protok “objektivnog vremena”. Metronomovo klatno njiše se između 40 i 200 njihaja, a svaki po jedan je otkucaj. Allegro ma non troppo je važan, ovom je glazbenom analfabetu opsesivna tema još od njegove, analfabetove, petnaeste godine, kada je prvi put negdje pročitao da oznaka Allegro ma non troppo obuhvaća između 70 i 150 otkucaje metronoma. Istog trenutka petnaestogodišnji je glazbeni analfabet, istovremeno i medicinska neznalica, s naročitim neznanjem iz oblasti kardiologije, zaključio da je glazbena oznaka Allegro ma non troppo oznaka čovjekova života, njegova srca. S petnaest je, međutim, već bilo kasno za radikalno glazbeno opismenjavanje, za studij kompozicije, za bilo što drugo za što bi bi takvo saznanje bilo od koristi. No, cijeloga svog daljeg života petnaestogodišnjak čitat će i pisati u skladu s oznakom Allegro ma non troppo. Zato mu je ova Junakovićeva slikovnica bila naročito važna. Njezin autor nije iznevjerio čitatelja. I nije se zafrkavao s oznakom tempa, kao što je to činio Carlo Cipolla. Ali o njegovoj ćemo knjizi drugi put…

(polufikcijska priča)

Toni Collette, izvanredna australijska glumica, u jednom filmu na muževu konstataciju da nešto nije pravedno u svijetu, odgovara:

– Pravedno? Ti tražiš pravdu u današnjem društvu i svijetu? Šta si ti, desetogodišnji dječak? Četvrti razred osnovne?

Postoji u jednom od ovih današnjih savremenih kvizova igra gdje takmičari imaju zadatak da spoje autore sa njihovim djelima ili zanimanjima. Na primjer, na lijevoj strani pod brojem 4 stoji naslov knjige “Komo”, a na drugom spisku, na desnoj strani, pod slovom B ili C piše ime pisca “Srđan Valjarević” i tako povezujete jedno s drugim. Na početku ovog teksta biće izlistano pet rečenica, a pred kraj će se pojaviti i autori istih, pa ako vam je do spajanja, spajajte! (Kako drugačije da vas čovjek natjera da izgurate s ovim tekstom do kraja?)

1. “Das ist ein verdammt schönes Haus!” (28.4.1941)
2. “Čoče, nijesam vidio ljepše kuće!” (16.10.1944)
3. “Ach, wie grandios dieses Haus ist!” (29.9.1941)
4. “Bogati, lijepa ova kuća!”(24.10.1944)
5. “A lepe li kuće, supruga i deca su baš srećni u njoj!” (20.2.1998)

Na Balkanu se priznaju samo prva mjesta. Zlatne medalje. Srebro se već može okačiti mačku o rep. A biti tamo neki jedanaesti u Evropi se od sramote ne smije ni spominjati. Pa makar se to jedanaesto mjesto “osvojilo” na listi najbogatijih ljudi u Evropi. Makar taj neko na vrhuncu karijere imao pedeset hiljada radnika pod sobom, makar se to bogatstvo procjenjivalo na (ako se to preračuna u današnju vrijednost) sedamnaest milijardi dolara!

Godine 1932. Miloš Savčić (“skromni”bogataš sa liste) kupuje ogromno zemljište sa vinogradima nedaleko od centra Beograda, u dijelu gdje je i sam kralj osam godina ranije započeo (i u nekoliko narednih godina i završio) svoj “Kraljevski dvor”.

Novopečeni zemljoposjednik je manji dio ostavio za sebe i porodicu, a ostatak je isparcelisao, pa proda(va)o zainteresovanim, mahom ostalim bogatašima i skorejevićima tog doba između dva velika rata. Plac kraj svog poklanja kćerki i zetu na kojem oni iduće godine počinju izgradnju velelepne vile, koja godinu kasnije, na adresi Rumunska 15, biva i završena.

