Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Koliko stane človeško življenje?

    KOLIKO STANE ČLOVEŠKO ŽIVLJENJE?

    (kraljevski spev) 

     

    Koliko stane človeško življenje?
    Koliko stanejo leta svetlobe,
    meseci, tedni, trenutki, žarenje
    čudežev tega vesolja, mehkobe
    njenih / njegovih objemov, milobe
    maternih rok, iger otrók? Koliko jezero,
    koliko morje poljubov, problemov,
    smeha in solz, gub in izgub? Zdaj vemo:
    vmes med 36 dolarjev in 3,56 evrov,
    upoštevaje dve cepljenji – repete.
    Cepete-repete-cepete-repete!

    Koliko stane človeško trpljenje?
    Koliko stanejo časi tesnobe,
    dela, skrbi, bolečin? Pa sopenje
    let do dopolnjene delovne dobe?
    Nakup stanovanja, up milostne sobe
    Doma starejših? Spominov stotero?
    Koliko stane življenje? Zdaj vemo.
    Soočamo se le z manjšo dilemo:
    ali je cena življenja 36 dolarjev Moderne,
    24 evrov Pfizerja ali 3,56 evrčkov AstraZenece?
    Cepete-repete-cepete-repete! 

    Vlada je privarčevala 11.872.000 evrov
    za 900.000 doz dražjega cepiva,
    discount cepiva pa ni. Smrt jemlje mero
    živim, vsak val vse bolj množično bero.
    Bi bila naša soseda še živa?
    Bog ve. Za njeno bolečo smrt pa je kriva
    vlada. Le toliko stane življenje:
    manj od 3,56 evrov cepiva, katerega ni.
    Toliko stane neznosno hropenje
    na respiratorju, in tako to gre – mimogrede:
    cepete-repete-cepete-repete! 

    Vlado sestavljajo sami eksperti
    za klene alpske poskočnice Smrti,
    kravje kupčije in kičasto slavje
    Tridesetletnice RS, navček za navje.
    S cepljenjem je varčeval zvitorepec,
    cepljenje odcepetal prvi cepec,
    predsednik vlade, minister za zdravje,
    obramboslovec hudičevih kevdrov,
    veliko dražjih od 36 dolarjev, od 24 evrov,
    za ketno ničel dražjih od 3,56 evrov …
    Cepete-repete-cepete-repete! 

    Koliko časa še, koliko smrti?
    Eden za drugim že cepamo, strti.
    Koliko časa še, koliko žrtev?
    Vsako ime je cel svet. Svet, ki je mrtev.
    Tisoči mrtvih svetov. Kozmična kletev –
    za vlado pa le projekt, ki ni šel po načrtu.
    Vlada ponosno oznanja zasluge,
    da je rešila problem ustanov za starejše:
    proste so tolike kapacitete,
    tolike postelje, tolike truge!
    Cepete-repete-cepete-repete! … 

    Naša življenja zapravlja ta cepec,
    ta varčevalec cepiv, cepetalec,
    predsedovalec EU, velemojster za repete …
    Toda življenje ni porcija repete.
    Cepete-repete-cepete-repete! … 

     

     

    KOLIKO KOŠTA LJUDSKI ŽIVOT?

    (kraljevsko pjevanje) 

     

    Kolika je cijena ljudskog života?
    Koliko koštaju godine svjetlosti,
    mjeseci, tjedni, trenuci, divota
    ovog čudesnog svemira, nježnosti
    njenih / njegovih zagrljaja, milina
    majčinih ruku, dječjih igara? Koliko jezero,
    koliko more poljubaca, problema,
    smijeha i suza, bitaka i gubitaka? Sada znamo:
    negdje između 36 dolara i 3,56 eura,
    uključujući dva cijepljenja – repete.
    Cepete-repete-cepete-repete!

    Kolika je cijena čovjekove muke?
    Koliko koštaju trenuci uznemirenja,
    rada, briga, bolova? Koliko buke
    do punog radnog staža i umirovljenja?
    Kupovina stana, rezerviranje sobe
    u staračkom domu? Na stotine sjećanja?
    Kolika je cijena života? Sada nam je jasno.
    Sve je to jadno i nimalo časno:
    je li cijena života 36 dolara Moderne,
    24 eura Pfizera ili 3,56 eurčića AstraZenece?
    Cepete-repete-cepete-repete! 

    Vlada je uštedjela 11.872.000 eura
    za 900.000 doza skupljeg cjepiva,
    discount cjepiva kojeg nema. Smrt uzima mjeru
    živima, svakim valom povećava svoju zavjeru.
    Bi li naša susjeda bila još živa?
    Bogzna. Za njenu je tešku smrt kriva
    vlada. Život je prejeftino loptanje:
    košta manje od 3,56 eura cjepiva kojeg nema.
    Toliko košta mukotrpno hroptanje
    na respiratoru, i tako to ide – i-te-de:
    cepete-repete-cepete-repete! 

    Vladu sačinjavaju sve sami eksperti
    za jedre alpske poskočnice Smrti,
    za stočne sajmove i sladunjavo, staromodno slavlje
    tridesete obljetnice RS, mrtvačka zvona za spomen-park Navje.
    Na cijepljenju su pokušali uštedjeti prepredenjak,
    cjepivom na cjepivo, prvi i najveći prostak,
    predsjednik vlade, ministar za zdravstvo,
    profesor općenarodne obrane đavoljih podruma,
    mnogo skupljih od 36 dolara, 24 eura,
    razlike u cijenama su naznatne …
    Cepete-repete-cepete-repete!

    Koliko dugo će to još trajati, koliko smrti?
    Jedan za drugim skapavamo, strti.
    Koliko dugo će to još trajati, koliko žrtava?
    Svako ime je čitav svijet. Svijet koji je mrtav.
    Na tisuće mrtvih svjetova. Kozmička kletva – 
    za vladu to je tek projekt izvan probnog nacrta.
    Vlada ponosno obznanjuje svoje zasluge,
    riješila je problem ustanova za starije:
    oslobodila je bolesničke krevete
    ogromne kapacitete, mrtvačke ljesove!
    Cepete-repete-cepete-repete! … 

    Naše živote uništava ta budaletina,
    taj štediša cjepiva, taj cjepidlak,
    predsjedavajući EU, velemajstor za repete …
    Nažalost, život nije porcija repete.
    Cepete-repete-cepete-repete! … 

     

    Preveo Božidar Brezinščak Bagola

     

    Boris A. Novak 14. 04. 2021.

    Net i selo

    U mom rodnom selu na sjeveru Bosne, u kojem i danas žive moji roditelji, vrlo često se zna desiti da nestane vode. Ljeti naročito, kada su zbog suše redukcije učestalije. Voda iz bazena na vrhu sela mrežom se podzemnih cijevi raspoređuje, i otiče do svake kuće. Ne tako ravnopravno, kako bi trebalo, obzirom da je pritisak u nekim domaćinstvima jači, a u nekim, poput curka, slabiji. Kao razlog tome mještani navode brdovit, i na mjestima kamenit teren, zastarjele pumpe, i jeftine cijevi, koje je svako malo potrebno mijenjati.  

    Sazove se radna akcija, tako je barem bilo kada sam bio dječak, pa se mještani okupljeni oko crvene kućice s pumpom, prvo dogovaraju, kako i šta, i odakle krenuti, da bi zatim nakon mukotrpne rasprave, koji sahatak poslije, krenuli s poslom. S lopatama, krampama i budacima u rukama, ili preko ramena, u hodu onda komentarišu, dogovoreno. Dogovoreno, iako dogovoreno, meni se činilo, nikada nikome nije odgovaralo, jer su svi imali ponešto da prigovore. Zagovornici ideje da se ništa ne radi nanovo, već da se ovako povremeno mijenjaju cijevi, i to one jeftine, jer skuplje i kvalitetnije bez pomoći opštine nemoguće je priuštiti, bili su na jednoj strani. Veoma bučni, veoma uporni, poput hora crnih vrana, kad zakrešti. Vjerovatno, jer su znali, ako se kvalitetnije cijevi budu uzimale, da će udariti i po njihovom džepovima. Na drugoj su strani oni imućniji, zagovornici ideje da se sve radi nanovo, to jest, kako treba, ili nikako. Obećavaju, pojedinci između njih, da će preko toga i toga, u opštini, izganjati donaciju, čak i mašineriju, da se oni ne moraju patiti. Niko im naravno ne vjeruje, čak ni neutralci koji se postrance sašaptavaju, u duhanskom dimu, komentarišući, poput pravih eksperata, trenutno stanje i tok rasprave. 

    Rasprava se završi tako što se popravi ono što se popraviti može. Krpi, dok ne crkne, parola je koja je i dan danas aktuelna. Prethodne sedmice, naime, uslijed akcije popravke vodovodnih cijevi, presječeni su kablovi za televiziju i internet. Cijelo je selo ostalo bez kablovske, bez pristupa fejsbuku, viberu, i drugim životnim potrepštinama. Sve je dakle stalo. Mjesna škola nije radila. Ambulanta isto tako. Ljudi su nakon mukotrpnog dana nervozni lijegali u postelju, bez mogućnosti da pogledaju nove epizode Zvijezda granda, Ertugrula ili koječega.

    Na drugoj strani planete svakodevno sam pokušavao stupiti u kontakt sa svojima, ne znajući, nekoliko dana, šta se događa. Saznat ću poslije, iz kratke prepiske s bratom, o čemu je riječ. Jedno selo, na sjeveru Bosne, ostalo je dakle, bez vode i interneta. To da nema vode u cijevima, vode koja već odavno nije za piće, ljudi su se na to navikli. A na to da nema interneta, mati moja kaže, daj Bože, nikad više.  

     

    Adem Garić 13. 04. 2021.

    Miševi na mostu/17

    ***

    Onda, početkom godine 2021. sanjaš svoju babu. Ona odmiče brzo ispred tebe, noseći u rukama nešto što se naprežeš da vidiš. Događa ti se ono što ti se često događa u snovima – noge su ti kao od olova, ulažeš ogromnu snagu u korak, kao da hodaš kroz neku neprirodnu gustinu. Kao i uvijek, padaš na koljena i pokušavaš četveronoške, vučeš noge rukama ne bi li je stigla. I vičeš, vičeš za njom.

