Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Osipa se kućna biblioteka

    _____Nešto ka dopina teksta
    _____“Oni, iz devetsto i neke”

     

    Dok na policama čame godinama,
    Ja pored njih spavam, one dežuraju.
    Kad god nova stigne, nameće se sama:
    Uzmi me! Stare već idu svome kraju.

    Knjige što svjedoče o danima mladim,
    što čekahu da ih u starosti čitam,
    poklanjam; mlađim se u osami sladim,
    iluzijom hrane posustali ritam

    mog životnog puta. Te na policama
    sa mnom mladovale. Noćima smo skupa
    brojali zvijezde. Sad ih grize tama.

    Paučina, moljci, okovi prašine…
    Drage stare knjige iz samoće čupam,
    sad će neko drugi o njima da brine.

    1. 6. 2021.

     

    Ranko Pavlović 27. 06. 2021.

    Želim da budem Nijemac u partizanskom filmu

    Dok je većina svijeta tog popodneva na HTV-u gledala utakmicu između Francuza i Portugalaca, ja sam, vrlo ciljano, bio u onoj skupini čudaka i fanatika koji na Sport klubu gledaju Nijemce i Madžare. (Koliko god to suvremenike iritiralo, pozivajući se na Krležu, a ne kršeći pravopisa, Madžare i Madžarsku pišem sa dž.) Na kraju, bila je to utakmica u kojoj sam se najžešće emocionalno angažirao, i to, protivno vlastitoj naravi i etičkom imaginariju, u korist jačega, u korist Nijemaca. A Nijemci, čudne ptice, nikad nisu pred protivnikom djelovali zbunjenije, naivnije i bezidejnije. Bili su poput nekih sitnih šumskih životinjica, koje se najednom zateknu pred nadmoćnom strašnom zvijeri. Ili još bolje, pred nekom strašnom, iz prošlosti i podsvijesti dobro poznatom aveti. Našli su se Nijemci tog popodneva u Münchenu pred demonom vlastite prošlosti i povijesne krivnje. I nisu znali što će.

    U bilježnicu sam udarao recke: za tih devedeset grdnih minuta u kadru smo najmanje sedam puta među navijačkim transparentima mogli vidjeti kartu velike Madžarske. Inače, mnogo veće i od one koju je madžarskim fašistima obećao i omogućio Hitler. Veće čak i od ugarskog dijela Austro-Ugarske carevine. Po Hrvate ta je karte pogubnija i od one Šešeljeve, na kojoj nam ostaje zera zemljice zapadno od crte Virovitica – Ogulin – Karlobag. Na karti velike Madžarske, koju se povremeno može vidjeti na snimkama iz Orbanova kabineta, a koju smo, ponavljam, vidjeli barem sedam puta, na transparentima madžarskih navijača, od Hrvatske ne ostanu ni dugmići. Ustvari, ostane možda komadićak dalmatinske obale, otprilike onoliki koliki je u Bosni i Hercegovini, koja je, uzgred, većim dijelom također dio velike Madžarske.

    Jesam, i zbog te karte navijao sam očajnički za Nijemce. Ali mnogo više zbog madžarskih navijača i njihova glasanja. Naročito zbog Karpatske brigade, mahom u crno odjevenih huligana, zakićenih znakovljem strelastih križeva, zloglasnog nacističkog pokreta Ferenca Szálasija, kratkotrajnog Hitlerovog namjesnika u Budimpešti, antisemita i osuđenog ratnog zločinca. No, nisu ni navijači moj glavni problem s madžarskom reprezentacijom. Problem su mi oni u Hrvatskoj, od Plenkovića i Grlić-Radmana, do najsitnijeg hrvatskog anonimnog komentatora ispod tekstova objavljenih na webu, koji zarad vlastitih ideoloških i idiotskih interesa, te vlastite podrške budimpeštanskom diktatoru, odbijaju imati u vidu tu zemljopisnu kartu, prema kojoj ni njihov prijatelj i uzor Orban nije ravnodušan, prema kojoj od Hrvatske ne ostaje ništa. Nisu meni problem madžarski majmuni, koji hukću protivničkim nogometašima afričke puti, među njima i genijima poput Kyliana Mbappéa, nije mi problem niti to što Plenković, Grlić-Radman i Zoran Milanović po tko zna koji put, a u povodu Orbanova protu-gay zakona, odbijaju se odrediti na način boljeg i civiliziranijeg dijela Europe, nego je moj problem što bi i Plenković, i Grlić-Radman i Milanović, samo ako ih prilike pritisnu, i ako orbanovci zavladaju Europom, donosili takve, pa još gore zakone. U tim ljudima, naročito u prvoj dvojici, nema ničeg junačnog i pravednog, u njima nema ničeg od neke bolje i plemenitije Hrvatske. Oni nisu ni nacionalisti – jer im po tko zna koji put ne smeta karta velike Madžarske. Ili to i jest u prirodi hrvatskih nacionalista: ne smeta im da Hrvatska nestane, ako će taj nestanak biti kao što je bio 10. travnja 1941. Ako će nestanak izgledati kao nastanak.

    Dakle, iz političkih razloga, a pomalo i zbog dobrog ukusa, ali nikako zbog samog nogometa, očajnički sam navijao protiv Madžara, u utakmici s Nijemcima. A Nijemci su, da karneval bude potpun, igrali u – crnim dresovima. Inače, dugo su, u povijesti, izbjegavali crne dresove, premda je crna jedna od njemačkih nacionalnih boja. Ali sad je, kao, procijenjeno da je nacija dovoljno osviještena, da je povijest slobodna od aveti, i da se zna tko je na kojoj strani, te se može igrati u crnom. Pogotovu ako je ta crna boja mrkle europske noći, usred koje se čudom objavljuje i ukazuje – duga.

    Madžari su igrali kao mahniti. Igrali su kao navijeni. Nadahnuto, kao da igraju posljednju utakmicu na Zemlji, kao da upravo nastupa Sudnji dan i kao da ih sam sveti Stjepan, paganski Vajk, posljednji ugarski knez, a prvi kralj i prvi Arpadović, s nebesa gleda i za njih navija. Igrali su bolji od sebe samih i od onog što će ikad više u životu biti. Igrali su upravo onako kako u sebi čeznem da igraju autsajderi, koji će promijeniti svijet i nadmašiti ga svojim očajem i ljepotom, a ja, eto, nisam mogao da navijam za njih. Premda je sve prethodno u meni govorilo da su oni moja ekipa, koja ima ozbiljne šanse da se izbori protiv europske nogometne dekadencije, ali i protiv novčarsko-kapitalističke logike modernog fudbala. Samo ovakve reprezentacije, kakva je te večeri, ali i u prethodne dvije utakmice, bila Madžarske, daju smisao reprezentativnom nogometu, i dramatično ga razlikuju od klupskog. Madžari su, vjerujte mi na riječ, premda će svi ozbiljni nogometni znalci drukčije reći, i svi oni će prisnažiti da sam budala i neznalica, trebali su, i mogli su tog dana pobijediti Nijemce, a zatim se, još bolji, borbeniji i luđi, probiti sve do finala Europskog prvenstva. Mogli su, drugim sredstvima, učiniti ono što su jednom učinili Grci, a dvaput Hrvati. 

