Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    ja se zovem lidija deduš/2

    20.

    ja se zovem lidija deduš. ponekad maštam da sam muškarac, da imam kurac, i da bodem.

    21.

    ja se zovem lidija deduš. od vunenih čarapa dobijem svrab. zato ne nosim čarape. baba me učila da ne sjedim na hladnom betonu i da budem toplo obučena. ali, babe više nema, a svijet može bez nas.

    22.

    ja se zovem lidija deduš. htjela sam se zvati snježana. upoznala sam mirele, sanje, sonje, aleksandre, elme, alme, nijednu lidiju. i puno snježana. kakvo je to ime lidija, ako se nitko ne zove kao ja? odgovor je otpuhao vjetar.

    23.

    ja se zovem lidija deduš. to je moj identitet. to nije moj identitet. ja se ne zovem lidija deduš. stop.

    24.

    ja se zovem lidija deduš. ja nisam lidija deduš. lidija deduš je napisala tri zbirke poezije, jednu dramu i trećinu romana. ja sam skuhala paradajz juhu, otvorila pivo i zapalila cigaretu.

    25.

    ja se zovem lidija deduš. nastavno na prethodni zapis o lidiji deduš i meni: lidija deduš piše zato što priča sama sa sobom. ja pišam, serem, jedem, pijem, spavam i jebem se.

    26.

    ja se zovem lidija deduš. dosta mi je glumljenja empatije i suosjećanja. nisam ja ničije emocionalno smetlište. zaobiđite me.

    27.

    ja se zovem lidija deduš. ubraja li se u seks i kad je muškarac prisutan, ali mu se nije digao?

    28.

    ja se zovem lidija deduš i mogu vizualizirati sranje kroz gusto granje.

    29.

    ja se zovem lidija deduš. razmišljate li ikad o tome kako i glumice u lijepim haljinama rade veliku nuždu?

    30.

    ja se zovem lidija deduš. dolazim iz varaždina. imam četrdeset i četiri godine i pozdravljam sve koji me znaju i poznaju.

    31.

    ja se zovem lidija deduš. priča s godinama ide ovako: tijelo se nakon četrdesete naglo počinje mijenjati. zato jednom godišnje dajem pregledati picu i cice. dobar dan, kako ste, pušite li, jeste li rađali, imate li u obitelji slučajeva karcinoma, kako vaša štitna žlijezda, tumorski markeri? pijte puno vode, dođite nagodinu, hvala na pažnji. sljedeći!

    32.

    ja se zovem lidija deduš, a pička je jedan od naziva za ženski spolni organ. zato govorim: pička. pička nije sredstvo kojim ljute feministice mašu na demonstracijama. pička je organ kroz koji na svijet dolaze djeca. da bi nešto iz nje izašlo, mora u nju nešto ući. pička je organ kao oko, pluća, srce ili jetra. čudno mi je kad žene za pičku kažu „vagina“, ali to je sasvim u redu. nije u redu kad kažu „tamo dolje“, „ona“ ili „mala“. kažete li ikad za svoj bubreg: „tamo iza?“

    33.

    ja se zovem lidija deduš. jednom sam na licu imala puno bubuljica. mama mi je rekla: „čudno da ti još nijedna nije izrasla na njoj.“ o tome govorim kad govorim o pički.

    34.

    ja se zovem lidija deduš. da bi se napravilo deset pozdrava suncu, potrebno je pola sata. nakon toga više nije važno je li zima ili proljeće. najteže je noge bacati naprijed-natrag. kad to svladate, ne treba vam sveučilišna diploma ni potvrde o nekažnjavanju. u maticu rođenih tad bi trebalo upisati: lidija deduš, rođena u banjaluci tisuću devetsto sedamdeset i sedme, svladala prijelaz iz tronožnog psa prema dolje u položaj niskog iskoraka. ova vježba jača leđnu muskulaturu, muskulaturu abdomena, biceps, triceps, gluteus maximus, kvadriceps, izdužuje kralježnicu, a dobra je i kao priprema za poboljšanje seksualnog života. možemo nastaviti dalje.

    35.

    ja se zovem lidija deduš. radila sam kao šankerica, tvornička radnica, bankarica. kad me muškarac pljesnuo po guzici, dala sam otkaz. kad me muškarac pritisnuo uza zid, dala sam otkaz. još uvijek radim kao bankarica. pa da vidim čija majka crnu vunu prede.

    36.

    ja se zovem lidija deduš. sanjam uvijek isti san. nalazim se na visokom zidu s kojeg moram skočiti, ali tlo je predaleko. u snu tražim rješenja kako da doskočim na niži nivo i da postepeno siđem sa zida, iako ne znam ni kako sam se na njega popela. na kraju se sve riješi. u trenucima osvještavanja prepreke ispred mene i sigurnog doticaja s tlom prolazim pakao. ne postoje zaobilazni putevi, to je jedini način da nekuda stignem, iako ne znam ni kuda idem.

    37.

    ja se zovem lidija deduš. drugi san koji stalno sanjam je onaj u kojem sam u liftu. biram sedmi kat, a lift me vozi na osmi, deveti, deseti… iako znam da zgrada ima samo osam katova. nikad ne saznam šta bude na kraju. iz takvog sna se budim.

    38.

    ja se zovem lidija deduš. jednom sam sanjala da na dvoru luja četrnaestog plešem sarabande. bio je to poslijepodnevni san. za ručak sam jela prokulice. otad svakome savjetujem: ako želite vesele snove, jedite prokulice. način pripreme je jednostavan: prokulice operite u vodi i svaku prerežite napola. bacite ih na malo vrućeg ulja i popržite da ne omekšaju, ali ni da ostanu pretvrde.

    39.

    ja se zovem lidija deduš. ponekad sanjam da se budim u grobu. otkad imam takve snove, ne spavam u potpunom mraku. ali, već dugo nisam sanjala ništa slično. možda sam izliječena?

    40.

    ja se zovem lidija deduš. prava istina je da sam s petnaest godina proživjela traumu. odnedavno odlazim psihijatru. dijagnoza: anksiozno-depresivni poremećaj. u moderno vrijeme to se još zove i posttraumatski stresni sindrom. manifestira se kao gubitak volje za fizičkom aktivnošću, suicidalne misli, nagle promjene u tjelesnoj težini, učestali napadi panike, turobne misli, osjećaj bezizlaznosti. ne može se izliječiti sportom i veselim izletima u prirodu, planinarenjem, pozitivnim pogledima na svijet. zato, ako poznajete nekoga tko boluje od anksiozno-depresivnog poremećaja, nemojte mu savjetovati takva sranja.

    41.

    ja se zovem lidija deduš. anksiozno-depresivni poremećaj spada u F dijagnoze. ako primijetim da se netko na nečiji račun ruga tako da ga pred drugima predstavlja kao „onoga/onu s F dijagnozom“, duboko u sebi se ponadam u istinitost izreke „tko se ruga, poseru ga“.

    42.

    ja se zovem lidija deduš i prvi put u životu sam otišla psihijatru. doktorica mi je rekla: neliječena trauma se eksponencijalno množi. ne zbraja, ne množi, nego eksponencijalno množi. ako ste jednom proživjeli traumu, ako niste liječili tu traumu, svaka sljedeća je na kvadrat. koliko trauma, toliko eksponencija. iks na entu.

    43.

    ja se zovem lidija deduš. sada sam na terapiji antidepresivima. mama me pitala: „a šta su rekli, od čega ti je to?“

    44.

    ja se zovem lidija deduš, mnogi misle da moje raspoloženje dolazi prirodno. ovime razbijam taj mit. istina je da lijek koji uzimam u mozgu otvara receptore za primanje serotonina koji tijelo regularno proizvodi, ali ne zna kud bi s njim. serotonin se veže, ja pjevam i smijem se.

    45.

    ja se zovem lidija deduš. riskiram da me zbog ovog priznanja svijet u kojem živim proglasi ludom. ali, znate šta? jebe mi se. ja pjevam i smijem se.

    46.

    ja se zovem lidija deduš. kad kažem da riskiram da me svijet zbog ovog priznanja proglasi ludom, mislim na strah mojih baba „šta će reći svijet“.

    47.

    ja se zovem lidija deduš. moj lijek se zove sertralin. dolazi kao zoloft, sonalia, asentra. ćao sertralinu, drago mi je što smo se upoznali.

    48.

    ja se zovem lidija deduš. terapija sertralinom traje godinu dana. onda se prestaje s uzimanjem. ako se napadi panike ne vrate, a raspoloženje ostane u plus-minus ograničenom oscilatornom rasponu, nastavlja se sa suportivnom psihoterapijom bez farmakologije. ako se vrate napadi panike, a raspoloženje se počne klatiti kao trapezisti u cirkusu, farmakologija se vraća na tri godine.

    49.

    ja se zovem lidija deduš. napadi panike su ventil za nakupljenu anksioznost. najteže je s prvih nekoliko koji čovjeka prikuju za krevet, kuću i maksimalno okućnicu. kasnije je lakše. ne treba se bojati napada panike. ali reci ti to, lidija, nekome tko nikad nije iskusio ništa slično.

    50.

    ja se zovem lidija deduš. ponekad, kad se uspijem sasvim umiriti, osjećam kako se moja okolina miče. kao atavizam zaostao nakon zemljotresa, ono nešto što ostane u čovjeku koji je pretrpio veliki strah što ga ljulja u korijenu. kada prođe, shvatim da je to što trese moje srce.

    51.

    ja se zovem lidija deduš. ne sjećam se vremena prije sisa. čije je to bilo tijelo? kad su mi pazusi počeli smrdjeti na znoj? jednom sam poželjela vidjeti sebe i s donje strane, ali su mi ruke bile prekratke.

    52.

    ja se zovem lidija deduš. osjećam da se utapam u banalnosti. želim biti netko. nečija pišljiva boba. nečija kurva, majka, žena, kuharica, ljubavnica, tucačica oraha, nečiji centaršut i ofsajd. želim preorati nečije vidno polje i posijati u njega pogled na sebe.

