Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Vasko Popa i plug za slavuja

    Negdje tu naokolo, na deponiju prošlog doba, usred gomila smeća i neželjenih sjećanja, u književnoj podsvijesti i u mračnim podrumima i mučionicama Filozofskog fakulteta, našlo bi se i Vaska Pope. Možda u ponekoj nedovoljno temeljito očišćenoj javnoj knjižnici, u kućnoj biblioteci – kao nagrada za odličan uspjeh i primjerno vladanje, a onda i u svakom od još uvijek brojnih zagrebačkih antikvarijata. Tamo se nađe Vaska Pope u samostalnim knjigama i u bezbrojnim izdanjima, od 1953. i “Kore”, sve do izabranih djela s početka osamdesetih, pa u antologijama, pregledima i pjesničkim panoramama srpskoga i jugoslavenskog pjesništva. Nepregledno je mnogo toga u antikvarijatima zagrebačkim, a ovom je čitatelju, rođenom šezdesetih, sav taj nepregledni svijet rasutih i u smeće pretvorenih jugoslavenskih književnosti, što sakuplja prašinu po policama, neka vrsta metafizičkog encefalograma. Sve sam te knjige čitao, sve te pisce odnekud znam, a Popina baš svaka je pjesma, u ovom ili onom obliku, bliže svijesti ili negdje sasvim iza, u mraku zaborava, u potiljku, malom mozgu i podsvijesti, jer sam je svaku čitao i jer sam od tih pjesama, sentimentalnim govorom rečeno, jednom davno nastajao.

    Danas, međutim, kada je Popa pretvoren u smeće, u mješoviti komunalni otpad jedne književnosti, hrvatske književnosti, s posebnim potrebama, ja i dalje jednako vjerujem da se pjesnikom ovoga jezika ne može biti ako se nije čitalo, i ako se ne čita, Vaska Popu. To je razlog što uza se vazda imam jednu malenu knjižicu, ne veću od dlana, objavljenu 2009, kod beogradskog izdavača Gramatik. Naziv knjige je “Daleko u nama”, u njoj je izbor Popinih pjesama, ne naročito dobar, ali dovoljno reprezentativan. Jedno je to od onih izdanja, kakvih je mnogo u većim kulturama, koje u knjižari obično stoje pri blagajni, poput žvaka ili prezervativa u samoposluzi, i kupuju se jer blagajnica nema sitnog za kusur. Dobro je poneku takvu knjigu imati za svaki džep sakoa, za u putnu torbu, u ruksak, u auto… Jer dolaze trenuci kada se nešto čeka, pa samo čitanje vremenu pruža smisao.

    U toj knjižici za posvuda je i kratka poema “Vrati mi moje krpice”, čije je prvo pjevanje jedna od inkantacija života u Jugoslaviji. Ti stihovi tako su i toliko čuveni da ih u ušima i u sjećanju ima baš svatko tko je u toj zemlji živio, a ovim jezikom je govorio: “Vrati mi moje krpice/// Moje krpice od čistoga sna/ Od svilenog osmeha od prugaste slutnje/ Od moga čipkastoga tkiva/// Moje krpice od tačkaste nade/ Od žežene želje od šarenih pogleda/ Od kože s moga lica/// Vrati mi moje krpice/ Vrati kad ti lepo kažem”. Dok ih čitam, okom nekoga tko je poput boga nad jezikom, jer svaka mi je riječ odvajkada poznata, dok ih, dakle, čitam, kao što bi vjernik s papira čitao Zdravomariju, Očenaš i Vjerovanje, premda ima svaku riječ u se upisanu, pokušavam zamišljati kako bi riječi ove pjesme zvučale nekome tko je nije prethodno čuo ni čitao. Jer samo taj bi, ako je dobar čitatelj, mogao znati od čega je pjesma sačinjena. Recimo, pjesnik se poslužio jezičnom frazom iz infantilnog argoa i idiolekta epohe: kad ti lijepo kažem! Tako bi i odrasli odraslome govorio: učini tako, kad ti lijepo kažem! Jer ono što ću ti reći ili učiniti ako ne učiniš tako, neće više biti lijepo. U dječjem govoru odrasla fraza svaki put se dovodi do krajnosti. Pjesnik je, u ovom najčuvenijem pjevanju svoje poeme, podjetinjio odraslu frazu, a sve u svrhu odrasle pjesme, napisane dječjim riječima. Poema “Vrati mi moje krpice” neobična je, opojna, gotovo halucinantna, svakako i čudotvorna, upravo zato što je riječima dječjeg svijeta predočen odrasli iskaz. To je Popino šamansko bajanje, koje će zatim postati manirom najmarkantnijeg dijela njegova opusa. Neće on bajati samo jezikom djeteta kroz govor odraslih, nego će to bajanje biti mnogo šire i sveobuhvatnije. Popa je bajao jezikom mrtvih stvari, jezikom životinja, jezikom bilja. Njegove čarobnjačke moći, snaga njegove pjesničke magije – bijele, šarene, tufnaste, prugaste, pepito magije – jedno su od većih izvedbenih čuda naših jezika.

    Vasko Popa rodio se 1922. u Vršcu, u vojvođanskom dijelu Banata. Studirao je u Beogradu, Bukureštu, Beču. U ratu njegove su se pripadnosti i identiteti lomili i preobražavali. Dopao je njemačkog logora. Odrastao je i živio između nekoliko jezika, ali temeljno će ga odrediti ono što se bude zbilo između materinjeg rumunjskog i priučenog srpskohrvatskog. Popa rodio se kao Rumunj. A bio je vjerojatno najutjecajniji i u naš jezik najukopaniji poslijeratni pjesnik među Srbima i Hrvatima. Njegovo čarobnjaštvo i taj neobični koncept arhajskog modernizma i modernističkog arhajstva, bit će privlačan čitateljstvu, koliko i pjesnicima u nailasku. Na pjesničkom konceptu Vaska Pope formirat će se i Mak Dizdar, ali i sjajni i nepročitani (i u Srbiji nepročitani) srpski pjesnik Novica Tadić. Popa će snažno preusmjeriti maticu suvremenog pjesništva u Jugoslaviji, od kraja pedesetih sve do raspada zemlje, ne samo na prostoru nekadašnjega srpskohrvatskog jezika, nego i šire. Pritom, iza toga nije stajao nikakav politički nalog. Premda je bio vjeran idealima epohe, partijski čovjek i uredan socijalistički građanin, Vasko Popa doista nije bio, poput Krleže ili Andrića, spomenik pod zaštitom države.

    Radni vijek provodio je kao urednik u Nolitu, valjda i najznačajnijoj i književno najelitnijoj nakladničkoj kući u povijesti Jugoslavije. Bavio se, kao i Mak Dizdar, usmenim književnim naslijeđem i živom arheologijom jezika. Sakupljao je narodne poslovice, gatke i zagonetke, priređivao zbornike i antologije narodnog stvaralaštva. I onda je, neobično vješto i kreativno, tradicijsko naslijeđe koristio kao materijal za svoje tekstove. Popa je glavna ličnost jedne imaginarne, nikad sačinjene antologije po srodstvu, južnoslavenskih pjesničkih šamana, koja bi započinjala s Momčilom Nastasijevićem, nastavljala se s Nikolom Šopom, Vaskom Popom, Makom Dizdarom i Novicom Tadićem, a zaokruživali bi je… Dalje otkrivajmo sami.

    Vrijeme u kojem je Vasko Popa stvarao svoje pjesničko djelo vrijeme je kada Jugoslavija čini sve da se integrira u Europu, i da vlastitu kulturu i književnost prikaže kao važan segment opće kulturne i književne suvremenosti svijeta. Utemeljuju se međunarodne književne manifestacije na koje se pozivaju najveći pjesnici svijeta. Većina ih se rado odazove, između ostaloga i zato što im je Jugoslavija zanimljiva. Ta zemlja, stiješnjena između dva politička bloka, dvije predvidljivosti i dvije dosade, dugo je funkcionirala kao fantastična iluzija. Privlačna i nevjerojatna, kao kakvo fantastično mitološko biće. Država jednorog, bijeli hipopotam, morska sirena. I kada bi stigli u Beograd, ili u Strugu, ti veliki bi pjesnici svijeta upoznali Vaska Popu. Upoznali bi, istina, i druge. Ali nitko im, očito, nije bio kao Popa.

    U sedamdesetima, njegove su pjesme, i to vrlo temeljito, prevođene na glavne svjetske jezike, Popini prevoditelji bili su čuveni pjesnici, knjige su mu izlazile u elitnim francuskim i američkim edicijama. O njemu su, na vrlo ozbiljan način, pisali svjetski tumači poezije. Pjesnik koji je došao na glas zahvaljujući sretnoj okolnosti da je iz jedne neobične i egzotične zemlje, nije čitan ni tretiran kao egzotična pojava. Doista, od svih naših pisaca koji su se potvrdili u svijetu Vasko Popa je, uz Danila Kiša, jedini doživljavan kao europska književna činjenica. Kada je u siječnju 1991, u osvit naše patnje, naših ratova i našeg sramoćenja Vasko Popa umro, tekst o smrti pjesnika objavio je i The New York Times. U tom tekstu Popa je bio veći i važniji od Jugoslavije. No, što bi se dogodilo da je poživio još malo i da je dočekao to vrijeme sramoćenja? Bismo li izgubili Vaska Popu, kao što smo tad gubili tolike naše idole? Odgovor nećemo saznati. A možda je i bolje da ga ne saznamo. Popa je bio veliki pjesnik, drugih veličina u njemu nije bilo. Nije lako čovjeku da se nosi s tolikom veličinom u sebi.

