Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Poslijepodne jednog pisca

    Moja draga izašla, ostavila me da u miru pišem, moram završiti tekst o pojmu supstancije, onda se vratila, zaboravila masku, jest da nigdje nikog nema, ali ipak, za svaki slučaj, onda opet izašla, eto je nazad s flašama, poklonio nam komšija za blagdane, žuri niz stepenice: “Zatvori vrata”, pred vratima mačak, dere se, hoće da uđe, otvorim, hranu sam mu pripremio, zvoni telefon, ne dižem slušalicu, sigurno su prodavači, moji prijatelji mi se javljaju na email ili mobitel na koji se također ne javljam, zvoni interfon, drugi komšija, čestitka, lakše mu je bilo osobno uručiti, pošta je previše opterećena, ne bi mi stigla prije proljeća, “Hvala, hvala”, supstancija je…, kuca susjeda, znam li radi li i jedna radnja, mačka se dere, hoće napolje, momak iz Amazona, mogu li primiti pošiljku za one iz kuće preko puta, moja draga stigla kupiti voće prije zatvaranja, jesam li završio tekst, nisam, kažem, imam ga u glavi, sad ću, samo neće biti o supstanciji nego o ljepoti stvaralačkog mira.

    Predrag Finci 28. 12. 2020.

    Treptaj

    …bicikl naslonjen na nabijeljenu topolu.
    (Haustor)

     

    Šajba stare Opel Vectre dugo nije oprana. Ovom cestom vozim i gledam je, pogledom prijašnjim. 

    Odmah iza zavoja, u kojem je davno na mopedu poginuo poštar, tabla je s imenom sela, a dalje je ravno i pusto. Gadna je srpanjska vrućina. Kroz muljave tragove ptičjih govana i uginulih mušica mali Cigani uz cestu bivaju nepokretni, poput drvenih kipova na mostu ispred lese seoskog naivca. U treperenju vrelog zraka vrijeme usporava, i kao bremenito nečim, lijeno se vuče ponad tih kuštravih, tamnokosih glava.

    Kuću će kupiti Cigani, zvao me je Dragina iz Općine. Do sela ne vodi pruga i već godinama, osim Cigana, s penezima pernatim i železnim, nitko ne kupuje. Kuća je je na dobrom mjestu, preko puta cirkve i parofa, ali ruševna i zarasla u visoku travu, štala i štagalj iza odavno su se urušili. Meni po gruntu pripada osmina, ali kazne za košnju komunalnom redaru plaćam sam. Ostali nasljednici godinama se ne javljaju.

    Ciganski sitniš za plaćene kazne. Nije od maminog vujca puno ostalo. 

    Vidim ga tek za svakog sedmog treptaja, kao djelić svakojakih tuđih prošlosti od kojih sam satkan.

    *

    Vujec ima šesnaest godina.

    Budi ga ženska krika na dvorištu. Na hladnim pločicama u hodniku skače na jednoj nozi, navlači predrte smeđe štonfe i istrčava na verandu.

    Dani se. Iz olovnog neba cijedi se prva pahulja. 

    Andriji je nebo palo na glavu. Stoji u blatu zguren i smanjen, u rukama gužva škrlak, tupo zagledan u vrh gumenih čizama. Sluša.

    Majkica nemoćno širi ruke, ne zna o čemu se radi, slabo i visoko cvili, svaka joj se riječ odbija o bezube desni, vraća natrag i ostaje zagušena.

    Andrijina žena viče, objašnjava – to je tele nami sve, pa sinek je mali još, moli – ako Boga znate, suseda, milosti imajte, majkica, pa navek smo Vam dobri bili, prijeti – ja bum sve vužgala, i svoje i vaše, vmorila bum i vas i sebe, vrnite tele.

    U čas vujcu misao ode za tim glasom, riječima se izgubi smisao, i tako glas, oslobođen i sam, lebdi nad dvorom.

    Pokret je u Andrijine žene izražajan i širok. Iz rupca žuti je pramen ispao i trese visokim čelom. Plave oči veće su nego obično, a svaki treptaj baca suznu iskru. Lice, puteno i svijetlo, žari se rumenilom. Zagrnuta je olinjalim muškim kožuhom, ne diše, pod sivom bluzom bubre i dišu samo krupne grudi i vujcu se učini da bluza biva sve tijesnija, zamamno se napinjući u ritmu uzbudljivog zibanja.

    Andrijina žena zakoračila je prema majkici, ili je vujcu izgledalo da je zakoračila, jer pokret je u Andrijine žene izražajan i širok. Vujec, u pedrtim i smeđim štonfama preskočio je dvije štenge, ali blato na dvoru smeđa je i žitka klizava varalica. 

    Ovo mora da je dodir hladnih usana, pomislio je vujec, pa potom začuđen trepće i skida blato s lica i očiju. Gleda u nježne u nježne, uske listanjke u debeloj, crnoj štrampli, kao da je neka carica greškom nazula prevelike blatne natikače.

    Vujec grabi grumen blata, gađa u krupne uzbibale grudi. Grumen leti kratko, vujec plače. 

    Svi vun z dvora. Svi….

    Te noći u gostioni Daj dam vujec je protiv Andrije prvi put igrao šnaps. Andrija je izgubio sav novac, pa je izbezumljen i ponesen željom da povrati izgubljeno založio tele. Izgubio je opet.

    Vujec je mlad, još šmrkljivec, jedva su ga nedavno primili za stol. 

    Nije vujca bilo strah, jer kad je kocka ozbiljna, on umije varati. Za svakog sedmog treptaja vujec u očima ostalih igrača vidi karte. Još malo i više nitko u selu neće kartati protiv vujca.

    *

    Dva dana poslije nebo je niže i pada gusti snijeg. Vujec se gega pustom cestom, otvorenim ustima obješenjački lovi pahulje, špil novih karata mu je u džepu, kantica mlijeka u ruci. Jutro je, Daj dam nije otvoren.

    Na plotu pored kuće stoji Andrijina žena, maše vujcu, zove ga tiho, novim, tamnim glasom. Ne nosi rubac, plava kosa, malo vlažna, nježno svjetluca, rastrla se po ramenima. 

    Odi no, ne bum te pojela.

    Vujec vidi sivu bluzu. Dva gornja gumba su otkopčana, grudi mirne. Prilazi plotu. Sklanja pogled od velikih plavih očiju, jer mjere ga odveć ispitivački, dok u njima zri još mlada nakana. Osjeti lagano duho sinoćnjeg češnjaka koji isparava kroz svilenkastu kožu. 

    Odi na čas vnoter, samo brzo dok niko ne vidi, Andrija je z malim pri doktoru v gradu.

    Vujec se oprezno obazire, nema nikoga. Ulazi.

    Tele nije vratio.

    *

    Rano je svibanjsko predvečerje, neprijatno hladno. Kiša je prestala i tek se razvedrilo. Udar crkvenog zvona rasipa se selom, kao neprijatan san za teškog buđenja. Puši se konjska balega, cvile kotači, vonjaju mokre uniforme, blato guta dotrajale teške čizme, dječurlija plazi po drvenim plotovima, živina riče. Utroba zemlje škripi. U mutnom, maglenom, crveno plavom sutonu na kraju neba i sve ravnice isparava dan. 

    Vojska se povlači žurno i neuredno.

    Vujec zaustavlja zaprežna kola, silazi ispred kuće. Ostalima daje znak da krenu. Pušku nije uzeo. Odite, stigel vas bum, samo da pozdravim majkicu. No, i karte nove zemem. Samo odite.

    Tama u kući znana je i bliska, u njenom hladnom zagrljaju vujec se kreće lako i tiho.

    U dnu kuhinje pored ugasle peći, uz očađen zid na kojem visi raspelo sa Jezušom bez glave, sjedi majkica. Na pola bešumnog kruga zaustavlja se krunica među mršavim, kvrgavim prstima, i kratkim, jedva čujnim uzdahom majkica pita: Sinek, vrnul si se?

    Vujec stoji, ne prilazi. Gleda. 

    Za sedmog treptaja vidi vrijeme koje je majkici preostalo: u dva mjeseca iz starog tijela će ispariti voda, strunuti masti i na kraju preostati ono malo zlata, 0,000014%, smežurana koža i kosti.

    Vujec izlazi iz kuhinje, u hodniku skida čizme, mokru, izderanu uniformu, prljavu košulju i smrdljive gaće. 

    Zidno zrcalo u hodniku, načeto rđom, nalik je pjegavom licu. A u tom zrcalu titra sjena, uskih ramena i širokih kukova, sva nekako naopaka.

    Vujec osjeti da mu je hladno, jako hladno, i zna da dalje neće ići.

    *

    Beskrajni umor vujcu je zatomio svaki strah. Priveo ga je klempavi dječak s velikom zvijezdom na kapi, bez grubosti i viška riječi, i sam, izgleda, umoran od vlastite važnosti. Četiri dana vujec je proveo u učioni seoske škole s još desetak muškaraca, iznenada preobraženih iz vojnika u zbunjene i zabrinute težake. Spavao je vujec, ili pokušavao spavati, na spojenim školskim klupama, jastuk mu je dlan pod obrazom. Cijela mu ruka zato trne i postaje tuđa. Njome lagano udara po bedru da krv kola i vrati ruku tijelu. A plahi čovječuljak što spava na klupama do, sav žut od neke bolesti i stalno budan, napregnuto sluša, križa se i misli da vujec bludnom maštom i grešnim činom krati duge noći.

    Treće noći, pred svitanje, vujca budi sjećanje. Otvara oči i za svakog sedmog treptaja vidi nečiju tešku misao, koja mu pada na prsa i smeta disanju. 

    U svitanje je došao klempavi dječak i odveo vujca u negdašnji učiteljski stan na dnu školskog hodnika u kojem sada ispituju sumnjivce. Zrak u sobi smeđe je boje; duhanski dim lijepi se za oljuštene zidove. 

    Za stolom sjedi Andrija. Puši polako. Sporo kimne krupnom glavom i pokaže vujcu da sjedne s druge strane stola. Andrija se u šumi rasčovječio, kao da je drugi odrastao. Raširio se u ramenima. 

    Ispod teških vjeđa on ne gleda nego viri zelenim okom, mutno i neodređeno, pa na čas gotovo tužno. Bujan žuti brk rubi mu gornju usnu, ali sav visi, i takav svinut daje licu izraz tegobne zrelosti, u kojoj svaka ljudska potreba na koncu biva bez svrhe. Jer zapravo što preostaje: opet i stoti put ispočetka, sricati crvena slova na bijelom papiru. 

    Vujec je dao iskaz. O zimi, strahu i jadu zbunjene satnije, kišnoj kapi što se smrznula na rubu grane, skrivanju od svake vojske i dugom čekanju. Bez žrtve i krvnika. Nije bio siguran sluša li ga Andrija uopće, jer njegove su vjeđe pale, a brk se i više objesio, i isljednik se vujcu činio prisutan tek kao teško noćašnje sjećanje i velika, mirna tuga.

    *

    Sutradan ujutro vujec je pušten kući, a na izlazu iz škole, klempavi dječak, sa zvijezdom na kapi, namignuo mu je zavjerenički i šapatom rekao da je nova vlast zabranila svako kockanje.

     

    Nedim Tanović 27. 12. 2020.

    Rođenje u Šumarevoj kući

    Pred Božić se, kao i svake godine, epidemija bližila vrhuncu. Samo da prođe Nova godina i da zagazimo u siječanj, sve će biti lakše. Kada stignu prve mimoze s juga velikoj je infekciji kraj. Ljudi su u to vjerovali, jer živ čovjek mora u nešto vjerovati, premda bi proljeće još bilo daleko, a tek se s proljećem, i to ako dobro zatopli i ako iza olovnih sivih oblaka izbije sunce, virus povlačio. Jednom je soju bivao kraj, a sljedeće jeseni će se, negdje početkom listopada, pojaviti novi. I tako već godinama, desecima godina, tako još od onoga vremena, koje ljudi ne pamte, kada se virus prvi put pojavio. Prije toga se, kažu priče, živjelo i umiralo mimo kalendara. Onako kako bi kome došlo. Je li postojalo to vrijeme? Ako jest, ne bi se reklo da je bilo bolje od ovog u kome živimo, jer sad se umire uglavnom samo pred Božić, a tada se vazda umiralo, i nije bilo tog sunca i ljeta kada je čovjek mogao biti siguran od smrti.

