Iz rukopisa “Moje stvari”

Trećega lipnja 1941. je utorak. Krleži dolazi kurir, mlad čovjek, plavokos, kratko podšišan, “dojeban kao po kipu onoga Hitlerovog dunstera Arna Brekera”, kaže da ga šalju prijatelji, “ali neće reći koji, i da prije večeri moramo bježati, Bela i ja, jer nam noćas iz Beograda stiže Mustafa Golubić, s glasovirskom žicom. Zbog čega, molim vas, s glasovirskom žicom? Zato da nas njome zadavi.” Tako mladić reče, i nestade. “Vjerojatno laže, jer otkud Mujica u Beogradu? A ako i jest u Beogradu, zar je svima, kao miss Simpson, obznanio svoj dolazak, tako da se i do Mirijeva čuje. Ona na kojoj će se plaži gola kupati, na kojem će štaglju daviti Krležu! Ali koliko god to bila laž, iza te je laži istina koja možda nije ništa prijatnija. I nije nam više noćiti tu gdje jesmo.”

Krleža je upitao seljaka ima li kompas. Seljak naravno nije imao kompas. Da ga je imao, krenuli bi iz istih stopa prema sjeveru, i to bi zacijelo promijenilo njihovu sudbinu. Ovako su ostali još sljedećih pola sata, da očajavaju. I u to se pojavio drugi kurir: seljačkog izgleda, s romanijskom šubarom u po ljeta, i s buđonijevskim brcima. “Vaš prijatelj, gospodin advokat Vasić me šalje!”, rekao je neobično mirnim glasom, “kao kazališni garderobijer, kad pruža značkicu za položen kaput, i izgovara njezin broj. Još je rekao da je tu s automobilom i da bi što prije trebali krenuti”.

“Ja i danas vjerujem da je Dragiša Vasić tog dana spasio Belin i moj život”, govorio je Krleža kratko pred smrt svome Eckermannu, dopisniku sarajevskog Oslobođenja u Beogradu Enesu Čengiću. “A to što su se nakon toga naši putevi sasvim razišli i što je on zastranio do krajnje mjere do koje je mudar, osjećajan i obrazovan čovjek u našemu drugoratnom klanju mogao zastraniti, to s mojom stvari nema osobite veze. Dragiša je bio moj prijatelj, jedan od malobrojnih u životu a da se pokazao odanim tom prijateljstvu. Pa onda laka i žalosna srca, ali bez imalo grižnje savjesti, prihvaćam da je u moju sudbinu, točnije da je u moje preživljavanje, upisan element Vasićeva zastranjenja. Prihvaćam, i to sam prihvaćanje pošteno odrobijao, da je u moj maleni golubiji život upisan svaki mogući zločin i grijeh moga mrtvog prijatelja. Uključujući, da se i to razumijemo, i samu prijetnju nestankom i protjerivanjem mom hrvatskom narodu. Za Dragišu, u njegovom konačnom tragičnom samoostvarenju, Hrvati su imali nestati. A za mene je, istodobno, bio spreman postradati. Prijateljstvo je u svome krajnjem metafizičkom i duhovnom smislu vazda pakt anđela s đavolima. Mučno je o tome misliti, ali je potrebno.”, govorio je Krleža Čengiću u posljednjoj, naknadno objavljenoj knjizi ispovijesti “S Krležom iz dana u dan”.

Četiri mjeseca kasnije, u selu Brajići, podno Ravne Gore, u seoskoj krčmi susreli su se četnički vođa Draža Mihailović i vođa jugoslavenskih partizana Tito. U Dražinoj delegaciji su potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić, te Dražin politički savjetnik i ideolog, prijeratni odvjetnik, koji je pristajao braniti i komunističke atentatore i teroriste, talentirani književnik Dragiša Vasić. U Titovoj delegaciji su Mitar Bakić i Sreten Žujović. Osnovu za pregovore čini dvanaest tačaka o suradnji, što ih je partizanski vođa prethodno uputio četničkom suparniku. Pregovori su u znatno mjeri iznuđeni, jer na njima insistiraju britanski saveznici. Ni jedna ni druga strana u njih ne vjeruje, ali se čini da je Tito mnogo vještiji u pregovaranju. Recimo, on je predložio da pregovorima nazoči, te na neki način u njima i sudjeluje Bill Hudson, zvani Marko, šef savezničke vojne misije, koji se prije dva dana, tačnije 25. listopada, pojavio u Dražinom štabu, nakon što je kod Petrovca, na crnogorskim obalama, izronio s britanskom podmornicom, odakle su  dopješačili sve do Ravne gore. Naravno da je računao na to da će pukovnik Mihailović ovo odbiti, i da će iz tog odbijanja i Hudson, kao ozbiljan obavještajni oficir, donositi svoje zaključke, jer zamislite, Tito, sovjetski čovjek, fanatički komunist, vjeruje britanskim saveznicima pa će ih rado prihvatiti za supregovarače, a Draža, profesionalni oficir, na glasu kao antikomunist i pobornik svih vrijednosti zapadnoga svijeta, naročito onih koje su oličene u britanskoj kruni, ne dopušta da šef prve savezničke misije pri pokretu otpora u Jugoslaviji prisustvuje pregovorima.

Razgovori u Brajićima završili su propašću i šumadijskim čajem. Od dvanaest, precizno sročenih Titovih teza, drugoj su strani neprihvaljivi bili zajednička oružana borba protiv neprijatelja, formiranje narodnih vlasti na oslobođenim teritorijima, modeli vojačenja novih boraca, te zajednička opskrba vojnim materijalom, hranom i opremom. Osnovno je, ustvari, bilo to što je partizanska strana bila za borbu do oslobođenja zemlje, po svaku cijenu i odmah, a pukovnik Mihailović je bio za taktiziranje, jer se plašio njemačke odmazde. Dragiša Vasić je uglavnom promatrao Tita, nastojao je dokučiti tko je taj čovjek i što je zapravo njegov cilj. Nije znao njegovo ime i prezime, niti njegovo podrijetlo. On nije mislio da je Tito Rus, kao što je sumnjala većina ljudi u štabu, ali je po njegovu naglasku i načinu govora zaključivao da je to čovjek koji je dugo živio u Rusiji. Jedna stvar mu, međutim, nikako nije bila jasna: kao netko tko ima, da tako kažemo, dobre veze u Moskvi, tko je sa Sovjetima na vezi, pa je, recimo, unaprijed znao sve o dolasku Mustafe Golubića u zemlju – istina, sumnjao je, čini se posve krivo, da Staljin šalje Golubića da on povede gerilski rat u Jugoslaviji – a da o Titu ne zna ništa. Ili skoro ništa. Osim što zna, čuje, vidi, da se radi o opasnom i krajnje hladnokrvnom fanatiku, koji je spreman da žrtvuje narod za pobjedu.

Šta Tito vidi u onima koji su s druge strane stola? Kolebljivce, kalkulante i Velikosrbe. Buržoaske elemente, klasne neprijatelje, sitne duše proistekle iz duha neprincipjelne i nacional-šovinizmom duboko prožete svađe i prepirke u beogradskom parlamentu, koju je mogao prekinuti samo kralj, svojom diktaturom. Vidio je one koji će se uspješno boriti protiv vlastitoga naroda, po šumadijskim i bosanskim selima, ali za borbu s neprijateljem potpuno su nespremni, jer ga ni ne doživljavaju kao neprijatelja. Vidio je one koje će, bude li to potrebno, lako nadmudriti, ali tragovi će im biti krvavi. I dugo će, dugo potrajati dok saveznici se shvate s kime imaju posla. Bio je zabrinut, ali nije bio iznenađen.

Ali onda je, na kraju sastanka, možda i da razgali sumorne duhove i popravi atmosferu, Dragiša Vasić ponudio Titu da na čas pređe u susjednu prostoriju – tamo gdje se u krčmi karta i kocka – i upozna šefa savezničke vojne misije Bila Hudsona. Tu je Tita zateklo jedno od većih iznenađenja u životu. Hudson nije bio sam.

“Fric, što ti tu radiš?”, podviknuo je.

“Ništa, Joža, spašavam glavu pred beogradskom policijom i onim hercegovačkim killerom kojeg ste mi vi poslali da me davi glasovirskom žicom.”

“Nikoga mi tebi nismo poslali.”, odgovorio je tiho i okrenuo se Hudsonu.

Za Krležu kao da je izgubio svaki interes. Neko vrijeme je s nogu, formalno razgovarao s Englezom, koji je dobro govorio naš jezik, Tito s ruskim naglaskom i intonacijama, a on s naglascima glumaca u beogradskim bulevarskim komedijama kad glume ujaka iz Londona. Potom se još jednom s njim rukovao, osvrnuo se, da vidi gdje su njegovi iz delegacije. Pozdravio se s Dragišom Vasićem, i s njime se rukovao, ali Miroslava Krležu nije ni pogledao. Njega je, pak, Krležu tad podišla samoća kakvu nikad prije u životu nije osjetio.

Ivo Andrić 1941. u Zagrebu provodi mirno. Živi u Dugoj ulici, na broju 18, u onoj neobičnoj neorenesanskoj zgradi na uglu s Krvavim mostom, na prvome katu, u stanu koji je za njega svakako prevelik, ali tu su ga smjestili prijatelji, pa tu neka i bude. Budak je bio voljan da mu on riješi “stambeno pitanje”, ali je Andrić takve ponude uspješno izvrdao te dovoljno odlučno odbio. Grozio se useljenja u napuštene židovske ili srpske stanove, općenito u stanove u kojima je netko već stanovao, budući da je malo vjerojatno da je taj otišao svojom voljom. Držao se toga da prema Budaku ne smije iskazivati neraspoloženje, ali da istodobno prema njemu ne smije imati nikakvih dugova. “Nisam želio da me ustaše udome.”, jednom je kratko, za boravka u Počitelju, kazao Ljubi Jandriću, i to je općenito sve što će na ovu temu poslije rata reći.

Zagreb je poznavao iz nekih ranijih vremena. Mnogo toga se promijenilo otkada njega nije bilo tu. Ljudi pred kojima je 1921. umakao u Beograd više nisu živi, ili nisu važni, ili se sakrili pred zlom koje je nastupilo, jer mu, za razliku od njega, nemaju što pokazati da bi mu makar toliko umilili da im poštedi život. Kao što je Poglavnik njemu poštedio život i počastio ga položajem osobne svoje Šeherezade. Doista, što je Ivo Andrić u Zagrebu 1941, do li Šeherezada krvavome Šahrijaru? Presahne li mu jednom priča, ili postane li njegova priča Anti Paveliću dosadna, iščezne li iz nje one Bosne i onih mračnih bosanskih junaka i razbojnika, poput Đerzeleza i Mustafe Madžara, on će ga skratiti za glavu. Smaknut će ga onako kako se smaknuo nesretnog i naivnog Augusta Cesarca, trajno uplakanog nad sudbinom svjetskoga radništva, ali i nad sudbinom hrvatskoga narodnog plemena. Jednostavno govoreći, on je glavom platio Pavelićev književni ukus, premda Josip Horvat, stari anglofil i čudak, ali briljantan novinar, takav kakvih po Beogradu nije sretao, govori da Cesarec jednostavno nije imao sreće i da bi bio živ i danas, samo da je preživio prva tri tjedna ustaškog terora. “Ali zar se to za svakoga smaknutog ne bi moglo reći?”, čudi se Andrić Horvatu, s kojim se barem jednom tjedno nalazi u šetnji po opustjelom Rokovom perivoju. “Čim krvnik žrtvu u oči pogleda, ili žrva uz njega neko vrijeme živi životom koji krvnika podsjeti na njegov život i na živote njegovih bližnjih, on ga više ne može pogubiti. U tome je ponekad najveće lukavstvo preživljavanja.” Tako je govorio Horvatu, ali čim bi se malo osamio, već bi drukčije mislio. Recimo, mislio je kako će ga pogubiti kao što su pogubili Cesarca, i da je ovo dovlačenje njegovo u Hrvatsku samo igra. Kao kad mačka na prevaru ščepa miša, ne ubije ga odmah, nego se neko vrijeme sa njim igra.

Privukla ga je kuća u kojoj se nastanio. Izgledala je kao palača u Firenci, samo mnogo manja, sagrađena daleko od Firence, za nekoga tko će u njoj stanovati kao u vlastitoj uspomeni. Sagrađena je za strašna vremena, kada će uspomene biti dragocjene. Da odagna crne misli ili iz znatiželje, Andrić se počeo baviti kućom u kojoj živi. Prvo što saznaje jest da ju je sebi i svojima gradio Vilim Schwartz, madžarski Židov, rodom iz Nagykanizse, koju mi zovemo Velika Kanjiža, a Schwartzovi su je na svome njemačkom jeziku nazivali Großkirchen. Među poduzetnijim je zagrebačkim trgovcima i industrijalcima u vrijeme kada se oko srednjevijekovnim utvrda razvija moderni grad. Privlači ga sve što je drukčije i novo, što će promijeniti i preobraziti nam mali panonski svijet i učiniti nas drukčijim ljudima. Tako u podgradačkoj vlazi, na unutarnjim obodima maglenog Zagreba gradi firentinsku palaču. I tako za svoj račun, “o svom trošku i za svoju dušu”, kako kaže Andrić, stvara prvu telefonsku mrežu u Zagrebu. Naravno da je morao za to dobiti koncesiju iz Beča, ali mu to ne predstavlja problem. Ne samo da nije bilo drugih zainteresiranih, nego jedva da se našlo onih koji bi otprve razumjeli što to brzoglas treba biti i kakva je njegova praktična svrha. “Vilim Schwarz bio je veoma strpljiv čovjek”, piše Ivo Andrić, “i mogao je svakome tko bi se zainteresirao ili tko bi na glas u njegovom prisustvu posumnjao u smisao telefona satima pripovijedati kako će izgledati svijet premrežen telefonskim žicama i što će to značiti za posao kojim se on bavi, a Schwarz je po svome osnovnom zanimanju bio liferant i špediter, kada jednoga ne tako dalekoga dana ljudi budu mogli razgovarati s jednoga na drugi kraj svijeta, pa da se iz Pariza čuju sve do Zagreba i sve do New Yorka, pa nakraj nama poznatog svijeta. Ljudski glas će, govorio im je u najmanjem djeliću vremena prelaziti najviše planine na zemlji, prelazit će mora i oceane. Nisu mu vjerovali, a nisu pravo ni znali kakve bi koristi moglo biti od tog eglena na daljinu. Osim te što će ružne vijesti, koje su ranije putovale i po mjesec dana, pristizati tako brzo da se nećemo na njih stići naviknuti. I ljudi će redom biti nesretniji nego što su bili prije brzoglasa.”

Schwarzovu je kuću projektirao Kuno Waidmann, Nijemac, koji se najprije doselio u Austriju, u Klagenfurt, pa u Zagreb, gdje ga je poslalo da u Stenjevcu gradi zagrebačku duševnu bolnicu. Projektirao je lijepu, modernu građevinu, pravi dvorac u dalekom zapadnom predgrađu, pritom neobično velik, kao da tu valja naseliti poremećene i lude iz mnogo većeg grada nego što je Zagreb i iz veće zemlje nego što je Hrvatska. Imao je trideset i dvije godine kada je došao, a ostat će tu sljedećih trideset, kada se povlači u Graz. Hrvatski jezik nikada nije naučio, premda je imao mnoštvo učenika – gotovo svi istaknutiji zagrebački arhitekti pred Veliki rat bili su Waidmannovi učenici – ali to Andriću govori dvije stvari. Njemački jezik u Zagrebu je, čak mnogo izrazitije nego u Sarajevu, bio jezik tehničke inteligencije, inženjera, liječnika i gradske gospode, a grad je širok i razliven, nije planinama ograđen i zatvoren u jedno, kao Sarajevo, niti je stiješnjen oko ušća dviju naših najvećih rijeka, kao Beograd, nego on svojim prostranošću i razlivenošću na tom mjestu nagovještava neki mnogo veći grad, koji je, možda, čini se tako promatraču, postojao na ovome mjestu, da bi nekim čudom preko noći iščezao, i tu je onda nastao Zagreb. U takvome gradu jedan Nijemac morao bi izaći iz vlastitog ceha i svakodnevice, pa da nauči jezik. Njemački je u Zagrebu prije Velikog rata, kada je Andrić živio tu, a onda i poslije, kada je iz Zagreba bježao, bio glavni jezik i običnim zidarima, a kamo li neće graditeljima i neimarima, ili, kako se to danas kaže, arhitektima.

