Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Tvrtko Kulenović, život je san

Ognjena sarajevska jesen je 1992, sjedi se u onoj taverni u Vase Miskina ulici, tamo kod pekare gdje je krajem svibnja izginuo svijet u redu za kruh. Možda je povod skorašnja osnivačka skupština PEN centra, možda se razgovara o pokretanju nekakvog časopisa, i to sam već zaboravio, ali za stolom su redom pisci, onodobni. Kadli, negdje vrlo blizu tresnu granata i nastupi trenutak šutnje za stolom – ljudi misle je li im netko blizak van kuće, misle trebaju li sad izaći van, pogledati… – i onda najednom preko te šutnje i preko onoga prethodnog razgovora, također zaboravljenog, Tvrtko započinje priču kako u Šapcu, u trenucima kada 6. aprila 1941. započinje bombardiranje Beograda, on u magazinu Mika Miš čita u svome životu prve avanture Bricka Bradforda, američkoga probnog pilota i svemirskog putnika. Ljudi za stolom ga gledaju, baš najbolje i ne razumiju o čemu je sad riječ, neki vjerojatno i ne shvaćaju da on to govori o stripu i da Brick Bradford nije neki stvarni Amerikanac. Miješaju se perspektive doživljenog i dogođenog, nemoguće zrakoplovne akrobacije u stripu i stravični tutanj njemačkih bombardera nad Beogradom, potom silazak u sklonište s Mikom Mišem pod rukom, i nastavak stripa pod svjetlom svijeće… Kako ga priča nosi, Tvrtko biva sve glasniji. Na sebi ima majicu s rol kragnom, boje cigle, i zelenkasto-smeđi zimski sako. On govori i ne vodi previše računa razumiju li ga svi. Njegov iskaz više nije profesorski i predavački, kakav je kad god govori u javnosti. Kao da najednom naizust izgovara gotov romaneskni tekst.

Tjednima kasnije, 31 listopada u Holiday Innu, svečani je ručak za suosnivače PEN centra i ponekog slučajnog gosta i namjernika, za stolom sam preko puta Nedžada Ibrišimovića, slušam o tome kako je davno prije žiletom na dlanu spajao prekinutu liniju života. Kažem mu je da je to radio i Corto Maltese. Nedžad me pita je li taj dobar ili loš. Zadovoljan je kad čuje da je dobar. To me podsjeti da odem do drugog kraja stola, načinjenog od dvadesetak stolova, i da Tvrtka upitam je li stvarno ono što je pričao za Bricka Bradforda i bombardiranje Beograda. Stvarno je.

Petnaest godina kasnije tri udružena izdavača u Sarajevu će objaviti i u tešanjskom Planjaxu odštampati sedmotomna Izabrana djela Tvrtka Kulenovića. Asketski opremljene i dizajnirane sive knjige mekih korica, u pripadajućoj im kutiji, mamile su na čitanje, pa sam, ne planirajući, u istom naletu i u jedva malo više od mjesec dana, pročitao svih sedam knjiga, bez obzira na to što sam svaku već barem jednom čitao, bilo u ovom obliku i s naslovom pod kojim je sad objavljena, bilo pod drugim naslovima i prethodnim uobličenjima. Romane “Kasino”, “Čovjekova porodica”, “Istorija bolesti” i “Jesenja violina” još ću jednom čitati nakon što mi umre majka. I vjerojatno ću ih, Bože zdravlja, čitati opet, jer je, pokazalo se to, istina vrlo kasno, Tvrtko Kulenović jedan od onih suvremenika čija proza posluži kao orijentir u vremenu i jeziku. Drugi su Kovač, Kiš, Tišma i Bora Ćosić. Andrić i Krleža već nam nisu suvremenici.

Ali nisam tek tako spomenu smrt majke. Nakon tog događaja, za koji ne bih rekao da me je potresao i rastužio, koliko je izmijenio moju perspektivu, pogled na prostor, snalaženje u vremenu, trebali su mi pisci koji fikcionaliziraju vlastito iskustvo. A svi su Tvrtkovi romani pisani iz vlastitog iskustva, od matrijala dogođenog života ili od onoga što je u tom životu bilo vjerojatno i moguće. Za razliku od Kovača, on nije bio mistifikator, niti su mu životne okolnosti bile dramatične kao u Kiša, nije bio sklon autoflagelaciji kao Tišma, niti je bio avangardist babeljevske duše kao Ćosić. Nagodne naravi, pun fine autoironije i nepodnošljivo dobronamjeran, Tvrtko je, zapravo, imao sve pretpostavke da, usprkos sveg talenta, bude – grozno dosadan pisac. Spašavale su ga raskošna imaginacija i neka jedinstvena i sasvim neusporediva emocionalna iščašenost i uvrnutost. Ono što  ga je, vjerujem, i navelo da u onoj taverni, po tresku granate, započne pripovijest o Bricku Bradfordu i bombardiranju Beograda. Time su njegovi romani naprosto impregnirani, o tome bi vrijedilo pisati.

Tvrtko je bio pisac i bio je gotov književni lik. Pritom ne mislim reći da je bio književni lik vlastite proze, nego je bio gotov lik nekoga drugog romanopisca. Profesor u dolčevitki, u majici s rol kragnom, i s vječnom frizurom Bertolta Brechta, putopisac, ekspert za Indiju i za te nama daleke istoke, za istočno kazalište i za teatar općenito, intelektualac koji je u ono vrijeme bio već toliki istočno da ga se moglo već smatrati i pomalo sumnjivim zapadnjakom; tako, naime, zamišljamo, ili smo nekad zamišljali, velike američke profesore. Karakterom, a pomalo i podrijetlom i sudbinom, bio je Sarajevu sasvim nesvojstvena pojava. Markantni ekavac, beogradski student i Beograđanin, po majci izdanak slavne loze junaka srpskih ustanaka protiv Turaka vojvode Arsenija Lome, što ga na prevaru ubi barjaktar vjerolomnika Muselim-age Tokatlića, a po ocu, slikaru, komunistu i pariškom studentu, krajiškog podrijetla, bošnjačka korjenika lijepa i zvučna prezimena. Ali od tih ljutih i zaraćenih pretpostavki, od tog viška junaštva, nastalo je miroljubivo čeljade, koje je transcendiralo cjelokupnu herojsku povijest čovječanstva.

Nekoliko divnih rečenica iz “Kasina”:

“- Šta si ti po zanimanju? – pitao je psihijatar.

– Pisac – rekao sam, nastojeći da to zvuči gordo. Bio sam, zapravo, po mojoj sadašnjoj oceni, dupe. Uvek mi se danas čini da sam juče bio dupe i u tome mi prolazi život, možda i ono najbolje u njemu.”

Helsinki je grad bez grafita. Finci su okrečili fasade nekom čarobnom bojom, koju je dovoljno prebrisati vlažnom krpom, pa da grafit sa zida sađe, ako bi se već, nekim čudom našla budala da šara po gradu. E, pomalo je takav, kao te fasade Helsinkija, bio i Tvrtko Kulenović. Na njega se naprosto nije primalo ništa od onoga što je određivalo ulični, kafanski, čaršijski i općenito javni život onoga Sarajeva, grada u kojem se oduvijek znalo što treba činiti, kakav i s kim treba biti da bi se opstalo. Bio je to grad u kojem je od svake fele, svake profesije, misije i zvanja dovoljan i dopušten samo po jedan autentičan primjerak. Svi drugi bili su smetnja. I onda je bivala strašna konkurencija za tog jednog, recimo pisca, pjesnika, genija.

