Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Opservatorija Varšava

Miljenko Jergović 01. 09. 2019.

Lirska tumačenja, 25

Eva Strem
(Eva Ström)

 

Suicidna djevojčica

Suicidna devojčica servira kafu u slomljenim šoljicama
i opran pogrebni auto napušta praonicu sa dostojanstvenim zaokretom.

Sve autobuske linije su izmijenjene, ja stojim pod kišom i čekam
na budućnost koja je već stigla sa brandenburškom snagom.

Anorektična žena pukla je na sceni uz osmijeh.
Sve što je uspjela šapnuti bilo je: osjećam se nevjerovatno dobro.

Stigla je pješice kao Orlando iz šume sa strijelom u ruci
ali je napustila odaju sa mekoćom bolničarke.

Porculanska šolja prsnula je u dodiru sa vrelom tekućinom.
Kako god da je nasipala i služila sipile su fleke i treščice.

Njena majka šapuće mi kako je dobila još jedno dijete, jedanaesto.
Nisam mogla reći: tvoja ćerka je mrtva već trideset godina.

Više nikada neće plesati bečki valcer u finskom gradu
i nikad ostariti sa blijedom maternicom ispod izgubljene kose.

Odsječena vrba bačena je na lomaču koja će gorjeti za Uskrs
i vlaga je vukla sivobijele pupoljke u sladnjikav i žut cvijet.

Zapovjednici su se povukli iz svakog razgovora na dan rata uz riječi:
Nikad nećemo oklijevati, Jevočka, da uđemo u jedan opkoljeni grad.

 

Zatvoreni grad

Životinje su osjetile nemir prije ljudi.
Lutale su u velikim krdima pravo prema zalazećem suncu.
Bijela vrana tukla je krilima.

Sudska sala punila se prijateljima žrtve i ubice.
Svi su uzeli slobadan dan iz škole.
Male japanske žene utvrđivale su polove pilićima.

Radi produkcije jaja poklaće se svi mali pjetlići.
Neočekivano visili su jedan tren na transportnoj traci
prije no su zdrobljeni u otpadnoj vodenici.

Osamnaestogodišnji ubica nacrtao je serijal ubistva.
I on i žrtva preobrazili su se u crtane figure.
Djevojčica nije imala nikakav pol ali jeste kockastu haljinu.

Grlo je ogoljeno. Grad opkoljen.
Koza sa zlatnim zubima zaklana.
Zaludno pokušavaju transporteri prići zatvorenom gradu.

 

Ona je napustila dužnost

Bolničarka je plakala.
Napustila je svoju dužnost opazivši kako pacijenti
mogu živjeti bez nje, umrijeti bez nje. Sa čuđenjem je posmatrala
igle injekcija, lijekove koji su nastavili da ulaze u
ljudska tjelesa.

Bolesti nisu prestale. Mijenjale su karakter, ali su
ulazile i dalje pravo u kuće, ne obazirući se na
brave i vrata, izazivajući poplave, mrlje na podu,
groznice, nesanicu i mračnu apatiju.

Posmatrala je mirno šta se dogodilo. Vidjela je kako ljudi stare,
Prosvjetljavaju, podmlađuju. Dobavljaju nove ljubavi, utjehu za
krik sluznice i skaredne godišnje valcere
Niz ulicu su išli ostarjeli blizanci i šetali uokolo
svoje tek rođene psiće

 

Hesekiel

Čuješ li pojanje iz crkve?
Ko poje unutra? Naprsli glasovi, stare žene?
Leži li neko u sanduku? Je li prazan, opljačkan?
Ima li kog tamo, mrtve kosti, prekrivene žilama,
mrtve žile, zarsle u mišiće, meso?

Jedna ptica u pijesku sa krvavim perjem
pokrivena je malim, malim mušicama.
Bakteriološki proces je u toku.

Krevet se koči, kamen krvari.
Molitve se taru o kamen. Glasovi se taru
o molitve. Pojanje se tare o kamen.

 

Poplave

Poplave nas još nisu zahvatile
nisu uništile auto-strade, nisu polja preplavile

Olujni udari nisu nas dostigli
nisu počupali drveće iz korijena, nisu

blokorali puteve, izbacile vozove iz šina
tri hiljade pružnih radnika nisu raskrčili

hiljadu stabala. Ni jedan štalski krov nije oduvan
Blizu Petersborougha, ni jedan aerodrom nije prisiljen

Na drugo prinudno slijetanje sa prestravljenim
putnicima. Ni jedna Sharon Black, 40, koja je još

drhtala, izgovarajući: I honestly thought
I was going to die. Čitava stvarnost

Od Aberdeena do Dovera, od Dublina
do engleskog kanala odigravala se u

virtuelnoj praznini koja se neutvrđeno naziva tvoje srce
i ti sklopljenih si očiju rekao: tamo gdje si ti, nije smrt

gdje je smrt, nisi ti. Ali voda nastavlja da raste
i dva školarca na Robertsbidgeu, East Sussex 

Nastavljaju svoj mukotrpni put kroz vodenu masu
gurajući svoje bicikle kroz goleme hrpe otpaloga lišća

od kako je voda opet probila nasipe
i preplavila zemlju koja se ne može vidjeti

Dok se Stan Lewis nije uspeo stepeništem do svoje radnje u Brewdley
da bi nahranio sedam labudova koji klize preko jednog ogledala od tišine.

*

Tamna je i tegobna poezija Eve Strom (Eva Ström, 1947) ). Ona je, kao i njen uzor Brgitta Trotzig, duboko prožeta religijom (katolicizam), ali, posebice u zadnjim zbirkama, dobro natopljenom melanholijom i sumnjom. 

Ponestaje nade. Svijet izgleda sve mutnije i ljudske nakane sve strašnije. Tako govori pjesničko i životno iskustvo E. Strem (ljekarka po obrazovanju, u poslednjih nekoliko godina slobodna umjetnica). Pored lirike, bavi se prevođenjem, piše i prozu, eseje, kritike. Važnije zbirke: Akra, 1983, Kärleken till matematiken 1989, Brandeburg  1993, Revbensstäderna, 2003, za koju je dobila Nordiska rådets litteraturpris. Njeni prevodi Shakespeareovih soneta pozdravljeni su kao veliki književni događaj. 

Preveo i priredio Refik Ličina

Refik Ličina 31. 08. 2019.

Mamut Birzebudž

Priče luđaka i pisaca beskrajne su. U to sam se uvjerio više puta. Nailazio sam na ovome dunjaluku na insane koji pripovijedaju u nedogled, dok im se usta ne osuše od silnoga brbrljanja. Pa ću vam evo ovdje prenijeti historiju jednoga čovjeka čudnovatog imena i sudbine. Naime, riječ je o pjesniku i piscu Alojzu Mauricu, rođenom u Vrbasu u Južnoj Bačkoj od roditelja kolonizovanih iz hercegovačkog dijela Crne Gore.

Priča Alojza Maurica počinje onoga trena kada ga još uvijek bremenita majka u svome trbuhu nosa vrletima crnogorskih planina u potrazi za humkom njenoga djeda, serdara i vojvode. Bila je zatrovana pričom o tom pretku. A priča je tvrdila da je njen djed, glasoviti junak i komita, u ludom naletu strasti obljubio maltešku princezu čiji se brod bježeći od sigurnog brodoloma nasukao nadomak Kotora. Ne bih o tim erotskim napadima serdara duljio, ova će priča pratiti isključivo putešestvije pjesnika Maurica.
U djetinjstvu Alojz je slušao priče o svome pradjedu poznatom crnogorskom vojvodi i njegovoj nesuđenoj ljubavi, malteškoj princezi Qalbi. Uvjeren u te pripovijesti a i sam sklon čarima pripovijedanja, mlađani se Alojz odlučuje na proputovanje. Poslije nekoliko izdatih knjiga u Srbiji koje su nagrađene nekim bitnim pjesničkim nagradama, uspio je sakupiti dovoljnu svotu novca da se zaputi na Maltu. Htio je napisati roman o njegovom pradjedu serdaru i princezi Qalbi. Htio je ovjekovječiti njihovu ljubav. Vjerovao je Alojz Mauric da je onoga dana kada je njegov pradjed obljubio maltešku princezu, da je toga dana ona ostala trudna i da i danas Maltom koračaju njegovi dalji rođaci, njegova obitelj i krv. I tako se pjesnik i pripovjedač velikoga dara uputio u srce Mediterana na krilima aeroplanske kompanije Wizz Air, iz prijestonoga Beograda.

Prilikom samog leta usnio je Alojz veoma čudnovat san. Sanjao je kako u njegovoj rodnoj kući u Vrbasu, hiži njegovoj, sjedi red malteških vitezova i večerava. Spominjali su mu pradjeda, prijetili nešto, spominjali su i princezu Qalbi a i mošti nekog mamuta sahranjenog na jugu otoka između Marsašloka i Birzebudže. Iz sna ga je trgnula stjuardesa, prelijepa mlada djevojka crvenih usana, napadno crvenih. Smješila se, a zubi su joj izgledali kao da ih je neko premazao gustim slojem pavlake. Umalo je Alojz ne poljubi, krenu napućenim usnama ka njoj a ona se stidno brecnu i reče na engleskom: “Sram vas bilo dragi gospodine! Vežite se, slijećemo!”

