U školskoj kuhinji svakoga jutra pekao jaja na masti. Prije toga zalijevao jorgovane i tulipane. Kući se vraćao motorom, trubio na sav glas, da malo draži ćuku. Popodne mutio palačinke, recept rukom ispisao u plavoj bilježnici. Brao kupine i šumske jagode, u avliji perio mušice. Predvečer išao na Neretvu, u prsluku i gumenim čizmama. Ribe na revere kačio, na kamenu im utrobu vadio. Iz škole donio harmoniku, pred praznike svirao „veju, veju pahulje“, po selu obilazio, pjesmom ih skupljao. Na kauču priče pričao, unuke po ramenima poslagao, bio nilski konj i nosorog i klokan i tigar. Put od kuće do štale prokrčio, kozliće po noći pokrivao. Vruću vareniku u šolje točio, lizao brkove od bijele pjene, smijao se okruglim dječjim očima. 

Jedno jutro pošao sjeći draču. Nije se vratio. 

Preko pijace prolazim šuteći. Kockaju se živima i mrtvima, važu, pretaču i rastaču. Pošto šljive, pošto kruške? Pošto naši, pošto njihovi? Na vagu, obavezno na vagu, valja račun iskrojiti i ispisati, opečatiti i ovjeriti. Pošto kilo suza? Čije su? Čije više koštaju? Ima li išta na akciji? Pošto život, običan, jednostavan? Samo ne zaboravite na vagu, nisu svi isti. Pošto mladost? Pošto dani, godine, sati i minute?

Umjesto feninga brojim sjećanja. U ratu nema kusura. I nema na veresiju.

Iz rukopisa “Moje stvari”

Dani su te jeseni bili mračni i vjetroviti. Nebo se tmurilo, olujni jugo smjenjivao se s kišonosnom burom, nakon koje bi se samo nakratko razvedrilo, tako da ljudi jedni drugima ugledaju lica i da se na danjem svjetlu pročitaju jutrošnje novine. Predvečer bi, kada bi jugo bio na vrhuncu, nestajalo je struje. Ona je tad palila petrolejku, konoba bi odmah zamirisala opojno naftom, dječak bi sjeo ispred lampe, zagledao se u plamičak, pa u zrcalo iza njega, i tako je cijelu večer znao sjediti, ne radeći ništa. Jesi li napisao zadaću, pitala ga je. Jesam, rekao je. Znao sam da će nestati struje, pa sam je napisao po danu. I šta sad radiš, pitala ga je? Gledam u petrolejku! Što se tu ima za gledati? Nije joj odgovorio, jer je znao da će, odgovori li, čarolije nestati. Pokvarit ćeš oči zureći u svjetlo, rekla mu je. Ne gledam u svjetlo, odgovorio je, nego se gledam u ogledalu. To ogledalo ne služi tome da se ti u njemu ogledaš. Nego tko se u njemu treba ogledati? Nitko, rekla je. Kakvo je to ogledalo u kojem se nitko ne ogleda?, začudio se. To ogledalo služi da se na njega odrazi plamen petrolejke, pa da svjetlo bude dvostruko jače. Kako to? Tako što jedan plamen gori, a drugi je plamen u ogledalu, i oba svijetle. Znači ogledalo svijetli? Ne svijetli ogledalo, nego svijetli plamen ispred ogledala!, već se malo bila iznervirala. A dječak je najednom zašutio, pa se odmaknuo negdje u mrak konobe i nije više gledao u petrolejku. Zaključio je da se to smrt ogleda u zrcalu petrolejske svjetiljke, ali nije to izgovorio. Nikada smrt nije spomenuo. Smrt je za dječaka bila sram.

I tako je jednoga jutra u školu došao fotograf. Mlađi čovjek, visok i jak, s brkovima Miše Kovača, i kretnjama dame. Uzmahivao je rukama poput Bijelog labuda u đačkoj predstavi sarajevskog Narodnog pozorišta, i djeci se obraćao nekim neprirodno pjevnim glasom. Rastvorio je opremu, postavio dva reflektora i sjenilo u obliku velike sive lumbrele, pa je govorio, govorio, govorio… Učiteljica Nada, umorna i bjeloputa žena pred mirovinu, koja je nosila crninu za mužem koji je umro godinu ranije, i nikad se nije nasmijala, gledala je u njega zaprepašteno, pa ga je pokušala prekinuti u tom njegovom besmislenom i neupamtljivom govorenju, tako da se na trenutak čak i nasmiješila – i zauvijek ostat će to jedini smiješak učiteljice Nade! – ali bilo je uzalud, nije se on dao, govorio je, govorio i govorio, pa je iz prirodnoga dalmatinskog dijalekta prešao u školski hrvatski, ali ni to nije bio bilo kakav hrvatski, jer je svaka imenica u njegovim dugim kobasičastim rečenicama bila pretvorena u umanjenicu, čime se svijet svih četvero đaka prvog i još četvero drugog razreda pretvorio u malešnu lutkinu kuću, iz koje više nije bilo izlaza.

Dječak je tonuo sve dublje pod klupu. Nije se uplašio, nego ga je obuzeo osjećaj kakvog ranije nije bilo. Sram je u njemu bio veći od straha. Od srama mu se plakalo, ali nije smio zaplakati jer nije bio sam. Iz sve se snage pokušao nasmiješiti, tako da su mu se nokti zabili u dlanove, i ostalo je na njima osam krvavih mladih mjeseca.

Zima je bila vjetrovita. Nakon pet običnih i dvije škure bure istekao je ožujak, pa travanj i svibanj. Nastupilo je vrijeme konačne selidbe u Sarajevo. To dječaku nije bilo drago, premda ni o tome nije govorio, nego je šutio i išao tamo gdje su ga vodili. Iako se u tom gradu rodio, pa kada bi ga upitali za mjesto rođenja, bez muke i otpora govorio je Sarajevo, i ta su mu četiri sloga lako i ugodno išla niz jezik, bio je srođen s onim malim dalmatinskim mjestom, seocem na Makarskoj rivijeri, koja se krajem šezdesetih pretvara u socijalistički turistički raj. Nakon što otamo ode, seoce iz njegova djetinjstva će nestati. Kao u nekoj zloj čaroliji bit će pregaženo tisućama tona armiranog betona, i pretvoreno u ružan i tuđ resort budućeg vremena. Neće biti mjesta na svijetu kojem bi se mogao vratiti, tačnije to mjesto će postojati još samo u njegovoj glavi, u sjećanjima na djetinjstvu i u fantaziji.

