Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Luomo della luce

Alem Ćurin 20. 06. 2018.

i tako smo nekad živjeli

i tako smo nekad živjeli
po hladnim sobama i kupaonicama
rad u tvornici u tri smjene
a subotama poslije plaće na mađarsku pijacu
po vajkrem sir i uloške
u ledenom hangaru isprobavala sam odijelo za krštenje
ali rukavi su bili prekratki
kupila sam video kazetu
na kojoj poznata manekenka vježba biceps
ciganka s pijace je tečno govorila naški
daj mi malo pare ću ti nešto gatam
jedan crni ženiće te ali neće biti sreće
stali smo i u željeznom dućanu
stari je kupio žicu
da ogradi vrt od jagodine koze
ja ja koza esen ales
tumačio je začuđenom prodavaču
kad smo stigli kući
vježbala sam na hladnom podu
eć gete harum
njolc gilenc diz
uzdisala je slavna ljepotica
na tečnom mađarskom jeziku

Lidija Deduš 20. 06. 2018.

Vedran Klemens, ilustracija 1

*

Vedran Klemens i Miljenko Jergović 20. 06. 2018.

Četni kuhar, gitara

Kasni listopad hiljadudevetstošezdesetsedme. Još pedalj, i snijeg bi im bio do pojasa. Poligon kasarne zatrpan – ni ne nazire se mreža bodljikave žice ispod koje se svakoga dana provlače vježbajući puzanje uz dreku desetarā: „spusti dupe!“. Kapetan Dukić je nepokolebljiv i manijački kreativan: rasprtili su liniju uz početak žice, i sad dvojica po dvojica zaliježu i provlače se ispod žice koja se ne vidi, i ispod visokoga sloja snijega koji ne da disati. Kad nekako na kraju žice izrone, on je sretan i zadovoljan. „Sledeći!“ – urliče euforično.

Ozebli, slomljeni, bolnih udova popadaju poslije večere u krevete, i još nisu čestito otkinuli prvi san – uzbuna. Sat-dva egzercira po krugu kasarne, kroza snijeg, koji je srećom još uvijek suh i prhak jer je velika studen. Nad glavama im prijetnja: ovo je samo priprema, jedne od skorih noći slijedi uzbuna pa marš trideset kilometara pod punom opremom. Već su dovoljno upoznali kapetanovu ćud pa znaju da prijetnja nije prazna.

U kasarni na rubu gradića pod Bjelasicom oni su sami, na kraju svijeta – izmještena četa bataljona, koji je stacioniran u dalekim Pljevljima. Vojna pošta 6330/23 Kolašin, neslužbeno se zna, to je kažnjenička četa, i za vojnike i za oficire, ne šalju u nju svakoga, treba to zaslužiti.

Nad njima vlada kapetan Dukić sa svojim desetarima, u njegovim su rukama k’o u božijim. Uz kapetana ide priča: bio je perspektivan oficirski kadar, služio u Beogradu, brzo dogurao do majorskoga čina, smiješio mu se potpukovnički. Uto zla sreća: vrativši se neplanirano ranije kući s nekakvoga zadatka, zateče ženu u krevetu s kolegom oficirom. Njega ubije hicima iz pištolja, nju ni ne takne. Na vojnom sudu uzmu mu u obzir olakšavajuće okolnosti, degradiraju na kapetanski čin i bace u kolašinsku vukojebinu da komanduje planinskom četom i malim garnizonom.

Nose bizarnu uniformu: okrugla kapa šilterica s produžecima za uši, hlače pumperice koje se skapčaju pod koljenom, duge čarape koje pokrivaju listove, a zaduženi su i šufericama, čije motanje oko stopala valja savladati da bi služile kako treba i ne nabijaju žuljeve, na nogama čvrste gojzerice, te preko svega toga pelerina s kapuljačom i s prorezima za ruke. Groteskni kao skakavci, sami su sebi smiješni, sasvim nemuški na nogama bez nogavica.

Traži se spas pred Dukićevim ubojstvenim maršom. Četni doktor je mladi liječnik Stipo Vukadin iz Livna, vodnik-stažist, jedini kojega se Dukić ne usuđuje maltretirati, barem ne bez jaka razloga. U stacionaru on ima četiri kreveta, sad su svi popunjeni, primio je „na poštedu“ najvještije ili zaista najprehlađenije. Vojnik u krevetu, u pidžami, s bolesničkim kartonom – to u Dukiću budi najžešći bijes, jer se ne usuđuje izbaciti ga iz kreveta i potjerati na poligon. Svakoga jutra dolazi on u ambulantu u lovu na simulante, dugo proučava bolesničke kartone što vise na pregradi kreveta. Odlazi bijesan, uvjeren da se radi o prijevari, uostalom ispravno. No pred autoritetom medicinske papirologije i terminologije ipak ustukne, pomalo praznovjerno.

