ima nas
iz plemena ničijih
navratimo jedni drugima
pod prozore
pa se drogiramo
zvijezdama

ima nas
nepopisanih
graničari visoko podižu rampe
za noćni stampedo
u izgubljene gradove

ima nas nevidljivih
njušimo se u otiscima
slučajnih susreta
na cesti 

sve se zaustavi
promet
vrijeme
i nebo 

zastane
i nebo
dan te jebo

Sarajevo, 11.05.

Moja mitska praprababa Josefina Patat, Talijanka, rodom od Udina, rađala je sedamnaest puta i imala dvoje djece. Često bismo se, u komforu i sigurnosti vlastitog stoljeća, grozili nad tim podatkom, a onda sam Nonu jednom pitao pa zašto, za miloga Boga, ta njezina prababa, baba Nonine majke, naše omame Johanne Škedl, koja se ponegdje pisala i kao Ivana Škedelj, Slovenke, koja je ponekad bila i Njemica, nije koji put pobacila. Rađala je od sredine devetnaestog stoljeća, u vrijeme kada su se, vrlo rašireno, pobačaji obavljali po kućama, a tim su se vazda žalosnim poslom po austrougarskim varošima najčešće bavile babice. U ta rana industrijska doba, tokom epohe europskoga romantizma, dok su se svud naokolo rađale nacije, širila se pismenost, a Biblija prestajala biti knjiga koju će čitati i o njoj saznavati samo posvećenici i redovnici, iste žene koje su djecu dočekivale na svijet trudnice su oslobađale neželjenog ploda. Činile su to na način koji je bio opasan po život, ali onda je sve po začeću bilo opasno po život: mortalitet novorođenčadi bio je strašan, masovno su umirale rodilje, smrtonosni su bili pobačaji, koji su se obavljali pomoću kojekakvih kućnih alata, najčešće nesterilizirane pletaće igle… Ali zašto baš nikad, u tih sedamnaest trudnoća, baba Josefina nije pobacila?

Zato što je bila prevelika sirotinja, rekla je Nona. A i tko bi mogao znati da uz sedamnaest svojih rađanja nije koji put i pobacila, rekla je još, i tu se završavala priča o obiteljskoj pramajci, našoj Lilit, koja je ostala upamćena, premda joj se ime muža ne pamti. A upamćena je zbog tog zastrašujućeg i čudovišnog podatka da je sedamnaest puta u životu rađala, i da je za sobom ostavila cijelo jedno malo dječje groblje. Bog ju je prokleo, premda nije napustila raj u kojem je stvorena, niti je ostavila muža s kojim nije mogla biti ravnopravna.

Pedesetak godina kasnije njezina praunuka, moja Nona, Olga Stubler, udata Rejc, rađa sinove. Prvog u Usori 1923, drugog u Kaknju 1926. Obojicu je rodila kod kuće, kao žena željezničara, s babicom i dobrim i iskusnim ženama uza se. Oni će biti dvojica mojih ujaka, o kojima ću pisati u mnogim svojim knjigama, a najviše u romanu “Rod”. Mnoštvo je pretpostavljenih razloga zbog kojih moji Nona i Nono, Olga i Franjo Rejc, nakon dvojice sinova nisu željeli imati više djece. Oboje su gradska čeljad, sa svršenim gimnazijama – što je za ono vrijeme mnogo – načitani, za svašta zainteresirani, i ne osobito bogati. Tridesetih već žive u Sarajevu, u dvosobnom stanu u centru, obojica sinova kreću u gimnaziju, i obitelj se po više osnova čini dovršenom. Između vremena kada je rađala Josefina Patat i vremena u kojem žive njih dvoje protekao je najvažniji dio našega civilizacijskog razvoja. Nije pretjerano reći da je to vrijeme stvaranja modernog svijeta.

U najgora doba, s rane jeseni 1941, Olga je, za nevolju, ostala noseća, premda je Franjo koristio prezervative. Je li mu prezervativ spao, ili je bio neispravan, to ne možemo znati. Ali i takav kakav je bio, kupljen je na crnoj burzi, kod Mate Margete, koji je bio odnekud s juga i kod koga su se, nakon što ih je ubrzo po uspostavi NDH nestalo iz gradskih apoteka, kupovali prezervativi. Pritom, Mato Margeta bio je djelatni ustaša, što je njegovu crnoburzijanstvu prirodavalo na dramatici. (Inače, o ovoj sam okolnosti, o nestanku prezervativa u sarajevskim apotekama 1941, razgovarao sa Slavkom Goldsteinom, scenaristom Vukotićeva filma “Akcija stadion”, koji je napisao scenu u kojoj mladi komunistički ilegalac u zagrebačkoj ljekarni iste godine kupuje prezervative. Zaključili smo da se naprosto radilo o nestašici, koja se prije osjeti u provinciji, a ne o tome da su se u Sarajevu radikalnije provodili proklamirani prokreacijski i natalitetni ideali NDH.)

A ideja da bi ustaški švercer Mato Margeta, bilo iz zlobe, bilo iz katoličkog grizodušja, bušio kondome, koliko god da prolazi u filmskoj komediji, neuvjerljiva je u životu i u Sarajevu 1941. Ali ne samo 1941…

Olga ni za živu glavu nije htjela roditi to dijete. Osim što se brinula za sinove, koji su usred rata stasavali za rat i za smrt, stizale su nestašice i glad, a ona i Franjo, za razliku od tolikih drugih, nisu na selu imali nikog tko bi im slao hranu. Ali i bez toga, Olga više nije željela imati djece. Franjo    se o tome tek drugorazredno pitao, jer dijete nastaje u njezinom tijelu i iz njezinog tijela. Dijete je meso njezina, a ne njegova mesa. To je bilo nešto što se podrazumijevalo i o čemu jednako nije moglo biti razgovora, kao što ga neće biti ni u sljedećim fazama ženske emancipacije, u sljedećim naraštajima. Uostalom, ni Franjo nije u jesen 1941. želio nikakvo novo dijete, jer bi i onu dvojicu sinova najradije negdje sakrio. Znao je da će Hitler izgubiti rat, a slutio je da će taj gubitak ići i preko njegovih leđa.

U to vrijeme, međutim, već je započela službena državna kampanja protiv pobačaja. Abortus se kažnjavao smrću, ili, u slučajevima u kojima je postojala olakotna okolnost, deportacijom u logor. Tako bi bili kažnjeni žena koja je pobacila i svi koji bi joj u tome pomagali. 

Premda ni ona ni on nisu bili junačnih naravi, listopad i studeni 1941. prolaze u očajničkom planiranju Olgina pobačaja. Naravno da se o tome nikome ne govori, ali postoje načini da se sazna tko još uvijek “to” radi. Ili se barem priča da radi. U Kalemovoj, na Marijin dvoru privatnu ordinaciju drži jedan stariji doktor za ženske bolesti, rodom Austrijanac, koji je “to” ilegalno radio prije rata. Iz Beograda su mu dovodili ministarske kćeri, iz Zagreba su mu dolazile dobrostojeće gospođe, osim što je u svom poslu bio dobar i siguran, kod njega bi se sakrila i sklonila svaka bjelosvjetska sramota. Tako se to govorilo. E, otkako je uspostavljena NDH, u njemu se probudio veliki Nijemac, viđa ga se po javnim mjestima s njemačkim oficirima, što je možda znak da on i dalje “to” radi u svojoj ordinaciji, i ne plaši se prijetnji smrtnom kaznom i logorom, kao ni redovitih tematskih propovijedi crkvenih pastira, koji su oduševljeno pristali uz aktualnu državnu kampanju oko pobačaja.

Osim tog doktora, kojem ni osamdesetak godina kasnije neću spomenuti ime, jer je kao njemački konfident na ružan način izgubio glavu, pa da mu grijeh ilegalnih ratnih abortusa, za koje ne znamo je li ih obavljao, ne pridonosimo ionako gorkoj sudbini, pobaciti se u jesen 1941. moglo gdje i u vrijeme Olgine prababe Josefine Patat: kod poneke poznatije babice, ali i kod starijih i iskusnijih žena, koje su rađala mnogo, što mrtve, a što žive djece, i koje su u svojim mučnim životima i rađanjima toliko očvrsnule da su se prema vlastitoj utrobi, i prema utrobama svojih drugarica odnosile s manje straha, obzira i opreza nego što bi se moglo i zamisliti. Olgi je samo trebalo otići do Kaknja ili do Zenice, kod žena koje je tamo poznavala, i obaviti to. A postojala je i ta jedna babica u Sarajevu, koja je doživjela i moje vrijeme, i koju su mi, visoku, snažnu i glasnu i kada je već imala osamdeset, jednom na ulici pokazale, za koju ću sam shvatiti da je i tokom rata obavljala pobačaje, te da su, sasvim sigurno, Olga i Franjo o njoj s jeseni 1941. razgovarali.

Samo su o jednom oboje morali povesti računa, koga god Olga odabere: ako po zlu pođe, a uvijek bi moglo poći, ne smije se više zvati doktora, ne smije se ići u državnu bolnicu. Jer na taj se način u smrt vuče sebe i sve one oko sebe. Dakle, ako po zlu pođe, Olgino je da krvari, sve dok nasmrt ne iskrvari. Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kad se abortus kažnjavao smrću.

Olga nije imala te hrabrosti, ili nije bila toliko očajna, i nije pobacila. Tako se, kao neželjeno dijete, 10. svibnja 1942. rodila njihova jedina kćerka, moja majka, iz čega će se potom zaplesti dugotrajni niz međusobno uvjetovanih nesreća, koje će se zaplitati kroz nekoliko sljedećih života, tako da se nikad više ne raspletu. Kada joj u ranu jesen sljedeće, 1943, od partizanskog metka iz zasjede, u njemačkoj uniformi pogine stariji sin, Olga će, nesvjesno, za njegovu smrt optuživati svoje neželjeno dijete. Da nije bilo te nesretne djevojčice, moje mame, moja bi Nona optužila samu sebe. A to bi bilo mnogo zdravije, jer bi donosilo manju nesreću.

Razmišljajući poslije o tome, učinilo mi se da bi tad možda i pobacila, samo da je imala ikakvog prethodnog iskustva. Ali vrag je, eto, htio da je prva neželjena trudnoća stigne baš kada se “to” kažnjavalo smrću.

Kako, iz vlastite perspektive, gledam na te događaje? Dok mislim o mojoj Noni i njenom životu, o onom što je bila i što je mogla biti, bude mi žao što nije pobacila i što nakon toga sve nije sretno prošlo. A onda, misleći o sebi, računam da su sve te strašne nesreće upisane u moj rodni list. Da ih nije bilo, svih tih nesreća, ne bi se ostvarile pretpostavke nužne za moj dolazak na svijet. Naprosto se ne bih rodio, i ne bi imao tko o ovom da govori. Jesam li onda zahvalan Poglavniku što je abortus kažnjavao smrću i što je time smrtno isprepadao moju Nonu, tako da je rodila neželjeno dijete? Nisam, i doista vjerujem da bi u suprotnom sve bilo bolje. Nesreća se ne treba voljeti, ni ona iz koje se rađamo.

Ali, rekli smo, neuvjerljivo je u životu i u Sarajevu da netko buši kondome. Tako je i 1945, malo po oslobođenju grada od 6. travnja, Franjo opet negdje nabavio prezervative, i opet se zbilo to da Olga ostane trudna. Tada svojoj prijateljici, gospođi Frančić, kada ju ova upita kako se to moglo dogoditi, izgovara riječi koje zauvijek ostaju u porodičnoj mitologiji, kao onaj vedar i smiješan detalj u moru nesreće: “Moj ti Franjo izgleda ima šupalj kurac!”

