Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Čitanje signatura svijeta/2

    jama 

    to su ljudi koji vole, koji ovdje žive
    koliko god krš doseže.
    ljudi koji vole, koji si sliče,
    a svejedno se međusobno bore.
    jedan jedini narod ljubavnika i
    mrzitelja i ljudi punih nade.

    to je ono posebno u dinarskom kršu
    da okomita ždrijela
    pokazuju duboko prema unutrašnjosti,
    u najmračniju noć,
    u potpuno odvajanje,
    u najtamniju izolaciju.

    i kao svugdje na svijetu
    ovdašnja priroda ne služi samo
    dobrome i plodnome,
    nego i prikrivanju,
    ružnih djela, uklonjenju
    neželjenih tijela.

    a sve te naslage tavore i treptere
    nevidljivo u srcu planina
    kao slika izdvajanja
    vanjskog svijeta. tu su
    već toliko stoljeća
    u tihoj prisutnosti i istovremeno

    razlog zašto povezivanje nije
    moguće. stare, pulsirajuće
    rane koje ne mogu zarasti
    i koje vrebaju u tartaru svakoga.
    i proizvode težinu
    koja leži nad dušama sviju.

    jednostavni presjek krajolika
    bacao bi svjetlo i pokazao gdje se kosti
    talože, tko je kome kada odredio
    najokrutniju od svih mogućih kazni
    vječnu zabranu
    ljudskog pripadanja.

    a što radi zemlja?
    geotrauma, kažu, začepljenje,
    zagađenje zbog težine
    tih psiha, zbog zarobljenog odjeka
    posljednih glasova smrti.

    ja, doduše, imam osjećaj
    da mi odrediš ono nezamislivo
    jer me voliš. jer
    suprotnost mržnje nije ljubav.
    suprotnost mržnje je ravnodušnost,
    potpuna i bez empatije.

    ti se ne bi ni potrudio
    penjati se na ovo brdo,
    vući me sve do ove jame
    ubiti me i
    odsluškivati zvuk udarca mog tijela
    u dubini

    da nisi čovjek koji voli.

     

    bura

    za razliku od drugih
    vremenskih prilika, koje se
    pojave takoreći ravnodušno,
    čak i onda kada prave veliku štetu,
    vjetar te

    kaže joseph conrad – napada
    poput osobnog neprijatelja, juri
    prema tebi, ostavlja stabla bez lišća
    ili prisiljava ih u čudne
    poze, drugdje ne dozvoli ništa osim
    trave i šikare ili tvoju golu kožu,
    poderanu petu stare
    dehidrirane žene ili tlačena
    leđa mučenika koji u
    zoru liže svoje rane

    i kao pjesma, iako prividno bez
    ritma, sad dolazi s dugim, sad
    s kratkim stihovima,
    odjednom ti moćno tresne riječi preko
    glave, da bi onda

    pustio samo par redaka, skoro pa
    nježno, kao gradatio, kao stepenasta
    sekvencija, da bi te u sljedećem
    trenutku pokorila
    s pljuskom riječi.

    bura je čudni vjetar,
    napada te poput božanstvena reda muževno
    i ženstveno u jednom je ta bura taj
    vjetar koji orkestrira
    i koreografira ovu regiju.

    bura liže, gladi i mazi,
    ulazi nevidljivim rukama u lišće,
    ali u daljini grmi i huja,
    crescendo koje se nezaustavljivo približava
    i ona dolazi i dolazi i dolazi
    i gdje god bio –
    naći će te, da bi
    te izlila, lomila, vukla,
    lupala, trgla i čupala i
    progutala.

    jednostrani je ljubavni čin,
    prijateljski, doduše, jer
    s godinama naučiš, da
    se atmosfera s njom razbistri,
    da je nebo opet čisto i lijepo, a zrak

    svjež i zdrav i ti želiš conradu
    poručiti da slobodnije
    dišeš i da i sunce
    radi svoje i da se
    s ovim vjetrom
    nešto u tebi
    prestalo
    boriti ,
    i sad je

    tiho.

    Anne-Kathrin Godec 07. 09. 2022.

    Dvije post-kovid pjesme

    NAĐI SE

    Jedino što ponavljaš ovog jutra,
    A jutro je, svanulo, oglasilo se,
    Mada i to nije sigurno, nije očigledno,
    Možda se i ovo jutro traži jednako,
    Treba mu nešto čvrsto, jasno,
    Mačka koja se proteže, mada je nema,
    Nije baš svako jutro tu, pokraj kreveta,
    Zašto bi i ti bio sada tu, ovog trena,
    Ne velikog, običnog, svakodnevnog,
    Ruka u ruci, zagrljene čvrsto,
    To dolazi od pamćenja, od prizivanja.
    Da, prizivaš jutro, prizivaš ruku u ruci.
    Prizivaš mačku pokraj svojih nogu,
    Eto, sve prizivaš, nisi siguran
    Da je ovo tvoje jutro, tvoj dan,
    Tvoja mačka, usnula, nepokretna,
    Kako da to spariš, na šta da se osloniš,
    Ako više ni svojim rukama na vjeruješ.

     

    NE ZNAM

    Sjedim. Ekran laptopa svijetli. Zove me.
    Da li da ustanem, ako ne pišem, ne čitam?
    Stojim kraj prozora. Bljesnu vozila i nestanu.
    Zašto ih gledam? Da otvorim prozor, da skočim?
    Premjeravam stan, dvadeset koraka već trideset godina.
    To je valjda bajanje, od djetinjstva, da se nešto preskoči,
    Da se izbjegne, uvijek na isti način – da prestanem?
    Tišina je potpuna, da li da pustim muziku?
    U šta gledam? Razroke riječi u takvim stihovima.
    Da ih obrišem, možda će neke druge biti bolje?
    Šta je bolje, da bude svaki dan bolje, bilo kad?
    Da pogledam u ogledalo? Ne, ne smijem.
    Negdje imam staru britvu, s malo rđe, da je potražim?
    Tako to valjda ide, osim pilula i još nečega.
    Možda ću se nečeg boljeg sjetiti, zorom?
    Možda usred noći, u trenutku kad se san
    Rasprostre po meni, da više ne vidim sebe,
    Da ne vidim stvari u mraku, sada sasvim tuđe.

    Ranko Risojević 05. 09. 2022.

    Uzrok smrti nepoznat ili zašto izbjegavamo govoriti o samoubojstvu

    Ukraj onih starih katoličkih grobalja na sarajevskom Koševu, koja sam godinama istraživao, misleći da ću o njihovom žiteljstvu pisati knjigu, još jedan roman o rodu, malo prije granice i ograde, iza koje su čudan nekakav ugostiteljski objekt, cesta izgrađena za Olimpijske igre, Kineska pijaca, u neredu su posijani minijaturni grobovi, grobići, nekrštene, po rođenju umrle djece. Njih su njihovi zlosretni roditelji tu sahranili, ogradili im vječna počivališta, jedva veća od kutije za mušku košulju, podigli im malene križeve, na koje su upisali neko ime po kojem su ih prije rođenja zvali. Ili ni imena nema, a ni spola, nego piše samo dijete. I premda su ovo grobovi od prije stotinu i više godina, mrtvi su odavno njihovi roditelji, nitko njihov ne živi u Sarajevu, tuga je ovdje prisutnija nego oko velikih grobova. Vječna djeca.

