Pošto je naknadno, ovo pričanje je o vremenu prije i poslije narečene godine.
Avgust je moćan. Lav caruje svijetom, i svi lavovi u svojoj taštini koračaju naokolo kao paunovi. Avgust je savršen mjesec, sve ima, sve daje, ma koliko mu uzeo, još sasvim preostaje. Raskoš jeseni, tu se već gnijezdi, baškari, isijava, moćni dani savršenog svijeta. Besmisleno je misliti o dalekim svjetovima, kad je ovaj svijet neiscrpan. Motrim ljude, umorne, premlaćene, od vrućine, ne shvatam kako im može biti teško u ovom mom mjesecu. Takvi su lavovi, kaže Kolja Mićević. Svraća sa tenisa na hladno pivo, čudeći se da i toga ima kod mene. Govori o svojoj desnoj ruci, o malom prstu koji se ne pokorava zapovijesti sve od onog dana kada je hrabro pokušao u Beogradu da otvori (otčepi) bocu vina. Žila je presječena, sada tu jedva može pomoći i hirurg, o učitelju tenisa da i ne govorim. Ali Kolja sada vježba bekhend.
Obuzet sam ovim savršenim ljetom, poslije dugog uvoda, strašnog pljuskovitog interludija, prologa koji se otegne kao avangardna drama šezdesetih godina. Vraćam se u juli, u znaku mora. Vraćam se zapravo nekim malim mjestima na ostrvima. U renou nas četvero, dvoje malih, ja vozač, Mira pažljiva dadilja Tanji, ali i Vladi koji ne podnosi vožnju. Tek što krenemo, njemu se povraća..
Balkana, pokraj Mrkonjić-grada. Kud sam se zaputio dalje od Nje, Balukane, Balkane, središta Balkana, jezera, šume, staze za šetnju, i savršenih stolova za kartanje. I za šah, naravno, prijatelji moji, ali šahisti će tek stići na more, dogovor je takav.
Knin. Mjesto koje ljeti naprosto gori, kao grozničav bolesnik, bez zelenila, bez pravog parkirališta, savršeni jedino željeznički čvor, izgubljen na ničijoj pruzi. Prošle godine, zaustavivši se u Kninu, u hotelu „Dinara“, djeca više ne mogu izdržati putovanje i jedva čekaju da legnu. Imao sam osjećaj da sam u koševskoj bolnici davne 62. godine u junu. Umjesto da polažem ispite, ja bolujem. Ni danas ne znam šta mi je bilo. Prvo me natjeraju da se okupam, a voda hladna. Kad je bolest malo minula, zagledao sam medicinsku sestru kojoj se gotovo pa sve vidi.. To se ne zaboravlja.
Vratimo se Kninu i hotelu „Dinara“. Tek smo bili zaspali, naglo se budimo lelekom iz susjedne sobe. Taj lelek kao da dolazi iz sna, iz svijeta filmske fantastike, govori o tragediji ovog putujućeg, nomadskog svijeta.
„Jao, djeco moja! Šta ću reći vašem ocu. Jao, jadi moji! Kuku meni, dovijeka!“
Saznali smo da je majka sišla da uzme vode, voz je pregazio, ostala njena sestra sa sestrinom djecom, izgubljena, u tom Kninu, (kako bi rekao Ćamil Sijarić). U tom Kninu na kraju svijeta, u tom prašnjavom, presunčanom, grozničavom gradu, gdje žive mirni gotovo nevidljivi ljudi, i povremeno svraćaju probisvijeti. Na rukometnom igralištu kockaju se Romi, prijekih pogleda, za pojasom nož, uz lijevu ruku „crvenke“.
Biograd, trajekt. Spremaju se „Jadranski susreti“, strašni reflektori osvijetlili mjesto već razbuktalih strasti, prenošenih preko televizije, jer svijet mora gledati tuđu Igru, svijet se više ne zna igrati.Sve to izgleda kao besmislena šega. Kriza, nema energije, nema novaca, nema deviza, nema uja, fili zavladali (kako besjedi Smoje), a ovdje se prenosi naša, dalmatinska, južnoslovenska zajebancija, gdje ispada da se ne znamo ni igrati, ako se nećemo svađati. Mutno i mučno. Malo pretjerujem, čim pomislim na fudbalske spektakle.
