Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Kako je nastala dijaspora

Prije rata dijaspora je bila manje poznata riječ. Koristili su je uglavnom specijalisti, u njezinom izvornom značenju babilonskog progonstva iz drevnog judejskog kraljevstva, kada je, prema posvećenoj legendi, kralj Nabukadonosor u šestom stoljeću prije naše ere deportacijama i protjerivanjem stvorio jevrejsku dijasporu. Sama riječ grčkog je podrijetla, i označava rasipanje sjemena, sijanje. Metafora babilonskog progonstva vajkadašnja je, i bit će da postoji otkako je naše civilizacije i Staroga zavjeta, ali je sve do druge polovine dvadesetog stoljeća etnički kolektivi, naravno s izuzetkom jevrejskog, nisu koristili u stvaranju legende o svome zlosretnom povijesnom udesu. Tek nakon Holokausta, i skoro potpunog uništenja europskih Jevreja, provedenog po Adolfu Hitleru i njegovom političkom pokretu, ali i po pseudonacističkim i klerofašističkim režimima diljem Europe, najednom su se, često baš u narodima najvjernijih Hitlerovih slugu, te u pravilu među desnim, nacionalistički inspiriranim piscima, javili oni koji će legendu o babilonskom progonstvu preslikati na vlastite narode i tako osmisliti nove, nejevrejske dijaspore. Bilo je to svjesno ili nesvjesno, ali u svakom slučaju neukusno parazitiranje na strašnome jevrejskom stradanju, a usput i način da se negira, relativizira ili barem jezično prikrije uloga vlastite zajednice u konačnom pogromu europskih Jevreja.

I dok se riječ dijaspora tako naseljavala i udomaćivala u eurposkim jezicima, kod nas je iz različitih, plemenitih ili manje plemenitih razloga, skoro nije ni bilo. Najprije, pojam koji bi njome bio obuhvaćen nije bio jedinstven, nego je bio razdijeljen na tri pojma koji gotovo da i nisu imali zajednički sadržatelj. Od kraja šezdesetih najveći i društveno najaktivniji sloj jugoslavenskih migranata bio je obuhvaćen nezgrapnim, razbrbljanim pojmom radnika na privremenom boravku u inozemstvu, koji su kraće, i ne bez zlobe, nazivani i jugošvabama ili, nešto korektnije, gastarbajterima. Tako su se u pravilu nazivali samo oni koji bi se iselili u neku od europskih zemalja. Ako bi otišli preko oceana, tada bi ih se, skupa generacijama njihovih potomaka, nazvalo – iseljenicima. Trećoj skupini pripadali su i oni koji su ostali u Europi, i oni koji su pošli preko mora, a bilo im je zajedničko da su se negdje izvan SFRJ politički angažirali mimo linije koju vodi i određuje Savez komunista Jugoslavije. Svejedno jesu li takvi pripadali organiziranim političkim skupinama Ante Pavelića ili Maksa Luburića, jesu li slijedili četničkog raspopa Momčila Đujića, jesu li se bavili terorizmom i propovijedali genocid nad drugim narodima, jesu li zagovarali nasilno razbijanje Jugoslavije ili su se zalagali za uvođenje višepartijskog sistema u Jugoslaviji, tržišnu privredu, parlamentarnu demokraciju, načela političkog liberalizma i otvorenog društva, ili su samo bili protivnici komunizma, svi takvi su, bez razlike, nazivali pripadnicima ekstremne neprijateljske emigracije. Bosna i Hercegovina, kao najtvrđe komunističko jezgro i kao “Jugoslavija u malom” (ovaj termim je sve do samog raspada u Sarajevu široko korišten kao izvor višeg bosanskog ponosa i patriotizma), ali i kao uža domovina većine pripadnika ekstremne neprijateljske emigracije, i to onih čija je osnovna inspiracija bila ustaška i četnička, bila je u stanju neprestane mobilizacije u odnosu na pripadnike ekstremne neprijateljske emigracija, ali često i u odnosu prema njihovoj bližoj i daljoj rodbini širom Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Opservirali su se njihovi životi, nadziralo im se kretanje, određivalo se što jest, a što nije primjereno njihovom sramotnom statusu srodnika narodnih neprijatelja, i to onih najgorih neprijatelja što su pobjegli od ruke pravde i sad protiv domovine rovare po svijetu.

S padom komunizma, a onda i raspadom Jugoslavije, sve se preokrenulo. Ekstremna neprijateljska emigracija preuzela je ulogu koju su prethodno zasluživali prvoborci u Narodnooslobodilačkoj borbi, a njihove su porodice postale neka vrsta narodne aristokracije. Nestalo je i radnika na privremenom radu u inozemstvu, a onda i tradicionalnog prekomorskog iseljeništva. A ni Bosna i Hercegovina nakon rata više nije bila ista: od Jugoslavije u malom pretvorila se u trostruko predziđe triju ekstremiziranih vjerskih i etničkih identiteta, dakle u neku vrstu Antijugoslavije u malom.

No, dok je Bosna i Hercegovina, srećom, zadržala barem svoje ime, iseljeništvo, hrvatsko, srpsko, kao i bosanskohercegovačko, tražilo je svoj novi, zajednički naziv.

Naziv dijaspora se, naravno, pojavio najprije u Hrvatskoj. Pojavio se u veoma rana postjugoslavenska vremena, još prvih višestranačkih izbora, najprije u jeziku antikomunističkih oporbenjaka, desničara, često manje ili više otvorenih podržavatelja i podražavatelja ustaškog naslijeđa, te samim tim i antisemita. U vrijeme kada je Franjo Tuđman u govoru u zagrebačkoj Dubravi izgovorio onu slavnu  zahvalu dragome Bogu što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, riječ dijaspora već je zavladala govorom.

Neupućen netko bi se, naravno, po stoti put zapitao kako je moguće da antisemiti tako preuzimaju jevrejsko nazivlje, a s njime i jevrejsku mitologiju. Odgovor je jednostavan, kako u hrvatskome, tako i u širem europskim slučaju. Nakon Holokausta jedna od temeljnih, makar često i neosviještenih, strategija mržnje prema Jevrejima jest u preuzimanju i prisvajanju uloge i položaja Jevreja u povijesti, uglavnom njihove muke i stradanja, te onoga dijela jevrejske mitologije koji je već postao općepoznatom i priznatom svjetskom baštinom. I onda je posve prirodno i normalno da, kao u današnjoj Hrvatskoj, oni koji odriču historijsku istinu o Holokaustu, koji tvrde da je Jasenovac osnovan kao humanitarni centar za zaštitu Jevreja i Srba, a da su dječji koncentracijski logori u NDH zapravo bili crkvena sirotišta, u vlastitom narodu vide zbiljske Jevreje, a u njegovom iseljeništvu stvarnu dijasporu. Negirajući muku drugoga, oni tu muku pripisuju sebi i svome narodu. I tako se onda rađa jedna nova riječ. Dijaspora.

