Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Ekran, knjige/8

    Aldo Ivanišević: Dalmatinska kuhinja, Satis, Split 2015.

    Ne bih rekao da vas se to pretjerano tiče, ali reći ću da je u mojoj na nekoliko mjesta raspoređenoj osobnoj biblioteci najmanje dvije stotine različitih kuharica, priručnika za kuhanje i knjiga o pripremaju hrane. Dijelom, to je pokušaj da se nedostatak ozbiljnijeg talenta nadomjesti teorijskim znanjem, hobističkim interesom ili pokušajem da se u knjigama pronađe nešto čega nema u životu. A dijelom te knjige služe da se iz njih kuha. Možda najvažnije je, ipak, ono treće: kuharice i priručnici sadrže građu za posao pisca. Kao i telefonski imenici, uostalom. Ili kao planinarski vodiči, turistički prospekti, specijalizirane enciklopedije, stručne knjige za kojekakva zvanja, recimo za konobare, recepcionere ili sobarice.

    Među tih dvjestotinjak, a možda već i mnogo više – jer dugo ih nisam brojao, kuharica i knjiga o kuhanju, nekoliko je odistinski velikih knjiga, iz kojih se čitatelj obavještava o povijesti i kulturi jednoga svijeta, ili o duhu epohe. Takva je “Dalmatinska kuhinja” Alda Ivaniševića, čovjeka čudne, meni pomalo i antipatične struke. Što reći o čovjeku koji se “nakon ekonomskog i magistarskog studija ekonomije i marketing managementa” bavi “istraživanjem tržišta, investicijskim savjetovanjem i posredovanjem u marketingu”? Ja bih, na primjer, rekao da me baš nimalo ne zanima što taj radi i što o nečemu misli. I pao bih na licu mjesta kao žrtva predrasude.

    Ivanišević je, naime, u “Dalmatinskoj kuhinji” pokušao, i u golemoj mjeri uspio, sačiniti, sastaviti i napisati svojevrsni hranidbeni leksikon Dalmacije, te ga opremiti uputstvima, preporukama, nužnim objašnjenima i crtežima, koje je za njega načinila solidna četa ozbiljnih umjetnika, a tu je i vrlo instruktivan i bogat rječnik dalmatinskog prehrambenog i gastronomskog nazivlja. Knjiga je to u kakvu čovjek mora uložiti ozbiljan dar i mar, kakva mu se ni na koji način u životu ne može isplatiti, kakva se samo jednom napiše i za kakvu čovjek, naravno, mora biti malo lud. A opet, i nije tako, jer sve će proći, svega će možda uskoro nestati, pa će možda i Dalmacije nestati, ali će ostati “Dalmatinska kuhinja” Alda Ivaniševića, kao pouzdan kulturnohistorijski spomenik toga nestalog svijeta.

    U Ivaniševića se ništa ne podrazumijeva. On računa i na čitatelja – ili na amatera na zelenoj i na ribljoj tržnici, u dućanu i u mesnici, te za štednjakom – koji ama baš ništa ne zna. “Dalmatinska kuharica” tu je da ga izvede iz neznanja, provede kroz cjelokupni saznajni postupak, u rasponu od kulturološkog i antropološkog kontekstualiziranja, do pripremanja jela, kuhanja i izjedanja onoga što se skuhalo. Njegovi su recepti maksimalno svedeni, ali do kraja egzaktni i konkretni. Za razliku od mnogih autora, među njima i onih koji su sastavili i napisali neke od najboljih kuharica našega doba, koji se kreću unutar metafizičkih pojmova prstohvata, pregršti ili vrha noža, pa završavaju s onim anđeoskim malo posolite, malo popaprite, baš kao da je njihov čitatelj među anđelima boravio, pa zna što je to – malo, Aldo Ivanišević piše bez ontoloških zastoja, kao da i sam svako jelo kuha po prvi put. Ili kao da je Bog, pa sve odozgor zna. Ali precizno!

    Sljedeće: on je majstor od lokaliteta i mikrolokaliteta. Izdijelio je Dalmaciju onako kako je već administrativno izdijeljena, ali tako da prati mjesne varijacije pojedinih jela. Čim bilježi varijacije, on bilježi i izvore. Ne krade recepte, nego ih autorizira. 

    “Dalmatinska kuhinja” je među onim najvažnijim knjigama naših knjižara i bibliotečkih polica. Vrijedi ju poklanjati svima koji govore našim jezicima.

     

    Damir Šodan: Gavran, Buddha, Yamaha; Vuković&Runjić, Zagreb 2021.

    Nemam ništa protiv, ali nisam ni za hrvatski haiku. Osim ako niste Predrag Lucić. Ili Damir Šodan. No, ni sam Lucić nije hrvatski jezik tako prispodobio trostihu od pet-sedam-pet slogova, kao što je to u ovoj briljantnoj knjižici učinio Šodan. Pjesnik je tu jezik toliko sveo i suzio, da mu i čitav roman može kroz ušicu igle proći. Čujte: “krv u mislima./ kuća. škola. džamija./ logor Omarska.” Ili: “gavran u crkvi./ Isus bi ga spasio/ – ali ne može.” Knjiga je to od sto haikua, ili od tisućusedamsto slogova. Čudesno pjesničko djelo, malo koju sam suvremenu hrvatsku pjesničku knjigu tako intenzivno doživio, ali se čita i kao prozna cjelina, putopis, dnevnik, roman o odrastanju i propadanju. Sebe i svijeta. Malorjeki emocionalni udar. Tako: “lipanj na Braču. razigrani jarići./ oganj. brabonjci.” I tako: “kraj kolovoza. Zadvarje. pred zadrugom/ kisne magare.” Godinama, Šodan je živio i radio u Haagu, na Sudu. Fenomenalna je katkad za pisca distanca. Evo je: “Haag. fin de siècle./ rum. kokain. kartice/ ruž za usmine.” To jača boje zavičaja: “jugo u školjci./ poljudska ljepotica./ grad bez ukusa.” Šodan je majstor jezične cjelovitosti: ukus je ovdje ona srpska riječ, koja obuhvaća i hrvatsku – okus.

     

    Ivan Kušan: Koko i duhovi 

    Smisao dobre školske lektire bio bi da lektiru još jednom pročitaju i roditelji. Da im djeca sretno odrastu, roditelji moraju ostati djeca. Ali je li ova knjiga u školskoj lektiri? Nije važno ako nije: sami ste svoja škola, a djeca u vas gledaju kao da ste Harvard i atenska škola, istodobno. Požurite, bit će kasno kad u vama vide ruševinu.

    Miljenko Jergović 24. 04. 2022.

    Izuzetna monografija o Tramošnici

    Tadija Bubalović, Tramošnica i tramošnički kraj, povjesnice s pogledom na budućnost, monografija, naklada Tadija Bubalović i Župa Gornja Tramošnica, 2022.

     

    Punih 474 godine (1548.–2022.)  Tramošnjani su uspjeli očuvati svoju zemlju na čijoj se ravnici kao uzvisine održavaju samo tri njezina brežuljka. Minuli rat ih je rastjerao kojekuda, u kovčezima se sve češće  vraćaju umrli, s novim projektima vraćaju se najhrabriji, oni kojima je ta zemlja sve, život sam. To su oni koji vjeruju u svoj rad i pamet, među njima su i farmeri i umjetnici… Rastjerani su silom kad je u obje Tramošnice živjelo ukupno 3.302 stanovnika, usprkos sumornim činjenicama, oni su danas glavni obnovitelji postratne zemlje zvane Tramošnica. Jednoga dana možda će Tramošnica (Tremošnica, Čremošnica, Tremoscniza, Tremoshnicza, Tramošnjica, Tramosqniza, Czeremosniza, Schirmosnitza)  opet imati predratni broj stanovnika, među obnoviteljima, sigurno je, neću biti ja, sigurno je da hoće samo ova knjiga, čiji je autor Tramošnjanin Tadija Bubalović, nekad sarajevski sudac i odvjetnik, on je ovu vrijednu knjigu pripremio u povodu punih 220 godina postojanja i djelovanja stare matične župe Tramošnica. 

