Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Tv-progrom

Dnevnik jednog penzionera/21

 

Alem Ćurin 27. 02. 2019.

Nemoj me prestati tražiti 

Tko li je taj što tako tužno gleda u mene,
pitala bih se.

Tijelo se otelo, u bilo kojem trenutku
izvana je iznutra, ne boj se,
u tom mraku nema nikoga,
to su samo dvije tame razdvojene kožom.

Glas je došao iz prozirne daljine,
kao da tu i nema ničega osim nataložene tišine,
prašine vremena.
Moglo se osjetiti kako siječe zrak
u pravilne ledene kristale, a potom iščezava.
Ali nikoga nije bilo
i ostao je drhtaj u jutarnjoj izmaglici,
zrcalo u kojem se ne vidimo,
staklo pred kojim se rasipamo,
sjajna nit za koju se grčevito držimo da ne zalutamo.

Govorim, pokazujem se, smiješim,
stalno odnekud dolazim ili nekamo odlazim,
u kući sam ili na ulici, ne želim se pronaći.
Kada sam se prvi put izgubila,
našla sam se iznenada pred tim vratima
mrtva sam, ne smetaj.
Sada kada me nema, možda nisam živa,
možda sam samo umrla,
možeš me nastaviti tražiti,
voljela bih znati kako sam izgledala,
kako sam živjela, kako sam ljubila,
kako sam te uopće dozvala.

Ova tama u kojoj si se našao, nije ništa drugo do tama u tebi,
ne boj se, cijelog sam te omotala sjajnim nitima,
u mraku nema posrtanja, to nije prijelaz iz ničega u ništa,
to je samo moj glas, prazan kao kristal. 

Marijana Radmilović 27. 02. 2019.

Vrijeme je poć spat

 

Vrijeme je
poć
spat

Bilo je vrijeme
dječačke
lakoće, vrijeme
burnog odrastanja, vrijeme
tjeskobnog lutanja 

______________________________vrijeme duboke i
______________________________neiscrpne radosti
______________________________majčinstva

vrijeme neobuzdanog
smijeha, vrijeme
neutješnih
jecaja, vrijeme blagotvornog
pomirenja

_________________________ ____vrijeme jednog… i
_________________________ ____još jednog
_________________________ ____rata

vrijeme ustreptalog
jutra, vrijeme
crne noći
bez
dna

_____________________________bilo je pravo vrijeme za
_____________________________sjetvu i pogrešno vrijeme za
_____________________________berbu

bilo je vrijeme
neodoljive zavodljivosti i
neprestanog
čuda
života

_____________________________ bilo je vremena
_____________________________ napretek i nije bilo vremena za
_____________________________ sve

bilo je vrijeme
vremešne
ravnodušnosti i
ponizne
pomirenosti.

Sad je vrijeme za
poć
spat.

Vera Arapović 26. 02. 2019.

Brkovi

Tupi udarci sjekire odjekivali su majskim podnevom. Sa strpljenjem netipičnim za njega, deda je kratkim zamasima otkidao iverje, dajući novi oblik komadu jelovine koji je godinama truhnuo na gumnu iza kuće. „Hoće li bit ista ko u Prleta?“, pitao sam po ko zna koji put otkako je otpočeo posao. „Hoš ti više ušutit, jebo te Prle. Reko sam ti da hoće!“, ljutito je gunđao deda, dok je znoj s njegovih sijedih obrva kapao po suhoj, raspukloj zemlji. Ubrzo sam dobio pušku ni nalik onoj kojom je Dragan Nikolić u Otpisanim potamanio pola Vermachta. „Ali, nije ista“, potužio sam se. „Kako nije?!“, čudio se deda, brišući podlakticom svoje visoke, naborane zaliske. „Ona ima ručku na sredini, ova nema“. Deda je zbunjeno gledao u nezavršenu dječju igračku. Potom je kleknuo i objasnio mi: „Ova ti, bolan, bolje puca. Oprovaj, paš viđet“. Ozbiljno sam sumnjao u ono što je rekao, ali znajući da nema nikakve šanse da ga nagovorim da dovrši posao, morao sam se zadovoljiti onim što imam.

Te iste večeri, Hajduk i Zvezda otvarali su poljudski stadion. Deda je ležao na kauču raskopčane košulje, s bosim stopalima podignutim na drveni naslonjač i zamišljeno buljio u crno-bijeli televizor. Ja sam čas puzio ispod stola, čas pretrčavao brisani prostor između dijelova namještaja, isprobavajući svoju novu igračku. Kada su fudbaleri izašli na teren i formirali špalir kako bi pozdravili pedeset hiljada gledalaca, televizijski spiker je saopštio da je umro drug Tito. Kao pogođen gromom, deda je skočio s kauča i u neznanju mi svojom krupnom nogom prignječio ruku dok sam se prikradao jednoj četi Švaba što je odmarala pod prozorom, s druge strane zida. „Okle te tu, u vražju mater!“, vrisnuo je i dozvao nenu: „Hajdaruša! Hajdaruša vrak te odnio!“ Nena je ubrzo dotrčala, mrmljajući nešto nerazumljivo. „Đe si to bila?!“ „Bacala kravama, đe ću drugo bit u ova doba. Šta je?“ „Umro Tito.“ „Šta?“ „Ma šta šta u vražju mater! Umro Tito. Ta vidiš li?“ Nena je ušla u kuću i sjela pred ekran, spustivši svoje čvrste, plosnate laktove na koljena. „Šta će sad bit, Bećire?“ „Šta ti ga ima bit i ne bit. Ne trokeljaj bez veze“, sroncao je deda i počeo motati cigaru. Potom je izašao napolje i, pušeći, dugo gledao u noć što je nalijegala na okolna brda. Mene je još neko vrijeme boljela ruka, ali mi nije palo napamet da se zbog toga potužim.