Neko ga je vrijeme, još uvijek do kraja nesnađenog, u zimu 1941. i do ljeta 1942, obuzimala tema Kune Waidmanna, izgradnje stenjevačke ludnice, i Zagreba od godine 1877, kada Waidmann dolazi u grad, do 1898, kada ga car Franjo Josip pri posjetu Zagrebu imenuje za svoga građevinskog savjetnika. Ali od svega ostala je samo onaj neobični i nedovršeni prozni komad, naslova “Selidba”, objavljen nakon njegove smrti, u izdanju Andrićeve zaklade, u kojem opisuje kolonu pješaka i zaprežnih kola, koja prolazi niz Ilicu. To se duševni bolesnici sele u svoju novu zgradu. Oni promatraju svoj grad, koji im kao na filmu promiče pred i većina ga njih nikada više neće vidjeti, ali i grad promatra njih. Normalni su hipnotizirano zagledani u lude. Vire iza zavjesa, skrivečki ih gledaju iz mračnih haustora, iz dubine iličkih dvorišta i kroz izloge svojih dućana, a ako slučajno budu primijećeni, onda im dobacuju, rugaju se, govore neke riječi kojim će se odalečiti od tog mimohoda ludih, uplašeni zapravo da bi ih mogao povući za sobom.

Ali ta ideja o stenjevačkom romanu Andrićevom trajala je kratko, te se zauvijek ugasila. Njome je pisac varakao sebe, sakrivao se iza priče, bježao u nju od strašne zbilje koja ga je okruživala, od Židova koje su odvodili i javno, pred očima ljudi, mrcvarili, od noćnih racija, od vijesti o strašnim pokoljima Srba na Baniji, od prvih utišanih izvještaja o Jasenovcu. Horvat mu je, uvijek dobro obavješten, pun užasa o svemu govorio. “Vi, Ivane, ne znate kamo ste dospjeli”, tim je riječima potvrđivao svaku svoju priču, dok se Andrić u svojoj nemoći samo kamenio. I tako je, umjesto da piše roman o stenjevačkoj ludnici i Kuni Waidmannu, jedan za drugim do kraja rata napisao tri svoja bosanska romana: “Travničku kroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospodičnu Rajku”, koja se, istina je, zbiva u Zagrebu, ali i to je priča sasvim bosanska.

Taj iznenadni stvaralački uragan, zbog kojeg su ga mnogi poslije proglašavali bešćutnim i bezosjećajnim, jer je, kako se govorilo, u maničnom zanosu pisao dok se oko njega rušio sav poznati svijet, zbivali su se nepojmljivi zločini, a u najgore zločince pretvarali su se oni koji su izvirali iz Crkve u kojoj je on kršten i iz plemena iz kojega je on potekao, mada ga se tokom dugih dvadeset međuratnih godina svjesno odricao u korist onoga zajedničkog i obuhvatnijeg jugoslavenskog troplemenog roda i naroda. S nekim sveprožimajućim užasom, Andrić je, tumarajući tim prevelikim stanom, nastalim iz imaginacije projektanta one veličanstvene zagrebačke ludnice, shvatio da su ga upravo Poglavnik i njegove ustaše vratile hrvatstvu i katolištvu, preko tog neotklonivog i doživotnog osjećaja krivnje za grijeh i zločin počinjen u hrvatsko ime. Strašno je Pavelićevo lukavstvo, vratio ga je Hrvatskoj i Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi, pa ga poslao ravno u pakao. Najprije živog, a poslije – ako postoji drugog pakla do ovog na zemlji i u srcu čovjekovu – i mrtvog. Gore mu nije mogao učiniti ni da ga je one noći, u Zemunu kod Krklecovim, na pravdi Boga zaklao kao žrtvenog ovna. Mislio je to, i onda nije mogao zaspati, a kada bi zaspao budili bi ga vlastiti urlici. Nije se sjećao onoga što je sanjao, osim da je u snu vidio užas. “Strašno!”, govorio je tumarajući sobama u kojima nije smio paliti svjetla, “kako je to strašno!”.

Pisao je, jedan za drugim, tri svoja romana: najprije “Travničku kroniku”, pa “Na Drini ćupriju”, i na kraju “Gospodičnu Rajku”, upravo onako kako je u onoj priči japanski slikar pred pogubljenje poželio papir, pero i tintu, pa si je naslikao potok i šumu, i uz potok puteljak kojim je zatim pobjegao iz ćelije na smrt osuđenoga. Tako je u Zagrebu sam i ostrvljen, na živinu sveden, viđajući se, uglavnom, samo s Horvatom, koji mu je pripovijedao sve ono što je morao znati, a što nije bilo u novinama ni na radiju, Andrić ispisivao puteljak kojim će bježati. Pa je ispisao najvažnije stranice suvremene hrvatske književnosti, proklete već i time što su te stranice ustvari bosanske, a “Bosna je hrvatska zemlja taman onoliko koliko i nije”.

“Pomislite li na onog mučenika Krležu?”, upita ga jednog od tih dana u ljeto 1943. Josip Horvat.

“Ne prođe ni dana da ga se ne sjetim”, odgovori Andrić kao da ga takvo pitanje nimalo nije iznenadilo, “i svaki put se osjetim kao uljez u njegovom svijetu. Ovo je, znate, po mom najdubljem unutarnjem saznanju Krležin grad. I ne samo to: ovo što se oko nas zbiva, a što ja, ako mi dopustite i to pretjerivanje, doživljavam kao pakao, Krležin je pakao. Ne samo stoga što bi ga on mogao opisati, nego i zato što ga je on, a ne ja, mogao doživjeti. Vi me, dragi Horvat, jedini nećete krivo razumjeti dok to govorim, ali svi ti krilnici i logornici, bojnici i pukovnici u odorama boje saharskog pijeska, na čelu s Poglavnikom, bića su iz Krležine mašte. Tako ja to doživljavam. Pa iako  se nikada nismo previše voljeli, a bolje rečeno: on zbog nečega nije volio mene, valjda zato što nisam bio lenjinist i od nekih sam vremena zavolio kućni red, Krleža mi u Zagrebu nedostaje. Premda bi ga, vjerojatno, pogubili po kratkom postupku ako ga prethodno glave ne bi došli njegovi lenjinisti, sve je ovo ovdje njegovo, a ne moje ili – ako smijem reći – vaše. Hodam tako po onim mojim sobama, gledam na Krvavi most, gledam tko će naići, što će se događati, i razgovaram s Krležom. A zna li se gdje je on sad? Zna li se je li živ?”

“Pouzdano se ne ništa ne zna, a priča se svašta, uglavnom bajke, nisu to ni tračevi nego bajke”, govorio je Horvat, “primjerice, neki naši su ga, kao, vidjeli, ni manje ni više, nego u štabu Jugoslovenske vojske u otadžbini, zamislite šta ljudima na um pada, Krleža s rojalistima! Vi znate da sam ja s njime oduvijek u jako lošim odnosima. Ili, opet, kao i u vašem slučaju, u još mnogo gorim je odnosima on sa mnom. Ponajprije, nikad nisam bio adorant njegova teatarskog buntovništva. Da bi u svojim komadima kritici podvrgnuo izopačeno građanstvo, Krleža je najprije izmislio građansku klasu u našim zemljama. Ta vam je izmišljotima kao H. G. Wells, čista fantastika! I svašta je on poslije govorio, pa i pisao o meni, gotovo da bi se moglo reći da je radio na mojoj likvidaciji. Naravno, ne fizičkoj, nego onoj drugoj, koja nije tako krvava, ali jednako je definitivna. Ali unatoč tomu, reći ću vam da imam instinktivnu potrebu da ga branim od svih koji ga danas preda mnom spominju. A vi možete pretpostaviti tko su ljudi s kojima ja mogu imati kontakta: uglavnom dojučerašnji ljevičari, a danas prikriveni liberali, često i nekadašnji Krležini intimusi. Ne zna se, dakle, što je s njime. Pričalo se da je stradao u bombardiranju 6. travnja 1941, pa da ga je beogradska policija predala Gestapou, pa da ga je ista ta beogradska policija u Zemunu predala ustašama, nakon čega je skončao u Jasenovcu, da li od kame ili od malja, tu se interpreti ne slažu. Ali ja mislim da ništa od toga nije istina. Mogu samo reći da nekako osjećam da je živ, i sretan ću biti ako je tako.”

Andrić ga je samo pogledao, nekim za njega neobičnim pogledom, punim žalosti, kao da će u sljedećem trenutku zaplakati. Uzdahnuo je i s rukama na leđima, u sivom jesenjem ogrtaču i sa šeširom, nastavio koračati Rokovim perivojem. Horvat je, danas iz nekog razloga gologlav, u sivom odijelu od nekoga vrlo običnog štofa i s crvenom leptir mašnom, vazda išao pola koraka ispred njega. Ali Andrić kao da je sad požurio. Usporit će tek nakon što primijeti da im se odozgo približavaju trojica oružnika u svečanim odorama, i gotovo se zakloniti iza druga. Kao da ti ljudi govore nekim čudnim stranim jezikom, pa se on ne umije s njima sporazumijevati. Ali je trojka mirno prošla, a njemu se učinilo da se onaj krajnji lijevi, od njih najudaljeniji, čak i ljubazno nasmiješio. Kao i obično šetnja se završavala ispred Rokove crkvice, skladne građevine iz sedamnaestog stoljeća, na čijem je pročelju sunčani sat. 

U Rimu, u Trastevereu, u memli ulici, sreli smo čoveka sa crvenim okom. Majstor, vlasuljar, iz majstorske familije. Svaka je takva radionica slična, a oku putnikovom iznova začudna. Majstori uvek o zanatu. 

Ovaj, rimski, kazuje kome treba vlasulja, kome ne. Vlasulja prekriva glavu i daje izraz liku, vlasulja može biti od ljudske kose, ili sintetička, može se peglati, uvijati, kao prava kosa. 

On sam ćelav je, u godinama srednjim. Stavio je na teme tek napravljenu vlasulju, za lik grofa Lune u Trubaduru, uvijeni crni pramenovi u kontrastu sa crvenim okom: 

– Vlasulja, da, ali snaga uloge je u glasu i u pogledu – kazao je, baritonom kakav traži Verdijev lik, i pogledao u mog sina. Dečak je slušao i gledao u vlasuljarevo crveno oko, još više u crvenu šaru koja od slepoočnice puzi uz čelo. 

Moj sin zna gledati sa strane. Zanimljivo mu crveno oko, slušao je umoran od puta.

Vlasuljar ide ispred naših misli: 

– Oko, zašto je crveno? Od rođenja. Ima takvih tkiva. 

*

U taverni, jeli smo kravlje repove. Kujruk na rimsku, u sosu od paradajza i vina, jelo gusto i sito, s kosti. Čekali smo da se razmakne ekskurzija, vesela škvadra iz Valensije. 

Magija taverne i šibera, sa zavesicom kao u lutkarskom igrokazu: izlazili su kroz otvor, nakon što se začuje glas s druge strane, pladnji s mirisnim jelom. 

Rimljani jedu morsko i kopneno, na belo i na crveno. Vole i sveže puntarele, iz roda cikorije, sa sosom i tragom inćuna. Mila im je naročito artičoka. 

– Kad joj je vreme? – pitaju turisti na rimskim pijacama. 

– Zri sad, u proleće – odgovaraju im. 

Preko vode, u Libanu, to je zemlja artičoke, kažu: – Svako je vreme, vreme artičoke. 

Za biljku tvrdih listova, Plinije piše: Artičoka osnažuje, krepi. Rimljani, današnji, za blagog čoveka da mu je srce meko kao artičoka.

Rimska je hrana gradska, plebejska i patricijska. Kujruci, puntarele, inćuni. Kuvari znaju, usoljena ribica je začin, presolac. To je bio rimski garum, riblji sos od fermentisane riblje nutrine, o kojem piše Apicije u „Umeću kuvanja“. 

O piscu, bogatunu proždrljivom i raskalašnom, ostale su priče. Znao je organizovati pomorsko putovanje, ekspediciju, pa ode na kakvo udaljeno ostrvo jer čuo je da tamo love škampe, neke ogromne škampe, a kapari jedri kao trešnja.  

Priča o jelu ide pre jela samog. Rimljani je znaju zapržiti. 

Apicije čitaocu kazuje recepte na „ti“, meša slano, slatko, kiselo, bobe, travke, gastronomski pripravci prenapučeni su kao trbuh od silnog jela: 

„Za kuvanog noja treba da napraviš sos od bibera, nane, pečenog kima, semena celera, urmi, meda, sirćeta, prošeka, presolca i ulja. Sve to skuvaj i poveži brašnom, prelij preko komada noja i pospi biberom.“ Ili: „Jelena skuvaj, proprži i prelij sosom načinjenim od bibera, miloduha, divlje kumine, semena celera, meda, sirćeta, presolca i ulja.“ 

Egzotika afričkih provincija naspram siline apeninske, rimske koljevine. Mozak pauna, jezik flaminga, vimena kravlja i praseća, tovljene guske. 

Slabo piše Apicije okolo, mimo recepta samog, već samo ređa, meša, premeće. Petronije u „Satirikonu“, međutim, opisuje ritual, rimsku Trimahlionovu gozbu, o tom kako čopor lovačkih pasa ujuri u sobu, za njim sluge noseći na poslužavniku divovskog vepra, o čijim zubima vise korpice od palminog lišća prepune urmi. Iz zasekotine na veprovoj slabini, poleće jato drozdova… 

Slika dekadentnog, paganski rasipnog performansa, nadstvarna a sirova. Kuvarski amanet rimski, Apicijev i Petronijev, mreškavo je salo umirućeg carstva. 

Da li je baš tako rađeno, ne znamo, najposle nije važno. Patriciji su na gozbama možebiti i jeli noja, ali gde naći pticu plamenac, kako utrobu veprovu ispuniti šumskim pticama, drozdovima?  

Kakogod, ostalo je nešto od Apicijeve literarne i gastronomske egzibicije među današnjim Rimljanima. I sad vole jelo, narodno i jednostavno, ali i egzotično, jednostavnost taverne i perverznu egzibiciju gozbe. Voziće, kao što je onomad kretao na ekspediciju Apicije, stotinu kilometara da probaju testeninu pravljenu na bronzanim kalupima, po starinski. Pred novogodišnje slavlje ispiju čašicu maslinovog ulja, da obloži želudac. 

Nema antičkog garuma, drobljene i sušene riblje nutrine. Uz inćun, čeno luka, na vrelom ulju alhemijski i danas počinje rimsko jelo, zatim se ribica sva razloži u smeđ trag.

Osolilo se naše rimsko popodne. 

– Može li se ovde piti? – tako moj sin pred Fontanom di Trevi koja je barokna i bujna. 

Kažem mu: – U Rimu nema žeđi. 

*

Nego, da ne zagospodari pričom jestivo, da ne bude silno čitaocu. I da ne ostane priča oglodan kujruk. 

Ovako je govorio vlasuljar, iz Trasterea, baritonom, o svome vijugavom ožiljku: 

– Krajem prošlog veka, oko Jubileja, skupilo se sve u Rim, u Vatikan, u Trastevere. Otac je još bio živ, pozorište vrelo, živo. Bila je gužva u gradu. Studirao sam pevanje, solo pevanje, vežbao vokalize. Dijafragma, disanje, grudni koš. Pevao sam arije, iz opere, a onda mi kazaže da mi leži kamerno, arije, napuljske pesme, rimski stornelo, gradska pesma.

I kao što pesma prespoji iz mola u dur: – O ožiljku bi da čuješ? – pita nekog zamišljenog pitca, a govori nama što smo tu, otvorena uha, kazuje kao Apicije recept, na „ti“, uzmi ovo, dodaj ono. 

– Bilo je jutro i vreme artičoke. Nosio sam sveže plodove sa pijace, i snopove vlasi za vlasulje, u radnju. Rim, Trastevere, nosi, i čovek se začas zadubi u misli. Bude svetlo u koje ne možeš gledati, pa napola sklopiš kapke i vidiš samo crvene žilice sopstvenog oka. 

I najednom mrak. Sručio mi se na teme težak teret. Dalje slabo pamtim. Linula je krv, sve je bilo crveno, onda crno. Saksija sa rimskog balkona. 

Osim razlivene boje, pamtim glasove. Vozili su me u setečentu u bolnicu. I lik: naočare sitne, navrh nosa. Pominjali su mali i veliki mozak, talamus, hipotalamus. Tonući u dubinu, čuo sam: – Ne spavaj, Antonio, ne spavaj…

Od svega najviše pamti koža, njenih stotinu slojeva i kora pamte. Bilo je rimsko jutro, gomile koje hrle. Onaj sa naočarama bio je mladi doktor, odnekud sa severa, Pijemontez, na praksi u Rimu. Vlasuljar naš kaže da je pisao posle, u Torino. Doktor je odgovorio da pamti lice, rez i tu svoju prvu operaciju, drago mu je što je prošla dobro. 

Pitao je najviše: ima li problema sa govorom, sa pamćenjem, zaceljuje li ožiljak? 

Pamćenje se, putnici znaju, najviše pogubilo po pričama, a priče zastale na fabuli. I što si dalje od događaja, jasniji je. Za ožiljak, jedni vele: stavi oblog od zečje masti. Ili premaži mašću od jazavca. 