    Što to ova njegova knjiga monografskog karaktera sadrži i kako to prezentira? Svemu što opisuje svom budućem čitatelju ova knjiga pristupa na znanstven način, s mnogo dragocjenih podataka s raznih izvora o Tramošnici, Gradačcu, Bos. Posavini, Bosni i Hercegovini, prvi put na takav način od nastanka do danas.  Autor je u njoj vrlo detaljan i sistematičan, sve je na njezinim stranicama na sigurnim temeljima. Prije nje nitko nije o Tramošnici tako pisao, ona je na svojih 315 stranica prošla svim vremenima njezina postojanja, koja su od prvih dana do danas bila vrlo turbulentna i izuzetno teška za svakoga njezinog žitelja svih 474 godine. Istina, na sličan koncepcijski način, na 225 stranica, u povodu 40. obljetnice osnutka, godine 2013. u nakladi Svjetla riječi to je učinila i monografija Marijana Karaule Župa Donja Tramošnica, ali samo za jednu tramošničku župu.

    Što je Tramošnjane još održalo u njihovoj zemlji svih proteklih godina postojanja? Održao ih je njihov duh koji su od njezina postojanja hrabrili franjevci, njezini najvjerniji i najuporniji čuvari otkad su u Bosni, od 1291. godine. Buduće čitatelje Tramošnice i tramošničkog kraja monografije Tadije Bubalovića čeka njezina bogata trpeza ukupnog života jednog mjesta, jednog manjeg grada. U prvom dijelu ove monografije su povjesnice Tramošnice i tramošničkog kraja, a potom Bosne, Bosanske Posavine i Gradačca. Autor takvu svoju koncepciju u svom uvodu obrazlaže ovako: „Bogatu povijest Tramošnice treba promatrati u kontekstu sudbinskih razdoblja bosanske, bosansko-posavske i gradačačke povijesti. To je njezin ne samo povijesni već i geografski, prirodni, narodnosni, demografski, jezični, konfesionalni, tradicijski i kulturni okvir kojim je određen njezin prepoznatljivi identitet.“ I nastavlja: „Koncepcijski, pa i sadržajno, pisana je tako da se može čitati i razgledati u dijelovima, neovisno o unutarnjem redoslijedu. Puno je većih i manjih tematskih cjelina, pa se nadam da će svatko pronaći ono što ga zanima.“

    U jednom svom ratnom tekstu napisao sam da je svakom čovjeku zavičaj izuzetno važan, da je Tramošnica u njemu za mene „samo jedna točka u njegovom kozmosu.“ I strahovao sam da ću u ratu izgubiti „i tu jednu točku, dragu, kao što čovjeku može biti drag najbližnji, rođeni! U njoj je sva krv moga života: djetinjstvo, mladost, zrelost. Čovjek bez zavičaja isto je što i zvijezda bez sazviježđa.“ Kao da mi je ova monografija na najbolji način izbrisala taj strah, svojim pričama o Tramošnjanima, koji su se u poraću autorskim djelima suprotstavili svim vrstama razaranja i progona, vratila mi je nadu da je na najbolji način, zahvaljujući njima, nastavak života moguć. 

    Tko su ti ljudi i koja su njihova djela u renesansi života u tramošničkom kraju? I u Donjoj Tramošnici i u Gornjoj Tramošnici opet su zasjale zvijezdice. One tek počinju širiti svoje sazviježđe u kojemu su privatnici raznih profila. Među njima su poduzetnici Niko Mašić (vlasnik farme „Agro-Mašić“), Ivan Šokčević (investitor i vlasnik Doma za starije i nemoćne „Majka Terezija“ u Tramošnici Gornjoj), Anto Jurkić (akademski kipar, vlasnik Umjetničke ljevaonice „Jurkić“ i restaurator skulptura), fra Nikola Bošnjak (vlasnik izuzetno vrijedne kolekcije slika i grafika), sestra Božena Gagulić, redovnica (naivna slikarica), Marija Bošković (skupljačica karakterističnih govornih fraza Tramošnjana tiskanih i u ovoj knjizi, autorica knjige Tramošnica … u svojoj riječi), Slaven Miličević (akademski kipar), Marijan Dadić (akademski slikar). Iako svi spomenuti vjerojatno nemaju stalno prebivalište u Tramošnici, njihove vrijednosti sigurno imaju, one potiču izgnane i prognane da se vrate u Tramošnicu. Stimulirajuće su i ohrabrujuće. 

    Sa spomenutim Tramošnjanima Tramošnica je u poraću dobila sadržaje koje prije rata nije imala: Slikarska kolonija u Donjoj Tramošnici (i galerija kolekcionara fra Nikole Bošnjaka je u toj župi u pripremi), Dom za starije i nemoćne „Majka Terezija“ u Gornjoj Tramošnici, od 2018. godine Umjetničku ljevaonicu „Jurkić“ akademskog kipara Ante Jurkića i sina Luke u Donjoj Tramošnici, Muzej i knjižnica „Fra Valerije Stipić“ u Gornjoj Tramošnici.   

    Ova monografija Tadije Bubalovića govori i o razvoju sporta,  o izvornoj glazbi, tradiciji i običajima, svetkovinama, narodnim nošnjama, starinama i govoru u Tramošnici. Vrlo iscrpno obrađuje i temu školstva koje je pred minuli rat bilo na vrhuncu svog razvoja starog 166 godina. Nažalost, u Tramošnici je školstvo  minuli rat zaustavio, nema djece, nema mladih, vraćaju se samo stariji. A Tramošnica je veliko i raštrkano naselje sa desetak sela (Orlovo Polje, Grab, Okruglić, Kozići-Puškarići, Marjanovići, Brdo, Tuzlani, Liporašće, Njivak, Čardak, Bubalovići). Sve do 1968. Tramošnici je pripadao i Turić, tada ga je od nje nadbiskup Čekada odvojio i proglasio župom. Četiri godine nakon Turića (1972.) i Srednja Slatina, posvećena sv. Franji Asiškom, odvojena je od matične župe Tramošnica. 

    Većina onih koji su danas s djecom u Tramošnici, nažalost, nema ni svog najbližeg susjeda. U desetak zaselaka, danas ih i u jednoj i u drugoj župi živi samo oko 500. Svi ostali Tramošnjani su izbjeglice, u raznim dijelovima svijeta. Kad je rat završen, u Daytonu su Tramošnicu podijelili na dva entiteta. Tramošnjanima je falilo nešto oko pet kilometara da svi ostanu u Federaciji, polovica ih je pripala drugom entitetu, Republici srpskoj. Da se to nije dogodilo, i tih 500 povratnika bili bi danas kao i prije rata u Gradačcu. Škola im je danas samo do petog razreda, od šestog do osmog idu u Gradačac ili u daytonsku općinu Pelagićevo. Do petog razreda uče na hrvatskom, u Gradačcu nastavljaju na bosanskom, u Pelagićevu na srpskom. Iako od šestog do osmog ne uče na hrvatskom, u knjižice im učitelji ipak upisuju hrvatski jezik. Poslije, većinom, nastavljaju školovanje u drugoj državi, u Hrvatskoj.  

