ČUDO ZVANO BUKVAR

U ovom nastavku mog kratkog serijala tekstova o starim knjigama miris patine osjećam samo u sjećanju na knjige koje su obilježile moju djetinju začuđenost pred onim što je u mom djetinjstvu predstavljalo svetinju, ne samo za mene nego i za moje polupismene i nepismene suseljane.

Otkad sam prvi put vidio knjigu, ona je postala moja sudbina.

Moj otac se opismenio na odsluženju vojnog roka u Sarajevu. Sjećam se kako je bio ponosan kada je pričao o tome kako se osjećao kada je u četnim zidnim novinama pročitao svoje ime na spisku uspješno opismenjenih.

Majka je završila analfabetski tečaj na brdašcu iznad naših kuća gdje je prvih godina po završetku Drugog svjetskog rata jedan pismeni mještanin poučao nepismene tako što su slova pisali ugašenim ugarkom po daskama velike štale. 

Moji roditelji, dakle, nisu bili sudbinski vezani za knjigu, ali su imali veliku želju da je znaju čitati i za njih je, u pravom smislu te riječi i u smislenom metafotičkom značenju, knjiga bila – Knjiga, sa velikim početnim slovom! Oni su mi razvili ljubav prema njoj, pri čemu ne bih zanemario ni nepismenu babu. Što su oni započeli, dovršili su učitelji i nastavnici u osnovnoj školi. (Nisam siguran da mnogi od njih to i danas čine, jer rijetki su koji žive s knjigom.)

Ljudi obično govore o svojoj prvoj knjizi, a ja moram o prvim knjigama.

Otac je iz Sarajeva u vojničkom koferu donio dvije knjige. Prvu nikad nisam čitao, jer je, kao i u Ćopićevim sjećanjima, poslužila komšijama za umotavanje u cigare nezakonito sađenog, sitno sjeckanog duvana. Nije imala korice pa ne znam kakav joj je naslov bio. Često sam je listao i gledao ilustracije, dok je nisu raskupusali. Posebno sam bio začuđen pred crtežom sitnog, niskog čovjeka kraj ogromnog kostura dinosaurusa. Po tome i još nekim crtežima naslućujem da je to bila knjiga o živom svijetu na našoj planeti.

Druga knjiga imala je duži život, jer je štampana na debljem, nesavitljivom papiru, pa su pušači bili kivni na nju, a meni je zadavala dosta muke. Njen naslov: „Iz dnevnika zarobljenika broj 60211“, autor: Milan Dedinac. Možete zamisliti dječačića koji je tek naučio da čita, bez ikakvog knjiškog iskustva, kome je nejasno sve što pročita i koji bezuspješno nastoji da razmrsi čvrsto isprepletene čvorove nadrealističke lirike. Shvatao sam samo da tu ima zapisa u kojima mi je ponešto jasno i stihova u koje nikako nisam uspijevao da prodrem. Bio sam ipak dovoljno pametan da je ostavim, pa da je ponovo potražim u srednjoškolskim danima, kada sam već počeo da objavljujem svoje stihove u nekim novinama i časopisima, i tada mi se otvorila. Istina, mučio sam se da proniknem u svako značenjsko jezgro skriveno u čvoru često vrlo dugog stiha, ali poslije trećeg, četvrtog čitanja razmrsivali su se ti čvorovi.

Ipak, moja prva knjiga bila je ona koju sam bez dvoumljenja prigrlio.

Bio je lijep septembarski dan kada je učiteljica prvacima podijelila – bukvare. Bože, kako se preda mnom otvorio novi čudesan svijet! Korica nije bilo, jer je bukvar već korišćen jednu ili više školskih godina u nekoj drugoj školi, tako da me sa prve stranice, koju su nekad pokrivale korice, a sada je bila sasvim ogoljena, gledao, sa fotografije u boji, maršal Tito. Mada malčice nasmiješen, pogled mu je bio strog i činilo se da mi prijeti: Ako ne budeš dobro učio, vidjećeš šta će te snaći!  

Iza njegovog lica, ipak blažeg nego na crno-bijeloj fotografiji na zidu kraj školske table, kraći tekstovi, krupna slova, pjesmice. Zatim, žitna polja, traktori, razne druge poljoprivredne mašine, fabrike kakve do tada nikad nisam vidio, široki putevi, pruge, rijeke, slike primorskih gradova i morske pučine… Ma, nema čega tu nije bilo.

Krenuo sam uz brdo za svojim drugarima. Oni su odmakli, a ja sam išao polako, zastajkivao u svakoj hladovini, prevrtao listove bukvara, ronio radoznalim pogledom po ilustracijama. Sve mi je bilo novo, sve zanimljivo. Ovce i krave u bukvaru bile su nekako krupnije nego one koje sam ja ponekad čuvao, konji tekođe krupni, ne kao onaj naš sitni bosanski brdski konjić, gradske ulice mnogo šire od staza kojima sam ja išao, djevojčice i dječaci ljepše obučeni nego što smo bili  moji drugari i ja, sa povelikim zakrpama na odjeći koju su prethodno nosili starija braća i sestre.

Izgubio sam osjećaj za proticanje vremena. Stigao sam kući pred sumrak. Na stolu me čekao ohlađen ručak. Otac je bio zabrinut, otpuhivao je, ništa ne govoreći. Baba usplahirena, majčino lice išarano tragovima suza. Govorili su nešto, upadajući jedno drugom u riječ, ali ja ih nisam čuo. Samo sam im pokazivao bukvar i ponavljao: 

– Knjiga! Vidite, Knjiga!

Mislim da je u ranom djetinjstvu bila još neka narodna pjesmarica. Pretpostavljam da ju je baba od nekog pozajmila i molila me da joj, kad sam naučio slova, čitam pjesme, ali mi je sjećanje na nju sasvim maglovito.

Prelaskom u više razrede osnovne škole, dočekala me biblioteka u Tesliću. A tamo – Mark Tven i sve one vragolije Toma Sojera i Haklberija Fina, pa Robert Luis Stivenson sa “Ostrvom s blagom”, Trišin mlin na Ćopićevoj Japri koja je u mojim dječačkim vizijama bila slična Tvenovom Misisipiju i mislio sam da i po njoj plove parobrodi, ali ih Branko još nije opisao. Dogodilo se da crvenih očiju dođem u školu, jer sam cijelu noć pratio kroz šta su prolazili Nela i Staša u romanu “Kroz pustinju i prašumu” Henrika Sjenkjeviča. Kasnije, uz prva zaljubljivanja, došlo je “Samrtno proljeće” Lajoša Zilahija…

Šta bih sve danas dao da mi u ruke dođe onaj moj bukvar, ona moja prva prava Knjiga!

Dnevničke su bilješke zapisi na stablu vremena, i kako vrijeme odmiče, među godovima ista je, manje više, opsesija. Kao dijete za koje sam mislila da ne može bez mene, a onda sam ga pustila. I ono je prohodalo, slobodno. Pratila sam ga od 2018., pa do ove 2024. Rasla sam i ja s njim, dok se nisam umorila.

U Kladuši, vuci siti, a janjci na broju

22. oktobra 2018., migranti štrajkaju pred graničnim prijelazom Maljevac, u šatorima, kakvim nego improviziranim, što su nicali po obodima grada i smetljištima. Njihov život i inače tako izgleda. Improvizacija. Sad je tu, bliže našim očima, jer u nas se granica svakodnevno prelazi. Svi oni što improvizirano žive i rade u Europskoj Uniji, a vikendom se vraćaju kući, sad to ne mogu. Ovo ne može dobro završiti za migrante. Na ustima im ljepljiva traka.

Nakon osam dana štrajkanja, specijalci ih prekidoše, naoružani, mrki i mišićavi, sila se demonstrirala na već ušutkanim ljudima. Sprovedoše ih autobusima do tvorničke hale. Jedan je intervju pred kamerama bio svečana uvertira ovim šišmišima.

Ovako je bilo, krajem dakle oktobra, ovog sunčanog Miholjskog ljeta, predsjednik udruženja kladuških privrednika apelira pred kamerama: „Morat ćemo otpuštat naše radnike zbog zatvorene granice“. A tek je šesti dan kako je granični prijelaz Maljevac zatvoren jer hrvatska granična policija ne želi riskirati da šačica ljudi, dvjestotinjak osoba na europski portal svoje glave sa selotejpom na ustima progura. Svi dakle govore da je granica zatvorena zbog štrajka migranata. Oni gladuju, ispred brzo postavljenih šatora. Govore u kamere da ih hrvatska policija mlati, oduzima ili uništava mobitele. A mobitel se uništi, tako da se na nijednom sudu, ponajmanje Europskom za ljudska prava ne može dokazati gdje su ih ulovili, gdje su ih mlatili, i odakle su ih u Bosnu vratili, pa i onda kad su azil zatražili. Jer više se dokaza traži od migranata, nego od bilo čije policije, pa tako i hrvatske. Od njih su gori, kažu, samo Rumunji i Bugari. Belgijski psi ovčari.

Migranti sjede i prose za razumijevanje, a Ibrahim Đedović prosi njih za razumijevanje. I govori da su im poduzetnici kladuški, ponudili financijsku i materijalnu pomoć, samo da se maknu odatle, bilo gdje, samo da nama granicu otvore, jer trpi i previše velikokladuški izvoz, toliko eto da će morati početi ljude otpuštati. Tako se fino laže i mobilizira zajednica na pobunu. I dok oni sjede u blizini našeg dječjeg kupališta Zelenkino, i govore da moraju na sebe pažnju skrenuti, da nemaju gdje, da samo žele proći kroz Hrvatsku i dalje do Europe, njih Ibrahim Đedović razumije. Kad kaže da ih razumijemo, on ih možda razumije najbolje. Doživio je izbjeglištvo, kao dio pobunjeničkog naroda, kojem nije bio priznat status izbjeglica, pa nije ni on mogao u Europu, nego je bio zaglavio između granica, živio u derutnim objektima u Unpa zoni, crti razdvajanja, a u drugom svom izbjeglištvu prebivao po šatorima. Iz šatora je voljom naroda, direktno iz izbjegličkog kampa Gašinci ušao u parlament BiH. Zanima me vidi li sebe onda Đedović u tim ljudima, ili mu je stvarno toliko stalo do svojih radnika, pa na sebe i zaboravlja.

Nije zaboravio sigurno, kad nisi klasificiran kao izbjeglica, nema ti ni komfora, ni slobode ni razumijevanja. Da, zato ih on i razumije.

Još me nešto zanima, koliko im to onda para ponudiše age kladuške da se maknu s granice. Koliko po muškarcu, koliko po ženi, i koliko po djetetu što sjedi ispred šatora?

I on govori, ipak smo ih na određeni način trpili, i naše će se strpljenje istopiti… sve lijepo govori… morat će se maketi, milom ili silom. Sila će se ukazati kroz dva dana. I specijalci u crnom, kao da se radi o opasnoj bezbjednosnoj situaciji, u par minuta sabraše ljude u autobuse, bez glasa, vike, jauka, samo ih sa zemlje digoše. I oni pođoše, kao janjad poslušni. Zanijemili. Kladuški su poduzetnici čvor razriješili, razvezali. Smjestiše ih u tvorničku halu – Miral, na ulazu u Kladušu. Sad mogu poduzetnici izvoziti, tvorničku halu plaća IOM, a njega opet EU preko projekata. Vuci siti, i svi janjci na broju. Gotovo svi. Neki se spuštaju niz ulicu pješice, to su oni što nisu poslušali. Jedan od njih prti torbu kariranu, onu izbjegličku i deku pod mišicom. U godinama je mog oca, da je poživio. Ne bi poželjela svom ocu da se u tim i takvim godinama od nemila do nedraga tako povlači. Bolje mu je da je mrtav.