    Međutim, nije im se dalo. I dobro da im se nije dalo. Dobro je, najbolje je, najpravednije i najplemenitije što je baš Leon Goretzka svojim golom dotukao Madžare. Tog dvadeset šestogodišnjeg momka većina zna kao veoma darovitog Bayernova veznjaka. Ali Goretzka dobro zna u kakvom svijetu, ali i za koga, igra nogomet. Aktivist za ljudska prava, donator socijalnih i medicinskih ustanova u vremenu koronavirusa, politički nedvosmisleno određen, agitator protiv neofašističke i antiimigrantske Alternative za Njemačku, koji izjavljuje da AfD vode, i za tu stranku glasaju, negatori Holokausta i poricatelji koronavirusa, Goretzka je svojedobno hodočastio u Dachau, a zatim se sastajao s Margot Friedländer, koja je donijela da mu pokaže svoju žutu traku sa zvijezdom. Ona je preživjela Holokaust, i nakon rata se iselila u Ameriku. Godine 2010. vratila se kući u Berlin, i ponovo prihvatila njemačko državljanstvo. Mala stvar za gospođu Margot, velika za Njemačku. Dirljiva je, silno dirljiva fotografija Leona Goretzke i Margot Friedländer.

    O sebi Goretzka kaže: “Ja nisam političar, ja sam samo običan građanin.” Kada je građanin Madžarima dao odlučujući gol, bio sam gorko sretan. Leon Goretzka u sebi nosi sve ono protiv čega se madžarski navijači, skupa sa svojim hrvatskim saveznicima, uključujući Plenkovića, Grlić-Radmana i Milanovića, trenutno bore.

    Te večeri bio sam Nijemac u nekom novom partizanskom filmu.

    Miljenko Jergović 27. 06. 2021.

    Leparica

    Kad se Gojo Vukašinov iza onoga rata, velikoga i kajzerskoga, vratio svojoj kući u Potomje, sve što je donio sa sobom bila je medaja za hrabrost s likom Franca Jozefa, i jedna sasvim malena, ali lijepo nasađena i oštra leparica.

    Žena mu Dobrila, po rođenju i čojstvu od Cetinja, ugasila je lumin i lako se iz korote opet privikla na košulju i kotulu, ali baš nikako na Gojinu ludu glavu i to što je, kada bi noću lijegao s njom u postelju, među njih stavljao i medaju i oštru leparicu, da omeđi i razdijeli svoj svijet od njezinoga. 

    Noću bi se Gojo vrtio na postelji, vikao i mlatarao rukama po zraku kao da je u nekom bunilu, i kao da nešto s neba skida, a onda bi još pola noći prosjedio na slamarici, okupan u znoju i suzama, a potom bi – raskolačenih, krvavih i vlažnih zjenica – dugo u tišini promatrao ono golemo drveno raspelo poviše njihova kreveta.

    Jutrom bi se budio kao da ništa od večeri nije bilo i brokvom zahvaćao hladne vode u lavaman da se umije, iz armeruna bi izvukao svoj crni veštit i košulju, zakopčavao ih uredno, po gospodski, djenuvši na prsluk medaju Franca Jozefa, kao da ide u grad, a ne u polje. Dugo bi u krilu lagano remenom oštrio svoju leparicu, milovao i gladio njezino izrezbareno držalo od jasena kao da mu je rod rođeni, kano da je dijete, a ne komad drveta i metala.

    Gledali bi se tako on i Dobrila u tišini, a ona bi mu poslužila doručak, pa bi mu u pletenu torbicu djenula malo vode, bokun kruva i komad larda, par suhih smokava i malo kotonjate, da mu se nađe u polju, kad je vrućina i kad nepcu prija malo slatkoga. Gojo bi je pogledavao svojim utonulim očima, kao da odobrava i cijeni to što Dobrila za njega čini, a onda bi joj samo kratko dobacio: “Rat ti je, moja Dobre, velika nevoja, a duša u čovika drvo bišavo, sa stotinu rupa.”

    Radio bi Gojo obdan i obnoć u polju, ručavao i okopavao trsje, sjekao grudu oštrom i divnom svojom leparicom, a onda bi se pred noć kući vraćao, i tako dan za danom, sa svojom tovaricom, a kući bi ga Dobrila dvorila, držala mu u krilu žuljave ruke i mila ga vodom i suzama. Noću bi lijegali u postelju, Gojo, Dobrila, medaja i leparica, a sa zvijezdama bi nesretnik stenjao i hvatao zreo uštap, kao što djeca hvataju ribice na mulu.

    Ali jedne noći – bijaše to osobito gnjevna i luda noć – otrgnu se Gojo iza sna, znojav i čađav od nekog bunila, pograbi leparicu što mu je bila nauznak, te njome satra najprvo raspelo, a potom i Dobrilinu glavu, koja se raspuče na posteji k’o zreo pipun. Dugo je tako stajao ruku žuljavih i tegobnih, puštajući suze da teku niz lice i ruku, koju je spustio nisko, položivši muku na Dobrilin okrvavljen obraz, ocova je rat i dušu svoju, kano da je drvo bišavo, sa stotinom i jednom rupom. Teškom, najtežom.

     

    Entoni Šeperić 26. 06. 2021.

    Marija

    (Međugorje: 24. 6. 1981. – 24. 6. 2021.)

    Kad smo maturirali
    Nekom palo na pamet
    Da pješačimo do Međugorja
    Sto kilometara
    Nije šala

    Riječ na riječ
    I eto nas
    U Studenim Vrilim
    Gdje se zemlja pretapa u crveno
    I zrak postaje gušći
    Lipanj je na izmaku
    Udara odozgor
    Odozdo zmije
    I šiljate kosti

    Znam sve molitve
    Izgovaram ih u zanosu
    Osjećam kako se rađaju žuljevi
    Bubre i pulsiraju

    Ona zapjeva kad prestadoh moliti
    Glas joj treperi kao cesta po zvizdanu
    Njezina pjesma
    Iznad zaraslih livada
    Prošaranih pravokutnim lišajevima duhana
    Ukazuje se Marija
    Nad Hercegovinom
    Kako na nebu tako i na zemlji

    Na Kočerinu na pola puta
    Fratar neće ni da čuje
    Da spavamo u crkvi
    Nije naša crkva duvanjski konak
    Spavamo na groblju
    Smrdimo
    Ne znamo još što je noć
    Što je zemlja

    Ona se probudila bolesna
    Vrućica kašalj nemoć
    Bez glasa ostala
    Spušta se na cestu da zaustavi nekoga
    Vraća se kući
    U suzama
    Da se mene pita
    I ja bih s njom
    Bilo gdje
    Nema potrebe da dalje gazim
    Kroz vinograde i šumskim prečicama
    Meni se Marija
    Ukazala

    Ivica Đikić 25. 06. 2021.

