Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Acqua Alta

Voda nadire, obuzima tle, kao opšiti vazduh
na drevnim razbojima, kao sveopšta plima tijelā
što stupaju nezaustavno, poput lezija barbarohordi.
Jesen je i Venecija tone, ali turisti se i dalje tiskaju,
prostirući plaštove od mangana istarskim mermerom.

Doba je truljenja, memla se prelagano ustoličuje
u lagunama, pletući paučje mreže, bezzazorno,
od Margere do kripte u koju je usječen Longenin san.
Kamen se rastače poput šodera u napuštenu majdanu.
Bludimo kroz more što bubri i ravna strastima mjeru. 

I borove crnogorske usađene u baziliku Salute,
iz goleti i kršā dukljanskih u ovaj hibrid divote,
usuru trajanja, o kojoj posvjedoči onaj što jedini leži
uspravan u tvojim zatonima, poput davnog hidalga. 

I kritska madona, Mesopanditisa, kojoj i gojne zmije
nekoć dolažahu na poklon, usrdno, ona u pigmentu
boje kože migranata, što sretasmo ih od Savamale
gnojne do strašne Lampeduze, nepropadljiva
i nepripadljiva kugoustopnica kandijska, zalutala
pod mletačke vedute, poput predvečernje kantaride.

Radomir D. Mitrić 02. 04. 2024.

Glavni lik “Izgubljene knjige“

Od životne promjene, krize, do promjene pogleda, došlo je do pogleda svijeta kroz nepoznate oči. U tolikom ludilu ponestalo je riječi da se iskaže bilo što. Čovjek nije nepoznanica, njegova je psiha iznijeta na pladnju društvene mreže. Njegovo je breme postalo ljudska glupoća, zaostalost. Ljudska kritika postala je nepoznanica. Svi se okreću lažnom izvoru koji se usudi kazati nešto, iako je i sam zapeo u svojoj neznatnosti. Ljudski osjećaj ostao je izgubljen, povratili smo životinjske instinkte ubijanja, zavođenja i izdaje. 

„Pjesnici su čuđenje svijeta“ rečeno je u jednoj pjesmi, ali i oni su postali prozirni. Postali su dio ideala koji ne postoji. Postajemo dio fikcionalnog svijeta koji postoji u svom nepostojanju. Osjećaj je to da si samo broj i nečiji jeftini stroj. Razum je isčeznuo, nebesko više za njih ne postoji. Dio smo narativa, svoju volju nemamo. Naša volja je narator koji nas može maknuti iz svog svijeta, koji nas više ne mora spomenuti ili nas jednostavno smaknuti. Fascinantan je postao naš svijet. To je slika koja se miče, koja se ne tumači, a i dalje živi pokretnim životom. Nije više tako jednostavno živjeti izvan okvira života. Tvoj te narator ganja i muči strašnim slovima, riječima i dugim rečenicama. Tako nastavljaš živjeti po njegovim riječima sve dok ih on ne prestane pisati za tebe. Tek onda možeš živjeti kako ti želiš i misliš da je ispravno.

Mnogi su prijatelji tako izgubljeni, a među njima i moj najbliži prijatelj, Mladi Werther. Nije imao mnogo izbora i završio je tako kako jest. Još nakon 249 godina pomislim na njega. Okrutna su ta bića, naratori. Moja je sreća što živim u sjeni pred svojim. Već mi je odveo sestre, brata, rastavljao i sastavljao prijateljstva i ni u jednom trenutku nije bilo lako. Svakim se danom pitam kakve li je danas volje, hoće li mi bit „dobar“ ili „loš“ dan. Svejedno, znam da će mi svaki dobar dan postat loš, a loš još lošiji, jer njegovi čitatelji s kojima iznova proživljavam ovaj život, vole patnju i iz nje crpe svoju snagu. Za sad sreća je moja što njegova knjiga, to jest moj život se još nije počeo pričati u više primjeraka. Tek tada počinje moja tortura, osuđivanje za nešto što nisam htio učiniti, jer nemam nadzor nad svojim djelima. Zato se i skrivam i pišem ove nevolje u nadi da će njegovi čitatelji razumjeti zašto radim te grozote što moj narator piše. 

Odavno sam zatočen. Prvobitno sam živio u ideji jednog pisca, ali sam u slovima rođen tek nekoliko stoljeća poslije. Moja priča se još nije završila. Narator koji upravlja mojom svrhom u knjizi još nije dosegao razinu zrelosti da bi stavio točku, točku kao muzičku repeticiju beskonačnosti koja je napisana mnogim mojim prijateljima. Vidite, postoje i priče po istinitom događaju pisane. Njima je, u neku ruku, lakše jer su proživjeli „pravi“ život i sada žive kao sjećanja. Što je s nama? Mi nismo čak ni sjećanja, mi smo odraz nečijeg uma što želi biti slobodan. A znate kako je biti 20 različitih odraza? Rado bih vam ispričao, ali svaki me odraz doveo do iznemoglosti i ludosti, tako da se ne sjećam. Toliko sam puta ubio zbog te ludosti. Ubijao sam druge, bio sam nečija lutka za kontrolu, a na kraju ubijem sam sebe i na kraju te stranice zapale, pa oživim opet s velikim prijezirom prema sebi i prema naratorima. 

Tokom tako dugog „života“ uspio sam steći svijest. To mi je dao jedan od „lutkara“ ili sam je stekao, ne znam reći, ali sad mogu razgovarati s dugoodraznicima koji imaju tu sposobnost. Čuo sam mnoge strahote. Naš svijet ne čine „ljudi i čudovišta“ nego djela i nedjela. Najveće nedjelo, vjerujem, kao i u ljudskom svijetu je ubojstvo, a ja sam, kako rekoh, načinio mnoga. Sjetite se vaših ljudskih „genijalaca“ koji su svoje likove natjerali na ubojstvo. Mi živimo u idealnom svijetu, živimo u svijetu koji vama služi kao gospodarima. Naš je svijet star isto toliko kao i vaš. Stvoreni smo kako bismo pomagali vama doseći vrhunac savršenstva, da biste vi sagradili svoj savršeni svijet. Ne! Od našeg savršenog svijeta ste napravili ruševine, a od vašeg samo sjećanja. 

Toliko su puta pisali od ljudskoj savjesti i o ljudskoj inteligenciji i pomisliš da su to nebeska bića, ali ne, samo se predstavljaju tako. Njihova uzvišenost doseže zemlju, a kako znam to? Mi smo u slovima odraz stvarnog svijeta. Materija je mrtva i Bog je isčeznuo, ljudi su ga otjerali. Toliko su mu se molili da su ga zanemarili. Žalosno je to što su sebi uradili u samo nekoliko stoljeća, a uzdizali se tisućljećima. Nadam se da će moje pismo doći do drugih odjeka stvarnosti i da će uspjeti pokazati pravi put svojim naratorima, oduprijeti se njihovom nagonu za ubojstvom i destrukcijom, a ja se sada povlačim jer mojoj priči dolazi kraj. Materija je umrla, Bog otjeran, ali njihov je um još uvijek sposoban za spoznaju. Oduprite se!

Valentin Nino Martić 31. 03. 2024.

Katin Uskrs

Za Uskrs bismo svake godine išli na Ilidžu, kod rođaka, u staru štublerovsku kuću. Oni su vjerovali po svim pravilima onodobnih građanskih vjerovanja. U meni to je stvaralo neki čudan osjećaj nelagode i uskraćenosti, kao kada se zatekneš među ljudima koji govore tebi nerazumljivim jezikom. Osim toga, svakog bi se Uskrsa priređivala avantura za djecu. Zeko bi u dvorištu i alatnici, oko zečinjaka i po lijepoj i prostranoj bašči s voćnjakom i velikim drvenim pčelinjakom posakrivao poklone, i onda bismo ih mi tražili. Osim što sam bio dvije-tri godine od rođaka stariji – što je u tom uzrastu pola života – nisam vjerovao u Zeku, kao što nisam vjerovao ni u Djeda Mraza, ni u sve drugo u što se u ranim djetinjstvima trebalo vjerovati. U ideji da bi ubogi Zeko pripremao djeci poklone za Uskrs bilo je nešto neprilično, jer on bi, taj Zeko, trebao biti jedan od onih nesretnih zečeva iz zečinjaka, koji bi redom za neki nedjeljni ručak završili u pećnici s krumpirom, a krzno bi im se sušilo razapeto na drvenim vratima alatnice. Kroz glavu mi je prolazilo da će i taj Zeko, koji sprema djeci darove za Uskrs, završiti tako, pa će ga onda zamijeniti novi Zeko. Ne, kažem, nisam vjerovao, ali nevjerovanje nije razlog da samom sebi ne dopričam priču o uskršnjem Zeki.

Ali sudjelovao sam u tim potragama za Zekinim darovima. Bilo mi je zanimljivo da sa strane promatram barba Nacija, koji nas je pratio, jer sam znao da je on zapravo igrao ulogu Zeke. On je posakrivao sva ta čokoladna jaja nabavljana iz Njemačke, sve te toblerone, runoliste, kemijske olovke u ukrasnim kutijicama, rokovnike i komplete drvenih bojica. Osim toga, u toj uskršnjoj avanturi, koja se svake godine obnavljala, sve dok više nije bilo djece koja bi imala vjere u Zeku, bilo je nekoga neobičnog i sveprožimajućeg kalendarskog uzbuđenja. Jednog bi Uskrsa sve već prolistalo i procvjetalo, proljepotalo bi se vrijeme, prozujale bi pčele i bumbari. Drugog bi tek ranom svježinom zamirisala zemlja, pa Zeko ne bi ostavljao darove negdje duboko u bašči i voćnjaku, da se ne bismo zablatili tražeći ih. (Barba Naci unaprijed nas je upozorio na takvu Zekinu odluku.) A jedne je godine za Uskrs pao veliki snijeg. Prtili smo naokolo prtinu, a barba Naci se onda najednom sjetio da je vidio Zeku kako vršlja po kući, pa bi trebalo pogledati da ove godine slučajno nije unutra posakrivao darove.

