Ivan Šarčević: Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu, CKO, Tešanj 2022.

Bosanski franjevac, teolog, pisac, društveni aktivist, bivši profesor ugašene (ili transformirane) Franjevačke teologije u Sarajevu, odnedavno na službi u Beogradu, u samostanu na Zvezdari, pri Crkvi svetog Antuna. Autor sedam knjiga, u kojima se, uglavnom, bavi vjerom i životima ljudi u višereligijskom društvu, opraštanjem i pomirenjem, odnosu umjetnosti i književnosti i vjere. Umije razgovarati s drugim ljudima. Živo zamišlja kako je drugome, ima za to dara, što je talent za romanopisca i propovjednika, a (na žalost) rijetkost je u današnjih naših svećenika.

Knjigu “Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu” u suizdavaštvu su objavili Centar za kulturu i obrazovanje iz Tešnja i Ex Libris iz Rijeke. Otisnuta je u Tešnju, tamo joj je i operativni izdavač, a prijavljena je u nacionalnim i sveučilišnim knjižnicama u obje zemlje, tako da se u obje smatra domaćim izdanjem. Predgovor knjizi pisao je Ivan Lovrenović, pogovor fra Drago Bojić. Njima dvojicom uokviren je niz tematski raznovrsnih eseja, kojima zajednički su intelektualna, teološka i stilska domišljenost, i potpuna jasnoća. Fra Ivanovu knjigu mogao bi čitati i razumjeti svaki dovoljno strpljiv pismen čovjek.

Vjerojatno najljepši esej u knjizi, možda i zato što je poput romana majstorski ispripovijedan, a u njemu upričana je i istumačena starozavjetna pripovijest, nosi naslov “Ostati ili odseliti: Pastoralno teološke implikacije progona i iseljavanja na primjeru knjige Jeremije proroka”. U njemu, u tom Šarčevićevom tekstu, kreće se izdaleka, pa se pojam migracija, seljenja, odlaženja, izbjeglištva, prognaništva najprije protumači preko svjetovnih znanosti, sociologije i politologije, manje povijesti, pa se lako i prirodno (kao kroz ono Alisino zrcalo) prođe na stranu teologije, da bi se, malo pomalo, sve se rubno krećući uz beskrajnu bosanskohercegovačku izbjegličku i selidbenu kolonu, stiglo pravo do proroka Jeremije i njegovih – dopuštate li mi tu riječ? – pregovora s Bogom oko kupovine njive od rođaka Hanamela. Doba je opće propasti, babilonske opsade grada, raspada društva i rastakanja svih društvenih i tradicijskih vrijednosti pred sam nestanak poznatog svijeta, a Jeremija je još i u nekoj svojoj nevolji, jer je kralju govorio nešto što mu nije trebao reći. Rođak koji mu nudi tu njivu postupa po zakonu po kojem se posjed nudi bližnjemu, koji ga je dužan otkupiti, i vjerojatno ni ne očekuje da će Jeremija otkupiti njivu, nego bi da odgovornost za konačni slom njihova svijeta prebaci na njega. I tu umjesto da rezignira, umjesto da spašava živu glavu i stane u red za vizu ispred kanadskog ili australskog konzulata, Jeremija od rođaka kupi njivu. “Jer ovako govori Jahve nad vojskama, Bog Izraelov: ‘U ovoj će se zemlji još kupovati kuće, njive i vinogradi!'”

Fra Ivan ne manipulira biblijskim tekstom, ne služi se njime da preplaši svog čitatelja, ne preodijeva se u autoritet zapisane Riječi, nego živo i razložno pripovijeda o jednom i o drugom, dajući čitatelju slobodu da se slobodno kreće unutar njegove priče. I da, možda, stekne dragocjenu priliku za autorefleksiju. Na kraju, ni Bog Jeremiji u njegovoj nevolji nije omogućio ništa osim autorefleksije.

To je ono što ovaj čitatelj voli i u čemu se prepoznaje – prepoznajemo se u knjigama koje čitamo, usput u njih učitavajući i ono čega u tekstu nema – ali u fra Ivanovim je “Teološkim pogledima u višeetničkom kontekstu” mnogo toga drugog, vjerojatno i važnijeg. On pokušava vidjeti i (pre)poznavati Drugog, te o Drugom i drugima u Bosni i Hercegovini, te na Balkanu, pisati i govoriti tako da se za njih nalazi više razloga i opravdanja nego za sebe i za svoje. To bi, valjda, trebala biti i razlika između političara, koji opravdanja traži uvijek za svoju stranu, i teologa (svećenika, redovnika, manjeg brata…), koji opravdanja traži za druge da bi ih mogao razumjeti i da bi ona njiva, kupljena od obeznađenog rođaka imala neku svrhu.

Fra Ivan zaneseno i stilski savršeno piše o mržnji, i pritom ispisuje neke od najpotresnijih (možda antropološki najistinitijih) redaka svoje knjige. On govori, pa to ponavlja i varira, kako je mržnja uvijek bez lica i kako čovjek ne može mrziti – ili teško može mrziti – ono u što gleda. Tražeći načine da nagovori ljude da jedni u druge živo gledaju.