Tkon, Pašman, drugi kraj svijeta. Tkon kao da je zaboravljeno turističko mjesto. Početak je jula, jedva desetak turista šećka rivom, svraća u samouslugu, ako se to može tako nazvati, sjeda pred kafanu, zaviruje u „Mali raj“, da se raspita za pansion. Ne zadržavamo se tu, naš pansion i dalji put, objasnio mi je prije moj dobri drug, matematičar, Šagovac Željko, tu se smjestio sa bratom, kupivši neku razvalinu, ali od nje su napravili svoj lijepi zamak.
Ne zadržavamo se tu, idemo tamo gdje je još manje turista, gužve, glasne tzv. muzike i zabave. Gdje nema nikakvih turističkih pretjerivanja. Tri kilometra asfaltnog puta, otočke magistrale, koja povezuje Pašman i Ugljan. Meni najljepši put na svijetu, kojim se vozim skoro pa svakodnevno iz čiste radosti. Gledajući lijevo i desno, kao da osjećam kraj sličan onom Žana Žionoa, njegov Kontadur. Baš sam tih dana za sarajevski časopis „Život“ prevodio fragmente njegovog dnevnika iz teškog ratnog vremena.
Kraj, mjesto, selo zapravo, čiji je naziv isto što i konac, svijeta i civilizacijskih potreba. Sa desetak knjiga, od kojih ću pročitati samo Milerov spisak najdražih knjiga, i „Oko“ koje očekujem od Keme, smještam se u svoj ljetni raj, kod Balde Bačinića, koji odmah iznosi lozu, znajući da pred tom lozom nema onih koji ne piju, već se sasvim malo ustežu. Tu, kao u „Karmini burani“, Orfovom zavitlanom , bahanalnom plesu, u krčmi, gdje svi iskapljuju vrčeve piva, jednako pije Đurčiković, Tontić, i moja gospa, sjetivši se odmah potom, božanskog li opravdanja, da loza koristi njenim desnima. A otpatke loze gazdarica koristi za kuvanje ručka, ona je te poslove prihvatila i za nas. I rujno je vino tu. Koliko muke za Jelenu, da izbaci nas, oduševljene šahiste, sa lupetanjem po časovniku, da nas uvjeri da kužinu treba i čistiti i da smo došli na more. Đuričković i Tontići su prvog dana lijepo izgorjeli na suncu da bi imali opravdanje zašto su u hladu. Tako im ljeto neće propasti. Da su s nama još Grga i Sidran tu, Gospe mi, ne bismo se micali mjesecima odavde. Ali to su sporedne stvari u životu, a ja se pitam, koje su glavne!
Mnoge noći, vez mašte i slučajnosti, upisuju u moj nebopis ostrvca mira i savršene harmonije. Kroz otvorena vrata balkona, osjećam taj nervalovski poziv noći; kud li sad bludi Kordelija, neka prelijepa usamljena žena, željna samo jednoga, hej! Jednoga…Treba li ga imenovati?! Koliko povika zbog imenovanja Prijapa, a čestiti Broćelini, u svom Liber facetiarum, početkom XV stoljeća, opisaće, pored ostalog, i jednog Dvokitaša, Duo prijapi, kaže Broćelini, ne libeći se da sve stvari nazove njihovim imenom. ( Dr Kostiću ću citirati nekoliko bisera, a cijenim da cijenjeni profesor zna bolje od mene latinski, i lako će zaključiti da se ne radi o medicinskim izrazima.) U pričici Novum supplicii genus, ima jedna divna prijetnja muža ženi: Ioanna, Ioanna, ait, ego te neque verbarabo, neque percutiam, sed in tantum te futuam, quod plenam domum filiis reddam… Evo u slobodnom prevodu: „Ivanka, Ivanka, ja te neću ni tući ni batinati, nego ću te dotle jebati dok ti kuću ne napunim djece…“
Sjedim na balkonu, svuda mir, sve se sjedinilo, more i obala, talasi i pijesak, nebo i nedaleka brda. Poluglasan plač djeteta iz neke sobe. „Dijete, Dijete! Ne igraj se s mjesečinom“.
Samostan franjevački, „Sveti Duje“, među najstarijim samostanima na našem tlu. Završen u XIV stoljeću, na plodnoj, ziratnoj zemlji, koja traži vode, ali daje dvostruko više nego ona na kopnu, naročito divnog crvenog krompira, kakav se ne nahodi nigdje više. Slika od prošle godine: Maloumni Šime sipa vodu u čabar, podiže je svojoj ostarjeloj majci na glavu i ona ide između gredica. Gdje je Šime sve godine? U bolnici, kažu.
