Da li vam govore da dobro izgledate? U narodu je široko rasprostranjeno uvjerenje da se to počne govoriti vremešnijim poznanicima. Onima koje takvo bodrenje nije suvišno. Uostalom, bodrenje nikome i nikada nije suvišno. Elem, kada ti kažu „dobro izgledaš“, zagledaj se malo bolje u ogledalu. Ako još učestaju s ovim pohvalama, nije loše provjeriti krvnu sliku. Šalu na stranu, ima istine u narodnom vjerovanju. Čuje se ponekad ova opasaka i među mlađim generacijama, ali je mnogo češće u prometu među starijim. Mnogi rado naglašavaju da im nikada nije govoreno da dobro izgledaju dok nisu prevalili pola životnog vijeka.
Sve je prolazno i relativno. Stigne vrijeme da ne zaslužujemo ocjenu „dobro izgledaš“, a rado bi je slušali. Dođe nova opaska, da ne kažem pohvala: „dobro se držiš“. Ona nikoga suviše ne raduje niti se veselo prepričava poput one prethodne. Zato što je prati drugi, rijetko izgovoreni, dio rečenice: „s obzirom na tvoje godine“. Neko se ne ustručava da je izgovori u cjelini: „dobro se ti držiš s obzirom na tvoje godine“. Formulacija je neprikladna za ljepši pol, pa se uglavnom i ne koristi. Možda promakne nekoj pakosnijoj osobi.
Godine čine svoje, pa i prethodne ocjene i izjave prestanu biti aktuelne. Koriste se nove, prikladnije. Kada se ostarjeli poznanici i poznanice međusobno požale na skupljeno breme zdravstvenih problema, rado to rezimiraju ohrabrujućom konstatacijom: „dobro je dok se na nagama“. Nekada i dodaju: „još nisam nikome na teretu“.
Tako je to u ljudskom vijeku, protekne odrastanje, mlađa, srednja i starija životna dob. U vrijeme ove pandemije Covida 19 baš smo se toga naslušali. Na gotovo svakom TV kanalu ili portalu mogli smo čuti koliko je ljudi preminulo. Poput ove: „juče je preminulo 10 osoba. Jedna je mlađe, tri srednje i šest starije životne dobi“. Možda se meni to pričinjava, ali javljanje da je većina umrlih starije životne dobi izgovara se s izvjesnim olakšanjem. Kao, šteta je, ali bolje je da nije neko mlađi. I jeste bolje, ali ostavlja nešto oporo u duši. Češće umiranje starih neće produžiti vijek mlađim. Na društvenim mrežama bude i konstatacija: „šta ćeš, i vakat im je, naživili su se. Eee, da je meni doživjeti te godine…“
Često pominjanje mlađe, srednje i starije životne dobi podstaklo me je da vidim na koga se to odnosi. Ko to utvrđuje i razvrstava i žive i mrtve. Ovo je vrijeme u kojem ni o čemu ne postoji opšta saglasnost, pa ni o životnim dobima. O razdoblju odrastanja nema dvoumica. Čini ga period dojenčeta, djetinjstva, dječaštva, puberteta i mladalaštva. Odrastanje se završava do 25. godine. Kod žena nešto brže nego kod muškaraca. A o ostalim životnim dobima gledišta su različita. Drugačije se razmišlja u razvijenim zemljama u odnosu na zemlje u razvoju, u Evropi i Africi. Nisu podudarna ni stanovišta Ujedinjenih naroda i Svjetske zdravstvene organizacije. Da ne govorimo o gledištima pojedinih naučnih radnika. To je i logično jer starenje ima biološke, psihološke i socijalne aspekte. Riječ je o opadanju funkcija organizma, prilagođavanju ličnosti na starenje i promjenama u odnosima pojedinca i društva u kojem živi. Nesporno je da današnji stariji mahom izgledaju nešto mlađi nego što im godine pokazuju u odnosu na prethodne generacije. O svemu ovome različito rezonuju mladi i stariji. Svi znamo da smo u svojoj mladosti pedesetogodišnjake smatrali gotovo đuturumima. Očigledno je da se shvatanje starosti mijenja kako i sami starimo. U jednoj anketi u Americi, na pitanje „jesu li osobe od 65 godina stare?“, veoma različiti su odgovori pripadnici mlađe i starije populacije. Oko 60 odsto osoba od 18 do 29 godina života odgovorilo je da jesu. Isto misli samo 16 odsto starijih od 60 godina. Ljudi vole čuti da su mladi ili mladoliki. Izraz star nije nešto što bilo kome godi. Za nekoga je to uvredljivo i pogrdno. U svakom slučaju, neuljudno je neku osobu na to podsjećati.
Dugo se smatralo da se mlađa životna dob završava sa 35. godinom života. Zatim se to pomjerilo na 41. Novija istraživanja dodala su mladosti još 12 godina, pa se mlađa životna dob okončava sa 53. godinom.
I o srednjoj životnoj dobi gledišta su se mijenjala. Kada je počinjala poslije 35, trajala je do 58. ili 60. Tada je počinjala starija životna dob.
Po mjerilima Ujedinjenih naroda, postoji rana starost (65-74), druga starost (75-84) i treća starost (85 i više).
Svjetska zdravstvena organizacija ranije je razvrstavala osobe na starije (60-75), stare (76-90) i vrlo stare (90 i više). Zanimljiva je njena najnovija klasifikacija. Ne djeluje mi uvjerljivo, ali da je navedem:
Maloljetni 0 do 17
Mladi 18 do 65
Srednje godine 66 do 79
Stariji 80 do 99
Dugovječni stariji 100 i više
Bez obzira na motive, malo su, brate, pretjerali s ovim da se mlado do 65.
Očigledno je da ne postoji opšti dogovor o dobi u kojoj osoba postaje starija. Ne znam koja mjerila koriste ovdašnji zdravstveni radnici, statističari i mediji, kada obavještavaju javnost o posljedicama pandemije ili, po nekima, plandemije. Stvarne godine života, iskazane u broju godina, niko ne može osporavati. No, za ljudske jedinke, nije od velikog značaja da li je krajem pedestih u srednjem ili starijem životnom dobu. Da li je u takozvanom trećem životnom dobu, „zlatnoj jeseni“ i slično. Bitno je kako se sam osjeća. To je uveliko stanje uma i vlastitog odnosa prema zdravlju, a ne godina. Takozvana „kriza srednjih godina“ očigledno nije posljedica njihovog broja nego „zbivanja“ u nekim glavama. Sve je više dokaza da i starost može biti zdrava. Nedavno mi jedan prijatelj reče: „Zdravlje me bolje služi nego što ja služim njega“.
Žongler palidrvcima, Furtwängler/1
Iz knjige “Rod”
– Da smo znali da će vlak ovako dugo stajati, mogli smo prošetati do Medulića ili do Gradske kavane, na kifle i kapuciner. Radi li uopće Medulić?
– Mislim da radi. Znate, ne krećem se ja tim dijelovima grada. Kada sam 1944. stigao u Zagreb, bilo je zabranjeno i opasno, a poslije rata mi je prešlo u naviku da ne odlazim tamo. Ordiniram po Trešnjevki i Knežiji, pođem do Save, pa do Remetinca, Blata, Hrašća. Jeste li čuli za Knežiju?
– O, kako da ne! Živio sam vam ja u Zagrebu, cijelu školsku godinu 1929. na tridesetu. Bila su to lijepa vremena, mladost…
– Da, mladost. A sada smo, mislite, tako stari?
Gledao ga je nekako ispod oka, Rudi nije znao što da misli o njemu, čas mu je djelovao podlo i opasno, čas kao umiljato dijete. Kao dobro i vjerno pseto. Mršav, ispijen čovjek, golemoga, mesnatog nosa, savijenog tako da mu je skoro sakrivao usta. Rekao je da se zove Joška – ja sam Joška Hercl! – tako je kazao, i pružio mu ruku čim je ušao u kupe. Prvo što je pomislio bilo je: džeparoš. Onaj pravi predratni džeparoš. Nije ih viđao svih ovih godina, otkako se džeparenje počelo kažnjavati pred prijekim sudovima, a nisu se pojavili ni po svršetku rata, kao da su se opoštenili ili su ostarili, kao da su, ne daj Bože, svi džeparoši iz Jugoslavenskih kraljevskih željeznica završili po jasenovcima i nad jamama.
Ali, ipak, nije mu se obradovao. Provjerio je čvrstinu lisnice, koja mu se zavukla negdje pod pazuh, i pomislio kako neće smjeti da spava sve do Beča i do presjedanja. To je dug put, pospan je i umoran.
A onda se tješio da džeparoši ne govore ime i prezime nekome koga kane džepariti. Makar ime bilo i lažno. Kako je ono rekao da se zove?
– Joška Hercl! – ponovio je, i jezikom skinuo nekakav trun s vrha nosa – ako niste upamtili, Joška Hercl. Jest, mojsijevske sam vjere, iako sam, zapravo, bezvjernik, ali dugo sam tajio kako se zovem, pa mi je sad nekako milo da kažem. Ime kao i svako drugo, ništa naročito, Pero, Ivo, Haso, sve vam je to, manje više isto. Imena, imena, imena… A vi ste, gospodine?