U Bihaću, vode ih na ispašu

15. 10. 2019. godine, Miholjsko se ljeto razmahalo, i cestom prema Zavalju, izmjenjuju se boje, listopada i crnogorice, i ljudi u koloni. Vidjeti ih tako, vođene od policije, je zlokobno. Odvode migrante na bivšu deponiju Vučjak. Zaglađenu pjeskom. Udaljenu od grada desetak kilometara. Kroz Aleju, Žegar, preko Zavalja, uredno posložena kolona. Kažu medijima, to je samo privremeno. A kolona, poslušna, ovnu predvodniku, samo zvono nedostaje, stado vode šarplaninci u uniformama. Brzo se kreću. Kao da treba ih sve brzo iz grada izvesti, čim prije, dok svijet je još topao, lijep, i dani dugi, valja ih izmjestiti na smetljište, u blizini Europske Unije. Sa strane čuva ih također par šarplaninaca, da neka ovca slučajno ne zaluta. Na začelju je isto tako par čuvara, u kolonu vraćaju umorne, šepave, i sve one što zastajkuju, ovčice. Tako ih odvode još od sredine šestog mjeseca. Nekad i u autobusima. Njih donira IOM, jer iako su protiv ove lokacije, ipak se za prijevoz pobrinu. Love ih „po određenim privatnim smještajima i napuštenim, derutnim objektima, muškarce samce, koji se utabore ispred Bire, nekadašnje tvornice, ili gradom lutaju. Nađu ih, pokupe, privremeno smjeste. Privremenost je potrajala skoro pola godine. Privremenost se odgađa. S Vučjaka su se povukle organizacije, jer kažu da nije Vučjak mjesto dostojno čovjeka. Ostali su dakle samo ljudi. Europska Unija izdvojila 34 milijuna eura za suočavanje s „migrantskom krizom“. U Bihaću se žale da nema para. Istovremeno curi informacija, pare za migrante u USK kantonu potrošene za policijsku postaju u Bužimu.

Dan kad je migrantima svanulo

Prošli su i studeni i prosinac na Vučjaku. Uoči sv. Nikole, migranti odbijaju i hranu i ogrjev. Ne mogu više, na hrvatskoj ih strani dočekaju batine, ostanu bez svega, novca i mobitela, onda se pretučeni vraćaju u debele minuse na Vučjaku. Ni Crveni križ koji ih je hranio s dva obroka dnevno, gore više ne ide, jer hranu odbijaju.

11. decembra 2019., Vučjak je zatvoren. Šatori se uklanjaju. Migranti su prebačeni u Blažuj, bivšu vojnu kasarnu. Njih 350. Nije još uspostavljen „pravi kamp“ dopremaju se kontejneri, trebaju biti završeni sanitarni čvorovi, voda i struja tek treba da se uspostavi, tako veli Ministar sigurnosti Mektić, a voditelj misije IOM –a isto ili slično to, te da je u usporedbi s Vučjakom, Blažuj dan naspram noći. Sve je u usporedbi s Vučjakom dan naspram noći. Pa i kad spavaju u hangarima, kao što spavaju u Blažuju. Za koji će dan u kontejnerima. Jel to isto znači da će im sunce prosinuti? Kažu i da mještani u Blažuju ne žele migrante za susjede. Tako u medijima, kao što su i prenijeli poruke nekih Bišćana da je odluka da se migrante odvede na Vučjaka bila „dobar potez“, jer ih je „primjetno manje na ulicama grada i osjećaju se sigurnije“. Sve je dakle dopušteno, samo da se osjećamo sigurno. Da, toliko su opasni, miholjsku kolonu od par stotina migranata predvodila je šačica policajaca i dva policijska auta.

Zaboravljanje i pisanje

4. srpnja 2022.

Riječ migrant gruba je odjeća, neugodna za nošenje, a bez nje, njihova bi bol i nesreća bila još veća sramota. Za sve nas koji u svom svijetu, i pod svojim krovom živimo. Zašto me to proganja. Koji su motivi koji nas pokrenu u tom smjeru pa u novinama čitamo o migrantima, a drugo nas manje zanima, ili i zamara. Danas me šokirao rođak koji je fasciniran punčevim sudjelovanjem u policijskoj raciji za kombijem punim migranata. Bilo je i pucanja i ranjenih. On to oduševljeno prepričava. Otac njegov da bi preživio, visoku je cijenu platio. Mati njegova, prodala je stvari kućne, ispod svake cijene, prema njenoj računici 2000 maraka, uredno popisano i zabilježeno u crnom rokovniku Kozara putevi. Sa sobom ga ponijela u izgnanstvo. U njoj su recepti, za slana i slatka jela, te na kraju recept kako je sina od smrti spasila. Jer njegova je generacija stradala na manjačama, na radnim akcijama, na streljanjima nakon radnih akcija. Njega je dakle spasila umješnost njegove matere, i posljednja kućna imovina, i jer je znala da se cijena za slobodu mora platiti. Dijete svojih roditelja se toga ne sjeća, olako zaboravlja put izlaska svojih najrođenijih. I put drugima tako olako negira. Zato možda i pišem, ne bi li nas podsjetila. Migrirali smo iz svojih gnijezda, mnogi, da se i ne vratimo, a nova nam migranti zasigurno neće zauzeti. A opet, toliko su uporni, da će mnogi do slobode doći, jer iza svakoga od njih je volja njihovih najbližih od smrti da uteknu.

U novinskoj arhivi čitam, vijest od 18. travnja 2018. godine, od 25 utapanja, trinaest ih je bilo na rijeci Mrežnici. I onda se same od sebe otvaraju vijesti, o vodenim grobovima migranata, Kupa, Korana, Dobra, Mrežnica, ljudi iz Konga, Gambije, Senegala. Jedna Afganistanka. Kad se brat bratu utopi, novine prenesu da su preživjelog sproveli do policijske postaje. I više se od toga ne saznaje. Saznajemo imena spasitelja koji su iz rijeka izvlačili unesrećene, zatim imena policijaca, gradonačelnika, ukratko svi učesnici dramatične akcije spašavanja imaju svoja imena. Migranti nemaju ni NN. Ni jedno veliko slovo uz svoju osobu. Njihova je smrt neosobna, i njihova je osoba neosobna. Ali se uvijek precizira iz koje su zemlje, jer javnosti je ta informacija potrebna, bit će, manje će nas boljeti ako precizno odredimo geografske koordinate njihova porijekla, i ako tamo trenutno nema krvavog ratnog sukoba, eto nisu ni trebali putovati. I rukice smo svoje lijepo oprali. I među svim tim rijekama, domeandrida do mene platforma ERIM s mapom smrti na granici/Map of Border Deaths. I one prate žile kucavice karlovačke županije, lijepe rijeke na granici Hrvatske i Slovenije, minska polja u Lici, prometne nesreće, neki imaju ime, neki NN, neki uzrok i mjesto smrti. Male iglice, čiode u tkivu Europe. Niti krvav trag ne ostave. Zeleni dio oko Kupe i Mrežnice, zeleni je jastučić s iglama. U jednoj vijesti tako stoji da je jedanaest migranata pokušalo prijeći Kupu u improviziranom plovilu. U misao mi doluta sjećanje, gledam skupinu mladića kako u Kladuši, u lokalnoj trgovini posuđuje pumpu, koju će kasnije vratiti, čim napumpaju unutarnju gumu s kojom su planirali rijeku preploviti.

Pritisak na granici jenjava. Tako kažu u medijima. U Kladuši je sve manje slobodnih skupina. Prihvatni centar, Miral, tvornička hala, je zatvoren. Prebačeni su na drugu lokaciju, Lipu. Gradom se šeću tek rijetki slobodnjaci. Poneka obitelj s djecom iz Afganistana. Sve više mladosti iz Afrike. Lijepi i ponosni, blistavi. Šta znači zapravo „pritisak na granici jenjava“. Kako ih se to pritišće, granice? Jezik je bolno precizan, niti ne skriva svoje značenje, i tamo gdje bi se trebalo nešto sakriti, sve se razgoliti. Razmišljam o tome dok gledam svu tu mladost što odlazi, dolazi, vraća se. Kako se na pritisak odgovara. Pulsira mi ta riječ iznad čeonog režnja kao policijska palica. Potiskom.

U srpnju ove godine Slovenija je požnjela protumigrantske ograde. Novine kažu Slovenija simbolički uklonila dio migrantske ograde, jer nije humana, i jer nije poslužila svojoj svrsi. A što znači da nije poslužila svojoj svrsi. Znači li to da je ograda bila svojevrsno strašilo, na koje ptičice neće sletjeti, nego će je u širokom luku zaobići, i rijeke će slijediti. Kupu. Mrežnicu. I kako to zvuči protumigrantske? Kao vojna terminologija. Nisu to vojnici. To su ptičice iz jedne daleke krletke. Gledam ih dok po vrućini prolaze, žednih kljunova, sparušena perja. Krila potkresanih.

Zna pas insana milostiva

22. srpnja 2022., netom prije nego što će mi ponuditi posao u Isusovačkoj službi za izbjeglice, ruka bilježi, a onda svjesno zaboravlja, jer i nije zgodna objava, ako vam je organizacija dio mehanizma koji „upravlja migracijama, i partner je takvim istim organizacijama, koje upravljaju „migracijama“. Stoga odlažem neke rečenice, poradi većeg dobra, u posebne spremnike, i čekam pogodnu priliku. Spremnici u zabačenoj pustinji, za nikoga opasni. Tješim se, eto, neko bi se mogao zbog toga posebno brinuti. Nego kad budem pas slobodan, onda ću na mjesečinu lajati.

„Nema više malih pokretnih radnjica rasutih po centru gradu, na frekventnim mjestima, oko bivše robne kuće, parka, drugog kladuškog trga, menđuše. Tu se svijet inače okuplja, razmjenjuje informacije, stariji svijet, uglavnom, jer on još uvijek ima vremena da šeta po čaršiji, dokoličari, i usput važne poslove obavi, plati račune, ode u nabavku. Mlađi su ionako, posvuda po Europi, u svojim poslovima zauzeti. I onda taj svijet stariji, usput kupi, od milošte, a ne zato što mu treba, par konzervi i pašteta iz asortimana robe migranata. Uglavnom familija s dječicom koja robu svoju voza i prodaje u dječjim kolicima. Bez njih je čaršija opustila.

Nema više ni pasa lutalica, zatvorilo ih u boksove na kraju grada. Dok su bili slobodni, psi su imali svoje punktove koje su redovno obilazili, oslobađali nas naših viškova i otpada. Ispred pekare, susjeda, draga jedna žena, priča o psima: „Pas zna insana milostiva. Na onome svijetu, kada čovjek tanku žicu prelazi, a ispod njega je provalija džehenemska, pas kojeg si hranila sve ti pomaže tu tanku liniju preći, i kad se okreneš nadole, pas te vuče i spašava, vodi do dženeta“. Gledam u njene prste zgrčene, od bolesti uznapredovale, šake joj izgledaju baš kao da se spremaju uhvatiti ručkice svoje stare obrdane šerpice u kojima nosi vodu i hranu za cuke. Na njezinim su rukama sad jasni tragovi, po njima se raspoznaje što je cijeli život radila – gladne hranila. Nemamo više uvida u živote gradskih pasa, jesu li neuhranjeni ili nisu, zatvoreni u metalne boksove na kraju grada, pa se čini da imaju sve, osim insana milostiva.

Dok su male, pokretne migrantske trgovine radile, imali smo direktan uvid u živote migranata, od čega i kako žive. Kako se obuvaju i oblače, kako svijetom prolaze, gdje žele ići, ili gdje ne žele ostati, kako se zovu i odakle su, kamo su prispjeli i kamo im je ići. Oči mogu gledati, uši slušati, nesmetano. Imamo uvid u prehrambene navike, i domete humanitarne pomoći. Kakve paštete i mesne nareske dobiju, kakav je jednokratni humanitarni paketić, količina i kvaliteta. Što njihova djeca od voća jedu. To su datulje, lješnjaci, suve grožđice. I djeca koja to prodaju. Pamtim im boju očiju, nekad su to lješnjaci, nekad kakaova zrna. Kose im fini, crni gavranići. Fina i nasmijana. I naša je milostinja daleko nama potrebnija, nego njima, jer zna pas insana milostiva. Za prošli osmi mart, u parku pored štandova s cvijećem, jedna je migrantska trgovina. Na klupi uredno složeni artikli. Umjesto uobičajenih karanfila ili ljubičica što će brzo uvenuti, jer su dugo taj osmi mart čekale, može se cijeli jedan migrantski paket uzeti, po nježnoj cijeni koja ne bi nikoga da uvrijedi, koja je brižna i ponosna, i koja govori, ja ne prosim, nego djeci svojoj slobodnu sobu s prozorom u slobodu plaćam.