Premotajmo sad istoriju za 55 godina unaprijed, pa je zaustavimo na broju 1987. Nalazimo se u beogradskom klubu “Akademija”. Na bini je jedini srpski (jugoslovenski?) regge sastav i upravo započinje svoj prvi javni nastup u karijeri. Zadužen za udaraljke, u pozadini je sjedio momak od 25 godina. Nadimak mu je “Leša”. Kad ga pitaju šta je po zanimanju, kaže da je perkusionist. To mu mnogo bolje zvuči nego udaraljkaš.

Dok je tako tapkao u jamajčanskom ritmu i davao “beat” koji se debelo oslanjao na imena poput Bob Marley, Burning Spear, Prince Alla, razmišljao je o nekim egzistencijalnim problemima. Oronuli stančić u kojem je živio bio je jedan od njih. Da mu nema ovog zadovoljstva koje je pronašao u muzici, ne bi znao šta bi sam od sebe. Često udaranje u zategnutu kožu, pored ličnog zadovoljstva, pomagalo mu je u izbacivanju svih tih nagomilanih frustracija.

Vratimo se sad opet nazad u povijest. “Curiknimo” se sve do osmog marta, 1941. godine. Stari bogataš Savčić ležao je u bolesničkom krevetu. Umirao je u Beogradu. Kraj njega je sjedila rođena kćerka. Govorio joj je onako kako je mogao u tom trenutku, tiho i isprekidano. Šaputao joj je da su mu dani odbrojani, kako je trenutna situacija u otadžbini i Evropi teška, opet se sprema veliki rat, ali da ne brine, doći će bolji dani.

Kćer mu je govorila da se odmara, mijenjala mu je hladne obloge na čelu svakih pola sata. Otac je svako malo padao u nesvijest, bunilo. U toj groznici spominjao je i ime koje je ona do tada nekoliko puta čula od njega. Gustave Eiffel. Pričao joj je otac (dok je još bila djevojčurak) da ga je poznati Francuz, nakon što je izgradio čuveni toranj i nakon što se pročulo da u Njemačkoj ima jedan perspektivan mladi inžinjer, pozvao u Francusku da s njim radi na novom projektu. Čak je potpisan i ugovor po kojem su saradnja i prvi posao trebali otpočeti za 7-8 mjeseci, tačnije u maju 1892. godine. 

Nemajući šta da radi do tada, da ne dangubi, otac se vraća (iz Njemačke) u Srbiju da odsluži obavezni vojni rok. Računao je da će ga (uz polaganje oficirskog ispita koji je bio preduslov za skraćenje) završiti za pet mjeseci, tako da će imati dovoljno vremena da se nakon toga javi proslavljenom graditelju u službu.

Međutim, zbog nekog nesporazuma, nerazumijevanja ispitnog pitanja, on pada na oficirskom ispitu i automatski ostaje u vojsci duže od planiranog. Tako i propade ugovor sa slavnim Francuzom. Ko zna kako bi se njegova sudbina dalje odvijala da je te davne 1892. godine položio taj vražji ispit. Znamo samo jedno – život ovog (nazovimo ga i tako) balkanskog tajkuna vjerovatno ne bio bio isti. (Pitanje je i da li bi se Miloš Savčić ikad više i vratio u Beograd.)

Devetog maja, 1941. godine on umire. Zadnje riječi koje je izgovorio svom djetetu su bile da ništa ne brine, ni za sebe, ni za djecu. Ima se, steklo se u prethodnim godinama, “TOLIKO IMA DA SE OBEZBEDI I TRIDESETO KOLENO!”

A naš perkusionist Leša, praunuk Miloša Savčića, bio je tek treće koljeno. Do danas podnio je preko 120 zahtjeva za povrat oduzete porodične imovine njegovog pradjeda. Dokumentacija s kojom raspolaže, s kojom nepobitno dokazuje sve crno na bijelo i jedan kroz jedan, teža je nešto više od tri stotine kilograma. Među nekretninama koje praunuk potražuje nalazi se i gore pominjana vila locirana u Užičkoj 15.
(1945. godine novi “vlasnici države” čine nešto uobičajeno kad tako, s vremena na vrijeme, dođe do smjene vlasti na balkanskom poluostrvu. Rumunsku ulicu “prekrštavaju” u Užičku. Broj 15 ostavljaju na miru.)

