Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Banija i Banovina, priča o dvije zajedničke riječi

    Mjesečnik Karakter, Beograd, februar 2021

     

    Prije tridesetak godina, ili koju godinu manje, počinje se u Zagrebu pisati te na radiju i televiziji govoriti Banovina umjesto Banija. Netko je negdje pronašao, vjerojatno sam Tuđman, da se Banovina govorilo u neka vremena koja nam, po njegovom doživljaju stvarnosti, nisu sa Srbima bila zajednička. Istina, nije na ovim prostorima bilo vremena koja Hrvatima i Srbima ne bi bila zajednička. Osim u legendi. Ali ionako je tih dana, prije tridesetak godina, ili koju godinu manje, započinjalo vrijeme kada je ovim narodima i zajednicama od onog što se zbiva u stvarnosti postajalo važnije što se zbivalo u legendi. I tako je, dakle, Banija postala Banovina.

    Kako riječ nije označavala nešto što bi većini ljudi u Hrvatskoj bilo važno, ljudi su se vrlo brzo naviknuli na Banovinu. Ionako većinom nisu ni znali gdje se Banija nalazi. Osim što su znali da je u partizanskoj pjesmi. A riječi iz pjesama mijenjaju se onako kako se mijenjaju estradne i političke mode. Mijenjaju se onako kako se mijenjaju pjesme. Sve do dana prije pretposljednjeg u 2020, pitanje gdje je to Banija, ustvari Banovina, u Zagrebu bi na kvizu “Tko želi biti milijunaš” vrijedilo barem 125.000 kuna. I ne bi natjecatelj znao na njega odgovor.

    To je osnovni razlog zašto od sredine devedesetih nitko više nije ni pitao za Baniju, nego su svi govorili Banovina. Premda, rekosmo, nisu ni znali o čemu to govore, i gdje je ustvari ta Banovina. Postoje, međutim, i drugi razlozi. Među manje važne spadaju oportunizam, strah, čovjekova potreba da se ne razlikuje od drugih ljudi. Strah od jezika. Velikom broju običnih Hrvata u neka je doba, početkom devedesetih, odvajanje od Jugoslavije i od dvostruko brojnijih Srba, bilo važno zbog jezika. Činilo im se, naime, da govore onako kako bi to Srbi htjeli. Zanimljiva je to pojava u ljudi kad im vlastite riječi djeluju tuđe. Da je nismo doživjeli, i da se na neki način s njom nismo naučili živjeti, ne bismo ni vjerovali da postoji. Ljudi su se govoreći počeli otimati vlastitim riječima, jer su im se one, jedna po jedna, činile tuđim. Da je Samuel Beckett živio među Hrvatima i Srbima, i da je doživio devedesete, ovo bi postala tema njegovih dramskih komada i romana.

    Hrvati su, dakle, osumnjičili vlastiti jezik da im je podvaljen od Srba. Ali kada bi Srbi priznali da je to tačno, i da su Hrvati uzeli jezik od Srba, grdno bi se, i s razlogom, razgnjevili. Nitko nikome nije ni ukrao ni podvalio jezik. To, naprosto, nije moguće. I šta se onda zapravo dogodilo?

    Ali postoji jedan mnogo važniji razlog zbog kojeg se više nije pitalo za Baniju. Nakon što su iz te legendarne krajine, koja s onom drugom, što se Kordunom zove, čini jednu pjesničku i legendarnu cjelinu, 1995. protjerani domaći Srbi, baš kao da ih tu nikad nije bilo, ili baš onako kako su iz tih krajeva 1991. bili protjerani domaći Hrvati, ukidanjem Banije i uspostavljanjem Banovine pokušalo se reći da ih nikad tu nije ni bilo. Iako u Baniji ne postoji ništa specijalno srpsko, kao što ni u Banovini nema ničega osobito hrvatskog, istrebljenjem Banije iz hrvatskog govora i jezika istrebljeni su banijski Srbi. Ovaj postupak nije bio ni nov, ni originalan. Njime su se devedesetih, netko manje, netko više, služili svi, kada bi poželjeli očistiti zaposjednuti teritorij od onih koje su protjerali. Zato je Foča postala Srbinje, a Bosanski Novi postao je Novi Grad. Zato se Skender Vakuf više ne zove tako, zato se po Bosni mijenjaju imena toponima, planinskih vrhunaca i prijevoja, i zato se, uglavnom samo zato, po svim jugoslavenskim gradovima mijenjaju imena ulica i trgova. Ako se pokušaju vratiti oni koje smo stvarno, ili samo metaforički, protjerali, da ne pronađu put kući. Ovo je velika književna tema, i njom ćemo se baviti bude li zdravlja, sreće i strpljenja.

    Naravno, ovakav je postupak besmislen. Pritom, on ne šteti onima koje ste protjerali. Oni tamo gdje već jesu, a daleko su od vaše bratske ruke, i dalje govore Banija, kada gorko i s tugom spominju svoj jučerašnji svijet. I nikad nijednoga od njih nećete prisiliti da kaže Banovina. Istina, mislite da ste na dobitku, jer ste na takav način razdvojili hrvatski od srpskog jezika. Hrvatski je Banovina, a srpski je Banija. Tako ste vi to odlučili. Međutim, kada ste promjenom imena ljudima otežali ili onemogućili pristup onome što to ime označuje, puno ste veće zlo učinili Hrvatima nego Srbima. Dok ovim drugima ne možete oduzeti ni riječ, ni ono što ta riječ označava, prvima ste oduzimanjem riječi oduzeli i njen sadržaj. I koliko god sad oni živjeli na toj istoj zemlji s koje su protjerani njihovi susjedi, ako se ta zemlja ispravno ne imenuje, oni neće znati put do nje. Ili će tiho, ispod glasa, kao da u riječima skrivaju svoje srpske susjede, prijatelje i kumove, govoriti Banija.

    I onda se oko podneva, 29. decembra, koji se, vrlo ispravno, zove i prosincem, godine 2020, dogodio taj strašni, razotkrivajući potres, u kojem se gotovo sasvim urušio taj zapušteni svijet iz pitanja za 125.000 kuna u kvizu “Tko želi biti milijunaš”. Gradovi Sisak, Petrinja i Glina. I sela, mnogo, mnogo sela, mnogo nepromijenjenih imena, jer tko bi još mijenjao imena sela u kojima više nitko ne živi. Pokrajina je to nadomak Zagreba, toliko blizu da se lako biciklom tamo ode, toliko blizu da njihov potres osjetiš kao svoj vlastiti.

    Tako su ljudi, gledajući na televiziji rastvorene utrobe kuća, najednom shvaćali gdje je to. Pa su se prisjećali toponima koje pamte iz 1991. i 1995. Da, da, to je, dakle, ta Banovina! I u prvi mah riječ je zalepršala eterom, pa se logično činilo da će se održati. Trideset godina, ili tek koju godinu manje, govorilo se samo Banovina, pa zašto se onda sad ne bi održala ta riječ u letu? Međutim, eto, nije. Kako su prolazili dani, i kako je slika bilo sve više, Banovina se sve više pretvarala u krivu riječ. Ili u pomoćnu riječ, u sekundarni termin, u manje frekventan sinonim. I u službujuću, činovničku, poštansku i policijsku riječ s formulara i iz legitimacija. Već oko Nove godine, a u sljedećim danima pogotovo, Banije je po hrvatskim novinama i portalima, kao i u govoru ljudi, bilo neusporedivo više nego Banovine. Banijom su progovorili i oni od kojih se to nikad ne bi moglo očekivati. Čak se i vladajuća partija u državi ozbiljno zabrinula zbog ovog fenomena.

    A šta se zapravo dogodilo?

    Dogodila se prirodna katastrofa. U njoj se, kako to često biva, raspala društvena zajednica. Nestalo je, makar i zakratko, onih najčvršćih društvenih institucija, podignutih na predrasudama, vjerovanjima i prevlađujućim legendama. Ljudima je ostala gola stvarnost. I progovorili su jezikom koji više nije bio ni hrvatski, ni srpski, nego je bio jedini. U tom jeziku nije više bilo ispravnih i neispravnih riječi, ali jest, nakon tolikih godina, opet bilo istinitih i lažnih riječi. Tako je riječ Banovina najednom, usred katastrofe koja je nastupila za potresom, ljudima zvučala lažno. Činilo im se da ta riječ nije dobro ime za ono što bi trebala označiti. Zašto im se tako učinilo? Vjerojatno zato što je nikad nisu izgovarali slobodno, bez prizvuka i bez sporednih konotacija. Kada kažeš Banovina, kao da si rekao: ja sam Hrvat! A kada govoriš o potresu, nekako ti se po prvi put učini neumjesno da započneš od toga što si Hrvat. Naravno da si Hrvat, zašto ne bi bio, ali nije sad o tome riječ. Tako je Banija ponovo postala Banija. U tu riječ stane svaka nesreća. U Banovinu ne stane ništa. Ali ne zato što je riječ kvarna sama po sebi. Nema kvarnih riječi. U Banovinu ništa ne stane zato što Banovina nije opričana, opjevana i napaćena. Banovina je pregažen golub na blatnjavoj lokalnoj cesti, koja kroz Turopolje vodi prema Sisku, iz čije se utrobe prosulo nekakvo zrnevlje. To je za mene Banovina, jer sam tom cestom često prolazio. Za onog tko nije prolazio, ta riječ nije ni to. Osim ako ne pročita ovu priču o dvije riječi.

    Ne znam koliko će Banija potrajati. Ali bi se moglo dogoditi da riječ i ostane nakon što se s potresom vratila. Ljudi u ovakvim trenucima shvate ponešto o sebi i svom jeziku. Možda shvate i to da između Hrvata i Srba nema tuđih riječi. Prokletstvo je to i blagoslov.

     

     

     

    Miljenko Jergović 16. 02. 2021.

    Zvjezdani Kolja

    (sjećanje na cjeloživotno prijateljstvo)

    Kolja Mićević bio je od onih rijetkih ljudi koji su od djetinjstva radili uglavnom ono što su htjeli i voljeli. U svemu bio je jedinstven. A radio je, ljudskim rječnik rečeno, mnogo i gotovo previše. Uradio je koliko i jedan cijeli institut, ali na svoj način, onako kako ne može da radi nijedna institucija. Bio je sam institucija. Ali elitna institucija koja stvara ono što drugi jedva mogu do kraja i da razumiju. Bio je istovremeno čovjek pisma i čovjek usmenog predanja. Ostavio je iza sebe više od stotinu književnih ostvarenja, ali i bezbroj predavanja, hepeninga koji su privlačili publiku magnetskom čarolijom. Po tim svojim javnim nastupima, Kolja je podsjećao na svog profesora i prijatelja Raška Dimitrijevića čija su predavanja slušali i studenti drugih fakulteta.  Tada u velikoj sali Filozofskog fakulteta u Beogradu nije bilo mjesta za sjedenje, pa su sjedili sa strane u prolazima. Njihovo prijateljstvo bilo je takođe nešto posebno, poput Narcisa (Kolja) i Zlatoustog (Raško) u istoimenom romanu Hermana Hesea. Zaista, obojica bili su heseovski likovi tragalaca za smislom svog života, što je značilo u svemu težiti savršenom, da biste se tada zapitali da li je to smisao čovjekovog zemaljskog postojanja. Svi su Heseovi književni junaca upravo takvi tragaoci. Kod njih nije bilo mjesta za osrednje. Jednom nešto urađeno nije bilo i konačno urađeno, ako vrijedi truda, a vrijedi, čim se oni tim bave, onda će se ponovo prihvatiti toga i pokušati ponovo isto to samo malo drugačije. Nijedan od naših prevodilaca nije objavio više različitih varijanti nekih svojih prevoda nego Kolja Mićević. Od Pola Valerija, do Bodlera, Poa, Fransoa Vijona. Koliko samo varijanti, koliko traganja kroz srpski jezik. Ako ga uporedimo sa nekim sličnim, vrlo brzo se uvjerimo da to „slično“ ni približno nije isto, makar se radilo o majstorima kakav je bio Stanislav Vinaver. 

    Gornji pasus je onaj sažetak koji nosim u sebi kao viđenje jednog čovjeka koji je sebe do kraja dao drugima, mada je stalno izgledalo da on radi samo ono što mu se dopada. Svaki od njegovih poznanika, a imao ih je mnogo, ima neku sličnu sliku o otišlom nam prijatelju. Ako bismo malo sistematizovali tu našu sliku Kolje Mićevića, ja bih išao putem koji ću sada i dalje veoma kratko napisati. Jer bi se u suštini mogao da napiše, a vjerovatno bi i trebalo, roman sličan nekom Heseovom. 

    Nikola-Kolja Mićević, istaknuti pjesnik, esejista, prevodilac i performer, preminuo je u Banjaluci 17. novembra 2020. godine, uUniverzitetskom kliničkom centru od posljedica infekcije virusom korona-19. Tako se zatvorio životni krug  ovom prošlogodišnjem dobitniku „Zlatnog ključa“ i „počasnom građaninu“ svog rodnog grada, Banjaluke, iz koga je posljednjih decenija više odsustvovao nego što je u njemu živio, a vratio se u vrijeme kada su se ljudi u godinama sklanjali od moguće infekcije koja se opisivala kao smrtonosna. Vratio se, pored ostalog, da predloži gradonačelniku Banjaluke da iduća godina bude u našem gradu proglašena za godinom Dantea Aligijerija, i da se tako ime Banjaluke izgovara u mnogim evropskim gradovima kao mjesta visoke evropske kulture. Nažalost, sudbina je to protumačila na svoj način, životna kružnica, koja je ovdje bila otpočeta tu se i završila.  

    Mićević, široko poznat kao Kolja,  rodio se 15. februara 1941. godine, u skromnoj kući pokraj željezničke pruge  u banjalučkom predgrađu Rosulje. Bilo je to tri mjeseca prije ratnog užasa Drugog svjetskog rata.  Da bi njegova brojna porodica, u kojoj je mali Kolja bio posljednje dijete, jedva preživjela ustašku strahovladu, morala je da mijenja čak i vjeru. Kad se govori o datumu rođenja važno mu je uvijek bilo da se navede datum u cjelini, jer je, kao tipična vodolija, bio privrženik horoskopske astrologije. Bio je poznanik poznatog korčulanskog astrologa Mila Dupora, čije je knjige imao i o kojima je pohvalno govorio. Kod Kolje ništa nije bilo slučajno, on je i stihove pretvarao u brojeve, pronalazeći nevjerovatne veze u djelima koja bi prevodio. Tu njegovu numerologiju treba poznavati. Zato ga i nazivam zvjezdanim čovjekom, jer tamo mu je mjesto vječnog boravka. 

    Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je i zvaršio u svom rodnom gradu, da bi potom otišao u Beograd na studije opšte književnosti, koje je i završio. Zapravo, mogao je da studira i matematiku, umjesto književnosti. Nikada nije bio privrženik institucija, fakulteta, katedri, ministarstava, nagrada i sličnih tvorevina koje su ga sputavale, oduzimale mu slobodu koja je za njega bila svetinja. Znao je, naravno, da treba završiti fakultet. Mnogo kasnije, on će iz Pariza jednom prilikom donijeti priručnik za učenje klavira, koji kod nas niko nije koristio a čiji je autor bio slavni mađarski kompozitor Bela Bartok. Neko vrijeme dolazio je kod nas da vježba klavir, trudeći se da upije u sebe što više njegovih zvukova. Kasnije će na osnovu toga nastati njegov „Klavirint“. Muzika je bila njegova opsesija, prije svega klasična, možda i stoga što je odlazeći u grad prolazio pokraj kuće moje buduće supruge Mire, koja je obično u to vrijeme vježbala klavir. Kolja bi se zaustavio i neko vrijeme slušao njeno, svakako đačko, sviranje na klaviru marke „Erbar“. Kada samse ja uselio u tu kuću, tačno pred zemljotres, odmah sam se raspitao gdje živi Kolja Mićević. To je bilo u blizini, ideš prugom i za nekoliko minuta čućeš klasičnu muziku sa gramofonskih ploča koje je Kolja donosio iz Beograda. Ali tek što sam ga upoznao, došao je zemljotres, vidjeli smo se poslije godinu dana. Pokraj dobro oštećene kuće stajala je mala prikolica iz koje je sada odjekivala klasična muzika, na prvom mjestu Mocart. Smatraoje Mocartove klavirske koncerte savršenostvom i mnogo većom muzikom od pet Betovenovih klavirskih koncerata koje sam ja obožavao. O njegovom prevodilačkom radu znao sam već dovoljno da o tome razgovaramo na pravi način, pri čemu sam ja više slušao to što je Kolja govorio, kao što sam slušao i muziku s njegovih ploča, koju sam malo po malo upoznavao i takođe zavolio, uz njegovo upućivanje na ono što treba da čujem, kasnije i da nabavim. 

