Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Lovac

Popodne sam sreo Danka. Iz mojeg romana “Schindlerov lift”. U knjizi sam pisao kako je proveo čitav rat sakriven u stanu, kako je na kraju rata izašao sijed u 29. godini. I danas je posve sam, novih 24 godine. Kosu je ofarbao u crno, mršav poput sjenke leptira. Ne zna da mi je i u romanu sav rat bio samozaključan u stanu. Nemam snage reći mu. Brzo diše, kratkim udisajima. Time ne bi ni smrzlu pticu uspio prigrijati. Šutimo sjedeći na klupi pored solitera. Pored stablo brezice. Pod njim strpljuju se buduće hladovine i naguravaju se u nas.

“Pišeš?” pita me. “Pomalo”, kažem. “I najveća zdanja počinju jednom lopatom”, kaže. Valjda sam se osmjehnuo. “Od ovoga svijeta, bog se izmaknuo i gleda nas iz daljine. Mi smo mu gubitak, izostanak. Kao neuspjelo nišanjenje”, dodaje.

Na klupi do nas mlada majka s četvorogodišnjom curicom. Djevojčica tepa gumenoj bebi u naručju i češlja je sporim potezima. Žena miluje tetovažu na listu lijeve noge. Danko me tiho pita šta mislim zašto je istetovirala jednouhog kunića? “Valjda da kunić ne čuje lovca”, još tiše mu odgovaram. Nasmije se.

“U tvom romanu mi je toplo”, iznenada kaže. “Čitao si?” jedva prozborim skamenjen. “Ne, ne, sestra mi je pričala. Zgodno ti je to da čitav rat nisam izašao iz stana i da sam potpuno posijedio za tri i pol godine.”

“Zar si izlazio?”, pitam ga šokiran. “Nisam, ne, ja sam gumena lutka ovog djeteta, crno počešljan, a ti tatoo majstor bez tinte, koji zečeve ostavlja gluhe”, kaže. 

Darko Cvijetić 09. 06. 2019.

Moje knjige / 29

MEŠA SELIMOVIĆ – IZABRANA DJELA

 

Inventarisanje mrtvih vodi do poraznog saznanja da su svi mrtvi osim onoga koji svodi spisak, sravnjuje preživjele, pomrle, ubijene…Vrativši se, ne zatiče žive roditelje. Šta još?

– A brat? Kako je brat stradao?

– Poginuo u borbi. Bio je komandant bataljona.

Poginuo, stradao, nestao, pogođen u jurišu, naletio na neprijateljsku zasjedu, ubijen minom, zaklan nožem, kao da je deset života imao pa ih gubio jedan po jedan. Javili su se i glasovi da su ga naši strijeljali, negdje na drugom kraju naše zemlje, zbog neke neposlušnosti, zbog svojeglavosti, jedva sam i čuo nesigurne razloge. Neću da vjerujem u to, ne mogu, bolji je od mene, i od hiljada drugih na ovoj našoj strani, ne, nikako, to je ludost, poginuo je u borbi, ili je još živ, naći ću ga, možda.

Bio je svojeglav, kažu. Da, to je on. Ali za to se ne strijelja. Naći ću ga ako je živ, naći ću mu grob ako je poginuo, u jurišu.

Meša Selimović, Tišine

 

Svako djelo vrijedi onoliko koliko svoje energije prenese primaocu, ma ko on bio. Stvaralac ma kog nivoa nije samo majstor upotrebnih predmeta, on je (su)tvorac djela koja zrače, čak i kada su crna, teška i mučna. Zračeći ona obilježavaju, ostaju na onome ko ih koristi, postaju dio njegovog svijeta, oblikuju njegove misli, smještaju se duboko u svijest. Davno mi se takva misao i pozicija uvukla pod kožu, smjestila na mjesto odakle će kasnije upravljati mojim životom i radom sve do današnjeg dana. Mnogi su prethodnici i savremenici uticali na mene, kao i na cijelu moju generaciju ondašnjih mladih sarajevskih pisaca, jedan od njih bio je i Meša Selimović, od vremena dok još nije bio slavan, nego se, bar meni, ukazao kao jugoslovenski kulturni incident.

