Simo Matavulj: Bakonja fra Brne, čita Leon Lučev, Book&Zvook, Zagreb 2023.

Povijest audio knjiga u nas, oskudna i gladna, dugo je tekla niz dvije matice. Jednu čine relativno bogate, ali široj publici uglavnom nedostupne, fonoteke različitih udruženja slijepih i slabovidnih. Drugu maticu predstavljaju razmjerno malobrojna audio izdanja, uglavnom su to gramofonske singl-ploče, koje su u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća objavljivane uz knjige odabranih stihova ili proznih radova značajnih pisaca, na kojima bi čuveni glumac, ili katkad i sam pisac, deklamirao tekst. Prve snimke, namijenjene čitateljstvu koje nije u prigodi čitati očima, specijalizirane su i specifične, te se nikada nisu distribuirale među videćom publikom. Druge su, pak, imale uglavnom ceremonijalnu ili dokumentarnu funkciju.

Book&zvook zapravo je prvi hrvatski specijalizirani izdavač audio knjiga, s već prilično respektabilnom fonotekom sačinjenom od knjiga, donesenih glasom pisca, spikera ili glumca. Postoji nešto što je manira unutar žanra audio knjige: tekst se izgovara jasno, razgovijetno, uz pomno poštivanje naglasaka, ali emocionalno neutralno, bez sentimentalnog recitiranja i glume. Sve drugo je opasno, ili teško izvedivo.

Leon Lučev je, međutim, dalmatinsko-srpskog klasika i jednu od upečatljivijih knjiga južnoslavenske književnosti na razmeđi stoljeća, roman rođenog Šibenčanina Sime Matavulja “Bakonja fra Brne” izveo uz karakterizaciju likova, svakom od desetine njih dao je njegov različit glas, te uz dosljedno poštivanje lokalnih narječja svoga i Matavuljeva kraja. Dakle, Lučev je roman izveo kao monodramu, i to je učinio na virtuozan način. Ali premda je on odigrao roman, umjesto da ga samo razgovijetno i upečatljivo pročita, slušatelja ni u jednom trenutku nije opteretio viškom teatralnosti, baroknom retorikom ni patetikom iskaza. Knjigu sam slušao sredinom kolovoza, putujući u Beograd i iz Beograda (što, zacijelo, ima i stanovito simboličko značenje, jer je Šibenčanin Matavulj svoj život okončao u Beogradu, gdje je stigao i napisati “Priče iz beogradskog života), i na trenutke mi se, dok bih se u vožnji zaboravio ponesen Lučevljevom čarolijom, znalo učiniti da ja to slušam samog Simu Matavulja, dok naglas čita svoje remek-djelo.

Svaki je književni tekst jedna osobna povijest piščeva materinjeg jezika. Veliki književni tekstovi velike su jezične povijesti. U našim književnostima to zorno osjetite dok čitate Krležu, Andrića, Crnjanskog, ili Ujevića, Njegoša, Petra Gudelja, Marka Vešovića… Dragocjeni su, premda iznimno rijetki trenuci u kojima je čitatelj u prilici te velike jezične povijesti naglas slušati. A sasvim se rijetko dogodi – osim kad pisac koji je i dobar deklamator naglas čita vlastito djelo – da se u slušanju audio knjige ta povijest može u svojoj punini čuti. Eto, takvu je sreću, skoro sto dvadeset godina nakon smrti, imao Simo Matavulj, kad mu je Lučev naglas pročitao “Bakonju”. Jednostavno, ta dvojica ljudi, genijalni šibenski pisac s kraja devetnaestog stoljeća i veliki šibenski glumac s početka dvadeset i prvog, imaju zajedničku povijest jezika. Veliki je blagoslov za čitatelja, za živoga pisca i svjesnog utočenika u materinjem jeziku, kad mu se ovakvo što dogodi. (I da, na tom sam putovanju za Beograd i iz Beograda, na trenutke osjetio nešto što bih se usudio opisati kao ljubomoru prema Šibenčanima i ljudima iz šibenskog kraja, jer su dobili ovakvo auditivno jezično remek-djelo… Moj užitak u njemu je golem, ali kakav će tek biti njihov!)

“Bakonja fra Brne” je istovremeno, rekli smo, klasično djelo regionalne dalmatinske i nacionalne srpske književnosti. U nekim su se vremenima, naročito u katoličkim klerikalnim krugovima, jedili na Matavulja, jer da je “Bakonjom” uvrijedio franjevačke redovnike. U svijesti suženoj ljutnjom, možda i nevoljama i bjesovima kakve donosi politički život, ispunjen međunacionalnim surevnjivostima, ovakav je stav mogao biti razumljiv. Isto kao što je razumljiv među “nečitajućom” publikom, i onom vrstom uvrijeđenih fanatika, o kojima u svojim memoarskim knjigama piše Salman Rushdie, čija uvrijeđenost nije isprovocirana onim što su pročitali, nego onim što su čuli da se priča. Ali je nevjerojatno, i ne osobito pohvalno po povjesničare južnoslavenskih književnosti, naročito takve koji su specijalizirani za omeđivanje i razgraničenje nacionalne hrvatske književnosti, što se nisu odvažili shvatiti i reći koliko je pogrešna teza o uvredljivosti “Bakonje” po fratre i Katoličku crkvu. A onda i koliko je pogrešno, kulturno i književno inferiorno, hrvatsko odricanje od Matavulja i njegova romana. Naravno da je Simo Matavulj srpski pisac, ali jezikom svojim i zavičajem, te ponajviše temama, Simo Matavulj je i hrvatski pisac. Pritom, upravo jedan od onih koji predstavljaju kariku koja unutar hrvatske proze nedostaje: genijalni pripovjedač i humorist, koji se kao nitko narugao našim mentalitetima i koji je, isto tako kao nitko prije njega, savršeno precizno i dobrohotno na romanesknu i pripovjednu scenu postavio naše međuetničke i međuvjerske svađe i nevoljenja. S tim da Matavuljeva književnost ne vodi u rat, nego u smijeh. Jer on svoje redovnike naprosto voli.

Mit o kaluđerima

Postoji mit da je Matavulj najprije započeo roman o pravoslavnim monasima iz manastira Krka, da bi onda, iz političkih razloga, da ne bi imao problema kod knjaza Nikole na crnogorskome dvoru, pripovijest “prepjevao” na katoličku i fratarsku kajdu. Malo je vjerojatno, čak i nevjerojatno, da u toj priči ima istine. Da je napisao pravoslavnog “Bakonju”, on bi, naime, bio loš, jer bi bio mrzovoljan. Katolički “Bakonja” genijalan je, jer je to knjiga o Drugome, a kada se smiješ drugome, dužan si ga voljeti. Bez toga neće biti dobre književnosti. U tom smislu, pravoslavni bi “Bakonja” bio roman bez stvarne teme i trajno nezanimljiva knjiga koja bi, vjerojatno, govorila o tome kako su se crkvenjaci otuđili od naroda. Što je bila omiljena tema postprosvjetiteljske ere…

Leon Lučev

On odigra osionog gvardijana, luckastog fra Tetku, gnjevnog seljaka, brižnu mater, koja je matrijarh što će u patrijarhalnom društvu i muža podčiniti… I svima se, na neki maestralan način uvuče u glavu, te ih sve uspijeva oglasiti i ozvučiti. A da se ne krevelji, ne glumata, ne izvodi glasovne akrobacije… Veliki, veliki glumac naše generacije, majstorski čitatelj i čeljade jednog zavičaja.