    Kako sam zamrzio meteorologe 

    Najteže godišnje doba, kome se nitko nije naročito radovao u našoj kući, osim iz jednog jedinog razloga druge naravi, bilo je ljeto. Osim što je sa sobom nosilo jako puno posla oko koševine, kupljačine i transporta sijena, posla koji je u nedostatku mehanizacije djelovao beskrajnim i nezavršivim, a trajao je doslovno cijelo ljeto, ljeto je nosilo i rizik suše. Ovce tada nemaju trave za ispašu, pod nogama im gori toliko da većinu dana žele da planduju, a nivo vode u čatrnji biva sve niži i niži. Mama, koju tada kao i sada zovemo samo tim imenom, nikada onim koji joj stoji u rodnom listu, zaziva božje ime za kap kiše, svoje nade polaže u božje proviđenje i sve govori da će bog uskoro, ja šta će, dati kišu. Ta vjera se pojačava i upućuju se izrazi zahvalnosti prema nebu kada se formiraju neki oblaci i kada se učini da bi koja kap mogla pasti. Nakon što se to ipak ne desi i tanki oblaci se rasplinu kao kap vode na vrućoj peći, ništa se epistemološki, gnoseološki ili teološki ne mijenja, samo se ista vjera u proviđenje pomjera za ujutro. Otac, kojeg nikada nismo tako zvali, kao ni bilo kojim tepajućim nazivom, nego od početka do danas isključivo njegovim vlastitim imenom, poznavao je i priznavao prirodne zakone, te boga, do kojeg mu je inače stalo, nije miješao ni u kakve stvari vezane za rast trave, kravlje mlijeko i urod krompira. Ako će kiša pasti, past će svejedno taman da umjesto nas na tom komadu krša žive Hitler, Staljin i Mile Budak. Ako neće pasti, onda neće svejedno taman da tu umjesto nas žive talijanske svetice iz katoličkog zidnog kalendara.

    20. stoljeće u nas je završilo ekstremno sušnom godinom. Kiša nije pala doslovno cijelo ljeto. Sijena za zimu se nekako i uspjelo nakositi, ali jedini spas za ovce bio je da ih se goni u šumu. U šumu, doduše kraće, moralo se ići i 2003, pa onda opet 2007. i 2008. To je po prirodi stvari, s obzirom na njegovu složenost, morao biti grupni obiteljski poduhvat. Uvesti stado od nekoliko stotina ovaca u dubinu guste šume, s ciljem da se napasu i da na kraju dana kad se izađe van budu sve na broju, jer nam je to stado sve, od njega zavise naši tadašnji životi, školovanje i budući životi, pravi je fakultet odgovornosti. Premda mi se to tada nije činilo kao sreća, imao sam sreću što sam te nivoe igrice prešao u periodu najintenzivnijeg formiranja ličnosti. Neka druga djeca su na ekranima prelazila neke druge nivoe igrica. Neki od njih će kasnije u glavnom gradu misliti da su me uvrijedili ako me podsjete na nekadašnji život ili će misliti da su izvojevali pobjedu u javnoj raspravi ili me ponizili tako što smisle neku tupavu formulaciju na temu mog podrijetla, seljačkog, regionalnog i etničkog, sve upozoravajući građane prvog reda na kmeta kojem je dozvoljeno da – o tempora, o mores! – bude profesor „našoj djeci“. Bude mi ih žao vidjeti tako zle i patetične. No, oni nisu vrijedni priče, neka nastave tavoriti po tviterima, forumima i kabinetima svojih članova Predsjedništva.

    U životu seljaka koji od zemlje žive, na najočitiji način se pokazuje da je voda izvor života. Tu činjenicu suvremeni Evropljanin lako zaboravlja. Hrvati su te činjenice svjesniji, ali općenito je interpretiraju na drugi način. Oni, naime, misle na morsku vodu. I dok sunce peče tjednima, a prašina nam se lijepi za bronhije – pa bi, ako ništa, dobro došla barem koja kap kiše da pokupi prašinu, otac na Hrvatskom radiju, jer imaju najbolje meteorologe a mi smo po vremenu jako sličnim jednom dijelu Hrvatske, sluša razgovor s meteorologom i nada se da će se spomenuti neka đenovska ciklona ili hladna fronta. Ne, nema ništa dobro na vidiku, nastavlja se zlo i naopako, ali voditelj i stručnjak ne kažu tako. Oni kažu da se nastavlja „lijepo vrijeme“ i veoma su sretni jer „se još možemo kupati“. O seljacima i njihovim mukama ni riječi, to je rezervirano za neke posebne emisije i za Plodove zemlje iza podnevnog TV-dnevnika. Televizor, razumije se, nismo imali, s obzirom na to da je struja u naše selo došla tek u jesen 2006, ma koliko jedan jugoslavenski propagandni dokumentarac s početka 1970-ih posvećen gradnji Ramskog jezera („struja je već stigla i u najzabačenija sela“, kaže umilni glas naratora) tvrdio suprotno. 

    Između mene i tih meteorologa, i Hrvatskog radija i uopće svakog drugog radija i onog veselog svijeta koji predstavljaju, svijeta u kome je vrućina problem onoliko koliko im, tužnima i nesretnima, zabrani izlazak iz kuće u periodu od 10 do 17 ili oprlji kožu tokom sunčanja, stvorio se klasni sukob koji će, razumije se na miran način, biti riješen tek godinama kasnije.

    Mjesečnik bosanskih franjevaca Svjetlo riječi ljeti je izlazio kao dvobroj, tj. jedan broj za srpanj i kolovoz. Na naslovnici tog broja je uglavnom stajala slika koja asocira na ljepote ljeta, jedenje lubenica i ležanja u hladu, uz slatkaste poruke o potrebi za odmorom duše i tijela, gotovo kao da hoće reći da je grijeh da ne odmoriš i ne uživaš. Otac je imao previše poštovanja da bi na to gunđao, ali ja jesam. Kada sam dovoljno odrastao i upoznao urednike, predložio sam im da jedno ljeto naslovnicu posvete ljudima poput mog oca, pretplatnika od prvog broja iz 1983. godine, i svima onima i nama kojima ljeta nisu kao na njihovim naslovnicama. Jer, progresivni su i otvoreni, imaju zdrave poglede na religiju i društvo, samo bi valjalo da još malo porade na tom klasnom momentu. Bili bi me poslušali, ali su ubrzo nakon toga i Svjetlo riječi i Bosna Srebrena u kompletu otišli dovraga.

