Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Euzubilla

    Jutros mi je, nakon potresa, jedna prijateljica, koja i nije baš neka vjernica, rekla da je tokom trešnje molila euzubillu, kur’anske stihove kojima se od milostivog Allaha, Sveopćeg Dobročinitelja i Gospodara Svjetova, traži pomoć i uputa na pravi put. Prosto joj euzubilla nadošla na jezik. Rekoh joj: seizmološki dokaz za Božju opstojnost. 

    A meni je, nakon što je šok minuo, prvo palo na pamet da sam tokom trešnje imao sasma isti osjećaj, identičan strah kao 12. juna 1992., kad je u rano jutro počelo granatiranje Bihaća, prenuvši nas iz sna, kao i ovaj zagrebački zemljotres 22. ožujka 2020. Onomad se po komšiluku također moglo čuti euzubillu, šapatom izgovaranu.

    Kad mi je humor proradio – a humorom mora da se blaži svako zlo – pomislih da sam bježeći iz kuće, uz ono malo usput pokupljenih stvari, trebao ponijeti Bibliju i Kur’an, da vidim što Otkrovenje i El-Kijame najavljuju nakon koronavirusa i potresa.

    Popodne, dok zemlja miruje, a virusi su izvan kuće, zavirio sam, evo, u Bibliju i Kur’an. I mogu vam reći da nema razloga za paniku: valja nam još mnogo čuda doživjeti prije Sudnjeg dana i još mnogo puta na molitvu pomisliti.  

     

    Hrvoje Jurić 22. 03. 2020.

    Potres

    Otvorio sam oči iza sna koji više nisam pamtio. Krevet se pod nama ljuljao, s police su padale knjige, škripali su zidovi i namještaj. Ležao sam i bilo mi je savršeno jasno da to nije san. Ali doživljaj nije bio jednostavan ni jednoznačan. Sastojao se od više različitih senzacija i osjećaja. Na jednom kraju široke i puste dvorane iza čeone kosti rađao se užas, kakav sam poznavao od ranije. Kao kad bi granata tresnula jako blizu. Na drugom kraju dvorane rastao je ushit, osjećaj gotovo rajske ljepote, nečega sasvim novog, nečega što u životu još nisam doživio. A onda su se, tu iza čeone kosti, u širokoj pustoj dvorani, dva osjećaja, užas i strah od smrti, ushit i osjećaj nečega novog i nedoživljenog, počeli međusobno približavati. Krenuli su prema sredini dvorane. Potres je trajao veoma dugo, zatim je stao i svega je nestalo.

    Prvo što sam zatim pomislio bilo je da ti sad sigurno nećeš htjeti da se vratimo na spavanje. A ja bez tebe spavati ne mogu.

     

    (nedjelja, 22. ožujak 2020, 10 sati i 45 minuta)

    Miljenko Jergović 22. 03. 2020.

    Miševi na mostu/3

    Prozice o zavičaju

     

    ***

    Stoja. Bijeli kombi.

    Pamtim taj bijeli kombi. Možda ne baš taj, možda ih je bilo više. 

    Jednom se zaustavio ispred mene, na semaforu. Ona bočna klizna vrata otvorena. Na njima sjedi jedan namazan nekim garom po obrazima, koljeno mu je istureno naprijed, iz kola, na koljenu je kundak, a cijev je nagore. 

    Ja idem na sat matematike kod starog profesora K, koji ima kuhinjski zid pun lula i miriši uvijek na te lule i on, i cio stan.

    I nama se pogledi sretnu.

    I ja imam trinaest godina i mislim samo na to da sam Srpkinja i da je stari profesor K. Srbin, i da su i te lule srpske. Žao mi je što barem K. nije Hrvat.

    Onda mislim panično: čovjek u kombiju to ne može znati. Pa ne može on na meni samo tako prosto vidjeti da sam Srpkinja. 

    Onda mislim, možda može. On me sad gleda i on to zna i vidi, sigurno nekako vidi moju preplašenu mišju prirodu.

