Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

O onome koji sebe gradi i o onome kojega on razgrađuje

4.

Iz dan u dan, i njegov neboder mijenja svoje stanare. Svako jutro susreće nova lica, onih starih, predratnih i ratnih sve je manje. O preostalim starim, predratnim i ratnim, sve su češće obavijesti o smrti na ulaznim vratima. S novim stanarima u neboderu susreće različite majstore. Preuređuju kupljene prostore, samo oni rijetki obavještavaju što čine, od koliko do koliko sati. Od Envera, povjerenika etažnih vlasnika pred upraviteljem nebodera,  Sarajevostanom, saznaje tko su ti novi vlasnici: 

 

– Teško je to utvrditi. Dolaze iz Norveške, Danske, Švedske, Austrije… Iz zemalja u kojima su živjeli kao prognanici iz raznih bosanskih gradova… Foče, Nevesinja, Glamoča, Trebinja, Zvornika, Srebrenika, Jajca… Teško je sve te gradove i nabrojati. Vjernici ovdje kupuju i zbog nove džamije Kralj Fahd. Blizu im bogomolja za svakodnevnu molitvu. 

– A tebi se valjda uredno prijavljuju svi…

– Kažu mi ime i prezime, ne donose mi svi i dokumente o vlasništvu, ni potvrdu o porezu na kupljeni stan. Teško je utvrditi je li svaki stan kupljen s ušteđevinom od socijalne pomoći u spomenutim zemljama namijenjen bližnjem ili je uknjižen na ime štediše. Kupuje li ga štediša za sebe ili za svog bližnjeg. Možda i za nekog mlađeg koji tek započinje svoj život ili za najstarijeg koji se priprema za odlazak s ovoga svijeta. Svi se i ne prijavljuju gdje treba, nemam ih sve još ni na popisu…

 

Prvih godina poraća nije bilo ništa uznemirujuće. Tek u ponekom je prepoznavao novo lice, i dalje bi se riječi trošile na stara: gdje su, hoće li se vratiti i kad će se vratiti na svoje. Kako su se nove godine nizale tako su se novi vlasnici sa svojim članovima obitelji množili, bivši se nisu ni pojavljivali.    

 

U stanu iznad njegovog prizemnog je bivši šumar, sada radnik u sarajevskoj zračnoj luci. Ima neku uniformu, u njoj odlazi i u njoj se vraća s posla, po njoj ne zna je li policajac ili obični čuvar u toj ustanovi. Pred ulazom u zgradu jednom ga je upitao je li on u stanu iznad njegovog u prizemlju. Došljak mu je nešto promrmljao, starosjedilac mu je pružio ruku i poželio dobrodošlicu. Narednih dana susreo ga je pred glavnim ulazom sa suprugom i djevojčicom, pozdravio je i njih dvije. 

 

Godina je 2005, starosjedilac je rekonvalescent, povratnik iz koševske bolnice u kojoj je liječio infarkt. Uz pomoć supruge ulazi u kupatilo da se umije. Dočekuje ih žestok miris, ali se ne vraćaju. Primjećuju prljavi potočić kako s plafona curi niz cijev radijatora. Miris guši oboje, supruga ga izvodi iz kupatila, ostavlja u velikoj sobi, trči na kat. Po povratku mu prepričava što je gore zatekla: 

 

– Dočekala me na vratima s plastičnim rukavicama do lakata i s velikim stomakom. Pitam je što radi u kupatilu. Dezinficiram… Čime? Kako čime, uzvraća mi pitanjem. Meni od tebe niz cijev curi crna tečnost koja smrdi. Guši. Morala sam muža vratiti u sobu, neumivena… A što mu ja mogu, kaže joj nova stanarka nebodera s plastičnim rukavicama. Imao je infarkt, ženo, tek došao iz bolnice, ugušit će ga smrad koji nam od tebe curi u kupatilo. Guši. Nije mogao ni da se umije. Zatvorila mi vrata i zavrnula ključ. 

 

Navečer je započela buka: sat-dva udarci čekića, sat-dva borer. Na smjenu, ne prestaje do iza ponoći. Ljiljana zove Envera, opisuje mu nevolje, moli ga da s petnaestog kata siđe na prvi i upozori novog stanara koji se po povratku s posla razmahao u vrijeme kad to kućni red ne dozvoljava. Enver se brzo vraća: 

– Zatvorio mi vrata, nije me ni saslušao. 

– Meni spušta slušalicu. Ni sa mnom neće da razgovara.

– Meni je samo promrmljao: Nije do mene, i zalupio vrata. Ne mogu u njegov stan na silu. 

   

Od tada traje teror koji nitko od stanara njegova nebodera nije spreman zaustaviti. U ratu je teror na razne načine koristio agresor, u poraću to čine novi stanovnici Sarajeva pridošli iz raznih dijelova Bosne. Iz provincija i sela. Ne znaju što je život u neboderu, kad kupe stan misle da su kupili kuću u kojoj mogu, kad god hoće, raditi što god hoće. Kućni red ih i ne zanima. 

 

Taj je iznad njega iz Glamoča, u stanu je susjeda Branka s kojim je u ratu u svome provjeravao od kakvih su materijala njegovi zidovi, jesu li svi betonski, jesu li od cigle ili od neke mekše građe. Umro je posljednje godine rata, njegova udovica Dana stan je ubrzo prodala tom Glamočaku, šumaru, koji se u njemu danonoćno, više godina, obučava svim zanatima. Čas je stolar, čas moler koji sve obara kad pomiče lojtre, čas je i keramičar, čas… Noga stručnjaka u njegov stan nikako nije smjela ni zakoračiti. Kad god se obraćao Enveru i starim stanarima za pomoć, svi su samo slijegali ramenima, upućivali su ga na policiju: 

– On je divljak, jarane. Takvih je danas mnogo u ovom gradu. Seljaci. Proći će godine i godine dok nauče gradska pravila života. Tako je bilo i nakon onoga rata… Ovaj naš prolazi kraj nas kao da smo nevidljivi, nikom ni a ni bu. Kažem ti, on je divljak. Prijavi ga policiji… Ali, pazi, jarane, ne srljaj! Prije toga pribavi valjane dokaze! Moraš policiji i dokazati da te on uznemirava. Crnim na bijelom. Bez toga ništa od prijave.

– Kako ću im dokazati da nam ne dozvoljava ni popodnevni odmor, da iznad naših glava lupa čim dođe s posla, ponekad i do jedan sat iza ponoći. Oboje smo na rubu živaca. To traje već punih dvanaest godina. Kako mu sin raste, tako su nam njegovi koraci sve jači, to dijete, izgleda, ne zna ništa bez trčanja. Djevojčica je već srednjoškolka, mirna i pristojna. Ona nas jedina pozdravlja, njih dvoje u zgradi ne pozdravljaju nikog. Kraj nas prolaze kao da smo nevidljivi. Sin im je pretjerano aktivan, možda je i bolestan. Dvanaest godina nam tutnji iznad glave, dvanaest godina vas na to upozoravamo i molimo da nam pomognete. Dok on sebe gore gradi, on nas dvoje dolje razgrađuje. Oboje smo oboljeli od njegovih majstorija i od tog njegovog sina… 

– Moguće je to zaustaviti, jarane, ako imaš dobar dokaz, moguće je, stvarno, moguće… 

– Ma, ljudi! On je nas već uništio. Razgradio nas je na stotinu djelića, stotinu tih djelića sad treba liječiti. Kako? Uništio nas troipolgodišnji rat, uništava nas i ovaj njegov nastavak. Drugim sredstvima…

   

Prisjećao se svojih prvih godina braka. Proveo ih je u ulici Kralja Tvrtka s tročlanom obitelji sustanara, poratnih pridošlica iz Kozarca. U vremenu privikavanja na Ljiljanu, njezinu baku i majku, na instituciju braka i svoju ulogu u toj novoj zajednici, pamtio je incidente u četverosobnom stanu visokih stropova s ljudima kojima su gradski običaji bili novi i teško prihvatljivi. Sarajevo su naseljavali u svim njegovim dijelovima. Nova vlast ih je iz provincija dovodila dekretima, na specijaliziranim tečajevima poučavala ih životu u novoj sredini, ali njihove naravi teško su i sporo prihvaćale njezina pravila. Kućni red zgrade Augusta Brauna na Marijin dvoru stalno je narušavan, nekad galamom ili preuređenjem prostora u sitne sate, nekad bučnim proslavama u dijelu stana i na velikom hodniku bez prethodnog dogovora i najave. Često su iza sebe ostavljali veliki nered u zajedničkom veceu i kupatilu, jednom su s grubim povredama pravila zajedničkog života sa svojim sustanarima dospjeli i do suda, gotovo svakodnevno žestoko o tome raspravljali…      

 

Rasprave o sličnim izgredima ponekad su razvijane do usijanja, konflikte je najuspješnije rješavala Ljiljanina baka, preko Brace, najmlađeg člana te obitelji iz Kozarca, uvijek onda kad su sve vrste rasprave s tom svrhom bile nemoćne i neuspješne. Kad god je za glavne objede imala meso, piletinu, govedinu ili teletinu, najveći komad, nekad cijelu šniclu, nekad cijeli batak, u tanjuru prekrivenom papirom ostavljala je Braci u unutrašnjem okviru velikog prozora koji je u hodniku gledao u vrata kuhinje. Nitko nije znao kako je na to navadila dječačića, on je tu njezinu gestu prihvaćao šutke, nakon slasnih zalogaja i odbijanja da s ocem Ferkom i majkom Besom pojede sve što mu je bilo predviđeno za glavni obrok, napokon, i njima otkrivao uzrok svoje sitosti. Saznanje je imalo moć topline koja je topila led, brisala nesporazume i nove rasprave činila nepotrebnim i apsurdnim. Nažalost, takva zatopljenja nisu trajala dugo, uzrok je bio vrlo banalan, ne može biti banalniji: svakog dana na obiteljskom stolu samo najimućniji imali su tih godina i meso. A imućnih nije ni bilo! 

Zato je i njegova mlada supruga gunđala sve glasnije: 

– Ti ono najbolje uvijek njemu, a nama što bude. Krilca, noge, jetricu, prsa, ubuduće bi mogla njemu, a nama dvoma batake, teleću šniclu, malo veći komad govedine. 

– Šuti, dijete, na batacima su najkrupnije kosti. 

– Ali na njima je i najviše mesa. 

  

Sve što je tih prvih poratnih godina doživljavao u svom stanu s novim stanarom iznad glave u svom neboderu podsjećalo ga je na prve godine sustanarstva u jednoj od tih Marijindvorskih stambenih i poslovnih zgrada visokih stropova, dugih hodnika, velikih prozora i vrata graditelja Augusta Brauna, vlasnika Ciglana. 

– Sjećaš li se ti onog našeg sustanarstva u Kralja Tvrtka? – upitala ga je jednom Ljiljana dok je iznad njih strop trpio udarce čekića i borera. 

– Gotovo svaki dan.

– Sve me ovo sada podsjeća na one naše nevolje u toj ulici. 

– I mene. Šuti i trpi opet. Tek počinje poratna obnova i prilagodba pridošlica gradskom životu.  

– Ne znam kako ćemo i ovu obnovu i obuku preživjeti. Užas.

– Ako smo preživjeli ratni očaj, preživjet ćemo valjda i poratni.    

   

U 2017. godini pred ulazom u neboder susreću Ljiljana i on njegovu suprugu u društvu  starijeg muškarca. Nikada do tada nisu ih pozdravljali ni on ni ona. Supruga ih zaustavlja i pruža im ruku: 

– Zahvaljujući ovom dobrom čovjeku od danas nisam u ovoj zgradi. Selim s kćerkom i sinom u a fazu, u svoj novi stan. Svekar i svekrva uštedjeli u Švedskoj, svekrva umrla, svekar će sa sinom ostati ovdje. Rastajem se. Oprostite mi, gospođo, što sam onoga dana kad vam se muž oporavljao od infarkta bila malo nepristojna.

– Nisam zaboravila. I nije bilo baš malo nepristojno.