    Ove godine je opet suša. Proljeće je bilo kasno, a sve su kiše mimoišle naše selo. Vrlo zla godina, a ljeto je službeno tek počelo. Roditelji su i dalje na zemlji i oko zemlje i stoke. Sreća u nesreći je što životi njihovih četvoro djece ne zavise od kiše, pa je lakše gledati kako se na televiziji najavljuje dugotrajni period „lijepog vremena“.

    Franjo Šarčević 24. 06. 2021.

    Kavaljer mode

    Ispalo je da je crnokosa, crnooka nana Nevena, okrugla, živa i pričljiva kao pokretna bombica, negovala priču o našim čudesnim precima jednakom drhtavom brižljivošću kojom je grlila buket bogatih crvenih ruža, retke, cenjene sorte Grimsin Glory, na velikoj retuširanoj fotografiji iznad njene postelje, koja je pored ponosnog, desnog poluprofila mladog dede u zbrkanim godinama velikih ideala i Organizacije, zauzimala počasno mesto među svim uramljenim dokazima genetske raznoobraznosti naše porodice koja preplavljuje zid tako da se činio nepostojećim osim u uskim belim delićima koji su virili među fotografijama. Crveni buket je bio isto tako pripovedačka svojina nana Nevene, iako je govorila neobično tiho. Fotografija na zidu je bila jedna od nekoliko reklamnih snimljenih za “Kavaljer mode”, za “otmenu, prvoklasnu firmu”, nasuprot konkuretnoj “Union Meteor”. Ja sam Kavaljera zamišljao vitkim, veštim, s plamenom u očima i tankim brčićima a la Erol Flin, koji je, pre nego što sam naučio slova, bio moj ubedljivo najimitiraniji junak u igrama s drvenim mačevima po sokačićima Pajko mahale. Između dva žestoka duela, Kavaljer bi grlio neku uzbuđenu damu, pet minuta do ponoći na najvišoj kuli neprijateljskog dvorca, ili jutarnje, na obali reke, naslonivši njeno uzdrhtalo telo na debelo hrapavo stablo žalosne vrbe dok su okolo dovikivali cvrčci. Stela, Lujza i Lela – sasvim lako su se nazivi modističkih dućana koji su dopunjavali eleganciju Kavaljera mode egzotičnim detaljem, šeširom, uplitali u imena poljubaca željnih epizodiskinja, podrazumeva se, ukrašenih iskošenim šeširima za čiju su ekstavagantnost stradale mnoge patke i pauni. To što niko od prašnjavih malih dublera nije hteo da igra ženske uloge, ni malo nije smetalo zamućenoj strasti kojom je Kavaljer grlio Stelu, Lujzu ili Lelu fino oblikovane kako parče vazduha vlažnih usana ili, u boljem slučaju, debeljušni jastuk, kričom izvučen iz neke kuće. 

    Zahvaljujući manekenskom izgledu nane Nevene, još nekoliko zamaskiranih ličnosti se ubacilo u Metro Goldwin Ibni Pajko Production. Za razliku od prethodnih, ova imena su nosila romantičan, ali taman veo: Barones Rotšild, Kardinal Rišelje, Žan Monfor. Behu to sorte ruža koje je nana Nevena menjala na svakoj od novih fotografija. 

    Protivnici Kavaljera su izgledali dostojno. Kardinal – glavni zaverenik, iz svojih mračnih odaja smišljao je sve podmukle planove; Baronesa – “onakva ženska“ magične fatalnosti, pa čak je i Kavaljer bio prinuđen da se zanese za nekoliko trenutaka (ali za razliku od mesečeve sonate, kule ili žubora reke i cvrčaka, dekor je bio izmenjen u kadifenoj spavaćoj, što je nas šestogodišnje i sedmogodišnje glumce nejasno zagrevalo među preponama); Žan Monfor – veštak i veštac sa mačem, čiji su se neizvesni dueli sa Kavaljerom selili iz dvorišta u dvorište, iz sokaka u sokak. Izgled ova tri demonska lika kao da se začeo u ružama: prema naninoj stručnoj oceni, Kardinal Rišelje je krupna, tamnocrvena ruža, Baronea Rotšild mirisna i vitka, Žan Monfor izvijena, sa velikim crvenim trnjem. Učiteljska logika nane Nevene nije mogla da pobrka lončiće. I sa osamdeset i devet godina bila je opsednuta vitaminskom vrednošću voća i povrća, vrhunski majstor zdrave ishrane, ona je bez greške poznavale sve sastojke paradajza, bamje, jabuke “petrovke”, crnog grožđa “hamburg”, belog “afusali”, šljive, spanaća, šargarepe (sitno seckane, pomešane sa jabukovim sirćetom), čaja od kantariona, čaja od nane, čaja od kamilice… Svakodnevno, u praksi, nana je propagirala načelo očuvanja vitamina pri njihovoj preradi u ne baš uvek ukusno jelo. Povrće, bespogovorno, mora da se kuva prema sledeća dva pravila: a) ni u kom slučaju ne sme se dugo izlagati toploti, pa se zato koristi široka crvena šerpa u kojoj se najbrže kuva (kasnije se jelo može podgrevati, ali isključivo na tihoj vatri) i b) nikada da se ne sipa više od nekoliko kapi zejtina, zato što ulje uništava vitamine. Najbolje je da se i meso dinsta, a tek posle posoli da se ne bi izgubile belančevine, toliko osetljive na visoku temperaturu. 

    Sve u korist pravilne funkcije želuca i creva! Sve protiv malokrvnosti!        

     

    Aleksandar Prokopiev 23. 06. 2021.

    Redukcija i intenziviranje

    O izložbi Adnana Dupanovića „Iz taloga 2020./2021.“ u Gradskoj galeriji Bihać, 1.-22. VII. 2021. 

    Godine 2020. i 2021. – koje su obilježene pandemijom koronavirusa i globalnom reorganizacijom života – bit će zapamćene kao posebne, izuzetne godine u svjetskoj povijesti, možda čak i kao prekretnice svjetske povijesti, zbog velikih socijalnih i političkih potresa koji su se ovih godina desili, a čije će se posljedice još dugo sanirati. Na taj će način 2020. i 2021. godinu, bez ikakve sumnje, pamtiti oni koji su ih doživjeli i preživjeli. Međutim, po čemu će i kako buduće generacije pamtiti ovu sekvencu svjetske povijesti i svih lokalnih povijesti koje se slijevaju u onu globalnu? Jedino po onim djelima koja su u „realnom vremenu“, u vrtlogu trenutka, zabilježila šta se događalo i kako su ljudi reagirali na to: u žurnalističko-publicističkim, naučnim i umjetničkim djelima. Zato trebamo biti zahvalni svim onima koji su zbunjenost, paniku, strah, tjeskobu i očaj ovih godina kanalizirali u kreativnost, ostavivši autentično svjedočanstvo, zabilježivši određene činjenice i, što je još važnije, duh jednog haotičnog vremena. 