Godinama gledam u mojoj ličnoj biblioteci Izabrana djela Meše Selimovića, koje je objavila sarajevska “Svjetlost” 1972. godine, povodom šezdesetogodišnjice života autora. Tu su njegova ključna djela, “Derviš i smrt”, “Tvrđava” i svakako “Za i protiv Vuka”. Ali tu su i djela koja su prethodila ovim bitnim za našu književnost a koja su u mom životu takođe odigrala značajnu ulogu, “Tišine” i “Magla i mjesečina”. Malo je, naravno, ispisati jedan tekst od desetak strana da bi se reklo sve o bilo kojem piscu, pa i o “našem” Meši. Sada govorim o onome što je ostalo u meni i što živi s mojim mislima već decenijama. A to je i dalje veoma značajno. Pri tome, bježim od svake rasprave koja govori o njegovoj pripadnosti.

Ime i djelo Meše Selimovića  ušlo je u moj svijet posredno, iz tada tiražnog zagrebačkog nedjeljnika VUS, gdje je književnik Novak Simić, za koga sam bio čuo kao jednog od autora slavne „Knjige drugova“, iz koje jedva da mi se koja pjesma dopala, i za koga sam znao da je porijeklom iz Bosne, na do tada nečuven način doveo u pitanje izbor predsjednika Saveza pisaca Jugoslavije. Nisam imao pojma da postoji neki Savez i da je on sastavljen od republičkih udruženja, iliti društava. Ako sam i mislio o tome, ta se misao vjerovatno kretala oko dva velika imena, Andrić i Krleža, koji su bili toliko veliki i moćni da je bilo prirodno da doživotno budu na čelu književničke bratije. Ali, nije bilo tako.

Novak Simić u tom tekstu o incidentnom izboru predsjednika Saveza, koji su uz komentar djelimično prenijele „Književne novine“, moje ondašnje obavezno štivo, govorio je o drugim piscima, lektirskim, dobrim, čak odličnim; na primjer, Mihailu Laliću, koji, eto, nije bio dobar bh. kolegama, nego oni hoće novi kriterijum, koji on smjelo imenuje povratkom kalajevštine, iliti famoznog bosanskog ključa. Osnovna teza Novaka Simića bila je da red nije po tome što i BiH imaju prava da daju predsjednika, uostalom odakle im dobar pisac, kad su svi dobri otišli a ostala boranija, nego bi trebalo da ubuduće red bude da se postavi najveći i najbolji, ma ko on bio. Već tada je bilo iznenađujuće da takav prijedlog, ili samo ideja, dolazi iz Zagreba.

Čitao sam tih mjeseci odreda sve, učlanivši se u malu ali odličnu biblioteku „Vaso Miskin Crni“ pokraj koje su šibali vozovi donoseći i odnoseći svijet. Išao sam redom,  kao Sartrov mladalački samouki čitalac, od koga sam se jedva bio otresao, a koga će negdje u dubini svoga opredjeljenjnja preuzeti Borhes, ne slučajno bibliotekar, kao što ni sam nisam slučajno pola svoje profesionalne karijere posvetio bibliotekarstvu. Hajde, rekao sam sebi, da pročitam ovog pisca, koji živi tu negdje pokraj mene, a ja o njemu ne znam ništa. Kako je to moguće? Ako je tako dobar da se sarajevski pisci kunu u njega, trebalo bi da zaista vrijedi, inače bi to bila jalova rabota.