    Kada sam prvi put ušao u Nacionalnu biblioteku Francuske, staro, prekrasno zdanje Rišeljea, u jesen 1971. godine, u predvorju, bila je izložba posvećena Polu Valeriju. Na počasnom mjestu, u sredini, bila je knjiga „Između jutra i palme“, izbor i prevod Kolje Mićevića. Bio sam oduševljen uspjehom mog starijeg prijatelja. Činilo mi se kao da je i on sam stavljen u književni Panteon. Taj događaj kao da mi je na svoj način blagoslovio boravak u Parizu. 

    Zanimljivost ove knjige, s kojom se otvara njegova nevjerovatna prevodilačka radionica, jesu ilustracije u sredini, na nekoliko listova odštampanih na kunsdruku, u boji, za koje su i izdavač i autor „zaboravili“ da naznače ime autora. Kada sam mu to spomenuo, samo se nasmijao, pokazujući na sebe, kao tog crtača raznobojnim flomasterima. On je od prve svoje knjige učestvovao u njenom nastanku gotovo u cijelosti. U tome je bio beskromisan, sve do posljednje koju je uredio pred smrt. Znao je tačno kako knjiga treba da izgleda i držao se toga. Volio je jednostavni dizajn Galimarovih edicija, čist i dopadljiv. Obožavao je stare grafičare, linotipiste, metere, knjigovezače. I oni su voljeli Kolju. Zajedno su tragali za najboljim grafičkim rješenjima. Često su mu kao poklon štampali prigodne pjesme prijateljima. U uredničkom poslu sarađivao je i sa slikarima, poznatim i početnicima jednako. Naročito je volio da otkrije novo ime, poznato samo u Banjaluci. Već u „Antologiji trubadurske poezije“ kao ilustratora angažovao je slikara i našeg grafičkog urednika u  „Glasu“ Alojza Ćurića, tada nepoznatog za širu javnost. 

    Konstanta njegovog prevodilačkog rada bio je i ostao Pol Valeri, čije je kompletno djelo preveo, pri tome „Morsko groblje“ tri puta, varirajući dužinu stiha. Sam institucija, Kolja je u naš jezik prenio francusku instituciju. Ne samo prevodeći njegova djela nego i organizjući u Banjaluci „Dane Pola Valerija“. Bio je to značajan događaj ne samo lokalno, nego i u cijeloj Jugoslaviji. Potom su slijedili trubaduri i starofrancuski jezik,  u „Antologiji trubadurske pozije“, kojoj je posvetio dvije godine rada. To je veliko djelo čijem sam nastanku prisustvovao, ne baš iz dana u dan, nego veoma često, kada mi je otkrivao nevjerovatno majstorstvo pjesnika koji su prethodili truverima. Iza njih slijedio je Fransoa Vijon, u kome je prepoznavao sebe, svoje lutalaštvo, svoje otpadništvo od gomile. Dobro je znao Vinaverov prevod, ali je otišao mnogo dalje od tog prevodilačkog žonglera. Pokazivao mi je svoje bravure kojima će svaki prevod obilježiti tim svojim nevidljivim pečatom. Na primjer, početak Vijonovog „Velikog zaveštanja“ u Koljinom prevodu počinje stihom: „Trideset leta dobih u dar“, što je on čitao na dva način, da je tih trideset godina dar koji mu je dodijeljen, ali je to i udar za njega pustolova. Bezbroj takvih jezičkih vinjeta ostavio je kroz svoje prevode Kolja Mićević, istrajavajući na tome da on u stvari prepjevava originalni tekst kako bi i u našem jeziku zvučao jednako izazovno. Zatim je slijedilo otkriće zagonetnog Morisa Seva i njegove „Delije, uzor čiste vrline. Tada je boravio u Turu proučavajući sasvim nepoznate francuske pjesnike. Volio je da Francuzima otkriva njihovu zanemarenu baštinu glorifikujući osrednje stvarlaštvo savremenika. 

    Stefana Malarmea jednako je počastio u prevodu na srpski kao i Pola Valerija, prevodeći sve što je on bio napisao. Malarme mu je u svemu odgovarao. Obožavao je njegove prigodne katrene pisane u spomenare ili na lepeze poznatih dama. To su bile prevodilačke čarolije. Recimo jedan, veoma duhovit: „Taj što lakša svoja creva / može u tom činu skritom/ da puši lulu, il da peva/ ne držeći se za zid pri tom“. Prevođenje poezije Edgara Alana Poa, bio je prvi izlet u anglosaksonsku književnost, kao odgovor na ličnu tragediju sa kćerkom Sabinom. „Gavrana“ je preveo u više varijanti. Šarla Bodlera  je prevodio putujući autobusom od Beograda do Banjaluke i obratno, sve napamet, bez knjige i hartije. Time je vježbao inače dobro pamćenje. Iz godine u godinu, slijedili su gotovo svi francuski kanonizovani klasici, čak i šansonjeri, koje je predstavljao čitaocima i u brojnim antologijama francuske poezije. 

    Svoje pozne godine posvetio je muzici i Danteu, zatvarajući tako krug koji je počeo trubadurima koje je pripustio u svoje djelo upravo Dante Aligijeri, otkrivajući ih tako generacijama onih koji nisu poznavali starofrancuski. Prvo je preveo „Komediju“ na francuski jezik, u tercinama, što je bio jedinstven poduhvat u samoj Francuskoj. Tek poslije, preveo je „Komediju“ na srpski jezik. Iako ga ni u Francuskoj ni u Srbiji italijanisti nisu mazili u kritikama, on je sve to stoički izdržao pokazavši svoju veličinu ali i odgovorivši im, poput Danila Kiša, jednakom mjerom, knjigom „Dante šalje sekundante“. Po svom običaju, uradio je više prevoda, kako na francuski tako i na srpski jezik. Pri tome on je osvojio do nevjerovatnih detalja Danteov svijet, postavši jedan od značajnih danteologa. U svom već trećem životnom dobu i dalje je raspolagao zapanjujućom memorijom. Mogao je da citira napamet Danteovo djelo  i jednako svoje prevode, navodeći razgranate fusnote bez kojih se ne može  do kraja razumjeti ovo veliko svjetsko književno djelo. 

    Kolja Mićević je uporedo sa svojim prevodilačkim radom kojem se predavao do kraja, bez ostatka, kao rudar koji ne odustaje da kopa dok ne iscrpi pronađenu zlatnu žicu, pisao i svoju poeziju. Upravo na planu tog traganja za smislom djela koje prevodi, Kolja je tragao u jezičkom bogatstvu srpskog jezika. Istovremeno sa pronalaženjem rudne žile on je počinjao i da na njoj radi. Kako? Na način svojih predaka, prvenstveno oca i strica, kovačkim zanatom. Taj kovački postupak primjenjivao je Kolja na svoju poeziju, tragajući u njoj za nastankom riječi i njihovog smisla, prenoseći taj smisao u drugačija značenja od onih na koja smo navikli. Da bi to postigao, koristio je sve moguće postojeće rime, ali i one koje je stvarao rastvarajući riječi, prebacujući njihove dijelove u drugi stih. Jer on je prvenstveno volio rimovanu poeziju, kako kod prevođenja, tako i u vlastitoj poeziji. Nije ga privlačilo ništa jednostavno. Kada bi pisao pjesmu standardnog stiha, onda je odlazio kroz vrijeme u dubinu, koristeći sve što pruža nekadašnji srpskohrvatski jezik, poput Dragiše Stanojevića, prevodioca Dantea i Torkvata Tasa, koji mu je bio veliki uzor od mladosti, a koji je miješao ekavski, ijekavski i ikavski. Koljinu poeziju čitaoci i antologičari tek će otkrivati. To je neistraženi rimarij. Jedino je Stevan Tontić stavio dvije njegove pjesme u svoju veliku Antologiju srpske poezije.  A njegove zbirke poezije, od „Stope sna“, do „Klavirinta“ zaslužuju pažljivo čitanje. U njima se vidi nešto novo u srpskom jeziku do čega nije dolazio, ili stizao, ni već spomenuti genijalni Vinaver. Gotovo jednak broj svojih pjesničkih zbirki objavio je na francuskom i srpskom jeziku, ne prevodeći nijednu od njih s jednog na drugi jezik. 

    Pored poezije Kolja Mićević je pisao i esejističku prozu, koja ima tako lični ton da se može posmatrati i kao pripovjedna. Naročito se to odnosi na njegove knjige „Afrička legenda“, „Konstante i previdi“, „Prim..Prev“. Muzičarima i muzici posvetio se posljednjih dvadesetak godina posebno, objavljujući kapitalna djela iz istorije muzike, ali i svoja originalna djela u poetskom ili proznom obliku. Najpoznatija mu je svakako neobična knjiga „Mocart, Zločin Marije Terezije“. Ali i jednako sjajne knjige: „Mocart susreće Skarlatija“, „Lirska istorija muzike“, „Od Orfeja do Ljubice Marić“, „Muzički roman, I-V“. Konstante njegovog bavljenja muzikom bili su Mocart i Bah. 

    Pored prevođenja na srpski, Kolja Mićević je preveo i više značajnih djela autora bivše Jugoslavije na francuski. Značajni su njegovi prevodi Prešerna, koga je preveo i na srpski, što je pored prevoda Desanke Maksimović gotovo pa jedini prevod  „Sonetnog venca“ slovenačkog barda. Preveo je i poeziju Branka Miljkovića

    Treba pažljivo čitati predgovore Koljinih velih prevoda, to su knjige u knjigama. Na primjer, za sabranu poeziju Stefana Malarmea napisao je predgovor od  devedeset stranica, i „Beleške“ koje iznose 170 stranica. Kada bismo te njegove predgovore i fusnote objavili kao zasebne knjige, to bi iznosilo nekoliko debelih tomova esejistike. 

    Posebna priča je njegovo vođenje „Glasove“ biblioteke „Prevodi“ u kojoj je objavio velikane poezije, ali i sjajne knjige o velikim muzičarima. Tu je pored poznatih jugoslovenskih prevodilaca angažovao i početnike, stvarajući u Banjaluci  gotovo malu prevodilačku radionicu. Uvijek je nastojao da otkriva talente  i da im pruža mogućnosti da se iskažu. Na isti način vodio je časopis „Putevi“. 

    Kolja Mićević je bio veliki ljubitelj performansa. Bilo da govori svoju poeziju ili prevedenu, jednako se odnosio prema njenom sadržaju. Prvo je koristio klavir, pa je tako nastala njegova knjiga poezije „Klavirint“, potom frulu, da bi na kraju prihvatio nakovanj, hefestovski alat svojih predaka. Te su njegove priredbe privlačile značajnu pažnju proširujući krugove prijatelja poezije.Jer sve što je Kolja radio, činio je to planski, kako treba da radi neka kulturna institucija. 

    Za svoj ukupan rad, ali prije svega prevodilački, Kolja Mićević ovjenčan je najznačajnijim domaćim i međunarodnim književnim iprevodilačkim priznanjima, među kojima su i nagrade: „Miloš N. Đurić”, „Stanislav Vinaver”, „Sreten Marić”, „Miroslav Antić”, zatim, „Kočićeva nagrada”, „Vukova nagrada”, „Zlatni beočug kulturno-prosvetne zajednice Beograda”, „Zlatna medalja” Francuske Akademije, za širenje francuske kulture i jezika.

    Za kraj ovog prisjećanja, koje je samo dio slike koju nosim o našem velikom prijateljstvu, jedna Koljina pjesma koja sada dođe poput epitafa:

    STEĆAK

    Sećah se,
    i dok se sećah,
    postah stećak. 

    Ranko Risojević 14. 02. 2021.

    Nebeski prognanik

    Tijelo je nebeski prognanik
    Zato i zna granice
    I na nebu
    I na zemlji

    Na svakoj stražari
    Moć koja se
    Svojom silom diči

    A tijelo nosi žudnju pramajke
    Koja nam je darovala znanje
    O ljepoti ljubavi

    Enver Kazaz 13. 02. 2021.

    Kafa u Prizrenskoj

    Ne zna se tko koga pije: on kafu, ili kafa njega. Ispečena je majstorski, sve je posluženo kako treba: kalajli mala džezva bosanska za kafu samicu, fildžan, posudica s kockama šećera. Ali, domaćin stoji i šuti. Otkako ga je sa suhim „dobar dan“, mrtva lica, uveo u stan i ponudio da sjedne – stoji, šuti, ne progovara. Dok je poslovao oko kafe, još je moglo izgledati da se pribire, da mu treba koncentracija, da ne iskipi, da ovo, da ono… Sada to sve otpada, i Hrgić je na iglama: pije on tu kafu, a ona pije njega, pada mu na žličicu k’o otrov.

    Ispraćaj je bio kao i doček: samo suho „doviđenja“, bez promjene u licu.

    Kada Hrgić dolazi Ivi Andriću u Prizrensku 7 na tu grku kafu,  godina je otkako je pušten s robije. Proveo ju je u fratarskoj kući u Dócu, još uvijek neoporavljen od poloma u Slakovcima, a kad je stao na noge, nikada više bez štapa, invalid do kraja života, poslali su ga za gvardijana u beogradski samostan. Javiti se Andriću, bila je jedna od prvih stvari koju je naumio obaviti čim se malo uvede u novi posao u Beogradu. Ima i zašto. Neće on nikada zaboraviti ono kako mu je Andrić pomagao dok se zanosio studijem u Parizu, ali ovo sad je bilo mnogo veće, sudbonosno.

     

    One februarske noći u Mitrovici, još ni svanulo nije, kada su mu zatvorski stražari, uz bogohulnu psovku, naredili da kȕpi svoje stvari jer izlazi, najprije nije mogao shvatiti ni povjerovati, potom mu je do pod čeonu kost bolno grunula i zabubnjala nagla, divlja sreća, pa ju je začas smijenio hladan znoj i drhtavica. Izašao je na slobodu u rano zimsko jutro, u zatvorskoj uniformi sa šajkačom na glavi, na dubok snijeg raskvašen jakom jugovinom koja léže tugu u duši. Bilo je to punih jedanaest godina prije roka, do kojega je po presudi sarajevskog Vojnog suda imao robijati. Nikada neće saznati sve pojedinosti oko toga oslobađanja. Provincijal Markušić, strog i uzdržljiv kakav je bio, škrto mu je kazao samo ponešto kad su se vidjeli prvi put po Hrgićevu povratku u Sarajevo. I nikada ništa više.

    Što je  istraživaču ove krivudave i isprekidane povijesti o svemu tome moguće s kakvom-takvom sigurnošću znati?