– Rudi. Rudolf Stubler.
– Niste…
– Ne, ja sam katolik. Iz Sarajeva. Pomalo Švabo… Ustvari, radim na željeznici. Činovnik na željeznici.
– I sigurno imate besplatnu kartu! Možete putovati koliko vas je volja. Dali su vam pasoš?
– Jesu, putujem poslom.
– Poslom, pa to je izvanredno! – poskoči Joška Hercl, i ponovi ono s jezikom. Nije to trun, izgleda da ima tik. Nešto što ga iznutra sili da to radi s jezikom. Odvratno, pomisli Rudi.
– A vi? I vi imate pasoš.
– Da, došao sam u Petrinjsku i zatražio pasoš. Zašto, upitao je jedan u milicijskoj uniformi. Sačekajte moment, rekao je i otišao negdje iza s mojom ličnom kartom. Ti bogca, Joška, pomislio sam, sad te buju aretirali…
– I nisu vas aretirali?
– Ne, pozornika nije bilo pola sata, sat. A onda mi je ljubazno vratio moje dokumente i rekao mi da dođem za tri tjedna po svoj pasoš. Po putnicu, kako se nekad govorilo. Nisam mogao vjerovati. Je li to sigurno, pitao sam.
– I sad putujete?
– Da, nevjerojatno, pogledajte… – gurao mu je knjižicu u krilo.
Rudi je otvorio pasoš, i zbilja: Joška Hercl, visina: 173, boja kose: crna, boja očiju: smeđa, posebni znaci: nema. Na fotografiji djeluje napeto, kao da će svakoga trenutka prasnuti u smijeh.
Vlak je i dalje stajao na glavnom zagrebačkom kolodvoru. Na peronu nije bilo ljudi, samo bi povremeno, u pravilnim intervalima, svakih desetak minuta, s jednoga na drugi kraj kompozicije, prošetao skretničar s ugašenim opuškom među zubima. Počinjala je kiša, sitna jesenja, iako je konac kolovoza i još bi, po kalendarima, trebalo pred nama biti ljeta. Godina je 1954, Rudi prvi put nakon rata putuje u inozemstvo. Šalju ga u Berlin, u džepu su mu dva pisma: jedno ima namjenu propusnice, drugo je pismo preporuke, oba su potpisana i protokolisana u Beogradu, u Ministarstvu željeznica. Šalju ga da provjeri hoće li biti moguća narudžba plamenika za parne lokomotive s uskotračne pruge Sarajevo – Ploče. Odabran je jer zna njemački jezik, ali u Berlin ide i po nekom svom tajnom poslu, o kojem nije govorio ni bližnjima pred polazak u na put.
Od prtljaga Rudi nosi svoj studentski kožni kofer i liječničku torbu, oboje je davnih godina kupio u Beču, nakon jedne uspješne katraške noći, kada je na preferansu zaradio barem tri očeve mjesečne plaće. U koferu je crno odijelo za kazalište i koncerte, jedino koje ima, tri bijele košulje, oprane i ispeglane pred put, sedam pari čarapa i siva leptir mašna s crvenim točkicama, rođendanski dar od mlade barunice Christine Vogel von Steuben, koju je kratko poznavao, i preporučivao joj svoju vječnu naklonost, na drugoj godini politehnike u Grazu. U neseseru, naslijeđenom od oca, higijenske su potrepštine: sapun iz poslijeratne američke humanitarne pomoći, koji je godinama stajao u ormaru i čuvao miris plahtama i jastučnicama; britva i četka za nanošenje sapunice na lice, bočica tableta protiv glavobolje, komadići medicinskog ugljena u papirnatoj vrećici – u slučaju da pokvari želudac, četkica za zube, kalodont i predratne kolonjska voda. Pored nesesera, na vrhu kofera dvije su knjige: Thomas Mann “Der Zauberberg” i Ivo Andrić “Travnička hronika”. Andrića je ponio za svaki slučaj: budu li se naši carinici čudili zašto nosi knjigu na njemačkom jeziku, i kakva je to knjiga uopće, on će im reći da je kamarad Tomas njemački Andrić.
Liječnička torba je skoro prazna. U njoj su maramice, sedam pari čistih, ispeglanih maramica, u starinskim kockastim dezenima, također naslijeđenih od Karla Stublera, i jedna svilena maramica, boje purpura, kakva se nosi u vrlo svečanim prilikama, obično u džepiću sakoa. Osim maramica, u toj je torbi još samo drvena školska pernica, s dvije naoštrene Faberove olovke i oštrilom, dvobojna crveno-plava olovka, također Faberova, naliv pero marke Parker, kupljeno pred rat, nikad korišteno, s bočicom plave tinte i rezervnim, zlatnim percem.
Uza se ima, zataknuto u unutrašnji džep sivoga putnog sakoa, i drugo pero, zeleno-crni Pelikan, koje svakodnevno koristi, a uz njega, u istom džepu, i metalnu kutijicu s desetak čeličnih perca. U tom je džepu i jugoslavenski pasoš. U lijevom unutrašnjem džepu je novčanik, s novcem koji je od željeznice dobio za put, te s nekoliko vlastitih, dinarskih, banknota.
U pojas hlača pred putovanje je zašio tajnih pedeset dolara.
Preko sakoa, Rudi nosi sivi kišni mantil, također predratne proizvodnje, u vrlo dobrom stanju, iako ga nije nosio od 1939, nego je svo vrijeme ležao u drvenoj kutiji na tavanu, među vunenim džemperima, koje su u međuvremenu izjeli moljci.
Šešir je naručio kod Hlapke, u Titovoj ulici, čim je saznao za putovanje u Berlin. U direkciji su mu se čudili, pola svoje mjesečne plaće dao je za taj šešir, samo je slegnuo ramenima i rekao da se u Berlin ne putuje bez šešira. Šta god se s Nijemcima i Njemačkom dogodilo, a strašne su se stvari dogodile, onaj Berlin je srušen, nema ga, svi smo to mogli vidjeti u Filmskim novostima, i sagrađen je novi grad, koji sa starim, vjerojatno, nema previše veze, ali postoji nešto što ni Hitler nije mogao promijeniti i uništiti: u Berlin se ne dolazi bez šešira na glavi!
Gledali su ga, slušali, i možda je netko već posumnjao da se drug Rudolf Stubler neće vratiti iz Njemačke, da će emigrirati na Zapad. Mnogi su to učinili, nisu se vratili. A opet, zašto bi kod Hlapke, u Sarajevu, naručivao šešir, kad u Berlinu, na Zapadu, ima boljih, vjerojatno i jeftinijih šeširdžija?
Vrijeme je takvo da ljudi jedni o drugima, zapravo, ne znaju ništa. Skrivaju se, i u tom skrivanju donose odluke za cijeli život.
– Kako ste putovali od Sarajeva, je li bilo gužve? – upitao je Joška Hercl, samo da promijeni temu, nakon što mu se učinilo da se gospodin obrijane glave malo štrecnuo i povukao, čuvši za njegovo zanimanje: žongler! Ljudi misle da to i nije neko zanimanje, da svatko za svoju dušu može žonglirati, ako mu je baš do toga i ako je savršeno besposlen…
Rudi je slagao da nije bilo gužve i da je putovanje vrlo udobno proteklo. Rekao bi on strancu istinu – gle, opet jezikom dodiruje nos! – da triput do Zenice nije ulazila milicija da vrši pretres. Njemu su samo pregledali pisma, i nije morao otvarati kofer. Ali bolje je o tome ne govoriti, konačno, Rudi ne može znati što stranac zna, je li slučajno ušao baš u njegov kupe, ili je došao da ga provjerava, i zato je najbolje reći kako je putovanje bilo ugodno i nije bilo gužve. Kažeš li samo da je bila gužva, da su ljudi stajali po hodnicima i na spojevima vagona, može ispasti da se nešto žališ, da bespotrebno kritiziraš Željeznicu…
– A čime vi žonglirate?
– Onim čime se žonglira – nasmija se Joška Hercl – keglama, jabukama, ručnim bombama… Ne, šalim se, nikada nisam žonglirao keglama. Ja žongliram palidrvcima.
– Palidrvcima – iznenadio se.
– Da, žigicama žongliram. Žigice su mi spasile glavu. Sunuo bi u nebo, u dim bi se pretvorio, ne bi me bilo, razumijete?
Uto se na vratima kupea pojavio milicioner i zatražio im dokumente. Iza leđa mu je, na hodniku, zlokobno čekao krupan, kosmat muškarac u civilu. Zurio je u njih, kao da ih prepoznaje obojicu. Zna im zadnje namjere i pregled dokumenata samo je formalnost.
Rudi se osjeti krivim. Uvijek se pred redarstvenicima osjećao krivim. Ušeprtljao se, legitimacija mu je ispala iz ruke dok ju je pružao milicioneru. Zavukla se pod sjedala, pa se zavlačio ispod, sve je bilo puno paučine i prašine, glas mu je drhtao dok se ispričavao.
– Ime oca?
– Karlo.
– Ime majke?
– Ivana.
– Prezime, rođeno?
– Škedelj.
– Cilj putovanja?
– Berlin.
– Berlin! Svrha putovanja, papiri, pasoš!
