Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Miroslav Čangalović i zavičajni Glamoč

    Ima tome već mnogo godina, akteri su mrtvi, ali jedna je priča ostala. Pričao mi Fuad Balić, višegodišnji veoma uspješan direktor banjalučkog Doma Kulture, ja zapisao i oblikovao kao anegdotu. 

    Gostovao Miroslav Čangalović u Banjaluci. Honorari su tada bili u skladu sa ugledom umjetnika koji gostuje, pa je lično direktor Balić predložio veći honorar nego obično, ali prilično skroman za umjetnika čiji je ugled bio izuzetan. Čangalović prihvata honorar, ali ga prenamjenjuje za pomoć opštini Glamoč, kako bi se tamo otvorila biblioteka. Bilo mu je veoma stalo da Glamoč ne bude bez tog civilizacijskog praga. Balić obavještava odgovorne u Glamoču o lijepom gestu njihovog zemljaka, slavnog operskog pjevača Miroslava Čangalovića, i moli ih da neko dođe u Dom kulture, kako bi lično preuzeo poklonjeni novčani iznos. Ali niko nije dolazio, ko zna već koliko godina. 

    Desi se, ipak, na nekom skupu, prisustvovao je i predsjednik Opštine Glamoč. Balić mu priđe i priupita ga zašto nisu došli po novac. 

    A predsjednik, poslije kratkog oklijevanja, reče mu ovo:

    “Kada bismo uzeli novac, morali bismo pronaći sobu za biblioteku. U tu biblioteku morali bismo zaposliti čovjeka i troškovi bi se odjednom, sasvim neplanirano, namnožili. Ovako, mirni smo od svega toga.”

    Ranko Risojević 31. 03. 2020.

    Rode

    Pusti Lukavec. Ne prolaze auti, nema ljudi na cesti.

    Uz cestu, u travi stoji roda, prljava bijelog perja, umorna i prašnjava od puta. Druga je već gore u gnijezdu. Unezvjerene su, ne znaju što bi prvo, kao mi kad bismo se vratili s mora.

    Godinama novine su izvještavale o povratku roda. Možda zbog jedne beogradske dramske serije, kojoj su rode bile u naslovu, možda zbog slučaja ranjene rode kod Slavonskog Broda, a možda zato što su novinari izgubili moć uobličavanja svijeta i pripovijedanja priče, pa su se počeli baviti pticama. Publiku ganu slike ptica, životinja, djece…

    Ove godine nijedne novine nisu izvijestile o povratku roda.

    Epidemija je, i potres, ljudi su zagledani u sebe i svoj užas.

    Sad su im rode najpotrebnije.

    Miljenko Jergović 31. 03. 2020.

    Ritam itikafa

    Čitao sam Murakamija “What I talk about when I talk about runing”, knjigu koju sam kupio za pet dolara, skupa s dvije knjige izabrane Rumijeve poezije. Knjige sam kupio prošle godine, nekad u ova doba, na Peach st. u gradu Iri, na popularnim Hippie Hills, brdima s kojih se pruža pogled na downtown i jezero. Tu, lokalni prodavači i umjetnici, kad su ljepši dani, zatvore cijela dva bloka, postave stolove i stolice, i izlože sve na prodaju. Stare plišane igračke, vrlo popularne star wars figurice iz prošlog stoljeća, inače veoma skupe i cijenjene kod kolekcionara, zatim, raznorazne odjevne predmete, ručno rađene, i rabljene, pa onda, slike, fotografije, i knjige koje sam, šetajući s Merjem i Imany, zapazio kod mladića koji je prodavao, home made mirišljive sapune. Kao poznati pragamtici, Amerikanci organizuju ovakve i slične događaje, tako da su svima pristupačni, tako da za svakoga ima ponešto, tako da svako može, ako ništa, barem prošetati, a da ne zvjerla uokolo, dosađujući se. Imany se zabavljala na ulici, tamo gdje su bile osmišljene aktivnosti za djecu. Merjem je fotografisala. Srčući kahvu, ja sam se radovao nesvakidašnjem ulovu, i suncu koje je taj dan tako jako pržilo, da još uvijek, čini mi se, osjećam toplinu mu na čelu. Prošla je od toga godina. Knjige sam, kao i mnoge druge, kupljene a nepročitane, odložio na policu, nadajući se da ću im se jednoga dana vratiti. 

    Lahkoća Murakamijevog narativa, omogućila mi je da pročitam, za dva sata skoro dvjesto stranica. Knjiga o piscu, maratoncu. O disciplinovanom piscu, i još posvećenijem trkaču. Dvadeset godina kaže, nije mu se desilo, da dva dana za redom izostavi trčanje. Isto je i sa pisanjem. Vojnička disciplina. Ništa, slično meni, jer nikada u pisanju nisam imao disciplinu. Pisao sam o tome. Naviješ sat. Ustaneš u pet. Otvoriš laptop, i pišeš. Tako svako jutro. 

    Jutra mi baš  i nisu omiljeni dio dana. Dobra mi dva sata trebaju da dođem sebi, da se koliko toliko aktiviram, i to sve na tenane, bez srkleta i suvišne buke. Uz jutarnju kahvu, laganu muziku u pozadini, možda sevdah ili blues, cigaru ako sam prije toga nešto ubacio u kljun, po mogućnosti uz čisto nebo, i toplinu koja najavljuje dobar dan, nikako uz knjigu, nikako uz laptop i neminovni intelektualni napor. To je, za moje moždane vijuge, jednostavno previše.  Noć je, sasvim druga priča. Već nekoliko noći, nakon dnevnih obaveza, večere, porodičnog filma, igre sa Imany, kad dakle ostanem sam, u neka gluha doba, otvaram laptop, i pišem. Tražim, vlasiti ritam. Samodisciplinujem se, u ovim vremenima samoizolacije. Tako nekako. Valjda. 

     

    *Itikaf

    Jezičko značenje: Boravak i ostajanje na nečemu. Značenje u islamskom pravu: Boravak s namjerom obožavanja zadnjih deset dana mjeseca ramazana u džamiji.

     

    Adem Garić 30. 03. 2020.

    Hvala, maestro Jelinek

    Ovako je to izgledalo: probudio me je, ustvari probudio nas je oboje, pogled na golemu, po mjeri izrađenu, skoro četiri metra široku i više od pola metra duboku policu za knjige – ustvari za tri reda knjiga – s koje padaju modeli automobila – koje već tridesetak godina skupljam – i knjige, i ruše se piramide onih knjiga koje su bile dodatno poslagane uz tu ogromnu policu. Krevet na kojem ležimo, visok i prilično masivan, kreće se po sobi, do njega i starinska stilska komoda, i svud naokolo lete i padaju stvari. Ruši se svijet naše svakodnevice, predmeti bez kojih, čini nam se, ne možemo, padaju knjige, obrušavaju se kao mrtva snježna lavina, i skupa s njima kao da se osipaju dijelovi živoga mene, i kao da ću, preživi li se i to, ostati gol i bos, u crnim boksericama i crnoj potkošulji, na susnježici ispred urušenog nebodera, čupav i sijed, sveden na vlastitu fiziologiju i na tvorničke postavke. Tako to, kažem, izgleda. I to je ono što na neki način vrlo osviješteno znam, o čemu imam vrlo živu svijest, dok traje ova duga trešnja. Ima li ovakvo preživljavanje smisla? Naravno da ima.

    Zatim svi ti harmonično-disharmonični zvukovi. Kao u Stravinskog, kao u Šostakoviča, kao u Schönberga, postoji neki okvir, neka zadana melodija, neki aritmični i nepravilni ritam, u koje prodiru druge melodije i ritmovi, zvukovi, šumovi, škripa i tutanj, kakve ljudsko uho nikad nije čulo, pa možda i nisu za ljudskoga uha, nego ovo samo greškom čujemo, a zapravo je namijenjeno čuvenju onoga jednog Boga, i svih drugih bogova i božanskih bića. Kasnije ću, nakon što sve to prođe, pomišljati na Mladena Tarbuka, gdje li je on sad, nadam se da je u Zagrebu i da je sve ovo čuo i doživio, i nadam se da je noćas spavao u neboderu, a ne u nekoj od onih lijepih i krhkih građevina u centru Zagreba, koje u potresima umiru prije ljudi, i u kojima se ovakvi zvukovi ne mogu čuti. Volio bih s njime o ovome ozbiljno razgovarati, jer bi on, možda i jedini u ovome gradu, mogao znati što sam upravo čuo.

    Čuo sam Zemlju, čuo sam glasove betonske konstrukcije, čuo sam jauke mrtvoga drveta, sabijenog u masovne grobnice iverice, čuo sam kako govori onaj stari dobri socijalistički parket, zakucan u ove podove 1969. godine. I prozore sam čuo, kuhinjsko suđe, i frižider koji se otvara sam od sebe, kao u lošim američkim hororima. U špajzi, malenoj i skladnoj špajzi neboderskoga stana, popadale su flaše s alkoholom, i razbila se, pa naširoko zamirisala, kao u epskoj narodnoj pjesmi s Kraljevićem Markom, Banović Sekulom i Srđom Zlopogleđom, boca rakije. I sred tog mirisa, sada već izvan postelje, hodam po stanu, gledam gdje je što odletjelo i gdje se što srušilo, srunilo i stuštilo. Pa razgovaramo jedno s drugim, i dočekujemo onaj drugi, ne baš toliko dug i snažan potres, koji doživimo tako što je s leđa zagrlim i što joj dugo u uho šapćem da je sve u redu, da će ovo proći i da se zapravo ništa veliko i važno ni ne događa. Jer šta je potres prema ljudskoj ludosti i gluposti, šta je potres prema rasulu jezika i značenja, koje nam se, evo, već tjednima na živo i pred očima i ušima, pred zdravom pameću, naokolo odvija.

    Ali već tada, pri drugom potresu, vrlo jasno imam na svijesti da je ovo što nas dvoje upravo živimo, da je ovaj scensko-glazbeni igrokaz s elementima igre sudbine i reportažne književnosti, da je ovaj gesamtkunstwerk ustvari velika, božanska posveta maestru Slavku Jelineku i njegovoj projektantskoj ekipi, te radnicima Industrogradnje, koji su ostvarili ono što im je zadao njihov kolektivni autorski genij. Žao mi je što Jelinek ovo nije doživio, jer da jest, bilo bi to najveće priznanje njegovu radu, ali i arhitekturi cijele jedne epohe, koja se obično, i s dobrim razlogom, imenuje kao epoha jugoslavenskog socijalističkog modernizma u arhitekturi, a obilježena je striktnim urbanističkim planiranjem, idejom o skladu osobnog i porodičnog, te društvenog života unutar nebodera i naselja, humaniziranom funkcionalnošću i dosljednom primjenom svih najsuvremenijih saznanja u građevinskom projektiranju, uključujući i saznanja o potresima. Maestro Jelinek nije se predstavljao kao umjetnik u arhitekturi, ali ponekad nije ni važno vidi li pisac, glazbenik, graditelj u sebi umjetnika, ili zamišlja sebe kao zanatliju, kao majstora Sinana Mimara, koji je služio tako što je gradio, kao graditelje dalmatinskih suhozida, koji su gradili za vječnost bez svijesti da uopće grade. O vrijednosti njegovih zamisli nemaju svijesti oni koji u ovim neboderima ruše pregradne zidove, preuređuju ih i adaptiraju, a još manje svijesti imaju oni koji ih u akciji obnove i energetske refunkcionalizacije unakažuju i uništavaju Jelinekove fasade. Po mišljenju tih građevinskih huligana, kao i po mišljenju kojekakvih zaštitara po institucijama s druge strane Save, ovi neboderi, za razliku od provincijalnih habsburških građevina u Centru, ne trebaju kao kulturni spomenici biti pod zaštitom države. Nedoučeni i glupavi, oni ne shvaćaju zašto bi zaštićena morala biti tri Jelinekova tornja u Vučetićevom prilazu, iz 1969.

