Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Nastambe u kojima se živi po kazni

    Tamo s druge strane ceste, koja malo niže već stječe ime moga rodnog grada, između Save i nasipa, i u podnožju Jakuševačkog brijega, izniknule su POS-ove građevine. Pet bezobličnih nastambi izvan epoha i građevinskih stilova, osmokatnih pravokutnika, na tijesnoj parceli na kojoj su, da se gradilo po pravilima, onim arhitektonskim i građevinskim, i po ljudskim mjerilima, možda mogla stati tri ista ovakva ružna pravokutnika. Ovako, tu u te prozore nikad ne zaviri sunce. I nikad se između zgrada ne spusti nebesko svjetlo. Da Bog odozgo ispusti papir A4 formata, ne bi mogao kliznuti između tih zgrada. Tako je usko. A u nekoj vrlo bliskoj budućnosti bit će i tako mračno, tako vlažno i tužno. 

    U prvom susjedstvu, kada se pređe cesta, prođu se garaže i samoposlužna autopraonica, staro je Zapruđe. Tu su Jelinekovi tornjevi (neboderi) i limenke, velike i male, raspoređeni u geometrijski nepravilnim nizovima, s obzirom na navike i raspoloženja čovjekova oka i duše, ali i s obzirom na sunčevu putanju i uobičajeno kretanje zagrebačkih vjetrova. Između su dječja igrališta, vrtići i trgovi, škola. Između raste gusta vegetacija. Neka već pedesetogodišnja stabla stvaraju dojam da je Zapruđe izniknulo usred šume. Veći dio Novog Zagreba, sve tamo do Remetinca, pokraj hipodroma, Velesajma i Kajzerice s jedne strane, i Parka mladenaca s druge, pa sve do Remetinca pretvara se u šumu. Usmjeravanim djelovanjem prirode i voljom ljudi i ritmom njihovih života ispunjava se povijesnim smislom ovaj najveći stambeni, urbanistički i arhitektonski projekt hrvatske kulture. Tu se, u Novom Zagrebu, živi u ritmu godišnjih doba i s obzirom na dnevne, sezonske i godišnje putanje sunca. Novi Zagreb je, kao i svaka doista uspjela velika urbana cjelina, nastala prema jednom urbanističkom projektu, istovremeno grad i gnijezdo usred nedirnute prirode. Novi Zagreb je mjesto pod suncem.

    Razlika između Novog Zagreba i tih tužnih građevina bez sunca, u Ulici Karla Metikoša, razlika je između urbanizma i divljaštva. Ostaviti ljude bez sunca i bez pogleda nije stanovanje, nego je kazna. Tako se ne projektiraju i ne grade ni zatvori. Ali još nešto je tu važno: projektanti Novog Zagreba gradili su za druge tako kao da grade za sebe. Pa su neki među njima i stanovali u svojim zgradama. Investitora POS-ovih nastambi u Zapruđu, arhitekta, voditelja izgradnje, resornog ministra, te još ponekog ljubavnika i ljubavnicu iz tog kruga – ako ti ljudi ikoga ljube – trebalo bi za kaznu useliti da tu stanuju, na donjim katovima, gdje ne svijetle ni Božje ime ni neonska svjetiljka.

    Miljenko Jergović 12. 03. 2021.

    Svođenje računa

    ili   Postapokaliptično mišljenje i pjevanje Predraga Fincija

     “Kada mišljenje ode do korijena problema.
    ono je tada, na kraju, opet ono što je bilo
    na početku: čuđenje. To prvo i posljednje
    otvaranje  misteriju bivanja, čudu života.
    Ljepoti postojanja.“

    Predrag Finci, Ukratko

     

    1.

    Prozni, poetski i esejistički zapisi Predraga Fincija, ili kako on sam, sa njemu svojstvenom blagom samoironijom, bez zareza i zadrške kaže, “staračke pričice pjesmice aforizmi stavovi” , objavljeni 2018. u beogradskom Factum izdavaštvu pod naslovom Ukratko, predstavljaju onu vrstu štiva i knjiga koje se lako i sa posebnim užitkom čitaju a o kojima se teško govori i još teže piše. Ta teškoća ne tiče se samo činjenice da su te knjige najčešće žanrovski i književnorodovski apartne, neuporedive i poetički i poetski potpuno autentične i nove. Jednostavno rečeno – ta teškoća tiče se želje i potrebe da  užitak i “zadovoljstvo u čitanju” knjige Ukratko nastavimo empatičnim, sročnim ćutanjem, rječitijim od svakog govora o njoj. Ili još jednostavnije – Ukratko je jedna od onih knjiga koje bismo radije ponovo čitali nego o njima pisali. 

    Riječ je najprije o tome da ona pripada onoj vrsti autorefleksivnih i autoreferencijalnih knjiga koje, kako god okreneš, uvijek već preduhitre svaki čitalački, književnokritički i hermeneutički analitički sud o njima. Sve što biste rekli o njoj, čini vam se, ona je već pomislila i rekla o sebi, o-pisala se tačnije i sažetije nego što želite i možete zamisliti.

    Upravo tako, jednim kratkim “izvanjskim” samoopisom i započinje ova knjiga. Na (samom) početku naime, u istoimenom zapisu Finci kaže da je ova knjiga pisana “bez predgovora i pogovora, bez dugih analiza, bez mudrih citata i korisnih napomena” i da sve što u njoj hoće reći, hoće reći “jednostavno, bez složenih, zamršenih rečenica, bez mnogo objašnjavanja i tumačenja”; opisati i pokazati to “što sam osjećao  i mislio, doživio i preživio, što sam u sebi sabrao”. 

    O istovremenoj doslovnoj tačnosti i izvjesnoj varljivosti tog opisa zbilja bi se dalo nadugo i naširoko govoriti i pisati, ali kada ubrzo otkrijete da knjiga Ukratko pripada onoj rijetkoj, najrjeđoj vrsti majstorskih književnih djela u kojima je ono “šta” ona govore izjednačeno sa onim “kako” govore, ostanete bez riječi pred njenom umjetničkom samodovoljnošću – oči u oči sa organskim jedinstvom njene sadržine i forme, obuzeti  njenom unutrašnjom, višeslojnom samohermeneutikom koja se da razabrati i razumjeti ali ne i izreći i vjerno prenijeti u drugi diskurs i jezik.

    Takve samosvojne i samosvjesne knjige može napisati samo neko ko je istovremeno filozofski pisac i pjesnik, ko istovremeno pjeva i misli o pjesmi i opjevanom, ko to čini cijelim bićem, bespoštedno i bez ostatka – izjednačava svoje mišljenje-pjevanje sa (svojim) bićem, a svoje pisanje sa svojim životom. O takvim knjigama vjerodostojno može pisati samo onaj koji i sam vjeruje u pisanje kao u način života i vaskrsavanja svijeta; onaj ko svjedoči da mrtvi svjetovi ožive u dobro napisanoj  knjizi, a da bez čitanja umiru – onaj koji zna da je čitanje knjige jednako čudotvorno i životvorno kao i samo njeno pisanje, i da pisati o knjizi uvijek već znači pisati o njenom čitanju, ne čuvati tu čudotvornost i životvornost samo za sebe, nego je dijeliti s drugim i Drugim koji je sama naša suština, i kada ga pišemo malim i kada ga pišemo velikim slovom.

    I taman kada pomislimo da nam se ukazao i po-kazao hermeneutički alef kojim bismo mogli započeti zapis o čitanju, razumijevanju i tumačenju ove knjige, shvatimo da se ono što smo maločas rekli odnosi na gotovo sve Fincijeve knjige i njegovo  spisateljsko djelo u cjelini, i da je to sama po-etička suština i bit njegovog djela. Ni jedna nas Fincijeva knjiga, međutim, ne poziva da je čitamo i razumijevamo iz cjeline njegovoga djela kao što to čini njegova knjiga Ukratko u kojoj je to djelo  istovremeno sažeto i nanovo osvijetljeno. Ni jedna druga knjiga tako tiho i nenametljivo (bez bilo kakvog  glasnog pomena, poziva, zahtjeva i diktata) a tako jasno i razgovijetno ne upućuje i ne u-kazuje na tu cjelinu i svoje posebno, povlašteno mjesto u njoj.

     

    2.

    Ukratko je dvadeseta (20) po redu Fincijeva knjiga. Prvu knjigu objavio je 1980., u tridesetčetvrtoj (skoro u onoj čuvenoj, simboličkoj, bogočovjekovoj tridesettrećoj) godini. Narednih deset godina objavljivao je u, da tako kažemo, uobičajenom ritmu, i do predratne 1990. objavio još tri knjige. 

    A onda je uslijedilo (ako izuzmemo rukopis pod naslovom Sentimentalni uvod u estetiku objavljen 1999. u Londonu) četrnaestogodišnje ćutanje, o čijim razlozima drugi mogu samo slutiti, a čiju tegobu i teret zna samo on. Jedno je, međutim, izvjesno – to ćutanje (neobjavljivanje) pokazalo se ne samo teško nego i plodonosno kao (crna) zemlja, iznimno važno i presudno za njegov život i njegovo cjelokupno stvaralaštvo. 2004. (u svojoj pedesetsedmoj godini) Finci prekida tu, više od jednog desetljeća dugu šutnju, i objavljuje dvije knjige –  Sentimentalni uvod u estetiku i Pravo, stranputicom. Od tada  do danas, dakle u narednih šesnaest godina objavljuje  osamnaest knjiga –  iznenađuje čak i one koji su tu samosvojnu stvaralačku snagu i energiju naslutili još u njegovoj prvoj knjizi Govor prepiski – čak i one koji su ga, kao ovaj čitalac (i ne samo on), još tada prepoznali kao najzanimljivijeg, najoriginalnijeg i najinovativnijeg bosanskohercegovačkog filozofskog pisca. Upravo ovih dana očekujemo izlazak dvadesetpete (25) Fincijeve knjige čiji je naslov Prvo, bitno, a čiji nas je rukopis iz nekih razloga o kojima ćemo kasnije govoriti iznenadio i obradovao kao nijedan do sad.