    Tu odmah pokraj njih, kao čuvarice i čuvari, tete u vrtiću i pozornici, dva-tri su velika groba, s imenima i prezimenima, kratkom genealogijom ožalošćenih, ponegdje i mramornom pločom, na kojoj se, međutim, ne spominje da tu netko čeka pokoj vječni. I još je pokoji jedva vidljiv brežuljak, grob nad kojim je istrunuo križ i propao na njemu je svaki drugi znak. Ti odrasli među mrtvom djecom mogu biti pripadnici nekih apartnih vjeroispovijesti, koje nisu u Sarajevu imale svoja groblja, pa im je dobrodušan župnik dopustio da se pokopaju tamo kod ograde, ili možda s one strane ograde, a mogu biti i samoubojice. Oni za koje se od crkvenih vlasti nije uspjelo sakriti da su umrli svojom voljom, i onda su pokopavani bez obreda, kao sigurni kandidati za pakao, oni kojima nije obećan život vječni i čija je smrt za Crkvu kao monopolista na duhovnost i na groblje isključivo higijensko, sanitarno pitanje. I njih je, naime, trebalo negdje pokopati. 

    Na ovome mjestu, u grobu koji više nema oznaku, a za mog je djetinjstva bio označen drvenom piramidom, na kojoj je stolarskom olovkom nacrtan križ, među tuđom mrtvom dječicom počiva gospođa Melita, čiji je muž poginuo 1942. kao domobranski časnik na Kozari, a sin se, kao pitomac zagrebačke vojne škole, 1945. nije vratio s Križnoga puta. Čekala ga je osam godina, a onda je na Badnjak 1953. popila solnu kiselinu i umirala dugo i u mukama, cijeli božićni dan. Iako je pobožna bila gospođa Melita, župnik joj se nije smilovao, i na tom je mjestu morala pod zemlju. Bez svećenika i bez križa, bez zadušnice u Katedrali ili kod fratara. Bez obzira na to što su vremena bila komunistička, župnik je iskoristio priliku da provede svoje. Partiju nije bilo briga za gospođu Melitu. Njezin život kasnije se kao pepeo spaljene knjige osipao u sjećanjima mojih bližnjih, i još je vrlo malo od njega ostalo u onome što sam od toga upamtio i zapisao, nadajući se knjizi o tim sarajevskim grobljima, koju, međutim, neću biti u prigodi napisati.

    Kod grobljanske ograde, ili s njezine vanjske strane, počivala su, dakle, djeca koja su pomrla prije nego što ih je stiglo krstiti, počivali su stranci i samoubojice. To je prije stotinjak i više godina bilo to društvo. Gospođa Melita bila je njegov zakašnjeli refleks. U to vrijeme, međutim, kao što je i danas, svijet je bio opsjednut uzrokom smrti. Kada bi iznenada umro komšija, o rodbini da se i ne govori, ili kada bi daleko od nas dušu ispustio čuveni Sarajlija, nekako je bilo važno saznati od čega je umro. Uzrok smrti ljudima je bio važan, premda ih, dok je komšija bio živ, nije naročito zanimalo od čega boluje. Priče o boleštinama vazda su bile opterećujuće, sve dok čovjeku ne dođu glave. E, tada bi svijet naćulio uši i tada bi stvari postajale sudbonosno važne.

    Svaka je smrt osobna. Ništa u čovjekovu životu, pa ni njegovo rođenje, nije tako intimno kao smrt. Rađaš se i drugima, ali umireš samo sebi. Ali kako je riječ o neprenosivom i suštinski neobjašnjivom iskustvu – nitko vam, osim dobrog pisca i vičnog lažova, ne može ispričati kako je umro – ali i kako je čovjeku dano da duboko u sebi vjeruje da će upravo njega smrt zaobići – u čemu je tajna šifra svake religioznosti – veoma je važno doznati od čega je netko umro. Ta vijest ne tiče se pokojnika, niti o njemu govori išta novo. Tiče se onoga koji pita, jer on se, pitajući za tuđu smrt, ustvari raspituje o svojoj vlastitoj. Pa ako je dotični umro od neke bolesti od koje ne zaziremo, koje se ne plašimo ili za koju vjerujemo da na nas neće, biva kao da nam je kamen pao sa srca. Ali ako je umro od nama bliske bolesti, nešto nas vrlo neugodno oko srca zazebe. Kao što ne volimo ni kada umiru naši vršnjaci ili, ne daj Bože, oni koji su se rađali u isti dan kad i mi. Kako je smrt nešto nemoguće, neobjašnjivo, neprepričljivo, čovjeku je dano da vjeruje da je ona povezana s bezbrojnim okolnostima koje redom nemaju veze s medicinom ili s čovjekovom fiziologijom. Smrt u našoj percepciji obično nema veze s onim od čega se umire. Zato se toliko i raspitujemo. Zato što je i to samo neki znak, neka metafora i pokazatelj koliko se smrt približila nama osobno.

    U ranija vremena, kada su ozbiljne novine i državna televizija bile jedini službeni i racionalni izvor informacija, javna smrt bila je čista i uredna. Takva je bila i privatna smrt, dok god je u najužem obiteljskom krugu. Prljavština se rađala po komšiluku, u mahali, među tim bolesnim i uplašenim svijetom koji je negdje nešto načuo. Međutim, kada jednoga dana zavladaju fejsbuci, tviteri i instagrami, i kada u paničnoj utrci za oglase lijeka protiv gljivica na nožnim noktima informativni web portali počnu objavljivati izvješća s fejsbuka i tvitera, javnost će se pretvoriti u onu najgoru mahalu i u najcrnji komšiluk, kakav nitko nije za sebe želio. Danas, kada netko umre, biva kao da je mrtav upao u septičku jamu. Nemoguće je postalo sahraniti čovjeka, ožaliti ga i živjeti s uspomenom na njega. Jer dok je ranije smrt boravila izvan kuće, živjela je u novinama i na televiziji, a u kuću je ulazila samo kad umre netko naš, danas je neprestano unutra i skoro da nema načina da ju se istjera van. Ili ima: tako da se razbije mobitel, otkaže telefon i internet, tako da se odvrnu osigurači od struje… Nema drugog načina da se smrt izbaci iz kuće i da se iz kuće, mnogo je to važnije, istjera onaj najgori mahalski ološ, one najpokvarenije raskopuše iz komšiluka, te skupa s njima sav onaj mračni i perverzni svijet, koji obilazi tuđe sprovode, zalazi na žalost obiteljima koje ne poznaje, gorko plače nad izmišljenim uspomenama na pokojnike s kojima se zbližio tek kada su umrli i, lišen svake plemenitosti u vlastitome životu, parazitira na svakoj friškoj smrti, izijedajući svojim lažima i izmišljotinama na pokojniku i ono posljednje što je još ostalo živo. Takvi, kojih su prepuni loši informativni portali, čiji menadžment manijakalno žudi i za tom posljednjom reklamom za lijek protiv gljivičnih oboljenja noktiju, i koji caruju po svim našim fejsbucima i prvi iskaču iz mraka još neiskopanih grobova, takvi danas onim nesretnim, doista žalećim ljudima oduzimaju mir i tišinu rastanka, oduzimaju im onu čudno vrijeme kada nam se još čini da naše mrtve osjećamo tu u svojoj blizini, vrijeme kada su nam bliskiji i prisutniji nego što su bili i za života. Oni, gadovi, bolje od nas znaju od čega su naši mrtvi umirali.