U ratu moja Nona izgubila je sina, a izgubila je i Boga u kojeg je prije njegove smrti vjerovala. Ni jedan ni drugi gubitak nije pripisivala državi i instituciji, ali nešto drugo, međutim, jest. Te 1945. abortus je i dalje bio zabranjen, ali ona je otišla kod doktora – i njemu znam ime! – i pobacila. Tad bi već to učinila i da je znala da će ju koštati glave, ali na ovom detalju, više nego ijednom drugom, na detalju koji se ticao njezine i samo njezine utrobe, moja Nona za sva je vremena učinila razliku između dvije države i dva režima. Nijedna nije bila njezina, ali proklela je onu koja je njezinu maternicu tretirala kao svoj državni teritorij.

Tako je 1945. dovršena njezina povijest. Dvadeset i tri godine kasnije, u ginekološkom dispanzeru, u aborthani u Skerlićevoj ulici, u jednoj ružnoj, sivoj i oronuloj austrougarskoj zgradurini, abortirala je, prvi i jedini put, njezina kćerka, a moja majka. Zanijela je s mojim ocem, premda s njime, zapravo, nije više bila. Ali tako je to u životu: odnosi među ljudima, odnosi između muškaraca i žena, bivših supružnika, kao i onih koji će tek postati bivši, često se odvijaju u paradoksima, na neobjašnjive načine, usprkos emocija i mimo njih. I sve to prođe, uglavnom se nigdje ne obračuna, osim kod onih kod kojih samo izostane mjesečnica. Tada se, u trenutku, obračunava sve.

Moja mama je pobacila, upamtila je iskrzane zelene linoleume, i posivjelo stablo pod prozorom, žene koje su pod rukom niz stepenice svodile mladu djevojku, koja je svo vrijeme plakala… Osim što se nije kažnjavao smrću, abortus je bio legalan, ali zar bi ga i legalnog netko poželio. Svakako ga ne bi poželjela nijedna od njih, u nizu od Josefine Patat do moje majke Javorke Rejc.

Prva je bila toliko jadna i sirota da je za nju i pobačaj bio luksuz. Drugoj su prijetili smrću, treća je bila slobodna da to učini, da “to” učini, i da stigne do krajnjih granica svoje slobode, ali sve tri su se, u tom širokom generacijskom zahvatu, bavile samo svojim tijelima i tim unaprijed izgubljenim vječnim nastojanjem da njima ovladaju, i da time stvore makar i iluziju o mogućnosti izbora između sreće i nesreće. Bilo im je nepojmljivo da još netko ima pravo na to da odlučuje o njihovoj utrobi, premda samo njih ta utroba boli i samo njima nešto u toj utrobi raste.

Nikada nije postojala vlast koja bi im iz glava izbila uvjerenje da one imaju pravo na svoj izbor. Samo su postojale vlasti koje njihov izbor kažnjavaju smrću, kao što i dalje postoje vlasti koje će onima koje dolaze nakon njih taj izbor otežavati, tako što će širiti fizičke i metafizičke prostore nesreće.

To se s jeseni 2020. zbiva u Poljskoj.

Urednicima portala zabranjeno je kopirati ovaj tekst i lijepiti ga po svojim platformama

Šetale su Kostajnicom
Desanka Maksimović i njena prijateljica
sa dva prezimena Vera Obrenović Delibašić
mislih da je rodom iz jedne od bliznakinja
s ove ili one strane Une
(kao dvije pole rascijepljene breskve –
ali šta je košpica možda Stari grad)

Ali ne ne i ne
ona je samo tu išla u školu
i već tada svirala violinu
ostalo se ne zna i ne priča pa ni ovo
nije za tvoje uši

Pratio sam ih dugo
kao ljetna poslijepodnevna sjenka
preslišavajući se recitujem “Krvavu bajku”
kao da se i mi približavamo
streljačkom stroju u Šumaricama
jednaka bi nas crna slava pratila
mislio sam uveče
šta sam doživio ovog čudnog dana
sve sliku po sliku
njih dvije most i Unu
Kemu koji peca ribu po cijeli dan
zastale su kod njega samo tako
stajale i gledale

S pozornice u mraku sale isto veče
gdje su se stisli nijemi i uplakani
naši roditelji majke i majke i majke
vidio sam samo njene oči u svakoj majci
ali ne i njenu drugaricu
za koju će mi reći kasnije kasnije
da je ona književnica o kojoj
sada nešto čudno sada se ne priča
kao ni o onima što nestadoše
pa se poslije više godina vratiše
tihi kao zimska noć

Ali ti ne znaš još ništa o istoriji
neka ostane samo njena violina
jer je tako bolje mnogo bolje
sve ostalo zanemari zaboravi 

Jurij Andruhovič, Miljenici pravosuđa

Marketing izdavačkih kuća ljubi pojednostavljivanja, jasne i čvrste linije podjele, stvaranje antipoda. Tako su Jurij Andruhovič i Serhij Žadan, dva najprevođenija suvremena ukrajinska spisatelja, svoje mjesto u njemačkome izdavaštvu pronašli na polovima istoka i zapada Ukrajine, Donbasa i Galicije, postmodernizma i neorealizma, obilježenima tobožnjom literarnom obrazovanošću i udubljenošću u tradiciju s jedne i sirovome obraćanju svakodnevici s druge strane. Već sam u tekstu o romanu Anarchy in the UKR ukazao na to da se ispod prividno divlje i nekontrolirane površine skrivaju dublji slojevi intimnog dijaloga s tradicijom ukrajinske avangarde koja će se, s nemalom zaslugom međunarodne slavistike, zanemarena utopiti u pojam „ruska“ ili, blaže, „sovjetska avangarda“. Žadan, navodno neobrazovani panker, na sveučilištu u Harkivu doktorirao je upravo na temu ukrajinske avangarde i integrirao ju je u taj svoj roman. Ipak, mora se priznati da je Andruhovičeva poetika kolažiranja i citiranja tuđih tekstova, pa i povijesnog materijala, drukčija od njegove te da inspiraciju crpi iz jednog nama bliskog izvora. Kojeg? Danila Kiša!

No otpočetka. Jurij Andruhovič povezuje se sa svojim galicijskim zavičajem. Rođen u Ivano-Frankivsku (bivšem Stanislavu) 1960., on stoji zastupnički za ukrajinsko naslijeđe s bliskim vezama s poljsko-litvanskom, a potom austrougarskom kulturom. Kao folija na kojoj se projicira njegova poetika ocrtava se Srednja Europa, odrednica s nejasnim  geografskim, ali iznimno oštrim kulturalnim konturama. Programatski tekst Srednjoistočni memento, objavljen (u sretnija ili bar optimističnija vremena, 2000.) u sveščici Moja Europa skupa s esejom Brodski dnevnik Andrzeja Stasiuka, započinje sljedećom rečenicom: „Od djetinjstva me privlače ruine, mogao bih reći s Danilom Kišom.“ Ovo je tek indicija. No ono što se zbiva, što se predočava, u zbirki pripovijedaka o kojoj govorim više je od posvete Kišu. Tu je riječ o produženom dijalogu s jednim od najznačajnijih srednjoeuropskih spisatelja i, što je još važnije, o daljem ispisivanju njegove po-etike.

O čemu je riječ u Ljubimcima pravosuđa? Knjiga pripovijeda u devet poglavlja o različitim likovima iz ukrajinske povijesti. Neki su od njih nedvojbeno autentični, neki su, s jednako malo dvojbe, fiktivni, a za neke bi bilo potrebno istraživanje kako bi se ustvrdilo jesu li plod autorove mašte ili su satkani na istinitoj a potom manipuliranoj povijesnoj potki. No takvo što nadišlo bi okvire ovog kratkog teksta. Neka stoga i ostane neispitano. Ono što spaja sve junake jest činjenica da su oni, na ovaj ili onaj način, došli u sukob s pravosuđem i da taj sukob uglavnom završava na njihovu štetu. Ako još niste otkrili o čemu govorim (u što sumnjam) evo jednoga citata iz pripovijetke B.S,, ubojica S.B.-a: „Čovjek koji je nazvan Bohdan Stašinski mogao bi s pravom zauzeti prominentno mjesto u Borgesovoj Općoj povijesti beščašća.“ Prisjetimo li se da je Danilo Kiš svoju Grobnicu za Borisa Davidoviča pisao kao protuknjigu Borgesovoj, postat će jasno u kolikoj mjeri ovdje vodi dijalog sa velikim prethodnikom. S.B kojega je Stašinski ubio je Stepan Bandera, vođa ukrajinskih nacionalista u vrijeme Drugoga svjetskog rata, figura čija se povijesna uloga osporava ili je se, pak, diže u zvijezde i koja i danas kremaljskome povjesničaru služi kao opravdanje za pokretanje „specijalne operacije“ čiji je cilj „denacifikacija“ Ukrajine. 

Andruhovičev je vremenski raspon širi od Kišova. Dok se ovaj koncentrira na period staljinističkoga totalitarizma, suvremeni se ukrajinski spisatelj teritorijalno ograničava na Galiciju, ali je vremenski obuhvaća u periodu od 17. do 20. stoljeća. Pri tome se služi motivima iz bajki ili folklora. Pripovijetka Julius ili tamni indigo, na primjer, povezuje Peraultovu bajku o Plavobradom s čuvenim švicarskim znanstvenikom i osnivačem fiziognomije Lavaterom, dok Marijin život ili Mario pripovijeda o mladome Mario Pongrazu, „rođenom u Dalmaciji ili Iliriji“ koji se nastanjuje u Kolmeji u Galiciji, stječe ogromno bogatstvo, ali, nakon susreta u olujnoj noći pod prijetnjom životne opasnosti prodaje dušu Molfaru, legendarnom biću iz huzulske tradicije (Huzuli su planinski narod iz Karpata). Nagrada koju dobiva nije njegov vječni život, već vječita mladost voljene supruge Marije.

Uvodna pripovijetka Samijlo ili čudesni razbojnik poigrava se miješanjem vremenskih razina, ironično projicirajući prošlost u neposrednu sadašnjost. „Nakon smrti koja je nastupila 1632. u obliku jedne nepoznate noćne bolesti i neposredno potom bila fiksirana skrivenom kamerom za buduća objavljivanja na You tube-u, tijelo se nije raspalo i počelo je petoga dana, glatko i toplo kao ranije, mirisati na crni sljez.“ Posljednja pripovijetka Prezentacija leša ili Fantomas 71 iznova vraća Banderina ubojicu, agenta KGB-a Bohdana Stašinskog, makar i samo na rubu, kao onoga koji određuje vremenski okvir zbivanja, u pripovjedni svijet. Pripovjedač kronološki prati zbivanja iz sadašnjosti svojega odrastanja, prepričanu kroz filmove koje je gledao u kinu. Sve do momenta u kojemu se dešava nešto dotada nečuveno u provincijskom gradu: pronalazi se leš muškarca bez glave, na čijim je grudima istetovirano slovo F. Tko je anonimni neznanac? Pripovjedač-dječak plete svoju priču koja se povezuje s poviješću filma i s likom Fantomasa; nepoznati je muškarac, tvrdi dječak, pripadnik bande koja je osnovana u znaku francuskoga razbojnika. No ono što je najočiglednije ne želi tematizirati: sve ispripovijedano vrti se oko kina Kozmos, sagrađenog na mjestu staroga židovskog groblja. Čudni događaji koji se zbivaju u njemu i oko njega svjedoče o osveti onih čiji je vječni mir poremećen – u ime napretka.        

