Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Ker je vendar toliko knjig

    Življenje je zares postalo življenje šele takrat, ko je končalo med platnicami ene Josipovih knjig.

     

    Z Josipom Ostijem sva se zadnjič slišala spomladi. Poklical sem ga, da mu voščim za rojstni dan, na katerega me je prijazno spomnila tašča, in ga povprašam po zdravju. Vedel sem, da je zelo bolan, dolgo se je že boril z rakom, a moje vprašanje o tem, kako se počuti, je Josip malodane preslišal. Na hitro je zdrdral nekaj o metastazah, kemoterapijah ali operacijah, kakor da govori o odstranjevanju zobnega kamna, in mi začel pripovedovati o svojih knjigah. O tem, da ena pravkar izhaja pri Mladinski knjigi, druga pa je tik pred izidom pri založbi Pivec, vzneseno je govoril o tem, koliko dela ga še čaka, koliko knjig še mora napisati in trudil sem se, da bi si vse zapomnil, a bil sem sredi živalskega vrta, okoli mene so otroci navdušeno kazali lame in morske leve svojim mamam in očetom, Josipovih knjig pa je bilo za celo polico. Potem sva se na hitro dotaknila še trenutne realnosti in povedal mi je, da ga prijatelj Boris vabi na kolesarjenje, a da on vse to spremlja le od daleč, tako nekako je rekel, v smehu, da ima Boris izjemen talent za te stvari, on pa ne toliko, potem pa se je spet vrnil k svojim knjigam.

    Ko sva zaključila pogovor, s še eno prijazno izrečeno željo po ponovnem srečanju, ki se ne bo zgodilo, me je spreletelo, da ta najin pogovor, v katerem so bili rak v zadnjem stadiju, pandemija in veliki družbeni nemir le postranske teme pogovora o napisanih in nenapisanih knjigah, prav lepo opiše Josipa in njegov svet, svet, v katerem je življenje zares postalo življenje šele takrat, ko je končalo med platnicami ene Josipovih knjig. 

    Koliko je še ostalo takšnih svetov, sem se vprašal, ko sem izvedel, da je Josip umrl. Koliko je še velikih, vseobsegajočih knjižnih svetov, v katere so posrkani veliki pesniki in pisatelji? Ali so še sploh svetovi, v katerih, tako kot v Josipovem, obstajajo le knjige in njihovi avtorji, le pesmi in pesniki, kritiki in prevajalci, le tisto že ubesedeno in tisto še neubesedeno? Spomnil sem se Josipove knjige, stkane iz anekdot in spominov na prijatelje literate, in kako sem že takrat ob branju pomislil, da je nekaj romantičnega v tej njegovi popolni pogreznjenosti v literaturo, v njegovi zavezanosti pisateljem in pisanju. 

    Sam sem vselej pripadal zelo različnim svetovom, ali pa sem neprestano prehajal med njimi, a spomnim se, da so mi bili ti domala zaprti, a hkrati neskončno prostrani svetovi umetnikov, vselej privlačni, in da sem rad poslušal in bral o njih, da se na nek poseben način zavidal ljudem, za katere se mi je zdelo, da živijo izključno v svetu literature, gledališča ali filma. Spomnim se celo, da me je takrat, ko sem bral spomine legendarnega filmarja Petra Zobca in o tem, kako so filmarji živeli v zlatih filmskih časih, kako so romali z enega snemanja na drugega ali se ob večerih zbirali v Unionski kavarni, branju prežela neka čudna nostalgija za nedoživetim, neko hrepenenje za svetom, ki se mi je zdel v bistvu neresničen, skoraj pravljičen. 

    In tudi ko zdaj razmišljam o Josipu Ostiju, ko se v mislih vračam v njegovo hišo v Tomaju, ko ga gledam, kako hodi čez svoj kraški vrt, ali kako nas vodi do groba Srečka Kosovela v bližini, ko ga vidim med vsemi njegovimi knjigami, se mi zdi, kakor bi živel ujet v pesmi oziroma kakor bi bilo njegovo življenje scela izmišljeno in bi bil tudi on, ki sedi na vrtu in pripoveduje svoje zgodbe, le izmišljen, kakor bi bil le glavni junak zgodbe o človeku z vrtom, človeku obdanem s knjigami in duhom večno mladega pesnika. In tudi za najino prvo srečanje, ko sta še skupaj z Barbaro, ko sta torej Barbara in barbar prišla k nam v Piran, se mi zdi kot bi ga kdo napisal, tako prijetno se počutim, ko se v mislih znova posedem v njuno bližino, da se mi zdi, da sem v pripovedki. 

    In ko v mislih slišim Josipov glas, kako potuje med knjigami in kako ob tem preklaplja iz slovenščine v srbohrvaščino in nazaj v slovenščino – nikoli nisem vedel, v katerem jeziku govoriva midva, on slovenski Bosanec, jaz bosanski Slovenec, ali karkoli sva že bila – , me ima, da bi zaprl oči in ga poslušal. Tako poseben, mil glas je to, ki na koncu vedno reče, naj lepo pozdravim Tatjano, Jureta, Barbaro in otroka, sorodnike njegove Barbare iz Ljubljane in Pirana in zato tudi njegove sorodnike. 

    In potem slišim sebe, ko jim prenašam pozdrave in govorim, da moramo spet k Josipu v Tomaj, in slišim, kako mi nekdo v odgovor reče, da bomo šli. In potem vsi v mislih iščemo pravi trenutek za to pot. A še preden ga najdemo, mine leto, dve, tri, potem pride pandemija in gre, ali pa ne gre, kdo ve, in naposled Josip odide in meni se zdi, kakor bi nekdo zaključil zgodbo, tisto lepo zgodbo, za katero ti je žal, ko prideš do zadnje pike in si po tihem želiš, da bi bile pike tri in bi spodaj pisalo ‘Se nadaljuje’. 

    In tolažim se, da se takšna življenja kot je bilo Josipovo ne morejo končati, ker če življenje živiš v knjigah, potem v knjigah ostaneš živeti tudi po svoji smrti. Tolažim se, da je Josipova smrt enako neresnična, enako pravljična kot je bilo njegovo življenje. Tolažim se, da je smrt le še ena postranska stvar v njegovem življenju, ki ji ne velja nameniti odvečnih besed. Ker je vendar toliko knjig, o katerih se je bolj vredno pogovarjati.

     

    Goran Vojnović 04. 07. 2021.

    baba

    baba je stanovala u jednosobnom stanu
    uz prugu pored vagona s koksom
    susjeda Zija bi donijela jaja i krumpir s pazara
    pa bi se nakašljala ko da joj je sam čađavi đavo
    pljunuo u kafu
    baba pruža ruku
    u ruci joj kruh na kruhu mast i cukar
    na, kaže, izi, ovo ti je kripno
    hvala kažem a želudac se grči od očaja
    u limenom lavoru iskuhava prljave
    moje dokoljenke i gaće
    gledam s prozora vlakove što odlaze
    uz zvižduk ljetnih trava
    sličice svetaca otimam
    rubu ogledala
    kosu pokrivam šudarom
    umra i moj čovik
    oponašam babu
    dok kuhačom prevrće
    krumpir na luku

    mislila sam da baba nema zube
    jer se malo smije
    svi su govorili da sličimo nas dvije
    oči su joj modre ko skretničareva kapa
    slova sriče sporo
    a meni se žuri
    da trčim po tračnicama
    da se odselim
    u Rusiju, tamo je tata
    u New York, tamo je baba tetka
    ona uvijek nazove na svoj rođendan
    baba pita sestro moja
    jesi zaključala
    mi nikad ne zaključavamo
    ne zna se kad će Ziji
    kafe pofaliti
    kad će poštar penziju donijeti
    kad će se mama i tata pomiriti
    da me vrate pravoj babi
    onoj koju zovem bako
    koja ima sve zube
    vidjela sam svojim očima kako ih noću
    u čaši vode
    drži na kantunalu

    Olja Runjić 04. 07. 2021.

    Mi smo mračni ljudi, ali naš mrak plitak je i komičan

    Za Nedeljnik razgovarao Branko Rosić; uz uvod i poveznice autora, intervju izašao u broju od 24.06.2021

     

    Zašto si stao pa nastavio s pisanjem “Vjetrogonje Babukića i njegovog doba”? Nikada za tebe neću pomisliti da se mučiš sa inspiracijom. Da li je bilo prečih rukopisa ili je pandemija covid-19 doprinela razrešenju života ovog nesvakidašnjeg avanturiste?

    – Nije se tu radilo o inspiraciji. Nego o tome da mi je tokom cijele 2012. u Sarajevu umirala majka. Bio sam jedino njezino dijete, nalazio sam se u Zagrebu, a ona je teret svoje smrti, možda i logično, pretovarila na mene. To nikako nije bila situacija u kojoj sam mogao pisati jedan apokaliptično vedar, ali narativno kompleksan roman, koji je, pored svega drugog, od mene zahtijevao i potpunu koncentraciju, i neko vrlo specifično raspoloženje. Mislio sam da nikad više neću moći da ugodim raspoloženje na Babukića, i da će roman ostati nedovršen. Ali onda su se oko mene počele događati stvari koje su pogodovale tekstu. Predsjednik Amerike postao je onaj narančasti gospodin, sa suprugom Slovenkom, plastificiranom manekenkom. A onda se svijetom raširila i srednjevjekovna epidemija. Vedra apokalipsa postala je neko trajno stanje, plitki ljudi zavladali su svijetom i sve je, uključujući i smrt, postalo nekako ozbiljno. Osim toga, već sam bio dovršio sve, kako ti kažeš, preče rukopise.

    Ti si isticao politički kontekst čitave ove stvari sa covid-19, i paranodino isticanje fenomena zdravog života i opsesivno pranje ruku gde je kao primer izvučen Hitler. Onda si napisao kolumnu o svom vakcinisanju u Beogradu, pa da je paranoja covida-19 paranoja zapadnog sveta jer ga nisu interesovala pandemije Trećeg sveta. Kako tebi sve izgleda to sa zapadnim svetom i covidom-19? Ti si znao već predviđati stvari, recimo s “Herkulom”?

    – Ništa ja nisam predvidio. Ne bavim se proricanjem i ne držim mnogo do proročanstava. Ali ono što umjereno poznajem i čime se bavim u književnosti, kao i u novinarstvu, moglo bi se nazvati dramaturgija svakodnevice. Kada se nešto počinje zbivati među ljudima, pa kada još postane kolektivni globalni fenomen, to se mora odviti prema vrlo sličnim ili barem jednako neumitnim pravilima kakva postoje i u pozorištu. To je onaj čuveni Čehovljev revolver, za koji već znaju i oni koji nisu ni čuli za nekakvu dramaturgiju. Recimo, kada se među narodima počinju širiti kolektivni gnjev, uvjerenje o pripadanju povlaštenom rodu i narodu, koji je pritom još i narod žrtve, koji su svi njegovi rođaci i poznanici iznevjerili, te legenda o velikoj i drevnoj povijesti rečenih naroda, tad se prema neumitnoj dramaturškoj logici rađa fašizam. Kada među narodima zavladaju glupost, neznanje, društvene mreže i politička korektnost, tada se rađa ovo u čemu danas živimo. Pobrkaju se činjenice i stavovi, pa onda antivakseri i ravnozemljaši, skupa s Donaldom Trumpom, imaju pravo na svoj stav i mišljenje o vakcinama, covidu-19 i svemu ostalom. Kako izgleda dramaturško finale takve kolektivne igre, o tome povremeno svjedoče Babukićeve avanture.

    Babukić će sa Dinkom Mikuličićem, sinom najpoznatijeg ubice Udbe, na beogradskom aerodromu ćedočekati kraj sveta. Da li tebi ovo sa covdidom-19 jeste na neki način kraj nekog prošlog sveta ili to samo naklapaju sociolozi, filozofi, psiholozi i drugi teoretičari jer se moraju stalno izbacivati teorije, a sve će se vratiti u normalu kada svi budu vakcinisani. Ali s druge strane opet dolaze novi sojevi?

