Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Prvi susret s Davidom

    Davida Albaharija sam upoznao kod „Pevca“, na Obilićevom vencu. Danas, iako na istom mestu i pod istim imenom, pod visokim drvećem između stolova, čak i sa neodgovarajućom fontanom petla ispred nje, kafana nije ni nalik na onog „Pevca“ iz sedamdesetih. Onde su se posetioci, mladi i studenti, okupljali, naročito u topla popodneva, i mesto je odjekivalo od njihovog živog, buntovnog žamora. Jednog takvog popodneva, sa grupom studenata Filološkog fakulteta, dok smo zaneseno diskutovali oko pokretanja književnog časopisa „Znak“, neko od nas je primetio: – Eno Davida! Za jednim udaljenim stolom sedeo je Albahari ispijajući kafu. Sredinom sedamdesetih, iako je objavio samo jednu knjigu priča, „Porodično vreme“, David je bio popularan među mladim ljubiteljima postmoderne književnosti. Njegove prevode savremenih majstora proze (Pinčon, Nabokov, Belou) čitali smo po časopisima kao otkrovenja. 

    Sedamdesetih, kada sam studirao na svetskoj književnosti, bio sam zaista zaveden postmodernizmom, ubeđen da je to veliki podvig na polju književnosti, ranga onih poetičkih preokreta prema kojima sam za vreme studija bio privržen. Kao što su mi ranije romantičari, Koldridz, Bajron i Šeli, izgledali kao hipici, modernistički prvaci Kafka, Džojs ili Selin kao undeground junaci, sada sam bio spreman da knjige Nabokova, Kalvina, Kortasara, Pinčona…, uz Borhesa, naravno, koji me je uzdrmao ranije, u gimnazijskim danima…, doživim kao lucidne vodiče ka jednom novom tipu književnosti koja će reformisati i pisanje, i čitanje. 

    Ta ponesenost novom lektirom zavladala je u strasnim diskusijama „za“ i „protiv“ po kafanama u „Knez Mihajlovoj“, fakultetskim hodnicima, redakcijama književnih časopisa. Naravno da sam bio „za“, zajedno sa vršnjacima Bajcem, Velikićem, mlađim Pištalom, Nemanjom Mitrovićem… I svakako, tu je bio Albahari. Neosporno vodeća figura nove proze, autor  i urednik „Pisma“ i „Književne reči“. 

    Kada sam ga upoznao, tog prolećnog dana „Kod Pevca“, bio sam uzbuđen poput srednjoškolca, sa pomešanim dozama ushićenja i nespokoja. A on, zgodan i sasvim opušten, pijuckao je kafu, par stolova udaljen od nas. 

    Docnije, sa svojim sveukupnim književnim opusom, kao i svojom prevodilačkom, esejističko promotivnom i prevodilačkom aktivnošću, Albahari je izvršio, a i dan danas se to oseća, veliki uticaj na bujanje postmodernističkog perioda u eks-jugoslovenskim književnostima. Ali tada, on je još bio „zvezda u usponu“ (tih godina, recimo, Ninovu nagradu su dobili Tišma za „Upotrebu čoveka“ i Kovač za „Vrata od utrobe“). Baš zato neposredni izazov mladim nestrpljivim književnim debitantima. 

    Pokazalo se kako postmodernizam ume da zavodi. Bio je štosan, a načitan, ludično raspoložen, ali i sa ubojitim sintagmama koji mogu da uzdrmaju mladog literatu. Postmodernizam je mogao da se igra skrivalice sa uspostavljenim, (kvazi)dostojanstvenim, autoritativnim istinama i to je i dan danas, kada se kao poetika prilično istrošio i ofucao, jedan od njegovih najlepših dometa. 

    Tada je David bio nekoliko godina stariji od članova našeg društva okupljenog u „Pevcu“, te nam je, tek izašlim iz brucoškog doba, izgledao dosta starije. Nama, početnicima, oko imena Albaharija, blještala je predvodnička aura nove književnе generacije, pa se može zamisliti koliko su bila dugačka tih desetak metara između naša dva stola. Ali kod mene je impuls  bio jači (možda jer sam bio navučen na rokenrol fazon), pa sam se odmah uputio ka njemu, predstavio se i sakrivajući zbunjenost, počeo da ređam brze rečenice. Saslušao me sa poluosmehom, ponudio mi da sednem…        . 

    Tako je, sa moje strane na jedan možda nametljiv način, započelo naše nenametljivo druženje, koje je mirno prebrodilo sve turbulancije smutnih godina. Češće smo se dopisivali i telefonirali, retko se viđali, posle se preselio u Kanadu, a kada se vratio odatle, susretali smo se samo na književnim skupovima izvan naših država. Popričali bismo opušteno u hotelskim restoranima, između dva čitanja. Oduvek mi je imponovala njegova predanost književnosti, prirodno, kao da se to samo po sebi razume. Čitam, sa izrazitim interesovanjem, njegove knjige, koje meandriraju između intime i memorije. I čitajući ga, setim se našeg prvog susreta u bašti „Kod pevca“.  

     

    Aleksandar Prokopiev 21. 12. 2020.

    Decembar u Sarajevu

    Nakon što smo dobili deložaciju iz stana, nas trojica smo se razišli. Jedan se vratio u zavičaj, drugi je otišao s memli strane na Mejtaš, a ja sam odlučio da ostanem. Tu, negdje na Bistriku. Dogovorio sam već, s jaranom Rokijem koji je i sam tražio cimera, da ćemo, koliko sutra, uzeti oglase i redom zvati. Pa šta Bog dragi dadne. Decemebar je mjesec, i znali smo kako su male šanse da je bilo šta slobodno ostalo, pogotovo u Starom Gradu. A nama se, poraženim, nije vraćalo kući, i zato smo bili spremni pristati na sve. Neka garsonijera, u suterenu, s gelenderima  na prozoru, s kojeg je moguće naslutiti pravac, putanju, i cilj koraka koji odzvanjaju u prolazu, nama bi bila sasvim dovoljna. Makar bila i u Švarkinom, govorili smo. 

    Zovem prvi put ja. Bezuspješno. Drugi put, kad’ je Roki nazvao, javi se ofucani glas s druge strane. Opisuje dvosoban stan blizu Papagajke, i govori, za pesto maraka, ako hoćete, možete se odmah uselit, al’ samo da znaš, jarane, nema partijanja, nema dovođenja treba, i nema kašnjenja s kirijom, da se razumijemo. Nemoj molim te kad’ dođe kraj mjeseca da kažeš, Hamo, nema sad’, bit će za heftu. Nema kod Hame ovo – ono, ili ovo ili ono. Ako ima, uživaj haveru moj, ako nema, haj’ razguli, noga ba. Roki ga u tome ljutito prekida, a eho se Haminog glasa nastavlja otezati između nas, unedogled.

    U oglasu nailazim na dvosoban stan, opremljen, na Mahmutovcu, samo za sto pedeset maraka. To bi značilo, po sedamdesetpet, za nas dvojicu. Skoro pa džaba. Pitam po Ćošetu gdje je Mahmutovac, a Keno iz prikrajka, prebirući po fijokama iz kojih izvlači Armani košulju, govori mi – bolje da ne znaš, kralju moj. To ti je ono, ako si gled’o na teveu, znaš ono, gdje koze pod ručnom pasu, hehehe, e tamo ti je jarane moj, Mahmutovac. Jutarnji se smijeh onda raspuče Ćošetom, kao da su svi s nestrpljenjem čekali, Keninu prvu provalu. 

    Zvoni. Roki se pricvrljio uz mene i sluša. Odmakni se ba malo, uguši me, dahnut ne mogu od tebe, govorim mu, a hrapav se glas, prvo nakašlja, pa onda prodera, kao iz polusna, kao da preplašen nekoga doziva. Halooo.

    Halo kažem i ja. Kako ste, šta ima, izdajete li stan, pročitali smo oglas, jel’ još uvijek slobodan, zasipam čovjeka u nervozi pitanjima, kao da su mi zadnja. Kao da su mu zadnja. Slušaj, govori hrapavi glas s druge strane, donesi danas stopedest maraka, i stan je tvoj. Ne zanima me ko si, šta si, šta ćeš radit, s kim ćeš se potucat, i ostalo, Donesi kerme, i to je to. Ja sam cijeli dan kući. Ako se izgubiš, kad’ dođeš na zadnju stanicu, kod Doma, samo pitaj za Mađara. Haj zdravo! Vidimo se! 

    Tako će i bit’. Žutim smo se kombijem uspeli do zadnje stanice, i otišli na adresu koja nikako nije mogla biti tačna. Stajali smo pred oronulim kućerkom koji je čekao neminovni nalet prvog jačeg vjetra, da klekne, ali to je sasvim druga priča. Onda smo, ipak, u obližnjem granapu pitali za Mađara. Pucajući balone, dakle u pauzama, djevojka za kasom će nas uputiti ka obližnjoj ulici, i uskim stepenicama, između dva reda kuća, iznad kojih će nam se ukazati tračak svjetlosti na goloj stijeni, što se nemilice penje pod sami Trebević. 