I tim bi se mogla završiti i svoja priča. U nedostatku galicijskoga epa Andruhovič ispisuje novi, postmoderni, u kojemu se mitovi i legende isprepliću s autentičnim povijesnim događajima, bajke ponovno oživljavaju pročitane u svjetlu dokumenata, a povijest se beščašća iz Gulaga seli u zapadnu Ukrajinu. Andruhovič se konstruira kao svjedok nečega što se nije zbilo, dok se u pozadini pojavljuju, kao lajtmotiv, cirkusi koji lutaju vremenima i prostorima Galicije i daju pripovjedni okvir prividno labavoj radnji.  

Timothy Snyder: Krvava prostranstva, Fraktura, Zaprešić 2018.

Ljudi imaju taj čudan običaj da mnogo znaju o onome o čemu ne znaju ništa. Glave su im prepunjene podacima popabirčenim po tržničnim bircevima, liječničkim čekaonicama i tramvajima ili, što je možda još i mnogo gore, po žutim informativnim portalima, s televizije i iz loših novina. Na kraju, kada su u prigodi da nešto doista saznaju, u glavi im više nema mjesta od toliko krivih ili nepreciznih informacija, zabluda, predrasuda i propagandnih floskula i ciljanih dezinformacija. Tako ni o Ukrajini, toj nesretnoj i očajnoj, nama toliko bliskoj zemlji, ljudi ne znaju zapravo ništa. Pogotovu o njezinoj povijesti i o povijesti njezinih susjeda u najstrašnija vremena dvadesetog stoljeća. Šteta što toliko znaju, premda ne znaju ništa, jer nam je tu pri ruci epohalna knjiga s ovovremenom ukrajinskom (poljskom, bjeloruskom, ruskom, latvijskom, litavskom i estonskom) temom.

Prije tri i pol godine, u listopadu 2018, Fraktura je objavila knjigu američkoga povjesničara Timothyja Snydera “Krvava prostranstva”. Osim što je ekspert za povijest srednje i istočne Europe, te Holokausta, Snyder jedan je od onih povjesničara i pisaca čiji misao i tekst obuhvaćaju nešto što je mnogo šire od njihove odabrane teme. On je, bez ikakve sumnje, među najvažnijim, na žalost i najaktualnijim misliocima i projektivnim umovima našega doba, pritom nesklon prorokovanju, lahkim i privlačnim zaključcima, apokalipticima i antiapokalipticima za kućno liječenje, te svom onom narkotičnom šarenišu i verbalnoj pirotehnici, kojim se služe tobožnji eksperti i analitičari s televizije i s interneta. Za razliku od njih, Snyder ima još jednu danas toliko važnu prednost: nije ideološki kontaminiran. U svom se pisanju ne pomaže ni lijevom ni desnom štakom.

Krvava prostranstva o kojima Snyder piše obuhvaćaju prostor koji bismo možda i najpreciznije mogli odrediti pojmom Poljsko-litavske unije, Žečpospolite, kako je Poljaci nazivaju, pomalo mitske, premda povijesne države, koja je postojala dvjestotinjak godina, od sredine šesnaestog do pred kraj osamnaestog stoljeća, a bila je vjerojatno najmnogoljudnija, etnički najšarenija i najkulturnija zemlja onodobne Europe. Upravo na tom prostoru, u preciznim njegovim granicama, dva su režima između 1933. i 1945, ruski staljinistički i njemački nacistički, pomorile oružjima za masovnu likvidaciju, glađu i zimom više od četrnaest milijuna civila, Židova, Ukrajinaca i ostalih. Osim Židova, istrijebljeni su tu, gotovo do posljednjeg čovjeka, brojni autohtoni mali narodi.

Timothy Snyder se u “Krvavim prostranstvima” bavi mentalno i emocionalno vrlo složenim zadatkom, koji je proizašao iz njegova istraživanja. S jedne strane, riječ je o svojevrsnoj komparativnoj analizi dva racionalno savršeno efikasna, premda ideološki poludjela, međusobno suprotstavljena, u ratu sučeljena imperija, koji uništavajući ljude zatiru cijelu jednu civilizaciju. A s druge strane, Snyder je vrlo zainteresiran za reflekse tih zbivanja na današnje vrijeme. Ono što on zapaža, a što njegova čitatelja progoni kroz cijelu ovu knjigu, jest da su Hitler i Staljin, možda, historijski poraženi – premda je i to, zapravo, krajnje upitno – ali da je povijesna građevina, ili način mišljenja i konstruiranja povijesti, kojom su se oni služili, zapravo savršeno sačuvana.

Od 24. februara, kada je Vladimir Putin napao Ukrajinu, i tako započeo svjetski rat strahom, ne prestajem se svako malo vraćati Timothyju Snyderu. Pročitajte ovu knjigu ako išta želite znati. Ili naprosto šutite. 

Taras Ševčenko: Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb 2014.

Ševčenko je bio seoski kmet, talentiran za slikanje. Tim je talentom otkupio pravo da postane građanin. A tako i pravo da bude pjesnik, jer ga je poezija ipak više zanimala od slikarstva. Bilo je to u devetnaestom stoljeću, kada su velike grupe ljudi tragale za svojim identitetima, i kada bi čitavi narodi navečer usnuli kao jedno, a budili se kao nešto drugo. Kod Ševčenka je, kao i kod tolikih romantičara, nacionalno pitanje, njegovo ubogo i ponosno ukrajinstvo, bilo u najbližoj vezi sa socijalnom pripadnošću, sa slobodom za radnike i seljake. Stvarajući sebe kao građanina i slobodnog čovjeka, pišući poeziju na svom jeziku, na jeziku svoje krajine, Taras Ševčenko stvarao je modernu Ukrajinu i Ukrajince. Malo koji je narod tako proizašao iz duše jednog pjesnika. Čitajte Tarasa Ševčenka!

Nikolaj Gogolj: Ukrajinske pripovijetke, August Cesarec, Zagreb 1990.

Ukrajinci imaju sličnu nevolju kao i Južni Slaveni. Nije kroz povijest toliko bilo važno što jesi, koliko je važno znalo biti kako se izjašnjavaš. Gogolj je rođen u Ukrajini, po svemu je Ukrajinac, autor je ove čudesno lijepe ukrajinske knjige, a zapravo je Rus, jedan od utemeljitelja velike moderne ruske književnosti. “Svi smo mi izašli ispod Gogoljeve kabanice!”, rekao je Dostojevski, aludirajući na Gogoljevu priču “Kabanica”, čiji glavni junak Akakije Akakijevič, idealni birokrat, po vas dan sjedi u kancelariji, premeće spise, prepisuje ih, i boli ga briga za sve. Da nije bilo Gogolja, Dostojevski i Tolstoj bili bi, recimo, neki drugi pisci, i ruska književnost bila bi neka druga. I onda, je li Gogolj, koji se katkad rugao Ukrajincima, i ukrajinski, a ne samo ruski pisac? Jest.

Neka neobjašnjiva potreba i nevjerovatan osjećaj radosti uzburka se u svakom bibliofilu kada se nađe ispred improviziranih štandova na kojima ulični trgovci prodaju stare i nerijetko pohabane knjige, a svaki put kada pronađe neku literarnu dragocjenost preplave ga osjećaji uzbuđenosti i ushićenosti. Baš tada mora biti hladnokrvniji nego je ikada prije bio, jer ulični prodavači raritetnih izdanja ne određuju vrijednost knjizi prema njenoj starini, važnosti u nekoj književnoj zajednici ili estetskoj prepoznatljivosti nego upravo prema stepenu uzbuđenja onog koji je drži u rukama, u pogledu kojim gura svaki likovni detalj naslovnice, u njegovoj iznenada probuđenoj logoreičnosti. Što više budete govorili o knjizi držeći je u rukama, to će njena cijena biti veća, jer ulični prodavači relikvija znaju odlično prepoznati izraz lica ovisnika, onaj izraz u kojem se uzbuđenje miješa s ludilom, onaj izraz koji ne može sakriti emociju spremnu da žrtvuje čak i cijeli imetak samo kako bi utažila luđačku glad za posjedovanjem.

Ulica zeničkih prodavača knjiga uvijek je bila jednako duga, počinjala je na raskrsnici u centru grada, one na čija se četiri ugla nalaze robna kuća Beograd, Kineski zid, Mahala i Jalija i protezala uvijek tačno do betonskih žardonjera za cvijeće ispod solitera u Londži 1. Nikada nije bila duža, iako je bilo godina kada su prodavci izlazili u tolikom broju da su štandovi bili priljubljeni jedan uz drugi da niste mogli znati gdje koji počinje a gdje završava. Zanimljivo, knjige su se prodavale uvijek s jedne strane ulice, one koja prolazi uz zgradu Maksuzije i pored Oriolikovog salona namještaja, iako je druga bila šira i zgodnija za postavljanje uličnih prodavnica. Razlozi za takvo ponašanje uličnih prodavača knjiga nikada nisu racionalno objašnjeni, a logici najprihvatljivija teza bila je ona kako je ta strana manje izložena suncu, što je zaista velika prednost u dva ljetna mjeseca, ali i veliki nedostatak u ostalih deset. Objašnjenja koja nisu vodila mnogo o racionalnom uvijek su bila maštovitija i zanimljivija i zadirala su u gradsku mitologiju i urbano sujevjerje. U toj sociologiji ulice dobro mjesto za prodavanje knjiga jeste ono koje nije previše izloženo pogledima ljudi pa je zato izbjegavana strana sa šetačkom promenadom uz objašnjenje kako će oni koji žele kupiti „dobru knjigu“ radije to činiti na mjestima gdje nisu izloženi pogledima hiljada radoznalaca.

Broj uličnih knjižara s godinama je varirao, nekada ih je bilo desetine, tezge su bile krcate raznim naslovima i dobro očuvanim primjercima, zadnjih nekoliko godina cijela je ulica osiromašila, a broj onih koji se još uvijek bave tim nimalo lukrativnim poslom više ne prelazi deset – a i toliko ih bude jedino u prvim danima septembra, prije početka školske godine, kada štandove preplavi udžbenička literatura i kada je teško naći neki zanimljiv i rijedak beletristički naslov. U godinama odmah nakon završetka rata broj im je bio mnogo veći i zapravo sve do početka ovog milenija, i nekoliko prvih godina nakon 2000., ulica je ličila na pijacu polovnih stvari, na neko mjesto iz bajki i da ste je tada fotografisali bez ikakvih problema bi mogla biti predstavljena kao mjesto iz nekog srednjoevropskog grada s dugom tradicijom knjižarstva i bibliotekarstva. 

Živopisna, koloritna, jedva prohodna od knjiga, koje su bile izložene na svaki slobodan dio pločnika, ulica je tačnije i preciznije govorila o vremenu nego historijski zapisi i sociološke studije. Knjige su bile jeftine, ali je onih koji su se zanimali bilo mnogo više nego danas. Studenti književnosti i filozofije odlazili su u grupama u ulicu tražeći naslove za koje su vjerovali kako su neophodna literatura u njihovom intelektualnom i duhovnom razvoju. Cjenkali su se, pogađali za cijenu, ljutili zbog prodavačeve nepopustljivosti, pokušavali ponovo oboriti cijenu i u takvim raspravama uspijevali su naći neku crtu zajedništva sa onima koji su knjige prodavali znajući o njima samo ono što su bi saznali od svojih mušterija.