    – Da bih ti na to odgovorio, trebao bi mi objasniti šta je zapravo normalno. Ono u čemu smo prije epidemije živjeli nije bilo normalno. I bili smo u stanju da se složimo kako nije normalno. Recimo, nije normalno da tabloidi zamijene ozbiljne novine. Nije normalno da se Wikipedia doživljava kao enciklopedija. Nisu normalne društvene mreže. Nije normalna Islamska država, ali nije normalno ni to da bilo koja vjerska zajednica ikome, osim svojim vjernicima, određuje pravila života. Nije normalno da Trump bude najmoćniji čovjek svijeta, ali nije normalno niti to da ga zamijeni senilni starac, pa još da onda dvije trećine zemljine kugle – ako je Zemlja kugla! – doživi olakšanje, jer je umjesto narančastoglavog čudaka stigao senilni starac. Također, nije normalno da ljudi o vakcinama razgovaraju kao o paštetama. Nije normalno da biraju kojom će se vakcinom vakcinisati. Kao što, u dubinskom smislu, nije normalno da biraju hoće li se vakcinisati. Ne, ja nipošto nisam za to da vakcinisanje bude obavezno i zakonom naređeno. Ja sam za to da vakcinisanje bude isto što i pranje ruku, brisanje dupeta, korištenje higijenskih uložaka… Ništa od svega toga ne treba biti obavezno ni naređeno. Ali ne mogu biti jednako društveno tretirani ljudi koji brišu dupe i ljudi koji ga ne brišu. Ali sve su to neki elementi normalnosti koji postoje danas, kao što su postojali i ranije. I onda ne razumijem zašto se toliko čudimo i zašto čeznemo za nekakvom “normalizacijom”. Pa sve je savršeno normalno, ako želimo biti normalni. A da bismo bili normalni, ne možemo živjeti na fejsbuku, vjerovati tabloidima i mahnitim diktatorima, i strahovati od vakcinacije.

    Babukić ima prošlost civlnog lica u zagrebačkoj vojnoj oblasti, i Dinko Mikulčić ima prošlost Hrvata u srpskim četnicima. Hoće li nas prošlost uvek stizati ili kroz sentimente ili kao kazna?

    – Nije tu riječ o prošlosti, nego o beskrajnoj sadašnjosti. Nama se ništa ne završava, ništa nam ne postaje prošlost. Svi ratovi koji su se ikad zbili na našim prostorima još uvijek traju nesmanjenom žestinom, kao i svi narodni ustanci. O tome se u Babukiću govori na neki, čini mi se, vedar i karnevaleskan način. Mi smo mračni ljudi, ali naš mrak plitak je i komičan. Mi živimo u nekom sasvim malom mraku. Zazidani smo u pingpong loptici.

    Imamo i scenu onog hrvatskog zarobljenika koji kaže da je plakao na Maksimiru na utakmcici Jugoslavija – Holandija. Fudbal se uvek spominje u tim mesecima raspada, s druge strane ove 2021. je trideset godina kako nema te zemlje?

    – Što sam stariji, sve su mi sumnjiviji, ustvari sve se više plašim ljudi koji plaču na fudbalskim utakmicama. Pazi, to govorim kao netko kome je pedeset svjesnih godina života prošlo u gledanju nogometa i memoriranju bezbroj suvišnih i besmislenih podataka o toj igri. Ali tamo gdje u nogometu počinju suze, tu prestaje igra, i počinje rat. Tamo gdje počinju suze, jedna se zgodna i zabavna metafora – jer fudbal je samo metafora – pretvara u bolesnu i nimalo metaforičnu stvarnost. Fudbal je u našem slučaju prije trideset godina bio simptom kolektivne duševne bolesti. To nikad ne mogu zaboraviti. I zato su mi uvijek milije utakmice u kojima ne igraju takozvani naši.

    Ti si ovih godina imao i paralele Srbije i Hrvatske, analizu postjugoslovenskih država. Nekako se hranila srpska glupost hrvatskom, a hrvatska srpskom i nekako smo mislili ovde su stvari u ovome bolje ili gore u tom poređenju. Ali sad ovi izbori u Zagrebu i pobeda neke drugačije koalicije je kod dela Srba, prevashodno Beograđana, donela zaključak da mi u opozicionoj ponudi imamo islužene likove, bivše političare na vlasti, a nikako neku novu snagu kao što je “Možemo”?

    – Da, vidiš Hrvati, tojest Zagrepčani na trenutak su se pokazali boljim i nekako svjetskijim od Srba, tojest Beograđana. Ali neka te to ne zavara. Sve je to splet okolnosti, koje su možda bile sretne, a možda i nisu. Kakve su bile te okolnosti, to ćemo tek saznati u daljem razvoju događaja. Prije desetak godina u Zagrebu je bilo vrlo malo biciklističkih staza, policija se prilično represivno odnosila prema biciklistima, koje su pritom maltretirali i vozači automobila i pješaci. Ja sam tada napisao nekakav novinski članak, u kojem sam podržao nešto što se zvalo Sindikat biciklista. Ustvari, podržao sam klince koji su biciklirali gradom, jer sam smatrao da oni nikome ne mogu smetati. Deset godina kasnije iz Sindikata biciklista i iz sličnih, formalnih i neformalnih nevladinih organizacija, formirala se grupa ljudi, koja je na zagrebačkim izborima pomela konkurenciju na način na koji to nije u ovom gradu uspjelo nikome u proteklih trideset godina. Ali da bi se to dogodilo morao je umrijeti višedesetljetni gradonačelnik Milan Bandić, državno-partijski i patriotski kriminal i korupcija morali su dosegnuti neviđene razmjere, a tradicionalne političke partije, naročito HDZ i SDP, morale su se na čudovišne načine iskompromitirati. Bez svega toga, biciklisti i ostali mladi i entuzijastični čudaci ne bi imali nikakve šanse. Osim toga, iza njih su godine kojekakvih građanskih protesta, sitnih pobuna i rovarenja protiv sistema. Iza njih je vrlo intenzivan rad po gradskim četvrtima. Iza njih je ozbiljan entuzijazam, koji se donedavno činio savršeno uzaludnim. Ako sad, kada su osvojili vlast, ne uspiju, sa Zagrebom će se dogoditi nešto što je gore od bilo čega što se dosad događalo. I to je dramaturška nužnost. Dogodit će se to da će na sljedećim izborima vlast osvojiti najgora zamisliva politička opcija. Tako to, naime, mora biti.

    Kako si video čitave reakcije na Srbiju i srpsku politiku i ono što dolazi iz Srbije u prethodnom periodu. Od vakcinacije za region gde smo svi prijatelji, pa do reakcije na konačnu presudu Mladiću u kojoj se opet projektovalo da je to kazna i krivica za ceo narod?

    – Mladić je Mladić, a narod je narod. Pritom, nije se Mladić dogodio mimo naroda. Ništa se nigdje ne događa mimo naroda. Ali da bismo Srbima kolektivno natovarili sve Mladićeve grijehe, morali bismo pripadati rodu pravednika. A takav rod na zemlji se, možda i srećom, ne rađa. Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu danas moj problem, premda su mi, sasvim lično, 1992. i 1993. u opkoljenom Sarajevu njih dvojica predstavljali ozbiljan, možda i najozbiljniji problem u životu. Mladić i Karadžić su problem svakog čestitog i lucidnog Srbina. Recimo, oni su tvoj problem, dragi moj Rosiću. Kao što su Ante Pavelić i mnogi iz ratova u devedesetima, moj nerješiv lični problem. Pritom, naravno da bi mi bilo puno lakše da ja sad tebe maltretiram da si isti kakvi su Karadžić i Mladić, kao što mnogi moji sunarodnicu na taj način maltretiraju svoje komšije Srbe, poznate ili nepoznate. Ali nije smisao da ti u životu bude lako. I ja uopće ne želim da mi bude lako. Ne bih se dobro osjećao da mi je lako. A što se vakcinacije tiče, lično sam zahvalan građanima Srbije, ali i vlastima tvoje zemlje, što su mi omogućili da se vakcinišem. Nisam imao strpljenja da čekam na ove svoje u Hrvatskoj. Srbima sam zahvalan ne samo na vakcini, nego i na tome što su me poštedjeli poniženja kakva bih doživljavao da sam bio osuđen na – hrvatsku vakcinu. Eto, to je ono idealno što Srbi mogu imati od Hrvata, i obrnuto. Kad god te tvoji žele poniziti, trebao bi imati na raspolaganju komšiju da te spašava od poniženja. To mi se kao ideja veoma sviđa.

    Poslednji red u knjizi je “Započeo u proljeće 2010, dovršio na Mitrovdan 2020.” Srpska čuvena porodična slava Mitrovdan u velikom romanu savremnog hrvatskog pisca, a Dinko Mikulčić je rođeni Zagrepčanin koji se učlani u Srpsku radikalnu stranku i predstavlja se kao stari Beograđanin. Je li ti ova scena poslužila da još jednom iscrtaš granice naših apsurda? 

    – E, vidiš, što se Mitrova dana tiče, tu nisi u pravu, kao ni neki hrvatski književni kritičari, koji su u dataciji Babukića detektirali staru moju navadu za kojekakvim srpskim i srpstvujušćim provokacijama. Roman sam zaista završio na Mitrovdan, ali ne 9. novembra, kad svetog Dimitrija Solunskog, mučenika vjere, slave pravoslavni hrišćani, nego je slučaj htio, i moja marljivost, da Vjetrogonju Babukića dovršim 26. oktobra, kada ga slave katolički kršćani. Istina, ne bih se ja Mitra, vjerojatno, ni spominjao, e da nije dva razloga. Prvi što je jedan od onih predraskolnih svetaca, koji su zajednički i kršćanima, i hrišćanima, i oko kojih se često pletu naše folklorne, narodske i zavičajne priče. Drugi razlog nešto je intimniji. U Konavlima, u rodnom kraju moje Ane, tamo gore u brdima, u jednome drevnom selu, na Donjim Mrcinama, malena je, vrlo stara crkvica, koju zovu Mitrova crkva. Nije potrebno da ti napominjem da je crkva katolička. Sveti Mitar u tih je nekoliko sela važan svetac. Bilo mi je nekako milo što sam roman završio baš na njegov spomendan, pa sam to i naglasio. Ni na kraj pameti mi nije bilo kako će to sve biti shvaćeno.

    Imamo u knjizi lažni pasoš na ime Alana Simonsena, slavnog danskog fudbalera. Najslavniji danski fudbaler današnjice Eriksen je u jednoj skoro tragičnoj epizodi obeležio početak aktuelnog Evropskog prvensstva. Da li gledaš ovo Evropsko prvenstvo, kako ti danas izgleda savremeni fudbal i šta bih danas napisao u knjizi o fudbalu kako si nekad imao te redove navijača tvom pandanu Hornbijeve “Stadionske groznice”?

    – Naravno da gledam Evropsko prvenstvo. Svako sam dosad gledao, još od onog koje se 1976. održalo u Beogradu i Zagrebu, kada smo na poluvremenu vodili protiv Nijemaca 2:0, a onda su, u nastavku igre, Nijemci izjednačili, a u produžetku Jugoslaviju rastavili na sastavne dijelove. Tada sam bio klinac, i navijao sam za naše. Bilo je to vrijeme, ako se sjećaš, kada su se na otplatu kupovali prvi kolor televizori, da se na njima ispraćaju sve narodne nade i pouzdanja. Ovo mi je prvenstvo mnogo draže od tog prvog. Osim što nisam pretjerano opterećen duhom vremena i navijačkim strastima, uživam u tom pogledu sa strane. Gledam Mbapea, divim se tom klincu, onako kako sam se divio mladom Mesiju. S tim da mi je Mbape i bliži i draži, jer je pristojan, vaspitan, dobar. Mbape je, ako mi je to dopušteno reći, moj idealni Evropljanin. Uzmi vrlo uslovno to što u jednom fudbaleru vidim idealnog Evropljanina. Za mene on je poput žonglera po zagrebačkim raskrsnicama, uglavnom stranaca, koji tko zna odakle stižu da za trajanja jednog crvenog svjetla demonstriraju sva svoja cirkuska znanja i tako zarade naše divljenje. Uvijek im dajem neku lovu. Oni su, sa svojim čudnim jezicima, naglascima, fizionomijama, skroz moji ljudi. Kao i Mbape, uostalom. On je moj čovjek.

    Veljko Belivuk je kod tebe u kolumni, bez njegovog lika i dela već samo po imenu i prezimenu, potencijalni srpski naučnik iz Ženeve, koautor “cjepiva za koronu”, književnik i sledeći srpski dobitnik Nobelove nagrade, partizan u romanu Mihajla Lalića… I Slobodan Milošević je bio sjajan dok je bio “Dečko koji obećava”. Nekog odredi ime, a nekog delo?

    – Čovjek ne nosi odgovornost za svoje ime. Ono nam je teret i muka. Na ime se jednako teško naviknuti kao i na svoj glas kad ga čuješ s magnetofonske trake ili telefonske sekretarice. Neki ljudi naprosto se dobro zovu. Taj Veljko Belivuk, recimo. Velja Nevolja. Trebao je biti puno odgovorniji prema tako dobrom i zvučnom imenu. A Slobodan Milošević, on se zvao vrlo obično. Toliko obično da je Miša Radivojević tako i nazvao svog novovalnog, omladinskog, beogradskog Svatkovića, Jedermana, Evrimena… I zamisli šta se onda dogodilo: Slobodan Milošević pretvorio se u ime koje nikad više neće biti obično, nepamtljivo, nevidljivo. Čudna je stvar s imenima, kao i s riječima općenito. Značenje, kao ni zvuk neke riječi, nisu trajno fiksirani. Riječi žive i mijenjaju se, kao i ljudi koji se riječima služe. Meni je žao imena Veljko Belivuk, što više nikad nikome neće tako dobro zvučati kao što je zvučalo prije nego što se doznalo tko to ime nosi. Čovjeka iza tog imena nije mi, međutim, žao. Ne bih ga volio sresti. Na kraju, imenovanje je božanska rabota. I silno je važno da pisac zna prava imena svojih likova. Andrić, Krleža, Dostojevski, spomenuti Mihajlo Lalić, bili su veliki majstori u imenovanju.