– Često sam namjeravala da vam siđem i sve objasnim, ali, eto… Bilo me stid da vam objašnjavam svoju sramotu. Samo da znate što sam proteklih godina sve preživljavala… Sve nisam opisala ni ovom dobrom čovjek… Nije išlo i nije išlo, možda je do vas silazila i naša svakodnevna svađa. Ne mogu reći da se on nije trudio, tom našem stanu je svakodnevno nešto dograđivao, želio je da ga pozlati. Stalno je nešto iznad vas gradio, a mene je razgrađivao. I onda se desilo ono što je i moralo: sve puklo! Odjednom. Znam: i vas je razgrađivao. Opominjala ga, nije slušao… Ovaj će ga mirni čovjek, konačno, možda i umiriti.

 

Nekoliko dana poslije ovog susreta, na jednoj od klupa ispred reda nebodera pored džamije Kralj Fahd, pronalazi jednog od susjeda kojega je više puta viđao u društvu tog mirnog čovjeka. Od njega saznaje da je njegova bivša nevjesta iz Sandžaka, magistrica kemije, profesorica u jednoj od sarajevskih srednjih škola. Kako je rat spojio nju i šumara iz Glamoča to nikad nije saznao. Dva dobro nije. Uostalom, nije to ni važno. Važno je da od tada u svom stanu on i supruga, konačno, bar povremeno, imaju mir, da ih on postepeno udaljava od nemira za koji nitko u njegovom neboderu punih dvanaest godina nije htio niti da čuje. Još uvijek, međutim, ne vjeruju da je teror vlasnika iznad njih tih godina zaista prestao, ponekad sanjaju i da se ponavlja. Žešće, s novim izvođačem. 

   

Bude se čim nešto padne na pod, čim netko, otac ili sin, u spavaćoj sobi iznad njihove, zakorači u taj prostor. Kad u stanu ništa ne grade za sebe, ne vjeruju da ni tada ne razgrađuju njih. 

– Bože, opet! Opet nam taj čovjek razgrađuje mir… Ponadala sam se da će nakon razvoda… Nakon odlaska od njega onog hiperaktivnog sina i vrlo pristojne kćeri, konačno nastupiti mir, a opet sve isto i s ocem u stanu.

-Šuti i trpi. Činio sam sve što sam mogao… Obaviještavao povjerenika, on mu uvijek zatvarao vrata kad mu je odlazio do njih da ga opomene… Obavještavao sam i stare i nove stanare, nikoga ne pozdravlja, nikome ne odzdravlja… Divljak. Silnik. Počeo nositi pištolj. Jučer sam mu vidio i pištolj na opasaču… U futroli. 

– Zar? Pa, taj bi, znači, mogao i da zapuca. 

– Šuti i trpi, velim… I nije samo to. Zar nisi vidjela? 

– Što? 

– Počeo i on parkirati auto u parku, na betonskim stazama… Otkad su nam utoplili neboder, napravili invalidske stepenice i ugradili nova vrata, u stan ulazi i on kroz njih, iz parka. 

– Ne znam ja koji je njegov auto.

– Onaj crni. Renault. Eno ga pet-šest koraka od našeg balkona, s dva kotača na betonu i s dva na zelenoj površini.

– A gdje je policija?

– Pa, on je policija.

– A pričalo se da je samo neki čuvar na aerodromu. 

– On je policija, ženo. Bahata i bezobzirna. Ima i pištolj u futroli.

   

Bahatih, bezobzirnih pa i bogatih rušitelja mira nakon tek završenog rata u Sarajevu je bilo i u domicilnom i u njegovom novom stanovništvu. Bahatost i bezobzirnost bile su rezultat surovosti opsade i progona, a bogatstvo se stjecalo na različite načine: krađama, lopovlucima, otimačinom. Prognani u europske zemlje do bogatstva su dolazili štednjom socijalnih davanja tih zemalja, nju su u miru ulagali u svoje preživjele prognane u Sarajevo. Lopovi su u Sarajevu imali što krasti i rušiti, socijalizam je u svojim godinama u cijeloj državi gradio i gradio, iza sebe je ostavio vlastite vrijednosti, rušitelji i kradljivci samo pustoš i divljaštvo. Vratilo nam se vrijeme Onoga poraća. Bez prijekih sudova i žurnih egzekucija. Mladoj demokraciji se gade. Draže joj je bezvlašće.

Mirko Marjanović 26. 08. 2019.

Ako ne budemo čitali

Ako ne budemo čitali
Mislit ćemo proste rečenice.

Ostat ćemo stranci sebi
Sami, u kijametu svijeta.

Ako ne budemo čitali
Nećemo moći okusiti

Šećer u fildžanu svakog čovjeka.
Žene će nam postati igra i zabava

Pod stare dane, kokoške.
Izgubit ćemo smisao za poeziju

Voljet ćemo samo use, nase i podase.
Sporazumijevat ćemo se jezikom mahale.

Ako ne budemo čitali
Raspravljat ćemo o paradajzu i paprikama

O komšijinom, novom mercedesu
O njegovoj djeci, koja svakakva hodaju gradom.

Ako ne budemo pažljivo čitali
Prodvat će nam muda pod bubrege.

Od nas će napraviti budale 
Koje u sve vjeruju;

Fejsbuk statusima, tviter objavama
Instagram slikama, tv vijestima.

Reklame će nas (pre)voditi 
Žedne preko vode

Šume će gorjeti 
U nama, i pred našim očima.

Slijepci će nas slijepe 
dotjerati do ambisa.

Politika će nam biti 
važnija od osmijeha i lijepe riječi.

Riječi koju nikad nismo naučili
Jer smo slabo i krivo čitali.

 

Adem Garić 24. 08. 2019.

Pustinje ljubavi

Nisam se usudio da putujem po zimi. A Šubertovo Zimsko putovanje? Pomisao na tu umetnost, nije mogla da me ohrabri. Kod kuće sam, moja soba, moj krevet. Ali gde je to? Nigde. Iluzija zaštićenosti. Snašla me je Platonova kazna: ne biti ljudsko biće, ne biti muškarac, ne biti Grk, tj. Evropljanin. Dakle: biti životinja, biti žena, biti varvarin, tj. palančanin. Moj intelekt se spušta na nivo deteta, tj. životinje, moje emocije su sasvim jin, suze mi krenu za čas, a nemam više ni stida, prikazujem javno svoju sramotu, svoj prostakluk.

Juče smo sedeli u Lipi, Siniša, Voja i onaj Surlin komšija, koji mi je saopštio tužnu vest da je Surlina mama umrla. Surla je nestao, komšiluk ne zna gde je on. Moguće je da su ga hospitalizovali. Ali moguće je i da je pobegao nekud. Setio sam se da mi je Surlić kada sam ga pitao ko mu kuva ručak, kratko rekao: Pa, keva mi skuva nešto. Jao, jao, jao! (Meni je isto mama kuvala kada sam imao četrdeset i koju godinu, bio sam bolestan. Ustajala je, sirota, svako jutro da mi napravi miso-supu, plakala je, mislila je da ću umreti.) Posle sam nešto raspredao o gnosticizmu, kao ja nešto znam o tome. Učinilo mi se da se Siniša skupio, nije mu izgleda prijalo to da sluša, pošto je vernik. Ne mislim o tome ništa loše. Možda je to jedino ispravno: Nemaš ti šta da razmišljaš o popovima, ovo ili ono, ne tiče te se kakvi su oni. Sabornost je možda jedina odbrana od oholosti, od ludila. Izvinio sam mu se i prekinuo, ali on je rekao da samo nastavim. Voja mi je odobravao pošto je i njemu bliska gnoza, prihvatljiv mu je bezimeni bog, apsolutno je, kao i ja, ubeđen da je ovaj svet pakao sačinjen po volji zlog demijurga. Dobro znamo da u Crkvi Boga nećemo naći. Naša jedina nada je transcendencija. Biti spreman za razliku, za ono Drugo, ma šta to bilo. Radost ili strava?

Al književstvu stati nogom za vrat

Ako je čovek hrabar nije mu potreban nikakav Bog, imamo primere Ničea i Fukoa. Ali ako je plašljiv, kao ja, onda mu je Bog i te kako potreban, u velikoj je nevolji ako ne veruje, pogotovo kako se kraj približava. Naravno, kao što sam već rekao, jasno mi je da Boga ne mogu naći u Crkvi. Sve više me privlači gnosticizam, čitam Mirčea Elijadea, o Markionu, Maniju, o koptskim jevanđeljima. Jeresi su jedini pravi put do Boga, individualni pristup, to je još Kerkegor tvrdio, a ne dogma, svaka dogma je laž i zato konfesije ništa ne valjaju, u stvari, bave se politikom. Evo oholosti, evo ludila! U koptskim jevanđeljima kaže se da je Bog, u stvari, zli demijurg, da je ohol, lud i zao, da je čovek iznad Boga pošto nosi u sebi iskru svetlosti koja mu dolazi iz transcendencije, to bi mogao biti Kantov kategorički imperativ, osećanje dobrote, biti dobar u zlom svetu koji je stvorio i kojim upravlja zli demijurg, to je jedini smisao postojanja. Naravno, veliki deo čovečanstva nije svestan toga, živi u mraku prisile, teranja, ili straha, kao ja. Setio sam se moje baba Natalije, očeve majke, koja je bila veoma religiozna ali nije poštovala Crkvu. Kada je deda poginuo u Galiciji, kada se završio Prvi svetski rat, otišla je u manastir Krušedol da služi popove. Sa sobom je vukla i svog sina Ivana, mog oca. Posle je prešla u Karlovce, u Bogosloviju, radila je u Stefaneumu. Međutim, tamo joj se nešto nije svidelo pa se zaposlila u konviktu Karlovačke gimnazije gde je radila kao kuvarica. Govorila je da poštuje Bogorodicu i Jevanđelja ali ne i Stari zavet, na bogosluženje nije išla i nije se krstila. Da li je čitala Tolstojev spis Ispovest, ili roman Vaskrsenje? Ne verujem. Njeno devojačko prezime je bilo Kijački. Familija Kijački je bila poreklom iz Ukrajine, svi su bili beloputi, plavooki i plavokosi. Baba je bila lepotica, dobijala je kao udovica mnoge ponude, ali nije joj padalo na pamet da se ponovo uda. Kako ti to znaš, Trišmane?

Dragi moji neprijatelji…

Sinoć sam opet gledao Morgana Frimena na Dskaveri sajens. Najnovija pretpostavka je da postoji čak pet bozonskih čestica. U trenu kada je energija počela da se pretvara u materiju nastalo je bozonsko polje. Bozoni koji su sastavni deo atoma ažuriraju to polje dajući tako materiji masu, zapravo stvarajući materjalni vidljivi, tj. opipljivi svet. Ali šta je bozonsko polje, kako je nastalo u tom početnom magnovenju pretvaranja energije u materiju? Možda je bozonsko polje energetska senka. Da li se to kosi sa zakonom o očuvanju energije? Ali nisu problem čestice, da li ih ima ili nema. U ostalom, Higsov bozon je otkriven samo posredno, kao trag, upražnjeno mesto. Vrlo čudno, neuhvatljiv je ali ima ga, postoji. Problem je u deljenju, da li se može doći do nečeg nedeljivog, jednočlanog, do same suštine. Ili da li je moguće doći do praznine? To je problem koji je još davno  postavio Zenon, svirepi iz Eleje, deljenje u beskonačnost, zbog čega Ahil ne može da prestigne kornjaču. To je suština vidljivog univerzuma, materijalnog sveta. Svakim deljenjem, cepanjem, manifestuje se praznina. Možda energija ipak nastaje iz praznine, iz ničega, izvan prostora i vremena, upada u svet? Da li je strašnija energija u svom nepojmljivom potencijalu ili materija u svojoj ogromnosti? Ali šta je delenje, a šta je sastavljanje? I kako je uopšte moguć dodir, prijanjanje? Demokrit je tvrdio da se materija sastoji od atoma, najmanjih nedeljivih čestica. Nauka je posle otkrila čestice koje je nazvala atomima, ali koje su ipak deljive, sastoje se od manjih čestica, koje su takođe deljive, zatim od kvarkova, koji su, izgleda, takođe deljivi, sastoje se od tzv. struna. Og čega se sastoje strune? Dakle, metafizika je ipak neizbežna, nema stvarnosti, tj. i ima je i nema je. Cepanjem čestica znamo šta se događa, oslobađa se energija. Ali kakva?  Manifestacija gneva zlog demijurga? Da li je čovek kriv što se Zemlja pretvara u Pakao? Univerzum je Pakao, vatra i led na sve strane.