Tvrtko Kulenović, međutim, nikome nije bio konkurencija. Pomalo se to zadržalo sve do današnjih dana, u onim prvim reakcijama na njegovu smrt, objavljenim na kojekakvim sarajevskim web portalima. U prvi mah rečeno je da je umro akademik – kao da od toga nema većeg, pa da je umro profesor – kao da je to najviše što se o njemu može reći, pa da je umro bosanskohercegovački i bošnjački pisac – kao što bi se reklo i da je umro baš najmanji među njima, mnogobrojnim bosanskohercegovačkim i bošnjačkim piscima. Tek su zatim, u sljedećem valu, stigli oni već uobičajeni epiteti, atributi i pridjevi. Kao da je netko nekome rekao da se o Tvrtku Kulenoviću smije govoriti u tom uobičajenom, hiperbolama ispunjenom funeralnom ključu.

O njemu se obično govorilo kao o profesoru. Rado su, još u ona vremena, tako o njemu govorili ne samo njegovi studenti, nego i njegovi kolege pisci. Zanimljivo ih je prije trideset i koju godinu bilo slušati kako veličaju i hvale Tvrtkova znanja, njegove predavačke bravure i profesorsku posvećenost. Njegovi književni, beletristički dosezi bili su, nekako po prirodi stvari, drugorazredni.

S druge strane, on im u tome nije činio smetnju, niti im je ikad pružao otpor. Iako je svih tih godina i u svakom od naših života bio pisac, i prije svega je drugog bio pisac, Tvrtko Kulenović nije imao problem s tim da u njihovom društvu i svijetu bude samo – profesor. To je, naročito za sarajevske prilike, bio iznimno mudar izbor. Tek tako mogao je živjeti i na svijet oko sebe gledati kao pisac. A zapravo, možda i nije stvar u Sarajevu. Možda je općenito mudrije ostati neprimijećen među ljudima kojima je toliko stalo do prvenstva u poslu kojim se bave.

Roman “Istorija bolesti” ovom je čitatelju najvažnija knjiga o opsadi Sarajeva ili barem o onome što je on od te opsade doživio i što smatra vlastitim, sasvim privatnim i nepoopćivim iskustvom, koje se ni s kim ne dijeli, ni s jednom skupinom ljudi, formalnom ili neformalnom zajednicom. Govor o tome je govor o čovjekovoj intimi, a ne o narodnom stradanju. Tvrtko Kulenović, naime, s narodom kao književnom temom nije baš najbolje stajao. I to je još jedan razlog zašto ga mali veliki sarajevski i bosanskohercegovački pisci nisu smatrali sebi ravnim. Ljudi imaju problem s tuđom intimom zato što ne žele imati posla sa svojom vlastitom intimom, pa se onda bave narodnom i narodnim stradanjima. Ili u najperverznijem slučaju – intimom naroda.

“Kada sam došao u grad, o velikom modernom groblju Bare, postavljenom na padini brda, nije moglo biti još ni govora.” Tom rečenicom počinje “Istorija bolesti”. Nastavlja se pripovjedačevom bakom, njegovom “majkicom”, koja leži na jednom od dva stara koševska pravoslavna groblja, na samoj granici prema katolicima. Zvala se Darinka Lomić, bila je učiteljica, umrla 1950. Sljedeći umire pripovjedačev otac Hakija, godine 1987, pet godina prije kraja svijeta. Pred sam rat majka lomi butnu kost, pa završi u Institutu za rehabilitaciju na Ilidži, i tako se, na samom početku rata, prije nego što se opsada stegne i učvrsti, majka i sin, tojest dvojica njezinih sinova, nađu na različitim stranama. Razdvojenost će trajati kratko.

“Istorija bolesti” roman je o dvije smrti. Najprije umire majka, a zatim i pripovjedačeva žena. Obje smrti su, sarkazmom sudbine, prirodne. Rat samo pojačava svaku senzaciju u svijetu i u čovjeku, život intenzivira do krajnjih granica, tako da dvije mirnodopske smrti postaju dio neke druge dramaturgije. Kad bi im se takvo što dogodilo, obični bi i nesretni ljudi govorili da im bližnje nije ubila bolest, nego ih je ubio rat, ubili su ih oni koji su pucali s brda. I to je na neki način utješno. Utješno je kada čovjek vlastitoj nesreći pronađe širi kontekst, kad je uspije utopiti u nizanju tuđih nesreća. Ali pisac to ne čini. Osim što književnost ne traži i ne dopušta utjehu, takvo što bi iznevjeravalo istinu. A Tvrtku Kulenoviću, kao i njegovom pripovjedaču, stalo je do istine o vlastitoj intimi. Ta istina za njega je ravna istini o književnosti. (Ona velika i mitska narodna istina njega se previše ne tiče. Osim što je odrastao i živio pod različitim političkim sistemima, podrijetlom pripadao dvjema vjerama, a profesionalno se bavio onom trećom, četvrtom i petom vjerom velike Indije, osim što je u osnovi bio nevjernik, Tvrtko Kulenović je s nekom dječjom vedrinom zazirao od velikih i masovnih istina.)

Tvrtko je bio strastven putopisac. Bila je to njegova životna, profesorska i književna tema. U mogućoj povijesti bosanskohercegovačkog i južnoslavenskog putopisa on bi stajao na suprotnoj strani od Zuke Džumhura, kao neka vrsta intelektualnog, duhovnog i emocionalnog antipoda. Zajednička im je, međutim, bila putnička, hodačka, izmjestiteljska strast i znatiželja. Nešto od tog putopisateljstva nalazimo i u “Istoriji bolesti”, knjizi koja se sva odvije unutar grada pod opsadom. Tvrtko, naime, neobično često i živo opisuje pripovjedačeve hodnje gradom. One su, te hodnje, mali putopisi i u njima ista je ona jasna usmjerenost kao i u velikim putopisima. Zatvoren u gradu, on se našao u granicama nekoga golemog, raskošnog i neotkrivenog unutarnjeg svijeta, koji u suštini nije za njega tješnji od onoga prethodnog otvorenog, kojemu su granice nebo i zemaljski šar.

U romanu nema takozvanih izmišljenih imena. Sva imena su stvarna, a pisac u uvodnoj napomeni nastoji razriješiti taj, u osnovi nerazrješiv, stvarnosni prijepor: “Ličnosti u romanu su uvijek književni likovi, književni junaci, bez obzira na imena. Ali ne radi se samo o zakonitostima književnog stvaranja, nego i o poštovanju određene realnosti. Događaji koji su u ovoj knjizi opisani načinili su od ljudi nešto što je i više i niže od obične, prosječne ljudskosti: oni jesu i junaci, ne samo u literarnom nego i u svakom mogućem drugom značenju te riječi, ali jesu i hodajući mrtvaci, zombiji.” Tvrtko, gradeći likove svoje književnosti od tako doživljenih ljudi, i tako doživljenog sebe, trasformiranog u lik pripovjedača, uspijeva da u svakom trenutku izbjegne smrtnoj ozbiljnosti, komemorativnosti pripovijedanja o životu pod opsadom, umiranju bližnjih i, što je još i strašnije, življenju s bližnjima. Nema tu sentimentalnosti ni samosažaljenja, nego neke dječje i dječačke vedrine, avangardističke šašavosti, iščašenosti, blaženog pomaknuća, i sve to, naravno, priču čini samo težom i strašnijom.