Mali muzej u samostanu, sa nekoliko prekrasnih stvari. Inkunabule, iz Gutenbergovog vremena, mošti svetaca, stare drvene skulpture iz vremena pravih naivnih umjetnika, indijanske strijele koje uveseljavaju Vladimira i jedna aritmetika iz 1542. godine, štampana u Parizu. Jedan klasičan rukopis iz vremena prije Fransoa Vieta, koji uspijevam malo srediti. Čestiti redovnik je tu smiješao još dvije knjige, koje odvajam. Imaju i biblioteku, ali nesređenu. Pokušavam da ubijedim tog čovjeka da bi dobro bilo i za njega i za mene da se malo pozabavim tom bibliotekom, ali se on, na svoj diplomatski način izvlači. Kao kod Andrića, jednostavno, ne da!
Čokovac, sa starim benediktinskim samostanom. Kršan redovnik, sa postolama sigurno broj 50. Takvo nešto nisam do sada vidio. Te se postole u stvari zovu apostolke, jer su ih nosili apostoli. Stigle su do nas iz Grčke. Mislim da su sa Samosa. Ipak, možda sam malo pretjerao u veličini. Biće nešto manje. Inače, od ranijeg blaga ništa nije ostalo. Osim mjesta na kome je, dobre bistjerne sa kišnicom, i veličanstvenog pogleda na okolno sitno otočje i Filipjakov.
Mjesto Pašman, vjetrovito vrijeme, na telefonu gužva. Šetnjom silazimo do crkve. „Znam uvijek gdje ideš obavezno“, prigovara mi Vladimir, ali me slijedi. Slučajno, crkva je otvorena, služba je netom završena, sveštenik, mlad i bljedunjav, sprema svoje stvari. Pitam ga, e da bih zapodjeo razgovor, jer bez razgovora sve je mrtvo, kome je posvećena ova crkva? Odgovara, kratko, da bi prekinuo naknadna pitanja: Blaženoj Gospi. Tu je zanimljivo groblje, kao neka priča koja bi mogla biti i pjesma. Ja ću je kasnije posvetiti Vujici Rešinu Tuciću i nazvati valerijevski „Morsko groblje“. Unosim je kao dio koji je čekao svoje mjesto..
MORSKO GROBLJE
U Ždrelcu, ostrvo Pašman, iza crkve, groblje ukraj mora. Betonski sanduci poredani u nekoliko redova, prilijepljeni za stijenu. Ispod je more koje šljepusa stalno.
Mnogi su sanduci prazni, s nekih još nije skinuta zidarska drvena oplata. Završivši tu i tamo, zaključujem obilje prostora, potpuni komfor. Sigurno nije jeftina. Te veličine iznajmljuju sobe, zar ne, rekao bi neko da mi je u blizini i da sluša.
Uz groblje, šatori, kamp. Čuvar kampa pijan, jedva se drži na nogama. Pokazuje nam rukom svećenika u farmerkama, onog maloprijašnjeg, dok ovaj ulazi u svoj Reno 4. „Žuri, taj, Gospe mi, uvijek. Tri crkve opslužuje. E, šta ćeš, ako je njima fino, šta fali!“ „Naravno, šta fali, – kažem mu – neće čovjek čekati novi koncil da bi živio kao čovjek, bokačovski, u svom dekameronskom svijetu.“
Priča je gotova, mada bi mogla i da se nastavi. U stvari ovdje je sada on dio.
Pašman ima zanimljive dimnjake, i to mu je, izgleda sasvim dovoljno.
Od ostrva Pašman do Ugljana, most, luk iznad mora, ne znam da li prvi na Jadranu, ali jedan od onih koji govore o našem graditeljskom umijeću. Dok ga prelaziš najčešće automobilom, osjećaš da letiš. Tu između dvije plaveti, ti si, čovječe, mušica. Ali moćna mašina, koja mijenja, mijenja…gdje će je to odnijeti!