Pre teksta, pre pisanja, postoji trag (Da li?) i koji valja pisanjem otkriti ili pak praviti graške, odstupati. Šta je ispravno, šta je dobro pravo pisanje? 

Što više gledam Diskaveri sajens sve više sam u ubeđenju, ma kakvom ubeđenju, imam doživljaj, snažan, koliko univerzum svojom datošću prevazilazi čoveka, tj. njegove moć. Političare bi trebalo naterati da svaki dan bar pola sata gledaju kosmička istraživanja, da se osveste. Svaka stvar u prirodi ima svoj parcijalni logos naspram kog stoji logos druge stvari koji hoće da ga bez ostatka preuzme i prevede, u stvari, hoće da ga uništi i to je nešto što mi kao ljudska bića poimamo iako nam je logos kao opšti princip nepojmljiv. Tehnologija će se možda izboriti sa prirodom, koja je neka mera haosa, one su sestre najrođenije, bliznakinje, urediće je ali to će biti bez čoveka. Kakav je smisao toga? Uvek se postavlja pitanje opstanka ljudskog roda u univerzumu, ali taj opstanak je samo privremen, tehnologija nam u tome pomaže ali bez konačnog rešenja. Večita zagonetka koja nas vodi iz jedne situacije u drugu. Otvore se jedna vrata ali već stojimo pred drugim vratima koja zahtevaju drugi ključ. Prevarna igra na koju pristajemo. Nemamo drugog izbora? Da li je put tehnološkog napretka, zapravo, praćenja tehnologije kao autonomnog procesa, pogrešan? Tehnologija nas je povela na put na kom će nas jednog trenutka ostaviti. Izgleda da je jedini izlaz u transcendenciji, u onostranosti, dakle, izvan univerzuma, izvan prostora i vremena. Da li ljudska bića nose u sebi tu iskru transcendencije, da li imaju u sebi nešto što nije od ovog sveta, nešto što prebiva u unutrašnjem nefizičkom prostoru i čega nema u spoljašnjem? Da li je to Kantov kategorički imperativ? Osećaj dobrote, biti dobar po svaku cenu! Kako je to nešto sasvim izuzetno!? Setio sam se Bruknerovih misa! Kada je u pitanju makrokosmos moglo bi se reći da ljudska bića imaju ekosistemsku inteligenciju, Njutn je to lepo pokazao a delimično i Ajnštajn, ona je po meri sveta, međutim kvantna mehanika koja funkcioniše u mikro svetu nam je otkrila svu faličnost ljudske inteligencije, zapravo, njenu nemoć da shvati neke stvari, shvata funkciju ali ne i princip, a kvantna mehanika je osnova tehnološkog napretka, pa samim tim i celog čovečanstva. Kako nešto može biti i talas i čestica i da li je jednog trenutka talas a drugog trenutka čestica ili je istovremeno i talas i čestica? Besmislena pitanja na koja nema odgovora. Luda nada! U tom svetu čovek se snalazi pipajući u mraku, od jednih vrata do drugih. Kuc, kuc. Ko je? Čovek! Ko

Teodor Adorno je u Plavoj svesci naveo primer nekoga mladića koji je bio demokratski orijentisan i bio čak član Socialdemokratske stranke, ali je povremeno sanjao san u kom pozdravlja Hitlera, divi mu se. Da li taj san dezavuiše njegov demokratski angažman? Adorno kaže: Ne! Bitno je ono što mislimo i što činimo. Na nivou svesti i stvarnog života mi smo moralna bića i to je ono što nas određuje kao individue. U snu, tj. u nesvesnom čovek je sve: i demokrata i fašista, i svetac i žločinac i ko zna šta još.

Danas mi je nešto palo na pamet: Čitanje bestselera, mislim na Knauzgora, Feranteovu, Murakamija, dakle, vrhunske svetske književnosti, čista je besmislica. Od sada čitam samo domaće pisce i to one nepoznate. Naročito one slabe loše pisce, intersuje me njihov jad, šta ih tera na pisanje i šta očekuju od njega, šta im ono znači. Objektivno, to je moj svet, tj. moj problem. 

Jutros čujem u polusnu Miroslavov glas, zapravo, to je refren u prvim knjigama Ruže lutanja: Miroslave, budi dobar u svetu! U svetu koji je pun zla, Kantov kategorički imperativ je jedini smisao življenja. Nešto što nema veze sa univerzumom, nema veze ni sa čim, ali baš zato. Zapravo, to je doživljaj, osećanje Dobrote. Epifanija, blagovest iz transcendencije, sa trećeg neba, od bezimenog boga. Čista Radost Večnosti. Naravno, Kantov kategorički imperativ nije nikakav doživljaj dobrote, on je praktičan savet, preporuka za ponašanje u životu. Nalog uma. Ali kako to shvatiti kada znamo da je čovek zločinac, ljudsko društvo je lovačko društvo, družina lednokrvnih bledih ubica. Moralno je distancirati se ili baš učestvovati, prihvatiti krivicu. Izlaz iz ovog začaranog kruga je jednostavan: ne biti čovek. Ali kako? Čujem stalno reči onog popa: Budimo ljudi! Čitaj: Budimo ubice, podelimo krivicu! Zaprav, taj etički problem je nerešiv, čovek je u procepu. Oto Vajninger je bio u pravu, jedino rešenje je samoubistvo. Ne! Jedino rešenje je ne činiti zlo, tj. ne činiti ništa, uzdržavati se. Askeza. Ataraksija i afazija.

Asanž je uhapšen. Iako sam veliki ljubitelj Amerike, uvek ću biti na strani takvih ljudi kao što su Asanž i Snouden ili David Dragićević. Pojedinac protiv sistema, protiv bande. Osetio sam bol kada su Asanža izvodili iz ambasade. Šljam ljudski u službi sile, ili ološ koji ga je izručio, koji neće da se zamera sili. Ali dobro je što su ga uhapsili. Martirstvo je potrebno čovečanstvu, nas i onako ništa ne košta a i ne boli. Iako kažem da sam osetio bol, ali to je licemerno, prošlo me je za dve sekunde.

Video sam u časopisu Polja pesmu nekog novosadskog pesnika, naslov je Jedan je Tišma, naravno, reč je o Aleksandru. U pesmi se prikazuju pojedine situacije iz Tišminog života u kojima se pojavljuje i sam autor pesme. Ipak, ne spominje Tišminu reakciju na jedan njegov nečasni postupak. Naime, devedesetih godina u vreme sveopšteg nacionalističkog ludila koje, doduše, i dan-danas traje, dotični je kao predsednik Društva književnika Vojvodine skinuo višejezičnu tablu sa ulaza u zgradu Društva. Tišma mi je kada me je sreo na ulici rekao da je to postupak nitkova. Da li je Tišma isto to otvoreno, u lice, rekao ovom pesniku? Verovatno. No, ova pesma je i poruka meni: Postoji samo jedan Tišma, tj. Aleksandar. Ja ne postojim! Divno!  Kao da ja to ne znam? Ali ovo je i neko otrežnjenje: Odvratno je to što pišem o Aleksandru, pogotovu, što on nije živ, što ne može da reaguje. Kešam se na njega, hranim se mrtvacem. Nisam ja ništa bolji od tog pesnika-rodoljuba. Ali svaka sakralnost se temelji na nekrofagiji. Sveto pričešće. 

Opet problem sa vranama, kao i prošlog proleća. Čim izađem iz zgrade počnu u paru da se obrušavaju na mene pritom stravično grakćući. Brane teritoriju, imaju gnezdo sa mladuncima u krošnji jednog drveta u našem dvorištu. Zašto te ptice bude kod ljudi odvratnost, ili sujeverje da su vrane vesnici smrti. Posmatrao sam jednu na drvetu, grozno je graktala da ti se u utrobi stvarno nešto pomeri a i izgled, taj dugi crni kljun, na dugim tankim nožicama. A i agresivne su, rasterale su sve ptice. Nema više veselog keketanja svraka ili gugutanja golubova. Svako jutro odjekuje graktanje kao neko prokletstvo, prokletstvo vremena u koje smo uronjeni, i koje nas apsolutno satire.

Video sam se sa Ivanom Bevcom, glavnim urednikom izdavačke kuće Buka, koji me je pre sedam meseci mejlom zamolio da mu pokažem moj roman Grozota. Iako sam ga ubeđivao da to nije za njega, da mu se neće svideti, ponovio je molbu. Poslao sam mu roman, ali nikada mi se više nije javio. Nije mi padalo na pamet da ga išta u vezi toga pitam, pošto mu ja ništa nisam nudio. Na promociju knjige pripovedaka regionalne zvezde Rumene Božarovske, čiji je Bevc izdavač, čim me je primetio u gužvi, prišao mi je: Izvinite, još uvek nisam uspeo da se skoncentrišem da čitam roman, ali uskoro ću imati više vremena. Ma nema potrebe, ja sam ti to poslao tek da baciš pogled, u ostalom, ti si samo tražio da vidiš o čemu se radi, odvratio sam. Ne, ne, svakako ću čitati, dodao je. Ali ja sam ovih pola godine još radio na tekstu, dosta sam menjao. Molim vas, pošaljite mi tu novu verziju. Rekao sam: Svakako, a u sebi sam pomislio: Ne pada mi na pamet da ti išta više šaljem. Sedam meseci nije mogao da se skoncentriše!? Ipak, trebalo je otvoreno da mu kažem: Nemoj, molim te, da kvariš moje dobro mišljenje o tebi. Mnogo više bih te poštovao da si mi otvoreno rekao: Meni se to ne dopada. Ali baš je njemu stalo do toga šta ja mislim o njemu. Bilo mu je samo bitno da me skine s …..  Računao je: sad se vidimo i nikad više.

Mislim da Tišma svojim pisanjem nikada nikog nije povredio, a i Kiš. Takođe ni Žilnik svojim filmovima. Ali kako ti to znaš, Trišmane? Pre izvesnog vremena na radiju sam slušao Abdulaha Sidrana koji je govorio o tome kako uvek pazi kada piše da tekst ne sadrži bilo kakve konotacije u vezi njegovih savremenika. (Međutim, čuo sam da je u jednoj od svojih poslednjih knjiga potkačio onog čuvenog jalijaša koji ga je olešio. Ne plaši se da fasuje batine.) A šta ja radim? Svojim pisanjem povredio sam Žilnika, Zorana Mirkovića, Slavka Bogdanovića, rođake doktora Branka Ilića ili rođake Bernarda Bernardija, ako su uopšte živi. Naravno, nije mi to bila namera, mislim, da vređam te ljude, ali nisam mogao da se odreknem nekih stvari kada je moje pisanje u pitanju. Bio sam bezobziran. Iako mi je mnogo bitnije da budem dobar čovek, nego dobar pisac. Evo, sada vređam Aleksandra Tišmu, pišem o njemu bez dozvole, zaprav, veđam njegove poštovaoce, njegove rođake, vređam njihovu uspomenu na njega. Pa je li to u redu? Mogu da zamislim sa kakvim negodovanjem će čitati ovu knjigu. Ali sve to govori u kakvom sam stanju, koliko sam posrnuo, postao ološ. Kada sam krajem osamdesetih godina pisao “Pitoma religiozna razmišljanja” bio sam čist, sada sam se uprljao, valjam se u sopstvenim govnima. Eto šta mi je donela proza. Ali kada sam pisao PRR bio sam sam, živeo sam u aricijskom vrtu na obali lepog plavog Dunava, u univezumu pod zvezdama koje se udaljuju. Posle sam se umrežio, tako da kažem, počeo sam da komuniciram i to je rezultiralo katastrofom, lošim pisanjem, ali i prividom književnog uspeha i svim glupostima koje to prate.  Za jadnog se molite, Kaspara! 