O AUTORU I ROMANU SAKRIJ ME, SNIJEŽE 

Miklavž Komelj objavio je roman SKRIJ ME, SNEG / SAKRIJ ME, SNIJEŽE kod Slovenske matice u Ljubljani početkom 2021. Mene je na taj roman upozorio kolega Tvrtko Klarić, urednik, nakladnik i prevoditelj. Budući da sam tih dana završio ogroman posao prevođenja epskog djela Obitavališta duša (preko 22.000 stihova) slovenskog suvremenog pjesnika i akademika Borisa A. Novaka, obratio sam se Miklavžu s čestitkom i spremnošću da njegov roman prevedem na hrvatski. Početkom svibnja pažljivo sam pročitao roman, preveo prvo poglavlje i poslao ga autoru. Uz izraze oduševljenja poslao mi je nekoliko svojih primjedbi koje sam uvažio i nastavio s prevođenjem. Predložio sam autoru da sve citate na stranim jezicima prevedem u fusnotama na hrvatski, te da u fusnote stavim i nužne podatke o osobama koje su hrvatskom čitatelju manje poznate. 

Autor u ovom romanu opisuje svoj susret sa starim, nasmrt bolesnim pomoćnim ljubljanskim biskupom Stanislavom Leničem, kojeg sam imao čast osobno poznavati za vrijeme svog studija teologije u Ljubljani od 1968. do 1970. Vanjsko događanje romana zbiva se u slovenskoj prijestolnici između 1987. i 1991. godine, u razdoblju kad su se događale velike društvene i političke promjene. Autor Komelj, tada nadobudni mladić, i biskup Lenič, koji ima iza sebe tragična i manje tragična životna iskustva, doživljavaju te promjene svaki na svoj način. To je priča o autorovu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovu sjećanju. Ali ni u sjećanju ne može se baš sve dokučiti. Dvanaest sudbonosnih stranica romana, koje bi trebale razotkriti sav unutarnji svijet, ostalo je nenapisanih, „bijelih poput snijega“. Time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg simbolizira životni put biskupa Leniča koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio tajnik ljubljanskog biskupa Rožmana. Rožman je tijekom Drugog svjetskog rata podržavao slovensko domobranstvo, zbog čega je 1946. bio osuđen na osamnaest godina zatvora, a njegov tajnik Stanislav Lenič 1947. na dvanaest godina zatvora. Po izlasku iz zatvora Lenič je od 1968. do smrti 1991. obnašao dužnost pomoćnog ljubljanskog biskupa. Autor biskupovu čvrstu vjeru uprizoruje na simboličan način. Slovenski katolicizam prodire u autorovu svijest slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Polazna fascinacija baroknim katolicizmom dovest će mladića do krštenja, krstit će ga upravo biskup Lenič. Čin krštenja priziva u autoru reminiscenciju povijesti i biskupove okrutne sudbine. Njegovu tragediju simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti… Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao, a ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje ovog romana. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu.

U srpnju 2021. bio sam rezidencijalni gost Društva slovenskih književnih prevodilaca. Proveo sam mjesec dana u tihom mjestašcu Dol pri Hrastniku te s autorom i tadašnjom tajnicom Slovenske matice, pjesnikinjom Miljanom Cunta, dogovorio razgovor o Komeljevu romanu. U razgovoru je sudjelovao i Peter Kovačič Peršin, slovenski personalist i moj prijatelj, kojeg sam kasnije zamolio da napiše Pogovor hrvatskom izdanju Miklavževa romana, što je on i učinio.

Izdavač romana Slovenska matica organizirala je 19. listopada 2022. na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci književno-prevoditeljsku večer uz prijevod romana Sakrij me, sniježe. Domaćin večeri bio je predstojnik Odsjeka dr. Klemen Lah, a moderatorica dr. Ignacija Fridl Jarc, tajnica-urednica Slovenske matice. Bio je to događaj u sklopu kulturnih priredbi što ih sufinancira Ured Vlade Republike Slovenije za Slovence u inozemstvu. 

Božidar Brezinščak Bagola

POGOVOR ROMANU SAKRIJ ME, SNIJEŽE

Romaneskni prvijenac Miklavža Komelja Sakrij me, sniježe posebna je novost u današnjem slovenskom literarnom stvaranju. Njegov način pisanja mogli bismo literarno teoretski označiti kao magijski realizam. I mogli bismo s pravom ustvrditi da je u tom žanru dosad to najbolji tekst u slovenskoj literaturi. Svojom središnjom pričom izdvaja se iz većinskog usmjerenja suvremene slovenske proze, koja se u većini slučajeva bavi jedino abdominalnim položajem čovjekova života. Naime, priča govori o susretu mladića koji traga za dubljim smislom postojanja i katoličkog biskupa koji se nalazi na pragu smrti. Taj susret urodio je kod mladića prihvaćanjem vjere, koja je u neposrednom okruženju shvaćena kao „eksces“, ali mladiću znači prostor slobode upravo zato „što u njemu nema ničega što bi se moglo nazvati slobodom“. „O, tajno slobode! Može li to što važi kao sloboda doista biti sloboda? Netko je za mnoge simbol višestoljetnog ugnjetavanja – ali u hipu kad se oslobodiš od njega i svladaš ga, on će postati stvarnim simbolom slobode.“ U toj dihotomnoj lucidnosti autor stvara svoju pripovijest koja je od samog početka pa sve do kraja značenjski višeslojna, kao što je i istina postojanja i povijesti višeslojna, tako da se njenoj činjeničnom stanju možemo približiti jedino putem dijalektike protuslovlja.

Susreti mladića s biskupom Leničem crvena su nit pripovijesti i „prostor“ koji autoru omogućava prikaz cjelovite slike vremena i ozračja u kojem živi. Radi se ponajviše o fiktivnim susretima, budući da se većina događaja zbiva u mladićevoj mašti. To je dakle priča o mladićevu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovom sjećanju. Dvanaest sudbonosnih stranica pripovijesti, koja bi trebala razotkriti njegov unutarnji svijet, „ostalo je nenapisanih. Dvanaest stranica bijelih poput snijega“. Tim riječima završava se romaneskna pripovijest, a time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg ne simbolizira samo životni put biskupa Leniča, njegovo stvarno hodočašće prema Smrti koja nije smrt. „Tko želi vidjeti Smrt, mora uskrsnuti od mrtvih. … Smrt je uvijek na strani čuda.“ Takvo stajalište oduzima smrti njen sukus strave. Snijeg kao simbol očišćenja dobiva metafizičko značenje pročistača strave povijesnog vremena. „Miris snijega isprao je miris po vremenu“. Stvarna radnja romana zbiva se u slovenskoj povijesti posljednjih nekoliko stoljeća, od protureformacijskog baroka do osamostaljenja slovenske države, te poput pripovjedne ponornice kreira susrete mladića s biskupom. Razmišljanje o tom događanju želi isprati iz sjećanja mračne strane povijesti koja presudno određuje mladićevu duševnu strukturu. Naime, njegovo odlasci u posjete biskupu u biskupski dvorac, koji bi trebao biti posvećen Deo Optimo Maximo, imaju značenje odlaženja u mračnu povijesnu stvarnost slovenskog katolicizma. „Kao da tonem do ostataka broda koji je nekad davno ostao ležati na dnu mora poslije brodoloma“. Tom potopljenom brodu ulijeva život jedino biskupova čvrsta vjera, koju na simboličan način uprizoruje meditativna molitva krunice. Autor tu molitvu u cijelosti unosi u roman kao mantru slovenske pučke pobožnosti koja upravo u njoj pronalazi svoj mir i čvrstinu, unatoč stravičnoj povijesti i potapanju crkvenog broda. Takva je bila pobožnost biskupa Leniča koja se duboko dojmila i mladića u traganju za samim sobom.