Za Uskrs bi, u ta najranije doba, dok su rođaci još bili sasvim mali, L. jedva da je i hodao, navraćala susjeda Kate. Krupna, već postarija žena, golemih šaka – čini mi se da veće ženske šake u životu nisam vidio – koje su bile istetovirane križevima. Kate je živjela u Otesu, to je podaleko od Kasindolske, ali je svejedno dolazila u posjet o Božiću i Uskrsu, jer nas je zbog nečega smatrala svojima. A nama to nije bilo mrsko, jer je Katu, kako su govorili, trebalo imati pri sebi za ne daj Bože. Ona je, naime, onako velika i jaka vodila brigu o teškim bolesnicima, o samrtnicima. Osim što je bila među rijetkima koje su se tim poslom bavile, Kate je, pričalo se, u tome bila najbolja i jedva da je za to uzimala ikakav novac. Radila je to što je radila zato što je u nešto vjerovala. Slabo se razumjelo u što. Ali vjerovala je u nešto što je nadilazilo sve što su propisivali molitvenik, velečasni i Crkva. I onda je, desetljećima već, radila taj posao. Ljude je ispraćala u pokoj vječni. Kad bi se netko šlagirao, što se u to vrijeme stalno događalo, ili kad bi prestario i onemoćao, Kate mu je bivala sve. Ili Kate, ili starački dom. A nitko nije htio u starački dom. U tom našem svijetu starački domovi bili su i ostali poput koncentracijskih logora. Šlagirani očevi bez glasa su preklinjali djecu svoju samo da ih ne daju u starački dom. Kate je, dakle, bila njihov anđeo. A oni su, svi ti teško bolesni i umirući, bili, kao i mi, publika velike Katine životne priče.

Druge ratne godine, trebala bi to biti 1942, u noćima bez zvijezda i mjeseca krenuše na sela po Sarajevskom polju. Tko je krenuo, Kate nikad nije rekla, nego je do onog koji sluša bilo da to i sam zna. A ujutro, nakon takve noći, sve u selu bilo je zaklano, od djeteta u bešici do starca na samrti. Ujutro bi se čuo samo lepet kokošiju po avlijama i baščama, jer bi i ćuku svakog jednako zaklali kao i čovjeka što će. Godine 1942. Uskrs je pao na 5. travnja. Rano u nedjelju, dok je svijet još spavao, krenuše pa poklaše redom sve u pet kuća. Naša kuća, veli Kate, bila šesta. Klali bi nam, jadi moji, troje male djece, blizančadi nisu bile ni dvije godine, a Cvijeta mi taman navršila osmu, svekrvu i svekra, i na kraju mene i mog Antu. Ali nisu! Ni danas ne znam što nisu, zašto su na našoj kući stali! Bit će da se već bilo razdanilo, ili se mjesečina javila, pa mračnjaci pobjegoše.

Tad moj Anto kaza da ovako više neće, kaza da on ovako više pritrpit ne može, nego da se on ide javit da državu brani. Ako se ne javi, ima da nas sve tako, od kuće do kuće, pokolju, I ode moj Anto, jadna mu majka, a nije morao ići, jer je na željeznici imao službu i nikad ga vojska uzela ne bi, jer vojski željeznica treba…

U Katinoj priči, onako kako bi je ona pričala na svaki Uskrs, a kako ju je, vjerojatno, pričala i svojim bolesnim i umirućim, niti se znalo tko su ti koji dolaze klati, niti se znalo kakvu je Anto državu otišao braniti, kako se država zvala i kakvu je uniformu obukao. Ali je krivo i pomisliti da je Kate nešto prešućivala iz konjunkturnih razloga, onako kako su, u prilagođavanju na pravila života u socijalizmu, prešućivali svi drugi. Ne, stvari u Katinoj glavi naprosto su tako bile posložene. Nije ona vidjela četnike i partizane – a u klanja i osvete po katoličkim selima po Sarajevskom polju znali su naići i jedni i drugi – kao što nije vidjela ni Nezavisnu Državu Hrvatsku, niti je u svojoj tvrdoj i priprostoj glavi – Nona je tvrdila da Kate nije baš sasvim normalna, znala bi reći da je Kate maloumna – uvidjela razliku između te države i one koja je nastala poslije nje. Također, njoj je njezin Anto bio junak, jer je otišao u ustaše da brani državu, kao što su joj, bit će, junaci bili i partizani. Iz Katine perspektive Anto nije otišao u partizane samo zato što nije bilo države koju bi u partizanima branio.

I tako je Anto, junak, u uniformi koja mu kao salivena stoji, “svečana crna, ko za pozorišta!”, s bodežom i pištoljem za pasom, dolazio kući kad ga njegova vojska pusti. Pa je bio i za Uskrs, sljedeće 1943. godine, kada je Uskrs pao na 25. travnja. Tada su njih dvoje, Kate i Anto, pod ruku Ilidžom prošli. Svijet sve govorio: Vidi junaka našeg! Tako, barem, ona kaže. A svi joj mi klimajući glavama priču potvrđujemo. Netko, možda, u šali, a netko zato što bi Kate i nama, ne daj Bože, mogla ustrebati.

I to je zadnji put bilo da se Anto pojavio u Otesu. Poslije ga je rat nosio na ovu i na onu stranu. Najprije joj se javljao pismima – pisao joj je velikim štampanim slovima, jer Kate drukčija slova teško čita – a onda preko raznih ljudi, izdaleka, odnekud od Koprivnice i od Zagreba. Tako dođe i 1945, koja u Katinom tumačenju i nije bila neka prevratna godina, osim što su nas partizani “oslobodili straha i belaja” da će u noći bez zvijezda i mjeseca doći mračnjaci da nas sve pokolju i da od nas ne ostane ništa osim kokošjeg lepeta. Crna se Antina uniforma, “svečana crna, ko za pozorišta” prirodno slila u duši i glavi naše Kate s uniformama partizanske vojske. Ako je tu neke opreke i bilo, nje ona, jadna i neuka, nije svjesna. “To je za velike glave, koje novine čitaju i politiku uče!”

Ali kako dođe 1945, tako Ante nestade. I ne ču se o Anti više nikakva glasa. Za svakog se nešto pričuje, makar i ne bilo istina, tuguje Kata, samo o mom Anti ništa. U zemlju kao da mi je živ propao, govori Kate svakog Uskrsa, pa se prekrsti. A mi je za stolom gledamo, podijeljeni u tom trenutku na one koji u taj križ vjeruju i one koji u taj križ više ne vjeruju. Prvo sam molila da mi se moj Anto živ vrati, blizančad na put da izvedemo, Cvijetu da udajemo. Onda sam molila da se pojavi kad su mi svekrva i svekar jedno za drugim na rukama umirali: mater i oca da moj Anto u grob spusti! A njega nigdje. Tu sam znala da mi više nije živ, jer koji bi to živ čovjek dijete ne udavao, roditelje ne kopao? Pa sam molila da mi jave da je moj Anto mrtav, da mi jednu jedincatu njegovu kost donesu, evo ovu malu od najmanjeg prsta, pa da tu kost pokopam i mog Antu ožalim! Ali ništa, ništa, ništa.

Sad čekam da moj Anto uskrsne, da mi se nekako javi!

Na to bi moja Nona prevrnula očima, a netko drugi bi Katu upitao što misli pod tim da čeka da joj Anto uskrsne. I Kate bi tad dugo objašnjavala, a iz toga njezinog objašnjenja, mutnog i vazda nejasnog, koje se od Uskrsa do Uskrsa mijenjalo, proizlazilo bi da ona ustvari čeka da joj se Anto u snu javi, ali njega ni u snu nema.

Ali onda se 1976. zbilo čudo. U zimu te godine Kate je jedne subote, gledajući televizijski dnevnik, prepoznala svog Antu, među anketiranima s Knez Mihailove ulice u Beogradu, koje je pitalo kako misle proslaviti Novu godinu. U kaputu s pletenim šalom oko vrata (tko li mu ga je samo pleo?), u desnoj mu neke vrećice i paketi, a pod lijevom ga drži žena neka u medvjeđem krznu, sa šubarom na glavi, namazanih usta, i samo potvrđuje dok on govori da će za Novu na Divčibare. Da se djeca mogu sanjkati, govori.

Eno ga, vičem, pa Cvijetu dozivam, eno ga, grlim je, i obje plačemo. Ona prvi put kao odrasla gleda oca. Na televiziji! Barem da smo kupili televiziju u koloru, a ne ovako! Plače Cvijeta od sreće što joj je otac živ, a ja plačem što od sreće, a što od jada što ga ta žena drži pod onu istu lijevu ruku pod kojom sam ga ja držala dok smo na Uskrs 1943. išli Ilidžom. Što ga barem pod desnu nije uhvatila?

A jesi li ti sigurna da je to bio Anto?