*

„Kako će Tito umrijet?“, pitao sam, ujutro, za doručkom. Deda je pogruženo i bez riječi gledao u tanjir iz kojeg se dimila pura kao da je on lično odgovoran za Titovu smrt. „Fino. Ko i svaki insan“, odgovorila je nena s drugog kraja stola. Meni je to zvučalo toliko blasfemično da sam povisio ton: „Ne govori da je Tito insan! Tito je Tito. On ne more umrijet. Je li tako deda?“ „De, dijete, ne seri zorom“, otpilio je deda i ja sam znao da se ne šali. Potom je dohvatio krpu i njome ubio muhu koja je levitirala iznad mrve kukuruznog brašna na ivici tanjira. „Nemoj bolan s tim! Sto sam ti puta rekla“, korila ga je nena. „Jami muholovku ili kakvu novinu pa udri. Đe ćeš s tim?!“ Baš kao ni deda, ni ja nisam uviđao razliku između ubijanja muha krpom i muholovkom, pa sam u potpunosti dijelio njegovu začuđenost. „Šta ima veze“, rekao je sliježući ramenima i potom nastavio da šuti.

Kada je, negdje oko podneva, daidža Ibro izašao iz svoje sobe na spratu, dočekao sam ga na vratima i saopštio mu veliku i tužnu vijest. „Znaš li da je umro Tito?“, pitao sam. „Znam“, odgovorio je nimalo zabrinut i obratio se dedi: „Moreš li to malo smanjit, babo?“ „Ne mogu“, sasjekao je deda. „Bola čitave Dubrave čuju tvoj televizor!“ Deda nije trpio da mu se u kući iko obraća povišenim tonom, pa je svom mlađem sinu dao do znanja ko je tu otac a ko sin: „Eto, ti stisni prdu pa smanji!“ Potom se ponovo okrenuo prema ekranu čiju dijagonalu je činila zmijolika figura voza koji je prevozio Titove posmrtne ostatke. Kasnije je tog dana, iz Sarajeva, stigao i daidža Esad, ali i on je već znao da je Tito umro. Daidža Esad je studirao pravo i svi su u selu govorili da će jednoga dana biti gospodin. Samo je deda, ponekad, malo u šali, malo zaozbiljno, govorio: „Nikad tu gospodina, ali eto.“ Pokazao sam mu svoju novu igračku, na što mi je on rekao da bi mi bilo bolje da se manim ratnih igara i da učim slova. „Ali ja znam slova“, usprotivio sam se. „A i Tito je umro.“ „Pa šta ako je Tito umro?! Nije smak svijeta“, primijetio je daidža. „Pa ništa“, odgovorio sam, pokušavajući se sjetiti šta ono bješe smak svijeta.

Navečer, kad smo legli da spavamo, pitao sam nenu: „Šta je neno smak svijeta?“ „To ti je kad svi ljudi pomru“, odgovorila je. „A kaće to bit?“ „Kad dragi Allah odredi.“ „A more li neno dragi Allah umrijet?“ „Šuti, nesrećo jedna! Oklen ti samo to! La ilahe ilalah. Brže, ilakni“, i ja sam ponovio za njom: „La ilahe ilalah.“ „Koji ti je nalet to šapno!“ „Nijedan. Samo mislim ako je istina da je Tito umro, onda more svak umrijet.“ „Allah je Bog. Bog ne more umrijet“, rekla je nena i udijelila mi jednu iza ušiju, više radi reda nego da me zaboli. Svejedno, odlučio sam joj više ne spominjat ni druga Tita, ni dragog Allaha, uvidjevši da između njih, ipak, postoji nekakva razlika.

Ne sjećam se šta je nena još rekla, jer sam brzo zaspao. Sjećam se, zato, da sam te noći sanjao da sam velik i da imam brkove kao Dragan Nikolić. Ili se, možda, ne sjećam ni tog, već samo govorim ono što bi dječak u meni želio da čuje.

Elvedin Nezirović 25. 02. 2019.

Tim Lavlje srce i Prvo poluvrijeme 0:1

Dvije knjige o nogometu

U Biblioteci Lastavica dvije su knjige o nogometu. Prvu je napisao poljski pisac Adam Bahdaj i objavljena je u dva sveska – što je, čini mi se, jedinstven slučaj u povijesti ove edicije – godine 1960. Posudio sam je u Dječjoj biblioteci Vlatko Foht, u odjelu na Višnjiku, gdje sam bio učlanjen od drugog do šestog razreda osmoljetke, sve dok valjda nisam pročitao sve knjige koje su imali. Godina je bila 1975. ili 1976, ljetni raspust, srpanj ili kolovoz, kada sam prvi i posljednji put čitao roman Adama Bahdaja “Prvo poluvrijeme 0:1”. Dugo mi je, sve do pola djetinjstva, to bila jedna od najdražih knjiga, uz “Junake Pavlove ulice”, “Družinu Sinjeg Galeba” i nekoliko Ćopićevih klasika, i jedina koju nikad nisam posjedovao. Objavljena godinama prije nego što se rađala naša generacija, nije više reizdavana, nije je bilo u školskoj lektiri, niti je njezin autor bio neki jako važan pisac. Nisam nikada ništa znao o Adamu Bahdaju, ali ime sam mu pamtio i svaki put ga izgovarao s užitkom, onako kako se izgovaraju markantna imena djetinjstva, imena nogometaša, političara, televizijskih spikera koji se neobično ili zvučno zovu.

Romana se, međutim, ne sjećam. Ni jednog detalja, baš ničega. Malo što od onoga što mi je bilo važno zaboravio sam tako temeljito kao “Prvo poluvrijeme 0:1”. Međutim, pamtim, i to vrlo jasno, atmosferu knjige. Kada bih gledao filmove Jerzyja Kawalerowicza, Andrzeja Wajde, Krzysztofa Kieślowskog ili kad bih čitao Magdalenu Tulli, emigrantske dnevnike Gustawa Herling-Grudzińskog, poljsku književnost mraka, sjevera i ugljene prašine, osjećao bih ono što sam prvi put osjetio dok sam čitao roman Adama Bahdaja. Nigdje grad nije tako grad kao u poljskim romanima i filmovima, i nigdje radnici i ulična dječurlija ne djeluju baš tako, kao da su radnici i ulična dječurlija