Slovenski katolicizam, koji je svoju povijesnu autentičnost izrazio u raskošnosti baroka, prodire u autorovu svijest svojom slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Međutim, tu „sliku raja“ doživljava kao bojište. Vjeru doživljava kao borbu. Borbu koja se razbuktava nemirom duha. „Religija nije pružila zaštitu od kaosa koji se stvorio, nego je taj kaos kao svoje bojište likovno oblikovala na stropu te ga na taj način otvorila prema nebu.“ Ta polazna fascinacija baroknog katolicizma, koja će mladića dovesti do krštenja, rastvara se kroz reminiscenciju povijesti i životne sudbine biskupa Leniča u tragediju koju autor simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela“. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti. To je njegova zadaća. „Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao: A ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje njegove „kronike“. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu. Jer život je čovjeku jedini istinski put. To je „put koji podrazumijeva beskonačnost jedne jedine točke“. Smisao čovjekova postojanja nije postignuće nekog cilja, koji nije drugo do utvara približavanja nekoj točki. „Ne radi se o tome kako doći od jedne do druge točke, nego o tome kako postati drugo biće.“ Postati Čovjek jedini je smisao života i povijesti. I u tome se očituje relativnost povijesnog vremena, ukoliko nije vrijeme vječnosti. Tom sumornom svijetu, prepuštenom utonuću vremena, dah života pruža jedino susret s umirućim biskupom, koji je i na samom pragu smrti sačuvao snagu moralnog stava, dok je s odobravanjem slušao riječi opomene partizanske liječnice: „Za postizanje svega što pripada pojedinačnom narodu imamo na raspolaganju brojne mogućnosti, ali izabrali smo najlošiju u povijesti, koja je posijana neopisivim neprijateljstvom. … Mijenjate nam zastave. Kako da poslije svega toga znam ispod koje da stanem, a da me kolac na kome visi neće okljaštriti? …

Problem je u tome kakva će cijena biti za sve ovo. … Zločinac je kažnjen već samom činjenicom da svoje breme ne može odložiti…“ Takvim spoznajama želi Komeljev roman sa svojom središnjom slikom snijega kao simbolom očišćenja isprati smrad povijesnog vremena. „To je bila moja zadaća. Bio je to tek početak. Bio je to tek svršetak. Ljudi nisu primijetili da vrijeme više ne postoji.“ Ovakvim završnim objašnjenjem u romanu upozorava na vrijeme, naše vrijeme oslobođeno od povijesna sjećanja, ne bi li povijest postala prostor i vrijeme čovjekova postojanja danas i ovdje. Roman je glas koji vapi za takvim očišćenjem. „Glas je izgubio svako značenje – i bio je smrt o kojoj zavisi svaki smisao svijeta.“ Komeljev roman je hodočašće prema Smrti, kako bi se smrt pobijedila, a životu se vratio život. Naime, svaki put čovjekova postojanja jest hodočašće prema Smrti koja nadvisuje smrt. „Smrt je uvijek na strani čuda … Čudo je odluka.“ Odluka za život. Jer život je najviša vrijednost. 

Ovo kratko osvjetljavanje metafizičkog „sadržaja“ romana osvjetljava samo jedan višeslojni vidik koji bi trebao jamčiti temeljit uvid u kompleksno štivo Komeljeve pripovijesti. Ta značenja izviru iz simbola Smrti, snijega, glasa, puta… Magijski realizam daje simbolima njihovo autentično značenje koje se izražava u protuslovlju. Naime, u dijalektici protuslovlja odražava se cjelovita stvarnost postojanja. Stoga magijski realizam uspijeva podati cjelovitu sliku čovjekova bivstvovanja u vremenu i prostoru povijesti koja se uvijek iznova sažima u konkretnoj čovjekovoj sudbini – ovdje u tragalačkom susretu mladića s umirućim biskupom – kao njena bitna poruka. Otvara uvid u metafizičko spoznavanje čovjekove biti koja je zbijena u skromnoj jezgri čovjekove svijesti i nepregledne sfere podsvijesti. „Čiji mozak može izdržati toliko međusobno suprotstavljenih tvrdnji? Kao lutke u kazalištu vezani smo sa stotinama niti.“

Peter Kovačič Peršin     

KONAČAN RASKID

Učlanit ću se u bilje
Gadi mi se ljudski brlog
S adolfima u mozgu
I genocidom u Gazi
Ovjerenim govorom luđaka
Pred njim mase padaju trans
I poslušno kolju djecu

Lijepo je biti
Šumska trava
Ili planinski kaćun
Ne ubijaš nikog
Samo korijenjem
Tvoriš život

Učlanit ću se u bilje
U njemu smo rođeni
S glasom i jagodicom
Što znaju šta su
Oštice noža
Interkontinantalne rakete
Snajperi i atomske bombe
Savršena tehnologija smrti

Odlučio sam čvrsto
Nosit ću ličnu kartu
Poljskog cvijeta
Važnijeg od ljudi
I svake vlade
Na ubilačkom svijetu

Učlanit ću se u bilje
Neka naše vlati
Miluju planet
U predsmrtnom hropcu
Ka majka dijete
Koje joj izdiše u krilu

I JA SAM IZ GAZE I

I ja sam iz Gaze
Svakim otkucajem
Ishemičnog srca

I preko mog leša
Prelaze gusjenice
Izraelskih tenkova

Poginuo sam
Od kasetne bombe
Ubijen snajperskim metkom
Dokrajčen u ruševinama zgrade
Upravo izdišem od gladi
Skupa s djecom
Svedenom na kosture

I ja sam iz Gaze
Otiskom prsta
Mišlju bržom od rakete
I ja hodam između
Gomile leševa
Netom nakon
Tenkovske granate

Eno me stojim
U redu za kruh
Dok na nas puca
Izraelski snajperist
Evo nosim dijete
S otkinutom nogom
Umrijet će za koji tren
Na mojim rukama
Bit ću prazan
Do dna svijeta

Sjedim u skloništu
Peti put protjeran
Iz šatorskog naselja

I ja sam iz Gaze
Genocidnog pečata
Ljudskog uma

I JA SAM IZ GAZE II

I ja sam iz Gaze
Koja je Srebrenica
Koja je Aušvic
Koja je Hirošima
Koja je Troja
Koja mi stoji
Na dlanovima
Koju privijam
Na grudi

Jedna je obavještajna prišipetlja ovih dana smislila narativ za potporu Vladi RH, u džihadu koji je Plenković, Bog zna zašto, poveo protiv mene. Na društvenim je mrežama prišipetlja objavila da sam preko fonda za potporu stranim izdavačima iz fonda Ministarstva kulture “za objavljivanje hrvatskih autora na strane jezike” ukupno dobio 106.000 eura. Lijepa je to para, ali na moj račun u proteklih dvadeset godina, otkako fond postoji, nisu legli nijedan euro ili kuna. Logično je da je tako, jer naprosto nisam strani izdavač, nego sam hrvatski književnik. Ne bih se ovim slučajem ni bavio, jer pomalo je i nedostojno baviti se djelovanjem ovdašnjih obavještajaca i paraobavještajaca, čak i kada ti rade o koži, ali priču su, zdravo za gotovo, prihvatili i pojedini desni političari, te je šire kao golu istinu. S jasnim ciljem i agendom.

Ali krenimo otpočetka: prije više od dvadeset godina Božo Biškupić osmislio spomenuti fond za potporu stranim izdavačima u objavljivanju prijevoda hrvatske književnosti. Postavio je pravila u kojima je dijelom kopirao pravilnike takvih fondova iz razvijenih zemalja Zapada, ali je cijelu stvar učinio dodatno transparentnom i neprobojnom za bilo kakve manipulacije i prevare. Bilo je to vrijeme kada su kulturu i književnost, kao oblike nacionalne afirmacije, u nas još uvijek vrlo ozbiljno shvaćali – onako kako se doživljavaju i u ostatku Europe, pa još malo žešće. Pritom, vladala je, u dijelu književne zajednice, a naročito među političkim komesarima (tada nešto ozbiljnijim od današnjih obavještajnih prišipetlji), ojađenost pred time što su europski značajni i prevođeni hrvatski pisci Dubravka Ugrešić, Predrag Matvejević, Slavenka Drakulić, te moja malenkost, a ne neki drugi. Biškupić, kao čovjek od knjige i razuma – i nesumnjivo najbolji hrvatski ministar kulture – znao je da se tu ništa ne može i ne smije političkim nasiljem mijenjati, te da će svaki pokušaj nagovaranja stranaca na prevođenje i objavljivanje pisaca koji više odgovaraju vladajućoj nomenklaturi, ili joj možda i pripadaju, jako loše završiti. Tako je nastao fond na koji može aplicirati svaki – dokazano stvarni, a ne fiktivni! – izdavač iz bilo koje zemlje svijeta u kojoj se prevode i objavljuju knjige hrvatskih pisaca. Takav se izdavač Ministarstvu kulture prijavljuje s imenom autora i djela, komisija po nekim svojim kriterijima određuje količinu novca kojim Republika Hrvatska potpomaže prijevod, a izdavač taj novac dobije tek nakon što knjiga izađe. Ništa prije toga! Dakle, prostora za prevaru, diskriminaciju i protekciju nema nikakvog.

