Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Pisma čitatelja

1.

u odjecima reagiranjima žestoko pisanim pismima bez mnogo gramatičkih pravila uz veliki nedostatak pravopisa glasovi naroda slika vremena najava strahota stiže do preplašena puka iz armije nepotpisanih ljudi bez svojstava u doba mirnodopske krize klikću vođama horde napadaju sve što je od njih drugačije pripremaju buduće sukobe pucaju riječima uskoro će mecima u ratno doba izađu iz podzemlja na sve strane raspoznaju neprijatelje rado ubijaju susjede onda opet u mirno doba po svim neprijateljima a i po „svojima” najviše vole po boljima od sebe šalju svoje opaske na sve strane ne potpisuje se a i kada se potpiše ništa se ne mijenja o svemu imaju mišljenje sve znaju o svemu sud donose svaki od njih pravedan častan pošten osim što to nije ta bruka ljudska svoju zloću kao mjerilo uspostavlja ama jadna takvim spodobama snaga svoja su vlastita rugla u ruženju drugih oglasili svoja provalija svoj spleen svoja močvara postali

2.

U tamo nekoj zemlji (nije jedna, a možda je više nije) najviše i najbolje znaju oni koji ništa ne znaju. U svojim spoznajama ti su ljudski sveznadari najprije uspješno dokazali da prošlost nije valjala, a da ono što je valjalo nije bilo. Onda da je u svakom prošlom režimu njima bilo najgore. Onda da su oni drugi najgori. Onda da je zlo dobro ako im je korisno. Onda da su svi protiv njih, a oni najbolji. Onda da je povijest od njih počela. Onda da je Bog samo njihov. Onda da im nikakav dokaz ne treba za ono što dokazuju. Dokazivali da je sve što oni kažu baš tako kako kažu, jer to oni kažu. Onda da će se oni ubuduće obraćati samo jedni drugima, jer ih drugi ne razumiju, a i mnogo lažu svi, naročito oni koji nisu njihovi. Onda da oni o svemu imaju neoborive dokaze, koji sve što kažu potvrđuju. Onda da je sloboda tek sada došla, njihova istina tek nedavno otkrivena, njihova pravda s njima i za njih ostvarena. A među njima neki konačno dokazali i da je zemlja ravna ploča, ta nova znanost odmah usvojena i sada samo njihova. Kome nije do toga „daleko mu lijepa kuća”.

3.

nije to jedna osoba to je samo glas iz zbora brojna je to snaga zato opasna otud se „narodni mudraci” izdvojili takvi glas naroda postali o čemu god su pisali siktali galamili vrištali (u miru pljuvanje u ratnu klanje) samo su jedno radili samo prijetili prvi nam svojim poganim riječima najavili barbari su već pred gradske kapije stigli oni nas prvi izvijestili što će kakvi će kako će ratovati osvojiti vladati kakva budućnost biti od takvih saznali u što se riječ može pretvoriti kako se lako crveno u crno može okrenuti zločin slaviti laž pod istinu prodati poetika u program ubojica utkati kako najprije riječi mogu srce um zemlju tamom pokriti sve što oslove imenuju označe u propast u ništavilo povesti kako riječi mog prije noža prijetiti klati ubijati rat početi

Predrag Finci 06. 09. 2019.

Kako sam počeo vikati u snu

Priča iz Mame Leone

 

Spremajući se da umre, djed je tokom ljeta i jeseni izgovarao svoje posljednje riječi. Isaku Sokolovskom, partneru za preferans, rekao je: Poznajem svaku kartu i zato odlazim. Šešir je zavrtio oko kažiprsta, nakašljao se posljednji put u Isakovu životu i izišao. Baki je rekao: Ti spavaj, ja sam dobro. Već sam odavno dobro. A ona nije zaspala sve dok nije umro. Mami je rekao: Nema više nikoga. Ostali smo samo nas dvoje i mrak. Odmah zatim je umro. Mama mu je zaklopila oči, a riječi zapisala na kutiju s laksaureticima. Ja sam tada bio na moru, s tetkom Lolom, bakinom sestrom. U kalendar sam pokraj datuma upisao križić. Tek da se zna da mi je umro djed. Zapravo ne, učinio sam to kako bi oni znali da znam da mi je umro djed.

