PRIČA IZ „TEFTERA“

Večeras neću brisati prašinu s davno objavljene knjige nego sa obrdanih korica notesa („teftera“) iz koga se iskrala. Napisana je prije osam i po decenija (najvjerovatnije bez namjere da bude objavljena kao samostalno izdanje), a objavljena prije tri decenije, povodom desetogodišnjice autorove smrti. Autor je najtiražniji, najčitaniji, najprevođeniji pisac u bivšoj Jugoslaviji, Branko Ćopić. Naslov, koliko jednostavan toliko i neobičan: 12-XII-1939, UVEČE.

Predistorija pojavljivanja ove publikacije vrlo je interesantna. Kada su 1964, povodom 50-godišnjice rođenja i 30-godišnjice književnog rada B. Ćopića priređivana njegova Izabrana djela u deset tomova, pisac je priređivaču Živoradu Stojkoviću samo na tren pokazao jedan stari notes, „tefter“, kako ga je nazvao, rekavši da je u njega još od studentskih dana‚ unosio neka svoja „pisanija“. Nije udovoljio Stojkovićevoj želji da se bar nešto iz „teftera“ nađe u Izabranim djelima. Deceniju kasnije, 1975, ovog puta povodom Ćopićeve 60-godišnjice rođenja (po njegovom svjedočenju rođen je u decembru 1914, ali je djed Rade tražio da se u matične knjige upiše da je rođen 1. januara 1915) i 40-godišnjice književnog rada, prilikom preprema Izabranih djela popularnog pisca u 12 tomova, Stojković je opet vidio „tefter“, ponovo je tražio da onim što u njemu piše obogati ovo izdanje, ali je Ćopić rekao: „Neka to ostane kada ja više ne budem imao šta da pišem“.

I tako, prolazi još jedna decenija. Uplašen galopom crnih konja i smrknutim licima crnih konjanika, o čemu je u proslovu svojoj „Bašti sljezove boje“ pisao Ziji Dizdareviću, popularni pisac, okružen mnogim poklonicima njegovog djela, ali ipak zagušen oklopom hladne samoće, sa mosta pod kojim je proveo prvu noć kada je došao u Beograd na studije, skače u prazno. Poslije ovog tragičnog slučaja njegova ostavština naći će se u trezorima SANU.

Uz desetogodišnjicu piščeve smrti na scenu opet stupa preduzimljivi Ž. Stojković (knjigoljupci će znati da je bio priređivač mnogih knjiga i izabranih djela velikog broja pisaca i da se uvijek tako potpisivao – inicijalom imena i punim prezimenom). U Arhivu SANU stresao je prašinu sa „teftera“ koji je nosio signaturni br. 14 532-III-A-b-268. I, knjiga 12-XII-1939, UVEČE (naslov prepisan s vrha prve stranice „dnevnika“ pisanog u dahu) ubrzo se pojavila u izdanju beogradskog BIGZ-a, uz potpis urednika i recenzenta Radoslava Bratića i s pogovorom Ž. Stojkovića.

A u knjizi, koju je izdavač označio kao autobiografski spis)? Najjednostavnije rečeno, bez bojazni da će se pogriješiti – vjerno oslikana bogata galerija likova koji će se naći i mnogim Ćopićevim djelima. Dakle, student pedagogije, koji će do aprilskog rata 1941. objaviti tri knjige i za svaku dobiti značajne nagrade, pisao je o sebi, ali mnogo više ispisivao skice budućih pripovijedaka, često oblikovane tako da se mogu čitati kao sasvim zaokružene literane cjeline.

Prva rečenica glasi: „Druge godine po mom rođenju, podijelili su se moji stari“, a posljednja, kojom se završava priča o djetinjstvu: „Onda smo stali i njih da izbjegavamo (članove razbojničke družine komita koju su nestašni dječaci formirali da bi krali voće i bostan – prim. a.) isto kao i žandarme i tako se svijet sve više punio neugodnim i neprijateljskim ljudima“. Između te dvije rečenice stalo je jedno cijelo buduće „Bosonogo djetinjstvo“, s njim i „Magareće godine“, stale su i mnoge  nove priče, pa i one iz „Bašte sljezove boje“. Umjesto da ih prepričavam, samo rečenica-dvije o jednoj drugoj Ćopićevoj knjižici, odavno natopljenoj mirisom patine.

U rukama mi je brošura NAŠIM NAJMLAĐIM koju je 1944. godine, kako na prednjoj strani korica piše „izdao Zemaljski odbor USAOJ-a“. Štampanaje u nekoj partizanskoj štampariji negdje „na oslobođenoj teritoriji Korduna“. Između te prve i zadnje strane korica, na kojoj piše „Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“, samo duža, bogato ilustrovana Ćopićeva pjesma PATROLDŽIJA! Koja poočinje stihovima:

Tapa – tupa, tapa tupa,
Neko selom kroz noć lupa.
A kroz granje mjesec viri,
Oči širi:
Oho – ho,
Tko je to?

Pjesmi prethodi „Pismo druga Branka Ćopića pionirima Podgrmeča“, u kome, pored ostalog, pisac obavještava svoje male zemljake: „Od novosti ima još to, da je naša vojska oslobodila već toliko sela i gradova i zaplijenila toliko oružja da to ni radio ne umije sve ispričati.“

Katerina Babkina: Srećni goli ljudi, Blum izdavaštvo, Beograd 2024.

Čitatelj ima svoga pisca. On mu je, ili ona, najbliži, možda emocionalno najsrodniji, a možda najbliži po načinu pisanja, ili po tome na koji način obuhvaća prostor i vrijeme. Ili, sasvim djetinje rečeno, na koji način tumači svijet. Taj čitateljev pisac, ili ta spisateljica, ne mora biti najbolji, ni najčuveniji. Obično i nije. Sumnjiv je čitatelj koji će reći da je Dostojevski njegov pisac. Ili Proust, ili Virginija Woolf. Takav možda i ne čita.

Katerina Babkina (1985.), ukrajinska prozaistica, koja od početka rata živi u Londonu, jedan je od mojih pisaca. Roman “Moj deda je plesao bolje od svih” kod istoga je ovog izdavača, u prijevodu na srpski Milene Ivanović, objavljen 2020. godine, da bi zatim, sljedeće jeseni, u Wroclawu dobio Nagradu Angelus za Najbolju srednjoeuropsku knjigu prevedenu na poljski. Neobična, očaravajuća knjiga, na jedva sto i trideset stranica, rahlog sloga, u koju staje cijela jedna ukrajinska i sovjetska povijest, koje se prepletu s povijesti obitelji i jednom intimnom, sasvim djevojčicastom poviješću. Pritom, niti je tu što monumentalno i patetično, niti podsjeća na velike uzore, niti je pisano kao razglednica sa siromašnog Istoka, za dobrostojeći i neuki zapadnjački svijet. Ama ništa od toga! Ovaj roman raskošni je i bogati, a vrlo precizni, akt mašte, silno darovite, kultivirane i načitane mašte, u kojoj se dokumenti, povijesne činjenice i sjećanja koriste kao materijal. Cjelokupna povijest, osobna i kolektivna, porodična i općenarodna, u službi je mašte.

“Srećni goli ljudi”, knjiga je malog formata, na devedeset i četiri stranice, koju će spori čitatelj, onaj koji umije uživati u tekstu, pročitati za dva-tri sata. U knjizi je šest priča – jedna govori o istom onom djedu iz romana – koje se sve odvijaju u nekoj imaginarnoj sadašnjosti. Ta sadašnjost podrazumijeva i aktualni rat. Priča “Ričard pileće srce”, recimo, govori o američkom fotografu, “krupan i bučan, pravi-pravcati Amerikanac, nosio je majicu ‘Nisam glasao za svog predsjednika’, koja mu je, sudeći po njenom izgledu i političkim uvjerenjima njenog vlasnika, ostala još iz vremena prethodnog predsjednika”. Taj fotograf, ona ga je upoznala u Vijetnamu, sad je došao u Ukrajinu. U Vijetnamu, pak, “proveo je dva meseca putujući Anamskim planinama i drugim kultnim mestima Vijetnamskog rata. Ričard je snimao žive ljude kao da su mrtvi, imao je osećaj za poze i uglove – i surferi koji su prilegli da se odmore u peni od talasa na obali na njegovim snimcima izgledali su kao leševi vojnika napušteni posle teške bitke, a deca turista, lenjo žmirkajući oslonjena na zidove soba za mučenje, dok roditelji slušaju vodiče, ličila su na male vijetnamske partizane mučene do smrti.” U tim opisima i u toj fotografskoj strasti potrage i požude za smrću čitatelj nalazi nešto blisko svoje, što je dio njegova iskustva i sjećanja iz 1992. i 1993. u Sarajevu. Ista politička superkorektnost (“Nisam glasao za svog predsjednika”), ista budalasta, svakog znanja i sjećanja lišena strast da u svemu živom vidi mrtvo! Uostalom, ovaj je čitatelj o tome nekoliko puta pisao u novinskim člancima i esejima, doticao se tog novinarskog svijeta i u pričama iz “Sarajevskog marlbora” i “Trojice za Kartal”, ali je tek priča Katerine Babkine “Ričard pileće srce” predstavila njegov doživljaj tog svijeta i vremena. To je dragocjena funkcija povlašteno svog pisca u životu njegova čitatelja: on, moj pisac, ustvari ona, moja spisateljica, pripovijeda moju priču, koja može stvarno biti ispričana samo ako je ona ispriča. Čovjek čezne za onim tko će pričati njegove priče, jer on sam priča priče nekoga drugog. Čak i kada mislimo da pričamo svoje priče, mi ustvari pričamo priče drugih. Ispričati vlastitu priču bilo bi isto što i proći ispod duge.

Ili “Kutija sa dugmićima”, priča o djevojčicama, ispričana iz nimalo infantilizirane perspektive, dio je čitateljeva osobnog iskustva, premda je, sve do Babkine, bio sklon povjerovati da nije, ili da nikad nije bio djevojčica. Dobra književnost brzo nas nauči što sve jesmo, a mislili smo da nismo. Ili naslovna, “Srećni goli ljudi”, u kojoj se, naizgled, ništa neće dogoditi, osim što su svi u istom trenutku goli. U pričama Katerine Babkine, osim dara da se lako, u dvije-tri riječi, ispripovijeda sve o svemu, osim moćnog vladanja cjelinom vlastitog svijeta, kakvo se kod zapadnih pisaca naših generacija uglavnom ne nalazi, postoji nešto što može biti samo čitateljev umišljaj, ali je stalno prisutno, pa onda neka bude i izgovoreno: ona priča onako kako su pisali rani avangardisti, poslije i apsurdisti, onako kako je pisao i Danil Harms, samo što je u svemu tome stalno prisutan jedan živi, vedri svijet. I kad piše tužne stvari – a uglavnom piše tužne stvari! – Katerina Babkina to čini luckasto vedro. Toliko je sunca u tom osmijehu. U osmijehu svake njezine rečenice.

Prijevod

Milena Ivanović izvanredna je profesorica na Filološkom fakultetu u Beogradu, ukrajinistica i rusistica. Babkinu prevodi maestralno, stvarajući za nju u se integriran svijet unutar srpskog jezika, kojemu se mi možemo diviti, jer taj jezik razumijemo taman onoliko i onako kao što razumijemo hrvatski. Ove dvije knjige, i roman, i knjiga priča, zvuče i znače kao da nisu ni prevođene, nego kao da su pisane u jeziku prijevoda. To je ideal. Bez toga tko zna kako bismo čitali Babkinu, koja u Hrvatskoj nije ni prevođena.

Što je ustvari povijest?

Evo ovo je povijest: “Kutija sa dugmićima sadržala je čitav istorijat babinog života nakon udaje, dakle i istorijat porodice kojoj sam pripadala i van koje, u principu, ništa nisam znala. Selidba iz Korostenja na Daleki istok, odatle u Užgorod, odatle na sovjetsko-kinesku granicu, i tako još nekoliko puta, dok se na kraju nisu skrasili u ovoj vojnoj četvrti; postepeno rastajanje od pet mlađih sestara, kada su se one, jedna po jedna, udavale i baba više nije morala da brine o njima: odeću koju su ostavile, jer nisu želele da je ponesu, savesno je odlagala, skidajući dugmiće; zatim su došla sopstvena deca – štramplice, košuljice, haljinice, skromne promene sovjetske mode na ženskoj odeći; promene na uniformi i dedina unapređenja od kapetana u više činove, nove vojničke bluze, zvezdice na epoletama; dolasci rođaka iz Moskve i Voronježa u goste, zajednička letovanja na moru s porodicama babinih sestara…”

Vreme, 21.11.2024.

Naravno, da sam Amerikanac glasao bih za Kamalu Haris. Naravno, nadao sam se njenoj pobedi, bar neko vreme. Kako se dan izbora približavao ta nada je slabila, dok nije skoro isparila. Manje zbog promene raspoloženja u anketama, više zato što mi je postajalo sve jasnije da bi Kamalina pobeda, u ovom stadijumu propadanja i zatupljivanja Amerike i sveta bila – neprirodna. A neprirodne stvari se u politici veoma retko dešavaju. 

Kada je Tramp prvi put pobedio, bio sam iznenađen jer sam mislio da je to ne samo loše, štetno, sramno etc. nego i – neprirodno. Možda nisam na vreme prepoznao snagu trenda, a možda se sve prosto odigralo u nezgodnom evolutivnom trenutku zmijinog svlaka, baš onom kad dotadašnje neprirodno postaje novo prirodno. Uostalom, ne zaboravite: Hilari je dobila tri miliona glasova više od narandžastog stvora iz zelene lagune. SAD su jedina zemlja na svetu (ne računam one u kojima se izbori kradu an gro, jer to i nisu države, više su moderno naoružana plemena s poglavicama sklonim kanibalizmu) u kojoj se tako mogu izgubiti izbori. Sada, Tramp je dobio Kamalu s još ohoho ubedljivijom razlikom, osvojivši i mnoga mesta gde se generacijama verovalo da bi se ruka osušila nekome ko ne bi glasao za demokrate, ne bi mu više nikad rađala pšenica bjelica a sin jedinac bi mu postao mafijaš, advokat ili kopirajter.

Šta se onda dogodilo u međuvremenu? „Elite“ i „duboka drava“ postale su najomraženije reči, a bogme i „meritokratija“, mada to već nije bilo jasno šta tačno znači, ali je jasno da je nešto smišljeno da smrsi konce „malom čoveku“. Srećom, tu su likovi poput Trampa da ga odbrane… Posetilac s Neptuna pomislio bi da taj narandžasti mora da je bio klošar kojeg su pokupili s klupe na obali Hadsona ili otpušteni radnik čeličane u Picburgu, a ne vaspitno zapušteni parazit iz kaste krupnih („Porodica Tarana“) novobogataša koji je prošao kroz život ne naučivši ništa, jer mu nije ni trebalo bilo kakvo znanje da bi od njega živeo. Ne bih se smeo zakleti ni da je naučio da upravlja liftom, pošto sasvim lako mogu da zamislim da nikada u životu nije bio sam u liftu. 

Okej, ali nije znanje sve u životu – pa ni Ajnštajn nije bio predsednik sveta – šta je, dakle s drugim vrlinama? Poštenje, skromnost, istinoljubivost… Čak ni Trampovi glasači vam neće reći da su ikada kod njega detektovali tragove nečega takvog.

„Nama“ možda nije bilo jasno šta se dešava, ali Trampu jeste; instinkt predatora. Nekoliko dana pred prve izbore koje će dobiti, Tramp kaže: „mogao bih sada da ubijem čoveka nasred Pete avenije, i opet bih pobedio“. „Mi“ se zgražavamo, ali nas pomalo i teši tolika njegova naivnost. On pobeđuje. Doduše, nije upucao nikoga, ali shvatamo da je stvarno mogao, i pokušavamo da vidimo kuda nas vodi ovaj novi svet u kojem smo se probudili. Glave su nam kao GPS koji resetuje postavke nakon što vozač nije skrenuo na autostradu kako je bilo jedino logično, nego na divlju poljsku stazu.