Nekako sam odmah odbacio pripovijetke, kratku i tada za mene kao čitaoca nezanimljivu formu, pitao sam se gdje su mu romani. I našao dva, „Tišine“ i „Magla i mjesečina“. Idući prema Grbavici, pročitao sam prvu, potom još jednu stranu romana „Tišine“. Uhvatio me je ritam i tama koja je bila iz slika prethodnog rata. Nastavio sam te noći i sutra koliko je trebalo da bih pročitao taj kratki roman. Ovo je dobar, čak odličan pisac, rekao sam sebi. Ovaj njegov junak, književni alter ego sam ja, u ovom Sarajevu. Jednako se ne snalazim, jednako dalje nešto tražim, jednako ću jednog dana pobjeći ko zna gdje, možda tamo gdje se gine i odakle se ne vraća. Nekim od vozova koji prolaze pokraj biblioteke „Vaso Miskin Crni“.

Bio sam dijete rata, bez oca, koji je ostao negdje na nekom prkosu, na nekoj kosi, ko zna gdje. Tražio sam ga, ma kakva bila ta moja potraga. Otac koga nema u tvom djetinjstvu, uvijek se traži kasnije.  Da, da, ovo što piše Meša Selimović je i za mene suštinsko. Ni moj otac nije bio mekan. Volio je pravdu, onakvu kakvu je on zamišljao. Ljutio se na sve one što su zanemarivali zajedničko, narodno. Nije bio komunista, nego običan seljak, ali pravi borac. Da li je i on nekome zasmetao? Preda mnom se otvarao ogroman prostor sumnje.

Selimovićev junak bi volio da je bilo tako, da pogine u jurišu. Tu će pisac stati, ne ide dalje, još ne može, nije spreman, nije zapravo našao formu koja će biti starija od savremenika, od ovoga koji piše a koji nije samo pisar nego i onaj koji evocira. Kada prestane da evocira a postane pisar vremena i prostora, vratiće se, imaće formu, biće spreman da stvori remek djelo. U “Tišinama”  junak ne vidi širi prostor svog kretanja, razoreni Beograd, opustošene ljude, iako on sam predstavlja sudar tog gradskog koje je bilo njegovo, izgubljenog, i ovog koje je preostalo, sa svojim ranama i svojim strahovima. Ratnik taj svijet vidi crno-bijelo: Imam osjećanje da živite u bezvazdušnom prostoru, okruženi starinskim sjenkama, starinskim stihovima, starinskom muzikom, bez mnogo veza sa stvarnim svijetom. Odgovor Olgin: Okružila sam se sjenkama, stihovima, bezvazdušnim prostorom da bih se odvojila od svijeta koji postoji na tako strašan način.

Ovaj pisac meni vrijedi više od bilo kojeg lektirskog savremenika koji nudi protekli rat kao heroiku koja me se ne prima. U poeziji toga nema, zato je dublja, moćnija, strašnija. Ovo Sarajevo, sa svojim surovim zimama ni ja ne mogu da sagledam u cjelini, nikada neću ni moći, bez obzira da li se penjao na okolna brda ili izgubljen lutao njegovim ulicama, mahalama i čikmama. Da, tu sam prvi put postavio pitanje gdje je zapravo vlast, gdje su oni koji vladaju i ocjenjuju šta se smije a šta se ne smije? Gdje je ta odvojena elita koju nikada nisam trpio kao ni moj otac, kao ni Selimovićev mlađahni junak koji će nastaviti da raste u svom tvorcu, dok ne dođe do junaka koji će se izmaknuti u daleku prošlost da bismo bolje vidjeli sadašnjost.

Tako je Meša Selimović postao moj pisac prije nego što je na njega došao lovorov vijenac NIN-ove nagrade za djelo koje će bivši sarajevski pisac Vuk Krnjević ocijeniti negativno. Jer, kako da neko ko je ostao tamo odakle je on otišao može biti dobar pisac? Nastavljala se mračna igra centara i periferije, stalna kao što je stalna negdje tamo ustanovljena hijerarhija, umjetnička nomenklatura. Prvo Novak Simić, onda V.K. Njima će se suprotstavljati sarajevska partijska škola nacionalnog i šta ja još znam čega sve ne, na koje ima pravo ne samo ovaj koji se napada nego i svi ostali. U svemu tome naš se pisac nije prepoznao, on nije htio tako strukturisan svijet.  