Sarajevo je zamirisalo na lipe i njihov ljetni hlad, na osoljenu prašinu gradskih ulica u kojoj je izdaleka slutio more, na Miljacku, plitku i žutosmeđu, mirisala je ta rječica na duboku kanalizaciju i na govna, ali taj mu je miris bio prisan i blizak, Miljacka je mirisala na dubrovački gradski porat, na vanili šećer mirisalo je Sarajevo uz otvorena vrata mahalskih granapa, na bijeli luk i rakiju, na lapuh i trulež crvljivih jabuka koje su nesazrele popadale s grana, na nepečene glinene ćerpiče, na svježe kifle kod Krunića na Bjelavama i na neopranu ničiju djecu iz Doma Ljubica Ivezić, na noćne somune, na grobnice koševskih pravoslavnih i katoličkih grobalja, na njihovu humusnu trulež, na suhe kosti, borove iglice i ladolež, na tamjan iz pravoslavne kapele na Groblju svetoga Marka, na voštanice i zgažene puževe golaće, na bolničku praonicu pred ljetni pljusak i na svježe iskopan grob, kada se za sušnog srpnja iz njega osjeti svježina, na prvu veliku rujansku kišu zamirisalo je dječaku Sarajevo, koja miriši drukčije nego kiše u Dalmaciji, jer se na njoj, na toj kiši, rastapaju drukčije žive i mrtve tvari, na mokru školsku spužvu, na kredu i krv iz razbijenog nosa, mirisalo je, na pregaženu mačku čiji strv već tjednima trune pri dnu Sepetarevca, na pumpu za lož-ulje na Mejtašu i na prva hladnija jesenja jutra, na dim i na dimove vonja, na peći naftarice i peći na ćumur, na dimove bosanskih ugljenova vonja, na Miljevinu i Kreku, na sumpor i garež slabo sagorjelog fosiliziranog predhistorijskog bosanskog bilja, na mokra runa ovnova na posljednjoj ispaši pred klanje, na vrelu životinjsku krv u ledeno grloboljno jutro, kada se, već sredinom rujna, temperatura zraka prvi put spustila ispod nule, a onda opet na vruće somune miriši Sarajevo, na rastopljen kajmak, biljno maslo i orahe, na muški znoj, na ugljenu prašinu koja ostaje po cesti nakon što je ćumur izlopatan kroz uski prozorčić u podrum, na voćnu trulež pijace Markale, na vlagu koja najednom iz svega izbija, iz životinja i iz ljudi, iz zidova i iz asfalta, vlagu živog i vlagu neživog, na bijeli luk i rakiju opet vonja, na štof upravo kupljenih jeftinih crnih odijela, na uplakanu obitelj, na očaj i smrt miriši, na pogrebnu kolonu, na kišu koja se miješa s tamjanom, na kadionicu kojom svećenik s držanjem konduktera kadi na sve četiri strane, na grob dopola ispunjen kišom u koji biva spušten bijeli dječji kovčeg, upola manji od kovčega za mrtve koji su stigli odrasti, na prvi snijeg miriši Sarajevo, koji nas je iznenadio već početkom listopada, na iznenađenost ljudsku, na oči koje se šire sve dok ne zaboli lice, da u njih što više napada snijega, na slaninu kojom se premazuju sanke, da brže lete niz strme ulice, na krv, na adrenalin, na bolest miriši, na kratki dan i noć dugu bez kraja, na banane i naranče miriši, na medicinski alkohol i na dječji sapun, na jeftinu zavjesu od najlona nad pregrijanom termoakumulacijskom peći i na svježe kupljeni itison, na Pitralon miriši Sarajevo u danima pred Dvadesetdeveti novembar, na prašinu koja sagorijeva na užarenim žicama grijalice u bolničkoj portirnici, na kavu koja se prži u pećnici, u velikoj crnoj tepsiji u kojoj ostaju sitne ljuspice, koje će baka pažljivo otresati u kantu sa smećem i zveckat će njezin udovički prsten o lim tepsije, na njezine dlanove, na prsten, na tijesto koje kvasa pri štednjaku, prekriveno bijelom krpom na kojoj piše Faks helizim, na Faks helizim miriše Sarajevo, na Katedralu pred Božić, na friško posječene jele, na krv i smolu božićnih jelčica, koje se tu nazivaju novogodišnjim jelkama, na izgorjele prskalice, na ljepljive kvake i metalne rukohvate u noći između Božića i Nove godine, kada se hladnoća spustila na minus dvadeset, na plastiku koja se grije pod svjetlom aparata kojim papagaja utjeruješ u kavez, i ako to dovoljno puta ne ponoviš završit ćeš na operaciji očiju kod doktora Čavke, na strah od operacije očiju, na kanalizaciju pa opet na snijeg miriši Sarajevo, na četvrti snijeg ove zime, četiri puta pao, triput se otopio, miriši Sarajevo, na zamrznuto čisto nebo, osuto zvijezdama, u najledenijoj siječanjskoj noći ove godine, na upravo odštampanu, opečaćenu i ovjerenu, novu partijsku knjižicu, s profilom druga Tita na prednjoj korici, miriši Sarajevo, na Titov znoj i bugarske ruže, na sirup od ruža i na slatko, na ruže prošloga ljeta miriši Sarajevo, na proljeće kada usred februara Miljacka iznenada opet prisno zamiriši na govna i na duboku kanalizaciju, koja ni u jednom gradu na miriši tako kao u Sarajevu, na hodnike gimnazije i sredstva za pranje podova i na perece, na hodnik pun golih dječaka, koji stoje u dugom hodniku Kasarne maršal Tito, gdje ih je privelo na regrutaciju, na vojnike koji ih sa strane gledaju i smijulje se, na znoj tih dječaka, na poniženje i opet na strah miriši Sarajevo, na strah od toga da ti je kurac, kojeg šakama skrivaš, manji nego kod drugih, na strah od toga da ćeš greškom doživjeti erekciju, pa će reći da si peder, na erekciju koja nastaje od straha, na štirku za veš i spermu miriši Sarajevo, na miris laka za kosu kod djevojke koja stoji ispred tebe u tramvaju, na miris istog tog laka u starice koja je upravo od frizera, i modri se, kao pod indigom, njezina sijeda glava, na miris mačje mokraće, na miris ljudske mokraće, na miris natrule telegrafske bandere koju već godinama zapišavaju isti ulični psi, na behar iz tek probuđenih bašči, na ulične mitinge i procesije u slavu Revolucije, na vojnike koji u nedjelju tumaraju pustim gradom, na vojnike koje se po mirisu da prepoznati koji su i odakle su, na dijelove uniforme koje su prvi put na sebe navukli onog dana kada su došli u vojsku, na to miriši Sarajevo, i onda kad dođe ljeto, mirisi se ispočetka izmjenjuju, tako da Sarajevo onda miriši na ono na što miriši, i na sve to još jednom iz prethodnih sjećanja, i još jednom, i još jednom, i još jednom.

U međuvremenu, dječak je poodrastao. Mir je zamijenjen ratom taman u pravo vrijeme da njegova generacija zasluži konačni smisao života u polaganju života za domovinu. A domovina, koja je? Najprije je bila jedna, a sad je druga. Prva je to prestala biti, jer nas je sve zajedno izdala i napustila, ali tko kaže da nas i nova domovina neće izdati? Računica je takva da nas za jednoga ljudskog života stiže iznevjeriti i izdati samo jedna domovina. Ako nas ona, izdajnica, ne stigne pogubiti, umrijet ćemo junačkom smrću za domovinu koja je došla nakon nje. A ako nekim čudom i to preživimo, živjet ćemo kao poslijeratni ljudi, u skladu s poslijeratnim vjerovanjima.

Ali naš nekadašnji dječak, koji je već postao mladić za rat, o tome još uvijek nema jasan pojam. Vjerojatno ga nema nitko. Mladić piše pjesme. Pisao bi i priče, ali ne zna kako se to radi. Poživi li, mladić će saznati i to. Počeo je pisati iz razumljivih razloga, koje, međutim, nije sasvim jednostavno opisati. Htio je igrati nogomet, ali je bio najslabiji u društvu. Imao je, kako su mu govorili, dvije lijeve noge. I tijelo koje se nezgrapno pomicalo u neskladu i s kretnjama nogu. Lopta ga je obično pogađala u lice. Onda bi mu se smijali. Lopta je mladića koji je tad još bio dječak snažno pogađala u nos, i dječaku bi tad, same od sebe, mimo pomisli o plaču, potekle suze. Tad su mu se još više smijali. Dječak nije svirao gitaru. Ni pjevao. Nije plesao, igrao košarku, tukao se s drugim dječacima. Nije radio ništa od onoga čemu su se svakodnevno predavali drugi dječaci, jer je u svemu tome bio lošiji od njih. I tako, umjesto da igra nogomet s njima, počeo je zamišljati. Ono u čemu je bio neuspješan u zbilji, postat će ono u čemu će živjeti u svojim maštarijama, I tako je, već od prvih dana svog doseljenja u Sarajevo, postajao pisac. U početku je baki i majci prenosio svoja zamišljanja kao nešto što se stvarno dogodilo. Kao istinu. One su mu vjerovale, ili mu nisu vjerovale, nemoguće je ustanoviti. Ali njemu je iza toga ostajao neki čudan, neugodan i neukusan okus na jeziku. Kao da je sažvakao nešto jako bljutavo, i sad to pokušava progutati. To čisto zamišljanje, maštarija s kojom se svakog dana budio i zapisivao, u razgovorima s bakom i majkom, i u pokušaju da se time naseli u zbilju, pretvaralo se u laž. A on nije lagao, samo je zamišljao. Pa je tako prestao govoriti o onom što zamišlja, ali je počeo pisati. Sve što je ikad napisao bilo je istina.