    Da je barem stari K. Hrvat, pa nekako. Barem bi taj stan pun lula, u koji sad idem na sat matematike, bio hrvatski stan. Ja bih išla do tog hrvatskog stana, mogla bih to reći kad me pitaju. Idem kod jednog starog profesora, Hrvata, na sat matematike jer mi matematika ide loše i imam trojku. Ovako je i to srpski stan i nigdje nije sigurno.

    Nigdje nije sigurno.

     

    ***

    Onda te odvedu kod babe u selo jer je tamo sigurnije. Tamo su naši, a ovdje je sve manje naših, svijet se prazni od naših i zato valja otići tamo gdje je koncentracija naših veća. 

    U selu je noć drugačija, i krevet je drugačiji, babin krevet sa dubokim perinama u koje upadneš kao u živi pijesak. U selu nema uličnog svjetla i svaki automobil koji prođe farovima siječe strop iznad tebe i od tog se svjetla ježiš više no od mraka. 

    A plašiš se i od svoje najrođenije babe, one iste čija si dika, i golub, i mače nejačko, i gadište milo, i sunce iza gore. Bojiš je se, jer ona noću ulazi u sobu, kraj uzglavlja ti stavlja zavežljaj sa hranom i govori ti da ćeš to uzeti ako “budemo bježali u šumu”. 

    Ako dođu njihovi, uđu kao bacili među naše, i koncentracija naših od toga oslabi. 

    Ti se onda uplašiš kako je kod babe počelo isto ono kao kod prababe nedavno. Samo je pitanje dana kad će se i ona sasvim izgubiti kao njena jadna mati, i početi da tumara po šumama tražeći odavno nestalu bratovljevu kuću, ili svoje dvije mrtve kćeri iz onoga rata. 

    Pa će i tvoju dragu babu, čije si golub pitomi, tako vraćati iznemoglu u kolicima za drva. 

    Tako to sigurno počne kod svakog, to vam je izgleda u krvi, da jednom počnete bježati od njihovih i tražiti svoje mrtve. 

    Izgubiće se jednom i tvoja mati, a vjerovatno i ti. Jednom ćeš svojoj još nerođenoj kćeri ispričati priču o bježanju u šumu. Od njihovih. U šumi su svi vaš mrtvi, i dođe dan kad vas pozovu, evo kao ove večeri kad farovi sijeku strop iznad tebe a baba ti ostavlja zavežljaj sa hranom i prenosi ti šta mrtvi kažu.

    Osim ako ti njihovi sad zaista ne dođu. Stignu te još noćas u šumi, jer imaš premala i preslaba stopala, i spora si, i ubiju te. 

    Uzmu i pojedu ono iz babinog zavežljaja. 

    A ti nikada ne odrasteš, ne rodiš kćer, ne brineš o svojoj dementnoj majci, ne postaneš ni ti dementna. 

    Nestanu naši, ostanu njihovi. 

    I šuma. 

     

    Monja Jović 21. 03. 2020.

    Moje knjige/34

    VASKO POPA – KORA

     

    Pitaju te uvek iznova zašto pišeš pesme. Da bi video zašto živiš, upravo zato pišeš pesme. Žive reči, s vremena na vreme, predane ili prenoće u tebi, na beskrajnom putu ka svome izvoru. Da nije njih, nikad sa polja tvoga vida ti ne bi ugledao šta se krije iza planine koja to tvoje polje okružuje. Ne bi nikada video gde se to tvoje polje nalazi, niti šta se na njemu stvarno otkriva. Tvoje bi rečenice bile samo zalogaj zemlje sve do smrti, a posle nje pogotovo. Ti bi se teturao po svome polju i otvorenih očiju bi razbijao čelo o nevidljive zidove.