Šta vrije negde ispod svega? Procesi dugog trajanja, kao i uvek. Vratimo se u vreme nešto pre GPS-a. Beskrajno je korisno gledati filmove, čitati knjige, slušati muziku i čitati novine i magazine od pre 40, 50, 60, 70 godina. Rat je već relativno davna prošlost, izašlo se iz ruševina i gladi, prezir prema svakom „f“ od fašizma je gotovo sveopšti, živi se u konsolidovanim demokratijama, slobode svih vrsta – političke, sindikalne, umetničke, seksualne – rastu i šire se. Takav je bar život zapadne Evrope i severne Amerike – a drugi kaskaju za njima, pa koliko stignu. Juga nije među najgorima… Naravno, nije to vreme za idealizaciju, nipošto: Hladni rat sa svojim rizicima i paranojama, Amerika koja tek počinje da izlazi iz neformalnog apathejda i uvaljuje se u vijetnamsko i slična sranja, Nemačka koja identitetsku traumu „leči“ između ostalog i sumanutim levim terorizmom, Italija koja tome dodaje i desni terorizam i dve velike i bezbroj malih mafija, Francuska koja ne zna kako da se izbori sa Alžirom ni kao s kolonijom ni kao s „nezavisnom državom“ koja, sa komšijama, polako počinje opsadu Pariza ali se svi prave da to ne vide jer spržiće vas Bogovi Levice zbog toga što previše pažnje obraćate na puke činjenice a premalo na klasnu svest koja jedina činjenicama daje pravi smisao, Britanija po kojoj dere IRA, ali i koju na jedan rub propasti vuku diletantske laburističke vlade, a potom na drugi rub propasti gura tačerizam koji ponekad liči na citostatik za lečenje prehlade…

ALI, svemu uprkos, uglavnom se dobro, slobodno, pa čak i ekonomski dosta spokojno živi. „Zlatne dekade“ s razlogom su dobile to ime. 

Pogledajte ko tada vodi države, za koga glasaju većine. Anđeli i geniji? Taman posla. Ali, ljudi s kompetencijama barem u politici, a obično i u još nečemu, daleko iznad „običnog birača“. Dovoljno pošteni da nisu lopovi (dobro, Italijani se ne računaju :-) a ako ipak jesu, završiće u zatvoru i svakako izvan politike. Političku karijeru i završili bi već ako bi malo grublje odguruli prolaznika na Petoj aveniji ili preticali traktor na punoj liniji. Obezbeđuju svima „slobodu lajanja“, ali ne i sebi. Neće te niko uhapsiti ako u nekoj mutnoj kafančini sereš da „imigranti jedu naše pse i mačke“, ali predsednika države ili vlade koji bi to izjavio prvo bi pod rotacijom odvezli u ludnicu, a onda na dalji postupak. 

Danas, glasaču je seksi da glasa za nekoga ko je mnogo besprizorniji od njega samog. Većina glasača Trampa, Orbana, Putina, Vučića, mnogo su bolji i kvalitetniji ljudi od njih. 

Poslijepodne, blago, ugodno.
Čaj, crni, poneko pivo.

Razgovor o temama raznim
O pjesniku o ponavljanju o okrutnom mjesecu
O svemu

I vijesti spomenute, uzgred

Kad bi barem jedan
kad bi barem jednom rekao:
Strašno!

Ali to je tamo to je njima
i ovdje je, znate, teška situacija,
a i inflacija  

Pripovijest svoga romana Ena Katarina Haler smjestit će kao priču unutar priče, ili će to biti priča o tajanstveno pronađenoj priči. I jedno i drugo često je primjenjivan manevar u proznoj književnosti, u romanima, pripovijetkama ili kratkim pričama. Njime se služio Borges, koji će biti oglašen – a među pojedinom čeljadi i ozloglašen – kao veliki mistifikator, pa je i ovo bilo među sredstvima mistifikacije. Istim manevrom se, vjerojatno češće od Borgesa, služio i Mirko Kovač, čije je cjelokupno književno djelo, kako se ponekad zna učiniti njegovu čitatelju, upričavanje neke velike, fantastične prozne pripovijesti u okvir načinjen od vlastitog života. Priče koje smo negdje čuli, pa ih zatim na neko vrijeme zaboravili, i sjetili ih se iznenada, u nekom važnom trenutku, priče što nam ih je ispričao nepoznat čovjek u vlaku, priče iz tuđih rukopisa, čiji su autori poznati ili nepoznati, priče koje se najednom pojavljuju u knjigama u kojima ih prethodno nije bilo… Prozna književnost, naročito u posljednjih pola stoljeća, vrvi od takvih upričavanja i uvođenja u tijelo teksta tajanstvenih pripovijesti, tobože nastalih mimo piščeve volje. Konačno, i jedan od najupečatljivijih tekstova u ukupnoj povijesti naših jezika, Andrićeva “Prokleta avlija”, čija sedamdeseta godišnjica od objavljivanja u Hrvatskoj upravo ugluho protječe, višestruko je upričavana pripovijest: nad stvarima koje su po smrti ostali za jednim fratrom pripovijeda se priča o njemu, a u stvari o njegovoj robijaškoj priči, u kojoj glavni lik nije on, nego zlosretni Ćamil efendija, koji se snažno identificira s pričom o Džem-sultanu, a nju će, tu priču, koja je stvarno Ćamil-efendijino tijelo, fra Petar iznijeti sa sobom iz proklete avlije, da bi ona bila pričana nakon njegove i nakon svih drugih smrti. U toj čudesnoj pripovjednoj vrtoglavici, Andrić izvodi nešto što nitko prije njega nije i što nitko nakon njega neće, ali što nije tako veliko i za čitatelja impresivno zbog nesumnjive i posve neusporedive pripovjedačke virtuoznosti, nego je veliko i važno zato što je upravo na takav način s dobrim razlogom ispripovijedano i što se čini da drukčije nikako nije moglo. Naime, manevriranje pričom u priči, ili pričom o pričine priče priči, kroz cjelokupnu je povijest pripovijedanja, a naročito u ova borhesovska doba i naročito u nas, u toj malenoj i kržljavoj hrvatskoj književnosti, koja obiluje huljama i antitalentima, ili kojom upravljaju hulje i antitalenti, imalo je problem s razlogom i smislom. Upričavanje, naime, ne može biti samome sebi razlog. Taj postupak je neobičan, nelogičan, suprotan načinu čovjekovom i piščevom, tako se naprosto ne pripovijeda bez nekog vrlo jakog razloga. Andrić je to, recimo, veoma dobro znao, pa kroz cijelu “Prokletu avliju” usporedno možemo pratiti upričavanja i obrazlaganja i opravdanja tih upričavanja. Dvije povijesti, dva romana teku tako jedan pokraj drugog, a čitatelj jednom čita jedan, drugi put drugi roman. Nikad oba u isto vrijeme.

Ena Katarina Haler ima svoj razlog za manevar upričavanja, i čitatelju on biva otpočetka jasan. Ona je, kao i Mirko Kovač, recimo, njezin najbliži srodnik u našim književnostima, pisac vrlo snažne autobiografske geste. Premda u prva svoja dva romana gotovo ništa o sebi nije rekla, ni o sebi, ni o svome lirskom subjektu i pripovjedaču, za nju mora postojati razlog zašto pripovijeda upravo ovu priču. U prvom romanu, bila je to masivna romaneskna obiteljska pripovijest o traumi Drugoga svjetskog rata i Oslobođenja, koja je u velikoj mjeri bila krivo čitana i tumačena i stekla je pomalo tragikomične simpatije tobožnje kulturne desnice, ne samo zbog široke i vrlo samopouzdane epske geste u pripovijedanju, nego i zbog relativizacije Oslobođenja. U “Nevinima”, pak, ispripovijedana je, na posve drukčiji način, pripovijest za koju će brzoplet čitatelj fatalno krivo povjerovati da s romanom “Nadohvat” nema veze, ali da ne može imati veze ni sa životom same autorice. I jedno, i drugo je krivo. O tome kako se dva romana zrcale jedan u drugom, ali i kako se dvije različite geste, i dva motiva za pisanje jedan u drugome ogledaju, dragocjeno bi, a možda i društveno ljekovito tek bilo govoriti.

Ali, kako se čitatelj ne uspijeva suzdržati, evo samo ovo: u temeljima nesporazuma hrvatske kulturne i književne javnosti s Enom Katarinom Heler, koje nastupa ubrzo po izlasku romana “Nadohvat” i rezultira s nekoliko euforičnih, premda ispraznih reakcija po domoljubivim medijima, uvjerenje je da netko s biografijom, vlastitom ili obiteljskom, stradalnika pred komunizmom, nužno mora biti antikomunist i hrvatski nacionalist, pogotovu ako tom stradanju posveti cijeli jedan, prilično pozamašan roman. Iz takve iskrivljene, izopačene i nastrane, te poprilično analfabetske, protuknjiževne i protupripovjedne perspektive ne dopušta se mogućnost da je netko žrtva komunizma, a nije antikomunist, ni ustaški simpatizer. Ili je riječ o triku tipičnom za socijalizacijske procese unutar hrvatske nacionalne kulture i književnosti, prema kojem vam preci mogu biti i partizani, ali vi ste dužni da ih predstavljate barem kao domobrane. Preci vam mogu biti i partizanski zločinci, ali vi ćete ih predstaviti kao katoličke mučenike, ili ćete, ako drukčije ne može, pronaći za sebe nove pretke među katoličkim mučenicima. Ideja da bi netko mogao unutar obitelji imati traumatična iskustva s komunistima, da bi, dakle, mogao pripadati svijetu njihovih žrtava, a da istovremeno nije antikomunist i ustaški simpatizer, ili barem poklonik blaženika Stepinca, premda ima vrlo izraženu potrebu da ispripovijeda tu pripovijest o komunističkom teroru, sa stanovišta hrvatske kulture i književnosti je – nezamisliva. I to će ostati, bez obzira na Enu Katarinu Haler. Drugi njezin roman, “Nevini”, čini duologiju s “Nadohvatom”, jer ga je moguće čitati i kao objašnjenje emocionalnih, psiholoških, te iznad svega intelektualnih i moralnih razloga za ono što je sa stanovišta domoljubivoga književnog gavranstva toliko nezamislivo. Ova dva romana, promatrani i čitani jedan uz drugi i jedan nakon drugog, etika su Ene Katarine Haler. I tu je negdje i razlog za upričavanje unutar “Nevinih”, za tu priču unutar priče, ili za tu priču o tajanstveno pronađenoj priči.

“Nadohvat” je, pojednostavimo li stvari do kraja, pripovijest o stradanju zbog identiteta, ili još bliže, zbog onog što jesi, a što u najvećoj mjeri nisi mogao birati. S jedne strane, takve su priče najbliže onom što su sudbinske pretpostavke antičke tragedije. S druge strane, one su, naročito u hrvatskoj kulturi, izrazito ideološke. Što znači da su u pravilu lažne, čak i kad su istinite. Pripovijest o stradanju radi hrvatstva tipska je, konstitutivna za hrvatsku kulturu nakon devedesetih. To je, naravno, razlog zbog kojeg je Ena Katarina Haler – bez obzira na njezin postupak uobličenja romana, ili bez obzira na sam roman – tako fatalno krivo protumačena nakon “Nedohvata”. I ona, i njezin tekst. “Nevini” su, međutim, također pripovijest o stradanju zbog identiteta. Samo što je ovaj put riječ i slovo o drugom identitetu, koji je vrlo snažno povezan s onim prvim. Pritom, jedno stradanje ni na koji način ne objašnjava drugo stradanje. Bilo bi to banalno i neistinito. A istinitost u ovoj vrsti teksta je, kao i istinitost u antičkoj tragediji, onaj krajnji i konačni kriterij. I u “Nadohvatu” i u “Nevinima” autorica o tome u svakom trenutku vodi računa, pa je upravo zato njezin prvi roman tako fatalno pogrešno shvaćen. Ona je izbjegla ideologiji hrvatstva, ili bi bolje bilo reći hrvatizma ili kroatizma, jer je u “Nadohvatu” ispisivala istinu. Golu, dosljednu i nimalo samosažaljivu književnu istinu. Ideologija je lažna svijest, kroatizam je kao i komunizam, fašizam, nacionalizam, lažna svijest. Njezini protagonisti istinu ne prepoznaju, pa tako nisu prepoznali razliku između onog o čemu pripovijeda Ena Katarina Haler i onog što, horski i jednoglasno, ispovijedaju i propovijedaju oni.

“Nevini” s “Nadohvatom” čine duologiju. Dva stilski i izvedbeno radikalno različita romana. “Nevini” su lirski, pa su samim tim i intimniji. “Nadohvat” je epski, što znači da je s distancom, pogled sa spasonosnih visina. “Nadohvat” je pri tom najosobniji zamislivi: posvećen baki na Baniji (koju, nije ni to u ovom slučaju nevažno, Ena Katarina naziva Banovinom; ali ne zato što je takav kroatistički propis, nego zato što je za njezinu baku to Banovina), dok “Nevini” pripada imaginaciji. Premda je krajnje neizvjesno što je čovjeku bliže i osobnije: baka ili mašta.

“Nevini” je također gola istina. Samo što je ona uspostavljena na drukčiji način i na drugim osnovama. S jedne strane, u drugom romanu pripovijeda se o onom o čemu se u prvom, epskom, nije ni moglo pripovijedati, jer iz te perspektive niti je bilo istinito, niti je bilo saznatljivo, niti je bilo pripovjedljivo. S druge strane, u drugom romanu ne govori se o onom o čemu se ništa ne može znati, premda se u prvom o tome znalo sve, ili skoro sve. Ali ne čini to u ovom slučaju duologiju. Nju u ovom slučaju čini sama osoba pisca – ali ne i lik pripovjedača, jer on je u ove dvije knjige različit – ona je, spisateljica, svojevrsni tumač vlastitog djela. Čitatelju koji s razumijevanjem i s blaženom prostodušnošću nekoga tko je oslobođen velike nužde ideološkog mišljenja pročita oba romana, spisateljica kao da jednu knjigu tumači drugom. I kaže da je jedna mogla biti napisana zato što je napisana druga.