     U monografiji je tiskan i spisak svih učitelja i nastavnika, među kojima je najdugovječniji Đorđe (Đoko) Lazarević (1929.-2011.), rodom iz Bijeljine. Bio je oženjen Tramošnjankom. Po njegovoj želji sahranjen je u groblju u kojem i njegova Tramošnjanka, na groblju u Okrugliću. Od domaćih nastavnika najdugovječniji je Stjepan (Stijepo) Mijić iz Čardaka.

     Malo je Tramošnjana koji znaju da je u njoj rođen jedan od najboljih poznavalaca Biblije. Svoje čitatelje s njim detaljno upoznaje ova monografija. Zove se Mato Zovkić, on je jedan od najučenijih živućih Tramošnjana. Nakon pučke škole, mature i licencijata za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je u Đakovu 1963. Doktorsku disertaciju obranio je na zagrebačkom KBF-u 1968., a 1972. postigao je i magisterij iz Svetog pisma na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Od listopada iste godine pa sve do 2011. bio je profesor na sarajevskom KBF-u. Senat Univerziteta u Sarajevu dodijelio mu je u mirovini 2015. počasno akademsko zvanje profesora emeritusa. Autor je više od 20 knjiga, preko 200 znanstvenih članaka, desetak prijevoda teoloških knjiga i dijelova Biblije, piše i  recenzije na knjige, svoje radove objavljuje na hrvatskom, engleskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku. 

    I Franjo Kristić, profesor povijesti i latinskog jezika, rodom je iz Tramošnice. Kao gimnazijski profesor radio je u Gradačcu, Dubrovniku i još nekim bh. i hrvatskim mjestima. Autor je  Tramošničkog spomenara objavljenog prigodom 200-te obljetnice osnivanja župe Tramošnica (1802.-2002.). 

    Tramošnjani su u svojoj dugoj povijesti sahranjivani u četiri groblja: Džudovsko groblje (najstarije, zagonetno, geološki neistraženo), Novo groblje na Grabu, groblje u Turiću (staro oko 250 godina, u njemu je pokopan Sluga Božji, mučenik fra Lovro Milanović, rodom iz Sarajeva, na službi vrlo kratko u Tramošnici) i groblje u Okrugliću (zajedničko za obje župe, po predaji staro oko 400 godina s preko 30.000 pokojnika). Na groblju u Okrugliću su i kosti pjesnika fra Andrije Barukčića (1805.-1839.). Rođen je u mjestu Osredak kod Doboja, 11. 11.1805. Prijateljevao je s fra Ambrožom Matićem (Blaževac, 1795.-Garevac, 1849. ) koji se utopio u rijeci Bosni. Fra Ambrož je bio  župnik u Tramošnici od 1831. do 1849. U groblju Okruglić pokopan je i  fra Ilija Ćavarović (1844.-1901.), graditelja prve crkve u Tramošnici (1888.). Fra Lovro Milanović (1777.-1807.) bio je župnik u Tramošnici do 3. veljače 1807. godine. U turićkom zaseoku Staro Selo te godine ga je mučki ubio Mujo Arnaut, nadglednik imanja Osman-bega Gradaščevića.

    Monografija Tramošnica i tramošnički kraj Tadije Bubalovića je vrijedan istraživački projekt. Oslonjen je na bogatu literaturu, sveobuhvatan je, uzorno postavljen i realiziran u vrlo kvalitetnoj tiskari Grafomark, Zagreb. Bogato je ilustriran vrijednim fotografijama.

    Život gotovo svake knjige je do Sudnjega dana, one najvrjednije vjerojatno će biti i u knjižnicama uskrslih iz mrtvih. Siguran sam da će se i ova monografija nalaziti u riznici dugovječnih i izuzetnih, pouzdanih čuvara prošlosti. Hoće li potaknuti povratak prognanih Tramošnjana veliko je pitanje jer predugo traje njihov život u novim sredinama. Sve što prognani nisu znali o svom zavičaju prije rata, saznat će iz ove knjige ako je kupe i pročitaju. Hoće li ih novo saznanje vratiti ratom opustošenom rodnom kraju, umrtvljenom i devastiranom u kojemu je sve njihovo blago „teško“ gotovo pet stotina godina svakojakoga života njihovih predaka, otkrit će budućnost. Ma čija bila, toliko stara baština dira u srce i potiče na povratak da zauvijek ne ostane samo mrtvo gnijezdo povratnika. Jer, rečeno je: Svoj si samo onda kad na svome si.

    Mirko Marjanović 23. 04. 2022.

    Ljudi iz Azovstala

    Premda neusporediva u širini (zločinačkih) operacija, te samim tim i u broju pogubljenih ljudi, ratnih zarobljenika, civila i vojnika koji su se pokušavali predati, dva zločina, onaj vukovarski na Ovčari, i onaj koji je uslijedio po padu Srebrenice, imaju dva zajednička elementa koji ih čine u posljedicama neprolaznim, nezalječivim i simbolički upečatljivijim od tolikih drugih zločina u našim ratovima. Prvo: ubijani su muškarci koje je zajednica percipirala ne samo kao svoje bližnje, nego i kao čuvare i jamce svojih identiteta, svoga zavičaja, doma i pripadnosti. I drugo: ubijani su nakon što je borba bila okončana, gradovi su pali, nije tu bilo nikakvog rata, a njihovo stradanje provedeno je pred očima i u vrlo bliskom prisustvu vojnih i civilnih predstavnika međunarodne zajednice, inozemnih novina i novinara, televizija cijeloga svijeta. Ubijanje na Ovčari i oko Srebrenice stoga nije, i to s dobrim razlogom, doživljeno kao zločin onih zločinaca koji su to ubijanje proveli, niti onih zločinaca koji su ubijanje naredili, ali ni, posredno govoreći, kao zločin moralnog i svakog drugog saučesništva naroda iz kojeg su zločinci potekli, koji ih je podržavao i koji ih je, zločince, izglasao na slobodnim demokratskim izborima. Ubijanje na Ovčari i oko Srebrenice bio je i ostao zločin građana svijeta, njihovih vlada i vojski, koji su ga nijemo ispratili, i nisu učinili ništa. Na Ovčari i oko Srebrenice ubijali su građani svijeta, a ne samo ubojice.

    U Mariupolju, u željezari Azovstal, nalaze se muškarci koje zajednica percipira ne samo kao svoje bližnje, nego i kao čuvare i jamce svojih identiteta, svoga zavičaja, doma i pripadnosti. Njihova sudbina je danas, u subotu 23. travnja 2022., na jednak način pred očima svijeta, na desnome i lijevom dlanu svakoga od nas, pogotovu ako potječemo iz zemlje koja je članica Europske Unije i iz zemlje koja je članica Nato saveza (bez obzira što smo se možda i opirali tim savezima). Zločinci koji imaju ozbiljnu nakanu da poubijaju muškarce u podzemlju Azovstala, naoružane ukrajinske vojnike – kao što je to ministar obrane Rusije Šojgu i najavio, najavljujući juriš, a predsjednik Rusije Putin mu, kobajagi, dao suprotnu naredbu – zapravo su nakanili da svoj budući zločin podijele sa svijetom na taj način da svi za njega postanemo odgovorni i da se između nas i Ukrajine stvori isti onaj zid koji je 1991. stvoren između svakog Vukovarca i svijeta, a 1995. između svakog Srebreničanina i tog istog svijeta.

    Mi smo ovoga trenutka dužni spasiti muškarce, vojnike iz Azovstala, umjesto da lijemo suze nad humanošću zločinaca koji će opet čokoladice dijeliti dječici i ženama kada ih budu evakuirali iz Azovstala. Spasit ih možemo tako što ćemo uzbunjivati svoje bližnje, ljude na ulici, ljude po fejsbuku, svoje vlade i predsjednike, vapeći da ti muškarci nisu samo čuvari i jamci ukrajinskih, nego i naših identiteta, zavičaja, domova i pripadnosti, i da zločinci ubijajući njih, ubijaju ono što smo mi i što mi želimo biti.