Ovako to zvuči: “Bosnu i Hercegovinu je spasio Bog od totalnog uništenja. Nije to preuzetna tvrdnja. Naime, Bosnu i Hercegovinu spasio je Bog preko dobrih ljudi koji su u svojim različitim i drukčijim susjedima prepoznavali sliku Boga, koji su djelovali i ljubili, žrtvovali se na božanski način. U Bosni su se dogodila zla jer je potamnjela slika Boga na licima drugih. Izgubila se, također, i pomisao da ljudski život nije vječnost. (…) Svi se slažemo da zemlju ne spašavaju Kajini, ali ni Abeli koji vape za osvetom. Tko se smatra Abelom, žrtvom, koliko god njegovo stradanje bilo neizmjerno, zna da mu, prema zajedničkoj vjerničkoj objavi, nije dopušteno unakaziti lice svoga zavidnika, svoga mrzitelja ili ubojice, jer njega štiti ne neka daleka Božja pravda, nego Bog koji malim krajičkom nastanjuje i zločinačku dušu.”

S ovakvom je knjigom teško živjeti, ali mimo onog što u njoj piše neizdržljivo je mučno.

Citat za naše doba

“Na strahu od nestanka i na najjačem nagonu samoodržanja, loše politike i moralno upitni poglavari vladaju svojim ugroženim kolektivima, permanentno kreiraju strah i ondje gdje ga nema i tim putem dolaze i tako se održavaju na vlasti. Strahom od drugoga i od unutarnjih neprijatelja stvara se ideologija jednoumlja (redovito centralističko političko jedinstvo), vlastita se zajednica (narod) drži u ksenofobnom zatvoru, onemogućavaju se razlike u mišljenju, govoru i djelovanju, suzbija se zdrava kritičnost i samokritičnost, dakle ušutkavaju se proročki glasovi.”

Čitatelj kaže

Nije, ili ne bi trebalo biti, osnovno pitanje vjeruje li netko, nego bi osnovno pitanje trebalo biti kakav je čiji Bog. U što god netko vjerovao, ili ne vjerovao, i koliko god bio vjeran tekstu, ljudi se razlikuju po tome kako zamišljaju Boga, jednako kako se razlikuju i po otisku prsta. U svakoj je glavi (svijesti, pameti, duši…) drukčiji Bog. Svejedno vjeruje ili ne vjeruje u njega nositelj rečene glave. Fra Ivanov Bog je dobar je i strog, i vrlo je blizu svemu.

Miris hljeba,
varenike i meda,
kao tog davnog jutra
poslije sabaha.
Miris halve uoči petka.

Nekada davno  znali smo ko smo.

Kao miris pokošene trave…
Dodir ruke što miriše na sapun
boje smaragda.
Neki dodiri su vječni.
Ostala su samo sjećanja
na pogled sa praga.

Čiji nas pogledi sada ispraćaju?

Rahmetli nana.
Uvele ruke,
od rada više nego od starosti,
pogled pun sabura,
muhabet bez gibetisanja,
sa dovama na usnama.
Mi, djeca, razdragana,
kao ojce na njenoj šamiji.

Sjećamo li se ojca?

Dušom se nekad milovalo.
Sevapilo se nijetom, a ne riječima.
Nur se osjećao u selamlucima.
Muhabeti su mirisali na đulsiju.
Život je bio slađi
od razmućenog šerbeta,
rahmetom nanine duše.
Kao podsjetnik
da riječima i djelima
ostavljamo iza sebe isto sjećanje
sjećanje zikrom.

Ko nas sada čuva
u svojim dovama?

Iskrivivši neobičnu riječ, brzopleti novinar me tako
zapisao, pa Handura ostah i poslije života. A u mom
se rodovskom imenu naslućuje dramatična historija
nesretnog naroda. I nije tog prezimena nigdje van
ovoga grada; Ugričića ima na raznim stranama po
slavenskom jugu, isto tako Ugrinića, Ugrina također.
Brojniji su od nas mnogo, ali svi su oni pravoslavci
ili katolici, a jedino mi nismo kršćani.

Potomci smo muslimana što stigoše prije više od tri
vijeka iz rusaga ugarskoga, nakon što je osmanlijska
vojska hametice potučena na sjevernim frontovima.
A kako je zbjeg naših predaka baš tu izbasao i koliko
ljudi u njemu tad bješe – to nismo doznali, ali za nas
ovaj gradić locus sacer postao je kroz stoljeća. Ni
sjećanje na raniju prošlost nismo očuvali, pa, kao da
ovdje su nam i korijeni, vlastiti smo život sa udesom
mjesta neraskidivo vezali.

Mijenjalo se vrijeme, ali mi smo uvijek ostajali isti,
uvjereni da je neponovljiv i genius loci, te da njegov
je opstanak o nama ovisan i do samog konca svijeta.
To groteskno osjećanje duh je svakog od nas kobno
zarobilo: umislivši da smo jedini čuvari sudbonosne
tajne, bdjesmo nad njom danonoćno; na svaku novinu
motrili smo poprijeko, sa prijetnjom u mrkome oku.
Postali smo, tako, mrzovoljni trajno, familija koje
mještani se klone, jer smatraju da smo mi presudno
krivi za otužnu apatiju i beznadnu učmalost kasabe.

U mome slučaju, ta mistična opsesija na posebno
bizaran se način odrazila. Slikar bijah, sigurnoga
kista, no prizori iz mog svijeta nisu obzor grada
prelazili. Drukčiju sam scenu počinjao stotinama
puta, ali ruka bi se neumitno priklanjala nekoj od
gradskih veduta, samo za nijansu od prethodnih
različitoj. Oblijetao sam, u stvari, oko nepojamne
jezgre, kogniciji nedohvatnog ishodišta sveopćosti.