Uskoro su, nakon kratkog snebivanja i odbijanja dijasporu prihvatili i ostali govornici hrvatskog jezika. O riječima i njihovom podrijetlu previše se ne razmišlja. Ako je riječ lako izgovorljiva i prirodno se snađe u nekom jeziku, onda njezini govornici oko nje ne razbijaju glavu, nego naprosto govore. Tako je 1990. i 1991. bilo i s dijasporom u hrvatskome jeziku. Povratnici iz tuđine, a među kojima i poneki istaknuti ustaški zločinac, koji su u to vrijeme uz asistenciju dojučerašnjih udbaša slavodobitno slijetali na zagrebački aerodrom, a zatim ljubili svetu hrvatsku zemlju, bili su i prvi predstavnici te novostvorene, u jeziku iskovane dijaspore.

Nakon što je riječ zaživjela u jednom među više istih jezika, morala se proširiti i na ostale. Nakon što je pridonijela slavi jednog nacionalizma, bilo je očekivano da pridonese i drugima. U prvo vrijeme bila je to riječ kojoj će se u Sarajevu spremno narugati. Kao što će se, uostalom, rugati i svakoj drugoj tobože ili zbilja novoj hrvatskoj riječi. Pa će se onda takve riječi najprije koristiti s ironijskim odmakom, uglavnom u novinama, da bi zatim svakodnevni govor sa njih sprao ironiju, nakon čega riječi zažive u onom istom obliku, funkciji i znaku u kojim su prethodno postojale među hrvatskim govornicima. Na kraju, jedva da još ima takozvanih hrvatskih novoriječi koje nisu adoptirane među bosanskim, pa i srpskim i crnogorskim govornicima. Ono što je zaživljelo na jednom jezičnom području, prihvaćeno je i na svim drugim područjima, a ono što zbog rogobatnosti nije prošlo na jednoj strani, prirodno neće proći ni na drugima. Istina, uvijek postoji desetak markantnih anti-riječi na kojima insistiraju nacionalističke elite, ali one više služe za nacionalnu identifikaciju i jezično šepurenje govornika, nego što zaista nešto trebaju da znače.

Dijasporom se, krajnje ironično, najprije nazivao onaj u ratu raseljeni sarajevski svijet, koji je bio sačuvao snažnu vezanost za grad i koji je, uglavnom putem interneta, stvarao neko virtualno Sarajevo što je lebdjelo negdje između Kanade, Amerike i Australije. Onaj tko ih je nazvao dijasporom, poslužio se jednom od omiljenih sarajevskih retoričkih figura, paradoksom povezujući dvije sasvim nespojive skupine ljudi i emigranata: hrvatske iseljenike šuškovskog tipa i inspiracije, i raseljeni sarajevski etnički šareniš. Ironičan i prema jednim i prema drugim, govornik je, ipak, ciljao narugati se onoj drugoj, sarajevskoj, dijaspori. Za onu prvu, ustašku, zapravo ga nije bilo ni briga.

Dobar jezični vic, igra riječi, fraza, neko vrijeme žive u jeziku, a zatim se gase. Oni su materija od koje je načinjen i od koje živi sleng ili žargon, koji osim što funkcionira kao paralelni jezik ulice, ne postoji kao fiksirana jezično-govorna cjelina, nego se neprestano mijenja, nestaje i preporađa se. Sleng od prije trideset godina uglavnom je razumljiv i današnjim govornicima, ali im je smiješan i naivan. Sačinjen od bajatih šala, neduhovit, krhak, kašljav i sipljiv.

Postoje, međutim, riječi koje su doprle u govor preko slenga, e da bi se zatim s ulice i iz kavane, po pravilu neke malo bolje kavane, prenijele među više slojeve i zametnule svoje sjeme u standardnom jeziku. Dijaspora je, bez ikakve sumnje, jedna takva riječ u Bosni, među bosanskim govornicima. Stigla iz slenga, u prvo je vrijeme označavala raseljene Sarajlije, e da bi zatim, godinama kasnije, zahvaljujući angažmanu nacionalno preosviještene i osveštane čeljadi, te ulaskom u dnevnopolitički govor, u jezik novina i političke agitacije, poprimila značenje slično onom kakvo ima u Hrvatskoj.

Kada bošnjački ili bošnjačkomuslimanski govornik spomene dijasporu, on isključivo misli na raseljene Bošnjake muslimane iz Bosne i Hercegovine i Srbije, a nikad i nikako na sve raseljene žitelje Bosne i Hercegovine. Kada hrvatski govornik iz Bosne i Hercegovine govori o dijaspori, on, također sasvim logično, podrazumijeva sve raseljene Hrvate, a ne samo one iz Bosne i Hercegovine, kao što i srpski govornik iz Bosne i Hercegovine pod srpskom dijasporom podrazumijeva sve raseljene Srbe svijeta. Dijaspora je, dakle, na sve tri strane isključivi etnonacionalni fenomen. Kada se govori o okolnostima njezina raseljenja ili, kako glasi lijepa srpska riječ, rasejanja, redovito se podrazumijeva kontigent kolektivnih patnji i stradanja u kojem je narod dijaspore žrtva, a ostali narodi su uzrok njegove nesreće, ostali narodi su biblijski Nabukadonosor. Ili su, u nešto boljem slučaju, pasivni promatrači narodnog stradanja.

Ovakav način gledanja na svoje i na tuđe skoro da je bezizuzetan na sve tri strane, hrvatskoj, bošnjačkoj i srpskoj. Istina, dogodi se katkad da netko spomene i bosansku dijasporu, ali nastavimo li ga slušati ili čitati shvatit ćemo da i nju sačinjavaju isključivo – Bošnjaci. Na kraju, to je u skladu s podrijetlom riječi i s legendom o dijaspori, koja je jevrejska i odnosila se isključivo na Jevreje, a ne i na one koji su živjeli skupa s Jevrejima.

Ljudi iz dijaspore bili su, u jevrejskom slučaju, povezani istom pradomovinom i gradom Jeruzalemom u koji će se, svjedočila je sveta fraza, dogodine vratiti. Nijedna od naših novokomponiranih dijaspora nije na takav način povezana jednom pradomovinom, osim ako domovinu ne zamišljamo kao velikodržavni ili transgranični projekt. Za hrvatsku dijasporu pradomovina je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (ili njezinim dijelovima, uglavnom onim gdje su Hrvati nekad činili većinu), za srpsku dijasporu pradomovina je u Srbiji, Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, gdje god su Srbi bili matični, dok je za bošnjačku dijasporu pradomovina u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku. U sva tri slučaja veze među narodom s dvije strane granice predstavljaju jedini prihvatljiviji i prihvaćeni identitetski okvir, dok su veze s drugim narodima i njihovim kulturama isključivo negativno određene. Drugi su suvišak ako već nisu i samo izvorište narodne nevolje.