    Ustrajno je izbjegavao pisati revolucionarnu i patriotsku poeziju. Ono što, međutim, nije izbjegao – a i nije morao – bila je stanovita doza srbovanja. Od nekih doba pisao je pjesme o svetom Savi, o srpskim manastirima, o mitskom srednjovjekovlju. Ničega u tome strašnog nije bilo, premda je šaman u njemu takvim pjesmama gubio moć, osim što je čitatelj tad jasno mogao vidjeti koliku i je i kakvu žrtvu pjesnik Popa morao prinijeti životu i unutrašnjem miru čovjeka Pope. To njegovo posrbljavanje bilo je poput uzgoja engleske trave, dugo, marljivo i diskretno. Uostalom, što je Rumunjska jednome srpskom pjesniku? I kako biti srpski pjesnik, kako biti Srbin, a biti Rumunj? Ne pitam to samo zbog Pope, nego i zbog svih nas, njegovih čitatelja, i zbog svih naših kompliciranih identiteta.

    Ali, ipak, postoji barem jedna pjesma, lijepa kao i sve druge njegove lijepe pjesme, koja bi se na sve strane, u svim dijelovima Jugoslavije deklamirala o praznicima revolucije i jugoslavenskoga zajedništva, u zajedničkom recitalu s pjesmama Oskara Daviča, Jure Kaštelana, Branka Ćopića, Desanke Maksimović, Branka Miljkovića, Skendera Kulenovića, Ivana Gorana Kovačića… Pjesmi je naslov “Branim”, i dok je čitam ja i ovog časa čujem glas svoje školske drugarice koji je, pun treme i ushita, povišenih osjećaja s pozornice izgovara neke 1979. godine: “Pogled bi mi/ U prašinu zakopali/ Ružu osmeha/ Sa usana iščupali/// Čuvam prvo/ Proleće u grudima/ Čuvam prvu/ Suzu radosnicu/// Sa slobodom/ Bi me razvenčali/ Dušu bi mi/ Dušu preorali/// Branim/ Ovo neba u očima/ Branim/ Ovo zemlje na dlanu///Mlade bi mi voćke/ Radosti posekli/ Slavuje iz pesama/ U drveni prug upregli/// Ne dam/ Ovo sunca u očima/ Ne dam/ Ovo hleba na dlanu.”

    Tko zna što i o čemu govori ova pjesma. Govori ono što iz pjesme želimo čuti. Poput molitve, pjesma je izraz imaginacije i osjećaja onoga tko pjesmu upravo sriče, u sebi izgovara, glasno deklamira. Nekoć sam u toj pjesmi mrzio to – sa slobodom bi me razvenčali. Bilo mi je patetično, pretjerano, prenakićeno. Danas više nije. Danas bi mi to bio najdraži distih u pjesmi, e da nije ova dva – mlade bi mi voćke radosti posekli. I – slavuje iz pesama u drveni prug upregli. Ovaj drugi mi je oduvijek bio najdraži. Samo što sam nekad, kad mlad bijah, i kad bio nisam nitko nego đače, imao strašnu imaginaciju djeteta, te sam jasno mogao vidjeti slavuje u drveni plug upregnute.

    Vasko Popa bio je šaman, ali vrlo racionalan šaman. Njegove pjesme bile su promišljene. Pisao je oprezno i pažljivo kao Andrić. Pisao je tako da nijedna riječ u pjesmi nije nepromišljena. Tako pjesnici ne pišu. Osim ako nisu genijalni. I onda je, nakon svih tih bajanja i čaranja, kojim je začarao naš jezik i još mnoge jezike svijeta, Vasko Popa započeo, u knjizi “Rez”, pisati anegdotalnu poeziju, gnomske drame, atome događaja, čije bi cijepanje raznijelo svu dramu svijeta. Takve njegove pjesme nisu se svidjele njegovoj velikoj sljedbi. Ali opet jesu nekima. Slijedeći tog Popu Sinan Gudžević napisao je svoju prvu pjesničku knjigu, i naslovio je s “Građa za pripovetke”. Knjigu je objavila beogradska Prosveta, i među nepročitanim knjigama naših jezika jedna je od zanimljivijih. S mišlju na “Rez” Vaska Pope i sam sam pokušavao pisati u prve dvije svoje pjesničke knjige, “Opservatorija Varšava” i “Uči li neko u ovom gradu japanski”. Danas, Popa mi je bliži kao šaman, nego kao autor “Reza”.

    Ali ono glavno što sam htio reći može se svesti na rečenicu: ne može se biti pjesnik ovoga jezika ako se ne čita Vaska Popu.

    Miljenko Jergović 12. 09. 2021.

    Patke

    Svakog jutra u supermarketu
    Djevojčica bezglavo otrči
    Na odjel higijene i sanitarija
    Otac je svaki put zatekne na istom mjestu
    Radosnu pred jatom bijelih pataka
    Koje se diskretno smješkaju kupcima
    S tekućine za čišćenje zahoda

    Otac zovne djevojčicu
    Pruži ruku prema njoj
    Idemo dušo idemo
    Ona na odlasku mahne postrojenim bocama
    Bog patkice bog

    Ivica Đikić 12. 09. 2021.

    Valkane, plaža na kraju ljeta

    Valle delle canne je uvala trstike. Nekad bujalo je tu ševarje, čija je vegetacija još ponegdje vidljiva. Nad uvalom bio je kamenolom. U toj je jami sad trgovački centar, lijepo projektiran. Pokraj kamenoloma je Mornaričko groblje. U uvali ševarja vlasti su pred Veliki rat uređivale i gradile kupalište za časnike i njihove obitelji. Trebala je to biti prva gradska plaža u Puli. Dovršavana je u nedoba, godine 1914. Nije lako zamisliti kakav je bio kupališni život Pule u sljedeća četiri ljeta. O sudbinama onih za koje je kupalište uređivano ponešto saznajemo iz povijesnih knjiga i s višejezičnih natpisa na nadgrobnicima Mornaričkog groblja. Uredno postrojeni križevi izginulih mornara poput kupača na plaži, u prvom, drugom, trećem, četvrtom redu.

    U Drugome svjetskom ratu, koji mnogi smatraju samo nastavkom jednoga Velikog rata, kupalište je teško postradalo u bombardiranjima. Iz nekoga zaboravljenog razloga poslije su se gradske vlasti oprle obnovi, te je ona bespravno provedena. Pula je, kao i veći dio Istre, pripala Jugoslaviji, a građani su, jedni u strahu od komunizma, drugi u strahu od divljih Slavena, treći zato što su bili fašisti i što su asistirali fašističkim zločinima, u zbjegovima odlazili u Italiju, tako da na kraju u Puli nije ostao nitko. Baš nitko. Pula je grad bez sjećanja ljudi. Sjećaju se, možda, mačke i psi, pamte fasade, pinije, brijestovi i grobovi, ali ljudi koji bi se sjećali vazda su u nekom progonstvu. I naravno, pamte riječi. U njima je, naročito u toponimima, memorija grada.

    Valle delle canne nije postala vala od ševara, nego se pretvorila u Valkane. A Valkane tajanstvena je riječ, o čijem se značenju ne misli, ali čiji završetak sugerira gramatičku množinu. Valkane su tako u jeziku poput riže, poput vrata, tako se sklanjaju i dekliniraju.

    Na ovoj sam plaži u nekoliko navrata, za jugoslavenskih filmskih festivala, u moru utapao svoje adolescentske mamurluke. Toga se vrlo mutno sjećam, ali se ipak sjećam. Četrdesetak godina zatim, vratio sam se u Pulu. Tu sam, u jedan pulski stan visokih stropova, tamo iznad kazališta, a ispod Montezara, preselio sa Sepetarevca bračnu sobu svojih none i noneta. I onda, kada sam u Puli, pješačim svakodnevno do plaže na Valkanama. Godinama prije, vjerojatno i desetljećima, nisam se rado kupao u moru, ali onda mi se vratilo nešto djetinje, ili je ušao u mene netko drugi, i ne mogu bez toga. Eto me kako od svibnja, pa sve do kraja listopada, u vrijeme kada se kupaju samo najuporniji, prelazim taj uvijek isti put do uvijek istog kupališta. Više je plaža u Puli i oko nje. Ima ih ljepših i ugodnijih, ali ja moram baš na ovu. Nije mi po volji da gubim vrijeme odlazeći na druga mjesta.

    Ovako izgleda taj put: pokraj Doma branitelja i diskokluba Uljanik (gdje sam se, dječakom bijah, više puta grdno napio…) siđem na Bulevar, pa drvoredom žurno uz podzemna skloništa i uzgajališta šampinjona, a onda uz Velog Jožu, taj stari vojnički hotel, prema Stoji, slijeva miris pekarnice, zdesna Mornarička crkva, pa niz socijalističku novogradnju i tiramole sred kamene sirotinje talijanskih Baraka, i onda kroz groblje, pokraj crno-bijelih lica koje pamtim samo kao mrtve, i već me eto na Valkanama. Hodnja je to od skoro četiri kilometra, i nekome bi tko je već ponovi toliko desetina i stotina puta postala dosadna, ali meni nikako nije. Sve što tu vidim, vidio sam prvi put. I svaki od tih prvih puta u mojoj je imaginaciji tako uzbudljivo nov.

    Samo kupalište je sačinjeno od dva dijela. Usred uvale malena je šljunčana plaža, kakvih je na Jadranu mnoštvo. Današnji turisti kupači, a čini mi se i domaći, po tom šljunku i kamenju, što su ga zaoblili i uglačali mnogi valovi, kreću se u obući, u nekakvim specijalnim gumenim baletankama, u plastičnim sandalama i ronilačkim cipelicama, što se prodaju po bofl dućanima u Prvomajskoj, toj Ulici Sergijevaca. Lako je tako, mislim se, i bos se lomim po šljunku i kamenju, kao da je plaža načinjena od razbacanih lego kockica. Dječački ponos mi ne da da kupujem obuću za u more. U moje vrijeme bilo bi to nedostojno, a to moje vrijeme bilo je prije pedesetak godina, dok sam poput divokoze skakao i letio preko šljunka, kamenja i oštrih dalmatinskih siga.

