Lagano, kao što povjetarac
njiše u polju klasje, a onda,
iznenada, bjesomučno,
pa zatim, opet, smiren, lijen,
da između dva krêta
cijela ponorna vječnost prođe

Harfove, slova, bukvi
listinā
svetim što bi htjele biti
prevrćem zapravo –
sričući dah po dah,
glas po glas

Rastem i stasavam tako,
polako,
tren po tren nestajući,
sat po sat,
dan po dan

Natječemo se već dugo,
dugo,
i utječemo jedno drugom,
nadmećemo,
volimo i proklinjemo,
riječ Božija i moja,
u toj utrci nijemoj
koju će samo jedan od nas
do kraja izdržati moći

Katkada, skrušen, molim,
kao što mati bi moja:
Snagu mu podaj,
Gospodaru,
robu se smiluj Tvomu,
da sin moj
boj kozmički ovaj izdrži
što se u njemu vije,
i još prije, i još više,
Rabbi,
neka o svemu tome strancu
ni glasa jednoga nije!

Ali, ne jednom, očajan,
uspravit se znadem,
i glas moj tada,
žestoko pijan,
ori sa planina:
Vaseljenu neka proždre
bijesa moga plamen!

A s daleke Sinajske gore,
na krilu jednoga meleka umornog,
eho k meni u Bosnu stiže:
Amen! O, amen!

Pošto je naknadno, ovo pričanje je o vremenu prije i poslije narečene godine.

Avgust je moćan. Lav caruje svijetom, i svi lavovi u svojoj taštini koračaju naokolo kao paunovi. Avgust je savršen mjesec, sve ima, sve daje, ma koliko mu uzeo, još sasvim preostaje. Raskoš jeseni, tu se već gnijezdi, baškari, isijava, moćni dani savršenog svijeta. Besmisleno je misliti o dalekim svjetovima, kad je ovaj svijet neiscrpan. Motrim ljude, umorne, premlaćene, od vrućine, ne shvatam kako im može biti teško u ovom mom mjesecu. Takvi su lavovi, kaže Kolja Mićević. Svraća sa tenisa na hladno pivo, čudeći se da i toga ima kod mene. Govori o svojoj desnoj ruci, o malom prstu koji se ne pokorava zapovijesti sve od onog dana kada je hrabro pokušao u Beogradu da otvori (otčepi) bocu vina. Žila je presječena, sada tu jedva može pomoći i hirurg, o učitelju tenisa da i ne govorim. Ali Kolja sada vježba bekhend. 

Obuzet sam ovim savršenim ljetom, poslije dugog uvoda, strašnog pljuskovitog interludija, prologa koji se otegne kao avangardna drama šezdesetih godina. Vraćam se u juli, u znaku mora. Vraćam se zapravo nekim malim mjestima na ostrvima. U renou nas četvero, dvoje malih, ja vozač, Mira pažljiva dadilja Tanji, ali i Vladi koji ne podnosi vožnju. Tek što krenemo, njemu se povraća.. 

Balkana, pokraj Mrkonjić-grada. Kud sam se zaputio dalje od Nje, Balukane, Balkane, središta Balkana, jezera, šume, staze za šetnju, i savršenih stolova za kartanje. I za šah, naravno, prijatelji moji, ali šahisti će tek stići na more, dogovor je takav. 

Knin. Mjesto koje ljeti naprosto gori, kao grozničav bolesnik, bez zelenila, bez pravog parkirališta, savršeni jedino željeznički čvor, izgubljen na ničijoj pruzi. Prošle godine, zaustavivši se u Kninu, u hotelu „Dinara“, djeca više ne mogu izdržati putovanje i jedva čekaju da legnu. Imao sam osjećaj da sam u koševskoj bolnici davne 62. godine u junu. Umjesto da polažem ispite, ja bolujem. Ni danas ne znam šta mi je bilo. Prvo me natjeraju da se okupam, a voda hladna. Kad je bolest malo minula, zagledao sam medicinsku sestru kojoj se gotovo pa sve vidi.. To se ne zaboravlja. 

Vratimo se Kninu i hotelu „Dinara“. Tek smo bili zaspali, naglo se budimo lelekom iz susjedne sobe. Taj lelek kao da dolazi iz sna, iz svijeta filmske fantastike, govori o tragediji ovog putujućeg, nomadskog svijeta.

„Jao, djeco moja! Šta ću reći vašem ocu. Jao, jadi moji! Kuku meni, dovijeka!“

Saznali smo da je majka sišla da uzme vode, voz je pregazio, ostala njena sestra sa sestrinom djecom, izgubljena, u tom Kninu, (kako bi rekao Ćamil Sijarić). U tom Kninu na kraju svijeta, u tom prašnjavom, presunčanom, grozničavom gradu, gdje žive mirni gotovo nevidljivi ljudi, i povremeno svraćaju probisvijeti. Na rukometnom igralištu kockaju se Romi, prijekih pogleda, za pojasom nož, uz lijevu ruku „crvenke“.

Biograd, trajekt. Spremaju se „Jadranski susreti“, strašni reflektori osvijetlili mjesto već razbuktalih strasti, prenošenih preko televizije, jer svijet mora gledati tuđu Igru, svijet se više ne zna igrati.Sve to izgleda kao besmislena šega. Kriza, nema energije, nema novaca, nema deviza, nema uja, fili zavladali (kako besjedi Smoje), a ovdje se prenosi naša, dalmatinska, južnoslovenska zajebancija, gdje ispada da se ne znamo ni igrati, ako se nećemo svađati. Mutno i mučno. Malo pretjerujem, čim pomislim na fudbalske spektakle. 

Tkon, Pašman, drugi kraj svijeta. Tkon kao da je zaboravljeno turističko mjesto. Početak je jula, jedva desetak turista šećka rivom, svraća u samouslugu, ako se to može tako nazvati, sjeda pred kafanu, zaviruje u „Mali raj“, da se raspita za pansion. Ne zadržavamo se tu, naš pansion i dalji put, objasnio mi je prije moj dobri drug, matematičar, Šagovac Željko, tu se smjestio sa bratom, kupivši neku razvalinu, ali od nje su napravili svoj lijepi zamak. 

Ne zadržavamo se tu, idemo tamo gdje je još manje turista, gužve, glasne tzv. muzike i zabave. Gdje nema nikakvih turističkih pretjerivanja. Tri kilometra asfaltnog puta, otočke magistrale, koja povezuje Pašman i Ugljan. Meni najljepši put na svijetu, kojim se vozim skoro pa svakodnevno iz čiste radosti. Gledajući lijevo i desno, kao da osjećam kraj sličan onom Žana Žionoa, njegov Kontadur. Baš sam tih dana za sarajevski časopis „Život“ prevodio fragmente njegovog dnevnika iz teškog ratnog vremena. 

Kraj, mjesto, selo zapravo, čiji je naziv isto što i konac, svijeta i civilizacijskih potreba. Sa desetak knjiga, od kojih ću pročitati samo Milerov spisak najdražih knjiga, i „Oko“ koje očekujem od Keme, smještam se u svoj ljetni raj, kod Balde Bačinića, koji odmah iznosi lozu, znajući da pred tom lozom nema onih koji ne piju, već se sasvim malo ustežu. Tu, kao u „Karmini burani“, Orfovom zavitlanom , bahanalnom plesu, u krčmi, gdje svi iskapljuju vrčeve piva, jednako pije Đurčiković, Tontić, i moja gospa, sjetivši se odmah potom, božanskog li opravdanja, da loza koristi njenim desnima. A otpatke loze gazdarica koristi za kuvanje ručka, ona je te poslove prihvatila i za nas. I rujno je vino tu. Koliko muke za Jelenu, da izbaci nas, oduševljene šahiste, sa lupetanjem po časovniku, da nas uvjeri da kužinu treba i čistiti i da smo došli na more. Đuričković i Tontići su prvog dana lijepo izgorjeli na suncu da bi imali opravdanje zašto su u hladu. Tako im ljeto neće propasti. Da su s nama još Grga i Sidran tu, Gospe mi, ne bismo se micali mjesecima odavde. Ali to su sporedne stvari u životu, a ja se pitam, koje su glavne! 

Mnoge noći, vez mašte i slučajnosti, upisuju u moj nebopis ostrvca mira i savršene harmonije. Kroz otvorena vrata balkona, osjećam taj nervalovski poziv noći; kud li sad bludi Kordelija, neka prelijepa usamljena žena, željna samo jednoga, hej! Jednoga…Treba li ga imenovati?! Koliko povika zbog imenovanja Prijapa, a čestiti Broćelini, u svom Liber facetiarum, početkom XV stoljeća, opisaće, pored ostalog, i jednog Dvokitaša, Duo prijapi, kaže Broćelini, ne libeći se da sve stvari nazove njihovim imenom. ( Dr Kostiću ću citirati nekoliko bisera, a cijenim da cijenjeni profesor zna bolje od mene latinski, i lako će zaključiti da se ne radi o medicinskim izrazima.) U pričici Novum supplicii genus, ima jedna divna prijetnja muža ženi: Ioanna, Ioanna, ait, ego te neque verbarabo, neque percutiam, sed in tantum te futuam, quod plenam domum filiis reddam… Evo u slobodnom prevodu: „Ivanka, Ivanka, ja te neću ni tući ni batinati, nego ću te dotle jebati dok ti kuću ne napunim djece…“

Sjedim na balkonu, svuda mir, sve se sjedinilo, more i obala, talasi i pijesak, nebo i nedaleka brda. Poluglasan plač djeteta iz neke sobe. „Dijete, Dijete! Ne igraj se s mjesečinom“.

Samostan franjevački, „Sveti Duje“, među najstarijim samostanima na našem tlu. Završen u XIV stoljeću, na plodnoj, ziratnoj zemlji, koja traži vode, ali daje dvostruko više nego ona na kopnu, naročito divnog crvenog krompira, kakav se ne nahodi nigdje više. Slika od prošle godine: Maloumni Šime sipa vodu u čabar, podiže je svojoj ostarjeloj majci na glavu i ona ide između gredica. Gdje je Šime sve godine? U bolnici, kažu. 

Mali muzej u samostanu, sa nekoliko prekrasnih stvari. Inkunabule, iz Gutenbergovog vremena, mošti svetaca, stare drvene skulpture iz vremena pravih naivnih umjetnika, indijanske strijele koje uveseljavaju Vladimira i jedna aritmetika iz 1542. godine, štampana u Parizu. Jedan klasičan rukopis iz vremena prije Fransoa Vieta, koji uspijevam malo srediti. Čestiti redovnik je tu smiješao još dvije knjige, koje odvajam. Imaju i biblioteku, ali nesređenu. Pokušavam da ubijedim tog čovjeka da bi dobro bilo i za njega i za mene da se malo pozabavim tom bibliotekom, ali se on, na svoj diplomatski način izvlači. Kao kod Andrića, jednostavno, ne da!

Čokovac, sa starim benediktinskim samostanom. Kršan redovnik, sa postolama sigurno broj 50. Takvo nešto nisam do sada vidio. Te se postole u stvari zovu apostolke, jer su ih nosili apostoli. Stigle su do nas iz Grčke. Mislim da su sa Samosa. Ipak, možda sam malo pretjerao u veličini. Biće nešto manje. Inače, od ranijeg blaga ništa nije ostalo. Osim mjesta na kome je, dobre bistjerne sa kišnicom, i veličanstvenog pogleda na okolno sitno otočje i Filipjakov. 

Mjesto Pašman, vjetrovito vrijeme, na telefonu gužva. Šetnjom silazimo do crkve. „Znam uvijek gdje ideš obavezno“, prigovara mi Vladimir, ali me slijedi. Slučajno, crkva je otvorena, služba je netom završena, sveštenik, mlad i bljedunjav, sprema svoje stvari. Pitam ga, e da bih zapodjeo razgovor, jer bez razgovora sve je mrtvo, kome je posvećena ova crkva? Odgovara, kratko, da bi prekinuo naknadna pitanja: Blaženoj Gospi. Tu je zanimljivo groblje, kao neka priča koja bi mogla biti i pjesma. Ja ću je kasnije posvetiti Vujici Rešinu Tuciću i nazvati valerijevski „Morsko groblje“. Unosim je kao dio koji je čekao svoje mjesto.. 

MORSKO GROBLJE

U Ždrelcu, ostrvo Pašman, iza crkve, groblje ukraj mora. Betonski sanduci poredani u nekoliko redova, prilijepljeni za stijenu. Ispod je more koje šljepusa stalno. 

Mnogi su sanduci prazni, s nekih još nije skinuta zidarska drvena oplata. Završivši tu i tamo, zaključujem obilje prostora, potpuni komfor. Sigurno nije jeftina. Te veličine iznajmljuju sobe, zar ne, rekao bi neko da mi je u blizini i da sluša. 

Uz groblje, šatori, kamp. Čuvar kampa pijan, jedva se drži na nogama. Pokazuje nam rukom svećenika u farmerkama, onog maloprijašnjeg, dok ovaj ulazi u svoj Reno 4. „Žuri, taj, Gospe mi, uvijek. Tri crkve opslužuje. E, šta ćeš, ako je njima fino, šta fali!“ „Naravno, šta fali, – kažem mu – neće čovjek čekati novi koncil da bi živio kao čovjek, bokačovski, u svom dekameronskom svijetu.“

Priča je gotova, mada bi mogla i da se nastavi. U stvari ovdje je sada on dio.

Pašman ima zanimljive dimnjake, i to mu je, izgleda sasvim dovoljno. 

Od ostrva Pašman do Ugljana, most, luk iznad mora, ne znam da li prvi na Jadranu, ali jedan od onih koji govore o našem graditeljskom umijeću. Dok ga prelaziš najčešće automobilom, osjećaš da letiš. Tu između dvije plaveti, ti si, čovječe, mušica. Ali moćna mašina, koja mijenja, mijenja…gdje će je to odnijeti!

O mirisnim travama, moru, vjetru, kamenju i ljudima, možda drugi put, vjerojatno nikada. A utisci se slažu, kao zeleni listovi u herbarijumu, vremenom, užute, krhki su, drukčiji, jesmo li ih mi zaista doživjeli. Taj san, dašak koji nazvasmo životom, šta to doživi, šta iznjedri! O grdne li radosti! O slatke li dokolice! A Miler, stari perverzni majstor, stekavši slavu, mudruje, povremeno teološki reakcionarno, humanistički bljedunjavo, građanski se čudeći pred ljudskom bestijalnošću, no najčešće diveći se i svoje divljenje za knjige i pisce, za njihove živote, prenoseći na čitaoca. Svakih nekoliko rečenica, sklapam knjigu, zahvalan Crnkoviću na njoj, dotičem je nožnim prstima, zagledan u daljinu svog djetinjstva, gdje vidim knjige mog života, ushićen sam što ima ljudi koji se raduju knjigama. Deset godina radujem se svakoj knjizi Žana Žionoa, a evo još jednog istog „ludaka“. O, svijete, na šta si izišao!

Neki turista već peti put pušta u svojim kolima „Jugoslavija“, glasno, naravno otvorivši vrata. Napokon kažem ženi da moram u šetnju, da ne bih poludio. Diže mi se kosa na glavi od sličnih pjesama i meštara koji su na njima zgrnuli milione. Ljudi su i na banjalučkom zemljotresu dobro zaraditi. Već peta generacija postradalih sjedi u barakama, koje nikako da se sruše, čeka na stan i pogledava kroz rasušen prozor n svoja lijepa kola u travi. Društvo brine, baćo moj, zašto da se sekiram. A što na taj način ubrzavamo devalvaciju, šta na taj način sjebavamo ovu zemlju, o tome nek brine drugi. 

„Nijemci spavaju, budite tihi“, govorio nam je neke godine šef turističkog društva mjesta, pošto nam je izdao četverokrevetnu sobu, Sidranovima i mojima, po paprenoj cijeni, sobu sjevernu, punu mrava i ostalog sitnog gada. Nijemci spavaju, stalno mi zvoni u glavi kad krenem k moru. 