Kako je izašao iz zračne luke koja se nalazila na zapadnom dijelu otoka zvanom Hal Far, tako ga je preklopio topao mediteranski vazduh. Titralo mu je pred očima. U jednom trenutku spopala ga je i mučnina. Mogao je vidjeti neke zakržljale palme kako se klate na toj sparini. Želio je samo leći i utonuti u onaj njegov san. Želio je biti opet u svojoj hiži u Vrbasu. No, to je mogao samo priželjkivati. Bio je sam na otoku na kome nikoga nije poznavao. Nije znao čak ni kamo se uputiti. Prišao je prvom čovjeku na koga je naišao i rekao na veoma lošem engleskom jeziku: 

“Izvinite gospodine, koji autobus me može odvjesti u prijestonicu ove države? U Valetu?”

Čovjek ga je samo čudno pogledao i okrenuo glavu sa gadljivim izrazom lica. A Alojz se začudio tome. “Zar ovdje nisu civilizovaniji?”, pitao se. “Pa zar ovo nije Europska Unija gdje smo svi jednaki, gdje su svi civilizirani i liberalno orijentirani? Demokratski nastrojeni? Zar im smeta to što ne znam pravilno govoriti engleski jezik?”

Ali onda je zaključio da se onaj čovjek s pravom zgrozio. Krajičkom oka ugledao je izraz svoga lica na staklenoj tabli na kojoj je bio ispisan red vožnje i destinacije određenih autobusa. 

Na njegovom licu, točno ispod nosa, bila je skorena slina. Mauric je postiđeno i na brzinu sklonio slinu sa svoga lica, obratio se sljedećem čovjeku na autobusnoj stanici i uhvatio autobus koji ga je odvezao u Valetu, gdje je te prve njegove noći u ovoj dalekoj zemlji konačio.  

Nekoliko dana trebalo je našem pjesniku da se adaptira na zemlju u kojoj se našao. Lutao je predivnim ulicama Valete, obilazio lokalne bircuze i kafane, šetao kejom pored mora, razlgedao haustore starih zgrada. Bio je oduševljen teracama u tom gradu. Želeo je pisati pjesme o njima. Sličile su onim terasicama koje je viđao na nekim razlgednicama Istanbula. Gotovo sve ovdje bilo je mješavina istoka i zapada. U jednoj od tih uličica  koje su izbijale na glavnu ulicu a drugim svojim krajem na more, susreo je jednog starijeg fratra kome se obratio na talijanskom jeziku koji takođe nije znao pričati, ali ga je natucao sa dvije-tri riječi koje su svima nama bile poznate iz talijanskih filmova i muzike…

“Dobar dan, oče”, rekao je ostarjelom fratru.

“Bog ti pomogao, sine”, odgovorio mu je starac, a Alojz nije baš razumio što mu je ovaj rekao.

Pokretima ruku a pomalo i na lošem engleskom objasnio mu je da je došao ovdje iz Srbije u potrazi za svojim rođacima kojih možda i nema, da bi napisao pripovijest o njihovim i njegovim precima, tj. o ljubavi između crnogorskog vojvode i serdara, inače njegovog pradjeda i malteške princeze Qalbi.

Fratar ga je gledao zbunjeno neko vrijeme, pa ga je uvidevši da je ovaj čovjek očigledno izgubljen, pozvao da krene za njim. I tako se naš junak našao u crkvici posvećenoj evangelistu Luki, prelijepom arhitektonskom biseru. Takvih crkava nije manjkalo na ovom otoku. Bilo ih je točno 359. na Malti i Gozu, a Gozo je mali otočić  pored Malte koji je u sastavu ove lijepe i historijski veoma bogate državice na samom jugu Europe.

Iz crkve, put je dalje vodio do jedne raskošne prostorije. U jednom kutu te prostorije bilo je veliko ovalno zrcalo. Pred tim zrcalom stajala je mlada djevojka, tamne kose i bujnih grudi,  i cijedila gnojnu bubuljicu sa svoga ramena. Iscjedak je štrcnuo na zrcalo. U tom momentu, Alojz osjeti kako se nadražio pa brže bolje napusti tu čudnovatu prostoriju i krenu nazad putom u potrazi za njegovim prijateljem, fratrom. U crkvi ga nije pronašao, te je izmolivši nekoliko puta Zdravomarijo i Očenaš, izašao na ulicu i tužan se uputio ka moru. Sve je bilo tako tiho. Na jednim skalinama susreo je lijepu ženu. Sem nje, nije više bilo živog stvora na ulici. Prijala mu je ta tišina. Htio je samo sjedeti i slušati zvuk valova koji se razbijaju o dokove. Proganjala ga je ona djevojka iz raskošne prostorije. Vraćala mu se u misli. Ona njena gnojna bubuljica koja štrca uokolo. Želeo je vratiti se i ljubiti joj napupjele dojke. Tako nadražen, sjedio je pokraj mora i onanisao. Tu je melankoličan dočekao akšam. Ustao je, začepio svojom desnom rukom desno uho i proučio ezan. Neko vrijeme smijao se kao lud na brašno. “Vakat je vratiti se u smještaj”, pomislio je Alojz ubrzo. U malu garsonjericu u samom centru prijestonice Malte, čekala ga je knjiga na stočiću. Ona kojoj se toliko radovao i s ushićenjem joj pristupao. Kojoj je milovao korice i njušio stranice. Djelo velikoga rumunnjskog pisca Virgila Georgiua. Zelenih i tvrdih korica sa zaltotiskom freske “Krilo Avramovo” iz manastira Hora u Carigradu. Tiskana je u Vrnjačkoj Banji u tiražu od tisuću primjeraka. Volio je tu knjigu. Živio ju je čitajući. Duboko u sebi bio je zadovoljan, jer ovdje na Malti on je zapravo osjećao veliku strast za pripovijedanjem. A osjećao je i da će zasigurno pronaći potomke njegovog pradjeda i obavijestiti ih da su oni stara crnogorska obitelj.

Te je noći Alojz usnio kao beba. Sanjao je kako onoj djevojci iz raskošne prostorije cijedi bubuljicu u amfiteatru punom radoznalih ljudi.


*


Otvaranjem teških drvenih škura uz škripu baglama i puštanjem zraka unutar prostorije u kojoj je stanovao, Alojz Mauric provjetrio je potleušicu u kojoj je bio zatvoren tjednima. Možda čak mjesecima. Čitao je, jeo suhe smokve i mrvice oraha,  a sve to zalivao crnim hercegovačkim vinom koje je ponio sa sobom na Maltu. Nije znao ni koliko ima ura, ni koji je dan u tjednu. Nije znao Alojz ni koje je godišnje doba. „Kruh ti jebem prepečeni, pa ima li na ovom otoku uopšte godišnjih doba“, pomislio je sanjivi pjesnik.

Pristavio je sebi kavu, netom pogledao kroz pendžere i video poznatog čovjeka na ulici. Bilbil je u blizini pjevušio što je dodatno dramatiziralo ovaj događaj. Znao je odnekud to lice Alojz. Te odsečne crte lica. Oči, nos, usta. Poznati su mu. “Ma je li moguće da je to Toni”, povika na glas a čovjek ga s ulice spazi kako sretan maše sa pendžera. Kako je čovjek shvatio da mu to maše Alojz Mauric, vrbaski ludi pjesnik, ovdje gdje nikada nije ni pomislio da će ga vidjeti, u samom centru Valete, čovjek brže bolje stade uzmicati ulicom. Alojz je sa prozora mogao vidjeti samo još izlizane stražnje dijelove njegovih patika, te đonove spržene od strane malteškog vrućeg asflata, i njegov naborani lakat. Kušao je kavu i osjetio okus asfalta o kome je maloprije razmišljao. Bljunuo je tu mješavinu loše kahve i pljuvačke kroz pendžer, prvi put se presvukao otkako je stigao na otok, pa se zaputio u šetnju gradom. Ponio je sa sobom svoju bilježnicu, par olovki i jednu hladnu staklenu flašicu oranžade. Bio je spreman za pustolovinu. Odlučio je obići malo ovaj otok. Odlučio je posjetiti gradove koji su mu se prikazali u snu još onomad dok je letio aeroplanom. “Marsašlok i Birzebudža, doista lijepo zvuče ova mjestašca. Moram ih posjetiti. U Floriani ću sačekati autobus. Vjerojatno jedan od njih ide ka jugu otoka. Uh, kako je toplo! Dobro pa sam ponio sa sobom oranžadu.”

Naš je pjesnik nasmijan odmicao ulicom. Ni slutio nije da u susjednoj ulici jedan dječak gleda kako mu otac umire, a mati pored njega kuka. Kako jedna baka drema u svojoj fotelji dok na televiziji ide dnevnik s volumenom do kraja nategnutim. Ni slutio nije da u Srbiji na jednom kolodvoru djevojčica biva silovana u sred bijela dana, negdje nadomak Sivca u Bačkoj.