Kreneš li čitati rimske recepte, naći ćeš zapis o masti od kantariona, te smeši od prazilukovog soka, soli i medovine. U Libanu Bejrućani samo: Privij artičokin list. 

Vlasuljar, odloživši vlasulju grofa Lune, ćelav je, i opet je sav u glasu i pogledu. Ožiljak, crven, daje licu karakter, tkivo je crveno, licu ne treba vlasulja. 

*

Ima scena u filmu „Tototruffa“ iz 1962. godine. Toto, napuljski komičar, prodaje Fontanu di Trevi naivnom Amerikancu, gledajući da mu izmami avans. Tri decenije kasnije, sarajevski nadrealisti imaće skeč – prodaja Vjećnice. 

Sarajevski alčak prodaje strancu zgradu koja je simbol grada: – Dobra je, samo malo popravi balkon, i ne treba ugovor, samo reci da te ja šaljem – kaže i uzima keš. Stranac odlazi na drugu stranu Miljacke. Oba skeča, i italijanski crno-beli i sarajevski, bliži u vremenu i bliži nam zbog kulturnih referenci, mami smeh. 

Sad, Fontana di Trevi je puna bliceva, foto-aparati škljocaju, ruke se izvijaju da snime selfi. Dno fontane pune novčići. Jedan za povratak u Rim, drugi za ljubav, treći za brak. – Četvrti za razvod! – dobacuje neko. 

Fontana je Berninijeva, barokna, bujna kao Anita Ekberg. Kroz vrevu se čuje: barok, vajar, papa i: Pazi na džeparoše. Truffa, vele Italijani za podvalu, pa je u naslovu spajaju sa imenom komičara, Tototruffa. Gledajući film pun komike, italijanska reč za prevaru ne zvuči oporo, već slatko kao gurabija. 

Oko fontane Bangladešani peku kestenje. Šibicari prepliću prste, jagodice im titraju po čoji. Fontana je u kontrapunktu sa mirisom žara i plastike, šarenilom sladoleda i šljaštećim blicem telefona. 

Nema Totoa niti Anite Ekberg, i teško je od gomile, mnoštva tela i glasova, odvojiti sopstveni doživljaj.  Nigde se kič ne spaja sa obiljem umetnosti kakva je u Rimu, a život kakav je rimski pun je kontrasta i mediteranskog sladostrašća. 

Pistacije bockaju grlo. Žeđ taži limunski sorbet. Vode, sveže i rimske, iz akvadukta, traži moj sin. 

*

Gradovi ninaju sa sunčane na senovitu stranu. Trastevere ima osunčane trgove i memli ulice. Na italijanskom su gradovi ženskog roda, Rim posebno. Rim je Ona, vučica, etrurska i latinska. U današnjem danu ima nečeg ritualnog, paganskog. 

U mesari otkoštavaju svinjski trup. – Etrursko jelo – kaže mesar Gvido, puneći u šupljine od kostiju smešu soli, bibera, ruzmarina, belog luka. Porketa je to, opet: uz kost je najslađe, kazuje i porketaro. 

Jednako i naš drug, Roberto sa Sardinije: neka ukus ne kvari ni opora rukola, niti oštri pekorino, ovčji sir, to je za karbonaru, jelo etrursko traži samo dve šnite fokače, rimske pogače, u žitko testo Rimljani stavljaju ruzmarin. I masline koje sjaje kao uglačan kamen. Fokača, nalik na Apijski put.  

Hodali smo kroz boemsku četvrt, slušali priče Robertove, o mirti i lišću mlevenom u sir, a grančice ušuškavaju meso. 

Pred nama je Rim, ali on kazuje o Sardiniji koja je ostrvo, ali sva planinska, više pastirska, Sardinija je tvrda, gorštačka, pre nego moreplovna, kozja više nego riblja. 

Svako svoje slike vidi i o svom ostrvu govori.

Oko nas, o osnivanju grada. O Romulu. O otmici Sabinjanki. 

Išla je tura, slušali smo jednim uhom iz plastičnih slušalica, vodič, nastavnica latinskog, govorila je onome što zna ponešto novo, onom što ne zna, novo sasvim. 

Moj sin, razbuđen i živa duha, zapitkivao je mimo reda, spajao udaljene krajeve priče. Ja sam otvarao nasumično Apicija, listao istoriju začina. 

A sva je istorija sveta, magija začina i bilja. Levanćani kažu: začini su skupi zbog naših priča o njima. O začinima i mirisnim uljima, pišu: što je ulje skuplje, otvor je na bočici manji. Rimljani: putuj, plovi, probaj nije li škamp drugde veći, slađi. 

Na Mediteranu celom vole umeće priče, spremanje jela. Pitaju: znaš li raspaliti gradele, znaš li očistiti lignju? 

I ovde, u Rimu, ima ko je vešt i ko nije. Ima ko je čitao. Ili prečitao, i Plinija i Felinija.  Mada, ne može sve stati u sivu koru. Čovek živi kratko, među artijicama i užicima, malenim gastronomskim i erotskim smrtima. 

Bejrućanin Abu Ali, konsijerž zagledan u ptice, onog što puno kazuje o životnim tajnama ili se hvali velikim putovanje, pitao bi: 

– Znaš li očistiti artičoku? 

*

Moj sin ne može ćutati, govori bez stanke, kao što žedan ispija čašu vode. Pitao je a ona odgovarala, gubili smo se od njene male crvene zastave i kotvili opet u turističko jato. Vodila je kroz vrevu, razgrćući i ljude i utiske. Dečak je pitao, onda slušao, pa bi usred dana namah zaspao i budio se u sebi znanim prominućima vremena. 

U Koloseumu, videli smo grafite, čuli da je do koju deceniju tu bilo otvoreno, ulazilo se kolima, a u areni ostajali opušci, špricevi, kondomi. Od roba do gladijatora, od gladijatora do Rimljanina, od patricija među plebejce, bivalo je da čovek sklizne od karijere političke i svetovne na dno čaršije, u prah arene. 

Radilo se obično ovako: patricij dođe u senat, na radno mesto. I sve je tu, i toga i sto i privilegije. Prvog dana, sve kao inače, senator dođe i sedne, samo što nema poziva za sastanke, niti ga zovu, niti obaveštavaju. Tako bude i sledećeg i svakog narednog dana. Najposle on sam ustane, obesi togu o klin i ode. 

Tako je bilo i biće otkako je gradova, zemalja i vlasti. – Vratilo ga – govorilo se za diplomate vraćene sa dužnosti. Najpre se o njegove pozive oglušuju prvi do njega, ne zovu ga na sastanke ni na veća, pa se sam već skloni. 

Gledajući Koloseum, holivudska romantika, trke dvokolica, upletene su u sećanje, turisti pitaju da li je u filmu ovako ili onako, da li je to zaista bilo, ili je samo priča filmska. No to je isto kao za apicijevske začine: da li se zaista kuvao i na tanke fete rezao jezik ružičaste ptice.

Danas, u Rimu, čitamo nove pisce: Iđabu Šego, Rimljanku rodom, somalskog porekla, i Džumpu Lahiri koja je za svoj jezik odabrala novi, italijanski. Može li se progovoriti jezikom nove zemlje? Druga generacija, zna se, čuva običaje i jezik matice, treća već brusi matični akcenat u domaći, a novi život prepokriće priče i uspomene na stari. 

Začini iz domovine stapaju se sa novim, stvarnost daje sloj priči, novi pisci pišu jezikom lišenim epiteta. Možda će se ponegde štogod zagubiti u govoru. Italijanski je jezik, dijalekat rimski posebno, pun narodnog i gospoštine, jezička gozba darova. 

*

U grad, na forum! 

Tamo su svi koje nosi svetovna slava, ali forum je pun posrnulih, odbačenih, vraćenih. Slušali smo ulične svirače, cimbalistu iz Transilvanije. Roberto sa Sardinije kaže da ga je video u nekom drugom evropskom gradu, seća se tačno lika i pesme. 

Slušao je pa rekao: – Poznat mi je, a možda i nije. –  Cimbalista je svirao polke i valcere, a podalje, gitarista rimske stornele, napeve iz taverne o vinu, krčmarima i masnom jelu. 

Rim ima gradske oriđinale. Rapsod ulice pominje ljude iz kvarta i svakom je, kao karikaturista, pogodio crtu. Udara prstom po gitari u ritmu, na smrči gitarske ploče su tragovi noktiju. Svakoga je opevao, i sa asfalta i sa kaldrme, za jednog veli uširio se, pustio stomak, za drugog da se dao u politiku, te sredio posao svojima. 

Umeš li oko artičoke, pita bejrutski konsijerž. – Osetiš li ritam? – pita rimski rapsod, kao kolosejski zabavljač, držeći tempo basa, govoreći u isti mah. 

Rim obrgljuje ritualno, paganski. Na raskrsnici, bila je bacačica kugli, zapravo narandži. Pisalo je na tabli: „Reci drogi ne.“  Gledali smo njenu veštinu, narandžasti agrum leteo je kao užareni meteor. 

Tragom narandže, naše su misli u Libanu i Nakuri, jugu libanske zemlje. Tamo, svako je vreme cvetu narandži, i ona, kao rimska artičoka zri dvaput. 

Pustio sam sinu Bajagine „Rimljane“, pesmu o minuću velike zemlje. Salo carstva, trbuh i pupak, samo što ne prsnu. Varvari su tu, na kapijama. 

I dijalog iz Kuma, kad Hejgen kazuje Frenku Pentađeliju: ubij se, zapravo to ne kaže već sve o Rimljanima, kako je bilo u vreme starih, znao se red, bili su redovi, bile su kohorte…Tompusi padaju na zemlju posle razgovora. 

I danas gladijatori pune arene. Hoće li biti pobune robova? 

Rim je svet i kloaka. I ovde će dijaloge zaodenuti toga prijateljstva, ali i ljudska pakost i ljubomora. 

Porketaro seče, srž staje u niše između kostiju, tako se i priča ugnežđuje. Roberto je obavijao reči grančicama sardske mirte, mesar nepogrešivo sekao, vlasuljar o tom kako je kosa krinka za ćelavo teme i za lik. 

Priča traži svoj kostur i meso.

*

Noj je golema ptica. Njegovo jaje hrani desetoro, kajgana plebejska i patricijska. 

Abu Ali, konsijerž bejrutski, doneo je jednom nojevo jaje, njemu neko iz Južne Afrike. Našao je drvenu činiju i mešao žustro, dok se jaje gusto i sluzavo nije pretvorilo u penastu masu. 

Pred zgradom nazivom Al Manar, svetionik, konsijerž je pravio džinovski omlet od jajeta trkačice iz savane, nudio usputnog i namernog. Afrička ptica hranila je zgradu, konsijerž razgađao porcije.

U kazan, u vok, u kotlić, sve staje. Neka svako na našu vatricu prinese, i slano i gorko i posno i bibavo, apicijevski, gospodstveno i domaćinski, svakom neka je široko u priči. 

Moj sin sve gleda iz polusna, i noja i ružičastog flaminga ovde usred Trasteverea da vidi, ne bi ga iznenadilo. Opet spava, u nekom svom položaju prekrštenih nogu. Ustane rano, gladan kao da nikad nije jeo, drugog dana jede malo a pričao bi unedogled, ili piše u hotelski notes. Rimsko se putovanje sliva u kuke slova i crteža.

Apicije, gurman-ekscentrik, kaže da se stabljika artičoke ne baca, već kuva, uz listove. Sladokusci znaju da oporo traži protutežu, slatko i uljano. 

Vesti, svetske, bruje i žare, kao što sunce bije u ćelavo teme. Čisteći artičoku, odvajajući joj listove, ovde u Rimu, poželiš da su posvuda vesele škvadre, da stornelo s pjace traje večno, a ti živ, užici traju, i nema reči za pogrom, za žeđ, za odlazak sa sveta. 

Nije ni o iransko-američkom, ni rusko-ukrajinskom ratu, ni o inflaciji u kojoj grcaju građani svih nacija, ne samo na području Zapadnog Balkana (naravno, ako nisu na visokim položajima u vlasti), ni o međustranačkim trvenjima, nije ni o nekoj novoj Nobelovoj nagradi, ali jest vijest koja zaslužuje pažnju. Tim prije što spada u one koje razgaljuju dušu, na kakve smo odavno zaboravili. U najkraćem, u Banjaluci je održana dvadeseta, jubilarna manifestacija, nazvana „Dječije carstvo“, koju je ustanovio i sa grupom entuzijasta vrlo uspješno vodi dr Slobodan Stošić.

Pravovremeno se raspisuje konkurs za literarne radove učenika osnovne škole, pa je, kao i ranije, i ove godine stiglo nekoliko hiljada dječijih pjesama. Stručni žiri je izabrao najbolje i u Banjaluku pozvao pedesetak finalista, djevojčica i dječaka, a oni su stigli – pazite sad ovo – (da krenem s juga prema sjeveru) iz Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. S njima su došli i njihovi nastavnici, i poneki roditelj. Nisu im smetale međudržavne, a u BiH međuentitetske granice, duga putovanja, čekanja na graničnim prelazima.

Podijeljeni su u dvije grupe. U prvoj, zavisno od sistema školovanja u pojedinim državama, bili su učenici od prvog do četvrtog, odnosno petog, a u drugoj od petog (šestog) do osmog, odnosno devetog razreda. Prepunom dvoranom Gradskog pozorišta „Jazavac“ odzvanjali su stihovi na makedonskom, crnogorskom, srpskom, bosanskom, hrvatskom i slovenačkom jeziku i – stiče se utisak – svi su sve razumjeli, što je potvrđivao i buran aplauz publike u kojoj je podjednako bilo i starijih i najmlađih slušalaca. 

Na „Dječijem carstvu“ svake godine se, iz redova afirmisanih pisaca, proglašava Princ toga carstva, a po ugledu na to, proglašava se i princ ili princeza dječije poezije. Dodjeljuju se naravno i druge nagrade. Važnija od toga da li će neko od finalista postati poznati pisac jest činjenica da će mnogi od tih hiljada literata koji su slali svoje pjesme postati vjerni čitaoci, jer bez čitalaca, koji se nekako u posljednje vrijeme sve brže osipaju, ni književnost nema svoj puni smisao.

Djeca iz svih država nastalih rasturanjem Jugoslavije dva dana su se družila u Banjaluci. Nisu raspravljali o tome da li neka novostvorena država ugrožava drugu, ima li težnji da se uspostavi nečija hegemonija, o neizbrisivim posljedicama često vođenih ratova na ovom balkanskom tlu i sličnim temama koje zaokupljaju pažnju političara. Djevojčice i dječaci su se lako sporazumijevali na jezicima kojima govore, sklapali nova prijateljstva, razmjenjivali adrese. Takođe su razumjeli stihove desetak pisaca koji su se s njima družili.

Ne, nije ovo nikakva jugonostalgija, ovo je priča o tome kako možemo zajedno i kako možemo da jedni drugima ne smetamo, samo da makar malo odškrinemo svoja srca, ako ih ne možemo širom otvoriti kao djeca.

Uzgred, pitam se da li danas imamo ijednu književnu manifestaciju na kojoj učestvuju (odrasli) pisci iz svih ovih zemalja?

I još jedno razmišljanje, za koje će me mnogi optužiti da sam veći naivac od onih iz Hlebina ili Kovačice. Kada bismo pustili djecu da se dogovore o našim međusobnim (da ne kažem međudržavnim) odnosima, pa njihovo rezonovanje uobličili u pravna akta, možda bismo mogli mnogo mirnije i ljepše da živimo jedni kraj drugih.

Izbor iz zbirke Bery z dzielni (2025)

Da se u ovom naselju rodila Marina
Abramović,

 radila bi u kupatilu željezare kao čistačica.
Nosila bi sivi sapun,

vadila crne dlake iz odvoda,
ribala tuš-kabine.

Da se ovdje rodio Langston Hughes,
najvjerojatnije bi bio

bijeli dječak, a poslije bijeli rasist,
zaposlen

u željezari na pola radnog vremena. Pisao bi samo molbe
centru za socijalnu skrb i prijave sumnjivaca

Presvijetlom Magistratu.
Da se ovdje rodio

Jean-Michel Basquiat, radio bi u dućanu
„Zlatni Rog”,

pio bi razvodnjenu votku, barem četiri puta ugrađivao bi
Esperal i zapišavao bi

zidove, vraćajući se naroljan s noćne pijanke.
Da se ovdje rodio

Andy Warhol, radio bi u Gornjošleskoj
tvornici čokolade i bombona

„Hanka”, imao bi giht i bio bi dužan
na sve strane.

Po džepovima bi nosio praline za djevojčure
što zadižu haljinice.