A sad je možda pravo vrijeme da se predstavi drugi spisak, lista autora gore izrečenih rečenica.

A. Peko Dapčević (general jugoslovenske narodne armija koja 15. oktobra, 1944. godine oslobađa Dedinje i čiji operativni dio štaba useljava u vilu u Užičkoj 15. Odatle će rukovoditi akcijama za oslobođenje Beograda)

B. Franz Neuhausen (nacistički oficir, šef vojne administracije za Srbiju, koji po okupaciji istjerava vlasnike iz (tada još) Rumunske 15 i useljava u nju.)

C. Slobodan Milošević (Predsjednik SRJ u vilu u Užičkoj 15, useljava sa svojom porodicom 1997. godine)

D. Josip Broz (doživotni predsjednik SFRJ useljava u vilu u Užičku 15 polovinom 1946. godine u kojoj boravi skoro do kraja svog života)

E. Alexander Lehr (nacistički feldmaršal, komandant Vermahta za jugoistok, nekoliko mjeseci nakon dolaska u Srbiju iseljava Neuhausena iz vile u Užičkoj 15 da bi on uselio u nju.)

Svaki od njih ponaosob bio je u nekom istorijskom periodu (pod)stanar te lijepe građevine. Svaki se od njih, sjedeći dokono u radnom kabinetu ili dnevnom boravku (izričući jednu od rečenica), bar jednom zadivio ljepoti tog monumentalnog objekta.

Uz pretpostavku da vjerujemo u život poslije života, zapitajmo se da li se oni (njih petorica) ili tačnije rečeno njihovi duhovi i dalje okupljaju u salonu vile u Užičkoj 15. Ili im je pak zborno mjesto u dvorištu iste, u “Kući cvijeća”? Pretpostavimo da je to moguće. Zapitajmo se… ko drži banak? Ko li od njih predsjedava i vodi glavnu riječ? Ma, nemoguće da nije Joža! Pa on je (ono što je ostalo od njega) jedini još i fizički tu prisutan, domaćin takorekuć!

Polako se približava devedeseta godina otkako vila u Rumunskoj/Užičkoj 15 nije u posjedu njenih stvarnih vlasnika/nasljednika.

Posve je jasno zašto su vlasnicima i njihovim nasljednicima bila uskraćena prava na imovinu pod njemačkom okupacijom zemlje. Po oslobodjenju, 1946. godine komunistički režim trajno ukazom oduzima pravo na vlasništvo originalnim vlasnicima i cijeli posjed u Užičkoj 15 i svu ostalu imovinu inžinjera Savčića (a bilo je toga da ti pamet stane) proglašava državnom imovinom.

Nepravda nanesena pod nacističkim i komunističkim režimima je, imajući u vidu karakter i ideologiju tih sistema, sasvim razumljiva. O nacizmu i ratnim prilikama nećemo trošiti riječi, sve je jasno. U komunizmu nisu mogli postojati tako bogati ljudi, nije bilo kapitalizma. Materijalno bogastvo je bilo poprilično ograničeno.

A i nije bilo fer da se pobjednici smucaju, smrzavaju i lomataju po šumama i gorama četiri godine, a da na kraju ne dobiju ništa! Da li su samo trebali reći: “Eto gospodo, mi oslobodismo državu, a vi samo nastavite gdje ste stali. Razumijemo mi vas, nije vama gospodi bilo mjesto u šumi. Nije to za svakoga. Bude hladno, začas se navuče na bubrege, a može i da se strada!.” Da li bi vi, da li bi iko normalan pristao na takvo nešto da se našao na mjestu partizana?

Opet s druge strane, da li je to bilo pogrešno? Pa naravno da jest. Nisu ta imanja i fabrike s neba pale, sve je to Miloš Savčić svojim rukama i znanjem stekao i zaradio.

Međutim, ni nakon pada mračnog komunizma vila u Užičkoj 15 i sve ostale nekretnine se nisu vratile nasljednicima.