Moj odnos prema biosu je problematičan, veoma. Sećam se, kada sam bio mlad živeo sam na Limanu, skoro na samoj obali Dunava. Namnožilo se tamo mnogo pasa lutalica kojih sam se plašio kada bih se kasno noću vraćao kući, često su napadali usamljene prolaznike. Jednog aprilskog  jutra sam u polusnu čuo pucnje. Šinteri su ubijali pse. Shvatio sam to u trenutku i bilo mi je žao ali sam se i radovao, osetio sam zadovoljstvo, pošto je tako rešem problem koji sam imao sa psima. Eto, kakav sam komformist i licemer. Stidim se, uvek sam bio takav. 

Ipak, Svet je nekoherentan, besmisao. Bitne stvari se uvek događaju na nekom drugom mestu. Lutanju nema kraja, slučaj je gospodar svega, makar da je Kant tvrdio da se sve odvija po pravilima, i ako nam se nekad čini da to nije tako, to je samo zato što mi ta pravila ne poznajemo. Ali zaludno je upinjati se oko bilo čega. Savet je: Ipak, budimo dobri, budimo pažljivi jedni prema drugima. Ali kako? Koliko ljudi sam povredio nehotično? Kada mi je nedavno prišao jedan ugledni pisac da se pozdravi sa mnom, rekao sam mu da bude oprezan, s obzirom na činjenicu da ja imam neprijatelje. I to se ne može jednostavno zanemariti, pripisati to samo ljudskoj zavisti, zlobi, jer ja snosim sigurno krivicu, ako ni zbog čeg drugog a ono zbog činjenice da sam primao nagrade, da sam dobijao novac za svoju umetnost. To je dovoljno za krivicu, za mržnju, bez obzira da li sam te nagrade zaslužio. Ne treba nikog izazivati. Pisac je samo kratko odgovorio: Ne mari. Koliko je on ljudi povredio zanemarujući tu činjenicu, povređujući tim odgovorom moje neprijatelje? 

Šta je Kišu bilo važnije u životu, pušenje ili pisanje? Miroslav Mandić mi je jednom rekao kako je sa Tišmom razgovarao o tom problemu. Tišma mu je rekao da za svakog ozbiljnog pušača nema ničega važnijeg od pišenja, totalna posvećenost. Znači, pisanje je na drugom mestu. Inače, Tišma je prestao da puši pred kraj života. Možda je to značilo da je digao ruke od svega. Mislim da je pušenje i pisanje povezano, prepliću se. Ako je dobro pisao, morao je i istovremeno da puši, tj. kada je pušio, dobro je pisao. Ne kaže se za džabe u žargonu da neko puši, da se primio na nešto. To je kao kad dete sisa, ne postoji ništa osim sise, potpuno je skoncentrisano na objekat. Ja sam bio loš pisac između ostalog i zbog toga što sam ostavio pušenje pre nego što sam počeo da pišem prozu. Dakle, nije bilo konkurencije, pisanje mi je bilo glavno u životu, ali rezultat je baš zbog toga bio jadan.

Za neko književno delo, bolje reći parče teksta, pošto je reč delo veoma problematična, može se reći da je uspelo ako postoji želja čitaoca da se situira, da boravi u njemu. To je apsolutno najvažnije, to je suština. Kao u nekom predelu. Rajski vrt, Aricija? Ugođaj, u svakom slučaju. Možda je to jednako bitno i za onog koji piše. (Rolan Bart? Dosadno!) Kako se oseća u pisanju? Gradi environment. Iako, može to biti pustinja, neki pust predeo, ili nešto vrlo neprijatno, Pakao, ali postoji nešto što me drži, ne želim da ga napustim, osećam se dobro i u Paklu.

I ovog leta nikuda nismo mrdnuli, nemamo para. Raspinje me čežnja za morem, za Mediteranom. Slušam Monteverdijeve Madrigale da se malo utešim. Ne mogu sebi nikako oprostiti što sam čitav život proveo u Panonskoj ravnici. Previše je blata i prašine. Ljudi se ovde, u glavnom, hrane svinjskim mesom i piju komovicu i rakiju dudaru. Posledica toga je da su Lale niski rastom, debeljuškasti su, ali skočni, laki su na nogama. Todor Veselinović i Vujadin Boškov su bili najbolji vojvođanski fudbaleri, obojica su bili pilcike. Kao i sad da čujem oca kako mi govori dok gledamo utakmicu: Vujke je od sviju niži za glavu ali kad skaču u šesnaestercu na nabačenu loptu viši je od sviju za glavu. Toza je bio vihor, umeo je da krene sa centra i da petoricu naniže, loptu je proturao kroz noge ali nekada je uspevao i sam da se prodene kroz noge, pogotovo ako je igrač bio visok, krakat. Preterujem! Često je leti bila uteha i tzv. jugodlovenska kancelarijska garnitura kojom su bile opremljene prostorije Suda, gde je otac radio, naslon stolice je bio rebrast, što je podsećalo na šalukatre kroz koje se providilo ljubičasto more. Leto je u Panoniji kad spava čitav svet. 

(Odlomak iz neobjavljenog romana Astal triš riba friš)

Slobodan Tišma 22. 08. 2019.

Petrovac na Rajni

Dnevnik jednog penzionera/46

 

Alem Ćurin 22. 08. 2019.

Mi gradimo prugu, pruga gradi nas

Uz izložbu “Omladinske radne akcije – dizajn ideologije” u Muzeju Slavonije

 

U početku su, u prva poratna doba, omladinske radne akcije imale praktični smisao. O istom bi se trošku nahranila gladna mladost i omogućila prijeko potrebna radna snaga za raščišćavanje ratnih ruševina ili izgradnju one dvije slavne željezničke dionice: devedeset i dva kilometra od Brčkog do Banovića, i 242 kilometra od Šamca do Sarajeva.

Obje su pruge bile od presudnog značaja u predstojećoj kampanji elektrifikacije i industrijalizacije zemlje, i služile su, uglavnom, za teretni promet. Prugu Brčko – Banovići je 1946. u šest mjeseci izgradilo 62.000 brigadira, prugu Šamac – Sarajevo 1947. u osam je mjeseci izgradilo 211.000 brigadira. Prve dvije velike radne akcije u povijesti zemlje bile su specifične po tome što nije bila angažirana samo omladina, nego i nezaposleni radnici i seljaci, koji su ponegdje predstavljali i većinu. Zajedno s njima radili su i omladinci iz novonastajućih socijalističkih zemalja budućega socijalističkog lagera, kao i napredna omladina sa Zapada. Na pruzi Šamac – Sarajevo tako su radili budući premijeri, švedski Olof Palme i kanadski Pierre Trudeau (inače Justinov tata).

Omladinske radne akcije odmah su bile velika tema za jugoslavensku državnu i partijsku propagandu, a samim tim i za umjetnike iz svih domena, koji su se trudili da svojim djelima pridonesu brigadirskoj slavi. O pruzi Šamac – Sarajevo svoje su lirske sastavke oltaru revolucije priložili klasici hrvatske književnosti Slobodan Novak, Vjekoslav Kaleb, Petar Šegedin, Grigor Vitez, Vesna Parun, Marijan Matković, Gustav Krklec… A Krleža je priložio rečenicu u kojoj kao da je, ipak, pokušavao čuvati osobno dostojanstvo pred ushitima epohe: “Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca.”

Snimali su se dokumentarni filmovi, uskoro će se pisati potresna orkestralna djela, klasici hrvatskog i jugoslavenskog slikarstva dvjema će prugama posvetiti ulja na platnu, uglavnom velikog formata.

U kasnijem vremenu, pogotovu od početka šezdesetih, omladinske radne akcije postaju sredstvo odgoja za socijalizam. Gubi se njihov praktični, radni smisao, i pitanje je što tad više košta: transport, prehrana i boravak desetina tisuća mladih ljudi u za tu priliku izgrađenim logorima, ili njihov obavljeni rad.

Šezdesete su, ujedno, doba kada tema omladinskih radnih akcija iz takozvane visoke i elitne kulture prelazi u popularnu, tada već sasvim amerikaniziranu kulturu. “Prekobrojna”, cjelovečernji igrani film Branka Bauera, stvara estetiku te nove epohe, u kojoj će sudjelovanje na akciji biti spoj zabave, velike životne škole i moralno-političke kvalifikacije za budući život. Na akcije u to vrijeme idu svi, ili skoro svi. Neodlazak na omladinsku radnu akciju je vrlo jak stejtment, pogotovu za mladića i djevojku iz grada, za gimnazijalce i studente. Kasnije se, sedamdesetih, a pogotovu osamdesetih, prilike mijenjaju onako kako se mijenja i stanje u državi, i omladinske radne akcije ostaju važne samo užem krugu karijerista, nezahtjevnoj mladeži željnoj zabave i druženja, te onim, vazda prisutnim, idealistima, koji vjeruju u rad za opće dobro.

Na kraju epohe komunizma ostaje činjenica da su omladinske radne akcije u Jugoslaviji tokom svoga postojanja bile oblik volonterskog rada, koji se ni po čemu, osim po masovnosti, ne razlikuje od volontiranja i rada za opće dobro u uvjetima liberalnog i divljeg kapitalizma. U oba slučaja besplatno su se obavljali poslovi u korist države, tačnije odmjenjivalo se državu u njezinom poslu ili su joj se smanjivali troškovi. Samo što se u socijalizmu volontiralo za socijalnu državu, a danas se isto čini za državu koja zanemaruje socijalne potrebe i opće dobro.

Od početka srpnja u Muzeju Slavonije u Osijeku traje izložba “Omladinske radne akcije – dizajn ideologije”, i bit će otvorena sve do listopada. Ista je izložba priređena i prije dvije godine u Zagrebu, kada sam je i pogledao, pomalo zbunjen onim što sam vidio i pročitao. Naime, stvarnost koju predočavaju ti plakati i fotografije, tokom cjelokupne povijesti omladinskih radnih akcija u Jugoslaviji, jedva da je imala veze s onom stvarnošću u kojoj smo živjeli i u kojoj su prije nas živjeli naši roditelji. Naime, osim u onome kratkom razdoblju od svršetka rata do Staljinove smrti, koje je obilježeno izgradnjom dvije bosanske pruge i raščišćavanjem ruševina rata, kada je život na akciji nalikovao životu u pozadini, i kada se sustavi vrijednosti akcije i pozadine nisu bitno razlikovali, bile su to paralelne, međusobno neprepoznatljive stvarnosti. Režim i svakodnevica dobrovoljnog rada, i vrijednosti koje se sugeriraju na tim plakatima, podsjećaju na ideale komunističkih utopija, dakle na nešto u što društvena zajednica u svom civilnom životu nikada nije vjerovala, niti se Partija nešto naročito trudila da je u takva vjerovanja utjera.

Zanimljivo je, međutim, gledati kako se stilski i estetski transformiraju prikazani plakati. U počecima prevladava estetika socijalističkog realizma – koji je, uostalom, u jugoslavenskim umjetnostima svih rodova i žanrova, živio i postojao samo u primijenjenoj umjetnosti i na plakatima – kada, uglavnom anonimno, plakate izrađuju slavni slikari i crtači, obično sudionici Narodnooslobodilačke borbe, u Bosni Ismet Mujezinović i Vojo Dimitrijević, u Hrvatskoj Andrija Maurović, koji nije bio borac, ali je upečatljiv ilustrator i dizajner partizanske epohe, da bi se ubrzo zatim pojavile stilski rafiniranije i slobodnije tehnike i forme. Tako u pedesetima prevladavaju kolaži, obično uz upotrebu fotografije, koji podsjete na zlatnu međuratnu eru grafičkoga dizajna i na radove Nolitovog majstora Pavla Bihalija, da bi se tokom sedamdesetih i osamdesetih dizajn plakata za omladinske radne akcije gotovo u pravilu povjeravao kućnim dizajnerima nakladničkih kuća osnovanih pri Savezu socijalističke omladine, koji su, pak, u to vrijeme bili i najavangardniji, a često i najdarovitiji i najbolji grafički dizajneri u državi. Ujedno, to je vrijeme kada plakati u pravilu nose autorski potpis. Slijede imena Ivana Picelja, Brede Beban, Matjaža Vipotnika, Diane Sokolić, Dobrune Prstojević… A na nepotpisanim plakatima lako prepoznajemo autorske fontove tipografskih majstora epohe.