Fond je bio tako dobro osmišljen da u njega nisu dirali oni koji su nakon Biškupića ministrovali u Runjaninovoj 2, a to su redom: Jasen Mesić, Andrea Zlatar, Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović, Nina Obuljen Koržinek. Premda se radi i o siromašnijem fondu i o oskudnijim potporama nego što su u drugim zemljama Europske Unije, i premda je Hrvatska danas dramatično manje zainteresirana za afirmaciju vlastite kulture i književnosti u Svijetu nego, recimo,  i Slovenija – koja je 2023. bila Zemlja partner Frankfurtskog sajma, s divnim sloganom “Satovje besed” iliti “Saće riječi” – fond je u proteklih dvadeset godina ozbiljno pridonio vidljivosti i prisutnosti hrvatskih pisaca i njihovih knjiga u svijetu. Ako se već nije dalo učiniti ništa protiv činjenice da su Ugrešić, Matvejević, Drakulić, Šnajder i Jergović za Europu najznačajniji i najprepoznatljiviji književnici iz Hrvatske, makar se uspjelo proizvesti to da supostoje i u prijevodima su prisutni i neki drugi.

Komisija Ministarstva kulture nije, naravno, nikad mogla utjecati na to koji će se hrvatski pisci u inozemstvu prevoditi i objavljivati. Takvu vrstu utjecaja nisu mogli proizvesti ni sovjetski i istočnoeuropski diktatori u vrijeme Hladnoga rata, a kamoli će ovi naši. Komisija je stvorila neke svoje kriterije, koji su dijelom jasni: više se novca dodjeljuje za obimnija djela. A dijelom su i manje jasni: postoje pisci koji su iz nekog razloga važniji od drugih, pa inozemni izdavači za njih dobivaju veću potporu. Moje knjige su u tom smislu, možete to sami provjeriti iz podataka na sajtu Ministarstva kulture, uvijek bile unutar neke zlatne sredine. Ali avaj, samostalni obavještajni eksperti i Plenkovićevi desni pijunčići susreću se s problemom koji, vjerojatno, ne umiju uspješno artikulirati: mojih je knjiga mnogo, interes inozemnih izdavača za njih je golem, i nema načina da se taj interes efikasno suzbije. (Pogotovu nije način Plenkovićev i Vladin džihad protiv mog imena i djela, jer to bi moglo, ne daj Bože, proizvesti samo suprotan efekt, te me u očima stranih izdavača promovirati u nešto što nikako ne bih želio biti: u progonjenog europskog pisca. Bez obzira na to što bi se time samo povećao interes za moje knjige u inozemstvu. Ali za tom vrstom interesa ne žudim, jer je životno nezdrava.)

Nikad se nisam naročito interesirao koji i koliko brojni inozemni izdavači išću potporu od Ministarstva kulture za prevođenje mojih knjiga. Ali sad vidim da je u posljednjih desetak godina oko trećina mojih knjiga na stranim jezicima objavljena bez potpore Ministarstva kulture RH. Ili je nakladnik prethodno dobio potporu međunarodne mreže Traduki, pa mu je bilo nezgodno u istu svrhu iskati i Ministarstvo, ili naprosto nisu ni od koga tražili novce. U principu, na Ministarstvo kulture RH češće apliciraju nakladnici iz manjih i siromašnijih zemalja, te iz postkomunističke istočne Europe. 

U eri Andreja Plenkovića i ministrice Nine Obuljen Koržinek su, uz ovaj fond, a s ciljem prevođenja i afirmacije hrvatske književnosti u Svijetu, organizirani i potpomagani specijalizirani festivali, simpoziji i prevodilačke radionice, na kojima bi poimence bila nuđena i obrađivana djela europski posve anonimnih, ili već afirmiranih hrvatskih književnica i književnika. Nikad, ni na jednom tom festivalu, simpoziju ili prevodilačkoj radionici nisu se bavili mojim književnim djelom, niti mojim pojedinačnim knjigama. Vjerojatno i zato što sam i bez toga europski afirmiran i prevođen. Zauzvrat, svoje sam prevoditelje – a pisac se s prevoditeljima počesto i sprijatelji! – poticao da odlaze na ovakve skupove, kao što sam im u posljednjih tridesetak godina, koliko su moje knjige prisutne na široj europskoj sceni, štedro i s radošću preporučivao knjige hrvatskih spisateljica i pisaca koje bi mi se svidjele. Vjerojatno nisam tako loš čitatelj, jer vrlo su često prihvaćali moje preporuke. Naravno da sam preporučivao i knjige pisaca s kojima ne razgovaram. Ne zato što sam dobar čovjek, nego zato što mislim da je za sve nas – pa tako i za mene osobno – važno da s hrvatskoga jezika bivaju prevođene dobre knjige.

Ne sviđa mi se to što su se naslovi Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić oduvijek pomagali manjim iznosima nego naslovi nekih drugih pisaca i spisateljica. Moguće objašnjenje kako su njih dvije dovoljno afirmirane, tako da potpore njihovom prevođenju nisu tako važne, smatram totalno pogrešnim. Ne sviđa mi se, pače i užasava me to što se prijevodi knjiga pjesama vrednuju najmanjim iznosima, valjda zato što je u knjigama pjesama manji broj slovnih znakova nego u romanima, i što te knjige u pravilu imaju i manje stranica. Ali poeziju prevoditi delikatniji je i teži posao, a pjesništvo je i temelj jedne (pa i hrvatske) kulture, i svaki dobar prijevod nekoga dobrog hrvatskog pjesnika je golema zajednička dobit. Kao što su i nagrade Europski pjesnik slobode, koju je 2014. u Gdanjsku dobila Dorta Jagić, a deset godina kasnije Monika Herceg, među najvećim priznanjima hrvatskoj kulturi i književnosti u posljednjih trideset i pet godina.

Ali bez obzira na to što mi se u načinu funkcioniranja ovog fonda štošta još ne sviđa, on je, zahvaljujući praktičnom i organizacionom geniju Bože Biškupića, u proteklih dvadeset godina mnogo toga dobrog proizveo. A za neke od nas, bio je i jedina institucionalna veza s hrvatskom književnošću. Što, naravno, mnogo više znači u simboličkom, nego u praktičnom smislu riječi. A kako je književnost krhka tvorevina, načinjena od sve samih simbola, onda ovakve pozicije znaju biti silno važne. Uostalom, po čemu bi se još uopće iz Hrvatske prognana velika europska i svjetska autorica mogla smatrati dijelom hrvatske književnosti, osim po tome što bi poneki latinoamerički ili istočnoeuropski izdavač za prijevod njezine knjige od Ministarstva kulture RH dobio par stotina eura potpore?

I na kraju, zašto ja, zapravo, sve ovo pišem? Samo zato da upozorim svoje kolegice i kolege, hrvatske književnice i književnike, da dobro paze da im se ne dogodi da im podli herostrati ugase fond za poticanje prijevoda. Dogodi li se to, dogodit će se tiho, uz lažno objašnjenje o – unapređenju funkcioniranja. Ne bih htio da živa hrvatska književnost postane žrtva mog progona i zlostavljanja.

U mojoj smrtnosti život mi biva
U mojem životu moje biće 

U mojem biću sve što mnogi jesu
a od sviju ipak različito

U svakom koji jest sve što jest biva
i što je dobro i što nikako nije

Sa svakim životom svijet
Nastaje i nestaje

Ništa posebno, zapravo,
ali svakom njegovo značajno.