    Vasko Popa, Čuvar izvora

     

    Mukotrpan je put što stoji pred mladim pjesnikom koji uopšte ne zna da je pjesnik, ako uopšte to jeste, ako će postati, još uvijek zanesen svijetom oko sebe kao izvorom čudesa. Šta je u tom svijetu poezija? Ako uz sve nevolje nemaš ni dobrog učitelja, u školi ili izvan nje, samotan kakav si se rodio da sam o sebi brineš na tom, duhovnom planu, ako si uopšte svjestan da on postoji. Ako pita barda, onoga koji je ovjenčan već lovorom pjesnika, ako je taj bard, poput  Eliota ili Andrića, povučen u sebe, u svoj univerzum, a uglavnom jeste, teško da će dobiti ikakav upotrebljiv odgovor-uputstvo. Najviše što može očekivati jeste da mu kaže, kao što je Rilke odgovorio Kapusu, da jedino može svojom rukom da prepiše jednu njegovu pjesmu, to je sve, sam neka u sebi potraži potvrdu da li je pjesnik ili nije. O muke goleme!

    Sada se u sjećanju vraćam u četvrti razred gimnazije „Uroš Predić“ u Pančevu. Do tog razreda, do moje bolesti, hronične upale grla i krajnika, vodio sam se načelom zdravog duha u zdravom tijelu. Tijelo je bilo baza, duh nadgradnja, baš kako je učio naučni socijalizam rukovođen velikim Lenjinom. Kao osnovac bio sam žgoljavac, jedan od mnogih poslijeratnih neuhranjenih mangupa. U prvom razredu gimnazije takođe, a već sam zagledao djevojčice, privlačili me plesnjaci. Shvatio sam da moram poraditi na svome tijelu. Ostaviti knjige, zar ih sve nisam već pročitao u osnovnoj školi. Počeo sam da se intenzivno bavim gimnastikom i stolnim tenisom. Na kraju trećeg razreda dobio sam knjigu (o kojoj sam već pisao) Milutina Milankovića, „Kroz vasionu i vekove“, gdje je pisalo da mi se knjiga poklanja za predstavljanje Gimnazije „Uroš Predić“ u „gimnastici, stolnom tenisu i matematici“. I s djevojkama sam nešto bolje stajao. Samo što mi je njihov duhovni svijet postao stran, njih je privlačila poezija naših pjesnika ljubavi, Dučić, Maksimovićka, Rakić i tome slično. Ništa od toga nisam čitao zato što mi se nije svidjelo. Desankinu Krvavu bajku recitovao sam u osnovnoj školi na bezbroj priredbi. Školski program srednje škole i lektira pogotovo nisu me privlačili. Jefimija mi je bila strana kao „mračni“ srednji vijek. Nekoliko puta dolazili su u našu Gimnaziju pjesnici iz Beograda. Gledao sam da se nekako izvučem. Pretpostavljao sam da će se sva njihova umjetnost svesti na pjesme tipa ovih ljubavnih koje nisam podnosio. I oni se sigurno nekome udvaraju, nešto mi je govorilo. A kome bi ako ne bi djevojkama recitujući ono što one vole, što ih zanosi. 

    Ali, krčag ide na vodu dok se ne razbije, bolest me je odvojila od zdravog tijela, duh je na to morao da reaguje. Žestoka upala krajnika koja je prerasla u hronični katar ždrijela i tako ostala i poslije operacije krajnika. To je za mene bilo kao tjelesna revolucija koja je imala značajne posljedice na stanje mog poljuljanog duha. Radoznao kakav sam se rodio, morao sam da tražim novi vid angažovanosti. Čitao sam kriminalističke i sf romane, sve odreda. Neke sam uzimao iz Gradske biblioteke „Zmaj Jova Jvanović“, a neke kupovao iz druge ruke u šahovskom klubu „Ivan Kurjački“ gdje sam ponekad šahirao i imao neku manju kategorizaciju. Ali brzo sam sve izgustirao, trebalo je tragati dalje. Sasvim slučajno, u Biblioteci uzeo sam u ruke tanjušnu knjigu „Kora“, meni potpuno nepoznatog pisca, Vaska Pope. Ili nam je već profesorica o tome nešto i govorila ali ja nisam obraćao pažnju na to što ona govori. Možda je ipak ime ostalo negdje u mom mozgu jer sam lako pamtio sve što bih jednom čuo. 