U povratku, nikako da prođem Obrovac. Put sjajan, ali slabo označen, kao u mom selu, više puta krećem prema hidrocentrali, umjesto da se penjem prema Velebitu. To mi i treba kad hoću da izbjegnem crne tačke na liniji Knin – Grahovo – Ključ – Banjaluka. Ali zato, kroz Liku nam ushićenje draška nozdrve. Na Plitvicama savršeni mir stare šume. Ulaz u nacionalni park se naplaćuje. Englezi ne naplaćuju ni ulaz u Nacionalnu galeriju, a mi naplaćujemo ulaz u šumu. Zar se pare ne mogu namaknuti na drugi način? Dokle ću ovim svijetom hoditi s pitanjima?! Ipak vraćam se vremenu osnovne škole kada sam kao izviđač prolazio ovom plitvičkom šumom, prešavši nekih desetak kilometara, od kampa. Zapravo, prvo smo od kampa išli vozom, pa izašli u gustoj šumi koju je trebalo savladati koristeći oznake. Lijepa vremena izviđača. 

Tako prelazim iz vremena u vrijeme, sada ne znam u kojem sam vremenu uopšte. Vesela je ovo priča, ili priče, ništa nije u jednini. 

Moj je otac kahvedžija, dobar i na glasu:
Jedini koji ima stalne mušterije
Mahom mahalsku sirotinju

Po cio dan on raznosi na tablji ture
I prikuplja suđe po radnjicama

Po cio dan on je na poskoku
Za svakog i pred svakim božjim robom

Nikad ga nisam vidio da se namršti
I nikad nisam čuo da podvikne i plane

Ali kući kad dođe, moj se otac ponese
I više nije onaj dobrohotni
Kahvedžija:

Zauzme minder i pogled na avliju –
Prekrsti noge, navede kapu
I komanduje 

A nana kaže: ne dao mu bog moć u ruke

(2006)

Crna punkerska kožna jakna

Po ulicama i trgovima srećem te odrpane i neuredne ljude, što za sobom vuku kolica prepuna kojekakvog smeća, sve samih životnih dragocjenosti i stvarčica koje će im tokom njihova putovanja zatrebati. Ako im već nisu na kolicima, natrpali su ih na bicikl koji guraju uza se, ili ih imaju u dva divovska kovčega na kotačiće, od kojih se ni jednog časa ne odvajaju i koji dodatno otežavaju njihov ionako turoban i težak put. Oni su beskućnici, jurodivi luđaci, s uma sišavši profesori filozofije, obiteljski ljudi kojima se nešto jednom dogodilo pa su postali ovakvi; oni su građani lišeni razuma i svoga građanskog položaja, obilazi ih se u širokom luku, jer ne samo da postoji vjerovanje da ti ljudi nezgodno vonjaju, nego je među pristojnim svijetom prisutan i strah da su ti zlosretnici infektivni. Dok se tako sporo kreću i sapliću o sve svoje, oni sami sa sobom polemiziraju, svađaju se s nevidljivim protivnicima, obavljaju teške i dramatične razgovore koji su često izvan sadašnjosti, traju u nekom za nas davno prošlom vremenu ili u vremenu koje će tek doći. Ako malo poslušate što govore ti ljudi, možda ćete se ražalostiti, stići će vas nemir i strah; strah od vlastite nesreće, i od toga da su sve te riječi, što ih oni izvan razuma kazuju, ustvari i vaše riječi, koje vi, makar tako mislite, samo malo tačnije u rečenici rasporedite. Ali nije u riječima i njihovom rasporedu stvarna nesreća tih gradskih nesretnika i odmetnika od pameti. Stvarna njihova nesreća je u stvarima koje nose, vuku, voze i guraju uza se, i koje im otežavaju put.

Već trideset i koju godinu, što će reći duže od polovice života, ja sam poput njih. I vrlo precizno mogu reći kad sam postao takav, i što me je, možda, navelo da se promijenim. Premda ne razgovaram sam sa sobom, vladam rasporedom riječi u rečenici i živim s jasnom sviješću o razlici između prošlosti i budućnosti, i o tome da je sadašnjost upravo ovaj trenutak kada se na bjelini papira/ekrana pojavljuje crno slovo koje na kraju čini riječ, koja će u budućnosti postati rečenica, ja za sobom, kao i oni, vučem svoje stvari, i to mi otežava hod.

Premda je već bilo ljeto, temperatura zraka bila je blizu trideset, u teretnom avionu međunarodnih mirovnih snaga bilo je još i toplije, u Zagreb sam krenuo obučen kao usred zime. Uza se od prtljaga imao sam platneni zeleni ranac, kupljen 1978, s kojim sam kao dječarac nekoliko godina išao na izviđačka logorovanja na Boračko jezero i u Dretelj. U njemu je, osim malo rublja, po jedne majice i košulje, bila prazna bilježnica, pernica s nekoliko najboljih olovaka i nalivperom, temeljito ispisan rokovnik, dva mala, od dlana manja, telefonska imeničića. U jednom su bili zapisani brojevi telefona i adrese ljudi među kojima sam živio i kojima sam se nadao, a u drugom su bile neke moje bilješke, započete još kad sam stigao na odsluženje vojnog roka, u kolovozu 1984.

Dva su razloga zašto nisam imao više stvari: vjerovao sam da ću se nakon dva-tri tjedna vratiti u Sarajevo i nastaviti sa životom u opsađenom gradu, a drugi razlog ticao se pravila koja su međunarodne snage odredile lokalnim novinarima kojima su, nakon ishođenja svih uvjerenja i dozvola, dopustili ukrcavanje u njihov Hercules. 

Ali dok mi se lako bilo pomiriti da za sobom ne vučem sve što imam, nisam mogao krenuti na put, općenito nisam iz kuće mogao izaći, a da na sebe ne navučem pola garderobe: potkošulju, majicu kratkih rukava, plavu kariranu košulju, traperice na tirake – kako ih je pokojna Nona zvala – i crnu, dobro postavljenu kožnu jaknu. Ta jakna, od koje zapravo kreće ova priča, najtrajniji je odjevni – možda i ne samo odjevni, predmet u mom životu. Kupljena je 1991, a nosim je i danas.

Priča o njoj traži priču koja joj prethodi. Išao sam u osmi razred Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević kada sam prvi put ušao u Kuk, klub studenata Medicinskog fakulteta, i naručio Stock. Imao sam četrnaest godina, i htio sam izgledati zajebano. Iz zvučnika je zagrmila pjesma “Safe European Home”, ili “Rudie come from Jamaica, Rudie can’t fail…”, i ja sam se, poput vrelog voska, sav u nju izlio. Tih dana, u siječnju 1981, za posljednjega osmoškolskog zimskog raspusta, postao sam punker. Kako se to postajalo? Isto onako kako se u tim osjetljivim godinama, kada dodir sa svijetom još uvijek izaziva onaj djetinji bol, postaje vjernik. Onako kako se u tim godinama postaje skojevac, atentator, terorist. Dovoljan je jedan stih, hipnotičan i sveobuzimajući refren, i već će vrelina adolescentskog fanatizma i golema potreba za saznavanjem konačnih i neporecivih istina, preobraziti dječaka.

Te zime počeo sam kupovati ploče, drukčije se šišati i oblačiti. Ono što mi je nedostajalo bila je crna punkerska kožnu jakna. Kako nisam svirao, pa nisam čeznuo za fenderima, stratocasterima i marshallima, ta jakna bila je izraz mog stilsko-ideološkog samoostvarenja, znak pripadanja. Međutim, u nas se nije mogla nabaviti. Nigdje u Sarajevu, u Bosni, ni u Jugoslaviji nije postojao dućan u kojem bi je bilo. Morao si po nju ići u London, Berlin, Beč, ili si nekoga trebao imati u tim gradovima. Sarajevo je tada bilo daleko od Londona, mnogo dalje nego danas. A ja nisam imao nikog.

Ali, ruku na srce, izgleda da ni drugi nisu imali nikog. Pravih punkerskih jakni, onih s kosim rajsferšlusom, s tri džepa i jednim džepićem, nastalih prema jednom modelu bajkerske jakne, u Sarajevu jedva da se moglo vidjeti. Sarajevska punk i alternativna scena je kroz cijele osamdesete bila u crnom i modrom ispranom džinsu, u majicama s logotipom britanskih bandova, u vojničkim JNA čizmama ili u platnenim tenisicama, u blijedim sivomaslinastim košuljama bez kragne, koje su se mogle kupiti na vojnom otpadu na Ilidži, a koštale su manje od jedne pive u birtiji. Dok ih iz današnje perspektive promatram kroz maglu nesigurnih sjećanja, zapravo mi se čini da su jako dobro bili dizajnirani ti moji drugovi i drugarice, vjerojatno mnogo bolje nego njihovi sudrugovi po stilu iz dobro stojećih zemalja Zapada. Nije u tom maglenom Sarajevu bilo ekscentričnog šarenila ni sjaja nove mode, koju sa strane prati manufaktura i industrija kapitalizma. Naš punk kao da je bio zbiljski, potekao iz podzemlja i podruma socijalizma, iz moljcima izjedenih obiteljskih garderobi, iz kojih su najednom bili na svjetlo dana izneseni demodirani krombi kaputi i dijelovi prastarih radničkih odijela i uniformi, sakoi kancelarijskih činovnika iz pedesetih i kožni kaput nekog strica, koji je po priči emigrirao u Ameriku, a bio je avijatičar, i taj je kaput dio avijatičarske uniforme, premda se po njemu čini da je stric, ipak, bio udbaš. Dok ih zamišljam, to moje društvo, čija su godišta između 1960. i 1966, s koncerata Pankrta, Parafa, SCH u Trasi, Slozi, Kuku, učini mi se da je njihov stil nastajao iz istog onog na čemu je svoj stil gradio Yohji Yamamoto. U tom bogatstvu oskudice, i u ideji da je punk sve ono što je u globalnoj garderobi na ulici nenosivo, od starinskih pidžama, zidarskih i varilačkih hlača i kombinezona do rumunjskih bundi od umjetnog krzna, rađao se stil.

Ali ja nisam mogao preboljeti crnu punkersku kožnu jaknu. Taj predmet postao mi je tako važan da više i ne mogu rekonstruirati samu povijest žudnje. Najprije sam stajao u uglu Kuka, mrgodio se da izgledam starije, i slušao “Safe European Home”, pjesmu o Rudiju koji je stigao s Jamajke. Onda sam, nošen pjesmom, njezinim upijajućim refrenom, u magazinu Džuboks vidio sliku na kojoj je Joe Strummer u toj jakni. Imao sam četrnaest, i već sam pročitao kompletnog Hessea, čitao sam Dostojevskog, i imao sam ambiciju, veću i nedohvatljiviju od svih drugih ambicija, da budem pisac, pjesnik da budem, imao sam strahovitu glad za svijetom, upijao sam ga i pamtio sve, bivajući stalno na rubu provalije, u opasnosti da se pretvorim u ono u što sam se zagledao, i u svoju posljednju fascinaciju. Tako sam vidio tu jaknu.

S vremenom, a godine će zatim prolaziti i proći će već cijelo desetljeće, u sebi ću izgraditi fetišistički odnos prema njezinoj crnoj koži, općenito prema precizno dizajniranim, arhitektonski definiranim predmetima od crne kože, prema nalaštenim i uglancanim cipelama ručne izrade, cipelama kupljenim u Rimu ili u nekom drugom gradu na Zapadu šezdesetih godina, koje su stajale poredene u hodniku profesora Trklje, s drvenim šablonima s oprugom, što tim cipelama čuvaju oblik, prema crnim kožnim hlačama, starim iskrzanim opasačima, prema crnim kožnim kaputima koji pamte oblike tijela onih koji više nisu živi, i taj moj fetiš odjevnih predmeta i obuće od crne kože potekao je iz neutažene čežnje za crnom punkerskom kožnom jaknom, iz koje se razvila jedna osobna pripovijest, koja nije imala veze ni s jednom drugom pripovijesti, štoviše bila je osamljenička, kao što sam i ja bio hudi osamljenik, pa je iz osamljeništva nastala i ta scena u kojoj stojim u uglu kluba studenata medicine Kuk, u podrumu Medicinskog fakulteta, koji je samo jednim zidom podijeljen od fakultetske prosekture, gdje stoje stalaže s preparatima u formalinu, s uništenim alkoholičarskim jetrama, s proleterskim plućima koja su spržena duhanskim dimom, neostvarenim fetusima, degeneriranim pa pobačenim ljudskim plodovima, sitnih tijela i goleme glave, što snivaju svojim vječnim prenatalnim snom, i tako naslonjen na zid kluba, leđima osjećam vibracije i ritam bubnjeva i bass gitare, slušam, ispunjen ushitom, uzbuđene glasove pjevača i njegove publike: “Well, I just got back and I wish I’d never leave now (where’d you go?)/

Who dat Martian arrival at the airport, yeah? (where’d you go?)/ How many local dollars for a local anesthetic? (where’d you go?)/ The Johnny on the corner wasn’t very sympathetic (where’d you go?)”, i to zatim traje godinu, dvije, tri, pa pet i skoro deset, i u ritmu se i melodiji te pjesme, u čežnji za crnom punkerskom kožnom Joea Strummera, do svojih krajnjih granica razvija jedna svijest, koja se s vremenom ispunjava sjećanjima, što zatim bivaju zamijenjena drugim sjećanjima, sve dok se svijest u trenucima pijanstva, mamurluka i lake omamljenosti kanabisom ne prepuni, kao lončić mlijeka zaboravljenog na usijanoj ploči štednjaka.

Tako sam u kasnu zimu 1991. na četiri dana stigao u Zagreb. Dobio sam neku novinarsku nagradu. Smjestili su me u Hotel Dubrovnik, imao sam dvadeset i pet godina, a nagrada bila je za odrasle, pa je bilo i neugodno iznenađenih, uglavnom među bardovima i bardesama na vrhuncima njihovih velikih karijera. Dodjela, s prijemom za bataljun najprobranijih zagrebačkih zvanica, bila je u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade. Socijalizam u Jugoslaviji bio je na izdisaju, u Hrvatskoj već su se ubrzano mijenjale košulje, pogled na svijet revidiran je kao na LSD-u, ali mene ništa od svega toga nije zanimalo. Sutradan ujutro ću, kako su me uputili, sjesti na tramvaj koji je vozio negdje prema zapadnim dijelovima grada. Od Črnomerca ću dalje pješačiti, ne znam koliko daleko, jer su i u tome sjećanja varljiva, raspitivat ću se na kioscima i u dućanima o adresi koju sam zapisao na papirić, sve dok ne stignem na mjesto koje se zove American Shop. 

Dućan, nevelik, prepun robe, mirisao je na bijeli svijet. Nije takvih mirisa bilo u našim dućanima. Miris petroleja, plastike, gume, mirisi pamuka, ljudskog znoja i štiva prekooceanskih brodova, pretrpanih željezničkih kontejnera, teretnih vojnih aviona u kojima se džipovi prevoze iz jednoga u drugi rat, ali najprije mirisi onoga neodredivog, mirisi koji se ne daju povezati sa svojim izvorom, mirisi koje mogu osjetiti samo oni koji takve mirise nikada nisu osjetili, a ne razabiru ih odavno više oni koji među njima žive. 

U tom dućanu na kraj Zagreba, koji je otvorio Mile Rupčić, glumac koji je u Ameriku pobjegao od glume, autor pjesme “Pit i to je Amerika”, koju je Džoni uglazbio i uz koju je, nju i pjesmu “Iggy Pop”, početkom osamdesetih stvorena generacijska legenda i vjerovanje o Sjedinjenim Američkim Državama, moglo se kupiti sve što je iz naše perspektive bilo američko. Recimo, originalne vijetnamke – vindjakne američke vojske, koje su postale jedan od simbola šezdeset i osme i kojih se moglo naći i po američkim vojnim otpadima – dijelovi pomoćne opreme i odjeće za Harley Davidson, kaubojske čizme i cipele neobičnih oblika, kape za igru bejzbola i prve palice za bejzbol koje sam uživo vidio, šilterice s američkom zastavom, neke vrlo neobične traperice, avijatičarske jakne s likom Charlesa Lindbergha na leđima… I naravno, bila je tu moja punkerska jakna, koja ustvari nije bila punkerska jakna, nego tek malo dorađena i izmijenjena motociklistička crna kožna jakna, od vrlo čvrste i izdržljive kože, dobro postavljena, tako da se može nositi i zimi, predmet moje želje i žudnje, ali začudo takav predmet koji izgleda bolje i moćnije od mojih snova o njemu. To je svakako nešto neobično: ono za čime čeznemo, u stvarnosti ne može biti dostojno naše čežnje. Sve što je oblikovano s ove strane čeone kosti, u mislima i sjećanjima, u desetak godina dugim zamišljanjima, koliko je potrajalo moje čežnjivo zamišljanje crne punkerske kožne jakne, moralo je izgledati savršenije od onog što ću ugledati u American Shopu. A, eto, nije bilo tako.

