Bježim – kao što bježao nije niko nikada do sad,
ne kao izgubljeno kuče, već kao stari, olinjali ker
koji na šintora laje da odustati već i ne bi bilo fer,
kao da vojnik sam Hamasa kojeg progoni Mosad

Jurišaju, ali za petama kad su – rastojanje se uveća;
pomisle li: uzalud je, jer plijen nikad neće uloviti,
zastali su, pa se vraćam, i uslijedi novi atak siloviti,
no kornjači oduvijek je naklonjena neobična sreća

Kad se kolebaju – zovem, vapim i klečim i molim,
u panici od prestanka bijega sav se i kočim i ježim:
O, pa progonite me! Ja svoje progonitelje volim!

Samo se u bijegu naslućuje smisao bivanja moga,
i šta li ću ako jednom ne budem morao da bježim
kad sebe ni sanjati ne mogu umirena sred brloga

Od 135 gradonačelnika Sarajeva, koliko ih je bilo od Austro-Ugarske, koja je dolaskom u Bosnu i Hercegovinu i uvela ovu funkciju, pa do danas, svaka od tih ličnosti u historiji je zapamćena po nekoj svojoj specifičnosti ili potezu koji je načinila u vrijeme vođenja Grada. Mada gotovo zaboravljen, Mustafu Softića, gradonačelnika u vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno Nezavisne države Hrvatske, starije Sarajlije su zapamtile po ostavkama, čak njih četiri, koje je podnosio ustaškoj vlasti, ali nijedna nije prihvaćena, te je na kraju jednostavno napustio tu dužnost, nastanivši se do kraja života u Kiseljaku.

Stanovao je u današnjoj Sarajevskoj ulici (koje li slučajnosti i za njega simbolike u nazivu ulice!) na broju 68. Kuća je mala, prizemna sa potkrovljem, u čije dvorište se ulazi kroz lijepo uređenu kapiju izrađenu od kovanog željeza. Prvo što posjetilac primijeti jeste činjenica da na kući nije urađena fasada te se na njoj ističe puna mala cigla, od koje je sagrađena, kao i u prizemlju dupli prozor sa rešetkama. Kada sam se kod starih Kiseljačana raspitivao za ovu tipičnu bosansku kuću s krovom na dvije vode, spomeuli su jedan njen, danas nepostojeći prozor u prizemlju koji se nazire na fasadi. Kažu, vlasnik kuće je za života imao lijepu i zgodnu suprugu pa je iz ljubomore, ne želeći da je viđaju prolaznici, zazidao prozor!

Stariji Kiseljačani poznavali su vlasnika kuće Mustafu Softića, ali malo kod od njih će se sjetiti da je vlasnik kuće,  u kojoj je proveo pola svog života, bio gradonačelnik Sarajeva od 1942. do 1945. godine.

Novinarska znatiželja me jednog aprilskog dana 2018. godine odvela do te kuće u Sarajevskoj ulici. Uprkos činjenici što je bilo sunčano i toplo jutro, u dvorištu nisam nikoga našao. Na spratu s prozora susjedne kuće, udaljene desetak metara, posmatrala me starija žena, s kojom ću se upoznati, saznavši da se zove Luca Oroz, a kada sam joj spomenuo Mustafu Softića s radošću mi je kazala da je to bio dobar susjed, vrlo obrazovan čovjek za ono vrijeme i da je govorio nekoliko jezika. „Ja i moj pokojni suprug Jozo bili smo tada s Mustafom i njegovom suprugom Aišom najbliži susjedi i ovdje su se jedino nalazile te dvije kuće, a tek nešto dalje kuća u kojoj je gostiona „Veseli“. A vidite koliko je danas ovdje kuća i trgovina“, kaže Luca, te dodaje kako je sadašnji vlasnik kuće Juro Lalić koji je kupio i ovako uredio.

O porodici Softić Luca zna mnogo toga, pa će reći ne samo da nisu živi Mustafa i njegova supruga, nego i njihova djeca – sin Fuad i kćerka Azra. Posljednja želja Softića bila je da budu sahranjeni na sarajevskom groblju Bare, pa danas tamo i počivaju, ističe Luca.

Mnogi će se vjerovatno pitati: otkuda bivši sarajevski gradonačelnik Mustafa Softić u Kiseljaku?

I ja sam se to pitao, te sam znatiželjno prelistavo historijsku literaturu i guglao po Internetu, a uz pomoć prijatelja i poznanika, prikupio nekoliko dokumenata koji otkrivaju tajnu i daju odgovor.

Mustafa Softić potiče iz ugledne sarajevske porodice u kojoj je rođen 1898. godine. Nakon što je završio Šerijatsku gimnaziju, neko vrijeme radio je kao činovnik u sarajevskom Vakufu, a poslije prelazi u Gradsku štedionicu u Sarajevu. Baveći se pomalo i politikom te družeći s tadašnjim istaknutim muslimanskim intelektualcima, 1941. godine – osnivanjem Nezavisne države Hrvatske, kada BiH ulazi u njen sastav – Mustafa se pod prijetnjom odvođenja u logor Jasenovac, ako odbije ponuđenu funkciju gradonačelnika Sarajeva, nerado prihvatio te dužnosti. Na ovom položaju on će – istina čestim ucjenama vlasti i podnošenjem ostavke – ostati do 1945. godine. Nakon oslobođenja Jugoslavije, partizanski Vojni sud Komande grada Sarajeva proglasio ga je „narodnim neprijateljem“ te krivim i osudio na pet godina prisilnog rada i oduzimanje imovine. Poslije sedam i pol mjeseci provedenih na izdržavanju kazne u Zenici, pušten je na slobodu i vraća se u Kiseljak, gdje se do kraja života bavio poljoprivredom.

Ovako u najkraćem glasi njegova biografija, koja se (u skraćenoj verziji) može naći i na nekoliko internetskih sajtova. No, život Mustafe Softića je veoma sadržajniji i za širu javnost zanimljiviji od ovih nekoliko biografski fakata. Pečat cjelokupnom njegovom radnom vijeku dali su događaji iz Drugog svjetskog rata. Možda bi u arhivama grada Sarajeva malo toga ostalo zabilježeno da se 1976. godine Mustafa nije odlučio na 45 kartica teksta, poput neke vrste memoara, opisati taj svoj glavni period rada i življenja, maratonski ga naslovivši  Potsjetnik i pouka članovima moje uže porodice, kao i drugim čestitim građanima do kojih dopru ovi moji retci, kako se ne bi, u trci za nepravičnim i nepoštenim ličnim bogaćenjem, ogriješili o Božje zakone i standarde časnog i poštenog ljudskog ponašanja.

Mada Potsjetnik mnogo šire opisuje ovu ličnost od onih sadržanih u samom naslovu, stiče se dojam da je više razloga bilo njegovom nastanku, od političkih progona, preko njegovog osjećaja ugroženosti i progonu muslimana u obje Jugoslavije i Nezavisnoj državi Hrvatskoj, pa do isticanja ličnih porodičnih, bolje rečeno bračnih obračuna. Ipak, preovladava dojam da je Mustafa Softić sve ovo napisao kao objašnjenje i vlastitu ispovijed o svom životu nakon što ga je u jednoj svađi supruga nazvala Luburićem, pa čak da je „i gori od Luburića“.

Sve ove svoje percepcije o vlastitom životu, pa političkom progonu u raznim režimima i ugroženosti kao pripadnika određene nacije i vjere, autor je Potsjetnik, više puta u različitim vremenima, slao najvišim republičkim, saveznim pa i međunarodnim institucijama, želeći ukazati na nepravdu koja je činjena, prvo njemu kao ličnosti, a onda muslimanskom narodu kome je pripadao.