    Te se godine virus zvao covid-365. Prvi su ga, već početkom rujna, izolirali znanstvenici Mikrobiološkog instituta doktor Danilo Nikočević Poskok iz Kotora. Bio je to veliki uspjeh za malenu Crnu  Goru, ravan osvajanju Lige prvaka u nogometu. Prije toga su se godinama kao prvijenci u izoliranju virusa, kako se to u Crnoj Gori kaže, izmjenjivali znanstvenici iz Kine, Rusije i Njemačke. Samo se jednom dogodilo da je brži od njih bio institut iz Turkua, u Finskoj. Više puta se, istina, događalo da su stizale lažne vijesti iz manje poznatih a ustvari nepostojećih instituta, o izoliranju virusa, ali kada se shvatilo da to diktatori, satrapi i svedršci iz kojekakvih orijentalnih i okcidentalnih vukojebina pokušavaju stjecati svjetski ugled i popularnost, nalazi iz tih instituta i zemalja – razumjet ćete zašto im nećemo spominjati imena – naprosto su se prestali uzimati u obzir. Tim je veće bilo iznenađenje da su baš mladi Kotorani prvi uspjeli izolirati virus, i to u godini u kojoj će on ponijeti jubilarno ime, ono koje simbolizira kalendar po čijem ritmu živimo i umiremo.

    Virus je, kao i većina prethodnih, napadao pluća, ali je, češće no ranije, izazivao virusnu upalu moždane ovojnice, meningitis koji je u gotovo sto posto slučajeva bivao smrtonosan. Rano izoliranje virusa ovaj put je, međutim, pomoglo i relativno brzom licenciranju cjepiva i cijepljenju europskog stanovništva, tako da na kraju covid-365 i ne pamtimo po velikom zlu. Ali ga, možda, pamtimo po nečemu drugom.

    Epidemije ne samo da su preuredile naše kalendare i čovječanstvo poučile kad je vrijeme za umiranje – u zimu, naravno, kad i sve drugo u prirodi pada u vječni san – nego su preuredile i načela na kojima je zasnovana civilizacija. Slabije upućene vrijedi podsjetiti: u vremenima prije covida historiografija je bilježila društvena, politička i kulturna iskustva prethodnih naraštaja, a književnost, film, slikarstvo i glazba bili su temelj čovjekova doživljaja svijeta. Bili su otprilike ono što je u današnje vrijeme epidemiologija. Međutim, u svakogodišnjoj brizi oko preživljavanje vrste najprije su morali biti žrtvovani običaji iz prethodnog života. Nakon običaja nepotrebnim su se pokazala i kolektivna sjećanja, a povijest je, sasvim logično, zamijenjena epidemijskim statistikama i njihovim višegodišnjim usporedbama. Umjetnički ceremonijali su zbog svoga visokoga epidemijskog rizika – film, slikarstvo, glazba, te osobito književnost, odvlače pažnju od onoga što je za opstanak najvažnije: bolesti i načina kako je izbjeći – iziskivali strogo provođenje zakona o konzumaciji umjetničkog djela, pa je još u ta davna vremena epidemiolozima uza sve njihove teške i odgovorne dužnosti pridodana i ta da izdaju i potpisuju dozvole za čitanje knjiga, slušanje glazbe ili gledanje filmova koji ignoriraju temu covida…

    U vremenima prije našega vremena sjećao se tko je čega htio, čitao je tko je što htio, pa se tako čitala čak i Biblija. Umjesto da se mole Bogu da ih spasi od bolesti i od morije, a da Bibliju ostave onima koji su za nju stručni, obični su se ljudi zabavljali svetačkim zgodama i nezgodama i avanturama mladoga Isusa Krista. U to čudno vrijeme, ako je takvog vremena uopće bilo, i ako sve ovo nije proizvod bolesne čovjekove mašte, u predbožićno se vrijeme pjevalo po crkvama, slobodno su se prenosili virusi, a s njima i priča o tome što se događalo u božićne dane prije više tisuća godina.

    Ali pustimo ta prastara vremena, evo što se zbilo na Božić u godini covida-365, a to je bilo prije samo nekoliko godina, možda lani, možda prije tri-četiri godine, trebalo bi konzultirati epidemiologe i pogledati usporedne epidemijske statistike:

    Ako se s Velikogoričke ceste skrene prema golemoj ružnoj zgradi američke ambasade, pa se zakrene uz nadvožnjak, i lijevo se, ispred kavane Galerija, krene prema Hrašću, i kroz Hrašće dalje, preko pomoćnog Savskog nasipa, podignutog, kažu, za vrijeme komunizma, u davnome dvadesetom stoljeću, stiže se u Lukavec. Na izlazu iz tog velikog sela, s rodinim gnijezdom na raskršću puteva u centru sela, gusta je i zapuštena bjelogorična šuma. Nekad davno tu su se rušila stabla i sjekli balvani za industriju namještaja. A onda se namještaj počeo izrađivati od aluminija i plastike. 

    Tri kilometra niz šumu, uz put prema selu Markuševcu, skretanje je na stari kolski put, koji je zarastao u šiblje i kupine. Krene li se tim putem, četristotinjak metara duboko u šumi jednokatnica je, načinjena od hrastovog drveta. Jedni govore da je to vještičja kuća, drugi kažu da je tu u davna vremena živio šumar. Pijanac, koji je tukao ženu, i ona se nesretnica objesila. Odmah zatim se, pun grižnje savjesti, objesio i on.

    Kuća je, kao i sve drugo u ovoj šumi, kojoj se, kao i tolikim našim šumama, potocima i predjelima, ime zagubilo u vremenu, zarasla u šiblje i šikaru, u beskrajan niz onih kržljavih i nedoraslih stabalaca, koja su iznikla iz sjemena šume, ali nisu imala dovoljno svjetla, prostora i topline da se normalno razviju. Ta stabla ovog kroničara i bilješkara podsjećaju na sve nas, koji živimo u tim tijesnim kalendarima, u kojima je zima najčešće godišnje doba, i nismo se stigli ni okrenuti, ni odrasti, a već nam je opet vrijeme umiranja.

    Premda u kuću godinama nitko ne zalazi, i svud oko nje vlaga je i bogata trulež, iz koje džikljaju sve nova stabalca, hrastove oblice od kojih je sagrađena ne trunu, i kuća se u toj posve nekućevnoj i neljudskoj atmosferi bolje drži nego da je sagrađena od cigli i betona. Mogla bi tako i stoljećima, dok sve oko nje bude trunulo i propadalo, jer je hrastovina, ako ju majstor dobro obradi, trajnija i od kamena. Kažu da hrastovi trupci i pod vodom ostaju sačuvani, eno ih u močvarnim ravnicama Kopačkog rita, još iz vremena prije covida, kada je to mjesto bilo nacionalni park.

    Ali u mjesecima pred Božić covida 365 netko je došao u kuću. Bilo je to ono vrijeme, netko će ga se i sjećati, kada su nakon nekoliko godina uzastopne morije, u kojoj je od naročito agresivnih sojeva virusa za nekoliko zima pomrlo deset posto europskog stanovništva. Tada su s istoka opet nahrupile nepregledne mase ljudskoga svijeta, gladnog, žednog i obeznađenog, koji je i u takvoj Europi vidio neki svoj spas. Uzalud se po njima pucalo iz teških strojnica, uzalud ih se zatvaralo u sabirne centre opasane bodljikavom žicom, u kojima bi dugo umirali od gladi, trbušnih infekcija i nečistoće, oni su i dalje navaljivali, prinoseći svoju žrtvu sreći nekoga svog dalekog budućeg pokoljenja. Osim toga, da previše ne raspjevavamo priču, u svakoj velikoj seobi, pored tisuća onih koji stradaju provuče se barem deset onih koji stignu na cilj. Takvi pronalaze sreću i tamo gdje sreće nema ni za koga drugog.

    Nakon što su prvi valovi gibajućeg ljudskog mesa zaustavljeni olovom i nakon što su po rubovima jadnice Europe izniknule na stotine koncentracijskih logora, nakon što su se tajni izvještaji o ubijenim i pomrlim ljudima već brojali u milijunima, ali, važnije od svega toga, nakon što se, kako to već obično biva, reakcija organizma prema uljezu počela pretvarati u autoimunu bolest, pa su Europljani počeli jedni u drugima gledati migrante, koje treba teškim strojnicama ili kolektivnim smještajima liječiti od viška nade, politika prema migrantima se nakratko promijenila. Odlučeno je da se popišu svi koji su zatečeni unutar Unije te da im se daju određena prava, koja su manja od građanskih, ali svakako veća od ropskih, a da se djeca bez roditelja trenutačno patrijaliziraju, da ih posvoji domovina na čijem su se teritoriju zatekli, te da se na taj način rješava veliki demografski gubitak iz proteklih nekoliko godina. Toj “djeci Europe”, kako su odmah nazvana u Bruxellesu, ili “djeci domovine”, kako ih se prihvatilo nazivati u većini zemalja, omogućeno je odrastanje u dobrostojećim obiteljima, koje će im omogućiti da postanu istinski domoljubi i Europljani.

    U to vrijeme, u kasno ljeto covida-365, odnekud iz Bosne, vjerojatno tamo odnekud od Cazina i Bihaća, u ovaj kraj nadomak Zagrebu pristiže nekoliko stotina ljudi. Većina ih se odmah predala, da bi bili popisani, dok su se oni oprezniji skrivali naokolo, po šumama i napuštenim vikendicama duž Vukomeričkih gorica. Domaći ljudi nisu zgrabili lovačke puške i lovili ih, kao što je to običaj u nekim drugim krajevima, nisu ih prijavljivali policiji, niti su ih tjerali iz svojih kukuruzišta i povrtnjaka, kad bi ih zaticali u krađi. Naprosto su se pravili da ih ne vide. A kako ne može dugo trajati da čovjek ne vidi čovjeka koji je tu pokraj njega, s vremenom su, još prije zime, uspostavili s njima nekakav prirodan odnos. Unajmljivali bi ih za sitne poljodjelske poslove, pa bi ih plaćali hranom i svježim mlijekom. Jedni druge nikad nisu gledali u oči, niti bi jedni druge pitali za ime. Ne možeš tuđu nevolju na sebe prihvaćati. Previše ti je vlastite tuge i svojih mrtvih da bi primao tuđu tugu i okolo pronosio njegove mrtve. A njima, strancima, bilo je da o domaćima ništa ne saznaju, jer sa svakim saznanjem o čovjeku bivaš sve teži, a njima je još daleko da lete. Ovo je rub Europe, a oni su pošli prema centru. Ali svejedno, nakon svih tih ubijanja i logora, neka se dobrota zametnula među ovim svijetom.

    Bilo ih je, međutim, i tako nepovjerljivih da nisu ni izlazili iz šume. Neki su imali i dobre razloge da budu nevidljivi. Merjem je bila noseća, a s njom je išao onaj kojem se nije znalo ime. Kada bi ga upitala kako se zove, on je slijegao ramenima, baš kao da nema imena. Možda bi mu i povjerovala da ga nije imao da nije bio zidar. Ne može baš biti da čovjek u životu nauči zidati kuću, a da na tom putu ne stekne i neko ime. Bio je dobroćudan, jak kao zemlja, i vrlo plah. Svega se on plašio, pa mu je Merjem bila ko nema zaštita. Ona ga nije tjerala od sebe, nego se koristila njegovom snagom kao svojom vlastitom. A on se koristio njezinom pameću i junaštvom. On je mislio da se to zove junaštvo.

    Nije se htjela prijaviti, jer je bila noseća. Plašila se da joj ne oduzmu dijete. Ovim ljudima trebaju djeca da bi ih dalje bilo, i ona to razumije. Ali njihovo trebanje nepomirljivo je s njezinim trebanjem. Ovo je njezino dijete, i ne može ga se odreći čak ni ako zna da bi mu s njima bilo bolje. Ali kako bi njoj bilo bez njega? 

    To je zidaru odgovaralo, jer se ni on ne bi prijavljivao. Njega je plašilo drugo nešto nego nju. Plašilo ga je nešto što nije znao izgovoriti, ali što se na kraju svodilo na isti strah. Ako se prijavi, oni će ga oduzeti od njega samog. Ti ljudi previše ispituju. Da bi te popisali, oni o tebi žele previše toga znati. Uključujući i ono što ti ni sam o sebi ne znaš. Tako je on rekao Merjemi, i tako su se njih dvoje složili oko neprijavljivanja. To ih je učinilo jednom malom zajednicom, sačinjenom od žene, muškarca i djeteta koje će se tek roditi.

    Sklanjajući se od ceste našli su se usred gustiša iz kojeg kao da je izniknula prostrana i moćna, velika drvena kuća. Zidar nikada nije vidio kuću od drveta. Tamo odakle on dolazi jedva da ima drveća. Poneki cedar i palme, možda i platan, među ruševinama nestalih gradova. Ali to da ljudi grade kuće od drveta, to je za njega bilo čudo! Navikao je graditi od mrtvoga kamena, a tu su ljudi gradili od živoga drveta! Ovo je raj, šaptao je, ovo je raj, i prelazio dlanovima preko čvrstih hrastovih oblica, ovo je raj, ovdje ćemo ostati, a ona ga je gledala, ganuta njegovom srećom. Tko zna otkad već nije vidjela sretnog čovjeka, a ništa tako ne razvedri i ne utješi kao tuđa sreća. Tako je mislila Merjem, i tako je zidaru govorila. I tako je poslije govorila ljudima.