Prva rečenica u romanu “Nevini” može poslužiti i kao skriveni smjerokaz i kao isto tako skrivena posveta: “Moja je majka oduvijek bila bolja od mene, kada je u pitanju čuvanje stvari.” Priča romana bit će pronađena u knjizi za djecu zagrebačke Mladosti, objavljenoj u jednoj od posljednjih sezona pred nestanak ovoga nekoć uglednog izdavača, čiji je naslov “Mitovi stare Grčke”. U uvodnom poglavlju romana precizno stoji: “ilustrirana dječja knjiga, tanka i tvrdih korica, sjećam se te naslovnice, crnih slova i narančastog hrpta”. Ako ste nepovjerljivi prema priči, ili za sve tražite dokaz, pa u Google upišete naslov knjige, s Njuškala će vam pred oči doći nekoliko fotografija knjige, u izdanjima iz 1988. i 1991, tvrde korice, narančasti hrbat, samo osamdeset stranica. Sve je istina, osim što slova na naslovnici nisu crna, nego su i ona narančasta. Ali tu grešku, ili “grešku”, lako opraštamo, jer je sve drugo upravo takvo kakvo jest. Kao što je istinito i sve drugo u tom uvodnom poglavlju, barem tako zvuči, vrlo dokumentarno, precizno i izvještajno. Kada se dođe kući, u svoju sobu, među svoje bivše stvari, pripovjedačica ih pregledava, premeće, zaviruje među njih, stvarajući im na taj način iluziju o razlogu i smislu, koji su stvari u međuvremenu izgubile, jer se ona iselila. Da čovjek nije čovjek, da nije biće sjećanja, sve bi te stvari trebale biti likvidirane, bačene u smeće, reciklirane, jer nikome i ničemu više ne služe. Ali ti se sjećaš, i stvaraš iluzije o živome i neživom svijetu. I tako ona, pripovjedačica, u toj knjizi “Mitova stare Grčke”, pronalazi priču koje u njoj prethodno nije bilo. Mit je rodno mjesto antičke tragedije. Nekako je i prirodno da se priča pronađe upravo tu. Ena Katarina Haler je od onih pisaca – opet mi na um pada Kovač, a za njim i Danilo Kiš – koji vode računa o faktografskoj, dokumentarnoj istinitosti onoga što pripovijedaju. To im je katkad način da čitatelja navode na krivi trag i da ga zavode pripovijedanjem. Ništa u proznoj književnosti nije tako zavodljivo kao dobro pripovijedanje…

Nakon okvirnog uvoda mijenja se tonalitet pripovijesti, pa nakon citata iz Euripidove “Ifigenije u Tauridi”, u kanonskom prijevodu Kolomana Raca, ulazimo u priču, koja u svojoj impostaciji opet ima nešto od tona i ritma antičke tragedije: “Valja zamisliti večer zimsku i hladnu, i jednu sklisku i pustu magistralnu cestu, od poledice možda i smrtonosnu, seoce nedaleko od ceste, kuća toliko da bi ih se dalo prebrojati, kuće uz cestu, možda razbacane uzbrdo, kuće do kojih u ova doba vode neprohodni putovi, valja zamisliti i među njima mrakom zamrčena i smrznuta polja. Kulja dim, loži se i toplina odlazi u nebo, u noći tako…” A onda započinje dugo i precizno izranjanje priče romana “Nevini”, o kojoj ništa ne bi trebalo reći a da se ne kaže istim tonom i načinom na koji govori mit što prerasta u antičku tragediju, otkriven unutar jedne vrlo tanke dječje knjige. Samo je osamdeset stranica u njoj, a tragedija je mnogo duža i opsežnija. Priča romana raspe se povremeno, njezine rečenice raspadnu se, poput starog radio-aparata u rukama znatiželjnog djeteta, u stihove i u didaskalije. Stih je prirodno stanište tragedije, ali i romana. Od stihova su, a ne od rečenica, načinjene i čovjekove misli. Mislimo u stihovima i ako nismo pjesnici…

Vrijeme radnje “Nevinih” je u prošloj sadašnjosti, ili u sadašnjosti načinjenoj od prošlosti. Malo je naših knjiga, i malo je knjiga koje nisu naše, u kojima se na tako suptilan i precizan način gradi priča od sjećanja. Ili: “i sjećat će se/ malo s mučninom, malo sa sramom, ali lijepo,/ 

nelagodno i lijepo – kako uostalom i priliči svim lijepim sjećanjima.” Nelagodno i lijepo, kao “Za Esme s ljubavlju i mučninom”.

Roman, to se smije reći, završava morem. Jednim neopisivo lijepim, djetinje lirskim prizorima mora. I nekom blagošću što nastaje nakon apokalipse. Postapokaliptičnom blagošću. I posljednjom rečenicom romana, koja se također može ispisati, jer čitatelju to neće zasmetati: “Sve je to prošlo.” Rečenica kojom sadašnjost mine u privid prošlosti. Ili u ono jedino što zapravo nije privid: prošlost.

Ena Katarina Haler rodila se 1996. godine, u vrijeme kada je, kako se to čini nama koji smo se nešto ranije rađali, prošlo već sve što se imalo dogoditi. Ona je, generacijski gledano, ta buduća mladost, koja će nedužno stajati nad rubovima bezdana u koji se survao naš svijet. Tako smo to barem zamišljali, prethodno čitajući pisce i spisateljice njezina naraštaja, blažene i slobodne pred sjećanjima i traumama prošloga svijeta. U njezinom slučaju, međutim, sve biva drukčije i suprotno našim ciničnim staračkim predviđanjima i očekivanjima. S dva svoja romana, kojim obuhvaća cjelinu stoljeća na kraj kojega se rodila, našega stoljeća, Ena Katarina Haler rješavala je dug sjećanja, i umjesto da tupo i s nerazumijevanjem zuri u naš bezdan, uzdigla ga je nazad. Više od toga književnost ne može učiniti. Više od toga se općenito ne može učiniti da bi se ljudima objasnilo što zapravo znači kad se kaže: “Sve je prošlo.” Na to njezino ovaj bi se njezin čitatelj rado nastavio riječima: ništa prošlo nije. “Sve je prošlo/ Ništa prošlo nije” stih je, deseterac. Asimetričan, sa cezurom nakon četvrtoga sloga, kako i treba biti u epskom desetercu a u zaključku priče o ovom lirskom romanu.

Početkom devedesetih ishitreno uplatih časove vožnje auto školi o kojoj ništa nisam znao. Možda me je stigla njihova reklama u novinama ili džingl privatnih radio stanica koje su pred rat nicale kao korov?! Ubrzo saznajem da mi škola nije nimalo blizu i pomislih kako graniči s čistim bezobrazlukom biznis na toj adresi oglašavati kao sarajevsku firmu. 

„Kako je bilo?“, otac me pita samo što prekoračih preko praga. Sjedi na trpezarijskim stolom u potkošulji, na radijskoj emisiji „Đerdan“ prvo sevdalinka pa onda blok aforizama Nedeljka Opančića. Desno od oca je emajlirana džezva kafe, ispred fildžan i pepeljara, a s lijeve strane dvije kutije cigareta York. Dio rituala je da, nakon što izvadi cigaretu, načetu kutiju prvo složi na neotpakiranu, a onda obije pažljivo poravna s ivicom stola. Kao da nam sudbina zavisi od toga?! Kao da nevidljive vojske zla marširaju kroz našu trpezariju i jedino što ih sprječava doći nam glave jeste njegov uzdignuti kućni totem – dvije kutije cigareta paralelno postavljene u odnosu na stol.

„Ma, skroz okej!“ slagah ne trepnuvši. Zadnja stvar što želim je priznati koliko se usrećih izborom auto škole jer bih, na svu muku, još i odslušao predavanje.

„Kakav je učitelj?“, gleda me nepovjerljivo.

„Skroz okej čovo…“, pokušavam zvučati iskreno. „Šta da ti kažem? Ima iskustva, dobro objašnjava stvari…“ Zapravo se radilo o nervoznom čovjeku, zastrašujućeg zadaha iz usta, koji mi se toliko gadio da sam ozbiljno razmatrao otpisivanje gubitaka i upis neke druge škole. 

„Kaže li da pratiš saobraćaj? Skreće pažnju na retrovizore?“

„Naravno…“, klimam glavom iako je umjesto saobraćaja pratio svako žensko koje bi se zadesilo na ulici. Umjesto na retrovizore, skretao mi je pažnju na njihove anatomske osobenosti koje je pohotno nazivao atributima. Kada bih ga blijedo pogledao, zapitkivao me ljutito: „Je’l ti sestra? Je’l ti majka?!“ Iz toga se dalo razumjeti da je smatrao neprikladnim upućivati prostakluke samo sugovornikovoj sestri ili majci.

Otac me neko vrijeme gleda ništa ne govoreći, a onda mu oči skreću u stranu. „Dobro“, kaže lagano stisnutih usana i po toj ekspresiji znam da je završio s ispitivanjem.

Kada oca više ne bude, sebi ću prebacivati što nisam bio iskreniji, a njemu što ponekada nije odšutio ili barem kazao nešto drugo osim istih predavanja. Podjednako smo kumovali odnosu u kojem mu nisam mnogo govorio ili tražio njegove savjete.

„Sa Radetom i Vjekom sam u autu“, otac započinje naginjući se preko stola dohvatiti sivu mrvicu pepela koja strši na sredini stolnjaka. Sva ta priča o časovima vožnje nekad bi ga potaknula ispričati vlastite šoferske doživljaje. „Vraćamo se sa službenog puta iz Makedonije.“ 

 „Kada je to bilo?“, pitam znajući da čika Rade odavno živi u Kanadi.

„Ma ima tome“, odgovara neodređeno nakratko spuštajući bradu. „Ne možeš se toga sjećati, bio si mali…“ 

Započinje da su u Velesu pregovarali o visokonaponskim instalacijama: „Cijeli dan se sastančilo oko prekidača jake struje, ali uvečer“, dodaje povjerljivo, „neću ti lagati – drugovi Makedonci su znali akšamlučiti! Helem, treba voziti kući, a nas trojica i nismo baš najsvježiji.“  

“Pod gasom za volan?!”, očekujem da će priča ići u tom pravcu.

„Nismo!“, odmahuje rukom. „Možda je neko prije polaska uz ručak naručio pivu. Problem je što smo na poslu zaglavljivali po dvanaest sati…“

Odlučih odšutjeti pomisao da se žali na radno vrijeme, ali ne i na teferiče koji su ih nakon posla sigurno dokusurili. 

Onda govori, obrva spuštenih u ozbiljan izraz, kako odlučiše krenuti dan ranije umjesto planiranog polaska ujutro. „Vjeki se tek rodila kćerka i navalio da idemo. Hajmo kući, žena sama sa bebom…“

Na kraju pođoše u kasno poslijepodne odmah pred Skopljem zaglavivši u saobraćajnoj gužvi. Ocu nije bilo drago što se smračilo i počela sipiti kiša jer je Rade imao dioptriju i teško vozio po mraku. Nadao se da će više puta preći prije nego što volan spadne samo na njega i Vjeku. „Nismo još ni ušli u Srbiju, a Rade zakuka: ‘Ljudi, ja ceste ne vidim!’ Vjeko uze voziti, a ja ću zakunjati. Lomio sam se na zadnjem sjedištu“, kaže prebacujući težinu s jednog ramena na drugo, „i oka nisam sklopio!“

Priznaje da se uvijek divio ljudima koji zaspu gdje god ih baciš. Rade se zavalio na zadnje sjedište, sklopio oči i odmah zahrkao. Otac se vrtio, vrtio i onda na kraju odlučio na prvom stajanju zamijeniti Vjeku za volanom. „Razmišljam, glupo je da obojica dreždimo. Kod Leskovca večerasmo dobar roštilj i hajde sad ja vozim. Kiša je prestala, konačno suha cesta i nema saobraćaja…“

Slušao je tiho radio koji utvrdo zaspalim suputnicima nije smetao, pušio cigarete jednu za drugom. Dobro pamti žeđ radi pikantnog roštilja i stajanje na benzinskoj kod Kraljeva gdje je kupio ledenu kiselu vodu.

„Duboka je noć, nigdje nikoga na cesti. Prošli smo Čačak i vozim prema Rogatici. Vjeko se nešto uzvrtio i pogledam ga – on se namrštio k’o da ružno sanja!? I onda, zamisli, poče pričati u snu. Mrmlja nešto kao: ‘Pazi, pazi…’?“

„Siguran si da je spavao?“

„Sto posto! Zatvorene oči i bunca. Šega je to bilo“, zastao je pa dodao ozbiljnije, „ali me je smijeh brzo prošao…“

Pogledavši opet kuda vozi, Vjeku je osmotrio samo na trenutak, vidio je kako – ŠLEPER IZLAZI NA CESTU ispred njega!!! 

„Vozi kamiondžija rikverc iz nekakve avlije u sred noći “, povisio je glas ljutito. „Uključuje se s prikolicom na brzu cestu pod pravim uglom. Ni četiri žmigavca nije upalio!“ 

Kaže da se dalje sve dešavalo usporeno i cijeli život mu je, kao na filmu, prošao kroz glavu. Vidio je djetinjstvo, posao, ženidbu, brata i mene koji još nismo ni u školu krenuli. Stigao se sjetiti i Vjekine tek rođene kćerke zbog koje, navrat-nanos, i krenuše nazad. „Znao sam da nemam šanse zakočiti. Zabili bi se u prikolicu i svi izginuli.“

„Jeste bili vezani?“, pitam ga dok naginje džezvu provjeravajući ima li još kafe. 

„Ma, ko se onda vezivao?! Drugo, ne bi nam ni sto pojaseva pomoglo…“

Povišenim glasom i raširenih očiju kaže kako je morao u trenu odlučiti. Umjesto da koči, što je u takvim situacijama instinktivna reakcija, dodao je gas i prebacio se u lijevu stranu trake. „Proletjeh pored prikolice, prepriječila je preko dvije trećine ceste i milimetri su falili da je zakačim. Barem pola metra sam morao sletjeti s asfalta da je izbjegnem. Sreća da uz ivicu puta nije bilo stubova ili kanala…“

Pažljivo sam slušao očevu priču i povremeno se ubacivao pitanjima. Kada smo zašutjeli, Nedeljko Opančić je, kao da je na nas čekao, zbrda-zdola odjavio emisiju. Napolju su mračni oblaci zaklonili sunce, ali je u trpezariji na jedanaestom spratu i dalje bilo još dosta svjetla. 

“Ono što je čika Vjeko u snu buncao?” upitah oca, a potom sam sebi odgovorih: “To je kao neki predosjećaj bio?”

Otac se namrštio i slegnuo ramenima. 

„Uspavane ljepotice sve prespavale?! Reče li im ti šta se desilo?“

Odmahuje glavom. „Nisam ih želio u putu peglati s tim, poslije mi bilo nekako glupo.“ 

„Ovo si, dakle, samo meni ispričao?“, želio sam znati. Koliko god bio zatvoren prema ocu, od njega i dalje očekivah da neke priče samo meni povjerava. 

Umjesto odgovora otac mi je održao predavanje: vozač uvijek mora biti oprezan, nemoguće je predvidjeti postupak svake budale za volanom, nema opuštanja u saobraćaju…

Jedan rat i nekoliko godina kasnije, kada u dalekom pustinjskom gradu budem sjedio u vlastitoj trpezariji koja gleda na uzburkano more Arapskog zaljeva, užarene prozore nebodera i vitke palme koje savija jugoistočni vjetar Qaws – zapaliti ću cigaretu i uhvatiti sebe kako kutiju poravnavam s ivicom stola. Onda osjetiti usamljenost i prisjećati se razgovora u roditeljskom domu, jedina četiri zida mog života koja čuvaju svjetlo čak i kada mračni oblaci zaklone sunce. Jedna od priča čini da strahujem od nevidljivih kamiona koji se neočekivano pojavljuju na cesti. Možda, vozeći u rikverc bez žmigavaca, baš kao i nekada davno na pustom autoputu između Čačka i Rogatice? Onda zagledam cestu pažljivije i sporije vozim, što je pripovjedač i želio postići.

Prošlost me istrajno prati i ponekada doziva očevim glasom. Da bih se uvjerio da ga više nema, prizivam sliku njegovog mezara po kojem padaju bijele latice bagrema. Nestali su svi zvukovi i čini se da je vrijeme stalo. Kako za stanovnike kabura tako i za nas što se oprezno provlačimo između bijelih nišana. 

Mir toplog, rujanskog popodneva dubrovačke umobolnice svetog Andrije, mir koji je bio gotovo savršen za kontemplaciju, poremetio je zvuk sirene. Isprva dalek, lagano se pojačavao kako je vozilo prilazilo glavnom ulazu da bi ga, čim su bolničari otvorili stražnja vrata, zamijenili neljudski krici.

Pacijenta koji je urlao prijemno osoblje jedva je primirilo. Nakon što su mu u venu ubrizgali jako umirujuće sredstvo, predali su ga na daljnju obradu.

***

Nekoliko dana ranije

Dubrovačke zidine koje su se vidjele u daljini obasjalo je sunce, pružajući tako oku kupača prekrasnu sliku. Ona je ipak bila donekle narušena hrpom praznih konzervi, nemarno razbacanih po plaži. Njihov sadržaj, jeftini češki mesni narezak, bio je bačen u plićak, gdje su ga malo-pomalo grickale ribice koje su se učas skupile sa svih strana malene uvale. Čudan dojam cijelog prizora pojačavao je čovjek s velikom šljivom ispod lijevog oka koji je sjedio na ispuhanom luftmadracu. Pored njega stajao je policijski inspektor Alan Bembura i pokušavao, u rastrganom razgovoru koji je bio posljedica jezične barijere ali i ispitanikove dezorijentiranosti, saznati što više detalja o nemilom događaju od maloprije.

Čovjek je tog popodneva, kao i inače, ležao na plaži i kunjao. Probudio ga je udarac nogom u slabine, da bi mu samo koji trenutak kasnije neznanac, za kojeg je tvrdio da nosi crveni plašt, izvadio iz torbe sve konzerve i ispraznio ih u more. Kada mu se pokušao suprotstaviti, ovaj ga je udario šakom, što je u potpunosti objašnjavalo šljivu ispod oka i dezorijentiranost.