    Već sama kompozicija Fincijevog djela i dinamika objavljivanja njegovih knjiga, njihova postmetafizička vizura, tematskomotivska i žanrovska raznovrstost, potpuno autentična, stalno inovirana po-etička strategija i osoben,  gostoprimljiv i prisan, narativni stil, tražili bi jedan poseban ogled. Posebno je zanimljiv odnos i ne samo tematskomotivska razlika, nego i razlika u osjećanju života i diskursu njegovih knjiga pisanih i objavljenih do 1990. i nakon toga. Finci se voli i zna našaliti na svoj račun naročito kada je riječ o  smrtno ozbiljnim stvarima. Tako će nedavno parafrazirati jednu svoju raniju dosjetku da  mu se sve više čini da je svaka knjiga  koju upravo piše zadnja, i da je napisao mnogo “zadnjih” knjiga, pa reći da je nakon prve svaka njegova knjiga “zadnja”.  To zbilja zgodno i duhovito zvuči, ali nama se čini da  ovoga puta ne bi trebali ostati na  Fincijevoj poslovičnoj samoiriniji i duhovitoj aforistici. Nama se, naime čini da se iza te dosjetke  o  bitnoj razlici  prve i potonjih knjiga krije jedna presudna promjena, i sama  est-etička, po-etička, i egzistencijalna bit njegovog djela. I ne samo to – nama se istovremeno čini da ni jedna druga Fincijeva knjiga ne u-kazuje na tu bit i da je ne po-kazuje kao njegova knjiga Ukratko.

    Više je razloga zbog kojih nam se Ukratko čini kao esencijalna Fincijeva knjiga. Dva su razloga najočiglednija i najdublja, osnovna. Prvi je, čini  se taj što Ukratko predstavlja svojevrsno svođenje metafizičkih i egzistencijalnih računa, i što je samim tim istovremeno nastala iz sveg njegovog (dotadašnjeg) života i svih njegovih prethodnih knjiga. Drugi se tiče čitalačkog utiska da se u toj njegovoj knjizi kao ni u jednoj drugoj, otkriva temeljni razlog onog dugog tegobnog ćutanja koje će se pretvoriti u dugo spasonosno pisanje – ukazuje izvjesna prelomna tačka i čuje lom zbog kojeg je i o kojem je četrnaest dugih i teških godina ćutao, tražio spas,  našao ga u posvećenosti pjesničkom mišljenju i pisanju, u potrebi i potrazi za “jednakošću riječi i čina”, jedinom istinskom puninom života.

     

    1. (1)

    Kada je riječ o onom prvom razlogu, pada nam na pamet Danijel Dragojević i jedna njegova knjiga raznolikih i raznovrsnih zapisa i kratkih eseja o onome što se znalo događati oko (pisanja) pjesme a nije ušlo u pjesmu. Naslov te jedinstvene, apartne Dragojevićeve knjige je Rasuti  teret. Fincijev egzistencijalni i metafizički “teret” nije u knjizi Ukratko rasut, nego  sabran, sagledan i prigrljen. U toj knjizi sabrano je i sažeto, u samoj svojoj biti izraženo sve što je doživio, iskusio, iskušao  i napisao. Otuda  utisak da se u ovoj Fincijevoj knjizi najrazgovijetnije čuje onaj tihi, testamentarni tembr koji se da čuti u svakoj od njegovih “zadnjih” knjiga.

    Finci je filozofski pisac sa najraznovrsnijim i najraznolikijim a uvijek prepoznatljivim, osobenim filozofskim, proznim i poetskim diskursom i stilom, sa najdinamičnijom poetičkom strategijom i najrafiniranijim, u krajnjoj instanci esejističkim hibridom filozofskog, proznog i poetskog izraza za kojeg znam.

    Pa kako je onda bilo moguće u jednoj knjizi sabrati i sažeti sve te često nespojive raznovrsnosti i raznolikosti? Dakle, kako je moguće sve svoje prethodne knjige sažeti u jednu, ili kako je, kao u onoj Kortesarovoj priči, vozeći se par minuta trolejbusom od stanice do stanice, moguće u sebi čuti simfoniju koja traje više od dva sata?

    Kako to da upravo onda kada sve knjige sažmeš u jednu, i kada ti se čini da si rekao sve, da upravo tada jasno vidiš i shvataš  zašto “iza svakog pisca na kraju ostane nenapisana stranica” ?

    Kako,  baš onda kada najbolje piše autor iščezne, pa “ono što je i kako napisano ne kazuje više pisac, nego napisano”?

    Kako to da se ne pričaju priče, a ispriča se sav život?

    Kako “riječi koje opisuju život, postaju život”?

    Kako je moguće odjedanput sve zaboraviti i sjetiti se svega, sve to zapisati-upamtiti, sve nanovo preživjeti, obesmrtiti život?

    To  su samo neka od onih čudnih i teških (poetičkih) pitanja i čudesno lakih odgovora koje samo umjetnost, i koje samo poezija, dakle, sama suština i supstancija umjetnosti može da da – samo neka od pitanja koja nam je  istovremeno postavljala i na koja je odgovarala ova knjiga, pitanja-odgovori koja samo umjetnost u istom času  može postaviti, potražiti i dati, sjediniti osjećanje i shvatanje, učiniti da čim istinski osjetimo – razumijemo, čim to razumijemo, osjetimo još više od onog što smo razumjeli.

    Kako se to čini znaju samo istinski majstori pjesničke (dakle i svake, formalno druge) umjetnosti, jedini praktični čuvari tajne, vještine i umijeća  istovremenog iskušavanja potpune slobodoumnosti i poslušnosti, slobode i  stroge discipline, sjedinjenih u pjesničkom u umjetničkom u majstorskom djelu.

    Finci je istinski majstor riječi. Nisu to one raspjevane pjesničke riječi koje se, i kada to ne znaju, ugledaju na psalmopojca kao da se ugledaju na same “riječi  gospodnje, riječi čiste, srebro u vatri, očišćeno od zemlje, sedam puta pretopljeno”.

    To su one riječi koje su, nakon svega, preživjele. Preživjele sve, dakle i samo ništavilo, samo ništa. Prošle kroz ovu božju baštu i trnoviti vrt, kroz ovozemaljski raj i krugove ovozemaljskog pakla, od kojih onaj krug ratnog pakla od kojeg će zanijemiti predstavlja posebno mjesto i žarišnu graničnu situaciju u njegovom životu i stvaralaštvu, prelomnu tačku njegovog stvaralačkog života.

     

    1. (2)

    Prije nego što kažemo o kojem krugu pakla, o kojoj prelomnoj tački i kakvom lomu je riječ, recimo nešto o strukturi i kompoziciji ove knjige.

    Ukratko je jedna trodijelna, četverotaktna knjige – nakon kratkog, uvodnog zapisa pod naslovom Na početku, slijede tri organski povezana dijela pod naslovima Dolaženje Događanje, Odlaženje, koji osim što prikazuju osnovnu sadržajnu i kompozicionu strukturu knjige, istovremeno asociraju na onaj očigledni a tajanstveni mehanizam kretanja samoga života, nekog paradoksalnog, jednokratnog vječnog vraćanje istog a različitog, uvijek već starog i novog. 

    Dolaženje čini 12 zapisa od kojih je jedan autobiografski i autopoetički pjesnički zapis o biti pjesništva pisan kurzivom. Događanje se sastoji iz 56 zapisa, 55 pisanih u parovima od kojih je prvi u paru numerisan a drugi naslovljen i pisan kurzivom, uz jedan zapis bez para koji govori o tome da „što duže, što više pitamo, sve smo bliži temeljnim pitanjima, presudnim ne-odgovorima“. (Upravo smo iz tog kratkog, tridesetdevetog (39) zapisa odabrali dvije završne rečenice i uzeli ih za moto ove kratke zabilješke o knjizi „Ukratko“.) Odlaženje je pisano kurzivom i čini ga šest (6)  zapisa, pet numerisanih i naslovljenih, i jedan nenumeriasan zapis pod naslovom Na kraju kojim se knjiga završava.

    Naravno da ne bismo ukazivali na ove „tehničke“ detalje da  ovu knjigu nije, između ostalog, pisala i neprestana potreba za slobodom i redom (u govoru), nastojanje da se onim malarmeovskim „bacanjem kocki poništi slučaj“, da se piše  potpuno slobodno i potpuno odgovorno, iscrpno a sabrano i sažeto, bez ijedne suvišne riječi, da se to ne odnosi samo na pjesnički, esejistički, prozni i pjesnički izraz, nego i na jedinstvenu kompoziciju mišljena i pjevanja praćenu preciznom arhitektonikom i grafičkim uređenjem teksta. Ako se u ovoj knjizi i nije računalo sa simboličkom vezom zapisa i njihovih brojeva,  ta veze je u nekoliko slučajeva, čini nam se, nekim čudom uspostavljena. U jedno smo, međutim, potpuno sigurni – odnosi mišljenja i pjevanja u ovoj knjizi su rodbinski u nekoliko koljena, i kao što u odnosima te vrste obično biva veoma složeni, pa je sasvim opravdano što su pjesme u ovoj polimorfnoj knjizi naglašene i kurzivom. Istini za volju, tog kurziva bilo bi mnogo više da su kurzivom  pisani svi stihovi posijani u ovoj knjizi, svi ti iznenadni versi koji u gotovo svakom zapisu znaju zapjevati usred proze i zablistati usred refleksije.

    Postoji još jedan, posebno važan razlog zbog kojeg ukazujemo na sadržajni i ini metalogički (raspo)red i posvemašnji vanjski i unutrašnji sklad govora i pisma ove knjige. Riječ je, naravno, o središnjem dijelu knjige pod naslovom Događanje, i usred njega, o onom što nam se otkriva i po-kazuje kao „presudni događaj“, koji je “izvan naše volje, moći i želje, a najednom postane oznaka nas samih“. Onaj događaj oko kojeg se vrti svo događanje – i „događanje“ u istoimenom odjeljku, i u (Fincijevom) životu i svijetu; u njegovom biću, mišljenju, pjevanju i pisanju.

    Događaj o kome je ovdje riječ (ono „presudno“ što „život promijeni“) je rat – rat koji se tih godina slutio, a koji je sarajevskog profesora estetike Predraga Fincija Finca zatekao u rodnom gradu. U onom „Tamo“ iz istoimene pjesme koja kaže:

    “Tamo je lijepa uspomena,
    tamo rana.

    Duboka,
    dublja od tugovanja.”