Tih prvih poslijeratnih godina ulica je bila natrpana knjigama iz orobljenih kućnih biblioteka i gotovo u pravilu ste na nekoj od prvih stranica mogli pročitati ime i prezime nekadašnjih vlasnika, kratke poetične posvete, datum kada je knjiga kupljena ili poklonjena, poneku bilješku o mjestu gdje je postala ljudsko vlasništvo. Većina tih knjiga dolazile su na ulicu iz biblioteka uglednih Zeničana koji su zbog ratne nesreće napustili svoje domove, a nakon što su ti stanovi i kuće bili temeljito pljačkani, i nakon što bi se iz njih odnijele sve vrijedne stvari, dolazili su lešinari knjiga odnoseći ono za šta ni jedan pošten lopov nije smatrao da ima ikakvu vrijednost. Bilo je tu knjiga iz oblasti metalurgije i rudarstva, knjiga iz medicine i građevinarstva, debelih zbirki zadataka iz matematike, knjiga iz statistike i statike, jednoličnih, jednobojnih i nezanimljivih puku koji je prezirao znanje, a ono matematičko najviše. Listajući, tih poslijeratnih godina, knjige koje su se prodavale na ulici često ste mogli pročitati imena poput Milan, Dragan, Boro, Tamara, Snježana. Često ste mogli pročitati ime neke poznate osobe koja vam se već počela gubiti iz pamćenja pa kada biste pročitali posvetu „Sandri od oca Njegoša“ obuzela bi vas sjeta, jer biste se sjetili Sandre koja je živjela u zgradama ispod KP doma, uvijek nasmijane i uvijek okićene nakitom od drečave bižuterije. Sjetili biste se proljeća 1992. godine, onih prvih dana rata kada je u gradu vladala opšta konfuzija, kada nije bilo škole ni vlasti nad djecom, sjetili biste se i dječjih igara koje su završavale duboko u noć galamom i veselom dječjom grajom. Tada su još uvijek roditelji djecu pozivali sa svojih balkona izvikujući njihova imena i kako bi koje ime odjeknulo naseljem tako ste mogli vidjeti sjenu kako užurbano trči prema nekom od haustora.

Tih prvih godina nakon rata mnogo su se prodavali kompleti izabranih i sabranih djela. Ruski klasici bili su najjeftiniji, jer se tada živjelo s idejom kako se sa svim ruskim i pravoslavnim mora trajno prekinuti svaka veza. Sredovječne profesorice jezika i književnosti prolazile su ulicom oborene glave prepoznavajući među tim knjigama i one koje su pripadale njihovim bliskim prijateljima. Te se gorde žene nisu nikad ponižavale kupnjom knjiga na ulici, za njih je to bio očit dokaz propasti ideala koju su proživljavale, a u niskoj cijeni knjiga nisu vidjeli priliku da za sitne novce popune svoje porodične biblioteke nego samo jednu opštu devalvaciju duha, koja je bila nezaustavljiva i neumoljiva. Sva je ruska književnost postala samo običan niz imena koji se izvikivao zajedno sa brojem, sa cifrom. Dostojevski, Tolstoj, Puškin, Turgenjev izvikivao bi grlati prodavač kao da prodaje paradajz i dinje na zelenoj pijaci, a kako bi dan odmicao, i kako bi se bližio sutonu, njihovi su glasovi postajali podmukliji i bezobrazniji, a  njihove tjelesne gestikulacije više nisu mogle sakriti hronični alkoholizam i duhovnu izgubljenost. 

Baš sam tih godina kupio svoju prvu knjigu od jednog uličnog prodavača. Sjećam se, bio je to roman „Salamba“ Gistava Flobera, a njega sam odabrao jer me se još tokom srednjoškolskog obrazovanja jako dojmila Floberova „Madam Bovari“. Očekivao sam jednu prigušenu ljubavnu priču prepunu zatajenih osjećanja, nagoviješteni razvrat i zazivanje slobode, a pročitao sam roman o Africi, prepun slika, zvučan i olfaktoran, sugestivan na način kakav u književnosti do tada nisam nailazio. Iako tada još uvijek nisam imao zrelih predstava o književnosti, jasno sam osjetio da je Floberu pošlo za rukom da napiše dvije u potpunosti različite knjige, stilom, formom a najviše, i meni najčudesnije, osjećajem i atmosferom. Čini mi se da sam tada prvi put razmišljao o književnosti, a da sam prije toga uspijevao samo čitati knjige i intuitivno upijati potku napisanog. 

Sa čitanjem Flobera počinje moja potraga za onom pravom knjigom, onom za koju sam vjerovao da će odrediti moj život, pojasniti mi smisao postojanja i pomoći da razumijem svoje mjesto u svijetu. Mjesto gdje sam tražio znakove koji će me odvesti u ono što sam vjerovao da je pravi život bila je naravno ulica s knjigama i njene sam tezge razgledao mjesecima i godinama gotovo svakodnevno kupujući knjige koje bi me privukle naslovom ili patinom, knjige za koje sam vjerovao da ih moram pročitati. Bio sam lakovjeran i nepažljiv i svoje oduševljenje književnošću dijelio sam sa svakim koga bih sreo u ulici, a tek sam mnogo godina kasnije saznao, i shvatio, da su ti prefrigani uličari moje znanje prisvajali koristeći ga kako bi prodavali knjige po što većim cijenama. 

Ono što sam ja govorio sa oduševljenjem oni su memorisali i ponavljali, ono o čemu sam ja dvojio u razgovoru, oni su predstavljali kako konačnu istinu, ono što je za mene bila vješto izdjelana rečenica, za njih je bila novčano odrediva istina. Ja sam knjige volio zbog njihovog sadržaja, oni jer su bili ubijeđeni da njihovom prodajom mogu zaraditi novac. Bila je to simbioza utemeljena na lažima, prevari i opsjeni u kojoj su ti ulični prevaranti uvijek bili na gubitku, jer oni bi knjige dobivali, slagali po štandu, nastojali dokučiti po kojoj najvišoj cijeni ih mogu prodati, ali nikada ih nisu čitali prezrivo se odnoseći prema znanjima koje su nosile u sebi. Valjda su vjerovali kako knjige donose zlo, jer su oni koji su ih donosili njima bili trajno obilježeni znamenjem nesreće i propasti. Ti koji su knjige donosili na tu divlju berzu činili su to iz očaja i tjerani materijalnom bijedom, bili su to svi oni pristojni ljudi kojima je tranzicija uništila stubove egzistencije, oni ljudi koji su prije rata bili vrijedni, besprijekorni i pošteni, a koji su poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ostali sami i napušteni. Oni su knjige davali u bescjenje, oborene glave, ponižavani, vrijeđani, oni su za tih nekoliko dobijenih maraka hitali kupiti koji kilogram najjeftinijeg brašna, oni su nedugo zatim potpuno iščezli i zauvijek nestali.

Ako su se kompleti knjiga ruskih proznih klasika mogli kupiti bagatelno, ono što je u ulici uvijek bilo najjeftinija roba bila je marksistička literatura. Nije bio bitan uvez, niti debljina korica, luksuz hrbata i grafička oprema, ništa ono što je u svijetu profesionalnog knjižarstva povećavalo robnu vrijednost knjige. Dovoljno je bilo da se kao autor pojavi neko od sljedećih imena Karl Marks, Friedrich Engels, Vladimir Ilič Lenjin i knjiga se mogla kupiti u bescjenje, a vrijednost im je bila toliko neznatna da se nisu prodavale kao pojedinačni primjerci nego u kartonskim kutijama, nabacane bez reda i pravila, ili u istrošenim platnenim vrećama od brašna. Prva knjiga marksizma koju sam kupio na ulici bio je Marksov „Manifest komunizma“ i tada sam prvi put pročitao sintagmu „Bauk komunizma kruži Evropom“ u njenom prirodnom tekstualnom kontekstu i ništa mi se nije učinilo duhovno bližim od sadržaja tog pamfleta, a istovremeno nisam mogao osjetiti kako je to sadržaj potpuno neprispojiv s vremenom u kojem sam živio. Marksizam je bio mrtav, ali ne mrtav u akademskom smislu, jer su ga skolastički dogmati ubili gotovo pola vijeka ranije, nego u onom povijesnom i stvarnosnom smislu. Niko više nije vjerovao u moć radničke klase, u pravo proletarijata da diktaturom zahtijeva dominaciju društvenim procesima, a nakon rata u kojem je uništena Jugoslavija slavni zahtjev za jednakošću, bratstvom i jedinstvom bio je čak manje vrijedan od obično iskazive parole. 

Svoju sam biblioteku marksističke literature stvarao godinama i te male knjižice crvene, zelene i žute boje ispunjavale su moje police gdje god da sam živio, a zagriženi marksista sam postao čitajući izvornu filozofsku literaturu razumijevajući uvijek da je društvena teorija izvedena iz Marksovih postulata uvijek bila temeljena na njegovim ekonomskim analizama. Klasna nejednakost i zahtjev za egalitarizmom značio je uravnotežiti prihode onih koji su posjedovali kapital i unajmljivali radnu snagu s onima koji su posjedovali jedino vlastiti rad kao tržišnu robu. Sve kasnije distinkcije nastale su kao historijski derivat prvobitnih Marksovih ideja, a boljševički tip državnog birokratizma samo je jedna društveno-historijska interpretacija osnovnih Marksovih pojmova o podjeli državne vlasti. Ono što je uvijek bilo zanimljivo jeste da su upravo prodavači knjiga, ti nekada veoma ostrašćeni zeloti jugoslovenskog narodnog komunizma, izražavali najveći prezir prema literaturi nastaloj na temeljima Marskovih učenja i mnogo mi se puta znalo desiti da me gledaju s krajnjim prijezirom dok sam probirao knjige koje ću tog određenog puta kupiti i čitati. 

Nema ni jednog uličnog prodavača knjiga kojeg pamtim, a da o njemu tokom ovih godina nisam stvorio veoma negativno mišljenje. Ni jedan od njih nije bio ljubitelj književnosti, bibliofil ili na bilo koji drugi način zaljubljenik knjige i svi su oni, do posljednjeg, u ulicu došli trgovati knjigama samo s jednim ciljem, veoma banalnim i vulgarnim, kako sam uvijek vjerovao, jer nastojati zaraditi novac, obogatiti se, trgujući duhom, estetskim i univerzalno vrijednim smatrao sam uvijek besmislenim i pomalo vulgarnim. Većina njih bili su priprosti i neobrazovani ljudi, alkoholičari bez imalo svijesti o istinskoj vrijednosti robe kojom trguju, a iza uvježbane slatkorječivosti koju su naučili pokazivati onima koji su se interesovali za knjige krila se gruba odbojnost ljudi koji su omalovažavali, vrijeđali i ucjenjivali one od kojih su knjige kupovali. Njihov socijalni instinkt je bio nepogrešiv i ako bi knjige donijela neka sredovječna ucviljena žena koja je ostala bez muža i možda penzije, nastojeći prodajom nekadašnjih kućnih dragocjenosti sačuvati život od gladi i prljavštine, znali su cijenu obarati izgovarajući naglas nacionalističke aluzije i nerijetko bi se neka Snježana ili Sveta,  potpuno uplašene, odricale knjiga samo da bi što prije mogle otići s tog mjesta brutalnog poniženja.  