Pružio mu je pasoš i oba pisma. Milicioner je izašao na hodnik. Bio im je okrenut leđima, dok je grmalju pokazivao Rudijeve papire i nešto mu pritom objašnjavao.
Dugo je tako stajao, malo predugo za Rudijevu plahu narav. Uzvrpoljio se i sneveselio, mislio je što bi sve ta dvojica mogli pronaći u njegovim papirima.
– Oni to sad rade da biste se vi osjetili krivim – šaptao je Joška Hercl – sve su vam to tajne jedne profesije!
Milicioner mu je papire vratio isprevrtane i zgužvane, tako da je Rudiju trebalo vrijeme da sve to dovede u red, da svako pismo vrati u svoju kovertu, ali tako da koverta bude preklopljena izvana, a ne iznutra, da se se slučajno preklop ne zalijepi za pismo.
Joški Herclu vratio je pasoš i voznu kartu, a da ga ništa nije pitao.
– I šta kažete, žonglirate palidrvcima? – upita Rudi još jednom, da otkloni nelagodu.
To dokono ponovljeno pitanje, kakva se obično jesu pitanja koja jedni drugima postavljaju ljudi koji se prvi i posljednji put sretnu u kupeu nekoga vlaka, za Rudija će biti fatalno. Ono što se bude događalo u sljedeća tri sata, koliko će vlak za Maribor, Graz i Beč još stajati na zagrebačkom kolodvoru, obuzimat će ga do kraja života, i pričat će o tome živo svima. Jedni će mu vjerovati, drugi neće, ali koga briga za to. Ili koga briga za sve one kojima je važno jedino to je li se neka priča u zbilji dogodila upravo onako kako je ispričana.
Prije nego što će mu prikazati svoju žonglersku vještinu, Joška Hercl ispričao je Rudiju svoju žalosnu životnu priču. Drukčije i nije moglo, bez takve priče ne bi bilo ni Joškine vještine. Ili umjetnosti. Jer svaka vještina koja proizlazi iz čovjekove sudbine, ovako ili onako mora biti nazvana umjetnošću.
Rodio se kao sin jedinac slavnih roditelja, zagrebačkoga pijanističkog para Maksimilijana Stinčića i Bosiljke Kamauf Stinčić. Maks Stinčić je, to znamo, bio prvi Hrvat i Južni Slaven koji je snimio gramofonsku ploču, ali je manje poznato da je na razmeđu stoljeća, pa sve do početka Velikoga rata, vjerojatno bio i najtraženiji europski koncertni pijanist. Nastupao je i u Americi, premijerno je izvodio Debussyjeve komade, bio domaći na svim važnijim njemačkim i francuskim pozornicama.
Njegova žena, profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić prva je hrvatska akademska pijanistica i još uvijek je, u vrijeme ove priče, profesorica na konzervatoriju u Salzburgu. Tu je i moguće objašnjenje zašto je Joška Hercl, njezin sin, tako jednostavno dobio putne dokumente. Profesorica često dolazi u Zagreb, drži predavanja na Muzičkoj akademiji, a među poraženom klasom i zavidljivcima godinama se već šire glasovi da je Bosa zapravo ljubavnica nekoga visokoga partijskog funkcionera.
Slom velike karijere “zagrebačkog Franza Liszta” – kako je Stinčića titulirao nitko drugi nego Antun Gustav Matoš – zbio se po rođenju sina Josipa. Kada je dječak napunio tri godine, otac je konačno i s užasom shvatio da je Josip savršeno nemuzikalan. I to doista – savršeno! Jer kako postoji apsolutni sluh, tako postoji i apsolutna nemuzikalnost.
Bio je veseo i razigran, sve ga je zanimalo, lako je i brzo učio, već će sa četiri godine znati i sva slova, po svemu je bio napredno i dobro dijete, osim po onome što je roditeljima, a pogotovo ocu, bilo najvažnije: nije mogao pogoditi nijednoga tona.
Majka bi se, vjerojatno, s vremenom i privikla, iako ni njoj nije bilo lako, dok je razabirala po obiteljskim stabalcima, uzalud tražeći nemuzikalne izdanke, prastričeve i šukun-tetke od kojih je zlosretni sinek povukao lozu, ali otac je bio upravo očajan. Počeo je otkazivati nastupe, zapadao je u neurotična stanja, tokom kojih bi prijetio samoubojstvom, i što je najgore – plašio se da će netko otkriti da Josip nema sluha i da će to već sutra znati cijeli Zagreb. Otpustili su svu kućnu poslugu, osamili se i zatvorili u vili na Zelengaju, samo bi se gospođa spuštala do grada, da obavi ono što je osnovno za preživljavanje domaćinstva, nakon čega se vraćala sve očajnija, jer su je svi koje bi srela pitali: a kako su gospodin Maks? A kako je sinek, raste li?
Na kraju, kada je već bilo izvjesno da će Maksimilijan Stinčić svisnuti od tuge, a bližilo se i vrijeme kada bi dječak morao krenuti u školu, Bosi Kamaufovoj pala je na pamet ovakva ideja: objavit će da je Josip umro od difterije! Bit će veliki sprovod na Mirogoju, prazan će kovčeg položiti pod arkade, u grobnicu Maksimilijanovoga oca, crkvenoga skladatelja i orguljaša Antuna Svetolika Stinčića, nakon čega će uslijediti dugih četrdeset dana žalovanja, kada će sav Zagreb kondolirati po zelengajskoj vili i uvjeriti se u veličinu roditeljske tuge za sinom jedincem. Nakon svega što su preživjeli, neće ni njoj, ni Maksimu biti teško da je i pokažu.
Dok se sve to bude događalo, Josip će već biti u Grazu, kod Rozalije Hercl, Bosine tete Ružice, udovice, koja nema drugoga posla osim da se brine o svojoj blago slaboumnoj kćeri Doroteji. Ona će dječaka posiniti. Naravno, teta Ružica je Židovka, i ništa ne smeta ni ako Josip postane Židov. Neće biti ni prvi, ni posljednji. A to što je kršten kod svetoga Marka, uz nazočnost narodnih prvaka i uglednika, ne može mu nikako smetati. Dječak se toga ionako ne može sjećati.
Naravno, sve ovo nikako ne znači da su se Maksimilijan Stinčić, naš prvi i najslavniji glasovirski virtuoz, i Bosiljka Kamauf Stinčić, slavna profesorica i glazbena pedagoginja, naumili odreći sina. To oni nikako ne bi učinili. Samo su potražili način da izbjegnu sramotu koja im je oboma, a pogotovu Maksu, bila nepodnošljiva: apsolutno nemuzikalno dijete.
I tako je zagrebački dječačić Josip Stinčić, koji je, možda, mogao postati vrhunski profesor botanike – jer ga je drveće veoma zanimalo, ili čak, možda, i konkurent gospodinu Krleži i njegovim dramskim igrama – jer je Josipa i kazalište silno zanimalo, postao gracerski Židov Jošua Hercl, zvani Joška.
Teta Ružica bila je brižna i blaga žena, ali kao da ni ona nije bila velike pameti. Ili je, provodeći dane, mjesece i godine u razgovorima s Dorotejom, ne viđajući se i ne razgovarajući ni sa kim drugim, gospođa Rozalija Hercl, rođena Rosenzweig prihvatila da je svijet upravo onoliki i onakav kakvim se činio toj prerasloj djevojci, izduženog lica i goleme čeljusti, koja bi je, na prvi pogled, činila nalik kobili, pa bi svatko tko je prvi put ili samo jednom pogleda pomislio kako još nije vidio ružnije žensko čeljade. Tko god bi je, međutim, pogledao i drugi put, ili malo porazgovarao s Dorotejom Hercl, drukčije bi mislio. Kada su Bog, ili priroda, ili taj fatalni rulet nasljeđivanja, ili svi oni skupa, oštetili djevojku za komad ljudskoga razbora, učinili su to tako da su joj oduzeli svaku sumnjičavnost, pizmu, neraspoloženje prema drugima, potrebu za dokazivanjem, samodopadnost ili pomisao da bi joj itko mogao poželjeti zlo. Bila je veoma marljiva i čista, gledala je kako da majci ugodi, i iznad svega – bila je presretna kada je odjednom dobila maloga brata. Nije Doroteja bila toliko izvan priče da ne bi znala kako se rađaju djeca, i vjerojatno je dobro znala da mama Rozalija nije rodila Jošku, ali zašto bi to moralo biti važno pred činjenicom da je Dora dobila brata?
Joška u prvo vrijeme nije ni osjetio veliku promjenu. Ili je ono što je osjećao samo bilo dobro i pozitivno. Umjesto oca koji je po cijele dane u pidžami, pije ili plače, dok sjedi u glazbenoj sobi, za svojim klavirom, i majke koja na većinu njegovih pitanja – koji je glavni grad Mongolije?, zašto ljudi vjeruju u Boga?, zašto se kotač na biciklu okreće?, koliko ima centimetara od zemlje do mjeseca?, tko će prvi od nas umrijeti? – nama odgovora i ne pokušava ih naći, dobio je veliku sestru Doroteju i tetu Ružicu. I još je postao Židov! Iako je, u samom početku, židovstvo bilo povezano s nekoliko neugodnih i jednim čak i fizički bolnim doživljajem, Joška je bio oduševljen. Biti Židov značilo je neprestano živjeti u bajci, i vjerovati samo u bajku, koja tokom godine donosi sve nova uzbuđenja i doživljaje. Za Židova nijedan dan nije običan, čak je i kuhanje jedna velika židovska avantura… Sve čega se sjećao iz prethodnoga života, sada je, najednom, postalo uzbudljivije i zanimljivije. Nije ga iznenadilo kada se, nakon nekoliko mjeseci sreo i s tim da drugim ljudima Židovi nisu dragi.