    Ušli su u kuću, u kojoj je sve bilo kao onoga dana, prije mnogo, mnogo godina kada je iz kuće mrtav iznesen posljednji šumar. Ili kada su, vjerujete li u drugu priču o kući, iz nje na metlama sunule i tko zna gdje se izgubile posljednje vještice. Merjem i zidar nisu, srećom, znali ništa o kući. Ona je mela ostatke šišmišjih krila, što su se sasipali u prah. Činila je to onom posljednjom preostalom vještičjom metlom. A on je, u potkrovlju kuće, s greda razvezivao dva još uvijek savršeno čvrsta užeta s isto tako savršeno vezanom omčom, o kojima su jednom davno visili pijančeva nesretna žena, te zatim i njezin grizodušni muž. Ne samo da zidar o njima ništa nije znao., nego nije prepoznavao ni namjenu ovakvih užadi. U njegovom kraju, naime, ljudi se nisu vješali, nego bi sebi, kad ih spopadne posljednji očaj, rezali vratove oštrim noževima.

    Tako su se naselili u Šumarevu ili u Vještičju kuću, za koju, pravo govoreći, većina ljudi nije pamtila niti to da je ikad bila Šumareva ili Vještičja, kao što, čekajući još jedan Božić i vrhunce covida-365, nisu pamtiti ni što se na Božić zbiva, nego su se samo usrdno molili, po pravilima i redoslijedima što su im stizali iz njihovih crkava, od župnika koji su još uvijek bili u pobožnostima učevniji od puka. Merjem i zidar niti su čekali Božić, niti su o Božiću imali ikakvih saznanja. O svojoj vjeri, pak, po kojoj su se razlikovali od vjere našega svijeta, prestali su voditi računa. Teško je putovati i vjerovati.

    Zidar je sakupljao šumske gljive, a noću se, premirući od straha, spuštao sve do prvih polja i voćnjaka, gdje je sakupljao jabuke, kopao krumpire te brao i kupio kukuruze preostale od kolovoške berbe, i iz obližnje tvornice baklava donosio velike plastificirane pakete namijenjene izvozu, što bi ih krao ispod cerada kamiona, koji će ujutro putovati prema Austriji. (E, mislio je, da mi se sad smanjiti, i velik kao baklava, sav ušećeren stići do Austrije! Odmah zatim grizla bi ga savjest: kakav je on to čovjek pa bi ostavio trudnu ženu? Sreća da je dragi Bog tako učinio da se čovjek ne može pretvoriti u baklavu.)

    Krajem listopada i početkom studenog, kada se epidemija ponovo raširila, i već se napoprijeko umiralo od meningitisa – probudiš se ujutro zdrav, oko podne ti skoči temperatura, u predvečerje već si mrtav čovjek, a relativno sigurni bili su samo oni koji su bili toliko bogati ili utjecajni da do njih stigne Njegoševo cjepivo – tako nazvano u čast mladih kotorskih mikrobiologa koji su prvi izolirali virus, par iz Šumareve kuće druge je brinuo brige. U poljima više nije bilo kukuruza, sav je krumpir bio povađen, opustjeli su i voćnjaci, tako da su preživljavali na gljivama i baklavama. A i s gljivama je bila nevolja: zidar je znao samo to da se ni za živu glavu ne smiju brati gljive koje su lijepe i šarene, jer te su otrovne. Jestive su samo ružne, sive i smeđe. Dvaput se, međutim, dogodilo da im bude zlo, i da oboje više dana boluju, jer se i među smeđim i sivim našla neka koja nije bila dovoljno ružna, pa je bila otrovna.

    Plašio se za dijete. Što će ako se ne rodi živo? Najprije, srce bi mu prepuklo od tužne majke. Onda, kako bi uopće nastavio živjeti, i zašto bi nastavio živjeti, ako se dijete ne rodi živo? I kako bi svijet nastavio postojati, ako se dijete ne rodi živo? Pitanja su to koja su mučila zidara, ali ništa on o njima neće reći. Ni Merjemi, da je ne bi uznemiravao. Ni ljudima, jer ljudi ne samo što ništa ne bi shvatili, nego bi mu uzimali dušu sa svakom njegovom riječju. 

    Pa kako onda znamo za zidarevu strepnju? Znamo tako što zna priča, a ona je uvijek pametnija i zna više od onih koji je pričaju.

    Početkom studenog su, bez obzira na sav oprez, počeli ložiti. Merjemi je, s trbuhom do zuba – kako se u našim krajevima kaže, bilo studeno. A onda je zidaru bilo još studenije, jer što će ako Merjema dobije upalu pluća i umre. Vidio je sebe kako je sahranjuje u ovu mokru i trulu zemlju, koja gladno u sebe prihvaća sve što je mrtvo, i kako o istom u materi sahranjuje njeno nerođeno dijete. I tu ga više nije bilo briga hoće li ljudi iz sela vidjeti dim nad šumom i nad Šumarevom kućom.

    A naravno da su ga odmah vidjeli. Ali već su i bez dima znali da je nešto u šumi. Ili da je netko u šumi. I prema tom nečemu bili su nepovjerljivi i distancirani. Ali ne toliko da bi šumu prijavljivali vlastima. Ne, nikako nisu bili baš toliko nepovjerljivi. Osim toga, prijave li šumu vlastima, postradat će i ti ljudi oko njih, koje ne gledaju u oči, ali ih koriste za sitne poljske poslove. Eno ih kako već u studenom, premda je tomu vrijeme u siječnju, pale strnjišta po poljima, koja onda gore i gase se, i s nebeskih visina, dobrome Bogu i putnicima s međunarodnih letova, izgledaju kao sporogoreći fitilji vremena što prolazi. Ali nitko nije bio toliko znatiželjan da prođe kroz šumu, sve do Šumareve kuće, pa provjeri tko u njoj živi.

    A onda se, u predbožićno vrijeme, kada je sve zatvoreno i nigdje se ne može, jer je epidemija na vrhuncu, i ljudi se u samoći mole onako kako ih njihova vjera i crkveni kalendari uče da se valja moliti pred Božić i o Božiću, zidar u očaju odvažio da provaljuje u kuće i da prosi i išće hranu za Merjem. Golem neki čovjek, rekli su prvi kojima je došao. Ali dobar je, nije strašan, rekla je studentica, kojoj je provalio u kuću ne znajući da je ona unutra i da uči za ispit iz teorije književnosti. Možda je i strašan, rekla je starija žena, rodom iz Bosanske Posavine, ali ga je život naučio da ne bude strašan… Pričali su tako, i davali mu, tko je što imao. A on je sve to donosio Merjemi, koja samo što se nije porodila.

    I sve u istom strahu, spuštao se svaku večer do Lukavca i Lomnice, ljudi su ga tamo čekali, premda su se pravili da su iznenađeni, i davali mu. Darivali su ga, i baš im je u njihovoj čamotinji i tom vječnom zimskom jadu od epidemije i od umiranja bila milina da tog bezimenog čovjeka, koji je za sebe znao reći samo to da je zidar, tako darivaju.

    A onda nije došao jedne, pa druge, pa treće noći. Nakon što ga danima nije bilo dogovorili su se autolimar, smetlar i poreznik da ga pođu potražiti. Možda bolestan leži, možda je neka nevolja s tom ženom kojoj nosi hranu, tko zna što je, ali ne može čovjek samo tako gledati kako se nepoznat zlopati. (Ne zna se tko je prvi ovo izgovorio, autolimar, smetlar ili poreznik, ali sva trojica su odmah zatim zanijemili od iznenađenja, baš kao da su čuli nešto što im je dugo bilo navrh jezika i napol uha…)

    One posljednje noći kada se spuštao do sela po jelo i pilo, Merjem mu je rekla da bi od sutra morao ostati tu. Može nakratko obigrati oko kuće, poviriti u šumu, osluškivati granje, ali ne bi smio daleko ići. Jest da nije babica ni babac, nego je zidar, ali isto tako ni ona nikad nije rađala, i više će o toj stvari znati ako su zajedno, u dvije glave. Nije ju dobro razumio, ali je znao da nigdje ne smije ići. 

    Začudo, na kraju, sve je dobro prošlo, na slamarici, u gostinskoj sobi, slučajno tu, jer se Merjemi činilo da joj se piški, pa ju je uhvatilo baš tu, i sve je za pola sata bilo gotovo. Istina, dugih su njoj, i predugih, bili tih pola sata, jer nije smjela zakukati ni vrisnuti, pošto je strahovala od zidarevog straha, da ga njezin vrisak ne potjera u bijeg, da nesretnik njezin sasvim ne izgubi razum od brige.

    Tako je rodila bez glasa, a on joj je, kako mu je rekla, zidarskom špahtlom presjekao pupčanu vrpcu. To je sad to, rekla je, tako počinje život. 

    Hrane je u kući bilo toliko da nije trebalo ići do Lukavca i Lomnice, a ni njoj nekako nije bilo drago da on previše ide po vani. Bilo je hladno, sa svih je strana stegao onaj starinski zimski led, koji njih dvoje nikada nisu doživjeli, jer ga nije ni bilo tamo odakle stižu, ali Merjemi bio je to znak da se sav svijet okreće prema unutra, da ne treba nigdje ići, osim po drva, da se još više i više naloži.

    Eto kakva su sve čuda moguća, rekla je, u kući od drveta ložimo drva, i taj nas oganj grije, umjesto da spali i nas, i sve oko nas.

    Pa se nasmijala i rekla mu: Zašto se ti, dušo duše moje, toliko bojiš?

    Zidar je samo slegnuo ramenima, kao da ga je opet upitala kako se zove.

    A onda su prošli božićni dani, i dalje je bilo jednako hladno, kada su se na njihovim vratima-  ili na vratima kuće koju su najednom doživjeli svojom – pojavili autolimar, smetlar i poreznik. Autolimar bio je visok, mršav i plav ko palačinka. Smetlar je bio malen i crn kao noć. Poreznik je nosio naočale. Morao ih je imati, jer bi ga bez naočala bilo nemoguće opisati.

    Svaki je ponešto umotao u sjajni papir, svaki je vezivao šarene mašne, jer ne možeš tako praznih ruku doći.

    Pustila ih je u kuću, dok je zidar drhtao u strahu, tamo između postelje i zida.

    Dijete!, uzviknuo je jedan od njih, ne zna se koji.

    Ili su u isti čas uzviknula sva trojica, ni to nikada nećemo saznati.

    Pa zašto nam nisi rekao?

    Opet je slegnuo ramenima. A onda je odmahivao glavom. Ne, nije on otac, rekla im je. O tome uopće nije razmišljala, o ocu i o očevima. To je nešto kao iz nekoga drugog svijeta i vremena. Ali kako god bilo, istinu će im reći, ona zapravo ne zna tko je njezinom djetetu otac. Neka ga oni zbog toga ne gledaju kao da mu nešto nedostaje. Ništa ovom djetetu ne nedostaje. U njemu je sva moja sreća, rekla im je, i sva sreća cijeloga svijeta, suze su joj na to krenule, pa su se, ne znajući zašto, o istom, njezinom trošku rasplakala i njih trojica. Samo je zidar stajao između zida i peći, zbunjen što najednom svi oko njega plaču. Ili skoro svi, jer dijete nije zaplakalo. Nas dvojica ne plačemo, pomislio je zidar. I prvi put osjetio je ponos.

    Morali bismo slagati, a nikako to ne želimo, kada bismo pokušavali ispričati što je dalje bilo s Merjemom, zidarom i djetetom, i kako je završila ova priča iz godine epidemije covida-365. Ali od tog su vremena božići u ovom kraju nekako ljepši i vedriji, bez obzira na to što su ponovo zaredali najopasniji sojevi virusa, koje je najteže izolirati. Prođe tako zima i bez cjepiva, s mnogo mrtvih i s malo preostalih sjećanja, ali ljudima se, posebno onima koji stvarno vjeruju, učini da se imaju čemu i moliti ako se sjete te žene, bezimenog zidara i njihovog djeteta, koje se rodilo tu, u našoj šumi. A i onima koji se mole samo zato što strepe od vlasti i policije, ili su toliko hrabri da su prezreli svaku molitvu, biva milo što su jednom već davno, sve davnije i davnije, njih troje bili kod nas, i što se taj dječak kod nas rađao u doba općeg umiranja.