Svoju ispovijest započinje od aprila 1941. godine kada je, slušajući Radio Zagreb, saznao da je proglašena Nezavisna država Hrvataska (NDH) kojoj je – bez pitanja njenih naroda – pripojena i Bosna i Hercegovina. Kao i većina službenika u tadašnjoj državi, i Mustafa Softić se odazvao pozivu i proglasu dr. Vlatka Mačeka, predsjednik Hrvatske seljačke stranke i potpredsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije te pristao da se pokori novoj ndh-zijskoj vlasti sarađujući s njom. Ipak, uvijek oprezan u svojim postupcima, pribojavao se ustaškog totalitarizma, posebno kao potencijalne opasnosti za „mir i sigurnost većine naroda u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini“. Zato se u tajnosti u Gradskoj štedionici, u kojoj je radio kao službenik, pridružio sastanku ondašnjih muslimanskih i srpskih uglednika, na kome je donosena rezolucija o nepriznavanju većine naroda priključenju BiH Nezavisnoj državi Hrvatskoj, te da će „Srbi, muslimani i Hrvati sporazumno uspostaviti privremenu vlast, koja će, dok se rat ne završi, upravljati ovim krajevima“. No, donosioci rezolucije ovu svoju odluku nisu realizovali jer je neko od učesnika sastanka o toj njihovoj namjeri obavijestio Pavelićevog opunomoćenika u Sarajevu. Odmah su neki od učesnika sastanka pogubljeni a drugi otpušteni iz državne službe, tvrdi u svom Potsjetniku Mustafa Softić, podastirući kao dokaz te tvrdnje dokument iz Arhiva Gradske štedionice (kasnije će se ta institucija zvati Privredna banka Sarajevo).

U svojim kazivanjima autor Potsjetnika navodi kako je te, 1941. godine počelo „nacionalno divljanje velikohrvata – ustaša protiv Jevreja, Srba pa i muslimana“, a uskoro i divljanje Srba – četnika nad muslimanima, a u oba slučaja kulminiralo zvjerskim ubistvima.

Kao reakcije na ta ustaška zlodjela muslimani Sarajeva su 12. oktobra 1941. godine ustaškim vlastima uputili Rezoluciju o osudi ovih zločina, jer je „sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti prestala da važi za veliki dio naroda ovih krajeva.“

Kako se među otpuštenim službenicima Gradske štedionice 1941. našao i Mustafa Softić, ustvrdio je da vlast prema njemu učinila nepravdu. (Kasnije će ga Upravni odbor Štedionice – prema aktu broj 384/43. od 29. novembra 1943. a na osnovu pravnog mišljenja apelacionog sudije Vida Krešića, zbog nezakonitih ranijih radnji – vratiti na posao uz repariranje oduzete mu penzije.) On se nakon otkaza povlači u Kiseljak na imanje koje je od svog oca naslijedila njegova supruga Aiša Hadžihasanović, gdje se – da bi preživio – na površini od oko hetar zemljišta bavio zemljoradnjom. Kako mu to nije dovoljno za život, počinje prodavati i pokućstvo.

Vlasti NDH ga ne ostavljaju na miru ni nakon toga. Već 17. jula 1942. godine, pod prijetnjom deportacije u koncentracioni logor Jasenovac, glavar Građanske uprave inženjer Ivica Perković primorao je Mustafu Softića da preuzme dužnost gradonačelnika Sarajeva. Smatrajući da će vlast pod njegovim teškim političkim zahtjevima ustuknuti i odustati od njegovog postavljenja za gradonačelnika, Mustafa joj postavlja dva uslova: da u oblasti ishrane Grada ima odriješene ruke i, drugo, da u Predsjedništvo Opštine, kao i u Gradsko vijeće, imenuje i Srbe u broju srazmjerno njihovoj brojnosti u gradu. Vlast je te uslove formalno prihvatila, ali u praksi ih je izigrala, pa je Mustafa već peti dan nakon stupanja na dužnost gradonačelnika podnio ostavku i demonstrativno napustio Sarajevo odlazeći u Kiseljak.

Odjek ove njegove ostavke je bio velik, u tolikoj mjeri da ga je 13. augusta na razgovor u Zagreb pozvao ministar unutrašnjih poslova dr. Andrija Artuković. No, umjesto Artukovića primio ga je potpredsjednik Vlade dr. Džafer Kulenović, upozoravajući ga na eventualne posljednice ostavke i mogućnosti da tada završi u logoru Jasenovac. Mustafa Softić se vraća u Sarajevo i ponovo sjeda u fotelju gradonačelnika, ali se istovremeno uspio izboriti da u vlast u Sarajevu ravnopravno uđu građani sve tri vjere: da ranije penzionisani predsjednik vrhovnog suda BiH dr. Milivoje Simić bude imenovan za potpredsjednika opštine Grada, Vid Krešić za apelacionog sudiju, te da određeni broj gradskih vijećnika bude iz sve tri vjere, kao i u Upravnom odboru Gradske štedionice. Odmah su proradile i ostale gradske institucije s ravnopravnom nacionalnom zastupljenošću uposlenika: Gradska opština, Gradska štedionica, Elektrana, Vodovod, Tramvaji, Plinara, Gradska špedicija i dr.

Uskoro, međutim, gradska ustaška vlast Mustafu Softića optužuje kao krivca prekomjerne zastupljenosti Srba u tim institucijama, te Velika župa traži smjenu nekih Srba namještenika u njima. Zbog toga, a i prijava i tužbi Ustaškog stožera, Mustafa Softić 24. jula 1943. godine podnosi drugu ostavku na dužnost gradonačelnika, a u znak solidarnosti to čine i oba njegova potpredsjednika. Ministarstvo unutrašnjih poslova, međutim, ne prihvata ove ostavke i gradonačelnik 7. augusta 1943. godine upućuje dr. Artukoviću u Zagreb akt objašnjavajući šire svoju ostavku. No, ni tada ostavka nije prihvaćena.

Pošto vlast nije prihvatila ni četvrtu Softićeve ostavke na dužnost gradonačelnika – uglavnom podnijete zbog sukoba sa ustaškom vlasti – on je tri dana prethodno o svojoj posljednjoj ostavci obavijestio Veliku župu kao prvopretpostavljenu vlast, a 27. marta 1944. godine „formalno predaje agende najstarijem činovniku Gradskog poglavarstva direktoru Magistrata Hinku Feriću, što su istovremeno učinili i Vid Krešić i dr. Milivoj Simić.

Na scenu tada stupa Okružni sud u Sarajevu koji pribavlja iskaze brojnih važnih osoba o njihovom mišljenju o radu gradonačelnika. Tako je inženjer arhitekture Emanuel Šamanak izjavio da je Mustafa Softić mnoge Srbe, otpuštene iz opštinske službe, vratio na posao, a da je istovremeno uskratio pomoć porodicama onih ljudi koji su se javili u SS-trupe, a familije otjerane u logore svesrdno pomagao. Osim gradonačelnika, i mnogi muslimani Sarajeva su se u tom periodu vladavine NDH pokazali kao hrabri štiteći srpski narod od ustaških progona.

Prema zapisima Musfate Softića, najteže razdoblje okupacije Sarajeva u NDH nastupilo je dolaskom u grad Maksa Luburića, koljača i krvnika, kada je u Sarajevo bilo, “sa svih strana opasano bodljikavom žicom, šančevima i bunkerima“, a vrhunac ustaških zločina desio se vješanjem na  Marijin dvoru 55 nevinih rodoljuba, dok je Luburić najavio još krvavije zločine. Tada se gradonačelnik sastao sa stotinjak najuglednijih sarajevskih muslimana koji nastavljaju saradnju sa Narodnooslobodilačkim pokretom, objelodanivši istovremeno listu s imenima 240 osoba koje je Luburuć osudio na smrt vješanjem. Na tom popisu našlo se i ime sarajevskog gradonačelnika, kojeg je Vladimir Perić Valter – preko Ferida Kulenovića – upozorio da se odmah s porodicom skloni na sigurno mjesto budući da bi već naredne noći Mustafa Softić mogao biti likvidiran. O vjerodostojnosti ovih događaja gradonačelnik se poziva na iskaz dr. Zaima Šarca i Ferida Kulenovića i na sudski akt broj 150/45.

O sličnim upozorenjima u pomenutom dokumentu Mustafa Softić  navodi i zavjeru četnika i njihovog Ravnogorskog pokreta o pokolju muslimana u istočnoj Bosni, što je gradonačelnika, u cilju prevencije, iniciralo da uspostavi saradnju sa NOP-om. O tome u dokumentu i nije nešto više napisano.