Svoja platna u parku sam i po ulicama ostavljao;
kiše su im boju ispirale, cijepali ih i vitlali zrakom
vjetri, pržilo ih sunce, nagrizali su ih i pišali psi po
njima, gazili ih prolaznici i kršili automobili, no ja
bijah zadovoljan, jer sam vjerovao: ko je jedno od
njih pogledao – sva ih je vidio, jer je uvijek sve
u jednom, a jedno je vječito u svemu.

I sad, kada opet sam ovamo, iznova u stanju što
je svemu prethodilo, zapitan sam: jesam li sanjao
to o čemu ovdje zborim…? I dobro je, mislim, ako
ničeg od tog nikad nije bilo, jer bi ovaploćen život
predstavljao poraz u besmislu. Ako se i sa mnom
tako dogodilo, onda nije čudno što sam neprestano
bio u potrazi za znacima tobožnjega vanvremenog
svijeta.

A ako bih sada poželio mudrost suštu za živoga da
izlučim, stala bi u ove jednostavne riječi: zabluda
je uzvišeno; sviknite se na epsku banalnost, u njoj
uživajte.

Na poslijeratnu stambenu krizu
Odgovorio je Vuko
inovativnim projektima
Gradeći zgrade šezdestih po Dalmaciji
i Hercegovini

Blokovi nebodera su se kalemili
Nacrtima, jeftinije, ružnije i brže

Našu bombarderku žutu, dotrajalu
Smatrali smo starom
Barem stotinu godina.

Uskih stubišta, tipske etaže
Zbijenih stanova.
Ćorava strana zgrade
S visoko ucrtanim prozorima

Imala je još sitnije stanove
Najsitnije po spratnim završecima –

Takav je dobio stari
Za lupkanje stopama dolje

I drškom metle gore,
Za opasna dječja spuštanja preko crne

Metalne ograde pa sve do dvorišta.
Morali smo ostati u vidokrugu
Ili barem sluhopolju
Majčinih dozivanja i povika.

Naši su bili psi lutalice Strelčevine,
Modrice, krovišta garaža.

Samo skokom na livadu
Do zelenih voćki. Viktorija, frizbi,

Puhaljke i gloginje!

Boćalište, betonski stol
Zidići

Parking, stabla i prolazi
Između zgrada.

Onaj jedan dječak živi gore na petom, ispod je
Bodibilder Rocky, pa ona familija što igra remi,

S kartama izmiješani su i brakovi.

U sredini stanuje krojač (logoraš),
_____________vrata do usamljena penzionerka

Prva simpatija je tu negdje, iako
Lažu oni kad zinu.
I moj školski drug s majkom živi on.

Pa advokat u prizemlju, odnekud dolazi
Slovenac u trenerci. Iz bočne zgrade
Spušta se onaj masturbator cvikeraš,

Zločesti jede čokoladu,
Smiješ li mu dodirnuti nos?

Kolektivni miris je gulaša, ćufti
Popodnevljem jáča pržena kafa

I rakija probija iz namještaja, glasova.

Zapišan je haustor, polupani poštanski
Sandučići. Okračalo mi je danas

To stepenište, stanari su se
Ispremještali u licima izmjenili

do neprepoznavanja.
Zlom i nevoljom,

Zlom i nevoljom.

Novi je
naziv ulica, nema više

onih bandi, male raje, velike raje.

Po zgradama i garažama
Sprejem ispisana imena

WARRIORS, MOCKVA, DEMONS, EAGLES, LITTLE FURIA

Nema ni mene, onog prvog mene
Izmjestio nas rat i poraće

Ispremještalo nam pamet.

ja bih rekao da su starosedeoci. pričaju da je među njima boravio Herkules, pa polazeći u boj pevaju o njemu kao o junaku nad junacima.

ne rade ništa, ni javne ni privatne poslove, ako nisu naoružani. 

kad ne ratuju, ne love. uglavnom su u dokolici. čudne su suprotnosti u njima: vole nerad, a mrze mir.

izgubiti štit u borbi, to je među Germanima velika sramota. vešaju izdajnike i begunce, a kukavice u mulju dave. 

tela mrtvih drugova uvek odnose sa bojišta. pogrebi su im bez raskoši. brzo prestaju da kukaju i plaču, ali bol dugo nose.

kad devojka nije sačuvala čednost, ne opraštaju. brakovi su im čedni. naslađuju se samo sa jednom ženom. i nema razbludnih gozbi.

i nema razlike između gospodara i roba, žive među istim stadom, leže na istom tlu. nisu lukavi ni prepredeni: u šali otkrivaju tajne svog srca.

oni ne znaju za kamatu, pa su od toga bolje sačuvani nego da im je zabranjeno.

