Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Stare dileme mlade dijaspore

    Hej moja ti, da ti  samo znaš, kako sam se obrukala u Bosni. Krenula ti ja u Bingo, i obukla helanke, bijele čarape i papuče, kad će ti meni moj brat, haj se vrati u kuću i presvuci se. Nemoj me Bogati, brukat. Nećeš vala sa mnom takva u grad. 

    A meni to ovdje normalno. Isprva sam se i ja cifrala, kad bi pođi na pos’o. Pa ustanem u pet. Pa se našminkaj. Te, isprobaj šta obuć. Te, pripremi kafu, i doručak. Bogati draga, umorim se prije nego dođem da radim. Reko, e nećeš više vala. Kad’ vidim da i one mogu svakakve doć, i raščupane, i nenašminkane, i u trenerci i papučama, što ne bi i ja mogla. Pa jel’, k’o da me ko gleda. K’o da će mi ko šta reći. Neće ovdje sigurno. Naši su ljudi u Bosni, ja mislim, opterećeni s tim.

    Jest, jest. Izađeš u sred bijela dana na Ferhadiju na kafu, pa haljina, pa crveni karmin, pa štiklice, pa torbica. Pa onda zasjedni tri sata, i bleji kako se k’o obuk’o. Prepoznat ćeš dijasporca na sto metara. Hej, kad’ se samo sjetim kako smo ih kajlali, kad naiđu. Hej, ti, Kelvine Klajnu, đes to, nisam te prepoznala. A veliki mu znak Kelvin Klajn na majci, bajgi da svi vide, pa bijele čarape, i Nike papuče na nogama. Kad to vidim, ja se sva ospem. Pa dobro, brate dragi, u redu što si u dijaspori, ali kog se đavola foliraš i šepuriš, a ljudi nemaju šta jest.

    Ma hajde, čuj nema se šta jest. A ima se za kafe, za nove mobitele, za nove krpice, i šta ti ja znam. Nije to baš sve tako, kako ljudi pričaju.

    Tačno je i to, al’ vjeruj mi da i mi ovdje pretjerujemo. Neki dan nazvala mene majka, i tako nešto pričale o tome. Reko sad ću joj pokazat svoje ormare. Pita ona mene, znaš ovi plakari ovdje, jel’ se to ugrađuje, ili se mora kupit. Reko, draga mama, to tako u svakoj kući, ugrađeno već dođe. Ne moraš ništa kupovat, ni ugrađivat. I ja sam ti njoj pokazala naše ormare. Kod mene puno krcato, od odjeće do obuće. Kod djece isto tako. Kod muža da ne pričam. Kad će ti ona meni, drago dijete, šta će ti to toliko? Grehota je! Podaj nekome! Možda neko nema. Reko, tako i jest draga mama. Pola toga meni ne treba. Te ti ja sutridan, sve što mi ne treba potrpam u vreće, i pravac Goodwill. Tamo sve doniram !

    Znam, moja ti. Isto je i kod mene. Eno pun podrum haljinčuga što mi ne trebaju. Odi tamo, kupi nešto. Odi vamo, opet kupi. Šta bi, kad je bagatela !? A opet, Bog dragi zna, kad ćeš to sve obuć!? I da hoćeš, nemaš gdje ni pronosat. K’o kad niko pažnju na tebe ni ne obraća.  

    Otšili mi, kad smo ono tek došli, u Walmart ja mislim. Sredili se, napicanili, ma ludilo. Kupovali namirnice, pa ćemo poslije negdje na kafu. Na kasi, u redu ispred nas, jedna u bademantilu, i s viklerima u kosi. Kupila grudnjake, i neku haljinu. Hej, mislim sama u sebi, kad’ si sad mogla takva izać, što ćeš se poslije ikako sređivat. Pa, jel ? 

    Na kasi, pitaju nas, gdje smo se to mi sredili. Za photoshooting, kaže ona radnica. Ja se smijem, crći hoću. Sredili se zato što smo izašli napolje, kakav photoshooting, kažem ja njoj, a ona će ti meni, da predobro izgledamo, ali da je malo pretjerano. Od tada, vjeruj, u Walmart idem u trenerci, bijelim čarapama, i papučama. Šta me briga! Kad može ona u bademantilu, ili onaj u pidžami, s češljevima u kosi, zašto ne bi i ja mogla. Mada, opet, poželim se srediti. Što jest jest! Poželim sjest na kafu, i heklat dijasporce u prolazu. Hej, ti, Tomi Hilfigeru, nešto ti curka ispod pazuha. Haman, pa lokva puna.   

    Adem Garić 13. 12. 2020.

    Dvije nove pjesme

    DJECA CVIJEĆA

    Čajlak je tetki Safiji rođak jedini 

    Svake je godine išao pješke
    U Beograd na grob
    Brozu Josipu

    Safi je otud
    Donosio ruže crvene
    Pješačenjem izmorene

    Kad rat ukinu hodočašćenje
    Čajlak dođe skahren
    I položi na zemlju
    Puste dlanove –

    Mezar
    Ustade i upita ga:
    Aga: moju jesi li mi donio djecu 

    (1991-2019)

     

    POKUDA SMRTOČOVJEKA

    Primoli me jučer moj sin:
    Ćalac – kaži mi nešto
    O smrti

    Neka prespava to: riječi
    Brazda su vode
    S jaza 

    A žedna usta ne čekaju 

    I evo – jutros
    Kad sam joj najbliži

    Velim mu:
    Smrt je dobra –
    Ona ne bira kao mi, ljudi

    (2020)

    Šaban Šarenkapić 12. 12. 2020.

    Hans Magnus Enzensberger: DVIJE PJESME

    STARI ZAVIČAJ                   

     

    Kraj plota bašte još uvek jorgovan cveta,
    na livadi šarena krava kakva je i bila.
    Da, i mesarku prepoznaš nakon mnogo leta.

    Ponekad bi ti belu kobasicu dobacila.
    Gde sada disko tutnji buvara tad stajaše,
    zagonetno mesto, tabu, leglo mračnih sila.