Jesam, govori Kate, udara se šakom po prsima, gledala sam ga kao što sad tebe gledam. Pa ako znam da si ovo ti, onda još bolje znam da je ono on. Tako je govorila, dok su joj svaki put dok bi ovu priču pričala iznova tekle suze ganuća. Uskrsnu moj Anto, ali ne onako kao što sam mislila. E, da mi se Bog smilovao, pa da ga je ta žena pod drugu ruku uzela! I da je rekao koliko djece imaju, jer ja sve mislim da ih je troje.

Danas kad o Kati mislim, učini mi se da je umirućima na koje je pazila dobra i utješna morala biti priča o tome kako je na televiziji vidjela svog Antu s drugom ženom, na Knez Mihailovoj ulici u Beogradu.

Miljenko Jergović 31. 03. 2024.

Ptice nebeske

Često se sjetim svojeg oca – rođenog oko Božića u skromnoj ličkoj štalici – čovjeka koji je rijetko kada imao novca u džepu, ali zbog toga u životu nije očajavao. Na kraju je završio kao domar ili kućepazitelj zgrade u kojoj smo živjeli, u nemogućnosti da ostvari ikakvu mirovinu… 

I ova priča ima veze s novčanom deprivacijom moje obitelji, ali želim je ispričati na način da u meni (i vama) pobudi osjećaj sjete za minulim vremenima, a ne tuge, srama i ogorčenja. Živjeli smo na zagrebačkoj Šalati i pripremalo se putovanje četvrtih razreda moje osnovne škole u Crikvenicu, a ja sam se, druželjubiv kakav sam bio, radovao tom petodnevnom izletu sanjareći o svemu što ću na Kvarneru doživjeti. Moja majka tada nije radila, a otac, slobodni umjetnik, povremeno je primio koji honorar. Kako se bližio dan putovanja, a samim time i rok za plaćanje, moja zebnja je sve više rasla i, na kraju krajeva, prošla je i srijeda, završni dan za uplatu, a novca nije bilo. Razrednica me je ponovno upitala zašto nisam donio novce, a ja sam se – inače iznimno odgovoran i pristojan dječarac – nemušto izgovarao na zaborav i nemar, glumatajući posramljeno pred razredom nekakvog uličnoga frajera, preuživljavajući se u ulogu koja mi, iskreno, nikako nije pristajala. U školi su od mene, barem što se tiče te nastave u prirodi, odustali i nastavnici i moji prijatelji, začuđeni pomalo mojim nonšalantnim pristupom ovoj problematici. Budući da u stanu nismo imali telefon, mojoj razrednici nije preostalo drugo nego da u tom kratkom preostalom vremenu do polaska na put, prekriži moje ime s popisa putnika i zaključi listu. 

Nakon što sam se vratio kući gorko sam ridajući svojim roditeljima ponovno prenio problem koji me je snašao dok je moja voljena 4-godišnja sestra jela čokolino i gledala neku televizijsku lutkarsku emisiju, kakve su se često prikazivale na JRT-u početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Otac me je zamolio da ne plačem, jer se ništa ne može učiniti po tom pitanju, a majka me je suosjećajno zagrlila i rekla da joj je žao. Oduvijek sam bio svjestan situacije u kojoj smo živjeli, loših uvjeta i relativne neimaštine, pa sam i ovaj događaj procesuirao stoički, shvaćajući i prihvaćajući dani trenutak kao nešto što je neizbježno. Reagirao sam nakon toga poput zrele osobe, stisnuo usne i zatvorio oči pa prošaptao s knedlom u grlu: “Razumijem! Ispričavam se što sam… ovako… rea… girao”. Ali, bio sam dijete, naravno. Izvana sam navukao plašt neranjivosti, želeći pritom umanjiti vlastitu tugu neodlaska na putovanje zbog svojih roditelja, a u mojoj krhkoj dječačkoj nutrini svijet se urušio. Shvaćao sam da ne mogu ići u kino kad god su se moji prijatelji takvo što dogovorili ili da nemam novca za odlazak u slastičarnicu nakon škole ili da nam je stan premalen da u njemu proslavim rođendan sa školskim kolegama, ali ovo putovanje mi je puno značilo i sanjario sam – a od rođenja sam bio velik sanjar – o njemu već mjesecima unaprijed… Otišao sam u kuhinju, otpio gutljaj-dva vode, sjeo za stol i izvadio časopis Modra lasta, koji je baš tog jutra stigao u školu, pa pročitao priču Danka Oblaka o Ježeku i krenuo pisati domaću zadaću za četvrtak.

Ipak, kako to obično bude u filmovima i romanima – a znamo dobro da život imitira umjetnost – moj otac je u petak poslijepodne primio jedan dio davno obećanoga honorara i otvorila se mogućnost za… nešto… ne znam ni sam što. Pitao me je, nakon što sam oko 15 sati došao iz škole, želim li, možda, ipak otići na izlet u Crikvenicu, ako to u nedjelju bude moguće… Nešto se u meni razdvojilo tog trenutka, više nisam ni sam znao što želim: s jedne sam strane htio krenuti na put, ali s druge strane nisam želio doći pred školu u nedjelju i tamo iščekivati pred punim autobusom razdragane dječice hoće li moja prekasna uplata vrijediti ili ne. Otac i majka nisu mogli razumjeti moju zdvojnost, jer sam još prekjučer ronio krokodilske suze (dobro, ne baš krokodilske, jer te “suze” imaju neko drugo značenje), dok se moja seka igrala na podu naše jedine sobe, slažući neke lažne lego-kocke u oblik svemirskog broda iz serije Galactica, koju smo te godine veselo gledali petkom navečer.

Procijedio sam, vjerojatno prilično hladno, “u redu” pa otišao provjetriti glavu šetnjom do obližnjega parka. U meni je želja bila postojana, ogromna i jaka, ali sram od mogućeg nedjeljnog “odbijanca” – kako se to govorilo na zagrebačkim kvartovskim haklovima – pred mnoštvom svjedoka… bio je prevelik.

Ipak, odlučio sam prigrliti i onda, kao i danas, život sa svim njegovim mogućim dobicima i gubicima, jer drukčije se i ne može živjeti. Šalata je toga nedjeljnog prijepodneva zablistala u svojoj neopisivoj ljepoti. Sunce je mojem ocu, koji je u desnoj ruci nosio sportsku torbu s mojim putnim stvarima, i meni obasjavalo uspon iz Babonićeve ulice na Voćarsku i, odjednom, sasvim nenadano, svakim novim korakom u mojem je srcu rasla nesnosna želja da budem prihvaćen i da naša zakašnjela uplata, na licu mjesta, ipak vrijedi… Na Voćarskoj, u blizini isusovačkoga sjemeništa, moj je otac zastao na trenutak, spustio torbu na nogostup, pa pripalivši cigaretu izvadio iz stražnjega džepa smeđi češljić kojim je, poput Ilije Čvorovića u Balkanskom špijunu, češljao kosu i brkove – bila je to navika koju sam od njega pokupio – i pod okriljem sunčevih zraka gotovo pozlaćenoga izgleda kao kakve velebne Budine statue izgovorio mudrost koju nisam zaboravio. “Sine”, rekao je, “nije važno u životu imaš li novca ili nemaš, jedino je važno da ti novac ne bude cilj i da ne razmišljaš o tome što će drugi o tvojem siromaštvu ili bogatstvu reći. Zapamti to i zato nemoj dozvoliti da te sram od neimaštine spriječi u veselju… Opusti se i raduj se mogućem putovanju, pa makar i u posljednji čas.” Zašutio je na trenutak, a onda dodao: “A ako te slučajno i ne prime… hoću reći… ako nas ne prime, otići ćemo na utakmicu, igra Zagreb u Kranjčevićevoj, pa nakon toga možemo na palačinke u Gradski podrum”. 

I to je bilo to. Zgrabio je torbu i krenuo dugim korakom prema Mesićevoj ulici, fućkajući neku veselu melodiju koju nisam poznavao. Bio je takav onda, u svojoj mladosti dok je životario i prehranjivao obitelj neredovitim honorarima, kao i poslije, u starijoj dobi, kada je ostao bez prebijene pare i ovisio isključivo o prihodima svoje žene i djece – srećom smo se brinuli o njemu do samoga kraja… Bio je moj otac baš poput onih novozavjetnih ptica nebeskih koje spominje Isus u Evanđelju po Mateju pa nakon toga dometne: “Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?”

Uhvatio sam tatin korak, nasmijao se samome sebi i svojoj nesigurnosti pa prestao zamišljati za mene moguće negativne scenarije. Sljedeće čega se sjećam je srdačan susret pred punim autobusom – svi moji prijatelji već su zauzeli svoja mjesta – dvoje ljudi koji više nisu među nama: mojega blagoglagoljiva oca Nikole i naše razrednice Vere. Otac je bio pravi maher za takve situacije, sve je dogovorio u trenutku, a ja sam ušao u autobus iza učiteljice, koja je uz šeretski osmijeh upitala moje školske kolege, kao da se nalazimo u priči iz Vlaka u snijegu Mate Lovraka: – Djeco, hoćemo li primiti našega Kristijana? Hoće li i on s nama na izlet u Crikvenicu? 

Samo trenutak, sekundu-dvije, bila je zebnja nastanjena u mojem srcu, kada su svi, nesvjesni situacije u kojoj sam se nalazio, zagalamili i počeli skandirati moj nadimak kao na nogometnoj utakmici: – Hoćemooo! Kiko! Kiko! Kiko!