    “Navikavamo se živjeti prije negoli se naviknemo misliti.” Tako glasi jedna od upečatljivijih rečenica književnosti našega doba, prepisana iz “Mita o Sizifu” Alberta Camusa. A zapravo bi dobro bilo da je obrnuto, da čovjek može najprije da počne misliti, a tek da se onda navikava na život. Jer iz pretjerane navike na život, ako ćemo s razumijevanjem čitati Camusa, potječu mnogi naši problemi sa smrću. Uključujući i strah od smrti. U “Mitu o Sizifu”, toj divnoj, ali po lepršave duše i opasnoj knjizi, sve počinje rečenicom: “Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo.” Krivo shvaćena, ili pogrešno primijenjena, ova je rečenica mnogo toga u krivo zaputila. Kao da ju je čitao i tumačio onaj moj komšiluk, ona moja mahala, koja se u međuvremenu rasprostrla po fejsbucima. Protumačena kao nagovor na samoubojstvo, ona je dodatno začarala svaku smrt, a smrt po vlastitom izboru učinila je vjerojatno i najvećim tabuom najnovijeg doba. Danas je samoubojstvo zamijenjeno eutanazijom, a eutanazija je dopuštena, te pomalo i preporučena, samo smrtno bolnoj, mentalno i životno disfunkcionalnoj čeljadi. Ostalima se preporučuju trankvilizanti, anksiolitici, hipnotici… Što od toga, ima da odredi liječnik.

    Kada bi se u ona vremena, prije sto dvadeset godina, ili nešto kasnije, u vrijeme gospođe Melite, netko ubio, to bi se pokušalo sakriti pred Crkvom i Bogom. Jer Crkva je ometala posmrtne ceremonije samoubojica. Ali komšiluk je znao. Mahala je znala. I posebnom bi nekom sramotom trajno bila obilježena kuća samoubojice. Sramotom koja bi se generacijama pamtila. Onda su zavladale medicinske teorije o nasljeđivanju, hereditarnost je zamijenila Boga, ali strah je u biti ostao isti. A sa strahom ista je ostala i privlačnost smrti, privlačnost samoubojstva. Svaki strah o kojemu se da misliti, strah od visine, strah od zatvorenog prostora, strah od smrti, naličje nalazi u privlačnosti: da se skoči, da se uđe, da se umre. 

    Dok je u ona vremena samoubojstvo bilo smrtni grijeh, a dizanje ruke na sebe bilo je dizanje ruke na samoga Boga i Božje djelo, danas je to grijeh protiv sveopće snage, moći i dobrog raspoloženja. Pritom, ovo je doba totalne povezanosti svih uzroka sa svim posljedicama, i za svaku slabost, nemoć i za svaki očaj netko, ili nešto, mora biti kriv i odgovoran. Ili mora postojati neliječena, zapuštena psihička bolest. Naročito je često spominjana depresija. Ali što god bilo, i koga god fejsbučka mahala okrivila za sudbinu samoubojice, kako god medijski psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti opservirali samoubojicu, sam čin je tabu. Ni na jednom portalu, ni u jednim novinama, ni na jednoj televiziji neće biti rečeno da se čovjek ubio. Neće biti rečeno da je umro svojom voljom. Šutnja o uzroku smrti bit će pravdana mišljenjem stručnjaka, koji kažu da labilnim osobama ne čini dobro ako im kažemo da se slavna osoba ubila. Ali pravi razlog šutnji je, zapravo, drugi: samoubojstvo je sramota, kao što je bilo sramota prije stotinu godina, samoubojstvo je posljednji, sa stanovišta političke korektnosti dopušteni oblik degeneričnoga ljudskog ponašanja. Zato ne, nitko se nije ubio! Ako, pak, jest, mora da je bilo riječi o dijagnosticiranoj ili nedijagnosticiranoj kliničkoj depresiji. Ili o tome da samoubojstvo nismo dovoljno dobro sakrili pred fejsbučkom mahalom i pred našim smrti vazda gladnim komšilukom.

    Mediji se ne bi trebali baviti time kako će na što reagirati labilne osobe. Ne samo zato što to onda ne znači samo temu zabrane samoubojstva kao uzroka smrti, nego zato što to, na kraju svih krajeva, znači i zabranu medija. Svaki medijski sadržaj uznemirit će poneku labilnu osobu. I svaka je vijest, samim tim što je vijest, u biti uznemirujuća. (Znam to po sebi.) Ali ako mediji ne postoje, i ako mediji ne rade svoj posao na način koji podrazumijeva i to da javnosti biva rečeno od kakve je bolesti umrla neka javna ličnost, taj posao na svoj će način obaviti komšiluk i mahala. Taj posao obavit će rulja, obavit će ga onaj najgori društveni ološ, protiv kojega su, uostalom, mediji jednom davno i stvoreni i zbog kojega su, još i prije toga, stvoreni sudovi i policija. Da nije rulje i društvenog ološa, i da nije u prirodi ljudi da se povinuju rulji i ološu, te da sami postaju dio te narastajuće mase, ne bi bilo ni države. Odumiranje države, koje je propovijedao Karl Marx, svodilo se na utopijsku ideju nestanka ljudskog ološa. Ili popravljanja onog u čovjeku što ga navodi da postaje njegov dio.

    Uzrok smrti poznate osobe mora biti javan da bi se zaštitilo lijepo sjećanje na nju. Mora biti javan da bi se zaštitili svi oni koji je vole. I nije tu riječ samo u samoubojstvu. Riječ je o svemu što je u čovjeku i oko čovjeka smrtonosno. Naprosto ne postoji tako odvratna, nečasna i nedostojanstvena smrt koja nije bolja od onoga što je ološ u stanju izmisliti. I što će sasvim sigurno izmisliti, samo ukoliko mu za to damo priliku. Problem hrvatskog društva je, međutim, taj što su mediji, upravo oni internetski, u velikoj mjeri glasnogovornici tog ološa. Njihovim menadžerima toliko je stalo do reklame za ta grozna gljivična oboljenja noktiju. I za sve one reklame koje vam se pojave na stranicama najklikabilnijih medija. Recimo, za prirodne pripravke protiv benignih uvećanja prostate. I onda po smrti slavne osobe nižu na stotine tobožnjih vijesti – posvećenih tome što je tko na internetu objavio o pokojniku – da bi im što veći broj klikova omogućio što više takvih reklama. Vijesti koje se na takav način mogu uobličiti nužno su po svom sadržaju prljavije od najprljavije, ali autentične ljudske intime.

    Gospođa Melita mom je djedu bila dužna novac za grobničicu što ju je u ona gladna poslijeratna vremena gradila za muža. Nije to bio veliki novac – kao za jedno bolje muško odijelo – ali ona nije imala ništa, osim nekakve mizerne penzije, i vraćala ga je na rate, mjesec za mjesecom. Posljednju ratu vratila je nekoliko dana prije Božića. Nije se, dakle, ubila nakon što je izgubila nadu da će joj se vratiti sin. Ubila se nakon što je vratila dug. Prethodno su joj još i zabranili da muževljeve kosti odnekle iz Bosanske Krajine preseli na Groblje svetog Josipa u Sarajevu. “Ekshumaciju iz sanitarnih razloga nije moguće izvršiti.” Ostao je skroman nadgrobnik, načinjen od betona i onoga jeftinog kamena u kojem se s vremenom stvaraju kaverne, na kojem je bio urezan križ, ali nije pisalo ništa. Za svojih hodnji po Svetom Josipu slučajno sam, šezdesetak godina po njezinoj smrti, naišao na taj grob. Na njemu su upisana sva tri imena: Melitino, njezina muža i sina. Iza dva imena godine su rođenja i smrti, iza trećeg je samo godina rođenja. Bog zna komu je ona ostavila u zadatak da upiše ta imena, ali znam pouzdano da je grobnica prazna i da njezine kosti leže stotinu i pedesetak metara jugozapadno, ispod zemljanog brežuljka koji se, vjerojatno, sasvim izravnao otkako ja ne dolazim u Sarajevo.

    Miljenko Jergović 05. 09. 2022.

    Jetim

    Mustafa Kočo je imao dva sina, obojica viđeni i kršni momci. Zvali su se Mujo i Halil. Imena su dobili po junacima iz epskih pjesama, Hrnjicama, mada bi ovom prvom više odgovaralo ime Budalina Tale, ali nažalost, imena se daju odmah po rođenju, kad je svaki božiji stvor nevin i bez mahane.