Kada te za sofrom zapahne misao
Zapitna – zadnja, zašto si
To što jesi, robu   

Znadi – tvoj um
Tvoja doživotna je robija   

Tvoje suze
Kazuju da hoćeš negdje   

Ruke ti pokazuju
Kako znaju ukrotiti sumnju   

A kroz oči ulaziš
Tamo gdje stoluje duša
Pa hajde, ne plaši se tijela: ustani   

Stani uz vješalâ sjenu
I nikad nećeš biti to što tijelom jesi   

(2026)

William Saroyan: Zovem se Aram, Stih, Zagreb 2005.

Bila je to knjiga koju sam u trećem i četvrtom razredu gimnazije školskim drugovima i drugaricama poklanjao za rođendane. U ta doba rođendani su se slavili i bili su skoro svakodnevni. Vrijeme je prolazilo sporo, godine su se nizale kao odlikovanja, u budućnost se hrlilo kao automobilom u opasnu okuku, bez usporavanja i vedro, bez ikakvog straha pred onim što ona donosi. Izdanje bilo je kanonsko: beogradska edicija Reč i misao, crvena knjižica, prevoditelj Radivoj Dinić. Jedan od onih prijevoda, objavljenih u bezbroj izdanja, koji su formirali imaginaciju više međusobno udaljenih naraštaja, od generacije koja je desetak godina nakon rata izlazila iz mentalnih okova staljinizma, sve do posljednjih naraštaja pred novi rat. Izdanja biblioteke Reč i misao jedva da su bila skuplja od dnevnih novina, bilo ih je u svim knjižarama, ja sam ih kupovao kod Stipe, u Svjetlosti, nakupovao sam barem pedesetak komada, za pedesetak djevojačkih i dječačkih rođendana. Na svakom sam pisao posvetu, pa je vjerojatno da i danas u ponekoj sarajevskoj kućnoj biblioteci, ili širom svijeta, gdje raseljen živi tadašnji moj svijet, sačuvanih ima tih Arama.

Dvadesetak godina kasnije, u izdanju naklade Stih i u prijevodu te s pogovorom Hrvojke Kostelić Swift, u tvrdom uvezu, izlazi prvo hrvatsko izdanje knjige. Kupujem ga i čitam zbog poravnavanja računa s vlastitom prošlošću, nagovaram ljude s kojima se tada susrećem da čitaju Arama, ali čini mi se uzalud. Knjige se više ne poklanjaju, rođendani se ne slave. Jedan od prethodno formativno najvažnijih tekstova (i) hrvatske suvremene književne kulture, pa tako i samog hrvatskog jezika, prolazi ugluho. Toliko gluho da nitko nije ni primijetio da je Aramov izdavač Ante Kostelić, a da je knjigu prevela Janičina i Ivičina polusestra. Barem to je mogao biti povod da novoprevedenog Arama netko pročita.

Američku književnost prelazili smo u tri koraka, kroz tri lika s kojim smo se snažno identificirali: Tom Sawyer, Aram Garoghlanian, Holden Caulfield. Pisci: Mark Twain, William Saroyan, J. D. Salinger. Teme: avantura, obitelj, ludilo (pubertet). Od tri knjige triju pisaca i njihovih glavnih junaka (uvelike autobiografskih, naravno) “Zovem se Aram” jedina je u međuvremenu skrajnuta, a njezin pisac skoro pa zaboravljen. Objašnjenja nema.

William Saroyan u istom se gradu rodio i umro: 1908. – 1981, Fresno, California. Premda je bio rođeni Amerikanac, i premda njegovo djelo je ikonično američko, on je zapravo migrantski pisac, pisac drugih i drukčijih. “Zovem se Aram” urnebesno je duhovita, ganutljiva i sveobuzimajuća kratkopričaška saga o armenskoj obitelji na zapadnoj obali Sjedinjenih Američkih Država, saga o epskom i folklornom duhu dječakova podrijetla, o paradoksu istovremenog pripadanja i nepripadanja, o tankoj i prolaznoj granici između zbilje i bajke, o životu kao odistinskom i neponovljivom čudu. Mnogo kasnije ćemo se u životu s oduševljenjem obratiti američkim književnim minimalistima, najprije Raymondu Carveru, nalazeći u njihovim kratkim pričama forme vlastitog života i svijeta, pa ćemo u Altmanovim “Kratkim rezovima”, a onda i u ponekoj televizijskoj seriji iz dvijetisućitih, nalaziti kako se karverovski svjetovi, ili svjetovi Flannery O’Connor i Lucije Berlin, iz teksta vraćaju u slike, pa ćemo na kraju doživjeti i da Alice Munro bude čašćena Nobelovom nagradom, što ćemo, uza sve ostalo i uza svoje oduševljenje pričama velike kanadske pripovjedačice, doživjeti kao priznanje jednome načinu pisanja i pripovijedanja, koji se obično imenuje minimalizmom, a koji bismo mogli prispodobiti metaforom kupea u vlaku, u kojem se ukratko, između dvije stanice, trebaju ispričati cijeli životi, ali ćemo u tom vremenu smetnuti s uma ono što je, ako mi je dopušteno primijetiti, s uma smetnula i američka književnost, tojest njezini veliki tumači, a to je da je sve to započelo s – Williamom Saroyanom. Slobodno me nazovite neznalicom i ignorantnom, ali svi su oni izašli ispod čarobnoga Saroyanova plašta.

Saroyan bio je sin armenskih izbjeglica iz Otomanskog imperija. Otac mu je bio armenski crkveni propovjednik. Umro je kad su dječaku bile tri godine, nakon čega su dječaka, skupa s bratom i sestrom, smjestili u sirotište, dok im se mati ne snađe. Obitelj se ponovo okupila čim je majka našla posao u tvornici limenki u Fresnu. Taj ushit preporađanja, prisutnosti, živoga života, najveće je, a ujedno i sasvim neobjašnjivo čudo knjige “Zovem se Aram”, koje nas je nosilo dok smo je neke 1983. čitali kao djeca socijalizma, u prijevodu Radivoja Dinića, ali koje mogu osjetiti i oni koji, četrdesetak godina kasnije, kao djeca nekog drugog doba, budu čitali prijevod Hrvojke Kostelić. Nešto je u tom ludom radovanju naprosto besmrtno, u tom apsurdističkom, neobuzdanom humoru sveopće sarojanovske apokalipse, u tom smijehu s kraja svijeta…

Murad

On je Aramov rođak. Jednom je tako, dobro li se sjećam, ukrao konja, a njemu, Aramu, tada je u pamet došlo da to možda i nije krađa. Jer kako krađa može biti ako se konj ukrade samo zbog jahanja? Ili kako čovjek može ukrasti nešto za čim je tako lud, kao što su njih dvojica ludi za konjima? Ne možeš ukrasti ono što ti po tvom ludilu pripada, upamtio sam iz te epizode Murada i Arama. Poslije u životu nisam krao, ali mi je pripadalo mnogo toga što nisam posjedovao. Umijeće da ti pripada ono što ne posjeduješ, i da baš nikakvih problema nemaš s tim što to ne posjeduješ, nauči se iz knjige “Zovem se Aram”.

