Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Heidegger u ogledalu

 

I.

Martin Heidegger (1889.–1976.) nesumnjivo je jedan od najznačajnijih filozofa dvadesetog stoljeća. To ne znači da je jedan od „najboljih“, jer takvoga nečeg u filozofiji nema, nego da je jedan od najutjecajnijih, a to, pak, u filozofiji znači da je uz brojne ili bezbrojne štovatelje, nastavljače, pa i sljedbenike, „hajdegerijance“, imao i još uvijek ima podjednak broj ili bezbroj kritičara, osporavatelja, pa i „hejtera“, kako bi to rekli današnji studenti filozofije. S obzirom na napetost između tih dvaju polova – napetost koja je u njegovom slučaju veća nego inače, kod većine drugih filozofa – Heidegger je zacijelo i jedan od najkontroverznijih filozofa, i to ne samo u dvadesetom stoljeću. A tome je posebno doprinio njegov angažman tokom nacionalsocijalističke vladavine u Njemačkoj i njegov stav prema njoj, što se najčešće s pravom vezuje uz njegovo prihvaćanje funkcije rektora Sveučilišta u Freiburgu 1933. godine i njegov famozni rektorski govor „Samopotvrđivanje njemačkog univerziteta“, kojim je svoju filozofiju nakalemio na rascvjetalu granu nacizma. 

Kasnije je, nakon svoje i opće „denacifikacije“, Heidegger tu „epizodu“ prigodice umanjivao i uljepšavao, ali je nije mogao poništiti, a možda nije ni želio. U prilog tome govore njegove Crne bilježnice (Schwarze Hefte), dnevnici koje je vodio od 1931. do 1975. godine, a čije je objavljivanje oporučno naložio kao finale svojih sabranih djela (Gesamtausgabe). 

Filozofijska prašina koju su Bilježnice podignule prije deset godina, 2014., kad su prvi svesci ugledali svjetlo dana, još uvijek se nije slegla, među ostalim i zato što su je kasnije objavljeni svesci dodatno raspirivali, a pogotovo Heideggerove refleksije o nacionalsocijalističkom pokretu, Adolfu Hitleru i „svjetskom židovstvu“ (Weltjudentum) kao svjetskom problemu. 

Govoriti iz filozofijskih dubina i s filozofijskom uzvišenošću o Führersprinzip (principu vođe) i Führerschaft (vođstvu) u vrijeme kad Njemačkom i Europom, a na neki način i svijetom, te svakako ljudskim životima koji su dospjeli u njegovo gravitacijsko polje, vlada svemoćni i nemilosrdni Vođa (Führer) Adolf Hitler, za kojega je od početka bilo jasno što smjera činiti – predstavlja u najmanju ruku neodgovornost filozofa i intelektualca, koja se ne može opravdati nikakvom naivnošću. A ne smije se previdjeti ni činjenica da je Heidegger u raznim prilikama davao vrlo eksplicitne izjave u slavu Hitlera te da je postao član Partije, NSDAP, 1933. godine i bio njezin član sve do kraja, 1945. godine.

Džaba njegova vlastita objašnjenja njegovih tadašnjih misli, kako u Bilježnicama, tako i u kasnijim očitovanjima; džaba mučna interpretatorska koprcanja koja su nakon objavljivanja Bilježnica pokušavala kontekstualizirati njegove mudrolije o „svjetskom židovstvu“ u njegovu kritiku tehničko-kibernetičke epohe koja se odlikuje raskorjenjenjem i bezavičajnošću; džaba podsjećanje na to da mu je poštovani učitelj bio Edmund Husserl, Židov, kao i cijeli niz uvaženih učenika, među kojima je specijalno mjesto zauzimala Hannah Arendt, s kojom je bio i u romantičnoj vezi. Nemoguće je njegova promišljanja židovstva čitati odvojeno od antisemitizma koji tridesetih i četrdesetih godina nije bio samo „sentiment“ ili „pogled“, nego i osnovica državnog i društvenog sistema koji je pobio gotovo šest milijuna Židova. Nakon što su 1933. godine počeli sistematski progoni Židova, nakon što su 1935. godine stupili na snagu rasni zakoni, nakon „Kristalne noći“ 1938. godine i nakon što su prvi stočni vagoni napunjeni Židovima krenuli prema koncentracijskim logorima, odnosno logorima smrti, „svjetsko židovstvo“ više nije moglo biti tek filozofijski pojam koji nema ništa s namjerom i provedbom holokausta. I nitko više nije imao pravo na deluzije, pa ni Heidegger. Za ono svjetsko židovstvo, tj. židovski narod, nacizam je bio neopisiva katastrofa, a za Heideggera filozofijski debakl i moralni bankrot. 

 

II.

Neki će, doduše, ukazati na to da je Heidegger već 1934. godine odstupio s funkcije rektora, što bi se moglo tumačiti (i doista se dobronamjerno tumačilo) kao njegovo razočaranje nacističkom revolucijom, priznanje kratkotrajne zablude i pravovremeno, makar i neizravno distanciranje od nacizma i Führera, ako ne i otpor, makar onaj „unutrašnji“. No Crne bilježnice to su demantirale. Da se htio oprati od optužbi da je nacizam i Hitlera prihvatio promišljeno i s dubokim uvjerenjem te od optužbi da nije bio tek nakratko i površinski kontaminiran „duhom epohe“, nego da postoji suštinska veza između njegove filozofije i „filozofije nacizma“ – Heidegger bi valjda spalio svoje dnevnike iz tog vremena. On to nije učinio; štoviše, zagrobno se smješkajući, zaključio je svoj opus i svoj život tim mračnim bilježnicama. 

Nikada se post-nacistički Heidegger nije eksplicitno ogradio od nacističkog Heideggera, a pogotovo se nije pokajao e da bi dobio oprost grijeha. Ako je i bilo nekih ograda, onda su one bile formulirane na takav način da bi i najzagriženiji preživjeli nacist ili neonacist mogao na kraju zadovoljno zaključiti kako Heidegger nije „izdao stvar“ nacionalsocijalizma, nego je samo sve što se tiče njega i nacizma oprezno i lukavo (re)kontekstualizirao. 

O tome svjedoči i intervju koji je 31. svibnja 1976. godine objavio njemački tjednik Der Spiegel, a koji je imao važnu ulogu u povijesti Heideggerova nacizma i pranja od nacizma. Ali ni to nije išlo lako i jednostavno. 

Intervju, koji je na naslovnici 23. broja Spiegela u 1976. godini najavljen kao „Spiegelov razgovor s Martinom Heideggerom: Filozof i Treći Reich“, a u sažetku tog broja kao „Heidegger: Razjašnjenje moga slučaja“, nosio je naslov „Samo nas još neki bog može spasiti“ (Nur noch ein Gott kann uns retten), što je izvadak iz tog razgovora u kojem je Heidegger, između ostalog, zdvajao nad sudbinom čovječanstva, da bi taj iskaz postao nekom vrstom filozofijske poštapalice, kad god filozofijska rasprava nadođe na pitanje dubokih kriza i na aporije suvremenosti. 

Međutim, intervju koji je objavljen 1976. godine napravljen je deset godina ranije, u rujnu 1966. godine, i to nakon što je Heidegger, iziritiran nekim tvrdnjama o njegovu ponašanju u Trećem Reichu, u ožujku 1966. poslao Spiegelu pismo u kojemu je tim tvrdnjama proturječio. Spiegel je, nanjušivši u toj Heideggerovoj iznenađujućoj reakciji dobru priliku za ekskluzivu (jer se Heidegger o tim temama nije javno očitovao nakon 1945. godine), dogovorio intervju s filozofom, koji su vodili ugledni urednici i novinari Rudolf Augstein i Georg Wolff. (Inače, dok je Augsteinova trećerajhovska biografija tipična za generaciju rođenu u Njemačkoj dvadesetih godina dvadesetog stoljeća – mobilizacija, ruska fronta, ranjavanje, odlikovanje, kratkotrajno zarobljeništvo 1945. i druga šansa za početak života – Wolff, koji je rođen 1914., bio je aktivan, uzoran i hvaljen član Partije te je između 1933. i 1945. prošao put od SA preko SD do SS, što su kratice zloglasnih nacističkih organizacija i službi, ali je poslije rata, kao i mnogi drugi, bez problema postao istaknuti član nove društvene elite.)

Njih su dvojica, dakle, napravili intervju s Heideggerom, ali s važnom klauzulom: intervju ne smije biti objavljen prije Heideggerove smrti. Kako su kasnije izvijestili, Heidegger se odlučno suprotstavio prijedlogu da se intervju objavi odmah, 1966. godine, rekavši: „Nije riječ ni o ponosu, ni o hiru, nego jedino o brizi za moj rad. Njegova zadaća s protekom godina postala je sve jednostavnija, a u polju mišljenja to znači: sve teža.“ 

Premda svatko ima pravo da to tumači kao izraz običnog socijalnog oportunizma i kalkulantstva, prije će biti da ta kriptična izjava i sama Heideggerova odluka o posmrtnom objavljivanju intervjua – jednako kao njegovo tempiranje objavljivanja Crnih bilježnica – proizlaze iz njegove taštine i narcističke (ne nacističke!) monomanije, odnosno da su dijelom Heideggerova životnog projekta automitologizacije i automistifikacije, jer „kult Heideggera“ kao kult ličnosti gradio je prvenstveno sâm Heidegger.

Augstein i Wolff, poštujući Heideggerovu odluku, intervju nisu objavili sve dok Heidegger nije umro, ali tada nisu časili časa: Heidegger je umro u srijedu, 26. svibnja 1976., a intervju u Spiegelu bio je na kioscima već u ponedjeljak, 31. svibnja 1976.

 

III.

Heideggerov intervju iz 1966./1976. čitao sam prvi put još kao student filozofije, devedesetih godina, a u narednim godinama i desetljećima još nekoliko puta, raznim povodima. I uvijek mi se (kao i mnogim drugima, vjerujem) postavljalo logično pitanje koje bih sada mogao formulirati ovako: ako Heideggerovu filozofiju smatram relevantnom ili me čak fasciniraju njegovi misaoni uvidi, znači li to da imam slab imunitet spram nacizma i drugih zala koja se znaju maskirati filozofijskim ljeporječjem?

U spomenutim prilikama Heideggerov sam intervju čitao u pročišćenim, knjiški priređenim, ponekad i komentiranim izdanjima. Tek prije nekoliko dana, pretražujući neke internetske arhive, slučajno sam naletio na PDF-verziju originala Heideggerova intervjua u Spiegelu, pa sam ga ponovno pročitao, prvi put u ovoj novinskoj (iako digitaliziranoj) formi. I ukazao mi se u drugačijem svjetlu. S jedne strane, čitam ga u drugačijim okolnostima, svjetskim i mojim. I svijet i ja stariji smo tridesetak, dvadesetak ili desetak godina, što za mene nije malo, a nije baš ni za svijet. S druge strane, čitam ga u drugačijem mediju, a medij diktira percepciju i recepciju neke poruke, nekog sadržaja; „medij je poruka“, kako je to tvrdio Marshall McLuhan.

Premda sam pravorijek o sadržaju Heideggerova intervjua za sebe već davno donio, sada me je on ponovno izazvao. Ne samo da sam, potaknut njime, iznova razmišljao o filozofiji u određenom socijalnom kontekstu (o ulozi filozofije i njezinoj mjerodavnosti, o zadaćama filozofije, o moralnoj, društvenoj i političkoj odgovornosti filozofâ te o moći ili nemoći filozofije danas), nego sam ga čitao i u za mene novom medijskom kontekstu, što je zapravo prastari i izvorni kontekst Spiegela iz 1976. godine. I nisam mogao apstrahirati od tog konteksta, nisam mogao zanemariti ono čime je Heideggerov intervju okružen, uokviren. Kao da su drugi članci u tom broju magazina i prateće novinske reklame slali neke šifrirane poruke o Heideggeru, pa i rješenja nekih Heideggerovih problema. 

Intervju je, dakle, objavljen u magazinu Der Spiegel, što znači ogledalo ili zrcalo, u kojemu mi se, evo, Heidegger ogleda ili zrcali na drugačiji način nego prije. Nije li i u tome njegova „povijesna istina“, sve i ako je Spiegel jedno iskrivljeno ogledalo (Zerrspiegel), kao i svaki medij?

Kako god bilo, malo sam se zamislio, a malo zabavio, opustio um i razum, što filozofija, osim naprezanja mišljenja oko teških pitanja i problema, također nudi, baš kao što je neimenovani, povijesno i lično iznureni junak romana Pakrac Vladana Matijevića zaključio: „mogu ti reći da me filozofija odmara“.

 

IV

Primjerice, novinari Spiegela, nakon što konstatiraju da „filozofijski neškolovan čovjek – a to bi u normalnom slučaju bio onaj koji ima stvari u rukama (iako ih ne određuje) i koji je u rukama stvari – može doći do krivih zaključaka, a možda i do zastrašujućih zabuna“, pitaju Heideggera „ne bi li filozof trebao biti spreman da iznosi misli o tome kako se ljudi u svome suživotu mogu vladati u ovom svijetu koji su sami tehnizirali, a koji ih je vjerojatno nadvladao“. 

Heidegger im odgovara: „Koliko vidim, pojedinac nije u stanju da mišljenjem sagleda svijet u cjelini na takav način da bi mogao dati praktične upute, i to još s obzirom na zadaću da pritom ponovno pronađe bazu za samo mišljenje. Mišljenje je, sve dok sâmo sebe uzima zaozbiljno s obzirom na veliku tradiciju, preopterećeno ako se od njega očekuje da ovdje dade upute. (…) U području mišljenja nema autoritativnih iskaza. (…) Stoga teškom stanju u koje se sâmo mišljenje, s obzirom na svoju vlastitu zadaću, dovelo odgovara otuđenje od mišljenja, koje hrani upravo dominacija znanostî; od mišljenja koje mora iznevjeriti dnevno zahtijevano odgovaranje na praktično-svjetonazorska pitanja.“

Riječi su to jednog ostarjelog i prilično malodušnog filozofa kojemu je, čini se, ponajprije stalo do raščišćavanja prošlosti, i to vlastite. U sedamdeset sedmoj njegovoj godini sasvim je iščeznula ona energija i naelektriziranost koju je imao u svojoj četrdeset četvrtoj godini, kad je postao rektor i kad mu se činilo da će njegova filozofija, u ozračju hitlerizma i nacizma, koliko sutra zaživjeti i prožeti njemački narod. Intervju dan 1966. godine zapravo je priznanje nemoći, ali ne samo vlastite nemoći, nego i nemoći filozofije. 