I evo ih: doktor Vukadin, četni kuhar i četvorica „bolesnika“ sjede u doktorovoj kancelariji oko tople peći kasno u noć, pred njima piće, narezana kobasica, vruć krumpir u ljusci. Nije da ne suosjećaju s drugovima koji tamo negdje u bijeloj noći gaze duboki snijeg i proklinju Dukića i zlu sudbinu, i nije da im to malko ne kvari raspoloženje, ali, ruku na srce, snažan je užitak u miru i toplini, spremno se predaju mekoti koja im se razlijeva po udovima, po duši.

Kuhar, čvrst a sjetan momak iz Rijeke, kojemu je kolašinske kazne već na vrh glave, samo to ne pokazuje jer „broji sitno“ i uskoro će biti slobodan, vadi gitaru i počinje prebirati po žicama. (Kako li se ono zvaše? – nikako da se sjeti onaj čije je ovo iskustvo, i krivo mu je, baš mu je krivo, jer drži da je pamćenje i bilježenje imena ljudima jedina, makar i slaba, zamjena za besmrtnost.)

„If youʼre going to San Francisco / Be sure to wear / Some flowers in your hair…“ tiho njihov kuhar pripijeva nježni ljetošnji hit djece cvijeća i miluje gitarine žice. Sve se najedanput puni tim mekim zvucima i opčinjavajućim akordima, soba postaje svjetlija, pretvara se u sigurnu kapsulu koja se s njima šestoricom neprimjetno, sasvim lagano, otkida i podiže iznad kasarne, iznad snijega, iznad svake brige.

To, evo, nikada poslije ne može biti zaboravljeno.

 

www.ivanlovrenovic.com

Ivan Lovrenović 19. 06. 2018.

Sonet o voćkama koje će rađati

Prošle smo subote zasadili voćnjak.
Nije to onaj “pravi” pravi ,
nismo mi pravi ratari,
samo nam je bio potreban komad mira i tišine na ovom svijetu.
Kažu da se Zemlja sve sporije okreće, 
možda, ali ljudi na njoj sve brže trče,
trče pored suštine i love blesave zmajeve u zraku.
Ovo nije pjesma
nego pokušaj bacanja sidra

na nekoj osunčanoj strani svijeta.

Gledam fotografije nezgrapno zasađenih stabljika, 
prekopane zemlje…
to je tako dobro, tako umirujuće
nešto na ovome svijetu raste u moje ime
nešto će cvjetati u moje ime
to nešto već behara u mojim mislima
zlaćane pčele sakupljaju nektar
slika puna sunca
puna glasova koji šapuću drevne riječi,
koje čuješ samo kad si blizu zemlje
blizu sebe
blizu onoga što se broji
kao stvarni doživljaj svijeta.

Jagoda Iličić 16. 06. 2018.

Body rolov a la turk

Odlomak iz neobjavljenog romana “Grozota ili…

Nisam imao nameru da se vraćam u dom. Kada je skela pristala uz drugu obalu, sakrio sam se iza nekih buradi i sačekao da skela krene nazad. Dakle, vratio sam se u Bosnu. Čim sam sišao sa skele počeo sam strahovito da se uvrćem, izdužio sam se ali niko me nije  primećivao. Krenuo sam putem za Srebrenicu. Sada sam imao više iskustva, predeo mi je bio poznat. Rat nisam osećao kao nekakvu opasnost, čak me je kopkalo da vidim šta je to, kako izgleda ta tuča između zavađenih strana. Kada se spustila noć, bez problema sam prespavao u nekom šumarku. Ujutru sam nastavio put. Video sam nekoliko autobusa krcatih vojnicima, svi su imali  na glavama visoke bele šubare. Neki su mi čak mahali, a neki su mi se i plazili. Jedan je naslonio na staklo svoje golo dupe na kom se vijorijo ogroman rundavi rep. Ko su bili ti vojnici, nisam pojma imao.