Prolazio sam između mnoštva razdraganih lica susprežući suze. Mahnuo sam kroz prozor svojem nasmijanom ocu i sjeo pokraj prijatelja Alana. Bio sam sretan! Osjetio sam se i sam poput ptice nebeske, koja cvrkuće i snažno zamahuje krilima okružena drugim predivnim pernatim letačima – svojim prijatelji(ca)ma. 

Osjećao sam kao da je to bio prvi trenutak u postojanju čitavoga svemira, kao da neka nevidljiva ruka stvara procjep na nebu među oblacima i u mojim grudima, kako bi propustila ljubav i ljepotu što se u obliku svjetlosti, poput Božje milosti, spuštala u moje dubine. Ogledao sam se na trenutak oko sebe i na licima svojih razrednih drugova i drugarica zamijetio taj neobičan odbljesak, a nakupljeni sram istodobno je nestao i zamijenila ga je oslobađajuća toplina zajedništva. 

Otada svako putovanje, pa i ono najmanje, iščekujem s velikim veseljem, a u znak sjećanja na svojega oca – rođenog oko Božića u “raskošnom” plitvičkom čardaku, ni na nebu, ni na zemlji – rado se fotografiram s pticama.

Kristijan Vujičić 30. 03. 2024.

Obojica u jednom

(komisija za marketing drugarstva) 

 

– Pa gde si mi ti druže?! Odkad se nismo videli. 

– Bogami odavno. 

– A baš sam na tebe mislio. Šta radi onaj moj drug, pitao sam se, tako nam je bilo lepo dok smo se češće družili. Uz ž’tu i čevape kod Nađaka. 

– … na kafe-muabet u Deusu… 

– Kako si mi? Šta ima novo kod tebe? 

– Pa ide nekako. Korak napred, dva nazad… Ali nešto bih da te priupitam. 

– Samo kaži. 

– Znaš, ako bi mogao… malo mi je nezgodno, od tebe da tražim… ako si u mogućnosti… da mi pozajmiš 50.000 denara. 

– Ma nema problema druže. Dođi sutra kod mene u kancelariju, oko podneva, pre pauze, i daću ti ih. 

– Zaista? Baš si srce!… Ali ne znam da li ću moći da ti ih vratim odmah… možda za godinu, godinu i po… 

– Kad možeš, tada. Ako ti treba i više, samo kaži. Za tebe druže, uvek sam tu. 

Slogan: Sa mesečnom kamatom od samo 4,64%  „Kraguj banka“ štiti i razvija drugarstvo! Drugar je tu, da pozajmljuje! Obojica su jedno! 

 

*      *     *

– Ko je? 

– Ja sam, Vlada. 

– A, došao si. Čekaj da ti otključam… još sam u pižami… Zdravo. 

– Zdravo. Uspavao si se izgleda.

– Ma kasno sam zaspao! Ipak sam odgledao onaj film sa Emom Stoun. 

– I, dopao ti se? 

– Pa, može se reći da je dobar. Malo mi li liči na obratnu, žensku verziju „Bendzamina Batona“, od bebinjeg mozga do odraslog. Ali ona je skroz otkačena, zaslužila je Oskara. 

– Pa, rekao sam ti… 

– Jesi li za jednu kaficu za dobro jutro? 

– Može… Izvini što ti možda smetam ovako rano, ali sam morao da te vidim, pa ti si mi najbolji drug, od tebe ništa ne krijem. 

– Ajde, kaži mi, šta te muči, slušam, dok pravim kafu… 

– Ma, ona žena, znaš, sa kojom sam, već sam ti pričao, stvarno mi odgovara. Pametna je, zgodna, ume da se šali, seksi je… Ali, ponekad se ponaša kao Ema Stoun sa filma. 

– Kako to? 

– Pa tako, ima neke bubice u glavi. Eto, na primer, u stanu, u spavaćoj sobi, na plafonu ima zakačen jedan od onih starinskih ogromnih ventilatora. I pušta ga da se vrti i buči, baš sad u aprilu kad nije baš toliko vruće. Zašto ga puštaš?, pitam je. Da nas ne gleda dok vodimo ljubav. Ko to?, pitam je. Pa on, kaže. Ko? 

– Ko? 

– I reče mi ime. Tvoje. 

– Moje? 

– Hteo si da je smuvaš. Zavodio si je i predlagao da joj ga uguraš ispod ventilatora. 

– Gde? 

– I meni je u početku bilo smešno, a posle sam pomislio, otkuda si ti mogao da znaš za ventilator. Osim ako nisi bio u spavaćoj. A sad srkni tu kafu i kaži mi onako drugarski ali najiskrenije, šta si ti tražio u njenoj spavaćoj sobi? 

 

Slogan: Drugari su tu kad je najpotrebnije. Da posavetuju. Da daju podršku kad je potrebno. Obojica su jedno! 

 

*     *    *   

– Pero, znaš šta? Dok ovako srčemo kaficu u bašti našeg kafića, i uživamo šmekajući ove prelepe devojke sa kratkim suknjicama, pomišljam šta smo sve videli u životu, šta smo sve isprobali, nauživali se, onako do daske. Život i po, Pero! 

– Da bre Stole, ali taj životić nekako veoma brzo nam je prošao. 

 

Slogan: Život je škola. A pravi drugar sedi pored tebe u istoj klupi od 7-77 godina! I posle! Obojica su jedno drugom sve. Obojica u jedno!   



Aleksandar Prokopiev 29. 03. 2024.

Gospodar riječi

Sinan Gudžević, Bendžo u Grabu; Službeni glasnik, Beograd, 2020.

 

Neka je ovaj tekst ponešto i okasnio, reč je o isuviše važnom piscu i isuviše dobroj knjizi da bi se i ono malo javnih tragova izgubilo u nečinjenju i posledičnoj tišini. Zapravo, odlučno tihovanje ovdašnje javne scene ne bi bilo toliko duboko da je reč, recimo, o osrednjoj ali podobnoj osobi, bliskoj dvoru po mogućstvu. Sinan Gužević, međutim, da stvar bude i komičnija i tužnija, nije čak ni nepodoban – retko će mu se, onako gospodstvenom kakav je, oteti prejaka reč – nego je samo čovek koji piše po meri sopstvenog znanja (ogromnog), sopstvene pameti (prodorne i lepe), retke i tanane osetljivosti koja se, šta god da radi, vrtloži oko njegovog jezika.

Rođen u Grabu na Goliji (opština Novi Pazar), prvom selu uzbrdo od Muhova (da ne bude zabune), po svom duhovnom poreklu Sinan Gudžević je stari Grk, ili stari Rimljanin (a najverovatno oboje), po vokaciji poliglota i prevodilac, po temperamentu fudbaler, po nomadskim sklonostima stanovnik sveta a naročito zemlje u kojoj je rođen i koja se nekada zvala Jugoslavija, pažljivi slušalac i neprevaziđeni pripovedač, pesnik, čovek s talentom za prijateljstvo, te, nikako ne na poslednjem mestu, đavolski dobar pisac. A da, u dečačkim danima i fanatični igrač gudžanja (glagol gudžati se) koje se gudžanje, prirodno, igra na gudžalištu nešto malo ponad Graba, ako se, doduše, u tom trenutku na igralištu zvanom gudžalište ne napasa stoka (o gudžanju podrobnije str. 32) ili svira bendžo (o bendžu podrobnije str. 446). 

Godinama već Sinan Gudžević piše tekstove za zagrebačke Novosti, o čemu god hoće i šta mu god padne na pamet, a na pamet mu padaju, pre svega, silni ljudi u rasponu od uže i šire rodbine, ljudi iz rodnog kraja koji su javnosti nepoznati, preko onih za koje su čuli samo stručnjaci, ili onih kojima je opsednut, poput velikogog ruskog fudbalera iz doba staljinizma Vsevoloda Mihajlovča Bobrova, do najslavnijih ljudi u regionu i na planeti. I najveći broj tih ljudi, ili makar one do kojih je mogao doći, upoznao je Sinan Gudžević lično. Kako ih je upoznavao? Prosto. Najpre sazna njihov broj telefona, okrene ih, predstavi se, kaže da bi s njima popričao o tome i tome, oni pristanu, popričaju, a posle toga postanu prijatelji. Iz tih susreta se, čak i decenijama kasnije, rađaju priče, čudne i čudesne (poput „Grob za knjige“), neočekivane (poput one koja se zove „Marko Vidojković“), potresne (poput „Gerhard Radke“), napete poput one kada Gudžević s društvom zabasa u zmijarnik na hvarskoj visoravni, ili tople poput venca o Izetu Sarajliću. Ima tu i priča oštrih i, bez razlike, duhovitih, kada mu, recimo, na volej naleti mučeni novinar najstarijeg lista na Balkanu, potom jedan mladi nacionalistički bizgov na groblju Zejtinlik, ili Slobodan Milošević lično. Ponekad se stekne utisak da komunicira i s duhovima, pa se oni koji (odavno) više nisu među nama čine kao da je lično pisac s njima pričao i od njih zatražio dozvolu da razgovor, ako nemaju ništa protiv, objavi kao priču. Ima u tim susretima naravno, nečeg i do svih tih jezika, živih i mrtvih, koje Gudžević zna – pa mu nije problem da zvrcne Kuncevsko groblje u obližnjoj Moskvi kako bi zamolio da ga obaveste o Bobrovljevom grobu – ali još više je do njega samog, do neokolišanja kada pita, kada govori i, naročito, kada piše. Pod uredničkom rukom Miodraga Raičevića odabrao je Gudžević 125 svojih tekstova i podelio ih u grupe s nazivima bilja: Orasi i Lijeske, Hrastovi i Glogovi, Jabuke i Džanarike, Brestovi i Grabovi… a zašto, zašto je okupljao tekstove pod tim i takvim naslovima, na čitaocu je da dokona sam. 

