Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Ćamil Sijarić: Sudbonosni dječaci

Napomena Ranka Risojevića, priređivača teksta Ćamila Sijarića:

Nedavno, pročitah na Ajfelovom mostu sjajnu priču Faiza Softića, “Druga vjera”. I odmah mi u mislima proradi veza pisaca iz Sandžaka sa prvim koji je svojim djelom obilježio taj prostor – Ćamilom Sijarićem, mojim omiljenim piscem. Bez obzira da li je to Sinan Gudžević, Faiz Softić,  Šaban Šarenkapić… svi su oni izašli iz Ćamilovog šinjela. Svaki za sebe izvrstan pisac, on je duhovno vezan za prostor koji je Ćamil Sijarić uveo u književnost na najbolji mogući način. Mene je od prve pročitane priče do nevjerovatne poezije osvojio za cijeli život. Zato sam odlučio da prepišem njegov uvodni govor mladim piscima koje je Duško Trifunović nazvao “Sudbonosni dječaci”, okupivši ih na Sutjesci, kako je i naslovljena knjiga šapirografisana 1966. godine. E, Ćamil Sijarić je htio da tim “dječacima” i djevojkama, da ih uvedem u ovu knjigu koju je danas gotovo nemoguće pronaći, ispriča nešto iz vlastitog iskustva. Taj tekst nije štampan u sabranim djelima Ćamila Sijarića u deset tomova. Zato treba ponešto iz “Sudbonosnih dječaka” i dalje čitati. Tri uvodna teksta, prije svega, prvi Duška Trifunovića, drugi Ćamila Sijarića, treći Matije Bećkovića. Ta tri teksta ni danas nisu zastarjela, naprotiv. Ja sam se opredijelio da moj tekst o “Sudbonosnim dječacima”, objavljen na Ajfelovom mostu, dopunim izvanrednim tekstom Ćamila Sijarića, koji treba čitaocima dati na uvid. Sjećam se kako me je, godinama kasnije, fascinirao put od Nove Varoši do Novog Pazara. Kao da sam išao kroz Ćamilove priče.

HOD PO MOTIVIMA

Šta je to gledanje dječjim očima

Ko s riječima posla ima, ko se u riječ zaljubio, taj ima blaga, i zlata, i dragulja mnogo, mnogo i mnogo, i muka mu je samo da to odabere, da to poređa, da ispriča priču književnu, poetsku, jer poetika i proza i nisu ništa drugo do jedna vrlo, vrlo visoka, vrlo emotivna kultura ljudskog govorenja; spuštanja toga zlatnog mosta između mene i tebe da njim prođe misao moja od mene do tebe, da ti kažem to i to, moj osjećaj da ode tim zlatnim mostom, satkanim, salivenim od riječi. Cijela je draž u toj riječi, u toj snazi riječi, u toj magiji riječi u tako lijepim riječima zbog kojih cijele stihove, strofe, rečenice, učimo napamet samo zbog nekoliko onih lijepih riječi. Takvim riječima nekakvu tajna hoćete da kažete. Vi vjerujete da je to tajna, mi možemo i da je primimo kao da je tajna, da je to vaše otkrovenje, samo kako za koga, kako za koje vrijeme, za koju ličnost itd. I u kolikoj zabludi vi to što sam vam ja ispričao primate. Molim vas, samo da bih iskazao koliko je tu relativiteta umjetničkog…A da toga nije, ne bi ni bilo umjetnosti.

Ja, malo đače, završio osnovnu školu. Nemam roditelja. Hajde da me pošalju u školu. Da sam imao oca ili majku, oni bi rekli: „A mi!“ Ne bi mi dali da se školujem. Ja nisam imao roditelja i odoh u školu. Gimnaziju sam pohađao u Skoplju. Ja onolišni, seljanče, otkidam se od livade, od kuće, od seljaka, od onih curica s kojima sam se igrao, od onih pejzaža, od svega. Idem u nekakav daleki, daleki grad u koji se ide jedan dan na konju, drugo pola dana automobilom i treću noć i pola dana vozom; to je daleko preko mnogo planina i čak preko Šar-planine na drugoj strani, kako su oni meni tada govorili, kod Ovčar-polja, i oni za Šar-planinu znaju, jer se u pjesmi pjeva: “Ne moš preći Šar-planinu punu hajduka“, i za Ovčar-polje znaju, jer se u pjesmi pjeva: „Ne moš proći Ovčar-polje – puno ovaca“. I sada seljak daje ti pamet, daje ti savjete za taj put.

– Nemoj se učiti da zapisuješ sve što čuješ, jer će ti otići tako da ćeš  cijelog vijeka morati da zapisuješ što od nekoga čuješ, a što ne zapišeš, nećeš moći da zapamtiš. Nećeš biti uvijek u prilici da pišeš kad god neko pametan govori. Bilo bi to i sramota. Moraš ovdje to da slažeš, ovdje to da pišeš, ovdje o pameti. Sjeti se ovoga i nemoj da zapisuješ.

Ima tu istine nekakve i mudrosti.

– Kad se vratiš, da nam pričaš.

– Šta da vam pričam?

– Ti ćeš vidjeti: U Skoplju ima sokak, a u tom sokaku obješena je čizma Kraljevića Marka. Ona je tebi čak dovde, a meni dovde…

I stao uza me da mi tačno kaže kolika je čizma Kraljevića Marka.

– Ti vidi, pa kad se vratiš, da nam o tome pričaš.

Ja došao u Skoplje. Pada meni to na pamet. Bože gdje li je čizma Kraljevića Marka? Ja sve živim u tom uvjerenju da preda mnom stoji nešto što ću ja zaista da vidin, Samo gdje je tada ulica. Kad ću naići na tu čizmu? Traži ovamo, traži onamo. Kad ću naići na tu čizmu? I jednog dana, bio sam tada već u drugom razredu, idem nekom ulicom, i zbilja vidim visi čizma, tolika čizmetina neka.

– Evo je! Evo je , najzad!

I ja pravo ka onoj čizmi. Dođem, gledam, gledam, gledam. To je čizma od drveta, još napukla, a to je i nekakva čizmarska radnja.

 

To su te varske, to je ono što otkrivaš, a ono je već otkriveno.

Jednom idemo u to Skoplje, moj stric i ja. Stric jaše konja naprijed, ja jašem konja za njim. Prvi je pod sedlom, a drugi pod samarom. Tu stoji moj kofer, tu su kolači, moja sprema i tako dalje. U Pešteri, to je kraj između Limske doline i Novog Pazara, ka Sopoćanima, pružilo se jedno polje dugo otprilike sat i po vrijednoga hoda, konjskoga hoda. To je jedna traka, jedan tepih, jedna staza ovako pružena, a bregovi se uzdižu sa obje strane. To polje je suho, nema vode, i za karavane put ovuda bio je pogibija. Tamo u daljini spazih na sred toga polja nekakav čardak. Dođemo kod toga čardaka. Stric sjaše s konja, sjašem i ja.

– Ovdje ćemo se napiti vode.

 

Ja, dijete, okrećem se tamo-ovamo. Vode nigdje ne vidim. Čardak na suhoj ledini. Stric sveza konja, dao zob i lijepo me povede na drugu stranu. Silazimo niza stepenice i duboko, duboko, duboko dolje u zemlji, česma. Tu izvire voda, tu je korito, iz korita voda izlazi i tu odmah i uvire. Gore je zid bačvast i visoko, visoko vidi se patos onoga čardaka.

– Šta je ovo, striče?

– Bunar-voda, vidiš.

– Kakva voda? Kakva voda? Ko je ovo pronašao? Otkuda bi neko znao da ovdje ima vode? Šta je ovo, striče? Šta je ovo, da mi kažeš?

– Konji žedni, ljudi žedni. Propast bila putovati kroz ova polja. Vode nema sve dok se karavana ne slomi u dolinu Raške. Dolje vode ima, ali dotle da pocrkaju i konji i ljudi. Jedan karavandžija iz Novog Pazara, koji je tuda provodio karavanu, zarekao se da će sve svoje utrošiti da negdje pronađe nekakav bunar. Imao je trgovinu sa bratom, pa se zbog toga s njim podijelio. Svoj dio sav potrošio plaćajući radnike da mu po ovom polju traže vodu. Oni kopali ovdje, kopali ondje godinama i godinama. Karavandžija propadao, materijalno propado, duhovno oslabio, fizički obolio. Jednog dana – evo vode. Izbacili mu odozdo radnici mokru krpu gore. Uzeo on tu krpu, gleda je, gleda, bolestan. Uzjaše konja, pođe i umre na putu, a da se vode nije ni napio.

 

Ja to tada kao dijete čuo, pa to i zaboravio, ali kad sam počeo da pišem, zapitao sam se: o čemu pisati? Šta je to lijepo o čemu bih mogao da pišem? Tražim u sebi, u mislima svojim, sve što sam doživio, šta sam čuo, i sjetim se ovoga bunara. I pitam se sad, šta je to, i tražim nešto slično tome što bih ja mogao da znam. I nalazim. Pa to nije ništa drugo nego „Zidanje Skadra na Bojani“. Ako hoćeš da daš ljudima nešto veliko, onda moraš to da platiš, dragi moj. Džabe nema ništa što je veliko. Moraš na drugi tas da staviš ekvivalenat vrijednosti onome što hoćeš, što želiš. Treba žrtva pa da se održi tvrdi grad na Bojani. Uzidaj mladu Gojkovicu i tek poslije toga grad će se održati. To je i sa „Na Drini ćuprijom“. Uvijek je to tako. Ako hoćeš nešto veliko, plati, daj od sebe pa nosi. I taj čovjek koji je bunar našao, platio je životom ono što je htio ljudima da da. A zar u tome nema sličnosti sa umjetnikom i njegovim djelom? Jer i umjetnik je isposnik, on je bogomoljac u svome hramu, onaj koji je stalno na golim koljenima na mokrom pijesku, onaj koji nosi krst na Golgotu, mršav, zbog toga da bi nešto nekom dao, da bi nešto nekome rekao, da bi povukao i potegao nešto veliko, onoliko koliko god se može!

 

Pazite, neko je ovdje rekao: „Ja sam sreski pjesnik“. Ima u tome nešto što može da se primi, jer mi smo utoliko pisci, ukoliko ono opšte, ljudsko, možemo da izvučemo iz svoga iskustva. A naše iskustvo je najveće i najživlje iz dječjih dana, onda kada su te oči dječje širom otvorene i zagledane u  čuda, u čarolije ovoga svijeta; iz vremena kad se dijete uvijek pita šta je to, otkud je to, i traži odgovore na sva ta pitanja. Sve motive koje sam obradio ja sam doživio ili čuo u mom kraju. A od svega toga doživljenog i čuvenog, uzeo sam samo ono što je univerzalno po smislu svome i duhu svome, što je nekakva istina životna za svakoga čovjeka ma gdje on bio, kao što je za svakoga čovjeka svuda jednaka istina ljubav: Ja te volim ti me voliš. Tako se, valjda, svuda, svuda i svuda veli. Drugo je to sad kako neko ljubav konkretno doživljava i obrađuje. Dizati to opšteživotno, to izvanvremensko, ono neprolazno, što živi, na jedan umjetnički nivo – eto to je cilj umjetničkog djela.

Ćamil Sijarić

Ranko Risojević 20. 01. 2024.

Na zlehudoj adresi

Patvorene su uspomene, a ni sna nema o budućnosti,
u tu ćeš crnicu uskoro da spustiš svoje zgrčene kosti,
trunut će ovdje i tvoji turobni, beznadni i gorki versi,
i otrovana duša u njima, vo vijeki na zlehudoj adresi

Tu, u predjelu svakovrsnih čudaka, luđaka i božjaka,
tisućljetnih zatiranja, hekatombi i bezumnoga straha,
nepreglednih grobišta, u tom mlivu ljudskoga praha:
vedrinu žudio si gdje za vratom ćutiš dah vukodlaka

Zemlja isposnika, zakrabuljenih djevojaka i monaha,
utvara, džina i vilenjaka, potomstva Goga i Magoga,
nakostriješenih crkava, džamija, katedrala, sinagoga,
opskurnih mesija, slijepih vizionara, zlih demagoga,

sotonskoga urotništva, sveštenstva i hodža i popova,
posvuda skrivenih pušaka, mitraljeza, mina i topova,
mrska i draga, suđena od vraga, zemlja mila i ukleta,
ostvarenje je svih ideala poklonicima zlatnoga teleta

Stjecište je opsjenara, hohštaplera, šarlatana i pajaca,
najugledniji njen univerzitet buvlja je u stvari pijaca,
a na pijedestalu je akademija namrgođenih mudraca,
u zrnju graha tu se proriče, i kocka se fatumska baca

Nestor međ najumnijima u tarotu je majstor najbolji,
i karta će ti reći, veli, kako sve je u Svevišnjoj Volji,
zato je uzaman, posve je izlišan i svaki trud čovjeka,
jer sveta je naša zemljica, Bog će je čuvati dovijeka!