Prvi dan u ovoj priči zapravo je 25. ožujka 1941. kada Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu, a završetak je 15. travnja kada se politički emigrant, bivši poslanik u kraljevinskom parlamentu, vlakom preko Karlovca vraća u Zagreb, gdje ga je već oglasilo kao poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Dana, dakle, nije deset, kao što Rašeta i Gavranović sugeriraju u naslovu, nego ih je dvadeset, ili čak dvadeset i jedan. U tih dvadeset i jedan dan vrijeme se zgusnulo, i u jednom se trenutku u istu manifestnu sliku sažeo dugi niz misli, sjećanja, doživljaja, emocija, ideja i impulsa, stvorivši konstrukciju, koja će za duga vremena ovladati zajednicom, zemljama i narodima, obiteljskim i osobnim životima, određujući naše postupke i osjećaje, sve do danas. Premda se zbivanja iz ta tri tjedna u dijelovima, fragmentarno evociraju, spominju, prepričavaju u memoarskim knjigama, dnevnicima i ispovijestima, nije se u književnostima i kulturama zajednica kojih se ovo vremensko zgrušnjavanje tiče zbilo da netko napiše roman ili knjigu pripovijetki, ili da snimi film o tom trenutku. Premda bi se, možda, “Kiklop” Ranka Marinkovića – jedan od istinskih vrhunaca hrvatske proze u dvadesetom vijeku – mogao čitati kao roman o tome, i premda su rečena tri tjedna evocirana u jednoj ili dvije epizode televizijske serije “Nepokoreni grad”, a u seriji “Slom”, redatelja Save Mrmka, dokumentaristički precizno opisani su dani Beogradskog puča. Zvonimir Berković tim se danima bavio u jednoj od tri cjeline svoje neobične, do danas temeljito nepročitane knjige “Vladko Maček – Tri razgovora”. Ali ništa od toga, osim, možda, Marinkovićeva “Kiklopa” ne vodi prema dekonstrukciji i rasanjenju ovoga čvora u vremenu naših života i pred-života. Historiografija bavila se tim događajima i pokušajima njihove interpretacije, ali povijest je nemoćna u tumačenjima onog što je neprotumačivo, jer je odsanjano, ili odstupa od temporalnih kauzaliteta.

Rašeta i Gavranović svoj rad su zamislili kao ambiciozan novinski feljton, onakav kakvi su se za njihova djetinjstva i mladosti radili u dvotjedniku Start ili – manje često – u tjedniku Danas. Potom je feljton narastao do jeftinog knjiškog izdanja, koje bi se prodavalo na kioscima. I onda se, već i mimo volje svojih autora, nastavio razvijati do knjige koja će izaći u formatu ozbiljnoga knjižarskog projekta. Tekst će se i dalje razvijati i rasti, sve dok ga dvojica autora budu pratili, a zatim i nakon toga, kada njih više ne bude briga, jer je knjiga daleko od toga da bude dovršena. Ona je, naime, ovakva kakvom su je oni zamislili, skoro i nedovršiva. Premda nema, mimo Marinkovićeva “Kiklopa”, djela koje bi dekonstruiralo taj trotjedni trenutak u vremenu, on se opsesivno pojavljuje u sjećanjima, zapisima, dokumentima suvremenika. A kako su Rašeta i Gavranović svoju knjigu zamislili kao stilizirani pačvork svih tuđih života, tako njihovom radu ne može biti kraja.

Njih dvojica su, vjerojatno, iznenađeni, ili su bili iznenađeni kada su listali prvo izdanje svoje knjige, kako je to dobar i živ tekst, te kako se priča sama od sebe pripovijeda. To je, zapravo, bit zgušnjavanja vremena u ta tri proljetna tjedna 1941. To je, na kraju krajeva, bit svakog koncentriranja događaja u jednu jedinu manifestnu sliku. To koncentriranje zbiva se u (nekim) čovjekovim snovima, i u prelomnim povijesnim događajima, prije nego što civilizacija poteče u suprotnom smjeru. Kada autor u takvim okolnostima, nadvijen nad događaje i pod blagotvornom zaštitom vremena budućeg, protagonistima pruži priliku da se oglašavaju vlastitim glasovima i iz vlastitih, disparatnih i međusobno udaljenih perspektiva, nastaje ovakva knjiga.

Ograničenje ovog čitatelja pred Rašetinom i Gavranovićevom knjigom u tome je što je on čitao sve (ili skoro sve) izvorne tekstove ugrađene i uzidane u nju. Ono s čim se takav čitatelj susreće, i što ga obuzima i opija, novostvoreni je kontekst. Činjenica da se vrlo blizu jedni drugima nađu prethodno razdvojeni ili udaljeni ljudi.

Sve je započelo beogradskim pučem. Skupina visokih oficira, predvođenih zrakoplovnim generalom Dušanom Simovićem, dva dana nakon što je vlada Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka pristupila Trojnom paktu, provela je državni udar, kojim je srušen knez namjesnik Pavle Karađorđević, a mladi kralj Petar II proglašen je punoljetnim i uzdignut na prijestol. Smisao ovako izvedenog puča ostao je trajno neobjašnjiv: pučistima bilo je jasno da će Hitler nakon onog što su učinili napasti Jugoslaviju i da je taj rat unaprijed izgubljen, a kako je Mačeku i Hrvatima odmah ponuđeno da ostanu u novoj vladi, i još su bili mamljeni novim beneficijama, otpada teza da su državni udar proveli velikosrbi, iritirani banovinskom federalizacijom i ustupcima Hrvatima. Ostaje vjerovanje da su iza državnog udara stajale britanske službe, te da su Simović i drugovi radili na vlastitu štetu. Sam čin nije imao svrhe i smisla, premda je, sve do danas, ostao živjeti mit o junačkom otporu i o ponosu koji je iza tog otpora stajao. Mit o beogradskim demonstracijama, nakon kojih je uslijedio državni udar, jedan je od konstitutivnih mitova socijalističkoga jugoslavenskog razdoblja. Narod se, predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije, prema tom vjerovanju, upečatljivom gestom građanskog otpora suprotstavio Hitleru. Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob; odjekuju parole s demonstracija kroz naša školska djetinjstva i odrastanja. Pritom, Partija u stvarnosti s demonstracijama nije imala ništa, a u tom našem socijalističkom pedagoškom poučku Simović i pučisti, za razliku od demonstranata, uopće nisu bili pozitivci.

