(sjećanje na cjeloživotno prijateljstvo)
Kolja Mićević bio je od onih rijetkih ljudi koji su od djetinjstva radili uglavnom ono što su htjeli i voljeli. U svemu bio je jedinstven. A radio je, ljudskim rječnik rečeno, mnogo i gotovo previše. Uradio je koliko i jedan cijeli institut, ali na svoj način, onako kako ne može da radi nijedna institucija. Bio je sam institucija. Ali elitna institucija koja stvara ono što drugi jedva mogu do kraja i da razumiju. Bio je istovremeno čovjek pisma i čovjek usmenog predanja. Ostavio je iza sebe više od stotinu književnih ostvarenja, ali i bezbroj predavanja, hepeninga koji su privlačili publiku magnetskom čarolijom. Po tim svojim javnim nastupima, Kolja je podsjećao na svog profesora i prijatelja Raška Dimitrijevića čija su predavanja slušali i studenti drugih fakulteta. Tada u velikoj sali Filozofskog fakulteta u Beogradu nije bilo mjesta za sjedenje, pa su sjedili sa strane u prolazima. Njihovo prijateljstvo bilo je takođe nešto posebno, poput Narcisa (Kolja) i Zlatoustog (Raško) u istoimenom romanu Hermana Hesea. Zaista, obojica bili su heseovski likovi tragalaca za smislom svog života, što je značilo u svemu težiti savršenom, da biste se tada zapitali da li je to smisao čovjekovog zemaljskog postojanja. Svi su Heseovi književni junaca upravo takvi tragaoci. Kod njih nije bilo mjesta za osrednje. Jednom nešto urađeno nije bilo i konačno urađeno, ako vrijedi truda, a vrijedi, čim se oni tim bave, onda će se ponovo prihvatiti toga i pokušati ponovo isto to samo malo drugačije. Nijedan od naših prevodilaca nije objavio više različitih varijanti nekih svojih prevoda nego Kolja Mićević. Od Pola Valerija, do Bodlera, Poa, Fransoa Vijona. Koliko samo varijanti, koliko traganja kroz srpski jezik. Ako ga uporedimo sa nekim sličnim, vrlo brzo se uvjerimo da to „slično“ ni približno nije isto, makar se radilo o majstorima kakav je bio Stanislav Vinaver.
Gornji pasus je onaj sažetak koji nosim u sebi kao viđenje jednog čovjeka koji je sebe do kraja dao drugima, mada je stalno izgledalo da on radi samo ono što mu se dopada. Svaki od njegovih poznanika, a imao ih je mnogo, ima neku sličnu sliku o otišlom nam prijatelju. Ako bismo malo sistematizovali tu našu sliku Kolje Mićevića, ja bih išao putem koji ću sada i dalje veoma kratko napisati. Jer bi se u suštini mogao da napiše, a vjerovatno bi i trebalo, roman sličan nekom Heseovom.
Nikola-Kolja Mićević, istaknuti pjesnik, esejista, prevodilac i performer, preminuo je u Banjaluci 17. novembra 2020. godine, uUniverzitetskom kliničkom centru od posljedica infekcije virusom korona-19. Tako se zatvorio životni krug ovom prošlogodišnjem dobitniku „Zlatnog ključa“ i „počasnom građaninu“ svog rodnog grada, Banjaluke, iz koga je posljednjih decenija više odsustvovao nego što je u njemu živio, a vratio se u vrijeme kada su se ljudi u godinama sklanjali od moguće infekcije koja se opisivala kao smrtonosna. Vratio se, pored ostalog, da predloži gradonačelniku Banjaluke da iduća godina bude u našem gradu proglašena za godinom Dantea Aligijerija, i da se tako ime Banjaluke izgovara u mnogim evropskim gradovima kao mjesta visoke evropske kulture. Nažalost, sudbina je to protumačila na svoj način, životna kružnica, koja je ovdje bila otpočeta tu se i završila.