Imajući u vidu koliko su novopridošle demokrate bile alergične i gadljive na komunistički sistem, jedan od prvih (očekivanih?) poteza trebala je biti ispravka istorijske nepravde, davno oteta i konsifikovana imovina morala se neminovno vratiti nasljednicima originalnih vlasnika. Ali to nikako, evo prolaze decenije, da dođe na red, sve se nešto odugovlači, odlaže na neodređeno vrijeme. (Ne samo u Srbiji nego, reklo bi se sa sigurnošću, na području cijele bivše zajedničke države.)

Ne zna se da li je naš perkusionist član kakve demokratske stranke. Ako nije, bilo bi odlično da to što prije postane. Da po mogućnosti, na jedno četiri godine, uleti i u zgradu na Trgu Nikole Pašića 13. To bi mu, čini se, više vrijedilo nego svih onih tri stotine kilograma dokumentacije.

Postoji ta čuvena mantra da se prije ništa nije moglo ako nisi bio član partije. I u većini slučajeva je i pila vode. Srećom, dolaskom (povratkom?) demokratije na Balkan toga više nema. Sve se promjenilo. 

Jeste, al’ u žutim bojama…

U trenutku kada marokanski migrant u Sjedinjenim Američkim Državama Ismail Elfath u ulozi suca započinje utakmicu u Atlanti, nad pulsku se Kandlerovu ulicu spustila iznenadna oluja. Neka vjetrušina naišla je od Đenovskog zaljeva noseći kišu. Pred njom su konobari s ulice i iz vrta sklanjali stolove i stolice, a u prostor nekadašnje tvornice, danas restorana, nahrupile su nove skupine ljudi. Starih i mladih, uglavnom turista, koje je čar ljetnih kalendara naveo da Svjetsko prvenstvo dočekaju daleko od kuće. Među njima i neki dječaci i djevojčice u dresovima Gordog Albiona, bijelim kao doverske stijene, rezervnim crvenim ili trećim tamnoplavim, koji je, zapravo, skoro istovjetan aktualnom argentinskom rezervnom dresu. Argentinaca u pulskoj Fabbrici, naravno, nema: nisu oni bogat narod, ne otiskuju se u prekooceanski turizam, dovoljno im je avantura na njihovom kontinentu, ali nešto je u ljudima iz naših zemalja europskih da često budu za Argentinu. Upitate li mene zašto sam u ovoj utakmici na strani Argentine, svašta bih vam mogao reći, mogao bih vam spomenuti dvije svoje nesretne pratetke, sarajevske katolkinje i križarke, ustaške konfidentice, naročito tetku Zlatu, s kojom sam se kao dječak dopisivao, mogao bih u korist Argentine spomenuti Borgesa, premda je prezirao nogomet, Cortázara, Sábata i argentinski tango, taj ples nad svim drugim plesovima, te Buenos Aires, grad koji vjerojatno nikad neću posjetiti, a u koji u snovima odlazim kao u svoju konačnu domovinu, ali prava istina je da sam u ovoj, i baš u ovoj, utakmici na strani Argentine, jer se večeras nastavlja ili se večeras ponavlja prethodna utakmica, igrana 22. lipnja 1986. u Meksiku. Tada je bilo četvrtfinale, meni je bilo dvadeset, šesnaest dana ranije umrla mi je Nona, moje argentinske tetke bile su žive, a utakmica tada je igrana u sjeni rata za Falklandsko iliti Malvinsko otočje. Ti otoci, petstotinjak kilometara od argentinskog kopna, bili su 1982. povod za jedan nikad završen rat. Započeo ga je argentinski diktator, čelnik vojne hunte, general Leopoldo Galtieri, nakanivši podjariti nacionalne osjećaje u svom narodu. Odgovorila mu je britanska premijerka Margaret Thatcher, podjarujući slične osjećaje u svom narodu, i ratom vraćajući prethodno posustalu popularnost. Englezi su na koncu dobili taj rat, i po drugi put protjerali Argentince s otočja, prvi put protjerali su ih 1833, zaposjedajući otoke koji su prethodno bili argentinski državni teritorij. Falklandi, kako ih Englezi zovu, tako će i dalje ostati britanska kolonija, dok će Malvini, kako ih zovu Argentinci, i dalje biti smatrani uzurpiranim i okupiranim argentinskim teritorijem.