Prva rečenica

Upitate li me za najdražu prvu rečenicu neke knjige, neću vam moći odgovoriti. Mnogo je takvih prvih rečenica koje su se utisnule u naše živote, Andrićevih, Krležinih, Ćopićevih, Salingerovih, Hemingwayevih, Tolstojevih, Čehovljevih, ali među njima svakako je i Saroyanova, u prijevodu Radivoja Dinića, koja ovako glasi: “Jednoga od minulih dobrih dana kada sam imao devet godina i kada je svet bio pun veličanstvenosti kakve su se samo mogle zamisliti, i kada je život još bio čaroban i tajanstven san, moj rođak Murad, koga su svi osim mene smatrali ludim, dođe u četiri sata ujutru pred našu kuću i probudi me lupajući na prozor moje sobe.”

Ljeto je na vrhuncu
Toplotni talasi jedan za drugim
Presahle rijeke otkrivaju
Slomljena rebra korita

Na dnu Dunava potopljeni brodovi
Još iz Hitlerovog doba
Pokazuju lice ljudskog ubilaštva

Šumski požari jedan za drugim
Okružuju gradove kao vojske
Nadolazećeg kraljevstva smrti

Temperaturni rekordi
Sušni rekordi i bilje
Koje gine pod bičevima
Kosmičkog bijesa

Spodobe, hulje, lažljivci, ubice
U klimatiziranim predsjedničkim uredima
Računaju profite od ljudske smrti
Svijet se raspada kao leš na bojištu

Trulež, sveopća trulež
Zaudara iz medijskih žvalja

Začinjena je mržnjom
A mase je ushićeno slušaju
Kao Odisej umilni glas sirena

Dodaj još i genocide
Usavršavanje ratne tehnologije
Da upotpuniš strah od budućnosti

Vidiš li njene plamene ralje
Iz ljudskog mozga niču
Iz mitskih riječi
Sroljanih u govor vladara

Sjetiš se starog majstora
On je pisao: mase
Umjesto slobode biraju ropstvo

Ljeto je na vrhuncu
Otključava vrata pakla
Ceri se kao pali anđeo
Slavi nadolazeću pobjedu

Tvoje je da to zapišeš
I pošalješ nepoznatom nikom
On ne vidi
Ne čuje
Ne osjeća
Ali postoji iza časa
U kojem će umrijeti vrijeme

Priča iz zbirke “Mama Leone”

Riječi su tekle u slapovima, prelijevale se preko rubova svijeta koji se rađao, izazivale smijeh, puno smijeha, on odjekuje po svim našim sobama i po onoj najvećoj, sobi pod nebom; u njoj smo svi još uvijek svoji i zato govorimo riječi iz veselja, riječi bez ikakve potrebe i bez dodira sa svijetom, sa slikama u kojima živimo i koje nanose bol. Samo riječi ništa ne bole, u njima nema tuge, one nam ništa ne oduzimaju i ne ostavljaju nas same u mraku.

Za moj prvi rođendan mama se vratila u Sarajevo; ostao sam u Drveniku između bake i djeda, između kamenih zidova i ispod visokih stropova po kojima su šetali pauci, visili o tankim nitima, slobodni kao zrak, a ja sam ležao na krevetu, sasvim nepomičan, kao da sam privezan za zemlju, shvatio sam da je između mene i njih, tih paukova, vječna razlika, da ću zauvijek ostati tu dolje, ležeći na leđima i gledajući ih, i da mi ništa osim riječi ne može pomoći da im se približim. Reći ću jednom da sam gore, da visim o nitima kao oni, da noću, kada djed i baka duboko spavaju, živim među paucima i to će biti istina, to će biti riječi, u riječi svi vjeruju, i više neće biti važno što sam zalijepljen za ovaj krevet i nikada ne mogu skočiti toliko visoko da ostanem među njima, u riječima ja sam mogao sve i prije nego što sam ih znao izgovoriti.

Imam tri godine, čučim potpuno gol u morskome plićaku ispred naše kuće. Cestom prolazi barba Kruno, viče a što radiš šjor Miljenko?, sretan sam što sam šjor, iako znam da se on šali, lovim rakove, odgovaram, barba Kruno se smije jer on čuje nešto drugo, on misli da kažem jovim jakove jer ne znam reći l i r, ali on ne zna da ja samo kažem da lovim rakove, a zapravo ih samo gledam, strah me je njihovih štipaljki, ali ono što govorim istina je; on odlazi, smije se i vjeruje da lovim rakove.

Šest mjeseci kasnije ulovio sam prvoga raka, njegove štipaljke bile su slabe, pokušavao me je uhvatiti za prst, bio je strašno ljut, ali me je štipaljkama mogao samo poškakljati. Otkinuo sam mu jednu, pa drugu štipaljku, ali je i dalje mahao nogama, ne kao da ga nešto boli, nego kao da je i dalje strašno ljut. Otkidao sam mu noge, imao je mnogo nogu, više nego što sam znao brojiti. Ostavio sam mu samo jednu i spustio ga na kamen. Micao je njome, ali nije mogao hodati. Više nisam znao je li i dalje ljut; tražio sam rakove oči, ali ih nisam mogao naći, možda rak i nema očiju; osim što ne zna govoriti, možda on ništa i ne vidi. Uzeo sam kamen i udario po njemu. Rasprsnuo se na sve strane, u sebi nije imao krvi, bio je iznutra žut; od jednog raka nastalo je mnogo komadića, ali se nisu micali. Valovi su ih uskoro nekamo odnijeli, a na kamenu nije ostao baš nikakav trag da je tu nekad bio rak.

Onoga dana kad je mama došla iz Sarajeva odlučio sam joj pokazati rakove; već sam joj govorio da ih lovim, ona je samo kimala glavom, govorila da, da, to je moj sin, ali su riječi za nju bile nešto drugo. Sve što bi govorila, moralo se vidjeti i vjerovala je samo u one riječi nakon kojih bi se pojavila slika. Nisam je volio zbog toga, a onda sam vidio da baš svi čine isto što i mama i da barba Kruno jedini misli da ja lovim rakove nakon što mu to samo kažem. Uzeo sam najlonsku vrećicu i sišao na more, rakova je bilo puno, lovio sam ih i stavljao u vrećicu, mama me je zvala, evo, još samo malo, ali me nije pitala što to radim, ona je mislila da se igram, a kad se igraš, to je za nju kao da ništa ne radiš, i nije pomislila da bih ja ikada mogao loviti rakove jer nije ni znala da se rakovi love.

Ušunjao sam se u kuću, otvorio ladicu u kojoj su stajali noževi i vilice i istresao rakove unutra. Svi su bili živi i počeli su trčati po srebru; uskoro će ručak, mama će postaviti stol jer uvijek to radi kada dođe iz Sarajeva, evo je, otvara ladicu, mama viče, mama plače, tata, vidi šta je ono, djed baca novine, skače sa stolice, zaviruje u ladicu, smije se to ti je sin lovio rakove, a mama me gleda, oči su joj velike kao oni najveći plavi ukrasi za bor, neće se naljutiti na mene, gleda me kako sam mali, ali činim nešto što ona ne može i što nikada neće moći, lovim rakove za nju, lovim ih da bi mi vjerovala i da za moje riječi ne bi mislila da su nešto što ne postoji.

A onda mama opet odlazi u Sarajevo. Zima je, plašim se mraka, nestalo je struje, a u sobi dva su svjetla: smeđe svjetlo petrolejske lampe i plavo svjetlo plinske peći. To svjetlo plavo je kao noćni snijeg, ali je ipak vrelo. Djed pali cigaretu i sav je izboran; kad se znoji, kapi mu teku niz bore, a njegovo lice postaje slično rijekama usred neke sivožute zemlje. Kad se znoji, na njegovu licu mogu zamisliti čitav svijet koji tu gradi kuće, sjedi u mraku i znoji se kao i on; na djedovu licu živi jedan mali djed koji sjedi u mraku, pali cigaretu, a niz lice mu teku rijeke, uz koje žive još manji ljudi i još manji djedovi koji isto tako sjede u mraku, usred plavih i smeđih svjetala, pokraj svojih unuka koji ne njihovim licima vide svjetove s još manjim ljudima i još manjim djedovima. Samo mi ne živimo na nečijem licu; mi živimo u pravom velikom svijetu, u kojem je sve stvarno i strašno.