    Izabrali smo ove stihove kao samu suštinu i supstanciju osjećanja svijeta i pjesničkog izraza  čujnog i prisutnog u ovoj Fincijevoj knjizi, i  svemu što je rekao i napisao nakon onog dugog ćutanja, (izbjegličkog) života u nekom njegovom „niti od niti ka“, piljenja u onu prelomnu tačke u kojoj se sve sabralo kao pred veliki prasak. Upravo su ti stihovi poetička i poetska, idealna i zbiljska, ontološka  i ontička, suštinska i supstancijalna „slika i prilika“ pomenutih preživjelih  riječi. To su riječi proživljene, na svojoj koži iskušane-upisane, riječi koje podjednako pamte i radosti i rane, dovode muk do (pjesničkog) govora i iznose na svjetlo dana, ono, iza svega (znanog) što je preostalo – ono što je novo zato što je spasonosno, ono što je spasonosno zato što je novo.

    Samo nam se takve preživjele riječi daju slušati – samo su one vjerodostojne i čudotvorne, najrječitije onda kada dovedu do jasnoće u kojoj nam ne trebaju riječi.

    Onda, recimo, kada se kao u onoj Fincijevoj ljubavnoj pjesmi  u prozi, povlače i puštaju ljubav njegovog života da bez jedne jedine riječi kaže sve – dočeka ga kada se vrati kući i po-kaže mu i sama sobom objasni da „život može proći, ljubav ne može“.

    Ili ono sasvim drugačije čudo koje se događa kada slušamo Fincijeve (poratne) preživjele riječi –  shvatamo i prihvatamo i ono što rečeno na neki drugačiji način ni u snu ne bismo prihvatili, i kada nam se čini da samo takve, duboko proživljene, preživjele riječi, srčane i umne, poštene i jednostavne, imaju pravo i neku unutrašnju, moralnu dužnost, čak i manihejski govoriti o ratu. Jer samo takve, preživjele riječi mogu još prije smrti pomiriti ratnohuškače i pacifiste, ratnike, borce i bojovnike, riješene da se do sudnjeg dana i istrebljuju,  da se „između dva rata“  sumanuto bore za interpretaciju rata. 

      Samo su takve riječi (danas i ovdje) vjerodostojne i utoliko spasonosne, potrebne ovoj zemlji i jeziku kao hljeb nasušni.

     

    1. (1)

     

    “I svi razlozi za brigu već umireni, pitanja
    razriješana, u kasnoj spoznaji sve poredano
    a iza svega i iz svega, za onog koga dohvati čudo
    mišljenja i nemir postojanja, već novo putovanje
    započeto.” (P. Finci – Ukratko)

    Započeli smo prikaz ove knjige govoreći o teškoćama pisanja o njoj, i nismo ni primijetili kako se po nekoj  metalogičkoj zakonitosti i milosti pomnog čitanja ta teškoća pretvorila u neku zagonetnu, sve veću lakoću izricanja i pisanja; kako se neki  preliminarni, zamišljeni, teorijski precizni i provjereni hermeneutički diskurs sročan pjesnički slobodnom mišljenju i govoru same knjige pretvorio u neko pjesnički slobodno interpretiranje. Ta lakoća nije došla nakon što nas je Finci širokogrudo ohrabrio da ovu knjigu doživljavamo i interpretiramo slobodno, jer je, kako on kaže “ova knjiga svakom onakva kakvom mu se  čini”, nego onda kada smo tu slobodu sami sebi dopustili i osjetili potrebu da o tome progovorimo i u prvom licu, onako kako u pravilu (govorimo i) pišemo samo u nekim svojim pjesmama. A to se opet, po nekoj zagonetnoj zakonitosti, dogodilo onda kada smo u ovoj knjizi naslutili nešto što se u novom Fincijevom rukopisu Prvo, bitno na jedan, za nas zapanjujući način obistinilo, i nakon čega se više nisam pitao o čemu bi Finci nakon tog posvemašnjeg svođenja računa, uopšte mogao govoriti i pisati; šta bi još i kako imao reći?  Riječ je o tome da sam dao neki svoj, samo svoj supozionistički “odgovor” na to pitanje, a onda pročitao rukopis knjige Prvo, bitno i ostao bez riječi –  upravo takav, suštinski isti  odgovor dao je i Finci, izveo  upravo onu poetičku konsekvenciju iz knjige Ukratko kakvu  sam slutio, priželjkivao i zamišljao. Nikada ranije nisam osjetio tu vrstu  ne samo čitalačke radosti i satisfakcije – pomisli da u jednom, do tada, činilo mi se, apartnom  stanovištu i uvjerenju. nisam sam.

    Najkraće i sasvim pojednostavljeno rečeno, riječ je o tome da sam negdje u onim godinama u kojima je Finci napisao svoju prvu knjigu, čitajući i izučavajući djela nekih modernih i savremenih pjesnika i postmetafizičkih filozofa, došao do slutnje, a zatim do  čvrstog, ne samo poetičkog uvjerenja da se mi, današnji, ne trebamo nadati, uzdati i čekati povratak nekog ničeanskog Dionisa, nego Orfeja, makar se svakodnevno sve više uvjeravali u ne-mogućnost njegovog povratka. Onog Orfeja koji ne bi činio mitska čudesa, očaravao i pripitomljavao pjesmom divlje zvijeri, zaustavljao rijeke i bujice, pomjerao drveće, šume i brda, nego nas cijelim bićem vraćao svojoj i našoj suštini skrivenoj u etimološkom značenju riječi poiesis, onom što izvorno znači (pjesničko) stvaranje. Jer ništa drugo ne spaja našu ljudsku i božansku prirodu, suštinu i supstanciju kao stvaranje, kao ono spasonosno stvaralačko majstorstvo i majstorsko stvaralaštvo.

    A onda sam, istražujući  kratke i duge pjesničke forme,  težnju pjesme da se razvija i prema vani i prema unutra, iskušavajući polove pjesničkog govora i šutnje, došao do nekih stihova i rečenica koje su mi  ukazivale  na zajedničko  ontološko porijeklo  pjevanja i mišljenja. Ne samo zbog toga, ti stihovi i rečenice podsjećale su me na one presokratovske iskaze,  na one pjevne misli, ali sada, u tim mojim postpoetskim stihovima i nekim pjesmoljubivim mislima, lišene kosmologije i kosmogonije. A kada presokratovcima oduzmemo kosmologiju i kosmogobniju, šta ostaje?  I nisam li u onoj svojoj preslobodnoj profetskoj metafori  bio pomalo nestrpljiv?  Dakle, ne bismo li se, prije onog mog simboličkog, metaforičkog i stvarnog povratka Orfeju, trebali vratiti na presokratovce?

    Na ta pitanje do sada sam odgovarao sam, a sada mi je – kažem to bez zazora i straha od utiska konstrukcije i navlačenja tumačenja na neki svoj apartni, svojeglavi, ne samo hermeneutički mlin – neke  dragocjene, čini mi se mnogo zasnovanije, uvjerljivije i dalekosežnije odgovore dao Predrag Finci koji na jednim mjestu u knjizi Ukratko kaže: “U tekstovima koji slijede u meni se dešavalo nešto kao Platonova “pjesnička mahnitost”, rađao svojevrstan eho rane “prirodne” filozofije, one prije Sokratova vremena, u kojoj je pjesnička i filozofska riječ bila srodna, ali sa dodatkom nekih mojih osobnih tema, što postade neko moje razmišljanje iz početka, povratak osobnom “naivitetu svijesti”, vlastiti pokušaj govora iz prvobitnog impulsa. Iz takve osobne igre, osobnog logosa i emocionalnog nemira nastadoše ovi moji eseji u pjesničkom obliku.”

    Niz je ovakvih eksplikacija i još više asocijacija i aluzija na presokratovce u ovoj knjizi, i nije bilo teško zamisliti da bi jedna od njenih poetičkih konsekvencija mogla biti i neka varijacija na presokratovsku temu. Ali da će to (u knjizi Prvo, bitno) biti urađeno tako da će udahnuti novi (zajednički, besmrtni) život ne samo knjizi Ukratko  nego i Fincijevom  djelu u cjelini, o tome smo mogli samo u najljepšim čitalačkim, hermeneutičkim snovima sanjati. Jer, knjigom Prvo, bitno, najdublje “agnostičke molitve” iz knjige Ukratko bivaju uslišane, i umjesto da se ta knjiga završi pjesmom Na kraju, ona se beskonačno produžava (kao da je na djelu neko novo, neprestano Dolaženje, Događanje, Odlaženje-Dolaženje, Događanje Odlaženje…) i širi u beskraj – posljednja pitanja is-postavljaju se kao prva, spajaju se i po-kazuju kao odgovori, a ono što je nakon svega preostalo po-kazuje se kao ono što svemu prethodi. Ono što je izgledalo i zvučalo kao postpoezija pretvara se u neki novi, neopresokratovski pjesnički početak, baca jedno potpuno novo svjetlo na cjelokupno Fincijevo djelo.

     

    1. (2)

    I ranije smo, od njegove prve knjige zapravo, naslutili da je Finci po habitusu pjesnik. Za takav, ne samo čitalački utisak nije bila potrebna neka naročita hermeneutička prozorljivost – vidjelo se to od početka, u svakoj njegovoj knjizi – u svemu što smo pročitali. Vidjelo se to prije svega u njegovom izvanrednom daru i umijeću da u svojevrsnoj filozofskoj naraciji srećno spoji svakodnevni jezik sa “uređenim” diskursima i jezicima, da brižno probranim opštim mjestima da vlastiti,  osoben ton i boju, da usred kakve besprijekorne filozofske analize ili varijacije na brojne est-etičke teme, udjene stih ili čitavu “strofu” neke svoje neprestane, unutrašnje pjesme. Ali, da će se djelo jednog već potpuno formiranog, etabliranog, postmetafizičkog filozofskog pisca razvijati i razviti u poetičkom i poetskom pravcu na koji upućuju njegove nove knjige Ukratko i Prvo, bitno to je moglo biti samo nejasno slućeno.

    Te knjige treba  čitati i odvojeno, i kao jednu knjigu – jednu jedinstvenu, potpuno autentičnu knjigu, poetički i pjesnički novu ne samo u bosanskohercegovačkoj i južnoslovenskoj poeziji. Novu i po tome što metaforu, to genuino pjesničko sredstvo premješta iz stiha, strofe i pjesme, i prenosi je na knjigu i njegovo djelo koje se samo pretvara u jednu proširenu metaforu. Novu u vremenu kada se čini da gotovo ništa uistinu novo u poeziji i umjetnosti nije moguće. 