    Miljenko Jergović 27. 12. 2020.

    Fuga za notni papir i pivo u doba Corona virusa

    Nije već dugo bilo kelnera, a bio sam žedan kao pas. Strahovao sam da ne isplazim jezik suv kao barut i stanem da dahćem (lechzen). Utom je, video sam kroz veliko staklo, dojurila mlada žena na biciklu. Nije ga parkirala, bacila ga je na zemlju, utrčala u restoran i nestala iza šanka. Kao da je jurio neki opasan insekt, zujale za njom ose, zelene muve mrtvačke ili neki nevidljivi virus. Upravo sam dovršavao belešku: “Samoća-situacija ispadanja iz zajednice a ne psihološki doživljaj. Samoća nije subjektivno stanje nego objektivna situacija u svetu. Sudbina čovekova je upućenost na okolni svet, na zajednicu otuda je samoća sociološko pitanje…” Ponestalo mi je papira. I piva. Pojavila se zadihana, opasana keceljom i stala da skuplja porudžbine. Doskakutala je kao košuta do mog stola. Bila je lepa na neki neobičan način. Kosu boje divljeg kestena na potiljku pokupila je u punđu. Taj predivan rožnati ukras otklonila je da bi istakla mapu svoga lica, otvorila pristup svetlosti, bila izložena pogledima iako je njeno lice bilo prekriveno vizirom i stvaralo utisak da se svi ovde prisutni nalazimo u sanatorijumu.

    Šest piva, rekao sam. Biće vam toplo treće posle prvog. Onda tri puta po dva. Zamolio sam takođe za komad praznog papira. Donela mi je istrgnute listove notne sveske. Nisam mislio da komponujem uprkos prigušenoj džez muzici sa razglasa. Mogao sam da razdvojim instrumentalnu liniju svakog instrumenta. To mi je genetski dar. U nekom blagom bunilu koje kao da prethodi snu, iako potpuno budan, kada čujem muziku pronalazim analogiju, prisnu povezanost između boja, zvukova i mirisa. Čini mi se kao da su sve te stvari ponikle iz istog zraka svetlosti, da treba da se sjedine u čudesnom saglasju. Miris, mrkih i crvenih tonova, posebno magično deluju na mene. Tonem u sanjarenje, a tada čujem kao u daljini niske dirke klavira, duboke zvuke oboe.

    U restoran je galameći ušla grupa mladih ljudi sa maskama na licu. Počinje maskenbal, neveselo penetrira nova scena u moju meditativnu spisateljsku zadubljenost. Šta će im maske, ovde su stolovi postavljeni po propisima “socijalne distance”. Otkuda taj neologizam protiv elementarne ljudske potrebe za socijalizacijom? Zar nije bilo adekvatnije da se nazove “fizička udaljenost”?

    Negde je rečeno da je čoveku potrebno osam zagrljaja dnevno da bi se osećao srećnim. Svih ovih meseci u izolaciji nama već nedostaje preko 500 zagrljaja. Dakle mi nismo samo neslobodni, nama je oduzeta i ova mogućnost da budemo srećni! Nastavio sam preko linija notne sveske da upisujem tragove brzopisa kako su mi misli, neprijatne i meni samom, nadolazile: “Možda je sve ovo upotreba kočnice? Zaustavili su planetu, ne da bi sišli sa nje, nego da bi se restaurirao čovek. Napokon se uvidelo da je tehnologija otišla predaleko, a ljudski rod zaostao na nivou sapiensa sapiensa. Nešto sa čovekom veoma ozbiljno nije bilo u redu. Za najmodernije visoko sofisticirane tehnologije koje su više služile porobljavanju nego prosperitetu ljudi, čovečanstvo je ostalo na nivou primata. Najviše što čoveka opterećuje je najpre crevni trakt. U stomaku boravi 12 puta više metara creva od ljudske visine i u svakom danu on nosi u sebi 1,5 kilograma fekalija. Da li to znači da na Zapadu ljudi previše jedu i samim tim previše obavljaju defekaciju? U drugim državama deca umiru od gladi. Nije bez razloga najveća panika na objavu pandemije virusa, bila potražnja za toalet papirom. Da li je tu negde potreban prvi zahvat generalne reparacije, na potezu između usne duplje i anusa?

    Ona je rođena glumica, ali neostvarena. To se vidi na njenom licu i u njenim očima iza plesiglasa. Svakih pola sata donosi mi dve krigle piva, čim ugleda prazne na podmetaču. Spušta ih sa ajncera na sto, osmehne nakratko, pogleda pravo u oči kao da ulazi u dušu, kao da obećava da mi bez opiranja može pripasti. Kao da položivši pivo polaže i samu sebe preda mnom na sto. Tako je delovala i prvi i drugi put, nezaustavljiva i dobrog raspoloženja jer se iz nekog, samo njoj poznatog razloga, oseća moćno i nepobedivo. Tako to radi rođena, ali neostvarena glumica koju je njen život skrajnuo u kelneraj u restoranu PAUSE u dvorištu umetničke kolonije u udaljenom naselju na krajnjem obodu Grada. Vi izgledate stariji nego što stvarno jeste. Viri vam mladost iz očiju, a starost ogleda na licu. Ko ste vi da mi to kažete?? Danijela. Danijela Pauls. Studentkinja fakulteta muzičkih umetnosti. Instrument? Oboa.

    Zašto da krijem, smetalo mi je što me je videla na taj način. Uostalom nisam nikad ni pomišljao na koji su me način drugi videli, možda bi me užasnuo ponor između onoga kako me vide drugi i načina na na koji doživljavam samoga sebe. Kako podnosite ovo? Koje ovo? Sve ovo ovde. Okrenula se na peti i otišla. Ne treba podcenjivati ni mogućnost sugestivnih naredbi njenog šefa, za upražnjavanje takvog vida lako erotskog ponašanja prema gostima da bi se namagnetisani njenom lepotom iznova vraćali u isti restoran, ostajali duže, popili koje piće više. Možda je učešće njegove režije, pohlepe za zaradom, modeliralo njeno ponašanje. Svejedno, ona je ulogu obavljala besprekorno ubedljivo, čak izgleda kao da leprša u nepredvidivom vetru; koristi sva čula malobrojnih posetilaca u restoranu PAUSE u dvorištu umetničke kolonije na periferiji grada, poput opojnog sredstva.

    Rođena je glumica zbog toga. Mogla bi biti tragetkinja, ljubavnica, komičarka u teatru i na filmu, jer ona tako dobro i iskusno nosi svoj torzo, svoje prelepo lice i setne, pomalo umorne, tamnosmeđe, ciganske oči. Zapravo ona je sva u tim očima da bi se retko ko setio njenih ruku, šaka, prstiju, boje laka na noktima. Svega onoga što imam običaj da zagledam do detalja nakon što završim pretrage po licu i očima. Odakle mi toliko deklarativnog mira i samouverenja dok sedim ovde na udobnoj stolici usred svetske pandemije nekakvoga virusa, zaštićen novcem koji reži u mom novčaniku i traži da izađe napolje, da bude premešten u tuđe ruke. Davno je u svetskoj literaturi napisano da je novac đavolov izmet. Kako okreneš ova se Plava Planeta okreće oko jednog te istog ekstrementa.

    Bela put njena i kruškasti oblik njenog tela, sve kao da je takođe u službi njenog, u svakom pogledu, zadivljujućeg lica. Lica sa senkom neke sete, koje i ona sama madonizira držanjem glave, kao da se sprema da probudi estetiku Baudelairea iz mira Perlašez groblja u Parizu. Lice žene sa viškom biografije, nakon doživljenih napornih čulnih senzacija, lice one vedre ciganske tuge. Da znate, ja ne poštujem ni jednog gosta, rekla je i ostavila mi račun. Od Pandore je po grčko-rimskoj mitologiji potekao ceo ženski rod, izvor tegoba za sve muškarce. Stao sam da se sećam uverenosti u sebe i spontanosti kojom sam znao putovati kroz dobar deo moga života. Čija me ljubav tada vodila? Kroz svakojake nevolje, kada god pođe po zlu, čija me je ruka spasila? Gde je nestala ta sigurnost? Moji su zahtevi spram postojećeg sveta bili isprva nejasni i držali se na izvesnoj udaljenosti. Nisam mogao tačno ni zamisliti šta je i gde je moj put i cilj ali sam svakad sklapajući oči pre sna verovao u svoju misiju i fantazme, u jutra punih želja i nadanja. 

    Ostavio sam dobru napojnicu. Sakupljajući novčanice, unela mi se u lice i upitala: Kako će izgledati život nakon pandemije ovoga virusa? To više neće biti život, mlada ženo. Taj život je likvidiran nakon jednog iznenadnog i brutalnog atentata i pljačke naših osnovnih životnih vrednosti. To više nikada neće biti ni nalik nečemu što smo naučili da nazivamo “životom”, koga smo do sada mirno i podrazumevajući živeli. Nastavićemo da “budemo živi” na neki ponižavajući način, poput invalida, obeščašćeni, pogorelci sa ogromnom rupom na duši i da vežbamo svakodnevno, ne kako se leče posledice pandemije nekakvog jebenog virusa, nego kako da zaboravimo silovanje, kako postojati posle iživljavanja nad našim dušama i slobodom. Nakon te brutalne pljačke, bićemo gorki, svesni da nam je nevidljivi i nepoznati lopovi više nikada, ali nikada neće vratiti. To život više ne može biti, njega su preoblikovali u bizarnu čekaonicu za smrt.” 

    Pomislio sam na izlazu, gde stvarno da proboravimo dok ne prođe ovaj neživot?

     

    23. maj 2020.

     

    Jovan Nikolić 26. 12. 2020.

    Sa zlatnom ribicom na Boračko jezero

    Doplivala mi zlatna ribica noćas u san. Ne znam odakle i kako. Sve je ujutro oko mene bilo suho. Naučena da ne pitam ono što ne razumijem, nego da sama pokušam pronaći odgovor, prihvatila sam, nakon buđenja, golu činjenicu da je ribica bila i ponudila ispuniti mi jednu želju. Ipak je nešto morala znati, što valjda ni sama ne razumijem. Na iznenadnu ponudu, bez trenutka razmišljanja, odgovorila sam: odvedi me na Boračko jezero!

    Sjećam se da se ribica malo praćaknula, kolikogod sve zna, izgleda da je bila zatečena željom. Pored dobitka na lutriji, posjete Hollywoodu, kupanja na Palma de Mallorci i hiljade drugih želja što mi se dvadeset i četiri budna sata u jednom danu vrzmaju kroz svijest, eto, u trenutku sna, podsvijesti.

    Oh, Boračko jezero! Prvi i jedini put vidjela sam ga prije trideset i dvije godine. Bila sam, gle čuda, toliko i mlađa, pa sam se u narančastom “fići” hrabro trudila da se ne survam niz serpentine. Vidim dolje neveliku modro-zelenu ljepotu, pomislim da je dragi kamen akvamarin odnekud doletio, odlomljen s obližnje visoravni još neotkrivenog bogatstva. Kad me serpentina odvuče s lijeve na desnu stranu, pa opet vrati u pogled, eto plavoga safira, a kad sam zaključila da ću ipak živa stići do obale, ukaza mi se zeleni smaragd. Sa nepoznatim mirisom.

    Da, znam tko bi jedini prepoznao miris. Zuko. Džumhur. Čim bi stigao u Konjic, sjeo bi na obalu Neretve i satima šutio, slušao i gledao. Onda bi samo odjednom zovnuo konobara iz kafane iza leđa mu, pa bez molbe izustio: “Konobar, promijeni muziku”. A ovaj izuo cipele, skinuo čarape, zasukao nogavice, zagazio u Neretvu i na više mjesta izmijenjao riječno kamenje, kako bi simfonija dobila nove oktave za koje nema violinskoga ključa.

    Od toga dana, a bio je to jedan ljetni, boje što dopiru u moje oči imaju drugačije nijanse, a Konjic, udaljen samo dvadesetak kilometara od jezerske ljepote, gradić čijim stanovnicima zavidim. Ne zanima me danas koji su kanton, tko vlada i upravlja, kojim dijalektom govore, jer, oni žive, iz moje perspektive udaljene skoro pet stotina kilometara, baš na obali Boračkog jezera. I imaju veliku privilegiju da mogu do jezera kad god požele. Ustreba li ikome od Konjičana kakva psihoterapija, mogu na autobus, bicikl, u autić i pravac na serpentine. Ne treba puno novca, samo dva-tri sendviča od kuće, a što se vode za piće tiče, ona što se iz jezera pretače u rijeku Šišticu zdrava je i pitka. Rijeka nastavlja šest kilometara kroz kanjon dubok oko 60 metara, da bi se onda, u 30-metarskom vodopadu, sručila u Neretvu. A jezero ostaje mirno, sa svojom skromnom elipsastom površinom od 0,26 kilometara, najvećom dužinom vode od 786 i širinom od 402 metra. Unutar obale duge samo dva kilometra i četiri stotine metara, kočoperi se bezbojnom bistrinom koja omogućava vidljivost do osam metara.