Usamljeni matori skriboman nekad je ophrvan mračnim mislima. Opet ne mogu sebe da prepoznam, ali, na primer, da sam to ja. Muči me sumnja da sam pogrešio što sam se opredelio za momački život, možda je cena umetnosti bila prevelika. Plašio sam se da bih zbog porodice trpela moja umetnost. Kakva umetnost? Ipak, da sam se oženio, sada ne bih bio usamljen. Možda bi me žena ovako ružnog i odbacila, ali deca ne bi, imao bih sigurno nekog da se brine o meni pod stare dane.  Čim vidim neku devojčicu sa krstićem oko vrata kako gura bebu u kolicima i još jednog upišanca vugli za ruku, pomislim: Gde je taj koji joj je napravio tu decu da joj pomogne? Ima on preča posla. Pa, negde je u gusi, u nekoj pljački. Ako usput još i ubode nešto… gde ćeš većeg ćara, a jedno jebstvo je najslađe, neobavezujuće. Ali ne budi naivan, frajeru, i ona je u gusi, jebstvu je i ona vična. Samo se krste, znaju da će im sve biti oprošteno. Naprave sitnu dečicu i onda imaju opravdanje da kolju po kućama a i na raskršćima za lepa letnja poslepodneva. Poznata je njihova uzrečica: Oprosti, ali moram zbog deteta! Životinjska filozofija. Ništa se tu do dana današnjeg nije promenilo. Drevno prostaštvo pod crkvenim blagoslovom! Katastrofa!

Stiv Naiv iliti matori senilni skriboman podmeće svoja falš razmišljanja mladiću sa harmonikom, ili mu samo govori u bašti nekog restorana. Dok ovaj sluša otvorenih usta, curi mu slina iz leve nozdrve, (zašto iz leve?) bez reči je, bez teksta:

Za brisanje, tetovirano na stomaku, kružno, oko pupka, prvih pet rečenica:

(Priznajem samo govor tela, dakle, tuču i seks. I danas ponekad mislim da je rat jedini bitan događaj u životu svakog muža, gadna teška istina. Nepojmljiva. Lov na ljudska bića, na skelete, na mrtvake, porobljavanje ali i obležavanje, tj. oplođavanje teritorije, iskopaš negde rupu i udri, drevni antički običaj koji se u Africi održao do današnjih dana. Nešto što se preslikalo iz životinjskog sveta, sa dna okeana koji je područje zločina: borba za ženku, ko će da je osvoji i osemeni? Naravno, jači, tj. inteligentniji muž. Ženka je samo ratni plen, najdragoceniji. Amazonke su bile odgovor na teranje, ali i one su se zaljubljivale. Ipak, setimo se Agamemnona i Ahila,  njihove svađe. Ali setimo se i sirotog lajavca Tersita. Setimo se!? Uzbuđenje koje svaki dečak oseti dok prosipa u novogodišnjoj večeri konfete po glavama devojčica. Ali postoji tu nešto drugo, rat je ipak neka vrst haotičnog nemirnog jezika u koji je človek uronjen. Na primer, grupa matorih senilnih skribomana kreće u obračun sa drugom grupom skribomana, mlađih, talentovanijih? Nije isto rovovski rat što i dvoboj, suštinska je tu razlika. Ali u-bivstvo jeste suština postojanja, tj. nepostojanja. U antiki ubica je znao i da slavi ime ubijenog, da mu oda počast. Ali danas? I naravno, pisanje čija je jedina prava tema upravo taj rat, tj. pisanje kao rat. E, to je ono neshvatljivo, rat sam hoće da se uredi, da se dovede u red preko jezika, preko jezičke igre, makar da u suštini nema veze s mozgom. Sa ljudskim mrtvačkim mozgom?! Ipak, hoće da slavi, ali pisca-prasca?! Neko se neće složiti sa ovom konstatacijom, moguće je to opovrgnuti, kao i sve što se može opovrgnuti, ali onda od pisanja nema ništa. Piškaranje mekanim, da… Ali jebeš pisanje, ne može se ništa uporediti sa parčetom dobre pite od višanja ili šnitom zaherice. Jesti ili pisati? Mrca je gladan! Čim oseti glad matori senilni skriboman seda za kompjuter. Obično se govori da je jezik sredstvo komunikacije, a nije, jezik je pre svega oružje, polemos, rat, stalno nadjebavanje, nametanje i potiranje smisla, nametanje mog smisla tvom smislu. Čak i više od toga: jezik kao polemos je nadjebavanje samog sebe, rat sa samim sobom, samojebstvo, potiranje sopstvenog smisla do besmisla, do samo-u-bivstva, ili rat sa sopstvenom glupošću, sa falš pretstavom o sopstvenom postojanju, na ovakav ili onakav način. Ipak, rat je pre svega klanica i nema tu nikakvog jezika, možda samo krvavog. Rat se vodi oko štofa, oko mesa, zbog gladi, zbog proždiranja, to je osnovni motiv a ne diseminacija ili označavanje, tj. ubijanje kao takvo. Da li se ovo odnosi samo na životinjski svet, tj. da li je čovek samo životinja koja kije, pardon, kašlje? Ali hijene takođe kašlju. Kada je proždiranje u pitanju, nema tu nikakvog subjekta a ni objekta. Ne zna se ko koga jebe, pardon, ko koga jede. Na kraju sve se završava samoproždiranjem. Oplodnja, tj. označavanje, se vrši u okviru vrste i roda,  ali glad nema granica, ne zna se ni ko jede, ni ko je pojeden. Glad je ponorna, glad i žeđ. Vesela gozba! Setio sam se onog francuskog dečaka-pesnika koji je govorio da je spreman da jede krečnjak, da pije kipući metal. Ali sve ovo ne objašnjava ništa, rat je u suštini igra koja se igra ni za šta. Kao i svaka igra ima svoja pravila koja se, naravno, krše. Ali to je suština svake igre, ići preko granice, kršiti pravila. Genocid, maroderstvo! Šta je zakon rata? Običaji rata? U svetu bez Boga. Ali rat je samo povratak božjeg gneva? Povratak buke? Ono: Videće te svog boga kad se vrati moj otac!) Tiše, da se ne prene, On spava, čudno kako korak žene mozgom tog jadnika u odjeku lutaOn je jadnik! Najveći. Otac.)