Nema više migrantskih trgovina, jer su migranti „dislocirani iz određenih privatnih smještaja u za njih predviđene privremene prihvatne centre“ – tako mediji.

Što mi takav jedan osmomartovski poklon paket iz migrantske trgovine govori?

Jedna četkica za zube, za odrasle, jedan brijaći aparat, jedna pasta za zube plidenta, jedan sapun, jedno sredstvo za dezinfekciju. Četkica za zube je tako tvrda, i s njom bi se mogli tepisi uredno izribati, brijaći aparat vas isječe, ali ne obrije, sapun je smrdljivi ljigavac. Četkica mi trenutno služi za čišćenje tastature, i dok ovo pišem, slova mi preusmjerava, sve kad bi i napisala, nema više migrantskih trgovina, jer su migranti u kampove izmješteni, tipkovnica je tvrdoglava, ona pamti i bilježi, migranti su u strogo nadzirane logore izmješteni, nakon četiri sata poslijepodne, familije su zatvorene u logore, ne primaju posjete, lokalci se mogu s njima družiti u posebno osmišljenim projektima i programima, eno ih na fejsbuk stranicama, nisu oni na našim ulicama. Nemamo se mi šta s njima družiti zadžabe. I još piše tvrdoglavo, smješteni su i mimo njihove volje, takvo što se njih i ne pita, jer migrant nije čovjek slobodan, on je prije svega korisnik kampa. Još bih napisala, u Bosni se sliva novac za zbrinjavanje migranta, a četkica i dalje riba i polira i svoju istinu progovara, sliva se novac u krilo organizacija koje taj novac raspoređuju za nadzor i brigu nad migrantima. Love ih kao pse lutalice i smještaju u kampove izvan urbane sredine. Tastatura je izribana i ispolirana, slova gotovo izblijedila. Gdje prestaje razlika između brige i nadzora. Zato požalim što nema više migrantskih trgovina, gdje smo mogli i mi, ovakvi nikakvi, svoje mrvice uložiti u to malo slobode što su je uživali. Znali smo insana milostiva, pa smo im pomagali da ne padnu preko one tanke žice u džehenemske ponore.

U studenom 2023., sjaj i bijeda migracija

Interagencijski koordinacijski sastanci služe da kolege iz „partnerskih organizacija“ predaju svoja izvješća, razmijene iskustva i obavijeste o stanju na terenu. Prvi moj takav, i došla sam s terena, s mirisom blata i dima u odjeći i nosnicama, i voljela bih da za mnom takav trag i ostane u ovom lijepom zdanju IOM-a, u novim prostorijama, koje izgledaju kao dobro vođena privatna poliklinika. Otprilike kao da iz spejsšatla upravljate malim betlehemskim štalicama. U njoj se pojača rezolucija na unutarnjim fotografijama privremenih boravišta migranata. Oko se izoštri. Ovi su uredi miljama udaljeni od Lipe, koja je inače u zemlji nedođiji, na dvadesetipet kilometara od Bihaća, betonirana, pošljunčana planinska čistina s ravnomjerno raspoređenom težinom limenih kontejnera za boravak do 1500 osoba. Bivši ministar sigurnosti Selmo Cikotić je prigodom otvaranja „nove“ Lipe, nakon što je „stara“ Lipa, šatorsko naselje izgorila, da je nova „sofisticiran“ kamp, i usput još svečano obećao Sattleru, voditelju delegacije EU „da će nastojati da bosansku rutu učinimo što težom za migrante“. Zabilježilo je to par novinskih reportera prigodom ceremonije otvaranja. Niko se nije ni počešao. Lipom upravlja Služba za poslove sa strancima, a Blažuj kod Sarajeva, IOM – ova je domena, pun stjenica, sa smrdljivim klozetima, jesenas sam mladiće gledala da još spavaju u hangarima, a onda, kao i na Lipi, limeni kontejneri, u kojima nema ničega, ama baš ničega, osim tri kreveta na sprat. I mi, u lijepom uredu IOM-a referišemo šta smo radili u protekle dvije sedmice s ljudima koji su u takvim uvjetima, i kolegice iz IOM imaju prekrasne nokte, i lijepo prstenje, i kao da svu tu bijedu nisu nikad vidjele, ili ih ne dotiče. Ili sam previše stroga. Nećemo valjda svi sad biti isposnici, ako su to već migranti. Gledam uredne ručice IOM kolegice, i gledam vatru uz koju se kuha neka otužna čorbica, kuhaju je žene iz Burundija, i nude mene i kolegu mi, volontera Klemensa, njemu je tek devetnaest godina, i mi grijemo ruke nad vatrom, i toplo nam je licima, i rukama, a s leđa studen neviđena. Gledamo u garave ruke koje nekom otužno prljavom spužvicom peru limene šoljice i čaj s mlijekom nam pružaju, i mi ne odbijamo, jer bilo bi nepristojno. Mi smo u gostima, nismo im tek donijeli nešto hrane i prnjica, nego smo kao kraljevi dočekani. Bliskost lebdi iznad nas kao dim nad vatricom. I sve nam je toplije. To smo iza sebe ostavili. I pitanje zašto mladići, žene, i djeca, biraju ovakva očajna mjesta uz granicu, opasne skvotove, u kojima postoje sva zamisliva i nezamisliva nasilja nad onim manje jačima. Ovi su skvotovi jednostavno bliže granici, puno, puno bliži od kampova. Cijena koju plaćaju za bolji život je nama nedokučiva, a oni svjesno biraju, jer cijena se mora platiti. Slijede san da i njima po svakom ljudskom pravu pripada onakav lijep ured kakav IOM ima. Samo, što su naši uredi sjajniji, jaz između nas nikad se neće premostiti. Siromašnih ćemo dakle uvijek imati. A biro migracija će savršeno funkcionirati.

U cara Trajana

Devetnaestog januara 2024.

Snijeg je, onaj lagani, onaj što ne ostane, nego se zalijepi, poput štaub šećera na kolačima sirotijih. Snijeg je zaborav prljavštine, mekoća suhim granama. Ima neke nježne pravde što snijeg pada ususret komemoraciji migrantima. U Bijeljini, tamo gdje je voda za njih bila najdublja. Snijeg je nježnost neba za utopljene u našim rijekama. Komemoraciju zovu zaustavljeni snovi na vratima Europe. Samo što Europa nema vrata odavno. Mišje rupe zapravo. Danas bih išla onima što su tu malu Europu prerasli. Svejedno bi ih, prije ili kasnije, ugušila.

To je bio plan. Poći u Bijeljinu. Zbog njih, utopljenih, ugušenih, ugašenih. I još zbog jednog čovjeka. Vidaka Simića. On čuva uzorke DNA svih onih koji su nam nepoznati ostali. Ne pamtim više koliko. Mozak ne podnosi težinu te informacije. I brojeve zaboravi. Ima ih previše. On čuva DNA zapise sve naše djece. Pošla bih njega da vidim, jer on ih čuva kao što roditelji čuvaju fotografije svoje djece, njihove prve korake, rođendane, osmijehe, prvu kosu i mliječne zube. On čuva sjećanje. Pošla bih da vidim pamćenje svijeta.

A onda me jutro omelo. Pokolebalo. Već u osam čekaju mokri i blatnjavi, izuvaju razgažene i razmočene cipele, pred ulazom, da ne prljaju. Bosi gacaju po podu Dnevnog centra. Prostorijom se širi miris mokrih čarapa. Blato se i u njih uvuklo. I Korana. Preko nje su prelazili. Miris rječnog mulja. Njihove su pozadine blatnjave, izgledaju kao ljudi što su u blatu sjedili, dok su čekali da ih u kombi nakrcaju i prebace do zelene granice, a onda su još, po prelasku, u nevjerici još malo u blatu sjedili, nebili se s tim pomirili, i kad nije bilo druge, nazad krenuli. Snijeg je nježan samo prema mrtvima.

Jutro nam prolazi u nijemom razumijevanju. Znamo što nam je činiti. Malo se ojačati. To je zapravo sjesti zajedno, koju progovoriti, suhe čarape obuti, i onda vatru naložiti. Šutke sa mnom drva iz šupe unose, oni će vatru naložiti, ja mogu i sjediti, i učiti se toj njihovoj vještini. Mali krijes u ložištu naprave i on brzo plane. Jaka crna kava, isto tako u ložištu. Takva je najbolja, kad im je ćeif, neka ga. Danas je posebna situacija. Ibrik izlazi garav i prekaljen. Kava kovačka. Malo ćemo predahnuti, pa će se nešto i skuhati. Snijeg pada u sve krupnijim pahuljama. Svejedno neće ostati. Sjede uz šporet drveni, i kunjaju, izgubljeno. I nakon što se led u njima otopi, počinju šmrcati. Miris gripe i prehlade. Kao djeca kad shvate kako je lijepo kad ih malo pripaze, pa se još samo malkice više razbole, jer im baš paše kad ih tetoše.

Neko mi govori, trebali bi u Bijeljinu krenuti.

Tko će se za žive brinuti. Kamp ne žele ni vidjeti, nego opet pokušati. Druge opcije nemaju.

Opet taj neko govori, potjeraj To i zatvaraj. I ćao. Nek idu u kamp, šta izmišljaju.

Val mučnine prijeti da potopi.

Otvorim ložište šporeta i u vatru puhnem, u cara Trajana kozje uši. I bi mi lakše.

Svako To je Bog među nama. Neželjen. Pa ipak Bog. Kako to nekome prispodobiti, osim tim dahom vatru razgoriti. I trpam nova mokra drva u vatru, cijedi se iz njih moj jed i tuga migranata, i vatra pucketa, postojana.

Toplo je i ugodno. Ostajemo. Neka, oni će sve, i kuhati, i čistiti. Ja mogu i malo odmoriti, kažu mi. I učiti se njihovoj vještini. Pričat ćemo o caru Trajanu, i Ali Babama, i svim važnim stvarima, poput začina.

U svijetu iz kojeg oni dolaze, Ali Baba je onaj koji od velikih uzima da bi mali imali, a u ovom našem, Ali Babe uzimaju od najmanjih. A Bog sve vidi. Tako je, ponavljaju, ništa ne uzmiče njegovom pogledu. Tako se tješimo dok uz vatru sjedimo, ručak kuhamo i snijeg kroz prozor pogledavamo. A on jenjava, na žive će se smilovati i prestati.

Ponašaju se kao ukućani, brižno iza sebe pospremaju, i ne gledaju me kao onu koja je plaćena da bi s njima sjedila. Za to su odveć pametni. Nego me zovu mama jer u svim našim svjetovima mame ne bivaju plaćene za sve što u svom danu za svoje učine. Dakle, svoji smo.

Odlazim kući. Snijeg prestaje padati.

Oni će opet pokušati. Odakle im ta snaga dolazi?

Srpanj 2024. U rezignaciji

Ovo sam zapisala Petru Rosandiću, velikoj naivčini, bio je mali balkanac u Beču, na svojoj koži osjećao stranost među drugima, vukao to zvono svuda sa sobom, postao reper iz inata. Ovako je Petar govorio, nakon Vučjaka, gdje je došao s ekipom novinara, svi su do Beča samo šutjeli. Ujutro je pokrenuta humanitarna organizacija. Radi neumorno. A mene umor savladava. I razmišljam kako nas naša prošlost uvlači u tuđe vakuume, i neki su s tim prokletstvom darovani, pa mogu osjetiti kako je drugima u njihovoj koži. Proznu sam mu pjesmu posvetila. Jer on oblači sve te ljude koji još od jeseni, pa sve do ovog ljeta kroz Dnevni centar prolaze. Štiti ih od hladnoće, a od granica, to nitko, bit će, ne može. Sva ta izvješća Human Rights Watch-a ništa im nisu donijela. Nasilje se samo ponavlja. I opet, nema druge, nego s krovova vikati. Ovo je grijeh što vapi do neba.