S unutarnje strane je, na postavi, ušiven pravokutni komadić meke kože, na kojem je utisnuta kontura bika u bijesnom trku. Uz njega je naziv proizvođača, nisam ga bio pamtio, a nakon trideset i četiri godine više se ne da pročitati, premda se pod određenim uglom na glatkom komadiću kože i danas vide bik, i sjene slova. Ispod je, na maloj platnenoj etiketi, prišiven konfekcijski broj 50, a na malo većoj etiketi, uz zvijezdu petokraku, stiliziranu od plavom obrubljenih crvenih pruga, piše: “Crafted with pride in U.S.A.” Godine 1991, u vrijeme kada je već završio jedan život, a drugi još nije započeo, u vrijeme kraja Hladnoga rata, u vrijeme velike iluzije o slobodi, te riječi djeluju dramatično poput Očenaša, ili poput onog najodsječnijeg, štrajkaško-sindikalnog zaziva iz te molitve, koji kao da je ispisan na transparentima pred krvave demonstracije: Daj nam danas! Crafted with pride in U.S.A.! S ponosom stvoreno u S.A.D.-u! I te tačke nakon svakog inicijala, poput tri udarca bass bubnja, pred zamračenom dvoranom prepunom publike, koja u grobnom muku čeka provalu zvuka. Što je od tog ponosa, ili od mog doživljaja te riječi, trideset i četiri godine kasnije ostalo? Od odgovora sačinjena je proza mog života prije nego njegova povijest.

Na svakom drikeru – svakoj šuštini, kako se to kazuje onom riječju našega jezika koju nitko ne izgovara – isti je onaj gnjevni bik s kožnate etikete, a iznad njega riječ Branded. Dugo sam po internetu tragao za proizvođačem moje crne punkerske kožne jakne, ali riječ Branded nije mi bila od pomoći, kao ni crtež gnjevnoga bika. A onda sam slučajno, za dugočasnih dana svjetske epidemije koronavirusa, s proljeća 2020, na nekom američkom forumu ljubitelja i sakupljača starih kožnih jakni naišao na sličicu bika i uz nju fino stilizirani natpis, koji mi je nekad bio dobro znan: Branded Garment Inc. Imali su manufakturu na 35 ulici u Queensu. Dalje istražujući saznao sam da su njihove jakne prilično cijenjene među ljubiteljima i sakupljačima, nailazio sam na fotografije primjeraka redom starih po tridesetak godina, sve različitih smeđih i crnih muških kožnih jakni, univerzalnih, po dizajnu bezvremenskih ili odavno demodiranih, avijatičarskih, bajkerskih i pseudobajkerskih, ali moje nigdje nije bilo. Tog dana, u zimu 1991, u American Shopu, kod Mile Rupčića, na čvrstim su metalnim vješalicama, jedna uz drugu, visile dvije takve jakne. Manja, bila je broj 48. Kupio sam veću, broj 50. Kupio sam tada i zelenu vijetnamku, koja uz mene također dočekuje proljeće 2025, kao jedan od dva odjevna predmeta, te jedan od malobrojnih predmeta uopće, koji čine neprekinutu materijalnu povijest mog života. Ali priču o vijetnamki nećemo dalje nastaviti. Ona je samo stvar među drugim stvarima.

Ne pamtim koliki je bio moj račun u American Shopu, osim što je kožna jakna bila skuplja od vijetnamke. Ali bio je to novac koji sam imao uza se, i bio je mnogo manji od iznosa nagrade koja mi je dodijeljena u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade, a koji je, pamtim, bio ravan visini tri prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj. Kupljene stvari bile su složene u jednoj povelikoj crnoj vrećici, na kojoj nije bilo nikakvog znaka, koju ću zatim, skupa sa svojim zelenim izviđačkim ruksakom – onim istim s kojim ću 1993. odlaziti iz Sarajeva – unijeti u JAT-ov avion za Sarajevo. Ne pamtim koji je to bio datum. Možda sredina ili sam kraj veljače, doba onog varljivog predratnog mira u Hrvatskoj, koje nastupa nakon što je 26. siječnja 1991. na Televiziji Beograd prikazan film u produkciji Kontraobavještajne službe JNA, čije emitiranje preuzimaju i svi ostali republički studiji, o hrvatskom ministru obrane generalu Martinu Špegelju i o tajnom uvozu oružja u Hrvatsku. Još je nekoliko tjedana do Uskrsa, i krvavog vojnog incidenta na Plitvicama, događaja s kojim u kolektivnoj percepciji započinje rat u Hrvatskoj. Za osjetljivije taj rat je već ranije započeo – za mene dogodilo se to odmah poslije televizijskog dnevnika, tačno u 20 sati, u subotu 26. siječnja 1991, kada započinje emitiranje filma u kojem će general Špegelj neizravno biti proglašen ustaškim koljačem, premda sam skoro mjesec dana ranije, nakon što je objavljena vijest da je 26. prosinca 1990. Srbija tajno upala u monetarni sustav SFRJ i iz sefa Narodne banke Jugoslavije uzela novac u vrijednosti od 2,6 milijardi tadašnjih njemačkih maraka, osjetio da više ne postoji zemlja u kojoj sam živio, jer više nema njezine države, niti u toj državi ima institucija koje bi nas štitile ili ugrožavale. Tada je, nakon te masivne pljačke, za koju smo znali da se dogodila, ali o čijim ćemo razmjerima mnogo godina kasnije biti obaviješteni, Jugoslavija nastavila postojati još samo kao iluzija. Ono što je štitilo mir i poredak u okviru kojega smo se ujutro budili i zatim obavljali svoje poslove, zabavljali se, veselili i odmarali, jeli, pili i lumpovali, a navečer odlazili na spavanje, zasnivalo se na iluziji o međusobnoj odgovornosti jednih za druge, iluziji o ljudskosti, o tome da se za svako počinjeno ili samo pomišljeno zlo jednom plati cijena, potom iluziji o bratstvu i jedinstvu, o tome da smo jedni za druge ipak ljudi, bez obzira na to što o tome kažu političari, kao i na to što se o tome može vidjeti na Televiziji Beograd, ili pročitati u Dugi, Intervjuu, Večernjim novostima i Politici. Nakon što je Srbija ispraznila sef Narodne banke Jugoslavije, pljačkajući novce koji su pripadali i drugim republikama i pokrajinama, nisu više u punom smislu važili zakoni i Ustav, i ostao je da postoji samo nepisani dogovor i ugovor između običnih ljudi. Između građana. Oni koji su u tim trenucima započinjali rat – Slobodan Milošević i vlasti u Beogradu; JNA čiji je vrh provodio sve njihove planove i, mimo prethodno odbačenih zakona i pravila, stavio se pod još uvijek neformaliziranu Miloševićevu komandu – nisu morali pretjerano voditi računa da rat započne mimo njihovih planova i kontrole. Ustvari, oni uopće o tome nisu morali voditi računa, jer je iluzija o odgovornosti ljudi jednih za druge, iluzija o toj nevidljivoj Republici što se nakratko rodila s krajem one prethodne, stvarne i čvrste SFRJ, koje je nestalo provalom u trezor Narodne banke, bila čvršća i jača i od samog razuma. Naime, tih dana kada je ljudima već bilo jasno da su od svega što je predstavljala SFRJ preostale još samo JNA i ostaci savezne milicije, i da se bivša zajednička vojska ubrzano transformira u naoružaju silu samo jedne republičke politike, koja je dijelom uzurpirala, a dijelom začarala svu političku volju jednoga jugoslavenskog naroda, bilo je jasno i da se ta naoružana sila priprema da podjarmi sve druge koji se toj volji opiru, što onda znači i sve druge jugoslavenske narode. U najboljem slučaju svi će drugi, vidjelo se nakon provale u monetarni sistem, postati ono što su već deset godina bili Albanci na Kosovu. Onaj gori i vjerojatniji slučaj od tog nije se mogao ni zamisliti.

Tada, mimo te čvrste iluzije građanskog mira i odgovornosti jednih za druge, na kojoj je opstajala jedna umiruća zajednica, postojalo je možda spasonosno rješenje: napasti JNA prije nego što JNA napadne svoje bivše zemlje i građane. Napasti nespremnu vojsku. Takvo što vrzmalo se, izgleda, samo po glavi Martina Špegelja, ali nitko za to nije bio spreman. Čak i da smo bili potpuno sigurni što će se dalje događati, i da nam je netko na unutarnjoj strani čeone kosti projicirao film naših budućih života, pa da smo u tom filmu vidjeli sve što se u tim životima zbilo, od krvavog Uskrsa na Plitvicama, koji će se odviti samo nekoliko tjedana kasnije, preko bombardiranja Dubrovnika, klanja i artiljerijskog ravnanja Vukovara, ubijanja Brčkog i Prijedora, višegodišnje opsade Sarajeva, protjerivanja i zbjega naroda hrvatskih Srba i njihovog zaustavljanja na prilazima Beogradu, vlastitih unutarnjih preobražaja, emocionalnih slomova i praznine koja je zatim nastupala, propucavanja prozora, minobacačkih detonacija u bašči, gubitaka u obitelji i među prijateljima, a zatim odlazaka iz zavičaja i tumaranja po stranom svijetu, i da nam je još na kraju tog filma koji bi se projicirao s unutarnje strane čeone kosti taj netko rekao da će sve možda drukčije biti, i da ničega od toga možda neće biti, a ako čega i bude, svakako će to biti manje strašno, samo ako svi zajedno mi prvi udarimo na JNA, i ako udarimo što jače i krvavije, mi u tim trenucima ne bismo bili u stanju ni da se pomaknemo. Nije se radilo o strahu, strah će nastupiti mnogo kasnije, nastupit će upravo onda kada JNA iz sve snage i najkrvavije što je mogla udari po nama, nego nas je priječio osjećaj za red i sklad. Branilo nam je uvjerenje koje je bilo jače i od razuma da ne smijemo preći na stranu zla, da ne smijemo prekršiti zakone i moralna pravila, da ne smijemo postati ubojice onih koji upravo planiraju naše ubijanje. To će, na kraju krajeva, biti i stvarni razlog zašto će u travnju 1992, kada JNA napadne Sarajevo, maskirajući se i preoblačeći se u jedan sarajevski narod, grad vrlo zdušno i odlučno, i bez ikakvih zadnjih misli, prvi braniti gradski lopovi i kriminalci. Oni nisu bili hipnotizirani ni umrtvljeni, jer su oni već ranije prestali vjerovati u zakone i pravila po kojima je živjela većina građana. Dok su džeparili po tramvajima, provaljivali u vikendice po olimpijskim planinama i omladini prodavali marihuanu, ti junaci ustvari su se vježbali za obranu domovine. Njihov pravednički refleks potrajat će kratko, nakon čega će se vratiti svojim starim poslovima, i tada će nastaviti ratovati onaj društveni sloj, ona uglavnom muška mladost koja u svakom ratu postrada i izgine, i na čijem se mučeništvu potom stvaraju svete pripovijesti budućega narodnog zajedništva.

Ali do pravog početka rata i do Uskrsa ostalo je još nekoliko tjedana. Ja ulazim u JAT-ov avion, i u pretince iznad sjedišta trpam svoj već povelik ručni prtljag: izviđački ruksak, kaput koji sam imao na sebi, crnu plastičnu vrećicu s neraspakiranom vijetnamkom u prozirnom zaštitnom najlonu i svoju novu crnu punkersku kožnu jaknu, čiji se miris širi zrakoplovom i vjerojatno zbunjuje putnike i posadu. Stvara im nelagodu, jer ne znaju što to vonja, a odnekud kao da im je poznato. Čovjek ima slab njuh, kao i majmun, mnogo slabiji od većine sisara, čovjek ima njuh ptice, žabe, aligatora. Njegovo mirisno polje usko je i pusto u odnosu na mirisna polja njegovih bliskih susjeda i prijatelja, psa, mačke ili svinje. Takva mu je i imaginacija. Mirisi koje zamišljamo oni su mirisi koje možemo osjetiti. A takvih mirisa je malo. Zato je ono što jedni drugima pripovijedamo zasnovano uglavnom na nečemu što smo vidjeli. Premda nam ni vid nije osobito razvijen, ali razvijeniji je od njuha ili sluha. Najpreciznije čovjekovo čulo su riječi. Najviše toga možemo osjetiti iz onoga što smo od nekog čuli ili što smo pročitali. Riječima vjerujemo više nego slikama. I obično se grdno provedemo kad riječi zamijenimo slikama.

Mirisa je malo, ugodnih i neugodnih. Prvi su ugodni, jer nas u sjećanjima vezuju za nešto dobro. Neugodni su povezani s nečim lošim. Ili nečim što smo naučili da je loše. Najneugodniji su mirisi siromaštva i prljavštine. Vonj tuđeg govna, vonj tuđih grdno zapišanih i zasranih gaća i čarapa, koji pamtimo jer smo služili JNA. Vonj neopranih, višekratno preznojenih muških tijela, vonj kontraseksa, nelagode i odbojnosti, vonj kasarne, školske svlačionice za tjelesni odgoj, vonj policijskih čekaonica, tuđih domova zdravlja, pritvoreničkih ćelija, vonj sobe za zadržavanje na državnoj granici, vonj logora u koji bivamo smješteni nakon što naša imena nisu više po volji našim zavičajima.

Miris je često određen kontekstom. Avionska kabina za većinu putnika nije najugodnije mjesto. Avionska kabina JAT-a, na letu od Zagreba do Sarajeva, jednoga kasnozimskog dana godine 1991. Avion nije do kraja pun, čak bi se moglo reći i da je poluprazan. U ovo vrijeme malo je punih zrakoplova, naročito na domaćim linijama. Karte su relativno skupe, a SFRJ još uvijek postoji, pa postoji i vrlo živ i uredan željeznički saobraćaj. Vlakovi možda nisu tako brzi kao što su početkom devedesetih u Njemačkoj ili u Francuskoj, ali ni ljudska žudna za vremenom i strah od njegova nepromišljenog trošenja nisu tu kao na Zapadu. Željeznicom se putuje sporo i temeljito, s mnogo razgovora i priče, s opričanim životima onih koje više nikada nećeš sresti, putuje se s mnogo doživljaja, sretnih i nesretnih, ali se putuje sa sviješću o putovanju, a ne zato što se negdje mora ići. Putuje se, još uvijek, željeznicom, jer je sve ovo naša zemlja, Jugoslavija je i u kasnu zimu 1991. još uvijek naša zemlja, premda su neki njezini dijelovi više naši od drugih. Avionom idu oni koji putuju poslom, oni koji se vraćaju iz nekih dalekih inozemstava i oni koji oko ozbiljne bolesti obilaze bolnice u drugim dijelovima Jugoslavije. Mimo toga, avionom još uvijek ne ide nitko. Čak ni oni koji imaju jako mnogo novca. I oni koji u garažama imaju po nekoliko bijesnih automobila često putuju željeznicom. Vlakovi su pokretni trgovi. Hodnici vlakova koji još uvijek voze između Zagreba i Beograda, Ljubljane i Sarajeva, Beograda i Skoplja, vlakova koji još uvijek prolaze kroz naše živote na veličanstvenim relacijama između Züricha i Atene ili između Frankfurta i Istanbula, hodnici tih vlakova najfrekventnije su gradske špice epohe. Tu se susrećemo s drugim ljudima, s onima koje nismo tako dugo vidjeli i onima koje nismo nikada više željeli sresti, i ne postoji još uvijek življeg i društvenijeg mjesta od željeznice. Nije se Jugoslavija raspala tako što su se između njezinih bivših republika pojavile granice s graničarima i s crveno-bijelim rampama, nego se Jugoslavija raspala tako što je nestalo željeznice.