     

    Miljenko Jergović 04. 07. 2021.

    Elemenat

    Ču se u gradu S, a onda i u cijeloj državi B, da je S.S. strani državljanin i da godinama boravi u gradu S, u zemlji B, i da udiše vazduh zemlje B, i da ispija vodu iz vodonosnih polja i izvora zemlje B, i da hljeb jede zemlje B i sve to kao strani državljanin, to jest elemenat.

    Da se progna toljagom – predlagali jedni.
    Da se prvo utumeza, pa da se najuri – predlagali drugi.
    Da se u bunar zadavi – predlagali treći, jer je taj strani elemenat S.S. bespravno u gradu S i zemlji B diho, pio, jeo, ulicama gazio i zemlju nam pljoštio…

    Nađoše se jedni i rekoše da je jeo koliko tica, jer je bez zuba – popadali mu držeći se “zubom za ledinu” da ga iz zemlje B vjetrovi ne ponesu, pa su mu i usta tičija, da puno ne diše, jer – sporo hoda pa puno vazduha i ne uzima, i da – čim malo jede – malo i pije…

    Ali…  Bili su tu strogi čuvari svega što pripada gradu S i zemlji B, podigoše svoje kažiprste, te u hor izgovoriše istorijske riječi:
    Diše on, diše!
    Jede on, jede!
    Pije on, pije!…

    Viđen je ovdje, viđen je ondje, kako vodu proguva, kako hljeb ugriza i kako duboko uzima vazduh, ubacuje ga u svoja pluća i izbacje. Ima najmanje deset svjedoka koji su ga zatekli na djelu…

    I šta taj S.S. više traži i više hoće?! Daj te toljage i ako mislimo ovoj zemlji B dobro i ako mislimo da zemlja B mirna bude – tjerajte S.S. preko njenih granica i tako ga nabatinajte da mu više nikad ni na kraj pameti ne bude da gazi našom divnom milom.

    Jer – dok god  S.S. bude u gradu S i u zemlji B tu mira, sreće i nafake biti neće, eto vidjet ćete!

    Faiz Softić 02. 07. 2021.

    Velika knjiga za posljednjeg Andrićeva čitatelja

    Čudna je, nikad do kraja objašnjena, nezainteresiranost Zagreba, i zagrebačkih političkih i kulturnih elita, za sudbine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ali jedna je važna sitnica u svemu tome, i važan razlog zbog kojeg se njihovu konačnom nestanku – koji će se, vjerojatno, odviti za života ove generacije – Zagreb, naročito onaj od književnosti i kulture, ima razloga radovati. Kad iscuri posljednji Hrvat iz Sarajeva i iz središnje Bosne, koja je zapravo sva Bosna, budući da je Bosna iz hrvatske perspektive središnja zemlja, zemlja u hrvatskoj utrobi, konačno će nestati ustreptale svehrvatske brige oko hrvatskih pisaca iz središnje Bosne koji nikako da nauče da se točka ne kaže tačka, da tijek ne može biti tok, da tačno nije točno, i da ne postoje ona tri franjevačka manastira, koja su preživjela turski zulum i najezdu međunarodne zajednice, oličene u Eugenu Savojskom, nego da postojati mogu samo franjevački samostani u Sinju, na Visovcu i gdje god ih na hrvatskoj katoličkoj zemlji želimo. Kada nestane, dakle, Hrvata iz Bosne, skupa s njihovim jezičnim i kulturnim specifičnostima, i kada se “kulturna polimorfnost Hrvata” (sintagma fra Ivana Šarčevića) svede na ono što je iz zagrebačkih perspektiva nesumnjivo hrvatsko, monolitno, monomorfno i jedino samom sebi slično, tada će u Zagrebu sve biti jasno. I neće se, recimo, dogoditi da zagrebački pisac, član jednog od kontrolnih povjerenstava Ministarstva kulture, uputi upit Ministarstvu jesu li pisci poput mene, i još jednog čiji jezik je katalogiziran kao crnogorski, i jednog čiji jezik je upisan kao bosanski, podobni za konkurenciju nekakve učeničko-pedagoške nagrade. Kao što se neće dogoditi ni ono drugo: da se kompletna zagrebačka književna republika pobuni oko ministričina diskvalificiranja Bošnjaka (zašto ne i Crnogorca?), a da se nitko, ali baš nitko ne zapita, oko čega se, zapravo, zagrebački pisac raspituje raspitujući se o Jergovićevim identitetima, jezicima i zavičajima, i o tome smije li se o njemu uopće govoriti pred hrvatskim đacima. Jer to se u tom svijetu, zapravo, podrazumijeva, naročito u njegovom lijevom, proeuropskom, mundijalnom i bratstvojedinstvenom spektru: svi “naši” jesu naši, jedino bosanski Hrvati nisu naši, jer oni zapravo i nisu Hrvati. Osim kad neki od njih dobije Nobelovu nagradu. E taj tad postaje “naš”, ali ne time što je Hrvat, nego time što je Srbin. I što je Bosanac. Bošnjak, pomalo, možda. Ako nećemo Andrićem uvrijediti Bošnjake. Što nikako ne bismo htjeli. Jer oni su “naši”, kao što smo i mi njihovi. I to sveudiljno “naštvo” remete samo preostali josipi mlakići.

    Knjiga “Na Vrbasu tekija”, koju sam čitao u dijelovima i u rukopisu, te je fragmentarno objavljivao na svom ajfelovom mostu, a zatim, u cijelosti, baš u vrijeme male prljave aferice oko jedne stasajuće đačke nagradice, kojoj je cilj poticanje čitanja, neobično je čvrsta i žanrovski monolitna. Jedini je problem, ako nekog problema tu uopće i može biti, u tome je što njezin žanr nije uveden ni u jednu književno-teorijsku knjigu, ne poznaje ga nikakav leksikon književnih termina, nema ga ni u jednoj žanrologiji, ni u jednom žanrariju. Mlakić je, naime, umom i znanjem sarajevskog inženjera mašinstva (za zagrebačkog vrlog pitca: strojarstva) konstruirao za potrebe književne teme jedan žanr. Premda počiva na nekim borhesovskim i kišovskim postavkama i tradicijama, beskonačno je, Mlakićev žanr, udaljen od svojih uzora. I nemoguće mu je odrediti mjesto na zamišljenoj skali koja započinje s dokumentarističkom fakcijom, nonfikcijom, novinskom viješću, reportažom i izvještajem, a završava s fikcijom, kontemplativnim, imaginarnim, lirskim i nadrealnim svjetovima, koji se ne zrcale u stvarnosti, nego u dušama dvojice ljudi: pisca i čitatelja. U Mlakićevom slučaju, rečena skala je kružno postavljena, tako da ono što počinje s fikcijom završava s dokumentarnom prozom i antiprozom, čiji je cilj izgovaranje potpuno demetaforiziranih činjenica o svijetu. Recimo, o činjenici nestanka bosanskih Hrvata i kolosalnoj ulozi različitih zagreba u tom nestajanju. Kao i o saučesništva (za pitca: sudioništva) samih bosanskih Hrvata u vlastitom umorstvu i likvidaciji.

    Evo što je za Mlakićev žanr sve potrebno: na sajmu antikviteta na Britancu, ili na Jakuševcu, potrebno je pronaći neki zanimljiv romaneskni uradak u rukopisu. Najbolje je da bude u dva dijela. A zatim valja načiniti njegovu vrlo podrobnu analizu, te na osnovu rukopisa izložiti krajnje surov (okrutan, Simiću, okrutan!) ekspoze o svijetu koji se u rukopisu opisuje, te o piscu koji je upravo iz tog svijeta potekao. Na taj način se, pričom o priči, fikcija koristi u fakcijske svrhe, a fakcija poprima uvjerljivost i unutrašnju snagu fikcije. Međutim, svatko tko je dvaput u životu bio na Britancu i Jakuševcu, ili tko je po beogradskim vašarištima tražio priloge za tumačenje vlastitog svijeta, dobro zna da se rukopisima, naročito onim vrijednim, ne trguje, nego da se rukopisi, uglavnom bezvrijedni, bacaju u smeće prilikom likvidacije pokojnikova doma. Nužno je, dakle, poslužiti se starom mistifikatorskom metodom, i sam napisati rukopis pronađen na vašarištu, a zatim na osnovu njega ispričati priču o svijetu iz kojeg je nastao. Josip Mlakić, osim što je ozbiljan inženjer mašinstva, zajeban tip matematičkog uma, vrstan je persiflator, osluškivač različitih jezika i govora, lirik, epičar, pripovjedač i stilist. Kada imate Andrića za svog najvećeg pisca, a preostali bosanski Hrvati imaju ga kao cijelog i potpunog, samo na malo drukčiji način nego Srbi, tada niste u prilici da budete mali, sirovi hrvatski piščić, kojemu je temeljna hrvatska kvalifikacija da mu je tačka točka, da mu je porodica obitelj i hljeb da mu je kruh, a književnost da mu je za kurac, nego jezikom i stilom dužni ste vladati barem toliko da budete zrnce prašine na Andrićevom štokholmskom fraku. To je, gospodo moja hrvatska, famozni dug kakav individualni talent ima prema svojoj odabranoj tradiciji! 

    Mlakić je tako napisao “Na Vrbasu tekiju”, “rukopis romana nepoznatog autora”, koji se sastoji iz dva dijela, “Na Vrbasu tekije” i “Jajačke hronike”. U prvom dijelu teče priča o vremenu tanzimata u Bosni, kada su vjere izjednačene pred zakonom, a kršćanima dopušteno da podižu bogomolje, o fra Anti Kneževiću, franjevačkim sukobima i prijeporima, te o inicijativi za izgradnju samostana u Jajcu. U drugom se dijelu, stotinjak ili manje godina kasnije, fra Josip Markušić, kroz somnabulne susrete sa suvremenicima, oprašta od života. Obojica su, i fra Antun, i fra Josip, velike ličnosti u povijesti Bosne i nestajućeg bosansko-hrvatskog svijeta. Ni jedan ni drugi nisu bili veliki Hrvati, obojica su, svaki u svom vremenu, svjedočili današnjem vremenu nestajanja, i tražili za sebe, za kršćane i za sav svoj rod, a sa svojim rodom i za sve one s kojima se živi, načine da se preživi i opstane. Fra Anto Knežević je, zahvaljujući Ivanu Lovrenoviću i nekolicini pismenih i dobronamjernih onovremenika i suvremenika, dobro opisan i ukotvljen u povijest zemlje i ljudi, a fra Josipu Markušiću nedavno je objavljen, uz važan i instruktivan pogovor Ivana Lovrenovića, dnevnik-kronika, “Ratne zabilješke 1941.-1945.” Njih dvojica stoje na dvije važne tačke (da, da, to su za tebe, dragi pitče, točke i točkovi; da budemo i rodno korektni Hrvati!) povijesti svoga svijeta. Jedan ga je, nakon stoljeća pod Turcima, podizao iz pepela i zaborava, a drugi ga je spašavao pred komunistima i pred odmazdom nad bosanskim Hrvatima i katolicima, kojom se u Bosni trebao riješiti kolektivni kompleks ustašluka i hitlerovanja. Obojica su sve to činili uz savršenu pasivnost Zagreba, te katoličkih središnjica u Hrvatskoj. Ljupko Mlakić opisuje Strossmayerov interes za bosanskim starinama i umjetničkim blagom onih triju preživjelih franjevačkih samostana u Bosni. Ponudio je dobri hrvatski biskup, otac jugoslavenske sinteze u Hrvata, bosanskim fratrima da će im načiniti kopije radova, umjesto originala koje imaju njemu poslati. I bezbeli da su Bosanci to prihvatili. Nisu imali velikog izbora, kao što ga ni inače nemaju u pregovorima s hrvatskom braćom iz Hrvatske. Zgodna je to metafora, koju će Mlakić elegantno izbjeći: umjesto originalnog svog bosanskog hrvatstva, umjesto identiteta koji se i nije morao nazvati hrvatstvom, ali se u vrijeme ukazanja nacionalnih fantoma tako nazvao, pa promjene više neće i ne može biti, umjesto tog, dakle, vrlo ukorijenjenog i starog, ali vrlo živog hrvatskog identiteta, bosanskim se Hrvatima nude kopije iz Đakova ili iz Zagreba, a oni nemaju izbora nego da te kopije prihvate. Ili da se kao Jergović, da tu zlosretnu bitangu promotrimo u trećem licu, do kraja života gombaju s dobroćudnim piščićima, koji ministricu kulture ispituju smije li i Jergović, skupa s “našima”, biti Hrvat. Zar toj iskompleksiranoj i vječno frustriranoj jergovićevskoj bitangi ne bi bilo jednostavnije da piše točka, da piše točno i da piše upravo onako i onoliko kako i koliko pišu odistinski hrvatski, kao i ostali “naši” pisci?