    Razgrćemo snijeg cipelama, dok se penjemo na terasu na kojoj zatičemo čovjeka sijede brade, prodornih očiju, i obrva crnih poput zrelih dudova. Mađar. Sjedi zavaljen na zelenoj plastičnoj stolici, u šorcu i potkošulji. Cigara mu dogorijeva u prepunoj pepeljari, dok u čašicu dosipa, šljivu. Poslije ćemo saznati, domaću. Njegovu. Pravi je tu, iznad kuće, u šupi. S rajom. Zajedno je upeku, pa je onda isto tako i dokusure. 

    To kako su je dokusurivali, bit će razlog da se jednog jutra pokupimo, i bez pozdrava ostavimo Mađara, u njegovoj čamotinji, negdje na krovu Sarajeva. Ali prije toga, vrijedno je spomenuti još jedan detalj. 

    ***

    Dani na Mahmutovcu su bili tihi. Toliko tihi, da osim rijetkih golubova ništa nije potvrđivalo stvarnost. Na omanjem prozoru, s gelenderima, iz suterena smo posmatrali pahulje snijega, kako danima, veju, veju, veju. Ni slično, kao u pjesmi, jer te će godine, za dvadesetčetiri sata, nagruhati dva metra, teškog, bljuzgavog, snijega, koji će čar, svježinu, i bijelinu izgubiti nakon nekoliko dana lopatanja. Iskupila bi se mahala, pred Mađarevom kućom, pa bi se krenulo u akciju. Mi bismo se pridružili, da ne ispadnemo papci, ali smo polazili s mišlju na krevet, jorgan, dobar i debeo san, nakon nepregledno, neizvjesne noći. 

    Mađar je te noći, kao i inače, okupio društvance okolnih jalijaša koji su s njim do jutarnjih sati cugali. On im je bio nešto poput vođe, iz nekih davnih vremena, kada su njihovi očevi šibicarili po Čaršiji. Glavnu je riječ vodio on, a ostali samo po dopuštenju, jer kad potegne koju ljutu, Mađar se iz mirnog deduke transformiše u ljutitog generala, koji pomjera granice opijanja. Muzika je kao i svake noći grmila. Sinan Sakić, uz poneku od Šabana Šaulića. Kad’ ga pjesma pogodi, Mađar bi bolno uzivkivao, a za njim i ostali, jedno dugo, i teško aiiiiiiiii. U njegovom aiiiiiiii, skupila se tuga, bol, jad, i čemer života, utopljenog besanim noćima, a u njihovom puko kopiranje, bez trunke emocije, što je značilo da su željni dokazivanja, i da su u takvim momentima, opasni. 

    Hajmo ba iznabijat ove dole, kad’ neće s nama mamu im, jedan govori. Roki i ja slušamo, i čekamo rasplet. Hajmo ba, hajmo oca mi. Šta ba iznabijat, ćune ćemo im ođerašene osjeći. Hodžice. 

    Zatim zveka po fijokama, zatim nož zaboden u drvo. Hajmo, ja ću prvi, javlja se još jedan. Daj mi taj nož oca mi. Ustaje i otvara vrata treći, a onda se začuje Mađar. Aiiiiiiiii majku li tvoju, dolazi ‘vamo. Onda šamaranje. Pljuvanje, psovke, i prijetnja, mrš mi iz kuće dok te nisam polomio. Dok su pod mojim krovom, niko ih ne smije mrko pogledat, jel’ jasno. Onda minut tišine. Onda muzika opet. Opet aiiiiii, ali ovaj put samo Mađarevo. 

    Adem Garić 20. 12. 2020.

    Upitnik za hrvatske poslodavce

    Maxu, konju koji razumije jezik svog konjušara

    1. S obzirom na etimologiju vašeg naziva, što vi zapravo dajete?

    2. Prema Anićevoj rječničkoj bazi hrvatskog jezika poslodavac je onaj “koji daje posao, koji uzima u najam radnu snagu.” Ova je definicija vrlo zbunjujuća. Po analogiji mogli bismo zaključiti da je osoba koja pod najam uzima stan – stanodavac. Kakav ste vi to onaj koji daje uzimajući?

    3. Slažete li se s tvrdnjom da vi, pod određenim uvjetima i za novčanu naknadu, zapravo uzimate tuđi rad?

    4. Biste li se, pod tim istim uvjetima, i vi zaposlili kod sebe?

    5. Zašto ne?

    6. Vi ste, dakle, otvorili vašu firmu zato da se ne morate zaposliti u firmi poput vaše?

    7. Koliko dugo možete podnijeti da vam radnik na radnom mjestu iz objektivnih razloga (nema klijenata, izvršeni su prije vremena svi radni zadaci, itd.) ne radi ništa?

    8. Kako se zatim ponašate?

    9. Ako vam se na oglase za posao javljaju uglavnom prosječni nesretnici, ljudi s ruba socijalnog spektra i sankiloti prostog srca, znači li to da uspjeh vašeg posla ovisi o stabilnoj zajednici ljudskih gubitnika?

    10. Kako se zbog toga osjećate?

    11. S kojom se od navedenih tvrdnji slažete?

    a) rad oslobađa
    b) rad je bolest
    c) svatko se kroz rad izgradio

    12. Koja od navedenih tvrdnji najbolje opisuje hrvatski Zakon o radu?

    a) papirnata stvarnost u defanzivi
    b) groblje privatne inicijative
    c) privremeni zastoj na putu u devetnaesti vijek, kad se bez puno pitanja radilo 16 sati na dan, kad je sve pucalo od rada
    d) coma dépassé en général
    e) koga boli patkica za hrvatski Zakon o radu?

    Goran Milaković 19. 12. 2020.

    O zlatu, ljudima i psima

    NIN 17.12.2020

     

    Josip Mlakić, hrvatski i bosanskohercegovački pisac, objavio je roman O zlatu, ljudima i psima (Laguna, 2020), roman koji bi mogao da bude zvanični statut zapuštenih prostora Zapadnog Balkana. To su one poljane, koje od milja zovemo državama, u kojima su na vlasti kakistokratije ‒ vladavine najgorih, u prevodu korumpirane mafijaške družine, i gde građani imaju status robo-kmetova. I mada se Mlakić bavi uglavnom Bosnom Anno Domini 2084 ‒ tvorevinom podeljenom na tri entiteta, opasanom bodljikavom žicom kroz koju teče struja, zaboravljenom u bezdanu postapokaliptičnog sveta ‒ srpskom čitaocu teren je odveć dobro poznat, oseća se kao kod kuće. 

    Onome ko se otisne na putovanje Mlakićevim romanom O zlatu, ljudima i psima u početku može izgledati da je zašao u predele naučne fantastike, da se kreće kroz prizore filma Stalker Andreja Tarkovskog, no, vrlo brzo prepoznaće vlastitu stvarnost koja krajem 2020. godine još uvek nije toliko ogoljena, međutim, sve ide ka tome. Mnogo pre 2084. godine čitav region živeće u Mlakićevom romanu. 

    Ovo što sledi nije prikaz knjige. Ovo što sledi je prikaz bliske budućnosti, lamentacija na temu loše beskonačnosti između Une i Timoka koja traje već trideset godina. Večno vraćanje istog! I nije samo “Bosna šaptom pala”, ta dijagnoza tako lepo pristaje čitavom regionu, koji se prazni i propada nesagledivom brzinom. 

    Od prve rečenice Mlakić nas uvodi u gluvo doba noći, u predeo bez puteva i pruga, u carstvo zapuštenosti i beznađa. Srušeni mostovi, betonski kosturi nedovršenih građevina, prazne hale propalih fabrika kojima lutaju pacovi i gmižu zmije, groblja automobila, čopori pasa. Policijski dronovi i snajperi bdiju nad obezljuđenim podanicima, koji sa strepnjom iščekuju sledeći rat, poslušno se prepuštajući ritualima fingiranja života. Na prepunim stadionima kliču vođi dok prisustvuju redovnim ekgzekucijama narodnih neprijatelja. U tom svetu rasula nema nimalo empatije. Jedina emocija je strah, koja ispunjava ljušture bivših ljudi. 

    A kako izgleda ono što se životom zove u Mlakićevom romanu?

    “Prešao je preko starog željezničkog mosta, koračajući oprezno između zaboravljenih tračnica kojima su nekada tutnjili teretni vlakovi, prevozeći iz obližnjeg rudnika željeznu rudu prema mrtvoj željezari čiji su se prazni dimnjaci, u kojima je sada bujala paučina, dizali u daljini prema sivom nebu, preko prastarih grbavih vrba koje su rasle uz korito nešto niže… Prošli su selo i zanoćili u ruševinama tvornice čiji je jedan dio nekada davno izgorio… Dani su se monotono nastavljali jedan na drugi, kao bezlične godine, ili dugi nizovi metaka u redeniku, svi su odreda bili sivi i mutni.”