Da se ovdje rodio sâm Czesław Miłosz,
ne bi gledao

na siromašne, nego bi bio siromah, kvartovski
prorok,

metafizička bitanga, koji obilazi kuće
gdje nikoga nije briga.

Da se ovdje rodila Joan Didion, postala bi
Jehovina svjedokinja,

koja jede bijelu krvavicu poslije svinjokolje i moli se
za smak svijeta

na kraju svijeta, gdje je bog rekao
laku noć.

Da se u ovom naselju rodila Simone
de Beauvoir, bila bi

vojnička kurva u mirovini, folksdojčerica,
obraćena komunistkinja,

milicijska dispečerka, žena za sve,
koja se nijednog prljavog posla

ne boji. Moglo bi se tako unedogled. U međuvremenu
dana i života sve je manje,

a Badnjak samo što nije. Na broju pet, gdje im je jelka
izgorjela zbog mačke,

a očevi su se pipkali, rađa se djevojčica
iz djevojčice.

Dali su joj se ime Małyszka. Da se rodila
u Wisłi, imala bi brkove.

Mogao je biti poziv iz Hollywooda
za pričest,

mogao sam sjediti na koljenima
Weinsteinu

ili Disneyu. Osamdesetih su
došli

filmaši, sve sami bijelci iz New
Yorka. Tražili su

Treći Reich u lešu komunizma
i djecu – djecu

toliko ružnu da je siromaštvo bilo očito.
Dali su nam glumiti

glad na ulici, mala ustašca i šačice.
Trebali smo ih pružati

gospođi iz Berlina, koja nas je častila
Hildebrand pralinama.

Snimali su tjedan dana dok im se nismo udebljali.
Ušao sam
u tijesan kadar sa šapicom kraj auta.
Romska djeca imala su

veće i neočekivane uloge –
glumila su dim.

Još nije proštenje, a Foči nosi
zeleni balon (A možda

balon njega vodi za ruku?). Odakle
ti? – pitam. Pao je s neba

jutros – kaže – to je moj brat,
anđeo Pali,

kojeg su pojeli divlji psi, dok je bježao
pred murjom, a sad

lebdi. Pogledaj, lagan je ko ništa,
ko ono što vidim,

kad zatvorim oči. Danas Pali ima
tijelo zelenog balona.

dođi – zgrabio me za ruku. I nas trojica smo
pošli gledati telad

što se u stočnom derala
na sporednom kolosijeku, a potom smo

nas trojica sjedili na klupi
pred kućom
i naizmjence zakrivali palčevima
sunce.

Prekrio sam i Palija – bio je, nije bio,
bio je i opet nije.

Probao sam si zamisliti kako je to
izgubiti brata,

ali nisam si mogao zamisliti
kako je to imati ga.

Kolinje je bilo kao katolički
blagdan Presvijetle.

Cijela se Piastowska ulica šišala i pila.
Naizmjence

se čulo skvičanje i cviljenje,
kreketanje majki

i ukurac očeva; poljupci i šoranje.
Krv je tekla

iza zakračunatih vrata, natapala
nogavice,

a bili smo odjeveni svečano.
Bilo je toplo.

Kolinje je trajalo do noći, odnosno
do jutra.

Svi su podjednako jeli od svježe,
još tople svinje.

Nažderale su se čak i najveće svinje,
što su roktale
na nas iza ugla, što su nas žicale
u haustorima

cigarete, a mislili su – love, love
za život, šupci.

Bilo je to vrijeme Fočija, kompe,
Roma.

Ali Foči nije znao što je to Rom.
Bio je Cigan.

I gotovo – rekao je, iako je pripovedal
po šleskom. Kad je imao

tri godine, već je kurio čikove, s pet je
pio,

s deset su se vukle za njim
najljepše ženske.

Sa sedamnaest je dobio uvjetnu –
to je imponiralo

balavcima s viših katova, taj
njegov Vegas

život. Kada je napunio osamnaest
godina, Foči

je imao metar i šezdeset jedan
i prerastao nas je

za glavu, možda čak za dvije,
za tri

– rekao bih, stojeći nad njegovim
kratkim, kao
dječjim grobom, utabanim
pokraj ograde.

Foči je imao deset godina i nosio je
nož. Nosio bi

pištolj, ali je imao premale ruke.
Nož je nosio

u hlačama, ali zapravo nož
se nosio sam –

bio je uvijek pri ruci, budan.
Fočijev nož

mnogo mu je govorio. Nerijetko su
satima

sjedili jedan s drugim držeći se za ruke,
oštrili

uzajamno jezike. Nož je znao
gdje

su zakopani drugi noževi, o braći,
koja su pobjegla u Švabiju,

o zlatu (Azteka, Nijemaca
ili Židova).

Povremeno se nož budio pred
svitanje, obilazio je

stan, razmicao
zavjese,

zavirivao je pod uspavane pokrivače,
prikradao se prsima

očuha, lančiću polugole
majke – ljubio u srce.

Taj nož je bio svevideći
i sveznajući.

Prije sna Foči se svakodnevno molio
nožu,

kao što su se molila njegova braća, a on im je
ispunjavao tri želje:

ne biti uboden, ne ubosti
nikoga, ne ubosti se.

Još nismo znali da su Nijemci
spalili Židove,

a već smo se igrali krematorija.
Dvjesto dvadeset

šest – toliko je štakora pojelo otrov.
Gledali smo

kako hauzmajstorica Pontschkowo od njih
pravi humak i

potpaljuje. Smrdilo je na skureno krzno
i spaljenu bjelančevinu,

a tren kasnije, pao je crn, mastan snijeg.
Njime smo napisali

na zidu kuće d e r a t i z a c i j a
– to je teška riječ za

desetogodišnjaka. Merikano,
dvanaestogodišnjak

ne umije takvu riječ pročitati
na vratima

podruma. Kao ni njegov otac. Krenula im je
pjena na usta

i zatreperilo srce. Kad je stigla
hitna, štakori

(još uvijek živi) razmicali su se
biblijski.

Kad sam imao skoro devet godina, mama
mi je zabranila

da se igram s Romima. Tamnio sam joj
u očima.

Na odstrel su išli: Foči, Marco, Pali,
Boldo,

Penko i Tarzan. Došla je pričest,
došla je crkva

sa sakramentima stida, diranja
i škicanja djevojčica.

Za pričest su me obukli u bijeli ancug –
kao nevinašce

sa svijećom sam išao svjedočiti vjeru.
Čak sam i bijele gaće

nosio za svećenika, čak i čipkaste
čarape.

Bio sam najbjelji među dječacima,
koji primaju tijelo,

jaganjac božiji, koji bi trebao oduzeti
grijehe svijeta.

Naredili su mi da se odreknem Belzebuba i Cigana,
da izmolim zdravomarijo,
a ako dođem i iskušenje, da se pomolim gospodinu
na križu, tamnom kao Foči.

Pjesme su prevodile studentice Poljskog jezika i književnosti Filozofsklog fakulteta u Zagrebu Kira Cesar, Katja Gudelj, Ena Kovaček, Mihaela Miklečić, Marta Rak, Dora Pinturić i Tena Zavrtnik na kolegiju Prevođenje poljskih književnih tekstova koji vodi Đurđica Čilić.

U jednom televizijskom podcastu saborski zastupnik Stipe Mlinarić Ćipo govori protiv jednoga hrvatskog Srbina. Kaže za njega da je bio ratni gradonačelnik Vukovara, i da je tada preimenovao Ulicu Stjepana Radića i prezvao je po imenu Radićeva ubojice – Gavrila Principa. Publika koja sluša podcast znakovitog naziva “Hrvatski branitelj” zgađena je i bijesna. Dovoljan im je već i sam spomen Srbinova imena, ono što uglednik Ćipe tom imenu dodaje bijesu pruža konačnu izliku i formu. Dok oznojenim šakama stišću govedskom kožom obložene upravljače svojih japanskih i njemačkih automobila, i gnjevno dodaju gas, zamišljajući da to vrhovima cipela drobe Srbinove mošnje, trideset i jednu godinu nakon svršetka rata ti ljudi ustrajavaju na vlastitoj emociji iz 1991. Ne dopuštaju vremenu da makar i na dan poteče prema budućnosti, jer Srbin nije kažnjen za to što je bio gradonačelnik okupiranog Vukovara i što je tada učinio nešto tako podlo, umu dobroga hrvatskog čovjeka i pitome hrvatske djece duboko neshvatljivo, ulicu koja je nosila ime ubijenoga hrvatskog vođe Stjepana Radića prezvao imenom Radićeva ubojice Gavrila Principa. Nepomućeni gnjev zajednice nije u Hrvatskoj 2026. narušen ni time što, barem prema dosadašnjoj koncepciji stvarnosti, Gavrilo Princip nije bio ubojica Stjepana Radića.

No smijemo li još uvijek biti tako sigurni da Princip nije ubio Radića? Ili da je još moguće insistirati na onoj zbilji, na onom usporednom svemiru u kojemu se istina uspostavljala na osnovu određenih fakticiteta. Tada je to, naime, po prilici bilo ovako: 28. lipnja 1914. u Sarajevu Gavrilo Princip, nesvršeni gimnazijalac iz Obljaja kod Bosanskog Grahova, koji još nije napunio ni dvadesetu, u jednoj uskoj sporednoj ulici pri Apelovom keju, puca iz pištolja i ubija nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Chotek, vojvotkinju od Höhenberga. Nakon toga pokušao se ubiti, u čemu ga je spriječio prisutni svjedok. Uhićen je, te je kao maloljetnik osuđen na dvadeset godina zatvora. Robija u tvrđavi Terezin, u Češkoj, pokraj Litoměřica, tamo gdje će u vrijeme Drugoga svjetskog rata biti njemački ogledni koncentracijski logor Theresienstadt. Umire od tuberkuloze, 28. travnja 1918. Biva pokopan u neoznačenom grobu, ali jedan od vojnika koji kopaju raku pamti mjesto, te ga ubrzo nakon rata obznanjuje. Principove kosti 7. srpnja 1920, uz kršćanski obred bivaju sahranjene, skupa s kostima nekolicine drugih mladobosanaca, u novoizgrađenu Kapelu Vidovdanskih junaka, na Groblju svetih arhanđela Georgija i Gavrila u Sarajevu.

Sto i dvanaest godina nakon Sarajevskog atentata ne nalazimo traga o tome kako je Stjepan Radić reagirao na Principov čin. Tog lipnja 1914. upravo je bio navršio četrdeset i tri godine, na čelu je Hrvatske pučke seljačke stranke, koja 1913, na posljednjim prijeratnim izborima za Hrvatski sabor, dobiva tri mandata. Radić je novinar, politički krajnje osviješten i obaviješten čovjek, Europejac, žestoki borac protiv madžarona i madžarske političke i kulturne hegemonije, kao i zatiranja hrvatskog i svih slavenskih identiteta, nepomirljiv protivnik Habsburgovaca, neraspoložen prema hrvatskom podaništvu strancima. U knjizi “Hrvati i Srbi”, koju je objavio 1903, piše o zajedništvu dvaju naroda kao preduvjetu njihova opstanka, te o tome da politika do istrage (istrebljenja) naše ili vaše nužno vodi do istrage (istrebljenja) i naše, i vaše, kao i da “samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju”. Premda Radić nije bio sklon nasilju, niti je pristajao uz modu političkih atentata, koja je obilježila epohu, slobodni smo pretpostaviti da nije osudio Principov čin, iako se nešto u njemu moralo buniti protiv takvih poduhvata.

Odmah nakon Velikog rata, Stjepan Radić, stjecajem različitih političkih, kulturnih i životnih okolnosti, postaje neprikosnoveni vođa hrvatskoga, a pomalo već i južnoslavenskog seljaštva. Takvim ga je, s jedne strane, učinila zabrana Komunističke partije, koja je u Hrvatskoj u prvo poslijeratno vrijeme bila vrlo utjecajna, te duboka kompromitacija brojnih rasturenih pravaških sekcija, među njima naročito onih probečkih i progermanskih. A kako je seljaštvo predstavljalo većinu hrvatskog naroda, tako se Radić uzdigao i u neprikosnovenog narodnog vođu. Antiklerikalac, tribun i govornik, i na neki neobičan način ikonoklast i raščinitelj novih i starih mitova, legendi, vjerovanja, Stjepan Radić je, posve logično bio i – republikanac. Ali ono čime je navukao opći bijes svojih neprijatelja nije bilo toliko u tome što je slabo poštovao kralja i monarhiju – uostalom, i on sam bio je spreman u tom pogledu činiti kompromise, jer smisao republike za njega nije bio u formi nego u suštini – nego je Radić bijes navukao u nečemu u čemu je bio apsolutno beskompromisan i nepopustljiv. Neprihvatljiv mu je bio model prema kojemu su Hrvati izgubili rat, dok su ga Srbi dobili. Nije imao poštovanja prema ratnim veteranima, solunskim dobrovoljcima i cijeloj toj novostvorenoj militarnoj i junačkoj društvenoj klasi, čije su ratne zasluge trebale biti cement nove države i jamac tome da će Hrvati i svi ostali neratnici biti kuš. 

Punih deset godina nakon Principove smrti, 20. lipnja 1928, u beogradskoj Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, povela se žestoka svađa između opozicije i vladajućih, u kojoj je opozicija vladajuće optuživala za korupciju, a oni su, pak, opoziciju pokušavali ucijeniti svojim ratnim zaslugama. Pale su teške riječi, te je jedan od vladajućih izvukao pištolj i zapucao po Radiću i njegovim ljudima. Dvojicu je ubio, Stjepana Radića teško je ranio. Odakle skupštinskom poslaniku u džepu pištolj? Legalno ga u tom trenutku nije mogao posjedovati, jer se ni u jedan parlament ne ulazi s oružjem, ali suštinu govoreći, taj čovjek, imenom Puniša Račić, pištolj je imao po svom pravu ratnog veterana, borca i dragovoljca. Opisujemo li događaj s iskustvom 2026. godine u Hrvatskoj, sve se dogodilo upravo tako. S tim da su s ta dva skupštinska ubojstva, te sa smrću Stjepana Radića, koji od posljedica ranjavanja umire nakon pedesetak dana bolovanja, 8. kolovoza 1928, nestaje bilo kakve mogućnosti da se uspostavi komunikacija, makar i svađa, između dva suprotstavljena diskursa, jednog koji kaže da ste nas porobili svojim uostalom uglavnom lažnim legendama o ratnom junaštvu i da ste nas već počeli ubijati, i drugi koji kaže da ste nas prevarili i izdali, i da ne poštujete krv koju smo u ratu prolili i za vašu slobodu.

Stipo Mlinarić Ćipe po svome građanskom zanimanju obućarski je tehničar, dakle šuster, ali tim poslom nije se bavio. Sebe opisuje kao ratnog junaka, nakon zarobljavanja u Vukovaru zatočenik je logora u Srbiji. Imao je dvadeset i dvije ili dvadeset i tri godine kada je izašao iz logora, ali ono čime će se baviti do 2026. bit će isključivo određeno okolnostima rata iz 1991. Svatko tko se ikad zatekne u prilici da komunicira s njim, ili s njegovim imenom, slikom o njemu, javnom pojavom njegovom, zateći će se ucijenjen onim što je Stipo Mlinarić Ćipe 1991. stvorio kao svoju društvenu kvalifikaciju. Od te ucjene u Hrvatskoj nema jače i uvjerljivije, a prethodna iskustva, osobna, porodična i povijesna, uključujući i iskustvo Stjepana Radića, potvrđuju nam da se s njome ne igra. Čim država sebe zasnuje na stradanju pojedinca i na njegovom ratnom junaštvu, kao što je Kraljevina SHS zasnovala sebe na stradanju i junaštvu Puniše Račića, svatko tko s tim ima neki problem ucijenjen je glavom.

I što ćemo onda kada Stipo Mlinarić Ćipe kaže da je Gavrilo Princip ubio Radića?

Što ćemo ako neporecivi društveni autoritet, na kojemu je utemeljena Hrvatska 2026, a pritom i poslanik u državnom parlamentu, koji svojim umom i glasom tvori većinu na kojoj je zasnovana vlast u državi, kaže da je Gavrilo Princip ubio Radića, što ćemo kada se insert iz podcasta u kojem od to govori, e da bi narodu u svojoj zemlji pokazao kakva mu opasnost prijeti od Srbina koji je Ulicu Radićevu prezvao imenom Radićeva ubojice, širi po društvenim mrežama i internetu viralnije nego klica neke smrtonosne bolesti, a širi se zato što se tisuće ljudi, zaštićeni vlastitom anonimnošću, zezaju na račun jednoga tragičnog vukovarskog šustera, ratnog heroja i nacionalnog martira? Ako smo i sami anonimni, možemo se s tim šaliti dok god smo anonimni, ali kako da na to gledamo, i što da činimo, ako nismo anonimni, nego bi nas se moglo identificirati kao neprijatelje one Hrvatske kakvu stvara Ćipe? 