Mićević, široko poznat kao Kolja, rodio se 15. februara 1941. godine, u skromnoj kući pokraj željezničke pruge u banjalučkom predgrađu Rosulje. Bilo je to tri mjeseca prije ratnog užasa Drugog svjetskog rata. Da bi njegova brojna porodica, u kojoj je mali Kolja bio posljednje dijete, jedva preživjela ustašku strahovladu, morala je da mijenja čak i vjeru. Kad se govori o datumu rođenja važno mu je uvijek bilo da se navede datum u cjelini, jer je, kao tipična vodolija, bio privrženik horoskopske astrologije. Bio je poznanik poznatog korčulanskog astrologa Mila Dupora, čije je knjige imao i o kojima je pohvalno govorio. Kod Kolje ništa nije bilo slučajno, on je i stihove pretvarao u brojeve, pronalazeći nevjerovatne veze u djelima koja bi prevodio. Tu njegovu numerologiju treba poznavati. Zato ga i nazivam zvjezdanim čovjekom, jer tamo mu je mjesto vječnog boravka.
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je i zvaršio u svom rodnom gradu, da bi potom otišao u Beograd na studije opšte književnosti, koje je i završio. Zapravo, mogao je da studira i matematiku, umjesto književnosti. Nikada nije bio privrženik institucija, fakulteta, katedri, ministarstava, nagrada i sličnih tvorevina koje su ga sputavale, oduzimale mu slobodu koja je za njega bila svetinja. Znao je, naravno, da treba završiti fakultet. Mnogo kasnije, on će iz Pariza jednom prilikom donijeti priručnik za učenje klavira, koji kod nas niko nije koristio a čiji je autor bio slavni mađarski kompozitor Bela Bartok. Neko vrijeme dolazio je kod nas da vježba klavir, trudeći se da upije u sebe što više njegovih zvukova. Kasnije će na osnovu toga nastati njegov „Klavirint“. Muzika je bila njegova opsesija, prije svega klasična, možda i stoga što je odlazeći u grad prolazio pokraj kuće moje buduće supruge Mire, koja je obično u to vrijeme vježbala klavir. Kolja bi se zaustavio i neko vrijeme slušao njeno, svakako đačko, sviranje na klaviru marke „Erbar“. Kada samse ja uselio u tu kuću, tačno pred zemljotres, odmah sam se raspitao gdje živi Kolja Mićević. To je bilo u blizini, ideš prugom i za nekoliko minuta čućeš klasičnu muziku sa gramofonskih ploča koje je Kolja donosio iz Beograda. Ali tek što sam ga upoznao, došao je zemljotres, vidjeli smo se poslije godinu dana. Pokraj dobro oštećene kuće stajala je mala prikolica iz koje je sada odjekivala klasična muzika, na prvom mjestu Mocart. Smatraoje Mocartove klavirske koncerte savršenostvom i mnogo većom muzikom od pet Betovenovih klavirskih koncerata koje sam ja obožavao. O njegovom prevodilačkom radu znao sam već dovoljno da o tome razgovaramo na pravi način, pri čemu sam ja više slušao to što je Kolja govorio, kao što sam slušao i muziku s njegovih ploča, koju sam malo po malo upoznavao i takođe zavolio, uz njegovo upućivanje na ono što treba da čujem, kasnije i da nabavim.
Kada sam prvi put ušao u Nacionalnu biblioteku Francuske, staro, prekrasno zdanje Rišeljea, u jesen 1971. godine, u predvorju, bila je izložba posvećena Polu Valeriju. Na počasnom mjestu, u sredini, bila je knjiga „Između jutra i palme“, izbor i prevod Kolje Mićevića. Bio sam oduševljen uspjehom mog starijeg prijatelja. Činilo mi se kao da je i on sam stavljen u književni Panteon. Taj događaj kao da mi je na svoj način blagoslovio boravak u Parizu.