 O fudbalu fudbaler Sinan Gudžević – pravi fudbaler, igrao i u prvoj jugoslovenskoj ligi, kao centarhalf čuvao Šekularca i Milutinovića – piše kao niko na ovom jeziku (dobro, uz Božu Koprivicu), a kolebljive čitateljke koje bi, možda, priličan broj fudbalskih priča mogao odbiti, nemaju razloga za strepnju: pisac o fudbalu piše kroz sudbine fudbalera, te ako je odabrao da govori o Lavu Jašinu, Jusufiju, ili Everaldu, to je stoga što je u svakoj od tih sudbina bilo razloga za priču, kao što razloga za priči ima u bilo kom nepoznatom imenu kojih je ova veličanstvena zbirka puna. Savlađuje se 500 stranica velikog formata lako i s čitalačkim ushićenjem, a kada bi potpisnik ovih redova, verovatno zbog umora ili žurbe, poneku priču pokušao da preskoči, vraćao bi joj se sutradan s osećanjem krivice i tupom svešću da bi počinio greh pre svega prema sebi da ju je, tu priču, preskočio iz puke gluposti. 

Retko se, kao u ovim pričama, sreću tako dobro odvagana osetljivost za obično i zastrašujuća učenost, a i jedno i drugo nenametljivo i prirodno, kao da drugačije nije ni moglo biti. Iz priče o susretu sa zemljakom iz Sandžaka, ulazi Gudžević o raspravu o Ovidijevim Memorfozama kao da se to podrazumeva i kao da ništa normalnije nije moglo da se dogodi, kao što će, kada sazna da postoji zimzeleni hrast, a ne samo ovaj kontinentalni kako je verovao, da se upusti o raspravu o latinskom stihu koji je objavio pre 40 godina i koji je, smatra prevodilac, pogrešno preveo. Kada se zapriča o svome rođaku, čobaninu Rahimu Gudževiću, recimo (a često ga se seti), bez problema će da skokne do Platona, prizove Empedokla, opušteno u priču uvede Bašlara, Jana Palaha i Rastka Petrovića i, dabome, osvoji nas svojom nenametljivošću posle koje smo, shvatamo malo kasnije, pametniji nego što smo bili. A onda će u tekstu o jednoj đačkoj uspomeni da nas ostavi bez daha kratkim preletom po starogrčkom vajarstvu, ili nas, svako malo, iznenadi nekom turskom reči koja se tako vešto šćućutila ispod naše neke reči da je, da nam nije Gudževića, nikada ne bismo spazili.  

Kao sjajan i savestan prevodilac, zapravo kao neko ko voli i poznaje pre svega svoj, a potom i jezike s kojih prevodi, neretko nam Sinan Gudžević priča priče o rečima i njihovom poreklu, odvodi nas u dubine etimologija, ili nas, tragajući za značenjem onoga „bre“ („Ajde bre!“, „Kaleš bre Anđo“), provodi Balkanom pokazujući (kao da to ne znamo) koliko je sve ovde isprepleteno, uronjeno jedno u drugo do nerazlikovanja, toliko smešano da ni bezobalno neznanje, glupost, pa čak ni zločini, nisu u stanju da te veze razvrgnu. Uostalom, zar i sam Gudžević, neprestano na putu između Zagreba, Novog Pazara, Beograda, Skoplja, Sarajeva, Dubrovnika, Mostara, Ljubljane (kao da se, u isto vreme, nalazi u različitim prostorima, što je, svojevremeno, za rukom polazilo samo Danilu Kišu), ne pokazuje da su pamet, radoznalost i čisto srce, bar ponekad, trajniji i jači od primitivizma, gluposti i zla.

Ivan Milenković 28. 03. 2024.

bourek za ručak

pod našim krovom
mir vlada,
u kuhinji
ručak se krčka,
knjiga je otvorena na stolu,
u susjednoj sobi
televizor radi.

televizor radi,
radi ratni stroj:
izrael izvršio zračni napad na gazu…
u posljednja 24 sata ubijena su 82 palestinca,
a 120 ljudi je ranjeno…
televizor radi,
doziva knjigu
i u knjizi film:
bourekove slike, riječi:
zgusnuta tečnost polako teče…
zvuk ratnih helikoptera…
prodoran vrisak…
ujednačeni ritam nekakvog stroja…
zvuk helikoptera…

pa misao se krčka,
krivnja,
jer imamo mir,
jer imamo krov.

Hrvoje Jurić 27. 03. 2024.

Zov djedova

Petar Gudelj: Vrulja, BIGZ, Beograd; Mit i med, Prosveta, Beograd, 1982. 

Pisanje je vilinski posao. Pjesnik tka; „na pisaćem stroju“, preoblikuje taj stroj u „vilinski“. Kakva je priroda vilinskog posla? U oneobičavanju svakodnevnog, u njegovom imaginiranju. Ko mašta? Jezik. Vilinska zbivanja su u jeziku. Pjesnička takođe. Izvan jezika ničega nema. U jeziku se obznanjuje: voda iz brda, bura, vilinska kosa, istina, moždane vijuge, morska prašina, riječi – dakle, sve. Pjesnik samo usklađuje dva posla: onaj vilinski i ovaj pisaćeg stroja. Jezik obitava u zemlji, ali i zemlja u jeziku. „Imam zemlju u jeziku./ Imam jezik u zemlji“. Ali i roditelji su samo ta Zemlja, koju pjesnik jezikom oblikuje: „Majka. Zemlja iz koje sam / otputovao.“; „Otac. Zemlja koja se vratila / u zemlju.“ 

U „Mitu i medu“, Gudelj objedinjuje cijeli sredozemni bazen, objedinjujući tako i iskustvo kolijevke civilizacije. Ali njegovo bavljenje mitom nije opisno, u kome bi morala obavezno da prolaze poznata lica iz velkih spjevova – Gudelj bira suštinska opredjeljenja mita: život u njegovom izvornom obliku, pretočen u „med“. Mit je prisutan i dalje, ali ne u pričama nas, urbanizovane i  odrođene gomile, nego u predmetima i poslovima koji su ostali iskonski čisti. Poljodjelci, koji obdjelavaju grumen zemlje da bi tu posijali ječam, imaju mit, oni su njegovi vlasnici, čak i ako ne poznaju sve njegove meandre. Pčela ima mit, i vuk, naročito. Sve ono što se glasi primarnim urlikom jeste mit, jer je mit iz takvog osjećanja svijeta proizišao. Priča se izmišlja, na ovaj ili onaj način, ali šta je priča, suština je u osnovnom, u ogoljenom, što čini meso svake priče. Na taj način Gudelj tjelesnost nadređuje duhovnom, zabacuje metafiziku, hvali hedonizam. Najviši izraz tog hedonizma, nektar i ambrozija, i naročito Med, poprimaju sve odlike višestrukih poetskih smibola. Indijci imaju Nirvanu, konačno potpnuće, Gudelj ima Med koji je simbol krajnjeg zadovoljstva i ostvarenosti. Sve stremi tome da se završi kao med. Sve može dati med. A čovjek baš taj med ište od svega. Zna li put do meda iz svoje lobanje, do meda iz ljudske utrobe? „Moj mozak, kap meda,/ slovo.“ Med je krajnji smisao pisanja poezije. Poezija je med ljudskog duha. Pčele su riječi, ali: U istoj kapi: svijet, mozak, / jezik, lubanja, volja.“ Nužni elementi prelaska u stanje meda. Cvijeta, mozak, jezik, volja, četiri elementa od kojih je sagrađen svijet, ali i poezija. 

Preuzimajući iz folklora mitsko, Gudelj ga oslobađa naslaga istoricizma, svodi na simbol. Tu postiže obrasce klasične jednostavnosti. Tu poeziju svako može da čita, ali zavisno od duhovne zrelosti, neko će ostati na površini, njemu pjesnik govori u slikama, dok će drugi sići dublje, u jezik, u „mit i med“. Sučeljavajući elemente racionalnog i iracionalnog, Gudelj stvara slike bliske nadrealnom i bajkovitom:

„Ko nije imao koze, taj je mogao
pomusti ženu,
majku, vučicu, zmiju,
smokvu ili pticu.“

Sve su to gradivni elementi poezije, a ta muža je pjesničko/vilinsko tkanje.

Gudelj slavi tjelesnost, jer je tjelesnost, pored ostalog, i mogućnost očišćenja. Preuzimajući mitske slike zmije, vuka, pčele, ječma, uopšte osnovnih simbola jednog mnogobožačkog panteona, pjesnik silazi do dna ljudskog. On priziva mitsku svijest jednostvnosti i prapočela. Vuk kolje, vučji zakoni su surovi, ali kod vukova nema pokvarenosti, nema gradske prljavštine. „Čisto je vučje lice./ Čisto je vučje srce.“, ali: „Lice koje se prlja / po novinama.“ Povratak iskona je uvijek eksplozija pramaterije, kojoj pjesnik neprekidno teži. Tad je poezija čisti rendgenski snimak: „Prodor svjetlosti / u mračnu komoru pramatere.“ Gudelj svodi jezik na nužne riječi, čisti  stihove od lažnih metafora, daje stanja napetosti bića. Pjesnik prorokuje, baja, vrača, saziva, pa i proklinje. On je, poput „Hrvatskog biskupa“, „Opasao se poskokom.“ Logika tog života isključuje logiku evropske prosvećenosti, kako se uči hiljadu godina u osnovnim školama. Pjesnik se ne može igrati čistim formama, on mora disati taj praroditeljski duh, kako bi postao dio svjetske kulture. Integrišući se u duh naroda, pjesnik se integriše u vaskoliku duhovnu sliku svijeta. 