    Parking: nekada tu konjsko pojilo bejaše.
    U ambaru s moljcima nađeš, pri zuju krila,
    Svežanj ljubavnih pisama, molitvenik, čaše.    

    Živelo se zid do zida s čudnim osobama.
    Jedan je bio svinja, drugi mudrac, baš jak.
    A uveče su se čuli po ishrakotinama.

    Na radiju se, promuklo, derao jedan ludak.
    Većnica beše ukrašena kukastim krstovima.
    Poslednji komunista, serator neki, bedak,

    u Zelenoj lipi pozvao: „Ubijte Hitlera!“
    Pokazivao na doktora s palicom uz bok.
    „Znam ja tačno šta mi taj dilber smera.“             

    (Sveštenik je s tim lekarom igrao tarok.)
    „On bi da me kroz dimnjak klinike protera.“
    Crkva beše vrlo hladna, sve sami barok.

    Ležala je na groblju koje od stričeva vrvi.
    U tami pojate golicalo bi te seno.
    Tamo te u nebo dizala stričevka po krvi,

    i što ti pokaza beše novo, neviđeno.
    Tada bi prošao voz puštajuć pisak prvi,
    od kojeg volovi ustuknu preplašeno.

    U školi: miris uvoštenog poda, urina
    i straha. Samo nam je vratarka bila mila.
    Najednom nigde više ne beše benzina.

    Reka koja je vodenu lešinu nosila
    vuče se i danas crvenkastožuta, mirna.
    Evo brane gde se lešina zaustavila.

    Osećaš da gotovo te steže za gušu.
    Vraćaju se gluvi časi prastarog sveta.
    Ježiš se od zime i smeješ. Dira ti dušu.

    Kraj plota bašte još uvek jorgovan cveta.

     

    SEĆANJE NA SMRT

     

    Alkibijade moj saučešniče
    dugo već nisi tu
    Ja ne znam: kuda otplovi
    Ni kod regate ti nisi na brodu
    i pastrmke sad moram sam da lovim
    i čak me ni mljevenje kafe ne veseli više
    i nisi više mokar kad padaju kiše
    Sada sam tužan kad mi se grog srče               

    Alkibijade moj saučesniče
    već dugo nisi tu
    U mom ormaru još leži lula stara
    Drugde (podsetnik možda zna o mestu)
    u sobi što od sveg znanog odudara
    leži mačor naš crveni i naša mlada
    Prazne su i bučne sve krčme sada
    noći zelena svetlost proniče

    Alkibijade moj saučesniče
    nisi već dugo tu
    Moram te, dragi, zaboravit na kraju
    Besana još reč kapne uz koju zgodu
    mašnica promuklost šega pri zalogaju
    zov prestrašenih belih ptica u moj kutak
    Inače sam star i nasmešen ko belutak
    i vedar čekam na onog što nas miče
    na blagi talas
    Alkibijade
    Alkibijade moj saučesniče

     

    S njemačkog preveo Stevan Tontić

    Stevan Tontić 11. 12. 2020.

    Stranac baš posvuda

    Prije osam godina Naklada Vuković&Runjić objavila je Murakamijevu knjigu “O čemu govorim kad govorim o trčanju”. Pročitat ću je tek koju godinu kasnije, u srpskom prijevodu s japanskog, i u izdanju Geopoetike. U toj knjizi veliki pisac, Japanac obuzet euro-američkim uzorima, opčinjen džezom i Raymondom Carverom, piše o još jednoj svojoj opsesiji – trčanju maratona. I onda vrlo samouvjereno piše nonfikcionalnu knjigu, nešto između autoportreta i vješto napisanog priručnika za samopomoć, šarmantnu, odlično napisanu, takvu da jednako može poslužiti kao idealan poklon menadžerima u velikoj korporaciji i ljubiteljicama Murakamijevog književnog stvaralaštva. Kaže da je nekad pušio tri kutije cigareta dnevno, i da ga je trčanje oslobodilo i očistilo od koječega u životu. Čitatelj dok ovu knjigu čita sklon je diviti se i mistificirati japansku upornost, urednost i fanatizam. U svakom slučaju, pohvala je to, premda skrivena, zdravom životu i onom nadljudskom u čovjeku i Japancu. U Murakamiju.

    Godinama kasnije, ne referirajući se nijednom riječju ni osjećajem na Japanca, Nebojša Lujanović napisat će i objaviti knjigu “Maratonac”, u kojoj pripovijeda o, manje-više, istoj temi kao Murakami, ali ne samo da u njihovim razlozima za trčanje i otrčanim maratonima nema nikakve sličnosti, nego teško da i postoje dvije različitije ljudske aktivnosti od Murakamijevog i Lujanovićevog trčanja. Kao što ne postoje ni dva različitija života od života ove dvojica ljudi i pisaca. Jedan od njih pritom nam mora biti potpuni stranac, toliki stranac da bi ga odmah bilo uputno nazvati migrantom. Kako je Murakami posvuda, pa tako i u Hrvatskoj ili u Srbiji, među najdomaćijim svjetskim piscima, i kad god se bliži datum od Nobelove nagrade, novinarčice web portala, jednako stručne za sve kulturne teme, od bluzica i frizure sve do literature, kao po dužnosti zapitaju se hoće li Haruki Murakami konačno dobiti Nobelovu nagradu, tako je euroamerički Japanac, koji, da se razumijemo, ni meni nije mrzak, kod kuće gdje god dođe, dok je mučeni Lujanović stranac baš posvuda gdje je Murakami domaći. Tako bi bilo i bez knjiga o trčanju maratona, ali je s njima tako bolno očigledno.

    Najprije razlozi za trčanje. Dok Murakamija na trčanje navede veliki životni plan, težnja za zdravljem i stanovita ibermenšovska ambicija ispitivanja granica vlastitih mogućnosti, Lujanović trči iz nevoljnog bijesa, trči iz ljudskog jada. On trči iz nemoći, dok njegov parnjak, s kojim ćemo ga, evo sad, prestati uspoređivati, trči iz moći.