Sabornost glavna je obaveza, da se ne raspe džemat,
neka je proklet ko stado napusti, jer katil je i dželat!
O tome jasno zbore kraljevski ukazi i sultanov berat,
za slobodoumnoga se izdaje onaj što sprema prevrat

Od odanoga se zahtijeva da jede i da se razmnožava,
da čak ni u snu božanski poredak ničim ne ugrožava,
sretnik si stoga i ti, jer stih ti je gesta i gluha i jalova,
a raspela bi te strasno ta pijana svjetina Brueghelova

Amir Brka 19. 01. 2024.

Pero Buntić: Neimar dobrote

Ljudi koji u društvu ostavljaju dubok trag dijele se na dvije vrste: oni koji kasabu pretvore u grad i oni koji grad pretvaraju u kasabu. Previše smo puta dosad bili primorani preživjeti ove druge. Ponekad se ipak dogodi sretna slučajnost entuzijasta koji unatoč logici koju nam sredina nameće kao najpraktičniju odlučuje na suprotnost: nešto što zahtijeva vrijeme, strast i trud koji ne mora nužno biti adekvatno profitabilan. Zato Peru Buntića svrstavamo među njih. Veličinu njegove ostavštine nipošto ne možemo mjeriti matematičkim parametrima tržišne ekonomije. Krila njegove filantropije i entuzijazma obuhvaćala su mnogo više od istoimene vinarije: umjetnost, književnost i izdavaštvo. Ico Mutevelić je sa vlastitom knjižarom i Prvom književnom komunom ucrtao grad koji nam je, nesavršen kakav već jeste, dosuđen na kartu onog svijeta koji svoj identitet pronalazi i u dubokoj riječi, a ne samo u izlogu. S druge strane, Buntićev Klub knjige Ivo Andrić ujedinio je to dvoje u gravitacijsku točku u kojoj se susrećemo sa onim bez čega bismo kao zajednica bili siromašniji. Od samog otvaranja slutilo je na nešto više od pukog prodavanja knjiga: svojevrsna tvornica kulture na jednoj raskrsnici. 

Ako i jeste slučajno, podsvjesno je baš raskrsnica najprikladnija lokacija. Između ostaloga jer  kao društvo već dugo stojimo na jednom mjestu umjesto da se krećemo ka budućnosti u koju bismo zajednički vjerovali. Živimo stvarnost koja je tretirana kao nimalo podsvjesno privremeno rješenje jer oni koji bi nas u tu budućnost trebali voditi preferiraju status quo. Egzistencijalni limb masa garantira im opstanak na pozicijama moći. One žive od mrvica koje padaju sa stola na političkom Olimpu. Međutim, ovdje nema kompromitiranja te zdrave, kreativne srčike koja zahtijeva posebne uvjete kako bi mogla pokazati svoju autentičnu moć. Ta zaštićena, a ipak interaktivna platforma je ono što nam ostavlja Pero Buntić. Kada povremeno ne znam u kojem smjeru ići, put me u Mostaru odvede pred vrata Kluba knjige Ivo Andrić. Za razliku od različitih ideoloških vrludanja, rijetki nepripremljeni zavrludaju unutra. Zahvaljujući Nini Šarcu, vrhunski kompetentnom čitatelju kojeg ćete susresti za pultom, ako i ne nađu ono po što su došli, kupci izađu sa njegovom preporukom pod rukom.         

Ponekad uđu oni koji očekuju kopirnicu, školski pribor ili udžbenike. Na sreću, Klub nije takvo mjesto jer nikada nije iznevjerilo ono što je temeljni zadatak kulture: vrijednosti i ideje iznad svakodnevnih banalnosti koje nam odvlače pažnju od toga. Njegova izdavačka kuća objavila je 2004.g. moju zbirku pjesama Bijele noći. Bila je to naša prva suradnja kojoj je nesebično kumovao Miro Petrović. Tada još nisam znao da ćemo u budućnosti biti bliskiji i razmjere njegova rada, poput zbirke umjetnina čiji je jedan dio bio izložen u knjižari. Nije bio umjetnik, ali je bio utjelovljenje renesansnog mecene. Mostarska knjižara odražavala je strast i estetiku svojstvenu onima koji cijene, prepoznaju i uzdižu ono pored čega većina nas svakodnevno mehanički prolazi i gleda, a ne vidi. S druge strane, ovdje se vidi zašto ga je ovo društvo, korumpirano i toksično, trebalo a da toga nije bilo ni svjesno. Tako je uostalom i drugdje: kroz tuđe oči najbolje se vidi da još uvijek postoje stvari za koje se vrijedi boriti. A on, mecena i hedonist, dobro je znao kako se to radi, od vrijednih knjiga do vina koje je gotovo prirodno išlo ruku pod ruku sa umjetninama ovog nezasitnog kolekcionara.   

Klub knjige Ivo Andrić može se barem djelomično usporediti sa splitskom knjižarom Morpurgo koja je nakon otvaranja u 19. st. evoluirala u okupljalište gradske intelektualne elite. Nažalost, na vjetrometini poratne privatizacije krahirala je kao i toliko drugih važnih kulturnih repera. S radom prestaje 2017., a sada je u njoj trgovina koju sa izvornim duhom i Morpurga povezuje samo ime. Za razliku od navedenog, Buntićeva knjižara živi punim plućima i privlači ne samo policama nego i sadržajima. Njeno ime je također indikativno. Naime, Ivo Andrić već godinama je kamen identitetskog spoticanja na kulturnom i političkom planu ovih prostora.  Ne treba posebno naglašavati da se njime uglavnom barata kao argumentom koji služi populističkom prikupljanju bodova u javnosti koja književnost percipira samo kada je interpretirana kroz političke agende. Ljudi koji vječito traže dlaku u jajetu zasluga ovog nobelovca taj omlet nisu ni omirisali, a kamoli probali. Andrić je simbolički postavljen u adekvatne okvire ovom jednostavnom, a ipak tako znakovitom gestom. Nomen ovdje doista jeste omen. Piščeva bibliografija ima glavnu riječ, a to vrijedi i za druge.

U gradu u kojem je priželjkivano pomirenje godinama proizvođeno kalkulacijom  umjesto organski i spontano, Klub predstavlja svojevrsni eksces. Tu ništa nije samo sebi svrhom, već u službi čitatelja i publike. Knjigama ne treba putovnica ni viza kako bi prelazile granice i spajale one koji dijele univerzalni jezik suvremene književnosti na ovim prostorima. Proverbijalne male bare regionalne scene spajaju se ovdje u jednu veću u kojoj se barem prividno lakše diše. U zidovima koje smo ovdje podigli između sebe, ljudi poput Buntića otvorili su prozor. Ušao je svjež zrak i rastjerao memlu kulturne klaustrofobije od koje možda još uvijek patimo, ali naši naučeni strahovi ovdje nakratko pronalaze vlastite katarze. Prije nego se potom vratimo u realnost u kojoj stvari i dalje funkcioniraju na isti način možemo zaroniti ispod površine mora čije je valove uzburkao jedan entuzijast otvorena srca i uma. Kolika je brazda koja iza njega ostaje vidjelo se ponajbolje na njegovu ispraćaju. Spojilo se naoko nespojivo i privuklo ljude koji se u Međugorju okupljaju pod jednim zajedničkim nazivnikom. To je čovjek čiju će odsutnost u budućnosti biti teško nadomjestiti nekim približne volje i ljubavi za kulturu koja je umjesto pukog ornamenta, živo i vitalno tkivo.      

Pero Buntić je simbol svega što nas spaja nasuprot izdašnim kolektivnim investicijama u ono što nas dijeli. Cirkulacija stalnih mušterija i posjetilaca dala je Klubu atmosferu književnog Kafića Uzdravlje. Where everyone knows your name. To je drugi dom mnogih koji ga ne prolaze u društvu čiji žrvanj ne preživljava ništa što nema nabavnu i prodajnu cijenu, uključujući i mene samog. Iako sam to rijetko verbalizirao, nadam da sam djelom dokazao koliko mi je važna i sama svijest da u Mostaru još uvijek postoje ovakvi ljudi i ovakva mjesta. Ponajprije zato što mnogi drugi gradovi u BiH nisu te sreće. Prošlogodišnji Festival Poligon održao se u Klubu, što je prirodna simbioza koja u različitim oblicima neprestano evoluira. Genius i locus su ovdje jedno, kristaliziraju duh grada koji bubri ispod površnog populizma depresivne političke realnosti koja je sve manje i manje vrijedna pažnje.  Treba ponoviti i podvući: bit će u Hercegovini u budućnosti još vinarija, lošijih ili boljih od njegove. To zapravo uopće nije bitno. Ono što jeste bitno -š toviše, nepobitno – neće se tako skoro ovdje ponoviti netko tko ulaže toliko u sve što mi je važno, drago i nužno. Duboku riječ, viziju, rušenje barijera i prijateljstvo bez zadrške. A taj se čovjek zvao Pero Buntić.                        


Mirko Božić 18. 01. 2024.

Rječnik vjere i nevjere/9

(Fragmenti dnevničkih zapisa)

 

BANJA LUKA, JUKIĆ

Prosinac 1991.

Banja Luka, 120. godišnjica Jukićevih Želja i molbi. Grad smrtovnica: sva banjalučka stabla izlijepljena fotokopiranim smrtovnicama: „izgubio život u borbi protiv fašizma, za slobodu svih naših naroda”. Grad prljavštine, polupraznih polica u dućanima, uniformi na svakom koraku. Prljavi, zapušteni, neuredni SMB rezervisti, mladi vojničići izgubljenih pogleda, revolverima opasani uredni vojnici u nekoliko vrsta posebnih odora, raznorazni milicijski uniformirani askeri zametnuti automatima. Teški helikopteri transporteri cijelo jutro tutnje iz pravca „preko Save”. Razgovori u autobusu, na ulici: o klanju, o ustašama, o mobilizaciji. „Preko Save bi ja tebe, pa da vidiš…” Na kioscima nema zagrebačke ni druge „zapadne” štampe. Hotel „Bosna” – vojni bivak. Na doručku: sve moguće uniforme, svi uzrasti. I – žene. Mnogo žena u uniformama, uz svoje mužjake. Masa oglasa na stablima, rukom pisanih: Šibenik – Banja Luka, zamjena stana.

 

BAŠ KAO SNI KOJE USNIJEMO

Rujan 2012.

Baš kao sni koje usnijemo, i koji ostanu stvarni samo tu, u snu, u trenutku snivanja, i možda u sjećanju, ali samo u njemu, i kad njega nestane, nestane i njih, tako je i s našim životima. Kako uopće pojmiti to – da ih je bilo, i da ih nema, kao da ih nije bilo. Čovjeka to muči, u njemu se neka volja, neka snaga tomu opire, a ništa učiniti ne može. Ni razumjeti. Ne može se ni pomiriti s time – istinski, mirno, vedro, u svojoj dubini. Što može? Prepustiti se snima. I glazbi. U glazbi plakati bezrazložno i toplo.

 

BERLINSKI VJETAR ŠTO HVATA ŠIROKO

28. ožujka – 2. travnja 2000.

Berlin. U Pankowu, Majakowskiring, Rudolf-Ditzen-Weg, Pension „Allegro“. Nastupamo („Balkan-Brücken“) u Literatur-Werkstatu. Duboki Istok. „Dedinje“ DDR-a. Ovdje živio Grothevol, ondje Pieck, tamo Ulbricht, a ima i pjesnika (Becker) i pisaca (Hans Falada). Fantastični kontrasti Istoka u Berlinu. I osjećaj koji uz njih ide, a koji, evo, godinama u meni ne blijedi, a trebalo bi silnoga napora i koncentracije da ga opišem vjerno. Neke mračne i sjetne a duboke i strašno moje, familijarne dragosti je u njemu. Hodočašća: kafa u Streseman Caféu na Anhalter Banhofu, kafa u Adler Caféu. Zid u Niederkirchnerstr.; Zid, a iza njega – „Topografija terora“. Sankt Mariakirche na Alexander Platzu. Totentanz. Duge vožnje tramvajem po Istoku, autobusom po Zapadu.