O trideset i prvoj godišnjici izgradnje pruge Šamac – Sarajevo upriličena je, širom Jugoslavije najavljivana, propagirana i plakatirana, omladinska radna akcija pod istim nazivom, i pod sloganom “Nadmašimo naše očeve da bismo im bili ravni”. Bio je to posljednji proplamsaj jednoga kolektivnog vjerovanja – koje je, kao i svako drugo kolektivno vjerovanje, nužno retardirajuće, zaglupljujuće i idiotsko – tako da je anonimni autor nosećeg, da ne kažem trudnog i gravidnog slogana, posve zanemario djelovanje ljudske psihologije i samopoštovanje u mladoga čovjeka. Čuj, nadmašimo naše očeve da bismo im bili ravni! Osim što nijedan zdrav mladi čovjek ne želi biti uspoređivan s ocem i zajedničkim očevima, hiperbolični zahtjev nadmašivanja iritantno je drzak, a tako karakterističan za komunistička blebetanja u sedamdesetima. Ono što bi se još, iz današnje, na drugi način iritantne, ali jednako zaglupljujuće i idiotske perspektive, moglo zapaziti jest da se pominju samo očevi, a nigdje matera. Komunisti, kao ni današnji rodni i ini politički korektnjaci, slabo su stajali s metaforama, kao i sa smislom za humor.

To se, pak, vidi i na posljednjem plakatu epohe, koji, možda, nije kronološki posljednji, ali jest smislom i sadržajem: Branko Gavrić je 1981. na plakat za omladinske radne akcije u toj godini stavio sliku Supermana. Kraj njega lopata zabodena, poput mača kralja Artura, u kamene ploče, a u pozadini nekakav neboderični njujork. To je bila ta ironija i ta dizajnerova nelagoda u odnosu na narudžbu. I to je bio kraj omladinskih radnih akcija.

Izložba koju priređuju Kultura umjetnosti iz Zagreba i Muzej Slavonije iz Osijeka, a iza koje stoje autori koncepta, postava, te koječega drugog Mario Krištofić i Sanja Bachrach Krištofić, vrijedna je toga da otputujete u Osijek, pogledate je i vratite se. Bit će to svojevrsno autorefleksivno putovanje. 

Miljenko Jergović 21. 08. 2019.

Pasji život (prvi dio)

 

Pas

Evo kako je to bilo. U one dane, kad nas je, nakon šesnaest godina zajedničkog života, napustio mačak Žabica,* valjalo je snaći se, a prije svega započeti sa žalovanjem. Ja bih žalovao dugo, tiho i mučno, možda i zauvijek i neutješno, bez ublažavajućih sredstava i metoda, jer se teško rastajem i od stvari, a nekamoli od osoba. Ali Ivana i Kiko mislili su (ili osjećali) drugačije: “Moramo odmah pronaći drugu mačku.” [Nije se radilo o tome da su jedno biće (jednu mačku, tog mačka) smatrali zamjenjivim, premda sam ja to tako bio doživio. Tako su, valjda, samo htjeli ispuniti ambis koji se razjapio u stanu, i u srcu, nakon Žabicinog odlaska.] Ja sam bio rezolutan i nepokolebljiv, kao mladi udovac koji će ostatak života provesti sam, osjećajući svakog trena prisutnost iznenada nestale žene: “Ne dolazi u obzir, nipošto, nikako, nikada.”

Začudo, prihvatiše to: “Onda – pas!” Ja pomislio, a možda i promucao: “Pas? Pa ja u životu nisam imao psa! I zašto bih? I kako bih?” Ali argumenata nisam imao, pogotovo nakon što sam bio suočen s informacijama i fotografijama iz dumovečkog azila za napuštene pse. [Nije da to sve nisam znao, ali nisam nikad razmišljao o tome iz prvog lica.] Istopio se brzo led oko mojih stavova i riječi. Osim toga, neki pas, umjesto one mačke, bio je zbunjujući prijedlog, pa nisam znao ni što da kažem, ni što da mislim. Kao da su mi rekli: “Ako ne želiš ići u Dumovec, onda idemo na Mars.”

Nastojeći ih ipak odgovoriti od tog pothvata – koji mi se, u svakom smislu, činio prekretničkim i epohalnim – održao sam im poduže predavanje o ne-ljudskim životinjama i problematici odgovornosti. Rezultat toga očitava se u činjenici da je već nekoliko dana kasnije s nama počela živjeti Morna. Iz toga ne bi trebalo izvoditi generalne zaključke o mojim predavačkim sposobnostima te utemeljenosti i snazi mojih argumenata, uključujući uvjerljivost. Uostalom, nakon mačka Žabice nismo udomili neku drugu mačku, baš kako sam zahtijevao. 

* Pospremiti Žabicu u fusnotu djeluje mi neopravdano i izaziva mi nelagodu, jer njegov život i naš suživot teško bi stali i u opsežan roman, višetomnu enciklopediju ili eksplozivan haiku. Ali neka bude sad tako: tek eliptična crtica, spomen na crnog mačka koji je, otkako je znao za sebe i mi za njega, sve do rastanka, živio s nama i mi s njim. Živjevši šesnaest godina, doživjevši duboku mačju starost, preživjevši karcinom, poživjevši nakon toga još nekoliko godina i umrijevši u noći sa 14. na 15. svibnja 2016., nakon fatalnog moždanog udara, crni mačor kojega smo kao mačića nazvali Zlatko Crnković, a nadalje ga uglavnom zvali Žabica ili Žešćerpekt (ne pitajte zašto), bio je najčvršća točka u našim uzburkanim životima u prva dva desetljeća dvadeset i prvog stoljeća. Osim što je bio istinski vlasnik dvaju stanova u kojima smo u tom razdoblju živjeli i istinski čuvar doma, Žabica je bio i naš sin, i naš djed, i naš “kućni ljubimac”, i naše polubožanstvo, nalik na čudna bića iz istočnih mitologija, koja nemaju ni pravog početka ni pravog kraja, ni jasnoga obličja ljudskog ili ne-ljudskog, niti mogu biti pravo opisana u uobičajenim kategorijama genealogije, relacija i smisla.

 

Sreća i pamet

Nakon što je naš “kućni savjet” većinom glasova donio odluku da ćemo udomiti nekog psa, Ivana je krenula u akciju. (Iskreno, mislim da je u akciju krenula i prije naše rasprave, glasanja i odluke, ali to sad nema veze.) Azili za napuštene životinje, internetske stranice, veterinari, prijatelji i poznanici – konzultacije su bile opsežne i temeljite. Premda je osnovni stav bio “bilo kakav pas, samo da je iz azila”, Ivana je željeno precizirala: određeni spol, određena veličina i određeni karakter (koliko se uopće karakter, pasji i ljudski, može opisati). Naravno, kada mi je rekla što čini i s kojim parametrima, smatrao sam da je takav pothvat osuđen na neuspjeh. Ali za nekoliko dana došla je vijest iz “Noine arke”: “Imamo baš takvu jednu za vas.” (Ja sam i dalje bio skeptičan u pogledu uspjeha.) 

Ivana je naprosto dobra organizatorica, i u detaljima i u cjelini; i u pojedinim situacijama, i u čitavom životu. Međutim, kako je život nepredvidljiv, trebaš biti bolji od dobrog da bi ti sve išlo po planu. A Ivana je – opet – takva. 

U narodu se kaže: “Imala si više sreće nego pameti.” Ali čak i ta uzrečica – koja uvijek zvuči kao utješna nagrada, kako pametnima, tako i sretnima – implicira da nema sreće bez pameti. Jer nemoguće je, statistički i metafizički, da je Ivana dobila upravo ono što je tražila, pa i još bolje od toga. Morna je ispunila svaku opisivu kategoriju i garnirala je neopisivim. A što se tiče Ivane, odnosno međuuvjetovanosti pameti i sreće, kratki odgovor je nedvojbeno pozitivan, dok bih se u opširnijem odgovoru nastavio na Miljenka Jergovića i pitanje koje je on postavio u jednoj svojoj davnoj pjesmi: “A šta ako je sreća vještina?”

 

Psi i mačke

Uvijek sam se deklarirao kao mačkoljubac. Štoviše, uvijek sam se deklarirao kao mačkoljubac, a ne pasoljubac, kao da je to dvoje međusobno isključujuće i kao da to nije stvar izbora nego nekog ontološki fundiranog identiteta: mačke ili psi, ljevica ili desnica, Hajduk ili Dinamo. Također, uvijek sam mogao, prilično dobro, razvrstati ljude na mačkoljupce i pasoljupce, čak i prije nego što bismo ušli u razgovor o toj temi. Čini mi se da ću zauvijek, što god mi se dogodilo, ostati mačkoljubac, jer predugo sam živio sa sobom takvim i s mačkama, kao što još uvijek za sebe mogu reći da sam ljubitelj alkohola, premda ga već godinama ne pijem. Možda zato, kad zaustim da kažem, pred drugima i pred sobom, nešto o psima (generalno), govor obično započinjem ovako: “Za razliku od mačaka, psi…“”

Nemam neku utemeljenu i razrađenu, a pogotovo ne neku konzistentnu i konzekventnu teoriju, jer nisam se baš bavio zoologijom, etologijom i psihologijom, nego samo naivno motrim i zapažam, ali rekao bih da su, za razliku od mačaka, koje su statične, psi dinamični; da su mačke zatvorene, usmjerene prema unutra i samostalne, dok su psi otvoreni, usmjereni prema van i ovisni o drugima; da je mačja komunikacija više monološka, a pasja više dijaloška; da su mačke filozofkinje, a psi sociolozi; naposljetku, da je rod mačaka ženski, a rod pasa muški, barem u našem jeziku, što možda ima i neku teorijsku težinu. 

Doduše, sve se to u posljednje vrijeme mijenja, omekšavaju mi binarizmi, i svoje govore o psima sve češće započinjem bez mačaka i s uvodnom napomenom: “Recimo, naša Morna…”

Što mi se zbiva? Osvještavam li se ili onesvještavam? Postajem li nešto ili prestajem biti nešto? Može li se poremećaj ličnosti tretirati kao ozdravljenje?

Općenitije: Može li se prestupiti granica između mačkoljupstva i pasoljupstva? Može li se, tek tako, odjednom, promijeniti stranu? I može li se živjeti na rubu, u nedefiniranosti, fluidnoga identiteta? Ako je mačkoljublje stvar izbora (koliko god izbor bio duboko ukorijenjen u nečijem stavu, karakteru, senzibilitetu i životu), nije li takva tranzicija izdaja mačkoljubaca, i mačaka? Ako je, pak, mačkoljublje dublje od izbora, nije li njegovo rastvaranje izdaja samoga sebe? Može li se priznati i opravdati to da postoje ne samo mačkoljubi koji s jednakim žarom ljube pse (i pasoljubi koji podjednako ljube mačke) nego i psi koji u sebi imaju nešto mačje (i mačke koje u sebi imaju nešto pasje)? 

Recimo, naša Morna, u kojoj ponekad pronađem nešto izrazito mačje, i koja me tjera da preispitam kategorije mačstva i pastva, pa i da ih ismijem kao stereotipe i predrasude. Recimo, naša Morna: trans-životinja za trans-čovjeka.

 

Ime

Naravno: da joj ljudi nisu nadjenuli ime i da joj ga nisu usadili u njezinu poroznu svijest, Morna bi, bez imena, bez problema živjela u svom pasjem svijetu. U svom ljudskom svijetu Morna živi sa svojim imenom; ona zna da je Morna, ona je Morna. Tako i to – iako pasje ravnodušna spram takvoga i toga, kao i spram mnogih drugih ljudskih izmišljotina. 

[Odakle joj to ime? Mogu reći samo to da su joj ga dali zbog istoimene zagrebačke veterinarske ambulante u kojoj je, nakon što je dopremljena u Zagreb iz Čakovca, primila primarnu zdravstvenu skrb. A odakle ambulanti to ime, nisam se raspitivao.] 