    “Maratonac” je knjiga o istrčanim maratonima. Ali možda i nije, možda je to knjiga o izbjeglištvu, onom nedovršenom, o kojem mogu govoriti i pisati – naravno ako nađu nekog tko će ih slušati i čitati – samo oni koji su iz Bosne izbjegli u Hrvatsku (ili u Srbiju, to je vrlo slično). Osim što njihove životne nevolje nigdje nisu priznate i ovjerene, ti ljudi su u kolektivnoj percepciji glavni krivci što se u Hrvatskoj (ili Srbiji) ne živi dobro, i što su na vlasti oni koji su već na vlasti. Da nije njih, Nebojše i drugova, niti bi bilo rata u Bosni i Hercegovini, niti bi bilo ustaša, lopova i katolibana po Hrvatskoj. Da nije tih bosanskih dojdeka, u Hrvatskoj bi na vlasti bila neka sasma druga gospoda… E, tu je, dakle, Lujanović došao kao dječak, nakon što se 1981. rodio u Novom Travniku, i tu je rastao u atmosferi obiteljskog rasula i siromaštva, koje se najprije ticalo, i danas se tiče toga što jedino on tu nije imao nikoga svog. Školovao se po Zagrebu, studirao pa doktorirao književnost, godinama se naokolo potucao s doktoratom, tražeći posao, da bi ga na kraju čudom i našao. Pisao je romane, cijenjene, ali manje priznate, jer nije pripao nijednom poželjnijem serklu, pisao je vrlo akribične, metodološki dorečene znanstvene knjige. I u romanima, i u znanstvenim radovima Lujanović se dosljedno bavio otpadnicima i prezrenima, od Cigana do – dopustite da budem krajnje osoban – Andrića, Mlakića i Jergovića. A kada se u Hrvatskoj baviš prezrenima, logično je samo da budeš ispraćen prezirom. Potom je napisao i iznimno važno djelo o strategijama sotoniziranja Ive Andrića, u kojoj je prvi fiksirao novi književni žanr, kojim su Hrvati, Bošnjaci i Srbi pridonijeli suvremenoj poetici i estetici: žanr hajke.

    Kakve sve to ima veze s “Maratoncem”, toj knjizi u šest maratona, objavljenoj studenoga 2020. kod Frakture? Pa ima, kako je ne bi bilo, samo o tome i govorimo kad govorimo o trčanju. Naime, “Maratonac” je i knjiga o jednoj književnoj poetici. Najpreciznija koju će Lujanović u životu napisati. Ovdje je dobio priliku da pišući o sebi kao o maratoncu, zapravo piše o svojoj vlastitoj književnoj poetici. To ponekad čini i mimo vlastite volje i namjere. U trenucima, pak, kad tu rabotu osvijesti, napiše nešto što će se mnogim čitateljima svidjeti, ali meni se ne sviđa, jer ne vjerujem da je tačno: trčanje maratona isto je što i pisanje romana. No, vjerojatno se radi o tome da nikad ne bih mogao istrčati maraton, niti bih iz sebe mogao izvući takav životni bijes, a roman katkad napišem.

    Ali mogući nesporazum s ovim čitateljem Lujanović brzo razrješava. U trčanju, kao ni u pisanju, nikakvi savjeti ne pomažu. Dvoje ljudi ne trče isto, kao što dvoje ljudi ne piše isto. Svatko na drukčiji način dolazi do onog po što je krenuo. I to je zaista tako. Takozvani savjeti mladom, ili svejedno kakvom piscu, imaju učinka samo u dva slučaja: ako ih čitamo kao autonomni i autoreferencijalni, možda čak i fikcionalni književni tekst, koji se tek posredno referira na nekakvu stvarnost, te ako smo užasavajuće nedaroviti, frustrirani i ambiciozni pisci, koji traže potporu u riječima književnih generala.

    Lujanović u “Maratoncu” traga za svojim glasom, izmišlja, sklapa, konstruira formu. Teška je to, i krajnje rizična stvar. Osim što nije lako pisati izvan žanra – to je kao golih nogu probijati se kroz maslinike zarasle u šikaru i draču – neće se tako osvojiti srca nemoćnih i slabih među čitateljima. Takva ih je, na žalost, većina. Ljudi teško čitaju ono što prelazi prag njihovih krajnje šabloniziranih očekivanja, to im je kao da slušaju glazbu koja ne vodi računa o harmonijama. Imaginacija čitatelja bi, u najširem smislu riječi, uključujući i imaginiranje različitih etičkih i intelektualnih pozicija, morala biti ravna imaginaciji pisca. To je razlog zbog kojeg Murakami svoj maraton opisuje u žanru priručnika za samopomoć, a to je istodobno razlog zbog kojeg Lujanović nastoji pisati izvan bilo kakvog žanra, kao da čitatelja golonogog vodi kroz draču. Lujanovićeva knjiga je bolja i važnija, knjiga stranca i migranta, knjiga onog koga policija traži u svakom kombiju koji zaustavi na cestama uz granicu. 

    Evo početka poglavlja o Ljubljanskom maratonu: “Neka ta kopilad piša po nečijem tuđem krevetu.

    Tako su rekli kada su došli po ključ.

    Prva zagrebačka adresa nakon što ste izbjegli iz Bosne bila je ona tetkina i njene obitelji. Bili su tvoji. A nisu. I tu nema više ni razočaranja. Svatko je uvijek sam. Nema tvojih.

    Zagreb je prvo bio usputna stanica. Pa su sve opcije propale, postao je trajno odredište. Još jednom su sve opcije propale, one za preživljavanje u njemu. Zagreb se vratio u ono što je bio dvadeset i nešto godina prije. Usputna stanica. Tada biste možda krenuli skupa s te stanice, sada ste prestari za to. Krenuo je svatko svojim putem. Nekad mala obitelj. Majka, brat, sestra. Jer, svatko je uvijek sam.”