Koristeći kratki metar, često prvo i drugo lice jednine, Gudelj postiže znatnu sugestibilnost stihova, potom prepoznatljivost i pamtljivost. U mnogim pjesmama kroz nekoliko stihova ponavlja se prva riječ, da bi potom varijacija potpuno promijenila smisao i iskočila u iracionalno, prelazeći tako iz folklornog u umjetničko. Koristeći folklorne obrasce, Gudelj poput muzičara harmonizuje melodiju i nadgrađuje je, tragajući uvijek za onim najdubljim slojem, za samim imenovanjem. A šta je imenovanje ako nije stvaranje! Imenovati znači ponovo stvoriti, vaspostaviti. 

Ponekad i ponegdje se u Gudeljevu pjesmu prikarade i ironija, kad se pjesnik uvlači u kožu sudije, što mu manje priliči, ali ta se ironija sjenči sasvim blago, zato ne smeta, čak se gnijezdi kao poseban događaj. Najbolji primjer za to je pjesma „Nož kovandžijski“, u kojoj se kroz sudbinu noža govori sudbina naroda. Narodi su se mijenjali, vlasti smjenjivale i krvarile, a nož ostao isti. Njegova je funkcija jednostavna, on ne mora da strahuje za budućnost: „Vladar sam / i naoštren. / Vjerujem u čovjeka. / S velikim optimizmom gledam u budućnost.“ Ali ironija nije dobro sredstvo za ovakvu vrstu poezije, i Gudelj se u nju ne zalijeće prečesto. On je iznad ironije, koliko je život iznad folklorne slike o životu. Život u pjesmama Petra Gudelja, naročito u njegove četiri posljednje knjige: „Štit“, „Ilirika“, „Mit i med“; i „Vrulja“, izbija iz svake riječi i svakog stiha.  A to nije tako često u našoj modernoj poeziji zagledanoj najčešće u sebe samu. Ne slavi Gudelj neki novi slavjanski barbarogenijski duh (duh snage i moći proizišle iz civilizacijeske neiskrvarenosti/nedoraslosti) već duh obnavljanja snage kroz vraćanje prapočelu. Sve civilizacije imaju te i takve izvore i na njima oni vidoviti piju. Šta je nevidovit pjesnik? Trabant jezika! Petar Gudelj pročišćava, njegove su slike katalizatori jedne klonule dušenosti koja bježi od konačne izgubljenosti. Poetsko je primarno, a korijeni mita leže u tom poetskom osjeanju svijeta.

„Kapi divljeg meda
Po tvome mogu, jeziku, tekstu.

Koje obasjavaju
Jezik, mozak, tekst,
kroz sedam smrtnih zidova.“

Tih sedam smrtnih zidova, kao sedam zavjetnih pečata, lomi pjesnik da bi došao do suštine svoga bića. A to biće jeste pjesnikova/vaseljenina jedina tajna i njegovo jedino gradilište. I „Vrulja“ i „Mit i med“ odbljesnuti su u ogledalu očišćenog jezika bića. 

(Oslobođenje, Sarajevo, 1982)

 

Posta skriptum

Prolazeći kroz Banjaluku, Petar Gudelj ostavlja mi čudesnu knjigu „Zmija mladoženja“ sa veoma bitnom posvetom koju treba dati fotografisano ili skenirano. Moje objavljivanje prikaza u „Oslobođenju“, starog već 46 godina, kaže da ga nisam zaboravio kao što ni on nije mene zaboravio. Čestitam ti Petre, mitski pjesniče, ulazak u desetu deceniju života. 

 

 

Ranko Risojević 26. 03. 2024.

Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/50

Alhijerd Baharevič, Alindarkova djeca, 2014

Prikazujući roman Svraka na vješalama ukazao sam na to da je Alhijerd Baharevič pisac hermetične poetike. Alindarkova djeca potvrđuju, štoviše potenciraju, tu činjenicu. No prije nego što počnem pisati o tome romanu čitateljici sam dužan jednu ispriku. Naime, verzija koju sam koristio jest engleski prijevod koji je, ruku na srce, predstavljao priličan izazov te mi je stoga, priznat ću, dobrano išao na živce. Neka na margini bude zabilježeno i sljedeće. Pripremajući se za pisanje prikaza konzultirao sam i ono što su o romanu (u engleskom prijevodu) pisali kritičari i kritičarke kojima je, za razliku od mene, engleski materinji jezik te sam i tamo pronašao istu iznerviranost koja je prožimala i moju lektiru. Tako na primjer, u recenziji Trnovita politika prevođenja bjeloruskog romana objavljenoj u New York Timesu,  Sophie Pinkham piše: „U svojem prijevodu za anglofonsko čitateljstvo Jim Dingley, dugogodišnji prevoditelj i znanstvenik koji se bavi bjeloruskom književnošću, i Petra Reid, škotska pjesnikinja u čiju je praksu uključeno ‘hranjenje djela drugih autora propuštanjem kroz škotsku mašinu za mljevenje mesa’, uranjaju u bilnigvalnu dilemu s bezobzirnim žarom, pokušavajući replicirati Baharevičevo miješanje jezika s engleskim i škotskim, još jednim ‘ranjivim’ jezikom izrabljenim imperijalizmom.“ Motivaciju za takav postupak prevoditeljica i prevoditelj dakle pronalaze u sličnoj sudbini bjeloruskog i škotskog jezika. I jedan i drugi su stavljeni na listu ugroženih jezika koju redovito objavljuju Ujedinjene nacije. Time se opravdava uvođenje škotskoga kao svojevrsnog ekvivalenta bjeloruskome. No problem nastupa u onome momentu u kojemu se shvati da je, zapravo, na škotskom doista predočen ruski – dakle onaj neugroženi jezik. Pinkham, kojoj je original, za razliku od mene, poznat ustvrđuje da se time mijenja sama struktura romana: Baharevič piše na bjeloruskom, povremeno ubacujući poneku rusku riječ ili neku mješavinu ruskog i bjeloruskog. U tome je smislu dominacija škotskog u prijevodu u najmanju ruku nerazumljiva. Još jedan element koji me je osobno smetao tiče se interpolacije tekstova iz razdoblja škotskoga prosvjetiteljstva (pogotovo Robert Burnes) na mjesta na kojima se Baharevič koristi intertekstualnim sponama s bjeloruskim preporodom iz 19. stoljeća. Makar se u bilješkama na kraju teksta ukazuje na izvornik, kao čitatelj sam ostao uskraćen bazičnog doživljaja koje naknadna informacija jedva može nadomjestiti.

Toliko kukanja u obranu vlastite pozicije koja je teško održiva. Pravo rješenje je učenje bjeloruskog i konzumiranje literature u originalu. Od toga sam cilja, nažalost, temeljito udaljen tako da mi preostaje tek sekundarna recepcija i s njom povezana kompromisna rješenja. Što sam dakle shvatio čitajući Alindarkinu djecu? Roman je to, prije svega, o jeziku. Baharevič razložno i uvjerljivo zastupa tezu po kojoj je, a to mu je od strane navodnih liberala donijelo i optužbu zbog bjeloruskog „nacionalima“, bjeloruski jezik izložen nasilnoj asimilaciji te je izložen prijetnji potpunim iskorjenjivanjem. (Sjetit ćemo se, o tome drukčijom, lirskom, metodom iznimno uvjerljivo govori i pjesnikinja i lingvistica Volja Halujeva.) Konkretno politički: nakon kratkog vremena od stjecanja nezavisnosti do preuzimanja vlasti od strane kolhoznika (1991-1994) bjeloruski je jezik u Bjelorusiji stekao primat. Od tada ga se sustavno potiskuje, počev od paralelnog postojanja dvaju oficijelnih jezika (blaža faza kolhoznikove diktature) sve do potpunog prelaska na totalitarni režim nakon slamanja revolucije 2020. Baharevič, koji je i sam rođen kao izvorni ruski govornik, vehementno se suprotstavlja toj tendenciji, vraća se bjeloruskome, a suprotstavljanje mu je donijelo i protjerivanje u egzil, sudbina koju dijeli s brojnim sunarodnicama i sunarodnicima o kojima izvještavam u ovoj rubrici.