– Možná je to nějaký aktivista? ¹ – upitao je Bemburu, koji nije odgovorio ništa. Posavjetovao je Čeha da se svakako što prije javi doktoru i krenuo prema postaji, odakle je namjeravao poslati opis sumnjivca svim patrolama. Nadao se da će čovjek s crvenim plaštom biti lako uočljiv.

S obzirom da je turistička sezona još uvijek trajala, Bembura je odustao od korištenja bljeskalice i policijske sirene te je polako, skupa s drugim vozačima, milio Ulicom Iza Grada. Dok je prilazio Vratima od Pila, učinilo mu se da krajičkom oka vidi crveni plašt. Kako taj odjevni artikl nije bio prečest, barem ne u ovo doba godine, bio je gotovo siguran da se radi o drskom napadaču. Traženje parkinga oduzelo mu je dobrih deset minuta, nakon čega je potrčao u smjeru u kojem se plašt već utopio u gomili turista.

Kada je konačno ušao na Stradun, primijetio je da je u tijeku svojevrsna talačka kriza. Proguravši se kroz gomilu znatiželjnika ugledao je debeljuškastog muškarca, koji je preko ramena imao prebačen crveni plašt, kako drži pištolj prislonjen na čelo jednog od gostiju stradunskih terasa.

***

– Trink! Trink es, wenn ich es dir sage!²

Muškarac s crvenim plaštom pritiskao je pištolj punom snagom, tako da se uplašenom čovjeku činilo da će mu pući lubanja. Nemajući kuda, polako rukom prinese šalicu kave ustima i ispije crni napitak, na što napasnik hitro rukom naruči još jednu. Čovjek zacvili molećivim glasom:

– Ich kann nicht mehr. Und ich weiß nicht einmal, ob ich genug Geld haben werde.³

Napasnik je bio neumoljiv:

– Er holt alles aus seiner tasche!⁴

Čovjek zbunjeno počne prebirati po džepovima. Uskoro stavi na stol određenu količinu eura, kondom, karticu apartmana, poništenu tramvajsku kartu i ulaznicu za večerašnju izložbu u Kneževom dvoru.

– Ist das alles?⁵

Nevoljko, laganim pokretima, čovjek iz stražnjeg džepa hlača izvadi fotografiju, pa stavi i nju na stol. Na fotografiji je bio muškarac s fudbalerkom, u prepoznatljivom Adidas dresu. Na poleđini je pisalo: Mit respekt, Karl-Heinz Rummenigge.

– Es wird reichen. Trink!⁶

Nakon što je popio i tu kavu, čovjek se počeo tresti a čelo su mu orosili grašci znoja. Pokušao je rukom otkopčati dugme na košulji. Konobar je uplašeno povikao:

– Tahikardija! Treba zvati hitnu!

Čovjek s crvenim plaštom brzo izvadi iz džepa i baci na stol nešto poput posjetnice, pa potrči prema obali. Vidjevši da će sumnjivac uteći te da više nema neposredne opasnosti za taoca, Bembura potrči za njim.

Usprkos kilogramima, bjegunac je uspio održavati početnu prednost. Došavši do obale, spretno se provukao kroz gomilu ljudi i uskočio u čamac. Snažno je povukao konop koji je trebao upaliti Tomosov motor od 4.5 KS. Motor je, međutim, samo zakašljao i ispustio nekoliko oblačića crnog dima. Ni ponovni pokušaji nisu dali bolji rezultat. I baš kada se činilo da će Bembura stići na vrijeme, sapleo se o nečiju nogu i otkotrljao gotovo do ruba mola. Upravo u tom trenutku motor je konačno upalio a inspektor je, ležeći i proklinjući zlu kob, vidio samo crveni plašt kako se poput zastave vijori na vjetru.

***

Drugog jutra u policijskoj postaji Bembura je držao u ruci komadića papira. Polako je sricao:

– Su…per…hik. Superhik. Pa što je to pobogu?

Njegov kolega, inspektor Robert Kamenski, slatko se nasmijao.

– Pa čitao si valjda Alana Forda. To ti je onaj lik, što uzima siromašnima da bi dao bogatima, tako nekako.

Bembura ga pogleda začuđeno:

– Onda nam je to neki kandidat za ludaru?

– Bit će da je tako – odvrati Kamenski. – Pazi, pa tko bi normalan na ovu vrućinu trčao okolo ogrnut plaštom?

Izrekavši ovo, nasmije se sam svojoj šali. Onda se kvrcnu kažiprstom po čelu, kao da je nešto zaboravio.

– Imamo dojavu da je jutros viđen u Lovištu – zatim doda nešto tiše. – Samo… Šef je tražio da ne čačkamo previše po tome.

– Zašto? – začudi se Bembura.

– Pa znaš… Da se ne diže prevelika buka. Ipak se tu radi o napadu na turiste.

***

Usprkos preporuci, koja je zvučala gotovo kao upozorenje, Bembura je ipak odlučio otići do i Lovišta malo pronjuškati. Odluku je prisnažila činjenica da je tamo svojedobno znao pojesti vrlo dobar rižoto od sipe. Stoga je po dolasku parkirao pred konobu „kod barba Mate“ i popio pivo. Poručio je svoje omiljeno jelo i otišao prošetati mjestom, uz napomenu da se brzo vraća. Čak se potajno nadao da neće nabasati na sumnjivca koji mu se u ovom trenutku činio više kao dobroćudni, ćaknuti lik nego nekakav pravi kriminalac. Šetajući cesticom uz more, došao je do samog njenog kraja. Odlučio je stati pored živice i pomokriti se, jer je do povratka u konobu imao kakvih petnaestak minuta hoda.

Baš dok se spremao otkopčati šlic, začuo je buku koja je dolazila s druge strane živice i postajala sve jača. Bilo je očito da je riječ o žučnoj svađi.

– Ne smiš to radit’, čoviče!

– Odjebi kretinu! – podviknu znatno mlađi glas. – To mi je nona, ja sam je tu doveja, ja je mogu i primistiti di triba.

Policijski instinkt govorio mu je da posrijedi nisu čista posla. Uzeo je revolver u ruku, pronašao rupu u živici i prošao na drugu stranu. Prizor koji je tamo zatekao bio je u najmanju ruku – bizaran.

Pored otvorene grobnice nalazio se lijes koji je, prema stanju u kojem se nalazio, gotovo sigurno bio iz nje izvađen. Pored lijesa naguravali su se mladić i čovjek u uniformi lokalnog komunalnog poduzeća. Komunalac je priječio mladiću put prema nadgrobnoj ploči, lagano ga odgurujući.

– Ma šta ti je, jesi pobenavija?!

Mladić je podigao plavu ploču od pleksiglasa koju je držao u ruci i svom snagom udario komunalca po glavi. Ovaj je zateturao, ali nije pao. Nakon prvog šoka, opalio je mladcu dva šamara, uhvatio mu ruke kao kliještima i počeo ga gurati prema izlazu s groblja.

– Udaraj si ćaću i mater kod kuće, jesi čuja!

Bembura je bio preneražen scenom koju je vidio, koja je djelovala gotovo nestvarno. A kada je u sljedećem trenutku iz drugog kraja živice izronio Superhik, pomislio je da sanja. Međutim, nije bila riječ o snu! Superhik je u nekoliko gipkih koraka pretrčao cijelo groblje, oslobodio mladića i gurnuo komunalca niz blagu liticu. Na sreću, nije bio ozbiljnije ozlijeđen, što se dalo zaključiti po kletvama koje su uskoro počele dopirati iz mora.

Superhik je pomogao mladiću da se pridigne, uzeo ploču iz njegovih ruku i prebacio je preko nadgrobnog spomenika, taman da prekrije natpis Ovdje počiva u miru božjem. Na ploči je pisalo Apartman ****.

Sve skupa bilo je toliko čudno i neočekivano da se Bembura tek u tom trenutku oporavio od šoka. Repetirao je pištolj i povikao:

– Ne mrdaj, policija!

Mladić je pogledao Superhika, koji je samo slegnuo ramenima i podigao ruke u zrak. Mladić učini to isto. Dok je Bembura vadio lisice, nešto ga je udarilo u glavu. Utonuo je u potpuni mrak.

***

Nazija i Zilha nisu mogle dočekati da autobus na liniji Orebić-Dubrovnik krene. Činilo se da bi im trajekt koji su čekali, i koji je u dolasku s Korčule kasnio kakvih pola sata, mogao pomrsiti račune. Međutim, vozač ih je uvjeravao da će iz Orebića krenuti dovoljno rano da uhvate noćni autobus koji je iz Dubrovnika polazio za Sarajevo točno u 21:55. Djevojke su ipak bile nervozne, ponajprije zbog onoga što im se dogodilo tog popodneva.

– Jeb’lo ga tristo eura. Dabogda mu za ljek bili – rekla je Nazija prilično glasno.

– Smiri se. Tiše malo budi – Zilha ju je pokušavala umiriti, ali je polučila upravo suprotan efekt.

– Ma šta smiri se?! Kurac se moj smiri! Obeć’o mi je dat’ hiljadu i po eura plaće, a sad se izmotava.

Zilha je i dalje bila smirena:

– Dobro, pusti sad to, pa znaš…

– Nek’ si ih u šupak nagura – prekine ju Nazija. – Samo nek’ smo mi otišle, jebo ti sve ovo. A znaš li da je…

U tom trenutku prekinula je rečenicu. Iz nekih nepoznatih razloga autobus je počeo usporavati, izvan mjesta i mimo stanice. Bilo je to previše za njezine ionako napete živce.

– Pa dobro, koji kurac ti sad kočiš. ‘Oćemo mi ikad stić’ do tog Dubrovnika?!

Vozač nije mogao odgovoriti, jer je u tom trenutku u autobus ušao Superhik i izbacio ga iz sjedala. Prišao je zatim djevojkama.

– Vas dvije izlazite van!

– Ma koji kur… – ovaj put eksplodirala je Zilha, ali ju je Superhikov šamar zaustavio u pola rečenice. Uhvatio ih obje je za kosu i izvukao iz autobusa. Vezao ih je i ubacio na stražnje sjedalo automobila. Za nekoliko sekundi opet su se vozile istom cestom, ovaj put u smjeru Orebića.

***

Kolege iz policijske postaje Lovište pronašle su Bemburu desetak minuta nakon dojave građana. Isprva je, uslijed udarca u glavu, djelovao izgubljeno, ali se brzo prisjetio detalja napada, pogotovo kada je vidio plavu pleksiglas ploču prebačenu preko nadgrobnog spomenika i pored nje do kože mokrog komunalnog djelatnika koji je spominjao čovjeka s crvenim plaštom. Vrlo brzo nakon toga Bembura je stupio u kontakt s matičnom postajom i izvijestio ih o događaju. Šef mu zapovjedio da se odmah vrati u Dubrovnik i ode na bolovanje koje mu je, nakon događanja prethodnih dana, bilo prijeko potrebno. Usprkos pulsirajućoj glavobolji, Bembura je sjeo u automobil uvjeren da će tih stotinjak kilometara odvoziti bez većih problema.

Tek nekoliko kilometara nakon polaska, Bembura je zapazio nešto čudno. Autobus je stajao parkiran gotovo na cesti, bez propisno upaljena četiri žmigavca, izvan naselja. U blizini nije bilo niti autobusne stanice. Kako drugih sumnjivih znakova nije bilo, Bembura ga je lagano obišao, ali je još neko vrijeme pogledavao u retrovizor. I baš kada je pomislio da se radi tek o nekom putniku sa slabijim mjehurom, ugledao je Superhika kako iz autobusa na silu izvodi dvije djevojke. Inspektor je okrenuo službeno vozilo, ovaj put upalio sirene i bljeskalice pa pohitao za automobilom iz kojeg se, baš kao jučer iz čamca, vijorio crveni plašt.

Vozio je nešto sporije, s obzirom na to da je bio možda čak i pod blagim potresom mozga, ali je uspio koliko-toliko držati otmičarev ritam. Ušavši u Orebić, ugledao je Superhikov automobil parkiran pred jednim restoranom. Izvadio je službeni pištolj i oprezno se popeo metalnim stubama koje su po stražnjem zidu vodile na kat. Ušao je u uski, mračni hodnik i ugledao Superhika. Vidjevši da nema kamo pobjeći, jer hodnik nije imao prozora, ovaj se nije pretjerano opirao, pa ga je Bembura uspio uhititi uz tek minimalnu i preventivnu uporabu sile. Zavezavši ga, otišao je potražiti Naziju i Zilhu. Laknulo mu je kada ih je ugledao uplašene i zagrljene na gornjem katu kreveta u sobi iz čijeg su ga polumraka gledale radoznale oči devetorice Nepalaca.

Bemburi je postajalo sve jasnije da Superhik nije simpatični i ćaknuti debeljko, već dapače, da je riječ o opasnom kriminalcu. Usprkos tome, sprovođenje do Dubrovnika proteklo je bez incidenata. Ostavio ga je kod dežurnog i, kada se uvjerio da je zaključan u ćeliju, krenuo doma. Želio je samo spavati, spavati, spavati…

***

– Odlično obavljen posao, odlično obavljen – Šef je likovao i hvalio Bemburu. Ovaj nije krio zadovoljstvo.

– Zahvaljujem Šefe. Uistinu čudan i delikatan slučaj.

– Oteo si mi riječ iz usta – veselo će Šef. Bemburi se učini da je to veselje hinjeno. – Slučaj je uistinu delikatan. Čak je toliko delikatan, da ćemo po kratkom postupku morati prekinuti sve aktivnosti na njemu, a privedenog pustiti.

Bembura ga pogleda začuđeno.

– Nemoj me tako gledati – Šef podignu ruke kao da se brani. – Znaš da takve odluke ne donosim ja.

– Nego tko?

Šef nije odgovorio, već je otišao do vrata, otvorio ih i nekoga pozvao rukom. Čovjek koji je ušao u ured bio je ulickane kose, u besprijekornom odijelu i natopljen nekim sladunjavim mirisom. Odnekud mu učini poznatim. Šef se servilno nakloni prvo nalickanom, pa onda inspektoru.

– Alane, pretpostavljaš da prepoznaješ gospodina ravnatelja Državnog zavoda za statistiku?

– Moje poštovanje, gospodine Bembura, moje poštovanje – ravnateljev nastup bio je prepun patetike. – Ujedno dopustite da vam čestitam na izvrsno obavljenom poslu, uistinu fascinantno. I onda neki govore da naša policija…

– Hvala vam – prekinu ga iživcirani Bembura.

– Sjednimo, pa zašto bismo, pobogu, stajali? – Šef je pokušavao ublažiti donekle napetu atmosferu. Natočio im je viski. Kada je u svaku čašu stavio i kocku leda, ravnatelj započne:

– Kako sam rekao, uistinu sam zadivljen vašom kompetentnošću. Međutim, ovdje se radi o specifičnom slučaju, koji ne spada samo i isključivo u domenu kriminalistike.

Rekavši ovo, na trenutak je zastao pa, kako nije bilo pitanja, nastavio.

_ Svi događaji kojima ste svjedočili, i čiji ste lanac tako uspješno prekinuli, a koji su samo tek naizgled puka kaznena djela, proizašli su, da se tako izrazim, iz vrlo važnog pilot-projekta koji je ovo ljeto pokrenuo moj Zavod. Složit ćete se da je turizam naša primarna gospodarska grana. Naime, policijski posao, zatim liječnički, učiteljski, glumački, pa i ovaj koji ja radim na kraju krajeva, jesu važni, ali dobrobit cjelokupne zajednice ipak ponajviše ovisi o financijskim injekcijama koje nam ubrizgavaju turisti tijekom ljeta. Nadam se da smo u tome suglasni?

Izostanak bilo kakvog protivljenja ravnatelj je shvatio kao potvrdu svojih riječi.

– Stoga smo, u svrhu što boljih statističkih rezultata turističke sezone, pokrenuli ovaj pilot-projekt čiji cilj je upravo njihovo poboljšanje. Vjerujem da ste svjesni da nam Česi koji donose svoje konzerve, Nijemci koji po društvenim mrežama nariču nad svakim računom koji dobiju na Stradunu ili gramzivi turistički djelatnici nisu u interesu. Ili, da budem precizniji, jesu nam u interesu ali… donekle preodgojeni, ako se tako mogu izraziti.