    Ona napokon stane i okrene se. I dalje daleko, a ti si potpuno iscrpljena, noge te ne slušaju, ruke izdaju, ne možeš dalje. U rukama joj je zdjela u kojoj miješa krušno tijesto.

    I kaže ti: „Sačekaj me tu, idem zaliti rupe.“

    Ti pitaš: „Kakve rupe?“

    „One po Mečenčanima.“

    Ti se sjetiš da je bio potres i da su se u zemlji otvorile rupe.

    „Pa kako ćeš ih zaliti?“

    „Pa tijestom, vidiš valjda.“

    „Baba, ne možeš tijestom zaliti rupe u zemlji. Nemaš dovoljno tijesta. To su velike, ogromne rupe.“

    „A narašće ono.“

    „Ali upadaće ljudi i dalje u rupe. Daviće se u tijestu.“

    „Ti baš ništa ne razumiješ. Sunce će ispeći tijesto.“

    U sljedećem trenutku tog sna ti si na poljani punoj rupa iz kojih zaobljen izlazi jedan po jedan babin kruh. 

    Ti prilaziš jednom, osjetiš da je vruć, i odlomiš djelić korice. Prineseš ga ustima i probudiš se.

     

    ***

    „Baba, mislim nešto. Kako je počeo ovaj posljednji rat? Sve znam što i svi o tome znaju, a opet se osjećam kao da ne znam ništa. Opet mi nekako nije jasno, shvaćaš? Šta se desilo u ljudima, to mi nije jasno. Šta se desi u ljudima.“

    Tvoja baba čkilji u hekleraj. Desna ruka joj je strašno otečena. Od operacije raka tvojoj babi otiče ruka, u njoj se skuplja limfa. Baba se na to ne osvrće – svaki novi pletiljski projekat je otvoreno utrkivanje sa smrću. Draginja plete i hekla sumanutom brzinom, sat za satom, dan za danom, kao posjednuta. Poslije leži sa namočenim hladnim oblogom, ali iz kreveta pokazuje figu smrti. Završila sam šal, evo ti figa. Završila sam milje, ma cijelu garnituru – evo ti figa. To takmičenje, nadmetanje u kom igle kuckaju brže od smrti – čini tvoju babu povremeno dobro raspoloženom, iako je odavno razvila onaj tik ljuljanja naprijed-nazad koji imaju ljudi što trpe veliki fizički bol.

    Baba ti odgovara bez podizanja glave sa igala: „Sjećaš se onog vašeg susjeda iz S. što je tuđu trešnju mazo govnima da se vi djeca na nju ne penjete?“

    I ti se sjetiš odmah, pomislivši – još jedna od stvari koje su godinama tu, u tvom unutrašnjem inventaru, a ti si ih zaboravila. To je jedna od čudesnih moći tvoje babe – pis maco, đe si bila – evo tu sam u tebi, sve vrijeme. Trešnja. 

    Trešnja je rasla tik uz vašu ogradu, u susjednom dvorištu. Tamo niko nije živio. Neugledna prizemna kuća je starila ubrzanim hodom napuštenih građevina. Dvorište je bilo sasvim zaraslo, i iz njega se širio miris memljive zemne vlage.  Kao u nekom začaranom prostoru u njemu je sve nekontrolisano džikljalo i bujalo, po čudesnom kalendaru rađanja i plođenja. Od šumskih jagoda, do lješnjika i ribizli, od šljiva do jabuka. Nad svim tim obiljem carevala je visoka trešnja, neobično velikih plodova. Bila je sasvim veličanstvena – to je sudbina pojedinog drveća, netražena veličanstvenost: uspravnost stabla, markantna iscrtanost krošnje spram proljetnjeg neba, svečani šum lista u dodiru sa vjetrom.

    A imanje je bilo pod sudskim sporom i nije zapravo pripadalo nikome. Pričalo se da ga je pokojna vlasnica poklonila na samrti crkvi, da su se potom našli članovi porodice da tu odluku izazovu na sudu i tako se to godinama razvlačilo. Lješnjaci i ribizle o tome nisu mogli znati ništa – priroda, i to je jedna od mnogih neuočenih Božjih milosti – nema obzira prema ljudskim parnicama.

    Vi ste se peli na trešnju kad uzri. I sad osjećaš hrapavi dodir njenog debla, otpor njene kore, tvoja mala stopala u rašljama drveća. Stojiš gore u granama – ti si vladarka svijeta. Usta su ti puna trešnji, a u tvojim nogama, koje su metrima od tla, nema nijednog drhtaja. Ti i trešnja ste jedno biće, kao da si izrasla iz njezinih grana, kao da su tvoje noge i ruke samo produžeci trešnjinog krvotoka. 

    Onda se odnekud pojavio čuvar dvorišta. Do kraja nikom nije bilo jasno ko je zapravo taj čovjek. Imanje mu nije pripadalo – toliko se znalo. Ko mu je dao mandat da ga čuva – niko nije znao. Čovjek je od početka pokazivao nevjerovatnu revnost. Počeo je da obilazi imanje svakoga dana. Zagledao bi u uglove dvorišta, hodao naokolo sa mračnom ozbiljnošću. Neobično je bilo to što nije brao ni lješnjake ni trešnje – samo je igrao ulogu čuvara tog blaga u krošnjama.

    I tako se dogodio sudbonosni susret – zatekao vas je pod trešnjom. Pamtiš svoj trk kroz visoku travu i šiblje. I tu razjarenost iza sebe.  U rukama je držao šibu i dohvatao te njome po golim listovima. Sjećaš se svog zaprepašćenja – nikada valjda nisi bila tako zaprepašćena ni pred čim, osim možda pred babinim pijetlom. Doći će dani i godine u kojima ćeš još mnogo puta biti bolno zaprepašćena – ali dobro pamtiš ta dva puta – pijetla i čuvara trešnje. 

    Čovjek iza bio je bijesan pas, ili vuk, bio je strašna sablasna gomila razjarenog mesa sa šibom. Ali zaprepašćenje nije dolazilo od čovjeka sa šibom koliko od toga što si koji čas prije ti bila vladarka sa trešnje. I te tvoje noge, tako lake dok lebde metrima iznad tla, sad su bile teške kao olovo, pokretane sa bolom, dok po njima fijuče oštrina šibe i bijesa tog stvorenja iza, strašnog čuvara trešnje. Taj pad snage tvojih nogu – tvoj pad sa mjesta u krošnji u ovaj bijeg pred šibom – to te zaprepastilo preko svake mjere.

    Sutradan je deblo trešnje osvanulo namazano izmetom od korjena do prvih grana. Strašan smrad širio se po ulici. Tvoj je otac bio sasvim zgranut. Čuvar se nije pojavljivao, a niko ga nije ni poznavao da bi mogao išta da uradi ili dozna. U danima poslije taj se izmet polako sušio na trešnji. Iznad tog smrada crvenjeli su se nedostupni plodovi. Tebi se činilo da se šum trešnje odnekud promijenio. Još danima si gledala u tragove šibe na svojim mršavim listovima; dodirujući krastu. Ta krasta i smrad sa trešnje bili su jedini dokaz da se sve odigralo i u stvarnosti – jer se tebi činilo da si to sanjala.

    Igle tvoje babe rade brzo, brzo. Trka se nastavlja, a baba je odlučna da pobijedi i ovaj krug. 

    „Sjećaš se onog vašeg susjeda iz S. što je tuđu trešnju mazo govnima da se vi djeca na nju ne penjete?“ 

    „Sjećam se.“ 

    „E vidiš, diko, ti takovi su počeli rat.“

    Monja Jović 12. 04. 2021.

    Tri pjesme

    SJEMENKA I RIJEČ

    Kao što ptici
    sjemenka koju nosi ptićima
    ispadne iz kljuna
    na nepristupačno mjesto,
    pa iz nje u trnjaku
    iznikne plemenita voćka,

    tako i pjesniku,
    dok na goloj hridi,
    kao njegov brat Prometej,
    iskušava gorčinu usuda,
    ispadne riječ
    koju je nosio
    da mu se ukleše
    u nadgrobni kamen,
    i pruži korijen u pukotinu,

    pa iznikne pjesma,
    i procvjeta
    kamenim laticama. 

     

    POSMATRAJUĆI
    OBEZGLAVLJENE MIGRANTE

    Kada se zaustave –
    ništa pred njima.
    Kada se okrenu –
    ništa iza njih.

    Oni su nigdje.
    Niko i ništa.

    Pajaci su
    u teatru ludila,
    a nikad neće saznati
    ko povlači konce
    i po čijim notama
    igraju bosi po trnju.

    Znaju samo:
    oni su migranti
    i patnjom obilježavaju
    istoriju bezumlja. 

     

    JUTRO I JA

    Otvaram prozor.

    Jutro ulazi u sobu
    i stresa s plavih ramena
    srebrnaste iglice inja.

    I ja sa sebe stresam
    opale sijede vlasi
    sve rjeđe kose.

    Jutro vedro, mlado,
    djetinjasto nasmiješeno.

    I ja nekako uz njega mlađi,
    misli mi plavlje od večernjih. 

    Ranko Pavlović 11. 04. 2021.

    Kuća u ratu, kuća u miru, kuća u potresu

    mali priručnik oniričke arhitekture

     

    Jučer se na oglasnoj ploči našega nebodera pojavio oglas sljedeće sadržine: “Kupujem stan u vašoj zgradi, između 50 i 60 kvadrata.” Ovo je nešto za nas, rekla je. Sve je ovo zbog potresa, zadovoljno je pridodala. Čovjek se nekako počašćeno osjeća kada vidi da postoji interes za njegovim domom. I milo mu je kad može zamišljati da je promet nekretnina u njegovom dijelu grada, projektiranom i u potpunosti izgrađenom za socijalizma, te dugo doživljavanom kao betonska spavaonica pokraj onoga stvarnoga starog grada, najednom oživio, jer su se ljudi najednom počeli brinuti oko seizmoloških karakteristika građevina u kojima žive. Ona, međutim, trenutno nema na umu da je sve to privremeno i da su emocije ove kratkotrajne i prolazne. Ljudi će još nekoliko mjeseci, možda i godinu ili dvije, misliti o potresu. Onda će potresa nestati, kao da ga nikad nije bilo, pa će se opet pojaviti u neka daleka buduća vremena, kad ovdje više neće biti nas, a vjerojatno ni svih ovih građevina. Još možda samo godinu ili dvije ljudi će na umu imati vertikalne i horizontalne serklaže, krovove, dimnjake i konstrukcijska ojačanja, nakon čega će svega toga minuti, kao što je ubrzo nakon katastrofalne poplave iz 1964. nestalo straha i opreza pred nailaskom vode. Strahovi se mijenjaju, ukorjenjuju se samo malobrojni, najčešće oni koji su posve iracionalni. A opreza što se tiče, tu možemo samo jedno reći: čovjek je po sebi budalasto i neoprezno stvorenje. Tako da već dolazi vrijeme kada će većina građana mirno i nezainteresirano prolaziti polurazrušenim centrom Zagreba, koji se, sve su prilike, nikada neće obnoviti, ne pamteći više da su ga takvim učinili nemar i pohlepa, uz malu, ali presudnu pomoć zemljotresa.