    Ubrzo odustajem od kupanja u uvali. Mnogo je bolje tamo niz betonsku šetnicu, prema rtu, gdje su savršeno projektirani geometrijski oblici: molo zaboden u more, široki, u krakove razvedeni betonski plato s platformom za invalide i invalidskom dizalicom za spuštanje u more. Na šupljim betonskim sarkofazima sa žuto iscrtanim invalidskim znakom, može se sjediti ili ležati. Ali je lijepo leći i dolje na golu cimentu, koja se u srpnju tako užari da na nju možeš spustiti samo od mora mokra leđa. Nekoliko koraka dalje kosina je s rukohvatima, niz koju se i u invalidskim kolicima može na kupalište, a tu su i troja kupališna kolica, ona starinska bolnička, pomalo hrđavih žbica, koje možete koristiti ako vam trebaju. Godinama već gledam hoće li obijesna mlađarija, hoće li barem djeca koja ništa ne znaju, ugrabiti invalidska kolica, pa da se u njima provozaju. Ali ne, to nitko ne čini. Čak i sasvim mala djeca osjećaju izgleda nekakav zazor i strah od sjedanja u sjedalo čovjeka koji ne može hodati. Čudan je taj strah od tuđe sudbine, da ne postane tvoja.

    Ovaj dio Valkana, na kojem sam već godinama, i na koji sam i nju uspio već sasvim nagovoriti, mjesto je jedinstvene socijalne šarolikosti. Već se u svibnju, kad se maj već lomi u ljeto juna, tu počnu okupljati umirovljenici. Muškarci u starinskim šortsevima, svi goli do pasa, u početku u čarapama ispod sandala – jer zima vazda ide od nogu, a nakon što zvijezda sasvim užeže, bosi u natikačama, iznesu kamperski stol i stolice na rasklapanje, pa kartaju sve do kišne jeseni. Osluškujem im naglaske, poravnane i uglačane desetljećima života u Puli, ali se svejedno u njima razabiru kontinentalni zavičaji, uključivo i one koji nisu politički korektni ni univerzalno poželjni. Bosancima se zauvijek čuje odakle su, dok se onima koji su jednom davno stizali iz Srbije naglasci lakše utapaju u lokalne govore, ali im se zato češće čuju one neke riječi. Volim ih prisluškivati, ne bi li im kako rekonstruirao putanje. A žene njihovih godina, ako su domaće, najčešće i govore kao domaće. Malo ih je koje su odnekud. Ili se socijalizacija ženskih govora ovdje provodi drukčije nego socijalizacija muških. Ali i to je nešto što me zanima. Zanima me tajni jugoslavenski Babilon među starcima i staricama s pulskih Valkana.

    Svaka od tih žena ima svoje mjesto na kupalištu. I ozbiljno se uzruja ako joj netko – obično kakav nebulozni i nesuvisli turist – tu prostre svoj šugaman. Ona će znati kako da ga odmakne, potjera i skloni. To obično čini svojim pretjeranim prisustvom. Bezbroj je načina na koji će ljudi drugim ljudima pokazati da su nepoželjni. I onda s prijateljicama poslije živo komentira kako joj je jutros netko zauzeo mjesto, opisuje taj strančev bezobrazluk, govori što je sve morala učiniti da bi zaštitila svoje. Nijedna od tih žena, a sve su osjetljive na svoje mjesto na Valkanama, kao nijedan od njihovih muškaraca, koji nekoliko metara dalje kartaju svoju beskrajnu ljetnu partiju karata, nemaju na umu da u toj njihovoj dosjelosti na Valkanama, u tom dugo stjecanom pravu na baš jednu stijenu na kojoj već ljetima sjede i leže, i na baš taj jedan komadić cimente, koji je već poprimio obrise i oblike njihovih tijela, postoji isto ono što ljude u nekoj zemlji navodi da nepoželjnim smatraju druge ljude u toj zemlji, pa oni kojih je više uvijek potjeraju one kojih je manje.

    Nakon što svoja mjesta zauzmu domaći penzioneri, stižu i stvarni invalidi. To se onda s previše riječi kaže: osobe s posebnim potrebama. Premda njihove potrebe nisu ništa posebnije od potreba onih za koje se ne kaže da su s posebnim potrebama. Među njima biva domaćih, a biva i turista. Netko samo nema nogu. Netko je prebolio dječju paralizu, pa se malo teže kreće. Netko je paraplegičar. Promiču tako plažnom cimentom muškarci i žene u šarenim kolicima. Ta kolica su, navodno, vrlo skupa. Skupo je sve što čovjeku život znači. To je temeljno načelo kapitalizma. Kuckaju naokolo štake, ljudi se vješto razmještaju po platformama sarkofaga, na čudesne se fizičke i metafizičke načine spuštaju na tla, dok ih ja potajice gledam. Najradije bih izrazio svoje divljenje, ali naravno da bi to bilo nepristojno. I bilo bi neljudski. Ali ne zato što bi moja misao bila ružna, niti zato što onaj kome je divljenje upućeno ne bi mogao shvatiti što ja mislim, nego zato što neke stvari među ljudima ostaju neizgovorene. Na žalost, neizgovorene. Recimo, postariji gospodin, s dvostrukom amputacijom iznad koljena, najprije zakoči svoja kolica, pa se, samo na mišiće ruku, iz kolica uzdiže na betonski sarkofag, tu se razmješta, raspoređuje oko sebe stvari, maže se kremom za sunčanje, čeka kćerku, s kojom će na kupanje. Ona stiže s kornetima sladoleda. O, ti si već tu! – kaže, kao da je sasvim obično ono što se upravo bilo dogodilo. A možda se, doista, nije dogodilo ništa. To je čovjekov život, i tko zna koliko puta dnevno on čini te fantastične gimnastičke figure, kojima se ja, evo, potajice divim. Poslije osluškujem njihov govor: nisu ovdašnji, zavlače ekavicu kao da su iz Novog Sada.

    Niz platformu za silazak u more, s metalnim rukohvatima na obje strane, u dvadesetak koraka polako se spuštaju kupači. Trebali bi tu ići samo teže pokretni, ali idu svi, jer je tako lakše. To mjesto uskoro postaje svojevrsno društveno okupljalište. Nađu se tako poznanici, pa razgovaraju – tu sam se, recimo, baš na toj platformi, upoznao sa svojim davnim sugrađaninom Brankom Bošnjakom, nekadašnjim nogometašem Sarajeva pa Dinama – ćaskaju kao na nekoj usporenoj promenadi, i mimoilaze se s nepoznatim ljudima, teškim bolesnicima, starcima… Onda se pojave neki vrlo mladi stranci, koji nemaju pojma gdje su ne našli, pa pomisle da je platforma dio zabavnog parka. Skaču jedni po drugima, viču na svojim mladalačkim jezicima, odguruju ljude oko sebe, nemaju pojma u kakvom su se to svijetu zatekli…

    Neki dan gledam: dvoje mlađih Nijemaca. Ona u dugoj ljetnoj haljini. On u hlačicama za u grad i u plastičnim sandalama, spustili su se niz platformu, more im je do gležnjeva, pa naslonjeni na ogradu gledaju prema pučini. Uživaju na mjestu koje nije za uživanje. Prođem pokraj njih idući prema moru. Godi mi taj osjećaj uvrijeđenosti – premda nisam invalid i ovo mi mjesto ne pripada, i moralne superiornosti nad tim ograničenim svijetom – premda je svaka moralna superiornost prilično nerafiniran oblik šovinizma. Tako zadovoljan bacam se s kraja platforme u more, ronim jedva metar-dva, pa teretno izranjam, i nastavljam da plutam kao morž, na salu i na unutrašnjim organima, na bogatom kontingentu prošlosti. Jedva da još i plivam, premda sam nekad plivao. I bilo mi je stalo da to pokazujem, i da nadmašujem sebe samog.

    Ubrzo izlazim van, opet preko platforme, jer na onom drugom mjestu za izlazak sve je puno ježeva, ono dvoje Nijemaca i dalje stoje, uredno odjeveni, gledaju u pučinu. Iznerviran prođem pokraj njih. Pa šaljem Anu da i ona malo propliva. Naizmjence se kupamo zbog stvari: dva fotoaparata, dva ajfona, najmanje jedan novčanik sa svim dokumentima – mojim. Manje pošteni nalaznik žešće bi nas ojadio.

    Kupanje zatim ona se vraća i govori mi što se dogodilo: niz platformu naišla je jednonoga žena. Visoka amputacija. Štake je uredno naslonila na rukohvat pri vrhu puta, i onda se, korak po korak, krenula na mišiće ruku spuštati prema moru. Ono dvoje Nijemaca, zagledanih u pučinu, u jednom su trenutku vidjeli da im se odozgor približava osoba s posebnim potrebama. Netko kome se moraju skloniti. Netko na čijoj različitosti počiva njihova savjest. I nisu se pokušali nekako s njom mimoići, nego su krenuli, onako odjeveni i obučeni, navrat nanos da preskaču rukohvat prema kopnu. To baš nije bilo lako ni jednostavno. Kasnije, čujem ženu bez noge kako prijateljicama objašnjava: čuj, ona se čudi kako se ja to u more spuštam na ruke! Pa da nemam ruku, ne bih se ni kupala! I onda sjeda u ona komunalna kolica, pa se preko platoa vozi na drugi kraj kupališta, tamo gdje su kabine za presvlačenje. Iskusnim pokretima ruku pokreće kotače. Uživa u pogledima ljudi i u svojoj ulozi u kupališnom životu. Gledam za njom, gledam ljude kako je gledaju, i mislim o tome kako je ovo bio njezin dan, i kako čovjek živi od toga da se upravo ovako pokazuje ljudima.