Tog je dana tetka Lola napravila kolače, stavila cijeli tanjur ispred mene, sjela preko puta, nalaktila se na stol i govorila: Jedi, sine. Ja sam jeo i strepio da će mi reći da je umro djed. Nisam znao što bih u tom slučaju morao učiniti. Prestati jesti kolače, rasplakati se, pitati kako je umro, mahati glavom i govoriti dc, dc, dc kao što je, vidio sam to jer sam virio iz špajze, učinila baba Matija s Punte, ili bih trebao učiniti nešto što nisam ni znao da trebam učiniti jer sam imao šest godina i nikakva iskustva s posmrtnim počastima. Pojeo sam pun tanjur kolača i bolio me je trbuh. Legao sam na krevet u spavaćoj sobi, bile su spuštene grilje, pa je izgledalo kao da je mrak. Vozio sam avion po tom mraku. Nisam radio brmm brmm brmm jer je avion bio nadzvučni pa se nije čuo, nego sam prisluškivao šta tetka Lola govori u kuhinji sa susjedima koji su došli i donijeli paketiće kave, boce s rakijom i još nešto što nisam vidio. A je se namučija bidan, dobri šjor Frane, Bog da mu dušu prosti, rekao je Ante Pujdin. On je sad miran, ko zna šta sve nas čeka, rekao je barba Kruno, admiral u penziji. Mali je sad kao siroče, današnji roditelji, bože ti mene sačuvaj, što je od djeda naučio, naučio je, rekla je tetka Lola. Mene je i dalje bolio trbuh. Čvrsto sam stisnuo oči, prdnuo i zaspao.

Nakon sedam dana iz Sarajeva su došle mama i baka. Obje su bile u crnini od glave do pete. Ja sam se pravio kao da je to normalno. One su se isto pravile kao da je to normalno. Plašio sam se da mama ne otvori temu i zato sam je izbjegavao po kući. Za baku sam znao da neće ništa reći. Ona nikada nije započinjala priču, nego je puštala mene da kažem nešto, a onda bi nastavljala. Čini mi se da je uvijek šutjela o onome o čemu nisam želio čuti ni riječi. O djedovoj smrti moglo se samo šutjeti, kao što se može šutjeti i o svakoj drugoj smrti. Nisam bio svjestan koliko je smrt rasprostranjena stvar i koliko se o njoj među odraslima govori.

Djed je svakoga jutra, usred grohotno–gromoglasna astmatičarskoga kašlja ponavljao Lijepa smrt, a baka bi mu govorila: Šuti, Franjo, ja ću prije tebe. I tako svaki dan. Mislio sam da drugi ljudi tako ne pričaju. Mislio sam da je to samo između njih dvoje, a oni su posebni ljudi jer su moji baka i djed i jer nitko drugi na svijetu nije više od lutke u lutkarskome pozorištu. Kada je djed umro, baka je bila prevarant. Mislio sam da se treba sramiti jer je učinila nešto ružno. Govorila je da će prije njega, a on je, eto, umro. Ne umire se baš sasvim svojom voljom, ali u svemu tome ipak postoji nešto što ti je od volje i zbog čega ne bi trebao govoriti da ćeš umrijeti prije nekoga ako nećeš. Poslije sam već zaboravio na bakin sram. Vjerojatno zato što nisam primjećivao da se ona srami.

Jednom smo bili u posjeti kod tete Mine u Dubrovniku. Mama je rekla: Ne znam da li mali zna. Ja sam se igrao s vrtnim patuljcima i pravio se da ništa ne čujem. Teta Mina je šutjela i gledala me. Najradije bi me upitala znam li da mi je umro djed, ali se nije usuđivala. Djeci se ne postavljaju takva pitanja. Nesretnik je dušu ispišao, rekla je mama teti Mini. Na Koševu su pogriješili terapiju. Nisu mu smjeli davati laksative. Srce mu se pretvorilo u krpu, u staru raspadnutu krpu za brisanje podova. Patuljak me je zločesto gledao. Osjećao sam se izgubljenim u ovom strašnom svijetu. Dakle, bajke ipak ne lažu: moj djed ostao je bez srca, a s prljavom, ružnom, smrdljivom kockastom krpom kakva stoji pokraj zahodske školjke. Htio sam zaurlati od užasa, ali ni to nisam mogao.

Od tog dana kad god bih išao piškiti, plašio sam se da ne ispiškim dušu. Gledao sam u mlaz mokraće. Mokraća je bila bijela ili žuta ili jako žuta kad bih bio bolestan. Nisam znao kako duša izgleda, ali sam bio siguran da ću je prepoznati ako bude izlazila van. Nije se pojavljivala danima. Pa mjesecima. Pitao sam baku kako izgleda duša. Ona je rekla da duša ne izgleda jer je to ime za nešto što nema nikakvoga izgleda. A može li se duša pokakiti? pitao sam, sve nastojeći da doznam ono što me zanima, ali da ne otkrijem početak priče, da ne izgovorim kako znam da je djed umro, niti da njoj dam povoda da nešto o tome kaže. Kako to misliš može li se duša pokakiti? pitala je i nije djelovala uzrujano. Pa pokakiš dušu i umreš, pa te više nema, rekao sam kao da se to podrazumjeva i kao da je baš neobično što ona o tome ništa ne zna. Hoćeš reći, može li se umrijeti u zahodu. Mislim da može, ali se obično ne umire tamo.

A gdje se obično umire?