Ono što je očekivao i na čemu je počeo raditi 1933. godine – rektorat, zapaljivi govori na mitinzima profesora, studenata, radnika i drugih „zdravih snaga“, sveučilišna predavanja natopljena revolucionarnim duhom – malo po malo se topilo. Za to je i on sam bio kriv, jer je svojom filozofijom i svojim filozofijskim pristupom raspaljivao pretjerana očekivanja od filozofije i od mišljenja, a da bi se takve epohalne zadaće mogle ostvariti, filozofija se morala šlepati uz raznorazne pokrete koji su obećavali prevrate kao što je onaj nacistički.

Dok razmišljam tako o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, pogled mi privlači reklama na istoj stranici magazina: 

„Snaga i vitalnost za muškarce: LIBIDO-6. Libido-6 su specijalne dražeje za seksualnu snagu muškarca. Za njegovu mladost. Čak i ako je već stariji. Za aktiviranje pokretačkih snaga koje mu omogućuju izdržljivost i čine ga nadmoćnim. Za stjecanje i jačanje potencije. Promptan i dugotrajan učinak! LIBIDO-6 uzima muškarac koji želi biti fit, koji mnogo očekuje od života. U uzimanju i u davanju. I prema njegovoj partnerici.“

Razgaljen ovim uvidom, koji odjednom fungira kao dodatak promišljanju bitnih filozofijskih problema (uključujući filozofijska očekivanja od života, ono što filozofi uzimaju i daju te njihov odnos prema partnerici, tj. filozofiji), vraćam se nekoliko stranica unatrag i nalazim sličnu filozofijsko-oglašivačku koincidenciju; tamo gdje Heidegger opisuje početak kraja svoga kratkotrajnog rektorata: „No već oko Božića 1933. postalo mi je jasno da zamišljenu obnovu sveučilišta neću moći provesti, kako zbog otpora među kolegama, tako i zbog Partije.“ Naime, u studenom 1933. razgovarao je u Berlinu s ministrom obrazovanja i „on je sve pažljivo primio na znanje, tako da sam gajio nadu da bi ono što sam mu iznio moglo uroditi plodom. Ali ništa se nije dogodilo.“

Očito je, povlačeći se ubrzo s funkcije rektora, shvatio da je neshvaćen, zasigurno je bio i razočaran time, ali izgleda da nije bio razočaran nacizmom i Hitlerom, nego samo njihovom implicitnom odbijenicom, izostankom njihova uviđanja da bi on, baš on, mogao bitno doprinijeti duhovnoj obnovi i radikalnoj preobrazbi Njemačke i njemstva pod kukastim križem.

A sav se bio dao u taj projekt. Čak je u svom zavičaju, u Todtnaubergu, organizirao „znanstveni logor“ (Wissenschaftslager). Danas bismo rekli „ljetna škola“, ali 1933. godine to je imalo drugačije konotacije, sve i ako isključimo paralelu s „koncentracijskim logorom“, koja nam se spontano nameće. Kako Rüdiger Safranski opisuje to čudnovato događanje, Heideggerov je logor bio „neka vrsta mješavine izviđačkog logorovanja i platonovske akademije“, gdje bi mladi sveučilišni nastavnici i studenti trebali „provesti neko vrijeme živeći zajedno, radeći zajedno, misleći zajedno u slobodi prirode“. Zadatak „razmišljanja o putevima i sredstvima dolaska do buduće velike škole njemačkog duha“ zahtijevao je maksimalnu posvećenost i disciplinu već i prije dolaska u švarcvaldsko gorje, jer do tamo su izabranici trebali pješačiti, i to u skladu s Heideggerovom instrukcijom: „Uniforme SA i SS, a po potrebi i uniforme Stahlhelma s remenom“. 

To, pak, nije fasciniralo berlinske birokrate. Imali su važnijeg posla, znamo. Ali što bi bilo da su Heideggerove vizije naišle na odjek? Možda bi on zažmirio i na drugo oko pred nacističkim zločinima, kako bi realizirao svoju fiks-ideju radikalne reforme, tj. revolucioniranja njemačkog univerziteta, obrazovanja, kulture, države i naroda? Možda bi zaista postao, kako je priželjkivao, duhovni vođa njemačkog naroda, usporediv s Vođom Hitlerom i rangiran tek nešto niže od njega? Možda bi čak dogurao do Nirnberškog suda? A možda suđenja u Nürnbergu ne bi ni bilo, nego bi se ostvario alternativnohistorijski, distopijski scenarij kao u filmu Fatherland Christophera Menaula, odnosno u istoimenom romanu Roberta Harrisa, gdje nacistička Njemačka, nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, postoji i prosperira još i u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća? Možda, dakle, ne bi bilo ni intervjua u Spiegelu 1966. godine, pa ni samog Spiegela, nego samo mnoštvo drugih Heideggerovih intervjua u nekim drugim i drugačijim medijima?

Žara mu tridesetih godina nije nedostajalo, kao ni spremnosti da se prilagodi onome što je u tom momentu bilo poželjno i popularno, ali falilo mu je možda malo strpljenja i upornosti, trebalo mu je možda malo više probitačnosti, a i političkog pragmatizma i marketinških sposobnosti, kao i drugim filozofima koji su u sličnim pothvatima bili jednako neuspješni, od Platona i sirakuških vladara nadalje. – To su možda ipak prevelika očekivanja od jednog sveučilišnog profesora filozofije, koji je u svom rajonu razmaženi kralj, ali se izvan njega mora itekako potruditi da postane barem sluga ili dvorska luda. 

Dok razmišljam tako još jednom o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, bacam pogled na još jednu Spiegelovu novinsku reklamu, odmah pored citiranog Heideggerovog jadanja: 

„Važna uputa za muškarce: SEXANORMA. Moderni muškarci znaju da se mladenačka svježina može sačuvati. Da se rezerve energije mogu obnoviti. Moderni muškarci uzimaju SEXANORMA. Visokoaktivne tvari ciljano, intenzivno i osobito brzo poboljšavaju aktivnost muškarca.“

A ta reklama, umjesto da me razveseli i nasmije, djeluje na mene prilično deprimantno. Problemi filozofije, znanosti i obrazovanja iz 1933. i 1966. godine – problemi koji su (u benevolentnoj interpretaciji) nagnali naivnog Heideggera na bezuvjetno pristajanje uz nacizam i kasnije nevoljko odricanje od nacizma – nisu nestali, nego su samo postali kompleksniji jer su kompleksniji postali sistemi moći između kojih se i filozofi kreću i nastoje ostvariti (samo)zadane zadaće filozofije na (samo)zadovoljavajući način. Heidegger je igrao između vlastitih ideja, univerzitetskih struktura i države, a danas svatko tko ima bilo kakve ideje igra između mnogo više mnogo neuhvatljivijih faktora, s kapitalom kao prvim i posljednjim principom. 

Čitajući stari Spiegel, između Heideggerovih zakučastih iskaza i transparentnih ekonomsko-propagandnih poruka, opet se pitam može li se ikakva radikalna reforma ili revolucioniranje uz pomoć filozofije, barem u ograničenoj mjeri, ostvariti u današnjem društveno-političkom i znanstveno-obrazovnom kontekstu? Može li filozofija sačuvati i obnavljati svoje „normativne rezerve energije“ i „mladenačku svježinu“ s obzirom na to da je ona, kao i mišljenje sâmo, sve sklerotičnija što je sabijenija u uske birokratsko-administrativne okvire, u tablice sa čijih se prozorčića ne vidi skoro ništa, nego se koliko-toliko jasan pogled pruža samo još na takozvano tržište rada, a pritom je bolje skrenuti pogled i ne gledati ni u što ili gledati u ništa? 

Dok razmišljam tako iznova o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, pada mi na pamet još jedna znakovitost: naslovnica ovog broja Spiegela (u čijem lijevom kutu stoji najava: „Spiegelov razgovor s Martinom Heideggerom: Filozof i Treći Reich“), uz sjajnu fotografiju pučkoškolca među stupovima knjiga, najavljuje temu – „Schulangst“, strah od škole. Možda bi se filozofija prije svega trebala plašiti same sebe kao „školske filozofije“ koja je, prije nego autonomno postavljenim svrhama, podložna raznim ideološko-ekonomsko-političkim upregnućima?

 

V.

Heideggerov slučaj znakovit je za rasprave o filozofima i intelektualcima u politici te o mogućnosti razdvajanja nečijeg lika i djela, kao što nam je podsjetnik na to da je društveni angažman filozofa i drugih znanstvenika uvijek koliko neizbježan, toliko i opasan ples po skliskom terenu. Tim opasniji što je politički okvir čvršći i što je odgovarajuća ideologija krutija. Tu vrijedi deviza: „Cijene visoke, granice čvrsto zatvorene“, koju pronalazim u sažetku članka o cijenama krumpira u Njemačkoj, na petoj stranici Spiegela od 31. svibnja 1976., nekoliko redaka ispod sažetka Heideggerova „razjašnjenja vlastitog slučaja“.  

Zato je „slučaj Heidegger“ bio toliko intrigantan njemačkoj i svjetskoj javnosti, i to ne samo filozofijskoj, znanstvenoj, intelektualnoj. Zato – a ne samo zbog njegovih filozofijskih djela – i danas, gotovo pedeset godina nakon njegove smrti, ne jenjava interes za Heideggera. On je postao i ostao klasik filozofije, a povremeno, kao kad su objavljene Crne bilježnice, tako mrtav ponovno postaje selebriti. Uz dašak misterioznosti, što bi mu zasigurno bilo drago vidjeti. Godine 1976., na istoj onoj petoj stranici Spiegela, ispod Heideggerove fotografije, čitam: „znanstvenici s najvećim tehničkim naporom traže Nessie“ i nastoje dokučiti „istinu o čudovištu iz Loch Nessa“,  a novinari se pitaju jesu li to „ostaci davnih vremena ili samo hrpa naplavljenog drveta“. Godine 2024. još uvijek se istražuje misteriozna Nessie, baš kao i Heidegger, na isti način kao i Heidegger, s istim naporom. 

Uglavnom, bauk Heideggera još uvijek kruži filozofijom, tako da su se uzalud obradovali oni koji su smatrali da je njegovim odlaskom s ovoga svijeta završila „Heideggerova epoha“. A takvih je sigurno bilo. Neki su vjerojatno, tim povodom, nazdravili čašom pjenušca, ali manje je vjerojatno da su, čitajući Spiegel, uočili ono što ja danas uočavam – nakon što sam otkrio margine intervjua – naime, da se na trećoj stranici magazina, uz obavijest o Heideggerovoj smrti i uz kratki opis okolnosti njegova intervjua, nalazi reklama za pjenušac marke MM sa sloganom: „Da bi tjedan ponovno dobro počeo!“, što bi se u viru povijesti moglo shvatiti kao pitkija varijanta Heideggerova upozorenja iz onog rektorskog govora: „Početak još uvijek jest. On se ne nalazi iza nas kao ono što je davno bilo, nego stoji ispred nas.“ 

 

 

Hrvoje Jurić 08. 03. 2024.

Potvrđivanje pripovjedača

Miljenko Jergović, Trojica za Kartal, Zagreb, Bodoni

 

Već sam u više navrata povodom različitih knjiga pisao o Miljenku Jergoviću. Ako dobro računam evo uveliko ističe četvrta decenija otkad je na književnoj sceni i sa nepromjenjenim kvalitetom djeluje. On je već odavno nadrastao lokalni milje regiona u kome je stasao. Sa pravom možemo reći da je internacionalni pisac. To potvrđuje niz internacionalnih nagrada, kao i na desetine prevoda i izdanja koje je doživjelo njegovo djelo. 

Najnovija zbirka Trojica za Kartal je njegova šesta zbirka priča. Ako je vjerovati na reč piscu, (a kome ćemo ako njemu nećemo, jer je uvek on najpozvaniji da govori o svom djelu u isto onolikoj mjeri u kojoj ga on najmanje zna bez obzira što ga je stvorio. Zapravo on ga je najbolje znao sve do onog trenutka kad ga je prepustio drugima na čitanje. Od tog trenutka su prestale sve njegove ingerencije nad vlastitim djelom), ova knjiga je nastala kao svojevrsni odgovor na izazov dopisivanja „stare knjige“, odnosno zbirke priča Sarajevski Marlboro

Ovu knjigu možemo dvojako primiti, kao svojevrsno „dopisivanje“ prve knjige i kao knjige istog pisca napisane u dva pera/dvije ruke. Što se tiče „dopisivanja“, sam autor je odgovorio na ovo pitanje. Jer je na kraju knjige obrazložio nastanak ove knjige. On nije mogao da dopiše Sarajevski Marlboro, ne zato što to nije htio, već zato što više nije postojao taj čovjek koji je napisao sve te priče: „Odgovaram joj da to nikako nije moguće. Davno sam Sarajevski Marlboro pisao. U međuvremenu sve se u meni i oko mene izmjenilo. Nijedna stranica u tijelu čovjeka koji je tu knjigu napisao danas više ne postoji“ (Jergović 2022/277). 

U ovom citatu je impliciran odgovor na mogućnost da se ove dvije knjige dožive kao djelo istog pisca pisano u „dvije ruke“. Riječ je o tome, da, kao što slikari imaju različite faze u eksplikaciji svoje likovne poetike, to je u neku ruku moguće i među piscima. U konkretnom primjeru možemo reći da imamo istu tematiku, slične junake u gotovo identičnom kontekstu, koja je prelomljena kroz stvaralačku i spoznajnu prizmu autora koji  sada događanja od prije trideset godina sagledava iz nove doživljajne perspektive istog pisca. Tu će jednog dana za kritičare i naučnike posebno biti zanimljiva jedna komparativna analiza u kojoj će predmet analize biti umjeće pripovijedanja, stvaralački proces, društveno angažovanje proze nekad i sad, odnos prema likovima. 

Za nas je, za ovu priliku značajno da, što se tiče pripovjedačkog postupka, nema oscilacija. Jergović je zadržao svoje pripovjedačko umjeće. Njegovo pripovjedanje se ne ogleda u dinamici ispripovijedanog već se potvrđuje kao umjetnina potvrđena pripovijedanjem. Drugim rječima, pripovjedni postupak ne određuje događaj, kontekst, lokalitet, već umjeće pisca, koje u konkretnom slučaju Jergovića više puta dokazano. 

Zbirka Trojica za Kartal je komponovana iz tri cjeline: Nezaobilazan detalj u biografiji, Rekonstrukcija događaja, Who will be the witness. Iz ove kompozicije Nezaobilazan detalj u biografiji možemo posmatrati kao svojevrsni uvod u ono što će se desiti u Rekonstrukcijama događaja, dok će Who will be the witness, biti svojevrsni, nazovimo epilog.