    Mnogo toga se zbiva na Valkanama. Ali ponešto valja prešutjeti da bi se i sljedeći put došlo. Ovo je moja plaža – godinama se, pretpostavljam, nisam kupao jer nisam imao svoje plaže – i tu navraćam kad god je temperatura mora iznad sedamnaest. Navratili smo tu i zimus, bila je sredina prosinca, sve je u Puli bilo zatvoreno, mračni i zlokobni lokdaun u pustome gradu, nigdje nikog, čuje se samo blagdanska pucnjava. Došli smo na Valkane da se nagledamo i nadišemo, a onda da krenemo prema Zagrebu. Čudesno je izgledalo to kupalište bez ijednog kupača.

    Gradske plaže su poput trgova. Na njima se odvije društveni život. Tu se ljudi susreću, razgovaraju, svađaju se i udružuju svoje samoće. Na gradsku plažu dolazi se radi sunčanja i kupanja, ali i da se suzbije i zaliječi unutrašnja tjeskoba. Tu se izlažu stara, nesavršena, ranjena i unakažena tijela. Mnogo je debelih, a poneko je pretjerano mršav. Tu se pokazuju tetovaže, iznose se ožiljci. Izlažu se životi i sudbine. Moja prva velika gradska plaža bila je u Dubrovniku. Imao sam tri-četiri godine, i bio sam naviknut na malene i intimne drveničke plažice. Ovo je bilo nešto drugo. Pola svijeta se sjatilo na plažu sa čije se pržine vidio cijeli grad. A gore iznad u cvatu umirale su agave. Premda je svijet izgledao kao na razglednici, ja sam ga vrlo duboko doživio. Vjerojatno zato što se još uvijek nisam bio nagledao razglednica. Valkane su nešto drugo od dubrovačkih Banja. Za Valkane se građani ne uređuju, nego se dolaze pokazati onakvima kakvi jesu. Pula za razliku od Dubrovnika nije grad patricijskih tradicija, dugih sjećanja i ljepote u propadanju. Pula je grad nevolje i nestajanja, radničkog proletarijata, poraženih armija, ostarjelih novogradnja, te na neki način, grad invalida. Uživam u tome. Ljetos, dok sam gledao gimnastička natjecanja u Tokiju, na um su mi padali ljudi sa Valkana. Onaj stariji gospodin sa šminkerskim sunčanim naočalama, koji se snagom volje i svojih ruku beznog iz kolica uzdiže na betonski sarkofag. On zaslužuje moje divljenje. Baš me briga ako je u tome nešto politički nekorektno.

    Miljenko Jergović 10. 09. 2021.

    Igra

    Lastika je razvučena između dva stabla i podignuta visoko, zato mi je pogled dok je preskačem uprt u sivo nebo, glatko kao ogledalo u hodniku. U njemu vidim svoje crne oči, veće od ovog ožalošćenog polja. Bila je dovoljna jedna hladna, uporna kiša da zrelo ljeto pretvori u trulu jesen. U polju više nema ničega, iako se po posječenim stabljikama i rasutim pocrnjelim zubima vidi da je tu rastao kukuruz. Na crnini se žute samo rastvoreni kljunovi čavki.

    Buki čuje kad moje bose noge udare u vlažnu zemlju, dotrči i skoči sa mnom, kao da sam loptica samo za njega bačena u zrak. Pjevamo zajedno:

    Mo-ju lu-tku bo-li gla-va
    Za-to sa-da mi-rno spa-va
    U ko-šu-lji jed-noj le-ži
    Iz ko-li-ca mi ne bje-ži

    Ovo su sada naša kuća i naše polje. Poslali su nas ovdje nakon što smo sahranili sestru, a majku odveli u bolnicu. Spasili su joj obje noge, ali će ostati izbušene kao sir. U travi sam kasnije pronašla deset teških, zlatnih čahura. I sad mirišu na dim. Čuvam ih u ladici pored kreveta. Otac je rekao da Bukija ne vodimo sa sobom, ali se on otkinuo s lanca i uskočio u auto. Otac svraća samo kad mu treba oprati uniformu. Baba je potopi u lavor i dobro istrlja sapunom. Ispod pazuha, oko vrata. Crnu vodu prolije u travu. Jednom je voda bila hrđava. Baba je morala dva puta trljati sapunom. Iz cvjetnjaka je počupala sve lijepe kate i maćuhice i zasijala neven. Otkine im zrele glave pa ih isprži na svinjskoj masti. Iz vešarskog lonca na vatri suklja narančasti dim. U mast i sok od cvjetova dodaje rastopljeni vosak pa miješa dok se sve ne sjedini. Dok je melem još topao ulijeva ga u male tegle od dječje hrane. Mene pusti da ih složim na police u podrum. Tamo se u mraku i hladnoći topli melem stisne kao da je u frižideru.

    Lastiku sam izvukla iz babinih gaća. Baba jedva prolazi kroz vrata. Uvijek je gladna, ponekad dok rukom miješa pojilo za svinje u kanti uhvati za kost, izvadi je i oglođe. Kasnije je Buki vuče po dvorištu pa zakopa uz ogradu. Dok pojilo izlijeva u korito poprska joj noge sve do ruba suknje. Svinje se na zvuk pojila što udara u drveno korito skoče iz ćoška i zarokću. Samo su svinje uvijek gladne kao baba. Ona sjedne na panj ispred svinjca i gleda ih kako jedu. Oko nje se sjate mačke i poližu joj kisele kapljice s nogu.

    – Jelenaaaa! Jelenaaaa!

    Noge mi se zapetljaju u lastiku, a Buki zalaje.

    Imam još vremena. Baba se zaglavila u otvoru vrata. Legnem na zemlju, već je hladna, samo što nije udario prvi mraz. Topao je samo Bukijev dah. Glavu je spustio na moj obraz. Cijelo polje je prekrila moja kosa, crnja od očiju.

    – Uspavaj brata! Jelenaaaa!

    Kad odem nosit ću perunike u kosi, a polja će biti žuta i visoka.

    Baba jaukne i sruši se na zemlju.

    Tup! Tup! Tup! Tup!

    Bratovi koraci rastvore zemlju. Tijelo mi poskakuje. Buki zaskviči i sakrije se u grmlje.

    – Zadojen je vještičjim mlijekom! Crvljivim i kiselim!

    Dok gledam sa zemlje brat je veći od gorskog javora. Sagne se i podigne me. Prebaci preko leđa. Ne mogu rukama dohvatiti zemlju. U moju kosu se kao u klopku uhvate čavke, vjetar i zemlja. Mrak iz kose grakne i podigne se u nebo.

    U hodniku miriše isto kao u polju. Na hladnu zemlju i pržene cvjetove nevena, na svinjsku mast. U ogledalu su moje crne oči. Beskrajno ožalošćeno polje. Brat me unese u sobu i baci na krevet. Vratima stisne moju kosu. Zacvili. Tako zna da neću pobjeći s kreveta. Ležim na sredini i gledam u žaluzinu na plafonu. Bezbroj smeđih fržova postaju brzi riječni virovi. Huče i udaraju.

    – Psssst!!! – šušti gorski javor.

    Raste pored mene, sapinje me svojim velikim granama. Kora na prstima je gruba kao papir od vreće u klozetu. Razdire mi kožu. I na papiru i na prstima je krv. Rijetka i ružičasta kao razvodnjeni sok od maline. Ako odstoji zahrđa. Nikad ne gledam ni u papir ni u prste. Ali moje su oči velike. Ništa im ne može promaknuti.

    Brat je na sredini gladak i uspravan, kao kičma tek okoćenog psića. Spušta mi ga u ruku.

    Vrijeme je za igru.

    Od igre se brat smori i preznoji. Stisak grana popusti, a on se sruši kao posječeno stablo. Siđem s kreveta i oslobodim svoju kosu iz stiska zatvorenih vrata. Nečujna sam.

    Baba me već čeka u podrumu, u mraku. Siđem niz stepenice i legnem na prostrtu ponjavu. Baba mi zadigne haljinu i raširi noge. Obriše me krpom natopljenom rakijom. Rukom mi poklopi usta da iz mene ne izlete crne ptice.

    S police uzme teglicu melema i otvori. Zagrabi prstima i namaže me tamo gdje me izgrebala kora drveta. Iznutra i izvana.

    Babine oči natapaju moju haljinu. Kao kiša naše polje. Bojim se da ne strunem.

    Trčim napolje. Buki me čeka pored stabala s raširenom lastikom. Preskačem i gledam svoje oči u sivom, glatkom nebu. Buki  i ja pjevamo zajedno:

    Mo-ju lu-tku bo-li gla-va
    Za-to sa-da mi-rno spa-va
    U ko-šu-lji jed-noj le-ži
    Iz ko-li-ca mi ne bje-ži

    Magdalena Blažević 09. 09. 2021.

    Necvijeće

    Govorio je da ne želi pomoć
    sam će sve uraditi
    a pobrinuće se i za cvijeće

    Bio je dobar kao taze hleb
    koji je upio pekmez
    od šljiva

    A njegovi su brinuli
    gde će se sve to nataložiti
    i kako će se ispoljiti
    hoće li se ako se ipak desi nešto loše
    moći to ljudski ummetu* obrazložiti

    Osedeo je brzo, bio je beo kao nevjestin veo
    sedeo je u vunenom džemperu u poslednjem
    redu sinagoge
    i vazda na kraju liturđije
    rabinu šaputao na uvo
    a na papirićima
    pisao je zapise
    kojima su đeci
    liječili rane jade i prve zube,
    kao da je ogrlica od ćilibara
    a ne čojk
    olajavale su ga stara-majke

    Kada su ga proćerali iz hrama
    počeo je u svom vrtu
    da podrezuje tek procvetalo
    cvijeće

    Vrt je
    imenovao “Necvijeće”
    i sada u njemu sikće
    i očima
    prevrće


    *Ummet – Umma (أمة), arapska riječ koja označava zajednicu ili naciju. U kontekstu Islama, riječ umma (u nama poznatijoj formi ummet) koristi se za označavanje zajednice svih vjernika (ummat al-mu’mimin), i samim time čitavog islamskog svijeta.