Naše su sobe u Drveniku pune slika. Većinu je naslikao dedo Lisse, djed moga rođaka Mladena; na tim je slikama Drvenik, isti ovakav u kojem mi danas živimo, ali puno manji i nekako nakrivljen, kao da ga gledaju oči pune suza. Te su slike prave; stvarne su i kuće na njima i ljudi koji u tim kućama žive, ali se ne mogu vidjeti jer su iza zidova. Iza zida naše kuće na slikama dede Lissea sam i ja, ali puno manji, nakrivljen i nevidljiv. Kad ih pred spavanje gledam, uvijek znam da ću već ujutro biti izvan tih slika i da ću gledati veliki pravi Drvenik; one su i naslikane samo zato da navečer ne zaboravimo da smo u Drveniku i da se ne iznenadimo kad opet izađemo van.

Iznad kreveta na kojem spavam mala je slika na kojoj je moja mama. Mama je bila moja prva riječ; izgovarao sam je gledajući njezino lice iznad svoje glave, a kad je mama otišla u Sarajevo, prstom sam pokazivao na sliku i govorio mama, mama, a baki je tada bilo teško jer je ona mislila da to na slici nije moja mama, ali mi to nije mogla reći jer je mislila da ću početi plakati. Tako je kasnije govorila, a meni je bilo smiješno; zašto bih plakao kad znam da je to na slici mama i da nitko na svijetu tako ne izgleda osim moje mame, nijedna druga mama, ona me s te slike gleda, daleko je i htjela bi mi nešto reći, ali je tako daleko da se nijedna riječ između nas ne može čuti i samo će me gledati sve dok opet ne dođe u Drvenik ili dok mi ne odemo u Sarajevo.

U Sarajevu te slike nema; ona je samo u Drveniku i gledam je samo kad mama nije tu. Slika je kao ona riječ koja se nekom šapne na uho i koju više nitko na cijelome svijetu neće čuti, riječ koja postoji samo između nje i mene, dok drugi misle da nje nema; drugi misle da je na toj slici netko drugi jer sliku ne mogu vidjeti očima onoga kome je namijenjena. Živio sam i rastao u Drveniku bez mame, ali se ona plašila mraka kad bih se mraka plašio ja, ona bi sanjala strašnoga crnog čovjeka kad bih ga sanjao i ja, osjećala je sve što sam osjećao jer je bila na toj slici i jer je samo za sliku bila tako lijepa i mirna.

Onoga ljeta kad smo se zauvijek vratili u Sarajevo štetali smo baka i ja Titovom ulicom. U jednom izlogu stajala je velika knjiga na kojoj je bila ta ista slika, ta ista moja mama. Ispod njezine glave pisalo je Vermeer. Zaustavili smo se, baka nije ništa rekla, baka je čekala i osjećao sam da me hvata neki jad, ono od čega suze ne teku iz očiju, nego iskaču iz njih kao krijesnice. Znao sam što sad baka misli; nije mi mogla reći kad sam imao godinu, tri ili pet, a sad ću se, evo, uvjeriti i sam; bio sam jadan jer ona nije ništa shvaćala, za nju je vrijeme prolazilo na neki drukčiji način, a slike i riječi su lancima bili vezani jedni za druge i vjerovala je kako će ono što sada vidim promijeniti sliku koju sam gledao otkako sam rekao mama i pokazivao prstom na nju jer mi se još činilo kako između onoga što vidim i onoga što vide moji dobri i dragi nema razlike.

Bila je to moja mama, rekao sam baki. Hoćeš li da kupimo knjigu?… Šta će nam ta knjiga?… Pa zbog slike… Ne treba mi, imam je, na njoj je bila moja mama. Bio je to trenutak kad se priča o slici završila. Nitko je više nije spominjao jer je svim mojim odraslima nanosila bol o kojemu nisam ništa znao, niti sam ga osjećao. Osjećali su se krivim što nisam baš svakoga dana odrastao uz svoju mamu i vjerovali su da sam zbog toga nesretan ili da će oni za kaznu biti zbog toga nesretni. I možda su doista već bili nesretni, samo što je njihova nesreća za mene bila mala jer se nije ticala ni mene, ni naših života, nego se ticala toga što nisu imali oči za tu sliku. Čudno mi je bilo što se barem mama nije mogla na njoj prepoznati, nego je svoje lice prepustila nekim slučajnim anđelima da ga uokvire iznad moje glave.

Bio sam u trećem razredu osnovne škole kad sam prvi put otvorio tešku debelu knjigu na kojoj je pisalo Historija likovne umjetnosti. Na 489. stranici opet sam našao tu sliku, zvala se Djevojka s bisernom naušnicom i pisalo je da je naslikana 1665. godine. Pomislio sam kako je svijet velik i čudan: tristo dvije godine prije nego što sam na sliku pokazao prstom i rekao mama, netko je vidio mene kako ležim na leđima u mračnoj sobi, gledam pauke koji sasvim slobodno hodaju po stropu i lebde zrakom, pa mi je naslikao mamu.

Više nisam rakovima otkidao štipaljke, niti sam njihova tijela drobio po plićaku; pomirio sam se s tim da o njima ništa ne znam i da im ne vidim oči, znao sam da nemaju krvi i da nisu kao ja, ali se jedan drukčiji svijet već sklopio iznad moje glave, u njemu je svaka riječ značila baš to i svaka je mogla uplašiti i zaboljeti. Više nikad mamu nisam vidio na slici i zaboljeli su me svi mrtvi rakovi.

dođe i ode
ostanu dva viklera
podno sofe na kojoj je
spavala
tražila je čudila se
ponavljala:
dva viklera, dva viklera
opisivala njihovu boju
oblik kako je
nemoguće
bili su jutros još
u njenoj kosi
kako su, kako
nestali
a bili su a sad a
kao da je sve
nedokučiva varka
sijede
kose

tražile smo nismo
našle
ode autobusom poslijepodnevnim
preko granice
odnese brojeve
i nevine dječje
godine

dva viklera ostaše
meni
kao igračke

Njemački i domaći fašisti učinili su u progonima nedužnog stanovništva tokom Drugog svjetsko rata, uključujući i ljude iz mog visočkog kraja, brojne zločine. U jednoj raciji 1943. uhapsili su Radoslava-Radu Skopljaka i još nekoliko seljana iz Dolipolja i odveli ih u zatvor. Poslije nekoliko dana gladovanja i drugih zlostavljanja, vezali su im žicom ruke na leđiima i smjestili takozvani G vagon. Kada je voz krenuo u njima nepoznatom pravcu, jedino što su nazirali bilo je da ide prema Sarajevu.

Uvijek samouvjeren i snažan, Rade se trudio da oslobodi ruke. Poslije mukotrpnih napora i povreda, uspio je. Bila je to veliko olakšanje za bilo kakve dalje odluke i postupke. U vagonu je bilo dvadesetak vezanih mučenika. Rade je odvezao ruke nekim od njih, a oni drugima. Na njegovo veliko čuđenje, neki nisu prihvatili da im se ruke odvežu. Vjerovatno su bili obeshrabreni i uplašeni da to zločincima može biti povod za dodatno kažnjavaju. Valjda u ljudima doživotno tinja nada da im se neće desiti ono najgore.

