Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Zvono

Bio onda mali, živio u kući pored crkve. Na njenom zvoniku sat sa rimskim brojevima. Tako sam ih naučio. Sat se oglašavao šupljim zvukom zvona. Na zvuk se navikao. Bio mi znak vremena i doma. A i iz školske klupe prema satu virio, kada će više kraj časa, hoće li me mimoići jedinica. Poslije zavolio Hemingwaya, dramatično izgovarao naslove njegovih romana. U jednom, na njegovom početku, našao pjesmu velikog Johna Donnea. Pjesma u meni zauvijek. Sada sam, evo, ostario, opet živim u lijepom kraju, samo drugom, drugačijem. Imam nekoliko razloga da se u mom kraju lijepo osjećam, neću sada sve nabrajati. Da ipak barem ovo kažem: volim ovuda šetati, posebno stazom pored obližnje crkvice. Obradujem se kada čujem njeno zvono. Znam da nikad ne zvoni bez razloga. Znam da i za mene zvoni. Da sam lošiji pisac, sada bih rekao nešto o sudbini.

 

Predrag Finci 20. 02. 2019.

Holden

Imaginarni prijatelj/68

 

Holden Caulfield glavni je lik i narator romana “Lovac u žitu”. Sedamnaest mu je godina. Zatočen je u duševnoj bolnici negdje daleko od kuće, na zapadnoj obali Sjedinjenih Država. I pripovijeda svoju priču. Postoji nevidljiv netko kome se Holden, pripovijedajući, obraća. To čini jezikom slenga – čega baš i nema u Kršićevom hrvatskom prijevodu, a vrlo je loše i nakaradno provedeno u srpskome prijevodu Dragoslava Andrića – i u duhu pedesetih godina prošloga stoljeća u Americi. Doba u kojima je “Lovac u žitu” postajao mladalački bestseler u Europi i u Jugoslaviji, kraj je šezdesetih i sedamdesete godine, kasna je faza hipi pokreta, bujanje omladinskih supkultura.

Slava “Lovca u žitu” u nas koincidira s modom “proze u trapericama”, kako ju je imenovao Aleksandar Flaker, tako da su Salingerova izabrana djela u izdanju Znanja iz 1978. bila opremljena u imitaciju traper platna. I sve to sasvim neprikladno, jer je Holden svoj životni slom doživio prije nego što se znalo za rock’n’roll.

Holden mnogo priča o svojoj sestri Phoebe, a u brata Allieja gleda kao u dragoga boga. Alliejeva smrt jedan je od vjerojatnih razloga Holdenova sloma. Iako, tih razloga je više, i svi pripadaju emocionalnom i mentalnom repertoaru svakoga iole inteligentnijeg adolescenta. To je ono što nas je i privuklo “Lovcu u žitu”, i doživotno nas prisegnulo na ovu neobičnu knjigu. Identificirajući se s Holdenom Caulfieldom, identificirali smo se s vlastitim hormonalnim olujama, s razmaženošću generacije koja je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih odrastala u Jugoslaviji, bombardirana nevjerojatnom količinom kulturnih sadržaja, glazbe, knjiga i filmova, koji su osim obrazovne proizvodili još jednu, prilično neželjenu posljedicu: uvjerenje da ništa drugo nije važno, i da ničega drugog u životu neće ni biti osim glazbe, knjiga i filmova. Kroz identifikaciju s Holdenom, čiji se život nalazio na rubu, i mi smo se, njegovi čitatelji, trajno našli na rubu. Bila je to naša poza i naš životni stav. Danas teško za objasniti.

Nakon što su ga izbacili iz škole, Holden odlazi u New York.

To je mjesto njegove inicijacije, prvoga seksualnog iskustva – s prostitutkom, naravno – i njegova sloma. Cilj mu je da se sretne s Phoebe, da joj kaže nešto što je dugo smišljao, i što je silno važno, nešto što govori nama, čitateljima, spriječen da se obrati njoj. Holden je uvjeren da je lud. Samoubojstvo je njegov način da se obračuna sa svijetom. Tako misli, na to se fura. Užasno je mršav, visok je, ima nekoliko sijedih u kosi. Ili sebe i nas uvjerava da su to sijede. Osjeća se starim. Ima previše iskustva. Dosta mu je svega. I to umije sjajno ispričati.

Holden Caulfield prezire trivijalnost, prijetvornost i lažljivost današnjega svijeta. Bio bi sretniji da živi u nekoj prošlosti. Njegov današnji svijet je, međutim, već bio naša daleka prošlost. Holden je svoje proživio i doživio prije nego što smo se rodili. Ali nam se svejedno činilo da je Holdenovo vrijeme i naše vrijeme. Čak smo ga razumjeli i dok je govorio o bejzbolu. A vrlo često se u “Lovcu u žitu” govorilo o bejzbolu. Prezirali smo trivijalnost, prijetvornost i lažljivost, jer smo bili pri vrhuncima svojih puberteta. Zamišljali smo da smo pacijenti psihijatrijske ustanove, pa smo to u određenom smislu i bili. Jedan od nas koji smo se identificirali s Holdenom Caulfieldom ubio je Johna Lennona. Valjalo bi pročitati “Lovca u žitu” da bi se znalo zašto je to učinio. Inače, srednje Holdenovo ime bilo je Morrisey.

