Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Boliš me, čovječe

Kako god se namjestio,
Osjećam te pod rebrima,
Nevidljiva oteklina si,
Balon u teškoj tmini.
Šta ćeš tu, gdje bješe upala,
Dok sam tek svijet shvatao,
Jednako samotan kao i on?
Dva, a možda i tri dana,
Nisam znao za sebe,
Dvoumeći se na koju ću stranu.
Ja ili onaj što zna i može?
Sada bi trebalo da te znam,
Nevidljivog, jadnog, poraženog,
Baš na toj strani rebara,
Gdje je sve bilo ili-ili.
Tu si, u meni, jednako
Stran i domaći, čovječe.
Čekaš nešto ili nekoga,
Kao zaraza od koje nema lijeka.

Ranko Risojević 09. 10. 2019.

Ivo Andrić, ili povijest odricanja

Objavljeno u listopadu 2001.

 

Prošlo je točno četrdeset godina od onog listopadskog dana kada je Radio Beograd objavio ekskluzivnu vijest da je Ivo Andrić dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Priznanje će mu biti uručeno desetog prosinca, pred prepunom stockholmskom vijećnicom, u atmosferi koju nikad prije, ni poslije nije doživio nijedan južnoslavenski pisac. U ovjerenu vječnost Andrić je zakoračio po svim salonskim propisima, odjeven u uredni smoking i s govorom koji je bio skroman i mudar, lišen društvenih aktualnosti ili strasnoga užitka u velikom trenutku za pisca i njegov jezik. Isti taj govor Ivo Andrić mogao je održati i đacima travničke gimnazije; ništa se u njemu ne bi promijenilo, niti bi manje vidljivo bilo piščevo nastojanje da ga mimoiđe medijski ceremonijal književne slave. Ono u čemu su drugi uživali, njemu je predstavljalo muku. Kao starinski čovjek i pisac čiji je svijet pripadao prošlim stoljećima, Andrić u Stockholmu nije mogao odigrati veliku ulogu, koja će se pamtiti i prepričavati i pružiti dodatni sjaj čudu Nobelove nagrade. Skrušeno je prihvatio priznanje i vratio se u zemlju koja ga je slavila i u kojoj se po mračnim uglovima, i ispod glasa, već raspravljalo o tome kojem nacionu pripada njegova nagrada i tko je sve na veličini izgubio jer je Ivo Andrić nešto dobio. Ta mizerna razračunavanja postat će javna tek pred pad komunizma, jer se tek tada zbog njih nije riskirao zatvor. Ivo Andrić bit će već dugo mrtav kada shvatimo da je 1918., odlazeći u Beograd, izdao svoje hrvatsko porijeklo i kada nam bude objašnjeno da je cjelokupnim svojim djelom uvrijedio bosanske muslimane. A 1992. nad spaljenim višegradskim džamijama, pokraj Drine kojom je tekla krv neizbjeglih ljudi i usred vrhunca mržnje prema katolicima, Nikola Koljević je, na proslavi piščeve obljetnice, Ivu Andrića proglasio za “najvećeg nerođenog Srbina”. Tog dana bilo je mrtvo sve ono što ga je činilo velikim pripovjedačem, sve od čega je bio sastavljen svijet koji je opisivao i sve što je tvorilo njega samoga, do toga da je od “rođenog” postao “nerođeni”. Na kraju su izgorjele i biblioteke po bosanskoj provinciji, kojima je poklonio novčani iznos svoje Nobelove nagrade.

Cinik bi rekao da je pisac Andrić posthumno stradao od Andrića diplomate. Nakon što je pristao na kraljevsku službu, čiji je vrhunac bio ambasadorsko mjesto u Hitlerovoj Njemačkoj, nakon što je napisao jedan grozan polutajni izvještaj o rješenju “arnautskog” pitanja i nakon što je pristao da mu društveni konfor, bez kojega ne bi ni mogao pisati, osiguravaju Koljevićevi i Karadžićevi ideološki prethodnici, valjda je zaslužio da sami temelji njegovog svijeta budu preorani. No, lako je cinizmom liječiti svijet, za svaku ljudsku slabost naći objašnjenje i tako sahraniti sve živo što je još ostalo nesahranjeno. I na kraju cinik je opet u krivu, kao što su u krivu svi koji već više od pedeset godina pokušavaju nacionalizirati Andrićevo djelo izvlačeći književne činjenice iz piščevih nikad baš sasvim odriješitih građanskih opredjeljenja. U načinu na koji je Ivo Andrić smještao i razmještao svoju osobu nema ničega što bi dovodilo u pitanje njegovu pripadnost svim identitetima koji se u njegovom pisanju prepoznaju. Taj srpski književnik je zapravo hrvatski pisac, čije djelo bi tvorilo bosansku književnost, čak i kada mimo njega u njoj ne bi bilo više ništa. Ta, za balkanske i pribalkanske uvjete teško shvatljiva formula, objašnjava i zašto cinični uvidi u Andrića uvijek promašuju bit stvari, pa čak i onda kada cinik nema namjeru osporiti književno djelo, nego tek duh koji ga je stvorio. Čak i teza o protuislamskom karakteru Andrićevih romana i priča pada u vodu pred prostom činjenicom da je Turska zemlja u kojoj je naš nobelovac već četrdesetak godina bestseller pisac. 