– Pa ste im poslali Superhika – Bemburi je osmijeh zatitrao na vrhu usana.

Ravnatelj je pomirljivo podignuo ruke.

– Kao i svi projekti, i ovaj ima svoje dječje bolesti. Čovjek koji ga je provodio uzeo si je malo više slobode. Crveni plašt i ime su njegova umotvorina, pa ne mislite valjda da bismo mi…

– Oskvrnuli ste grobnicu, jebemu mater! – Bembura ga je pogledao u oči. Sve više mu je ravnatelj išao na živce.

– Polako gospodine Bembura, polako. I za to postoji racionalno objašnjenje – ravnatelj je prešao preko psovke kao da je nije čuo. – Znate, u fazi planiranja ovog pilot-projekta uistinu je bilo govora o putujućim krematorijima, kojima bismo relativno brzo ispraznili groblja po otocima, koja su u pravilu na vrlo atraktivnim lokacijama. Od toga smo odustali jer je cijeli proces, koji se sastojao od naknadnog kremiranja već ukopanih leševa pomalo podsjećao na neke nemile događaje iz prošlosti, ako me razumijete? Na žalost, naš čovjek je čuo za taj dio plana, ali ne i za njegov opoziv. Iz tog razloga je reagirao potpuno neprimjereno tamo u Lovištu, za što vas molim da primite moju iskrenu ispriku.

Ravnatelj je pružio ruku. Bembura je ostao potpuno miran.

– Djelujete mi kao kandidat za umobolnicu! Zar stvarno mislite da ćete na taj način razvijati turizam?! Uostalom, zar mislite da će se ti ljudi ikad više vratiti ovdje kada jednom odu svojim kućama. Pa koji je vama kurac!?

I ovaj put ravnatelj je prešao preko psovke. Činilo se da ga ništa ne može izbaciti iz takta.

– Kako sam vam rekao, turizam je naša primarna gospodarstvena grana i tu statistika mora biti idealna. Iz tog razloga, mi u ovom projektu imamo punu potporu sa svih državnih instanci. Za obuku naših terenaca dobili smo najbolje ljude, stare kadrove koji su zanat pekli u bivšem sistemu.

Ravnatelj se malo primaknuo Bemburi i nastavio tiše, ali još uvijek samouvjereno.

– Ti ljudi su se znali boriti i protiv prepredenih lisaca kakvi su bili Đureković i Bruno Bušić. Zar mislite da će im staklar iz Pruhonica ili pekar iz Dortmunda predstavljati ozbiljniji problem?

Bembura je ustao kao oparen, zalijepio ravnatelju vrući šamar i istrčao napolje. Čuo je kako ga ovaj i dalje smireno doziva da mu podastre dodatne argumente.

***

Želeći se smiriti, Bembura je sjeo u jedan kafić na Stradunu. Uz kavu, naručio je i votku. S obzirom da više nije bilo toliko gužve, konobar mu je donio piće vrlo brzo. Uljudno mu se naklonio i umetnuo račun u malu čašicu koja je stajala na stolu.

Bembura ovlaš pogleda cifru. Smireno iz džepa izvadi novčanik, njegov sadržaj prostre po stolu, polije ga votkom i potpali. Kada se vatra rasplamsala, Bembura se počne smijati kao luđak.

– Jebite se, neću biti vaša statistika – vikao je na sav glas cijelim putem do umobolnice svetog Andrije.

Nakon što je dovršio svoju žalosnu pripovijest o staroj teti i maloumnoj sestrici, koje su odvedene od kuće, dok se on igrao žigicama, isljednici su ga – čisto iz pedagoških razloga, zato što su bili uvjereni da je lažac, i to priglupi lažac – temeljito istamburali. Mlatili su ga dobrodušno, onako kako se mlate djeca, remenima za hlače i šamarima, vodeći računa da ga ne povrijede više nego što bi bilo pristojno. Možda ih je dirnula naivnost njegove priče, može biti da su povjerovali da je mentalno zaostao, a možda, ipak, nisu bili sigurni stoji li iza njegove priče nešto ozbiljnije, u što se ne bi smjelo dirati. 

Kako god bilo, smrtno su ga uplašili i izbezumili. Drečao je kao da mu deru kožu s leđa. Još odavno, Joška Hercl bio je spreman umrijeti. Ali nije mogao podnijeti da ga netko mlati bez namjere da ga konačno i umlati.

Osim toga nije znao što da im kaže, pa da mu povjeruju.

I tako je odlučio ispričati im cijelu istinu.

Priču je, odmah zatim, morao ponoviti pred višim oficirom. Pa još jednom, pred liječnikom psihijatrom, koji je i sam, vjerojatno, bio Židov. I još triput, pred ljudima koji su dolazili da čuju pripovijest o dječaku kojega su se roditelji odrekli jer je bio nemuzikalan, poslali ga u Graz, kod tete Židovke, koja ga je učinila Židovom.

Posljednji put, sedmi ili osmi po redu, pričao je Joška Hercl svoju žalosnu životnu priču Davorinu Gubijanu, predratnome komunistu i u tom trenutku, u ljeto 1945. najpoznatijem partizanskom proznom piscu, čiji je roman “Krvava godina” upravo bio u štampi i bit će objavljen prije jeseni. U toj prvoj poslijeratnoj književnoj sezoni, Zagreb je tim Gubijanovim romanom parirao Beogradu, gdje su u isto vrijeme tiskani romani Ive Andrića “Travnička hronika” i “Na Drini ćuprija”. Iako tu natjecanja nije bilo, u velikoj prednosti bio je onaj koji je svoju knjigu pisao po šumama i gorama naše zemlje ponosne, a ne u beogradskoj podstanarskoj sobici, podno Hotela Moskva. No, pustimo sad to za neku drugu priliku, možda za kakav književnohistorijski ogled… U ovoj priči, onako usput, vrijedi napomenuti da Joška Hercl nikada nije čitao ni Gubijanove, ni Andrićeve romane – zapravo, od školskih doba nije on čitao ništa, jer da jest ne bi našao smisla u žongliranju palidrvcima, niti bi imao vremena da u tome dosegne savršenstvo – dok je Rudolf Stubler bio vrlo pomnjiv Andrićev čitatelj, volio je tog pisca i držao je njegove knjige među njemačkim originalima Brocha i Thomasa Manna, doživljavajući ga ravnim tim piscima, dok je Gubijana, u vrijeme njegove kratke i burne slave, izbjegavao kao crnu kugu, tako da mu u ruke nikada nije ni došao roman “Davidov psalam”, objavljen u proljeće 1948, čija je cjelokupna preostala naklada zaplijenjena i uništena nakon što se istoga ljeta Davorin Gubijan vrlo pozitivno i neočekivano agresivno odredio prema rezoluciji Informbiroa. Zatvorili su ga, poslali na Goli otok, gdje će boraviti u dva navrata, i skoro bez prekida ostati sve do kraja 1959, nakon čega će, za duga vremena, njegov književni rad biti zabranjen, potom i zaboravljen. Roman “Davidov psalam” Davorin Gubijan objavit će u vlastitome izdanju, u Beogradu 1991, ali odjeka nikakvog neće biti. Dvije godine kasnije, sam i ojađen, umrijet će ovaj partizanski pisac i golootočki mučenik, u devedeset i trećoj godini života.

Joški Herclu u njegovoj tamnici za Zrinjevcu nije trebalo više od dva, najviše tri sata, da Gubijanu ispriča svoju životnu priču. Na kraju je zatražio kutiju žigica, da slavnome piscu pokaže svoju vještinu, ali tamničari mu je nisu odobrili, iz opreza da ne zapali zatvor. Gubijan nije insistirao, da jest, možda bi oni i popustili, veliki je bio njegov autoritet, ali očito ni on nije vjerovao Joški. Mislio je, bit će, da je mladić apsolutno sve izmislio, svoj navodni život i sudbinu, ali imao je, mali vrag, dara! O, itekako je imao dara!

Na kraju, cijelu njegovu priču je, vrlo vjerno, bez ikakvih odstupanja, dosljedno prenio u svome romanu. Samo je glavnom junaku promijenio ime: Joška je, tako, postao David Šlomo. I naravno, promijenio mu je zanimanje, ali ne baš sasvim: umjesto žongliranjem palidrvcima, nemuzikalni sin slavne zagrebačke gospode glazbenika postao je šibicar. Po kolodvorima okupirane Europe on je, u romanu Davorina Gubijana, šibicarenjem varao naivne putnike. Vrtio je po peronima tri kutijice, a loptica je uvijek bila pod onom koju nitko neće otkriti…

“Davidov psalam” bio je skandalozan, čak i u to posljednje proljeće jugoslavenskoga staljinizma. Način na koji je Gubijan ismijavao hrvatske malograđane i inteligente i grubo izrugivao moral zagrebačke gospode, nasuprot proletarijatu koji je hroptao i dirinčio po predgrađima, bio je opskuran čak i za mjerila sovjetskoga i istočnoeuropskog socijalističkog realizma. Najstrašniji je bio kraj knjige, kada se David Šlomo nakon rata preporađa u zeničkome kaznenopoporavnom zavodu, gdje izuči za stolara i postaje vrijedan radnik, socijalistički građanin, muž otac… Priča završava partijskim sastankom na kojemu će ponosnoga Davida primiti u Komunističku partiju Jugoslavije, kada on u zanosu deklamira rečenice iz Komunističkoga manifesta. I to je ono što se u naslovu knjige zove Davidov psalam.

Stari Davorin Gubijan mislio je da će, u ratno ljeto 1991, beogradska i jugoslavenska publika konačno shvatiti njegovu priču o zagrebačkim malograđanima. Ostao je razočaran, jer nitko, opet, nije shvatio ništa.

Nakon što više nisu znali što će s njim, a uvjerili su se da nije nikakav neprijateljski element, zaostali suradnik Nijemaca i ustaša, krijumčar, opskurant, makro, nego samo uboga lažovčina, prosjak minhauzenovske mašte za kojeg je nemoguće tačno ustanoviti ni kako se zove, Jošku Hercla pustili su na slobodu. Neka ide svojim putem, kamo god ga taj put vodio.

Bilo je to krajem kolovoza. 

Bosa Kamaufova već se pomirila s tim da je njezin odmetnuti sin propao u zemlju, nema ga i neće joj pomoći, pa je potražila pomoć među zagrebačkim glazbenicima, simpatizerima partizana, Srbima i Židovima, koji su mogli garantirati da je Maksimilijan Stinčić u cijeloj stvari savršeno nevin. Ne samo da je nevin, nego je poznato, svima u Zagrebu je to poznato, da najslavniji hrvatski glasovirač nije nijednom nastupio, za svo vrijeme postojanja kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. To je bio njegov način pobune protiv okupatora i njegovih suradnika. I što je drugo, molit ću lijepo, jednome starcu bilo na raspolaganju? Da li je on u toj dobi trebao zgrabiti pušku, poći u šumu i pucati? Pa Maksim je, ljudi Božji, barem deset godina stariji i od druga Vladimira Nazora, kojemu svaka čast, da se razumijemo!

I tako je 31. kolovoza, omršavjeo i već sasvim sijed, Maksimilijan Stinčić pušten iz svoje zrinjevačke tamnice. Možda ga je samo zid dijelio od Joške Hercla, ako jest, on to nije tada znao.

Uskoro, Bosa Kamaufova počet će predavati na Muzičkoj akademiji, i ubrzo će joj, po nekoj diplomatskoj intervenciji, dopustiti i da putuje u Salzburg, kao gostujući profesor. Nadoknadit će sve što je propustila tokom rata, a njezino će glazbeno učenje, amoralno i hladno, matematički precizno i vrlo jasno, dominirati srednjoeuropskim sveučilištima i muzičkim školama. Bach, Mozart i Chopen tih će prvih poratnih godina ljudima biti potrebni kao laka razbibriga, naraštajima koji su, usljed užasa rata, patili od teške nesanice bila je potrebna samo uspavanka. Glazba nema savjesti, pogotovu ako je bez teksta, a većina dobre glazbe je bez teksta. Tako onda ni glazbenicima savjest nije potrebna kada izvode svoju glazbu. Potrebna im je samo kao privatnim građanima, jednako kao i limarima, pekarima i oružarima, učila je Bosa Kamaufova svoje studente, i to je njezino učenje osvojilo Europu onako kako tenkovi i topovi nikada ne bi mogli.

Sve dalje bilo je predvidljivo, skoro dosadno u vječnome ponavljanju istoga.

Maksimilijan Stinčić tonuo je sve dublje u svoju alkoholnu melankoliju, već sasvim nalik brončanoj bisti koja će jednoga dana stajati u auli Muzičke akademije – kada se Akademija jednom konačno useli u Ferinportovu zgradu na Trgu maršala Tita – nije radio ništa, ni sa kim nije razgovarao, niti je više prilazio klaviru. Nakon što su ga pustili iz zatvora, nekoć slavni hrvatski pijanist nijednom nije otklopio svoj stari glasovir, nije dotaknuo dirku. Kada bi Bosi dolazio neki od njezinih darovitijih studenata, Vojkan Milić, budući vođa Revijskoga orkestra Radio televizije Beograd, ili Husnija Beglerbegović, danas slavni sarajevski glasovirač i skladatelj, autor “Simfonije opsade”, koja je 1993. u bezbroj izvedbi obilazila svijet, Maksimilijan bi odložio svoje novine, digao se iz fotelje i uz duboki uzdah napuštao sobu. 

Pitala ga je što mu je.

Odgovorio je da mu glazba više ne prija. Kao da je riječ o hrani koja mu teško padne na želudac.

Polako su, s vremenom, u svoje razgovore počeli uvoditi Jošku Hercla. Sažaljivo, uz slijeganje ramena i ceremonijalne uzdahe, spominjali su ga kao što bi spomenuli i Miškeca, ili nekog drugog gradskog beskućnika, ludog i siromašnog rođaka, ekscentrika kojem odavno nema pomoći. Više im nije bio na savjesti nakon što je završio rat, a on je, kao i oni, ostao živ. Nije im smetalo ni to što živi tu negdje u blizini, Bog zna gdje, bit će u kakvom iličkom ili vlaškouličanskom podrumu, niti su strepili da bi kome mogao ispričati svoju žalosnu životnu priču, i da bi mu netko mogao povjerovati.

Na kraju, ni njih dvoje nisu vjerovali da se sve dogodilo baš tako, da su imali sina i da su ga se odrekli jer je bio nemuzikalan. Rat je svakome život prerezao na dva dijela, i ono što je ostalo prije rata kao da više nije bilo važno, nestalo je odgovornosti, poništeni su svi dugovi i zajmovi, ali malo koga je taj rez oslobodio kao Stinčiće. Prestali su svakoga tjedna paliti svijeće na praznome grobu svoga neprežaljenog sina jedinca, na Mirogoj su išli još samo na Svisvete, u vrijeme svezagrebačke grobljanske promenade, ali ni tada nisu imali potrebu da ljudima pokazuju svu tugu i očaj što nisu imali od srca poroda. 