Zadnji dani ožujka i prvi dani travnja u Berlinu: i kiša je padala, i vjetar je razmahivao, onaj ozbiljni studeni berlinski vjetar što hvata široko i ne šali se, nebo je bilo depresivno nisko, i tek posljednje jutro, kad smo se već neopozivo vozili put aerodroma, sinulo je sunce i pokazalo nam se nebo boje iz udžbenika: berliner blau! Svejedno. Ima mnogo ljepših mjesta na svijetu u kojima sam bio, udobnijih za život također, ima ih pitomijih, savladljivijih i podatnijih, koja ti se ulagivački prilagođavaju, pa ti izgleda kao da samo na te čekaju, ali pred Berlinom sve to pada.

Eh, Berlin! Priznam, da mi je taj grad jedino strano mjesto na svijetu u kojemu se ne bih osjećao iskorijenjenim, barem ne tragično i melankolično do samoubojstva. Možda ću jednom i uspjeti razabrati i fiksirati svu uzbudljivu vibrantnost, kojom nas je – sve moje i mene, dok smo u njemu neuspješno pokušavali skloniti glavu za mučnih mjeseci ’94. i ’95. – ovo ogromno čudo od grada zauvijek zatravilo i virtualno vezalo uza se. Za sad to i ne pokušavam, dovoljna je trajnost doživljaja.

Posebna je pak priča taj Istočni Berlin, kojega, kao, više nema, a tako je stvaran u svojoj ogromnoj razlici. Cijeli trodnevni književno-filmski happening (Balkan Brűcken: Sarajevo), zbog kojega nas je sakupilo, odigrava se u Pankowu, duboko u bivšem Istočnom Berlinu. Adresa domaćina: LiteraturWERKstatt Berlin (gradska tvornica književnosti, tako nekako) na Majakowskiringu, odmah do ulica Tschaikowski i Boris Pasternak.

Mjesto vrijedno opisa! Pankow je po ovoj kiši i studeni orvelijanski sivo ogromno naselje, još uvijek ozbiljnije nedotaknuto “Köhlovim milijardama”, investiranim u redizajn bivše Istočne Njemačke, o kojima se ispredaju basnoslovne priče. U pojedinim sekvencama, što ti promiču pred očima dok se voziš beskrajnom tramvajskom linijom od Tschaikowskistrasse do Hackescher Markta blizu legendarnoga Alexander-platza, Pankow je tako frapantno nalik Sarajevu iz ranoga proljeća 1996, kada si s jezom ulazio u još neintegriranu Grbavicu. Da stvar opet – čini ti se: gotovo zakonomjerno! – bude berlinska, bilo je to u onoj fantastičnoj režiji doktora Sebastijana, mladoga istočnoberlinskoga liječnika s imageom hard-rokera, koji zaslužuje, zapravo zahtijeva, jednu drugu, sasvim posebnu priču.

Usred Pankowa, zatvoren za gradski promet i sneruke svakodnevnom prolazniku – Majakowskiring, oaza idiličnih vila, bašči, nogostupa od kaldrme. Prvo proljetno žuto cvijeće već procvalo, u potpunom disakordu s hladnoćom koja nas je zatekla, a još više nas iznenađuje silan i masovan ptičji pjev, usred noći kao i usred dana, o ranom jutru da i ne govorim!

Tu je naš LiteraturWERKstatt, a dva zavijutka dalje i naš konak, u malom pansionu, kojim završava Rudolf-Ditzen-Weg, lijepi, mirni ćorsokačić. Do Berlina, “pravoga” Berlina ima ići kao u staroj balkanskoj poslovici: “U Solunu somun za marijaš, a do Soluna sto somuna!”

Naš domaćin u tvornici književnosti, Thomas Wolfart, objašnjava nam historiju mjesta. Elem, u našim terminima rečeno, Majakowskiring bio je Dedinje istočnonjemačke komunističke nomenklature. Na svakoj drugoj kući stoji memorijalna ploča: ovdje je od te do te godine živio Wilhelm Pieck, ovdje Walter Ulbricht, tamo ovaj, ondje onaj, s uredno navedenim državnim i političkim funkcijama. U kući sadašnjega LiteraturWERKstatta živio je jedan od najvažnijih – Otto Grotewohl, prvi ministar-predsjednik Njemačke Demokratske Republike. No, priča naš domaćin, nisu u tom socijalističkom raju prebivali samo političari; prvi komšiluk činili su im uvaženi pisci i pjesnici, intelektualci. Naravno, oni pravovjerni. I oni imaju ploče. Na prvoj kući uz naš pansion, naprimjer, otkrivam ploču s imenom, koje niti sam čuo, niti ga sam izgovorio još od dalekoga socijalističkog djetinjstva u Mrkonjiću i manijačkog gutanja svih dostupnih knjiga iz školske biblioteke: Hans Falada. I danas mogu osjetiti očaravajući zvuk, kojim je malu maštu iz bosanske mahale palila ta neobična njemačko-španjolska kombinacija imena i prezimena. U svakom slučaju, ona je sama djelovala mnogo sugestivnije od svega što sam od toga pisca socijalističkog realizma i internacionalizma pročitao, jer se ne sjećam ama baš nijednoga retka.

Bivšu Grotewohlovu kuću, priča Wolfart dalje, dobili su u kasnijim, nešto mekšim vremenima na raspolaganje pisci (dom pisaca, ili tako nešto?). Naravno, dodaje uz skoro neprimjetan ironični osmijeh, oni što su javno napadali svoje kolege pisce, koji su se usuđivali izraziti kritički stav spram vlasti. Nakon pada Zida (ovo se još uvijek izgovara s posebnom notom u glasu!) i ujedinjenja zemlje, malo pomalo stvorena je koncepcija otvorene kuće kulture i književnosti, i za sad je to namjena ove vile, koja svašta pamti. Pet je takvih kuća književnosti u Berlinu, među njima, naprimjer, elitni Literaturhaus u Fasanenstrasse, pa Literarisches Colloqium na prelijepom Wansee, itd.

Slušajući ovu kratku povijest kvarta i kuće, toliko mnogo toga ti bude poznato, pa bez obzira na ledene žmarce što na tren laznu niz kičmu, jer bez ikakvih poteškoća možeš zamisliti mrak i muk mnogih sudbina, javi se neki makar i autosarkastičan a ono opet familijaran osjećaj: bili smo dio istoga svijeta.

O sadržaju književnih i debatnih večeri na Majakowskiringu ovdje ću reći samo to da smo se zdušno trudili objasniti njemačkoj publici ono što je i nama samima sve manje jasno u vezi s našim vlastitim kontekstom: odnos nacionalne i opće kulture, nacionalizam i politička sudbina Bosne i Hercegovine, jezična kvadratura kruga, posebno, kako su domaćini naglasili u svom pozivu-programu, s obzirom na ulogu jezika kao “nositelja kulturnoga naslijeđa i kolektivnoga pamćenja, ali koji je također uvijek u opasnosti da bude ideologiziran”.

Da nisam, baš nipošto, propustio popiti kafu u Streseman Caféu s pogledom na memorijalnu ruševinu Anhalter Banhofa, te u Adler Caféu na uglu Zimmerstrasse i Friedrichstrasse, na kojemu još stoji golemi pano s četverojezičnim natpisom: OVDJE NAPUŠTATE AMERIČKI SEKTOR, uz ogromnu sliku dječački mladoga ruskoga oficira pod šapkom, koja je na čeličnom užetu razapeta visoko posred ulice – to već spada više u neku privatnu berlinsku mitotopologiju. Svevremeni šarm tih kafana! Što bi tek kakav Berlinčanin mojega godišta, upućen u povijest ovakvih mjesta, mogao ispričati o sudbinama svojih sugrađana, koji su u kafani Adler, naprimjer, ispijali posljednje piće, ili naprosto stiskali posljednji strah, pred skori, uspjeli ili, češće, neuspjeli bijeg na onu stranu!

Ima, pak, u Berlinu mnogo toga što ti ne da zaboraviti, ni na trenutak, tko si i odakle si. Gledam, tako, sve provjeravajući pamćenje, na Witttenberg-platzu, u najužemu cityju: još prije dvije godine toga nije bilo, a danas stoji visoka, impresivna i ozbiljna ploča. Na njoj piše kako postoji nekoliko stvari, pojmova, događaja, koji nikad ne smiju biti zaboravljeni, a ispod toga se u nadaleko čitljivom verzalu nižu imena dvanaest najgorih konclogora iz Drugoga svjetskog rata: Auschwitz, Treblinka, Bergen-Belzen, Mauthausen, Dachau… Pomišljaš na naše običaje tepanja našim zločincima, i, naravno, biva ti jasan i uzrok ogromne moći ovoga svijeta ovdje, i našega progresivnoga propadanja.

 

BEZ VARCARA – BEZ SREDIŠTA

2010.

Dok je postojala jaka mentalna veza s Varcarom, imao sam dobar, čvrst osjećaj usredištenosti, ma gdje bila moja građanska adresa. A ta veza se držala – to tek sada znam – i na posve konkretnim realijama. Jedina kuća na svijetu u koju dolaziš kao u svoju, ulica kojom dok prolaziš tvoj je lični vremeplov od najmanjih nogu, ona ista koja te pamti još od kad si razbijao nožne palce i koljena prohodavajući, koja pamti svaki tvoj uzbuđeni dolazak kući i nemirni odlazak od nje. I uopće – fizičnost toga malog svijeta omeđenoga djedovom kućom, starim grobljem na Ćeliji, kanjonom Crne Rike, starim putom između njiva koji pokriva – saznat ćeš s hodologom Ivom Bojanovskim – rimsku vicinalnu trasu staru dvije hiljade godina, i pejzažom što ga uokrug zatvaraju visovi Lisine, Horugle, Grabeža i Glavice, za tebe je jedina na svijetu s kojom komuniciraš mentalno, emocionalno, gotovo da je riječ o dvostranoj, povratnoj komunikaciji. Tu vezu znao sam osjetiti i vrlo konkretno, na psihofiziološkom planu: kad doputujem, izađem iz autobusa i krenem niz grad prema kući, kičma se ispravlja, korak olakšava, u glavi se sve iščišćava. To je nezamjenljivo. A iskusio sam kako je moguće da ta veza bude izgubljena, zauvijek. To se još uvijek nije bilo dogodilo dok sam, zajedno sa svojima, mogao iz Sarajeva dolaziti u tu kuću kao svoju, u taj mali svijet kao svoj, makar su bili propali svi moji silni varcarski planovi i fantazije. Dogodilo se s ratom 1992-1995, kada se – to mi je još jedno sasvim novo iskustvo – stubokom a nasilno promijenila ljudska supstanca i kulturni identitet Varcara: fizičnost je ostala ista, moja komunikacija s njome je nestala. Nestalo je i moje čvrste usredištenosti, od tada sam niotkud, nema mjesta koje me pamti i prihvaća.

 

„BEZBJEDNOSNO INTERESANTAN“ JUKIĆ

13. rujna 2002.

Čitam i slušam ovih dana informacije o gostovanju ansambla tuzlanskoga Narodnog pozorišta s predstavom Putovanje Ivana Frane Jukića po Lovrenovićevu romanu: Mostar, Rama, Bugojno, Livno… Sve su to, po Tinu,malena mjesta srca moga, i nije mi mrsko što ih Jukić obilazi. No, što li se sve tim povodom ne piše! Ista, na dlaku ista ona nepismenost i neznanje, o kojemu je sam Ivan Frano pisao prije stotinupedeset godina, očevidno uzalud. “Borio se za opstojnost Bosne Srebrene i po tome postao značajan u povijesti”, “htio pisati hrvatskim jezikom, a to je u ono doba bilo zabranjeno”, “živio pola života u Beču, a nije mogao u Bosnu” – tako javljaju novinari, kojima ti je, inače, bolje u oko dirnuti, nego u hrvatstvo. Očevidno, za Jukića nisu čuli nikad, baš kao ni onaj Udbin tehničar-prisluškivač, koji je bio “zadužen za književnike” pa, kad mu je firma 1990. propala a on ostao bez posla, nudio mi preko posrednika trake po prihvatljivoj cijeni. Kaže: „bilo je naloženo da tretiramo i onoga Jukića, i on je postaobezbjednosno interesantan nakon što je više puta spominjan u tvojim razgovorima s kolegama, ali više nije bilo vremena“.

 

BIJE LIJEVA, BIJE DESNA

31. listopada 2003.

Za sve i svašta me ovih dana optužuju u trojim novinama zbog mojih tekstova. Novine su Oslobođenje, splitska Slobodna Dalmacija, i Katolički tjednik, glasilo Sarajevske nadbiskupije i Banjalučke biskupije, a autori – Zija Dizdarević, Nebojša Jovanović i Zoran Vukman. Zanimljiv dijapazon!