Dugo sam vjerovao u iliuziju ponovnog čitanja ove knjige. Nije ona jedina, sve knjige koje sam volio, a više ih nemam pri ruci, želio sam ponovo pročitati. Roman Adama Bahdaja po Sarajevu sam tražio sve do rata. Jednom sam u Bučukovoj antikvarnici, koja se nalazila tamo kod caffea Estrada, dućana s vojnom konfekcijom 22. decembar, pod sjenama davno, davno srušene porodične kuće očeve obitelji Ive Andrića, pronašao drugi dio romana. Knjiga je bila u očajnom stanju, falilo joj je pola prednje korice, listovi su bili prljavi, kao da je nesretnica knjiga čamila u vlažnom podrumu, ispod tone ćumura, tako da je nisam kupio. Poslije, kada više nisam mogao naći ni takav primjerak, bilo mi je i pomalo žao. Možda bi me drugi dio romana “Prvo poluvrijeme 0:1” podsjetio što se zbivalo u prvom. Ako i ne bi, ipak bih nešto više znao o atmosferi poljskoga mraka, sjevera i ugljene prašine, o poljskim radnicima i uličnoj dječurliji, koje su mi se utisnuli kroz zaboravljeni roman Adama Bahdaja i sada zrače iz poljskih filmova i knjiga. Prije nekoliko dana, dok sam gledao “Hladni rat” Pawela Pawlikowskog, opet sam osjetio tu istu stvar.

Tokom vremena sam, međutim, shvatio da je vrlo malo dječjih knjiga i pisaca, koji odrastaju skupa s čitateljem. Možda je to i najveće umijeće, najneobičnija književna čarolija: napisati knjigu koja će izazvati jednak ushit u desetogodišnjem i u pedesetogodišnjem čitatelju. Osim Branka Ćopića – i to ne svake Ćopićeve knjige – i Molnárovih “Junaka Pavlove ulice”, ovog se trenutka ne mogu sjetiti više nijedne knjige koja je izdržala test moga odrastanja, sazrijevanja, kvarenja, olukavljavanja, ali i konačnog opismenjavanja, koje, pored svega drugog, podrazumijeva i stanovito gađenje prema općim mjestima i jeftinim metaforama, kakvih je prepuna i ona dobra dječja književnost. Napokon, odrastao čovjek teško podnosi naivnost djetinjeg svijeta u književnosti. U knjigama koje je nekad volio nedostaje mu odraslog mraka. I onda najednom primjećuje pedagogiju književnog teksta, sve one silne pouke i poučne poante, koje kao desetogodišnjak nije primjećivao. Kao što nije primjećivao ni ideologiju, ni politiku, ni socrealističke prikaze svijeta bogatih i svijeta siromašnih. Sve mu to sad smeta, ljuti ga i zbunjuje, pa se pita Bože mili, šta sam ja tu zapravo volio i kakav je u to bio svijet u kojem su se i takve priče mogle čiste duše voljeti?

Bit će da bi tako bilo i s romanom Adama Bahdaja “Prvo poluvrijeme 0:1”. Ali svejedno bih te dvije Lastavičine sveščice volio negdje naći i kupiti ih, makar ih nikad više ne pročitao. Predugo sam ih tražio i previše me je jednom davno žuljalo što ih moram vratiti na Višnjik, u biblioteku.

Drugu knjigu o nogometu u Biblioteci Lastavica, također roman, napisao je Čedo Vuković. Naslov mu je “Tim Lavlje srce”, naivniji je, vjerojatno i lošije napisan, namijenjen malo mlađem uzrastu, ali vrlo dinamičan i zabavan, sav u ritmu nogometne igre.

Sadržaja se djelomično sjećam, premda sam knjigu davno čitao i desetljećima je nisam držao u ruci. Ali za razliku od Bahdajeve knjige, čitao sam je više puta.

Dakle, ovako je to u mome sjećanju:

Jedan dječak, imena mu se ne mogu sjetiti, grdno se razočara igrom i rezultatima kluba za koji navija, a pomalo se, bogme, razočara i u nogomet. A kud ćeš većeg i grdnijeg razočaranja od tog! Ali mu onda na um padne luda ideja: otići će u zoološki vrt i od životinja načiniti nogometni tim. Tamo ga dočeka neki stari, je li to čuvar zoološkog vrta, je li hranitelj i timaritelj životinja, to više ne znam, ali po svemu je, zapravo, klasični cirkusant. Mi smo se, istina, rodili u sumrak cirkusa i u vrijeme kada je ta pučka zabava, koja je katkad znala dorasti i do umjetnosti, izgubila zamah i smisao, tako da me je majka samo jednom u životu vodila u cirkus, na cirkus plac koji se nalazio tamo gdje će kasnije biti hotel Holiday Inn, ali odnekud sam, iz knjiga, filmova ili priča, vrlo rano pokupio ideju o cirkuskim meštrima i čarobnjacima, čije se čudotvorstvo sastoji u tome da uz stvarnost u kojoj živimo na jednu večer stvore i po nekoliko paralelnih stvarnosti, a jedna među njima je i ona u kojoj se životinje ponašaju kao ljudi, voze bicikl, šetaju korzom, međusobno se prepiru, žive svoje male građanske živote. Ili, kao u zamisli Čede Vukovića, igraju nogomet.

Dakle, rečeni dječak je, uz pomoć luckastoga starog čuvara, koji ga je naučio kako se razgovara sa životinjama, započeo trenirati životinjski nogometni tim. Mislim da mu je čimpanza bila golman, da je žirafa bila centarhalf, a da je lav bio kapetan ekipe i centarfor. Najuzbudljiviji dijelovi knjige predstavljali su rekonstrukciju nogometne igre i utakmice. Pisac je, barem u mom sjećanju, odlično vladao nogometnom dramaturgijom, premda je sam štos otpočetka bio više za odrasle koji zamišljaju dječji svijet, nego za djecu. Jer nama bi se, ipak, mnogo više svidjelo da nogomet igraju nogometaši, a ne životinje.