    A zatim nastavlja dalje, da bi stigao do same utrke. Lujanović izvanredno opisuje te trenutke trčanja, ambijent, ljude pored staze, ljude na cilju. Njegova je knjiga i zbir malih priča, apendixa načinjenih od tuđih biografija, propupalih romana usred jednoga većeg, također nenapisanog romana. Opisuje ljude koje je sretao svakodnevno trenirajući, trčeći po Savskom nasipu, a zatim po Marjanu, piše o njihovim životima, piše o vlastitom tijelu, koje se preobličilo od trčanja, piše o noktima koji nakon otrčanog maratona otpadaju s nožnih prstiju, piše o tugi, o melankoliji, o trajnom i neotklonjivom jadu, o potrebi da se trči, o potrebi da se o svemu tome piše. Lujanović piše o pisanju, i to čini izvanredno dobro, piše o djelomice nerazvijenom srčanom mišiću, zbog kojeg je i počeo trčati, o mladalačkoj aritmiji, o smrti uz stazu, o ljudima.

    Ovo je mnogo bolja knjiga od Murakamijeve, ali to nije važno. Književnost nije natjecateljska disciplina. Kao ni onaj maraton koji trče trkači poput Lujanovića, ili poput Pere Pitura, čija je epizoda ovdje također ispričana. Svaki je trkač, i svaki čitatelj, sam. Drugi su u toj stvari samo smetnja. Potreba za uspoređivanjem ili je laž, ili je prevara onih koji nisu ni otrčali maraton, ali su se nekim čudom pojavili na cilju, nakon što su ih prethodno vidjeli kako se pripremaju na startu. Književnost je ono između starta i cilja. Kao i maraton. Tu te nitko ne gleda i ne vidi. Sam si pred tekstom, sam si pred bjelinom ekrana. Jedino je tako moguće.

    Miljenko Jergović 11. 12. 2020.

    Žena ide po p … m …

    A, ne, nije to što ste pomislili, nego je detalj života, trenutak straha u jednom jedincatom slovu, ženina nesigurnost u tome gdje se uopće nalazi, živi li svoj prošli ili je to ipak sadašnji život, pred kim progovara, svi oko nje njoj su nepoznati, ponedjeljak je, sedmi decembar, doba za kapu, šal, rukavice, pridodana maska, i žene nema, samo ona zna da postoji, bila je maloprije pred špiglom u predsoblju, nije mogla nestati izlaskom na ulicu, prvoj osobi koju sreće, onako kako je običaj u varošicama, u sokacima, ispred dvorišta, kazuje kud je krenula – idem po p … pa se kapa strese, rukavica pade sa jedne ruke, ma idem po m … zimska oprema opet na svome mjestu, žena hvata strojevi korak s okruženjem, u drugom zakoraku ipak priznaje – idem u p. m., a ne ide, nego krenula u banku po p … penziju, pa kao i početkom svakog mjeseca, godinama, ponavlja gradivo – idem po m … mirovinu, treba na šalteru znati reći pravilno, moglo bi se dogoditi da i ne dobije ono po što je došla ako ne zna što je to, stupa uličicom, ponavlja: mirovina, mirovina, mirovina … ponekad izleti poluglasna riječ, obraduje se onda, kao da je već na ograđenom šalteru, nije se zabunila, bila je jednom u zoološkom.

    7. 12. 2020.

    Jagoda Kljaić 10. 12. 2020.

    Dok je srca bit će i vazelina

    Dnevnik jednog penzionera/106

     

    Alem Ćurin 09. 12. 2020.

    Kokuz

    Moj drugar napisao nekoliko pjesama i sebe proglasio profesionalnim piscem. Dolazio je u kavane zorom, izlazio iz njih kada su ih zatvarali, a ranije samo ako bi ga izbacili. Mogao je neprekidno biti u kavani, najčešće u Domu pisaca, jer je kao profesionalni pisac postao nezaposleni siromah. Pio je mnogo, ali kada ga časte. Govorio je da je trijezan u kavani kao nepismen u biblioteci. On međutim nije imao novaca ni za prvo piće, za „ulaz” u lumpanje, pa je čekao da mu neko „zovne piće”, a takvih se u kavani uvijek nađe. Meni je bio drag, jer je dosta čitao, nije bio zločest, uvijek se smijao i imao mačku koju je obožavao. Jedan dan je sjeo za naš sto, opet sav veseo, slavi, izlaze mu tri pjesme u antologiji, sada je priznat pjesnik, kaže mojoj dragoj: „Ti si baš fina osoba. Molim te da te častim, šta ćeš popiti?”, a onda brzo tiho meni na uho: „Ovo ćeš ti platiti. Znaš da ja nemam ni prebijene”

    Poslije je navodno bio snajperist u rovu, ali ja to nisam vjerovao, jer pijanac, uz to dobričina, ne može biti strijelac, pa ga o tome nisam pitao kada sam ga sreo zadnji put. Jedino sam mu rekao da više ne nosim gotovinu, samo kartice, nemam, mogu mu platiti piće, šteta što više ne pije. Kasnije mi bi žao što mu ništa nisam dao, i to baš kada je to moglo biti zaista zadnji put, kao da mu „doviđenja” nisam rekao.

    Predrag Finci 09. 12. 2020.

    Pjesma iz kraja

    I

    S prvim smo zračkom svjetla vidjeli sve,
    a sve, to je uvijek već i više od svega.
    Ne može se ni govoriti ni ćutati o tom,
    a kao da progovorili smo i zaćutali od tog.
    O tome dugo vedro ćuti, pa zapjevuši
    neki bog, jezikom svojim crvenim kao krov,
    i gunđa neki đavo jezika dugog, račvastog,
    mrsi da sve je već uvijek i samo ništa.
    S prvim smo udisajem udahnuli i prvi izdisaj,
    puninu i prazninu, sitost i glad, s prvim smo dahom
    udahnuli plač i nadahnuće – zbog čega cijelim bićem
    digosmo dreku, da i ćutimo ko zaliveni cijelim bićem
    o tom, o čemu mučimo mrtvim mukom, da i pjevamo
    naglas, tiho i u sebi, u sva tri lica o tom.
    Ako nam jezik i jeste, pjesma nam nije način
    da otkrijemo nego da sačuvamo tajnu o tom.