    Najprije, sâm Markušić. Od prvoga dana kada su ga fratri u lipnju 1949, već u visokim godinama, izabrali za provincijala nemajući nikoga drugoga tko bi  s komunistima umio, smio, mogao kao on, upire stari mudrac i osobenjak sve snage da kod nemilosnih vlasti izradi što može za franjevačku zajednicu koju su snašle svakovrsne nevolje, kazne i gubici – jedno kao posljedica prianjanja uz Endehaziju, drugo zbog žestoke odlučnosti novih vlasti da religiju i njezine ustanove liše svakoga utjecaja i moći. Već u rujnu on isposluje da s fratarskim izaslanstvom bude primljen kod maršala Tita u Beogradu i da mu preda pismo s prijedlozima i molbama. U jednoj od devet tačaka toga pisma moli se amnestija za tridesettrojicu franjevaca što u tom času leže na robiji. „To bi svima nama dalo poleta, kao i šire mogućnosti rada. Vjerujemo, da su i oni došli sebi, te da će nam konstruktivno pomagati. Neki su od njih osuđenika odmakli u godinama, a neki baš stari; neki tako rekuć neznatno, ili lakoumno i skoro nehotice krivi; a koji su od njih krivi znatno i mnogo – Vi ste, druže maršale, ljubavlju junačan, a uviđavnošću velik!“ – udara Markušić u tanke žice. U srpnju iduće godine on u jednoj drugoj molbi za milost nabraja osuđene fratre koji leže u Zenici, među njima i fra Ljubu Hrgića, za kojega piše: „…zatvoren 1945., osuđen na 20 godina. Rođen 1908. star 42 godine, sklon i blizu TBC, pozdravio Udruženje katoličkih svećenika; svojim intelektualnim sposobnostima i voljom za pismeni rad bio bi nam posebno u socijalnim pitanjima od iznimno velike koristi i potrebe. Taj kao omladinac student neposredno pred rat i u početku rata istaknuti i osvjedočeni jugoslavenski nacionalista, ne znamo kojom je zabludom za vrijeme rata mogao toliko sagriješiti?“ A tri godine kasnije, kada Hrgić već kao težak invalid leži u Srijemskoj Mitrovici, Markušić piše bosanskom ministru unutarnjih poslova Daniloviću. Zahvaljuje mu se na novogodišnjem pomilovanju trojice fratara, moli amnestiju za još njih devetnaest, među njima je i  Hrgić: „Čujem da je Fr. Ljubo Hrgić, osuđenik i zatvorenik na­še republike, u svoje vrijeme, naime u proljeće 1951. godine prevezen u S. Mitrovicu, i da je sada tamo kao nevoljan in­valid. Inače je intelektualno neobično sposoban, te mi je žao da i njega ovaj put nije zapala amnestija! Poznajući mu pak narav i najveći dio prošlosti, znam da bi se na slobodi brzo oporavio, a bez sumnje i konstruktivno djelovao!“

    Zasvjedočeno je da je u Hrgićevu oslobađanju pomogao i Andrić, možda čak i presudno, ali taj podatak ostao je štur, obavijen maglom. Sudeći po onome što se zna o piščevu životnom stilu, bit će da se najviše sam potrudio da bude tako. Podatak se svodi na Hrgićev iskaz, kako ga je zabilježio njegov povjerljivi pjesnički i akšamlučarski ahbab iz Zenice – da je pomilovan na izravnu intervenciju Ive Andrića kod Moše Pijade. Jest Andriću tada, te 1953/54. godine, već oprošteno i zaboravljeno služenje kraljevskom nanarodnom režimu, jest već priznat i čašćen od nove vlasti, dekoriran ordenom zasluga za narod I reda i uglednik Saveza književnika Jugoslavije a uskoro će postati i članom Komunističke partije, te je dubinom skorašnjeg pada mogao da meri visinu svoje moći, ali vremena su još uvijek opasna, ništa on ne zna tako dobro kao to kako se lako i preko noći pada, pa je njegova intervencija za jednoga bosanskoga fratra s krivnjom kakva je Hrgićeva – a sigurno je da se o njoj pomno raspitao – i rizična i hrabra. Rizičnija i hrabrija nego što bi se očekivalo od njega, prvaka opreznosti i majstora neisticanja.

    Sve je, dakle, za Andrića prijem s takvim povodom kod Moše Pijade  mogao biti prije nego ugodan. Stari marksist i komunist, dugogodišnji robijaš, tvrdi revolucionar i ilegalac, potom partizanski prvoborac, sada na najvišim političkim i partijskim položajima u Jugoslaviji, Pijade je uza sve to i superioran intelektualac, sklon sarkazmu i razornoj riječi. Ovaj individuum, za kojega Andrić dolazi da moli oslobađanje, za Pijadu može biti samo mrski popovski parazit, sluga okupatora i ustaša. Teško da bi ga i podatak o nesreći i invalidnosti mogao nekako posebno ganuti. A pravo govoreći ni Andrić – još koliko jučer visoki službenik kraljevskoga režima a sadašnji politički obraćenik – ne može mu biti simpatičan. Ovaj to dobro zna, i tu žabu guta s mukom, ali spremno i naučeno.

    Što ga je, onda, na ovakav korak moglo navesti? Sjećanje na vedroga i zasanjanog mladića, kojega je upoznao za svojih nekadašnjih posjeta franjevcima u samostanu na Zvezdari, koji mnogo čita, nešto i piše, i koji predano studira francuski, književnost? Pismo u kojemu ga stari znanac i pouzdani prijatelj Markušić sada moli da, u granicama svojih mogućnosti, nešto učini? Ili, možda, sama pomisao na tamnicu, kakvu je davno pripisao jednom od likova svoje znamenite proze: što je više odmicalo vreme, njemu se – umesto da zaboravlja – u sećanju sve češće javljala pomisao na tamnicu, koja mu je iz noćnih snova, kao neodređen užas, prelazila u javu, i trovala mu dane.? Ili još nešto, peto, deseto, o čemu nećemo nikada ništa saznati?

     

    Našao se tako Hrgić na slobodi poslije devet godina iznenada, u svijetu punom novih, nepoznatih običaja, ošamućen. Putujući iz Mitrovice k Sarajevu onom istom željezničkom prugom na kojoj se prije tri godine njihov vagon u sudaru skršio, podilazila ga je jeza u ionako bolnim kostima, a u glavi su mu se rojile i sudarale zbrkane primisli, nailazio bezrazložan a snažan val poleta i snage, da bi ga čas potom potrla crna malodušnost i ništeći osjećaj grešnosti i bezvrijednosti. Gledajući iz vlaka bašču i zdanje svoje Gimnazije u Visokom, pitao se hoće li biti sposoban ponovo predavati, ako ga vrate na stari posao. Kratki razgovor s provincijalom Markušićem u Sarajevu ohladio ga je i spustio na zemlju.

    – Što je bio u zatvoru, jest mučno i ne bilo nikomu, ali neka ne traži za to sažaljenja i popusta. Od toga je duhovnu štetu trpio puk, nitko drugi nikakovu korist. U Gimnaziji raditi neće, nikada više, s time je gotovo. Vlasti to ne bi dobro gledale, možda ni dopustile, a zamjerile bi nama svima, pa je bolje i ne pokušavati. Pravo govoreći, ni mnoga braća, dojakošnji kolege profesori, nisu mu skloni, stari su to repovi još iz rata, kada je među njima bilo dubokoga političkog razdora. Sam Markušić, osluškujući u Jajcu nesigurne i istrgane vijesti s raznih strana u to po našu zemlju i sav naš narod strašno doba, čuo je da su u Visokome Hrgić i onaj Jakešević uz ustaše, što ga je vrlo iznenadilo i ožalostilo. Neka bude ponizan i zahvalan na svemu što su Provincija i dobri ljudi učinili za nj dok je bio u zatvoru; neka uzmogne da sve to u sebi pretvori u dobro. Zbog čega je ležao, najbolje zna on, zna i Bog, ali se zna i svuda gdje treba da se zna. Njegovo je da se s time nosi pred sobom i pred Bogom, a da zajednici redovničkoj i narodnoj pruža najbolje od sebe ondje gdje bude raspoređen i koliko se od njega bude tražilo. Sada će u Dolac, tamo  neće biti golema tereta na njemu pa će moći da se oporavlja, a poslije će se vidjeti. Uređeno je da dobije nov habit, zimski kaput, dobre cipele, nešto veša i brevijar. Njegove knjige, ono što je od njih ostalo nakon hapšenja i velikih šteta što ih je Gimnazija pretrpjela kroz ove godine, već su odnesene u Dolac, čekat će ga. Silne one bilježnice s rukopisima braća su za svaki slučaj zdogovorno uništila kad je bio uhapšen, mnijući da mu na suđenju mogu više škoditi nego koristiti.

    Izgovara stari fratar tu trpku besjedu bez naglaska, ravno, ne dižući glasa, kao da čita nekakvu službenu uredbu. Čovjek je suh i spečen, onižega rasta, bez ikakve vanjske izuzetnosti, a ipak iz cijele pojave – iz ličnosti i iz govora – zrači tvrda samouvjerenost i krajnja neopozivost za koju je teško otkriti odakle izvire, samo znaš da je zaludu pomišljati na bilo kakav prigovor.

    Blago je i mirno bilo to proljeće, kada se Hrgić, napokon, smirio u Dócu. Uoči Cvjetne nedjelje, koja je padala u polovicu travnja, već su djeca po dolačkim pristrancima brala prve ljubičice i donosila ih materama, da se ukućani u nedjeljno jutro, prije mise, umiju cvjetnom vodom – u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem po kršćanskoj predaji, za ljepotu, zdravlje, kućni berićet po drevnoj mitološkoj tradiciji.

    Župnik, fra Stanko Karin, zaokupljen različitim brigama i poslovima koji se nikad ne smanjuju, isprva mu se baš i nije obradovao, pribojavajući se da će mu biti samo briga više – i kao rekonvalescent koji nije za ozbiljna rada, i kao politički kažnjenik. Dolazili su i do sada Udbini ljudi iz Travnika da popričaju s Karinom jer se još svježe u narodu pamti osvetnička travnička klaonica iz listopada 1944. nakon strašnih borbi i gubitaka na objema stranama, a Služba ima važan zadatak da se to pamćenje zatre, ili ako se zatrijeti ne može, da ga se zatomi strahom. A i samoga Karina valja držati na pažnji zbog njegove lične ratne historije. Sada će, s razlogom se boji župnik, dolaziti radi Hrgića još češće, a svaki njihov dolazak em je uznemirenje i izgubljen dan, em je i trošak, jer valja pred njih iznositi iće i piće, i to ne bilo kakvo. Jest da oni to bajagi otklanjaju, ali župnik zna da ih poslužiti mora, i da uvijek na kraju prihvate.

    Odluta Hrgić često, osobito u kasno poslijepodne, putom iznad crkve pokraj novoga groblja prema Malti, gdje se teren naglo lomi nadolje a pogled se s te visine prostre po cijelom Travniku, s njegovom čaršijom i mahalama, s njegovom starom tvrđavom, s njegovim munarama i bijelim mezarjima. Vrati se, potom, na drugu stranu, pokraj stojne kuće u kojoj bi, po mjesnoj legendi, moglo biti da se rodio Ivo Andrić, i spusti se do drevnoga groblja sa čudnovatim starim križevima okruglih „glava“, na kojemu su pokapani mnogi fratri stare lašvanske župe. Umiri ga i umori ta šetnja, isprazni glavu od misli i pitanja a ispuni samo nekim neodređenim stanjem između sjete i pomirenosti. Kad se vrati u kuću, već u sumrak, tek onda primijeti kako ga sve kosti bole.

    Ubrzo je župnik prihvatio Hrgića takvog kakav je – promjenljiva raspoloženja, često sklon povlačenju, a ubrzo će otkriti: i piću ako mu je dostupno. Uvijek čist i uredan, bez ikakvih prigovaranja i zahtjeva, ugodan sugovornik kad mu je do razgovora, pametan i širokih pogleda, bez nametanja i mudrovanja, rad da čuje drugoga.

    Znao je Hrgić za neobično Karinovo stradanje, čulo se o njemu u Visokome odmah nakon događaja u rujnu godine 1944. Sada ga je zanimalo fra Stankovo vlastito sjećanje.

    Tek što je zaređen za svećenika, Karina su starješine poslale u vatru:  za pomoćnika župniku fra Tomislavu Geliću, u Bugojno. Nikad od početka rata taj grad nije bio miran: svakoj vojsci na putu, a šumsku okolicu, koja vrije, državna vlast slabo kontrolira. Kroz ovu godinu sve se to mnogostruko pojačalo. Njemačka se vojska okreće planovima za povlačenje, ustašama i domobranima ponestaje svega – ljudstva, opreme, sredstava, borbenoga morala, dok partizani sa sve većom samouvjerenošću i snagom napadaju njemačke i ustaško-domobranske postrojbe i transporte. Za jednoga kratkotrajnog ovladavanja gradom početkom godine, kada su Nijemci bili povukli svoje snage, partizani iz 9. Krajiške udarne brigade uhapsili su i odveli župnika fra Emanuela Rajića, za kojega se potom čulo da je zbog aktivnoga pomaganja ustašama u uskopaljskom kraju osuđen na smrt i strijeljan u Jajcu, da bi se već u proljeće pojavio u Sarajevu i bio postavljen za gvardijana samostana na Bistriku. (Nepoznate su okolnosti u kojima je taj krajem pedesetih godina maknuo preko granice; tek tvrd je podatak da 1950. službuje kao pomoćnik župniku fra Silviju Grubišiću u Milwukeeju, Wisconsin, SAD, te da je 1953. umro i pokopan na groblju Holy Sepulchre Cemetery u Chicagu.) Poslije Rajićeva odvođenja Gelić je na vjetrometnoj bugojanskoj župi ostao sam, zaludu tražeći pomoć od provincijalne uprave. Napokon, poslali su mu pomoć – mladoga fra Stanka Karina. Nije se još stigao čestito ni okrenuti oko sebe, kad je za koji dan, 9. rujna, Bugojno od malobrojne i onemoćale ustaško-domobranske posade uzela partizanska 7. krajiška brigada.  Izvještaj štaba Četvrtoga bataljona 7. krajiške udarne brigade 10. udarne divizije o tome zauzeću rječito govori: „Neprijateljski gubici 5 mrtvih i 7 ranjenih. Zaplenjeno 6 pušaka i 2000 metaka.“

    Istoga dana župnik i njegov novi pomoćnik odvedeni su iz kuće i strijeljani. Prvi nasmrt, drugi je preživio.

    – Hrvatska se vojska povukla prema Donjem Vakufu i Travniku, Bugojno je do podne bilo ničija zemlja – započinje svoju priču fra Stanko. Malo iz podne banula su im su u župni stan dvojica mladih partizana s puškama. Nije jasno je li ih netko poslao ili su došli na svoju ruku. U kući je bila i kuharica, starica od sedamdeset godina. Na brzinu su pregledali kuću da u njoj nema sakrivene kakve vojske, a onda zatražili oružje. Odgovoriše da ga nikad nisu ni držali ni imali. Još jednom na brzinu premetnuše cijelu kuću, pa kad nisu ništa našli, narediše: u roku jednoga sata predajte oružje ili vam ne gine strijeljanje. Ne znajući ni sam odakle mu to dolazi, fra Stanko izgovori odrešito: ne morate čekati sat vremena i dangubiti, jer u nas oružja nema. Na to oni zapeše puške, istjeraše ih iz kuće i narediše: hajte pred nama. Sjeća se: još sam se nadao da nas vode u grad, ali kad dođosmo na raskršće, okrenuše nas na drugu stranu, prema Kupresu. Vidim, nema nam spasa, ubit će nas. Nekako to prošapće fra Tomislavu, i od njega zamoli odriješenje. Zadihani, s dušom u nosu, podijeliše ga jedan drugome, pazeći samo na ono glavno: … ja te odrešujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

    Kad Franjo iz Asiza, začetnik njihovoga poziva, šalje prve svoje sljedbenike u svijet, šalje ih u paru, i govori: „Idite, predragi, dvojica po dvojica u različite krajeve svijeta… Blagosiljajte one koji vas progone, zahvaljujte onima koji vam nanose nepravdu i uvrede…”  Evo sad slike: dvojica u mrkim habitima na blatnjavom strnjištu, pred cijevima koje ne vide ali ih osjećaju kao užareni šiljak što će im se, evo, sad, s praskom zariti u leđa. Onaj koji bi da oživi tu  sliku u glavi ne može znati što su mislili, jesu li sebe vidjeli kao dvojicu iz osnivačeve upute, jesu li blagosiljali svoje progonitelje? Ili su samo sasvim ljudski ceptjeli od predsmrtnoga straha? Sigurno je samo jedno: njih dvojica u tom času imaju samo jedan drugoga, jedan drugome sav su svijet.