Malo toga se na internetu i u današnjim knjigama i enciklopedijama može naći o Adamu Bahdaju i Čedi Vukoviću. Obojica su, kako bi to narod rekao, bili ljudi onog sistema, učesnici rata i pripadnici pokreta otpora. Bahdaj je studirao pravo na Jagielonskom sveučilištu u Krakowu i ekonomiju u Varšavi. Živio je u Madžarskoj i bio aktivist poljske narodne zajednice u toj zemlji, da bi kasnije, preselivši se u Varšavu, radio kao prevoditelj s madžarskog, pod jednim pseudonimom je pisao roto romane, a pod drugim je 1942. objavio knjigu pjesama “Iskra pod ćekićem”. Kasnije će postati vrlo čitan dječji pisac, doživjet će ozbiljna priznanja u Poljskoj, bit će nagrađivan i odlikovan, i umrijet će 1985, nekoliko godina prije pada komunizma.

Čedo Vuković bio je zanimljiv i, naravno, slabo čitan pisac, u Crnoj Gori umjereno slavljen i poštovan, a izvan Crne Gore gotovo sasvim nepoznat. Izuzimajući onovremeno Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, gdje je bio vrlo prisutan, ali samo kao dječji pisac.

Bio je pisac lalićevske inspiracije, ali bez romaneskne snage i siline Mihaila Lalića. Pamtim jedan njegov vrlo zanimljiv prozni tekst, objavljen u sarajevskoj Džepnoj knjizi 1963, naslova “Mrtvo duboko”. Na surov i mračan način, tvrdih i kamenih rečenica, bez utjehe i optimizma epohe, Čedo Vuković bavi se partizanima, koji se, malobrojni i izgubljeni, skrivaju oko jednoga četničkog sela. (Eto još jedne knjige koju bi vrijedilo ponovo pročitati i provjeriti što se sa njom u međuvremenu zbilo.)

“Mrtvo duboko” sam zatekao u biblioteci na Sepetarevcu, kao naslijeđe vremena koje mi je prethodilo, i kako mi se knjiga svidjela, negdje sam nabavio još jednog Čedu Vukovića. Taj je nosio naslov “Sinovi sinova”, ali nije se dao čitati. Dotjerao sam bio, valjda, do dvadesete stranice, i nije išlo. Ili je takvo bilo vrijeme, ili sam takav bio ja, ili nije valjala knjiga. Nešto od toga, ali šta, to nećemo saznati. Ne bi ovu knjigu ni spominjao, možda je se ne bih ni sjećao, da nije imala zanimljivu prvu rečenicu, koju sam zauvijek zapamtio: “Položiš li čelo na kamen, neće se ugrijati ni čelo ni kamen.” Što se mene tiče, cijela bi se knjiga mogla sastojati od te jedne rečenice, jer bi oko nje čitatelj mogao sve dalje zamisliti. Možda je problem i bio u tome što je nastavak, kojeg se, naravno, ne sjećam, iznevjeravao tu prvu, pretešku i pregromovitu rečenicu.

Bog zna što sam sve zapamtio, kao što sam tu rečenicu zapamtio, a da se i ne sjećam da sam zapamtio, sve dok me tok teksta i misli, možda i tok života, ne navede da se sjetim onoga što pamtim.

Ali neobično je to koliko se Čedo Vuković u “Mrtvom dubokom” razlikuje od Čede Vukovića u “Timu Lavlje srce”. Nije to razlika u pisanju za djecu i pisanju za odrasle. Takve razlike, uostalom, ni nema, ili je ne bi kod dobroga pisca smjelo biti. Ničeg od onog tvrdog i mračnog, muškog crnogorskog pisca u toj dječjoj knjizi, koju kao da je pisao neki profesor s asfalta, gradski čovjek, mekih dlanova, koji se dobro razumije u cirkus i san mu je da u književnosti bude ono što je u zamišljanom životu taj njegov čuvar zoološkog vrta. Između dva Čeda, odrasloga i dječjeg, nema sličnosti u stilu, ali ni u temperamentu i karakteru. Odrasli je spor i dubok, dječji je brz i površan, lakomislen, lucprdast i neobavezan. Kao da se Čedo Vuković od nečeg spašavao pišući za djecu.

Dugo je poživio, umro je u Budvi 2014, u devedeset i petoj godini života.

Miljenko Jergović 25. 02. 2019.

Turbe u prostati

Požuteo u licu i raskoračen nad wc šoljom,
kao onaj hodža iz Cvijetićeve pesme “Andrićgrad“
koji u gumenim čizmama u sabah na mezarju doziva
nišane koje je odnela bujica

napinjem se, da iz mene potekne mlaz

Kameno turbe koje se našlo u mojoj prostati
nikako da popusti, začepilo me
kao da nisam praštao svome tati,
turbe mi začepilo mlaz u prostati

“Sve ti je to od utakmica i
spavanja na železničkoj stanici
kada si kao srednjoškolac išao da gledaš Partizana
u Beograd…

Sve ti je to od partizanskih dana” – govori mi majka,
a svaka joj reč pas pušten s lanca.

Najzad, mlaz poteče razdvojen na pola
a turbe prepuče od bujice

od bola
u licu mi se crvenilo vrati

Srđan Sekulić 24. 02. 2019.

Sagni glavu

1.

Prvog šarana u Novom Pazaru ispekli su Rade Šopen, Hajro Gološ i Mujo iz Jaklje (novi pjevač). Dobili su ga od Duška Stolića, centarfora FK Trepče kojem su na svadbi bili muzikanti. Drugog šarana ispekli su Momo Dobrić i Zeno Kožar. Dobili su ga od Bilala Lobodera, krivolovca na jezeru Gazivode. Prvi je pečen kod Faka Žirafe, drugi kod Adema.

2.

O Dušku Stoliću mogu kazati samo ono što sam kod Zena pročitao (“Bombarder iz senke” Bratstvo, 1979): “Duško Stolić centarfor je sidraš. Nema, dakle, velik radijus kretanja, ni brzinu. Ima, međutim, dobar odraz i dobar udarac glavom. Dobro se postavlja, dobro gradi, šutira obema nogama. Jedan je od najboljih drugoligaških golgetera i ljubimac mitrovačke publike.”