    Srđan Sekulić 09. 09. 2021.

    Antologijske nesreće moga brata

    Bio je moj brat vrlo bogat čovjek, osobito u nesrećama. Imao ih je na pretek, za izvoz, ali bio je skroman, nije se razbacivao tim svojim blagom, čuvao je od njega sve sretne ljude na zemlji. Imao je dušu anđela, bio je u svemu nestrpljiv i prijek, u svojim nesrećama dostojanstven i samozatajan. Od svojih nesreća čuvao je i svoje najbližnje, bile su samo njegove, nije se s njima dičio ni pred prijateljima ni pred neprijateljima. Ni u sebi ni izvan sebe. Kršim te njegove principe, prvi put predstavljam strogi izbor priča u kojima je najbolja potvrda tih principa.  

    Kao zidar bez stalnog zaposlenja, imao je moj brat set raznih alata, od zidarske kašike i čekića, mistrije, viska, kanapa, četke, drvene gladilice, libele i metra do vinkla i libele. Među njima se nalazila i testera, najopasnija u njegovom zidarskom zanatu, zvijer čiji su zubi kažnjavali i najmanju grešku. Odrezao njome kažiprst lijeve ruke, dok se prst još držao na kožici, ispod koje je liptala krv, koju je vlasnik nove kuće dobro zalio rakijom i umotao u čistu tkaninu, vozio se s njim od Tramošnice do Gradačca sedam kilometara tamo i nazad. Ondje su njegov prst zašili u prijepodnevnim satima, vratio se na gradilište oko podneva s povezanom šakom, nastavio zidati samo s desnom rukom. Svi se radnici nadničari sjatili oko njega, molili ga i preklinjali da ide doma i prilegne, priključio im se i vlasnik kuće čiji je prvi kat već bio sazidan. Sve ih je odbio, stalno im je ponavljao dok je svoj posao obavljao: Što je vama, bogarati, moj prst je pod čistim zavojem, nevidljiv, nepostojeći, za dan-dva neće na njemu biti ni zavoja. Ma, možda i prije! Bio je bez lijeve ruke više od mjesec dana, radio je bez nje kao da je i dalje ima. I toj svojoj nesreći osigurao je status kao da je i nije bilo.

    Volio je moj brat i konje koliko i svoj zidarski zanat. Promijenio ih je nekoliko. Imao i jednog koji ga se plašio, čim bi ga ugledao, ritao se zadnjim nogama, nije mu prilazio nitko osim njega. Hranio ga, timario, vrlo malo koristio i za vuču. Vranac za divljenje, presijavala mu se svaka dlačica od probrane hrane. Vremenom ga je uspio primiriti, kad je zbrojio vrijeme utrošeno za to, zaključio je da se s njim ne vrijedi dalje baviti. Prodao ga je u susjedno selo, ubrzo došla do mog brata vijest, novog vlasnika je zviznuo tako jako da je u padu glavom na tvrd predmet gadno ozlijedio oko, liječio i liječio, na koncu ostao bez oka. I on ga prodao, cigani ga ukrotili na vrlo jednostavan način: stalno je bio pod ormom, kad je radio i kad je žvakao hranu. Bili s njim od ranog jutra do kasne večeri stalno u pokretu, konj nije imao vremena za rintanje. Brat je od ove nove vijesti često ponavljao u sebi: Što li sam ga prodao onom dobrom čovjeku koji izgubi oko, mogao sam ga i ja prodati ciganima. Mogao sam ga i ja imati stalno u pokretu, poslova preko glave. Ali ni riječ od toga nikad nije izgovorio glasno, ni kad je bio sam ni kad je bio s drugim. Čuvao je i tu svoju nesreću za sebe, nije želio njezinu gorčinu dijeliti ni s kim.

    Imao je moj brat i sretnih i žalosnih razdoblja u svom životu. Kad mu je s nepunih pet godina umro prvi sin bio je žalostan sve dok nije dobio još dva. Radost je godinama pokrivao smiješkom kao majka toplom košuljicom svoje dijete. Starijeg je s tim smiješkom oženio vrlo mladog, sagradio mu kuću u Županji i kupio mu kamion, moćan alat za samostalan život. Sve su proslavili bogatim ićem i pićem.  Očinsku ljubav iskazao je i prema mlađem sinu, nije mu u tom smislu uopće ostao dužan. Poslao ga je u neku zanatsku školu u Beogradu, on se ondje provodio umjesto da je učio, napokon, oženio je i njega. Kratko vrijeme mladoženja i mlada bili su s njim, zauvijek su se skrasili u Švicarskoj. (Mnogo godina kasnije sazidao je i njemu  moj brat novu kuću u Županji.) Sestrama je u svatovima bio vrlo široke ruke, pjevalo se, poskakivalo, vrištalo i sviralo, zemlja se prolamala, i u prvim i u kasnijim godinama njihovih brakova nije škrtario. Nakon njihove udaje i napuštanja roditeljskog doma, u groblju Okruglić sahranio je oca bez glasnog plača, sa suzama u srcu. Nije se dugo mogao naviknuti na kuću bez oca i sestara, nije prestao brinuti kako im je izvan zavičaja. 

    Gradio je moj brat kuće mnogim seljanima, u radu trošio takve i slične brige, prema projektu sarajevskog arhitekte jednu je sagradio i sebi, ženi i majci kad je s njima u Tramošnici ostao sam. Majka je u njoj u prizemlju imala svoju sobu, svoje kupatilo i wc, on je sa ženom bio u sobi do njezine. Kad nije bilo posla u vrtu i na njivama, sve do smrti majke od neizlječive bolesti, kuhinju i blagovaonicu dijelili su sve troje uz šporet i ekran upaljenog televizora od ranog jutra do kasne večeri. Sahranio je i majku u groblju Okruglić, kraj oca, u godini prvih najava najveće nesreće u njegovom životu, novog rata nakon onoga ranijeg gotovo zaboravljenog. Na katu svoje jednokatnice imao je tada samo jednu namještenu sobu, s balkonom, na njemu je bilo povremeno živo jedino u danima vikenda kada sam mu iz Sarajeva navraćao sa ženom. 

    Od smrti majke konačno je moj brat bio sam svoj gospodar, do nje i u radosti i u žalosti jedini pouzdan oslonac cijele obitelji koji je svoje nesreće trpio šutke. Svima je pomagao, svima je uskraćivao priznanje da mu je to teško. Sve svoje gorčine skrivao je i od svojih najbližnjih kao zmija noge. Od svojih nesreća odmarao se u toj tek sagrađenoj jednokatnici punoj lijepog namještaja od pruća posavske vrbe kao gospodin koji se nije stidio ni svinja u oboru, ni kokošaka u dvorištu. U svakoj cigli jednokatnice nalazio se njegov trud i njegov znoj. 

    Da sam sebe počasti, kupio je tada moj brat motor, vozikao se na njemu po selu, ponekad i sa ženom, u svako doba dana, nedjeljom je na njemu odlazio u crkvu, na svetu misu. Na njemu je konačno bio slobodan, i od svih obiteljskih obveza rastrećen, bezbrižan, sučeljen samo sa strujanjem zraka na licu, daleko od svih nesreća. Na njemu je bio čvrsto uvjeren da je uspješan čovjek, na vrhuncu sreće, pune slobode, nestvarnih mogućnosti, drukčiji od svih drugih. Kao vilenjak. 

    Za svoj motor za svaki slučaj čuvao je u štali dva kanistera benzina, prao ga nakon svake vožnje, stalno ga lickao kao i svoje zanatske alatke, zidarsku kašiku i čekić, mistriju, visak, kanap, četku, drvenu gladilicu, libelu i metar, vinkl i libelu. Na motoru je u vožnji tako glatko prolazio kroz vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje svog teškog života, na njemu se oslobađao svih otrovnih jezeraca svojih malih i velikih nesreća, ulazio u prostor sretnog života, njegovog punog trijumfa. Bio je na njemu i moćan čuvar grobova svog prvog djeteta i svojih roditelja, i svoje jednokatnice. 

    Onda je jednoga jutra ostao bez njega, netko je s njim, noću, dok je spavao, odmaglio u nepoznatom pravcu, iako se nalazio ispred ulaznih vrata jednokatnice. Marko, dragi, govorila sam ti da ga zaključavaš u štali. Nemaš u njoj više ni konja ni krave. Hoću, ženo, kad ponovno kupim drugi. 

    Nije kupio drugi, niti je pronašao kradljivca. Vratila se krupna nesreća mom bratu, graknuli gavrani ispred praga njegove jednokatnice gdje se nalazio njegov motor, njegov vilenjak. S njegovom krađom razbuktale su se i priče da je rat neizbježan, požurio i poslao ženu u Županju, starijem sinu, ostao u jednokatnici sam, s braniteljima. Klao svinje i kokoši, skupljao jaja nekoliko mjeseci i hranio branitelje. Bio je s njima sve dok nisu prisilno protjerani sa svih obrambenih točaka, naređeno im iz Zagreba da autobusima napuste Tramošnicu. Prodana je moja Posavina, snažno ga je ošamarila ta naredba, sijevnula je iz nje misao kao pobuna, kao plač koji će trajati dokle god je živ. Trgovina, sramota, izdaja, poniženje. 

    Prvo je protiv te naredbe gunđao, odlučan da svoju najveću nesreću u tek sagrađenoj kući isplače u miru, sam, baš u njoj. Ali, kad je shvatio puno značenje te suludosti i svojeglavosti, odavno uvjeren da mira nema i da ga zadugo neće biti, ukrcao se s braniteljima i civilima u posljednji autobus u koloni s nekoliko svojih alatki i krenuo i on u Županju svom starijem sinu. Prije toga na katu je provjerio jesu li svi prozori i vrata zatvoreni, u prizemlju je isključio vodu, odvrnuo sve osigurače i tako rekao zbogom struji, provjerio ima li u zamrzivaču još neke zeleni i mesa. U dvorištu je u ljetnoj kuhinji bilo sve već isključeno i zatvoreno, kao i u sušionici duhana, kokošinjcu, štala i obor bili su odavno prazni. Vreli kolovoz je u njima do tog dana njegovog rastanka sa stvarima i zgradama u dvorištu već bio spržio sve neugodne mirise, na sredini dvorišta se pogledom od svega što ostavlja oprostio i naklonom, sa zemlje je podigao dvije vrećice i krenuo s njima prema autobusu koji mu se približavao. 