    53.

    ja se zovem lidija deduš. ponekad legnem u travu pokraj rijeke. mislim da ću, ako čvrsto zatvorim oči, moći čuti o čemu razgovaraju ribe.

    54.

    ja se zovem lidija deduš. pokušavam si objasniti sebe: „mogućnost imanja prvog lica jednine, ja, u mom slučaju jednaka je mogućnosti da se objasni kronologija zvjezdanih staza. kad i odakle je došao enterprise i gdje će završiti, ako postoji samo kao nečija izmišljotina.“

    55.

    ja se zovem lidija deduš. volim pronalaziti stvari u knjigama iz knjižnice. one čine da se osjećam bolje ako sam nešto ružno sanjala, ako me ostavio dečko, ako mi je uginuo ljubimac i općenito, ako mi je dan bio osobito usran. zato radim na projektu koji još nema ime. ja ga zovem „ostavljanje ceduljica“: na cesti, u autobusima, vlakovima ili na bilo kojem mjestu gdje ih čovjek ne bi očekivao. voljela bih da i drugi osjete isto što i ja: da nisu sami. nešto kao poruka u boci. mjesečina bato.

    56.

    ja se zovem lidija deduš. sintetiziram d vitamin, čokoladom hranim svoje viruse, bakterije i gljivice, u tijelo unosim dovoljnu količinu kofeina da ne zaspim na poslu barem do pauze.

    57.

    ja se zovem lidija deduš. ponekad se osjećam kao da nemam život. ili osjećam kao da mi se cijeli život vrti oko samoposluga. one su epicentar svih događanja u mom životu. jednom sam u samoposluzi čula kako je muškarac pitao djevojku: „a u koje ti restorane izlaziš?“ voljela bih da i mene netko tako pita. da mu kažem: „u konzum, na topli obrok.“

    58.

    ja se zovem lidija deduš. jako mi je zgodna fotografija na kojoj željko bebek svojoj supruzi u đakuziju masira stopala. o tome sam razmišljala danas na blagajni u samoposluzi, jer su mi pažnju privukli nokti na nogama žene ispred mene nalakirani žarko crvenim lakom. prst do palca bio joj je duži od palca i virio van iz sandale. to je znak da će žena postati udovica.

    59.

    ja se zovem lidija deduš. danas sam u samoposluzi vidjela ptičicu koja je uletjela kroz vrata i nije znala izaći. cvrkutala je glasnije od joleta na radio-razglasu. neka stara žena se izderala na kolica koja su bila gurnuta u druga kolica. „pička vam materina i kolicima“, vikala je na sav glas.

    60.

    ja se zovem lidija deduš. jutros sam na keksima u konzumu čula ovaj razgovor: „ja ti čarape ne perem svaki dan, nego ih skinem navečer, objesim na balkon da se proluftiraju, onda ih malo metnem na radijator da se ugriju, obučem i fino mogu van, osim kad idem doktoru, onda obučem čiste.“

    61.

    ja se zovem lidija deduš i vidjela sam ovo: na izlazu iz samoposluge stajale su dvije žene, otključavale bicikle i raspravljale o tome koja se unutra više oznojila.

    62.

    ja se zovem lidija deduš. ne mislim da je crno znak žalosti za umrlim ljudima. mislim da je crno znak žalosti što umiru bijeli medvjedi, što televizija prikazuje musavu djecu krvavih glava i do smrti izgladnjelu djecu u jemenu, što u australskim požarima teško stradavaju koale, što neka djeca nemaju roditelje, što neka djeca imaju odvratne roditelje, što postoje ljudi koji ne čitaju, što loptu boli kad je udaraju.

    63.

    ja se zovem lidija deduš. volim onu pjesmu: tanana nana na, ne znam riječi.

    64.

    ja se zovem lidija deduš i preživjela sam svašta. rezanje desni, nevjeru muškarca, ravnanje kičme, školu za izviđače. u čekaonici klinike za liječenje zuba, jedina sam koja čita poeziju.

    65.

    ja se zovem lidija deduš. bolujem od kronične bolesti kičme. u mojim leđima svrake savijaju gnijezda. donose u njih sjajne kopče, sitan novac, zgažene autobusne karte, prljave loptice-skočice, komadiće mačjih očiju, kotače otpale s koturaljki, šnale za kosu, i kljucaju.

    66.

    ja se zovem lidija deduš. bolujem od kronične bolesti kičme. u leđima osjećam kucanje srca. svrake savijaju gnijezda i broje: sava raka tika taka bija baja buf, trif traf truf.

    67.

    ja se zovem lidija deduš. želim kupovati knjige. želim vlastitu biblioteku. stop. ne želim kupovati knjige. ne želim vlastitu biblioteku. kad počne rat, knjige prve gore.

    68.

    ja se zovem lidija deduš. jednom sam iz nesretne ljubavi jedva izvukla živu glavu. nosila sam je mjesecima ispod miške i šutirala kad bi pala, stavljala pored uzglavlja prije spavanja. nisam je zalijevala. jutrima sam čupavu loptu pokušavala nasaditi na ramena, neće ovo ići, govorila je glava, gledala me i žmirkala, perspektiva trulog panja, i micala ušima, htjela je poletjeti ispred same sebe, kao što je u djetinjstvu luda anca grabila kroz selo, uši su joj lepetale jedno ispred drugog, rukama je je veslala, anca veslačica, anca olimpijska pobjednica u teškoj kategoriji, četiri zuba u glavi i tri pramena izrasla iz pješčane stelje na tjemenu, luda anca, vikali smo za njom, luda anca, sve krčme preštanca.

    69.

    ja se zovem lidija deduš. ja sam sve žene iz sela u kojem sam odrasla. dolaze mi u snovima i pričaju o sjetvi luka i peronospori. nema više pravog paradajza, samo teniske loptice, govore mi jaga, bara, ema, draga, nada, i keze mi se u lice, a nemaju nijednog zuba.

    70.

    ja se zovem lidija deduš. ja sam sve žene iz moje porodice. dolaze mi u snovima i govore o mrtvoj djeci. ja se budim i vidim da nemam zube.

    71.

    ja se zovem lidija deduš. ja sam rogata bogorodica sa slike u kući moje babe. ja sam dedin lovački trofej sa zida iznad vrata koja vode u podrum. noću idem na pišanje sa strahom. kroz našu su kuću prolazili mrtvi i sada je vrijeme za naplatu.

    72.

    ja se zovem lidija deduš. ja sam crna majka božja s crnim isusom u naručju. imam devet godina i bojim se drvenih očiju koje me gledaju s vrata babinog ispoliranog ormara. kad puše vjetar, ormar škripi. ja pomičem stvari.

    Lidija Deduš 30. 04. 2022.

    Epilog

    U toku studiranja, na predmetu Gluma sam vodio dnevnik. To je, osim kao formalnost i jedna od kolona za bodove, koji se kasnije pretvaraju u ocjenu, bila introspekcija osobe u datim okolnostima. Kakav sam ja kao neko drugi? Ili se mašta upregne, pa prihvatamo novi svijet koji je kreiran. Ko god da smo i kakvi god da smo, bivamo iskušani životom, koji je zapisan i unaprijed određen. A glumac? Šta s njim? To je živa roba, tijelom i glasom posuđen za tuđe živote.

    Da li mi ovdje slučajno ili namjerno u uhu zvoni stih “odnijeli me bolje napisani”?

    Takav sam dnevnik i ja pokušavao voditi. I sve što ste prethodno pročitali ostalo bi zapisano u jednom takvom, u četvrtoj godini mog studiranja. Sve te debele sveske A4 formata čuvam, ali ih ne čitam, niti smijem. Ono, što je bilo i što sam bio ja davno je nestalo. Sada ovo mršavo tijelo – koje ja nazivam manekenskim da uz humor opravdam manjak kilograma, ovaj glas – koji je prilagođen situaciji u kojoj se treba govoriti, ove ruke koje gestikuliraju maštom, noge koje hodaju u tuđim cipelama, ove šake koje su postale veće i jače – ali je u njima ostalo onog dječijeg dodira koji bi da voli, i duša zatrpana knjigama – koje sam uspio pročitati, su samo za upotrebu, scensku i nadam se da mogu izdržati jedan radni vijek. Ipak, ovaj dio mog dnevnika postao je knjiga. Kako? Zašto?

    U danima izolacije tri noći zaredom sanjao sam isti san. Ispred Narodnog pozorišta Tuzla krećem prema glavnom ulazu. Tamo, kod vrata, crna sjenka. Vidim obrise ljudskog bića, pa pogledom šaram po svojim patikama. A one, ženske, iz trećeg razreda osnovne škole, kada sam ih morao nositi, jer očeva plata nije mogla podnijeti kupovinu nove obuće. Koračam i plačem. Suze padaju po boji ciklame.

    Noge se odjednom ukoče, podignem glavu i ispred sebe, udaljenog nekoliko metara, vidim Bekima Sejranovića. Pisac mi polako prilazi. U betonu sam i ne mogu se pomjeriti. Gledam njegove oči, a tamo kao da neki dječaci igraju fudbal na male, i beskrajno se zabavljaju. Kada je dovoljno blizu, da njegov dah mogu osjetiti na obrazima, lijeva strana njegovog lica se zgužva. U smiješak? U opomenu? Tada se probudim. Preznojen. I tako tri jutra počnu odlaskom ispod tuša, pranjem znoja, možda i nekog, zaboravljenog života, kada sam sa ekipom iz ulice (Cigom, Drogom, Lepijem, Klempom, Picajzlom) igrao na male iza naših kućica u izbjegličkom kampu. Trećeg jutra, nakon tuširanja, uz prvu kafu palim wifi i prva vijest koju vidim: Umro književnik Bekim Sejranović.

