Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Trula kobila

    – Sve ću vas ostaviti, samo ću Tića povesti sa sobom! 

    “Imaš dvije glave u stomaku” – rekla je sestra majci. 

    Majka sanja kako u polju kupusa rađa dvoglavu bebu. Čuči nad toplim blatom.  Teške kišne kapi na tjemenu su očevi prsti. Beba isklizne i promigolji se kao riba u muljevitu plićaku. Od blata majka ne vidi bebina lica, ali čuje kako plaču uglas. Uzme bebu za nogu i baci je u šipražje kao kad čupa korov iz gredica i baca daleko u travu. Bježi iz polja niz put. S jedne strane je živica, s druge hrđava bodljikava žica. Po golim nogama prska blato. Prsti kuckaju jače.  Sigurna je da je već potekla krv. Majka se okreće prema polju. Glave kupusa plaču uglas.

    Sjedim u hodniku. Uho mi je veće od vrata. Poznajem svaku melodiju očevih koraka. S prvim taktovima bježim pod kuhinjski stol. Majka ga prekriva dugačkim stolnjakom. Pada gotovo do poda. Ispod je prostrla dekicu i ne sklanja moje igračke. Kamion s prikolicom i kutijicu s klikerima. Sestra i brat se sakriju iza vrata spavaće sobe. Kad otac uđe u stan majka se pretvori u oblak. Nečujna je i hladna. Ne govori čak i ako je otac nešto pita. Što majka više šuti to otac glasnije viče. Dohvati je i zakuca po njezinom tjemenu. Majka čeka da se otac sruši i upiša nasred hodnika.

    Probudi se i podigne spavaćicu. Stomak je bijelo bure za kiseljenje kupusa. Tvrdo i glatko. Do vrha napunjeno žutim rasolom. Dugo osluškuje dlanovima. Posvuda se sudara s glavama. Ne može ih izbrojati. Sjedne na krevet i izmoli tri Očenaša i jedno Pokajanje. 

    Majka više nije oblak. Žustra je i oštra. Odvukla je oca u sobu i polegla na krevet. Spava otvorenih očiju i usta. Zadigne stolnjak i izvuče me ispod stola zajedno s dekicom. I ja sam se kao otac upišao. Tresem se od snenosti i mokrih gaća. Skine me u kuhinji na podu. Očeve hlače nasred hodnika smrde gore nego moje. Majka me spusti pored brata na kauč. Okrenuti smo jedan prema drugome. Glave su nam iste. Tijela skupčana i stisnuta kao u stomaku. Majka pogasi svjetla u kući i zatvori se u kupatilo. U kadi pljuska voda. Taj me zvuk umiruje. Ujutro na konopcu vise moje i očeve hlače. S njih još dugo kaplje.

    Još nije svanulo. Majci se čini da su glave već provirile iz nje. Stavlja ruke u gaće da im opipa tjeme. Ogrne se kućnom haljinom i zaključa sestru u kući. Odveze se u bolnicu. Babica kaže da majka ima prepolovljen stomak. Pritiska ga i osluškuje. Majka leži zatvorenih očiju. Moli bezbroj Očenaša. 

    Izviri prva glava, potom sklisko tjelešce. Brat glasno zaplače. Majka se hvata za stomak. Sad će i druga beba, kaže doktor. Izviri još jedna glava, potom sklisko tjelešce. Rođen sam manji od brata. Mršav kao vrabac, zato me zovu Tić. 

    Čestitam, dobili ste dva sina. Otac vadi novčanik i u doktorov džep zadije novčanicu. Majci donese zlatni lančić. Majka plače kad vidi lančić. Prodat će ga i kupiti mlijeko. Spušta ruke na stomak. Od sira ispražnjen mijeh. 

    Majka iz podruma izvuče poluprazno bure s prošlogodišnjim ukiseljenim kupusom. Glave su omekšale. Kao tikve zaboravljene na njivi. Izvana okrugle i žute. Na dodir se razlijevaju. Majka dovuče bure do štale i iskrene je na đubre.  Na njega nekoliko dana ne slijeću poljske ptice. U dvorištu se igramo trule kobile kao otac i majka kad se zaključaju u sobu. Otac uvijek pobijedi.

    Došla je baba Trnokop. Nitko ne zna njezino pravo ime. Udovica je od Drugog rata. Majka kaže da se sve udovice pretvaraju u muževe. Progovore njihovim glasom, leđa i šake im brzo ojačaju. Uvečer se molim da otac poživi dugo.

     Baba je imala dvadeset godina kad je progovorila didovim glasom. S prozora je gledala kako su dida kao zeca izvukli iz rupe u polju kupusa i odveli sa sobom. Na uho joj šapuću: od stabla hrasta dvadesetpet korak zapadno. Umjesto Očenaša baba uvečer ponavlja: od stabla hrasta dvadesetpet koraka zapadno. 

    Baba i otac su na livadi. Baba od stabla hrasta broji korake. Stane i zabije u zemlju svoj trnokop. Ovdje kopaj, kaže ocu. Didove kosti otac slaže u torbu. Čuje kako u autobusu kosti zveče, kao orasi u džepu. Didove polomljene naočale otac stavi u džep košulje. Ne zna kako da složi kosti u sanduk. Stavi lubanju na vrh, a ostale raspe po bijelom satenu. Kao kad pomiješaš komadiće slagalice i zatvoriš kutiju. Kad ga nitko ne gleda otac stavi didove naočale i stoji dugo pred ogledalom. 

    Očevi koraci danas sviraju drugačiju melodiju. Neće se srušiti i upišati nasred hodnika. Trijeznog oca ne izdaju ni glas ni tijelo. Sestra i brat su iza vrata spavaće sobe, ja sam u mraku ispod stola. Majka se nema kamo skriti. Otac je uvijek nađe i izvuče za uši kao zeca iz rupe. Sjedi na kauču i šuti. Još ga nije pogledala. Otac joj se unosi u lice.

    – Jesi li gluha i slijepa?! – kucka o njezino tjeme.

    Majka će ostati oblak sve dok oca ne isprati na posao.

    – Sve ću vas ostaviti, samo ću Tića povesti sa sobom!  

    Napunit ću usta trešnjama. U džepove ću sakriti kamion s prikolicom i kutijicu s klikerima. Mahat ću krilima snažno da mi ptičje srce zabubnja. Blatno polje kupusa postat će šareni tepih. Letjet ću dugo i spustiti se na oblak. Zavući ću ruke u džepove i iz njih izvući kosti i polomljene naočale. 

    Magdalena Blažević 10. 08. 2020.

    Lola i Andrija

    Od sve Stublerove djece najsvojeglavija bila je najstarija kćerka, koja po ocu dobija ime Karla, ali najprije su je zvali Lukre, pa Lola. Divljeg libida, slobodna od svih autoriteta, a ipak dubinski najreligioznija, udala se za dvadesetak godina starijeg muškarca, našeg dunda Andriju, obrazovanog i dobrostojećeg dubrovačkog gospara, porijeklom s Pelješca, kojeg je naokolo gonila kao grešnu dušu. Najprije ga je natjerala da se sele u Zagreb, mogao je kupiti stan u Jurišićevoj, u kojem im se jednoga dana kad srećom nisu bili unutra sručio strop, skupa sa susjedima odozgor, nakon čega su se vratili u Dubrovnik, da bi Lola zatim krenula navaljivati da se sele preko mora u Peru, gdje onda nije mogla podnijeti preveliku nadmorsku visinu.