    Sivo i mutno je u prostoru gde su i predmeti poput zastarelog tranzistora retkost dospela iz davnih vremena. U logorskom svetu nema privrede. Kapaciteti propadanja su nesagledivi. Podanici tajno ispiru rečni mulj u potrazi za zlatom. I nije to nikakva apokaliptična vizija. Put od kladionice našeg doba do rešetke za ispiranje zlata iz Mlakićevog romana iznosi samo jednu, najviše dve generacije. I zato O zlatu, ljudima i psima nije priča koja se dešava u nekom tamo neodređenom vremenu, već u danu našem sutrašnjem.

    A kakvo je trenutno stanje na poljani zvanoj Srbija? 

    Budući da vlast nikada neće proglasiti bankrot, iako je on pod naprednjacima neminovan, na raspolaganju su mehanizmi koje nudi bezakonje. Pa tako, tzv. Narodna skupština koju čine poslanici koje nisu izabrali građani, već su tu dospeli aklamacijom predsednika, ima funkciju generisanja straha, masovne proizvodnje laži i denunciranja, crtanja meta na grudima onih malobrojnih koji se usuđuju da kažu šta misle, raspamećivanja i odvlačenja pažnje građana od korupcije i pljačke na kojoj počiva režim Aleksandra Vučića.

    Zar neko sumnja da na osnovu već viđenog tokom proteklih devet godina naprednjačke vlasti, sledeći korak neće biti otimanje privatne imovine građana ‒ od smanjenja penzija i plata, do donošenja alanfordovskih poreza kako bi se popunio budžet zemlje koja je izvan koordinata uređenog sveta. Ako građani pristanu na laži i uvrede koje isporučuju korumpirane maskote iz bunkera Narodne skupštine, ako ne budu reagovali protiv nasilja režima, onda će se jednog jutra probuditi u Mlakićevom romanu.

    Dragan Velikić 18. 12. 2020.

    na petrovačkoj cesti

    kad sam imala 13-14 godina, sestra me počela voditi sa sobom van. odlazile smo u studentski klub u kojem je ona povremeno volontirala, ali uglavnom krala bogu noći, a ja sam se uklopila kao riba u vodu jer sam znala sve o ljubavnim doživljajima i patnjama nje i njezinih najbližih prijatelja i prijateljica, pošto je većina njih bila u redovnom gostovanju kod nas doma, a neke sam viđala i na dnevnoj bazi. i oni su mene lijepo prihvatili, kao mlađu sestru jedne od svojih, ili kao svoju mlađu sestru, ali ipak i kao sebi doraslu u nekim verbalnim nadmetanjima; bila su to rijetka, ali za mene, koja je tek počela otkrivati svijet odraslih, dragocjena druženja. klub se nalazio na drugom kraju grada, sestra je imala izlaz do ponoći, a tramvaji su u ta doba bili rijetki. kući smo se zato, s koševskog brda gdje je bio klub studenata arhitekture i građevine, vraćale pješice na dolac maltu. ponekad smo stale na marin dvoru gdje su bila dva kioska – u jednom su se prodavali hamburgeri, u drugom četvrtaste krofne sa čokoladnom glazurom i još pamtim okus jednih i drugih, jer čovjeku od života uglavnom ostaje sjećanje na sjećanje, i kad je to sjećanje lijepo, i artefakti koji ga obilježavaju su mu srcu i sjećanju draži, pa tako i danas mislim da nikad poslije u mom životu nije bilo ukusnijih sendviča ni ukusnijih krafni. ali rečenica koja je ostala i koju još i danas ponekad, kad je nešto teško, ali dosežno, kad znam da je cilj moje utrke blizu, ali na svakom zavoju do njega iskaču neke prepreke, dakle rečenica koju još i danas u takvim utrkama izgovaram je rečenica koju je moja sestra meni, u tim noćnim prevaljivanjima grada, kad više nisam mogla hodati jer sam naglo rasla i jer su me boljele kosti, govorila: još malo rođena, pa ćemo na petrovac.
    danas, kad čekam da prođu posljedice bolesti s kojima se još uvijek nosim, govorim sebi tu rečenicu, iako mislim da moja muka nije ni blizu onoj koju je branko ćopić ispjevao u svojoj poemi o ljudskom stradanju i patnji. obodri me, svejedno, ta rečenica jer se, kao što je slučaj i s krafnama, vratim u to doba djetinjstva prije trideset godina i pomislim kako je lijepo bilo biti s glavom u oblaku. nikad više takve bezbrižnosti, pa ni onda kad se ona opet javi u nekom novom obliku. nikad više trinaest godina opet.
    Lidija Deduš 17. 12. 2020.

    Fantazmagorična istina o beznađu

    Amir Brka: Dan državnosti, CKO, Tešanj, 2020.

     

    Kao u Matoševoj Mori ili Disovim Našim danima, da zasad ostanemo samo u kontekstu poezije na južnoslavenskom govornom području, Amir Brka u svom neobičnom spjevu Dan državnosti razvija kritički pogled na bosanskohercegovačku stvarnost, proničući iza njenih pojavnih oblika u skrivene slojeve simbola i drugih vrijednosti koje oblikuju mjesta društvenih sukoba i nesporazuma. Taj kritički pogled pretočen je u fantazmagorijsku scenu na kojoj se okuplja narativni potencijal koji gradi ovdašnje etničke identitete nakon raspada Titove Jugoslavije, u njihovom međusobno neprijateljskom položaju. Na toj osnovi, društvo se drži u stanju mentalne i svake druge pokornosti ideološkom narativnom konstruktu koji ga prožima od dna do vrha društvene hijerarhije, konceptualizirajući prošlost, sadašnjost i budućnost etničkih identiteta. Zarobljeni nacionalističkim naracijama, ti identiteti obilježeni su, kako bi rekao Danilo Kiš, prije svega paranojom, pa svaki od njih etničkog susjeda vidi kao svepovijesnog demonskog neprijatelja, bez obzira na to što je u pojedinim povijesnim dionicama s njime dijelio isto ili slično iskustvo i gradio zajedničke vrijednosti. Zbog toga su ti identiteti fobični, militantni, arhaizirani i getoizirani, a u njima je religijska razlika postala neprijateljski bedem, dok je interpretacija skore krvave prošlosti izvor novog militantnog nadahnuća u kojem je čak i ratni zločinac proglašen uzornim herojem.

    Pri tom, svaki etnički identitet odbacuje svoje modernističko naslijeđe, u nacionalističkoj ideologiji obavezno izjednačeno s onim titoističkim, odnosno socijalističkim, e da bi imaginirao svoj korijen i dubinu u predmodernoj tradiciji. Na toj osnovi uspostavljaju se novi etnički mitovi o slavnoj prošlosti, te mitska mjesta rođenja, a identifikacijska polja u simboličkom imaginariju svoja duhovna središta, u skladu s religijskom podlogom, vide izvan Bosne i Hercegovine, pa su današnji etnički identiteti u biti autokolonizatorski. Podsjetimo, takvu situaciju opisivao je Andrić u Travničkoj hronici Defoseovim riječima prema kojima ljudi u Bosni svoje duhovne izvore traže u inostranstvu, izvan svoje zemlje, onemogućujući svaki oblik njenog unutrašnjeg jedinstva. Iz autokolonizirajuće osnove etničkih identiteta niču religiocentrične identifikacije koje dokidaju metafizičnost religije pretvarajući je u puku ideologiju.

    Etnička identitarna zbrka pri tom se ne poima kao ideološki konstrukt već kao prirodni fenomen, nepromjenjiv od svoga postanka do danas. Takva esencijalizacija identiteta bazira se i na teoriji krvi i tla kao identitarnim temeljima, pa pravo na tlo, tj. na teritorij koji dâtā etnička zajednica zaposjeda, i krvno-srodnička fantazma o etničkoj zajednici kao bratstvu od postanka do danas postaju izvorom etike neprijateljstva. Ona pokriva ukupnu budućnost iz koje izbija strah za opstanak ugrađen u nacionalističku ideologiju. Takav strah je osnov moći koja priskrbljuje tobožnju moralnost vladajućim strukturama koje vlastitim etničkim zajednicama obećavaju brigu za njihovu sigurnost. Strah je zato ključni simbolički kapital nacionalizma, a zbog njega etničke zajednice svoju sudbinu isporučuju u ruke manipulativnim vlastodršcima.