Za Tvrtka Kulenovića u životu, pa tako ni u književnosti, ni u njegovu romanu nije moglo biti situacije u kojoj on ne bi bio on, i u kojoj književnost i umjetnost ne bi bile u središtu njegova svijeta ili svijeta njegova pripovjedača i glavnog junaka. Pa kad tresne granata u Ulici Vase Miskina, gdje svaka granata podsjeća na onu jednu, majsku, Tvrtka blizina eksplozije asocira na bombardiranje Beograda i na strip Brick Bradford, koji je njemu, šestogodišnjaku, natkrilio i nadmašio početak prvog rata u njegovu životu. Tada i zauvijek, književnost je bila sve. Ali takva književnosti koja prepoznaje mjeru ljudske patnje i nestajanja. Prvo majka, onda Lidija, i tako, malo-pomalo, do kraja knjige i kraja svijeta.

Piše kako se prije rata nadgornjavao s fakultetskim kolegom i prijateljem Svetozarom. Svetozar mu poručuje da je Kiš po njemu nekako “suh” pisac. On mu odgovara da sve najbolje misli o Ćosićevom opisu Valjevske bolnice, iz 1914. i herojskih i mučeničkih dana Srbije, ali da taj pisac ne umije opisati “jedan beogradski predratni krojački salon”. Suglasili bi se, kaže, tek oko Andrića. Sve pismeno u nas vazda će se suglasiti oko Andrića. Drugo je stvar afititeta i osobnih ograničenja.

I to je “Istorija bolesti”.

A onda i ovo: “Prvo su je odveli na kupanje, bila je tako strahovito mršava, i puna krupnih smeđih pjega, pitao sam se da li je to uopšte ljudsko tijelo. Jeste, jer ga boli i jer mu je hladno kad ga kupaju, trese se. Sestra viče: ‘Ne brinite, sad ću ja vas pokriti. Evo ovim. Evo i ovim.’ Ni pomisliti nisam mogao da ću uskoro i ja imati tako slijepljen stomak za leđa, da ću ličiti na moju golu mamu.”

Velik je, kažu, njegova smrt gubitak bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj književnosti. Bit će da tako jest. Gubitak svakome tko se kao čitatelj smatra dionikom te dvije književnosti, a čitao je Tvrtka Kulenovića, njegove romane, eseje, putopise. No, već prve dvije susjedne književnosti, srpska – ili njezin veći dio što postoji i razvija se izvan Bosne i Hercegovine, i hrvatska – ili onaj njezin dio što raste u Hrvatskoj, o piscu Tvrtku Kulenoviću ne znaju ama baš ništa. Niti su ga čitali, niti su njegovi romani objavljivali u Beogradu i Zagrebu. U obje metropole za njega se znalo kao za sarajevskog profesora, u stručnim krugovima vrlo uglednog, za kojeg su znali i bolji studenti komparativne i svjetske književnosti. Ali umjetničku prozu Tvrtkovu nisu čitali. I onda zamišljam koliki će im golemi dobitak biti kad ga jednog dana budu otkrivali. A otkrit će ga sigurno, jer tako mora biti. Jedna književnost je živa u onoj mjeri u kojoj njezini najizvrsniji i najznatiželjniji čitatelji otkrivaju zatajene im pisce.

Zašto se za njega ne zna već u prvom komšiluku? Lakomislen bi, samosažaljiv, a samim tim i krivi odgovor bio da je to zato što se za bosanske velikane u Beogradu i Zagrebu ne zna. (Jednako se, ili nešto manje, za njih ne zna kao što se ni u Sarajevu ne zna za srpske i hrvatske velikane. U stvarima neznanja vazda je postojao reciprocitet, samo što se zagrebačko i beogradsko neznanje iz Sarajeva mnogo bolje vidjelo, nego što se otamo moglo vidjeti sarajevsko neznanje.) Prije će biti da se za Tvrtka Kulenovića kao pisca tamo nije znalo zato što niti je on bio pisac kakvog bi se iz Bosne i iz Sarajeva očekivalo, niti je njemu samom bilo baš previše stalo da se za njega predaleko čuje.

Njegovi romani na žalost su u bitnom smislu neprevodivi na strane jezike. Da bi se razumjelo ono o čemu Tvrtko Kulenović piše, prethodno bi se morao poznavati kontekst njegova svijeta. Proza tako bogata referencama na nepoznate teme i sadržaje za stranog je čitatelja uglavnom gotovo sasvim neprobojna i nerazumljiva. Ali to ni na koji način ne govori protiv pisca i njegovog djela…

Posljednje tri rečenice iz “Istorije bolesti” na mah su mi na um pale kada je do mene došla vijest da Tvrtka više nema. Njihova ljepota me je rastužila: “Kad zaspimo, ulazimo u san iz kojeg se budimo. Kad umremo, ući ćemo u san iz kojeg se nećemo probuditi. Ali i kad smo se rodili, ušli smo u san iz kojeg se nismo probudili.”

 

Miljenko Jergović 08. 05. 2019.

Majstori i majstorije/20

METLAR

 

Na polici, u uglu svoje radionice, na vidnom mjestu, drži brezovu metlu koju je njegov djed napravio i kojom je njegova majka godinama čistila dvorište ispred kuće.

Dok sa breza odsijeca grane od kojih će praviti metle, zamišlja da su one djevojke i da im tako sređuje frizure pred nedjeljnu svečanost u oproljećenoj šumi.

U metle koje pravi pod zrakama jutarnjeg sunca, upliće osmijeh djevojke koja čisti dvorište u koje će svakog časa stići njeni svatovi.

Metle koje pravi u predvečerje uvezuje koracima šetačica po dalekim gradskim promenadama.

Smišljajući metlu koja će se od svih ostalih razlikovati, jer će njome njegova buduća supruga, uz pjesmu o zaljubljenim golubovima, čistiti grančice ispred radionice, metlar sanjari kako će jednom napraviti metlu kojom će se s lica zemlje pomesti sve gadosti ovog svijeta.

 

Ranko Pavlović 08. 05. 2019.

Fotografija fotografije

Predgovor za buduću knjigu fotografija Milomira Kovačevića Strašnog

U doba ratne opsade Sarajeva išao sam gotovo svaki dan na Pravni fakultet. Ogromna, austrijska zgrada, s jakim zidovima. Ni topovska paljba s brda joj nije mogla ništa. Uprava Univerziteta je mojim kolegama i meni osigurala nekoliko prostorija u kojima smo držali nastavu i obavljali odbrane magistarskih i doktorskih radnji. Bili smo odlučni da u ratu, koji je već drugi mjesec potresao zemlju, u opkoljenom Sarajevu održimo “normalan život”. Normalan, a više ničeg nije bilo, ništa kao što je bilo. Stalna izloženost snajperskoj vatri, bombardiranja, glad. Ponekad sam u velikoj zgradi fakulteta tražio čašu vode. Žeđ golema, a vode nigdje. Ničega nije bilo, s teškoćom se život održavao. Teško je bilo i zamisliti da se u takvoj situaciji netko bavi “nadgradnjom”. Ali, usprkos svih nedaća umjetnici su i dalje pisali, svirali, slikali, priređivali predstave. Uz silna dovijanja, stvarali. I fotografije su se još uvijek pojavljivale, registrirale surovu stvarnost.