    Mujo je imao dvije žene, Šemsu i Havu, i sa svakom izrodio po sedmoro djece – devet sinova i pet kćeri.

    Halil, moj pra-dedo, koji je bio žandar Kraljevine, oženio se mladom Rahimom i sa njom dobio kćer Zumretu, moju nanu. Nedugo po njenom rođenju poslaše ga na tajni zadatak sa kojeg se vratio polumrtav. Uniforma mu je bila poderana, a tijelo prekriveno modricama; teško je disao, iskašljavajući jarkocrvenu krv. Braća su zaklala ovna, zbog kože, pa ga je uplakana Rahima u nju povijala, ne bi li prijesna koža izvukla uboj.

    Samo je ona mogla znati ko su krvnici čiji su tragovi pesnica, čizama i kundaka ostali po tijelu i glavi nesrećnog Halila. Ali on, u strahu za braću, nju i malu Zumru, možda ništa nije smio reći. Pa ukoliko joj je šta i kazao, ona je iz istih razloga i sama ćutala. Selom i danas kruži priča da su ga nasmrt pretukli njegovi drugovi po uniformi. Poslije rata lovili su “domaće izdajnike” i sve one koji su se iz nekog razloga skrivali u šumi. Jednog takvog su pronašli kad je došao svojoj kući da vidi porodicu. Halil je odbio da puca dok je taj nesrećnik držao dijete u naručju. Srećno što ponovo vidi baba, djetište se stiskalo u njegov zagrljaj, te ocu moje nane bilo teško da puca i ogriješi dušu. To su u žandarmerijskoj stanici protumačili kao obmanu i saradnju s izdajnicima, što ga je koštalo zdravlja i života.

    Oni sujevjerni su govorili da je platio očeve grijehe, da je za sve kriv njegov babo Mustafa koji zbog obične dječije svađe, na nagovor svoje zle žene, ubi dva rođena brata.

    Tako mu se govorilo, a samo je on jedini znao svu istinu, koju je tri dana kasnije odnio sa sobom u grob, ispustivši dušu na Rahiminim rukama.

    Zumreta, moja nana, još je bila u kolijevci te nikad nije upoznala svog oca.

    Ne prođe dugo a Rahima, koja tek bješe napunila devetnaestu, shvativši da joj više nema života u kući njenog rahmetli muža jer je djever i jetrva gledaju kao gubavu mačku, a i da njene raspletene riđe kose – po toj kosi smo i danas svi prepoznatljivi – trebaju mušku ruku, jednog vedrog jutra, plačući, poljubi Zumretu usnulu na slamenoj postelji i ode put Klisure gdje su je, skriveni, čekali svatovi s osedlanim konjem.

    ***

    Zumretu su uzeli kod sebe amidža Mujo i njegova prva žena Šemsa, koja se sažali na nejaku djevojčicu i nauči je da je zove majko, jer svoju više nije imala niti je ikad vidjela od kako je svatovi uz Klisuru odvedoše negdje prema Pešteri. Nje se moja nana često sjećala i – blagosiljala je: “Da joj najljepše džennetske bašče pod prozorom cvjetaju.” Brzo je rasla sirota Zumra, ali presporo za planove nezajažljivog amidže Muja. Tek bješe napunila trinaestu kad on dođe s nekog skupa u Vrbici i saopšti joj – dok se igrala s djecom u avliji – kako joj je našao mladoženju i kako će svatovi u petak poslije džume doći po nju. Kao da je juče bilo, sjećala se moja nana svakog detalja kad bi o tome pričala. Toliko su bili ranili njenu mladu dušu da nije mogla oprostiti i zaboraviti, svom amidži ni ostalom rođaštvu. Štaviše, njen rahmetli babo je imao pola sela, veliko imanje se prostiralo Radmancima – od Klisure pa do ušća Radmančice u Popču – a u miraz joj je dato jedno tele. Njen budući muž, moj dedo Hasan, ponio ga je u naručju. Sve drugo prigrabio je amidža Mujo, njive i livade, voćnjake i gajeve. Nikad im nije oprostila, njemu ni selu, a ipak je žudjela za rodom kao i svaka odiva. Dok sam vodio konja za uzdu, ona bi mi sa sedla pokazivala međe njene babovine. Duboko bi uzdahnula pa bi mi rekla: “Sinko moj, ne vjeruj onima kojim prezime počinje slovom R! Nikakvi su to ljudi.”

    ***

    Kad smo devedesetih godina prošloga vijeka tražili svoj novi dom i svoje mjesto pod kapom nebeskom, u istoj kući u luksemburškom gradiću Rodanžu, nađoh se s jednim stidljivim dječakom riđe kose. Imao je okrugle obraze posute sitnim pjegama. Šetali smo i razgovarali; nekada i do kasno u noć. Rekao mi je da dolazi s Pešteri, iz sela velikog, Ugo što se zove. Iz dana u dan bili smo sve bliskiji – imali smo mnogo toga zajedničkog, ne samo kosu. Jedne večeri šetajući pokraj nevelike rječice između Luksemburga i Belgije čija se površina caklila na mjesečini – govorio mi je o sebi i svom životu, požalio se da je sam – nema braće ni sestara – i da mu mnogo nedostaje majka koja je ostala u selu Ugo na Pešteri čekajući na njegov povratak. Reče mi da su i njegovi korijeni iz Bihora i da je riđu kosu naslijedio od prabike. Stao sam kao ukopan. I nisam bio siguran da li to govorim ja ili neko drugi iz mene; vlastite riječi su mi odzvanjale kao tuđe:

    “Nijesi više sam – rekoh. – Sad imaš mene, brate moj izgubljeni!”

    Sead Ramdedović 04. 09. 2022.

    Spavač

    Čim nastupe ljetne vrućine, on bi dane provodio u kinu.

    U mraku prostrane hladne dvorane, ukopane duboko u zemlju, koja je nekada bila hram u međuvremenu iščezle vjerske zajednice, on bi drijemao negdje u sredini tridesetog reda, tamo gdje se nikome neće naći na putu.

    Katkad bi i čvrsto zaspao, prespavao sve projekcije od one prve jutarnje u jedanaest, preko sve tri popodnevne, da bi ga budila tek ona brojnija publika za ranovečernju projekciju u sedam.

    Poskočio bi iz škripavog tapeciranog sjedala, koje bi se za njim munjevito zaklapalo, i istrčao van u sumrak, dok su mu kroz glavu, negdje iza pameti, promicali glasovi i poneka slika filmova što ih je prespavao.

    Nekoliko dana prije početka rata tako je – premda je ljeto još bilo daleko – odspavao dan u kinu, i dok je istrčavao iz kina koje se do vrha punilo ljudima, jer se prikazivala povijesna drama s mnoštvom mrtvih, a na projekciju je trebao doći i predsjednik, tamo iza pameti, na unutarnjem kino platnu, jasno je mogao vidjeti svoju smrt.

    Na nogama je u trenucima smrti imao iste ove tenisice, po čemu je zaključio da će ga smrt ubrzo stići.

    Na ulici, samo se srušio.

    Svih godina rata je i za najvećih raketiranja izlazio u grad.

    Znao je da ga neće, jer nije obuo one tenisice.

    Svi su se, kolege studenti, profesori, pa čak i vojnici, divili njegovoj hrabrosti, ili su ga prezirali zbog njegove ludosti.

    Nikome nije rekao za tenisice.

    Jutro je tiho, bliži se mir.

    Negdje u nekom dalekom gradu velike zemlje potpisuju se mirovni sporazumi s neprijateljem. On spava, kako što je prije rata znao spavati u kinu.