Većinu Selimovićevih djela pročitao sam na brdu iznad “Željinog” igrališta na Grbavici, ispod pruge koja je vodila prema Višegradu, u Andrićev svijet. To je prostor što ti se ukazuje kao zaustavljeni vagon, koji će se uskoro otisnuti dalje, kada ćeš morati da mijenjaš lektiru i sve što uz to ide. Kao istinski ispit zrelosti pred tebe se postavljalo pitanje: Jesi li spreman na tu avanturu? Pogledaj grad što se stere dolje, šta ti imaš s njim? Ko zapravo zna taj grad? Mladi, iz moje generacije, ili stari, iz generacije koja je odjednom uzimala u odbranu Selimovića s čijim se djelom našalio ingeniozni i nesabrani Branko Čučak. Rođeni anarhista, Čučak, pokazao je samo svoj urođeni bunt prema gospodstvenom piscu i direktoru „Svjetlosti“, Meši Selimoviću, koji je  mladim sarajevskim piscima, inače ko zna zašto i odakle bližim anarhizmu nego ondašnjem partijskom establišmentu, bio nepristupačan. Za nas pisce tu je bio Risto Trifković, neispavan i odsutan, prihvatao je i gubio rukopise, ali ih i objavljivao. Bio sam mu zahvalan, ali on ni po čemu, kao ni drugi u Sarajevu, nije mogao da mi bude uzor i pomoć. Meša je mogao. Njega sam jedinog i iščitavao pažljivo, upoređujući s velikim djelima svjetske književnosti. Kao i Krležinu esejistiku – s kojom vodiš stalni, kišovski dijalog, nema apsolutnog prihvatanja na neviđeno, niko za to nema kredit.

Sam pisac u „Sjećanjima“ umanjio je vrijednost svog romana „Tišine“, upetljavši se tako u ono što već ima svoj život, što je samostalno stvorilo oko sebe određen oreol značaja i kao takvo ispunilo svrhu i smisao. Za mnoge čitaoce taj roman je bio otkrovljenje, još jedan dašak u ostvarivanju slobode stvaralaštva, u prodor izvan kolektivnog uma prema ličnom, od vanjskog u unutrašnje, iz svijeta optimizma i zanosa u sumnju i pesimizam, iz zdravlja u PTSP sindrom.

Dvije godine poslije Kongresa u Titogradu, pa do kraja vremena, ljudi će se pitati ko su bili ti napadači na velikog pisca Mešu Selimovića. A on je ostao jednako dalek svemu tome, usamljeni aristokrata duha, odbojan prema pohvalama, neosjetljiv prema pokudama. Sav u sjećanjima, kroz koja se probijao kao kroz maglu uz pomoć ono malo mjesečine duha.  Ali, u „Tišinama“ to nije formom autobiografsko, nego književno, romaneskno, koje se i u toj formi gradi kao svojevrsna riznica iz koje će se crpsti građa za pisanje. On piše: Gdje je početak sjećanja? i je li pisanje sjećanje? je li potreba ili htijenje? Stotine ljudi se zadržalo u mome pamćenju, mnogo događaja gamiže po mome mozgu, i svaki zaslužuje da se zabilježi istinito, to je dovoljno da zapis bude značajan. Bez mene, po njima. Ja ću biti posrednik, ljetopisac, ruka i sjećanje.