Zaboravimo sad i cinike i budale, zaboravimo i onog hrvatskog sabornika i Tuđmanovog savjetnika koji je prije koju godinu u Vjesniku Andrića proglašavao za kurvino kopile, pa se vratimo svemu što je ljepše, a možda i poučnije; vratimo se u 1961. godinu, na najglamuroznije dane naše književnosti. Tih dana dospjeli smo, po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata, u središte planetarnog kulturnog interesa. Identificiran je preko nagrade naš mali jezik i činilo nam se da nije riječ o jednokratnom priznanju, nego da smo ušli među priznate i poznate i u tom društvu ćemo puno dulje ostati nego što je Andrić ostao u Stockholmu. Računica nam nije bila baš sasvim bez smisla: nakon što jednom budete u svijetu viđeni, dobra je prilika da će vas u svoje društvo opet pozvati. Skandinavske književnosti postale su dio tog društva s Ibsenom, pa ih do danas nitko nije izbacio van. Latinoameričke književnosti su pred svijet došle s Marquezom, da bi se i danas književni agenti pentrali po planinama Bolivije i mačetama krčili amazonsku prašumu, a sve ne bi li pronašli nove i nove unuke i sinove staroga Gabriela Garcie. Tako smo, eto, i mi te 1961. vjerovali da bi Andrićev slučaj mogao pokrenuti proces našeg prepoznavanja.

Sljedeće, 1962. godine, dogodilo se još jedno čudo, koje s Nobelovom nagradom nije bilo u izravnoj vezi, ali smo ga doživjeli kao novi znak. Kao prvi neamerikanac u povijesti Dušan Vukotić dobio je Oskara za crtani film. Rođen u Bileći, tamo gdje se miješaju Hercegovci sa Crnogorcima, taj Zagrepčanin po životnome djelu i opredjeljenju zaslužio je da bude slavljen i hvaljen do kraja vijeka, ali ga je umjesto toga ispratila zavist. Vukotićev Oskar se, kao i Andrićev Nobel, na kraju pokazao kao povijesni incident, a ne kao posredno priznanje jednoj kulturi. Osim toga, dvije nagrade u dvije godine pokrenule su samoubilačku histeriju, koja traje do danas i zbog koje smo velikim dijelom zaslužili ignoranciju i prijezir što nas prate širom svijeta. Naime, započeo je trend delegiranja nacionalnih veličina i njihovih djela u konkurenciju za ozbiljne svjetske nagrade. Dok god je bilo novaca na bacanje štancani su filmovi, čija je jedina svrha i poetika bila da osvoje Oskara, a predlaganje pisaca za novog Nobela prešlo je sve granice dobroga ukusa. Angažirana je politička infrastruktura, započelo je zivkanje članova Švedske kraljevske akademije i užurbano prevođenje i objavljivanje na stranim jezicima onih za koje se u šest jugoslavenskih republika vjerovalo da su rođeni nobelovci, uglavnom loše pjesničke makulature i nerazumljivih epskih gromada. Mimo Miroslava Krleže i Vaska Pope, koji su normalnom zapadnom svijetu nešto značili, s južnoslavenskih prostora, pogotovu nakon raspada Jugoslavije, nuđeni su pisci koji, možda, jesu nacionalne veličine, ali Nobelov komitet nije nikad držao malih nacionalnih veličina ili umišljenih veličina malih nacija. Legenda kaže da je Danilo Kiš bio blizu Nobelove nagrade, ali iza njega, srećom po pisca i djelo, nije stajala balkanska ili pribalkanska infrastruktura.

One godine kada je umro Ivo Andrić, bila je to 1975., posljednji od trojice naših ljudi dobio je Nobelovu nagradu. Bio je to Vladimir Prelog. Imao je sreće  jer se u kemiji nagrađuju egzaktna otkrića, a država i partija nemaju pristupa u taj svijet.

Miljenko Jergović 09. 10. 2019.

Rabindranat

Jutros kroz gustu kišu vozim prema sajmu polovnih automobila i prevrćem riječ rabljen, rabljeno, rabarbara, rabindranat po ustima. Na radiju se raspada još jedna ljubav, magleni obrisi iznutra na staklu, pet prstiju koji crtaju zvijezdu, ranjena rabarbara, rasipni rabljenik, rumora, rasap ringišpila. Odlazi moj automobil, jezersko zelena, boja usplahirenih vila u korejskoj bajci. To me veseli, rastanci su čiste pozicije opstanka, svaki je zanimljiv, pišemo bijelim po bijelom, važemo zrak, jer smo na kraju uvijek bogatiji za jedno, ili više sjećanja. Rabarbara je pred vratima sajma, naplaćuje mi ulaznicu i ja vozim do čistine na livadici. Tamo, dok kiša sve jače udara po tankom limenom krovu, dok kaplje padaju u jezero, na čistom papiru ispisujem model, godište i cijenu u eurima. Ispod svega broj mobitela, pa taj papir zataknem iznutra i čekam da ga kondenzacija namoči. Onda mi netko lupa na staklo, prenem se i spustim, kiša se odbija u moje oči, jedna se ruka pruža kroz otvor.

– Nađimo se na pola puta, šta kažeš?

Prihvatio sam tu ruku, stranac ima topao, mekan dlan, nokte s crnim obrubom od motornog ulja. Nakupac je i govori svoju rečenicu. Gledam kako da podignem staklo, a da nikog od nas ne prignječim, da okončam ovaj razgovor i vratim se u rabljeno, rabuzina i rastka. Kako da se pomaknem u neku stvarnost, o tome mislim svih ovih godina. Ali, stvarnost ima crne nokte, lažljivu rečenicu i stoji na kiši bez imena. Rasap ringišpila, rabarbara, rabindranate, vidiš li ovo? Vidiš li moj nemir pokisli i jezero natopljeno vodom, posve mokro? Vidiš li kako je malo potrebno da se vratim natrag, da pređem preko bujica i visoke zemlje, da poviknem rabarbari ne, ne ne, baš ne, to cijelo vrijeme nisam ni bio ja!