U krevetu i saobraćajnim nesrećama, a umire se i u ratovima i zemljotresima.

A duša, šta bude s dušom?

Ništa, duša nestaje.

Kako može nestati ono čega ima?

Isto kao što se potroši marmelada, pa je više nema.

Je li duša nestane unutra ili izađe van pa nestane?

Gdje bi izlazila, nema gdje izlaziti, nije pas pa da izađe. Nestane, više je nema i fertig štreka.

Znači, duša se ne može pokakiti?

Ne može, ne znam otkud ti tako nešto.

Stvarno mi je bilo puno lakše. Piškio sam bez straha i više nisam gledao u mlaz. Ako se duša ne može pokakiti, tada se ne može ni ispiškiti. Mama je teti Mini pričala gluposti.

Kad je prošlo šest mjeseci od djedove smrti, baka i mama odjednom više nisu nosile crninu. Bila je nedjelja, došli su tata i ujak. Stol je bio prekriven bijelim, svečanim stolnjakom, kao da se slavi rođendan ili kao da se netko ženi. Danas se sjećamo djeda, rekao je ujak. Ja sam se pravio kao da je to normalno i kao da ga se ne sjećam svaki dan. Možda lažem kad se igram ustaša i partizana sâm sa sobom jer nisam ustaša i partizan i jer nijedan čovjek nije dvoje, ali oni lažu gore kada se danas sjećaju djeda, postavljaju svečane tanjure, beštek i čaše sa stopicom, hodaju po kući s kravatama i ne skidaju cipele kad uđu, čine sve ono što inače ne čine i lažu da ga se ne sjećaju svakoga dana. Kako ga se ne bi sjećali kad je bio stalno tu, kad to nije bilo davno i kad još ništa nisu zaboravili, a njegov kišobran još stoji pokraj vješalice s kaputima. Plašio sam se načina na koji lažu. Laž je živa, mislio sam. Ona guta stvari i može sve učiniti drukčijim nego što jest.

Prvo ćemo jesti supicu, rekla je mama. Tako je govorila uvijek kad bi se sjetila da sam ja tu. Kad se ne bi sjetila, tada bi psovala i pričala sasvim ozbiljno. A onda ćemo jesti odojče. Donio sam ga s Pala, nema mu ni pet mjeseci, rekao je tata. Pogledao sam baku. Mirno je sjedila i pušila. Ujak je pričao o izgradnji brane u Sibiru.

Srce mi je počelo udarati kao ludo. Svi su se mirno i staloženo prisjećali djeda čekajući da iz pećnice stigne to. To što je tata donio s Pala. To odojče koje je nešto strašno skrivilo, jer zašto bi inače završilo u pećnici. Mislio sam da ćemo jesti bebu i bio sam siguran da je nećemo jesti zato što je ukusna, niti zato što je običaj da se u znak sjećanja na umrle djedove jedu bebe, nego zato da mene upozore što se može dogoditi ako budem zločest.

Preznojavao sam se dok sam jeo supu. Nisam više čuo o čemu pričaju. Bio sam sasvim sâm, sa svojim srcem koje je lupalo s unutrašnje strane ušiju i htjelo van. Kad je mama sklonila tanjure za supu i rekla a sada specijalitet, zatvorio sam oči. Pokušavao sam duboko disati, ali je unutra nešto zapinjalo, kao da jecam.

Pogledao sam i vidio veliki okrugli srebreni tanjur i u njemu izrezano pečeno meso. Tata je uzeo vilicu, nabô najveći komad i stavio ga u ujakov tanjur. Manji je stavio u bakin, sljedeći u mamin, a onda je pogledao u mene. Vidiš kako si blijed. Više soka od borovnice, više cikle i više mesa. Rekao je to i u moj tanjur spustio komad djetetova mesa.

On nije živio s nama. Mama i tata bili su rastavljeni, ali je dolazio jednom tjedno ili kad bih se ja razbolio od gripe, bronhitisa, prehlade, ospica, krzamaka, angine, proljeva i šarlaha. Prislonio bi mi stetoskop na leđa i rekao bi diši duboko, a sada nemoj disati, a ja sam disao duboko i nisam disao. Pretpostavljao sam da se tata i mama ne vole, ali mi nikada ne bi palo na pamet da tata donosi mrtve bebe i da ih mama onda peče. Zapravo to nije ni radio do tog dana kad smo se, onako svi zajedno, trebali sjećati mrtvoga djeda.

Jeo sam to meso, ali mu nisam osjećao okus. Kad je baka rekla jedi tu salatu mislio sam se rasplakati, ali nisam jer me je bilo strah. Te sam večeri prvi put u životu vikao u snu. Kad sam se probudio, baka me je milovala po čelu. Ali to više nije bila ona, nije bila njezina ruka, niti je bilo moje čelo, niti sam to uopće bio ja. Nakon tog dana kad smo jeli odojče više ništa u mome životu nije bilo isto. Neko vrijeme nadao sam se da djed ne bi dozvolio da jedemo bebe, a poslije sam shvatio da to sve skupa nema nikakve veze s njime i da je takav običaj i da se tako svagdje plaše zločesta djeca, zbog čega su još zločestija djeca završila u pećnicama.