Mogao bih sad o onome što sam usput saznao (morna je muzički žanr sa Zelenortskih otoka, prema portugalskoj riječi morno koja znači toplo; Morna je staro keltsko ime koje znači Voljena), ali nemam strpljenja da se probijam kroz tektoniku i arhitektoniku imenâ. Zanima me ime kao takvo, ime kao kanalić kroz koji identitet procuri u nas, i preplavi nas. Ali ni za to sada nemam volje (možda zato što se plašim da bi raskrinkavanje imenâ poljuljalo sva vlastita imena i sve imenice), pa ću samo zabilježiti proboj misli: ime → imanje; lat. nomen (ime) → lat. omen (znak); lat. omen → grč. onoma (ime); lat. nomen → grč. noumenon (mišljevina). 

Uglavnom, kad sljedeći put viknem “Morna!” ili kad Ivana Morni vikne “Hrvoje! Kiko!”, ponovno ću razmišljati o imenima, i meni, o nama onomad. 

 

Zrelost

Morna se rodila i prve tri ili četiri godine je proživjela u jednom naselju pored Čakovca, koje se proslavilo po – kaže se neadekvatno – brutalnom i nehumanom tretmanu pasa, nekoliko tisuća pasa. Odatle je, srećom, spašena i dovedena u zagrebački pseći azil, odakle je, srećom, došla k nama. I ne samo da je preživjela neku, nama nepoznatu i nezamislivu kalvariju, nego je još, baš kao Jesenjinova keruša, sedmero oštenila, sedmero oštenila žutih, i sačuvala ih, i othranila – tko zna kako. Bila je, dakle, naša Morna međimurska heroina, o kojoj nitko osim nas neće pisati pjesme i romane. 

Međutim, mi o toj pretpovijesti ne znamo ništa; samo je zamišljamo, gradeći herojske priče na nekoliko krhkih podataka. Ono što mi znamo je Morna koja se ponaša nekad kao ćudljivi tinejdžer, a najčešće kao djetešce koje skoro ništa ne može bez naše pomoći; da i ne govorim o emotivnoj ovisnosti o nama ljudskim ukućanima, prvenstveno o Ivani koju je Morna, već prvoga dana u našem domu, nepogrešivo prepoznala kao vođu čopora. 

Kako to da je jedna, u najmanju ruku, samostalna osoba preko noći toliko podjetinjila i biva djetetom, čini se zauvijek? Odgovor na to pitanje možda se može pronaći u Kantovom Odgovoru na pitanje: što je prosvjetiteljstvo? Naime, Immanuel Kant tamo tvrdi: “Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz njegove samoskrivljene nezrelosti. Nezrelost je nemoć da se vlastitim razumom služi bez vodstva nekoga drugog. Ta nezrelost je samoskrivljena kad njezin uzrok ne leži u manjku razuma, nego u manjku odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg vodstva. […] Tako je udobno biti nezreo. […] Dakle, svakom je pojedinom čovjeku teško izvući se iz nezrelosti koja je gotovo postala njegovom prirodom. On ju je čak zavolio i sada je stvarno nesposoban služiti se vlastitim razumom jer mu nikad nije bilo dopušteno da to pokuša.” – Ako u navedenom odlomku “čovjeka” zamijenimo “psom”, mogli bismo razumjeti što se Morni zbilo. A i nama. I zašto. Također, mogli bismo doći do zaključka da – ni kod psa, ni kod čovjeka – prosvjetiteljstvo nije ireverzibilan proces.  

 

Hrvoje Jurić 20. 08. 2019.

Nikola Šop ili kad je Isus zadnji put bio u posjetu kod nas

Objavljeno u Jutarnjrm listu u januaru 2002.

 

Dok je na vojničkome lafetu, uz puščane plotune i oproštajne govore, u nazočnosti naše kulturne i političke elite počivalo tijelo Miroslava Krleže, samo nekoliko ulica dalje, iza prozora iza kojih su se vjerojatno mogli čuti mirogojski pucnjevi, gasio se i ugasio život Nikole Šopa. Njegov će sprovod biti skroman, skoro sirotinjski, bez dugih oproštaja i govora, novinskih nekrologa i pucnjave. Onoliki koliki su primijetili da je živio, mogli su shvatiti i da je umro. Jednako kao i u Krležinom slučaju. I jedan i drugi pisac otišli su u skladu s vlastitim poetskim i životnim načelima te su dva siječanjska sprovoda s početka 1982. bili ispunjenjem neke više simboličke pravde. Krleža i Šop pošli su svaki svojim putom, kao da i nisu pripadali istoj kulturi i nisu živjeli u istome gradu. Svoje mjesto neće naći ni u istome raju: dok Krležin ima oblik domovine, pretvorene u Arkadiju, sa svim njezinim tradicionalnim sadržajima i simbolima, Šopov je raj štalica i u njoj pitome domaće zvijeri. Dvije tuge, jedna jarka, a druga skrušena, dijele i njihovu dvadesetogodišnjicu.

Nikola Šop rodio se 19. kolovoza 1904. u Jajcu. Gimnaziju je pohodio u Banjoj Luci, maturirao je u Beogradu, gdje je završio i Filozofski fakultet i godinama radio kao gimnazijski profesor. Učio se od Momčila Nastasijevića, prevodio Horacija, čitao samotnika iz Ortheza i bio sav nekako različit od grada u kojemu je postajao pjesnik. A takvi u Beogradu tog vremena nisu bili rijetkost. Šestoga travnja 1941. Šop je, za njemačkoga bombardiranja Zemuna, skočio s balkona i teško povrijedio kralježnicu. Taj trenutak straha poslije će modelirati svo njegovo fizičko trajanje. Nikada se nije sasvim oporavio, život mu se pretvorio u trpljenje i u bolest, ali o tome nije napisao nijednu rečenicu ili stih i nijednu gorku riječ nije posvetio svome boravku na Zemlji. Premda će ga se smatrati pjesnikom religijske tematike, patnja nije bila njegova tema. Još prije nego što je iskusio vlastitu, izbjegavao je i onu Kristovu. Tridesetih je napisao niz pjesama o njemu, blagom, nježnom i zbunjenom bogočovjeku, kojem u snu aureola pada na uho, njegov vjernik krojaču ga vodi, pa čovjeku koji šešire pravi “sa spuštenim obodom, da skriju bol”, vodi ga kroz naš mali grad, nad kojim se nebo nisko uvijek muti i pod kojim “prigušeno tutnji vodopad”. Šopov Isus obično ništa ne govori, nije sveznajući i nije svemoćan. Tu je da mu se pokaže svijet, plemenit i dobar, u kojem se ništa loše i ružno nikada ne dešava. U predodžbi srca koje ga vodi nema sjene raspela, ni tipskih nabožnih sličica i pouka. U svoje vrijeme takav se Krist Crkvi učinio tuđim, vjerojatno i pomalo komičnim, svakako trivijalnim, pa su Šopove pjesme bile odbacivane. S druge strane, modernističkim pticama rugalicama, recimo velikome Milošu Crnjanskom, Šop je bio savršena meta u manifestiranju muževnosti vlastitoga pjesničkog koncepta. I opet ih je, sve zajedno, bilo lako razumjeti. Dvadeseto stoljeće se u najvećoj mjeri ponašalo kao okrutni pubertetlija.

Naravno, našlo se izuzetaka. Vječito ljupka i pametna Isidora Sekulić pisala je za Šopa da je “rastom tako maleni poet što voli oskudicu nameštaja i odela, voli kućicu koja se ne zaključava”, a kršćanstvo mu je tako maleno “da ga pesnik nosi mesto sata, u malom džepu svog malog kaputića”. Te Isidorine riječi su, vjerujem, ono najljepše i najpametnije što je netko napisao o Nikoli Šopu i nakon što sam ih izgovorio, ne mogu se više suzdržavati i nastavljati u istome tonu. Naime, Šop je pjesnik kojega najviše volim, i moj jezik i moj zavičaj, a njegov je Isus, kao i Bulgakovljev Isus, onaj u kojega ja vjerujem, premda nemam vjere u religijske dogme i ne osjećam, zapravo – na žalost, ništa od onoga što ljude vodi da odlaze u crkvu. Ali taj lik, ljudskosti ili božanstva, iz Šopovih pjesama ono je što me trone kao posljednja poezija i posljednja umjetnost Svijeta. Ranoga Šopa čovjek ne može čitati sa ravnodušnoću. Ili ništa nećeš razumjeti, jer ne možeš ili ne želiš, pa ćeš se zgaditi kao Crnjanski ili ćeš se svo vrijeme smijati i plakati istovremeno. To pjesništvo bi ti se moglo učiniti starinskim ili naivnim na način daleke prošlosti, što je pogrešan dojam. Nikada svijet nije bio tako nevin i naivan da bi mogao podnijeti Šopova Isusa. U svim vremenima svjetski je duh bio borben, stvoren od moralnog poučka i naravoučenija, a u ovoj viziji baš ničega poučnoga nema, niti se ona postavlja kao mjera bilo kome. Šopov bogočovjek nije odabranik među lažnim prorocima, niti on širi konačnu istinu i najavljuje konačnu kaznu svijeta. On ne iskupljuje naše grijehe, nego je slika i prilika neke vedre i nježne zbunjenosti. Nemoguće je pisati jednostavnije nego što je Šop pisao u pjesmi “Isus u posjetu kod nas”, s oskudnijim pjesničkim sredstvima, i nemoguće je biti slobodniji u izboru najmekših, najnježnijih i ujedno najslađih riječi. Međutim, tu nikakve patetike nema, jer nema laži koja patetici prethodi i s kojom se zgodno potpomaže sam poetski žanr. Ona najdublja i najfascinantnija religioznost, kojoj se prepuštaš bez ikakva straha, nije sadržana u Šopovom spominjanju određenih motiva i literarizaciji Isusa Krista, nego u jednostavnoj istini svake riječi: “Čime ću moći da te tješim u tom času, stojeći pred tobom, sav stidom obuzet, i da li bih imao dosta snage u svom glasu, kada bih pred tobom branio ovaj svijet.” Taj mali izokret perspektiva čudo je istine koju u ovim stihovima ćutimo. Koliko god mi je teško vjerovati u iskanje utjehe od Isusa Krista, toliko blisko je utjehu mu dati i koliko god govorili da je grozan ovaj svijet, toliko je istinito nekoga, i Krista, njime tješiti.

U istoj ravni bio je i drugi veliki motiv ranoga Nikole Šopa: djetinjstvo. To je nešto u što se ne smije dirati da se ne bi srušilo, ali se ipak o tome piše. Bez ikakve distance, bez odrastanja i odrasle svijesti, Šop govori istim glasom kojim je nekada mislio. Kao djeca nismo bili neki drugi ljudi, niti smo poput leptirova mijenjali fizičku formu. Kada piše pjesmu o mrtvoj baki, čini to  kao da nikakvo vrijeme nije prošlo. Cijeli život jedan je jedini trenutak, koji se ne može dijeliti, barem iz Šopove perspektive. Njegova prava prošlost zapravo su bili Horacije, na kojemu je doktorirao, i bosanski stećci o kojima je pisao. Prošlost je, dakle, ono što se nije živjelo. U pismu banjalučkome prijatelju, napisanome pred kraj života, Nikola Šop žali što je srušena zgrada banjalučke gimnazije, prethodno teško oštećena u potresu, raduje se izlasku školske spomen-knjige u kojoj je i njegovo ime i nečemu što je za druge ljude prošlost pridaje najveću životnu važnost, tiho žaleći za srušenim zidovima, kao što bi žalio i za rimskim Koloseumom.