    U fotelji, s knjigom na koljenima, dok kroz otvoren prozor dopiru mirisi ranoga ljeta: cvat lipe, barutni dim, kamena prašina… 

    I tiho je.

    Ona se tiho iskrada, da ga umornog ne budi. Odlazi po kruh, jer bi ga u pekari moglo nestati, i umjesto da obuje cipele u kojima je došla, obuva njegove tenisice.

    Od ljubavi.

    Miljenko Jergović 04. 09. 2022.

    A propos Nobela

    Je li duhu književnosti o zločinu i zločincima imanentno i ovakvim jezikom govoriti: Ratovali su ali ne znamo tko je s kim ratovao, ubijani su civili ali ne znamo tko ih je ubijao, njihove naredbodavce i zagovornike zla nikad ne spominji u umjetničkom djelu. Takav zaštitnički jezik u korist počinitelja zla svaka umjetnost bi trebala zauvijek odbaciti. Ne smije se književnosti, umjetnosti uopće, na taj način sužavati sloboda govora, nametati autocenzura, pravo na povijesnu istinu, vlastito istraživanje i iskazivanje njegovih rezultata, autorsko svjedočenje. Stil ni tamte ni vamte narodski rečeno je poguban za umjetnost.

    Kad je riječ o književnosti, njezina su prava na život neiscrpna kao i načini kako ih ona koristi. Ona su što i Svemir. Beskonačna. Ona su u Svemiru što i zvijezde kojima je cjelovitost života hrana, svakodnevni obrok misli i istini. Ni kad se brane prava književnosti na ezopovski govor, alegorijski, uvijeno, indirektno, u naznakama i simbolima, u maniri za koju je izravan govor kažnjiv, ne može joj se sužavati beskonačnost njezina prostora. Prostor književnosti se mora stalno širiti, u njemu se moraju stalno otkrivati novi svjetovi, nove misli i istine. Misao i istina u promijenjenoj odori u njezinom jeziku bezgraničnog prostora istraživanja i dokazivanja, i kad je ezopovski obojena, ne smiju nastaviti život bez zraka, kao u hermetički zatvorenoj vrećici od celofana. Književnosti ne treba takva konzumerska zaštita. Književnost, umjetnost uopće, svoju slobodu nikada ne dokazuje unutar tako zatvorenog prostora života. Ona je život sam, bezgraničan kao Svemir, njezini sadržaji nisu samo u jednom životnom sustavu, oni su u univerzumu više njih otkrivenih snagom jezika u kojemu ona nastaje, oni su zbir svega što je u njima najvrjednije i najljudskije. Vrijeme, prostor, energija, materija, planet, zvijezda, galaksija, intergalaktika, sve što je još svojim jezikom književnost sposobna dotaknuti i opisati kao vlastitu misao i istinu bez cenzure, eto, to je književnost, umjetnost uopće. 

    U ispunjavanju svoje takve zadaće književnosti se, dakako, ne može oduzimati pravo da punim glasom kaže tko je porušio Vukovar, tko je počinio genocid u Srebrenci, tko je Sarajevo držao u opsadi gotovo četiri godine. Koje osobe, imenom i prezimenom, koje ideologije i kakvo pomračenje uma. U takvoj ulozi književnost, umjetnost uopće, ne može oslobađati autore koji svojim djelima u koricama i izvan njih ignoriraju stradalnike, a počinitelje takvog zla veličaju i blagoslivljaju zanemarujući i presude međunarodnog suda, patnju stradalih (i ja sam među tisućama i tisućama takvih). Relativiziranjem zla ubijamo istinu, potičemo novo zlo, reći će preživjeli stradalnici. Svrstavanjem na stranu počinitelja skrnavimo duh umjetnosti i povijesti, dodat će neostrašćeni istražitelji. Ma kako veliko djelo imao autor koji to čini, nije na čast umjetnosti zvala se ona književnost, film ili likovna umjetnost, kazat će najstrožiji prosuditelji… A svi površni i neupućeni, progovorit će i ovako: Ma kako veliko djelo imao autor koji i izvan korica svog djela glorificira zločinca, ubojicu u ime samo svog naroda, nije zaslužio ni najminorniju nagradu a kamoli Nobelovu…

    … A i tvrdnju onih najumnijih pojedinaca i znalaca da jadni čovjek još i ne zna odgovor na pitanje što je to istina, i što su to zlo i dobro u njoj, mnogi će protumačiti i kao poricanje istine: Nije bilo genocida u Srebrenici, nije bilo Vukovara, nije bilo ni troipolgodišnje opsade Sarajeva? Ni Auschwitza, ni Jasenovca… 

    U prirodi književnosti, međutim, i obrat je neizbježan. A on glasi: Svaki grešnik koji je iz beskonačnog prostora života kao iz najdubljeg vrela uspio za književnost izvući i uobličiti trajnu estetsku vrijednost ima pravo na Nobela. Jer je ojačao i proširio moć pisane riječi, a moćna pisana riječ ga oslobađa krivnje koju je nesmotreno rasuo u vjetar izvan korica takvog svoga djela. To djelo ga iskupljuje, slavi i ovjekovječuje, ako je njegova estetska čistota vrhunska, ono jedino u toj čistoti nastavlja svoj vječni život, čuva samo autorovo ime i prezime, sve ostalo njegovo zaboravlja i briše. Nobel za književnost, uostalom, samo je za književnost, nije za politiku i politikantstvo. Književnost istražuje, otkriva, izriče, njezin autor može u šetnju čim nešto veliko otkrije i uobliči, trčeći, vičući, psujući, vrišteći, smijući se, skakućući… Jer je čovjek. Jer nije svetac. Na volju mu, platit će što god uradi nakon toga, neće niti jednu zasluženu naplatu izbjeći. Kao ni njegovo djelo Nobela.

    Ps. Ovaj tekst napisan je u Sarajevu 19. 10. 2019. u vrijeme ostrašćene politizacije Nobela za književnost u toj godini. Ponudio sam ga za objavljivanje Jergovićevom ajfelovom mostu, ali sam ga odmah i povukao. Nisam želio ni kao neistomišljenik u hor s onima s kojima se ni u čemu nisam slagao kad je u pitanju vrhunska književnost i njezin autor. Da ipak objavim ovaj tekst ponukala me je sjajna obrana Krzysztofa Varge od 1.IX.2022. (u originalu 30.VII.2022) „O idiotima, običnim i elitnim“ Olge Tokarczuk, dobitnice Nobelove nagrade za književnost 2018. godinu, u prijevodu s poljskog Milice Markić. Zapanjilo me saznanje da i Poljska ima svoje strijelce protiv vrsnih pisaca, onda sam se prisjetio i činjenice da ih je na našemu nesretnom prostoru mnogo više. Gotovo niti jednog našeg značajnog pisca nije mimoišla otrovna strijela, i živi i mrtvi njezini su ranjenici s više rana. Krležu, Andrića, Selimovića, Crnjanskog, da spomenem samo neke, i mrtve progone oni koji ne znaju što je književnost i što je obveza i onih najboljih i onih koji streme njihovim visinama. Šalji, Mirko, ponovno svoj neobjavljeni tekst Jergoviću! Otkad je na književnoj sceni, on je uvijek na strani autora, neka ga ipak pročitaju i čitatelji njegovog ajfelovog mosta.  

    Mirko Marjanović 03. 09. 2022.

    Još pet vrlo kratkih priča

    SLOVA U IZMAGLICI 

    Komadić gaze na lijevom oku. Preko nje, u vidu X-a, dvije trake flastera.

    Na stolu, pred jednim okom, otvorena knjiga. Slova bježe u izmaglicu.