Ivica Prtenjača 08. 10. 2019.

Molitva nane Hate

Pobili su mi, zlotvori kleti, i polovinu porodice,
ali nedovoljno im, u krvi ogrezlim, i to sve bješe,
pa i zdanje ovo njino kaursko, odurno i pogano,
ispred očinske mi kuće, u bašti mojoj sazdaše!
Bogom se kunu – da vjeruju i da ga štuju odano,
a u toj crkvi oni pred Šejtanom padaju ničice,
jer takav to je soj: oni, u stvari, ništa ne griješe,
sada su ščepali ono čemu se oduvijek nadaše!

Ali, nana Hata na to, umirenim glasom, veli:
Nemoj, pjesniče, ti ne možeš u moje ime tako,
iza djela i riječi svojih neka se uspravi svako,
a riječ bi tvoja, baš, da oštricom svijet podijeli.
Bosanac znade, a mene i iman u mome srcu uči
da svijeta ne može biti ako on ne bude cijeli.
Polahko, neće biti ovog što je pri mojoj kući,
rast će tu opet kupus, krompir, grah i mrkva,
tu gdje, u avliji mi, nakrivo je izniknula crkva.
Nikoga ne smiješ kleti niti zbog mojih šehida,
u džennetu su oni, sve slabijeg mi očinjeg vida…

Ustajte, ustajte, niz Konjević Polje sada gledajte!
Ubicama ni mrtvi na grudi našoj mira ne dajte!
Kad opet budu horde crne nahrlile Bosni na hride,
nek znaju da udarit će tada i na neumrle šehide!
Muminke petero neka rađaju za nemilosnu osvetu,
to nam je sveti zavjet – za sortu onu prokletu!

A nana Hata, sad tužna, ali opet pribrano kaže:
Kleveće mene teško stih tvoj svaki, i o meni laže.
Ni zlikovcima nikada nikakvo zlo ne želi nana,
nesretna sam i zbog njih, kao zabludjelih insana.
Nestat će i nas i njih, računi će se jednom svesti,
a novom su naraštaju potrebni oproštaj i dobrota,
prošlost ih, Allah će dati, ne smije zlobom smesti.
Djetinjstvo novo neka ih nosi, i bosanska ljepota,
neka Bosanke hiljade rađaju Jovana, Ivana, Alija,
jer Bosna je za sve njih dženetska, obećana avlija,
a tijesna će biti svima budu li u njoj sa sobom sami.
To ti je, pjesniče, iz srca nane Hate molitva. Amin.

(5.6.2019.)

Amir Brka 07. 10. 2019.

Ručaju dva kompjutera

Novo je doba.
Ručaju dva kompjutera, veli Gordana,
Koja proba izgnati bolest iz svoje kože.
Ručaju dva kompjutera, ona će ponovo, kao za se.

Još jednom se okrenem do škripa stolice
Da se nagledam čovjeka
Koji desnom šakom
Po tastaturi udara jako,
Kao da po sofri moje majke grad pada,
A lijevom, neprestano, ko reda radi,
nasumice po tanjiru nabada.

Ona tu, pored njega, kao po dogovoru, isto…

Možda se dopisuju ta dva lika,
Veli Gordana, nasmija se i
O porculan zvecnu kašika.

 

Faiz Softić 06. 10. 2019.

Tišma

Trenutak zbunjenosti je kao apćiha, uživam u prvom kihnuću.

A tako i u zbunjujućem trenutku kad vidim sebe u očima drugog čovjeka.

Devetnaest godina kasnije do mene je stiglo pismo u kojem Aleksandar Tišma predlaže Kulturnom centru Novoga Sada da ugosti mladoga pisca, prebjeglog iz Sarajeva u Zagreb, kojeg je upoznao na nekom književnom nastupu u Švicarskoj. Pismo je pisano na pisaćem stroju, na jednome listu papira, rukom je dopisana adresa i broj telefona na koje valja poslati poziv, a zatim i Tišmin potpis.

U pismu on opisuje mladoga pisca, onako kako ga je vidio i doživio u tuđini. Taj opis subjektivan je poput svakog fotoportreta, i zato je dragocjen.

Je li moguće da postoje te druge oči koje ugledaju mene? I kako je moguć takav svijet, izvrnut naglavce, tako da gledano biva ono što gleda?

 

 

Miljenko Jergović 06. 10. 2019.

Alekov čopor

Objavljeno u Ninu 3.10.2019.

 

U prvom romanu Vladmira Nabokova, Mašenjka, ima jedna antologijska scena kada se u improvizovanom filmskom studiju u Berlinu snimaju kadrovi ushićene mase nekom slavnom operskom primadonom. Sve se radi na play back. Statistima se preko megafona daju uputstva. Na određeni znak oni ponavljaju svoje oduševljenje. Ono čemu se raduju, snimiće se negde drugde. Njihov zadatak u studiju je da se veselih lica, obuzeti zamišljenim spektaklom, nadnose nad prazninom.