    Josip Mlakić u prvom se, dvodijelom romanu svoje knjige služi uglavnom vrelom povijesnih dokumenata, koji su dijelom dostupni u knjigama, a dijelom, kako doznajemo iz zahvale na kraju knjige, pripadaju digitaliziranoj arhivi franjevačkog samostana u Jajcu, koja je piscu bila dostupna dobrotom fra Drage Bojića. Persiflirajući Andrića, Mlakić prema dokumentima i dokumentiranom iskazuje mnogo veće strahopoštovanje nego Andrić. To će njegovu i Andrićevu vjernu čitatelju, također piscu, gorespomenutom Jergoviću, povremeno zasmetati, zagrebati mu oko i dušu, ali te će smetnje nestati kada u drugom dijelu knjige, onom fakcionalnom, nonfikcionalnom, u kojem poteče priča o priči, naiđe na isti takav Mlakićev prigovor tobože nepoznatom autoru prvog dijela knjige. U romanu “Na Vrbasu tekija”, usred knjige “Na Vrbasu tekija”, gotovo da i nema fikcionalnih likova. Nema onog unutarnjeg života i ljudske svakodnevice iz kojih u Andrića izrasta velika priča, i na čemu se, da tako kažemo, primaju dokumenti kojima se Andrić koristi. Takav život i svakodnevica neočekivano se pojavljuju u drugom dijelu knjige, u “Paučini i promaji”, koja je istodobno priča o priči, Mlakićev životopis, obrana Andrićeva, i Mlakićev moj obračun s njima. Tu se svijet fra Ante Kneževića i fra Josipa Markušića, te svih njihovih suputnika, suparnika i svjedoka, sasipa i svoj konačni apokaliptični smisao dobiva u životu jednoga čovjeka.

    Knjigu “Prokleta avlija” Josip Mlakić prvi je put kupio u Sarajevu, kao student. Drugi put kupuje je kao bojovnik HVO-a, koji preko Splita kreće za Đakovo, u posjet svojoj izbjegloj obitelji, koji ima da potraje puna dvadeset i četiri sata. Godina je 1993, i on ratuje usred srijede središnje Bosne. Rat u kojem sudjeluje protumačen je već i prije nego što se dogodio. Tuđman bi da podijeli Bosnu, i iz toga za zagrebačke ljevičare proizlazi sve drugo. Muslimani bi, nesposobni da se obrane od Srba, da iz Bosne protjeraju preostale Hrvate, i iz toga za zagrebačke domoljupce i desničare proizlazi sve drugo. Mlakić, međutim, brani svoj život i svoj svijet. Brani svoj zavičaj od onih s kojima je prethodno zavičaj dijelio. Savršeno mu je jasno i jedno, i drugo: da Tuđman dijeli Bosnu, i da Muslimani (te godine će se prozvati Bošnjacima) oslobađaju za sebe teritorij od Hrvata. Ne pada mu na um da išta od toga zataji, jer je oboje dio iste velike priče, koja u fikciji teče, a ni u stvarnosti nije bitno različita, od vremena kada je biskup Štroca – kako će ga nazvati nesklona beogradska čaršija – bosanskim Hrvatima uzima blago, a obećava kopije. U toj Mlakićevoj priči pojavljuje se, ljubazno – samo s inicijalima!, muslimanski huškač i propagandist, koji je za sarajevski radio 1993. izvještavao o ustaškim pokoljima u Gornjem Vakufu. (Uzgred, pisao sam tada o dotičnom A. A, što mi se, bezbeli, zamjera u Sarajevu 2021.) Osjetljivom zagrebačkom oku i uhu neće se svidjeti ovi dijelovi knjige, te će Mlakić propustiti još jednu prigodu, možda i posljednju, da se nađe među “našima”. Ali neizbježno je da bude tako. Kao što je bilo neizbježno i to da Andrić doživi sudbinu kakvu je doživio, i da se njegove pripadnosti konfiguriraju na način koji nam je svima dobro poznat.

    “Na Vrbasu tekija” knjiga je koja svjedoči o piscu i o čitatelju, te o njihovim fatalnim identitetima. Pisac je, naravno, Andrić, a Mlakić je samo čitatelj. Takav je to žanr, a takva je i sudbina. “Prokletu avliju” čitao je u dva vremena, iz dva sveska i iz dvije perspektive jedne te iste pripadnosti. Da bi je mogao dvaput pročitati, Josip Mlakić morao je ispuniti istu zadaću koja će mogućim učiniti ovu njegovu knjigu: nije se smio odricati. I nije smio pristajati da originale zamijeni kopijama. A pritom je svom rodu i svojoj književnosti dugovao razumijevanje za sve i za svakog, uključujući i one koji su uvijek skrušeno pristajali na kopije, e da bi zaslužili da ih se, skupa s ostalim Jugoslavenima, smatra “našima”.

    Velika knjiga za posljednjeg Andrićeva čitatelja, “Na Vrbasu tekija”, objavljena je u suizdanju Frakture i Franjevačkog samostana svetog Luke u Jajcu.

     

    Miljenko Jergović 02. 07. 2021.

    Mijenjanje guma i tankanje goriva

    Na ovom Europskom nogometnom prvenstvu hrvatska reprezentacija je u srazu s neugodnom ”Furijom” uvela nove discipline vrlo nalik utrkama formule. Naime, radi se o tome da, dok je igra na terenu i trka bila u tijeku i protivnik stvarao dobitne kombinacije, hrvatski igrači mijenjaju gume, to jest kopačke, i tankiraju gorivo, nalijevajući se posred igrališta mineralnom vodom kao da se nalaze na Hungaroringu. Al’ pri tom ovi vrli inovatori zaboraviše da se nogometna igra, a ne utrka, odvija pa im neupućeni španjolski španeri i lukavci bez uvažavanja njihovih ideja i ponašanja uvališe dva gola.

    Obzirom na prevelike vrućine, zamor i slab kvalitet materijala te ”nestašicu goriva”, nadamo se da će svjetska krovna nogometna organizacija i njeni čelnici barem u pauzi između dva poluvremena, uz omiljeno pićence, šegu i šalu razmotrit’ ovu iznenadnu i ”revolucionarnu” nogometnu inovaciju, pogotovo što nadolazi prvenstvo u Kataru, a tamo igrače čeka još veća vrućina i tko zna kakve nevolje s ”gorivom” i ”gumama”.

    Dražen Bunjevac 01. 07. 2021.

    Buljanov Krleža, ili žene protiv velike povijesti

    Grdna se stvar književniku Miroslavu Krleži dogodila 1945. Njegovi su ideali doživjeli potpuni trijumf. Pobijedili su Krležini ljudi, njegova vojska, komunizam, Jugoslavija. Od tog trenutka, sve do piščeve smrti, krajem prosinca 1981, potrajala je vladavina koja je bila sasvim u skladu s ljudskom i građanskom osobom Miroslava Krleže. Sve njene mane i aberacije, koliko god bivale fatalne i protivne Krležinim vrlo čvrstim etičkim i intelektualnim načelima, ticale su se ljudske nesavršenosti, a ne ideala. Oni su, ideali, bili u potpunosti ostvareni. Time je Krležina književnost izgubila kontekst, a pisac je izgubio razlog da piše. Izuzev leksikografskih marginalija, ponekog eseja i popratnog teksta za vodiče po izložbama, Krleža je nakon 1945. pisao monumentalne i nedovršive “Zastave”, svog Čovjeka bez osobina ili, preciznije rečeno, Zemlju bez svojstava, u kojima je očajnički nastojao rekreirati kontekst koji je u pobjedi izgubio, i pisao je dramu “Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici”. “Zastave” je malo tko pročitao, “Areteja” je malo tko ozbiljno doživio, i jedva da je bivalo onih koji su shvaćali o čemu to Krleža piše, što pokušava i u čemu se zapravo sastoji njegova životna nevolja. O kakvoj bi se nevolji uopće i moglo govoriti kad je drug Krleža u pitanju? To bi mogao shvatiti samo neki veoma lucidan čitatelj. Miroslav Krleža doživio je prokletstvo sudbine: proglašen je za faraona jedne književnosti, ali mu je uskraćeno da u njoj sudjeluje kao pisac. Od najvećeg njezina stvaraoca, prokletnika i revolucionara, postao je činovnik zavoda koji je sam stvorio, nadglednik općenarodne nepismenosti, genij uzaludnih znanja, u kancelariji oko koje cijeli jedan narod, tojest više njih, hoda na vrhovima prstiju.

    Krleža je čovjek neostvarenih karijera u više profesija. Nije bio oficir, nije bio liječnik. Htio je pisati ibsenovske komade, u zemlji bez građana i građanskog društva. Stvorio je savršeno artificijelni, prethodno nepostojeći glembajevski svijet, koji će zatim njegovi primitivni i naivni suvremenici spremno prihvatiti kao nešto što je u zbilji postojalo. Većinu svojih intelektualnih opsesija, uključujući medicinske, vojne, društvene, Krleža je ispisivao izvan stvarnosti. U njoj je, u stvarnosti, bio komunist, Hrvat i Jugoslaven. Upravo tim redoslijedom. I bio je majstor samoostvarenja, genijalni autodidakt, koji je sebi i svom naraštaju stvorio životni, društveni i književni kontekst. Kada je revolucija pobijedila, srušio se njegov književni svijet. Književnosti nema u pobjedi. Književnost je uvijek na poraženima.

    Drama “U agoniji” pripada glembajevskom ciklusu, jer je glavna protagonistkinja plod glembajevskog porodičnog stabla, ali ustvari govori o nečemu što je te 1928. bilo vrlo stvarno i prisutno. Viši kavalerijski oficir poražene carske i kraljevske vojske, barun Lenbach, koji se bavi trgovinom konjima, za nekog od brojnih skorojevića, koji Lenbacha i njegove upravo smjenjuju na pozicijama društvene elite, najprije dopada zatvora iz političko-kriminalnih razloga, a zatim trpi privatne, intimne i obiteljske posljedice svojega javnog sloma. Takvih kao on bilo je u međuratno doba mnoštvo, a Krleža je, još od onog incidenta s pukovnikom i budućim ustaškim maršalom Slavkom Kvaternikom, bio fasciniran njima i prizorima njihove društvene propasti. Barunov, pak,  suparnik u muškoj stvari, juristički smutljivac, zastupnik grofa Patakija, “rutinerski stručnjak za državnopravne probleme Hrvatsko-ugarske nagodbe, potomak šljivarskog plemstva i sin visokog banskog činovnika, Ivan Križovec mnogo bolje se snalazi u novim povijesnim okolnostima. Križovec se, za razliku od samosažaljivog baruna, savršeno preobražava u skladu s prilikama u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali drama nije u tome. Krležu ljudska prilagodljivost nikad nije naročito impresionirala.

    Središnji lik u ljubavnom trouglu, ali i središnji lik jedne velike duodrame, Laura je Lenbach, kći Mihajla i Olge Warronigg, rođene Glembay, generalice iz “Sprovoda u Theresienburgu”. Dok su dvojica njezinih ljubavnika smorena i sorena poviješću, koja ih preoblikuje i razgoni na dvije različite strane, u dvije dramatično različite sudbine, Laura jedina stoji nasuprot povijesti i protiv nje. Ona je ono izvanvremensko ljudsko, i ovom čitatelju – više nego gledatelju i redovitom kazališnom posjetitelju, jer to dvoje već odavno nije – ne samo najostvareniji i najsnažniji Krležin dramski lik, nego i najostvareniji ženski lik ukupne naše, hrvatske i jugoslavenske dramske književnosti. Nije htjela Lenbacha, nego je željela Križovca, i bila je spremna na sve, e da bi ostvarila svoju želju. Ali osim nje nitko ni na što nije bio spreman. I sad jedinu je nju briga za ono što se dogodilo, jedino ona vidi, dok svi drugi kreiraju poželjnu verziju, svi drugi kreiraju povijest. Ovako Laura na kraju svih krajeva govori Križovcu: “I, molim te, to je banalno ali je tako: ja bih bila tu na mjestu umrla, a ne bih priznala, a sad mislim da je potrebno da se i to kaže: ja sam htjela da Lenbach umre, to je istina! Ja sam to tako jako i intenzivno htjela da je to moje htijenje bilo još strašnije od najstrašnijeg kriminala! Ali ja sam to htjela zato jer sam u sebi intimno sanjala: kako bi bilo da me ti uzmeš za ženu! Da! To je istina! I ja sam to Lenbachu rekla da hoću rastavu zato da se udam za tebe! On je bio spreman da me ubije, ali o rastavi nije htio da čuje! On je o tebi govorio kao o ženskaru, kao o minderwertig tipu što se tiče žena. Ja mu nisam vjerovala, ja sam ga i zbog toga mrzila! A sada mi se čini da je on mnogo toga više znao od mene. A to je bilo sve krivo! To je bilo sve krivo od početka, od mog djetinjstva još i od mog odgoja, od moje mame generalice! Već je moj brak s Lenbachom bio jedna takva barunska dekorativnost, a jedna zabluda rađa drugu! Da, u onom svom modisteraju ja sam naivno sanjala o spasenju iz onog pakla, ja sam sanjala kako ću postati tvojom gospođom, jahati konje, nositi reket, biti opet gospođa! Da, upravo tako je bilo. A pokazalo se da je to sve bilo krivo od početka, više naivno i tužno nego stvarno! A najtužnije od svega toga bilo je što se sve to događalo u meni intenzivno, strašno, bolno, a da si ti pokraj svega toga stajao isto tako pasivno kao što stojiš sada!”