Djedovu smrt nikad nisam spomenuo, pa niti nakon što sam, skoro slučajno, saznao da se odojčetom zove mala svinja, a da se mali čovjek zove dojenče. To više nije bilo važno jer sam već vikao u snu, vikanje se ponavljalo, razlozi nisu bili važni, niti za njih znam.

Miljenko Jergović 06. 09. 2019.

Najveća laž u koju smo povjerovali

Da smo trebali biti srećni
Da se za nas spremalo nešto veliko iza ugla,
Kada me Mara vodila pod ruku na džin
A ja sam teturala trijezna i mislila
Samo da ubijem ovo veče
Veče je postalo decenija
Decenija život
Nema više lepe Mare, kažu da živi kao slikarka
U jednom mediteranskom gradu
I ljubi jednog čovjeka izdaleka,
Ne šalje mi razglednice
Pravi se da je srećna,
Trebalo je da provedemo ovaj život
U nekom boljem sanatoriju
Da imamo pogled na neku vodu
I živimo krotki bez očekivanja
Trebalo je da ubijemo snove
Dok se još nisu raskikotali po ogradama
Ne bi tako dugo trebalo
Da ih jednog po jednog podavimo
I odemo svako u svoju kuću
Što miriše na naftalin i namještaj šezdesetih
Svjesni da smo i to dobili kao nasljeđe
Tu potrebu da budemo srećniji
Od njih
A nismo uspjeli

Mara se ubila 2006. kad je bilo sparno ljeto,
kvasila sam obraze morskom vodom
I pisala joj duga pisma
Svako bi se završilo
Maro, jesmo bile srećne,
A ona se i u smrti pravi.
Pravi se da jesmo.

Sonja Adamov 05. 09. 2019.

Konjuh planinom

Bili smo na Bejahadu, godišnjem okupljanju jugoslavenskih Jevreja, koje se najprije godinama održavalo na Hvaru, pa je premješteno u Opatiju, godina je, čini mi se, bila 2007. Predvečerje jednog od onih dana s kraja kolovoza, kada su vrhunci ljeta već odavno za nama, ali se svejedno čini da se neće sjeseniti, nego će nekim čudom zavazda ostati ovo međudoba, kada je zemlja osvijetljena najjasnijim svjetlom, što dopire negdje sa strane i tako osvjetljava pozornicu da je svako lice čisto i cijelo, i ništa nam ne bliješti u oči, a večer kada se spušta ne pada s njom mrak, nego boje samo potamne, i svjetlo uđe u se. Sjedimo u baru Hotela Adriatic, sami nas dvojica, jer je ostali svijet još uvijek na plaži, ili je po sobama i sprema se za večernji program. Oskar Danon mi govori o prvome svom susretu sa smrću. Isto je ovakvo kasno ljeto 1941, negdje u Bosni, nisam zapisao, pa sam zaboravio gdje, miran je dan nakon višednevnih uzbuđenja, zasjeda i bježanije, četa ide preko planinskog prevoja, šutke, tako da se čuju samo koraci, u ritmu koji se svako malo rasipa, pa se opet nađe, nehotičnom ritmu, kojeg je svjestan samo on koji ga osluškuje. I svako malo, u tom se hodu začuje stenjanje mladića na nosilima. Krupan, golem čovjek, skoro div, pogođen u stomak. Za većinu boraca on je prvi ranjenik na njihovome borbenom putu. U početku ga se čuje kako govori: O, mati moja mila, o mati moja mila… Pa se i riječi počinju osipati u o mati moja, pa u moja mila, pa u mila, i na kraju više ne bude riječi, nego samo stenjanje, koje biva sve tiše i tiše, sve dok u jednom trenutku i ono ne utihne. Neko vrijeme se čuju samo koraci. U ritmu, koji se opet rasipa. U ritmu, izvan ritma, u ritmu, izvan ritma. Pa glas jednog od dvojice koji nose nosila, pa glas komandira koji naređuje da se stane.

I onda sahrana. Obred kratak, netko prigodno izgovara Očenaš. Neki vrlo mlad borac, bivši sjemeništarac, koji je htio u fratre, ali je iznenada ostao bez vjere u Boga, ili se zaljubio u mladu curu. On tvrdi da je ostao bez vjere, ali kome god to priča, taj isto komentira: zaljubio se, kaže. E, iako je ostao bez Boga, njemu komandir naređuje da nešto kaže, i on tako kazuje Očenaš. Div je katoličkog imena i prezimena, pa to onda ima neki smisao.