Ovo je bila značajna književna poruka-podrška mladim piscima koji su tražili sebe. Ona se prihvata ili odbija. Prihvatanjem uranja se u isti svijet, odbijanjem se taj svijet napada i mijenja. Poetski, metaforički svijet koji je bijeg od stvarnosti, povlačenje u zamišljeno, svoje, imaginarno koje će kad se napiše biti svačije i ničije, zavisno od mogućnosti identifikacije. Kad prođe vrijeme, čitalac će se pitati da li je takav svijet ikada postojao i, ako jeste, gdje? Razmicanje normi društva koje se traži, ali je to traganje i dalje u suštini dogmatsko: „…i mislim kako postajemo licemjerni u ime nekakvog višeg smisla, a ne znam da li je to dobro ako je i potrebno. Unakazićemo se u ime tog višeg smisla, stvarno ili prividno poštujući strogi ratni moral.

Svakako treba spomenuti i ne dopustiti da se zaboravi Oljačin junak Draško, iz „Molitve za moju braću“, kao opšti tip našeg poslijeratnog ratnika-intelektualca i nezadovoljnika. Teško da se nešto od njega nije prelilo i drugima, tako i Selimoviću, čije su „Tišine“ u određenoj, tihoj, korelaciji sa „Molitvama“.  

Neugodno je, neudobno, hladno, tuđi je dah u ovoj tuđoj sobi… ispisuje Selimović u “Tišinama”. Nešto slično dešavalo se i u ovom minulom ratu, kada su mnogi voljno ili nevoljno ulazili u tuđe stanove prisvajajući ne samo imovinu nego i prošlost izbjeglih nesrećnika. Reći to u komunističkom vremenu, pred onima koji su živjeli a njihovi nasljednici žive i danas, u tuđim stanovima, bila je ipak hrabrost, dostojna bar sartrovskog uma. Iako komunista u duši, Selimović je bio sve samo ne režimski pisac. Kao mladom piscu, meni je to bilo ohrabrujuće.

Mrtvi i živi, jedni u drugima, jedni pored drugih, i jedni i drugi u roditeljima, roditelji u njima. Inventarisanje motiva, opsesija, onoga što ga se tiče, što ga se ne tiče, što će ga se ticati i čega se ne može osloboditi i iz čega će, iz te nemoći, stvoriti jedno od najmoćnijih djela naše i svjetske književnosti „Derviš i smrt“. Derviš jeste mir, kontemplacija, smrt je negacija svega toga, konačna nivelacija.

Kada se pojavio „Derviš i smrt“, genijalno djelo koje je sinulo književnim nebom kao senzacija poslije Andrićevih romana, mnogim se kritičarima činilo da je ono nastalo ni iz čega, kao da je pisac apsolutno anoniman i beznačajan čovjek stvaralac. Mnogi od njih nisu bili pročitali Selimovićeva ranija djela i moglo im se trenutno i oprostiti, ali oni to nisu uradili ni kasnije. Ljudski, unutar književnog života i zakulisnih borbi nacionalnih, odnosno republičkih književničkih asocijacija za prevlast u nekadašnjem Savezu književnika Jugoslavije, vidjeli smo, to je izgledalo povremeno sasvim karikaturalno.

S knjigom u rukama, na brdu iznad  Željinog igrališta na Grbavici, gledao sam kukuruze pred branje na dijelu zemlje koji nije bio zauzet kućama, putevima, ko zna još čime, ispod džamije koju će “zarobiti” “novo” Sarajevo. Ti su me kukuruzi vezivali za drugi prostor koji je bio bliži mojoj duši, ali knjiga u rukama upućivala me je na svoj prostor, koji nije ovaj koji gledam, nego onaj koji mene gleda, kao grad što postoji i ne postoji, u bilo kom vremenu. Grad kao Mešina “Tvrđava”, grad kao tamnica, grad kao mir poslije rata. Tu nema mjesta za derviša skoljenog sumnjama, ili ga još ima sasvim malo, tako da se čini da treba negdje pobjeći ako se želi ostati svoj. Ali gdje? Možda jedino u roman, tamo je vjerovatno još uvijek toplo, ma koliko bilo neizvjesno.