    Ivica Buljan Krležinu je dramu sveo na ljubav hladniju od smrti. Politika i povijesne okolnosti tu su sporedne. A sporedno je pomalo i ono ibsenvsko građanstvo. Ostala su dva opustošena muškarca, obojica s figurama i fizionomijama s ekspresionističkih crteža Entartete Kunsta, i jedna veličanstvena diva, kao iz Fassbinderovih snova. Sve je tu iz 1922. godine, kada se drama odvija, i iz desetak sljedećih godina, koliko je još potrajala epoha samrtnih strasti. Buljan je tekst izveo iz njegova građanskog, ibsenovskog, konzervativnog konteksta, i vratio Krležu u kontekste avangarde. Naglašeno je to Martinisovom, zenitističkom scenografijom, šminkom, svjetlom, ali i deklamiranjem fragmenta iz Ristićeve “Turpitude”. No, kao što ni Fassbinderove posvete epohi nisu pasatističke i prošlostne, tako ni Buljanova predstava ne predstavlja vrijeme prošlo, nego govori, vrlo određeno, o vremenu u kojem je posljednjih tridesetak godina živjela njegova publika. Općenito, oba komada, i Agonija, i Aretej, što ih je redatelj spojio u jedno dvodijelno iskustvu, tumače sadašnjost, u najvećoj mjeri koja je književnosti i kazalištu dopuštena.

    “Aretej” je suvremenicima bio nerazumljiv i neprihvatljiv već na razini teme. Te 1959, dok su se Jugoslavija i Titov komunizam tek uzdizali prema svojim vrhuncima, legenda o jednom antičkom liječniku, kao ni doživljaji nekakvih talijanskih turista, redom ljudi bez validnih dokumenata, nikako nisu bili interesantni, važni, ni dostojni jednog Krleže. Od njega se, od Krleže, očekivalo da bude nesmiljeni kritičar građanskog društva, dekadentnog Zapada i svih njegovih tradicijom nanijetih društvenih aberacija. “Aretej” je odmah ljubazno postavljen na zagrebačku i beogradsku scenu, da bi zatim bio temeljito skrajnut i zaboravljen. O čemu “Aretej” doista govori, osim što svjedoči o famoznim Krležinim medicinskim opsesijama, malo koga je zapravo zanimalo.

    U Buljanovoj, pak, zamisli, “Aretej” će govoriti o onom o čemu govori i drama “U agoniji”, o ženskome svijetu i ženskom atentatu nad poviješću. Samo što je Agoniju u najvećoj mjeri ostavio onakvom kakvom ju je zamislio sam pisac, dok je Areteja značajno poženstvenio. Apatridi su postali apatridkinje, a doktor Morgens pretvorio se u doktoricu. Osim što time nije oštetio Krležu – premda je izvjesno da bi ovakav redateljski i dramaturški postupak razgnjevio starog pisca – Buljan je na genijalan način povezao dva dramatično različita teksta, pisana iz beskrajno udaljenih životnih perspektiva. Agonija u njegovoj interpretaciji govori o intimnoj strani nečega o čemu, kao o velikoj društvenoj i povijesnoj pripovijesti, govori Aretej. Obje drame govore o međuratnom trenutku, o avetima totalitarizma, državnog, političkog i svakog drugog, i o izvanpovijesnim pojedincima, o ženama. Povijesnom usudu u Buljanovoj se interpretaciji suprotstavljaju dvije žene, Laura i doktorica Morgens, i jedan luđak. A taj luđak je, možda, antički Aretej. A možda je i luđak, i Aretej.

    S godinama čovjek, možda, biva sve osjetljiviji i osjetljiviji. Gazi nas vrijeme, i u tom vremenu kolosalni naši životni neuspjesi. U meni su tako po jedan barun Lenbach i po jedan Križovec. Njihove poraze doživljavam kao svoje. Aretej sam, također. I doktor Morgens. Tojest, doktorica. Buljan je nekim čudom, koje se da objasniti, i koje jest osviještena režija i osviješten život u tekstu, ali čudom o kojemu danas, ipak, ne bismo, uspio sve te tačke identifikacije dovesti do potpunog ganuća. Obje mi se večeri na kraju plakalo od oduševljenja. Pljeskao sam kao kakva malograđanska frajla, visoko podižući ruke u zrak, i baš me je, onako frajlinski, ljutilo što drugi ne plješću jednako frenetično i energično kao ja. Možda su bili smoreni i dekoncentrirani maskama na svojim licima, jer kakav je to teatar u kojem su glumci golih obraza, a maske su na licima publike? A možda se radi o tome da ove predstave nisu za njih, i da je naša publika izgubila tu moć, ako je ikad njome i vladala, da u Krleži prepoznaje vlastiti svijet? Možda je Krleža nakon 1945. većini doista bio samo autor socijalističkih blokbastera o Glembajevima, koji su se gledali kao neka vrsta identifikacijski savršeno neutralne i artificijelne drame o legendarnoj našoj građanskoj prošlosti. Da Glembajevi, možda, nisu nešto kao Familija Adams?

    Ivica Buljan na svojoj je strani imao glumce. I sam bi Krleža, vjerujem, zadivljen bio Ninom Violić i ciničnim, užasnim Livijom Badurinom, i groznim samosažaljivim Krešom Mikićem. I onim luđakom Pleštinom. I Vlastom Ramljak, koja je u HNK odigrala ulogicu života. I Ksenijom Marinković, jednom pa drugom. I Almom Pricom, i groznom musolinijevskom pojavom Mislava Čavajde, i Markovininim Crkvenjakom, još jednom velikom ulogicom… Krleža u njihovoj je interpretaciji bio živ, kao malo kad u posljednjih tridesetak godina. A u toj se živosti mogla osjetiti neka mračna, neugodna i uznemirujuća prijetnja. Ivica Buljan je, skupa s glumcima, i s Martinisom, vratio Miroslavu Krleži njegov književni kontekst, upravo onaj bez kojeg je pisac ostao nakon 1945.

    Miljenko Jergović 01. 07. 2021.

    Moje knjige/40

    TAHA HUSEIN – DANI

    ABU AL-A LA AL-MAARRI – POSLANICA O OPROŠTENJU

     

    „Čuli su svi ti ljudi za dječakove neobične izjave: kako on odbacuje mnogo šta što su oni prihvatili, kakо se podsmijeva čudima svetaca, kako smatra zabranjenim obraćanje njima i prorocima za posredovanje kod Allaha. Govorili su jedan drugom: ovaj dječak je skrenuo s pravog puta i skreće i druge; otišao je u Kairo, naslušao se štetnih iskaza šejha Muhameda Abduhua, njegovih iskvarenih i štetnih misli, a onda se s njima vratio u svoj  grad da ljude dovodi u zabludu.“

    Taha Husein, „Dani“

     

    „Ne pitaj me kako mi je;
    Nalazim se u tri tamnice:
    vid sam izgubio, u kuću se zatvorio
    a moj duh  u kužnom tijelu je zatočen.“

    Al Maarri, „Poslanica o oproštenju“

     

    Nekadašnja Jugoslavija imala je velike izdavače. Povremeno, oni su se udruživali u objavljivanju edicija od opšteg značaja ne samo za Jugoslaviju nego i za cijeli svijet. Upravo se tako i zvala edicija „Cijeli svijet“ u kojoj su se pojavila nekolika kola reprezentativnih knjiga do tada zapostavljenih naroda i njihovih, liteatura, Arapa, Kine, Indije, Afrike, Meksika… To su dragocjene knjige i danas. Pored originalnih djela, tu su i studije svjetskih znalaca o tim literaturama. Arapsku književnost je, na primjer, obradio veliki njen znalac, Frančesko Gabrijeli (Francesco Gabrieli), u zaista izvrsnoj studiji „Arapske književnosti“. Pogovor za ovu knjigu napisao je Darko Tanasković. Urednik u „Svjetlosti“ bila je Jasmina Musabegović koja je i inače uređivala stranu knjigu. „Svjetlost“ je bila izvršni izdavač za sve udružene izdavače: „“Matica srpska“, Novi Sad, „Misla“, Skopje, „Mladost“, Zagreb, „Pobjeda“, Titograd, „Prosveta“, Beograd, i već navedena „Svjetlost“, Sarajevo. Slično je, na primjer, bilo i sa sabranim djelima Ive Andrića. Izostala je „Matica srpska“, a uključila se „Država založba Slovenije“, Ljubljana. 

    Prevodi svih ovih navednih knjiga urađeni su zaista na visokom nivou, jer su ih radili  prevodioci  upućeni u njihovu problematiku, bilo da su bili univerzitetski profesori ili, u slučaju Tahe Huseina, izvrsni znalci jezika, kao što je bio Nijaz Dizdarević, rijetka osoba na našim južnoslovenskim prostorima. O njemu treba posebno reći nekoliko bitnih činjenica, pošto je gotovo pa zaboravljen u svim domenima u kojima je u svoje vrijeme bio poznat. Nijaz Dizdarević potiče iz poznate porodice Dizdarević, danas se većina savremenika sjeća najpoznatijeg, političara Raifa, mada ih ima još od te struke. Nijaz se rodio u Fojnici prije stotinu i jedne godine. Zanimljiv je njegov angažman u štrajku učenika sarajevske Medrese 1937. godine, kada je isključen iz te vjerske škole.  Nije se oko toga previše gnjavio, jer je već bio jedan od onih koji su htjeli da mijenjaju svijet. Završio je sarajevsku Gimnaziju, učio stane jezike, već tada je znao turski i arapski jezik, kojima je kasnije dodao italijanski, francuski, albanski, i  još neke. Čitao je mnogo, njegovo znanje bilo je enciklopedijsko. Bio je prvoborac, antifašista, komunist. Poslije oslobođenja bio je jedan od najznačajnijih Titovih diplomata. O njemu kao čovjeku, ali i njegovoj humanističkoj orijentaciji, svjedoče njemu bliski savremenici, poput Čede Kisića, koji ističe „Nijazovo poznavanje filozofije, naročito morala“. U svemu što je radio i što je kod drugih isticao bio je na prvom mjestu moral, onaj kantovski, ali i moral Tagore, iz koga je često citirao misao: “Nemojte misliti da šteta koju nanosite drugim narodima neće otrovati i vas same.” Sve ovo je dobro znati da bi se shvatio pristup Nijaza Dizdarevića Tahi Huseinu i njegovom djelu, koje je bilo veliko, značajno i neprekidno u žiži interesovanja i rasprava u kojima se isticao njegov moral i potreba da se ide putem prosvjećivanja a ne zaglupljivanja masa. Sve skupa veoma blisko prevodiocu i piscu pogovora Nijazu Dizdareviću.

    Malo je ovdje reći da sam se od mladih dana identifikovao sa takvim svijetom i njegovim stvaraocima. Dugo sam se pripremao da napišem istoriju arapske matematike kao biografske priče o slavnim arapskim matematičarima i njihovom vremenu. Trebalo je da to bude trilogija, helenski matematičari iz Aleksandrije, Arapski matematičari i napokon Veliki matematičari. Do potrebne literature je u ta vremena bilo teško doći. Bio sam zadovoljan ako bih u pročitanoj knjizi našao bar nekoliko rečenica koje su mi bili korisne. Naravno, tragao sam za živom naukom, životnim pričama o matematičarima i njihovom vremenu. U svemu tome, sama arapska književnost, koju sam otkrivao, pružala mi je uvide u nauku i život u određenim vremenima koja su me zanimala, jer su tada živjeli i tadašnji  naučnici, od Bagdada, preko Persije, Egipta, sve do arapske Španije. Svaki od tih prostora imao je svoj civilizacjiski okvir u kome je samo jedno bilo zajedničko, prorok Muhamed i njegovo djelo, Kuran. Staro je pitanje, s obzirom na različito naslijeđe, kako sve to usaglasiti? 