    Maestro Jelinek unaprijed je izgubio tu bitku. Ti ljudski termiti uništit će i izgristi lica njegovih nebodera, ali pred onim što je, zapravo, najvažnije i što je, ipak, sama suština Jelinekova arhitektonskog i životnog vjeruju, termiti energetske obnove i kulturno-historijske indolencije, ti indolentni mužeki koji cendraju nad inferiornim starozagrebačkim historicizmima, a prema Novom Zagrebu gledaju s prijezirom svinjarevačkih estetskih arbitara, termiti su srećom nemoćni. To Jelinekovo savršeno zamišljeno i u proračune upisano armiranobetonsko čudo, zabodeno u mehku savsku zemlju i u dno Panonskog mora, pod potresom stoji poput onih ilegalaca u Nepokorenom gradu, pred strijeljanje na Dotrščini. Jelinek i njegovi kolege, anonimni projektanti i statičari, koji su dane i noći, mjesece i godine svojih života provodili nad posljedicama zemljotresa u Skoplju 1963, i koje je 1969, dok su gledali dovršetak svojih tornjeva, stigao i zemljotres u Banjoj Luci, dobro su znali, ako im je to ikad uopće na um palo, da je vrlo malo vjerojatno, da je u ljudskoj matematici i statistici gotovo i nevjerojatno da itko od njih doživi taj zemljotres koji će iskušati mir i snagu koji su upisani i ugrađeni u samo srce njihovih tornjeva, tojest u onu armiranobetonsku konstrukciju, kao igla oštru, koja okružuje liftove i čini suštinu projekta. Ta igla je, kako mi objašnjava moj prijatelj, arhitekt beogradski Vladimir Milić, tokom našega pomalo šaljivog, postzemljotresnog dopisivanja, seizmološka suština nebodera. Istina, ne govori Milić o igli, to je moje fikcionaliziranje, jer kome bi se romantičnom mogla učiniti armiranobetonska konstrukcija oko liftova? A ovdje je, prije svega, o nečemu doista romantičnom riječ. Doživjeli smo nešto što je maestro Jelinek imao na umu gradeći svoje nebodere, ali što on nije doživio i što, vjerojatno, nisu doživjeli ni njegovi suradnici. Ljudski je život kratak, ponešto se radi i za vječnost.

    Arhitektura, ako je umjetnost a ne investicija, podrazumijeva svijest o vječnosti. A svaka svijest o vječnosti je nužno i svijest o Bogu. I zar vam nije zanimljivo da su klasici jugoslavenskog ili hrvatskog socijalističkog modernizma u arhitekturi imali jasno izraženu svijest o vječnosti, pa su krajem šezdesetih gradili za vrijeme koje možda nikada neće doći i koje skoro sigurno neće nastupiti za njihovih života, vrijeme velike trešnje, vrijeme jakog potresa, premda su većinom bili neznabošci, ateisti, a bogme, u značajnom broju i članovi Saveza komunista, dok današnji građevinski investitori, kao ni kapitalisti općenito – što vidimo i po mnogim elementima epidemije u kojoj smo živjeli za vrijeme potresa – nemaju nikakav odnos prema dugim vremenskim trajanjima, niti prema vječnosti. U logiku kapitalizma upisano je investicijsko razdoblje, godina, dvije godine, najviše deset. Nema vječnosti i nema Boga, premda se predstavljaju kao religiozni fanatici i premda će, ali samo metaforički, s oltara polizati i covid-19 i yersiniju pestis, bakteriju kuge. Odnos prema zemljotresu u arhitekturi i građevinarstvu uvijek je odnos prema vječnosti i prema Bogu. A Bogu je – što god o tome mislili popovi i njihova marketinška posluga – uglavnom svejedno u što tko vjeruje, ukoliko se ispravno odnosi prema drugom čovjeku, zajednici i vremenu koje nastupa nakon tvoje smrti, koje se u našem i u Božjem govoru naziva vječnošću.

    I kako izgleda remek-djelo maestra Jelineka nakon zagrebačke neću reći velike, ali ću reći jake trešnje od 22. ožujka 2020? Nakon što smo sve stvari vratili na svoje mjesto, i nakon što nam se slegla prašina – to je također važno za vječnost: mi živimo pod prašinom, brišemo je samo kad postane palimpsestna – nigdje ni traga od potresa. Na hodnicima i stubištima ponegdje je malo popucao knauf, dok je beton onakav kakav je i jučer bio, vječan i živ. To je, koliko ja razumijem, poezija matematike. To je ljepota arhitekture.

    Naravno, postoje zemljotresi koji su snažniji od vizija maestra Jelineka i njegovih suradnika. Ali to je već nešto što pripada žanru postcivilizacije i postarhitekture. Postoje zemljotresi koje nije uputno ni preživjeti. Kao što postoji svijet bez Boga, tako postoji i svijet bez čovjeka.

    Miljenko Jergović 30. 03. 2020.

    Kao ruganje s dušom

    ILI UDIO ĐAVLA U POSLJEDNJOJ FOTOGRAFIJI MIRKA KOVAČA

     

    *

     

    *

    Fotografirala Rose Fistanić

     

    Svatko je kovač svoje nesreće, samo je Mirko kovač tuđih.

    „LuDež u srcu“, zajebavali smo se parafrazirajući našim akronimom naslov Mirkova „Bodeža u srcu“, iako je meni sasvim dobar bio i originalni naslov s „BoDežom“. Bio je četvrtak, prvi dan posljednjega kolovoza. Dva dana ranije, po izričitoj Mirkovoj želji – kao njegovi „suborci iz Ferala“ – Predrag i ja smo na pozornici Motovunskog filmskog festivala preuzeli njegovu nagradu za životno djelo na filmu, Veliki motovunski propeler za pedeset godina scenarističkog rada. Toga, prvoga jutra posljednjeg kolovoza, u jednoj motovunskoj pizzeriji umolili smo kartonsku kutiju za pizzu i u nju spakirali tešku plaketu, pa sat vremena kasnije – zajedno s Predragovom Sandrom i Hanom, te mojom Rosom – pozvonili na kapiju rovinjskog doma Kovačevih. 

    „Dobar dan, kućna dostava životnih nagrada, gospodin Mirko Kovač?“, doviknuli smo s kapije. „Jeste li vi naručili Veliki propeler za pedeset godina rada na filmu?“

    Sav je tog vrelog rovinjskog okopodneva, prvog u ovom mjesecu i nažalost posljednjeg za svih ovih godina naših viđanja, sav je bio u onim dječački živim krupnim očima i u onom širokom osmijehu.“ Tako će kasnije Predrag pisati u svojoj Trafici u Novom listu. I zaista, Mirko je iscijeđen bolešću cijeli bio sveden na široki osmijeh i velike, radoznale dječačke oči. Oči koje se smiju. Ili – svakako točnije – osmijeh koji gleda. I sve vidi.

    Bolest valjda tako ljušti čovjeka, u slojevima, kao onaj Grassov luk, sve dok potkraj ne ostane samo ogoljeno njegovo biće, ono što zovu dušom. Iste takve znatiželjne oči koje se smiju i isti osmijeh koji radoznalo gleda bit će sve što će nam četiri godine kasnije ostaviti Predragova bolest, prije nego što nam ga duhovito uzme na Međunarodni dan smijeha. Isti takav dječački osmijeh vidio sam na staroj, požutjeloj fotografiji iz Kovačeva memoarskog zapisa sa sahrane njegova strica, na kojoj – uz tužni skup i oca s bratovom lubanjom u rukama – stoji mali dječak Mirko u onom začudnom, neobuzdanom smijehu, za koji odrasli uvijek misle da je od zbunjenosti ili straha. U takvom, eto, djetinjem radoznalom smijehu i nasmijanom gledanju prošlo je okopodne prvoga dana posljednjega kolovoza, u sjeni verande od bršljana Mirkove i Bobine kuće u Rovinju.

    „Hajde da popijemo moje životno djelo“, rekle su Mirkove oči, i načeli smo trofejnu bocu biske što ju je uz nagradu za životno djelo bio dobio na pulskom Sajmu knjiga, nazdravljajući onda preko Skypea s prijateljima Filipom Davidom i Božom Koprivicom, kojemu je taman tih dana u beogradskom Vremenu izašao esej „Luđak je vječno dijete“, Božino službeno proglašenje nove verzije „Ruganja s dušom“ najboljim Kovačevim romanom.

    Onda smo pozirali Boži s njegovim tekstom, pa se gledali i smijali, pa smo pozirali za zajedničku fotografiju, Mirko, Boba, Predrag i ja, pa se gledali i smijali. Onda sam stojeći iza Mirka, budalasto kao dijete na svečanom primanju u Savez pionira, iza njegove glave podigao dva prsta lijeve ruke, Rose je okinula fotografiju, pa smo se gledali i smijali. „Luđak je vječno dijete.“ Pa su iznikli na fotografiji moji prsti na njegovoj glavi kao mali rogovi nad krupnim očima i širokim osmijehom, kao dječji đavolski rogovi nad onom svedenom Mirkovom dušom.

    * * * 

    Ničeg drugog u toj mojoj gesti nije bilo doli čiste dječje ludosti, nepromišljene i nerazmišljene. Čak ni prsti nisu bili ikonografski točno složeni u vražje rogove, ili napolitansku cornu za tjeranje demona, s kažiprstom i malim prstom – kako se i kod nas u Dalmaciji rogovi „petaju“ za tjeranje zlih sila, i kako ih je, recimo, na omotu albuma Yellow Submarine Lennon „petao“ McCartneyu – već više nalik Mojsijevim roščićima na znamenitoj Michelangelovoj skulpturi u rimskoj crkvi San Pietro in Vincoli, s podignutim kažiprstom i srednjakom, u znak pobjede, kao pobjeda ludosti.

    Kao djetinje nekakvo vragolasto „ruganje s dušom“.

    Toga četvrtka, prvoga dana posljednjega kolovoza, popili smo Mirkovu bisku do posljednje kapi – „dotakli smo dno životnog djela“, dobacio je Predrag – pa se pozdravili i krenuli prema Splitu. „A što ako ne umrem?“, doviknuo je Mirko na kraju, smijući se očima Salvadora Dalíja, kad je ono prijateljima oko bolničke postelje slikar predložio razmišljati: zaista, „a što ako ne umrem“?

    Osamnaest dana kasnije, životnog djela ispijenog do kraja, umro je Mirko Kovač. Ne znam je li netko kasnije stigao napraviti još neku njegovu fotografiju, nisam nikad pitao Bobu. Tek, uskoro su ga odveli u Zagreb – kod nas u Dalmaciji, uvijek je podsjećao Arsen, pomireno se o tim prilikama govorilo kako su ga „dali u Zagreb“ – i lijepa je tako ostala mogućnost da je onaj kadar iz verande od bršljana, s đavolskim rogovima od mojih prstiju nad njegovim nasmijanim očima, posljednja fotografija Mirka Kovača.

    U nekrologu u Jutarnjem listu, Miljenko Jergović će napisati kako je Mirko Kovač bio „znatiželjan, blag čovjek, s nečim đavolskim u sebi“. „Takva znatiželja“, veli, „kada je u odrasloga čovjeka, djeluje đavolski.“ Htjedoh mu poslati fotografiju i napisati: „Nije to ništa đavolski, to sam mu samo ja prstima napravio rogove.“ Ali nisam. Ta mala zajebancija ne bi bila točna, a zajebancija je dobra samo kad je točna. Nisam ja prstima Mirku napravio đavolje roščiće, već su njegove oči i osmijeh moje prste napravili đavolskim.