Zanimljivost ove knjige, s kojom se otvara njegova nevjerovatna prevodilačka radionica, jesu ilustracije u sredini, na nekoliko listova odštampanih na kunsdruku, u boji, za koje su i izdavač i autor „zaboravili“ da naznače ime autora. Kada sam mu to spomenuo, samo se nasmijao, pokazujući na sebe, kao tog crtača raznobojnim flomasterima. On je od prve svoje knjige učestvovao u njenom nastanku gotovo u cijelosti. U tome je bio beskromisan, sve do posljednje koju je uredio pred smrt. Znao je tačno kako knjiga treba da izgleda i držao se toga. Volio je jednostavni dizajn Galimarovih edicija, čist i dopadljiv. Obožavao je stare grafičare, linotipiste, metere, knjigovezače. I oni su voljeli Kolju. Zajedno su tragali za najboljim grafičkim rješenjima. Često su mu kao poklon štampali prigodne pjesme prijateljima. U uredničkom poslu sarađivao je i sa slikarima, poznatim i početnicima jednako. Naročito je volio da otkrije novo ime, poznato samo u Banjaluci. Već u „Antologiji trubadurske poezije“ kao ilustratora angažovao je slikara i našeg grafičkog urednika u „Glasu“ Alojza Ćurića, tada nepoznatog za širu javnost.
Konstanta njegovog prevodilačkog rada bio je i ostao Pol Valeri, čije je kompletno djelo preveo, pri tome „Morsko groblje“ tri puta, varirajući dužinu stiha. Sam institucija, Kolja je u naš jezik prenio francusku instituciju. Ne samo prevodeći njegova djela nego i organizjući u Banjaluci „Dane Pola Valerija“. Bio je to značajan događaj ne samo lokalno, nego i u cijeloj Jugoslaviji. Potom su slijedili trubaduri i starofrancuski jezik, u „Antologiji trubadurske pozije“, kojoj je posvetio dvije godine rada. To je veliko djelo čijem sam nastanku prisustvovao, ne baš iz dana u dan, nego veoma često, kada mi je otkrivao nevjerovatno majstorstvo pjesnika koji su prethodili truverima. Iza njih slijedio je Fransoa Vijon, u kome je prepoznavao sebe, svoje lutalaštvo, svoje otpadništvo od gomile. Dobro je znao Vinaverov prevod, ali je otišao mnogo dalje od tog prevodilačkog žonglera. Pokazivao mi je svoje bravure kojima će svaki prevod obilježiti tim svojim nevidljivim pečatom. Na primjer, početak Vijonovog „Velikog zaveštanja“ u Koljinom prevodu počinje stihom: „Trideset leta dobih u dar“, što je on čitao na dva način, da je tih trideset godina dar koji mu je dodijeljen, ali je to i udar za njega pustolova. Bezbroj takvih jezičkih vinjeta ostavio je kroz svoje prevode Kolja Mićević, istrajavajući na tome da on u stvari prepjevava originalni tekst kako bi i u našem jeziku zvučao jednako izazovno. Zatim je slijedilo otkriće zagonetnog Morisa Seva i njegove „Delije, uzor čiste vrline. Tada je boravio u Turu proučavajući sasvim nepoznate francuske pjesnike. Volio je da Francuzima otkriva njihovu zanemarenu baštinu glorifikujući osrednje stvarlaštvo savremenika.
Stefana Malarmea jednako je počastio u prevodu na srpski kao i Pola Valerija, prevodeći sve što je on bio napisao. Malarme mu je u svemu odgovarao. Obožavao je njegove prigodne katrene pisane u spomenare ili na lepeze poznatih dama. To su bile prevodilačke čarolije. Recimo jedan, veoma duhovit: „Taj što lakša svoja creva / može u tom činu skritom/ da puši lulu, il da peva/ ne držeći se za zid pri tom“. Prevođenje poezije Edgara Alana Poa, bio je prvi izlet u anglosaksonsku književnost, kao odgovor na ličnu tragediju sa kćerkom Sabinom. „Gavrana“ je preveo u više varijanti. Šarla Bodlera je prevodio putujući autobusom od Beograda do Banjaluke i obratno, sve napamet, bez knjige i hartije. Time je vježbao inače dobro pamćenje. Iz godine u godinu, slijedili su gotovo svi francuski kanonizovani klasici, čak i šansonjeri, koje je predstavljao čitaocima i u brojnim antologijama francuske poezije.
