Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Djedica Ašner na Glavnom stanu HTV-a

Objavljeno u Jutarnjem listu 24.06.2008.

 

To je ona dječja nevinost kakva se katkada javi kod jako starih ljudi, čija su tijela već s onu stranu groba, a pamet im je savršeno bistra, pa govore čistu istinu. Široko se osmjehnuo Milivoj Ašner, nakon što je rekao da će ga u Hrvatskoj pošteni suci osloboditi, i to zato što je on “rođenjem Hrvat”, a taj osmijeh bio je potvrda da starac ne boluje od Alzhajmerove bolesti, ali i da dobro zna odakle je došao, kamo ide i što se u domovini ovih dana nosi.

Njegove riječi zvučale su jezovito svakome tko ih je znao čuti, ali, eto, na Sutlićevoj televiziji punoj razumijevanja za stare i mlade naciste (pod uvjetom da su “rođenjem Hrvati”), te riječi nisu djelovale tako da ih se ne bi pustilo u program udarnoga dnevnika, emitiranog u vrijeme kada su djeca budna, a pokoji jasenovački Srbin, Židov, Rom i čovjek još uvijek živ.

O ne, Vanjici i njegovome Glavnom stanu, sa svim tim čuljkušama, čeljuskama i hloverkama, razgovor s tim djetinjim požeškim starčekom ne samo da nije bio neprihvatljiv, nego su ga cijeli dan najavljivali kao svoju ekskluzivu.

Novinar Smrtić – savršenog li prezimena za razgovor s Ašnerom – pohvalio nam se kako je starac odbio ponude svih svjetskih medija, a s pika i bez krzmanja i okolišanja prihvatio ponudu HTV-a. I to je dokaz njegove savršene lucidnosti: znao je da nema druge televizije čiji bi urednici razgovor s njime pustili bez komentara, zgražanja, osude.

Drugi bi Ašnera tretirali onako kako je HTV tretirao topčiderskoga krvoloka Veljka Kadijevića, i nikada emitirani intervju s njim. Ovako smo imali prigodu slušati i gledati kako razgovaraju novinar Smrtić i gospodin Smrt.

Ali i nije tako strašno što Milivoj Ašner dokazom svoje nevinosti smatra rođenje u hrvatstvu. Isti takav dokaz imao je svaki Nijemac koji se nakon 1941. u SS uniformi zatekao u Poljskoj ili Ukrajini, u akciji čišćenja tih zemalja od Židova, židova i onih koje bi netko prokazao da su jedno ili drugo.

Gadno je, međutim, što se Ašnerove riječi smatraju nalazom djetinje čistoće i nevinosti kod pojedinih televizijskih urednika i novinara, novinskih kolumnista, anonimnih i agresivnih građana i građanki, estradnih zvijezda, javnih osoba… Argumentirajući svoju ispravnost pred Hrvatskom 2008, devedesetpetogodišnji Ašner poslužio se mišljenjem i stavom onih koji, uz pasivno asistiranje Benkovei Rončevićevepolicije, i ovih dana prijete ljudima koji su se usudili progovoriti da ih je Milivoj Ašner mučio prije šezdeset pet godina.

On kaže da nije sudjelovao u deportacijama u logore Srba, Židova i Roma. Kaže i to da takvih deportacija nije ni bilo. Zatim se služi zdravom ekonomskom logikom: logori su skupi, a država je morala biti šparna. Nikome tko je bio lojalan ništa se nije dogodilo, a oni koji su mrzili Hrvatsku, bili su potjerani u svoju domovinu. Srbi u Srbiju, a Židovi i Romi? Pa valjda u Birobidžan i Indiju.

Bit će da nije ni bilo holokausta, ni Jasenovca, ni Jadovnog, ni Danice, ni Auschwitza, ni svih drugih logora u koje su deportirani hrvatski građani krive vjere ili nacije, nego su ti ljudi naprosto mrzili sve što je hrvatsko, dakle otprilike ono o čemu pjeva MPT, pa su im Ašner i njegovi ustaše naprosto dali šup kartu u jednome pravcu. A to što se šupirani više nisu javljali doma iz Indije, Birobidžana i Srbije samo potvrđuje kakvi su to bili ljudi. Ne samo da nisu voljeli Hrvatsku, nego nisu voljeli ni svoje bližnje. O tome, ako ne razumijete, govori Milivoj Ašner.

I opet, nije problem u tom djetinje čistom nacističkom zločincu, koji svoje stavove argumentira na navlas isti način kao likovi iz filmova Coste Gavrasa, osuđenici u Nürnbergu ili već u pakao spremljeni dečki iz Brazila i Argentine. Problem je u tolikim građanima ove zemlje koji su još uvijek u stanju reći svome susjedu za kojega pretpostave da je krive nacije, ili barem krivoga zavičaja, da može, ukoliko ne voli Hrvatsku, poći tamo odakle je došao. I pritom, naravno, određivati što je to Hrvatska koju se treba voljeti, jer to nije zemljopisna činjenica, niti su to Vlado Gotovacili Miroslav Krleža.

Ljubav prema Hrvatskoj u koju vas utjeruje ta prljava ašnerčad koja kevče iz svojih memljivih štenara podrazumijeva ljubav i razumijevanje prema onome pjevaču i njegovoj publici, sućut i nježnost za devedesetpetogodišnjega djedicu. Iz njihove perspektive on je taj djedica nacije.

Opasno je to naše pivarsko domoljublje kojemu se Milivoj Ašner pojavljuje kao zagrobna metafora. “Najljepše je biti Hrvat!”, čujemo. Ako ne znamo što to znači, evo prijevoda na jezik koji je do kraja razumio o čemu se tu radi: “Deutschland über alles!”

Miljenko Jergović 07. 03. 2019.

8. mart

Dnevnik jednog penzionera/22

 

Alem Ćurin 07. 03. 2019.

Ljepota

Te, 1940. godine, snijeg je zameo grad ranije nego li inače, zatrpao krovove, a nad strmim obalama Vrbasa nadnijele su se kape snijega. Sa snijegom su u grad stizale jedna za drugom sve nevjerojatnije vijesti, zloslutne i proturječne same po sebi, a kada bi došle tu, u snijegom zametenu i historijom izmorenu kasabu u čijoj okolici, kako je jednom netko zapisao,[1] nema kamena niti mjesta koje nema svoju veliku i važnu povijest, bile su dodatno iskrivljene i krajnje nepouzdane. A ta uveličavanja kod sve tri su vjere različita. Svi su u njih ugrađivali vlastite strahove i strepnje, ali i želje, često nerealne i neostvarive. Svjesni da nemaju moćnog zaštitnika, da su prepušteni sami sebi, muslimanski svijet mučaljivo šuti. Tko god da prevagne, njima je svejedno, “ono pas a ono mu brat”. Pravoslavni bi, opet, da sve ostane po starom, iako su svjesni da su to puste želje, da se nešto zloslutno iza brda valja, da u dalekom svijetu vrije i ključa, te da je samo pitanje vremena kada će se ta neviđena svjetska pomutnja preliti na njih, ako ni zbog čega drugog, onda stoga jer ih nijedna do sada nije zaobišla, pa neće ni ova. Katolički svijet je, opet, gajio skrivene nade da će doći jednom i njihovo vrijeme, da će i oni jednom biti povrh svih. Sada im se nekako čini da je ovo jedinstvena prilika: potajno kolaju priče o “našima” u Italiji, koji samo čekaju pravi čas da uđu u zemlju i zavedu svoj red, te da su sve u vezi s tim unaprijed utanačili s Hitlerom i Musolinijem.

Kad je minula zima, dok je još uvijek tinjala slabašna nada da će rat zaobići Bosnu, iznenada su, u zoru, 6. travnja 1941., njemački avioni bombardirali Beograd. Fra Josipa je probudio gvardijan, fra Bono Ostojić, da mu to javi.

“Počelo je, izgleda”, rekao je. “Jutros su bombardirali Beograd.”

Vijest se neviđenom brzinom proširila Jajcem. Grad, koji se nije čestito ni probudio niti uhvatio ustaljeni, svagdašnji ritam, za kratko je vrijeme opustio. Dućandžije su pozatvarale radnje, a većina ih je staklene izloge zakovala daskama. Jedino su još otvorene kafane, u kojima rijetki gosti svojom kratkom pameću bistre najnovije informacije.

Tako, u onoj kod Plivskog mosta zajedno za stolom sjede Mustafa Biber, Jovan Zobundžija i Petar Lacić. Iako je bilo još rano, tek je prošlo deset sati, sva trojica su poprilično popila.

“Mora da su mu nešto skrivili. Ne bi Hitler zadžabe poslo iz Njemačke avijone na Beograd. Znate li vi kolko jednom avijonu treba goriva iz Njemačke pa do Beograda”, kaže Biber, besposličar i pijanica, čija je žena umrla nekoliko godina ranije, a djeca se razišla, kćeri poudavale, a sin jedinac napustio Jajce i otišao u Sarajevo. Biber je imao maloumnog brata koji je predano, po cijeli dan, u šupi iza kuće izrađivao držalice za sjekire, koje je Biber onda prodavao na pijaci, a većinu zarađenog novca ostavljao po kafanama.

“Bolan, šta je narod kriv! Što, ako imaju nešto jedan protiv drugog, taj Hitler ne dođe, rečemo u Mađarsku, po zovne nekog od naših, koga se pita, pa to ljepo ko ljudi rasprave, a ne ovako”, kaže Jovan. “Nevin narod strada.”

Inače, Jovan Zobundžija je porijeklom odnekle iz istočne Bosne, a tu je došao prije dvadeset i pet godina, na ženinstvo. Ima pedesetak godina, a posljednjih desetak traći Bogu dane, obijajući od kafane do kafane, gledajući tko će mu zovnuti rakiju. Ranije su ga suzbijala ženina braća, surovi i grubi gorštaci koji su odnekle s Manjače doselili u okolicu Jajca, na imanje nekog daljnjeg rođaka koji je umro ne ostavivši iza sebe potomke. Ako nije išlo drugačije, znali su nesretnog Jovana i pretući, žestoko i bez milosti. A onda su jednostavno svi digli ruke od njega, te se Jovan u svako doba dana mogao vidjeti u kojoj od jajačkih kafana. Treći iz tog neveselog društva je Petar Lacić, frljav u desno oko, zao i pokvaren čovjek od svojih šezdesetak godina, jedan od onih kod kojih su se na čudovišan način udružili fizički izgled i moralna nakaznost, kod kojih se nekako stekne dojam da je jedno, njegova frljavost i dug, tanak nos čiji je vrh bio ružno svinut prema čelu, prouzročilo ovo drugo. Nikada se nije ženio. Nekada je bio valjan i dobar zidar, ali se tih vremena malo tko u gradu sjećao. Sada hoda, zapušten i prljav, a najčešće se može vidjeti po kafanama, poput dvojice svojih nesretnih, zamuku drugova.

Petar cijelo vrijeme šuti kao zaliven i mrko gleda u ploču stola, a onda najednom bijesno lupne šakom o stol, pa pogleda u Jovana izbečivši ono bolesno oko, koje je gledalo negdje ustranu, pa potrošenim alkoholičarskim glasom reče:

“E, pa neka su! Ko da su mene pitali! Ničija nije gorila do zore, pa neće ni vaša!”

“Nemoj, bolan, tako!” kaže Biber.

“Šta se ti javljaš! Vaše je davno prošlo. Nema ti više paše u Travniku da od klipa[2] sudi i presuđuje kako se vama ćefne! Došo je red i na nas.”

Popodne, iza ručka, svi fratri skupili su se kod gvardijana, otvorenog i pristupačnog Kreševljaka, trinaest godina mlađeg od fra Josipa, ali unatoč tome radilo se o čovjeku mnogo praktičnijem i prizemnijeg od svog starijeg subrata. Fra Bono je upalio radio koji je nabavio nekoliko mjeseci ranije i držao ga skrivenog u svojoj ćeliji.

Dugo s radija nije bilo nikakvog glasa. Fra Bono je beskrajno sporo vrtio kotač, a onda je kroz nesnosno krčanje u jednom trenutku doprlo do njih:

“Jutros, u šest časova i četrdeset minuta eskadrila nemačkih avina bombardovala je Beograd. Grad je u plamenu i veliki je broj mrtvih. Bombardovanje i dalje traje. Mole se građani da se sklone u podrumska skloništa ili druge pogodne prostorije.”

Mladi i nadobudni fra Luka Komljenović pao je u vatru. Fra Josipa to nije iznenadilo. Otkada su se počele širiti glasine o ratu, najprije ispotiha i s nevjericom, da bi potom učestale i sustizale jedna drugu, taj krupni i nezgrapni mladić vidno se mijenjao. Najprije se, iako po prirodi otvoren i veseo, uozbiljio i povukao u sebe. Nešto kasnije  počela su zavjerenička sašaptavanja među mlađim fratrima, koja bi najednom utihnula ako bi kojim slučajno naišao fra Josip, fra Bono, ili netko od starijih, trezvenijih fratara, kojima ovo nije bila prva velika kušnja u životu. Na fra Lukinom licu pojavio se nekako u to vrijeme ružan i postojan izraz neke ljutnje, bijesa, ozlojeđenosti… Izgledalo je kao da je kivan na cijeli svijet, koji mu je nanio neku tešku, nepopravljivu nepravdu.

“Nek je i njihovo prošlo”, rekao je fra Luka s nekim čudnim sjajem u očima koji nije slutio na dobro.

“Čije, jadan ne bio!” kaže mu fra Josip.

“Znaš ti dobro čije. Samo se praviš budala! Ako oćeš, onda ću ti i reć: Tvoje i onog tvog popa!”

“Ne budali!” rekao je fra Josip, ustao i prišao prozoru.