Kompendijom mudrosti, „Tvrđava“, za mnoge čitaoce roman bolji i od “Derviša i smrti”, samotnom meni ,koji sam htio da se bavim pomalo pjesničkim zanatom, govorila je, poručivala:

Podsjetiću te. Kako bog kaže Muhamedu? ‘Mi Poslanika nismo pjesništvu učili. Njemu pjesništvo ne dolikuje.’ A sjećaš li se poglavlja ‘Šuara’, o pjesnicima: ‘Pjesnike slijede zalutali i obijesni.’ Zar ne vidiš da pjesnici, lutaju dolinama, i govore ludosti.  ‘Cilj im je da se rugaju i da razvraćaju. Stići će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti.’ Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti?

– Otkako sam se vratio iz rata.

– Pa da, „sjena slijedi bivšeg mene“, sjena rata, naravno. E pa, prijetelju, mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kur’an u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to što činiš.

Nasmijao sam se:

– Primam taj grijeh na dušu. Pa dobro, kad si me već osudio, možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ?

– Nisam te ja osudio. Kur’an kaže: ‘U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, čvrstim kao zid.’ A tebe Alah ne voli, jer ti nastupaš sam, razbijaš saf, podrivaš čvrsti zid. I ne samo da ne braniš vjeru, ti si protiv nje.

Ranko Risojević 07. 06. 2019.

Ubio sam djevojčicu

San noći 28. u 29. maj. 2019.

Ubio sam djevojčicu. Ne znam zašto ni kako, ali nisam je slučajno ubio. Svud naokolo muškarci i žene iz Sarajeva, uglavnom mojih godina, odreda bivši prijatelji, drugovi, poznanici, s kojima sam u međuvremenu prekinuo sve odnose. Ali u snu nije tako. Razgovaramo, nastojim biti ljubazan, umiliti im se. Oni sumnjaju, puni su prijetnje, ali ne mogu ništa dokazati. San je dug i iscrpljujući, u njemu se ne događa ništa, osim što ja skrivam ubojstvo djevojčice, a oni sumnjaju, pogledima prijete. Istovremeno se zbiva neki društveni život, pomiču se figure, prolaze možda i godine, raste tjeskoba, navikavam se na tjeskobu…

Uspijevam sakriti da sam ubio djevojčicu. Strah me je u snu i pomisliti što će se dogoditi ako me otkriju.

Usred noći probuđen, gledam prema prozoru, možda je tri, pola četiri, i jedan vrlo dugi trenutak ne znam je li to zbilja da sam ubio djevojčicu i da su svud oko mene muškarci i žene iz Sarajeva, moji bivši prijatelji, drugovi, poznanici, koji me sad mrze i tegobna im je pomisao na mene. Rijetko mi se to dogodi, da ono iz sna prodre u zbilju i neko vrijeme ostane tu.

Osjetim olakšanje kad shvatim da ubojstvo ostaje u snu. Sreću u najčistijem obliku. I usnim u san bez snova, zaštićen.

Miljenko Jergović 06. 06. 2019.

Grubi, šporki i zli

Dnevnik jednog penzionera/35

Alem Ćurin 05. 06. 2019.

Mavi-tefter

Njihalo se žito u polju
kao zbratimljeni zbor derviša
koji peva strašne ilahije

posvećene Bogu.

Kome?
Kiši?

kome bilo!
Piši!

Zapisujem u moj tefter plave boje
da su vojvođanska sela
zrela
da im sa čardaka pevaju rode
i da se ne boje velikog potopa,
vode,
iako je tu nekada bilo more

zapisujem u svoj mavi* tefter,
tefter plave boje

dok more derviša leluja
zbratimila ih kiša
pa pevaju pesme dodole
da kiša stane

ili to žito piša? 

Ko ih šiša!
U tefter zapisujem da
u vojvođanskim selima
rode pohađaju
igrališta.