    Odjednom, bez smislenosti slova, svijet postaje besmislen!

     

    NOĆNA KIŠA

    Noć raznježene tišine. 

    Kiša tiho kuca o prozorsko staklo, traži srodnu dušu u koju bi uselila svoju melanholiju. Žubori kiša i sjetno pjevuši kako je nekad bila mlada rosa, ogledalo prvom sunčevom zračku na listu breze i latici ruže, zrnce bisera u planinskom slapu, prosjev nebeske vedrine na krljuštima potočne pastrmke, suza radosnica na dječijem licu.

    Šapuće kiša i pada na dno sna onog koji zapisuje njen smiren dah, i traži ležaj u sjećanju na kome će budna dočekati zoru.

    Kratko trlja oči, ustaje, otvara prozor i noćnoj kiši pokazuje svoj prazan ležaj.

    Žubor u oluku rastače se u podrugljiv smijeh. 

     

    PJESNIKINJA SE SPREMA ZA ODLAZAK NA MORE

    Pjesnikinja se sprema da gladnom suncu izloži obline svojih stihova, da morsku so dosoli metaforama, da u galebov krik udjene pletivo pjesme kojom će spojiti plavet neba i plavet mora.

    Osjeća, milovaće je baršun primorskog lahora, a ona će mu se davati kao onom mladiću iz djevojačkih snova koji je nikad nije dotakao.

    Dok se sprema za odlazak na more, pjesnikinja desnom rukom zapisuje stih o suštom u životu, a lijevom u putnu torbu trpa sve one kamenčiće sumnje koji su je žuljali u cipeli i snu, da ih preda uvijek žednom moru. 

     

    PREDAH

    Sjedio je na davno oborenom stablu i zurio u daljinu.

    Nad planinskim vrhom načas je zastalo sunce. Tek toliko da iz oka istisne kapljicu znoja, pomislio je. Ili da ga on, pjesnik što sjedi iznad odavno puste roditeljske kuće, snimi za svoj imaginarni album vječnosti. Potom će ga, kao majka novorođenče, smjestiti u meku postelju još nenapisanog stiha.

    Tiho se gasi rumen plamen u oblačku nad suncem i u šumi pod njim. Ne čeka, pomisli,  vatrogasce (bez)uma, jer vječnost pali i gasi vatru, zna to dobro sunce koje još nikad nije zaboravilo da se jutrom probudi.

    Trže ga cvrkut  usamljene ptice koja je pjesmom uspavljivala za planinskim vrhom već skrivenu krvlju podlivenu loptu, baš kad je on, odlomljenom suvom grančicom sa stabla na kome je sjedio, po sparušenoj travi pred sobom, ispisivao posljednju riječ stiha koji će suncu biti postelja.

     

    IZ DRUGE GALAKSIJE

    U ledenu tišinu noćnog ravnodušja prvo se usjeklo nekakvo krkljanje, kao da se vrela vulkanska lava, iz sinoćnjeg televizijskog dokumentarnog programa, sliva niz vanjske strmine kratera. 

    Trudio se da dokuči šta mu to nemilosrdno trga niti sna.

    Iz krkljanja se, kao iz rastopljene smole na ispucaloj kori bora na avgustovskoj vrućini, izvlačio nekad mu poznat, a sada sasvim tuđ, nerazumljiv glas. 

    Kratko mu je taj nerazgovjetan šapat krkljao u ušima, a onda se izvio u kosmički zuj, dugo križio tajanstvenim prostranstvima, pa se, umoran, kao da dolazi iz neke druge galaksije, načas smirio na drugoj strani kreveta. 

    – Hoćemo li – dolazilo mu je časak kasnije do svijesti nešto razgovjetnije mrmljanje – hoćemo li u nedjelju pozvati sinove, unuke i kumove i proslaviti pedesetogodišnjicu braka?

     

    Ranko Pavlović 02. 09. 2022.

    O idiotima, običnim i elitnim

    Lavina hejtova ponovo se sručila na Olgu Tokarčuk. Prvi put to se desilo 2015, kada je najveću poljsku književnu nagradu NIKE dobila za roman “Knjige Jakovljeve” – autorka je tada izjavila da joj se čini da su Poljaci izmislili istoriju Poljske kao tolerantne zemlje i da bi trebalo da se preispitaju i pokušaju da je ponovo napišu, ne skrivajući strašne stvari koje su radili kao kolonizatori, nacionalna većina koja je gušila manjine, kao vlasnici robova i ubice Jevreja. Tada se na nju ustremila desnica, do književnice su stizale i pretnje smrću, stvar je dospela čak do suda. Ovog puta njena izjava prouzrokovala je poplavu osuda i ogorčenih komentara iz pravca levice, iz krugova budnih i osetljivih čuvara političke korektnosti. Na nedavno završenom književnom festivalu „Književne planine“ u donjošleskom gradiću Nova Ruda, festivalu koji je sama pokrenula pre nekoliko godina, održana je i promocija njenog najnovijeg romana „Empuzion“. Kompletan program književnih susreta bio je dostupan na društvenim mrežama, i svaki događaj mogućno je bilo pogledati onlajn. Pa ipak, samo jedna rečenica prolomila se društvenim mrežama i izazvala spektakularnu medijsku buru. Izgleda da u funkcionisanju tog opštedostupnog poligona za potkusurivanje (što društvene mreže jesu), važi ista matrica i u Poljskoj, i kod nas u Srbiji, i uopšte svuda. Kšištof Varga, pisac, kritičar i feljtonista koji je, takođe kao javna ličnost, do sada držao uglavnom opozitni stava spram Tokarčuk glede njene književnosti i njenih tekstova, ovog puta stavio se na njenu stranu. Tekst je objavljen u poljskom Njusviku 30.jula 2022.

     

    Teška srca se oglašavam povodom skandala koji je izbio u vezi sa izjavom Olge Tokarčuk na festivalu „Književne planine“, jer mi se čini da je stvar prenaduvana i da ne zaslužuje ovoliko nacionalno talasanje. Ali kad je već do eksplozije došlo, ne mogu da se pretvaram da ne trešte gromovi, ne sevaju munje i da ne tarlabuči apokaliptična provala oblaka.

    Elem, za vreme predstavljanja najnovije knjige Olge Tokarčuk, tokom razgovora koji je vodio s njom pisac Ježi Sosnovski, nobelovka je rekla: „Ja nikad nisam ni očekivala da svi treba da čitaju niti da moje knjige treba da idu pod strehu. Uopšte i ne želim da idu pod strehu. Književnost nije za idiote. Čitanje knjiga iziskuje određenu kompetenciju, senzibilitet, određenu upućenost u kulturu.“ Ova izjava na koju je književnica imala puno pravo, koja je njen subjektivni stav u pogledu sopstvenog stvaralaštva, a koju smatram za elementarno očiglednu, generisala je publicistički pandemonijum, mada sam ja naivnjački mislio da će stvar za dan-dva otići u zaborav. Na Tokarčuk se, međutim, stuštila bujica uvreda, pretežno iz pravca levog krila, a svaka se ticala samo te jedne rečenice iz diskusije koja je trajala sat i po vremena. I ne treba to da nas čudi, jer danas tako funkcionišu društvenim mrežama isprani mozgovi. I zato sam, nasuprot tim silnim komentatorima, dao sebi zadatak da odgledam snimak celog tog razgovora, jer bez toga se ne bih usudio da se po tom pitanju izjašnjavam. Opšta praksa apsurdnog dizanja ujdurme oko jedne rečenice istrgnute iz konteksta dugačkog razgovora – postala je norma, pa nema ni veze što je takav manir publicistička patologija. 