    Kako bi iza mnogobrojnih maski proniknuo u takvu identitarnu društvenu praksu, Amir Brka je svoj nesvakidašnji spjev o Danu bosanskohercegovačke državnosti organizirao kao fantazmagorijsku poetsku scenu na kojoj nam se obraćaju govornici, odnosno zastupnici etničkih identiteta, iznoseći svoje ideološki upakovane naracije o ovom prazniku i njegovim simboličkim vrijednostima. Dan državnosti morao bi biti simbol koji okuplja i miri suprotstavljene zajednice, jer ne pripada niti jednoj ponaosob, već svima – kao rezultat njihovog zajedničkog, u ovom slučaju partizanskog i titoističkog simboličkog naslijeđa. No, pjesnik unaprijed, na osnovu društvene prakse, zna da je taj simbol u nacionalističkim konfiguracijama potrošen i prekodiran, te da on ne miri nego da čak i produbljuje interpretativni sukob među etničkim nacionalizmima.

    Ali, da bi to prikazao – Brka je bio prinuđen da primijeni postupak oneobičavanja, te da poetski glas iz realnosti prebaci u fantastiku. Od Borgesa naovamo fantastika u književnosti služi kao sredstvo demaskiranja, spoznavanja, odnosno pronicanja u skrivene suštine društvenih pojava, egzistencijalnih stanja i metafizičkih tajni, pa je ovaj pisac fantastikom rješavao neke od ključnih eidetskih zamki čovječanstva. Naravno, fantastikom, i to onom političkom, služio se i Kafka kako bi u svojim romanima, prije svega u Procesu i Zamku, ali i u priči Preobražaj, predstavio skrivene mehanizme represije modernih društava. Tim modelima fantastike nužno je pridodati i onaj Bulgakovljev iz Majstora i Margarite kojim je oslikan horizont totalitarnih društvenih mehanizama u kojima su simbolički Bog i simbolički Sotona zamijenili mjesta i uloge, pa čovjeka od njegovog egzistencijalnog zatočenja više ne spašava prvi nego drugi – obrazujući transcendentalni horizont njegove egzistencije.

    Brka na efektan način kombinira ova tri fantastička modela u kritičkoj dimenziji svoga spjeva da bi demaskirao nacionalističke parole i ideologeme i spustio ih iz domena apstrakcije u prostor egzistencije gdje se ukazuje njihova mrzilačka i rušilačka zasnovanost. Fantastika, a naročito fantazmagorija u njoj, obrazuje, kako bi rekla velika njemačka književna znanstvenica Renate Lachmann, arkanistički prostor koji služi onoj spoznaji koju ne možemo dosegnuti racionalnim putem i logičkim postupkom izvođenja zaključaka. Drugim riječima, u Brkinom spjevu fantazmagorija ima gnoseološku funkciju, pa ona ono što se u društvenoj stvarnosti predstavlja kao normalno i normativno zagledā s njegovog naličja, da bi otkrila kako je ta normalnost i normativnost izvan svakog oblika razuma, iracionalna onoliko koliko je bespogovorno uvjerena u sistem svojih ideološki proklamiranih istina. Zapravo, Brkin Dan državnosti nastoji pokazati da je ono što bi moralo biti shvaćeno kao slavno, s čime se zajednica zbog njegove vrijednosti identificira, manipulativnim radom nacionalističke ideologije pretvoreno u svoju suprotnost. Pri tom su dobro i zlo zamijenili mjesta i uloge, sistem istina razoren je višestrukim sistemima laži, vrlinu su poništile individualna i kolektivna pokvarenost i licemjernost, a tamo gdje bi trebalo da stoji božansko nadahnuće koje upravlja ljudskim akcijama nalazi se sotonska kreatura koja dominira fantazmagorijskom scenom i drži sve učesnike u mentalnom ropstvu.

    Radnju svog spjeva Brka organizira vrlo jednostavno: za Dan državnosti dovodi na poetsku fantazmagorijsku pozornicu predstavnike ovdašnjih etničkih zajednica i, kako bi osvijetlio njihovo međusobno neprijateljstvo, omogućuje im da progovore jezikom vladajućih nacionalističkih ideologija. Tim se glasovima pridružuje i onaj titonostalgični koji podsjeća učesnike scene na partizansku prošlost i međuetničko zajedništvo u njoj. Svaki od tri nacionalistička govora prožet je ključnim mjestima normativnog sistema naracija i obilježen historijskim revizionizmom, pri čemu se zajedničko naslijeđe vidi kao etnička zabluda, a partizanski multietnički sklad kao najveća opasnost po čistotu etničkih zajednica. Tom fantazmagoričnom poetskom scenom na koncu dominira sotonska kreacija stranca koji svojim račvastim jezikom i obrazom jeznim jest istodobno i unutarnji fenomen svakog od govornika, ali i vanjski, društveni, jer uređuje odnose među govornicima, kao i njihova etička i svaka druga uvjerenja. Zbog toga se svaki od njih, nakon što neznanac napusti scenu, moli Bogu za njegov povratak, jer bez njega njihova uvjerenja nemaju nikakvu ovjeru, niti mogu funkcionirati kao sistem normativnih društvenih istina.

    Brkin spjev je na toj osnovi razobličio društveni ugovor naše sadašnjosti zasnovane na mržnji i sistemu laži koji moć pretače u istinu svake etničke zajednice, pri čemu su u vertikali vrijednosti, kao i u Bulgakovljevom glasovitom romanu Majstor i Margarita, božansko i sotonsko stopljeni jedno u drugo, a Bog može spašavati svijet samo uz pomoć Sotone.

    Svoj daleki intertekstualni priziv Brkin spjev ima i u Kulenovićevoj komediji Djelidba, a u satiričnoj noti i u Zboru derviša ovog velikog pjesnika. Ali, dok je Djelidba kritička komedija koja društvo liječi smijehom ukazujući na naivnost etničkih zabluda u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata, a Zbor derviša satirična igra koja prokazuje ideološku dogmu, Brkin spjev vrvi od fantazmagorijske jeze i apokaliptičnih sugestija, te distopijske vizije budućnosti u kojoj je čovjeku preostalo da se spašava uz pomoć svog Đavola. Po jezi koja izbija iz teksta i najavi društvene apokalipse, ovaj spjev priziva mučne prizore iz Šimunovićevog Mrkodola, vrsne satire koja je danas aktuelnija nego u vremenu svog nastanka.

    Jednostavno rečeno, Dan državnosti je poetski pečat koji ovjerava našu stvarnost ustremljenu beznadnoj budućnosti. A ona je, po svim znakovima društvenog stanja, otpočela onog časa kada su ovdašnji etnički identiteti svoju krvavu nacionalističku prošlost proglasili ključnom istinom etničkog postojanja.

    No, valja naglasiti da je Brkin spjev pjesnički izuzetno dobro ostvaren. Unutarnje rime, melodija i ritam stiha odražavaju stanje mentalne zarobljenosti govornika, pa oni govore jezikom sintaksičkih lomova, za razliku od glasa lirskog subjekta čiji je jezik melodijski uređen. A to znači da se u samom jeziku misaona rastrojenost govornika odražava u svojoj disharmoničnosti koju pjesnik disciplinira i uređuje, dajući joj oblik organiziranog stiha. Ta unutarnja napetost korelativna je s dramom koja se zbiva na fantazmagorijskoj poetskoj pozornici, pa spjev u konačnici funkcionira kao veoma skladna struktura u kojoj je (kako su o ritmu kao psihološkoj, a ne formalnoj kategoriji u svojim muzičkim teorijama stiha mislili francuski simbolisti) poetski ritam odraz ritma misli i emocija, ritma duše i srca – u ovom spjevu obuzetih jezom i strahom kao temeljnim stanjima egzistencije.

    Na toj osnovi sudaraju se estetsko i političko, gdje je prvo izvor sklada, a drugo fobije od budućnosti, pa poezija, u čežnji za katarzom, svojom harmonijom i estetskom disciplinom čini podnošljivim haos stvarnosti premrežene zlom.

    Brka je, dakle, u Danu državnosti ostvario kritički spjev, koji održava bodlerovski shvaćen splinski ambijent društva, kakav su dosegli samo rijetki pjesnici. U opusu Amira Brke, pak, ovaj spjev se ulančava u liniju političkog pjesništva što ga ovaj pjesnik, naslanjajući se na svoje ranije pjesme kritički postavljene prema društvenoj stvarnosti, razvija u onome što upravo stvara, nakon vrsnih knjiga Nebeski nomad i Dijalektika tmine u kojima je dosegnuo antologijske vrijednosti u kontekstu pjesništva na južnoslavenskom govornom području.

     

    Enver Kazaz 16. 12. 2020.

    Alem

    Prvi kompromis sa svijetom učinio si već nakon nekoliko dana škole. Obuzdao si maštu i počeo govoriti tako da te razumiju. Najprije da te razumije učiteljica – to je izgleda najvažnije – a onda i da te razumije i ono najtuplje čeljade u razredu. Bio je to tvoj prvi i najveći estetski kompromis u životu, koji se poduzimao da bi se moglo živjeti među ljudima. 

    Budeš li se poslije bavio umjetnostima, ono što budeš radio uvijek će biti jedva trideset posto onoga stvarnog, predškolskog tebe. I onda ćeš pisati romane, pripovijetke, pjesme, razumljive svima, i onom najtupljem čeljadetu u razredu, i bit ćeš pomalo nesretnjikav što je u njima tako malo od onoga što je bilo i što je moglo biti.