U vlaku, recimo, da sam se tog dana za Sarajevo vozio vlakom, netko bi me sigurno upitao što se to čuje iz mojih crnih vrećica. Tako se to kod nas u Bosni pita: što se to čuje, a ne što to vonja, miriši, miri, smrdi, bazdi ili kandiše. Riječ čuje vrlo je lijepa u tom kontekstu, jer je delikatna. Ona kazuje da se vrli pitac u svom pitanju ne opredjeljuje oko toga je li mu miris ugodan ili neugodan, te da nas ne optužuje za olfaktorne senzacije iz naših prtljaga. Više je znatiželjan, željan je priče, jer ono što se čuje, to, može biti, i govori. O onom što se čuje, nema smisla tajiti. Na koncu, ono što čujemo nam je u određenom smislu zajedničko, za razliku od onog što smrdi. Ono što smrdi vazda je tuđe.

U avionu, pak, nitko nije pitao kakav se to vonj širi kabinom, Najprije, nemoguće je na ovom mjestu, s tako složenim klimatizacijskim sustavom, pouzdano znati odakle se šire pojedini mirisi. A drugo, pitanje o vonju u avionu, makar i kako bismo ga postavili krajnje delikatno – što se to čuje? – oblik je ozbiljnog uznemiravanja svih prisutnih. Iz takvih pitanja rađa se panika.

Miris svježe štavljene i bojane kože, miris kožne jakne koja je možda stigla iz dućana u 35. ulici u Queensu, nije lako prepoznatljiv. Zna ga onaj tko je upravo kupio jaknu. Zna ga i onaj drugi tko voli miris novih predmeta od kože, ali čak će i taj, nađe li se u zimu 1991. u JAT-ovom avionu koji leti od Zagreba prema Sarajevu, s cjelokupnim emocionalnim opterećenjem i traumom konteksta, vjerojatno pogriješiti u detektiranju mirisa. Kontekst će ga odvesti u nekom drugom smjeru, pa će ga miris nove kožne jakne asocirati na mirise iz kemijskog kabineta, na vonj vrelog bakelita, na miris zapaljene plastike, na imaginarni, nikad doživljeni miris plastičnog eksploziva. Čovjek ima očajno loše perceptore mirisa, ali i vrlo razvijen sustav za stvaranje njušnih halucinacija. Nevjerojatno je, zapravo, kakvi nam se sve mirisi svakodnevno pričinjavaju i kakvi nam sve mirisi izbijaju odnekud iz prošlosti. U nama su nevjerojatno bogati i raskošni katalozi emocija koje izbijaju iz pojedinih mirisa, a koje se najčešće jako razlikuju, pa isti miris u različitim raspoloženjima i kontekstima stvara suprotne, proturječne, zbunjujuće, paradoksalne osjećaje. I onda nam se iz tog doživljaja rađa nova njušna halucinacija. Ona utječe na trenutna raspoloženja, pokreće nas na akciju, rađa u nama strah ili gnjev. Ne mislim o tome dok se avionom izdižem u nebo iznad Zagreba, jer ne mogu misliti o onom što se još nije dogodilo, ali jednom ću misliti o tome kakve li je, Bože, mirise osjećao pukovnik Ljubiša Beara, u trenucima dok je pokretao i naređivao ubijanja ljudi i dok je kontrolirao jesu li svi kako treba poubijani? Kada bismo to mogli znati, ili kada bi bilo moguće rekonstruirati mirise koje je osjećao Adolf Eichmann, i kada bi čovjek na čas mogao sve te mirise onjušiti Bearinim i Eichmannovim nosom, ubijanje bi prestalo.

Zavolio sam miris svoje crne punkerske kožne jakne, naprosto zato što sam nju zavolio. Osim što je bila predmet duge, desetogodišnje vrlo koncentrirane čežnje, ta jakna će postati savršen odjevni predmet za godine koje su nailazile. Načinjena od debele i vrlo izdržljive kože, dobro postavljena, služit će u svakom godišnjem dobu. Zimi će biti za zimu, ljeti će biti za ljeto. Po njoj će padati kiše i snjegovi, ljeti ću ispod nje imati samo majicu kratkih rukava, u ratnu zimu 1992. na 1993. ispod nje ću nositi flanelsku kariranu košulju i traper jaknu, i savršeno će me služiti pri svim naglim vremenskim promjenama, onim meteorološkim, ali i svim drugim. Ta jakna će postati odora mom karakteru, mojoj nepouzdanoj i slaboj ćudi ljudskoj, a ne samo mojim stilskim opredjeljenjima i uvjerenjima. Osim toga, tih hladnih zagrebačkih dana, pred proljeće 1991, dok sam se tramvajem vozio niz Ilicu, u potrazi za mjestom čiji je naziv American Shop, ja već odavno nisam bio punker, niti je postojala muzika koja bi se nastavljala na moje fascinacije iz 1981. i iz nekoliko sljedećih godina, koje nastupaju nakon što stječem današnjeg sebe dok u uglu Kuka, iz onih starinskih lampaških pojačala i iz moćnih zvučnika, slušam “Safe European Home”. Doista, sa svojih već skoro šezdeset ja sam onaj isti koji je tad imao petnaest. Sve što se u međuvremenu događalo samo je slijed događaja koji se nastavljaju na taj beskrajni refren bez refrena: “What?/ Rudie come from Jamaica, Rudie can’t fail/ Rudie come from Jamaica, Rudie can’t fail/ Rudie come from Jamaica, ’cause Rudie can’t fail/ Rudie come From Jamaica, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie come From Jamaica, Rudie can’t fail (explosive European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (twenty-four track European home)/ Elder come and a-Rudie go, no one knows where the policeman’s go”. Na tu pjesmu, čije značenje u protoku vremena biva neuhvatljivo i za koju mi se čini da suvremenijom biva 2025. nego onda kada je slušam i ona me mijenja u zimskom sarajevskom klubu, tik uz fakultetsku prosekturu, nastavljaju se nizati događaji, ushiti i doživljaji, kojih možda ne bi bilo da nije bilo pjesme. I ne mogu znati u kojem mi je sve trenutku u toj kompliciranoj matematici i geometriji uzroka i posljedica ta pjesma spasila život, tako što me je usmjerila u drugom smjeru od jurećeg automobila i vlaka, ili me naputila u drugu ulicu, a ne u onu na koju će pasti mina iz minobacača od 82 milimetra; a ne mogu znati ni kada me je sve niz osjećaja, stavova i mišljenja započet ovom pjesmom, niz pjesama, slika, filmova, romana što su se na nju logično nastavljali i nadovezivali, vodio dalje od kaosa, od mentalnog i emocionalnog rasula i gubitka. Da nije bilo te pjesme baš te večeri, neodredivog dana i mjeseca, te zime u Kuku 1981, možda bih bio mnogo sretniji i uspješniji, mnogo zaštićeniji nego što sam danas, ali ja to, na žalost, ne mogu zamisliti. Zato što u tom slučaju ne bih ni postojao. Ne bih tad bio ovaj ja, nego bih bio neki drugi, meni nepojmljivi i nedohvatljivi ja. Ono o čemu mogu misliti i što mogu zamišljati jest samo to da bih bio nesretniji, da bih završio u ludnici ili da bih stradao u nekoj nesreći, ili u ratu, dok sam se po Sarajevu još uvijek kockao s puškama, topovima i minobacačima koji su nasumično pucali po gradu, i na taj me način pretvarali u animaciju iz neke primitivne, rane kompjutorske igre. Bio sam slika na ekranu, i da sam tad pogođen, gubitak ne bi bio veći od stradanja animiranog lika u igri…

Ta jakna bila je važan element i sredstvo mog preživljavanja. Ustvari, to će tek postati, jer je ova priča još uvijek zatječe u JAT-ovom avionu, na nebu iznad Bosne, ili dok se spušta prema aerodromu na Butmiru. Tog dana, u zrelu zimu 1991., bila je magla, kao što je u Sarajevu i na Butmiru magla skoro svih tih dana u kalendaru od početka studenog do kraja ožujka, a pilot je, čini se, bio neiskusan, imao je problema s prizemljivanjem, pa je kružio iznad piste i ponavljao jednom započet postupak, tako da su se neki putnici isprepadali, uspsovali su se glasno, Boga zazivali i u psovci i u zahvali, i u nečemu što je moglo djelovati kao prikrivena molitva… Čim su osjetili zemlju pod nogama, zastidjeli su se svog straha i zamrzili sve koji su tom strahu svjedočili.

S izvještajima o krvavom Uskrsu na Plitvicama, i s onom kratkom video bilješkom, koja se ponavljala u svim informativnim emisijama, prvom u kojoj smo na televiziji vidjeli krv koja nije bila ni iračka, ni iranska, ni vijetnamska, ni američka, nego je bila naša, mijenja se nešto u našim glavama i započinje razvrstavanje prema nevidljivim, prema podrijetlu određenim ratnim rasporedima. Na kioscima novina je još uvijek mnogo, sarajevskih, zagrebačkih, beogradskih, još uvijek sam pretplaćen na Mladinu, koja mi na Sepetarevac stiže poštom, ponedjeljkom ili utorkom, pa je i slika rata krajnje distingvirana, puna značenja i tragičkog potencijala, kojeg bivam odmah svjestan. Taj prizor krvi i stakla na podu autobusa u kojem su se vozili hrvatski redarstvenici istovremeno budi strah i fascinaciju. Strah je drukčiji od drugih strahova, onih na koje smo navikli, recimo drukčiji je od straha ljudi iz aviona u magli. Prvi put, pred nama se prikazuje propast. Gledamo u smrt koja je namijenjena svakome od nas, istovremeno. Ta istovremenost ono je novo u strahu: prvi put svatko je dio grupe koja se plaši. U Sarajevu drukčije je to nego u Zagrebu ili Ljubljani, drukčije nego u Beogradu. Dok u tim gradovima postoje dominantne većine, koje stvaraju hipnotičku iluziju u kojoj se misli jednom glavom i u kojoj netko bolji i pametniji možda misli umjesto tebe, u Sarajevu nema diferencirane većine, a ni raspored grupa još uvijek nije određen isključivo prema etničkoj pripadnosti. Prema popisu stanovništva u pet gradskih općina Sarajeva, Centru, Ilidži, Novom Gradu, Novom Sarajevu i Starom Gradu, koji će biti proveden malo nakon Uskrsa, u travnju 1991, u Sarajevu živjelo je 416.497 stanovnika. Muslimana je 208.827 (ili 50,13 posto), Srba 108.074 (25,94 posto), Hrvata 30.839 (7,40 posto), Jugoslavena 51.875 (12,45 posto), dok je ostalih 16.882 (4,05 posto). Iz te raskoši brojeva i te matematički gotovo savršene ravnoteže identiteta rađao se grad koji je te zime još uvijek bio živog sjećanja na Zimske olimpijske igre, grad koji se po svojoj unutarnjoj veličini i raznolikosti, po svom proturječnom kulturološkom šarenilu, mogao činiti najvećim i superiornim svim drugim jugoslavenskim gradovima, koji su, barem sudeći po sastavu stanovništva bili čemerne istočnoeuropske monokulturne palanke. Sarajevo je te zime bilo jugoslavenski New York i jugoslavenski Solun, nekoliko trenutaka prije nego što će biti razsolunjen i iz multikulturne i višenacionalne čaršije s dominantnom židovskom zajednicom pretvoren u svojevrsni arhitektonski paradoks. To Sarajevo istovremeno je, u tim trenucima, u to isto vrijeme, zabačena i u se zavučena socijalistička i titoistička kasabica, u kojoj je veoma rašireno vjerovanje da će nas naše šarenilo i naše međusobno prožimanje, da će nas to što smo poženjeni i poudavani jedni za druge, da će nas to što živimo jedni među drugima, da će nas to što smo živote na čuvanje dali jedni drugima, spasiti od klanja. Kako se u takvom Sarajevu vide prizori Uskrsa na Plitvicama? Što za takvo Sarajevo znači krv na podu autobusa? Čija je to, iz sarajevske perspektive, krv?

U gradu se čita mnogo novina, ali televizijske istine su dvije. Na Televiziji Sarajevo, koja još uvijek pripada mreži Jugoslavenske radiotelevizije, priča o autobusu s hrvatskim redarstvenicima ispripovijedana je zabrinjavajuće jednostrano. U toj su se priči Srbi zavadili s Hrvatima, jer su se Hrvati okrenuli ustašluku, a JNA ih nastoji razvaditi. Na Yutelu su ispripovijedane dvije pripovijesti, s dviju strana još uvijek nevidljive fronte, oko kojih se, barem se tako čini dok televiziju gledamo iz Sarajeva, urednici ne opredjeljuju, nego gledateljima ostavljaju da sami nešto zaključe. Razlika između Televizije Sarajevo i Yutela je tolika da publika, da nije Yutela, ne bi ni znala što se događa.

Ili bi znanje mogla zasnovati samo na osnovu onog piše u novinama. Vrijeme je preddigitalno i predpotopno, tako da Hrvatsku televiziju ne možemo vidjeti na svojim ekranima. Ona je daleko, iza sedam gora i sedam mora, a Televizija Beograd je, zahvaljujući našoj domaćoj Televiziji Sarajevo, uznemirujuće blizu i štekće kao mitraljez u predsobljima naših stanova. Tamo se, na toj televiziji, za redarstvenike iz autobusa koristi fraza – ustaški bojovnici. Nju ćemo, bez ikakve ograde, u bratski i sestrinski prenošenom izvještaju, čuti i na našoj sarajevskoj televiziji. Dva su mrtva na Plitvicama. O prvom, Josipu Joviću, mladom policajcu iz Aržana, ne čujemo ništa. O drugom, Rajku Vukadinoviću, mesaru iz Titove Korenice, gledamo izvještaj, s uplakanim ženama i sumornim žalujućim muškarcima. Kamera u jednom trenutku zumira crno puce na tamnoplavom reveru muškog sakoa, zloslutni znak žalosti. Tako funkcionira ratna propaganda, i dok gledamo televizijske izvještaje, mi nismo svjesni da upravo započinje nešto što za naših života neće doći kraju. Rat će se, naime, jednom završiti, ali će se o onom što se u tom ratu događalo u nas govoriti i pisati isključivo prema načelima ratne propagande. I kako će Hrvatska pobijediti u svom ratu, Josip Jović će preuzeti ulogu koju je Rajko Vukadinović imao u emisijama Televizije Sarajevo. Postat će jedini poginuli, za njim će žalovati uplakane žene i sumorni muškarci, koji će o godišnjicama stavljati crno puce na svoje vječne tamnoplave sakoe. Vukadinović je biti zaboravljen, sve dok ga 2021. u svom udžbeniku za četvrti razred gimnazije ne spomenu njegovi autori Miljenko Hajdarović, Vedran Ristić i Nikica Torbica. Udžbenik će biti zabranjen – ili, kako se to ljepše kaže, bit će povučen odlukom Ministarstva obrazovanja – čim čuvari ratne pobjede primijete da se u njemu pojavljuje suvišak istine. Recimo, da se pojavljuje prekobrojni mrtvi korenički mesar Rajko Vukadinović, koji je, možda, bio pobunjenik, a možda i nije bio, to ne možemo ni znati ako ga nema u priči. Naslov zabranjenog udžbenika glasi “Zašto je povijest važna?” Za ratnu propagandu nema razlike između ustrijeljenih pasa i mrtvih neprijatelja. Ali u ratnoj propagandi ne zna se ni za trenutak u kojem su ljudi jedni drugima postajali neprijatelji. Za povijest i za naše živote takvi su podaci važni. Tragajući za njima pisci u očaju pišu romane. U životu jedino s takvim podacima, dakle s tačnim danom kada je neprijateljstvo započelo i danom kada smo svjesni svih posljedica odlučili da nam neprijatelj više nije neprijatelj, moguće je živjeti. Ta odluka podrazumijeva pravo na život, ali i pravo na smrt. To pravo preče je od prava na život, jer mu prethodi. To pravo koje će 2024. Ministarstvo obrazovanja, rukovođeno naoružanim domoljubima i ratnim propagandistima koji se po emisijama HRT-a predstavljaju kao povjesničari, odreći koreničkom mesaru Rajku Vukadinoviću, koji je izbezumljen, uplašen, mržnjom zadojen ustao protiv ustaške vlasti. A možda i nije ustao. Možda je poginuo kao mesar koji se zatekao na pogrešnom mjestu. Kao policijski rezervist, koji je vjerovao u to da sređuje mir između Srba i Hrvata. Ili je poginuo kao čovjek kojem je naprosto bilo suđeno da gine na takav dan u kojem će na Uskrs dvjema smrtima, jednom hrvatskom i drugom srpskom, biti vaspostavljen apostolat vječne mržnje između Hrvata i Srba, kojim ne samo da će biti likvidirana Jugoslavija, nego će likvidirano biti i pravo na slobodna sjećanja onih koji su u toj zemlji živjeli. Odluka da nam neprijatelj više nije neprijatelj, nakon koje na krvavi Uskrs 1991. ostaju, jedan uz drugoga, dva mrtva čovjeka koji se nisu poznavali, dva od Jugoslavije smrću razdriješena Jugoslavena, jedan Hrvat, drugi Srbin, kraj je ratne propagande i ulazak u povijest, i u historiografiju. Tako bi nanovo mogla započeti i hrvatska književnosti. Dok god je ratne propagande, hrvatske književnosti nema i ne može je biti. Hrvatska književnost započinje 1991, s dva u duši zbunjena mrtva muškarca, s dva junaka s dva suprotna kraja jedne zajedničke drame, koji o svome junaštvu ne saznaju ništa, jer su već mrtvi, i jedan se od drugog razlikuju po znaku na rukavu i po nalogu kojim su vođeni.