Dana 22. lipnja 1986. Diego Armando Maradona dvaput je Englezima pokazao kakav je smisao, a kakav etički okvir rata za Malvinska otočja. Prvi put kada se onako malen vinuo nebu pod oblake, i rukom preko golmana Petera Shiltona zakucao loptu u engleski gol. Englezi tada su, te 1986, još uvijek, istina posve folklorno, smatrani zakletim pobornicima fair playa, pa su kod sudca iskali pravdu, a kod Argentinaca priznanje da takav gol ne može biti fair play. U igri, međutim, vrijede ona pravila koja vrijede i u životu: ako nad Falklandima nema fair playa, jer život i politika, tako ćete reći, nisu igra, onda zar je fair tražiti od argentinskih nogometaša da igraju fair. Kasnije je Maradona izjavio da je to bila Božja ruka, što je, sasvim krivo, bilo tumačeno kao cinizam, a zapravo riječ je o legitimnom teološkom tumačenju. Bog je, prema Maradoni, suca i sve nas na čas zaslijepio. Sudac iz Tunisa Ali bin Nasser vidio je malenog Maradonu kako nadvisuje golemog Shiltona i glavom zabija gol. A mi smo, ispred svojih televizijskih ekrana, jasno vidjeli kako Maradona taj gol zabija svojom rukom. Ono što se doista dogodilo, kaže Maradona, nitko od ljudi nije mogao vidjeti, jer Bog je svojom rukom zabio taj gol, a u našim je očima stvorio privid da bismo vidjeli kako nepravda ustvari izgleda. I kakav je to bio rat za Malvinsko iliti Falklandsko otočje. 

No, da ne bismo nikad pomislili da je Engleskoj nepravdom nešto oduzeto, ili da Engleska samo na ovakav način može izgubiti od Argentine, samo četiri ili pet minuta kasnije dogodilo se čudo. Gol rukom, naime, nije čudo, bila ta ruka Diegova ili Božja. Čudo je ono hodočašće s nogometnom loptom, na koje se prema protivničkom golu, kao prema Jeruzalemu, zaputio Najveći, i na kojem je prošao tko zna koliko metara i kilometara te beskrajne nogometne livade, i tko zna koliko Engleza i engleskih braniča, čuvara svog teritorija, a da mu nijedan nije mogao ništa, sve dok na kraju nije zabio gol. Samo da biste vidjeli, gospodo moja draga, da nije potreban Bog i nije potrebna ruka. Na kraju svih krajeva, taj sitni katolik s fizionomijom i izrazom lica žalosnog prastanovnika svoje zemlje i ove doline suza, koji će, dok bude živ, na grudima imati tetovirano lice Erneste Che Guevare, komunista, bezbožnika, ateista, ali Bog mu, kao ni njegovi ljudi, neće to zamjeriti, taj sitni Diego skršio jednim je golom dva engleska mita: jedan o Falklandima i drugi o fair playu. (Da je itko na svjetskim prvenstvima u amerikama imao pojma o fairu, ne bi ni dolazio igrati nakon što je jedan fašistički režim najprije zabranio dolazak najboljem afričkom sucu, a zatim iranske nogometaše tretirao kao podljude i pse. Jebite se, gospodo moja mila, i s VAR-om, i s Fifom, i sa sudačkim pogreškama na štetu vaših milenih! Na fašističkim se ledinama ne igra nogomet.)