Njihovo prostaštvo bilo je uvredljivo, njihovo ponašanje bahato i bezobrazno, njihovo znanje strašno skromno, ali kao i svi drugi trgovci ovog svijeta, i oni su se s godinama izvještili u prodaji. Naučili su da je Meša Selimović lektirski pisac i njegove knjige prodavali bi po paprenim cijenama, znali su da je, bez obzira na sve društvene kontroverze koje su se sabirale oko njegovog imena, Ivo Andrić tražen domaći pisac i njegove romane niste mogli kupiti jeftino. Posjedovali su intuitivnu moć procjenjivanja, učili su brzo, skupljali su informacije na svakom koraku i znali su dobro lagati i dobro se cjenkati. Pred njima nikada niste smjeli pokazati oduševljenje nekom raritetnom knjigom jer bi joj odmah vrtoglavo narasla cijena. Oni su imali svo vrijeme jednog sunčanog dana, a svaki kupac koji bi se tu zatekao bio je u neku ruku samo običan šetač prolaznik, čak i mi koji smo redovno odlazili u ulicu tražiti knjige kojima bi poslije nastojali utažiti našu intelektualnu glad. Ono što se prirodno zbilo bilo je neizbježno i većina nas koji smo u ulicu odlazili ciljano, kako bismo kupovali knjige za naše kućne biblioteke, razvili smo prema njima neku vrstu gađenja i odbojnosti, koja je, shvatam danas, bila obostrana. Mi smo u njima mrzili njihov primitivizam, njihovo prostaštvo i njihovu neukost, oni u nama ljude koji nisu bezglavo srljali da kupuju knjige po besmisleno visokim cijenama. Za naše obrazovanje, za našu želju da znanjem mijenjamo svijet oni nisu imali nikakvog razumijevanja; niko od nas nikada nije dobio neku knjigu besplatno, na poklon. Smatrali su nas škrtim, ogovarali su nas drugim kupcima knjiga u ulici, nazivali pogrdnim imenima uvijek nastojeći iskamčiti što više novca za neki naslov koji bi osjetili da nas interesira. 

Ali, sve muke koje smo proživljavali u ulici nisu uspjele u nama, koji smo je hodočastili, ubiti želju za kupovinom i čitanjem. Jedna od najsentimentalnijih uspomena u mome studentskom životu povezana je sa ulicom jer sam jednog užasno sparnog ljeta, nepodnošljivo i surovo vrućeg, uspio za neku nezamislivo sitnu sumu kupiti roman Josefa Konrada „Nostromo“. Ta je knjiga promijenila način na koji sam doživljavao ljeto budeći u meni maštu koja je bila zarobljena naslagama racionalnog bića. Vrelina balkona okrenutog prem jugu, na kojem se tokom ljetnih mjeseci nije moglo boraviti dugo, pretvorila je moja mašta u palubu broda koji elegantno klizi prostranom pučinom nepokretnog pacifičkog mora. Morsku sol, vrućinu sunca južne polulopte i graju mornara oćutao sam kao najopipljiviju stvarnost, a užitak čitanja proze ništa nije moglo nadvisiti čak ni noćni izlasci koji su bili puni hašišarskih meditacija i rasprave o inovacijama u traženju optimalnog zvuka kojim su bili opsjednuti umjetnici beogradskog novog vala. To ljeto pamtim i po čitanju Faulknerovog romana „Uljez u prašinu“, kupljenog u ulici sasvim slučajno i nevoljko, na nagovor jednog druga s kojim od tada više nikada nisam prijateljevao. Još uvijek se sjećam neprijatnosti što dajem posljednje dvije marke za knjigu koju nisam želio kupiti, ljutnje koju sam osjećao jer sam se dao nagovoriti na kupovinu, i užitka koji je tu istu ljutnju potiskivao čim sam roman počeo čitati. Još i danas pamtim miris isušene zemlje koji je čitanje proizvodilo u mojim nozdrvama, pamtim to kao jedno malo i neobjašnjivo čudo literature.

Svaki pasionirani ljubitelj književnosti pritajeni je bibliofil, a kupujući godinama knjige u ulici čudna i nepoznata imena postala su manje strana i misteriozna. Želja da se o knjizi zna što više tjerala nas je da učimo stvari o propaloj zemlji koje nikoga više nisu zanimale. Otokar Keršovani je izdavačka kuća iz Rijeke koja je izdavala luksuzno opremljene knjige debelih kartonskih korica i obavezno s ovitkom. ZORA iz Zagreba je publicirala filozofsku literaturu koja je u ulici uvijek imala visoku cijenu, najviše zbog činjenice da je u prvoj poslijeratnoj deceniji mnogo Zeničana studiralo klasičnu filozofiju i teorije socioloških nauka. Oni koje je interesirala historija morali su biti spremni izdvojiti pozamašne sume za bogato opremljena izdanja Matice hrvatske, a jedna od najpopularnijih biblioteka u ulici bila je Logos sarajevskog izdavača Svjetlost. „Mit o Sizifu“ Albera Camusa knjiga je iz njihove edicije i ta je knjiga obilježila moja promišljanja o životu i ljudskoj egzistenciji u prvoj polovici mojih životnih dvadesetih godina. Tek sada shvatam i razumijevam koliko smo „ozbiljno“ pokušavali odgonetnuti tajne ljudske egzistencije i koliko je cijeloj mojoj generaciji bio blizak Camusov egzistencijalistički nihilizam. Trebalo je da u sljedećoj deceniji svog života pročitam Marquesa i Heideggera pa da shvatim koliko su ta promišljanja bila naivno romantičarska. 

Ulica, koja je cijeloj jednoj generaciji bila univerzitetska biblioteka, danas je gotovo pusta. Od starih prodavača knjiga aktivan je ostao samo još Mirso, onih slavnih Osmana i Mire već godinama nema, njih je, kako sam čuo, pojelo isto ono vrijeme koje je izjelo ljude od kojih su otkupljivali knjige. Šta se tačno desilo sa Mirom, nekadašnjim sitnim lopovom i robijašom, niko mi nije znao reći. Živopisno drzak u meni je uvijek izazivao posebnu vrstu animoziteta, a način na koji nas je odbijao, stavljajući na znanje da mu naš novac ne treba i da ako neće može sebi priuštiti da nam ne proda knjige, i danas pamtim kao trenutke posebno izraženih javnih poniženja. Bio je agresivan i navalentan, znao je galamiti na svoje kupce, a volio je one koji bi pokušali da se s njim cjenkaju otjerati od svog štanda. Nekoliko puta je kao izraz svoje ultimativne moći poderao knjige za koje se neko interesirao stavljajući valjda tim divljačkim činom do znanja da više voli nešto uništiti nego prepustiti po cijeni koju je zacrtao. Išaran starinskim, rudimentarnim, tetovažama bio je neka vrsta uličnog ceribaše, predvodnika kojega su svi ostali prodavači slušali i čijoj su se nasilnoj volji podređivali. Još je tada Zenicom kružila priča da je tokom ratnih i prvih poslijeratnih godina uspio prikupiti nekoliko hiljada knjiga, što je sve do trenutka kada me uveo u garažu hvalisavo pokazujući svoje nakupljeno blago, bio mit u koji niko od nas nije htio do kraja vjerovati. Nije mi potvrdio, ali me je zlurado i s mržnjom gledao kada sam postavio pitanje, mladalački nadobudno a isprovociran njegovim uvredljivim hvalisanjem, koje se niko nije prije mene usudio, da li je istina da je iz stana izvjesne Đoke iznio preko pet stotina knjiga u njenom prisustvu, pljačkajući bespomoćnu ženu kojoj su muž i djeca, valjda, kako se pričalo, napustili Zenicu odmah na početku rata, a ona ostala u gradu da čuva stan i ostalu imovinu. Na moje pitanje nije dao nikakav odgovor, ali njegov ubilački pogled i bijesno dahtanje govorili su mi da sam možda pretjerao u toj igri neprekidnog nadmetanja. 

Snagu uličnih prodavača uništilo je jačanje izdavačkih kuća i reizdanja starih naslova koji su se sada mogli kupiti po pristupačnim i pristojnim cijenama. Nestala je, pored toga, i generacija onih koji su knjigu obožavali kao neku vrstu svetih predmeta. Generaciji onih koji su deset godina mlađi od nas, koji smo ulicu smatrali najvažnijim mjestom u gradu, internet je izvor informacija, znanja i užitka. Istrošeni ljudi koji sjede na starinskim skemlijama iza improviziranih štandova samo su relikt vremena na koji se uopšte ne obaziru. Pretpostavljam da jednog dana kada ne bude moje generacije neće više biti ni onih koji vole miris ubuđalog štamparskog papira i vole izgled požutjelih i išaranih stranica, neće, valjda, biti ni ulice ni njenih prodavača. Ali, tada to više neće ni biti važno, jer svi ćemo zajedno biti dio iste prašine vremena koje mrvi i drobi svaku pojavu znanu čovjeku.

(Amir Brka, Kenotaf za ubijene tešanjske Rome, Udruženje za modernu historiju i Centar za kulturu i obrazovanje, Sarajevo – Tešanj, 2022.)

Knjigom Kenotaf za ubijene tešanjske Rome Amir Brka je ostvario etičko iskupljenje, osobitu veličanstvenu katarzu neimenovanim i imenovanim žrtvama endehazijske nacističke ideologije koju je na prostoru Tešnja provodio Pavelićev doglavnik Adem-aga Mešić, centralna figura odgovorna za ratni zločin i genocid nad Romima u ovom bosanskom gradu.

Brkina knjiga razotkriva strukturu bosanskohercegovačkog, etnički podijeljnog društvenog pamćenja. Ono je konstrukt obilježen dominantnom ideologijom postratnih nacionalizama, pa je, u skladu s tim, do kraja nacionalistički funkcionalizirano. Ta tri društvena pamćenja kao rezultat tri nacionalizma pamte isključivo stradanja tri dominantne nacije – Bošnjaka, Srba, Hrvata. I jevrejsko stradanje moraju pamtiti, jer je ono, zbog proglašenog holokausta nad ovim narodom, univerzalna, svjetska tema. A to znači da bi ovdašnje troetničko društveno pamćenje ispalo iz svjetske povijesti da ne pamti genocid nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. No, Amir Brka je, pišući o stradanju tešanjskih Jevreja u tom ratu u sjajnoj knjizi Nisim Albahari, tragični revolucionar (2018.), pokazao da takvo naše društveno pamćenje ne pamti na zadovoljavajući način ni stradanje Jevreja. Nadalje, izuzimajući portal Historiografija.ba, Husniju Kamberovića i nekolicinu drugih historičara, naša historiografija nacionalistički je funkcionalizirana i vrlo rijetko je spremna da zadre u mutne dubine historije, gdje bi se ukazala i individualna i kolektivna odgovornost za zločine, a ne samo pravna krivica pojedinaca koji su te zločine počinili. Zbog toga je na neki način i bilo nužno da u tu historiografiju uđe pjesnik, i to na naučno suveren način, a pri tom i empatično, suosjećajući sa žrtvama, iz čega niče Brkin humanistički univerzum.

