Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Ždralovi i cvekle

Taman pomislih da trebam
nešto da rečem
kad putem naiđoše dva
brkata Hercegovca,
možda bejahu i Crnogorci,
pa me jedan od njih šapatom priupita
čujem li da miriše pelen

Nijesam znao što da
rečem

Pokazivao sam rukom
u presušeno korito
neke rijeke
koja je tuda proticala

Onda sam pogledao gore
u nebo
i vidio ždralove kako lete,
kako prelijeću Vrbas i odlaze ka Feketiću

Hercegovci odoše,
a možda bejahu i Crnogorci

Mene uhvati tuga
jer ždralovi
nisko letješe

Pa izustih da nešto
rečem i zaspah
od sparine.
Usnio sam kako jedem cvekle,
kako mi se na uglovima usana
crvena vodica skorila i sa pljuvačkom izmiješala
pa se sa gornje na
donju usnicu lepljivo premiještala.

Srđan Sekulić 16. 04. 2019.

Lirska tumačenja/24

Ulf Eriksson

 

Budi uvijek udaljena, Euridike

Ako se to otvori, glasi uslov,
vrijeme biva neiscrpno, jedan
uzdah težak kao tečna kiselina.
I to se otvara:
jedna odaja se otvara
gdje zaštitnička pucketa sjena, i
roj u prirodnoj veličini preostaje. To iskri
u mrazu, uređeno kao magnetno polje oko
pluća koja, naga
u nutarnjim bezgraničju, bivaju
za smrt krila dovoljna.

Ako se to otvori, i kako se
to dešava, i
kad, za čitavog života
buđenje u zelenom treperenju – to ga
pokušaju pitati
u uljudnim pismima sa
drskim kvadratima za obscene poljupce.
Ali cifre postaju pijesak
dok se kuverta pronosi
između decenija.

Rijetko je bio sam, ako se pitaš,
ali skoro nikad s nekim u gomili.
I takođe ako samo, ili zajedničko,
ponekad se može otškrinuti, to
sljepilo uvijek nalazi svoj zid da prosija
zapravo pridaje li on još, ne znajući zašto,
težinu na izvjesni trenutak
kad djeca su počela stariti brže no on sam.

Da osjećanje
za ono što se zove život
otanji iznutra, pokazavši se
u čitavom svom opsegu, tek
kad se okameni u okružje – to

njega bi stravilo ako
preostalo u njemu je žudnje
za šta drugo no za to, nešto da štiti
s jednim kretom zaštićenog
prisustva između svjetla i kamena.

Ko nije sam u trenu odluke? Oni
koji slaze u brijeg – oni slaze u brijeg.
Gdje nestaju preci podiže se mrki ulaz.
Ali duha u njihovoj priči
još, vele, postoji! Ona gradi
lokvicu na podu u kojoj
on može naći svoju sliku ako se ne boji.

Duša

Jutro je, ovdje
i u antičkom svijetu, gdje
duša se tek spomene
kad napušta tijelo.

Različna mjerila
vladaju čulima. Moja upotreba
riječi duša pozni je i
buntovan znak.

Ponekad je još uvijek jutro
i svjetlo svakodnevne vječnosti preko
gradovima što se gomilaju u crnim redovima
duž granice sa zemljama nerođenih.

Praonica

Jednom sam položen na sto, na
ćebetu sa bijelim kunićima, u jednom,
pamtim, lisnom treperenju, i lijepo je bilo.

Drugi put
položio sam te na sto
i tako smo lijepi bili.

Sad liježem na sto
i puštam centrifugi da rotira.
Drijemež se muti
glasom jednim
tvrdoglavim koji želi pojasniti
šta vidi pospani:

Prozirna tjelesa, teža od čelika
što se stropoštava
duboko u travu u jednome krajoliku
gdje svo lišće podrhtava
u neproduhovljenom razmatranju vjetra.

Objasni da je šest minuta
dovoljno da ruho se od vlage izvjetri,
kako bi vidjeli kuda tumaramo
kako takođe kroz dane bez ikakvog traga
prolazimo, kud zapravo,

ka nevidnom mi idemo,
obučeni, nagi.

 

Svjetlo i tama

Preko ruku liježe uranjeno svjetlo,
dnevne vidljive rukavice.

Zatim svjetlo postaje prozračno
tako da noć prilazi do duša
i žive i mrtve
stvari mirno počivaju van naših pogleda.

Tako to biva, i tako
mora biti, jer
noć je naš dom i u nama živi.