    Do tog trenutka šturo sam ga čitao. Nekoliko priča, koje sam našao na internetu. Tek toliko da znam šta je i o čemu, otprilike, pisao, ali bez ijedne detaljno pročitane knjige. Tako je ovaj dnevnik dobio autora, koji se, možda i previše bahato, odlučio na pisanje knjige. Možda sam i pogriješio. Neka… moj život je prepun grešaka. Ova je za Bekima.

    * * *

    Skoro sam, sasvim slučajno, pročitao da je Bekim Sejranović sahranjen u Tuzli. Pokušavao sam u međuvremenu kupiti njegove knjige, ali svaki put me nešto od tog posla odvratilo. Ili se plašim pronaći sebe u onome što je on pisao? Ne znam… Ono što znam, stat će u odlazak na njegov grob i, uz cvijeće, ostavljanje jednog primjerka ovog, što sam pisao. Nakon toga ću biti spreman čitati Bekima, onako, kako to rade oni, koji traže i nađu, sebe… između redova.

    Mirza Pinjić 30. 04. 2022.

    Marina Vujčić: anatomija jedne ostavke

    Toga jutra Marina V. probudila se s mišlju da mora podnijeti ostavku. Ne ponuditi, ne najaviti, nego baš podnijeti ostavku. Razlog je trebao biti svima očigledan: dan ranije Teatar hr, jedan od onih malih portala koji obavljaju javne poslove i obaveze paraliziranih velikih medija, objavio je sadržaj tajnog ugovora Jure B, ravnatelja Opere u splitskom HNK, koji su supotpisali intendant kazališta i tadašnji gradonačelnik Splita Krstulović Opara, prema kojem će Jure B. po svršetku mandata biti zaposlen kao dirigent. A Marina V. je kao ravnateljica Drame kolegica ravnatelja Opere Jure B, te je njegov tajni ugovor na neki način i njezin tajni ugovor. Precizno rečeno: ako pristaje da dalje radi na jednakom položaju kao Jure B, ona kao da time potvrđuje da nema ama baš nikakvih moralnih i intelektualnih problema s njegovim tajnim ugovorom, te ga, na neki način, nevidljivom tintom duha i supotpisuje. A one kojima nije mrsko svako malo pročeprkati po tuđim govnima, možda dovodi u kušnju da sumnjaju kako i ona tu ima nekakav tajni ugovor. Jer ukoliko si bez tajnog ugovora, kojeg đavla radiš među takvima?

    Moderna žena, ravnateljica Drame HNK Split, naravno da ne bi ovako razmišljala, niti bi najavljivala i nudila, a kamoli podnosila ostavku. Nego bi se, prosto naprosto, pravila luda. Ili bi, pođimo korak dalje, sebe u ovome svemu prikazala kao žrtvu: jer muškom Juri dadoše tajni ugovor, te ga unaprijediše u dirigenta, a ženskoj njoj od šake do lakta! Nije li to klasični primjer diktature patrijarhata? Svaka moderna žena, ravnateljica Drame HNK Split, mudro bi čuvala položaj, i to ne samo zbog aktualnog ravnanja, nego i zato što bi time čuvala teško stečenu priliku da bude kadar u kulturi. Jer kad jednom postaneš kadar u kulturi, doživotno kružiš po položajima. Međutim, čim prvi put podneseš ostavku iz nekih načelnih ili moralnih razloga, nestaje te za sva vremena.

    Ali Marina V. nije moderna žena. Ona reagira starinski. I što se onda događa? Slobodna Dalmacija, lokalne splitske novine do kojih je prvih došao tajni ugovor Jure B, danima su, prije nego što će njegov sadržaj objaviti Teatar hr, odgađale objavljivanje skandala. Sve danas ćemo, sutra ćemo. A zapravo se tražio način kako bi se Juru B., Oparu K. i kazališnog intendanta Srećka Šestana, nekako spasilo od prijetnje potencijalno nezgodnom aferom. I onda kada je Marina V. podnijela ostavku, Slobodna je nju munjevito stavila u središte afere, na one najveće fotografije i u naslove, a Juru B, Oparu K. i Srećka Šestana sklonila je u ona sitna, najsitnija slova. Bio je to veseo pokušaj žurnalističke lakrdije na kafkijansku temu, koji će se samo prividno pokazati neuspješnim. Jer Slobodna Dalmacija, HTV i ostali HDZ-ovi ili Vladini mediji u biti će, uz nesvjesnu suradnju patetičnih entuzijasta po društvenim mrežama, uspjeti da savršeno eskiviraju jednu u osnovi bizarnu, možda i kriminalnu, ali svakako posramljujuću aferu u kulturi i oko kulture. Naime, dok su društvene mreže slavile starinsku i demodiranu reakciju Marine V, koja nešto čini iz, zamislite, moralnih i intelektualnih razloga, zbog čista obraza i zdrava razuma, Slobodna i šire medijsko društvo pretvarali su je u nekakvu mutnu delinkventkinju ili histeričnu žensku koja daje ostavke jer joj je samo tako došlo. Fejsbučnici su Marinu V. objavljivali kao što objavljuju fotografije kuca i maca – da bi se sami pokazali boljim ljudima. A novinari su Marinu V. objavljivali da bi javnosti dosadile njezine slike i da bi im cijela afera dozlogrdila prije nego što se upitaju o čemu se tu ustvari radi.

    A radi se, evo, o ovome: Srećko Šestan HDZ-ov je kadar u kulturi i kazalištu, jedan od onih ljudi još iz Biškupićevih vremena, koji zapravo predstavljaju najbolje i najpouzdanije rukovodioce u ovim oblastima koje Hrvatska uopće ima. Ali rukovodioci su, to vam je jasno, zapravo političari. I to od one vrste koja se ne libi da zarad političkog cilja žrtvuje samu bit stvari. Tako se Srećko Šestan, kad je milošću hadezeove politike pomazan u splitskog intendanta, našao pred samo jednim malim dodatnim zadatkom, da zadovolji Željka Keruma, HDZ-ova koalicijskog partnera. A Kerum je kao faktotum ovovremenog Splita, te svekolike gradske politike i kulture, doista Marko Marulić našega doba (jer kakav je Split, takav mu je i Marulić), pa je poželio, ni manje ni više, nego položaj ravnatelja Opere. Na tom mjestu vidio je Juru B, vijećnika svoje stranke u Gradskome vijeću, koji je honorarno u opernome orkestru gudio u ćemane. Bezbeli da se Šestan tome nije usprotivio. A ako se već tome nije usprotivio, zašto bi imao što protiv i da Jure B, nakon što okonča sve svoje ravnateljske mandate u čuvenoj splitskoj opernoj kući, od honorarnog violinista avanzira i u dirigenta? Istina, Jure je godinu ili dvije ranije na sarajevskoj akademiji navodno diplomirao dirigiranje, ali zar se dirigentom postaje samo tako što se negdje završi škola za dirigenta? Ili najprije godinama naokolo dirigiraš, bivaš uvažen u glazbenim krugovima, toliko da ti na kraju, ne bi li te nekako zadržali, u čuvenoj splitskoj Operi ponude stalni angažman kao dirigenta? Da, može i tako. A može i ovako, nakon što te za ravnatelja Opere već predloži Kerum.

    Srećko Šestan tako je složio svoj tim od Marulićeva dirigenta Jure B, kojemu je skupa s Oparom K. spremio lijep tajni ugovor, te od Marine V, kojoj je, kao pravo kazališno i patrijarhalno muško, kanio prešutjeti svoje tajne i intimne veze s Jurom B. Na kraju stvar je pukla, i sad je samo pitanje je li protuzakonita. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, inače kolegica Jure B. u umjetnosti guslanja po ćemanetu, odmah je stala u obranu Srećka Šestana i njegova kadroviranja tajnim ugovorima, tako da možemo reći da je Jurino postajanje dirigentom za ubuduće preporučeni hrvatski primjer odličnosti u glazbenoj kulturi. Ako se splitskom Maruliću prohtije, mogao bi Jure B. po Europi ispreuzimati sve one angažmane bez kojih je ostao Valerij Gergijev, podržavši Putinovu agresiju na Ukrajinu. Mah’o ti ne mah’o, orkestar sam od sebe svira!

    I nakon svih ovih zgodnih pošalica, da se vratimo Marini Vujčić, kojoj, nakon što smo je izveli iz prethodne lakrdije, vraćamo cjelovitost njezina imena i prezimena. Do prije nekoliko godina radila je kao knjižničarka u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, i pomalo se bavila književnošću. Pisala je dramske tekstove, koji bi često osvajali godišnje državne nagrade s imenom Marina Držića, ali ne bi poslije bili postavljeni na pozornicu profesionalnog teatra. Pisala je romane, koji su od publike bili lijepo dočekani, ali ne bi osvajali hrvatske književne nagrade. I možda bi zauvijek i ostala u toj školi, u kojoj se jednom davno zaposlila kao profesorica hrvatskog, e da bi zatim bila prebačena u biblioteku, da se tu, unutar radnog kolektiva, nije našao netko kome je zasmetao njezin nenadani uspjeh. I taj ju je netko počeo pomalo kinjiti. Ona, međutim, umjesto da šuti i trpi, kao što bih recimo ja šutio i trpio, lijepo je dala otkaz u školi, i prešla u jednu nakladničku kuću da tamo lektorira i uređuje knjige. Kada je nama dvoma najavila da će to učiniti – jer Marina Vujčić je, kao što rekoh, starinska i neobično korektna osoba, kako u javnosti, tako i u prijateljstvu – ja sam se otvoreno zgrozio, i zamolio sam onu koja je u našoj kući zadužena za odnose s javnošću, da Marini prenese moje zgražanje. Naime, koliko god da je u školi nezgodno, škola je državna ustanova, i u školi ne možeš dobiti otkaz osim ako ubiješ kolegicu ili siluješ učenika, a privatne nakladničke kuće su, kao i sve privatne tvrtke u Hrvatskoj, krajnje sumnjiva, traumatična i neugodna mjesta. Ako si u školi bila u prigodi da budeš žrtva nečijeg lošeg karaktera, u privatnoj ćeš tvrtki biti svakodnevno izložena karakteru svojih poslodavaca. Taj karakter i ne mora biti loš, ali ti ćeš biti njegov rob, živjet ćeš razmišljajući svakodnevno o tome kakvog su danas gazde raspoloženja, i ništa te neće štititi od najmanjeg disbalansa u njihovom eventualnom endokrinom ili hormonalnom statusu. Kad radiš za privatnika, zarobljenik si njegovih unutarnjih organa, pa možda završiš u jetri, možda u bubregu, a možda i u debelom crijevu, odakle ćeš izletjeti van! Eto, tako sam ja to, otprilike, vidio. Ne znam, nisam siguran, je li moja glasnogovornica sve to Marini prenijela, ali zgražanje sasvim sigurno jest. Kao što rekoh, nije me poslušala.