*Mavi – “plava, plavo, plavi” u prevodu sa turskog jezika.

Srđan Sekulić 05. 06. 2019.

Marina Cvetajeva: Njemačkoj

Evo kako je Marina Cvetajeva, po Josifu Brodskom možda najveći ruski pjesnik 20.vijeka, pjevala, kao uvijek “protiv struje”, nekoliko mjeseci poslije izbijanja Prvog svjetskog rata, potaknuta opštom mržnjom Rusa prema Njemačkoj koju je Cvetajeva smatrala svojom drugom domovinom.

Otkako je Sefereja nacošima postala što i Njemačka Rusima na početku Prvog svjetskog rata, stotinama, možda hiljadama puta sam u sebi ponovio:

A kako da te ja ostavim,
A kako da te ja izdam?

Jer bez Jugoslavije ne bi na svijetu bilo ovog današnjeg Marka Drinkina.

Pjesma je prvi  pit objavljena 1936 godine .

 

NJEMAČKOJ

Na tebe svijet hajku pravi,
Dušmana imaš – božji žgam,
Pa kako da te ja ostavim?
Pa kako da te ja izdam?

“Oko za oko, krv za krv” stoje
Gdje tražim blagorazumlje,
O Njemačka ljubavi moje!
Njemačka, moje bezumlje!

Kako da te odbacim danas,
Moj progonjeni Vaterland1,
U kom korača još, uzana
Lica, po Kenigzbergu Kant,

Gdje, dok Fausta novog mazi,
Kroz drugi mali grad zabit –
Geheimrath Goethe2 sad prolazi
A u ruci mu štapić vit.

Zar, njemačka zvijezdo moja,
Da ostavim te kad ne znam
Da napola volim, ja koja
Pjesmama zanesena sam

Tvojim, i moj sluh ne čuje ti
Poručničkih mamuza hor,
Kad svet je meni Đorđe sveti
U Frajburgu na Schwabenthor3.

Kada ne guši mene zloba
Čim brk kajzerov uzleti,
Kad na ljubav ću se do groba
Tebi, Njemačka, zakleti.

Ko ti čarobne niti mudre
Nema, ti si mirisav kraj
Gdje češlja svoje zlatne kudre
Nad vječnom Rajnom – Lorelaj.

<1914>

 

1Vatreland  (njem.) – domovina.

 2Geheimrath Goethe (njem.) – tajni savjetnik Gete.

 3 Schwabenthor (njem.) – švapska vrata.

 

Prevod i komentar Marko Vešović

 

Marko Vešović 03. 06. 2019.

Karl Rossmann

Imaginarni prijatelj/76

 

Karlu Rossmannu samo je šesnaest godina i već ga, kao emigranta, šalju u Ameriku. Razlog je prost: petljao je s kućnom pomoćnicom. Što je i koliko petljao, dokle je stigao u tim svojim petljavinama, da sluškinja nije ostala noseća problem ne bi bio takav da zahtijeva hitno iseljenje u Ameriku. Povijest će se ironično poigrati piscem i njegovim likom: dok je Karl Rossmann morao u Ameriku zato što je služavki napravio dijete, njegova će braća u Bogu, žrtve kršćanske klevete i nacističke mržnje, bježati u Ameriku pred Holokaustom. I to samo najsretnija među braćom.

Kafka je čeznuo za Amerikom, a nije se odvažio poći. Ali njegov roman, prvi koji je počeo pisati i prvi od kojega je odustao, o toj čežnji ne govori. Suprotno, Amerika je njegova noćna mora. I možda je ovaj neobični, čitatelju privlačni, a vjerojatno i najzabavniji Kafkin roman, pripovijest o noćnoj mori. I možda je glava ognjičavog spavača jedini prostor ove priče, dok je Karl Rossmann lik iz sna.