Samo skriveni bezimeni Bog, samo u njega je pravda i pravednost, pomisli jednog trenutka mat sen skriboman, pošto On zaista nikom ne polaže račune. Ali On nema ništa sa ljudskošću, nepojmljiv je.  Treba izaći iz tela i lika, iz duše, poistovetiti se sa trouglom u kvadratu. Ali jedno je jasno: bez rata nema mudrosti koja je čista Radost večnosti. Homerova Ilijada je prva i poslednja knjiga. Na obali mora bacanje kockica, igra brojeva koja sve odlučuje. Pretnja brojeva, rat brojeva! Ili rat slova? Vetar duva kao lud, a Neda se smeje, On sad svuda poljem, cveće, tj. slova seje … Šta je ovo? Konfete? Ko seje slova, ko seje cveće? Ko prosipa konfete po glavama devojčica? 

Kafa, čaj?

Čim sedne za kompjuter, matori senilni skriboman počinje da se klanja bezimenom Bogu, spava mu se. Piše, a u stvari gnjura, roni sasvim plitko, odmah ispod površine vode, izroni da uzme malo vazduha, pluta, pa opet potone. Tema/Tama se kao kurva pojavi pa nestane, ono: Markiza izađe u pet. Ipak, talasi ga divno oplakuju. Koga? Matora ulješura sa svojim mladuncem koji se pripija uz nju u strahu pred kitovima-ubicama. Kao taj petnae(sto)godišnji dečak, sirotan, koji se zakačio za mene, sedam(deseto)godišnjeg senilnog skribomana. Ipak, da li smo se nekad nas dvojica sreli? Ne znam. Možda na onim proplancima obasjanim zlaćanim zracima zalazećeg sunca na kojima uz zvuke orgulja odjekuje strava? Priča me ne opseda, nije mi bitna, ipak nastavljam da je pišem, da dopisujem, da piškaram. Tako i živim, životarim, nije mi puno stalo do budnog života, u stvari, spavam i pomalo sanjam. Možda bi trebalo da pijem kafu, bar tri šoljice dnevno, ali ne volim taj napitak, više sam pristalica čaja. Svakog poslepodneva, u petnaest do pet. Tačno u to vreme će početi masakr. Treba biti organizovan, poštovati ritual. Ali ko pije čaj u ovim krajevima? Ovde se svi dele na one koji piju rakiju i one koji piju kafu i tako pristupaju suštini. Postoje i oni koji mešaju mleko i kafu, to je tzv. bela kava, ne mogu da zaborave početak, pošto svaki živ stvor počinje sa mlekom. Prostačka navika! Naravno, neki u tajnosti piju i krv, i takvih je ne mali broj. Obično su to oni koji pre svega vole rakiju, dakle mešaju rakiju i krv, to je njihov poseban način pristupanja suštini. Zato oprez, čim neko voli rakiju, treba obratiti pažnju. No, čuo sam da postoje i oni koji piju mokraću, o njima stvarno ne znam šta da mislim. U Africi je to normalna stvar pošto tamo nema dovoljno vode. Ipak, kako uskladiti piškaranje, tj. tumaranje, sa ritualom, sa disciplinom? Ćarlijam okolo kao povetarac, piškim iza ugla, a tu odmah preko planine ili preko reke Drine, gvozdena pesnica Aresa disciplinuje haos. Čaj u petnaest do pet. Krokodili u Drini! O blesavosti, o naivnosti, kao zebra na pojilu, koju, kada se najmanje nada, iz vode krokodil ščepa za njušku.  Ili iz čajne šalice?