    Među one kojima zbog toga trebamo biti zahvalni svrstava se i Adnan Dupanović sa svojim umjetničkim djelima nastalim tokom 2020. i 2021. godine i predstavljenim ovom izložbom: Iz taloga 2020./2021

    * * *

    Dupanovićevi novi radovi nastali su, slobodno se može reći, u dahu i koncentrat su njegovog sučeljavanja ili sudara sa sadašnjošću. On grabi iz magme sadašnjosti i kristalizira „Zeitgeist“. U jednom dijelu radova propituje intenziviranje unutrašnjeg života potaknuto redukcijom životnih aktivnosti u pandemijskom režimu. Izolirani subjekt sabire se i usredotočuje na ono bitno, suštinsko, i (auto)portretiranjem se spašava, pa i regenerira. U drugom dijelu radova propituje se redukcija ljudske unutrašnjosti, ljudske suštine ili ljudskosti, potaknuta intenziviranjem događanja na vanjskoj, socijalnoj pozornici, naime, u okolnostima tzv. migrantske krize, koja od 2018. godine posebno teško pogađa Dupanovićev grad Bihać i Bihaćku krajinu. Socijalna izolacija cijele jedne populacije, koju se ipak ne može ni previdjeti, ni iskorijeniti iz domicilne zajednice, Dupanovića nagoni na strateško izoliranje pojedinaca, pripadnika te šarolike populacije, u svrhu njihove humanizacije, a protiv eksplicitnog ili implicitnog rasizma i ksenofobije, koji počivaju na generalizacijama. Kao kontrapunkt ovom poticajnom prikazu glavnih „drugih“ današnjice, migranata, možemo posmatrati Dupanovićevo istraživanje problematike „vječnih drugih“, Roma, koje je proveo na temelju interesantnog historijskog dokumenta – članka o „fizičkoj antropologiji Cigana u Bosni i Hercegovini“, objavljenog 1897. u Beču. Način istraživanja i prikazivanja Roma u tom članku, koji više liči na zoologiju nego na antropologiju, danas nam je odbojan, ali nas opet vodi pitanju o dehumanizaciji i humanizaciji ljudskih jedinki i grupa. Da li je odnos većinskog stanovništva prema Romima danas bolji nego krajem 19. vijeka? Odnosi li se većinsko stanovništvo u Evropi prema migrantima iz Azije i Afrike bolje nego što se odnosilo prema Romima u njihovoj povijesti obilježenoj stigmatizacijama, diskriminacijama i nasiljem? 

    U oba navedena slučaja Dupanović se neprestano kreće od globalnog i lokalnog, kao zajedničkog, do individualnog, a zatim i obrnutim putem. Svjetski problemi, u doba globalizacije, neizbježno su lokalni problemi, a lokalni problemi neizbježno se artikuliraju kao individualni problemi, i u negativnom i u pozitivnom smislu. 

    Osim toga, spomenuti „romski ciklus“ izniman je primjer aktualizacije historijskih fakata i artefakata putem njihove umjetničke obrade, čime se Dupanović pozabavio i u jednom drugom ciklusu, u kojem tematizira Drugi svjetski rat u Ripču, gdje je on kod kuće kao i u obližnjem Bihaću. Ispitivanje kolektivne memorije, te sivih zona i praznina u njoj, lišeno je historijskog revizionizma, reakcionarne historiografike, pa i suhoparne historiografije uopće; to je samo sjeme refleksije o suživotu s bolnom poviješću i o mogućim projekcijama budućnosti.

    * * *

     Eksperti za umjetnost prosudit će o umjetničkoj vrijednosti Dupanovićevih novih djela prema teorijskim, estetičkim kriterijima. Moje nekolike riječi o njegovim djelima nisu obavezane takvom ekspertizom, pa imam tu privilegiju da ih motrim, doživljavam i prosuđujem na osnovu utisaka, asocijacija i razmišljanja o njima u širim, ne-umjetničkim kontekstima. 

    A u tom pogledu, kao prvo, imam utisak da je Dupanović tokom 2020. i 2021., zanatski i idejno prešao na viši nivo umjetničkog rada, da je opće socijalno nazadovanje motiviralo njegov lični umjetnički napredak, te da je bujicu intelektualne i kreativne energije uspješno ukrotio i komprimirao u djela koja bi mogla misaono i stvaralački poticati raznorodnu publiku, a i njemu samom predstavljati poticaj za daljnji razvoj. To ne znači da Dupanovićevi raniji radovi nisu zasluživali pažnju i pohvale, nego samo to da su ovi novi radovi bitno drugačiji, jer je on, iscrpivši jednu individualnu umjetničku paradigmu, osmislio i ostvario novu, umjesto da je sa sve manje snage reproducirao staru. Dok su njegovi raniji radovi bili, direktno ili indirektno, nadahnuti Dževadom Hozom i nekim drugim bosanskohercegovačkim grafičarima starije generacije, pa su se nesumnjivo mogli okarakterizirati kao „čista grafika“, ovi njegovi noviji radovi bliži su, uslovno rečeno, modernijem senzibilitetu kakav pronalazimo u djelima bosansko-kanadskog umjetnika Sadka Hadžihasanovića, što se realizira u bastardnim formama, korištenjem kombiniranih tehnika i kolažiranjem, kao i konceptualnim zasnivanjem, odnosno kalemljenjem umjetničke kreativnosti, socijalne prakse i naučne teorije. 

    Stoga bi bilo pogrešno novost i originalnost Dupanovićevih slika iz 2020. i 2021. dijagnosticirati samo na njihovoj površini. Istina, ono što će većini poznavalaca njegovog opusa biti prva misao jeste drugačiji „vizuelni identitet“ ovog „novog Adnana Dupanovića“, ali novost i originalnost nipošto nisu samo stvar korištenih tehnika. Ono što je ovdje novo i originalno jeste upravo nerazdvojivo jedinstvo forme i sadržaja: eksplicitna višeslojnost slika i konzistentno provedena međuigra pozadine i prvog plana (u kojoj ponekad ono što bi se očekivalo u prvom planu dospijeva u drugi plan, izazivajući dodatni efekt očuđenja), što upućuje na višeslojnost ideja iz kojih slike izviru. Uz, filmskim rječnikom govoreći, krupni, srednji i opći plan – Dupanović u svakoj slici i svim slikama ima i „duboki plan“, gdje se tek, ako ga recipijent dosegne, zbiva prava drama. Tu su, pak, novost i originalnost Dupanovićevih radova najintenzivnije. Životno: obračun sa samim sobom, sa svime što me je određivalo i što me određuje, te sa kontekstom u kojem se svaki mogući obračun dešava. Umjetnički: dekonstrukcija i rekonstrukcija vlastitih artističkih polazišta i dosadašnjeg opusa, savjetodavnih i inspirativnih „uzora“, te tradicije iz koje se, zarad stvaralaštva, mora, ali ipak ne može pobjeći.