Nekada su nas, ujutro, na prvog svibnja, ili kako smo tada govorili, prvog maja budio svojom svirkom puhački orkestar. Bio je to jednostavan, redovan ritual. Poslije prolaska kamiona s glazbenicima moglo se poći na izlet pokraj Bosne. Matere bi ponijele hranu koju su dan ranije pripremile, zamotale u kuhinjske krpe, a ćaće su se brinule za rakiju brlju i pivo. Nama  djeci bi zapao pokoji sok, gazirani, iz onih malih boca od dva decilitra koje su nabavljali kod Jakova sodara. 

Jedan od svirača tog, kako smo ga zvali, limenog orkestra, bio je i Tomo saksofonist. Upamtio sam ga kao simpatičnog, niskog čovjeka koji se i mravima sklanjao s puta. Finog govora, uglađen prema svim ženama, našim majkama, u ophođenju. S nama, djecom, uvijek je bio blag, s osmijehom i uvijek nekom lijepom riječju. Imao je kćerku, moja generacija. Supruga mu je bila posebna priča. Slovenka podrijetlom, kvalitetna krojačica, za brze popravke ali i malo svečanije haljine i suknje. Mene je oduševljavala jer je pravila dobre, brze kolače, ali i što sam s njom mijenjao stripove Komandanta Marka, Texa Vilera, Bleka Stene, ali i pisane romane Lun kralj ponoći, Doc Holiday, Laso.

Voljela je, posebice, filmove. Znala je počesto ići u kino i gledati baš svaki film koji je igrao. Otišla bi ona u kino i od četiri, i od šest i od osam sati, istog dana. Kina su bila, relativno, blizu. Central, Metalurg i 29. novembar, tek kasnije se otvorilo kino u Crkvicama. Kidači karata i redari znali su za tu njenu strast pa su je češće puštali bez karte, jer i tada su mirovine bile male i nije bilo, baš, nešto novca za takav sport svakodnevno. 

Ona i moja mama su se družile, pile kavu i jadale jedna drugoj radi opijanja njihovih muževa.

Jednom sam ga od tetka Zaracka pratio kući jer je bio toliko pijan da me bilo strah kako će upasti negdje u jarak i tako ostati. Pođemo mi iz Zarackovog stana kad me Tomo pogleda s nekim strahom u očima koji me je prepao, sav pogubljen u vremenu i prostoru.

– Tko si ti? Što hoćeš od mene? Pusti me! – htio sam mu reći tko sam i gdje idemo, ali on je toliko vikao i mahao rukama da me bilo strah kako će netko pozvati ondašnju miliciju i reći kako napadam pijanog čovjeka. Ljudi su nas počeli, već, sumnjičavo gledati, možda je netko pomislio i da me razbije jer, zaboga,  napadam bespomoćnog čovjeka, kad Tomo, na početku pješačkog mosta, od Blatuše prema Kamberovića polju,kao da je imao neki klik u glavi kaže;

– Ooo Tomice, otkud ti? Šta ima? Đe ti je stari? Evo ja sad od Zaracka, baš krenuo kući – kao da se prije pola minute nije branio od tog istog Tomice. Gledam ga, ne vjerujem očima, ni ušima, s olakšanjem jer me neće nitko razbiti niti zvati miliciju.

– Haj’ dobro je, idemo polako kući – kažem mu i nastavljamo tako do njegove kuće. 

Ispred njegovih vrata Tomo je počeo pjevati neku nježnu melodiju o ljubavi i sreći. Pozvonio sam, sačekao dok nisam čuo korake njegove žene i njezin govor:

– Evo one pijane budale! – ostavim ga i zamaknem na stepenice, čujem otvaranje vrata:

– Ulazi, sunce ti jebem pijano! Fasovaćeš mi sad! – poslije više nisam ništa čuo jer sam brže-bolje pobjegao da i ja ne fasujem.       

Tomo se družio s mojim tetkom Zarackom koji je svirao tamburu, gitaru, prim tamburicu i bajs. Još im je zajedničko bilo to što su tamanili rakiju Stomakliju, travaricu koja je rađena u Prokuplju. Pravdali su se kako je ona dobra za stomak, zaboga i zove se Stomaklija, ali su zaboravili na činjenicu da je ne treba popiti litru za jedno popodne. Uvijek je tu bilo i nekakve meze. Tetak je, na crno, radio u zeničkoj kožari, tamo je dolazio do juneće džigerice pa su je pravili nakiselo, pekli na tavi, kao mezu uz rakiju.

Tomo je nekada išao loviti ribu. Nije bio neki majstor, ali njemu, ionako, nije bilo do ribe nego do izlaska iz kuće, ribarskih šupljih priča, pomalo i rakije koju je svaki ribar nosio u svojoj torbi.

Tako on, jednog dana, dobije nekoliko riba, od nekih svojih drugova ribara. Zovne on Zaracka telefonom, to su bila ona ljepša vremena bez mobitela, i kaže mu:

– Eto mene, imam neke ribe pa da ispečemo, zamezimo i popijemo po jednu. Imaš li stomaklije?

– Čuj, imam li. To je isto kao da me pitaš imam li nos. Jašta bolan nego imam. Đe si ti?

Haj požuri, evo mećem salatu.

Tomo je živio kod Lonđe, a Zaracko u Blatuši, između njih gotovo cijeli grad. Tomo izađe ispred zgrade, uzme bicikl od susjeda Mide, koji je pijan spavao kod kuće, svakako mu neće trebati, zakači kesu na guvernale i polako niz put.

Kvaka je bila u tome što Tomo, uopće nije znao voziti bicikl. Samo ga je gurao pored sebe, a već je imao nekoliko čašica Stomaklije u sebi.

Krenuo on tako, pa svrati malo na piće u Opatiju, na bulevaru. Nastavi tako, polako do Fenixa i Faika u Lameli na još jedno piće. Gura on tako bicikl i kesu s ribama pored sebe. Dođe tako i do prostorija Udruge ribara Bistro kod Vasketa. Ostavi bicikl ispred, poruči rakiju, uđe u toalet, izađe i stane uz šank popiti piće. Zatraži još jednu, jer  sjetio sa da do Zaracka nema više kavana, a možda nije imao više ni novca.

Izađe i nastavi svoj put, nesvjestan koliko je vremena prošlo od kako je javio Zaracku da stiže.

Polako, kako je i krenuo dođe do Zarackove zgrade, ostavi bicikl ispod stepenica i popne se do svog prijatelja.

– Đe si, bolan, do sada, jebem ti minutu? – pita ga, već, dobrano iznervirani Zaracko.

– De šuti. Zadržali me malo u Bistru – kaže njemu Tomo. – Evo ti riba, haj peci.

Zaracko uzme kesu ode u kuhinju a iz kuhinje se čuje:

– Što je ovo, jebem ti minutu? Koga ti zajebaješ!?

– Što je bilo? Đe ti je rakija?

– Đe tebi riba papane jedan? – pita Zaracko.

– Kako đe, dao sam ti je, u kesi je – začuđen kaže Tomo.

Zaracko izađe iz kuhinje s kesom u rukama, opali Tomo po glavi, onako kako smo mi djeca udarali taćeve jedni drugima i kaže:

– Evo ti pa ti vidi, jebem ti minutu!

Tomo pogleda u kesu i ima što vidjeti. U kesi su bili samo glave i repovi od riba. Tijela nije bilo ni u tragovima.

– Majku im jebem to je ona bagra iz Bistra! – prosvijetljeno će Tomo, a Zaracko mu reče: E sad nećeš ni džigerice pojesti.

Odavno su Zaracko i Tomo na nekom ljepšem mjestu, piju stomakliju, meze džegericu i ribe, gledaju nas papane koji nešto, kao, bilježimo o njima, sjećamo ih se i spomenemo ih u molitvama. Uživajte, jebem vam minutu.