Duško Stolić klupski je drug sa braćom Biberović, Šefćetom i Ešrefom. Šefćet igra desnog beka, Ešref halfa. U Trepču su došli iz FK Novi Pazar, a prije toga, kao omladinci, igrali su za FK Vidrenjak iz Tutina. Rodom su iz Ribarića gdje i danas imaju porodičnu kuću. Prijatelji su sa Duškom Stolićem. Kad se ženio, Stolić je pravio svadbu u motelu Krnja jela koji se nalazi na jezeru, malo ispod Ribarića. Na svadbi su mu svirali Rade i njegov orkestar, a šarane (pet komada) donijela su mu braća Biberović. Ne zna se gdje su ih dobavili. Četiri šarana na svadbi su pojedena, a petog je, poslije svadbe, Mujo pjevač ugledao u velikom limenom koritu. “Šta je ovo, vrag te jebo?”, pitao je stravljen. “To ti je, stari, vodeni krmak”, rekao je Duško Stolić. “Ako jedeš krmetinu, eto ti ga” “Svoj ti poso, brate”, rekao je Mujo. “Rade, hod’ ovamo!” 

Ubacili su šarana u gepek tristaća, nagarili ka čarsiji. 

Vodeno su krme, malo prije ponoći, unijeli kod Faka Zirafe. 

3.

Do svoje pedeset i treće godine, Fako Ćilerdžić nije imao nigdje ništa. Živio je sam kao jebuk u zapuštenoj vakufskoj kući kod Karahodžić ćuprije. Visok je (201 cm.), krakat i sitnoglav, pa nosi nadimak Žirafa, Fako Žirafa. Za vrijeme ramazana prodavao je kleku, u litarskim bocama. Drugim danima prodavao je sitnu bižuteriju, švercovao kahvu i cigare. To mu je bila jedina zarada; što bi obdan zaradio, uveče bi propio. Pio je u Granati, gdje su se okupljali i lešili najteži sarhoši. 

Od 1977. godine pa nadalje, u Novom su Pazaru počele nicati, brže od korova, divlje birtije i kafane. Imalo ih je, pisalo je “Bratstvo”, u svakoj mahali: na Hadžetu 11 kom., u Lugu i Jermišu 9, u Ciglocrepani 6, u Batal Mahali 4. Neke su pretekle, a neke propale.

Fako Žirafa otvorio je prvu na Tapiji (iza Koraćke džamije i zgrade fiskolturnog kluba Partizan), a poslednju, kod nas, u Masli sokaku. Kafanu smo zvali Sagni glavu, jer su ulazna vrata bila niska, pa se moralo saginjati, a kada je Fako kafanu preselio iz podruma u dvije sobe nad podrumom, dobila je i skladnije ime Šeherzada. Inspekcije su ga redovno napadale, ali im je Fako izmicao. Prostorije je zastro ćilimima, ovešao po zidovima srmene tablje, ibrike i slike starog Pazara i Stambola. Gosti su se izuvali pred vratima i sjedeli u kafani bosonogi. Kad bi inspektori naišli, neko od gostiju bi viknuo ”Da ih krasni Allah pogleda i sačuva. Vala brate sojna djeca, ko da nisu Mahmutova, nego sultanova.” U to bi iz sporedne sobice ušla dva djeteta sa fesićima na glavama i širokim gaćama koje su pridržavali rukama, a neko bi u def zalupao.  

 – Bujrum, drugovi, bujrum – pozdravljao je Fako inspektore, – eto, Mahmut djecu sunetio, pa se malo komšiluk skupio…

Docnije mu se kafana pročula – najbolja ljuta, najbolja klekovača, najbolji škembići i momice u čaršiji – zalazili su u nju krupni i viđeni gosti, pa su je oni od vlasti čuvali.

4.

 Avdova pekara zvanično je prestala sa radom 17. 6. 1982. godine. U stvarnosti, pekara je prestala da radi koju godinu ranije, kad je Hako zbog starosti “digo ruke od mešeka”, a Selim prešao u parnu pekaru.

Kad je Hako otišao, Avdo je izgubio volju, zôrom je u pekaru ulazio. Isprva je tražio radnike i po nekog nalazio. Neki od njih pobjegli bi nakon dva tri dana, a neke bi i sam napudio.

Prema odluci Izvršnog savjeta Skupštine opštine, donijete u novembru 1981. godine, sve privatne pekarske radnje morale su do 1. juna naredne (1982) biti potpuno adaptirane ili zatvorene. Opštinske inspekcije su sve činile da se pekare zatvore a da mlađi i bolji pekari pređu u parnu pekaru Polet.   

Na sastanku između predstavnika Skupštine opštine i vlasnika privatnih pekarskih radnji, Avdo je fizički nasrnuo na Milojicu Biševca i Milicu Cvetić, predstavnike Skupštine, te je priveden u stanicu milicije. Jedva ga je Slavo Janković izvadio. Kad je čuo da se Milojica Biševac sprema da ga zbog prijetnji tuži sudu, Avdo je pobjegao na Goliju. 

Adem se nije nagonio sa vlastima, platio je kazne i dažbine. U aprilu mjesecu Tiko Kijevčanin, tadašnji upravnik Radničkog univerziteta, dojavio mu je da će sve privatne pekare u naredna dva meseca biti zatvorene. Opštinska je komisija već spremila naloge. Predlaže mu da odustane od miješenja i prodaje hleba i da radi samo po narudžbi. Isto mu predlažu Hako Mileva i daidža, mr. Hakija Pelin.

Adem će ih poslušati.  

Rješenje i dozvolu za rad pešermare dobio je u srijedu 26. 6. 1982.

U petak, (28. 6. 1982.) u šest sati izjutra, ubaciće u furunu sefte turu:  tri tepsije baklave, pola pleha jagnjetine i četiri pite, ćukovske-slagane.

Ubaciće, uz baklave i pite, i jednog šarana, šarana-divljaka, kojeg su mu donijeli Momo Dobrić i Zeno Kožar, novinari Bratstva.

5.

Bilal Loboder ranije je živjeo u Domskom sokaku, a sad živi u Zubinom potoku. Njegovi su ondje imali sedam hektara zemlje koju im je potopila akumulacija jezera Gazivode. Nešto malo prle, onda u brdima, nakon punjenja jezera, sišlo je do vode. Bilal je stigao da razniže staru kuću i da je ponovo na prli naniže. Krovnu je šindru zamijenio ćeramidom, a bondruk ćerpičem.