Ali, Kenotaf za ubijene tešanjske Rome nije samo priča o zločinu, jer je to prije svega romološka studija, a to znači da je, uz historiografski, u njoj korišten antropološki i kulturološki diskurs po svim propozicijama ovih nauka. U tim svojim dimenzijama Brkina knjiga prati Rome od njihove davne seobe iz Indije na evropsko tlo, zatim prikazuje njihovu današnju poziciju marginaliziranosti, diskriminiranosti i stigmatizacije u Evropi, pa potom izvodi tipologiju različitih romskih kulturnih identiteta i opisuje njihov simbolički poredak, i onda razvija dugu, milenijsku reklo bi se, povijest diskriminacije Roma. Ako je, recimo, Balkan evropska drugost ili kmet Evrope, kako kaže Marija Todorova, i ako je stigmatiziran i stereotipiziran u imperijalnim diskursima Zapadne Evrope, onda su Romi drugost Balkana, pa bi, u skladu s određenjem kolonijalnog diskursa Marije Todorove, Romi bili divlji, opasni, imaginarni drugi, dakle polusvijet kojeg je tokom povijesti bilo dopušteno ubijati, stigmatizirati, diskriminirati i od njega “očistiti” prave rase. Otud je nacistička ideologija zločina nad Romima, zapravo, rezultat duge tradicije, a i danas prisutne diskriminacije i stigmatizacije Roma. Kenotaf za ubijene tešanjske Rome je, dakle, epopeja o svepovijesnom stradanju Roma i istodobno hvalospjev jednoj autentičnoj kulturi mira i autentičnom kulturnom identitetu.

Posljedica koje Brkina knjiga ostavlja na ovdašnje tronacionalistički strukturirano društveno pamćenje jest decentriranje njegove ideološke funkcionalizacije i uvođenje nove humanističke perspektive u njega. Nakon ove knjige nije više moguće mirne savjesti govoriti samo o stradanju Bošnjaka, Srba ili Hrvata, a da se pri tom nema u vidu da su pored nas, ili zajedno s nama, tokom Drugog svjetskog rata stradali i drugi i da su oni zaboravljeni u društvenom pamćenju. Ni jedan nacionalizam ne može poslije ove knjige imati nikakvo pravo na moralni trijumf, niti može imati čistu savjest. Zato je iznimno važno poglavlje ove knjige naslovljeno Od manipulacije žrtvom do mita o spašavanju, jer dotiče centralnu instituciju bošnjačkog nacionalnog identiteta i njenu moralnu odgovornost za stradanje Roma u Bosni i Hercegovini, a to je Islamska zajednica, odnosno muslimanska elita vezana za Islamsku zajednicu, i njene licemjerne aktivnosti kojima se štite Arlije, bijeli Romi, a nad Gurbetima, crnim Romima, može se izvršiti genocid. Otud su te aktivnosti, poput tzv. zeničke rezolucije o zaštiti Roma, bile prešutno dopuštanje nacističkoj endehaziji da slobodno, bez moralnog zazora, izvrši pogrom nad Gurbetima. Međutim, ova knjiga pokazuje kako je, štaviše, i nastojanje da se zaštite Arlije bilo lažno, jer se u suštini radilo o brizi bosanskomuslimanskih prvaka za vlastite pozicije, pa i za opstanak svoga naroda u ustaškoj državi. Oslanjajući se u svojoj precizno argumentiranoj analizi i na razmatranje američke historičarke Emily Greble, autor zaključuje: “Romi su, zapravo, predstavljali sredstvo u lukavom manevru koji se zasnivao na činjenici da je ustaškom vrhu hrvatska država bila nezamisliva bez Bosne i Hercegovine, ali u njoj je kakva-takva hrvatska nacionalna prevaga mogla biti ostvarena tek sa muslimanskom populacijom.” U opservaciji ovakvih gesti bošnjačke saradnje s endehazijskom nacističkom vrhuškom Brka je, nesumnjivo, dosljedno na etički pozitivnoj strani čovječanstva.

Kad piše o stradanju Roma i identificira 172 romske žrtve sa tešanjskog prostora, on to radi detektivski precizno, pretražujući sve dostupne dokumente i druge izvore, ali ne samo s ciljem da ustanovi broj stradalih nego i svaku ljudsku pojedinačnost, identitet i, takoreći, biografiju ubijenog, kako bi ga ljudski rekonstruirao i vratio u naše pamćenje. Dakle, nije to postvarenje ili numerizacija mrtvih, kakvo je obično kolektivno pamćenje, nego individualizacija tragedije i smrti, s nastojanjem da se u otvaranju biografije dođe do svake ljudske jedinke i da pred sobom možemo vidjeti njenu dob, porijeklo, čak elemente njene biografije i sav užas koji se posljednjih dana maja 1942. godine zbivao u Tešnju koji u tom trenutku, izuzimajući samo jednog Tešnjaka (Rifkija Kahvić), šutke i bez otpora ispraća prikupljanje i deportaciju Roma u jasenovački logor smrti.

Veliki je ispit ova knjiga za tešanjsku kulturu, kao i za kulturu Bosne i Hercegovine uopće, veliki ispit, ako hoćete, i za ovdašnju historiografiju i humanistiku. Jesmo li mi – postavlja pitanje ova knjiga – zapravo izgubili etičku odgovornost u društvenom pamćenju, ako smo ga sveli samo na pamćenje naše zajednice i ako smo druge zajednice izložili zaboravu?

A negacija romskih žrtva u bošnjačkom pamćenju i manipulacija mitom o spašavanju Roma u Drugom svjetskom ratu, u stvari, demaskira cijeli licemjerni sistem koji je u bošnjačkom javnom prostoru nastao nakon posljednjeg rata, pa Brka poimenično konstatira način na koji je uspostavljen mit o tzv. bošnjačkom antifašizmu vezanom za Islamsku zajednicu, pri čemu se taj mit pokazuje kao čista historiografska laž. Kad se, naime, i zenička rezolucija i sve akcije i svi tzv. apeli za spašavanje i svi telefonski pozivi u Zagreb izvedu na čistac – dolazi do dopuštenja da se izvrši genocid nad Gurbetima kao “crnim Ciganima”, kao ljudima nearijskog porijekla (iako su oni iz Indije, dakle arijskog porijekla, kao i svi Romi, i Arlije i Karavlasi). Pri tom se čak ispostavlja da su bijeljinski Romi zlatom potkupljivali određene elite kako bi preživjeli, pa se čitava navodna akcija spašavanja bosanskohercegovačkih Roma ukazuje krajnje licemjernom, kao što je licemjerno danas tim povodom govoriti o nekakvom antifašizmu tih elita dok traje partizanska borba i raste partizanski antifašistički pokret.

Ovom knjigom razotkrivena je ta mrlja na ovdašnjoj troetničkoj društvenoj savjesti, a čitateljima je omogućeno da iz stanja zaborava romskih žrtava pređu u katarzu. Ona bi bila dovršena tek onda kada bi se u Tešnju podigao spomenik, ili memorijska ploča, i stradalim Jevrejima i stradalim Romima. To bi bio humanistički odgovoran čin u kojem bi zajednica simbolički u javnom prostoru pokazala da se sjeća svojih ubijenih sugrađana. Time bi ona omogućila i moralnost bošnjačkom pamćenju svojih žrtava i tokom Drugog svjetskog rata i tokom posljednjeg rata, a ta moralnost doživjela bi nešto što možemo nazvati univerzalnim konceptom humanizma. Ako to izostane, ovdašnji etnički definiran humanizam ostat će partikularan, a ova knjiga će trijumfovati kao pjesnički velika, ogromna epopeja unutar romologije o genocidu nad Romima u Drugom svjetskom ratu.

Ali, nije riječ samo o genocidu nad Romima nego i o povijesti njihove diskriminacije i stigmatizacije. Srednjovjekovna Evropa, pokazuje Brka, ili Osmanska Imperija, ili položaj Roma danas u Sjedinjenim Američkim Državama, ili položaj Roma tokom corona-krize, otkrivaju naličje Evrope. Nedavno je Božo Kovačević, negdašnji ambasador Hrvatske u Moskvi, govoreći o izbjeglicama koje napuštaju Ukrajinu i prelaze u Poljsku, ustanovio rasizam Evrope, jer se studentima druge boje kože koji su se školovali u Ukrajini zabranjivalo da pređu granicu Evropske unije. U migrantskoj krizi, pokazuje Brka, Romi su opet bili drugost Evrope: u njenim konzervativnim, desničarskim politikama učas uskrsnu nacionalizam i rasizam, a to znači da konzervativci neprestano, u manjem ili većem obimu, obnavljaju hitlerovsku figuru i da smo pod sjenom tih konzervativnih ideologija i danas suočeni sa elementima rasizma.

Zato se moramo zapitati i šta je danas s našim Romima. Ako su nekad, u socijalističkoj Jugoslaviji, imali svoju televiziju, ako su njihova djeca školsku nastavu mogla pohađati na maternjem jeziku – koji je i kakav je to humanizam ako danas nemamo časove romskog jezika u školama? Kakav je to humanizam i koja je to demokratičnost – bošnjačka, srpska, hrvatska – ako nemamo niti jedno odjeljenje Roma ni u jednoj školi? Kako je moguće da govorimo o segregaciji u školstvu kad neprestano u našem školstvu asimiliramo Rome…?

Romi su, zapravo, tamno lice naše savjesti i oni danas ovdje, u ovoj zemlji, kao i širom Evrope, obnavljaju povijest svoje diskriminacije. U završnom poglavlju, u romskoj hipotezi, pozivajući se na Marxa i na romski oblik kulture, Amir Brka sanja mogućnost drugačijeg čovječanstva koje bi, s obzirom na to da Rom znači čovjek, predstavljalo univerzalnu ljudsku zajednicu. Bojim se da ćemo bez etičke i ideološke podrške tom snu i dalje nastanjivati našu ljudsku pustinju.

Radi u najskupljem hotelu u gradu. Kuha za ljude koji zbog njega pristižu iz cijeloga svijeta, koji su se obogatili prevarom, životnim rizikom i nesrećom, ili tako što su teško radili sve dok nisu toliko ostarili da postanu svjesni svog nepreglednog materijalnog bogatstva. Neki od njih će, nakon što kod njega večeraju i u njegovom hotelu prespavaju, otputovati iz grada da budu ubijeni. Drugi će opet biti toliko nesretni da će se ubiti sami. Treći će umrijeti, jer su toliko stari i umorni.

Ali svaki među njima mislit će, posljednjom svojom mišlju, o onom što im je on te večeri skuhao.

I osjetit će sreću i čežnju.

Tko u času svoje smrti osjeti sreću i čežnju, taj je u vječnosti čežnjiv i sretan. To je taj raj.

Onda se zarati.

Onda neprijatelj prođe kroz grad i odvede ga od nje.

Ona, njegova žena, kojoj je kuhao svakoga jutra, prije nego što će na posao u hotel, tražila ga je četrdeset dugih godina, ali ga nije našla. Ni njega, ni njegovu kost.

U priču za koju kažu da je pouzdana, ona nikada nije povjerovala.

A priča kaže da su kuhara odveli neprijateljski vojnici da kuha njihovom generalu, nesretnom čovjeku, koji je kad ne bi ubijao, bolovao od depresije. A ubijao je rijetko, jer se plašio zločina.

Njemu da kuhaš, rekli su mu.

Ne mogu, odgovorio je.

Moraš, rekli su.

On je kuhao generalu, ali sve što bi mu skuhao, bilo je tako bljutavo i nejestivo, gore od najgore vojničke menze, iako je kuhao isto onako kao što je kuhao u hotelu, s još boljim mesom i povrćem, sa začinima iz cijeloga svijeta, na štednjaku specijalnom, engleskom.