Ali meni dok sve to slušam i gledam, priča mi Oskar Danon, i dok na neki način u tome učestvujem, u pamet dolazi neka posve djetinja misao: pa, majka mu stara, kako je moguće da živ čovjek umre! Jeste, smiješno je, kakav će umrijeti nego živ, i kako bi mogao umrijeti ako je već mrtav, ako je neživ… Vidio sam ja i prije toga mrtvaca, gledao sam po kućama u Sarajevu kako umiru ljudi, bilo je to još vrijeme kada je umiranje bilo društvena stvar, kada bi starac umirao, dolazila bi rodbina, dolazio komšiluk da se oprosti s njim, i znalo je to potrajati i više dana i sedmica, pa se znalo dogoditi da tako čovjek i ne umre, ali ovo je bilo nešto drugo, nešto za mene novo. Golem čovjek, pravi div, kao Veli Jože u Istri, nije dugo bio u četi, i već ga je metak onolikog pronašao. I dok ga nose na onim nosilima, i dok kuka i stenje, sve je to još uvijek normalno. Ali kad prestane, kad ga više nema, to je nešto što ne ide čovjeku u glavu. Zapravo, nije meni tad išlo u glavu. Nevjerojatno je kako mi se to poslije urezalo u pamet i kako sam zapamtio. A stvarno ne znam zašto vam to sad govorim, govorio mi je Oskar Danon, pa sam i ja tu priču zapamtio, i sad je prenosim po sjećanju. Samo što ja, za razliku od njega, znam kako sam je i zašto pamtio.

Pamtio sam je zbog pjesme. I žao mi je što mu to tad nisam spomenuo.

Tekst za pjesmu “Konjuh planinom” napisao je partizan Miloš Popović Đurin, a njegove je stihove po ruskoj kajdi uglazbio Oskar Danon. Miloš je pred očima imao smrt borca Peje Markovića, koji gine u listopadu 1941, i koji će kasnije biti proglašen za narodnog heroja. Hrabar je bio Pejo Marković, ali nije sasvim izvjesno je li herojem postao slijedom junačkog djela, ili na osnovu pjesme. Što god da jest, dobro je i ispravno, jer svaka je smrt jedinstvena, a slične pjesme nema među svim pjesmama koje se više ne pjevaju. Teško će se naći takve i među onima koje se pjevaju.

Osim što u njoj nema optimizma, i što je zastava crvena od krvi proletera, u šumi crvenoj od jesenjeg ruja, ustvari zastava smrti, a ne pobjede i novoga rađanja, pjesma “Konjuh planinom” tužna je balada, u kojoj kao da i nema kolektivističkih osjećaja, ne priziva se zajedništvo, makar i na drugome svijetu.

Pejo Marković rodio se u selu Lipnica, blizu Tuzle, u rudarskoj katoličkoj obitelji. Otac mu umire kad Pejo još nije navršio ni osmu. Zbog siromaštva ispisuju ga iz osnovne škole u koju je tek bio krenuo, i dječak postaje nadničar najprije kod boljestojećih seoskih porodica, a zatim fizički radnik u gradu i po rudnicima. Na radu se nalazi, pa se i zbližava, s radnicima i rudarima iz Husina,  i s cijelom jednom rudničkom smjenom u kolovozu 1941. odlazi u partizane, gdje u okviru Ozrenskog partizanskog odreda sudjeluju u prvim napadima na Doboj i Usoru, te u miniranjima željezničke pruge, kada u zrak lete ogromne količine artiljerijske municije, a glas o tome stiže sve do Berlina. Pejo Marković kao komandir čete biva teško ranjen u borbama na Kladnju, pa iako se znalo da neće preživjeti, njegovi ga borci nose preko Konjuha u povlačenje. Prema legendi, i prema svjedočenjima onih koji su legendu stvarali, umire upravo pri vrhu Konjuha, gdje ga i sahranjuju, na oči Miloša Popovića Đurina, koji piše pjesmu.

U pjesmi se Pejo imenom ne spominje, nego ga se naziva husinskim rudarom (“Mrtvoga drugara, husinskog rudara, sahranjuje četa proletera”), premda on to, zapravo, nije bio, nego je, kao i toliki drugi njegovi sumještani, bio lipnički rudar. Ali, kako to već biva u pjesmi i u legendi, priča se slaže i spaja od različitih dijelova, i od više manjih priča koje se međusobno upričavaju, da bi na kraju postala veća od života i da bi s jedne na drugu stranu mogla prenijeti ljudsku sudbinu.

Kada je poginuo Pejo Marković, Oskar Danon je pred svojim očima već imao onoga mladića s nosila. I imao je aritmičnu, distorziranu kolonu, niz koju se rasipaju umiruće riječi materinjeg jezika.

Nekoliko mjeseci kasnije imao je i tekst pjesme koju je napisao Miloš Popović Đurin.