Jedan od izuzetno aktivnih fotografa bio je Milomir Kovačević Strašni. Mislim da je prvi rad Milomira Kovačevića koji sam tada zapazio bio razbijeni portret “doživotnog Predsjednika”. Ne mogu se sjetiti gdje sam tu fotografiju vidio, ali sam je upamtio. Rodio sam se kada je drug Tito bio neosporna ličnost. Doživotni predsjednik. I kada je umro okolo su izjavljivali, pisali, vikali, pjevali: poslije Tita Tito. Ideju o njegovoj vječnosti su nekako simbolično potvrdili svi vladari svijeta koji su ga ispratili na vječni počinak. A sada: junak rata i mira, lider nesvrstanih, čovjek koji je Staljinu rekao Ne pogođen snajperom. Probijen portret koji je visio u svakoj školi, instituciji, svuda. Razbijeno staklo mu se usijecalo u lik. Ikona ostavljena na ulici, na zidu ispražnjenje radnje, na podu, zgažena i nevažna. Na jednoj fotografiji nečija krv preko lica čovjeka koji nam je bio garancija mira i slobode. Na drugoj dojučerašnji razbojnik pod njegovom slikom odjednom postao heroj. Ali, ni jedan od portreta Josipa Broza na Milomirovim fotografijama nije bio namjerno oštećen. U svakoj sredini je i prema tretmanu Titovog portreta pokazivan karakter nove politike.

Fotograf se iskazuje i u izboru svog objekta. Ovdje je sam izbor objekta neobičan, jer su fotografirane fotografije. Doduše, u tehničkom pogledu ponekad se fotografiraju stare fotografije da bi bile primjereno, na najbolji način reproducirane, ali to ovdje nikako nije slučaj. Nije, jer je ovdje snimljeno događanje jedne fotografije, njeno stavljanje u novi kontekst, promjena okolnosti fotografije, koja na taj način postaje nova fotografija, fotografija kakva ranije nije bila i kako nikada ranije nije viđena. Snimljena fotografija: kao da se ogledalo ogleda u drugom ogledalu kao drugačiji lik sebe sama. Slika je postala sadržaj slike i to različita od slike koja je bila. Slika neporecivog Autoriteta i trostrukog Heroja postala je i sama ranjena, postala slika nemoćnog i ugroženog, slika napadnutog i smrtno pogođenog. Nestala je aura Neprikosnovenog i pojavio se lik ostarjelog, ranjivog druga Predsjednika, koji je nekima postao predmet gotovo iracionalne mržnje, a drugima simbol jednog minulog doba, mirnog doba u kojem u sjećanjima najednom sve postade dobro, pa su ugroženi i opasnosti izloženi spominjali nekadašnjeg predsjednika kao što se priziva duh spasitelja i zaštitnika u bajkama i legendama. Jesu li međutim baš ove crno-bijele fotografije postale ne samo još jedna slika uništenja, nego i definitivna smrtovnica “voljenog i nikad zaboravljenog druga Predsjednika”? Jasan dokaz i konačni znak da jednog svijeta više nema. Rat je slika razaranja i uništenja, slika ruina i krhotina. Na fotografijama lika koji je bio simbol socijalističke izgradnje pustoš i tek još poneki ostatak “konzumentskog društva”, koje smo rado podražavali, neki filmski plakat i slika boce coca-cole. Između ta dva oprečna ideala smo živjeli. Onda je u naše živote grunula ratna stvarnost u kojoj je pregažena jedna prošlost. O tome svjedoče ove crno-bijele fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Morale su biti crno-bijele.

Predrag Finci 06. 05. 2019.

Sonet Amira Brke

Nisam previše sklon nikakvom pravilu u književnosti. Jedino pravilo koje strogo poštujem jest ono da sve o čemu i kako pišem mora biti samo moje. Na koji način je to moje izvedeno također pripada autorstvu. U umjetnosti je ono kako uvijek mnogo jače od onog što. Kako nešto umjetnički oblikujete jače je od onoga što oblikujete. U sonetu Amira Brke kako i što u ravnopravnom su odnosu. Njegova knjiga soneta Nebeski nomad (Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2019.) tu srodnost dokazuje na svim razinama tvorbene norme i estetskog izričaja. Brka sonetom maestralno potvrđuje svoje autorstvo samim vladanjem njegovom formom. Sve što je u njemu samo je njegovo, ne iznevjerava ni formu ni sadržaj. Ono kako u njemu posve prirodno i ljubi i grli što.

Sonet je stroga forma. Ima dva katrena i dvije tercine, sa četrnaest stihova unutar njih. Od nastanka 1230. godine u talijanskom pjesništvu razvio se u šesnaest vrsta. Napoznatiji su onaj Petrarkin (talijanski), Ronsardov (francuski), Shakespeareov (engleski). Sonet je kuća u kojoj svaki njezin element ima isti zadatak: da ne dozvoli niti najmanju grešku u funkciji njezina temelja i njezinih prostora pod krovom. Sonet Amira Brke je u svom temelju onovremen, u prostoru između njega i krova je suvremen, prepun čovjekovih slabosti, ali i vrlina.

Sonet Amira Brke pratio sam i u fazi nastajanja. Njegovih svih dvije stotine stranica između korica iščitao sam u jednome dahu. U više navrata Brka mi je mailom slao svoje tek napisane sonete. Čitao sam ih s velikim zanimanjem i uvijek se divio disciplini njegovoga stiha ostvarenoj u toj strogoj pjesničkoj formi. Postići majstorstvo u svakoj katreni i svakoj tercini u vremenu žurbe, neuroze, nesigurnosti, stvar je nesvakidašnje koncentracije i odanosti stvaranju vlastitosti u nevremenu. I to ne usprkos ili uzinat nevremenu već u korist radosti usamljenog čovjeka koji nevrijeme na svoj autorski način ipak pobjeđuje.

Sonet Amira Brke daleko je od lʼart pour lʼart-a. Iako mu je kostim skrojen prema pravilima iz vremena nastanka, nije retrogradan niti je iskaz puke vještine u vladanju njegovom formom. On je u svim svojim elementima moderan, njegov glavni tvorac je jezik njegovog autora. On je i svojom formom i svojim sadržajem svojevrstan otpor pjesništvu u postmodernističkom trendu svakojakih modela komercijalizacije stiha čija su nastojanja sve trivijalnija i sve tragikomičnija. On je dokaz što se njegovom modernizacijom u kojoj je jezik glavni kreativni subjekt nože postići u umjetničkom smislu, ne iznevjeravajući pjesništvo niti jednim slovom. Amir Brka kao autor takvog jezika vjerodostojan je njegov tvorac, dometi koje svojim jezikom postiže imaju prvorazredan karakter. U njima stvarnost suvremenog čovjeka ima sve odlike njegovih muka, iskušenja i dvojbi.

Slobodni stih je u stvarnosti suvremenog čovjeka odavno kao u avanturi koja pjesništvo vulgarizira i osuđuje na smrt. U tom hodu pjesništvo je danas u slobodnom stihu prava lutalica i izgubljenik. U najboljim primjerima, međutim, slobodni stih i danas ima svoje trijumfe i svoje prodore u stvarnost s kojima se u njoj održava kao vrhunska duhovna i intelektualna vrijednost. Slobodom se opija, u slobodi se dokazuje kao njezina božanstvena hrana i piće. Slavu pjesništvu vraća i sonet Amira Brke, jer ga je njegov autor presvukao u moderan kostim, jer je njegovom tijelu udahnuo sve što i slobodni stih koristi pjevajući o svome vremenu. Za pjesnički stol Brka svoj sonet vraća kao kralja čija je monarhija u svoju raskoš uključila sve vrijednosti našeg suvremenog života.

 

Sarajevo, 3. svibnja 2019. 

Mirko Marjanović 06. 05. 2019.