Ovo je odvratno, rekao je general gnjevno.

Prvi put.

Drugi put.

A treći put samo je onjušio njegove splačine i naredio ga ga strijeljaju zajedno s upravo dovedenim razredom prvačića iz muzičke škole.

Kuhar je, kazuje priča, umro zajedno s najdarovitijom dječicom u gradu. Iz masovne grobnice u kojoj leže za mirnih se, naročito vedrih ljetnih noći, začuje Mozart i zamiriše tajlandski curry.

Ona jedina u tu priču ne vjeruje. I ne da im da diraju u taj prostrani grob u polju.

Živi u staračkom domu. Traži da joj za ručak donose isključivo tri dana stare ostatke drugih stanara. Najmilije su joj rigotine već mrtvih sudrugova i drugarica.

Pojede li slučajno nešto što bi jela ljudska usta, ona plače.

Dugo, neutješno.

Dok ne zaboravi. 

Kada se vraćaš domu, opet si u sebi.
Rumi

Pravi nomadi grade dom koji će napustiti. Isto čine i ptice i građevinski radnici koji spavaju po terenima, sve dok ne sagrade dom koji im ne pripada. Samo onaj ko gradi i napušta poznaje tajnu istorijskog nepripadanja, nasuprot onima koji grade i potom ruše, ili onima koji se useljavaju i iseljavaju. Želeo bih da govorim o napuštanju umesto o življenju, jer dom često prepoznajemo i na osnovu naše prostorne nepostojanosti, ili po tome koliko on nas napušta pre no što mi napustimo njega. Kada napušta svoje gnezdo, ptica leti; kada napušta svoj dom — čovek se seća.   

Kuća ima svoje temelje, svoje zidove i krov koji je štiti od kiša, zalutalih kuršuma i lažnih glasnika budućnosti. U njoj su konzervirani svi nasleđeni strahovi i čežnje, po podu su ispisane sve zajedničke priče i tragovi prošlosti. Dom je arhitektonsko zdanje ličnog pamćenja i mesto koje se napušta onda kada u se u mentalnom prostoru javi osećanje napuštenosti. A napuštenost je stanje izostanka sećanja i prebivanje u ogromnom prostoru koji produžava našu senku i eho našeg glasa. 

U nedostatku sećanja na vlastito rađanje, strasno se sećamo samo rodne kuće, brišući bolnice sa mape zajedničkih egzistencijalnih prostora. Rodna kuća se ne gradi, ona se nasleđuje, i zato je njeno napuštanje više čin inicijacije nego nomadizma. Gaston Bašlar kaže da je i bez uspomena rodna kuća (kao kontrapunkt snevanoj kući) fizički urezana u nas, da je ona niz organskih navika. A upravo su navike najveći neprijatelj napuštanja, ljubavi, ideološkog neposluha. Starci se, ovde na Balkanu, skoro svaku noć prekrste pred spavanje, govoreći da to čine radi bezbolnog prelaza u jedan drugačiji, trajni dom. Nisam razumevao tu naviku, ali mi je bezbolnost trajnog odlaska ostala u sećanju kao olovni teg na tasu vage s druge strane bolnog rađanja. 

Česlav Miloš je nakon napuštanja svoje socijalističke domovine pisao da se oseća kao čovek koji može da se kreće slobodno, ali koji svuda za sobom vuče dug sindžir koji ga vezuje za jedno mesto — sindžir najčešće spoljašnje prirode, ali i sindžir koji je postojao unutar njega. Bez obzira na sve nametnute geopolitičke ograde, od ideologije se može pobeći, pošto je ona najčešće antonim sećanja i sadašnjosti i uvek nudi samo budućnost. A od budućnosti ne mogu pobeći samo lažni proroci i prodavci apsolutnih istina. Obezdomljenost dolazi kada se napuštaju prostori čiji su zidovi bili dovoljno neprobojni za sve glasove opšte sreće i lične otuđenosti. Kada dom napustimo ne osvrćući se unazad, tada napuštanje postaje naš dom, a alke dugog sindžira ostaju čvrsto vezane iza nas, putem maternjeg jezika i jezika detinjstva, kroz svetlost prozora koja pada preko jastuka u dečjoj sobi. U uspomenama, zidovi napuštanja reljefniji su od zidova življenja. 

Često zamišljam dom koji se ne napušta: njegovo dvorište omeđeno linijom horizonta; visoke terase s napuštenim gnezdima i neočišćenim pepeljarama; prozore koji odražavaju prašinu grada i kolebljivu svetlost sa zaboravljenog televizora. Razmišljam o domu u koji se dolazi, iz koga se ne odlazi. O domu koji se ne nasleđuje. Razmišljam o dinamičkoj vezi između geometrije prostora i telesnosti onoga ko u njemu prebiva, o dužini praga i kvadraturi želja. Razmišljam o „izbeglicama“ i njihovim novim privremenim domovima koje ispunjavaju svojim nesigurnostima i nameštajem raspoređenim kao u domu koji su tek napustili. Razmišljam o svima onima koji bi sve dali da život napuste u svom domu, u tom ograđenom oltaru pripadanja.    

Mimo svoje volje, ostao sam potomak izbeglica i naslednik privremenih domova. Nisam izgradio dom i zato nemam šta da napustim, čak i kada svoje telo-dom premeštam iz jednog prostora u drugi, iz jedne geometrijske istine u drugu. 

Prevela Biljana Andonovska

I

Uvijek je ista slika, uvijek isti prizor. Uvijek je zlatna prašina. 

Vjerojatno je subota popodne, ili nedjelja, vjerojatno se svijet od nečega odmara te je dremljiv i lijen poput mačka koga preplavljuju nevidljivi valovi topline. Vjerojatno je godišnje doba koje se ne može posvema odlučiti što zapravo hoće. Ne zna bi li neopozivo kročilo u jedno unaprijed zadano stanje, usidrilo se između zagrada definicije, u ustaljenim predodžbama, čvrsto se ugnijezdilo, ili bi se vratilo unatrag, ponovo navuklo već odloženu odjeću, ogrnulo se odsluženom kožom, premda je možda svjesno kako su te želje tek slučajni dolazak na privremeno oslobođeni teritorij, koji će uzeti već sljedeća noć. Ako ne ta, onda sigurno ona koja će joj uslijediti.

A možda bi to godišnje doba najradije da opstoji negdje između, na međi, na rubu, između dva daha, na crti, tankoj i nevidljivoj liniji, gdje je izdisaj već završio a udisaj još nije započeo, gdje se vrijeme načas zamrzne, trgne se i posumnja u svoju okrutnu, mehaničku ustrajnost.

Uvijek je ista slika.

Industrijski grad. Groblje duhova. U mislima još živo, puno tople krvi i dižućeg kruha. Puno zvučnih koraka koji svoju prozirnu boju pridodavaju mozaiku izumrle zbilje, a svoja ritmična iskliznuća u pijesku svjetlosnim partiturama zaboravljenih prijepodneva. 

Industrijski grad; u mislima još živ.

Vladaju zlato i bakar. Zlato koje dolazi, ljušti se s neba, nekako uhvaćeno između sukljanjâ dima koja bježe iz dimnjaka da bi isplela prozirnu mrežu, gusnula i lijepila se u sloj lebdeće maglice, utvrđujući točno zacrtanu granicu ispod nejasnog obrisa modrine – gospodarice visina. 

Zlato poput prašine koja sniježi te se zauvijek zadržava na predmetima i kućama, pretvorena u čudnu, fantazijsku rđu što ne nagriza. Zlato poznih popodneva, dar svečanih oproštaja sunca koje po sjećanju nepogrešivo obnavlja svoj zadani i određeni put, no prije nego što se izgubi i utone iza brežuljka, njegovo rasprsnuće postaje veličanstvenom kulisom za rijetko drveće u igri pantomime.

A tu je i bakar. Bakar kao patina, kao nanos na fasadama. Bakrena rđa željeznice, boja kamenja među željezničkim pragovima. Iskre koje padaju na njih s kočećih vlakova. Boja željezničkih perona. Boja zvižduka i dahtanja odsluženih lokomotiva. Boja zidova koji okružuju industrijske objekte, boja dimnjaka i peći, fasada hala i skladišta, kasarni radničkih naselja, sličnim mnogookim nemanima, u čijim je očima uhvaćeno kasnopopodnevno sunce i sada tamo pripaljuje nekakav vremenski ograničeni požar koji nadilazi vrijeme i prostor.

Sve to zajedno, pak, tako je neobično nalik Traklovoj zlatnoj jeseni, tihoći zlatnoga dana, i sve zajedno je tako neobično nalik Schulzovom danu koji se nagnuo u plitko jantarno popodne, za tren postao proziran i zlatan kao tamno pivo, a zatim spuznuo pod snovite, izdašno raščlanjene svodove prostranih, šarenih noći.

II

Bila je nedjelja kad mi je postalo jasno. Kad sam se uvjerio. Kad sam progledao. Kad su se ostvarile predsnovite slutnje i sva kasnopopodnevna tonuća u san. Bila je nedjelja kada smo zastali; trojica prijatelja koji smo se sreli slučajno, trojica prijatelja izgubljena u različitim životima, tri plutena čepa na ćudljivoj volji mora i svjetla.

Vraćali smo se iz planina i zastali na zadnjoj uzvišici nad gradom prije nego što se sasvim spustimo u dolinu i izgubimo u zaduženjima koja nam je nalagala sadašnjost. 

Zastali smo zahvaćeni nevidljivim talasanjem, koje se poput električne struje, poput virusa prenosilo s jednog na drugoga. I slike što smo ih gledali, poput starih, kičasto izrezuckanih fotografija iz albuma nađenog na tavanu, ili kristalno jasnih slika koje čovjek tako snažno vidi i osjeća samo u izmijenjenim stanjima svijesti i percepcije, dolazile su do nas gotovo nasilno prodirući u svijest i uzbuđujući sjećanje, te je ono iz svojih najtamnijih i najudaljenijih kutaka iznijelo na površinu čiste dragocjenosti.

Slike su bile tamo, u dolini koja se prostirala ispred nas i ispod nas, kao na dlanu, na dodiru daha, one su prikazivale čudo, strašan i bolni, blagi i radosni susret s nekakvim arhetipom, prizorom, koji je bez obzira na naše različite dobi bio utisnut u svima nama. 

To je bio prizor dana, sata, trenutka kad je sve odjenuto u zlatnu prašinu, sve obojano prozirnom maglicom, sve bakreno i sve – vrijeme, oblaci, pomicanje vjetra – uhvaćeno u nekom idealnom odnosu milosti i težine.

To je ključ. Matična luka. Asocijacija. Lozinka. Čarobne riječi, nakon kojih mi se izgovaranja iz zatamnjenih hodnika sjećanja uvijek ukazuje – Trbovlje.

To je ključ i nevidljiva nit položena na tlo labirinta. Sidrište iz kojega su započela prva putovanja, prva istraživanja svijeta oko nas. Istraživanja svijeta izvan dosega maminog glasa koji zove na ručak ili u kuću, svijeta gdje se noć svom težinom već spustila na drveće i legla u nepokošenu travu, svojim glatkim, pomalo vlažnim ogrtačem prekrila puteljke i skrovišta, kulise i prizorišta naših dječjih igara. 