    Već su bili zašli daleko od puta, prešavši nekoliko njivskih međa. Sve u hodu, dvojica gonitelja upitaše još jednom za oružje. Fra Tomislav ponovi da ga nemaju, i kako on to reče, oni opališe u njih po jedan hitac s leđa.

    Pali smo na zemlju – kazuje fra Stanko – a oni priđoše bliže i opališe još po jednom u svakoga. Župnika pogodiše u glavu, metak mu izađe na čelo, i on umrije odmah. Mene taj drugi metak promaši, ali sam valjda izgledao mrtav jer sam obilno krvario pošto mi je prvi hitac prošao kroz desno pluće. A sve sam čuo u potpunoj popodnevnoj tišini: i pokoji udaljeni pucanj, i korake naših mladih krvnika, koji su se brzo izgubili, tko zna, možda i sami prepadnuti ubijanjem nevinih i nesuđenih ljudi. Ne mogu znati koliko smo ležali na toj njivi. Pojavila se neka djevojčica, koja je na drugoj njivi čuvala krave, pa je skrivena u grmlju gledala šta se s nama dogodilo. Pozvala je žene iz nešto daljih kuća, pa su mrtva fra Tomislava prenijeli u kapelu, a mene u župni stan.

    Sutradan je fra Stanko prevezen u bolnicu u Travnik. Ono što on o svojim i Gelićevim egzekutorima nije mogao znati, saznajemo preskačući vrijeme ogromnim koracima, pola stoljeća nakon događaja: dvojica ubojica su već sutradan, 10. rujna, kažnjeni partijskom opomenom radi likvidacije (ubistva) dvojice fratra u Bugojnu 1944. god. prilikom oslobođenja grada. Kažnjeni smo ja i moj komandir čete Lončar Jovo radi toga što nismo dovoljno organizovali kako treba fratre likvidirati. Kazna je na mene pravilno djelovala i uvidio sam da sam kao partijski rukovodioc slabo organizovao likvidaciju ovih narodnih neprijatelja koji su još tada uživali izvjesnu simpatiju kod religiozno zaostalog sloja naroda. Tako u svojoj biografskoj zabilješci piše kapetan Jugoslavenske armije Marko Protić 28. juna 1949. godine, a indigo kopija zabilješke nađena je skoro pedeset godina kasnije, pri kraju rata 1995.

    Prevezen u bolnicu u Travnik? Ostaje zagonetno – kakvim načinom? Jer, Bugojno je sada u partizanskim rukama, a Travnik i dalje jaka ustaška i njemačka tvrđava. Je li se radilo o nekakvoj razmjeni ranjenika? Ili je privremena partizanska vlast, ista ona koja ubojicama izriče partijsku opomenu, opskrbila Bugojance valjanim propusnicama i odobrila da fratra poluživa odvezu u Travnik, kako bi ga skinula sebi s vrata? Da je u svemu tome bilo i nastojanja da se smiri religiozno zaostali sloj naroda poslije slabo organizovane likvidacije župnika i njegova pomoćnika, vidi se iz službene korespondencije između franjevačkoga Provincijalata i Nadbiskupije u Sarajevu: Dana 9. rujna o. g. strieljani su u Bugojnu župnik fra Tomislav Gelić i kapelan fra Stanko Karin. Župnik je ostao na mjestu mrtav, a kapelan je teško ranjen prevezen u bolnicu u Travnik. Da narod ne bi bio bez svećenika doveli su partizani fra Karla Katavu, kapelana iz Jajca, i postavili ga za župnika u Bugojnu. Umoljava se preč. Naslov da fra Karlu Katavi podieli privremenu župničku jurisdikciju dok se ne mogne redoviti župnik za Bugojno imenovati.

    Osvajanje Bugojna 9. rujna bilo je dječija igra spram opsade Travnika i završnih bitaka za grad u listopadu. Tu su se u nesmiljenoj borbi biti ili ne biti tukle hiljade protiv hiljada. Tukle i ginule, nemilice, na objema stranama. Partizani su sada velika, ozbiljno ustrojena vojska s dobrim naoružanjem i stručnim, iskusnim zapovjedništvima. Oni oko Travnika tjednima planski postavljaju svoje položaje i napadne linije. Jake su i dobro organizirane i ustaško-domobranske snage u Travniku. Ako se ne računa čudnovata i luda, nepotrebna bitka na Odžaku cijela tri tjedna poslije službenoga kraja rata u Evropi, ova za Travnik bila je najveći i posljednji okršaj velikoga formata između vojske NDH i vojske maršala Tita. Okršaj, čija su žestina, čije su žrtve i čije su posljedice u tragigrotesknom raskoraku s njegovom ratnom besmislenošću. Partizani su već u oslobođenom Beogradu (istoga dana kada počinje i bitka za Travnik), zapadne savezničke vojske već su odavno na evropskom tlu, Crvena armija ulazi redom u zemlje istočne i srednje Evrope, njemačka vojska provodi operacije gigantskoga povlačenja s Balkana i iz Jugoslavije, i svima je već jasno da je Njemačka zajedno sa svojim satelitima poražena. Jasno je i hrvatskom poglavništvu i vrhovništvu, ali oni, spremni žrtvovati sve osim sebe, hladno lažu svojoj javnosti, narodu i vojsci, pozivajući na otpor i borbu krupnim riječima o Bogu, dužnosti, domovini, narodu.

    U evakuacijskim planovima njemačke vojske Travnik u ovom trenutku nije od velike važnosti, najvažnije je držati pod kontrolom komunikaciju Višegrad – Sarajevo – Brod. General Ernest von Leyser, koji iz Kasindola vodi i nadgleda  povlačenje (a koji ima iskustvo zapovijedanja u opsadi Lenjingrada 1942. i u desantu na Drvar u proljeće 1944), navodno postiže ad hoc dogovor s partizanima o mirnoj predaji Travnika, te takvu direktivu šalje ustaško-domobranskom zapovjedništvu grada. Glavni zapovjednik obrane je domobranski pukovnik Eduard Bunić, potomak stare dubrovačke obitelji Bona iz XI stoljeća, profesionalni vojnik koji je služio i u austrijskoj i u starojugoslavenskoj vojsci, a po osnutku NDH prišao domobranima. Direktivu generala Leysera da se s njemačkom vojskom povuče iz Travnika on ponosno odbija, traži samo da mu se osigura dovoljna količina raznoga streljiva. Takvo držanje donosi mu neformalni naziv „viteza Zrinskog od Travnika“, operetno komičan, s tragičnim završetkom – tipično hrvatski.

    O žestini sudara u ovim borbama govori i to da u njima nisu ginuli samo anonimni borci nego i istaknuti zapovjednici. Na partizanskoj strani, među ostalima, proslavljeni Josip Mažar Šoša, pukovnik, operativni oficir Petoga korpusa, i s njime načelnik Štaba 6. brigade kapetan Milan Milovac, te zamjenik komandanta 10. divizije, potpukovnik Petar Mećava, i s njime zapovjednik tenkovske jedinice Lazar Marin. Izginula je, na kraju, i glavnina zapovjedništva obrane grada, na čelu s pukovnikom Bunićem, dopukovnikom Josipom Klobučarom, satnikom Ivanom Dujmovićem, ustaškim stožernikom Penavom. Dopukovnik Muhamed Sulejmanpašić je zarobljen i kasnije osuđen na višegodišnju robiju.

    Nakon pobjede, uslijedila je osveta. Nije bila manje krvava od borbi. Od njih se razlikovala po tome što je sada ubijala samo jedna strana. Pobijeno je kratkim postupkom mnogo zarobljenih vojnika i običnih građana, kao i sedamdesetak ranjenika i bolesnika u gradskoj bolnici. Osveta je bila javna, javno se prizivala kao sveta i poželjna, slavila se u pjesmi. Kasnije se o njoj zašutjelo, valjalo ju je nekako izbrisati, ostala je da se slavi samo pobjeda i oslobođenje.

    Fra Stanko je iz travničke bolnice izašao tek koji dan prije prvih napada na grad. Liječnici su imali malo kreveta i pune ruke posla s ranjenicima iz okršaja oko grada, pa je po njihovoj ocjeni bio dovoljno zaliječen i nije trebao zauzimati mjesto potrebitijima. A imao se kamo i skloniti – u isti ovaj Dolac, župniku fra Miroslavu Džaji na brigu i njegu. Sada, deset godina nakon svega, zapalo ga je da on tu bude župnikom, i drži na brizi drugoga rekonvalescenta, Hrgića.

     

    Sastavio je Hrgić u Docu sva četiri godišnja doba, pa još jedno proljeće, za njim ljeto, i već se pomalo, makar i nevoljno, sviknuo na taj život Travniku za leđima, sve iščekujući što ga čeka dalje. Kada je dobio rješenje da  ide u Beograd, i obradovao se i prestrašio. Obradovao – ide u grad za koji ga vežu mnoge mladalačke uspomene i događaji, pa i kad nisu baš svi dragi i lijepi, jesu intenzivni i svojski proživljeni. Prestrašio – drugi je to sada grad, drugi svijet, drukčiji život; kako će se u svemu tome snaći, a kako biti primljen sa sramnim žigom koji ga prati.

    Jedno od prvih iskustava je ova kafa kod Andrića. Jedva je dočekao da se pozdravi s domaćinom i izleti na ulicu, u zreli beogradski oktobar, zelenožut, pun svjetla i mirisa. Pisat će on kasnije o Andriću neke tople uspomenske retke, napisat će o njemu i jedan ozbiljan književni esej za koji postoji predaja da je za nj dobio uglednu nagradu američkoga književnog časopisa, u kojemu je esej i objavljen na engleskom jeziku. (Sve je u ovome svijetu bosanskom i fratarskom – predaja, teško se uhvatiti za čvrst podatak.) S nekim porukama i knjigama još će koji put nakratko dolaziti kod Andrića dok se pisac nije oženio i odselio iz Prizrenske. Jedanput mu je doveo čovjeka, kojega je kao mladoga franjevačkog pripravnika zenički župnik fra Alozije Perčinlić slao da nosi hranu Andriću u zenički zatvor u nekim mjesecima između 1915. i 1917. godine. Andrić je bio ozaren, čovjeka je s vrata oslovio po imenu, uveo u stan i uputio ga srdačno: „Sjedi u ovu fotelju, dragi Stipo!“ – zapisao je Hrgić u svome dnevniku.

    O prvoj, nijemoj kafi nije pisao nikada, niti ju je zaboravio ikada.

     

    (Fragment iz romana Ni anđeo, ni zvijer)

    Ivan Lovrenović 12. 02. 2021.

    Kontraendorfin, hormon balkanskog mraka i nesreće

    Žlijezde naroda jugoistočne Europe, kaže Basara da kaže Canguilhem, Georges Canguilhem, luče kontraendorfin, hormon nesreće i smutnje, iz čega onda proizlaze “jad, beda, čemerna istorija tih naroda”, koji, dakle, nisu posljedica “vekovnog ropstva i nepravde”, kako to misle najmudrije, a ustvari najbudalastije njihove glave, nego su naprosto proistekli iz hormonalnog poremećaja. Najgori i najizopačeniji, pak, narod iz tog dijela svijeta su Srbi. Basara uglavnom o njima i piše. Ako se drugih katkad spomene, najčešće Hrvata, onda je to samo da se naglasi srpska premoć u posljedicama lučenja kontraendorfina. Čovjek po Basari nije od naročito dobrog materijala sačinjen, ali ljudi u ovom dijelu svijeta trećerazredni su među ljudima, a Srbi među njima su najgori. Jedna je to od opsesivnih tema u romanu “Kontraendorfin”, koji s prethodnim, naslova “Andrićeva lestvica užasa”, čini duologiju, a s ranijih još pet svojevrsno romaneskno sedmoknjižje krležinske retorske siline, koju bi ovaj njegov čitatelj sad nazvao – Moj obračun na svima. Nakon što je prethodno već bio razmontirao Vuka Stefanovića Karadžića, te njegovu ulogu u ojezičenju i razjezičenju Srba (i ostalih naroda čiji su jezici isti ili zajednički sa srpskim), u zadnjih je sedam romana nastavio, komad po komad, glavu po glavu, mit po mit, da rastavlja sve ono od čega je načinjen srpski nacionalni stroj, te da, nakon što mašineriju rasklopi, zlobno i pun mračnog veselja, miješa dijelove, tako da ih više nitko nikad ne sastavi. Pritom, u tom poslu koji za njega nije niti najmanje zabavan – jer odistinski i veliki pisci, a Basara jedan je od najvećih što su ga naši jezici i narodi imali nakon velikog klanja u Drugome svjetskom ratu, ne zabavljaju se dok pišu – ali je urnebesno zabavan, duhovit i avangardistički šašav za njegove čitatelje, on stvara veliku romanesknu građevinu, koja je bez presedana u našim književnim povijestima, i kakvih je malo i u mnogo ozbiljnijim kulturama i književnostima. On tim romanima ne stvara novi nacionalni mit, ne stvara državu, kao što su to pisci, bolji ili slabiji, znali raditi, nego on romanima razara nacionalni mit i iz temelja razara državu, koja je na tom mitu sazidana. Basara čini ono što su činili Sex Pistolsi, samo na neusporedivo darovitiji, umjetnički superiorniji i uvjerljiviji način. On je prvi – i jedini – panker srpske i južnoslavenske književnosti, a njegovi romani su poput srčanog udara koji se preživljava, poput nekontroliranog pogo plesa, koji raznosi sve oblike hijerarhijskog ustroja unutar zajednice. Jedina hijerarhija za njega je Bog. A Boga među narodima jugoistočne Europe dokazano nema.

    U većini od sedam svojih posljednjih romana, pa tako i u “Kontraendorfinu”, on preuzima impostaciju glasa i prividnu vanjsku konstrukciju romanesknog teksta od Thomasa Bernharda. Bernhardovo je, bezbeli, i ono kaže Basara da kaže Canguilhem, što će se u različitim varijacijama ponoviti na stotine puta u romanu. Naravno, to je samo mala posveta velikom unereditelju vlastitog gnijezda. A samu impostaciju on uzima od Bernharda na način na koji se u glazbenoj tradiciji simfonijski oblici preuzimaju od prethodnika. Ali ono čime Basara ispunjava formu, kao ni ono što izgovara tako bernhardovski impostiranim glasom, s velikim Austrijancem nema više veze. Za razliku od njega, Basara je kvazidokumentarist, borhesovski mistifikator i demistifikator, sklon beketovskom siromaštvu jasnoće. I još: Basara je prema Srbiji i srpstvu mnogo okrutniji nego što je Bernhard prema Austriji i austrijanstvu. Čak i katolištvo će bolje proći u Bernharda, nego što pravoslavlje prolazi u Basare. Ovo je posebno zanimljivo i uzbudljivo zbog činjenice što u Basarinom svijetu, u svijetu njegovih romana, Boga nesumnjivo ima. I nije to pitanje građanskog deklariranja vlastite religioznosti. Nije Basara Alemka Markotić, pa da mu se na to svode duhovne potrebe.