 Jeste li negdje vidjeli Amina

(drugu Petru)

Prolaze kroz moj život ljudi iz Agadira, Užde, Fesa, Kazablanke… i kad zajedno sjednemo da kafe noar popijemo, a radujemo joj se, baš kao da je vrijeme nestašice, a u nas eto ima takvog silnog obilja, jake, crne kave sa šećerom ukuvane. I onda me poduĉavaju ljepoti arapskog alfabeta.

Pitam ih ponekada, jeste li negdje vidjeli Amina Bulahrina, i on je iz Beni Malala, baš kao i vi, i on je Berber, dijete pustinje, sviknut na beskraj i lutanje.

Bio je slomljen iznutra, i više ga nikad nisam vidjela. Bila je Lipa, bio je august, taj zadnji put, kiša je padala. Neke sam riječi od njega naučila, tuga, bol i depresija. Malad. I ne bih da na tome ovo krhko znanje ostane.

I oni su slomljeni iznutra, i to mi potvrde, neki još imaju svježe rane, male, krvave trakice na svojim rukama. Svaki put kad ih malad preuzme, i nakupi se puno toga iznutra, oni sami sebi krv puštaju, kao srednjovjekovni liječnici.

Izvlačim jedine mi poznate trikove, a to je da me uče ljepotu tražiti u guturalima pustinje.

Njih nasmijava moje mucanje, moje pogreške, arapske brojeve izgovaram naopačke, oblikujem ih u svom jeziku, prvo desetice pa jedinice. I njima su ti pokušaji simpatični. Nerado me isprave, bila prvo jedinica pa desetica, ti si šatra, pametna. I onda ponosna kao papagaj ponavljam: arbein, vahidarbein, itneitarbein, teletuarbein, arboarbein, hamsaarbein. Brojevi naše obuće. Ono što nam najviše nedostaje. Jer na putu, prvo, troše se patike, nakon njih prsti, pete, stopala, zglobovi.

Dakle temelji na kojima se domovina pronosi. Treba uvijek iznova učvrstiti temelje, da se može dalje krenuti. Neophodno je, za poputbinu, zalihe ljepote ponijeti, da se bol lakše može izdržati.

Na ovoj našoj prolaznoj postaji, ljepota se u riječima skladišti, jer ja ne znam drugačije. I zato, nek se naše znanje ne odnosi samo na praktične potrebe. Učite me ljepotu svuda oko nas gledati:

Stablo, jabuka, narandža,

Šeđer, tufah, portokal. Lijepe se za nepce od radosti.

Sve nadohvat ruke, sve domovina. Riječi lijepe kao izlazak sunca. Kao grumen zemlje koji svima jednako pripada. Naučite me još, kad me pitaju kako sam, Bogu hvala da odgovorim.

Učite me svim tim lijepim riječima pa kad jednom vidim Amina da se mogu s njim ko čovjek ispričati.

Jer još nisam nadu izgubila. Iako ga nigdje niste vidjeli, Beni Malal je velika medina. Ne bih da Amin novo ime dobije, da NN postane, u nekoj crni kronici, ili mapi smrti na granici, iako ga i tamo, s vremena na vrijeme potražim. Nema ga još nigdje.

Ime mu je Amin. Moj prvi uĉitelj, mualim za arapski. Tražili smo lijepo u riječima.

Stalno se učim novima, pa kad opet vidim Amina da se možemo ko ljudi ispričati.

Septembar u Sarajevu i Laurini leptirići

Nekim sam se čudom obrela u uredu šefice misije IOM-a u BiH Laure Lungaroti. Kako sam na stranice burde ušetala, u njen komotan, fini budoar na Marin Dvoru u koji prima važne partnerice i partnere? Pametna je žena, vidi da sam zalutala. I da me previše njeno okruženje zanima. Upijam detalje njenog finog sakoića, i prozirne majičice, i decentnog grudnjačića, i velike prozore na svu silu betona, čelika i stakla, pogleda na neki novi Marin Dvor, i udobne fotelje, i boje i priznanja, i porodične fotografije, i fotografije modela No Name Fashiona čime se Laura proslavila, i sve te lijepe, egzotične žene što su šile i krojile u malom kontejneru u Ušivku, kampu za maloljetnike i porodice u Sarajevu, zadžabe, da bi bile eto promovirane po svjetskim pistama, i lijepo uramljenim fotografijama Laurinog ureda. Na tren mi se učine kao leptiri pribadačem zakačeni u lijepu Laurinu vitrinicu. Mili Bože kud sam zašla.

Imenovanje kao sudbina

Studeni je, a sunčan dan i komemoracija migrantima na gradskom groblju Humci u Bihaću. Pokrenuo sve SOS Balkan Route kao i u Zvorniku i Bijeljini.

Nove su im spomenike postavili, da bi ih dostojanstveno ispratili. Osamnaest spomenika. Dok su bili oni mali, krhki drveni nišani, tako su izgledali, kao da će svakog trenutka poletjeti, prekrasne čaplje što svoj trenutak čekaju. Kao da su tu tek privremeno, eto dok ljeto ne prođe, a onda će tehnikom uzgona, jedan drugoga, uz minimalan napor krila, i uz pomoć vjetra, na jug, u toplije odletjeti. Kući, u Afriku. Tako je to eto prije izgledalo, tužno i privremeno. Ovi su mramorni spomenici tako konačni. Oni će tu stvarno ostati, kao nasukani nepoznati brodovi ispod Plješevice. Crnilo nadgrobnika konačna je korota. Nisam bila na komemoraciji, i ne znam hoću li više ikada i moći otići. Neki nemaju ni one crtice koja govori da su ipak živjeli. A jesu. Njihova je nada širila krila čapljina. Ostavila trag na nebesima: velika im je nepravda učinjena. Kažu da su preminuli usred različitih neprilika, tako lokalna televizija. To su dakle polupismeni eufemizmi njihove muke i nesreće. Posvuda su ih lovili kao pse, sve dok nisu skončali od mina, od naleta vlakova, od dima u derutnim objektima, od policijskih batina. Ono od čega su stradali je kovanica: ilegalni migranti. U trenu te lišava ljudskosti. Takve su klasifikacije smrtna presuda.

Dragi druže,

ja sam odustao od ideje da održim predavanje jer vjerujem tvom sudu. Ipak su to tvoji studenti i ti tamo predaješ i boriš se svakodnevno tako da sigurno znaš bolje što bi ih moglo zanimati. U istom dahu moram pojasniti kontekst njenog nastanka i evolucije. To nije nešto što je meni palo na pamet sad zbog novina i nagrada nego se radi o želji za predavanjem znanja primljenog od drugih i akumuliranog godinama i zatim raspačavanog na studiju kad sam pomagao kolegama noć prije ispita da polože Peterlića pričajući im povijest filma kao što se priča bajka ili krimić. S vremenom sam, snimajući svoje filmove i baveći se stvarima koje na kraju i čine ljudski život – ljubavlju, roditeljstvom, porocima, pogreškama, uspjesima, neuspjesima – naročito njima – čitavu stvar stavio na stranu. No, stalno bih nailazio na ljude koji bi me pitali zašto ne predajem negdje ili ne pišem o umjetnosti i na to bih se samo sklupčao u kut i bilo bi mi gore. Neki ljudi koji se pisanjem o kulturi bave javili su se pa sam počeo tipkati filmske kritike i eseje. To sam nastavio i nakon izlaska iz komune i nakon nagrade za njih, nagrade čije obrazloženje neću navesti jer mi se gadi samoreklamerstvo, skeptičan sam i teško prihvaćam pohvale pa ovo spominjem samo kako bih svom pokušaju da ti pojasnim što sam htio dodam tuđe mišljenje koje djelomično ali i prilično precizno opisuje moju namjeru. S obzirom da sam kritike pisao iz krajnje subjektivne perspektive, s namjerom da eventualnom slušatelju ili čitatelju prenesem vlastiti doživljaj i oduševljenje, odnosno estetski užitak, recepcija me iščupala iz osamljenog, izoliranog mjesta na kojem su nastajale, a monolog čije su se rečenice zaigrano i kaotično sudarale jedna s drugom i koštanom stjenkom moje lubanje pretvorile u mogućnost dijaloga, rasprave, uvida i predavanja. I tako me ta ideja na kraju dogurala i do jučerašnjeg razgovora s tobom i tamo i tada se prvi put ozbiljno sudarila sa stvarnošću. Radeći u skladištu rijetko imam priliku razgovarati o ovim temama i tako je ideja samo bujala i rasla kao dječji balon ili tumor na mozgu, a prva operacijska dvorana koja mi je pala na pamet bila je projekcijska u podrumu. I da konačno kažem i što sam, a ne samo zašto sam mislio da održim predavanje. Nisam mislio govoriti iz pozicije narkomana ili neuspješnog redatelja, niti iz pozicije bivšeg studenta ili pisca, a kamoli neke vrste autoriteta – profesorskog (ni diplomu nemam) ili iskustvenog, pa čak ni iz pozicije Nikole Strašeka što i tko god on bio. A bilo kakvo kritiziranje faksa sasvim mi je suludo i nezamislivo (ne znam otkud ti takva ideja? ) jer mene je vrijeme provedeno tamo obogatilo, odredilo, otvorilo mi nove perspektive i utjecalo na isključivo pozitivan način. Ono o čemu sam želio govoriti je stvaralaštvo kao takvo, ali u kontekstu povijesti umjetnosti s naglaskom na film. Od pećine i naslikanog lova na bizone, preko Piera Della Francesce, Breughelovog Ikara, Turnera i Hokusaija do braće Lumière pa dalje prema sutra i u budućnost. Htio sam govoriti o stvaralaštvu kao pokušaju da uhvatiš ljepotu ovog svijeta i zabilježiš složenu, predivnu i uzaludnu avanturu ljudskog duha, umjetničkom stvaralaštvu koje ne donosi novac, društveni status i ne čini ono što se naziva korisnim. U vrijeme kada svi žele uspjeti i prodati se, kada svi žele biti bogati i imati puno para, ja sam mislio svrnuti pozornost na umjetnike kao ljude koji prihvaćaju društveni i svakodnevni neuspjeh u potrazi za nevidljivim, osobnim stvarima koje ne donose novac, nagrade i naslovnice, stvarima koje neprimjetno sipe kroz stisnutu šaku stvarnosti i ne čine suvremenu povijest ili bilo koju drugu povijest osim one koja se pripovijeda i provlači kroz ljudske krvotoke i umjetnička djela – od otiska krvave ruke na stijeni Altamire, preko lutkarskog kazališta od sjena jugoistočne Azije, Platonove pećine, Eshilovih tragedija i camere obscure, sve do konjskog trka Eadwearda Muybridgea, izlaska radnika iz tvornice Lumière i pjesme Brune S.-a po dvorištima i ulicama berlinskim i plesa kokošjeg u zabavnom parku uz cestu u gradu Cherokee, u Sjevernoj Karolini i transcendentalne četiri minute i pedeset i šest sekundi obiteljskog okupljanja uz Clair de lune Claude Debussya iz Mekasovih Uspomena na putovanje u Litvu. Htio sam nešto reći o načinima gledanja, o umjetničkom djelu u doba masovne reprodukcije, o razlozima zbog kojih etika proizlazi iz estetike a poezija je kao i kruh – za sve. Konačno, htio sam progovoriti i o filmu kao umjetnosti koju radimo jedni za druge, iz ljubavi koju dijelimo jer smo prijatelji. Jer smo ljudi.

Ono u čemu sam očito pogriješio je praktični i formalni aspekt te sam modus operandi ovakvog predavanja unutar pravilnika, zakona i načina na koji funkcionira bilo koja državna institucija. Ja uopće nisam razmišljao o tome što mi daje pravo da govorim tamo a nisam profesor, nitko me nije zvao, nemam uspješan film, karijeru pa čak ni diplomu. I zato ti hvala što si me na ove stvari prijateljski upozorio, a ja sam se nakon našeg razgovora posramio samom preuzetnošću i prepotencijom koje su očito plod moje temeljne deluzije čija je posljedica osjećaj preuveličane prisutnosti u svijetu, iluzije da je iskrena želja i nesebičnost motiva dovoljna da radiš što želiš ravnajući se onom jednostavnom istinom da je tvoje samo ono što daš, istinom iz koje nastaje svako pravo umjetničko djelo koje je uvijek tamo gdje prestajem ja i počinju drugi.