To je ono što znamo o Joškinim roditeljima, što je zabilježeno u zagrebačkim novinama tog vremena ili što prenose svjedoci, u svojim predsmrtnim ispovijestima i memoarskim knjigama. Naravno, ponešto od svega je nadopisano, izmišljeno, izmaštano – prvi je njihovu priču nadopričavao Rudi, u bezbroj verzija koje je od 1954. do 1976. prenosio Stublerima i štublerovskim potomcima, njihovim prijateljima, znancima i gostima doma na Kasindolskoj cesti, a onda ju, još opširnije, možda i tendencioznije, nadopisuje i konstruira sam pripovjedač, kojega je pretpostavljena atmosfera vile na Zelengaju znala tako ponijeti da je ispisao desetine i desetine stranica bračnih šutnji i razgovora Bosiljke Kamauf Stinčić i njezina muža, koji su potom svršavali u ambisima i jamama Recycle Bina, da svojom proizvoljnošću ne progutaju ono što je u ovoj priči posve autentično, premda u Rudijevim sjećanjima prerađeno: ispovijest Joške Hercla, na glavnome zagrebačkom kolodvoru, u vlaku koji bi trebao krenuti prema Mariboru, Grazu i Beču…

Joška je ostao u Zagrebu. Živio je kao beskućnik i potukač, kakvih je u tim poslijeratnim godinama u Zagrebu bilo malo i uglavnom su, poput Miškeca, imali neki mentalni defekt, bili su pomalo luckasti ili posve psihotični, jer ih drukčije vlast ne bi tolerirala. Redarstvo je u tim prvim poslijeratnim godinama, za vrijeme staljinizma, ali i poslije, kada se Tito obračunao s njegovim mračnim duhom, paranoidno zaziralo od svakog potucanja i besposličarenja, jer su u svakome tom sirotanu i siromašku prepoznavali mogućega britanskog, američkog, a poslije i sovjetskog špijuna, koji sigurno negdje, u svome brlogu, ima sakrivenu radio stanicu, putem koje svojim gospodarima dojavljuje tajne informacije o stanju u Jugoslaviji. Tajna je, naravno, bilo sve: od cijene kruha u dućanu, do rezultata nedjeljnih nogometnih utakmica, jer se nije znalo što sve neprijatelj može upotrijebiti protiv nas.        I tako će ostati još dugo, sve do kraja pedesetih, možda i kroz šezdesete, sve dok se Jugoslaveni posve ne emancipiraju od svoga praroditeljskog grijeha prema komunizmu i Sovjetskom Savezu, i pomalo ne zaborave na upozorenje koje je nekada stajalo ispisano uza svaki službeni telefonski aparat: “neprijatelj nikada ne spava”.

Od svih zagrebačkih uličara, beskućnika i potukača – a krajem četrdesetih moglo ih je biti četvero, najviše petoro – jedini je Joška Hercl bio mentalno i emocionalno savršeno normalan. Ili se to njemu samo činilo, možda su i njega u Petrinjskoj – toj zagrebačkoj redarstveničkoj ulici, u kojoj još od Franje Josipa stoluju policajci, žbirovi, žandarmi, redarstvenici, milicionari – smatrali jednako ludim kao i Miškeca.

Uostalom, tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, taj bi shvatio da samo potpuni luđak ili genij može jagodicama prstiju premetati deset minijaturnih baklji, sve dok se svih deset ne pretvore u dim i prah, a prsti ne nastave igrati po zraku još neko vrijeme, kao prsti pijanista koji svira po nevidljivim dirkama nebeskoga glasovira…

– Uostalom, tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, tome je bilo jasno da je Joška Hercl potpuni luđak, ili je genij! – rekao je Rudi, prepričavajući Stublerima doživljaje s puta u Berlin.

– Uostalom! – digao je ruku u zrak – tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, tome je ostala samo dvojba je li Joška Hercl luđak, ili je genij! – rekao je Rudi 29. studenog 1970, za trpezom prazničnoga ručka, u kući u Kasindolskoj, obraćajući se na njemačkome jeziku doktoru Werneru G, za kojeg se Branka Ćurlin, Lolina kći, upravo vjenčala, pa je došao u prvu posjetu svojti, kada mu je morala biti ispričana i ova priča.

– Uostalom – uzdahnuo je Rudi – tko je jednom vidio Jošku Hercla kako žonglira palidrvcima, tome bi ostala samo jedna dvojba, je li taj mladić lud ili je genijalan! 

Izgovarao je to ljeta 1976, dok je u hladu, iza pčelinjaka, kartao svoj posljednji preferans s Matijom Sokolovskim i dvojicom do danas zaboravljenih partnera u igri.    Ono što ga je mučilo, i što mu je bilo na pameti svaki put kada bi izgovarao te riječi, bilo je da on, Rudolf Stubler, nikada nije vidio Jošku Hercla kako žonglira.

U trenutku kada je Joška Hercl izvadio iz džepa kutiju žigica, kompozicija se pokrenula, a čak ni on ne bi mogao žongirati u vlaku koji se kreće. 

– Dobro, to ćemo kasnije – rekao je i pružio Rudiju kutijicu, neka bude kod njega.

Ali više nije bilo prilike, kupe se uskoro natrpao putnicima, svi su išli prema Mariboru, vlak više nije zastajao, svi signali uz prugu bili su otvoreni – tako se to govorilo željezničarskim žargonom – a kako je zastala priča o životu Joške Hercla, tako ni njemu ni Rudiju nije na um palo da bi još trebalo vidjeti ono glavno, pa da priča bude cijela.

Tek kada se vrlo ceremonijalno oprostio sa saputnicima, a njemu pružio ruku i rekao – mi ćemo se sigurno još vidjeti! – tek kada ga je ugledao kroz prozor, kako zamiče niz peron kolodvora u Grazu, Rudolf Stubler shvatio je da nije vidio žongliranje palidrvcima. Osjetio je žaljenje zbog toga, snažnije nego što bi bilo normalno, pa je pomislio da izađe iz vlaka, da ga nagovara da se vrati i prikaže mu svoju artističku tačku. Otvorio je prozor, viknuo: 

– Joška! – ali on je već bio daleko, i potrčao je u tom trenutku, kao da je ugledao nekog poznatog.

Na ovom bi se mjestu u priči moglo završiti prvo poslijeratno putovanje Rudolfa Stublera u inozemstvo. I on bi ga, da je to bilo moguće, tu završio. Ako već ne može dozvati žonglera palidrvcima, da mu demonstrira svoju tačku, pokaže mu ono što nijedan artist prije njega nije mogao izvesti, najbolje bi mu bilo da se vrati kući. Njegovo je putovanje izgubilo smisao: plamenici za parne lokomotive koje je, u ime Direkcije željeznica Sarajevo, trebao naručiti u Berlinu ionako se više ne proizvode, tvornica je sravnjena sa zemljom za savezničkih bombardiranja, i on je to znao prije nego što je krenuo na put, ali je prešutio i u sarajevskoj Direkciji i u saveznome Ministarstvu željeznica, a Wilhelm Furtwängler, slavni dirigent zbog kojega je i krenuo na ovaj put, najednom ga više nije zanimao.

Veliki njemački dirigent, najveći u našemu vijeku, kojem se Rudi divio i slušao njegove izvedbe na krckavim gramofonskim pločama, tokom rata spasio je živote nekolicini Židova koji su u Berlinskoj filharmoniji svirali rijetke instrumente. Fagotist, oboist, možda i flautist, dobili su, zahvaljujući slavnome dirigentu, privilegij počasnoga arijevstva. Himmler je bio protiv, možda je i Goebbels bio protiv, ali umjetnost glazbe je, ipak, bila nadređena volji smrtnika. Velika Njemačka nije mogla dopustiti da Nibelunški prsten Richarda Wagnera ne zvuči savršeno. Savršenstvo Wagnerove glazbe jamčilo je konačnu pobjedu njemačkoga duha, a do tog savršenstva nije se, eto, moglo stići bez židovskih fagotista i oboista… I tako je, kažu, Furtwängler tim ljudima spasio živote i iskupio se za sudjelovanje u kulturnom i glazbenom životu Hitlerove države. Ikonična figura režima tako se 1945. premetnula u pravednika.

I Rudi je negdje pročitao priču o fagotistu, oboistu, možda i flautistu, i bio ju je spreman ponoviti od riječi do riječi, s imenima spašenih glazbenika, prigovori li mu netko to što hvali genijalnost Wilhelma Furtwänglera. Ako ga razotkriju, ako u Berlinu ima jugoslavenskih špijuna, pa netko dojavi u Sarajevo da je drug Rudolf Stubler prisustvovao koncertu jednoga nacističkoga konfidenta, on će na policiji, pred čuvarima poretka, ispripovijedati ganutljivu priču o židovskim glazbenicima. Ako to ne bude dovoljno, neka mu sude, neka ga šalju na Goli otok.

Rudi je bio slavna obiteljska kukavica, najplašljiviji od svih, muških i ženskih Stublera, ali oko Furtwänglera se ohrabrio. Ili to nije bila hrabrost, nego osjećaj da je glazba veća od svega drugog, od svake patnje, straha i smrti, i da će ga na kraju glazba i zaštititi od sviju koji bi imali neku primjedbu na Furtwänglerovo držanje u ratu, ili bi, možda, iz Rudijeve njemačke narodnosti, ili iz toga što je rat provodio kao domobranski natporučnik, mogli izvlačiti zaključke o njegovim simpatijama za Hitlera i za nacizam. 

Ni oko čega se on pred odlazak na put nije brinuo, osim oko toga da pređe sve državne granice i stigne do Berlina.

I onda mu je Joška Hercl, žongler palidrvcima, pokvario sve planove.

Nije mu se više išlo u Berlin, na Furtwänglerov koncert. 

Tako da se nije razočarao što koncerta nije ni bilo.

Zatekao se u gradu koji se, ciglu po ciglu, dizao iz ruševina. Ulicama novog Berlina, čije su konture jedva podsjećale na onaj stari, brundali su američki i ruski kamioni, u noćnim je barovima svirala crnačka džez muzika, čuli su se svi okupatorski jezici, i još uvijek je nevidljiva bila granica između istočne i zapadne zone, duž koje će, uskoro, biti sagrađen zid koji će postati simbol jednoga podijeljenog svijeta u kojem će Rudi živjeti do kraja života i taj će mu se svijet, kao i svima drugima, činiti nepromjenjivim i vječnim. Svih sedam dana, koliko je ostao u Berlinu, lutao je gradom bez jasnoga cilja i interesa, iritiran prizorima, mirisima i zvukovima narastajućeg grada. Ništa tu više nije bilo njegovo, a s Nijemcima koje je susretao i s kojima bi slučajno zapodijevao razgovor – na trafici kada bi kupovao novine, u dućanu, na recepciji skromnog hotela Hansa – osjetio je manje srodnosti nego s okupatorskim vojnicima i oficirima u vrijeme rata u Sarajevu. Prema njima je osjećao otpor, plašio ih se i izbjegavao svaki razgovor, ali su to, ipak, bili ljudi koje je, u nekom dubokom smislu, još mogao razumjeti, kao što se razumijevaju nečije nesreće i moralna posrnuća, kao što se, uostalom, može razumjeti i neki ubojica i silovatelj čiji je slučaj proučio neki darovit pisac, dok s ovim Nijemcima, koje su okupirali džez i kazačok, Rudi nije nalazio ništa zajedničko. Pogruženi i mrki, kao da im je nisko sjeverno nebo pritisnulo tjemena, izgledali su kao da im je učinjena neka velika nepravda. I sad žele da svi to vide, svaki stranac čim dođe u Berlin, čim im se obrati, zatraži upaljač ili upita za put prema Charlottenburgu, da to odmah vidi i da se osjeti krivim. Iako su te prve godine nakon Staljinove smrti Nijemci još uvijek bili krivi cijeloj Europi, Berlinčani koje je Rudi sretao iskazivali su nešto suprotno: nastojali su da se vidi kako su drugi krivi njima.

Njega je to ozlojedilo, i tada je, konačno, godinama nakon očeve smrti, nakon odlaska porodičnoga patrijarha Karla Stublera, od kojeg je ova duga, isprekidana priča i započela, Rudolf Stubler prestao biti Nijemac. Naprosto se više nije tako osjećao. U kasno ljeto 1954, u Berlinu, dogodilo se nešto što ga je promijenilo i učvrstilo u nekom drugom identitetu, koji bi se, barem za potrebe priče, i da što prije preko toga pređemo, mogao nazvati hrvatskim. Ili možda bosanskim, najbolje ilidžanskim, katoličkim identitetom, uskim i malenim kao San Marino, ali od tada, pa do kraja Rudijevog života i prilično čvrstim i sigurnim.

Prije toga, otkada se zamomčio, Rudi je bio malo jedno, malo drugo. Kada bi se jako uplašio, tokom rata, u zarobljeništvu, ili poslije, nakon što su došli po otatu, da ga vode u logor, i poslije, dok taj strašni događaj nije pomalo izblijedio iz sjećanja i priča, Rudi se osjećao Nijemcem. Za vrijeme kartanja, kada bi u posjetu dolazili Sarajlije, Franjo s Matijom Sokolovskim, i nekim od svojih željezničarskih ahbaba, za tih dugih proljetnih i ljetnih subota, na dvorištu, pod gustom krošnjom, ispred kuće na Kasindolskoj cesti, dok bi cestom prolazili ljudi, pozdravljali ga, pitali za zdravlje, a on im vrlo koncentrirano odgovarao, iako bi istovremeno računao, sabirao i oduzimao usred kartaške igre, Rudi se osjećao dijelom tog svijeta, i bio je Hrvat, Ilidžanac. I tako su se, s obzirom na društvene prilike, raspoloženja i doba godine izmjenjivali Rudijevi nacionalni osjećaji i identiteti. Ali Nijemac bi, obično, bio kada bi se našao u manjini, kada bi se uplašio ili bi u novinama pročitao nešto o velikim njemačkim ratnim zločinima, Nijemac bi bio kada bi ga suočili s Auschwitzom ili Jasenovcem – iako drugi Nijemci s Jasenovcem nisu imali baš nikakve veze, dok je Hrvat bio kada bi pozdravljao ilidžanske seljake ili kad bi djecu svojih sestara vodio na Vrelo Bosne, i onda bi, dok su išli niz dugu aleju, tiho zapjevao: aj kolika je Jahorina planina, aj siv je soko preletjeti ne može… 

S ovim ljudima nije imao ništa, nije se prepoznavao u njihovim zjenicama, samo ga je hvatao potmuli bijes pred njihovim doživljajem vlastite nesreće, i imao je potrebu da ih grabi za ovratnike, unosi im se u lica i govori o tome što su Nijemci učinili njemu i njegovim bližnjima, kako su Mladena obukli u svoju uniformu, zatikili ga značkama SS-a, poslali u borbu s partizanima i onda je Mladen poginuo, pretrčavajući od jednoga do drugog stoga sijena. Nas su od vaših metaka štitili stogovi sijena – zaurlao bi Rudi na prvoga Berlinčanina koji bi mu dopao šaka, nakon što ga onako samosažaljivo i optužujuće pogleda, ali naravno, ništa taj ne bi razumio, nitko ovdje ništa ne bi razumio, ne znaju oni, jer žele što prije da zaborave, samo bi osluškivao Rudijeve naglaske, i u njima, vrlo precizno, određivao njegovo podrijetlo.        Ah ti Donauschwaben, oni su nas u sve to uvukli, ta njihova bolesna potreba da se priključe domovini, da zajedno sa svojim rumunjskim i bugarskim selendrama postanu dio velikoga njemačkog carstva, tog Trećeg Reicha, zasnovanog na optičkim varkama i iluzionističkim trikovima, koje omogućuju da transilvanijske zabiti, Volga i Staljingrad, gdje god su živjeli ti provincijalci, postanu predgrađa Berlina! I onda su naši sinovi – ah, naše silovane kćeri, ah naši mrtvi i nestali sinovi – ratovali po Rusiji, išli sve do Jugoslavije i Grčke, samo da bi tim nezahvalnicima omogućili da njihov šugavi Heimat uđe u sastav njemačke. Kakva luda geostrategija, koje uzaludno stradanje, i to samo zato što je Führer tim ljudima želio ispuniti njihov tisućgodišnji san. Što nije ni čudno, jer i on je bio samo Austrijanac, nije Hitler imao njemačko državljanstvo, zar ne? I kao Austrijanac bio je sentimentalan prema tom aljkavom i nečistom svijetu, koji nema ničega njemačkog u sebi, osim što govore neki svoj iskvareni njemački. Ako smo nekada i mislili da su to Nijemci, sad smo se uvjerili da nisu. Deportirali su ih k nama nakon propasti i 1945, kao dodatnu kaznu za sve ono što smo učinili i što nismo učinili, kao kaznu za taj bolesni sentiment Adolfa Hitlera prema svim tim Slavenima, Rumunjima, Bugarima, svim tim, sve u svemu, Mongolima, koji su žarko željeli da se njihove mongolije priključe Trećemu Reichu.

Čitao je Rudi njihove misli, dok je lutao Berlinom i zalazio po trgovinama, u kojima je sve za naše prilike bilo tako skupo, znao je što bi koji od njih mislio kad bi ga sad ščepao za ovratnik i urlao da Mladen nije bio nikakav esesovac, da Mladen nije bio zločinac, uostalom nije bio ni Nijemac, nego je samo znao njemački, a oni, koji se sada tako samosažaljevaju i kriv im je cijeli svijet, Mladena su od partizanskih rafala zaštitili plastom sijena. Takav je to svijet – bjesnio je Rudi – čovjeka će obući u esesovsku uniformu, uzdignuti do arijevske časti i zaštititi plastom sijena!