    II

    Svaki je prizor sveukupnosti zor: naš kraj,
    naš komad zemlje pod otvorenim nebom,
    opelješen, opustošen do temelja, do biljega
    onog u kamenoj bašti, prvog do srušene grobljanske
    kapije, još nam je zavičaj, ovo zgarište, dim
    bez slemena, kuća sa zidovima od poluriječi
    još nam je prag i popret, naš prvi svijet
    i ognjište: naš dom u cvijeću, u blagoj padini,
    u travi i žalfiji, gdje smo učili pjevati
    čim smo počeli sricati, moja kolijevka
    i bešika, zipka i kinderbet, tvojih stotinu ruku
    i tvojih dlanova topli hljebovi, naših prozora
    beskrajni, našeg podruma plitki, našeg tavana
    niski, donji i gornji svjetovi, smušeni kućni
    duhovi, bijele golubice i vrapci, more golubova
    na česmi od kamena i srebra, onaj vuk pitomi,
    toplo, kratko i dugo dahtanje načuljenog povjerenja,
    mahanje našim repom kraj drvene ograde i kapije,
    i stablo jabuke u cvatu o čiju si najsnažniju granu
    okačila ljuljačku za anđela, starmalog vraga svog,
    ljuljala ga mekim vrškom, jagodicom kažiprsta sto i
    prve ruke i pjevala: “Jutros mi je ruža procvjetala …”

    III

    Nekoć sam se, ovdje, bez predaha njihao u igri,
    u poletnoj, u radosnoj suvislosti, u prisnoj
    prekomjernosti svijeta. Udahnem, izdahnem,
    koraknem korak – dva unazad i već letim
    s kraja sa kojeg se vidi samo zemlja na kraj
    sa kojeg se vidi samo nebo. S kraja na kraj
    po cio bogovetni dan. Kao o praznom nebu,
    danas ovisim o drhtavom srcu
    same stvari, pokidanom u apeksu, o suvoj grani,
    o muklom bilu. Njišem se u krilu tvoje prigušene
    pjesme, toplom još; lelujam se u mirisu one ruže
    i učim se odsutnosti. Pjevuši mi o stablu jabuke
    posječene kad ono novi vlasnici dograđivali su
    čardak. Pjeva mi o drvetu i svedržitelju; odjednom
    o svemu. O svemu, i o zelenoj, o zabijeljeloj, o okorjeloj,
    o okomitoj šutnji, o uzvišenoj pokornosti,
    vjernosti dubini, vjernosti visini,
    svjetlosti i mraku; o tankom drvcetu
    poezije. Pjeva mi, tjera mi govor da raste
    u korijen, ne da bi ponirao dublje od svojih
    riječi, ne da bi se razgranavao i pod zemljom,
    da bi što duže hranio svoju krošnju, svoje deblo,
    da bi cvjetao i donosio plod; ne da bi i sam postao
    drvo (ni jabuka, ni ruža, ni olovka i bijeli papir
    po kojem nečujan glas traži svoj trag, nalazi spas
    u izgaranju), već da ne bi, dok mi nijemimo, dok se bližimo
    muku ugaraka i pepela, vrludao uokolo i zvrljao sam, šupalj
    i prazan kao ova, u korov zarasla, crvotočna kućica za psa.

    Milan Garić 08. 12. 2020.

    Dvije slike, žuti sok

     

     

     

    Vrijeme je epidemije. Ne rade kafići i restorani, s ljudima se viđamo još rjeđe nego inače. Pedeset i četiri su nam godine, oboma. Oko nebodera sagrađenih krajem šezdesetih i po novozagrebačkim parkovima igraju se djeca. Teško podnose zaustavljeni svijet svud oko sebe. Naokolo raznose virus koji njima ne može ništa. Kao vjeverice su.

    Jučer, bio je ponedjeljak 7. decembra, Milomir Kovačević Strašni poslao mi je dvije fotografije, dva moja portreta, snimljena istog dana, godine 1988, u kafiću sarajevskog Doma mladih.

    Na prvoj gledam negdje dolje, nesvjestan objektiva. Sjedim, prekriženih nogu, desnu ruku držim iza glave. U toj, uglavnom nesvjesnoj pozi često se vidim na slikama. Na sebi imam crni džemper, sjećam ga se, i košulju koje se ne sjećam. Brada i kosa duži su nego što su bivali tih godina, poluotvorenih usta, lica i očiju na kojima se još jasno prepoznaje trag djetinjstva.

    Na drugoj slici, za koju sad znam da je snimljena prije prve, zaustavljen sam u trenutku u kojem iz šalice sa znakom kafenog zrna pijem espresso. Posvuda su tih godina bile šalice s takvih znakom. Širim oči, mirnoga čela, opet ne znam da me Strašni fotografira.

    Između dvije slike prošlo je, procjenjujem pola sata. Toliko mi je trebalo da, ako baš nisam bio jako žedan, popijem onoliko gaziranog žutog soka iz čaše koja je na obje slike. Kako znam da je žuti ako je fotografija crno-bijela, i da je gazirani? Toliko o sebi znam.

    Ali o tih pola sata, ili možda samo petnaest minuta?, ne znam ništa. To je vrijeme koje se izvjesno zbilo, nešto sam tada mislio i osjećao, na nekog sam mislio, ali ništa od toga više ne postoji. A vidljivo je po toj razlici soka u čaši. Postavljene jedna uz drugu, ove dvije fotografije neupućenom gledatelju sugeriraju što je to smrt. Ili, da ne plašimo jedni druge, koje su granice čovjekova života.

     

    Miljenko Jergović 08. 12. 2020.

    Murasela da se nad balijom Boga molim

    Ne volim online, a tako rado bih se prijavio na tečaj učenja osmanskog turskog jezika što ga u nedalekoj mi Fojnici organizira Turski kulturni centar „Yunus Emre“. Nije mi takvo što na umu prvi već stoti put, ali mi je, dok se tečaj izvodio uživo, uvijek bilo preče nešto drugo. 

    Izravan povod je to što sam se, radeći na scenarijima i redajući kadrove za 12 epizoda tv-serijala koji već dugo pripremam, „zarovio“ u osmanske dokumente u arhivu franjevačkog samostana u svom Kreševu. Jedan broj osmanskih dokumenata u Fojnici obradio je i lani objavio islamist i orijentalist svjetskog glasa, prof. dr. Michael Ursinus, profesor emeritus i dugogodišnji predavač islamistike i osmanistike na sveučilištima u Birminghamu, Freiburgu i Heidelbergu te predsjednik Međunarodnog udruženja osmanista (CIÉPO), dok su oni u kreševskom i sutješkom samostanu, i to samo jednim dijelom, tek površno obrađeni. 