Nezaobilazan detalj u biografiji je obilježen pričom Kino. Taj detalj je toliko značajan ukoliko je nezaobilazan, a nezaobilazan je jer je obilježio egzistenciju jednog dječaka. Taj detalj nije uzaludno čekanje jedne žene, niti je momenat kad nestaje svaka nada i mogućnost ispunjenja sna; nije detalj sadržan ni u zajedničkom prisustvovanju filmskoj predstavi majke i sina (gdje će se taj odnos otkriti tek u posljednjoj rečenici ispripovjedanog sadržaja), već je sadržan u činu poslednjeg grudvanja sa majkom: „Te noći posljednji put sam se grudvao sa majkom.“ (Jergović 2022/16). 

U tom činu grudvanja, sadržan je povratak sina majci i majke sinu. To je momenat kad je između njih, rekli bismo, ponovo uspostavljena veza koja se potvrdila svojom neraskidivošću. Taj čin grudvanja i obnavljanja komunikacije sa majkom je nezaobilazan detalj za biografiju. Zašto? Jer je to bio posljednji put da se grudvao sa majkom. Ova odrednica „posljednji put“ više je temporalnog no redoslijednog značenja u sebi sadrži dvostruku semantičku konotaciju. Sadrži nešto od dramske tenzičnosti jer implicitno ukazuje na odrastanje dječaka, ali ta temporalna odrednica „posljednji put“ korespondira i sa sadržinom svih priča u poglavlju Rekonstrukcija događaja. To „posljednji put“ u sebi sadrži više mogućih čitanja i učitavanja, od odrastanja, preko posljednjeg viđenja sa majkom u mirnodobskim uslovima, do nestanka i majke i grada u kome su se posljednji put grudvali. Zato je ova priča sastavni element biografije, jer obilježava sjećanje jednog dječaka koji će postati čovjek i starac izvan konteksta grada u kome je odrastao. 

U Rekonstrukciji događaja nailazimo na „dopisivanje“ Sarajevskog Marlbora poslije trideset godina. Rekonstrukcija događaja je istovremeno i rekonstrukcija sjećanja i potiskivanje sjećanja na rat na jedan paradoksalan način – sjećanjem u kome je rat samo okruženje u kome se na nevjerovatan način potvrđuje fantastičnost života. Stasao pripovjedač od mladića u čovjeka, pripovjedanjem se održao i kroz pripovjedanje se produžava i potvrđuje. 

Tu takođe, ako zavirimo u tekst malo dublje, na fonu učitanog vrlo lako možemo prepoznati nezaobilazne detalje iz biografije. Tu je učiteljica, činjenica koja je obilježila gotovo svačije djetinjstvo na ovaj ili onaj način. Kako god da je obilježila nečije djetinjstvo, sjećanje na nju je uvijek sentimentalno, ne zbog nje već zbog onog koji se sjeća. Zato njena smrt mora biti tragična. Ukoliko je ta smrt došla iznenada, u vihoru rata i to od nekog ko je mogao biti njen đak, ta smrt je tragičnija i besmislenija (Učiteljica). Nezaobilazan detalj biografije je i Pero Magacioner. Njegova nezaobilaznost u biografiji nije sadržana u njegovoj vještini, već upravo suprotno, u njegovoj nevještini. Narator je u priči, u nizu besmislenih stradanja, njegovo stradanje, zbog Perove bezazlenosti, morao učiniti nekako velikim, čak i herojskim, a ne onako običnim, da kažemo svakidašnjim nesrećnim slučajem kakvih je na hiljade u svakom vremenu na svakom kraju svijeta. Zato su njegovu smrt „dopisali“, kao što se dopisuje priča čitaočevim učitavanjem značenja: 

„Dugo su tražili mjesto gdje ga je metak pogodio, prvo jedan, pa drugi patalog, onda je dolazio i čovjek iz policije, neki Jozo, isto sa Stupa, ali ni on nije mogao naći gdje je Peru pogodilo. Pa se tako zaključilo da ga nije ni pogodilo, nego da je pao sam od sebe. Ali nećeš to govoriti. Nekako nije red i nije pošteno. Bolje je reći da je Peru skinuo snajper kada je popravljao krov izrešetan mitraljeskim rafalom. I da je poginuo u ratu, a ne pao sa krova. Pao kao kruška.“ (Jergović 2022/33).

„Eto neke sreće i u ratu“ (Jergović 2022/43) kad pripovjedač može podjednako promjeniti način pogibije, kao što može potvrditi iskrenu ljubav dvoje ljudi, koja se čak teško nalazi i u ljubavnim romanima danas. Štaviše, teže nalazi no što plahovitost jedne lastavice u snu žene koja voli svog čovjeka može postati simbol smrtonosnog  zrna (Lastavica). Posle odsanjanog sna, ona će dočekati njega dostojanstveno mirno kako dolikuje trenutku i njihovom životu provedenom ne u ratu, već u ljubavi. Snaga njihove ljubavi je pokazala kolika je mizerija rata. Njihova ljubav je bila slava života u jednom besmislenom kontekstu rata u ambijentu kojeg se pripovjedač rekontsruktivno prisjeća neznajući gdje počinje istinito sjećanje, a gdje konstrukcija imaginarnog pripovjedanje, te se zato često, čak, možda i prečesto javlja valjda sa željom da će potvrditi istinitost ispripovjedanog svojim prisustvom i svojom biografijom. 

Element biografije  u rekonstrukciji sjećanja može biti i džak bezvrjednog novca. To je sjećanje na jedno prohujalo vrijeme gdje čovjek samo živi, izvan ljudskosti i izvan zločinačkih gadosti, koje se potvrđuju tek naknadno kod preživjelih i sa preživjelima. Čovjek je tek trska koja osjeća i živi jer se živjeti mora u vremenu kad je sam život obesmišljen i otišao u bescjenje, kao što je obesmišljenja i nacionalna mržnja i pripadnost vjeri, jer niko od nas pošto umre ne određuje da li će biti sahranjen na groblju svoje konfesionalne pripadnosti (Džak s parama). Tako i najobičnija smrt, što se u narodu kaže od starosti, u ratu može biti obesmišljena u istoj mjeri kao i naprasna smrt od gelera ili snajperskog metka.

Sjećanje na Sarajevo ne određuje samo kontekst rata. To je tek okvir u kojem se slažu kamenčići mozaika jedne biografije. Sarajevo ne određuje doživljaj onih koji su prošli kroz Sarajevo već iskustvo onih koji su rođeni u Sarajevu i koji su u njemu stasali, doživjeli rat, mnogi i izgubili život. Oni od Sarajeva čine jedan neobičan mističan prostor, koji više nalik nekom horornom krajoliku nego li mjestu za život. Samo oni koji su tu bili iz dana u dan imaju doživljaj sarajevske klime. Samo oni znaju da „u Sarajevu većim dijelom godine nije ugodno živjeti“ (Jergović 2022/53). Takva klima doprinosi da Sarajlijama nigdje ne može biti dobro. Ta klima se posebno odražava na ljude. Doprinosi da se oni „ne boje smrti“, a ljudi koji se ne boje smrti olako procjenjuju život.

U parkiću tog horornog prostora je moguće da iz manijaka „progovori“ čovjek i spasi ranjenu djevojčicu koju je u istom tom parku proganjao (Manijak). Iz tog prostora se provlači konvoj pun užasnog straha jednog zabrinutog oca i muža sa tri ćerke i suprugom. On mora da izađe iz tog prostora u kojem nije moguće preživjeti njegova jedina mantra nade i trag postojanja biće zapisan datum 12. jun 1992. na cedulji koja je skrivena u otvoru dimnjaka. Opstanak zapisa je jedina mogućnost njihovog povratka i potvrda njihovog postojanja (Konvoj). 

U jednom inventaru elemenata biografije mističnog pripovjedača odjednom čitalac nalazi džoint (Džoint). Da li  džoint doprinosi sjećanju na treću priču iz Sarajevskog Marlbora, ili je džoint tu samo da mističnog pripovjedača, koji podjednako mijenja pozicije i polove kako bi mistifikacijom pripovjedača koji se odlično sjeća strukture Sarajevskog Marlbora zadržao pažnju čitaoca tek ostaje zabilježeno kao pripovjedački postupak koji nam otkriva jednu slobodu pripovijedanja. Ta sloboda više ide u domen bezbrižne igre onoga koji je siguran u svoje riječi nego u jedan dobro osmišljen postupak. Tek čini se, da je u ovom naknadnom sjećanju na ono što je prošlo u tom intrigantnom detalju džointa sadržana istina događaja, njegova tenzičnost i besmislena dramska napetost gdje ime čovjeku određuje sudbinu. 

U arhiv tog inventara ušao je i jedan filatelist koji nikad nije mogao tačno da pogodi šta da kaže, ali je savršeno osjećao ljude oko sebe (Filatelist). Tu je možda i jedan od najkompleksnijih likova Ante Sirovina, koji je svojom pojavom i poreklom bio strašniji i od samog rata koji je nastao zbog „manjkova sjećanja i viškova zaborava“ (Jergović 2022/112); jedan oboista, slijepac, zvižduk, sestra Justa koja se nije bojala metaka i granata i mnogi, mnogi drugi. Svi oni su tu smješteni samo sa jednim ciljem da potvrde inventar jedne biografije koja postoji sve dok se pripovjeda „popunjava praznine i opisuje one sudbine koje bi inače ostale neispričane“ (Serdarević 2022:285), izvan pripovjedanja ona je jedna prigušena emocija koja tinja u dnu duševnog bila.

U trećem poglavlju Who will be the witness kroz predmetnost secesionističkih vaza narator čitaocima dokazuje krhkost materijalnog svijeta. Vaze su u njegovoj porodici preživjele ratove i seljakanja, ali nisu iznenadni zemljotres. Vaze su metafora čovjeka gde nam  narator pokazuje kako je čovjek uvjek na gubitku.

Zbirka Trojica za Kartal, je još jedna knjiga koja potvrđuje lakoću i izvanrednost pripovjedačkog postupka Miljenka Jergovića. On je vidio priču u sitnicama i postupcima. On naoko za svoj predmet naracije uzima male događaje i ličnosti, ali oni svojim sudbinama potvrđuju fantastičnost i veličinu života. Oni svojim postojanjem i dogođenošću u predstavljenom svijetu omogućavaju umjetničko zasnivanje naracije.



Nikola Vukolić 07. 03. 2024.

1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/28

Mladen Delić: ljudi moji, je li to moguće!

“Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavija…”, pun zanosa viče u mikrofon Mladen Delić, i na trenutke svijet se rastvara u jasnu i cjelovitu sliku. U epifaniju. U iznenadan, premda kratkotrajan osjećaj da si umakao pogibelji i da je pred tobom vrijeme bez obala. Sve što se zbiva, svaka slika na ekranu i riječ svaka koju Mladen Delić izgovori, ostat će upamćeni. Jer traje to kratko vrijeme u kojemu nema smrti i ništa se ne zaboravlja. Sve je upamćeno i upravo zato sve je važno. Ili sve vremenom, nakon što ovo uzbuđenje prođe, postaje važno. Svaka slika na ekranu i svaka riječ staroga sportskog reportera koji će sljedeće godine u mirovinu. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavija…”, viče Mladen Delić i te riječi ne znače ništa više osim onoga što se iz pozadine čuje. Doista, cijeli stadion, ili većina od dvadeset i devet tisuća, tristotrideset i jedno ljudsko čeljade, golemom većinom muških, skandira Ju-go-slavija, Ju-go-slavija, Ju-go-slavija…, lomeći ime zemlje na tri dijela. Tebi, dok hipnotiziran sjediš ispred crno-bijelog Ambasadora 61 Super I, prvog i zasad jedinog televizora na Sepetarevcu, to skandiranje još uvijek ne znači ništa. Neokrznut patriotizmom, slobodan od ganuća Jugoslavijom, samo si potresen i oduševljen time što je reprezentacija u posljednjim sekundama ipak pobijedila i što ide na Europsko prvenstvo. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…”, drugi zaziv u vokativu, što pamtiše automatski ispravljaju dok naglas ponavljaju reporterove riječi, ali u sjećanju one ostaju upravo onakvima kako su prvi put izgovorene, u tonu, emociji i ritmu televizijske ispovijesti. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…” na umu ti je, sedamnaestogodišnjaku, a još dublje se i jasnije usijeca četrdesetak godina kasnije, kroz sjećanja na sjećanje, koje je sjećanje na sjećanje, koje je isto tako sjećanje, možda na sedamnaesto ili na dvadeset i prvo sjećanje na utakmicu s Bugarskom. I onda ti, dok se pripremaš za još jedno poglavlje ovih romanesknih manevara, odlaziš na YouTube, pa gledaš tih posljednjih nekoliko minuta prijenosa utakmice koja se odigrala pred Dan armije, 21. prosinca 1983. u Splitu, i jedna za drugom nižu se riječi i rečenice koje su ušle u kolektivnu memoriju, u jezik i u svakodnevni govor, rečenice i riječi koje će desetljećima ponavljati oni koji ovaj televizijski prijenos nikad nisu gledali: “Ne sam, Safete, ne sam, Safete…”, “Nema više vremena…” i ona najupečatljivija, koja je postala fraza u jeziku kojim govorimo i pišemo, i kojom se Mladen Delić upisao među jezikotvorce kakvima su bili samo neki od najvećih pisaca njegova vremena: Krleža, Tin Ujević, Ivo Andrić: “Ma ljudi, je li to moguće!” I sve je tu, u tom YouTube zapisu kao u sjećanju. Tako i mora biti, jer filmska i televizijska snimka ne lažu. Fotografije ne lažu. Snimke i fotografije upravljaju ljudska sjećanja prema stvarnosti, jer naša sjećanja nisu stvarnost. Naša sjećanja prizori su iz našeg unutarnjeg svijeta, proizvodi naše imaginacije. Živeći u vremenu fotografija i pokretnih slika, čovjek je bliži stvarnosti i svijetu oko sebe nego što je ikad bio. Filmska i televizijska snimka nikad ne lažu. Osim kada lažu i kada je smisao laži da porobi i okuje čovjekova sjećanja.

Dok gledaš snimku, odjednom ti se čini da je nešto šuplje, nešto nedostaje. Sve je u snimci upravo onako kako je sedamnaestogodišnjak prvi put vidio – dok je Nona u kuhinji mijesila tijesto za buhtle – ali najednom nijedno njegovo sjećanje na 1983. ne prijanja uz ono što na toj snimci vidi i čuje. Što se događa, kako je to moguće? Pa nekoliko puta pregledavaš snimku, nastojiš se zbližiti s onim što vidiš i čuješ, ili otkriti što te je najednom tako odalečilo i odagnalo od onog od čega je, kako ti se maloprije činilo, načinjeno tvoje sjećanje. Snimka traje tri minute i dvanaest sekundi. Otprilike onoliko koliko je potrajalo i vrijeme – jedan od malobrojnih trenutaka u tvom životu – kada su se tvoji unutarnji doživljaji svijeta poklopili s doživljajima zajednice. Vrijeme suglasja između pojedinca i zajednice. Vrijeme đavolsko, vrijeme pođavlovljenja, srećom trajalo je kratko i nije ostavilo značajnijih posljedica.