I nakon završetka Drugog svjetskog rata Mustafa Softić, kao vjernik privržen islamu, nastavlja političku aktivnost fokusirajući se na nešto drugačije teme. Ovaj put iz Kiseljaka promatra i analizira društvene prilike s aspekta položaja muslimana u Jugoslaviji, pa i u svijetu, prioritetno prateći stanje na Bliskom istoku i sukob tamošnjih muslimana sa Izraelom. Svoje analize i predstavke šalje najvišim republičkim i saveznim organima. Tako je 5. aprila 1956. godine predstavku uputio tadašnjem predsjedniku Narodne skupštine BiH Đuri Pucaru objašnjavajući mu svoju poziciju u vrijeme Drugog svjetskog rata i svoje imenovanje za gradonačelnika Sarajeva u vlasti NDH pod prijetnjom deportacije u logor Jasenovac ako odbije tu funkciju.

Predstavke šalje i visokim vjerskim  službenicima, a 20. jula 1970. Huseinu ef. Đozi i Vrhovnom starješinstvu Islamske zajednice u Jugoslaviji o izvršenoj izraelsko-američkoj agresiji na islamski narod na Bliskom istoku, tražeći od Vrhovnog starješinstva, kao najvišeg organa Islamske zajednice, da u ime tri miliona muslimana u Jugoslaviji od Svemuslimanskog kongresa zatraži da hitno sazove vanredni kongres i osudi izraelsko-američku agresiju, te da Generalna skupština Ujedinjenih naroda Izrael i SAD proglasi agresorom, a da muslimanski narodi u svijetu provede kulturni i ekonomski bojkot SAD i izraela. Pošto su se i republički organi a i Islamska zajednica oglušili o njegov zahtjev, novim dopisom i sličnim prijedlogom 24. februara 1973. godine obratio se i predsjedniku Islamske republike Libije Moameru Gadafiju. Pošto ni od njega nije dobio odgovor, odlučio se da te godine sličnu predstavku uputi i predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu.                 

U toj predstavci Mustafa Softić ukazuje na činjenicu da su sarajevski muslimani od prvog dana okupacije Grada vodili borbu protiv okupatora i ustaša kako bi zaštitili progonjeni i obespravljeni i nezaštićeni narod. Potom iznosi svoj slučaj i položaj nakon izlaska sa robije kad je bio izložen neljudskim pogonima, poniženjima i diskrimininaciji, a da ni nakon njegovih upozorenja najviši republički organi ništa nisu poduzeli kako bi ga zaštitili. Od Tita je očekivao da posveti „očinsku brigu teško ugroženim muslimanima i njihovom integritetu u Jugoslaviji“. Ovo prije svega jer je – kako piše – u poslijeratnom periodu muslimanski narod „raznim preduzetim zakonskim radnjama veoma teško napadnut, uprkos međunarodnoj pravnoj obavezi Jugoslavije da zaštiti muslimansku vjersku manjinu“. Potom podsjeća kako su sarajevski muslimani u vrijeme okupacije u Gradu štitili Srbe od progona.

U Potsjetniku on ne piše o konačnoj sudbini ovog i drugih zahtjeva, ali se može pretpostaviti da ni ovaj put nije bilo reakcije na ovu njegovu predstavku, pa  umjesto toga opisuje porodični „prljavi veš“ i sukob sa suprugom Aišom oko svoje ušteđevine.

Kako je sve to završilo, nejasno je iz Potsjetnika, ali je činjenica da – i pored upornosti Mustafe Softića, i u političkom i privatnom životu – nije imao nekog uspjeha. Bila je to, čini se, jedna bezuspješna avantura bivšeg gradonačelnika Sarajeva, koji je ovaj svijet napustio 1992. godine, vječno počivajući, uz svoju suprugu i djecu, na sarajevskim Barama-

Ispod mojih nogu, tu ispod groblja, svijet je isti onakav kakav je bio iznad, u Sarajevu, dok su ljudi čija imena čitam na pravilno istesanim kamenovima, na drvenim križevima, piramidama, nišanima, još uvijek bili živi. Sve je dolje kako je tada bilo, robna kuća Sarajka, a na njenom mjestu prije 1973. hotel Istra, Titovom tutnje tramvaji vašingtonci, na stalažama UPI-jevih dućana i prvih samoposluga neki proizvodi čiji dizajn gore još možda postoji u podsvijestima živih; dolje je grad, i u tom su gradu oni, onakvi kakvi su nekada bili, ili onakvi kakvi će biti u trenucima smrti, blijedi i žuti, bez pola glave, tijela razdrobljenih u prometnoj nesreći kod Jablanice, ali svejedno nekako čili, kreću se tim ulicama, zastaju pred izlozima, razgovaraju međusobno svojim nečujnim govorima – jer dolje je, u tom gradu, potpuna tišina – i sve je na neki način isto kao gore, ili je samo malo drukčije, pošto su vremena različita i ono dolje je jučer, prekjučer, prije pet i prije pedeset godina. Jedina stvarna je razlika u gravitaciji. Taj svijet pod mojim nogama, tu ispod groblja, naglavce je okrenut, tako da nam se tabani dodiruju dok hodamo, pa ponekad osjetim poznata stopala. Kada bih imao vremena pa kada bih na Barama provodio mjesece, možda i godine, kada bih svakodnevno dolazio, fotografirao, zapisivao, bilježio i crtao nadzemne slike njihova svijeta, naučio bih i taj jezik koji se govori između nas i njih, jezik tabana, stopala, nožnih prstiju.

Pri samom vrhu brežuljka jevrejske parcele drvena piramida s Davidovim slovom: Desa Ergas 1910. – 2009. U nepokošenoj ranoproljetnoj travi, u sasvim ulegnutom, potonulom grobu iz kojeg kao da je odšetala, nadgleda ona svijet u dolini. Položaj gotovo da joj je prirođen. Tako je s vrha Sepetarevca, s kapije i s prozora malene jednokatnice, sazidane iznad Čarkadžijine kuće, nadgledala svijet koji se uspinjao i koji je silazio niz našu ulicu. Bez prevelike mahalske znatiželje, bez zagledanja, prebrojavanja, sortiranja i razvrstavanja, bez donošenja konačnih zaključaka o svijetu, teta Desa je nadgledala svijet. To je bio njezin život, i ona ga je lijepo i staloženo, s mirom nosila.

Sijede glave, s frizurom kakvu su nosile onovremene gospođe, u haljini koja se naprijed kopčala, golih nogu, u cipelama za hodanje, u ljeto sedamdeset, osamdeset i neke. Dedi Ergasu nedavno sam zaboravio ime. Znam da sam ga još prije dvije-tri godine znao, činilo mi se da ga nikad neću zaboraviti, i onda sam ga, eto, bespovratno izgubio i zaboravio. Nema više Javorke da je pitam, a jedva da je još i ostalo živih sa Sepetarevca koji bi se sjećali njega, a kamoli njegova imena.

Sitan i mršav, vazda dobro raspoložen i ljubazan gospodin, umro je u godinama našeg odrastanja. Imali su kćer, našu dragu komšinicu Cicu, nasmijanu i pomalo smotanu, mislim da je predavala u nižoj muzičkoj školi, bila je Javorkina prijateljica, i imala je nešto vudialenovsko u sebi. Volio sam tu njezinu očiglednu nesnađenost, pa bih skoro i rekao da mi je bila najdraža komšinica. Jedna od dvije Cice: Cica Šneberger i Cica Ergas.

Cica je imala sina Jasenka, crvenokosnog dječaka kojeg smo zvali Eko. Bio je tri godine mlađi.

Poslije sam, gledajući tu minijaturnu kućicu na četiri vode, pomišljao da im je u njoj bilo tijesno. Ali nekako je to bilo vrijeme kada se živjelo u manje prostora. Sve je bilo tješnje: naše sobe, liftovi u novosarajevskim neboderima, fićo, buba i stojadin… A onda se kosmos pošeo širiti.

Pamtim jasno glas Dese Ergas. Glasovi se, kažu, prvi zaboravljaju, tako da više nisam siguran da u uhu imam glas oca, majke, None. Nanin i Nonetov glas sam zaboravio, zatvorim li oči vidim ih kako nijemo otvaraju i zatvaraju usta. Kao ribe, riboliki, podvodni, mrtvi moji preci. Ali njezin glas, koji bih čuo samo u prolazu, na ulici ili pri pozdravu, taj glas pamtim. Zvučan i zveketav, kao kad prebireš po ladici s beštekom, tražiš onu jednu kašičicu srednje veličine, jakoga sarajevskog građanskog naglaska, onoga birvaktilskog, koji se još može čuti u crno-bijelim televizijskim snimcima ili u govoru ponekog starca ili starice o kojima se u nekom Torontu, Hamiltonu, Seatleu brinu njihovi bosanski sinovi i njihove američke snahe.