Svoje pozne godine posvetio je muzici i Danteu, zatvarajući tako krug koji je počeo trubadurima koje je pripustio u svoje djelo upravo Dante Aligijeri, otkrivajući ih tako generacijama onih koji nisu poznavali starofrancuski. Prvo je preveo „Komediju“ na francuski jezik, u tercinama, što je bio jedinstven poduhvat u samoj Francuskoj. Tek poslije, preveo je „Komediju“ na srpski jezik. Iako ga ni u Francuskoj ni u Srbiji italijanisti nisu mazili u kritikama, on je sve to stoički izdržao pokazavši svoju veličinu ali i odgovorivši im, poput Danila Kiša, jednakom mjerom, knjigom „Dante šalje sekundante“. Po svom običaju, uradio je više prevoda, kako na francuski tako i na srpski jezik. Pri tome on je osvojio do nevjerovatnih detalja Danteov svijet, postavši jedan od značajnih danteologa. U svom već trećem životnom dobu i dalje je raspolagao zapanjujućom memorijom. Mogao je da citira napamet Danteovo djelo i jednako svoje prevode, navodeći razgranate fusnote bez kojih se ne može do kraja razumjeti ovo veliko svjetsko književno djelo.
Kolja Mićević je uporedo sa svojim prevodilačkim radom kojem se predavao do kraja, bez ostatka, kao rudar koji ne odustaje da kopa dok ne iscrpi pronađenu zlatnu žicu, pisao i svoju poeziju. Upravo na planu tog traganja za smislom djela koje prevodi, Kolja je tragao u jezičkom bogatstvu srpskog jezika. Istovremeno sa pronalaženjem rudne žile on je počinjao i da na njoj radi. Kako? Na način svojih predaka, prvenstveno oca i strica, kovačkim zanatom. Taj kovački postupak primjenjivao je Kolja na svoju poeziju, tragajući u njoj za nastankom riječi i njihovog smisla, prenoseći taj smisao u drugačija značenja od onih na koja smo navikli. Da bi to postigao, koristio je sve moguće postojeće rime, ali i one koje je stvarao rastvarajući riječi, prebacujući njihove dijelove u drugi stih. Jer on je prvenstveno volio rimovanu poeziju, kako kod prevođenja, tako i u vlastitoj poeziji. Nije ga privlačilo ništa jednostavno. Kada bi pisao pjesmu standardnog stiha, onda je odlazio kroz vrijeme u dubinu, koristeći sve što pruža nekadašnji srpskohrvatski jezik, poput Dragiše Stanojevića, prevodioca Dantea i Torkvata Tasa, koji mu je bio veliki uzor od mladosti, a koji je miješao ekavski, ijekavski i ikavski. Koljinu poeziju čitaoci i antologičari tek će otkrivati. To je neistraženi rimarij. Jedino je Stevan Tontić stavio dvije njegove pjesme u svoju veliku Antologiju srpske poezije. A njegove zbirke poezije, od „Stope sna“, do „Klavirinta“ zaslužuju pažljivo čitanje. U njima se vidi nešto novo u srpskom jeziku do čega nije dolazio, ili stizao, ni već spomenuti genijalni Vinaver. Gotovo jednak broj svojih pjesničkih zbirki objavio je na francuskom i srpskom jeziku, ne prevodeći nijednu od njih s jednog na drugi jezik.
Pored poezije Kolja Mićević je pisao i esejističku prozu, koja ima tako lični ton da se može posmatrati i kao pripovjedna. Naročito se to odnosi na njegove knjige „Afrička legenda“, „Konstante i previdi“, „Prim..Prev“. Muzičarima i muzici posvetio se posljednjih dvadesetak godina posebno, objavljujući kapitalna djela iz istorije muzike, ali i svoja originalna djela u poetskom ili proznom obliku. Najpoznatija mu je svakako neobična knjiga „Mocart, Zločin Marije Terezije“. Ali i jednako sjajne knjige: „Mocart susreće Skarlatija“, „Lirska istorija muzike“, „Od Orfeja do Ljubice Marić“, „Muzički roman, I-V“. Konstante njegovog bavljenja muzikom bili su Mocart i Bah.