Sitna i zgrčena
ili praćkasta i divlja
noć živi u tijelu
od prvoga ljeta detinjega
koje naše je jedino.

Kad dan postane prozračan, kad
ručerde čula pridrijemaju i
život stvari više nije vidan
to u sebe same mi virimo.

Premda priča o putu od majušnog
do velikog tijela nije neka brojka:
poruka nije nikakava tajna.
Adresant je ustvari nepoznat.
Čitav život tražimo forme
da bi nepoznato probudili.

Pronađene forme brzo se pogube. Bivaju
modrije u tami što

obnoć se kroz svjetlo pokazuje
i kroz svoju prozračnost dopušta nam da vidimio.

Raport o pustinji

Obnoć je obilno
svjetlo stiglo. Istrljaj pijesak iz očiju
izađi iz tame u kojoj se budiš i
zagacaj niz ulicu. Gledaj,
dok hodiš kovitla se oko nogu.

Osjetiš vijanje
pod kapcima i vani, do
praha u kalendaru svijetlih godina iza lica. Leži
takođe, stara svjetlost, u parku gdje
djeca su već anđele načinila
s tijelima srcnelim od travuljina.

Onde uzimam tvoju ruku. Ne želim
zaboraviti
da ruka tad biva pronađena, i da
moja ruka nalaženjem biva pronađena.
Jedno kroz drugo pada lahorenje
kroz prizore parka
i snove dlanova.
U danu koji ne uzima plac nikakav
još lebdi žeđ nad tragovima stopa u prašini.

Tama u ljudskim tijelima ostavlja za sobom
oko dvanaest grama ugljendioksida. Sitan nanos. Ali
ti atomi zimi bivaju pahulje i
nomadsku zemlju pokrivaju.

*

Ulf Eriksson, rođen 1958, romanopisac, pjesnik, kritičar, prevodilac.

Pjesnik koji, slično L. Gustafssonu, geološki i topografski opisuje svoj svijet. Poezija s jakim filozofskim nabojima i jakom civilizacijskom kritikom datoj u konkretnim slikama poraženih, konzumirajućih površina, platoa na kojim se poništavaju ljudski napori i ljudsko trajanje. Čitava njegova poetika je konstantni pokušaj da se u jeziku oformi odgovor na veliko pitanje o egzistencijalnoj misteriji. U zadnjim zbirkama okreće se skandinavskoj pjesničkoj tradiciji, jednostavnijem jeziku i svakodnevnoj tematici.

Veoma plodan autor. Pored poezije piše prozu, eseje, kritike, prevodi sa španskog. Dobitnik je mnogih uglednih nordijskih književnih priznanja.

 

Priredio i preveo Refik Ličina

Refik Ličina 15. 04. 2019.

Kratki predah za tugovanje

Zamisli, usred pravovremene smrti
koja se načas okreće
da pokaže zavidnu figuru
sjedi Symborska
posuta sitnim šećerom samoće
i odmjerava mi pluća
u strahu od
kancerogene poezije.

Monika Herceg 14. 04. 2019.

Njemački moral i hrvatske gaćice

Nakon 11. kolovoza 2006.

 

Kada je objavljen “Limeni bubanj”, Günter Grass imao je trideset dvije godine, studirao je kiparstvo, bavio se grafikom, ali se izdržavao radeći teške fizičke poslove. Bio je socijalni autsajder, doseljenik u Berlinu, koji je poput milijuna Nijemaca ostao bez prava na zavičaj. Tipična njemačka sudbina: s jedne strane sjećanje na vlastitu odgovornost (ili krivnju – u Jaspersovom značenju te riječi) bilo je imperativno u procesu denacifikacije društva i svakoga pojedinca, a s druge strane je tolikim ljudima bilo zabranjeno sjećati se svojih zavičaja koji su ostali u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji… Bilo je nemoguće istovremeno prolaziti kroz katarzu i žaliti za napuštenim zavičajem. Pravo na domotužje Nijemcima će ostati uskraćeno sve do pada Berlinskoga zida. Istina, Grass će doživjeti taj cinizam sudbine da bude proglašen za počasnoga građanina rodnoga Danziga (Gdanjska).