Mjesec-dva ranije fra Josip je posljednji put razgovarao s jajačkim protom Milanom Ilićem. Smiren i samouvjeren, prota širi neki mir oko sebe. Takav je bio oduvijek, međutim sada, u nemirnim vremenima, ta njegova osobina budi neku maglovitu nadu i utjehu koji traju kratko, ali su u nastaloj smutnji i takvi, nalik zrncima pijeska u pustinji, dragocjeni. Fra Josip ga je sreo kod Plivskih vodopada tokom svoje uobičajene predvečernje šetnje, gdje je fra Josip obavezno zastajao, na popločanom platou s kojeg se vidio vodopad u svoj svojoj ljepoti, promatrajući netremice zapjenjenu vodu i ledenice koje su se stvorile po granju koje se nadnosilo nad slap. Ta slika bi ga na jedan čudan način zaslijepila i otupila, a onda ga nakratko odvela u neki bolji, ljepši svijet u kojemu ne postoji taj strašni i svemoćni Hitler niti razmirice među ljudima, jer sve pada u drugi plan pred tolikom ljepotom. Fra Josip se gotovo sudario s protom. Nisu se vidjeli nekoliko mjeseci prije toga, jer je fra Josip za to vrijeme boravio van Jajca. Prota ga je pozvao u kafanu nedaleko odatle. Fra Josip se jedno vrijeme nećkao, pa pristao tek nakon što je prota, malo u šali, a više u zbilji, rekao kako bi im to obojici moglo valjati, da ih što više ljudi vidi zajedno.

“Ako nadbiju moji, onda će te bolje gledat, jer si habab našem proti, a opet, ako nadbiju tvoji, isto se meni piše.”

Fra Josip je, smrtno ozbiljan, odmahnuo rukom i rekao, kao da je predvidio maloprijašnje fra Lukine riječi:

“Ovdje se, moj Milane, na to drugčije gleda: ako do toga, ne do Bog, dođe, meni će zamjerit moji, a tebi tvoji.”

Ušli su u kafanu. Nakratko je nastupila tišina, kada su ostali gosti, uglavnom lokalni pijanci i besposličari, ugledali neobične pridošlice. Njih dvojica sjeli su za stol. Fra Josip je razmišljao o maloprijašnjim protinim riječima:

“Ono maloprije”, rekao je, “nisi se šalio?”

“I jesam i nisam.”

Zatim dugo šute. Vani se spustila večer. Na stolu ispred njih stoji dopola ispijena Milanova čašica rakije, dok fra Josipova stoji netaknuta.

“Znaš me, znam te”, kaže fra Josip, pa na trenutak zastane, a onda kao u vrućici završi misao:

“Nego se bojim. Najviše sebe, mjere s kojom se čovjek može nositi s vlastitim strahovima. Lako je bit čovjek u mirna vremena, kad te to ništa ne košta.”

“Bolan, opusti se. Stalno si takav, kako te poznajem: budan i prav, ko da ti je kolac u leđima. Žao mi te gledat takog. Ne može čovjek samo tako, već je stvoren za sve, i za brigu i za veselje.”

Prota je u mladosti volio zakotrljati kocku, ostati cijelu noć sa seljacima pored rakijskog kazna, a nije mu bilo mrsko ni zasjesti u kafani. Sve to nije krio niti se kome pokušavao pravdati zbog toga, što je nekako prirodno išlo uz njega, tako da mu to u konačnici nitko nije zamjerao, a ako je slučajno i bilo takvih, onda mu to nisu smjeli otvoreno reći. S druge strane, mnogo je više bilo onih koji su u takvom proti vidjeli nešto od vlastite nesavršenosti s kojom se da nositi i živjeti.

“Nije nas zapalo”, kaže fra Josip.

U tom se trenutku začuo zvuk crkvenog zvona. Fra Josip zašuti, prekrsti se i izmoli u sebi Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu. Kada je zvono utihnulo, fra Josipove misli,  ponesene tim zvukom, odlutaše na drugu stranu:

“Jučer sam dobio pismo od Plečnika. Spominje mi neke preinake na crkvi.”

Fra Josip je često s protom razgovarao o beogradskoj Crkvi sv. Ante.

“Šta bi se dogodilo da je taj tvoj Slovenac sagradio sličnu crkvu tu u Jajcu? Ja svaki put kad odem u Beograd, odem do nje. I ne mogu je se nagledat. I sve mi nešto, božemeprosti, dođe žao što nije naša. Valjda nas je dragi Bog stvorio take, da se otimamo za ljepotu. Ljepa je to crkva, al opet, nekad se upitam čemu sve to. Čovjek se more zavuć i u čobansku kolibu i molit u njoj. I isto ti se broji.”

“Nisi u pravu. Svaka crkva mora bit umjetnina. I time slavimo Boga, ljepotom. Ako nije umjetnina, nije crkva. Treba se znat gdje se Bogu moli, a gdje se mal[3] veže.”

“Šta imaš od ljepote u dalekom svijetu? Šta je nama Rim, Moskva, Zagreb ili Beograd? Pusta tuđina.”

Fra Josip u Milanovim riječima prepozna nešto od svojih najsmjelijih maštarija, koje su ga ponekad i plašile, pogotovo u trenutcima kada mu se mašta razigra i raspali, a to se najčešće događalo u trenucima kada bi ga mučila teška nesanica, kada ni molitva nije pomagala i kada se misli raziđu i raspu na sve strane, pa zalutaju i u neke tamne, nepoznate zakutke mozga. Zamišlja tako kataklizmu koja pogodi Beograd, biblijsku poplavu koja podigne Crkvu sv. Ante s tla, kao orahovu ljusku, i naplavi je negdje na obale Vrbasa, netaknutu, čistu, lijepu i prozračnu, svu u pravilnim geometrijskim oblicima, koja više podsjeća na hitru, neuhvatljivu misao nego li na crkvu. Ili druga, opsesivna slika, nalik na priču koja se vrti u krug, koja mu je najčešće dolazila pred oči kada legne u krevet i sklopi ih: zamišlja kako prenosi tu crkvu, ciglu po ciglu, dasku po dasku, kamen po kamen, pa je iznova zida negdje drugdje. Nekada nikne u rodnom Čepku, na obali Vrbanje, na onoj strani koja u proljeće ne plavi, a najčešće, opet, negdje uz Vrbas, na visokoj obali do koje se nikada nije uspela pobješnjela voda.

“Šćeta je naku ljepotu sakrit među naša brda. A i kome? Bilo bi po onom našem, što je nešto vako, što nije nako, našli bi joj sto zamjerki.”

Milan kimne i pokaže na punu čašicu ispred fra Josipa.

“Bogme, bi. Popij!”

Fra Josip podigne čašu i otpije gutljaj na jedan poseban način: zadržao je rakiju jedan tren u ustima, da joj što bolje osjeti okus. Protekla godina bila je kišna i šljive su slabo bacale. Osim toga, u rakiji je ostala neka oštra, neugodna kiselina koja je zaudarala na trulež.

“Ove godine nijedna rakija ne valja”, kaže.

“Kako kome”, kaže Milan i pokaže prema zapuštenom starijem muškarcu koji je spavao oslonjen laktima na stol. “Evo, ovom mom nesretnom Jovanu svaka valja.”

“To ti je isto”, nastavio je fra Josip niti maloprijašnje misli, pa zaokružio rukom ispred sebe, “ko ova ljepota što nam je Bog dade, pa nam opet ništa nije po volji. Kažem ti, treba ova zemlja opustiti i neki bi tek onda shvatili šta je bila i šta su izgubili.”

“Nemoj, bolan, tako. Nije sve tako crno.”

“Kako nije!? Jedni sanjaju turska vremena, tvoji neka druga, ova što su došla il neka još bolja, a ovi moji ko da čekaju svoj red, da i oni na nekom silu provedu. Bojim se, eto. Ovaj naš svijet su ko zabludjela djeca koju treba uščuvat od njih samih. Ti ko da ne vidiš šta se iza brda valja”, kaže fra Josip u jednom dahu.

“Vidim, moj Jozo, sve ja to vidim. Al tjeram utvare ispred očiju kolko mogu. Drugčije ne bi zaspo. A često mi se i neda. A onda me more iste brige ko i tebe”, kaže Milan, pa se smrkne i uozbilji. “A to, za te tvoje, na šta si mislio?” kaže malo potom.

“Svijet se raspametio. Čuo si za ove priče o ustašama?”

“Jesam.”

“Slave ih, veličaju… Ne čudim se običnom narodu, on je svugdje isti, njega je lako uzbunit, ko osinjak, već se čudim svojim fratrima, ovim mlađim.”

“Dotle došlo?”

“Da.”

Tada, dok je to govorio, fra Josip je zamišljao fra Lukin izraz “pravedničkog bijesa” koji mu je i sada, dok je stajao tu pred njim nakostriješen kao pjetlić, visio s lica.

Zatim dugo šute. Fra Josipu se javi jedna stara misao koju nije želio zapisati, iako je zapisivao naizgled beznačajne stvari, poput godina kada je zasađena svaka voćka ili stablo oko samostana, te ime onoga tko ih je zasadio. Bojao se da se ono preneseno na papir, kao zauvijek spašeno i zapamćeno, zbog toga nekako zametne u glavi, kao devedeset i devet ovaca iz Evanđelja naspram one jedne izgubljene. Ta misao je bila fra Josipova izgubljena ovca koja mu je uvijek bila pri pameti: ujutro, navečer, pa i u sitne sate, kada ga probudi mjehur ili neki vanjski zvuk.

“A opet”, kaže fra Josip, “čega se čovjek ima bojat u nemirnim vremenima? Jedino toga da neće ostati čovjek. Ničega više. Ni smrti.”

“To si dobro reko. A taj Hitler: tako se nešto još nije rodilo, kažu.”

“Kažu da nije. Al zapamti Milane šta ću ti reć: Nikoga nisam mrzio ko Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Hitlerom, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu za njenu pobjedu.”

Prvi put su te večeri spomenuli tu prijetnju koja se nadnijela nad njih, i ne samo na njih, od tog imena već dugo strepi cijela Europa.

“Kažu da neće na nas, da su se dogovorili s njim.”

“Zlo je i jedno i drugo. Ni jedno ne mere izać na dobro. Činiti zlo, ili mu služiti, svejedno je.”

Od tog razgovora, ništa im nije bilo lakše, ali, opet, rastali su se s osjećajem da nije sve tako crno, da će i ta nova, dosada neviđena prijetnja, protutnjiti Bosnom, da će proći i da će život ponovo krenuti svojim ustaljenim tokom, težak i usporen, poput mučnog početka nakon povodnja.

“Mirna Bosna je Sizifov posao”, rekao mu je jednom jedan njegov poznanik, Tugomir Alaupović.[4] “Taman dođeš do vrha, a onda se nađe neko ko gurne kamen niza stranu, pa sve ispočetka.”

I, eto, počelo je. Taj Alaupovićev kamen se zakotrljao i bilo je samo pitanje koliku će štetu načiniti prije nego li se zaustavi, i hoće li se naći netko, pa ga ponovo, kada sve prođe, mukotrpno pogurati uz stranu. U ove mlađe fratre nije se mnogo uzdao, oni kao da su bili napravljeni od nekog drugog, lošijeg materijala nego li oni stariji, poput njegovih prijatelja fra Jaroslava Jaranovića i fra Željka Džaje. Ili poput fra Bone.

Fra Josip stoji pored prozora i netremice zuri u pravcu Vrbasa. Sunce je prešlo preko samostana i sve je poprimilo neke sive, komorne tonove. Fra Josip pomisli na beogradsku crkvu, je li i ona srušena. (Nekoliko mjeseci kasnije, Plečnik mu je u pismu javio da je crkva prilikom  bombardiranja ostala neoštećena. Pismo je fra Josipu u samostan donio neki šutljivi pravoslavac s Jezera, daljnji rođak prote Milana.)

Fra Bono ugasi radio i fra Josip odmah potom, bez riječi, ode u svoju sobu. Spustio se na klečalo i pokušavao moliti. Međutim, brzo je odustao. Spopao ga je neki nemir, strah, kao da se pred njim najednom otvorio ponor, bezdan u koji su neuslišane padale sve ljudske molitve. Ustao je, ne dovršivši ni molitvu koju je započeo, pronašao list papira i olovku, te sjeo za stol. Počeo je po sjećanju skicirati Crkvu sv. Ante, zamišljajući kako te linije povlači Plečnikovom rukom.

Prolazi vrijeme. Po udaljenim ćoškovima sobe pada mrak, a fra Josip, nesvjestan toga, i dalje povlači nesigurne crte koje su još uvijek koliko-toliko vidljive na bjelini papira. Napokon, nezadovoljan nezgrapnošću i proporcijama nacrtanog, zgužva papir, ustane, pa kroz mračni ganjak[5] iziđe vani, na onu stranu gdje je Vrbas. Umiruje ga šum vode i tišina koja je pritisnula Selišće i Kozluk s druge strane obale. Potom razmišlja o svojim pjesmama, recitira u glavi par stihova, kao da ih vaga:

Gle, po groblju v’jence meću – isprazna je taka slava!
Preko grana čempresovih nemir smrtni poigrava.
Pusto mi je gledat paprat, što na groblju samo niče,
I pusto je gluho-nijeme iz grobova slušat priče.