Kada je započeo rat, čini mi se već u rano ljeto 1992, jednim od onih jevrejskih konvoja, teta Desa, Cica i Eko pošli su u Izrael. Njoj su već bile osamdeset i dvije, ali je, po svemu sudeći, ona bila organizatorica selidbe. Kao što je, godinama kasnije, kada je rat već bio gotov, teta Desa organizirala povratak. Bila je vrlo smirena, autoritativna žena, od koje su malo strepili i kojoj su vjerovali njezini susjedi, a kamoli neće kći i unuk. Ne znam, niti bih to ikada pitao, zašto su se Ergasi vratili iz Izraela. Nikada, ni u čijem slučaju, ne radi se tu o nemogućnosti prilagodbe, niti o odvažnosti. Mnogo je odvažnije vraćati se nego ostajati, i veća je prilagodba potrebna da bi se vratilo u Sarajevo iz kojeg se jednom odlazilo, nego da bi se ostajalo u Izraelu, u Americi, u Kanadi ili u Vinkovcima i u Kruševcu, gdje nitko od tebe ništa ne očekuje i gdje, zapravo, ništa ni ne moraš biti. Kada si stranac, onda imaš pravo da ostaneš samo stranac. Ljudi će to poštovati i neće te dirati. Kada si domaći, moraš biti i koješta drugo. Muka je biti domaći, pogotovo ako si manjinac. Ljudi ne vole manjince, jer manjinci ugrožavaju njihova iskonska prava. Stvarna ili umišljena. Među tim pravima najprije i najvažnije: pravo na patnju. A većih manjinaca od Jevreja koji se nakon rata vraćaju u Sarajevo nije nikad bilo.

Teta Desa je po povratku iz Izraela već imala blizu devedeset. Stranstvovanje ju nije promijenilo, kao što je nisu mijenjale ni godine. Stamena žena u tijelu ženice pobrinula se za kćer i unuka, pa se zajedno s njima vratila u kućicu navrh Sepeterevca, uz koju su Ergasi imali još i garažu, ali ne i auto u garaži. Njihovo je Sarajevo bilo simbolično, načinjeno od sjećanja, od naglasaka i od sudbina, od grobova i od grobalja, a ne od konkretnih materijalnih i egzistencijalnih razloga da se u Sarajevu živi. I zato su oni bili tu.

Umrla je s navršenih devedeset i devet. Bila je to jedna od onih smrti koje mi je majka telefonski dojavljivala u Zagreb. Bilo mi je žao, ali sam osjećao i neki neobični, budalasti ponos. Način na koji je teta Desa Ergas minula svijetom, njezino izbjeglištvo i povratak kući, i cijelo to jevrejsko i sarajevsko stoljeće što ga je ostavila za sobom, bili su nešto zbog čega je vrijedilo živjeti na Sepetarevcu i to sarajevsko brdo nositi kao najvažniji svoj životni toponim, pa ga zatim izgrađivati, nadopisivati i polagati u njega vlastiti krvotok i živčevlje kao što se polažu telefonske žice, vodovod, struja. Tu sam ženu samo poznavao, nikada nismo sjedili za istim stolom, nikad joj nisam ušao u kuću, pa čak ni pozvonio na vrata, ali kao da ne bih bio baš sasvim ovakav da nije bilo nje i njezine priče, i da nije ove žute drvene tahte u obliku piramide pri vrhu jevrejske parcele, što strogo stoji preda mnom i ne pušta me da tek tako prođem.

Od nekoliko tela, svih istovetnih po veličini i sa iste udaljenosti, ono koje je najjače osvetljeno biće registrovano ljudskim okom kao najbliže i najveće.

(iz beležnica Leonarda da Vinčija)

O treneru Špicu znao sam još mnogo pre filma “Treće poluvreme” i upečatljivoj ulozi Ričarda Samela. I sve to iz prve ruke, iz kazivanja mog oca Svetislava Prokopieva, koji je od 1946-48 bio centarfor “Makedonije”. U filmu je prikazan deo života Špica, kada je u Skoplju, za vreme bugarske okupacije, trenirao tim f.k. Makedonija. Špic je i posle rata produžio sa preporodom fudbala u novoj jugoslovenskoj državi. Krajem 1946., iz Skoplja odlazi u Beograd, postaje trener “Partizana”, čime započinje decenija vrhunskih rezultata generacije Bobeka, Zebeca, Milutinovića, Čajkovskog (koja, 1953., bez milosti pobeđuje Crvenu zvezdu sa 7:1). Životni put Ilješa špica se zatvara u fudbalskoj svlačionici, i to u Skoplju, kada prvog dana oktobra 1961. u poluvremenu utakmice između Vardara i OFK Beograda, umire od infarkta. Inače, upravo u toj njegovoj poslednjoj sezoni života, Vardar osvaja Kup Jugoslavije. Zaista, Špicov život, ne samo kritičnih godina okupacije, nego i šire, liči na veoma uzbudljiv scenario, odakle bi mogao da se koristi prebogat material bar za još jedan film.

Ali, u ovom zapisu, lik trenera Špica (mada isključivo važan), “govori iz senke”, a glavnu ulogu ima sedamnaestogodišnjak Svetislav Prokopiev, tada učenik trećeg razreda skopske muške gimnazije. Prema svedočenju njegovih saučenika, moj otac je bio glavna faca u mahalskim utakmicama na male goliće po poljanama u gradskom parku. Verovatno ga je tu Špic primetio i odmah pozvao da mu se pridruži na treningu sa fudbalerima “Makedonije”.

Baš tada se u očevom životu dešavala velika promena. U martu 1946. on je izbačen iz gimnazije. O tom događaju koji je preokrenuo, a mogao je da mu uništi život, slušao sam razne verzije, u kojima se provlačila izvesna začuđenost njegovim ponašanjem pri “incidentu”. Kada su mi ga prepričavali njegovi drugovi iz gimnazije, koji su mu ostali doživotni prijatelji, u toj začuđenosti bilo je očekivane podrške, a kada mi je moja nana Nevenka spominjala taj “nesrećni slučaj iz Svetine mladosti” obavezno je dodavala “ne znam šta mu je to trebalo?!” Iskoristio bih, kao objektivniju, verziju Milana Đurčinova iz njegove autobiografije “Osvajanje realnosti”: “6-og marta se održala konferencija Omladinske organizacije naše gimnazije. Jedina tačka na dnevnom redu je bila: isključenje iz gimnazije antinarodnih elemenata. Zaprepašćeno smo slušali imena kažnjenih: Joco Jordanov i Vojo Georgiev iz našeg i Sveto Prokopiev iz susednog VIIIa razreda. Prva dvojica su bili dobri učenici, a treći, Prokopiev, veoma načitan i inteligentan mladić, jedan od najboljih učenika u gimnaziji. Ubrzo se videlo da to nije bila konferencija, već sudski proces na kome su presude već bile donešene… Glavni greh trećeokrivljenog Prokopieva bio je njegov podcenjivački odnos prema stihovima tada cenjenog državnog pesnika Venka Markovskog (“Podcenjuje jedan veliki talenat, jednog narodnog pesnika”). On to nije negirao na tom skupu: – Za mene, Venko Markovski nije nikakav genije – izjavio je – Pritom je odrecitovao delove iz njegove poeme “Goce”. – Kakva je ovo poezija? – zapitao je sve prisutne u sali… Ustalo je nekoliko učenika u odbranu okrivljenih. Ukazali su na besmislenost osude i da su argument izmišljeni. Ali, pokazalo se da je u sali bilo i drugih ljudi – visokih partijskih funkcionera. Jedan od njih je ustao i drastično zapretio braniteljima. Ukazao je na držanje njihovih očeva za vreme okupacije. – Znamo da su vaši očevi bili ratni špekulanti – rekao je. Drugi, u dugom kožnom kaputu i uglancanim čizmama, pripretio je: – Ako se okrivljeni ne poprave, lako bi mogli da se nađu ispred šmajzera OZN-e! Tako su sve ućutkali. Konferencija se na kraju završila izjavom: trojica optuženih da se isključe iz gimnazije i organizacije… Odluka je konačno pala: Joco Jordanov i Sveto Prokopiev su bili isključeni na dve godine iz svih gimnazija u zemlji, a Vojo Georgievski na jednu godinu! Sva trojica su bila pred maturom i završetkom gimnazije. Odjednom su se našli na ulici, odbačeni, prezreni i bojkotovani…”.