    U poplavi tih tekstova naročitu pažnju zavređuju zenitni iživljaji Jana Radomskog, poloniste i sociologa, doktoranda na Univerzitetu Adama Mickjeviča u Poznanju, koji se, pazi sad: „profesionalno bavi analizom diskursa“. Na stranicama „Gazete Viborče“ Radomski je pisao o bolu koji je osetio čuvši „ogavnu“ izjavu Tokarčuk, a onda je i sam počeo da zadaje bol logici i zdravom razumu: „Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bismo nekoliko stotina stranica knjiškog uveza rangirali više od nekih drugih naših doživljaja, poput, recimo, razgovora s prodavcem ili taksistom, čitanja postova na društvenim mrežama, ili pak šetnje po gradu dok posmatramo svet oko sebe“. Zatim je, ne stideći se, obznanio da Tokarčuk želi da podrži sistem u kojem su izvesne elitine grupe privilegovane i nije ni trepnuo, nego je sav ushićen svojom pronicljivošću objavio da se Tokarčuk „od kako je dobila Nobelovu nagradu, prvenstveno bavi održavanjem vlastite pozicije i modifikovanjem postignutih privilegija zato da bi stekla još više vlasti“. Kao šlag na tortu dodao je da Tokarčuk zvuči kao neko kome je srodno totalitarno mišljenje, a ne kao blaga demokratkinja za kakvu se smatra. Ništa ne izmišljam, Radomski je zaista izjavio da Tokarčuk žudi za vlašću i optužio ju je za totalitarizam, a „Gazeta Viborča“ je zaista to i objavila.

    Ja, na primer, smelo mogu da sebe definišem kao idiota, ili barem za čoveka koji periodično pada u teško stanje idiotizma. Reći ćete da pravi idiot nema pojma o tome da je idiot, jer biti idiot počiva na totalnoj nesvesnosti svog idiotluka, i ja ću se s tim složiti, samo s jednom zadrškom. Najviši nivo u idioteriji je shvatanje da jesi idiot. Ne želim da sebe prezrivo postavljam iznad običnih idiota, ali lično pripadam elitnim idiotima. 

    Ujedno sam i pažljiv čitalac knjiga Tokarčuk i naravno, u potpunosti sam shvatio njen poslednji roman. Da sam samo običan, a ne elitni idiot, pomislio bih da su mizoginistički pogledi koje iznose junaci njenog Empuziona u suštini – pogledi same nobelovke. Slično je i s pozivanjem na analogiju sa Čarobnim bregom Tomasa Mana – Tokarčuk je u pravu kad kaže da je za shvatanje knjige neophodno raspolagati određenim kulturnim inventarom, i da knjige valja čitati u određenom kontekstu. I naravno, možeš pročitati Empuzion a da nemaš pojma da postoji Tomas Man, možeš se čak pri tom i sjajno zabaviti, ali to nikada neće biti kompletno čitanje, niti će knjiga u potpunosti biti razumljiva. Pogledajte, skudoumnici, snimak celog razgovora sa Tokarčuk, pa se onda izjašnjavajte, jer je odbrana književnosti i kulture tamo herojska i plemenita, a vi u ime svoje jakobinske borbe s klasizmom spremni ste celu kulturu i literaturu da oranjem poravnate, čim ne ispunjavaju vaša isforsirana politička očekivanja. 

    Kada bi svaki taj Radomski, svi ti dušebrižnici koji narcistički ispisuju tlapnje o Tokarčuk, našli i pogledali snimak susreta sa Sosnovskim, onda bi zaustavili prste nad tastaturom, sa stidom izbrisali svoj post, a pre svega bi saznali nešto o pogledima Tokarčuk na književnost, feminizam, mizoginiju i klasizam, ali takvi i ne žele ništa da znaju o književnosti, oni žele da ispituju diskurse.

    Elem, obični idioti sve čitaju doslovno, i sama Tokarčuk je na to skretala pažnju za vreme sahrane Marije Janjon: „Najveća bolest našeg vremena postala je bukvalnost – tendencija ka doslovnosti koja ograničava mišljenje. Prvi njen simptom je nedostatak sposobnosti da se razume metafora i pauperizacija humora“. Čitalac nije u stanju da se previše umno napregne, ali zato tokom čitanja treba da se solidno razonodi. Tokarčuk greši kad kaže: „Da bi čitao, treba da imaš kompetenciju, izvestan senzibilitet“ – evo liste bestselera i ugleda mnoštva pisaca koji dokazuju da kulturne kompetencije nisu potrebne ni čitalačkoj masi pa ni autorima; postoji svet u kojem idioti lišeni kompetencije pasionirano čitaju knjige koje su pisali idioti oslobođeni senzibiliteta. Kao idiot, dužan sam da pružim ruku Radomskom koji je objavio najidiotskiji tekst godine, samo što moj idiotizam ima potpuno drugačiji vektor od idiotizma Radomskog. U velikoj partiji idiota predstavljamo dve neprijateljske struje. Radomski predstavlja ekstremnu, a ja umerenu frakciju. Da je doktorand Radomski poželeo da ispita kako Tokarčuk vodi dijalog sa Manom, u kakvom su odnosu Empuzion i Čarobni breg, kada bi rezultate svojih istraživanja objavio na stranicama štampe i kad bi oko toga zametnuo krvavi okršaj – slavio bih doktoranda Radomskog. Ali doktorand Radomski ne mora čak ni da zna Čarobni breg, a Empuzion može da pročita bez razumevanja, on ispituje narativ prodavca i taksiste, jer – kao što nas bestidno obaveštava – to nisu manje važni diskursi od visoko literarnih. 

    Na poljskom jeziku egalitarizam znači sve slegnuti u mulj, a ne podstaknuti sve da rašire krila – širiti krila nije poželjno. I zašto se Tokarčuk još uvek nije izvinila zbog Nobelove nagrade, izgleda da je fundamentalno pitanje. Najzad, svakoga obavezuje samokritika pred narodnim tribunalom ukoliko pretenduje na veću zaradu, veći publicitet, veću popularnost, ergo – na veću vlast od svih Radomskih ove zemlje. 

    „Književnost treba da proširuje našu svest“ – rekla je Tokarčuk na kraju inkriminisane rečenice o idiotima. Proširiti svest idiotu pomoću književnosti gotovo je, nažalost, nemoguće. Idiot će osećati svoju superiornost nad neidiotom, samozadovoljno preimućstvo koje mu obezbeđuje njegova skučena svest. 

                                                                        

    priredila i s poljskog prevela Milica Markić

    Krzysztof Varga 01. 09. 2022.

    Uzmi odar svoj i hodi

    Mi konzumenti društvenih mreža, teško možemo zaobići vrlo popularnu stranicu (a i zašto bismo, po mom skromnom sudu, vrlo je dobra) pod nazivom Ljudi Njujorka (Humans of New York).  Stranica je koncipirana tako da nam se predstavlja šarolikost ljudskog roda kroz priče i fotografije o njihovom dolasku, rođenju ili probijanju kroz njujorški melting pot. Zanimljive sudbine i životopisi ostvarivanja američkog sna ili tužna priča o slomu istog koja rezultira sakupljanjem pomoći za aktere iz čitavog svijeta. Sve u svemu, zanimljiv globalizacijsko-kulturološki, pa i humanitarni projekat.

    Neke od priča zaokupe više, neke manje pažnje širokog auditorijuma, a jedna posebno očaravajućeg karaktera je, nedavno ispričana povijest supruge baptističkog propovjednika (vrlo konzervativnog krila Baptističke crkve, tzv. Fundamentalni baptisti). I sama vaspitana unutar iste vjerske grupacije, ona je rodila sedmoro djece, posvetila se njihovom vaspitanju i poslušnosti mužu (ništa sporno za bilo koju hrišćansku denominaciju), životu u „vrlini“ i služenju svojoj crkvi.