Sjeti se nepovoljnih kritika kojima su obasuli njegovu zbirku po izlasku, iako se on, bez obzira na masku nezainteresiranosti koju bi nabacio na lice kada se povede riječ o njegovim stihovima, potajno nadao laudama. Uz to su ga još optuživali da je bezočno pokrao Silvija Strahimira Kranjčevića koji mu je u to vrijeme bio nedostižni uzor, te osjeti neku nelagodu, nešto nalik na stugu u želucu, što mu se gotovo redovito događalo kada bi se sjetio svoje nadobudne mladalačke zbirke. Zastidio se po tko zna koji put ondašnjeg sebe, a pred oči mu dođe slika Ive Andrića koji sada boravi u Berlinu, kao veleposlanik Kraljevine SHS. Međutim, bez obzira na bezizlaznu situaciju u kojoj se Andrić zasigurno zatekao, u neprijateljskoj zemlji koja je pokrenula otvoreni rat protiv one koju on predstavlja, fra Josip se sjeti jednog drugog događaja, kada se jedan dan, u zimu 1926., Ivo Andrić, pisac rođen u Docu na Lašvi, obreo u samostanu. Bio je u to vrijeme pisac o kojemu je s poštovanjem i zavišću brujala književna čaršija, za kojega je fra Josip čuo i ranije, i ne samo on: Andrić je bio velika bosanska nada, jedna od rijetkih koja je vrlo brzo ispunila sva nerealna očekivanja ovdašnjeg svijeta, smjela i visoka. Iako mlad, u to je vrijeme imao tek trideset i četiri godine, taj tihi i beskrvni činovnik koji je podsjećao na prerano ostarjelog mladića imao je nešto dostojanstveno u sebi, neki starmali biljeg vanjskog svijeta u kojemu je boravio i koji ga je prihvatio kao ravna sebi. Međutim, na toj dostojanstvenoj maski bilo je nešto neprirodno, neka snishodljivost, nešto što kao da je podsjećalo na zemlju iz koje je ponikao, gdje su se takvi kao on sapinjali i svodili na svagdašnju mjeru, na sivu, ponižavajuću prosječnost. Međutim, pokazalo se, eto, da je taj bljedunjavi i gotovo stidljivi Travničanin od mnogo bolje i tvrđe japije nego li mnogi prije njega u koje su također polagane velike nade. Imao je kvalitetne njemačke naočale s debelim staklima i masivnim crnim okvirom, što je na neki način pojačavalo izraz snishodljivosti kojom je zračio, te je pomalo podsjećao na veliku, dobroćudnu bubu. Međutim, sve se to mijenjalo čim progovori. Tada, kao da najednom poraste u očima sugovornika, zavedenih smjelim i dobro pogođenim zapažanjima, ma o čemu da se povede riječ.

U Jajce je stigao preko Oštrelja, te im je pričao o mećavi u koju su zapali negdje na tom dijelu. Sklonili su se u neku kafanu, gdje su i prenoćili, na podovima po kojima je vlasnik kafane, krupni seljak koji je vidno hramao na lijevu nogu, posuo nešto slame, te je prekrio ponjavama. Cijelu je noć kroz tamnu, garavu badžu[6] hučao vjetar, koji je pred zoru utihnuo. Ujutro, kad su izišli vani, sijalo je sunce, a po bjelini snijega iskrile su ledene varnice. Rekao je kako nikada nije doživio suroviju zimu, te da mu se od tog prizora, od tih nepostojećih ledenih kristala koji su blještali  na suncu, na trenutke činilo kako se nalazi u nekom dalekom, nepoznatom svijetu, u predjelima čije čudi ne poznaje dovoljno. Iako je mislio da je vidio sva lica teških i surovih bosanskih zima, pokazalo se, eto, da nije tako.

“Živa čoveka sve može iznenaditi, pa i predeli koje ceo vek gleda kroz prozor. Neka iz te beline samo prhne ptica, upitaš se odakle ona tu.”

Odmah ujutro, nastavili su put.

“Mećava je prošla kao gruba šala”,[7] rekao je.

U samostanu je ostao tjedan dana. Ustrajno je kopao po samostanskoj arhivi. Zanimala ga je ostavština fra Ante Kneževića, pogotovo onaj period bezvlašća uoči ulaska austrougarskih jedinica u Jajce o kojemu je fra Anto ostavio važno svjedočenje. Andrić je pobožno listao požutjele sveske, s izrazom tog njegovog dostojanstva na licu koji ga nije napuštao niti u tim trenucima, osim što se tada gubio onaj izraz snishodljivosti koji kao da je čuvao sjećanje na siromašnog bosanskog dječaka i pomalo podsjećao na nedefinirani osjećaj krivnje, kao da mu je to njegovo dostojanstvo poklonjeno, i kako onaj čijom je milošću uznesen do njega, može svaki čas banuti u njegov život i oduzeti mu ga. Bojažljivo je tih dana promicao samostanskim hodnicima, kao uljez koji krade povijest zatočenu među samostanskim zidinama.

Nekoliko godina ranije, fra Josip je Ivi Andriću po Tugomiru Alaupoviću, koji  je u to vrijeme bio ministar u Beogradu, ali je često navraćao u Sarajevo, poslao primjerak svoje zbirke pjesama “Kravi behari” koja je objavljena desetak godina ranije, s bombastičnom posvetom, zbog koje je i godinama kasnije osjećao blagu nelagodu. Napisao je kako se, kao “skroman stihopisac, klanja bosanskom geniju”. Bilo je u tom činu nešto i udvorništva, ali i iskrenog divljenja. Kada je Andrić 1918. objavio u Zagrebu zbirku “Ex ponto”, te dvije godine nakon toga, također u Zagrebu, “Nemire”, najednom se samozatajeni pisac našao u središtu pozornosti, što je bilo prvorazredno iznenađenje, jer su ga svi, zbog bolesti i krhke građe, unaprijed svrstali u još jednu bosansku repaticu koja je zgasnula prije negoli je i zasjala pravim sjajem. Fra Josip je bio oduševljen Andrićevim zbirkama, te mu se njegov vlastiti uradak odjednom razotkrio u svoj svojoj golotinji i poetskoj nemoći. Dugo je dvoumio hoće li mu je uopće poslati, a onda je to u trenutku slabosti i napravio, iako se kasnije bezbroj puta pokajao zbog toga, pogotovo kada je načuo kako mladi pisac zna biti vrlo otrovan i neugodan, pogotovo pred prosječnošću koja ga je užasavala.

I danas, nakon gotovo dvadeset godina, do u detalj se sjećao tog svog susreta s Alaupovićem, kada mu je uručio knjigu. Alaupović je svratio u samostan, gdje je fra Josip u to vrijeme bio gvardijan. Razgovarali su dugo, tako da je u jednom trenutku priča skrenula na Andrića. Fra Josip se tada sjetio svoje davne zbirke, otišao do police, gdje je skrivene iza složenih svezaka krio preostale primjerke svoje knjige, dohvatio jednu, napisao posvetu, te zamolio Alaupovića da prvom prilikom knjigu uruči Andriću. Alaupović mu je par godina kasnije rekao kako ju je uručio, ali do fra Josipa nikada nije stigla Andrićeva reakcija, tako da nije bio siguran je li pisac uopće pročitao njegovu zbirku. Stoga je vrebao svaku moguću aluziju na svoju knjigu u Andrićevim riječima, te mu se učinilo da je upravo na njegovu knjigu pisac pomislio kada je rekao:

“Pogrešno je misliti da čovek može u poeziji pronaći utehu za teškoće koje mu je život doneo, da je poezija neka utešna nagrada.[8] To vredi i za predele kojima se historija surovo poigrala, kao što je to slučaj s Bosnom. Kao što znate, ja sam objavio dve zbirke lirike, ali nisam zadovoljan s njima. Ima tu nešto lažno, nešto što mi izmiče, a nisam svestan što. Sve više mislim kako se pesnikom ne postaje na drugi način do rođenjem. I tu je, čini mi se, sadržan moj glavni nesporazum s vlastitom poezijom.”

To se događalo i kasnije, kada je fra Josip kao gvardijan boravio u Beogradu, gdje je Andrić često navraćao. I uvijek je očekivao kako će Andrić spomenuti “Krvave behare” u nekom izrazito nepovoljnom kontekstu, što se nikada nije dogodilo. Ipak, on je cijelo vrijeme čekao taj zamišljeni, iznenadni udarac, sav u grču i iščekivanju. Ponekad je pomišljao da je Andrić pročitao njegovu zbirku, a da uopće nije povezao njenog autora s njim, da je pročitao njegove pjesme, a već sljedeći dan ih zaboravio, a s njima i ime pjesnika koji ih je napisao, jer nije bilo vrijedno pamćenja, i to mu je teže padalo nego li bilo kakva kritika, bez obzira koliko otrovna bila. Čemu, onda, tolike besane noći i ufanje u moć stihova, čemu proživljena sreća nad dobro pogođenom metaforom ili baršunastom glatkoćom stihova, čemu, konačno, ona nada koju su budili u njemu pisci poput Kranjčevića, ili, pak, Andrića, nada da život ipak ima nekog smisla i da je taj smisao upravo u ljepoti?

 

[1] Fra Anto Knežević, “Povijestnica novoimenovanog franjevačkog samostana u Jajcu”, knjiga I.

[2] Suditi od klipa – suditi pristrano, odoka

[3] Mal – domaće životinje, stoka

[4] Tugomir Alaupović, rođen 1870. u Docu pored Travnika, kao i Ivo Andrić, bio je hrvatski pjesnik i pripovjedač. Umro je u Zagrebu 1958. Bio je prvi gimnazijski profesor rodom iz Bosne pod Austro-Ugarskom upravom. Po završetku Prvog svetskog rata, 1918., postao je član Narodnog vijeća novoformirane Kraljevine SHS, te povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje. Do 1920. bio je ministar za vjeru u prvoj vladi Kraljevine SHS, te šef povjerenstva za prosvjetu u Zemaljskoj vladi u Zagrebu i privremeni pokrajinski namjesnik u Hrvatskoj i Slavoniji. Poznat je po tome što je Ivi Andriću 1919. ponudio mjesto tajnika u Ministarstvu vjera, što je Andrić prihvatio, te nakon toga, odmah naredne godine, prešao u “Ministarstvo vanjskih djela”, gdje je ostao do početka Drugog svjetskog rata.

[5] Ganjak – hodnik

[6] Badža – otvor u krovu kroz koji izlazi dim

[7] Rečenica preuzeta iz Andrićeve “Travničke hronike”.

[8] Ove navodne Andrićeve riječi su zapravo parafraza rečenica iz Andrićeve “Travničke hronike”, kada Andrić piše o poeziji francuskog konzula Davila.

Josip Mlakić 05. 03. 2019.

Spasijans

Vječnost je
užasno
dosadna
a bog upražnjava
tek jednu razonodu:
pasijans

moja majka je
zborila spasijans
kao baba bog ređa
pasijans grobljanskih
ploča
i naše jauke sluša
kao ja u djetinjstvu
kapanje
junske rose
dok čeka da se otvori
pasijans
Strašnoga suda
Marko Vešović 04. 03. 2019.

Oduvijek sam planirao biti pisac

Intervju objavljen u prvom broju dvotjednika za kulturu Zarez, 18.2.1999.

 

Februara 1999. dao sam veliki intervju za prvi broj dvotjednika Zarez, koji će tokom sljedećih godina svoga izlaženja objaviti niz negativno intoniranih, a onda i pljuvačkih i klevetničkih tekstova o meni i mojim knjigama. Sad sam, evo, tražeći nešto drugo pronašao taj intervju, pročitao ga i s izvijesnom dozom mazohističkog sladostrašća nudim vam ga na čitanje. Iako sam bio odraslih godina, imao sam pune trideset i dvije, ponašao sam se i govorio kao mladi i neodgovorni pas, prevelikih šapa, nesvjestan svojih tjelesnih gabarita. Svega tu ima iz današnje perspektive pogrešnog: prejak aktivistički ton, govor protiv epistolarnih knjiga – dvadeset godina kasnije iza sebe već imam tri upravo takve knjige – zaljubljenost u ljude za koje mi se danas mrsko sjetiti da sam ih ikad poznavao… U to sam vrijeme iz idealizma, te za minimalac, radio u jednom slavnom tjedniku i nisam imao novca da kupujem knjige, onoliko koliko sam ih kupovao prije i poslije toga. Otužna mi je i ta idealistička glupost. Nikad ne trebate vjerovati pravednicima kada vam nude da za sitniš opslužujete stvari pravednosti…
Ali sve to nema veze. Intervju je jako zanimljiv. Ni u jednom dosad pronađenom tekstu nisam se toliko i tako uzrazlikovao od sebe današnjeg.

 

Razgovarala Dušanka Profeta

 

U posljednjoj knjizi Miljenka Jergovića Naci bonton okupljen je niz tekstova objavljenih u Nedjeljnoj Dalmaciji, Tjedniku, Vijencu i Feralu. Nakon velikoga domaćeg i inozemnog uspjeha proza Sarajevski Marlboro (1994) i Karivani (1995), Jergović se odlučio za publicistiku koja se, prema njegovim riječima bavi “terorom kroz kulturu”, a dijelom je i odgovor na prozivke u kojima mu se predbacuje da se ne zna lijepo ponašati u zemlji u kojoj je gost.

Čula sam komentare da je odrednica “naci” previše oštra i da, možda, jedino opisuje atmosferu u strukturama vlasti. Slažete li se s tim?