*



U Marsašloku ga je dočekala bura. Nebo je postalo modro, modro kao boje vena, boje Dinama. Sjedeo je Alojz u lokalnoj kafani. Poručio je dojč i bocu kole. Osjetio je potrebu da osluškuje buru, priča sa morem, gleda narogušene valove. Čekao je oće li se nebo više stuštiti u more, pa da krene put Birzebudže pješke polako. Tamo negdje na pola puta sahranjen je mamut. Rekli su mu domoroci. Odlučio je hodočastiti to mjesto, i to bos. Želio je osjetiti put kojim su nekada kročili mamuti. Rane! Rane su žudila njegova stopala. I tako je bosonogi pjesnik stigao do malog muzeja nadomak ničega. Okolo njega prostirala se pustahija, žuta spečena zemlja i nisko bodljikavo rastinje. Muzej bijaše kao kakvo afričko iglo, možda džamija nekog suludog bliskoistočnog arhitekta. Iranskog sufije.  Žena na blagajni ište pet eura za ulaz dok Alojzu krvare stopala. Mauric plaća i ulazi. U mračnoj prostoriji, slabo osvijetljenoj u kutovima, nazirao je teške kosti. Skelete pradavnih žitelja planete Zemlje. Kleknuo je, potom sjeo i zaplakao. Sjetio se jednog davnog događaja iz dječačkih dana. Zbilo se to nedgje nadomak Plava u Crnoj Gori. 

Toga ožujskog jutra u Plavu gledao je oca kako kupuje Šarplaninca za njihov posjed u Vrbasu. Mučan je to bio razgovor. Refik prodavac, bio je tamnoput čovjek. Opakog izgleda. Nosio je pištolj za pojasom. Ali čitava ta zbrka Alojza nije nimalo interesirala. On je gledao u jezero. To plavo oko vazda zagledano put nebesa. Vazda u razgovoru sa Tvorcem. Osjetio je potrebu ući u tu vodu i zauvjek potonuti u njenim dubokim tonovima.  Slušati vječne himne nekih sretnijih vremena. Plavu liturđiju. Toga dana u Plavu, na obali jezera vidio je leš psa. I sada dok kleči pred moštima jednog mamuta, njega pucaju fleševi na neke daleke dane. U tom momentu shvatio je Alojz da on ne treba pisati priču o crnogorskoj obitelji na Malti. Tog trenutka, shvatio je Mauric da on prestaje biti pjesnik i počinje biti prozni pisac. Shvatio je tada da treba pisati knjigu o zaboravljanju. Želio je opisati zaborav.

Poljubio je staklo gdje je mamut bio pohranjen, kao što pravoslavni vjernik celiva ikonu Hrista Spasitelja u hramu na Vračaru. Prekrižio se tri puta pa unatraške napustio muzej. Kako je izašao van, tako je nazuo sandale na svoja izranjavana stopala i uputio se put smještaja. Želio je okupati svoje sveto tijelo, pročitati rumunjskog pisca do kraja, pa otpočeti sa pisanjem svoje kronike. Nestrpljiv je bio Mauric. Nervirala ga je spora vožnja gradskim autobusom koji je kruzirao otokom. A opet, sumnje su ga podilazile. Tako zamišljenog iznenadila ga je stanica na kojoj je trebao sići. Izažao je iz autobusa i udahnuo miris slanog mora. Bila je noć. Pješački prelaz. To je bio posljednji pogrešan korak našega Alojza. Sljedeći nije mogao napraviti i da je želio. Tu se završava kronika njegova života. U tuđini. U zemlji u kojoj je možda živjela još neka crnogorska duša. Njegova krv.

Ni slutio nije Alojz da je u tom trenutku kada su ga zaslijepili farovi i život mu se premotavao kao na pokvarenoj traci, da je u tom momentu ona cura ispred zrcala štrcnula iz gnojnice sa ramena. Ostarjeli fratar je to posmatrao onanišući, skriven iza gustog bršljena. Ni slutio nije da se ta slika ponavlja “vo vjeki vjekova, amin!” 

Srđan Sekulić 30. 08. 2019.

Ima izać

Majstore, ima izać! – čulo se negdje od sredine prepunog autobusa.

Ono – Majstore – služilo je da odobrovolji šofera, jer je na njemu hoće li stati ili neće stati. I majstor bi ponekad stao. A nekad i ne bi. Ovisno o njegovoj volji.

Danas je opet – ima izać! Ali danas je samo do vas. Nema više majstora.

Šetali ili ne šetali, u nedjelju 8. septembra, vi ste već izašli, a oni koji vam brane da šetate, oni su unutra, u svoja četiri zida, bez vrata i prozora. Vi ste ponos, oni su sramota.

Vi ste moj grad, vi ste moj narod, vi ste slobodni ljudi.

Miljenko Jergović 30. 08. 2019.

Ljudi kojih nema na starim fotografijama

Fotografija je istovremeno i lažna prisutnost i znak odsutnosti.

Susan Sontag

 

Nana je pričala da je ranjen prvog dana na ratištu, Prvog svjetskog rata. Negdje na austrougarskoj fronti, nije tačno znala gdje, a možda nije ni on. Mobiliziralo ga je s drugim muslimanskim mladićima iz kraja i poslalo da se bori za Austriju. Nakon što su ih rasporedili, ostao je sam i samo on zna kako se sporazumijevao, jer nije znao nikakvog jezika, osim bosanskog. Zamišlja mladog Ahmu kako naslijepo tumara jezičkom tamom, krije se u rovu i osluškuje neprepoznatljive glasove oko sebe, podjednako preplašen njima kao i pucnjevima okolo. Vojnici se smiju i pričaju, nešto mu govore i zatim odmahuju rukom. Zapuca, i on instinktivno polegne na zemlju. Jedan se vojnik dere da nadglasa pucnjavu, a onda ga gura iz rova. Vani potrči, a i pucao bi da je stigao da nauči rukovati puškom, i ubrzo osjeti kako mu oštra bol sijeva u nozi. Gleda u mutno nebo bez zvijezda i proklinje boga što mu je dosudio kraj prije nego što je i započeo. Onda sve utihne i još osjeti kako ga vuku nečije ruke, prije nego što sve utone u tamu. Budi se u improviziranoj bolnici, a uz krevet ga dočeka mlada mađarska medicinska sestra. Zbog njenog osmijeha i bljeska u očima, život ne izgleda više tako beznadežan i svakim danom postaje sve bolji. Imaće nekoliko operacija i do kraja rata će seliti iz bolnice do bolnice. Za to vrijeme će solidno naučiti i mađarski, te ljubovati s nekoliko brižnih sestara kojima je sigurno bio privlačan, onako plećat i orijentalno egzotičan. Po povratku će kao zaslužni ratni invalid dobiti trafiku s duhanom i u njoj će provesti cijeli svoj životni vijek u kojem se nikad neće oženiti, niti otići iz rodnog grada. Živjeće s bratom i njegovom porodicom, a nanu će, i njenu braću i sestre, često buditi pjesmom i zazivanjem Agote ili Kristine, kasno u noć, pri povratku s noćnih lumpovanja. Ipak, ma kako kasno se vratio i u kakvom god stanju, nikad se nije desilo da nije, čist i očešljan, otišao na posao i onda po povratku, obavezno svratio u kafanu. Sigurno zato nije došao ni tog dana, kad su ga nana, njena dva brata, dvije sestre, pradjed i pranana, čekali za porodičnu fotografiju, u avliji, ispred starog platana. Čekali su i čekali, stari fotograf Šeremet je svako malo izvlačio glavu ispod crnog pokrova na kameri i pogledavao na sat sve dok pradjed nije rekao: Obisi mu, slikaj Šeremete! Fotografija je tamno žuta. Na stolici u sredini sjedi pradjed s fesom na glavi, smrknutog izraza lica. Iza njega, s jednom rukom na stolici, stoji pranana sa kosom povezanom u šamiju i osmijehom na licu, u dimijama i papučama. Oko nje se tiskaju nanina braća, obojica u fesićima i čakširama, veselih izraza lica. Sa strana su dvije nanine najstarije sestre, ozbiljne, s tankim pletenicama koje im padaju po ramenima. A u sredini, na pradjedovom krilu sjedi nana kao najmlađa, u malenim nanulama i dimijama. Izraz lica joj je smrtno ozbiljan i preplašen, što zbog čudnog čovjeka s aparatom ispred, što zbog očeve blizine na koju nije navikla. I tu, s njihove desne strane, je prazno mjesto na kojem je trebao stajati amidža Atif, visok, s crnim brcima, pričala je nana, koji nije došao i koji je tako propustio priliku za jedinu fotografiju u životu. Barem onu, za koju se znalo. Na poleđini fotografije je krasnopisom upisana godina 1938. Sljedeće godine je amidža Ahmo i umro.

Prva fotografija je nastala u 1826 god. u Francuskoj, a kao tvorac se navodi Nicéphore Niépce koji se poslužio camerom obscurom da bi dobio sliku na kalajnoj pločici. Pločica je stajala osam sati na jakom suncu zbog čega se postupak nazvao heliografija, a dobijena slike je bila obrnuta, kao u ogledalu. Nazvana je Point de vue de la fenêtre, Pogled s prozora. Nešto kasnije, Louis Daugerre pronalazi metodu direktnog pravljenja fotografija i naziva je po sebi: dagerotipija. Svaka dagerotipija je bila original i bilo ju je nemoguće reprodukovati. Pronalazak fotografskog filma se vezuje za George Eastmana, tvorca kompanije Kodak, čiji je prolazak popularizirao fotografiju i učinio je dostupnom većem broju ljudi.