    O tetki Loli i dundu Andriji – koji je umro prije nego što ću se roditi – pisao sam u nekoliko knjiga. Oni su likovi u romanesknoj fikciji, premda su i stvarni ljudi. Ali o jedino dvoje ljudi čije su priče ponijeli sa sobom iz Zagreba nisam napisao ništa, čuvajući ih za nešto veće. Postoji, međutim, vrijeme kada i pričama istekne rok trajanja, ili kad više ne postoji način da budu ispričane. Tada ih valja izbaciti van, kao što nepojedenu današnju raštiku pod uje treba izručiti iz lonca, negdje u dnu vrta, tamo kod starog hrasta, jer ju sutra sigurno nitko neće jesti.

    To dvoje ljudi, dvoje Zagrepčana, koje je tetka Lola često znala spomenuti u razgovoru, nisu se međusobno poznavali: Štef Grgec i bezbožna dumna Filomena.

     

    Štef Grgec

    Tihi činovnik iz zgrade preko puta, s njime su im se, preko Jurišićeve i dviju tramvajskih pruga, gledali prozori, bio je neženja, stari momak Andrijinih godina, i radio je kao činovnik u nekoj osiguravateljskoj tvrtki.

    Uredan, kakvi već stari momci znaju biti, i vrlo vješt u svim ženskim poslovima. 

    Lola, koja se još u međuratna doba nije mirila s tim da postoje muški i ženski poslovi, uvijek je gospon Štefa uzimala za primjer.

    Eto, govorila je, gospon Štef, na primjer, pegla neusporedivo bolje i preciznije od mene. On takorekuć pegla kao kakav arhitekt, pogledajte tu košulju, bridovi kao u kakve bijele kamene vile buržuja na Azurnoj obali. Da samo peglam i ništa drugo ne radim, ja to tako ne bih mogla.

    Eto, govorila je, gospon Štef, kuha pileću juhicu i sprema puricu s mlincima, onako kako pristoji rođenom Zagrepčaninu, jer on i jest, za razliku od mene, rođeni Zagrepčanin. A kako će se pored mene ovakve moj Andrija aklimatizirati u Zagrebu? Zauvijek će ostati došljo.

    Gospon Štef ju je slušao, čas mu je bilo drago, čas bi mu se činilo da mu se gospođa ruga. Ne bi to mogli biti sigurni ni oni koji su Lolu znali bolje od njega, ama ni oni koji su s Lolom proveli život.

    Na kraju, nije ju baš volio. Možda zato što nije imao smisla za humor. 

    Bilo mu je mnogo draže sjesti s Andrijom i požaliti mu se. Ide starost, bliži se mirovina, a on nema nikog svoga, nikog tko bi mu prinio čaj kad je bolestan.

    Dunda Andriju je njegovo dubrovačko gosparstvo, a možda i ponešto od urođene naravi, činilo idealnim sugovornikom za tu vrstu povjerljivog kukanja i neurasteničnog prenemaganja. Pogotovo što se u Andrijinom dubrovačkom, kao ni u Štefovom zagrebačkom svijetu, nije jasno postavljala granica između ženskih i muških sentimenata.

    Znaš, Andrija, ja ti se plašim smrti!, iznenada će jedne nedjelje Štef Grgec, kada su njih dvojica ostali sami, jer je Lola pošla malo leći nakon ručka.

    I spusti svoju veliku široku ruku na Andrijinu šaku.

    Andrija je nakon nekoliko dugih trenutaka pokušao izvući svoju ruku, ali Štef mu nije dao.

    Oči su mu se ovlažile kao kravi.

    Tako je to Andrija opisao.

    Koji je najednom skočio, i pobjegao Loli u spavaću sobu.

    Što je bilo?, prenu se ona iza sna.

    Ne znam!, tresao se Andrija.

    Je li gospon Grgec pošao?

    Ne znam, hajde ti pogledaj.

    Kako se naš nesretni i dobri dundo Andrija poslije sakrivao od Štefa Grgeca, i kako je sa svetim Vlahom svidio da mu se susjedi profundaju u dnevnu sobu, e da bi mogao s Lolom pobjeći iz Zagreba, o tome se četrdeset godina kroz smijeh pripovijedalo. Ta je priča nadživjela i dunda Andriju Čurlina, i tetku Lolu, da bi uminula s posljednjim Stublerima.

    Njoj me je poslije privlačilo ono nešto skurilno, što sam istovremeno povezivao sa Zagrebom u međuratna doba, ali i sa Zagrebom u koji sam se doselio. Scena dunda Andrije koji se ne usuđuje vratiti u dnevni boravak, jer je tamo gospon Štef, koji ga je uhvatio za ruku, okosnica je nenapisanog romana.

     

    Bezbožna dumna Filomena

    Lola je voljela Andriju, ali jednako tako uživala je u Andrijinom sramoćenju. On je bio fini, distancirani gospar, ne pretjerano duhovit, i vječno nespreman i nenaviknut na njezine huncutarije. Ali ih je sve dobro podnosio, i moglo bi se reći da je u njima do određene mjere i uživao.

    Ali Lola je prelazila mjeru.

    Smisao njezina djelovanja bio je prelaženje mjere.

    Tada bi dreknuo:

    Karla, nosi te đavo!

    U tom nekarakterističnom uzviku, u frazi koja nije bila ni dubrovačka, ni njegova, i koju bi izgovarao nekim drukčijim glasom, bila je sadržana temeljna crta Andrijine životne strategije i psihologije. Beskrajno trpeljiv čovjek – samo takav je mogao živjeti s Lolom – preobrazio bi se kad bi mu bilo dosta. 

    I to je onda bila crta pred kojom bi se Lola, nakon što je već prešla mjeru, zaustavljala. Naprosto zato što ga je voljela. Kao što je malo tko u našoj nesklopivoj i nesklapnoj obitelji volio onoga drugog.

    Dakle, dumna Filomena javila se u njihovu životu malo nakon čira na donjemu dijelu Andrijinih leđa.

    Ma šta na donjemu dijelu leđa, nasred prkna, lijepo reci!, čujem tetku Lolu kako ispravlja.

    Valjda je bilo riječi o nekakvim avitaminozama, kakvih danas nema, ali u ono vrijeme čirevi po nezgodnim mjestima – a koje bi to bilo zgodno mjesto za čir? – bili su vrlo česti, i svatko koga sam iz tih generacija poznavao, barem jednom je imao problema sa čirom.

    Lola je nesretnog Andriju povela kod kirurga, doktora Šterna, ali nevolja će ugoditi da on prethodne večeri iznenada umre.

    I tako su se našli ispred Šternove ordinacije, Andrija bolan i posramljen boljkom, Lola uzrujana, jer ne zna kamo bi s njim.

    Tad nailazi časna sestra, visoka i tankovijasta, više kao filmska glumica koja igra dumnu, nego kao dumna, i upita kako im može pomoći.