PRIMOPREDAJA VLASTI

Priznajem poraz, Adolfe, i prepuštam
ti narod na korištenje! Postupaj sa tom
bezličnom, izdajničkom masom kako
nađeš za shodno. Čudo je demokratija.
Bez ispaljenog metka, takoreći bez kapi
krvi, stekao si mandat da ubijaš pa sipaš
bombe svijetom, trudbenički, kao da siješ
pšenicu. Crnokošuljaši svih boja trgaju
u noćnim racijama djecu od sna i deportuju
u pidžamama.

Nemam pritužbi na tvoju pobjedu, Adolfe,
ali loš sam gubitnik i posvunoć okrećem
se u krevetu kao ovca na ražnju. Rijetko
šta sanjam a tada, kad sanjam, ugledam
džinovsku pticu koja je upravo snijela
bunker i sad krešti na grani ozlojeđeno
kao da nije stigla ostvariti sve što je za taj
dan naumila. U bunkeru na stolu, bočica
cijanida i napunjen pištolj. Uđi, Milorade,
posluži se!

AMERIKA

Nisam je nikad nešto volio,
ali mi nije ni mrska bila.
Tu neodlučnost pripisujem
udaljenosti i okeanu koji sapire,
razgoni i razvodnjava sve:
i cvijeće i smeće. Sad se približila.
Kao kroz povećalo gledam je
kroz žicu konclogora Gaza
i vidim očima izbezumljene djece
koja ništa ne znaju a sve razumiju.

RAZLAZ

Ispisujem se iz ljudi! Humanije je biti zvijer
među zvijerima nego kostim sred sivih
kostima nadnešenih, kao nad šahovskom
partijom, nad kamarom prerano rođenih beba
što se, istrešene iz inkubatora, praćakaju poput
rakova prije ubacivanja u kotao s ključalom
vodom.

Bombarduj, bombarduj, monstrume, ubijaj česme,
groblja i bolnice, nemam više ništa s ljudima!
Raskidam i s tobom, druže prijatelju, profesore
slobode kojem jezik bijaše oštar kao udarna igla
a danas u tv-debatama dopuštaš da oko tvoje
riječi, kao ispred kamena u curlingu, metu i
glancaju da je navedu u tor uz najmekši mogući
sudar na ledu.

Raščistio sam s ljudima! Prošla su vremena
pobune i otpora i ker će opet s kerom spavati.

Iz “Mame Leone”

Šestoga rujna počela je škola, učiteljica je rekla djeco jesen, olovke u šake, papir pred sebe i na posao. Pogledao sam kroz prozor u sunčan ljetni dan, zašto jesen kad nije jesen, mislio sam i počeo lagati: »Opalo je lišće, iz oblaka curi kiša, umoran pas vrzma mi se oko nogu.« Dalje nije išlo; nije mi padalo na pamet što još učiteljica očekuje od jeseni i što bi joj se sve moglo podvaliti, digao sam ruku: drugarice učiteljice, jeste li ponijeli kišobran?… Molim?… Zanima me jeste li ponijeli kišobran… Zašto pitaš? Piši sastav, nema još puno vremena. Napisao sam: »Prošla je učiteljica. Nije imala kišobran jer ga je zaboravila kod kuće. Ja sam je pozdravio i pitao: drugarice učiteljice je li ovo došla jesen. Potpisao sam se i predao rad. Učiteljica se iznenadila da sam tako brzo gotov; zapravo, nije se baš toliko iznenadila koliko je djelovala uvjerenom da sastav ništa ne valja. Tek sam drugi razred i još uvijek ne znam kako stvari u školi funkcioniraju: što je kraće i s manje opisa, književno će djelo dobiti nižu ocjenu. Mašta, mašti se prepusti, fantaziraj malo i zamišljaj, opisuj, nemoj reći jesen, nego kaži zrela, bogata i rujna jesen, rekla mi je sutra nakon što mi je dala dvojku. Ali u mojoj mašti ona nije zrela, bogata i rujna, nego je jesen i gotovo, opirao sam se. Popodne je zazvonio telefon, učiteljica, tražila je moju mamu i rekla joj da sutra dođe u školu na razgovor. Šta si uradio?, namrštila se je kao da će me zgromiti, ništa nisam uradio, samo sam rekao da jesen meni nije bogata i učiteljica mi je dala dva… Ako u školi kažu da je bogata, onda ti ima biti bogata, pedagoški je zaključila mama, a ja sam otvorio enciklopediju Svijet oko nas, onu stranicu na kojoj je bila slika cirkusa: letačice na trapezu, lav skače kroz zapaljeni kolut, slon stoji na zadnjim nogama, a muškarac s ogromnim brkovima i u prugastome kostimu iznad glave drži velike crne utege. Bila mi je muka od jeseni i od prvog dana škole; htio sam ići u cirkus ili nisam htio ići u cirkus, nego sam htio nastupati u cirkusu, kao lav, slon ili žirafa i osjećao sam se strašno ograničen u svom ljudskom tijelu. Na žalost, nisam čitao Sartrea i još nisam znao ništa o egzistencijalnim tjeskobama. S njima ću se upoznati tek kada ih više ne budem imao jer ću se sav pretvoriti u jednu egzistencijalnu tjeskobu, pa će mi jesen biti zrela, bogata i rujna, jesen za čistu peticu.

Televizijski dnevnik počinjao je u osam; u petnaest do osam crtani film, onda reklame, pa kazaljka sata koja se pune tri minute okreće ekranom, globus pleše u ritmu simfonije i kozmičke grmljavine, plove kontinenti, svijet počinje velikom Afrikom i malom Europom, nastavlja se dvjema Amerikama, velikim Tihim oceanom i Azijom, na kraju simfonije opet Afrika i Europa, pa lice Mufida Memije podvezano debelim čvorom kravate, u rukama drži papir, najnovije vijesti iz Santiago de Chilea, predsjednička palača još nije pala, snage vojne hunte nadiru, štrajk vozača kamiona traje, Salvador Allende uputio je dramatičan poziv svim Čileancima i svjetskoj javnosti… Jesmo li i mi svjetska javnost? pitam baku. U neku ruku jesmo… A u koju ruku nismo?… U tu kojom mi mašeš ispred ekrana, pa ništa ne vidim.

Dobio sam jedinicu iz matematike i odmah sam je odlučio prešutjeti. Roditeljski sastanak je za petnaest dana. Toliko dugo mama neće znati. Već sam se osjećao kao osuđenik na smrt kojem je ostalo još petnaest dana. Srećom, tek mi je sedam godina, a tada je petnaest dana kao petnaest godina. Preda mnom je dugo i sporo vrijeme; što budem stariji, ono će sve brže protjecati, ubrzavat će se kao veliki interkontinentalni, međugalaktički kamion, sve dok ne postane tako brzo da ga više neću uloviti, pa će bježati daleko ispred mene i činit će mi se kako je najveći dio moga života bio tada, dok sam imao sedam godina i da ću i četvrt stoljeća kasnije biti iskustvom sedmogodišnjak koji je greškom upao u stroj za brzo starenje. Nakon što sam prešutio prvu jedinicu, prešućivat ću i svaku sljedeću, sve dok se ne umorim i ne ostarim, dok ne završim školovanje i dok mami na kraju ne dosadi da se bavi mojim jedinicama.