    * * *

    „Vragolan slučaj bio mi je čest suputnik“, piše Mirko Kovač na jednom mjestu u „Gradu u zrcalu“. „Nikad nisam shvatio, i još ne shvaćam, tko povezuje stvari koje nas začuđuju, koje nas pokatkad tjeraju da vjerujemo kako netko mrsi i razmrsuje konce naših života, namješta te male zamke o kojima se poslije pripovijeda“, piše kasnije u memoarskom romanu „Vremenu koje se udaljava“, pa dodaje, da ne bi valjda bilo nesporazuma: „Kao da se vrag šali s nama i dokazuje nam što sve može.“

    Nema Boga, ima samo divne, nepredvidljive, vražje Slučajnosti: u nasumičnoj i bjesomučnoj jurnjavi svemirom sudaraju se iste sitne molekule od kojih je sastavljen sav naš svijet i u njegovu središtu čovjek, što očajnički pokušava objasniti te slučajnosti i dati im smisao u kojoj bi bio sigurniji i zaštićeniji. Svatko je kovač svoje nesreće, kažu skeptici onima što u toj nasumici i bjesomuci čitaju sudbinu kao u talogu kafe.

    Svatko je kovač svoje nesreće, samo je Mirko kovač tuđih.

    Američki znanstvenik i scenarist Leonard Mlodinow – ronaldinho teorijske fizike, što je zajedno s velikim Stephenom Hawkingom pisao kultni „The Great Design“, jednako kao što je pisao i scenarij za kultni „Star Trek: The Next Generation“ – o tom je kovanju sreće i Kovačevu „vragolanu slučaju“ pisao u knjizi koja je u Hrvatskoj objavljena s podnaslovom „Kako slučajnosti vladaju našim životima“ i naslovom „Igračke slučaja“. Originalni engleski naslov je „Drunkard’s Walk“, što bi se doslovno prevelo kao „Pijančeva staza“, referenca na „random walk“, nasumične matematičke varijable prepuštene slučaju i vjerojatnosti. Nešto kao algoritam kosih koraka kojima je pripiti Ernest Hemingway po Parizu na leđima nosio pijanog Jamesa Joycea, ili onih „zavrnutih nahero“ – kako je Kovačeve rečenice podcrtao Predrag Matvejević – kojima je po Sarajevu 1966. pripiti pisac na leđima nosio pijanog Borislava Pekića, dok ga je ovaj odozgo zajebavao da je „sada na njegovim leđima sav teret srpske književnosti“.

    Takvom naherenom stazom bauljaju, eto, molekule naših života noseći jedna drugu na leđima u pijanom, divljem plesu kojega onda zovemo „igrom slučaja“. Na primjer: „Igračke slučaja“ u Hrvatskoj su slučajno izašle baš toga ljeta, a prevoditelj se slučajno zvao – Mirko Kovač. Ne, naravno, naš Mirko: naš je Mirko Kovač bio jedan, rekao bi Predrag – ili bih to ovoga puta bio ja? – a ovaj je bio neki drugi.

    Samo je dakle „vragolan slučaj“ uredio da toga okopodneva na posljednjoj fotografiji Mirka Kovača – opsesivnog tragača što je rekonstruirao romane iz zagubljenih obiteljskih albuma na zabačenim tezgama beogradskih pijaca – budalasto, kao luđak ili vječno dijete, u feralovskoj igri nad njegovim čistim očima i osmijehom prstima „montiram“ đavolske rogove, baš kao da se djetinje rugam s njegovom dušom. Samo taj vragolan, što „povezuje stvari koje nas začuđuju“ i „pokatkad tjeraju da vjerujemo kako netko mrsi i razmrsuje konce naših života“, namjestio je pak da mu đavolske roščiće nakalemim dok poziramo Boži Koprivici držeći u rukama njegov tekst „Luđak je vječno dijete“, slučajno esej o novom izdanju „Ruganja s dušom“. Slučajno, eto, romana u kojemu je Kovač dao najljepši – a vjerojatno i najtočniji – prikaz Đavola u cjelokupnoj povijesti našeg razmišljanja o njemu, Elidinog „Đavola kao stvarne osobe“, onoga koji „ne postoji izvan ljudske zajednice“.

    „Sve pogrdno i uvredljivo što dolazi od te svjetine, za mene je pohvalno, jer izmičem malograđanskoj bijedi“, svjedoči Elidin ljubavnik: „Ne mogu me uloviti, za njih sam neuhvatljiv. I onda me nazovu Đavolom.“

    * * *

    Molekule će dalje svaka svojim putem: u tome Kovačevom čovjekolikom demonu ja sam, recimo, prepoznao onoga na kojega misli Mark Twain, kad u svojoj autobiografiji zajebava kršćansku tradiciju duhovito pitajući tko se u svih njenih devetnaest vjekova ikad ijednom pomolio za Palog Anđela, onoga dakle za kojega se kao prvoga među svim grešnicima moliti trebalo i moralo više nego i za jednoga drugoga. Toga, eto, Kovačeva Đavola čitam tako kao nastavak Twainova „Tajanstvenog stranca“, priči dječaka Teodora koji zajedno s dvojicom drugova susreće mladog solipsističkog propovjednika Satana, Đavolova nećaka, što će im rastumačiti kako „nema ni svemira, ni ljudskog roda, ni zemaljskog života, ni neba, ni pakla“, i kako je „sve to samo groteskni i glupi san“. Sad znam, sad je lako: kad se Twainov Satan na kraju oprašta od Teodora jer mora „nešto istražiti i obaviti neke poslove“, pa zauvijek nestaje iz Esseldorfa, on zapravo odlazi u grad S. zavesti Elidu, i pokloniti joj dar ljubavi kakve nikad prije nije upoznala.

    „Ništa ne postoji osim praznog prostora i tebe“, kaže Twainov Satan dječaku Teodoru; „jedino stvaran je Đavo, on postoji“, kaže Mirko Kovač u „Evropskoj truleži“, prisjećajući se u „Biografiji bez veselja“ kako je nastalo „Ruganje s dušom“, kako je kao dječak u sobici porodice Biriš – gdje je „proveo jednu školsku godinu, stalno nadražen/ s jabučicom u grlu uvek napetom/ jer sad mi se to sve priviđa kao neko erotsko nasleđe“ – prvi put vidio Đavola „u odsjaju politure jednog mističnog predmeta“, i kako je mnogo godina kasnije iz tih prvih dječačkih zbunjivanja i uzbuđivanja nastao njegov „erotski bog“ i „ljubavnik Elidin“.

    I zaista, u „Ruganju s dušom“ golu Elidu „u svoju zamku hvata visoki sjaj politure na klaviru“: „To i jest đavolje zrcalo, kao što je glazba zrcalo njegove duše.“

    „Znamo da je Đavo inkarnacija protivurečnosti/ priviđa se u duševnom rastrojstvu, ali i stanju čiste lucidnosti./ Đavo je oličenje nevaljalstva, jer crkvi je bio potreban klevetnik./ Od otpadnika kojeg su počeli proganjati postao je simbol stvarnosti, negativni bog i književni miljenik“, objašnjava dalje Kovač, i nastavlja: „Pa je li pisac ponekad prerušeni Đavo, spadalo i rugalica,/ onaj koji se šali na račun svoje bedne egzistencije,/ koji se ovozemaljskom životu ruga,/ a onda i onostranoj sreći i božanskom predlogu.“

    I drugi Kovačevi likovi stalno putuju iz romana u roman, iz priče u priču, iz albuma u album, iz života u život, od jednog do drugog, sudaraju se i nose jedni druge na leđima – cijeli je Kovačev opus bezdani kozmos kojim se mikroskopski sitni životi sudaraju poput molekula – ali samo su dva stalna stanovnika, starosjedioca njegove proze: piščevo prvo lice jednine, njegovo Ja, i Đavo – piščev „književni miljenik“. Samo on tu ima državljanstvo, prebivalište i adresu, sve od sablasnih priča prabake Petruše, koja je više puta svojim očima vidjela Đavla, pa do sablasnih priča njegova druga slikara Mira Glavurtića, utemeljitelja Mediale i najpredanijeg jugoslavenskog satanologa, koji je kao Gabrijel u „Kristalnim rešetkama“ upoznao Vraga jedne noći u Šumarskom fakultetu u Beogradu, gdje je radio kao crtač, pa prihvatio Krista i mjesecima opsesivno crtao Đavla.

    * * *

    U Kovačevoj knjizi „Pisanje ili nostalgija“ naići ću na kratku, lijepu reminiscenciju njegova djetinjeg propitivanja vlastitog identiteta, retke koji neodoljivo podsjećaju na početak Twainova „Tajanstvenog stranca“, kad ono dječaci susreću Đavolova nećaka. „Još kao dječaka“, sjeća se Kovač, „na putu do škole, znali su me stariji presresti i pitati čiji sam. Mislim da nikad nisam točno odgovorio. Najčešće bih odbrusio: ‘ničiji’, ‘ne znam’, ‘svoj’, ‘zaboravio sam’. Ali nisam to činio kao namćor, nego prije kao vrag koji se izruguje takvom zapitkivanju.“

    „Vrag koji se izruguje?“ Naravno: „Đavo, spadalo i rugalica.“ Nije li, uostalom, ikonografija kršćanskog Đavola naslijeđena iz grčke mitologije, od satira iz Dionizijevih parada, razuzdanih demona kozjih rogova i papaka, vulkanskog seksualnog naboja i impozantnih ljubavnih alatki, čiji je jedini posao bio da piju, plešu i ganjaju nimfe? Etimologija satire kao rugalačkog žanra, istina, nema nikakve veze s grčkim satirima – ubio bi me Sinan Gudžević da to makar aforistički predložim – ali raskalašenim Dionizijevim spadalima, rugalicama i jebačima svakako dobro stoji, i imala bi nekog lijepog smisla. Kad onaj dječak u „Gubilištu“ priča kako je u Bileću, „varoš na granici sna i jave“, stigao cirkus s klaunovima, patuljcima, gutačima plamena i artistima na trapezu, ja ih čitajući vidim upravo kao satirsko pleme. Kovačev pak dječak zove ih, jasno, „Đavolja družina“.

    Kršćanskog Đavola kojega je Kovač prvi put sreo kod Biriševih, konačno će upoznati drugi jedan dječak, onaj u „Gradu u zrcalu“, mali zatočenik školske samice u koju je zapao zbog „erotskih karata“: „Moj đavo pojavio se druge večeri, nisam znao koje je doba noći moglo biti. Đavo se nije kreveljio, niti je plazio užareni jezik, nikakvih roščića na njegovoj glavi nije bilo, uši mu nisu bile klempave i nije imao pandže na rukama; taj je đavo bio neka vrst sjene, neko nejasno i neodređeno biće, tama ili duh, ali sam njegovu prisutnost osjećao svim svojim čulima.“ Taj je Đavo, dakle, posve drugačiji od onoga kozoroga o kojemu su mu pričali prabaka i prijatelj slikar, iako je u taj prizor upričan izravno iz one Gabrijelove slike dječaka i „odurnog đavla“ zatočenih u kristalnim rešetkama, pred kojom ga prijatelj pita je li ikad imao posla s Đavlom, pa na niječan odgovor dodaje: „Šteta! To je veliko iskustvo.“

    Kovačev Đavo, kako vidimo, „nikakvih roščića“ na glavi nema. Njih mu – kako ćemo pak tek vidjeti – na glavu dodaju drugi. „Osam hiljada godina“ trebalo je proći do tada, „do njegova Pada“, kako Twainov mladić Satan objašnjava malom Teodoru; „osam hiljada godina Đavo usavršava iskustvo da vara ljude“, kako pobožni Avram Njekrasov objašnjava Čehovljevu Gusevu dok ovaj čita svog pisca u onoj kratkoj priči iz Kovačeva „Uvoda u drugi život“, romanu čiji epilog završava pitanjem – „Šta li će prevagnuti?“

    „Bore se“, piše onda Kovač, „raspusnost i stega, uzdržanost i lajavost, dužnost i olakost, plačljivost i okrutnost, pobožnost i huljenje, duhovnost i plitkoća, uživanje i odricanje, izobilnost i oskudnost, mrs i post, uljudnost i drčnost, šaljivost i tmurnost, razvratnik i vernik, lenjivac i marljivac, ljubitelj i mrzitelj, učitelj i služitelj, rasipnik i štediša, preljubnik i stidljivac, asketa i razmetljivac, lažovčina i istinoljubac, licemer i prosjak, šutljivac i brbljivac, čovek i magarac, visokoumlje i niskoumlje, duša i vrag“, bori se on sa borbama u sebi: „Šta će u meni prevagnuti kad dođe dan konačne presude?“

    Duša i vrag? Što će prevagnuti?