    Konkretno to znači ovo: ako, recimo, živimo u Hrvatskoj, onda o svom gnjevu i očaju vezanom za muškarce u Azovstalu odmah obavijestimo premijera Plenkovića, njegove ministre, predsjednika Milanovića, njegove savjetnike, sve njihove bližnje, rodbinu, prijatelje. Ne bismo s ubojicama.

    To je, zapravo, sve. 

    Miljenko Jergović 23. 04. 2022.

    Moj susjed čika Džemo

    Kad čovjek ostari, ništa mu drugo ne preostaje nego se sjećati, nekih starih, uvijek govore ljepših vremena. Tako i ja.

    Sjećam se, iz vremena kad sam bio dječak (moja žena kaže da nisam još odrastao) skoro svih susjeda koji su živjeli u mojoj zgradi. Moja obitelj se tu doselila 1971. godine, na raspustu između prvog i drugog razreda osnovne škole. Prvi sam razred završio u osnovnoj školi „Sestre Ditrih“, a nakon preseljenja nastavio osnovnu školu „Manojlo Popić“. Više ne sjećam tko su bile te sestre i tko je bio Manojlo, ali mora da su bili važni onom sistemu. Ulica se zvala 8. marta, a svi smo je zvali Begagića mahala, jer su tu, po pričama starih Zeničana, živjeli Begagići koji su imali puno zemlje, a partizani im nacionalizirali, napravili višekatnice i ceste.

    Jedan od tih susjeda bio je i čika Džemo. Živio je na trećem katu, u jednosobnom stanu, sa suprugom Hasnom. Nisu imali djece pa su, nekako, voljeli našu galamu ispred zgrade, više nego većina drugih susjeda, jer naši nestašluci i dernjava nisu bili, baš, mali. Kako su oni voljeli nas, tako smo i mi voljeli čika Džemu i tetu Hasnu. Oni su bili tihi, mirni ljudi, nikada nisi mogao čuti povišenog tona iz njihovog stana, uvijek ljubazni sa svim susjedima, posebice s nama, djecom. Mi smo se utrkivali tko će od nas ponijeti kese i cekere teti Hasni na treći kat, da se ona ne umara, tko će donijeti čika Džemi LD cigarete, ni onda nas prodavačice u kiosku nisu pitale za godine.

    Ali, čika Džemo je svoju tugu što nema potomaka liječio u mekoj rakiji, danas bi rekli brlji, a teta Hasna u, gotovo, ritualnoj samoći, sjedeći na balkonu, ispijajući kavu i pušeći cigarete, gledajući negdje u daljinu, ne vidjevši ništa.

    Naši stari su pričali kako je teta Hasna stroga, oštra, danas bi rekli zajebana žena. Radila je tadašnjoj općini, slabo se družila s drugim ženama, jer uvijek joj je nedostajala ona važna tema, ona važna karika života, djeca, o kojoj bi mogla pričati. Nije se mogla hvalisati njihovim uspjesima u školi, izvannastavnim aktivnostima, sportu. Nije se mogla žaliti kako je djeca ne slušaju, kako slabo uče, kako ih ništa ne zanima osim igre, kako preglasno slušaju one čupave drekavce s radija. Samo su rijetke žene razumjele njezin teret na srcu i duši. Zato se povlačila u sebe, a sve svoje nedaće iskaljivala je na čika Džemi.

    Čika Džemo udaran je s dvije strane. S jedne strane mučilo ga je, kao i njegovu ženu, to što nisu imali djece, a s druge strane mučila ga je i Hasna, koja ga je kinjila za svaku sitnicu.

    Tih, miran, uglavnom pripit, išao je lagano, nikada nisi mogao, po govoru tijela, reći je li i koliko pijan. Valjda je to od svakodnevne, uporne vježbe.

    E, zašto je nastala ova pričica o čika Džemi? Jednostavno, on je, u strahu od svoje Hasne, pod utjecajem maligana, kad bi se penjao do svog stana na trećem katu, hvatao kvake od svih vrata na koja je nailazio. Prva vrata koja bi otvorio, on bi uredno ušao i legao na prvi kauč, otoman, ili sjeo u fotelju, zaspao tu gdje jeste, taman dok se ne otrijezni. Pijan ili pripit nije smio Hasni pred oči izaći.

    Mi smo, djeca i odrasli susjedi, bili naviknuti na te njegove ulaske i lijeganja. Naši roditelji ga nisu tjerali, naprotiv, i mame i očevi, još su ga i pokrivali. Mi djeca ga se nismo plašili, jer od njega smo mogli dobiti poneki slatkiš i uvijek jedan iskreni, široki osmijeh, koji je kod nas otvarao sva vrata za čika Džemu. Nikome od nas nikada nije palo na pamet reći teti Hasni gdje je on, gdje spava. Nikome on nije smetao.

    Tek jednom, dobri čika Džemo, prilično pijan, uhvati za druga vrata po redu, jer prva gdje su stanovali Stevo i Desa bila su zaključana, u tom stanu stanovao je doktor Tozo i njegova žena Nada, umjetnička slikarica. Tozo se, inače, zvao Svetozar, ali mi ga nismo zvali nikako drugačije nego doktor Tozo, a Nadu smo zvali Nada molerka, čuvši to od naših mama. Kako je čika Džemo otvorio ulazna vrata, prva slijedeća su bila od male sobe koju je slikarica Nada koristila kao svoj atelje u kojemu je radila slike, ili kako bi naše mame rekle: svoj moleraj, inače koje baš i nisam razumio, ma koliko gledao u njih. On je ušao, lijepo pozdravio i tiho se spustio na dvosjed pored zabezeknute Nade. Tozo i Nada, inače su tu, u taj stan, doselili netom prije, pa se nisu stigli upoznati sa situacijom oko čika Džeme.

    Nada, jadna, sva zbunjena i prepadnuta činjenicom kako joj u sobi leži nepoznat muškarac i uredno i mirno spava, ustrči na drugi kat kod Drage, koji je radio na birou za zapošljavanje, jer su on i Tozo igrali šah, i s vrata kaže svom Tozi:

    – Tozo! Tozo! Eno neki čovjek leži u ateljeu i spava!

    A Tozo, između dva šahovska poteza, onako sa čačkalicom u ustima, ne pogledavši ženu kaže:

    – Ma pusti bona, to je Džemo. Što brineš?  Kad odspava, sam će se popeti svojoj Hasni.

    Nada ga pogleda sva zabezeknuta, jer joj nije bila jasna Tozina mirnoća, ali i činjenica da on zna tko je čovjek u njenom ateljeu, na njenom dvosjedu.

    – E jebo te Džemo! – rekla je Nada, obrisala ruke umrljane bojom od sebe i izašla, ne čuvši pozive Dragine žene Bose da popiju kavu i zapale po cigaru.

    Tomislav Pupić 21. 04. 2022.

    kišobran na dugme 

    dolazi gusta jesen
    preko plavih brda 

    mrak i sve u njemu
    nisko stoji ispod srca 

    šperploča nebeska se
    na rajsneglama klima 

    iznad naših jedinih
    glava 

    nebom plove tereti
    puni govana malih 

    ne boj se 

    imam jedan ništa
    kišobran na dugme

    Goran Milaković 20. 04. 2022.