Slobodan Tišma 15. 06. 2018.

Predvečerje

za Srđana

Rđaju odrnje Hercegovinom
Prhnu gvožđa navjetru vremena

Lozu na njih, koda bacio je Bog
Izronivši je iz rijeke vremena

Kao ilinu.

Preko sljemena hercegovačkih
Kuća, odbojke suncem se igraju

Mladi sjemeništarci. Na njihovim licima
Bubuljice su plemeniti plijesan

U predvečerje, u ogledalo na odrnji
Uranja sunčev bljesak;

Večer od zrikavaca istresa
Dječjih ruku pljesak

Stakleno zvoni noć,
Mirom, miri, vrijesak.

Almin Kaplan 15. 06. 2018.

Manitu

Imaginarni prijatelj/64

 

Prva ideja o Bogu i o božanskome do koje su mogle doprijeti mlade ateističke duše bila je Manitu. Pojavljivao se, u pravilu samo kao riječ, u svakome stripu sa Divljeg zapada. Kada bi Indijanca strefio metak, promrsio bi padajući s konja: Manitua mu… U konvencionalnim rečenicama i frazama, u običnome razgovoru i u svečanim prilikama, gdje god bi se u govoru bijeloga čovjeka javljao Bog ili bog, Indijanac bi u stripu udjenuo Manitua. A socijalistički cenzori – ili urednici koji se, budimo načisto, nisu u svom poslu razlikovali od ovovremenih urednika – koji su vodili računa da se bog u javnoj sferi previše ne pojavljuje, pogotovu u književnim djelima i stripovima namijenjenim djeci i mladima, za Manitua su imali suprotne kriterije. Tako nijedan kauboj nikad nije spomenuo boga ili Boga, a Indijanac se, osim po onome peru na glavi, prepoznavao po tome što je mu je Manitu stalno bio na vrh jezika. To je izazivalo neke neobične posljedice: dojam o velikoj pobožnosti Indijanaca na Divljem zapadu i raširenost Manituova kulta među jugoslavenskim klincima predškolske i rane školske dobi, koji bi u igri tako često zazivali indijansko božanstvo da se lako moglo pomisliti kako će Jugoslavija jednoga dana kada oni odrastu biti zemlja indijanska, dok će na mjestu hrama Svetoga Save u Beogradu, Begove džamije u Sarajevu i Katedrale u Zagrebu biti golemi vigvami, u kojima će se po kršćansko-islamskim ceremonijalima, ali uz indijansko ime Božje, novi naraštaji moliti Bogu, napustivši konačno komunističke i ateističke idealne dijalektičkog materijalizma.

Malo gdje bi se, osim, možda, u nekim malo pametnijim filmovima s Divljeg zapada, u to vrijeme mogla naći drukčijih prikaza Manitua. On, naime, nije Bog na način kršćanski, muslimanski, židovski… Manitu ne postoji kao sveznajući nadglednik svega što jest i što nije. A još manje kao kontrolor u velikom autobusu čovječanstva: tko ima karte a tko ih nema, tko čini dobro a tko čini zlo. Manitu je ideal božanskog dobra i savršenstva, koji postoji sam za sebe, i neprestano se utjelovljuje u živim stvorenjima. Recimo, u vuku ili u bizonu. Ukaže li se negdje bijeli, albino vuk, ili bijeli bizon, možete pouzdano znati da vam je pred očima Manitu. Pred njime ne treba ničice pasti, niti se Bogu moliti. Manitu od ljudi ima drukčija očekivanja. Kakva? Tu staju oskudna znanja – uglavnom iz igranih filmova i poneke knjige – iz indijanske teologije.