Kurapati, reportaža

Niz stambenih zgrada na kraju grada. Ispred je travnato dječje igralište, parkiralište s automobilima raznih marki i godišta, od sovjetske ere do danas. Odmah iznad parkirališta gradska je obilaznica s po tri kolovozne trake u oba pravca. Ispod nje vrlo niski pješački pothodnik, na čijim betonskim stranama nema grafita. S one su strane, uokvirena kao u sinemaskopu, stabla četinara.

Prije osamdeset godina grad je bio malo dalje. U međuvremenu se širio i rastao, blok po blok, sve dok se nije sasvim primakao šumi. I sada tako suočeni jedno s drugim, grad sa šumom i šuma s gradom, čekaju da se nešto dogodi. A nešto će se, to je sasvim sigurno, dogoditi. Jer grad ne može zaobići šumu, ignorirati je ili preskočiti. Ni šumu, a ni veliku pustu i savršeno ravnu ledinu, s puteljkom koji preko nje vodi. I ta je ledina, skoro ista takva, bila tu prije osamdeset godina.

Na izlasku iz pothodnika ledina je s desne, šuma s lijeve strane. Travanjsko je jutro, za pravoslavne je Veliki petak, dan bistar i sunčan, sjeverac s Baltika donosi svježinu. Stabla su vrlo visoka. Gola i ravna, s krošnjama daleko gore, koje se zaljuljaju na vjetru, pa šuma zaškripi.

Između njih, tih visokih, gotski uspravnih stabala u nepravilnom rasporedu, iznevjeravajući svaku simetriju, jednostavni drveni križevi. Različitih su veličina, ima ih koji su svježe postavljeni, a ima i onih koji su tu već dugo, pa pomalo i trunu. Na njima nema ukrasa ni imena, po obliku se ne raspoznaje čiji su, pravoslavni ili katolički. Jednostavno, kršćanski križevi u šumi. Nakon prvotnog iznenađenja učini se da nema ništa prirodnije od toga.

Nekoliko stotina koraka dalje križevi poprimaju identitet. Među onim tipskim, bezimenim, pojave se novi, u crveno-bijelim bojama poljske zastave. Zatim križevi s imenima. Pa križevi s fotografijom, u pravilu crno-bijelom ili naknadno koloriranom, otisnutom na običnom papiru, a zatim jednostavno plastificiranom, da ga ne uništi kiša.

 

Nakon što smo skrenuli s bijelog puta, Siarhiej Chareuski upozorava nas na zemlju pod našim nogama. Nekoliko koraka po ravnom, pa slijedi udubina, dva, tri ili pet metara široka i zaobljena kao leća, kao ispružen dlan koji očekuje paru, kao nevidljiv tanjur u zemlji, pa onda opet korak-dva ravnice, pa prirodno stvoren procjep niz koji se slijevaju vode. Bjelorusija je vlažna zemlja. Pa opet udubina, skoro savršeno pravilna i okrugla. Neupućen bi šumski hodač uživao, jer nikada nije hodao kroz takvu šumu.

Ovdje je zemlja gladna i pjeskovita. Šumama to ne smeta, ali ljudi su osuđeni da u njoj uglavnom sade krumpir. Chareuski kaže da je šumska zemlja prepoznatljiva po tipičnom nizu plitkih slojeva humusa i pijeska. Ako su slojevi na nekom mjestu izmiješani, lako je znati da je tu kopano. Ali i bez toga, te fino zaobljene udubine otkrivaju što se ovdje događalo. Doba je godine kad svuda naokolo po ovoj šumi rastu maleni bijeli cvjetovi, nalik visibabama kojima nije klonula glava. Postoji teorija da je šuma Kurapati po njima dobila ime, i vjerovanje da ovi cvjetići rastu po grobovima. Ovdje je to zbilja tako.

Siarhiej Chareuski, kojeg bismo mi po naški mogli zvati i Sergej Harevski, neobičan je čovjek. Vedar pripovjedač, hiperaktivan na riječima, ali nikako brbljivac, prelazi s jedne na drugu temu, pun anegdota i doživljaja i nekog nezadrživog unutarnjeg smijeha, kojim se bori protiv Bog zna kakvih demona. U sebi ima nešto od klauna i mudraca. Povjesničar je umjetnosti, profesor Europskog humanističkog sveučilišta u Vilniusu i veteran bjeloruskog kulturno-emancipatorskog nacionalnog pokreta s početka devedesetih. Godina 1988. i 1989. on je u ovoj šumi kao arheološki tehničar radio na iskopavanju prvih masovnih grobnica. O tome je, naime, riječ. Ove lijepe, gotovo savršeno pravilne udubine, leća, prosjakov dlan, tanjur u zemlji, nastajale su tako što se nad neutvrđenim brojem mrtvih godinama slijegala zemlja. Sergej se trudi da stalno bude vedar, da anegdotama i polušaljivim pričama sačuva ovo mjesto, da ne povrijedi duhove plačljivim sentimentima s komemorativnih zabava.

Prolazimo pokraj križeva s prikucanim fotografijama bjeloruskih pjesnika i pisaca, koji su u istoj noći, je li to bila 1937?, odvedeni i strijeljani. Pa pokraj križa Antona Karloviča Nareika, o kojemu ne znam ništa osim da se rodio 1897. i da je ovdje strijeljan 1937, i da se u fotoateljeu slikao sjedeći u bijeloj košulji i smeđem kaputiću, a iznad njega je stajala žena njegovih godina; fotograf im je rekao da ne gledaju baš u istu tačku, tako da fotografija bude prirodnija. Zatim slijedi maleni granitni spomenik s istim natpisom uklesanim na bjeloruskom i na jidišu: “Našim vjernicima, Židovima, kršćanima i muslimanima – od bjeloruskih Židova.” I po spomeniku, po običaju, mnoštvo kamenčića, od onih koji dolaze.

 

Zatim, na vrhu prirodnog uzvišenja nedavno sagrađen brončani spomenik u obliku tradicionalonog zvonika s napuklim zvonom. Bit će lijep nakon što malo godine prođu. Zelenilom će se stopiti sa šumom.

Nemoguće je znati koliko je ovdje ljudi poubijano. Ni Sergej Harevski se ne igra brojevima. Ali svi su, kako se čini, ubijeni na isti način: revolverskim metkom u zatiljak ili puščanim u sljepoočnicu, tako da radi uštede isti metak prođe kroz dvije glave. Sve se to događalo prije 22. lipnja 1941. i njemačkog napada na Sovjetski Savez, te početka onoga što se i danas naziva Veliki domovinski rat. Taj će rat, sa svim strahotama koje će zadesiti Bjelorusiju i zauvijek izmijeniti njezin društveni, nacionalni, kulturni, pa i jezični identitet, na neizvjesno duga vremena odložiti suočenje s onim što se događalo u ovoj šumi. Istina, ljudi iz Minska su ponešto i pamtili, sami u sebi i iza dvaput zaključanih vrata, ali ni ta u osnovi nejasna sjećanja ni na koji način nisu mogla ni smjela biti izrečena.