Miljenko Jergović 20. 02. 2019.

Neki Dragišić

Svako  selo, a valjda i veće mjesto, ima nekog svog Dragišića, koji je uvijek mimo sve ostale. On nikad neće s drugima u zajednički posao. Jok! Na sve je imao primjedbe, ne male, uvijek žestoke i potpune. Tako, ovaj naš, iz dumače, nije htio da prihvati ništa u vezi sa velikim mlinom i mostom preko jaza do tog mlina. On sam, dolazio je do jaza, skidao sa konja vreće, ulazio u vodu i prenosio vreće preko vode, i na kraju bi preveo i konja. Jednom je pokušao da to izvede s natovarenim konjem, ali se konj zanio i sav se teret sručio u vodu. Nije prihvatao da istovremeno sa zajedničkim mlinom radi još jedan koji bi omogućavao da svi brzo samelju. O putu da se ne govori, pred njegovom kućom bila je posred puta tolika rupa i vječno lokva puna blata i trnja da je bila živa muka preći je.

Ali, o Dragišiću ima i veselih priča. Tako je jednom neko dotjerao krmaču do njegovog nerasta. Za uslugu morao je dati polovnjak kukuruza. Gledajući tako nerasta na krmači, vlasnik krmače reče kako je to prevelika cijena jer je očigledno da i Dragišićev nerast uživa. Na to, Drgišić motkom stjera svoga nerasta sa krmače i otjera ga u obor među ostale svinje.

“Kad je tako”, reče on ovome, “jebi ti sam svoju krmaču i uživaj, ja nerasta ne dam.“

Ranko Risojević 19. 02. 2019.

Lirska tumačenja, 22

Bengt Emil Johnson

Dvije muhe u Aprilu

*

Na ledu.
Pucanj u damar sljepoočni,
hromirani, blistav fijuk
rikošeta.

To
učini muha
ljeto.

*

Iz 1700-tih stiže
ova staza drvosječa što svija ka jugu.

Ja upravo stižem
iz Saksberga.

Muha izlazi iz procijepa, motri
mozaik pokrajine
rasprslog drveta.

Sunce nas grije.
Svi smo se mi ovdje
slučajno zatekli.

*

U narodnom vjerovanju carić je bio Božija ptica
svraka je imala kontakte lično sa Sotonom.
O žutom voljiću Tilhagen* nije imao ništa da ispriča.
Crnoglavu grmušu seljaci su fratrom nazivali.
Hortling** bilježi za sojku stotinu imena.
Jedan žutotrbi bastard… on se nazivao,
virtouz koji se upravo vratio na johu
kod starog podruma za krompir. Naravno,
usavršio se zimus na ekvadoru…
Velikodušno dijeli stajsko đubrivo,
montira citate u osobnu kompoziciju.

Hippolais icterina – bio si postmodernist
daleko prije svih francuskih filosofa!

* Ivar Hortlnig (1876-1946, finski ornitolog.

** Carl-Herman Tillhagen (1860-1939.), švedski etnolog.

*

Znakovi se pomaljaju kroz preplete
zraka i zeleni, kroz treptaje
gustih sjeni.
Susrećem
pogled slavuja, vidim očnu-
ivicu kao nikad,
na po metra blizu,
u jednom sam drugom svijetu.

Nekoliko trenutaka
granica smo jedan drugom.

*

Družba divova ruči
tezgere napunjene brežuljcima.

Stojim na Vaskeretu.
Crna grmuša nadjačava grmljavinu.

*

Kolnik je vidan, i da se pratiti.
Brežuljak – iskustvo
skriveno u magli na Sve Svete.
Dan se mučno vuče. Žunje
započinju svoje prastaro umijeće.

Pjevuši štiglic u magluštini.
Ona još leži
ali se takođe podiže i rijedi.

*

Bez daška vjetra. Jutarnja žega. Krajolik:
mirna slika koja bivšoj
il budućoj slici sliči. Jastreb prepušta
život
zakonu termike.

Udno tišine
prebivaju neki zvuci. Žunja kucka,
čagrlja štiglic, kraguj
klikće, signal sladoledžijinog
auta, tamo,
duž ivice horizonta.

*

Palice, zimus pobodene
da bi markirale ivice puteva
počele su da zelene,
liči na štapove
koji su mogli graničiti
neki magijski ritual plodnosti.  

*

U razumnoj jednoj knjizi stoji napisano:
“informacija koja ulazi u čovjeka
mnogo je obuhvatnija od one
koja dopire do svijesti”

Ja sam stigao do krivine.
U sjenci lišća opazih
ispod nečega što s pravom
može se nazvati “dio vremena”
jednu 4 metra visoku ženu
u suknji od plavoga sukna.