    Marinu Vujčić poznajem više od trideset godina. Sjećam se, kao kroz maglu prošlih života, večere kod njih, nakon koje sam se nekim noćnim vlakom vraćao u Sarajevo. Ili je vlak bio jutarnji? U svakom slučaju, bili smo tad djeca nekoga drugog vijeka. I još imam tu sretnu okolnost da ona s kojom dijelim ovaj život, sve množeći u njemu dane, Marinu poznaje možda i koju godinu duže. Studirala je s njom. U to vrijeme bila je ona Borina žena, a Boro je bio dramski pisac i prozaist, drag i veoma blag čovjek, s kojim je milina bila prijateljevati, jer svoju narav nisi morao suobražavati njegovoj naravi. On je volio ljude i prihvaćao razne njihove naravi kao kakav ražalovani bog neke napuštene religije, kojemu je ljubav i razumijevanje ljudi neka vrsta profesionalne deformacije. Marina je u njihovom životu privređivala, a Boro je bio umjetnik pisac. I to je također savršeno funkcioniralo. Ona je pisala nešto malo za djecu, i vrlo je pomno vodila dnevnik, o čemu ćemo nešto saznati tek desetljećima zatim. O Bori je vodila računa onako kako malo tko vodi računa o nekome svom. Već tad je, evo to sad shvaćam, bila ta neka smrtno principijelna i starinska žena koja će tako lako dati ostavku kad za to dođe vrijeme.

    A onda je naišlo tih nekoliko lijepih brijunskih ljeta. Boro Vujčić je skupa sa Šerbedžijom osnovao teatar. Njih dvojica bili su jedan drugom odani još od kraja osamdesetih, i nekako su lako pronijeli svoj odnos, a onda i svoje poslove kroz te strašne devedesete, kada su se ljudi tako neoprezno odricali jedni drugih, da bi na kraju, kao neka Božja nagrada za sva dobra djela, stigao taj Teatar Ulysses. Ljeta 2001. imali su prvu premijeru: “Kralj Lear”, u Borinoj prilagodbi, i režiji Lenke Udovički, s Radetom u glavnoj ulozi. Boro će poživjeti tri brijunska ljeta, a nakon četvrtog neće ga više biti. 

    Marina će godinama raditi u Ulyssesu, koristeći tako školske raspuste, pa će biti katica za sve jednoga ozbiljnoga, ponekad i vrlo glomaznog, a pritom nedovoljno formaliziranog i institucionaliziranog kazališnog pogona, tako da će o tom poslu naučiti više nego da je sve te godine provela radeći u nekom zagrebačkom gradskom kazalištu. To će joj biti od velike koristi kada joj jednoga dana, nakon što se opet pomalo avanturistički javila na natječaj, Srećko Šestan ponudi mjesto ravnateljice Drame. Osim toga, on ju je i prihvatio jer je znao što je na Brijunima radila i čime se zapravo bavila. Mogao je to učiniti jer je splitski Marulić više zainteresiran za Operu nego za Dramu.

    Kao što je lako otišla iz škole, tako će lako otići i iz nakladništva, te na kraju dati ostavku na mjesto ravnateljice Drame. Postoje ljudi, ima ih među ženama koliko i među muškarcima, koji umiju donositi životne odluke kao da ih velik novac čeka na računu, a zapravo su neki obični kraj-s-krajem-spajajući građani. I baš ih briga ako su danas kadar u kulturi, a onda više nisu. Takvi samo prođu kroz institucije, i svi ih se poslije sjećaju kako su bili pošteni i dobri. Ali zapravo nikome ne pada na pamet da ih ponovo zove. Jer samo oni znaju kakva smo mi zapravo govna. Ovo, naravno, izgovaram kao figuru koja mora biti izrečena tako, u prvom licu množine, premda osobno među vašim govnima nikada nisam bio, niti sam vlastitim nosom njušio smrad današnjih marulića marka. Ali, istovremeno, nikada se ne bih usudio tako lako odlaziti kao što odlazi Marina Vujčić. Istovremeno, ne bih imao ni želudac da podnesem sve te pohvale kojim je ovih dana s društvenih mreža zasuta. Puno je lakše podnijeti ono drugo: da preko tvojih leđa iz afere izvlače i spašavaju Juru B, Srećka Šestana, Oparu K i Željka Keruma. Lako je narugati se lakrdiji, mnogo je teže kad ti se lakrdijaši dive.

    Miljenko Jergović 30. 04. 2022.

    O mračnim zakuskama 

    Nisam od onih
    Koji znaju da se vesele
    Zato ne idem
    Na kolektivne skupove
    Veridbe svadbe krštenja
    Mrzim i grupne izlete
    I tim bilding
    Idem ponekad na sahrane
    Tamo su očekivanja skromna
    I zato sam mnogo komotniji. 

    Jednom sam kao dever
    Sa mladencima
    Išao kroz čitav grad
    Svi su ljudi gledali u nas
    Bila je to nepotrebna pažnja
    Hteo sam da odbijem
    Ali mi je porodica rekla
    Da to nije normalno razmišljanje
    Bližeg brata od tog brata nemam.

    Išli smo po mladu
    U neko naselje
    Nisam do tada bio tamo
    Kažu da se cenkam
    Sa njenim rođacima
    Meni ti rođaci
    Nešto nisu bili simpatični
    Mislim da sam ja njima
    Ličio na snoba
    Oni su meni ličili
    Na neke sa kojima se
    Nikad ne bih družio. 

    Ne sećam se gde smo išli
    Niti kako je sve izgledalo
    Znam da je na veš mašini
    U predsoblju mladinog stana
    Bio lavor sa opranim vešom
    Zanimalo me
    Zašto su tog jutra
    Uključivali mašinu
    Neobično je pomalo. 

    Bio sam na svadbi
    Kod neke sestre
    Tamo je bila
    Baba sa beležnicom
    Upisivala je poklone
    Posle su to čitali preko mikrofona
    Puno njih je donelo
    Jorgane i jastuke
    Jer to je veliko
    Onda svi kažu
    Da su ti neki
    Doneli baš veliki poklon
    Ko zna šta je to.

    Znam jednu ženu
    Koja je na dnu bombonjere
    Čiodom pravila malenu rupu
    Tačno je znala gde je probola
    Slovo o u reči emulgator
    Onda čeka da bombonjera
    Ponovo stigne do nje
    Jer jedna ista
    Kruži kroz čitavo mesto
    Poklon za razna slavlja
    Neka druga buši
    Prvo u u surutka
    Neka treća d u kondenzovano
    I sve tako.

    Sijalice moje radosti
    Ne uključuju se na pesme
    Koje imenuju
    Rodbinske odnose i veze
    Takve pesme postoje
    Da bi u pauzi između
    Dva zalogaja predjela
    Iskazale radost širenja familije
    Što nije uvek radosna vest
    O predjelu posle sve najgore.

    I uvek se kaže
    Da sledeći put
    Jedemo kod kuće prvo
    I kažemo
    Ne nosim tortu
    Jer ovu poslednju
    Namerno nisu sekli
    I šlag je do ponoći pao
    Torta sada može
    Samo da se baci
    Onoliko smo pekli korice.

    Mlada uvek ima lepe lokne
    Našminkala ju je jedna
    Što mnogo lepo šminka oči
    Radi i nokte
    Žena što lepo šminka
    Ima sestru koja pravi torte za svadbe
    Naručili su kod te sestre
    Jer je mlada gledala
    Album sa slikama torti
    Dok joj se primala farba za kosu
    Jer ta što šminka i radi nokte
    Zna i da farba kosu
    Torte su prelepe
    U takvim se istorijama gubim
    Ne zanimaju me
    Zapravo. 

    Idem radije na sahrane
    One su svedene i u crnom
    Manje reči i manje hrane
    Mogu da stanem gde hoću
    Posmatram stvari
    Ispod crnih naočara
    Budem u miru sa odlazećim
    Rodbina mu je već skrhana
    Nema zahteva
    I lepo je u izvesnom smislu
    Jer na sahranu idem
    Samo ako mi neko
    Zaista znači kao čovek.

    Boban Stojanović 29. 04. 2022.

    Stoljeće Fadila Hadžića: slikar, pisac, redatelj, utemeljitelj, ravnatelj, aktivist, novinar…

    Fadil Hadžić u Zagreb je došao 1942. da studira slikarstvo. Vrijeme je Nezavisne Države Hrvatske, on rodom iz Bileće, dolazi iz Sarajeva, kao neka vrsta povlaštenog autsajdera. Takvim ga u to vrijeme čine njegovo ime i podrijetlo, te činjenica da je tamo na istoku naročito krvavo, pa se ponekad i ne zna tko kad koga ubija i kolje. U Zagrebu mladi je Fadil, navodno, tad crtao nekakve karikature, kojima će, onako na neviđeno, za socijalizma biti ucjenjivan. Ali marginalna je to epizoda u jednoj zapravo nevjerojatnoj karijeri, koja ga je učinila neusporedivim u cjelokupnoj povijesti hrvatske i jugoslavenske kulture. Cijeloga se života kretao po nekoliko usporednih trasa, živeći i radeći u nekoliko različitih profesija, u kojima je iskazivao čak i drukčije, međusobno proturječne, osobne karaktere i temperamente. Bio je bez premca, neusporediv i nikome konkurencija, naprosto zato što nitko nije imao toliko takvih talenata kao on, i nitko nije bio tako vrijedan kao on. Jugoslavenski je socijalizam, kao i svaki drugi istočnoeuropski socijalizam našega vijeka, pomalo bio i društveni poredak s bipolarnim poremećajem: vremena euforije i entuzijazma u nepravilnim su se intervalima smjenjivala s vrlo upečatljivim epizodama društveno-političke, kulturne i svake druge depresije i bezvoljnosti. U trenucima u kojima bi svi potonuli, Fadil Hadžić inicirao je nove projekte, upuštao se u nove stvaralačke poduhvate.