Kad se rodio, doktor mi je rekao: Nosi ga kući da umre, pričala joj je nana. Šokiralo je to, ali bio je to početak pedesetih u siromašnoj državi i doktori nisu toliko pazili kako će saopštiti takve vijesti. Bilo je skoro uobičajeno da makar jedno dijete po porodici oboli i umre, pa vjerovatno ni samu nanu to nije pogodilo ni približno koliko bi je pogodilo danas. Donijela je bebu kući, stavila je u čisti jastučić, a onda je cijelu noć probdjela stavljajući joj mokre obloge na vrelo tjelešce i pjevajući uspavanke da lakše preseli. Ali sutradan je dječak, Isak se zvao, otvorio oči i čak ga je jednom podojila. Drugi dan tri puta, a treći dan je posve ozdravio. Brzo su se zaboravile doktorove riječi, a Isak se od druge djece izdvojio bistrinom i šarmom. Usvojio je slova i brojeve brže od starijeg brata koji je tad krenuo u prvi razred, pa je ovaj pitao Isaka da mu pomogne sa zadaćom. Nije što je moj, govorila je nana, ali u cijeloj mahali nije bilo takvog djeteta i gdje god bi se pojavio, sa sobom je donosio i nekakvu vedrinu, pa je više bio u komšijskim kućama, nego u njihovoj, jer su ga svi pozivali. Bio je lijep dječak, bistrih zelenih očiju i sjajne kose i od četvero njene djece, on je bio najljepši i najpametniji i da, dušu ne griješi, njenom srcu najbliži. Od te bolesti po rođenju, više nikad nije ni kahnuo i bio je zdrav kao drijen, a ne sjeća se da je ikad i plakao i nešto tražio ili se žalio. Nisu se tad djeca uzbijala kao sad, ali su se i tad razdvajala teška od dobre, i baš kad je Isaku bilo pet godina, rodila je njenog tatu, a onda oboljela od žuči. Ne zna ni sama kako je preživjela taj period, jer je od žuči imala tolike bolove da joj se činilo da joj neko melje kosti pod kožom, a njen tata je od rođenja imao upalu uha i neke osipe po koži, pa je po svu noć plakao i tulio da ne bi ni oka sklopila. Zato se ni ne sjeća kad se Isak razbolio, samo jedno jutro nije ustao i prošlo je bilo i pola dana dok nije shvatila da ga nema. Našli su ga u krevetu, s temperaturom, buncao je i nepovezano pričao, pa su ga odmah odveli u hitnu i dok ga je doktor vidio, rekao je da neće još dugo i ostavio ga u bolnici. Rekao je da je pravo čudo da je zbog te bolesti koju je imao, Isak i toliko poživio i da djeca koja boluju od toga obično umru po rođenju ili veoma brzo. Ostala je s njim u bolnici tri dana i tri noći, jer je toliko još živio i mijenjala mu je obloge i pjevala, kao nekada dok je bio beba. Istovremeno je i proklinjala boga i zahvaljivala mu što joj je dao takvo dijete koje nije bilo slično nijednom njenom, niti je negdje susrela ijedno slično, a onda ga opet uzeo. Jer on ni tada, dok je umirao i trpio bolove, nije nijednom zaplakao niti se požalio i umjesto ona njega, tješio bi on nju, kad bi došao sebi, govoreći joj da ne plače. Tačno prije nego što će preseliti, ogulila mu je krušku. Sočnu i slatku koju je volio, staru šećerku koja i danas stoji iza šupe. Teškom mukom je progutao dva zalogaja, a onda joj je polovinu vratio i rekao da ponese njenom ocu, bebi, koji je ležao bolestan kući. Brzo će on ozdraviti mama, ne brini, rekao je i izdahnuo. Sahranili su ga na starom čaršijskom groblju, odmah do puta. Imao je i mali nišan, ali ni njega više nema, jer su ga sklonili kad su proširivali cestu. Najgore mi je što nemam nijednu njegovu sliku, govorila je nana. Makar jednu, jedinu. Nije se tad imalo para za slikanje. Mislili smo, biće vremena.

Gleda rijetke očeve fotografije iz djetinjstva. Na njima su on i cijela njegova bliža i dalja porodica, natiskani da svi stanu, ispred kuće, na livadi, pored rijeke, nasmijani, namršteni, tetke, tetići, bratići… Djeca su u naručju ili čuče ispred odraslih u visini njihovih koljena i samo im fali Isak da ih osvijetli svojih osmijehom i dopuni sliku svojim veselim i bistrim, malim prisustvom.

Među motivima koji su se nalazili na fotografijama, jedan od najbizarnijih iz sadašnje perspektive je trend s kraja 19. i početka 20. vijeka, koji je prikazivao preminule ljude. Na post mortem fotografijama su pokojnici većinom bili postavljeni u uobičajene, dnevne poze, sjedili su sami, ili u prisustvu porodice, a na mnogim fotografijama se nalaze mrtva djeca. To nije čudno obzirom da je u tom periodu smrtnost djece bila velika i u mnogim slučajevima je fotografija mrtvog djeteta i jedina fotografija djeteta. Da su tragične fotografije djece neke od najpoznatijih na svijetu, pokazuju i dvije s kraja prošlog stoljeća koje je vidjela većina ljudi. Prva, naslovnica National Geographic,  prikazuje afganistansku djevojčicu sa fluorescentno zelenim očima, a druga prikazuje mršavog sudanskog dječaka koji umire od gladi dok pored njega čeka lešinar.

Žena skrivena crnom feredžom, u plavoj košulji i crvenim dimijama stoji iza ljubičastog zida. Na nogama ima crvene, zlatom izvezene papuče, a oko čela struku zlatnih dukata. Slika je naknadno obojena, pa su neke boje neprirodne, a neke pojačane i odaje utisak kao da je polunaslikana, a polustvarna. U tim godinama, prije Prvog svjetskog rata, su valjda u Bosni bile uobičajene takve fotografije, ali njoj je žao što nije samo crnobijela ili žućkasta dagerotipija jer bi tako djelovala realnije. U podnožju slike piše naninim rukopisom, tetka Hanumka, glasovita krajiška ljepotica. Bila je nadaleko poznata po ljepoti, car među ženama, utoliko više što je rijetko ko uistinu vidio, i predaja o njenoj ljepoti se širila usmenim putem. Ali brzo se tim orijentalnim epitetima ljepote, pridodala i priča o Hanumkinoj oholosti zbog koje je odbijala redom sve prosce, kako domaće, tako i one sa strane. A istina je bila da ih Hanumka nije odbijala zbog nadmenosti i zato što je htjela ljepše i bogatije, nego zato što je već našla onog kojeg je željela. Možda ga je negdje usput okrznula pogledom, ili su im se pogledi slučajno sreli kad se, bez feredže, nagnula kroz prozor, a on je drsko pogledao, osmjehnuo se i zarobio joj srce. Sigurno je u besanim noćima zamišljala njegove hrabre oči i osmijeh, možda tek izniklu, paperjastu bradu i molila boga da on dođe i zaprosi je, ali njega nije bilo. Dani su prolazili, a njoj je patnja neuzvraćene ljubavi nagrđivala lijepo lice. Među najupornijim proscima je bio hafiz Osman koji je već imao jednu ženu i skoro pedeset godina. I ne samo da je bio star, nego je bio i kljast, jedna noga mu je bila kraća, a u djetinjstvu je oslijepio na jedno oko koje mu je od tad potpuno bijelo. Hanumka ga je, naravno, svaki put odbijala, sve dok godine nisu prošle, prosci urijedili, a Osman ostao jedini koji je još želio staru curu od dvadeset osam. Jednog mu je dana samo rekla da hoće, i tako je ta nekadašnja ljepotica o čijim su se smaragdnim očima raspredale legende, postala žena na ženu, starog i kljastog hafiza Osmana. Tako joj je i trebalo, ili ko visoko leti, nisko pada, ili probirač – otirač, sigurno su komentarisale zlobne žene iz mahale ljubomorne na njenu ljepotu. Brzo potom je i umrla, što od neke realne fizičke bolesti, što od tuge od koje je samo svehla, kako je vjerovala nana.

Gleda zakrabuljenu priliku na slici i pokušava razaznati obrise tijela, ali joj, zbog nekoliko slojeva odjeće, ne uspijeva. Bljesak očiju i porculanski ten koji su još i danas ostali u usmenom pamćenju porodice su zauvijek izgubljeni i da je makar rodila dijete koje bi višom genetskom inteligencijom naslijedilo njene, a ne hafizove bolesne oči. Ovako je na slici sasvim lako, mogao biti i on, kljasti Osman, a da niko ne primijeti razliku i kao da je toj slici smisao bio da više skriva i više pitanja postavlja, nego što otkriva, pa je skoro isto kao da je ni nema.