Pored prevođenja na srpski, Kolja Mićević je preveo i više značajnih djela autora bivše Jugoslavije na francuski. Značajni su njegovi prevodi Prešerna, koga je preveo i na srpski, što je pored prevoda Desanke Maksimović gotovo pa jedini prevod „Sonetnog venca“ slovenačkog barda. Preveo je i poeziju Branka Miljkovića
Treba pažljivo čitati predgovore Koljinih velih prevoda, to su knjige u knjigama. Na primjer, za sabranu poeziju Stefana Malarmea napisao je predgovor od devedeset stranica, i „Beleške“ koje iznose 170 stranica. Kada bismo te njegove predgovore i fusnote objavili kao zasebne knjige, to bi iznosilo nekoliko debelih tomova esejistike.
Posebna priča je njegovo vođenje „Glasove“ biblioteke „Prevodi“ u kojoj je objavio velikane poezije, ali i sjajne knjige o velikim muzičarima. Tu je pored poznatih jugoslovenskih prevodilaca angažovao i početnike, stvarajući u Banjaluci gotovo malu prevodilačku radionicu. Uvijek je nastojao da otkriva talente i da im pruža mogućnosti da se iskažu. Na isti način vodio je časopis „Putevi“.
Kolja Mićević je bio veliki ljubitelj performansa. Bilo da govori svoju poeziju ili prevedenu, jednako se odnosio prema njenom sadržaju. Prvo je koristio klavir, pa je tako nastala njegova knjiga poezije „Klavirint“, potom frulu, da bi na kraju prihvatio nakovanj, hefestovski alat svojih predaka. Te su njegove priredbe privlačile značajnu pažnju proširujući krugove prijatelja poezije.Jer sve što je Kolja radio, činio je to planski, kako treba da radi neka kulturna institucija.
Za svoj ukupan rad, ali prije svega prevodilački, Kolja Mićević ovjenčan je najznačajnijim domaćim i međunarodnim književnim iprevodilačkim priznanjima, među kojima su i nagrade: „Miloš N. Đurić”, „Stanislav Vinaver”, „Sreten Marić”, „Miroslav Antić”, zatim, „Kočićeva nagrada”, „Vukova nagrada”, „Zlatni beočug kulturno-prosvetne zajednice Beograda”, „Zlatna medalja” Francuske Akademije, za širenje francuske kulture i jezika.
Za kraj ovog prisjećanja, koje je samo dio slike koju nosim o našem velikom prijateljstvu, jedna Koljina pjesma koja sada dođe poput epitafa:
STEĆAK
Sećah se,
i dok se sećah,
postah stećak.
Banija i Banovina, priča o dvije zajedničke riječi
Mjesečnik Karakter, Beograd, februar 2021
Prije tridesetak godina, ili koju godinu manje, počinje se u Zagrebu pisati te na radiju i televiziji govoriti Banovina umjesto Banija. Netko je negdje pronašao, vjerojatno sam Tuđman, da se Banovina govorilo u neka vremena koja nam, po njegovom doživljaju stvarnosti, nisu sa Srbima bila zajednička. Istina, nije na ovim prostorima bilo vremena koja Hrvatima i Srbima ne bi bila zajednička. Osim u legendi. Ali ionako je tih dana, prije tridesetak godina, ili koju godinu manje, započinjalo vrijeme kada je ovim narodima i zajednicama od onog što se zbiva u stvarnosti postajalo važnije što se zbivalo u legendi. I tako je, dakle, Banija postala Banovina.
Kako riječ nije označavala nešto što bi većini ljudi u Hrvatskoj bilo važno, ljudi su se vrlo brzo naviknuli na Banovinu. Ionako većinom nisu ni znali gdje se Banija nalazi. Osim što su znali da je u partizanskoj pjesmi. A riječi iz pjesama mijenjaju se onako kako se mijenjaju estradne i političke mode. Mijenjaju se onako kako se mijenjaju pjesme. Sve do dana prije pretposljednjeg u 2020, pitanje gdje je to Banija, ustvari Banovina, u Zagrebu bi na kvizu “Tko želi biti milijunaš” vrijedilo barem 125.000 kuna. I ne bi natjecatelj znao na njega odgovor.