    Pred kraj života, kada je kao osamdesetogodišnjak stolovao u lijepoj maloj kancelariji pri kazalištu Kerempuh – koje je, naravno, upravo Fadil stvorio – bio je poznat kao pisac kazališnih komedija i društvenih satira, u kojima se bavio ljudskim naravima i društvenim zastranjivanjima, uglavnom prevelikom birokratizacijom društva. U tim svojim lakoigrivim komadima, koji bi se u nekoj sretnijoj zemlji naveliko igrali po domovima kulture, ali novim demokratskim vlastima nije bilo do kulture stalo, nepogrešivo se kretao u granicama dopuštenog i društveno prihvatljivog. Oni koji su manje o njemu znali, kao i dežurni zlobnici kakvih u njegovu životu nije bilo malo, u Fadilu Hadžiću vidjeli su tipičnoga socijalističkog kritičara svega postojećeg, čije komedije nikoga na položaju neće uznemiriti ili uzrujati, a puku će pružiti iluziju slobode. I doista, Fadil je bio takav pisac. Tekst kao da mu je proizlazio iz karaktera: a bio je nagodan, konstruktivan i neobično društven čovjek. Nikakav revolucionar, zavjerenik ni prevratnik.

    Tako je to, kažem, izgledalo na kraju. A nije drukčije bilo ni u cjelokupnoj njegovoj karijeri dramskoga pisca. Međutim, kao filmski autor bio je on drugi čovjek. Najprije, Fadil je bio izraziti žanrovac. Snimao je filmove u vrlo širokom stilskom i tematskom zahvatu, ali uvijek krajnje osviješteno. Imao je njuh za temu, žudio je za kontroverzama, društvenim i političkim, i za pričama koje su na neki način bile zazorne ili čak i zabranjene. Recimo, kada je 1963. snimao “Desant na Drvar”, za koji je scenarij pisao s mladim Borom Ćosićem, ta kasnije kanonizirana legenda iz narodnooslobodilačke borbe, bila je u najmanju ruku nezgodna. Naprosto nije bila za priču i za film. Vrijeme je, naime, bilo herojsko i mučeničko, evocirale su se neprijateljske ofenzive, stvarao se partizanski kanon, a pripovijest iz Drvara svibnja 1944. govorila je o tome kako je Tito samo sretnim slučajem izmaknuo iz klopke koju su mu Nijemci priredili, poslavši na njega elitne svoje diverzante. Ničega junačkog nije moglo biti u ovoj priči kada se Fadil Hadžić samo osamnaest godina po svršetku rata za nju uhvatio. Na kraju, “Desant na Drvar” nije ispao neki naročito dobar i pamtljiv film, niti je u njemu autor uspio provesti ono što mu je zapravo bilo na umu – a to je bila deheroizacija heroja i njihovo pretvaranje u obične ljude za čije su spašavanje zaslužni neki trajno anonimni junaci. Tek ostaje zabilježeno da je Fadil Hadžić u jednoj epizodi svoga filma stvorio svojevrsnu popkulturnu legendu o šesnaestogodišnjoj drvarskoj skojevki Miki Bosnić. Autentična priča ovako je tekla: u vrijeme bitke za Drvar, kada su Nijemci pokušavali stići do pećine u kojoj su Tito i Vrhovni štab, jedan se partizanski tenk našao u središtu gradića. Da ga zaustave, Nijemci su prebacili deku preko vizira, i posada se našla dezorijentirana. Slučaj je htio da je u isti čas ulicom provođena kolona zarobljenika, iz koje je iskočila Mika Bosnić, i strgnula deku s tenka, te tako spasila posadu. Danas, ova priča je poput neke raspadnute i već sasvim nerazumljive naracije iz povijesti nekoga nama tuđeg, jezičko i kulturno vrlo udaljenog naroda. Prije pedesetak ili skoro šezdeset godina bila je to priča koja je mogla okupiti zajednicu. Fadil Hadžić imao je dar okupljanja zajednice.

    Neki drugi, mnogo uspjeliji njegovi filmovi, recimo “Novinar” ili “Lov na jelene” među najboljim su, ali i najodvažnijim hrvatskim filmovima, uopće. Njihov autor umio je na filmu pripovijedati o onome o čemu nije bilo zgodno ni oportuno govoriti. Pritom, umio je snimiti film koji će biti zanimljiv, te na neki način i zabavan, čak i ako govori o ozbiljnim stvarima i tragičnim događajima. Takva je bila već i “Abeceda straha”, njegov prvijenac iz 1961, a takav je, recimo, bio i “Ambasador” iz 1984, koji svjedoči o slomu i raspadu onoga što bi se moglo nazvati revolucionarnom praksom i komunističkim vjerovanjem. Fadil Hadžić svoje filmove snimao je za ne baš tako malobrojnu publiku jedne velike Jugoslavije, i nije vodio pretjeranog računa kakvim bi se oni mogli učiniti nekome na Zapadu, niti je filmsku karijeru koristio za stvaranje vlastitoga umjetničkog, socijalnog ili političkog kulta. Nije imao iluzija o uspjehu na inozemnim festivalima. Niti je snimanje filmova doživljavao kao božansku misiju. Dok bi se oko drugih autora, čim snime film, stvarala gotovo svetačka aura, za Fadila Hadžića gotovo da je bilo čudno i pomisliti da je uopće snimao filmove. Još će ga za života otkrivati kao redatelja. Bilo mu je osamdeset kada je Nacional 2002. objavio s njime razgovor Nenada Polimca, koji je opremio naslovom “Fadil Hadžić – zanemareni filmski klasik”.

    Pa dobro, zašto je bio zanemaren? Nismo li rekli da su mu filmovi bili vrlo komunikativni, da je među njima primjera vrhunskoga intelektualnog poštenja i građanske hrabrosti, i da su upravo ti filmovi u svakom pogledu na ponos hrvatskoj kulturi? Da, sve je to istina, ali mora da je Fadil Hadžić, ipak, imao neku tešku manu. Možda mu je mana bila ta što se zvao Fadil Hadžić? Ne, to svakako zaboravite. Osim što vremena nisu bila takva, osim što je pola onodobnog Zagreba bilo pristiglo iz Bosne i Hercegovine, a gospode i drugova s muslimanskim imenima i prezimenima bilo je unutar cjelokupnog građanskog, kulturnog i političkog spektra, nešto od toga važnije izuzimalo je Fadila Hadžića iz svake legende o stvarnim ili fiktivnim šovinističkim predrasudama. On je, naime, bio zaseban brend. Bio je, kako bi se to onda reklo, marka. I kad izgovoriš Fadil Hadžić, ne bi se u tom zvuku čulo ništa bosansko, niti bi ikome na um palo da semantizira i goneta njegovo ime i prezime. Fadil je bio sam svoja zagonetka i odgonetka. Jedna mala pokretna civilizacija.

    Njegova zanemarenost mnogo je suptilnija i ljudskija, te sasvim nalik i današnjem Zagrebu. Nikako on nije mogao biti veliki redatelj, niti je mogao biti prihvaćen kao ozbiljan filmski autor, naprosto zato što se uz to visoko, gotovo prvosvećeničko umjetničko i kulturno zvanje, ustrajno bavio nekim do zla boga trivijalnim poslovima, koji ni onda, kao ni danas, nisu bili na cijeni među kulturnom i društvenopolitičkom elitom. Fadil je, naime, prije svega drugog bio – novinar. I to ne neki ozbiljni i povjerljivi novinar, intelektualac u novinarstvu, kolumnist, renesansni univerzalni sveznalac… Nikako to! Fadil je u novinarstvu više bio urednik tabloida. Pokretač novina s mnogo šarenih stranica. Novina za narod. Ili novina za kulturu, ali koje će se tako raditi da ne budu dosadne. Recimo, 1959. osnovao je tjednik Arena, koji će na različite načine obilježiti nekoliko epoha hrvatskog šarenog i žućkastog novinarstva. Uređivao je Vjesnik u srijedu i Telegram, kada su ti tjednici bili mjera živoga hrvatskog novinarstva. Pisao je u Startu i u Erotici. I u cjelokupnoj svojoj novinskoj karijeri, Fadil Hadžić iskazivao je smrtni strah od dosade u novinarstvu. I još radio u uvjerenju kako se sloboda u socijalizmu osvaja tako što kontrolore slobode uvjeriš u vlastitu bezazlenost. Kada bi netko poželio da sačini listu od deset najvažnijih novinskih urednika i novinara u povijesti hrvatskog jezika, na toj listi bi se, ovako ili onako, morao naći Fadil Hadžić. Ali tu je i paradoks: kako bi itko u Zagrebu takvog Fadila mogao doživjeti kao ozbiljnoga i važnog filmskog redatelja, jednog od naših najvažnijih? Pa nikako, jer jedno pripada niskim, a drugo visokim, ako ne i najvišim društvenim i kulturno-stvaralačkim djelatnostima. A naše društvo je kastinsko. Naročito u sektoru kulture i informiranja. I nemoguće je da netko bude pripadnik dviju kasti koje se međusobno isključuju. Eto, zato Fadil Hadžić je istovremeno mogao biti zanemareni filmski klasik i zaboravljeni otac šarene hrvatske štampe, te urednik i pokretač gotovo svega što je u nas odštampano da zabavi i pouči široke narodne mase.