Pas se okupao.
Šara u gliblju jarka na trenutak
podsjećaše na posmrtnu masku Rusoovu.
Možda.

 

Razgovor sa savremenicima

O duši je mnogo toga mudroga rečeno.
U vestmanlandskoj varijaciji
na primjer: “To što duša vidje samo slika beše.”*

Dječak što krave je napasao u Torbou
docnije će dušu porediti
s “lutajućom mrljom sunca,
pod  drvetom, krčevina…”*

Ovdje, na velikom Saksbergshigetu,
mi kažemo: koža bubnja. Praznina ona
što bije iznutra. I odskakajući
ataci po koži, kratkotrajni
poput leptira plavaca.

* Stihovi Larsa Gustafssona i Wernera Aspenstrema

Sjećanje na Džona Fielda

(a u vezi sa “Septembarskom pjesmom” Seamusa Hinija)

Većina sadnica koje posadismo,
čini se, uhvati; crna grmuša pjeva ovdje, sinkope
naliježu u strofu osnovnu, ubrzo će
pjevat sama do poznoga jula. Ko
nije čeznuo za smrću izvan zavičaja,
na primjer u Moskvi?

Valja reći koju o jednome
koji nas se tiče – a tiče nas se stoga
što beše beskućnik. Džon,
beše mu ime, umro u Moskvi,
iza baršunastih magli oko njegovih nokturna;
bez drugih strana smrti liše onih koje počivaju
sasvim nepomično na gornjim stranama šaka
___dok je vježbao,
deset hiljada rubalja, Džon,
beše mu ime, prebačen brodom do Batha
i dalje, “a stolen child”, odvožen dalje
izmeđ klavirskih magazina gdje služio je
baršunastom briljantu, koncertnoj estradi
pojavljujući se često na čemernom
mjestu, vremenu, čemeran, ukočen. Par nokturna
vratilo se, to znamo, da poduže bude
pristupačno na jednoj posve izgrebanoj ploči ( u Mosbawnu zar?)
– da se ne priča o Clementisovoj
ljubomori, Šopenovoj rezervaciji (ali je List
rekao: “Er bezauberte sein Publikum,
ohne es zu wissen und ohne es zu wollen…”),
da se ne priča o čežnji za kućom, ništa
o tome, baršun samo, i biserje, ono
što brzo iscuri iz nas, malo hladno, smjesta
“zastaralo”.

Gotivimo ovdje jasen; drvo života
nećemo stići da vidimo ustasalo; dosipanje
riječi mjesto drugih
riječi; breza se, avaj, osušila, al drijen
će se, možda, održati. Ima sirovosti
u glasu grmuše, brzo će
ona pjevati sama, sve do poznog
jula. Jedan jedak zapah vlači
gudalo kroz letnju močvaru.
Idemo dalje.

Činio je što mentor odluči – šta
Inače – i ostao gdje beše ostavljan
bez tople odjeće i zimovnoj Rusiji, ostavljen
da umre u Moskvi, s vremenom da umre,
naprijed i natrag u uvijek zimovnoj Rusiji,
mrtav, dovučen u Moskvu od gospode
(lijenjost, rak ne debelom crijevu, aljkavo skopčana
dugmad na prsluku)
nakon što su majci pokazani rođajni biljezi;
on “pjevao je na klaviru”, umro na mukama
i baršunastoj magli, bivajući
doista «mrtav u Moskvi»,
lišen zavičaja, s druge strane
nokturna, izvan svakog
placa poezije,
u ledenoj Moskvi.

 

 

Nota: Džon Field rođen 1782. godine u Dablinu, umro u Moskvi, pijanist i kompozitor, nazvan “pronalazač nokturna”. Njegovo eventualno značenje za Šopena bilo je predmet rasprava. Bio je učenik Mucia Clementia i pratio ga je nekoliko godina kroz Evropu pri čemu je imao zadatak da predstavlja instrument u majstorovom klavirskom magazinu.

1803.god., Clementi ga ostavlja u Moskvi. Pjesmu S. Hinia “Septembarska pjesma” gdje se pominju Fieldovi nokturni, na švedski je preveo R. Isakson u zbirci “Na putu”, 1994. “A Stolen Child” cilja na pjesmu W B Jejtsa, u kojoj se on vraća na jednu keltsku sagu o djetetu koje otimaju duhovi.

Franc List je napisao veliki esej o nokturnima Džona Fielda.

*

Čitati poeziju, kaže B. E. Johnson, znači ići po tankome ledu. I onaj, koji se nakani na čitanje, a ne nalazi se na ledu, shvatiće možda ponešto od teksta, ali će samu pjesmu promašiti.

*

Bengt Emil Johnsson debituje 1966. godine knjigom Posvjete (Hylningana) iza koje vrlo brzo slijede još tri vješto komponovane hibridne zbirke koje se otimaju preciznoj žanrovskoj klasifikaciji. Čine se lakim i spontanim, kao produkti neobuzdanog unutarnjeg poriva, što ih formalno približava surealističkom automatizmu u njegovom nastojanju da osnovnu poruku izrekne što neposrednije, direktnije.