    Naravno, Lola se nije suzdržala, nego je rekla. Andrija ju, nesretnik, nije stigao zaustaviti.

    Doktor je, na žalost, otišao, ali dopustite mi da pogledam…

    Pogledala je.

    Predio je lagano premazala alkoholom.

    Ovo će vas sasvim malo zaboliti, rekla je i zarezala, gnoj je prsnuo na sve strahe, a mom Andriji, pričala je tetka, kada je dundo već ležao na Boninovu, pa mu je bilo svejedno što ona priča, a mom Andriji, rekla je, pao je kamen sa srca.

    Dumna Filomena, građanskim imenom Ivana Budačić, rodom iz Kotora, postaje jedina Lolina zagrebačka prijateljica. Vršnjakinje su, bliskih zavičaja, a pomalo bliske i po naravi. U vezi ostaju sve do kraja Filomenina života. Umrla je mlada, ne navršivši pedesetu, vjerojatno od leukemije.

    Na Lolino pitanje zašto se zaredila – postavljeno šokantno kratko po upoznavanju – odgovorila je: ne bih se mogla nositi s uobičajenim problemima tijela i spola.

    Godinama kasnije, kada su njih dvoje već bili ponovo u Dubrovniku, našle su se u Kotoru i vodile jedan od svojih ne baš malobrojnih metafizičkih razgovora.

    Strah me sve češće hvata, povjerila se Lola prijateljici, što će biti s nama ako Boga doista nema.

    Mene je drugoga strah, nasmijala se dumna Filomena, što ćemo ako Boga ima?

    Ako ga ima, rekla je, on je u odnosu na nas dvije, našu pamet, nagone i osjećaje upravo ono što smo mi u odnosu na ovu, evo tu tarantu, pa pokaza na malenog bljedunjavog kućnog guštera. Možemo joj se smilovati, pa je izbaciti van, a možemo je s punim pravom i razlogom zgnječiti.

    Od tih doba, smijala se tetka Lola, imam problem s tamanjenjem kućne gamadi. Muhu kad zgnječim, ja pomislim na Filomenu i na Filomeninog Boga.

    Miljenko Jergović 10. 08. 2020.

    O prozi Medihe Šehidić Selimović 

    Početkom veljače 2016. godine dobio sam od pjesnika i antologičara Željka Grahovca iz Zenice prvu knjigu pripovijedaka Na-opako i po-prijeko Medihe Selimović. Izdavač Meligrafprint i Opća biblioteka Zenica, godina izdanja 2015., urednik i lektor Željko Grahovac. Knjiga ima tri ciklusa: Na-opako i po-prijeko (18 priča), …Kao i ostala rodbina, komšije i prijatelji (21 priča) i Tu smo, i to je dovoljno da nas nema (17 priča), ukupno 56 priča. Što kraće, što duže. U toj 2015. godini na Jergovićevom webu pročitao sam dvije priče Medihe Selimović (Đeneral, Hidžretska Nova godina i prašak za pecivo), u narednoj, čekajući od Željka knjigu, još dvije  (Ljubav prema krmetu, Đapa). Kasnije, u 2020. godini, Mediha je svoje čitateljice i čitatelje, među njima, dakle, i mene, počastila i Crticama iz koronarnog dnevnika

    Knjiga Na-opako i po-prijeko ima 425 stranica. Druga njezina knjiga Brodska cesta bb objavljena je u Buybooku 2017. godine. Autorica je na njezinim koricama potpisana s još jednim prezimenom: Mediha Šehidić Selimović. Ona ima 292 stranice. 

    Izvan korica i prve i druge knjige, ne hajući mnogo za izdavača, Mediha svoje priče na svojoj Face stranici ostavlja u ladicama za postove gotovo iz sata u sat, kao vrijedni ratar zrna pšenice u brazde. Sve su briljantne, kojeg god se zrna života ona dohvati, ono s lakoćom proklija, iz njega se razvije posve novi život, život umjetnosti s licem nove stvarnosti, od glave do pete naš. 

    Davno sam joj u prepisci obećao pisati o prvoj knjizi, činim to tek sada, posramljen u zakašnjenju bez valjanog opravdanja. (Danas ću, sutra ću, ovo mi je sada preče, Mediha je i bez moje riječi velika pripovjedačica, te sutra ću, završi prvo one svoje projekte, i tako iz dana u dan…) Njezino me pripovijedanje ponese, bojim se vlastite prejake riječi o njemu. Strah me vlastitih komentara, hoću li se moći udaljiti od svojih vrelih dojmova, hoću li o njezinoj umjetnosti uspjeti išta pametno napisati, značajnije i više od obične impresije? 

    Medihin dar me očarao čim sam pročitao njezinog Đenerala i Hidžretsku Novu godinu i prašak za pecivo, Ljubav prema krmetu i Đapu. Njezin dar je neprobirljiv, ulazi u život kao u najdublju vodu. Kroz kakvu god temu zapliva, iz nje kao pčela iz cvijeta izvrca med. A njezine teme su široke kao što je sam život, ne možeš ih sve ni pobrojati: U njima žive starodavne navike i običaji zajedno sa suvremenim, ljudi raznih običaja i naravi. O njezinome svijetu i pripovjedačkom erosu trebalo bi pisati studije, o njezinom jeziku također. Ne pišem studije, u njima je sve tako hladno, pišem zapise. Još dok Medihine priče čitam, sve je u meni tako vrelo. Moji vreli dojmovi nastoje sve što je hladno pogasiti, uskladiti s toplinom  koju Medihine priče zrače. 

    Medihina književna riječ ima snagu magnetne rezonance. Computerska tomografija za nju je neka bivša sprava za otkrivanje istine koju je ljudski rod dosad u svoje tijelo uspio pohraniti i u njemu razviti sva njezina značenja. U kakvom je zdravlju to tijelo kad je u neobičnom događaju, kako se u njemu ponaša, kakvim nas jezikom o tome obavještava, o tome nam priča Mediha i u svojim knjigama i u svojim svakodnevnim postovima na svojoj Face stranici. Ono što ona zapaža o ljudima i njihovim životima je dragocjeno. Katkad je tužno, katkad i smiješno, lucidno je, često i sarkastično. Uvijek je isključivo njezino vlasništvo, s neočekivanom poantom, majstorski ugrađenom u cjelinu teksta. I uvijek nam otkriva pravu istinu o čovjeku i njegovom životu. 

    Mirko Marjanović 09. 08. 2020.

    Fotograf II

    Madžar Ištvan, u istom sivom odijelu, s crvenom leptirmašnom na bijele tufne, fotografirao je na onom trgu kod velike gljive oko koje je vozila dječja željeznica, na ulazu u Pionirsku dolinu.

    Njegov pristup bio je ovakav:

    Neprimjetno bi Rolleiflex kamerom, koju je držao nisko na trbuhu, uslikao žrtve, obično sretnu obitelj s djecom, a onda bi prilazio i nudio ocu porodice da otkupi fotografiju, u određenom broju primjeraka, najmanje dva, najviše pet. Poštarina je bila uračunata u cijenu.

    Ljudi su pristajali, plaćali mu slike, on je u svoj crni blok zapisivao adresu, i nikada nikog nije prevario. 