U “Limenom bubnju” Grass je ispričao priču koju će srednjoškolski nastavnici i kritičari rado tumačiti kao alegoriju. Dječak Oskar Matzerath navršio je tri godine kada je odlučio da više ne raste. I nije rastao u vrijeme kada su centrumaši uz asistiranje ostarjelog maršala Hindenburga Njemačku predali Hitleru, niti je rastao u vrijeme nacističkih zločina, njemačkoga ratnog uspona i pada. Ostao je trogodišnjak, i larmao je uz svoj limen bubanj i kada su, u eri poslijeratnog oporavka, bivši tihi susjedi i simpatizeri nacizma nastojali zaboraviti na svoju krivnju. Oskar Matzerath bio je tu da Nijemce podsjeća u šta su odrasli. Nije to bila nikakva alegorija, kako su nas učili nastavnici na satovima školske lektire, nego je Grass u roman pretočio svoju najveću mladenačku čežnju. Oskar je bio Günterov vršnjak, a on je pod svaku cijenu, pa i po cijenu društvenoga prezira, svoj život želio vremeplovom vratiti na uzrast trogodišnjaka, i u tom času prestati rasti. Veliki pisci umiju oko svoje privatne frustracije, čežnje, sumnje ili nade, čak i ako se ona čini posve blesavom, ispričati veliku priču. “Limeni bubanj” veliki je njemački roman, najvažnija književna i društvena prekretnica, nakon “Buddenbrookovih”, a Günter Grass je u drugoj polovici stoljeća značio ono što je Thomas Mann značio u prvoj polovici. Obojica su bili njemački iskupitelji, i njihov značaj neusporedivo je veći od značaja koji mogu imati pojedini književnici, pa i sama književnost. Pogotovu u malim narodima, koji pojam povijesnoga iskupljenja na tumačenje prepuštaju lokalnim biskupima i seoskim župnicima. Srećom po Europu (a možda i po književnost), Nijemci su veliki narod.

Ovih dana je, čini mi se, Günter Grass do kraja razotkrio zašto je, ako moje tumačenje previše ne zalazi u ljudsku intimu, nakon Drugoga svjetskog rata poželio uskočiti u vremeplov i konačni pad vajmarske Njemačke dočekati kao Oskar Matzerat. Priznao je, naime, ono o čemu ćemo uskoro čitati u njegovoj autobiografiji, da se 1944, još uvijek kao šesnaestogodišnjak, pred sam pad Trećega Reicha, htio prijaviti u podmorničku jedinicu, ali kako više nisu primali podmorničare, završio je kao dobrovoljac u SS trupama. Premda do kraja rata nije ispalio ni metka, činjenica je, koja ga cijeli život muči, da je pripadao zločinačkoj organizaciji, i da joj je svjesno pristupio. Premda u ratu nije ratovao, Günter Grass mir nije dočekao kao nevin čovjek. Poput svih članova SS-a, bio je kriv, a njegova je krivnja trebala biti odvagnuta pred sudom. Ne bi završio u zatvoru, ali bio bi stigmatiziran. Činjenica što je Günter Grass izbjegao svoju stigmu kod dijela njemačke javnosti ovih je dana izazvala ozbiljnu nervozu. Traže da mu se oduzme Nobelova nagrada. A bogme se iz Gdanjska javio i onaj polupismeni sindikalist Walesa koji od Grassa traži da se odrekne počasnoga građanstva. Zašto li se u svakoj ovakvoj aferi nađe takav koji u životu nije ništa čitao da od pisca nešto traži?

Ali pustimo ubogoga Lecha, budući da je zanimljivije ono što Grassu zamjeraju Nijemci. Oni koji su ovih dana zgroženi, vele da je priznanje velikog pisca došlo prekasno. Ali kada bi zapravo bilo na vrijeme? Da je Günter Grass svoje sudjelovanje u SS-u javno predočavao u vrijeme kada je s drugim nobelovcem, Heinrichom Böllom, osnivao Grupu 47, njegovo priznanje niti bi izazvalo šok, niti bi ikome, osim sudu, išta značilo. Tih ranih poslijeratnih godina Njemačka je bila nesvjesna svoje krivnje i više povrijeđena ponašanjem britanskih, američkih i sovjetskih saveznika u posljednjim mjesecima pred Hitlerov pad, nego što bi ikome bilo odiozno to što je neki književno nadareni mladić bio esesovac. Da je, pak, svoje ratne grijehe objavio nakon što je s “Limenim bubnjem” postao slavan, dakle ranih šezdesetih, kada je u Njemačkoj, ali uglavnom samo na ljevici, počelo probijati saznanje o veličini i zastrašujućem sadržaju njemačke krivnje, tada Grassova objava opet ne bi značila ništa, osim, paradoksalno, distanciranja od vlastite, lijeve političke pripadnosti.