Dok je živjeo u Domskom sokaku, Bilal je bio bolestan, imao je “smetnje na vezama”. Prije smetnji, radio je kao električar u Elektrorasu, bio dobar radnik, pa su ga, kad je sasvim s pameti sišao, penzionisali.

Ovako ga pamtim: izađe Bilal na jaliju, namaže lice bobicama bazge il kupine, sakrije se u rakiti, skine i čeka da naiđe kakvo dijete ili slabotinja. Onda iskoči, zadiliče kao indijanac, prepadne te i prebije. Petkom, za vrijeme džume, uđe u avliju Kolerine džamije, ispretura obuću, nečiju ukrade, nečiju sakrije. Došao bi u našu pekaru, sjeo negdje s kraja i gledao oganj u furuni. Babo bi mu uvijek dao simit il piticu – on sam nikad ne bi ništa zatražio.

Halijedao je po čaršiji. Opijao se i spavao na Žitnome trgu. Izlazio na Gazilar, lomio bašluke. Kad bi malo učinio bolje, popeo bi se na stepenište ispred Radničkog, vitlao nekakvom starom zastavom i dokonom svijetu izlagao planove o elektrifikaciji Donje i Gornje Pešteri. Prijetio je drugu Titu i Partiji da će – ako mu se plan odbije – otići na Pešter, dići „kuku i motiku“ i da će onda «u perišan učiniti» i Novi Pazar i Srbiju. Neko mu je kriomice kosti izlomio i više se nije u gradu viđao. Viđao se samo u svojoj avliji.  

Vodali su ga kod hodža i popova, kod ćirameta i gatara, tražeći mu lijeka.

Tri godine proveo je u niškoj Toponici, tri i po u Kovinu. U Kovinu je prizdravio, pa su ga slali na kućnu negu i viđenje dva puta godišnje. Onda su ga na posve pustili.

Nije se vratio u domski sokak. Vratio se na imanje u Zubinom Potoku.

6.

Veštačko jezero Gazivode nalazi se u opštini Zubin Potok, na severu Kosova i Metohije. Nastalo je pregrađivanjem rijeke Ibra u njegovom gornjem toku. Kamen temeljac za branu postavljen je na Petrovdan 1972, a položio ga je predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Džemal Bijedić (vidi mr H. Pelin: «Jezero temelj bolje budućnosti», Borba, 1972).

Jezero je napunjeno vodom 1977. godine. 

Dužina mu iznosi 24 kilometra, a visina brane 107 metara. Brana je izgrađena od prirodnih materijala (kamenja, zemlje i gline) i kao takva jedna je od najvećih u Evropi. Osnovna namjena ove brane je navodnjavanje Kosovske nizije.

Kako je jezero izuzetno bogato ribom, tokom cijele godine prisutan je veliki broj ribara. Ljeti dolaze i kupači iz Tutina, Novog Pazara, Zvečana, Gline, Kosovske Mitrovice. Iznad jezera se prostire planina Mokra Gora. U njenom podnožju nalazi se manastir Crna Reka.

Kad je Momo Dobrić išao da za svoju “Hroniku” snimi mještane Zubinog Potoka čija su imanja potopljena (467 domaćinstava, 3 vjerska objekta i 4 groblja) a država obećala, pa slagala, da će im potpoljenu zemlju pošteno i po pravoj cijeni platiti, sreo je Bilala. “Obradovali smo se jedan drugom. Pričali o svemu i svačemu. Na rastanku, dobio sam poklon od Bilala. Šarana, divljaša, od dva i po kila.”

7. 

Do Zubina potoka smo došli onim rožajskim, u šest sati izjutra. 

Gola pustinja, nigdje ništa. Siđemo do vode i zaraslih kotareva s naviljcima pocrnele slame. Kolibe, trapovi, jedan rundov krvavih očiju koji se davi svojim lavežima. Dvije-tri kuće od cigala. Iz jedne bije narodna muzika. Na vratima, krečom naprskano: Kahva-Zubin Potok. 

– Ima l bujrum, majstore? viče Momo. 

– Ima, ima, čuje se otuda. Svratimo, naručimo kahve. Momo pita zdepastog mladića: – Znaš li, care, kako da dođemo do zadružnog doma u Zubinom potoku. Treba nešto da snimao. 

  To ti je onamo, pod onu lazinu. Slegnite do škole, ima put od škole. Ufatite samo putom.

Slegli smo do škole, ufatili putem. 

*

Lutali smo uz jezero, uzlazili i slazili niz kosine, ali selo nismo nalazili. Julsko je sunce krvnički pržilo. Uz jedan poširi vodeni zalivak, obrastao mekšim listopadom – vrba, joha i jasika – ugledali smo tanku stazu. “Hajmo ovuda, pa do kurca”, rekao je Momo.“Jo, gledaj je kao smaragd. De, bre, da se okupamo.“  

Okupali smo se i krenuli uz stazu. Vodila je “pitominjom” odisala na ribe i mulj. Naišli smo, brzo, i na prvu kuću. Ležala je na blagoj zaravni. Vodeni su usjek onde svršavao, razliven u nekoliko čudnovatih bara obraslih trstikom. Kuća je bila sitna, okrečenom bijelo, pokrivena ćeramidom. Sa čeone strane – tri klupe od grubo tesanog drveta, jedan pletar i jedna koliba. Na pletaru sušilo se rublji i nekakve plahte slične ribarskim mrežama. 

Iz kuće se krupan čovjek pojavio.

Momo je samo ovako zinuo: “Jo, jebote, rekao je, čisti Bilal. Jes, majke mi – Bilal Struja!”

Ja sam se, priznajem, prepanuo, a Momo je raširio ruke i krenuo čovjeku u susret. “Jesi to ti,  Momo?”,  brundao je onaj. “Moj Momčilo jabučilo. Dobro mi došao, burazeru!” 