    U spomenutoj „Evropskoj truleži“, u zapisu „Nevolje s biografijom“, u kojemu govori o autobiografici kao dekonstrukciji života, Mirko Kovač pripovijeda o susretu s jednom starom gimnazijskom profesoricom književnosti koja je bila silno razočarana njegovim „Uvodom u drugi život“. „Pa je li moguće da ste tako prljavo i razvratno živjeli? Bilo me stid(…) Vi ste i prije umjeli šokirati, ali se to, brate, odnosilo na njih tamo! Njih ste znali potkačiti, ali sad ste prešli na sebe, sad razarate svoj život“, rekla mu je gospođa „bez mnogo uvijanja i obzirnosti“. „Gospođo draga“, naknadno joj u „Nevoljama s biografijom“ odgovara pisac, s gotovo vidljivom nelagodom što gimnazijskoj profesorici mora tumačiti banalne zakone književne fizike: „Nisam to ja, to je pripovjedačko JA.“

    To je „pripovjedačko JA“ glavni junak Kovačevih romana, njegova osobna zamjenica u trećem licu. „Mislim da to autobiografsko Ja nije samo postupak, nego i forma, način propovijedanja, pa ako hoćete i jedna igra s čitateljem. Ili kako bi Philip Roth rekao, ‘zavaravanje tragova, miješanje pravih i krivih izvora’“, reći će Mirko Kovač posljednje svoje godine u razgovoru sa Srećkom Horvatom. „To je JA koje mene zastupa kod čitatelja i ne iznosi moj život, već pripovijeda u moje ime. Uvjeravam vas da je ono što pisac misli kudikamo stvarnije od njega samog!“, pojašnjava pak pisac onoj gimnazijskoj profesorici, pa zaključuje: „Negdje sam pročitao i slažem se: ‘Đavo koga nosim u sebi nisam ja!’“

    Na tom mjestu, jasno, ide ono, „ništa ne postoji osim praznog prostora i tebe“, kako Twainovom malom Teodoru kaže „tajanstveni stranac“, nastavljajući ovako: „Аli ni ti nisi ti: ti nemaš tijela, ni krvi, ni kostiju, ti si samo misao. Ni ja ne postojim i ja sam samo san – tvoj san, tvorevina tvoje mašte.“ Ti si samo misao? Da: „Ono što pisac misli kudikamo je stvarnije od njega samog“, pojasnit će sada Mirko Kovač: „Đavo koga nosim u sebi nisam ja!“

    Kao i Kovaču, i Twainu je Đavo bio „književni miljenik“. U duhovitim „Luciferovim pismima sa Zemlje“, u kojima radoznali Pali Anđeo luta ovim svijetom i piše izvještaje svojoj braći Mihovilu i Gabrijelu, Đavo svoje drugo pismo počinje napomenom: „O ljudima nisam rekao ništa što nije točno.“ Danas tu rečenicu čitam kao Kovačev epitaf.

    Pisac je Đavo u čovjeku, treće lice njegove osobne zamjenice, „JA koji pripovijeda u njegovo ime“, „igra se s čitateljem“, „zavarava tragove“ i šapće mu stvari tako točne da su stvarnije od samog pisca – znatiželjni JA koji istražuje, propituje i sumnja, klatareći se s dušom na onoj dječjoj ljuljački i čekajući „što će prevagnuti kad dođe dan konačne presude“. 

    „Premda znade svoj cilj, Đavo nije ništa drugo do sveta dužnost čovjeka da prozre namjere lažnog stvaranja. On je razum sve dotle dok se i sam ne ustoliči u vladara, dok se izruguje stvaranju koje je tek žudnja za slavom i počasnim zvanjima“, tumači Anđul u svom traktatu o Đavolu iz „Ruganja s dušom“, sve u tom Đavolovom „ruganju s lažnim stvaranjem“ objašnjavajući zapravo i đavolju narav piščevu i njegovu „svetu dužnost“. Đavo se, kaže Anđul, „savršeno ruga svetinjama“, a sve su ljudske svetinje lažne, „lažno stvorene“ u čovjekovoj „žudnji za slavom i počasnim zvanjima“. „Dobio sam blagoslov da mogu lagati, rugati se drugima, ismijavati rulju oko nas, jad i čemer njihovih života“, kaže Đavo Elidi uvodeći je u ljubav.

    „Svoje slobodno vreme najradije provodim u kafanama. Taj čitav svoj intelektualan život shvatio sam kao teško zajebavanje“, kaže pak mladi i drčni satir Mirko Kovač koju godinu ranije u intervjuu Književnoj reči: „Moje jedino istinsko uživanje je kad u kafani ili bilo gde zajebem nekoga, kad je moja dosetka brža. Humor je uslov za normalnost.“ Kad je tako kao novinar početnik naumio napisati podrugljiv tekst o srpskom običaju zadušnica, drugi njegov slikarski drug iz Mediale, Leonid Šejka, objasnio mu je kako je u „mitologiji svih južnih Slavena ismijavanje đavolji posao“, i kako je „svatko tko drugoga ismijava u posjedu đavola, čak i kad ismijava nečije mane i zloću“.

    „Pa je li“ onda „pisac ponekad prerušeni Đavo, spadalo i rugalica?“ Ili je ipak Đavo ponekad prerušeni pisac, „druga strana zvona njegove duše“, kako to na jednom mjestu u onom eseju na Mirkovu stolu kaže Božo Koprivica? Kad Elidin ljubavnik drži zrcalo – „Đavo se odražava u nekom mutnom ogledalu“, zapisuje Anđul, „to je njegov omiljeni dekor“ – vidi li on u odrazu Đavola ili tek čovjeka kako drži ogledalo? Ili to samo nose jedan drugoga, pripit pijanoga, od jednog pariškog bistroa do drugog, od trećeg sarajevskog hotelskog bara do četvrtog?

    Znaju oni tamo, oni ih nepogrešivo otkrivaju. U kasnijim nadopisanjima „Gubilišta“, koje u predgovoru tog izdanja Kovač atribuira nekakvom twainovskom „tajanstvenom strancu“ – vlastitoj sjenci ili onom Đavolu u sebi? – postoji prizor kad starog zvonara jedna muslimanka prokaže kao samog šejtana, prepoznavši mu trag u prašini. „Samo šejtan ovako duboko gazi! Ovo su njegove stope!“, viče ona, ali zvonara od linča bijesne rulje spašava mladi hafiz: „Ako mislite da je ovaj čovjek đavo ili šejtan, onda ću vam reći: od svih nas zavisi je li đavo ili nije. Jer šejtan nema nikakve ovlasti nad onima koji vjeruju, koji se na Gospodara svoga oslanjaju. Šejtan ima vlasti samo nad onima koji s njim prijateljuju. A s ovim čovjekom nitko nije prijatelj. Bojte se sebe, a ne njega!“

    Čitajući Mirka Kovača kad je već bilo gotovo s njim kao beogradskim remetom – nije li divna suzvučnost južnjačkog zvonara, „remete“, s Kovačevom proročkim zvonjenjem na uzbunu i „remećenjem“ društvenog reda i mira u Srbiji devedeset prve, i njeno suznačje s grčkim „remetom“, eremitom, pustinjakom i isposnikom? – nisam mogao protiv zamišljanja odbačenog zvonara pustinjačkim likom Mirka Kovača. Najzad, te epizode nema u prvom izdanju romana. U međuvremenu pak piščev je trag u srpskoj književnosti ostao predubok, upravo đavolji – ne pada prašina da prekrije Beograd, nego da zver pokaže trag – pa ga je kao takvoga na kraju prokazala i jeftino kupljena intelektualna čaršija, tjerajući ga iz krčme u kojoj „s tim čovjekom nitko nije prijatelj“.

    Kad je tako februara 1992. Kovač u Libérationu objavio čuveni esej „Polja smrti“ i oderao đavolu kožu, precizno rastavljajući „socijalističkog bankara“ Slobodana Miloševića i predstavljajući ga zapadnom čitateljstvu kao „gospodara jedne raspadajuće komunističke epohe“ – „ništa što nije točno“ – okomila se na Kovača ista ona bijesna rulja s vilama i bakljama, od Emira Kusturice i Zorana Bogavca do Mirjane Bobić-Mojsilović, vječne babe te bolno plitke kaljuže, koja će u Dugi objaviti maloumni pamflet „Zbog krsta na križ“, označavajući Kovačev bijeg u Rovinj konverzijom u „nabildovanog Hrvata“. Erudicijom gimnazijske štreberice baba Mira će ga objasniti ni manje ni više nego Denisom de Rougemontom, koji nam, eto – sve poučavajući kako Đavola, ako ga zaista traži, čovjek može naći jedino u sebi – poručuje kako je Mirko Kovač zapravo sâm Đavo.

    Bio je to upravo klasični lov na vještice. Kad je, uostalom, katolička inkvizicija spaljivala vještice i čarobnjake, radila je to zbog raširenog vjerovanja kako optuženi imaju sklopljen ugovor s Đavlom. Pomažući mi u pisanju ovoga eseja, „vragolan slučaj“ s police mi je pod noge bacio kultnu knjigu Vladimira Bayera „Ugovor s đavlom“, koju mi je poklonio veliki čarobnjak Igor Mandić, rastvorenu na narančastom naljepnicom označenoj 447. stranici, i tamo Igorovom rukom podvučenom pasusu u kojemu glasoviti Benedikt Carpzov, najveći europski pravni autoritet sedamnaestog stoljeća, podsjeća kako je „pisce koji javno štite čarobnjake Sotona nadahnuo da pišu lijepe knjige“.

    Metodologija kojom su prije tri ili pet stotina godina po Europi, pa i u ovim krajevima, otkrivani i osuđivani Đavolovi povjerenici, čarobnjaci i vještice, nije se suštinski razlikovala od suvremenog lova na vještice: savjesni pojedinac pokazuje rukom, država sudi, a rulja linčuje.

    „Ovo su njegove stope!“, vrišti tako Godine Đavolje 1992. prestravljena Mirjana, i točno je možemo zamisliti u nekoj našoj prašnjavoj kasabi prije četiri stotine godina, poput one iz „Gubilišta“: „Samo šejtan ovako duboko gazi!“, pokazuje ona na pisca „lijepih knjiga“, pameti prekratke da na nju sleti i mušica, a kamoli pomisao da je Kovačev trag u čaršijskom blatu predubok jednostavno zato što „na svojim leđima nosi sav teret srpske književnosti“. Naravno da je sâm Đavo: samo on može toliko ponijeti na plećima. Kao što njegova traga u prašnjavoj čaršiji od devedeset druge i nema samo zato što je sa sebe skinuo taj samar. I, kako ono, „zavarao trag“.