    Na neki način, možda ga se najustrajnije pamti po sljedećoj njegovoj karijeri: osnivao je kazališta i producentske kuće. Stvorio je Kazalište Komedija, potom Satirično kazalište Jazavac, koje će devedesetih postati Kerempuh, te na kraju i Teatar Vidra. Još 1951, dvije godine prije nego što će biti osnovan čuveni Zagreb film, Fadil Hadžić osniva Duga film, prvo hrvatsko i jugoslavensko filmsko poduzeće specijalizirano za crtane filmove. On je prvi okupio crtače i animatore, koji će jednoga dana činiti čvrstu jezgru čuvene Zagrebačke škole crtanog filma. Odmah je zatim otišao u Pulu, otkrio Vespazijanovu arenu kao idealno kino pod zvijezdama, te osnovao jugoslavensku reviju igranog filma, koja odmah zatim postaje Pulski filmski festival… Postoji li uopće nešto u sektoru kulture, neki spektakl, neke novine, neko čudo u koje nije bio upetljan Fadil Hadžić. Da, koliko se zna, on nije osnovao Dubrovačke ljetne igre.

    I da, naravno, Fadil Hadžić zapravo je bio akademski slikar. Cijeloga se života bavio slikarstvom. Održavao je samostalne izložbe, živio tihim i skrajnutim životom jednoga od mnogih svojih kolega, manje poznatih i priznatih akademskih slikara. I nije naročito patio što u slikarstvu nije bio čuveniji. Kao što, čini mi se, nije patio ni zato što u ostalim svojim djelatnostima i karijerama nije bio čuveniji. A ni što ga, na kraju svih krajeva, nedovoljno ozbiljno shvaćaju. 

    U vrijeme kada sam ga upoznao, bilo je to krajem prošloga stoljeća, Fadil Hadžić bio je na zlu glasu. Kao što su svi oni koji su zaista nešto u prošlom sistemu stvorili bili na zlu glasu. I tad mu se već čulo u imenu i prezimenu da nije odavde. Ne znam koliko ga je to vrijeđalo, niti koliko ga se ticalo. Imao je sreće što ga Duško Ljuština nije dao, i što ga je tretirao onako kako ga je trebala tretirati neka velika hrvatska kultura. Ona kultura koju je upravo Fadil stvarao, ali koje, na žalost, nikada zapravo nije bilo. Disao je teško i šumno. Mislim da je imao bolesno srce. Ali bio je živ kao malo tko oko njega. I za mene bio je ikonična figura Zagreba. U njemu se zrcalio grad, kao što se zrcalio u Arsenu Dediću, Relji Bašiću, Mladenu Raukaru…

    Ako je danas petak 22. travnja 2022, sutra je stoti rođendan Fadila Hadžića. Vrijedilo bi u to ime prošetati njegovim gradom, zaviriti na špicu, izgubiti se među njegovim likovima…

    Miljenko Jergović 29. 04. 2022.

    Demi Lovato

    Stajao je na balkonu i zalivao baziliko. 

    Kolona automobila kretala se sporo zbog radova na kraju ulice. 

    Kažu da je pukla cijev. Zapravo, vidio je na Fejsbuku obavijest gradskog vodovoda.

     

    “Velika bez šećera, srednja – jedan šećer, jedan cream, velika – dva šećera, dva mlijeka.”, ljudi iz svojih automobila diktiraju narudžbe u zvučnik kafeterije preko puta. Na drugom kraju prodavačica pruža kroz uski šalter ruku za novac, a zatim  kafu u papirnoj šoljici dodaje vozaču. 

    Ovaj je baziliko ona posadila. Sad on treba da se brine o glupoj biljci. Mogao bi je iščupati iz korijena, ili prestati zalijevati da crkne, ali jednostavno nije imao srca to učiniti.

    Ove godine raste kao luda. Može napraviti dobar pesto za špagete. U zadnje vrijeme rijetko kuha, a i kad bi se to nekim čudom desilo, ne bi ni sjeo za sto. Hranu bi progutao kao neki divljak, stojećki, onako iz šerpe.

     

    Kad ostaneš sam, ono ljudsko u čovjeku počne polako da odumire.  Za vrijeme ručka nije bilo smisla postavljati sto u trpezariji za jednu osobu, izvlačiti posebne tanjure iz viseċeg kredenca, paziti koje su čaše prikladne za bijelo, a koje za crno vino. Čovjek u izolaciji postane zvijer koja instinktivno obavlja radnje.

     

    “Znam da će možda zvučati patetično, ali ja zaista čeznem za drugačijim, uzbudljivijim životom. Nas dvoje smo, čini mi se, sve ovo vrijeme živili uzalud, niko od nas nije želio da bude nepristojan i započeti svađu koja bi bez sumnje okončala našu vezu. Trpili smo, i ti, i ja, zbog naše učtivosti i nespremnosti da se suočimo sa vlastitim životom. Morala sam otići.” 

    Ova opraštajuća poruka ispisana na žutom papiriću istrgnutom iz onih malih samoljepivih blokčića koji služe možda da zapišeš broj telefona omiljene picerije, ime vodoinstalatera, dan kad u autu treba promijeniti ulje, a ne za opraštanje od nekog s kim si proveo zadnjih 25 godina, žutila se kao krasta na frižideru koju treba sačekati da sazri i sama otpadne.  Stoji tu već godinu dana. Nema snage da je ukloni. To je sve što je ostalo od nje. 

     

    Od kada ga je ostavila, dani su tekli po nekom ustaljenom redu i svaki novi je ličio na onaj prethodni. 

    Budi se u 5. Pali mašinu za kafu. Nakon tuširanja i brijanja puši dvije cigarete  uz dupli espresso, a zatim pakuje ručak u plastični kontejner s crvenim poklopcem. 

    Ručak je uvijek lagan, neka zelena salata ili komadić sira. Teška hrana uspava čovjeka.

     

    Na poslu pregleda poštu i složi pristigle zahtjeve po abecednom redu. U Ministarstvu spoljnih poslova radi kao službenik zadnjih 18 godina. U ime Vlade čestita rođendane, godišnjice brakova, jubileje i odlaske u mirovinu.

    U kompjuter unosi pristigle podatke. 

    Jubilarni rođendani su značajni malo više za starije osobe, a to su rođendani s okruglim brojem desetica. Ljudi sa 100 i više godina imaju pravo dobiti čestitku i od same Kraljice. 

    Uspješne firme obilježavaju obljetnice. O svemu tome isključivo on vodi računa. Bila bi velika bruka za Ministarstvo, a i za državu, kad bi kojim slučajem čestitka zakasnila. Pristigle certifikate zatim štampa tako što mišem klikne na ikonu PRN – 605. 

    Nekoliko sekundi kasnije čuje se šum papira koji izlazi kroz uski otvor. Certifikat polozi na posebno iskrojeni komad kartona, a potom utisne zlatni pečat Ministarstva. Kako ne bi svaki čas išao tražiti potpis šefa Vlade, taj važan dokument je potpisivala elektronska ruka posebno napravljena za tu namjenu. 

    Sve to lijepo stavi u svečanu fasciklu s državnim grbom, zapakuje u kovertu na koju utisne upozorenje: Molimo da se ne savija

    Nerijetko ljudi takve certifikate žele uokviriti pa on mora doći u besprijekornom stanju.

     

    Danas radi od kuċe. Zvoni telefon. Na vezi gospodin Johnson. Traži da mu se čestita 103. rođendan. Više niko nije živ od njegove familije pa mora sam to obaviti. “Kupio sam Forda, kaže on, zamislite prodavač mi je rekao da mi je garancija od 36 mjeseci sasvim dovoljna s obzirom na moje godine. Kakav nekulturan svijet. Na kraju sam insistirao na punoj fabričkoj, od pet godina.”

    Teško je doživjeti duboku starost. Pokopati sve oko sebe. Kao da uništavaš dokaze o svom postojanju. 

     

    27. decembra, ravno prije 25 godina, povukla ga je za kragnu plavog đjubretarca i rekla mu da se vrati nazad u red.

    “Šta izvodiš, majke ti ?” 

    “Hajmo kuċi”,

    “Kojoj kući, pa otkazali smo stan, sjećaš li se. Prodali namještaj. Nemamo ništa osim ova dva kofera.”

    Stajali su na terminalu Zagrebačkog aerodroma Pleso zajedno s ostalim Bosancima koji su dobili imigrantske vize za Kanadu. 

    Djeca umrljana oko usta od marmalade plaču, nervozna od nespavanja! Umorne majke s bebama u naručju. Oko njih velike džinovske transportne torbe. Njemu mučnina u želucu, kao kad ide kod zubara. Povraća mu se.

     

    “Ne izigravaj budalu nego se vrati fino u red. Idemo u Kanadu, čovječe. Nije kraj svijeta. Ako ne bude valjalo, vratićemo se”, ovaj put je to rekla s tonom kakav ima oficir na obuci mladih vojnika. 

    Ona zna tačno šta njemu treba reći. Smirio se! U avionu gužva, djeca plaču. Naši ljudi ne poštuju red. Idu u wc da puše. Osoblje ih upozorava. Njih dvoje ćute. Kad je stjuardesa pokušala servirati hranu, on je samo odmahnuo rukom. Nije imao apetita. Ona je pojela tiramisu.

    Teško mu je. Zatvara oči.

     

    Prva slika – izviđački šatori. Žuti šatori na Kravicama, svi pod konac. Noć je. Logorska vatra. Sjedi u zelenom džemperu s tri pruge na lijevom rukavu. Alma pjeva: “Ciganka sam mala.” Vedra noć. Kasnije, miris suhe trave u šatoru. Uvlači se u vreću za spavanje. Lice još toplo od plamena. Splav vezan debelim konopcem za topolu. U mraku huči vodopad. Sutra ċe Pipa prevesti časne sestre i fratra na drugu stranu.