    Kompleksno i komplicirano tkivo Dupanovićevih radova, hranjeno koncentriranim usisavanjem i probavljanjem aktuelnih i historijskih činjenica, pažljivim recipijentima može proizvesti mučninu, prije nego užitak, ali ako ta mučnina nuka na razmišljanje, na rastjerivanje magle sadašnjosti i prošlosti, onda njegovi radovi mogu biti ljekoviti. Ako je, s druge strane, jedna od najtežih bolesti današnjice rasap zajednica, atomiziranje pojedinaca i njihova (samo)izolacija, praćena legaliziranom i birokratiziranom bešćutnošću, Adnan Dupanović nas svojim slikama usmjerava u drugom smjeru. On nam pokazuje šta znači biti samosvojan, a ujedno usmjeren na zajednicu i zajedničkost. 

    Budući da je na briljantan način preklopio ono subjektivno/individualno i ono objektivno/opće, Adnan Dupanović svojim autoportretima i portretima drugih ljudi, pogotovo onih čiji je lik nevidljiv, a glas nečujan, stvara upečatljiv portret vremena koje ćemo pamtiti dok nas bude i koje će se pamtiti dok ovih i ovakvih djela bude.

    *

    *

     

    *

    Hrvoje Jurić 22. 06. 2021.

    Seoska drama

    Selo u kojem sam rođen podijeljeno je na gornje i donje. Postojao je očit animozitet među mještanima ova dva, geografski slična toponima. Gornjačani, jer su živjeli na brdu, i donjačani koji su živjeli u dolini, koja se opet, na drugoj strani uspinje uz još veće brdo, nisu bili baš naklonjeni jedni drugima. Kroz donje je selo, još nekad u Titino doba, prošla cesta. Ta će cesta postati glavna odrednica identiteta, a kasnije i centralna pozornica neviđene drame, po kojoj će i selo postati poznato. O tome nešto kasnije, kako nas priča bude vodila. 

    Uglavnom, cesta će kroz gornje selo proći tek poslije rata, u toku nekoliko izbornih ciklusa. Bitno je da je prošla, i da ljudi sada rahat mogu ne ići jedni drugima, kako su to otežano činili dok je postojao makadam. Makadam koji su tolike godine krpili. 

    Donjačani su imali i prodavnice, dvije-tri, i četiri jedno vrijeme. Gornjačani su, pak, bili primorani preko livada tražiti prečice do najbliže. Srećom, to je bilo u rijetko, jer ko je u to vrijeme imao para za gluposti. Uzimalo se osnovno; brašno, šećer, ulje, ono bez čega se ne može, a ostalo, ako se baš baš moralo, tipa sok na mućenje, marmelada, ili eurokrem, kad se imala koja marka viška. 

    Donjačani su imali školu. Džamiju, i hodžu bezbeli. Sva djeca su tu pohađala i školu i mekteb. Privilegovanost donjačana i tu je naravno bila očigledna. Zauzimali su mjesta bliže peći, a pri tome im je lakše bilo donijeti prisječak do džamije. Gornjačani su imali stari mejtef, na čijem su se potkrovlju držali tabuti. Ako kasno noću prolaziš pored mejtefa, sve ti se čini da potkrovlje škripi. Kao da neko hoda, s rukama na leđima, zamišljen.

    Donjačani su imali imućnih ljudi, važnih ljudi, onih koje se pita, i koji hoće, pod svaku cijenu, da ih se pita. Svako selo, uostalom, ima takve. Nije to ništa novo, i ništa čudno. Predsjednik mjesne zajednice je bio donjačanin. Mutevelija isto tako. Dakle, dvije glavne funkcije. Jedan je upravljao hodžom, drugi seoskom politikom. Tačnije seosko-stranačkom politikom. Komplikovano do bola, kako to samo u selu može biti. 

    Gornjačani će dati da se izgradi nova zgrada mekteba na koju će biti ponosni. Donjačani su govorili da su tri kupole previše, i da se vide kako strše još s Pravca, ako se dobro zagledaš. O munari nisu dali ni progovoriti. U mejtefu nije bilo hodže, osim za ramazan. Tada bi bio pun ko šibica. Kako volja plane, tako i dogori, a na kraju mjeseca, mejtef postane prevelik za nekolicinu. 

    Jedno selo. Dva brda. Jedna cesta. Dvije vjerske građevine. Jedan hodža. I hiljadu peripetija. 

    “Neće ga ovde zaklanjat, one gaćonje, a neće ni gore u mejtefu”, rečenica je po kojoj će selo postati poznato. Kasnije i popularno u vidu takozvanih internet memova, koji najčešće služe za svrhe ironičnog, ili sarkastičnog ismijavanja. Kad me neko hoće isprovociarti, ili nasmijati, ili jednostavno podsjetiti, pošalje mi i poznati poklič, potekao sa seoske ceste “mi smo hodžini, hodža je naš”, naravno. 

     

    Adem Garić 20. 06. 2021.

    Ofsajd u kojem je bio mrav na vrhu Mbappéove kopačke

    Pogodi sinoć Lovren laktom Čeha u nos. Umalo mu glavu ne odbi. Sruši se čovjek, poteče krv, svevideće oko kamere nekoliko puta ponovi događaj, tako da čak i domoljubni televizijski reporter skrušeno prizna da je to penal. Ali onda reče, što je zbilja za antologiju, da penala sigurno ne bi bilo, e da u Čeha nije tako osjetljiv nos. Krv je opet, kao u stara vremena, corpus delicti. Dokaz nevinosti i intaktnosti jedne, i nezaustavljive probitačnosti druge strane. Da nije bilo krvi, misli HTV-ov nogometni stručnjak, ne bi bilo ni zločina.