U međuvremenu je u govoru i jeziku opstala i ona neortodoksna, ironična sarajevska dijaspora, ali je zaboravljeno iz čega su nastali riječ i jezična fraza. Danas ta dijaspora stoji nasuprot svim trima nacionalnim dijasporama, pa se katkad može učiniti da je s njima zaraćena. Ali tako nije. Sarajevsku dijasporu čine oni koji, uglavnom na Facebooku, još uvijek održavaju neko svoje Sarajevo iz sjećanja i koji, kao u delegacijama, svakoga ljeta obilaze mjesto na kojem se nalazi stvarni grad. Ti njihovi obilasci višestruko su zanimljivi i mogu biti korisni objema stranama, onoj koja je tu i onoj koja je tamo, da ustanove razlike ne samo između dva Sarajeva, današnjeg i prekjučerašnjeg, nego i između dva životna izbora, ostajućeg i odlazećeg.

Miljenko Jergović 17. 10. 2018.

O Kovaču, Šalamunu i Alešu

Sa Semezdinom Mehmedinovićem za Jutarnji list razgovarala Romina Peritz

 

Upravo ste primili dvije važne nagrade za vašu knjigu “Me’med, crvena bandana i pahuljica”, nagrade “Mirko Kovač” i “Meša Selimović” koje nose imena dvojice velikih književnika s ovih prostora. Kovača ste i osobno poznavali. Koja su vaša sjećanja na njega i je li i na koji način utjecao na vaše pisanje? 

– U svom govoru nakon dodjele nagrada, ja sam rekao nešto o tome. Kovač je meni važan pisac. Bio sam student kad je on objavio svoj roman “Uvod u drugi život”. I to je tada radikalno promijenilo moj odnos prema književnosti. Ta knjiga je između svojih korica objedinila različite forme (kratku priču, pjesmu u prozi, mikro esej, feljton, itd), a da to ipak nije štetilo cjelini knjige, naprotiv. Taj njegov radikalni formalni eksperiment na mene je kao mladog pisca djelovao oslobađajuće. I nešto od toga što sam kao čitalac otkrio iz knjige “Uvod u drugi život” pomagalo mi je kasnije u pisanju vlastitih tekstova.

Napokon, u svome odnosu prema drugima Kovač je također imao nešto oslobađajuće, takav je bio i kao sugovornik. Satima se s njim moglo razgovarati o važnim i “teškim” stvarima a da sam razgovor bude ugodan i opuštajući. Imao je veliku lakoću sjećanja. Recimo, gledao je kako palim cigaretu, a onda mi je ukratko ispričao svoje iskustvo s duhanom. Nikada nije pušio. Samo je jednom u nekom moskovskom hotelu Lordan Zafranović, rekao je, došao s kutijom cigara koje se zovu Tito. To su bile one cigare koje je Fidel specijalno slao maršalu u Beograd. I veli Kovač, morao sam to probati. Povukao sam dim dva, rekao je, i onesvijestio se.

On je sugovornike činio lucidnijim. Imao je posebnu veselost u svome načinu, i potpuno jedinstven šarm. Po tome spada u rijetke među piscima. Ja ne volim razgovarati s našim piscima, posebno ne nakon ratnih devedesetih godina, to je uvijek tegoba, to je uvijek govor nezadovoljnika i neka naša blatnjava gorčina. Inače, naš svijet ne umije uživati u razgovoru.

Rekli ste mi prilikom našeg susreta da vam je dosta pitanja o bolesti i Trumpu, temama kojih se dotičete u romanu, jedne više, druge manje. Pa ipak nameće se pitanje nakon što ste ogolili svoju intimu, kako izgleda vaš život danas u odnosu na vrijeme o kojem pišete? Pa i u odnosu na Trumpa… 

– Ma, umoran sam od pogrešnog čitanja moje knjige. Ja očekujem da se ona čita kao književno djelo, a uporno se srećem s površnim čitaocima koji, zbog tog što u priči tematiziram srčani udar i moždani udar, knjigu prepoznaju kao neki medicinski izvještaj. Onda su i najčešća pitanja koja mi se u ovakvim prilikama postavljaju posljedica tog površnog interesa, oni se zanimaju za moj medicinski bilten. Ne radi se naprosto o tome da se tu miješa javno i lično, već o tome da se tekst ne čita kao književni tekst, kako bi valjda trebalo. Vrlo je malo čitalaca danas. Ja mislim da je ova knjiga prije svega rasprava o zaboravu, jednoj iznimno važnoj temi u našoj stvarnosti danas. U kritičkim tekstovima pisanim o mojoj knjizi, samo rijetki su ukazivali na ono što je u njoj zaista bitno.

A što se mene u Americi tiče, ja živim uredan život pripadnika ovdašnje srednje klase, a to znači da sam u materijalnom i svakom drugom pogledu zaštićen. To nikada nije bio život u kojem sam se osjećao sasvim komotno, pa zbog toga hoću da vjerujem kako me blagostanje nije uspjelo korumpirati.

Trump je globalna tegoba. Meni, konkretno, on je ozbiljan problem već više od dvije godine zbog toga što radim kao televizijski producent, pa sam prisiljen preslušati svaki njegov govor, pročitati svaki njegov twit, a to je nezamisliv teror s kojim se sve teže nosim. To više nema nikakve veze s njegovom konkretnom politikom, koja je inače katastrofalna, već je to sada averzija prema tonu i boji njegova glasa.

U knjizi su posvete i nekim vama važnim i dragim piscima i pjesnicima, primjerice Tomažu Šalamunu i Alešu Debeljaku? 

– To su dva pisca s kojima sam se sretao osamdesetih, u vrijeme one naše zajedničke države, kad smo sebe doživljavali kao pripadnike istog kulturnog kruga, da ne kažem iste književnosti. Ja sam u Sarajevu krajem osamdesetih objavio prijevod Šalamunove čuvene prve knjige “Poker”, i sjećam se da je on iz Ljubljane doputovao na njenu promociju u Kamerni teatar 55. Nije bilo mnogo gostiju. I svi su imali potrebu da nešto kažu. Posjetioci iz te noći, dvije godine kasnije, nakon što je grad opsjednut, završili su na različitim stranama, ali je istina da su te večeri svi dijelili isto oduševljenje pjesmama Tomaža Šalamuna. I gradski pjesnik Izet Sarajlić, i tadašnji direktor Kamernog teatra Slavko Milanović. Trebalo je puno godina proći da taj paradoks prihvatim kao sasvim prirodan i normalan.

Poslije, kad sam se preselio u Ameriku, družili smo se, razmjenjivali poruke, ozbiljno vrijeme proveli u telefonskim razgovorima. Tomaž i Aleš su u Ameriku dolazili često. Oni su ovdje bili moji američki prijatelji. Divni Tomaž Šalamun, i njegova posvećenost poeziji! Sjećam se, krajem devedesetih, bio je slovenski kulturni ataše u New Yorku, pa je često svraćao u D.C. I tada smo se sretali na kafi u knjižari Kramerbooks. Jednom smo bili usred razgovora kad se tamo pojavio predsjednik Clinton, reakcija gostiju je bila glasna, a to je Šalamuna prekinulo usred rečenice o perzijskoj poeziji, namrštio se zbog te nepotrebne buke u knjižari, nezainteresirano je pogledao američkog predsjednika, i onda nastavio svoju rečenicu tamo gdje ju je prekinuo.