To je osnovni razlog zašto od sredine devedesetih nitko više nije ni pitao za Baniju, nego su svi govorili Banovina. Premda, rekosmo, nisu ni znali o čemu to govore, i gdje je ustvari ta Banovina. Postoje, međutim, i drugi razlozi. Među manje važne spadaju oportunizam, strah, čovjekova potreba da se ne razlikuje od drugih ljudi. Strah od jezika. Velikom broju običnih Hrvata u neka je doba, početkom devedesetih, odvajanje od Jugoslavije i od dvostruko brojnijih Srba, bilo važno zbog jezika. Činilo im se, naime, da govore onako kako bi to Srbi htjeli. Zanimljiva je to pojava u ljudi kad im vlastite riječi djeluju tuđe. Da je nismo doživjeli, i da se na neki način s njom nismo naučili živjeti, ne bismo ni vjerovali da postoji. Ljudi su se govoreći počeli otimati vlastitim riječima, jer su im se one, jedna po jedna, činile tuđim. Da je Samuel Beckett živio među Hrvatima i Srbima, i da je doživio devedesete, ovo bi postala tema njegovih dramskih komada i romana.
Hrvati su, dakle, osumnjičili vlastiti jezik da im je podvaljen od Srba. Ali kada bi Srbi priznali da je to tačno, i da su Hrvati uzeli jezik od Srba, grdno bi se, i s razlogom, razgnjevili. Nitko nikome nije ni ukrao ni podvalio jezik. To, naprosto, nije moguće. I šta se onda zapravo dogodilo?
Ali postoji jedan mnogo važniji razlog zbog kojeg se više nije pitalo za Baniju. Nakon što su iz te legendarne krajine, koja s onom drugom, što se Kordunom zove, čini jednu pjesničku i legendarnu cjelinu, 1995. protjerani domaći Srbi, baš kao da ih tu nikad nije bilo, ili baš onako kako su iz tih krajeva 1991. bili protjerani domaći Hrvati, ukidanjem Banije i uspostavljanjem Banovine pokušalo se reći da ih nikad tu nije ni bilo. Iako u Baniji ne postoji ništa specijalno srpsko, kao što ni u Banovini nema ničega osobito hrvatskog, istrebljenjem Banije iz hrvatskog govora i jezika istrebljeni su banijski Srbi. Ovaj postupak nije bio ni nov, ni originalan. Njime su se devedesetih, netko manje, netko više, služili svi, kada bi poželjeli očistiti zaposjednuti teritorij od onih koje su protjerali. Zato je Foča postala Srbinje, a Bosanski Novi postao je Novi Grad. Zato se Skender Vakuf više ne zove tako, zato se po Bosni mijenjaju imena toponima, planinskih vrhunaca i prijevoja, i zato se, uglavnom samo zato, po svim jugoslavenskim gradovima mijenjaju imena ulica i trgova. Ako se pokušaju vratiti oni koje smo stvarno, ili samo metaforički, protjerali, da ne pronađu put kući. Ovo je velika književna tema, i njom ćemo se baviti bude li zdravlja, sreće i strpljenja.
Naravno, ovakav je postupak besmislen. Pritom, on ne šteti onima koje ste protjerali. Oni tamo gdje već jesu, a daleko su od vaše bratske ruke, i dalje govore Banija, kada gorko i s tugom spominju svoj jučerašnji svijet. I nikad nijednoga od njih nećete prisiliti da kaže Banovina. Istina, mislite da ste na dobitku, jer ste na takav način razdvojili hrvatski od srpskog jezika. Hrvatski je Banovina, a srpski je Banija. Tako ste vi to odlučili. Međutim, kada ste promjenom imena ljudima otežali ili onemogućili pristup onome što to ime označuje, puno ste veće zlo učinili Hrvatima nego Srbima. Dok ovim drugima ne možete oduzeti ni riječ, ni ono što ta riječ označava, prvima ste oduzimanjem riječi oduzeli i njen sadržaj. I koliko god sad oni živjeli na toj istoj zemlji s koje su protjerani njihovi susjedi, ako se ta zemlja ispravno ne imenuje, oni neće znati put do nje. Ili će tiho, ispod glasa, kao da u riječima skrivaju svoje srpske susjede, prijatelje i kumove, govoriti Banija.
