Juče je u Luksemburgu, nakon sto tri godine života, izdahnula gospođa Georgette Kieffer-Kaifer. Rođena je u znaku broja tri — 13. 3. 1923. godine. Umrla je u znaku broja 3. Mjesto rođenja: selo Wormeldange, uz rijeku Mozel, između turističkih gradića Remicha i Grevenmachera.

Iako je rođena u kući, kao što su se nekada rađala djeca i u mom zavičaju, u Bihoru, odakle potiče i njen zet Ismet Muhović, ovom se datumu može pouzdano vjerovati da je tačan.

Tako je život gospođe Georgette protekao kroz sto tri proljeća, sto tri ljeta, sto tri jeseni i sto tri zime. A onda je, 10. aprila ove godine, zaspala. Zauvijek.

O njoj danas govore: bila dobra i plemenita žena. Kao da se na kraju svaki život sabere u nekoliko tihih riječi.

Sjutra, u pet sati poslijepodne, poći ću s prijateljem da u kapeli crkve majci supruge našeg zajedničkog prijatelja Ismeta izjavimo saučešće. Reći ćemo: Ech bieden Iech mäi Bäileed un. Riječi su drugačije, ali značenje je isto – svuda isto. Poklonićemo se urni pokojnice, stati na trenutak među članove njene porodice, odšutjeti, pa se još jednom pokloniti i otići.

I drugi će se razići. Ostaće samo urna, položena na svom mjestu, u svojoj tišini. Ostaće prah koji šuti.

A vrijeme će nastaviti da teče, kao Mozel ispod prozora njene rodne kuće. U proljeće će nadolaziti, ljeti se smirivati. Brodovi će prolaziti. Sunce će izlaziti i zalaziti, a vjetar talasati travke iznikle iz obala rijeke Muzel: Talasat će se vinogradi. Ovoga ljeta po prvi put će sazreti grožđe uz Mozel bez pogleda gospođe Georgette. I, iz dana u dan, biće sve manje onih koji će se sjećati tihe gospođe, koja je u poznim godinama sa prozora svoje kuće posmatrala vinograde.

Još jedan život zatvorio je svoj krug. Jedna ptica sklopila je svoja krila i nestala negdje visoko, izvan našeg pogleda.

Pokoj njenoj duši.

Jer, uprkos svemu, i u Luksemburgu umiru i stogodišnjaci.

u dvorištu je dud stvarao duboki i tamni hlad
na debeloj grani visila je ljuljačka
drvena sjedalica s godovima i procjepom u sredini
imam njenu boju i miris zaustavljene u grlu
riječi su se potrošile
poderale, nestale u neopisivim
prizorima sna
koji sanjam kad odem noću
tamo gdje sam jednom mala
drugi put velika
nekad sam u oku
nekad tijelo kao nebo ogromno
prekrivam sebe umnoženu u milijardi osoba

prelijevaju se iz sna u san
ljuljaju
ljuljačka na dudu je mirna i prazna
zaštićena i začarana
bez prisutnosti
onih lica iz snova ili sjećanja
apsolutna odsutnost potvrde
bilo kakve akcije
samo mirovanje i čekanje
besprijekorno očišćen zaborav

jednom je tako bilo
a onda je nestalo

Hrvoje Ivanković: Nevina kazališna sjećanja, Hrvatski centar ITI, Zagreb 2025.

Neva Rošić imala je ozbiljnih povoda da bude ogorčena, ali je, vjerojatno zahvaljujući karakteru, ostala samo jedna od najvećih hrvatskih poslijeratnih glumaca. Svejedno o kojemu ratu je riječ. Nije bila televizijska zvijezda, na filmu gotovo da i nije imala karijeru. Odakle god da je odlazila, bilo je to bez velikih počasti. Dugo je, možda i u najboljim glumačkim godinama, pozornicu zamijenila profesurom na akademiji. Ali ni to svojom voljom, jer moglo se raditi i jedno i drugo. A onda je i s akademije otišla prije vremena. No, onda je režirala, radila po teatrima svoje mladosti, surađivala s profesionalcima i amaterima, ostala do danas aktivna.

Nije više tako čest slučaj da novinar umije dulje od tri pitanja razgovarati s ljudima. A još rjeđe će se u nas dogoditi da uvaženi i ostvareni dramaturg igra i ulogu novinara. Novinari jedinog iole ravnopravnog sugovornika još nalaze u umjetnoj inteligenciji, s kojom se savjetuju, koja im određuje stil i potajice piše članke, i u pravilu ne razlikuju dramaturga od dramatičara, a ne sjete se pitati umjetnu inteligenciju da im ona kaže. E, u takva nedoba dramaturg, urednik na radiju i novinar, nekadašnji novinski kazališni kritičar (dok je toga bilo u novinama) Hrvoje Ivanković napravio je knjigu razgovora s glumicom Nevom Rošić, koja je nadopunjena pismima koja je roditeljima slala kući sa studija, te spiskom odigranih uloga i režija. Knjiga je objavljena u specijalističkoj teatrološkoj biblioteci, te u samo tristo primjeraka, premda je članova Hrvatskog društva dramskih umjetnika s prezimenom koje počinje slovom R pedeset i dvoje. A koliko je, recimo, gospođa i gospode kojima stižu pozivnice za premijere svih hrvatskih narodnih kazališta u državi, nije moguće ustanoviti – možda bi trebalo upitati umjetnu inteligenciju? – ali ako su samo svaka deseta i svaki deseti dovoljno pismeni za čitanje ove knjige, njezina bi naklada trebala biti dramatično veća.