    Samo sedamdesetak kilometara od Sarajeva udaljeno je najljepše i najpoznatije prirodno jezero u Bosni i Hercegovini. Početkom svakog ljeta na tu činjenicu jednostavno podsjetim prijateljicu, Sarajku – djevojku. Ona zna što poruka govori.

    Doći ću još jednom u Konjic, jednoga dana na sabajle. Zalutam li, neću tražiti turistički ured, jer, ljudi bolje znaju od ikakve agencije. Kojim putem krenuti, za kol’ko se otprilike može stići. Sve što me bude zanimalo propitivat ću stanovnike Konjica, a onda, na kraju, onako uzgred, priupitati svakoga pojedinačno kad je zadnji put bio na Boračkom jezeru. Otprilike znam odgovore, jer, najlošije vidimo ono što nam je najbliže.

    Spuštajući se u to odavno vrijeme niz Prenj, preznojavajući se od straha što bih lako mogla završiti na najvećoj jezerskoj dubini od 17 metara, samo sam se pitala: kako može biti na 397 metara nadmorske visine, a mi se survavamo. Kadli smo se to uspeli? Uvijek je spust opasniji i bolje se pamti, i na planini, i u životu.

    Svega sam se ovog prisjetila samo zahvaljujući zlatnoj ribici što mi dođe u noćašnji san.

     

    Jagoda Kljaić 25. 12. 2020.

    Veliki bosanski roman njemačke književnosti

    Najslavniju čašu južnoslavenskih književnosti opisao je Ivo Andrić, u jednoj od svojih fratarskih priča, u onoj u kojoj su i riječi “ovdje se dram radosti dušom plaća”. Ta je čaša bila ljepša od drugih čaša. Ali priča o njoj karakteristična je za jedan svijet, govoreći o čaši, Andrić govori o Bosni. U romanu “Porijeklo”, čiji je prijevod izašao u zaprešićkoj Frakturi, prvih dana prosinca kužne 2020, pojavljuje se, u sasvim sporednoj ulozi, kao jedva vidljiva rekvizita na pozornici, u višegradskom stanu Stanišićeve bake, jedna okrhnuta čaša. Bila je takva i prije rata, preživjela je rat, okrhnuta je i kada izgnana porodica poslije rata dolazi u posjet, pa kad Saša prigovori baki, upita je zašto tu čašu više jednom ne baci, ona mu govori – šta joj fali, pij s druge strane! I kada nje u stanu više nema, kada dementna boravi u staračkom domu u Rogatici, on se vraća: “Ne znam stan bez bake. Sjedim na njezinom kauču. Na njemu deka, roza i čista i stara. Pijem vodu iz okrhnute čaše. Posvuda fotografije: lice djeda Pere, očevo lice, stričevo lice, majčino lice, moje lice i lice moga sina. Ne znam više što ću ovdje. Legnem u osam i čekam san.”

    Andrićeva čaša bila je incidentna, drukčija, čaša kakve nema. Stanišićeva je čaša ona koja je zavazda tu, čaša s kojom se susreo svatko tko se u to vrijeme rodio u toj zemlji, kod bake, kod tetke, kod nene, kod sebe kući, i pio iz nje s druge strane. Kada o toj čaši piše, Saša Stanišić piše o nečemu što nam je poznato i blisko, piše o estetskom korelativu naših razbaštinjenih i bazbosnjenih života i duša, i sasvim je malo vjerojatno, zapravo je nevjerojatno, da će itko tko ovu knjigu pročita do kraja razumjeti, da će jasno i do tančina razabrati priču o čaši, ako nije otamo. Ne, nije to parabola o vječnom siromaštvu, o štedljivosti i o nebacanju. Ta okrhnuta čaša je cijeli jedan život. Uostalom, nije li oduvijek bila okrhnuta, nije li preživjela sve ratove i nadživjela ukućane, i nije li baš to potvrda da je nije trebalo baciti?

    Saša Stanišić njemački je pisac, a “Porijeklo” je, pod naslovom “Herkunft”, nagrađeno s Deutscher Buchpreis, kao najbolja prozna knjiga objavljena na njemačkom jeziku u 2019. godini. Čitajući je u prijevodu – koji je inače doslovno genijalan, i o kojem će tek biti riječi – mi gubimo mnogo toga iz izvornika. Premda ne piše pjesme, Stanišić je pjesnik, on je pisac jezika, a ono najsupstancijalnije u jeziku nemoguće je prevesti. Kao što je nemoguće ijednom Nijemcu – a možda već i Hrvatu? – razumjeti okrhnutu čašu. Stanišić ne piše s mišlju o tome da bi ga netko trebao razumjeti, on piše iz neusporedivo dubljih razloga, on nije prosjak ni božjak na književnome polju, gospodstven i elegantan, on piše preko spoznajnih i iskustvenih granica svojih čitatelja. Uostalom, kada bi pisao da ga razumiju, osim što bi izdao književnost i sebe u književnosti, uopće ne bi bio u stanju opisati svoj nemogući slučaj. Ne radi se o tome što je po ocu i očevima Srbin, a po majci i majčinima Bošnjak, ili, kada je o ovoj knjizi riječ, bosanski musliman, nego o tome što on bivajući i jedno i drugo biva netko sa čijom se sudbinom i pričom ne mogu do kraja suglasiti ni jedni ni drugi. U njegovom iskustvu su njihova iskustva, ali u njihovom iskustvu baš nimalo nema njega.

    Ali detalji tog svijeta, pojedinosti, sitni inventar, okrhnuta čaša, e u tome se savršeno prepoznaju. To smo doista mi, i to je naš jučerašnji svijet. Ali kako to izgleda kada taj svijet biva ispisan njemačkim jezikom? Svaki jezik velik je onoliko koliko je široko i obuhvatno iskustvo koje je njime obuhvaćeno. Njemački jezik sa Stanišićem je toliko velik i širok da u njega stane iskustvo okrhnute čaše, a onda i cijeli jedan život, skupa s progonstvom iz tog života proisteklim, te nizom vrlo složenih podataka o rodu i podrijetlu. Rodu i porijeklu. U taj jezik sa Stanišićem staje i kompliciran, vrlo delikatan proces transformacije jednog dječaka iz svjesnog Jugoslavena i podrazumijevajućeg Bosanca u Nijemca, u kome će, kao i u njegovom njemačkom jeziku, ostati u nekom čudnom obliku da žive i taj Bosanac i onaj Jugoslaven. Ali kako to već biva sa složenim i kompliciranim identitetima, što je u njemu više pripadanja, to je veće njegovo nepripadanje i njegova samoća.

    “Herkunft”, kao ni “Porijeklo” gotovo da i ne može imati čitatelja koji bi ovaj roman s punim razumijevanjem pročitao. Jer gotovo da i nema čovjeka koji bi uz poznavanje oba jezika poznavao cjelinu Stanišićeva svijeta, onoga jugoslavenskog i bosanskog, srpskoga i bošnjačkog, i onoga izbjegličkog, migrantskog, pa njemačkog, i koji bi, bez ikakvog odricanja i prikrivanja, bio sve ono što Stanišić jest, i osjećao sve ono što Stanišić osjeća.

    Isaac Bashevis Singerrekao je da bi pisao na jidišu čak i ako bi ostao posljednji živi govornik svoga jezika. To što bi ga drugi čitali u prijevodu, ili što ga nikako ne bi čitali, nije njegova stvar, niti to na bio koji način može utjecati na to kojim će jezikom pisati. Stanišić je, zapravo, takav pisac. “Porijeklo” je napisano bez obaziranja na prag čitateljeva razumijevanja. Da je drukčije postupao, Saša Stanišić ili bi ostao bez sebe i svoga podrijetla, ili bi ostao bez jezika, ili bi, što je najvjerojatnije, ostao i bez jednog i bez drugog. Za razliku od tolikih drugih postjugoslavenskih i emigrantskih pisaca iz naših zemalja, koji svoju književnost grade unutar uskih okvira koji su im zadani i unutar kaveza identiteta u koje su zatvoreni, Stanišić sam stvara svoje okvire i definira identitete. I pritom se uzrujava.

    Na više mjesta u “Porijeklu” varira rečenicu, koja je ovako ispisana na 156. stranici: “Da je porijeklo slučajnost stalno sam ponavljao, čak i kad me nisu pitali.” A lagao je kad bi ga po vlakovima, pri slučajnim susretima, u druženjima po Njemačkoj pitali tko je i što je. Nema smisla nego lagati. Istina, ako se uopće i može izreći, toliko je kompleksna da nije mogla stati ni u ovaj roman, lijep, moćan i veličanstven, u ovaj posljednji roman posljednjega jugoslavenskog naraštaja, posljednjeg djetinjstva u Bosni, prvog i posljednjeg Stanišićeva života. Umjesto istine o svome porijeklu, onoga što bi se o tome konačno, umjesto tačke na kraju svih rečenica, moglo reći, Stanišić furiozno finale svoje knjige, naslova “Zmajska utvrda”, ispisuje kao niz narativnih čvorova, s alternativnim završecima, koji se na kraju pretvaraju u svojevrsni identitetsko-emocionalni labirint. Da, porijeklo jest slučajnost, ali od te slučajnosti je poteklo sve drugo, uključujući tu našu vječnu nesnađenost u životu i nesposobnost da o sebi kažemo nešto što bi netko mogao razumjeti. S time se unaprijed valja pomiriti, pogotovu što bez tog paradoksa u porijeklu nema ni nas u književnosti. “Stojim pod stablom spoznaje, a korijeni stabla u grobu su mojih predaka, i u granju ne sikću zmije niti ikakvi simboli. Ono jednostavno cvjeta.”

    Saša Stanišić u romanu vrlo precizno ispisuje svoju donekle tipičnu bosansku izbjegličku priču. Godina je 1992, proljeće, njemu je četrnaest, po ocu je Srbin, po majci Musliman, u Višegradu, mjestu na kojem će uslijediti jedno od najkrvavijih i najmračnijih etničkih čišćena u Bosni. Otac ih šalje preko Drine, pa u Njemačku, dok se sve ne smiri. Ali ništa se nikad neće smiriti, pa i on za njima stiže nekoliko mjeseci kasnije. Iz Višegrada su protjerani i majčini roditelji, a u gradu ostaje baka po ocu, koja je središnji lik Sašina života i njegova romana. Roditelji, inače fakultetski obrazovani ljudi, bivši socijalistički samoupravljači, intelektualci, na pragu su četrdesetih, i u Njemačkoj rade teške fizičke poslove. U toj će zemlji ostati dok u Bosni ne zavlada mir, i ne stvore se uvjeti za masovni povratak. Tada bivaju protjerani iz Njemačke, i završavaju na Floridi. Saša uspijeva ostati u Njemačkoj, zahvaljujući jednom imigracijskom službeniku, koji je pokazao razumijevanje koje je nadilazilo njegove činovničke obaveze. (Taj čovjek svojim je potpisom omogućio stvaranje velikoga njemačkog pisca.)

    Stanišić vrlo pomno opisuje svoju izbjegličku priču, svoje postajanje Nijemcem. Piše o svim onim gotovo formativnim poniženjima, koja su veći dio njegove generacije, te općenito veći dio tog našega nesrođenog gastarbajterskog i emigrantskog svijeta, okrenula prema zavičajnim klubovima, dijasporstvu i dijasporenju, te idiotskome i slinavom romantiziranju južnoslavenskih pradomovina. Njemu se takvo što nije dogodilo. Ali ne zato što je bio čvršći od svoje generacije, nego upravo suprotno, zato što je bio mnogo nježniji, s jačom imaginacijom, koja mu je rastvarala svijet pred očima i činila mogućim taj čudesni sinhronicitet života i identiteta u kojima je živio.

    Majčino podrijetlo u njegovom je slučaju šifra za progonstvo. Saša Stanišić je grubo, ali i precizno rečeno, protjeran kao Musliman. I džaba mu to što je bio Jugoslaven, kao što je – da upotrijebimo tu krajnju usporedbu – tisućama i stotinama tisuća Židova džaba bilo što su u vlastitim srcima i glavama prethodno bili Nijemci. Iz činjenice što je prognan kao Musliman, i što je upravo tu sudbinu podijelio najveći dio njegove obitelji, posve prirodno će proizaći i odnos prema ratu i krivcima za rat.