    Što je stvarnost u “Kontraendorfinu” i tko su likovi u romanima Svetislava Basare? Ovo su pitanja kojim bi se trebali baviti ozbiljni čitatelji njegovih knjiga, a naročito oni koji i sami imaju ambicija da budu pisci, ili ih se, čak, u njihovim sredinama smatra piscima. Stvarnost je ona koja jest, svakodnevna, dnevnopolitička, načinjena od vrlo friške prošlosti, ali i tradicionalno povijesna, vezana za Drugi svjetski rat, i onih godinu dvije, od koliko se još sastoji ukupna stvarna povijest ovdašnjih naroda i narodnosti. Na taj hiperrealistični, dnevnonovinski svijet nadovezuju se fantastika i divlja imaginacija, te činjenica da je u književnom tekstu moguće sve ono što pisac želi da bude moguće. A zatim, pak, slijedi ludizam balkanske psovke, te rasklapanje i razmontiravanje ginekološke i urološke mitologije i mitomanije, na kojoj je sazdana kafanska duhovnost toga svijeta. Koja, pak, nema veze s duhovnim potrebama Alemke Markotić, ali nije ni daleko od njih. Basara u “Kontraendorfinu” u duhovnom i u idejnom smislu obuhvati nevjerojatno širok luk, između skatologije i teologije.

    Likovi ne samo da često nose imena stvarnih osoba, nego preuzimaju i njihove naravi, biografije, djela i nedjela. “Kontraendorfin” je, tako, kao i “Andrićeva lestvica užasa”, prije svega onog već opisanog, i zastrašujuća i ogađujuća biografija Ive Andrića. O, kako je samo strašno opisan njegov samrtni čas! I kako je samo opisivan Andrićev život u Beogradu, i njegovo postajanje Srbinom, sa svim moralnim, emocijalnim i ljudskim posrnućima, toliko i tako hiperboliziranim, dovedenim do groteske, da bi se u Basaru sad namah morao zaljubiti svaki bošnjačko-muslimanski šovinist, andrićomrzac, gubice vazda iscerene, spremne da se naruga velikom piscu i svemu onom što u njemu kršćansko i hrišćansko jest! “Biti, naime, za vreme rata u Andrićevoj blizini bio je jedini (koliko toliko) pouzdan znak da nećeš biti streljan, jer u poluprečniku od 1500 metara oko Andrića nije moglo (niti smelo) biti nikakvih ratnih operacija, nikakvih streljanja, nikakvih puškaranja, čak ni kafanskih tuča – to je poštovala i nemačka Komanda za jugoistok – eto, uzgred, zašto je Andrić, sa terase svog brloga u Prizrenskoj mogao hladnokrvno posmatrati kako se po ostatku prestolnice rasprskavaju razorne bombe, masovno ubijajući muškarce, žene i decu, koje Đilas još nije stigao da postrelja.” A o streljanjima kada je već riječ, tu će svoga neopreznog i plitkog čitatelja, čitatelja bez sluha, književnog dara i pameti, te samim tim i bez morala, jer što bi bio čovjek bez sluha, književnog dara i pameti, nego čovjek bez morala, najgore skandalizirati kada u jednom trenutku, baš komentirajući Đilasova ratna streljanja, započne s dugim, mračnim i zastrašujuće preciznim elaboracijama krivnje i nevinosti, prema kojima streljani bivaju jednako krivi kao i streljači. Relativizacija zločina? Ni govora. Književnost. I to velika. S najviših moralnih načela ispisivana. 

    Ali ostanimo pri Andriću: “U tadašnjem okupiranom Beogradu svi su mrtvi, utamničeni, izgladneli, ako ne i nešto gore, samo su Tihi, Prle i Andrić hiperaktivni.” Ako se sjećate, a sjećate se, jer ako se ne sjećate za čije babe zdravlje čitate ovaj tekst, Andrić je sva tri svoja romana napisao upravo u okupiranom Beogradu. Za Tihog i Prleta znate što su radili. Ali evo još nečega nad čime mogu, ne shvaćajući ništa, onanirati bošnjački koliko i hrvatski nacionalisti: “tvrdim da je rat u Hrvatskoj, Bosni, a i šire, bio Andrićevo maslo, da je, nadalje, masovno socijalnacističko ludilo izlučevina Andrićevih knjiga natopljenih mešavinom prčetine i kontraendorfina, neka vrsta parapsihološkog Sarajevskog atentata (i u Sarajevskom atentatu ima Andrićevog masla i mastila) a da su pravi uzroci ratnih sukoba i krvoprolića na prostorima bivše Jugoslavije bili Andrić, Andrićeva zadužbina, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i takozvane bosanske priče. Tim redosledom. Spočetka sam se odupirao navali gnusnih pomisli dubinskog negativiteta, govorio sam samom sebi – uzaludno, kao da govorim tebi – da je Andrić, uprkos svim svojim manama, ipak nešto najvrednije i najduhovnije što se ispililo iz brloga naših nakota, podastirao sam sebi neoborive dokaze da je Andrić temelj naše kakve-takve realnosti, dospevao, štaviše, na samu ivicu ubeđenosti, da bih se već sledećeg trenutka sunovratio u kaljugu u kojoj bih uvek zaticao Andrića kako pod ćepenkom, ispod čkijavog fenjera, pognut nad grnčarskim kolom, ogrnut raskošnim ambasadorskim mundirom, sa drvenim nanulama na nogama i belim rukavicama na ispucalim šakama, pravi zemljane nokšire prepune govana, potom ih brižljivo gleđoše i virtuozno šara narodnim mudrostima i motivima sve dok laicima ne zaliče na žrtvene pehare.”

    Ali ako sad pomislite da su “Andrićeva lestvica užasa” i “Kontraendorfin” romani pisani protiv Ive Andrića, uzalud vam je bilo čitati. Ništa niste shvatili! Premda ću reći da Basara kaže i ovo: “gde god Andrić nešto započne da piše, tu ubrzo usledi krvoproliće.” A onda i ovo: “Sam si mi jednom rekao da ti je Andrić rekao – a ja se zadivih kad čuh šta je rekao – da u civilizovanom svetu najpre izbije rat, pa se posle rata pišu ratni romani, a da se kod nas najpre – po narudžbini – napišu ratni romani, pa se onda rat vodi – po romanu.” Samo da je ovu rečenicu u “Kontraendorfinu” napisao, pa je pripisao Andriću, Basara bi za nas učinio više nego Sex Pistolsi što su učinili, birvaktile.

    Svetislav Basara u kolektivni je imaginarij velike južnoslavenske kulture ušao prije već skoro četiri desetljeća, romanom “Fama o biciklistima”. Jedna je to od najvažnijih proznih knjiga posljednje mladosti u Jugoslaviji. U ratu, a pogotovu nakon rata, pa u ova neslavna vučićevska doba, odigrao je ulogu srpskog Krleže. Koji nije baš sasvim Krleža, nego je neka vrsta frankenštajnovskog spoja Miroslava Krleže, Stanislava Vinavera i anonimnog raspsovanog predraskolnog sveca, koji rastjeruje zle duhove nad vatrama spaljenih gradova i sela. Basara ima snagu cijele jedne književnosti, ali i one dubinske društvene revolucije, kakvu je u mladosti zagovarao Krleža. U trenucima kada u Srbiji ne postoji opozicija, nema brige za tu zemlju, jer je njegova imaginacija snažnija od svega što može smisliti bilo kakva politička opozicija. On, prije nego itko drugu danas, umije da stoji sam, na pustom mjestu, bez igdje ikog, samo sa svojim glasom. Taj dar za samoću zaštitit će njega i svakoga njegovog čitatelja.

    O knjigama se piše u ritmu u kojem se knjige i čita. Nakon što sam “Kontraendorfin” pročitao i ovaj tekst napisao, objavljeno je da je Basarin roman čašćen Ninovom nagradom, “za najbolji roman napisan na srpskom jeziku”, nesumnjivo najvažnijom književnom nagradom na južnoslavenskim prostorima. Blago nagradi koja može stići ovakvoj knjizi.

    Miljenko Jergović 12. 02. 2021.

    Razorna i veličanstvena književnost u deset priča

    Ništa tako precizno ne objašnjava čovjeka kao mehanizam i ponašanje pažnje što je zaustavljamo na nama imanentnim, značajnim kretnjama, fragmentima ili slikama. Ta se paralizirana pažnja nastavlja na zatamnjeni ostatak našeg svijeta. U zbirci priča “Odstraniti životinju” (Oceanmore, 2020. ) autorica Slađana Bukovac iz stanja svojevrsne (namjerne) psihološke (ali ne i intelektualne) autohipnoze ekstrahira sliku (ili nizove slika) koja zaslužuje biti vrijedna fenomena njezine pažnje. Povratkom u duhovno stanje djeteta proširuje se opseg pažnje i to na način da se slika (ali ne “naknadnom pameću” ili autoritetom odraslog ) pokušava “osiroviti”, očistiti od svjesnih ili slučajnih intervencija što joj ih mozak kroz godine posve autonomno pridružuje. U pitanju je deset priča u kojima se trauma i njezina reflektirajuća rezonanca pokušavaju (i začudno, maestralno, u nevjerojatnoj koncentiranosti na detalj ) uspijevaju privesti svojoj praizvornoj formi, autentičnom i paradoksalno – hipertrofiranom sjećanju; polazišnom, inicijalnom osjećaju. Biti prisutan, poput astralnog tijela lebdjeti iznad stvarnosti znači razvijati sliku, izoštravati siluetu, sistematizirati osjećaj. Bukovčeva jest autocentričan i izrazito kompleksan sustav i od stvari očekuje ne samo da joj pripadnu već i da joj se (samo)objasne. Obuhvatiti stvari, prebivati u mraku i uvesti se u drugog i u sebe negdašnjeg popunjavajući prazninu mišljenjem ono je što Juan de la Cruz naziva “la soledad sonora” (zvučeća samoća). Ono smo na što usmjeravamo pažnju. Autoričina su čula prodorna i na momente mahnito opsesivna. Iz razloga jer je se tiču a ne samo dotiču imaju biti temeljito onjušena, opipana, zagrižena i kidanjem razjašnjena. Svojom im analitičnošću koja se na momente posve krivo može doimati kao morbidna literatura (ali najviše je morbidnosti tek u odsječenim stabljikama što ispunjavaju čovjekovu suštinu “fantomskim mirisima uginulih biljki” pri čemu je ugibanje umjesto uvenuća metafora osobine) nastoji pridružiti smisao na način da ih tretira kao svojevrsnu mjeru ljudskosti. I ta obuzetost traganjem traje; i biva; i ne napušta je sve dok ne istraži sve dostupne mogućnosti pa i polje neumitnog i fatalističkog.

    Preobražaj autorice konstitutivan je i značenjski potentan. Iz svoje uloge posmatrača, iz pozicije koju Nietzsche naziva “pasijom rastojanja”, Bukovčeva se vješto “vraća” u poziciju promatrane krećući se i transformirajući se prostorom misli i duha na momente kao injectum a na tren kao objektum. Ovo samo po sebi nije poriv za savršenstvom i jasnoćom već krajnja nužnost i instinkt za opstankom u intelektu. Predio duše trajno je “ozračen” i determiniran. Dok kretanje duha potiče i izaziva akciju, intelekt ima biti izvršitelj. I nužno je objasniti mehanizam koji tjera na prepuštanje životinje tvrdoj hladnoći pramajke, nužno je postaviti pitanje: Tko je ubio psa?, usmjeriti ličnu kazuistiku na hipnotičku zagledanost u dvije uz zid zacementirane stolice, na načine na koje se može (pa i vedro) plakati, na jezivu krivnju što će je goli puž izmješten iz utočišta vlastite kućice izazivati sve dok je i žive misli u onoj koja je do tog čina bila tek fizički porođena ali svime bitnim nerođena. Unutar ljudskog horizonta apsolutno zlo superiorno je apsolutnom dobru. Na način i iz razloga jer u čovjeku izaziva trajno upisanu jezu i nezaborav ne samo na fiziološkom već i na psihološkom planu. Tetoviranost slikom. Stalna izloženost krivnji, preispitivanju i mučnini što se prelijeva preko ruba najsloženijijih i najtananijih čovjekovih dimenzija. Senzacija osjećaja i misli kao posljedica praiskonske predestiniranosti za popravljanjem i poboljšanjem vrste. Čiji smo, ne vlastitom krivnjom dio.

    Bukovčeva u priči “Tu i tamo padam” “razgovara” sa bolešću bliske prijateljice (radi se o sjajnoj književnici Daši Drndić). Bez povišena tona traje visprena utrka, sudbinska ali iznad svega zapanjujuće topla potraga za adekvatnom riječju. Riječima koje bi osigurale blizinu dva povezana bića a da pritom nisu (samo i ekskluzivno) puko (buduće) literarno opredmećenje ili tek pouzdan i harmoničan narativni ton (koji je u ovoj virtuoznoj zbirci doveden do savršenstva!). “Tu i tamo padam…” govori prijateljica u terminalnoj fazi bolesti. “Padaj, to je u redu.” Sve je održavanje volje za životom. Povratak u vlastitu izvornost. Nagon da se uspije osjećati i dopričati umirućem i sebi tugu izvanjskog i unutarnjeg. I ovdje i u priči “Lupus u nama” autorica nemilosrdno grize po jeziku, riječima, po mehanizmu što nas bolesne tjera da se po smrtnu dijagnozu vozimo zaustavljajući se na svim mogućim autobusnim stanicama, ruje po mentalnom defektu što ga riječi osnažuju, ublažavaju ili dokidaju. Pitanje jezika, bijega ili ostajanja u njemu budnost je čula i svijesti. “Unevoljena životinja”, bremenita skotna kuja koji su ostavili vlasnici… semantička konstrukcija, metariječ – važnija i gušća od pripovijednog opisivanja. Em je životinja u nevolji, em je nevoljena. I upravo je ova (kao i druge slične zgusnutosti) primjer savršene literarne erudicije koja se mjeri kvalitativno i nikako drugačije. Redoslijed riječi u rečenici i stilska prepoznatljivost uvijek su u službi komplementarnosti s kretnjom misli (“Čitanje bilo je posljednja uporišna točka” – priča “Micheline Francoise”). Temeljna okupiranost riječju kao najčišćim treptajem postojanja. Potom jednako važna dijalektika duha u veličanstvenoj nepostojanosti i stalnom preobražaju svijesti. U autoričinoj svijesti prošlost je prostorna kategorija (kao što je i obiteljski trokut otac-autorica-majka geometrijsko tijelo pa je u tom smislu indikativna rečenica “Polako smo osvajale prostor oca!”).

    Bukovčeva s urođenom lakoćom ali rigajući bez ikakve nade u promjenu stvara upečatljive slike patnje u autoimunoj agoniji što preispituje komunikaciju u uvjetima bolesti, u gubljenju pod beštijama: rakom i vukom što se Cancerom i Lupusom eufemistički imenuju. Moći prepoznati unutarnje beskućništvo, a to i ovim fragmentom čini: “Više nije bilo smisla započnjati razgovor. Sve je bilo daleko izvan dohvata riječi.” znači dati konačno pristajanje da se ogledamo ne samo u sebi nego i u drugima. Pobuna samoubojstvom nije puka senzacija. I opet to silno i suštinsko pitanje imenovanja. Pitanje jezika, rečenice. Unutarnji monolog je potreba da se stvari ne oštete u istini. Da se verbaliziraju u krajnje napregnuti izraz poimanja biti. Otac se ubio. Nije “ga nestalo” (majčin otklon od imenovanja samoubojstva). Za autoricu je njezin otac heroj. Ona brani ali i ne ispušta iz naručja njegovu poziciju i dar zahvaljujući kojem može i zna biti sam u sebi i u vlastitim preobražajima, u vlastitim unutrašnjim zakonitostima. U onom što se imenuje kao žiće i kada se bomba halapljivo posluži čovjekovom fizičkom egzistencijom. Autorica tada još žešće brani pravo da se ide mimo života. Kada daljnji život postane ništa doli bezuvjetan pad. Svijet bez trenja.