    Genijalnost Ištvanova biznisa sastojala se u tome što je potajnim fotografiranjem uspijevao svakoga navesti da otkupi već snimljenu sliku. Da je snimao samo one koji na snimanje pristanu, posao bi mu barem upola lošije išao.

    Sjetio sam ga se četrdesetak godina kasnije, goledajući dokumentarni film o Vivian Maier, američkoj dadilji i kućnoj pomoćnici, koja se u slobodno vrijeme bavila fotografijom, sa strane snimajući ljude i život grada. I ona je fotografirala Rolleiflex kamerom, tako što bi odozgor gledala kroz nisko položen okular. Ljudi pred Rolleiflexom ne primijete da su snimljeni.

    Ištvanovo zlatno doba trajalo je od 1971. do 1974. 

    Tada su se pojavili lažni fotografi i škljocali kamerama u kojima nije ni bilo filma. Ljudima su uzimali novac i, kao i Ištvan, zapisivali adrese, ali za slike koje neće poslati. Pravilo je da varalica svaki put pokvari posao i onome jednom poštenom.

    Ištvana je ubrzo nestalo iz Sarajeva. Imam nekoliko njegovih fotografija, često sam tih godina s mamom i tatom išao u Pionirsku dolinu. Na jednoj fotografiji sramežljivo gledam u Ištvana, uperio sam plastični pištolj u njega. Pretpostavljam da mi je on rekao da to učinim. Slika je namještena, Ištvan nas je već poznavao.

    Miljenko Jergović 09. 08. 2020.

    Petar i Milutin

    U sparno proljetno veče, prije više godina, u „Glasovoj“ maloj antikvarnici pronalazim knjižicu crvenih korica, čiji izgled već govori o njenim godinama, Baedeker‘s Österreich, 1900. Uzimam i odmah prisvajam, kupujem. Knjiga se naprosto zalijepila za moje ruke, za moje prste, ali tu odmah liježu druge, jake ruke i dugi prsti, onog koji je mogao da drži ovaj Bedeker, ali mu nije bilo do bedekerskih putovanja, diljem lijepe francjozefovske carevine. Ni do Bedekera, jednako. Stigao je u Beč, na južnu stanicu, sigurno zblanut ogromnim građevinama. I tu odvojen od svoga jezika, od svojih šuma i rijeka, slušao u sebi jednu riječ koje nema u Bedekeru: Zmijanje. Bedeker navodi bezbroj muzeja i galerija sarskog i kraljevskog grada, nudi prekrasne parkove i kupališta, dvorane za ples, elitne restorane – ali kome? Naš Petar, čije prezime već znate, Kočić, o njima ne sanja. Kao da nijednog trenutka nije privučen bljeskom tog grada u naponu snage i ljepote. Uskoro će neko vidjeti opadanje moći, ali te 1899. godine nadima se od dobra koje se slijeva u njegove blagajne i magacine. O tome nećemo ovdje, pred nama je Bedeker, nekadašnja Austrougarska, data bez Ugarske, Dalmacije i Bosne, kako se kaže na naslovnoj stranici. Ali na šta liče krajevi sa slovenskim življem? Kako se zovu gradovi koje danas znamo kao Ljubljanu, Maribor, Pulu, Rovinj i Rijeku? Kako li ovdašnje rijeke i planine? Bedeker ih je sve pomno zabilježio, ali njegovo nije da preimenuje. Uz more, dakle, čitam, Kustenland, sa dijelom današnje Slovenije, Istre i današnje Italije. S gradovima Rovigno, Pola i Fiume; do nje pokrajina Krain, srce današnje Slovenije, sa gradovima čija imena paraju osjetljivu dušu Jugoslovena. U centru je Laibach. Je li to baš Ljubljana? Ili samo san o Ljubljani? Do Kranjske, pokrajina Steirmark, čudno izdužena i opaka – nije to sadašnja Štajerska. Koliko je progutala „naših“ sela? Progutala ih i ispljunula na kartu sa imenima koja ne možemo da prepoznamo,Tiffer, Cilli, Pragerhat, Marburg. Kuda smo se to zaputili? U tom vozu je naše Petar, koščat, mršav a visok, zamišljen. On misli na svoju milu Milku, i ne obraća mnogo pažnje na stanice gdje voz prima nove putnike, vojnike koji su se zaputili u Grac sa državnom kartom, kroz koji će uskoro i on sam prvi put proći. Petar ima još vremena i strpljenja da misli o sebi i o svojoj ljudskoj sreći. A žensko lice je dovoljna slika da bi čovjek bio srećan, ako je mlad i zaljubljen. Ali i za nesreću ne treba više!

    No, u Beču je tada bilo i drugačijih veselnika, nevoljnika i zaljubljenika. Kad Petar stiže, tamo je već dvije godine na Višoj tehničkoj školi, Milutin Milanković, budući veliki naučnik i sjajni popularizator nauke, koji će, uz Mihaila Petrovića doprinijeti slavi beogradske matematičke škole. Vidim u Bedekeru, Technische Hochschule, kad se pređe Bečka rijeka preko Elizabetinog mosta, tu je pametni mladić slušao predavanja iz matematike i građevinskih predmeta, ali njegove misli bile su razigrane, sunčane. Posjećivao je Operu, a tamo nije mogao da susretne našega Petra, posjećivao mnoga otmjena mjesta, kakva i pristoje imućnom studentu tako klasičnih disciplina kakve su tehničke nauke. Tvorac teorije ledenih doba, moćan um, snažio se tako i proširivao svoja znanja i saznanja. A čime se snažio i proširivao svoje vidike naš Petar, u tom razigranom, u tom operetama i valcerima razbludnom Beču? Tamo u kafani Paulenhof, među istomišljenicima, uz Lagarića kao đačić koji brzo uči, ali ostaje rustikalan, spominje li iko ovaj drugi Beč, u kome živi Milutin, čovjek putovanja i bedekera, zagledan u biće nauke, daleko od bilo kakvih političkih primisli, intriga i želja. Tako različiti, a obojica danas potrebni duši mladog čovjeka željnog da izađe iz sebe i da spozna svijet koji je samo naizgled minuo, ali se još prepoznaje u mnogim životnim detaljima. 

    Nagnut nad sitnopisom, nad tom sjajno urađenom i dobro uščuvanom knjigom Karla Bedekera, u njegovoj zemlji, proučavam planove, čitam cjenovnike, maštam o tom vremenu. Sve dok me oči ne zabole i dok se sve na slije u jednu sliku – Petar čeka voz za Agram. Možda i Milutin čeka voz za Agram. A od Agrama do Banjaluke, ili Osijeka nije daleko. Za šta kucaju njihova srca? 

    Mnogo godina kasnije, nosio sam sa sobom u Beč ovaj Bedeker, provjeravajući nazive ulica i hotela. Ulice su uglavnom iste, veliki hoteli takođe – poput svakog ljubitelja putovanja i sanjara, kao da sam se kretao u dva vremena, onom Petra i Milutina i ovom našem, koje se već promijenilo više puta. Beč neće da se mijenja. 

    (Zapis iz dva vremena, prvom 1983. i drugom 2003.)

     

    Ranko Risojević 08. 08. 2020.