    Dvaput sam u životu razmišljao o kući u kojoj živim kao o vanjskome okviru vlastitog tijela. Ili kao o oklopu zajedno s kojim se poput kornjače krećem. Dvaput sam u životu vrlo ozbiljno razmišljao o arhitekturi kao o sudbini. Prvi se put to zbivalo od travnja 1992. pa do ljeta sljedeće godine, a zatim na daljinu i u snovima, sve do kraja 1995. Rat i opsadu Sarajeva, grada u kojem sam se rodio i živio, dočekao sam u kući na Sepetarevcu, jednom od obronaka i brežuljaka grada, koji se sav, prema urbanističkim zamislima svojih davnih graditelja, uspinjao i verao prema vrhovima okolnih brda, bježeći iz nekad močvarne doline Miljacke. Kuća je katnica, podijeljena nadvoje, na dva vlasnika i dvije povijesti. U prizemlju su živjeli susjedi, na katu smo bili mi. Premda su je koncem pedesetih gradila dvojica braće Srba, kuća je na četiri vode – što je u prethodna vremena bila karakteristika muslimanskih kuća. U to je vrijeme imala lijep, široko otvoren pogled na cjelokupnu dolinu, te na Trebević i druga brda s lijeve strane rijeke. Kada bih se dobro zagledao, činilo mi se da vidim ljude na tim brdima na koja mi se pogled pruža. A pod brdima grad, i sve one koji u gradu žive. Nikada više neću živjeti u kući s takvim pogledom. Dok ga je bilo, nisam umio u njemu uživati. I onda je taj pogled postao izvor najvećega zamislivog straha.

    U toj sobi s pogledom umro mi je 1972. djed, moj Nono, vojnik iz bitke na Soči u Prvome svjetskom ratu. Tačno četrdeset godina kasnije, u istoj će sobi umirati i njegova kći, moja majka. Ali njezina će smrt biti bez pogleda, jer će u međuvremenu, nakon ovoga našeg rata, novi poduzetnici sagraditi previsoku kuću, i zakloniti nam grad njezinim slijepim zidom. Između dvije smrti ta kuća će biti moj oklop i okvir moga tijela.

    Prvo što ću u travnju 1992. pomisliti, nakon što već 15. travnja, desetog dana rata, u našoj bašči, u gustoj krošnji naše stare višnje, eksplodira mina od osamdeset i dva milimetra, te nam poškropi fasadu gelerima, razbije prozor na onoj drugoj sobi, i ogledalo na psihi, bit će da je prokletstvo što su braća Trklje na kući gradili prevelike prozore. A onda ću se, za svakodnevnih granatiranja, koja ćemo provoditi u podrumu, u kojem će moja majka gotovo neprekidno živjeti sve do kraja rata, pitati što li je bilo na umu te dvojice ljudi kada su od arhitekta naručili da im projektira kuću na četiri vode? Možda je arhitekt bio Musliman? Ne, to je blesava pretpostavka. Prije će biti da su Trklje, ljudi iz okolice Sarajeva, iz mjesta koje se zove Osjek, podrijetlom Hercegovci, povjerovali u emancipativne potencijale socijalizma, svjetskoga procesa koji će nas dovesti do toga da se međusobno više ne prepoznajemo po kapama na glavama i po krovovima na kućama, nego će svatko moći da izabere kapu koja odgovara njegovoj glavi i krov koji odgovara njegovoj osobnoj ideji kuće. Davno su se obojica odselili, i nisu dočekali vrijeme u kojem će artiljerci s okolnih brda ponovo ljude razlikovati isključivo po kapama i krovovima. Nad svojom sam glavom imao krov koji je u njihovim očima muslimanski. S jedne je strane tim veći bio moj strah. S druge, pak, strane bio sam ponosan. Tada mi se činilo da ću, umrem li, umrijeti na ispravnoj strani. I s ispravnim krovom nad glavom.

    Ono, međutim, što me je morilo, i što je morilo i moju majku, bili su prozori. I to što je naša kuća gledala na čak tri strane svijeta. S one četvrte, jedine na kojoj nije bilo okna – tojest, bilo je: usko okance špajze – ulazna su vrata, terasa, vanjsko stubište i kapija. Ali gdje god bismo se u tom stanu okrenuli, kako god bismo stali, kako god bismo se pokušavali zakloniti, negdje u potiljak bi nam stao prozor. A kroz prozor je stizao metak-lutalica, ispaljen Bog zna čijom rukom i s kojeg sarajevskog brda. Stan je bio pun svjetla i pun pogleda. Kada sanjam, a većina mojih snova i dandanas odvija se na Sepetarevcu, u nekom gradu koji je fantastički bastard Sarajeva i Zagreba, taj stan je poput staklene kocke. Sve se iz njega vidi. Premda kuća nije remek-djelo onodobne arhitekture i graditeljstva, nego pripada konfekciji socijalističke epohe, kao da je imala stotinu očiju prema van. Pravo na pogled, taj arhitektonski ideal tradicionalnog Sarajeva, koji je genijalni Juraj Neidhardt primijenio na moderna urbanistička i projektantska načela suvremenog grada, duboko je mirnodopski ideal. Ali kad nastupi rat, u godinama opsade, pogled je prokletstvo. Pogled je smrt. Pogled znači da si neprestano na nišanu. Tako sam se uplašio kuće na Sepetarevcu, koja i danas čini cjelinu moga metafizičkog bića, jer se u njoj odvijaju moji noćni snovi. I tako sam, da rastjeram strah, počeo zamišljati svoj idealni dom. Mjesto na kojem bih bio miran.

    Zanimljivo je, međutim, da ga nisam zamišljao izvan Sarajeva. Tada, kao i u prvim zagrebačkim godinama, možda i sve do 2005. godine, kada sam duže od desetljeća već bio stanovnik Zagreba, moja nova zamišljena kuća, moj novi metafizički dom, u kojem ću dahnuti dušom, odmoriti se od svega i mirno spavati, nalazio se u Sarajevu. Bio je na mjestu koje je sa sve četiri strane zaklonjeno od pogleda, ispod stabala gustih krošanja, ukopan u zemlju, ne viši od prizemlja, prozora uskih kao na bunkeru, debelih zidova od armiranog betona, s potpunom zvučnom izolacijom. Moj metafizički dom, koji bi, vjerojatno postao i moja kuća, e da sam iznenada postao veoma bogat, pa da sam u to vrijeme gradio kuću u Sarajevu, funkcionirao bi kao bunker. Cjelokupna zamisao, koju sam dugo razrađivao, jer mi je godila mašti i razgonila strah, bila je uvjetovana neposrednim iskustvom rata i opsade. Osnovna funkcija koju je moja kuća trebala ostvariti bila je da me zaštiti od granata i metaka, da me zaštiti od pogleda. Premda sam se u međuvremenu takve kuće oslobodio, ovo je ostalo moje najintenzivnije psiho-arhitektonsko iskustvo.

    Prva racionalna misao koja me sustigla u rano jutro 22. ožujka 2020. bila je da sam ovaj put imao sreće što sam se naselio u neboder. Odnekud sam znao kako su građeni ovi tornjevi, i kako se u Jugoslaviji gradilo nakon potresa u Skoplju 1963. I znao sam da nema tog potresa koji će me ubiti u ovom neboderu. Za razliku od kuće na Sepetarevcu, koja se nježno i fragilno otvarala prema svijetu, i ničim me nije branila od njega, neboder u Zapruđu povijao se pod zemljotresom, s mudrošću istočnjačkog redovnika, koji se u borbi koristi snagom protivnika. Znači li to da sam ovaj put imao sreće? Vjerojatno bi se moglo tako reći. Premda se tu ne radi o sreći, nego o nečemu drugom. Kada bih svom svijetu, svojim sjećanjima i porodičnoj povijesti želio pružiti arhitektonsku formu – otprilike onako kako za taj svijet, sjećanja i tu povijest stvaram formu knjige – tražio bih je i nalazio u nekom od onih prostranih stanova visokih stropova, u starim austrougarskim zgradama u centru grada. Rekao bih: sada već svejedno kojeg grada. Ono što jesam, i što je svijet kojega zamišljam, prirodno pripada upravo tom prostoru. Međutim, kada sam tražio gdje ću se trajnije naseliti, zanimali su me stanovi na što višim novozagrebačkim katovima, i kuće u široj okolici grada. Zanimalo me nešto u čemu me prethodno nije bilo i što nije sličilo ničemu iz čega sam potekao. Tako sam izbjegao sve loše posljedice lanjskih potresa.