U fiktivnoj i distopijskoj Bjelorusiji Otac (koji se jedino tako imenuju, stoga ga i bilježim velikim slovom) odgaja svoju kćerku i svoga sina isključivo na bjeloruskom. Oni prihvaćaju tu metodu i odbijaju svaku komunikaciju na ruskom što im integraciju u društvo čini nemogućnom. Već i samo davanje nepostojećih, točnije oficijelno nesankcioniranih, imena, kćerka se zove Sia, a sin Avi što je skraćenica od Aviator, govori o radikalnoj pobuni i odbacivanju društvenih normi. To je ishodišna situacija asimetrično organiziranog romana. No ona čini tek jedan njegovu rukavac. Središtem drugoga protječe pripovijest o „doktoru“, izvornome govorniku bjeloruskoga koji otkriva navodnu ljepotu ruskog i, u službi zvanične politike, odlučuje da prvi jezik izbriše s lica zemlje. Pri tome je važno spomenuti da je njegova titula potpuno nejasna. Ne znamo na kojemu je području stekao promociju, znamo da je fanatični kreator teorije po kojoj se korištenje bjeloruskog jezika smatra fiziološkom manom prouzročenom postojanjem minijaturne kosti u grlu koja govornike i govornice sprječava da pojme čistotu i ljepotu ruskoga. Metoda izlječenja koju on prakticira je dvostruka – operativna i konzervativna. Operativnom se otklanja smetnja u usnoj duplji, konzervativnom se djecu primorava na sustavnu uporabu ruskoga (koji se u romanu zove Lingo) i potiskivanje bjeloruskog – koji nosi ime Leid. Ta se prinuda izvodi u potpunoj izolaciji. Osobito se rezistentna djeca smještaju u koncentracioni logor gdje im u tu svrhu trenirani učitelji brišu svijest o pripadnosti.

Kao što se može pretpostaviti, djeca se oduzimaju od oca koji ne odustaje od nakane da ih spasi i ponovo dovede sebi. Važno je zamijetiti da djeca odrastaju bez majke (čime ih se na izvjestan način odvaja od materinjeg jezika), a Ocu se pridaje uloga univerzalnoga kreatora. On je taj koji, ponavljajući uloge poznate iz literarne tradicije (Prospero, Pigmalion), izgrađuje svoju djecu u potpunoj izolaciji od štetnoga okoliša. Reakcija je društva represivna, oduzimanju djece slijedi njihovo odvođenje u logor za preodgajanje. Ova je narativna linija romana organizirana oko potrage Oca za djecom i pokušajima njihovoga oslobađanja. To mu djelomice i uspijeva, ali tek privremeno. Djeca i on se uz put gube, ona sama nastavljaju s pokušajem dolaska do Bremena. Ostaje nejasno zašto se upravo taj njemački grad kristalizira kao idealno mjesto za život i pribježište. Doći do njega nije jednostavno, a putovanje se opisuje kao fantazmagorični pothvat protkan elementima bajkolikosti. Ugrožena od progonitelja, pozicioniranih na različitim postajama, djeca uvijek pronalaze spas repetirajući modele iz bajki, poput Ivice i Marice ili Palčića. Tim dijelom romana dominira fantastika. Sama činjenica da je smješten u šumi potvrdit će tezu o njegovoj dubokoj povezanosti sa svijetom bajki u njegovu romantičarskome obliku – onome u kojemu se djeca izlažu opasnostima kakve su u moderniziranoj i ublaženoj formi potpuno nestale.

Dok djeca prolaze kroz najstrašnija iskušenja, Očeva se potraga za njima konstituira kao proces u čiji je dodir sa stvarnošću nemoguće povjerovati. No dok se fantastika „dječjeg“ teksta generira iz tradicije fantastične književnosti, njegova je povezana s onom fantastikom koja se bazira na promijenjenim stanjima svijesti. Je li gubitak dodira s realnošću kod njega izazvan pretjeranom konzumacijom alkohola ili kakvim psihičkim oboljenjem, ostaje nerazjašnjeno. Borba za djecu prerasta u borbu za jezik, a ona je, ako se slijedi neumitni pesimizam distopije, definitivno izgubljena. Otac se u ovome segmentu figurira kao lik koji je snažno alegorijski obilježen. U njemu se nalaze i najjasnije konstituirana dimenzija političkoga. Riječ je o manje ili više jasnome prizivanju Gulaga kao paradigme sovjetskoga društva ili (zlo)upotrebe jezika kao sredstva nametanja imperijalne politike. Skromni optimizam se crpi iz uspješnoga bijega djece preko granice i njihovoga spajanja s majkom za koju se smatralo da je definitivno izgubljena. No u kolikoj je mjeri takav rasplet nešto što bi se moglo smatrati pozitivnim dobrim je dijelom nejasno. Otac ostaje zarobljen u raljama totalitarnoga društva čijem je silovitom i nasilnom djelovanju izložen bez ikakve mogućnosti obrane. Sama djeca su u tuđem svijetu također osuđena na gubljenje jezika, na prisvajanje nekog novog Linga koji im neće biti nametnut, ali koji će također potisnuti njihov izvorni Leid.

U tome je kontekstu osobito značajna melankolična folija na kojoj se radnja romana odvija. Nju tvore, kao što sam napomenuo na početku, fragmenti potisnute bjeloruske nacionalne književnosti o kojoj ni u sovjetskoj ni u nezavisnoj Bjelorusiji nije oportuno govoriti. Sam je naslov romana jedno takvo ukazivanje. Riječ je o pjesmi Stvari će biti loše Francišaka Bahučeviča, spisatelja kojega se može smatrati ocem moderne bjeloruske književnosti. Roditeljima se rađa sin kojega odvode katoličkome svećeniku na krštenje. Kada traži od roditelja da mu daju kalendar kako bi vidio na dan kojega je sveca dječak rođen, oni ga ne razumiju (poljski nije jezik koji govore), a samu riječ pogrešno čuju, kao Alindarka. Tako i on, poput junaka Baharevičevog romana, postaje nositelj nepostojećega imena, a kako mu je život započeo (nesporazumom) tako se i nastavlja, sve dok ne završi u zatvoru. Stvari započinju loše i završavaju loše. Povijesna matrica koju Baharevič bira za svoj roman ne obećava ništa dobro. Silom nametnuti tuđi jezik prateća je pojava sile kojom se potire samostalnost jednoga naroda, jedne države. Anticipirajući događaje s jeseni 2020. Baharevič ispisuje politički roman u čijem je središtu zebnja zbog naslućenog gubitka identiteta, kako individualnoga, tako i kolektivnog. Kao što sam već više puta naglasio u ovome serijalu, borba protiv imperija zla teška je i neizvjesna. Kakav će joj biti ishod, i to ne samo na književnome planu? Taj odgovor može dati tek budućnost. A o njemu ovisi, ma koliko poneki tu sumornu istinu rado prikrivaju i potiskuju, i naša budućnost. Graditi je s Alhijerdom Baharevičem puno je primamljiva opcija nego s kolhoznikom i njegovim vrhovnim zapovjednikom.   

      

   



Davor Beganović 25. 03. 2024.

Slučaj Šarčević

Iluzija o mogućnosti da o svim bosanskim nacionalizmima misliš i pišeš kao o svojima

 

Nije prvi put da Franjo Šarčević, doktor matematskih znanosti, docent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu i osnivač-urednik web portala Prometej, doživljuje verbalni progon od raznoraznih a idejno čvrsto postrojenih bošnjačkih nacionalista koji sebe proglašavaju bosanskim patriotima. Bilo je toga i ranije, ali ova nova antišarčević-epizoda, koja je pokrenuta zbog njegovih javnih istupa povodom načina obilježavanja Dana nezavisnosti BiH, već se oduljila – traje kroz cijeli ožujak i ne vidi joj se kraj. Obilježena je i nimalo bezazlenim prijetnjama. Tu se Šarčeviću na dušu stavljaju sve sami najteži ideološki krimeni, koji su, tobože, izraženi u njegovim tekstovima: da vrijeđa islam, da vrijeđa Bošnjake, da vrijeđa Armiju BiH i njezin simbol ljiljane, da je protiv nezavisne Bosne i Hercegovine, te da je hrvatski nacionalist i „uzepeovac“.

Odmah valja reći i to, da je impresivna dosadašnja suma reakcija u obranu pozicije Franje Šarčevića, u obranu prava na javnu riječ i slobodno mišljenje. No, kako mnogi autori tih reakcija nose imena koja se prepoznaju kao bošnjačka (Enver Kazaz, Tarik Haverić, Asim Mujkić, Edin Zubčević, Selvedin Avdić, Emir Imamović, Kenan Muminagić i dr.), paralelno s napadima na Šarčevića ide val jednako satirućih nacionalističkih napada na njih kao na „manjinu odmetnutu od naroda i od njegove časne borbe za nezavisnost“. Traži se stvaranje javnih popisa i osnivanje javnoga stuba srama za takve autore. Za one pak s nebošnjačkim imenima (Drago Bojić, Ivica Đikić, Boris Pavelić…) već se po automatizmu uobičajilo: Hrvati su, dakle su „uzepeovci“, „ustaše“, „tuđmanovci“. Ne treba nego tek malo poštenja i soli u glavi, da se zna kako je gnusna laž i krajnje pogano takvo što reći za fra Dragu Bojića, brizantnog kritičara tuđmanskoga hrvatstva i „Crkve u Hrvata“, ili za Đikića, autora romana Beara, bez premca najjačega literarno-dokumentarnog djela o genocidu u Srebrenici! A ne znam je li bjednije ili grotesknije kada tu etiketu dobije novinar Boris Pavelić, desetljećima nekritički usrdan bošnjakoljub i dosljedan prokazivač hrvatske politike u BiH. Pri tomu se, naravno, ne propusti prilika da mu se nabije na nos i prezime. Kud ćeš ljepše: Pavelić!

Na čemu se zasnivaju takve sumanute laži, ta opsjednutost i žestina, ta opakost?