    Razglednica ovog ljeta

    Juretu

     

    Oči me bole od jarosti juga.
    Snaga mi kopni, malka je. Ipak sam uspio doći gore.
    Gore su boje nalik licu blijeda djeteta.
    Zvižde mi pluća, palim još jedan cigar.
    Otvaram Union.
    Ovdje su psi većinom oštećeni.
    Takav jedan, starac stari, slijep na jedno oko, potpuno gluh, drhti i dahće,
    _______________________________________gleda me tugom

    živog na odlasku.
    Njegovim slijepim okom vidim još stariji bor i slušam svađu ptica.
    Težaci su sjeno skupili uz šum valova.
    Iza polja je more.
    Uvečer liježem u šaš na obali.
    San mi je kao paučina.
    Odjednom sam postao star.
    Istra. Lovrenčica – San Lorenzo.

     

    Nedim Tanović 08. 08. 2020.

    Lado Milorad, optičar

    Bilo je vrijeme kada se vjerovalo da se čir na želucu dobije od sekiracije.

    Čiraši su tada bili neki bljedoliki, obično mršavi, u se uvučeni, mučaljivi ljudi, o čijoj je zdravstvenoj nevolji debatirala njihova bliža okolina, i taj je njihov peptički ulcus na neki način bio, barem sa društvenog stanovišta, a katkad i sasvim intimno, najvažniji element njihove egzistencije.

    Lado Milorad bio je tipičan čiraš.

    Vrlo sitan, premda ne toliko nizak mužić, možda je bio metar i sedamdeset, uzak u ramenima, još uži u struku, dječačkih, dugoprstih šaka, dugog lica, visoka ali neobično uska čela, izgledao je kao skulptura onog švicarskog kipara, vi ćete već znati kojeg, tako da su ljudi njegov izgled, različit od izgleda drugih Sarajlija – a mnogo se u tom gradu polagalo na to da svi izgledaju isto i da budu, da tako kažem normalni – pripisivali njegovom neobičnom porijeklu: po materi Jevrejin, iz jedne od onih sovjetskih republika na Baltiku, u kojima se govore neki čudni jezici, vi ćete već znati kako se zovu te republike, a po ocu Poljak, nekoga teško izgovorivog prezimena, a možda i teško podnošljive životne priče, koje je on, i prezime i priču, sveo na to mnogo razumljivije i izgovorljivije, naše domaće – Milorad.

    Lado Milorad bio je prvi privatni optičar u gradu. Tu radnjicu kod Muzičke akademije otvorio je šezdeset i pete. Ne znam kako je dobio dozvolu, i je li u to vrijeme bilo dopušten takav privatluk – vi biste to mogli istražiti – ali njemu su, eto, dali taj njegov dućančić.

    Radio je sporo i temeljito, ali njegova stakla su, kažu, bila najbolja u gradu, ma šta u gradu, u Jugoslaviji nije bilo bolje i preciznije optike, doktor Čavka, a vi znate tko je bio doktor Čavka, svojim je najvažnijim pacijentima govorio da kod Lade Milorada izrađuju stakla, jer da je on najprecizniji. Od loših stakala i krive dioptrije čovjek oćoravi.

    I kako je bio čiraš, i nije podnosio rođenu ženu, finu našu tetu Rozu, koja je, istina, bila malo pričljivija, a nije mu bilo lako ni s tri kćeri, svaka na mater, i dobrotom, i brbljivošću, tako je Lado Milorad da bi ostajao duže u radnji počeo izrađivati i okvire za naočale. Najprije od metalnih žica, a onda, bogme, i od životinjske kosti i od neke specijalne plastike, koju su mu izrađivali neki majstori iz Lukavca.

    Evo, ovo su ti okviri Lade Milorada, od goveđe kosti izrađeni, pedeset im je godina i još se drže, slobodno ih pogledajte, on je mislio da će se brzo raspuknuti, jer goveđa kost nije za tog posla, ali, evo, nadživjeli su i njega, i njegov dućan, i sjećanje da je ikad živio Lado Milorad. Sad već svake druge godine mijenjam dioptriju, nosim ih kod ovih zagrebačkih optičara, i mislim se, ako puknu, nije ni važno, trajali su. 

    Vi znate kako su se u Sarajevu oko takvih ljudi plele priče i stvarale legende. Koje su obično vodile tome da čovjeka koji je drukčiji pretvore u budalu. Ali kad je bašbaš drukčiji, pa ga se ne može ni u budalu pretvoriti, onda povjeruju da je čudotvorac.

    Ne znam kad je Lado Milorad od privatnog optičara postao čudotvorac. Može biti da je to bilo sredinom sedamdesetih, i može biti da i u tome najveće zasluge ima Čavka. Tad je on već izrađivao stakla i za Hamdiju, i za Džemu, i za Branka, a njegove je okvire na sunčanim naočalama imao onaj slavni rocker, vi ćete znati koji. Iz te legende je proizašao i poziv Ladi Miloradu da se zaposli u namjenskoj industriji, u Tvornici zrak, koja se proslavila izrađujući optiku za američki svemirski program.

    S ponudom kakva se u Jugoslaviji nije dobijala došao mu je neki pukovnik, Hrvat, baš iz Zagreba.

    Ladi je, nesretniku, te noći pukao čir, jedva živ ostao, jedva ga spasili. I ti onda reci da se čir ne dobija od sekiracije. Možda danas ne, ali onda se dobijao, ja vam to kažem.

    Lado Milorad samo je napola odbio ponudu. Nije htio da se zaposli u Zraku i tako zatvori dućan, ali je prihvatio da honorarno radi za namjensku industriju. Pa iako ne vjerujem u te sarajevske legende, nikada nisam u njih vjerovao, ne mogu a da ne pomislim da bi danas, možda, bio živ, samo da je znao sve odbiti. Ili da je htio, da ga nije vuklo.

    Radio je kažu na optici za snajpere. 

    Ne, nije mi on to rekao, to su drugi pričali. Ali šta bi on radio u namjenskoj industriji, ako ne na optici za snajpere. A Zrak je osamdesetih tu optiku već izvozio u sve zemlje svijeta. Na oku svake puške bio je, tako ja mislim, potpis Lade Milorada. 

    Ne bi džaba onaj doktor Čavka preporučivao pacijentima kojima je spašavao vid da kod Lade Milorada izrađuju stakla.

    Nekoliko godina prije rata, moglo je to biti 1985, ili godinu kasnije, žena njegova, teta Roza, kao da je nešto naslutila, navalila da se sele u Vojvodinu, u Zrenjanin, odakle su njezini bili. Cure su im se već bile poudale, sve tri daleko od Sarajeva, pa šta će u Sarajevu, gdje je devet mjeseci u godini magla i zima? U to vrijeme je i Lado već bio zatvorio svoj dućan, umirovio se i samo povremeno radio za nekog privatnika. To je već vrijeme kada su privatni optičari na svakom koraku.

    On neće iz Sarajeva. Ili neće, ili je mu je to način da se riješi žene. Preselio ju je u Zrenjanin, i vratio se.

    U aprilu 1992. se zaratilo, u maju 1992. njega je ravno u sljepoočnicu strefio snajper, dok je u kupaonici stajao pred ogledalom i brijao se.