N

p.s. ono što sam htio reći studentima puno bolje će se čuti (ili možda uopće neće) ako to napišem i objavim jer niti je namijenjeno samo našim kolegama niti su oni bilo čime zaslužili da ih opterećujem. Tekst s druge strane stoji kao skup mrtvih simbola ispunjen potencijalom da u dodiru s čitaocem oživi i progovori neopterećeno i bez potrebe da se traže razlozi, formalna svrha ili da se ikome objašnjava zašto baš ja a ne netko drugi. Oprosti još jednom na bezobrazluku.

Feđa Klarić: Skalina, Gradska knjižnica Marka Marulića, Split 2024.

Plješiv, dobro držeći gospodin, na nogama lagan i brz, vazda pripravan za lakrdiju svake vrste, ali umije i da se pritaji, što je za fotografa njegove vrste vjerojatno od presudne važnosti. Premda je život proveo u foto studiju Slobodne Dalmacije, nije fetišist fotografske opreme, kamera i objektiva, niti je virtuoz rakursa, kadra, osvjetljenja. Ono čime se on bavio, i čime se, hvala na pitanju, i dalje bavi, drukčija je vrsta posla. Uza se obično ima mali, odavno demodirani džepni aparat, čini mi se da je Sony, i mobitel, nipošto ne od novijih modela, tako da nije velika šteta ako padne u more. Naravno, nije to tako bilo dok nije otišao u mirovinu. A vjerojatno i doma ima neku bolju kameru, nikad ga o tome nisam ispitivao, ali ni u ta tobože zlatna vremena Feđine karijere nije bilo važno čime on snima, hoće li slika biti savršeno eksponirana, oštra kao sablja ili malo mutnjikava. Fotografije Feđe Klarića su slike iz života. Nesavršene kao i život. Drukčije bi bilo nemoguće snimiti ono što on snima. Ono na čemu se zasniva fotografska misao i što je temelj žive fotografije jest podizanje kamere kad ugledaš prizor. To je gesta fotografiranja, a ne okidanje koje zatim uslijedi. Feđa Klarić je Doc Holliday hrvatske fotografije, on najbrže poteže.

Fotografska knjiga “Skalina” snimana je godinama, na splitskom kupalištu na Zvončacu, tojest “na Jadrana”. Fotograf odlazi tamo kao kupač, promatrač, ali prije svega drugog kao druželjubivo čeljade. To je njegov svijet, njegov Split, i on tamo fotografira ono što vidi. Knjiga koja će iz toga nastati njegov je dnevnik, ali podijeljen u tematske cjeline: Kupalište, Brodi, Libri i foji, Peraje, Tuš, Zima… Feđa je čovjek starinskog senzibiliteta. On naokolo ne traži bizarnosti i groteske, ne bavi se na svojim fotografijama sociološkim i kulturološkim analizama, nego slika ono što je šesno, ono što je za slike i što bi običan čovjek također slikao, slika svoj svijet koji je sav lijep, slika kupalište na Zvončacu, žene, muškarce i djecu na njemu, kao da slika vlastitu obitelj, tako da na momente, listajući “Skalinu”, gledatelj ima taj krajnje neobični, začudni osjećaj da gleda idealan album obiteljskih fotografija. Feđa u žene u kupaćim kostimima gleda čistim, nedužnim okom epohe koja je prethodila ovoj u kojoj se sakriva sve i svašta. Ljepotice bez grama sala i celulita, postarije žene o čije su se obline objesile dva vremena, vrijeme od života i vrijeme od velike povijesti, trudnice koje bez straha i strepnje produžuju nevolju svijeta, sve odreda divotne su u oku i objektivu Feđe Klarića. On ljude voli da je to pomalo i naporno. I djeca, naravno, silna djeca protutnje “Skalinom”, tabanajući po cimenti kupališta, i slikajući se u njegovom oku na način u naša doba posve zazoran. Lica im nisu zamagljena, toj djeci. A onda muški, poznati i nepoznati. Razni. Jedni primjećuju da ih slika, drugi ne. Oni koji primjećuju otvaraju se prema Feđinom oku, kao obitelj. Kakav je to čovjek koji ima toliko rođaka? Kojemu je sav Split sestrin mali?

Na Zvončacu je, među stijenama, i to čuveno betonsko igralište na male golove, sa skalinom posred terena, preko koje se igra. Tu, iz generacije u generaciju, muški igraju najvažnije utakmice svojih života. Mladi, jaki, polugoli, daroviti i nedaroviti, obično bosi, katkad i u tenisicama, jedni su čvrsti i seksualizirani, kao u starinskim gay magazinima, kao u Tomu Finlandu, drugi su malo mlohavi ili već podebeli, tetovirani u skladu s duhom vremena. Cjeloživotno obilježeni trenutnim hirovima i zabludama. A među njima, naravno, najveći među najvećima: Marko Livaja. Otkako je hrvatske nogometne lige, nikad bolji nogometaš nije u njoj zaigrao. Jesu, igrali su neki koji će, možda, kasnije biti bolji, ili neki koji su ranije bili bolji, ali nikad, nijedan nije bio bolji od Livaje dok je igrao u Hrvatskoj. I on, dakle, taj Livaja igra na Skalini. Kao što je, gledamo na Feđinim slikama, igrao i Miki Rapajić. To je, valjda, preduvjet za ulazak u legendu. Skalina, a ne Poljud. Na Poljudu igrali su razni.

Ovakvu knjigu mogao je sastaviti samo Feđa Klarić. Samo on je ovakve fotografije mogao snimiti. Premda u Splitu nisam bio preko dvadeset godina, što znači da nisam imao kome ići, nisam imao u Splitu posla, niti sam žudio za tim gradom, gledajući slike tog Feđinog svijeta, kao da sam se osjetio dijelom njegove obitelji. Neobičan, meni važan osjećaj. Divna knjiga.

Livaja

Marka Livaje u ovoj knjizi ima barem na dvadeset fotografija. Njemu je, uostalom, posvećena, i po njemu nazvana, cijela jedna tematska cjelina. Na slikama na kojima igra nogomet na cimenti (na betonu) ima ga u tenisicama, ima ga bosonogog. Uvijek je u šortsu, nikad u majici.

Livajine su tetovaže, uključujući ona tri dalmatinska leoparda na leđima, poput male crne haljine Coco Chanel, ono u što se odjenula jedna epoha. Lokalna, splitska epoha, koju nitko nije zabilježio kao Feđa Klarić. Ljudima odjeća služi kao krinka, kao što im i socijalni kontekst i ceremonijal služe kao krinka. Marko Livaja je u tom svijetu skoro gol, pa je samom sebi krinka.

Feđa 

Knjigu koju ne bih mogao kupiti, jer je u zagrebačkim knjižarama nema, Feđa mi je na vlastitu inicijativu poslao poštom. Učinio je to ništa ne očekujući, osim da mi njegova knjiga bude radost. Zato i snima, uostalom. U knjizi dvije su posvete: jednu je autor sam napisao, a po drugu je išao kod Marka Livaje. Meni bi na njegovom mjestu bilo mrsko ići. Ali najviše volim ljude kojima nije mrsko.

Ne znam točan put dolaska kave u moj život, odnekuda  iz Etiopije. Mogu samo slutiti.

Gledao sam roditelje kako je ritualno ispijaju govoreći mi, kao najmlađem djetetu, da ne smetam i odem se igrati nečega kako bi oni uživali na miru i pričali kako im je bilo na poslu, koga su sreli, što je tko rekao ili učinio i što će oni, tamo nekome reći ili uraditi, samo ako ga opet sretnu.

Krišom sam probao taj crni, gorki napitak i nikako nisam mogao shvatiti što roditelji vide i osjete lijepo u tome. Naravno, tada sam bio samo dijete. Već tada sam čuo izraze: dočekuša, razgovoruša, sikteruša, priljevuša.

Vrlo rano sam naučio razlikovati te vrste kave i izraze koji se koriste. Dočekuša je bila ona kada čekate i dočekate drage i manje drage goste, rodbinu ili prijatelje. Uz dočekušu obično su moji služili konjak Zvečevo, zvani zvekan, i rakiju Sevdalinku, što bi moj stari rekao meku brlju.

Razgovoruša je bila ona uz koju se razgovara, bolje rečeno trača, susjede, poznanike, rodbinu, prolaznike. Tu sam, igrajući se ispod stola, oko nogu ili u daljem kutu prostorije, saznavao i čuo mnoge stvari koje mi nisu bile, kao djetetu, dostupne  mom zanimanju. Znao sam tko se s kim spario, tko se s kim potukao, tko je prevario muža ili ženu, je li netko lopov.

Sikteruša je bila ona za kraj sjedeljke, kad već ponestaje meze i pića, ali i živaca slušati tuđu muku i tuđe probleme. Obično bi se govorilo daj još kavu pa da se razilazimo, valja ujutro na posao, jebo mater tko ga izmisli.

Priljevuša je bila ona kad se popije prva, prava kava, pa se onda ponovo doda voda na isti talog da ponovno provrije. Tu su pile moja mater i teta Ljuba. Što ćeš, nije se imalo para i kave za vazda piti novu, svježe pripremljenu kavu. Priljevuša je obično služila ako je bilo još tema za trač a nisu se stigle obraditi za vrijeme prve kave, ili je bilo još vremena do dolaska starog i čika Mile s posla.

Poslije, kad sam odrastao i postajao momčić, kava mi je bila na zadnjem mjestu konzumiranja. Radije bih pio Coctu, piće moje mladosti.

Roditelji su, kad su otišli u mirovinu, ustajali svako jutro u 5 i pili kavu. Nikada, pa ni sada nisam razumio tu potrebu ustajati tako rano i piti taj crni, gorki, napitak. Posebice zato što su, kao umirovljenici, imali svo vrijeme toga dana, života. Nisu morali ništa, namorali su se dok su radili.

Kad je tata umro, ja sam ustajao svako jutro u 5 i s mamom pio tu jutarnju kavu. Tako je moj pokojni otac kriv za dvije stvari u mom životu. Prvo jer sam, gledajući njega, izabrao zanimanje i postao socijalni radnik, a drugo je što sam se navukao i navikao piti taj crni, gorki napitak, zvani kava. Svako jutro sam pravio društvo svojoj mami, a onda bih se vraćao u krevet jer, brat-bratu, nisam imao pametnijeg posla tako rano. Tata je volio ujutro odmah kupiti dnevne novine koje bi, s užitkom, čitao i glasno komentirao članke, otprilike: vidi ovog lopova, vidi ovog šupka znam ga dok je kovač bio.

Poslije sam, za vrijeme studiranja, pio redovito kavu, ujutro i poslije ručka. Ta navika mi je ostala do danas. Volim ujutro popiti onu domaći kavu, iz džezve, dodam i malko mlijeka. Često se sjetim one Izetove istinite rečenice tko je ikada, ikoga, zvao na kavu samo radi kave.

Imao sam tu sreću, ili nesreću, kako za koga, da sam uvijek radio u kolektivima i organizacija gdje su, u pravilu, većina bile uposlene žene. Što bi stari rekli, blažen među ženama.

Tako sam, radeći u jednoj NVO, bio jedini muški uposlenik, skupa sa šest žene. Nerijetko sam govorio na upite koliko vas radi tamo govorio: nas sedam žena. Svako jutro sam, po dolasku na posao, kuhao kavu za sve. Namjerno kažem kuhao jer kod nas u Bosni, u Zenici, još uvijek se kaže ispeci kavu i skuhaj kruh. Sad živim u gradu koji, uz neka druga bogatstva, ima i taj što se može za katolički Božić kupiti hljeb, ili za Bajrame kupiti kruh, ovisno gdje živiš.