Prvoj dvojici povod je zajednički – tekst u kojemu sam opisao napad Sinana Gudževića u Sarajevskim sveskama na Milu Stojića povodom njegova nekrologa Izetu Sarajliću.

Makar se u mnogim stvarima temeljito ne slagao s njime, ni politički a još manje “poetički”, poštujem Dizdarevićevu fanatičnu dosljednost u gubitničkoj odanosti prošlomu. No, ne znam primjećuje li on kako u svojoj komentatorskoj odsječnosti počinje govoriti jezikom onih protiv kojih najčešće i najoštrije piše: “animozitet prema svemu što je vezano uz socijalizam i Jugoslaviju” isti je, naime, jezični i optužni sklop kao u ideološkoj figuri kojom se služe nacionalisti, kada za nekoga reknu da “mrzi sve što je bošnjačko/hrvatsko/srpsko”. A jezik ne laže – to prečesto zaboravljaju oni koji se njime služe i od njega žive. Nemam ja, dakle, nikakav “animozitet prema svemu što je vezano”… itd, itsl., nego imam kritički odnos, zasnovan i lično-empirijski i povijesno-politički, prema sasvim određenim aspektima “socijalizma i Jugoslavije”, a Dizdarević je u jednomu stoposto u pravu – onda, naime, kada traži da se “slučaj Sarajlić” smjesti u kontekst razgovora o “socijalizmu i Jugoslaviji”, a ne o poeziji. To i jest ona ključna točka, a ne nikakav “animozitet”, u kojoj je morao biti analiziran i Gudževićev napad na Stojića. Moram to i ovdje ponoviti: nije emigrantska izmišljotina da je svaka Jugoslavija Srboslavija (kao što to hoće Gudžević, tovareći usput na Stojićevu dušu ustašluk kao nešto što, je l’ te, prirodno ide uz čovjeka rodom iz zapadne Hercegovine, a lako se proširuje na Hrvate uopće – kako onda, tako i danas) već je povijesno-politička danost da su obje konkretne Jugoslavije i propale između ostaloga zato što ih se pokušavalo ostvariti tek kao političku metaforu velike Srbije.

Što mi, pak, spočitava drugi oponent u “slučaju Sarajlić”, stanoviti Jovanović, to vjerojatno ni njemu samomu nije jasno. Jer, u njegovu tekstu sam i onaj koji “napada etnonacionalnu paradigmu” i onaj koji “prihvaća njezina pravila igre”, zatim sam i nalik Edwardu Saidu (na moju žalost, to se Jovanoviću samo pričinja), ali i nisam, jer “Said se angažirao i kao politički aktivist”, a ja, eto, samo “uporno tražim od bosanskih političara da izvedu radikalnu promjenu političke paradigme, ali ne nudim recept”, i sve tako i sve u tom smušenom i kontradiktornom stilu i načinu.

Treći autor, stalni komentator Katoličkoga tjednika, razvlači me na pune tri stranice zbog načina na koji sam prikazao njegov spor s fra Petrom Anđelovićem. Najkraće: govoreći o neumjesnosti kojom crkveni ljudi često lamentiraju o nesreći svojoj i svojega naroda, Anđelović se pozvao na Pascala Brucknera, kada ovaj piše o paradoksalnoj “žeđi za progonom”, te o “udobnom životu u porazu” i o “retorici žrtve, koja se iznemoglo troši u vlastitom iskazu”. Na to je reagirao Vukman u Katoličkom tjedniku, proglašavajući Anđelovićeve teze “skandaloznim jer dolaze od čovjeka iz redova Crkve”, a fra Petar je odgovorio u slijedećem broju Slobodne Dalmacije: “Crkva jest zaslužna u životu hrvatskoga naroda, ali ona bi morala biti spremna uvidjeti i svoje pogreške koje je počinila u odnosu na taj isti hrvatski narod, a među njih svakako spada nametanje pojedincima pa i cijelom narodu strategije infantilnosti i viktimizacije; način na koji je Crkva pomagala narodu često se pretvori u svoju suprotnost, pa umjesto slobodnih i odgovornih ljudi stvara ojađena i ovisna bića.” Vukman se ponovo javio: laž je da je Crkva i u čemu pogriješila, za sve je kriv “komunistički voluntarizam, mentalitet nerada i bezakonja, koji je ostavio dubok trag na hrvatskom čovjeku”, a fra Petar za svoje tvrdnje nema nijedan konkretan dokaz, niti njegov “pristup ima dobronamjernu kritičku motivaciju u odnosu na Crkvu kojoj pripada”.

Završavajući prikaz ove “diskusije”, kontrastirao sam s Vukmanovim rigidnim ideološkim instrumentarijem diferenciranu analizu suvremenoga katoličkog fundamentalizma i njegove borbe protiv moderniteta, koju nudi kršćanski sociolog Željko Mardešić: “Zato danas govoriti protiv komunizma – kao znaka pripadanja modernitetu – ne znači još postati demokratom. Naprotiv, može se u tom dokazivanju ići ispod njega i naći se povijesno prije njega, što mnogi u svojim bjesovima ne uzimaju dovoljno u obzir.”

Ključni je Vukmanov “argument” protiv moje malenkosti, dakle, da imam “predrasude prema Crkvi”, te da je “Ivan Lovrenović u svojim tekstovima ulogu religija u Bosni i Hercegovini eksplicirao u vrlo negativnom kontekstu, odnosno, on na religije gleda kao na izvor svih problema i zala, sukoba i netolerancije”.

Baš slatko: potpuno jednako Vukman zdesna, kao Dizdarević slijeva, a Jovanović odnekud iz mutne pozadine.

 

BISKUP I GLORIJA

7. svibnja 1997.

Umro je Severin Pernek, bivši biskup dubro­vački (a prije toga banjalučki). Pokoj mu duši i lahka mu zemlja, što bi rekli naši stari i pobožni. A danas, kada se na tužno jalov način opet otvaraju stare parbe o osobi i narodu, o crkvi između slobode i zapta, o državi iznad svega, ne mogu da se ne sjetim: neke od kasnih sedamdesetih biskup Pernek priuštio je sebi grku slavu – zabranio je izvođenje bezbožnoga, nemoralnog i bezvri­jednog komada, Marinkovićeve Glorije, u Dubrovniku. U svađi s tadašnjima gradskim vlastima, ustrajao je do kraja, služeći se argumentom crkvenoga prava na dotičnu pjacetu, a na indignirane reakcije javnosti nije se ni obazirao.

Tada je izgledalo da je književnost važna, da je borba za njezinu autonomiju (i od partije i od crkve) metafora borbe za opću slobodu. Danas književnosti, ako se izuzmu otužne kvazi polemike o zapostavljenosti hrvatskih emigrantskih pisaca, u javnom životu nikako i nema, pa bi to imalo značiti da smo doseg­nuli apsolutnu slobodu.

 

BITI ONO ŠTO SI

Lipanj 2023.

Biti ono što si: onaj koji jesi, onakav kakav jesi, onolik koliki jesi. Većega postignuća nema, niti čovjek išta više i bolje od svojega života može napraviti. Did je bio takav, tako vladao sobom. Kako se to postiže? Ni nakon svih dana i godina, ne znaš.

 

BITKA KOD NIKOPOLJA

Travanj 1999.

Sedam godina poslije Kosova, dogodila se krupnija i za evropsku povijest od kosovske bitke važnija bitka kod Nikopolja na bugarskoj obali Dunava 1396. godine. Sultan Bajezid pokorio je Srbiju i Bugarsku, podložio Vlašku, te zalupao na ugarska vrata Evrope. Najugroženiji vladar Zapada u tom času, ugarski kralj Sigismund, stupio je tada na čelo vojne alijanse sastavljene od francuskih, njemačkih i engleskih vitezova, i s vojskom od 120 000 ljudi u silovitom maršu forsirao Dunav i posjeo Nikopolj. Sav je kršćanski Zapad u tom trenutku upirao oči u Sigismundovu vojsku, kao u spas od Bajezida, zvanog Jildirim (munja). Sultan je prekinuo opsadu Carigrada i dojurio ususret Sigismundu s podjednakim brojem prekaljenih ratnika.

Bitka je bila strahovita, prava srednjovjekovna, bespoštedna i krvava. Prednjačili su francuski vitezovi, hrabrošću ali i bezglavošću. Izgledalo je da će Bajezidova osvajačka ruka prvi put zadrhtati, i da će tadašnja verzija NATO saveza odnijeti veliku pobjedu. U tom kritičnom trenutku, međutim, sultan baca u vatru malu ali elitnu vojsku – pet tisuća srpskih vitezova na čelu sa Stefanom Lazarevićem, srpskim despotom a svojim zetom i vazalom, pjesnikom. Taj žestoki protuudar riješi bitku. „Dio kršćanske vojske – kaže kroničar – koji uteče pokolju, potopi se u Dunavu, a dio dopade turskoga ropstva. Sam kralj Sigismund jedva se dokopa lađe, kojom otplovi u Carigrad.” Cijela tri stoljeća od tada, sve do Jana Sobieskoga i bitke pod Bečom 1683, neće Zapad uspjeti sakupiti snage ni sloge da se odupre Osmanlijama.

O ovoj velikoj bitki srednjega vijeka znalo se i pisalo mnogo, svuda osim na našim stranama. U novije doba o njoj je najljepše i s masom živih, vjerodostojno rekonstruiranih detalja pisala je američka povjesničarka Barbara Tuchman u svojoj čarobnoj knjizi Daleko zrcalo.

 

BOG JE KOLJENOVIĆ

29. prosinca 2011.

Hodnici i dvorane neke važne ustanove, parlamenta, čega li. Tu ne pripadam, svi su mi strani i ja njima, ali sam došao radi nečega važnog, nešto krupno moram obaviti, makar ne znam što je to.

Ususret mi dolazi zastupnik D. Č., pozdravljamo se kao da se poznajemo, pitam ga nešto kao: što je ovo sa sastavljanjem vlade, hoće li napokon… Započinje mi odgovarati, a onda se prekine, odmahne rukom kao da je sve uzalud, i kaže: „Bog zna kad će i kako će…“, pa se opet prekine, potpuno promijeni ton i značajno, kao da je kakav predavač ili propovjednik, izusti: „Bog je koljenović, on jedini može…!“

Kakav izraz i iskaz: Bog je koljenović! Samo je u srpskom jeziku moguć, samo u njemu može imati takav moćan zvuk i takvo žestoko značenje. Dok u svojemu snu slušam zastupnika kako ga izgovara, kao kakvu dugom jezičnom tradicijom i životnim iskustvom ovjerenu sentencu, dolazi mi u sjećanje Vojo Banjac i način na koji se on moćno služio ijekavskim jezikom srpskijem rodnoga Ribnika i Vrbljana a oplemenjenim srpskom književnošću, epikom i, naročito, Kočićem.

A sve to vrijeme sasvim bistro i svjesno znam: nikada i nigdje ovaj iskaz nije izgovoren nego sada, u mome snu.

 

BOGDANOVIĆ, KNJIGA KAPITELA

19. veljače 2012.

U Sarajevo je prenesena izložba Bogdana Bogdanovića „Ukleti neimar“ koju su postavili Muzej grada Beograda i Društvo arhitekata Beograda u suradnji s Arhitektonskim centrom iz Beča (autor izložbe je beogradski kustos Ivan Ristić). Izložba je premijerno, u mnogo raskošnijem obliku, bila postavljena u Beču.

O izložbi i o Bogdanoviću u ovdašnjim novinama piše se s dužnim respektom, kako s obzirom na velebno autorsko djelo, tako i s obzirom na izvanrednu Bogdanovićevu ličnost i društveni angažman njegov. Jedna kratka, gotovo neprimjetna rečenica iz tih novinskih osvrta dodirnula me je intimno, i pokrenula cijeli jedan film uspomena. Ona glasi ovako: „U Sarajevu su mu objavljene dvije knjige, i to prva i zadnja.“

Knjiga na koju mislim dok čitam tu rečenicu nije „zadnja“ Bogdanovićeva knjiga. Kao i mnogo toga što Sarajevo samo o sebi voli da misli i tvrdi, rečenica nije faktografski tačna. Za prvu Bogdanovićevu knjigu nisam sasvim siguran ali bit će to vjerojatno Mali urbanizam, Beograd/Zagreb 1958, a poslije „zadnje“ knjige, sarajevske, izlazile su mu brojne druge, u Beču, Salzburgu, Zagrebu, Beogradu, Klagenfurtu, Münchenu, među ostalima znameniti naslovi poput – Grad kenotaf (Zagreb 1993), Glib i krv (Beograd 2001), Grad i budućnost (Zagreb 2001), itd.