    Koliko je naše (ne)znanje o osmanistici vidjeh prije dvadesetak godina, opet u Fojnici. Došli u posjet samostanu vojni atašei petnaestak država, među njima i turski. Upoznaje ih tadašnji gvardijan s bogatstvom arhiva pa iznese i jednu kutiju osmanskih dokumenata. Izvadi jedan, pokaza ga i, držeći ga licem okrenutog gostima, važno reče: „Sad ćemo fino zamoliti gospodina iz Turske da nam pročita šta piše na ovom dokumentu!“ Priđe turski ataše, pažljivo prihvati dokument i – obrnu ga za 180 stupnjeva: „Hoću, uvaženi gvardijane, samo da ga prvo okrenemo kako treba!“ Bî i malo smijeha, nasmija se, šta će, i gvardijan, a pokaza se da je dokument popis stvari koje samostanski vikar treba kupiti dolje, u čaršiji. 

    Nisam osmanist i nemam, dakako, pretenzija napraviti nešto slično onom što je napravio dr. Ursinus, ali imam neutaživ poriv pročitati stotine murasela, hudžeta, buruntija (bujruldija), ilama, arzuhala i temesuka, pogotovo što na gotovo svakom stoji sažetak, uglavnom škrt kao da se porez plaćao po napisanom slovu ili riječi, mada koji put i čitava priča. Najstariji, ko zna kako „preživjeli“ dokumenti stariji su od izgorenja crkve, samostana i svega u njemu (1765. godine), a najmlađi su – za povijest je to negdje u rangu juniora ili kadeta – tek napunili stoljeće i pol. Sažetci su pisani onodobnim narodnim jezikom, ali katkad i latinskim, latinicom, ali nerijetko, pogotovo u 18. stoljeću, i bosan(č)icom, datirani godinama kako se broje od Kristova rođenja, ali i onim što se računaju po Poslanikovom prelasku iz Meke u Jesrib, kasniju Medinu, listopada i siječanja, januara i martova, ali i redžeba, šabana i ramazana. 

    Najviše je, očekivano, ugovora vezanih za kupovinu livada i oranica, gdjegdje i šume, nekoliko puta čak i dijelova kovačkih majdana, a nemalo je i dokumenata kojim katolici ostavljaju svoje imanje ili njegov dio samostanu. Takvi dokumenti su se, kao i potvrde da je plaćen džulus i harač, čuvale „k’o oči u glavi“. Evo za primjer: 

     

    In Dei nomine!

    Jozo Pavlovich drughçie Kalem ostavlja Czarkvi s. Kate po kuche u Komarim. Tevsiu veliku bakrenu, Koto srednji bakren, Tavu bakrenu, San jedan i josh shto kakvi stvari darveni. Dojnu njivu pod putem, Prieku njivu vishe puta, njivu Marianoviczu dva parçeta, njivu Bariczu, Gromilu i Stranu, varto, guvno i bashcu sve kod kuche. Josh jednu Klaniczu, bashcu i njivu sve se zove Dimnjak. (Naknadno dodano: 2 vola, Ambar i bashça. U mlinu Komarczu jedne nedilje red, druge po reda, u alagichkom mlinu po reda.)

    Kao „svidoci“ prstima su se „potpisali“ Pavo Pavlovich, Ivo Maczar, Mijo bratich mu, Kate sestra mu i Pavo Kulish.

     

    Godina je 1843., Komari i Alagići su kreševska sela, Pavlovića, Madžara (danas nadimak Barišića) i Kuliša još uvijek ima mnogo na kreševskom području, a „San“ naveden u amanetu je, naravno, sahan, bakrena posuda sa zvonastim poklopcem u kakvoj se nekad posluživalo kuhano jelo. 

    Ovakve kao ja naprosto oduševljava raznovrsnost dokumenata, od onih jedva ikome izašto potrebnih (baš kao onaj što ga je turski ataše prvo morao okrenuti) pa do nekih koji bi sigurno bili zanimljivi povjesničarima. Takvi su, recimo, hudžet sarajevskog mule „izvađen na 18. Kolovoza 1852.“ kojim – tadašnji gvardijan piše sažetak u prvom licu – „kupih od Pepe sina Gavre Dujmovića za gr. 1500 kućišće u Sarajevu u Mahli Latinskoj koji na ovom kućišću bih sagrađena ove iste godine nova Residentia fratarah Bosanskih“. Ima i jedna slična, ali još puno starija, od 18. lipnja 1742., „Teskera od kuće koja se kupi u Sarajevu od Marka Petrovića ristjanina za jaspre manastira kreševskoga“, pisana bosančicom. Kreševski samostan je, naime, sve do uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH (1881.) pastorizirao i sarajevsko područje. 

    Najvažniji dokumenti su, dakako, oni vezani za obnove građevina, a prvi među njima onaj iz 1767., nakon što su samostan i crkva nestali u plamenu; tada su fratri za razne dozvole potrošili triput više novca nego za materijal, radove i majstore. U istu kategoriju spada i hudžet na kome piše samo „Da vladika od nas nemore ništa uzet“. Misli se, naravno, na pravoslavne velikodostojnike koji su stoljećima nastojali podložiti katolike svojoj hijerarhiji i, sukladno tomu, ubirati prihode od krštenja, vjenčanja i ostaloga, oko čega je pred turskim sudovima vođeno nekoliko dugogodišnjih parnica.