Jedno jutro sam nešto kasnio na posao, za priču nije bitan razlog i kad sam došao ostalih šest žena je pilo kavu, pa kad sam ušao gotovo sve su rekle neka si došao, ova kava ne valja, nije kao tvoja, reci nam, matere ti, u čemu je tajna.

– To su male tajne, velikih majstora – prenio sam izjavu Steve Karapandže s televizije.

– Haj ne zajebaji, reci nam. – nastavljale su.

– Dobro. Ujutro je bitno staviti u vruću (mislio sam kavu u vruću vodu), zatim dobro promiješati (kavu, naravno) i sačekati da se dobro digne i napravi pjena (kava i kajmak na kavi). Skinuti, promiješati, ponovo vratiti da se digne još jednom (kavu) i paziti da ne iskipi.

Gledale su me iznenađeno, s osmijehom, a najstarija kolegica je samo rekla:

– Ma pusti ga sere! Ne mora se dvaput dignuti. U ovim godinama dosta je i jednom.

Ne trebam pričati koji je to urnebesni smijeh bio.

Naravno, nastavio sam im kuhati kavu na svoj način i kroz naredna jutra.

Verpinge

Ove stare kuće na Verpingu.
Na pročelju jedne stoji 1719. godina
i  živa je – puši joj se iz odžaka i čangrlja
suđe iz kuhinje. Iz druge se čuje
mjaukanje mačke, a iz ove žute prizemljuše
i kikot detinji. Na jednom doksatu limeni
harlekin, na drugome limena vještica.
H. očami gledajući harlekina il vješticu, a ja,
šta ću, u njihove bašte sa starim voćkama.
U šuškoru uz ogradu nađem i po koju
jedru padalicu.

Nakon što sam jutros ustala iz kreveta
obukla sam svoj trosobni stan
dvosobni i jednosobni
obukla sam sve haljine i žlice
cipele, čizme i sandale
stolnjake, knjige, račune, sobno
cvijeće, sušilicu s balkona
veš mašinu, deterdžezente i sve
kreme za lice, ulje za tijelo i
za salatu, začine, dasku za
peglanje, narukvice i
naušnice iz kutije, i iz ladice
krpe za pod, radio i jedan svijećnjak
frižider, lakove
za nokte i četkicu za
zube, odvojen otpad:
plastiku, papir, metal i
žarulje, baterije i
ostalo sve, posteljinu
prljavi veš i prašinu s poda
obukla sam deset godina, dvadeset
trideset, četrdeset
pa pedeset pa
ups!
pojela sam bicikl, stubište
i lift
dvorište ulicu po
ulicu, drveće s lišćem
pločnike i prolaznike
prolazila sam i gutala
zgrade, terase, dućane
kafiće
tri puta sam popila kavu
to je bio predah
nastavila sam dalje
i dalje išla sam i
gore pa dole pa čekala
u zasjedi iza velikog križanja
prolaze stanovi, kuće
automobili, ljudi
i godine gužva je neopisiva kamere
su nevidljive u strahu su oči
velike
sve sam provjerila upalilo se moje
zeleno prelazim
na drugu stranu čuje se veliki
prasak sudarili su se tlocrti s dostavljačima
hrane izlilo
se more u kupaonicama
začepili se odvodi kanalizacije postaje nesnosno
plivam dalje penjem se na vrh glave
jedva stojim jedva
na vrhovima prstiju održavam osmijeh
kamere snimaju
utapam se dižem ruke dva puta
u znak pobjede
iznad površine
tonem, svi tonemo
dvosobni, trosobni, bezsobni
tonemo u usko, neudobno, sklisko
i nesigurno
sebe

( 2021)

Katerina Babkina, Sonja. 2013.

Prva moja spoznaja o Katerini Babkinoj zapravo potječe od Miljenka Jergovića koji je u Beogradu na Sajmu knjiga moderirao književnu večer čija je bila gošća pa me je onda o tome i obavijestio, prvi put u kratkom zapisu na Facebooku, a onda i u jednom od naših privatnih razgovora. Nedugo potom je u rubrici Ekran, knjige izvijestio o svojemu čitateljskom doživljaju dvaju njezinih knjiga – jedne zbirke pripovijedaka i jednoga romana. Budući da mi je pri ruci njezin prvijenac, Sonja, nije zgorega da se kritičarski pridružim Miljenku i njegove prosudbe usporedim sa svojima.

U njegovome mi se tekstu sljedeća rečenica čini ključnom: „U pričama Katerine Babkine, osim dara da se lako, u dvije-tri riječi, ispripovijeda sve o svemu, osim moćnog vladanja cjelinom vlastitog svijeta, kakvo se kod zapadnih pisaca naših generacija uglavnom ne nalazi, postoji nešto što može biti samo čitateljev umišljaj, ali je stalno prisutno, pa onda neka bude i izgovoreno: ona priča onako kako su pisali rani avangardisti, poslije i apsurdisti, onako kako je pisao i Danil Harms, samo što je u svemu tome stalno prisutan jedan živi, vedri svijet. I kad piše tužne stvari – a uglavnom piše tužne stvari! – Katerina Babkina to čini luckasto vedro. Toliko je sunca u tom osmijehu. U osmijehu svake njezine rečenice.“ Koliko moje čitanje, jedne druge knjige, može korespondirati s ovim zaključkom? Odlikom se Babkinine proze, u Jergovićevoj interpretaciji, pokazuje a) kratkoća, i b) veza s tradicijom avangarde, osobito one njezine struje koja će ukazati na apsurdne konstelacije svijeta života. Kratkoća, štoviše svjesna eliptičnost doista je prisutna, makar ne i centralna, i u Sonji. S avangardom se stvari pokazuju donekle kompliciranije. Naime, ako se moje ispisivanje tekstova o ukrajinskoj i bjeloruskoj književnosti, koje traje, evo, već dulje od dvije i pol godine, prati u određenome kontinuitetu primijetit će se da je i jedna od njegovih središnjih teza nastojanje suvremene književnosti da ponovno uspostavi kontakt s jednom tradicijom koja je prisilno prekinuta i čijemu se brisanju iz svijesti ustrajno težilo u cjelokupnome povijesnom periodu sovjetske Ukrajine i Bjelorusije. (U jednome ću od sljedećih nastavaka prikazati antologiju neoklasicističke ukrajinske književnosti tridesetih. I u toj se antologiji vidi u kolikoj je mjeri napor političkih komesara ka fizičkom uništavanju nositelja jedne struje unutar ukrajinske međuratne književnosti zapravo lišen smisla i dominiran čistim, bezinteresnim, zlom.)

Babkina, dakle, u Sonji koristi neke elemente avangardističkog književnog postupka, ali ih ne slijedi do krajnjih konzekvenci. Tako će se težiti prelamanju kontinuiteta i kauzalnosti pripovjednoga teksta, ali ga se neće dovesti do neprepoznatljivosti. U odlučujućem će se momentu napraviti stanka, otvoriti prostor za razmišljanje, sabiranje koncentracije što će, konačno, voditi ka njegovome razumijevanju. Za to je, doduše, potreban pokret unatrag, ali on nije neizvediv. Dapače, prelistavanje nekoliko stranica odvest će nas, gotovo sigurno, do one početne linije kojoj se, činilo se, izgubio trag. Da pojednostavim: Sonja je roman u kojemu glavna junakinja, ukrajinska umjetnica-ilustratorka koja živi u Lvivu, doživljava traumatsku situaciju (napušta je dečko, Francuz Louis, koji se vraća u Lille i odlučuje se potpuno prekinuti kontakt s njom), ona služi kao svojevrsni okidač za njezino putovanje kroz prostor i vrijeme u kojemu će pokušati steći stabilnu sliku o vlastitome identitetu što joj je jedino moguće ako zakrpa najbrutalniji šav u svojoj prošlosti – izgubljenoga oca čija se slika zrcali u Louisu. Priča bi mogla biti (i ostati) konvencionalna kada Babkina ne bi intervenirala u nju uvodeći elemente avangardnog pripovijedanja ali i fantastike.

Ovako postavljena, ishodišna točka sižea nužno vodi ka „romanu puta“. No da bi se do puta doista i stiglo nužna je još jedna međustanica. Nju će označiti slučajni susret s nepoznatim muškarcem, u šumi, na samome početku Sonjina lutanja, koji će vrhunac doseći u divljem seksu na čudnome mjestu, u golubarniku, a rezultat će mu biti trudnoća. Ona Sonju katapultira iz njezina primarno ženskoga društva i baca je na cestu. Napuštajući prijateljsko okružje u kojemu uživa sigurnost i zaštitu ona kreće u nedefiniranu potragu. U dvadeset godina staroj ladi pokušat će istražiti vlastitu prošlost što će je odvesti u djetinjstvo, u rodni grad. Gdje je otac koje je nju i majku napustio dok je još bila djevojčica? Je li zasnovao novu obitelj? Čime se bavi? Je li bogat ili siromašan? Potraga se kreće na rubu zbilje i fantastike, povremeno brišući granice između jedne i druge tako da čitateljica ne može biti sigurna što je od onoga što se Sonji zbiva realno, što je plod njezine mašte, a što je, pak, posljedica djelovanja nadnaravnih sila. Tako će prva stanica na putu ka neimenovanom gradu biti napušteno naselje višekatnica u kojemu vlada romski klan i njegov predvodnik Ruslan Likarenko. U tome će predgrađu Sonja susresti Romkinju koja može komunicirati s mrtvima. Preko nje će pokušati uspostaviti kontakt sa svojom prošlošću i preminulima koji je nastanjuju. No to nije dostatno, nakraju je i neuspješno. Sonja se mora otputiti. To je pretpostavljeno rješenje, odgovor na zagonetke i tajne, a do njega dolazi spontano, nakon susreta s kolegama iz škole, homoseksualnim parom koji se odlučuje napustiti gradić prožet homofobijom, klaustrofobijom i još ponekom „fobijom“. Znači put – za Poljsku, na Zapad. Događaji se zbijaju, izmiču kontroli, previše ih je da bi ih Sonjina svijest mogla konzekventno preraditi. Više ne može razlikovati između zbilje i sna („što sanjam a što mi se događa“!) čime se omogućuje prodor fantastike u pripovjedni tekst. Dok vozi sanja irvase (ili ih doista vidi?), skreće s ceste, prouzrokuje prometnu nesreću, a povrede joj obrađuje Kai, čovjek koji se slučajno našao na cesti, predstavlja se kao sin liječnika i time motivira svoje medicinsko znanje. 

Čim se Kai doista bavi? Poslovi mu očito nisu najčistiji, ali je veza s njim ono što Sonji omogućuje nastavak putovanja. Berlin, Hrvatska, Bosna, Albanija, na koncu Grčka. Stanice su to itinerera koji vodi sve dalje na jug, ali koji ne raščišćava dileme i zagonetke što se množe u Sonjinoj glavi. Njezine se misli sve intenzivnije koncentriraju na jednu jedinu temu: što će se zbiti s plodom koji nosi u utrobi? Hoće li s njim moći uspostaviti kreativan odnos međusobnoga poštovanja i brige? U centar prodire nerođeno biće koje se obilježava metaforom „drugog srca“ koje kuca paralelno sa Sonjinim. U isto vrijeme se strastvena ljubavna veza s Kajem preobražava u patološku. Tome pridonosi i začudni položaj pripovjedačice koja mu se odbija približiti i ostavlja nam da ga vidimo isključivo iz Sonjine vizure. Doduše možemo pratiti kako se sreće s drugim ljudima, kako prodaje očito ukradene ikone, ali bilo kakvo tematiziranje ljubavnog odnosa s njegove strane ostaje neiskazano – čak ga se ne da ni naslutiti. Tim više nam se valja, gotovo prinudno, baviti Sonjom. Ako je prvi prodor irealnoga u tekst romana bio motiviran labilnim odnosom zbilje i sna, drugi će se preseliti u psihopatologiju junakinje. Ona je sigurna da je Kai njezin izgubljeni otac. Ta je sumnja, koja se pretvara u izvjesnost, zasnovana na nizu vanjskih senzacija (umjetno oko, sin oftalmologa) i ne pronalazi, točnije – ne može je pronaći, potvrdu u realnome svijetu. No dovoljna je da je natjera u paničan bijeg koji je od Soluna vodi do Frankfurta, a otuda dalje do Lviva. Čini se da će izgubiti dijete, no nakraju ono biva spašeno. Nastavak njezina života da se tek projicirati, pripovjedačica nam uskraćuje sigurnost, ne želi nas umiriti happy endom. Ipak, harmonija između majke i dijete, dva srca koja su postala jedno daje naslutiti da će se priča nastaviti na pozitivan način.