To je, međutim, knjiga u čijemu sam nastanku izbliza sudjelovao, uređujući biblioteku Krugovi u sarajevskoj Svjetlosti, u kojoj će knjiga izaći, ali i knjiga u koju je Bogdanović unio sasvim posebnu vrstu i intenzitet kreativnosti, a koja danas, stjecajem okolnosti, gotovo da predstavlja raritet. Knjiga kapitela – tako se zove ta magijski čudesna Bogdanovićeva knjiga u kojoj su esejistički tekst i crtež sliveni u integralno jedno. Izašla je na samomu kraju 1990. godine, a skori krvavi politički i ratni događaji nisu joj dopustili da u javnosti i na knjižarskom tržištu normalno poživi. A kada je Sarajevo u rano proljeće ’92. opsjednuto, golemo skladište Svjetlosti u Gladnome Polju našlo se u rukama opsadnika, sadržaj je opljačkan, zdanje uništeno, i hiljade vrijednih izdanja, među kojima i glavnina tiraža Knjige kapitela, otišlo je tko zna kamo po tada već „krnjoj Jugoslaviji“, i tko zna na koje sve načine je krčmljeno, ili, možda, i propalo.

Moj film s Bogdanovićem vraća me u polovicu osamdesetih, u vrijeme dok je on još beogradski gradonačelnik, s legendarnim bijelim šalom, koji će mu uskoro početi donositi trogloditske pogrde od ruralaca nadirućih u javni i politički život. Upoznao sam ga jedne od tih jeseni na beogradskom sajmu knjiga, kada je s iskrenom radošću prihvatio da na sajamskome predstavljanju govori o knjizi Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Toga dojma sjećam se i danas: u istoj osobi i u istom nastupu – gospodstvo bez blaziranosti i neposrednost bez seljačkoga „našijenstva“.

Odmah su, sasvim spontano, pali dogovori o suradnji. Vruće sam „reklamirao“ svoju novopokrenutu biblioteku Krugovi, do koje smo mnogo držali. Oblikovao ju je sjajni zagrebački dizajner Nenad Dogan. Protomajstor je bio vrlo zainteresiran, govorio je kako ima određenu početnu ideju za knjigu, ali nam je preporučio da svakako najprije objavimo Vitruvija, Deset knjiga o arhitekturi, izdanje koje je izašlo davne 1951. godine, također u Sarajevu (u prijevodu s latinskoga dr. Matije Lopca).

Tako je počelo.

Na pripremanje Vitruvija smo se bacili odmah, a kontakti s Bogdanovićem su se nastavili. Već je bio razradio plan za knjigu kapitela, a Vitruvije je bio inspiracija da mu se – sve kao u laganoj i neobaveznoj a raskošnoj igri asocijacija – rodi ideja o deset knjiga, od kojih bi svaka bila posvećena jednome arhitektonskom elementu. Čak smo i sklopili takav preliminarni ugovor, jer nam je bilo silno važno da Bogdanovića na svaki način vežemo i motiviramo da se to čudo i ostvari.

Bilo je to vrijeme koje se poklopilo s početkom burnih političkih zbivanja, najprije u Beogradu i Srbiji, što će za koju godinu dovesti do jugoslavenske apokalipse. Bogdanović bio je jedan od prvih umova u zemlji, ako ne i baš prvi, koji su prepoznali i razotkrili tu šifru krvi. No, to zloslutno vrijeme bilo je izuzetno i po tomu što još nije blokiralo kreativne moći pojedinaca, što je u Bogdanovićevu slučaju bilo upravo eklatantno: paralelno je blistao i kao politički borac i kao autor-stvaralac. Divljaštvo, koje su već počeli i privatno trpjeti on i njegova supruga, jest ga užasavalo, ali ga nije paraliziralo, nego naprotiv – stimuliralo.

Tako se dogodilo da sam se prvi put uspeo stepenicama na prvi kat kuće u Maršala Tolbuhina 68.

Naknadno dopisujem:

Ima u Banjoj Luci na glavnoj ulici (nekad Titovoj, sada Kralja Petra I Karađorđevića) knjižara-svaštara tipa „gaća – čarapa“, koja je nekada bila knjižara sarajevske Svjetlosti. Ovo mi je postao mali ritual: kada god se nađem u Banjoj Luci, svratim u taj dućan i na njegovom pultu nađem primjerke „mojega“ Bogdanovića, Knjigu kapitela. Cijena bagatelna – pet-šest konvertibilnih maraka. Uvijek ponesem primjerak-dva.

 

BORAČKA PENZIJA

Studeni 2004.

Zapadna Hercegovina, Klobuk – Ljubuški. Mlinarević – povratnik iz Amerike, komunist. Donio komunizam iz američkih rudnika. Organizirao Komunističku partiju, odnio na izborima u staroj Jugoslaviji više glasova za KP nego sva istočna Hercegovina. Brat mu Ivo bio fratar. Kad je Mlinarević umirao, pitao ga hoće li sprovod po crkvenome, on odbio. Udovica ga dugo nadživjela, bila vjernica, redovno išla „k misi“, pa kad ju je pitalo kako će je pokopati, hoće li fra Ivo, ona rekla: “Ujmisusovo, kako ću, kad primam boračku penziju!” Ukopala se ‘nako.

 

BOSANSKI IDENTITETI

2009.

Supstanca onoga što se nekad moglo nazvati bosanstvom kao pluralnim identitetom danas je ispražnjena od svoga nekadašnjeg sociokulturnog sadržaja, a politički je nepoželjno jer se sa svih triju strana osjeća kao opasnost, kao prljanje čistoga i svetoga jednostrukog identiteta i kao smetnja u postizanju nacionalnih ciljeva. U srpskom i hrvatskom slučaju to je do evidentnosti jasno. Prividno obrnuto od Hrvata i Srba, Bošnjaci afirmiraju bosanstvo i Bosnu i Hercegovinu kao jedan od svojih političkih ciljeva. Ali u tom shvaćanju bošnjaštvo, bosanstvo i Bosna i Hercegovina zapravo su pojmovi koji se međusobno poklapaju, identificiraju, dok se hrvatstvo Hrvata i srpstvo Srba vidi kao smetnja da oni prihvate Bosnu i Hercegovinu i ona njih. Nije rijedak stav, provučen i kroz brojne kvaziznanstvene radove iz kojih je prešao u obrazovnu praksu, u cijelu jednu ideološko-propagandnu pedagogiju, da su srpstvo i hrvatstvo „uvezeni” identiteti, i da bi ih Srbi i Hrvati najprije trebali odbaciti, da bi se mogli integrirati, da bi mogli zaslužiti da budu pripušteni u bosanstvo i u Bosnu i Hercegovinu. Takvo političko shvaćanje dokida i onemogućuje bosanstvo kao alteritet, a Bosnu i Hercegovinu kao pluralnu političko-državnu formu praktično na jednak način kao što ih dokidaju i ekskluzivno hrvatstvo i srpstvo. To je krucijalna istina o našim novim etnonacionalnim identitetima i njihovim političkim karakterima i stremljenjima. Bosna i Hercegovina neće biti moguća ako ne nađe političko rješenje koje će pomiriti i uskladiti ta tri ljuta nova identiteta. Ako u tomu uspije, ako se prije toga ne raspadne, takva nova Bosna i Hercegovina će imati nekakvu šansu da nakon neizvjesno dugoga procesa stvarne demokratizacije i europeizacije jednoga dana osvane kao pristojno mjesto za život.

 

BOSNA JE NAŠA

2006.

Profesor književnosti F. R. na sarajevskom Filozofskom fakultetu  ispraća 2006. godine svršenoga studenta književnosti u život: „Ti si Bošnjak, to ti mora biti najvažnije. Bosna je naša. Sa Srbima ćemo obračunati kad dođe vrijeme, a Hrvate ćemo riješiti demografski.”

 

BOŽIĆ U SARAJEVU

Prosinac 2010.

Jutro s jakom kišom, improvizirane tezge s novogodišnjim boflom na glavnoj pješačkoj ulici, dječak Ciganin, lagan kʼo perce, sjedi na ulici i zapijeva već sluđeno uvijek jednu te istu: „Ćeri Bibo i rumena ružo…“ Kiša po njemu lije, vas je već mokar, on se mehanički klati naprijed-natrag i pjeva. Viđaš ga uvijek, nikad te nije taknulo kao jutros.

 

BUBER

4. siječnja 1975.

Martin Buber: samovoljan čovjek nema sebe pa prema tome ni svoje sudbine, jer samovoljan čovjek u svome bivanju, a ono je obilježeno htijenjem za kretanjem, ne pretpostavlja ni drugoga, ni drugo, ni „inteligibilne suštine”. Nemati sebe, pa prema tome i ne moći učestvovati u kretanju svijeta, a svim silama htjeti kretanje! To znači biti sam na najapsurdniji način: biti sam i od sebe. I biti smetnja svemu oko sebe.

Buber o opasnosti od samoće: da bih stvarno dijalogizirao, da bi mi dijalog bio stvarni i trajni domicil, moram biti svjestan svoje jedinstvenosti; dijalogizirajući djelovati i misliti kao jedinstvenost, a ta svijest o jedinstvenosti – u svijetu kakav jest – dovodi prečesto do bola, do osjećaja porušenosti mostova između mene i svih onih i svega onoga sa čime bih htio biti u stalnom dijalogu, te sve to nosi opasnost usamljivanja.

 

BUDDHIN ROĐENDAN

Svibanj 1995.

Prije dvije tisuće petsto šezdeset godina rodio se indijski kraljević Siddharta Gautama, kasnije prozvan Buddha. Ogromni i razgranati arhipelag budističke duhovno­sti ostao je iza njega u mnogim varijanta­ma na cijelom Dalekom istoku, a obogaću­jući na različite inspirativne načine svijet i misao Zapada sve do danas.

Čežnja za eliminacijom patnje, mirom, nenasiljem – tako bi se u današnji, svakako osiromašeni i ogrubjeli, despiritualizirani pojmovnik mogle „prevesti“ duhovne tež­nje Indijčeve, okrunjene mišlju o utrnuću (nirvana), od koje čovjek do danas nije smislio elegantniju ideju o (bez)smislu vlastitoga bivanja na svijetu.

Na taj nestvarni datum podsjeća ovih dana jedna zaturena agencijska vijest o proslavi Buddhina rođendana u Nepalu: pjevalo se i plesalo, i beskrajno su se dimili mirisni štapići.

 

ČOVEK TREBA DA NESTANE BEZ TRAGA

Travanj 2014.

Andrić: „Video sam otkopane grobove iz V veka pre Hrista. U njima su bili još uvek vidljivi tragovi glavnih kostiju i naslućivale se osnovne linije ljudskog lika.

U meni se javilo nezadovoljstvo, kao nad neuspelim delom ili nedovršenim poslom. Čovek treba da nestane bez traga.“ (Znakovi pored puta)

 

ivanlovrenovic.com

 

Ivan Lovrenović 17. 01. 2024.

s tolstojem, među drvećem

u tvoju pjesmu ugrađeni su životi ljudi, njihove smrti, leševi, brojni, bezbrojni, uredno poslagani kao cjepanice, i duh koji se kao dim, gust i podmukao, pomalja iz tek zapaljene vatre i kruži oko prekinutih života.

u tvoju kuću ugrađeni su životi stabala, njihove smrti koje hraniš smrtima novim, leševima, brojnim, bezbrojnim, nadajući se da i drva imaju dušu, i svoj drveni raj u koji bi ih mogao ispratiti, možda s tolstojem, tamo gdje sočno se lišće radosno i mirno sašaptavalo na vršikama, a grane živih stabala polagano i veličanstveno stale su se micati nad mokrim palim drvetom

Hrvoje Jurić 16. 01. 2024.

Osjećam stid

Sve češće pomišljam kako je
Pjesmarenje mi danas –
Puko lešinarenje

Bez obzira šta kazuju
Knjige o lijepoj umjetnosti –

Osjećam grižu savjesti
I trpim stid 

Zbog svake
Iz komfora dokolice
Kazane riječi o tuđoj nesreći 

I ako to činih da bih na sebe
Nagrnuo milost:

Dobogda mi
Ovo moje pisanije zadnje bilo 

 (2023)

Šaban Šarenkapić 15. 01. 2024.

Druga vjera

Slavica, djevojka od nepunih sedamnaest godina, živijela je na periferiji jednog od mnogih gradića na Balkanu nad kojima se prijeteći naginju brda; natkapče se tako, pa kao da će se svaki čas sručiti i zatrpati sve do vrhova fabričkih dimnjaka, džamijskih munara i vrhova crkvenih krstova na zvonicima. 