Najgoru kaznu na Sudnjem danu će izdržavati slikari, zapisano je na jednom mjestu u Kur’anu. Islam ima rigorozan stav prema slikama i kipovima, jer se na njih gleda kao oponašanje Božje kreacije. To se donekle odnosi i na fotografiju i neke su fotografije dozvoljene, a neke nisu. Među najstrože zabranjenima su one koje prikazuju naga ili polunaga ženska tijela. Neka indijanska plemena su vjerovala da fotografija može ukrasti dušu i tako onemogućiti osobi boravak u svijetu duhova. Izum digitalne fotografije u 21. vijeku nije samo promijenio tehniku fotografisanja, nego i odnos ljudi prema fotografiji. Mogućnost njene manipulacije i izmjene, apsolutna dominacija vizualnog, te njeno beskrajno umnožavanje, kao da nam sve više krade dušu i svojom lažnom prisutnošću, pojačava našu odsutnost. 

Bio je to jedan od onih starih albuma u koji se slike nisu umetale u plastificirane džepiće, nego su bivale zalijepljene za pozadinu i prekrivene prozirnom folijom, a između stranica je bio masni, tanki papir, onakav kakav se prije, na časovima likovnog, koristio za precrtavanje. Sate je provela listajući šuškavi papir i pažljivo odljepljujući prozirnu foliju, rekonstruišući živote ljudi kojih je bilo, a još više onih kojih nije. Onda je došao rat i mnogo toga je zauvijek nestalo. Ljudi, predmeta, sjećanja, priča, uspomena… Nestao je i taj album s fotografijama ljudi kojih je bilo.

Emina Žuna 29. 08. 2019.

Ruta Tannenbaum, prolog

Proljeća 1943. princeza iz Gundulićeve, broj više i nije važan, pokrenula je čaroliju, ne zna se uz pomoć kojega i čijeg boga, da postane nevidljiva.

Takva su bila vremena, kad princeze nisu mogle poželjeti ništa veće od nevidljivosti. A ne treba niti napominjati koliko je oholosti trebalo za takvu želju.

Ruta Tannenbaum bila je prvakinja Gundulićeve u oholosti.

Stropovi su bili visoki četiri metra, i bili su oblačni od duhanskoga dima. Tata je pušio prije nego što su ga odveli na put. Mama je pušila prije nego što su je odveli na put. Čak je i djed pušio, ali njega nisu odveli, nego je umro prije putovanja.

Ruta Tannenbaum imala je petnaest godina, i nije bila kriva zbog oblačnih stropova. Ali je šest mjeseci živjela sama pod njima, strašno se plašila, pa je zato i poželjela biti nevidljiva.

Uf, kako je samo bila ohola!

Kada su došli da je vode na put, od Rute Tannenbaum ostalo je još samo desno stopalo. Sve drugo je već bilo nevidljivo.

Ali i to je nešto, itekako je nešto, rekli su ljudi iz turističke agencije, pa su poveli desno stopalo Rute Tannenbaum sve do teretnog kolodvora. Ispod bijele princezine haljine išlo je bosonogo jedno malo stopalo.

Govorim vam, to je trebalo vidjeti.

Ukrcali su je u stočni vagon. Idemo u Indiju, pomislila je Ruta Tannenbaum, tamo gdje su krave svete životinje. Osjetila je vlažni kravlji jezik kako liže sol s njezinog desnog tabana. Tako se i nasmijala posljednji put.

Bila je ohola i ne baš jako pametna, ta princeza, jer tko bi proljeća 1943. pomislio na putovanje u Indiju.

Ne, vlak je putovao u Poljsku. Bilo je mračno i smrdljivo, tako da nevidljivost nije puno pomagala protiv straha. Uostalom, što jednoj princezi znači to da je nevidljiva u svojoj bijeloj haljini, ako svi vide njezino malo desno stopalo.

Mogli bismo reći da je živjela tako do svoje smrti. I ne bi to bila greška. Ruta Tannenbaum nije stigla u Indiju, a zapravo u Poljsku. Iščezla je negdje usput, zamišljajući vlažni kravlji jezik kako joj prelazi preko desnog tabana.

Kako je samo ohola bila ta princeza.

Pogledaj tu haljinu, možda je još uvijek u njoj. Gdje se to sakrilo Rutino desno stopalo?

Miljenko Jergović 29. 08. 2019.

Ljeto kad je zalijevao Ante

Dnevnik jednog penzionera/47

Alem Ćurin 28. 08. 2019.

Selidba

1.

Iz Porodice Ribar moradoh da preprtljam
Na Dobrinju, u ulicu veoma tihu,
U tridesetak kvadrata,
Gdje, dalek od mira i od rata,
Mogu još slobodnije da trtljam
U vezanome stihu
O svojoj odživjelosti
I to do kosti.

Dvije hefte sam gledao, dan i noć,
Kako, u našem stanu, sve Gordanino
Iz dragulja prelazi u smetlje.
I nikada mi ovaj svijet
Strašnije bio nije
Osvijetljen.

Gordana je po drugi put umrla.
Ali, pred njenom šćeri, iz grla
Oteo mi se nije jauk.

Preostao je nauk
Što s uma se ne smeće:
Sve će sreće u smeće.

2.

U nov stan ušla je njena smeđa komoda
Od punoga drveta.
Tu mi je sad blago cara Komoda,
​Možda i sveg svijeta.

19. 8. 2019.

Marko Vešović 28. 08. 2019.

Po šumama i gorama

Bio je 13. studenoga 2017, kada je u Koncertnoj dvorani Lisinski u Zagrebu nastupao Zbor Crvene armije, čuveni, u svijetu poznati Ansambl Aleksandrov. Koncert je mjesecima najavljivan po džambo plakatima uz najprometnije ulice i avenije svih većih hrvatskih gradova, na radiju i na televiziji, u novinama i u kulturnim prospektima i deplijanima koji na hotelskim recepcijama stvaraju iluziju o sjaju i bogatstvu glavnoga grada; na sve strane se još od ranoga proljeća najavljivao nailazak Zbora Crvene armije, što je u žitelja i namjernika stvaralo neko čudno raspoloženje, nekakvu sasvim novu i drukčiju zluradost prema onima koji su sve to morali šutke i vrlo ljubazno podnositi. I srp i čekić, i Crvena armija, i ćirilica koja je s plakata izazivala domoljubnu mladež da crnim autosprejom, kukastim krstom i klempavim U, te biranom psovkom na račun pravoslavaca, popravlja neočekivani kvar u javnome prostoru, sve je nalikovalo iznenadnoj, munjevito izvedenoj okupaciji. Taj dojam bio je samo pojačavan činjenicom da na baš nijednom plakatu nije bilo naknadnih intervencija, nije bilo korekcija autosprejom, a ćirilica je ispraćana s onom vrstom strahopoštovanja s kojom se uz hrvatske avenije i autoceste ispraćaju samo plakati koji navještaju silazak Sina Božjega na zemlju i posvećenje sluge Božjega Alojzija Stepinca.

Što se to zbilo s borbenim domoljubima i katolicima, te s neukrotivom falangom nogometnih navijača, da tako mirno i šutljivo prolaze pokraj plakata koji najavljuju dolazak Crvene armije? I čemu uopće Zbor Crvene armije usred današnjeg Zagreba i Hrvatske? Odgovor je žalosno prost i ponižavajući: takva je volja ruskoga veleposlanstva, i onih u Moskvi, koji su zaduženi za kulturnu razmjenu sa svijetom i za politički marketing Ruske federacije, koja još uvijek nema boljeg i izdašnjeg branda od Crvene armije i Velikoga domovinskog rata po kojemu su, uostalom, i Hrvati 1991. imenovali svoj rat. Poslali su Ansambl Aleksandrov na turneju po Europi i Svijetu, i u planu turneje pojavila su se dva slobodna datuma, 13. i 14. studenoga, pa da ne bude praznih mjesta u kalendaru, telefonirali su u Zagreb, neka bude spremna Koncertna dvorana Lisinski. A pritom su pomalo i uživali u pretpostavljenoj hrvatskoj nelagodi pred nailaskom neželjenih gostiju.

Dvorana je u oba termina bila rasprodana. Došao je neki uglavnom postariji svijet, koji se inače ne viđa na priredbama od nacionalnog značaja, na kazališnim premijerama i promenadama kulturne elite. Osim njih i skupinica sredovječnih i starijih muškaraca u vrlo skupim odijelima i s istim takvim ženama, vjerojatno zastupnici ruskih tvrtki u Hrvatskoj, njihovi suradnici i korespondenti, koji su, oprezni, pomislili da će nezgodno biti ako ne budu viđeni na ovom koncertu.

I tako se onda dogodilo da među tolikim znanim i neznanim, lijepim i melankoličnim ruskim pjesmama, zbor Crvene armije u jednom trenutku zapjeva “По долинам и по взгорьям”, i da se ubrzo zatim polovina prisutnih u Lisinskom rasplače, a da ostali, izuzimajući poslovne partnere u skupim odijelima, kojima, pak, ništa nije bilo jasno, jedva zadržavaju suze. Pjesma nije dugo trajala, i nije bila zamišljena kao dramaturški vrhunac koncerta, ali nakon nje publika je bila duhom odsutna. Ne samo da više nisu bili tu u dvorani, nego ih je, barem za jednu večer, nestalo i iz vlastitih života. Vremeplov ih je odnio u prošlost, tamo gdje im je sve izgledalo ljepše i prikladnije, i gdje su se pjevale samo ovakve pjesme.