    U svojoj priči ona muža ne opisuje kao nasilnika, već kao nekoga ko je prosto naučen na ista pravila ispravnog života kao i ona sama. Ona ga čak naziva krotkim (meek), ali vaspitanog u atmosferi koja potiče određenu vrstu duhovnog i emotivnog nasilja nad  onima čija treba da bude „glava“ i koji su pozvani da ga bespogorno slušaju. I on se toga pridržava, bezosjećajno, čak i nevješto, napajajući se ideološkim izvorom sa koga takva pravila jedino i mogu da poteku – strahom.

    Nakon jednog ukora kome se, neočekvano, suprotstavila, već u kasnim pedesetim godinama, ona jednostavno izlazi iz auta u kome je muž prijekorijeva i prijeti joj nazivajući je Satanom. (Jer sve što nije u skladu sa vrlo prosto postavljenim pravilima o tome šta je dobro, a šta loše, za ideologe bez izuzetka, potiče od Zlog.) Opisujući to kao potpuno nerazuman čin koji kao da nije potekao od nje same, svjesna od momenta u kome je otvorila vrata automobila, da odlazi na put bez povratka.

    Noge su krenule same i učinile su svoje.

    Možemo slobodno da kažemo da su „uzele postelju svoju i otišle“. I da su u, kao i u jevanđeljskoj priči o čovjeku nepokretnom tridesetosam godina, i ovdje one učinile prelaz iz smrti u Život.

    Taj „samohod“ i napuštanje, ma koliko se prirodnim i zdravim činili svakom liberalno orijentisanom ljudskom biću, u njenom slučaju, nije mogao biti vođen o „zdravim“ razumom. Razum je dokazano nebrojeno puta, najpokvareniji. Ako uzmemo u obzir šta je kroz istoriju sve uspijevao da opravda, racionalizuje i osmisli, nije pouzdan saučesnik. Za suprugu baptističkog propovjednika, fundamentalne orjentacije, sve što je „zdravorazumsko“, od rane mladosti, moglo je samo da se usprotivi napuštanju Vitezde, banje bolesnih, ranjenih, napaćenih u sopstvenoj zoni komfora koja obavezno vodi isključivo u smrt.

    Takođe, ne inspiriše ga ni onaj sentimentalni, nerazumni dio ljudskosti koji nazivamo srce. Ono je posebno „prevrtljivo“, po riječima proroka, i noge kada ga i slušaju to je  povezano sa nekom aktivnošću razuma, ma kako „nerazumnom“ se činila. Srce poručuje gomilu besmislica o tome da je nešto savršeno, idealno (makar samo za mene), da nešto zaslužujemo, da smo ga dostojni. Ego je se vrlo mukotrpno i samo kroz autentičnu askezu istjeruje iz srca.

    Ali kada noge krenu same, bez razuma, bez srca, čak ostavljajući, gazeći, srce (u slučaju glavne akterke njujorške priče, ona ostavlja djecu i cijeli život pati za njima), tada ih vodi nešto veće od nas samih. Neko ko zna da duša traži spas. I zaista, noge potpuno autonomno mogu da povedu dušu živu, izvode je iz njoj od postanka neprirodne smrti koja se (što je njena najstrašnija i najuspješnija obmana) lažno predstavlja kao život.

    Život nije samo „goli“ život. Ne živimo samo o hljebu, reče Gospod i ukaza da spasavanje života nije prosto izbjegavanje nišana, opsesivno prikupljanje namirnica, čuvanje od stranputica, ivica i ostalih promašaja u odnosu na naučena pravila, ono je spasavanje „duše žive“ iz ralja ideoloških laži koje prijetnje postavljaju na mjesto ljubavi, a strah kao osnovni pokretač očuvanja neporočnosti i vrline. A strah nikada ne rađa vrlinu. Postojanje za Drugoga (tj. ljubav), osnovni postulat hrišćanskog života zahtjeva herojstvo i  zaborav golog života.

    Sva zamršenost i protivrječnost ljudskog postojanja može da se ocrta upravo u tim nogama koje same idu. Ljudskom biću koje svjesno hrli u samouništenje više se niko ne čudi. Svakodnevna egzisencija je postala nesnošljivo gadna i surova za ego koji gine kroz besmislena takmičenja i traži svoje mjesto. Težnja ka nepostojanju, kao posljednja samoobmana, postaje sve logičniji izbor uma i povrijeđenog srca.

    Ali čovjek koji traži spas, čije noge same bježe, ne u smrt, nego u život, običan, sa svim nedaćama koje nosi da bi se na tom megdanu ostvario kao ljudsko biće u svom punom potencijalu,  taj čovjek je neshvatljiv. Ne samo svijetu kome su stvari Duha već odavno besmislice, već i samome sebi.

    I zato su tu noge. Da ponesu teret razuma, srca prevrtljivog kao postelju svoju, i jednostavno odu.

    U potragu za Životom.

     

    Objavljeno na Teologija.net

    Stojana Valan 31. 08. 2022.

    Možda zato što sam rođen na Dan pobede nad fašizmom

    Imam brata od strica
    On je četnik
    Imam brata od ujaka
    On je isto četnik
    O tome se u familiji
    Nikad nije diskutovalo
    Tako da ne znam
    Da li je to normalno
    Ili je velika sramota.

    Od brata od strica majka
    Profesorka je harmonike
    Svira Pjacolu
    A Pjacola je
    Libertango!
    Libertango!!
    Libertangooooo!!!
    Milva sa bujnom
    Crvenom kosom
    Strina je jedna
    Izdašno krupna žena
    Nosi nakit od keramike
    Veoma avangardan
    Ne znam gde je moj brat
    U svemu tome našao
    Gnezdo za četnike
    Možda imam predrasude
    Da četnici ne vole tango. 

    Drugi brat
    Od maminog brata sin
    I on je četnik
    Njegovo je utemeljenje
    U navijačkim strastima
    Mrzeo drugi tim
    Posle drugo sve
    Uključujući i prezir
    Prema civilnim žrtvama rata
    Druge nacije i vere
    Mamina majka
    Uvek priča o tome
    Kako je strašno
    Kad u selo dođu četnici
    Pokupe svu hranu
    I ponašaju se kao stoka
    Moj je brat postao četnik
    A da o tome
    Nikada nismo pričali.

    Ja sam dakle
    Izrod
    Ja sam levičar
    Pomalo konzervativan
    Ne razumem
    Ekološke pokrete
    Ne razumem ni koncept
    Grete Tunberg
    Imam neke crte socijaliste
    Možda i komuniste
    Ja sam protiv svakog rata
    Protiv svakog nasilja i straha
    Sumnjičav sam prema demokratiji
    I slobodnim izborima
    I slobodnim medijima
    Sve to kontroliše Amerika
    Podržavam pravo žena na abortus
    Kao i pravo na eutanaziju
    Ne razumem monarhiju
    I ljude koji žude za njom
    Oni su jednako naivni
    Kao i oni
    Što veruju da ih hrana
    Označena sa organik
    Vodi putem večnog života
    Mislim da sam progresivan
    Eto
    Odbijam da stupim
    U istopolni brak
    Čemu reprodukcija
    Opresivnih matrica
    Religija je opijum za narod
    Seksualna revolucija nije završena
    Volim eksperimentalno pozorište
    Savremeni ples i poeziju
    Imam prijatelje umetnike
    Ne spavam sa vojnicima
    Kako to nalažu
    Španske antiratne feministkinje
    I feminista sam
    Sve znam da radim u kući
    I ja sam
    Najveće govno u familiji
    Iako su mi sva braća četnici.

     

    Boban Stojanović 30. 08. 2022.