Iz škole sam se vratio s tajnom. Činilo mi se da bi mi mogli jedinicu s lica pročitati; mama, istina, ne, ona ne čita ono što na mome licu piše, tata isto tako ne, on se ne usuđuje čitati jer dolazi samo posjetiti sina, ali baka, ona bi svakako mogla pročitati, ali nju moje jedinice uopće ne zanimaju. Već je sjela pred televizor, skoro će osam, nervozno puši i čeka početak dnevnika. U predsjedničkoj palači Monada ubijen je predsjednik Čilea Salvador Allende, govori Mufid Memija, e jadna mu majka, kaže baka, u palaču ulazi brkati muškarac sa šljemom na glavi,

Augusto Pinochet, kaže Memija, svinja fašistička, kaže baka, tko je to, pitam, on je ubio Allendea, kaže baka, a zašto ga nismo branili?… A kako bi ga mi iz Sarajeva branili?… Tako, pozvao nas je?… Šta pričaš, koga je pozvao?… Nas, mi smo u neku ruku svjetska javnost… E, u tu ruku u koju smo svjetska javnost, u tu ruku smo ga i branili, jadna li mu majka… Ko je majka Salvadora Allendea?… Ne znam, valjda, nesretna, nije živa… Zašto ne bi bila živa?… Bolje je da nije živa ako su joj ubili sina… A da su ubili nju, je l’ bi bilo bolje da on nije živ?… Ne, to je druga stvar. Sinovi trebaju nadživjeti majke.Pogledao sam svoju mamu. Ona uopće nije gledala dnevnik. Sjedila je za kuhinjskim stolom i jela grah. Tek se vratila s posla, a moja mama bi najčešće po povratku s posla jela grah ili bi imala migrenu, pa bi bez graha otišla u sobu, spustila rolete, legla i glasno kukala.

Zašto je ubijen Salvador Allende? pitao sam je. Spustila je kašiku u tanjur, nalaktila se i podbočila glavu: zato što su ga ubili fašisti. Sve mi je, naravno, bilo jasno, kad fašisti ubijaju, onda ne pitaš zašto ubijaju; ona me je gledala nekako puna ponosa, bila je mlada, a mlade mame su tih godina bile sretne kad bi im se sinovi raspitivali za Salvadora Allendea. A mene od smrti nije hvatala jeza; smrt je u sebi još uvijek imala neke privlačnosti i još uvijek je bila samo znak na licu svijeta, kao što je znak i jesen, zrela, bogata i rujna. Nisam znao ništa o prizivanju smrti, niti sam bio praznovjeran, pa da znam kako smrt ne valja prečesto spominjati i prizivati, ali ipak te večeri nisam pitao mamu hoće li umrijeti prije mene ili će kao Allendeova mama na televiziji gledati snimke iz palače Monada. Naravno, ako je Allendeova mama živa, a bit će da jest kad baka već toliko strepi. Sve od čega je ona strepila, to se i ostvarilo.

Došla je subota; mama je usisavala po kući, a ja sam se igrao plastičnim pištoljem. Ne znam protiv koga sam ratovao, vjerojatno protiv Pinocheta, mama se sagnula i pokušavala usisati prašinu ispod kauča; prišao sam joj, prislonio pištolj na njezinu sljepoočnicu i opalio. Ispustila je cijev od usisivača, uspravila se, zapanjeno lice, mislim da će me udariti, nije me udarila, potekle su joj suze, istrčala je iz dnevnog boravka, povikala mama, mama, baka je sjedila na terasi i čitala novine, znao sam da sam učinio nešto strašno, ali sam isto tako znao da neću dobiti batine. Išunjao sam se u hodnik, na vrhovima prstiju došao do vrata terase i provirio. Mama je ridala, glava joj je bila u bakinu krilu, ona ju je milovala i govorila: neka, neka, smiri se, nije to ništa… Kako nije, rodila sam monstruma. Vratio sam se u sobu, otvorio enciklopediju na stranici s cirkusom, ali ništa nisam vidio, nisam mogao gledati, bilo mi je teško. Ako sam monstrum, bit će nešto strašno.

Zašto si ono uradio? pitala me je baka. Bili smo sami jer je mama bila na poslu. Zbog mame Allende… Kakve veze ima mama Allende s tvojom mamom, zašto si pucao u nju?… Samo sam se igrao… Čega si se igrao?… Čilea… Kako si se to igrao Čilea da pucaš u svoju mamu?… Bio sam Allende… Allende nije pucao u svoju mamu, šta ti je! Baku nikada nisam vidio takvu; postala je strašno ozbiljna, ali ne i ljuta, više je bila onako ozbiljno tužna. Rekla si da je bolje ako Allendeova mama nije živa, već sam sav bio u suzama. Rekla sam, ali Miljenko… Pa, ako si rekla, šta sam onda kriv, samo sam se igrao Allendea i samo sam htio da njegova mama ne bude živa. Nikada nisam bio tako neutješan. Nemoj plakati, Allende je bio dobar i nikada ne bi ubio svoju mamu… Pa zašto ako je bolje da ne bude živa. Nisam ni primjećivao da je baka sa svakom rečenicom sve očajnija. Sinovi ne ubijaju mame nikad, ni onda kad je to bolje, jer nikada nije bolje da sinovi ubijaju majke i molim te pusti me sad na miru s Allendeom, igraj se nečeg drugog, igraj se partizana i Nijemaca, ubijaj njih ako ti je do toga, ali više nikad nemoj pucati u svoju majku.

Po podne je opet sve bilo u najboljem redu. Mama je zaboravila da sam je ubio i mirno je jela grah. Nisam se više igrao Allendea. Čekao sam televizijski dnevnik, vijesti iz Santiago de Chilea, na nekom je nogometnom stadionu Pinochet gitaristu, Allendeovu prijatelju, odsijekao prste na rukama, a ja sam se tad zarekao da nikada neću svirati gitaru.

Petnaestog dana, baš prije nego što će mama saznati za jedinicu iz matematike, učiteljica je u razred dovela novog učenika. Ovo je Ricardo, rekla je, on ne zna naš jezik, ali će ga naučiti. Ricardo je sjeo u zadnju klupu, bio je sitan i crn; imao je kosu koja je bila toliko crna da ti se činilo kako je zapravo plava. Ricardo je iz Čilea, upozorila nas je učiteljica na satu razredne zajednice, ali je sada i on iz Sarajeva, pa vas molim da se prema njemu ponašate kao da je oduvijek iz Sarajeva. Nisam razumio što to znači, iako sam shvatio kako je nešto strašno ozbiljno u pitanju. Prije nego što Ricardo nauči naš jezik ja ću naučiti kako se treba ponašati prema ljudima koji su oduvijek iz Sarajeva. To mi je bilo jako važno; zbog Salvadora Allendea i zbog mame Allende, pitat ću ga je li živa mama Allende, ako jest onda ćemo se igrati palače Monada, Pinochet će opet ubijati Allendea, a Ricardo i ja ćemo ga spašavati. Samo da čujem što će mama Allende reći kad joj opet budu ubijali sina.

Govor na otvaranju Festivala svjetske književnosti 31. kolovoza 

Kao što znamo, živimo u opasnim vremenima – ali nisu li vremena oduvijek bila opasna? I nije li pravo pitanje jesmo li spremni suočiti se s opasnošću, prevenirati je i jasno odrediti što je zapravo opasnost? Živimo u vremenu u kojem su ratovi naša svakodnevica, no nije li tako bilo oduvijek? Samo su sredstva razaranja postala moćnija, a osjećaj da se ratovi događaju u našem dnevnom boravku učinio ih je bližima, iako ih jednim klikom možemo ukloniti sa zaslona. Ali to su stvarne patnje milijuna ljudi – od Ukrajine, gdje nemilosrdni rat bjesni već više od jedanaest godina, a u punom obujmu više od tri i pol godine, do Bliskog istoka, koji nije miran od kraja Drugoga svjetskog rata. Teroristički napad Hamasa 7. listopada 2023. podignuo je sukob na novu razinu, izraelski odgovor bio je i ostao brutalan, a pred patnjom civilnog stanovništva Gaze ne možemo ostati ravnodušni. O ratovima na afričkom kontinentu i patnjama ljudi u Sudanu europski i svjetski mediji gotovo i ne govore. Pred našim se očima događa militarizacija jednaka hladnoratovskoj s jedne strane a s druge fašističke i populističke parole i djela.

Živimo u vremenu straha – ne samo od rata, već i od ekološke katastrofe koju izazivamo vlastitim djelovanjem; straha od toga hoćemo li imati pitke vode i resursa; zatim straha od strojeva, od umjetne inteligencije i neizvjesne budućnosti koja nam se događa, ili se već dogodila, a da toga nismo svjesni. Sve to izaziva nepovjerenje, strah i potragu za krivcima, za brzim i jednostavnim odgovorima kojih nema. Sve to tjera ljude da se okupljaju jer je u masi lakše, a tada se odgovornost pripisuje drugima i drugačijima. 