Čak i da je istina što napadači Šarčeviću pripisuju, zastrašujuća bi bila ta šovinistička ostrašćenost i zaslijepljenost, s onu stranu elementarne logike i etike argumentiranog osporavanja. Ali, stvar je u tome, što istine u tim napadima nema ni koliko crna za noktom. Kao i inače, samo ovaj put dovedeno do ekstremnoga besmisla, i sada se radi o potpuno apsurdnom izvrtanju činjenica. (Kaže li se u novom anglohrvatskom i novom anglobosanskom: spin?) Iako je to već mnogo puta u spomenutim reakcijama objašnjeno, valja uvijek iznova precizirati što je to uistinu Šarčević rekao/napisao.

Na svome facebook profilu Šarčević je prenio fotografiju na kojoj sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić, uz Dan nezavisnosti, pozira zagrlivši petogodišnjeg dječaka odjevenoga u vojnu uniformu s oznakama Armije BiH. Sliku je popratio tekstom: „Ovu sliku sarajevske gradonačelnice sa žrtvom svog zlostavljanja (sakrio sam lice nedužnog djeteta) vrijedi sačuvati kao simbol jednog beznadežno bolesnog društva kojem, bojim se, ni dragi bog više ne može pomoći.“ Kasnije je u jednom intervjuu pritvrdio: „Takva fotografija kojom se na Dan nezavisnosti pohvalila socijaldemokratska gradonačelnica Sarajeva, koja dolazi iz nominalno lijeve i najprogresivnije partije, pa ipak šalje takve militantske poruke i zloupotrebljava dijete, po meni je simbol jednog poremećenog društva.“

Tih dana Šarčević je na portalu Prometej objavio i komentar pod naslovom Još jedan besmisleni Dan nezavisnosti. U njemu stoji: „Prvi mart 2024. definitivno je zaokružio jedan proces islamizacije tog dana i njegovo pretvaranje u bošnjački nacionalni praznik. Način na koji se taj dan obilježava, mjesta koja se posjećuju i simbolika s kojom se tome pristupa, jasno govore da je to naprosto tako, sviđalo se to nekome ili ne. Nacionalistički orijentiranim Srbima i Hrvatima zbog svega toga je u najboljem slučaju svejedno, a u vjerojatnijem slučaju im je drago zbog toga, jer im može poslužiti kao dobar argument za njihovu stvar. Nenacionalistički orijentirani Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koji još uvijek maštaju o nekakvoj zajedničkoj, pristojnoj i sekularnoj Bosni i Hercegovini, mogu samo da žale zbog toga i da konstatiraju neke očigledne stvari.“

U tekstu se, dalje, govori o zajedničkim karakteristikama svih triju vladajućih nacionalističkih paradigmi, „poput poštovanja ratnih zločinaca, negiranja ili umanjivanja zločina, nacionalističkog zatupljivanja omladine, njegovanja ratnih narativa“, što sve „jasno pokazuje da sve tri strane aktivno, planski i programski rade na tome da se uopće ne ostavi ni mogućnost da se ikada sastavi normalna Bosna i Hercegovina. Sva priča se u suštini još vodi oko procenata, oko toga tko će zauzeti/zapišati više prostora, teritorijalnog i institucionalnog, i oko toga tko će koga gdje i u čemu nadjačati“.

Sve u svemu, dakle – ni govora o istinitosti bilo koje od optužaba kojima se autor demonizira kao antibosanac, antibošnjak, islamofob. Sve suprotno od toga.

Od oglašavanja u ovoj mučnoj aferi jedno od karakterističnih za stanje duhova jest držanje PEN Centra BiH. U saopćenju iz toga društva stoji: “Iza ovog saopštenja stojimo mi, dole potpisani članice i članovi PEN Centra Bosne i Hercegovine, potpisani svojim imenom i prezimenom. Mi smatramo da imamo svaku ljudsku i profesionalnu obavezu da reagiramo i štitimo u svim slučajevima kad su nečija temeljna prava ugrožena, pa tako i u ovom. Vjerujemo da se neće uskoro ali i nikako, desiti da ᾿padne mrtva glava᾿ pa da onda imamo slučaj oko kojeg ćemo se moći jednoglasno usuglasiti, apelirajući uzaludno post festum i post mortem na zaštitu prava na život i slobodu govora i izražavanja.“ Iz te izjave da se naslutiti, a prema svemu što je dospjelo u javnost zna se, da je među članstvom PEN-a trajala duga i mučna online rasprava u vezi sa zauzimanjem stava. Na kraju nije bilo moguće postići suglasnost za službenu izjavu PEN Centra, a na web portalu koji predvodi hajku na Šarčevića to je izazvalo likovanje, uz konstataciju da je „30 članova PEN Centra BiH odlučilo samoinicijativno podržati Šarčevića koji nije ni član PEN Centra BiH“, a da je „većina članova PEN centra BiH, njih više od 2/3, odbila javno podržati Franju Šarčevića“.

PEN klub nije ni nacionalno, ni državno, ni stranačko-političko, ni ideološko društvo, nego društvo „koje se zalaže za solidarnost među piscima, slobodu pisane riječi, zaštićuje progonjene pisce i propagira opća humana načela“, i očekivalo bi se da slučajevi poput ovoga s progonom Franje Šarčevića zbog pisane riječi među penovcima ne mogu izazivati nikakva kolebanja, a najmanje to, da „više od 2/3“ članova odbije pružiti zaštitu progonjenome. Više nego zanimljivo i za javnost važno bilo bi znati razloge zbog kojih se ta zaštita odbija. Dok to ne znamo, dok to ostaje stvar šutljive većine – za razliku od jasne i javne argumentacije tridesetoro potpisanih svojim imenom i prezimenom, koji se implicitno ustvari distanciraju od društva – sam smisao takvoga PEN kluba biva ozbiljno doveden u pitanje. No, to i nije nova stvar.

Među osobito perfidne spinove spada tvrdnja da je Šarčevićev web portal – „režimski medij“, pa da prema tome ne može biti govora o progonu, hajci i ugroženosti autora. Ta tvrdnja počiva na podatku da je podršku Šarčeviću dala Naša stranka, partija koja odnedavno sudjeluje u vlasti nakon demontiranja Izetbegovićeve SDA. Tu se „zaboravlja“ činjenica da portal Prometej postoji i dosljedno se drži svojega načela „za laičku državu i sekularno društvo“ od godine 2011, dakle i u vremenima kada Naša stranka nije bila dio vlasti. No, bez obzira na to, umjestan je argument Tarika Haverića: „…bila na vlasti ili u opoziciji, Naša stranka je dio političkog sistema. A taj sistem je ozbiljno ugrožen kada jedan opštinski vijećnik, kao još jedan njegov dio, poručuje autoru da će mu doći na vrata. Takav akt ne može se relativizirati pozivanjem na sadržaj Šarčevićevih napisa ili objava na društvenim mrežama, i jedino pravo pitanje jest zašto se tim povodom nisu oglasile i druge stranke, bile na vlasti ili u opoziciji“. Pitoreskan je detalj, da u vici na Šarčevića i na Prometej kao „režimski medij“ spremno sudjeluje, recimo, i crnogorski pisac Andrej Nikolaidis, regionalno poznat liberal i nezavisnjak, glasni borac protiv nacionalizma u svojoj zemlji.

Ideološka urtikarija koju kod „patriota“ danas izaziva Šarčević, i svi koji staju u njegovu zaštitu, nije u Sarajevu ništa novo. Osjetili su je mnogi čija se volja za Bosnu i način njezina iskazivanja ne podudara s patriotizmom po modelu bošnjačkoga političkog ekskluzivizma. Toga sam iskustva i sam nakupio mnogo, odavno. Budući da sam sve ovdašnje uvijek osjećao jednako svojim (i ljepote i rugobe, pa tako i sve ovdašnje nacionalizme), o tome sam i pisao i javno govorio. Pokazalo se vrlo brzo da kritički stav spram hrvatskoga nacionalizma i hrvatske antibosanske politike ne znači ništa, ako isti stav principijelno iskazuješ spram nacionalizma u Sarajevu i u bošnjačkoj politici. To ne može! To je odmah antibošnjački i antibosanski stav. Ima tomu već više od dvadeset godina, kada je krajem svibnja 2003. u tadašnjem Feral Tribuneu pisalo: „Skupina samoproglašenih medijskih branitelja ᾿ugroženog bošnjaštva᾿ upregla se u dokazivanje Lovrenovićeva antibošnjaštva i antibosanstva, a u tom dokazivanju što se odvija na otvorenoj sceni ne preza se ni od gnjusnih izmišljotina kakva je ona da je Ivan Lovrenović ᾿poznati plaćenik velikosrpskog i velikohrvatskog projekta u BiH᾿, a usto je i kolumnist ᾿poznatog komunističkog glasila Feral Tribune᾿. Hajka je u toku.“

U periodičnim naletima nije prestala ni do danas.

Riječ je, dakle, o dvama stubokom različita odnosa spram svoje zemlje. Franjo Šarčević svoju zemlju – u njezinoj cjelini – voli tako, što za nju želi najbolje i najljudskije uređenje, a to ne iskazuje šupljim i neiskrenim patriotizmom (koji nije nego krinka ordinarnoga nacionalizma), nego otvorenim stavom kojemu je kritičnost spram loših i regresivnih pojava imanentna kao oblik ljubavi i odanosti. Stvar je jednostavna: onaj tko u ime obrane bosanstva (i bošnjaštva, te islama) takav oblik volje za Bosnu osporava i proglašava neprijateljstvom, ne radi za Bosnu cjelovitu, zemlju svih njezinih „naroda i građana“, nego protiv nje. Takav je to patriotizam.

 

ivanlovrenovic.com

Ivan Lovrenović 24. 03. 2024.