    Živio je na Mejtašu, snajperist je bio vrlo daleko i morao je biti vrlo precizan.

    Savršena optika na puški.

    Eto, to sam vam morao ispričati.

     

    Miljenko Jergović 08. 08. 2020.

    Bilješka o Wilimowskom, Mladom papi i Klemensu

    Andrić je predriblao bolest u Mirilima Frankopanskim kao Wilimowski odbranu Brazila 1938. godine, dok se David na sve to znalački smeškao… Kako i neće kad nosi ime prorokovo!!! 

     

    Ovo iznad može biti i naslov, no i uvod u pisanje o jednom romanu koji je uspeh doživeo u Poljskoj, a pisan je na hrvatsko-srpskom, ili srpsko-hrvatskom, kako je kome draže. Pitate se zašto nije doživeo uspeh i medijsku pažnju na jeziku na kome je napisan? Zato što taj jezik slabo ko danas čita, pa tako niko ne čita ni njegove najveće romane. No, bilo je prilike i da ga se sluša na Trećem programu Radio Beograda, čitala ga je Koviljka Panić, ali ko Allaha vam danas pa i sluša? Bezbeli niko, tobejarabi. Uši imaju, oči imaju, slušaju čićvue i plenkoviće, gledaju farme i pevaljke, jebe im se, što bi se u mom plemenu reklo žive ka’ truhli u glavama begovi. 

    A u toj su knjizi mogli da pročitaju da je David, sin oca poljskog katolika i volitelja Židovke na Jadran tuberkulozu kostiju lečiti pošao… Da je pesnik jugoslovenski, diplomata u Krakowu Hajnea nekoć sa nemačkog prevodio, te hotel između Kravice i Crikvenice Tomaszu Mieroszewskom za lečenje sina predložio. I na kraju da je sve to pisac Jergović fantastično u mit i legendu pretvorio, sa stvarnošću izmiješao, te nam čistom umetnošću guzice premiještao od fotelje do stolice, hoklice do police, dok iz jednog daha knjigu ne pročitamo.

    No, ima u toj knjizi pod naslovom „Wilimowski“ koječega, da ne kažem svega… Ljubavi, nacizma, prodiranja u duše ljudi iz Poljske, njihovim problematičnim dvojnim gornošleskim identitetima. Ima u toj knjizi hasidske mudrosti, rabinske tvrdosti, pesničke ludosti, katoličke začudnosti, balkanskog muhabeta o Karađozima i inima, narodskih naklapanja o prolaznostima i večnostima. A ima u ovome romanu još jednog zanimljivog fenomena u jednoj njegovoj kratkoj epizodi… Premda znamo da je roman čitan na Trećem programu Radio Beograda tokom 2010. i 2011. godine u celosti, što znači da je tada završen i kompletiran, te da je u Hrvatskoj štampan u oktobru mesecu 2016. godine, negde u isto vreme kada izlazi serija „Mladi papa“ italijanskog genijalca i heroja našega doba Paola Sorentina, mi u Jergovićevom „Wilimowskom“ zapravo možemo prepoznati jedan sličan odnos koji imamo prilike videti i u „Mladom papi“. Naravno reč je o kardinalu Anđelu Voiellu i njegovom anđeoskom prijatelju Đirolamu, samo je u „Wilimowskom“ tu reč o Davidu i Don Antunu Masatoviću, župniku iz crkve Svetoga Roka u Mirilima Frankopanskim, koji je u Davidu video lično angela, te u knjizi nailazimo na ove rečenice: „Stalno je hvatao Davida za ruku. Dlan mu je bio mekan i vlažan, i ponašao se kao da je David, takav kakav jest, ostvarenje njegova životnog zvanja i svećeničke zamisli kakav čovjek treba biti da bi bio dostojan Boga i Crkve.“

    Radnja romana smeštena je u 1938. godinu, uglavnom u danima četvrtog i petog lipnja, u doba Kraljevine Jugoslavije, u brdima blizu mora, baš u jednoj Švapskoj kući. Tu se odigrava čitava drama… Drama između oca Tomasza umirovljenika, nekada profesora slavne krakovske rudarske akademije, i njegovog sina, bolesnog osmogodišnjaka Davida Jana Mieroszewskog, a upotpunjuju je Henrik Miller, dečakov učitelj, i Ruža, dečakova pomoćnica, te Katarina, vlasnica hotela „Orion“, i njen suprug Ilija. A ta se drama najviše ogleda u fudbalskoj utakmici koju otac i sin zajedno slušaju, dok meštani Mirile Frankopanske misle kako Bog zna šta rade ti stranci u njihovom mestu, Bog zna kakve rituale sa tim šejtanskim antenama sprovode, i kakvim to đavoljim jezikom oni zbore… Za sve je naravno kriva Švabica, vlasnica hotela, ona je od samog starta bila sumnjiva ovim meštanima i svećeniku kojima je do tada život bio miran kao more Jadransko kad ne pušu bura i šilok. Dečaka su odmah, čim su videli kako ga na nosilima sprovode kroz selo prozvali Karađoz i pripisali mu sve i svašta, izmaštali čitavu jednu štoriju o njemu i njegovom čudnovatom izgledu, njegovoj velikoj glavi i suhim rukama i nogama. Da ne bih ovaj roman prepričavao, reći ću vam još nekoliko reči o njemu i tu ću stati. Lepše dizajniranu i oslikanu knjigu, sa tako dobrim papirom, fontom, prelomom i koricama ja u mome životu nisam u rukama držao. Za to je naravno zaslužan Vedran Klemens, čovek koji oslikava knjige Miljenka Jergovića za potrebe izdavača, zaprešićke „Frakture“. Uistinu, nakon što knjigu pročitate i u svakoj njenoj rečenici neizmerno uživate, možete je izložiti na nekom vidnom mestu u vašem domu. Može vam poslužiti kao ulje na platnu u manjem formatu, te tako krasiti vaš dom. A još će vam draže to ulje na platnu biti ako znate da u palimpsestima koji ga sočinjavaju, da u tim naslagama teksta koje se nalaze iza remek dela Vedrana Klemensa stoje na primer ove rečenice: 

    „Ali šta ako je hotel u brdima bio samo pjesnička figura? Ili izraz ljubaznosti koja nije našla načina da se ostvari u nečemu zbiljskom, pa je pobjegla u maštu?

    Upoznao je tog čovjeka kao mladog studenta filozofije, rodom iz tamne, orijentalne Bosne, siromašnoga poput hinduskog isposnika i sušičavog, kakvi su već bili pjesnici iz vlažnih i sirotinjskih dijelova Habsburške Monarhije. 

    Zatekao  ga je jedne večeri, na Veliki petak, kako sjedi u predavaonici i čita Heineove pjesme iz neke tanke, neugledne knjižice, a zatim ih, pišući tintnblaj-olovkom u tanki trgovački blok, pokušava prevoditi na svoj jezik. 

    Sva svjetla su bila pogašena, a mladić je radio uz žar velike peći, koja je stajala u uglu dvorane i polako se gasila. 

    Ovaj mladić umire, pomislio je, ali ta ga misao nije uznemirila.