    Fenomenalno psihološko kontrastriranje likova (autorica, prijateljica, žena Jezero, majka, otac, pramater… djevojčica koja na krevetu pažljivo “izrezuje” hranu) daje univerzalnu psihološku nijansiranost i filozofičnost literarnom planu zbirke (autobiografičnost kao bolan razgovor sa samim sobom uvijek pomiče vlastite dimenzije, a u ovom biseru naše književnosti doima se kako svaka naredna priča nastupa upravo kao konkretan i prirodan asocijativni odgovor na onu koja joj je prethodila). Pa se, iako to nije, zbirka doima kao autobiografski roman.

    Propitivanje izopćenosti pojedinca, kretanje u Suncu i po sjenama (“Sunce je nemilosrdno, podnevno, nema utjehe sjena…”/“Dramatično tamni kuhinjski stol od orahova furnira…koji apsorbira svu svjetlost”), stalni polaritet nemira i spokoja, neuhranjenost duše zbog stalne gladi za čovjekom kao i odbijanje da se kroz otvorene pukotine napusti zona mraka stvaraju osebujnu i živuću književnost i po svemu ova je zbirka doživljaj bez presedana! U njoj ni zarezi a nekmoli riječi nisu besmislena mehanika. Sve je kretnja i demistifikacija. Strah je pak izrazito vitalna kategorija i moguće ga je rezati na pola; kao “kišnu glistu”. Ep o smrti prije smrti (u priči “Strah je u pravu”, str. 131-132) u filozofijskom, estetičkom i moralnom izrazu solilokvij je čuvstvenosti, visoke inteligencije i skladnosti esejizma i lirizma (što je Bukovčeva pokazala već u djelima “Rod avetnjaka” i “Stajska bolest”). Esejistika, sadržajnost, sugestivnost i lirski pasaži u ovoj su zbirci takve siline da u čitatelju, kao unutarnje senzacije ne popuštaju čak i kada vam se čini kako ste s knjigom (barem na neko vrijeme) – završili.

    Ova je razorna i veličanstvena književnost, što je stala u deset priča, svjedočanstvo plemenita, posebna duha. Potvrda dara i ljepote duše, ali i intelekta njezina autora. I važno je konačno jasno reći kako je književnost Bukovčeve doista najsjajniji razlog zbog kojeg postoje i trebaju postojati slova. Strašna, nepodnošljivo bolna, gotovo infektivna ali i zadivljujuća zbirka. O slobodi je i neslobodi, o nužnosti je i promjeni svega postojećeg. O samoći i boli venecijanskoga mora je. Nepreglednoj. Kroz jecaj ispričanoj. Njegovoj žudnji za čovjekom, za onim žednim rukama djevojčice što je u vječnoj i uzaludnoj potrazi za ljudskim dodirom.

    Nedostižna, visoka klasa.

    Minja Foretić Petric 11. 02. 2021.

    Kratka povijest urušavanja Zagreba gledana očima doseljenika

    Prva moja adresa u Zagrebu bila je u Kukuljevićevoj, na broju 13. Prostrani jednosobni stan za služinčad, na visokom četvrtom katu mračne i neodržavane zgrade s kraja devetnaestog stoljeća. Ulaz, podrumi i stubište kao u romanima europskog realizma i naturalizma, mirisi zaprženog luka i veša koji se iskuhava u onim velikim loncima, ljepljiva prašina po rukohvatima, i zidovi stubišta, tko zna kad prebojani, s floralnim motivima iscrtanim valjkom. U stanu grijanje na plin, uvijek premalo zraka, ostaci prastarog sirotinjskog namještaja, i ponegdje još sačuvane utičnice i prekidači iz međuratnog razdoblja. Prozori prema sjeveru i zapadu, vlažni zid susjedne zgrade, uvidi u duboku prošlost. Od svih zagrebačkih podstanarskih stanova najviše sam volio taj prvi. Zato što je bio najstariji i najzagrebačkiji. Činilo mi se da iz tih zidova izbija prošlost. Možda oskudna, malograđanska, dostojna umornog Krležinog podsmijeha i ruganja, koju nisu uspjeli pregaziti ni socijalistički modernizam, koji je sve prekrečio, premaljao, opismenio i elektrificirao, ni ovo kratko razdoblje potom. Godina je 1993, ljeto, u Bosni traje rat, u Hrvatskoj je, uglavnom, “zamrznut konflikt”, a ja sam se tu, stotinjak koraka od Britanskog trga, našao igrom sudbine i vlastitom neodlučnošću. Niti mi se vratiti u Sarajevo, niti mi je krenuti dalje. I onda ne učinim ništa, nego bivam u Zagrebu, gdje imam posao i riješen građanski status. Ne umijem se, međutim, smiriti, i živim u emocionalnoj rastrganosti, u dvostrukosti života. Javno, nije mi drago što sam tu, ali, eto, tu sam. Tako prikrivam budalasto grizodušje što nisam u Sarajevu. Što nisam tamo gdje se gine. Mjesecima ne uspijevam uspostaviti kontakt sa svojima. Nadam se da su živi. U drugom, pak, životu, koji nije javan i koji živim samo za sebe, volim što sam tu. Volim ovaj grad zato što volim Miroslava Krležu, ali i Krešimira Kovačića, Josipa Horvata, Veselka Tenžeru, Ivana Kušana, volim te pisce koji su Zagreb za mene napisali, i koji su me za njega pripremali godinama. Ali ima i nešto važnije: tu se, u Zagrebu, odvijala neka tajna povijest mojih bližnjih. Tu bi se nakratko bivalo, obično na proputovanju za Beč i iz Beča, i tu je bilo jedno od naših pripadanja. Bili su prijatelji, čija imena ne pamtim, neoprezno sam ih zaboravio, bili su nekadašnji susjedi, koji su iz Sarajeva izbjegli nakon 1945, i bila je teta Paulina, časna sestra, očeva tetka, jedna od jakih porodičnih ličnosti. I bio je taj neki stan na Tuškancu, gdje bi se prenoćilo na putu za Beč. I bila je čitava mitologija Zagreba, koju sam ja, eto, ljeta 1993. došao uživo provjeravati.

    Bilo je lijepo buditi se rano ujutro, negdje prije osam, pa se spustiti na Britanac. Tu, na Iličkom trgu, bila je lijepa mala tržnica. Prostor je bio neuređen, ali uklopljen među okolne zgrade, suživljen s njima. Kasnijom će se obnovom gradskih trgova svaki put postizati dvije stvari: prividna urednost, uz pomoć kamenih kocki i ploča, izvještačenih i nefunkcionalnih kandelabra, geometrizma đačkih bilježnica iz tehničkog crtanja, i potpuna, neizlječiva nesuživljenost s okolinom. Ti trgovi će, od Britanca, preko Cvjetnog i ranije već unakaženog Jelačić placa, do Iblerovog, koji je zbrisan s lica zemlje, i Kvaternikovog, na kojemu su se pojavile naznake krematorija, redom opustjeti, izgubiti svoju zagrebačkost i uznalikovati na trgove provincijskih njemačkih gradova, koji nisu nastajali u skladu s razvojem grada, niti po urbanističkim planovima, nego su se rastvarali u savezničkim bombardiranjima. Neuređeni zagrebački trgovi, pa tako i neuređeni Britanac, bili su puni ljudi i auta, i podsjećali su na Pariz, ili, da ne budemo tako preuzetni, na trgove velikih poljskih gradova. Bili su živa mjesta, koja su, možda, s tranzicijom iz beztržnog socijalizma u tržni kapitalizam, žudjela za transformacijom, ali umjesto nje doživjeli su smrt. Zagrebački trgovi preuređeni su tako da na njima nema mjesta za ljude – kao Kvatrić – ili tako da ljudi na njima može biti samo ako na trgovima dozidate i nakazne drvene montažne kućice, tezge i šatore. Preuređenjem su, gotovo bez izuzetka, prestali biti trgovi.

    Oko Britanca je, u ljeto 1993, sve još bilo živo i prisutno. Radili su oni cirozni ranojutarnji socijalistički buffeti, maleni špeceraji i obrtnički dućani. Tu, u neposrednoj blizini, bilo je nekoliko obućara i krojača, i bila je, dolje u jednom od iličkih dvorišta, koju desetinu koraka prema istoku, radnja za krpljenje (štopanje) čarapa, u kojoj je po cijeli dan ordinirala neka izdužena, tanka gospođa, s visokom punđom, koja je izgledala kao glumica iz britanske dramske serije, vječna usidjelica, stara cura. Ušao bih u dvorište i provirio kroz izlog, samo da je vidim. Volio sam taj Zagreb. Osim što je bio širok i raskošan u svojoj melankoličnoj jučerašnjosti, djelovao je još uvijek vrlo prisutno. Bio je to grad u kojem su još uvijek živjeli ljudi kakvih je u Sarajevu bilo u neka davna vremena, možda prije četrdesetak, pedeset godina, ili još prije rata. Ti ljudi podsjećali su me na moj mrtvi rod i na one s kojima su bili bliski, a koje sam poznavao uglavnom samo sa sarajevskih grobalja. Na njih me, te moje rođake, podsjećala i zagrebačka arhitektura. Ili bi se to, možda, moglo reći: mikroarhitektura. Ruševni, iščezavajući detalji na zgradama, šupama, dvorištima i kioscima.

    U to su se vrijeme pust izlog i napušten lokal smatrali incidentom. Godine 1993, u vrijeme kada je prosječna plaća iznosila jedva koju stotinu njemačkih maraka, toga još nije bilo. Zagreb je bio živ, i u tim se izlozima nešto zbivalo. Smisao izloga nije u trgovini i obrtu, koji će zahvaljujući izlogu bolje funkcionirati. Smisao izloga je u protočnosti gradskih ulica i trgova. Tamo gdje nema izloga, ili gdje su izlozi pusti i slijepi, nikakvog života neće biti. Ljudi se tim ulicama više ne kreću. Možda se u njima parkiraju, i onda bježe dalje, migriraju tamo gdje su izlozi živi. Iz današnje perspektive taj Britanski trg iz sredine devedesetih bio je nepojamno živ, prisutan, fluentan, pulsirajući. Kada bih se spustio do Ilice, neodlučan hoću li lijevo, pa prema gradu, ili desno, do Kinoteke, zurio bih u izlog iličkog poplunara (iliti, mojim zavičajnim jezikom, jorgandžije), koji je šio raskošne, dvorske i kraljevske poplune, za zime i hladnoće, kojih više nije bilo. A onda bih, ipak, okrenuo prema nekadašnjem Trgu Republike. U to vrijeme je, bez obzira na sav pritisak kolektiviteta i vladajućeg režima, te svu tu neobjašnjivu hrvatsku potrebu za autolobotomijom, još uvijek živa bila dvojnost u nazivlju. Pa su postojali trenuci i konteksti u kojima bi se Trg bana Jelačića prozvao Trgom Republike, a odmah zatim Jelačić placom. Premda ga se, uglavnom, kao i danas prozivalo Trgom. The Trgom.

    U sljedećih pet godina promijenio sam dvije podstanarske adrese. Najprije sam se selio u Kranjčevićevu 11, u sumnjivu i obezličenu novogradnju preko puta stadiona. Kroz prozor sam mogao gledati utakmice, ali to me najednom nije zanimalo. Nisam prežalio onaj čudesni stan u Kukuljevićevoj. U blizini je bio lokal Nikole Dragaša, slavnog kuglača, i bila je Concorija. Kranjčevićeva je bila, kao i danas, mrtva, prolazna ulica, ali s vrlo sadržajnom Tratinskom za leđima, i s famoznom Trešnjevkom. Po Trešnjevci sam šetao psa. Dugo sam hodao, i uživao u tom još uvijek vrlo živom svijetu obiteljskih prizemnica i katnica, koji je dijelom podsjećao na fragmente Ilidže. Ljepota Trešnjevke bila je u njenoj neuklopivosti u središte Zagreba. Centar ovog grada je, u njegovim najboljim trenucima, i prije nego što ga je počeo pustošiti taj strašni uragan preudotranzicije, sačinjen od više međusobno suprotstavljenih cjelina, koje hodač doživljava kao zasebne mikrogradove. Njihova dezintegriranost i razdvojenost čini posebnu ljepotu Zagreba. No, i tu je, na Trešnjevki, bez obzira na sve te uličice obiteljskih kuća i na ostatke već uništene industrije, sve bilo prepuno izloga. Veličanstvena je tih godina bila Trešnjevačka tržnica. Oko nje je vrvjelo malim zanatskim dućanima i trgovinama. Tu su svoje izloge imali i soboslikari, moleri, pituri, pa vodoinstalateri, električari, radio i televizijski mehaničari, keramičari… Svakog je čuda bilo na Trešnjevci, ali mi svejedno nije bilo mrsko kad sam se selio iz Kranjčevićeve. Nova, ružna kuća, sumnjiv lift, tijesno stubište, niski stropovi, jeziva arhitektura s kraja osamdesetih i početka devedesetih, sav jad privatne inicijative u domaćoj stanogradnji. Tako je to izgledalo.

    Potom sam, kratko, stanovao u Vrbanićevoj 2. Svidjela mi se Zvonimirova ulica, koju te 1997. nitko više nije zvao Socka iliti Socijalističke revolucije, ali najviše slastičarnica Jakšić. Bile su tu sjajne paštetice sa sirom. To je ono što se danas naziva – trokuti sa sirom. Ali u to vrijeme je u slastičarnici Jakšić još uvijek bilo osoblje koje je znalo prava imena stvari.

    Zvonimirova je, od Džamije prema istoku, najstarija zagrebačka avenijica. Arhitektonski vrlo sređena, s onom zlosretnom crkvom Majke Božje Lurdske, koju je započeo graditi genijalni Jože Plečnik, ali se onda, avaj, odustalo od njegova projekta, pa je sagrađeno nešto što u dalekoj slutnji samo podsjeća na Plečnika. Ali svejedno sam je tih mjeseci zavolio, pa sam znao unutra i ući, tražeći majstorove tragove.

    Vrbanićeva će biti moja posljednja starozagrebačka adresa. Početkom 1998. munjevito se selim na Savicu. Adrese se više ne sjećam. Premda sam još uvijek sa sjeverne strane Save, težim k Novom Zagrebu. Naselje je lijepo. Kupio sam role, pa se rolam niz cijelo naselje, koristim davno stečene klizačke vještine, i uživam u urednosti socijalističkog urbanizma. Na Savici, međutim, nema izloga. I to je ono zbog čega ljudi vjeruju da su ovakva naselja ustvari samo spavaonice radnoga naroda, koji negdje drugdje odlazi u život. Dijelom, u ono vrijeme to je istina. Od života na Savici pamtim još prozor prema nasipu i rijeci, i te spektakularne jesenje savske magle. Pamtim kako sam jednoga jutra na parkiralištu ispod nasipa ugledao šleper na čijoj je ceradi krupnim slovima pisalo Braunau am Inn.

    Od ljeta 1998. živio sam u Travnom, u Kopernikovoj na broju pet, trinaesti kat. Pet godina kasnije, početkom studenog 2003. kupio sam stan u Zapruđu, na vrhu jednoga od onih Jelinekovih tornjeva, usred mračne džungle onodobnog Bundeka. Sljedećih godina, prije nego što Bundek pretvore u ružni ćelavi park nekoga balkanskog Chicaga, budile su me, kao da sam u Amazoniji, tisuće hiljada ptica, i čudan vonj močvare. Pet godina kasnije veći dio godine već sam provodio na selu, dvadesetak kilometara od Zagreba, sasvim distanciran od svakog urbaniteta i u potpunom muku vukomeričkih noći, koji razbiju tek huk uznemirene sove i daleki lavež psa.