Jabukovo, tako se zove gradić na čijoj periferiji je živjela Slavica, kćerka Radivoja Tomaša zvanog Zašto, pa iako je počesto znao zaći u kafanu „Dva goluba“ i tu ostati do zore, važio je za uglednog žitelja gradića Jabukova kojega su svi, kako na ulici, tako i u kafani, žurili da pozdrave, da mu ruku pruže i tako se potvrde kao njegovi prijatelji i poznanici.

A nadimak Zašto prijenuo je za njega prije mnogo godina. Bio je poznat po pitanjima i potpitanjima; te zašto ovo, te zašto ono… Skoro da nije bilo susreta ni razgovora da nije postavljao pitanja, često i ne čekajući odgovor na prvo pitanje, postavljao je na drugo…

Porodica Radivoja Tomaša živjela je na zapadnoj strani kasabe, u naselju Zalaz. Od prije tačno tri mjeseca u njegovoj porodici više nije bilo njegove starije kćerke Slavice. 

Jedne septembarske večeri zgrabila je prtljažić i pod okriljem noći napustila svoj dom i prešla u drugi, takođe svoj, u naselju Binježevo, cigar hoda udaljenog od Zalaza. Otišla je u kuću Haruna Zelena, postala njegova snaha i supruga njegovog sina Zijada.

Silna je radost zavladala u porodici Zelen kada se na vrata kuće pojavio prvo on, njihov sin Zijad, a za njim i Slavica.

– Ona je došla da ostane – rekao je Zijad, pomalo se stideći, a onda se pomjerio u stranu da svi ukućani dobro vide Slavicu, koja se zarumenjelih obraza pojavila ispred njih. Cijela porodica Zelen, a bjehu te večeri svi na okupu, krenuše prema vratima. Redali su se i ljubili joj zaplamtjele obraze, kosu, ruke…
Nije šala, ko da sa neba pade, u kući se prinovi novo čeljade! Razgraja se kuća Harunova, pokulja radost sa svakog mjesta u kući.

A gradić Jabukovo, za onog ko ga prvi put vidi, izgleda kao džinovska šarena zmija koja se jedne noći ušunjala između dva visoka brda i tu zalegla. Od jutra do mraka svijet gazi njegovim ulicama, žureći svako za svojim poslom, svako sa svojom brigom koju, kao hamajliju, guči u svojim njedrima.

Kada se odozdo iz podnožja pogleda, brda iznad Jabukovo svojim vrhovima dodiruju nebo. Dodiruju nebo a nisu planine – brda su po kojima su razbacane kuće sa širokim avlijama u kojima cvjetaju i mirišu kadife i po kojima kifću štenad, a pijetli se ispenju na vrh avlijskog zida ispruže vratove i – pjevaju. Znaju se tako satima natpjevavati s drugim pijetlima u selu, a nekad bi njihov glas dolazio i do avlija s druge strane rijeke Gutavice, što se kao vena provlači kasabom Jabukovo, pa su i oni otud odgovarali.

Lijepa su sela razbacana po brdima oko Jabukova, sva su okićena baštama po kojima listaju, beharaju i rađaju raznovrsne voćke, pa i otud gdje ne zalaze ljudske noge – uvijek ponešto cvjeta i miriše. 

Leži tako gradić Jabukovo između ta dva brda kao između dva stražara, prati i pamti na hiljade sudbina onih koji su njime hodili i koji njime hode. A brda ko brda, iako štite grad od raznih oluja – ona zaklanjaju vidike, pa ne samo da su stijesnila grad već i skratila poglede, te je za mnoge cijeli svijet i svi njegovi događaju tu – između ta dva brda. Drže ga slijeva i zdesna ko da su dvije snažne ljudske ruke stisle jerebicu, a ona se, svom snagom bori da se otme i uzleti. Eto takav je gradić Jabukovo i o njemu, u ovoj pripovijesti, toliko. Vraćamo se Slavici i Zijadu. I ovo jeste priča o njima, o dvije ptice koje su, igrom sudbine, sletjele u ovu kasabu i zavoljele se.

U prvom razredu srednje škole Slavica se zaljubi u Zijada Zelena, momčića nemirne ćudi i kao nebo plavih očiju. Šta je sve uzrok da se Slavica tako zaljubi ni ona nikad nije saznala niti je o tome razmišljala, a nije, na kraju, ni važno. Cijelim svojim bićem Slavica je voljela Zijada. Volio je i Zijad Slavicu.

Pošto otpoče njihova ljubavna bajka – Zijad se smiri i skoro u potpunosti zaboravi na svoje sitne ispade u školi i na ulici. Najednom postade melek od djeteta. Završi se nastava u školi, a on, ako je sa Slavicom – sa njom je, ako nije sa njom – utišti krajem ulice, ko da ga neki nevidljivi motor skriven pod njegovom odjećem pogoni da tako hitro grabi prema svojoj kući. Kažem vam: Zijad Zelen se preko noći promijeni i uozbilji pa kada ga neko i pozdravi – on tako otpozdravi kao da se iz sna probudi, te jedva samog sebe čuje.

Nestaše nestašluci ko rukom odnešeni!

Nesta onog Zijada od ranije; nesta vike i dozivanja ulicama njihovog gradića. Više nije bio među dječacima koji se guraju i zadirkuju. Ni nalik na onog prije, kao da je neko iz njegove kože izvuko ono tijelo a zavuko drugo. Osim spoljnjeg izgleda na njemu i u njemu ništa više nije bilo isto. Volio je Slavicu; dječačka ljubav zahvatila je svaki njegov nerv i svaku poru njegove kože. Plamen ljubavi obujmio je dječaka od pete do kose na glavi. Pa i ona kosica što mu se hipkala dok je koračao, kao da je izgovarala: Sla – vi – ca, Sla – vi – ca, Sla – vi – ca…  

A Slavica bješe jedna od najljepših djevojčica u cijeloj školi, a možda i u cijelom Jabukovu.

I, planu ljubav. I vatra ljubavi u prah pretvori sve njihove razlike, koje, istina, ni jedno ni drugo nisu nosili sa sobom.

Bili su dvoje djece; dječak i djevojčica koji su se silno voljeli.

On je za nju bio Zijad, ona za njega Slavica. Ni jednom drugom obilježju nije bilo mjesta u njihovim srcima.

Jedne septembarske večeri, tek bješe krenulo prokišnjavati i vjetar zavrtati tanke grane na redu breza pred kafanom „Dva goluba“, tamo na periferiji Jabukova , Radivoje Tomaš, poslije nekoliko ispijenih čašica, naču da njegova Slavica ide sa drugom vjerom. Baš mu je tako došapnuo njegov kum Miran:

– Slavica ti se, moj kuma-Rade, slaznula s drugom vjerom.

Radivoje promijeni boju, obrazi mu se, što od ljute rakije, što od iznenadne vijesti, zaplamteše. Kad ču nemilu vijest, zaturi glavu, napravi usta u obliku slova O i u njih sasu ostatak iz čašice, pa brzo skoči. Škrgutnu zdravim zubima, pa i ne pozdravljajući se sa svojom kafanskom družinom, udari na vrata. Kao da je prvi put uhvatio za ovu kvaku – prvo ih gurnu naprijed, pa pošto se nisu otvarala tako – trebalo ih je povući unutra, on se, kako ih bješe snažno gurnuo a ona se ne otvoriše, cijelim tijelom zalijepi za vrata i tada se sjeti kako ih treba otvoriti.

Čekaj, dozivao ga kum Miran; čekaj, dozivao ga Miranov kolega Zoran Prlj; čekaj, još je neko doviknuo iz poluzamračene birtije, ali se Radivoju ništa nije čekalo, blago se zavodeći, već je bio na ulici i kao pomamljen grabio naprijed.

Nije ni pozdravo nekoliko poznanika koje je ugledao na ulici. Žurio je da samo što prije dohvati za vrat svoju kćer, svoje najstarije dijete koje se zagledalo u drugovjerca.

Kada je uplahao u kuću i dreknuo ime svoje kćeri, ona je upravo stajala pored sudopere i prebrisavala tanjire. A kad on još jednom dreknu polupromuklim glasom – Slavici ispade tanjir iz ruku, udari o pločice i razbi se u stotinu komadića.

Ono što se kasnije desilo u kući Radivoja Tomaša u naselju Zalaz zapisano je u izvještaju Hitne službe u Jabukovu, gdje je stajalo da je Slavica Tomaš, u večernjim satima, primljena na odjeljenju ove službe, da je imala više modrica po tijelu, te da je bila pod snažnim stresom i jedva uspjela ispričati šta joj se desilo.

Kako i nalažu pravila službe, iz Hitne pomoći, gdje ju je u polusvjesnom stanju dovezo komšija Miraš koji je jedva oteo iz ruku njenog oca, obavijestili su policiju. Slavicu su, poslije ukazane pomoći, prevezli u bolnicu, jer je doktor Gavran iz Hitne procijenio da se neke povrede mogu iskomplikovat i da je obavezno da bar dvadesetčetiri sata ostane u bolnici, pod budnim okom medicinskog osoblja.

Policajci Zoran Konatar i Adis Alajbegović bili su jako ljubazni policijski službenici; sačekali su da se djevojčica još malo smiri, da omali nakupljeni strah, a onda su napravili zapisnik u kojem je stajalo da je na djevojčicu Slavicu Tomaš, staru sedamnaest godina, pošto je pripit došao iz kafane, nasrnuo otac Radivoje zvani Zašto, po zanimanju šumski tehničar i nanio joj više povreda po cijelo tijelu. 

Iste večeri Radivoje je priveden u stanicu policije, saslušan i po nalogu dežurnog sudije Adama Lisca, smješten u prostoriji za zadržavanje, to jest u podrumu policijske stanice u kojoj je bilo nekoliko malih soba sa debelim betonskim zidovima i teškim metalnim vratima. U jednoj od njih Radivoje Tomaš je svu noć presjedio na tvrdom metalnom krevetu držeći glavu međ dlanove. Kao da pet para nije davao što je svoje rođeno dijete krvnički izudarao, ali – nije bilo tako, sjećajući se njenog odrastanja i njenog trčkaranja za njim – oči bi mu zasuzile. Ali, kada bi mu opet na um palo da je zagrlila drugu vjeru, zažalio bi što joj zauvijek ne presudi.

Na lijevoj nogavici svojih pantalona korila se velika krvava mrlja, no, ni za to pet para nije davao.

Negdje pred zoru spustio je glavu na jastuk i ubrzo zaspao.

Sanjao je kako na stotine svatova, baš kao nekad u stara vremena, jašu na udržanim konjima preko gutavičkog mosta; jašu i pjevaju. Na konjima svitkaju toke i đerdani, pretrčavaju jedan drugog, a među njima, na jednom na kojem se presijava kratka dlaka ko lojem namazana, u zlatnom sedlu sjedi njegova Slavica i maše svilenom maramom. I to baš njemu maše, njemu koji joj se zakleo krstom i zvonom crkvenijem:

– Odeš li za Turčina odreći ću te se za sva vremena i bićeš najsretnija na svijetu ako ti još ne svežem ruke niz tijelo i ko cjepanicu ne bacim sa gutavičkog mosta.

Skoči Radivoje ko kopljem proboden, maši se za džep, ali se sjeti da su mu i cigare i upaljač i sve iz džepova povadili u prijavnici i sada je jedino mogao, zijevati, sekirati se i cipelama bez vezica cupkati o betonski pod.

Zora se već bješe počela javkati i Radivoje, kroz mali koliko podlanica, prašnjav i zamuzan prozor, ugleda zidove visokih zgrada uz obalu rijeke Gutavice, pa iako od rođenja živi u blizini ovoga dijela grada, po prvi put vidi ovu stranu zgrada i učiniše mu se nepoznate kao da to ne bješe njegov rođeni grad, već daleka tuđina.

No Radivoju je jutros sve tuđe: i ovaj krevet na kojemu je ležao do maločas, sivi hladni zidovi, tuđe ga misli pohode, i koža u kojoj je, kao da je tuđa. I ono dijete koje je sinoć jedva živo ostalo u njegovim rukama – i ono kao da je tuđe i kao da ga nikada nije poveo za ručicu. No ipak, s vrha srca piri želja da zagrli svoju Slavicu, uzme je u naručje i poljubi kao nekada…

Smjenjuju se slike ispred njegovih zatvorenih očiju, a dolje iz ševara pokraj rijeke krekeću žabe kao da ga dozivaju i rugaju se.

Bistre se misli Radivojeve kao što se bistri jutro u Jabukovu, otkrivajući detalje na zgradama koje se naziru tamo, nedaleko od rijeke.