Saznanje o nacističkoj pogubi, kao i o potrebi kolektivnog i osobnog suočenja s prošlošću, prodiralo je sporo i trebala su proći desetljeća prije nego što je i posljednji razumni Nijemac shvatio razmjere zla počinjenog u njegovo ime. Među najzaslužnijima za suočenje s moralnim i civilizacijskim konzekvencama vlastite prošlosti bio je upravo Günter Grass. Nijedan političar, osim možda Willyja Brandta, u tome se ne može mjeriti s Grassom. Što je, opet, prirodno, jer su Nijemci i u tom smislu kulturna nacija, premda to nipošto ne znači da su pojedinačno manje budale od nas ostalih. No, samo je kod Nijemaca bio moguć i taj paradoks da je upravo Grass pola svoga života pripremao situaciju u kojoj će njegovo priznanje esesovske prošlosti zvučati tako strašno i moralno nepodnošljivo. Da nije bilo njega i njegovih drugova, uglavnom književnika i drugih kulturnjaka, nečija bi esesovska adolescencija bila posve neprozirna i nevažna stvar. Recimo, kao što je neprozirno i nevažno to kada se netko hvali svojim ustašlukom, ili kada kao akademik Jelčić ističe književnu genijalnost poglavnika Pavelića. Günter Grass pripremao je desetljećima svoje stratište i bio je u tome silno temeljit.

Je li taj čovjek danas moralna vertikala kakvom se činio do prije nekoliko dana? Premda na ovakva pitanja treba krajnje oprezno odgovarati, ja vjerujem da jest! Isticanje najosobnije zamjenice u ovakvoj je tvrdnji nužno, jer iza nje ne stoji objektivni sud. Moralna vertikala vazda je subjektivni doživljaj onih kojima se tako vertikalnom ukazala. Otkrivajući svoju esesovsku prošlost, Günter Grass zapravo je do posljednje konsekvence doveo priču iz “Limenog bubnja”, ili možda razlog zbog kojega je ta priča napisana. “Limeni bubanj” je ustvari priznavanje krivnje, i konstatacija da je sav moralni integritet društva ostao na jednom svjesno retardiranom trogodišnjaku. Samo je velikom piscu, a onda i velikom čovjeku, svojstveno da takav zaključak potvrdi i životom, a ne samo književnošću. Jer ne lažimo i ne nadlagujmo se, gospodo i drugovi, nikada nitko ne bi razotkrio esesovsku prošlost Güntera Grassa da on sam to nije učinio.

Pisac će sljedeće godine navršiti osamdesetu pa njegovo priznanje ne može imati nikakvu praktičnu svrhu. Grass je ateist, radikalni i nepokajani, i posve je sigurno da nije progovorio da bi zatražio finalni oprost grijeha. Njegovi razlozi su načelne prirode, kao i uvijek kada bi reagirao na društvene teme. Premda javno otkriva koliko ga boli način na koji ga ovih dana čereče, čini se da je, ipak, u svakome trenutku svjestan svoje veličine. To je još jedna važna sličnost s Thomasom Mannom, kako u književnome, tako i u životnom smislu. Mann je bio svjestan svoje veličine i onda kada je cijelu Njemačku imao protiv sebe. Njemačka je tada bila sramota Thomasa Manna, a on je bio veći od nje. Danas je svoju sramotu Günter Grass iznio pred cijelu Njemačku. Prethodno je s nje skinuo sramotu i učinio je tako velikom. Eto, to je, čini mi se, bit priče o esesovskoj prošlosti jednoga pisca usred jedne velike kulture. Ali možemo li i mi Hrvati išta od toga primiti kao poučak. Sumnjam. Jer ako je suditi po novinama, a novine su još uvijek najbolji svjedoci vremena, ono što je njemačkoj kulturi moralna vertikala Güntera Grassa, to su hrvatskoj kulturi gaćice Jelene Rozge.  

 

Miljenko Jergović 14. 04. 2019.

Duhovi Budimpešte

(nedjelja, 24. mart 2019. godine: Mađarska – Hrvatska 2-1)

 

Pita Izidor iz Pravijeka Olge Tokarczuk: Što to znači da su minuli? Jesu li minuli isto tako kao prizori koje se idući ostavlja iza sebe, ali koji ipak negdje jesu i traju za druge oči?

*

Svi puše. Novouseljeni stanovi često će se krečiti. Televizori su sada u boji, neki imaju i daljinski upravljač. Nema više stabilizatora. Piju se Rubinov vinjak, Badelov mirogojček i sve vrste domaćih rakija. Ponekad Stock. Puno piva. Mezi se, čačkalice bježe sa ovala, na stolnjaku žute mrve od kuhanih jaja. Zagušljivo je u dnevnom boravku, svako malo otvara se prozor.