    Dakle, knjigu sam ponio sa sobom, ne očekujući bogzna šta. Sjeo sam u gradski park i otvorio je. Govoreći u prvom licu jednine, u pjesmi „Poznanstvo“, pjesnik me je odmah i definitivno privezao uz sebe, nije se mogao naći bolji naslov za moj povratak poeziji koju sam toliko volio u osnovnoj školi da sam i pisao pjesmice. Ali, ovo je bilo sasvim nešto novo i neodoljivo: 

    Ne zavodi me modri svode
    Ne igram
    Ti si svod žednih nepaca
    Nad mojom glavom

    Osjećao sam zaista nešto nebesko koje se ukrstilo sa zemaljskim, poput kvantne teorije, čega li. Mom matematičkom duhu to se ukazalo blisko, iako nisam bio siguran da znam o čemu je riječ. Od pjesme do pjesme, mene su ti stihovi uznosili, prikivali uza sebe, vidio sam ih, kao što zadnji stih ove pjesme kazuje: Vidim ne sanjam.

    Vasko Popa je postao moj pjesnik. Onaj čije sam zbirke tražio i iščitavao tako pomno da bih neke pjesme brzo znao naizust. Osjetio sam da je Vasko Popa jedan od onih pjesnika o kojem se može pisati i govoriti samo pjesnički. Svako tumačenje je naprosto nagađanje smisla, nešto poput potrči-poteci, kao što se često naiđe  u uobičajenoj kritičarsko-profesorskoj frazeologiji. Na primjer: Put smisla i smisao puta. Na svu sreću nisam ni jedan od ta dva soja. To ne znači da ne poštujem njihov zanat, samo ga kao matematičar ne vidim kao nauku. Kao što ni medicina nije nauka nego vještina koja se služi mnogim naukama. Povodim se za estetičarima koji upravo na pjesnicima bruse svoje umijeće uživljavanja, otvaranja, traganja za onim što se ne može odgonetnuti do kraja, dokonati, kako se to govorilo starinski. Veliki ljubitelj prirode,  filozof i estetičar Ivan Foht, u sjajnom razgovoru sa svojim učenikom i kolegom Kasimom Prohićem, „optužio“ je filozofe, počevši od Platona pa do naših dana, za antropomorfizam, shvatanje po kome je čovjek u centru univerzuma. Vasko Popa je univerzum stavio u središte svoje poezije. Na svoj način, nešto slično uradio je i Nikola Šop svojim astralnim pjesmama. 

    Vasko Popa, naravno, nije mogao imati nastavljača. To nisam ni pokušao. On je bio zatvoren u sebe kao njegov belutak. To je bila njegova nedohvatna moć, poetika stvorena poput neke matematičke igre, teorija skupova, viša algebra, nevjerovatna topologija. Po tome je bio nastavljač Nastasijevića, obojica svoji preci i svoji nastavljači, drugi im nisu potrebni. Jedan je obilježio prvu polovinu dvadesetog vijeka a drugi drugu. Vidio se jasan kontinuitet, da su njih dvojica tok srpske poezije stvoren na drevnosti jezika koja je donekle zaboravljena. Nije to bilo nezapaženo, uvijek je bilo dobrih kritičara i estetičara, ali i oni su sami prihvatali staro tumačenje čak i savremene poezije. Popu su stavili na pijedestal nedodirljivosti i to je bilo sve. A slijedili su klasične obrasce jedne već manirističke lirike. Onome mlađanom pjesniku koji ide putem stvaranja novog svijeta, novog jezika, novih savremenih simbola, tome pjesniku nisu mogle da cvjetaju ruže. Jedva čitan, ali ipak čitan, on je ostajao skrajnut a da još nije čestito ni progovorio. Hermetičnost je prihvaćana kod ponekog pjesnika, uz uslov da mu je bar jezik autentičan. Ostalo i nije važno. Kao da može jezik bez glave i ostalih potrebnih dijelova. Sablasna odrednica „glavni tokovi srpske i hrvatske poezije“, posebno srpske a posebno hrvatske, naravno, bila je mjera uspjeha. Konfekcija je prevladavala. To im se činilo dobro za škole, za lektiru. Tako je lektira bila mjera savremenosti koja nije postojala. S jedne strane Matoš, s druge Dučić. Srednjoškolci i studenti u  njoj nisu mogli da pronađu svoje vrijeme, svoju osjećajnost. Čini mi se da je danas još gore. 