U kasnim godinama Nikola Šop pisao je hermetičnu metafizičku poeziju, pa se zbog toga obično kaže da je imao nevjerojatno široku stvaralačku amplitudu. Od Jajca i vodopada, Bosne i Krista, dragih kućnih životinja i pastorala, na kraju je stigao do kosmosa, Astralija i astralnih bića. Ali do tog drugog, nesumnjivo fascinantnoga, dijela kao čitatelj ja nisam mogao stići. Nisam umio to osjetiti i nije me sram. Bio je to Šop za velike i pametne, što sam se, možda, i mogao potruditi da budem, ali ne pred njime i ne baš s njegovom poezijom. U “Astralijama” progovaraju nijeme stvari, kojima Bog nije dao moć ljudskome uhu čujnoga govora. Šopova osjetilnost i otvorenost svih ljudskih čula okrenula se onome sa čime ja nemam kontakta. Umjesto da se divim umijeću stihovanja i ozvučivanja nijemoga svijeta, priznao sam da nemam dara to da osjetim.

Rani Šop nema svoga mjesta u dvoru hrvatske kulture i književnosti. Ne bi ga imao ni u nekom drugom jeziku da se kojim slučajem u njemu rodio. Bio je od pisaca koji osim dara, vještine i obrazovanja imaju nešto što ih od drugih razlikuje više u ljudskom, nego u literarnom smislu. Da je bio i obućar ili tesar, Nikola Šop na jednak bi način bio drukčiji, izuzetan među ostalima čiji se životi lako izmjere ljudskim mjerama. Drugi su stvarali društva i države, preusmjeravali rijeke, pravili rasporede riječi i gramatika, utjecali na nerođene i tvorili građevinu jezika i književnosti. Po njima se pisalo onako kako se pisalo, a veličina im se prenosila, iz slova u slovo, i nakon što su već odavno bili mrtvi. Šop nije bio od njih i moglo bi se lako reći da je njegov utjecaj manji nego i sasvim neznatnih pisaca. Nijedan list u krošnji nije se pomjerio zato što je nekada živio taj čovjek i sve bi, s nama i našom književnošću, bilo isto i da se nikada nije ni rodio. Njegova je bila samo ta mala ljepota koja, utvarajmo si barem to, čovjeka čini boljim dok je uz nju. Kasnije ne. Ali ako vidiš čovjeka koji u autobusu čita Šopove pjesme i smiješi se i oči mu se sve nešto vlaže, možeš biti siguran da je tog časa dobar. Nakon što zaklopi knjigu, možda će biti zločinac, tu zbunjeni Isus ne može ništa.

Svijet tihoga kršćanstva, dubokog i privatnog, o kojemu je pjevao Šop, smještajući sve svoje najljepše pjesme u Bosnu, danas više ne postoji niti u tragovima. Razrušeni su i jajački vodopadi, a naivni i zbunjeni Isus u toj zemlji nema kome doći. Oni kojima, pak, dolazi očekuju osvetnika i bojovnika, čija će patnja objasniti sve druge patnje i iskupiti svaki zločin. Nema više takvoga mraka koji bi čista kršćanska radost mogla obasjati. I nema radosti tamo gdje je križ hladno oružje, a zastava nad Jajcem znak da tu ne smiju pristupiti drugi. Ne postoje tako male crkve u kojima bi se mogala smjestiti Kristova zbunjenost, niti ima tako malog džepića u koji bi danas stala sva Šopova vjera. Miroslav Krleža bio je najveći pisac našega vijeka, a Nikola Šop najmanji. Pogrešno bi bilo odgonetati što je od toga važnije, premda nas je netko uvijek krivo učio da su važnije velike stvari i veliki ljudi. Svijet bi bio neutješan kada bi bilo tako. Možda i jest neutješan. Uz sestricu kozu, brata vuka i brata magarca, i brat naš Nikola dvadeset dugih godina spi. 

 

Miljenko Jergović 19. 08. 2019.

Kalesijo, moji drumovi

Bole me ove godine
Kurcu prosvirane
Boli me kad kažeš šta ti fali, žive ljudi i tako,
Nisi ti superstar ni sharon stone
Iako volim kad prekrižiš noge
Te najbolje noge Kalesije,
Nisi ti sunce znala da život obara najtalentovanije
Jer vi ste foleri koji uvijek misle da mogu
Da se provuku kroz iglene uši
U zadnji čas
Da im je suvišan znoj
Zato i završite kao narkosi ili prosjaci
Budi sretna što još ne moliš marku na cesti,
Boli me kad vidim u tvojim očima propalicu koju voliš,
A nikad to ne pokazujes osim kad izlazimo iz kladione
pa mi tutneš dvadeset maraka i kažeš evo ti za šminku mala,
Boli me što sam starija od svoje majke
Kad je imala nas dvoje i firmu,
A još mi dodaje hljeb i kaže neka te kćeri tu
Pa šta i da ostaneš još jednu godinu,
Boli me Amerika bato i ona mala zaostala frizerka
Koja s fejsa poručuje kako su snovi dostižni,
A ja u četiri kvadrata s balkonom
Pišem pjesme, žicam za cigarete
I gledam tuđe tragedije koje to nisu
Tu obijest privilegovane kaste da naruči
Pet šamara za kuju
Koja ne zna da šuti,
Gledam kako se okreću s boka na bok
Na plažama
I pada mi tacna
Jebe mi se, još sam tu ove sezone,
A onda ili trt ili smrt

Sonja Adamov 18. 08. 2019.

Ich sterbe

Ne znam koliko sam puta
Sa požutjelog papira pročitao priču
O umiranju Čehova, u banji mjestašca Badenvajler.
Papir zaturim s mnogim papirima, isječcima, bilješkama.
Ali on sam izroni, i ja sve ostavljam i čitam.
Ich sterbe, Natali Sarot, prevela Melina Pota.
Na dva stupca, sasvim kratka, priča me odmah hvata,
Uvlači mi se u dušu, drži me potom danima.
U njoj umire Čehov, bespomoćan, 44 godina mu je,
Izvan prostora i vremena – samotan u priči
Koja je u meni kao što je umirući Čehov
U Natali Sarot, kao što je ona u njemu,
Gledaju svijet s kreveta, s koga se ne ustaje.
Šta je ona, književnica, pravnica, stara žena?
Židovskog porijekla, rođena u Rusiji,
S mnogim jezicima u sebi, njihovo čedo.
Ima li sada zavičaj, dok  govori te dvije riječi,
Posljednje što ih reče veliki pisac – Ich sterbe?
Njemačke riječi koje zaključuju život,
Gase pogled, odvode u vječnost, u čamcu
Već punom svih nas koji u sebi govorimo
Isto što je posljednje rekao doktor Čehov
Banjskom doktoru i svojoj ženi, ostavljenoj
Izvan čamca, da pospremi odlazište.
Šta je to? Molitva, dozivanje, rastanak?
Dijagnoza je data, ne na ruskom, ne na latinskom,
Njemački, koji ne dopušta sumnju – Ja umirem!
Šta je sa ovim svijetom, koji se rastače? Gdje je?
Natali je u svijesti umirućeg, vodi svoj dijalog,
S kojim je stvorena, koji je nosi, izdvojena,
U tom zajedničkom čamcu, izvan koga
Više nema ništa, kao da ga nikada nije ni bilo.
Kroz ovu priču, tu smo sada svi, oko kreveta,
U riječima Natali Sarot, da ne damo Čehovu
Da se osami, da se ne  izgubi u pomrčini smrti,
U vrtlozima priče, zbog koje se umire. Samo to. 

Ranko Risojević 17. 08. 2019.

Zapis o Knjizi

ili Sabrano pjesničko govorenje Amira Brke

(Prvi, dio osmog i završni dio istoimene knjige objavljene jula 2019. u CKO Tešanj)

 

1.

          Na početku – ono, danas i ovdje (za našu temu) najvažnije, najpresudnije: ovu opustošenu zemlju neće uništiti (ona famozna) mržnja, ovu će zemlju uništiti laž. Laž priprema teren za svako, pa i ono najveće “ljudsko” zlo. Laž obesmišljava i desupstancijalizira svaki govor i razgovor, i truje ovu zemlju u njenom humusu i humanusu. Laže joj i da jest i da nije zemlja mržnje, i da jeste i da nije svakome od nas zemljica i zemlja. Laže kako joj, prevrtljivoj, ustreba. Laže nam ponekad i jedno i drugo u isti mah – gleda nas u oči, uspavljuje, hipnotiše i sluđuje, ona naivna i ona lukava laž. Posvemašnja, svakovrsna laž koja, kao onaj de Ružmonov đavo, isprobava na nama svoju najveću vještinu i moć: ubjeđuje nas da ne postoji. Ona svakodnevna i istorijska, vragolasta i demonska, svjesna i nesvjesna, neprestana laž – koja se ispriječila između nas, između mene i tebe, između tebe i tvog, između mene i mog jezika, govora i istinskog života. Laž koja nam se nudi, umiljava, prodaje i nameće, tjera nas od svakog životvornog razgovora, ubi se dokazujući nam koliko je važno i za nas najkorisnije i najbolje da provedemo cijeli život u paklu krvožednih rasprava i svađa, zlonamjernih spletki i nerješivih, subenastih, bezizlaznih aporija – da obožavamo svoju laž, a na (svaku) istinu vrisnemo kao posoljena živa rana. Pridikovati o toj laži, a vjerovati i uvjeravati nas da ste baš vi od nje izuzeti, danas i ovdje, u ovoj, kako god pogledaš srcolikoj, uzduž i poprijeko podijeljenoj zemlji, hoćeš-nećeš znači širiti je i uvećavati – slagati laž na laž.

Pa postoji li onda, danas i ovdje, u ovoj zemlji neko ko (govoreći o njoj) ne laže? Postoji li iko ko čim zine (o sebi i o nama) ne slaže…?

Nama se čini da postoji: da ovdje ne lažu neka djeca, neki bezazleni ludaci koji nas nehotice podsjećaju da pjesnički stanuje čovjek na ovoj zemlji, i neki pjesnici – oni koji po-kazuju da to pjesničko obitavanje još uvijek nisu zaboravili. Ali djeca odrastaju, pa ostaju još samo ludaci i pjesnici – oni ludaci i pjesnici koji ne lažu i kada ne govore istinu. Ludaci se, opet, znaju zaboraviti, i preći svaku mjeru, pa nam, htjeli ne htjeli, znali ne znali, pri-znali to ili ne – ostaju samo pjesnici. Oni istinski pjesnici koji nikada ne lažu, ni kada kažu da najbolje pjevaju kada ćute i otimaju životu i smrti riječi iz usta, ni kada kažu da tragaju za onim što nam je pred očima, i žude za jezikom samoga bića, za samim bićem jezika, ni kada “uvode sjaj bića u razgovor očiju”.

Pjesnici možda i ne daju neku trajniju nadu, niti dovoljno djelotvoran protivotrov i lijek koji bi nas ozdravio i spasio od pogubne laži, ali njima vjerujemo, oni su jedini u čijem govoru cijelim bićem uživamo, i samo još pjesnike s punom pažnjom možemo i želimo što duže slušati – čitajući pjesmu i poeziju, slušati-kušati da su dobro, lijepo i istinito jedno te isto, ma šta to troje skupa bilo, i ma šta i ma odakle iznosilo na svjetlo dana.

          Oduvijek je bilo i biće takvih, vjerodostojnih i utoliko dragocjenih pjesnika i poezije. Danas i ovdje, u ovoj zemlji i troimenom jeziku, toliko ih je da jedva mogu stati na prste jedne ruke. Ruka iz te (ne)određene stilske figure i često praznjikave fraze je naša, pa neka nam bude dopušteno da ukratko kažemo: takvi pjesnici (Dichter), pjesnički (dakle majstorski, i uvijek već više od toga) vjerodostojni i kada su pisci, nama su danas, u ovoj zemlji i ovom jeziku, Slobodan Blagojević i Miljenko Jergović prije svih – pjesnik i pisac koji na potpuno različit, jedan na tajanstven i mističan, drugi na očigledan način uveliko prelaze granice ovog jezičkog prostora i postaju važan dio savremenog evropskog i svjetskog pjesništva i književnosti, okreću pogled ovovremenog i nekog budućeg književnog svijeta prema ovoj zemlji i jeziku koje sve više, siti laži a gladni kruha, napuštamo, i odlazimo. Niko, međutim, danas i ovdje, pjesnički vjerodostojnije, raznovrsnije i raznostranije ne misli i pjesnički posvećenije, dakle požrtvovanije, ne govori o posvemašnjoj egzistencijalnoj drami ove zemlje i svoga naroda kao što to čini Amir Brka, kazujući nam tu dramu kao vlastitu egzistencijalnu, po-etičku i pjesničku dramu; pri-kazujući je kao dramu (savremenog) čovjeka i svijeta.