Poslove oko plamenika za parne lokomotive na uskotračnoj pruzi Sarajevo – Ploče, Rudolf Stubler završio je već trećega dana boravka u Berlinu. Tvornica je u bombardiranjima sravnjena sa zemljom, pa je nanovo sagrađena i sad proizvodi plamenike peći za parno grijanje. Ima isti naziv i znak – u znaku je malena parnjača – što je, vjerojatno, zbunilo ljude u Direkciji i u Ministarstvu željeznica, pa se nisu raspitali, ili nisu znali njemački jezik da se raspitaju, proizvodi li nova tvornica plamenike za parne lokomotive.

Nakon toga je, ipak, da se u Sarajevo ne vraća neobavljena posla, otišao u Upravu njemačkih željeznica, koja se nalazila u sovjetskoj zoni, i tamo je vrlo brzo saznao da rashodovanih plamenika za parnjače imaju na pretek, nalaze se na željezničkom otpadu u Charlottenburgu, i vrlo će ih rado, za vrlo male novce, prodati Jugoslavenima. Otišao je u Charlottenburg, i doista, plamenika je bilo za sljedećih stotinu godina prometovanja za pruzi Sarajevo – Ploče.

U prvi mah, htio se odmah vratiti u Sarajevo, iako mu je do ugovorenog povratka ostalo još pet dana. Berlin mu se nije svidio, grad je u Rudiju izazivao mučninu, ne samo ti ljudi, Nijemci, ili ono u što su se u međuvremenu pretvorili Nijemci, nego mu je odbojan bio način na koji se Berlin dizao iz ruševina. Bio mu je odbojan, i plašio ga je. Veliki, sivi betonski div dizao se iza sna, iz mrtvih se dizao, i rastao u nebo s besmisleno visokim tornjevima usred nigdine i jedva raščišćenim ruševinama; stotinama metara duge stambene zgrade, s tisućama prozora jednake veličine, izgledale su kao zatvori ili kao kasarne neke čudovišno velike vojske, koja će tu zauvijek ostati. S jedne strane nevidljive crte gradilo se po američkim nacrtima, i grad je sličio kazališnim kulisama Chicaga, s druge strane projektirali su sovjetski arhitekti, i kulise su bile kao iz predstava Nikolaja Ostrovskog. Berlin je izgledao kao zastrašujući spoj Amerike i sovjetskoga komunizma. I činilo se kao da bi svakog trenutka tu mogao izbiti novi, još veći rat. Amerikanci i Sovjeti kao da se međusobno nisu primjećivali, prolazili su jedni pored drugih, mimoilazili se na velikim raskrsnicama i na prilazima gradu, kao da su nevidljivi suparničkoj strani. Samo su Nijemci, ulični lumpenproletarijat velikoga grada, stvarali svijest i sliku o dva okupatora okupatora, čineći ih, svojim optužujućim pogledima, nekako vidljivim.

A onda je, ipak, odlučio ostati. 

Imao je plaćen hotel, imao je nešto novca – koji je za put dobio u Ministarstvu željeznica u Beogradu, ali i tajno prošvercanih pedeset američkih dolara, koje je namjeravao potrošiti za kupovinu ručnog sata i darova za obitelj – pa je pomislio da možda više nikada dok je živ neće imati priliku da ima pet slobodnih, savršeno besposlenih dana u Berlinu. A i tko zna hoće li uopće moći ponovo da otputuje u Berlin… I tako je Rudio ostao.

I tako mu se, kako je ostao, u pamet vratila Berlinska filharmonija i Wilhelm Furtwängler. Koncert od kojeg je odustao, nakon što mu je Joška Hercl ispričao svoju životnu priču, bio je najavljen prije pola godine, i trebao se održati 1. rujna 1954. Na programu su bili: Šesta, Patetična simfonija Pjotra Iljiča Čajkovskog, Beethovenova Deveta i, kao simbolički vrhunac, Chopinov Drugi koncert za klavir i orkestar. Nije toga bilo u novinskim najavama, ali se nekako podrazumijevalo da filharmonija koncert daje o petnaestoj godišnjici početka rata, a da je Chopinovo finale trebalo poslužiti kao neka vrsta tihe njemačke isprike što je u rano jutro, 1. rujna 1939. napadnuta Poljska. Rudi je o tome čitao u beogradskoj Politici, zatim je slušao izvještaj s najavom koncerta u noćnom programu berlinskoga radija, pa je tada i odlučio da pokuša otputovati u Berlin. Sve je glatko išlo, u Direkciji željeznica već je mjesecima trajala uzbuna oko plamenika za parnjače, nikom nije bila sumnjiva njegova ponuda da pokuša riješiti stvari, jer je malo tko u Direkciji znao njemački. A oni koji su taj jezik znali, nisu se baš gurali da to pokažu. Još uvijek je to bilo bolje ne pokazivati.

Kada se došao raspitati za ulaznice, rekli su mu da je koncert otkazan. Odavno već, prije dva mjeseca, ali nisu oko toga htjeli dizati preveliku buku. Kako je tiho najavljen – Rudiju je kazao biljetar – još tiše je trebao biti otkazan! Ali zašto?, naivno ga je upitao. Čovjek ga je samo pogledao, i nije rekao ništa. Možda se sažaljivo nasmiješio, misleći kako ljudi još uvijek mogu biti glupi i naivni, ili je pomislio da je taj visoki, uspravni čovjek, obrijane glave i malo čudnog naglaska, nečiji špijun, i da je došao provjeriti njegovo držanje tokom procesa denacifikacije.

– Osim toga, maestro je bolestan. Naglo je oronuo nakon što se vratio iz Luzerna. Tamo je, znate, dirigirao Londonskom filharmonijom – rekao je biljeter, zbog nečega smatrajući da bi neznancu moglo biti veoma važno upravo to da je u Furtwängler u Luzernu dirigirao upravo britanskim glazbenicima.

– Maestro je već i u godinama – odgovorio je, tek da nešto kaže.

– Skoro sedamdeset. Ali i meni je sedamdeseta, pa…

– Težak život.

– Da, svi smo imali težak život, barem u posljednjih dvadesetak godina. A prije toga… – zastao je, kao da se pokušava sjetiti – prije toga isto je bilo teško. Uvijek je u Njemačkoj bilo teško.

– A gdje nije bilo?

– To ste dobro rekli: siguran sam da je posvuda bilo teško.

– I maestro je, velite, ostario.

– Bojim se da nije samo to. Propada iz dana u dan, kao da u njemu raste nešto što ga ždere. U svakom čovjeku to postoji, samo što se u nekima razvije, u drugima ne. Eto, naprimjer, ja, da vam se predstavim, moje ime je Alois… – pružio je Rudiju ruku kroz rupu na zastakljenom šalteru – u meni, uz Aloisa sigurno postoji i jedan Anti-Alois. Ali, ne žalim se, dobrog sam zdravlja, Anti-Alois je još uvijek sitan, neznatan u odnosu na Aloisa!

Dvaput se desnicom snažno udario u prsa, pokazujući koliko je zdrav. Tupo je odjeknulo, kao da je negdje duboko u šumi sjekira pogodila hrastovo deblo.

– Znači, držite da je problem u Anti-Furtwängleru! – nasmijao se Rudi.

– Apsolutno! – i nemojte se smijati. Bit će vam žao, jer maestro, čini mi se, neće još dugo.

Starčić je čilo najavio dirigentovu smrt.

– Moram se smijati, kad vi tako govorite.

– A odakle ste vi došli? U glasu vam čujem da niste Berlinčanin.

– Ja sam Jugoslaven.

Biljeter se štrecnuo, ali zakratko, jer je već imao odgovor, dovoljno bezazlen da se razgovor nastavi, i da svi špijuni, američki, britanski, sovjetski, a Alois je, očito, bio uvjeren da su špijuni posvuda, ostanu kratkih rukava…

– Moja pokojna žena rodila se tamo, u Jugoslaviji. Istina, tada se država drukčije zvala: Austro-Ugarska monarhija. Tako se nekako zvala, nitko se više ne sjeća koje joj je bilo pravo ime. Personalna unija Austrije, Ugarske i još nekoliko zemalja, pod upravom habsburške carska i kraljevske kuće. Sve je to bilo izuzetno komplicirano. Zato je i moralo propasti. Ljudi teže jednostavnosti.

– I to ih vodi u rat.

– Može biti, dragi gospodine, zaista može biti. Ali ja vam o tome, znate, ne znam ništa. Oslobođen od vojne službe, davno prije svih ovih ratova. Ja sam vam, ne biste vjerovali, dustabanlija. Osim toga, imam samo jedno plućno krilo. Drugo su mi, cap! cap!, odsjekli zbog tuberkuloze, kad mi je bilo sedam godina. Mislilo se da neću ostati živ. I vidite, prevarili su se. Alois je nadjačao Anti-Aloisa.

U tom trenutku, Rudi je osjetio da mu netko stoji iza leđa i čeka. Okrenuo se, pomislio je da muškarac iza njega želi kupiti ulaznicu, učinio je pokret rukom, kao da ga pušta da uđe u tramvaj.

Bio je srednjega rasta, niži od njega, ali jedan od onih ljudi, savršeno uspravnih staraca, koji izgledaju mnogo viši nego što zapravo jesu. Uskih bokova, poput revolveraša iz filmova sa Divljeg zapada, istaknute, vrlo prepoznatljive glave, strpljivo je čekao svoj red. 

Nasmiješio se Rudiju, koji je zapanjeno u njega zurio, a Alois mu je kroz otvor na šalteru pružio paketić, umotan u smeđi pakpapir.

– Izvolite maestro! – bio je ponosan što Rudi sve ovo vidi i čuje.

Starac je prihvatio paket, prsti su mu bili vrlo dugi i koščati, kao u skeleta iz biološkog kabineta, naklonio se nepoznatom čovjeku:

– Hvala vam! – rekao je, pa se opet okrenuo Aloisu. – Gospodine Stickelgruber, molim vas, prenesite moje pozdrave pukovniku Stewartu. Recite da ću mu ovih dana napisati pismo. Sve drugo on već zna.

S leđa je izgledao mnogo starije. Kretao se vrlo sporo, stopala nije odvajao od zemlje, potplatima je strugao po tlima, kao da boluje od Parkinsonove bolesti. Sve je to dugo trajalo, i prošlo je vremena prije nego što se dovukao do izlaza.

Treskom su se zatvorila vrata, nestalo je zvukova berlinske ulice, glasova ljudi i automobilskih sirena, kao da se prostorija hermetički zatvorila.

– Pođite za njim, slobodno. Bit će mu drago, sigurno dugo nije sreo nikog iz Jugoslavije.

Rudi ni samom sebi ne bi poslije mogao objasniti zašto je poslušao biljetera. Samo je istrčao van, i samo što se nije sudario s Wilhelmom Furtwänglerom, koji jedva da je odmakao nekoliko koraka niz ulicu.

– Oprostite, maestro…

Rekao mu je da muzici nema spasa. Beethoven je mrtav, i to mu je rekao, jer je Rudijev nećak, genijalni sarajevski mladić, koji je dvojio da li da studira šumarstvo ili filozofiju, stradao u esesovskoj, nacističkoj uniformi, dok je pretrčavao između dva stoga sijena. Vi to ne možete shvatiti, rekao je Furtwängleru, dok su stajali tu na ulici. 

Starac ga je poslije odveo u čajdžinicu, odmah iza ugla, u zgradi u kojoj je stanovao dok bi boravio u Berlinu. 

Sjedili su do prozora, i pili ruski čaj.

Rekao mu je da uskoro odlazi u Baden Baden. Muče ga zglobovi, prijat će mu banjske vode i klima, koja, međutim, nije blagodarna kao nekad. A što se Beethovena tiče, rekao mu je, sasvim je moguće, čak je i vjerojatno, da je Beethoven mrtav. Više od stotinu godina je mrtav. Ali ni drugi nisu ništa življi, premda se kreću, plaze zemljom. I pate! To je Furtwängler naglasio: patnja nipošto ne može biti potvrda da je čovjek živ. Samo glazba može dokazati kako postoje znakovi života među ovim stijenjem, rekao je Furtwängler. Ali i ako nije tako, ako ni glazbe više nema, nemojte zbog toga žaliti. Barem vi Jugoslaveni nemate razloga žaliti za Beethovenom. Vi, naime, imate more. A u kasna ljetna doba, baš sada, krajem kolovoza, pred zoru se digne vjetar, i tad valovi udaraju o stijene ispod dubrovačkog hotela, i zvuk je to dostojan Beethovena, iako lišen glazbene forme i harmonije. Šteta što gospodin Arnold Schoenberg – čuli ste za tog Bečliju? – nije ljetovao u Dubrovniku, jer da jest, shvatio bi da je njegova glazba suvišna, pored valova koji udaraju o dubrovačko stijenje i proizvode taj savršeni, atonalni zvuk, usporediv s Beethovenom. Stoga mislim, rekao je maestro Furtwängler Rudiju, dok su u čajdžinici na uglu pili ruski čaj, da vi Jugoslaveni ne biste trebali žaliti za Beethovenom.

A što se tiče oboista, fagotista, možda i flautista, učinio sam što sam mogao, rekao mu je Furtwängler, ali ne kažem da mi je savjest mirna. Nakon svega, samo hulje još spominju mirnu savjest. I naravno da žalim vašega nećaka. Toliki su mladi ljudi, rekao mu je Furtwängler, životom platili ono što ste vi upravo nazvali smrću Beethovenove glazbe. Ja mogu samo da žalim, ništa drugo.

A onda mu je ispričao priču o Karlu Holbeinu, silno darovitom dječaku, koji je, bez obzira na silno prezime, bio siromašak, pekarev sin, Židov. To vam je taj židovski smisao za humor, rekao mu je Furtwängler, da najveća sirotinja uzima takva prezimena. Karl Holbein imao je savršeni sluh: budio ga je zuj komarca u drugoj sobi. I bio je idealno muzikalan: glazbu je mogao čuti izvan zadanih tempa i skladateljevih uputstava, onakvu kakva nikada nije odsvirana i kakva bi glazba mogla biti, kada bismo imali savršen sluh i muzikalnost, ali i nešto veće i važnije od toga, rekao mu je Furtwängler, kada bismo imali – imaginaciju.

Židovi su darovitiji za glazbu, rekao je Furtwängler, zato što Židovi, općenito, imaju snažniju imaginaciju. Ona je rođena iz straha, koji se prenosi s koljena na koljeno, desetinama naraštaja, od pradjedovskoga grijeha i razapinjanja Sina Božjega. Židovi se plaše, i obično imaju razloga za svoj strah, plaše se onoga što bismo im mi mogli učiniti, ali se plaše i nemilosrdnoga starozavjetnog Boga, što im onda raspaljuje maštu. I iz tog zamišljanja svih užasa i nesreća koje bi im se mogle dogoditi, govorio mu je Furtwängler, rađa se poseban talenat zamišljanja onoga što je Beethoven čuo u Devetoj simfoniji, ali nije znao, ili nije mogao precizno napisati.

Mali Karl Holbein zamišljao je Beethovena. I Čajkovskog, i nesretnoga Gustava Mahlera, i slatkoga Mozarta je, također, savršeno znao imaginirati… Ali imao je drukčije ambicije. Nije htio postati veliki dirigent, što sam ja želio i čemu sam ga pokušavao učiti, nego je htio svirati prvu violinu u Berlinskoj filharmoniji.

Bio mi je učenik, i štićenik – govorio je Wilhelm Furtwängler – ali ga nisam mogao zaštititi. Rekao sam mu: sine, idi u Švicarsku, idi u Ameriku, gdje god te noge nose, svugdje ćeš imati kruha, bit ćeš slavan, veliki violinist, a jednom kad odrasteš, shvatit ćeš da je za tebe još nešto osim violine, samo odlazi odavde, nije za tebe Njemačka. 