    Njegovo umiranje, uz žar i uz težak vonj šleskoga ugljena, činilo se tako prirodnim; kao dolazak jeseni ili kao prizor s kakve bečke prošlostoljetne vinjete, na kojoj starac u nekoj bosanskoj čaršiji, možda baš u Sarajevu, sjedi ispred svoga dućana, puši na čibuk i čeka smrt, da naiđe i da ga povede.“ 

    Od mene bolje zna Krzysztof Cieślik, poljski novinar, prevodilac i književni kritičar. On u novinama „Rzeczpospolita“ o „Wilimowskom“ i Jergoviću piše sledeće:

    „Wilimowskim Miljenko Jergović potvrđuje dvije stvari – da je najvažniji suvremeni balkanski pisac i da oni koji nisu Poljaci danas bolje pripovijedaju o poljskoj duši.“ 

    Ja tu nemam šta dodati sem to da bi bio greh da ne nabavite ovaj roman i pročitate ga… Ako već niste pročitali „Doboše noći“, ispravite to, te uzmite „Wilimowskog“, a potom uzmite i „Doboše noći“. A Allah najbolje zna. 

     

    Srđan Sekulić 07. 08. 2020.

    Ispod praznog neba

     

    volio bih kuću sa šenli sobama
    – a s prozora vidik, ko lovnica, puca.
    (Faiz Softić, Mapa doma moga)

     

    Zbirka izabranih pesama Faiza Softića već svojim naslovom Okamenjeni dani sugeriše bolnu okamenjenost vremena koje živi lirski subjekt i njegovu zatočenost u iskustvu koje ne prolazi. Prema drevnim balkanskim verovanjima kamen je imao moć da veže i zatoči dušu. Softićevi Okamenjeni dani zatočeni su tragičnim iskustvom rata, okamenjeni pred neshvatljivim užasom sećanja i trajno obremenjeni sudbinama drugih. Lirski subjekt, koji u igri tipičnoj za modernu poeziju, uvišestručava svoj identitet, zatočen je bolom koji ne prolazi. Upravo to osećanje bola i usudna okamenjenost u vremenu koje ne može da prođe dominantna je sugestija ove poezije, koja tera i svoga čitaoca da stane, da se bar načas zajedno s pesnikom okameni pred užasom i besmislom građanskog rata koji je pocepao tkivo sveta poput duboko ličnog “kijametskog dana” koji neće i ne može da prođe i preboli se.

    Zbirka počinje autoironično testamentarnom pesmom zaveštanjem Ako krenem, u kojoj lirski subjekat vidi čitanje kao oblik i fizičke i duhovne aktivnosti neodvojive od vlastite egzistencije i s ove i s one strane života. Pozvan “iz ovog ništa u ono ništa”, on iz te opšte ništavnosti izdvaja neprolazni fenomen čitanja:

    Ponio bih 1001 noć
    I čitao pred Sijah ćuprijom
    ___(Ako krenem)

    Pritom, čitanje se za njega poistovećuje sa pisanjem. Pesnik ne kreće poput Malarmea, zatočenog “nad praznim papirom kog bjelina brani”, na egzotično putovanje “put divnih zemalja” već u neizvesnost “onog ništa” iza Sijah ćuprije kreće sa nepročitanim knjigama:

    Spakujte mi sve nepročitane knjige
    Jer – kako to preboljeti?

    Ne upoznati tolike junake
    I junakinje, i pisce bajne
    I biografije njihove…
    Ne saznati šta su razmišljali
    Držeći šiljak pera nad bjelinom papira,
    Ne upoznati presvijetle pute
    Njihovih kužnih misli…

    Pesmi Ako krenem sledi komplementarna pesma Imati čitaoce. Ona i samog pesnika uključuje u tu biblioteku koja se lista i u zagonetnoj tišini smrti:

    Otvoriš oči, kreneš
    I znaš: tamo te čeka tvoj čitalac.
    S tvojom knjigom u ruci razgoni muhe
    Koje nišane njegove oči,
    Koje nišane tvoje oči.

    Osobeni uroboros pesnika i čitaoca sluti se i u pesmama posvećenim prijateljima pesnicima, bilo kao bolan dijalog onima kojih više nema poput Admirala Mahića (1948–2015):

    Umro je Admiral, umro je Admiral,
    Umro je Admiral, čovječe…!
    Skači i dozivaj, probudi ga!
    ___(Besmrtnost),

    bilo kao razgovor sa živim sagovornicima – Redžepom Nurovićem, Refikom Ličinom, bratom Jakupom – s kojima razmenjuje poetske šifre i kodove kao viši i smisleniji vid življenja, ali i kao bolni dijalog s onima kojih se okamenjeno vreme jednako dotiče. 

    Užas i besmisao rata i sudbina prognanika višestruko ulaze u ove dijaloge. Pesme Refika Ličine, poput ptica, raznose deca pazarskim sokacima: 

    djeca trče ulicama
    Sa napisanom pjesmom u ruci i
    Njegovo pominju ime,
    (Ako sretneš Refika Ličinu),

    dok je on sam “u Lundu, Malmeu, / Na brodu između Švedske i Danske / U Nemili, Sarajevu, / bilo gdje” da ga je odvela sudbina prognanika:

    Ako ga sretneš,
    Ništa ga ne pitaj. Samo pričaj.
    I čućeš sve o životu
    Po svijetu rastjeranih
    Pogledima što kosti lome.

    Okamenjeno vreme preplavljuje i pesnikov dijalog sa bratom Jakupom (Bratska pjesma), u kome se tragično suočavaju zajednička iskustva prve mladosti, što upravo deobom postaju sve vrednija:

    Još juče, bili smo dječaci,
    I pod havajnikom
    Pričasmo o vremenu koje će doći

    i otrovano vreme u kome se obesvećuju i uništavaju elementarne osnove sveta, poput hleba kao primarne, sakralne hrane:

    Vrijeme su otrovali duhovi
    I vještice se izlegle
    Koje,
    Na korice vrućeg hljeba,
    Otrov sipaju
    I nama ih pružaju
    Sa dlanova crnih
    Kao mrak kišne noći
    Dok sneni
    Pokušavamo utoliti glad.

    Narastajući poput plime iznutra i spolja, tragično iskustvo rata ispunjava Softićevu poeziju bojeći crnilom i svet i jedinku u njemu:

    I ja sam crn
    Crnji od noći crne
    Dok moja braća i sestre
    Živi gore.

    Od tog svepotapajućeg crnila nema drugog spasa sem pevanja. Iskazujući ga u njegovim brojnim, užasavajućim vidovima, ospoljavajući ga pesnik mu ne da da proguta njegovu unutrašnju svetlost. 

    Rat zamćuje i deformiše sliku zavičajnog prostora, koji se u Softićevom poetskom univerzumu prevashodno oblikuje u portretima majke i oca:

    Ima starica sijeda
    i na njoj marama bijela.
    Ima čovjek
    što o ramenima jedva nosi
    ruke žuljevite.
    ___(Zavičaj)

    Odnos lirskog subjekta prema roditeljima duboko je zasnovan u jednom osobenom vidu balkanskog patrijarhata. Dominantna vrednosna osa i osobeni axis mundi tog sveta jeste otac. Dom je:

    Tamo gdje se moj otac snizao s nogu
    Kad sam prvu diplomu pružio
    I poljubio mu crnu ispucalu ruku…
    ___(Tamo)

    Očeva smrt sudbinski ispražnjava nebo:

    Više se nećeš radovat kišama
    kad upekne zvjezdan i vjetrovi suhi
    oblake modre krenu od Pešteri.
    Nebo je ostalo prazno ko prestolje.
    (Razgovor s ocem – Podvukla Lj.P.Lj.)