Ne vidim zašto bi formulacija koja u sebi sadrži naci, nacistički, nacionalistički, bila danas u Hrvatskoj preoštra i zazorna iz prostog razloga što je u Hrvatskoj na vlasti stranka koja se ama baš nikada nije distancirala od onoga što pripada žanru izvornoga hrvatskoga nacizma ili fašizma. Jedno je distancirati se u odnosu na Hitlera ili Mussolinija, to niti je potrebno, niti bi imalo ikakvog smisla. Ova vlast praktično je prihvatila i obgrlila sve baštinike izvornoga hrvatskoga povijesnoga nacizma i fašizma. Ako u Hrvatskoj postoje ulice Mile Budaka, ako se na radio postajama poput Narodnog radija slavi ime Jure Francetića, ukoliko se usred Zagreba, pet koraka od spomenika bana Jelačića, drži misa zadušnica za Antu Pavelića, onda bi posve bizarno bilo očekivati od bilo koga, uključujući i mene, da odrednice nacizam i fašizam upotrebljava s nekim silnim oprezom, strahom ili nekim zazorom ako ona doista ima smisla, a ima smisla, i naravno da Hrvatska danas nije fašistička ili nacistička zemlja. Hrvatski građani koji su do sada većinski glasali za HDZ, dakle, jednu ultradesnu stranku, nisu ipak po svojoj prirodi trenutno raspoloženi za uspostavu nekakve klasične fašističke države koja bi podrazumijevala i svakodnevno odvođenje ljudi u koncentracijske logore, ili istrebljenje ljudi druge vjere i rase, iako bi se na ovom mogli zaustaviti i reći da je tog istrebljenja itekako bilo u vrijeme rata, ali nakon rata su te stvari kao zaustavljene. Hrvatska je danas u takvoj vrsti okruženja da fašistički ili nacistički model države jednostavno nije moguć. Međutim, meni ostaje moja intelektualna, građanska sloboda da se upitam kako bi se Franjo Tuđman danas ponašao kada bi imao one uvjete koje je 1941. imao Ante Pavelić, kako bi se ponašao kada bi danas u Europi bila moguća jedna rasistička, nacistička ili fašistička država. Strahujem da bi napravio nešto što bi bilo puno gore od ovoga u čemu sada živim i što bi to po svemu bila jedna zastrašujuća zemlja u kojoj bi se možda događale i gore stvari od onih koje su se događale u Pavelićevu režimu.

Prepoznaju li se ti elementi i na razini svakodnevnog života, kod običnih građana koji se protiv očitog nacizma i fašizma ne bune?

Naravno da se to prepoznaje, a prepoznaje se i kod najobičnijeg svijeta, dobronamjernog svijeta, iz prostog razloga što je HDZ svojom osmogodišnjom vladavinom, između ostalog, uspio destruirati i mentalitet ovoga naroda, uspio je redizajnirati Hrvate. Recimo, prije dva broja, u Globusu je izašla jedna zastrašujuća anketa u kojoj roditelji i učenici odgovaraju na pitanja o tome s pripadnicima koje nacije bi se u razredu rado družili i s pripadnicima koje nacije se nipošto ne bi družili. Anketa ima apsolutno zastrašujuće rezultate, jer pokazuje da je ovaj režim u Hrvatskoj uspio stvoriti tako šovinističku i klaustrofobičnu atmosferu da nekom promatraču sa strane, nakon prvobitnog bijesa, vjerojatno dođe silno tužno. S kime se hrvatski klinci od sedam-osam godine ne bi htjeli družiti? Sa Srbima, Muslimanima, iliti Bosancima, kako u anketi piše, i s Albancima. A htjeli bi se družiti s Nijemcima, Francuzima i Amerikancima. Otprilike iste odgovore dali su i roditelji i djeca, što znači da se ovo na razini mentaliteta pretvorilo u polukolonijalno društvo bijednih i jadnih pojedinaca koji bi jako rado pripadali jednom svijetu s kojim nikakve veze nemaju, svijetu neke Amerike, Francuske ili Njemačke, dok svoje prve susjede, ljude koji žive u ovom gradu i ovoj zemlji, mrze i tu mržnju ucjepljuju u svoju djecu. Jer mržnja prema Srbima, prema Bosancima, i prema Albancima, a nakon svega i prema Hercegovcima apsolutno je nešto najgore što se Hrvatima danas može dogoditi. Vrlo je zanimljiv primjer tih Hercegovaca koji su u naponu hrvatskoga nacionalizma, početkom devedesetih, bili dobri momci, ali otkad se u Hrvatskoj loše živi, otkad više nema Srba, a čak i obični građani primjećuju da režim krade njihove plaće i njihove penzije, treba pronaći novog krivca. A novi krivac upravo su ti Hercegovci. Neki dan dogodio se incident – neki je dečko sa svojim terenskim džipom preorao travnjak ispred HNK. I kako je ta vijest objavljena u Jutarnjem listu, ali i drugim novinama? Objavljena je kao: Damir, Dado, Džeba, rodom iz Čapljine, preorao je travnjak ispred HNK. Taj momak, 8 godina ima prijavu boravka u Zagrebu. Mjesto njegova rođenja novinara, ili bilo koga drugog, uopće se ne tiče. On je Zagrepčanin. Međutim trebalo je izvući to da je on rođen u Čapljini, da bi se cijela stvar prebacila na Hercegovce i da se pokazalo što ti Hercegovci nama u Zagrebu rade. Drugi je dan u Jutarnjem listu izašla fotografija, s pohvalnim tekstom ispod, jednog grafita. Grafit je glasio “DAMIR DŽEBA GO HOME TO ČAPLJINA”, ili nešto slično. Ispod fotografije je pisalo kako se, eto, građani Zagreba bune protiv strašnog terora i primitivizma tog tipa iz Čapljine i sad ti Damir Džeba idi u Čapljinu, crnci idite u Afriku, Židovi idite u pizdu materinu, Srbi idite u Srbiju… To je, naime, potpuno isto, i ovdje se više uopće ne može shvatiti, nakon vladavine HDZ-a i destrukcije mentaliteta, da za vandalizam ili zločin ili bilo šta tome slično nije bitno regionalno ili nacionalno određenje, nego valjda nešto drugo. Ako danas prošetate Zagrebom i pitate obične građane tko je pokrao Hrvatsku, tko je kriv za sve ovo, onda će vam odgovoriti, ali vrlo rijetko, hadezeovci, a najčešće Hercegovci. A nisam uopće primijetio da ima toliko puno Hercegovaca među svim tim tajkunima, gangsterima i banditima. Čak i kultni Miroslav Kutle cijeli je svoj vijek, od prve godine života, proveo u Zagrebu i samo je rođenjem Hercegovac. On je Zagrepčanin.

Nedavno je o pitanju odgovornosti Hrvata i Hrvatske za ratne zločine, točnije za koncentracijski logor Dretelj, pokrenuta rasprava u kojoj se najčešće govori o kolektivnoj nacionalnoj krivnji, no izostaje javno prozivanje, zahtjev za otvaranjem službene istrage o tome što se, i po čijem naređenju, događalo u Dretelju. Mogu li Hrvati uopće govoriti o krivnji i odgovornosti tako da imenuju svoje, konkretne, krivce za zločine?

Ne mogu Hrvati ni za šta biti krivi, i ni za šta odgovorni, ukoliko su u svakoj situaciji žrtve. To je osnovni problem i za obične građane koji će vrlo teško shvatiti vlastitu odgovornost ukoliko ih je već Tuđman uvjerio da su na razini nacionalnog kolektiviteta, što god to značilo, žrtve, a sami znaju da su žrtve na razini svakodnevnog života jer loše žive i nemaju plaće. Vrlo je teško iz pozicije žrtve postati odgovoran ili postati kriv. Individualiziranje krivnje također je jedna od problematičnih stvari kod nas. Svakodnevno nam preko televizije i novina, čak i u nezavisnim novinama, trube o tome da se u Haagu nalaze neki Hrvati i da je broj Hrvata pred haškim sudom toliki, Srba toliki, dok je broj Bošnjaka minimalan. Kao da je haški sud neka vrsta olimpijade na koju idu najodličniji predstavnici određenih naroda, država ili nacija, pa se onda Hrvati bune što je njihova zastupljenost neadekvatna. Mislim da građani ove zemlje gotovo više nisu ni svjesni tko se nalazi pred haškim sudom. Ne nalaze se ni Hrvati, ni Srbi ni Bošnjaci, nego se nalaze ljudi koji su osumnjičeni za ratne zločine. I što se mene osobno tiče, potpuno mi je svejedno koliko se tamo nalazi Srba, Hrvata ili Bošnjaka. Što se mene tiče, haški bi suci mogli pohvatati zločince samo jedne nacije. A ukoliko oni jesu zločinci, ukoliko pred tim sudom budu osuđeni za ratne zločine, oni za mene apsolutno gube bilo kakav nacionalni predznak. Ja bih osobno više volio da pred haškim sudom bude osuđen čovjek koji je srušio Stari most u Mostaru, nego ne znam koliko i kakvih srpskih zločinaca, jer mi je zločin nad Starim mostom simbolički važniji od srpskih zločina. Zašto? Zbog toga što je taj zločin simbolički počinjen i u moje ime, i jednostavno ne želim s tim, ni sa svim drugim hrvatskim zločinima, imati apsolutno ništa. A prvi preduvjet da ja nemam ništa sa tim zločinima je da se krivnja individualizira, da ljudi koji su zločin počinili završe pred sudom u Haagu i da se stvar konačno raščisti. Sve ove priče o odgovornosti društva i kolektivnoj odgovornosti, sve su to šuplje priče do onog trenutka do kojeg ratni zločinci šetaju ulicama gradova. Meni je danas blesavo pričati što ja osjećam, a 1993. mi nije bilo blesavo, prema hrvatskim koncentracijskim logorima ukoliko Jadranko Prlić, čovjek koji je potpisao, to tisućiti put ponavljam, ukaz za osnivanje koncentracijskih logora, slobodno hoda po Sarajevu i još je neki ministar u vladi te države. Meni je u takvoj situaciji zbilja bizarno govoriti što ja imam s tim logorima. Jako je teško govoriti koja je moja odgovornost za rušenje Starog mosta u Mostaru ukoliko u Novom listu netko poput Slobodana Praljka taj most naziva “jebenim mostom”. U ovoj zemlji, nažalost, ne postoji zakon koji bi štitio kulturna dobra od takvih tipova jer zašto Praljak smije reći da je Stari most jebeni most, a ja bih bio suđen za uvredu kad bih rekao da je Praljak jebeni majmun.

Ako su krivci, kao što kažete, poznati – djeluje li rasprava koja je krenula nakon objavljivanja knjige Branka Matana kao, kako kaže Lovrenović, “moralni anestetik”? I je li to pitanje doista pokrenuto tek sada?

Ja se tu doista moram složiti s Lovrenovićem, to je sve doista moralni anestetik, šuplja riječ. Jer ta polemika u kojoj na jednoj strani Branko Matan, a na drugoj nekolicina ljudi iz Ferala i Ivan Lovrenović, po mom je dubokom uvjerenju, bespredmetna. Naime, uopće ne mogu shvatiti o čemu se tu polemizira; da li se tu polemizira o koncentracijskim logorima koje je otvarala vlast Republike Hrvatske na teritoriju Bosne i Hercegovine, da li se tu polemizira o kolektivnoj odgovornosti za pojedinačni zločin, da li se tu polemizira o tome tko je kad govorio, a tko šutio – ja to uopće ne znam. Čini mi se da bi bilo jako pametno kad bismo se jednostavno pokušali vratiti nekim temeljnim pitanjima, kad bismo najprije pokušali razmotriti u kojoj godini živimo, a o kojem vremenu razgovaramo. Danas možemo slobodno govoriti o Dretelju jer nas ova vlast više neće raspaliti pendrekom preko leđa ako ga spomenemo, a ta je vlast dovoljno pametna da zna kako živi u 1999. godini, dok smo mi izgleda toliko budalasti da mislimo kako 1999. možemo namiriti svoju šutnju iz 1993. godine. Zanimljivo bi bilo vidjeti tko je o Dretelju govorio, a tko je tek danas jako raspoložen za razgovor. Naime, definitivno je riječ o različitim likovima.

Na predstavljanju knjige Naci bonton Kruno Lokotar rekao je da ste polemični poput Krleže, a da stilom podsjećate na Andrića. Prepoznajete li te paralele u svojim tekstovima?

Moram priznati da mojoj taštini jako prija spominjanje takvih imena uz moje. Međutim, čini mi se da sam ne uspijevam prepoznavati to što ljudi govore. Valjda je teško sebe smještati u neki kontekst, vidjeti se sa strane. Naime, čini mi se da su na mene utjecale sve dobre knjige koje sam pročitao, bez obzira na imena njihovih autora. Teško je govoriti o nekim dubinskim, nekim bitnim utjecajima. Ja ne mislim da sam polemičan, Bože mi dragi prosti, poput Krleže, iz dva razloga. Prvi je taj što doista nisam Krleža, a drugi što nemam s kim polemizirati. Ja zadnjih osam godina nisam sudjelovao niti u jednoj jedinoj polemici. Znao sam povremeno odgovarati na vrijeđanja, i to je otprilike bila najviša razina polemike koju sam dosegnuo, a priznat ćete da odgovor na vrijeđanja baš i nije neka polemika. Što se tiče Andrića, imam dojam da ga meni vrlo često spominju zbog neke linije manjeg otpora, zbog činjenice što sam iz Bosne i što je onda najjednostavnije uz moje ime spomenuti Andrića, koji je neka vrsta amblematskog bosanskog autora. Kao što spominju njega, mogli bi spomenuti masu drugih pisaca koji su meni u životu bili jako važni, koji su također Bosanci, ali se ovdje za njih nije čulo. Recimo, jednog izvanrednog sarajevskog židovskog pisca koji se zvao Isak Samokovlija i koji je u nekom mom formativnom periodu, kad sam ulazio u književnost, bio važniji od Ive Andrića.

U uvodnom tekstu Naci bontona kažete da je vaša (naša) generacija odgojena na “pedagogiji katodne cijevi”, često pišete o fotografiji, filmovima, stripu kao umjetničkim medijima koji su imali važan utjecaj na formiranje vaše poetike. Kakav je odnos književnih utjecaja i utjecaja tih medija u vašem slučaju?