    Nikad točnije greške, nikad istinitije laži u cjelokupnoj suvremenoj povijesti srpskih grešaka i laži: obredno je sataniziran i demoniziran upravo pisac koji je pred rat pisao kako „’Đavo totalitarac’ kuca na vrata Srbije“. Taj đavo, jasno, sada više nije njegov unutrašnji, privatni, nego onaj Glavurtićev, što „rođen od Boga ne postoji izvan ljudske zajednice“, kako ga Anđul objašnjava Elidi, odnosno „postoji samo u ljudskom obličju“, kako ga pak u udaljenom vremenu Kovač objašnjava dr. Zecu – dolazeći, uzgred, po potvrdu da je nesposoban za vojsku – ali kako bi glupa paraknjiževna plavuša to mogla znati i razumjeti?

    Kako je – ako ga slijedeći De Rougemontovu mapu sa zakopanim vragom čovjek može naći samo u sebi – toga Đavola nesretnica na koncu pronašla u Mirku Kovaču, samo će On znati. Zna Đavo te stvari. „U posljednje vrijeme povukli ste se u sebe?“, pitao je Ante Tomić u jednom intervjuu Arsena Dedića, a ovaj mu đavolski duhovito odgovorio: „Ne, nego ću u tebe.“ Tako je valjda i Đavo odgovorio babi Miri kad ga je ova pitala zašto se povukao u Mirka Kovača.

    Da tragajući za njim čovjek Đavola može pronaći samo u sebi, lijepo joj je, uostalom, objasnio sam Mirko Kovač, na vrijeme, samo pet-šest godina ranije, u „Evropskoj truleži“. Sve i da nikad nije otvorila knjigu – koju je onomad objavio isti BIGZ što je izdavao i Dugu i babine budalaštine u njoj – eno joj Kovačeva ključna sentenca velikim slovima izvučena na samoj naslovnoj stranici prvog izdanja, u izlogu knjižare, između dva butika sa šanerskom robom: „Pa je li pisac ponekad prerušeni Đavo, spadalo i rugalica?“ 

    „Od svih nas zavisi je li đavo ili nije“, polako i strpljivo onda babi Miri odgovara Kovač glasom onoga hafiza iz „Gubilišta“, kao napisanim za Gospodarovu čaršiju iz koje je prognan poput vlastitog lika: „Jer šejtan nema nikakve ovlasti nad onima koji vjeruju, koji se na Gospodara svoga oslanjaju. Šejtan ima vlasti samo nad onima koji s njim prijateljuju. A s ovim čovjekom nitko nije prijatelj. Bojte se sebe, a ne njega!“ Kako prokleto točno! „Ne žudite za čvrstom rukom, jer će ta ručerda i vas odalamiti po glavi!“, proročki upozorava Kovač u intervjuu Mirjaninoj Dugi te 1986., kad je objavljena „Evropska trulež“, samo mjesec dana pred Memorandum SANU i jedva godinu pred Osmu sjednicu CK SK Srbije.

    „Bojte se sebe.“ Lako je reći, još lakše Kovaču napisati, ali mi iz južnoslavenske mitologije toga straha nemamo. Nitkovi i heroji ovdje su zapravo neustrašivi samo pred sobom, oni se ostvaruju i definiraju neustrašivošću pred ogledalom. Ima za to jednostavan razlog: živ se čovjek boji samo onoga o čemu ne zna ništa. A rulja s  bakljama i vilama slobodna je i opuštena pred sobom, naučena vjerovati da o sebi sve zna i ništa ne pita. Drugi su toj rulji nepoznati i opasni, pa ona i ne posjeduje tu vrstu samoznatiželje: rulja se tako nikad ne upozna, niti to želi – znatiželja je đavolja osobina. Samo unutrašnji, radoznali piščev Đavo, mogao je tako prepoznati Đavola kad se ovaj na kraju zaista pojavio i „zakucao na vrata Srbije“.

    Bilo je nečeg paraliterarnog u činjenici da je okidač za Kovačev odlazak iz Beograda bio fotoaparat, kojim ga je onaj Šešeljev batinaš u Domu omladine pogodio zapravo – slučajno. Mirko Kovač, opsesivni tragač za starim fotografijama i pasionirani čitač tuđih foto-albuma, dobio je u glavu kameru namijenjenu njegovom albanskom drugu Vetonu Surroiju: piscu, koji je iz fotografija drugih ispisao cijele živote, život je na koncu odredio foto-aparat namijenjen drugome.

    Tako je Mirko Kovač teret srpske književnosti ostavio na carinskoj kontroli beogradskog aerodroma i zauvijek otišao iz grada u kojemu mu, zapravo, osim Filipa Davida i još par ljudi „nitko nije prijatelj“. Završit će u egzilu svoga jezika, dovoljno daleko od čaršije oslonjene na „gospodara epohe“, da sljedećih dvadesetak godina iz dvorca u Rovinju, tamo gdje je svatko prijatelj, svojim čarobnjačkim jezikom „vlada nad onima koji s njim prijateljuju“. U Beograd će se vratiti samo još jednom, nakon dvadeset godina – i još samo dvije prije kraja – da kao ponekad vječni „prerušeni Đavo, spadalo i rugalica“ u jednom od posljednjih intervjua podsjeti kako je „naša intelektualna i građanska dužnost da ismijavamo političke budale“.

    U rovinjskom će međuvremenu svesti sve svoje račune s „političkim budalama“ i njihovim glasačima, s ruljom i „elitom gorom od rulje“, pa ispisati – koliko stigne – i svoj završni račun, „Vrijeme koje se udaljava“, i u tom udaljenom vremenu svoga rođaka, slikara i boema, Tinovog kafanskog suputnika Mirka Kujačića, koji Kovaču kaže ovako: „Dragi moj Teodore, ne bih volio prerano umrijeti, treba mi još dvadeset godina da bih završio ono što radim i spasio kulturnu baštinu. Ako to ja ne dovršim, sve će đavo popiti i razbaštiniti!“

    Običavao je taj Kujačić, priča nam Mirko, ljudima nadijevati neobična imena i odlikovati ih neobičnim titulama, pa je tako i Kovača nazvao Teodorom – vragolastim ga slučajem, eto, nazvavši imenom onoga Twainova dječaka s kojim se Đavolov rođak na kraju priče oprašta, jer mu jednako valja „krenuti u druge svjetove u svemiru i tamo obaviti neke poslove“, zbog čega se „više nikada neće vidjeti.“

    Svakako, ispalo je na kraju da ni pisac više nikada nije vidio rođaka, kao što je ispalo da je i pisac radio isto što i on, pa pišući „Vrijeme koje se udaljava“ spašavao i konzervirao vlastito sjećanje kao našu kulturnu, a privatnu i vrlo osobnu baštinu. „O ljudima nisam rekao ništa što nije točno“, moglo je stajati na njenom i njegovom kraju, ali knjigu nije dovršio: posljednje riječi ispisat će samo nekoliko dana prije nego mu na kapiju pozvoni dostava životnih nagrada. 

    Ono što nije dovršio popio je, eto, i razbaštinio Đavo.

    * * *

    Točno pet stotina godina prije nego što će nastati fotografija s mojim rogovima nad Kovačevim osmijehom, ljeta 1513., veliki je Michelangelo Buonarroti udario prvi klin u golemi komad mramora iz Carrare, iz kojega će tri godine kasnije osloboditi svojega veličanstvenog Mojsija, ovoj ubogoj civilizaciji najpoznatijeg po dva zbunjujuća roga izrasla iz njegove bujne kose. Danas, naravno, znamo da rogovi u to vrijeme nisu bili ekskluzivni ikonografski znak Demona, i da je rogati Mojsije isklesan iz latinskog prijevoda Svetog pisma, u kojemu – u trideset četvrtoj glavi Knjige Izlaska – hebrejski qāran, „rogat“, ima smisao zračenja božanske svjetlosti: nesretni Prorok, koji nakon razgovora s Bogom na Sinaju „nije ni znao da mu je na licu izbila svjetlost“, i doslovno tako nije siromah znao da su mu prijevodom na latinski umjesto svjetlosti „izbili rogovi“.

    Sigmund Freud, recimo, koji je točno četiri stotine godina kasnije opčinjen Michelangelovim Mojsijem napisao o njemu svoj slavni esej, te mramorne rogove uopće ne spominje: ako tražite razlog za upoznavanje Freuda, nema ih mnogo boljih od činjenice da je riječ o tipu koji je napisao dvadeset pet stranica o čuvenoj skulpturi – s valjda desetak stranica psihoanalitičke kontemplacije o Mojsijevim prstima u veličanstvenoj bradi – a da nijednom riječju nije spomenuo rogove, jedino po kojemu će ostatak površnog dvadesetog stoljeća prepoznavati Michelangelova proroka. U kasnijoj studiji „Mojsije i monoteizam“ – u kojoj će šokirati kršćane tezom o Mojsiju kao egipatskom plemiću – Freud će ponuditi i svoje objašnjenje prevoditeljskog nesporazuma: on, recimo, misli da je hebrejski termin iz kojega su Mojsiju u prijevodu izrasli rogovi označavao zapravo visoko, istaknuto i izbočeno čelo, ikonografski znak visoko inteligentnih ljudi i mudrih vođa.

    Jedna od te dvije stvari, ili božanska svjetlost ili ljudska mudrost, objasnit će valjda – dobro, jasno da neće, ali pustite me da se igram – otkud petsto godina kasnije rogovi na posljednjoj fotografiji našega „proroka“ Mirka Kovača. Mojsijeve rogove, uostalom, i on sâm evocira na početku „Gubilišta“, gdje ono njegovo pripovjedačko JA raspravlja s obitelji o mogućnosti dječjeg pamćenja, pa bilježi kako je iz kolijevke gledao majčinog brata Mojsija, kojemu je „lagan povetarac podizao dva pramena kose kao kakva dva đavolja roga“. Lako je, recimo, i Kovača zamisliti nadnesenog nad neka dječja kolica na rovinjskoj rivi, dok mu onu karakterističnu dvostranu frizuru – a istu je nosio valjda pola vijeka – tramontana podiže „kao kakva dva đavolja roga“.

    Kovač je, uostalom, Michelangelova rogatog Mojsija mogao vidjeti i ne mičući se iz Beograda: eno na Senjaku, u dvorištu Odseka za vajarstvo Fakulteta likovnih umetnosti, brončani odljev slavnoga Mojsija za kojega ni danas u Beogradu nitko ne zna. S posebnom dozvolom talijanske vlade, zajedno s još četiri Michelangelove skulpture, dao ga je između ona dva rata u Parizu izliti Obrenovićev ministar financija, otac jugoslavenskog dinara i ljubitelj umjetnosti dr. Vojislav Veljković, koji je za brončanog Mojsija sagradio i privatni Museo u Birčaninovoj ulici: skulpture su komunisti poslije 1945. dali likovnoj akademiji, a u istom Veljkovićevom paviljonu u kojemu je sjedio Michelangelov Mojsije pola vijeka kasnije – „vragolan slučaj“ Kovačev je „čest suputnik“ – svoj će Centar za kulturnu dekontaminaciju i najvišu čuku beogradskog pokreta otpora otvoriti Kovačeva suborkinja i nesuđena rovinjska susjeda Borka Pavićević, koja će svoju kuću u Rovinju napustiti godinu prije dolaska Mirka Kovača, i vratiti se u Rovinj tek godinu nakon Kovačeva odlaska.