    Istodobno, međutim, u Višegradu ostala je mitska baka, očeva majka i najsnažnija figura u obitelji. Svi drugi su nježni i meki, sve druge mijesi i definira velika povijest, koja ih je kao prokletstvo zadesila. Otac polomi leđa na švapskom irgetu, i uglavnom skriva kako mu je, laže da mu je bolje nego što jest. A majka, nekad školska profesorica, koja je učila djecu, predavala im zapravo – marksizam… Njezin otac, Sašin djed, šuti, ne govori, peca na njemačkim rijekama i potocima, ako ga netko povede. A nena? Nena isto tako. Neki pomiren, žalostan, svijet, svi osim te veličanstvene višegradske bake, očeve majke, koju Saša opisuje kao mafijaškog kuma, ona sve može, ona je od svega jača, ona je čuvarica svijeta koji je nemoguće sačuvati. Čuvarica one okrhnute čaše.

    Središnji dio romana, onaj najstrašniji, ovom čitatelju, a možda i svakom drugom čitatelju najbolniji, vezan je za te mučne povratke u Višegrad, dok baka boluje, zaboravlja, postaje dementna… Ustvari, u Stanišićevom doživljaju, u divnoj mekoći njegova teksta, uopće to nije ni tako mučno, ni tako užasno. On se tiho uvlači u ono od čega bih ja bježao, on ispisuje čistu deriviranu nježnost od onog od čega sam ja u “Rodu” ispisivao i užas, i gađenje prema bližnjima i prema rodu i porodu. Naši životi i sudbine, istina je, nisu isti, razlikuju se i naša podrijetla, ali isti su gradovi u koje se vraćamo da bi umirali skupa s onima koji u naše ime tu još trebaju umrijeti, ista je ta savršena pustoš svijeta u kojem svaka stvar ima svoje metafizičko značenje. A metafizika je u ovom slučaju teža od olova, i svaka stvar nadilazi svoju prostu fizičku pojavnost. Ili, kako to Saša Stanišić piše: “U ovome gradu ni papriku ne možeš pojesti bez uspomene u fusnoti.”

    “Porijeklo” je prevela Anda Bukvić. Da bi to učinila, morala je hrvatski jezik osloboditi iz višedesetljetnoga ropstva, u koje su ga zatočili talibani pravopisne norme, skupa s lokalnim književnim antitalentima i kukavicama, kojima ni ta talibanska norma nikad nije bila naročito uska. Njemački Saše Stanišića nije se mogao ni smio prevoditi na normativistički hrvatski, nego na onaj drugi hrvatski, u kojem osim što postoji živo sjećanje na Bosnu, žive i svi drugi štokavski jezici, uključujući i srpski, bosanski i srpskohrvatski (onaj jezik koji je Saša Stanišić učio u školi, a iz kojeg je zatim svoj svijet iselio u njemački). To je Andi Bukvić bilo jasno, i preveliko je bilo njeno poštovanje prema piscu ovoga romana, i prema književnosti samoj, da bi se ogriješila o jezičnu delikatnost svijeta o kojemu ova knjiga govori. Jezik na koji je prevodila morala je slobodno kreirati, i to je hrabro učinila. Jezična i pravopisna rješenja u romanu morala su ostati nedosljedna, i ona je na to pristala. Na sebe je preuzela odgovornost pisca, i tu se vidjelo da ona svoj jezik naprosto poznaje, da poznaje njegov govor i sociolingvističke aspekte pojedinih riječi i rečeničnih sklopova. Umišljam to, možda, ali Anda Bukvić je s granice, iz Metkovića, pa je možda i iz toga proistekla njezina sloboda u premetanju riječi, krijumčarenju s jedne na drugu stranu te strašne i neporecive granične crte. Ovaj naš veliki njemački roman prevela je u velikom stilu, na način koji nadilazi standarde književnih i izdavačkih sezona. Ne tiče se to samo nestandardnih riječi i fraza, ponajmanje njih, Anda Bukvić Stanišićevu je knjigu prevela tako kao da je na njezinom jeziku i napisana. Ona u svom jeziku virtuozno pronađe prostor za frazu koja se u njemu čini nemogućom. Recimo, “bezsezonje aerodromskih čekaonica”. Ili ovo: “Prabaka Rumša dolazila je iz mnogočlane porodice, koju je desetkovao Prvi svjetski rat. Možda je upravo zbog svojih izginulih ona, koja je preživjela, postala tako snalažljiva, duhovita i pjesmovita.” Pjesmovita, osluhnite tu riječ, evo je, ona zahvaljujući Andi Bukvić postoji!

    “Porijeklo” je nesumnjivi književni događaj 2020. u Hrvatskoj, a onda i u svim onim zemljama u kojima će se prijevod Ande Bukvić čitati. (Ovaj se čitatelj nada da će Saša Stanišić nepotrebnim oglasiti dalje prevođenje svog romana u Srbiji i Bosni… Ovo je, naime, kanonski prijevod.) Knjiga je to jednoga neočekivanog talenta i imaginacije, kakvih je uvijek i u svim vremenima malo, a zadesiše se, eto, u čovjeku takve životne sudbine i priče. Njega nije rat učinio piscem, nije ga piscem učinio ni njegov identitetski mrtvi čvor, jer bi Saša Stanišić bio pisac i da je odrastao u svili i kadifi, ili da mu je bilo živjeti u nekom socijalističkom Višegradu, punom bratstva i jedinstva, prije bi se moglo reći da je čudo što je sve talent u stanju podnijeti, a da se ne raspadne i ne raspe.

    Majka svoju dementnu svekrvu, za koju se sad brine, izvodi u grad na kavu. Tjeskobna je, plaši se grada iz kojeg je protjerana, ne želi se miriti s njim, tu je, a ne bi htjela biti tu. Plaši se da bi joj se netko mogao obratiti. “U kafiću Intermezzo majka svekrvi naručuje espresso, a sebi čaj. Uz čaj dobiva krišku limuna u malenoj cjedaljki. Konobar se obraća majci. Nije li mu ona prije sto godina predavala politiku? Iskreno mu je drago što je vidi. Razgovaraju. Kako ide i to. Majka se smiješi. Kad on opet dođe do njezina stola, majka hvali cjedaljku za limun. Što je to zgodno! Sljedeći put konobar donosi cjedaljku za limun, zamotanu u salvetu. Hoće je skrivećki darovati majci. Majka to nikako ne može uzeti. Ali dajte, molim vas, morate, molim vas, drugarice profesorice. Majka plati, zagrli svoga učenika. Majka pospremi malu cjedaljku za limun.”

    Eto, takva je to knjiga. Na svakoj božjoj stranici. 

    Miljenko Jergović 25. 12. 2020.

    Gost Badnje večeri

    Vani je bila magla gusta kao palenta. Obavivši mužnju, u kuhinji sam se latio posla oko kamina. Dok je žerava pomalo bujala, zarezivao sam koru kestena, stavljajući ih kasnije na nju. Na pećnici je ključala juha.

    * * *

    Da se one noći Rođenja na zemlju spustila ova magla, zalutala bi i zvijezda repatica. No, postoje propisane noći pa se moraju pojaviti baš tako, bistre i pucketajuće od leda te zvijezde.

    Mrmljao sam tako dok sam za se prostirao mjesto za sofrom.

    * * *

    Zamišljen, iz kredenca sam uzeo dva umjesto jednog tanjura. Pa šta? Eto, kad si poželio izaći i ti, stoj tamo, pravi mi društvo. Događa mi se da čavrljam sa samim sobom, tek da čujem neki glas. Drago mi je s večera reći ponešto samome sebi.

    * * *

    Nemam električnu struju, prestao sam je plaćati, pa su mi ju isključili. Snalazim se sa svijećama i vatrom u kaminu. Bio je Božić, znao sam to po kalendaru, bila je čak i nedjelja, dva svetka u jednom, na što se ne treba osvrtati.

    * * *

    Vani je svijet umuknuo. Nije dopirao nikakav zvuk motora sa državne autoceste. Stavivši kestene na žar, zasjekao sam poveću glavicu luka pri vrhu čuperka, ispraznio je pa u nju stavio jaje, ono posljednje. Sve to pokrio odrezanim dijelom te stavio u kamin, okruženo žeravicom. Ispadne poslastica. I meni je Božić.

    * * *

    Naslonio sam se na prozor. Lijep je osjećaj biti zaklonjen u kući i u magli. Protrljao sam ruke, eda bih vidio dolazi li mi malo veselja. 

    Međutim, pojavila su se dva fara: sa državne autoceste zaputili su se mojom stazom. Napredovali su polako.

    * * *

    U moje dvorište stiže furgon i gasi motor. Ništa se drugo ne događa. Nitko ne izlazi. Ogrnem jaknu i stavim šešir, užežem petrolejku te otiđoh pogledati.

    Kucam na prozorčić.

    * * *

    Muškarac u pedesetima, više manje moje dobi, spušta staklo: „S ovom maglom ne mogu dalje. Smetam li ako ostanem ovdje dok ne prođe?“. Izgledao je srdačno, rekoh da da.

    „Da? Dakle smetam?“

    * * *

    Tada rekoh ne. „Ne želite ući unutra? Tu je hladno a magla bi se mogla zadržati do sutra ujutro“. „Ne želim smetati, možda pripremate obilnu večeru“.

    „Naprotiv, sâm sam.“ Osvjedočio se. Izlazi iz furgona. Podiže torbu te kreće za mnom. „Tu nema struje, isključili su je.“

    * * *

    Dok smo sjedili pred vatrom, rekoh mu da sam te večeri greškom iz kredenca izvadio dva tanjura. On iz torbe vadi čohu u koju je umotana cijela salama. Zatim se iz torbe pojavljuje i boca vina. „To mi je večera, kad već zbog magle nisam uspio stići kući.“

    *  *  *

    Reže nožem, jednim od onih s više oštrica, otvara vino. Nedostajala je druga čaša, za se uzeh zdjelu. „U zdravlje“, te natoči.

    S juhom u tanjuru počinje pripovijedati.

    * * *

    „Stižem ravno iz Bosne. Bio sam na putovanju s ostalim furgonima, vozeći nešto robe koja je potrebnija njima nego nama.“ Gratis? – pitam. „Da, kao volonteri, o svom trošku. Krenuli smo 19., a vraćamo se danas.“

    * * *

    Divan potez, kažem mu. „Moram paziti na životinje, inače bih jednom došao i ja. Nisu moje, čak ni ova kuća, ni ovaj stol, staja, ništa nije moje. Nadničar sam.“ Jedemo juhu, salamu, nudim mu jaje kuhano na žaru u luku. Nastavljamo čavrljati, priupitah ga o ratu.

    * * *

    „To je specijalnost ljudskoga roda. Drevna je kao i mi, ne možemo bez nje. Nije drugo do ovlaštenje za ubijanje. Čini se da izbija u svakom naraštaju. I Božić je plod jednoga rata, rimska vojska koja usred zime pokorenom narodu nameće – popis. I tako se Marija porađa daleko od doma. Božić je noć mira usred rata.“

    * * *

    „Mene pak“ – odgovorih – „smiruje priroda. Čak i kada pada tuča ili je magla da ne vidiš noge, mene smiruje. Gledam planine pa otkrivam da sam njihov vršnjak, od vremena kada ih je zemlja gurala prema gore. Bliži sam životinjama u staji nego ljudima u gradu.“ Osmjehnu se pa reče: „Čak i ono djetešce je došlo na svijet bliže životinjama nego ljudima“.

    * * *

    Ljuštimo pripravljene kestene. Išli smo za mislima, kao vjetar za oblacima. Ispod riječi ćutio se bruj kamina i šuštanje kestenova što su oljuštili prsti.

    * * *

    On još reče: „Trebalo bi mi da imam malo vjere, da nekome zahvalim. Nije ovaj svijet naše djelo, pa ni oganj koji nas grije. Tko je stvorio drvo prikladno za ogrjev? I maglu koja čini da se osobe sretnu? Trebalo bi mi malo vjere, poput špage da drži sve na okupu“.

    * * *

    Čekao sam sedam udisaja prije nego ću odgovoriti. Koliko je riječi, došlih sve zajedno, svečano plesalo u mojim nenaviklim ušima. Zglobove prstiju držao sam u krilu i smiješio se: „Do vjere ne dospijevam, vjerujem u mir, u dobrohotnost ljudskih bića, vjerujem da postoji pravo na večer kao što je ova u svakoj sobi na svijetu.“

    * * *

    Rekoh sebi potiho: sretan Božić. Ne kao čestitku, nego kao ishod: bio je sretan Božić to što mi se događa, doneseno na sanjkama magle. Započelo je s tanjurom više, iznesenim iz kredenca.