    Poražen, putujući, suzama je kupao svoj zavičaj u kojem se jedino osjećao kao riba u vodi. Suze mu je tjerala misao da se zauvijek odvaja od svog jedinog stvarnog života u neki privremeni i tuđi, nestvarni, bez obzira na to što su u njemu odavno bili svi njegovi bližnji, sin, sestre, zetovi, svi  članovi njihovih velikih obitelji. Njegov stvarni život bio je tamo gdje je s kožice odsječenog prsta kapala njegova krv, gdje je vranac unesrećio onog dobrog čovjeka, gdje je ostao bez svog jedinog motora na kojemu se osjećao tako moćnim, na kojemu je bio vlasnik ukupnog prostora svog zavičaja. Od te svoje najveće nesreće nije se nikad više vratio ni u neku manju, živio je s njom sanjajući svoje neobrađene njive, svoje zanatske alatke, svog prvog sina, oca i majku kao njihov izdajnik. 

    U Županji su zidarske alatke mog brata dugo bile besposlene, živnule su tek kad je mlađi sin odlučio izgraditi kuću sebi, ženi i dvjema kćerkama u blizini Save. Otkad je završena, u nju je iz Švicarske dolazio jednom do dvaput godišnje, onu u Tramošnici je zaobilazio. I to je mog brata boljelo, ali šutio je, jer je i on to činio, strahovao je od susreta sa stvarnošću koju je silom prilika u posljednji tren silom prepustio propadanju. Strah je trajao sve do opake bolesti koja mu je onemogućila svako putovanje. 

    U Županji se od konca kolovoza 1992. do konca listopada 2001. život mog brata temeljito sušio, po njegovome tijelu divljali su limfni čvorovi, njegove su žlijezde gubile svoju prirodnu ulogu, raznorazni zavičajni sokovi su se njegovog života razrjeđivali, isparavali su. Bol se tim procesima jedino opirao, nikako se nije mirio s porazom, čak ni onda kad je bio na minimumu snage za otpor. 

    Punih devet godina borio se moj brat s odumiranjem svog nekadašnjeg života u zavičaju, bitku je izgubio u jednoj bolnici u Zagrebu, eno ga sa suprugom u Gradskom groblju Županja. U njihovoj blizini im je od siječnja 2017. stariji sin, onaj prvi im je predaleko. Kao što su i roditelji moga brata, i on je u posavskoj ravnici preko duboke Save. Ali živi moj brat u sjećanjima svih koji su se u njegov zavičaj vratili i kojima on sigurno nedostaje. Pa i u sjećanjima onih koji su u tuđini, kao što je i on. 

    Mirko Marjanović 07. 09. 2021.

    Patlidžan

    Iz knjige Dobrota razdvaja dan i noć (Sandorf, 2021)

     

    Znaš, sad sam odavde
    rekla mi je majka gledajući u polovicu vrta
    ispunjenu patlidžanima koje je uzgojila
    pretjerano brižno, kao djecu, na malom kvadratu zemlje
    koju je kupila teško zarađenim novcem
    teškim radom preorala lijevo-desno, prema gore
    kao pletenje veste

    Na drugoj polovici još ima zemlje za kopanje
    i čini se da svakim zamahom motike
    povećava udaljenost između sela u kojem je odrasla
    i ovog dvorišta u kojem stojimo
    kao da je svaki korak naprijed nova praznina
    ali i svaka nova praznina razlog da se krene dalje
    U svaku od rupa sadi sjećanje
    na davno zakopana lica

    Tamo više ne postoji
    Ionako si otišla možda dvaput u životu
    a ja sam ovdje već godinu dana duže
    nego što sam bila u –
    i onda zastane prije nego što kaže
    da sam rođena za vrijeme etničkog čišćenja
    ali da nije bilo ničega čistog

    u bolnici u kojoj sam se prvi put pojavila
    – začudo živa –
    dok su oko prostrtog mesa moje majke umirali
    vojnici i civili

    – njezinog mesa – i da sam rođena u krevetu
    u kakvom nijedna žena ne bi trebala rađati
    i nijedno dijete prvi put ugledati svijet
    da se takva hospitalizacija ne može zvati uslugom
    nego zločinom protiv čovječnosti

    Lagano je podigla lakat
    da nadlanicom obriše znoj sa čela
    i prestane kopati 

    U tišini smo ušle u auto
    Nakon nekoliko sati vidjele graničnu policiju

    I dalje ih ne voli

    Kao i prošli put kad sam je vidjela
    baka ima iznošenu sivu haljinu
    i širok osmijeh

    Stoji na kapiji, škilji

    Napravila nam je krompirušu

    Iako se već godinama gotovo ničeg ne sjeća
    baka i dalje savršeno pamti lice moje majke

    Nisi se nimalo promijenila, kćeri
    Kaže, ispruži ruku
    i podraga mi obraz

    Marija Dejanović 06. 09. 2021.

    Do u beskraj, bilo koji

    Samo kroz jednu, veću, ali ne najveću rupicu, vidljivo je na drugu stranu. Ona najveća ipak je zatvorena. Svejedno. Ni kroz jednu ne mogu pobjeći jer je sve nadohvat ruke, doslovno, sve vidno stane u jednu šaku koja ga, istina, ne može obuhvatiti, ali dvije već mogu. Uvijek mi je na oku i pri ruci, ta rupica. Vidovita. Kao da i meni samoj daje tu moć. Treba mi kao hrana i voda.

    Da li je on ikada razmišljao o tome kako ukradeni život, kao plod njegovog zamaha rukom, može bilo kome toliko značiti? Onda kad se, o proljeću i jeseni, sudara s podatnom pučinom čija ga mirnoća doziva, prodire u nju pedeset-šezdeset metara, tačno zna gdje i kada treba, pruža ruke i trga, odlama, zasijeca, reže, odvaljuje, skuplja, trpa u mrežu, kad se umori odbacuje se prema površini i isplivava. S bogatim, nabreklim i mekanim ulovom. On, berač spužava oko Krapnja, Pašmana, Silbe, Oliba, Brača, Hvara, Paklenskih otoka … 

    Pomisli li ikad da se neće vratiti? Ako bi ga koja toliko zavoljela i pri njegovom pokušaju – trzaju uzimanja nje, dogodi se suprotno, ona zarobljava njega. Poželi s njim u svoju meku, lelujavu, zatamnjenu postelju. U kojoj se ne vidi svaki trzaj lica pri ljubavnom zanosu, ali se osjeti najmanji drhtaj. Pored njih, među njima i u njima, svako živo biće postaje mekani, podatni, spužvasti titraj što pulsira. 

    Uživa li berač u svojoj moći slobodnog doplivavanja u tuđe carstvo koje preuzima kao da ga je sâm gradio? Misli li da podanici nemaju povjerenja u vlastitu snagu? Nije on tako ograničenog uma. Godinama uči promatrajući ih i dišući s njima u mračnoj pokretljivosti koja zna zavarati, pretvarajući se kao da je mir i neživot. Dobro se zagleda, svojim očima boje mora, u njihove oči – rupice, da bi bio siguran koje od njih su poprimile boju dnevnog svjetla. Samo će te, što šalju sigurne signale da su spremne za promjenu, ponijeti sa sobom gore, van, u košaru, u brodicu, na suhi kamen, na policu suvenirnice, među mnoštvo tuđih ruku. A ruke će njih, onako osušene, prirodno tamne ili isprane u žutu bljedoću, opipavati, ispitivati mekoću, mjeriti, pokušavati izbrojiti rupice, dok im jedna taman ne sjedne u ruku kao na carsko prijestolje. 

    Misle li, vlasnici ruku, da su odabirom postali vlasnici spužava? Kaže li im onaj koji ih je grubo, sve im tepajući, odvojio od njihovog kamena postanka, da su one uvijek i zauvijek samo svoje, nikad ničije? Pamte odakle su, čime su se hranile dok su rasle, prepoznavale su prijatelje, a i neprijatelje koji su proplivavali pored njih. Ne žele priznati da ih je samo radoznalost dovela u nečiju ruku. Sve u želji osjetiti sebe u spoju s nekim drugim, vidjeti kakva je to masa – tijelo u crnom okviru beračevog odijela, upoznati dodir drugačiji od njihovog, nepromjenjivog, saznati što to znači biti suh, tvrd, i onda uživati u vlaženju, namakanju, u podsjećanju na sebe pređašnje, ispunjene vodom. Ne znaju vlasnici ruku da je dovoljno samo ih vratiti moru i zauvijek će otići, otplutati i potonuti, nastaviti živjeti, nikad se više njih i ne sjetivši.

    Jedino su moru one potrebne. Da bi ih obnovilo, ponovo pustilo na površinu dozvoljavajući beraču misao o vlastitoj hrabrosti, i spretnosti, i sreći.

    Svjesne su spužve svoje nenadmašive prednosti u odnosu na poznate im živote u podmorju, ali i na nadmorju, stigli su do njih glasovi o ograničenosti onih koji hodaju, leže, trče, plivaju, rone, kao ovaj njihov, što ih ponekad posjeti. Samo one znaju kad treba upijati, a kad brisati. Samo je u njih utkano sve znanje podmorskog beskraja. Ljubomorno ga čuvaju, podare čovjeku tek onda kad se nađu zajedno, nakon što procijene zavređuje li on dar. Nude sebe kao nesagledivu pomoć u trajnom brisanju tuge, brige, straha, bola, patnje. Jedini uvjet je: spajanje s njima do prožimanja, povezivanje do jednine. Tek će onda upiti u sebe sve što čovjek želi iz sebe ispustiti. Olakšat će sebi nošenje tuđeg tereta tek kad se vrate ispod pučine i odjednom u prostranstvo isprazne sve rupice, da bi opet postale lagane, lelujave, ispunjene samo svojom mekoćom, i tako krenule ispočetka.