I tako otkrivaš da je nepoznat netko sa snimke koju će objaviti na YouTubeu izrezao pet sekundi prijenosa, vrijeme u kojem se zapravo nije događalo ništa, osim što je reporter uzbuđenim glasom uzvikivao: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…” Slučajno si naišao upravo na tu snimku, priređenu tko zna kada za neki hrvatski informativni portal, ali, srećom, iste sekvence, istih posljednjih nekoliko minuta prijenosa, postoje u još nekoliko verzija, tu negdje može se naći i snimka cijele utakmice, pa onda na nekoliko drugih mjesta pronalaziš i ponovo preslušavaš riječi kojih se sjećaš: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…”

Zašto su te riječi toliko važne? Pa i nisu. Uopće one ne bi bile važne, stari reporter pred penziju na Poljudu – ili u Poljudu, kako se nesviknutim jezikom, četiri godine po otvorenju stadiona, još uvijek može reći – uzvikuje nešto što je još uvijek dio katekizma društvene svakodnevice. Da nepoznati lopov, što pustoši i pljačka naše živote, nije žiletom iz snimke izrezao pet Delićevih riječi, te riječi više nikome ne bi ništa značile. Bile bi dio one puste i bespotrebne arheologije riječi, misli i ideja kojima je istekao rok trajanja i iz kojih se više ne rađaju nove slike, scene i pojmovi, riječi misli i ideja iz kojih ne nastaju nove priče. Moglo bi se reći da ih je nepoznati cenzor, mračni i sumorni tip koji naokolo prepravlja sjećanja, jedini mogao vratiti u priču, u pripovijest i u ove romaneskne manevre, i tako oživjeti mrtve riječi: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…” 

Utakmica je mučna, teška, upravo onakva kakve se igraju zadnjih godina. Jugoslaviju su, tako govorimo, u ovih devedeset minuta “pronosale vile”, i spasio ju Hajdukov golman Zoran Simović. Takvo je pravilo. Godinu ranije, na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, u utakmici s autsajderima iz Hondurasa, Jugoslaviju je spašavao Dragan Pantelić. I nije je spasio. Jer nikad golman ne spasi ono što je za propast namijenjeno. Posljednja Simovićeva obrana bugarske mrtve prilike zbiva se u trenucima potpune izmirenosti s porazom. Reprezentacija koju nakon neuspjeha u Španjolskoj predvodi izbornik Todor Veselinović zvani Toza, nekoć čuveni centarfor novosadske Vojvodine, koji se i za reprezentaciju nadavao golova – čak dvadeset i osam u trideset i sedam odigranih utakmica – kao trener nije volio napadački ni pretjerano rizičan nogomet. Zamijenio je velikog kombinatora i fantasta Miljana Miljanića, te je u kratkom vremenu naciju ubio u pojam. Njegovo sastavljanje reprezentacije podsjećalo je pomalo na marksističku koncepciju naoružanog naroda: toliko je često mijenjao sastav da se činilo kako će, potraje li era Toze Veselinovića, za reprezentaciju barem po jednom zaigrati svaki punoljetni Jugoslaven. Tako je i tim koji je izveo pred Bugare na Poljud bilo na svaki način šaren. Bilo je tu igrača iz nekoliko generacija, uglavnom iz domaće lige – iz inozemnih klubova stigla su dvojica: Luka Peruzović iz Anderlechta i Safet Sušić iz PSG-a – a među njima bilo je i takvih koji ni u matičnim klubovima nisu igrali važnu ulogu, tako da ih, četrdeset godina kasnije, jedva pamte kako lokalna nogometna povijest, tako i oni odistinski ljubitelji igre čiji je memorijski sklop tako podešen da autsajdere i gubitnike bilježi s jednakom strašću kao i glavne junake. 

Pa ni sam Ljubomir Radanović, Crnogorac, potekao iz cetinjskog Lovćena, koji je, prije nego što će ga Toza Veselinović pozvati u reprezentaciju, bio Partizanov tek povremeni prvotimac, vjerojatno nikad ne bi bio među glavnim junacima da nije bilo tih neobičnih događaja koji započinju u četrdesetpetoj minuti i dvanaestoj sekundi utakmice. Prema starom računanju vremena, vrlo kasna su to doba, kada bi svaki sudac već morao odsvirati kraj utakmice. Samo će neki izvanredni događaj, požar na tribinama, snažan zemljotres, prolazak vlaka sredinom igrališta uz ljudske žrtve među igračima, prouzrokovati da se utakmica produži za jedan minut. Najviše za minut! Ali kako nikakvih izvanrednih događaja nije bilo, utakmica je tekla glatko, vrijeme je prolazilo kao što prođu ljudski životi, samo se čekalo da sudac Augusto Lamo Castillo posljednji put službeno udahne i dah ispusti kroz pištaljku. Ali u toj četrdesetpetoj minuti i dvanaestoj sekundi Bugari su u tko zna kojem protunapadu kroz rasutu jugoslavensku obranu. Božidar Iskrenov, legendarni napadač Levskog, zvani Gibon i Радостта на народа (ili Narodna Radost), istrčava sam pred Simovića, koji čudesnim refleksom blokira njegov šut. Lamo Castillo prethodno nije svirao kraj, jer u nogometu kao i na filmu i u književnosti postoji pravilo kakvog u životu na žalost nema: dramska situacija se ne prekida, jer nitko osim Boga i groma nije nadležan da to učini. 

Ali nakon što je Simović odbio loptu – to je već četrdesetpeta minuta i dvadesetdruga sekunda – ona pada ravno na nogu osamljenog bugarskog krila. Da je tad igrač napravio samo korak više, da je nogom namještao loptu, Lamo Castillo bi stigao odsvirati kraj, ali on je otprve ubacuje u kazneni prostor, na nju u još jednoj mrtvoj šansi natrčavaju dvojica napadača. Simović je traljavom gestom samoubojice koji šeće po simsu ispušta pred noge bugarskog stopera i kapetana Georgija Dimitrova, ali je odmah zatim uspijeva pokupiti. Drugi put je tad Lamo Castillo htio pokazati da je kraj, ali je ritam drame na čas bio u kontraritmu s ritmom njegovih uzdaha. Kada je udahnuo zrak da pisne kraj, jugoslavenski je golman već snažno ispucao loptu. Dok je letjela preko pola igrališta, Lamo Castillo pomislio je da nije korektno završiti utakmicu u trenutku kada domaćin očajničkom gestom prelazi u napad. Ionako se, mislio je, ništa više ne može dogoditi. Ovo je samo formalnost, život ide svome kraju i mi tu ništa ne možemo promijeniti.

Možda se igrala četrdesetpeta minuta i tridesetdeveta sekunda kada Sulejman Halilović – koji je u jedinoj jugoslavenskoj izmjeni na utakmici ušao umjesto Marka Mlinarića – prima Simovićevu loptu tamo slijeva, dvadesetak koraka unutar bugarske polovine igrališta, pa je proslijedio na krilo Zlatku Vujoviću. Sudac Augusto Lamo Castillo još uvijek nije mogao odsvirati kraj, jer se još uvijek nije zbila ta važna dramatska stanka, a život je tekao svojim ritmom. Taj život, bez lošeg primanja lopte, bez njezina izlaska preko granice igrališta, bez ijednog pogrešnog dodavanja, tekao je, tek danas to znamo, u savršenom skladu s našim mladostima. I kako onda Lamo Castillo da odsvira kraj?

A Zlatko Vujović, brz kao poluga pisaćeg stroja koja će otisnuti riječi svjedočenja o njegovoj brzini, tada, u to posljednje vrijeme utakmice u kojoj se odlučuje tko će sljedeće godine ići na Prvenstvo Europe u Francusku, u to vrijeme koje već teče nakon vremena – ili nakon “regularnog vremena”, kako se to nekad govorilo – učinit će nešto što je u stanju samo jako hladnokrvan čovjek. Umjesto da pokuša loptu u šesnaesterac ubaciti lijevom nogom, on zastaje, pa se zaustavlja, mijenja položaj tijela, što jako dugo traje, neprirodno se postavlja, jer on naprosto nije lijevo krilo, i njegova lijeva noga dramatično je slabija od desne, njegova lijeva pomalo kao da je tuđa noga izniknula na njegovu tijelu, ali nema vremena, viče već dugo Mladen Delić, nema vremena, nervozan je Lamo Castillo, jer mu se već čini da je prevaren ili da je pogriješio što nije na vrijeme oglasio kraj; i dok sve to već užasno dugo traje, Zlatko Vujović desnom loptu upućuje u bugarski šesnaesterac, nekoliko koraka ispred bijele tačke penala. Radanović u tom trenutku kao da je već bio načinio korak više, Vujovićeva lopta skoro da će ga nadletjeti iza leđa. Njegov skok, dok ga po stotinu puta gledamo na YouTubeu i još mnogo češće u sjećanju, kojemu više vjerujemo nego video-snimkama, skok je unatrag. U tijelu koje se unatrag izvija nema snage za trzaj glavom, niti je čelo koje će pogoditi loptu usmjereno prema golu, usmjereno je prema nebu, pa lopta ako ga pogodi otići će negdje visoko preko prečke. I ti je vidiš, iz ove perspektive iz koje se može zamisliti već skoro sve, kako nadlijeće fotoreportere i skupljače lopti, i dok, praćena rezigniranim glasom televizijskog reportera, pada na atletsku stazu i zauvijek nestaje iz povijesti, sudac Augusto Lamo Castillo konačno sudi kraj. Utakmica je završila 2:2, i Wales se prvi put u povijesti plasirao na Prvenstvo Europe u nogometu. Sedamnaestogodišnjak ustaje s kauča u dnevnom boravku Sepetarevca 23, Nona govori: E, neka je završilo, da Mladena Delića ne strefi šlag!, ali ti joj ništa ne odgovaraš, ide ti na živce ta njezina savršena ravnodušnost prema ovakvim događajima, nogometnim utakmicama od historijskog značaja i svim drugim utakmicama, kao i svim drugim manifestacijama općenarodnog ushita, oduševljenja i razočarenja. Nona se ruga kolektivnim emocijama, a tebe to nervira jer ti se učini da Nona nema mašte. Godine će proći, zemlja će već odavno rastočiti njezino tijelo, kada shvatiš, kad ti se jednoga dana samo od sebe kaže, da Nona nije imala problem s maštom, nego je, upravo suprotno, problem imala s onim što poništava maštu: kolektivnim doživljajima i emocijama, simboličnim smrtima i stradanjima. Činjenica da je Partizanov centarhalf požurio ispred Vujovićeva centaršuta, te je morao učiniti taj pokret unazad, taj skok u prošlost, koji tijelo teško može izdržati, a da loptu ne pošalje negdje visoko preko gola, bila je ta simbolična smrt – jer se reprezentacija Jugoslavije nije plasirala na Prvenstvo Europe, koje će se sljedeće godine odigrati u Francuskoj. Ona se, pak, rugala svakoj simboličnoj smrti, jer je njezin sin Mladen, kojega u svojim knjigama spominjem otprilike isto onoliko puta koliko je bio u stvarnom životu Sepetarevca 23 prešućivan, u ranu jesen 1943. kao njemački vojnik, devetnaestogodišnjak, doživio stvarnu smrt, u Slavoniji, kod Donjih Andrijevaca. Uniforma koju je na sebi imao simbolizirala je smrt, pa je on, neprijateljski vojnik, morao stvarno umrijeti. I onda je njegova majka, potiskujući što dublje u sebe njegovu smrt i pretvarajući se sva u Mladenov grob, izrugivala sve simbolične smrti u ime te jedne jedine stvarne. U širokom rasponu od smrti Isusa Krista, koji je uskrsnuo, čime je njegova stvarna ljudska smrt postala simbolična, do simbolične smrti kojom zrače vojne uniforme, državni grbovi i zastave, do smrti koja se rađa u tom kič osjećaju milijuna ljudi koji na čas pate, jer je Radanovićeva lopta otišla visoko, visoko…

Sad ćemo neko vrijeme biti mirni!, zadovoljno će Nona, a tebi se u nosnice uvlači miris koji ja još uvijek mogu osjetiti: miris upravo premiješenog dizanog tijesta, u kojemu je prije toga sat- dva bujao kvasac, miris kvasca, ugodan i čist, miris života širi se iz kuhinje. Osjećaj razočaranja kratko još traje, povremeno se javi sljedećih dana i mjeseci, kao meteoropatski odjek davno lomljene kosti, a onda sve prođe. Život dalje poteče, nanovo se stvara niz međusobno povezanih događaja, koji će, nakon što i oni prođu, činiti neku malu i veliku povijest. Veze između događaja u  svakoj se prošlosti čine logičnim, skoro predvidljivim, ali unaprijed ih je teško zamišljati. Zar će zaista to što je stoper Partizana Ljubomir Radanović, kojeg je selektor Toza Veselinović preko reda uveo u reprezentaciju, požurio ispred Vujovićeve lopte, što je unatrag skočio, pa čelom poslao loptu negdje visoko iznad prečke, i time potrošio posljednju jugoslavensku priliku za odlazak na Prvenstvo Europe u Francusku, utjecati na niz događaja u našim životima, na jugoslavensku i svjetsku povijest, i na ono što će se zbivati u dalekoj nekoj budućnosti?

Na takva pitanja nema odgovora. Ne možemo ni zamisliti što bi se dogodilo da su stvari krenule nekim drugim tokom, da ih je neki nevažan, možda posve bizaran događaj drukčije usmjerio, premda je upravo takvo zamišljanje sam smisao čovjekove mašte.

Sad se još jednom vratimo u četrdesetpetu minutu i tridesetdevetu sekundu utakmice, kada Sulejman Halilović prosljeđuje loptu do Zlatka Vujovića, a sudac Augusto Lamo Castillo trči sredinom igrališta i već je vrlo nervozan što nije u prilici da napokon odsvira kraj ove beskrajne utakmice. Vujović se po lijevoj strani sjurio uz bugarski šesnaesterac, naglo je stao, u šesnaesterac utrčava skupinica Bugara i poneki naš, Vujović mijenja položaj tijela, skoro da se okreće na drugu stranu, tako da loptu može s lijeve prebaciti na desnu nogu i uputiti je u kazneni prostor. Hladan je kao led, taj veliki Hajdukov igrač, i ta je hladnoća uz strelovitu brzinu i urođenu vojničku disciplinu u temeljima njegove naravi, tako da izvodi taj dugotrajni postupak ne plašeći se da bi Lamo Castillo mogao odsvirati kraj, i loptu upućuje oštro u šesnaesterac, malo ispred golmanskog prostora.