     

    1. (3)

    Šta je to novo što baca jedno do sad nepoznato svjetlo ne samo na putanju i samu bit Fincijevog stvaralaštva nego i sudbinu i izglede poezije i umjetnosti u ovom svijetu koji  sam po sebi, bolje od svake egzegeze i spekulativnog mudrovanja otkriva i pokazuje zasnovanost naših najdubljih strahova, dokazuje nesumnjivo proroštvo onog “apokaliptičnog tona u filozofiji”. Danas, međutim, kada prisustvujemo prelasku doba slike svijeta u doba slike bez svijeta, i kada (stvarni) svijet na naše oči nestaje, pretvara se u narastajuću gomilu slika, ne treba biti ni filozof ni prozorljivi profet da bi se razumjelo i  vidjelo šta nam se dešava i sprema – dovoljne su nam samo oči da shvatimo da više nije samo o apokaliptičnom tonu savremenih mislilaca, nego o apokalipsi, u svim njenim značenjima riječ.

    Cjelokupno spisateljsko, filozofsko i pjesničko djelo Predaga Fincija ispunjeno je nesvakidašnjom sviješću o razmjerama krize ovog našeg svijeta i njegovog posvemašnjeg “post”. Kao u malo kojem drugom, u Fincijevom životu i djelu pomiješale su se neke magistralne putanje i sudbine savremenog čovjeka i svijeta. Svjetskopovijesne migracije, planetarno, virtualno  i stvarno nomađenje, sveopšti egzil, izbjeglištvo, progonstvo, individualnu lokalnu i globalnu bezzavičajnost i razsredištenje svijeta, ontičku i ontološku bezdomnost, Finci je iskušao na svojoj koži, doživio kao vlastitu golgotu i udes, i nakon dugogodišnjeg ćutljivog presabiranja doveo do riječi – do “svoje kuće od riječi bez koje pisac ne može”. Uvedene u tu kuću, isprepletene su sudbine jednog čovjeka i  (njegovog) svijeta,  pjesnika i pjesništva, poezije i života. U toj kući “ja i svijet (priroda) postanu jedno”, u njoj smo  “ja  i moje bivanje, jedno smo te isto. Objedinjeni život i mišljenje.”

    Samo onaj ko i sam uđe u tu (zajedničku) metaforičnu i stvarnu kuću svijeta, bića, bitka i tu- bitka, može čuti  njihov i Fincijev  postapokaliptični, neosokratovski pjesnički (pjesmotvorni, životvorni) razgovor što nas nakon svega bodri: “Koji je prošao kroz pustare močvare brige patnje, tome nema druge nego vjerovati u dobro promjene, u sutra koje će biti bolje.”  To nije samo neki postapokaliptični, potpuno trezveni (pjesnički) optimizam i neostoicizam. To je neka čudotvorna i čudna, neizreciva i neobjašnjiva a jasna, ontološka (pjesnička) vedrina, užitak u živom času one “večite svežine sveta” koja čini čuda –  čini da “mi što ćemo možda jedared umreti kazujemo čoveka besmrtnog u žiži magnovenja”, spaja te riječi velikog francuskog i svjetskog pjesnika Sen- Džon Persa sa riječima bosanskohercegovačkog i južnoslovenskog filozofa i filozofskog pisca Predрaga Fincija koji je, još dječak, rado i naizgled prerano čitao onu veličanstvenu Persovu poemu-pohvalu moru, divio se toj  neopresokratovskoj, panteističkoj “proslavi života” i (ljudskog) trajanja, ne sluteći da će se jednom, nakon svega što je (do tada) napisao, baš u njegovoj, da tako kažemo, novoj testamentarnoj knjizi, na samom kraju, kao na početku, ponovo sresti pjesnik i filozof i uglas nam, cijelim bićem proživjelim i preživjelim riječima, čista srca po-kazati i poručiti: ”Dok život traje, pjesme će nade će života će biti.” 

     

    Milan Garić 11. 03. 2021.

    Psi su izveli Zagreb na Savu

    Barem trideset godina, još od osedlavanja Save sistemom nasipa, gradski su se urbanisti bavili u osnovi nerješivom zagonetkom: kako Zagreb izvesti na rijeku? Ili kako grad, koji je nastao nepotpunim srastanjem dva grada, a oba se stalno leđima odmiču od Save, nagovoriti da se osvrnu i poljube nad vodom? Vjerojatno nikako. Zagreb nikada neće živjeti na rijeci, kao što žive Budimpešta i Beograd, jer se dvaput rađao u strahu od nje, ali možda to i nije tako loše. I možda to više nije nešto čime bi se trebali baviti urbanisti. Katkad grad treba ostaviti na miru, pa ga promatrati sa strane, jer će se, možda, dogoditi nešto. I možda će sam učini nešto čemu se nisu mogli domisliti njegovi urbanisti, projektanti, arhitekti i pjesnici poetike prostora.

    Nakon što je nakon onoga strašnog povodnja s kraja listopada 1964, kada je izginulo sedamnaestero ljudi, pedesetak tisuća ostalo je bez krova nad glavom, a deset tisuća stanova trajno je uništeno, stvoren i ostvaren veličanstven projekt izgradnje sustava, koji je zanimljivo obilaziti u dugim hodnjama i na biciklu, zapravo je već mogao biti zaboravljen san o izlasku Zagreba na rijeku. Grad se odmakao od velike vode da bi mogao živjeti s njom.

    Najprije su se – to znam samo s fotografija – u sedamdesetima Zagrepčani spuštali s nasipa i primicali rijeci da bi vikendom prali svoje automobile. Bilo je moderno na takav način provoditi vrijeme. Obiteljski je automobil još uvijek bio povijesna novost, simbol dobrog i udobnog življenja, luksuz, tako da su se zajednica okupljala oko njega kao oko kućnog ognjišta. Gradskim se vlastima to nikad nije dopadalo. Nije bilo ekološki, nije bilo ispravno, a kao da nekako nije bilo ni zagrebački. U subotnjem pranju i ispiranju fiće, bube i stojadina kao da je bilo nečega sirotinjskog i gubitničkog. A to je bilo vrijeme kada se ljudi nisu mirili s gubitništvom. Ali tu se pokazalo da odmicanje grada od rijeke ima nekog smisla. Na Savu se počelo izlaziti kao na izlet. No, to je bilo suprotno onome što su urbanisti željeli.

    I tako su došle i prošle osamdesete, naišao je rat, koji je, kao i svaki rat, Zagreb poprilično razzagrebio. No, srećom tad su se pojavili psi. I naišla je moda zdravog života. Narod je počeo trčati i izvoditi pse na istrčavanje. A psima je pošlo za šapom upravo ono o čemu su snivali urbanisti: kako urbanizirati rijeku, kako oriječiti grad? U posljednje vrijeme, dok obilazim po desetak kilometara nasipom, s kraja na kraj Zagreba na Savi, primjećujem i dame na konjima, kako elegantno projašu psećom livadom uz nasip. Grad u pozadini s tim je pasjim i konjskim ljudstvom bogat i lijep.

    Miljenko Jergović 11. 03. 2021.

    Voćnjak mojih godina

    svake godine u rano proljeće
    rezidbom održavam i pomlađujem
    postojeća stabla raznih voćaka

    svaki put iznova osjetim
    kako im godi uklanjanje suhih
    ali i suvišnih grana

    rubove na dubokom rezu
    poravnavam nožem za cijepljenje
    premazujem ih voćarskim voskom

    svaku obrezanu voćku
    posvećujem kao pjesmu pupova
    prozračnom voćnjaku mojih godina

    Božidar Brezinščak Bagola 10. 03. 2021.

    Fotografija koja je objasnila Milana Bandića

    U većini smrtopisa objavljenih po odlasku zagrebačkog gradonačelnika spominje se ovaj prizor: neasfaltirana, blatnjava cesta, on kroči sredinom, u činovničkom odijelu i s kravatom, pognute glave i zamišljena pogleda, a negdje iza, pomalo izgubljeni, idu novinari i njegovi suradnici. Svima se čini da su ovo doživjeli. I misle da je scena više puta ponovljena. A zapravo je riječ o fotografiji, jednoj od najčuvenijih u hrvatskoj političkoj povijesti, najvažnijoj u karijeri Milana Bandića. Snimio ju je Damjan Tadić, fotograf Cropixa. Bezbroj puta je zakonito i nezakonito objavljena, a onda je i otkupljivana za jednu od Bandićevih predizbornih kampanja. Boris Malešević, reklamni mag hrvatskih političara, na toj je slici prepoznao samu bit Bandićeve političke ideologije i prakse. Ona prikazuje njegov karakter i karijeru, a danas znamo i njegov život. Ako mislite da je Bandić prevario one koji su za njega tako dugo i u tako velikom postotku glasali, onda imajte na umu da je prevara upravo na toj slici. Snimljena je u vrijeme kada on još uvijek nije sasvim zavladao gradom, ali već je na njegovu čelu. Suradnike je poveo u jedno od onih deklasiranih predgrađa, čije ćemo nazive naučiti tek za njegovih mandata, ali ni tad nećemo u te krajeve zalaziti, da tamo održe sastanak. Malo je onih, ako ih uopće ima, koji u tom trenutku shvaćaju što to Bandić zapravo radi. Ljudi ne razumiju način na koji funkcioniraju demokratski izbori. Ali ne razumiju ni nešto što je mnogo važnije: kako se na Balkanu – a Zagreb u svom središtu možda i jest na zapadu Balkana, ali su Kozari bok i Kozari putevi, pa i sam Žitnjak i Dubrava, negdje daleko na istoku – osvajaju ljudi, kako se doživotno stječe njihova odanost, kako se kupuju duše onih koji nemaju čime drugim da trguju osim dušom. Nastupivši prvi put u Zagrebu, Bandić je, poput Fausta, svoju dušu prodao vragu, a za dobiveno je blago započeo s kupovinom duša svih Zagrepčana. Ali je, suprotno ostalima, krenuo iz predgrađa, otamo gdje duše najviše vrijede, a najjeftinije se kupuju. Recimo, asfaltiranjem ceste.

    Kad god se zateknem na rubu grada, u nekim od ovih pitomijih i boljestojećih predgrađa, odmah uz ploču s imenom grada, ja zorno vidim djelo njegovih ruku. Recimo, tamo dokle seže Velika Gorica, asfalt se raspada po cesti, snijeg se nikako ne čisti, i čim pređemo tu nevidljivu crtu Zagreba, sve je očišćeno, zakrpljeno i sređeno. To je cijena kojom se kupuju duše.  

    Miljenko Jergović 10. 03. 2021.

    Povijest kao bordel u megaknjizi

    Objavljeno u Jutarnjem listu 6.3.2021.