    Nije, ukratko – kad smo već kod kulturne dekontaminacije – riječ o krivom prijevodu, već o krivom čitanju, a tu je Mirko Kovač kod kuće. U antisemitskom kasnom srednjem vijeku, recimo, starozavjetni Mojsijevi „rogovi“ korišteni su kao argument njegova đavoljeg židovstva. Mojsije je tako njima upravo doslovno sataniziran, jednako kako će kasnije obredno biti satanizirani proroci „đavoljeg židovstva“ i zvonari naših pustih kasaba, poput Mirka Kovača: kao rogovi njemu će, primjerice, sasvim dobro poslužiti i čvoruge na čelu od onoga bačenog fotoaparata u Domu omladine.

    Danas, rekoh, znamo da Mojsijevi rogovi u hebrejskom originalu nisu đavolski, već upravo Božji, zrake božanske svjetlosti, od iste one ideje kojom pobožne babe u Dalmaciji tjeraju zle sile. Je li onda moguće da su i moja dva prsta, iznikla iz Mirkove glave kao Michelangelovi mramorni roščići, bila ista svjetlost, znak kojim je onaj „vragolan slučaj“ dovršio našega proroka?

    Naravno da nije, ali pustite me, rekoh, da se igram: ničeg drugog u toj mojoj gesti nije bilo doli čiste dječje ludosti, nepromišljene i nerazmišljene, a nepromišljene dječje ludosti pamte i blesavija objašnjenja od nesporazuma u ranosrednjovjekovnom latinskom prijevodu jednog starog hebrejskog spisa. Najzad, svojim je tumačenjem hebrejskog qārana rogove nesretnom Mojsiju u svojoj slavnoj Vulgati – prvom latinskom prijevodu Biblije – „petao“ upravo Dalmatinac Jeronim, onaj što je svoje nepromišljene ludosti običavao pravdati slavnom rečenicom: „Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!“: Oprosti mi, Gospodine, što sam Dalmatinac!

    Ne spominjem svetog Jeronima Dalmatinca i rogatog Mojsija „izgubljenog u prijevodu“ tek kao zgodnu ikonografsku fusnotu: do danas, recimo, nisam siguran treba li naslov Kovačeva „Ruganja s dušom“ čitati kao „latinsko“ izrugivanje ljudskoj duši, ili pak kao naizgled nemoguće sućutno i osjećajno – duševno – ruganje, „hebrejsko“ ruganje s dušom na način na koji se s dušom, recimo, pjeva? Ili pak oboje: na uvjerenju da se i s dušom smije rugati, ali i da se s njom može rugati s dušom, mi smo, recimo, napravili Feral.

    I ostanu onda na posljednjoj piščevoj fotografiji moji prsti nad njegovom glavom, kao dječja klackalica na kojoj se pred „konačnu presudu“ veselo ljuljaju ona „pobožnost i huljenje, duhovnost i plitkoća, šaljivost i tmurnost, razvratnik i vernik, visokoumlje i niskoumlje, duša i vrag“, kao „druga strana zvona njegove duše“.

    Kao vražji roščići nad piscem svedenim na oči koje se smiju, na smijeh koji vidi, na dušu koja se smije i gleda.

    Kao vragolasto, djetinje „ruganje s dušom“.

    * * *

    Nisam, nažalost, stigao prijateljevati s Mirkom Kovačem. Predrag jest, on će nam kasnije čuvati njegove oči i osmijeh. Ja sam stigao tek da onoga četvrtka, prvoga dana posljednjega kolovoza, djetinje poput vraga i vragolasto kao dijete na svečanom primanju u Savez pionira, podignem iza njega srednjak i kažiprst, pa da na posljednjoj piščevoj fotografiji moji prsti izniknu na njegovoj glavi kao mali đavolski rogovi nad krupnim očima i širokim osmijehom, nad golom, oljuštenom Mirkovom dušom. Na tu sam malu igru imao pravo, ako ni zbog čega drugog ono zbog toga što je sam Kovač više puta javno ispovjedio kako smo mu mi iz Feral Tribunea „spasili dušu“. Nije to, ljudi, zajebancija, spasiti takvu jednu dušu: taman da je postojao samo da spasi dušu Mirka Kovača, imao je Feral rašta postojati. Makar samo da takvoj jednoj goloj i golemoj spašenoj duši doda tek par vragolastih rogova.

    „Bogu-mili, a ni Vragu nisu mrski“. Tako je u zaglavlju našeg otpadničkog bogumilskog Ferala stajalo sve do posljednjeg broja. Vragovi u nama bili su braća, razuzdani satiri iz Dionizijeve pijane povorke, cirkusanti iz „Đavolje družine“ na putu prema gubilištu. Taj mi je Đavo, cirkusant, „spadalo i rugalica“, ruku u Kovačeve rogove digao na posljednji pozdrav: bio je to, jasno, znak pobjede – znak onoga „koji se ovozemaljskom životu ruga,/ a onda i onostranoj sreći i božanskom predlogu“ – i u toj pobjedi znak upravo „božanskog predloga“ za njega.

    * * *

    P. S. Točno četiri dana prije nego će navršiti četiri godine, četiri mjeseca i četiri tjedna od odlaska Mirka Kovača, otišao je za svojim prijateljem i Predrag Lucić. Zajedno s njegovom Sandrom i mojom Rosom, bdio sam nad njegovom posteljom. Zaspao nam je na rukama: slične Mirkovima, „dječački žive krupne oči“ Predragove zatvorile su se u tihi smiraj, a slična onoj mojoj, lijeva se njegova šaka zatvorila u znak koji u Italiji zovu „gesto delle fiche“, odnosno „mano in fica“, u našim govornim jezicima skraćena u „figu“, a u Dalmaciji iz nekog meni nepoznatog razloga „šipak“, s palcem što iz stisnute šake viri umetnut između kažiprsta i srednjaka, govoreći sugovorniku kako će dobiti točno koliko zaslužuje: ništa. Šipak.

    Božo Koprivica podsjetit će me kasnije da ne postoji takvo nešto kao što je šejtanska slučajnost: ili je šejtan, ili je slučajnost. „Njegova ruka visila je niz krevet kao čuvar njegova tela, zaspala straža, i pokazivala figu“, čita onda Božo kako je tu sliku onomad zapisao Kovačev najbolji drug i Predragov imaginarni prijatelj Danilo Kiš, u izvještaju s očeva odra. „Posljednja pakost koju je moj otac mogao da smisli: figa pružena pod nos celom svetu.“

    Kao i rogovi od prstiju, napolitanske corne, i „šipak“ je prastara, antička gesta kojom su se još u rimska vremena za vrijeme Lemurijskih svečanosti tjerali zli duhovi i demoni. Otud valjda i nesporazum Mihovila Kombola s Danteom Alighierijem u prijevodu Božanstvene komedije, kad na početku 25. pjevanja Inferna duh Vannija Fuccija govori „Tebi, Bože, ovo!“ i pokazuje mu „amendue le fiche“ – dva dakle naša „šipka“ – a Kombol to prevodi kao „ruke s oba roga“.

    I Predrag je tako, sve igrajući se s Božanstvenom komedijom kako se već igrao s pjesničkim kanonima, otišao pokazujući „šipak“. Naravno da smo mu, odjenuvši ga za putovanje, lijevu šaku pažljivo ostavili stisnutu u „mano in fica“: ostali su tako na posljednjoj njegovoj slici u našim pamćenjima ti Predragovi prsti, taj dječački njegov rugalački palac između kažiprsta i srednjaka, da se smiju umjesto očiju i vide umjesto smijeha, kao duša koja se smije i gleda, kao prkosni „šipak“, „figa pod nos celom svetu“, kojom se – pred „konačnu presudu“ – „ovozemaljskom životu ruga,/ a onda i onostranoj sreći i božanskom predlogu“.

    Baš kao vragolasto, djetinje „ruganje s dušom“.

     

    Boris Dežulović 29. 03. 2020.

    Tri fotografije Mirka Kovača

    Verujem da je to bilo u novembru mesecu 2018. godine… Mora da je bilo tada, jer evo mi Vanja išareti da jeste, a ona od mene bolje pamti. Naime, na internetu sam video oglas da čovek u Novom Sadu, negde u Starom gradu blizu keja pokraj Dunava, prodaje tri crno-bele fotografije Mirka Kovača za 200 dinara, napravljene analognim fotoaparatom. Nisam mogao da verujem da bi neko prodao te antikvarne unikate za tako male pare i odmah sam se javio na oglas. Čovek se odazvao, dogovorili smo kupoprodaju i već idućeg dana predveče hitao sam ka Dunavu, prošao pored spomenika Janike Balaša i ušao u ulicu Vojvode Mišića, ulicu sa  najlepšim hladom u Novom Sadu kada letnje Sunce zapeče i grad prekrije sparina, u vreme ikindije namaza. Ulica drvoreda. U svojim dugim šetnjama gradom kada god bih prošao kroz tu ulicu voleo sam maštati da je to ista ona ulica divljih kestenova koju je Danilo Kiš opisao u “Ranim jadima”. Dakle ušao sam u haustor stare zgrade koji vonja na memlu u ulici Vojvode Mišića, predratne zgrade rekao bih, uprtio na treći sprat gde me je domaćin dočekao na vratima i uveo u mali slabo osvetljen stan čija je sijalica na trenutke treperila i bacala tamno-žute senke na zidove uzanog hodnika i oštre ivice cipelarnika. Verujem da je imao preko šezdeset godina, kao i njegova supruga koja me je odmah upitala želim li kafu, a pre toga me poslužila čašom vode uz slatko od trešanja, što me je podsetilo na moju baku, jer i ona je dole na Kosovu i Metohiji tako dočekivala svoje goste. Čovek mi je pružio ruku, predstavio se, rekao da nije mogao da veruje da će se neko javiti na oglas i poželeti te fotografije… Ko još danas čita Mirka Kovača, prokomentarisao je potom. On ih je sam napravio baš u Novom Sadu, nastavio je s pričom, prilikom intervjua koji je uradila njegova koleginica sa Mirkom Kovačem te i te godine… Rekao mi je koje godine tačno, ali to sam zaboravio, verovatno zbog ushićenja. Bio je fotograf u penziji. Posedeli smo tako još par minuta, popričali, rekao sam mu da se bavim pisanjem, da inače volim prozu Mirka Kovača te da mi je jedan od najdražih pisaca i da se u poslednje vreme bavim prikupljanjem svih njegovih knjiga, kako onih koje je pisao ekavicom, tako i onih dorađenih u rovinjskom periodu njegovog stvaralaštva, onih koje je ponovno ispisao maternjom mu ijekavicom, te da sam na taj način naišao na njegov oglas. Čovek me je pažljivo saslušao, osmehnuo se, pružio mi fotografije zavijene u običnoj beloj hartiji A4 formata i otpratio me do vrata… I za tren oka opet sam se našao u ulici divljih kestenova, baš onoj koju je ispisao Danilo Kiš, sa tri fotografije njegovog dobrog prijatelja u rukama, sa tri fotografije Mirka Kovača. Gotovo dve godine nakon toga, početkom 2020., prilikom druženja s drugom Teofilom Pančićem u mom stanu na Rotkvariji u ulici Valentina Vodnika, dok sam se hvalio svojom bibliotekom i sav srećan mu pokazivao neke retke naslove, setih se da u knjizi “Cvjetanje mase” u izdavaštvu zaprešićke Frakture imam i tri fotografije Mirka Kovača koje čekaju da budu uramljene i okačene na zidu. Pitao sam Teofila zna li možda kojom prilikom su te fotografije nastale, a on mi je odgovorio istog momenta, čak se setio i u kom magazinu je taj intervju štampan, pa i koje godine, jer Teofil Pančić nema šta ne zna što se tiče književnosti i novinarstva, ali opet sam sve te brojke i imena iz nekog razloga zaboravio… Mazlum bio i ostao. Sada u ovo doba opšteg karantina sedim i gledam te svetlopise, gledam i naslov knjige “Cvjetanje mase” i čeznem za ulicom divljih kestenova pokraj Dunava, jer znam da sada tamo sve počinje da cvjeta a ja sam silom prilika zatvoren u svom malom stanu čekajući da karantin prođe, te da onda pozovem Teofila u goste da mi opet ispriča kada i gde su te fotografije usnimljene. Možda ih i odnesem u ulicu divljih kestenova u vreme ikindije namaza kad upekne, pa da se Mirko nagleda tog hlada i lepote koji su pravili i oni poznati platani u njegovom voljenom Trebinju. 