Katerina je Babkina napisala uzorit roman u kojemu se, doduše, vide elementi utjecaja avangardne književnosti. No oni nisu dovoljni da bi se moglo govoriti o preuzimanju poetološkoga modela. Roman ostaje na nivou realističkoga pripovijedanja premreženog momentima fantastičkoga sa snažnim feminističkim nabojem. Riječ je o samorealizaciji umjetnice koja prelazi težak put od ostavljenosti, egzistencijalne „bačenosti u svijet“ do spoznaje o vlastitome mjestu unutar kompleksnih socijalnih odnosa. U svakom slučaju dovoljna osnova za anticipaciju onoga hvalospjeva koje će Miljenko Jergović sačiniti u predstavljanju dvije kasnije knjige Katerine Babkine.     

Sreli su se u večernjoj gužvi tražeći izlaz iz preglasne grupe turskih turista koji su krstarili Starom Čaršijom. Pričinio mu se ostarelim od kada su se videli zadnji put. Koliko li je godina prošlo od tada, tri, četiri? Oslabeo i nekako sitniji, primeti dok su se rukovali, propuštajući pobedonosne turiste da odu. 

– Dobro si? – postavi mu glupo pitanje. 

– Onako – promrmlja čovek koga nije odavno video. 

Dlan mu je bio hladan i znojav. Od čega li se toliko uzbudio? Da preskoči odgovor, upita ga: – Bi li negde da sednemo… ako si slobodan. 

– Može. A gde?  

– U “Rigara”. Na padobrance i bozu. 

Kao ranije, htede da doda, ali ga čovek prekide: – Ne smem slatko. Imam šećer. 

I  stajali su tako, na sred sokaka, bez da se pomere. Grupa turskih turista je već zašla u koloni iza ugla. – A da odemo na po jednu kafu? – nasmeja se (nervozno). 

– Dockan mi je za kafu. Može drugi put. 

I tako su stajali još neko vreme, svako potisnut u sebe, u sred buke i ljudi koji su prolazili mimo njih. 

– Važi. Baš lepo što smo se videli – reče čovek na kraju. 

– Lepo. I da se vidimo opet. Češće – još jedno rukovanje i pođoše svako na svoju stranu. 

– Hladno je, hladno – kod kuće ga sačeka žena sa džemperom preko pidžame, oteklih očiju – ovi ne puštaju parno uveče. Danju kad su ljudi na poslu, greju, a noću, kad zahladi, ne sete se. Nenormalni… Znaš li šta mi se desilo? (a meni?, pomisli, ali ne stiže da kaže). Hladno, tebe nema, pa sam rešila da legnem, pod jorganom da se ugrejem, kad čujem neko tiho brujanje, onako, kako da kažem, više kao vibraciju nego kao zvuk. Ma šta li je ovo, pomislim, opet li komšija sedi u autu sa uključenim motorom i čeka komšinicu da izađe. Iznervirana, podigoh roletnu, odškrinuh prozor, napolju totalna tišina, ništa se ne čuje. Da nije parno? Proverih, nema zvuka, hladno. Navučem džemper. Kad sam legla, opet započe bbuuubbuuu, kao u daljini zvuk mašine za veš ili usisivač. Kao da negde tamo meditira grupa budističkih sveštenika. Uspravih se, opet ništa. Pređoh u dnevnu, zajedno sa jorganom, eto, prestalo je, taman malo da odremam. Samo što sam legla, kad bbuuubbuuu, iz zidova, kao talasi, dolazi prema meni, na jastuk, i pravo na glavu. Ludilo! Ludilo!… A ti, šta si se toliko zadržao? 

– Ja… – progovori sporo, gledajući je sa pomešanim osećajem uplašenosti i samilosti: – Sreo sam, zamisli… (kako samo mogao da ga sretnem, kada su rekli da je on od kovida…)

– Čekaj malo, evo sada, slušaj, čuješ li nešto? 

– Ne. 

– Opet, bruji, počuj. 

– Ništa. Možda radijator… 

– Ma kakav radijator. Evo, vidi, pipni. I? 

– Imaš pravo, ne čuje se. I hladan je…

Klatio sam glavom lijevo-desno prateći kretanje brisača, koji su, neprestano škripeći, jednolično ponavljali uvijek istu putanju. Strugali su sa vjetrobranskog stakla sitne kapljice kiše, koje su se lijepile kao da s neba pada gusti sirup. 

       – S ovog ovdje neba, ovako niskog, ne može ništa da padne, kad je nebo već samo leglo. I ova kiša ne pada, no se samo sliježe, vidiš li ti?  Da štogod, slučajno, ovdje i padne bila bi to kakva ćuskija, kakav kolac, nož, sve, sve samo ne šerbet, jesi li ti normalan – bila je gorka moja saputnica.

        Stajali smo u koloni kraj puta, baš pored nakrivljene table s natpisom naziva mjesta, tako pedantno i temeljito izrešetane mecima da se napisano jedva moglo pročitati i razaznati. Pa ipak, odmah sam znao gdje smo, znao sam što piše i pored rupa i rđe na zgužvanoj ploči.

        – Što gnjave ovoliko, da nam neće slučajno i ulaznice naplaćivat da uđemo u ovu božju ljepotu – nije prestajala nestrpljivica kraj mene – ovo je da se plati da se ne vidi. E, i oko ovoga crnila su se klali godinama, majko mila, oko ove rupe grdne. Vidi kako vise one crne grane, vidi, kao aveti… Da te bog sačuva.

        Francuski vojnici su pažljivo zagledali dokumenta vozačima ispred nas i nije im se uopšte žurilo. Lagano i bez nervoze odlazili su do male kabine preko puta, zagledali papire, prevrtali neke svoje spiskove i zatim ih ležerno vraćali vlasnicima, pa, s namještenim osmjehom, mahali rukom s željom za sretan put. Primakli smo se i još su samo dva auta bila ispred nas kada je crni, ušpiceni vojnik odjednom histerično zavrištao nerazumljivim jezikom, a iz kabine je u panici istrčalo još nekoliko Francuza. Uperili su oružje u čovjeka za volanom bijele Lade i on je, snebivajući se,  polako izašao iz auta. Dvojica su ga zgrabila i grubo ga polegla na haubu vozila. Začuo se dječiji plač, a iz auta je istrčala žena i grudima naletjela na ispružene cijevi.

       – Vidi lavice, kao Jovanka Orleanka, prsima na bajonete – prepoznavao sam zločestu stranu ove s moje desne strane. – Ne daj bože da mi tebe legnu onako preko kola, majica bi ti bila za bacit. Kažem ja tebi da za ove krajeve valja samo maskirna odjeća, a ti, maneken, hoćeš u bijelo.

        – Zaćuti više, ne zatvaraš, ovo nije zajebancija – bio sam napet i uzbuđen. Vojnici su držali uperene puške, čovjek je ležao potrbuške na autu, a žena je,  naslonjena na cijev, vriskala i psovala, glasnije čak i od plača djece.

         Stigao je odnekud sivi vojni džip i iz njega je izašao visok, lijep čovjek u uniformi, očito važan. Dostojanstveno je prišao i vojnik mu je užurbano i nervozno raportirao, sve mašući rukama i pomalo odskačući sa asfalta. Oficir je uzeo sva dokumenta, otišao do kabine, raširio jedan otrcani papir, gledao, pa telefonirao. Dugo i predugo trajalo je nepomično čekanje i sve je ličilo na scenu snimanja nekog filma. Baš kao da je režiser sve aktere, po svojoj zamisli, postavio na njihova mjesta, namjestio im poze, pa otišao u kafanu, zapio se i na sve njih zaboravio.

        Napokon, oficir je izašao iz kabine, prišao vojnicima i nešto im rekao i ovi su, s lako čitljivim olakšanjem, spustili oružje i dali znak izbezumljenom nesrećniku na haubi da može da se uspravi i ide. Slobodan je, mala zabuna je po srijedi, objašnjavali su i rukama i nogama. Vojniku se samo učinilo da liči na lik sa njihovih fotografija.

        – Ako im i ti zaličiš na kakvog ratnog zločinca, ja se, bogami, neću nabijati na one bajonete, tome se ne nadaj. Ej, da ja konačno naletim na Francuza, pravog, jednom u životu i da se, pored svega drugog,  dohvatim njegovog bajoneta – pa to ne bi bilo normalno, to ne bih bila ja, čovječe – ludo se zabavljala. – Riješi ti to sa njima sam – bila je neumorna – niko te nije tjerao da ovamo dolaziš, zapeo si ko blesav. Još je sve ovo mnogo friško, lutko moja lijepa, do prekjuče je ovuda ulicama tekla krv.

        – Kome ja mogu da ličim na zločinca?

        – Nije ličio ni ovaj ispred nas, pa je, vidio si i sam – ličio! Kao da zločinci izgledaju posebno, drugačije, kao da im na čelu piše ko su i što su. Budu to do juče pristojni ljudi iz komšiluka, gaje mačke, kaktuse i papagaje, plaču kad im crkne ljubimac ili se osuši biljka, popusti im stomak uvijek kad im djeca dobiju temperaturu, a onda jednog dana, zbog zubobolje, nečega u vazduhu ili usljed nedostatka seksa,  probude se drugačiji, razbudi se u njima negdje duboko usađeni crv o kome ni sami nisu slutili. Nabiju nož među zube i pojave se kao strašila na nekom krvavom maskenbalu. Nikad se to ne zna, dragi moj, ni tvoje lice ne kazuje kakvo si zlo.

         – E tvoje kazuje, vidi se iz aviona – bio sam srećan što sam uhvatio prednost bar za sekund, dok mi ne uzvrati.

         – Prođosmo mi ovaj put, ma će nam bit – a ne nama, no tebi, bogami  – pametnije da mijenjamo put povratka, jer ko zna hoće li opet potrefit ovako ćoravi da te ne prepoznaju – smijala se, ne mogavši, ipak, da sakrije olakšanje, dok smo preko improvizovanog mosta prelazili usplahirenu vodu i ulazili u mjesto.

        Fasade ružnih, kockastih zgrada bile su izgrižene i potrgane, kao da ih je čopor uličnih pasa, izgladnjelih i promrzlih,  danima razvlačio i glođao. Na jednom patrljku negdašnjeg balkona, bez ograde i vrata, cvjetale su muškatle u stotinu boja, a na susjednom stajala su naslagana drva za predstojeću zimu. Rupa u zidu, iznad samog prozora, bila je zatisnuta komadima najlona.

        – Što ćemo ovdje, ako boga znaš, što ovdje ima da se vidi? – slijedilo je očekivano pitanje.

        – Samo malo, pola sata, nešto me interesuje, nešto da vidim. Možemo malo i da prezalogajimo, ovdje je uvijek bila najbolja jagnjetina – odugovačio sam, ne mogavši da se snađem i u ovako malom mjestu. Znam da je hotel bio najvisočija zgrada i da je bio u centru, a sad ne vidim građevinu višu od tri sprata. 

        – Molim vas, gdje je gradski hotel? – pitao sam prolaznika i on je samo slegao ramenima i promrmljao da nije odavde i da ništa ne zna. Pa se odlazeći osvrnuo i dodao da ovdje nema nikakvog hotela..

        – Svratite vi kod Ćibe na janjetinu, tu blizu, ne možete promašit – dobacio je čičica iz trafike – hotela nema evo nekoliko godina. Poravnato je to sa zemljom, braco.