Oslušnimo Nabokova: “Ništa nije prezirao: često je prodavao i samu svoju senku, slično mnogima od nas. Drugim rečima, odlazio je u svojstvu statista na snimanje van grada, gde su u vašarskoj šupi uz mističnu vrisku padala svetla iz čudovišnih reflektora upravljenih poput topovskih cevi u mrtvački–žutu gomilu statista. Reflektori bi grejali ubistvenim bleskom, obasjavajući narumenjeni vosak ukočenih lica, pa bi se uz škljocanje gasili – ali u tim staklima na sklapanje još bi dugo dogorevala crvenkasta rumen: naš ljudski stid”. 

I onda, jednom prilikom, u bioskopu, Nabokovljev junak  prepoznaje kadrove filma u kojem je bio statista. Za trenutak mu se učinilo da je u masi ugledao i vlastiti lik. “Napregnuo je pogled i s najdubljim drhtajem stida prepoznao sebe među tim ljudima koji su po narudžbini tapšali, i setio se kako su svi morali gledati napred, na zamišljenu scenu, gde nikakve primadone nije bilo, nego je na daščanom podijumu, među fenjerima, sedeo riđ čovek bez prsluka i pomamno se drao u megafon”.

Već sedam godina kreće se Srbijom procesija statista, i po unapred utvrđenom scenariju kliče svome vođi. Srpsko Međugorje je uvek tamo gde je On, moćni izbavitelj ubogog sveta, faraonski dalek, a opet, tako blizu, naš Alek. Zar je moguće da se u razmaku od samo četvrt veka istorija ponovi? Još jedno “događanje” naroda, ovog puta bez rata, kao farsa, međutim, sa posledicama po Srbiju ništa manje pogubnim. Jer, ako je Miloševićevo ludilo bilo konvencionalno, Alekovo je radioaktivno. Kada jednom dođe i njemu kraj, proces dekontaminacije od naprednjačke pošasti potrajaće decenijama.  Veliko je pitanje šta će ostati od mentalnih resursa Srbije posle vladavine naprednjaka.  

Čopor je formacija u kojoj se Alek najbolje oseća, tu je on svoj na svome još od navijačkih vremena kada je sticao radikalski staž, kada se makljao po stadionima, i po vlastitom svedočenju putovao do Zagreba na okršaje sa “dinamovcima”. Zato je nakon dolaska na vlast njegov glavni cilj bio ukinuti institucije i medije, osloboditi čopor stega uređenog društva, pretvoriti državu u poljanu. Naprednjačka stranka postaje javno preduzeće. Jedini uslov za zapošljavanje je slepa poslušnost i bezuslovna odanost vođi. 

Danas je Srbija rijaliti‒država. Korupcija je legalizovana. Prizori razrovanih beogradskih ulica i trgova podsećaju na psihodelične slike Hijeronimusa Boša. Taksimetri iznajmljenih građevinskih mašina mafijaša otkucavaju profit i kada radovi stoje. I posle sedam godina za sve propuste naprednjačke vladavine dežurni krivci su “žuti”. Režimski mediji do besvesti ponavljaju mantre u koje raja veruje. Sa onima čija jedina dnevna lektira su naslovnice tabloida, lako se manipuliše. Primitivizam, neznanje, nasilništvo, korupcija i kriminal u potpunosti su zavladali srpskim društvom.

Da li je neko mogao sanjati da će se garda postrojavati da bi odala počast fudbalerima koji u patikama prolaze crvenim tepihom. Garda mora da sluša, jer je Alek svoju krpenu lutku postavio za glavnokomandujućeg, pa kroz nju zbori. Ali fudbaleri ne bi morali da učestvuju, njima nije u opisu da poslušno koračaju van terena. I mnogi drugi imaju još uvek prostora da se odupru, ali ipak to ne čine. Nastavljaju poslušno da se nadvijaju nad prazninom, nesvesni da je praznina crna rupa koja će ih na kraju progutati.

Nekome sa strane teško je objasniti šta se to u Srbiji dešava, još od vremena rušenja Savamale, ukidanja Glavne beogradske železničke stanice, vožnji nepostojećim metroom uoči izbora, podizanjem ugostiteljskog objekta na Pančićevom vrhu, uspostavljanjem srpske krimi–liste “Aco Srbine” na Kosovu. Jer, logično pitanje je kakvi su to ljudi koji dozvoljavaju da ih vlast tretira kao marvu? 

Tokom sedam godina vladavine, Alek je u nečemu potpuno uspeo. Za sve one koji ga podržavaju ukinuo je stid. 

Dragan Velikić 05. 10. 2019.

Jergović je opet Sarajevo stavio na književnu mapu svijeta

Objavljeno u tjedniku Express 27.09.2019.

 

Kad je riječ o razumijevanju knjiga Miljenka Jergovića, pogotovo njegova “sarajevskog opusa”, treba imati u vidu prvenstveno dvije stvari, prije svega barem donekle biti upoznat s kontekstom u kojem se te priče događaju, pod uvjetom da se zaboravi sva ona silna stereotipija o jednom gradu koji je, nažalost, došao u žižu javnosti zbog krvave i brutalne opsade u prošlom ratu, te imati određenu empatiju prema tom svijetu. Pogotovo zato što Jergović, što kod njega iz knjige u knjigu samo jača, ne želi podcjenjivati svoje čitatelje nego unaprijed računa na ove dvije stvari, odnosno ne želi ništa dodatno pojašnjavati, “crtati”, tako da njegove knjige, pogotovo posljednja, “Selidba”, iziskuju silno posvećena čitatelja. U suprotnom, bolje je neke Jergovićeve knjige ne uzimati u ruke.