U vrijeme plitvičkoga krvavog Uskrsa i pogibije te dvojice ljudi, ja nisam sa sebe skidao svoju novu punkersku jaknu. Nešto je neobično u svemu tome. Prethodno sam godinama nosio stare demodirane sakoe, pokupljene iz ormara i zamoljčenih garderoba svoje sarajevske i zeničke rodbine, i predratni sivi krombi kaput Rudolfa Stublera, šivan iste one 1937. godine, kada je Josip Broz Tito postao generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije, lijep, savršeno očuvan, s dobrom i čvrstom postavom. Punkerski znak na takvom outfitu bio je bedž na reveru sakoa. Imao sam ih nekoliko: Solidarność, crvenom prekrižen broj 133, Tovarši, jaz vam ne verjamem!, Laibach. Da bi upravo sada, kada je u Jugoslaviji započinjao rat, i onom je krvlju na podu autobusa prebrisan smisao svih ranijih natpisa, parola i poruka, i stvorena je prazna ploča za upisivanje novih sadržaja, ja napokon došao do jakne za kojom sam deset godina čeznuo. Muzika koju sam slušao u međuvremenu se promijenila, promijenio se stil, a s njime se u određenoj mjeri promijenila i osobna ideologija, ili onaj složeni i uvijek nesigurni, preokretima skloni sustav ličnih vjerovanja i očekivanja, koji čovjeka vodi k njegovom sudbini. I kao da je bilo neke pravde u tome što sam na sebe navukao punkersku uniformu onda kada više nisam bio punker, onda kada je riječ punk općenito već bila promijenila svoja značenja.

Tjeskoba koju smo tada osjećali izvirala je iz slika što su promicale ekranima kućnih televizora. Bezbroj puta ponavljan je prizor iz plitvičkog autobusa, ali nije rečeno čija je to krv. Na neki način, bila je to naša krv, koja se prolila po prašnjavom, upljuvanom i blatnom podu autobusa. Naša krv, koja se prolila po jednom od najprljavijih mjesta za koja znamo, jer je u našoj još uvijek socijalističkoj svijesti autobusni pod prljav kao linoleumi čekaonica po domovima zdravlja, kao podovi i peroni autobusnih i željezničkih kolodvora, javnih zahoda i zapišanih neboderskih stubišta u kojima ne radi rasvjeta. Da se prolila na nekom čišćem mjestu, možda bi nam i bilo spasa. Ovako, krv se više ne može vratiti u žile iz kojih je potekla, i mi smo pred tim prizorom bježali. Bježali smo od zabrinutih lica voditelja televizijskih dnevnika, koji su još uvijek, s izuzetkom onih na Yutelu, izvještaje čitali s lista papira, koji su držali čvrsto, u obje šake. Vrijeme je to kada započinju sastanci predsjednika jugoslavenskih republika, nakon kojih slijede kriptična saopćenja u kojima je stvarana ravnoteža između svjetova čije je samo postojanje bilo zasnovano na trajnoj neravnoteži. Takvih je sastanaka od ožujka do lipnja 1991. bilo šest. Prvi je, odmah nakon Uskrsa i krvavoga plitvičkog okršaja, održan u Splitu. Drugi je održan u Beogradu. Treći na Brdu kod Kranja. Četvrti u Ohridu. Peti na Cetinju. Posljednji, šesti, održan je 6. lipnja 1991. u vili Stojčevac, na vrelu Bosne, pokraj Sarajeva. Od izvještaja s tih skupova također smo bježali u kafane i u kafiće, u omladinske klubove kojih je u gradu bilo sve više, u klub Akademije scenskih umjetnosti, gdje se okupljala mlada intelektualna i umjetničke elita, koju je uglavnom sačinjavao nekadašnji gradski pankeraj, u restoran Doma pisaca i u Crvenu kaleriju, koje je držao naš drug Veso Đorem, u Collegium Artisticum, u caffe Teatar, uglavnom na mjesta na kojima je bivalo mnogo svijeta, pa je samim tim bilo bučno, i razgovor se često vodio gestama i grimasama, a ne riječima.

Te zime i proljeća u Sarajevu se živjelo na ulici. Strah se probudio u ljudima, onaj strah koji mi nismo u sebi mogli prepoznati, jer se razlikovao od svih dotadašnjih strahova. I to nas je gonilo iz kuće, na mjesta sa što više ljudi, u zagrljaje iznuđene gužvom i u razgovore od kojih sam dugo planirao napisati roman posvećen ljetu 1991. i od čega nisam još uvijek odustao, premda mi se čini da je riječ o temi koja nadrasta moje moći. Iako se uglavnom nije razgovaralo o onome od čega se bježalo, upravo smo provjeravali jedni druge. Neki od nas, opet oni koji su bili osjetljiviji, ili su u porodičnim anamnezama imali upisane pripovijesti iz prošlosti kojima su se aktualni događaji mogli objasniti, provjeravali su kako će se tko ponijeti i na kojoj će strani tko biti ako se dogodi ono što je nezamislivo. Drugi, manje osjetljivi, nastojali su sebe i sve druge uvjeriti da se naš svijet ne raspada, i da smo i dalje tu svi zajedno. Treći, kojih nije bilo tako malo a koji su još uvijek živjeli u SFRJ i u neokrhnutoj Titovini, čiji je glavni junak u njihovoj imaginaciji bio živ da življi nije mogao biti, provjeravali su, valjda, tko na ovom općem sletu i karnevalu nedostaje, i čijem će se strahu i nevjeri moći narugati kad sve ovo prođe. Bilo je, vjerojatno, i četvrtih, i petih, šestih i sedmih. A možda su se u većini nas miješali različiti motivi, koji bi nas bacali iz skupine u skupinu, te nam i na taj način predodređivali sudbinu.

Ali ono što je svima na ulici bilo zajedničko jest taj općesarajevski zagrljaj iz zime i s proljeća 1991. Zagrljaj straha, strepnje i euforije. Napokon, onaj koga grliš ne može te ubiti ni mrziti. Ili se čini da ne može.

Kamo god bih u te dane i noći krenuo, pratio me je miris nove kožne jakne. Zavolio sam ga, taj miris, i danas ga volim, premda me trajno podsjeća na zimu i proljeće 1991. Čim osjetim svježe štavljenu i bojanu kožu, baš tu jednu određenu nijansu mirisa, kakvu nema ni svaka nova kožna jakna, niti se samo na jaknama prepoznaje, ja mogu osjetiti ono što sam osjećao dok sam izlazio iz dućana Mile Rupčića, dok sam se u taj zimski dan vozio modrim zagrebačkim tramvajem, dok sam se u JAT-ovom avionu spuštao na butmirski aerodrom, prvi put gledao snimke krvavog Uskrsa na Plitvicama i upoznavao se sa strahom uz koji ću dalje živjeti, čim osjetim taj miris, tu jednu precizno određenu boju u mirisu, meni moj stari strah ponovo biva mlad. I ne biva mi to ni teško ni mrsko. Samo sam malo zbunjen time što bi sjećanje na strah trebalo biti ružno, i što bi ti doživljaji s početka rata trebali biti ružni. A, eto, nisu.

Taj miris jako dugo nije izlazio, pa bi moje tadašnje društvo od toga pravilo šale. Znalo bi se po mirisu koji sam za sobom ostavljao da sam na nekom mjestu bio i nakon što bih otišao. Doći se ljeto i jesen, zima 1992. i rat. Mijenjat će se države, preobražavati svjetovi, nastajat će konture naših sudbina, koje će kao i sve ljudske sudbine biti mnogo veće od nas samih, moj znoj promijenit će miris, jer ću se hraniti hranom iz humanitarne pomoći i jer ću upoznati još jedan strah – od granate koja je blizu pala, od metka koji se zabio u dovratak moje plave Bube, nekoliko centimetara od moje glave – i taj strah neće se značajno razlikovati od straha svinje pred klanje, promijenit će se dakle sve, pa i moj antropološki status, a jakna će još uvijek mirisati na novu kožu, ljudi među kojima ću živjeti još uvijek će me prepoznavati po njezinu mirisu. Po njoj će pasti kiše i snjegovi, ostat će okađena duhanskim dimom i dimovima pod kojima je sagorijevao moj grad i svijet, a ona će zadržati svoj miris. Čak i danas, skoro trideset i pet godina kasnije, nakon što je malo duže ne nosim, ili nakon što ostane zatvorena na nekom toplom i suhom mjestu, recimo u julskom ili augustovskom ormaru, ona mi zamiriše onim svojim mirisom.

U vrijeme dok se sastaju predsjednici jugoslavenskih republika, a mi bježimo jedni drugima u zagrljaje, s djevojkom sam koja će mi obilježiti život na mjestu na kojem ga je obilježio i rat. Načini se, naravno, razlikuju. Naš odnos opisivao sam u više knjiga, recimo u priči “Kaktus” iz „Sarajevskog marlbora“, ili u pričama “Kao djevojčica i jako star pas” i “Mama Leone”, iz istoimene knjige. Svaka od tih priča je bezrezervno ljubavna. Ona je, ta djevojka, prisutna i u drugim mojim knjigama, tamo gdje je spomenuta i tamo gdje nije spomenuta, tamo gdje se pojavljuje sa svojim imenom i tamo gdje ostaje bezimena. Na jednom mjestu na jakni i danas se može naslutiti trag njezina karmina. Ako bi forenzičari imali dovoljno dobre testove, možda bi iz tog traga mogli izvesti njezin DNK. U književnosti to nije potrebno.

Njezini su bili iz Srbije, ali ona je odrasla u Bosni i u Sarajevu. Kruševac, Beograd i Srbija, činili su geografiju školskih raspusta. Stanovali su u oficirskim zgradama, otac je bio general čije će se ime sljedećih godina mnogo spominjati. Imala je stariju sestru, koja će se kratko pred rat udati za Sarajliju muslimanskog imena i prezimena, nastanjenog gore visoko na obroncima, s memli strane našega grada. Rodit će im se sin, koji je danas star kao moja crna punkerska kožna jakna. Roditelji odavno već nisu zajedno, a u što je odrastao taj dječak kompliciranog podrijetla i porodične priče, ja to ne znam. Mi smo djeca gena koji su preneseni na nas, ali smo, barem isto toliko, djeca porodičnih priča, koje se u nama mire i sukobljavaju, kojih se odričemo, prihvaćamo ih, ili ih nastojimo zaboraviti, i koje nas, ovako ili onako, vode k našim sudbinama. Ne znam kakva je sudbina tog dječaka, gdje živi, na kojem jeziku razmišlja i osjeća, pa ni to čiji je državljanin, ali ga se sjećam kao djetešca u benkici, kako prelazi iz jednog u drugo naručje. Ta naručja danas su vrlo udaljena.

Djevojka s kojom sam bio o onome što je bilo važno tih mjeseci 1991. mislila je što i ja. Pamtim, recimo, naš telefonski razgovor odmah nakon što je prikazan film o Špegelju. Bio sam na Sepetarevcu, ona bila je na Dolac Malti. Njezin otac, koji je, kako ubrzo shvaćamo i kako to uskoro piše i u novinama, glavni autor tog propagandnog filma s kojim se rađa misao o budućem ratu, tada je u Beogradu. Te večeri ona je uznemirena i uzdrmana. Iz onog što je u filmu rečeno proizlazi da će nepoznat, nevidljiv netko u ime mračne ideologije, koja se već na sve strane naziva ustaškom, krenuti od vrata do vrata i… Ona je uplašena, roditelji joj nisu tu, vidjela je film, dvadeset joj je godina, studira francuski i talijanski, voli Nicka Cavea. Pa zar ti u to stvarno vjeruješ? – u jednom trenutku ću je upitati. Pa naravno da ne vjerujem, rekla je, ali i to postaje moguće nakon što je izgovoreno.

I tu neka zauvijek bude kraj interpretaciji tog telefonskog razgovora. Ono drugo što smo jedno drugom rekli mnogo je važnije, pa zato u ovom slučaju može ostati prešućeno. O porodici bi se moralo sve ispričati, o onima čiji te geni vezuju poput lanaca, i isto tako opterećuju, sputavaju i čine u glavnom nesretnim. Njihova gadost je i tvoja gadost. Ali o onima koje si doista volio, koje si birao i od kojih si bio izabran, i još te nikad nisu ni iznevjerili, ne možeš napisati sve. Ono što si upamtio ne pripada samo tebi. Na svako sjećanje imaš tek djelomično pravo. Imaš pravo na idealnu polovicu. Dok se sjećaš, to više nisi samo ti, nego je i još netko tko se u tvojoj glavi i tvom srcu sjeća. A taj, ustvari ta, nije uljez, nego ona u tvojim sjećanjima živi kao što ti živiš u njezinim. 

Ali za priču je važno znati samo to da sam sve upamtio. Neki razgovori bolje se pamte od drugih. Kao i neki događaji. Neka vremena bolje se pamte od drugih, ali to je već stvar svakog pamtiše ponaosob. Poznajem ljude koji tvrde da su zaboravili sve što je prethodilo ratu i da pamte samo taj prvi strašni dan, kada su u blizini čuli prve eksplozije. I one druge koji se sjećaju svega i s kojima se može razgovarati i o tome što smo kojeg od tih dana pili, kakva se trava pušila, kad je posljednji put pred rat bilo hašiša, o čemu smo razgovarali, što smo mislili, na kojoj smo benzinskoj pumpi točili gorivo, tko je u kojem trenutku ušao u kuću i za sobom donio leden dah pun snijega… Činjenica da sve pamtim najviše se, vjerujem, tiče toga što sam bio s njom, i što se onda i sva druga sjećanja za to vežu. Čovjek često zaboravlja zato što mu sjećanja gube kontekst. A ja 1991. imam po čemu pamtiti. Ono što se tad događalo u mom je životu imalo kontekst koji je na neki način bio takav da je lako i jednostavno mogao u se apsorbirati i tu veliku povijest.