     

    Došlo neko takvo vrijeme da super produktivni Miljenko Jergović (rođ. 1966. u Sarajevu, pripovjedač do danas već toliko otežana opusa, da sebi može priuštiti zaista škrtu bilješku o autoru) pusti u svijet novu knjigu. Spisateljska trudnoća ovaj mu je put bila zaista dugotrajna, jer navodim da je svoga “Babukića započeo u proljeće 2010., dovršio na Mitrovdan 2020.” za jedan tako opsežan “roman prostora” (više od 370 str.), kako bi ga se moglo otprve tipološki okarakterizirati, zaista je autoru trebalo putovati za/sa svojim protagonistom punih, eto, deset godina (sazrijevanja). Putovanja/lutanja (uglavnom u gospodski komotnome stilu, naime avionima) dotičnoga pedesetogodišnjaka, Zagrepčanca (i onim što s time ide), po profesiji analitičara pri Zagrebačkoj armijskoj oblasti, takozvanoga civilnoga lica na službi u JNA, otpočinju njegovim “bijegom” iz Zagreba, precizno 24. XII. 1991. g. (ne bježi toliko iz straha, ili zbog gađenja, koliko stoga da se riješi trudne ljubavnice!?) tijekom 20 godina avionskih oblijetanja svijetom, ta su putovanja obavezivala njegova pisca/biografa da se do najsitnijih detalja upozna s prostorima u kojima se snalazio Babukić.

    Pitam se je li Jergović doista obišao sve one aerodrome na koje će slijetati ili s njih odlijetati Babukić ili je drukčije prikupio relevantne podatke, ali ubrzo će se pokazati da to i nije baš važno. Jer “roman prostora”, a koji i kakvi znakovito nedostaju skučenoj mašti, tj. življenju, naših suvremenih pisaca – Jergović je naumio podšprajcati preciznijom kao što je PIKARSKI ROMAN, dosad nepoznat u hrvatskoj književnosti, pa što ne bi bio prvi? E, baćo, a što je to “pikarski roman”, ako to zna itko izuzev marljivih diplomata studija komparativne književnosti (tako omiljenoga posljednjih desetljeća, kao da je odskočna daska za svašta i ništa). Najprije, zašto bismo neki roman upadljivo već u naslovu određivali žanrom koji (mislimo da ga) stvaramo: nisu knjige što i filmovi, koje za prikazivanje valja (uglavnom netočno: “vidi Studio”!) širokoj publici opisati kako “krimi”, “obiteljski”, “akcioni”, “humoristični”, “triler”, “horor”, “drama”, “komedija”, “doku”, “fantastika”, SF/ZF, dok pornografski pod zaporkom kućne cenzure).

    Čak ni “čik-literice” ne označavaju svoje proizvode kao, izmišljam, “sentiš”, “melodrama”, “ljubavni” i sl. pa što je trebalo, široko ali i “uže” čitateljstvo, ako već nije riječ o onim jahačima koji u areni prije nastupa matadora, u borbi s likom, ovoga razdražuju (bika, ne matadora) zabijajući mu sulice u leđa (ovdje je “pikador” došao umjesto “pikara”; v. “uže” čitateljstvo). Kako bilo, zaista je riječ o slabo/malo poznatom/raširenom pojmu, a kojim se označavaju neka (brojna!) djela, nastala i vrlo popularna tijekom 16./17. stoljeća u Španjolskoj (no, koja su se pod tim nazivom proširila i u francusku i englesku književnost). Dakle, toliko staro, a kod Jergovića, eto-novo? “PICARO” je pridjev, koji postade i imenicom, a znači “svašta”, kako će lakonski (bar jednom, uslijed posvemašnje raspričanosti) reći, tko drugi, nego utemeljitelj studija komparativne književnosti na FILAKSU u Zagrebu, naime prof. dr. Ivo Hergešić (1904. – 1977.). Slušao sam ga na tome kolegiju do svojeg diplomiranja (1963. g.); da bih onda stečeno znanje potumplao još s njegovim “Književnim portretima – novi izbor” (Stvarnost, Zagreb, 1967.) pa tako, ovdje, ne praveći se mudrijim nego što jesam, sve crpim iz Hergina izuzetno iscrpnoga komparativističkoga eseja, “Baštinici pikarskog romana Lesage i Fielding”. “Picaro” je protuha i varalica, ali i čovjek dosjetljiv, previjan, ispoljavajući ova svojstva na štetu bližnjeg! U boljem smislu, to je promućuran, duhovit lik, no ipak skitnica i varalica, daroviti pučanin koji se, kao bespravan, probija kroz klasno društvo.

    On je “lumpenproleter” i romani o njemu su baš zbog njegova pučkog porijekla realistični i satirični, postajući čak i cinični, završavaju moralnim nihilizmom i filozofskim fikcionalizmom. Prototip je ove vrste “Lazarillo de Tormes” (anonimno objavljen 1554. g.; kod nas objavljen 1951. g. u Mladosti; prev. J. Sedmak, nadopunio iste godine veliki J. Tabak, pod naslovom “Životopis lupeža”, a jedan se odlomak, ako ne ide drukčije, može naći u A. Šoljanovu kompendiju “100 najvećih romana svjetske književnosti”; Mladost, 1982.)… Ima tu još tušta i tma podataka, a kako je HERGA (kako smo ga od milja zvali, ali nikako javno ili pred njim) bio i ostao nadmajstor komparativističkoga pronalaženja kojekakvih tajnih bogaza u književnoj prašumi, to s time prestajem.

    Ali, kako HERGA ima snage da stotine fusnota cijepa kao vlas na dvoje, tako JERGA jednako zagriženo zapleće svoje priče četverostruko, da ih ni HERGA ne bi raspleo (a nekmoli ova malenkost, kojoj svaki pretičak pukih informacija ide na živce kao bapsko ĆUĆORENJE: zato i ostajem tek suhoparni kritik, a pisac bujne mašte, užarene fantazije postaje Jergović). No, zašto je trebalo u ovom predugačkom uvodu (za učenu publiku) toliko nesmiljeno ocrniti “picara”? Zato, da se zna, vidi i shvati da Jergovićev Babukić NIJE pikaro: prebanalno bi bilo konstatirati da tu ima nekih sličnosti (kao što su beskrajna lutanja, ali ne u služinskom odnosu, kao pravi pikaro, već lagodno zrakoplovima, budući da se našem razmahanom/JURODIVOM Jergoviću živo jebe za realističke detalje, kao, odakle Babukiću pare za te puste letove i sl.). Pomisliti da je “pikareska” određena već mogućnostima nekog lika da se izdašno koristi zračnim prometalima, to bi bilo nesmotreno i netočno! A o čemu priča Babukić, to ne mogu reći, jer ne znam kako cca 370 str. gustoga teksta ugurati u par kartica recenzije. Uglavnom, dočim se ukrcao na avion kojim će kidnuti iz Zagreba, da bi 20 godina proveo leteći s jednog kraja svijeta na drugi (najčešće iz Frankfurta koji, vidim, Jergović najbolje poznaje), Babukić prestaje biti realni, stvarni lik/osoba. On je odjednom transracionalno čudovište, monstrum upijanja različitih jezika, tako da na osnovi par riječi bilo kojega odjednom perfektno progovori taj jezik. U početku to su još bila 44, ali postupno se nagomilavaju (91, pa čak 112!!???), što ne bih rado uzeo zdravo za gotovo.

    No, Babukić govori malo, dok nas kroz njegovu misao vodi sveznajući pripovjedač (u pluralu), dok samo na par mjesta bljesne identitet pisca kao autora, recimo na str. 243. i 307. (kad se usred tuđih priča ogoljuje kao M. J.). A te su priče ulančane do besvijesti (neke su fantastično-apsurdne, utoliko ljepše, pa ne znam u ovoj domeni išta bolje od umetnute priče o “Džezvi od leda”!!!!), tako da nam sam autor, pomalo prezrivo, daje dopuštenje neka slobodno preskočimo oduljeno pričanje, (str. 117. i 188.). Da ne bi: tvrdoglavo sam dočitao ovu MEGAKNJIGU, znajući kako ću prije ili kasnije naići na “pravoga” JERGU, sarkastičnoga kritičara svega postojećega. To mi je zadovoljstvo pružila 8. glava, “Nestanak djedice Jaga”, u 120. joj je traženje jednog senilca samo povod da se otvore brane inače prigušena rogoborenja (jer svoju eruptivnu ANTIORTODOKSIJU ovaj pisac ne može izreći u redovnim kolumnama, spriječen desetinama obzira, dok kao romanopisac može/smije/želi napokon reći svašta, stavljajući te izokrenute stavove u usta pomaknutih ljudi, tako da nema tko što zamjeriti. Što sve nije od pavelićevštine, preko rankovićevštine-titovštine-tuđmanovštine uklopio u svoju mahnitu križaljku, kao i koga sve nije utrpao, od Ivana Evanđelista Šarića, preko A. Rankovića do B. Donata i T. Jakovine, čak do sestre Rosalije od Propetog Isusa Markić…, kažem, što sve i koga sve nije svojevoljno umiješao u fantastično-političku priču, pa da bi sve opet štimalo ko švicarska urica. Ta (mi) je najbolja, kao što je i najduža priča u cijeloj knjizi (cca 90 str., a posebno je pikantno, da ne kažem riskantno, samo u takvim slučajevima pisac opravdava svoj poziv!), što sve nadsvodi megametafora sarajevskog bordela “Drina”.

    Povijest kroz BORDEL, POVIJEST KAO BORDEL, a prljav, gadan, užasan, smrdljiv kakvoga se mi (nježne dušice) ne usuđujemo ni zamisliti, dok ga zapravo živimo! Dakle, vjetrogonja Babukić, vjetropir, odličan slušatelj, autistički deformirani upijač stranih jezika, nije baš doživio neke ekstra avanture (dobro, par puta je dobio batine) i njegove pikareske (koje mu nisu donijele koristi) nisu dovoljne da se ova mračno duhovita nihilistička metempsihoza nazove baš “pikarskim romanom”, što je od naslova već zbunjujuće. Ali, zatrpan pod rječničkim bogatstvom ovoga pripovjedača (kakav se nakon M. Krleže napokon pojavio), osupnut i zbunjen smionošću njegovih fantazmagorijskih elukubracija – ne smatram ukrasni pridjev baš važnim, kad je sadržajni nadjev fenomenalan. Kako Babukić i priča o njemu završavaju, neću otkriti jer svaki marljivi čitatelj ima pravo na svoje razočaranje.

    Igor Mandić 09. 03. 2021.