    Ali do tada sabur. Ništa drugo no sabur, moj efendija. 

     

    Srđan Sekulić 29. 03. 2020.

    Imunitet

    Već nekoliko dana mediji u izvanrednom stanju ne spominju ljude s Istoka, koji su pokušavali probiti granicu između Turske i Grčke, i tako stići u zamišljenu slobodu. U međuvremenu su smješteni u koncentracijske logore, u toku je njihova eksterminacija. Uskoro će biti pretvoreni u pepeo i dim, a mi ćemo za to saznati nakon što nas prođe prehlada. Tada ćemo se kajati, zgražavati se i sve što treba. Sagradit ćemo im spomenik, muzej, zid plača i kajanja. Dim njihovih tijela dugo će nam ostajati u plućima. Omamljiv i koristan za jačanje moralnog imuniteta.

    Miljenko Jergović 29. 03. 2020.

    Plati, sevap je!

    Dvanest je prošlo. Glavni tv dnevnik još traje. Uskoro će ručak. Žurim do poštanskog sandučeta i vraćam se u stan s dva pisma SOS Dječija sela BiH. U stanu otvaram kovertu u kojoj su dvije uplatnice. Otkad je u poraću ova ustanova za ratnu siročad osnovana i u Sarajevu, supruga i ja smo njezini donatori. Ispuni uplatnice i sutra plati, sevap je, kaže mi supruga koja je još uvijek ispred tv ekrana. Ostavljam uplatnice na stolu blagovaonice do koje dopire nečiji glas: Nitko ne zna kad će ova pandemija prestati, mi smo s njom u ratu.

    Čije su ruke predale pismo na pošti? Čije su ruke ubacile pismo u moje sanduče?

    Dok u kupatilu perem ruke od pitanja na koja nemam odgovore, kljuca mi u glavi glas nekog političara iz vremena minulog rata: Nitko ne zna kad će ovaj rat prestati. Gospodo, shvatite, mi smo u vrlo prljavom ratu. Nakon povratka iz nekoliko prodavaonica s raznim namirnicama, odjutros sam prao ruke više puta, još nemam odgovora dokle ću se na taj način braniti od nove prljavštine. 

    Zovem suprugu u blagovaonicu u kojoj je na stolu sve servirano za ručak. Kad je već prljavi rat ponovno počeo, neka i virus ima što pojesti. Plaćamo, sevap je, mislim i sve sporije žvačem hranu.

    Mirko Marjanović 28. 03. 2020.

    Grlim Te, Erri

    Pismo Nicolette Dosio iz zatvora Erriju de Luci

     

    Dragi Erri, 

    Tvoje me pismo ganulo, baš kao i pjesma koju si mi posvetio prvih dana tamnice, a koja je uspjela u moju ćeliju unijeti onaj zrak i ono svjetlo koji su mi nedostajali, i nadasve bratstvo od nekoga tko je takve časove i sam iskusio.

    Naša Rosa dopratila me do u zatvor. Njezina me pisma za tmurnih časova tješe i bodre.

    I ovdje uokolo cvjeta proljeće, ali ga mogu vidjeti samo izdaleka, sa prozora i rešetaka. Na komadićku zemlje između napuštenih staklenika blista grm forzicije, i četiri stabalca trešnje, prekrivena nježnim bijelim cvjetićima.

    Prvi dan proljeća, oduvijek, za me počinje zorom kad prvi put čujem i da pjeva kos. Dogodilo se i ove godine: četrnaestog ožujka, dok je kroz maglu probijala se “ranoranka ružoprsta zora”, poizdalje mi je stigao slabašni glas da me podsjeti da je život mio i izdržljiv, a i da priroda ne izdaje onoga tko je voli.

    Ovdje prenapučenost i muk o stvarnim zatvorskim uvjetima, zajedno s udaljenošću dragih nam ljudi, izazivaju neiskazivu tjeskobu i osjećaj nedostatnosti. A ipak pobuđuje divotu i divljenje, izdržljivost i konkretnu prostodušnost, uz pomoć koje zatvorenice prkose tom “životu u vrijeme koronavirusa”.

    Među ovim zidovima pletu se odnosi osuđeni da traju znatno duže od onih koji se, vani, rađaju s balkona na balkon: to su zajedno nošeni okovi, podijeljene oskudne zalihe namirnica te riječ koja izbavlja zaboravljene ure… pa i bahatost stražara, jasna i nepremostiva granica između onoga tko zatvara i onoga tko je zatvoren.

    Moja Dolina čeka me tamo: iz hodnika odjela slutim joj pravac, ali joj ne vidim planine, jer je perspektiva zaslijepljena od goleme centrale koja, zajedno s istovarenim recikliranim otpadom nedaleko od klaonice – “obzorja dalekog što pogled mi skriva”.

    Moja “boračka obitelj” želi me kod kuće. I ovdje u Valletti sričemo zahtjeve za alternativne mjere izvan zatvora, ali Tribunal u Torinu, ropski odan fašističko-legističkom pravosuđu na vlasti, koje zatvorenike doživljava ništa manje opasnim nego što je ova epidemija, i dalje kapije drži zaključanima.

    Pa ipak, usred užasa – “Ostati ljudsko biće glavna je stvar. A to znači: ostati čvrst, jasan i vedar, vedar da, usprkos svemu. Ostati ljudsko biće znači radosno hitnuti vlastiti život na veliku vagu usuda, kad je to nužno učiniti, ali istodobno radovati se svakom sunčanom danu i svakom lijepom oblaku” (Rosa Luxembourg, 23. prosinca 1916).

    Grlim Te, Erri.

    Do skorog viđenja, u našoj Dolini!

    Nicoletta

     

    Priredio i preveo Tvrtko Klarić

    Tvrtko Klarić 28. 03. 2020.

    San Kosmosa Skaruha

    Sarajevo, mart 2020.

    *

    Našim svetom leti mnogo ptica. Na Levantu, na lučke dokove i u ribarske postaje sleću pelikani, ptice velikog, dubokog kljuna a kad zinu, liče na čoveka koji se smeje; bejrutski galebovi, sitnog rasta, sleću na bejrutske ferale i kamena mola. U Luizijani, močvarice, tankih nogu i vratova – čaplje, gnjurci, liske, vodomari njuorleanški, a na severu američke zemlje drozdovi, tetrebi, kreje – mužjački zov zvuči kao saksofon džez majstora, te ptice izmiču oku posmatrača i ne daju se slikati. Gorske vrleti nadleću orlovi belorepani, jastrebovi i sokolovi, ptice žilave i sa malo mesa, krila im prhnu u tišini planine; stavljaju ih na ambleme, grbove, da čuvaju rod i stablo kao amajlije. 

    Po celom svetu lete još mnoge velike i male ptice, prateći čas svoj instinkt i volju ptičju, a onda osluškujući ritam vetra, kao što se plovi morem: nekad su obale i kopno pod nogama, nekad je nebo visoko i nisu plovne vode. Tako lete ptice, opirući se mrtvilu i mrtvaji svakoj, ispisuju rukopis sveta, damarje naše. A mi smo tek posmatrači ptica, i kada znamo mnogo o njima. Zato, kroz priče o pticama, počinju sve priče o ljudima. 

    I kao što ptice, kao one Atarove, lete svaka ka svome suncu, javljaju se u vreme svetske nevolje, preko Skajpa, prijatelji, sa raznih delova Zemljinog šara, svako svojim glasom, jer svako drugačije osluškuje lepet. 

    *

    U Amherstu, na severu američke zemlje, ispred svoje kuće, geolog Majk gleda preko živice i dalje još, kroz redove sekvoja i tamnozelene grane, tamo je igralište za golf. Kaže, amherstske su ulice puste iako je nedelja, odgođen je i sajam meda, donose ga medari Amiši i pčelarska društva sa medonosnih polja kraj jezera Iri. Zato Majk, uvek zagledan u ptice, govori jutros više o drugom letećem stvoru Božjem – o pčeli, insektu kojeg smatraju za najvažnije biće na planeti: 

    – Čudo prirode, kukac debeljuškast i naizgled trom, malih krila, telo se opire zakonima aerodinamike, a opet leti brzo, spretno. Osim toga, pametan stvor. Pčele žive u kolonijama, i to kolonijama, upamti dobro ovo što ću reći: vi-so-kog stepena organizacije. Paze na potrošnju hrane tokom zime, stvaraju velike zalihe meda. Karakterom su dobroćudne i mirne. Jer kakve drugo mogu biti, kad daju med, tu plemenitu hranu koju čovek jede još od praistorije, uz to još mleč i polen, koji telo čovekovo štiti od alergije, virusa, klica? 

     Poslednjih sedmica, Majk je umoran od medija. Vesti, nametljiv ton dnevnika, slike agresivne i uvek iste, sve to unosi u ljudsku dušu neizlečiv virus straha. Politiku, svetska zbivanja, večne sukobe velikih i malih, Majk prati tek toliko da bude u toku. Ugasio je televizor i prinosi ekran kompjutera stranici bafalskih novina, velikih, tankih, šuškavih novina, što mirišu na svežu štamparsku presu. Pročita odeljak a zatim umeće komentar, brzo kao sportski izveštač: 

    – Savetuju: „Izbegavajte javne skupove“. Amherst pust, ali ovo je periferija Bafala, mimo grada i oduvek pomalo na svoju ruku. U centru grada, međutim, oko trga Lafajet – vrvi kao u košnici! Barem kod nas, Amerikanaca, postoji dostava hrane, to je naš izum, a frižideri su veliki, može se u njih staviti puno zaleđenih stvari, mesa, piva, jaja… Kada bi se čovek, bar malo, ugledao na pčele. Vidim već, zapečatiće kafeterije, i to voskom pčelinjim, kako se činilo nekad, u doba prohibicije, pa svi u kuće dok ovo ne prođe. – Tu Majk staje i pravi korake ka travnjaku, žustro kao rimski legionar, ali se brzo vraća ekranu i razgovoru. 

    U devetoj deceniji života, Majk još govori sa dečačkom zanesenošću o prirodi, o bilju i pčeli kao što se govori o čoveku koji radi, živi, spoznaje i oseća svet i sebe u njemu. Nose ga razmišljanja o klimatskim promenama, o lednicima što se tope, zalihama koje planeta ima i novim, koje će tek biti otkrivene. Vreme naše biće vreme seoba, premeštanja, obnavljanja sveta, kao što se iznova resetuje kompjuterska sprava. 

    U Africi će, kaže, biti velike seobe stanovištva, iz sušnih pustinjskih krajeva u one manje posne, zelenije. Govori o Sibiru, Aljasci, mineralima i nafti, opisuje krug svetom kao utabanu stazu, i stiže u svim svojim pričama, nazad kući, u Bafalo, u vrt i u kuću u kojoj je ceo život: 

    – Ovde je klima dobra, iako su zime duge i ima mnogo snega. A grad je po meri čoveka, ni prevelik ni premali, pun mesta za sport i porodični život: leti su tu kajaci, jedrilice, parkovi i biciklističke staze, zimi klizališta i hale za hokej. Velim ti, bafalska klima je dobra, zasadio sam u bašti povrće, meksički halapenjo, ta papričica je prava vitaminska bomba, kao i paradajz, sitni, sicilijansko seme, te lukovice cveća – lale i begonije za moju ženu. Nema većeg zadovoljstva za homo sapijensa, nego kad bere plod sa biljke. 