    Dva oraha, orašar

    /Milošu Sofrenoviću, 
    po Stravinskom/

     

    Duševno oboljela lijepa susjeda, žena od nekih pedesetak godina, živi sama, ima negdje sina i bivšeg muža. Uporno, na devetom katu solitera, minuciozno, polako, zalijeva dvije svježom zemljom ispunjene boje cigle saksije. U svakoj po sad, mlada nekog cvijeta. Jutro je proljetno, scena krajnje osvijetljena, gotovo blješti. Ponekad, ona ima te dane, kad vrišti, bude agresivna, užasno uznemirena. Tada je odvezu. Bude obavezno policajac ili čak i po dvojica. Nema je onda tjedan, možda mjesec, pa se vrati mirna, još užasnije mirna od užasne uznemirenosti. Šeta, ide u ribolov, ima kompletnu ribolovačku opremu, bicikl.

    Možda dvaput sam vidio, za desetak godina, da ju je posjetio vjerojatno sin, noseći joj brašno.

     

    Uzvodno je brašno raspršeno u snijeg, jedan anđeo brašna.

    Kronika svakog života – polazi od ubijanja mladenke ka natrag, ka zaljubljivosti.

    Što će biti sa sadom mladog oraha, u cigle boje saksijama? Ništa.

     

    Javila mi se A. T., mlada žena iz Engleske, ima odraslog već sina, piše da je pročitala romane, da je se sigurno ne sjećam, sa šestog je kata, uspjela je u nekom izbjegličkom konvoju napusti grad 1993. kao dvanestogodišnja djevojčica. Majka je umrla mlada, kad je imala sedam, a oca su ubili u nekom logoru.

    Užasno se isplakala čitajući neke slike, u romanima, koje i ona pamti, kad je još preskakala lastiš o-li-pi-jada-iza-bije-la-gra-da, piše mi.

    Jedan angeo brašna, koji se osjeća snješkom bijelićem, pa se smrzava, usred postanka kruhom.

     

    Pita me sjećam li se zajedničkog komšije, imena nekog, koji joj je oca odveo u logor?

    Ti ljudi su je čuvali kad joj je majka umrla. Da, sjećam se, kažem, i da je umro ulaskom u stoljeće, dodam.

    E, on. Vodio me na terasu zgrade, da mi pokaže kako se odozgo vidi rijeka. I danas osjetim njegove prste pod majicom i njegovih zadahtanih riječi – baš su kao dva orašćića, smrznuta.

     

    A ti, na kom si sada katu, pita me.

    Mora da ste me zamijenili, ja nisam napisao nikakve romane, pišem joj.

    Darko Cvijetić 20. 04. 2022.

    Ali ako svi budu pisali poeziju, što će onda raditi pjesnici?

    Poeziju da bi se čitalo treba imati dara. A taj dar možda je u vezi s nečim što nam je oduzeto s polaskom u školu: sa sposobnošću da se čudimo zvuku, ritmu i melodiji svake riječi materinjeg jezika, i da u hinjenom ili stvarnom neznanju značenja izmišljamo i izmaštavamo iz zvuka, ritma i melodije riječi. Onoga dana kada si prvi put dobio po ušima i po jeziku, jer si neku riječ drukčije čuo, ili si iz onoga što čuješ zamislio značenje koje se razlikuje od značenja koje se uči u školi, tog dana uskraćen si za jedan važan dar. Osim tog dara, poeziju da bi se čitalo, trebalo bi ostati imun na dugi niz predrasuda o tome što poezija ustvari jest. Jer, uistinu govoreći, poezija koju bismo čitali, e da imamo tog dara, zapravo je poezija koja nije poezija.

    U hrvatskoj književnosti, kao i u onih nekoliko obližnjih, a možda je tako i u svim drugim književnostima, od vremena kada je slobodni stih dobio pravo građanstva, ili još od nekih ranijih vremena, pjesnička hijerarhija stvar je društvenog dogovora. Veliki pjesnici i pjesnikinje često su oni koje velikim proglase članovi društva, profesori, akademici, nakladnici u zlatnim krletkama, televizijske urednice iz sektora kulture, ili politički delegirani komesari nacionalnog pjesništva. Zato antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva djeluju nekako suho i tvrdo, kao rasuti olovni slog kakvoga nedovršenog znanstvenog rada, kao bilješke po salvetama dokonih čekača vlakova, koji se nikad ni na jedan ne ukrcaju, nego samo bi da izgledaju kao da nekamo idu… A onih nekoliko doista zanimljivih, po svojim pjesmama jedinstvenih, katkad i genijalnih pjesnika i pjesnikinja iz naše pjesničke povijesti, gotovo su u pravilu tek nakon smrti postajali najveći. Njihovi grobovi orijentiri su po antologijama prepunim neke tugaljive i neurotične, ali u književnosti savršeno beznačajne čeljadi.

    Vjerojatno zato u hrvatskoj je suvremenoj poeziji obilje intelektualaca, umjetnika iz raznih domena, advokata i liječnika – pazim da se netko ne prepozna! – strojarskih i elektroinženjera, nekih finih i uslužnih ljudi, koji su uvijek spremni da učine uslugu. Svi oni redom su antologizirani hobisti. Da, dogodi se da advokat ili slikar ostanu upamćeni kao veliki pisci, ali nema te književnosti, osim hrvatske – naročito na odjelu poezije, koja je skoro cijela ispunjena hobistima. Ili, da ne budemo zlobni, renesansnim umovima: eno jednog akademika, neka se prepozna, čuvenog endokrinologa ili proktologa, uz to već trideset godina i karijernog diplomata, koji je toliko genijalan pjesnik da ga je uzdiglo u čast akademika. Da mu se dalo za zaigra fudbal, ime bi mu bilo Edson Arantes do Nascimento, a zvali bi ga Pelé. No, srećom, fudbalistima nije kvario igru, fudbalisti su ozbiljniji svijet od pjesnika… Ali ako će poeziju svi pisati, a što će onda raditi pjesnici?

    I tako, nakon ovoga tragično predugog uvoda, koji je trebao poslužiti kao kontrapunkt, stižemo do knjige pjesama Nataše Govedić “Zlice i vilice” (Fraktura, Zaprešić 2022.). Autorica je kazališna kritičarka – često mi se, valjda od prevelike dešperacije, učini da je i posljednji kazališni kritičar u Hrvatskoj, koji se tim poslom bavi kontinuirano, ali i bez ambicija da se zaposli u marketingu – potom, dramaturginja je, teoretičarka i esejistica, prije nekoliko godina napisala je roman “Kako zavoljeti morskog psa”. I premda se može učiniti da i ovo nabrajanje sugerira moralno-intelektualnu širinu maloprije spomenutog endokrinologa, istina je da se Nataša Govedić bavi samo jednim poslom: pisanjem o odnosima među ljudima, u životu i na sceni, a onda i, sasvim prirodno, odnosima među riječima. Čak bi se moglo reći da je njezin posao vrlo specijalistički. Ona je doista pjesnikinja.

    Knjigu “Zlice i vilice”, kao i prethodni roman, kao i slikovnicu “Zmajir – i boja koje nema” iz 2015, Govedić je objavila u vrlo obimnoj suradnji s Hanom Lukas Midžić. Premda je “Zmajir”, formalno govoreći, namijenjen djeci, sve tri knjige odlikuje pomalo začudno stilsko- tematsko jedinstvo. I nije loše, pogotovu tko je spreman poigrati se, sve tri pročitati i pogledati o istome trošku, ili ih čitati s mišlju o mogućim cjelinama dva imaginativna svijeta.