*

Geografski milje u kojem se rađa i dešava poezija  B.E. Johnsona naziva se Saxdalen koji leži u Dalarni, pokrajini na severu Švedske, “dubokoj i gluhoj provinciji”. Krajolici: četinari, brežja, močvare, rudničke jame, krčevine, ruine, propali zidovi. Staze i puteljci preko Vaskäretaeta, Låsbergeta, Rannmossena, Grottfallet i Tors-Karisa. I kroz sve to, neprekidno, trajno – žuborenje Oksbrobekena. Johnosonova poezija sve to prisluškuje, oponaša, preslikava. Naročito ono što izmiče topografskoj karti: padanje snijega, kovitlanje magle, sjenke, treperenje suhog lišća, hvatanje leda, naprsline u ledu, u kamenu, nevidljii napor mahovine. Zvukovlje proplanka, svjetlucanje unutra, između, ispod, iza. Ornitološko iskustvo: ptica koja hitro prolijeće, nevidljiva, ali čujna.

*

U zbirkama nakon 90-ih, očiti su tragovi “spuštanja” jezika iz muzičkih u govorne sfere. U skladu sa ovim,  jezik biva lakši i “jasniji”, pjesnička forma komotnija, radi se uglavnom o narativnim dužim cjelinama, prekidanim mjesimično lirskim pasažima koje grade jednu samostalnu zbirku.  

*

Kako vrijeme prolazi, stvaralaštvo B. E. Johnsona biva uzorni i, veoma često, osnovni temelj na kojem najmlađe generacija švedskih pjesnika zasnivaju svoje peotike.

*

Bengt Emil Johnson (1936 – 2010), pjesnik, kompozitor, esejist. Važnije knjige: Hyllningarna (1963), Essäer om Bror Barsk och andra dikter (1964), Skuggsång (1973), Avlyssnat (1974), Tal till folket (1975), Rötmånad (1976), Efter vanligheten: höstlig dikt (1978),Vinterminne: kulturlyrik, memoarer och motstycken (1980), Upprört (1982), Över Oxbrobäcken (1996), Om öster (1999), En gång till (2003), Medan, sedan (2005), Tal till mig sjalv (2007), Aftonsånger (2010).

 

Preveo i priredio Refik Ličina

Refik Ličina 18. 02. 2019.

Triq Ir Repubblika

Plato ispred crkve u Birzebbugi bio je prazan. Popodnevna melanholija. Duvao je vruć mediteranski  vetar i donosio miris slanog mora. Sedeo sam na klupi pored knjižare i čekao da prođe siesta. Maltežani zatvaraju svoje radnje oko podnevna i ne rade do nekih 16 časova popodne, što je meni kao istočno-evropljaninu koji nije navikao na takve običaje donosilo dosta problema u planiranju. U ruci sam imao poveću žutu kovertu u kojoj je bio pasoš i pismo preporuke na engleskom jeziku od fiktivnog poslodavca iz Srbije. Na desetak metara od klupe bila je autobuska stanica na kojoj sam trebao sačekati autobus X4 koji će me odvesti do Floriane gde se nalazi policijska uprava. Trebao sam izvaditi papir da nisam krivično gonjen na Malti, što će mi olakšati proceduru zapošljavanja u ovoj državi. Bio sam migrant.

U trenutku kada su počela da  zvone crkvena zvona odnekud se  pojavio Makedonac Spira, čovek koga sam upoznao treći dan po dolasku na ostrvo.

– E bre, šo praviš tuka na Sonce?

– Ajde Spiro pusti me šale, ovi još uvek ne otvaraju knjižaru. Gde ću da fotokopiram ova čuda? Zakasnićemo!

– Ajde, ajde… ne se brini. Legnalo devojče, usnilo. Sad ke dojde.

Oko 16 časova i 20 minuta, devojka od nekih dvadesetak godina pojavila se sanjiva i nervozna. Kada je videla nas dvojicu kako je čekamo da otvori knjižaru, još više se oneraspoložila.

Kako smo napustili knjižaru sa potrebnim fotokopijama,  tako se autobus X4 pojavio na stanici. Digli smo oboje ruke dajući šoferu do znanja da želimo unutra. Na Malti autobusi ne staju ako ih ne pozovete rukom kao što se u američkim filmovima poziva taxi.  

Vožnja do Floriane potrajala je dobranih četrdeset minuta. Uske uličice malteških gradića, radovi na putu, mimoilaženje gradskih autobusa u svom tom haosu, čine samo neke od prepreka koje te mogu snaći u ostrvskom saobraćaju. Spira je sve to vreme pevušio „Slušam kaj šumat šumite bukite“ i držao oči zatvorene.  

Negde u Paoli, na samoj raskrsnici gde je skretanje za Marsu i staro otomansko groblje, pukla je guma.