    Ono što je, međutim, istina jest da nije svevidećeg oka kamere i Video Assistant Referee metodologije, Lovrenov lakat ne bi bio suđen, niti bi Česi poveli protiv Hrvatske. U dugoj povijesti nogometne igre, koja se najpreciznije da izmjeriti krajnje subjektivnim sredstvima i svodi se na povijest naših života i naših nogometnih kibicerstava, najprije na crno-bijelim, a onda na kolor ekranima, lakat ne samo što je bio uobičajeno sredstvo stjecanja prednosti u igri, nego su, čak i u relativno nedavna vremena, postojali igrači čiji je temeljni doprinos nogometnom umijeću bio zasnovan na laktu. Čuveni Aljoša Asanović bio je igrač poprilično beznačajne klupske karijere. Nastupao je kojekuda po Europi, u Španjolskoj, u Engleskoj, u Italiji, u Austriji, ali samo u Hajduku ostavio je dubljeg traga. U Hajduku i u reprezentaciji, koja je osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, a u kojoj je bio jedan od najvažnijih igrača. Bio je Aljoša čarobnjak. Ali kako su u svakoj utakmici koju je odigrao barem dvije-tri čarolije, prema pravilima igre, zaiskale crveni karton, nogomet Aljoše Asanovića u važnom je svom segmentu bio zasnovan na nečemu nedopustivom. Njegovog lakta su se, pretpostavljam, protivnici plašili više nego bilo čega drugog u igri protiv onodobne Hrvatske. Osim što bi svaki put sijevnuo u odlučujućim momentima utakmice, Aljošin je lakat za suce bio savršeno nevidljiv. Općenito, lakat u nogometu je, sve do pojave Video Assistent Referee metodologije, bio uglavnom nevidljiv. Na tisuće zuba posijano je po zelenim ledinama svih igrališta svijeta, e sve dok ga čudo tehnologije nije učinilo evidentnim. Ponosni hrvatski nogometni domoljubi Aljošu Asanovića prozvali su Zlatni Lakat, ne nalazeći ništa problematično u vlastitom oduševljenju njegovom igrom. Oduvijek je fudbal slika kolektivnog mentaliteta. U njemu se, kao i u svakoj drugoj globalnoj društvenoj metafori, prepoznaju nacionalne, lokalne, socijalne karakterne specifičnosti. Zato iz njega, iz nogometa, tako lako izrastaju i kolektivni stereotipi, šovinističke predrasude, sitni i krupni nacionalizmi i rasizmi. Jedna od predrasuda je da se balkanski nogomet od njemačkog, recimo, ili od francuskog, razlikuje po laktu. Kao i svaka druga nacionalistička predrasuda, tako se i ova zasniva na lažnim i krivim interpretacijama nekih istinitih činjenica. Nije svaki lakat s Balkana. I nemaju samo Balkanci lakat. Ali postoji nešto u Aljošinom Splitu i u Lovrenovoj Zenici što doprinosi razvoju lakta i što dodatno potencira njegovu nevidljivost.

    VAR je dokinuo upotrebu lakta u kaznenom prostoru. Ozbiljno ga je inkriminirao i na ostatku nogometnog igrališta. Prijetnja crvenog kartona postala je toliko ozbiljna da će se laktovi još neko vrijeme potezati samo na niželigaškim ledinama, tamo gdje se igra po pravilima i običajima staroga svijeta. Je li dobro što je tako? Iskren da budem, nisam siguran. Cjelokupna povijest nogometne igre, moja subjektivna, ali i ona koja je prethodila mom rođenju i sjedanju ispred ekrana, drukčije bi tekla da je postojalo svevideće oko VAR-a. Neke druge reprezentacije osvajale bi svjetska prvenstva, drugi bi timovi bili prvaci države, posvuda bi se igrao drukčiji, mnogo oprezniji, nježniji i sigurniji nogomet. Igra koja je, jednom davno, potekla iz nižih društvenih slojeva, od jada i sirotinje predgrađa velikih gradova, otpočetka bi bila nalik tenisu. Tamo gdje se vodi računa o pravdi, tamo gdje je u igri zabranjeno varati, tamo gdje se ne sumnja u suce, jer suci ni na koji način ne odlučuju o igri, u igri sudjeluju bogati i sretni ljudi. Video Assistant Referee postao je nužda, jer je nogomet odavno postao igra bogataša za bogataše.

    Pošteno je i ispravno to što je Patriku Schicku sviran penal, nakon što mu je Dejan Lovren razbio laktom nos. I neka je Schick iz penala zabio gol. Mogu sad bivši sudac Strahonja, skupa s navijačima u studiju HTV-a, kukati i zapomagati da sudac na utakmici nije naredio da se Schicku zaustavi krvoliptanje, ili da je neki Čeh pri izvođenju jedanaesterca prerano utrčao u kazneni prostor. Sve su to prazna domoljubna izmotavanja, sve je to zaludna čežnja za vladavinom zlatnih laktova. Ali mene, ipak, pomalo mori tihi žal, mori me nostalgija za upravo tim vremenima. S tim da, za razliku od Strahonje i njegovih, ne čeznem za pobjedama koje bi bile zasnovane na prevari i na protivničkim krvavim laktovima. Moja nostalgija tiče se Lovrenova zavičaja, zemljice iz koje je kao dijete protjeran, i prepoznavanja, makar da je i na predrasudama zasnovano, te zemljice u njegovoj igri. Nekako mi je dosadan nogomet u kojem se više ne zna odakle je tko. Takav nogomet pust je i ružan.

    Osim toga, nisu VAR-om ukinuti samo laktovi, nego je ukinuto i ponešto što je od laktova mnogo ljepše. Trebalo je vidjeti utakmicu između Francuske i Njemačke, i ona čista, čarobnjačka čudesa, lišena svake grubosti i balkanske ružnoće i tragike, koja je priređivao Kylian Mbappé, a redom su poništavana zbog milimetarskog, golim okom nevidljivog, primjenjivanja pravila o zaleđu. Mrav na vrhu Kylianove kopačke bio je u ofsajdu. Najednom, tako, zbog tog ofsajda, čudo kao da se nije ni dogodilo! To ne volim. To zaista nije moj nogomet. U mom nogometu ljepota je bila važnija od mravlje pravde.

    Miljenko Jergović 20. 06. 2021.

    Umrijeti prije devetog rođendana

    Najviše bih voljela da me nema. Da se nisam ni rodila. Ne znam zašto sam se rodila. Vjerujem da se to moglo izbjeći, ali nije me nitko ni pitao, želim li se uopće roditi. Čula sam na TV-u da postoje bebe koje su umrle na rođenju. Da sam barem i ja tako. Ne bih stalno bila tužna i plakala po noći. Najgore mi je što plačem u sebi. Ne smiju me čuti ni mama, ni tata, ni baka. Odmah kažu, skoro pa ljutito “ne smiješ plakati“ i kad to čujem, odmah još više i jače plačem. 

    Nisam bila umorna ovako dok nisam krenula u školu, a nisam ni ovako tužna non-stop bila. Najgore mi je bilo jučer jer su mi i rođendan upropastile. Kad bi se moglo nemati rođendan, ili ne morati ga slaviti s ostalim učenicima u razredu. Mrzim rođendane, svoje pogotovo. Uvijek završe ružno. Navečer se pokrijem dekom, iako je lipanj i već postane malo vruće, i gutam kamenje u sebi da ga ne bih morala na njih baciti, zato što drugu djecu ne smijemo udarati. 

    Ali najradije bih ih sve, posebno djevojčice, strpala u onu praznu vrećicu od soka “Dvojni C“, stala jako na nju, a one bi nestale u zraku i poput slamke, odletjele daleko, da se više ne mogu vratiti, a ni pronaći.