Lamo Castillo trči i gleda ono što se ispred njega događa. Godina je 1983, nogometni suci mnogo su sporiji i tromiji nego što će to biti u sljedećem stoljeću. U sljedećem stoljeću sve će se do neslućenih razmjera ubrzati. Ali Augusto jedva da će to vrijeme doživjeti. Umrijet će s nenavršene šezdeset i četiri. Mlad čovjek, rekla bi Nona. Za crnih vremena Francove diktature, sredinom pedesetih, bio je trećeligaški nogometaš, volio je nogomet, ali zapravo nije imao dara, tako da je već s dvadeset počeo suditi. Lamo Castillo doista voli nogomet, nije mu o glavu da se njime bavi, jer ima tvornicu u rodnoj Extremaduri, iz bogate je kuće, slali su ga na studij marketinga u London, ali nikad nije završio, da bi poslije studirao kemiju, koju također nije završio… Pred njim su još tri godine aktivne sudačke karijere, ali je najuvaženiji i najnekonfliktniji sudac u Španjolskoj. Redovito mu daju da sudi one najosjetljivije utakmice, u kojima se igrom dovršava nešto što je odavno započeto u nekom građanskom ili pokrajinskom, etničkom ratu, i on uvijek dobro i pošteno sudi. Svi imaju povjerenja u njega. O njegovom svjetonazoru i političkim stavovima ne znamo ništa, osim što ga muči, u toj utakmici između dviju socijalističkim zemalja, što još uvijek nije odsudio kraj.

I tako oštro upućena Vujovićeva lopta pada dva metra ispred golmanskog prostora, Ljubomir Radanović koji je požurio pola koraka ispred nje, unatrag skače, snažno se izvije, moćni Crnogorac, Cetinjanin, i izvodi nešto što je fizički teško izvesti, što mogu samo veliki, tjelesno izrazito superiorni i tehnički savršeno uvježbani napadači, besmrtni centarfori. I pogađa loptu krajem čela, pogađa je sljepoočnicom, tamo gdje su najmekše kosti glave, kroz koje depresivni njegovi sunarodnici ispaljuju kuršum, i lopta leti u mrežu iza mladog bugarskog golmana Borislava Mihajlova.

Gol!, vičem.

Ljudi moji, je li to moguće!, u precizno sročenom epskom desetercu, sa cezurom nakon četvrtoga sloga, izgovara Mladen Delić. I nastupa šok kakav smo u dotadašnjoj nogometnoj povijesti samo jednom doživjeli: u Ateni, na posljednjoj kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, kada je Karasi u devedesetoj minuti zabio onaj gol. Bio sam šestogodišnjak, i od tada sam, nadajući se čudu, gledao utakmice.

Nona je iz kuhinje došla noseći pod pazuhom zdjelu u kojoj je živo tijesto, i zagledala se u televizijsku sliku. Slušala Mladena Delića, koji se nije zaustavljao, nego je nastavljao da govori, govori, govori… U jednome trenutku, još u prvom vremenu, nakon nekog slabog Peruzovićevog dodavanja, kada je loptu gurnuo protivniku u noge, izgovorio je da je Luka davno otišao u Belgiju i da je zaboravio kako je to kad u Splitu zapuše jugo. Tad ga je iz kuhinje čula. E, vala bi i on morao u penziju? Zašto, pitao sam je, obveseljen reporterovim primjedbama. Zato da ne pravi budalu od sebe, kakvo jugo! Pa zar nisi jutros rekla da te sve kosti bole od jugovine? Ako sam i rekla, nisam to govorila u direktnom prijenosu, šta on ima nama govoriti da je jugo? I još igraču koji ga ne čuje!

Tako smo Nona i ja razgovarali dok je utakmica trajala. Nekad se igralo sporo. Sporo se mijenjao raspored igrača na terenu. Nekad je bilo ravno čudu da se dvojica stopera, dva posljednja čovjeka dviju obrana, Georgij Dimitrov i Ljubomir Radanović, u isto vrijeme, poput dvojice centarfora, nađu u protivničkim šesnaestercima. Dimitrovu je Simović ugrabio loptu ispred nogu. Radanovićev šut Mihajlov nije mogao braniti. 

Nona s rukama od tijesta i sa zdjelom pod pazuhom stoji ispred televizora. Augusto Lamo Castillo još uvijek nije odsvirao kraj. Običaj je, a i pravilo, da se još jednom krene s centra. Ali ne bi on htio da to bude samo formalnost. Neka igra još samo malo potraje. I život na Sepetarevcu 23, s tim mirisom živoga tijesta za buhtle, koje će se večeras peći, i koje ćemo, nakon što se ohlade, posuti onom najsitnijom šećernom prašinom, što će se uskoro pretvoriti u pepeo sjećanja.

 

Miljenko Jergović 07. 03. 2024.

Herr Stein

Stein, o precima, prije rata

kada bi mi se obratio onaj djed koji je bio prije nego što mi se rodio pradjed ne bih ga razumio ne umijem taj jezik ni kazivat ni pisat ni čitat a i kada bih jezik naučio ne bih znao ništa o mjestu iz kojeg je ni običaje ni vjerovanja njegova, odvojeni su nam interesi nazori stavovi, vrijeme i prostor, sve nam odvojeno, ne bih mogao naći ni jedne zajedničke teme ničeg što nas veže osim da smo svojta od istog smo plemena i to je kao među nama neka neraskidiva veza iako nikad nije postojala to je ta priča o porijeklu o rasi o naciji o tlu o krvi a čak nam ni nosovi nisu isti

 

U ratu

Gospodin Stein je na vijestima čuo za strašni rat u jednoj dalekoj zemlji. Tronut pričama iz tamošnjeg rata i potaknut vlastitim sjećanjima ode do jedne humanitarne organizacije i dade mali prilog, s nadom da će barem malo pomoći ugroženima. Nije ispričao ono čega se sjećao: njegovi su bili asimilanti, usto ateisti, pa je on odrastao daleko od sinagoga i židovskih općina, religijskih i nacionalnih običaja, družio se s mještanima, s njima lumpao, na sav glas pjevao Ein Prosit, u odmakle sate bi s nježnošću zapjevao neku od tugaljivih, nostalgičnih lieder, čak zavolio hranu gojima, posebno kotlete, pršut i škampe, rado ih je naručivao u birtijama i restoranima, i kući ih služio gostima, i oženio jednu „njihovu”, u crkvi bilo vjenčanje, ali kada poče rat on odjednom postade nešto drugo, netko drugi, bespomoćni kome nitko ili nije htio ili nije mogao pomoći, strpaše ga u logor, s drugim Židovima bio u baraci. Njegovi sugrađani ravnodušni, neki njegovi zemljaci mu sada postali neprijatelji, stroga vlast i ljuti logorski čuvari, pa se njima više nije usuđivao ni obratiti, ništa dobro od njih nije više mogao očekivati, a ni onima s kojima je bio u baraci zatočen nije mogao reći što mu nedostaje, ni spomenuti ona divna lumpovanja i ukusna jela, ne bi ga oni shvatili, možda bi ga kao kakvu barabu i izudarali, pa njegova samoća i izloženost postade potpuna, a ratu nigdje kraja. A sada čuje i u nekoj tamo zemlji rat bliskih susjeda, neki su, kažu, čak i svojta, a kada jednom sukobi bliskih počnu to su uvijek dugotrajna, strašna, nemilosrdna ratovanja.

 

Poslije rata, u Americi

Gospodin Stein je nakon oslobođenja odmah emigrirao u Ameriku, tamo ponovo svoj život doveo u red, navikao se na drukčije izgovaranje njegova prezimena, navikao si i na novi posao, oženio se, troje djece, sada već i unuci tu, sve Steinu drukčije, ali i dalje sanja snove o zapečaćenim vagonima. Kada god ih usni ustane neraspoložen, potišten, zabrinut, nije mu do razgovora. Brzo je shvatio da sanja  ta davna mračna doba jer se ona u njemu ponavljaju, uvijek će u njemu biti, a onda shvatio i da uvijek negdje, nekom dođu gadna vremena, svuda puno, previše zločinaca i žrtava. Opet će, ako ne zaboravi, uplatiti mali prilog humanitarnoj organizaciji, no boji se nikad na ovom svijetu svima mira i dobra, uvijek slabiji stradaju, a moćni ne brinu, ljudi stradanja onih koji nisu „njihovi” često ni najmanje ne zanimaju. Uvijek je tako bilo. Gospodin Stein sve češće osjeća da sreće ima samo još u reklamnim spotovima i malim, vlastitim zadovoljstvima. Zato on svako jutro ode do pekare u blizini njegove kuće, bude tu svježeg peciva, odličnih kolača, a povremeno bi, usprkos visokog kolesterola, gospodin Stein sebe počastio i tortom od limuna, prave je u ovoj pekari, bude „dobra kao ona od nekada”, pa ga jedno vrijeme napusti svaka briga, a i Amerika mu bude draža zemlja.

Predrag Finci 06. 03. 2024.

Levanco, levitacije

Svijet počinje i nestaje iza ruba tvog osmijeha.
Tamo gdje srce tuče poput majčine singerice,
u dokasnoj noći sipljivog predgrađa. Ostrvo smo
što izranja ga more, strašću mladobogova kad vole. 

Ljutika što guli je ruka ribareve žene. Smokva
usisana s ljetom u žustrom jeziku primorkinja,
u okapinu o koju lome se maestrali. Britka pritka
s koje ljutit blavor palaca. Struga iza koje vire
gladne oči stidnih šinjorina što nadrasta ih samoća.

Verde que te quiero verde. Raj ima zelenu boju
tvojih očiju. Andalusku. Tamne mahovine polegle
po rovovima Verdena gdje leži čitava jedna mladost
i mrtva izrasta u crnu šumu nad kojom zvrje dronovi.
Mora uz obalu Levanca, u kojem mi plivaš sučelice,
poput delfinke u boji oniksa sa stropa Đenovske pećine,
koja prati svog mužjaka eonima, u ugljen paleolita.

U vrt u kojem sve miriše po kardamonu, vrijesku
i šparogama. Na kvasinu i na žilavku zlatnu poput
oreola Fra Anđelikovih anđela. Tijela znojava kad
su pod koporanom, ječermom večernjeg ruja, kad
sine nagota smuku u uzmolu za malo vimenomlijeka.

Radomir D. Mitrić 05. 03. 2024.

Rječnik vjere i nevjere/10

MARUNA

15. veljače 1999.

Vrućega osamnaestog lipnja 1991. još nije bilo rata, ni onoga desetodnevnog drôle de guerre u Sloveniji. Bilo je žestoke krize, koja je drmala zemljom, onom ondašnjom, bilo je općega osjećaja strepnje, i bili su već, samo što to nismo znali, intimni Tuđman-Milošević razgovori u Karađorđevu i u Tikvešu.

Datum sam upamtio: izdavali smo tada u Sarajevu, na potpuno prijateljskoj i dobrovoljačkoj osnovi, mjesečnik Obzor što ga je držao Pero Buntić, fantazirajući da bi trebalo i da bi bilo moguće artikulirati bosansko-hrvatski diksurs, koji ne bi bio u konfliktu s vlastitom stvarnošću. Toga dana imali smo javno predstavljanje magazina u Zagrebu.

Dugo u noć nakon toga, ostalo je u razgovoru poveliko društvo. Tko s kime, ne sjećam se više, ja sam se bio usredotočio na Borisa Marunu. Valjda zato što je bio povratnički egzotičan i za mene gotovo uvredljivo proturječan: inteligentan k’o đavo, a vruć tuđmanovac!

Upoznali smo se prethodne jeseni, kratko po njegovu povratku u domovinu. Vraćao sam se iz Frankfurta sa sajma knjiga, u Zagrebu nije bilo odmah leta u Sarajevo pa je valjalo prenoćiti. Zvao sam Stipu Čuića da se nađemo na piću. U društvu sam sa Stevanom Tontićem, sjedimo u kafani „Dubrovnik“, eto Čuića a s njime i – Maruna. Upoznajemo se unakrsno. Hrvatska je u euforiji proljetošnjih izbora i pobjede Tuđmana i HDZ-a, očekuju se izbori u Bosni za mjesec dana. I Maruna je euforičan, duhovit. Živo sam upamtio taj susret i tu atmosferu.

Od tada Tuđman je već u više navrata, nestrpljiv i nasilan kakav je već bio, razglasio svoj stav spram Bosne. Svega smo žestokoga, sve kroz neki simpatijski fluid, Maruna i ja jedan drugomu rekli te noći vrućega osamnaestoga lipnja 1991. Služeći se blajburškom metaforom, tada još po inerciji konspirativnom i patetičnom, a govoreći iz perspektive Bosne, popeo sam mu se na glavu dokazujući da je Tuđmanova polito-logika “ako Srbija uzme svoj dio, i mi ćemo svoj” sigurna propast Bosne a za tamošnje Hrvate katastrofa kobnija od Bleiburga. O nepravdi i zlu prema Muslimanima, da i ne govorimo!

Ostali smo prijatelji, razumjeli se nismo.

 

MERSUDIN – SNAGA VJERE

Svibanj 2014.

Ležim u parku, na postelji – dušek, plahta, jastuk, deka – sve je tu, upravo sam se probudio. Prilazi pas, žut, čupav, golem, nesretan, diže jednu nogu i gura mi je pod nos, kaže: „Hajde, hajde!“ Vidim, zabolo mu se palidrvce u mekotu šape. Vadim palidrvce, a pas me ljubi svuda po licu. Guram ga od sebe jer je prljav i zapušten pa se bojim kakve zaraze. Od silne zahvalnosti on me počne zapišavati ogromnim mlazom, svuda po pokrivaču, odgonim ga ali on se ne predaje, zapišava me dalje s izrazom: kako ne ću, znaš li kakve si me muke oslobodio!

Potom se mučim: ubi me smrad pasje mokraće, mokar sam vas, preturam po maloj torbici u kojoj su mi zgurane nošene ali suhe stvari – gaće, potkošulja, košulja, hlače, i to mi teško ide, nikako da ih iskopam. Uto dolaze nekakvi mladići, napola im je smiješno, napola suučestvuju s mojom mukom. Tek će jedan, kao da mi je nekako poznat: znam li šta je s Mersudinom Tatarevićem? Ne znam, valjda je dolje negdje, u Sandžaku – odgovaram, i dodajem, odjedanput siguran: ili je napisao remek-djelo, ili je koga ubio. I znam, sasvim bistro, da je Mersudin Kedin, i živo se sjećam, Kedo je u mome djetinjstvu bio idol: robustan centarfor gradske „Slobode“, koji je na igralištu na Luci zabijao golove topovskim šutom. Kad se spremao da puca penal, golmani su bježali s gola. Mladić se smije, potvrđuje, biva, takav je i Mersudin, dobro sam ga opisao.