     

    Ona je zaspala. Budi ih stjuardesa. Kaže im da pogledaju kroz prozor. Vidi se Greenland kao na dlanu. Djeca se umirila. Gledaju crtane filmove. On ponovo zatvori oči. Prolaze kroz Peruċicu. Gusta mračna prašuma. Na čelu Lori s baterijom. Prvi put uživo vidi lijane. Noć prije toga spavali na Zelengori. Ljubin Grob prepun borovnica. Skroba našao švapski šljem iz drugog rata. On ponosan na svoj novi žuti ruksak s konstrukcijom. 

     

    Put preko okeana do Halifaksa je beskrajno dug. Stižu u ponoć. Neka humanitarna organizacija ih dočekuje, dijeli čarape i zimske jakne. On odbija. Kaže da ima već jaknu, zar ne vide. Ona ipak uzima sportske bijele čarape iz učtivosti. On nervozan.

    “Kad si vidjela da ja nosim bijele čarape?”

    “Uzeću ih sebi . Znaš da ja volim spavat u čarapama. “

     

    Taksista ih vozi u hotel. Onaj službenik ispred Vlade kaže nije nas više mogao čekati. Zvaće ujutro.

    Dobijaju dvokrevetnu sobu. Kasno je. U hotelu tišina.

    Tu noć san nije htio na oči uprkos svemu. Kad je ugasio lampu iznad kreveta i pokušao da zaspi, on pomisli na svoga druga Islija kako skače u Neretvu da spasi izviđačku zastavu i sačuva dostojanstvo odreda koji se zvao po Danu mladosti. 

    Uveče idu u krađu krompira. Muki zna naći krompir u mraku jer je odrastao na selu. Ćoro, načelnik odreda, spava. Jedan izviđač kaže: rek’o Bećko zabranjeno. Daj prekini, Švabo ga ušutkuje. Otkud Bećko zna da mi krademo krompir. Kasnije, uz vatru Lada i Sanja pjevaju. Svi smo zaljubljeni prvo u Ladu, pa onda u Sanju. Bećko je naš starješina i drugi otac. Svi vole Bećka. Nema tog izviđača koji je ikad nešto ružno pomislio o Bećku.

     

    Izviđačka alka. Nas petnaestak, u punom trku na poni biciklima s kopljima od šatorske konstrukcije gađamo u alku koja visi na sredini konopca rastegnutog vodoravno između dva drvena jarbola. To je smislio Ćoro. Tako ga ponekad zove Isli, onaj što je skočio u Neretvu da spasi zastavu, kad priča u šiframa. To je zapravo Vela, nas načelnik odreda. On danas piše romane.

     

    Ne može da se sjeti ko je najviše imao punata. Možda Pops, Hare, Dado, neko od mlađe raje???  On je osvojio drugo mjesto. 

    Ime slavodobitnika kasnije izašlo u zidnim novinama. Zidne novine uređuju Alma i Neda.

     

    Zimi su išli na more. Imali svoj autobus. Centrotrans. Sredio Emir. To je naš drugi starješina. Emir trenira karate, ima crni pojas.

    Bečići, Rovinj, Labin, Rabac, Dubrovnik, Zelenika …

    U Dubrovniku uzbuna. Pojavio se manijak ispod Rankinog prozora. Pravi. Gol golcat ispod crnog mantila koji raširi kad ugleda djevojčice na prozoru.

    Muškarci odlučili da naprave zasjedu. Ne spavaju već dvije noći. Nije došao. Prijavili su cijeli slučaj policiji i oni su odmah znali o kome se radi.

    U Rabcu sjede za šankom, ispijaju marelice sa šlagom s labinskim rudarima. On se prvi dan zaljubio u konobaricu Marisu.

    Zimovanje. U hotel ulaze  košarkaši Šibenke. Svi se čude kako je Slavnić visok. 

     

    Prvo jutro u Kanadi. Posvađali su se u prodavnici jer je ona kupila najskuplji fen za kosu. Onaj iz Zagreba što su ponijeli radi na našu struju. U Kanadi je struja kanadska. Sve je drukčije. Šalteri su drukčiji. Sve je naopako.

    Ona plače. Kaje se što je potrošila pare. On je umiruje. Nije tako mislio.

    Na recepciji su podigli bonove za hranu. Svi imigranti su se neko vrijeme hranili u bolničkoj menzi. On odbija da ide na ručak u bolnicu. Ostaje u hotelu. Gleda zamišljeno u plafon.

     

    Broce. Uveče se iz kampa prebacuju čamcima na drugu stranu.

    Mjesec obasjao zaliv. Onda pješke u Ston. U Vivi ispijaju travarice s Danijelom. Kasnije, na molu Sini svira dalmatinske.

    “Tad rivom prođe cura fina, i nosi bokal vina…” Tu su Maša, Džo, Zvjezdana, Jasna, Renata, Sandra, Nevena, Hadžibegićke, Nina, Sanja, Laki, Ćila,  Boki, Alisa i Nina. Svi pjevaju. Sve cure zaljubljene u Sinija.

     

    Otkad ga je ostavila, on ne pamti kad je zadnji put nekoga upoznao. Teško je sklapao nova prijateljstva. Prijala mu je samoća. 

    Bazilika je narasla kao nikad do sada. Na nebu uznemirene crne vrane. Naslonio se punom težinom na zelenu ogradu i pogledao  prema pticama. A gore visoko na debelom bijelom oblaku, svi se postrojili i mašu mu – Isli, Željko, Vela, Lori, Zoka, Solo, Vulina, Slaviša, Dado, Hare, Žika, Sale, Gavro, Pele, Šljivo, Suċa, Alma, Ranka, Lada, Jela, Ljerka, Tanja, Marina. Željki u ruci signalne zastavice. Svi u zelenim uniformama. Marame svezane u čvor napravljen od štrika za veš.

    On se prope na prste da bi ih što bolje mogao vidjeti, visoko podigne ruku u namjeri da im mahne.

    Stara konstrukcija je popustila, željezne šipke pukoše kao da su čačkalice i on se strmoglavi sa sedmog sprata. 

    Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj, čuo se krik u naselju. Očajnički krik od koga su se zatresli prozori. Neboder se na tren zanjihao.

    Uplašenoj konobarici sa šaltera ispadoše kafe iz ruke koje je u tom trenutku pokušavala dodati vozaču kroz otvoreni prozor njegovog automobila. Tamna tekućina se proli po užarenom asfaltu.

     

    “Raki, Raki, Heeejjjj” Tanja je nastojala da ga probudi blago drmusajući njegova ramena. 

    On otvori oči, crven u licu kao paprika, okupan znojem. Pidžama mu se prilijepila uz mokro tijelo. Pitala ga je o čemu je sanjao.

    “Sanjao sam kao nešto, nešto kao da sam, ne mogu sa sigurnošću reći, zaboravio sam”, govorio je brišući znoj sa čela.

    I bolje što je tako, pomislio je. 

    Uz jutarnju kafu Tanja mu se povjerila da je i ona također sanjala ali da se dobro sjeća svakog detalja. 

    U njenom snu, on je bio do ušiju zaljubljen,  i očaran ženskom ljepotom. “Izgledala je kao Demi Lovato, ali ti ne znaš ko je Demi Lovato”, rekla je, i bila sasvim u pravu. Izgubio je za njom glavu, mislim u snu, tako je rekla,

    Nije rekao ni riječ,  a ona je nastavila: “Iskreno si je volio.”

    A on kaže: “Ali to je bilo u snu.”

    Tog jutra je s lakoćom našao mjesto za parkiranje.

    Ulica je bila svečano ukrašena za praznike. 

    Ostaci priče o snu su mu se još razvlačile mislima.

    Pokušavao je  zamisliti Demi Lovato u svojoj glavi.

    Krenuo je polako prema kancelariji. 

    Preko puta protrča neki luđak i zaurla iz sveg glasa: Merrrrry Christmaaaass!!!

    Zoran Radulović 28. 04. 2022.

    Ambasador

    Bila bi duga priča zašto se nikada nije ženio.

    Još duža bi bila priča o njegovu podrijetlu: po ocu je bio jedno, a po majci drugo. Ali ni ono što je bio po ocu nije bilo to, jer je po očevu ocu bio treće, a po očevoj majci četvrto. Ni ono što je po majci bio nije sasvim bio, jer je po majčinom ocu bio peto i šesto, a po njezinom ocu sedmo i osmo.

    Živio je tamo gdje bi se zatekao. Ljubazan i svakome jednako tuđ, o svemu se moglo s njime razgovarati.

    Poslali su ga da jednim i drugima protumači zašto je mir bolji od rata.

    Obukao je svečano odijelo u kojem je zadnji put išao na operu Carmen. Glavnu ulogu pjevala je djevojka koja je u opsađenom gradu ostala bez obje noge.

    U vijećnici čekale su ga s dviju strana stola dvije zaraćene strane.

    – Rat je rđav! – htio je početi oštro, pa svoje riječi potvrditi visoko uzdignutom desnicom, kažiprstom uperenim u strop.

    Ali su mu popucali konci pod pazuhom.

    – Mir je uvijek bolji! – snažno je stisnuo laktove uz rebra, kad je osjetio da mu pucaju konci na hlačama.

    Dok je govorio o tome da su svi ljudi braća i da su naši nesporazumi sitni prema svemiru, osjetio je kako mu se rašivaju svi šavovi na svečanom odijelu i da je to nezaustavljivo.

    Zaraćeni, jedni i drugi, u čudu su gledali kako mu otpada jedan, pa drugi rukav. On ih, ne prestajući svoj govor o miru, kupi i gura u džepove, ali i džepovi otpadaju, pa nogavice, prednja i stražnja strana sakoa, on dijelove svog odijela sprema u aktovku s već pripremljenim dokumentima o primirju i ostaje u košulji i u starinskim bijelim gaćama.

    Zatim se rašivaju košulja i gaće.

    – Mama! – zavapi usred rečenice.