Aleš i Tomaž, oba su veliki pjesnici, a dodatno je tragično to da su u kratkome vremenskom razmaku oba otišli. Preveliki gubitak.

Ušao sam u one godine kad se moj svijet vrtoglavo smanjuje. I moja se usamljenost prilično uvećala. Ostao je još vrlo mali broj prijatelja s kojim imam neku redovitu komunikaciju. Manje nego što je prstiju na jednoj ruci.

Drugi dio knjige naslovljen “Crvena bandana” upotpunjen je vašim autorskim crtežima. Možete li nešto reći o okolnostima njihova nastanka i zašto ste se odlučili na takav pristup?

– Mene crtanje zabavlja. Kad sam pisao fragmente iz “Crvene bandane”, moja namjera je bila pretvoriti te zabilješke u knjigu za jednog čitaoca, za mog sina, jer sam osjećao potrebu da mu kažem dvije, tri stvari. I ti crteži su bili dio nagovora da on to i pročita. Uvijek sam vjerovao da je lakše čitati knjige sa slikama. To je, dakle, bila knjiga pisana samo za njega. I crteži samo za njega. Ja sam predugo odvojen od čitalaca, cijeli nas Atlantik dijeli, zapravo sam se osjećao toliko odvojen da sam prestao vjerovati da čitaoce imam. Pisati u Americi za čitaoce u Sarajevu, to je kao govoriti u gluhi bezdan. Tako otprilike sam se osjećao. I zbog toga sam se okrenuo radikalnim konceptima kao što je pisanje knjige za jednog, konkretnog čitaoca. Vjerojatno bi se tome moglo dati neko konkretno psihološko objašnjenje. U svakom slučaju, ja sam to pisao na našem putovanju kroz Arizonu, i po kalifornijskim pustinjama. I prijalo mi je usputno bilježenje u male moleskine teke. A crtanje mi je možda prijalo još i više.

Odakle taj vaš interes za likovno stvaralaštvo i kada se on javio?

– Valjda to traje otkad znam za sebe. Ja mislim da sam trebao biti slikar. Ali nije bilo uvjeta za to. Nisam mogao studirati Akademiju. U onom našem socijalizmu, nije bilo novca za boje i platna. I onda nisam slikao. Tek kad sam ostario, poželio sam da istjeram sve svoje dječje neostvarene snove, a jedan od njih je slikanje. I počeo sam slikati.

Vi, Miljenko Jergović, Jusuf Hadžifejzović i Milomir Kovačević Strašni dio ste ekipe koju je svojom karizmom u caffe galeriji Zvono okupljao kipar Saša Bukvić. 30-ak godina kasnije o tom se mjestu i tom vremenu stvaraju legende. Što je zapravo bilo Zvono? 

– Zvono je bio jedan mali kafić, galerija u kojoj su izlagali neki bitni umjetnici tog vremena. Recimo, Tom Gotovac je bio jedan od njih. Okupljalište muzičara, slikara i pisaca. Nalazili smo se tamo, radili neke zajedničke projekte i dobro se zabavljali. Sve dok se to s ratom nije raspalo. Jedan od malih art projekata iz tog vremena, koji mi se danas čini važnim, naslovnica je časopisa koji sam tada uređivao, a na njoj je objavljena fotografija torte koju je kipar Saša Bukvić napravio. Torta je imala oblik tadašnje države, Jugoslavije, koju je ostalo još samo da se razreže i razdijeli. To je objavljeno dvije godine prije rata, onog prvog, kratkog, u Sloveniji. I mnogo drugih sličnih malih radova koji mi se i danas čine važnim. A bilo je to posebno vrijeme i zbog toga što smo bili mladi i prilično divlji.

Možete li nešto reći o temama koje vas trenutno zaokupljaju u književnosti, kao i o nekim budućim projektima vezanim za vaš likovni rad?

– Pišem jedan rukopis o zaboravu, opet. Opsjednut sam temom zaborava. Pišem također i roman o osamdesetim godinama svoje mladosti, to je mješavina stvarnih i fiktivnih događaja o grupi slikara iz Sarajeva. Tema omogućava da za potrebe tog rukopisa također i slikam. Moj plan je da, kad objavim tu knjigu, u Zvonu (koje zahvaljujući Saši Bukviću i danas postoji, u drugom prostoru) postavim i izložbu slika koje će u knjizi biti objavljene. Ja se prilično zabavljam dok pišem, i dok slikam. Da nije toga, teže bih podnosio svoj život.

Semezdin Mehmedinović 16. 10. 2018.

Kavalov jek

Mara, Hasan
i Kukum
oslobođeni su
iz mentalne bolnice
koja se nalazila
u jednom malom
selu na Kosovu,
1999. godine.

Nisu znali
šta dalje,
kako kroz
novi vek.

Kukum je svirao
kaval
Mara plesala
a Hasan recitovao
poeziju
albanskog
pesnika
Miloša Nikole Miđenija

i tako
su krenuli
u njima nepoznat svet.

Noću,
kroz hodnike
oronule
bolnice
još uvek
možete čuti
kavalov jek.

Utihnuo je
Hasanov
Miloš Nikola Miđeni,
utihnuo je
Marin ples.

Srđan Sekulić 16. 10. 2018.

Majstori i majstorije/16

CIGLAR

Probudio se, sav u znoju, usred noći, osjećajući na grudima veliki teret. Pokušao je da se pomjeri, ali je i rukama i nogama udarao o nešto tvrdo, o zidove koji su ga sputavali.

Pomisao da se nalazi u mrtvačkom kovčegu pokidala je čvrsto stegnute lance, skočio je s kreveta, upalio svjetlo i uvjerio se da ga nisu davili zidovi podstanarske sobice nego čelične niti mračnog sna. Kada napravi vlastitu kuću, valjda u njoj neće osjećati takvu tjeskobu.

Od tada je svake noći, čim utone u nemiran san, osjećao kako ga stežu zidovi i ne daju mu da diše. Iz noći u noć, iz sna u san, sve više su ga sa svih strana stiskali.

Ujutro, idući neispavan u ciglanu, počeo je da shvata da zidovi tamniče čovjeka koji je rođen da  živi nesputan, u bezgraničnom prostoru.

Da nije cigli, mislio je ciglar, ne bi bilo ni zidova.

Poslije jedne noći u kojoj su ga zidovi stezali toliko da je jedva disao, uzeo je onoliko stvari koliko je moglo stati u zavežljaj i krenuo u svijet. Putovaće, govorio je sam sebi, sve dotle dok ne smisli cigle kroz koje se može prolaziti i među kojima, uzidanim u kuću, čovjek se neće osjećati robom.

Ranko Pavlović 14. 10. 2018.

Angst

Moj otac je, kaže, bio u vašoj zemlji. Ne znam u kojem dijelu, jer to je, znate, bilo za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Bio je oficir?