    “Zlice i vilice” otvara pjesma “Zlobro”. Čitajući je s nogu, u knjižari, razvedrio sam se pomislivši najprije na Hljebnikova, pa na Anku Žagar i Josipa Severa, ali prije sve troje njih, pomislio sam upravo na onu djecu koja prije polaska u školu još uvijek savršeno vladaju jezikom, koji možda do kraja i ne razumiju, ali nije ih briga, niti je važno. Riječ “zlobro” takva je riječ, i gotovo sve riječi u pjesmi dječje su po mjestu tvorbe i po glavi iz koje su nastale. Odrasli kada se igraju, čak i kada su veliki, najveći igraoci i tvorci materinjeg jezika, kada se igraju kao što se, recimo, igrao Ivan Slamnig, u toj igri i riječi su odrasle. Nataši Govedić u “Zlobru” riječi su djetinjile. 

    I onda sam knjigu odnio kući, da je dalje čitam, a u njoj bile su uglavnom neke drukčije pjesme. Naravno da me je to iznenadilo, pa zbunilo, ali nisam se stigao razočarati. Nataša Govedić u svojoj knjizi stvara neočekivani spoj racionaliziranog, gotovo antipjesničkog diskursa, iz kojeg uredno plijevi svaku proizvoljnosti ili suvišnu metaforu, i slobodnoga dječjeg govora, impulsivne pjesničke invencije i poezije u nekom izvanvremenskom obliku, onakve kakvom je znao bajati i čarati Vasko Popa. Govedić kao da piše onako kako joj u trenutku dođe, kao da nije obvezana nikakvim formalnim ni stilskim pretpostavkama o tome što njezina pjesma treba biti i kakva treba biti. Sreli su se u nje dar, vrlo ozbiljan dar, onaj koji smo spomenuli u prvoj rečenici, dar za čitanje poezije, i ozbiljna, temeljita i raznovrsna načitanost. Malo mi je, istina, neugodno, rekao bih da se sramim dok spominjem načitanost, jer se osjetim kao Jovan Skerlić! Čuj načitanost! Ali to se ne može drukčije nazvati ni reći. Čitajući koješta, Govedić je naprosto saznala što sve smije. Tojest, saznala je da pišući pjesme, kao i izmišljajući riječi, dijete u čovjeku smije sve.

    Naši pjesnici zaziru od aforizma, anegdote i razumljivosti. Ono čega ima u stihu ne smije biti ono čega ima među ljudima i među stvarima. Osim ako nije riječ o namjernim banalnostima. To je onda nešto drugo. Nataša Govedić nije jedna od njih, pa tako onda može napisati ovakvo što. Naslov je pjesme “baci dobro niz vodu, naći ćeš ga uz vodu”, i ide ovako: “staričica europa već bi to mogla znati/ o svojim izbjeglicama/ koliko god bodljikave žice razmatala/// voda će proći”. Eto, recimo, pjesme koja čovjeka gane, i koja bi mogla biti uklesana na sve granične kamenove, na svim izbjegličkim jezicima Europe. Bez sentimentalnih iskaza, bez osuda i filozofskih misli, vrlo jednostavno, kao “non pasaran”, ali ovaj put obrnuto, “voda će proći”.

    Ili pjesma “zašto sigurno neću napraviti seppuku”, koju bih također rado ovdje ponovio, izgovorio, reproducirao i prepisao, ali ne mogu, jer sam već i onu prethodnu oštetio. Naime, Nataša Govedić većinu svojih pjesama niže u kompleksne grafičke oblike, koji se onda teško interpretiraju. Ali možemo onda učiniti ono najgore: prepričati pjesmu. Pjesnikinja se u pjesmi pozove na proznu crticu Vesne Parun, iz neke zaboravljene zbirke, u kojoj ona kaže da čovjek može bez svega u životu, samo ne može bez neba. Kaže ona to samo onako, kao da i nije važno. A najvažnije je. A nebo je, ustvari, zrak. Ili “vazduh/ sav duh/ sveduh/// u to se nož ne zariva”. I čitatelja sori i s crnom zemljom sastavi time: “u to se nož ne zariva”. U vazduh, zbilja, nož se ne zariva. I vazduh je sav duh, i Duh sveti, i nebo. A ono što je važno, i što čini veliko preimućstvo Nataše Govedić pred brojnim pjesnikinjama i pjesnicima koji sudjeluju u utrci za hrvatski Parnas (na kojem je, da citiramo zaboravljenog Krešimira Kovačića, “samo par nas”), jest da jezik nije politička odluka, kroz jezik nemoguće je provući granicu, jezik ne možeš popola podijeliti bodljikavom žicom, pa je onda za pjesnikinju važno znati da ni vazduh i zrak nisu isto. Vazduh i zrak toliko su dvije različite stvari da Nataša Govedić bez vazduha nikad ne bi napisala pjesmu “zašto sigurno neću napraviti seppuku”, i ne bi mene tako sorila. A ako su vazduh i zrak različite riječi, što poezija očitim čini, tada jezik može biti samo jedan. 

    Zatim jedna divna neljubavna ili postljubavna pjesma “o ljudima koji nas se više ne sjećaju”. O njoj bih, također, rado. Kao i o cijeloj ovoj knjizi, o kojoj će sigurno biti mnogo riječi, a ja ću se sigurno žderati, jer ću biti uvjeren da su sve te riječi krive, i da bi napokon trebalo nešto reći… Nataša Govedić napisala je jednu od desetak neočekivano dobrih i važnih pjesničkih knjiga, koje su izašle u proteklih petnaestak godina, nadrastajući zadana mjerila hrvatskoga pjesništva. Te knjige su uglavnom napisale pjesnikinje i poneki pjesnik, čija imena nisu na Parnasu ovjerena. Ako i ne budu, nije važno. Ili, kako u jednoj pjesmi Nataša kaže: “kakav bellum nobel,/ kakve nagrade/// imaš li redak ispisanog teksta/ to je jedino pitanje”. E, ona taj redak ima. I to je jedino pitanje. Odgovori nisu potrebni. 

    Miljenko Jergović 20. 04. 2022.

    Vlado Dijak, Recite Selmi

    Priredio Goran Mikulić, Art Rabic, Sarajevo, 2019.

     

    Ima pjesnika koje proslavi jedna pjesma, da ta slava prevaziđe krug njegovih prijatelja, znanaca, uglavnom lokalnog prostora, ma kako on bio doživljavan u tom svom malom svijetu. A naročito ako je svoj život proveo u kafanama, kaže se boemski, što bukvalno znači alkoholičarski. Takav je bio pjesnik i novinar Vlado Dijak. O njemu je mnogo pisano, novinarski, prijateljski, ili protivno, podrugljivo, kritički, negirajući njegovu pjesničku vrijednost. Nije to loše. Kao i kod slikarstva, autor se uvijek pokaže u onome što stvara. Uskogrudost, ili širokogrudost, znanje ili površnost, a kod boema što više anegdota. Ponekad su te anegdote dobre, otkrivalačke, pa nam je žao što ih upravo novinari ne sabiraju, pa bismo imali knjižice u kojima je data dodatna osjenčnost, a povremeno i dodatno svjetlo, proplamsaj duha. Ja ih volim i ne bježim od njih. 

    Knjiga koja je preda mnom, objavljena 2019. godine, pristigla iz Sarajeva nedavno, obradovala me je neobično, jer je u njoj skupljeno tekstova o Vladi Dijaku, bivšem i Banjalučaninu, ali i gotovo sva njegova poezija. Tu su mali portreti pjesnika iz pera njegovih poznanika, prijatelja, i naročito priređivača, koji je uvek, kod ovakvih knjiga, istovremeno i odgovorni urednik. Odgovoran nama, ne na onaj socijalistički način, da se zna koga treba hapsiti i okriviti za knjigu. Ovdje je važno i to napomenuti, jer je Vlado Dijak bio novinar, pa je bio u tom poslu i kažnjavan, mada on sam nikada nije bio urednik, još manje odgovoran. 