Neva Rošić rodila se na Sušaku, šest godina prije nego što će se zaratiti u našim krajevima, u hrvatskoj građanskoj obitelji. Otac joj je bio sudac, ali i čovjek od kazališta. I kako to već često biva, povijest jednoga djetinjstva uvelike je i povijest jedne zemlje u nedoba dvadesetog stoljeća. Ujak gospođe Rošić, recimo, bio je Oskar Juranić, čije ime moralo bi biti poznato svakom pažljivijem proučavatelju jugoslavenskih komunističkih martirologija. Juranić bio je zatočenik logora u Dachauu, i žrtva montiranih političkih procesa u kojima su, malo prije i u vrijeme razlaza sa Staljinom, preživjeli logoraši optuživani za suradnju s Gestapoom.

Neva Rošić bila je Gavellina učenica, život je provela s Tonkom Lonzom, još jednim velikim glumcem i profesorom, bila u angažmanu u Kazalištu Gavella, koje se još nije tako zvalo, i u Hrvatskom narodnom kazalištu, koje se upravo tako zvalo, važne uloge odigrala je i na Dubrovačkim ljetnim igrama, te u HNK Rijeka. Razgovor koji Hrvoje Ivanković vodi s njom zanimljiv je jer se u njemu smjenjuju i prožimaju dvije kazališne povijesti Neve Rošić. U onoj prvoj, već tako davnoj da je pomalo i mitska, u kojoj se javljaju imena Ive Tijardovića, Dubravka Dujšina, Marije Crnobori (koja nakon Zagreba stiže na Rijeku), pa Gavelle i Krleže, te zatim i cijele plejade suvremenika i suvremenica gospođe Rošić, ona postaje glumica, a u onoj drugoj, koja čini okosnicu današnjega glumišta, ona je profesorica i, nešto rjeđe, glumica. Kako je prvi put izašla na pozornicu 1947, Neva Rošić povezuje cijelih osam desetljeća ne samo hrvatskog teatra, nego i žive kulturne i društvene povijesti. Velika sreća ove knjige, ili sreća njezinih čitatelja, u tome je što se u razgovoru zateklo dvoje doista upućenih sugovornika. S jedne strane, gospođa Rošić nije nikakav stroj za sjećanje, niti doajenka koju su došli preslišati oko događaja u davno svršenom vremenu. Ona nije anestezirana društvenim počastima, niti je pretvorena u živu glumačku mumiju – što se mnogima događalo, kako u Hollywoodu, tako i u nas! – nego je i prisutna, i aktivna u onoj istoj sadašnjosti, u kojoj živi njezin sugovornik. Oni dijele isto vrijeme, što znači da su suvremenici, samo što ona biva i u nekoliko prethodnih vremena, koja za nas, poklonike njezina djela, djeluju gotovo nestvarno. S druge, pak, strane, Hrvoje Ivanković osim što je dramaturg i novinar, i što je kroničar našeg kazališta, on ima i vrlo snažan historiografski interes i refleks. Premda nije živio u prethodnim vremenima Neve Rošić, u tim je vremenima on živo prisutan. Naprosto, u stanju je o prethodnom svijetu razgovarati kao netko tko je iz tog svijeta potekao. Što bi bilo rijetko i dragocjeno da je Ivanković, recimo, romanopisac, dok se među novinarima i povjesničarima gotovo uopće ne sreće. Stoga je, vjerojatno, i šteta što ova knjiga nije obimnija, ili što je, ipak, najvećim dijelom svedena na život na pozornici i oko nje. Ali na kraju, svi odistinski dobri razgovori kratko traju.

Jedan život

Nakon što ona kaže da joj je Vanja Drach bez ikakve sumnje bio najbliži partner na kazališnoj pozornici, Hrvoje gospođu Nevu posve očekivano upita za glumačko partnerstvo s Tonkom Lonzom, čovjekom s kojim je provela život. Ona nije u svom nastupu sentimentalna, općenito se kroz knjigu čini da Neva Rošić nije od onih glumaca kojima ni izvan pozornice nisu strane velike, široko razmahnute melodramatske geste, tako da na pitanje o Lonzi, kojeg već dugo nema, odgovara gotovo iz trećeg lica, poopćavajući na prvu stvar, tjerajući od sebe i od sugovornika svaku tugu. To je, možda, način da se sentimenti izbjegnu tamo gdje im nije mjesto, ili s kim im nije mjesto, ali ujedno to je i put do najupečatljivijih emocija u tekstu, u razgovoru, na sceni. “Ha, kad igraš s tako dobrim glumcem”, započinje Neva Rošić, “naravno da uživaš i da uvijek dobivaš toliko puno dobrog i poticajnog, no u suigri s Tonkom nikad se nisam mogla potpuno distancirati i odvojiti od privatnog. Ne znam je li se to i njemu događalo, nikad nismo o tome pričali, no kad god bih tijekom predstave osjetila da se u ulozi nije dobro dočekao ili bi, primjerice, primijetila da se previše znoji, to bi me zabrinulo. Pomislila bih da mu možda nije dobro i ne bih se više mogla potpuno koncentrirati na ulogu, a rijetke su predstave u kojima se ne dogodi neki takav incident. Često je to neka bezazlena sitnica, recimo glumac zapne o kostim, ali u “Areteju” ne bi zapeo Aretej, nego Tonko.” Eto, to je cijeli jedan život.

Evo mene, pred Vama, draga publiko, čitaoci, pisci, novinari, umetnici… Izgovaram sada njegovo ime, onako kako su ga prozivali u školi: Pavlović Živojin. 

Tu sam – možda bi rekao.

A šta li je mislio? Nisam tu. 