    Kad je stvoren Bagdadski halifat, stvarana je i njegova kultura i nauka. Ono što se moglo uzeti od drugih, uzimano je, uglavnom bez zazora, i sve dok je bilo tako, ta je civilizacija napredovala. O tome su, kao uvijek, najbolje svjedočili pjesnici i hroničari. Oni su postali, pored matematičara, meni jednako, a povremeno i više, zanimljivi i potrebni. Pomišljao sam da naučim bar osnove arapskog jezika, ali sam brzo odustao, bilo je naprosto prekasno za takav zahtjevan studij. Od naših orijentalista prihvatio sam način transkripcije arapskih imena koje je najbolje formulisao profesor Srđan Janković, što mi je dvostruko odgovaralo pošto sam koristio i rusku literaturu u kojoj je transkripcija identična. Naravno, ni u tome nije bilo jedinstvenog stava. 

    Za ovaj tekst, izdvojio sam dvojicu velikih arapskih književnika, Sirijca al-Maarrija i Egipćanina Tahu Huseina. Oni u svemu što su stvorili oličavaju ono najbolje što je arapska civilizacija ponudila svijetu, prvenstvo islamskom, potom i svima ostalim. 

    Iako je razlika u datumima rođenja i smrti pisaca knjiga o kojima sam naumio da pišem skoro pa jedan milenijum, po mnogo čemu oni su bliski kao da su savremenici. Kako je to moguće? Upravo to me je pitanje ponukalo da o njima razmišljam a potom i pišem. Obojica su bili slijepi, poput mnogih učenih Arapa, opet skoro pa više od milenijuma, pateći od bolesti koje se tada nisu liječile na pravi način a uzrokovale su ih klima i običaji. Obojica su se, pored privrženosti književnosti, bavila i problemima svog vremena, posmatrajući kritički sve domene života, držeći se morala suprotno vjerskoj zatucanosti koju su uglavnom širili ovlašćeni i neovlašćeni tumači Kurana. Sam Kuran oni nikada nisu dovodili u pitanje, nego njegove tumače, velike i male. Kako je to bila i ostala opšta pojava svih religija i naroda, (Biblija i Talmud su neprikosnovene knjige, tumačenja se razlikuju.) ne treba je prihvatati kao nužnu, naročito kao obavezu velikih pjesnika. Naprotiv. Tako su razmišljali i pisali Abu ala al-Maarri i Taha Husein, pjesnici i prozaisti, kojima se danas ponosi sav učeni islamski svijet. Da bi se upoznao bolje taj svijet, treba se upoznati s djelima ovih velikih ljudi, jer ih ona najbolje opisuju. Bez tog znanja naprosto je nemoguće razumjeti naše vrijeme. Njegovi dometi, sjajna ostvarenja, ali i pogreške i teški promašaji upravo se najbolje vide kod njihovih najvećih književnika. A ova dvojica to svakako jesu. Njihovoj slavi treba pridodati i svu omrazu i optužbe na njihov račun, jer su razmišljali svojom glavom i išli izvan gomile. Omraza i optužbe uvijek dolaze od „svojih“. 

    Djelo Al-Maarrija, „Poslanica o oproštenju“, preveo je profesor Sulejman Grozdanić, koji je prethodno objavio u sarajevskoj „Svjetlosti“ dragocjenu knjigu „Stara arapska poezija“. To je predislamski period u kome se u usmenoj i pisanoj arapskoj književnosti prepliću razni uticaji, prvenstveno onih koji su do tada primili hrišćanstvo. Ali, u tim vremenima  stvarali su i pjesnici koji su bili nezavisni od tih uticaja, ma koliko to bilo teško i problematično. O svemu tome kasnije će pisati poznati pjesnici i teoretičari islamskog svijeta, međusobno polemišući, postavljajući to pitanje kao nešto veoma značajno za istoriju cijele arapske književnosti u islamskom periodu, minimizujući uticaje neislamskog svijeta. Profesor Grozdanić o svemu tome piše odmjereno i argumentovano, dajući pjesnička djela koja su u temeljima kasnije književnosti. Njegova objašnjenja i u djelu „Poslanica o oproštenju“ su dragocjena, iscrpna i odmjerena. Od kratkog uvoda do svih fusnota i pogovora. 

    U pristupu ovoj dvojici pjesnika, išao sam obrnutim putem od hronološkog, od Tahe Huseina do al-Maarrija, slijedeći visoko mišljenje egipatskog književnika  o djelu svoga davnog sirijskog prethodnika, koji je napisao: „Poslanica o oproštenju“ predstavlja vrhunac u arapskoj književnosti. To je vrhunac arapske imaginacije, vrhunac arapskog mišljenja, vrhunac arapske ironije, vrhunac arapske slobode.“

    Ono što ovdje Taha Husein nije napisao treba odmah dodati u vidu citata iz „Istorije arapske književnosti“, Frančeska Gabrijelija, navodeći njegovo mišljenje o još jednom djelu Abu-l-Ala, zvanom „Luzumijat“, koje je sačinjeno od kratkih tekstova-pjesama  „od kojih neki imaju samo dva ili tri stiha, a koje daje srž ličnih meditacija o životu i sudbini, Otkrovenju i obećanom Drugom svetu, Bogu, čoveku i ljudskom društvu, dakle o glavnim problemima kojima se u istočnjačkom srednjem veku obično bave filozofija, teologija ili mistika.“ Još Gabrijeli dodaje o „Luzumijatu“: „Jedina izvjesnost je skepsa, jedina stvarnost je bol, ljudska zloba i glupost.“ 

    Potom slijedi citat iz „Luzumijata“: 

    „Živeli su poput svojih drevnih otaca, i sinove vezali nasleđem ere, pasivno je sledili, onakvu kakvu zatekoše.

    Ne brinu se za ono što izrekoše i čuše, ne muči ih da l se varaju u onome kome se dive.

    Spokojnije je Ništavilo od sveta u kome žive: on je tek veštački sporazum, bili oni usnuli il budni.

    Mladić među nama raste onako kako ga otac podiže.

    On ne obožava Boga po nahođenju svog uma, rođaci njegovi ga uče šta treba da obožava.“ 

    Iz ovoga slijedi pjesnikovo uputstvo:

    „Obožavaj Boga, a ne njegove sluge: zakon stvara robove, a um slobodne ljude.

    Dobro nije u postu što iscrpljuje tela onog ko posti, ni kanonska molitva, niti mantija na čoveku.

    Ono je pre u odbijanju zla od sebe, u izgonu gorčine i zavisti iz svojih srca (…)

    Neka duša čini dobro zato što je to dobro i lepo, a ne zbog obećanog uzdarja.

    Kada učiniš dobro, a to ti se ne prizna, ne tuguj: Bog će ti uzvratiti.

    Očisti učinjeno dobro od nade u nagradu, ili zaradu kao pri trgovini.“

    Gotovo nevjerovatno zvuči da se u tom svijetu ništa bitno nije promijenilo skoro hiljadu godina. Ali ta okamenjenost govori o stanju cijelog toga prostora koje nije pronalazilo načina da se otme klasičnoj sprezi vjere i svjetovne vlasti. 

    Ovi nas citati direktno vode prema djelu Tahe Huseina, „Dani“, gdje pratimo njegovu priču o odrastanju slijepog dječaka od najranijeg zapamćenog doba do završetka tada tradicionalnog osnovnog školovanja u arapskom svijetu kojim je dominirala vjera. Sve što je bilo obrazovanje naroda, svodilo se na poslove koje su obavljali ljudi vjere, od onih čije se znanje svodilo samo na poznavanje i citiranje „Kurana“, do onih učenijih koji su prošli al-Azhar u Kairu čije se studiranje smatralo najvišim stepenom znanja, iako se ono svodilo samo na beskrajno citiranje citiranog. Bilo je to putovanje kroz lavirint nepotrebnog. Taj put prošao je i slijepi dječak, Taha Husein. 

    Način na koji Taha Husein pripovijeda o sebi u trećem licu jednine je veoma sugestivan. On ide postepeno, onako kako dječak otkriva svoj svijet, kako ga upija, kako polako stvara svoj odnos prema njemu. Kao dijete, on postupa kao dijete, voli igru, izbjegava obaveze, prezire ono što mu je dosadno. Ali i život utiče na njega, na njegove obaveze, koje se povećavaju iz dana u dan, iz čega je i nastao naslov cijele priče. Ništa se tu ne može i ne smije preskočiti. Dok čitam ovu knjigu, kao da mi preko ramena u tekst gleda Džems Džojs razmišljajući o svojoj budućoj knjizi „Portret umjetnika u mladosti“. A knjige su nastajale paralelno, skoro pa sinhrono, dok su pisci bili hiljadama kilometara udaljeni jedan od drugoga. Ali njihovi svjetovi imali su nečega zajedničkog, neizbrisivu ulogu vjere u odrastanju i obrazovanju dječaka, i pamćenje usmenog i pisanog, što će obilježiti njihova djela. 

    Taha Husein nam rastvara prvo svoju porodicu, potom lokalnu zajednicu, na kraju cijelo društvo koje je poput ustajalog mora, previše se algi nahvatalo, i svako slobodno mišljenje biće odbijeno a mislilac kažnjen. Skoro deset godina školovao se Taha Husein na Al-Azharu, da bi na kraju konstatovao da mora bježati u svijet. To je i učinio, otišavši u Pariz, gdje će završiti studije na Sorboni, doktorirati i oženiti se Francuskinjom. U vrijeme Naserovog pokreta protiv kralja, Taha Husein biće pristalica njegovih ideja. Ali to sve nije u „Danima“. Dani su duhovni temelj iz kojeg će Taha Husein iskoristiti ono najbolje, a to je prije svega ogromna zapamćena biblioteka usmenog predanja, a potom i napisanih djela. Njegovo pamćenje je zapanjujuća riznica podataka i cijelih tekstova, od temeljnog teksta, Kurana, do literarnih ostvarenja. U „Danima“ čitamo: „Ja osjećam čudno uživanje kada slušam te glasove. Ponekad se moja uobrazilja trudi da ih uskladii i stvorimuziku, silovitu ili blagu.I evo me kao dijela Prirode koja se iznova usklađuje u mojoj uobrazilji.“

    Al Maarrijeva „Poslanica o oproštenju“ sastoji se od tri dijela, ali redaktor i prevodilac, profesor Grozdanić, uzeo je središnji dio, samu „Poslanicu“, u kome dijelu je pjesnik vodič svoga junaka, Ibn al-Kariha, takođe pjesnika, kroz raj. Tekst je u formi rimovane proze, što je čest slučaj u arapskoj književnosti. Ovaj koncept ponukao je mnoge tumače i prevodioce da povežu sa Al-Maarrijevim tekstom Danteovu „Božanstvenu komediju“. S obzirom na arapsko vladanje Sicilijom, koju su kasnije preuzeli Normani, mogući su raznovrsni uticaji kulturnijeg arapskog svijeta na italijansku civilizaciju koja se počela da formira samostalno u jedanaestom vijeku. Kao što Al-Maarri govori o stvarnim ljudima koje susreće u raju, Dante pokazuje gdje se nalaze njegovi prethodnici i savremenici, od kojih je većina u paklu. Slično Danteu, Al-Maarri je titulisan  „pjesnik-filozof“, odnosno „najveći filozof među pjesnicima i najveći pjesnik među filozofima“. U ovom određenju ima mnogo istine, Al-Maarri više nego drugi pjesnici bavi se eshatološkim pitanjima u islamu, zagrobnom životu, raju, paklu, što ga logično vodi do poređenja sa Danteom. 

    Ono što je ovdje najznačajnije odnosi se na književnu vrijednost njegovog djela, što nalazimo u samom uvodu, gdje pjesnik citira Kuran: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu; ono svoj plod daje u svako doba koje njegov Gospodar odredi.“ Arapska civilizacija uzdigla je pjesničku i pripovjedačku riječ na visoko mjesto svoje svakodnevice, prvo usmene književnosti, potom pisane. I Taha Husein i Al-Maarri u sebi su ovaplotili ova dva njena vida, usmeni i pisani, što je dovoljan razlog da budu prevođeni i čitani. 

    Ranko Risojević 30. 06. 2021.