    Ima još puno onih neveselih, primjerice hudžet sarajevskog kadije vezan za neku Katu Brandinu, o čemu 1772. godine piše i nastavljač ljetopisa fra Marijana Bogdanovića. Kate se, kaže neznani ljetopisac (fra Ignacije Gavran vjeruje da se radi o fra Anđelu Šunjiću starijem), sjaranila s Omeragom Zakanlićem iz Visokog i poturčila se, a Omeraga, nakon što se, bezbeli, upisao u Katinu listu strijelaca, „sjedavši na serdarluk u Fojnici“ optuži kreševskog gvardijana da ju je ponovno pokrstio. Elem, kadija „za uzet jaspri“, tj. mita, odvede jadnog gvardijana u Fojnicu. Uzalud mu bî što su svi znali da je optužba izmišljena i nedokaziva, ode iz samostanske kase 99 groša. „A prija na godinu, za rečene Kate poganluk“, piše dalje ljetopisac, „dok se istirala iz Kreševa u Sarajevo, otklen je i bila, dade manastir groša 60.“ U još jednom sažetku nije naznačena godina već se kaže samo da se neka kršćanka iz Kreševa poturčila, a fratri je zbog toga s oltara proklinjali, na što valija šalje mubašire da izvide stvar i kazne „naopake“ fratre. Hladno i bezdušno kao što radnik u bolničkoj mrtvačnici lomi lakat već ohladnjelog mrtvaca da bi ispravio ruku koju ne uspijeva uglaviti u mrtvački kovčeg.  

    Sličnih slučajeva ima i kasnije pa je u jednoj od kutija s osmanskim dokumentima i arzuhal iz 1805. godine za koji su nekom kadiji Usejn efendiji dali 24 pare da ih oslobodi od potvore „da smo Turkinju poturčenicu pokrstili“. Isti Usejn efendija, izgleda neki pošten čovjek, dade im dvije godine kasnije hudžet „da Ajmiko čiffut nejma s nama nikakve dave koju je činio iz Travnika porad dućana“. Jesu se fratri naplaćali, spor je vođen godinama, i morali su ruku zavući duboko u džep habita da, osim arzuhala, dobiju i buruntiju te ilam, ali su na kraju sačuvali dućan. Lijep primjer proplamsaja svjetlosti u doba zastrta gotovo posvemašnjim mrakom osmanlijske samovolje i svemoći. 

    O davama (tužbama) „Turaka“ dala bi se napisati čitava knjiga; povjesničari se slažu da je to, kao u slučaju Kate Brandine, bio oproban recept – tužiš gvardijana i nema veze što je tužba neosnovana, ima da, od rođenja i od ređenja precizno izbaždaren na svakovrsnu muku i zulum, dadne groša, čak i dukata, dok se izbavi iz zindana i izvuče živu glavu. Nije „Turcima“ bilo lako, valjalo je obdan i obnoć paziti da se fratri ne uzohole, a oholost je, znamo, kod kršćana prvi od smrtnih grijeha, nego ih deri gdje i kako stigneš da im je svakog dana na umu ona „Dabogda se o sebi zabavio!“; tako su im, eto, velikodušno i svesrdno pomagali da zasluže vječno rajsko spasenje. Ako bi mogla knjiga o davama, mogla bi i jedna o globama, pogotovo što su franjevci na određeni način bili i politički predstavnici katolika pa su bili krivi za sve što bi uradio neki od njih, a i za ono što nije. „Udžet od kadije na vezira“, piše u jednom od sažetaka, „dat kako je Joze nikog otac od Gašinića sela Nahije Neretavske s Petrom najmenikom otišo sići daske i po nesrići oborivši se drvo smlatilo ga je tako da posli tri dana mrtav je osto. Ćefš učinjen stvar bila je istinita Jozo sin i žena njegova Ruže rekli su da dave neimaju protiva nikomu.“ Ovaj je slučaj gotovo izuzetak, puno češće su fratri za slične nesretne slučajeve ni krivi, ni dužni plaćali velike globe. 

    Mito je praktički bilo ozakonjeno, što se vidi u mnogim primjerima. „Teskera od desetine na 1798. unutra 120, a dadosmo izpod ruke 207“, piše u jednom od sažetaka, a sličnih ima barem tridesetak. Razlika od 87 groša išla je, dakako, ne u državnu kasu već u džep onog ko je izdao teskeru. Isto je vrijedilo i za izdavanje tapija za kupljenu zemlju, recimo one iz 1818., kad su fratri kupili „čair zvani Komin“ od nekog barjektara Muminovića – plaćena je „85 groša, unutra piše 65“. 

    Posebna priča su fratri liječnici; da bi liječili ljude, morali su prethodno dobiti dozvolu od rimskog pape, ali za pojedine slučajeve, pogotovo ako se radilo o liječenju „Turčina“, i dozvolu turskih vlasti. Zijana je bilo i bez toga pa se i u samostanskom ljetopisu navodi slučaj iz siječnja 1794. kada je fra Tomo Dapinić („u zao čas ga se zahećimio“) okrivljen da je Kreševljaku Ivanu Peli dao „rezli melem“, od čega je Pelo umro. Valjalo je platiti globu („što mubaširu, što kadiji i eminu, i ban-harač groša 846“), a potvrda je, evo, sačuvana. 

    Iako su katolici za „Turke“, prema Beniću, bili „pasja vira“, to turske uglednike, kao ni one čije čeljade se našlo u nevolji bolesti, nije priječilo da vjeruju u fratarsku molitvu. Sačuvano je desetak murasela koje to potvrđuju, a sažeci su vrlo zanimljivi, primjerice „Murasela od kadije da fratar moli Boga nad čeljadetom u Konjicu“ (1776.), „Murasela da se moli Boga nad Turčinom u Konjicu“ (1796.), „Da se nad balijom moli Boga iz Korče“ (1773.), „Da možemo molit Boga nad Turkinjom jednom“, „Murasela da se nad balijom Boga molim“, „Murasela da se Bog moli nad čovjekom od Nikšića“, itd. Fratarske molitve su bili željni i pojedini pravoslavci, što pokazuje „Murasela da možemo slobodno Boga moliti nad rišćanicom bolnom“ (1792.), čak i neki iz dalekih krajeva („Murasela Omer efendije da se može moliti za nekog iz Samokova“, 1773.). Samokov je inače „bugarsko Kreševo“, gradić ponajviše poznat po kovačkom zanatu, po čemu je i dobio ime. Ako vam ne zvuči poznato, pomislite na Nosača Samuela pa će vam se, što bi rekli Lale, „samo kasti“. (Sasvim usput: Bio sam ovog ljeta u Samokovu, tamo se odigrala jedna moja priča, ima je ovdje, kod Miljenka, zove se „Turska Gospa“, a po svoj prilici će se, makar u dobrom dijelu, odigrati i jedan budući roman što ću ga, ako ne bude kakva golemog kijameta, pisati na proljeće.)