Zbilja, gde je bila mašta tog dečačića koji se rodio uoči rata, koji je saznao ukus rata i čuo pesmu obnove. On koji je znao kako pevaju radničke brigade, kako se udvaraju radnici devojkama, gde ašov i krampa riju kroz zemlju da bi nastala neka nova zemlja, napojena umetnošću. Čitao je, slikao je, snimao je Pavlović Živojin da bi jednog dana postao Živojin Pavlović. Zamišljam ga pred belinom platna, u hladnom bioskopu, u hladnoj biblioteci; zamišljam ga kako gleda vozove i sluša njihovo kloparanje. I trči za vozovima. Njegova umetnost je kao crni kajmak sa gorkog mleka detinjstva. 

Živojin Pavlović u filmu nije došao na crnom talasu nego je bio jedan od onih koji je načinio crni talas i poslao ga ljudima u oči i u grudi… Crni talas – ta mogućnost da se sagleda svet izvan zvanične slike.

Iako su neki od njegovih filmova bili zabranjeni, Živojin Pavlović nije negirao mogućnost da ih snimi. Proizvoditi umetnost kao svedočanstvo – i to je bila uloga njegove umetnosti, ali talenat je odjeknuo širom sveta: petnaest je međunarodnih nagrada ukrasilo ime reditelja, a među njima i „Zlatni lav“ u Veneciji i „Srebrni medved“ u Berlinu. Kao pisac, takođe je bio priznat i prepoznat, omiljen kod čitalaca, cenjen od urednika i književnih kritičara. Beše pripovedač koji priča u slikama, pokazuje slivnike društva, deponiju zvaničnog i poetiku nezvaničnog. Sam je pisao o odvratnosti, a tražio lepotu.

Zabranjivan, a tražio slobodu izraza. Slavljen kao umetnik, ali naravno, usamljen. On je zapisao 2. avgusta 1996. ove reči: „Svet je gnusan. Sloboda je u mašti.“

U tom svetu umetnik ne sme biti lakoveran. Živojin Pavlović je zato tvrdio da česta upotreba reči nesumnjivo govori da je sve sumnjivo.

Priča je bila njegovo utočište, utočište od mnogih parola koje su jurile i onda kao i danas. 

Živojin Pavlović kao da je pričanje zasnovao na Sartrovoj misli: „U dobrom se romanu stil briše pričom.“

Prva od njegovih knjiga koja mi je došla u ruke, bila je „Cigansko groblje“.

„Kad budem mrtav i beo“ gledao sam kao osnovac, ni razmišljao nisam o reditelju, nego se ježio nad scenom kad Džimi Barka – Dragan Nikolić – biva izviždan dok pokušava pesmom da postane neko i nešto. Kao srednoškolac gledao sam „Na putu za Katangu“ i još se sećam jednog druga koji je sutradan došao u školu pod utiskom koji sam i sam imao.

Danas, ja sam čitalac Pavlovićevih dnevnika gde nema manje majstorstva nego u prozi, a oduševljen sam širinom interesovanja i očima koje su zavirivale u mnoge kutove umetnosti i društva.

Često ističem – Bogu hvala – kao mladić upoznao sam mnoge umetnike, prevodioce i mislioce koji su ostavili trag u drugoj polovini XX veka: Miodrag Pavlović, Stevan Raičković, Borislav Radović, Nikola Bertolino, Muharem Pervić, Milutin Petrović, Jovica Aćin, Ljubomir Simović… Živojina Pavlovića nisam sreo, ali sam na neki čudan način vezan za njegov život: gledao sam jednu oglasnu tablu i prišao mi je Dragoslav Mihailović, pitao me: „Kad se održava omaž Žiki Pavloviću?“ 

Nađosmo informaciju na oglasnoj tabli. Savremenik je poštovao savremenika i došao da čuje neke reči o njemu, reči koje je sigurno znao.

I na ovaj način, eto, priznanjem koje nosi ime izvanrednog umetnika, imam razlog više da opet mislim o njemu, opet ga čitam i gledam te pokretne slike i slušam vozove iz njegovih filomova i vozove iz njegovih priča. Ljudi, kiše, kafane, juranjave i bekstva, veliki udes takozvanog malog čoveka – sve je tu da bi pokazalo život onima koji žive.

Autentičnost sopstvene reči vredi neuporedivo više od svih fosilizirajućih kategorija koje će smeniti već sledeći trenutak vremena, jer će i život u narednom času biti drukčiji nego danas. To je zapisao umetnik Živojin Pavlović koji je gledao prolaznost života još kao dečak Pavlović Živojin. Mislio je o tome. Pisao je imajući više poverenja u instinkt umetnika nego u dužnost istoričara.

Kao mlad čitalac i mlad gledalac ni slutio nisam da će kći Živojina Pavlovića na daskama odigrati moju tetku Bademu, iz romana „Ljudi bez grobova“. Novinarka Sanja Milić pričala mi je: pisac je, pred kraj života, pokazao ćerkinu fotografiju na naslovnoj strani nekog ilustrovanog magazina – to mu je značilo više od svih priznanja kojima je okićen. 

Živojin Pavlović je voleo “Braću Karamazove”, tamo gde starac Zosima kaže: „Uistinu je svaki čovek svima za sve kriv…“

Ja, pisac Enes Halilović, ako sam zaslužan što sam ovde – neka sam.

Ako sam kriv što sam ovde – neka sam.

Ali velika mi je čast što je nagrađen moj roman „Bekos“ i što se pred Vama sećam književnih i filmskih dela Živojina Pavlovića koji je, kao dečak, trčao za vozovima i žurio da postane to što jeste. Čini mi čast što sam prvi dobitnik nagrade „Živojin Pavlović“.