U fusnoti ovog svedoštva Đurčinova dodato je: “Od Stefke Prokopieve, Svetine supruge, mnogo godina kasnije, posle njegove smrti, doznao sam o sledećim detaljima i optužbama na procesu: pored mišljenja o poeziji V. Markovskog, on je osuđen i za dve svoje izjave: a) prolazeći preko drvenog mosta kod Narodnog pozorišta, koji je bio dotrajao i škripao, jedne večeri je izjavio: – Evo, kao što se ovaj most klati i krcka, tako isto krcka i visi i ova naša Jugoslavija. b) Pa dokle ćemo majmunski da kopiramo sve što čini SSSR? Zar ne možemo da imamo svoje mišljenje i da vodimo svoju politiku?

Ove njegove izjave koje on nije porekao, bile su dostavljene OZN-i. ”.

Koliko je pak drug Venko Markovski bio neprikosnoven moćnik tih godina pre Informbiroa, može da posvedoči i Nastavni program za makedonski jezik i istoriju za učenike od I-IV razreda iz 1947., u kojemu je njegovo stvaralaštvo zauzimalo dominantan položaj. Tako su se u prvom razredu, među obaveznom lektirom, nalazile njegove pesme “Oganj”, “Pesma II”, “Ti zemljo moja očeva”, “Orlovi Makedonije”, u drugom razredu – “Goce”, “Vardar”, “Hajdukov zavet”, “Teški zulumi”, “Pred Ilinden”, “Ilinden 1903”, “Slobodno Kruševo”…, u trećem razredu – “Pesma o Titu”, “Čorbadzi Spiro”, “Majka Ugra”, “13 novembar”, u četvrtom –“Jezik”…

*   *   *

Istovremeno sa nevoljama mog oca i cela porodica trpi neprijatnosti. Iz udobne kuće u Kukuškoj 17 nasilno su preseljeni, kao “buržujski elementi” u jednosobnu montažnu baraku u Autokomandi. Ostala mi je upečatljivo u sećanju scena koju mi je otac više puta ponavljao jer je ostala zapečaćena i u njegovom sećanju: ispred zajedničke barake, koju su delili sa još nekoliko porodica – sedeći na rasklimanoj stolici, deda, u pižami, puši cigaretu za cigaretom.

I tada se mom ocu, “odbačenom, prezrenom i bojkotovanom”, desio Špic.

I pored toga što je, prema očevicima, moj otac imao izrazit osećaj za gol (tako je jednom, iako ga je čuvao čuveni Vujadin Boškov, uspeo da postigne het-trik!), u vreme kada je punio suparničke mreže, on je, prema fotografijama, imao bar deset kilograma manje nego što bi trebalo da ima mladić njegovog uzrasta. Depresija posle izbacivanja iz gimnazije, ulične provokacije skojevskih grupa, to je još više nagrizalo njegovo samopouzdanje koje mu se slamalo u paramparčad. Prestao je sa treninzima. Ali vrač Špic nije gubio veru da je slabašni Sveto rođeni centarfor i čvrsto je rešio da ga izvuče iz mučne situacije. Sigurno je bio pod pritiskom vlasti da oca izbaci iz tima, ali on koji je odavno odšegrtovao strahote istorije, isplanirao je da ga mora vratiti na teren.

I eto ti, jednog ranog popodneva, predratni crni “praga pikolo” zaustavio se ispred autokomandske barake i iz njega je istrčao niko drugi nego trener Špic lično.

– Dobar dan gospodine… druže Špic – zbunila se nana Rodna. – Dobar dan, drugarice. Što napravila Sveta? – odmah je ušao u njihovu kolibu i krenuo prema ocu koji se bio skupio u najtamnijem uglu zajedničke sobe: – Šta ti se mučila ovde? Hajde nazad na teren da igrala!

Tako se Svetislav Prokopiev spasao od ubistvenog poniženja s kojim bi se inače svakodnevno suočavao da je ostao na ulici. Po gradu su i dalje kružile kaznene bande mišićavih skojevaca koji su presretali, glasno vređali i fizički maltretirali, kao obavezno zakonsko delovanje, one koji su se “odmetnuli” od omladinskih partijskih redova. Ali sada, sa fudbalskim driblinzima, Sveto je postao miljenik trenera i navijača i tako izvan domašaja uličnih huligana. Ranija bezvoljnost stopila se kao lanjski sneg. I kada je krajem godine Špic otišao za Beograd, moj otac, ako se tako može reći, “imao je javnost na svojoj strani”, što mu je omogućilo da istrpi godine kazne bez nepodnošljivih posledica.

U porodičnoj istoriji Prokopievih, u svakoj generaciji, među trgovcima, činovnicima i ponekom lekaru ili farmaceutu, postoji barem po jedan umetnik. Od batko Đorđije, koga su legende od gradskog boema preokrenule u seoskog šereta, pa preko kompozitora Trajka, sve do mene i zatim do bratanca, slikara Ilije, Prokopievi znaju da iznedre po neki neuobičajni list na porodičnom stablu. Znam da je moj otac imao potencijal da bude takav neobičan, egzotičan izdanak jer je njegova privrženost književnosti bila tako reći romantična. U životu sam se družio sa nekoliko pisaca koji su bili i strasni bibliofili, ali veoma retko sam sreo tako posvećenog ljubitelja knjige kao što je bio on. Zahvaljujući toj njegovoj pasiji, nasledio sam nekoliko hiljada knjiga, sa urednom kartotekom, u kojoj su kartoni bili poređani u drvenim kutijama kao u pravoj biblioteci. Na svakom kartonu njegovim čitljivim, na desno iskošenim rukopisom, bilo je ispisano ime autora, sa godinom njegovog rođenja i smrti, a ispod, poređani po redovima, naslov dela, predgovor (pogovor), prevodilac, izdavač i godina izdanja. Na primer:

 Plutarh (46-120)

 Atinski državnici

 Uvod i komentar: Đurić M.

Prosveta. Bgd/1950

         ili:

Bosvel Džems (1740-1795)

Život S. Džonsona

Kreščić A.: O Džonsonu i Bosvelu

Kreščić

Naprijed, Zgb./1958

         ili:

Borhes Horhe Luis (1899 – )

Maštarije

 Pavlović M.: Pripovedač Borhes

Marković

Nolit, Bgd./1963

Godina Borhesove smrti, 1986-ta, ostavljena je prazna, jer je iste godine, u aprilu, umro i moj otac. A i tako, zadnjih godina onemoćao bolešću, prikovan za aparat za dijalizu (koju nikada nije mogao da prihvati) nije bio više u stanju ni da čita, a kamoli da pravi evidenciju o svakoj knjizi ponaosob u našoj biblioteci.

Pitam se, preturajući po kartonima koji još uvek, trideset i više godina odkako ga nema, stoje uredno poređani u drvenim kutijama: kada li je stigao da ispiše sve te podatke, kada li je uspeo da pročita toliko puno knjiga i da se posle toga, dugo navraća na pročitano, podstičući me da zavolim književnost.

A eto, nije bio pisac, profesor književnosti, nego posvećeni građevinski inženjer, predan svojoj dužnosti direktora projektanskog biroa “Betona” , sa stotinu zaposlenih arhitekata, inženjera i tehničara. Nekadašnji golgeter sa lucidnim rešenjima.