    Ali drukčije nije moglo biti. S tim se kompromisom silazi među publiku, na njega su pristali svi, taj kompromis neizbježna je posljedica i osnovni razlog polaska u školu. Sve zaista važno dogodi se u prvih nekoliko dana škole, u obuzdavanju mašte, kad počneš govoriti tako da te svi razumiju.

    Alema sam upoznao prije trideset godina. Teško sam ga razumio. Zato što drukčije izgovara riječi, mislio sam. Zato što ima neku čudnu govornu manu, učinilo mi se zatim. Zato što govori kao duh Petra Hektorovića, govori kao da se nije pomakao s Hvara, iz Paiza. 

    Viđali smo se uz ratove, obično u većim skupinama ljudi, za priredbi i ceremonijala u koje nismo vjerovali, na mjestima i u gradovima sred kojih se nisam osjećao dobro. Prolazile su tako godine, prolazili su životi, on je crtao direrovski precizne crteže uz moje kratke priče i novinske članke, nalazeći u svom tom realizmu oniričku dubinu i smisao. Crtao je ono čega je u tim pričama bilo i ono što je postojalo u njemu, njihovom čitatelju, ali ono što bi na takav način nastajalo zaustavljalo je gledatelja, zarobljavalo ga, tako da stane i gleda, i da ne može svratiti pogled s novinske stranice, jer to što vidi istovremeno nešto je što nikada nije gledao, i što mu je odnekud poznato. Nije mu poznato kao motiv, ili kao stil, nitko nije crtao ono što Alem crta, i nitko nije tako crtao, ali u govoru tih slika nešto je veoma blisko, pred čime se čovjek nađe kao pred jezikom koji je znao i koji je onda zaboravio.

    Nisam ga teško razumio zato što drukčije izgovara riječi, zato što ima neku čudnu govornu manu, ni zato što govori onako kako govori – kao duh Petra Hektorovića, nego sam ga teško razumio zato što on nikad nije učinio taj prvi, formativni estetski kompromis, nije obuzdao maštu ni počeo govoriti tako da ga razumiju svi, najprije učiteljica, a onda i ono najtuplje čeljade u razredu. Kako mu je to uspjelo, ne znam. Možda je bio bolestan prvoga tjedna škole, ili ga nije bilo briga. Ali za razliku od tebe, koji ćeš zauvijek ostati na onih trideset posto predškolskog sebe, reducirane i usmjerene mašte, disciplinirane imaginacije, prilagođene idiotima, koji misle da sve moraju razumjeti, i da se mogu diviti samo onome što razumiju, Alem je svakoga trenutka bio na svojih sto posto. A to bi bilo mnogo i za manje talentiranog čovjeka.

    Crtajući mojim pričama i suhim novinskim člancima, on te je podsjećao, tebe i sve pažljivije novinske čitatelje, na sve ono što stane između trideset i sto posto. Podsjećao te je na to da ništa ne može biti zaboravljeno, i sve što se zbilo između nas, sve za što znamo, pohranjeno je negdje iza čela, iza očiju, i tako će biti dok god je života. Tamo je, u toj glavi, i sve čega si se, protiv svoje mašte, odrekao da bi te moglo razumjeti.

    Alem nikada nije nacrtao svoj veliki strip, svoju veliku epsku naraciju. I nije dovršio svoj veliki roman. Što mu je falilo da to učini? Falio mu je tvoj manjak. Roman, crtani kao i pisani, forma je za obuzdanu maštu, za ljude koji su na svojih trideset posto. Oni se romanom pomažu kao štakom. Alemu, međutim, ta štaka ne treba. On ne zna što će s njom, i onda je na kraju baci.

    Svaki je njegov crtež izveden na najdragocjenijem, unikatnom papiru. I visi pod savršenim svjetlom jedne od tisuća prostranih bijelih galerija, koje u stalnom postavu imaju samo Alemove crteže, a otvorene su dvadeset četiri sata dnevno. Ti crteži nešto su najbolje i najvrednije što ostaje iza naše generacije u ovoj malenoj zemljici, s kojom smo u trajnom, nerješivom nesporazumu. Oni su istodobno neponovljivi, i imaju tu karakteristiku da se multipliciraju. Dok ih gledamo, ili dok se pokušavamo prisjetiti, mi ne vidimo samo crteže koje je Alem nacrtao, nego i one koje je mogao nacrtati, a nije. Vidimo svijet njegovim očima, razumijemo ga jezikom za koji nismo ni znali da ga znamo. Ti crteži djelo su jezika koji je on stvorio i kojim je komunicirao, jezika u kojem je crtao, a koji mi, eto, odnekud savršeno razumijemo. Kao da smo se rodili i živjeli u njegovoj glavi.

    I svaki taj crtež umnožen je u crnom olovu, u teškom i opojnom vonju štamparskih boja, na lakopotrošnom papiru, u tisućama i desetinama tisuća primjeraka. I svaki vrijedi kao original, onaj nacrtan na najdragocjenijem, unikatnom papiru. To je ta umjetnost multioriginala. Umjetnost kojoj se vrijednost ne uspijeva izraziti u zlatu ili u novcu, nego se izražava u nečemu što je vrednije od zlata.

    Jednom sam, već vrlo davno, u Sarajevu 1996. prao prozor svoje sobe, koji je još uvijek gledao prema Trebeviću, a niti je u ratu bio razbijen, niti je u četiri ratne godine opran. Prozori se najbolje peru starim novinama, i meni je, slučajno, pod ruku došlo tako da prozor perem dvolisnicom Nedjeljne Dalmacije s Alemovim crtežom i mojom pričom. Mogao sam odustati, mogao sam uzeti dva druga novinska lista, ali nisam htio, nego sam nadvijen van više nego što je trebalo, nad ambisom naše mrtve bašče, glancao staklo papirom i olovom Alemove duše, uvjeren da ništa prozor neće oprati kao on, i da ovo nije kraj nego je početak. A zapravo je bio kraj, jer nikad više nisam oprao prozor u Sarajevu.

    Sada ga sve razumijem, dok šutimo jedan naspram drugog, i dok mi ne ide u glavu gdje je, kako je, samo zbog srca, u nebo i u ništa prhnuo sav taj talent, i tih sto posto slobodne mašte. Alem je pošao u maštu.

     

     

    Miljenko Jergović 16. 12. 2020.

    Posljednji čovjek i posljednja žena

    Uskrsnuće živih, 2

     

    Snom zaveden, i stvarnost jutra nikako da prihvatim bez njega. I u njoj smo Mihaela i ja jedina dva živa bića na Zemlji. Na Trgu. Posljednji čovjek i posljednja žena. Kao Adam i Eva. I u njoj je naš opstanak upitan, neizvjestan: Što će biti s nama dok traje lockdown, hoćemo li preživjeti prijetnju nevidljivog ubojice iz Wuhana? Nije li njegovo  pravo ime Strašni sud o kojemu se šapuće na raznim mjestima ili samo klopka koju je za čovjeka proizveo čovjek? Što me je to u snu povezalo s pričom o Adamu i Evi i vremenu koje živimo i nas dvoje?

    Sadržaje biblijske priče iz mog noćašnjeg sna o prvom čovjeku i prvoj ženi na Zemlji i probuđen pamtim s različitim emocijama. One se smjenjuju neujednačenim ritmom. Čas su tanki vodoskoci, čiji je šum jedva čujan, čas je njihov mlaz podebljan i bučan. U ekstazi, emocije dostižu vrhunac svoje ljepote, vesele su, sve je u njima rajski obojeno, ali sve završava tragično, s opomenom da ne postoji život bez pravila. Progon je siguran za svakoga tko ih ne poštuje. 

    Ima li i moja i Mihaelina sloboda pravila? I u lockdownu, eto, ima. Ona su drastična. Izbezumljuju osobito mene. Ima li naša ljubav slobodu života i u vrtu naše zemaljske prirode? Pod zabranom je. Zaključana. To je naša stvarnost. Nova je i nepoznata.

    Jednako vjerujem da je njezino pravo ime, zapravo, ime bolesti iz Wuhana koja se širi cijelim svijetom, radi koje sam u snu vraćen i na početke života na Zemlji. Sučeljavanjem s njom moram dokučiti kakvo bi novo stvaranje čovjeka bilo u odnosu na ono koje je završeno progonom? Koja će ga misao graditi, s kakvim idejama, na kojim će temeljima u budućnosti postojati dugovječnije od srušenog, preživjelog? Hoću li na Trgu danas naći išta što to već naznačuje?

    Mihaela još uvijek spava, supruga epidemiologa Pašagića je sigurno i u mojim ranim jutarnjim satima budna i neutješna. Temperaturu je dobio 21. ožujka 2020., njegova četrnaestodnevna drama završena je smrću 05. travnja. Duga je bila ova noć, a njezino je jutro stidljivo i nekako anemično, s mnogo pitanja i s malo odgovora. 