Dozvolite mi da sada, u ovom kraju, pomenem i časopis „Buktinju“ koji je ovih dana sačinio tematski broj o mojim knjigama i meni. Na taj način ukrasili su moj život. Nemam način da se odužim za pažnju koju su mi ukazali urednici Saša Skalušević Skala, Predrag Milojević, Vlasta Mladenović i svi koji učestvuju u izradi tog cenjenog književnog glasila.

Pre mnogo vekova ovim krajem su koračali Mezi koje pominje Homer, zato danas, kao i svakoga dana, svaki korak nosi asocijaciju na knjige i na reči. Svima veliko hvala.

izgovoreno 15. aprila 2026. u Zaječaru prilikom dodele nagrade „Živojin Pavlović“

domar ludnice
u zgradu uđe
krepkim korakom

Mahmud Derviš, ili po engleskoj transkripciji Mahmoud Darwish, najveći palestinski književnik našega doba i uz Adonisa na Zapadu najčuveniji suvremeni arapski pjesnik, na hrvatski nije prevođen. Ako je po časopisima možda i objavljen poneki pojedinačni prepjev, bilo je to preko trećih jezika, ili se radilo o srpskim i bosanskim prijevodima. Tako se i u elektronskom katalogu Knjižnica grada Zagreba, u pravilu najpouzdanijem hrvatskom knjiškom izlogu na internetu, mogu naći samo srpska i bosanska izdanja, od već vrlo davne knjige izabranih Derviševih pjesama, u izdanju kruševačke Bagdale, iz godine 1984, pa do knjige “Stanje opsade”, koju je 2022. objavio sarajevski Buybook.

Još osamdesetih, Mahmudom Dervišom i njegovim se pjesništvom bavio čuveni beogradski arabist Rade Božović, koji ga je komentirao i prevodio, i u onom vremenu u našoj kulturnoj svijesti stvarao šire kontekste moderne arapske književnosti i palestinskog segmenta u njoj. Zbivalo se to na isteku jugoslavenskih vremena i Pokreta nesvrstanih, kada je već i činjenica da je Derviš pripadao Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji predstavljala preporuku njegovome pjesništvu. Nepotrebnu, pa čak i krivu preporuku, ali po svemu u ona doba neizbježnu.

Knjigu “Ostatak života” objavio je na ćiriličnom pismu i u 300 primjeraka Kulturni centar Novoga Sada, mali ali neobično živi i agilni nakladnik, koji djeluje u sklopu gradske uprave, a na čijem je čelu već dugo Alen Bešić, prevoditelj, pjesnik i književni kritičar, te jedan od najzanimljivijih protagonista poslijeratne književne generacije s područja bivše Jugoslavije. “Ostatak života” izabrane su Dervišove pjesme, a izbor je načinila sama prevoditeljica i autorica pogovora Tatjana Botić. Knjiga je svojim sadržajem vrlo potresna, a po bogatstvu i širini svojih referenci raskošna i široka, takva kakve zacijelo nisu naše knjige, ali ni knjige pisaca i pjesnika sa Zapada i iz Amerike, koji se talentom, obrazovanjem i književnom ostvarenošću s Dervišom mogu mjeriti. To bogatstvo i širina proizašli su iz činjenice cjeloživotnoga pjesnikova progonstva. Protjeran iz svoga tijesnog zavičaja i iz svoje uske i malene Palestine, Mahmud Derviš osvojio je svojim duhom široki svijet. Poput Odiseja, samo što njemu nije bilo dano da se vrati na Itaku.

Rodio se 1941. u Galileji, u obitelji arapskih muslimana, poljodjelaca, za vrijeme britanskog mandata u Palestini. Šest godina kasnije novoformirane izraelske vojne snage zauzimaju Galileju, i u Galileji selo Birvu, a Dervišova obitelj, skupa s cjelokupnim stanovništvom, odlazi u izbjeglištvo u Libanon. To je ključni trenutak njihovih života koji će dvije strane interpretirati na dva različita načina: Palestinci se reći da su prognani iz svojih domova, dok će Izraelci tvrditi da su otišli sami. Svijet će se između dviju verzija uvijek opredjeljivati u skladu s vlastitim političkim i materijalnim interesima, ali će tradicionalna ljevica u pravilu biti na palestinskoj strani, dok će konzervativna desnica i Zapad, uključujući i sljednike poraženih politika iz Drugoga svjetskog rata, prilično dosljedno biti na izraelskoj strani. S općeljudskog stanovišta, ili sa stanovišta onog tko čita i razumijeva poeziju, palestinska verzija mnogo je bliža istini. Nitko ne odlazi od kuće a da nije protjeran.

Samo godinu dana kasnije obitelj Mahmuda Derviša pokušava se vratiti kući iz progonstva, ali na mjestu svoga sela, na mjestu svoga doma, zatiču stambene višekatnice u koje će biti naseljeni drugi ljudi. Na teritoriju koji im je do prije godinu dana bio domovinom sada su ilegalci, jer novoformirana izraelska vlast ne priznaje njihovo pravo da budu tu. Ali kako ih ne mogu protjerati, omogućuju im status izbjeglica. Dječak pohađa izraelsku školu, hebrejski će govoriti jednako dobro kao i arapski, što će biti jedan od nezanemarivih elemenata njegova identiteta. S devetnaest godina učlanjuje se u Komunističku partiju Izraela, jedinu stranku koja je Arape doživljavala kao jednakopravne građane i bila je među malobrojnim institucionalnim poveznicama dvaju suprotstavljenih svjetova. Uređuje stranačke novine, objavljuje prvu knjigu pjesama. Kako se na Arape primjenjuje drugi zakon nego na Židove, zabranjeno im je da bez dozvole napuštaju mjesto boravka i putuju izvan svoje općine. Mahmud Derviš više puta krši zakon i biva uhićivan, iz čega nastaju prve njegove velike protestne pjesme, koje se pjevaju kao songovi. Ove je pjesme Tatjana Botić briljantno prevela, kao uostalom i cijelu knjigu. 