    Mene je ova knjiga, koju je priredio Goran Mikulić, obradovala prije svega pjesmama Vlade Dijaka, koje čitam polako, bašlarovski, stih po stih. Pitam se, šta je to posebno kod pjesnika sa naglašenim humornim elementima? I odgovaram, to je bijeg od osjećanja, od lirike, koja prosijevne u stihu, u metafori kao obasjanje sunca u zimi i nevremenu. Kao kod Branka Ćopića, kome pred rat genijalna Isidora Sekući savjetuje da se preda humoru. Osjećala je ta umna žena da će humor prekriti preteški teret života koji se navalio na leđa mladog pjesnika. Ovdje imamo isti slučaj, sa različitim rezultatom. Vlado Dijak je poput Nikoletine Bursaća naše poezije. Nježnost, osjećanja, želja za srećom, u poteška, siva vremena, iskrada se ispod humora koji je utočište isprepadanog čovjeka. On se hrabri boemom da nije tako, da je on iznad toga, ali nije izvan, jer lirik to ne može biti. Napisati „Tvoje su oči zeleni četinari“ (Volio sam plavu djevojku u Revoluciji) može samo lirik. Ovdje je naslov ubistveno tačan s određenjem „u Revoluciji“. I ta se Revolucija samo produžava, nastavlja.  Njegov cijeli život postaje samo posljedica te „Revolucije“. I boema, u kojoj se vrela duša hladi, život postaje niz anegdota, nije važno čijih. Kada bi se sakupile sve te anegdote vezane za naše poznate pisce i slikare, naročito boeme, vidjeli bismo da ih je najviše sa Radio-Sarajeva, „Oslobođenja“, „Zadrugara“. U malim provincijalnim sredinama, a takva je bila Banjaluka, nije smjelo biti anegdota, sve se odmah kažnjavalo. Tako je i Vlado Dijak u „Banjalučkim novinama“ doživio svoju Kalvariju. Ima više varijanti njegovog protjerivanja iz ovih novina. Nešto je dato i u ovoj knjizi, da dodam još jedan kalambur, koji se odnosio na Vladin odnos prema svojoj šefici, oficiru u civilu, Savki B. Navodno je ona odbijala Vladine tekstove, ma kakvi oni bili. Jer je i sama bila u strahu. To je bio komunistički lanac straha. Pisati slobodnije, pomalo humoristično o našoj zbilji, koju kontrolišće Partija, nije se moglo. Dosadi Vladi da mu ona odbija tekstove, pa joj podmetne jedan, koji on nije pisao, ali je u sličnom duhu. Kada mu je saopštila da je ta priča obična provokacija, Dijak joj je odgovorio, opet navodno: Jeste, sigurno je provokacija kad ju je napisao Čehov. A sve što je Čehov napisao treba se smatrati provokacijom. Ona ga je izbacila iz svoje kancelarije s preporukom da se kupi i ide gdje god hoće. 

    Slično su se provodili humoristi i liričari sve do novijih vremena, kada se vlast češe o njih tek kada se oni direktono očešu o pojedinca, imenom i prezimenom. Od Duška Radovića, predivnog dječijeg pjesnika, liričara u duši, do najnovijih vremena sa Borisom Dežulovićem, verbalni delikt i dalje postoji. Ako tako čitamo poeziju Vlade Dijaka, vidjećemo da ona pruža mnogo više od onog što kruži u narodu, sada već kao narodna poezija. Tu poeziju zaista vrijedi čitati. Internet ne pruža liriku, tu ćete pronaći priče i anegdote, vrijedi i njih pročitati kao i prozne tekstove u ovoj knjizi koje su napisali Mišo Marić i Ratko Orozović, ili ih je Goran Mikulić preuzeo iz izvrsne knjige Vehida Gunića, posvećene Vladi Dijaku. Vidimo tu dio trnovitog puta Vlade Dijaka, između Banjaluke, Revolucije, Golog otoka i Sarajeva. Ali ova poezija ostaje, ima u njoj dovoljno života, mada forma i sama poetika više pripadaju odjecima Jesenjina koji se stapaju sa duhom samog Dijaka. Tako ćemo osjetiti jedno vrijeme koje nam danas izgleda nostalgično lijepo. Razumijem nostalgiju, bio sam i sam mlad, primao dopisnice od Vlade Dijaka dok sam bio urednik u časopisu „Putevi“, ali i osjećao sve terete našeg puta u socijalizam koji će trajati dok traje gospodar, jer to je bila njegova tvorevina. Nostalgiju izaziva starenje i tvorevine novih gospodara kojih se mi tičemo kao prošli snijeg, kako bi rekao pjesnik Fransoa Vijon. E taj prošli svijet je u poeziji Vlade Dijaka. Tu su sve djevojke, od najmlađe Nine, do Selme, više, kako je napisao Jergović u svom tekstu o Selmi, kao imaginarnom liku. 

    Na kraju ovog kratkog osvrta na knjigu koju je sklopio Goran Mikulić, veoma skrupulozno, ne potpistujući nijedan od tekstova, evo i dijela mog putopisa iz Krakova. 

    Uspio sam da obiđem i biblioteku „Jagelonskog univerziteta“. Primio me je direktor Zdislav Pjetžik (Zdzisław Pietrzyk), doktor istorijskih nauka, odnedavno i akademik. kao bivšeg kolegu, direktora Narodne i univerzitetske biblioteke RS, Bosna i Hercegovina, što ga je oduševilo jer je odmah rekao da je zaljubljen u Gorana Bregovića i „Bijelo dugme“, naročito u njihovu pjesmu „Selma putuje na fakultet“. E, tu smo već postali prijatelji. Pričao sam mu o piscu teksta ove pjesme, Vladi Dijaku, vjerovatno galicijanskog porijekla, pjesniku i novinaru, nažalost pokojnom. Bili smo prijatelji. Da, o djevojci Selmi, stvarnoj i još živoj. On je meni govorio o svome „otkriću identiteta“ Andrićeve Jelene, „žene koje nema“, o čemu je pisao. Za njega je to bila baš Helena Iržikovski.  U knjigu utisaka, koja mi je ponuđena da nešto napišem, u koju se bio upisao i sveti Jovan Pavle II, i bila mi je zaista izuzetna čast da napišem nekoliiko redova o mom već prisnom odnosu prema ovom čarobnom gradu. Ostao sam kod direktora oko sat vremena, Agneška je prevodila, a ja sam osjećao da su pokraj nas još najmanje, Andrić i Bregović, Jelena i Selma, Vlado Dijak, čak i velika pjesnikinja Vislava Šimborska. 

    Sviđa mi se format edicije „mala biblioteka“, u kojoj se pojavila knjiga „Recite Selmi…“, stane u džep, da ide u šetnju sa svojim čitaocem. Kao njegov kućni ljubimac. Tu su još i knjige Pere Zupca, Izeta Sarajlića, Ilije Ladina, Duška Trifunovića, i „Sarajevo, zajedno smo rasli“. Vrijedi ponešto napisati o svakoj od ovih knjiga.  

    Ranko Risojević 19. 04. 2022.

    Kišobran

    Noć sam proveo u polusnu, što od straha da ne prespavam, što od nervoze pred putovanje. Čekam jutro s nestrpljenjem. Ustajem iz kreveta. Za 30 minuta taksista dolazi po mene. Letim preko Beča u Halifaks. Mrzim avion. Perem zube i razmišljam, prođe mojih trinaest dana!

    Prvi put u Sarajevu spavam u hotelu. Neostvareni san da živim u centru polako se ostvaruje. Srce mi treperi. Cijeli život sam išao tramvajem u grad zavideći svojim drugovima s Mejtaša koji samo izađu iz kuċe i u centru su, a ja s Otoke svaki dan… Nepravda!