No to je samo jedna strane medalje. Jer s druge strane imamo posvećene pojedince koji se pomažu drugima, ljude iz susjedstva koji čine dobro, ljude koji rade svoje poslove da bi svijet funkcionirao od pekara do liječnika i profesora. Imamo kulturu i književnost koja se ne boji. Kultura i književnost mjesta su gdje se pojedinac suočava sa strahovima – najprije vlastitim, a potom i tuđim. Književnost nam govori kakvi smo ljudi – dobri, zli, opasni, slabi i jaki. Književnost je često istina stvarnija od stvarnosti, jer autorice i autori pišu o svojim zebnjama i osobnim povijestima koje postaju i naše. Dok svjedočimo kulturi zaborava – kada se i ovdje u Hrvatskoj, kao i drugdje, zaboravljaju zločini, a opet uzvikuju parole i slogani pod kojima su ti zločini počinjeni – pred našim se očima odvija promjena koja ne sluti na dobro: sveopća kontrola i ukidanje različitosti, zabrane kulturnih događaja i tribina, nažalost i u Hrvatskoj postaju normalne, vidimo samo nedavni slučaj u Benkovcu, imamo pritiske na festivale u Šibeniku, napade na pisce i javna zastrašivanja, ne samo na internetskom prostoru već i na zidovima zgrada. Je li to sve tek uvertira u paljenje knjiga i ušutkavanja nepoćudnih? To su pojave na koje trebamo ukazati, jer jedino u kulturi, a ponajviše u književnosti, možemo otvarati prostor dijalogu, prostor za druge, prostor u kojem preispitujemo sebe i vlastite osjećaje.

Uloga književnosti i kulture nije govoriti velike istine niti mijenjati svijet, nego polako mijenjati pojedinca. Književnost zahtijeva pozornog čitatelja, koncentraciju i kontemplaciju – sve ono što ubrzani svijet negira. Ovdje, na Festivalu svjetske književnosti, naše će gošće i gosti, autorice i autori, njih više od osamdeset iz sedamnaest zemalja, razgovarati s nama o svojim djelima. Oni ne mogu ponuditi velike odgovore, ali mogu ono najvažnije: pomoći nam da zakoračimo iz vlastite perspektive u perspektivu drugoga, da shvatimo zašto netko nešto čini, da se suočimo sa strahovima i pokušamo ih artikulirati.

Na više od trideset programa, ovdje na pozornicama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, ovih ćemo dana uživati u razgovorima s ponajboljim autorima našega vremena i njihovim prevoditeljima, govorit ćemo o njihovim djelima, a kroz njih posredno i o našem vremenu i trenutku u kojem živimo. Nećemo riješiti svjetske probleme – to nije cilj književnog djela – ali ćemo dobiti mogućnost da o svemu razmišljamo i promišljamo. A samo misleći ljudi, pojedinci nasuprot masi, oni su koji mijenjaju svijet.

razmišljala sam danas kako bi sjajno bilo kad bi se u hrvatskoj napokon ljudi počeli baviti svojim, umjesto tuđim, poslom. recimo, da se automehaničari bave mehanizacijom auta, frizerke i frizeri šišanjem kose, liječnici liječenjem, trgovci trgovanjem, branitelji obranom. 

međutim, događa se da su nam se pomiješali lončići i sad se svi moramo baviti politikom. istovremeno, političari se ne bave kulturom. kao ni, čini se, većina onih koji političare biraju da nas predstavljaju u evropi i svijetu. kulturom se ne bave čak ni oni političari koji bi se njome trebali baviti. kao, na primjer, krovni političar, šef svih političara i građana naše republike, naš premijer andrej plenković. 

ne mogu ga nazvati gospodinom, jer on to nije. on je samo premijer. riječ gospodin podrazumijeva učtivog muškarca, pravednog, kulturnog. sve ono što andrej plenković nije. on možda misli da jeste, jer se vozi u finim automobilima, nosi fina odijela, jede finu hranu i druži se s političarima u zemlji i izvan zemlje. međutim, o kulturi, kao što je vidljivo iz priloženih izjava, andrej plenković ne zna puno, ako uopće zna išta.

pročitala sam ovaj telegramov članak dvaput i nikako mi nije sjela izjava andreja plenkovića da je njemu festival u benkovcu nebitan, a da o organizatoru ne zna ništa.

jer, naime, gospodin juraj aras, organizator benkovačkog festivala “nosi se” nije nepoznata ni nebitna osoba na hrvatskoj kulturnoj sceni. gospodin juraj aras je zadarski glumac i član ansambla zadarskog kazališta lutaka, i to je njegova možda primarna uloga u društvenom životu hrvatske. gospodin juraj aras, naravno, ima još mnogo društvenih uloga, kao i svatko od nas, a jedna od njih je i ta da je sin pokojnog davora arasa, jednog od osnivača hdz-a i bliskog suradnika prvog predsjednika samostalne države, franje tuđmana. 

lako je moguće da andrej plenković, koji kulturi, očito, baš nije naklonjen, nikada nije čuo za gospodina juraja arasa, jer gospodin juraj aras nije možda toliko naklonjen politici stranke čiji predsjednik andrej plenković bi želio da gospodin juraj aras bude proklamator te iste politike. pa se pitam, je li u tome problem? 

gospodin miljenko jergović, koji također nije proklamator te politike, u međuvremenu dobio je javnu opomenu. ako se ne ponašaš po našim pravilima naše države, progutat će te mrak. prozvavši andreja plenkovića za ovu opomenu kao direktno odgovornog, andrej plenković odgovara mu ciničnim odgovorom. da je gospodin, odgovorio bi mu pristojno i, kao kulturnom radniku koji je hrvatsku kulturu itekako zadužio, ponudio svoju zaštitu. ali, plenković ne samo da to nije učinio, već se nasmijao kiselo i poručio ne samo gospodinu jergoviću, nego i gospodinu arasu i svim ostalim kulturnim djelatnicima u ovoj zemlji da on može šta god hoće, da ga za kulturu nije nimalo briga i da, svojim postupcima, kulturni djelatnici u hrvatskoj nisu zaslužili bolje nego da budu kuš.

istovremeno, pače, andrej plenković koncert na koji je došlo pola milijuna ljudi naziva kulturnim događajem. jer je njegova svrha propovjednička, zastupa ideje “doma, vjere i obitelji” i jer se uklapa u političku viziju hrvatske koja se naziva demokratskom. dok kultura gospodina juraja arasa i gospodina miljenka jergovića, u toj viziji, nije demokratska, nego je minorna, nevažna i nema efekta na mase pa ju je stoga najbolje zatrti cinizmom. i ponekad time da se krovni čovjek napravi glupim.

previše je očigledna diskrepancija u stavu andreja plenkovića prema jednoj kulturi i drugoj “kulturi”. pa se pitam, jesu li sljedeći na redu za “sorry, ne znam tko si, ne zanima me tvoja agenda, ne želim čitati tvoj program i ne bih se štel mešat u to da ti netko javno prijeti” ostali kulturnjaci koji se ne slažu s ideologijom vladajućih? 

a što se tiče branitelja koji bi zabranjivali, da se vratim na početak ovog posta, bilo bi zaista sjajno kad bi u miru i vlastitoj vještini odbrane zemlje od neprijatelja bili ti koji će poći u odbranu prvi, jedini i posljednji, kad bi u pripremi čekali svoj trenutak da odrade ono što znaju najbolje, i kad bi u odbrani konačno pokazali svoju potentnost i snagu koja im čuči u zalihi i čeka svoj najpogodniji trenutak, i kad bi se prestali petljati u stvari o kojima ne znaju ništa, isto kao što se kulturnjaci njima ne petljaju u rastavljanje kalašnjikova i objašnjavanje da službeni grb republike hrvatske počinje s prvim crvenim poljem.

Facebook, 2. rujna 2025.