Zabranjeno mu je da studira u Izraelu, pa odlazi u Moskvu i u Kairo. Pristupa Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji Jasera Arafata, na što mu Izrael zabranjuje povratak u zemlju, te na okupirane teritorije. Ta će zabrana potrajati od 1973. do 1999, ili do taktičkog omekšavanja odnosa do kojeg je doveo Sporazuma u Oslu iz 1993. Zanimljivo je da zbog tog sporazuma Derviš napušta PLO: ne zato što bi se protivio sporazumijevanju sa Židovima, nego zato što vjeruje da će Palestinci prije biti istrijebljeni nego što će Sporazum iz Osla biti proveden. Na žalost, bio je u pravu. Živi u Libanonu, Damasku, Kairu, Nikoziji, Tunisu, Parizu, Amanu… Godine 1996. uspijeva se naseliti u Ramalu, ali mu je zbog pjesme “Prolaznici među prolaznim riječima” trajno zabranjeno da posjećuje obitelj u Izraelu. Pjesma jest strašna, puna gorke mržnje onoga slabijeg prema onome jačem, započinje ovako: “Oj vi što među prolaznim rečima prolazite/ Kupite svoja imena i odlazite/ Nosite vaše satove iz našeg vremena i odlazite/ Uzmite šta hoćete od peska sećanja i plaveti mora/ Uzmite šta hoćete od slika, da znate/ Da nećete znati/ Kako kamen s naše zemlje tavanicu neba gradi/// Oj prolaznici među prolaznim rečima/ od vas mač – od nas krv naša/ Od vas čelik i vatra – od nas naše meso/ Od vas još jedan tenk – od nas kamen/ Od vas gasna bomba – od nas kiša/ Nad nama su koliko i nad vama vazduh i nebo/ Uzmite svoj deo od naše krvi i odlazite/ Uđite na večernju igranku i odlazite/ Mi moramo da živimo kako nam se hoće/// Oj vi što među prolaznim rečima prolazite/ Ko gorka prašina, prođite gde god hoćete/ Samo ne prolazite među nama ko leteći insekti/ Jer mi na našoj zemlji imamo posla/ Imamo pšenicu da gajimo i zalivamo je rosom svojih tela/ I imamo ono što vama nije po volji:/ Kamen i stid/ A vi ako hoćete na bazar antikviteta prošlost nosite/ I vratite skelet divljeg goluba ako hoćete/ Na zemljani tanjir/ Mi imamo ono što vama nije po volji: budućnost/ I imamo posla na našoj zemlji/// Oj vi što među prolaznim rečima prolazite/ Bacite vaše zablude u jamu i odlazite/ I vratite kazaljku vremena zakonu zlatnog teleta/ Ili računanju vremena po muzici pištolja/ Jer mi ovde imamo što vama nije po volji, zato idite/ Jer mi imamo ono čega u vama nema/ Zemlju koja krvari narodom koji krvari/ Zemljom koja vredi da se upamti ili zaboravi…/// Oj vi što među prolaznim rečima prolazite/ Vreme je da odete/ I boravite gde god hoćete samo među nama ne boravite/ Došlo je vreme da odete/ I umrete gde god hoćete samo među nama ne umirite/ Jer mi na našoj zemlji imamo posla/ Mi ovde imamo prošlost/ I imamo prvi glas života/ Imamo sadašnjost i sadašnjost i budućnost/ Mi ovde ovaj i onaj svet imamo/ I zato izađite s naše zemlje/ Sa našeg kopna i mora/ Iz naše pšenice, iz naše soli, iz naših rana/ Iz svega izlazite/ Iz uspomena pamćenja/ Oj prolaznici među prolaznim rečima”.

Tako, dakle, glasi cijela najstrašnija pjesma Mahmuda Derviša, o kojoj se raspravljalo u izraelskom Knesetu, i zbog koje pjesnik više nije mogao stupiti na teritorij Izraela. Od nje ima smisla poći prema drugim njegovim pjesmama, u kojima je, zacijelo, i mirenja, i razumijevanja, i prepoznavanja, taman onoliko koliko ga uopće može biti u imaginaciji čovjeka progonjenog od sedme godine života pa sve do smrti. Ali, koliko god bila strašna i okrutna ta njegova velika pjesma, i koliko god u njoj nema ni riječi pomirenja ni blagosti, niti prilike onome drugom da se pokaže drukčijim, u Dervišovoj pjesmi nema ni ruganja neprijatelju, njegova obezljuđivanja, karikiranja, nema nakaznosti drugoga i drukčijeg, koja je tako česta u književnosti pisanoj iz očaja, iz poraza ili iz perspektive slabijega. I na kraju, suprotno objedama, u pjesmi nije određeno gdje to oni drugi trebaju otići, niti odakle trebaju otići. Možda s okupiranih palestinskih teritorija, a možda iz palestinske svijesti i iz palestinskih života. Prvo bi se u svim drugim slučajevima, osim u palestinskom, smatralo legitimnim zahtjevom, dok je drugo u moralnom i emocionalnom smislu teško podnošljivo, i ne pada dobro na naše europske želuce, ali je razumljivo. Pjesma “Prolaznici među prolaznim riječima” pisana je iz vrlo sličnog osjećaja kao Šoljanov “Vukovarski arzuhal”, srodna je u doživljaju Drugoga, ali i u ritmu i u inkantaciji – na kraju, po svom sadržaju i Dervišova se pjesma može čitati kao svojevrsni arzuhal, adresirana molba i predstavka – i obje pjesme, gotovo na jednak način, potencijalno su neugodne po pjesnika, jer imaju ograničen rok upotrebe. S promjenom životnih ili povijesnih okolnosti one, naime, gotovo na jednak način mijenjaju svoj smisao. Pisana u doba stradanja grada, u doba kada je svojim glasom i stavom Vukovar branio Siniša Glavašević, i svoju riječ je platio glavom, Šoljanova pjesma bila je glas slabijega i povrijeđenog. S promjenom vremena i okolnosti, naročito nakon što su Srbi zabranom ćirilice i formalno obespravljeni u Vukovaru, a potom i u cijeloj Hrvatskoj, Šoljanov refren – zapamtite gospodo, platit ćete Vukovar!, pretvara se u prijetnju koju, sve uz podršku vojske i policije, većina upućuje sve nevidljivijoj manjini. Niti je 1991. to bila ta ista pjesma, niti bi je takvu Antun Šoljan danas napisao. Može li se reći da je Mahmud Derviš imao sreće da mu se takvo što nije za života dogodilo? Može, i zvuči kao cinizam. Ali još bi ciničnije bilo – premda čitatelja ne bi iznenadilo – da se za provedeno istrebljenje Palestinaca u Gazi i za aktualni teror na Zapadnoj obali optuži Mahmuda Derviša i prijeteći ton njegove pjesme.