Za mene, pak, od jedne do druge utakmice Argentinaca i Engleza protekao je jedan život. U tom sam životu donio neke dobre i neke loše odluke. Stvorio sam književno djelo s čijim se eksternim odjecima ne može uspoređivati nitko od živih mi istojezičnih suvremenika, čime sam grdno uzrujao nacionalnu kulturu, do te mjere da je spremna odustati od književnosti kao duhovne discipline. U tom sam životu pisao, i još uvijek pišem, za neke dobre novine. Usput, naučio sam se samovati, gubio sam prijatelje, jer su više vodili računa o državi nego o prijateljstvu. Gubio sam ih jer sam im, možda, bio sličan…

I onda, u toj pulskoj olujici, kreće utakmica. Vjetar se ubrzo smiruje, kiša više ne pada, a prvo poluvrijeme u Atlanti teče tako da eksperti u poluvremenu govore da je dosadno i besadržajno. Velike utakmice, naime, nisu lijepe. Pravilo je da male utakmica zarad svoje čudesne ljepote postaju velikim. Dok velike mogu biti i nelijepe. 

Ono što se najprije primjećuje ta je već pradavna nesnošljivost. Fifa – taj kriminalac, ratni profiter, rasist i razbojnik Gianni Infantino – dopustila je Argentincima da igraju u tamnim, rezervnim dresovima, umjesto u svojim domaćinskim, originalnim bijelo-plavim. Mišljahu: ako ti divljaci doista vjeruju da im boja dresa određuje igru, onda neka ih u toj praznovjerici. Englezi, pak, u originalnom, bijelom. Otpočetka, na Messija kidisahu bijesno. Premda on, tvrde eksperti, uglavnom hoda umjesto da trči. A veliki mit suvremenog nogometa glasi da su trčanje i snaga u trčanju zapravo sve. Može biti, na koncu, i da je tako. Može se, recimo, reći da Argentina svaku utakmicu igra s jednim trkačem manje. Kao da im ga je sudac već prije početka utakmice isključio. I onda umjesto te vrste atletske prisutnosti, na kojoj je moderni nogomet i zasnovan, u igri se pojavljuje sam Božji izaslanik. Onaj iz 1986, samo bitno drukčiji. Za razliku od Maradone, koji je bio izdanak divljeg gena, arhajski primjerak urođeničkog očajnika u vremena moderna, s kojim se otpočetka identificiram lako, Messi je tih i dosadan dječarac, uvijek i svuda, osim na livadi nogometnoj. Na njoj je, na toj livadi, obdaren moćima kakvih nema nijedan njegov suvremenik. I pomalo je izdvojen iz svijeta i društva svojih suvremenika. U nogometnoj igri sudjeluje njih dvadeset i jedan, deset Argentinaca koji štite Messija od pogibije, i jedanaest Engleza koji bi ga skršili kao ružu što je izvirila kroz tarabe, a on Messi, kao da igra neku svoju vlastitu utakmicu.

Onda dolazi odmor među poluvremenima, i započinje neka nova utakmica. U toj će utakmici Engleska zabiti gol, povesti i stati na prag jedne prethodno, tojest prije utakmice, nezamislive pobjede, ali koja je bila sasvim u skladu s logikom dotadašnje igre. U ružnoj i teškoj utakmici, pred rasutom i razmrvljenom Argentinom, i pred osamljenim čarobnjakom u vremenima bez čarobnjaka, Englezi su, doista, mogli zamisliti sebe da pobjeđuju. Mogli su to zamisliti prije nego što su zabili taj gol. Ali onda će se događati nešto za što će svi – osim ovog ovdje gledatelja! – optužiti Nijemca Thomasa Tuchela, izbornika i stratega na klupi engleske reprezentacije. Thomas Tuchel, tankovijast, suh i krupnook, nalik nastavniku biologije iz Gračanice, starom momku, neženji, kojeg u čaršiji sumnjiče za neke čudne seksualne afinitete, trener je s najupečatljivijom i najživljom mimikom na Svjetskim prvenstvima u amerikama. Na licu njemu se vidi sve, što vjerojatno koristi igračima koji se kreću u blizini aut-linije, ali oni iz veće daljine ne vide ništa. Tuchel je, kako su ga analitičari nabijedili, zapovjedio je svojim mladićima da se nakon zabijenog gola brane do posljednjega, da izdrže u tom bunkeru sve do kraja utakmice, i da se tako nađu u finalu sa Španjolcima.