Da.

Oficir Wehrmachta?

Da, naravno.

Pričao nam je o tome, kaže, kako je lijepa bila ta zemlja. I pedeset godina nakon rata spremao se da još jednom ode tamo. Ali nije se usudio. Bilo ga je strah. I nije nam želio reći na što se odnosi taj njegov strah.

Jednostavno strah!

Da, tako je. Umro je ima deset godina, s navršene devedeset i četiri, a da nije prestao fantazirati o tome kako će opet jednom ići tamo.

Govori mi to mješavinom ruskog i njemačkog ljubazni Nijemac zadužen za mene u ovome gradu. U Berlinu smo, u hotelskom foajeu, nekoliko stotina koraka od Alexanderplatza. Osmjehujemo se jedan drugome. Osjećam se kao ono pred čime je strahovao njegov otac.

Možda je otišao tamo, sad kada je umro.

Miljenko Jergović 14. 10. 2018.

Fini građanski poziv na linč. Ili kad pisac mrzi

Tekst prvo objavljen na portalima Digitalna demokracija i Prometej

 

Voltaire je svojevremeno napisao da je pamflet književni žanr savršeno pogodan za prokazivanje društvene gluposti. Voltairea ponekad vrijedi poslušati. Ma u kojoj formi dolazila, glupost treba javno raskrinkati i ismijati. A tekst Faruka Šehića Kotlinska i druge demagogije lijep je primjer analitičke nekompetencije i još ljepši primjer relativizacije nacionalističke gluposti. Ali to samo po sebi ne mora biti problem. Šehićevo je neotuđivo pravo da bude politički nepismen, društveno ili moralno tup. On to suvereno i potvrđuje svakim retkom svoga teksta. Ono što je nedopustivo širenje je otrovne mržnje.

A o čemu je zapravo ovdje riječ?

Puno toga nesuvislog ispisao je Šehić u svom smušenom tekstiću, ali se po zloćudnosti ističe dio gdje za Miljenka Jergovića tvrdi da je ”ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića”. Da, vrijedi još jednom ponoviti: Miljenko Jergović je ”ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića”. Ako neko još uvijek misli da smo grubi prema Šehiću neka nanovo i nanovo pročita ovu rečenicu. Ona je, gotovo mimikrijski, napisana tek da ukrasi tekst koji agitira za jedan tip agresivnog nacionalizma. A zapravo je highlight čitavog teksta.

Podlost, pokvarenost i druge vrste poganluka uvijek obitavaju u okrilju gluposti. Znano je da je glupost najbolji mogući provodnik za svaku iracionalnu svinjariju. Kada glupost metastazira a frustracija i netrpeljivost potisnu razum, dobiješ Šehićevu kvazianalitičku škrabotinu i mentalnu bljuvotinu čiji oštri vonj se progresivno širi sa portala Tacno.net. Taman kad pomisliš da su glupost i zlo dosegnuli svoje limite, Šehić te podsjeti da glupost nije država ili nacija pa da poznaje granice.

Šehić također nastavlja lijepu književnu tradiciju na Balkanu. Tradicija je to koja nepotkupljivim jezikom činjenica govori da se najmizerniji huškači i najgora sorta nacional-šovinista počesto nalaze baš među piscima. Ovaj književnik provincijalnog formata i ugleda, već je rečeno, može sebi dopustiti da bude politički troglodit i neznalica širokog spektra. Kao takav se, uostalom, sasvim dobro uklapa u sveopći ambijent neznalaštva i mediokritetstva. Ono što ne smije je ugrožavati nečiju sigurnost samo zato što mu se taj neko iz određenih ideoloških ili psiho-patoloških pobuda ne dopada.

Kada bi neko Šehiću usred (na primjer) Banjaluke opsovao majku balijsku ili ga nazvao handžar ljevičarom, to bi s pravom bilo ocijenjeno kao odvratan nacional-šovinistički čin. Sam Šehić bi se sigurno prvi pobunio, u to ne treba sumnjati, kad bi kakav većinski kabadahija nekom Miljenku, imaginarnom ili stvarnom, usred multietničkog Sarajeva opsovao ustašku majku. Ili četničku, svejedno. Jer Šehić je habitusom multikulturni probosanac i komšićizirani primjerak probosanskog homo politikusa i patriJota. Šehić se sigurno grozi većinske arogancije i netolerancije. Jer logika većinskog zapišavanja teritorija usud je svake provincije. Bio ti Faruk u Banjaluci, Miljenko u Sarajevu ili, recimo, Milorad u Zagrebu – uvijek će se naći neki zadrti većinski tokmak koji će ti nasred ulice složit limun u glavu. A možda ti usput opsovati i ustašku mater. Ili četničku, svejedno. Koliko je glasna osuda takvih i sličnih manifestacija, podosta može reći o nekoj sredini.

S pravom se Šehić buni na manifestacije provincijalizma i skučenog duha kakvih u Sarajevu bez sumnje ima, a onda ko u montipajtonovskom obratu hvali ljude koji su lučonoše provincijalizma, palanačke mudrosti i hardcore šovinisti. Ganutljivo je vidjeti kako se ovaj pisac emotivno zauzima za egzotičnu trojku Komšić-Bajrović-Suljagić. Šta li mu se toliko dopada kod rečenih? Možda ratno-huškačka poetika i militantni patriotizam lansiran iz političke orbite ova tri tenora huškačkog etnograđanskog arlaukanja. Milorad Dodik ponekad se doima kao bečki dječak u odnosu na pojedine nacionalističke eskapade spomenute trojke. Recimo, tek površan uvid u izbornu kampanju otkrio bi slabije upućenom posmatraču da najopskurnije forme šovinizma i fobijâ bujaju, poput amazonske vegetacije, upravo po ovim lijevo-građanskimstaništima.

Poput svakog neizgrađenog uma i etikuma, Šehić je sklon jakim riječima, nejakim analogijama i podlim konstrukcijama. Mada ne treba isključiti da je ovaj pisac zaista intelektualno i etički nevin. Ako je tako, pomozimo mu slikovitim primjerom kako bi razumio vlastiti misaoni mehanizam. Osim što Jergovića kiti kokardama i nedićevštinom, Šehić u svom tekstu podržava tip većinske političke nepameti kakva je već uništila jednu složenu i višenacionalnu državu. Neki intelektualni mag njegovog kalibra sigurno bi mu rado složio etiketu da je ljubitelj djela i kame Slobodana Miloševića ili Vojislava Šešelja. I to bi bilo krajnje nepošteno, odmah bi ga branio autor ovih redaka. Šehić je samo politički nepismen i sistematski neobrazovan. I to nije njegov grijeh. Grijeh je na društvu koje ga gura i potiče da palamudi o stvarima koje ne razumije. I na taj način – to društvo, dakle – etablira i multiplicira nekompetenciju, stvarajući idealan ambijent za etnointelgente.