Na toj bini recituju stare prdonje, naši pokojni očevi. Izgovoreno drhti u duvanskom dimu, riječi zveckaju u polupraznim čašama, lomne su, i kao male krhotine prolaze kroz vremena, pa tako zbune, jer ne zna se tačno šta je bilo i kad je sada. Četiri su stiha:

Grosics –
Buzanzsky, Lantos, Bozsik, Lorant –
Zakarias, Budai, Kocsis, Hidegkuti –
Puskas, Czibor

Na uglu ulica Kacinczy i Kiraly , budimpeštanska skupina Neopint ilustrovala je ove stihove, na pročelju stare, zapuštene zgrade. Za izradu murala, površine skoro hiljadu četvornih metara, utrošeno je četiristo litara boje. Stihovi će, zajedno sa pratećom ilustracijom, biti konačno uvršteni u novo, dopunjeno izdanje antologije savremene mađarske poezije.

U rano proljetno jutro, sunčano i opojno bistro, mural je obasjan pastoralnom svijetlošću, a sjena podno pročelja, na betonskom parkingu,  pravilna je i jako oštra. Neki tat sjećanja na oštricu sjene teško ozlijedi nogu. I šepa tako, do kraja života.

*

Zavodljivo  je ući u tuđa sjećanja, skutriti se u njihovim skrivenim zakucima ili, kad biva zagušljivo i neprijatno, jer sjećanja su često i bolna i teška, igrati se njima kao dijete sa plastelinom, mijenjati ih i poroditi nova, izmišljena.

Nedjelja je, rano proljetno jutro 1957. godine, sunčano i opojno bistro.

Nandor Hidegkuti iskrao se iz dvorišta svoje zgrade u ulici Paulay Ede 5. Kralj VM-a, u punoj je snazi, mudar i zreo, veliki reformator mistične igre. Bolno bogat jednim neuspjehom.

Ispratio ga je pogled male gluhonijeme vrtlarice, koja brine o dvorišnom cvijetnjaku, a za praznika drvene balkonske ograde kiti zlatnom kišom. I kriještanje dviju obudovjelih babuskara, radoznalih i zlih, poslije čašice prve jutarnje palinke na balkonu. Uzeo je tek nešto novca, u stvari, svu uteđevinu, ručni sat Omikron, koje je dobio po povratku iz Berna, a u unutrašnji džep krombi kaputa širokih revera, sakrio jedan Ronson upaljač na benzinsko punjenje.

Pored sinagoge je Kek Rosza, Nandorov omiljeni kisvendeglo, gdje se jede najbolja jetrenjača, a za nekih svečanosti  pjeva hava nagila. Zastao je samo na čas.

Zatim se, prazne misli i spora koraka, uputio prema obali Dunava, tamo sjeo u žutu dvojku i odveo se u sjećanje moga oca.

*

Ovo mi je sjećanje darivano vište puta.

Na pragu  punoljetstva, u novembru 1984, na Barama, kad su pokopana dva recitatora. Nastalo je jedno kumstvo.

Ili, u kinu Tesla, za projekcije Gotharovog filma Vrijeme je stalo. Budimpešta je bila nježna i lijepa, poput Magde Szukics, uzbudjiva kao bijeg u Jugoslaviju, opasna kao Rusi i topla kao emajlirana šolja sa sličicom budimskog dvorca, puna vrelog čaja od lipe, na kojoj se mogu ugrijati ozeble ruke.

Ili, u pisanju Bože Koprivice, kad su bogovi stvarno mogli obećati.

Ili, sad, kad sam unajmio sobu u Budimpešti, na adresi Paulay Ede 5, i u rano proljetno jutro 2019. godine, sunčano i opojno bistro, u dvorištu zgrade pušio, pio kefir sa koprom i gledao u cvijetnjak  žute kiše.

Sve je stalo u pas Nandora Hidegkutija.

*

Dan je utakmice. Tamnoputi  čistači plešu gospodski lijeno i burna subotnja noć sasvim se lagano rastače u ranom nedjeljnom jutru, sunčanom i opojno bistrom. Pločnici Židovske četvrti još su puni izlomljenog stakla, golubovi kljucaju po bljuvotini, iz veža smrdi mokraća, a sanjivi beskućnici potežu prve gutljaje gadne žute tekućine, vina valjda, iz dvolitrenih plastičnih boca.