U knjizi “Fatalne simetrije” Nebojše Lujanovića postoji jedan izvrstan esej, “U zamci imena”, koji volim spomenuti s vremena na vrijeme, u kojem Lujanović istražuje korištenje osobnih imena u književnim djelima koja nastaju na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje je često osobno ime ujedno identitetska odrednica, tako da neupućeni ostaju uskraćeni za pojedine slojeve teksta koji su iznimno bitni. Međutim, ne vrijedi to samo za imena: postoji cijeli niz detalja koji funkcioniraju na sličan način.

U ovom smislu ilustrativno je nekoliko rečenica iz “Selidbe”: “Stojim na uglu Titove i Kulenovićeve, na onom najkraćem pješačkom prelazu na svijetu. Mogao bih ga preskočiti u dva i pol koraka, ne nailaze auti, ali čekam zeleno i nastojim ne pogledavati uz Dalmatinsku.”

Svatko onaj koji je barem nekoliko puta u životu prešao preko ovog neobičnog pješačkog prijelaza, a prosječan Sarajlija ga prijeđe više tisuća puta u životu, na trenutak će zastati i pokušati proniknuti u pripovjedačeve motive, jer čekati zeleno svjetlo na tom semaforu ako ne nailaze automobili je u najmanju ruku čudno. Je li pisac ljutit na svijet oko sebe i želi unijeti iskru reda u taj kaos? Ili u onaj u vlastitoj glavi? Ili, zapravo, odgađa neodgodivo, mučnu selidbu koja je završni čin jedne obiteljske povijesti? Vjerujem kako će ovaj detalj, što može samo vrhunska književnost, kod Jergovićeva iseljenog sarajevskog čitateljstva izazvati ono sudbinsko prepoznavanje, što podiže simboličku kvalitetu teksta, kao neka vrsta trajno sačuvane memorije.

Slično nerazumijevanje teksta često dovodi do “nesporazuma”, što je vrlo važno kad je riječ o djelima Miljenka Jergovića. Lujanović u svom eseju zapravo pojašnjava na neki način i unutarnji mehanizam tih “nesporazuma”, koji se uglavnom događaju zbog nepoznavanja konteksta. To se ponajbolje da pojasniti na Jergovićevu romanu “Nezemaljski izraz njegovih ruku”, koji je nekim književnim kritičarima poslužio kao sredstvo obračuna s ovim piscem, iako se iz njihove perspektive radi o temeljito “nepročitanoj” knjizi. Navest ću samo jedan aspekt toga: Jergovića su u početku, 90-ih, književni kritičari u Hrvatskoj često, i kad treba i kad ne treba, povezivali s Andrićem, a da to u ovom slučaju nitko nije primijetio, iako je, po mojemu mišljenju, Jergović u ovom romanu najviše andrićevski, ponajprije zbog načina na koji promatra historijske ličnosti u stvarnom vremenu, skidajući povijesnu “pozlatu” s njih, prikazujući ih kao stvarne, nesavršene “male ljude”, što je Andrić doveo do savršenstva.

Ne postoje svete krave, ali se nikad s piscem ne treba obračunavati preko njegovih knjiga. To je stvar elementarnoga književnog (ne)poštenja. Slični tekstovi spadaju u drugi književni žanr, u polemiku, a ne u kritiku. Pogotovo ako se takav tekst poput zloćudnih metastaza širi dalje, pa jedan dan u sklopu svojevrsne hajke koju protiv Jergovića vode određeno vrijeme neki “građansko-nacionalistički” krugovi u Sarajevu osvane na stranicama PEN Centra BiH, kao punokrvni prilog toj hajci, na stranicama institucije koja bi trebala pisce štititi od sličnih nasrtaja, a ne sama ih inicirati, pogotovo zato što je Miljenko Jergović član PEN centra i jedan od njegovih osnivača iz vremena opsade Sarajeva.

Tu dolazimo do jednog apsurda: da pisac koji je na književnu mapu svijeta upisao Sarajevo kao nitko prije njega postane u tom Sarajevu predmet hajki. Tipičan bosanski paradoks, rekao bih. Govorimo o gradu koji je u trajnom nesporazumu s cijelim nizom svojih slavnih sugrađana, koji ne pristaju na mitološku-čaršijsku sliku grada.

Jergovićeva “Selidba” po mnogome je jedinstvena knjiga na ovim prostorima, a pogotovo je važna za Bosnu, gdje postoji jedna izreka koja kaže: Dvaput seliti – jedanput umrijeti. Ta izreka je mogla nastati jedino u Bosni, i to zbog traumatičnog povijesnog naslijeđa, te Jergovićev roman treba čitati i u tom ključu, kao tematiziranje jedne neobično važne, a temeljito skrajnute teme, te je pravi nonsens da je prva slična knjiga objavljena tek u današnje vrijeme, kad ta tema nema onu nekadašnju težinu, kad je sve u manjoj ili većoj mjeri prividno usklađeno s vanjskim svijetom u kojemu su selidbe bile koliko-toliko prirodan način života.

Ona je zapravo jedna vrsta rekapitulacije te teme, gdje stara Bosna stane u desetak Ikeinih vrećica, kao poveznica s novim vremenom, a ujedno je obiteljska kronika. Ikeine vrećice, dakle, u Jergovićevu svijetu nisu slučajno, kao što u ovoj knjizi ništa nije slučajno, niti jedan detalj, ma koliko banalan bio, samo treba proniknuti u njegovo pravo značenje.