Razbuđen i budan tražim, potom, u dr. Smailovića ima li to ime, koje nikada u životu nisam čuo ni sreo, i kakvo mu je značenje. Ima! Mersudin – snaga vjere. Uz naznaku: rijetko.

 

POEZIJA I NEPOZNATE MOGUĆNOSTI POZNATOGA JEZIKA

8. rujna 2017.

Poezija je čaranje, sažimanje, zaumnost, ona gleda unutra. Proza se otvara vanjskom svijetu, htjela bi ga obuhvatiti opisivanjem, razumijevanjem. I još dok to nisam čestito ni izgovorio, žurim da se opovrgnem: obje se tvrdnje jednako odnose na jedno i na drugo. Proza bez poezije u sebi, poezija bez proznoga ideala u sebi – teško mogu biti ozbiljna književnost. Izvorno, poeziji pripada povlašteno mjesto u čovjekovoj sposobnosti da svojim činjenjem privede u postojanje nešto čega prije njegovoga čina nije bilo, niti je bilo zamislivo da ga može biti. Sve je to u poeziji moguće zato, što ona otkriva nepoznate mogućnosti poznatoga jezika, a to je valjda najveća i najvažnija avantura ljudskoga duha.

 

SMRT I ŽIVOT U VLASTI JEZIKA

2012.

U Bibliji (Liber proverbiorum 18, 21) sentencija: „Mors et vita in manu linguae; qui diligunt eam, comedent fructus eius.“ (Nova Vulgata, 1986)

Prevođena je u nas različito.

„Smrt i život u ruci od jezieka: koji ga ljube jesti će plode njegove.“ (Bartul Kašić)

„Smrt, i život u ruci jezika: koiga miluju, jestiće plode njegove.“ (Matija Petar Katančić)

„Smrt je i život u vlasti jeziku, i ko ga miluje, ješće plod njegov.“ (Đuro Daničić)

„Smrt i život u vlasti su jeziku, a tko ga miluje, jede od ploda njegova.“ (Tomislav Ladan na temelju Antuna Sovića)

„Smrt i život u vlasti su jezika; tko se s njim sprijatelji, plode mu uživa.“ (Silvije Grubišić)

„Smrt i život u vlasti su jezika; tko ga upotrijebi marljivo, uživat će njegov plod.“ (Ivan Evanđelista Šarić)

Kako to jezik drži u ruci i život i smrt? Kako to jezik vlada životom i smrću? I kako ćemo to jesti plode njegove, ako ga uzmilujemo?

Moćno i sugestivno, i jednako zagonetno. Taman kao u Wittgensteina.

 

STARE NAŠE KUĆE

Rujan 1998.

Noćna šetnja mračnim Jajcem. Ispod Medvid kule, pokraj Sv. Luke, uz grad do portala tvrđave. Niz grad, kroz kulu-kapiju, pa fratarskom stazom s isprovaljivanim podzidama prema čaršiji. Kroz Banjalučku kapiju, niz Varoš. Stara bosanska kuća, na četiri vode, velika, otmjena, u strani, s verandom preko cijeloga pročelja – viša strana gleda na Vrbas i na cijelu dolinu prema Lučini i Podmilačju, napuštena, posrnula, zarasla, hladnoća i memla biju iz provaljenoga podruma s masivnim kamenim portalom na luk. Iznenadno ganuće, potresenost, riječi koje čuješ u sebi, bez smisla i sintakse: „stare naše kuće, stare naše kuće…” Na Kozlučkom mostu hladna struja iz mračnog kanjona Vrbasa, uz Kozluk zagledaš hoćeš li poznati kuću u kojoj si noćio kao dijete. Natrag niz Kozluk, do samostana i srušene crkve, pa nalijevo uz Varoš do odvojka, desno – stara kuća Nike i Ane Lovrinovića, u potpunom mraku, propala, provaljena, nagnuta, sablasna. Gdje su generacije, gdje su tople večeri. Priča o prababi Klari koja je curom bila ljepotica-pjevačica da joj ravne do Travnika ni u cilom Travniku bilo nije. Bila joj takmac cura muslimanka na gradu, pa bi se nadpjevavale preko Vrbasa – prva s bunara u Kozluku, druga s Tabije. Tada bi bezi na Tabiji, kažu, zapovijedali da se šuti: „Klara piva!“, a po mahalama bi se sve umirilo, malo i veliko. Imala šestericu braće, pa kad bi išla na vodu, pratila je sva šesterica s golim noževima u rukama, da joj lipotu i poštenje od turakabrane. Natrag kroz grad, prazan, mračan. Melankolija ne da do daha.

 

STRAŠNI, ANĐEO PAMĆENJA

3. ožujka 2016.

Kakvo je to oko, kakva je to duša! Ili je to dvoje zapravo nedjeljivo jedno: fotografsko oko, ljudska duša – Milomir Kovačević.

Pogledaj sliku: jedan klik Kovačevićevoga promrzlog prsta na okidaču sleđenoga fotoaparata, i izađe kadar savršene čvrstine i dubine, kao da ga je konstruirao čarobnjak perspektive Piero della Francesca, kao da ga je sanjao najveći pjesnik crnobijele filmske skale Andrej Tarkovski (vidi: Ivanovo djetinjstvo, Andrej Rubljov).

Jedna od sarajevskih zima iz opsade. Na ugaženom prljavom snijegu gradske ulice pod drvoredom tri figure u prvom planu upravo dovršavaju ono što su neki drugi, jači, već obavili: jedno od stabala iz drvoreda oboreno je, razrezano i već razneseno (to ne vidimo, ali znamo: do maločas to je na ovome mjestu bio glavni događaj), a oni kupe mrvice  – iverje, grančice, koje će dostajati za jednu-dvije tanke vatrice. Drvene letve s gradskih klupa već su davno otrgnute i odnesene, njihovi betonski postamenti strše pusti, besmisleni. U dubini, lijevo, jedna sivocrna silueta među jednako sivocrnim stablima, kao utvara, desno skupina figura – sve se to, leđima okrenuto, udaljuje od nas u maglu. Samo jedan auto, i on kao utvara, jedva vidljiv, bez svjetala, ide prema nama. Dominantna figura najbliža objektivu, malo je ekscentrirana udesno što ritamski dinamizira cijeli kadar, i njoj gledamo u leđa, sva je u crnome, pod crnom kapuljačom – muška, ženska, to se ne može znati – vuče za sobom neka priručna kolica natrpana tankim šibljem.

Studen. Nju slika ne opisuje, ona se opisati ne da, slika je donosi, tačnije: ona iz slike bije – ona ljuta studen koja se već ugnijezdila u kosti, ne znaš gdje ti je gora, među ledenim kućnim zidovima ili ovdje, na ulici. Nju, tu studen Kovačevićeva fotografija uspijeva likovno materijalizirati, vizualizirati, a to može samo umjetnik koji je već prerastao zanat, majstorstvo, i sav se sjedinio sa svojim pozivom, sa svojim objektivom.

Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog pamte bolje, jače, tačnije od svega našeg sjećanja, od svih naših zapamćenja kad ih verbaliziramo, ono Sarajevo iz opsade, koje se već preselilo u nesigurnu zonu između pamćenja i nepamćenja, koje ne zna što bi sa sobom…

Kad je rat stao, sa svojim sarajevskim negativima Kovačević je otišao u Pariz. Otišao je da bi mogao ostati; da bi svoju dušu spasio od svega poslije. Sad nam vraća i daruje vlastitu nevinost, vlastito iskustvo u čistom stanju – Strašni je anđeo pamćenja.

Hoćemo li ga prepoznati, jesmo li to zaslužili?

 

SUNCE IZNAD GLAVICE, NA ZALAZU

Kolovoz 2007.

U prozoru sobe u staroj varcarskoj kući lomilo se sunce na zalazu iznad Glavice, lomilo se kroz petolitarske staklene galone s babinom đulsijom, lomilo se blijedorumenim, blistavim odsjajem, kao u kakvom Rumijevom stihu. Nikada više ne ću ugledati zalaz nad Glavicom. Da ga i ugledam, ne bih ga vidio.

 

SVETI GRGUR, OTOK

2010.

Prva polovica šezdesetih, u političkom smislu još uvijek „rankovićevsko” doba, ali sa socijalističkim monolitom koji je u kulturnome i subkulturnom smislu već bio poprilično razdrman. Svakodnevni život bio je ispunjen krajnjom studentskom oskudicom ali istovremeno i punim, gotovo raskošnim intenzitetom života. Mene je školovala majka, radeći kao administrativna radnica s minimalnom plaćom, i ja ni danas ne razumijem kako je to uopće uspijevala. Da, pomoćno sredstvo bili su paketi, oh, ti sjajni paketi od kuće s domaćim namirnicama, pa si bio opskrbljen za pola mjeseca. Istovremeno, postojala je i osjećala se tamna politička sjena nad cijelim tim načinom života. Počneš, recimo, primjećivati kako već neko vrijeme nema čovjeka! Nije ti bio osobito blizak, ali pojavljivao se u širem društvu, i sad odjednom primijetiš kako ga nema – nema ga ni kroz mjesec, ni kroz dva, nema ga godinu. A onda se pronese neki tihi, potmuli glas, ne znaš ni od koga je krenuo, da je čovjek zaglavio, bez suda i osude, samo ga je policija maknula. Pa prvi put čuješ za ime otoka – Sveti Grgur, i odmah nepogrešivo, i bez posebnih objašnjenja, osjetiš da je to ukleto, strašno mjesto. Poslije se čovjek i pojavi, ali to više nije isti čovjek – siv u licu, bez svih zuba i bez osmijeha, hoda nekako postrance, kao da se krije od sebe samoga. Niti ga što pitamo, niti on što govori.

(U dijalogu s Miljenkom Jergovićem u zajedničkoj knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata, 2010.)

 

SVETI CIGANIN

4. svibnja 1997.

Na popis svojih blaženika Katolička crkva stavila je prvog Ciganina. Papa je beatificirao Ceferina Jimeneza Mala, zvanoga El Pele. Nosio je karizmu priproste pobožnosti, a glavom je platio kada je usred španjolskoga građanskog rata branio, kažu, nekog svećenika da ga ne ubiju bezbožni komunisti. Koji dan prije, obilježavala se šezdeseta obljetnica bombardiranja Guernice, u kojoj je, godinu nakon El Peleove smrti, glave izgubilo na tisuće ljudi od fašista, jednako bezbožnih. Ne treba sumnjati da bi božji čovjek El Pele i u ovim mučenici­ma prepoznao svoj svijet. Lijepa vijest o Ciganinu-blaženiku obas­jala je na trenutak čak i mrtvo dosadne tv-ekrane: zagrebački Ciganin Ragib, blažen i razgaljen, govori kako, eto, „sada konačno i mi Cigani imamo svojega sveca i zaštitnika“. Na primjedbu da je on, ipak, musliman, odgovara: „Pa, kaj s tim, on je sada naš i bit će zauvijek.“

 

SUNCOKRET DISIDENT

5. listopada 2010.

Ima u bašči u Vere mala kolonija suncokreta, njih pet.
Četiri (familijarizirali smo se, pa ću reći: četverica)
ponašaju se uredno, u skladu sa svojom prirodom:
gledaju u sunce, glave su im stalno prema suncu. Pčele
ih posjećuju, rade, srču.

Jedan, onaj peti, ni mukajet. Okrenuo glavu od sunca,
na drugu stranu. Zainteresirao nas, pratimo ga cijelo
kasno ljeto, ni na tren ne pomišlja da se okrene, smrtno
je dosljedan svome izboru, svome stavu. Pokoja pčela i
na nj sleti, nisu one izbirljive, one znaju samo za svoj
posao, svoj zadatak.

Za koji dan ohladit će se nebo i zemlja, eto prave jeseni,
za njom će i mračna zima sarajevska.

Izglēdāmo: kojemu će prvom od peterice klonuti glava.
Nelogično, pomalo nerazumno, navijamo za ludoga
disidenta.

 

SUTRA ĆE SE UMRIJETI

2017.

 

Nezadovoljstvo sobom. Sutra će se umrijeti, cijeli život je za tobom, cijeli život pun baktanja – sa životom samim, s drugima oko sebe, sa sobom najviše, te s pisanjem kao samozadanim glavnim poslom. Nezadovoljstvo svime nabrojanim. Život, svoj život – nisi umio imati u svojim rukama, osmisliti ga po svome, izmaknuo se. Do drugih nisi umio naći pravoga puta, pa si – logično – ostao bez njih. Je li nekomu od njih žao što je zbog toga ostao bez tebe – ne znaš. Pisanje! Tek to je razlog i izvor nezadovoljstva. Nitko bolje od tebe samoga ne zna koliko onoga što si imao i trebao pisati nije napisano, a koliko od onoga što napisano jest, nije tvoje, bez njega se moglo.

 

ШАЙХЛИСЛАМОВА I CHRISTIANO – TIJELO I NOVAC, ZAJEDNIČKI RAJ

10. rujna 2012.

Kada je Ирина Шайхлисламова 1986. godine rođena u nekom blatnom seocetu u blizini gradića  Jemanzelinska, Čeljabinska oblast, sve je to još bio crveni imperij, Sovjetski Savez, pa ni susjedni Kazahstan nije bio inozemstvo. Otac joj je rano umro – kažu dostupni podaci – pa je majka, nastavnica muzike, morala naporno raditi, dva posla, da bi nju i sestru Tatjanu mogla hraniti i školovati.

Šayh al-islām – tako transkribira pojam iz kojega je nastalo Irinino prezime Nerkez Smailagić u   svojemu Leksikonu islama, posthumno objavljenom u Sarajevu 1990. godine, u učenoj natuknici o njegovome značenju i o svim transformacijama koje je pojam pretrpio kroz stoljeća islama u Osmanskome Carstvu i drugim islamskim zemljama. Netko od Irininih tatarskih predaka – djed, pradjed? – očigledno nosio je tu časnu titulu lokalnoga islamskog uglednika u nekom selu oko Jemanzelinska, naselja što je kao pogranična utvrda, stanica, osnovano 1747. godine na rječici Jemanzelinka. Sasvim blizu, u istome južnouralskom kraju, osnovan je dvjesto godina kasnije, 1947, Kočkarlag, logor u sklopu gigantskoga Staljinovog sistema Gulag, u kojemu su kažnjeničke ruke kopale glasovito kočkarsko zlato.