I imao je sjećanje na ruske i ciganske romanse, koje su se pjevale pred rat po sarajevskim kafanama, onim što su ih obilazili osnivači Collegium Artisticuma, ali i prvoga sarajevskog džez ansambla, u kojemu je i sam svirao.

Na kraju, imao je i melodije sovjetskih revolucionarnih pjesama, koje su godile uhu naviknutom na bosanske sevdalinke, na romance na judeoespañolu što su se širile s avlija i sokaka njegova djetinjstva. A upravo je bio pristigao s konzervatorija u Pragu, gdje je završio za dirigenta, doktoriravši na temu “Claude Debussy i muzički impresionizam, početak dekadence u glazbi”. Što se od svega toga čuje u melodiji i orkestraciji pjesme “Konjih planinom”? Vjerojatno ništa. I vjerojatno sve. Sve je u glavi onog tko pjeva ili samo sluša pjesmu. Ili je se sjeća, onakve kakvom su je pjevali dok je još bila pjevana.

Kada sam ga upoznao, Oskar Danon bio je devedesetogodišnjak. Posljednji put sreli smo se u zimu 2008, kad mu je bilo devedeset i pet. Svakog je proljeća odlazio na Krk, u svoju kućicu, gdje bi ostajao dok ne zazimi. Bilo je tako i u ona vremena kada baš i nije bio običaj da se iz Beograda dolazi u Hrvatsku. Pred njim je bilo još jedno proljeće. Sljedećeg, 2009. godine, više nije mogao ići.

Starijim ljudima u pravilu ode sluh. Gluhoća nije strašna stvar, pa se tome ljudi obično smiju. Oskar Danon do kraja je savršeno čuo. Obraćao sam mu se polušapatom. “Konjuh planinom” tiha je pjesma, najtiša među pjesmama koje se više ne pjevaju. Ona čuva to čuđenje nad time da umre ono što je živo.

 

Miljenko Jergović 05. 09. 2019.

Andrić u požaru svjetova

Ne znam radi li se već kod kojega od izdavača (beogradskih, bezbeli) na prevođenju Andrićeve biografije koju je napisao njemački novinar Michael Martens (Im Brand der WeltenU požaru svjetova). Iz nekoliko naših kontakata proteklih godina znam da to mora biti silno zanimljiva knjiga, s mnoštvom informacija i podataka o Andriću koje prije Martensovih istraživanja nismo znali.

U knjizi su i dvije do sada nepoznate Andrićeve fotografije, nađene u ostavštini beogradskoga advokata Branislava Milenkovića, kod kojega je Andrić kao podstanar stanovao od 1941. do 1958. godine. Na jednoj: na improviziranom uzletištu ispred aviona s propelerom, u punoj padobranskoj opremi, smiješan poput teletubbiesa, na drugoj: u kabini aviona prije polijetanja, a u kadar ugurao pola svoje glave pod titovkom neki oficir JNA. Ništa o tim fotografijama ne znamo: gdje su i kada snimljene, kamo je to i po kakvu poslu Andrić letio opremljen i za slučaj padobranskoga „iskrcavanja“. Pretpostavka je da se to događa u prvim danima (mjesecima, godinama?) po oslobođenju Beograda u oktobru 1944.

U knjizi Martens je vjerojatno objasnio o čemu se tu radi. Dok čekam da vidim objašnjenje, pomišljam – je li to, možda, moglo biti kada je jugoslavenska „reprezentacija“ išla u Moskvu na prvomajsku paradu 1947. godine? Koja biografija, taj Andrić: prije ciglih šest godina kod Hitlera i Ribbentropa, sada na Crvenom trgu kod Staljina! (I. Lovrenović)

 

 

 

Ivan Lovrenović 04. 09. 2019.

Podosoje i fra Karlo

Kada u mjestu Podosoju blizu planine Biokovo
u splitsko-dalmatinskoj županiji
naiđeš na crkvu Sv. Nikole,
jednu od najstarijih crkvi u biokovsko-neretvanskom području,
sjeti se fra Karla Jurišića
i njegovih mudrih svitaka
koje je manje pisao a više cvrkutao
kao dživdžan na grani moje
džanje u staroj mahali

Kada pročitaš na kamenu koji
leži pokraj crkve:
“SOCIETA VENETA PASIANO DI
PORDENONE PROV. DI UDINE (ITALIA)”
znaj da si Podosoje povezao sa svijetom
pa neka je i Bogu iza tregera
to stijenjem nabacano
mjesto

tu ćeš takođe od nekih mještana saznati
da je jednog dana pored fra Karla
ovuda kročio i jedan Pisac
prognanik
“i on je ko i ti čitao sa kamena”
reći će ti mještani,
“umio je cjepidlačiti u opisivanju kao
evanđelist”

a ti ćeš u crkvici Sv. Nikole
zapaliti voštanicu
da gori za njega
i za Jurišića Karla

Pisca i fratra
brata do brata

Srđan Sekulić 04. 09. 2019.