Pa ni svojevrsni mini putopis kroz devastiranu Bosansku Posavinu, kojim počinje ova knjiga, a koji je svojevrsna poveznica sa spomenutom izrekom. Nigdje kao na sličnim mjestima ne možete osjetiti onu tihu jezu koja vas obuzme tom prilikom te shvatiti koliko su smrt i selidbe čvrsto povezani, bez obzira na to tko je odatle otišao, a tko došao i naselio se: svi sa sobom nose sličnu, tešku i mučnu popudbinu, samo u različitim smjerovima.

Ovo se nadovezuje na jednu rečenicu iz romana “Dugi oproštaj” Raymonda Chandlera: “U svakom je rastanku malo umiranja.” A svaka je selidba, pogotovo one bosanske, jedna vrsta rastanka, umiranja, odnosno polagane smrti, ma koliko to patetično zvučalo. Ta dimenzija je u Jergovićevoj knjizi dobila svoje stvarno značenje.

Jergović u “Selidbi” prebire obiteljske memorabilije, dokumente, knjige, pisanu zaostavštinu, pripremajući to za selidbu, i sve to čudesno pretvara u vrhunsku književnost, i to ne štedeći nikoga, uključujući sebe, bez obzira na to što čitatelj ne zna, niti to mora znati, koliko je sve to utemeljeno na faktografiji. Iz tih, na prvi pogled banalnih, artefakata izranja pred nas punokrvna obiteljska kronika. “Selidba” je, mogli bismo to i tako reći, knausgardovski roman u najboljem značenju te riječi.

Još ako se prisjetimo jedne izjave sjajnog poljskog pisca Andrzeja Stasiuka, koju često volim spominjati, koji je u jednom intervjuu rekao kako književnost, zbog sterilnosti tog svijeta, više ne “stanuje” na Zapadu nego negdje drugdje: on je, na primjer, spomenuo Albaniju. Dakle, “Selidbu” u tom ključu možemo promatrati kao Knausgarda u više nego “zanimljivu” vremenu i prostoru.

Zanimljiv je i način na koji sve to Jergović preoblikuje u književnu građu. To je najvidljivije u poglavlju “Čovjekova jazbina”, u kojemu književna građa postaju i recepti. Ovaj postupak književnog oblikovanja podsjeća na već znameniti “Red vožnje autobuskog, brodskog, železničkog i avionskog saobraćaja” Eduarda Kiša, iz romana “Bešta, pepeo” Danila Kiša.

Jergović na sjajan način demonstrira kako književni kontekst daje na značenju i najbanalnijim činjenicama. Govorio sam o subjektivnosti nekih osporavatelja Jergovićeva djela, ali treba, možda, računati i na vlastitu, bez obzira na to što je možda niste niti svjesni. Jesu li moje impresije o ovoj knjizi subjektivne, zbog sličnog potonulog svijeta koji dijelim s autorom, i koji, čini mi se, razumijem do u najsitniji detalj, te je ovo zapravo opis jedne ponešto drukčije “skice u ledu” iz jednog mojeg romana, ne znam. Ali znam da će ova knjiga u mojem književnom imaginariju zauvijek imati neobično važno mjesto, i kao neka vrsta briljantno ispripovijedanog “vlastitog iskustva”.

Josip Mlakić 04. 10. 2019.

Tko drukčije kaže, kleveće i laže

Iza najborbenije pjesme naše revolucije, za čijim ostacima tragamo kao za izgubljenom mitskom Atlantidom, stoje jedan bosanski brdski konj, konjevodac i ostarjeli vitez na konju. Konj, čije ime povijest ne pamti – nije ga se sjećao ni sam konjevodac, kada sam ga, devedesetpetogodišnjaka, za ime pitao – imao je najodgovorniju zadaću pred poviješću: ostati miran i kad gruha s neba i iz zemlje, a svud oko nas otvara se pakao, zanemariti vlastita čula, savladati strah i sasvim potisnuti svoju životinjsku narav i urođenu konjsku plahost, nego polako, korak po korak, tako da ne baciš starca sa svojih leđa, koračati uz planinu, ili ni galopom ni kasom, nego korakom ljudskim, korakom mučenika, sveca kojemu se neće ni imena upamtiti, i biti pretpostavka svega velikog i važnog što će se mimo tebe dogoditi. Jer da on, taj konj zaboravljena imena, nije bio tako miran i dobar, i tako hrabar, na svaku žrtvu spreman, nego da je, u skladu sa svojom prirodom i s logikom ljudskoga pakla u kojem se ni kriv ni dužan zatekao, sa sebe zbacio staroga viteza, pa se za njim bacio u provaliju, povukavši za sobom i konjevodca, ne samo da ne bi bilo jedne pjesme, nego bi se značenja unutar priče tako razdesila i raštimala da bi i revolucija, možda, potekla drugim tokom.

Vitez je imao lice i stas Don Quijotea. Na njegov je način bio uključen u stvarnost, kao netko tko i ne živi u živome svijetu, nego se našao u svijetu načela. Konjevodac je, mimo vlastite volje, zadobio ulogu Sancha Panze. Takva je bila njegova ratna i revolucionarna zadaća, koju mu je namijenio osobno vođa revolucije. Trebao se brinuti za staroga viteza, nabaviti za njega kravu, koja će se uz litice i klance verati odmah iza konja, i trebao je svakoga mirnog jutra negdje u šumi zapaliti vatru, kuhati za viteza mlijeko i u mlijeko drobiti vojnički dvopek, u slučaju da ima dvopeka, ili tvrdu kukuruzu, koje bi se obično našlo. Također, trebao je voditi računa o vitezovom fizičkom zdravlju, nabavljati za njega lijekove, ali i o njegovom duhovnom i duševnom zdravlju, biti mu intelektualna i moralna podrška, razgovarati s njim o umjetnosti, o Bogu i o životu poslije života – jer vitez je, za razliku od svih drugih, bio religiozan – i njegove staračke predrasude i ludosti prihvaćati kao svoje vlastite.