Dok je s tetom Ružicom prelazio glavni trg, neki pijani momci u lovačkim odijelima nešto su im ružno dobacili. Jesu li to katolici? – pitao je tetu Ružicu. Ne, to su neki ružni i nesretni lovci! Jesu li ti lovci katolici? – insistirao je. Pa jesu, što bi drugo mogli biti! – odgovorila je. I sve je već Joški bilo jasno, ništa on nije zamjerio tim lovcima katolicima, jer je znao da su im oni zavidni. Oni znaju da je Židovima svaki novi dan drukčiji od prethodnog, Židovi žive u bajkama, a katolicima su svi dani isti, katolici piju, plaču i vrlo su zabrinuti. Joška to pamti, jer je i on bio katolik.
Mama Bosiljka dolazila je jednom mjesečno. Tatu je viđao rjeđe, možda svaka tri mjeseca. Majka je donosila novce, koje bi na odlasku ostavljala ispod heklanog stolnjačića, tako da svi vide, a da, ipak, izgleda kao da je poskrivećki. Nije mu se sviđala ta igra, jer bi se ona poslije uvijek zacrvenila. Teta Ružica bi joj rekla – Ali Mizzi, nisi trebala! – pa bi uzimala novce i trpala ih u džep svoje kućne haljine. Bilo je nečega ružnog u tome, mislio je Joška, i činilo mu se da je Doroteja i sretna i pametna što takve stvari ne primjećuje.
– Kada porastem, i ja ću biti kao Doroteja! – rekao je jednom teti Ružici.
– Nitko ne može postati kao Doroteja – odgovorila mu je – kao Doroteja se moraš roditi.
Ali nije ga to pokolebalo. Ako dovoljno dugo gledaš u nešto i zamišljaš da si to, na kraju ćeš se u to i pretvoriti, mislio je dječak, nalazeći u svojoj velikoj sestri prvoga i jedinog životnog uzora.
Očevi dolasci bili su još manje ugodni.
Nikad ga nije uzimao na ruke, nije ga podizao u zrak, bacao i hvatao, kao što to drugi očevi rade sa svojim sinovima. Dobro je tako, rekao je Doroteji, jer bi me bacio i onda me ne bi uhvatio. I ti bi se onda razbio o beton! – nasmijala se velika sestra toj dobroj šali, u koju, naravno, nije povjerovala. Ali Joška je znao da je to istina.
Jednom su iznenada banuli iz Zagreba, baš pred sam Božić. Tata je nosio božićno drvce. Ali mi smo Židovi! – rekao je Joška. Teta Ružica se samo nasmijala, a Doroteja je već raščišćavala kut u kojem će stajati stabalce i pod njim pokloni.
Da ugode gostima, tog su Božića, pa sve do Nove godine, svi u kući bili kršćani, ponašali su se tako i radili sve ono što kršćani rade. Velika Doroteja išla je po kući snuždenog izraza lica, kakav nose samo kršćani u naročito svečanim trenucima za kršćanstvo, što je ocu Maksimilijanu užasno išlo na živce, vrijeđalo ga je da je svako malo Bosiljki na uho siktao: Zakaj se ta retardirana krava ruga Majci Božjoj? Na što bi se ona samo čudila, jer nije u Dorotejinim grimasama prepoznavala ruganje, niti je vjerovala da bi se ta nesretnica nekome ili nečemu umjela narugati. Na kraju, Dorotejin pokušaj da se pred kršćanima drži kao kršćanka doveo je i do manje bračne svađe, kada je Maks Stinčić, ne vodeći previše računa o tome čuju li ga domaćini, dreknuo da to iz nje, Bosiljke, progovara njezina baba Židovka! Teta Ružica i Doroteja, istina, slabo govore hrvatski i, možda, nisu razumjele što govori, ali Joška je jako dobro razumio.
Još nešto je oca uzrujalo: u domu Rozalije Hercl, Bosiljkine židovske tete, nije bilo klavira. Istina, klavir je tu nekada postojao, za života tetka Mozesa, koji je, uostalom, bio i nekakav glazbenik, u gracerskome gradskom orkestru svirao je violinu, ali kada je Mozes umro, Rozalija je prodala klavir. Nije to izgovorila, no kao da ga je, taj klavir, optuživala za nesretnu Mozesovu sudbinu, tešku bolest i kratak život. Tu stvar Maksimilijan Stinčić doživljavao je vrlo osobno. Zapravo, on je mrzio tu babetinu. Joškinu dragu tetu Ružicu, kao i njegovu sestru Doroteju.
I kako u kući nije bilo klavira, Maks nije mogao uz glasovir pjevati božićne pjesme. Prvi put otkada zna za sebe, rekao je, proći će mu Božić, a da ne zapjeva. To je loš znak: pjesma je molitva, objašnjavao je Joški, a otpjevana molitva pred Bogom dvostruko vrijedi. Onaj tko ne zna pjevati, taj će, po svoj prilici, ravno u pakao.
To mu je govorio i pred očima mu je, negdje visoko u zraku, razgibavao svoje duge, koščate prste. Bio je Maksimilijan Stinčić ponosan na te svoje prste, zato ih je tako rado pokazivao svima, pa i rođenom sinu. U razgibanim prstima tajna je velikog glasoviranja, rekao mu je, ali ti to ne znaš i nikada nećeš saznati, uzdahnuo je, i nije prestajao pomicati prstima, kao da pritišće tipke, i svaki prst kretao se sam za sebe, kao da nisu međusobno povezani u istu šaku ili kao da svaki prst razmišlja sam za sebe. To je fasciniralo maloga Jošku Hercla. I tada se u njemu rodila želja da opčini oca, onako kako je otac svojim koncertiranjem opčinjavao publiku. A mogao ga je opčiniti samo prstima.
U početku ga je htio opčiniti.
A poslije, gorak, htio je ocu pokazati, njemu Maksimilijanu Stinčiću, da postoji veća vještina od njegove, i da njegovi prsti misle, svaki za sebe, i pokreću se, svaki u svome času, iako u njima nema, niti će ikada biti glazbe.
– Glazba spašava dušu! – rekao je na Božić otac. – Samo će one koji lijepo sviraju i pjevaju Isus primiti k sebi, svi drugi su izgubljeni!
Joška mu je upamtio svaku riječ.
I tako je počeo da uči žongliranje palidrvcima. Rudi ga je više puta upitao je li za takvu vještinu od nekoga čuo, je li vidio nekoga tko žonglira palidrvcima, ali Joška Hercl bi svaki put prečuo njegovo pitanje. Na kraju, to mu neće ni reći, a Rudi će u svojim dugim pripovijestima o putovanju u Berlin, Furtwängleru i o žongleru palidrvcima, koje je ponavljao i varirao kad god bi bio raspoložen ili kad god bi netko došao u posjetu domu Stublerovih na Ilidži, uvijek jednako žaliti za tim nedostajućim detaljem u priči. Životopis Joške Hercla, ispričan u tih nekoliko sati, koliko je vlak za Maribor, Graz i Beč stajao na zagrebačkom glavnom kolodvoru, bio je kljast i nepotpun bez priče o tome gdje je i kada dječak vidio žongliranje palidrvcima.
Između Božića i Nove godine počeo je vježbati, najprije samo sa srednjakom desne ruke.
Postavio bi palidrvce na jagodicu prsta, tako da na njoj balansira, a onda bi ga, samo pokretom prvoga zgloba, odbacio u zrak i pokušao dočekati. Šest je mjeseci Joški Herclu trebalo da jednom, pa dvaput i treći put jagodicom srednjega prsta pogodi palidrvce. To nije bilo žongliranje, da ga je netko sa strane, osim velike Doroteje i tete Ružice, mogao vidjeti, ne bi u tome prepoznao nikakvu veliku vještinu, za koju je trebalo najmanje deset sati vježbanja dnevno. Kad nije bio u školi ili kod rabina na vjerskoj poduci, kad ne bi ručao, pisao zadaću ili spavao, Joška je vježbao žongliranje tim jednim prstom.
Nakon što je već sedmi put jagodicom pogodio drvce, na kažiprst je postavio drugo, i pokušao upravljati s dva prsta i dva palidrvca odvojeno. Činilo se nemogućim. Mjeseci su prošli prije nego što je prvi put pogodio, s oba prsta, drvca odbačena u zrak. I to samo jednom. Proći će još pola godine prije nego što se dogodi i to čudo da svaki prst i drugi put pogodi svoje palidrvce.
Doroteja nije ništa pitala. Samo bi sjedila i zurila u Joškine prste. Za nju to je bilo čudo, i kada bi pogađao i kada bi promašivao. A teta Ružica je znala da dječak pokušava nešto veliko i važno, i nije se brinula oko toga hoće li on u tome uspjeti. Nije ju bilo briga hoće li ikome drugom biti važno to što on radi.