    * * *

    Od tada svakog Božića ponavljam istu kretnju – postavljam stol za dvoje.

     

    S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

    Erri De Luca 24. 12. 2020.

    Betlehem nije daleko

    Priča iz “Mame Leone”

     

    Baka Erika loše spava. Bliži se Božić, prvi otkako su u Zagrebu, a ona ne može van, na tržnicu, da kupi maslac za kolače, bakalar, čokoladu za kuhanje, prasca od tri mjeseca, datulje, bademe, orahe, srebrne vrpce, ružino ulje, vrapce od šećera, sjajni papir i sve ono što je kupovala nekad i što je značilo da je došla zima i da snijeg utišava svaki glas i da valja slaviti jer smo još živi, mi i svi naši dragi, u kući na Bistriku, u Sarajevu i na cijelome svijetu gdje još ima Potkubovšeka i njihove djece. Baka se točno ne sjeća kad je prošlo to vrijeme koje se tako slavilo i za slavlje pripremalo i mrznuli se prsti pod teretom cekera, ali joj se čini da je to bilo jako davno, možda prije nekoliko života, jer je u ovome životu koji još dobro pamti trajao rat, nije bilo tržnice, ni Božića, ni slavlja, a ne bi ih bilo ni danas da se nisu doselili u Zagreb, u ovaj stan iz kojega baka Erika nijednom nije izašla jer je više ne drže noge, pa joj je i put do zahoda dug i ne bi ga sama mogla prijeći.

    Velik je Svijet i puno je kršćana u njemu; nikad ih nećeš sve upoznati. Baka Erika to je oduvijek znala, ali otkud to da je običan stan od tri sobe tako velik da ona ni u njemu ne poznaje sve kršćane. Nepoznata djevojka prinosi joj kavu i pita je bako, treba li ti nešto? neki dječarac, srednjoškolac valjda, štipka je za obraz i dodiruje joj čelo hladnim nosom i govori smrzo sam ti se, bako, vani je tisuću stepeni ispod nule, a baka Erika samo se smješka i odgovara svima isto: Jah, jah, sine moj, sve sami belaj i kijamet. A djevojka se onda, kao, ljuti: Nisam te, bako, pitala za stanje pod suncem, nego treba li ti šta.

    Nekulturni su ti mladi: niti znaš tko su, ni što su, a dirkaju te i pipkaju, obraćaju ti se svako malo, a da nisu kazali ni kako se zovu. U vrijeme kad je baka Erika bila mlada, to nije tako išlo. Znao se red i znalo se gdje je kome mjesto. Prije svega nepoznatima, svejedno jesu li mladi ili stari, nije bilo mjesta u njezinoj kući, a ako bi došli, morali bi reći svoja imena i zašto su došli, jesu li gosti ili su, recimo, poštari ili pitaju za kućni broj i ulicu. A sad ih je, eto, njezin zagrebački stan pun. Možda je ovdje takav običaj i adet, ona se neće buniti ako je tako, ali neka joj se i to kaže, a ne da ovako samuje među sve samim nepoznatim svijetom.

    Samo je Lujo njezin. Katkad joj kasno navečer dođe, uhvati je za ruku i miluje je kao onda kad su se kao djeca zagledali na Vrelu Bosne, pa ga baka Erika onako tiho, da nitko ne čuje, pita: A je li, Lujo, Boga ti, ko su ovi svi ljudi, ko je ova mlađarija? Luji umjesto da joj kaže istinu napune se oči suzama, stegne joj dlan i počne petljati, baka Erika zna da Lujo petlja, pa zajedno su već šezdeset godina i kako ne bi znala, ali ga ne prekida. Pušta ga da govori i da se sa svakom rečenicom sve više i dalje uvaljuje u laži: Rika moja, pa to su naša djeca i unuci naši, tvoj Tvrtko i Katarina, pa Klara i Josip. Zar se ne sjećaš: velik snijeg je pao kad se Klara rodila, a ti i ja bili u Tesliću i vraćali se. Cijele noći voz stajao, a u telegramu pisalo: Katarina rodila, pa nismo znali ni šta je rodila, dečka ili curicu, sjećaš se kako smo cijele noći čekali i kako je kondukter donosio čaj i govorio: Ne boj se ti, baba, ništa, svaki je voz jednom stigao, pa će i ovaj.

    Drag joj je Lujo, ali mu svejedno ne može oprostiti što joj više ne govori istinu (jer kakva je to istina koja se njoj ne bi smjela reći?), pa kad je pođe poljubiti za laku noć, okreće mu obraz kao što nikada nije i on zna da s njegovom Rikom nešto nije u redu, zna da Rika ne voli kad joj lažu i petljaju, a najviše ne voli kad to čini Lujo. Kakva djeca, kakvi unuci, tko zna čiji su oni i što rade u njezinu stanu, ako je ovo uopće njezin stan i ako čovjek i može pod stare dane imati dva stana: jedan u ratu zapaljeni, a drugi ovdje u Zagrebu, u gradu koji nikada nije ni vidjela, a sad u njemu ima stan. Veliku bi pamet, a bogme i pokvarenost, trebala pronaći u sebi da dokuči može li i smije li to tako ili je nešto drugo u pitanju. Možda ovo i nije njezin stan i možda su ona i Lujo kod nekoga došli, kod te mlađarije i njihovih roditelja, da dočekaju kraj rata, a onda da se vrate kući, podignu kredite, zasuču rukave i poprave ono što se popravit da i život počnu ispočetka. Ali zašto joj onda nije rekao da je tako i da su u tuđemu, izdržala bi ona to, izdržala je i gore stvari u životu, ali nikako ne može izdržati laž.

    Sve će se razjasniti za Božić, a to je već prekosutra. Okupit će se svi oko bora, eno ga već je okićen, i onda će ih baka Erika upitati koji su i čiji su i je li ona u njihovome ili su oni u njezinome stanu. Neće joj moći lagati jer će ih biti previše, a ljudi ne znaju lagati svi odjednom istu laž, a kako bi i lagali pred okićenim borom, na taj sveti dan kad se svaka neiskrenost i prijetvornost, svaki ružan pogled i tmurna misao stostruko broje i upisuju u onaj tefter negdje gore na Nebu.

    Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora. Noge su joj pokrili velikim ruskim šalom. Šal je crn, a po njemu su rasute krupne crvene ruže, krupne kao laži njezina Luje. Lagano prelazi dlanom po ružama, miluje ih i zamišlja kao noćno nebo nad Treskavicom, neke davne godine, s cvjetovima umjesto zvijezda, ogleda se nebo u dva gorska jezera kao u dva oka u kojima će se utopiti svaka stvar. Ništa baka Erika nije zaboravila; pamti i ruže umjesto zvijezda i jezera na Treskavici i plakala bi sad kad se sjeti Lujinih riječi. Zaboravila si ovo, zaboravila si ono, a ništa pod milim Bogom ona zaboravila nije; ništa što je bilo vrijedno sjećanja, a ni ono što bi bolje bilo da se nikad nije ni dogodilo.

    Dječak stoji na vratima sobe i gleda baku Eriku. Ona se ne da smetati i, iako zna kakvim je pogledom on gleda, i dalje gladi svoje ruže. Bako, idemo večerati, svi su već za stolom. Baka Erika podiže pogled; naočale su joj na vrhu nosa i samo bi jedna ljutnja bila dovoljna da joj padnu u krilo. Ali baka Erika se ne ljuti, nego pušta dječaka da je uhvati pod ruku i podigne iz fotelje, noge osjećaju težinu njezina tijela, povija se svaka kost, treperi svaki mišić i svaka se žilica trudi da sve to zadrži na okupu. To tijelo nekad je nije bilo svjesno; nije ni znalo da je okolo nosi i premješta, a sada to dobro zna; baka Erika sa svojim je tijelom konačno postala jedno i sretna je zbog toga jer nije lako u životu kad ti je duša na jednoj, a kost i meso na drugoj strani, pa nikad ne možeš i s jednim i s drugim biti u jednakom skladu. Dječak je korak po korak vodi prema trpezariji; šal je skliznuo na pod, eno ga ostao je ležati ispred fotelje; koja neurednost i aljkavost, ne bi ga ni pokupio, ali nije važno, ima tko će o tome voditi računa i tko će odgojiti svu tu djecu, pa i ovoga što uz nju korača; neće ona brinuti tuđe brige.

    Velik, dug stol prekriven bijelim stolnjakom. Na čelu sjede baka Erika i njezin Lujo, a sa strane Nepoznati. Ima ih više nego inače. Svi gledaju u njih dvoje, Lujo je spustio dlan na njezinu ruku, kao da se nečega plaši, možda svih tih nepoznatih ljudi. Neka, neka, Lujo, sad ćemo mi, šapće mu i on joj steže ruku.

    Betlehem nije daleko, zapjevala je baka Erika. Neka čuju i neka se nauče i pjesmi i pjevanju. Večeras nema laži, večeras će se nakon pjesme znati istina tko je kome otac, a tko kome sin i što ona i Lujo među njima, tu u Zagrebu, rade. Svi sklapaju oči i počinju pjevati, ali ne znaju riječi, a neki nemaju ni glasa. Osjeti to baka Erika; ima ona uho za takve stvari, trideset godina pjevala je u koru sarajevske Opere i zna među stotinu skladnih glasova prepoznati onaj jedan koji sve kvari.

    Kad je pjesmi došao kraj, baki Eriki glava se lagano spustila na grudi. Lujo joj je protresao ruku, ali se nije probudila. Nije se naspavala, šapnuo je kao da se ispričava. Svi su počeli u nekom nevidljivom ritmu kimati glavama i gledati baku istim onim pogledom kojim je ona gledala svoje ruže. Šteta što to baka Erika nije mogla vidjeti jer bi sigurno prepoznala sve te oči i možda bi pomislila da Lujo ipak ne laže i da su ovo doista njezina djeca i unuci.

    Sretan ti Božić, bako, djevojka je sjedila na njezinoj postelji i pružala joj ruku. Božić? Kako to Božić, a nije bilo ni Badnjaka? Djevojka se glasno nasmijala: Bilo je, bilo je, ali si ga ti prespavala… Prespavala? Dijete, ti me ne znaš. Erika Podkubovšek nikada nije prespavala badnju večer i nemoj biti nepristojna i praviti budalu od mene. Badnje večeri nije bilo, a bez Badnje večeri nema ni Božića. Djevojka se pokunjila, pa da kad je uhvaćena u laži, i izišla iz sobe.

    Rika, sretan ti Božić, došao je Lujo, a iz svake riječi koju je izgovorio virio je vrag. Kako te nije sram? rekla je baka Erika i okrenula mu leđa. Gledala je u zid i čekala da Lujo ode. On je još nešto govorio, ali ga nije slušala. Ponekad valja opraštati i ono što živ čovjek drugom čovjeku ne bi oprostio. Ali oni nisu obični ljudi, oni su Rika i Lujo, cijelo Sarajevo se trideset i neke okretalo kad bi prolazili Obalom i govorilo da nigdje nema takvoga para, a valjalo je to i održati; kad si s nekim šezdeset godina, tada nema muke koju s njim nisi prošao i nema grijeha koji mu nisi oprostio. U takvom braku ljudi postaju slični Bogu: pretvore se u milost i praštanje i samo tako mogu biti sretni. Oprostit će baka Erika Luji i ovu laž. Kako mu je i ne bi oprostila kad laže misleći da joj čini dobro i čuva je od onoga što će saznati kad na Božić sve upita tko su i što su.

    Taj dan i tu noć, pa cijeli sljedeći dan baka Erika bila je leđima okrenuta svijetu. Gledala je u zid, katkad bi i zaspala i spavala po sat–dva, sve dok netko ne bi došao i počeo joj nešto govoriti, ali ona niti je slušala, niti bi davala glasa od sebe. Kažnjavala je Luju i dobro je znala koliko ta kazna treba trajati. Toliko da Lujo pomisli da ga više nikada neće pogledati i da će joj zauvijek gledati samo u leđa.

    Lujo, obećaj mi nešto, progovorila je pošto je provjerila da nikog drugog nema u sobi, obećaj mi da ćemo sutra slaviti Badnju večer, da ćemo prekosutra slaviti Božić i da nam svi ovi ljudi neće popiti pamet i pobrkati naše praznike… Sve ti, Rika, obećavam, samo više nemoj odlaziti i nemoj mi okretati leđa. Šta bi ja jadan bez tebe, rekao je, dlanovima joj uokvirio lice i poljubio je u usta.