Konjevodčeva revolucionarna zadaća bila je delikatna i teška, skoro kao konjeva. Samo što je čovjek po prirodi stvari i stvaranja nesavršeniji stvor od konja, pa još o svemu tome ima svijest. Dok se sve to događa, čovjeku se u glavi razvija priča o događaju, pa ono što je izdržao u zbilji, to mu se još jednom vraća u svijesti.

Pred drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, pjesnik Vladimir Nazor je po narudžbi drugova napisao “Pjesmu o pesti”, čiji su prvi stihovi ovako išli: “Uz Tita i Staljina,/ dva junačka sina,/ nas neće ni pakao smest.” Već u tim je riječima bilo nečega tragikomičnog, čega suvremenici nisu mogli biti svjesni, a što će prvi osvijestiti onaj tko pjesmu bude mogao čuti uhom sljedećih pokoljenja, tako da riječi uskladi s njihovim stvarnim značenjima. Riječ smesti znači isto što i pomesti, omesti, spriječiti, osujetiti. Ali prva pomisao je – smesti s uma. Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas ni pakao neće smesti ni odvratiti od naših namjera. 

“Mi dižemo čelo,/ mi kročimo smjelo,/ i čvrsto stiskamo pest.” Tako je to u drugoj strofi, da bismo u četvrtoj doznali i čemu stisnuta šaka: “Tko drukčije kaže,/ kleveće i laže,/ našu će osjetit pest!” Tad pjesma biva bliska nogometnoj navijačkoj budnici, a stari se vitez pretvara u Dubravka Ivaniša Rippera, koji pjeva: “I kolcem i lancem,/ i bokserom u glavu,/ udari, razvali/ za Dinamovu slavu.” Razlika je samo u tome što se Ripper igrao i što iza njegovih riječi i stava leži mekan jastuk ironije, tako da se glava na njega sigurno dočeka. Ripperov punk je mirnodopski i mladenački, iz posljednjih je naraštaja koji su još živjeli od tekovina revolucije, dok je Nazorov punk brutalan, od njega pucaju lubanje.

No, što je to u trećoj strofi, a što je staroga viteza toliko razgnjevilo: “Rod prastari svi smo,/ a Goti mi nismo,/ Slavenstva smo drevnoga čest.” Tu Nazor pjeva o traumi s kojom je došao iz Zagreba, u onom čunu u kojem je skupa s Goranom prešao Kupu. Stari pop Kerubin Šegvić, nekadašnji političar i novinar, historiografski fantast, s vremenom sve radikalniji desničar, od tridesetih blizak Stjepanu Buću, zagrebačkom protonacistu i osnivaču Hrvatske nacionalsocijalističke stranke, koja će u NDH biti zabranjena da ne bi ustašama predstavljala simboličku konkurenciju i da ne bi zbunjivala odani narod, osmislio je Gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata. Ona u osnovi nije bila ni na čemu zasnovana, don Kerubin nije bio maštovit pisac, pa nije smislio vlastitu legendu, a prethodnici na koje se pozivao mislili su i tvrdili nešto posve drugo od onog što je on htio kod njih naći. Toma Arhiđakon, u čije nalaze on polaže vjeru, naziv Goti koristio je kao primorsku pogrdu na račun onih koji su živjeli iza brda. Njegovi su Goti bili današnji Vlaji.

Ali kako je ustašama dobra bila upravo svaka tvrdnja i teza koja bi Hrvate razdvojila od Srba i ostalih Slavena, a pripojila ih Nijemcima, tako su teoriju popa Kerubina prihvatili kao svoju vlastitu, te je od prvih dana Nezavisne Države Hrvatske bučno razglašavali, preporučivali i utuvljivali narodu u glave. A narod povodljiv i blesav, a narod opijen beskrajnim morem gluposti, tu je, kao i sve druge preporučene teorije, spremno prihvaćao, baš kao da su mu u tome pomagale društvene mreže i najmoderniji gadžeti, što je Vladimira Nazora sasvim izbacivalo iz takta. Osim toga, nije on ni inače begenisao popa Kerubina i njegove plitke maštarije. Mrzak mu je bio i kao desni klerikalac, i kao primitivac, i kao dogmat iz onih dubokih i mračnih orijentalnih krajeva, koje se čarolijama nastojalo kristijanizirati i evangelizirati. Premda podrijetlom vrlo bliski: Nazor iz Postira na otoku Braču, a Šegvić fetivi Splićanin, iz poštene težačke obitelji, razdvojile su ih stoljeća i civilizacije. Šegvić je bio devet godina stariji, i već je četrdesetogodišnjak kada 1906. stiže u Sarajevo s ozbiljnom i odgovornom nakanom da, nasuprot politici bečkih vlasti, na svaki način proširi i produbi hrvatsku nacionalnu ideologiju među domaćim katolicima. Postaje glavni urednik Hrvatskog dnevnika, koji će uređivati sve do protjerivanja iz Sarajeva, ali će do kraja života ostati vezan za Bosnu i bosanske teme, naravno interpretirane na njegov, krajnje disparatan i pomaknut način. Kerubina Šegvića je, kao i tolike druge fantaste bez mašte i povjesničare mimo povijesti Bosni privuklo to što je, zahvaljujući najprije dugoj osmanskoj vladavini koja je proticala bez teksta i mimo teksta, to bila zemlja bez pisane povijesti, bez naracije, u koju je onda mogao upisivati, pa i do dana današnjeg upisuje, tko što hoće. Tako je Šegvić, recimo, napisao i roman “Posliednji Kotromanići ili propast bosanske državne nezavisnosti”, a pisao je i o fra Grgi Martiću, hercegovačkim ustancima i drugim u ono vrijeme privlačnim orijentalnim temama. Bosna je bila svojevrsna optička varka epohe: orijent, dalek i nepoznat poput Bagdada, do kojeg se, zahvaljujući Beču i bečkim prugama i cestama, stizalo za manje od dana.