Szent Istvan, vozač žute dvojke, nedjeljom ne prodaje karte.

Tramvaj kreće, vozi ga mumificirana ruka. Nandor se vratio u stih, i u starom vagonu ustaju sve sjene lake konjice, ljuljaju se, mjenjaju mjesta  brzo i nikad viđeno, a zadnji pas siječe odbrane poput sablje, u ritmu željeznog točka na rđavim šinama. Iza stakla ođubrenog kukcima promiču mostovi, dvori su na brdu, krajobraz je iskrzana razglednica. Oganj u želucu od  perkleta, po preporuci Kristofa Varge. Ispred parlamenta dva vojnika stupaju i suludo se vrte u krug. Dunav je smeđe boje, na obali su strašne Cipele, velike i male, muške i ženske, u naprtnjači sušeni goveđi jezik kupljen na pijaci  Nagyscarnok i konzerva noćašnjeg Dresera, mlakog već. Na ključu od sobe visi  žuti privjesak sa širokim Ferenzovim licem, stara je cigla zgrade Zwack muzeja u Dandar ulici, mala bočica Unicuma. Matija i Janos, oba K., jedu na stanici bijeli hjeb, mast i luk. Okretište uz robnu kuću Obi puno je žedne prašine i bez boja, stasjukovski lijepo i pusto, a vjetar sa Dunava diže u zrak naslovnicu Nepsorta iz 1954.

Pola sata za 2- 0.

*

I kazivahu tako: tih je pola sata bila umjetnost.

Nije bila. Jer igra je, u ovom slučaju, od umjetnosti omeđena samo jednom matematskom veličinom. Porazom.

I taj se poraz vuče, kao tučen pas, koji i dalje hoda za groznim gazdom.

Iz poraza se ne uči.

Poraz je drek, ne stvara razumjevanje i samilost. Na porazu jaši mržnja.

Otkamenila se turul ptica sa budimskog brda. Glasa se neotesanim lepetom velikih krila.

Krenuli su iz pothodnika podno prometnice, izronili iz asfalta, čitav taj pederbal nestvarnih  Nyilaskereztovaca, stopljeno krdo tetoviranih, izbildanih tjelesina, sa fantomkama na izbrijanim glavama. Topot i huk.

Trčim kroz park, uz ulicu Ulloi. Nestvarno sam brz, tako gumenih nogu, u čudnom bezvremenu ružnog sna prije buđenja.

Spasili su me, biće, honvedi pristigli iz belle epoque. Čekali su u sjeni sjećanja, zaklonjeni drvećem i grmljem zazelenjelog parka, romantični čuvari reda, sa krvoločnim psima na kratkim uzicama, koji laju na mađarskom.

*

Dan kasnije.

Sjedim u bašti na trgu, neuglednom kao i čitav Siofok, preko puta ružnog, staklenog vidikovca. Jutro je rano proljetno, sunčano i opojno bistro. Pijem kafu.

Jučer sam u Budimpešti izgubio naprtnjaču i sušeni goveđi jezik.

Ukrao sam, međutim, žuti privjesak sa širokim Ferenzovim licem, sad se ljulja na ključu mog automobila.

Boli me noga, šepam.

Gorčinu, kumu.

Nedim Tanović 13. 04. 2019.

Ivanov

Imaginarni prijatelj/71

 

Ivanov, eh, Ivanov! Čitatelju je bilo dvadeset kada je prije predstave na festivalu Malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, prvi put pročitao taj Čehovljev tekst. I ništa mu nije bilo jasno. Jasnije mu nije bilo ni nakon što je vidio predstavu – čini mi se da je to bilo mariborsko kazalište, i da je režirao jedan od onih velikih, tada mladih slovenskih redatelja, ali ne bih da nagađam, a nemam gdje provjeriti. Danas, međutim, kada je više nego dvostruko stariji, pa je odavno prestario i samog Ivanova, čitateljev je dojam da je upravo po njemu, po Ivanovu, Čehov važniji pisac od Dostojevskog ili Shakespearea. (Ovo važniji je, naravno, stvar subjektivnog suda i čitateljskog doživljaja, a ne, ne daj Bože, smrtno ozbiljne procjene i presude.)