No, ako su glupost i mržnja neizlječivi u Šehićevom slučaju, to ipak ne amnestira od odgovornosti uredništvo portala Tacno.net na kojem je Šehićev tekst objavljen. I ne samo objavljen, nego i dodatno promoviran plaćenim oglašavanjem kako bi ga što više ljudi vidjelo. Koji je motiv da se objavi tekst u kojem stoji da je Miljenko Jergović ljubitelj koljačke poetike, i to još plaćeno i oglašeno? Koji je motiv da se nonšalantno pređe preko ovakve gadosti kao da je izrečen sud o monogamnosti pingvina na Madagaskaru a ne kvalifikacija zbog koje se danas može izgubiti glava? Je li riječ samo o nekompetenciji uredništva, običnoj nepažnji ili …?

Ok, nije uredništvu ovog portala, treba to vjerovati, bio motiv da rečeni tekst oglasi kako bi potaknuo nekog zatucanog imbecila da Miljenka Jergovića nježno pomiluje bejzbol palicom u nekom zabačenom i mračnom sokaku. Njihov osnovni motiv je plitka politčka propaganda i favoriziranje jednog tipa nacionalizma, o čemu je već pisano. Imaju pravo na to. Imaju pravo i sami sebe nazivati lijevim, građanskim i antinacionalističkim medijskim glasom, bez obzira koliko to neuvjerljivo pa i komično zvučalo. Ali imaju i odgovornost prema javno izrečenoj kvalifikaciji.

U uređenim društvima i civiliziranim sredinama ovakve stvari se strogo sankcioniraju zakonima koji tretiraju govor mržnje. Recimo, Šehića bi novčano oderalo da je sličnu kvalifikaciju izrekao u Njemačkoj ili Danskoj pa bi za narednu kolumnističku fotografiju pozirao sa štapom i gaćama. U uređenim društvima i civiliziranim sredinama govor mržnje, politička radikalizacija i bahato neznanje obitavaju u medijskim rezervatima ekstremne desnice. Ili ekstremne gluposti, svejedno. U BiH je eto moguće da su šovenski ispadi uobičajena pojava na mainstream portalima. I to počesto baš na onim koji sami sebe, iz ko zna kojih razloga, vole zvati lijevim, građanskim i antinacionalističkim.

Neven Šimić 13. 10. 2018.

Kiše

Ovakve su kiše padale
i ovako je nebo
tamno bilo
onda kada sam sa majkom,
sestrom i bratom
došao u Vojvodinu

Bilo je leto
kao i sada
što je

Bili smo
izbeglice

I večna voda
sapirala nam je
obraze i lice

a meni se činilo
da sam na kraju
neke litice,
na koncu ravnice.

Ovakve su kiše
padale
kao i sada što padaju.

I setim se
oca kako nas
prati
i stoji nasred ulice,
ispred naše
kuće koju zauvek
napuštamo i odlazimo

iz kosovske
a dolazimo
u vojvođanske
ravnice,
tu na kraju
litice

mi
izbeglice.

Srđan Sekulić 12. 10. 2018.

hat-trick

slobodno vrijeme, slobodno vrijeme i sloboda

(1) koliko li samo slobodnog vremena potroši ideal slobodnog vremena! (2) ideal slobodnog vremena dobro je obučena i spretna diverzantska grupa koja polako zauzima teritorij, diskretno ubija neprijateljske vojnike, spaja se s raspršenim gerilskim snagama koje su je nestrpljivo čekale, pridobiva stanovništvo, osvaja vlast, proglašava pobjedu i organizira život prema strogim principima, pod zastavom slobode. (3) (a) tko je zapravo slobodan? (b) što je zapravo slobodno? (c) što je sve slobodno? (d) tko je sve slobodan?

povijest testosterona

da sam ja povjesničar, sa specijalizacijom u povijesti svakodnevnog života ili povijesti ratovanja i vojske, ili barem biolog ili liječnik, svakako stručnjak za endokrinologiju – napisao bih povijest testosterona, prije negoli povijest vode, vatre, bakterija, uma, plastike i boga. a ovako, nedovoljno kompetentan, obilazim ratišta, nogometna igrališta, sveučilišta i druga bojna polja, i pratim njegove besprijekorne trijumfe, i planiram nabaviti mali mikroskop i veliku bilježnicu.

moj strah i nada

travka koja čeka udarac kopačke, uz bijelu liniju, s vanjske strane igrališta, 45 minuta, dva puta 45 minuta, 45 puta 45 minuta, 45 minuta puta 450 puta, ne bi bila tako pomirena i ravnodušna, imala bi moj strah i nadu da joj o tom trenutku, jednom trenutku, udarcu, ne ovisi cijeli život, nego ono najbolje u njemu.

Hrvoje Jurić 11. 10. 2018.

Jergović nije ni bosanski, ni hrvatski, ni balkanski, on je europski i svjetski pisac

Laudacija Doris Akrap za Georg Dehio-Buchpreis, održana 10.10.2018. u Crvenoj vijećnici u Berlinu
S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

 

Poštovani Miljenko Jergoviću, poštovana Brigitte Döbert, dame i gospodo,

Svima je znana situacija kada nam netko želi ispričati priču o svojoj obitelji koja počinje od pokojne majke neke lijepe sestrične čiji stric u emigraciji postane krsni kum najmlađoj kćeri bogate tete svoga punca, treće među sestrama, a čija je jedina živuća sestra škrta maćeha najmlađeg praunuka ubijenog prastrica, koji je, u rodnom mjestu rastavljene majke, imao trgovinu rabljenih automobila treće generacije koju sada vodi lopovski poznanik nijemog susjeda.

Svi imaju obiteljske priče, ali ne može ih svatko ispričati. Dobrog pripovjedača prepoznaje se po tome da je u stanju odnose u familiji i među poznanicima prikazati na način da svi, unatoč visokom stupnju nepreglednosti, žele slušati cijelu obiteljsku priču. Ono što kod drugih zvuči kao da je sastavljeno od prašine, obiteljskog stabla i dosade, pod rukama znalaca pretvorit će se u portret individualne posebnosti u kontekstu društvene panorame, i to bi jedno doista slobodno društvo trebalo objesiti kao razglednicu u obiteljskom ili nacionalnom muzeju.

Takav znalac je Miljenko Jergović i želim svakoj obitelji, svakoj državi, svakoj naciji i svakoj regiji, svakom sinu, svakoj kćeri, svakom ocu i svakoj majci pisca poput njega. Iako možeš biti siguran da ćeš nakon njegove priče stajati pred ruševinama vlastite povijesti, vlastitog sjećanja, vlastitih osjećaja i vlastitih spoznaja: podloga radikalne bezobzirnosti kojom Jergović opisuje katastrofalne posljedice kolektivnog i autoritarnog dodanog bremena na životu pojedinca jest radikalno uvjerenje da je svaki čovjek duboko povredivo i povrijeđeno biće kod kojeg se uvijek može naći nešto što nije baš skroz pod kontrolom, što nije potpuno izliječeno i što se ne može izliječiti.