Ta beogradska zbivanja Rašeta i Gavranović daju tek u naznakama. Zanimljivije im je, recimo, to da su tih dana Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković u Zagrebu, i da upravo u vrijeme kada banovinska, dakle Mačekova vlast, da se smili fašistima (ili u tom trenutku tko zna kome) histerično uhićuje komuniste i lijeve intelektualce, održavaju sastanke i dogovore, o kojima ćemo, sve do danas, jedva što saznavati. Tu čine grešku koju bi urednik knjige trebao ispraviti u idućem izdanju: kažu da su tih dana i tjedana Tito i Ranković boravili u Bosiljevoj ulici broj 32. Ulica tog imena u Zagrebu ne postoji, nego je adresa Bosiljevska broj 32, sjever Trešnjevke, ulica usporedna s poznatijom Ozaljskom. Sama po sebi ova greška ne bi bila tako važna da nije one svakodnevno-životne, osobne i osobno proživljene strane ovakvih knjiga. Treba Bosiljevskom danas proći, premda tih kuća više nema, i živo osjetiti sebe u tom vremenu, a sa sobom i sve mrtve svoje koji su to vrijeme doživjeli. Bosiljevska je u knjizi presudno važna, kao što su važni i svi drugi toponimi, markacije, narativni registri, koje povezujemo s vlastitim životima.

Ono što košmar čini košmarom, a manifestnu sliku zgusnutog vremena, u koju su sabrana mnoga vremena i mnogi životi, izuzetkom u vremenu i u povijesti, jest nemogućnost da se propast zaustavi i događaji preokrenu. U pripovijesti iz Rašetine i Gavranovićeve knjige postoji samo jedan  tragični junak, koji preokretu teži. U knjizi, kao i u stvarnosti, to je Vladko Maček. Njegov razgovor s knezom Pavlom, u kraljevskom vlaku, nakon državnog udara, koji je opsjedao Zvonimira Berkovića, pa ga je uobličio u jedan od uzbudljivijih dijaloga suvremene hrvatske književnosti, predstavljao je Mačekov pokušaj preokreta. Sjedeći nasamo s namjesnikom Pavlom, Maček je Pavlu predlagao nečuven manevar kojim bi se izbjegao rat, a koji se sastojao u sljedećem: uhititi generala Petra J. Nedeljkovića, komandanta Četvrte armije, a na njegov položaj imenovati generala Augusta Marića, pa s te pozicije stupiti u pregovore s beogradskim pučistima. Na taj način bi, prema Mačekovoj zamisli, možda bila izbjegnuta katastrofa, jer bi se Hitlera uvjerilo u to da su knez namjesnik Pavle i pola Jugoslavije lojalni potpisanom paktu, a Simoviću i njegovima ne bi bilo teško shvatiti da im je u interesu da prihvate ovakvo stanje. Ono što je Maček tad u tom vlaku pokušao bila je sitna prevara, efektna i smjela, koja je u sebi sjedinjavala dvije naizgled suprotstavljene pobude čovjekove, dva karaktera, dvije persone: veliku hrabrost i spremnost da se žrtvuje za opću stvar, i sitni kukavičluk i proračunatost vječno slabijega. Knez Pavle bio je vrlo obrazovan, pametan i darovit čovjek, načitan i zainteresiran za umjetnost. Bio je zacijelo jedan od humanistički najobrazovanijih i najnačitanijih vladara na ovim prostorima, od kraja devetnaestog stoljeća, pa sve do danas, te je otprve razumio i što mu Maček govori, ali i što će se dogoditi ako njih dvojica ne poduzmu nešto nemoguće, i ako pritom ne prerastu i svoje sudbine i svoja karakterna ograničenja. Knez Pavle, kao jedan od humanistički najobrazovanijih i najnačitanijih ovdašnjih vladara od Franje Josipa pa do Plenkovića i Vučića, imao je pred očima to more krvi i tu nacionalnu katastrofu srpsku i hrvatsku, kao i svih drugih koji pokraj ova dva najbrojnija južnoslavenska plemena žive, a sigurno je shvaćao i koliko je zapravo u svom očaju genijalna ta Mačekova zamisao da se prevari Hitler i da se kupuje vrijeme. Međutim, on je, za razliku od Mačeka, vodio računa o sebi i o svojima. Po prilici je odgovorio da on za sve to nema živaca ni vremena, da se plaši za svoju obitelj, da je umoran i rezigniran, i da će dopustiti generalu Nedeljkoviću da ga sprovede u Beograd, gdje će potpisati sve ono što pučisti od njega budu tražili, a onda će, skupa s obitelji, otići. Princ namjesnik u osnovi je postupio onako kako bi na njegovome mjestu postupila golema većina ljudi. Statistički zanemariv je broj onih koji bi pokušali učiniti ono što je Maček pokušao. O vlastitoj guzici vodi se računa, i o guzičicama svojih bližnjih. Najdalje dokle svi ti naši Plenkovići mogu otići jest da popiju tu jednu čašu gospićke vode, uvjeravajući narod da je voda neškodljiva, ali već da svome nakotu daju da te vode pije, to, pak, ne! U tom smislu između obrazovanog i talentiranog Pavla i neobrazovanog i divljeg Andreja, razlika je nikakva.