    Ali i tada, kada zapravo odem iz Zagreba i počnem mu se svakodnevno vraćati kao dnevni migrant, kao radni čovjek na vječnom proputovanju, ostat ću najčvršće vezan za Novi Zagreb, i njegovu neusporedivu, teško objašnjivu ljepotu i eleganciju, koja već skoro pedesetak godina ostaje neotkrivena. Novi Zagreb najeuropskiji je i najsvjetskiji fragment moderne Hrvatske. Fantastična armiranobetonska skulptura, koja po obodima sve više obrasta u zelenilo. Ništa u gradu nije tako neutješno lijepo kao armirani beton usred zelenila. A izlozi? Ne, u Novom Zagrebu gotovo da i nema izloga. Oni koji su ga zamišljali imali su ponešto arhaičniju, skoro da bih rekao antičku ili srednjovjekovnu viziju grada. Novi Zagreb njegovi su urbanisti i arhitekti zamišljali preko trgova, projektiranih i neprojektiranih, samorodnih. Usred Mamutice je trg, dječja igrališta su redom trgovi, cijela je Sloboština okupljena oko jednoga velikog i nekoliko manjih trgova, Utrinska tržnica je trg… U novom mileniju niču veliki trgovački centri, najmarkantniji je i socijalno najvažniji Avenue Mall, gradi se Muzej suvremene umjetnosti – koji, istina, slabo funkcionira kao živa kulturna institucija, ali je izvanredan skejterski poligon – i stvaraju se, više sretnim slučajem, nego po planu, preduvjeti novoga grada. S modom rekreativnog trčanja i zahvaljujući ukućanima psima oživljava, s obje strane rijeke, i nasip, preko kojeg se, kao preko carine ili malte, životom ljudi povezuju dva Zagreba. Onaj koji ostaje bez izloga i ovaj koji se uči živjeti na trgovima.

    Iz starog sam Zagreba želio otići, jer se svo vrijeme mog života u njemu smanjivao i nestajao. Kada sam 1993. došao, funkcionalni centar grada prostirao se skoro od Maksimira, pa sve do Trga Francuske revolucije. Danas, Zagreb se skupio i smanjio na Trg bana Jelačića, Bogovićevu, Cvjetni plac i Ilicu, ali samo do Frankopanske. Sve drugo je mrtvo, sve drugo tretira se kao da je izvan centra grada. U ulicama južno od Tesline gotovo da nema izloga. Kao ni istočno od Petrinjske. Nema ih, uostalom, ni u Petrinjskoj. Pred očima nam već dvadeset godina umire grad. Cijene najamnine svemirski su skupe. Lokali se, navodno, dilaju rodijacima, zemljacima i mafijaškim partnerima. Na elitnim lokacijama niču izlozi ekstremističnih navijačkih skupina, kojima je gradonačelnik ni za kakve novce iznajmio prostor. Nestaju posljednji obućari i krojači, oni koji su popravljali cipele i skraćivali hlače. Iščezava stari Zagreb, onaj zbog kojeg sam i došao. Ili onaj zbog kojeg sam se zadržao tu, jer se ticao mog roda. Ali novi se ne pojavljuje. Ako taj novi Zagreb nije u onim montažnim drvenim kućercima i na tezgama čije će unajmljivanje obična čovjeka skuplje doći nego u Londonu i Chicagu. Nije, jer ne može to biti grad. Kao što grad ne može biti Advent u Zagrebu, ta monstruozna kobasičarsko-knedlarska manifestacija, koja je na um pala nekome bez pameti i bez grada u memoriji, čiji je stvarni cilj da se na crno ugrabi što veća lova. Zagreb su ubili, pretvorivši ga u metaforu. Zagreb je za sve kriv! Zagreb se gradi i bogati, dok ostatak Hrvatske hropće u jadu i u siromaštvu! Zagreb je tup i bezosjećajan! Zagreb ne razumije! Stvarni grad ne može izdržati toliko metafora, metonimija. Ubi ga, nesretnika, sva ta sinegdohalnost. Ionako je Zagreb osjetljivo čeljade, feminizirano u svojoj muškoj duši, fragmentirano i sačinjeno od dijelova koji međusobno ne komuniciraju, ali svejedno čine cjelinu.

    Potresi iz ožujka i prosinca 2020. nisu urušili taj lijepi mali grad, koji ne razumiju njegovi preostali vladari i upravljači, a oni koji ga grade i razgrađuju, to čine kao obijesni i ne baš jako pametni dječaci. Nisu Zagreb urušili potresi, nego upravo takvi koji su unutar starih austrougarskih građevina nerazumno rušili i pregrađivali, ili su u starim građevinama podizali mahnite armiranobetonske konstrukcije, koje su, već same po sebi, nagrđivale i u opasnost dovodile taj krhki i osjetljivi cigleni svijet. Pa su onda, ti isti nerazumni ljudi, stvarali privid turističkog grada i nacionalne metropole, u nebo su dizali cijene najma, koje zatim nitko nije mogao plaćati. Tako su se praznili izlozi, tako su nestajali zagrebački obrtnici, i tako se ono malo preostalog grada sve više povlačilo prema središtu. Za to vrijeme, odmah iza fasada iličkih i vlaškouličanskih zgrada, pa u Tkalčićevoj, tojest u Kožarskoj, iza tog praznog i prijetećeg sjaja, od po nekoliko tisuća eura po kvadratu, u onim dvorišnim izbama živjela je i umirala nepojmljiva sirotinja, onakva kakve nema ni na Baniji, ni u Krležinoj mašti, ni u najmračnijim zagrebačkim noćnim morama. Onako kako su propadala njihova pluća, jetre i bubrezi, tako je u posljednjih trideset godina propadao i grad. Potres mu ništa, baš ništa nije učinio, osim što je to propadanje učinio vidljivim i u biti nepopravljivim. Nestalo je sasvim i do kraja tog mog Zagreba, o kojem sam mislio u ljeto 1993. Rastvorila se njegova živa utroba, i sad ju zaprepašteni gledamo na onim zabatnim zidovima, koji se od vrha urušavaju, i na onoj štukaturi, koja zauvijek nestaje s ljepših zagrebačkih fasada. Netko je za ovu propast kriv. Netko, a ne potres.

    Do suza sam ovaj grad zavolio u posljednjih nekoliko mjeseci, pješačeći po njegovom središtu, a onda i po njegovim rubovima. U toj urušenosti, u tom raspadu, Zagreb je u potpunosti demetaforiziran. Neukusno bi danas bilo reći da je Zagreb nekome za nešto kriv. Ili da je Zagreb rekao ovo, da je Zagreb rekao ono. Ostale su samo te kuće, koje bi divlji investitori rušili, onako zvjerski kako ih je pod Karamarkovim policijskim pendrekom rušio Horvatinčić, da bi na njihovom mjestu izgradili nakaze vlastitih duša. Je li to taj kapitalizam? Ne bih rekao da jest, jer kapitalizam je i u Wroclawu, Krakowu, Pragu, pa Wroclaw, Krakow i Prag, s potresom ili bez potresa, ne izgledaju kao Zagreb. Kapitalizam u načelu nema ništa protiv memorije, kao ni protiv izloga. I odgovara mu da iznutra raste, a ne da se smanjuje. S memorijom imaju problema samo ljudi koji bi da sakriju nešto čega se gradovi ili ljudi sjećaju. Ili, jezikom kapitalizma rečeno: ljudi koji bi se bogatili na općem zaboravu. To su oni knedlari i kobasičari iz montažnih drvenih kućica, koji u tren oka nestaju nakon velike pljačke.

    Miljenko Jergović 11. 02. 2021.

    monsieur herr gospodin

    mit verlaub
    madame
    ward schon zu staub

    dommage
    dommage
    mais pas blamage

    c’est la vie
    madame
    n’est-ce pas

    la vie
    madame
    a Vi

    a sada Vi

    Rainer Strobelt 10. 02. 2021.

    Doktor Živago

    Imaginarni prijatelj/85

     

    Boris Pasternak dugo je tragao za njegovim imenom. Već je započeo pisati roman, imena su se mijenjala i nijedno nije bilo dobro, sve dok, priča tako kaže, pisac nije slučajno na ulici naišao na okruglu metalnu pločicu s autografom davnog industrijalca iz predsovjetske ere: Živago. Ime je to za junaka nepoznatog porijekla. Ne zna se iz koje klase potiče, koje su vjere bili njegovi, koje narodnosti. Po zanimanju je liječnik – vrlo sličan liječnicima u Antona Pavloviča Čehova, dobar, blag i distanciran od svijeta – zaljubljive je naravi, starinskih manira, nepripadajućih revolucionarnom dobu u kojem živi. I što je, možda, najvažnije: Živago je pjesnik. U drugome dijelu romana tiskane su njegove pjesme, koje su među najboljim što ih je pjesnik Pasternak napisao.

    Možda je doktor Živago usavršeno utjelovljenje samoga pisca. Naime, i Pasternak je imao nečega od njegove distanciranosti, bezazlenosti i romantike, što ga je u nevoljna doba Staljinove diktature spašavalo nevolja, logora i smrti. Iako se družio s onima koji će nestati u Gulagu, sa skoro cijelom generacijom najvažnijih sovjetskih pjesnika i romanopisaca, Pasternak ne samo što je ostao praktično neokrznut, nego je telefonirao Staljinu pokušavajući se založiti za prijatelja. Stoga je zanimljivo čitati roman o doktoru Živagu kao svojevrsnu piščevu duhovnu autobiografiju i emocionalno razotkrivanje.

    U naslovu romana igra je riječi: na staroslavenskom doktor Živago skoro da je doktor Života, doktor Živoga. Živago je pomalo Hamlet, jer živi u vremenu koje je iskočilo iz zgloba, pomalo je Faust, ali je većim dijelom, zapravo, neusporediv. Njegov vitalizam i elementarna životna vedrina kontrapunkt su epohe: sve oko njega je drukčije od njega.

    Ubrzo nakon Pasternakove Nobelove nagrade, koja je neugodno odjeknula u Sovjetskom Savezu, toliko neugodno da je pisac bio primoran da odbije priznanje, David Lean je u britanskoj produkciji snimio film s Omarom Šarifom u naslovnoj ulozi. Slojevita romaneskna priča svedena je na ljubavni spektakl s puno snijega i pomalo suza, koji će vidjeti milijuni gledatelje širom svijeta. I kako to ponekad biva, krinka Omara Šarifa trajno je prekrila lice doktora Živaga, koje će, možda, ugledati još samo oni sretnici koji uspiju prije pročitati roman nego što vide film.

    Onaj stvarni Živago živi vođen osjećajem liječničke dužnosti i osobne časti, ispunjen blagošću i milinom kakvi se ponekad zgode u onih lijepih i pametnih ljudi, koji imaju neki izrazit dar, a lišeni su svake potrebe da vladaju ovim svijetom. I to je, zapravo, ono najbolje u Pasternakovom romanu: junak od čiste dobrote. Možda i posljednja takva narav u književnoj povijesti.

    Miljenko Jergović 10. 02. 2021.

    Stipo Bilan

    (odlomak iz romana “Na Vrbasu tekija”)

     

    1. Stipo Bilan

     

    Stipo Bilan prođe okrenut desnom stranom, tako da fra Josip sa svoga bolesničkog ležaja vidi prazan rukav kaputa s te strane. Bilan je u ratu ostao bez desne šake do iznad zapešća. Taj događaj ga je obilježio za cijeli život. I, sada, dok prolazi pored njega, kao da to pokazuje. U jesen 1944. godine neoprezno je, iz obijesti, aktivirao upaljač mine koji su on i jedan njegov suborac pronašli na mjestu gdje se mjesec-dva ranije nalazila ustaška bitnica koja se povukla naglo i u neredu. U njega je ušla neka snaga, činilo mu se da može sve. Rat, u kojem se svojim poletom i hrabrošću istaknuo mimo većine drugih, bliži se kraju. Lijepa i svijetla budućnost nije više daleki san, već se čini da je tu, nadohvat ruke. Podigao je upaljač i držao ga jedno vrijeme na dlanu. Tada se dogodilo nešto neočekivano: munjevito mu je prošla kroz glavu jedna druga misao, nešto o čemu nikad ranije nije razmišljao, pomislio je kako život nikad ne ispuni naša očekivanja, kako sve to što mu se događa podsjeća na san, i kako će se u jednom trenutku probuditi u mračnoj i negrijanog stolarskoj radionici s otvorenim Marxovim Kapitalom na prsima, i da rat tek treba da počne. Stisnuo je dlanom upaljač, poput ljudi koji nekom sličnom gestom provjeravaju jesu li budni, prkoseći na taj način sudbini. 

    Bilan je rođen u siječnju 1922. godine u Baščelucima. Već sa sedamnaest godina, u vrijeme dok je izučavao stolarski zanat, primljen je u Komunističku partiju. Nekoliko mjeseci prije toga, kao čin svojevrsne inicijacije, dobio je na čitanje prvi tom Marxova Kapitala. Poslao mu ga je Jusuf Filipović, jajački advokat i komunista, preko jednog Bilanova prijatelja koji je radio kao pomoćnik u Filipovićevoj advokatskoj kancelariji.

    Malo je od toga što je čitao u potpunosti razumio. Međutim, sa svakom pročitanom stranicom raste u njemu osjećaj da je postojeći svijet nepravedan i da ga po svaku cijenu treba mijenjati. Za mnoge pojmove iz Kapitala tada je prvi puta čuo. Bez obzira na to, čita tekst pomno i pažljivo, ne preskačući niti jednu rečenicu, s vojničkom revnošću i s istom onom priležnošću kojom je nekad u djetinjstvu učio na pamet prve molitve. Iako je po prirodi bio samouvjeren i odvažan, ta knjiga mu ulijeva neko dodatno samopouzdanje. Čini mu se da se iza tih nerazumljivih rečenica krije neka velika istina koju svjetski moćnici po svaku cijenu žele sakriti od obespravljenih radnika, i da će to biti iskra koja će zapaliti plamen revolucije.

    A onda je došao rat, koji se iz dana u dan zahuktavao. Prve ratne godine, početkom jeseni, iz Varcara pristižu u Jajce banjalučkom cestom izbjeglice, uglavnom muslimani, ali ima tu i katolika, uglavnom djece koju su roditelji poslali s poznanicima muslimanima kod rodbine u Jajce. Stipo Bilan je već ranije pobjegao prema Jezeru i Šipovu, jer su se očekivala hapšenja komunista. Tu su ga vidjeli neki Jajčani koji su tih dana nekim poslom prolazili kroz Šipovo. U to vrijeme javljaju se prve nesuglasice između partizana i četničkih jedinica koje niču po pravoslavnim mjestima kao odgovor na sve jači ustaški teror. U okolici Varcara djeluje neki Uroš Drenović. Skuplja vojsku, ali uporno izbjegava sukobe s ustašama i Nijemcima. Partizanska komanda poslala je Stipu Bilana i još dvojicu partizana na pregovore s njim, da dogovore zajedničke akcije protiv ustaša. Međutim, čim su stigli, Drenovićevi ljudi su ih razoružali i zatvorili u napuštenu staju u blizini, oko koje su postavili naoružane straže. Bila je to najduža noć u Bilanovu životu. Izvana dopire pjesma i galama raspomamljenih i pijanih seljaka koje je Drenović skupio s koca i konopca po varcarskim selima. Uokolo gore vatre čiji se odsjaj nazire kroz tijesnu kidonicu ili kroz pukotine između rasušenih dasaka. Kako noć traje, vatre se jedna po jedna gase. Ponekad do njih dopre vika i prijetnje koji su upućeni njima. Njih trojica spavaju na smjene. Odlučili su, ukoliko dođu po njih, pružiti otpor. Bilan je pronašao u staji odbačene drvene vile s polomljenim parošcima i stalno ih drži nadomak ruke. 

    Ujutro, pred zoru, izvana se najprije začulo nekoliko pucnjeva, pa komešanje.

    “Gdje su!?” dere se neko. “Sve ću vas pobit!” 

    Prepoznali su glas Sime Šolaje, njihova suborca iz Janja.

    Ubrzo su ih pustili, vrativši im prije toga oduzeto oružje.

    Već u srpnju i kolovozu 1941. godine počinju hapšenja po Jajcu. Ustaška policija nekoliko je puta pretraživala roditeljsku kuću Bilanovih. Tih dana u posjetu samostanu došao je ustaški satnik Ivo Herenčić. Najavljuje hapšenje svih onih čiji je neki član obitelji pobjegao u šumu. Spominje i Bilane. Ubrzo je uhapšen Stipin mlađi brat Zvonko, trgovački pomoćnik, skupa s još desetak mladića optuženih za suradnju s partizanima. Pušteni su nekoliko dana kasnije.