    Govori Majk svoje, i kao i svi stari koji vole živu reč, ponavlja rečeno, samo što kao svaki dobar pripovedač uvek dodaje u priču nešto novo a ponešto oduzme, kazujući o svetu koji će ipak nadjačati pošast i dalje krenuti pametnije, te kako će biti nade za naše, kako voli reći, mladunce. Govori, samo što mi svakim trenom, kako odmiču slike na kompjuterskom ekranu, deluje stariji, oko je sporije, glas umorniji. 

    Na kraju: – Još da ti kažem, za virus, pominjao sam ti još prošlog leta, iza brda se valja nešto loše za ovu planetu, neka se zna da sam ja prvi brinuo. Sad izvini, ostaj zdravo, idem postaviti hranilicu za ptice. 

    *

    Pochi giorni – počinje maestro, koristeći izraz koji znači „malo je dana, brojimo sitno“, kažu tako mornari, kad se na moru, iznenada, naoluji nebo a bura zaljulja brod. Pamtim te reči i sa jednog letovanja u Boki: peraški mornar pio je bevandu i gledao u pučinu prisećajući se mora i plovidbe na nekom jardanskom teretnjaku, te kako su, silazeći u potpalublje kad počne buraska, govorili: „Pochi giorni, valovi su ko peraška muntanja“. 

    Pochi giorni, kaže sad Đakomo Parimbeli, maestro gitare i laute, prijatelj iz Dalminea kraj Bergama. Nema u njegovom vrtu valova ni buraske. I nije maestro Đakomo čovek od velikih talasa, mada je plovio svetom, svirajući u evropskim koncertnim halama, predstavljajući italijansku muziku, posebno svoj grad, dela starih bergamskih majstora, samozatajnika kakav je i sam. Govori mi kako je sad Bergamo, uvek izmaknut i u senci Milana, u vestima, a u njegovom Dalmineu, malom mestu punom mira i svetla, nedostaje mu najviše ona slatka dokolica, kako vele Italijani dolce far niente, nedeljna jutra pred misu, miris rižota od šumskih gljiva i sveže ubranih šparoga, kako vole Lombarđani, uz trag šafrana.

    – Kad putujem, žalim najviše što ne mogu vežbati, a sad, evo me u kući, ali ćute moje gitare i lutnje. Uzmem ih, očistim gitarske pragove i čivije, one na lutnji podmažem sapunom, odsviram skalu, propletem arpeđo, tek da se drvo ne sasuši poput kore bez soka. Znaš već, gitara, ako se dugo ne svira, truli, vene, a zvuk joj postane ustajao i težak, kao dah čovekov, kad ne izbiva iz kuće. 

    Maestro, inače od malo priče, sad govori, bez prekida, reči mu naviru kao slivajući tonovi na žicama, nakupljene tokom prošlih sedmica, kada je bolest odnela u Bergamu brojne živote. Kuva kafu, u kafetijeri, kako Italijani zovu aparat za kućnu kafu: iz donjeg, trapezastog dela, voda se pretvara u paru, greje kafeni prah a kroz filter polako šiklja napitak pun eteričnih ulja, čokoladnih, slatkih i onih oporih, iz kafenog zrna. 

    – Kafetijera je, kao i drveni instrument, sve bolja što se više koristi, nikad je ne peri deterdžentom već samo vodom, tako ni gitarske pragove ne treba prskati sprejevima, već samo čistiti orahovim ili lanenim uljem. 

    I maestro, kao Majk u Amherstu, pokazuje novine. Prelistava maestro Đakomo bergamske novine, pokazuje umrlice, govori kako Italijani imaju iskustvo epidemija, opisano je to u knjigama – Manconijev roman o kugi u Milanu, Bokačove novele. Pominje maestro knjige, ali se odmah, kao da je odsvirao pogrešan ton, vraća na lutnju, muziku, recituje pesmu iz svog Lirskog metoda za gitaru

    Da bi naučio čitati
    nevidljive note
    valja ti najpre
    nevidljive pročitati.

    I još, uvek u znaku muzike: 

    Ako ne znaš pesme
    pragovi gitarski
    čine ti se poput sveta beskonačnog
    nedokučivog
    a razmak od žice do žice
    nepremostiva daljina.

    Đakomo hoda ka mansardi svoje kuće, hteo bi da mi pokaže lautu, koju će, kad ovo vreme postane sećanje, restaurisati dobri bergamski majstori, liutai – italijanske reči, sad više nego inače, zvuče kao poezija, sonata iz mirnih predvečerja. Pokazuje kroz prozor svoj vrt, tu cvetaju narandža i magnolija i začinske biljke: bosiljak, majoran, smilje. Pokazuje mi još avion od balse koji je napravio njegov sin: – Lagan je kao pero, krila kao u čiope. 

     Maestro korača stepenicama, sve brže, na ekranu je sad zamrznuta slika njegovog stana, leluja njegov glas nalik zamirućem gitarskom akordu, samo se povremeno čuju reči: magnolija, ptice, lutnja. Zovem ga ponovo, zvono zvoni uprazno. 

    Ali javiće se moj bergamski amiko, sada je u carstvu svojih instrumenata, tamo gde dopire samo jedan signal – dah poezije i savršenog muzičkog sklada, koji je, kao i želja današnja Đakomova da govori, potreba naša da se odzemljimo, dalje od očinjeg vida, treperavi kao kolibri, laki kao jedrilica od balse.

    *

    Šarena afrička košulja jarkoplave boje a na njoj zlatne impale, zebre i antilope, kopita i uske noge spojene u niz, kao da igraju kolo. Osmeh širok, lice sjajno, kao da je premazano palminim uljem, reč vedra i čila: to je moj poznanik iz Gane, simpatični Kosmos Skaruh. 

    Upoznah ga u Akri, na pijaci Makola, gde se prodaju banane i plodovi manioke, pili smo pivo „star“ sa velikom zvezdom na etiketi. Kosmos, turistički vodič, govorio je o nacionalnim parkovima i etno-selima, tkačima raznobojnog platna kentea, opijajućem ritmu bubnja i svim egzotičnim stvarima koje će namamiti turistu u njegovu Ganu. Šalje nam svake godine, za praznike, slike svog, kako kaže, jata – desetočlane porodice, uz to panoramu Akre iz perspektive ptice i, sa novogodišnje trpeze, jarke boje sočnih kriški ananasa, manga i papaje. 

    U Akri sutona nema, mrak u tropskom pojasu dolazi u jednom trenu, i Kosmos govori kao onomad na Makoli, o sebi i svom životu punom želje i nade za dalje i bolje, o svome imenu koje znači „svet“, univerzum ceo. Turista je u Gani sve više, i njegova će turistička agencija rasti, samo da prođe ova bolest koja nosi ime po kruni – ne želi dobri, govorljivi Kosmos, ni izgovoriti pošasti ime. 

    Umesto toga, kao i uvek, poziva u Ganu, pominje afričke nošnje od voskiranog sukna, plaže i nacionalne parkove, u njima žirafe, oriks, zebra. Veli još, kako je kupio od plemenskog vrača neku smešu, od katrana i raznog afričkog bilja – to je namazao po tlu, opisavši krug oko svoje kuće, da štiti od malaričnih insekata i svega drugog što bi moglo nauditi njemu i jatu njegovome. 

    Slušam ga, afrički akcenat nosi ritam, kao ritam tam-tama, podigao je ekran i sad na ekranu, umesto Kosmosovog večno nasmejanog lica, vrvi Makola, središte Akre: žuti taksiji, kola sa kokosovim plodovima, brda banana, telesina morskog psa, u mesarama jareće meso. 

    Priča još Kosmos, kako je sanjao prošle noći san, tešku katastrofu koja se zapatila u svet. Kontinenti se odvajaju od Zemlje, odleću jedan po jedan, odmeću se od jezgra i lete u vasionu, sve leti u svemir: Evropa, Amerika, i njegova srcolika Afrika, prelivaju se okeani i mora, svuda oko njega. A u kući u Akri, navire voda, guši i davi, plavi avenije, pijace i plaže, preliva se i na Makolu, nosi tezge, kola, ljude. I sve nestaje sa ovog sveta, i Akra, i Makola, i impale i njegova kuća, ograda, krov. Košmar traje, ali Kosmos sanja dalje, sebe kako drži globus, poleće iz Akre u vazduh, šarena mu košulja leprša na vetru, nosi ga kao krila Ikarova, leti Kosmos i polako uzima jedan po jedan kontinent, kao da je dečji pazl, vraća svaki na svoje mesto, u snu: čuju se ponovo ptice, lete nebom nad Akrom marabui i ždralovi, a Makola pulsira ritmom života koji ne staje. 

    *

    Pesnik može reći, „Evo me u oblacima“, ili „Evo me usred morske buraske.“ Pisac u priči, međutim, mora reći gde je u kojem je gradu, na kojoj obali reke, gde je on u priči koju piše, dok svet stoji a mi promičemo, prateći smene dana i noći, sutone i svitanja. Pre nekoliko dana, na granici, kraj Drine: ribari prodaju sveže upecane klenove, škobalje, mrene i sve druge ribe, što plivaju s jedne na drugu stranu, ne hajući za granice, kao što ih slobodno preleću ptice. 

    Svako ko je kretao na put zna: noć nije uvek iste boje i jednako tamna, a oči se postepeno prilagođavaju nestanku svetlosti. Samo oko polutara, tamo u Kosmosovoj Akri, nema sumraka već noć nastupi iznenada. Tako se u noći, lao lepet krila, čuju i drugi glasovi – iz Bejruta, sa opustele Hamre koja nosi ime po crvenoj boji zalazećeg sunca i koja je kucavica grada između visokih planina i mora. Dođe i slika pokoja iz berbernica sa Korajtema, koje su život sâm, jer brada raste i u teškom vremenu, u tim je berbernicama priča i pričanje ljudsko, smeh i govor, a sad, iako nisu ramazanski dani kada je pusto, čuje se samo zuj tišine. Stižu pozdravi od starih znanaca i barmena, iz kafana-brodova što uranjaju u priče i pričanje dok plove na svojim talasima. 

    Pred dane epidemije – a ti dani, iako blizu, deluju već udaljeno u vremenu – u sauni, u šeheru, valjda mislili da sam stranac, pričaju trojica Sarajlija, kao da nikog nema. Kaže jedan: „Sad, pred epidemiju, treba sve umjereno. Vježbanje umjereno, hrana umjereno, i u seksu – umjereno.“ Dosis venuum facit, količina čini otrov, govorahu Latini. Pan metron ariston – Heleni. A ovi momci: „Sve umjereno“. Vidim ih posle u gradu, prolaze i pevaju, bez straha, kao što trče šumom mladi jeleni; pesme su kao i mnoge što se ovde pevaju, brzog ritma a reči pune melanholije. 

    Sad, sve je zamagljeno, pod zaštitnom maskom: kroz paru stakala naočara razliva se grad, i više no ikad, osluškujemo ptice, glasaju se kao meleci, prenoseći duši našoj muziku prirode, i sveta svekolikog. Tako i Kosmos sanja svoj san, o Zemlji koja se raspada i topi, a on je, kao što dečak slaže slagalicu, razmeće i sastavlja, umeće delove, vraćajući svakog stvora na svoje mesto: pustinjsku biljku, crveni grm afrički, dugonogu impalu, lakokrilog ždrala. I zasvetli san, kad prođe zeman i ponovo začujemo na trgu smrtne i besmrtne korake života.

     

    Nikola Popović 27. 03. 2020.