Je li joj se sviđala moja jakna? Vjerojatno jest. Ali prije bih rekao da je bila sretna što sam se u toj jakni osjećao dobro, što sam tako lako u njoj bivao ja. Crna punkerska kožna jakna donosila je mir i sigurnost i činila me manje ljubomornim. To je, recimo, dio priče koji se smije ispričati. N. je bila vrlo lijepa, i bila je slobodna u svom tijelu. Savršeno se kretala, plesala je, stalno je učila nove stvari, išla je na tečaj iz fotografije, ima velike planove u životu, u svemu je sudjelovala, na sve se usuđivala. Na druge muškarce nisam bio ljubomoran, ali jesam bio ljubomoran na nju, pred kojom sam se katkad osjećao kao onaj John Merrick, iz filma Davida Lyncha. 

Prije nego što će studirati francuski i talijanski, išla je u srednju turističku, tamo pod Bistrikom, pokraj hotela Nacional. Svi drugi su nastojali upisivati one dvije-tri elitne sarajevske gimnazije, ili eventualno Srednju umjetničku, a ona je htjela u turističku, jer je i kao posve mala djevojčica imala ozbiljne planove u životu, koji su izlazili izvan te naše male i zadimljene kotline, kojom teče žuta rječica Miljacka, i izvan Jugoslavije, negdje u osunčani i bogati svijet, tamo gdje se stvari događaju na neki pristojniji, ljepši i zabavniji način, i gdje je sve u skladnijim bojama. Nitko je u tome, naravno, nije mogao zaustaviti i uzaludna su bila tumačenja starijih da to nije ta škola kakvu ona zamišlja, nego da je ovo naprosto škola za slabe đake iz siromašnih kuća i disfunkcionalnih obitelji, koji nabrzinu i na lak način kane postati konobari i kuhari. A oni koji upišu elitno usmjerenje, na koje je namjerila, bit će samo recepcioneri.

Već je prvog tjedna škole shvatila gdje se zatekla, ali to je nije pokolebalo. Ono što se jednom započne, to se treba i dovršiti. Uza sve ostalo, daleko je od Dolac Malte do Bistrika, a zagušljivi su, bučni i pretrpani sarajevski tramvaji. Zbivalo se to u drugoj polovici osamdesetih, nakon Zimskih olimpijskih igara, u vrijeme kada je skoro svatko u tom gradu imao svoj mit i svoju legendu. Legenda Srednje turističke ticala se nečega što se već vrlo davno zbilo, čega su se sjećali stariji nastavnici, i tim se sjećanjem kitili kao osobnim odlikovanjem, koje ih je položajem i značajem uzdizalo iznad mlađih kolega. Bilo je to početkom školske 1960/61. godine, kada su, kao da su u Srednjoj baletnoj, svi učenici i tada malobrojne učenice, vježbali lijep hod, kojemu su zatim pridodavani poslužavnici, kojima se balansiralo kao u cirkusu. Sa svih strana su, iz grada i iz cijele zemlje Bosne, dovedeni veterani profesije, konobari koji su se svom poslu i koreografiji prolaska između stolova učili još u vrijeme Franje Josipa, na bečkome dvoru i u najboljim europskim restoranima, ostarjeli i trajno mrzovoljni dustabanlije, muškarci savršeno izvajanih fizionomija i vječno uzdignutih čela, blago i prijazno nasmiješeni, kao da ujutro sviće sudnji dan, učili su neku onodobnu sarajevsku i bosansku socijalno deklasiranu balavurdiju kako se hoda i kako se služi. U kuhinjama, pak, školske vježbaonice, koja će se uskoro prezvati u Hotel Nacional, budući kuhari učili su se onim kuharskim tehnikama koje im nikad više neće zatrebati, a po kojima se najbolji svjetski kuhari i njihovi pomoćnici razlikuju od prostog puka i od balkanskoga kuharskog dunsteraja. Jer ono po čemu se visoka kuhinja razlikuje od niske i nikakve kuhinje započinje već s tehnikama preciznog guljenja krumpira i preciznog guljenja mrkve… 

A nakon što bi proveli jutra u tim napornim vježbama konobarskog baleta i vjerojatno još napornijim vježbama fizioterapeutskog tretmana mrkve i krumpira, đaci su popodneva provodili učeći se govoru. Učili su materinji jezik, i to kako se materinjim jezikom pristojno govori, ali i kako se s nogu pripovijedaju priča. To je jedan od važnijih elemenata velikog konobarskog zanata. Učili su kada se s gostom razgovara, u kojim trenucima ga se pokušava zabaviti, a kada se šuti. Uglavnom se šuti, ali tako da ta šutnja djeluje kao živ razgovor. I kao stav. Šuti se lako i nenametljivo. Biva se neprimjetan, ali ne tako da gost to primijeti. Biva se prisutno neprimjetan, biva se raspričano šutljiv.

Nakon što bi ih dobro izmuštrali time kako konobar treba govoriti – a treba onako kako govori Ivo Andrić – i kako treba šutjeti – a šutjeti također treba kao što šuti Ivo Andrić – na red bi dolazili strani jezici. Konobar mora znati jezik svoga gosta. Ako gost govori švedski, i konobar mora znati švedski. Ako gosti govore trideset različitih jezika, pravi konobar mora ih znati barem dvadeset i pet, a preostalih pet mora nadomjestiti adekvatnim gestama. Konobar je čovjek geste, konobar je Rudolf Nurejev! Sarajevska balavurdija koja je te godine pohađala Srednju turističku školu bila je prestravljena tim drilom. A među njima je, vjerojatno, bilo i onih koji su primjećivali da se oko škole vrzmaju natmureni muškarci u crnim kožnim kaputima, da među nastavnicima vlada neka neobična napetost, i da je u školi iz temelja uzdrman onaj mir i sklad naše male kasabe, koji nam je pomaže da u svim okolnostima i u svakom vremenu, u miru i u ratu, živimo svojim malim i izdvojenim, od svake povijesti i od ljudske zajednice slobodnim životima. Ovo što se upravo zbiva gore je od rata.

I da ne zaboravimo još i ovo: u školu se više nije moglo dolaziti u trošnoj odjeći i blatnjavim cipelama. Sazvani su roditeljski sastanci, a direktor škole išao je od odjeljenja do odjeljenja, i roditeljima govorio da bi djecu trebali obući u ono najbolje što imaju. Najbolje bi bilo, tko god može, da se kupe nova, makar i najskromnija odijela, i cipele. Još uvijek je u Jugoslaviji vrijeme siromaštva, tek smo na izlasku iz gladnih pedesetih, nema dugo ni kako je ukinuto subvencionirano snabdijevanje i kupovina na tačkice; Bosna je još siromašnija od ostatka zemlje, a kako su tek siromašni roditelji i beznadni roditelji koji u ta doba socijalističkog optimizma, opismenjavanja i besplatnog srednjeg i visokog školovanja, djecu šalju za konobare i kuhare, teško je i zamisliti. Kako li je to, mili Bože, moralo izgledati kada je direktor škole, partizanski prvoborac i predratni ilegalac, koji je kao šef sale u kafani hotela Central bio partijska veza s visokim krugovima u žandarmeriji i policiji, toj hudoj bosanskoj sirotinji objašnjavao da djecu moraju obući u najbolja odijela, da im moraju kupiti nove cipele, i takve ih odsad slati u konobarsku školu. Pa većina njih uopće nije ni imala cipele. U školu se išlo u gumenjacima svih vrsta ili, u najboljem slučaju, u platnenim tenisicama. A bivalo je i podromanijskih i rogatičkih dječaka, koje su njihovi ponosni očevi slali u Sarajevo na školovanje u pravim kožnim opancima.

I, na kraju krajeva, postojalo je u svemu tome nešto što je same nastavnike i demonstratore zbunjivalo više nego roditelje: zbog čega se sve to radi? Zašto najednom sva ta zapuštena gradska, prigradska i seljačka dječurlija, ti vanbračni sinovi i kćeri, djeca iz alkoholičarskih obitelji, kopilad ratnih neprijatelja, unuke i unuci zločinaca, priglupi, jadni i polupismeni, koji će, ne završe li ovu školu, ionako završiti po zatvorima i na štajgama, među kurvama po željezničkim stanicama svih velikih gradova Jugoslavije, zašto najednom oni trebaju u školu dolaziti urednije odjeveni nego najbolji gimnazijalci, zašto im nastava s praktičnim radom traje duže nego i u jednoj drugoj školi, zašto je nastavnički, predavački i demonstratorski kadar najednom kao u sve tri sarajevske gimnazije, i zašto je našoj socijalističkoj zajednici postalo toliko važno kakvi će nam biti kuhari i konobari? Nitko nije znao odgovora. A direktor je samo mudro šutio. Izgleda da ni on nije znao, ali kako je bio direktor, morao se praviti kao da nešto zna.

Priču o najčudnijem polugodištu u Srednjoj turističkoj školi, onom kada je stvorena interna pripovijest, mit i legenda koja će se prenositi s generacije na generaciju ove škole, ispričat će mi u ljeto 2002. osamdesetogodišnji konobar Franjo, koji je upravo odrađivao svoje posljednje životne šihte, a bio je te 1960. među demonstratorima. Dugo ću ga slušati, u već zatvorenoj kafani pokraj Katedrale, dugo će mu trebati da dopriča tu priču svoga života. Iznenadio se da mi je tako važna njegova priča. Nikome, valjda, nije bila tako važna kao meni. U to vrijeme, 2002. možda još pomišljam da ću je jednoga dana ispričati svojoj tada već bivšoj ljubavi, premda i tad znam da je nikada više neću vidjeti, i da će kod mene na trajnom čuvanju ostati ova njezina priča.

Kako je polugodište išlo kraju, dril je bivao sve oštriji i bezobzirniji. Počeli su dolaziti i neki ljudi iz Službe, na razgovore s đacima. Vjerojatno su razgovarali i s pojedinim roditeljima, ali o tome Franjo ne može ništa znati. Nekoliko je učenika prestalo dolaziti na nastavu. Ne zna se što je bilo s njima. Pojavit će se tek u drugom polugodištu, kao da se ništa nije dogodilo. Odsustvo im neće biti upisano ni u opravdane, ni u neopravdane sate. Računat će se kao da su na neko vrijeme nestali, jer su morali nestati kao djeca strijeljanih neprijatelja, informbirovaca ili očeva koji su izbjegli u inozemstvo i priključili se “ekstremnoj neprijateljskoj emigraciji”.

Pred kraj studenog učenicima je saopćena važna vijest: škola će prirediti svečani doček nove 1961. godine za vodeće rukovodioce Narodne Republika Bosne i Hercegovine, na čelu s drugom Đurom Pucarom Starim. To saznanje bilo je toliko dramatično da su se neki učenici rasplakali. I to oni najbolji! Od radosti ili od straha, to se ne zna. Kao što ja ne mogu znati koliko je stari konobar Franjo pretjerivao s pričom o suzama. 

Ta vijest, naravno, nije bila ni tačna, ni istinita, premda nije bila ni skroz lažna. Bila je taman onakva kakve su vijesti koje smišljaju tajne službe, da bi pomoću njih prikrivale nešto o čemu se ništa nije smjelo znati. U subotu 24. prosinca, na Badnjak, naglasio je Franjo, pred školom se zaustavio crni mercedes, iz kojeg je izašao lično drugu Đuro Pucar. Nenajavljen je ušao u zbornicu, svi su poskakali sa stolica, na što je drug Stari rekao da je situacija takva i takva, i da drug Tito dolazi k nama da dočeka novu 1961. godinu. 

U sljedećih sedam dana oni osjetljiviji vjerojatno nisu ni jeli, ni pili, ni spavali. O samom dočeku zna se sljedeće: iste te subote, 24. prosinca, nastavnici i demonstratori obaviješteni su da djeca, naravno, neće kuhati drugu Titu i ostalim drugovima. Ne, neće im kuhati ni njihovi nastavnici i demonstratori. Kuhat će oni najbolji naši kuhari koji i inače u ovakvim prilikama kuhaju za maršala i njegove goste. Oni će doći iz Zagreba i iz Beograda, možda i iz Ljubljane, a na nama je ovdje da ih prethodno samo upoznamo s kuhinjom.

Golemo je i duboko bio olakšanje i razočaranje direktora škole i njegovog tima. Golemo je bilo njihovo poniženje. U jednom se, naime, trenutku saznalo da nam na Novu godinu dolazi drug Tito, a već je u sljedećem trenutku rečeno da nismo dostojni da mu kuhamo! Ono što je, međutim, ostalo, bilo je da će naši mladi konobari i konobaričice služiti cijele noći, a da ćemo mi stariji samo stajati sa strane, kao osiguranje, ako zatreba. Ali nije zatrebalo. Drug Tito volio je mlade, govorio mi je te noći, u ljeto 2002, konobar Franjo, a mladi su savršeno obavili svoj zadatak. Nijedan poslužavnik nije se rasuo, nijedna čaša nije se prolila. Dvorili su maršala kao da su konobari od karijere, a ne djeca. Tako mi je rekao stari konobar Franjo, i tu bismo ovu priču mogli završiti.

Četvrt se stoljeća do moje djevojke stvarala legenda o tom najvažnijem događaju u povijesti Turističke škole, s kojim se ova neugledna obrazovna ustanova na čas vinula prema svojim herojskim vrhuncima, među polubogove i njihove gozbe, da bi se zatim sve vratilo nekim normalnim tokovima. Ili, ipak, malo iznad onog što je bilo prije, ipak s nekim visokim namom i tugaljivom gordošću, koji su iz legende proizašli. A legenda je bila tako sveprožimajuća i tako važna za obične ljudske živote, da ju je i stari konobar Franjo morao ispričani nekome tko je od priče, e da bi u miru mogao umrijeti.

Eto, u takvu je školu išla moja djevojka, na koju sam ja bio ljubomoran, jer je u svemu bila tako savršena i jer se tako lako nosila s onim što bi mene sigurno sasvim ubilo u pojam. Što bi sa mnom ovakvim još bilo da sam se greškom upisao u konobarsku školu? I kako onda da ne budem ljubomoran? Bez obzira na to što mi je moja mati, u svojim redovnim ogovaranjima mog oca, od kojeg se u jedu i očaju mlada razvodila, govorila da su i on, i njegova mati, moja baba Štefanija, bili duševni bolesnici, jer su, zamisli, na nju bili ljubomorni. Bio sam svjestan da ponavljam očevu priču, da je nešto u meni krivo i nepopravljivo, ali nisam si mogao pomoći. Recimo, pamtim kako smo u Kamenarima, u Boki kotorskoj, dočekivali novu 1990. godinu, i kako sam očajan i bijesan, skamenjen s pivom u ruci, stajao u mraku disko kluba i gledao moju djevojku kako pleše, i kako to radi tako savršeno da joj se nikako ne mogu narugati. Tek me je moja nova crna punkerska kožna jakna malo pomaknula iz tog unutarnjeg mraka na svjetlo, i pružila mi neko samopouzdanje. Istina, ta jakna nije bila dio mene, moje pameti, hrabrosti, ljepote ni okretnosti – svega onog što mi je nedostajalo u odnosu na moju djevojku – ali je na takav način sa mnom srasla da sam se ja pomalo pretvorio u taj savršeni predmet. Uza sve ono što po svojoj naravi, i po svojoj nesreći i prirodi ljudskoj jest, čovjek je i biće predmeta koje naokolo sakuplja i na koje projicira sebe, u kojima se ogleda i u njima živi. Ti predmeti oslobađaju ga onog paradoksalnog, možda nikad razriješenog odnosa s vlastitim tijelom. Za mene, to tijelo, moje tijelo, vazda je bilo ružno i slabo. Sa svoje dvadeset četiri, ili skoro dvadeset i pet, a toliko godina imam u vrijeme plitvičkoga krvavog Uskrsa, kada započinje rat, i s ratom neka vrsta progonstva iz vlastite kože, ja sam se osjećao kao posjednik jednog od najnesavršenijih i najslabijih muških tijela u svijetu koji me okružuje. Osim toga, to Sarajevo u kojem sam živio bilo je mjesto gdje su se ljudima tražile i nalazile samo mane, i onda su te mane pretvarane u priče i osobne legende, i od tih su se mana u drugome gradili kompleksi, stvarali se strahovi, traume i nedostaci. Na taj način, u tim vječnim ruganjima i ismijavanjima, u tim utjerivanjima drugog u nepopravljivu grotesku njegova tijela, liječili su se vlastiti kompleksi, i relativizirali svoji strahovi, traume i nedostaci, na čijoj su izgradnji drugi usporedo s tim sudjelovali. Od ovog bili su izuzeti samo oni koji su u sebi nalazili neku veliku snagu, ili oni koji su sa sobom nosili neku veliku nesreću, koja ih je držala daleko od tih formativnih trauma vlastitog tijela. Ne znam, i nikad neću saznati, što je moju djevojku izuzimalo od tog općeg pomora duša i tijela, koji je vladao oko nas. Volio bih vjerovati da je to zato što je bila tako lijepa, a ne zato što ju je nešto, što nikada neću znati, obavijalo aurom velike nesreće.