 *  *   *

Posle očeve smrti, među njegovim prijateljima produžila je da kruži priča o legendarnoj utakmici sa “Vojvodinom”, kada je, iako je za neposrednog čuvara imao slavnog Vujadina Boškova, vešto bi ga izdriblao i onako vitak i slab, uspeo da da dva (a možda tri) gola. Iako se nisu slagali u broju golova, svi prijatelji, bez izuzetaka, sećali su se pobedničke proslave posle utakmice, kada je bujica navijača podigla golgetera na ramena, a moja majka je dodala kako se među njima tada našao “drug” iz SKOJ-a koji je obavestio Svetu da će biti vraćen u gimnaziju. Ispred barake, zajedničkog prebivališta koje su Prokopievi delili sa još nekoliko porodica, nalazio se bunar sa limenom kofom, pred kojim se svakog jutra čekalo u redu. A do bunara, kiselo drvo, žilav izrastao korov, koji je verovatno smetao stanarima, ali su oni, koliko su god pazili da im se voda ne prelije iz kofe u stranu, toliko nisu našli za shodno da iseku navalnika. Sve do tog jutra posle utakmice, kada je moj deda, bez dvoumljenja, isekao korov, a posle par sati, već ne u bezličnoj pižami, nego u odelu, izbrijan, iščešljan (kakvog ga pamtim oduvek) izašao iz barake i odšetao se do centra grada.

Otkad je porodica deportovana iz Kukuške 17, otac više nikad nije tamo kročio. U godinama koje su sledile i sa promenama u odnosu na ranije partijske povlastice i kazne, deo porodice je mogao ponovo da se useli u kuću iz Kukuške 17, ali ne i moj otac, koji je otišao na studije u Zagreb, a kada se, posle nekoliko godina, otuda vratio kao diplomirani inženjer građevine i zaposlio u “Betonu”, poveo je svoje roditelje za sobom iz one barake u Autokomandi u dvosoban, “konforan” stan u novogradnji.

A ta kuća preživela je sve zemljotrese i urbane mafije i dan-danas, iako sa prilično ofucanom fasadom, stoji na istom mestu, gleda na sve četiri strane, još uvek lepa, sa frizom od ruža. Spada u one retke skopske porodične kuće koje su doživele duže od ljudske starosti. U njoj sad stanuje Lidija, moja tetka mlađa od mene nekoliko godina, što je uobičajena razmeštena situacija proizašla iz uspostavljenih navika kod predratnih porodica, kada su žensku decu udavali mladu, a za muškarce mladost je mnogo duže trajala, dok se ne bi “navikli” na život i “obezbedili” zajedničku budućnost. Mada su u slučaju ujka Slave, Lidijinog oca, uzroci takvog zadocnjenja u ženidbi bili drugačiji.

Slavomira Sečkova, ujaka mog oca, upoznao sam u njegovim kasnim pedesetim. Po izgledu, frizuri i mimici mnogo mi je ličio na glumca Džejmsa Kegnija, junaka iz gangsterskih filmova “Državni neprijatelj”, “Mali Cezar”, “Anđeli garavog lica”, koje je moj otac gledao pre rata u bioskopima “Balkan” i “Kultura”, a čije reprize sam dočekao, tridesetak godina kasnije, u njegovoj “Kulturi”, ili… možda u nekom drugom bioskopu ili na televiziji. Kada mi dolaze u sećanja letnji bioskopi na otvorenom u Ohridu, Dubrovniku, Varni, odmah na velikom platnu, zajedno sa scenama sa Klerk Geblom i Erol Flinom, vidim Kegnija kako onako mali šamara svoje filmske partnerice, a one se još više zaljubljuju u njega. I veoma lako mogu da uporedim ujka Slavu sa Kegnijem, jer ne samo što su imali slične fizionomije, rast i govor tela, nego, kao i u gangsterskim filmovima, ujakova gordost je morala u životu da pretrpi šok-terapiju. Što je to, što je toliko izmenilo naočitog i temperamentnog makedonskog Kegnija? Nisu ga uplašile noćne racije između dva rata, batinjanja od strane žandara posle čega bi ga svog krvavog izbacili pred ulaz u Kukušku 17. Ne, taj mladi advokat, žilav predratni komunista, izdražao je sva policijska mučenja, a zatim i patrtizanske golgote i pobednički marširao glavnim trgom posle oslobođenja grada. Ali na informbirovsko pitanje dao je pogrešan odgovor i završion a Golom otoku.

Punih šest godina. Da li je onda, tih dugih godina golootočkih užasa, stradao zajedno sa čovekom zbog koga je moj otac bio isteran iz gimnazije? Možda su drobili kamenje jedan pokraj drugog? Možda su prošli kroz užasni doček od drugih robijaša porađanih u špalir? Verovatno da. I da li su takvi, obeščašćeni, obezčovečeni, imali šanse da razmene poneku reč i da li je Slave Sečkov rekao Venku Markovskom da je on ujak Svetislavu Prokopievu? Sigurno ne.

U jednoj od ranijih priča, “Slučaj Gorčina”, pokušao sam da ga iscrtam onakvog kakvog sam ga poznavao, u liku Gorčina, bivšeg golootočkog mučenika: … Ali, jadnik, bio je totalno pomeren. Sa ofarbanom crvenkastom kosom kao perikom i tamnim naočarima, stalno je kupovao ploče u muzičkom magazinu. Posle Golog otoka, smučile su mu se i politika, pa i ceo javni život. U zamračenoj sobi, sa spuštenim roletnama, puštao je gramofon. Zamišljen, ponekad bi zapevao sa pločom, ali najčešće je samo slušao, dajući takt prstima po noćnom stočiću. Već je imao jednu od najbogatijih skopskih fonoteka, uglavnom klasične muzike, iako je kupio sve dzezerske i šansonjerske ploče koje su se tada mogle naći…

U takvom raspoloženju i atmosferi, ujka Slave je doživeo relativno duboku starost. A moj otac je umro u svojoj 58-oj godini, sa još uvek mladalačkom oštrinom misli i neizdržljivim telesnim bolovima. Nije bilo fer da trpi te strašne bolove, nakupilo se toliko gorkih iskustava i pritisaka da bi postigao duhovnu zrelost pre mnogih svojih vršnjaka. A pri tom nije izgubio radost i žeđ za životom, što se moglo pročitati iz njegovih izražajnih, kestenjastih očiju: još bih želeo da živim i doživim! Njegova učtivost nije bila konvencionalna, njegova radoznalost nije bila iz učtivosti.

S makedonskog: Jelena Prokopieva

Pričam ti o Lotaru. Ne moraš to upamtiti, nema tu nikakve životne pouke, neće ti koristiti, takvoga čovjeka nikada nećeš naći pa da znaš kako bi s njim, pričam ti o Lotaru zbog žene koja ga je voljela, ona je stvarna, nju ćeš možda sresti, nju ili istu takvu, možda ćeš se zaljubiti, možda ti ostane za cijeli život, ili ćeš samo proći pored nje, vidjeti je u samoposluzi, reći dobro jutro, Gita, kako ste, Gita, a ona ti neće odgovoriti jer Gita ne odgovara, Gita šuti na pozdrave.

Lotar je tih godina bio najjači čovjek u gradu. Tako se barem pričalo, iako nikad nikome nije palo na pamet da provjerava. Živio je sam s majkom, gospođom Editom, koja je držala radnju za plisiranje suknji. Za oca mu se nije znalo. Tek pričalo se da je to bio neki njemački oficir, navodno se zvao Otto, i da je bila u pitanju velika ljubav. Noću bi kradomice dolazio kod gospođe Edite i ostajao do pred jutro. Nitko ga nikada nije vidio jer je ljubav trajala samo u vrijeme policijskoga sata. Otto se, priče govore, nije htio povući u travnju 1945. s ostacima svoje vojske, nego je dezertirao i skrivao se po šumama oko Sarajeva još dvije godine. Gospođa Edita odlazila je svake subote i nedjelje brati gljive, jagode, maline i uvijek se vraćala praznih košarica, ama, ja idem gore samo zbog čistoga zraka i ljepote, govorila je komšinicama, a one su znale da odlazi zbog Otta. Lotar se rodio u jesen 1946.: dijete sam htjela, a ne muža, rekla je gospođa Edita i nitko je ništa nije pitao. Komšiluk je mimo ružnih običaja čuvao njezinu tajnu i nikada nitko Lotara nije zvao kopiletom. Valjda i zato što je vazda bio mirno i tiho dijete, uvijek veći i jači od svojih vršnjaka, ali se nikada ne bi potukao, kao da je sve ratničko u njegovoj lozi bilo potrošeno i iscrpljeno prije nego što se rodio.