Sarajevo

Ti znaš kakvu ja kafu volim,
i kako sam skroman,
miris tufahija, i meni dosta

Ti o meni znaš sve, jer ti
si bio i prije

Tvoje vedro lice
uvijek me nasmije,
s ponosom te svima pokazujem,
i pazim da te ne obrukam

Zgodan si kao i uvijek,
a ja ostario, povuko se
u svoju samoću

Razgovaramo uglavnom noću,
i uvijek ispred mene naša slika,
gledam te sa Sedrenika.

Zoran Radulović 04. 09. 2019.

Pasji život (treći dio)

Dom

„Samo jedno mjesto na svijetu se zove – dom.“ Jura Stublić & Film, pjesma „Dom“, album Sunce sja, 1987. godina. – Uvijek me je iritirao taj šlager, a pogotovo navedeni stih; najprije teška patetika koja mi se činila nespojivom s deklariranom neprilagođenošću Jure Stublića i njegovih ranih radova (premda, kao u svakoj patetici, i u ovoj ima nešto neodoljivo privlačno, što je vjerojatno jedan od razloga moje slušateljske nelagode), a onda i kategoričnost udarne tvrdnje koja mi se, dok sam se odvajao od svog prvog doma, sve više činila pogrešnom. Naime, mnoga sam mjesta u svom životu smatrao domom, čak i studentske domove u kojima sam kraće ili duže vrijeme obitavao. 

A slično je i kod Morne. – Jedna od riječi koje Morna dobro razumije je „doma“: „Idemo doma.“, „Hoćemo doma?“ ili „Doma!“. Kada to čuje, nepogrešivo, ubrzavajući sitne korake, krene i dođe doma, kući. Ali ne samo u Zagrebu, žureći prema našoj zgradi i stanu, nego i u drugim mjestima u kojima često boravimo: kuća u Bihaću, stan u Karlobagu, kuća u Kučilovini, pa i hotelske sobe u Cresu i Malom Lošinju, kad bivamo tamo. Znam, ima onih koji će reći: Pavlovljev refleks. Ali svejedno: zanima me što Morna vidi i predvidi kad čuje – dom? Gdje je dom, Morna? Tamo gdje su zdjele s hranom i vodom? Tamo gdje spavaš noću? Tamo gdje se redovno okuplja obitelj? – I gdje je uopće granični prijelaz između obitelji i porodice? – U prostoru ili u vremenu? Je li dom nešto fizičko ili nešto metafizičko?

 

Poezija i filozofija

Ni poezija, ni filozofija nisu iznad ili izvan svijeta, nego samo o svijetu govore na način drugačiji od svakodnevnog, neposrednog i nepromišljenog. Ali ni taj govor, odnosno jezik poezije i filozofije, nije iznad ili izvan svakodnevnog govora, odnosno jezika, nego ga samo poezija i filozofija čiste, bruse i glancaju. To je jedna strana poziva i snage poezije i filozofije. Druga strana tog poziva i snage jest sâm pogled i, posljedično, uvid svojstven poeziji i filozofiji, to jest mogućnost pogleda i uvida, koju poezija i filozofija otvaraju; mogućnost koju treba omogućiti sposobnošću koju treba osposobiti. 

Otkako se bavim poezijom i filozofijom, ulažem ogroman napor u otkrivanje ili prepoznavanje stvarî, bićâ i pojavâ o kojima bi trebalo misliti, jer većina njih je nevidljiva ili ih je barem zastrašujuće lako previdjeti. A u šetnjama s Mornom to ide spontano, tako da se više čudim sebi, nego novootkrivenim stvarima, bićima i pojavama. Sada znam – i ne moram previše razmišljati – što znači gledati svijet drugim očima ili – primjerenije pasjem – njuškati svijet drugim nosom; ukratko: doživljavati drugim osjetilima: drugačije. 

Primjerice, vegetacija – kontinentalna i primorska. Naravno da postoji razlika; učili smo to i u školi. Ali uglavnom smo žonglirali pojmovima, distingvirali tablično, očitovali očigledno – avionski vidljive pejzaže, šume od kojih se ne vidi drveće, drveće od kojih se ne vidi prizemni, još bujniji život – ne uviđajući sitnije očiglednosti: travu, evo. Kao da sam iznenada spoznao da su ljudi manje dlakavi od pasa – tako sam se, šećući s Mornom, iznenadio kad sam shvatio koliko je manje travnatih površina na Lošinju, na Cresu i u Karlobagu negoli u Zagrebu, u Kučilovini i u Bihaću. O još sitnijem raslinju i o strukturi tla da i ne govorim. 