Komunistički nesporazum s Bogom, koji je fatalno završio, kako po komuniste, tako i po sekularno društvo, ali i po vjerske institucije i njihovu stvarnu misiju, slamao se preko leđa Manituu iz vrlo jednostavnog razloga: u nas nije bilo Indijanaca. A tamo gdje nema vjernika, vjerovalo se, tu nema ni njihova Boga. A ono čega nema, to se može slobodno spominjati, koliko god je kome volja. Manitu ne može kvariti mladež, pošto ni mladež nije indijanska.

Negirajući Boga, teolozi komunizma učinili su zanimljivu logičku, zapravo stratešku, pogrešku koja će biti na zanimljiv način razotkrivena s inflacijom Manitua u stripovima za djecu i mlade. Agresivno negiranje Boga oblik je njegove afirmacije. Samo netko tko istinski vjeruje može toliko insistirati da ga nema. Komunistička cenzura njegova imena oblik je molitve.

Miljenko Jergović 14. 06. 2018.

Kunac djelo krasi

Politički nekorektna i politički korektna

 

*

Alem Ćurin 14. 06. 2018.

Tonka, grafička urednica

Prije svoga nastanka novinska je stranica gomila rasute, unaprijed formatirane građe na kompjuterskom ekranu grafičkog urednika. Kupljena po diskontnoj cijeni, jeftino, polovno, rabljeno, od kakvoga španjolskog trgovca građom za tabloide, s templejtima i formama prilagođenim za dužinu i raspored riječi u nekim drugim jezicima, ta će se građa godinama, skoro i desetljećima, rabiti za izgradnju stranica Jutarnjeg lista. Uz naslove i podnaslove s mnogo riječi, koje bi po smislu i ritmu u tijesnu i nezgrapnu formu mogao ugurati i utisnuti samo neki u sonetnim formama vrlo darovit pjesnik, i uz goleme fotografije koje su u eri opće štednje sve slabijeg kvaliteta – naravno, ako nije uspio snimiti neki redakcijsko-agencijski fotograf – stane tu i nešto malo teksta, za koji bi, kao i za naslov i podnaslov, ipak bilo bolje da je pisan na španjolskom, talijanskom, katalonskom…

U neka ranija, već jako davna vremena – a ovaj pisac pamti i posljednje zlatno doba olovnog sloga – grafički urednici sami su gradili stranicu. I to je bio težak i delikatan, vrlo kreativan posao. Ali ispast će da je još teži, delikatniji i izazovniji graditi je od tromih španjolskih formi, zamišljenih na osnovu ritma, rasporeda i dužine riječi u španjolskom jeziku, koje je netko jednom gradio za neki španjolski tabloid, pa je zatim građu preprodavao u zemljama trećeg svijeta. Tim poslom, frustrantnim i traumatičnim, koji primijenjenog likovnog umjetnika – a svaki je grafičar upravo to: primijenjeni likovni umjetnik – ubija u pojam i stoput ga na dan uputi na onu otrovnu, samosažaljivu pomisao da se u životu, ipak, trebao baviti nekim drugim, ljudskijim i kreativnijim poslom, recimo bankovnog činovnika ili šumarskog inžinjera, bavila se Antonija Radić Horvat.

Grafičko uređivanje novina, onih konzervativnih i starinskih, kakvih u nas odavno nema, kao i onih šarenih, koje se dizajniraju tako da bi se što bolje prodale, vizualna je igra, stvaranje iluzija, fatamorgana i optičkih varki. U bocu od litre, kaže notorna uzrečica, kao stvorena za lošeg novinskog pisca i njegova još goreg čitatelja, nikakvim se čudom ne može natočiti litra i pol. Ali na stranicu na koju, uz golemi naslov i podnaslov, te fotografiju, staje osam tisuća slovnih znakova i nijedan više, u rukama čarobnjaka ili čarobnice može stati i deset, dvanaest tisuća, i to tako da urednik sadržaja, vječno zabrinut za komercijalnu stranu stvari, ne primijeti ništa. Kao što i u španjolski modeliran prostor za naslov pod okom grafičke čarobnice može stati i najhrvatskija hrvatska zvonjelica, što će odzvoniti na novinskoj stranici baš kao da bolje i pogodnije nije ni moglo biti. Antonija Radić Horvat, kako se zvala kao u nekom romanu hrvatskog realizma s kraja devetnaestog vijeka, ili Tonka, kako su je u redakciji zvali, srođeni s njom i s njezinom besmrtnošću, kao da je vječna i kao da ćemo svi vječni biti, bila je ta čarobnica koja je na novinskoj stranici mogla sagraditi, posložiti, projektirati i prerasporediti sve. I da to sve još bude i lijepo. Mogla je, kažem, to, ako je pristojno i tiho zamolite. Bez puno riječi, bez prenemaganja i umiljavanja, kao drug druga, kao drug drugaricu, a zapravo gospodski, tako da jedno drugom ništa ne ostanemo dužni, osim ovo malo ljudskog poštovanja i suosjećanja u poslu i u životu. A to je, je li tako, jako mnogo. I zato sam sad tužan do izbezumljenja.