Da je samo o Hrvatskoj riječ, ili da je Hrvatska 2026. tek civilizacijski ispad i izuzetak u Europi i svijetu, kao što je barem donekle to bila Kraljevina SHS u trenutku u kojem Puniša Račić poteže pištolj, mogli bismo se uz prijetnju pogibelji narugati junaku, onako kako su mu se 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca rugali Radić i drugovi. Problem je, međutim, u tome što su Ćipin svijet i njegova svijest, Ćipina neobvezanost onim činjenicama za koje smo nekad vjerovali da tvore našu zbilju – recimo, činjenicom da Gavrilo Princip u toj našoj zbilji nikako nije mogao ubiti Stjepana Radića, budući da je u vrijeme njegove smrti već bio mrtav – u potpunom tehničkom suglasju sa svijetom i sviješću, odnosom prema činjenicama, kao i odnosom prema životima drugih ljudi, kakav imaju Donald Trump i njegov ministar rata Pete Hegseth. Ovaj potonji, naime, posvuda po svome tijelu ima istetovirane neonacističke i križarske znakove i poruke, te pozive na uništenje islama i svih muslimana. Da još uvijek živimo u nekom prethodnom svijetu, mogli bismo reći da je američki ministar rata na vlastitom koži upisao program i ciljeve rata koji su on i njegov šef poveli protiv Islamske Republike Iran, ili koji su prethodno vodili protiv palestinskih Arapa, ali nakon što je Donald Trump postao vlasnik, premda ne i dobitnik, Nobelove nagrade za mir u godini 2025, činjenični supstrat svijeta na taj se način preobrazio da mi više nismo u prilici znati kad nam je i u kojoj mjeri dopušteno uzroke povezivati s njihovim posljedicama. Je li povezivanje uzroka s posljedicama u današnjem svijetu, a naročito u Hrvatskoj, protudržavna djelatnost, usmjerena protiv naroda te njegove junačke i mučeničke povijesti?

Dana 20. lipnja 1928. bila je srijeda. U Beogradu dan je bio suncem okupan, ljetne vrućine ove su godine mnogo ranije započele, tako da je većina gradskog svijeta, skupa sa sirotinjom izašla na rijeke. Po gradskim kupalištima i na Adi Ciganliji vrvjelo je životom. Naokolo su jurila gola dječurlija. Mladići su, u prugastim kupaćim kostimima, lovili ženske pokrete dok su se zatrčavali preko drvenih dokova te naglavce, uz obavezne figure u zraku, skakali u rijeku. Dame u bijelom, i među njima tek poneka Amazonka zaljubljena u vlastiti spol, mišićava i u muškom kostimu, s koketnim bijelim suncobrančićima, kao na slikama francuskih impresionista, činile su distancu između dva fiziologijom i običajima razdvojena čovjekova roda, ali i sve one, kao u času sveudiljne sumanutosti, bile su zagledane u veliku vodu. Nekome tko sve ovo gleda sa strane, i ne poznaje dobro zakone i pravila života na Zemlji, jer se u Beogradu zatekao kao gost iz vaseljene ili iz daleke budućnosti, učinit će se u tu srijedu, 20. lipnja 1928, da se to toplokrvni sisavci primati, ružičaste kože, uglavnom bez krzna, u nekom tajnovitom ceremonijalu majke prirode, upravo transformiraju u vodozemce, i da sav ljudski rod prelazi u ribe. Tu, na tom mjestu, u gradu na ušću dviju velikih rijeka, završava ljudska, a započinje riblja povijest čovječanstva.

Nekoliko kilometara dalje, u zavjetrini prostranog gradilišta, gdje se već godinama, skoro otkako postoji država, podiže velebna palača budućega parlamenta, gradi se, ne bilo primijenjeno, kao što se, prije nego što je poteklo vrijeme, gradila Kula babilonska, tijesna je i neugledna građevina na uglu ulica Kraljice Natalije i Kneza Miloša, gdje se u posve neuvjetnim prostorima i pod niskim stropovima odvija parlamentarni život Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu, po tim odavno neokrečenim hodnicima, sobama i kancelarijama, kreću se sredovječni i postariji muškarci, krupni i sitni, visoki, astenični, gojazni, nabrekli, rumeni, puni svakovrsnog životnog nezadovoljstva i fanatično uvjereni u svoju životnu misiju, a svi jednako odjeveni: u teškim crnim vunenim odijelima s prslucima ispod kaputića koji po francuski nazivamo sakoom, u bijelim platnenim košuljama i sa crnim kravatama ili leptir mašnama, pod kojim je onaj teški intimni veš, uglavnom seljačkog podrijetla, i crne končane čarape. Cipele su im uglavnom razgažene salonske, na kratko dvoredno žniranje i vezivanje, ali tu se nađe i prikrivenih kundura za snijeg i blato, portirskih i svečanih vojničkih cipela za grad, te svakojake druge obuće koja imitira obuću primjerenu poslanicima u najvišem zakonodavnom tijelu države, čiju riječ osporiti može samo kralj. Među nekoliko stotina ljudi, koji se te srijede zatječu u toj privremenoj skupštinskog zgradi, na zasjedanju Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, parlamentarnih poslanika, ministara, skupštinskih činovnika, pomoćnika, slugu i tjelohranitelja, možda su samo petorica ili šestorica njih u pariškom ili bečkom modernom donjem vešu, u svilenim bijelim košuljama i crnim odijelima od pamuka ili od lana, i u urednim plitkim cipelama za kazalište, glava podvezanih finim svilenim kravatama. I kod njih su, međutim, te kravate redom crne, jer se u parlamentarnom životu te kraljevine još nije pojavio nijedan takav muž koji bi se odvažio na skupštinsko zasjedanje doći s tamnoplavom kravatom, ili kravatom boje zgrušane krvi, s kakvom se na mirovnoj konferenciji u Versaillesu pojavio ostarjeli Georges Clemenceau, da za Francusku traži prekoviše toga, jer “ovaj mirovni ugovor je kao i svi drugi, samo nastavak rata, te ništa drugo ne može ni biti”, rekao je tada.

U nesolidnu drvenu konstrukciju, preko koje su u pravilne redove poslagani crveni crjepovi, nesmiljeno tuče jako ljetno sunce, grije tavan prepun starudije, te pod tavanom skupštinsku dvoranu koja je donedavno, vele, bila oficirska konjušnica, a možda i nije, može biti da su i to samo glasine, i u toj dvorani, po okolnim hodnicima, kancelarijama i vladinim sobama, koju stotinu, dvije, možda i tri, muškaraca u crnim vunenim odijelima s prslucima, i bijelim košuljama od teškog stolnjačkog platna. Jedina žena u privremenoj zagradi Narodne skupštine imenom je Fadila, kafekuharica, pedesetogodišnja prizrenska Turkinja, emancipirana i samosvjesna, tako da bez ikakve unutarnje strepnje i tegobe, bez nepotrebnog srama, kuha kavu, razlijeva je u fildžane i po potrebi razgovara s tim muškarcima, koji su iz njezina gledišta svi isti. Ona im, tim svim istim muškarcima, tačnije nekim od njih, potajno u te iste fildžane nalijeva rakiju, ljutu crnogorsku lozovaču, koju naiskap srknu i stresu se kao pokisli psi.

Sunce udara odozgor, a odozdol tih nekoliko stotina muškaraca izdiše vreli zrak. Vrućina u zgradi je neizdržljiva, tako da one sretnike koji imaju priliku da načas izađu ugodna jeza hvata od vanjske svježine. One svježine pred kojom su se Beograđani spustili na vodu i pretvorili u ribe i vodozemce.

Južni Slaveni razvrstani su u niz junačkih plemena, koja su se, kad i većina drugih Europljana, a bilo je to koncem devetnaestog stoljeća, zgusnula u različite narode. Uz malobrojne izuzetke, te narode čini nepismen ili slabo učen svijet, temeljen na čvrstom muškom principu. Kod Južnih Slavena lirika je za ženskinje, epika za muškinje. Muško kad si, dužan si, u skladu s najvišim epskim nalogom, biti neustrašiv. Stoga samo kafekuharica Fadila ima pravo na strah i očaj, jer je unutra tako vruće. Ostalih nekoliko stotina muškaraca u crnim vunenim odijelima s crnim vunenim prslucima, i u teškim platnenim košuljama, vratova stegnutih u omče kravata, umjesto lirskog osjećanja očaja, oznojene do kostiju prožima epski gnjev. 

Ono što bi se moglo dogoditi u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je smještena u tu krajnje neuvjetnu zgradu, dok čeka da se nad Beogradom uzdigne palača parlamentarizma, čije će se dovršenje toliko rastegnuti da ga lohotka kraljevina neće ni dočekati, pripremano u jeziku je veoma dugo. Naime, mjesecima već u lošijoj beogradskoj štampi i među junačnijim radikalskim muževima, redom veteranima sa solunske vojne i dvorskim miljenicima i zaslužnicima, širi se fama kako će Stjepan Radić, ne umukne li već jednom, riječi koje izgovara platiti glavom. Započelo je to nakon što se Radić višekratno rugao vladi i što je pojedine radikalske vođe ili njihove sinove optuživao za pljačku narodnih dobara i korupciju, i što je na taj način, prema doživljaju onih koji su bili izloženi izravnom napadu, poruzi izložio kralja i kraljevinu, i što je pljunuo na krv koja je prolivena u borbi za zajedničku nam domovinu. Premda on to nikad nije izgovorio, napadnutima se u uhu zametnulo da Stjepan Radić izvikuje: jebo vas Solunski front, jebali vas Solun i Zejtinlik! Prvi put, možda, bila je to laž i opasna potvora bačena na Radića, ali nakon što je tko zna koliko puta, upravo poput tinitusa, u ušima radikalskih solunskih dobrovoljaca odjeknulo: jebo vas Solunski front, jebali vas Solun i Zejtinlik, te riječi prilijepile su se uz Radića, te ih se on više nije mogao osloboditi. A one su se, te riječi, u epskom svijetu i među muškarcima plaćale samo glavom.

S vremenom, riječi koje izgovaraju izravno pogođeni šire se među njihovim sumišljenicima, stranačkim drugovima, braćom i simpatizerima, dok ono što Radić govori ponavljaju njemu bliski ljudi, njegovi stranački drugovi, kao i oni koji mu se nastoje svidjeti. Stjepan Radić talentiran je čovjek, darovitijega Hrvati neće među političarima imati. Ima savršen osjećaj za to kako će njegove riječi čuti i što će u njima osjetiti oni kojima se obraća. A istodobno on se obraća nepismenom i neukom hrvatskom seljaštvu, lumpenproletarijatu s gradskih periferija i onom među Hrvatima vrlo tankom sloju učenih i obrazovanih, ali takvog je on dara da se riječima koje izgovara istodobno umije obratiti ne samo svojoj braći prečanskim Srbima, nego i onom krajnje sumnjičavom i podozrivom srbijanskom seljaku, koji je skupa sa srpskom vojskom 1915. krvavio gaće po Albaniji, sve se boreći za kralja i otadžbinu, da bi sad nekim čudom povjerovao nekom čije riječi padaju kao kamenici po glavama kralju bliskih ljudi. Radiću se vjeruje zbog njegova umijeća s riječima, ali njemu se vjeruje iz još jednog razloga: nema tog cara, popa ni pape pred kojim bi se on odricao svojih uvjerenja. Nikome od onih kojima se obraća, nije on tuđin.

Takvo je, dakle, stanje stvari u Beogradu, u srijedu 20. lipnja 1928.

U Terezinu, deset godina ranije, bila je nedjelja 28. travnja 1918., kad umire zatočenik tamnice Gavrilo Princip. Još nije navršio dvadeset i četvrtu, lijeva mu je ruka prije nekog vremena amputirana u laktu, tuberkuloza mu se vjerojatno proširila s pluća na kosti. Izdržavao je kaznu od dvadeset godina teške tamnice, na koju je bio osuđen kao maloljetnik, zbog ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda i vojvotkinje Sofije. Kazna je bila pojačana svakogodišnjim jednomjesečnim postom, uz poseban nalog da svaki 28. lipanj provede u potpuno zamračenoj samici, sjedeći na tvrdom ležaju. Tamo je proveo tri Vidovdana. Bio je vrlo tih i miran zatvorenik, ni na što se nije bunio, a prema svjedočenju jednog posjetitelja rekao je da mu najviše nedostaju novine. Znao je da vani traje rat, ali ništa više od toga. Na suđenju se deklarirao kao anarhist, socijalist, Jugoslaven. U Boga nije vjerovao. Nema izvještaja da se tokom robije išta od toga promijenilo.

Sutradan, u ponedjeljak, u tajnosti je pokopan, bez ikakvog obreda, na tajnome mjestu. Narednik E, šezdesetogodišnji zatvorski čuvar, pijanica, trojicu je mladih vojnika koji su nosili grubo tesani drveni sanduk s tijelom oko četiri ujutro odveo do mjesnog groblja, i naredio im da iskopaju dva metra duboku raku, izvan grobljanske ograde, sjeveroistočno, prema borovoj šumi. Nakon što su iskopali jedva malo dublje od metra, naišli su na maleni kostur, vjerojatno nekog izvanbračnog i nekrštenog djeteta. Narednik je naredio da zatrpaju rupu i kopaju nekoliko metara dalje. I na drugom mjestu naišli su na kostur, ovaj put veliki, poluraspadnuto tijelo, nedavno zakopano. Pri trećem kopanju već su se sasvim primakli šumi, pa su se mučili s korijenjem, ali barem više nije bilo kostura nezakonite djece, samoubojica, stranaca, nekrsta… Već je svitalo, nisu više imali vremena, grob je ostao plitak, ne dublji od metra i pol, kad im je narednik E naredio neka se zaustave i “neka istresu sanduk i zatrpaju rupu”. Pokojnik, ne veći od djeteta, jednoruk, svalio se naglavce u raku i ostao ležati licem nadolje. Najmlađi vojnik htio ga je preokrenuti, narednik ga je grubo zaustavio: “Ostavi to, zatrpavaj!” Tako je zakopan Gavrilo Princip.

Dvojica mladih vojnika bili su Nijemci iz Praga, trećem u dokumentima pisalo je Moravská Ostrava, premda je kao dojenče bio usvojen od jedne židovske obitelji iz Terezina. Tamnoput, vjerojatno romskog podrijetla, imenom bio je Maksimilijan. On je bio taj najmlađi, i htio je preokrenuti pokojnika, tako da svojim mrtvim očima gleda u nebo, kao što u nebo gledaju i njemu se nadaju svi pokojni. Narednik E i dvojica mladih Nijemaca ovaj su neugodni ranojutarnji događaj od ponedjeljka 29. travnja 1918. ubrzo zaboravili, ali mladi Čeh, imenom Maksimilijan, upamtio ga je po grižnji savjesti. U ljeto i jesen ratna sreća se preokrenula, Njemačka je potučena do nogu, Austro-Ugarska se pred našim očima raspala do najsitnijih djelića, o sudbini Europe te o pitanjima dobra i zla sada su odlučivali oni koje su zatvorski čuvari u tvrđavi Terezin po logici stvari doživljavali čimbenicima zla. Dojučerašnji zatočenici postali su pravednici, a njihovi sudci nepravednici. Kao da pred tim i jezik zapinje, nemoćan do kraja da iskaže ono što se u Europi i u životima svih Europljana zbilo nakon tog ranojutarnjeg zatrpavanja mrtvoga Principova tijela, u kojem nije bilo ni četrdeset kila.

Nepune dvije godine kasnije Maksimilijan povjerava svom ratnom drugu i istomišljeniku iz tvrđave Terezin mjesto na kojemu su zakopali Principov leš, a on neka to javi poslanstvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali neka ne spominje njega, Maksimilijana, nego neka kaže da je on sudjelovao u tom ukopu. Možda ga nagrade, daju mu neki novac. Ne, ne želi Maksimilijan da nagradu podijeli s njim, neka je zadrži, ako ikakve nagrade bude, nego mu je stalo da se oslobodi tog tereta na savjesti, a strah ga je, jer nije pravi Čeh, uopće ne izgleda kao Slaven, da se sam javi u poslanstvo. Prijatelj je ispunio njegovu molbu, te je imenom ušao u povijesne dokumente i novinska svjedočanstva, ali nagradu nikakvu dobio nije.

Ubrzo su, u suradnji s čehoslovačkom policijom, pristigli sarajevski grobari krenuli kopati na označenom mjestu. Iskopali su dvanaest muških i ženskih kostura, velikih, malih i minijaturnih, ali među njima nije bio kostur bez lijeve podlaktice. Umjesto njega odabrali su, nasumce, kostur sitnije odrasle osobe, kakav je bio i Gavrilo Princip, odbacili s njega lijevu podlakticu, spakirali ga u limeni kovčeg, i vlakom transportirali u Sarajevo. Nitko tada nije primijetio, niti će itko ikad primijetiti, da je greškom za ulogu atentatora na austrougarskog prestolonasljednika izabran ženski kostur.