Ali samo nekoliko dana kasnije, u okviru ta tri Rašetina i Gavranovićeva tjedna, Vladko Maček naći će se pred novim iskušenjem. Bit će mu ponuđeno da bude hrvatski kvisling. On to, međutim, odbija, bez obzira na to što ne može biti siguran u to hoće li ga odbijanje koštati života. Je li zamisliva takva situacija u kojoj će čovjek za dobro zajednice postati veleizdajnik i zločinac, kakav na kraju nužno završi na vješalima? Naime, da je Maček pristao biti poglavnik umjesto poglavnika, Nezavisna Država Hrvatska jednako bi bila zločinačka tvorevina, u kojoj bi, ovako ili onako, bio proveden Holokaust, ali ne bi, recimo, bilo genocida nad Srbima. Takva bi kvislinška i hitlerovska Hrvatska zacijelo bila otpornija i žilavija od one Pavelićeve, a Titu i Partiji bilo bi mnogo teže pokrenuti ustanak, jer Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne bi imali razlog da ustaju. Možda bi, da je prihvatio biti poglavnik umjesto poglavnika, Maček opasno doveo u pitanje jugoslavensku, pa tako i hrvatsku antifašističku borbu… Trebalo bi tu stvar, možda, provjeriti na jedini način koji nam stoji na raspolaganju: kroz pseudodokumentarističku fikciju i kroz paralelne fikcionalne povijesti. Ali ostavimo to po strani, jer je još zanimljivije ono drugo. Zašto je Vladko Maček zapravo odbio njemačku ponudu? Zato što kalkuliranje i varakanje sa sudbinom uvijek ima granice? Zato što nije mogao sebe zamisliti kao hitlerovca i filonacista? Zato što mu je, kao i svakome pametnom, u proljeće 1941. bilo bjelodano jasno da će sve završiti na najgori mogući način, u Auschwitzu, Treblinki, Sobiboru?

Ali to je samo jedan od slojeva priče, Maček je samo jedan (premda, možda, ovom čitatelju najvažniji) od junaka ove Rašetine i Gavranovićeve knjige. U njoj su, u toj knjizi, izvanredno dobro povezani i predočeni visoki i niski registri jedne tragedije. Ništa tu nije izmišljeno, ništa domaštano. Tek povremeno nasluti se luckasti smisao za humor (Rašetin?) i stanovita strepnja autora pred nužnim zamišljanjem vlastitog sudjelovanja u povijesnoj nevolji koju opisuju. Sve drugo, međutim, gola je doživljena istina. 

Nevjerojatno privlačna, jezovita knjiga, za mnoga čitanja, za razgovore i za nadčitavanja.

Često sam se, nakon što sam iz Amerike preselio u Sarajevo, volio penjati na Vrace i gledati odozgo kako grad tone u mrak. Sjedio sam tako na zidu koji je obrubljivao zaboravljeni park nad gradom u jedno majsko predvečerje 2012. godine, gledao kako sumrak krade gradu boje i kako se pale prva svjetla, i pijuckao Sarajevsko pivo koje sam kupio u usputnom granapu. Nikoga oko mene, potpuna tišina.

Odjednom čujem iza sebe zvuk auta koje se gasi. Nedugo zatim pojavi se i čovjek srednjih godina, stranac, reklo bi se po izgledu. Sjeo je na zid dvadesetak metara od mene i odsutno gledao grad, čini se da me nije ni primijetio. Ne znam zašto – nije mi to običaj – valjda omekšan pivom, upitah ga na engleskom odakle je. Kao da je samo to i čekao, nasmiješi se, priđe i sjede pored mene, pruži mi ruku i reče: „Howard.“

Ponudih mu pivo, uzvrati osmijehom i potvrdnim klimanjem glavom. Sjedili smo u tišini petnaestak minuta, i Howard iznenada poče pričati o sebi. Vjerovatno ga je potaknula nadrealna scena čiji je i sam bio dio: dole ispod grad koji tone u mrak, prošaran svjetlima koja se lome na kaskadama Miljacke; neočekivana hladnoća nakon toplog dana; sjedi pored stranca u zemlji za koju možda donedavno nije ni čuo, na zidu iznad ovog čudnog grada (koji izgleda kao da je jedan sasvim običan grad sa svim svojim planski izgrađenim dijelovima ubačen u kristalnu kuglu, kugla protresena, sve se u njoj izmućkalo i zauzelo novo nasumično mjesto) i pije već pomalo mlako lokalno pivo iz tamno zelene konzerve.

Pita jesam li čuo za Starbucks, reče da radi za njih (kasnije sam na Googlu saznao da je u stvari generalni direktor Starbucksa, Howard S.). Dosadio mu je stres i pritisak koji sa sobom nosi posao u multinacionalnoj korporaciji i odlučio je da na par sedmica pobjegne od svega. I da pokuša zaboraviti Amru. Rekao je da je Amra član rukovodećeg odbora Starbucksa, rođena Sarajka, ali više mi o njoj nije htio pričati. Bilo mi je čudno da je dolazi zaboraviti u njen rodni grad, ali ne upitah ništa.

Šutio je jedno vrijeme, onda dovršio pivo, zgnječio konzervu i bacio je u grmlje ispod sebe. Ne radiš to sigurno u Americi, pomislih, ali vidiš ovdje konzerve na travi, pa kontaš: „Što ne bih i ja?“ Lako je ljude pokvariti.