– Hajde, začulo se iz zvučnika iznad vrata sobe – složite tu deku, zategnite krevet i spremite se za izlazak, sada će doći dežurni policajac da vas izvede.

Radivoje Tomaš zvani Zašto, udari prstima uz tjeme glave, složi razbarušeno pramenje kose, zijevnu, pa ustade i stade raspremati krevet. Kada se začuše koraci, a onda i ključ u bravi, Radivoje je stajao uz vrata i čekao da iskorači na hodnik iz sobe u kojoj je vonjalo na znoj i prljavštinu.

Iz policijskog kombija s metalnim rešetkama na prozorima, u kojem su ga sprovodili prema sudu, Radivoje ugleda grupu djevojčica koje su se primicale školi. Među njima nije bilo njegove Slavice i tada klonu kao kuršumom pogođen. A kada se vratio kući na pragu ga dočeka uplakana i neispavana supruga Vera. Ništa nisu progovorili, prošao je mimo nje kao i da ne postoji, kao da bješe trup drveta oslonjen o okvir kućnih vrata.

Unutra nije bilo nikoga, sručio se na krevet ispod prozora i zatražio bocu. Pio je cijeli dan, a naveče mu dođe vijest da je Slavica napustila bolnicu i otišla sa Zijadom.
Malaksao od rakije i nespavanja Radivoje Tomaš promrlja nekoliko nerazumljivih riječi, leže na krevet i zaspa. Sutradan, iscrpljen i mahmuran, stade pred krst i ikonu Svetog Arhangela Mihaila i zakle se da nikada više, dok je on u životu, Slavica neće prekoračiti prag njegove kuće. Da je zauvijek otpisuje i zaboravlja. I dok se on tako danima kleo i potezao za rakijom, Slavica i Zijad su jednoga jutra, sretni kao nikad, krenuli na dalek put. U švedskom gradu Malmeu čekala ih je Munevera, sestra Zijadove majke Nermine.

Faiz Softić 14. 01. 2024.

Draganova posmrtna pjesma

Draganu Šimoviću, posvećeno

Dok ih gledam, jasno mi biva kako su oni
svi znali da je meni već došao kraj, a znao
nisam jedino ja…

Razumijem ih, drage ljude: poštedjet su me
htjeli. Ali uzalud, jer ja sam, svejednako, imao
na umu da smrt je u meni od najprvog početka,
i uvijek, stoga, pripravan za nju bijah.

Zato i ne držah odveć do života,
pa ni rastat mi se od njeg ne bijaše teško
smrt kad me je cijeloga prorasla…

Gle – kako svećenik ovaj zavodljivo,
i nadahnuto, kazuje o spasu duše… Svidjelo
mi se i o meni što reče: veli da sam, onim što
pisah, jedinstven ostavljao trag, otisak svoga
prsta, kao što neponovljiv je svaki čovjek,
kao svjedodžba ljubavi Gospodnje, kroz
moje što će se, vječito, umnažati pjesme…

Evo, okončava se i druga besjeda:
te neukusne, suvišne riječi o “zvjezdariju
nebeskom” dalje, srećom, trajati neće.
I spustit će me sada. Ispod škrinje već se
konopci zatežu lagano…

Ali, čekaj, zašto je ona mlada, sitna žena –
sva je u crnom: ležeći ovako ne vidim joj
lice – zašto je, odjednom, tako zacičala…?
Gle, gle: pa i u nesvijest je ona pala…
Ah, pa, Ruža to je moja! Dobro je: prihvatiše
ju spretne ruke, odnijet će je odmah, i liječniku
odvesti valjda…

Draga…, o draga… Zašto…? Pa vjeruje ona!
Ja znam: ona ne dvoji o uskrsnuću u Kristu…
Ali, opet, nije izdražala rastanak s mojim
ostacima zemnim…

I sad, razići će se svi polako. Vratit će se
odakle su došli, da mene, još jednom, posljednji
put, vide. I ja ću, sada, ovdje, ostati sam. Sam.
Sam, zauvijek.

Ali – ne…! U plavetnom svodu kao da vidim,
ne, ne: kao!, doista vidim: anđeo, serafin,
krilom meni maše… Moja dušica slatka…
Ružice… Na san sklapaju se crne moje oči…
To već u njih zemlja se ruši, po kovčegu bije…

(8.1.2007.)

Amir Brka 13. 01. 2024.

Kako mogu biti idiot, kada znam da me drže idiotom?

U tom vlaku, u kojem jednim običnim starinskih upoznavanjem, primjereno sporo započinje ono što će se uskoro razviti u furioznih šestotinjak stranica i dobrih mjesec dana, koliko nam svako čitanje “Idiota” od života oduzme, susreću se knez Lev Nikolajevič Miškin i građanin Parfjon Semjonovič Rogožin, dva suprotna karaktera, dvojica međusobno najudaljenijih muškaraca, moralne i emocionalne opreke, suprotni i suprotstavljeni principi, koji se uza sav međusobni trud i iluziju kršćanske uzajamnosti nikada jedan drugome zapravo neće moći približiti. Dostojevskom to je omiljeni princip izgradnje dramske situacije, način stvaranja romaneskne teme, zbog kojeg se, možda, kazališni autori tako rado poduhvaćaju dramatiziranja njegovih romana i zbog kojeg je, uostalom, Dostojevski toliko omilio Amerikancima. Dovoljno je pronaći dvojicu karakterno i sudbinski suprotstavljenih muškaraca, i već može započeti krvavi europski western.

“Idiot” jedini je njegov roman koji, uz pripovijetku “Krotka”, zbilja volim. Čitam ga treći put, ponukan novim prijevodom Ivane Peruško, a pomalo i okolnostima epohe. Kakav je, doista, “Idiot” pred drugu zimu ruskog kasapljenja Ukrajine? I kakav je “Idiot” za jednu, tom okolnošću blago pomućenu i preosjetljivu čitateljsku svijest? Ta svijest teško, recimo, može izbjeći bizarnu podudarnost u imenima književnih i ratnih protagonista. Naime, u prosincu 2022. svjetske agencije objavljuju vijest da je u okupiranom Donjecku ranjen Dmitrij Olegovič Rogozin, a desetak dana kasnije ruska propaganda odgovara protuviješću prema kojoj je Rogozin francuskome predsjedniku Macronu poštom poslao geler kojim je pogođen, optužujući ga tako za svoje stradanje. Bivši ruski veleposlanik pri NATO-u, ekstremni desničar, luđak zaljubljen u lik i djelo Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji uostalom ne vjeruje da su se Amerikanci ikad spustili na Mjesec, od Parfjona Semjonoviča Rogožina razlikuje se po jednom Ž. Čitatelj ne može, a da, čitajući ponovo “Idiota”, ne uspoređuje Rogozina i Rogožina. Pogotovu što sličnosti postoje i što u karakterizaciji likova kod Dostojevskog postoji nešto što podsjeća na karaktere protagonista epohe u žurnalističkim i političkim izvještajima našega doba.

Parfjon Semjonovič zao je i nesretan muškarac. Možda će se nekom čitatelju, možda i čitateljici, učiniti da ga njegova inherentna nesreća čini zlim, te da bi mogao biti manje zao ako bi bio manje nesretan, ali to je opasan privid. “Bilo je to pred sam kraj studenoga i taman je ojužilo kada je oko devet ujutro vlak za Peterburg punom parom jurio željezničkom prugom Varšava – Peterburg.” Tom rečenicom “Idiot” započinje. U vlaku, u slučajno odabranom trenutku i satu – jer vlak je jurio istom prugom i u osam, i u pola devet, i u devet – ali u društvenoj situaciji i kontekstu neusporedivim u prethodnim iskustvima čovječanstva. Susret u vlaku u sebi ima nešto paradoksalno: to je istovremeno susret u mirovanju i čekanju, i u najdinamičnijem zamislivom kretanju. Kupe vlaka je međusvijet, limb. Knez Miškin se sa Rogožinom, svojim romanesknim i životnim suparnikom, susreće u tom međusvijetu. Ovakav je taj susret, nekoliko rečenica niže, u drugom odlomku romana: “Rano ujutro u jednom od vagona trećega razreda, uza sam prozor, dva su se putnika našla jedan nasuprot drugome – obojica bijahu mlada, obojica s malo stvari, obojica nemarno odjevena, obojica upečatljiva izgleda i obojica zapravo željna zapodjenuti razgovor jedan s drugim. Da su kojim slučajem upravo u tom času znali po čemu su i jedan i drugi tako posebni, obojica bi se začudila što je slučaj htio da sjednu jedan nasuprot drugome u vagonu trećeg razreda peterburško-varšavske željezničke linije.”

Imajte strpljenja i za nastavak, za nešto duži opis dvojice protagonista, Rogožina i Miškina, iz kojeg će opisa, kako u kakvoj biblijskoj prispodobi, proizlaziti i njihovi karakteri: “Jedan nije bio naročito visok, imao je dvadeset sedam godina, kovrčavu i gotovo garavu kosu te sive i sitne, no vatrene oči. Imao je širok i spljošten nos, izražajne jagodice, a tanašne usnice neprestano su mu se razvlačile u bestidan, zajedljiv, pa čak i zloban smiješak; čelo mu je pak bilo visoko i lijepo oblikovano, što je na neki način popravljalo nezgrapnost donjega dijela lica. No, ono što se posebno isticalo na njemu bilo je mrtvačko bljedilo, zbog kojega je, unatoč snažnoj građi, njegova fizionomija djelovala nekako izmoždeno, ali i strastveno, gotovo napaćeno, što je odudaralo od bezobrazna gruba smiješka te prodorna samouvjerena pogleda. Bio je toplo odjeven, u širokoj crnoj janjećoj bundi koja ga je noću čuvala da ne ozebe, za razliku od njegova susjeda, čija su drhtava leđa bila prepuštena studenim čarima vlažne ruske noći, za koju očito nije bio pripremljen. Na sebi je imao široku, debelu pelerinu s ogromnom kapuljačom, i to baš onakvu kakvu zimi nose putnici u dalekom inozemstvu, u Švicarskoj ili, recimo, u sjevernoj Italiji, jer kao da ne računaju da će na svome putovanju naići i na druge krajeve, kakav je, primjerice, onaj od Eydtkuhnena do Peterburga. Naime, pokazalo se da ono što je bilo sasvim prikladno i zadovoljavajuće u Italiji, u Rusiji nije bilo. Vlasnik pelerine s kapuljačom bio je također mlad muškarac od kakvih dvadeset šest ili dvadeset sedam godina, bio je mrvicu viši od prosjeka, izrazito svijetle i guste kose te upalih obraza, ali i rijetke, šiljaste, gotovo bijele bradice. Imao je velike, plave i pronicljive oči u kojima je vladala neka tišina, ali i težina; neki su u tom čudnom pogledu mogli odmah prepoznati epilepsiju. Mladić je ustvari imao ugodno lice, istančano i suhonjavo, samo nekako bezbojno, a u tom je času ono već bilo toliko ozeblo da je poplavjelo. U rukama mu se klatio mršav svežanj od stare olinjale svile u koji je stalo sve što je sa sobom uzeo na put. Na nogama mu bijahu crne niske cipele s debelim potplatom – ništa od toga nije bilo ruski. Sve je to pomno izučio crnokosi susjed u krznenoj bundi, djelomično i zbog toga što mu je bilo dosadno, a naposljetku da je priupitao s onim bezobraznim smiješkom, kakvim se ljudi drsko i prezrivo običavaju naslađivati tuđim nesrećama: ‘Mrzlo?’”

I tu može započeti drama jednoga društva, praćena intimnim stradanjima nekolicine protagonista.

Dok Rogožin dobro zna odakle ide i gdje je pošao, knez Miškin čini se izgubljenim. Ta njegova izgubljenost, mnogo više nego plemenitost i čistota njegove duše, ovog su čitatelja od pubertetskih dana njemu privlačili. On je, naime, bio na liječenju u Švicarskoj, i sada se vraća u Rusiju. Ne bi se baš moglo reći da se vraća kući, jer knez Miškin, manje-više, nema nikoga svog. On stiže u ništa, a oko njega se, u nizanju prividnih slučajnosti, zgušnjava svijet. U načinu njegova pojavljivanja na pozornici nešto je od dolaska Mesije. Samo što Miškin nije obasjan božanskom svjetlošću, njega ne donosi misija, on ne stiže s Božjom objavom ni s bilo čijom porukom. On je, kako se oko njega širi glas, idiot. Bolesnik. Nije normalan. I to što je idiot, a što je tako dobar i drag, začudno iskren, razlog je njegova prihvaćanja. Knez je bezazlen čovjek. Pred bezazlenima ljudi ne zaziru. Vjeruju da ih on ne može ugristi.