    Tajna umijeća i snage istovremenog procesa brisanja – upijanja nije odgonetnuta. Zašto bi netko želio tragati za njom? 

    Spužvama treba dozvoliti upravljanje svijetom. Neka one vode i usmjeravaju. Njihove oči – rupice vide kroz podmorsku tamu sve do ljudske svjetlosti. One se ne moraju osvrtati ni skretati pogled lijevo-desno. Sve im je vidno s mjesta za koje su srasli rođenjem. Do u beskraj, bilo koji. 

    Berač spužava podučio me njihovoj mudrosti. Ona koju mi je darovao stane u moje obje šake, ali je mogu držati samo jednim prstom, tolika je laganost u njoj. I proći na drugu stranu samo kroz jednu rupicu. Ako bih željela pobjeći u beskraj u kome se ne bih izgubila. Onaj u kome postoji titraj života koji nikad ne umire. Titraj spužava. 

    Jagoda Kljaić 05. 09. 2021.

    stabljike

    kad je tetka magistrirala
    skupilo se svijeta na guvnu
    harmonika svirala
    stare cure nabujale
    bara od kiše presušila
    tata bio raspoložen
    baba u postelju pala
    nije zapomagala nije zahtijevala
    samo joj za sivom pletenicom
    nadošlo more
    podno Prapatnice
    oči njene ognjišne žeravice
    valja joj zorom na grbači
    urod sanijeti do trogirskog pazara
    da joj porod ne usahne
    ko stabljike kad ih vjetar
    nemarom
    razdvoji od zrna

    Olja Runjić 04. 09. 2021.

    Terijerka Maza i Đole majmun/2

    I tako se mala Moskovljanka, bežeći od ratnih strahota, našla u istom gradu, iz koga je pre dvadeset i više godina pobeglo jedno drugo devojče, ćerka jedinica svojih roditelja, moja prababa Marija. 

    U pajkomahalskim pričama moje prabake, Salonika je bila isto toliko haotična, prepuna vike, plača napetih i iznemoglih begunaca, kao i u sećanjima g-đe J., te je izgledalo da se Solun bake Marije (koja je umrla pri kraju moje brucoške godine) i onaj g-đe J. baš nisu mnogo razlikovali. Možda jer su to bili doživljaji kroz prizmu deteta usred izbegličke histerije. I bekstva iz Soluna, mada sa dvodecenijskom vremenskom razlikom, vozom, jedno ka Velesu (baba Marija), drugo ka Skoplju (g-đa J.), bila su ispričana slično – vagoni prepuni oznojenih, neispavanih žena sa razbacanim bagažom uokolo i sa njihovom rasplakanom decom. I misli te dece ispunjene strahom, kojih su se živo sećale obe starice uprkos tolikih minulih godina, kao da ih je izreklo isto dete: Gde idemo? A gde je tata? Ko će nas dočekati? 

    Istorijska slika i lik Soluna iz vremena devojčice Marije pa do vremena Ruskinjice J. bila je tako reći potpuno izmenjena, o čemu ubedljivo svedoči bogata istorijska hronika „Solun, grad duhova“ Marka Mazovera, ali u svedočenjima koje sam odslušao od obe starice, taj grad je bio kao zaustavljen u istom vremenskom kadru. 

    Iako sam kasnije, čitajući „Solun, grad duhova“, otkrio još jednu zapanjujuću sličnost između Soluna baba Marije i onog g-đe J. – dva ogromna požara, prvi 1890., drugi iz 1917., koji su opustošili grad. 

    *     *     * 

    Od jedno i po godišnjeg boravka na Senjaku nemam ni jednu fotografiju, što je bilo prilično neuobičajeno, jer osim kofera sa odećom i knjigama, u Beograd sam doneo i fotoaparat „Smena 8“ u tvrdoj kožnoj futroli na kopčanje. I njime sam slikao, ne mnogo, fotografije moje devojke, Kalemegdana, žurki, druženja. Ali ne i stanara iz „Zmaj Ognjena Vuka“ br. 7. 

    Gledanje fotografija aktivira memoriju, a ovako, u ovom tekstu, slike izvlačim iz unutrašnje kamere svojih sećanja, ali za divno čudo, one su jasne i tačne kao da su fotografisane. Pa ipak, među svim tim uhvaćenim detaljima, nedostaje mi jedan i to važan. Kao što nisam napravio ni jedan snimak kuće, ni stanara sa Senjaka, tako mi nije poznato ni rusko prezime g-đe J. 

    Bilo je u mom detinjstvu sa ruskim prezimenima, uglavnom očevih kolega – Bogačev, Piovarov, Lozinski. Ali devojačko prezime g-đe J. ne znam. Ona je za mene bila i ostala g-đa J., po prezimenu njenog muža Slovenca, ministra i ginekologa. Prosto mi je čudno kako, za godinu i po koliko sam boravio na Senjaku, nisam zapitao tu elegantnu rusku damu koje joj je devojačko prezime. 

     

    *      *     *  

     

    G-đa J., teta Lepa, Mone i ja nismo bili jedini stanari u kući na Senjaku. S nama je bila i Maza. Suprotno od uzrečice koju je teta Lepa često spominjala, „Nit pas kosku glođe, nit je drugom daje“, ova oštrodlaka, svetlosiva terijerka, izdužene četvrtaste njuške sa crnim dugmetom na vrhu, bila je temperamentna, brza, ali istovremeno druželjubiva i prava maza, u skladu sa svojim imenom. 

    Jednog zimskog dana, pred odlazak na fakultet, dok sam na izlasku, u kaputu, navlačio rukavice, presreo me iz salona glas g-đe J., i onako natruntan, suočio se s njenim ozbiljnim izrazom lica, mada joj je glas ovog puta bio nekako mekši nego obično i nekako uplašeniji: – Aleksandrr, nešto se desilo… 

    – Šta to? 

    – Naša Maženjka… – i sa izrazom još ozbiljnim, a glasom smorenim: – ima tumor. 

    – Nemoguće, kakav tumor?! 

    – Na obrazu, i to veliki… – uzdahnu – Rekla sam ja Lepi, da treba da je pazi, da je čuva. 

    Sklupčana u uglu kuhinje, sa glavom na šapama, terijerka je delovala zaista ranjivo. Levi obraz joj je bio vidljivo otečen, iako, primetio sam, nekako previše okrugao. 

    Svi ukućanisu bili uzbuđeni, rastrčani, čak i Mone, u pižami, papučama i novinama pod miškom, sišao je sa mansarde i pokušavao da smiri opštu zabrinutost: – Ma biće sve u redu… ne izgleda tako loše… samo malo taj obraz… 

    Ubrzo je stigao veterinar Mile Dragić. Skinuo je beretku, otkopčao kaput, pogledao Mazu i nasmejao se. Naterao je psa da otvori njušku (g-đa J.: – molim vas, gos’n Mile, ona je jako nežna). I tada Maza ispljunu… ping-pong lopticu! Pronašla je negde u travi napolju u vrtu. Ali nije je progutala, što bi tada bilo zaista opasno, nego je držala u njušci. I obraz joj se naduo. 

    Dok je ispijao kafu, veterinar se i dalje smejao: – Naduven obraz, a, opasnica, sve vas je prešla. 

     

    *     *     * 

     

    Nadam se da se u sećanju čitalaca, posle ove serije portreta, nije izgubili ime Moneta, mog cimera sa kojim sam delio mansardu u kući g-đe J. Želeo bih, poštovani čitaoci, da zajedno sa imenom Moneta, vratite sliku sa početka ovog zapisa, sliku razgranatog višnjevog drveta, čije se grane, s proleća, pri otvorenim prozorima mansarde, rascvetane delom doseljavaju u našu studentsku sobu. Jer su, i Mone, i višnjine grane, nezaobilazni za neobičan događaj koji nameravam da vam ispričam. 

    Ali, pre toga bih da otkrijem par karakteristika moga cimera, koje su i tada, pa i dan danas, prilično upečatljive. Prva bila je njegova zavisnost od čitanja novina. Svakog jutra, u pižami, odkako bi sipao vodu u džezvu, stavio da se greje na malom rešou i, sačekavši da provri, sa šoljicom kafe bi se vratio u krevet i sa podignutim jastukom, rasprostro bi novine ispred sebe, srknuo prvi gutljaj kafe i otpočinjao sa čitanjem. Do podneva. Opušteno, kao da nema predavanja (studirao je Mašinski) ili nekih drugih obaveza. Često, dok sam žurio na svoj fakultet, on bi ostajao tamo u krevetu, kao da mi je neki ujak u pižami koji pažljivo, dugo razmatra sve novinske rubrike. U sebi sam mislio, ovaj Mone izgleda da namerava da živi sto ili možda sto i pedeset godina i kao najstariji stanovnik Jugoslavije da još uvek strpljivo, bez žurbe, svakog jutra do podneva čita novine. Kasno uveče, osim kese sa hlebom, kajmakom i salamom, zavijenim u hartiju, doneo bi „Politiku“ i „Večernje novosti“. Ali ih tada ne bi čitao. Večerao je natenane, žvakao dugo, a kada bi završio, ne ostavljajući na stolu ni mrvicu, pedantno bi presavio stoljnjak (koji je mirisao na deterdžent, jer ga je Mone, svake nedelje, zajedno sa posteljinom, košuljama i donjim vešom, nosio u perionicu), a potom bi, na čistom stolu, ostavljao novine da ga čekaju do sutra. Tako je ispadalo, da je svakog jutra, u pižami, čitao novine od sinoć.   