    Međutim, sljedeće godine, u jesen 1942. godine, ustaše su uhapsile Bilanovu majku Anu i zatvorili je u jajačku Medvjed kulu, u kojoj se nalazio ustaški zatvor. Fra Josip ju je sljedeći dan posjetio. Donio joj je pogaču, malu ćasu napunjenu pekmezom od šljiva i nekoliko jabuka. Zajedno s Anom Bilan u Medvjed kuli bile su zatvorene tri pravoslavne djevojčice iz Jezera. Bile su uplakane, iscrpljene i nasmrt preplašene. Ana je dala svakoj po jabuku, a zatim razlomila pogaču na četiri dijela. Jele su u tišini. Fra Josipu se ta slika urezala duboko u pamćenje, kao simbol onog najtragičnijeg što rat nosi sa sobom.

    Odatle je prebačena u Sarajevo, u zatvor koji je bio pod upravom Gestapoa. Fra Josip se kasnije raspitivao za djevojčice koje su bile zatvorene skupa s njom, ali mu nitko nije znao reći što se s njima dogodilo. 

    Nekoliko dana nakon što je Ana Bilan otpremljena u Sarajevo, ustaše su uhapsile i odvele u nepoznato Zvonku Bilana. Nikad se više ništa nije čulo za njega, dok je Ana dva mjeseca kasnije razmijenjena za nekog njemačkog oficira kojega su u zarobljeništvu držali krajiški partizani.

    Mjesec dana prije hapšenja, Ana Bilan donijela je u samostan vrijedno ulje na platnu nepoznatog talijanskog majstora na kojemu je bila naslikana Madona. Predala ga je fra Josipu na čuvanje. Ta slika je više od stotinu godina bila u vlasništvu Bilanovih. Ostala je u samostanu do kraja rata, a zatim im je vraćena.

    Za razliku od fra Bone Ostojića, Stipo Bilan je pronašao idealnu mjeru između dvije krajnosti koje je živio, živeći istovremeno nesputano u oba svijeta s kojima je bio neraskidivo povezan: sa svijetom ideja, onih komunističkih, u koje nikad nije prestao vjerovati, i u bosansko-katoličkom svijetu kojemu je pripadao. U listopadu 1942. godine Bilan se, iako komunist, vjenčao u samostanskoj crkvi s Katicom August, Jajčankom i članicom Komunističke partije. Vjenčao ih je fra Bono Ostojić. Mladenci su se prije toga, kako su to nalagali stoljetni običaji u Bosni, ispovjedili i pričestili. Oboje mladenaca potjecali su iz pobožnih obitelji, i oboje je igrom slučaja krstio fra Josip.

    U listopadu 1944. godine, fra Josip se sastao sa Stipom Bilanom u kafani kod Jožike Lajoša. Bilan je bio na bolovanju, jer mu je nekoliko dana ranije amputirana šaka desne ruke. 

    Bilan mu najprije priča o događajima oko Drvara iz svibnja mjeseca te godine. Priča oduševljeno i s nekom razoružavajućom prostodušnošću, iako trpi velike bolove. U to je vrijeme imao dvadeset i dvije godine i neobično je zreo za svoje godine. 

    Rano ujutro 25. svibnja pitomci Više oficirske škole, među kojima je bio i Stipo Bilan, nakon jutarnje gimnastike zaputili su se u šumu gdje su ih ruski instruktori obučavali čitanju terenskih karata. Sa sobom nisu ponijeli ništa od oružja. U to vrijeme u Drvaru, u dubini oslobođene teritorije, nalazio se Tito zajedno s kompletnim partizanskim vrhom, britanska misija koju je predvodio Randolph Churchill, sin britanskog premijera, i članovi brojne ruske vojne misije. 

    Na nebu iznad Drvara najednom se pojavila eskadrila štuka1 Najprije su kružili nebom, a zatim se obrušili na centar grada. Nakon štuka pojavili su se transportni junkersi2 s jedrilicama u niskom letu. Na vratima junkersa vidjeli su se načičkani padobranci. Najprije se snašao Stipo Bilan. Otrčao je u grad po svoju automatsku pušku i odmah se zaputio prema pećini koja se nalazila u okolici grada u kojoj se skrivao Tito. Zauzeo je položaj ispred nje. Padobranci su se zaputili odmah prema pećini. Najprije su se pojavila dvojica padobranaca i vodič u civilu. Bilan ih je sve trojicu ustrijelio. Za to vrijeme Tito i njegovi najbliži saradnici povukli su se dublje u šumu i tu čekali rasplet događaja.

    Bilan je znao za partizanski flak3 koji se nalazio skriven iznad pećine. Posada flaka se razbježala uslijed mitraljiranja. Bilan ih je pronašao i natjerao ih da gađaju zrakoplove. Oborili su dvije jedrilice što se kasnije pokazalo presudnim, jer je to izgleda kod Nijemaca stvorilo pomutnju. Najvjerojatnije da je u jednoj od tih jedrilica bila smještena njemačka komanda.

    Borbe po gradu i okolici trajale su cijeli dan. Nijemci su se predvečer povukli u groblje i odatle se grčevito branili. U pomoć partizanima pritekla je u međuvremenu i jedna lička brigada. Borbe su trajale cijelu noć, a ujutro su se rijetki preživjeli Nijemci predali.   

    Zatim mu priča o boli koja ga je promijenila. Tada se smrkne i lice kao da mu najednom postane mnogo starije i zrelije. Priča mu kako je na glup način ostao bez šake, a zatim o boli, ne onoj od eksplozije, već o boli koja je uslijedila kasnije, kad su mu amputirali unakaženi dio šake. Ta bol i onaj osjećaj koji ga je preplavio trenutak prije nego što je aktivirao upaljač zauvijek su ga promijenili. Kao da je u njemu nešto na trenutak zamrlo, neka nada, ili vjera u budućnost.

    Kad je završio rat, Tito je pozvao Stipu Bilana u Beograd i postavio ga za svoga ađutanta. Vijest o tome brzo se pročula u Jajcu. Fra Josip je nekako u isto vrijeme izabran za  provincijala Bosne Srebrene. 

    Nasilje i progoni svećenika ne prestaju. Pada odluka da se ide u Beograd, direktno kod Tita. Prijem nije bilo nimalo lako dogovoriti. Ipak su uspjeli u tome. Presudnu ulogu odigrao je Stipo Bilan.

    Uslijedile su pripreme. Fra Josip u dogovoru s odabranim članovima Provincije priprema govor u kojem će izložiti ono najvažnije za kakvu-takvu budućnost zajednice. U igri je sve, i fra Josip osjeća strašan teret na svojim leđima. Najvažnije je školstvo, da se povrati dio oduzetog prostora u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i u drugim samostanima; da se Franjevačkoj gimnaziji u Visokom i Franjevačkoj teologiji u Sarajevu prizna pravo javnosti, te da se franjevci koji su u zatvoru oslobode i da se obustave sudski procesi koji se trenutno vode protiv svećenika.

    Krenuli su iz Sarajeva 20. rujna, a prijem kod Tita bio je zakazan tri dana kasnije. Uz fra Josipa, provincijala, u franjevačkoj delegaciji nalazili su se još fra Većeslav Vlajić, kustos provincije, definitor fra Bono Ostojić, fra Karlo Karin, rektor Franjevačke teologije, i fra Rastko Drljić, direktor franjevačkog srednjoškolskog sjemeništa u Visokom. 

    Fra Josip je tada prvi puta u životu stigao u Beograd pomiješanih osjećaja. Miješali su se tu radost, jer je na neki poseban način zavolio taj grad, i strepnja, osjećaj koji je možda bio najbliži onome što su osjećali fratri u turska vremena, kad bi otišli u Carigrad isposlovati kakav ferman ili braniti se od zlonamjernih optužbi. Radilo se o strahu da neće uspješno završiti posao zbog kojega su došli, što je fra Josipa sapinjalo i izazivalo mu grč u želucu. Čini mu se kako se tu, u Beogradu, odvija završni čin velike fratarske drame, koja je započela u Bosni, i tu stoljećima trajala, a da je njemu dodijeljena uloga glavnog tragičnog lika. Drame koja je započela pet stoljeća ranije, kad je fra Anđeo Zvizdović, koji je bio u mnogo nepovoljnijem položaju od njega, izišao pred sultana tražeći mjesto pod suncem za sebe i one kojima je bio na čelu. Isti strah je, pretpostavljao je, mučio tada i fra Anđela, uz strah za vlastiti život. On nije, barem, imao tu vrstu straha, ali imala su ga mnoga njegova subraća, poput fra Ljube Hrgića, koji su trunuli po tamnicama i čija je sudbina bila krajnje neizvjesna. 

    Međutim, svijet više nije jednostavan kao u turska vremena. Fra Josip je znao da je zajednica mnogo puta bila u težem i bezizlaznijem položaju, ali je tada ipak postojala neka nada koja ih je držala. Na njeno mjesto nastupila je strepnja i neizvjesnost. Fra Josipu je tek kasnije postalo jasno, bez obzira na djelomičan uspjeh njihove beogradske misije, da je sve ono što su činili i čemu su se nadali bilo iznad bosanske fratarske povijesti koja se nepovratno ulila u rijeku veće, općeljudske, u kojoj više ne postoji pandan svemoćnom El-Fatihu ili Josipu Brozu Titu koji jednom velikodušnom gestom mogu posložiti stvari u njihovu univerzumu. Ta su vremena zauvijek prošla i nastupila su neka druga.

    Kad je fra Josip sa svojom delegacijom ušao u predsoblje Maršalata, dočekao ih je nasmijani Stipo Bilan. Na njemu je nova i blještava uniforma. Bilan najednom priđe zbunjenom fra Josipu, prigne se na jedno koljeno i poljubi mu ruku na način na koji je to činio u vrijeme dok je bio dječak. Fra Josip se preplašeno prene, pogleda zbunjeno oko sebe i kaže:

    “Neka, Stipo, nisi trebao, nezgodno je…”

    Bilan se smješka i hrabri ga.

    “Bit će dobro”, kaže mu.

    Posljednji fra Josipov susret sa Stipom Bilanom dogodio se  nekoliko godina ranije. Bilan je iznenada navratio u samostan i potražio fra Josipa. U to je vrijeme bio kotarski predstojnik, utjecajan i moćan. Sjeli su u blagovaonicu samostana, uz kavu i rakiju. Propao i otežao, Bilan više nije ni sjena onog veselog i odlučnog mladića kakvog ga se sjećao. Priča sporo i ravno, ničim se posebno ne oduševljavajući. U gradu se već duže vrijeme šuška kako Bilan mnogo i neumjereno pije. Na njegovu licu sada je izraz sličan onom koji je imao kad je za vrijeme rata pričao fra Josipu o boli koju je osjetio kad su mu amputirali šaku. 

    Priča mu zatim o bugojanskim i šipovačkim lovištima, nadugo i naširoko, pa o malom tetrijebu za kojega se više ne zna pouzdano živi li u bosanskim šumama ili je istrijebljen. Sav je u tome. I u tim trenucima kao da se nakratko promijeni. Na licu mu se ukažu tragovi nekadašnjeg oduševljenja i vjere, a sjene se povuku. Podsjeti na trenutak na onog veselog mladića kakav je nekad bio. Priča kako planira dovesti Tita u lov na medvjede u šume iznad Bugojna.4 Ta ideja zaokuplja svu njegovu pažnju. Čini se kako su to i rakija Bilanova jedina brana od boli koju je osjetio u jesen 1944., od koje bježi već dvadeset godina. To nije došlo odjedanput: svijest o tome što mu se tada dogodilo sazrijevala je u njemu godinama i ispotiha ga trovala. 

    Kad Stipo Bilan ode, fra Josip zapadne u neko mračno raspoloženje. Nikoga više ne očekuje. Razmišlja zatim o licima koja su došla i prošla. Najednom mu se učini da među njima nema velike razlike, da su svi oni na određeni način slični, da se svaki od njih nosi ili se nosio s nekom svojom mukom koja ga truje i izjeda. I da se sav ljudski život u jednom trenutku svede na bijeg od boli koja nas kad-tad sustigne.

     

    1. Epilog

     

    Vani je pala noć. Na samostan se spustila teška i svečana tišina, i čini se kako više ničega nema; ni samostana niti riječne obale na kojoj leži, a niti te sobe u kojoj fra Josip boravi i čeka kraj. Kao da je nekim čudom svega nestalo, da je od svega što postoji preostala samo ta tišina koja je sve prekrila i površila. U tom nijemom, posustalom svetu postoje dvije vrste zvukova, oni izvanjski, glasna dozivanja ili škripa snijega pod nogama rijetkih prolaznika, i oni koji povremeno dopiru iznutra, s hodnika ili iz prizemlja, najčešće udaljeni glasovi ili tvrdi, puni koraci koji se udaljavaju ili prilaze. Ti unutarnji zvukovi svemu daju privid života koji se u jednom trenutku zaustavi, pa se onda najednom pokrene. Samostan u tim trenucima kao da oživi. To potraje jedno vrijeme, pa se onda sve umiri, iznenada, na isti način kako je i došlo.

    Fra Josip otvori oči. Sobu su naselile večernje sjene. Njeni udaljeni dijelovi su u mraku, a linije ćoškova iz časa u čas gube na oštrini. Na slikama koje vise po zidovima ništa se više ne nazire; tamna paučina koja preuzima sobu obrisala je boje i oblike s njih i dala im neki zagonetan i prijeteći izgled. Nikoga od njegovih posjetitelja više nema; svi su otišli. Pridigne se na lakte i pogleda kroz prozor. S te udaljenosti vidi se tamna ploha u kojoj nejasno nazire vlastiti odraz. Fra Josip primakne lice bliže, sve dok vrškom nosa ne dotakne hladnu površinu stakla. Sada njegov pogled nesmetano prolazi kroz sve gušći mrak koji je prigušio bjelinu, a u tami koja se spustila na grad nazire se tek nejasno i sablasno bjelasanje snijega. U lijevom kutku prozora, jedna do druge, vide se dvije žmirkave i razlivene mrlje svjetlosti koje podsjećaju na udaljene zvijezde.

    Ostane tako jedno vrijeme. U tim trenucima podsjeća na dječaka koji stoji uz prozor negrijane sobe i vlastitim dahom odleđuje šare inja sa zaleđenog stakla, pa onda dugo zuri kroz nastalo okno, sve dok ga hladni zimski zrak izvana ponovo ne zaledi i zatvori. To traje sve dotle dok mu trnci ne prostruje damarima, a ruke odrvene. Tada se spusti na krevet, sklopi oči, pa onda, iako zna da su svi njegovi posjetitelji davno otišli, čeka da se iz tame pred njim nekim čudom pojavi neko poznato lice i započne razgovor.

     

    1 Štuka je zrakoplov tipa Junkers JU 87. Naziv “štuka” je akronim od “Sturzkampfflugzeug”: obrušivač, strovalnik, strmoglavi lovac, strmoglavi bombarder). Radi se o njemačkom borbenom zrakoplovu poznatom po svom obrušavanju na ciljeve. Prepoznatljiv je bio i po konstrukciji krila koja su s prednje strane izgledala kao krila galeba u letu.

    2 Zrakoplovi proizvedeni u tvornici Junkers Flugzeug und Motorenwerke AG koja se nalazila u mjestu Dessau.

    3 Flak, prema Flugabwehrkanone, protuzrakoplovni top.

    4 Stipo Bilan je 1969. godine, godinu dana nakon smrti fra Josipa Markušića, prvi put doveo Tita u Koprivnicu iznad Bugojna u lov na medvjede, što se pretvorilo u svojevrsni ritual.

    Josip Mlakić 09. 02. 2021.