Mahmud Derviš dugo je bolovao od srca – kako bi se to na prvi pogled netačno našim narodskim jezikom moglo reći – sa četrdeset i tri, godine 1984. preživio je srčani udar, nakon čega je imao dvije veće operacije na srcu. Živio je šezdeset i sedam godina, i umro u Houstonu, u Sjedinjenim Američkim Državama. Dobitnik je Zlatnog vijenca Struških večeri poezije, po imenima dobitnika, uz slovensku Vilenicu, najznačajnije književne nagrade u južnih Slavena. Čašćen je i brojnim drugim europskim nagradama. Među neknjiževnim svijetom poznat je i kao autor Palestinske deklaracije o neovisnosti iz 1988, teksta i danas zanimljivog, među ostalim i za jasno utvrđivanje što jest, a što ipak nije, palestinska i arapska odgovornost i za propast sporazuma iz Osla, i za ratove koji su potom uslijedili, sve do ovih najnovijih, započetih u listopadu 2023.

Najčuvenija Dervišova rana pjesma, koja je doživjela niz uglazbljenja, kako u arapskom izvorniku, tako i na drugim jezicima, u savršenom prijevodu Tatjane Botić nosi naslov “Lična karta”, a ovo joj je prva strofa: “Piši! Ja sam Arapin/ Broj isprave pedeset hiljada/ I dece imam osmoro/ I posle leta će deveto!/ I je l’ te ljuti to?/ Piši!/ Ja sam Arapin/ Radim u kamenolomu/ Sa mučenicima/ I osmoro dece imam/ Vadim im/ Odelo i komad hleba/ I svesku/ Iz stena/ I ne molim za milostinju/ Pred tvojim vratima/ I ne padam na pločnik/ Praga tvog/ I je l’ te ljuti to?/ Piši!/ Ja sam Arapin/ Ja sam ime bez titula/ Strpljiv/ U zemlji gde sve živo/ Ključa od gneva/ Koreni moji su pušteni/ Pre rođenja vremena/ I pre otpočinjanja godina/ Pre čempresa i maslina/ Pre nadiranja trava…/ Otac mi je od roda pluga/ Ne nobl, gospoda/ I deda mi beše seljak/ Bez plemenitog porekla i roda!/ Učio me visini sunca/ Pre čitanja knjiga/ Moj je dom čuvarska koliba/ Od granja i pruća/ Ja sam ime bez titula/ I je l’ ti po volji moja kuća?” 

U tom stakatu riječi, u njihovom ritmu koji se lomi kao skršeno staklo, nešto je i nama duboko prepoznatljivo, kao što je, kada se Derviša čita, prepoznatljiva u našim iskustvima i sama pozicija čovjeka koji je u manjini, onoj najprezrenijoj, i žrtva je šovinizma većih i jačih, žrtva njihovih predrasuda, kojoj je uskraćeno pravo na svoje predrasude. Arapin iz “Lične karte” sličan je i srodan Albancu iz posljednjeg desetljeća Jugoslavije, a prispodoba o osmero djece i o devetom koje je na putu zapravo evocira strepnju onovremene južnoslavenske većine pred natalitetom Albanaca, te paranoju da se ti ljudi razmnožavaju po višem političkom naređenju i narodnom imperativu.

Jedna od najljepših pjesama Mahmuda Derviša, naravno od ono malo njih koje iz srpskih i bosanskih prijevoda poznajem, nosi kod Tatjane Botić naslov “Josam Josif, oče”. Kod Derviša njezin je Josif, naravno, Jusuf, kod Hrvata bi on bio Josip, a kod Židova Jozef, ali u svim je varijantama to isti onaj Jakovljev sin na kojeg su braća bila ljubomorna pa su nakanili smaknuti ga. Dervišova pjesma ovako glasi: “Ja sam Josif, oče./ Oče, braća me moja ne vole/ I ne žele me među sobom, oče./// Dižu se na me rečima i kamenjem/ Žele da umrem e da me pohvale/ A vrata tvoga doma su mi zatvorili/ I sa njive me prognali/ I zatrovali grožđe moje, oče/ I slomili mi igračke, oče./// Kad bi naišao povetarac/ I mojom se kosom poigrao,/ Zavideli bi i besneli na mene/ I besneli na tebe./ Ta, šta sam im ja to učinio, oče?/ Sleteli mi leptiri na rame,/ Povijalo se ka meni klasje,/ Doletele mi ptice na dlanove/ Ta, šta sam to ja učinio, oče?/// Zašto ja?/// Ti si me nazvao Josifom,/ Oni me baciše u jamu, a rekoše/ Da su vuci;/ Milosniji su vuci od moje braće…/ Oče moj! Jesam li kome zgrešio/ Kad rekoh da sam video/ Jedanaest planeta i Sunce i Mesec/ Video ih gde mi se klanjaju?”