Tek su se u razdoblju Mihaila Gorbačova i kampanje glasnosti mogla rastvoriti sjećanja, a sa sjećanjima se rastvorila i zemlja. U svibnju i lipnju 1988. provedena su prva iskopavanja. Najprije se naišlo na jednu u međuvremenu ispražnjenu grobnicu, koju su, sumnja se, nasljednici NKVD-a ispraznili nakon rata, vjerojatno pedesetih, ali već druga grobnica bila je puna skeleta. Odmah su organizirane prve demonstracije, u Kurapate se počelo dolaziti kao na mjesto kolektivnog sjećanja, jedan od protesta, organiziranih u Operi, sponzorirale su i gradske vlasti Minska. Bilo je to vrijeme kada su još uvijek mogli bili živi, pa i vrlo bodri, ubojice i nalogodavci ubijanja u šumi Kurapati. A bilo je i vrijeme općenarodnog poleta, kada su se ljudi zanosili idejama slobode i iluzijom da će se uskoro i u Sovjetskom Savezu i u Bjelorusiji živjeti i slobodno govoriti kao što se, vjerovalo se, slobodno govori i živi na Zapadu.

Formiran je Komitet 58, stvoren je Bjeloruski martirologij, pa Bjeloruski narodni front… Cilj je bio dvojak: osloboditi sjećanja i politički preobraziti Bjelorusiju. Pokušali su se obračunati sa živim naslijeđem staljinizma, s tajnom masovnih smrti i s tom golemom grobnom Bjelorusijom, čija je smrt po mnogo čemu bila stvarnija od života koji se odvijao iznad nje, a istovremeno su pokušali iskoristiti priliku da s vlasti sruše aktualnu političku garnituru sumnjivih reformista, odanih Moskvi. Tako se i dogodilo da vođa tog velikog nacionalnog pokreta bude Zianon Pazniak, povjesničar kazališta i arheolog, čovjek koji je otkrio masovne grobnice u šumi Kurapati i obavio prva iskopavanja. On će na kraju biti i najtragičnija ličnost bjeloruskog oporbenog i emancipatorskog pokreta, figura bjeloruskog razočarenja u budućnost.

U siječnju 1989. Vijeće ministara Bjeloruske sovjetske socijalističke republike odlučuje da se izgradi spomen-obilježje “žrtvama masovne represije 1937-1941”. Početkom devedesetih, pred sam raspad SSSR-a, i koju godinu zatim, prije nego što zapušu novi vjetrovi, u šumi Kurapati zvanične državne delegacije odaju počast i polažu cvijeće. Mimo toga ili usporedo s tim narodne mase i opozicija podižu prvi veliki drveni križ, održavaju se ceremonijali sjećanja, traje insistiranje da se obećani spomenik već jednom podigne, ali i da se iskopavanja nastave.

Godina je 1993. kada Kurapati ulaze u Državni registar kulturnih i povijesnih spomenika, a svakoga studenog na Dziady, staroslavenski blagdan mrtvih, koji se održava posljednje subote prije dana svetog Dimitrija, slave se u Kurapatima duše mrtvih. Ovi skupovi nisu vjerski, etnički ni politički jednoobrazni, kao što ni moderna bjeloruskost – čini mi se nije vjerski i etnički jednoobrazna.

Godinu kasnije u posjet Bjelorusiji došao je Bill Clinton – da zahvali Bjelorusima zato što su se, kao i Ukrajinci, odrekli vlastitoga nuklearnog arsenala, naslijeđenog od SSSR-a, i da im u ime Sjedinjenih Država i Zapada obeća da će im zauzvrat u svakom trenutku jamčiti neovisnost i državnu cjelovitost. (Obećanje koje će biti prekršeno tačno dvadeset godina kasnije, kada Amerika i Zapad mirno isprate rusku aneksiju Krima i neformalnu okupaciju Donbasa). Tada je posjetio i šumu Kurapati, u kojoj je iza njega ostao još jedan maleni spomenik. Clintonov spomenik devet puta je razbijan i isto toliko puta podizan. Počinitelji nikad nisu pronađeni. Spomenik je opet razbijen, tako da se čini da se od njegove obnove odustalo.

Kada je u srpnju 1994. za predsjednika izabran Aleksandar Lukašenko, prilike se djelomično mijenjaju. Vlasti više ne polažu cvijeće, govor o šumi Kurapati postaje izrazito oporben, a na trenutke po govornike i opasan, premda memorijal nije ukinut, niti su službeno osporeni povijesni narativ i legenda koji oko njega postoje.

Lipnja 1991. skupina građana, predvođena herojima Sovjetskog Saveza, nekolicinom bivših partizana, stvorila je svoje povjerenstvo i započela stvarali paralelni narativ o masovnim grobnicama u šumi Kurapati. Šest godina kasnije učinilo im se da je došlo njihovo vrijeme, pa su od predsjednika Lukašenka zatražili da otvori novu istragu i da se započnu nova iskopavanja, koja će, tobože, dovesti do prave istine, one koju su oni već i najavili: nisu u toj šumi ubijali Sovjeti, nego su ubijali nacisti. (Pripovijest neobično podsjeća na negacionističku kampanju oko ustaškog logora Jasenovac, samo što su ovaj put uloge prividno zamijenjene. Ali između metodologije prepravljanja prošlosti i kreiranja nove istine kojom su se poslužili heroji Sovjetskog Saveza i metodologije kojom se služe pojedini biskupi u Hrvata, doista nema razlike. A vrlo je sličan, premda opet preokrenut, i politički kontekst.)

I doista, herojima je udovoljeno: istragu je proveo vojni tužitelj, obavljena su tokom listopada 1997. i svibnja 1998. nova iskopavanja, nakon čega je sve munjevito zaustavljeno. Razlozi su jasni: 94 posto metaka ispaljenih u glave žrtava i pronađenih u grobnicama potječu iz revolvera tipa Nagan, kojim su se služile sovjetske sigurnosne službe i koji je još od carskih vremena dio ruske policijske i vojne tradicije. Među preostalih 6 posto ispaljene municije istražitelji su pronašli i metke iz revolvera Browning i Walther, što ih nije navelo na logičnu sumnju da je NKVD mogao pucati i iz njemačkih oružja, nego ih je dovelo do uvjerenja koje je u tom trenutku bilo politički oportuno, da su u šumi Kurapati ubijali – Nijemci. Tako je, po onoj negacionističkoj i revizionističkoj logici o kojoj bismo već morali sve znati, 6 postotaka postalo većim i pretežnijim od 94. No, na dojmovima, uvjerenjima i izjavama se konačno i stalo, jer službenih zaključaka nije bilo.

Ne zna se koliko je u ovoj šumi mrtvih. Najmanji broj izrekao je bjeloruski državni tužitelj iz vremena druge istrage: 7000 ubijenih. Georgij Tarnavski, bjeloruski tužitelj iz vremena Sovjetskog Saveza, kaže da je pod šumom Kurapati 30.000 mrtvih. Zianon Pazniak, bivši oporbeni vođa, nekad mitska pojava bjeloruske težnje za istinom i samopotvrđivanjem, govori da je mrtvih između 100.000 i 250.000… Kao u nekoj đavolskoj igri statistikom smrti, najmanji i najveći broj mogli bismo prekrižiti i istinu tražiti između sljedeća dva. Ne zaboravljajući pritom da je to strašno, da je to užasno mnogo mrtvih. Dok hodamo šumom, vraćajući se nazad, i dok gazim po onim fino zaobljenim udubinama u kojima rastu bijeli cvjetovi, mislim što sve stane, koliko životopisa i koliko straha na putu prema ovoj šumi, i u onih 7000 ubijenih, što ih je savjest državnoga tužitelja mogla podnijeti.