Nervozni putnici počeli su da viču i urliču, mene je prelio hladan znoj od nervoze, a Spira je pored mene ćutao i dalje zatvorenih očiju. Vozač autobusa se izvinio i rekao da drugi autobus samo što nije stigao. Tako smo čekali drugi autobus još nekih desetak minuta po žegi i stigli u Florianu par minuta pre nego što će šalterski radnici otiću na pauzu.

Zadovoljan što sam izvadio potvrdu iz policije i što smo uspeli sve na vreme obaviti,  rekao sam Spiri da bi trebali otići u Vallettu na pivo. Centar Vallette bio je na nekih desetak minuta laganog hoda od policijske uprave u Floriani.

U baru „Gugar“ koji se nalazio u veoma strmoj „Triq Ir-Repubblikaili ti „Republičkoj  ulici“ koja je udarala na more, pili smo odlično lokalno pivo Cisk Excel. Spira se zaneo u priči sa konobarom koji je rodom bio iz Bugarske. Pravdao mu se da je on pravi Makedonac, ali da je bugarski pasoš izvadio zato da bi mogao raditi lakše u zemljama EU. Konobar je sve vreme odmahivao glavom i na ironičan način ubeđivao Spiru da je svaki stanovnik Makedonije zapravo Bugarin i da zbog toga svi oni zaslužuju njihove pasoše.
U toku te mukle rasprave misli su mi odlutale zajedno za mojim zamagljenim  pogledom… nastala je potpuna tišina.

U sledećem momentu video sam devojku. Crna, vitka, obučena nesvakidašnje. Izgledala je kao da je sa drugog kontinenta. Možda Afrike. Izgledala je kao da je iz Tunisa.

Promašio sam svoja usta i isprosipao pivo po majci i farmericama. Spira je grunuo u smeh dok je Bugarin vatrenim tonom i dalje prisvajao čitavu makedonsku istoriju svome narodu.

Makedonac je svojim telefonom napravio nekoliko fotografija na kojima sam ispao potpuno izbezumljen i kao popišan. Nervozno sam mu dobacio da ne radi to i da izbriše fotke, na šta je on odgovorio: „a bre, sega ke obrišem, ne beri gajle brale.“

Crnka je išla ka nama lagano se penjući uz okomite stepenice koje su vodile gore u sami centar grada. U tom trenutku zaboravio sam gde se nalazim. Želeo sam da joj krenem u susret i zapitam je za ime ali sam u sledećem momentu shvatio da bi to možda bilo naprasno. Svakako se u takvom popišanom  izdanju ne bih usudio nikome da priđem. Nisam primećivao ni egejca ni pirinca pored mene. Još manje sam slušao nastavak njihove rasprave o nacionalnim pitanjima.

Devojka iz Tunisa u prestonici ll-Belt Valletti. Crna, vitka i neobično obučena.

 

*


Prošli su meseci kako živim i radim na Malti. „Stena“,  tako je nazivaju domoroci. Od onog podneva u „Gugar“ baru više nisam video crnu devojku iz Tunisa. Moje radno mesto bilo je u Birkirkari. Mašin operater.  I dalje sam živeo u Birzebbugi na samom jugu ostrva, prilično daleko od svih dešavanja. Svoje slobodno vreme, tj. vikend, provodio sam u stanu družeći se sa  knjigama. Besomučno sam gutao rečenice Ismaila Kadarea. Tukla me je nostalgija. Želeo sam da se vratim kući. Opisi albanskih krševitih planina u knjigama Kadarea budili su u meni čežnju za balkanskim prostranstvima i zelenim livadama. Ovde sam bio okružen žutom zemljom i niskim bodljikavim rastinjem. Nekada sam umeo satima da sedim na plaži pokraj mora i slušam Maltežane kako pričaju. Njihov jezik je bio krt. Krt kao dobro vino. Između ostalog, žudeo sam za nepoznatom devojkom iz Tunisa.

                                                                

*


Sedim u svom stanu u Novom Sadu i čitam. Pred mojim očima nižu se rečenice malteškog pisca Immanuela Mifsuda. Roman „Jutta Heim“ koji je nedavno preveden na srpski jezik, imao je svoju promociju pre nekoliko dana u nekoliko srpskih gradova. Bio je i autor. Govorio je o tome gde je on nailazio na  inspiraciju za pisanje jedne takve knjige. Govorio je o malteškoj književnosti. Čitao je poeziju na svom krtom jeziku dok sam ja u publici pio krto vino.

U sledećem  trenutku zaustavljam čitanje i ostajem u šoku pogleda sleđenog na stranici.

I on ju je video. I on je o njoj pisao. O crnoj, vitkoj devojci iz Tunisa koja se pela strmim basamacima u ulici „Triq Ir-Repubblika“. Još mi padoše na pamet Makedonac i Bugarin. I „Stena“ Suncem okupana.
Želeo sam da se ponovo nađem na platou ispred crkve u Birzebbugi u vreme sieste dok vlada popodnevna mediteranska melanholija. Želeo sam da zazvone crkvena zvona i da vidim Spiridona.