U Sarajevu je, uz opelo i službu Božju, koju su predvodili najviši pravoslavni svećenici, zajedno s još nekoliko pronađenih posmrtnih ostataka mladobosanskih zavjerenika, po propisu sahranjen i Gavrilo Princip. Povučen i sramežljiv, i kad je riječ o pjesništvu – nikome se nije usuđivao pokazati svoje pjesme, i kada je riječ o erotskoj ljubavi, Gavrilo je kao virgo intacta pokopan u ženskome tijelu. Najprije je tako počivao u grobu, uz grobove svojih drugova, da bi na kraju, krajem listopada 1939, bio pokopan u Grobnici Vidovdanskih junaka, sagrađenom na istome Groblju svetih arhanđela Georgija i Gavrila, koju je projektirao arhitekt Aleksandar Deroko, čije je djelo i Crkva svetog preobraženja Gospodnjega u Novom Sarajevu. 

Za sve je, dakle, sve do posljednjeg među posljednjim danima čovječanstva, Gavrilo Princip na tom mjestu sahranjen. I nitko, sve do posljednjeg među posljednjim danima čovječanstva, nije trebao saznati da je umjesto njegova tijela pod njegovim imenom pokopana nepoznata žena, možda terezinska bludnica, a možda samoubojica. Ili je, nesretnica, bila i jedno, i drugo, te je zato zaslužila da je zakopaju izvan grobljanske ograde, kao psa ili kravu kojoj se raspuknuo trbuh od vlažne djeteline.

Maksimilijan je drugu lagao. Nešto drugo je, naime, njega mučilo: mjesecima mu se u san vraćao taj maleni ubojica nadvojvode Franje Ferdinanda, kojeg je neoprezno u grob potrbuške svalio. Nitko nije zaslužio to, mislio je Maksimilijan, da mu za leđima ostanu nebesa. Svaki pokojnik, kolika god da je zla za života učinio, pa i onaj kojeg se tako bezdušno bez službe Božje zatrpava, zaslužuje nadu da će poći u raj. I onda je on, Maksimilijan, čim je objavljena vijest o svršetku rata, pošao jedne noći da otkopa Principov grob i da pokojnika vrati u ljudski položaj. Kopao je na mjestu na kojem još nije stigla ni da nikne trava. Zemlja je bila tvrda, zimska, ali grob je bio prazan. Samo je na mjestu na koje je nekoliko mjeseci ranije palo lice pokojnikovo zemlja otvrdnula, bila je tvrđa od najtvrđeg kamena, a u toj zemlji se, kao posmrtna maska, otisnulo lice onoga koga u grobu više nema. Maksimilijan na čas nije znao što da učini, pa je, ni sam neće znati reći zašto, potrbuške legao u grob, i pokušao svoje lice unijeti u toj tvrdi otisak u zemlji. Ali nije išlo, njegove su jagodice bile šire od Gavrilovih, tako da mu se činilo da svojim licem lebdi nad  maskom u okamenjenoj zemlji. Činilo mu se da se licem zagnjurio nad pakao.

I onda je, ne znajući što će dalje biti, poslao druga u poslanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da tamo javi mjesto Principovog groba. Poslije je u novinama pročitao da je ekshumiran atentatorov grob, i da je njegovo tijelo prebačeno u Sarajevo, gdje je pokopano među tamošnjim narodnim junacima. Time je Maksimilijanova savjest bila rasterećena, premda mu je Gavrilo Princip sve do smrti dolazio u san, onako okrenut leđima prema nebu, da ga moli, ustiju punih zemlje, za milost i za pogled u nebesa. Maksimilijan je, skupa s posvojiteljima, po nacističkoj okupaciji prvo bio u getu Theresienstadt, da bi posvojitelji istog dana po dolasku u Auschwitz završili u krematoriju, a on je sve do smrti bio žrtva monstruoznih eksperimenata doktora Mengelea, koji je njegove kao ugljen crne oči bojio u plavo.

Tog 20. lipnja 1928. živa u termometru s higrometrom, koji se nalazi na zidu skupštinske dvorane u Beogradu, oko 11. sati i 15 minuta, već se penje na 47 stupnjeva Celzijevih. Psovke, prijetnje i uvrede koje se u to vrijeme izgovaraju samo dijelom bivaju unesene u skupštinski zapisnik koji nam je dobro poznat, jer je objavljen u većini knjiga na temu Beogradskog atentata. Tačno deset minuta kasnije, za skupštinsku govornicu, tačno nasuprot Stjepana Radića i drugova, koji sjede u prvome redu, izlazi radikalski političar, Srbin od Andrijevice u Crnoj Gori, veteran iz srpskih ratova i jedan od zavjerenika u neuspjelom atentatu na crnogorskog kralja Nikolu I. Petrovića, i sprema se da iz džepa izvadi pištolj. U tom se trenutku dvoranom, na skoro pedeset stupnjeva Celzijevih, i među kojom stotinom muškaraca u vunenim odijelima, iscrpljenih i dehidriranih dugim znojenjem, raširi težak i slatkast, ljudskom umu nepodnošljiv vonj raspadajućeg ljudskog tijela, nakon što pola godine mrtvo odleži u vlažnoj zemlji. Pod tom olfaktornom senzacijom neki padaju u nesvijest, drugima se na kratko pomuti pamet, i nakon što prođe pucnjava, u pogledima ljudi ostat će samo krupna figura i tupav pogled radikalskog poslanika Puniše Račića koji škljoca i dalje povlači oroz ispražnjenog pištolja. Onog drugog, kojeg su u toj strašnoj omaglici vidjeli, s kojeg otpadaju komadi crvljivog mesa, dok se kreće oko govornice, jednoruk i bezok, gole koštane lubanje, nitko se, savršeno je to logično, neće sjećati, jer je taj drugi utvara, nastala posljedica previsoke temperature u dvorani. Ovo je Balkan, gospodo, nitko ovdje ne priznaje lako ni samome sebi da je, makar i na jednu minutu, koliko je trajao masakr u privremenoj zgradi Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pomračio umom i vidio nešto što ljudske oči nikad nisu vidjele! 

Kada su ga u listopadu 1944. partizanski suci pred prijekim sudom čisto formalno upitali zašto je ubio Stjepana Radića i drugove, Puniša Račić odgovorio je: ali nisam ga ubio ja, nego ga je ubio Gavrilo Princip, moj pištolj je bio prazan, netko mi je na prevaru uzeo metke! Njegove riječi doživljene su kao puki i prazni cinizam, nigdje nisu dokumentirane, a bivši radikalski poslanik je na licu mjesta strijeljan.

Na zidu Principove ćelije je, prema legendi, ostao zabilježen natpis, koji glasi: “Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu…” To su posljednji, bez sumnje i najefektniji stihovi tog neostvarenog mladog pjesnika, koje je napisao u vrijeme najveće svoje patnje, ali bez ikakvog pojma što se u svijetu oko njegove ćelije zbiva. Kada je onako nesahranjen ustao iz groba, progonjen vlastitom savješću – jer je ubio tu nedužnu ženu, koja je, dok joj se na haljini ocrtavala krvava mrlja, izgledala kao supruga profesora latinskog jezika Albinija, gospođa Marijeta, koja je uvijek bila tako dobra prema njemu – Gavrilo Princip uzletio je na krilima anđela i pošao prema Beču, ali tamo više nije bilo ni dvora, ni gospode, nego sve neki običan, vrlo žalostan svijet, kojem kad bi se približio vidio bi da su svi muškarci s licima profesora latinskog Albinija, a sve žene su gospođe Marijete, s crvenim krvavim mrljama na grudima. I tu je Gavrilo shvatio da više ne postoji svijet protiv kojeg se on borio, kao što je i on sam mrtav, pa bi trebalo da više ne postoji. Ali nije bilo tako, nego je živjeti nastavila njegova mučena savjest: Bože, zašto je pucao u dobru gospođu Marijetu?

Onda je poželio otići u zemlju za koju se borio, u Jugoslaviju. Ali ni te zemlje nije bilo. Umjesto jedinstva svih Jugoslavena, oslobođenja i pravde za sve, tamo je vidio zloćudnu kraljevinu, milijune gnjevnih i očajnih, i popove sviju vjera, koji podjaruju ljude na međusobnu mržnju. Vidio je nešto u čemu nije prepoznao ni sebe, ni sve svoje. Nije više bilo ni njegova zavičaja, ni Sarajeva koje je mrzio, ni Beograda koji nije ništa više volio. To mjesto bilo je strašnije od groba iz kojeg se uzdignuo, gonjen savješću što je ubio gospođu Marijetu, nedužnu vojvotkinju Sofiju.

I onda mu je tog 20. lipnja 1928. jedini glas koji je još mogao čuti, ali Gavrilo, bezbožnik, nije mogao znati čiji je to glas, u uho rekao da mora ubiti Stjepana Radića i još dvojicu ljudi, koji su upravo onoliko nedužni koliko je nedužna i gospođa Marijeta. Ili koji su, od toga još i više, oni ljudi od kojih je on zamišljao načiniti Jugoslaviju. Ali tek ako ubije njih, njegova će, Gavrilova, savjest biti umirena nakon još dugo, dugo vremena, i nakon još mnogih unebovapijućih zala koja se moraju odviti, jer je on ubio gospođu Marijetu. I tako je Gavrilo Princip, poželivši svojoj duši mir, ubio Stjepana Radića.

A onda je, nemoćan i mrtav, sada već sveden na goli bijeli kostur, gledao kako njegov čin za sobom vuče sve veća i strašnija zla. Pa je vidio stradanje njegova naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, gledao je izbliza Jadovno i Jasenovac, vidio je 1945. obješene na Marijin dvoru, gledao je kako Maks Luburić u svojoj sarajevskoj vili u kazanima kuha žive ljude, vidio je Drinu koja je krvava potekla od muslimanske krvi, i gledao je neke svoje mladobosanske drugove, recimo onog glupavog Jevđevića, kako predvode četnike u klanje muslimanskih žena i djece. Zatim je vidio kolone zarobljenika koje njihovi mučitelji pješice vode od Austrije do istoka Srbije, i usput ih ubijaju u očajničkom nastojanju da zadovolje neutaživu mater osvetu, pa je onda vidio mučenike na Golom otoku, i vidio je tisuće žena u crnom koje čekaju svoje nestale muževe, i našao se među milijunima mučenih savjesti ljudi koji su mrtvi raspadali u svojim grobovima, ali savjesti im, kao ni njegova, nisu mogle biti umirene. Sve je to vidio, zlosretni naš Gavrilo, i za sve to je znao, vrlo jasno i nedvosmisleno je znao, da je njegova krivnja. Jer da on nije prvi put povukao okidač svog pištolja, ne bi za sobom povukao i poveo taj neopisivi lanac zla. 

A onda se, nakon kratke i zloslutne stanke, sve nastavilo 1991. i 1992. godine. Vidio je Gavrilo kako gori Dubrovnik, vidio je kako nestaje Vukovar, vidio je stradanje svoga naroda, ovaj put Hrvata, jer i oni su u nepromjenjivom njegovom shvaćanju njegov narod, i onda u ljeto 1995. opet stradanje njegovog naroda, sada Srba, i vidio je ono što nitko više iz njegova naraštaja nije mogao vidjeti, jer svi su već bili umireni, umrtvljeni, sahranjeni. 

Smirenje duše Gavrila Principa dogodilo se tek onoga dana kada je jedan vukovarski obućar, koji se nikada nije bavio tim poslom, nego je svoj grad kratko branio od napadača, a zatim neko vrijeme proboravio u logorskim mučionicama, da bi poslije život proživio isključivo sjećajući se te muke, jer mu nije bilo dopušteno da išta drugo radi osim da se sjeća, objavio vijest da je Gavrilo Princip ubio Stjepana Radića. Pola Hrvatske i jedva nešto manji dio drugih Gavrilovih zemalja živo se kikotao nad tim što je rekao taj mali obućar, koji bi, da je u životu imao sreće, živio u Andersenovoj bajci, ali on je, Gavrilo Princip, u tim njegovim riječima konačno našao svoj mir. Mrtav je uzdahnuo, što se osjetilo kao pirkanje vjetrića u Sarajevu, niz Miljacku, u Beogradu, niz dvije rijeke, u Zagrebu, niz savski nasip niz koji veselo trče neboderski psi. I načas su zastali svi ti psi, naćulili su na tren uši, i tada je Gavrilo napokon nestao, sjedinio se s kostima koje su bile posljednji i konačni dokaz da je nekad postojao.   

Eto, tako bi, po mjeri ovoga pisca, nabrzinu skicirana, mogla izgledati priča o tome kako je Gavrilo Princip ubio Stjepana Radića, koja bi jedina mogla u današnjoj Hrvatskoj očuvati integritet svijeta zasnovanog na uzrocima i posljedicama, bez kojeg nema ni stvarnosti. Ovakve bi priče, s poukom ili bez pouke, u različitim oblicima i povodima, udarnički morali pisati pisci širom svijeta, naročito oni koji dobro vladaju žanrovima koji su udaljeni od stvarnosti, ili koji imaju dar imaginiranja svijeta bez stvarnosti. Najveće među njima moglo bi se zadužiti da povezuju uzroke s posve nevjerojatnim i nečuvenim posljedicama u najmarkantnijih rastvarača zbilje našega doba. Za Donalda Trumpa, recimo, zadužen bi mogao biti Salman Rushdie, a za Elona Muska, možda, Peter Handke. Smisao njihovog posla bio bi da se kroz literarnu fikciju mogućom, a na kraju i vjerojatnom, učini nemoguća stvarnost. Lako je, naime, opravdati tvrdnju dragog obućara iz Andersenove bajke, koji 2026. čini većinu u Vladi Andreja Plenkovića, da je Gavrilo Princip ubio Stjepana Radića, jer nakon što se samo malo raspripovijedamo, nakon što svakom junaku svoje priče stvorimo njegov etički, socijalni i emocionalni okvir, shvatit ćemo da je Andersenov obućar u pravu, i da je Princip doista ubio Radića, ali za ono što bi trebao opričati Salman Rushdie, a bez čega neće biti ni spasa ovoj civilizaciji, ni nekog budućeg čovječanstva, potrebni su zanos i mašta kakve čitatelju nije lako zamisliti. Potrebno je nešto što je mnogo veće i što je više od onog što je Salman Rushdie imao dok je, pišući “Sotonske stihove”, negdje u dubokoj pozadini svijetu ajetolaha Ruholaha Homeinija stvarao uzročno posljedične veze. Taj ispad veličanstvene imaginativne moći možda je tada spasio svijet, ali je Rushdieju na vrat navukao ajetolahovu fetvu, čije će ga posljedice pratiti sve do kraja života. Ali sve je to još uvijek bilo u granicama zamislivog, ili se nama, Rushdiejevim čitateljima, nakon svega njegovog što smo pročitali može učiniti da je bilo u granicama zamislivog. Nakon što je svijet spašen, čini nam se gotovo i predvidivim da je morao biti spašen. Ali kakva je imaginacija potrebna da se razumu privedu postupci Donalda Trumpa i da se oko njih stvori privid uzročno-posljedičnih veza? To je veliko književno pitanje: život u paklu donosi najveće, redom neočekivane čitateljske užitke.

Pred sámu zoru, još je mrak,
budi me fantomska bol. Reži
i trne davno nestala noga: zglob,
potkoljenica, stopalo, nokti, prsti…

To mi se noga sveti – nisam je dovoljno mazio!?
U to u daljini, dolje, na dnu brežuljka,
začujem kloparanje voza. Po danu –
gužva i buka – nema ni promil šanse

da tutanj sa tračnica dopre do naše
kuće! Ovako, poznat i drag mi ritam
pomogne da na tren zaboravim gomilu
mrava što nogom-nenogom mi u mraku plàze.

Da ne brojim ovce, sanjam o daljinama
do kojih, ovakav, nikada neću doći,
a onaj kolos dolje, dok najzad tonem u san,
i dalje iz ničeg u ništa jezdi. Posljednje čega

se sjećam hirurgova meka je ruka
na mome ramenu, oprezan niječni odgovor
na moje pitanje može li mi barem koljence
ostaviti. I njegove duge, cne kovrdžice

što drhture, dok pogled mu bježi
ka tavanici. Jako steže mi ruku. I šuti.
Šuti dok ja, kao ovo sad, polako
tonem, klizim, umoran uranjam u san.