 

Subjekt – objekt

Kažemo: „Izveo sam psa u šetnju“ (iako sam izašao iz stana samo zato što je pas to zahtijevao). Također se kaže: „Vodim psa“ (iako putanje naše šetnje definira pasja ćud, prvenstveno pasji njuh). I najčudnija formulacija: „Šetam psa“ (kao da je pas vozilo koje se stavlja u pogon, da bi se ostvarila neka moja svrha, a ne motor tog zbivanja koje, naivno, nazivamo šetnjom). Filozofi mogu još nekoliko stotina godina raspravljati o odnosu subjekt – objekt, a da ne utvrde čak ni najosnovnije stvari. Možda bi samo trebali prošetati (sa psom) i pojmovi bi im se rascvjetali: urodili plodom ili uvenuli. – Pogledaj bolje: ono što izdaleka izgleda kao jasan slučaj subjekta i objekta (po pitanju svijesti i aktivnosti, s odgovarajućom hijerarhijom, makar implicitnom) možda je izbliza, i zbiljski, sasvim drugačije, obrnuto: od psa kojega čovjek vodi na uzici do čovjekova međuodnosa s bogom ili prirodom.

 

Identitet

Gnothi seauton, Spoznaj sama sebe – već tisućljećima se čovječanstvo budi i zaspiva s tom naredbom, i svaki pojedini čovjek. Filozofi zbog toga čak ni ne spavaju: što smo, tko sam, gdje to, kako li i čemu?

Pas, pak, sebe skroz zna u svom okruglom znanju; ne mora se steći da bi stjecao svijet. Pasji identitet (a to važi i za druga ne-ljudska bića) savršena je formula A=A; svedenost na bitno, bez razgranatih dvojbi, a onda savršena sklonost i lojalnost vrsti, bez ponosa i rasizma, pa savršeni odnosi s drugima, unutar vrste i preko njezinih granica, pa savršena prijateljstva i neprijateljstva, bez hinjene ljubavi i proizvedene mržnje, pa savršena užlijebljenost u okoliš, prirodni i neprirodni, skupa sa savršenim snalaženjem i nesnalaženjem. – A ja čovjek i mi ljudi identitet konstantno izgrađujemo, dograđujemo i pregrađujemo. Vjerojatno zato i jest tako rogobatan i klimav. 

 

Familija

Koliko li je samo Morni irelevantno pitanje identiteta, njezina biografija i rodoslovlje! To joj je savršeno nevažno, kao i svim drugim psima, uključujući one s pedigreom. Mislim da bi isto bilo čak i kad bi njezina budućnosna svijest sadržavala pojam onoga što mi zovemo porodica i familija. Obitelj je ono što igra važnu ulogu u njezinom svjetonazoru. Obitelj i proširena obitelj, „logical family“ nasuprot „biological family“, kako je to lijepo definirao Armistead Maupin. 

Naravno, to nije samo pseća stvar: ima i takvih ljudi, a ima i drugačijih. Oni familijarni, kojima je jako stalo do familija i ponekad se čini da se ničim drugim ni ne bave doli svojim familijama, obično smatraju da im je život mnogo kompleksniji i bogatiji nego kod onih drugih, naime, onih koji ne drže bogznakoliko do svojih familija, prekinuli su veze s njima ili su dopustili da te veze odumru, pa se pretpostavlja da im je život siromašniji u svakom smislu. Naizgled je tako, ali ipak, oni nedrugačiji, familijarni, zanemaruju bitno: oni drugačiji, nefamilijarni, nisu izabrali samoću napuštajući familiju, nego su napustili familiju birajući slobodu i slobodu vezivanja i slobodu razvezivanja, svakako slobodu obavezivanja. Osim toga, život u „logičkoj familiji“ mnogo je kompleksniji i bogatiji jer treba mnogo više mišljenja, djelovanja i stvaralaštva da bi se izgradila zajednica i održavalo zajedništvo ponad bioloških i društvenih danosti, izvan bogomdanog čopora.

Hrvoje Jurić 03. 09. 2019.

Tri pjesme

UZBUSAK

Tamo gdje prestaju rasti
Divlji šipci
Počinje grad Herceg-Stjepana.
U jesen, za vrijeme opsada,
Ruke mu se nisu mogle
Crvenjeti.
Od krvi
Šipkove. 

NASTANAK PLANINE

Nije mogao zaspati
Dugo u zimsku noć
Pa je Bog brojio do
1969.
Metara nadmorske visine.

LEGENDA

Sedam vrela skrivenih,
Žene kažu:
Sedamdeset i sedam,
Na Velesju će naći
Družina posebna.
Onaj koji ih je stvorio
Dobro ih je skrio.
Počešaće se po glavi kad
Zatreba da se prisjeti gdje koje
Vri.

Adnan Žetica 02. 09. 2019.

Tenkovi

Povodom njemačkog napada na Poljsku 1.9.1939.

 

očevi su krenuli
sinovi smo sleđeni
unuče, a ti

 

1.9.2019.

Rainer Strobelt 01. 09. 2019.