Znamo da se preziva Ivanov, a kako mu je ime i koji mu je patronim, o tome nemamo pojma. Ivanov je, naprosto, Ivanov. Oni koji ga znaju upravo toliko do njega drže da mu izgovaraju samo prezime. Sve drugo je višak. Kao što je za njih višak i njegova intima, ono što Ivanov zaista misli i osjeća. Njega prate samo trač i diskvalifikacija. Kažu da je Ivanov jado i slabić, kažu da je opasan psihopat i da ga se treba čuvati. Škrtac, pokvarenjak i lupež. Ivanov je paradoksalna ništarija, jer se u iskazima njegovih osporavatelja – a to su, učini nam se, baš svi – njegove mane sudaraju i međusobno poništavaju. Kažu da je oženio Židovku Saru – ju, zar baš Židovku, pa to je i u Rusiji bilo jednak skandal kao i u Beču! – samo zato da bi se obogatio mirazom. Ali preračunao se, i ništa nije dobio. Pa je Saru (koja se sad zove Ana Pavlovna) poslao u grob. Dok je bila na samrti, zaljubio se u drugu. Zvala se Saša.

On je čovjek koji nema snage da odgovara. Naprosto nema snage, istopio se, raspao. Biva li tako u nekim godinama? Ili je razlog drugi? Ivanov ne zna odgovore, ali ga ova, kao i sva druga pitanja teško opterećuju. “Takvi ljudi kao što je Ivanov ne rješavaju životna pitanja, niti na njih odgovaraju, nego padaju pod njihovom težinom.” – napisao je Čehov, a čitatelj u dvadesetoj ovo nikako nije mogao razumjeti. Da to nije intelektualno preseravanje? Ne, nije. Problem Ivanova nije intelektualni nego emotivni. Danas se govori da Ivanov boluje od depresije. Ne vjerujem u to, banalno je.

Čehov se pobrinuo da svaki njegov postupak, pa i sve ono što se o njemu govori, precizno motivira i obrazloži. U ovoj je drami pitanje motivacije rješavao s mnogo više pomnje nego i u jednome drugom tekstu. Razlog je u tome što je sam Ivanov lišen motiva i karakteristika, pa ga onda slobodno kleveću, jer ništa što se o Ivanovu kaže nije sasvim krivo.

Ono što se, međutim, čini egzistencijalno nemotiviranim i neobjašnjivim jest ono što je kod Ivanova najvažnije – tuga. Ivanov je nepodnošljivo i neobjašnjivo tužan čovjek. Što mu je, pitao se onaj mladić od prije trideset godina, i nije nalazio odgovora, pa bi odlučio ne misliti dalje o Ivanovu. A predstava, ionako, više nije bilo. Ili ih on nije gledao. Taj slovenski “Ivanov” na MESS-u, jedini je “Ivanov” što ga je do danas vidio.

Da je čitatelj i režiser, što nikada u životu nije poželio biti, danas bi postavljao “Ivanova”. A  tuga glavnoga junaka bila bi obrazložena jednom vrlo specifičnom bolešću od koje junak Antona Pavloviča Čehova boluje: Ivanov nedovoljno zaboravlja, on pati od bolesti prisjećanja, ona ga grize, troši i uništava. Višak sjećanja čini ga ranjivim. I nesposobnim za odgovore.

Ja sam Ivanov, pomišljam sa strahom. A onda, srećom, zaboravim.      

Miljenko Jergović 12. 04. 2019.

Stihovanje

tvoje smrznuto oko snajperiste pjesnika ubojice davno se u žaru mržnje pripremilo lijepe riječi si poredao sebe volio nas gadnim mislima častio kletvama gađao sebi se udvarao o čudu sebe veličanstvenog stihove redao rime ispredao sonete o svojoj to jest narodnoj patnji kazivao sve što sam nisi bio mrzio po sebi si svijet mjerio po svojim mjerilima druge sudio po svom narodu što je narod kazivao sebe i narod u stih htio mnogo epiku volio svoje srednjovjekovlje koračnice ratne pokliče u rime dugo slagao svoj si bijes i jad u pjesmice poredao tvoj poetski promašaj svim nagradama ovjenčan tvoj slavni opus u nekoj akademiji slavljen ama evo na kraju druže moj bivši sve nekako mislim znam osjećam tvoja je poetika ako ti je do nje ikad bilo jedina meta tvog snajpera smrtno pogođena slamnata lutka u njoj nikad srca samo praznina samo glava lijevo glava desno velika galama dreka sto vrana iza nje šupljina zaborava prazni eho ispraznih stihova tužni portret nenadarena čovjeka

Predrag Finci 11. 04. 2019.

Bogiklati

Dnevnik jednog penzionera/27

 

Alem Ćurin 11. 04. 2019.