    Baka Erika loše je spavala jer se cijele noći brinula za vrapce od šećera, maslac, čokoladu, bakalar, ukrasne trake i prasca; tko zna ima li na tržnici mladih prasaca ili su ih već pokupovali, mislila je i prevrtala se po krevetu. A tko će sve to kupiti kad ona ne može na noge, a Lujo, ma znaš Luju, nije ti on nikada ni faširano meso u mesnici znao kupiti, a kamoli prasca. Pred jutro je tek malo zadrijemala, a probudila ju je djevojka: Bako, danas je Badnja večer, je li? U njezinim očima baka Erika vidjela je nešto ružno. Kao da provjerava zna li ona za Badnjak i Božić.

    Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora i miluje ruže na crnome nebu. Ljetna je noć iznad Treskavice, Lujo spava u brvnari, a ona ne može jer ju je tog dana prvi put poljubio. Umjesto zvijezda, na nebu su se pojavile ruže i to nitko osim nje nikada neće vidjeti. Tople, meke i nježne ruže na crnome nebu koje prekriva njezina koljena i grije ih kao što nikada prije nije.

    Dječak je korak po korak vodi prema trpezariji. Na čelu stola sjede baka Erika i Lujo, a oko stola svi Nepoznati. Moj Lujo, znaš li ti koja nam je ovo Badnja večer?, a on sliježe ramenima, palcem i kažiprstom okreće prsten na njezinoj ruci i šara pogledom kao da ga je strah da Nepoznati što ne primijete, da ne vide da se njih dvoje i nakon tolikih godina još vole, pa da to ne pokušaju uništiti i zgaziti. Ali neće im baka Erika to dopustiti. Pitat će ona njih čiji su i koji su, a na Božić će joj morati reći istinu jer tko god laže na Božić, taj će se peći u paklu na vječnoj vatri.

    Betlehem nije daleko, započinje baka Erika pjesmu, a samo Lujo prati njezin glas, dok Nepoznati šute. Vjerojatno su se posramili pred pjesmom i bolje im je da šute i pokušaju osjetiti Božji glas u srcu, onaj glas koji će ubiti svaku laž, očistiti ih od svake sumnje i mržnje i vratiti im nadu da ni jedna istina nikada nije uzalud izgovorena, pa ni ona koju će uskoro reći o sebi i svojim namjerama u vezi s bakom Erikom i njezinim Lujom.

    Posljednji stihovi pjesme nestali su u prvom snu. Kad joj je brada dodirnula grudnu kost, Lujo je viknuo Rika, probudi se, Rika, Badnja je večer, ali ona je spavala čvrsto i nije ga čula. Spavala je snom pravednika, onim snom kojim spavaju samo djeca i ljudi koji su prošli kroz neku veliku muku, a da drugima nikakvo zlo nikada učinili nisu.

    Danas je Božić, je li tako, Rika? Lujo je zvučao izgubljeno; glas mu je bio molećiv, ali baka Erika nije mogla shvatiti zašto je molećiv, ako ne zbog toga jer je zaboravio da Božića nema bez Badnje večeri. Dogodi se ljudima da svašta zaborave, ali kako je on mogao zaboraviti na Badnju večer; nije važno, ona je tu da ga podsjeti i da ga čuva od svakakvih misli i od ljudi koji bi ga željeli iskoristiti; naivan je njezin Lujo, takav je bio svih ovih godina i da mu nije bilo nje, tko zna kako bi završio i što bi mu sve od života učinili svi ti ljudi kojima ni imena ne zna. Svijet je pun kršćana, pomislit će ona za svaki Božić, ali im imena ne znaš.

    Ne, Lujo dragi, danas je Badnja večer, a Božić je tek sutra. Zar si zaboravio da to ide tim redom, rekla je baka Erika, a Lujo je spustio pogled i pustio suze da teku. Stari, šta ti je? zabrinula se. Ništa mi nije. Htio bih znati hoće li se ovo ikada završiti… Hoće, završit će se kad se mi vratimo svojoj kući, nasmiješila se i spustila ruku na njegove grudi. Jak je njezin Lujo, uvijek je bio jak, toliko jak da bi brda mogao premještati samo kad bi htio. Ne može nikako prije? Zar se ne bi moglo završiti prije?… Naravno da ne može, ali znaš kako se kaže: sabur efendija, sabur, samo imaj strpljenja, pa će ga i Bog imati. Vratit ćemo se mi svojoj kući… A ako se ne vratimo?… Ne može biti da se ne vratimo. Pa zar ne vidiš kako nas ovdje gledaju? Zar bi mogli ostati među ovim ljudima, a da im ni imena ne znamo. Da, počet ćeš ti opet da su to naša djeca i unuci. Znam ja zašto mi to govoriš. Govoriš mi da mi bude lakše, da izdržim da mi srce ne pukne od čekanja, ali neće tvojoj Riki puknuti srce prije nego što se vratimo u Sarajevo. Ništa se ti ne boj. Jako je srce i sve izdrži samo ako se kući nada. I ne trebaš mi više govoriti gluposti o djeci i unucima. Znam ja šta je s našom djecom i unucima. Nema ih, kao što ih nikada nije ni bilo. Pa ko bi djecu pravio u ovakva vremena, ko bi strahovao hoće li ti sina ubiti nečiji sin ili ćeš ga skupljati po pločniku kao što skupljaš paradajze jer ti je na tržnici pukla vrećica. Nemamo mi ni djece, ni unuka i dobro je što ih nemamo jer bi nam muka bila stoput veća, a ovako druge brige nemamo osim te da se vratimo našoj kući i počnemo ispočetka. Dobro, de, znam ja da nećemo početi ispočetka, stari smo ti mi već, ali ćemo barem umrijeti u svojoj kući, govorila je baka Erika dok su se Luji suze mrznule po obrazima. Mora on znati da život nije lak, ali to nije razlog da lažemo jedno drugome i da izmišljamo neki drugi svijet u kojemu ništa nije teško. Dobar je taj svijet, ne misli baka Erika da nije, ali takav svijet ima samo jedan nedostatak, jednu pogrešku i falingu, a ta je da on jednostavno ne postoji. Možemo ga zamišljati, ali ga to neće učiniti stvarnim.

    A zašto tu djecu ne bi prihvatila svojom, pa barem ti si to kadra, pokušao je Lujo. Dragi su oni meni, kao što su mi svi ljudi dragi, ali to ne mogu biti moja djeca jer mi nisu slična, čuješ li ih kako govore, misliš li da bi tvoja djeca tako govorila, tim jezikom? To, Lujo, nije naš jezik i nisu naše riječi, kao što ni ovo nije naš dom, ali njihov jest. Tako ti je to. Ne mogu tuđu djecu prihvatiti kao svoju jer će ta djeca ovdje ostati, ovdje na svome parketu, na svojoj zemlji, a mi ćemo se vratiti svojoj kući. Šta će mi takva djeca kad se vratim kući? I šta će mi takva djeca ako se nikada ne vratim. Budi pametan, ne mogu ti oni zamijeniti dom.

    Lujo je sklopio ruke kao da se sprema moliti je nešto veliko, a onda je polako razmaknuo prste, jedan po jedan lomili su se na drugu stranu i propadali u provaliju. Isprepleli su se pod Lujinom bradom, a baka Erika bila je sigurna da je više neće moliti ništa što ona za njega ne bi mogla učiniti, niti će joj više ikad lagati. Lujo, obećaj mi nešto, molim te. Mi smo već stari, a ja teško i hodam i ko zna šta će se još s nama događati. Zato mi obećaj da ćemo svake godine slaviti Božić i da me nikada nećeš prevariti oko toga, da se nećeš praviti da si zaboravio.

    Te večeri na čelu stola sjedili su baka Erika i njezin Lujo. Oko njih bili su Nepoznati. Baka Erika gledala je svoga Luju, a Nepoznati su gledali u svoje pune tanjure. Ništa nije zaboravljeno i ništa nije nedostajalo. Čak ni vrapci od šećera i srebrne vrpce. Ona je znala da će joj njezin Lujo biti podrška kad ih bude pitala tko su i što su i zašto su sve vrijeme govorili da su njezina djeca i unuci kad su dobro znali da Erika i Lujo nikada nisu imali djece jer tko bi rađao djecu u ova vremena. Bila je toliko sretna da je iz punoga glasa zapjevala Betlehem nije daleko i svetošću ispunila ovaj svečani čas.

    Miljenko Jergović 24. 12. 2020.

    Dve pesme

    Ugažene smokve u Hamida Vuka
                                                               Semiru Behramu

    Na strmim basamacima
    u sunčanom delu grada
    ugažene smokve
    leže
    a po njima armija pčela, bumbara i mrava
    svoj zunzarski ples pleše. 

    Ostavljaju rane te smokve
    na kaldrmi Mostara,
    a ranjene su i fasade zgrada
    zujanjem granata
    sa druge strane Neretve gde prvo akšam pada. 

    Ja kao sledbenik Hamze Bali Orlovića,
    kao kakav naslednik hamzevijskog tarikata
    sve to gledam, pamtim i zapisujem
    u svoj crni tefter sa petokrakom…

    Jer znam, u gradu u kome su pisali Musa, Jovan,
    Aleksa i Skender
    jednom će pobediti
    pravda
    kad dođe zlatan vakat,

    vakat u kome će jedino zujanje biti
    kada zapuca ruter
    i tvoj računar
    prestane internet
    da hvata. 

     

    Dud

    Taj dud, sa koga i danju i noću
    po čitavo ljeto kaplju plodovi koji
    ostavljaju neizbrisive mrlje po svemu
    što dotaknu, 

    taj stari dud u tijesnom sokaku pokraj kamene ćuprije
    posjekao je čovjek. 

    Odneo je par suhih grančica njegovih
    u svoje čekmedže, zamandalio ih,
    i ostavio da trunu u sjećanje. 

    Godinama kasnije kod tog duda
    pucali su mu u prsa, i njemu i njegovoj ženi
    za vrijeme užasnog građanskog rata. 

    Samo je sin njihov znao da je u čekmedžetu
    ostalo par suhih grančica, te je u spomen na oca i majku
    čekmedže otvorio, i grančice na njihove grudi položio.

    Tješio je sebe da su im to po haljinama mrlje od plodova
    što danju i noću po čitavo ljeto kaplju
    i ostavljaju neizbrisive tragove.

    Tješio je sebe, te je netom poslije dženaze
    dud ponovo posadio, iz tijesnog sokaka
    preko kamene ćuprije korak usmjerio
    ka širokim bulevarima, i kao fleka oprana vodom i pepelom
    iz zemlje gdje dudovi kaplju
    zauvijek odmaglio.

    Nek kaplju, kaplju,
    al na nečije tuđe rane
    tiho je rekao u tuđini. 

    Srđan Sekulić 23. 12. 2020.

    O Sudbonosnim dječacima, još jednom

    Nedavno je Ranko Risojević na Ajfelovom mostu pisao o mladim pjesnicma koji su se 1966. godine okupili na Sutjesci, razgovarali o poeziji, čitali pjesme i u savremeni pjesnički iskaz donijeli novi, svježiji vjetar koji je ostavio dubok trag u potonjem lirskom stvaralaštvu. O tome najbolje svjedoči almanah pjesama učesnika ovog susreta koji je priredio Duško Trifunović i objavio pod naslovom “Sudbonosni dječaci”.

    Kada je od Stevana Tontića iz Novog Sada dobio taj almanah (jer ga nije imao), ponovo je o ovom – s pravom se može reći – fenomenu pisao, nešto opširnije, ovog puta na Facebooku. Za poeziju je vrlo važno što je Risojević svojim razmišljanjima iz almanaha pridodao i svoju odličnu pjesmu “Let pčele”, napisanu prije 54 godine, dosad neuvrštenu ni u jednu njegovu zbirku.

    Evo mog skromnog komentara na te tekstove mog vrlog prijatelja:

     

    Gdje li su danas
    Sudbonosni dječaci?


    Gdje li su danas Sudbonosni dječaci,
    njihove sutjeske, neretve, kozare?
    Kud li ih raznesoše lirski brzaci,
    čija sjećanja stihovima zare?

    Neki zaigraše u kolu klasika,
    stranice lektire dušom osvježiše.
    Sad u čitankama moćna lirska slika
    njihovih pjesama metaforom diše.

    Zvijezdu vodilju drugi pronađoše
    podalje od pera i polja hartije,
    ali u žar srca pjesmu pohraniše,
    tuđi stih im sada drhtaj duše grije.

    Sve je više onih što na zlatnoj sceni
    nebeske plaveti, zajedno sa Duškom,
    zbore poeziju, mladi i rumeni,
    mašući krilima i „Zlatnim kuršumom“.

    A opet svi tu su. Sutjeskom žubore
    i u ovom času. Ono što je bilo
    nikad ne prolazi. Stihovi se bore
    vječnim dječacima da postanu krilo.  

                                    Banja Luka, 8. 12. 2020.

    Ranko Pavlović 22. 12. 2020.