    U prvoj su Popinoj zbirci, „Kora“, bile fascinantne pjesme o biljkama. Godinama sam im se vraćao, pitao se može li se o njima reći nešto izvan ovog, zakatančenog pjesničkog idioma. I tek za dvadeset i koliko godina došli su mi sami od sebe stihovi o maslačku, bokvici, belutku viđenom kao Murove skulpture na otvorenom, u Torontu. Tu su špstavljene kao pradrevni govor svijeta kome nije potreban čovjek. Svijeta koji sam sebe neprekidno obnavlja. Ali bez pjesnika, koji je i skulptor, ne može se. Tako se u meni stvorila veza, Roden – Rilke,   Mur – Popa. A moj maslačak združio se sa nebom, a bokvica sa tabanima i zdrobljenim nožnim prstima. 

    Popa je malo govorio i pisao o poeziji.  Zato svaka njegova riječ vrijedi dukata. Drugi će, poslije njega, ili pokraj njega, širiti njegove misli, štedre, moćne, od toga napraviti svoje poetike. To i jeste moć barda, onoga koji vidi daleko, ne govori mnogo, uvijek je iza riječi i ispod svojih stihova, kao zemlja hraniteljica. Evo, na kraju ove priče, još nešto od njega, naizgled prozno, ali šta je proza a šta poezija kada je riječ o Vasku Popi!

    Pitaju te gde ti je mesto, gde je mesto tebi koji se baviš pisanjem pesama. Gde je mesto tebi koji govoriš o onome što se golim okom ne vidi, što se rukom ne dohvata, što se zdravorazumskom glavom ne razume? Reklo bi se da si krijumčar i ubacuješ u ovaj naš lepi, jasni svet nešto sa strane, nešto što njemu ne pripada. Mislilo bi se da si prestupnik i govoriš o onome o čemu obični, pametni ljudi ćute. Posumnjalo bi se i da si lud i govoriš što drugi obični pametni ljudi ne govore.

    Gde je mesto tebi koji govoriš o onome što tobože ne postoji a što može i tebe i bilo kog drugog čoveka i da spase i da proguta, kako kad. Tvoje je mesto među ljudima. Jer glas koji iz tebe govori tebi, govori iz svakog čoveka takode, samo što ga ti ne prećutkuješ.

    Gde ti je mesto znaš i nikad ti neće pasti na um da uobraziš da je negde drugde, u nekoj drugoj tački ili u središtu svega. Ispao bi smešan: točak sveta bi se iskrivio u tvojim očima, u tvojim rečima, u tvome delu, počeo bi da se okreće oko svoje samozvane osovine i pravio bi prazne osmice u praznom. I pošto ti tada ne bi bio na svom pravom mestu, niko i ništa oko tebe takođe ne bi na svom pravom mestu bilo.

    Gde ti je mesto dok pišeš pesmu? Negde gde ti prostor nije više za petama. Negde gde te je i vreme zaboravilo, i gde si i ti zaboravio vreme. Negde gde si zaboravio i samoga sebe. Inače ne bi mogao ništa da vidiš i odatle u pesmi na svetlost dana da izneseš. Sav ti trud ne bi ništa vredeo.

    Pošto si ispevao pesmu, gde ti je mesto? U pesmi sigurno ne: zamisli da u jabuci nađeš grumenje zemlje koja je jabuku ishranila?! Iza pesme ti je mesto, možda? Ne, ni iza pesme: senka bi ti na pesmu pala i zamutila je. Ispod pesme, duboko ispod nje ti je mesto: kao svakoj zemlji hraniteljki.

    Ranko Risojević 20. 03. 2020.