    Djevojčice, ne sve, ali ove glavne u razredu su jako zle. Bezborazne su, čak i kad se nasmiješe. Kad osjetim njihov pogled na sebi, zaboli me u trbuhu, stegne mi se u grlu, kao kad u usta stavim 10 kiki bombona. Ne mogu naprijed, a ni nazad, od njih. Kao da su me zarobile. Dječaci mene ne bi mi doživljavali, ali one ih na sve nagovore, pa se onda uključuje i izazivaju, govore pogrdne riječi. Djevojčice su kao mačke, umiljate i sitne, svi ih paze, a samo čekaju da te ogrebu. 

    Zato ne volim mačke. Dječaci su kao psi, malo glupavi, nisu baš jako opasni, ali mogu biti ako su mačke blizu. Kada djevojčice naprave neki zijan, uvijek okrive dječake, tako vjerojatno i mačke rade. 

    Na priredbama nikada ništa ne nauče do kraja, pjesmicama ne znaju stihove, ali se nasmiješe i učiteljica ih pusti. Mene nikad neće, iako znam sve, od prvog do zadnjeg. Ako je ples, mene stave u kut, kod kante za smeće, kažu da mi je tamo mjesto i da ne smijem biti u prvom redu jer sam debela. Učiteljica onda kaže “gdje su moje slatkice iz prvog reda“.  Suprotno od ljubavi je mržnja, tog se sjećam još iz vrtića. Nije dobro nekog mrziti. Ali njih zaista mrzim. 

    Najviše, zapravo, učiteljicu koja pušta da se one tako ponašaju, a sigurna sam da zna da to nije pristojno ponašanje i dobro vladanje.  Kad smo tako plesale u razredu, stajala sam i skoro zaspala usred tog plesa. Svakako nitko ne obraća pažnju na mene osim ako će me provocirati. Trznula sam se, a one su mi stavile koš za smeće na glavu. Žvake iz koša su mi se zalijepile za kosu. 

    Jedna mi je rekla “ako ti imaš frčkavu kosu, a mi je nemamo, nećeš je više ni ti imati“. Pa mislim da bi njih, kada bi ih samo na jednom malom odmoru vidjeli,  i moj anđeo čuvar koji voli sve ljude na svijetu, kao i mali Isus, mrzili. 

    Ne volim ni kada učiteljica kaže “sada ćete vi djevojčice jedna drugoj pomoći“. Ne želim biti s djevojčicama nikakva prijateljica, posebno ne s njima jer me uvijek prevare, izigraju i neprestano mi se rugaju. I još misle da sam glupava i ne vidim to.  Nema dana da mi u školi ne prirede, kako Srbin kaže, neki zulum. 

    Tako je bilo i jučer, za moj osmi rođendan. Mama mi je spremila veliku tortu od kokosa i jagoda, pravile su je ona i baka Marga više od pola dana. Umorile su se i strovalile se na kauč kao vrbe kod babine zapaljene kuće. Napravile su i one princes krafne, to sva djeca na rođendane donose, iako je to, čula sam mamu, bilo već previše  za naša primanja. Srbin i baka Lucija dali su mi bombone, nema kakvih nisu kupili, da podijelim, a tata mi je kupio paket kreda u boji da možemo njima kasnije šarati ispod škole. Sve što je trebalo za rođendan kao kod druge djece sam skoro imala i bila sam, ipak, malo radosna, ali me stomak počeo boljeti već kod autobusne stanice. Znala sam da neće biti dobro. 

    Odjenula sam plavu haljinicu do tenisica, imala je mrežicu na sebi, a mama mi je izravnala kosu, za promjenu. Srbin je kolače dovezao u školu dok smo mi bili u razredu, pa me nije ni vidio. Kada sam ušla u dvorište, počeli su se derati “pingo, pingo“ jer sam niska i malena i debela, a takvi su pingvini. Sklonila sam se ispod one velike breze kod koje obično plačem. I malo sam je zagrlila, bez da itko vidi. Ta mi je breza kao jedna velika djevojčica koju volim. Nakon toga u razredu, svakome se pjeva za rođendan, a meni nije. Počeli su pjevati normalno, dok su tu bile učiteljica i pedagoginja, ali čim je pedagoginja izišla iz razreda, krenuli su s ruganjem. “Debela, debela, najela se govana“, to je bila rođendanska pjesmica za mene. Učiteljica je samo jednom rekla ‘tiho’. Nije čak rekla ni da prestanu. Ustala sam i dijelila bombone, od jednog u klupi do drugog, u velikoj košari koju mi je mama dala i rekla da je čuvam. Oni su uzimala bombe, bacali papiriće na pod i rekli mi da ih pokupim. 

    Kada sam na malom odmoru otišla u wc, u košaru su strpali maramice kojima su brisali nos i na papiru napisali “sretan rođendan, najdeblja i najružnija“. Kolače smo jeli u holu, rezala ih je teta Marija iz kantine. Djevojčice su nagovorile dvojicu dječaka da uzmu tortu i bace je na moju haljinu. Učinili su to, pa sam poslije bila u mokroj haljini. Nakon što su sve pojeli, derali su se i govorili da je torta fuj, a princes krafne pokvarene. 

    Za vrijeme velikog odmora, igrale smo gume. Iako je dogovor bio da šaramo novim šarenim kredama. Uzele su mi krede i sve ih nogama smrvile. Cijeli paket. Jedna je onda donijela neke štapove i nije mi bilo jasno čemu sada to. Stavile su štap na stepenice dok nisam gledala. Zapela sam i pala. Dok sam bila na podu, njih su tri čučnule i poderale mi mrežicu s haljine. 

    Jedva sam došla kući od tuge. Muka mi je od svega, od škole, djevojčica, kolača, bombona, a najviše od rođendana. Ne znam što ću mami reći, ni kako je bilo, ni jesu li pojeli tortu, pitat će me je li im se svidjela, a tek kada vidi haljinicu. 

    Najsretnija bih bila da sam mrtva. I da nemam rođendan. Mrtvima se nitko ne ruga, ne govori im da su debeli i ružni. Mrtve se poštuje, to sam jednom čula od babe Marge. 

    Voljela bih da me udari automobil na velikoj raskrsnici i da me više ne bude. Ili da se, kao onaj jedan dječak, razbolim od neke teške bolesti. Ili da me otmu, kao u jednom filmu koji je tata gledao, i da me nikad nitko ne nađe. Najviše bih voljela da mogu sama sebe ubiti, ali ne znam kako. Vjerujem da se to može. 

    Ako samu sebe ne ubijem, bojim se da ću umrijeti od plakanja. Bojim se za sutra, za svaki dan, bojim se stalno. Bojim se zaspati u našem stanu jer uvijek mi oni dođu u san i tuku me. Bojim se da će me do kraja života tući. Ali mogu ih preduhitriti samo ako nekako saznam, kako se sama mogu ubiti. Da mi je, barem, umrijeti u snu. Nadam se da hoću i to prije devetog rođendana. 

    Gloria Lujanović 19. 06. 2021.