Voz je stao u Podlugovima. Uskoro su se otvorila vrata vagona i vojnici su prvu dvojicu uz vrata izveli napolje pa zatvorili vrata. Poslije izvjesnog vremena ponovo su otvarali vrata i izveli drugu dvojicu. Obojica su držali ruke na leđima mada im nisu bile vezane. Jedan od njih je bio je Rade. Povedeni su prema najbližem elektičnom stubu nedaleko od željezničke pruge. Vojnici su nosili ljestve i konopce pa je bilo nesumnjivo da ih vode na vješanje. Rade je grozničavo razmišaljao kako pobjeći. Iznenadivši ih, snažno je gurnuo i oborio dvojicu vojnika i počeo bijeg, trku svog života. Cilj mu je bio jasan, rijeka Bosna. Ubrzo je čuo pucnjavu. Znao je da za njim i trče. Projurio je kroz prvu pa drugu baštu, ne osvrćući se. Pucnjava nije prestajala. Onda je, srećom, stigao do visokih kukuruza i sjurio se među njihove redove. I dalje je čuo pucnjeve. Njihovi zvuci miješali su se sa šuštanjem zrelih kukuruza. Nadao se da progonitelji ne mogu trčati njegovom brzinom. On je to radio do iznemoglosti. Nakon nekoliko stotina metara, dočepao se obale Bosne. Nije zastajao, skočio je u rijeku i počeo plivati na drugu stranu. Onako umoran, na lijevu obalu je stigao pedesetak metara nizvodno. Radovao se grmlju u koje ušao. Dalji cilj mu je takođe bio jasan, što dublja šuma. Stigao je i do nje i prvi put osjetio olakšicu, bio je na svom terenu. Poslije dužeg pješačenja, klonuo je i odmarao se u nekom najskroviitijem mjestu. Kasno je stigao do svoje kuće. Bolje se čuvao od novog hapšenja. Rijetko je spavao u kući.

Poslije nekoliko dana, kroz selo su prošla zaprežna kola s tijelima nekoliko komšija koji su obješeni. To mi je jedan od prvih šokantnih utisaka iz djetinjstava. Uskoro se saznalo da je pokušao pobjeći još jedan mučenik, ali nije uspio, ubili su ga pucnjavom iz tada čuvenih automata zvanih šmajseri. Saznalo se i da su, poslije Podlugova, zločinci nastavili vješanje zatvorenika u Ilijašu, Jošanici, Semizovcu… Radili su to na željezničkim stanicama u uvjerenju da će tako zaplašiti najviše stanovništva.

Naredne, 1944. godine, Radoslavu i njegovim komšijama stigle su nove patnje. Isti zločinci spalili su kuće u Dolipolju i susjednim selima i ubili sve što su stigli. 

Srećom, Radoslav je izbjegao novo hapšenje, odgojio čestito potomstvo i proživio relativno dug životni vijek.

Rodio sam se u zemlji koja je nastupila na osam svjetskih prvenstava u nogometu, ali ne i na onom koje se igralo u Engleskoj istoga proljeća i ljeta kad sam se ja rodio. Ta zemlja, zvala se Jugoslavija, i bila je jedna od četiri zemlje, koje su nekad sudjelovale na svjetskim prvenstvima, a danas više ne postoje. Preostale tri su Čehoslovačka, SSSR i DDR. Postoji još jedna, koja je u međuvremenu radikalno mijenjala ime. Riječ je o drugoj po površini najvećoj državi u Africi, koja se danas službeno zove Demokratska Republika Kongo, ponekad ju se, po glavnome gradu, naziva i Kongo – Kinšasa, a na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. išla je pod imenom Zair, kako se zvala između 1971. i 1997. Postoje i četiri reprezentacije koje su igrale na svjetskim prvenstvima, a da uopće nisu države. To su Sjeverna Irska, Škotska, Wales i Engleska. Svaka od tih zemalja Velike Britanije ima svoj vlastiti nogometni savez, i pravo samostalnog nastupanja na svjetskim i europskim prvenstvima. Ista stvar neće biti dopuštena nikome više, nijednoj drugoj pokrajini na svijetu, recimo Kataloniji, Korzici, Čečeniji, Kurdistanu, koja nije samostalna, nego je dio neke države. Razlog za otočki presedan tiče se mita po kojemu su Britanci izmislili nogomet, i to im onda daje neki poseban status među svim drugima.

Jugoslavija i Čehoslovačka po osam su puta sudjelovale na svjetskim prvenstvima. Ime Jugoslavije naći ćete i deveti put, na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, ali to je već bila neka druga zemlja, koju su sačinjavale samo dvije od prethodnih šest jugoslavenskih zemalja, dok su ostale četiri bile samostalne. Na tom prvenstvu 1998. nastupala je i jedna od njih, Hrvatska, te je na kraju osvojila treće mjesto, dok je zemlja po imenu Jugoslavija, koja tad ustvari nije bila Jugoslavija, ispala već u osmini finala. Zvuči komplicirano i nerazumljivo? To je prva stvar na koju se svaki fan svjetskih prvenstava u nogometu mora naviknuti: nogometna geopolitika često je kompliciranija od geopolitike Henryja Kissingera. Inače, taj državni sekretar u vrijeme predsjednika Nixona i Forda, te savjetnik na nacionalnu sigurnost, i jedan od najutjecajnijih svjetskih političara nakon 1945, u Ameriku je došao kao migrant, kao petnaestogodišnji židovski dječak, koji 1938. s obitelji bježi iz Njemačke, tojest iz Bavarske, i to kao zaljubljenik u nogomet i u jedan drugoligaški nogometni klub. Postoji mit – a nogomet je sav zasnovan na mitovima – da se državni sekretar Kissinger svakog ponedjeljka raspitivao kod svoje sekretarice kako je protekle nedjelje igrao Spielvereinigung Greuther Fürth. Tako se zvao taj njegov klub. Nije mit, nego činjenica iz njegove biografije, da je četrnaestogodišnji Kissinger, koji se tada zvao Heinz Alfred, odlazio na stadion, da gleda utakmice Fürtha i da navija za svoj klub, premda je to Židovima bilo zabranjeno, i mogao je, da su ga prepoznali, završiti u koncentracijskom logoru…

Ali vratimo se mi zemljama koje više ne postoje. Sovjetski Savez šest je puta sudjelovao na svjetskim prvenstvima, a slučaj je htio da na posljednjem prvenstvu pred njihov zajednički nestanak, onom koje se igralo 1990. u Italiji, nastupe i Jugoslavija, i Čehoslovačka, i SSSR. Sovjeti su na svom posljednjem pojavljivanju prošli vrlo loše, i završili kao posljednji u svojoj skupini, Čehoslovačka je u četvrtfinalu izgubila od Nijemaca, a nikad jača i moćnija Jugoslavija u tom se četvrtfinalu našla pred Argentinom Diega Armanda Maradone. Rezultat je i nakon produžetaka bio 0:0. Premda je Jugoslavija od 77. minute igrala s igračem manje, bila je bolja od Argentine, imala je više neiskorištenih prilika za gol. Tako se o pobjedniku odlučivalo izvođenjem jedanaesteraca. I kao što se to ponekad u nogometu zna dogoditi, gol kao da je bio uklet i za jedne i za druge. Promašivali su i Jugoslaveni, i Argentinci, ali Jugoslaveni malo više, premda je golman Tomislav Ivković obranio jedanaesterac Maradoni. I tako je, porazom od Argentine, na jedanaesterce, završila povijest jedne zemlje, koja će uskoro utonuti u krvavi rat, i do sljedećeg svjetskog prvenstva, onog koje će se 1994. igrati u Sjedinjenim Američkim Državama, neće više postojati.