    Moj Friedrich

    U studentskim danima sam ga svojatao i u sebi tako oslovljavao, imenom. Druge filozofe nikada, Nietzschea uvijek. Nietzschea su u to doba voljele curice i propalice. Meni se dopadao zato što je bio komedijaš (“Zašto sam tako pametan?”), sviđala mi se njegova drska samouvjerenost (“jednog dana svi će univerziteti proučavati djelo jednog čovjeka: Fridricha Nietzschea”), privlačila me njegova patetičnost, koja u osnovi pripada idealizmu subjekta, plijenio njegov pretjerano dramatični ton koji ujedno objavljuje da je filozofija važna, a i uobrazilja o vlastitoj važnosti (“jer tebe ljubim vječnosti”), ispunjavao njegov zanos za koji sam htio da mi bude osobni životni moto (“trebala je da pjeva ta nova duša, ne da govori”), nosila žestina njegovih rezolutnih, radikalnih aforizama (“Najmudriji su uvijek imali isti sud o životu: ništa ne valja”), imponirala mi njegova sigurnost (Ecce homo!) s kojom je suvereno kročio s onu stranu lijepog privida. Njegova radikalnost u oglašavanju smrti Boga, s čime započinje moderno fragmentiranje „smisla“ ljudske egzistencije, zahtijeva da čovjek bude ono što jest po sebi samom, a biti bez Boga može samo onaj koji je podjednako hrabar, drzak, uobražen, samodovoljan, pred sobom odgovoran i odlučan na rizik… U tome imaginacija može biti od pomoći. U svom djelu S onu stranu dobra i zla Nietzsche veli da je imaginacija, uz drskost, opasnost, originalnost i “stvaranje vrijednosti”, jedna od bitnih osobina istinskog filozofa. Imaginacija je svakako imala udjela i u Nietzscheovom opusu, kojim je potvrdio da filozofska imaginacija može nadmašiti svako mišljenje koje proizvodi jalova školska sistematičnost (od koje je gora samo kaotična „originalnost“), da upravo imaginacija doprinosi prodornosti, “životnosti” filozofiranja. U svojoj “nehotičnoj biografiji” Nietzsche je ispisivao svoju istinu i istinu za sviju; kroz potpuno osobna stajališta iskazivao zajedničko. U introspekciji subjekt postaje objekt sam sebi da bi označio Razliku i pokazao što je njegova istina. U introspekciji je subjekt potpuno sa sobom i naspram sebe. Divio sam se Nietzscheovom majstorstvu introspekcije, jer je pokazivao što je subjekt koji misli i istodobno što jest ono o čemu misli: samo se hrabar može uistinu vratiti sebi, jer se u istinskom povratku sebi mora suočiti sa sobom po cijenu da u takvom svjedočenju otvori i one rane koje ga najviše tište i vode u potpuno uništenje; samo kada se suoči sa svojom subjektivnošću čovjek može reći i što “objektivno” jest. Pisac je onaj koji se sebi događa i koji je u stanju da sebe promatra. Nietzsche je pokazao da se u razumijevanju sebe može napraviti još jedan važan korak, da razumijevanje sebe može postati način da se mislilac u svom kazivanju nadmaši i oslobodi sebe, pokazao da u razumijevanju sebe mislilac može rasteretiti svoju filozofiju od nepotrebnog psihologizma, a da ona ipak ostane intimna stvar onoga koji filozofira. 

    S odobravanjem sam pročitao tek poneki tekst o Nietzscheu, najčešće onda kada bi to bio pokušaj Dialogo con Nietzsche (G. Vattimo). Nekako sam mislio da je on uvijek ostajao iznad, a često i izmicao svojim tumačima, da su mu mnoge interpretacije bile suvišne, a neke i potpuno nedostojne njegovog opusa, da mu se u stilskom pogledu ni jedan ne približi, pa zašto da o njemu pišem kada ni s mojim tekstom ne bi bilo bolje. A nije lako o filozofu koji je od filozofije načinio umjetničko djelo po sebi, nije lako o piscu koji se prije svega obraćao samom sebi, pred sobom polagao račune, nikada podilazio čitatelju, nikada se dodvoravao publici i u tom intelektualnom poštenju postao pisac za sviju. Ništa o njemu neću da kažem osim da sam prema Nietzscheu osjećao prisnost kakvu je moguće osjetiti prema bliskom biću. Prisnost? Kako je takvo što moguće? Pa nije u pitanju moj lični prijatelj… Što uopće može značiti “prisnost” kada je u pitanju filozofija, pa čak i kada je u pitanju filozof koji je tvrdio da je sve filozofiranje vrsta filozofske biografije? Svaki ozbiljan znanstvenik zna da se mora suzdržati i kada hoće da kaže istinu o subjektu, o svim oblicima subjektivnosti, pa čak i, koliko mu je to moguće, o onome što mu osobno pripada. Javni čin je prikrivanje intimnog, ali se ono ipak upetlja: umiješa se u izbor, iskaže kroz iskustvo i naukovanje, pokaže u odabiru tema i svakojakom afinitetu…. Pada mi na um da su kod nas Ujevića (“umrijet ću noćas od ljepote”), što zato što je bio boem, što zato što su osjećali bliskost s njegovom poezijom, zvali imenom, odnosno nadimkom Tin, da su Dostojevskog, valjda iz panslavenskih pobuda, zvali Fjodorom Mihajlovičem, da sve estradne zabavljače, a i druge do kojih im je stalo oslovljavaju imenima, ali da Marxa, iz čije je političke filozofije nikla jedna autoritativna ideologija, nitko ne spominje samo kao Karla… 

    Nietzsche veli da je “bio sva imena u historiji” (Pismo Jackobu Burckhadtu, 6. I. 1889), da je u sebi sve duhovno iskušavao. Njemu je takvo što pripadalo. Ali ja ne smijem (nisam mu dorastao) takvo nešto izreći. Bilo bi me sramota, jer bih tada samo uobražavao da sam nešto što nisam, uživljavao se u ulogu koja mi ne pripada, premda sam, kao i svaki drugi dobar student povijesti filozofije i umjetnosti, prošao s onima o kojima sam učio kroz mnoga vremena. I kroz Nietzscheovo. Njega sam, velim, osjećao kao drugara s kojim razgovaram, s kojim šetam; Nietzschea, koji je u dječačko doba pisao pisma svom imaginarnom prijatelju, koji je po nekim Nietzscheovim biografima možda lik njegovog rano preminulog brata, Nietzschea, koji je već u školi pisao o Hölderlinu (njegovu biografiju je nosio u svojoj školskoj torbi), tada gotovo nepoznatom i ne naročito cijenjenom pjesniku, koji je i na njega utjecao, Nietzschea, koga je opčinjavao magische idealismus i čijeg Zaratustru mnogi smatraju jednim od najljepših književnih djela, Zaratustru koji je bio Nietzscheov imaginarni sugovornik, prijatelj, a kao tekst pokušaj da načini svoj zavjet, Nietzschea koji je bio prorok decadencea, Nitzschea, koji je u dualitetu apolinijskog i dionizijskog stanja, u “drugoj realnosti” i zbiljnosti imaginacije otkrio dijalektičnost bića, Nietzschea, čije sam vječno vraćanje, ali kao razaranje svih vrijednosti u ratu i sam iskusio, Nietzschea koji mi je učvrstio nadu da sve prolazi i da se sve vraća, da umire i opet procvjetava, jer u svakom trenu otpočinje bitak, Nietzschea koji je upozoravao da je ljubav k moći ljudima demon, demon koji čeka i želi da bude zadovoljen, Nietzsche koji je kazivao da nas neki demon može obavijestiti da ćemo sve još jednom proživjeti, da će nas taj demon uplašiti mišlju o životu u kome neće biti ničeg novog, nego ćemo sve još jednom… 

    Zvali su ga “pjesnikom Nietzscheom”, jer je kao pjesnik započeo i pjesnik ostao, jer je uvažavao jezik umjetnika, jer je smatrao da je imaginacija nužno svojstvo autentičnog filozofa, zvali ga pjesnikom iako on nikada nije htio da istinu učini “lijepom”, već kroz lijepi oblik istinitijom. Bez prisnosti s problemom nema pravog poniranja u problem. I potpuno apstraktna matematička teorema je njenom istraživaču bliska. Svaki poneseni receptor sve veliko u sebi sretne. Jest, bio je to “moj Fridrich”. Znam da je Pascala, uz Spinozu i Goethea, smatrao za jednog od najboljih pisaca. Njegov izbor nikako nije iznenađujući: volio je one pisce koji nisu postajali apersonalni ni u svojim filozofskim djelima, pisce koji su u svojim djelima znali sačuvati, a u njegovom slučaju i naglasiti svoju osobnost. Je li s Pascalom, za koga je govorio da je “u stapanju vatrenosti, duha i poštenja prvi među kršćanima”, dijelio vjeru u mogućnost istine? Jesu li bili strasni borci u ratu sučeljenih polazišta za istu “zemlju”? Ovdje govorim o njihovoj stilskoj podudarnosti (ili bolje: plahovitosti i ponesenosti), o srodnoj misaonoj strasti kojom su se odazvali na zov same stvari mišljenja. Kao što Pascalova vjera zanosi i kada zaboravimo na Boga u koga je on vjerovao (a vjerovao je i kada je najviše sumnjao), tako i Nietzscheova razarajuća radost mišljenja (u kome je gajio sumnju i kada je najviše vjerovao) zahtijeva misaoni polet, bez koga ni mišljenja nije… 

    Nietzscheova riječ o smrti Boga otvorila je i Razliku i Izmjenjivost. Otvorila je mišljenje vlastitoj slobodi. Upravo zato je ta riječ bila izazov: slobode, mišljenja, vlastitog bez izvanjskog garantora, svijeta bez nadređenog autoriteta. Svijeta u kome će čovjek jednom biti prevladan, jer će se uzdići do boljeg sebe, do svog najboljeg, jer će biti najviše što sam može biti. Nije stigao tu tvrdnju potpunije, preciznije obrazložiti, jer nikad nije napisao svoju glavnu, veliku, sistematičnu knjigu za koju se cijeli život spremao. A možda dalja obrazloženja nisu ni bila potrebna. Nisu, jer je pjesnik u svojoj himni životu objavio svoje obrazloženje: “Jesam li shvaćen…”. U sjećanju na velikog filozofa uživam u tuđem, sačuvanom mišljenju/životu s kojim vodim dijalog, a opet nastojim da odolim sebi, da svoje potisnem e da bih njega razumio, da bih njegovu riječ osluškivao. Svaki se susret događa kroz razumijevanje, u kome shvaćanju i prihvaćanju Drugog uslijedi i novo razumijevanje vlastitog. I djelo Drugog na koncu počne intimno pripadati njegovom receptoru. Pripada mu kao ono kroz što se izgrađivao, što je usvajao, odbacivao i od čega se razlikovao; pripada mu kao Drugi koga bira “po srodnosti”, kao Drugi prema kome se odnosi u istinskoj komunikaciji: susret je za svako duhovno biće puno više unutarnji događaj nego što to ikada može biti konvencionalno dnevno upoznavanje. Moj Friedrich…

     

    (Na način Nietzscheov: Da bi bila potpuna, osoba mora osvojiti svoju slobodu, mora se odlučiti na rizik, mora se suočiti s krajnjim, kroz dolaženja do sebe oteti svojoj subjektivnosti, svoje mora nadići i za sebe, u sebi shvatiti nuždu vlastitog prevladavanja).

     

    Predrag Finci 28. 06. 2021.

    Mate Parlov: put od čovjeka do spomenika i natrag

    Da imamo vremena, da nas život na sve strane ne razvlači, novelu bismo, staloženo i u miru, započeli koncem devetnaestog vijeka, kada je nekom od viših gradskih činovnika, civilnih ili vojnih, to se više i ne zna, na um palo da na goloj ledini podno Kaštela gradi park. Bilo je to u skladu s bečkim pogledom na grad: gdje god je, između zgrada i gradskih četvrti, prostran i pust prostor, tu vrijedi projektirati park. Bio je već sljedeći, dvadeseti vijek, kada je na ovome mjestu u četiri geometrijski nepravilna reda zasađeno stotinjak mladica košćele, otpornog i odomaćenog stabla, odavno već srođenog s lokalnim svijetom. Do ovih doba, oko stotinu i dvadeset godina zatim, preživjelo je osamdesetak moćnih, gorostasnih stabala, kao iz neke staroslavenske legende, a prostoru, koji se od parka u jednom kratkom povijesnom trenutku pretvorio u zelenu tržnicu, pomalo nalik onoj trebinjskoj, najljepšoj na našem dijelu Mediterana, naziv je Giardini.