Važno je napomenuti da je moja generacija, dakle generacija rođena između 1960. i 1973. bila jedina generacija na ovim prostorima od 1945. godine koja se formirala paralelno sa svojom generacijom iz bilo kojeg dijela Evrope, koja se formirala na jednakim vrijednostima, istim filmovima, knjigama i istim životnim idealima. Sve generacije prije naše zapravo su bile generacije jugoslavenskog socijalizma, koje su se formirale na potpuno drugi način, na drugim vrijednostima. Sve generacije nakon nas formiraju se po modelu aktualnih režima, i to je jedna jako bitna činjenica za većinu ljudi iz te generacije koja danas na prostoru bivše Jugoslavije pokušava nešto raditi, nešto pisati, snimati. Sasvim je sigurno da su na tu generaciju, i, naravno na mene, ogroman utjecaj izvršili izvanknjiževni mediji. Dakle, film, muzika, fotografija i strip i, na kraju, televizija. To je nešto što se jako osjeća u tekstovima ljudi koji su u tom periodu odrastali u gradovima.

Talijanski i francuski kritičari često nalaze veze između vaše proze i proze Danila Kiša.

Ne mogu govoriti o tome kolika je književna i poetička veza između mene i Danila Kiša, ali sigurno postoji jedna druga veza – željeznica. Kad bih govorio o Kišu i sebi izgledao bih sam sebi malo pretenciozan i bezobrazan, no veza postoji u tome što je moj djed Franjo Rejc bio visoki željeznički službenik i završio karijeru kao konstruktor reda vožnje, a u životu je bio otpravnik vozova na području od Usore do Sarajeva, na masi malih željezničkih stanica i zapravo je moja obitelj s majčine strane jako formirana na toj priči o željeznici. Postoji nešto čega se sjećam iz najranijeg djetinjstva, trenutka kad sam se prvi put osjetio jako diskriminiran, duboko ugrožen i nesretan. To se događalo kad bi kondukter u vlaku ušao u naš kupe, kada bi djed izvadio svoju režijsku kartu, baka svoju, mama svoju, a za mene su morali platiti. To je meni bila čista tragedija. Ja sam prvi u generaciji koji nije imao pravo da se besplatno vozi željeznicom, i možda sam iz tog kompleksa dosta pisao o svom djedu željezničaru. Takve se stvari jednostavno ne zaboravljaju. Nikad u narednim godinama i vremenima nisam osjetio tu vrstu nacionalne, socijalne, rasne ili vjerske ugroženosti koju sam osjetio kad ja jedini nisam imao režijsku kartu.

Način na koji pišete o djedu daje naslutiti da mu puno dugujete u ljudskom smislu. Djed je “važan”?

Djed je jako važan. Djed i baka, majčini roditelji, odgojili su me i naučili svim važnim stvarima u životu. Kad to izgovorim moji roditelji uvijek bivaju jako nesretni, jer osjećaju da su nešto propustili učiniti i budi im se kompleks krivnje. Međutim, doista je istina da presudan utjecaj na mene nikad nisu izvršili ni moj otac ni moja majka, vjerojatno iz tog razloga što, bez obzira što me nisu dobili jako rano, nisu bili zreli za dijete. Oni će vjerojatno sazrijeti tek ako budu imali unuke. Ja sam duboko uvjeren da su djedovi i bake najbolji roditelji, jer su vjerojatno u stanju ispraviti one greške koje su počinili na svojoj djeci. Ja sam zapravo odrastao sa pričama o nekom jako davnom vremenu, govoreći iz današnje perspektive. Moji stavovi, čak i politički, formirani su na nečemu što nije pripadalo ni žanru komunizma ni antikomunizma, što nije imalo apsolutno nikakve veze ni sa vjerom u Boga ni s ateizmom. Jedna od formativnih priča mog djetinjstva bila je o tome kako je moj djed proveo jednu noć u zatvoru. To se dogodilo nakon što je 9. 10. 1934. u Marseilleu ubijen kralj Aleksandar. Tad je moj djed u nekoj kavani rekao: “E neka ga ubiše” nakon čega su ga žandari odveli u zatvor i sutradan pustili. To je jedna priča koja mi je kao klincu bila užasno važna. Onoga dana kad je oslobođeno Sarajevo, moj djed, koji je tad radio u direkciji željeznica, zaputio se iz svog stana da zauzme direkciju željeznica da mu ne bi tko šta opljačkao, ili slučajno neki ustaški ili fašistički elementi što zapalili. Taj dan, i sljedeća dva, on je u svojim rukama držao direkciju i bio je jako sretan što tako važnu ulogu u životu može odigrati, iako nikad nije bio ni partizan, ni komunist, a naravno, ni nacionalist. Jedina vojska kojoj je u životu pripadao bila je vojska cara i kralja Franje Josipa iz koje je bio pao u talijansko zarobljeništvo, gdje mu je bilo odlično.

Bilješke iz Kiševe rukopisne ostavštine pokazuju da je krzmao oko naslova jedne pripovijesti – Apatrid ili Duh je naša domovina. Osjećate li se u duhovnom smislu apatridom?

S jedne strane mislim, da svi mi, svojom voljom ili bez nje, sudjelujemo u podjelama i dio smo nekog kolektiviteta kojim se manipulira ovako ili onako. Međutim, postoji i neka vrsta mogućnosti da se čovjek individualno odredi. Moje individualno određenje bitno je uvjetovano mojim životom, a to je određenje da doista nikom ne pripadam na takav način da bih se sad mogao udarati šakama u prsa i vikati ja sam iz ovog ili ja sam iz onog svijeta. Moj je zavičaj, jedini mogući zavičaj, Sarajevo. Međutim, moj unutrašnji zavičaj, rekao bih, važniji je i od tog zavičaja. Taj unutarnji zavičaj zapravo je zavičaj djedova i baka, zavičaj roditelja, uspomena, zavičaj moje sobe i jednoga svijeta koji više ne postoji i možda stvarno nikada nije ni postojao, ali je formiran u meni i u meni traje. Ja ga nosim sa sobom i premještam s jednog na drugo mjesto po mojoj vlastitoj volji, po mom nekom unutrašnjem određenju. Dakle, ja mislim da je biti apatrid, ne pripadati, nešto što donosi nevjerojatnu, rajsku ugodu, rajsku prijatnost, a u isto je vrijeme smrtonosno. Jer, biti čovjek koji nema stalno mjesto boravka, koji nema domovinu i koji nema zastavu koja ga štiti i za koju će poginuti jako je opasno i baš smrtonosno. Ali, s druge je strane to najveći osjećaj slobode, i nikada nisi toliko slobodan koliko si slobodan kada nemaš svoju zastavu, svoj grb i svoju vjeru u kolektivitet. Ima jedan stih Miloša Crnjanskog iz Lirike Itake koji mi je užasno često  zadnjih šest-sedam godina padao na pamet, a glasi: “Ni jedna čaša što se pije, / ni jedna trobojka što se vije / naša nije.” To je napisano 1918. godine, i pokazuje važan, dubinski osjećaj da ne pristaneš na to da pripadaš simbolima i da ne pripadaš nižima od tebe, a niži su od tebe svi oni koji te prisiljavaju na pripadanje. Najmizerniji su oni ljudi koji od drugih ljudi očekuju izjašnjavanje. Sjećam se onih monstruoznih zahtjeva od hrvatskih Srba da 1990. godine potpisuju dokaze o svojoj lojalnosti. To je bilo nešto bestidno, i bez obzira na ono što se dogodilo nakon toga, bez obzira na agresiju, bez obzira na to što su ti isti hrvatski Srbi u agresiji sudjelovali, osjećaj odvratnosti prema činu zahtjevanja od nekoga da potpisuje dokaz svoje lojalnosti u meni je ostao do danas.

Željko Ivanković u svom dnevniku 700 dana opsade piše kako ste u svibnju 1992., kada je započela opsada, bili izrazito oštri prema onima koji su napuštali grad. Nakon otprilike godinu dana vi ste napustili Sarajevo, što se tumačilo kao izdaja. Koliko je ostati ili otići osobno ljudsko pravo izbora, i osjećate li se zbog odlaska kao izdajica?

Odlazak u trenutku dok je grad još bio pod opsadom neka je vrsta izdaje, ali izdaje jedino i isključivo samoga sebe, drugih ne. Nitko nema pravo u svoje ime nekom spočitavati odlazak. Može se spočitavati u ime nekog univerzalnog principa, i ja sam se za taj univerzalni princip svim srcem i dušom zalagao sve do trenutka kad je moj strah postao prevelik. Kad je strah u meni postao prevelik, ja sam taj princip iznevjerio, a to je isključivo i samo moja osobna stvar i ona se drugih ljudi ni na koji način ne može ticati, niti bih ikome dao pravo da mi se to uzima kao bilo kakav argument. Naime, hrabrost je svakako vrlina, ali nije dobro kada čovjek zarad postojanja te vrline prekoračuje vlastite granice. Nekad valja pristati na vlastiti strah i ja sam na njega u jednom trenutku pristao. Postoji jedna silno lijepa i slatka epizoda iz 2. svibnja 1992. godine i velikoga granatiranja koje me je, zamislite, bilo zateklo u kavani hotela Beograd u Sarajevu. To je bilo jedno od prvih ogromnih granatiranja; sjedili smo u ostakljenoj kavani i mene je bilo, moram priznati, užasno strah. Kad god bi udarila neka granata u blizini, ja bih se bacao pod stol. Preko puta mene sjedio je jedan častan gospodin koji se zove Vlatko Kraljević, danas ambasador Bosne i Hercegovine u Italiji i Vatikanu; koji je mirno sjedio i pušio, gledao kako te granate padaju i u jednom trenutku pogledao ispod stola gdje sam bio ja i izgovorio jednu od meni najdražih rečenica koju često ponavljam kad se jako puno prepadnem, a to je: “Više dostojanstva, Jergoviću!”

Često odgovore započinjete formulacijom “mojoj taštini godi”, ali vrlo otvoreno govorite o svojim običnim ljudskim strahovima, pogreškama, krivim procjenama i svemu što se nimalo ne uklapa u imidž poznatog i priznatog pisca.

Ljudima je kod nas postalo, ili im je uvijek i bilo, pitanje života i smrti da su uvijek, u svakoj prilici, u prošlosti ili sad, bili u pravu i ne mogu prihvatiti da nisu uvijek u pravu. Najbolje ćete uvrijediti nekoga ukoliko mu spomenete što je govorio prije određenoga vremena ili mu pokažete da nije, ili da nije bio, u pravu. Ne znam otkud to, to je valjda posljedica života u čudnim društvima, čudnim političkim sistemima, koji su kao najvažnije postavljali to da uvijek, na svakom mjestu budeš na liniji, da uvijek i na svakom mjestu budeš u pravu. Što se tiče taštine – pokušavam se prema njoj malo ironično odnositi, jer je se, s jedne strane bojim, a s druge ne želim ljudima oko sebe djelovati kao neki napuhani puran ili fazan. Taština je doista nešto što je jako bitno u čovjekovu životu, nešto što treba čuvati, njegovati i obrezivati kao živu ogradu. Najopasnije je tvrditi da nemate taštine.

Rekli ste u jednom razgovoru da čitate goleme količine dobre i grozne literature. Što pratite od svjetske literature?

Nažalost, stranu literaturu gotovo i ne pratim, iz više razloga. Jedan je taj što sam u životu bio toliko lijen da nisam učio strane jezike u onoj mjeri u kojoj su mi djed i baka preporučivali, a oni su oboje višestruko znali više stranih jezika. Čak i to što mogu čitati u biti previše ne koristim iz prostog razloga što, znam da budalasto zvuči, nemam baš toliko novaca da kupujem knjige.

Taj razlog zvuči dosta realno…

…znam da zvuči realno, ali mi uvijek ide na živce kad netko kuka da nema novca. Jednostavno nisam u prilici da čitam na jezicima na kojima mogu čitati – tu literaturu čitam jako malo i jako kampanjski.

Čini mi se da, bez obzira na visoke cijene knjiga u nas, ljudi koji bi mogli i morali kupovati knjige – pisci, novinari, znanstvenici . nemaju naviku kupiti knjigu nego čekaju recenzentski, ili neki drugi besplatni primjerak?

To je istina. To je jedna čudna pojava. Kad vam izađe knjiga svi ljudi koje poznajete, uključujući prijatelje, poznanike, pa čak i one koje ste vidjeli dvaput u životu, očekuju kao najnormalniju stvar na svijetu da im poklonite svoju knjigu. Kao da je ta knjiga i napravljena kao proizvod koji se dijeli okolo. Uvreda je ako nekom ne date knjigu, a uopće nije uvreda što on tu knjigu nije htio kupiti. Ja mislim da je loše to što ljudi ne kupuju knjige svojih prijatelja, svojih poznanika, i u krajnjoj liniji, pisaca koje vole, nego očekuju da im ih netko pokloni. Ja se stvarno trudim da kupim knjige pisaca koji su mi važni, a čak i od onih koji su mi prijatelji ne očekujem da mi te knjige poklanjaju jer to ipak predstavlja neku vrijednost.

Puno je vaših sugrađana, od kojih su neki sigurno i vaši prijatelji, pisalo o ratu, o opsadi, o gradu, no kvaliteta tih tekstova prilično varira. Koje autore ili knjige iz toga korpusa preporučate?

Ima nekoliko pisaca koje bih uvijek i na svakom mjestu preporučio kao jako vrijedne čitanja, a reklo bi se da su sarajevski pisci. Jedan je zasigurno Nenad Veličković – sve što nađete s potpisom Nenada Veličkovića čitajte, drugi je Semezdin Mehmedinović, treći je sjajni sarajevski pisac koji živi u Chicagu, Aleksandar Heman, potom Goran Samardžić. To su sve pisci generacije o kojoj sam maloprije govorio, rođeni između 1960. i 1973. i način na koji oni pišu vrlo je važan jer je nov i jer je potpuno depatetiziran i dezangažiran u dnevno političkom smislu riječi. Čini mi se da bi jako korisno bilo i za hrvatske čitatelje, koji nemaju baš prilike čitati puno dobrih domaćih knjiga, da čitaju te autore.