Ovdje su ubijani civili, bez sudskih presuda, iznenada, tako što bi nenajavljeno jednoga ranog jutra došli po njih, ili nakon kraćih ili dužih ispitivanja na nepoznatom mjestu. Među njima su građani Minska, cvijet bjeloruske inteligencije, obični ljudi, obrtnici i trgovci, predstavnici klasnog neprijatelja, seljaci i kulaci iz različitih dijelova zemlje, ljudi iz drugih dijelova Sovjetskog Saveza, uglavnom muškarci, ali i stranci, najprije Poljaci. To što su strijeljani i stranci mogući je razlog tajanstvenih poslijeratnih iskopavanja i pražnjenja pojedinih grobnica… Likvidacije su obavljane pojedinačno, po strogo individualnom principu, tako što bi bili ubijani ljudi s imenom i prezimenom, metkom u glavu ili jednim metkom za dvojicu, sve radi uštede. Tako su i odvođeni, jedan po jedan, ciljano, prema strogo određenoj individualnoj krivnji. To je načelna razlika između nacističkih i staljinističkih pogroma. Prvi su, u pravilu, bili kolektivni i depersonalizirani. Drugi su, čak i kada bi se išlo za likvidacijom cijele zajednice, bili osobni. Takav je, čini mi se, bio i strah: u prvom slučaju zajednički, u drugom osamljenički. Kurapati su mjesto užasavajuće samoće.

Nakon kratkog, nesigurnog i polovičnog razdoblja destaljinizacije, započetog za vladavine Mihaila Gorbačova i prekinutog još dok je na čelu Rusije bio Boris Jeljcin, kada je postojao interes i za sadržajem masovnih grobnica, nastupila je nova restaljinizacija, kada se grobnice nanovo zatrpavaju, zajednička tajna se zapečaćuje, a legenda o Velikom domovinskom ratu postaje mjerom dopuštenog sjećanja, kojom se onda štite i sve tekovine staljinske epohe, uključujući i zločinačku narav Staljinova mirnodopskog režima. To je mogući razlog što se u šumi Kurapati više ne kopa, što se o njoj kriptično i malo govori, i što ovo mjesto uglavnom služi za posjete stranih delegacija, dok predsjednik Lukašenko, kao ni gradonačelnici Minska iz posljednja dva i pol desetljeća, ovdje nikada nisu bili. Oni ne bi da iritiraju Moskvu, pogotovu nakon što se vidjelo kako je prošla Ukrajina. Drugi je razlog malo kompleksniji, i tiče se osobne, obiteljske, društvene i političke baštine i identiteta. Što će od nas ostati i tko ćemo mi biti ako prihvatimo da je istina ono što se dogodilo u ovoj šumi? Osjećam da je to pitanje za vladajuće u Bjelorusiji, a vjerojatno i za veliki dio njihovih podržavatelja, vrlo slično pitanju što će ostati od Hrvata katolika i tko će oni biti prihvati li se da je istina ono što se dogodilo u Jasenovcu. U oba slučaja stvar je krajnje artificijelna i podrazumijeva odgovor na pitanje je li za nas istina ono što se zbilja dogodilo ili je istina ono u što moramo vjerovati da bismo opstajali ovakvi kakvi jesmo.

U dnu one ledine uz šumu, na putu kojim su morali proći svi koji će ovdje biti ubijeni, prošlog je proljeća otvoren restoran s dječjim igralištem i spa centrom. Bio je to ozbiljan skandal, znak za uzbunu aktivistima i zaštitnicima memorijala. Tih ljudi nije mnogo, ali uporni su i hrabri. Zapriječili bi prilaz restoranu, demonstrirali, alarmirali domaću i stranu javnost govoreći da je stvarni cilj ovoga što je započelo da se memorijal obezvrijedi i na kraju uništi. Uostalom, ova šuma i ledina pokraj nje rastom i razvojem Minska postaju vrlo atraktivan građevinski i poduzetnički plac…

Kampanja traje već godinu dana, prosvjednici ne odustaju, a onda se, u obranu poduzetnika, javlja predsjednik Lukašenko: “Restoran nastavlja raditi!”, govori on, “Nema razloga za zatvaranje, ljudi moraju negdje jesti!” I još je rekao da se ne može baš za sve kriviti staljinizam. “Ljudi su tamo stradali u Staljinovo vrijeme. Ali jeste li sigurni da nacisti nisu ubijali ljude u Kurapatima?” Ne znam što ću, ali meni i ove Lukašenkove riječi zvuče tako poznato.

Sami smo prošetali šumom. Bili smo tu barem sat i pol. Nas četvero, i više nitko. Nitko nas nije vidio, tu nema čuvara, nema ograde, ni vidljive granice između šume i grada, osim obilaznice po kojoj tutnje kamioni i auti. Minsk i Bjelorusija bili su u Sovjetskom Savezu poznati po proizvodnji kamiona i traktora. I danas te tvornice rade. To je ono što, možda, čini razliku između ovoga mjesta i stratišta na Balkanu. Kod nas su takva mjesta, ipak, malo sklonjena i skrajnuta. Ovdje su integrirana u prizor i u razglednicu grada i zemlje. Ovo je, kao što Timothy Snyder piše, Bloodland. Krvava zemlja na kojoj danas žive drugi ljudi, zemlja koja je u tragičnom nesuglasju s vlastitim identitetima. Tri četvrtine bjeloruske duše pod zemljom je, a samo jedna je iznad nje. Prije ubijanja u šumi Kurapati Minsk je, razmjerno gledano, bio najveći židovski grad na istoku. Jidiš je tu bio prvi jezik, njegovih je govornika bilo više nego Bjelorusa. Živjeli su tu Rusi, Nijemci, Poljaci, Tatari… I u nekoliko koraka, u jednom je krvavom desetljeću svega nestalo. Preživjelim i doseljenim ostala je baština nestaloga svijeta, da se nekako s njome nose. Treba hrabrosti da se ovdje misli o sebi.

Zianon Pazniak te hrabrosti nije imao. On 1996. bježi iz Bjelorusije, u strahu, inače sasvim razložnom, da će ga Lukašenko uhititi i zatvoriti. Godinu kasnije, državno tužiteljstvo diže optužbu protiv njega za “poticanje etničke mržnje protiv ruskoga naroda”. Tada je Pazniak već u Sjedinjenim Državama, gdje je dobio politički azil. Ono što je, osim svoje zlosretne glave, ponio u emigraciju bilo je od golemog simboličkog značaja i nadrastalo je njega i njegovu osobnu sudbinu. On je od onih ljudi koji nisu izdržali ono što su sami sebi zadali. Mučenik koji se uplašio vlastitog mučeništva. Kada je otišao, bile su mu pedeset i dvije. Danas mu je sedamdeset i pet. Pokušao je 2006. izaći na predsjedničke izbore, ali nije mogao sakupiti dovoljno potpisa za kandidaturu.

Na kraju se onim pothodnikom vraćamo na parkiralište, gdje ćemo sljedećih desetak minuta čekati taksi. Na ovakvom mjestu još nikada nisam bio. Osjećam se kao da mi je cijela Bjelorusija legla na pleća, pa ako slučajno poskočim, propašću pola metra u asfalt. Sergej Harevski je, međutim, i dalje vedar. U toj je vedrini način da se s Kurapatima živi. I da se uporno, usprkos okolnostima, koje su naravno loše, za budućnost sačuva istina o ovom mjestu. Ta budućnost stići će sutra, za godinu, za deset godina, a možda neće stići nikad, ali ni to nije razlog da se od istine odustane ili da se zaboravi.

Miljenko Jergović 06. 05. 2019.

Spomenik Običnom Čovjeku

 

Kada su došli po komuniste, šutio sam; nisam ja komunist. 

Kada su došli po socijaldemokrate, šutio sam; ipak nisam socijaldemokrat. 