    Sredina travnja dvije tisuće i dvadesete godine nikako da se sasvim oslobodi svog mrkog ogrtača, taj proces se odvija vrlo sporo. Hoćemo li Mihaela i ja u narednim danima samoizolacije uspjeti sačuvati svoje dostojanstvo ili ćemo zajedno s njim, u vlastitom stanu, stečenom s teškom mukom, potonuti u zaborav i svojih susjeda i svoje obitelji rasute po mnogim zemljama svijeta? Hoće li naš novi svijet graditi stari graditelj i hoće li u njega stići neki sasvim drugi Adam i Eva? Hoće li taj novi stvoritelj našu Zemlju uljepšati drukčijim biljem, dugovječnijim stablima, hoće li na njoj novim sjemenom razviti nove plodove?  

    U svom obiteljskom vrtu Mihaela i ja nismo imali kušnju Edena, život nam nije protjecao u blagostanju, jest kao svakodnevna bitka za pristojnu egzistenciju. I čovječnost. Zar je pravedno u nečemu drukčijem imati nešto drugo, ne bolje, već… nitko sličan nama nije zaslužio nikakvu kaznu, jest nagradu! Jer, nitko i ne zna kako je naša ljubav velika. Nju treba poticati, nikako sputavati i gušiti. Ni nevidljivi neprijatelj iz Wuhana, uvjeren sam, ne može joj ništa?! Naša ljubav ne traži nikakve vrtove izobilja ni u novom jutru, sva je usmjerena da bude očuvana kao samostalnost. Kao sloboda. Otkud joj onda tako opak neprijatelj? Zašto, onda, zamjena svjetova, nekog novog za poznati, građen po mjeri čovjeka i njegove pune slobode? Da uskrsnu živi, da živi ne pomru, da živi ne budu osuđeni na uskrsnuće mrtvih koji svoje uskrsnuće čekaju predugo.

    Napokon, i Mihaela se budi. Kašljuca. Nije to suhi kašalj, onaj simptom o kojemu se mnogo priča. Licem je okrenuta prema meni, odmah na njemu primjećujem nešto između smiješka i plača. I radost i sažaljenje. Prihvatljivo. Nije mrzovoljno kao prije nekoliko sati kada sam je probudio da joj kažem što sam dotad sanjao. Kada mi je neočekivano okrenula leđa i ponovno me prepustila tami naše sobe.   

    Otvara oči, kao da im je prostor nepoznat, oprezno šeće s njima po zidu sa slikama, vraća ih meni s istim smiješkom i umiljatim glasom govori:

    – Otkad si budan, Adame? 

    Uzvraćam smiješak, očekujem promjene na njezinome licu, nema ih. Kažem: 

    – Budan sam, Eva… pa, gotovo od trenutka kad si mi okrenula leđa. 

    Obrazlaže:

    – Oteo si me od dubokog sna. Još dok si govorio, san me je vraćao sebi. A otkud tebi baš san o Adamu i Evi? Od stalnog čitanja onih svetih knjiga?

    – Valjda i to… 

    – Stvarno?  

    – Pa, to je tako jasno. 

    – Molim te!  

    – Sve sam ti objasnio prije nekoliko sati. Svemu si okrenula leđa. 

    – Sad me sve zanima. 

    Iznenađuje me njezino neshvaćanje mog bijega u daleko vrijeme, dvojim hoću li joj bijeg ponovno objasniti ili ću sve prešutjeti. Krenuti dalje?

    – Čemu? Pa, odgovorio sam ti i na to pitanje… Vratila si se u san bez odgovora zato što ti je nastavak sna bio preči… 

    – Tvrdio si da sam i ja bila s tobom u tom tvome snu… toga se sjećam. Jesam li? 

    – Jesi. S glasom. I podsjetila si me da si od mog rebra.

    – Da sam od tvog rebra… Bože, dragi, toga se, eto, uopće ne sjećam…

    – To nas je i u snu povezivalo s pričom o Adamu i Evi… I s koronom napadnuta stvarnost koju i danas u lockdownu proživljavamo zajedno. U njoj nam je zaključana sloboda.

    – Ubojica iz Wuhana, tako ti nazivaš tu stvarnost. 

    – Da. Taj ubojica me je s našeg Trga, u snu, povezao s prognanim prvim čovjekom i prvom ženom na Zemlji. Na njemu smo ti i ja u mom snu boravili kao posljednji čovjek i posljednja žena. Kao njezini čuvari. Kao dva njezina jedina svjetla. Goli. 

    – Putovao si u tom snu baš daleko, na sam početak ljudskog roda. Vrati se nazad! Sve što muči tebe, muči i mene. S tobom sam pa što god bude. Ti čuvar moj, ja čuvar tvoj… I mene muči prijetnja tog nevidljivog ubojice, ali muči me i ono najbanalnije: tko će nam sutra kupiti kruh, što ćemo jesti, kako ćemo u svom stanu ostati normalni. Dokle ćemo biti zaključani? Vrati se u naše svakodnevne jutarnje muke.

    – U njima sam do grla. Ali, snom zaveden, i stvarnost ovoga jutra nikako da prihvatim bez njega. Odveo me na početak ljudskog roda da saznam zašto je pred čovjekom ponovno sve neizvjesno već od konca prošle godine. Zar samo zato što se i u Edenu drznuo da osvoji malo više slobode? Da se sučeli s nevidljivim moćnikom koji mu određuje pravila što je dopušteno a što nije. Nevidljivi ubojica iz Wuhana nije naš stvoritelj, nema pravo na to. On je demon, branim se od njega svetim tekstovima. Koje su nam ga sile poslale? Eto, i zato sam morao da se podsjetim kako je svijet stvaran, da bih bar naslutio kako će od sada biti rušen i ponovno stvaran. Tko će nam sutra kupiti kruh, što ćemo jesti, kako ćemo u svom stanu ostati normalni dok traje prokleti lockdown, i mene to muči, i ja sam s tim pitanjima razapet poput Krista.

    – Mislim da paničariš. Ništa se neće radikalno dogoditi. Živjet ćemo s maskom i rukavicama, prati ruke dok god na njima bude bilo kože, držati rastojanje… 

    Pucam od našeg ispraznog razgovora. Žestoko se bunim protiv njezina nonšalantnog pomirenja s našim neprirodnim stanjem:

      Ma, ženo, mi smo u lockdownu već nekoliko dana. U kući kao u zatvoru. Sloboda? Gdje je naša dojučerašnja sloboda? Pandemija će nas temeljito otuđiti, a odavno smo ionako otuđeni. Sve dok traje, čovjek će biti sam, morat će se družiti sam sa sobom. Kad sam sebi dosadi, počet će se ubijati… Ubijat će se i oni koji su se voljeli i koji jedino priznaju ljubav kao vrijednost. 

    – Kao i nas dvoje. 

    – Da. Kao i nas dvoje. Ali može se i ljubav pretvoriti u vraga. I u ubojicu.

    – Mi se nećemo ubijati. Izdržat ćemo u njoj, ma što da bude. 

    – Ehhh. 

    – Nećemo prihvaćati izdaju niti jedne vrijednosti ljubavi. Niti bilo kakvu vrstu progona iz vrta slobode. 

    – Ali, već smo u zatvoru! Zaključani. Bez sigurnog ključa za otključavanje.

    Iznenada, Mihaela me napušta.

    – Odoh ja u kupatilo, a ti… Čisti svoje misli od sličnih crnih predviđanja bez mene…

    – Nažalost, nisu predviđanja. Uistinu je počela neka nova stvarnost… I, stavi naočale, Mihaela, da u kupatilu, po običaju, ne obaraš stvari već u rano jutro. 

    – I s njima sam gotovo potpuno slijepa. Zvat ću te ako… Ali i ti bi morao… i kad ne sanjaš, tvoje su naočale previše mračne. Uzdrmala te i ona priča o epidemiologu Pašagiću, bezbeli… Samo si mi je prepričao, kad ćeš mi je konačno cijelu pročitati? 

    – Moram čim prije vani, da provjerim stanje na Trgu… Je li se na njemu nešto promijenilo… Da nam kupim maske, kod Avde i Alme kruh i još štošta. Idem opet na rizik, pa što bude.  

    – Samo se ti igraj sa zakonom. Maske nam ovdje ne trebaju, nešto hrane još imamo, sve ostalo može pričekati dok nekoga ne nađemo… 

    – Nema dragovoljaca u našem neboderu, čekamo ga dugo. Bit ćemo u njemu zaboravljeni. Izbrisani.

    – Hajde, ne pričaj. Kad budeš izlazio, zaključaj vrata svojim ključem. Ako ugledaš policajca, odmah natrag! Kazna je za nas preko napunjenih 65 godina života 500 KM. Viša od moje mirovine.