O mirisnim travama, moru, vjetru, kamenju i ljudima, možda drugi put, vjerojatno nikada. A utisci se slažu, kao zeleni listovi u herbarijumu, vremenom, užute, krhki su, drukčiji, jesmo li ih mi zaista doživjeli. Taj san, dašak koji nazvasmo životom, šta to doživi, šta iznjedri! O grdne li radosti! O slatke li dokolice! A Miler, stari perverzni majstor, stekavši slavu, mudruje, povremeno teološki reakcionarno, humanistički bljedunjavo, građanski se čudeći pred ljudskom bestijalnošću, no najčešće diveći se i svoje divljenje za knjige i pisce, za njihove živote, prenoseći na čitaoca. Svakih nekoliko rečenica, sklapam knjigu, zahvalan Crnkoviću na njoj, dotičem je nožnim prstima, zagledan u daljinu svog djetinjstva, gdje vidim knjige mog života, ushićen sam što ima ljudi koji se raduju knjigama. Deset godina radujem se svakoj knjizi Žana Žionoa, a evo još jednog istog „ludaka“. O, svijete, na šta si izišao!
Neki turista već peti put pušta u svojim kolima „Jugoslavija“, glasno, naravno otvorivši vrata. Napokon kažem ženi da moram u šetnju, da ne bih poludio. Diže mi se kosa na glavi od sličnih pjesama i meštara koji su na njima zgrnuli milione. Ljudi su i na banjalučkom zemljotresu dobro zaraditi. Već peta generacija postradalih sjedi u barakama, koje nikako da se sruše, čeka na stan i pogledava kroz rasušen prozor n svoja lijepa kola u travi. Društvo brine, baćo moj, zašto da se sekiram. A što na taj način ubrzavamo devalvaciju, šta na taj način sjebavamo ovu zemlju, o tome nek brine drugi.
„Nijemci spavaju, budite tihi“, govorio nam je neke godine šef turističkog društva mjesta, pošto nam je izdao četverokrevetnu sobu, Sidranovima i mojima, po paprenoj cijeni, sobu sjevernu, punu mrava i ostalog sitnog gada. Nijemci spavaju, stalno mi zvoni u glavi kad krenem k moru.
U povratku, nikako da prođem Obrovac. Put sjajan, ali slabo označen, kao u mom selu, više puta krećem prema hidrocentrali, umjesto da se penjem prema Velebitu. To mi i treba kad hoću da izbjegnem crne tačke na liniji Knin – Grahovo – Ključ – Banjaluka. Ali zato, kroz Liku nam ushićenje draška nozdrve. Na Plitvicama savršeni mir stare šume. Ulaz u nacionalni park se naplaćuje. Englezi ne naplaćuju ni ulaz u Nacionalnu galeriju, a mi naplaćujemo ulaz u šumu. Zar se pare ne mogu namaknuti na drugi način? Dokle ću ovim svijetom hoditi s pitanjima?! Ipak vraćam se vremenu osnovne škole kada sam kao izviđač prolazio ovom plitvičkom šumom, prešavši nekih desetak kilometara, od kampa. Zapravo, prvo smo od kampa išli vozom, pa izašli u gustoj šumi koju je trebalo savladati koristeći oznake. Lijepa vremena izviđača.
Tako prelazim iz vremena u vrijeme, sada ne znam u kojem sam vremenu uopšte. Vesela je ovo priča, ili priče, ništa nije u jednini.
Riječ Božija i moja
Lagano, kao što povjetarac
njiše u polju klasje, a onda,
iznenada, bjesomučno,
pa zatim, opet, smiren, lijen,
da između dva krêta
cijela ponorna vječnost prođe
Harfove, slova, bukvi
listinā
svetim što bi htjele biti
prevrćem zapravo –
sričući dah po dah,
glas po glas
Rastem i stasavam tako,
polako,
tren po tren nestajući,
sat po sat,
dan po dan
Natječemo se već dugo,
dugo,
i utječemo jedno drugom,
nadmećemo,
volimo i proklinjemo,
riječ Božija i moja,
u toj utrci nijemoj
koju će samo jedan od nas
do kraja izdržati moći
Katkada, skrušen, molim,
kao što mati bi moja:
Snagu mu podaj,
Gospodaru,
robu se smiluj Tvomu,
da sin moj
boj kozmički ovaj izdrži
što se u njemu vije,
i još prije, i još više,
Rabbi,
neka o svemu tome strancu
ni glasa jednoga nije!
Ali, ne jednom, očajan,
uspravit se znadem,
i glas moj tada,
žestoko pijan,
ori sa planina:
Vaseljenu neka proždre
bijesa moga plamen!
A s daleke Sinajske gore,
na krilu jednoga meleka umornog,
eho k meni u Bosnu stiže:
Amen! O, amen!