1.
Promrzla lica ubijenih sakrila je zemlja i divlja horda okrutnih ljudi.
Ubijeni gube poslednje uporište svoga dostojanstva – sećanje.
Preživeli slave one koji su ubijali, ne one koji su ubijeni.
Većina živih slavi uniformu, pušku, nož, teritoriju, čast i rat.
Mrtvi su bešćutni i nevidljivi, pokopani svedoci.
Mrtve je pojeo mrak zaborava, pa su živi preuzeli zemlju po kojoj ostavljaju tragove svoga života.
2.
Herojstvo je kolektivna odanost krvavom tlu.
Krv je za heroja plemenita, plodna okrepa zemlje.
Herojstvo je kult.
Heroji prete, pale, ratuju i mrze.
Dižu ruke u vazduh i uz pokliče salutiraju zločinu.
3.
Nema nade za zemlju koja svoje sinove uči mržnji.
Nema nade za čoveka koji hoda po kostima ubijenih, uveren da je pokopano mrtvo srce njegova pravda.
Nema nade za sve one koji kolektivno pretvaraju svoja tela u horde gnevnih ljudi.
Nema nade za mlade koji laž slave kao istinu.
Oni koji ćute peru krvave ruke slavljenika.
4.
Ulica je postala opasno mesto.
Ulicama marširaju tela izobličena od mržnje, nabujala strast njihovih pogleda ubija bez oružja.
U kolektivnom telu ulice nazire se konačni krah civilizacije.
Ulice okupane hordom gnevnih ljudi prizivaju smrt. Mrze život.
Smrt je jedini način da daju vrednost vlastitom životu.
5.
Zatrovano tlo se steže, savija i cvili.
Tonemo u duboku neiskazivost.
Glasovi se čuju sa dna, iz ponora, sivila, dubine. To su krici nevinih.
Vreme se stisnulo u nepodnošljivu tišinu. Reči više niko ne razume.
Odzvanjaju još grubi koraci heroja krvi i tla.
6.
Rat se više ne odvija na bojištu.
Rat je sada uspavanka malom detetu.
Rat je zavodljiva odanost kultu heroja.
Rat je nepodnošljiva buka naoružanih ljudi.
Rat je tišina promrzlih, spaljenih očiju pokopane dece.
Ekran, knjige/174
Jacques Le Goff: Sveti Franjo Asiški, Demetra, Zagreb 2010.
Jedan od vodećih francuskih novih povjesničara, okupljenih oko časopisa Annales, medievalist, europeist – briljantan popularizator Europe među djecom i neukima, te, iznad svega, veliki pisac, genijalan stilist, Jacques le Goff bavio se neobično širokim spektrom tema i osoba. Takav je bio njegov stručni i intelektualni interes, ali, ništa manje bitno, takva je bila njegova spisateljska vještina, imaginacija, moć uobličavanja narativnog materijala u priču. Krivo je misliti da u poslu historiografskog pisca mašta ne igra istu onu ulogu kakvu ima u poslu beletrista. Knjigu “Sveti Franjo Asiški” izvorno objavljuje u Gallimardu, godine 1999, a sačinjavaju je četiri prethodno objavljena teksta, uz naglašeno uvodno žaljenje što nikako ne stiže napisati pravu, veliku biografiju sveca. Tada je, te 1999, Le Goff bio sedamdesetpetogodišnjak, i bio je u naponu snage.
U Hrvatskoj knjiga izlazi 2010, u prijevodu Zvjezdane Spasenović i izdanju Demetre, jedne od najvažnijih nakladničkih kuća u nas, koja se ugasila onako kako se ugasio i njezin osnivač i urednik Dimitrije Savić, tiho i nevidljivo.
“Prijatelj i brat svih stvorenja i svega stvorenog, pokazao je toliku brižnost, bratsko razumijevanje prema svima, milosrđe u najuzvišenijem smislu, tj. ljubav, za koju mu je povijest zauzvrat podarila jednaku simpatiju, privrženo i sveopće udivljenje. Sve one koji su o njemu govorili ili pisali, bili katolici, protestanti, nekršćani, nevjernici, sve ih je dotaknuo i fascinirao njegov šarm.” Tako Le Goff predstavlja svog junaka, ne zazirući nimalo od krupnih riječi, niti od portretiranja lika i njegova prostora i vremena, kakvi se češće sreću u romanima i putopisima, nego u znanstvenim tekstovima. Piše on o Franji i njegovom gradu Asizu, “smještenom pokraj putova, u dodiru s ravnicom i planinom, nadomak ljudi i nedaleko od osame”, piše o Umbriji, “prikladnoj za šetnje po brdima i dolinama, ispunjenoj tišinom i rumorom, svjetlošću i sjenom, ratarima i trgovcima, treperavom od priprosta i duboka naroda, mirnoj i strastvenoj, koju ponekad zahvate nagli plamenovi, u harmoniji s drvećem, zemljom, stijenama, vrludavim rijekama, u pratnji plemenitog i prisnog životinjskog svijeta – ovaca, volova, magaradi, ptica – gdje se raspoznaju golubice, vrane i čavke kojima on propovijeda, sokol, fazan, pčele radilice i ponizni cvrčak koji mu je sletio zapjevati na ruku; u Italiji, rastrganoj između pape i careva, između sukobljenih gradova, plemstva i naroda, ruralnih tradicija i napretka privrede koju je sve više osvajao novac”, piše Le Goff zaneseno, izmjenjujući kratke i vrlo duge rečenice, poigravajući se pričom i atmosferom kao kakav lirik u upravo otkrivenom epskom zanosu, i čini nešto vrlo neobično i za čitatelja neočekivano: uvodi nas u svijet Franje Asiškog i njegove prve manje braće, kao da je svemu onom što piše – svjedok! Kao da je išao tu uz njega i kao da je srednji vijek – a sve oko Franje i franjevaštva duboki je srednji vijek! – stvarno vrijeme njegova, Jacquesova života, nakon kojeg se nekim čudom preselio u dvadeseto i dvadeset i prvo stoljeće. (U dvadesetom stoljeću, inače, Jacques Le Goff bio je borac pokreta otpora, francuski antifašist, pored svega drugog.)