U posljednje se vrijeme u javnosti dosta govorilo o dvjema prepiskama – između Mirka Kovača i Filipa Davida, te onoj između Ivana Aralice i Zlatka Crnkovića. Kakvo je vaše mišljenje o tim knjigama?

Ja osjećam priličan zazor prema epistolarnim knjigama. Nekako mi nije prijatno čitati tuđa pisma. Jedino što volim zaviriti u nečije bračne krevete ili ložnice, pa čitati Joyceova pisma Nori, odnosno pisma koja imaju neku erotsku pozadinu. To je nešto što mogu iznutra osjetiti i prepoznati kao vlastito iskustvo, te naći razloge za čitanje takvih stvari. Što se tiče pisama koje jedni drugima šalju prijatelji ili koja šalju pisci urednicima, to mi, moram priznati, kao žanr nije drago. E sad, kad je riječ o tim dvjema knjigama, knjiga Kovača i Davida mi je interesantnija jer ipak govori o jednom svijetu o kojem sam sve vrijeme nedovoljno znao, a to je virtualni svijet koji se prostirao između Rovinja i Beograda u vrijeme jednog jako gadnoga rata. Još jedan razlog zbog kojeg sam ja prema toj knjizi nekritičan i ne mogu se objektivno određivati jest da poznajem i Mirka Kovača i Filipa Davida; volim ih kao pisce i osobno im vjerujem. Kad imate osoban odnos prema ljudima, onda im i knjigu čitate vrlo, vrlo osobno. O knjizi Aralice i Crnkovića, već sam pisao u Feralu i moram priznati da sam pisao s jednom vrstom nelagode. A porijeklo te nelagode leži u činjenici što doista mislim da je Zlatko Crnković jedan užasno važan lik hrvatske kulturne scene, da je jedan od nekoliko najvažnijih hrvatskih urednika uopće i njegova je biblioteka Hit bila strašno važna u mom formativnom periodu i zbog toga prema Zlatku Crnkoviću imam veliko, veliko poštovanje. Prema Ivanu Aralici, istina, nemam nikakvo poštovanje. Ali me ta knjiga na neki način strašno ražalostila, upravo zbog Zlatka Crnkovića.

Pisali ste poeziju, čak i haiku, prozu, razne publicističke žanrove, gotovo sve osim drame. Imate li kakvu dramu “u pričuvi”?

Pisao sam svašta u životu, i svašta pišem. Napisao sam nekoliko haikua u životu, to je istina, iako mi je bilo malo tjeskobno čitati hrvatske haikue… Što se tiče drame, to je vrlo zanimljivo pitanje. Ja sam u životu napisao dvije radio-drame, ali ne i kazališnu dramu. Vrlo se lako može dogoditi da je napišem u skorijoj budućnosti. Čini mi se da se u drami svijet može postaviti na nekoliko doista ogoljenih odnosa među ljudima, odnosno likovima. A kako je gotovo sva moja proza zasnovana uglavnom na odnosima među ljudima, pisanje drame već me neko vrijeme intrigira.

Koliko je danas moguće čitati knjige Mome Kapora ili gledati filmove Emira Kusturice bez njihove javne osobe na pameti?

Ja mislim da to nije lako, ali da se mora, upravo kad je riječ o Kaporu i Kusturici. Mislim da je Kusturica jedan vrlo darovit čovjek i postoje dva njegova filma koja smatram vrhunskim ostvarenjima, donekle važnima i za moje formiranje, a to su Sjećaš li se Dolly Bell i Otac na službenom putu. Ja sam u jednom trenutku jednostavno odlučio emotivno i intelektualno funkcionirati na takav način da pokušam Kusturičine filmove gledati bez obzira na ono što mislim o moralnom ili političkom liku njihova autora. Kad je riječ o Momi Kaporu – tu je situacija još jednostavnija. Naime, ja sam jedan od vjerojatno rijetkih ljudi, pogotovo svoje generacije, koji drže do sebe, a misle da je Momo Kapor odličan pisac. Meni su knjige Foliranti, Provincijalac, Knjiga žalbi i Ada užasno važne i užasno drage i ja se i danas povremeno tim knjigama vraćam. Kapor je posjedovao tu neku lakoću, površnost, ali je sam sebe pokopao svojim zadnjim romanom Posljednji let za Sarajevo, te, naravno, svojim izrazito šovinističkim angažmanom.

Često vas predstavljaju kao pisca i novinara, no rijetko se spominje “funkcija” književni kritičar, premda je vaša stalna kritičarska rubrika u Tjedniku bila vrlo čitana. Iz stručnih se krugova čulo da je vaša kritika populistička i “pisana za široke narodne mase”. Ima li u hrvatskim medijima uopće prostora i interesa za književnu kritiku, i kakva bi ona morala biti?

Mislim da novinska književna kritika u Hrvatskoj i ne postoji, a ako postoji tada se ne razlikuje od kritike pisane u časopisima i književnim listovima te je prosječno nezainteresiranom i neobrazovanom svijetu teško razumljiva i dosadna. Uvjeren sam da tako ne mora biti i da bi se književne kritike (naravno, dobro napisane) u Globusuili Nacionalu jednako čitale kao i glazbene i filmske kritike. Nije istina da ljude ne zanima književnost. Točno je da su tiraži knjiga izrazito niski, ali niski su i tiraži CD-ova i kaseta naših estradnih zvjezdica. Siguran sam da bi se, recimo, Goran Tribuson prodavao bolje od Severine kada bi ga u novinama reklamirali kao Severinu. A običnom bi svijetu ionako bilo svejedno: Tribuson ili Severina, i rado bi čitali što Tribuson danas jede, kakav mu je seksualni život i slično, kao što isto to čitaju o Severini. I naravno – čitali bi i književne kritike.

Vjerni ste jednom izdavaču, Durieuxu, a to se ponekad tumači Vašim prijateljstvom s urednikom, Nenadom Popovićem. Koliko je prijateljstvo pisca i njegova urednika nužno za objavljivanje knjige? 

Ja ne mislim da čovjek sa svojim urednikom mora biti prijatelj, da s njima treba ikad u životu kavu popiti. Međutim, igrom slučaja, i igrom ovih i onih okolnosti, svakako sretnih, ja sam s Nenadom Popovićem, što bi se reklo, prijatelj. Međutim to nema nikakve veze s tim što knjige objavljujem u Durieuxu. Ja tamo objavljujem jer je iz moje točke gledišta Durieux najprestižniji izdavač, najprestižnija biblioteka u Hrvatskoj i što se objavljujući u Durieuxu nalazim u, što bi se reklo, odabranom društvu ljudi i pisaca koje volim, koje poštujem i koji su jednostavno važni. Da se vratimo na moju taštinu – mojoj taštini jako odgovara što objavljujem u Durieuxu.

Objavili ste u Playboyu tekst o pornografiji, a to se mnogim našim piscima ne bi tako lako dogodilo. Je li bilo komentara u stilu “što to njemu treba”?

Nisam imao komentara iako znam da ljudi govore “što to njemu treba”, a na to pitanje općenito teško mogu odgovoriti, iako mi ga postavljaju kad pišem o nogometu i o pornografiji. Mogu reći samo da mene nogomet silno zanima i da svaki dan čitam Sportske novosti, iako baš nisu jako dobra novina. Konzumiram ogromne količine pornografskih materijala svake vrste i mislim da sam za pitanja pornografije, a ozbiljno mislim ovo što govorim, jedan od jačih autoriteta u Hrvatskoj, barem kada je riječ o javnim osobama, iako, vjerojatno, postoje i oni koji su više samozatajni, pa se za njih ne zna. Zato pišem o pornografiji. Mislim da floskula da pisac čuva svoje dostojanstvo pišući samo o važnim i uzvišenim stvarima s jedne strane ništa ne znači, a s druge strane sputava književnost samu. Ako pišemo samo o važnim i sudbonosnim stvarima, na kraju ne pišemo ni o čemu. Hrvatska književnost je, nažalost, u velikoj mjeri književnost ni o čemu i možda bi bilo dobro kad bi se hrvatski pisci malo više bavili pornografijom i nogometom, možda bi konačno propisali. Problem je većine hrvatskih pisaca, bez obzira na količinu knjiga koje objavljuju, taj što do dana današnjega gotovo da nisu propisali. U Hrvatskoj, a tako je bilo i u bivšoj Jugoslaviji, ljudi su važni onoliko koliko se važnima predstavljaju okolini. A najprazniji se ljudi najvažnijima predstavljaju, najprazniji ljudi imaju najozbiljniju misiju. Čovjek koji pretendira da bude važan ovome svijetu nikad neće pisati o nogometu i pornografiji, jer mu to ne daje mogućnost da bude važan.

Rekli ste da pišete s veseljem, da vas pisanje raduje, bez obzira na to radi li se o poeziji i prozi ili o publicistici. Ima li kakve razlike u samom procesu pisanja, odnosno ima li kod pisanja proze više brisanja, prepravljanja, brušenja teksta?

Jedina je razlika ta što pisanju proze pristupam s više radosti i više straha. Naime, nakon godina treniranja, publicističke i novinarske tekstove pišem lako i bez otpora materijala. Kad je riječ o prozi ili poeziji, to je u osnovi puno riskantnije, ima više straha. U tehničkom smislu, ono što se tiče križanja i brisanja, strategija mi je vrlo slična i u publicistici i u prozi. Obično u glavi imam konstrukciju i koncepciju prije nego počnem pisati i onda je samo ispunjavam.

Najavili ste knjigu Mama Leone, knjigu za djecu koja će biti pisana iz rakursa kojim se ne piše “kao za debile”…

Važno mi je reći da to uopće nije knjiga za djecu, to je krivo objavljeno u novinama. To je knjiga za jako odrasle ljude, ali je pisana iz jednog infantilnog rakursa. Literatura za djecu, nažalost, doista jest literatura za debile jer doista vjerujem da nešto što bi se nazvalo literaturom za djecu niti postoji, niti bi smjelo postojati. Knjige koje čitaju djeca, i koje su dobre knjige, iz istih razloga mogu i trebaju čitati odrasli. I to je sve. Knjiga koju je najviše volio Danilo Kiš Junaci Pavlove ulice Ferenca Molnára, eto to je jedna veza između Kiša i mene – imamo zajedničku najdražu knjigu, to je knjiga za djecu. Ja sam je prvi put čitao s osam godina, a zadnji prije pola godine i moram priznati da me na jednak način potresla, i potresa me uvijek kad je čitam. Mislim da postoje knjige za odrasle koje do djece teže mogu doprijeti, ali da ne postoje dječje knjige koje odrasli ne bi trebali čitati.

Napisali ste da ste kao mali dječak znali da ćete biti pisac. Potom ste malo odrasli i upisali studij socilogije i filozofije, bili urednik na radiju, pisali o stripovima, filmovima i uz sve to doista postali pisac. Je li to posljedica odluke iz djetinjstva ili se “dogodilo”?

Ja sam doista kao sasvim mali dječak odlučio da ću biti pisac i nikad u životu ništa drugo nisam želio biti niti planirao biti nego pisac. To nije stvar koja bi se trebala mistificirati. Nekoj djeci, nekim klincima, jednostavno se dogodi da s pet godina žele biti piloti i doista postanu piloti. Tako se meni dogodilo da u istim godinama želim biti pisac i, eto, postao sam pisac. Nema u tome nikakve moje opsesije pisanjem ili književnošću niti ima neke predodređenosti. Ja mislim da ljudi nisu ni za šta predodređeni i da je pisanje stvar vlastitog izbora.

Dakle, mali je Miljenko rekao “Bit ću pisac”, a djed je rekao “Može.”

Nije djed ništa rekao. Rekla je baka: “.Oćeš, .oćeš, sigurno…”, onako sitničavo, a mama je rekla – “Hoćeš, ako budeš imao talenta.” I to me tada silno pogodilo.

Miljenko Jergović 04. 03. 2019.

Duga je duga noć

Jergovićevo pripovijedanje zarazno je kao gripa. Prelazi s čitaoca na čitaoca, da bi u njega ubacilo virus beskrajnog niza sjećanja. Htio ne htio, počinješ da katalogišeš svoje sjećanje, da pretražuješ po stvarnim i fantomskim ladicama svojih zemaljskih boravišta, da ih potom podvrgavaš svim vrstama analiza o kojima ranije nisi ni mislio. Velika životna inventura je počela. Činilo ti se da u tvom svakodnevnom životu i nema šta da se pamti, nema šta da se čuva, da je sjećanje beskorisno trošenje vremena i ko zna kakve energije. A Jergović nema namjeru da stane. On je odlučio da potpuno katalogiše svoj svijet, da ga opiše, da ga pretvori u slikovnicu koju mi razgledamo kao dijete što se divi čudima iscrtanim ili naslikanim samo za njega. Uzrast tu zaista nije važan. Kad krenu krugovi/kolobari sjećanja iz centra koji te je pogodio u živac a potiče od Jergovićevih literarnih “uspomena”, ti si već uhvaćen ozbiljnim virusom koji tvoj dojučerašnji prošli svijet pretvara u nekakav Eldorado čudesa. Magijom čistog pripovijedanja Jergović ti je sivu svakodnevicu obojio bojama koje samo književnik ili slikar vidi. Naravno, od toga nikako nećeš postati bolji čovjek nego što si bio, niti ćeš prihvatiti svoje greške, ali virus je učinio svoje. Neko će reći da je to prije droga nego virus, i neću mu oponirati, može i tako, samo što droga ne prelazi na ovaj način.  