Pita potom hoću li presjeći pivo konjakom. „Hoću, kako neću“ – odgovorih. Izvadi plosku iz unutrašnjeg džepa jakne, popismo po pošten gutljaj. Izvadi onda bijelu kutiju Marlbora i ponudi mi cigaretu. Nisam neki pušač, ali ne odbih, pa odšutjesmo po cigaru gledajući grad u noći.

Predložih mu da se spustimo u grad na piće. Otišli smo u Malu pivnicu i sjeli u baštu. Jeli smo ljute juneće kobasice sa pomfritom, pili crno Sarajevsko pivo i slušali tamburaše. Nije razumio riječi, ali jeste muziku; pohotnim je gutljajima ispio veliku kriglu piva dok su pjevali: „Kradem ti se pod pendžere…“ Znao sam da je među zvucima tamburica vidio Amru.

Predložih mu da se nađemo sutra ujutro na Čaršiji. Klimnuo je potvrdno glavom, zovnuo konobara, naručio nam po duplu kruškovaču, popio svoju s’ nogu i nestao u noći.

Dok smo sutradan pili prvu jutarnju kafu iz fildžana i jeli tufahije u praznoj Kući sevdaha ispunjenoj Zaimovim glasom i Šerbinom harmonikom, rekoh mu da znam ko je – da je generalni direktor Starbucksa. Zastade na tren, umoči kocku šećera u crnu kafu, prinese fildžan ustima i srknu gutljaj, a potom mi reče da bi volio proširiti asortiman Starbucksa i da bi rado upoznao američko tržište sa bosanskom kafom. Štoviše, oduševljen je njome.

Doduše, veli, trebalo mu je malo da skonta kako piti kafu iz fildžana, falila mu ona ručica na šoljici, nije kontao u početku zašto pržiti prste o vruć fildžan, ali polako počinje kontati šta je ćejf.

Rekoh mu kako u Travniku u Lutvinoj kafani uz kafu služe i po sarajevsku Drina cigaretu i kutiju šibica. Nasmija se, kaže odlična ideja, ali to uz sve propise i zakone o nepušenju u Americi nikada ne bi prošlo.

Prošetasmo potom Čaršijom i navratismo u radnju u kojoj se prodaje tucana kahva. Oči su mu iskri­le kao kod djeteta dok sam mu pričao kako se ovdje kafa prži u mlinu, a potom odleži 24 sata da se ohladi i da iz nje izađe sva vlaga. Kako se nakon toga kafa tuca u kamenom dibeku starom više od 150 godina, zatim prosijava, i ono što prođe kroz sito ide na pakovanje, a ono što ostane u situ ide natrag u dibek da se dalje tuca.

Kupio je nekoliko pakovanja. Reče mi kasnije da je za par dana koliko je ovdje zavolio ovaj grad, da razmišlja o investiranju u obnovu sarajevske žičare, a na Trebeviću, na pristaništu žičare, otvorio bi prvi sarajevski Starbucks.

Rastali smo se nakon toga pošto sam žurio na intervju za posao i više se nismo vidjeli. Razmijenili smo email adrese. Amru više nije spominjao.

P.S. Jutros mi stiže email od Howarda: Starbucks počinje prodavati tucanu kafu u pakovanjima od 12, 20 i 40 unci. Zvat će je jednostavno „Starbucks Kahva.“ Pita me da li da počne prodavati i bakrene džezve i fildžane u Starbucks radnjama.

George Makari: O strahu i strancima: povijest ksenofobije, Ex Libris, Rijeka 2026.

Psihijatar, psihoanalitičar i povjesničar, rođen, odrastao i kulturno-identitetski ukorijenjen u Sjedinjenim Američkim Državama, ali po ocu i majci Libanonac. Kao netko tko se isto tako rodio i odrastao u Bosni, mirne duše bih mogao reći da je George Makari moj čovjek. Knjigu otvara predgovorom u kojem na petnaestak stranica objašnjava razloge svog interesa za temu. Piše o tome kako je kao trinaestogodišnjak 1974. putovao kod bake i rođaka u Libanon. Politička situacija bila je napeta, ali zemlja je još uvijek bila cjelovita, i još uvijek bila je to jedna politička nacija, povezana zajedničkim pluralnim kulturnim identitetom i zajedničkom domovinom. “Svi su oni bili levantinci koji su govorili istim narječjem; svi su voljeli iste viceve, jeli iz iste kuhinje, poštovali su stroga pravila gostoprimstva i pristupali su svakoj kupovini kao drami u tri čina: pregovaranje, izlazak sa scene i konačni ulazak na scenu.” I onda se zbio opći rat, u kojem su “male razlike u identitetima (…) značile život ili smrt”. Premda je zemlja ostala teritorijalno cjelovita, ona se suštinski raspala. Makarijevi bliski rođaci izginuli su u ratu, on je svoju baku vidio posljednji put, a njemu je, premda Amerikanac, ustrebao novi ključ za razumijevanje ako ne već svojih, a onda identiteta svojih roditelja. Iz te je potrebe nastala knjiga “O strahu i strancima: povijest ksenofobije”. Umjesto da piše osobnu ili porodičnu povijest, Makari je pokušao napisati kratku i svima razumljivu povijest jedne riječi, pojma koji ona obuhvaća, te kulturološkog, civilizacijskog i antropološkog odnosa čovjekovog prema strancima. U tom pokušaju mnogo je intelektualne smjelosti, da ne kažemo i junaštva, jer knjiga, kako ju je pisac zamislio, mora trajno biti i nepotpuna i nedovršena. Naime, kada bi se povijest ksenofobije pisala s onom vrstom akribije s kojom se, recimo, ispisuju povjesnice dvadesetog stoljeća, knjiga bi to bila obimna, i u više tomova, a nedovršena i nepotpuna. Svaka zemlja, svaki jezik i svaka kultura predstavlja barem po jednu ksenofobnu matricu, koja ima barem po jednu dugu povijest. Pritom, ksenofobija je kompleksni skup osjećaja, te slika, predodžbi i okamenjenih mišljenja (predrasuda) o drugima, preko kojih pripadnici pojedinih naroda dopunjuju svoja mišljenja o sebi i o svojima, ili u neprosvjećenijim i nenačitanijim slučajevima sav svoj identitet određuju preko negativnog odnosa prema drugima.