Svijet u kojem se on zatekne po dolasku u Peterburg nalik je nekoj postapokaliptičnoj, dekadentnoj poslijeratnoj sapunici. Raskalašna diznijevska mati s tri kćeri. Generalice i generali, građanski dobro situirani probisvijeti, lica sa špice u Bogovićevoj, samo prenaglašenih osobina i fizionomije. Strašan neki svijet, koji nije posve nesvjestan svojih naravi i svog mraka. Knez Miškin u tom se svijetu pojavi kao božansko obasjanje. Pripustili su ga kao idiota, ali shvaćaju oni da knez nije idiot. Onda, što li je?

U toj odvratnoj ljudskoj menažeriji samo jedna je odistinska figura. Samo jedna sa stvarnom tragikom i unutarnjom dubinom, s nesrećom koja bi mogla biti smrtonosna. Ali do nje nas Dostojevski dovodi vrlo postupno, uglavnom se krećući niz karakterne plićake kakav je, recimo, dikanoidni general Ardalion Aleksandrovič Ivolgin, koji bi da impresionira društvo, pa pripovijeda kako je na kolodvoru kupio kartu za prvi razred (zaboravismo napomenuti: ono na početku, Rogožin i Miškin voze se, naravski, trećim razredom), i u kupeu s rezervacijom sreće dvije dame s psićem bolonjezerom, “jedna je bila odjevena veličanstveno, u svijetloplavoj haljini, a druga nešto skromnije, u nečemu svilenom i crnom (…), nisu bile ružne, izgledale su nadmeno, razgovarale su na engleskom.” Ivolgin je šutio i pušio pokraj otvorenog prostora, i sve više se nervirao. Jedna od njih dvije zurila je u njega kroz dvogled od kornjačevine. Proučavala ga kao insekta. Nisu mu se obraćale, sve dok ona u svijetloplavom nije iz čista mira zgrabila cigaretu iz njegove ruke, i bacila je kroz prozor. “Nisam izrekao ni riječi”, veli general Ivolgin, “samo sam s naročitom ljubaznošću, izuzetnom, najprofinjenijom, da se tako izrazim, ljubaznošću prišao psiću bolonjezeru s dva prsta, nježno ga uhvatio za ovratnik i šiknuo kroz prozor za cigarom. Samo je zacvilio! A vlak je jurio…”

Naravno da ovakvi prostački nastupi impresioniraju one kojima su upućeni. Tako je kod Dostojevskog, majstor je on sveudiljnog građanskog prostaštva – što katkad kod njega i zamara, naročito u spoju s biblizmima njegovim i prekomjernim kršćanlucima, ali u “Idiotu” je maestralan – a tako je i u životu, na Novoj TV, HRT-u i RTL-u, i tamo među finim novograđanskim ološem u HNK, na premijeri orkestriranih sviridbi klincu-palcu, kod propale operne pevaljke iz dobre zagrebačke kuće.

“‘Vi ste čudovište!’ vrisnula je Nastasja Filipovna”, ta jedina odistinska figura u tom svijetu među koji knez Miškin ulazi, “hihoćući se i plješćući dlanovima poput kakve djevojčice.” I kako je ona centar njihova svijeta, zamašnjak društvene dinamike, tako se redaju, jedan za drugim, da pohvale i uzveličaju ogavni generalov postupak.

Podcijenili su, međutim, onu oko čije se nesreće vrti ovaj svijet:

“‘Ali, dopustite mi, kako je to moguće?’ odjednom upita Nastasja Filipovna. ‘Prije pet ili šest dana pročitala sam u Independanceu – redovito čitam Independance – posve istu priču! Ali u dlaku istu! Dogodila se u vlaku negdje na rajnskom području između Francuza i Engleskinje; i ondje se radilo o bačenoj cigari, i ondje je kroz prozor bio bačen bolonjezer – sve se dogodilo upravo kao i kod vas. Čak je i haljina bila svjetloplava!’”

S tim Ivolginovim pokopanjem Nastasja Filipovna ulazi u roman. Ludo i samoubilački, s punom sviješću da je ovdje, u ovom bijednom životu, osuđena na prijezir, poraz i na konačni gubitak. Na pakao socijalnog nepripadanja, građanske i spolne neprikladnosti. Ono čime je generala sastavila sa crnom zemljicom, nalazeći mu da izmišlja svoja bijedna junaštva, muževne svoje huliganizme, pače da ih čak i ne izmišlja, nego ih preuzima iz stranih tabloida, ne samo da nam je sasvim razumljivo, nego nam je, čini se, mnogo bliskije i suvremenije, nego devetnaeststoljetnim čitateljima “Idiota”. Ova scena događa se tu, među nama, skoro svakodnevno, s tim da je sve manje oko nas nastasja filipovnih, a sve više generala ivolginovih. I uvijek se, kao i onda, društvo bez greške opredjeljuje na generalovu stranu. Premda im je, svima za stolom, jasno što je on učinio, kakav je bijednik i kakva ništarija – ne samo da se hvali time da je psića bacio kroz prozor jurećega vlaka, nego se hvali svinjarijom koju se ne bi odvažio stvarno učiniti – i premda je njihovim kvarnim srcima milo što je general doživio malu socijalnu smrt, sve se u njima pobuni protiv Nastasje Filipovne, jer njima je jasno, kao što je to jasno i društvu sa zagrebačke špice i premijernoj publici propale zagrebačke pjevačice, koja igra ulogu intendantice HNK, da je svatko od njih Ivolgin, i da se Nastasja Filipovna ruga njima svima. Jedini iz ovoga izuzet knez je Miškin.

Nastasja Filipovna posrnula je žena. Ona je u građanskom smislu gubava, nečasna, nedostojna. Ona je, zapravo, ako na stvari gledamo iz perspektive svakoga u tom društvu (opet izuzimajući kneza), kurva. Je li upravo to tako privlačno u osobi Nastasje Filipovne? Da. Premda nije samo o tome riječ. Nije riječ samo o tome kako Nastasja Filipovna nosi svoj očaj i svoju predestiniranu, sudbinom zadanu životnu ulogu. Ona je naprosto moćna, na svaki način privlačna – privlačna kao ambis, kao propast, kao ideal smrtne ljubavi – i možda to što je nečasna i nedostojna pridonosi njenoj privlačnosti, ali nipošto ona nije samo od toga sačinjena. Grdno je ovog čitatelja svojedobno koštalo prerano čitanje “Idiota”, i vjerojatno je mnoge čitatelje, koji su se u posljednjih sto i kusur godina zaljubljivali u Nastasju Filipovnu, grdno koštalo zaljubljivanje u nju. Godinama sam, zaljubljujući se naokolo (srećom, nesretno i neuspješno), tražio Nastasju Filipovnu. I prolazio sam, uglavnom, kao Rogožin… Danas mi se, čitajući prijevod Ivane Peruško, prvi put učinilo da se i sam pisac pomalo uplašio svoje junakinje, pa je furiju ublažavao, utišavao, odvodio je prema kraju knjige u nešto što više nije bila ona.

“Idiota” odvajkada čita se sporo, i u tom je čitanju nešto rizično. Stvarnost se, u različitim svojim manifestacijama, miješa u tekst. Ustvari, miješa se u ono što se zbiva između teksta i njegova čitatelja. Dostojevski je užasavajuće propusan pisac za koješta što s književnošću nema veze. Kao da sam to bio zaboravio. Pa me je s početkom ruskog kasapljenja Ukrajine, iz februara 2022, skoro i čudila mržnja s kojom su se pojedini ukrajinski i bjeloruski pisci i intelektualci, neki od njih i moji dobri prijatelji, znali ostrviti na Dostojevskog, baš kao da on lično vodi ovaj rat! U novom čitanju “Idiota” najednom mi je i to postajalo blisko i prirodno. Taj pisac sentimentalni je monstrum, mračni kolektivist, pomahnitali kršćanski fundamentalist, nacionalist i kockar, koji romane piše da bi pokrpao kućni budžet. I sve to je dio njegove genijalnosti. Ali ništa od svega toga ne bi bilo toliko razorno da nije te propusnosti njegova teksta. Čitajući Dostojevskog, čovjek je u neprestanoj prilici da se bavi sobom, najogavnijim činjenicama i epizodama svoga života, a onda i zajednicom u kojoj živi, naročito njezinim sitnim niskostima i onim baš najgorim šljamom koji se roji u društvenu i kulturnu elitu. Dostojevskog u Hrvatskoj valja čitati pred Božić, u vrijeme darivanja i velikodušnosti, u vrijeme adventskih uličnih prežderavanja, uz još jedan serijal božićnih pedofilnih predstava baleta “Orašar”. Sve je to u “Idiotu” zapisano. I kasapljenje Ukrajine, i naša iznenada probuđena ravnodušnost prema tom kasapljenju. I ubijanje Gaze, i naše antisemitske ekstaze i orgazmi nad pokoljima u kojima su Židovi negativci…

Nastasja Filipovna vjerojatno bi bila čitana kao jedna od rijetko autentičnih feminističkih ikona klasične europske književnosti, samo kada bi ljudi bili u stanju čitati takvog Dostojevskog. A knez Miškin? Eh, Miškin, u njemu je uosobljeno sve ono što bi postojalo u Isusu Kristu, samo kada bismo bili u stanju o njemu misliti kao sinu nepoznatog oca, a ne kao o toj vječnoj hijerarhijski nadređenoj figuri opće patnje, koja nas lišava dara za tuđe boli i patnje. Što su stradanja ljudi prema stradanjima Sina Božjeg? Miškin je Krist koji se čudi, a ne pati. Njegova je blagost utješna. On govori: “Mene još i idiotom smatraju iz nekog razloga, iako sam prije doista bio bolestan, pa sam i sličio idiotu, ali kako mogu sada biti idiot kada shvaćam da me drže idiotom? Ulazim i mislim si: ‘Misle da sam idiot, a ja sam pametan, o čemu oni i ne slute…’” Miškin djecu voli, s njima se druži, sklapa komplote protiv njihovih zlih roditelja. Miškin objašnjava prirodu vremena, koje se u se uvlači, skuplja se i razvlači, ovisno o blizini smrti. Miškin objašnjava smrt… S njime Rogožin razmjenjuje svoj križ, bratimi se s Miškinom po križu, ali uzalud. 

A general Ivolgin, onaj dikantrop kojeg je Nastasja Filipovna ismijala, knezu govori nešto što je tako karakteristično za ekipu sa špice u Bogovićevoj i za junake svih hrvatskih fotogalerija: “Znate, dragi kneže, nema ničeg uvredljivijeg nego kada čovjeku našeg vremena i plemena kažete da nije originalan, da je karakterno slab, da nema nekih talenata i da je posve običan. Čak me ni dobrim zlikovcem ne smatrate, a ja sam vam maloprije zbog toga htio oči iskopati. (…) Znate, jednom kada steknem novac, postat ću nadasve originalan čovjek. Novci su baš zbog toga tako podli i mrski, jer daju čovjeku i talente.” Zar i to nije istina?

Prema zamisli urednikovoj, sve knjige edicije Bodoni, trenutno najljepše knjiške edicije u Hrvatskoj, imaju biti opremljene pogovorom. Umjesto da napiše pogovor za “Idiota”, što bi Ivani Peruško i njezinu daru i znanju svakako pripadalo, prevoditeljica učinila je nešto ljupko i tačno: prevela je esej Josifa Brodskog “Moć elemenata: o Dostojevskom”, i objavila ga na mjestu pogovora. Veliki pisci išću velike čitatelje.

Mahom one koji bi iz života, a ne samo iz književnosti, razumjeli rečenicu: Kako mogu biti idiot, kada znam da me drže idiotom? Upitnik na njezinom kraju ortografski je znak aktivnog mirenja sa sobom.

 

Miljenko Jergović 11. 01. 2024.

Violinistkinja

Nataliji Todorović


U toploj postelji vrata,
vatrom brade i drhtajem ramena,
grli violinu.

Ruka srasla sa gudalom,
prsti se istežu u niti strune,
snen pogled dubi dubinu nedogleda.

I zvuk zatreperi,
pa se razlije dvoranom,
kao talasići rijeke u plićaku.

Šapat tišine, žubor potoka,
uzdah duše, skerco, jauk sudbine,
pa opet melemni glas slavuja.

Zatim, u nijemom sazvučju
melanholije, sjećanja, nade,
u kovitlacu nota, gube se:

gudalo, ruka, tijelo violine;
violinistkinja nestaje u svom pogledu,
dvoranu i publiku guta praznina.

Ostaju samo strune s kojih
trepet šalje tajanstvene poruke
neodgonetljivosti vasione. 

Ranko Pavlović 10. 01. 2024.