    Dok se oblačim, osluškujem šum vode iz kupatila. Mihaela je već pod tušem, prije odlaska na Trg, zove me da joj operem leđa. Dočekuje me njezino golo tijelo pod mlaznicama vode, preuzimam tuš i usmjeravam ga na njezina ramena. Odatle se lagano spuštam na njezinu kralježnicu, na butine i kukove. Misli me opet odvode do nagih Adama i Eve u Rajskome vrtu, u Edenu, a svijest me stalno opominje da čim prije u stanu moram Mihaelu prepustiti samoći… Virus i po Sarajevu već ždere ljudske organe, osobito pluća, mogao bi požderati i njezina i moja… Uznemiruje me ta mogućnost. Znam da je na Trgu stanje isto kao i prije mog noćašnjeg sna, moram ondje biti čim prije, a ne znam objasniti zašto to moram… Znam  da je ubojica iz Wuhana stigao i u Sarajevo, njegov virus širi se iz europskih zemalja po svim gradovima i moje zemlje. Je li stigao i na Trg, u moje naselje, u koga se već ušunjao, nije li uz epidemiologa Pašagića, možda, još nekoga i usmrtio? 

    – Možeš li sve dalje bez mene – pitam Mihaelu bježeći od sve crnjih misli. – Evo ti tuš, saperi se sama. Ručnik ti je na perilici, na njoj ti je i krema za tijelo. Možeš li ga i namazati sama?

    – Mogu – odgovara. – I idi, već je jedanaest, vrati se što prije. I zapamti, ako opaziš policajca i u daljini, nazad! Možemo bez svega što si spomenuo, bez novca ne možemo.   

    Brzo navlačim odjeću za izlazak. Stavljam torbicu na rame i uzimam štap. Iz hodnika zaključavam vrata, spuštam ključ u džep i krećem na sporedni ulaz. On je prošlogodišnjim utopljavanjem nebodera dobio i invalidski most. I danas nikoga na njemu. Za momčiće i curetke taj most je od prvoga dana most uzdisaja, njihovo vlasništvo, svakodnevno mjesto okupljanja… Nema ih na njemu danima. Prije lockdowna, na njegovim dugačkim bijelim dvostrukim gelenderima cvrkutali su kao ptičice, na njima su se zadirkivali, sašaptavali, vrištali, s njih su i padali… Dok ga prelazim, prisjećam se svih tih njihovih vragolija, svakog povratka na njega nakon izlaska iz školskih klupa. Svakog boravka u slobodi u kojoj su se na tim gelenderima, poput vrapčića, svakodnevno oglašavali u blizini mog balkona… Tužno sjećanje za mene, vjerujem, još tužnije za njih…

    Pješačku stazu prelazim polako. Oslonjen na štap, odmaram se dva puta. Iz Konzuma, kraj kojeg prolazim, stalno netko izlazi, u njega stalno netko i ulazi. Neću među svjetinu koja se u dugom redu unutra stiska i sporo pomiče prema kasi. Penjem se uz stepenice na betonski plato Trga, koji je opkoljen raznim drvećem, s nekoliko klupa za odmor s obje strane. Idem prema obiteljskoj ambulanti pred kojom je također dugačak red. Isto je stanje i ispred dviju apoteka. Neću ni u njih, Mihaela je u pravu, dok smo u lockdownu, možemo i bez maski. Gužve su i pred vratima pekare i pošte, a tako jučer ništa nije bilo ni pred njima. Panika. Nije ni čudo: svi mediji danima truju stvarnost dramatičnim sadržajima o opakoj novoj bolesti. U svim razgovorima dominiraju priče o njoj kao o velikoj pošasti koja već hara u susjednim zemljama i koja će se sigurno razorno ponašati i u našoj. U mome naselju, priča mi svatko s kim god zastanem, te bolesti još nema, ima tjeskobe i straha. Ali, ne mogu da vjerujem: na Trgu ničega od onoga što me je iz stana u provjeru istjerao moj noćašnji san. I dok sam sanjao, varnice svijesti su me opominjale da je to samo san. I dok sam nakon sna osjećao snažnu potrebu da na Trgu provjerim svoj san, znao sam da je na njemu sve onako kako je bilo i prije sna. Ali, od provjere nikako nisam mogao odustati, eto, i to je san. 

    Život je, dakle, uvjerljivo drukčiji, neuništiv, nema u njemu nigdje edenske bašče, ni golih Adama i Eve. Kao mrava, na Trgu ima samo mojih Alipašinaca. Oni su tu sigurno od ranog jutra, bit će na njemu i kad sve potone u mrak sličan onome s početka mog sna. Svoje svakodnevne potrebe u svim prodavaonicama, bez ikakvih zapreka, istina je, obavljaju u žurbi, ali ne nadziru ih policajci, niti jednog od njih ni na vidiku… Nitko ih ne zaustavlja i nitko ih ne zapisuje. (Mogla bi ih, možda, skupo stajati ta sloboda.) Na svim mjestima Trga mnogi su s raznoraznim vrećicama, punim hrane. (Hoće li to od sutra možda neki novi rat, gori od minulog od kojeg smo udaljeni već punih dvadeset pet godina?) Kupovina je pojačana i u Mercatoru. Kraj njega prolazim usporenim korakom. U bašči pizzerije BFAZA sve stolice su zauzete. Žurim i ja, ne zadržavam se ni tu. 

    Vraćam se u stan na krilima olakšanja, bez tereta sna o kataklizmi i novom stvaranju svijeta. I s praznim vrećicama. Mihaela me dočekuje obučena i počešljana. Pita me je li dobro našminkana, jer to svako jutro, s povećalom u ruci, radi gotovo napamet. Čeka sud svog svakodnevnog ocjenjivača. Odgovaram potvrdno, ne stižem da joj opišem stanje na Trgu, ona mi izdaje naređenje da se odmah vratim do Avdine i Almine MA NARDE u novu nabavku, jer sam ušao u stan bez svega što sam namjeravao kupiti. 

    – Kad se vratiš, popit ćemo još jednu kavu, baš mi se nešto pije. U tom će i ručak… Onda ćeš mi pročitati i ono o epidemiologu… Davno si mi obećao…  

    – Moram isprintati, tekst je spremljen u računalu… 

    – Ne mogu više ništa ni sa svojom lupom. Dok si ti lunjao Trgom, to sam jutros otkrila maljajući lice puderom napamet. Gotovo je s mojim čitanjem, dragi. Zauvijek.

    A moje vrijeme čitanja i od toga dana je svakodnevno. U rukama su mi čas Biblija, čas Kurʼan, čas Talmud (Toru proučavam na jednom vjerskom portalu). Mir pronalazim u tekstovima o stvaranju svijeta, prvog čovjeka i prve žene kad god sam nemiran. A nemiran sam nakon svake nove vijesti o žrtvama nepoznate bolesti koja je u ratu s cijelim čovječanstvom. Otkad se razvila u Wuhanu koncem prosinca prošle godine, o njoj se još uvijek ne zna sve, neki otkriveni simptomi kod oboljelih se još uvijek izučavaju, novi tek otkrivaju. Sve je nekako varljivo, složeno, sklisko, sve izmiče konačnom i sigurnom. Kao i u snu. Od smrti korone prezasićen je i zrak, u to me je uvjerio i odlazak na Trg. 

     Po povratku iz MA NARDE priznajem Mihaeli: 

    – Od jutrošnjeg buđenja progoni me misao da za mene i tebe tek započinju mučni dani. 

    – Pobijedit ćemo, budi hrabar, dragi moj. Ne mogu biti mučniji od onih u ratu. 

    – Ratovi, glad, emigranti, vjerski fanatici, kalifati, nacionalisti, mafija, uragani, potresi, bolesti… Autori: čovjek i priroda… Sinoćnje mrtvo nebo, pusta zemlja… Progon… Pripremi se za borbu, posljednji čovječe i posljednja ženo! 

    – Ja sam pripremljena – govori Mihaela. – Ne može nas, valjda, taj ubojica iz Wuhana ščepati i kroz prozor. 

    – A tko to zna, draga Mihaela. Demon je demon. Pred nama je još mnogo nepoznatog.

     

    (Drugo poglavlje romana u nastajanju Uskrsnuće živih)

     

    Mirko Marjanović 15. 12. 2020.

    Пјесник балканског културолошког вишегласја

    (Срђан Секулић, Кавалов јек, Buybooк, Сарајево 2019)

     

    Име Срђана Секулића први пут сам видио и запазио читајући његове пјесме на порталу Миљенка Јерговића, у рубрици „Ајфелов мост“. Било је то прије три године. Како се он с пјесмама почео релативно често јављати код Јерговића, тако сам и ја постајао све сигурнији у препознавању његовог пјесничког израза, па сам већ послије неколико почетних редака пјесме могао да погодим чији је то рукопис. За мене је то био добар знак за појаву новог пјесничког имена од кога се могла очекивати врло вриједна или одлична поезија. А када ми је дошла у руке дебитантска Секулићева збирка Кавалов јек (у издању сарајевског Buybook-а, 2019), добио сам пуну потврду својих очекивања.