Iz rukopisa “Moje stvari”

U vrlo svijetlom i prostranom refektoriju ugledao je raspelo, a ispod raspela sjedi, pa na noge skače, književnik Mile Budak. Ministar bogoštovlja i nastave, ustaški doglavnik, u ustaškoj odori i u dubokim njemačkim jahačim čizmama, tri godine od njega stariji, njegov sarajevski gimnazijski drug. “Ivo, ahbabu dragi!”, širi ruke domaćin, pa ga prima u zagrljaj. Andrić se ne sjeća da su se ikad upoznali. Tri su godine velika razlika u gimnazijska doba, premda ih dijeli samo jedna generacija. Ali društvo im je bilo različito. “Otkad se mi samo nismo vidjeli!”, nastavlja Budak, pa s objema rukama prihvaća Ivinu desnicu. Tako on nastoji opkoračiti vrijeme između 1910, kada maturira, i 1941. kada Hrvatska uskrsava, jer je sve što se zbilo između toga obilježeno nesnošljivošću i podrazumijevajućim međusobnim neprijateljstvom. Obojica su revolucionari, samo što je jedan hrvatski i ustaški revolucionar, a drugi je vodio revoluciju za izgubljenu stvar, za Jugoslaviju i za Karađorđeviće. Obojica su pisci: jedan je pisac ličkoga sela i hrvatske povijesne i političke nevolje, pisac vojske koja je stradala u porazu 1918, dok je drugi pisac Bosne i zapetljane bosanke povijesnice. Jedan je advokat i hrvatski mučenik, žrtva jugoslavenskih policijskih atentatora, borac na život i smrt, koji je svoj život i živote svojih bližnjih na kocku stavio za Hrvatsku. Drugi je kraljevski diplomat i Stojadinovićev politički komesar. Prvi je imao malo vremena za pisanje, pa je morao pisati brzo i mnogo. Morao vulkanskom silinom iz sebe izrigati svoje romane i priče. Drugi je za svoje bosanske pisanije, teftere i hatišerife imao svo vrijeme ovoga svijeta, pa je pisao polako i temeljito. Za drugoga kažu da je silno darovit, za prvog da je pučki i seljački pisac. Oni koji ga cijene kažu da je on hrvatski Knut Hamsun. Premda bi njemu samome, Mili Budaku, možda bilo milije da je on hrvatski Ivo Andrić.

Kako se on zapravo osjeća, dok uzvikuje: “Ivo, ahbabu dragi!”? Kao mučenik za hrvatsku stvar i za uskrsnuće Tomislavova kraljevstva, Budak je presretan što je pred oltar hrvatske slobode priveo sina razmetnoga, pritom velikoga hrvatskog pisca, do kojeg Poglavnik naviše i drži upravo zato što su obojica od istoga sjemena bosanskog hrvatstva, koje je, eto, kod njih dvojice tako različitim plodovima rodilo. Kao romanopisac i mislilac, te kao tašto ljudsko stvorenje, Budak bi bio mnogo sretniji da na Andrićevu mjestu sad vidi onoga koji je ostao u Beogradu. Miroslav Krleža mu je, naime, i tematski, i stilski mnogo dalji i tuđiji od Andrića, ali premda je Krleža, za razliku od Andrića, komunist, on je, za razliku od Andrića, i iskreni Hrvat. A Krležina književnost pritom nikad se neće ni susresti, ni uspoređivati s njegovom, Budakovom književnošću. Da nije bio takav, nemoguć i odbojan, mogli su njih dvojica imenjaka biti najbolji prijatelji. Tako je, pomalo sa čežnjom, mislio Budak, dok su posred puste samostanske blagovaonice, njih dvojica muškaraca, stajali sami pokraj praznih, uz stol uredno poredanih, sedamdeset stolica. Ponudio bi Andrića da sjednu, ali nije znao kako bi sjedili: jedan kraj drugog ili jedan preko puta drugog? Ako sjednu jedan uz drugog, bit će to pomalo neugodno. Mogli bi izgledati kao dva nastrana nesretnika usred pustog refektorija. A ako bi da sjednu jedan preko puta drugog, Andrića bi posjeo tu, a sam bi morao da obiđe cijeli taj dugi, u veliko “U” savijeni stol, pa da dođe preko puta njega. Ne bi li tako on, ustaški doglavnik i ministar, djelovao malo budalasto?

“Doktor Pavelić vam se ispričava”, rekao je, “pola sata kasni, jer prima rumunjsko vojno izaslanstvo. Tako vam je to znate kada se gradi država, kao kad kuću podižete, zidanje, fasada, stolarija, bravarija, sve vam vrijeme na kuću ode!”

“Znam, znam”, odgovara Andrić, “to je baš tako, dobro ste rekli, kažu da se naš čovjek triput u životu bratimi, dvaput odlazi u rat, a samo jednom gradi kuću.”

“Interesantno, nisam tu izreku čuo.”

“Da, da…”, zamišljeno će Andrić, nakon čega ga podiđe neka zlovolja i muka, jer je tako, iz čista mira, da nečim začara tu sirovu ličku pamet, izmislio poslovicu. I slabo ju je nekako izmislio, tako da ništa ne znači i ne govori, a naročito ni ne zvuči. Bolju bi i stariju poslovicu izmislio neki

pijani i nepismeni seoski nazdravičar.

Pola sata kasnije, i ni minute više, pojavio se Ante Pavelić.

“Mrk, nemio čovjek, od onih kakvih nema mnogo koji u zbilji izgledaju kao na fotografiji. Nimalo razlike između Poglavnika u kinožurnalu i tog čovjeka koji kao da se upravo iz sjenke ovaploćuje i pretvara u tijelo, u meso ljudsko i u kost koja to meso drži na okupu, u procesu nekom u kojem zaista ima nečega vrlo mračnog, i koji u tom trenutku mene podsjeća na neko naopako uskrsnuće, u pad ljudski i u deresurekciju. I sad taj čovjek hita prema meni preko blagovaonice, ispružio je ruku, rastegao lice u osmijeh prihvaćanja. Ne prođe više ni dana da mi to ne padne na um i da se onda iznova ne mislim o tome jesam li se ja tad osmijehivao njemu. Ne znam, niti mi to netko može reći.”

Rukovali su se, a Andrić to je rukovanje doživio vrlo intenzivno. Govorio je o mesnatoj šaci i mekanim dlanovima, “čovjeka koji u životu nije pokosio livadu ni sagradio kuću”, i o “mirisu Poglavnikovom, u kojemu čuju se bugarske ruže, probrane tisuće, deseci tisuća najmirisnijih cvjetova u našemu svijetu, njihovih znalačkom rukom podrezanih glava i razabranih latica, mirisu do tog trenutka posve neočekivanom, jer u njemu kao da ima nečega damskog, što više pristaje gospođama našim bosanskim i hanumama, nego njemu. Ali od ovog dana parfemi u kojima osjeti se nota bugarskih ruža, a onda i sam miris ruža baštenskih, onih od kojih žene u prozorima na suncu spremaju sirup za šerbe ili kuhaju ružino slatko, za mene je postao uznemirujući, postao je izvor tjeskobe i strepnje, koje nikome, pa ni prijateljima, nisam mogao objasniti. Od ovog dana miris ruže za mene je postao mirisom ustaškog Poglavnika, i sve one tisuće najljepših ružinih cvjetova, deseci tisuća njih, čiji me je miris tad pogodio iz parfema koji je, vjerujem, Poglavnik na dar dobio od bugarskog poslanika, u mom su umu, u srcu, u onom dijelu imaginacije koji ne mogu kontrolirati tisuće i deseci tisuća mučenika, Srba, Jevreja i čestitih Hrvata, koji su postradali od zla koje se začelo i zapatilo u tom čovjeku. Ja znam da to nema smisla i da je posljedica neke moje lične neuroze, nečega što se drugih ne bi trebalo ticati, znam da je to samo groteskni slučaj nekoga kratkog živčanog spoja, ali meni od ovoga dana ruže vonjaju na masovne grobnice.”

Susret s Poglavnikom i najvećim hvatskim književnikom našega doba, kako se za Milu Budaka službeno govorilo i pisalo, nije potrajao više od pola sata. Uz mnogo šutnje, praznoga govora o ničemu, uz pokoju bolećivu i nostalgičnu o bosanskome djetinjstvu, i Poglavnikove pohvale Andrićevu pismu i stilu, “Đerzelez jedan je od naših, kada tu vašu pripovijetku čitam, ja vidim svoje veterane s Lipara, iz Italije i iz Jankovca. Ja tog čovjeka prosto znam!”, govorio je Pavelić, a zatim je, bez uvoda rekao ono glavno: od Ive Andrića revolucionarne hrvatske vlasti ne očekuju ništa, osim da piše. Što će i o čemu će pisati, to je njegova stvar. U to se ustaše ne misle miješati. Svi mi smo tu zbog Hrvatske. I svi smo prolazni, a ona je vječna. Vi ste tu da je zapišete za vječnost, a kojim ćete riječima to učiniti i kakvim pričama, to je vaša stvar, vaš posao, rekao je Pavelić. Tako, ili nekako slično, jer sam Andrić nikada o tome ni riječi nije napisao ili izgovorio. O jeziku kojim je Andrić pisao u posljednjih petnaestak godina, o srpskoj ekavici, kao ni o godinama koje je proveo u kraljevskoj diplomaciji, pa ni o njegovoj poslaničkoj službi u Beču, tom prilikom Ante Pavelić nije govorio.

Nakon što između trojice muškaraca u refektoriju više nije bilo riječi, pojavio se, kao da ga je netko zvao, onaj isti protegljasti fratar. Pavelić i Budak su se nakon pomalo formalnog rukovanja sami zaputili prema jednim vratima, a fratar je Andrića poveo prema onim suprotnim. Kako je blagovaonica imala samo dvoja vrata, i jedna su vodila prema javnim prostorijama, crkvi i izlazu, kamo su se to zaputili poglavnik i njegov doglavnik, mislio je Andrić. Prema redovničkim ćelijama, ali što će oni tamo? Kao u priči o Baš Čeliku bilo je u svemu ovom nečega što se ne bi smjelo znati.

U petak, 4. aprila 1941. Krleža je, čini se, doživio slom živaca. Bela ga je ostavila u postelji kada je ujutro krenula na Bajlonijevu pijacu, pa u pozorište – cekere će ostaviti kod Rajke, da se ne vraća kući – odakle će, nakon probe kod Bogdanovića, koji za Krležu ima nekakve knjige. Vratila se, mrtva umorna, s dva cekera puna povrća i zimskih jabuka, te s jutenom vrećom punom knjiga, i našla ga kako leži na krevetu, prevraćen, u nekom neprirodnom položaju, kao da je leđima zalijepljen za postelju, a križima izvrnuo se na stranu. I takav prelomljen samo ječi! 

Uplašila se kad ga je vidjela, sve joj je poispadalo iz ruku, porazbijala su se jaja, što ih je Rajka od sebe i od svojih koka pridodala, pomislila je da ga je šlag trefio. Dozivala ga je, ali on je i dalje samo stenjao i povremeno, sam za sebe ponavljao: Strašno, majko moja, kako je strašno!

Istrčala je iz stana, trčala po stepenicama i dozivala. U samo nekoliko je mjeseci Bela Krleža progovorila beogradskom ekavicom i u precizno umekšanim intonacijama Olge Dobrović, ali sad se izgubila i u njezinim su se krikovima po stubištu smjenjivali njezini prirodni lički i zagrebački glasovi. Tek tad ju je, čini se, Krleža čuo. Bit će da ga je prenula sva ta neprilična vika i da ga je indiskrecija Belina nehotična, izazvana brigom za njegov život protresla i povratila iz stanja posvemašnjeg rastrojstva. Međutim, i dalje se nije mogao micati.

Došla je s doktorom Kleinom, koji je već nekoliko dana, tačnije od vojnog udara i Simovićevog preuzimanja vlasti, boravio u stanu u potkrovlju, sam bez supruge. Nešto smo se posvađali, rekao je kad su se sreli na susreli u haustoru. Iz nekog je razloga to djelovalo uvjerljivo: Kleinova gospođa Stana, rođena Đurić, bila je, kako se zlobno govorilo, Ribnikareva raspuštenica, a ako se već od jednog rastavila, zašto se s drugim ne bi barem svađala… Ali ni Krleža, ni Bela nisu povjerovali u tu priču o svađi. Nešto mnogo mračnije od bračnih prepiraka navelo je doktora Kleina, čuvenog beogradskog liječnika, psihijatra i psihoanalitičara da se skloni u tavanski stan jedne otužne dorćolske četverokatnice.

Bez riječi prišao je njegovoj postelji, sjeo i dalje ništa ne govoreći, spustio je ruku na oznojenu i zgrčenu Krležinu šaku, i rekao: “Što je ovo s nama, dragi moj Krleža?” Na to se šaka rastvorila, tijelo na postelji se opustilo, i on je, umjesto da nešto odgovori, zaplakao.

Nakon toga Krleža se vraća k sebi. Pomalo se diže na noge. Svi ga mišići bole. Ne zna što mu se dogodilo. Sklanja pogled od Kleina. Posramio se vlastitih suza. Jedite hranu u kojoj ima kalija, doktor mu govori, da rastjera neugodne misli. U vrijeme dok je Krleža bio zaručen za Editu Velićku, studenticu medicine, Židovku, ona je, ambiciozna cura, u Beč iz Zagreba mladome doktoru Kleinu donosila rane Krležine ekspresionisičke radove. Bio je fasciniran, rekao joj je neka čuva tog mladića, bit će on veliki pisac, tako veliki da će njegova djela, možda, spasiti svijet. Smijala se, mislila je da se on sa njom šali. Oboje su bili iz Vukovara, samo što je on bio dvije godine stariji, te po njenom osjećaju mnogo, mnogo mudriji. Općenito, doktor Hugo Klein bio je među najmudrijim ljudima koje se moglo sresti u Jugoslaviji između ratova. Njegova je mudrost bila ispunjena užasom, pa ga se Krleža malo plašio. Ali ničije mu pohvale u ona rana doba nisu tako godile kao te Kleinove, za koje je tek posredno čuo. 

Kasnije je Velićka njega ostavila. Naprosto je raskinula zaruke, onako kako su to činile mlade i hirovite gospodične njezina naraštaja. Ali Krležu taj prekid nije potresao. Zato što je već bio zagrijan za učiteljicu Belu, tješio je samoga sebe. Jer onaj drugi razlog glasio bi da mu je laknulo što ga ona ostavlja, kao što je i njezinoj obitelji, vjerojatno, laknulo nakon što više nisu bili zajedno. Njezinu ocu, koliko god bio liberalan, nije odgovarao zet komunist, koji je pritom i katolik. Njemu, pak, život će biti jednostavniji ako mu žena nije Židovka. U tome nije bilo upravo nimalo šovinizma. Samo oprez pred onim što vrijeme donosi i želja da se strada radi vlastitih ideala, radi svoje lude glave i onog što je u njoj, a ne radi znaka koji si stekao rođenjem i nosiš ga posred čela. Poslije se Edita s Belom sprijateljila. Pomagala im je u grdna vremena, a sad gdje li je? Mogao bi upitati Kleina, zna li.

Dan kasnije, u subotu 5. aprila 1941. Krleža se oporavlja od onoga što je doživio. Klein navraća oko podne. Govori mu da bi se, možda, mogao naručiti kod internista, doktora Jovanovića, on je dobar. Krleža prihvaća savjet, ako ništa drugo, porazgovorit će sa čovjekom. Ali velika povijest je, prije nego sudbina, odrediti da Miroslav Krleža nikad ne sretne doktora Jovanovića. Internista, ali to će biti neki drugi beogradski liječnik, neće Krleža vidjeti sve do 1947. i svog izlaska iz zatvora.

U nedjelju ujutro, u vrijeme kada ni Bela i Krleža, ni njihov nenadani susjed Hugo Klein u pravilu nisu budni, avionska bomba pada na zgradu u Carigradskoj 17. Od svih stanara preživjela je nekim čudom samo osamdesetsedmogodišnja gospođa Roza Abraham sa svojim dvanaestogodišnjim muškim pinčom. Stanovali su na prvome katu, a izvučeni su ispod gomile cigli, kreča i maltera. Oboje živi, neozlijeđeni i izgubljeni.

Krležu je spasila nesanica. Bela bi, možda, i spavala, vjerojatno bi, jer je prespavala nebrojene njegove nesanice, ali nije mogla od brige da mu opet ne dođe – ono. Zbog te ga je brige i nagovorila da se obuku i da prošetaju. Samo mi još treba da me hapse zbog romantičnih noćnih šetnji, bunio se. Ama tko će te hapsiti, uzvraćala je i vukla ga iz kreveta. Sat ili dva kasnije, nije više bilo stana u kojem su živjeli, ni postelje iz koje su se digli. Nestalo je popluna koji mu je pružao sigurnost, razorena je njegova jorgan-planina, i Krleža se našao pod golim i okrutnim nebom.