    Nikada neću živjeti u stanu koji je idealna forma onome što zapravo jesam. Neću živjeti u prostranom stanu visokih stropova, u bogatoj i vrlo uščuvanoj austrougarskog zgradi u centru grada. Nije tu riječ o tome što za takvo što nemam novca. Čak i kada bih iznenada postao veoma bogat – što je, čini se, obavezno u ovakvim arhitektonskim maštarijama – ne bih se naselio u takav stan, nego bih, eventualno, od arhitekta, znam i kojeg, naručio kuću na osami, koja ničim ne bi bila djelo moje, nego bi bila djelo njegove imaginacije. Izbjegao bih prostrani građanski stan visokih stropova zato što su o njemu, za svojih burnih, žalošću i tragedijama ispunjenih, ali vrlo imaginirajućih života, sanjali, i za njega su se na neki čudan način pripremali moji Nona i Nono. Format njihovih životnih interesa, općenito format njihova svijeta, bio je takav da je mogao stati samo u takav stan. Naravno da ga nikad nisu mogli imati. Takav stan imala je samo tetka Lola, u Dubrovniku, na Bunićevoj poljani. Tih dvjestotinjak kvadrata, s pogledom na kamen i krovove Grada, njihov je zajednički metafizički dom. Tetka je slutila da je tako, pa joj nije bilo drago. Znala bi im reći neka joj ne dolaze. Za divno čudo, ne bi se naljutili. Lukre je luda!, rekla bi Nona. A Lukre, naša tetka Lola, pravim je imenom bila Karla. Takva je bila da je morala imati mnogo imena. Fascinantna osoba. I kako bih ja onda, sa životnim i literarnim iskustvom tog stana na Bunićevoj poljani, tražio neko slično mjesto? Bio bi to ružan i neinspirativan plagijat. Ili krivotvorina u kojoj se ne bih znao snaći. Osnovno kod svakog pisanja, književnog kao i novinskog, jest ne preuzimati tuđa iskustva kao svoja vlastita. U tuđa se iskustva valja uživljavati sa sviješću o drugome. I nikad ne smiješ pokušavati da ponoviš nešto što se već dogodilo. Sepetarevac je ostao tamo gdje je bio, i nikad se neće ponoviti, nikad više neću imati takav pogled. Bunićeva je poljana pošla u grob na Boninovu, i neće je više biti. 

    Kada kaže: Ovo je nešto za nas!, ona me zafrkava. Zanima je kako ću reagirati, jer zna da ne bih mogao otići iz stana na vrhu nebodera u Zapruđu. I uopće mi nije drago što nepoznat netko traži baš takav stan. Ne osjećam se nimalo počašćeno, nego mi se čini da mi pokušava uzeti nešto što mi supstancijalno pripada. Nešto u što sam uložio život. Moja nesretna patetična majka tako bi za Sepetarevac znala reći: Ja sam u ovo uložila svoj život! Pa bi bridovima dlanova po zraku sjekla vratove svojih nevidljivih fantoma. Ona je mislila na novac koji je uložila u Sepetarevac. Premda to nije bio njen stan, nego nešto što je naslijedila od None i Noneta. A možda sam malo nepravedan. Možda je i ona mislila na nešto na što ja upravo mislim. U svoj dom, onaj koji biva naš kornjačin oklop, ulažemo imaginaciju, povijest i sva naša sjećanja. Te što je vrlo važno, u njega ulažemo svoje strahove. Nikada više nisam živio na Sepetarevcu, tako da ne znam gdje su završili moji strahovi od pogleda na okolna brda i od krive, a zapravo prave kape na mojoj glavi. Ali znam da tih strahova više nema. I čini mi se da sam nagrađen ovim stanom u Zapruđu, kojemu potresi ne mogu ništa. Bog se malo rastužio kad me je vidio kako na Sepetarevcu strahujem od prozora, pa me je poslao u Zapruđe

    Miljenko Jergović 11. 04. 2021.

    Budak, audijencija

    Razne su se vojske  – njemačka, domobranska, ustaška –  uz rat razvaganjivale po zgradama samostana i gimnazije u Visokome, i nije to upravi bilo po volji, znalo je biti mučnih situacija. Fratri nisu borci, oni imaju svoje načine otpora prokušane kroz stoljeća življenja u svojoj zemlji a u tuđem carstvu. Ti su načini bliski zenovskim poukama o klasju koje se pod vjetrom povija pa ne slomi, nego donese plod. Zna to držanje izgledati nelijepo i biti antipatično, a čeljad, koja usko i ukrućeno obožava vjeru (katoličku) i naciju (hrvatsku), i mučeništvo drži za ideal, spremna je da ga prezre i osudi. No, fratri znaju svoje. Vole oni vjeru i rimsku crkvu, nije im mrska hrvatska država, s narodom, kao konkretnim ljudima, žive blisko oduvijek, svetinje su im njihov redovnički status u Bosni, u svjetskim crkvenim razmjerima izniman, i njihova bosanska „redodržava“,  a sve je to sudbinski skopčano s umijećem opstanka. „Lako je poginuti i ući u Martyrologium, nego marifetluk je izvući se iz ove napasti u koju smo ni krivi ni dužni zapali.“ – sažima to iskustvo stari fratar u jednoj priči pisca od kojega nitko u taj svijet nije proniknuo dublje.

    Kada u travnju Četrdesetprve , ubrzo po kapitulaciji Jugoslavije, u zgradu Gimnazije ulazi njemačka vojska, kroničar bilježi: „S njemačkim oficirima nijesmo dolazili u bliži kontakt; pozdravljali smo se toliko da ostanemo uljudni bez imalo topline, jer su ipak okupatori. Lično me se je upravo bolno dojmilo, da se ulaz okupatorskih četa njemačkih u naše mjesto shvaća kao početak naše pripadnosti slobodnoj državi Hrvatskoj. Tako mi je neizrecivo žao, da nam sloboda dolazi na njemačkim bajonetama.“ Kada se, pak, ponovi sukob s Nijemcima zbog njihove nasilničke promjene rasporeda korištenja kino-dvorane u Gimnaziji, jedine u gradu, evo rješenja na fratarski način, efikasan i samoironičan u isti mah: „Stara bezobzirnost, kojoj nam je jedini lijek spremna susretljivost i apeliranje na čast njemačke vojske. Tako oni živu u iluziji da nastupaju kulturno, a i mi, da nam se ne čini sila nego da smo ljudima susretljivi!“

    S ustašama zna biti teže, kod njih ne pali apeliranje na čast. „Nijemci će napustiti zgradu, ali odmah na nju reflektiraju ustaše“ – uznemireno piše kroničar kod jedne od tih nebrojenih smjena vojske, pa detaljno izvještava kako je, kao direktor Gimnazije, išao u Sarajevo da intervenira kod Nijemaca, i kako su ga tamo slali od jednoga do drugoga, od hrvatskoga generala Lukića do Olševskoga, časnika za vezu s Nijemcima u Konaku, koji ne preporučuje da se ide kod pukovnika Schuschnigga, zamjenika generala Fortnera, nego kod Oberstabsintendanta Hermana, da bi fratar ipak, preko Cankija, došao do Schuschnigga. „Kad sam ipak najavljen i došao u konak (koliko se vrsta vezira u njemu nad Bosnom izmijenilo!), nije me pobočnik jednostavno pustio, nego je tražio, u kojem  poslu idem, i kad sam kazao, rekao je, da je bezizgledno.“

    Za zazor i strah od ustaša dosta je razloga. Naslutio ih je pri prvom susretu s novim vlastima kada je krajem travnja pred sam svršetak školske godine išao u Zagreb kod ministra bogoštovlja i nastave dr. Mile Budaka, jer je hitno valjalo rješavati opstanak i status Gimnazije u novoj državi.

     

    Kasno u noć stigao je u Zagreb. Prolaze vozovi razoružanih jugoslavenskih časnika u ropstvo pod njemačkim stražama, cijeli vozovi natrpani da se jedva može maknuti. Na kolodvoru mučno čekanje: strogi pregled karata i prtljage. S kolodvora tramvaj vozi po mraku. Zagreb prepun Nijemaca, opaža kroničar, i dodaje da Gestapo hapsidrastično. Uhapšen je i odveden u Graz urednik časopisa „Obitelj“ zbog nekog članka u tom časopisu iz vremena kad je ubijen kapetan Röhm, stvar stara 5-6 godina; uhapšen isusovac Poglajen zbog oštroga nastupa protiv nacionalsocijalizma u nekim propovijedima; i urednik Hrvatske enciklopedije Mate Ujević bio je zatvoren, jer da je Hrvatsku enciklopediju dao financirati židovskim novcem.

    Do ministra dopro je fratar nakon nekoliko poluprivatnih susreta i preporuka. U tome susretu ministar je srdačan, svoj sa svojim, poziva se na svoje davno školovanje u Sarajevu, biva, zato mu je lako razumjeti specijalne prilike bosanskih franjevaca i njihove potrebe. Fratar je pod jakim dojmom. Tko je  za njega čovjek s kojim razgovara: znamenit i vrlo čitan narodni pisac, veliki nacionalni borac protiv beogradskoga režima, žrtva divljačkoga atentata po uspostavi šestojanuarske diktature kada su ga egzekutori zagrebačke policije Šaban Šaranović, Vojo Karakanović i Adem Saranija nasred ulice pokušali ubiti željeznim šipkama, višegodišnji ustaški emigrant, po samoinicijativnom povratku u zemlju pokretač nacionalnih novina, kulturni i politički radnik, k tomu glava obitelji u velikoj žalosti: prije godinu dana, dok je još kao zatvorenik zbog protivljenja sporazumu Maček-Cvetković ležao u zatvorskoj bolnici bolestan od žuči, voljena žena mu je pronađena mrtva u bunaru obiteljskoga vinograda a da nikad nije razjašnjeno – ubojstvo ili samoubojstvo. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekao je u bolnici. (Baš pred taj veliki dan, kaže, ispovjedio ga je student teologije fra Lujo Ivandić, visočki đak.) Povišeno stanje u kojemu ministar očituje svoju srdačnost i dobru volju, više slušajući sam sebe nego sugovornika, kod ovoga izaziva nelagodu i mučan oprez. Nema on vjere u krupne riječi, zna dobro i iz vlastitoga iskustva, kada god je s položaja direktora Gimnazije morao da ih izgovara, one su mu se poslije vraćale kao neprobavljen gadan zalogaj. Nije bilo davno, tek prije mjesec dana, kada je u Visokome morao držati takav pozdravni govor mladomu kralju Petru Drugome nakon protunjemačkoga puča u Beogradu. I samo strepi kad će ministar doći na staru pjesmu: jugoslavenstvo! Nije trebalo dugo čekati.

    – Velike su zasluge vaše Gimnazije u prošlosti, to je svakomu poznato. Od sada će nam ona biti još potrebnija i važnija, ali se mora iskreno sva prožeti hrvatskim duhom i priljubiti uz našu državu. Novo doba nameće nove odgojne potrebe, one idu za ustaškim izgrađivanjem novih naraštaja, koji iz škola neposredno ulaze u narod sa zadaćom da unose ustaški duh, i zato se od sada mora osobita pažnja posvećivati nastavničkim zborovima. Onaj duh jugoslavenstva, koji još vlada u vašoj Gimnaziji, mora se iskorijeniti, pa će se prijeći preko svega.