    Crvene čizmice u sokaku

    Dok pažljivo brojim namjerne korake za koje sam sigurna da su zadnji u ovom danu, a polusigurno zakleta da su zadnji zauvijek, jer noć je duga i može donijeti neprobuđeni san, razmišljam: da li ovako ili slično izgleda raj.

    Dok se gase svjetla oko moga rasvijetljenog carstva, razmišljam: bi li bilo korisnije da umjetnog svjetla nema. Bar u ljetnom i zimskom periodu da život prepustimo prirodi.

    Dok se za laku noć pozdravljam sa psima lutalicama, razmišljam: prepoznaju li oni mene i hoće li me se sutra, ako se pojavim u tome dalekom danu, sjetiti.

    Dok molim Mjesec da se ne sakriva, jer on mi grije postelju umjesto majke, sestre, prijateljice i ljubavnika, razmišljam: hoće li se ikada umoriti od dolazaka i nestajanja. Ili bar zalutati u neko drugo sazviježđe u kome ga neću moći pronaći. Da li tako ili slično izgleda pakao.

    Dok sanjam razbarušenih pokreta, sada već daleko od jučerašnje stvarnosti, razmišljam: je li ovo zaboravljeno svitanje ili prevaziđeni sumrak, jesam li ili nisam, da li ova subota prerasta u petak ili se izlijeva u nedjelju.

     

    Odjednom se iz snježne pahulje pojavi Altamira sa stotinama crteža narisanih prije sedamnaest hiljada godina. Tražim u likovima životinja sebe, to bi mi sve razjasnilo. Ne nalazim. Čak ni pse slične onim mojim sinoćnjim.

    Odjednom se dvije pahulje, Famagusta i Bilbao, spoje u jedan grad prepun poznatih i dragih ljudi, koje sam upoznala dok sam prelijetala s jedne polutke na drugu. Kako bih izbjegla vojske i civilizacije koje su rušile.

    Odjednom od tri pahulje izraste Koloseum prepun duša zaboravljenih gladijatora. Među njima osjećam zov vlastite duše. I raj i pakao u jednom. Čistilište ostavljeno Rimu.

    Odjednom četiri pahulje zaplešu sirtaki podno Akropole. Krećem prema Keopsu dok se opijam ouzijem i pogledom tražim onu Kleopatrinu otrovnicu. Znam da je ostao samo palucavi jezik i da otrova više u njemu nema.

    Odjednom se svih pet pahulja pocrnjeloga snijega stope u bjelinu Antarktike prepunu smrznutih pingvina. Koji se gegaju prema novom odredištu. Pridružujem im se, znam da će naći još ledeniji prostor u kome možda mognemo preživjeti.

     

    Zalazim u pobjedonosni pohod. Poduprta prošlošću iz koje pamtim samo neke sekvence. Bicikl, vlak za Plitvička jezera, dolčevitu iz Trsta, autobus koji prelazi preko goblenske putne torbe, prvi ananas, farbanje poda žutom bojom petkom poslijepodne, martovske ljubičice.

    Zalazim u mlinsko kolo koje okreće bujica. Baca me i melje, ali mi ništa ne može. Kad nastupi suša i voda ishlapi, samo poravnam haljinu, povučem rub prema dolje, namjestim naramenice i iskoračim na obalu.

    Zalazim u sunčevo sazviježđe sigurna da me ne može spržiti. Tamo me zvijezde dočekuju pritajenim tinjajućim žarom koji me podsjeća na vrijeme raskošnih balova, izlijevanja vina u dojke, pletenicu raspuštenu od izvora do ušća.

    Zalazim u slanoću oceana, nepotopiva u plimi i oseki. Neuhvatljiva od valova, rasplesana na leđima morskih pasa i kitova. Tražim udicu s neke obale, ali ne vidim obalu, pa se hvatam za morsku travu kao za pramac da me bilo kuda odtalasa. 

    Zalazim u najlaganiju pahulju onoga maloprijašnjeg snijega. Pretvaram se u kapljicu bjeline s nadom da će me pahulja ispustiti na poznatome mi mjestu.

     

    U sokak raspjevan kreketanjem žaba, nadglasan klepetom roda, zatutnjan kasom konja, prosviran kišnim kapima u šancu, umiren lavežom onih mojih pasa.

    U sokak zalijepljen crnim i bijelim dudom, ogluvljen rastom koprive, razmirisan cvijetom zumbula, okićen granama tužne vrbe, okupan ozonskom prašinom poslije kiše.

    U sokak nafilan nedjeljnim kolačem, nadjeven izletničkim sendvičima, razrezan suvom kobasicom, rašnitan pogačom, podmazan svinjskom masti.

    U sokak premazan pekmezom od šljiva, potopljen malinovcem, zaslađen kompotom od dunja, ofarban rođendanskim breskvicama, preliven sokom od izabele.

    U sokak razasut od rijeke do neba, ozvučen pjevom cvrčaka, potonut u razmekšano blato, užlijebljen žabokrečinom i ježevom kućicom, raspolovljen između sna i jave.

     

    Crvene čizmice s rupicama na obrazima skakuću od mljekare do matineje, raznose riječi od lektire do omladinskog sleta, pjevaju sa slavujima i kosovima, gacaju u nabujalom šancu, kupaju se u žeđi za znanjem.

    Crvene čizmice obuvaju štikle, presvlače se u kostimić od tvida, zvonko odjekuju po gradskoj kaldrmi, osvajaju sva uporišta, plivaju prema dalekim morima.

    Crvene čizmice putuju u daljine, beru naranče na trotoarima, miriše po mimozama na pustom otoku, progovaraju latinski u budućnosti, preseljavaju na novu planetu.

    Crvene čizmice se svejednako osmjehuju s vječnim rupicama, podsjećaju na ljubav, zaboravljaju gubitak pamćenja, opraštaju nepravdu, obogaćene svim znanjima.

    Crvene čizmice se vraćaju u sokak, širom otvorenih očiju traže nešto poznato, nalaze početak, onaj koji nema kraja, opet kreću utabanom prtinom.

     

    Prtina još jučer izvijugana, bjelja od snijega koji je omeđuje, prošarana koracima, ugrijana izmetom onih mojih pasa, obljubljena mačkama u februaru.

    Prtina rukama majke provrtana, plića od čizmica, razmekšana suzama odlaska, obasjana suncem nade, razboljena zaboravljenim jučer.

    Prtina balzamirana djetinjstvom, mumificirana ljubavlju, skamenjena radošću, optočena vodoskocima želja, nanizana u odlazećim i dolazećim stopama.

    Prtina ošamućenih tragova, pomiješanih pravaca, porazbijanih svjetala, nevidljivih ljudi, raskomadanih duša.

    Prtina gluha bez zvuka i eha, okrenuta naopačke, neotopiva na ljetnom suncu, nedozvana od onih što je traže, nespojiva sa danas i sutra.

    Prtina samo doziva crvene čizmice i želi rupice na obrazima.

    Prtina će samo tada postati ponovo prtina u snijegu.

     

    Za sestru Mirjanu

     

    (Danas, za sve majke koje su svojoj djeci prtile put do škole i za djecu koja su gazila njihovim stopama)                                                                 

    Jagoda Kljaić 08. 03. 2021.

    Moje knjige/39

    DŽEMS DŽOJS – PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI

     

    „Zaselak Stilorgan bio je raskrsnica drumova. Pošli bi ili levo prema Dablinskim planinama i vraćali se kući preko Sandiforda. Dok su umorno išli drumom ili stajali u kakvoj prljavoj gostionici pored puta, njegovi stari su besprekidno govorili o problemima koji su im bili na srcu, o irskoj politici, a Stiven je sve to požudno slušao. Reči koje nije razumeo stalno je ponavljao u sebi, sve dok ih ne bi naučio napamet: i pomoću njih je nazirao stvarni svet oko njih. Činilo mu se da se bliži čas kad će i on uzeti učešća u životu toga sveta, i on se potajno poče pripremati za veliku ulogu koja ga, kako je naslućivao, čeka, a o čijoj prirodi je imao samo maglovito predosećanje.“

    Džems Džojs, „Portret umjetnika u mladosti“. 

    Neke knjige su bitne za odrastanje, bez obzira na to šta ćeš postati, čemu ćeš se prikloniti, šta ćeš u sebi otkriti kao svoj životni put. Ako takvu knjigu nisi na vrijeme pročitao, tvoje lutanje tada je duže i opasnije. Naprosto, te su knjige kao elementarni zakoni prirode koji se usvoje u osnovnoj školi, kasnije se na njih i ne misli, ali oni su tu, da te opomenu ako baš griješiš da je to postalo neizdrživo. Budućem piscu treba takva knjiga, bez nje je oslonjen na priručnike koji su kao udžbenici za nekadašnje analfabetske tečajeve kod nas aktuelne pedesetih godina. Ne mora to da bude nama znani bildungsroman, obrazovni ili odgojni roman, ali sam pojam treba posmatrati šire, u njega možemo da uvrstimo i djela koja za drugog nisu takva, a za tebe jesu, pošto su odigrala tu ulogu. Recimo dobro napisano memoarsko djelo. Ili dobro napisana popularna knjiga iz neke oblasti, recimo Raselova „Istorija zapadne filozofije“ koje se teško osloboditi poslije čitanja pa je držiš na dohvatu ruke. 

    Napisah ovo da uvedem čitaoca u svijet knjige koja je, ne samo po mom mišljenju,  udžbenik piscu početniku, ali i kasnije korisna da se podsjetiš na ponešto u njoj što ti je promaklo, ili si naprosto zaboravio a korisno je da te orijentiše, da ti pokaže neku temu koja čeka na tebe, a tu je, ne napušta te od djetinjstva, samo što je ti nisi primijetio. Gledao si je, ali nisi vidio. A sve je u toj čudnoj optici, kojom si obdaren da istovremeno vidiš svijet oko sebe i onaj u sebi što se stalno preslaguje u jeziku kojim samo ti raspolažeš. To dvoje su tvoj rudnik, prema kome ćeš se spuštati odbacujući druge svjetove koji su bili jednako izazovni, ali su zbog nečega što ti posjeduješ naprosto ostavljani po strani jer se to odjednom pokazivalo kao manje tvoje. Ono ti govori: Idi dalje, tvoj se svijet otkriva. Nastavi! 