Mahmud Derviš imao je to brehtovsko umijeće oblikovanja songova i pisanja stihova koji zvuče kao savršeno uobličene parole, što samo čekaju da budu ispisane po zidovima. Ali istovremeno, bio je pjesnik različitih pjesničkih načina i stilova, čovjek koji nije lako mijenjao mišljenje, ali kako je često mijenjao prebivališta i jezike svoga svakodnevnog sporazumijevanja, tako je umio mijenjati ne samo pjesničke tonalitete, nego i načine gledanja svijeta. Njegova fragmentarna, u nejednake dijelove razlomljena poema “Kontrapunkt”, u kojoj razgovara s Edwardom Saidom, te je njemu i posvećena, jedno je od onih čuda velikog pjesništva koja čovjek, kada ih prvi put sluša ili čita, shvaća vrlo osobno, kao tajnu poruku upućenu upravo i samo njemu.  Tako u jednoj od strofa Derviš kaže: “A identitet? Upitah./ Reče: to je samoodbrana…/ Identitet je čedo rođenja/ ali na kraju,/ on je lični izum svoga vlasnika,/ ne nasleđe prošlosti. Ja sam mnogostruk…/ Unutar sebe večito nova spoljašnjost./ Ja, međutim, pripadam pitanju žrtve. Da nisam odande/ naučio bih svoje srce/ da tamo odgaja jelene metonimije…/ Zato nosi svoju zemlju gde god da pođeš/ i ako treba budi samoljubiv/ izgnanstvo je svet spoljašnji/ izgnanstvo je svet unutrašnji/ a među njima dvama ko si ti?”

Te riječi, koje pjesnik u svojoj poemi pripisuje liku Edwarda Saida, ustvari Saidu i pripadaju, to je njegova misao, pretvorena u pjesnički tekst, snažnom i upečatljivom gestom u tom tekstu komprimirana, tako da se može nadaleko prenositi, na carini vješto skrivati, pamtiti i reproducirati kad god ustreba. U strofi su dva moćna mjesta. Prvo: naučiti srce da u tuđini odgaja jelene metonimije. I druga, u kojoj nadopjevava Petera Handkea: izgnanstvo je svijet vanjski, izgnanstvo je svijet unutarnji, izgnanstvo je uvijek vanjski svijet unutarnjeg svijeta vanjskoga svijeta…

I možda za kraj, iz iste pjesme, ako mi dopustite, još jednu strofu: “U svetu u kome nema neba, zemlja/ postaje ambis. Pesma, jedan/ od darova utehe, jedna od odlika/ vetrova, severnih ili južnih./ Nemoj opisivati što kamera može videti/ od tvojih rana. I vrisni da čuješ sebe,/ vrisni da znaš da si još živ,/ i živ i da je život na ovoj zemlji/ moguć./ A onda pronađi nadu za govor,/ pronađi pravac ili fatamorganu/ koja će produžiti nadu./ I pevaj, jer je estetsko sloboda.”

I opet, dva  mjesta pred kojima zastaje riječ: u svijetu bez neba zemlja je provalija. I drugo: pjevaj, pričaj, jer estetsko je ona sloboda koju čovjek može samo sebi samom uskratiti. Drugi ti mogu oduzeti sve drugo: i pravo na riječ, na dom i domovinu, te na kraju i pravo na život. Ali ono što ti drugi ne mogu oduzeti je estetski doživljaj svijeta, pravo na ljepotu, na priču i na pjesmu, koju ćeš, ako već drukčije ne može, pjevati u sebi. I tako ćeš opet biti slobodan. Neodricanje od toga ustvari je neodricanje od slobode.

Mislio sam da će to biti kraj, ali ima još! Strofa u kojoj Derviš opisuje okolnosti posljednjeg svog susreta s Edwardom Saidom: “Kad sam ga posetio u Novoj Sodomi,/ dve hiljade druge godine, suprotstavljao se/ ratu Sodome protiv naroda Vavilona…/ I raku, bio je kao poslednji epski/ junak koji brani pravo Troje/ na podelu pripovesti.” Nova Sodoma je, naravno Amerika. Narod Babilona su Iračani, a o pravu Troje na podjelu pripovijesti znat će oni koji su čitali Ilijadu.

Vrijeme je da čitamo Mahmuda Derviša, dok još ima vremena. Dok još vrijeme postoji.

Navrate mi ponekad
ovaj i onaj,
i lijepo se porazgovaramo
o onome što nije važno ni za koga.

O onome od čega
ne može biti
ni bolje ni gore
bilo kome.

Pričamo o pričanju,
o pticama
čiji prh krila
odzvanja u našim ušima,
i još o ponečem sličnom.

Niti ih zovem,
niti mi se najavljuju –
onako navrate,
kao zalutali,
pa da upitaju
kuda je put za nekud
i negdje.

Bez ovog i onog
ne bi me bilo,
niti njih bez mene.

Kad dođu –
leđa uza zid prislonimo
i ravnjamo se
i po visini
i po dubini,
a za širinu i da ne zborim.