Danas je ona, sa svojim tijelom odaliske i sa svojim smaragdnim očima dženetske hurije, planetarna zvijezda blještavoga i površnog fashion svijeta, istoga u kojemu svijetli i nauljena mišićava figura polupismenoga robota nogometne igre, rođenog u jednako zaturenoj provinciji, ali oceanskoj, na drugome kraju svijeta, u Funchalu na Madeiri, tisuću kilometara daleko od Lisabona. Ona: Ирина Шайхлисламова, on: Christiano Ronaldo. Danas su, čita se u glamuroznim rubrikama, zajedno, sutra već tko zna…

Kakav je samo to melting-pot na rusko-sovjetski način bio, u kojemu su se čeljad kroz generaciju-dvije, u temeljitome identitetnom pretapanju, preoblikovala i vjerski i etnički i jezično i ideološki! A kakav li je tek današnji globalizacijski topionički lonac, u kojemu se sve to kombinira i dovršava, kao idealna slika zajedničkog raja s blještavih naslovnica i luksurioznih spotova, gdje caruju rafinirano erotizirana tijela, a zamamnije od svih reklamiranih parfema iz pozadine miriše – novac.

 

ŠTO JE ONDA OVAJ BOL

2017.

 

Bol zbog besmislenosti. Otkuda onda bol? (Gledajući obiteljske fotose: djeca, nade, osmijesi, budući život, koji je već prošao…) Ako je besmisleno i besciljno i to što se živi, i to što se ne će biti – što je onda ovaj bol koji se pred time javlja, razdiruć, žestok.

 

TREPTAJ, STARI ZASPALI

31. listopada 1978.

Ima u čovjeku skriveni rezervat u kojem miruju davni treptaji duše, koji su – mi sami. Nailaze i prolaze godine, zbivaju se zbivanja – s nama, u nama, oko nas – plovimo u zbivanjima, lomi nas život, oblačimo na se obličja i haljinke o kojima ni sanjali nismo, igramo uloge, katkad i s velikom strašću, uvjereni da su prave, da smo to – mi sami. Tako nas gledaju i uzimaju, vrlo ozbiljno, borimo se za važne i velike stvari, sve veće od većih i važnije od važnijih, stječemo i zadobivamo habituse i nimbuse po kojima se legitimiramo i bivamo legitimirani, jednom riječju: gradimo „svoj život”, svoje „ime”, i takvi prohodimo svijetom, između ljudi, bivamo utaboreni u tabore – „svoje” nasuprot „njihovima”; u svom taboru primljeni kao svoji, od njihovoga kao oni tamo. A sve je – dim, fikcija, ništa. I dovoljno je da naiđe trenutak, najbanalniji trenutak kakvima su svi dani krcati kao mogućnošću, trenutak pred ogledalom za vrijeme brijanja, ili jutarnji dolazak na posao uz neočekivanu asocijaciju izazvanu kakvim starim dvorištem u koje zirnemo u prolazu, ili prosto određenom nijansom maglenog oktobarskog jutra; dovoljan je takav nemjerljivi djelić trenutka pa da u nama propjeva ili procvili – sad svejedno – zaspali stari treptaj, pa da uvijek ponovo shvatiš isto: da si netko drugi i nešto drugo, a da je sve „ovo” uistinu fikcija, dim, ništa.

 

ivanlovrenovic.com

Ivan Lovrenović 04. 03. 2024.

Pralja

U mrtvačnici svlače uniforme s poginulih vojnika. Najprije im izuvaju čizme, skidaju hlače i bluze, dugme po dugme otkopčavaju im pažljivo košulje, pa onda i njih skidaju preko njihovih mrtvih i već ukočenih ruku, onako kako bi nekad skidale benkice s nedavno rođene dojenčadi, koja bi ih onda hvatala čvrsto za kažiprst. U tom stisku je smrt, daleka buduća.

Čizme odnose na čišćenje, premazivanje, glancanje, tako da spremne budu za nove vojnike.

A uniforme, hlače, bluze i košulje, donose njoj u njezin podrumski stan u samom središtu grada, u jednu oronulu dvorišnu zgradu iza Narodne banke. Ona ih onda na starinski način pere, na limenu rifljaču, štedeći sapun, uz pomoć pepela i luga, a zatim oprano prokuhava u velikim stolitarskim loncima na peći koju dvojica zarobljenika lože drvima i preostalom ugljenom prašinom.

Nakon što se osuše na prvom proljetnom suncu, po uniforme dolazi švelja, koja će zakrpiti rupe od metaka, i u tome će biti tako vješta da sljedeći vojnik ne primijeti mjesto kroz koje njegovog je prethodnika stigla smrt. U vještini švelje tajna je našeg junaštva, za koju ne smije doznati neprijateljska obavještajna služba.

Prokuhane hlače, bluze i košulje skupljaju se dva posto po dužini i jedan posto po širini. Trebaju nam vojnici sve sitniji i manji.

To je razlog zbog kojeg ćemo uskoro novačiti djecu.



Miljenko Jergović 04. 03. 2024.

Poni

Neki dan, u nedostatku pametnijeg posla, prebirem po starim kutijama koje sam gurao u ostavu, ispod kreveta i na ormare. Kao hrčak, kao prava stara usjedelica slagao sam bespotrebne  stvari, knjige, stripove, dječje igračke, koje brat-bratu nisam ni pogledao barem petnaest godina jer, jednostavno, nisu mi trebale.

Tako između ostalih stvari nađem jednu pozlaćenu značku na kojoj je pisalo ČESTITKA ZA ODLIČAN USPJEH. Navrla su tada sjećanja na davno vrijeme kad sam četvrti razred osnovne škole završio odličnim uspjehom, sa svim peticama u đačkoj knjižici. Bio je to jedan, jedini razred u cijelom mom školovanju koji sam završio odličnim uspjehom.  Ne bih ni taj da me pokojni ćaća nije stimulirao.

Prvi razred osnovne škole išao sam i završio u školi koja se tada zvala OŠ Sestara Ditrih. Od drugog do osmog razreda pohađao sam OŠ Manojlo Popić, jer preselili smo se s Carine pored KPD Zenica. Prvi dan kad me mama dovela u novu školu meni se ona odmah zgadila jer je moja učiteljica, kad me ugledala, glasno komentirala:

– Zar ima još ovih Pupića!? – misleći na to što je, na početku svoje karijere, bila odgajateljica u jednom zeničkom vrtiću u koji su išli moj stariji brat i starija sestra.

Momentalno sam zamrzio i školu i učiteljicu. To sam zorno pokazivao na načine koji su mi, kao djetetu, padali na pamet. Od toga da nisam učio gradivo, da sam bio nemiran kako na satu tako i na odmoru, prije škole i poslije škole. Ukratko, bio sam totalno nediscipliniran, u svakom smislu. Mama je jela vatru od, meni mrske, učiteljice. Nekako se nosila s mojim nepodopštinama, sve dok jednom nije rekla ocu da više ne zna što i kako sa mnom. On, koji je bio nezainteresiran za sve, osim za svoje užitke i za Čelik, samo je preko ramena rekao:

– Stipu ga nime.

Pozvao me i jednostavno, narodnim, običnim jezikom, koji bi razumio svatko, rekao:

– Slušaj, ako četvrti razred prođeš peticom, kupujem ti novi Poni bicikl. Ako ne prođeš, ima da te namarišem. Jesmo li se razumjeli?

Na samo spominjanje Ponija, meni su se zacaklile oči. Pristao bih tada na sve, čak i da perem noge svaki dan. Samo sam rekao:

– Važi tata.

Pojma tada nisam kako ću to izvesti, ali sam se zarekao da će idući raspust Poni biti moj.

Odmah na početku četvrtog razreda sebi i mrskoj učiteljici sam dao do znanja kako ove godine nema labavo. Učio sam redovno, javljao se da odgovaram sve predmete prvi, redale su se petice, izostanka nisam imao, smirio se u ponašanju, ma meni me milina bilo gledati.

Mogu misliti kako se, meni mrska, učiteljica čudila mojoj transformaciji. Nije ni svjesna bila kako se moj ćaća u tim trenucima pokazao veći i bolji pedagog od nje.

Mati se, što stari ljudi kažu, krstila i nogama i rukama. Nije joj bilo jasno zašto ustajem ujutro u pet i ponavljam gradivo za kontrolni koji imam taj dan. Nije joj bilo jasno kako više nitko ne dolazi na vrata i traži zaštitu svoga djeteta od mojih budalaština.

Vrhunac mog uspjeha je bio republički test iz poznavanja društva. To je bio predmet kojim nas je tadašnja vlast filala svojom ideologijom i doktrinom jednakosti,  bratstva i jedinstva.

Tjedan smo dana, skupa, svaki dan radili samo poznavanje društva. Sve od prve lekcije, da utvrdimo gradivo i pokažemo se tadašnjem obrazovnom sustavu kako svi sve znamo. Stvarali smo, i mi djeca, lažnu sliku o sebi, o školi, o sustavu, da je sve super i idealno. Posebno mi je bilo odvratno to što će, na koncu, pohvale dobiti i meni mrska učiteljica, koju, na moju radost, gledam još ovaj razred i zbogom.

Došao je dan testiranja, dobili smo testove u zatvorenim kuvertama, imali određeno vrijeme riješiti stotinu pitanja, od kojih je svako pitanje nosilo jedan bod. Sjeo sam, skoncentrirao se i riješio sva pitanja te otišao kući miran, svjestan da sam odgovorio točno na sve. Kad sam ušao u kuću, mama, brat i sestra su me sa velikom znatiželjom čekali da im saopćim kako sam nešto zasro, što je bilo za očekivati od mene, do tog četvrtog razreda, ali…

– Kako je bilo? Govori! – gotovo uglas su pitali.

Odmahnuo sam rukom, iscrpljen od testa, razočaran njihovim nepovjerenjem samo sam, suho rekao:

– Ništa nije bilo. Razvalio sam ih – i otišao u svoj kutak.

Brat me sumnjičavo gledao, nije bio siguran u kom smjeru sam ih razvalio, dobrom ili lošem pa je rekao majci:

– Trebalo bi ga nabubat!

Sestra je rekla:

– Ma pusti ga, vidiš da opet nešto kenja.

Čekali smo rezultate testa desetak dana. Nije bilo dana a da favoritkinje meni mrske učiteljice nisu zapitkivale:

– Kad će doći rezultati? Što se to mora toliko čekati?

Učiteljica nije znala ništa, pa je prelazila preko tih pitanja i njihovog dosađivanja, sve dok jednog dana nije došla u razred, vidno potištena i razočarana.

– Došli su rezultati – rekla je i spustila dnevnik na stol.

– Kakvi su? Tko je imao najviše točnih? Koji nam je prosjek? – sve su to pitali njeni favoriti, djeca kobajagi uglednih roditelja, oni koji su prolazili peticom, ne radi svog znanja i truda, nego zato što su im mame i tate bili „netko“.

– Srednja ocjena razreda bila je 4,6 što je odlična ocjena.

– A tko je bio najbolji? Slijedila su pitanja onih koji su mislili da su oni najbolji, kako bi se mogli puhati po školi i dvorištu.

Ja sam sjedio, šutio i čekao. Očekivao sam da sam bio dobar na testu, nikako najbolji, jer stalno mi je u glavi bilo ono tatino:

– Sve ti je to, kao i prvenstvo u nogometu, naštimano. Možda je netko imao pitanja i odgovore.

Učiteljica je govorila podatke tko je imao 96 poena, tko 98, a onda na kraju, s neskrivenom tugom i razočarenjem rekla:

– Najbolji je bio Tomo. Jedini je imao 100 bodova – nikada više nisam vidio i čuo toliko razočarenje u nečijim očima i glasu kao kod, meni mrske, učiteljice. Kao da sam ja bio kriv što nitko od njezinih miljenika i favorita nije odgovorio na pitanje: Koji je dokument usvojen te 1974. godine?  Kao da sam ja bio kriv što sam ja znao da je to bio Ustav SFRJ, a njezini miljenici nisu. Nisam se puhao po dvorištu za tih mojih 100 bodova, evo, sve do sada.

Naravno, kad se završio četvrti razred, tata me poveo do sportske radnje ispod zapadne tribine stadiona Bilino Polje, gdje je radila Dadina mama, i kupio mi novi, plavi Poni bicikl.

– Pošteno. Rekao, ne porekao. Prošao si peticom. Zaslužio si. Vozi i uživaj – rekao mi je tada tata.

Više nikada mi nije ništa obećao niti me stimulirao. Vidio je da kad hoću to i mogu. 

Možda zato više nikada nisam bio odlikaš. Prosjek i ispod prosjeka. I dan danas, nemam pojma ni o čemu.

 

Tomislav Pupić 03. 03. 2024.

Sudbinsko putovanje

Bilo je sudbinsko putovanje, upravo kad sam našla drugi posao jer prethodni nije bio dobar, nije više imalo smisla. Radovah se novom poslu, ali nikako da počnem jer čovjek me često zvao i govorio da ću da radim čim stane kiša, ali svaki dan pljuskalo je po dva tri puta, popodne bi sunce sve osušilo, sutradan ponovo prolom oblaka, a rano ljetno doba. I tako deset dana zaredom, sve do poziva da li želim da putujem na Kubu. Normalno da sam pristala jer ko zna kad bih opet takvu priliku dobila. Mirno sam otišla do šefa da mu objasnim, čovjek je shvatio. Nema ni godina da je moj otac otišao na drugi neki svijet i moji pogledi na život su se mijenjali iz dana u dan, tražila sam sebe, smisao, kako tugu i uspomene da sortiram, šta da radim i gdje da krenem. Kuba je bila sudbinska, prijateljima sam rekla da sam dobila novac na lotu te da putujem. Neki su se radovali sa mnom, a neki odvraćali.

Na dugom putu bilo je sve kako treba, lijep i ugodan put. Ali kad smo stigli u prvi hotel, nisu nas pustili da spavamo tu jer pravilo kuće je da ne primaju djecu, a sa nama je bilo dvoje djece. Dobili smo smještaj u drugom hotelu u kojem je intenzivno smrdilo na vlagu, moskitosi su izbockali naša tijela i sve je svrbilo do plača. Nakon žalbe, drugi dan preselili su nas u predivne apartmane gdje je bilo sve savršeno (a to sve zbog toga šta hotel u kojem smo imali rezervaciju još nije bio gotov).