Gdje je mene prebacila davna pjesma Gabi Novak, o kojoj je Jergović u svojoj redovnoj subotnjoj kolumni Jutarnjeg lista objavio svoj izvrsni esej-priču? U novembar i decembar 1969. godine, poslije velikog banjalučkog potresa. Tek sam poslije odsluženja vojnog roka bio počeo da radim kao profesor matematike u Gimnaziji kad nas je pogodio zemljotres. Sve je stalo. Kao da se sudnji dan ukazao nama grešnicima. Nastalo je neko epsko vrijeme. Seljene su škole u gradove koji su prihvatali postradale. Željeznička stanica podsjećala je na ratna vremena. Tako je Gimnazija preseljena u Crikvenicu i Selce. U starom hotelu “Slaven” živjeli smo kao u nekom engleskom koledžu, đaci i nastavnici zajedno 24 sata dnevno. Bilo smo im istovremeno i profesori i vaspitači, što nije bilo nimalo lako. Ali, išlo je. Novu godinu slavili smo skupa, našla se i muzika, plesalo se i pjevalo. Neka profesorica je zapjevala, u pauzi svirke, tadašnji veliki hit Gabi Novak, “Duga je duga noć”. Odjednom su tu pjesmu prihvatili svi, prvo mi profesori, potom i učenici. Djelovalo je to istovremeno i oslobađajuće i sablasno. Vidjele su se suze u očima pjevača, kao u nekom španskom filmu sa Saritom Montijel. Sutradan je stigla vijest, novi potres pogodio je Banjaluku. Suze na sve strane, jednako u Banjaluci i u izbjeglištvu.

Ranko Risojević 03. 03. 2019.

Nacrt za esej o kompleksu Kapor

Objavljeno u Jutarnjem listu 5. marta 2010. kao in memoriam

 

Prije dva mjeseca vidio sam Momu Kapora u “Maloj fabrici ukusa”, nedavno otvorenom restoranu u jednom od ljepših beogradskih kvartova, na Neimaru. Sjedio je odmah kod ulaza, s dvojicom starijih ljudi, čija su lica djelovala kao da se u životu nisu nagledali gradskih fasada. Morali smo proći pokraj Kapora, prolaz je bio uzak, tako da smo se on i ja skoro kucnuli laktovima.

Poslije sam sjeo tako da ga mogu gledati, onako iz stražnjeg poluprofila, i razmišljao sam o tome da mu priđem, pružim mu ruku i predstavim se. Pa da tako završimo stvar. Nisam to učinio, a on se, s onom dvojicom, oko ponoći digao od stola i polako, dječjim korakom, nestao. Ostala je dopola popijena čaša i prazna bočica Knjaza Miloša. Nikakvog viskija tu više nije moglo biti. Momo Kapor, rođeni Sarajlija, autor je najstrašnije knjige o tom gradu. “Posljednji let za Sarajevo” roman je destilirane mržnje, kakav je mogao napisati samo rođeni Sarajlija, netko tko u suštinskome smislu poznaje plan grada, zna sve njegove sentimentalne adrese i legende. I što je bilo najneugodnije: jezik i mentalitet Sarajeva Kaporovi su kost i meso, jer Beograđanin on nikada nije sasvim postao. Premda se kao dječak doselio u taj veliki grad, jedini toliko veliki da bi se čovjek u njemu u neka doba mogao početi osjećati kao domaći, ostao je došljak, onaj sa strane, nepripadajući. Adaptacija od čovjeka išće neku vrstu poniznoga naklona, po prilici kao da glavu polažete pod giljotinu, na koji on kao mladić nije bio spreman.

Pa se zato poslije smrtno zaljubljivao u Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li u svome odabranom Beogradu izazvao kakvu ljubomoru. Imao bi on pravo na mržnju iz “Posljednjeg leta za Sarajevo”, jer pisac općenito ima pravo na mržnju – kakav bi, recimo, bio Thomas Bernhard kad ne bi mrzio Salzburg i Austrijance? – ali nije u Kaporovom slučaju to bila osobna, nego kolektivna i ratna mržnja. Roman je pisao u godinama sarajevske opsade, a objavio ga 1995. On je tom knjigom ratovao, i to ne protiv nečega tuđeg, što ne poznaje, nego je ratovao protiv svoga, a onda i protiv sebe samog.

Mržnjom nije izobličio Sarajevo, i to je, vjerojatno, najneugodnije u toj knjizi, nego je i tako mrženo i mrznuto, ostajalo ono prepoznatljivo, lijepo mjesto, nostalgična razglednica. Kaporu je povijest umjetnosti u sarajevskoj Prvoj gimnaziji predavao isti profesor kao i meni, premda nas dijeli trideset godina. U “Posljednjem letu za Sarajevo” pisao je i o njemu.

Nisam mu oprostio tu knjigu, kao ni ostala dva romana iz sarajevske trilogije, manje dojmljive “Čuvara adrese” i “Hroniku izgubljenog grada”, ali Momu Kapora nisam mogao ni otpisati i izbaciti iz svojih sarajevskih i zagrebačkih kućnih biblioteka. Kada bih to učinio, amputirao bih važan dio svoje prošlosti, sentimentalnog odgoja i sjećanja, ali još više od toga: poništio bih pisca koji je na presudan način utjecao na nekoliko generacija starijih od moje, pogotovu na one koji se književnošću u životu poslije neće baviti. Na kraju, Kapora se nisam mogao odricati i zato što je s “Folirantima”, “Provincijalcem” i “Adom” za mene formativno važan pisac, i to iz onoga presudnog pubertetskog vremena, kada se gutalo i histerično miješalo sve: Dostojevski, Marinković, Kapor, Irwin Show, Alan Ford…

Momo Kapor bio je gradski i građanski pisac iz posljednja dva jugoslavenska desetljeća. Pritom, bio je i izvanredan novinski pisac, sigurno jedan od najboljih koje je ta zlosretna zemlja imala. Sve što bi napisao, oživjelo bi i progovorilo. To je bila bit njegova talenta. Ničega mudrog ili pretjerano ambicioznog u njegovome pisanju nije bilo, jer je imao dar o kojemu, vjerojatno, najbolje svjedoči činjenica što je širom Jugoslavije, osobito u Zagrebu i Beogradu, proizveo desetine epigona, sve slabih, grozno neuspješnih, mrtvih pera.

Vrag se počeo uvlačiti u njega potkraj osamdesetih. Kada se zarati, izvještavat će s hrvatskih i bosanskih ratišta, u vrijeme međunarodnih sankcija protiv Beograda grmjet će protiv Amerike – koja mu je u prethodnome životu bila kulturni i identitetski Jeruzalem – psovat će i kleti nezavisne medije, Žene u crnom i borce za drukčiju Srbiju, svjedočit će u Haagu u korist Miloševića, bit će u nekakvom odboru za zaštitu lika i djela Radovana Karadžića… Sve je, nesretnik, učinio da od građanina postane seljak. I pritom je žrtvovao tri svoja grada, rodno Sarajevo, Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li konačno osvojio srce tog jednog Beograda. Na kraju, na drugi svijet ispraćaju ga sve oni koji su daleko od njegovih dobrih knjiga i od senzibiliteta i sentimenta s kojim ih je pisao, dok crnoga đavla u njemu vide, i baš nimalo ga ne žale, urbana, građanski orijentirana djeca, čiji je upravo on, prije trideset i koju godinu, bio predšasnik. Kao da Kaporova smrt s njegovim životom nema previše veze.

Bio je i dobar crtač: da imam neki njegov crtež, držao bih ga na zidu radne sobe, da ga stalno vidim. Kao što i njegove knjige na vidljivom mjestu držim.

U međuvremenu se namnožilo puno pravednika koji će i na Kaporu iskazivati svoju ispravnost, a ja nekako mislim da je prošao voz. I da je u toj stvari otišao posljednji let za Sarajevo. Žao mi je što se nismo kucnuli laktovima i što mu nisam prišao i rekao nešto glupo i patetično. Učinio bih to da nije bilo one dvojice preko čijih lica nije prešao neki dobar neimar, niti su kao djeca čitali Kapora.

Miljenko Jergović 03. 03. 2019.

Jedna pjesma

 

Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili
da bude drvo na Medvednici

Sigurno zamijenivši rozu pidžamu
s krznom nesmotrenog zeca
koji se netom valjao po jagodama

Kad su joj u rebra zarili putanju smrti
sigurno nisu vidjeli
kako je hrabro zijevanjem prekorila
kržljave autoritete
i pospano utonula u tlo
kao proljetnica

Monika Herceg 02. 03. 2019.

Begunac bez odredišta

Predgovor za novo izdanje Tišminih Dnevnika kod Akademske knjige

 

 

Pisanje nije ništa drugo nego borba koju umetnik vodi s ljudima za svoju izuzetnost.

        Vitold Gombrovič

 

Pisci koji vode dnevnik po pravilu u većoj ili manjoj meri zavaravaju imaginarnog čitaoca. Jer, i kada negativno pišu o sebi, nešto prećute, sve u cilju ostavljanja boljeg utiska. Uostalom, ni razgovori samih sa sobom nisu lišeni prikrivanja istine, izbegavanja ispovesti do kraja. Potpuno suočavanje je retkost. U svom čitalačkom veku našao sam ga samo u dnevničkim zapisima Aleksandra Tišme.

Šezdeset godina vođenja dnevnika Tišmina je borba protiv zavaravanja, sebe i drugih. Ne znam ni za jedan dnevnik u kojem je pisac na takav način, ne štedeći sebe, izvrnuo utrobu i otkrio vlastiti jad i bedu. Nije to činio iz puke želje da šokira i pokaže se u ulozi negativnog junaka, što itekako zna biti zavodljivo. Često se dešava da pisci u dnevničkim zapisima priznaju zablude, uvrede koje su naneli drugima, da otkriju vlastitu požudu i erotske sklonosti, međutim, ne pamtim da sam negde naišao na priznanje one tako česte ljudske osobine kao što je zavist, ili slabost da se odoli pohlepi i samoživosti, da se ispadne smešan i nemoćan. A baš to čini Tišma tokom šest decenija pisanja dnevnika ‒ nepotkupljivi posmatrač prolaznosti sveta, i sebe u tom svetu.

Dnevnici Tomasa Mana, Miroslava Krleže ili Vitolda Gombroviča pored intimnih zapisa ispunjeni su čitavim studijama o epohi, analizama prelomnih događaja, kao i ulogama koje su ti pisci imali u istorijskim dešavanjima. Kod Tišme nema ni traga od pokušaja da se vlastita uloga u javnom životu koriguje, da se naknadno obezbedi povoljnija pozicija. U središtu njegovog dnevnika je samo ljudska jedinka. Čitav univerzum sveden je na kubaturu lobanje u kojoj se dešava svakodnevna muka borbe sa samim sobom, sa zlom u sebi, sa strastima i slabostima.

Aleksandra Tišmu sam prvi put video septembra 1983. godine, na književnoj večeri u svečanoj sali Matice srpske, gde su predstavljeni pisci koji su te godine debitovali u ediciji Prva knjiga. Bio sam jedan od njih. Nije mi se tada ukazala prilika da ga upoznam. Desiće se to deceniju kasnije, jednog februarskog dana, na železničkoj stanici u Hamburgu. Obojica smo doputovali zbog simpozijuma o ratu u Jugoslaviji. U prepunoj dvorani Literaturhausa učestvovalo je nas sedam ili osam pisaca sa prostora bivših jugoslovenskih republika, i dva nemačka novinara.

Kada sam prvi put uzeo u ruke Tišmin Dnevnik, poželeo sam da vidim da li postoji trag o tom skupu na kojem je Tišma bio usamljen u svom stavu, odbijajući entuzijazam u odnosu na Evropu i Ameriku, podsećajući sve vreme audotorijum na mračne uloge koje su neke zemlje Zapada imale u raspadu Jugoslavije. Pod datumom 11. 2.1993. nalazim belešku: “Uveče diskusija, u kojoj sam govorio nabusito, u korist razumevanja srpskog stanja duhova, tako da jedino meni niko nije tapšao”.

Usamljen će biti i tri godine kasnije na simpozijumu “Jugoslovenski lavirint” održanom u Gracu u jesen 1996. godine, kada će njegove provokacije izazvati skandal. Sećam se kako je profesor Aleksandar Flaker napustio podijum, a sve zato što je na početku razgovora Tišma rekao da smo svi mi došli na taj skup isključivo zbog dobrog honorara. Naravno da niko od učesnika ne zagovara rat, nastavio je Tišma, međutim, kada se rat već desio, ugodnije je biti na stipendiji u Francuskoj, i šetati pored Sene, kao što on to čini, umesto pored Dunava u Novom Sadu, u zemlji pod sankcijama. Neki učesnici na podijumu su negodovali, najviše profesor Flaker. Tada je Tišma primetio da njegov imenjak, koliko mu je poznato, trenutno predaje na univerzitetu u Insbruku, a tamo mu je plata sigurno mnogo veća nego što bi bila u Zagrebu. Profesor Flaker je ustao, rekao da on to više ne može da sluša, i napustio skup.

Tišmi je bilo samo devetnaest godina kada tako jasno uočava dilemu o prirodi dnevnika koji počinje da vodi: “Iskušava me misao da izlaz nađem u izdavanju svoga dnevnika, s tim da u njega stavljam sve što doživljavam. Ali u tom slučaju postavilo bi se pitanje odnosa autora prema delu. Jer, ako bih pisao stvarni dnevnik i tako ga izdao, to ne bi bilo umetničko delo; ako bih, pak, pisao ‘dnevnik’, onda ne bih učinio ni korak napred, sem što bih promenio literarnu formu. A forma, to već vidim, nije samo pitanje odluke”.