Le Goff opisuje okolnosti zbog kojih se o Franjinom stvarnom životu malo zna. Stvarajući sveca oni koji su iza njega nastupili brisali su, prepravljali i svojim političkim i operativnim potrebama prilagođavali životopis čovjeka. Usput, nestajali su spisi, gubili su se izvorni tekstovi, a pjesničko djelo Franjino svelo se na jednu, istina veličanstvenu pjesmu. U legendi o svetome Franji, stvorenom još za njegova života, i koja je, piše Le Goff, samim tim dio njegove osobnosti, miješaju se Pjesništvo i Istina. Pritom, on je, paradoksalno, bio krajnje nepovjerljiv prema obrazovanju i knjigama. U tu nepovjerljivost, međutim, bili su učitani njegov otpor prema novcu i materijalnim bogatstvima, te prema raskoši iz koje se u njegovo vrijeme rađala velika politička ideologija. Pobratimivši se sa svim živim i neživim oko sebe, ljubivši jednako sestricu bolest i sestricu smrt, i bivajući sa svijetom isti i od svakog i svega manji, Franjo je stvarao nešto što se srednjovjekovnim crkvenim političarima i papama, naročito papi Grguru IX, utemeljitelju inkvizicije i borcu protiv svih krivovjerja, a zaštitniku novoosnovanih prosjačkih redova, činilo neobično privlačnim i novim, a što je, nekim čudom, jednako novo i privlačno osam stoljeća kasnije. Prilike u Europi i svijetu u osamstotoj godišnjici Franjine smrti onakve su kakve bijahu i onda. Neprijateljstva na sličan način raspoređena su i strukturirana, a ljubav za sve stvoreno i za svu živu i neživu prirodu na jednak je način imperativna. Franjo Asiški bio je ekolog u punom smislu riječi. Zaista, neobično je da njegova braća franjevci u Hrvatskoj bez riječi gledaju kako banda truje Liku.
Govori Franjo, prema svetom Bonaventuri, koji odlomak preuzima od Tome Čalanskog: “Poslušan čovjek mora biti poput leša što se da staviti bilo gdje, bez protivljenja. Obuče li ga se u baršun, samo će izgledati bljeđi; ako ga se, pak, posjedne na stolicu, ne samo da neće podići glavu, nego će mu ona pasti na grudi.”
Nema poslušnosti ondje gdje je zločin ili grijeh, i nema većih, nego su svi – manja braća. Tako je trebalo biti, a nije.
Luda
U “Peruđinskoj legendi”, Franjo kaže svojoj braći: “Et dixit Dominus michi quod volebat quod ego essem nevellus pazzus in mundo.” Ili: “I Gospodin mi reče što je htio da ja budem nova luda u svijetu.” Dvije riječi tu su važne i uzbudljive. Prva riječ: nova! U svijetu u kojem je sve novo kontrarevolucionarno ili protivno tradiciji, biti novi je hrabro. Druga riječ: luda! Preuzeti ulogu lude u sva je vremena ludo hrabro.
Dar
Knjigu sam prije četiri godine dobio na dar od drage skupinice hercegovačkih fratara, uz posvetu koju vrijedi citirati: “U ime svih nas s habitom (pogotovo Hercegovaca) koji trebamo slijediti malenog i poniznog ‘luđaka’ Božjeg sv.Franju, oprosti za svaki trenutak kad nismo bili takvi… ni prema tebi, ni prema drugima. Predrasude, ružne riječi, zle misli, ohola držanja iz plemenskih rovova nisu ono što bismo mi trebali donositi svijetu. A nije baš tako teško biti brat. Samo treba gledati u dobrotu koju onaj drugi nosi. Gospodin ti dao mir!” Ispod, potpis.