    Hladan znoj mili fratru niz pazuha. Po profesorskom zvanju on je matematičar, politiku ne voli i ne razumije, Hrvat jest, jugoslavenstvo mu nije blisko, ali ni jedno ni drugo – ni kao dobro, ni kao loše – nije mu previše važno. Barem do sada; sada vidi da će se to drukčijom, oštrom vagom vagati. Ima potrebu da ministru objasni to s fratarskim jugoslavenstvom, ali teško dolazi do riječi, a i kad dođe, riječi mu sahnu u grlu prije nego što ih uspije i domisliti, pa mu se sve što uspijeva izgovoriti isti čas čini nezgrapnim i pogrešnim.

    – Nije to u nas glavno, to su samo dvojica-trojica profesora, mi ostali smo bez prigovora. A kod nas je ideja sloge i sporazuma odavno ukorijenjena uslijed jakoga utjecaja biskupa Strossmayera. Naši su klerici svojevremeno za tu misao surgunisani iz Đakova u Ostrogon. Napokon, bosanska provincija i danas ima stalnih protivnika, čak s vrha Crkve, koji je bez prekida potkopavaju i u tomu se služe svim sredstvima.

    S dobrim obećanjima ispratio ga je ministar, ali fratar je sav od nemira, ljutina mu se penje iz želuca i žari u grlu. Dvije-tri gornjogradske stare žene, što se  pred njim u habitu bogobojazno uklanjaju i nazivaju „faljen Isus“ dok korača niz tihu Opatičku ulicu, gotovo da nije ni primijetio, u zadnji čas im odvraća „uvijek faljen“. Nije okrenuo kroz Kamenita vrata, gdje bi inače uvijek zastao i proklečao uz usrdnu molitvu Majci Božijoj, nego je produžio kroz Habdelićevu preko Jezuitskoga i Katarinina trga. Kad je izbio na Strossmayerovo šetalište, na ono mjesto s uspinjačom i drvoredom, s kojega se vidi cijeli Donji grad, zastao je, objema se rukama naslonio na ogradni zid, zaokružio pogledom, predahnuo. Začudio se, obradovao se nježnom zelenilu prvih listova u krošnjama kestenova.

    Niz dugačke drvene stepenice spuštao se u vrevu Donjega grada sporo, vraćajući dah. Imao je da obavi još nekoliko posjeta. Prvo će kod nadbiskupa Stepinca, „baš zato, što se govorilo, da nije najbolje viđen od nove vlasti, valjda i pod utjecajem Nijemaca, jer je nekoliko puta oštro nastupao proti principima nacionalsocijalizma u svojim propovijedima“. To je trajalo kratko, toliko da se razmijene formalni pozdravi i da primi nadbiskupski blagoslov. Potom se zaputio kod Alaupovića: „Smatrao sam aktom časti da posjetim dra Tugomira Alaupovića, sad kod sloma onoga, čime se je on cijeli život zanosio. Bio je duboko ganut, zagrlio me i poljubio. Vraćao se u razgovoru neprestano na to, da i sad ostaje naša zadaća podržavati mir i ljubav.“ I ove cigle tri rečenice iz fratrova ljetopisa dovoljne su da se nasluti sva tuga i izgubljenost Alaupovićeve generacije bosanskih katolika idealnih Jugoslavena u vihoru Četrdesetprve.

    Iako umoran, potrudio se još da potraži obitelj Slobodana Žarkovića, civilnoga nastavnika filozofije u Gimnaziji – to nikako nije htio propustiti. Osvojio ga je taj mladi čovjek naprečac, čim je godinu dana prije rata stigao u Visoko i počeo predavati, iako je prva reakcija bila da ga se primiti ne može jer je – pravoslavac. A došao je tako, što ga je preporučio prethodnik Čedomil Veljačić, njegov kolega sa studija a nekadašnji đak visočke Gimnazije, koji je u međuvremenu dobio mjesto na državnoj Građanskoj školi u Visu. Veljačićem se visočki kroničar ne bavi mnogo – predavao je matematiku, zemljopis i umjetnost, bio je kratko, dok je bio, dobar je bio. A ni taj mladi gimnazijski nastavnik sam sebe još ne sluti kao budućega znamenitog budističkog redovnika, pisca i mudraca imenom Bhikkhu Nana-jivako, s adresom u cejlonskoj prašumi. Žarkoviću zato, mimo kroničarskih uzusa, a strogo uzevši i protiv njih, posvećuje kroničar osobitu pažnju. Sin je zagrebačkoga pravoslavnog sveštenika Stojana, starinom iz Like. Neobično skroman čovjek, čudi se fratar, „radin preko granica, priljubio se našoj kući tako da gotovo nije ni sklapao poznanstva vani. Spreman na svaku uslugu. Može se samo požaliti što je u vjerskom pogledu dosta liberalan“.

     

    Vruć u želji za znanjem i daljim obrazovanjem, Žarković odmah po završetku gimnazijskoga školovanja gleda kako bi se dohvatio Pariza. Pasoša ne može dobiti drukčije nego da se prijavi s radnicima koji idu u Francusku na poljske radove. Tamo po selima naporno mjesecima radi s drugim Ličanima na vršaćim strojevima i drugim poslovima, dok ne skucka novaca da dođe u Pariz. Uspijeva se upisati na univerzitet, a slijedeće što znamo jest podatak  da 1938. godine doktorira na matematici. Savjetnici za doktorski rad su mu René Maurice Fréchet i Maurice Halbwachs. Ovoga drugog Nijemci će uhapsiti 1944. i odvesti u logor u Buchenwald, gdje će se razboljeti i umrijeti malo prije svršetka rata. Žarković je u Parizu sve do prvih dana lipnja 1940, kada se grad avetinjski prazni pred silovitim napredovanjem njemačke vojske. Polazi mu za rukom da pobjegne i vrati se u Zagreb. U mjesecu rujnu već je, vidjesmo, po Veljačićevoj preporuci na Gimnaziji u Visokome. Ne traje to dugo: krajem ožujka 1941. mobiliziran je i s jedinicom poslan negdje na sjevernu granicu. Odmah po njemačkom napadu na Jugoslaviju zarobljen je i poslan u Njemačku u logor. Kao zarobljenik prokrstario ju je uzduž i poprijeko – od francuske do poljske granice, od Bavarske do Lübecka. I iz toga se uspio osloboditi, i krajem srpnja pojavljuje se u Zagrebu, gdje ga ustaška policija odmah hapsi i drži u zatvoru nekoliko dana. Tko zna gdje i kako bi završio, da za njega nije kod policije garantirao doktor Jerkov, Hrvat, obiteljski prijatelj. Otac Stojan, majka, tri sestre i dva brata već prije bili su protjerani u Beograd, preko Broda i Visokoga. Bilo je to polovicom svibnja, a još u travnju, kada ih je fratar posjetio, nadali su se da će moći s mirom živjeti u svome domu u Zagrebu. Putujući u progonstvo, uspjeli su poslati pisamce fratrima u Visoko, i preporučiti svoga Slobodana, ako se vrati. I, doista, eto njega jednoga dana početkom kolovoza Gimnaziji na vrata. Došao je po svoje odijelo i stvari, te da se posavjetuje i oprosti. U Zagrebu bijaše sreo nekog Francuza, čiju je djecu u Parizu instruirao u matematici, pa mu je ovaj dao svoje polovno odijelo da ne hoda u logoraškoj uniformi. „Hlače su bile preširoke – piše kroničar – pa ih je suzio zihericama  i kaišom, kaput predug. Sve je na njemu plakalo. Presvukao se u svoje novo, skoro nenošeno odijelo, odmorio se dva dana i pošli smo zajedno u Zagreb, da vidimo situaciju.“ A vidjeli su da je Žarkoviću, kao Srbinu, iluzorno nadati se bilo kakvom „sigurnom i stalnom mjestu u NDH, i da je najbolje seliti se u Srbiju“. Ali, i to je sada, najednom, teško izvesti jer su Nijemci zabranili odlaske u Srbiju zato što planiraju stotine hiljada Slovenaca iz južne Štajerske preseliti tamo i u Hrvatsku. Zato je, kažu im, bolje da se Žarković vrati u Visoko i u Sarajevo, i tamo izvadi propusnicu.

    Putujući u Zagreb i natrag, imali su vremena da se narazgovaraju. Zapravo, pričao je Žarković a fratar uglavnom zahvalno slušao, potičući ga da nastavi kad bi izgledalo da je malo posustao. Naročito su ga se dojmili Žarkovićevi opisi iz zarobljeništva u Njemačkoj. Kad o tome piše, u pozadini njegovih redaka osjeća se suspregnuta tuga i negodovanje.

    – Nijemci kavalirski postupaju sa zarobljenim engleskim i francuskim oficirima. Ne progone ih kada slušaju tajne radio-stanice. Zažmire kada  ovi uzimaju žicu i druge korisne stvari gdje god ih nađu. Rade minimalno, sabotiraju naočigled. Imaju pristup bibliotekama, logore obilaze komisije sveučilišnih profesora i održavaju ispite. Sasvim drukčiji je odnos prema jugoslavenskim oficirima. Kada traže knjige ili novine, podrugljivo im odgovaraju da to nije za njih. Isprva su bili prevoženi u konjskim vagonima. Kad su nekako preko Francuza to uspjeli doturiti van, vijest je objavio engleski radio. Odmah je uslijedio energičan demanti njemačkoga radija, ali i promjena tretmana – od tada su se i jugoslavenski oficiri prevozili u osobnim vagonima. Hrana je bila vrlo oskudna, valjalo je savladati umijeće gladovanja i čuvati kalorije, a to je bilo moguće tako da se što više, katkad po cijele dane, leži. I, naravno, skapava u duši od dosade.

    Najsnažniji doživljaj imao je u logoru u Lübecku. Tamo je bilo nekoliko Slovenaca, vojnih svećenika. Zamolili su od Francuza crkveno ruho i zakazali misu u baraci u kojoj je bila menza. Došli su svi – katolici, protestanti, pravoslavci; i oni jake, i oni slabe ii nikakve vjere.