    Ući u Trojku oko pola osam zahtijeva vještinu D. Koperfilda. Nekad bi se uspjeli, moja Nevena i ja, probiti kroz gomilu zbijenih putnika, do zgloba i udahnuti vazduh. 

    Moj tata nije htio ni da čuje da se selimo s Otoke. 

    Nakon toliko godina, u strogom sam centru. Radim test. Izađem iz hotela i tu sam, u gradu. Ne idem ni na kakvu tramvajsku stanicu. Već sam tu! Koji meeeerak!!!

    Prvi dan sam izašao i ušao u hotel nekoliko puta. Odoh u grad, kažem sebi, napravim deset koraka i vratim se u sobu. Promijenim majicu i izađem ponovo. Odem na kratko, vratim se, istuširam se, izađem ponovo. Koja privilegija. Nakon dugo vremena, sretan sam.

    Moja soba je na prvom spratu. Zahtijevao sam pogled na Kišobran. Tako se zove ljetna bašta. Veliki okrugli stolovi s bijelim uštirkanim stolnjacima ispod džinovskog kišobrana. Sjeo bih tu, svaki put kad se vratim iz grada – još jedna viljamovka prije spavanja. 

    Trżnica je tri minute od mog hotela. 

    Ugledam suho meso i kajmak. Prodavač mi nudi da probam. Kad sam mu rekao da zadnjih dvadeset godina živim u Kanadi i kako tamo nema kajmaka, on dugačkim širokim nožem zahvati iz drvene kace, pa brat-bratu jedno 15 deka ovog visoko-kaloričnog namaza i napuni sredinu poveće lepinje. 

    “Puno je”, kažem ja.

    “Neka bolan, halal ti bilo, nek te želja mine. Golemo je 20 godina.”

    Nastavim dalje. Augustovski sparan dan. Od žege suše mi se usta. Uprkos nesnošljivoj vrućini, Ferhadija preplavljena ljudima. Muka mi u želudcu od siline kajmaka.

    Pomalo sam uvrijeđen. Imam osjećaj da niko ne obraća pažnju na mene. Kao da sam odvojen nekim providnim omotačem zbog koga me niko ne primjećuje. To je zato, mislio sam, što sam preplanuo od sunca pa izgledam k’o turist.

    Malo-pomalo ružni utisci iz izbjeglištva nestaju.. 

    Predajem se ljepoti koja mi je falila sve ove godine.

    Još se nikom nisam javio. I dalje hodam sam. Foto-aparat mi u ruksaku, ali me stid da slikam! Teško je biti Sarajlija. 

    Kad biste pitali nekog ozbiljnog umjetnika, rekao bi vam da je to grad klasične ljepote. Nisam siguran u čemu je ta ljepota, ali je osjetim i sve sam tužniji, i sve mi je vise žao samog sebe. Možda sam u toj ljepoti vidio svoje prohujale gimnazijske dane. 

    Kad gledamo Tanja i ja, s naše plaže u Novoj Škotskoj, kako brod plovi ka pučini okeana, ni ona, ni ja, nismo u stanju da kažemo u čemu se sastoji ta ljepota. Tako se osjećam i sada. Ne znam da objasnim, samo me uhvati neka sjeta. Izgubili smo nešto važno, u to sam siguran. 

    Na ulici stari znanac prodaje suvenire. Nije me prepoznao. Ne javljam mu se. Žuri mi se! S desne strane u parku grupa Kineza okupljena oko turističkog vodiča. Prolazim “Ekonomiju” i zastanem kod Katedrale. Čujem zvuk tramvaja. Za par dana počinje filmski festival. Tad je sve pod konac i grad izgleda svjetski. 

    Idem prema slastičarni Egipat. U ovom dijelu grada pada mi na pamet stari dobri Jugoton. Prva ploča koju sam kupio od svojih para zvala se Hotel Kalifornija – The Eagles.

    Pjesma po kojoj je album dobio ime zapravo govori o tamnoj strani američkog sna, o izblijedjeloj slavi i dekadenciji. Zato su čekali da sunce zađe iza hotela kako bi snimak na omotu albuma izgledao što sumorniji.

    Ja potpuno fulio poentu. Meni slika bila super. 

    Kad sam skinuo celofan s moje prve LP ploče i pokazao prijatelju Lakiju fotografiju članova grupe The Eagles, kako stoje na recepciji hotela, on je uzviknuo: To je život, bogatstvo i sjaj, haveru moj! 

    U pjesmi se zapravo spominju neki mračni putevi kroz pustinju, olujni vjetar i pakao, i razne druge strašne stvari, a nama dvojici u glavi ostao samo refren: Dobro došli u Hotel Kalifornija, tako divno mjesto, tako divni ljudi.

    Dal’ da se javim Kerimu. Ima vremena”

    Sad sam na Baščaršiji. Ulazim u poznatu slastičarnu. Naručim tufahiju. Na tanjiru jabuka ukrašena šlagom i crvenom višnjom na vrhu. Samo je gledam. Pade mi na pamet, kako bi iz neke nužde, recimo da mi lopovi ukradu novčanik, mogao otići kod tetke na ručak, ili kod bivše komšinice Lele. To je velika prednost. Zadnjih dvadeset godina me proganja vjetar s okeana, šiba me po ušima i opominje!

    Kupujem na Baščaršiji ćilim. Neću da se cjenkam, sramota me.

    Platim koliko traže i nastavim put do najstarije sarajevske slastičarne da popijem bozu. Pomislim kako mogu biti u hotelu za deset minuta, i opet izaći! Sretan sam zbog toga.

    Ovo jutro je, čini mi se, ipak malo svježije. Lakše se diše.

    Srolao sam ćilim i stavio u ruksak. Ne nosim puno stvari. Bosanski lokume, par čokolada što mi dala Aida i travaricu. Ulazim u taksi. Vozač zna da idemo na aerodrom pa me ništa i ne pita. Negdje na Malti mu kažem da idem u Kanadu. On šuti. Kad smo prolazili pored Otoke, upita: “A odakle si?” Ja pokažem rukom na nizove zelenih zgrada preko rijeke. 

    “Pa šta misliš, kako ti se danas čini Sarajevo?”

    “Šta znam, meni isto k’o i prije 20 godina”, kažem i uzdahnem.

    “E moj jarane”, sad mi se obraća gledajući moje lice u retrovizoru, da je Saraj’vo isto, ne bi ti u hotelu spav’o”

    Nisam ništa rekao. Mislim kako sutra počinje filmski festival. 

    Biće sve pod konac i grad će izgledati svjetski.

    “Jel dosta dvajes’ maraka?”, pitam ga kad smo stigli na aerodrom.

    “Nek ti je srećan put i pozdravi svoje u Kanadi”, reče dok je savijenu novčanicu gurao u džep od bijele košulje.

    Na terminalu cupkam od nervoze i pjevušim “Such a lovely place, such a lovely face.”

    Zoran Radulović 19. 04. 2022.

    Bulevar Mimara Sinana

    Zateknem se na Dobrinji
    svakoga dana oko podneva
    na Bulevaru Mimara Sinana
    i zastanem kraj jedne bašče
    gdje žena u transu sadi cvijeće
    i pjeva:

    “Znam još uvijek crne kose sjaj
    osjećaje probudi u tebi
    možeš reći da je svemu kraj
    nikada ti vjerovala ne bi”

    Uviđam da počelo je proljeće
    težak miris pokošene trave udara mi u prsa
    i da sam opet u životu
    postao migrant
    vječno migrirajući iz svoga
    u svoj jezik, iz narečja u narečje,
    nikad u tuđinu

    Zakocenut, pustim jednu suzu
    i u dertu poželim da migriram
    u pičku materinu


    Srđan Sekulić 19. 04. 2022.