 

8.

        … Dakle, prije nego što se pred pjesnikom otvore neočekivani horizonti, prije nego što se pjesnik, recimo, i usudio pomisliti nešto o “pjesnikovom dugu” i mogućem značaju tih soneta i te knjige za jezik na kojem su napisani, naprosto je prethodno morao pomisliti, naslutiti i biti načisto s tim šta bi ta knjiga mogla značiti u njegovom pjesništvu. Ono, međutim, što je pjesniku moralo biti prije, za nas, ovdje, može biti i poslije. Pa razmotrimo onda na trenutak ono čega u pjesnikovoj namjeri možda nije ni bilo, a što je kod jednog od recenzenata (Miljenko Jergović) izbilo u prvi plan i trajno obilježilo i označilo tu knjigu. Jergović nije samo čudotvorac koji nas spašava upravo onim čime nas ljudi obično gnjave i dave – dugom porodičnom i inom pričom, Jergović je pravi majstor da metaforu pronađe u samoj stvarnosti, ili da suštinu same stvari objasni kakvom živom slikom koja govori više od sto jezika. No, da ne dužimo, čujmo šta o Nebeskom nomadu veli veliki majstor Jergović: “I drugi su u ovom jeziku upjevavali i nizali sonete. O, itekako jesu! Ali jesam li se prije Amira Brke ikad oteo dojmu da su ti soneti poput beskućnika koji se nije oprao još od vremena kada je imao dom, i sad su mu za fotografiranje u sonetu navukli bijelu košulju, mašnu i frak? Činilo mi se da sonetni jezik započinje tamo gdje se jezik tog beskućnika pretapa u slovenski, u kojem se soneti čuju onako kako se u ovome našem čuje epski deseterac. Brki je, pak, uspjelo ono što je do neki dan bilo nemoguće. Sonet bez uznesenog, povišenog, teatarskog tona, sintaksičkih akrobacija i svakojakog razjezičenja, sonet bez rasklimanih riječi i govora o ničemu. Soneti Amirovi su o onome što on živi i što živi njegov jezik. Ovu ću godinu pamtiti kao godinu soneta. Godinu u kojoj se moj jezik oslobodio beskućništva.”

Lapidarnost, dubina i dalekosežnost ove metafore toliki su da o njoj ne trebamo suditi mi, nego onaj jedini koji to pouzdano može, dakle: samo vrijeme. Mi ćemo samo reći da ovi soneti na jedan zoran i neopoziv način pokazuju da pjesnici za jedan jezik uvijek već znače više od svih jezikoslovaca – da su jezikoslovci jeziku uvrh glave staratelji i kumovi, a da su pjesnici najbliža rodbina, sinovi i sveti dusi maternjeg jezika. To je onaj jedini dug za koji pjesnik treba znati: vratiti jeziku više nego što je od jezika posudio. To je taj ontički i ontološki “dokaz” da se (“zdravstveno”) stanje jednog jezika ne ogleda u onom što je jedan jezik nekada bio i onom što jezikoslovci kažu da jest, nego u onom što pjesnici i pisci danas (i ovdje) pišu, i što se čita.

O značaju ovih soneta za ovdašnju književnost i jezik govoriće i razgovarati teoretičari i vrijeme. Ostavimo, onda, njima rasprave i raspre. Neka se oni sjete da su u vrijeme kada je sonet “disciplinovao”, oplemenjivao, razigravao, okrepljivao i snažio velike evropske i svjetske jezike, oštrio im izražajne i oblikotvorne moći, izvodio ih iz beslovesne i razularene usmenosti – u našem jeziku carevale usmene književne forme, čuvale nam elementarno pamćenje. Neka oni po-kažu može li se vratiti izgubljeno vrijeme, i neka oni razbijaju glavu da li su soneti prevodivi i prepjevljivi, i kakve smo mi sonete zapravo znali i čitali. I koliko nam je vremena trebalo da se pojavi neko kao najprije Mate Maras, a sada i Milovan Danojlić, pa da se i na naš jezik konačno prevedu i prepjevaju Šekspirovi soneti – svih 154. Neka skupa gonetaju mogu li se jezikom i u jeziku nadoknaditi izgubljene epohe, ako se već ne mogu kamenom i u kamenu, ma kakve želje u taj kamen bile učitane i ma koliki žal sa preskočenim stilskim formacijama i nepostojećom tradicijom bio, i ma kolike državne pare u mrtvorođene kamene fikcije bile uložene.

 

           12.

Stoga, na samom kraju, nešto o početku ovog razgovora i o samom razgovoru s pjesnikom i njegovim pjesništvom. Dakle, ruku na srce, ima više savremenih južnoslovenskih pjesnika koji su nam po-etički i pjesnički bliži i bliskiji, u čijem majstorstvu i pjesničkom izrazu (onoj lakoći izricanja koja se širi samo iz raz-rješavanja težine neizrecivog) više uživamo, i u čijem pjesništvu se na najrazličitije načine brže pro-nalazimo, ali niko nas, danas i ovdje, kao Amir Brka, svojevrsnom višestrukom spregom vanjskih i unutrašnjih nagovora, ne podstiče i ne otvara više hermeneutičkih puteva da kažemo nešto o (ovdašnjoj) poeziji, dakle ne samo o njoj. Da kažemo nešto svoje, a potpuno formalnosadržajno i supstancijalno sročno Brkinoj poeziji i pjesništvu. A on sve vrijeme pjesnički govori upravo to i o tome – uvijek o poeziji i pjesništvu, i nikada samo o tome. Uvijek i o onom što pokušava unijeti i što unosi u jezik, i iznosi na svjetlo dana samo istinska poezija: o onom dubljem i višem od poezije. Onom (ne-izrecivom) što nas dotiče i što nas se doboko tiče. Onom što pokazuje duboku zasnovanost onih Bodlerovih, “znalcima” potpuno čudnih i nejasnih riječi da “svaki je dobar pjesnik realista”. Dakle, ne samo o pjesmi i poeziji nego o onom što zbilja jest – o “mjestu radnje”, o samom biću bivstvujućeg i onom-ovom bešćutnom svijetu što ne zna, pa mu se čini da neće ni da zna za poeziju. O “krizi svijeta” koju iskušavamo na svojoj koži, danas i ovdje, u ovoj napaćenoj, opustošenoj zemlji.

Sve što smo (ovdje) htjeli reći o tome, rekli smo na početku ovog naizgled dugog, a zapravo skraćenog razgovora sa Brkinim pjesništvom. Neko možda od početka čeka da kažemo još nešto (važno) o tome, i možda je samo zbog toga, uz velike napore i muke, sve do sada izdržao. Pa da mu se, onda, gostoprimljivo zahvalimo, i dodamo još par riječi, i ispunimo mu onaj famozni “horizont očekivanja”.

Dakle, naravno da Amir Brka nije onaj pjesnik čije bi se pjesme govorile prigodno, na javnim priredbama i svečanostima, o okruglim datumima. On je onaj pjesnik-iskušenik koji bi, kao Derida, mogao reći: “Ja sam u ratu sa samim sobom.” (A takvo što, treba li reći, uvijek već znači ne dati ni jednoj stvari da se vječito usidri u samoj sebi, u ustajalom zadahu smrti, biti onaj koji prezire svaku vrstu zatvorenosti i narcizma, svaku vrstu dominacije, dakle i one “lokalne” i one globalne, svaku vrstu hegemonije, onaj koji ima kritičan odnos prema samom sebi, sopstvenom naslijeđu i društvenoj zbilji, uplitao se, ovako i onako, ili ne uplitao, u nju.) Istina, zna tu kod Brke, osim nepatvorene, biti i izvjesne artificijelne kavge i jurodivosti. Zna se on zabrinuti i požaliti na mjesto i položaj pjesnika i pjesništva u gradu i svijetu, pisati o tome sugestivne pjesme – o velegradu ravnodušnijem od malih gradova, o malim gradovima nemilosrdnijim od velikih, o (ovom) svijetu bešćutnom prema pjesnicima i poeziji, gotovo nas zavarati da bi svoj usud i sudbinu, svoj božiji dar i kob mijenjao za bilo koju drugu ljudsku sudbinu i “poziv” na ovome svijetu. Zna Brka onom svom “ovdje u ovom gradu u koji sam / prognan sa svih strana” dodati i još jednu “stranu” – onu svoju bespoštednu, samoprogonu sklonu stranu. I ma kako vam to zvučalo, to je istovremeno i svojevrstan uzrok i posljedica onog najživljeg i najživotvornijeg u Brkinom pjesništvu – onog neprestanog, bespoštednog dekonstruktivističkog pisanja koje je, prije svega, volja za pisanjem, volja za životom kao otpor prema smrti, toliko velik da je spreman oduzeti nešto od života i dodati smrti, živjeti svoju smrt, tjerati je da govori sa životom na jedna usta – (svojoj) smrti “vaditi žalac”. Takvo pjesništvo, dakle, ne nudi nikakvu “društvenokorisnu” didaktiku, i često ga “svađa” sa nevjerovatno vrijednim i požrtvovanim kulturnim poslenikom i pregaocem Amirom Brkom.

A šta nam, onda, to pjesništvo uopšte nudi i daje?

O tome je ovdje sve vrijeme bilo riječi, pa ako to do sada nismo uspjeli nagovijestiti i reći i utoliko objelodaniti, uzalud nam je dalje govoriti. Nešto od onoga, međutim, što smo do sada rekli, čini nam se, valja i treba, ovdje i sada, opet ponoviti. Brkino pjesništvo, naime, duboko smo uvjereni, nudi jedan autentičan, (samo)hermeneutički obrazac i strategiju čitanja artikulisanu i hipostaziranu prije svega u njegovom čitanju i iščitavanju Ćatića. Taj potpuno autentičan, a esencijalan, postmetafizički, pjesnički dekonstruktivni hermeneutički “obrazac” nudi neslućene mogućnosti.

Zamislite samo da neko danas, slijedeći taj “obrazac”, nastavi tamo gdje nije stao nego nas iz budućnosti, Apokrifnošću poetskog govora, pozvao Kasim Prohić. Pokušajmo samo zamisliti jedno novo uporedno, dekonstruktivno čitanje još nepročitanog, najrafiniranijeg i najpronicljivijeg znalca i pjesnički senzibilnog tumača i mislioca Dizdareve poezije, Prohića, i novo, postprohićevsko, ovovremeno čitanje Maka Dizdara, iskonskog pjesnika-pjevača koji na jedan nenadmašan, poetičkopjesnički neponovljiv način, oponašajući govor (sa nadgrobnih spomenika) dobrih Bošnjana, opjevava i iznosi na svjetlo dana njihovu neizrecivu tugu i dobrohotnost, njihovu tužnu benevolenciju. Istu onu bolno sveznajuću, neutješno raz-umnu postojanost i tužnu benevolenciju koju je nosio u sebi i, ma o čemu govorio, po-kazivao najveći pjesnik Bosne Ivo Andrić.

Kako bi tek za sve nas nasušno i spasonosno, dakle ne i nezamislivo i nemoguće, bilo – u jednom potpuno novom, dekonstruktivnom hermeneutičkom ključu pročitati Andrića. Iznova pročitati i shvatati Andrića, čija je (književna) veličina sve veća, i kako, govoreći o zadaći postmetafizičkog “povijesnog mišljenja” (Vanja Sutlić), veli Hajdeger: “za nas današnje (možda) prevelika”. Jer, čim kažemo, recimo, Prokleta avlija je naša Luča mikrokozma, odmah se tri laži isprepletu i zapletu, i najmanje tri lažova zakrve oko toga, ubijajući namah svaki smisao. Umjesto da o tome porazgovaraju, osvješćuju se (razgovorom) i (razgovoru) posvećuju – “pjesnički stanuju na ovoj zemlji”…

Milan Garić 16. 08. 2019.