Za to vrijeme anonimni njemački podoficir Adolf Hitler razbijao je sa svojim društvom minhenske pivnice, padale su vlade, premijeri su ginuli u atentatima, mladi su pjesnici umirali od tuberkuloze, narod je bio, uglavnom, gladan i očajan, i tražio je krivce za svoju glad i očaj. A kad god se za nešto traže krivci, pravilo je da će se na kraju netko sjetiti Židova. Ovaj put se to dogodilo vrlo brzo, brže nego što je Joška Hercl uspio da jagodicama kažiprsta i palca deseti put pogodi palidrvce. U Njemačkoj su se otvorili prvi koncentracijski logori, razbijeni su izlozi židovskih dućana i spaljena brda najvećih njemačkih romana i spjevova, rabinima su počupane brade, a njihovi su hramovi pretvoreni u javne zahode i konjušnice, tisuće sretnika Mojsijeve vjere, kojima je uspjelo da pobjegnu iz zemlje filozofa i pjesnika, doplovili su do obala Palestine, i još dalje, do Amerike, Kanade, Argentine, prije nego što je Joška Hercl prvi put uspio žonglirati sa sva četiri prsta svoje desne ruke. Samo je palac stajao čvrsto priljubljen uz dasku od stola, jer palac i nije prst, palac je misao koja prstima pomaže da budu prsti, i da svaki za sebe misli i svaki se zasebno kreće, kao da su odvojeni i ne pripadaju istoj ruci.
Da bi se žongliralo palidrvcima, objašnjavao je Joška Hercl Rudiju, šaka mora biti čvrsto fiksirana, ne može se pomicati i ploviti, ne mogu prsti loviti žigice, kao što žongler rukama lovi šest, devet, pa dvanaest čunjeva, jabuka, lopti, jer žongliranje palidrvcima i nije akrobatika, nije to cirkus, nego je to disciplina uma, filozofija i filozofski pokušaj da se po prvi put u ljudskoj historiji, u životopisu ljudske vrste, prsti odvoje od šake i da se svaki zasebno kreće, u savršeno skladnoj i uigranoj simfoniji pokreta, tako da jagodicom uvijek dočeka vrh žigice i odbaci ga tako da se žigica ne sudari s drugom žigicom, koju je trenutak ranije odbacila u zrak jagodica susjednoga prsta.
Glasovirački je ideal, podučio je Joška Rudija, da svaki prst pogađa dirku neovisno o raspoloženju ili stanju drugoga, naročito susjednog prsta. Najteže je s domalim prstom, jer je tetivama anatomski povezan s oba susjedna prsta. Da svira, priječe ga i fizički i metafizički razlozi. Robert Schumann tragični skladatelj – meni najdraži!, uzviknuo je Rudi – težio je pijanističkoj virtuoznosti. Imao je brze prste, savršenu memoriju i potpunu muzikalnost. Imao je takav sluh da je čuo tonove koje drugi ljudi nisu mogli čuti, i čuo je glasove koje drugi nisu čuli. Njegov apsolutni sluh odveo ga je na kraju u ludilo.
Ali postojalo je nešto što je Schumanna mučilo mnogo gore od glasova koje nije čuo nitko drugi. Bio je to njegov domali prst. Koliko god nastojao da misli jagodicom domalog prsta, i svoju dušu u njega da stoči – pa dok je drugim ljudima tog vremena sjedište duše bilo u grudima, Robertu Schumannu duša je bila u dva domala prsta na šakama – čim bi se domali prst pokrenuo, krenula bi za njim i dva prokletca, sa svake strane po jedan. Da to promijeni, da pobijedi svoj domali prst, Schumann je načinio mehaničku spravu, koju je priključio na svoju desnu šaku, ali umjesto da izvježba prst i učini ga neovisnim o dva pokrajnja prsta, prekinuo je tetivu na šaci, nanio si nezalječivu ozljedu. Tako je Schumann lomeći volju svoga domalog prsta slomio vlastitu dušu.
– Pogriješio je, fatalno – razmahivao je Joška Hercl u žaru priče – trebao ga je upoznati, umjesto da ga lomi, nositi se s njegovom naravi, pobijediti prst vlastitom lakoćom, ako je prst težak i tvrd, da oko njega sve bude kao perje meko!
Zato je jednoga sajmenog dana s uma sišao veliki romantičarski skladatelj Robert Schumann. Za razliku od Joške Hercla, on nije imao pravog razloga za svoju borbu. Njegov je razlog bio razlog artista: htio je biti virtuoz, pijanistički žongler veći od svih drugih, ali to nije dovoljno da svaki prst počne misliti za sebe i da šaka razdvoji na četiri uma i na petu, veliku misao palca. Da bi se to postiglo, vikao je Joška, unosio se Rudiju u lice, čovjek mora imati razloge u sudbini. Samo prava, velika nesreća može navesti prste da svaki za sebe misli, da se nikada ne pokreću u isto vrijeme, nego se precizno prate, tisućiti djelić sekunde jedan za drugim, i nikada se u istome trenutku i u istoj misli ne susreću.
– Sretan čovjek nema razloga da bude umjetnik! – skakao je po kupeu, dok su ga, prolazeći hodnikom, gledali zbunjeni milicioneri – Sretan čovjek samo će se unesrećiti, svršiti pomračena uma i raskidane duše, bude li pokušavao da iz čista mira i bez ikakve potrebe bude umjetnik.
– A šta je umjetnost, dragi moj gospodine, znate li vi, uopće, što je umjetnost? – vikao je na Rudija, koji se povlačio u kut, skoro se već zalijepio uz prozor, i kajao se što je s tim čovjekom ušao u priču.
– Umjetnost je žongliranje palidrvcima! Čudo koje nikome i ničemu ne služi, ali zbog kojega se živi, sve u uzaludnom pokušaju da se dosegne savršenstvo. Šest sati vježbanja, svakoga dana. Pa deset, dvanaest, osamnaest sati, samo da bi se jagodicama četiri prsta desne ruke deset, dvadeset, trideset, stotinu puta žongliralo palidrvcima… U početku sam vježbao šest sati na dan, pa deset, dvanaest i na kraju osamnaest. Prestao sam ići u školu, hram je bio spaljen, i više nisam išao u hram, odustao sam od molitve, samo sam, na kraju, spavao i vježbao. Je li bilo onih koji su mi se divili? To biste htjeli pitati, je li tako? Pa, pitajte onda, a ja ću vam reći: ne, nitko mi se nije divio. Tko bi se u Grazu, dok su Hitlerove trupe marširale gradom, divio vještinama nekoga malog i beznačajnog Ćifutina? Doroteja? Velika Doroteja? Mislite da mi se ona, možda, divila? Ne, ta draga djevojka, moja velika sestrica, bila je lišena toga dara. Da biste se nečemu divili, morate prepoznati čudo, a za moju Doroteju nije bilo čuda. Sve što sam ja radio, za nju je bilo normalno i obično, kao što je za vjernika normalna i obična Božja svemoć. Da nije tako, nikada ne bih naučio žonglirati sa četiri prsta desne ruke, a zatim i sa četiri prsta lijeve ruke, i nikada ne bih naučio istovremeno žonglirati prstima lijeve i desne ruke, palčeva čvrsto oslonjenih na glatku površinu stola…
Na dan, bio je ponedjeljak, kada su esesovci nogom provalili u dom Rozalije Hercl, i uz užasne krike i plač odveli nju i njezinu maloumnu kćer, Joška Hercl je sjedio za pisaćim stolom i prvi put žonglirao s osam zapaljenih palidrvca. Palčeva oslonjenih na crni furnir, dlanova neprirodno izokrenutih, žonglirao je minijaturnim bakljama tako da je u jagodicama svakog od osam Joškinih prstiju bio po jedan genijalni um, um velikog pijanista, cirkusanta i budista, koji je znao odmjeriti snagu svakog udarca u skladu s gubitkom težine palidrvca, koje je nestajalo u dimu i sitnome pepelu, i sa svakim je sljedećim udarcem bivalo sve lakše, sve dok ga, nakon što dvadeset i treći ili dvadeset i četvrti put poleti u zrak, od drvca ne ostane ništa.
Esesovci su bili zapanjeni. Prizor ih je tako opčinio da su Jošku Hercla zaboravili povesti sa sobom. Ili nisu znali kako da odvedu Židova koji žonglira zapaljenim palidrvcima, i sami svjesni da još nitko nije bio u stanju da izvede takvo što. Ljudi je mnogo, i čim povjeruje u to da su svi oni isti, da mnoštvo njih čini jedan narod ili rasu, čovjek je spreman da postane ubojica. Ali kao hipnotiziran stane čim se pojavi netko tko se jasno razlikuje od svih drugih ljudi. Nije moguće ubiti žonglera palidrvcima i pritom ostati živ.
Dok je žonglirao, on nije primjećivao što se oko njega zbiva. Palio je žigice, jednu za drugom, vrhom prsta odbacivao u zrak i dočekivao nezapaljeni kraj, a zatim palio sljedeću, bacao je, i gledao kako mu se žigica vraća, u letu se obrnuvši za tristo šezdeset stepeni, i tako osam puta, pa nije mogao vidjeti ni čuti tetu Ružicu i veliku Doroteju dok su ih Nijemci odvodili.
