(Pjesma za S.)
Imam jednog ahbaba S. iz P.,
Mnogo mu teška glava,
Pa ga kičma zato muči,
Previše konta i tabiri,
Nikad ga nisam vidio,
Ali upoznali smo se onoga dana,
Kad su nas omotali bijelom trakom,
Ja tu traku sa sebe još odljepljujem,
On je nikad ne skida,
Možda će mi kasnije biti jasnije,
Druži se sa mačkama povazdan,
Ako već ne prebire po kostima,
Jer mačke su najbolji ljudi,
Gledaju te onim bistrim očima,
Jer jasno je njoj i jasno je tebi,
Da nema se kuda ni dalje ni dublje ni više,
On je jači od tenka i jasniji od svake Rezolucije,
Jer ime njegovo je Sudbina,
Samo stoji tako po vazdan,
I duma u glavi gdje smo to pogriješili,
Pa nas je poplava pod zemlju stuštila,
Bori se i tri medalje za svjetski sabur ima već na koncu,
A kad vrišti glas njegov je
Samo vibracija.
Sastavljena od pitanja i boli i sjete,
Odlazi često u mezarje,
Da provjeri da se kosti nisu pomiješale,
Od dida Fehime i bábe Rasime,
Hoće to kad kiša puno pada,
Pa se opet vrati mačkama i bašči,
U kojoj sadi dugovječno bilje,
Kad ga ne bude jednog dana,
Bez ikakvog svjetskog bola i crne patetike,
Živi spomenik uprkos besmislu,
Drago mi je da čitam priče iz njegove kuhinje,
Jer znam da tu nejma hinje ni glume,
I priča mi o svim doktorima i glumcima,
Koji su sa sebe skinuli trake,
Pa sad po svijetu žive uz inat,
I pojave se s vremena na vrijeme,
Da pokupe krhotine puknutoga djetinjstva u dolini Sane,
Jah jarane moj, samo i dalje stoj,
Mene bude oni udarnici sto rade po petnes sati,
Ne što im treba para ili što vole raditi,
Nego što ne vole barkati u rasute kosti,
To smo tebi prepustili,
Neko i to mora,
Sjeti me đahkad na rahmetli majku Timku,
Koja je triput brojala kosti svom evladu,
Pa i u deveru se znala ljutnuti na me,
Sablij se čifute moj sav si se uščuo,
Kad dođem sa Blihe i smrdim na klenove i mahovinu,
Taj miris nosim od djetinjstva,
I sada u svijetu prate me ti tragovi,
A bježim od rasutih kostiju jer ne volim kopati, bojim se šta ću naći,
Ili butnu kost svojih predaka,
Ili mali žuti traktor što mi ga je on kupio za 6 rođendan,
Što mi ga je slomio komšija Emir,
Pa i njega kasnije slomili, baš onako do kraja..
Zato svom ahbabu poručujem,
I ako on to ne voli,
Onaj koji vridi mrzi da se fali,
Da je trajniji od svake historiografije,
Da je on hafiz dobrote u moru sramote,
Da je upis koji će ostati kad se planine zdrobe i mora pomiješati,
I kad zemlja izbaci terete svoje,
Da bdije nad kostima i ono malo živih,
Da i dalje sadi mirisno žbunje u dolini Sane,
I da vjeruje samo mačkama,
Jer su mačke najbolji ljudi…
Krug
Proljeće.
Iz raskravljene zemlje
Smiju se prvi cvjetovi.
Tu sam i pokušavam
Ih omirisati,
Uplašen da im ne okrnjim
Nit boju, niti miris
Koji se lagano širi
Oko njihove krhke stabljike,
oko nas…
Dvije djevojke
Stoje blizu reda ljubičica
I premišljaju se
Da li da ih uberu
Ili da ih puste da žive
Na svojoj zemlji.
Tako i nas
Posmatra neko
I premišlja se.
Ili ko u prepunim bolnicama
tokom korone
Kad na prijemnom odjeljenju
Brzopleti medicinar kaže:
Sačekajte,
Ubrzo će umrijeti neko –
Imat ćemo slobodan krevet.
A ovaj ne dočeka.