    Vjerovalo se i u sirotog fra Tomu Dapinića pa su se u kutiji našle i „Murasela da f. Tomo može ličit Baliju“, izdana iste godine kad mu se omakao onaj „rezli melem“, te „Murasela da more ličit f. Tomo jednu bulu iz Otigošća“ (selo kod Fojnice). 

    Jedan drugi, puno poznatiji liječnik, fra Mato Nikolić, Kreševljak, prvi iz Bosne i Hercegovine koji je stekao doktorsku diplomu i postao doktor medicine (liječio je još u ono doba i akupunkturom, eno mu igala u samostanskom muzeju!) također se spominje više puta, ali ne kao hećim već kao smjerni fratar koji za račun samostana svako malo kupuje zemljišne parcele na Osovi i čitavom žepačkom području, gdje je službovao dugo godina i odakle je 1844. godine „preselio na bolji svit“.

    Osim za dave i uobičajene poslove, murasele je nerijetko trebalo tražiti i plaćati i za neka iz različitih razloga sporna vjenčanja („Murasela za vinčat kiridžiju i curu Tole Mijata“, /1805./, „Murasela da mogu vinčati za Marijanovića divojku“, „Kadijina murasela da se može Nikola Jukić vinčati“, „Ovo je murasela kadijina da mogu vinčat Juru Mrnjavca s Anđelijom Barišića“, „Ovo je druga murasela poradi one cure iz Kamenika da se ne vinčinje“…) i razne druge nevolje („Murasela da se ukopa Luka Vidović na 2. siečnja 1804.“, „Pogino neki Cetin na Trepcu, nema dave 1807.“, „Murasela da se može ispovidit Zolota ranjen u Vrancih“, „Murasela za Stjepana Struku koi je ubien na 11. Kollovoza 1825.“).

    Najnaobraženiji čovjek Bosanskog ejaleta onog doba, ali i rođeni šeret, fra Grgo Martić – ima štošta o tome u knjigama fra Tomislava Brkovića Fratri u zgodama i nezgodama – ponekad se od šale, danas bismo to zvali crnim humorom, nije mogao suspregnuti ni u ozbiljnim stvarima. Njegovim rukopisom ispisan je sljedeći sažetak: „Ilam drugi Ahmid Kadie Konjičkoga koga uze fra Grgo Martić i fra Luka Dropuljić opet na Smaju i Hamšu sina njegova Korkotu porad Gigova Kerča u Mrakovu. U Konjicu mĕseca kolovoza 1847.“ Istim rukopisom je ispod toga dodano: „Iza toga se Smajo stari utopi u Neretvi velikoj na Jablanici. Kako pravo tako bio zdravo!!!“ Očito je Smajo nečim vezanim za livadu Gigov krč, žestoko zadeverao fra Grgu; izgleda mi da – nek’ ide na moju dušu ako je grijeh – nad njegovom zlosretnom sudbom likuje toliko da će zaboraviti jedno „htio“ – nema nikakve sumnje da je želio zapisati „Kako htio pravo tako bio zdravo!!!“, ali se, eto, malo požurio. 

    Za sami kraj još jedan sažetak, „Murasela da se dovede fra Domin Paveša kao budala; kad je pobigo iz manastira na 23. Marca 1784.“. Fra Marijan Bogdanović već je bio pokojni, a kreševski ljetopisac ne bilježi u 1784. godini ništa o nesretnom fra Dominu, za što ima čvrste razloge: „Opominjem te, štioče, da za tri cijele godine pisani nijesu događaji spadajući na ovaj manastir, jerbo, osim drugih uzroka, kuga je morila, ter u velikoj ovoj muci, ako bi tko i bio koji bi piso, nije mu se mililo. Međutim, znam s druge strane, za tri cijele godine, da nije nemal mjeseca bilo kad nas nijesu Turci smućivali, napastovali i globili.“ Spomenuo ga se, međutim, fra Bono Benić, kao primjer pokušaja da se i fratre, a ne samo obični puk, „nagovori“ na onda jedino moguće prevjeravanje. „Na 16. januara (1787.) kadija Seoničanin Mustafa Buturović napastova nas zarad fra Domina Paveša govoreći da se reko poturčit. Dok se smijeri kadija i emin, bi arča 38 groša.” Mjesec dana kasnije Benić dodaje: „Na 18. februara dođe veliki kadija i potrese opet fra Domina: vodi ga prida se i dade udžet – da nit je govorio, niti će se poturčit. I bi arča oko 45 groša.” A potkraj godine: „U novembru opet nas oglobi kadija Huselja za fra Domina Pavešu 10 groša.”

    Izgleda da je i onda, kao i danas, izlaz iz nekih situacija bio moguć na samo dva načina, ili se praviti budala ili poludjeti! 

    Šta li tek piše u dokumentima škrtih sažetaka, primjerice „Vidosovljani ne mogu zabranit rudu vadit u svomu“, „Knjiga na Velikog Vezira“, „Izun teskera da mogu iz Sarajeva donijeti kotao rakijski“, „Da se plati komora manastiru“, „U Žuljići porad one žene“, „Murasela polak što su se kopali Turci kod Ograđa“, „Arzuhal na ime raje Duvanjske porad kughe“, „Murasela porad šenluka i rođenja 1822.“, „Sunet poturčenika Čoče“ (1791., njegov prelazak na islam spominje i nastavljač Bogdanovićeva ljetopisa), „O Memmedu Poturčeniku, godina 1786.“, „Murasela kadijina polag Kreše fra Mate“…? E, to ću vam ispričati ako/kad prođe aktualna bjelosvjetska kuga pa se tečaj osmanskog turskog, umjesto online, bude odvijao uživo… 

     

    Milo Jukić 07. 12. 2020.