George Makari se, ipak, odvažio. A ono što je u ovoj izuzetno zanimljivoj knjizi stvorio zapravo je samo vrlo kratak povijesni i sadržinski pregled pojma, koji je uspio stati na četiristotinjak stranica teksta, skupa s bilješkama i fusnotama. Prevoditelj Zoran Grozdanov i riječki Ex Libris učinili su uslugu hrvatskoj kulturi što su knjigu objavili.

Ksenofobija je, piše Makari, isprva korištena kao psihijatrijska dijagnoza za iracionalni strah od drugih. U povijesnom, pak, smislu, zapadnjaci su, osvajajući svijet, mržnju prema strancima vazda pripisivali primitivnim narodima čije su zemlje osvajali i čije su kulture podčinjavali sebi i svojoj kulturi. Tužitelj s civiliziranog Zapada i danas ksenofoba s divljeg i primitivnog Istoka optužuje za mržnju. Po Makariju “ta optužba je beskorisna jer predstavlja tek uglađeno vrijeđanje, a samo korištenje te riječi primjer je ksenofobne averzije”. U najdragocjenijem dijelu ove knjige, pisac se vrlo inspirirano i inspirativno bavi onima koji su, još od španjolskog dominikanca iz šesnaestog stoljeća Bartolomé de Las Casasa, koji je konkvistadore optužio za genocid nad latinoameričkim starosjediocima, bavi prepoznavanjem ksenofobije u vlastitom stadu i postavljanjem pojma ksenofobije kao zrcala pred lice vlastite žive kulture te društveno-političkih identiteta.

U knjizi izvorno objavljenoj 2025. kod Yale University Pressa, jednog od agilnijih američkih sveučilišnih nakladnika, koji otvorenih očiju gledaju na ostatak svijeta (uzgred, neće mi biti mrsko lokalne ksenofobe i ine fobičare iritirati konstatacijom da je kod istog izdavača 2015. objavljen i prijevod “Dvora od oraha”), George Makari dotaknut će se, naravno, i slučaja bivše Jugoslavije, koji korektno i činjenično vjerno interpretira, sve dok ne dođe do broja žrtava: “Poginulo je tristo tisuća bivših Jugoslavena, a tri milijuna ljudi izbjeglo je.” Dok je broj izbjeglih i interno raseljenih osoba korektno predstavljen, broj poginulih dramatično je pretjeran, više nego udvostručen. Šteta, ne samo što takve greške škode povjerenju čitatelja u tekst, nego i zato što djeluju i pomalo uvredljivo. Učini nam se da smo toliko nevažni da se ni naše smrti ne daju prebrojati. No, i u tome čak dva su ksenofobna klišea. Jedan piščev, a drugi čitateljev… (Da ponovimo: broj mrtvih i nestalih u ratu u Bosni i Hercegovini je do 96.000. Broj mrtvih i nestalih u ratu u Hrvatskoj je do 18.000. Broj mrtvih i nestalih u ratovima na Kosovu, u Makedoniji i u Sloveniji je do 25.000. Previše je i toliko, a ništa sve te smrti i stradanja tako ne devalvira kao tvrdnja da ih je bilo duplo više. Smrt je kao i novac: ništa je tako ne obezvrijedi kao nekontrolirana inflacija.)

Paranoična teorija rata

Još je tridesetih godina jedan oksfordski psihoanalitičar postavio najprecizniju teoriju suvremenih ratova. “Rat je proces u kojemu su projicirana zamišljena izobličenja opravdavala vlastiti sadizam i davala mu moralne razloge.” Sve strane u ratu tvrde da djeluju u samoobrani. Sve strane u ratu tvrde da koriste sva sredstva za uspostavu mira. Rat je oblik masovne “ksenofobne paranoje”, koji kada se sasvim proširi postaje “kolektivnim oblikom samoubojstva”. Tako je opisan slučaj Hitlerove Njemačke, prije nego što je rat i započeo.

Foucault i imam

Odlučni moralist, opsjednut zaštitom podčinjenih i raščinjavanjem predrasuda, Michel Foucault podržao je islamsku revoluciju imama Homeinija. U ime svog imaginarnog Irana time se ogriješio o stvarni Iran. Jednoj je laži suprotstavio drugu. “U tu zamku nisu upali samo francuski antisemiti, američki rasisti, kolonizatori, patrijarhalni muškarci i homofobi, već, što je teško priznati, i ti i ja.”

majka se brine
majka se pretovara
brigom

treba joj ugraditi drugo
treće srce

gdje će inače
s tolikom brigom

majka ima sina mjesečara
majka se brine
da ne pregori na tavici

netko je na primjer negdje
gazirao neka pića
stvarno jako loše

majka se i zbog toga brine

njena satelitska briga
pridržava nebo

kiša će