Bio je početak ljeta 1947. godine kad je gospođa Edita jedne nedjelje odijela dijete u brda. Neka se od ranih nogu uči, rekla je staroj Džemidžićki; nena je poljubila i nju i dijete: samo ti idi sine, i ne daj što imaš dok imaš. Vratili su se predvečer. Bilo je to posljednji put da je gospođa Edita išla u brda i pričalo se da je Otto nakon toga pješke otišao u Austriju, pa u Njemačku. Čekao je da vidi sina, pa da zauvijek ode kući.

Lotar je završio Prvu gimnaziju, pa je kao odlikaš upisao medicinu, i baš kad se mislilo da će u njegovu životu sve ići kao u pričama o dobroj i sretnoj djeci, na trećoj je godini fakulteta sreo Gitu Danon, apotekarovu kćer, od Lotara stariju dvije godine, koja je malo studirala, a više se zabavljala kršeći muška srca po Sarajevu, pijano i ludo kao da krši pivske boce dok ne dođe jutro i ne razbistri joj se glava. Ali Giti nikada nije dolazilo jutro, niti bi se ikad umorila od svoje čudne zabave. Čovjeka bi privukla k sebi, igrala se s njim sve do prvoga poljupca, a onda bi ga gurnula niz ulicu da se kotrlja do dna na svoju sramotu i na užas drugih koji nisu još osjetili Gitine čari, ali su znali da će i na njih doći red i da im se neće moći oduprijeti. Nakon nekog vremena svaki bi prebolio Gitu, neko vrijeme ne bi je spominjao, a nakon toga Gita bi za usta koja su osjetila jedan njezin poljubac postajala kurva. Jedini koji je nije prebolio, niti je o njoj ikada rekao ružnu riječ, bio je Lotar, ali i jedno i drugo promijenit će i njega i njegov život.

Ja ću te čekati, nije važno koliko, ali ću te čekati, a ti mi dođi kad se jednom istrošiš, rekao joj je nakon poljupca, a ona se smijala, dugo se smijala odlazeći niz Titovu ulicu u noć; tako se smijala da su se izlozi tresli na radnjama i da su žene izlazile na prozore da vide što se to tako smije u ovo doba noći i na ovom svijetu gdje ništa tako smiješno nije, niti itko tako zvoni smijehom, osim Gite koja i tako nije bila s ovoga svijeta i koju nijedna žena nije doživljavala kao konkurenciju jer je ona živjela poklonjeni život s tisuću ljubavnika i jednim poljupcem i već sutra je opet mogla biti mrtva.

Lotar je vjerovao da će mu se Gita vratiti i da do tog povratka mora braniti njezinu čast. Kad bi u društvu netko zaustio da kaže nešto o njoj, Lotar bi ponavljao: šuti, ja sam tu. Za divno čudo, svatko bi ušutio, iako nikome nije bilo na umu da bi Lotar mogao upotrijebiti svoju strašnu snagu. Išlo je to tako sve dok Gita nije potrošila Dinu Krezu, prijekog momka i bivšeg robijaša koji je već godinama harao po Italiji, a u grad bi dolazio samo da se pokaže i da potroši novac. E, taj Krezo je bio izvan sebe od bijesa, a još mu je netko kao za nevolju rekao za Lotara, u šali ga valjda upozorivši da se pred njim ne smije govoriti protiv Gite, na što je Krezo iz istih stopa pošao pred Medicinski fakultet, rekao pokazat ćete mi tog momka, čekao je, kažu, i dva-tri sata, što mu je samo pojačalo huju jer kad je naišao Lotar, Dino Krezo više nije bio kadar primijetiti kolikom se i kakvom čovjeku obraća, nego mu je prišao, uhvatio ga za kragnu kaputa, odozdo mu se unio u lice i glasom čovjeka koji za pasom ima pištolj tiho izgovorio: Jeb‘a ti ona čifutska kurva mater.

Ono što se dalje događalo gotovo i nije za priču, ali kažu da je Lotar uhvatio Krezu za oba uha i otkinuo ih, nesretnik se srušio, a on ga je onako ležećega udarao šakom u glavu. Kad je došla milicija, od Krezina lica nije ostalo ništa. Lotara su zaskočila četvorica milicionera, on ih je razbacao oko sebe, krenuo prema ulici i onda stao, sjeo na zidić, zapalio cigaretu, milicioneri su na tri-četiri metra od njega ukočeno stiskali repetirane pištolje i nisu se usuđivali prići. Sad je gotovo, rekao je on, ubio sam čovjeka. Tad su navalili na njega i počeli ga dušmanski tući šakama, nogama i drškama pištolja. Oni su nekako znali da se Lotar nikada ne brani. Valjda su imali iskustva, iako ne vjerujem da su čovjeka kakav je Lotar ikada sreli.

Osudilo ga je na petnaest godina robije zbog “naročito okrutnoga ubojstva”. U zeničkome zatvoru Lotar je ostao punih dvanaest godina, taman koliko je trebalo da grad na njega zaboravi i da se na ulicama pojave nove generacije koje ni o njemu, ni o sudbini Dine Kreze neće ništa znati. Ali Gita, nju niti je tko mogao zaboraviti, niti su njezina ljepota i smijeh u tim godinama ma zeru potamnjeli i urušili se, niti je prestala sluđivati svijet svojim jedinim poljupcem. Ljubavnici su već bili mlađi i po petnaest godina od nje, ali se ništa promijenilo nije, niti se pojavio muškarac koji bi odolio kad Gita na njega sijevne okom, niti je u čitavom gradu bilo tako pametnoga koji bi znao da se stotinu puta ponovljena priča uvijek mora završiti na jednak način.

Istoga dana, onoga ljeta kad je Lotar izišao iz zatvora, umrli su gospođa Edita Burić, vlasnica radnje za plisiranje suknji, i gospodin Moni Danon, najstariji apotekar u gradu. Prekosutra su u isto vrijeme sahranjivani na groblju Bare. Jedna je povorka krenula iz katoličke, a druga iz jevrejske kapele. Iza jednoga sanduka išao je Lotar, a iza drugoga Gita. Povorke su išle jedna do druge sve do raskršća na kojemu se razdvajaju putovi za katoličke i jevrejske grobljanske parcele. Gita Lotara nije ni pogledala, ali je Lotar umjesto za majčinim sandukom pošao za njom. Bio je to strašan skandal. Babe u crnini počele su se krstiti, svećenik je izgovarao neke dodatne molitve, katolička povorka bila je zgrožena, a jevrejska uplašena. Ljudi nisu znali što će Lotar učiniti Giti.

Nije joj, međutim, učinio ništa, osim što je rekao zdravo, Gita, a ona nije odgovorila na pozdrav, rekao je Gita, ja te čekam, a ona ga je pogledala kao da će se nasmijati, rekao je Gita, ovo je zauvijek, a ona ga je uhvatila za ruku i rekla dragi moj, ovo ispred mene je zauvijek i pokazala prstom na mrtvački sanduk.

Nakon povratka iz zatvora Lotar je počeo piti. Pio je uredno i po datumima, vidi se da mu je Švabo bio otac, govorilo se u komšiluku ne bez poštovanja, pio je svakog sedmog u mjesecu. Ovako bi to bilo: uđe Lotar u birtiju i naruči litru loze, gosti pođu da će izlaziti, zaustavi ih muklo Lotarovo ne i nitko se i ne pomakne. Svi čekaju što će se dalje događati i šute, ama čuje se muha kad, proleti i čuje se, svake tri minute, kako grlić boce dodirne čašu. Lotaru bi trebalo točno pedeset pet minuta da popije litru loze, ni minuta više, ni minuta manje. Nakon toga naručivao bi još litru, uredno platio konobaru i zagrmio svi marš van i izišli bi, uključujući i gazdu i konobare, a da Lotaru ni riječ ne bi rekli. Nakon petnaestak minuta u birtiju je dolazila milicija, Lotar se dizao na noge, govorio bi udarite, jebem vam i Titu i partiju, onda su ga tukli, on se nije branio, pa bi ga odveli u miliciju, prespavao bi u zatvoru i čekao sedmi u mjesecu. Pet je godina je jednom mjesečno Lotar dobvao batine i već se pričalo koliko mu je još ostalo i koliko će još sedmih u mjesecu trebati da milicija ubije Lotara.