    Bez oca se produbljuje sveproždiruća tama iz njegove priče, narasta zastrašujući antiprostor neba–mora koje više nije zaštitnički stan jedinog Boga već sveproždirući izvor zla i opasnosti:

    Sine,
    sa prvim mrakom
    iznad naših kuća svake večeri
    mreška more
    crno do otrova
    ___(Crno more)

    Ratna stihija “kada se okamene / na nebu dani“ (Okamenjeni dani) suštinski i neopozivo briše i izokreće poznate prostore. Poput usudne ptice iz usmene tužbalice koja sleće na sleme ispražnjene kuće, zloslutni gavran rata u Softićevom pesništvu crta krvavim kljunom Mapu doma moga, vrebajući nerođene. Umesto “šenli kuće” sa čijeg prozora “vidik, ko lovnica puca” lirski subjekt iz razrušene kuće sagledava nagrđeni i obesmišljeni prostor patnje nedužnih:

    Pred razrušenom kućom
    proleće došlo u avliju.
    Pronikla trava iz duvara –
    stražari.
    Kroz rupe, kuda su ušle granate,
    vjetar ugoni prašinu
    i sunce na kaljav ćilim pada.
    ___(Pred kućom)

    U tom izobličenom svetu rđaju godine i nastupa Umiranje proljeća 

    Ko glogov behar kad pocrni
    Pod dudom zaboravljen.
    Smanjuju se sunce i nebo.

    “Proljeće gine u ogledalu” zajedno sa nesrećnim komšijom Rasimom, koji bi, “da nije bilo rata” i dalje pravio stolice ili sestrinim Mirsadom, čije ime “ponekad izleti na avliju”. 

    Vapaj nedužnih najsnažnije se artikuliše u osećanju duboke solidarnosti sa izbegličkom kolonom iz Sirije:

    Znam. Dobro poznajem taj put.
    I ne smijem se zakleti da ja
    Ili neko iz kolone
    Koja se protezala od Bosne
    Do kraja Svijeta
    Nije zgazio mrava.
    (Kolona. Pobjeglim iz Sirije).

    U najboljem delu svog pevanja Faiz Softić jeste pesnik te ugrožene nedužnosti, pesnik onih koji su na pravdi Boga stradali uzalud čekajući “Otvorenje Nebesa”. Ova poezija se kreće između autoironije modernog pesnika i njegovog artikulisanja sveta i sugestivnih nagoveštaja iskonskih formulativnih slika usmene poezije, koje upečatljivo boje neke od pesničkih vrhunaca ove zbirke, poput baladično intonirane pesme o sestrinom bolovanju i smrti Kako je prestala da živi moja sestra, koja poput istančanog starinskog filigrana niže iskonske slike svadbenog ruha u sehari, miraznih ćilima i jorgana, kupanja u bejturanu ili zmije koja se “nalegla pod spavaćicom”. Upravo tu gde svesno poseže za tradicijom Softić se u punoj meri pokazuje kao samosvojni originalni pesnik koji s lakoćom objedinjuje modernog “operatora jezika” sa iskonskim arhetipskim izbojima u poetskom jeziku. U tom susretanju zri gorki plod njegovog pevanja kao opomena, kao nepristajanje na pesak vremena i poziv na pamćenje bez kojeg nijedno iskustvo nema smisla.

    Ljiljana Pešikan-Ljuštanović 07. 08. 2020.

    Franjo Wacha, arhitekt

    Pošto je odmah nakon diplome po narudžbi mjesnog župnika negdje u blizini Jajca usred šume projektirao zavjetnu crkvicu, posvećenu svetome Anti, Franjo Wacha nije kao klerikalac mogao dobiti posao. 

    Treba biti strpljiv, govorili su mu, pa je tako u saburu i strpljenju dočekao i četrdesetu. A tko bi dao posao četrdesetogodišnjem arhitektu bez ijednoga dana staža i s jednim jedinim realiziranim projektom?

    Tada se, shvativši napokon da se nikada neće baviti svojim poslom, zapošljava u Energoinvestu, najprije kao noći portir, pa kao činovnik u projektnom birou. Kopirao je tuđe nacrte, organizirao fotografe i maketare, ugovarao sastanke. Pune ruke uzaludnog posla.

    U to vrijeme već ima nekoliko desetina dovršenih projekata: autocestu koja se s vrha Igmana uspinje prema nebu i negdje na zemljopisnoj širini jugoslavensko-grčke granice završava na Kármánovoj crti i krajnjim granicama zemljine atmosfere, stotinjak kilometara iznad površine planeta, položena na komplicirane, narodnom vezu slične armiranobetonske konstrukcije, potom zgradu za četristo tisuća stanara, s kompletnom životnom infrastrukturom i sedamdesetak tisuća do u detalje projektiranih stanova, kompleks vijadukata koji ne premošćuju ništa i ne spajaju nikog i jednu bosansku kasabu, projektiranu u postkurbizijeovskom stilu, posvećenu Jurju Neidhardtu…

    Za većinu projekata izradio je i makete, a u velikoj dnevnoj sobi roditeljskog stana na Obali vojvode Stepe, koju je prethodno potpuno ispraznio, gradio je, sve do kraja života maketu zgrade za četristo tisuća stanara.

    Wachin sin, mikrobiolog iz Züricha Aleksandar Saša Wacha, pokušao je 1992. oca, koji je tada već bio u mirovini, nagovoriti da napusti opkoljeni grad, ali on je to odbio, govoreći da ne može ostaviti svoje životno djelo, jer što će mu život bez životnog djela.

    Franju Wachu susjedi su našli smrznutog u njegovom stanu, u radnoj sobi, u podnožju goleme art deco građevine, mnogo veće od najveće kuće na svijetu.

    Vijest o njegovoj smrti do sina je stigla desetak dana kasnije, kada su se neka nesretna obitelj iz istočne Bosne već uselila u Wachin stan. Donijeli su i lijepu veliku peć bubnjaru, u kojoj su ložili Wachine nacrte i makete.

    Franjo Wacha bio je pokopan na Groblju svetoga Josipa.

    Godine 1996. ekshumiran je po sinovljevom zahtjevu i preseljen u Švicarsku.

    S njime i jedino njegovo preživjelo djelo: vlastiti posmrtni portret, nacrt kuće bez vrata na kojoj su svi prozori s pogledom u nebo.

    Kapelicu svetoga Ante u blizini Jajca progutala je šuma, tako da je nakon rata nitko više nije mogao pronaći.

    Kada su jako neraspoloženi i jedni zbog ovakvoga svog života, mještani govore da su zavjetnu crkvicu u ratu srušili neprijatelji. Srbi ili Bošnjaci, kako kad.

     

    Miljenko Jergović 07. 08. 2020.