    Imao sam, dakle, dovoljno sreće da knjigu sa crvenim koricama, iz popularne edicije „Reč i misao“, beogradskog „Rada“, na kojoj je pisalo – Džems Džojs, „Portret umetnika u mladosti“, u prevodu Petra Ćurčije, kupim na vrijeme, dok sam se borio sa svojim demonima malodušnosti i povremenog snažnog ushićenja prema onome što sam trenutno radio. Knjiga je bila objavljena 1964. godine, a do mene je dospjela nešto kasnije, po cijeni od 4 dinara. Tada sam kupovao te crvene knjige odjednom po deset, jer je svaka bila vrijedna čitanja i posjedovanja. 

    Knjigu sam progutao, potom još jednom, sada mnogo sporije, otkrivajući ne u toj knjizi nego u mom svijetu sličnosti sa svijetom Stivena Dedalusa, junaka Džojsovog remek-djela. Nije mi trebao pogovor Vide E. Marković, profesorke francuskog, njemačkog i engleskog jezika i književnosti, da uvidim da se radi o autobiografskom djelu koje na potpuno nov način pripovijeda o mukama odrastanja. Bitno mi je bilo u stvari ono čega nema u pogovoru, što je bila rijetkost za pogovore u ovoj ediciji uvijek napisane izvrsno, sa mnogo činjenica i sa mjerom u odnosu na ocjenjivanje. Ovaj pogovor spojio je biografiju Džemsa Džojsa i priču o njegovim knjigama koje nisu brojne, ali svaka predstavlja na poseban način biografsku priču svoga autora, stalno na novom nivou. Ako se u „Dablincima“ daje prostor i ljudi u kome će se i među kojima će se kretati ili se već kreće autor u sljedećim knjigama, kao scena na kojoj će se odvijati radnja Džojsove velike trilogije – autobiografije koja se iscrpljuje do krajnjih mogućih dometa, po principu školovanje i odrastanje, zrelost i odlazak, nedokučivo, s one strane realnog. 

    Neću se baviti „Uliksom“ i „Fineganovim bdenjem“, prelazim odmah na „Portret umjenika u mladosti“. Šta u stvari predstavlja taj prvi biografski roman? Ono što sam i ja sebe zapitao: Gdje sam, kako sam stigao dovde i kuda dalje da krenem? Ali ne opisno ukratko, nego kroz moju svijest o tome u vrijeme kada se odvijalo. Nikakva retrospekcija. Džojsov „Portret umjetnika u mladosti“ kao da mi je predstavljao zgodan obrazac koji treba da primijenim na sebi. Onako surovo kako je to on uradio na sebi. A to je podrazumijevalo da uđe samome sebi pod kožu, da vidi tu sva oklijevanja, sve strahove, na kraju svoju tvrdoglavost koja je otkriće čvrste tačke u duši. Ništa manje ali ni više. Idući će romani dati više, stepenasto. 

    Stiven Dedalus je između dva svijeta, jednog u kome se rodio, pa se taj svijet popunjavao društvom, i drugog, okrutnog, koji od njega treba da napravi čovjeka kakvi su ljudi oko njih, bar oni obrazovaniji, čije ponašanje je utvrđeno nekim normama koje jesu i nisu vidljive. Te norme su porodica, crkva i Irska. Bez porodice se prvi koraci ne mogu ni pokušati, kamoli čvrsto učiniti. A crkva određuje moral na kome počiva sve, u toj porodici, ali i izvan nje. Treće je najtajanstvenije, Irska ljubav prema domovi koja je ispred i iznad ljubavi prema porodici, a povremeno se čini i crkve. Irska se voli više od samoga sebe, za nju se može i ako treba poginuti. Otadžbina na prvom mjestu. 

    Otac jeste glava porodice, ali on nije ona stabilnost što je potrebna da se porodica ne raspe kao rasut teret. Naročito ako je otac sam za sebe rasut. Ponekad je bolje da ga nema, nego da je tako rasut, nestabilan, pun ideja i pokušaja koji govore o neodgovornoj osobi, neformiranoj do kraja da bi mogla da bude svjetionik svojim potomcima. Odmah sam to primijenjivao na sebi, oca nisam imao, bio sam prepušten djelimično majci, kasnije ujaku koji je bio strog ali pravedan. Dio naše porodice, šire, moji ujaci i ujne, govorila je da on radi ono što mu žena naredi. A osvojila ga je peglanjem bijele košulje. Izgledao je uvijek kao sa slike. Majka Stivena Dedalusa, glavne ličnosti knjige o kojoj pišem, ili na koju se stalno pozivam, bila je blaga, talentovana za muziku, svirala je klavir, ali je sve to ostavila da bi se posvetila porodici. To joj je nalagala vjera, kojoj je do kraja pripadala. Za nju je najveća ljudska nesreća bila odreći se Boga. Tu je već počinjala vjeronauka, u porodici. U tome nisam odmah uočio vezivno tkivo sa mnom. Moja majka bila je u tim mojim ranim godinama, dok nisam pošao u školu, revnostan član Partije. Partija je bila na prvom mjestu. Ali do tog poređenja trebalo je da prođe dosta vremena učenja i gledanja, shvatanja i prihvatanja. Ja to nisam razumijevo, ali ni uočavao. A bilo je kao otkidanje živog mesa, kao kod „Mletačkog trgovca“. U Zagrebu, onih nekoliko godina, ujna nas je na svoj Božić vodila u crkvu „Svetog duha“ da vidimo Isusove jasle. Mene nenaviklog na sve to, ulazak u crkvu ispunjavao je nekom jezom. Ujak u tome nije učestvovao. On je bio član partije. 

    Logično je da su jezuiti bili apsolutni vladari obrazovnog sistema Irske. Do toga se došlo dugim i strpljivim radom. Trebalo je udaljiti sve one koji bi htjeli slobodnu, građansku školu. Jezuiti su vladali osnovnim obrazovanjem, kada se stiče refleksna pripadnost nečemu i nekome. A vladaju svim raspoloživim sredstvima, na prvom mjestu čistom fizičkom prisilom. Fizičkim kažnjavanjem, od prvog dana, naročito onih na koje se najviše računa kasnije, koji od prvih časova ispolje prirodnu bistrinu. Povremeno batinanje po rukama, uz još neke kazne, da dječak osjeti svoju podređenost, ništavnost, kao u vojsci regurt koji se poziva na neku civilnu logiku. To „civilno“ treba odmah istjerati iz djeteta ili regruta. Dječak već tu postaje božji regrut. I upoznaje hijerarhiju, onaj koji je na vrhu, a kome Stiven ide da se žali, ne kažnjava, on je dobar, pošten i uviđavan. Kasnije će vidjeti da je to samo dogovor u kome se znaju poslovi i zaduženja. Ništa nije slučajno, penješ se stepenicama koje ne primjećuješ, ali koje te vode negdje gore. Ni to „gore“ ne vidiš. 

    Upoređivanje obrazovnih sistema došlo mi je na pamet pri drugom čitanju. Boga se Partija odrekla, ali je imala svoga Boga prema kome se učenik mora da odnosi kao prema nepogrešivom apsolutu. Naravno, uvijek postoji hijerarhija. Učitelji su morali da prođu sami poseban dril o kome ništa nisam znao. Fizičko kažnjavanje nije bilo kao u jezuitskim osnovnim školama u Irskoj, za koje se tvrdilo da su najbolje, ali se prakticiralo. Kao živahan, više puta sam bio kažnjen bilo udarcem lenjirom po dlanu, stajanjem u ćošku, ili ujakovom kaznom opasačem, što je bilo najsurovije. Ali ujak je imao partizanski pristup, nije utvrđivao ko je kriv od nas dvojice, njegovog sina Božidara i mene, nedokazanog Bosanca. Kažnjavanje je bilo korisno za obojicu, naročito za mene. To ću konstatovati tek mnogo kasnije. 

    Način na koji Džojs oblikuje dušu Stivena Dedalusa je zaista fascinantan. Tu se ništa ne prepušta slučaju, talentovani dječak jednako je živahan, radoznao, ali i prilježan u nastavi. Čitalac prati mijene u toj djetinjoj duši, koja razmišalja o pravdi, da bi to relativno brzo zamijenila grijehom koji je u njoj, toj duši, jer Stivenovo tijelo ima druge potrebe koje se karakterišu kao najteže sagriješenje. Tjelesne potrebe javljaju se istovremeno i sa promjenom pedagoških mjera. Jer to nije svjetovna škola u kojoj se uči samo nekakva suva nauka, ma šta ona bila. U knjizi je to dato najšire, sa dugim dijelovima koje sam prvi put doživio kao mučenje čitaoca, jer mu se čini da je predugo. Čemu toliko detaljisanje? Ali već drugo čitanje pokazalo se dragocjenim, evo prozora za dječakovu dušu. Kroz njega se uvodi pojam grijeha, tjelesnog prije svega. Zato i duhovni dani koje obrazlaže rektor. On je sasvim gore, govori kao izaslanik samog Gospoda. 

    On im govori o svetom Franji Ksaverskom, zaštitniku njihovog koledža. Taj svetac je bio drugi do svetog Ignjacija Lojole, veliki misionar, Afrike, Indije i Japana. Čuda je tamo uradio, objašnjava im rektor, da bi sve sažeo ovako:

    „On je u sebi imao veru koja pokreće planine. Deset hiljada duša privedenih Gospodu u jednom jedinom mesecu! To je istinski osvajač, veran geslu našeg reda: ad majorem Dei gloriam! Svetac koji ima veliku moć na nebesima: moć da nam podari sve što molimo ako je to za dobro naših duša; iznad svega, moć da nam izmoli milost kajanja ako smo zgrešili. Veliki svetac, sveti Franjo Ksaverski.“

    Slijede dani duhovnih vježbi, na kraju ispovijedanje, u kome Stiven priznaje svoje grijehe koji ga opterećuju danima. On, naravno, nije svjestan da to njegovo ispovijedanje nije nikakva tajna, nego dokaz da je on podesna duša koja se može dalje podređivati služenju vjeri. Sve dok se ne opredijeli za redovničku službu. 

    Kada sam otkrio svoj ključ za čitanje ove knjige, odnosno čitanje njene glavne ličnosti, otkrio sam i ključ za shvatanje svoje stvarnosti. Prošao sam sve stepene koje je prošao maloljetni Stiven, uz sve razlike, i ugledao sebe kao studenta koji će nešto završiti i otisnuti se na službu. Koju službu? Kome? Аli do toga ima još vremenskog prostora za rad na sebi. Da se nadoknadi ono što se preskočilo, odnosno što nije bilo ni planirano da se radi. Ni ono što sam mogao da naučim u gimnaziji, nije me privlačilo. Naprosto, bio sam u sasvim drugom svijetu. Šta je nada mnom gospodarilo? Nisam znao. Sada sam vidio da u ponečemu ni Stiven nije znao šta njega privlači, na koju će se okrenuti stranu. O tome je Džojs ispisao mnogo izvrsnih mjesta i slika. Mjesto kada u njemu počne da radi jezički genij u nastajanju. Na primjer, gotovo da on nije imao ništa s nastankom ova tri stiha, koji su jezička igra. Odakle su došli? 