U svakom slučaju, jakna mi je malo pomogla da se uz nju smirim. I pomoglo mi je, naravno, ono što se naokolo zbivalo, a u čemu sam se ja bolje snalazio. Ona je, naime, kao i veći dio njezine generacije, živjela izvan političkoga i povijesnog vremena. Živjela je u Jugoslaviji, u kojoj je postojala vrlo snažna iluzija identitetskog reda i sklada. Neki sitni nered u svemu je stvaralo to što sam ja bio Hrvat. Ustvari to što sam u to vrijeme, mnogo češće nego ikad kasnije, nalazio razloga da govorim, ili da pišem to da sam Hrvat. Red u tom malom neredu, u toj lahkoj zbunjenosti duše, unosilo je što se njoj Slobodan Milošević od prvoga dana naše veze činio kao gadni negativac, i što je oduvijek jasno osjećala kako biti Jugoslaven ne može biti isto što i biti Srbin, nego bi to moralo značiti da si Srbin taman onoliko i onako koliko si Hrvat. Ili koliko si Musliman. Ili koliko si Albanac. Da, čak i to, koliko si Albanac. Za tu vrstu matematike imala je neočekivanog dara i osjećaja. Nije me to činilo ponosnim, koliko je stvaralo bezgranično povjerenje u nju.

To povjerenje bilo je 1991. važno, jer čovjek u Sarajevu, u tom šarenilu svega i svačega, nije mogao znati što od koga može očekivati i kako će tko reagirati na prijetnju nasiljem, ili na promjenu pravila prema kojima se živi. Dok su na televiziji gledali sumorna lica generala Adžića i Kadijevića, koja su imala oblike, teksturu i boju stoput korištenih daski za meso, dok su opisivali stvarnost načinima koji sa stvarnošću, ali ni s Jugoslavijom i sa socijalizmom nisu mogli imati veze, i koji su vrlo jasno sugerirali kako bi mogao biti tretiran svatko tko se sa njima, makar i zbog vlastite djetinje gordosti, koja se u svojoj nemoći jedva razlikuje od one konobarske gordosti, pokaže neslaganje. U proljeće 1991. mnogo su brojniji bili oni koji će se s tim okrvavljenim daskama za meso složiti i suglasiti, nego onih koji će iskazati običan ljudski otpor. Temeljni model suglašavanja bio u stvaranju one vječne simetrije između dviju strana jedne agresije, sadržane u pitanju: nisu li te dvije daske za meso istovjetne onoj trećoj, glavi Franje Tuđmana? Nisu, jer je nemoguće stvarati ravnotežu između onog tko raspolaže silom, i onog tko bi da se od te sile obrani. Kao što je nemoguće raspravljati o skrivenim namjerama onoga tko se, kao slabiji, od sile brani. To sam tog proljeća govorio… 

Gospođa Marie zvao se zadnji lik kojeg je ona glumila na filmu dok je bila živa. Zapravo, ona je još uvijek živa, ali jasno je da više ne glumi u filmovima, a još manje u kazalištu. Sada, na izmaku njenih devedesetih, pojavila joj se i bolest vijeka ili bolje reći vjekova: Alzheimer, odnosno gubitak pamćenja, zajedno s još nekim drugim nevoljama. Alzheimer je nije zahvatio malo-pomalo, kako obično zahvaća stare ljude, nego ju je napao onako iznenada, bez najave i bez podsjetnika. Točno, bez podsjetnika, to bi stvarno bila prava riječ.

I prva stvar koju je i sama primijetila, bila je to da je zaboravila svoje ime. Nije više znala kako se zove. Probudila se tog jutra, otišla u kupaonicu i našminkala se kao prava gospođa, iako nije znala zašto to radi, što joj je to trebalo. Jesu li joj trebali doći neki ljudi u posjet ili je trebala nekamo izaći, možda na neki intervju vezan uz njenu najnoviju ulogu, koju ćemo ovdje za potrebe ove pripovijetke zvati istim imenom kao i njenu zadnju ulogu, gospođu Marie.

Naziv filma je bio “Hotel Europa” i govorio je o nekim obiteljima koje su, za komunističkog režima, bile poslane u internaciju u jedno malo zabačeno selo blizu velike močvare. Nakon promjene sistema i pada komunizma, ljudi iz ovih obitelji nisu se uspjeli reintegrirati u grad i društvo odakle su došli. U tim su uvjetima odlučili nastaviti živjeti tamo gdje su ih odbacili, pokušavajući se na neki način prilagoditi novom sistemu. Nakon što su uspjeli pretvoriti neko staro skladište u mali hotel i restoran, započeli su novi život. Gospođa Marie, bila je baka dviju unuka, i sjećala se da je njen otac, nekad davno, pokrenuo jedan takav biznis. Obje unuke investirale su koliko su mogle u ostvarenje ovog sna i konačno je “Hotel Evropa” dobio svoj zamišljeni oblik i inauguraciju. Ali, točno u vrijeme kada su se unuke, zajedno s bakom, gospođom Marie, okušale u toj novoj stvarnosti, stižu lokani autoriteti i obavještavaju ih da su odlučili srušiti hotel, zbog proširenja ceste koja ih treba povezati s gradom.

Kada su gospođu Marie poslali da obavi pretrage u neku specijaliziranu kliniku, ona je upravo bila završila snimanje  filma “Hotel Europa”. Direktor zdravstvene ustanove, renomirani doktor na tom području, pokazavši duboko poštovanje za glumicu, rekao je promuklim glasom da je Alzheimer degenerativna bolest koja obično počinje polako i progresivno se pogoršava. Najučestaliji simptom, rekao je on, jest poteškoća u prisjećanju na ono što se posljednje događalo. Kako bolest napreduje, simptomi mogu uključiti i probleme s govorom, dezorijentaciju, fluktuacije humora, gubitak motivacije, samozanemarivanje itd. Postepeno se gube i tjelesne funkcije. Uzroci Alzheimera ostaju i dan danas slabo poznati, završio je doktor dignuvši ruke u zrak.

Gospođu Marie su u tu kliniku odvezli scenarist i redatelj filma, dvojica momaka koji su jako žalili gospođu. Oni su dobro znali da, ako je ne odvedu oni, nitko se drugi neće pobrinuti za nju. Njezini bližnji bili su ili mrtvi ili u inozemstvu, i to vrlo daleko. Zbog toga je na njih dvojicu pao teret da odluče što će dalje biti s gospođom. Bilo je jasno da ju se više ne smije ostaviti samu. Moglo joj se svašta dogoditi. Svašta… U tim uvjetima, jedino preostalo rješenje bio je starački dom. U gradu je već bilo izgrađeno puno privatnih domova, koji su doduše bili skupi, ali su nudili odgovarajuću njegu.

– Sada je vrijeme za šminku – rekla je ona medicinskoj sestri prostrijelivši je pogledom kao da daje strogu naredbu.

– Da, da. Tako je. Vrijeme je za šminku  – skoro je prasnula u smijeh medicinska sestra.

– Gdje je ta šminkerica? Kako je moguće da se toleriraju ovakva kašnjenja? Ja moram imati tužne oči, obješene po rubovima. Zašto sam tako lijepa?! Što se sa mnom događa?! A onda, što je s ovom počešljanom kosom?! Tko mi je počešljao kosu? Ja sam na snimanju. Svi smo ovdje na snimanju. Evo: glumci su došli, ali nikog iz produkcije nema. Kakav je to nemar?! Ovo se nije događalo ni u vrijeme komunizma, a kamoli sad kad smo ušli u tržišnu ekonomiju i kada je vrijeme zlato. Ovo je vrhunac. Čujete li me? Vrhunac – i tu  je toliko podigla glas da su se svi prepali.

Tada joj se medicinska sestra primaknula i šapnula joj je na uho da su oni na putu, samo što nisu došli, i da ih sve žele naći mirne i na svojim mjestima. Danas se trebala snimati dvadeseta scena, zato je bila potrebna velika koncentracija, rekla je ona, dok je gospođa Marie uronila glavu među šake…

Tirane, 30.01.2025

Preveo: Jeton Fejza

(ODLOMAK IZ ROMANA „MJESEČINA ZA PONIJETI“)

Da je motor mog automobila dokašljucao do prevoja, tu bih pokušao  da spas od zime nađem i hotelu „Planinski mir“. Za taj hotel, gotovo na samom vrhu Borja, veže me događaj od prije dvadesetak godina, a sve je zapravo počelo još u djetinjstvu, pa priču valja ispričati od početka – samom sebi, da kome bih drugom u ovoj noći, ledenoj koliko i samoća. 

Ne znam šta ga je nagnalo da se tek u četrdesetoj ženi usred zime i da za svadbu izabere planinski hotel „Planinski mir“. Posebno mi nije jasno zašto je i mene pozvao iako se nismo nijednom sreli u posljednje dvije decenije, niti smo bili nešto više od poznanika koji su se, dok smo živjeli u istom gradu, pozdravljali u susretu, rijetko rukovali, još rjeđe pitali za zdravlje.

Nije bio ni golub ni gavran, ali jest bio Golub Gavran. 

Prezime je naslijedio od nekog davnog pretka, koji se, prije nego što se doselio u Krajinu, po visokim crnogorskim bačijama borio sa vranim ptičurinama koje su pokatkad vrebale i jaganjce s kojih majke nisu još uspjele olizati i skinuti posteljicu, a ime su mu dali majka i otac, vjerujući da će ono svojom pitominom otjerati makar malo mraka zlokobne grabljivice s prezimena koje jest bilo slično tami olujnog oblaka, ali je davalo i vojvode i serdare. Golubov otac Marko bio je sličan ispravljenoj metalnoj spajalici, uvijek uspravan, visok, u struku i plećima nekako izlomljen, baš kao što se na ispravljenoj spajalici uvijek vide oni dijelovi na kojima je bila savijena. Slična sjenki koja se prikrada nekom nevidljivom plijenu, majka Milijana, suvonjava, niska, povijena kao da joj pleća pritišću ljute praroditeljske planinske mećave, uvijek oborenog pogleda, nečujno se kretala i činilo se da takva može proći kroz prolaznika a da on to i ne primijeti.

Doselili su se iz slovenačkog gradića Ajdovščina i dobili vojni stan u centru grada, u „Plavom neboderu“, kako su građani nazvali desetospratnicu sličnu nekoj sumornoj kasarnskoj zgradi. Golubov otac bio je stariji zastavnik prve klase. To je, kako je govorio penzionisani kapetan prve klase Raduljica, koji je u nekoj srednjoj školi predavao predvojničku obuku, a svaki slobodan trenutak koristio da u parkiću između dva nebodera djeci i starijim radoznalcima priča o svojim avijatičarskim bravurama, najviši podoficirski čin, po privilegijama i uvažavanju sličan generalskom dostojanstvu. Utegnut u besprijekorno popeglanu i zategnutu uniformu, Gavran je svakog jutra pješke odlazio u kasarnu i vraćao se u popodnevnim časovima bez ikakvih tragova umora na licu. Samo kada bi padala kiša ili snijeg, koristio je vojni autobus koji se uvijek tačno u minut zaustavljao na autobuskoj stanici ispred „Plavog nebodera“. 

Nedjeljom i prazničnim danima, obučen u svečanu uniformu, odlazio je na kafu u hotel u centru grada, a poslije ručka izvodio suprugu i sina u grad. On je opet, zagledan u daljinu, uspravan kao ispravljena spajalica, gazio laganim strojevim korakom, dok je Milijana, uvijek nagnuta nekako na drugačiji način, pridržavajući povremeno haljinu koja je oko njenog suvonjavog tijela mlatarala i držeći nestašnog Goluba desnom rukom, čudno kaskala pod nevidljivim teretom. Prvo su odlazili u poslastičarnicu „Minjon“, pojeli po kolač, zatim u Gradski park, Golub s kornetom sladoleda u ruci,  gdje bi šetali dok se ne bi oslobodila neka klupa na kojoj su, štedljivo trošeći riječi i nikad ne gledajući jedno drugom u oči, njih dvoje razgovarali, a dječačić trčao za golubovima koji su po parkovskim stazama tražili mrvice.

Iako u činu starijeg zastavnika prve klase, Marko je prije navršene četrdesete otišao u penziju i od tada je prihvatao sve društvene obaveze, pa i one od kojih su drugi bježali, često se i sam nudeći da bude predsjednik Kućnog savjeta u svojoj zgradi, Savjeta Mjesne zajednice, Udruženja potrošača, Komisije za opštenarodnu odbranu  i društvenu samozaštitu, biračkih odbora i ko će ga znati kojih sve društvenih tijela i organa. 

Golub je, kad god bi mu to dozvolili, silazio da se s nama igra, ali je uvijek pazio da ne isprlja odjeću, pa smo pretpostavljali da se po povratku u stan nad njim vrši smotra, kao nad njegovim ocem u kasarni. Po završetku osnovne škole otac ga je upisao u srednju vojnu, ali su ga tamo, uvidjevši da nema očevo vojničko držanje, brzo prebacili na izučavanje zanata kako bi postao majstor za održavanje motorizovanih vojnih sredstava. Kasnije je raspoređen u neku kasranu u Kosovskoj Mitrovici, koja je baš tada dobila Titovo ime, pa smo ga viđali samo ljeti, kada je dolazio na godišnji odmor. Jednog ljeta upoznao se s Maricom, konobaricom u kafani „Stari neženja“, koja je tih dana prekinula petogodišnju ljubavnu vezu s vlasnikom Milanom, i to baš u jeku priprema za vjenčanje, jer su oboje shvatili da se više nema šta čekati.

Kad joj je pet godina stariji Golub predložio da se uda za njega, bez razmišljanja je prihvatila, dodavši da se ionako spremala za udaju. Dogovorili su se da svadba bude poslije božićnih praznika, kada će on moći da dobije drugi dio godišnjeg odmora. Planinski hotel je izabrao zato što je u njemu radio jedan njegov prijatelj koji je za vrijeme odsluženja vojnog roka bio raspoređen u radionicu  kojom je Golub rukovodio.

I tako smo se Radmila i ja, sa stotinjak drugih svatova, našli u velikoj sali „Planinskog mira“ desetog dana januara, još mamurni od novogodišnjeg i božićnjeg slavlja. Dok smo se našom zastavom penjali uz planinu počeo je da pada gust snijeg, a kad smo sjeli za sto do prozora, mogli smo vidjeti kako bijeli pokrivač sve vidljivo na planinskom prevoju prekriva svojom jednoličnošću. Negdje pred ponoć odjednom je nestalo struje. Vjerovatno je vlažan snijeg negdje potrgao žice dalekovoda. Hotelskom osoblju trebalo je nekolko minuta da uključe agregat i nešto slabija svetlost se rasula po sali.

– Gdje mi je žena?! – zajedno s tom svjetlošću salom se razlio i kreštav Golubov glas.

Nastala je strka. Tražili su je svuda po prostorijama oko sale, penjali se na sprat, išlu u svadbeni salon, ali nje nigdje nije bilo. 

– Tražite mladu? – oglasila se servirka s dva velika poslužavnika mesa u rukama. – Eno je u kuhinji, na stolu za sječenje pečenja.

Slična studentkinji glume na diplomskom ispitu, načinila je podužu dramsku pauzu, pa kao iz topa ispalila: 

– Pod Milanom, svojim bivšim gazdom. On je pio tamo za šankom, sa svojim društvom.