Pristajanje

U tvom pomirenom snu tijelo tone u blato,
rijeka potapa svoju obalu, pijesak zaboravlja
svoje zlato, kiša ne prestaje ispirati grad
kao da je svaka slika isplovljavanje,
plutanje između dva nevidljiva obzora.
To jednostavno pristajanje brodova,
ptica i oblaka, izmorene sjene vode, tamne
brazde pjene u tvom nepomičnom krvotoku.
Ovdje gdje sve završava i sve počinje,
gdje sat otkucava prije i poslije, oslobođen
u snu, prepoznaješ ju, približavaš se i udaljavaš
u istom traženju. Sve vrijeme što ga imaš, sve vrijeme
dok ju gledaš, sve manje tužnu, sve manje veselu,
maše i gleda vodu i voda gleda svoju zagonetku.
I ne prestaje prijetiti, ne prestaje kišiti, grad ne prestaje
iščezavati, na vršcima prstiju, da te ne probudi,
nečujno odlazi i u toj se slici još jednom sve ponovi.

Marijana Radmilović 10. 04. 2019.

“Svakako ćeš ići u Zenicu”

Još dok je trajao rat u Bosni, krajem 1995. Godine, u Zenici sam upoznao zaista neobičnu ličnost. Predstavi se imenom Alojzije Derling. Kada izgovori ime, malo ustuknem, a onda se sjetih: to je sin pokojnog Alojza Derlinga, poznatoga zeničkog privrednika i osnivača nekad svjetski poznate firme “Vatrostalna” iz Zenice. Pitam ga o tome, a on u najkraćemu potvrđuje moju misao.

Postade mi prisan, kao da ga godinama poznajem. Drago njemu pričati s novinarima, priznaje mi kasnije. Pitam ga je li i on zaposlen u “Vatrostalnoj” (samo ne znam u kojoj, jer trenutno u Zenici i Busovači postoje preduzeća pod istim nazivom), a on potvrdno odgovori. A kada ga priupitah šta to sada u ratnom vremenu rade, bi kratak i jasan u odgovoru, koji je ustvari bio protupitanje: “Šta bi to mogli raditi u ovom vremenu?”

Kazao mi je da je započeo radni vijek u ovoj kompaniji 1971. godine kada je njegov otac penzionisan (desetak godina kasnije je umro). Nije, eto, imao priliku da radi sa svojim ocem, ali je nastavio tradiciju porodice Derling da i u budućnosti neko od njih privređuje kao vatrostalac.

Drag mi je Alojzij Derling, mlađi ne samo zato što je sin uglednog privrednika nego i što ima nešto genetski naslijeđenog od svoga pokojnog oca, a to se odmah može i primijetiti – prisnost i otvorenost. Pitam ga koliko on zaista po vlastitom sudu misli da ima očevih poduzetničkih gena, ali umjesto odgovora on mi priča kako je krajem četvrte decenije 20. stoljeća njegov otac došao u Zenicu po državnom dekretu, ispričavši mi zapravo anegdotu:

– Pozovu moga oca u Beograd na razgovor i saopće mu vijest da treba ići na rad u Zenicu. Pošto se protivio dolasku u Bosnu, tadašnji ministar industrije mu kaže: “Ti ćeš svakako ići u Zenicu! Ako nećeš dobrovoljno da radiš u Željezari, onda ćeš ići četiri godine u kazneno-popravni dom na izdržavanje kazne, u zatvor!”

Susretnem u Zenici nekoliko godinu kasnije (sasvim slučajno) ponovo Alojzija Derlinga te ga pitam šta je to karakteristično u njegovoj biografiji, a on ponovo priča o svom ocu kako je bio prvi direktor koji je s “Vatrostalnom” zaradio i u Jugoslaviju unio, devize za potrebe države. Nikako da mi kaže ono što ga pitam. Ipak, reče jedan zanimljiv detalj iz svoga života. Njegova majka je živjela u Zenici i kada je (1949. godine) trebalo da ga rodi, ode u Sloveniju i tamo se porodi da bi se odmah vratila ponovo u Bosnu.

Znajući veličinu i značaj Alojza Derlinga starijeg za Zenicu i Bosnu i Hercegovinu, predložim svom sagovorniku da razmisli o ideji da nas dvojica počnemo prikupljati građu za pisanje monografije o njegovom ocu. Ništa mi Alojzije mlađi ne odgovori, ali obeća da će o tome razmisliti i javiti mi. Taj njegov odgovor čekam i dalje.

Raif Čehajić 09. 04. 2019.