Iste sedmice zapisaće: “Čitajući Dositeja i njegove komentatore, vidim koliko sam stran svemu srpskom, pa i istočnom ‒ možda manje stran po duši nego po saznanjima i duhovnim vezama”. Ta dijagnoza ostaće prateći motiv njegovog Dnevnika tokom šest decenija, i variraće je svestan svoje različitosti. Tišmino delo nastalo je u otporu prema onome što predstavlja glavni tok srpske književnosti. Dugo će ostati nepriznat, odbijaće njegove rukopise, o čemu u Dnevniku od 23. 9. 1977. stoji: “Uzeo sam da čitam Široka vrata, moj prvi roman, neštampan, u rukopisu. Tu su i recenzija “Nolitova” i Lalićevo odbijajuće pismo: gorčina koja me je iz njih pogodila nije mi dala dvadeset godina da se rukopisu vratim. Zamerali su na ružnom jeziku, a ja, čitajući, vidim da bih ga na isti način napisao i danas, i da je taj jezik, odista glomazan i pun glagolskih imenica, isti kojim sam pisao recimo i Upotrebu čoveka. Trebalo je vremena da se on izbori za svoje pravo, ne kroz moje knjige, koje jezički nisu ni primećene, nego kroz vreme, koje je razbijalo gorštačku narativnu tradiciju. A koliko bi danas drukčije izgledala moja književnost da sam mogao objaviti taj prvi roman, cinično nekonformističan za ono vreme, pa i za današnje?”

Od prvih mladalačkih zapisa u Dnevniku, Tišma konstatuje svoju drugojačijost, svoje nepripadanje, svoje jevrejstvo. I kasnije, nakon Drugog svetskog rata, u novoj državi, svestan je hipoteke koju nosi. Odabrati jezik na kojem će pisati, za Tišmu je značilo kojem će narodu pripadati. Tu odluku doneo je pre nego što je Drugi svetski rat okončan.

Tišma rano prepoznaje da sve, baš sve što čini život, može preći “granice realnoga i postati proživljeno umetničko delo”. Dnevnik obiluje zapisima gde potanko iznosi zadatke koje mora ispuniti, kako normirati onaj svoj rad koji ne čini pisanje, kao što je učenje ruskog i “čitanje knjiga na stranim jezicima uz pomoć rečnika”. Zatim sledi precizno navedena dnevna norma pojedinih obaveza. Ne prestaje da kontroliše sebe u kojoj meri ispunjava zadatke.

Čitalac prati sazrevanje pisca, sva iskušenja na tom putu, sumnje i beznađa. Ne zadovoljiti se životom nižeg reda koji se svuda nudi, već dostići onaj život koji u sebi sluti, da bi zatim u času malodušnosti zapisao: “Pomišljajući na samoću, nerazumevanje i maltretiranja koja me očekuju u društvu, poželeo sam da se ubijem. U ravnotežu me je dovelo tek ugovaranje časova latinskog sa dr Josifovićem, i bioskop. Stanje je, dakle, sasvim ozbiljno.”.

Nekoliko dana kasnije, 22. 6. 1949. beleži: “Kakva sam budala! Pet godina raspravljam o tome kako sam nesrećan, a stvar je prosta: ja sam pisac i samo pišući mogu da živim zadovoljno”.  

Sve vreme Tišma kontinuirano meri vodostaj svoje prisutnosti u javnosti. Svestan je da mu se ne ukazuje poštovanje književnog sveta koje zaslužuje. Međutim, uporno podstiče sebe na pisanje, ma koliko bio nezadovoljan rezultatima. “Pročitao sam sve što sam napisao u ovoj svesci… Vapaji ‒ ne valja, ne valja i: treba pisati… Ne samo da treba pisati, već se to mora, jer je to jedino zbog čega meni vredi živeti. Napred!”  

I zatim, Tišma, kome je tek dvadeset i pet godina, zaključuje da se za pisanje “ne treba ništa ‘žrtvovati’, jer posvetiti se pisanju jedina je moguća sreća (nijedan umetnik ništa ne žrtvuje ako manje živi da bi stvarao)”.

Tišma je godinama bio na sporednom koloseku, pripadao je drugom ešalonu savremene jugoslovenske književnosti. U Dnevniku uredno beleži mišljenja kritičara o svojim knjigama. Kada sa ove današnje distance pokušamo da sagledamo to vreme, zaključićemo da zaista ničeg novog nema pod kapom nebeskom: arbitri na lokalu procenjuju delo pisca koji će koju deceniju kasnije imati visoko mesto u evropskoj, i svetskoj književnosti. A ti, koji su ga procenjivali i potcenjivali, završiće u nišama fusnota. Kako ubogo deluju danas presude tadašnjih književnih veličina. Pa tako, Petar Džadžić, povodom Tišmine knjige priča Krivice kaže da je reč “o piscu skromnog stvaralačkog potencijala”, u čijoj knjizi “ima nečeg amaterskog”.

U Dnevniku od 29. 9. 1961. Tišma beleži: “Iz očaja što sam tako nedarovit rađa se, sad, neka nova pomirenost. Treba s tim saznanjem živeti. Treba raditi da bi se ono zaglušilo. Danas sam prvi put posle mnogo meseci radio uzastopno nekoliko sati (prevodeći Babitsa). Istinski sam zadovoljan.”.

Jedan od razloga za dugogodišnju skrajnutost Aleksandra Tišme od glavne kompozicije tadašnje jugoslovenske proze, razlog koji i sam navodi u Dnevniku, jeste činjenica da nije živeo u Beogradu, u centru književnog života ondašnje Jugoslavije, već u Novom Sadu. Nije pripadao književnom establišmentu. Pratio ga je glas mizantropa, i njegova afirmacija kao pisca potrajaće decenijama. Ipak, nije žalio što se opredelio da živi u Novom Sadu, jer kako je često isticao, reprezentativan  jugoslovenski pisac ne bi ni u Beogradu postao.

“Ni dobar ni loš, ni konzervativan ni moderan. Jednostavno ispadam iz svih tih okvira koje podupire tle ‒ kao što bih ispadao i u svakoj drugoj sredini. Pišem da bih pustio svoj glas među ostale; ali odjeka ne smem očekivati.”

I nije očekivao. Njegov izvanredni roman Za crnom devojkom nije ušao u uži krug za Ninovu nagradu, pa on setno primećuje u Dnevniku da se posle vrlo pohvalnih kritika, vraća na začelje. Ni sledeći roman, Knjiga o Blamu, neće zaslužiti najveće književno priznanje. U belešci od 24. 2. 1973. kaže: “Juče, na televiziji: NIN-ova nagrada dodeljena je D. Kišu, ne meni. ‒ Starost biva, ipak, za neko vreme odložena.”.

Bio je zašao već u šestu deceniju života kada je za roman Upotreba čoveka konačno primio Ninovu nagradu, najvažnije književno prizanje u Jugoslaviji. Tek tada je postao čitan pisac u svojoj zemlji, ali čini mi se, opet ne onoliko čitan koliko je to njegovo delo zasluživalo. Zahvaljujući uspehu u Evropi, pre svega u Nemačkoj, osigurao je visoko, neprikosnoveno mesto i na domaćem terenu.

Prirodu svog odnosa prema sredini u kojoj živi, prema porodici, prema piscima s kojima se povremeno druži, jasno dijagnostifikuje još na samom početku svoje književne karijere, pa tako, 10. 3. 1957. zapisuje: “Usred  neuspeha u radu i u porodici, počinje da me sve potpunije obuzima osećanje nepripadanja sredini. Ja sa ovom zemljom, osećam, nemam ničeg zajedničkog, ona meni ne treba, sve što sam joj dao: godine u vojsci, ili u školi, ili u obuzetosti njenom ideologijom, bilo i jeste bačeno vreme i energija. To je sredina čiji su mi običaji tuđi, čiji mi je jezik nepoznat, koju ne volim, od koje se tuđim, bojim, gadim. Koju prezirem. Da je bar ne prezirem, pa da me u njoj zadržava interes afirmacije, ali meni do afirmacije u njoj nije, ja se i svoje afirmacije, ovde, stidim. Nevolja je što više nisam siguran da želim sredinu kakva je Francuska… Tako da sam ja neki emigrant bez mesta kud da emigrira, begunac bez pravca bega”.

Kasnije, kao već priznat evropski pisac, negodovao je u pola glasa zbog hvalospeva kojim su ga obasipali, posebno u Nemačkoj, gde mu se kao Jevrejinu to blanko podrazumevalo. Imao sam prilike da ga vidim u nekoliko situacija. Tišma jednostavno nije hteo da naplati tantjeme svog jevrejstva. I to ne zbog velikodušnosti, već zato što se čitavog života u svojim romanima, pričama i esejima bavio ogoljavanjem ‒ do kojih granica ide ljudsko zlo i licemerje, i šta je sve spreman čovek da učini drugom čoveku, ali i sebi.

U belešci od 28. 7. 1994. godine kaže: “Nemci su mi dvaput uništili život: 1941, i 1991, razbivši zemlju u kojoj sam živeo i učinivši me izbeglicom. Sada su oni jedini moji pravi izdavači, i jedini moji pravi čitači; sutra će mi dati nagradu, možda. A zašto? Zato što im svojim knjigama pomažem da očiste svoju savest. Znači, za ono što su me uništili i za ovo što ih na to podsećam, oni me plaćaju. Ali ono što mi plaćaju, meni i preko mene svim žrtvama, mnogo je manje, jeftinije, nego što su nam oteli”.

U maju 2002. godine Tišma je održao književno veče u Nemačkoj akademiji umetnosti u Berlinu. Te godine sam živeo u tom gradu, i prisustvovao sam promociji. U prepunoj dvorani, gosta iz Srbije predstavio je tadašnji predsednik Akademije, mađarski pisac Đerđ Konrad. Tokom četrdeset minuta, Tišma je pročitao dve priče, a zatim ustao, zahvalio se publici na aplauzu, i napustio podijum. Bio sam prisutan kada mu je Konrad, na koktelu nakon promocije, zamerio što nije ostao na bini da malo razgovara sa publikom. Tišma je uzvratio da se sigurno ne bi razgovaralo o književnosti, već o političkoj situaciji u Srbiji, o čemu on više ne želi da govori.

Te večeri otpratio sam Tišmu do hotela. Na rastanku sam rekao da mi je dao recept. Ubuduće ću i ja na promocijama po Nemačkoj čitati četrdesetak minuta, i zatim okončati veče. Tišma me pogledao, razvukao usne u onaj njegov karakterističan osmeh, i dodao: “Vi to sebi ovde ne možete dozvoliti, vi niste Jevrejin”.

 

Dragan Velikić 02. 03. 2019.

Boša

Ne znam je li moj razred bio namjerno “sportski”, je li to bila neka posebna selekcija, ali znam da su Iva, Davor (kasnije Pjevač), Aljoša, Mirjana, Savka, Safija, Vlado… bili pionirske sportske “zvijezde”. Ja među njima vjerojatno zato što sam dobro igrao šah. I Bogdan je bio jedan od njih, odličan rukometaš, a i košarkaš. Išli smo u isti razred, u istoj ulici stanovali. Posjećivali jedan drugog, ja mu se i roditelja, skromnih, gostoljubivih ljudi, sjećam. Ni on, ni ja nismo bili, po kriterijima nacionalista, “pravi Bosanci”. Premda u jednom intervjuu u sarajevskom Svijetu ja 1969. izjavih da sam Bosanac. Nekima se to nije svidjelo, jedan me “komitetlija” ukorio, jedino me Mak Dizdar diskretno, preko sina Envera, pohvalio. Bogdan to nije rekao, ali je Bosnu načinio šampionom i tako on sam postao najveći Bosanac za kojeg ja znam. Tako je to oduvijek bilo, a sve mislim i ubuduće će biti: tu lijepu zemlju su upropaštavali političari, uništavali ratnici, a voljeli i proslavili sportaši i umjetnici. Nikada, kao te noći, kada je košarkaški tim Bosna postao ono što je zaslužio, nisam toliko bio Bosanac, do zore pjevao, sve živo čašćavao. A Boša i tada ostade beskrajno skroman, govorio da su se svi zalagali, isticao da je to timski rad, hvalio sve koji su mu pomogli, premda su svi trebali hvaliti njega. Sjetih se da je takav bio i u školi. Nikada se nije razmetao iako je odlično crtao (pa bi učiteljica pokazala njegov crtež, “Vidite Bošin brod, samo što ne zaplovi”), uvijek bi napisao zadaću, znao ono što ga pitaju, u svim se sportovima već tada isticao, a svojim se postignućima nije razmetao. Fizički je bio jači od većine nas, ali u našim “ratovima dugmadi” nikada nije direktno učestvovao. Samo bi se popeo na krovnu terasu u dvorištu, i nama, borcima, odozgo komandirao “Lijevo krilo naprijed, Šina raja stoj”. Selektor! Jednom mi je, kada smo igrali rukomet na času fizičkog, a ja kao i uvijek nešto uradio kao ne treba, rekao: “Šta ti je danas.” Nikada u školi nisam bio tako ohrabren i ponosan na sebe sama, kao i ja znam igrati, samo danas griješim, rekao Boša. A takav je bio u svakom susretu: ohrabrivao, na bolje poticao. Nedavno sam sjedio s jednim novinarom u Italiji, mislim da se zvao Giovani, spomenusmo Bošu, novinar ga nazva. Mnogo srdačnih riječi. Boša spomenu i neke moje tekstove, i Jergovićev tekst o meni, reče da je ponosan što je moj drug. Zamislite kako je kada vam netko, sto puta (s pravom) poznatiji od vas, kaže: glavni si, što radiš to vrijedi. Moj me školski evo opet pohvalio. Nitko ne može biti tako galantan kao istinski pobjednik, kao veliki šampion. Kao moj drug Boša.

Predrag Finci 01. 03. 2019.