Dok sam prije trideset i pet godina u novinama čitao tek objavljeni svoj prvi novinski tekst, bio sam fasciniran, bio sam sasvim opčinjen time koliko je ono što sam napisao bolje u novinama, nego što je bilo onako otipkano na tri lista bankpost papira. Koliko samo bolje i jasnije zvuči samo zato što bolje izgleda. Poslije sam se navikavao, pa nisam ni primjećivao razliku, a onda je došlo vrijeme kompjutorskog preloma, španjolskih templejta i tabloidnog šarenila pa bi mi se s vremena na vrijeme učinilo da mi je objavljeni tekst lošiji nego što je bio kada je napisan. Osim kada bi ga prelomila, kada bi ga grafički uredila Tonka. To bi onda uvijek bilo to. Bile bi to novine i u njima jedna prava novinska stranica, koju obični čitatelj, možda, neće ni primijetiti među svim drugim stranicama, ali će tekst objavljen na njoj pročitati, i taj će mu tekst biti nekako bolji. Toliki moji novinski tekstovi bili su, zapravo, njezini. Sjećam se, recimo, kako sam jednoga tjedna došao s petnaestak kartica teksta o svome pradjedu i o njegovima, te s još desetak crno-bijelih fotografija iz porodičnog albuma, odličnih, ali sasvim nenovinskih. Uredniku sadržaja sve se to veoma svidjelo, ali što da se s tim radi, kako da se svijetu predstavi tako glomazan, teretan materijal, koji je pritom još posvećen nečijem pradjedu? I onda je Tonka, malo-pomalo, krenula da preraspoređuje po ekranu onu strašnu španjolsku građu, da zida svoju zidariju, da podiže skele, manipulira tekstom i fotografijama, i gradi iz temelja moju priču. Godinama poslije sam pisao “Rod”, tisuću stranica knjige o tom mom pradjedu, i ta je knjiga u nekim stranim zemljama postala prilično važna, ali ja sam, pišući je, i kasnije, kada je već bila živa i cijela, pred očima stalno imao one Tonkine stranice. I čini mi se, koliko god mi se čini racionalno nevjerojatnim, da te knjige takve ne bi bilo da nije bilo one Tonkine čarobnjačke igre jeftinom španjolskom građom. Forma “Roda”, nemoguća i višestruko složena u niz odvojenih formi, forma je onih nekoliko Tonkinih novinskih stranica.

Naravno da joj to nikad nisam rekao. Nikad joj ništa nisam rekao, osim povremenog – hvala! – i nekih vrlo ohlađenih, ali nadam se dovoljno preciznih, izraza divljenja. Takav je, naime, bio naš odnos. Ne znam što je ona o meni znala – ipak je mogla svašta znati, jer ja o sebi pišem – ali o njoj ja nisam znao ništa ili gotovo ništa. Znao sam za Tonkinu kćer, zbog fotografije koja bi joj se povremeno pojavila na ekranu, pa bi je ona hitro sklonila. Sve drugo je ostajalo po strani, nevidljivo, zaštićeno, udomljeno. Na poslu smo, pa nekako nije ni red da svoje privatne živote raznosimo po redakciji i dijelimo s onima koje nismo birali za prijatelje, nego nas je združila jedna slučajna životna okolnost. Bila je vrlo diskretna i suzdržana, imala je prirođeni autoritet, koji je, čini mi se, najprije koristila da zadrži ljude da joj se pretjerano ne približavaju. Njih, naime, ima raznih, među grafičarima, kao i među novinarima, pa i takvih koji će svoje privatne nedostatke, duševne invaliditete i nepotpunosti, životne očaje i nevolje, podmetati na poslu u zamjenu za marljiv i samoprijegoran rad. Tonka to nikako nije trpila.