    U kupovini

    Do radnje na uglu, moram kupiti sapun. Ulica pusta, šira nego ikad, a radnja daleko, nikako do nje. Odnekud žena, vuče za ruku dijete. Mama, kriknu dijete, starac! I nestadoše. Ja se međutim nisam probudio nego nastavih svojim putem.

    Predrag Finci 20. 03. 2020.

    snovi deset

    Samo sam projurio kroz Zagreb i zadrijemao po povratku. Sanjao sam neku pucnjavu. Manijaci u kožnim jaknama pucali su na mene iz vatrenog oružja a ja sam ih iz svog revolvera špricao nekom tekućinom. Ja sam manijake u snu dezinficirao.

    Goran Milaković 19. 03. 2020.

    Deset izreka Spornoga

    ili Spornijada (Prvi dio)

     

    Sporni nađe vremena da ga ne traži. … Evo, tu je!

     

    Sporni spazi tužnu kravu: Bože, koji si dobar, a mlijeko?

     

    Gledajući na stranu, Sporni vidi centralnije.

     

    Sporni je donekle siguran: Nikada skoro u životu ne osjećamo se toliko krivo na putu a da s bravurom ne gurnemo lijevu nogu u desnu nogavicu.

     

    Smiješi se Sporni i kaže: Pošto znam za svoju ignoranciju stižem do lijepih znanja srednje mjere.

     

    Sporni ostaje sjedeći na gatu: Pustimo trajekt da ode bez nas. Jednog dana će se more valjda povući.

     

    Kratko i jezgrovito Sporni odluči da će živjeti zauvijek.

     

    Dvoumi se Sporni: Muškarci vjeruju kako su grudi za žene nešto dodatno, možda čak i nepokorno. Zbog toga, izgleda, treba stalno moderiranje. Može se misliti čije …

     

    Neki kažu Spornome: Uzmi me jedan put za ozbiljno. To je trenutak kada se Sporni podsmijeva nemilosrdnije nego inače.

     

    Pitaš, kako mravi pokazuju Spornome svoju simpatiju. Time da vrve još luđe.

    Izabrao i preveo autor iz svojeg njemačkog originala Strittig (2016)

    Rainer Strobelt 19. 03. 2020.

    Dvanaest teza o diktaturi

    Teofilu Pančiću, posvećeno

     

    1. Diktatura započinje kada većina onih koji od sebe daju glasa podrže odluku o diktaturi.

    2. Imaju potrebu reći da inače ne podržavaju diktatorski režim, u vrijeme demokracije nisu njegovi glasači, daleko od toga. Ali situacija je naprosto takva.

    3. Premda je većina podržala režim u suspenziji demokracije – jer “situacija je naprosto takva” – diktaturom ustanovljeni podržavatelji režima glasno će se i veoma grubo okomiti na svakog tko se, recimo u ime slobode, odvaži da ospori diktat režima. To će učiniti premda takav pojedinac nema nikakvu moć da ospori odluku o diktaturi, niti njegovo mišljenje ima ikakvu podršku u javnosti. Na taj način oni ostvaruju važan smisao svake diktature: (simbolički) strijeljaju, vješaju, giljotiniraju unutarnje neprijatelje.

    4. Diktatura započinje kada neka politička grupacija postupi protivno ranije prihvaćeno društvenoj proceduri, Ustavu, društvenom dogovoru, rezultatu parlamentarnih izbora, i kada većina javnosti iskaže prešutnu ili glasnu podršku takvoj odluci. Svaka diktatura u ljudskoj povijesti izraz je najvišeg društvenog interesa, jer se njome štite smrtno ugroženi interesi društvene zajednice, naroda, rase, ili se, recimo, štiti općenarodno zdravlje koje je ugroženo virusom. 

    5. Nema razlike među diktaturama. Diktatura započinje kada većina zahvaćenih glasno pristane na to da postoje dobri i loši razlozi za diktaturu.

    6. Zar netko ima nešto protiv vojske i policije? Diktatura započinje kada se samo onaj jedan pojedinac usuđuje reći da ima nešto protiv vojske i policije, da ima nešto protiv onih koji postavljaju takva pitanja, kao i da slobodu neometanog postavljanja takvih pitanja smatra diktaturom.