    – Imaš li neki plan za danas? – pitao bih nervozno. 

    – Da ih pročitam – odgovarao bi mrtav ladan, ne dižući pogled. 

    – Dobro. A posle? 

    – Ne znam, videću – i produžavao da čita. 

    Ali zato, pri svoj toj usporenoj rutini, moj cimer je posedovao jedan očigledan kvalitet, a što je na izvestan način, bilo u skladu sa gnjavatorskim ritualom čitanja novina. Slonovsko pamćenje. Naročito me je nervirala njegova tačnost u pamćenju brojki. I to ne samo onih koje se, da kažemo, podrazumevaju kao znak izoštrene memorije, kao što su rođendani, brojevi telefona i istorijski datumi. Nego i onih koji obliku pamćenja daju takoreći perverzne dimenzije. U zastrašujuće tačnoj proceni. Na primer, sasvim lako bi izbrojao koliko mrtvih leptira ima na drugoj strani zelenog albuma g-đe J. Inače ona je imala nekoliko albuma za leptirove u raznim bojama – crven, žut, šaren, spomenuti zeleni… gde je čuvala svoje dragocene primerke. 

    – Sedam – reče posle kratkog razmišljanja. 

    Nisam mogao da verujem. Otkud izbroja tačno sedam? Pa ja sam bio taj koji je večeri i večeri bio prinuđen da sedi pred tim otvorenim albumima. I koliko god sam se naprezao, nisam mogao da se setim koliko prepariranih leptira ima na drugoj strani zelenog albuma. – Devet – promrmljah. Te večeri, nasuprot moje lepidopterofobije, jedva sam dočekao da me g-đa J. pozove iz salona. Kad je rasprostrla albume na stolu, bio sam naročito pažljiv: – Lubentina, kako je neobična! (bila je u zelenom albumu). Mogu li da je vidim? G-đa J. mi dodade album sa zelenim koricama. 

    Kad sam se vratio na mansardu, Mone je sporo žvakao svoju večeru. – I koliko ih je? – upita me. – Sedam – priznao sam slomljeno. – Onda, sutra kod „Grafičara“ – reče i produži sa žvakanjem. 

    Kladili smo se u ručak. I on je uvek pobeđivao. Možda sam ga častio nekih dvadesetak ručkova, jer sam se uvek iznova kladio u nadi da će najzad da pogreši. Na žalost, uvek je bio u pravu.   

    Sutradan smo pošli od „Zmaj Ognjena Vuka“ prema restoranu „Grafičar“. – Koliko koraka ima do restorana? – zapita me iz čista mira. 

    Zastao sam: – Molim?

    – Kladimo se? – kao zamisli se:  – Pa, hiljadu sto i pedeset. 

     – E ne može da je toliko malo! – odvratih ljutito. – Ja mislim hiljadu i sedamsto. 

    – Hoćeš da brojimo? 

    I otpočesmo, od jedan, dva… celo vreme sam pazio da ne pravi duže korake… trideset i četiri, trideset i pet… zavili smo iz naše uličice u gornju… sto osamdeset i pet, sto osamdeset i šest… na tren sam pomislio da smo na samom početku, da je restoran daleko i da ću dobiti opkladu. Ali, kod šestotog koraka, više nisam bio tako siguran, a kod devetstotog, kada se bašta „Grafičara“ lepo mogla videti, znao sam da je on opet pobedio. 

    Kada smo stigli do „Grafičara“, Mone se uspravi, protegnu ruke: – Znači, duguješ mi još jedan ručak. Hajde sad da uđemo, baš sam ogladneo od brojanja… A kad smo već kod kafana, koliko ih ima u Takovskoj, od Pošte pa do tvog fakulteta? 

    Osetio sam kako mi krv navire u glavu. „Grafičar“ sa sve jelkama u bašti poče da se njiše predamnom: – Dosta! Neću! Neću više da se kladimo. 

    Pogleda me mirno, takoreći umorno: – Važi. Samo se smiri. Vidim da si pod stresom. Dobro bi ti došla topla supa. 

    „On misli da ubija vreme, a vreme ubija njega“, imala je običaj da kaže vredna teta Lepa, okarakterišući tako nekolicinu sredovečnih komšija, lenjivaca sa visokim penzijama. Ali nikad tu ubistvenu poslovicu nije upotrebila za najbliži primer, koji joj je svakodnevno bio pred očima. Mislim da je između nje i Moneta postojala velika simpatija bez obzira na razliku u karakterima. Možda, zato što je i pored svoje usporenosti i ravnodušnog spokoja, on, na neki način, cenio njenu važnost u kući na Senjaku nasuprot podcenjivačkog odnosa g-đe J. prema svojoj služavci.  

    Mone mi je bio cimer još pola godine. Onda sam se odselio sa Senjaka u „Proleterskih brigada“, u centar grada. Susretali smo se i posle. Mone je završio Mašinski fakultet ne žureći, za nešto više godina. Čuo sam da se vratio u Skoplje. Vratio sam se i ja. Usledila su nemirna vremena, ratovi, raspad Jugoslavije. Dugo ga nisam video, a ono što sam načuo, da je postao direktor poslovnice „Porschea” za Makedoniju, iskreno rečeno, malo me začudi, sve dok ga nisam sreo u kafiću „Ruzvelt“. Jedan pravi gospodin, dobro obučen, mnogo žustriji i energičniji od onog Moneta sa Senjaka. 

    Ali to je već neka druga druga priča za neko drugo vreme. 

     

    *      *     * 

     

    Najzad da se navratim na povod za nastanak ove priče ili šta i da je, odakle je iznikao niz portreta, kojima su se popunile uspomene iz moje brucočke godine u Beogradu. Povod koji me je vratio duhu tog vremena je knjižica koju sam pronašao na nesređenim policama moje biblioteke. „Nekrolog  jednoj čaršiji” hodoljuba Zuke Džumhura. Jedina knjiga savremenika za koju je veliki Andrić napisao predgovor.  

    Dogodilo se to na Senjaku jednog kasnoaprilskog jutra 1971. Tada sam pisao seminarski rad „Pesma o kralju Nalu“ iz predmeta „Antičke književnosti“ kod profesora Voje Đurića. Rok do koga je trebalo da ga završim bio je do kraja aprila i zato mi je dobro došlo što je Mone otišao u Skoplje na dve nedelje povodom prvomajskih praznika. Ostao sam sam na mansardi, bez iritirajućih opklada sa Monetom, ispred narandžasto-bele pisaće mašine „Olimpija“ i sa prozorom širom otvorenim pod kojim je višnja naveliko cvetala („Proleće joj je udarilo u glavu“, govorila je tеta Lepa). 

    Pri buđenju u tom, tada za mene tako reći idiličnom ambijentu, najpre bi me pozdravila višnjeva grana, kroz čije lišće bi zaskitale moje jutarnje misli. 

    Ali tog jutra nisam stigao da doživim takvo takvo povlašćeno buđenje. Zapravo, probudili su me. I to na malo neuobičajan način. 

    Jedan golicav, istovremeno nežan dodir, pomilova me po usnulom licu. Ovo ne može biti Mone, pomislih, njegov dlan je trom i širok kao lopata, a ovaj, skoro dečji, tako je topao i živ. 

    Sedeći na mojim grudima, bez straha i radoznalo uzvrati mi pogled. 

    Tako sam se upoznao sa majmunčetom Đoletom. 

    Čiji gazda je bio Zuko Džumhur. 

     

    *     *    * 

     

    Pre izvesnog vremena, u svojoj poslednjoj knjizi pripovedaka, oprostio sam se od Horacija Cvikala, lika koji me je decenijama inspirisao. Naravno, bio mi je žao, ali je Horacijo već bio književno istrošen, pa je došlo vreme da se dostojanstveno od njega oprostim. – Izvini Horacio, bilo mi je ogromno zadovoljstvo da se družimo i pišem o tebi, ali… 

    Gromko se nasmejao, kao što samo on zna: – Ne brini, mili moj, potpuno te razumem. Život se troši sporije od lake književnosti. Ali život se troši brže od književnosti kada je ona vredna. A ja sam sasvim zadovoljan kako si me prikazao. 

    Ah, Horacio sa svojim porukama! Ostao je veran sebi do kraja. 

    Sada kada privršavam kraju zapis o Senjaku, setio sam se Horacijeve primedbe. Kada sam upoznao Đoleta, Horacio još nije bio „rođen“, Horacio se iz pripovedaka preselio, prepoznao u nekim od mojih prijatelja iz života. Đole pak je iz života, sa višnjeve grane, evo, uskočio u književnost. Neko od čitalaca će možda prigovoriti, sa pravom, da sam ovu priču ispričao suviše sporo, kao što je Mone čitao novine, duže nego što bi trebalo, ali autor, kao što uostalom i Horacio kaže, dužan je da pamti, a zatim će samo od njegovog umeća da zavisi kako će to pamćenje da pretoči u književnost. Znam da u svakoj priči svaki deo treba da je svestan celine, pa pišući o mojoj brucoškoj godini možda sam se previše raspričao, ali sam preko te brbljivosti ponovo video veoma jasno likove i dešavanja sa Senjaka. 

    Najzad bih mogao da zaklopim svoj spomenar. U njega bih umetnuo kao zadnju fotografiju dva drugara iz sveta očovečenih ljubimaca (mnogo zahvalnijeg od onog podivljalih ljudi). Terijerku Mazu i majmuna Đoleta. Na toj upečatljivoj, mada nikad ne uslikanoj fotografiji, vidim Đoleta kako u stilu najspretnijeg džokeja jaše na Mazi, koja veselo trči po dvorištu u „Zmaja Ognjena Vuka 7“, po njihovoj zamišljenoj putanji pokrivenoj belim višnjevim laticama.  

     

    Aleksandar Prokopiev 03. 09. 2021.