I onda se oko podneva, 29. decembra, koji se, vrlo ispravno, zove i prosincem, godine 2020, dogodio taj strašni, razotkrivajući potres, u kojem se gotovo sasvim urušio taj zapušteni svijet iz pitanja za 125.000 kuna u kvizu “Tko želi biti milijunaš”. Gradovi Sisak, Petrinja i Glina. I sela, mnogo, mnogo sela, mnogo nepromijenjenih imena, jer tko bi još mijenjao imena sela u kojima više nitko ne živi. Pokrajina je to nadomak Zagreba, toliko blizu da se lako biciklom tamo ode, toliko blizu da njihov potres osjetiš kao svoj vlastiti.
Tako su ljudi, gledajući na televiziji rastvorene utrobe kuća, najednom shvaćali gdje je to. Pa su se prisjećali toponima koje pamte iz 1991. i 1995. Da, da, to je, dakle, ta Banovina! I u prvi mah riječ je zalepršala eterom, pa se logično činilo da će se održati. Trideset godina, ili tek koju godinu manje, govorilo se samo Banovina, pa zašto se onda sad ne bi održala ta riječ u letu? Međutim, eto, nije. Kako su prolazili dani, i kako je slika bilo sve više, Banovina se sve više pretvarala u krivu riječ. Ili u pomoćnu riječ, u sekundarni termin, u manje frekventan sinonim. I u službujuću, činovničku, poštansku i policijsku riječ s formulara i iz legitimacija. Već oko Nove godine, a u sljedećim danima pogotovo, Banije je po hrvatskim novinama i portalima, kao i u govoru ljudi, bilo neusporedivo više nego Banovine. Banijom su progovorili i oni od kojih se to nikad ne bi moglo očekivati. Čak se i vladajuća partija u državi ozbiljno zabrinula zbog ovog fenomena.
A šta se zapravo dogodilo?
Dogodila se prirodna katastrofa. U njoj se, kako to često biva, raspala društvena zajednica. Nestalo je, makar i zakratko, onih najčvršćih društvenih institucija, podignutih na predrasudama, vjerovanjima i prevlađujućim legendama. Ljudima je ostala gola stvarnost. I progovorili su jezikom koji više nije bio ni hrvatski, ni srpski, nego je bio jedini. U tom jeziku nije više bilo ispravnih i neispravnih riječi, ali jest, nakon tolikih godina, opet bilo istinitih i lažnih riječi. Tako je riječ Banovina najednom, usred katastrofe koja je nastupila za potresom, ljudima zvučala lažno. Činilo im se da ta riječ nije dobro ime za ono što bi trebala označiti. Zašto im se tako učinilo? Vjerojatno zato što je nikad nisu izgovarali slobodno, bez prizvuka i bez sporednih konotacija. Kada kažeš Banovina, kao da si rekao: ja sam Hrvat! A kada govoriš o potresu, nekako ti se po prvi put učini neumjesno da započneš od toga što si Hrvat. Naravno da si Hrvat, zašto ne bi bio, ali nije sad o tome riječ. Tako je Banija ponovo postala Banija. U tu riječ stane svaka nesreća. U Banovinu ne stane ništa. Ali ne zato što je riječ kvarna sama po sebi. Nema kvarnih riječi. U Banovinu ništa ne stane zato što Banovina nije opričana, opjevana i napaćena. Banovina je pregažen golub na blatnjavoj lokalnoj cesti, koja kroz Turopolje vodi prema Sisku, iz čije se utrobe prosulo nekakvo zrnevlje. To je za mene Banovina, jer sam tom cestom često prolazio. Za onog tko nije prolazio, ta riječ nije ni to. Osim ako ne pročita ovu priču o dvije riječi.
Ne znam koliko će Banija potrajati. Ali bi se moglo dogoditi da riječ i ostane nakon što se s potresom vratila. Ljudi u ovakvim trenucima shvate ponešto o sebi i svom jeziku. Možda shvate i to da između Hrvata i Srba nema tuđih riječi. Prokletstvo je to i blagoslov.