    „Bršljan civili po zidu,

    i cvili i mili po zidu,

    žuti bršljan po zidu,

    bršljan bršljan po zidu.“

    Zapanjen je tim što se razvilo u njegovom mozgu, da bi došlo do latinskog jezika, pošto je asocijativno stigao do slonove kosti. „Slonova kost, ivoire, avori, ebur. Jedan od prvih izraza koje je naučio na latinskom glasio je : India mittit ebur, i on se seti mudrog severnjačkog lica rektorovog, koji ga je učio da prevede Ovidijeve ‘Metamorfoze‘ na dvorski engleski, koji je čudno zvučao zato što su se u njemu pominjale svinje, komadi razlupanih sudova i kaiši slanine.Ono što je znao o zakonima latinske metrike naučio je iz jedne raskupusane knjige koju je napisao neki portugalski sveštenik.“ Zatim prelazi na kupusaru koja u sebi sadrži Horacija, lektiru slavnih prethodnika u školi čija imena su ostala zapisana u toj knjizi. 

    Naravno, da bi se stiglo do svega toga bilo je potrebno da se prepusti Jezuitima i njihovom školskom sistemu. Čemu on vodi? Vodi u fanatizam, svakako. Pitanje koje sam ja napokon postavljao sebi samome bilo je opasno, ali je samo došlo: 

    Može li komunizam da zamijeni taj fanatizam? Prividno može, ali ubrzo se shvata da on nije ni približna zamjena, jer je ukorijenjenost vjerskog zanosa koji vlada smrću neuporediva. Način na koji Jezuiti prave selekciju je jedinstven. Crkveno pokajanje nije isto sa partijskom samokritikom. Džojs je to dao na neuporedivo superioran način postavljajući dileme tamo gdje one i djeluju, u mozak dječaka i mladića. 

    Paralela između propovijedi u njihovom jezuitskom koledžu i vremena kada sam ja bio u gimnaziji, primljen u SKJ pred kraj trećeg razreda, pa u četvrtom proslijeđen partijskoj organizaciji u rejonu gdje sam stanovao, odmah pokraj Pančevačkog pravoslavnog groblja. Jednako sam ja propitivao sebe, svoj odnos prema ljudima koji su bili od mene značajno stariji, ali ja sam, kao „ispravan omladinac“, preuzimao na sebe odgovornost da ispravljam i pokazujem na njihove grijehe. Tako će biti dok nisam postao student, pa je partijska organizacija na matematici predložila mene za predsjednika, što nikako nisam mogao da prihvatim. Kako ja da budem predsjednik takvim članovima kao što su naši profesori, bar onih dvoje-troje koji su bili u Partiji, a koje sam izuzetno poštovao. U vojsci su, potom, tražili od mene da špijuniram neke vojnike, što nisam htio, ali nisam ni rekao da neću, naprosto nisam dolazio do zaduženog da mu dojavim šta imam. Nisam imao šta da dojavljujem.

    Ovdje dolazi majka, kao dobri duh porodice. Stivenova majka zamišlja svog sina kao redovnika. On to odbija. Ona ga preklinje da bude vjeran crkvi, on i to odbija. Bar da učestvuje u uskršnjim duhovnim vježbama, da se potpuno ne okrene od crkve. Ali Stiven i to surovo odbija. S druge strane, njegovi drugovi od njega zahtijevaju da bude nacionalista i da mrzi Engleze. On i to odbija. Biće vjeran samome sebi. Samo sebi, nikome iznad toga. Njegov je jezik engleski. Može li takav opstati u Irskoj, u Dablinu? Da, riječ je o moralu, o etici, onome što je kod čovjeka najvažnije. Zato to Džojs žestoko odbija. On neće da pripada tom svijetu koji se valja u kaljuzi neprekidne mržnje i zločina. 

    Tu se pokidala i moja čvrsta veza sa Partijom. Bila mi je bitnija druga strana Džojsovog teksta, ono što je Stivenu dala jezuitska škola. Znanje koje nijedna naša škola nije davala nama. Naprosto, nije bilo takvih predavača, niti je sistem bio tako postavljen da se učiti mora sve što je u programu i još preko toga. Znanje koje je stekao Džojs, odnosno Stiven, bilo je superiorno našem skromnom znanju. Ulazeći jednom kod Ivana Lovrenovića, koji je bio urednik u „Veselinu Masleši“, primijetio sam da mu je na stolu otvorena Biblija. Novo izdanje  čiji su glavni redaktori bili Jure Kaštelan i Bonaventura Duda. Zainteresovao sam se šta bi to on sada mogao da čita, ako sam čak i ja savladao „Novi zavjet“. Čitaš „Sveto pismo“, rekoh mu. „Da, reče mi, odlučio sam da sada detaljno iščitam Stari zavjet. Znao sam do sada sve to površno, što nije dovoljno za nas. Treba znati mnogo više, mnogo detaljnije.“ Bio je sasvim u pravu. 

    Bilo mi je i to dovoljno da mi pokaže gdje su nam temelji slabi, u čemu se ne možemo mjeriti sa onima koji su to sve imali. Mada ima toliko svjetskih velikih pisaca koji nemaju pojma o svemu tome. Da li oni onda razumiju ovaj svijet? Opet, ako osjećam u sebi potrebu, to je onda moja potreba, koju treba zadovoljiti. To je, na kraju krajeva, sasvim lični put. Ono što stvoriš kao pisac opravdaće tvoj put, ako se pokaže kao vrijedno, istinito, moćno. A do toga nije lako doći. Od pisca traži da bude surov prema samome sebi.

    Ovako to, gotovo surovo, formuliše Džojs za svog junaka,  a ovaj to prenosi svome prijatelju Krenliju:

    „Neću služiti onome u što više ne verujem, zvalo se to moj dom, moja otadžbina, ili moja crkva; i  pokušaću da se izrazim u nekom obliku života ili umetnosti što slobodnije mogu i što potpunije mogu, služeći se u svoju odbranu jedinim oružjem koje sebi dozvoljavam – ćutanjem, izgnanstvom i lukavstvom.“ 

    Ranko Risojević 07. 03. 2021.

    Tri pjesme

    ISPRAĆAJ

    Sahrana je bila skromna
    Kako brojem ljudi oko tek iskopane rake,
    tako po ljubavi koju su osjećali za umrlu
    M. je prvi put vidio ljude, uz čije se predstavljanje napominje „rođak“

    Jedine suze na tom ukopu bile su kapi kiše,
    padajući na kape i kačkete koji su krili sijede kose,
    Ili ono što je od njih ostalo

    Razgovor i ovlaš upoznavanje počinje odlaskom sa groblja
    Nastavlja se uz zveket kašika na ručku,
    za dušu umrle,
    kojeg organizuje porodica

    Na putu kućama,
    iz pamćenja se sele lica,
    riječi malo sporije – neke se prepričavaju,
    druge zaborave

     

    NAŠA LJUBAV

    Naša ljubav je strastvenim izdisajima napunjen balon
    Ja lijevom šakom držim iglu, ona desnom

    Naša ljubav je sitnim prepirkama napunjen balon
    Držimo igle ona i ja, lijevim šakama
    Desne smo položili na balon
    Manje boli kad ubodeš šaku

    Naša ljubav je daljinom napunjen balon
    Igle su naše odsustvo dodira
    Šaka je moja povjerenje
    Šaka njena je trenira

     

    OVČARSTVO

    Oko kućica u izbjegličkom kampu
    Identičnih u svemu, sem u boji ko u South Parku
    Ovce pasu travu
    Djevojčica para uši turbo-folk hitom
    Otac povezuje ruže
    Dječije oči u tome ne vide svrhu
    Vjetar je jači
    Duga plastična metla pastirski je štap
    Uskoro idete na klanje – provali pastiričin alt

    Mirza Pinjić 06. 03. 2021.

    Skalâj se Isȕkrste

    Skalâj se Isȕkrste
    Jûda nan se razbolȉ
    skalâj se Isȕkrste
    vrâg ȍdni čâvle…

    Skalâj se Isȕkrste
    põć ćeš ȕ bolēst
    skalâj se Isȕkrste
    trȅća je marčâna bȕra…

    Skalâj se Isȕkrste
    grêb je otvȍrēn
    skalâj se Isȕkrste
    ćȍrāvi nan prȉjatej čõpa…

    Skalâj se Isȕkrste
    vrâg ȍdni čâvle
    skalâj se Isȕkrste
    izbȉšavīlo je drîvo…

    Skalâj se Isȕkrste
    ćapȁt će te malatȉja
    skalâj se Isȕkrste
    Jûda će nan se razbolȉt…

    Skalâj se Isȕkrste
    pašijũnsko jȕgo pũše
    skalâj se Isȕkrste
    vrâg ȍdni čâvle…

    Skalâj se Isȕkrste
    ne kȁpje vȉšje kȑv
    skalâj se Isȕkrste
    krȕna je ol totivȉke…

    Skalâj se Isȕkrste
    čȁval mi je u rukân
    skalâj se Isȕkrste
    i mlât mi je u rukân…

    Skalâj se Isȕkrste
    nēćȕ ti se jã uspẽt
    skalâj se Isȕkrste
    grêb je otvȍrēn…

    Skalâj se Isȕkrste
    Jûda nan je na umȍru
    skalâj se Isȕkrste
    inkordȁla se je kȑv…

    Skalâj se Isȕkrste
    trēsedũ mi se rûke
    skalâj se Isȕkrste
    i jã san u marȍtu…

    Skalâj se Isȕkrste
    zalopātȉla me je marčâna bȕra
    skalâj se Isȕkrste
    išȉbālo me je pašijũnsko jȕgo…

    Skalâj se Isȕkrste
    Jûda nan je na katafȁlu
    skalâj se Isȕkrste
    dospî se je funerãl…

    Skalâj se Isȕkrste
    da te mȍgu razapẽt
    skalâj se Isȕkrste
    vrâg je dȍni čâvle…

    Siniša Vuković 05. 03. 2021.