Nastao je tajac, a onda su mučnu tišinu izbušila tri revolverska hica. 

Na sredini sale ugledali smo Golubovog oca Marka, sličnog ispravljenoj spajalici. Iz tri rupe na plafonu iznad njega još je sipio pijesak iz maltera. 

– Svatovi, mirno! – komandovao je kao da su se pred njim nalazili tek pristigli regruti. – Svadba se raspušta. Onaj ko želi, može uzeti svadbene darove koje je donio, ali prije toga mora platiti što je pojeo i popio.

I njemu je, izgleda, bila potrebna dramska pauza. 

– Svatovi, voljno! – izgovorio je oštrim glasom koji je isključivao mogućnost bilo kakvog prigovora.

Eh, kad bi sada, odozgo s prevoja, naišao onaj krkljanac, govorim sam sebi a ne čujem svoj glas, pa da raščisti put, makar bi malo odškrinuo vrata nade da ću se izvući iz ove noći, duže od ljudskog vijeka.

Netfliksova serija Adolescence, napravila je toliki bum svojom pojavom, da prosto niste imali izbora nego da sjednete i odgledate je. Sve kritike na koje sam naišla bile su sjajne, što, rekla bih ima veze sa tematikom koja neupitno rezonuje sa većinom gledalaca. U manjoj ili većoj mjeri, ali nakon što smo nečemu sličnom svjedočili prije par godina u Beogradu, u nadi da će nam serija dati bar neku naznaku objašnjenja zašto (se tako nešto dešava?), vjerujem da je većina pohrlila da je pogleda.

I gleda se u dahu. Mnogo je pisano o snimanju u jednom kadru kroz koji gledamo čitavu seriju kao nečemu novom, o čemu definitivno nisam kompetentna da razglabam, ali svojevrsno evidentno sužavanje fokusa tim rediteljskim projektom jeste postignuto. Da sve gledamo iz jedne perspektive i vidimo da događaj koji pratimo i čiji užas nam se otkriva već na samom početku, nema neku višeslojnost za kojom mi posežemo u pokušaju da ga objasnimo sebi, a samim tim i od sebe odmaknemo kao nešto što se nama ne može dogoditi. Ne, događaj je prosto odvratan, i kako je Hana Arendt davno označila zlo, banalan, i dovoljna je jedna kamera i jedan fokus da ga prikažu. Zlo nije višeslojno, nije komplikovano, iako se mi neprestano trudimo da ga dekonstruišemo i time, valjda, udaljimo od sebe samih i učinimo nemoćnim.

Ali proste stvari su najopasnije. To znaju sve kolovođe totalitarizma kada usmjeravaju obrazovanje u jednom pravcu, to zna i Tramp kada ukida ministarstvo obrazovanja, a znali su i mnogi prije njega.

Dosta se piše o seriji, i ponešto sam pročitala, i vidim da se akcentuje tzv. “toksična muškost”, i iz nje proizašla „manosfera“, i tzv. „inceli“, što su relativno novi nazivi za grupe muškaraca koje takvu muškost propagiraju, i uopšte na muškosti kao takvoj, šta bi ona trebala da znači, kakva bi trebalo da bude, i zašto se u nekom njenom izvornom (valjda dobrom) obliku gubi. Da, istina o femicidu, kao problemu, koji nije, kako mi često mislimo, vezan isključivo za patrijarhalne sredine, postoji, i kroz seriju vezuje se za problematiku tog nekog novog poretka među polovima (jedna od tvrdnji tinejdžera jeste da su žene isključivo te koje biraju i da 80% žena bira 20% muškaraca), u kojima se muškarci osjećaju ugroženima.

Međutim, ja i to vidim kao još jedan pokušaj dekonstrukcije zla koji se promalja iza svakog ćoška, i kao što na makroplanu trenutno gledamo genocide, stotine hiljada djece oblivene krvlju koje leže na ulicama i pravimo analize pripisujući krivicu za to nekom drugom, tj. nekom drugom svijetu, udaljenom od nas, iako se sve rapidno brzo približava i slično je do juče bilo i kod nas, ova serija, i u tome vidim sav njen horor i istovremeno genijalnost, ne dozvoljava nam da se udaljimo od onoga o čemu nam govori. Ona nas kroz taj jedan kadar uvodi u svoj prostor koji je istovremeno i naša realnost, i ma koliko se mi trudili da napravimo otklon, to prosto postaje nemoguće.

Rekla sam, odmah na početku, da iako nisam srela još nikoga ko je odgledao a da ga serija nije pogodila, taj emotivni imapkt je, naravno, raznovrsan. Neko (npr. ja) rezonuje na tri nivoa sa događajima u seriji; kao kamerom uvučena žrtva neobjašnjivog užasa, kao majka, i kao prosvjetni radnik. I na sva tri nivoa sam prestravljena količinom nepredvidivosti i nemoći pred zlom i njegovom glupošću, da ne ponavljam riječ banalnost.

Svaka epizoda bavi se pojedinačnim aspektom događaja ubistva, koje je trinaestogodišnji dječak počinio nad svojom vršnjakinjom, koleginicom iz škole. I scenarista tom činjenicom, koju prostire pred gledaoca već na samom početku (jer postoji snimak ubistva), ne spojluje ništa. Prosto, priča nije detektivska i akcenat nije na istrazi. Dječaka hapse, dozvoljavaju da roditelj (on bira oca, što psiholozi smatraju bitnim aspektom u pravljenju njegovog profila), bude pored njega tokom obrade i ispitivanja i ubrzo mu, pred ocem, puštaju snimak na kome se vidi ubistvo izvršeno sedmostrukim ubodom nožem.

Dječak negira ono što je očigledno i što svi mi kroz taj jedan kadar kroz koji pratimo čitavu seriju vidimo odmah na početku. U drugoj epizodi, detektivi odlaze u školu, i tu se problem promalja iz jednog šireg ugla, zapravo ulazimo školu koja nas tjera da se zapitamo zašto uopšte postoji. Djeca su drska, profesori ili bijesni ili uplašeni, detektivi su anksiozni, komentarišu vječito isti vonj školskih prostorija, stvarajući samim svojim odnosom prema ustanovi u kojoj su se našli metaforu nekog otvorenog zatvora za koji više niko nije siguran čemu služi, osim što kroz bijes djevojčice, najbolje prijateljice žrtve, saznajemo kako majka ne voli da je zovu kada je na poslu. Zapravo, škola je tu samo da bi ta djeca prosto negdje bila, imala neku obavezu, rasteretila preopterećene roditelje, jer obrazovanje se odavno više ne vrši preko onih koji su za to (pot)plaćeni, već putem kratkih klipova na internetu, AI-a, i ostalih pseudo(samo)obrazovnih pomagala. U toj drugoj epizodi, takođe imamo susret oca (detektiva) i sina i sinovljevo objašnjavanje ocu (jer on, kako sam sin kaže, „baulja“ kroz istragu) simbola na instagramu kojima učenici jedni druge ponižavaju, maltretiraju ili eventualno poručuju nešto suprotno. Ali saznajemo da postoji čitav jedan znakovni jezik, odraslima nepoznat. I vidimo ponovo oca i sina u nekom, ni po čemu znakovitom odnosu, uobičajeno hladnom za taj uzrast, i samo iz očevog priznanja koleginici da, iako nije nikada želio da ima djecu, saznajemo da voli svog sina najviše na svijetu.

U trećoj epizodi, kamera nas vraća na dječaka ubicu i njegov razgovor sa sudskom psihološkinjom koja treba da izvede nezavisnu psihološku procjenu njegovog stanja. Epizoda je nabijena napetošću zbog emotivnih prevrata u samom dječaku, pa i u psihološkinji koja se do samog kraja drži profesionalno. I tu, možda možemo da analiziramo tu neku uplašenu, povučenu muškost, koja hoće da se pojavi kroz agresiju, ali i dalje mislim da je to manje potresno od sloma žene koja vodi profesionalni razgovor sa dječakom, nakon što njega odvode. Među svim pitanjima koja mu je postavila, i kroz koja se stalno promalja njegova želja da ga ona na neki način prihvati, izdvaja se, zapravo: „Da li ti znaš šta znači smrt?“

Na to ne dobija odgovor, i mi ostajemo pri tome da ubica jeste samo klinac, koji zaista ne zna šta je smrt, gubitak, a samim tim ni empatija. I vraćamo se na ono sa početka. Zlo je odvratno u svojoj pojednostavljenosti.

Četvrta epizoda, meni lično najpotresnija, prati porodicu dječaka u njihovom pokušaju da žive (neću da kažem, normalno, već uopšte i samo da žive) nakon užasa koji ih je zadesio. I vidimo jednu porodicu, tolstojevski sličnu svim srećnim porodicama. Majka i otac se evidentno vole, a ćerka, njihovo starije dijete, dobar je student, vrlo staložena, štaviše usmjerena ka tome da tješi i umiruje roditelje u paklu u kome su se našli. Prolaze oni, naravno, i kroz određenu vrstu „bulinga“ od strane komšiluka, ponavljaju zadatke koje im je dao psiholog s kojim se nalaze i žive. Ali sav horor tog jednog njihovog dana (očevog rođendana, povodom koga im se javlja sin iz psihijatrijske ustanove u koju je smješten), koncentriše se na sam kraj. I zapravo, taj kraj dana je i tačka na sve četiri epizode i na samu suštinu onoga čime se serija bavi. A to je krivica, ili njena ljepše upakovana sestra, odgovornost.

Sami u sobi, roditelji plaču i pitaju se šta se desilo, kako se desilo, zašto je kći dobra, kako su nju vaspitali, i zaključuju – isto. I ne znaju šta su uradili, osim što su pokušali biti bolji od svojih roditelja i nisu znali da kupovinom računara i druženjem putem društvenih mreža može nešto loše da se desi. Ali i nije to u pitanju. Oni zaista i nisu učinili ništa loše, ali i jesu (jer James je, kako i sami suočavajući se sa odgovornošću, naglašavaju „njihov“) i prihvataju to. Serija se završava očevim suzama i jecajem: “Oprosti, sine, trebalo je da budem bolji.“

I to je, između ostalog, ono što seriju čini sjajnom u mojim očima. Nije samo otac trebao biti bolji, a suze psihološkinje svjedoče – već svi mi, čitavo društvo. Patnja saosećanja je, prema riječima Emanuela Levinasa, viši stepen patnje, jer patimo zbog drugoga i proteže se, prema njegovim riječima, na odgovornost za drugoga čak i kad on čini zločine.

To, naravno, ne isključuje patnju za žrtvom zločina, niti empatiju koja je neisključiva, već prostor odgovornosti proširuje sa pokušaja da odbranimo žrtvu i na obavezu da i zločinca odbranimo od zločina. I to je jedan od ključnih momenata njegove filozofije koja nastaje nakon holokausta. Levinas sve vidi kao krivce, tj. kao odgovorne za ponašanje Drugog, i citirajući Dostojevskog dodaje ono čuveno „a ja više od drugih“.

Horor serije Adolescencija je upravo u tom preklapanju sa filozofijom lične odgovornosti i etike koja prethodi ontologiji, unutar koje, ako ne postoji Drugi za koga sam ja odgovoran, ne postojim ni ja sam, tj.“jedina apsolutna vrednost je da se drugom da prednost u odnosu na samoga sebe“ (Levinas). Svi likovi u seriji, koji su došli u susret sa zločinom ili zločincem, osjetili su težinu te odgovornosti, svako na svoj način. I svi su slomljeni kroz potpunu nemoć koja se pojavila kada odgovornost izostane.

Krivac je jasan od samog početka, ali to, ne samo da ne umiruje nikoga, već podiže tenziju odsustva elementarne ljudskosti, banalnosti zla u liku dječaka koji, što nam otkriva razgovor sa psihološkinjom, nema pojma šta je smrt, a samim tim, zaključujemo, ni šta je uradio.

I nisam mogla, a da se ne sjetim filma Egzorcist (stare verzije) i objašnjenja sveštenika zašto se đavo projavio kroz djevojčicu. Da bi nam ogadio ono najbolje, najnevinije i najljepše što imamo.

I učini da prosto „dignemo ruke“.

www.stojanavalan.com

Proljeće.
Iz raskravljene zemlje
Smiju se prvi cvjetovi.
Tu sam i pokušavam
Ih omirisati,
Uplašen da im ne okrnjim
Nit boju, niti miris
Koji se lagano širi
Oko njihove krhke stabljike,
oko nas…

Dvije djevojke
Stoje blizu reda ljubičica
I premišljaju se
Da li da ih uberu
Ili da ih puste da žive
Na svojoj zemlji.

Tako i nas
Posmatra neko
I premišlja se.

Ili ko u prepunim bolnicama
tokom korone
Kad na prijemnom odjeljenju
Brzopleti medicinar kaže:
Sačekajte,
Ubrzo će umrijeti neko –
Imat ćemo slobodan krevet.

A ovaj ne dočeka.

(Pjesma za S.)

Imam jednog ahbaba S. iz P.,
Mnogo mu teška glava,
Pa ga kičma zato muči,
Previše konta i tabiri,
Nikad ga nisam vidio,
Ali upoznali smo se onoga dana,
Kad su nas omotali bijelom trakom,
Ja tu traku sa sebe još odljepljujem,
On je nikad ne skida,
Možda će mi kasnije biti jasnije,
Druži se sa mačkama povazdan,
Ako već ne prebire po kostima,
Jer mačke su najbolji ljudi,
Gledaju te onim bistrim očima,
Jer jasno je njoj i jasno je tebi,
Da nema se kuda ni dalje ni dublje ni više,
On je jači od tenka i jasniji od svake Rezolucije,
Jer ime njegovo je Sudbina,
Samo stoji tako po vazdan,
I duma u glavi gdje smo to pogriješili,
Pa nas je poplava pod zemlju stuštila,
Bori se i tri medalje za svjetski sabur ima već na koncu,
A kad vrišti glas njegov je
Samo vibracija.
Sastavljena od pitanja i boli i sjete,
Odlazi često u mezarje,
Da provjeri da se kosti nisu pomiješale,
Od dida Fehime i bábe Rasime,
Hoće to kad kiša puno pada,
Pa se opet vrati mačkama i bašči,
U kojoj sadi dugovječno bilje,
Kad ga ne bude jednog dana,
Bez ikakvog svjetskog bola i crne patetike,
Živi spomenik uprkos besmislu,
Drago mi je da čitam priče iz njegove kuhinje,
Jer znam da tu nejma hinje ni glume,
I priča mi o svim doktorima i glumcima,
Koji su sa sebe skinuli trake,
Pa sad po svijetu žive uz inat,
I pojave se s vremena na vrijeme,
Da pokupe krhotine puknutoga djetinjstva u dolini Sane,
Jah jarane moj, samo i dalje stoj,
Mene bude oni udarnici sto rade po petnes sati,
Ne što im treba para ili što vole raditi,
Nego što ne vole barkati u rasute kosti,
To smo tebi prepustili,
Neko i to mora,
Sjeti me đahkad na rahmetli majku Timku,
Koja je triput brojala kosti svom evladu,
Pa i u deveru se znala ljutnuti na me,
Sablij se čifute moj sav si se uščuo,
Kad dođem sa Blihe i smrdim na klenove i mahovinu,
Taj miris nosim od djetinjstva,
I sada u svijetu prate me ti tragovi,
A bježim od rasutih kostiju jer ne volim kopati, bojim se šta ću naći,
Ili butnu kost svojih predaka,
Ili mali žuti traktor što mi ga je on kupio za 6 rođendan,
Što mi ga je slomio komšija Emir,
Pa i njega kasnije slomili, baš onako do kraja..
Zato svom ahbabu poručujem,
I ako on to ne voli,
Onaj koji vridi mrzi da se fali,
Da je trajniji od svake historiografije,
Da je on hafiz dobrote u moru sramote,
Da je upis koji će ostati kad se planine zdrobe i mora pomiješati,
I kad zemlja izbaci terete svoje,
Da bdije nad kostima i ono malo živih,
Da i dalje sadi mirisno žbunje u dolini Sane,
I da vjeruje samo mačkama,
Jer su mačke najbolji ljudi…