I tada, dok su tu
ovaj i onaj,
budemo isti po svemu,
a ako nismo,
kao da s neba
komanda stigne –
Ravnjaj se!

I mi se ravnjamo
po visini,
po dubini,
a da ne pričam –
po širini.

I koliko god se ukrivao
od ovog i onog –
eto ih.

Nekada, kad zasuši,
izbiju iz
raspukle zemlje.

Nekad, pod moju strehu,
pobjegnu od kiše.

Elem,
od ovog i onog
spasa nama
ovdje nit’ ondje.

I kud
i od koga da bježim,
kada sam i sam
onaj ili ovaj.

I dok smo tu,
skupa, oči u oči,
ovaj i onaj
i ja s njima,
u istog vjerujemo
Boga.

SJENE OKO VATRE

Kao dok momci bili smo, sjedimo ukrug oko vatre,
mnogo je godina minulo, a oni, ipak, isto izgledaju,
radujem se, i čudim: e, baš se drugovi moji ne daju
I pljušti, no oganj plamti mimo nadstrešnice i šatre,

a flaša nekakvog pića od ruke do ruke ide u mraku
Mučimo dugo, potom započinju njihova kazivanja,
oni se s pažnjom slušaju; znana su i meni zbivanja,
ali već zaboravljam njine pojedinačne priče, svaku

Mrtvē armije pohodili su me noćas izginulī regruti,
pa, kada oni govore, živi se potpuno umrtvio, i šuti
Dok zbore, k meni se okreću ove prijateljske sjene,

kao da opominju: pamti nas! I mene i mene i mene
Neka mi Onaj što o svemu odlučuje, sve čuje i vidi,
barem u snu šapne: jesu li oni uistinu u raju šehidi?

SPOMEN-JAMA

Prikladan spomenik naumili smo za se sazdati,
te zdušno u zemlji crnoj kopamo vlastitu jamu
U čudu drugi se našli: ne razumiju našu čamu,
i da ne mora znamenje svako oblak da dohvati

Ne znamo gdje smo dospjeli uz sudbinu svetu,
ali dolje smo znatno brojniji, barem to je jasno
Uvis graditi spomen bilo bi od živih pristrasno,
kao da survao se avion, a putnici su ipak u letu

Zahvalni bit će nam mrtvi, i jedino to je važno,
varka je druga vizija, i obećanje svako je lažno,
ni djeca naša neće iz spomen-jame glavu dizati

A tada ćemo gorko oko jame pjesmom naricati,
ne poput drugih: skarednu himnu životu sricati
Silna je volja naša, nikada mrtve nećemo izdati

MRTVA FRONTA

Ukopan je obruč uz liniju cijelog horizonta,
puške i topove teške, sve su gradu okrenuli,
na nas za koje su do jednoga davno izginuli
Za odsudni napad pripravna je mrtva fronta

Sumnje nema, njima naše živote smo dužni;
za bezumne slave, zimske sreće i ljetovanja,
prijateljstva, ljubav i obitelj, tiha tugovanja:
hrabrosti i pogibijom, za sve oni su zaslužni

Pamtimo ih, ufamo se da sad žive u dženetu,
ponosni smo na njih pri svom svakom kretu,
no uzalud, ništa njima ne donese smiraj čisti,

umireni bit će samo kad budemo sasvim isti:
smatraju nas, ponaosob, izdajničkim skotom,
žrtvu njinu zato ćemo svojim platiti životom

POKAJANJE JEDNOGA GREŠNOG PJESNIKA

Da te je metak našao, ubijen da si u prošlome ratu,
bio bi žrtva što se u obilju rajskome šeta i smješka
Ali, nije te htio kuršum, i geler svaki bio je greška,
te sad proklinješ strijelca i svaku uzaludnu granatu

Zahvalni bili bi roditelji, s ponosom rasla bi djeca,
i lahko bilo bi reći kako, naprosto, nisi imao sreće,
ali u takvome činu posrijedi mora biti i nešto veće,
jer nad kobi nariče obitelj tvoja cijela, i bolno jeca

Preispituješ se svakodnevno: zašto si tako kažnjen
kada je svijet ovaj milošću od odabranih pražnjen?
Preostalo nije ti drugo već novoj vojni da se nadaš,

pri tom da šutiš, i kao noj u pijesak da kriješ glavu
od heroja vajnih koji imetak grabe uz zemnu slavu,
skrušeno da se kaješ i molitvu u stihove da skladaš

sijed je već
i truo
komad daske
zaboden prije četrnaest godina
iznad očeve glave

uz mramorno podnožje spomenika
po bucmastoj mahovini
poleglo
poneko slovo bijelo
sniježno
preostalo od njegovog imena

kleknem
okupim ih u riječ

O D A N

Još pamtim burilo za vodu, sve
sa užetima, u kojem je baka,
i ljeti i zimi donosila vodu s potoka.
Pamtim njen miris, još od znoja trpak,

kad bi me, najzad na stolicu tropnuvši,
cmoknula u obraz! A zimi joj vidim rumeno
lice. I poljski klozet vidim, na rubu mračne šume.
Nije bilo vecea. I onaj mi strah dobro pamtim,

kad bih usred noći, sâm samcat morao
odjuriti do njega: plaših se zmija, paukova,
vila, vestalki što plešu evo tu, odmah iza ugla.
Nužda boga ne moli! A najviše, najjasnije vidim,

golemu sreću, sigurnost, Eden, kad bih se iz
tog smrdeža na rubu hrastove šume zavukao
pod teški, na bakinom stanu otkan pokrivač,
i privio uz njeno toplo, još uvijek snažno tijelo.

Da živim još stotinu ljeta, tu sreću mladog mene,
ni da hoću, nikada ne mogu zaboraviti.