Kada tražite neko mjesto na kojemu se mogu naći nesreća, tuga i moralni ponori, nije nužno uzeti u ruke Homerov ep o bogovima ili veteranske priče iz ratnih rovova. Obično je dovoljno zaviriti u vlastiti obiteljski album.

„Naše porodično zajedništvo“, kaže Miljenko Jergović u knjizi Rod, „ono što smo bili i što je činilo naš identitet, bilo je, kao i svako drugo zajedništvo kulture, roda ili kućnoga sljemena, zasnovano na iluziji.“ Iluzija je zasnovana na vjeri u zajedništvo, kontinuitete i sklad. „Otac, dva ujaka i ja išli smo u istu sarajevsku gimnaziju“, to je prva rečenica tog romana. Ali ono što Jergović priča u sljedećih 1118 stranica o obitelji Stubler ima samo jedan kontinuitet: kontinuitet gubitka u vidu mrtvih, zaboravljenih, otpadnika i gubitnika.

Ono što začini svaku obiteljsku pripovijest, to su oni nepregledno zamotani, labavo i čvrsto privezani, vrlo tanki i debeli konci kojima su povezani protagonisti ne samo zbog krvnog srodstva i kumstva. Pogotovo su povezani zbog onog neizgovorenog i prešućenog, zbog krivnje i dugova, zbog odgovornosti i odbijanja odgovornosti, zbog razočaranja, laži, odmicanja, distance i mržnje. A tako je bilo i u društvu državnog jedinstva. “Jugoslavija je”, piše u knjizi “Otac”, “bila unutrašnja stvar obitelji”.

U knjizi “Rod” spajaju se prastare obiteljske poveznice koje dolaze iz svakojakih kutova Europe. Pradjed Karlo Stubler, željezničar i Nijemac iz Banata, došao je sa svojima kao kuferaš u Bosnu. Tako su, to smo naučili od Jergovića, u Bosni zvali ljude koji su se pod vladavinom Franje Josipa doselili iz svih krajeva austrougarske monarhije na Balkan, jer su tamo nalazili posao i porezne olakšice.

Ti migranti, koji su navodno živjeli u svojim koferima, stvorili su posebni identitet, nadnacionalni: Ne uplićući se u promjene vlada, ideologija i režima, od monarhije, preko socijalizma, do nacionalizma na Balkanu. Što su političke fronte udaljenije (to što se stariji Nonin sin priključio SS-u, to je više-manje nesretni slučaj), to su tvrđe fronte unutar obitelji zbog krivnje i odgovornosti za sudbinu pojedinca u tom čas zločestom, čas bizarnom, čas nešto ljepšem balkanskom 20. stoljeću.

Ne bi bilo u redu da Miljenku Jergoviću odajemo počast samo zato što je kroničar razgranate i potisnute obiteljske i društvene povijesti. Jergović jest i to. Ali više od toga, on je kroničar pitanja identiteta, pitanja koje je u Europi porodilo najviše patnje.

U noveli “Otac” piše: “Bio sam isti otac. Srećom, jer ako bih bio isti majka, postavljalo bi se pitanje tko mi je otac. Od tog pitanja počinje naša cjeloživotna potraga za identitetima, porodična i društvena povijest, nekoliko zajedničkih i odvojenih nacionalnih historija prorešetanih ratovima, kao njegovo staračko tijelo metastazama; od pitanja tko je djetetu otac, koje nikada nije retoričko i koje se postavlja i nakon što bi odgovor na njega trebao biti do kraja izvjestan, počinju narodnooslobodilačka borba, zajedno s pet stoljeća pod Turcima, nekoliko srpskih ustanaka i hrvatska seljačka buna; da nije njega, tog prvog našeg pitanja, (…) mi u stvari ne bismo znali tko smo i šta smo, niti bismo znali da se u ovome našem balkanskom i srednjoeuropskom svijetu, u ovoj tužnoj katoličkoj vukojebini, na divljem pravoslavnom i islamskom zapadu, ljudi dijele na one koji sliče na matere i one koji sliče na očeve.“

Manje je on kroničar masovnih strahota na Balkanu, on je kroničar ljudskih boli koje pojedincu donose smrt, gubitak, zločin, krivnja, odgovornost i pomračenje vlastitih djela u nacionalnoj inscenaciji. Kroničar je mnogovrsnih fragmenata identiteta koji se ne sastoje samo od dijelova koje bi čovjek ponosno nosio na grudima, nego od banalnih stvari poput odrastanja kao dijete rastavljenih roditelja, kao što to Jergović opisuje u knjizi “Otac”.

Za neke od njegovih protagonista identitet leži i u njihovim automobilima. Često se koristi pojam  “road movie” kada se želi klasificirati razantna avantura. Obično mislimo na nepredvidljive dogodovštine pored puta, kvar auta, neobični radnici na pumpi, hipici ili kakav zločin. U Jergovićevoj trilogiji srebrni Buick Rivera (godina proizvodnje 1963.), narančasti Volvo (godina proizvodnje 1975., bez saobraćajne nesreće) i Volga (godina proizvodnje 1971.) nisu samo dodaci koji bi se mogli izmjenjivati s kamionom ili odjeljkom vlaka. Automobili su dio priče njihovih vlasnika, dio identiteta, i zato i dio problema.

Hasan Hujdur misli da ima dobar život kada može računati na svog “američkog prijatelja”, na svoj Buick, iako će taj završiti u kanadskom jarku uz cestu. Volvo profesora filozofije Karla Aduma (iz „Freelandera“) „posljednji mu je prijatelj koji mu preostaje“. I tako je auto i posljednji i jedini svjedok svih bolnih gubitaka njegovog života. Što bi životne priče naših majki i očeva bile bez priča o njihovim automobilima? Rijetko tko će se sjetiti kojom su avionskom linijom otputovali na prvi zajednički odmor. Ali auto s kojim smo bili na putu do nedavno je bio nezaobilazan detalj našeg sjećanja.

Pisac i esejist Jergović rafinirani je i pomni skladatelj. Njegovo eliptično pripovijedanje slijedi izbrušene tragove sjećanja, nepredvidljive zamišljaje i automatizirane samouvjerenosti pripovjedača. S Karlom Adumom i njegovim Volvom Jergović u jednom liku stvara cijelu proturječnost eksperimenta Jugoslavije. Intenzivno osvjetljivanje likova dovodi do toga da umisliš tridesetogodišnji vonj ledenog znoja u sjedalima tog automobila. Potkožna i eksplicitna upozorenja, digresije i izlijetanja s glavnih tračnica pripovijedanja, na koje u Jergovićevoj prozi često nailazimo, ne smetaju izravnosti njegove proze nego dodatno oživljavaju labirintske svjetove mišljenja i osjećanja. To, doduše, nije samo rezultat velikog umijeća pripovijedanja. Iza toga stoji i spoznaja da nema gotovo ničeg što bi se moglo izravno ispričati.