Sljedećih tjedana njih dvoje tumaraju po Beogradu, nekoliko noći spavaju kod Dobrovića, koji je sasvim izvan sebe od straha i nemira, “kao da njegovu čvrstu unutrašnju konstituciju, tu veličanstvenu katedralu Petrove svijesti nacisti podvrgnuli istome onom nasumičnom i divljačkom bombardmanu kojim je zasut Beograd”. Zatim su kod nekih seljaka u Mirijevu, kojima ih je na brigu poslao Marko Ristić. Svojih stvari uglavnom više nemaju. Krleža se žali da nema knjiga. Potom kaže da ne vidi čitati, da gubi vid i da se redak u knjizi koju čita – u seljakovoj kući našao je jednu knjigu, i to baš Dragišine “Crvene magle” – najprje pretvara u niz međusobno nepovezanih slova, pa u zamućenu debelu crnu crtu, nalik ishijadičnom živcu, kako ga prikazuju na crtežima iz anatomskih atlasa, koja zatim, ta crta, nestaje u sivome ništa. Ja slijepim, ili ja ludim, govori Beli.

To je subjektivna, njegova strana života u te dane dugoga travanjskog bunila, koje se produžava do duboku u svibanj, kada njemačke okupacijske vlasti po Beogradu i Srbiji usporedo provode dva postupka: kažnjavaju, odvode, ubijaju za svaku sitnicu, pokazujući na taj način domaćemu svijetu koja je njegova mjera, “to je naročit postupak” – piše Krleža u eseju “Oganj i suze Ivana Kapistrana” – “kojim Nijemci ljude po Srbiji, mahom obične, nepismene i duhom evropskoga humanizma nedotaknute seljake utjeruju u suru i u strašno saznanje da nisu više ljudi nego su psi, a oni, ti neprosvijećeni srbijanski seljaci u opancima i sa šajkačama, s volterovskom uzvišenošću i nadahnućem, odbijaju to prihvatiti”. “Tako u Srbiji 1941. započinje rat.”, piše Krleža u tekstu koji će, krajem osamdesetih, pred nove hrvatsko-srpske ratove, postati crta imaginarne, književne i poetičke fronte između jednih i drugih.

Bela, pak, u to vrijeme ne odlazi u Narodno pozorište. Okupacijski komesarijat nije još uvijek uspostavljen, ali u drugom društveno preobražujućem postupku, Nijemci su u potrazi za onima koji će činiti unutarnju strukturu njihove vlasti, a koje ćemo u budućnosti nazivati domaćim izdajnicima. Među prvima im se nudi Stojadinovićev ministar unutrašnjih dela Milan Aćimović, karijerni policajac, koji ima praktična znanja, a bijesno mrzi komuniste. Tu je i vođa Zbora i srpsko-jugoslavenski pseudonacist Dimitrije Ljotić, ali Nijemci od njega otpočetka pomalo zaziru. Previše je u Ljotića mutne vjere i ideologije, a malo praktičnih umijeća. On bi da netko drugi ubija umjesto njega, a to ne ide, to Nijemce ne zanima. Osim toga, Ljotićeva perspektiva je takva da on u njoj Srbe vidi među nadljudima, a ne među ostalim psima. Čak i ako su Srbi za njega nadpsi, to je i dalje za Nijemce neprihvatljivo. Tako kocka pada na Milana Aćimovića. “On je to pseto koje upravlja psetarom.”, kako piše Krleža. Ali pozorište će za njegove kratke uprave ostati zatvoreno.

U toj skupini koju Nijemci odmah pronalaze, ili koja im se na uslugu ponudi, najviše je, razumljivo, policajaca i policijskih žbirova raznih vrsta. Među njima najdragocjeniji: Dragi Jovanović, prijeratni pomoćnik upravnika grada Beograda i vjerojatno najefikasniji istrebljivač komunista i njihovih simpatizera u Kraljevini Jugoslaviji. Tri su policajca obilježila Krležin život: Janko Bedeković u Zagrebu, Dragi Jovanović u Beogradu, a treći? O trećem ćemo kad na njega dođe red.

Što to ima u tom pečujskom kadetu, neostvarenom vojniku, hobističkom vojnom strategu, salonskom lenjinisti, građanskom intelektualcu i vjerojatno najgromovitijem ako već ne i najdarovitijem našem piscu, te naravno komunistu i Jugoslavenu, a pritom ukletom Hrvatu, što policajce inspirira da sva svoja znanja, tehničke i ljudske potencijale u jednom trenutku ulažu u to da ga zgaze kao gnjidu?

Dakle, čim su ga Nijemci postavili za komandanta Žandarmerije – na tom će mjestu vrlo kratko ostati – Dragi Jovanović pokreće hajku na Krležu. Obilazi beogradske književnice, upada glumcima i umjetnicima u stanove, čak i on osobno, ali češće njegovi najbliži suradnici, psihopatski tipovi, grmalji dječje pameti i manijakalnih karaktera, spremni na sve. Plaše djecu, šamaraju žene i kućne pomoćnice… Ne bira Jovanović samo one koji bi po bilo kojoj osnovi Krleži mogli biti bliski. Ustvari, zanimljiviji su mu oni koji ga nikad nisu sreli, ne poznaju ga ili su njegovi književni i teatarski oponenti. Na njih i na njihove domove najtvrđe udara i višekratno kidiše. 

Krleža, Krleža, Krleža…, širi se glas ranjenim i izluđenim Beogradom. Krleža, Krleža, Krleža… kao krasta, kao herpes, kao guka pod pazuhom i čir koji nikako da se raspukne. Oko tog imena, oko te riječi čije unutarnje značenje nije poznato svima koji ponavljaju Krleža, Krleža, Krleža… stvara se sanitarni kordon. Dragi Jovanović okružuje Krležu posvemašnjim strahom i prezirom. On možda i zna gdje se početkom lipnja 1941. Bela i Krleža, u Mirijevu su, i on pokušava čitati “Crvene magle”, ali ga ne hapsi, nego se sadistički iživljava na tom “narušenom građanskom licu”, navodi ga da mu se sam preda, pristajući ama baš na sve, pa i na to da njemačkim psima bude pas, ili da se objesi na štaglju, u Mirijevu, daleko od sebe i od svega. 

Od mnoštva stvari ostalih iza oca
Koje su se lahko gubile
Od ruke do ruke –

Zapao mi je brijač iz vremena
Robijanja mladog
Muslimana –

I kad god ga prinesem obrazu
Uzdrhtim zbog oštrice

Koja u odrazu
Klizeći po mojem licu
Raskopava ožiljke od očevih rana

(2002)

Mnogo se priča o tome koliko je digitalno doba uticalo na ljudske odnose, uključujući rodbinu, prijatelje i komšije. Malo je osoba koje se još sjećaju ovih odnosa u vrijeme kada ni televizori još nisu bili invenatar u svakoj kući i stanu.  Logično je da se materijalni, tehnološki i duhovni uspon ljudske populacije odražava na sve segmente njenog života. Ne znam dokle će ovaj razvoj dovesti tokove očitog opadanja međusobne prisnosti ljudskih jedinki raznih generacija. Uglavnom, nekada je bilo drugačije, kako se kaže ni nalik.

Roditelji dvojice mojih bliskih prijatelja imali su stan, ali su željeli živjeti u svojoj kući. I kupili su je. Mala varoš, kuća uz put, pa je bila podjednako udaljena od Doma zdravlja, Željezničke stanice, Opštine, Socijalnog osiguranja, Pijace, Osnovne škole… Baš pogodno mjesto da se u nju svraća, namjerno ili usput. I svraćalo se. Činila je to bliža i daljna rodbina iz okolnih sela, prijatelji i poznanici. Smatrao sam sasvim normalnim što sam često navraćao prijateljima, družili  smo se, zajedno školovali i imali bezbroj tema za razgovor, ali sam se čudio kada sam, gotovo redovno, zaticao još nekog gosta. Kasnije bih pomislio, mogli su se i oni čuditi što često vide mene.

Lokacija kuće i brojna poznanstva gotovo su nametala način, ritam života i obaveze ovoj porodici. Stalno je bila u nekakvim dodatnim poslovima i kontaktima. U početku sam mislio da ih to suviše i nepotrebno zamara. Godinama kasnije, shvatio sam da je to bio i način života koji im je godio. U središtu zbivanja, osjećali se potrebnim i korisnim. I bili su. Sve je bilo drugačije upoređeno sa životom i navikama mojih prijatelja i mene, nekoliko decenija kasnije.

Majka gotovo nikada nije kuhala samo za njih četvero. Uvijek bi se pomišljalo da može neko iznenada navratiti, pa nije red obrukati se ne ponudivši mu ništa da jede. Ako ne navrati, neće se baciti, poješće neko za večeru. Gosti su toliko često navraćali, da se to više nije moglo smatrati iznenađenjem.

̶   Dobar dan, ja pošla doktoru. Primiće me tek poslije podne, pa, velim, da svratim kod vas, svakako vas nisam dugo vidjela   ̶ javi se na vratima jedna Majčina bliska rodica.

̶   Neka si, neka si… Sjedi, baš si uvakat za ručak   ̶odgovorili bi Majka ili Otac.

̶  Neću vala, sramota je, a nisam ni gladna   ̶branila bi se pridošlica.

̶  Kako nećeš, kasno ćeš ti kući, a baš imamo dosta sarme   ̶bila bi ubjedljiva domaćica. Nakon toga, gošća bi se pridružila ukućanima za stolom. Slijedila je priča o tome zašto ide doktoru, kako su joj čeljad kod kuće, o seoskim poslovima na imanju, o teferičima i svadbama, rađanjima i umiranjima. Kada se približavalo vrijeme ljekarskog pregleda, zahvalila je, pozdravila i otišla.

Jednog od narednih dana dođe im Očev stariji rođak sa sela. Išao u Opštinu. Treba mu zemljišno-knjižni izvadak, a u Gruntovnici mu za to stalno traže još neke papire. Htio je da zamoli rođaka da mu on pomogne – da ne dolazi džaba više puta. Otac mu to obeća, nalije čašu rakije i nareza pečenice. Nisu završili s jednom čašom i nareskom, a to obično produži svaki razgovor. Tek pred sumrak rođak se zaputi kući.

̶  Kumo moja, mogu li nakratko ostaviti kod vas ovo moje dvoje djece, moram na roditeljski sastanak, a gdje ću s njima?   ̶ bila je  molba osobe koja je pozvonila na vratima.  

̶  Kako ne možeš, pobogu. Sjedite djeco, jeste li gladni? Da vam namažem po krišku hljeba? Djeca su se snebivala da odgovore, pa Majka odreza dvije kriške duž cijelog domaćeg hljeba i dobro ih namaza kajmakom. Duge kriške su se presavijale u dječijim rukama, djeca su ih slasno jela.

Za vrijeme pijačnih dana posjete su bile gotovo obavezne. Za takve prilike Majka bi obično skuvala malo više variva, neka se nađe za svaki slučaj. I gotovo je uvijek bila u pravu.

̶  Ima li vas?   ̶pokucao bi na prozor u prizemlju Očev brat sa sela.

̶  Ima, ima, samo naprijed   ̶odgovaralo bi mu oboje domaćina. Ispostavilo bi se da je gost prodavao povrće na pijaci. Ono što nije prodao, par kilograma krompira i luka, donio je njima, pa je nekako svijetla obraza mogao da nenajavljen navrati.

̶  Ma, nemoj to ostavljati, prodaće se drugi put   ̶reagovao bi neko od domaćina.   ̶ Nema govora, ko će to sada ponovo prtiti u selo?   ̶ usprotivio bi se gost, ostavljajući neki zamotuljak u ugao sobe.

̶  E, onda ćeš s nama ručati. Grah je, nija kakvo jelo, ali  to se zateklo.

̶  Kada je grah, bogami ću i ja jedan tanjir   ̶odobrovolji se brat. Nisu ni počeli kusati, kad stiže i njegov sin. I on im se pridruži. Slatko spucaše gotovo čitav lonac variva i odoše. Kada im stigoše sinovi, ostalo je nešto pri dnu.

̶  Razgodite to, a još ću vam, nabrzinu, spremiti čimbur   ̶ tješila ih je Majka. Nisu uvijek bili zadovoljni takvim razvojem događaja i objašnjenima. Pojeli bi što je preteklo i povukli se u svoju sobu, gdje sam se s njima obično družio. Tu su mi i pričali o navikama svojih roditelja, mada sam i sȃm dosta vidio. Jednom ih je to ljutilo, drugi put veselilo i nasmijavalo, zavisno koliko su u tim zbivanjima učestvovali. Iskreno, i ja sam se nerijetko pridruživao pripremljenoj sofri, smatrajući to gotovo normalnim, iako za to uvjerenje nisam imao više razloga od ostalih nenajavljenih gostiju.

Važnih ili manje važnih razloga za navraćanje usput u kuću uz put bilo je bezbroj. Nekada sam se čudio kako to domaćinima ne dosadi i da li ovi što traže usluge ipak pretjeruju.

̶  Tetka   ̶ javi se na prozoru Majčina sestrična   ̶ ja došla na stanicu sačekati mlađu sestru, a njen voz kasni gotovo dva sata. Velim, bolje mi je sjediti kod tetke nego u čekaonici.

̶  Naravno da je bolje. Ionako te nisam dugo vidjela. Sjedi, jesi li za kafu?   ̶ dočeka je tetka.   ̶ Nisam ti ja neka kafedžija, preskočimo to.  ̶  Uzmi, barem, koji keks, juče sam ih ispekla   ̶ nije se predavala gostoljubljiva domaćica. Nastavili su razgovor o tome gdje je i zašto sestra išla.

̶  Tako vam Boga, ovjerite mi vi u Socijalnom osiguranju zdravstvenu knjižicu, ja zakasnila, a moram uskoro ljekaru   ̶ nerijetko su bile molbe njihovih poznanika sa sela. Strpljivo su ispunjavane.

̶  Kono, dušo, molim te, mogu li kod tebe ostaviti ključ od kuće ili stana? Sin će mi doći iz škole, a ja neću biti kod kuće. Kada  vidiš da se vraća, dadni mu ključ   ̶ bila je nerijetka molba prve komšinice.

Tokom jednog zajedničkog sjedenja s prijateljima i njihovim roditeljima, dođe Majčina rođaka iz udaljenijeg sela. Nakon što je kratko odsjedila, vidjelo se njeno snebivanje da nešto kaže. I onda prevali preko usta:

̶   Moram vas nešto pitati, iako me je stid. Najmlađi sin mi je bolestan i treba pet dana primati injekcije u Domu zdravlja. Ja ga ne mogu svaki dan dovoditi, pa sam vas htjela zamoliti da tih dana bude kod vas. Malo je bezobrazno što tražim, ali ne znam šta bi i kako bi. Nije ništa zarazno, donijela bih i posteljinu   ̶ nabrajala je rođaka.

Roditelji su zgledali, nasmijali i prihvatili molbu. Rođaka je ustala i oboje ih pojedinačno poljubila. Sutra je dovela sina, bez posteljine, jer su joj rekli da nije potrebna. Ali je trebalo malog dječaka pet dana voditi ljekaru, čekati da primi injekciju, vraćati ga kući, hraniti, pratiti ima li temperaturu, paziti da se ne otkriva pri spavanju… Šesti dan dođe majka po sina, zahvali se i odoše. Nisam je više nikad vidio.

U to vrijeme uveliko su korišćeni takozvani potrošački krediti. Obično se, uz manju kupovinu robe u nekoj prodavnici, ostatak čekova unovčavao u gotovinu, koja je trošena za druge namjene. Stalno su traženi žiranti. Pojedinci iz rodbine nisu se libili da i za takve usluge zamole, već dokazano predusretljive, domaćine iz kuće uz put. Kao, to je više formalan potpis a tu su im pri ruci. Uz izvjesno snebivanje, i to bi se prihvatalo. Nije uvijek bivalo kako su molioci najavljivali.

Kada smo ja i njihovi sinovi, moji drugovi, otišli na studije u veće gradove, nisam više bio redovan svjedok zbivanja u njihovoj roditeljskoj kući. Slijedila su zapošljavanja, ženidbe, rađanje djece… Majka i Otac dobili su nove titule bake i djeda. I nove obaveze, koje su sa zadovoljstvom izvršavali. Onda, zbog uticaja ratnih okolnosti, sinovi s porodicama odseliše u inostranstvo. Sve se promijenilo. Roditelji su ostarjeli, oboljeli i onemoćali, pa je kuća uz put malo kome više bila interesantna. Rijetko bi ko, bar usput, navratio da ih upita kako su. Njihova predusretljivost i gostoprimstvo mahom su zaboravljeni. Ni sam nisam imao ubjedljivog opravdanja što češće ne navratim ljudima u čijoj sam kući proveo nebrojeno mnogo nezaboravnih trenutka i druženja. Kada sam nekoliko godina kasnije odnio cvijeće na njihove grobove, prožimao me, pored sjete, i osjećaj stida. I najkraća posjeta tokom njihovog života, interesovanje kako su i da li im šta treba, bila bi mnogo vrjednija od gomile položenog cvijeća na kamenu ploču.