Dani su prolazili kao u snu, tako da smo taj dan, kad smo za navečer imali karte za koncert Buene Viste, koji se održavao u sali koja je bila u American Plaza centru, sestra i ja odlučile da odemo tamo poslije doručka dok su djeca na bazenu, a i svuda su čuvari pazili na njih, u kupovinu. Vozili smo se u autobusu na kat koji je bio otvoren tako da je topli vjetar milovao lice i raznosio kosu, a priroda okolo bila je veličanstvena. Ispred nas vozio je kamion, a u njegovom kašunu bilo je poredano dvadesetak ljudi koji su zbijeni imali osmijehe na licima jer su se vraćali sa posla kućama. Nisu imali puno, ali su bili uvijek nasmijani i raspjevani. A želje su im bile da putuju negdje i da vide snijeg o kojem su im pričali oni koji su imali privilegiju da ga već vide i osjete. Osjećali smo nekakvu bliskost s tim ljudima.

Kada smo došle u taj centar, vidjele smo da su to samo male oskudno opremljene trgovinice kakve su kod nas nekad bile. Ipak smo uspjele nešto za sebe da nađemo i tako krenusmo s kata niza stepenice za zvukom muzike. I odjednom se, na stepenicama u zavoju, našla masa ljudi koji su išli dolje i gore. Pored nas prođe čovjek koji se, zaobilazeći nas, okrenu preme nama  i nasmiješi se pogledavši obje i prođe. Uto sam osjetila ruku sestre koja me je stisla i zaustavila u hodu, a ja pogledom uprtim još u čovjeka u odlasku. Iste zelenkasto sivkaste oči, ista ljetna majica na špaline, u stvari to su se nosile ljeti potkošulje, iste sivkaste lagane hlače sa kožnim kaišem, isti hod i isti stas. Ali prije dvadeset godina. I kako to da je u toj masi ljudi nas pretekao i okrenuo se da nas pogleda i da nam se nasmiješi. Skoro u isti glas smo progovorile: da li si ti isto vidila. Onako oduzete i u vidnom uzbuđenju jedva se dovukosmo do Puba odakle je svirala muzika. Kako smo htjele da pričamo o tome šta smo vidjele i da se uvjerimo da smo isto vidjele, sjele smo za prvi stol. Kad smo počele da pričamo, čovjek pored nas pita nas odakle dolazimo, on je kao iz Kolumbije, a nama se ne priča sa njim, mi smo još pod utiskom, uzbuđene da smo upravo imale susret s našim dragim tatom koji nam je možda htio pokazati da je dobro i da je tu negdje, uvijek pored ili oko nas. Čovjek ne umire dok ima onih koji su ga voljeli i koji misle na njega. Ispričale smo jedna drugoj šta smo vidjele i ta priča je bila identična, a mi smo bile sretne i presretne jer nam je tata nedostajao. I kad god mi je teško i osjetim tugu šta više nije među nama, dozovem u misli taj susret i bude mi lakše.

Iste večeri na koncertu vratili smo se još više unatrag, u vrijeme koncerata po našim omladinskim domovima. Pjevačica, koja je tad imala osamdeset tri godine i koja je imala sličnosti s našom babom, digla nas je sve na noge da plešemo s njom i svi su se u nekoj sretnoj euforiji njihali u ritmu. Još pod utiskom susreta i muzike, tog divnog i čudnog dana dugo nismo mogle da zaspimo, vraćajući film više puta sa svim i najsitnijim detaljima.

Zato kažem da je to sudbinsko putovanje.



Dijana Pavasović 02. 03. 2024.

Knjige iz moje biblioteke/7

ANTUN DŽAJA-BOSANAC: IZ LOVAČKOG DNEVNIKA 

Vlastita naklada pisca, Rijeka, 2022.

 

„Stipe Bilan, političar iz BiH, prvi je put doveo Tita u Koprivnicu (kraj Bugojna, op R.R.) 1969. godine, u pratnji nekoliko osoba. Od tada je dolazio svake godine, uz veliki broj ljudi iz pratnje i osiguranja, koji su često ometali lov. Zanimljiv opis lova pročitao sam u Penavinoj bilježnici iz lova s Titom na Čučkovinama u pratnji Branka Mikulića. Prije 16,00 sati smjestili smo se na čeki u želji da se odstrijeli osmotreni kapitalac. Oko 18,00 sati na mrcinište je došao srednji medvjed, koji nije bio za odstrijel, ali Mikulić je inzistirao da Predsjednik puca, govoreći da će veliki doći mnogo kasnije. Tito je pucao nakon čega je Mikulić požurio s čestitkama. Tito se obratio meni i pitao što vi mislite? Rekao sam da je bio promašaj, ali da ću prenoćiti na čeki i ujutro vidjeti što je bilo. Otpratio sam lovca do mjesta gdje je čekao auto i vratio se na konak u čeku. Čim je svanulo krenuo sam vidjeti ima li tragova ranjavanja, iako sam bio siguran da je bio promašaj, ali se uvijek mora provjeriti. Kada sam stigao do lovačke kuće zatekao sam Tita u šetnji koji me je pitao ima li kakvih novosti? Odgovorio sam, bio je promašaj, na što mi je pružio ruku i rekao: „Vi ste bili u pravu“…Nužno je napomenuti da je na Republičkoj izložbi SR BiH „Lov i zaštita čovjekove okoline“ u Banjoj Luci 1975. izloženo krzno medvjeda kojega je Tito odstrijelio u Koprivnici ocijenjeno s 493, 42 CIC tačke. Taj je trofej na svjetskoj izložbi u Marseilleu 1977. proglašen svjetskim prvakom. Na njoj su bila izložena još četiri visoko rangirana krzna medvjeda istog lovca. Posljednji Titov dolazak u Koprivnicu bio je 1979.“

Antun Džaja-Bosanac, „Iz lovačkog dnevnika

 

Evo jedne neobične knjige koju bismo mogli istovremeno svrstati u pripovjednu, dokumentarnu, pedagošku prozu. Nije to samo „iz lovačkog dnevnika“, to su priče iz životnog dnevnika, u koji su unesene sve bitne stvari lovstva, bilo svoga dugogodišnjeg, bilo onoga što je preuzeo od drugih lovaca i znalaca lovstva. Njegov život je lov, šuma, priroda.  On snima zvukove u šumi, koji ga jednako privlače kao sam lov. Zapravo i to je lov na zvukove. A ja, kao prijatelj pisca, koji je živio u Banjaluci a sada živi u Rijeci, posebno sam vezan za njega. Otac mu je bio poznati profesor Mato Matko Džaja, o kome sam pisao u više navrata, a on je godinama bio dio uredništva časopisa „Putevi“. Posljednji tekst koji sam posvetio posthumno Mati Džaji odnosio se na Ivu Andrića i njegov boravak u Banjaluci prilikom obillježavanja pedesete godišnjice rođenja Petra Kočića. Taj tekst objavljen je u izvrsnim „Sveskama“ Andrićeve zadužbine. I u ovoj knjizi Anto, kako smo ga zvali u Banjaluci, spominje svog oca i još nekoliko Džaja koji su živjeli u blizini Bugojna i poznatog lovišta. Čak mu otac daje i neke savjete vezane za idnos prema ljudima u lovu. A to je vrlo delikatan momenat samog lova.

Drugi početak za ulazak u ovu neobičnu, i rijetku knjigu, bio bi sasvim ličan, jer bi se odnosio na mog tetka,  pasioniranog lovca, s kojim sam išao u lov, ali i pravio posebne metke za koje je moj tetak imao sve što je bilo potrebno. Moj odlazak u lov nije se za mene sjajno završio, jer sam se toliko uplašio kada je tetak pucao na zeca, da sam pao na dupe od iznenađenja i straha. Tetak je imao češku lovačku pušku, novu, ali nikada nije u stanu bilo metaka, oni su se pravili uveče, a zorom se išlo u lov. Zarazan je lov, volio sam prirodu, kerove koji su tražili divljač, a kasnije, bogami, meso od divljači. To se desilo otprilike u isto vrijeme kada je autor ove knjige išao u svoj prvi lov, takođe na zeca. Da dodam još nešto lokalno, tetak je najčešće išao u lov sa kostajničkim veterinarom, pa su njih dvojica prolazili gradom na biciklima kao na paradi. Ne znam da je u to vrijeme još neko bio pravi lovac. Kod nas je krivolov uobičajeni posao. Povremeno mi je i moj prijatelj, pisac, rodom iz Sanskog mosta, znao donijeti lijep komad srndaća odstrijeljenog na taj način. Tim prije i tim više, ova knjiga bavi se i tim, rekli bismo socijalnim pitanjima lovstva i odnosa prema divljači i prirodi. Inače je u Delibašinom selu, malo dalje od trapističkog samostana „Marija Zvijezda“ bio izvrstan restoran u kome se služilo samo meso divljači iz naših šuma.

Znao sam da je sin Mate, ili Matka, Džaje, Anto, lovac, da putuje po cijelom svijetu, i, što je za nas bilo najzanimljivije, prati druga Tita kada dođe u Bugojno, da bi lovio. Sve je to djelovalo prilično tajno, ali o tome se odmah znalo, čim bi se milicija gomilala posvuda. Ali u ovoj knjizi prati se put autora knjige kroz mnoga lovišta u Jugoslaviji i svijetu, stičući znanja iz lovačkog umijeća i odnosa tih sredina, kao što su, na primjer, prvo Čehoslovčka, a potom mnoge zemlje na drugim kontinentima. Kasnije, Džaja je bio pratilac u lovu mnogih značajnih gostiju, pa i bogataša koji su htjeli da odstrijele trofejnog medvjeda. On je savršeni znalac svih bosanskih i hercegovačkih šuma. 

O svemu tome Anto Džaja daje iscrpna obavještenja, potencirajući ono što je pozitivno, gdje vladaju strogi lovački zakoni kojima se čuva divljač, gdje je odstrijel ograničen na divljač koja je bila za odstrijel jer je ostarjela, i postala problem za svoju sredinu. Svoju knjigu Džaja je zamislio i kao udžbenik, pa je istražio ko je o lovstvu u BiH pisao kroz našu istoriju i pronašao nekoliko zaista vrijednih hroničara: Petara Šaina, Fra Augustina Kristića, Konstantina pl. Igalffya i Milana Kneževića, doajena lovstva Bosne i Hercegovine, koji je ostavio dragocjene zapise o lovstvu u BiH. Njegov život bio je posebna priča.

Anto Džaja se dotakao svega što je bitno za lov, od pušaka, metaka, pasa, ali prije svega ljudi koji se brinu o prostoru u kome se lovi. Moral je bitan, bez njega stići ćemo ovamo, gdje smo u BiH stigli. Uništavaju se šume, tamani divljač, ne vodi se računa ni o jednom elementu bitnom za nekakav red i zakon i u lovstvu. Valjda je to logično, jer se ne brine ni o ljudima uopšte. 

Kao što je navedeno u naslovu, knjiga ima dnevnički karakter, pa stoga slijedi svog  pisca prema godinama i onome što je bilo bitno te godine. Ali hronologija nije dosljedna, nego pisac se često vraća na prsotor i temu, odnosno vrstu divljači u lovu.

Počinje 1954. godine, lovom na zeca. Dakle, iste godine otprilike kada sam i ja pratio svog tetka u lovu na zeca. Džaja detaljno opisuje taj svoj događaj, od vrste puške koju je jedva nabavio, metaka koje je koristio, pasa koji su učestvovali u tom lovu, lovaca bez kojih lova ne bi ni bilo. Potom slijedi 1956. gdje opisuje zimu i to vrijedi citirati, da se osjeti lovačka strast:

„Najhladnija zima koju sam zapamtio bila je veljače 1956. Sve tekuće vode u BiH bile su okovane ledom, samo brze rijeke i rječice po sredini jake matice nisu bile zaleđene. Većina lovaca odlazila je u lov na patke, iako ovaj lov iziskuje mnogo streljiva u odnosu na ostalu sitnu divljač. Tih se godina teško dolazilo do materijala za punjenje metaka. Lov na patke i guske bio je dopušten svaki dan. Početkom veljače dva starija lovca pozvala su me da odemo u lov na rječicu Gomjenicu u blizini sela Omarske. Dogovor je bio da sredinom veljače krenemo u lov gdje ćemo biti gosti poznatog seoskog lovca, koji je imao nadimak Kiso. Velika hladnoća ne popušta, živa na termometru u jutarnjim satima spuštala se između -28 i -30 stepeni Celzijusa.  Sva trojica nekako smo uspjeli napuniti pedesetak komada streljiva ponjenih crnim barutom, s dosta krupnom sačmom, koja nije odgovarala lovu na patke, ali druge nije bilo.“ 

Zatim Džaja preskače dvadeset godina i ide u 1978. kada je posjetio Čehoslovačka već kao iskusan lovac. Tamo su ga zaista srdačno primili i on je  vidio jedan sasvim drugačiji odnos prema lovstvu. Potom opet u Čehoslovačku, ali 1982. godine. Zatim se vraća na 1979. jer je tada bio gost u Švedskoj gdje je lovio losa. Zaista izuzetan doživljaj. Mi ih vidimo samo na televiziji kako vuku saonice sa Djeda Mrazom.

Zatim se 1990. otiskuje u Afriku, na safari u Keniji, Čitalac ovog teksta može samo da mašta o takvom putovanju i mogućnosti da odstrijeli divljač kakva ne postoji u Evropi. Proći će dvanaest godina, Džaja ponovo ide u Afriku, sada u Namibiju. I tako redom. 

Mene je najviše fascinirao opis lova na tetrijeba. Ne može se ocijeniti da li je lovac više uživao u pijevu tetrijeba i odgovoru koka, ili odstrijelu velikog tetrijeba koji je sudbinski predodređen da svoje mjesto predvodnika ustupi mlađem. Ima više vrsta tetrijeba, veliko je umijeće naći ga i tu je obavezno dobro dođstvo ljudi koji žive u tim šumama. Mene su tetrijebi toliko fascinirali da sam poodavno napisao jednu priču o njihovoj igri i pjesmi. 

Čitalac ove knjige moraće da potraži CD čitač, a danas ih sve manje ima, jer je na njega snimljen pjev, ili javljanje, glasanje, Tu je snimljena: vuga, kukavica, gavran, žabe, grmljavina, močvara, seosko dvorište, sova, zrikavci, šumski potok, kos, slavuj, jutro u šumi, vuk, tetrijeb gluhan, tetrijeb ruževac i jelenska rika. 

Pored ovog završetka, treba posebno obratiti pažnju na brojne izvanredne fotografije na veoma kvalitetnom kunsdruku. Knjiga, da ponovim, koja je velika rijetkost i već se planira da se objavi kod nekog većeg izdavača kako bi bila dostupna širokom krugu čitalaca. Jer tiraž ovog izdanja za koje je Anto Džaja dobio pomoć od prijatelja, samo 250 primjeraka i autor ih uglavnom dijeli prijateljima. Hvala mu od mene. 

Ranko Risojević 01. 03. 2024.