Prije nego što je u zraku sagrojelo svih osam žigica, njih više nije bilo.
Joška Hercl nikada nije saznao što je bilo s njima, jesu li odvedene u logor ili su ih pogubili negdje usput, ali kada je mislio o njihovoj smrti i nestanku, vidio ih je obje kao dvije uskovitlane žigice, koje lete zrakom i nestaju. Nekoliko sekundi je dovoljno da za njima ne ostane nikakvog traga, osim u njegovome sjećanju, u sramu i u grizodušju koje će ga nadživjeti.
Mislit će da ih je mogao spasiti da u tom trenutku nije žonglirao zapaljenim žigicama. Prvi na svijetu, prvi, a možda i posljednji, u cjelokupnoj povijesti čovječanstva… No, zar bi to moglo biti vrednije od dva njihova mala i beznačajna ljudska života? Ako žongliranje palidrvcima vrijedi više od njih, tada između njega i esesovaca koji su ih odveli nikakve razlike nema.
Nakon što je Hitler krenuo u osvajanje Austrije, Joška Hercl prestao je misliti i učiti, odlaziti u školu i u sinagogu, prestao je šetati gradom i razgovarati s ljudima. U to vrijeme većina Gracera otkrila je da su ustvari Nijemci a ne Austrijanci, i da su im, kao i svim Nijemcima, najgori neprijatelji upravo njihovi susjedi Židovi. Istina, u Grazu nije bilo mnogo Židova, nikada ih u tom gradu nisu voljeli pa se nisu naseljavali, ali time njihov nestanak nije bio ništa manje dramatičan. Na kraju, samo nekoliko tjedana po Hitlerovom osvajanju Austrije, Joška Hercl ostao je jedini Židov u Gracu. Pustili su ga na miru, nisu ga primjećivali, ni njega ni njegov očaj zbog gubitka obitelji, ili je istina ono što neki danas govore da su nacisti u svakome očišćenom gradu ostavljali na slobodi po jednog Židova, da se u njemu sabere iskustvo istrijebljene rase, očaj i strah svih prognanih i ubijenih, čime će se, od sada pa do kraja svijeta, spriječiti ne samo naseljavanje novih Židova, nego i to da se Židovi kao turisti ili kao slučajni putnici pojave u gradovima iz kojih su istjerani.
Nacisti su zazirali od nakaznoga dječaka, ili je već bio mladić, čovjek srednjih godina – nije mu se mogla ustanoviti dob toliko je u svojoj nesreći bio ružan, koji je žonglirao palidrvcima.
Sjedio je u parku, leđima okrenut vodoskoku, palčeva oslonjenih o naslon klupe, i jagodicama u zrak bacao, jednu za drugom, minijaturne baklje, koje će sagorjeti u letu, i neće za sobom ostaviti nikakvog traga. Poći će u dim i prah, kao što će uskoro, za godinu, dvije ili tri, u dim i u prah odlaziti židovski narod. I to će biti čudo, u koje dugo nitko neće vjerovati, jer kome bi moglo na um pasti da usmrti šest milijuna uglavnom mirnih i nenaoružanih ljudi, bezazlenih izopćenika koji su se svakome uklanjali s puta, sitnih trgovaca, zlih zelenaša i lakovjernih bankara i industrijalaca, rabina, seoskih slugu, postolara, prodavača lutrije, sitnih lopova i prevaranata, idealista, komunista i cionista, tihih mojsijevaca, koji su se plašili života, ali još više onoga što slijedi nakon života, slavnih liječnika, kirurga, pedijatara i psihoanalitičara, učenika doktora Freuda, kojega nacisti nisu pogubili kada su ga zatekli u njegovome stanu u Beču, nego su ga protjerali u London, jer je i doktor Freud bio žongler palidrvcima, profesora biologije, koji su načinili najljepše herbarije u povijesti Europe, arhivara, bibliotekara i seoskih učitelja, čije su brižne ženice skrivale svoje židovsko podrijetlo, velikih njemačkih pjesnika i putopisaca, koji su putovali sve do Indije i Nepala, da bi njemačkoj kulturi o tome ostavili svjedočanstvo, cirkusanata i vlasnika cirkusa, seoskih stolara, vlasnika zalagaonica i antikvarijata, kemičara i proizvođača otrova, brijača i mistika, varalica bujne mašte, nadriliječnika koji su za sitan novac obilazili stanove u centru grada i obavljali pobačaje nad malodobnim kćerima zabrinute gradske gospode, profesora filozofije, mirnih i osmjehnutih kao Buda, u kojima je vrila ideja o svjetskoj revoluciji i preporodu, o sretnome dobu čovječanstva, koje će nastupiti kada jednom prođe strašni dvadeseti vijek, kućnih hauzmajstora, vlasnika malenih košer restorana na rubu geta, u koje su dobrodošli i oni koji nisu Židovi, kućnih pomoćnica, služavki, babica, prvih pisaca astečke, turske i aramejske gramatike, gluhonijemih slikara, prodavača zjala, fantasta i pouzdanih knjigovođa, industrijalaca koji nisu imali srca za svoje radnike i njihove rahitične sinove koji neće živjeti dugo, krpara, pokućara, krovopokrivača, sladoledara, besposličara, nosača, čistača i perača suđa po narodnim kuhinjama, u kojima se hrani židovska sirotinja, dobrotvora, donatora, kolekcionara i krivotvoritelja novca, lažnih proroka, obraćenika i neofita, koji su vjeru mijenjali kasno, jer je već naišao vijek nacizma? Kome bi, doista, moglo na um pasti da u pepeo i dim pretvori sve te ljude? Ili bolje pitanje: tko bi mogao povjerovati u to da će se pojaviti onaj tko će poželjeti, i svoju želju ostvariti, da nestanu svi ti ljudi?
Joška Hercl sjedio je na klupi u parku – iako je Židovima bilo smrću zaprijećeno da stupe u park – i leđima okrenut svijetu, palčeva oslonjenih o naslon, žonglirao je zapaljenim palidrvcima. Htio je da ne misli na tetu Ružicu i na svoju sestricu Doroteju, veliku Doroteju, u čijoj se glavi do časa smrti njene nikada nije javila nijedna zla misao, i htio je da ga ubiju tako, dok žonglira malenim bakljama, koje se pale i nestaju jedna za drugom.
Ali se nitko nije usudio da mu ispuni želju. Nije poznato čega su se plašili. To će biti tema neke velike buduće književnosti, nakon što prestane biti temom našega vijeka. O tome će, u posljednjim trenucima svoga postojanja, misliti izdanci štublerovske loze, a onda će ih nestati, i s njima će nestati priče o Rudijevom putovanju u Berlin, s ljeta 1954, i o žongleru palidrvcima, kojeg je upoznao za dugog stajanja vlaka na zagrebačkom glavnom kolodvoru.
I tu bi žalosna životna ispovijest Joške Hercla mogla stati, i pravi bi trenutak bio da žongler palidrvcima pokaže Rudolfu Stubleru svoje umijeće, e kad bismo bili spremni zaboraviti i u povijesti dvadesetog stoljeća zametnuti onaj dio priče koji je tiče velikoga hrvatskog pijanista Maksimilijana Stinčića – po kojemu danas, 2012. ime nosi jedna lijepa zagrebačka ulica, koja se do početka devedesetih zvala po Stevanu Stojanoviću Mokranjcu, i njegove životne družice, slavne muzičke pedagoginje Bosiljke Kamauf Stinčić. Možda bismo ga i mogli zametnuti, e kada to dvoje ljudi ne bi bili stožernici hrvatske kulture i kada priča o njima ne bi istodobno bila i priča o Zagrebu jednoga doba. Onoga doba kada je i Rudi, nakon svojih neuspjelih bečkih i gracerskih studija, posljednje dane i mjesece svoje mladosti provodio u ovome gradu.
Nakon onog fatalnog Božića, koji su proveli sa svojim skrivenim sinom, tetom Ružicom i njezinom maloumnom kćeri, kada je Maks Stinčić vrijeđao dječaka i izazvao ga da postane žongler palidrvcima, nastavili su ga posjećivati u Grazu onoliko često koliko im je nalagala savjest. A kako se Njemačka nakon izbora 1933. polako postavljala na noge i ponovo postajala sila, to je savjest u Stinčića radila sve sporije i bivala je sve blaža prema njihovim ćutilnim umjetničkim dušama. Dijelom, bila je to posljedica teških prilika u zemlji, nevolja u kojima se zatekao hrvatski narod, nakon što je jedan srpski ratni dragovoljac tvorno ustrijelio zastupnike HSS-a u beogradskoj Skupštini, nakon što su se našalili s njegovim ratnim zaslugama, i smrtno ranio narodnoga vođu Stjepana Radića. Maksimilijan Stinčić, kao ni Bosa Kamaufova, nisu se ranije isticali svojim domoljubljem, ali taj ih je atentat na hrvatsku stvar toliko ojadio i razbjesnio da su se sve manje bavili svojim obiteljskim prilikama, ter ih je obizimala urotnička ognjica oko rečene nacionalne stvari. Okupljali su se u društvima istomišljenika, mrgodili se i gnjevili, da bi listopada 1934. potiho slavili umorstvo seljačkoga kralja Aleksandra, tiranina i nasilnika, u Marseilleu.