*

 

Zvrčanje telefona mi odzvanja u ušnim receptorima. Svitkanje, mrak. Svitkanje ponovo. Na slušalici muški glas izgovara  nerazgovetne fraze. Ne mogu da provalim još uvek kojim jezikom taj čovek govori. Naprežem se iz sve snage da se priberem i posle nekoliko sekundi mumlanja u telefon uspevam da razaznam: „Spira je bre, alo, alo!“

– Alo čoveče. Odkud ti moj broj? – prve su reči koje sam uspeo da sročim.

– Eeee, jas go znaem site malečki tajni!- uz smeh progovori Spira.

Imao sam utisak da sanjam. Moje misli počele su da lutaju i idućeg trenutka ja više nisam slušao čoveka čiji je glas izlazio iz mog mobilnog telefona. U mislima, našao sam se u gradu Zejtun nadomak Birzebbuge. Bilo je veče. Stajao sam i  čekao. Nisam znao koga čekam ali sam osećao da tu trebam da ostanem… nešto mi je govorilo da će se pojaviti upravo ona osoba koju bih voleo da vidim. I pojavila se u pratnji fotografa. Crna, vitka devojka. Nesvakidašnje obučena. Stali su na sred trga. Ona kao da je nešto očekivala. Delovalo je da je spremna na to. U okolnim ulicama nije bilo nikoga. Žive duše. Samo ja i njih dvoje na trgu. Fotograf joj je prišao. Udario joj je šamar svom snagom. Crnka je pala i počela histerično da se smeje. On je potegao nogom od sve snage i udario ju je u stomak. Stajao sam kao nemi posmatrač. Nisam mogao da se pomaknem. Nisam mogao da viknem. „Šta mi se ovo dešava majko mila!“ – prolazilo mi je kroz glavu. Sledećeg trenutka fotograf je počeo da fotografiše. Devojka je ležala u transu. Izgledala je očarano. Tanka linija krvi slivala joj se niz vilicu.

Posle nekoliko minuta fotografisanja ona ustaje i odlazi. Fotograf je nemo stajao i posmatrao devojku kako odmiče. Ja sam i dalje izbezumljen pokušavao da viknem i da se pomerim, ali nikako nisam uspevao u svojim pokušajima.

– Alo bre, ne li čuješ šo ti zboruvam? Alooooo!

Probudio me je Spirin glas koji je odzvanjao na zvučniku.

– Utre ke slikam ona tvojata crnka od Valletta.  

– Šta?

– Da, da mačko. Jas sum fotograf. Toa ne si znao. Ke joj pokažem i ona tvoja fotografija iz „Gugar bar“. Ona so fleki. Ahhahahahahah.

– Alo bre manijače, rekao si da si izbrisao to!

– Ne bre, jas go čuvam site moi fotografiji. I obožavam da gi pravim koga luđe su uznemireni.

– TI BRE NISI NORMALAN ČOVEK.

– Tako ti e toa. Trebao si da ostaneš na Malti brate! Jel sam dobro rekao a? Kao pravi bBograđanin a? Sada ću ja da fotkam malu crnku a ti ćeš kući da ga drkaš na sećanja. Eeee budala li si.

– Ma jebaću ti mater bre kad te dohvatim….

Veza se prekinula. Čulo se samo monotono ti, ti, ti, ti… a meni i dalje nije bilo jasno da li ja to sanjam ili se sve ovo stvarno odigralo.

Srđan Sekulić 17. 02. 2019.

I o Ani i o jami

Čudi se Miljenko zašto nema Ane. A ima Ane, samo se njezin  dnevnik, kao post scriptum, ponovno piše. A Ana je nemoćna, post scriptum uvrjedljiv.

Veli Tonko da je bez Jame govoriti o hrvatskoj književnosti  – sramota. A jama je i dalje tu, samo je nešto dublja.

Dok se  iz Goranove Jame protiv nove šire novi krici, i Miljenko i Tonko pitaju zašto je ta nova jama baš danas nešto dublja i zašto je hrvatska književnost osramoćena, holokaust prešućen?

Samo to pitaju njih dvojica, a njima se pridužujem i ja.

Mirko Marjanović 16. 02. 2019.

Igračke

po sećanju Branke Bogavac

Kada dođoše, polovinom veka,
vojnici, čisti, raspevani, dragi,
pekli su ribe pored naših reka,                   

naše ribe, a ponekad i žabe,
u svakom času ljubazni i blagi
štipkali su i curice i babe;                          

veseljaci, odani violini,
čitali sonete Mikelanđela,
pratili ih Verdi i Paganini;                           

mi, deca, bosa, naivna i smela,
pamtim, kraj puta nađosmo igračke
(a dečja duša igrati se htela,

jer igračke nam kupovali nisu)
plišane koze i plišane mačke
što eksplozivom brižno punili su:             

ona bez prsta, on osta bez oka,
neki mesto šáka dobili kuke…
svedočim – malo je živih svedoka,               

briše se spomen te plišane varke –
beše okupator široke ruke,
a svi vladali jezikom Petrarke.                