    7. Svaka diktatura je privremena, jer je svakoj diktaturi, uključujući Hitlerovu i Staljinovu diktaturu, cilj rajsko stanje bez diktature. Tako je i s diktaturom koja se uspostavlja zbog covida-19. Čim virus bude pobijeđen, diktatura će biti dokinuta. Samo diktator zna kad prestaju razlozi za diktaturu i kad počinje komunizam. Taj je trenutak daleko negdje u vječnosti.

    8. Prvi zreli simptom diktature jest: do jučer razumni i pristojni ljudi, inteligentni i obrazovani, tvrde posve nevjerojatne, nerazumne stvari. Recimo, da vlasti u Velikoj Britaniji (Švedskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj…) u borbi protiv virusa primjenjuju metode koje nisu diktatorske zato što ih nije briga za starce i bolesne, te za smrtnu pogibelj u koju ih dovodi covid-19. Do jučer razumni i pristojni ljudi time tvrde da diktatorske vlasti u Hrvatskoj i Srbiji, za razliku od vlasti u Velikoj Britaniji, vode računa o starim i bolesnim, i o njihovoj dobrobiti. Suština diktature je da se ljude natjera da vjeruju ono što je posve nevjerojatno, što je protivno razumu i što će u onoga jednog pojedinca koji na to ne pristaje izazvati strah.

    9. Strah od diktature nije strah od diktatora, od njegove vojske i policije, od prijekih sudova. Strah od diktature je strah od ljudi koji su do jučer djelovali razumno i pristojno. Njihov konačni argument za diktaturu jest: naš narod nije kao narod u Velikoj Britaniji, Singapuru, Švedskoj, Tunguziji, naš narod je primitivan i nediscipliniran, pa zato diktatura. Diktatura nikad nije protiv naroda, diktatura je protiv slobode pojedinca.

    10. Diktatura je stanje u kojem se do jučer razumni i pristojni ljudi odvaže reći da ovdje nije riječ o slobodi, nego o virusu. Izvan diktature ne postoji stanje u kojemu nije riječ o slobodi, ne postoji stanje kada vrijeme za slobodu tek treba doći. Svaki razgovor o budućoj slobodi stanje je neslobode. Sloboda je sloboda samo u sadašnjosti. I u prošlosti.

    11. Diktatura nikad ne biva okončana slobodnom voljom diktatora. Nakon što je jednom uvedena, diktatura ostaje trajno, samo mijenja forme, preoblači se i maskira.

    12 Jednom suspendirana sloboda trajno je suspendirana sloboda. Onaj tko danas ne želi razgovarati o slobodi, nije sugovornik s kojim bismo o slobodi mogli razgovarati sutra. Jer sutra će njegov govor o slobodi biti dodatno obilježen načinom mišljenja kreiranim u uvjetima diktature. Konačno, virus nije pobijeđen. Virus ne može biti pobijeđen, ali mi smo u borbi, mi smo vječno na putu da ga pobijedimo.

    Miljenko Jergović 19. 03. 2020.

    Za podoma spremni

    Dnevnik jednog penzionera/73

    Alem Ćurin 19. 03. 2020.

    Migranti

    U blizini hrvatske granice, kako izvještavaju uzbunjena glasila, slovenska je policija uhitila pet muških primjeraka migrantske divljači, svih pet bolesno, s povišenom tjelesnom temperaturom. Sumnja na covid-19.

    Nema razloga za paniku, govorim na poslu uzbuđenim majkama male djece. U migranata virus je mnogo sigurniji negoli u domaćih svinja i štakora. Njih nitko ne grli, ne približava im se na manje od metar, ne nudi ih kruhom, ne pije iz iste čaše s njima.

    Nemoj biti tako neugodan, nogom me guraš ispod stola.

    Nekoliko dana kasnije ona glasila objavljuju da su sva petorica negativna na covid-19.

    I to je kraj. Tako su ušli i izašli iz naše povijesti. Nakratko nas uznemirili i nestali, bezimeno.

    Miljenko Jergović 19. 03. 2020.