Na književnike gledamo, pogotovo kada dolaze iz drugih zemalja, kao na moralne vertikale. Kada se negdje desi genocid, mi pitamo najpoznatijeg pisca iz te zemlje može li napisati esej o tome otkud dolazi svo to nasilje. Kao da je pisac bolji sociolog, njega se poziva na okrugle stolove, jer je navodno uvjerljivi i nekorumpirani glas koji bi nama strancima mogao objasniti što se „tamo dolje“ stvarno dešava. To je zaista zanimljiva stvar, pogotovo kad uzmemo u obzir da pisac po vokaciji treba pretjerivati i umišljati, sanjati i fikcionalizirati. Znači, čovjek kojeg bismo trebali očekivati na strani onih nacionalista koji povijest, koja se nikad nije desila, izmišljaju i do krvi brane, samo da bi ostali na vlasti.

Upravo u neovisnoj državi Hrvatskoj ništa što je proturječno, nije poželjno. Ništa ne smije smetati neupitnom narativu o hrvatskim žrtvama. Ali Jergović smeta.

Nagradom, koju mu danas dodjeljujemo, institucija Deutsches Kulturforum Östliches Europa odaje počast onima “koji istražuju i predstavljaju zajedničko kulturno naslijeđe regija istočne Europe u kojima su živjeli Nijemci i koji s time podržavaju interkulturalni dijalog i međusobno razumijevanje.“ Vrlo je lijepo i vrlo je dobro da se prepoznaje namjera nekog koga mnogi ljudi shvaćaju kao smetnju: htjeti razumjeti i činiti razumljivim.

Bivša Jugoslavija je upravo takav slučaj u kojem bismo baš voljeli znati zašto je sve tako silovito pošlo krivo. Miljenko Jergović ne dostavlja potpuno objašnjenje. On nam, sa svojim često esejističkim razmišljanjima, u svojoj prozi dostavlja krajolike duša koji nas upoznaju s ahilovim petama i ranjivostima društva. A mi njegove romane oduševljeno čitamo baš iz tog razloga, jer su nam te ahilove pete nekako poznate. Imamo i u našim društvima slično osjetljive točke. Samo što smo mi već duže vrijeme našli metode izlječenja. A te metode, što Jergović neumorno naglašava, leže u obradi prošlosti, u “njemačkom sjećanju”, kako on to zove, i u kojemu vidi putokaz za cijelu Europu.

Čitanje Jergovića znači učenje o Njemačkoj, čak i za čitateljicu socijaliziranu u Njemačkoj. Na primjer o poljskom nogometašu Ernstu Wilimowskom, jedinom igraču koji je pucao golove protiv Njemačke (9. rujna 1934. u utakmici 2:5 u Varšavi), kao i za Njemačku (13 golova u 8 utakmica). Rođen na šleskoj granici, izgubio je majku u koncentracijskom logoru, a kako bi preživio, sebe je proglasio Nijemcem i s time je nakon 1945. u Poljskoj postao nepoželjna osoba. Na Svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj Wilimowski je htio posjetiti hotel u kojemu je boravila poljska reprezentacija kako bi s njima razgovarao. Nisu ga primili.

Nisam poznavala tu priču. I na žalost ne možemo čitati tu literarnu preradu nejednoznačnih identiteta, jer je ta knjiga izašla tek na hrvatskom i poljskom jeziku.

Apropos nogometa. Jergović je veliki ljubitelj nogometa. U komentaru za legendarno polufinale Brazil-Njemačka na SP 2014. piše kako je hrvatski novinar u tim magičnih prvih 29 minuta vikao “Njemački Blitzkrieg”. “Ružna i nepristojna metafora”, komentira Jergović, “zbog koje bi ih valjalo poslati na kratki preodgoj u neku nadležnu instituciju, recimo u kino, da nekoliko dana gledaju dokumentarne filmove iz 1939. i nekoliko sljedećih godina, pa da shvate zašto neke riječi i simbole treba koristiti samo u jednom smislu i značenju. Nisu sve riječi slobodne i ne mogu se pretvoriti u metafore. Neke su riječi živa groblja.“

Kakva precizna rečenica. Dugo ćete tražiti u Jergovićevim knjigama riječi i rečenice koje ciljaju na jeftinu poantu i koje riskiraju povijesne netočnosti. Akribičan poput znanstvenika, stvara svoju prozu, a u članku na Wikipediji navode već 25 romana i pripovijedaka. Piše, doduše, da je to “izbor”.

Čak je u svojoj polemici protiv hrvatstva toliko točan, satiričan i oštar da bismo ga mogli zvati Karl Kraus Kroatiens, ne samo zbog aliteracije.

Pogrešno je Miljenka Jergovića nazivati hrvatskim autorom. Državljanstvo je dobio samo nakon što se krstio – i to kao ateist! Jednako je pogrešno zvati ga bosanskim piscem, jer ga i tamo – kao i u Hrvatskoj – smatraju izdajicom. Postoji samo jedan opis koji mu odgovara: on je europski pripovjedač. Njega ne trebamo katalogizirati pod balkanskom literaturom nego pod svjetskom literaturom.

Ono što predstavlja kao autor, nije problem Balkana nego je temeljni uzorak, temeljni sloj i obiteljsko stablo Europe. Europski identitet jednako je raznolik i ranjiv, jednako kontroverzan predmet svađe kao što je to i na Balkanu. U vremenima u kojima se ponovno “pronalaze” reakcionarne i fašističke tendencije, koje im je europeizacija navodno ukrala, autor poput Jergovića nije zanimljiv samo u Sarajevu ili u Zagrebu. Da europska ideja o jedinstvu u razjedinjenosti ne bi završila u briselskom jarku poput Buicka Rivere, dobro je što ima hrabrih autora poput Jergovića kojima ne možemo dovoljno zahvaliti na njihovoj hrabrosti da ne sjednu ni na jednu stolicu.

Trebamo biti zahvalni i prevoditeljici Brigitti Döbert. Jer, činjenicu da Jergovićevu prozu adekvatno čitamo na njemačkom jeziku zahvaljujemo njoj koja je, usput rečeno, doktorirala na temu estetike kod Fichtea i koja je prije toga završila studij kod Georga Lukacsa. Trenutno ne postoji bolji prijevod iz hrvatskog, srpskog ili bosanskog jezika. To je 2016. primijetio žiri Lajpciškog sajma koji joj je dodijelio nagradu za prijevod “Tutora” Bore Ćosića. Knjiga, stara 40 godina, o čijem je prijevodu autor Ćosić rekao: “S time nemam veze. Prevoditeljica je morala toliko toga izmisliti, da je postala njezina knjiga.” Malo je toga do sada prevedeno. Da ne govorimo o kolumnama i esejima u novinama Feral Tribuneu, Globusu i u Jutarnjem listu, najvećim novinama u Hrvatskoj za koje Jergović i danas radi.

Želim autoru i njemačkim čitateljima da Brigitte Döbert prevede što više njegovih djela, i oboma od srca čestitam!

ajfelov most 11. 10. 2018.

Kupus iz Lore

Dnevnik jednog penzionera/4

Alem Ćurin 10. 10. 2018.