    Dugo su tako stajali, nadvijeni nad bešiku, i ramenima se nijemo doticali, zaraćeni pregovarači. Gledali su u tek rođeno djetešce, tu gdje je do maloprije sjedio ambasador, i ništa im nije bilo jasno.

    Onda je jedan otvorio onu aktovku, i iz nje krenuo vaditi njegove rukave, nogavice, džepove…

    Naglo su se porazmicali.

    I opet su jedni drugima postali neprijatelji.

    Pregovori su propali. 

    Kafekuharica dugo je čekala hoće li netko doći po ambasadora. Ili da se nešto drugo dogodi.

    Miljenko Jergović 28. 04. 2022.

    Kraj Maloneove igre 

    Iz zemlje u neku zemlju otišle, u nebo, u neznanu daljinu ljubavi mu izmakle;  

    želje nade snovi život mu u zaborav potonuo; nemiri iščezli;

    davni događaji ondašnja prijateljstva dragi predjeli izblijedili;

    riječi mu postale suvišne, a i one rijetke teško kazive.

    Još nešto o tome htio, ali već zaboravio.

     

    Predrag Finci 27. 04. 2022.

    Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/7

    Alhierd Baharevič, Svraka na vješalama (2009)

     

    Kad je moj interes za ukrajinsku i bjelorusku književnost postao dublji, ili bar širi, teško je bilo ne susresti se s Alhierdom Baharevičem (1975). Spisatelj je to, a kako bi moglo biti drukčije, koji se nalazi u stalnome sukobu s povjesničarevim šegrtom sovhoznikom. Događaji nakon falsificiranih predsjedničkih izbora 2020. koji su sovhoznika natjerali da se obrati povjesničaru za izravnu policijsku pomoć primorali su Bahareviča da definitivno napusti Bjelorusiju i započne teško putovanje po Zapadu, uz pomoć spisateljskih stipendija. Posljednje su dostupne informacije o njemu da se nalazi o Grazu, redovito komentirajući strahote rata u Ukrajini i tematizirajući zlu ulogu koju je u tome ratu na sebe uzela njegova matična država.

    Svraka na vješalama roman je napisan, na bjeloruskom, 2009., iznimno kritičan, na unekoliko kriptičniji način od onoga koji sam prepoznao kod Saše Filipenka, prema režimu terora koji se od sovhoznikovog preuzimanja vlasti 1994. sve više širi Bjelorusijom. Svraka na vješalama Bruegelova je slika iz, pretpostavlja se, 1568. koju je Baharevič izabrao za potku svojega romana. Slika je nastala u vrijeme borbe holandskih kalvinista za nezavisnost, a vješala koja se na njoj vide simboliziraju politiku terora koju je, po nalogu španjolskoga kralja Filipa II, u brabantskim pokrajinama provodio namjesnik vojvoda od Albe. No otpor koji pružaju pučani, prikazani u donjem dijelu slike jasno je iskazan u, za Bruegela tipičnoj i već u Nizozemskim poslovicama izravno prikazanom, akcijom defekacije kojom kao da se veli: Seremo se na smrtnu kaznu kojom prijeti vlast. Na vrhu vješala sjedi svraka, ptica rugalica dodatno podcrtavajući subverzivnu simboliku. Asocijativni niz koji se uspostavlja s aktualnom političkom situacijom u Bjelorusiji više je nego jasan.

    Glavna je junakinja kompleksnog Baharevičevog romana mlada djevojka, Vierenika. Ona potiče iz nižih slojeva društva, od rana se odlikuje slobodnim pogledom na izvođenje seksualnih praksa, osrednjim interesom za školu, ali istaknutim za penjanje društvenim ljestvicama, osobito s obzirom na stjecanje materijalnog blagostanja. Vrhunac uspona dostiže kada biva primljena u zloglasnu bjelorusku tajnu službu KDB, inačicu ruskoga FSB-a – isprva kao informantica, a potom kao službenica. Roman je ispisan fragmentarno, ali s jednim bitnim odstupanjem: već na samome početku poznato nam je da će se završiti junakinjinom smrću. Poput Marqueza Baharevič ispisuje Kroniku najavljene smrti. Njegov je duktus multidimenzionalan i kreće se od dominantnih ironije i satire, preko drastičnog realizma do cizelirane intertekstualnosti, o čemu ponajbolje svjedoči spomenuto povezivanje romana sa simboličkim diskursom vidljivim u interpolaciji motivike i tematike Bruegelove slike u njegovo tkivo. Najjasnija je linija intertekstualnosti ona kojom se Baharevič pokazuje poznavateljem poetike ruskog spisatelja Vladimira Sorokina. Kao prva asocijacija pojavit će se njegov roman Marinina trideseta ljubav, ne osobito suptilna parodija književnosti socijalističkog realizma.

    Baharevičeva Vierenika se protiv cjelokupnog raspada svoje ličnosti bori pronalazeći utočište u virtualnome svijetu kompjuterskih igara. To je svijet pun nasilja, brahijalnog, seksualnog, sadomazohističkih igara u kojima se ona, pod imenom Regima, podaje zlom Lexu. Paralelni svijet u koji se utapa ne može je spasiti od propasti u stvarnome, štoviše oni se pretapaju jedan u drugi tako da i sama Vierenika nakraju gubi smisao za realnost. No u svome svijetu ona nije sama. Baharevič je prati kroz figuru pripovjedača u prvom licu, o čijoj prošlosti i vezi s Vierenikom malo što znamo, osim da se nalazi u egzilu u Njemačkoj i da povremeno od nje dobiva elektroničku poštu. Iz tih pisama postaje razvidan rasap njezine ličnosti, on predmnijeva neminovni kraj i sažalijeva djevojku s periferije (koja u romanu ironično figurira po imenom Velt, naravno asocijacija na njemački Welt, svijet) čiji je pokušaj prodora u centar završio neuspjehom. Na njezino mjesto, jednostavno, stupa druga ljepotica, spremna da pružanjem seksualnih usluga dođe do željenog cilja. U turobnome su svijetu Alhierda Bahareviča takve figure, nažalost, izmjenjive i zamjenjive. Resursi su, očito, neiscrpni, sadistička žeđ za nanošenjem bola drugome neutaživa. Tko bi poželio živjeti u Bjelorusiji? 

    Za kraj čujmo kako zvoni Baharovičeva proza, u jednoj lijepoj ekfrazi: „Nikakvo čudo, mnogi na prvi pogled previđaju svraku na gredama izjedenim crvima. Ptica koja pred prirodnom kulisom, tako raskošnom, poput kelnske katedrale, jednostavno nestaje. Popunilo ju se tolikim legendama. Svraka: progutat će je planine, grad u izmaglici dolje, kraj jezera, kojega se vidi iz doline. Isprepleteno drveće koje može rasti samo tu. Vješala su prazna. Pod vješalama plešu ljudi. Rat je došao, popeo se na planinu, ogledao se i ponovo nestao. Tragovi su mu još uvijek vidljivi, ali brzo će jesen, prekrit će ih opalo lišće i rat će pasti u zaborav, do sljedećeg – no nitko neće ukloniti vješala. Vješala rastu tu, poput drveta. Dopadaju mi se boje.“          



    Davor Beganović 26. 04. 2022.

    Planinar

    Preko tjedna vrijedno je radio, poslije posla ženi pomagao oko djece, razvozio ih okolo, na violinu, na engleski, na mačevanje, zatim bi kuhao ručak za sutra, prao posuđe, namještao programator na mašini na veš, pomagao djeci oko zadaće, i dok bi ona već snivala dubokim snom, on je svršavao ono što je od zajedničkim poslova preostalo, ali kad dođe subota, kuća bi i djeca, svi poslovi i sve obaveze, ostajali na njoj, a on je odlazio planinariti.

    Ispeo se na sve vrhove u zemlji.

    Ljeti i zimi, po žezi i po snijegu, jednako, on je od subote ujutro do nedjelje navečer, planinario.

    Uzeo bi cepin, klinove i uže, pa bi se verao uz ravnu, savršeno glatku stijenu, koja je od ledene planinske rijeke išla uvis, unebo, tamo gdje se drugi planinari nisu usuđivali ići.

    Šta je gore?, pitali su ga.

    On bi slegnuo ramenima i odmahnuo. Razočaranje, govorio je, dok se penješ, maštaš o onom što ćeš vidjeti gore, i onda se razočaraš, jer to nikada ne može biti ravno onom o čemu si maštao.

    Pa zašto se onda penješ?

    Da bih maštao dok se penjem. Tako je ponekad odgovarao. Ili ne bi ništa rekao na tako glupa pitanja.

    Kada je neprijateljska vojska opsadila grad, on prvi put nije mogao u planinu.

    U ponedjeljak, nakon najtežeg vikenda u životu, htio je da se prijavi u vojsku.

    Nećeš!, rekla mu je. Neću da odgajam djecu palog junaka! Osim toga, ako neprijatelj osvoji grad, iz osvete će zaklati djecu onih koji su na njega pucali.

    Tako su prošle trideset dvije subote i trideset i dvije nedjelje.

    Trideset treće subote u san mu je došla planina, izrasla usred opsađenog grada. Kada se na nju uspeo, našao se pred stijenom toliko ravnom i glatkom da se nije ni vidjela. Udario je cepinom po njoj, a zatim zabio prvi klin u nevidljivu stijenu, i tako se, klin za klinom, verao uz nju. Ako ga je netko sa strane gledao u njegovom snu, vidio je jedanaest klinova zabijenih u zrak, uže i njega kako se uz uže penje. 

    Kada je zabio dvanaesti klin u nevidljivu stijenu, nešto ga je trgnulo iza sna.

    Probudio se i počeo padati.

    Padao je dugo, jer je ispod nevidljive stijene nestalo i planine usred opsađenog grada.

    Ostao je na mjestu mrtav.

    Smrt u snu, rekao je liječnik. Srce, rekao je.

    Ipak je doktoru bilo čudno što su mu sve kosti bile polomljene.

    Ali rat je. U ratu nema te smrti koja je čudo.

    Miljenko Jergović 26. 04. 2022.