O sinu će ponovo misliti 1936, kada po novinama počnu izlaziti najave o Hitlerovom mogućem zauzeću i pripojenju Austrije. Vjerojatno će netko od njih dvoje, možda Bosiljka, pomisliti kako bi bilo prirodno, i u skladu s naravi obiteljskih odnosa, toplinom i solidarnosti među ljudima, da tetu Ružicu i njezinu maloumnu kćer, skupa s Joškom, spašavaju iz Graza, da ih dovedu u Zagreb i smjeste u svoj dom na Zelengaju. U podrumu njihove vile nalazi se ugodan stančić, istina pomalo vlažan, ali vjerojatno stoga što se u njemu ne boravi, u kojemu bi se sve troje moglo smjestiti. Gužva ne bi bila prevelika, Doroteji bi se moglo reći da bude tiho, naročito popodne, dok se gospon Stinčić odmara, i da joj se zabrani vrzmanje po vrtu, mogla bi pogaziti ružičnjak, koji gospođa Bosa Kamaufova godinama podiže, ali opet, kako objasniti ljudima, što im ispričati, što reći poznatima u Glazbenom zavodu, tko su najednom to troje u njihovu podrumu? Treba li ljudima kazati da su Židovi, ili bi, možda, pametnije bilo prešutjeti? Uostalom, je li ovo baš pravo vrijeme da se svijetu kaže kako je Bosiljkina rođena teta Židovka i kako je i blagopočivajuća madame Elene Levy Kamauf, njezina gospođa majka, ustvari bila polužidovka? Ne bi to gospodinu Stinčiću bio problem, on je svjetski čovjek, godinama je nastupao sa židovskim glazbenicima, pa i pokojni gospodin Stein-Baruch, Maksimov impresario iz najboljih dana karijere, prije te nezgode s rođenjem sina i njegovom iznenadnom smrću, bio je Židov, i to fanatičan Židov koji bi na šabat sve četiri digao u zrak, pa zato ni Maksim nije nastupao petkom navečer, ali zar je baš sad pravo vrijeme da se ljudima sve to ispriča? Na kraju krajeva, ljudi bi to mogli doživjeti kao provokaciju, kao neku vrstu političkog opredjeljenja, kada bi, eto, upravo danas, kada se u Europi rađa novi poredak, u kojem bi i Hrvati trebali naći svoje mjesto, Bosiljka obznanila cijelome Glazbenom zavodu da joj je mama bila Židovka, i da je, eto, tim povodom, vrata svoje vile odlučila otvoriti nekakvim austrijskim Židovima.
Ali nije to nipošto sve. Kako Maksimilijan i Bosiljka mogu do kraja vjerovati u Joškinu diskreciju? Stara Židovka će, to je sigurno, već zbog sebe same i svojega života, čuvati porodičnu tajnu. Teta Ružica dobro zna što bi se s njom i njezinim djetetom događalo da su ostali u Grazu, da ih Stinčići nisu tako velikodušno spašavali, ali kako biti siguran da maloumna Doroteja nekome neće ispripovijedati istinu o podrijetlu Joške Hercla? Tko će vjerovati mentalno defektnoj djevojčuri? U svemu drugom nitko, ali u ovo će povjerovati svi. Poslije je dovoljno da se otvori grobnica pod arkadama, i uvjeri se da je maleni bijeli sanduk prazan, tojest da je unutra vreća dopola napunjena zemljom, i da Josipa Stinčića, “za kojim vječno tuguju tatek Maksimilijan i mamica Bosiljka, moleći se usrdno dragome Bogu i Blaženoj Djevici, u vjeri da je njihov sin jedinac sada među angelima”, u toj grobnici nema. A ako ga unutra nema, tada je, možda, istina ono što govori maloumna djevojčura.
I u tom trenutku, Zagrepčani će, polako, u nakaznoj fizionomiji pogurenoga židovskog mladića, koji ima tik da svojom palacavom jezičinom dodiruje vrh nosa, prepoznavati lica dvoje slavnih glazbenika. I to će biti kraj Maksimilijana Stinčića i Bosiljke Kamauf Stinčić, njihovo socijalno i umjetničko samoubojstvo, a da u cijeloj stvari nikakve njihove krivnje nema. Hrvati su mali narod, kao slamka među vihorovima, bez utjecaja na europska povijesna zbivanja, i bez krivnje za nepravdu koja je nad velikim i slavnim njemačkim narodom počinjena mirovnim ugovorom 1918, nemoćni i pred njemačkim pravednim bijesom, i pred židovskom odgovornošću za takav mir, a među malim Hrvatima, još je sitnije i nedužnije to dvoje umjetnika, pače glazbenika, koji na svoja pleća nikako ne mogu preuzeti odgovornost povijesne nužnosti, niti u svoj podrum mogu primiti jednu židovsku obitelj.
Nakon što su 12. ožujka 1938. njemačke trupe provalile na austrijski teritorij i nakon što su tim nepostojećim proglašene granice između zemalja u kojima se govorilo istim, njemačkim, jezikom, Maksimilijan Stinčić i njegova žena zapali su u neku vrstu religijske ekstaze. U prvi mah, činilo se, možda, da bi to moglo biti samo trenutno stanje njihovih duša, izazvano ranim dolaskom proljeća, neuroza živaca – kako bi to rekli medicinski diletanti sa stranica Jutarnjeg lista, Obzora i Svijeta – i da će ustreptalosti ubrzo nestati, čim nastupe travanj, svibanj i lipanj, ti mjeseci u Zagrebu naročito lijepi, kada se na smrtno bolesnome agaru kraljevine Jugoslavije najbolje prepoznaje kulturna i civilizacijska različitost te srednjoeuropske metropole, u odnosu na šljivarske i opančarske boje i mirise Šumadije i Balkana.
Ali ekstaza nije minula ni tog proljeća, ni ljeta, nego su i u jesen i zimu te posljednje europske mirnodopske godine Stinčići jednako naručivali mise zadušnice po svim crkvama u središtu grada, popodneva i večeri provodili na Mirogoju, klečeći pred grobnicom svoga sina jedinca, nesposobni da zaustave tu navalu žalosti, koja se iznenada pojavila tog ranog proljeća i o kojoj su, u iskrenom ganuću, pripovijedala zagrebačka gospoda za stanki na kazališnim i glazbenim matinejama, kada se i inače najtemeljitije pretresa društveni život grada. Događa se tako da roditelji nakon smrti djeteta godinama žive u šoku, nemoćni da pojme što im se dogodilo. Gubitak koji su doživjeli nadilazi mjerila svakoga drugog životnog gubitka, onoga što čovjek može shvatiti, zamisliti i podnijeti. To što nije moguće zamisliti, nije moguće ni podnijeti.
Mudrovala su tako zagrebačka gospoda, sablaznuta nad tim svakovečernjim mirogojskim prizorom roditelja koji kleče i mole se Bogu, dok se oko njih širi barica suza, natapa im koljena, vlaži hladni brački kamen i pod njim u blato pretvara suhu grobljansku zemlju, zasićenu već nebrojenim smrtima. Ako je do proljeća 1938. još i postojala nada u povratak prvoga velikog zagrebačkog i hrvatskog pijanista Maksimilijana Stinčića, čija je karijera naglo zamrla iz razloga koji su javnosti uglavnom nepoznati, nakon sezone očaja i žalovanja Zagrebu je postalo jasno da je s njegovim glasoviranjem definitivno gotovo i da je, kao što to u nas često biva, Stinčićeva fiziologija nadživjela umjetnika u njemu.
Nakon Anschlussa i odvođenja tete Ružice i velike Doroteje, Joški Herclu roditelji se više nisu javljali. Pisama iz Zagreba, koja su ranije stizala u mjesečnom ritmu, više nije bilo, niti su teklići donosili pakete i novac, i ostavljali pošiljke u kafeu Emanuel, kod gazde Hansija, Zagrepčanina iz Kustošije. Jednom je uspio ući u poštanski ured, iako je Židovima bilo zabranjeno ulaziti u poštu, i izmoliti poštanskog službenika da mu pozove zagrebački broj 47-39, iako je Židovima bilo zabranjeno telefoniranje, ali kada se s druge strane žice javila mama Bosiljka, na sve što joj je stigao reći, ona je odgovarala: halo, halo, Zagreb ovdje, ne čujem ništa, pogriješili ste broj…
Iako, i da mu se javila, da ga je čula i da je htjela s njim razgovarati, Joška Hercl ne bi znao što da joj kaže i što da od nje traži. Danima je obilazio oko pošte i tražio način da utrči unutra i isprosi od neke dobre duše samo taj jedan telefonski poziv, i dok je to pokušavao, imao je na umu da moli tatu Maksa, slavnoga pijanista, koji je jednom nastupio i pred maršalom Hindenburgom – o čemu svjedoči uokvirena fotografija, koja je u Joškinom ranom djetinjstvu stajala iznad kamina vile na Zelengaju – da urgira kod njemačkih vlasti da oslobode tetu Ružicu i veliku Doroteju, pošto je u pitanju jedna velika greška, nisu njih dvije nikome ništa skrivile, da bi tek kada je došao do telefona shvatio koliko je besmisleno to što pokušava, jer niti bi tata Maks takvo što učinio za njih, niti bi Nijemci poslušali tatu Maksa, e kada bi se najednom razmekšala i uljudila njegova tvrda glazbenička duša.