    Секулић се родио  1993. у Приштини – те године ја сам из Сарајева морао поћи у избјеглиштво, стигавши до Берлина. Али ни Срђан није могао дуго остати на родном Косову, па ће и он послије рата НАТО-а против Србије и Црне Горе 1999, али и критичне косовске ситуације тих година, кренути избјегличким путем. Стигао је с родитељима у Војводину, у град Врбас. Данас живи у Новом Саду, гдје је завршио факултет и, хоћеш-нећеш, „уклопио“ се у нову животну и културну средину.

    Срђан је, по свему, један од најдаровитијих младих српских пјесника. А за њега се с пуним правом може рећи да је и пјесник проширених, балканских па донекле и медитеранских хоризоната. Збирка Кавалов јек указује на изузетно богату панораму балканских повода за пјесму, почев од косовско-српских, македонских, цинцарских, албанских, грчких, јеврејских, турских до босанско-муслиманских и хрватских културолошких топоса и мотива. Да појам мултикултуралности није изгубио на својој привлачности и увјерљивости, могли бисмо га као наљепницу ставити на ову књигу умјесто препоруке читаоцу. Али такве препоруке нису потребне аутентичном и култивисаном пјеснику какав је Срђан Секулић. Он је пјесник који чиста срца прима подстицаје за пјесму из других култура, а с културама и из религија, предања и обичаја других народа. И по томе се ова пјесничка збирка разликује од многих других поетских дјела како млађих тако и старијих домаћих аутора.

    Пјесме Срђана Секулића припадају поезији која, чини се, извире из вјеродостојног животног и интелектуалног искуства. У њима се обично описују ситуације и доживљаји који нису плод пуке маште или некаквих „експерименталних“ формално-језичких играрија  – читалац вјерује у њухову истинољубивост. Вјерује јер га дирају у његове духовно и естетски осјетљиве струне. Често настају на документарној подлози, на географским и историјским подацима, уз помињање стварних личности. Та помињања говоре о пјесниковом емпатијском односу према јунацима својих пјесама, и готово према свему о чему пјева. 

    И језик ове поезије је прилично једноставан (мада не и упрошћен); то је разумљив језик, близак говорном идиому, а одаје добру књижевну културу и изграђен пјеснички укус и стил. Секулић пјева претежно у слободном стиху, али се служи и римовањем. Стихови су већином лапидарни, састављени из двије-три ријечи, дати у краћим или дужим строфама. 

    Биће свакако занимљиво пратити даљи развојни пут Срђана Секулића.  

    Stevan Tontić 14. 12. 2020.

    Fra Željko Džaja: Sedam molbi i jedan odgovor!

    Molbe fra Željka Džaje, župnika u Doljanima kraj Jablanice Franjevačkom provincijalatu u Sarajevu

     

    1.Doljani, 4. VI. 1951.

    Podastire se jedna ponizna molba i moli se povoljno rješenje.

    Devetnaest godina bez prekida išao sam sv. Ivi u Podmilačje, pa molim i ove godine da odem. Da namirim na dvadeset godina (sve u strahu Boga velikoga, i na sreću puka pravovjernoga). Imam veliki merak i ove godine da odem, pa šta Bog da! Sve se bojim, da se ne bi od verema i razbolio, ako ne bi otišao, ili bi mi na srcu vrlo žao bilo!

    Molit ću pošt. gvardijana da mi pošalje jednog svećenika nek misu rekne u nedjelju na 24. VI. o. g. – Ako ne bi mogao poslati ili ne bi htio, šta onda?! Bi li smio i onda otići, ako gvardijan ne pošalje svećenika? Zar su oni jednoč bez mise bili u nedjelju?! Ja ne znam šta je bolje za dušu, ili kanoni, ili dobra djela!

     

    2.Doljani, 8. VI. 1952.

    Moli se preč. Naslov za dozvolu da mogu otići sv. Ivi u Podmilačje. Razlozi su za to po prilici ovaki: da se malo osvježim, jer i to je potrebno u životu; i da mi ne bi zarasli putevi, kud sam nekada prolazio…

    Drukčije rečeno: da se oduševim i da pogledam na našem puku ljepotu duše, kad progovori u svoj svojoj ljepoti; i ljepotu tijela (narodne nošnje), koje su izraz duše (njegovi ornamenti) i izraz zemlje iz koje je to niklo!…

    Eto, da vidim sve ono što čovjeka uzdiže, a ja i ne znam to reći kako to biva; samo znam da to biva!

     

    3. Doljani, 4. VIII. 1952.

    Moli se dozvola za dolazak u Sarajevu. Isto se moli dozvola za put u Livno o staroj Gospojini. Razlozi su ovoj molbi individualne naravi. Proći i vidjeti kraj i oživjeti ono što u čovjeku polako umire. Osjetiti čar noći pod Vran planinom, i kao kiridžija na meraji noćiti gledajući svu noć u zvijezde.

     

    4.Doljani, 13. X. 1952.

    Podastire se Preč. Naslovu molba i moli se:

    1. Dozvola za dolazak u Sarajevo, radi nekih tekućih poslova.
    2. Isto se moli dozvola na put Beograd, Zagreb i Rijeka u svrhu korištenja godišnjeg odmora. Bila bi šteta da mi propadne ovaka zgoda i da ovo ne iskoristim.

    Zamjenu ću potražiti u Mostaru i moliti! O tome ću Vas obavijestiti, samo Vi pošaljite dozvolu, onda će se svojskije tražiti zamjena.

     

    Odgovor provincijala fra Josipa Markušića, 28. X. 1952.

    U Sarajevo slobodno dođite; ali ne vjerujem da bi ikud dalje mogli proslijediti, osim u Bosni gdje niste bili ali ne prelazeći Savu, pa s tim računajte! A ne bi to mogli iz dva dobra i opravdana razloga.

    1. Prošla je sezona izleta i šetnji. Ako propadne karta, neće pare i predbožićno zimsko zdravlje. (U popust na željeznici nije uračunata hrana, bilo Vaša bilo tuđa!).
    2. Ove je godine toliko bilo šetnja, da i onako nećemo proći bez zamjerke, veće i manje, posebno ja.

     

    5.Doljani, 31. V. 1953.

    Moli se prečasni Provincijalat za dozvolu da mogu otići na hodočašće u Podmilačje svetom Ivi. Razlozi su za to po prilici ovaki:

    Nešto me vuče i imam želju da vidim na izvoru pravovjerne kršćane; i da se inspirišem bar za neko vrijeme. Jer pod starost, kad dođu rđavi dani asli mi ne bi ni dali!

     

    6.Doljani, 1. VI. 1954.

    Moli se prečasni Naslov, za dozvolu da mogu otići o svetom Ivi u Podmilačje.

    Razlozi su Vam poznati, ali sad je i to; da vidim je li Jaran [fra Jaroslav Jaranović] za života, ili za smrti.

    Jaran se je kad je došao u Jajce i obeselio i ožalostio. Obeselio se, jer je napokon ponajlak živ kući došao. (Znam da ga mrtva ne bi fratri donijeli!)

    A ožalostio se, jer Jaran više nema ni konja ni sokola. On u sebi viče, ali još ne govori: “Odbijte se silni od silnijeh”. Bit će puna bašča cvijeća, ali će Jaran samo osjećati i mirisati stari (davni) miris. I uzdahnuće: o kako ovo cvijeće ne miriše kao nekad. Vehne…

     

    7.Doljani, 7. XI. 1956.

    Usuđujem se i ja podnijet molbu za jedno, malo, skromno putovanje.

    Imam nijet – ako Bog da – otići na jednu malu ekskurziju, dok sam još živ i jakosan, i dok me se mili… U današnjem bi se to jeziku reklo godišnji odmor. Ali meni nekako sama ta riječ “godišnji odmor” izgleda previše i lijepa i čarobna ko svirala; da joj se ne smije ni primaknutu: Jer za mene je odmor kad sam kod svoje kuće – u rahetluku – sjeo i poravnio na zelenoj meraji, ja gledam kuda oblaci idu i kakvo će sutra vrijeme biti. Ovo ja svoje putovanje radije nazivam “u rod otići”.

    A sada, da se bolje razumijemo treba reći: kuda, kako i kamo?

    U obzir dolazi Jajce – pa Banja Luka – Livno – Kupres – Bugojno. Još bih volio otići u Zagreb ili u Beograd. U Beogradu nisam bio. Kažu mi neki fratri, koji su bili u Beogradu da ima negdje – valjda na Kalemegdanu – “Meštrovića Karijatide”, eto, samo što ne govore… A ako bude tako, kao što govore, ja ću vjerojatno progovoriti i odmah zapitati: kuda vodi put na Olimp?!

     

    Priredio Ivan Lovrenović

    Ivan Lovrenović 14. 12. 2020.