“По долинам и по взгорьям” nije pjesma na koju bi se raspamećivali Rusi njihove generacije. Jedna od bezbrojnih pjesama iz vremena revolucije, koja se u godinama s kraja Velikog rata pjevala u nekoliko različitih, ali jednako sudbonosnih i međusobno suprotstavljenih verzija, iz čega će se zatim, u međuratno doba, a pogotovu nakon Drugoga svjetskog rata, tokom šezdesetih i sedamdesetih, na Zapadu, među lijevom inteligencijom i omladinom, pjesma steći svoje nove, varijetetske i underground verzije, jednako snažnog ideološkog naboja.

Ansambl Aleksandrov izvodeći “По долинам и по взгорьям” ustraje u već stogodišnjoj najprije sovjetskoj, a potom ruskoj kulturno-prosvjetnoj i ekonomsko-propagandnoj misiji da pjesmu vrati njezinom izvoru. Ili da je vrati u ono stanje koje je idejno poželjno i nacionalno prihvatljivo.

Započela je u vrijeme građanskog rata, kao “Marš Sibirske pukovnije”, da bi se zatim, kroz duše i glasove boljševika, ili kroz naum boljševičkih komesara, razvila u njegovu partizansku himnu, što će biti i ozvaničeno godine 1929, kada “По долинам и по взгорьям” odlukom sovjetskih vlasti postaje međunarodna partizanska i pjesma svih komunističkih dobrovoljaca u predstojećim nam bitkama i ratovima za slobodu proletarijata.

Ali do tada će još vremena proteći. Po melodiji “Marša Sibirske pukovnije” ukrajinski će borci za slobodu i nezavisnost napisati svoju pjesmu, u kojoj će vjetar vihoriti crno-crvenim zastavama slobode, po planinama i po dolinama, niz kišu, niz vjetar i oluju, dokle god je Ukrajine i ukrajinskih partizana. Ti su se fanatično borili i protiv bijelih, carističkih, i protiv crvenih, komunističkih vojski, podijeljeni unutar sebe što zapravo podrazumijeva borba za ukrajinsku slobodu i nezavisnost. Jedni su, naime, vjerovali da se bore za ukrajinsku državu, dok su drugi vjerovali da se bore protiv svake države i svake državnosti. Bili su, uglavnom, složni oko toga da se bore za svijet bez državljanstva, u kojemu će svaki čovjek biti slobodan od lojalnosti državnom poretku, od pasoša i od ograničenja koja pasoš podrazumijeva. Oružja su se dokopali preko njemačkih i austrougarskih vojski, kada su njihove vrhovne komande potpisale kapitulaciju, imali su svoju konjicu, artiljeriju i pješadiju, i znalo ih je biti preko sto tisuća, dobro naoružanih, fanatiziranih i očaranih vizijama svijetle budućnosti. Nazivali su se Crnom armijom, jer crno je boja anarhizma, ali im njihovi ni crveni ni bijeli neprijatelji nisu priznavali pravo da se nazivaju vojskom, nego bi ih opisivali kao anarhističke i mahnovske snage. Na njihovim crnim zastavama dvije su osnovne parole: Sloboda ili smrt, i Zemlja seljacima, tvornice radnicima. Prva će u povijesti ostati upamćena kao parola raznih, ideološki heterogenih očajnika, a drugu će, čim za to dođe vrijeme, prisvojiti komunisti, i držati je svojom sve do kraja povijesti.

Vođa ove fantastične Crne armije, koja više djeluje kao literarna konstrukcija nekoga istočnoeuropskog Roberta Bolaña, ili Jurija Andruhoviča, ili ranog Basare, nego kao činjenica jedne sređene i uredne, vrlo krvave, nepravdom prenapučene povijesti, u kojoj se sav poznati kosmos dijeli na komuniste i fašiste, bio je Nestor Mahno. Rođen u Guljajpolju, gradiću na krajnjem jugoistoku Ukrajine, kao najmlađi od petero braće u obitelji siromašnoga seljaka bezzemljaša. Otac umire kada je Nestoru deset mjeseci, nakon čega sve ostaje na majci, i Mahnovi tonu u totalnu bijedu. U sedmoj godini počinje raditi kao pastir kod boljestojećih seljaka, a s navršenih osam kreće u školu, koju će napustiti prije dvanaeste. Kao nadničar radi na plemenitaškim farmama i na posjedima njemačkih kolonista. Tu stječe prva prava socijalna iskustva i rudimentarno društveno obrazovanje. Sedamnaest mu je kada se kao nekvalificirani radnik zapošljava u lokalnoj ljevaonici željeza. Godinu kasnije stječe svoju prvu profesionalnu kvalifikaciju i postaje ljevaoničar. Uto se počinje baviti politikom. Učlanjuje se u anarhističku grupu, što su je, odmah nakon događaja iz revolucije 1905, organizirali lokalni seljaci. U Guljajpolju tad nije bilo pobune ni nereda, ali su vlasti iz preventivnih razloga poslale konjicu, da spriječi svako okupljanje, te su, praktično bez ikakvih razloga, bičevani i kundačeni ljudi po ulici. I tako je pod bičevima i kundacima oživjela lokalna guljajpoljska politika, a prostodušnom se i jednostavnom svijetu od svega što je bilo ponuđeno najviše svidio anarhizam.

Ubrzo Mahna prvi put uhićuju, i to pod vrlo ozbiljnom optužbom za ubojstvo. Puštaju ga zbog nedostatka dokaza, ali već su sama optužba i kontekst u koji je njome na mah bio doveden zauvijek izmijenili sve njegove životne perspektive. Ili će stradati kao razbojnik, ili će završiti kao revolucionar. A u revoluciji, to se već onda znalo, a to ćemo još mnogo bolje znati mi koji na naš vijek budemo gledali s njegova kraja, sve postaje moguće, pa i to da se čovjek s dna društvene ljestvice katapultira prema njezinu vrhu i prema velikoj ulozi u povijesti.

Devetnaest mu je kada ga 1908. uhićuju zbog prokazivanja policijskog uhode, koji se infiltrirao u anarhističku grupu. Zajedno s još trinaestoricom drugova dvije će ga godine kasnije osuditi na smrt vješanjem. Pomilovan je zbog mladosti, ali i zato što se za njega zdušno zalagala njegova sirota majka – to je u ono vrijeme moglo dirnuti državu i njezine predstavnike, te mu je kazna preinačela u doživotnu robiju. Našao se na izdržavanju u slavnome i zloglasnom moskovskom zatvoru Butirka, spreman da na svaki način prkosi zatvorskom i kaznioničkom mehanizmu. Često je zbog svoga prkosa bio u lancima i u samici.

Kao i toliki drugi neškolovani revolucionari u povijesti, Nestor Mahno jedinu pravu školu nalazio je u životnoj praksi. Bio je anarhist-empirist, i u tome je bio krajnje beskompromisan i dosljedan. Tako je, robijajući u Butirki, došao do zaključka kako zatvori, kao ni bilo kakva kaznena politika u ime države, ne samo da nemaju ama baš nikakvog smisla, nego su u suprotnosti s idealom pravde i pravednosti. U budućnosti, tamo gdje umaršira Mahnova vojska, zatvori će biti raspušteni i sravnjeni sa zemljom, a svi zatvorenici će, bez obzira na zločine zbog kojih su osuđeni, biti pušteni na slobodu. Nestor Mahno zaključio je da zajednici prijeti neusporedivo manja opasnost od kriminalaca koji su na slobodi, nego od sustava koji uzima sebi za pravo da sudi i određuje tko jest, a tko nije kriminalac.

U zatvoru Mahno je upoznao Petra Aršinova, metalskog radnika i bivšeg boljševika, koji je 1907. pred prijetnjom izvršenja smrtne kazne pobjegao na Zapad, gdje je, između ostalog, stekao poznanstva i upoznao se s najvažnijom revolucionarnom, teorijskom i književnom literaturom, što ga je onda nagnalo i da se vrati u Rusiju, s namjerom da podiže revoluciju. Aršinov je postao Mahnov učitelj, iz njegove se priče on učio revoluciji i anarhizmu. Bio je to susret dvojice suštinski različitih ljudi, koji su, međutim, jedan drugog nadopunjavali. Aršinov je bio radoznali pustolov, u potrazi za konačnim životnim istinama i revolucionarnim formama. Mahno je bio nečuveno srčan, emocionalan i intuitivan čovjek, karizmatične i sveokupljajuće prirode. Susret njih dvojice doveo je do najrudimentarnijeg spoja teorije i prakse.

Zajedno su robijali skoro devet godina, da bi se 2. ožujka 1917. iznenada našli na slobodi, u sklopu opće amnestije svih političkih zatvorenika, koja je bila rezultat Februarske revolucije. Tri sljedeća mjeseca Mahno se, zajedno s Aršinovim, vrzma po Moskvi, druži se s anarhistima, gluvari i osluškuje potmuli tutanj predstojećih revolucija, da bi se zatim rastali, a on se vratio kući u Guljajpolj.