Međutim, neće biti malo onih, u toj zemlji u kojoj sam se rodio, koji sve do danas žive u vjerovanju da bi se rat izbjegao i da se zemlja ne bi raspala, ili da bi se zemlje od kojih je bila sastavljena mirno razišle, da je tog 30. lipnja 1990. Jugoslavija na jedanaesterce pobijedila Argentinu. Svatko tko je ikad, makar samo preko televizijskog ekrana, sudjelovao u nogometnoj igri, i tko je gledao izvođenje jedanaesteraca koje treba da odluči pobjednika utakmice, zna da tu više nije riječ o nogometu, nego o igri živaca, grupnoj i individualnoj, o odnosu čovjekovom prema životu i smrti, prema izvjesnosti vlastitog nestanka, i prema vječnosti. S izvođenjem jedanaesteraca nakon 120 minuta utakmice u kojoj se nije odlučio pobjednik, nogomet prestaje biti sportska igra i pretvara se u čovjekovo metafizičko iskušenje. I gotovo u pravilu pobjeđuje onaj koji je tog iskušenja manje svjestan. 

Doista, malo je nedostajalo da tog dana Jugoslavija na jedanaesterce pobijedi Argentinu. Uostalom, nevjerojatno je da je Faruk Hadžibegić, pouzdani, mirni i vrlo iskusni branič, mogao promašiti penal, nakon što je prethodno golman Ivković obranio šut Diega Maradone. Da je deset puta izvodio jedanaesterac, u tom bi raspoloženju Hadžibegić, možda, promašio samo jednom. No, je li moguće da u Jugoslaviji ne bi bilo rata, e da je kojim slučajem pogodio? Zašto neki ljudi u takvo što vjeruju? Zato što je nogomet, barem za ljude koji u toj igri sudjeluju, metafora života. I onda ono što se događa na igralištu po njihovom vjerovanju mora imati utjecaja i na sam život. Doista, ponekad ga i ima. Osim toga, da je Jugoslavija 1990. pobijedila Argentinu, vrlo bi vjerojatno, na krilima takve pobjede, u polufinalu nadjačala nikad slabiju Italiju, te tako došla do finala s Njemačkom. A ako je već pobijedila veliku Argentinu, zašto ne bi pobijedila i Njemačku? Da je te 1990. Jugoslavija postala svjetski prvak, misle ti nesretni ljudi koji su preživjeli jugoslavenske ratove s početka devedesetih, rata ne bi bilo. Jer tko je to vidio da se ratuje u zemlji svjetskih prvaka?

Vjerujem li i ja u to? Ne vjerujem, jer dok sam 30. lipnja 1990. gledao to izvođenje jedanaesteraca, ja nisam vjerovao u to da će Jugoslavija pobijediti Argentinu. Mislio sam da će se, kako to u životu biva, stvari na kraju razviti tako da jači pobijedi slabijega. Ali i da je ispalo obrnuto, da Faruk Hadžibegić nije promašio posljednji jedanaesterac, da je Jugoslavija na kraju pobijedila, pa i da je tada postala svjetski prvak, svejedno bi sve bilo isto. Metafora života ustuknula bi pred geostrategijom. Ali nogomet je za mnoge moje bivše sunarodnike paralelni religijski sustav. U nogometu siromašni i nesretni narodi svijeta traže utjehu i nadu. Prema nogometu ljudi ponekad upućuju svoja vjerovanja, nakon što su se prethodno razočarali u Boga. A ako nisu, onda vjeruju da će se dragi Bog na svjetskom prvenstvu silno angažirati oko pobjede baš njihove reprezentacije. Zašto je Bogu 1990. bilo stalo do toga da Argentina pobijedi Jugoslaviju, pitaju se sada oni. I onda im se nameće logičan odgovor: zato što je Jugoslavija bila proklamirano ateistička zemlja, u kojoj su malobrojni vjerovali u Boga, a Argentinci su redom bogobojazni. U ratu su se stvari, međutim, radikalno promijenile, pa su bivši Jugoslaveni postali veliki vjernici, katolici, pravoslavni, muslimani, pa su u ime svoga novootkrivenog Boga strasno ubijali jedni druge. Je li Bog nakon toga poveo računa o njihovoj nogometnoj reprezentaciji? U nekim slučajevima i jest. Hrvatska, jedna od zemalja nastalih s raspadom Jugoslavije, postizala je velike uspjehe na Svjetskim prvenstvima u nogometu. Nakon što je u Francuskoj 1998. bila treća, dvadeset godina kasnije je, na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, završila kao druga.

Od svih nestalih zemalja koje su nekad nastupale na svjetskim prvenstvima najzanimljiviji je, međutim, slučaj DDR-a. Istočna Njemačka, koju povijest pamti po najrazgranatijoj tajnoj službi, strašnom Stasiju, nije bila nogometna velesila, i samo se jednom, godine 1974, plasirala na svjetsko prvenstvo, i to na čuveni Fußball-Weltmeisterschaft, koji se igrao u susjednoj, suparničkoj, kapitalističkoj i službeno neprijateljskoj Zapadnoj Njemačkoj, koja je 1954, nakon “čuda u Bernu”, postala, i trajno ostala, najveća europska nogometna sila. A ta zapadnonjemačka reprezentacija iz 1974, predvođena nekim od najživopisnijih besmrtnika nogometne igre, golmanom Seppom Maierom, ubojitim centarforom Gerdom Müllerom, čudesnim veznim igračem Paulom Breitnerom, te vjerojatno i najkarizmatičnijim europskim nogometašem u povijesti kaiserom Franzom Beckenbauerom, djelovala je najmoćnije od svih njemačkih reprezentacija u povijesti.

Politički i kulturološki vrlo je nesretan žrijeb odredio da se u skupini A, na tom svjetskom prvenstvu nađu obje njemačke reprezentacije, te Čile i Australija. Vrijeme je to vrhunaca hladnog rata, kada Sovjeti financiraju marksistički inspirirane antikolonijalne pokrete širom Trećega svijeta, i na vlast dovode pobornike svjetske revolucije, a Henry Kissinger i CIA odgovaraju suorganizacijom državnih udara, u kojima vlast preuzimaju tipovi uglavnom konzervativni desničari, među kojima ima i nacifašista, kakav je, primjerice, bio čileanski diktator Augusto Pinochet. U isto to vrijeme, Europa je poprište onoga lakšeg i finijeg, marketinški atraktivnijeg dijela hladnoga rata. Tu se, naime, ratuje građanskim slobodama, luksuznom robom široke potrošnje i rock’n’rollom, koje nudi kapitalistički Zapad, i socijalnom jednakošću, društvom istih mogućnosti za sve, te radničkom i općenarodnom solidarnošću, što ih nudi komunistički Istok. U Njemačkoj, pak, naročito onoj zapadnoj, živa su, još uvijek, sjećanja na zločine Hitlerovog doba, svako malo otkriva se, na visokom državnom položaju, još poneki esesovac i čuvar koncentracijskog logora, a stvar biva još osjetljivijom nakon onoga strašnog pokolja izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama, koje su održane dvije godine ranije. Ako nešto Zapadnim Nijemcima tada nije trebalo, onda je to bila ta užasno osjetljiva, politički opasna utakmica s Istočnim Nijemcima. A možda i griješimo, možda su je baš prizivali, jer je to bila prilika da se u jednoj nogometnoj utakmici, kroz najupečatljivije ostvarenje nogometa kao metafore života, pokaže svijetu, a naročito komunističkim neprijateljima s druge strane željezne zavjese, tko je jači, bolji, uspješniji, oni sa Zapada ili oni s Istoka. Malo kad je, naime, odgovor na ovako postavljeno pitanje bio lakši i predvidljiviji, nego pred utakmicu koju će 22. lipnja 1974. u Hamburgu Beckenbauer i drugovi odigrati protiv poluanonimnih istočnonjemačkih nogometnih amatera.