A onda je počeo rat i Lotar je jednog rujanskog jutraprve opsade pod vratima našao ceduljicu na kojoj je pisalo: Želiš znati. Ja sam u Madridu. Gita. Valjda se prepala rata i otišla, a Lotaru je ostavila poruku jer je strepila da će i u Madridu netko poželjeti njezin jedan poljubac. Gita je već imala pedeset godina, što sarajevske oči nisu primjećivale, ali španjolske možda hoće, a Gita bez poljupca više neće biti Gita, niti će moći živjeti sama u svijetu bez povrijeđenih muškaraca.

E, sad, je li se Lotar ponadao da je njegovu čekanju došao kraj, da se Gita umorila i istrošila i da ga u Madridu čeka sa svojom ljubavlju, ili on jednostavno nije mogao zamisliti da ostane u gradu u kojem nema Gite, to je teško reći, ali od tog dana Lotar je počeo praviti planove kako da izađe iz grada i kako da dođe do Španjolske. Nije imao novca, niti je imao pasoš, niti je znao za način da dođe do jednog ili drugog. Bio je velik i sam u svome gradu, počeo je propuštati sedme u mjesecu, boljeli su ga bubrezi i rebra i sa svakim danom koji je prolazio od Gitine poruke Lotar je sve više postajao starac. Pobijelila mu je kosa, mišići više nisu bili glatki i napeti i sve je više bilo ljudi koji su znali proći pokraj Lotara a da se ne začude njegovoj snazi. Jedna jedina stvar bila je i dalje velika kao Trebević. On će otići u Madrid po svoju Gitu i po njezin drugi poljubac.

Nakon dvije i pol godine rata Lotar je nestao iz grada. Prethodno je još jednom pokušao posuditi novac za put, ali mu ga nitko nije htio dati jer su ljudi vjerovali da s takvih putovanja nema povratka, još jednom je pokušao dobiti pasoš, ali mu ga nisu htjeli dati jer je bio dovoljno jak za ratovanje i njegova ljubav nije imala administrativne snage. Nitko se nije iznenadio što je Lotar usprkos svemu tome otišao. Znali su ljudi da ono što između njega i Gite stoji nema nijedne druge prepreke do Gitine lude glave, a ona je bila čak u Madridu.

Nitko nikada neće saznati kako je Lotar prešao Bosnu, ni kako je prošao kroz sve one zemlje koje su mu stajale na putu, ni kako nije naišao niti na jednog carinika ili policajca, ni čime je i kako putovao; prvo sljedeće što se zna jest da se u policijskoj stanici u nekom madridskom predgrađu ukazao poput duha, mršav, bos i sav u krastama. Prvog policajca uhvatio je za ruku i rekao Gita Danon per favor, čovjek se prestravio, Lotar je ponovio Gita Danon per favor, okupila se sva policija, stiglo je i pojačanje, došla su kola Hitne pomoći, a Lotar je uporno govorio Gita Danon per favor; pola dana Španjolcima je trebalo da shvate kako Lotar ne zna ni riječi španjolskoga, onda su pokušavali na raznim jezicima, na njemačkom, talijanskom, engleskom, francuskom, a jedan se Lotaru pokušao obratiti i na mađarskom; Lotar je odmahivao glavom, sklapao ruke u molitvu ili grabio ljudima dlanove i ponavljao Gita Danon per favor.

Čovjek u bijelom bolničkom ogrtaču uzeo ga je pod ruku i izveo iz policijske stanice, Gita Danon per favor, Lotar je gledao kroz prozor, ambulantnih kola, čovjek ga je držao za ruku, promicao je Madrid kao na filmu i u nečijem tuđem životu, Lotar je lovio lica prolaznika, nadao se da će ugledati Gitu; umjesto nje vidio je plakat za dobrotvornu priredbu, a na njemu fotografiju spaljene Vijećnice. Sarajevo, rekao je Lotar, Sarajevo?, trgnuo se čovjek u bijelom mantilu, Sarajevo, potvrdio je Lotar, Gita Danon per favor, sklopio je ruke.

Lotar je ležao u bolničkome krevetu. Stopala su mu izvirivala kroz rešetke. Onako mršav i zarastao u bradu izgledao je kao grana nekog veličanstvenog davno izumrlog drveta. Postelji je prišao neki fini stariji gospodin, iza njega su bili policajac i liječnik, gospodin je sjeo pokraj Lotarovih nogu, Lotar je otvorio oči, Gita Danon per, favor, gospodin je spustio ruku na Lotarovo rame: Jesi li iz Sarajeva?… Jesam… Kad si došao ovamo?… Jučer… Odakle?… Pa iz Sarajeva. Gospodinu su se zacaklile oči, kako to već biva s Bosancima koji žive dvadeset godina negdje daleko, pa im neki samrtnik kaže da je upravo stigao iz Sarajeva. Tražim Gitu Danon, pokušavao se pridići Lotar, ona je iz Sarajeva, a sada je u Madridu, moram naći Gitu Danon, čeka me, a ja sam je čekao dvadeset i kusur godina. Gospodin je klimao glavom, prevrnut ću Madrid ako treba, Lotar mu nije vjerovao, ali se nije mogao pomaknuti, tako je bio umoran.

Te noći umirao je u Madridu najjači čovjek našega grada. To moraš znati jer takvoga čovjeka više nikada i nigdje ne možeš sresti. Nema ga na cijelom svijetu, ni tamo gdje ti živiš, a nećeš ga naći ni ako u Sarajevo dođeš tražeći ga. Ej, umirao je Lotar, posljednji i jedini, Lotar koji je Dini Krezi oba uha otkinuo i zatukao ga na kaldrmi ispred Medicinskog fakulteta i neka ga je zatukao kad je bilo zbog Gite.

Jutro nije dočekao pri svijesti. Nije se probudio ni kad je u sobu ušao gospodin od jučer, ni kad je za njim ušla Gita Danon, čučnula pokraj kreveta, spustila oba dlana na golemu Lotarovu nadlakticu, nije se probudio ni kada je rekla ja sam ti se istrošila, Lotare moj, nećeš me više čekati, došla sam ti, nije se probudio ni kad ga je poljubila, ljubila ga dugo u sive usne. Ali pazi, sine, što ti kažem, samo Gita Danon zna jesu li se Lotareve usne tada pomaknule, samo ona zna je li za ljubav bilo prekasno ili je ona ostala zauvijek. Ako je sretneš, nemoj je ništa pitati jer ti neće reći, neće te ni pozdraviti, Gita ne odgovara na pozdrave jer je hiljadu srca kršila samo za jednog Lotara.

Iz reda višega izvedena, stasala je obmana cijela:
prijetnje i ucjene, puk i urote i sakralni mitinzi…
Opet su scenom povijesnom ovladali oholi vikinzi
koji, o tempora!, slave sublimni spoj duha i tijela

Kad bi vidjet ih i čuti mogao onaj stari Rimljanin,
stvári po sebi odan, što kaza: Non quis, sed quid,
jamačno bio bi zapanjen, i bilo bi ga više no stid
pred licem kakvo je zadobio ni bog ni zemljanin

I božansko u dobu blasfemije tmurna je babaroga
(s njima ko nije, narav će Njegovu iskusit mrku!),
dok oni imetak društveni zgrću za sebe i za svoga

Evo, u bestijarij i pjesnik se uključi ovim sonetom,
udovoljivši aksiomu pripisanom mudrome Grku,
idiotom ćuteći se već i na njegovu koncu, netom

i tako smo nekad živjeli
po hladnim sobama i kupaonicama
rad u tvornici u tri smjene
a subotama poslije plaće na mađarsku pijacu
po vajkrem sir i uloške
u ledenom hangaru isprobavala sam odijelo za krštenje
ali rukavi su bili prekratki
kupila sam video kazetu
na kojoj poznata manekenka vježba biceps
ciganka s pijace je tečno govorila naški
daj mi malo pare ću ti nešto gatam
jedan crni ženiće te ali neće biti sreće
stali smo i u željeznom dućanu
stari je kupio žicu
da ogradi vrt od jagodine koze
ja ja koza esen ales
tumačio je začuđenom prodavaču
kad smo stigli kući
vježbala sam na hladnom podu
eć gete harum
njolc gilenc diz
uzdisala je slavna ljepotica
na tečnom mađarskom jeziku

*