Kad su oni lovili članove sindikata, šutio sam; nisam bio u sindikatu. 

Kada su došli po Židove, šutio sam; nisam ja Židov. 

Kada su došli po homoseksualce i lezbijke, šutio sam; heteroseksualan sam i zastupam tradicionalne vrijednosti. 

Kada su došli po bjeloruskojezične, šutio sam; kod nas je dvojezičnost i uopće. 

A kad su onda došli po ruskojezične, ja … Pa, šutio sam; Bjelorusija mora biti bjeloruska. 

Kada su došli po anarhiste, šutio sam; ja sam za jaku državu i red. 

Kada su došli po imigrante, šutio sam; ovdje sam rođen. 

Kada su došli po feministkinje, šutio sam; kod nas je ionako matrijarhat, šta im još fali. 

Kada su došli po besposličare, šutio sam; radio sam, za razliku od svog tog ološa. 

Kada su došli po pjesnike, šutio sam; volio sam samo knjige o samopomoći. 

Kad su došli po one koji čitaju knjige o samopomoći, pokazivao sam im člansku iskaznicu Saveza pjesnika.                                                                                     

Oni su sve dolazili i dolazili kod mojih susjeda. Čekao sam. Noću sam čuo štropot njihovih čizama na stubištu. Šutio sam. Bio sam strpljiv. Zar je malo u svijetu diskriminiranih skupina? Zar je malo u njemu potištenih manjina, zar je malo u njemu hrabrih, pametnih, značajnih, istaknutih lidera, zar je malo u njemu samopožrtvovanih vođa i progresivnih ideja? Svake godine sve novi i novi ljudi sijevaju na vijestima, oni žele biti heroji i promijeniti svijet. K vragu! Dok dođu do svih njih, ostarjet ću i umrijeti, mislio sam.

Tako je prolazila godina za godinom. Oni su sve dolazili: s dugim listama, psima, kamionima, kamerama, lisicama. Uvijek kod susjeda, ali kod mene nikad. Umorio sam se od čekanja, kada će doći red na moju skromnu osobu. I kad je kod mene već u dubokoj starosti svratila Smrt, rekao sam:

“Pa, ​​konačno, barem je netko primijetio moje neslaganje.”

“Ma kakvo neslaganje?” – upitala je smrt.

“Šutio sam, jer sam uvijek bio protiv svih. Proživio sam život, ali nikad nisam sreo one, s kojima bih se mogao složiti. Pušio sam svoju lulu i pisao noćima knjige na tajnom jeziku, koje nikome nikad nisam pokazivao. U tim je knjigama cijela istina. Očekivao sam da će doći i po mene, ali nijedan put mi nije pokucala na vrata šaka državnog ubojice.”

Ali smrt me nije slušala.

Tako sam i umro, tiho i dostojanstveno, među mnogo djece i unuka, u svojoj kući, na svojoj zemlji. Djeca su spalila moje knjige, unuci su izbacili moje lule. A svi oni, po koje su dolazili po noći, lupajući čizmama, oni koji su preživjeli preslušavanja i zatvore, oni, za koje se skupljalo potpise pod peticijama, rekli su u jedan glas na mom grobu:

“Ovdje počiva on, običan i pošten čovjek, koji je proživio svoj život dostojanstveno, a nije se okaljao niti doušništvom, niti kukavičlukom, niti krvlju sebi sličnih. Mudar i pošten, marljiv i sretan, nesretan i bezimen, na ništa nije pretendirao, nije imao ambicije, bio je talac Epohe. Eto za koga smo išli na mučenja, eto za koga nismo šutjeli nego platili svojom slobodom!”

I podigli su mi spomenik. Spomenik Običnom Čovjeku. Čovjeku Uopće.

I sada, kada u mom gradu, kao i prije, dolaze po komuniste, socijaldemokrate, imigrante, homoseksualce, Židove, pjesnike, anarhiste itd, ja opet šutim. Moja šutnja je brončana i nepokolebljiva, ona je veličanstvena i višeznačna. Nitko joj se neće odupirati.

Pa da, ponekad dolaze i po spomenike. Jednom u stoljeću. Stiže bager i… Ali nijednoj vladi neće pasti na pamet srušiti spomenik onome, koji je šutio. Čovjeku Uopće. Tome, po koga su, možda, čak i htijeli doći.

Ali nisu stigli.

 

S bjeloruskog preveli Vesna Vaško Cáceres i Siarhiej Šupa 

Alhierd Bacharevič 05. 05. 2019.

1986

Nismo vas mogli uzeti sa sobom,
beznoge naše kuće.
Nismo vas mogli natovariti na leđa i iznijeti na sebi,
svježe uzorani vrtovi.
Groblja, nismo mogli iskopati
s korijenom vaše križeve
i presaditi ih u čisto zemljište.

Jabučnjaci,
zatvorivši bijele ružičaste kapke,
umuknuli ste, čekajući s nadom na naš povratak.
I kad su cezijem oplođene
pocrvenjele vaše plodnice,
samo podivljale izgladnjele mačke
vratile su se po zvijezdama,
ali vaše jabuke svejedno nisu jele.

Jabuke su padale i trunule,
križevi sahnuli bez naših suza,
vrtovi se zapetljavali u korovu
i tihnuli.

A naše kuće su starjele,
od tuge gubile razum i pamet.
Tuđi su ljudi istrgnuli s čavlima daske iz poda,
skinuli sa zidova prašnjave ćilime s paunima,
ukrali i odnijeli sve naše bolesne stvari,
bolesne stvari, koje nitko nije mogao izliječiti,
stvari, koje su same šutjele o svojoj bolesti.
Stvari bez kojih su naše kuće
prestale biti dom.

… i kad puno godina kasnije,
došli smo u posjet,
samo grobljanski križevi
pomahali su nam vezenim ostacima
starih pogrebnih ručnika.

Ni kuće, ni vrtovi, ni jabučnjaci
nas nisu priznali.
I kakogod su umoljavali
naši dobri preci
iz svojih svježe uređenih grobova,
ni kuće, ni vrtovi, ni jabučnjaci
nisu nam ništa oprostili.

 

S bjeloruskog preveli Vesna Vaško Cáceres i Siarhiej Šupa 

Julija Cimafiejeva 04. 05. 2019.

Gordana i Ana

Ovo su sati
kad kažem: neću znati
nikad čemu bravlje
blejanje u krst
na kojem Isukrst
bio je pročavljen.

Sve odniješe vali
Drine neizbježne, ali
zašto se handrili
nas dvoje nismo nikad?
Jesmo li vjerovali
da nismo mandrili?
Ili da bi Tanganjika,
svevišnjeg mi boga,
lako mogla planuti od toga
u čemu nema nikakvog harama.

Tako sam na Barama
šaptao prijateljici
s kojom bilo mi je ko da sam u Nici,
hiljadu dana
nakon što Gordana
pređe preko Odre
u kraljevstva donja.

Ali potonja
pamet – kenjcu pod rep.

3. 5. 2019. 

Marko Vešović 03. 05. 2019.

Kratki predah za uskrsnuće

Prašnjava duša Sylvie Plath
parkira se nepropisno
bogu u susjedstvo
s odlukom:
cijeli dan lovit ću mu
u inat
bilo kakve voljene ptice
i njihova srca mljeti u kavu
za besmislene razgovore
o njegovom neizlječivom
strahu od Eve.

Monika Herceg 02. 05. 2019.

Životinjska karma

Dnevnik jednog penzionera/30

Alem Ćurin 01. 05. 2019.