Takva strategija bila bi samoubilačka, zna svatko tko ima najmanjeg pojma o nogometu. Ali ne bi ona bila samoubilačka zato što se Englezi ne znaju braniti, nego zato što Englezi nisu Cabo Verde ni Curaçao, a nisu ni Rehhagelova Grčka iz 2004, moćni, veliki i imaginativni, kakvi jesu Englezi, naprosto nisu rođeni da se u ovakvim utakmicama brane. Njihovo je, naime, da igraju, i da u toj igri napadaju, i da se iz napada brane. Njihovo usto je i da pred sobom imaju jasno zamišljen cilj, da u svojim glavama imaju ono što sam imao ja, nakon što je Gordon u 55. minuti zabio gol – kakav gol? vrlo lijep i siguran gol! – a to je da je otvorena ta široka i sigurna cesta prema pobjedi, i da je pred Engleskom nedjeljna utakmica sa Španjolcima, na koju će, avaj tog jada i sramote, možda doći i kralj Charles, a sigurno će doći španjolski premijer Pedro Sánchez, zvani El Guapo, pa će sjediti u istoj loži s bijelim supremacijskim vođom Donaldom Trumpom, koji će onda, oj tuge, oj nevolje, pobjedniku u najbjednijoj i najnečasnijoj utakmici u povijesti ove igre, uručiti pehar svjetskog prvaka, dok će mu u tome asistirati onaj ljudski nedžaset i šljam od Giannija Infantina…

Nije se Engleska onako zatvorila u bunker zato što je Thomas Tuchel to naložio svojim igračima. Ne postoji, naime, na svijetu trener koji bi trideset i pet minuta prije kraja utakmice takvo što predložio svojim igračima, niti na svijetu ima igrača koji bi prihvatili takvo naređenje. Ono što se dogodilo nema veze s Tuchelovom taktikom i strategijom, kao ni s nogometnim umijećem i spremnošću engleskih igrača. Naprosto, njima su se, nakon što su dali gol, noge podsjekle, jer nisu mogli zamisliti takvu pobjedu. Njihove glave najednom su bile prazne, oni nisu više mogli igrati. Sve što se dalje zbivalo bilo je, barem s njihove strane, jedan pusti i besmisleni rat bandi. Oni se nisu nogometno branili, nego su bjesnili na Argentince. Taj bijes bio je duboko ljudski, razumljiv, skoro i svakidašnji, ali takvim se bijesom stiže samo do nogometnog poraza. Jedino čudom moglo se dogoditi da Argentina ne izjednači, a nakon što su izjednačili, Argentinci su morali pobijediti. Ono što se dogodilo u engleskim glavama naprosto je vodilo samo u poraz.

Dvaput sam oduševljeno dizao ruke u zrak, premda sam znao da su iza i oko mene neki tihi i dragi ljudi, mladići i djevojke u engleskim dresovima. Dvaput sam se radovao, i dvaput se u sebi posramio, jer nisam Argentinac i moja radost je svakako pretjerana. U svakom pogledu bezrazložna. I tiče se stvari koje su literarno posredovane, pa imaju samo daleke veze s nogometom. Moja se radost tiče mog života, možda i činjenice što sam ovih četrdeset godina preživio, i što sam preživljavajući stvorio oko sebe književnu građevinu, stvorio tvrđavu koja u mom jeziku je nerazrušiva. Kao što je svakom dječaku narazrušiva njegova pješčana kula.

I na kraju sam, osvijestivši se već pomalo, ispred sebe, za drugim stolom, ugledao tužnu, vrlo krupnu i nelijepu djevojku u svakako premalenom dresu, s brojem 10 i natpisom Bellingham. I već mi je bilo žao radi moje oholosti. I ta cura bila bi lijepa, e da se mogla radovati.

Utakmicu je ponovo dobila nevidljiva Božja ruka. Prošli je put bila sakrivena iza Maradone, ovaj put iza Lionela Messija.