Dva sata docnije, dok uz lozu, kozji sir i kozju pršutu, budemo sjedeli u lijepome hladu ispred kuće, uslijediće Bilalova priča:

Bilal Loboder, zvani Struja, otpušten je iz Kovinske bolnice 23. 05. 1975. godine, “ko nov”, tj. potpuno izliječen. Nije se, veli, vratio u čarsiju, već ovamo. Stigao je u vrijeme kad se jezero punilo i kad su se mještani, ne bez vike i kuknjave, opraštali od svojih imanja. I Bilal se oprostio od svog – sedam hektara livada i šume. Pretekao mu je komad prle u brdima, koji se sada, po punjenju, obreo uz  samu obalu. Uspio je da razniže staru kuću prije potopa i da je ovdje ponovo naniže. Živio je, dok se moglo, od penzije, od skupljenih šumskih polodova, prepodaje drvne građe, krivolova. A onda je ova kriza ljuto popritegla.

Prije tri i po godine, baš u ovo vrijeme, javio mu se ljekar koji ga je u Kovinu liječio. Spremao se na odmor, planirao da se spusti u Boku kotorsku. “Pa sam”, pisao je, “nešto gledao kartu i vidio da će proći blizu. Zanima me kako si i jesi li u stanju da se vidimo i da negdje piće popijemo. Evo ima neki motel Krnja jela baš uz magistralu, veoma blizu tvom Novom Pazaru”.

Sreli su se nekoliko dana po prepisci. 

Kad je vidio Bilalovu kuću i okoliš, ljekar je, bio očaran ljepotom: “Ovo je,  čovječe, raj na zemlji. Blago tebi, blago tebi.  Gledaj ovu baru lijevo – prvoklasni ribnjak za šarane!  Idealno prirodno stanište. Ovdje ne treba nikakvoga ulaganja. Ležiš, čovječe, na parama. Ama čekaj samo da se vratim s mora.”

Došao je, opet, početkom oktobra.

Ribnjak će, tvrdi Bilal, nagraditi za dvije nedjelje. “Nije”, veli, “ni imalo mnogo posla. Ona velika žičana pregrada, pedesetak drvenih kolčeva, sedam-osam prikolica pijeska, kreča, zgorelog đubriva i šodera”.

Početkom aprila mjeseca 1978,  ubačeno je “za prvinu i provjeru 22 komada jednogodišnjih (težina 60 – 110 gr.) i 17 komada dvogodišnjih ( 150 – 250 gr.)  šarana, šarana-divljaša.” 

“I ene ih. Ko bikovi!”

Prvi kupci pojavili su se ove godine, u junu mjesecu: dvojica monaha iz manastira Crna Reka, jedan ugostitelj iz Kosovske Mitrovice, jedan guzonja iz rudnika Trepča, jedan guzonja iz fudbalskog kluba Trepča i dvojica fudbalera.

Refik Ličina 23. 02. 2019.

Riječi jezika koji govorimo

1. Pjesma D. Š. Derviša

 

O ožalošćeni vjetrom oviti vetrokazi
Malo poviti, okrzani pored groblja
I napuštenih trkališta;
O sveta lica, žile čeone
Damari napregnuti, vreli;
O ruke na panju primjerno nalakćene;

O vi sipke duše čuvara oko kojih
Klecajući, pobožna se sjenka vrti
U podne sa šapama miritelja;
O znojna i otežala maglo što hrskaš
U žljebovima vremenoga točka, što
Pljuskaš po staklu na kraju molitve;

Posve na izmaku dok tetošenja ova
Zamiru, podmukla, od naprezanja
A trbuhobolja hvata
Majke i starogodno djecu
U svijetlom i tamnom
Posjednike tajnih prstenova
Što ne urašćuju u meso vremešno:

Život nije ništa od smrti više –
Na putu ka kući, u snu i na javi
Manjak u riječima
Za prvi dan i višak riječi
Pokretnih praznika dok teče
Poljima crnim prethodnica
Umrlih u mjestima naseljenim gusto –

Tu gdje poništene su kabaste mape
Osuđenih, primljenih pa odbačenih
Vjernika prenosa
I gdje preskočena su mutava
Pravila tumačenja mijena
Iz doba kad živeo je pjesnik
Riješen da zauvjek ostane u službi:

Bogumile nimfe predaka njegovih
Skupljaju se oko narova grma
I govore u vjetar:
Molitvama u vrijeme gladi
Molitvama vlastodržaca u padu
Mi sabijamo katren u maternice
Mnogo hiljada mladih trbuha;

Tako potonuti neće ni slovo niti
Otkriće oko tajnu sklapanja delova
Mehanizma lirskog
Kad bog moći uduzme uživanja:
Sklapanja i rasklapanja lirskog
Glasa iz ove čaše od ljudske kože
Pod pazuhom bez kiša i bez snjegova.

2. Limeni pijetao

Riječi dube ranu mjesečinstoj noći
Vjetar puha suh odnosi riječi doba
Izgovorene kroz plač u sluhu ruže
Crnih latica – pritajen zanijemeo
Vjetar u šupljim grudima vjetra
Što se težak survava na vrt riječi
Koje šutanjem se od tišine brane
Jer riječi su žive u danu što kruži
Gdje riječi teške utjehe ne važe

Ne dopiru riječi kasne dvoje se
Ostaju hladne nenaseljene riječi
Na bolesničkoj listi redu vožnje
Sve je samo bol brid vodenasti
Cvjetovi između zapaljenih pluća
Između zupčanika glava toplokrvih
Postolja riječi koje zauzeće vatra
Jer samo bol može reći sve riječi
Osim bola vjetar može sve
Ko moždani nepovratni čunak

Ko bez riječi bolan dodir usta
Lišajni se odranjaju kamenjari
Pod rukom noćnoga čuvara
Lete riječi doba riječi mravinjaka
Lete i ne zaustavljaju se nikad
Ko će ih zbrojiti u red godina
Ko će ih pojiti zelenom vodom
Ko će im skupiti srž pod jezike
Kojeg mora kojih sati koje smrti

U isparini što nadire iz klanice
S hrpe truhlih daski
Razlivene do izgubljenog srca
Ne čuju se riječi bola u molitvi
U trbušnom svitku nerotkinje
Sada i uvijek sada nijeme riječi
Smišljene sile gluhog carstva
Riječi koje kuša atletika tijelo
Napadaju iskušenja
Nad crnog korom običajnog hljeba