A možda je svaki pokušaj otkrivanja nečeg novog (geografski i duhovno), svako očekivanje trnaka ili ledenja krvi, očekivanje udaranja krvi u sljepoočicama, rastapanje u blagosti svjetla koje dolazi iz nepoznatog izvora, samo neki drugi oblik, drukčije praćenje svjetleće niti, položene na tlo labirinta, koja vodi prema istome cilju. Cilju koji mi se otkriva kao slika – zlatne prašine. 

A možda je i svako moje pjesničko putovanje, pa čak i svako putovanje u književnosti uopće, kada Orfej silazi sporednim stazama i tajnim kanalima ljudskoga tijela, kada vjetar nosi Odiseja i Eneja od nemila do nedraga među otocima i zemljama prirodnoga svijeta, kada Dante poput strijele leti od jedne nebeske sfere ka drugoj, od zvijezde do zvijezde, isto tako ponavljanje, hod prema istome cilju, koji mi se otkriva kao slika – zlatne prašine.

Slika zlatne prašine koja se pretvara u stanoviti predstupanj, u odsjaj metafizičkog obećanja cjelovitosti.

III

Postoji jedan trik u djetinjstvu; magija dimenzija i udaljenosti. Magija veličina kuća i dužina sjena, magija visine trave koja prstom pokazuje prema nebu, magija metuzalemske i nepredočive starosti odraslih koji udubljeni u važnost svojih poslova kruže oko nas (R. M. Rilke). Nešto što se čini ogromnim, enormnim, neskladnim čak i za opseg darežljivog dječjeg duha, postaje kasnije, kad odrastemo i nijemi zastanemo, okamenimo se zahvaćeni zasljepljujućim svjetlom stranog svijeta normi, brojki i odgovornosti, smiješno maleno, nikakvo i minorno.

Prostori koji su se činili velikim i punim zraka, suženi su na veličinu mračnih foajea i zadimljenih sobičaka. Paučinom prepletenih pljesnivih podruma. Cjelcat pljosnati planet, samostalni svijet čuda koji se protezao od utoka Trboveljščice u Savu pa do utrine na koju su bili preseljeni posmrtni ostaci naših predaka, gašenjem dječjeg čara i začuđenosti dobio je  svoje mjesto u Državi dužinskih mjera i statistike, postavši malen. Smiješno i okrutno malen.

No, nekoć su pod topolama bile tajne. I tajne su bile duž jedine ceste, koja je započinjala kod Save, vukla se po cijeloj dolini, da bi se na drugom kraju zmijasto uspela i polako otpuzala u Savinjsku dolinu. Lekcije iz zemljopisa, u ono vrijeme i za tu dob nazvane »Poznavanje prirode i društva«, počinjale su s domaćim krajem. Bilježnice su se punile neobičnim i egzotičnim imenima mjesta kao što su Neža, Kurja vas, Polaj, Terezija, ili pak brojnih pritoka Trboveljščice, koja je u snovima bila gotovo plovni put, a u zbilji zapravo krvavi potok u koji se iz klaonice ispuštala ogromna količina krvi. Ipak, činilo se kako se pri spomenu potočića, kao što su Globušak, Bobenjščica ili Planinščica, mašta puni pritocima i deltama Nila i Amazone, a još više Misisipija. 

Odlazili smo u Crnu preriju i ložili vatre da se ugrijemo, brišući u prigušenom svjetlu uz pomoć tvrdoglave dječje volje tragove straha s ratničkih, ponekad maskiranih lica. Odlazili smo u susjedne ulice igrati nogomet s stranim i nepoznatim dječacima, koje nismo susretali u žilju školskih hodnika. Gubili smo tekme na čudnim, pješčanim i grbavim, rijetkom travom obraslim igralištima iza skladišta opeke i pokraj glavne ceste. Svaki odlazak iz našeg dijela grada, svaki pogled iza ugla, prelaženje glavne ceste, svaki put u školu, na gimnastiku, biciklima Pony do Mitovškog slapa, u bazen cementare nedjeljom ili u olimpijski bazen ljeti, kad je sve zaodjenuto u beskonačno, nejenjavajuće svjetlo, bili su dugački i nepredvidljivi kao prekooceanska plovidba parobrodom u devetnaestom stoljeću. 

I bile su udaljenosti. Magične udaljenosti.

Jednom sam se, bijaše svjetlom i suncem oskudan siječanj, nakon škole išao skijati u Podmeju. S prijateljima i poznanicima, u tuđu vikendicu nedaleko od skijališta. Snijeg je lagano sipio cijeli dan. Kad sam se ujutro, prije odlaska u školu, probudio i pogledao nebo, s kojeg su, kao da su se materijalizirale iz čiste bjeline, ni iz čega, padale pahulje, učinilo mi se kako su zamijenjene uloge s neboderom i da pahulje zapravo miruju, nepomično lebde u zraku, uvijek na istom mjestu, a da je neboder onaj koji leti i diže se, probijajući poput rakete sivu i hladnu atmosferu. 

Ta priča s padanjem snijega ponavljala se tijekom čitavog dana. Kroz sve to vrijeme dječje veselje se širilo, nekakvom čarolijom preobraženo u raspojasane krikove i živahne glasove. Što ako sutra bude otkazana nastava? Što ako se snijeg zadrži tako dugo te će centralno grijanje u školi ponovo crknuti a nama se produžiti školski praznici? Ni danas ne znam jesmo se li tog dana uopće skijali ili nismo. Sjećam se kako smo zasjeli u zagrijanoj vikendici, omamljeni i opijeni od ugodne topline, dok je bijelo krzno sjevernoga medvjeda vani postajalo sve gušće, kompaktnije i deblje. 

Ceste su postajale neprohodne. Možda su ralice zatajile i preživale pljesnivu šutnju u hladnih i mračnim garažama. Ili su pak posustale na bedemima i nasipima bijele tišine. Starije je uhvatila panika. A mi djeca smo uživali. Bili smo polarna ekspedicija koja se u snježnom metežu sklonila u toplu i zagrijanu drvenu kuću, bili smo skupina alpinista koja u planinskom domu čeka da prestane snijeg, pa da nastavi s usponom. Bilo je predivno unutar one zabrinutosti odraslih na koju smo još bili imuni, a koja će se tijekom godina poput neizbježne nasljedne bolesti preseliti i u nas, no tada je ona u obliku nepoznatih i nerazumljivih zvukova i kretnji kružila uspavljujućim zrakom, odbijajući se od naše bezbrižnosti i tihih očekivanja. Što ako tu budemo cijelu noć? Što ako to potraje cijeli tjedan? Što ako tu ostanemo do kraja života, koji uopće nema kraja?

Na kraju su nas bez poteškoća dovezli natrag u dolinu, udaljenu dvadesetak minuta vožnje po zasniježenoj cesti ili sat vremena pješice. A nama se činilo da smo negdje usred Sibira, ili možda čak na Kamčatki, bez milosti prepušteni stihiji i ljutim vjetrovima, u potpunosti ovisni o božjoj providnosti i sreći koja ponekad prati hrabre istraživače i one koji vjeruju u čuda. Stranice u nevidljivom dnevniku tada su ostale prazne. Proteći će mnogo godina prije no što će ih netko ispuniti onim što nedostaje i što je zauvijek izgubljeno.

Naši su putovi bili istovremeno kratki i dugački. Putovanja ujedno kratka i dugačka. Svijet je bio ogroman i malen. Svijet je bio siguran. Čudesno miran u nejenjavajućem svjetlu, prepun mogućnosti i obećanja. Svaki dan je bio pun otkrivanja besmrtnosti, koja je posvuda ostavljala svoje pečate i otiske, kao što nepažljivi i neiskusni provalnik posvuda ostavlja svoje otiske prstiju. 

A po svemu tome bila je poput brašna, poput vanilin šećera na pecivu, posuta zlatna prašina – odsjaj metafizičkog obećanja cjelovitosti.  

IV

I na koncu, što je važnije, cilj ili put? S čime bih se složio i čemu se mogu prikloniti? Put ili cilj? Zbivanja na njemu ili skriveno značenje, koje se na kraju razotkriva, ukoliko se razotkrije? Ne znam. No, poznat mi je osjećaj izdvojenosti iz vremena i svijeta uslijed duge odsutnosti. Poznato mi je i stanovito plivanje prema površini kad se vraćamo drukčiji za pribrojeno vrijeme, koje je očima onih koji su uvijek bili prisutni i aktivni, uvijek na pozornici, uvijek u središtu, uvijek na dometu riječi i pogleda, nevidljivo. 

Ta izmijenjena masa, sila teže, pogled, odnos, način razmišljanja može biti posljedica i nagrada putovanja, a može biti i posljedica bolesti, izolacije. Sve dok traje ta izdvojenost iz vremena i svijeta, čovjek je zaštićen, nedostižan. Konstantno posut i uvaljan u zlatnu prašinu slike koja je, iako pripada djetinjstvu, bezvremenska, slike koja pripada socijalizmu, premda on, napušten, već počiva na smetlištu povijesti, čekajući na ponovno uskrsnuće. 

Sve dok traje ta izdvojenost iz vremena i svijeta, čovjek je zaštićen, nedostižan. Konstantno posut i uvaljan u zlatnu prašinu slike koja pripada i onome što je u nekoj stvarnoj zbilji točno određeni i zemljomjerskim operacijama prisvojeni teritorij, u nekoj subjektivnoj zbilji samo vrijeme i meteorologija, u nekoj drugoj snovi, okrutne slutnje, trepet gojenaca u dječačkim internatima, a u nekoj trećoj rastapanje anđela u devinskom zraku. Sve to zajedno možemo podcrtati zajedničkim nazivnikom – Srednja Europa.

Za to ponekad dobivam nepobitne dokaze. Ne samo u knjigama, u mračnim vizijama činovnika s fantastičnim unutarnjim životom koji je htio da se njegova ostavština zapali i uništi, ne samo u ljekarnikovim riječima, prosvijetljenim kokainskim svjetlom, i ne samo u riječima poljskog Židova koga su na putu u geto ustrijelili nacisti, riječima vazda zaprisegnutim nekoj drugoj sferi, nego i u zbilji: u očima, u ušima, na koži, u nosu.

V

Prije nekoliko desetaka godina, Nataša i ja sjeli smo u Pragu na pogrešan tramvaj i umjesto prema središtu grada odvezli se negdje prema udaljenim predgrađima. Premda je bio studeni, vozili smo se kroz različita godišnja doba: bili su kiša, sunce i prozračne strelice ljetne svjetlosti, bila su prozirna stakla oštrih prizora ugrijanih srpanjskom vrućinom, bio je blagi proljetni pljusak, tiho pulsiranje i treperenje u plućima zemlje, plešuće pahulje koje nalijeću i lijepe se na zamagljena stakla, a nad uvojitim krovovima, na fasadama kuća, prozorskim daskama, drvenim okvirima, na bakrenom i bordo limu bila su čitava sazviježđa zlatne prašine. 

Mnogo godina kasnije, sanjao sam kako su tramvajske tračnice položene i u Trbovlju, kako se s tla diže maglica i češe se o bakrene fasade, kako snopovi svjetlosti prodiru kroz sivilo i kako mi se kroz sazviježđa zlatne prašine približava tramvaj koji će me odvesti do ruba svijeta ili možda još dalje, do soba za čiji sam zrak ja tek avet, do mjesta na koje se u snovima stalno vraćam – do nebodera u kojem smo nekoć živjeli. 

Sa slovenskog preveo Edo Fičor

(2001.–2017.)