    – Prizor je bio potresan. Svi ulaze promijenjeni: ozbiljni, ganuti. Kada se svećenik prvi put javi, drhtavim glasom, pojave se muške suze i uzdasi. Jednako i za vrijeme propovijedi. Svi su pod tim doživljajem cijeli dan: nitko nije uzeo karte u ruke, nitko nije ništa opsovao niti izgovorio kakvu prostotu.

     

    Teško je reći na čemu je počivalo ovo neobično prijateljstvo. Žarković – mladi intelektualac s pariškim doktoratom, zagrebački Srbin, pravoslavac, u vjerskom pogledu liberalan, rođen druge godine Velikoga rata, kada je već otkucavao sat Habsburškoj Monarhiji a s njome i cijelome jednom svijetu i poretku. Fratar – stariji cijela dva desetljeća, u život je krenuo iz rodnoga Vareša, iz utrobe Bosne pod planinom Zvijezdom. Zaredivši se i svršivši teologiju u Sarajevu, poslan je da studira matematiku i fiziku u Beču pa u Zagrebu, te je odmah po okončanju studija počeo predavati u visočkoj Gimnaziji i u njoj ostao cijeli svoj radni vijek. Lagan u tijelu, okretan i brzih kretnja, vazda zauzet nekim poslom, nije se isticao govorljivošću. Dara za šalu nije imao, utoliko se više divio onima koji ga imaju, a šale i podrugivanja na svoj račun, kojih nije nedostajalo, nije uzimao za zlo. Njegov autoritet nije počivao na sili i nametanju, nego na predanosti; takvoj, da su se pred njom i podrugljivci na kraju povlačili. Neuobičajeno za profesore matematike, upamćen je po blagosti i popustljivosti prema đacima, toliko da su mu kolege u nastavničkom zboru katkad prigovarali, jer su đaci znali zloupotrebljavati njegovu mekoću. Gimnazija, sa svim dužnostima koje je u njoj za duga vijeka obavljao, bila je njegov poziv. Ali njegova prava ljubav, koja je imala snagu doživotnog zavjeta, bila je briga oko obnove i održanja svetišta Gospe Olovske, prastaroga balkanskog prošteništa, koje je bilo spaljeno i napušteno 1704. godine, ali se tradicija hodočašćenja, ne samo među katolicima, nikada nije gasila.

    Izvana gledajući, nema ničega što bi ova dva čovjeka zbližavalo. Čak ni njihovo bavljenje matematikom i fizikom. U fratra je to klasičan pedagoški studij, usmjeren na pouzdano i jasno prenošenje znanja đacima, bez viših ambicija. Zato su mu na instrukcije dolazili mnogi vanjski đaci a i odrasliji svijet iz cijeloga kraja – od Ilijaša do Zenice.

    U Žarkovića je sve drukčije: već vrlo mlad stekao je izravna i snažna iskustva samostalnoga života i širokoga svijeta. Njemu matematika jest osnovni predmet, ali prožeta i obgrljena živim i produbljenim uvidima iz filozofije, kulturne antropologije, historije religija. Već prije dolaska u visočku Gimnaziju surađivao je člancima iz filozofije u Hrvatskoj enciklopediji Mate Ujevića, koji su prema abecednom redu dospjeli u IV svezak 1942. i u V svezak 1945. godine. U njima je upisan u listu suradnika kao S. Ž. Slobodan Žarković, profesor, Zagreb.

    U čemu je, onda, mogla biti tajna bliskosti? Po onomu što nam je o dvojici prijatelja poznato, moglo bi se pomišljati na jednu osobinu koja je u obojice bila snažno izražena, a koja je, prividno protuslovno, bila spletena od mudrosti i naivnosti. Mudrost – da te, i kad ti je najteže, ne napusti sabranost u znanju da si samo jedan od mnogih, ni manje ni više važan od svakoga pojedinog i od svih zajedno. Naivnost – da u svaki novi dan ulaziš kao da su sva jučerašnja zla svijeta i svi njegovi grijesi prebrisani i poništeni, makar ćeš na svaki počinak otići iznova òtrovān, obeshrabren.

     

    I samo putovanje bilo im je kao iz Žarkovićevih zarobljeničkih priča. Treći razred brzoga vlaka i u Zagreb i iz Zagreba krcat, prestajali su kao besplatni čuvari pred klozetom, ruga se kroničar. Razgovarali jesu cijelo vrijeme, ali potiho, da ne privlače previše pažnje na se, među svakovrsnom čeljadi što putuje, tiska se, viče, psuje, svađa se i miri, jede s masnoga papira i poteže iz boce začepljene otučkom od kukuruza, otresa i tuče stjenice, izuva se i hladi stopala, pušta vjetrove pa se smije grohotom. Sablasna vožnja kroz posve mračne predjele i mračne stanice, još kad pomisliš da svaki čas može odakle iz šume posuti mitraljez. Na stanici Okučani čeka se skoro pet sati: negdje u blizini bio je sraz vlakova. Gube vezu na brzi bosanski. „Sabotaža? – pita se kroničar, „dio velikih pobuna na Kordunu i Bosanskoj Krajini, sve do Knina?“

    U Brodu ih je iskrcalo da prijeđu na bosansku stranu, ali se preko mosta ne može, javljeno je da nije siguran. Dugo je trajalo pripremanje i izviđanje, pa su se onda čamcem, sve po četvero-petero, prevezli preko Save, s prvim praskozorjem, u strahu i strepnji.

    Po povratku Žarković se u Visokome zadržao nekoliko dana, dok su fratri smišljali kako bi najlakše do propusnice za Beograd. Nije fratarski način da se ide službenim putom, a sada to ionako ne obećava puno, i, boj se, po tražitelja može loše završiti. Na kraju bude odlučeno da fra Paškal Vešara, ugledni profesor, pokuša to isposlovati u njemačkom konzulatu u Sarajevu na račun dugogodišnjega poznanstva s konzulom („a i na račun molitava“ – piše kroničar). Tako i bude. Vešara se uputi u Sarajevo, pa starome poznaniku konzulu bane kao usput, na viđenje, te lako i brzo isposluje papire, i to bianco. I nije mu bio dosta Žarković, nego uzme i drugu propusnicu – za Vojina Dramušića, još jednoga fratarskog prijatelja. I on profesor, i on sin pravoslavnoga sveštenika (prote tuzlanskog), vrlo solidno obrazovan, sposoban i čestit službenik, bio je nekoliko godina prije rata zaposlen u vrhu prosvjetnih vlasti u Sarajevu. „Nama je nebrojenih usluga učinio a što je našao da nam nije uredno, ispravljao je upravo bratski obzirno“ – hvali ga kroničar, koji je sada lično intervenirao kod visokoga ustaškog povjerenika Hakije Hadžića da ga se zadrži u službi. To mu je uspjelo, ali samo nakratko, do polovice srpnja.

    Opraštajući se, fratri u dogovoru s provincijalom fra Anđelom Kaićem napute Žarkovića i Dramušića da se u Beogradu slobodno obrate za pomoć gvardijanu samostana sv. Ante na Zvezdari. Ubrzo otuda dobivaju vijesti: u crkvu i dalje dosta ljudi dolazi, ali to je sada novi svijet, većinom Slovenci i nešto Srba. Žarković s fratrima održava bliske veze. Fra Bono Šapina i fra Rastko Drljić pričaju kako se s njima i na ulici, u slučajnom susretu, grlio i pozdravljao. Dramušić se kroz život probija teško, stanuje na periferiji, očekuje službu, ali se to stalno zbog nečega odgađa. I inače, bosanskim Srbima u Beogradu sve je teže, Nijemci ih često uzimaju za taoce i strijeljaju po formuli deset Srba za jednoga Nijemca. I Srbijanci su prema njima ohladili. A krajem kolovoza direktoru Gimnazije dolazi opširno pismo od Žarkovića: sretno se sastao sa svojima, živi su i zdravi, ali u velikoj bijedi. Spavaju na podu, hrane se slabo, odjeća im je oskudna. On se sprema da ide u unutrašnjost, na fizičke poslove, čemu je, srećom, vičan. S tugom i strepnjom piše prijatelju: „Drastični postupci vlasti u Hrvatskoj iskopali su strašan jaz između Srba i Hrvata. U slučaju preokreta svima će se Hrvatima mjeriti istom krvavom mjerom.“

     

    Kronika u kojoj se s naglašenom toplinom piše o Žarkoviću i Dramušiću prestaje s jeseni 1944. godine. Je li vođena dalje u mjesecima do kraja rata i poslije, pa zbog nečega sklonjena, ali sklonjena tako pomno da joj se po izumrću generacije fratara-protagonista gubi trag, ili u to vrijeme nije ni vođena – za historiju koja se ovdje pripovijeda tajna je. O poslijeratnom životu ova dva čovjeka može biti ponešto spomenuto tek kao gola informacija. Pod Žarkovićevim imenom 1945. godine u Beogradu izlaze dvije knjige: Primitivni mentalitet (Sadržaj: I Levy-Bruhlova teorija, II Kritičari i kritika, III Problem metode, Privredni pregled, štampano 27. IX 1945) i Увод у социологију религије(izdanje pisca). U novije vrijeme zabilježeno je da Žarkovićeva knjiga o sociologiji religije iz Četrdesetpete spada u „posljednje trzaje sociologije“ prije nego što ta disciplina bude od novorežimskih profesora anatemizirana kao „buržoaska i lažna nauka, od koje se nema šta naučiti“ i „tipičan izraz ideologije građanskog društva, nenaučno i u celini konzervativno mišljenje“, te kao takva za dugo vremena protjerana iz znanstvenoga i obrazovnog sistema. S tim dvjema knjigama kao da prestaje Žarkovićeva autorska bibliografija, ali ga kao mentora za izradu doktorske radnje na beogradskom univerzitetu nalazimo još 1985. godine.

    Dramušić se kroz dugo vrijeme poslije rata pojavljuje u mnogim kulturnim akcijama i publikacijama kao suautor i urednik, negdje i kao priređivač i lektor. O njemu, kao mladom tuzlanskom profesoru književnosti, ostali su redci zapisani u Sjećanjima, memoarskoj knjizi znamenitoga pisca Meše Selimovića, gdje za njega i još jednoga profesora autor veli da su zaslužni što je književnost postala njegova sudbina.