Nakon što ga tolike godine nije bilo, pojavio se kao Mesija. Ili kao čudna prikaza, što treperi između zaborava i narodne legende, upravo one i onakve kakvu je njegov radničko-seljački narod poželio za sebe, te ju je mimo njegove volje i stvorio. U stvarnosti, pak, Nestor Mahno bio je sad čovjek s iskustvom, prekaljeni robijaš, skoro tridesetogodišnjak, netko s jasnim pogledom na svijet. I s vrlo ozbiljnom namjerom da svoja teška i mračna iskustva s državom primijeni u revolucionarnoj borbi. Bio je za ukidanje svega onog što je smatrao empirijski provjerenim zlom, a tako je neka država trebala dalje postojati, bila bi to, iz njegova iskustva, samo država koja će biti protiv države.

Po Guljajpolju i okolini Mahno osniva seljačke sindikate, upravlja štrajkom drvodjelaca i metalskih radnika, navodi seljake bezemljaše da vlasnicima zemlje prestaju plaćati rentu, i vrlo brzo stječe takvu moć da do kraja ljeta 1917. uspijeva osnovati vijeća radničkih i seljačkih deputata, koja ponegdje predstavljaju i jedinu efektivnu vlast. Prvi korak u revoluciju bio je kada je okupio sve veleposjednike i vlasnike zemlje, i oteo im dokumente o vlasništvu, da bi zatim proveo egalitarističku podjelu sve tako stečene zemlje, tako da svi, uključujući i upravo razvlašćene posjednike, dobiju jednako. Za razliku od boljševika, kulake nije ubijao, niti ih je smatrao arhe-neprijateljima. Na pojedinim je velikim imanjima, koja je bilo besmisleno dijeliti, stvorio komune, na koje će u budućnosti podsjećati kibuci u Izraelu, smatrajući ih idealnom zajednicom anarhističkog društva.

Nestor Mahno vrlo razborito koristi okolnosti građanskog rata, marš generala Kornilova na Petrograd, organizacionu i vojnu slabost boljševika, borbe između bijelih i crvenih, i uspjeva da u nekoliko mjeseci stvori neku vrstu anarhističkog državnog provizorija. Međutim, nakon što su boljševici 3. ožujka 1918. potpisali sporazum o miru u Brest-Litovsku, čime je Rusija izašla iz Velikog rata, ali se u korist Njemačke i Austro-Ugarske odrekla velikih teritorija, čitave Poljske, Litve, Latvije, Estonije, Finske i Ukrajine, njemačke i austrougarske vojne snage kreću u zauzimanje Ukrajine i baltičkih zemalja, i u samo tri mjeseca uspijevaju okupirati cijelu Ukrajinu. Mahno tek tad stvara onu svoju fantastičnu Crnu armiju, i iz realizacije anarhističke Arkadije prelazi u realizaciju onoga što je skoro pa nezamislivo – vojska ustrojena prema anarhističkim principima. Nakon bijega iz okupiranog Guljajpolja okupio je oko 1700 ljudi pod oružjem, i započeo svoj partizanski rat. Pozvao je ukrajinske seljake na ustanak protiv njemačkih i austrougarskih okupatora, i ratovao onako kako će ratovati svi budući partizani: preko vrlo malih i mobilnih jedinica, koje su lako prodirale u neprijateljsku pozadinu i tamo stvarale nered. Strateški je izbjegavao frontovsku borbu, kao i sve druge elemente tradicionalnog ili konvencionalnog ratovanja čiji bi učinci bili na strani jačeg i organiziranijeg neprijatelja. Nestoru Mahnu je, u tih nekoliko mjeseci koliko je trajao njegov rat sa Centralnim silama, uspjelo da neprijatelja konfrontira s ukrajinskim narodom i da poništi razliku između vojnika i civila. To ga je učinilo vrlo opasnim.

U lipnju 1918. nakratko odlazi u Moskvu, tamo sreće Aršinova i druge ruske anarhističke vođe. Zaprepašten je stanjem revolucije: nailazi na uplašene ljude, koji su paralizirani pred prvim naznakama boljševičkog terora. Moskva je, govorit će kasnije, bila prijestolnica papirnate revolucije, golema štamparija koja izbacuje rezolucije, zakone i proglase, i koja crvenim slovima po bijelom papiru ispisuje sve novije i novije parole, sakrivajući to da se jedna od političkih partija koje su sudjelovale u oružanoj revoluciji, boljševička partija, poslužila silom i prevarom, svojevrsnom masovnom hipnozom, kojom je sebe kao partiju uzdigla u poziciju vladajuće klase. Nestor Mahno je u lipnju 1918. svjedočio rađanju iste one “nove klase”, o kojoj će 1954. progovoriti Milovan Đilas. Premda su se Mahnova i Đilasova ideološka perspektiva stubokom razlikovale, njihovi zaključci bili su fantastično slični. Možda ta sličnost nije od politološkog ili historiografskog značaja – premda ne znam zašto ne bi bila – ali jest od književnog, fikcionalnog i proznopjesničkog, gdje se priča slobodno i nesputano kreće između Guljajpolja i Palmotićeve ulice u Beogradu, i svaki čas može skrenuti u potpunu fikciju i fantaziju, nošenu melodijom, tekstom i simbolikom jedne još uvijek nedovršene pjesme.

U Moskvi, Nestor Mahno je, u maniru mudroga i iskusnog seljaka, koji nipošto ne precjenjuje svoja znanja, otišao i do Petra Kropotkina, mitskoga anarhističkog teoretičara i učitelja, da ga upita što mu je činiti u Ukrajini.

Odlazeći u Kremlj da kao siromašni gost i revolucionar iz (još uvijek) ukrajinskog inozemstva ishodi besplatan smještaj i hranu u Moskvi, Mahno se gotovo slučajno susreo i s Lenjinom. S vođom revolucije razgovara na ravnoj nozi, kao seljak sa seljakom. Njegovi zdravorazumski i dosljedno anarhistički argumenti šokirali su Lenjina, koji kasnije govori kako anarhisti nikada neće uspostaviti kontakt sa stvarnošću. Na neki način, bio je u pravu: stvarnost je ono oko čega će se boljševici, a onda i komunisti širom Europe, razići s aharhistima. To ne bi bio toliki problem da se kasnije, upravo oko definiranja stvarnosti, nisu razišli i sa svim drugim. Ali tada će već biti mrtvi i Lenjin i Mahno.

Boljševici su pomogli Nestoru Mahnu da se vrati u Ukrajinu. Tada je to za njih bila izgubljena zemlja i nipošto im nije smetalo djelovanje jednoga takvog čudaka. Sljedeće tri godine, sve do konačnog i potpunog poraza, Mahno je ratovao, sada već odlično naoružan, pošto se Crna armija dokopala značajnog dijela njemačkog i austrougarskog oružja, stvorivši živu legendu o Mahnovščini, o crnoj vojsci i Mahnovoj Ukrajini, koja je za himnu imala pjesmu po melodiji “Marša sibirske pukovnije”.

Sljedećih sto godina Sovjeti će pjevati “По долинам и по взгорьям”, ne bi li njome nadglasali i porazili Mahnovščinu, čiji pjev je bio prodorniji i tačniji. Naprosto zato što su za Nestorom Mahnom pjevali oni koji su svojoj pjesmi dali fantazijski, a ne samo pjesmarski kontekst. I onda su ih, dosljedno dramaturgiji romana o pjesmi, u Lisinskom studenoga 2017. dočekale suze onih koji su pod tom pjesmom na jednak način poraženi kao i anarhistička seljačka vojska Nestora Mahna. Samo što njima pjesma nije oduzeta tako što će je neprijatelj prepjevati, nego tako što više nikada, osim kad u prijestolni hrvatski grad naiđe moćna Crvena armija, ili makar njezin zbor, neće biti otpjevana. Pa nije ni te večeri, jer je to bio ruski, a ne naš tekst.

Crna armija Nestora Mahna iz dvije je vrste razloga doživjela svoj poraz i nestanak iz povijesti. Prvi se razlozi tiču logistike ratovanja: iako su imali oružje, iako su stekli masovnost i ugled među narodom, partizani Mahnovščine, kao ni svaki drugi partizani, nisu imali kontakta sa sredstvima za proizvodnju, izvorima energije i kapitalom. Nisu, dakle, imali ono za što bi im bila potrebna država. Drugi se razlozi tiču prilika u svijetu: boljševici i komunisti možda su se Europi kapitalizma i parlamentarnih demokracija činili groznim, kao što će grozni biti i za fašiste koji samo što nisu stupili na povijesnu scenu, ali oni su, ipak, u Rusiji bili vlast. A osim što su bili vlast, nisu dovodili u pitanje sam koncept provođenja vlasti. Anarhisti su u tom smislu bili bitno neprihvatljiviji od boljševika. U Ukrajini ili bilo gdje na svijetu.

Nestor Mahno otišao je u progonstvo. Živio je u Francuskoj, uglavnom u Parizu, radio je kao fizički radnik, a u slobodno je vrijeme pisao i zajedno sa svojim drugom i prvim učiteljem Petrom Aršinovim uređivao anarhistički časopis Dielo Truda. Učio je esperanto, često ponavljao rečenicu: anarkio estas la patrino de ordo. Ili: anarhija je majka svakog poretka! Francuski mu je slabo išao, kao i pokušaj da se uklapa u novo društvo. Opet je, kao i na svojim počecima, bio nepodnošljivo siromašan. Žena Galina, koja mu ostaje do kraja vjerna, radi kao pralja i čistačica u djevojačkom domu. On u neka doba ponovo nalazi posao u ljevaonici, ali nema više one snage koju je imao nekad, pa se zapošljava kao tokar u Renaultu, ali ne uspijeva pratiti ritam proizvodne trake. Na kraju u kućnoj radinosti izrađuje cipele od slame. Sirotinja za sirotinju. 