         Kod Ćibe je dimilo i mirisalo, narod je predano jeo i niko nije primjetio kada smo ušli i zauzeli sto kraj prozora, iznad same plahe vode, tamnozelene i brze. Nad cvrčećim žarom vrtjela su se dva jagnjeta, a treće se čerečilo satarom, na velikom drvenom banku. Kraj same rijeke krupni momak u kariranoj košulji podvrnutih rukava, drao je mlado bravče i svaki je čas spirao krvave ruke i noževe u hladnoj vodi, koja bi potom potekla crvena.

        – Ove su rijeke ovdje kao čudovišta, ne mogu bez krvi. Moraju, izgleda, stalno da ih hrane. Idemo odavde, ja neću ništa da jedem, nisam gladna – skočila je najednom i ja sam znao da je uzaludno bilo kakvo ubjeđivanje da ostane.  

        – Eto, tu se nalazio hotel. Do temelja su ga srušili, nisu ostavili ni kamen na kamen. Vidite, sve već pokriva trava. Na ovaj parking su, upravo ovdje gdje sada stojimo, pale prve granate. A onda još milion drugih, jer su tu istovarani kamioni s hranom i lijekovima – pričao je tiho i bez srdžbe, konobar iz obližnje kafane. Govorio je monotono i ravno baš kao da nabraja bijednu ponudu sa jelovnika svoje kafane. Tek se raspričao, ali ga ja, utonuvši u svoje misli, nisam više slušao…

       Na taj isti parking,  jedne septembarske davne večeri, pristigla su tri autobusa cetinjske ’Tare’, zadihana i pregrijana. Tu smo istrčali divlji i neumorni, glumeći bijes što su nas istjerali iz Sarajeva. Što nas nisu primili u hotel koji nam je obećan, a kojeg su naši prethodnici, maturanti iz glavnog grada, već rasturili na sitne komade. „Pa što ako su Titograđani pravili čuda, kao da smo i mi takvi“ – bili smo fini i uvrijeđeni. A nama je, iskreno, bilo sasvim svejedno gdje ćemo biti smješteni i gdje ćemo, kao, spavati, samo kad smo svi zajedno u čoporu, daleko od kuće i kada smo, napokon, domaštali matursku ekskurziju, što smo je čekali godinama.

        Nikako se nisam mogao sjetiti kako se hotel zvao, ali znam da je iznad vrata stajalo ime neke rijeke ili planine po kojoj su ginuli i pobjeđivali partizani: Sutjeska, Neretva, Igman ili Kozara… Znam, isto tako, da je profesor istorije bio oduševljen što je nenadano iskrslo njegovih pet minuta i već je na parkingu počeo predavanje o nekoj okupatorskoj ofanzivi na toj rijeci ili planini, ali ga rulja, spremna za sopstvenu ofanzivu, nije ni pomišljala slušati.

        – Ovo smo mjesto mi prvi napali, mi smo izvršili prvu ofanzivu na ovaj hotel – prošaputao sam mojoj, sad pomalo čak i zainteresovanoj, saputnici – mi smo počeli sranje…

        – Ali su ovi poslije vas bili efikasniji, moraš priznati.

        – Jesu, priznajem, mi smo samo načeli…

        Hotel smo napali kao mravi kocku šećera i začas je bio sav prekriven užurbanom, gmižućom masom, kada je nas sto pedeset navalilo u hol, opkolilo recepciju, promarširalo hodnicima, čupkajući usput lišće sparušenih biljaka, zadižući tepih staze, ispitujući jačinu tapeta… Malobrojni branioci s recepcije brzo su se bez riječi predali nadmoćnijem napadaču, digli su ruke i hotel prepustili sudbini. Jedini njihov tanki i beznadežni otpor bilo je prezrivo okretanje glave od  agresivnih pridošlica, koje to baš nimalo nije doticalo. Putovanje je privođeno kraju i agresija je dostizala kulminaciju –  još samo ova noć u ovom ovdje hotelu i  slijedio je povratak u onu poznatu dosadnu svakodnevicu. 

        – I sad je to nešto mnogo značajno što si ovdje bio na ekskurziji?! Tako nezaboravno? Da se nisi ovdje s nevinošću rastao, srce malo, pa si mi se sad raznježio?  Ili si, ne daj bože, grdni grijeh počinio i nagrdio par djevica, ljubavniče, a? O tome se nešto radi, znam sigurno, jer ti samo takve stvari pamtiš. Boli tebe za hotelske tapete – saputnica je bila opora i žestoko nemilosrdna i znala je da je takvu najviše volim.

         Još se čestito ni večera nije okončala, a sala restorana pretvarana je u mjesto gdje će se provesti – podrazumjevalo se – luda noć. Momci sa recepcije unijeli su gramofon s dva kržljava zvučnika, namotali su nekoliko sijalica u boji i tužni je disko klub, u tužnom hotelu, pretužne kasabe, otpočeo s radom. Pivo je prodavano direktno iz gajbi, bez čaša, i moji znalci i stručnjaci odmah su procijenili da Sarajevsko nije ni primaći Nikšićkom, pa zubima otvarali boce i žurili da se napiju. Da pijani i bez treme dočekaju princezice koje su se u sobama satima spremale, mazale i premazivale i tako maskirane silazile da zadive dječake, već potpuno neupotrebljive i spremne samo za povraćanje. Ili makar još toliko sposobne da razbiju šank, kvaku na vratima ili lupe glavom o zid, ali potpuno nemoćne da se uspravno susretnu sa lelujavim, vodnjikavim pogledima malih zavodnica.

        – S onog brda su dolijetale granate, svakodnevno, uredno, u isto vrijeme, mogao si po njima sat da navijaš. Nije im se žurilo. Odradili bi nas između dva mezetluka, pa ostavili za poslije. Hotel su tukli najčešće, valjda zato što je bio najvisočiji. Vježbali su gađanje na njemu i skidali sprat po sprat, natenane, sistematski – konobar je bio rijetka osoba u ovoj zemlji koja je htjela da kazuje o svirepoj jučerašnjici. Svi koje sam znao i sretao izbjegavali su razgovor o ratu, o stradanjima, o nesreći koja je nesmetano trajala godinama, o nemoći, o beznađu, o iznevjerenosti, o ostavljenosti, prepuštenosti, o svemirskoj samoći, o gladi… „Zašto si mi slao samo rižu, makarone i konzerve – pitao me bliski rođak kad smo se sreli prvi put poslije rata – kako ti ne pade na um da mi spakuješ tvrdi Marlboro ili neki parfem? Makarona su papci ionako uvijek imali više od nas, tu im nikad nismo bili ni primać, ali sa skupim parfemom na kragni šinjela ili s kolutom dima plemenitog duvana, znao bih da sam iznad njih, da sam drugačiji, da sam raja. Da sam daleko od njihovog blata, dok se valjam u svom rovu, mokrom i ljepljivom…“

         Ja nisam bio pijan, jednostavno zato što nisam pio, a Azra je bila nenašminkana, jer je i takva bila prelijepa i, hvala bogu, bila je toga svjesna. Stajao sam u uglu sale s bocom piva u ruci, tek da bih se za nešto držao, a kroz zadihanu i znojavu gomilu prilazila mi je Azra. Gledala je pravo u mene i smiješila se i ja sam se nesvjesno okrenuo i pogledao iza sebe. Tu nije bilo nikoga, iza mene je stajao samo tvrdi, hladni zid i više nije bilo sumnje: Azra je dolazila k meni! Konačno je, proletjelo mi je glavom, uhvatila sve signale koje joj danima šaljem, sve one nespretne šale, nemušte aluzije, poglede posebne vrste. Pitala me što radim, kako se zabavljam, žalila se da je sve bez veze, glupo i dosadno i, ispod glasa, dodala da je Mina, njena najbolja drugarica, ostala u sobi jer je boli glava. Nije joj dobro i sad odmara, leži, ali joj je dosadno i baš bih dobro učinio da odem i pravim joj društvo. To bi je usrećilo, dodala je Azra, nasmijala se i nestala u gomili. Smiješeći se kao najobičnija budala, najednom sam shvatio da je sve moje višednevno  nastojanje, sve bijedno zavodničko umjeće, skroz pogrešno protumačeno i da je stiglo na pogrešnu adresu. A ja sam, ne razmišljajući, bio siguran da su nerazdvojne drugarice već odavno shvatile  kojoj se od njih dvije uvijek upućuju pogledi, lijepe riječi, gestovi, budalaštine, vicevi… Krenuo sam – nisam znao što bih drugo – na treći sprat gdje su bile smještene djevojke. U svakom hotelu su nas tako razdvajali i razvrstavali na posebne strane, blokove, spratove i čuvajući ne znam što, činili da samim čudom nismo redom pogubili glave. Cijele noći su se preskakali balkoni, iskakalo se kroz prozore, vezivali se čaršafi kao u starim filmovima, visilo po simsovima…

        – I nećeš da mi kažeš što te veže za ovo mjesto? – pitala me saputnica ulazeći u auto.

        – Ništa posebno, vjeruj mi, najobičnija ekskurzija. Sve sasvim uobičajeno, sve što se sigurno i drugima dešavalo, ni bolje, ni gore, ali, jebiga, – moje! Dešavalo se meni, tada i nikad više, pa me malo spopala ona nasrtljiva nostalgija.

         – A koga si ti spopadao u ovom hotelu, da mi je znati? – smijala se, svjesna da se od nje ništa ne može skriti.

          Nasrnuo sam bezobzirno i bahato na Minu, čim sam ušao u njenu sobu. Nisam sačekao ni riječ da kaže, niti sam ja bilo što rekao, samo sam sjeo na ivicu njenog kreveta i obgrlio je rukama. Bila je zbunjena, zaprepaštena i izgubljena i nevješto je migoljila iz mog grubog zagrljaja, a ja sam je, bez bilo kakve strasti ili želje, počeo ljubiti po vratu. Odrađivao sam obavezu, zadatak, dokazivao se ne znam kome. Svetio se bez razloga Azri, kažnjavao nedužnu Minu. Kad je bila tako besramna, mislio sam gnijevno, da me sama pozove u sobu, zaslužuje sve što joj se dogođa i zavlačio joj ruke dublje pod majicu. Morala je da plati što nije lijepa kao njena drugarica, morala je da zna da ne smije nikada više da umisli da neko, pored Azre, gleda nju…

         Ona se najednom potpuno prepustila, bezvoljno je spustila ruke na krevet i okrenula glavu na drugu stranu. Osjetio sam da tiho jeca i njeno je tijelo počelo da podrhtava u mojim rukama. Zastao sam zbunjen, posramljen, odjednom svjestan sebe, i nisam znao što da kažem. Samo sam želio da što prije odem iz sobe. Spasila me Azra koja je iznenada i bez kucanja banula, držeći za ruku mog druga iz razreda. Ušli su smijući se, pa zastali, sjeli i zbunjeno gledali kako ja unezvereno mlatim rukama, pokušavajući da nešto objasnim, dok se Mina, ležeći potrbuške na krevetu, gušila u suzama. 

         Onda je nastao lom po hodnicima, trka i vriska. Lupala su vrata, neko je trčao, nešto se lomilo, neko je vikao, dozivao, psovao… Do jutra smo presjedili u holu recepcije dok je milicija pisala i brisala, ispitivala i podvikivala, bečila se na nas, a mi se glupo smijali. Doveli su i djevojku iz varoši koja je cijele noći izazovnim i obećavajućim pokretima i gestovima izvodila naše dječake iz diskoteke, mamila ih u park iza hotela gdje ih je njeno društvo sačekivalo, pa ih ismijavalo i tuklo. I, nekoliko njih je prećutalo šamare i uvrede, bojeći se podsmijeha, ali kada se u salu vratio sav krvav dječak iz četvrtog tri, ispred hotela je nastao opšti metež, nije se znalo ko koga udara…

          – Ovim putem smo napustili varoš, uz milicijsku pratnju  – sjetio sam se gledajući drvored platana kojeg granate, ipak, nisu sasvim uništile  – i onda je padala ova sitna kiša, promrmljao sam.

           – Možda nikada nije ni prestajala – palila je cigaretu – dodaj malo gas, čovječe, što miliš…