Dok je vikao u slušalicu, a mama Bosiljka ga nije čula, Joška Hercl je prvi put osjetio grizodušje. On je bio kriv, nikakvi esesovci, nikakav Hitler, za stradanje ta dva njemu najbliža ljudska bića: njegove sestrice Doroteje i tete Ružice. Bio je kriv zato što nije imao sluha, zato što je bio tako nemuzikalan, jer da nije tako, da njegove uši imalo haju za glazbu, da mu je duša u stanju osjetiti tu najveću od svih umjetnosti što ih je stvorio čovjek, ne bi on danas bio Židov, nego vjeran katolik, i pijanist, kao tata Maks, i sam bi spasio tetu Ružicu i veliku Doroteju. Njegova krivnja počinjala je od toga što nije znao pjevati, no bi li i Joški duša otvrdnula od glazbe, kao što je otvrdnula tati Maksu i bi li onda i Joška dopustio da esesovci odvedu njih dvije, kao što je dopustio tata Maks? O tome je pokušao misliti, ne bi li bio manje kriv, ali uzalud.
Od trenutka kada je shvatio da je on, a ne Hitler, kriv što je ostao jedini živ, dok su svi drugi mrtvi, Joška Hercl je u suštinskom smislu postao Židov.
U kasno ljeto 1954, u septembru, dok još ne ruji lišće po zrinjevačkom parku, nekoliko stotina metara od vlaka koji stoji i ne miče se s glavnoga kolodvora, priča koju sluša Rudolf Stubler, i u kojoj se iznenada javlja osjećaj židovske krivnje zbog vlastitoga stradanja, još uvijek nije postao opće mjesto europske kulture i osjećajnosti. Tek desetljećima kasnije, nakon Rudijeve smrti u prosincu 1976, trivijalizirat će se i Joškina sudbina, pa će židovski kompleksi samomržnje i krivnje za holokaust na takav način preplaviti javnost i sve svjetske knjižnice, da će i priča Joške Hercla postati nemoguća.
Ali tad nas se ona više neće ni ticati, jer neće biti onoga koji je tu priču ispričao toliko puta, neće biti nas koji smo je slušali, niti će biti Stublera, koji su se prema toj Rudijevoj priči orijentirali, kao prema putokazu u magli nasred jahorinske skijaške staze, što smo ga ugledali kada smo već pomislili da ćemo se smrznuti u magli i da će takva biti naša smrt.
Kada je postao svjestan svoje krivnje, Joška Hercl dostigao je savršenstvo u žongliranju palidrvcima. Otvorenih ili zatvorenih očiju, zapaljene i nezapaljene žigice bacao je u zrak, dočekivao ih je vrhovima prstiju i vraćao natrag, u vis, onoliko dugo koliko bi mu se prohtjelo ili koliko je trebalo da se palidrvca pretvore u dim. Na svijetu više nije postojalo ništa, ničega nije bilo ni u Joškinoj duši, što bi se ispriječilo između njega i žigica koje su padale po njegovim jagodicama, i zatim se dizale u zrak, nije bio zemljine gravitacije ni straha od promašaja, nije više bilo ni svijesti da još nikada otkad postoji čovječanstvo i otkada je čovjek izumio žigice nije bilo takvoga žonglera palidrvcima. Bio je od takvih pomisli slobodan, jer nije, otkada postoji čovječanstvo a čovjek osjeća svoju krivnju, bilo nekoga tko je kriv kao što je on, Joška Hercl kriv za stradanje tete Ružice i sestrice Doroteje, i svih Židova iz Graza koji su otišli zajedno s njima. Joška je kriv jer je ostao posljednji, a od te krivnje, veće ne može biti. Ako bi o tome mislio, sigurno bi poludio. Pa onda ne misli, a žongler kada ne misli, tada je dostigao savršenstvo.
U petak, 1. rujna 1939, onoga dana kada su njemačke trupe provalile preko poljske granice i kada je prema kasnijim saznanjima i školskim bukvarima započeo Drugi svjetski rat, na Mirogoju je, podno arkada i grobnice skladatelja i orguljaša Antuna Svetolika Stančića, održan koncert njegova sina Maksimilijana, slavnoga hrvatskog i europskog pijanista, koji se davno povukao sa svjetskih pozornica, ali je nastupio u spomen na svoga nikad prežaljenog sina jedinca Josipa.
Dan ranije, u četvrtak, na kamionu je iz Glazbenog zavoda dovožen polukoncertni glasovir, kojega su zatim istovarivala i u groblje unosila petorica pojačih ličkih Srba, unajmljenih na ranžirnome kolodvoru. Instrument su do sutradan popodne u pet, za kada je bio najavljen koncert, čuvali studenti profesorice Bose Kamaufove: Irfan Ibrahimkadić iz Banje Luke, te dvojica Zagrepčana Josip Pepi Mrak i Đorđe Steiner.
Predvečer se iznenada naoblačilo, sa Sljemena su se nad grad navukli teški i mokri, sivocrni oblaci, počelo je sijevati, gore iza brda, i činilo se da će svakoga trenutka pljusnuti kiša. Ovaj događaj izvanredno je dobro opisan u knjizi “Prisjećaji jednoga muzikaša”, Irfana Ibrahimkadića, objavljenoj u izdanju Knjižnice Hrvatske revije München-Barcelona, 1981. godine. Joška Hercl nije ga 1954. mogao ovako podrobno opisivati Rudiju, jer je znao samo ono što mu je netko u Zagrebu, nakon rata, usput ispričao i što je zatim pročitao u knjizi uvezanih brojeva Obzora za rujan 1939, kod prijatelja koji je radio kao slovoslagar u Vjesniku, ali mi u svome lamentu nad jednom putnom epizodom iz života Rudolfa Stublera ne možemo odoljeti da u priču ne udjenemo ono što smo o pijanističkom nastupu Maksimilijana Stinčića pročitali u “Prisjećajima jednog muzikaša”, nakon što Rudija, a vjerojatno ni Joška Hercla, više nije bilo živih.
No, vratimo se u to predvečerje i noć s trideset i prvog kolovoza na prvi rujna 1939, opisanih onako kako ih je doživio Ibrahimkadić u dugom i inspirativnom poglavlju “Koncert za kišu i glasovir”.
Dakle, kada su se navukli oblaci, i već su po crnome furniru pljusnule dvije-tri krupne nebesne kapi, Pepi Mrak, koji je od sve trojice bio najmlađi, ali i najpoduzetniji, sjurio se prema prvim vilama uz mirogojsku cestu, da traži nešto čime bi pokrili glasovir.
Vratio se s dva vojnička šatorska krila, dio ratne časničke opreme, koja mu je ljubazno pozajmio pukovnik Simović, zamjenik zapovjednika grada, Srbin iz Beograda. (Ovu činjenicu Ibrahimkadić u svom djelu navodi hineći da nema nacionalnih predrasuda, da je Europejac premda je kremeni Hrvat…)
Pokrili su glasovir, ali su znali da od toga neće biti koristi bude li oluje ili one prave velike kiše. Zato je Pepi Mrak otišao do Glazbenog zavoda, ali tamo više nije bilo nikoga, pa je kucao na vrata dirigentu Borisu Papandopulu, i na kraju, sav očajan, išao na Zelengaj, do Stinčićevih, i tamo mu je konačno netko otvorio. Profesorica Bosa Kamaufova – tako su je, naime, zvali njezini studenti, a tako ju na više mjesta u knjizi imenuje i Ibrahimkadić, ne navodeći nijednom njezino cijelo ime i prezime – smirila je svoga uplakanog studenta, rekavši mu da njih trojica nikako ne mogu biti krivi ako kiša uništi glasovir. Jest, glasovir je skup, osobni je dar princa Pavla Glazbenom zavodu, i teško da ćemo skoro imati novaca za novi instrument za vježbu – eventualno za pijanino – ali što god se dogodilo, studenti koji su se dobrovoljno javili da preko noći na Mirogoju čuvaju glasovir, nikako ne mogu biti odgovorni za meteorološke prilike.
Ali to ne znači da i ona nije bila uznemirena.
Maksimilijana Stinčića, naravno, nije bilo kod kuće. Vjerojatno je bio u nekoj krčmi, s društvom, pio je rakiju i žderao lanjske čvarke sa lukom, i bit će da nije ni primjećivao da se naoblačilo. A ako je, slučajno, i pomislio da će kiša, sigurno mu nije na um pao klavir na Mirogoju.
Dok se sve to događalo, i dok su Ibrahimkadić i Steiner čekali Pepija Mraka da se vrati iz grada s nekim tko bi im pomogao, već se nad grobljem spustila noć, i dalje je sa svih strana sijevalo, od turopoljskih ravnica čula se grmljavina, sa sve četiri strane svijeta je, činilo se, pljuštala kiša, samo nije tu, nad crnim glasovirom mirogojskoga groblja.