U neka doba napušta ga i Aršinov. Vraća se u Moskvu, Staljin ga amnestira, navodno po intervenciji zajedničkog im prijatelja iz zatvora Serga Ordžonikidzea. U zamjenu za kratkotrajnu slobodu, Aršinov se odriče anarhizma i piše pamflet protiv Mahna. Biva smaknut 1937.

Ali Mahno to više neće doživjeti. Umro je 6. srpnja 1934. od tuberkuloze. Kremiran je, a urna mu je položena na groblju Père-Lachaise. Na sprovod su došli svi najugledniji anarhisti Pariza i Francuske. I došli su Mahnovi susjedi. Čudili su se, jer nisu imali pojma tko je taj čovjek zapravo. Nije još bio navršio ni četrdeset i šestu. Jedva da je bio tridesetogodišnjak kada je stekao nadimak po kojem su ga njegovi suborci u Ukrajini znali: Батько. Otac, Stari…

To nije bio kraj patnjama. Mahnova žena Galina Kuzmenko, zajedno s kćeri Olenom, živi tiho i anonimno sve do rata. Olena, koju je otac iz predostrožnosti registirao s prezimenom Mihnenko, po okupaciji 1941. nalazi posao u Simensovoj tvornici u Berlinu. Tamo dočekuju 1945, i oslobođenje, kojemu se svi raduju. Galina tad čini veliku grešku: pri rutinskom razgovoru sa sovjetskim oficirom priznaje da je iz Sovjetskog Saveza, udovica je Nestora Mahna, i željela bi se vratiti u domovinu. Uhićuju ih, odvode u Kijev i sude na sedam i pet godina prislinog rada u logoru. Na slobodi su tek 1954, ali obje su čudom žive. Olena uspijeva završiti srednju školu i fakultet, ali je neprestano pod stigmom narodnog neprijatelja. Majka umire 1976, nakon čega kćerka doživi moždani udar i gubi moć govora. S okolinom se dopisuje uz pomoć olovke i papira. Umire 1992. godine, nekako baš u vrijeme kada himnu njezina oca u Jugoslaviji zagluši rat. Kako nije imala nasljednika, time se priča završava. Posljednjim taktom pjesme i posljednjim kadrom bolničkoga zida, obojenog do pola masnom bojom, tako da se krv, gnoj i suze lako brišu.

Početak je osamdesetih, noć je, 27. dana u mjesecu srpnju, gledana iz zraka Bosna i Hercegovina je božićno drvce, sa stotinama plamičaka. Onaj tko je s visina gleda, iz putničkog aviona koji nisko prelijeće Jugoslaviju, možda upita stjuardesu, ali ona sigurno neće znati što je to. Neki paganski, predkršćanski običaj paljenja krijesova oko dana kada se nadvoje polovi ljeto? Mislit će još malo o tome, pa će zaboraviti, da se nikad više ne sjeti. 

Dan je ustanka, i narod u organiziranom socijalističkom spontanitetu po proplancima pali vatre. Oko njih sjedi, jede, pije i veseli se. I uz harmoniku pjeva “Po šumama i gorama”. Ne znaju cijelu pjesmu, i ne treba im, jer je pjevaju do njenoga dramaturškog vrhunca: Neka znade dušman kleti da će ovdje slomit’ vrat, prije ćemo mi umrijeti nego svoje zemlje dat’. Ta dušmanska vratolomija i toliko puta ponovljeno umiranje za svoju zemlju obilježavaju i sjećanje na pjesmu.

 

Miljenko Jergović 28. 08. 2019.

Pasji život (drugi dio)

Mišljenje

Zagovarači pravâ životinja često citiraju iskaz Jeremyja Benthama: “Pitanje nije mogu li misliti, niti mogu li govoriti, nego mogu li patiti.” To je donekle točno jer razlike u mišljenju i jeziku između ljudi i ne-ljudi mogu biti interesantne teorijski – logici, epistemologiji, ontologiji, antropologiji, zoologiji, kulturologiji, psihologiji i lingvistici – ali za etiku, moralnost i općenito za ljudsko djelovanje one ne bi trebale značiti ništa. Kao što je Albert Schweitzer ustvrdio i zapitao se: “Nebitno je što se nama, ljudima, čini bližim ili daljim od nas, jer to je jedno sasvim subjektivno mjerilo. Tko od nas uopće zna što je nekom drugom biću po sebi i u njegovoj cjelini svijeta važno?”

No čini mi se da je Bentham olako otpisao mišljenje. Dok Morna sjedi na obali i pola sata nepomično zuri u more ili dok se bavi neobičnom rupom u zemlji, raskopava je, obilazi, zastaje i gleda je, a zatim rezignirano odustaje, ja bih rekao: “Pitanje nije: mogu li misliti, nego: kako misle?”

 

Simboličko mišljenje

Neki koji su spremni priznati da ne-ljudske životinje, kao što su psi, imaju svijest domeću: ali nemaju samosvijest. Isto tako, priznaju da one imaju određeni oblik mišljenja, domećući: ali ne i simboličko mišljenje.

Kada želi da pase travu, kako bi regulirala svoju probavu, a u stanu je i nije uobičajeno vrijeme za izlazak, Morna očajnički liže pod, značajno nas pogledavajući. – Kakva metafora, Morna! – Ni puka kompulzivna reakcija, ni tupi jauk nagona, nego kompleksan složaj simbola koji izviru iz njezina tijela i uma, i ispunjavaju prostor između potrebe, mašte i stvarnosti, između nje i nas, između ljudskog i ne-ljudskog.

 

Inteligencija

Kada treba regulirati svoju probavu, Morna pase travu. Određenu vrstu trave, kojoj ne znam ime (kao ni Morna). Nije studirala medicinu, niti čitala popularnoznanstvene članke koji bi je podsjećali na drevnu mudrost ophođenja s prirodom i vještine korištenja ljekovitog bilja. Morna to naprosto zna. Uzmimo da je to samo nagon – sa svim omalovažavajućim intonacijama i odmahivanjima rukom – i zapitajmo se što je to ustvari. I po čemu su naše informiranje, razmišljanje i znanje bolji od toga, sa svim trudom koji ulažemo, brojnim dvojbama koje nužno izviru i beskonačnim neznanjem u kojem svršavamo. Uzmimo da se radi samo o takozvanoj inteligenciji vrste, što je izraz kojim se i vrsti i njezinim pripadnicima odriče bilo kakva pamet i vrijednost. – Možemo samo biti ljubomorni na ono što smo izgubili dok je naša vrsta prerastala u rod. I očajavati zbog toga što se naša inteligencija, pojedinačna i vrsna, mjeri rezultatima mehaničkih školskih testova, rješavanjem zadataka koje nam zadaju računala, ponašanjem pri ulasku u tramvaj i strategijama ratovanja koje su namijenjene što uspješnijem uništenju, to jest samouništenju. 

 

Jezik

Ustanovili smo da Morna razumije oko dvadeset riječi. Uglavnom su to imena dragih joj ljudi i pasa, glagoli koji se odnose na fiziološke potrebe, u infinitivu i imperativu, imenice povezane s time, i imenice koje označavaju neke lokacije u stanu i susjedstvu. Ostalô joj je, pretpostavljam, uzburkana pjena zvukova. 

Ponekad pomislim kako bi divno bilo imati samo nekoliko bitnih riječi i bezbroj tekućih nijansi između njih.

 

Mi i oni

Kažemo, naprimjer, “prvo ćemo spremiti svoje stvari, a onda Mornine”. Ili: “neka prvo jede ona, a onda ćemo mi”. Tako utvrđujemo, premda to ne želimo, da postoje neke dvije strane, dvije strane, mi i ona. [Istina, tako i odrasli govore kada govore o djeci: mi i on/ona/ono/oni. Mi, recimo, (hoću reći: Ivana i ja), kažemo: “mi bismo išli na izlet, ali Kiko ne bi”. Ili: “nama je to okej, ali njemu nije”.] To je razumljivo: supostoje različite vrste (ljudi i druge životinje; odrasli ljudi i ljudska djeca); jedno ja i mi, s jedne strane, i radikalno drugo, s druge strane. Postoje, neizbježno, i nerazumijevanje i sukobi takvi, prirodni, naravno. Međutim, kako ćemo to opravdati pred životom i suživotom? 

U svakom slučaju, potrebno je toliko mnogo truda da bismo zaboravili ono što smo naučili o “nama i njima“, da bismo zaboravili razmišljati u kutijama “mi” i “oni”. – Ili, pak, potrebno je toliko malo za to: kad se pas uvali na krevetu među ljude (odrasle i djecu), i kad se oni obraduju bez razmišljanja, nema više ja i ti, mi i oni. Baš kao što onaj reče: “više niste tuđinci ni došljaci, nego ste sugrađani svetih i Božji ukućani”.

Hrvoje Jurić 27. 08. 2019.