    Giardini, Đardini, ili nedelikatnim srednjobosanskim jezikom izgovoreno – Džardini, u posljednjih dvadesetak godina su se, za neuspjele sistemske i političke tranzicije, pretvorili u golemi štekat, u kafansku baštu šest ili sedam ugostiteljskih objekata, kafića i slastičarni, koji se nalaze u zgradama, podignutim s lijeve strane Đardina za vrijeme talijanske uprave gradom. Štekati se nastavljaju jedan na drugoga. Samo jedan je, onaj koji je najbliže Zlatnim vratima, malo izdvojen. I jedino taj štekat pripada kafiću s desne strane Đardina. Do njega konobari stižu prelazeći prometnu cestu, vječno u riziku da ih pregaze nemilosrdan šofer ili motorizirana sudbina. Gotovo netaknut od vremena kada je otvoren, krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih, ili ako ćemo u tanka crevca dokumentarističke proze – 16. listopada 1979, vrlo uredan i solidno sagrađen, dizajniran sasvim u duhu zrelog modernizma, savršeno oblikovanih slova u nazivu firme, djelo onodobnih milanskih arhitekata i dizajnera, ovaj kafić bio je mjera egzistencijalnih ambicija profesionalnog boksačkog svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji, te možda i najvećeg sportaša u jugoslavenskoj povijesti, Mate Parlova. Neposredno po završetku karijere, umjesto da gradi vile i društvenopolitičku karijeru, umjesto da živi od vlastite sjene i huljama s vlasti daje na važnosti, on je otvorio kafić. U njemu da živi, oko njega da se zabavi, od njega da zarađuje kruh. Svjetskog prvaka bilo bi nedostojno da do kraja života živi od toga što je bio svjetski prvak.

    U početku, Mate je kafić vodio s ocem. Kasnije ga je vodio sam. U vrijeme kada sam kao dječak i mladić, još uvijek mjerkajući i projektirajući vlastiti životni put, dolazio u Pulu na Festival jugoslavenskog filma, to je mjesto imalo neobičnu auru. Ušli bismo u maleni i lijepi Matin kafić, ispili po jedan dječački stock, šutjeli kao da smo u katedrali, i zagledali Matu, koji je, zagledan negdje, pušio crveni marlboro i također šutio. Nikoga u životu, osim, možda, Krleže, a možda i Andrića, nisam vidio da je tako dobro nosio svoje ime i podnosio svoju ulogu u svijetu, kao što je svoju ulogu podnosio Mate Parlov.

    Danas, na tom malom, izdvojenom štekatiću, na šarenim plastičnim stoličicama i stolovima na Đardinima, sjede domaći ljudi. Posljednji preostali pulski proletarijat, te poneki od onih koji, možda, vole malo više popiti. Sredovječni muževi i njihove žene, koji su tek naišli, ili se s nekim dogovorili, pa onda ostali satima da sjede. Poneki čudak, poneki prestarjeli Holden Caulfield, djevojka u godinama, koju je prevarilo vrijeme… Danima, koliko gledam goste na štekatu ispred kafića Mate, čini mi se da nisam vidio nijednog turista, stranca ili s gradom nesrođenog pojedinca. Da mi je prisluškivati ih, od svakog bih, vjerujem, čuo po jedan roman, ili, više od toga, po jednu rečenicu vrijednu života. I svi oni se, sa svojim stolovima i stoličicama priguravaju što bliže crnom metalnom spomeniku, koji je tu nedavno postavljen i koji je širom Hrvatske i društvenih mreža izazvao kojekakve reakcije.

    Ljudi koji misle da nešto znaju, a spremni su da sude na osnovu sličice iz novina i s interneta, kažu da to nije Mate. Ima ih i koji govore da je Marija Ujević plagirala sebe samu, pa onda na svojim fejsbucima, uz sličicu spomenika sa Đardina, objavljuju sličicu zagrebačkog spomenika Augustu Šenoi, s ugla Vlaške i Palmotićeve. Kažu da su ta dvojica, Marijin August i njezin Mate, isti kip. Ima ih i koji nanižu još sličica, pa govore da je sve to jedno te isto, a našao se i jedan da kaže kako je Marija Ujević rijetko netalentirana umjetnica. Toga nam je svega, eto, nanijelo to carstvo virtualnih svjetova. Nekoć, samo jedan je bio Ićan Malenica, graditelj veličanstvenog Tuđmana u Pridragi, a danas je, zahvaljujući svim tim fejsbucima i svoj bijedi hrvatskog novinarstva, Ićanova estetika pobijedila Mariju Ujević. Premda mi, priznajem, sve to nije mrsko čuti ni pročitati. Jer doista, istina je, biblijskim glasom to izgovorimo: Marija Ujević netalentirana je umjetnica upravo onako kako je Mate Parlov netalentiran šampion. Zaslužila Marija je Matu, upravo na način na koji je zaslužila Jurja Križanića, kojeg gledamo kroz ogradu onoga kaptolskog vrta. Dva su to ovom šetaču najbliža njezina kiparska utjelovljenja.

    Za razliku od većine naših sportskih velikana, a zapravo za razliku od svih – s mogućim izuzetkom Krešimira Ćosića, Mate Parlov imao je svoje civilno lice. Dražen je bio mladić s loptom, Ljubek je klečao u kanuu, čak su i takvi poput Kukoča i Rađe neegzistentni izvan košarke, premda se kao građani nikad i ničim nisu osramotili. Ali teško bi se moglo reći da su izvan košarke na bilo koji način postojali. Mate Parlov bio je većim dijelom svoga kratkog života građanin. Poput heroja iz nekog velikog rata, koji za reverom nosi sitnu, jedva vidljivu značku, i po njoj se prepoznaje ono što je nekad bio. Dok su se drugi šampionskom slavom koristili da bi dobili bolji komad mesa u mesnici, ili da bi poput L.M. (35) i D.L. (31) mogli nekažnjeno lagati pred hrvatskim sudovima, da bi mogli slobodno ne plaćati porez, primati golemu doživotnu naknadu za svoje šampionstvo, ili da bi mogli u narodu širiti svoje duhovno, emocionalno i moralno siromaštvo, Mate Parlov je životom običnog građanina štitio dostojanstvo svjetskog prvaka. Bio je uzoran, jer je bio običan.

    To je ono što je dobro u zamisli Marije Ujević. Nije ona izlila Matu Parlova u boksačkom gardu, s rukavicama na šakama, onakvog kakav imponira općenarodnom sjećanju, ali i svim našim osobnim, intimnim sjećanjima. Takav bi kip bio spomenik publici jednog šampiona, ali o samom šampionu ne bi govorio ništa. Ili bi, možda, po njega bio malo i uvredljiv. Čovjekov život, ipak, nešto je drugo. Kao što je i javni prostor nešto drugo. Na Đardinima bi se u rukavicama i s boksačkim gardom, pognutom glavom i prijetećeg pogleda, moglo prikazati samo kakvog oriđinala, gradsku ludu, nevoljnika. Takav spomenik Mati Parlovu mogao bi se naći samo u uglu neke boksačke svlačionice, u galeriji, u kazališnom foajeu, na opernoj pozornici… Na Đardinima, pa još preko puta njegova kafića, može stajati samo Mate Parlov građanin, nikako boksač.

    Naravno da moramo dopustiti ljudima koji imaju problem s imaginacijom da se zateknu zbunjenim i da nikako ne mogu u građaninu vidjeti šampiona. Ali Marija Ujević niti je defektolog, niti je klinički psiholog, a nije ni psihijatar, pa da se bavi onim što bi u njezinom radu mogli vidjeti ljudi koji imaju problem s imaginacijom. Takvi neka se slobodno bune, kako u ustanovama, tako i izvan njih, ali uznemirujuće je da se njihov problem smatra dijelom javnog mnijenja. 

    Umjetnica je kao predložak svom portretu uzela pojavu mladoga, čak vrlo mladog Mate Parlova. To lice nedirnuto je, gotovo dječačko. Bilo bi joj mnogo jednostavnije da ga je modelirala prema liku zreloga čovjeka, koji je bio vrlo snažno obilježen svojim bitkama, mečevima, utakmicama… Doista, imao je fizionomiju ostarjelog boksača, po kojoj su udarali svi oni koje je za svoje karijere pobijedio, kao i oni malobrojni od kojih je izgubio. Neki drugi umjetnik – na um mi pada meni dragi i bliski Ivan Fiolić uživao bi u tom licu – ali čemu bi, zapravo, bio takav spomenik? Junaštvu? Ratu? Borbi, boksu i boksačkoj pogibelji? I možda tek rubno, bio bi to spomenik Mati Parlovu. Ovo je, međutim, doista on. Marija Ujević ga je modelirala s vrlo jasnom idejom o tome što se, zapravo, uspomenjuje u životu jednoga čovjeka.

    Postoje ljudi, na sve ih je strane, pa čak i među onima koje inače smatram razumnima, te vjerujem da su katkad bili i u kazalištu, a mislio sam da su pročitali i poneku knjigu, koji imaju problem i s fizičkom sličnošću modela s predloškom. Opet ćemo reći: ne bi ni s njima bilo nikakvih problema, e samo kad se njihovo mišljenje ne bi smatralo relevantnim. Ili kad bi se smatralo onako i onoliko relevantnim kako je i koliko je relevantan sud o nekom albumu Milesa Davisa ili Daniela Barenboima koji će iznijeti publika Senide Hajdarpašić zvane Senidah. Kriterij pojavne sličnosti portreta i njegova predloška prestao je biti relevantan s izumom, pa s totalnom demokratizacijom medija fotografije. Danas tome služe selfiji, a ne Marija Ujević. Istina, selfi s Matom Parlovim nije, iz razumljivih razloga, moguće napraviti. Ali nije metalni objekt na Đardinima zamjena za Matu, pa da mu se sad prigovara kako na Matu nedovoljno sliči. Uostalom, zar zaista mislite da bi Mate Parlov pristajao da s njime slikate selfije? Zašto biste onda to radili s njegovim spomenikom?

    Marija Ujević prikazala je šampiona onakvim kakav je on doista bio. To je njegovo držanje, njegova misao i emocija. To je on. Ili to nije on, nego njegov živi čovjek, koji ga je pet dana lipnja obilazio i fotografirao svakoga jutra, podneva i večeri, u toj metalnoj figuri, naslonjenoj na postament, na šank, na nešto, vidi Matu Parlova. Ili, jasnije rečeno, vidi uspomenu na Matu Parlova. Spomenici u javnom prostoru opredmećene su uspomene. Tako ih treba gledati, i pritom valja imati na umu da svaka od tih uspomena biva dovršena tek u oku promatrača. Spomenici su poput pripovijetki, novela i romana, koji također počinju postojati tek kroz čitateljevu imaginaciju. Kao što i notni zapisi oživljavaju tek dok ih orkestar tumači glasovima glazbenih instrumenata.

    Dok gledam kako se spomeniku Mati Parlovu sve više i više primiču stolice i stolovi Matina kafića, i kako po postamentu na koji je šampion naslonjen veseli gosti u glasnoj raspravi odlažu krigle sa pivom i čaše s teškim i tamnim istarskim teranom, biva mi drago i zbog njega, i zbog Marije. On je ovo zaslužio, nije bio ceremonijalna budala, a nije bio ni D.Š. (53), krupni porezni dužnik, koji se krajem devedesetih, u vrijeme najveće svoje fudbalske slave, po Zagrebu vozikao u ferariju tomislavgradskih registarskih pločica, nego je naprosto bio čestit čovjek, čija imoćanska čestitost jednako imponira njegovoj zemljici Istri kao i cijeloj Hrvatskoj, kao i cijeloj Jugoslaviji, uostalom, koje više nema, kao što ni Mate Parlova više nema. Zaslužio je, kažem, da njegov spomenik tako suživi s ljudima, koje je za života promatrao iz svog kafića i koji su ga, vjerujem, nervirali. Spomenik je savršeniji od čovjeka. Spomenik se nikad ne nervira.

    A zaslužila je ovo i sama Marija Ujević. Podno njenih figura ne polaže se cvijeće i ne ostavljaju vijenci. One srastu s prostorom, i oživljavaju u očima prolaznika. Pomažu im da odlože čašu ili da se naslone. Nerviraju ih, kao što bi ti isti prolaznici nervirali čovjeka, e da nije mrtav. O pojavi Jurja Križanića umjetnica nije imala saznanja: prikazala ga je kao ispijenog i poraženog idealista, koji u svojoj vjeri stremi čelom naprijed. Mate, međutim, uspravan stoji, nalakćenom mu se niza stranu spušta njegova strašna ljevica. Zamućena je, kao da je u pokretu, pred objektivom fotografske kamere. Smiješi se, zagledan preko ceste, slobodan od svih sablasti, pod košćelom čiju je krošnju zamislio i projektirao bezimeni bečki baštovan, parkovni arhitekt, ne imajući svijest o tome da čini nešto što će ljudi jednoga dana pripisivati Bogu. I taj vrtlar, i Mate, i Marija, i ovi Đardini s osamdeset živih stabala košćele, skupa s novelom koju bismo započinjali koncem devetnaestog vijeka, samo kad nas poslovi ne bi na sve strane razvlačili, imaju jedan važan razlog i smisao, koji je razlog i smisao svake umjetnosti: Bog je ono što čovjek stvori, a od njega je nesamjerljivo veće.

    Miljenko Jergović 28. 06. 2021.