A za vas jest?, uzvraćao je vragolasto, govorio je Furtwängler Rudiju o Karlu Holbeinu. To ime mu nije bilo znano, htio je maestra nešto o njemu pitati, ali on se nije zaustavljao sve do kraja njegova Holbeinova životopisa.

Za mene Njemačka jest, da, ali za tebe nije!, vikao je slavni dirigent na dječaka, vikao je i na Rudija, prepričavajući mu njegov život.

Ja sve to ne želim, smiren je ostajao Holbein. Želim tek to da postanem prva violina u vašem orkestru. Ako vi pođete u New York, ako u Londonu prihvatite mjesto šefa filharmonije, ako odete na Mjesec, ići ću za vama…

Ali Wilhelm Furtwängler, kao što će pisati u svim njegovim biografijama, nije želio napustiti Njemačku. Dirigirao je pred publikom, dok je u prvome redu sjedio Adolf Hitler, okružen svitom odabranih njemačkih zlotvora, i pretpostavljao je maestro kako će sve to završiti, i potvrđivao je sad to Rudiju, priznavao mu je svoj grijeh, ali iz Njemačke nije htio otići. Vjerovao je da mu nigdje, osim u Njemačkoj, neće biti omogućeno da dirigira Devetu simfoniju onako kako on to želi, mimo uputa o tempu i davno prihvaćenih navika lijenoga glazbenog duha iskvarene Europe. Tom Europom, i Amerikom, desetljećima već vlada Arturo Toscanini, koji i nije dirigent, nego jedan jeftini metronom, koji razmahuje za pultom, samo da glazbenici ne izgube ritam. A takvih je dirigenata bilo, govorio je Furtwängler Rudiju, u svakoj robijašnici, na željezničkoj pruzi koju grade zatvorenici, dok im dirigent diktira ritam, kada će svi skupa podignuti tešku čeličnu šinu, i kada će je spustiti na pragove. Znate li zašto Amerikanci tako vole Toscaninija, ljutito je pitao Rudija, zato što on i Mozarta pretvara u crtački blues. A što s Beethovenom radi, o tome ne bih ni govorio, rekao mu je Furtwängler. I bolje je za sve nas ako ste vi u pravu, ako je doista Beethoven mrtav.

Zbog Toscaninija, tog nagluhog talijanskog metuzalema, i zbog Toscaninijevih učenika, Wilhelm Furtwängler nije mogao otići iz Njemačke. Kao što zbog njega, najvećega dirigenta našeg vijeka, Židov Holbein nije mogao pobjeći pred nacistima. Maestro mu je htio pomoći, ali nije mogao. Da je otišao, rekao je to Rudiju, bio bi gastarbajter, od kojeg bi tražili da dirigira kao Toscanini. Gastarbajter radi onako kako mu se naredi, rekao je Rudiju, pogledajte samo te mladiće koji po Berlinu kopaju kanale. Zar mislite da bi im njihovi gazde dozvolili da kopaju na neki drukčiji, svoj način?

Karl Holbein nije svirao fagot, obou, možda flautu, i uzaludno je bilo sve. Bio je samo učenik slavnoga Wilhelma Furtwänglera, koji mu je pribavio krivotvorene dokumente, na ime nekoga arijevskog dječaka, stradalog u prometnoj nesreći. Hodao je Berlinom bez obaveznog znaka Davidove zvijezde, sve dok ga netko nije prepoznao i prijavio Gestapou. Maestro Furtwägler je molio da ga poštede, govorio da nikada nije imao darovitijeg učenika, telefonirao Goebbelsu, ali se Goebbels nije javljao na telefon. Bilo je uzalud, jer Holbein nije svirao fagot, obou, možda flautu, tako da će Beethoven i bez njega biti jednako savršen.

Da je netko drugi skrivao Židova i još mu nabavljao falsificirane dokumente, u najsretnijem slučaju po sebe završio bi u logoru. Nikome, osim Furtwängleru, u cijeloj Njemačkoj nije bilo dopušteno da nekažnjeno sakriva Židove, i još hvali njihov glazbeni dar.

Tako je rečeno Wilhelmu Furtwängleru, to je on, od riječi do riječi, prenio Rudolfu Stubleru, koji je ove događaje prepričavao u vrijeme porodičnih okupljanja, kad bi se netko ženio ili bismo nekoga sahranjivali. U Stublera se, kao što je zabilježeno i kao što potvrđuje finale porodične povijesti, mnogo više sahranjivalo, nego što se vjenčavalo.

Dopustili su mu i to da ostane nasamo s Karlom Holbeinom – ili s Judom Izraelom Holbeinom, kako će u službenim papirima mladić biti zaveden, izmišljenim imenima, koja su nacistima, bit će, zvučala uvredljivo – i jedino što je tad mogao učiniti bilo je da iz svoje aktntašne izvadi list papira i naliv perom na njemu crnom tintom ispiše objavu kojom se Karl Holbein postavlja na mjesto koncertmajstora i prve violine Berlinske filharmonije.

Sutradan bio je Karl Holbein samo glava među tisućama glava u stočnom vagonu, koji je ljude prevozio na istok. Karl Holbein završio je u logoru, Furtwängler nije saznao kojem, i maestro će još dugo, uzaludno, moliti Goebbelsa, Goeringa, sve bliske Führeru, da učine nešto, da spasu njemačkoga glazbenog genija. Možda je on Židov, ponavljao je Furtwängler, i govorio Rudiju u malenoj berlinskoj čajdžinici, možda je Holbein Židov, ali glazba koju Holbein zamišlja njemačka je glazba. Najveća njemačka glazba našega doba. Tako je govorio Furtwängler, ali više ga nije imao tko čuti. Kotač povijesti nastavio se okretati, a njemu je na savjesti ostao jedan bezazleni mladić, koji je sanjao o tome da bude prva violina u orkestru kojim maestro dirigira. Za taj je san bio spreman umrijeti. 

A čim je netko spreman umrijeti za svoj san, mora postojati i onaj na čiju će savjest pasti njegov život. Da je Wilhelm Furtwängler bio spreman napustiti Njemačku, što je, uostalom, od njega očekivala čitava kulturna Europa, Karl Holbein ostao bi živ, jer bi pošao za njim. Istina je, međutim, i to da bi tada u logoru završili oboist, fagotist, a možda i jedan flautist…

– Ali znate li što ću vam reći, dragi gospodine, mislio sam o tome dugo, i sada znam: Karl Holbein umro je sretan, jer se u ćeliji berlinskoga zatvora ispunio njegov san. Posao je prva violina i koncertmajstor Berlinske filharmonije, što mu je osobno potpisao i svojom umjetničkom čašću ovjerio Wilhelm Furtwängler. Ostvario mu se san, i nije se stigao razočarati. Da je bilo drukčije, da je Karl Holbein zasvirao u filharmoniji, svakako bi doživio velike trenutke, doživio bi veliku glazbu, jer tada, kao što biste vi rekli, ni Beethoven ne bi bio mrtav, ali bi istovremeno doživio i onu vrstu razočaranja koja bi nužno raskrila, obesmislila, razorila njegov san. Shvatio bi kako u tom snu i nije bilo smisla, kako ne znači mnogo, pred dragim Bogom, ukoliko u njega vjerujete, i pred glazbom, postati prva violina Berlinske filharmonije, kao što ne znači mnogo, gotovo ništa, biti njezin dirigent. Sve je to sitno, neznatno, ali mi kao ljudi za veće i ne znamo. To je ono za što je sretan umro Karl Holbein. Trenutak prije nego što bi se razočarao u svoj san…

Pripovijedao je tako starac, Rudi je najprije bio fasciniran njime, gledao je te ruke, zamišljao kako Furtwängler maše njima, u misli mu je dolazila glazba koju je mogao slušati samo na radiju i s gramofonskih ploča, i sada je pokušavao pred oči dozvati kojim je pokretima maestro dozivao tu glazbu; ali onda ga je spopala tuga za tog mladića, Karla Holbeina, koji nije bio te sreće da svira obou, i osjećao je sućut za maestra koji se brinuo za njega, i činio je sve da Holbein preživi pogrome; no kada mu je Furtwängler u ćeliji potpisao postavljenje, i kada je pobjedonosno ustvrdio da je mladi violinist umro sretan, jer se nije razočarao u svoje snove, Rudi je odjednom poželio da udari Wilhelma Furtwänglera, da ga udari snažno, pesnicom, i da u tom udarcu bude sabrano sve ono što se njemu, Rudolfu Stubleru, dogodilo od toga 1. rujna 1939…

Dok je putovao vlakom, koji je sve sporije milio kroz opustošenu i podijeljenu Europu, u kojoj se, još uvijek, svatko plašio svakoga, najviše se, ipak, plašeći vlastite prošlosti, i onih koji su joj, možda, svjedočili, Rudiju je na um palo kako je, možda, riječ o jednoj velikoj prevari. Taj starac možda nije Wilhelm Furtwängler – uostalom, zar bi ga slavni dirigent zvao na čaj, da mu ispriča svoj život – nego je prevarant, lažov, koji je svoj vijek proživio lažući o sebi. Propalica i potukač, mijenjao je uloge i maske, preuzimao sudbine i identitete slavnih ljudi, živio od tuđe genijalnosti, mučeništva i žrtve za domovinu, i redovno bi počeo sličiti na onoga čijim se imenom i djelom predstavljao. Mogao je, u mladosti, biti Ernst Toller, Rudolf Valentino ili ludi ruski šahist Aleksandar Aljehin, kasnije Goeringov zet, jugoslavenski princ Đorđe Karađorđević, kojega je vlastohlepni mlađi brat proglasio neuračunljivim i zatvorio ga u ludnicu, ruski pisac Ivan Bunjin, a sad je, evo, slavni dirigent Wilhelm Furtwängler, Toscaninijev konkurent za najboljeg dirigenta našega vijeka, koji, međutim, za razliku od njega dirigira glazbu onako kako je zamišljena, a ne kako je napisana, uvlači se u Beethovenovu, Sibeliusovu, Mahlerovu dušu, popravlja im tempa, mijenja strukturu, i preinačuje partiture u duhu njihove genijalnosti, opismenjuje genije europske glazbe…

Ovu posljednju ulogu stari prevarant maestralno igra, razmišlja Rudi dok putuje u praznom kupeu, vlaka na liniji München – Salzburg – Beč. Objašnjava ono što bi ljudima trebao da objasni Wilhelm Furtwängler, i tako spašava europsku glazbu. Da nije varalice kojoj će on, Rudolf Stubler, u očaju reći da je Beethoven mrtav, jer je mrtav njegov nećak Mladen, koji je u uniformi esesovskog vojnika pretrčavao od jednoga do drugog plasta sijena, vjerujući, naivno, da će ga plast zaštititi od partizanskoga rafala, više nikada on ne bi mogao slušati Devetu Beethovenovu, i gasio bi, noću, Radio Berlin, čim bi spiker najavio Furtwänglera. Da nije staroga berlinskog varalice i ciničnoga biljetera, koji je njega, stranca i Jugoslavena, upoznao s njime, kao da je Wilhelm Furwangler lično, glazba bi danas bila mrtva. Za Rudolfa Stublera glazba bi bila mrtva, a možda i za druge kojima se stari prevarant predstavljao kao Furtwängler. Tko zna kolike je ljude tako prevario, možda njih stotinu, možda nekoliko stotina, a možda je i tisuću ljudi, čitavu diviziju građana, prevario storijom o svojoj nečistoj savjesti i o genijalnome židovskom violinistu Karlu Holbeinu, koji je imao samo jednu želju – da postane prva violina Berlinske filharmonije – i on mu je, Furtwängler, tu želju ispunio? 

Rudi je mislio dalje: a što ako se prevarant zatvorskim čuvarima predstavio kao slavni dirigent, i ako je on Karlu Holbeinu potpisao lažno postavljenje, i tako ga, pred deportaciju u Auschwitz, učinio najsretnijim Židovom i glazbenikom na svijetu? Ako je njegov životni san ostvaren na prevaru, ako uopće nije ostvaren, ali Holbein toga nije bio svjestan, je li varalica učinio nešto dobro ili nešto loše? I hoće li povijest, ako je riječ o povijesnim činjenicama, Wilhelmu Furtwängleru u zasluge pripisati ono što je u njegovo ime učinio netko drugi? Na kraju, je li pred Bogom – a Rudi u svakom trenutku svoga putovanja i svoga svjesnog života, sve do upokojenja u prosincu 1976. ne sumnja da Bog postoji i da upravlja životnim putanjama svih ljudi – je li, dakle, pred Bogom Furtwängler iskupljen, jer ga je iskupio netko tko se lažno koristio njegovim imenom?

Jedino što se nije uklapalo, i što ga je u cijeloj stvari mučilo, bilo je to što je starac i sebi i Rudiju platio čaj. Vi ste putnik, rekao je Furtwängler Rudiju, nije vaše da plaćate. Kada ja budem putnik, vi ćete meni platiti čaj.

ŠARENA KOŠULJA

na graničnom prijelazu kod slavonskog broda more automobila, nekoliko buseva i jedna cisterna. svi se kreću u svim pravcima, tako isto i vrijeme. s mosta se ulijeva, a na most izlijeva rukavac, koji se u pravilnu formaciju kolone stisne tek na konkavnom ispupčenju gdje više nema fizičkog prostora za bilo kakvu nepravilnost: oni dolaze ovamo, mi idemo tamo! naš bus još stoji, odnosno vrluda na hrvatskoj obali. neki putnici su se već zbližili toliko da vode prave, pravcate razgovore. oni koji nisu gledaju svoja posla, ili u mobitele. neki gledaju kako je granični policajac pred jedan sivi automobil dogurao veliki metalni stol na kotačiće. kao bolnički. u autu familija s dvoje mlađe djece. otac vadi iz gepeka kufere, torbe, razne vrećice, dječiji bicikl, boce s vodom i još koješta. polako sve slaže na stol. policajac otvara kufer, torbe, premeće pa izvlači skoro sav sadržaj van. na stolu je kaos od odjeće, kozmetike, hrane i igračaka. onda gleda ispod volana, otvara prednju haubu, nekoliko trenutaka se  zagleda u djecu i mahne rukom da prođu. otac stavi na glavu bijeli platneni šeširić, gužvao ga je, do tad,u jednoj ruci, i počne slagati stvari natrag u torbe, kufere, gepek…

– to mu je zato što je imao taj šešir na glavi!

– uvijek zaustavljaju šešire il’ ako imaš šarenu košulju.

 – sa šarenom košuljom, brate, idi na havaje!

 – i mene su jednom tako sa šeširićem zaustavili, a sestra mi bila zapakovala torbu. policajac ju otpakov’o i nemo’š više ugurat sve nazad! ostala kamara pokraj torbe. ja mu kažem: šta ću sad!? donio mi neke kese pa smo potrpali, a sestri sve bilo stalo, aja!

– nećemo mi preć gran’cu još satipo najmanje. a doć u žepče bogapitaj!?

– prije je riječ bila svetinja!

– danas slike.

– i poruke! dogovoriš se s nekim a onda: eto me, eto me, eto me… i čekaš po sata! prije se dogovoriš tri mjeseca unaprijed u kol’ko sati…

– onaj moj jaran umro mu jaran i on samo ponavlja kako mu je to mog’o napravit!? budala! k’o isto su godište, juče ga vidio i onda ovaj sutradan umro i kako mu je to mogao uradit!? ne može shvatit. ja mu kažem budi sretan što se nije patio. da je i meni tako. neki ljudi ne mogu shvatit. nekima je jasno, odmah sve. neki ne mogu. umru, a ne shvate.

– triipo godine sam u austriji.

– petnaest sam u hrvatskoj bio.

– čitav život ću radit. a ne moram sad. štajaznam više!? volim asfalt. volio sam.

– imam tu šumu. možda u tu šumu jednom odem.

pomičemo se prema mostu, žepčanin i dalje veze na svom mekanom bosanskom, fine dikcije, u dovoljno neprimjetnoj zajebanciji na svoj i svačiji račun. odjednom, cijela traka na mostu se prazni, u moru se otvara koridor, čuju se sirene. buka motora koji voze brzo. rotirajuća svjetla obasjaju autobus.

– predsjednik!

svi se naginju kroz prozor.

– kuda ide?

–  nema šarenu košulju, neće ni do žepča stić.