Zapadna Njemačka igrala je u svojim tradicionalnim bijelo-crnim dresovima, u kakvima Nijemci igraju sve do današnjih doba. Istočni Nijemci igrali su u plavo-bijelim dresovima, s dizajnerski nezgrapnim, malo prevelikim grbom i natpisom DDR, na lijevoj strani grudi. I sve je, na tom početku, izgledalo onako kako se unaprijed zamišljalo da će biti. Ali kako se nogomet od svih drugih igara razlikuje upravo po tome što i najslabašniji i najkržljaviji David ima priliku da nadjača Golijata, i nema, niti je ikad u povijesti nogometa bilo tako jake reprezentacije koju neki autsajder ne bi pobijedio, otpočetka sve je u toj povijesnoj utakmici neobično krenulo. Velika Njemačka više je napadala, dok se mala Njemačka uglavnom branila. Ali kao da se u tim napadima osjećalo da Beckenbauer i ekipa podrazumijevaju da im pripada pobjeda, a da je upravo to razlog što odjednom više ne znaju kako da do nje dođu. Istočni Nijemci, pak, nisu podrazumijevali ništa. Oni su nastupili kao predodređeni gubitnici, kojima se ništa gore od toga ionako ne može dogoditi. Gol istočnonjemačke reprezentacije branio je Jürgen Croy, i tog će dana odigrati utakmicu života. Branio je poput čudotvorca, koji hipnotizira protivničke napadače, a među njima i najvećega od najvećih, Gerda Müllera. Pritom, Croy je za sve njih bio savršeno anoniman igrač. Rodom iz Zwickaua, igrao je za mali klub, koji se u to vrijeme zvao BSG Sachsenring Zwickau, a danas se zove FSV Zwickau, i koji, za razliku od nekolicine velikih istočnonjemačkih klubova, onih koji su bili pod sponzorstvom vojske, policije ili tajne službe, nikada nije igrao u europskim klupskim natjecanjima. Danas Croyov FSV Zwickau igra u regionalnoj ligi, u četvrtom rangu njemačkog klupskog natjecanja. On je, taj istočnonjemački golman, bio tog dana veći od reprezentacije Zapadne Njemačke.

Jürgen Croy narušio je unutarnju ravnotežu i samopouzdanje protivnika, koji je ionako bio psihološki nespreman da riješi utakmicu za koju je unaprijed bio siguran da će je dobiti. A ostatak istočnonjemačke ekipe igrao je slobodno od svih strahova, slobodno od poraza, imali su nekoliko ozbiljnih šansi za gol, a onda je u 77. minuti Jürgen Sparwasser zabio gol, kojim je Istočna Njemačka pobijedila Zapadnu Njemačku. Bilo je u povijesti svjetskih prvenstava i većih iznenađenja (Najveće je, možda, ono iz 1950, kada su Sjedinjene Američke Države u Belo Horizonteu, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, pobijedile Englesku.), ali ova će utakmica ući u političku i kulturnu povijest Europe, i bit će jedna od čudnijih referenci iz povijesti hladnoga rata. U političkom i povijesnom smislu neće ništa značiti: DDR će nestati jednako kao što su nestali SSSR, Čehoslovačka i Jugoslavija, ali će ta utakmica kao malo koja druga pokazati zašto mi zapravo volimo nogomet i zašto se ta igra, kao nijedna druga, toliko tiče naših života da smo katkad skloni povjerovati da i Bog sudjeluje u toj igri, i da bi nogomet mogao nešto popraviti u našim malim životima. Ali ima u svemu tome još nešto, tako veličanstveno nogometno: svjetski prvak 1974. postala je Zapadna Njemačka. S pobjedama u svim odigranim utakmicama, osim u onoj jednoj, koju su izgubili od DDR-a. U nogometu, kao i u životu, postoje heroji i antiheroji, pobjednici i gubitnici. Da nema ovih drugih, život ne bi vrijedio ništa.

Dok koristim sol u pripremanju svakodnevnog jela, pripazim da ne pretjeram, nije zdravo. Tako sada govore, tumače i objašnjavaju. Tko zna što će zaključiti za pedesetak godina, kad za nas bude prekasno. Ne štedim na soli u lavoru za namakanje promrzlih nogu ili u vodi za kupanje, kad sam već toliko bogata da imam vode, kadu i soli. 

Ali, trudim se da nikad ne stavljam sol na tuđu ranu i ne solim drugome pamet. Sebi mogu i jedno i drugo, međutim, to nije zanimljivo. U jednom slučaju moglo bi biti bolno, do neprepoznatljivog urlika, rana se ne bi smanjila, od male postala bi veća. U drugom slučaju izdala bih samu sebe, izgledalo bi da sam nešto važno zaboravila, šansu propustila, situaciju nesagledala, na vrijeme ne reagirala, preuzela dio krivnje, priznala odgovornost, potvrdila pogrešku, jer, eto, nisam dovoljno solila pamet drugima. 

U slanoći svega oko nas, jedino što nam preostaje jest da se  prepustimo slanoj kiši, osoljenom suncu, preslanom zraku, nedosoljenim željama, nezasoljenoj sutrašnjici, neslanim obećanjima. Sve što je važno za danas, preslano je. A neslanim se čini sve ono što nas čeka sutra. Izgleda da je idealno pogođena mjera slanosti daleka prošlost ili možda još dalja budućnost.

Zato smo osuđeni slušati ljude od soli. More nisu vidjeli, ne znaju što su plime i oseke, nisu čuli valove, sunce ih nije isušivalo, berači soli nisu ih ni dodirnuli. Za rudnike soli nikad nisu čuli, nepoznato im je svakodnevno i svakonoćno spuštanje, sa kopačima, do njihovog bijelog dna u crnoj zemljinoj nutrini. Ne raspoznaju morsku od kamene soli, krupnu od sitne. Stoga i ne mogu znati mjere i omjere, predvidjeti slanost prije i nakon postupka, iskoristiti način ublažavanja presoljenosti, shvatiti proces postupnog dosoljavanja. Oni, jer su ljudi od soli, u svojim slanim glavama vide i raspoznaju samo jednu slanu šalu – da sve znaju i mogu. 

Prirodna snaga soli precurila je, kao pješčani sat, na njihovu stranu i zavarala ih. Sada misle da su, jodirani ili nejodirani, neophodni za naš život. Stoti put nam prepričavaju tu jedinu slanu šalu koju znaju. Uživajući u njoj, od slanih suza vlastitog usoljenog smijeha, ne vide naša neslana lica. I oči, skamenjene jače od svake kamene soli, u grumenima koje ni jedan pijuk ne može razbiti.

Nude nam da budemo kopači i berači soli. Za nagradu obećavaju zrno soli. Bez mirisa mora, jer to bi za nas mogao biti preveliki luksuz u kojem se ne bismo znali ponašati. Dovest će nas u spreman bazen, pun isušenog mora, onda kad nastupi oseka, da ne bismo skrenuli pogled na valove. Misleći da se i mi njih bojimo zato što su nam nepoznati. A ne znaju na kakvim smo se mi sve valovima i kojim morima ljuljali, a da nismo potonuli. Preboljeli smo mi sve morske bolesti. Dat će nam lopate u ruke, privući kolica koja se spajaju u vlakić i odgurnuti – nas, koji ćemo sjediti u vagonetima prekrcanima solju.

Zaboravljaju pritom da morska obala zna biti i ravničarska, pitoma dolina, pa je moguće da se naš vlakić i mi u njemu ne sunovratimo u provaliju bez dna, kako nam je namijenjeno. I nećemo se ozlijediti, usprkos njihovim željama, jer nas će čuvati i štititi mekani slani omotač. Izmigoljit ćemo na površinu zabijajući krampove u obale od soli.

Sol nam neće isprati mozak. Mi ćemo opstati i čekati slatku i toplu kišu. A oni, ljudi od soli, bojat će se svake njene kapi. Bar su naučili jedno: Zrno soli, dodano ili oduzeto, može sve promijeniti. I počet će se otapati, najprije u slanu i čistu tekućinu, a poslije u bljutavu kaljužu. Plima neće naići, jer more neće željeti primiti tu neslanu bezličnost.