Enes Halilović 15. 02. 2019.

Kino Tesla

Dnevnik jednog penzionera/19

Alem Ćurin 13. 02. 2019.

Dok čitam Celana

u noći nas nekoliko budnih u bijegu rasutih od tame smrznutih u nama zebnja davno ubijenih srodnika kao da će nikad više opet biti ustajemo noć kopamo sve dublje sve dublje se spuštamo dno produbljujemo kopamo kopamo kopamo kopamo u iskop tonemo fuga smrti nije pjesma nikakva to nije poezija ako jest ne može se pročitati strašna je to molitva naricaljka riječ očaja odlaženja umiranja takva je to riječ mi s tobom samoubojico s tobom nekazivo kazujemo s tobom u praznini tražimo za tobom idemo sve do mosta tamo gdje je tvoja muka zastala u tjeskobu prelazimo niz vode u koje se potonuo u nebo u dim odlazimo tvoja pepeljasta riječ potamnilo zlato tvoga pjesništva tvoja bol tvoja nesreća stalno ponavljana u novoj noći opet pripremljena tvoja fuga puna žica mrtve djece njihovih roditelja opljačkanih poniženih protjeranih zatočenih otetih života spaljenih snova ugušenih nada oko nas živi strava oko nas opet zašto zašto zašto zašto onda zato mi kopamo stare rane rovarimo ne razumijemo objašnjenja ne nalazimo prepadnuti u noći sjene vrebamo čekamo osluškujemo iz tamnih bara svijeta iz ljudskih pustinja iz ljubaznih čudovišta opet glasove majstora zločina čujemo opet se Paule moj tvoja riječ događa opet Saule naše ništa priprema

Predrag Finci 13. 02. 2019.

Anika

*

Sviće, a Anika Vukašinova još nije sklopila oči. Stoji na prozoru nepomična kao sova. Plavo svjetlo udara joj u grube crte lica. Tamne okrugle oči i kukasti nos. Usne su joj nabubrena požuda.

Zagledana je u crni panj. Stablo oraha bacalo je sjenu na kuću, šuštalo i kucalo na prozor. Ljetos je izgorjelo u strašnom plamenu. Vatra je krckala i žarila. Savila lišće u ugljene lisne uši. Dogorjelo je u crnu grdosiju. Vjetar je snažno zapuhao i selom raznio dim i ugljene lisne uši. Padale su po krovovima i vrtovima. Ulazile im u usta. Udisali su sivu izmaglicu sve dok nije pala kiša. Razlila je uši u čađave kapi. Slijevale su se po obrazima i prozorima. Stari Bogoje je stablo oborio sjekirom. Udarci oštrice bili su reski, hrskavi kao komad ugljena pod zdravim zubom. Iako stabla više nema, beskonačno duge žile podvučene su mu pod temelje kuće. Anika i dalje osjeća sjenu njegovih grana. U glavi joj zveket lišća.

Anikina crna kosa puna je vlažnog svitanja i tanušne izmaglice što se izdigla nad kukuruzištem. Stabljike suhe i tanke. Na mjestima polomljene. Zemlja među redovima kukuruza izgažena, u tragovima gumenih đonova. Anika je čučala u mrklom mraku savijenih golih nogu. Kao krastača nad crvenom kaljužom. Vlažna joj se zemlja zalijepila za cipele, zarila pod nokte. Obojila tvrdo sukno na rubovima haljine. Noćne ptice su kreštale nad njom dok je trčala niz pašnjak. U naručju topli smotuljak.

Anikine ruke i obrazi u tankim brazgotinama. Trnje visokih čičaka je tvrdo i oštro. Vrhovi su im stisnute pesnice. Rastu ukrug oko duboke rupe između pašnjaka i razlokanog puta.  

Rupu u selu zovu Bombom.

Na tom je mjestu između pašnjaka i seoskog puta još za velikog rata bljesnuo zrak. Zemlja je uzdrhtala u zaglušujućoj tutnjavi, a dvije su mršave krave odletjele u nebesa. Raspukle se kao stakla na kućama. Otrgnuti dijelovi tijela bili su razbacani oko dubokog kratera. Utroba zemlje se rastvorila, mračna kao bunarska voda.

Dno Bombe glasno krekeće. Mjehuri na žabljim vratovima na granici prsnuća. U ustajaloj plitkoj vodi leži beba okrenuta licem prema dolje. Usta i nos puni blata. Zelenkastocrna voda se slijeva u uši i iza vrata. Mršave noge su zguljeni žablji kraci.

Anika svlači široku haljinu.

Na leđima joj je utisnuta hrapava kora dobro zaklonjenih stabala iz voćnjaka. Na njih je kad padne noć naslanja Andrijaš. Ima bijele njegovane prste. Podvlači ih pod Anikinu suknju. Među raširena bedra. Prsti su mu tada slinavi kao Anikin istureni jezik. Nedjeljama na njega Andrijaš spušta pahuljastu hostiju. Kad se zalijepi za nepce, Anika je natapa slinom, gužva jezikom i guta.