     

    Jest fratra, nakon razgovora s ministrom Budakom dok žuri zagrebačkim ulicama, pratio gorak predosjećaj, ali u tom času on još ni ne zna koliko je taj istinit. Saznat će uskoro. Već u srpnju ministar je na nekoj skupnoj audijenciji, pred različitim uglednim uzvanicima, vrlo ružno govorio o direktoru visočke Gimnazije i o nehrvatskom duhu u njoj, spominjući i strijeljanje kao lijek. Vraća se kroničar na tu stvar i kasnije, u listopadu, kada bilježi kako je čuo od fra Luje Ivandića da se Budak ljuti na direktora Gimnazije u Visokome što je to sa strijeljanjem razglasio, on se ne sjeća da je takvu prijetnju izgovorio, na što mu je svjedok događaja, ugledni dominikanac dr Sibe Budrović, potvrđuje da jest. Kada se treći put dotakne Budaka, u siječnju 1943, bit će to u znaku zgražanja nad njegovim izjavama o Srbima, da je „najsigurniji kad su oni pod zemljom“. Izrijekom kroničar tu spominje pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini 29. srpnja 1941, a kada o tome piše, onaj koji to osamdeset godina kasnije čita gotovo da može osjetiti neko konspiracijsko snižavanje glasa, do šapata. Istim tonom, skrušenim i stišanim ali istinoljubivim, kroničar se poziva na vjerodostojno svjedočenje dr. Vučka, visokoga i uglednog prosvjetnog službenika u Sarajevu: „Glina, pokolj u crkvi, potvrdio je to diskretno i dr. Mijo Vučak, koji je rodom iz blizine, koji se je nad svim tim zgražao i nije mogao pojmiti nastupa dr. Mile Budaka i dovesti ga u sklad s duhom, kojim su pisana dotadašnja njegova književna djela.“

     

    Kad napokon u zamračenoj zagrebačkoj noći stigne na Kaptol br. 9 na konak, odahne fratar iz dna duše. Zapisuje: „Naš samostan na Kaptolu u svojoj staroj franjevačkoj formi. Jesu spuštene drvene rolete i preko njih zastori, savršeno je pomračen, ali topao kao u prve godine sv. Franje. Vratar kao sv. Konrad od Parzhama, uvijek raspoložen i spreman na uslugu, po danu i po noći; živci su njegovi protkani Euharistijom. Odmor iza jedne neprospavane noći i naporna dana uz osjećaj apsolutne sigurnosti u kući sv. Frane!“

     

    (Fragment iz romana Ni anđeo, ni zvijer)

    Ivan Lovrenović 10. 04. 2021.

    Doći će gost

    Doći će gost u moju kuću
    I leći na moj dušek,
    Glavu spustiti
    Na ono isto mjesto
    Na kojem sam
    Do toga časa
    Razigrane skupljao snove.

    I tada – ponijet će ih
    U svoje nevidljive bisage
    u kojima su stali planovi,
    uspjesi, žal za propuštenim
    I fijuk jutarnjeg vjetra
    što buran najavljuje dan.

    Spakuj mi, o draga,
    Sve suze
    Koje su pokapale
    ispraćajući me
    Kroz sjećanja živa.

    Doći će gost
    Koji se
    Do toga časa
    Pretvarao u pticu, u pjesmu…
    U jezero bistro,
    Doći će da me odvede
    U nigdje.

    Doviđenja, doviđenja…
    Grme Nebesa.

    Faiz Softić 09. 04. 2021.

    Iznenađenje

    Snijeg je pao u nevakat
    Sam, odvojen, ničiji…
    Otkazao poslušnost svemiru 

    Na mom prozoru sniježna barikada

    Kad spustim se u grad možda naprosim razgovor – makar i siromašan…

    Dunjaluk se presvukao u liječnički mantil
    Liječi nas od života… 

    U pjesmi Ray Charles bi legao u sanduk da odmori jednu vječnost… 

    Smrt bih izvarao, ali ne smijem joj prići…
    Stara greška opet mi potura nogu…

    Jedna riječ – jedna tvoja fotografija
    Roman bih napisao da sam ti se na svako gledanje tvog lica javio

    Snijeg nije kukavica
    On padne i kad mu zabrane…

     

    Mirza Pinjić 08. 04. 2021.

    Adam Zagajewski, slobodan od straha

    Opet se vraćam na tu istu pjesmu, objavljenu u knjizi “Plótno”, godine 1990, u Parizu, još uvijek u emigrantskoj ediciji. Naslov pjesme je “Gledajući Šoah u hotelskoj sobi, u Americi”. Jedna je to od pjesama Adama Zagajewskog koje ispisuju doživljen ili upravo viđen prizor. U njima ništa nije izmišljeno, dopisano, ukrašeno, ničim se ne sluti poetski ceremonijal, bezazlenost stiha i rime, nego to zbilja progovara njegovim glasom. Pjesnik je prevoditelj nijemog i nemuštog jezika svijeta u kojem živi. Upravo je u hotelskoj sobi u Americi. Nije rečeno gdje u Americi, a ni koje je godišnje doba. Ali nama se čini da je ljeto, jer, u prijevodu Biserke Rajčić, “noć je nežna kao ždrepčeva dlaka”. Negdje iza zida, tu u hotelu, neki gosti pjevaju happy birthday to you, a u kiklopskom oku televizora miješaju se slike. Ovakvih smo noći, učinit će nam se, doživjeli po hotelima daleko od kuće. I koliko god se to nevjerojatnim čini, netko je iza zida pjevao happy birthday to you. Ta okolnost čitatelja vezuje uz priču. Uvijek je nevjerojatno, kao pred mađioničarem, kad u nekoj knjizi, pa još u pjesmi pročitamo nešto što nam se upravo tako dogodilo. Ali ono što slijedi sasvim sigurno nije. “Drveće mog djetinjstva preplivalo je okean/ i pozdravljalo me uzdržano s ekrana.” Adam Zagajewski u posljednjim je trenucima rođen u Lavovu, ali je odrastao u Glivicama, u Šleskoj, pa u Krakovu. Krakov je ista Galicija, koju stotinu kilometara zapadnije, ali zapravo je na drugom kraju svijeta. Drugi kraj svijeta svako je mjesto na koje se stiže progonstvom. Odmah pokraj Krakova, blizu kao Zaprešić, kao Opatija, kao Omiš, kao Pazarić, nalazi se Auschwitz. U ravnici, negdje iza onih stabala, iza rijetkih šuma u kojima se nitko ne može sakriti. I onda Zagajewski, na televizijskom ekranu, u američkoj hotelskoj sobi, u filmu Claudea Lanzmanna “Shoah” prepoznaje drveće. No, to je samo početak pjesme. “Poljski seljaci upuštali su se u teološke rasprave/ s jezuitskom leporečivošću, samo su Jevreji ćutali./ izmučeni dugim umiranjem.” Vrlo precizan opis onoga što se zbiva u filmu. Ti seljaci, koji su ispraćali svoje židovske susjede u smrt, ili su toj smrti asistirali, okopavajući krumpir neposredno uz logorsku žicu, neobično su smireni i određeni ljudi. Oni ne viču, ne negiraju ono što se dogodilo, premda po načinu na koji govore nemamo dojam da se nešto veliko dogodilo. Ili se dogodilo kao vremenska nepogoda nad Auschwitzom. Za razliku od njih, njihove “jezuitske leporečivosti”, Jevreji u filmu uglavnom šute, “izmučeni dugim umiranjem”. U toj izvanredno prevedenoj frazi majstorstvo je pjesnika. Živi ljudi izmučeni su dugim umiranjem. I onda šute. U toj slici nešto je paradoksalno. Živi ne bi trebali znati kako izgleda umiranje, ali možda postoje i takva parapsihološka iskustva. No, što se to zbilo sa svijetom ako su živi izmučeni dugim umiranjem? Zatim slijedi stih, rečenica, o pjesnikovim đačkim ferijama, što kao i ona stabla dopiru s ekrana, stižući s druge obale oceana i s drugog kraja vremena. I onda: “Kola za seno vozila su kosu umesto sena/ a njihove osovine škripale su pod paperjastim teretom.” Zbilja, dogodilo se to da je konjska zaprega u nevinoj poljodjelskoj idili prevozila kosu umjesto sijena. Odrezana, ošišana, obrijana ljudska kosa, koja će poslužiti kao sirovina u proizvodnji tko zna čega, i u svakodnevnom proizvodnom ceremonijalu kapitalizma, koji će posvojiti i ovo ljudsko iskustvo, pripadala je ljudima, muškarcima, ženama i djeci, koji su pošli u pepeo i dim krematorija. To je nešto što se, nasuprot mirnoći onih poljskih seljaka, doista dogodilo. I taj događaj, kao i sva ta kosa, pripada kulturnom iskustvu Europe. Taj “paperjasti teret” leži na njezinoj savjesti, pa se preraspoređuje po savjestima pojedinih europskih zajednica i pojedinaca unutar njih. Ali nitko, do Zagajewskog, neće primijetiti tu sasvim pjesničku sliku, nepodnošljivo nevinu: kosa se prevozi na kolima za sijeno. Kod Zagajewskog rimuju se slike, a rima je zasnovana na paradoksu. Paradoks je forma po kojoj kosa leži na savjesti Europe. “Nevini smo – izjavljivali su borovi./ Esesovci su se pretvarali u slabašne starce,/ lekari su se borili za njihovo srce, život, savest./ Bilo je već kasno, osećao sam podmukli talas pospanosti.” Događa se to u filmu Claudea Lanzmanna, a događalo se i u našim životima. Vrijedi se sjetiti Dinka Šakića, koji, istina, nije dopro do Auschwitza, ali je sve od sebe dao da prema ideji svoga šogora, ili što mu je već bio, Vjekoslava Luburića, u Jasenovcu stvori mjesto dostojno Auschwitza. Za što je na kraju svih krajeva nagrađen ispraćajem, na kojemu su mu posljednju stražu držali umirovljeni časnici Hrvatske vojske iz devedesetih, predvođeni jednim ili dvojicom generala, sve u svečanim odorama na koje, u povodu sprovoda jednoga zločinca, nikakvih primjedbi nisu imali ni ministar obrane, ni šef generalštaba te vojske. Vrijedi se sjetiti Milivoja Ašnera, esesovca iz Đakova, koji kao odbjegli ratni zločinac posjećuje kamp Vatrenih u Austriji, za jednog od onih trijumfalnih jel’ svjetskih, jel’ europskih prvenstava, a oni ga, na čelu s izbornikom, oduševljeno dočekuju, pa mu se potpisuju na loptu. Premda Šakića ni Ašnera nema u pjesmi Adama Zagajewskog, ona govori i o njima. Tačnije, pjesma govori o nama. I o tome da su se “lekari (…) borili za njihovo srce, život, savest”, a nama da se za to vrijeme uglavnom već spavalo.