 

3. Turbetarova molitva

 _______________Gurbi Babi

Ovdje je korak usporen
A dani kasne zastajkuju
I ljube ovo parče zemlje
Različite boje razlivene
Do izgubljenog srca

Ovdje se ne čuje glas
U molitvi poniznoj
Zemlja pod zemljom
Ljubi me u usta
U mrtvi mozak
Sada i uvijek podjednako

Ne steže riječ mi glavu
A san koji kuša moje tijelo
Pati od nepreciznosti
Po noći i po danu
Dok izložen sam sumnji
Nad korom običajnog hljeba

Pružite mi svoje ruke
Tamo i koprivo
Da spustim umorno srce
Jer dan je ovo prvi
U mom poslednjem danu

A to je tako blizu
Pjevajte usred života
Ljudi od tišine
U šupljim ušima
Tačnije od mog srca
Na mom obijenom dlanu

Nad kolijevkom što se ljulja
Ne širim oči
Ne dišen ne zborim
A pjesmar tek rođen
Sjeća se mene
I prepoznaje me
U nestvarnim molitvama

Ovdje smrt je stala
Ko breg kao planina
Hir ćud smišljena sila
Posljednjeg carstva
I ti što me veličaš
Uvodiš je u pusta usta

Ja jesam unutra
I zato jesam svuda
U znacima palim
U vatri palih zvezda
Prije sjedinjenja
Rođenja naših propalih

 

4. Polje gazijata

*

Šta nam to nude šta nam daju
Groblja stara u aprilu
Što bude se ustaju
Za nama se okreću i idu

Te duše blatne kog čekaju
Posle suhe zime
Cvetnih mena –

Hoće li se vratit ili neće
U žučane kese sjaju svijeće
Njihna osjećanja:

Sve te truhle roditeljske kosti
U promahnoj kuli
Gdje se dvori
Preko godine duge gdje se posti

*

Ko zna zašto ženka kroz polje se
Vuče
Uz kričanje muklo
U opasnoj vrevi što vreba iz sna

A prozuko tijelo blage žene
Svo se skvrči
Kad u polje zađe
Bez pratilje svoje na izmaku dana

I djetence jedno dugonogo sneno
Čim stupi na tlo omjeđeno
Koljem raskolači oči
I izgubi želju da trčkara poljem

*

Šta k polju iz grada zabludjele
Vodi
Sinove i kćeri
Za dobrotom roditelja svojih

Što jača im uzdanje u dane
Koji kasne
U kasarne glušne iza
Polja što na truhležinu pahne

Šta tu traži zima prognana
Iz šuma koje skamenjene
Šume sa dna
Njinog uma u razdanje srećno

*

Da pomak nežno tu naprave trave
Koje zemlja krije
Polje bi svislo od pritiska
Jave koju niko živ ošutao nije

Jer mada ne čuje ono posve lahko
Osjetiti može
Vječne duše zle
Što se nama bliže negdje iz potaje

I mi zato nikad ne možemo smoći
Da s duše se dvije mjerimo
U polju
Dok za nama ide potonulo groblje

*

Kad u polje zađe duga suha zima
Jesen s darovima ili sjetno
Ljeto što ljebdi pulsira
Nad tijelima pasa što se plode

Za žitelje plotne s kandelabrom
Za žitelje tihe
S košticom u duši
Za matere koje plod u noći guši

Molimo te o Gospode
Tari zemno glačalo
O pramenje nade
Da noć nam bude lahka do svitanja

Šaban Šarenkapić 22. 02. 2019.

U autobusu

Vozimo se nekidan, u popodnevnim satima, Zoe i ja autobusom iz Beča za Zagreb. Jako je uzbuđena- em joj je prva duža vožnja busom, em u Zagrebu je čekaju Rita i Nikola, najdraži rođaci. Znatiželjno gleda kroz prozor, redaju se austrijski pejzaži: stablo, trava, brdo, šuma, sunce, kamioni… Svako malo zapitkuje, mama di je Zabveg? Kad smo stigli do hrvatske granice, krenulo se smrkavati. vade nas iz autobusa na pasošku kontrolu, stojimo u redu, zovu nas iz kućice – majke s malom djecom imaju prednost. Policajac nas provjerava sporo i dugo, Zoe nosi očevo prezime. Ona mu veli: “Mama se zove Vunjic, a ja Bavavon”. Uz škrti osmijeh, vraća nam putovnice. Čekanje se oteglo, jer jedan putnik ima prijavljeno krivo prebivalište. Sjedimo u autobusu, vani je prohladno, već se raznoćalo, atmosfera postaje sve napetija, ljudi uglavnom šute, neki putnici negoduju. Jedna jako ljutita gospođa prijetećim se riječima obraća šoferu. Šofer urla: “Gospođo, nisam ja kriv kaj debil, jedan kriminalni, ima neispravne isprave!” “Debil” mi, usput primjećujem, izgleda više zbunjeno i uplašeno, negoli kriminalno. Ostali putnici ih smiruju. Pa opet duga šutnja. Sad smo već zaglavili punu uru, čovjeka još nema. Zoe pita: “Mama, šta čekamo?” “Čekamo da policajac pusti čiku.” Ali čike nema pa nema. Tišina je sve neugodnija. Zoe opet: “Mamaa, šta čekamo?” Čiku… kadli ona će, na sav glas: “Čekamo jutro da se razdani, da neko dođe i donese sveću, u ovom mraku čovek ne vidi, a ja da čekam ne mogu i neću, jer je noć noć noć noć, totalni je mvaaak…”
Ljudi popadali od smijeha. Dvije studentice joj se pridružile. Ulazi onaj nesretnik u pratnji policije, iznosi torbu, autobus krenuo. On ostao. Utihnula nikad prigodnija pjesma. Zoe pita: “Di ide čiko?” Ja ne znam šta da joj odgovorim. Ona veli: “Ide u mvaak.”

Olja Runjić 21. 02. 2019.

Briselski slijeva

Dnevnik jednog penzionera/20

Alem Ćurin 20. 02. 2019.