Dojke su joj nabrekle i teške. Pod kožom se razgranale beskonačno duge plave žile. Andrijaš među njih zariva gubicu. Nezasitnu štakorsku rovku. Glas mu je pohotni mrmor. Zatvara mu sitne oči.

Bradavice potamnile. Smežurale se kao dva crvljiva oraha.  

Aniku u selu zovu jalovicom.

Haljinu i maramu sprema na dno drvene škrinje. Spavaćica je duga i široka. Među nogama izrezane tvrde krpe. Legne pored Vukašina. Drvene štake bačene na pod. Disanje mu je promuklo. Razdire zrak. Anika u njemu čuje pucanje orahove kore i krckanje vatre. Iz napola otvorenih usta izlaze potkornjaci i pune sobu. Udaraju o prozore i Anikine oči.

**

Dobro ugojeni, riđi mačak izroni iz kukuruzišta. Zelene tvrde stabljike se zanjišu. Glasno frkne pred Anikinim vratima i učas se zavuče u orahovu krošnju. Zadreči nezemaljskim, pomamnim glasom. Kao za ljetne oluje sa stabla padaju pokidano lišće, suhi komadi kore i kiša raspuknutih plodova. Jezivi arlauk propara vreli zrak i naprasno prekine poslijepodnevni drijemež. Iz Anikinih ruku ispadne nož i udari o drveni kuhinjski pod. U zdjeli s vodom kržljavi krumpiri. U koritu tanka prašnjava kožica. Vukašin se pridigne s kreveta. Jedna nogavica na hlačama mu je prazna. Klati se kao prazna vreća. Anika pomakne zavjesu i s prozora u prizemlju vidi kako vrhovi grana kao dugi tanki prsti kucaju na okno i kako se niz sušom pojedeni pašnjak kotrljaju orasi u raspuknutim ovitcima. Lice joj mrtvački pokrov. Hladno i blijedo. Prekrsti se i bojažljivo izađe pred kuću. Vukašin sa štakama pod laktovima ostane na vratima.

Anika krošnju gađa kamenjem. Pred kućom se skupljaju strahom zaleđena lica. Grla im presušena. Mačak se još jače razjari i učini im se kako bi mogao svakog časa iskočiti i proždrijeti ih. Ustuknu.

Nebesku vedrinu prepolovi zasljepljujuća munja. Grom silovito udari u orah i zapali ga. Na isušenoj zemlji se prodube krivudave pukotine. Plamen zahuči kao iz otvorene peći. Kante bunarske vode ne mogu ga ugasiti. Drvo je progutano. Stoje obješenih ruku pogleda uprtih u nebo.

– Došo đavo po svoje! – viče Vukašin s vrata. Nisu ovo čista posla!

– Začepi gubicu stari vraže!

Anika baci kamen prema njemu.

Gusti crni dim zasuklja nad orahom i zavodljivo zaigra na nebeskoj čistini.

***

Seoski put pod pašnjakom u jarugama. Po rubovima se uhvatio sasvim tanak kristalni sloj. Krti se pod Bogojevim gumenim čizmama. Na ramenu vile oštrih zubaca. Oči u sjeni oboda šešira. Pred njim crnosmeđi mješanac duge dlake. Uši mu poskakuju.

Bomba je otvorena raka. Iz nje izbija odvratan smrad. Trulo meso i žabokrečina. Po čičcima pao mraz. Blještavobijeli. Pretvorio ih u ledene ukrase. Kroz stabljike najprije proviruje pseća njuška. Zareži i pokaže oštre zube. Bogoje čičke lomi vilama. S vrhova se prosipa mraz. Pas zalaje. Zaskače se na vile. Bogoje ga šutne nogom. Pas zaskiči.

Žabe su nestale. Na dnu je samo tjelešce. Pocrnjelo kao Anikin stomak pod pritegnutim povezima. Pod njima je koža pucala valovito. Vijugave kišne gliste na truloj zemlji. Bogoje klekne i vilama podigne bebu. Njezino je tijelo na oštrim zupcima kao prekuhani komad mesa na viljuški. U rupi ostane otisak tijela, kao u kalupu od gipsa.

Svjetina se skuplja oko Bogoja. Sklapaju ruke i dižu oči prema nebesima. Niz pašnjak trči Anika. Ispod haljine joj poskakuju mrtve dojke. Pod njima mlohavo izbrazdano tijesto. Prsti joj zariveni u tvrdo sukno haljine. Vukašin stoji pod kućom oslonjen na štake. Viče za Anikom. Štaku podiže visoko u zrak. Nogavica se klati. Pod njom batrljak noge. Grbav kao dogorjeli panj.

Na Anikinom licu ucrtan užas. Usne rastvorene. Blijede. Bez riječi se spusti na put i pohita na Andrijaševa vrata.   

Kuca drhtavom rukom.

Moli za blagoslov.

Magdalena Blažević 12. 02. 2019.