    “Hteo sam da zaspim, da zaspim, ali hotelski gosti/ sve jače su vikali happy birthday to you/ (vikali su glasnije nego Jevreji umirući)”. Pjesničko majstorstvo, ali i taj neusporedivi dar moralne odgovornosti, ovdje se sastoji u tome što Zagajewski za sebe ne rezervira kartu za raj. On ne zauzima pozu moralne superiornosti. Nije on jedan od onih balkanskih kičera, koji bi rat preživjeli u Beču, da bi se zatim vratili na lice mjesta, pa bi tu, na licu mjesta, na sebe preuzimali moralnu besprijekornost i sveudiljnu čistoću mrtvih iz masovnih grobnica. I onda bi o svemu tome pisali svoje neukusne, neugodno intonirane pjesme. Naplaćivali bi moralne, ali i vrlo konkretne materijalne kredite, predstavljajući se kao leševi pomorenih. Zagajewski je, međutim, pjesnik. Njemu je jasno da shoah, da Auschwitz nije nešto s čime bi se smjelo identificirati. Vidio je, uostalom, da se s time ne identificiraju ni Jevreji, oni koji šute, “izmučeni dugim umiranjem”. Koliko god da u njemu nema krivnje, jer naspram holokausta ima samo svoje djetinjstvo i prognaništvo u zemlju mrtvih ljudi, njemu se tu u američkoj hotelskoj sobi, dok na televiziji teče beskrajna “Shoah” Claudea Lanzmanna, njemu se naprosto prispalo. I samo ga gosti koji sve glasnije pjevaju happy birthday to you spašavaju od toga da pred holokaustom ne zaspi. A onda su veliki kamioni prevozili “zvijezde nebeske” i vlakovi su se kretali “melankolično po kiši”. “Nevin sam, pravdao se Mocart”. Zašto Mozart, otkud Mozart? Zbilja vam nije jasno? Otud Mozart što se svaki put on uzima kao figura nedužnog Nijemca. Ili kao figura one prošlosti, koja se zlom ne referira na beskonačnu sadašnjost Auschwitza. Kada se želimo izvući pa reći da postoji neko drugo europejstvo od europejstva Adolfa Hitlera i Heinricha Himmlera, neko drugo nijemstvo i hrvatstvo, u koje bismo onda sebe udjenuli, i svoj identitet, kao i svoju kič identifikaciju sa sadržajima masovnih grobnica ili s pepelištima Auschwitza, onda se obično pozivamo na Mozarta. Tog krasnog, djetinjeg genija. U pjesmi Adama Zagajewskog, međutim, Mozart se pravda da je nevin. I to je prvi, a možda i jedini trenutak, u kojem ova pjesma izlazi izvan zbilje, pa postaje djelo pjesničke imaginacije. No, je li i njezin vrhunac, koji tek slijedi, imaginiran, ili je viđen i doživljen?

    Ovako pjesma završava: “Bio sam sve pospaniji i neviniji./ Televizor me je uveravao: nas dvojica/ smo van svake sumnje./ Rođendansko slavlje postajalo je sve bučnije./ Jorgovani cvetaju svake godine kao ljubičaste petarde./ Naslagane u piramidu koja seže do neba/ cipele Aušvica tiho su se jadale:/ nažalost, nadživele smo čovečanstvo./ Spavajmo, spavajmo, nemamo kuda da idemo.” Slika cipela koje su nadživjele čovječanstvo temeljna je slika Auschwitza, holokausta, istrebljenja onih drugih. Na kraju krajeva, što se dogodilo sa svim tim cipelama? Dogodilo se to da je prvi put u pjesmi glas čovjeka – onog koji na televiziji, u američkoj hotelskoj sobi, gleda film – zamuknuo, i umjesto njega progovorile su cipele. Kako se to moglo dogoditi? Zar za sve, za svaku riječ i sliku, u pjesmi Adama Zagajewskog ne postoji objašnjenje? Dogodilo se tako što je čovjek, doista, sasvim nedužno zaspao. Oni s druge strane zida i dalje su slavili rođendan, a njemu su u misao došli ljubičasti jorgovani. Slični petardama. I prvi san iz kojeg progovaraju cipele Auschwitza.

    Pjesme Adama Zagajewskog čitam već četrdeset godina. Najprije u prijevodu Petra Vujičića, pa Biserke Rajčić, i onda Đurđice Čilić. Knjige ovo troje prevoditelja u mojim su bibliotekama, na različitim adresama, čitam ih kako mi koja dođe ruke. Zagajewski je u ta davna doba bio vrlo prisutan u jugoslavenskim književnim novinama i časopisima, kakvih je bilo mnoštvo. Često bi na naslovnoj stranici, ili usred plahte esejističkog ili proznog teksta, objavili samo jednu njegovu pjesmu, i to bi onda bilo to. Sjećam se gdje sam bio i što sam radio kada sam prvi put čitao pojedine njegove pjesme.

    Do vojnog udara generala Jaruzelskog, Zagajewski je bio krakovski profesor filozofije. Zatim je emigrirao u Ameriku, i bio jedan u nizu velikih i slavnih poljskih političkih emigranata. U Americi je predavao pjesništvo, kreativno pisanje, filozofiju. Čašćen je mnogim svjetskim književnim nagradama, ali nikad nije dobio Nobelovu nagradu. Za nagradu to će biti veliki gubitak. Kada je umro, 21. ožujka 2021. u Krakovu, upravo na međunarodni dan pjesništva, ne samo da je nestalo posljednjega velikog europskog i svjetskog pjesnika dvadesetog vijeka, nego i jednog od najmarkantnijih Europljana. Zagajewski je bio ta granice Europe prema Istoku, preko koje se slobodno prelazilo, preko koje je, kao u jednoj njegovoj pjesmi, Rusija ulazila u Europu. Njegova poezija bila je sačinjena od slika, Zagajewski je bio savršen promatrač, bio je oko i memorija svijeta. Sjećanje je temeljni pojam njegova stvaralaštva. Knjiga o Zagajewskom, kakvu bi napisali njegovi pomnjivi čitatelji iz svih dijelova svijeta, mogla bi ponijeti naslov “Odgovornost sjećanja”. Premda su slike koje bilježi trenuci sadašnjosti, njegove pjesme obično stižu iz prošlosti. Ili otamo gdje je ta prošlost jedino pohranjena. Ta je prošlost društvena, kulturna, nacionalna, ali uglavnom je porodična. Napisao je nekoliko nezaboravnih pjesama o ocu. U jednoj od njih, posvećenoj roditeljima, opisuje kako otac rukom prepisuje njegovu pjesmu “Putovati u Lavov”, da je pokaže prijateljima. U drugoj piše o očevoj jakni, o starenju, o zaboravljanju, o smrti. Neke od najljepših, najnježnijih stihova posvetio je Rusiji. Pjesma “Kad bi Rusija”, u prijevodu Petra Vujičića, ide ovako: “Da je Rusiju osnovala/ Ana Ahmatova, da je/ Mandeljštam bio zakonodavac/ a Staljin samo sporedna ličnost/ iz izgubljenog gruzijskog epa,/ kad bi Rusija skinula svoje/ nakostrešeno medveđe krzno,/ kad bi mogla da živi rečju a ne/ pesnicom, kad bi Rusija, kad bi Rusija.” Kad bi Rusija mogla da živi riječju, a ne pesnicom… Eto, to je jedan od onih stihova Adama Zagajewskog, onih fraza i rečenica, koju čitatelj pamti u citatima i parafrazama, i koje čitatelja preobražavaju, čak i ako ih ne upamti. Književnost nema nikakvu svrhu, osim da bude književnost. Pjesma je samoj sebi smisao, kao što ni život izvan života drugog smisla nema. Ali u slučaju Adama Zagajewskog postoji i nešto što bismo mogli nazvati drevnom, sokratovskom funkcijom književnosti: on svojim pjesmama čitatelja poučava tome kako prolaziti kroz život. Kako u američkoj hotelskoj sobi gledati “Shoah”, kako živjeti s holokaustom, kako živjeti s Rusijom, i živjeti s drugim, i živjeti s ocem… I kako pisati, dopuštajući svijetu, i slici svijeta, da ispišu sami sebe. 

    Biserka Rajčić prevela je pjesmu “Badnje veče 2004.” Ovako u cjelini isteče: “Kod kuće si i dugo slušaš/ snimke Bili Holidej,/ koja peva melanholično i sneno./ Brojiš sate koji te još uvek/ odvajaju od ponoći./ Zbog čega mrtvi mirno pevaju/ a živi ne mogu da se oslobode straha?” Adam Zagajewski sada je slobodan od straha.

    Miljenko Jergović 08. 04. 2021.

    Summa summarum

    više ne lutam ulicama ne proganja me muka pitanja na koja nemam odgovora ne sjedim u birtiji do zatvaranja nema subotom mamurluka (a ni drugim danima) nije mi do teških jela nije me ostavila djevojka nemam nikakvih sastanaka ne sekiram se zbog posla ne brinem zbog svjetskih problema draže mi proučavati djela Heraklita Voltairea i drugih mudrih glava nemam više ni nekih velikih ambicija nije mi do tumačenja objašnjavanja dokazivanja pokazivanja baš me briga što mi se uprljala majica ne treba mi više ni mnogo novaca skromnih sam sada prohtjeva malo mi šta treba (znam: što me manje život zanima sve me manje u njemu ima) važno mi je da krov ne prokišnjava radi grijanje i televizija imam i dovoljno lijekova ne znam što bih vam rekao kakva je mirovina, svakom njegova, zavisno od situacije i karaktera, meni drago što me nitko više ne uznemirava, moj sklad stvari, a i uzgajanje mojeg imaginarnog vrta  me zabavlja, samo da opet ne bude mraza i mnogo hladnih dana

    Predrag Finci 07. 04. 2021.