Redakcija je, stjecajem nevoljnih okolnosti, koje se godinama nabiru, mjesto gdje se ljudi raspoređuju po interesnim grupama, zajedničkim kavanskim stolovima i klanovima. Socijalna dinamika unutar redakcije najsličnija je socijalnoj dinamici političke stranke. Tko ima najveću podršku, taj će isplivati na vrh. Tonka to nikako nije podnosila. Nikome nije pripadala, nije imala svoj kavanski stol, ustvari nikad ju nitko nije ni vidio ni u jednom od tri redakcijska kafića. Iza Tonke nije stajalo ništa osim njezina rada. Tko god je bio zdravih očiju ili koga god nije proždrla vlastita pogana taština, znao je koliko taj rad vrijedi. Antonija Radić Horvat, to besmrtno ime hrvatskoga književnog realizma, bila je jedna od četiri-pet ključnih osoba u boljoj povijesti Jutarnjeg lista. Danas, kada smo na kraju jedno pred drugim i kada ja u njezinom konačnom odsustvu svodim bilancu naših odnosa, reći ću mirne duše da mi je od tih četiri-pet ključnih osoba Antonija Radić Horvat bila najdraža.

Svaka je novinska redakcija zasnovana na nezgodnom socijalnom paradoksu. To je jasno hijerarhizirani sustav, u kojem urednici komuniciraju s nekim višim sferama i vrše transfer njihove volje ili štite novine od te volje, ali koji je, istodobno, zasnovan na totalnom egalitarizmu. Da bi proces funkcionirao kako treba, grafički urednici iliti grafičari moraju biti svi isti, ravnopravni jedni s drugima. Kao što i novinari trebaju biti na ravnoj nozi jedni s drugima. Svi su u redakciji kolege i svi su na ti. I svi se prave kao da ih međusobno ne razlikuje i ne dijeli ogromna razlika u talentu, koja je ponekad, na žalost, praćena i razlikom u ljudskom i moralnom integritetu. Samo su odistinski veliki ljudi u stanju podnijeti vlastito odsustvo talenta. Takvi obično ne rade u redakcijama.

Tonka je bila silno darovita. Taj dar bio je vizualni, matematički, praktični. Umjela je lijepo gledati, kako to umiju istinski talentirani slikari, i imala je silnu praktičnu inteligenciju. Tko zna što je sve mogla biti da nije bila ovo što je bila. Novine nikada neće biti svjesne njezinog talenta, jer novine nisu jedna osoba, novine nemaju dušu ni pamet. Duša i pamet novina je u darovitim pojedincima. Osim što je dobro radila i što je bila samoubilački marljiva – sve najteže, najuzbudljivije hrvatske, europske i svjetske noći u posljednjih dvadeset godina Antonija Radić Horvat provela je prelamajući sutrašnji broj Jutarnjeg lista – imala je poštovanja prema daru i talentu drugih. Tko je htio ili tko je mogao nešto naučiti, uvijek je to od nje mogao. Samo ako je bio dovoljno tih i pristojan.

Tonka je znala da je Mac najbolji. Prezirala je PC, borila se protiv njega dok god je mogla i dok god je u toj borbi bilo smisla. Kada je na kraju odlučeno da je PC redakcijska budućnost, ona je slegla ramenima i nastavila raditi svoj posao. Bila je mrgud, bila je namćor, nije pretjerivala s ljubaznostima. Ustvari, bila je čestita: njezina je ljubaznost bila dragocjena i nikad nije služila tome da se drugima svidi i umili, da nešto od njih izmoli. Tonka nije molila za ono što joj ne pripada.

Bila je socijalno svjesna, puna empatije. Organizirala je skupljanje pomoći za sirotinju. Ali nekako se nije vidjelo da ona to radi, nije joj to bila zastava ni parola, nije se time pokazivala svijetu. I sam bi se sveti Petar iznenadio što je sve Tonka bila u stanju učiniti za druge ljude. Njezina lijeva doista nije znala što daruje desna. I nikakve u svemu tome nije bilo računice ni politike. Bila je krasna osoba, toliko krasna da nikoga nije opterećivala ni gnjavila svojom krasnoćom.

Čitala je. Diskretno. Posljednja knjiga koju je od nas poželjela bila je autobiografija Marine Abramović. Velike žene.

Miljenko Jergović 13. 06. 2018.