Nazor, koji će Bosnu proputovati i Bosnom se naratovati na bezimenom konju i uz konjevodca Cigu, partizana kojemu dugo neće znati ni pravog imena, bio je ozbiljan pisac, pjesnik i pripovjedač, ali i čovjek vrlo razigrane mašte, u čijoj su se glavi rojile stvarne i izmaštane mitologije. Njegov orijent, za razliku od Šegvićeva orijenta, nije bio prostor za misionarenje, niti za utjerivanje naroda u vjeru i u nacionalnu mitologiju. Nazorov orijent bio je, kao i za bolji dio njegove generacije, svijet tajanstva kojemu se valja prepustiti i koji ima smisla osvajati samo kroz prepuštanje.

Ali Bosna je u priči o toj dvojici ljudi manje važna. Ono što Nazor popu Kerubinu nikako nije mogao oprostiti bili su Goti. Obojica su u političkom i nacionalnom smislu bili izričiti Hrvati, Nazor je to bio i mnogo izrazitije nego Šegvić, ali Nazorov je svijet, fikcionalni i stvarni, bio zasnovan na idealiziranju slavenstva i na mitologiji koja je iz slavenstva proizlazila. Oduzmu li mu pop Kerubin i ustaše pravo na slavenstvo, oduzeli su mu ono što on zapravo jest, kao i ono što je napisao.

Partizani su, naravno, imali svijest o tome da se valja propagandno suprotstaviti maštalačkoj mašineriji Nezavisne Državne Hrvatske i narod izvlačiti iz mračnih ustaških fantazija. Pogotovu je to postajalo važno posije pada Italije, kada su Hrvati nagrnuli da se priključuju partizanskom pokretu. Tako je, između ostalog, bilo važno i to da se ljudi vrate svijesti o zajedničkom južnoslavenskom podrijetlu, kao i svijesti o tome da su sa Srbima ista krv. U neka druga vremena razgovori o krvi i podrijetlu nisu najsmisleniji, ali u to su se vrijeme vodili i u drugim dijelovima Europe. Tek će pobjedom iz 1945. krv prestati da bude argument u raspravi, a progovorit će se o kulturnom i jezičnom podrijetlu. U nas, pak, ta se promjena neće dogoditi sve do danas.

Ali nije vjerojatno da su drugovi iz Vrhovnog štaba sugerirali Nazoru čime će se baviti u ovoj svojoj pjesmi. Njegovo bavljenje popom Kerubinom i Gotima tiče se njegove osobne frustracije i toksične izloženosti zlima ustaških novina i krugovala.

Dalje se, u petoj i šestoj strofi, sve nastavlja u smirenju, a pomalo i u prebrojavanju prstiju: “Sve prste na ruci,/ u jadu i muci,/ partizanska složila je svijest./// Pa sad kad i treba,/ do sunca, do neba/ visoko mi dižemo pest.”

Pjesmu starca na konju u melodiju je utočio i uglazbio sam konjevodac. Partizanskog nadimka Cigo, jer je bio crnpurast, ali suprotno Nazorovu uvjerenju, nije bio Ciganin, nego sarajevski Jevrejin, koji je u partizane, na ravnu Romaniju, s drugovima otišao u taksiju. Oskar Danon o svemu je tome, pa i o ovoj pjesmi, govorio s nekom lijepom avanturističkom vedrinom.

“Pjesma o pesti” bit će soundtrack drugog zasjedanja AVNOJ-a, kada će i Josip Broz Tito biti proglašen za maršala i imenovan za predsjednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, najviše civilne vlasti u nastajućoj državi. Drugovi s osjećajem za stih i ritam u čast su tim okolnostima intervenirali u tekst pjesme, pa je već tad u Jajcu pjevano: “Uz maršala Tita, junačkoga sina”. Počast Staljinu je prešućena, da bi se pet godina kasnije pokazalo da je pjesmi time učinjeno dobro. Drukčije da je bilo, pjesma ne bi dotrajala do naših dana, i ne bismo je se mogli ni sjećati.

 

Miljenko Jergović 04. 10. 2019.

Nož

Nismo znali za strah
mi djeca ispod Kozare.
Grozno je bilo samo
kada bi nas potjerao
zao tukac iz tuđeg dvorišta.

A onda se nešto užasno desilo
i majke su nas krile pod suknjama
pred krvavim noževima.

Nož, nož, nož
slušali smo iza svakog ćoška!
A onda je žena jedna došla

I molila našu majku
da joj sve troje nas preda!
I opet smo čuli;
da ne idu pod
nož, pod nož…

Probudili smo se potom
u sobi s puno djece
i ugledali ga pod svijećom!

Ali taj je nož
bio u ruci Diane Budisavljević
koja je nama,
spašenoj djeci iz Jasenovca,
beskrajnu rezala kobasicu.

Dobrila Pejić Rehaag 03. 10. 2019.