Jedna je to od onih tipskih mora: kao kad sanjate da ste se bez cipela našli u gradskoj vrevi, u pidžami usred kazališta, bez putovnice u stranoj zemlji, čiji jezik ne poznajete… Tako se Karl odmah na početku zatekao u utrobi broda koji već pristaje u njujorškoj luci. Ne zna kako bi izašao van, a još je na palubi zaboravio koferčić sa svim svojim stvarima. Tu upoznaje prvog neobičnog čovjeka, čini mi se ložača.

Sva dalja zbivanja u Americi samo se logično nadovezuju na ono što je bilo prvo: kovčežić u kojem je sve što mu je majka spakirala da mu posluži u bijelom svijetu. Nisu to vrijedne stvari, suprotno, staro odijelo, zamjensko rublje, i što još? Ništa što bi mu u Americi moglo pomoći i poslužiti mu da se snađe u novom životu. Ali značaj gubitka i nije u vrijednosti izgubljenih stvari, nego u sramoćenju, u razotkrivanju, u gubitku intime, u tome što će netko gledati u te njegove stvari, dodirivati ih, učiniti nešto s njima.

Put po Americi, ili uzaludni Karlov pokušaj da putujući tom zemljom pronađe svoj život, za Karla Rossmanna samo je neugodni i zbunjujući nastavak, posljedica tog prvog razotkrivanja. “Amerika” je za čitatelja beskonačna noćna mora, roman koji se, ali stvarno, zavlači u snove i povlači se po njima i godinama nakon što knjigu pročita, pa i nakon što je skoro sasvim zaboravi.

Karl Rossmann – što je karakteristično za Kafkine romane – postupa isključivo reaktivno. On odgovara na okolnosti, koje su redom neobične i neshvatljive, suočava se s udarima sudbine, za koje ne zna s koje strane dolaze, i stalno je u nekoj vrsti bijega i povlačenja. Jedino što je on doista učinio u svome bijednom i kratkom životu bilo je ono s kućnom pomoćnicom. Tako je to s nesmotrenim snošajima: mali uzrok stvori veliku posljedicu.

Karl Rossmann tipičan je junak humorističkog romana. Romana jednostavne i predvidljive strukture, koji se može nastavljati do u beskraj, i neočekivanog, šokantnog sadržaja. Ujedno, on je, kao i svi drugi Kafkini glavni junaci, piščev alterego.

Franz Kafka je – riječima jednog velikog pjesnika: temeljito nepročitan pisac – koji je pisao urnebesne humorističke romane, nad kojima su intelektualci važno filozofirali, a čitateljstvo je premiralo od straha kao pred najstrašnijim hororima u književnoj povijesti. Zamislite: izgubite kofer na putu u Ameriku. Ili se ujutro probudite kao kukac koji se izvrnuo na leđa. Zar to nije urnebesno smiješno?

Miljenko Jergović 03. 06. 2019.

Dijadema

Ne sjećam se ja tih čestara
ni brda obraslih brnistrom
kuda me vodiše kamenjarom na gubilište
obogaljenog sa zvijezdom na čelu
udisao sam mirise iz kazana prirode
kažnjen u neposluhu za primjer
čeljadi čobanima stadu zamuklom
što gomoljem u gunju nahraniše se
k’o blago svako jadno u neznanju
ter me skinuše do gola i jezik iščupaše
baciše psima moja pisma i ljubav jedinu
kad je grijah u mislima za domovinu
gdje ćemo se sresti ti i ja
dva jezika k’o muzika
na dijademi od zapaljenih oblaka.

Duško Babić 01. 06. 2019.

Bleiburg, oprost i pokajanje

Osamnaesti je svibanj. Subota. Vikendaši napustili grad, pješaci rijetki. Uskim trotoarom usporenim korakom spušta se od Bogoslovije kraj Muzičke akademije prema Hamam baru, današnjem Bošnjačkom institutu. Iza leđa osluškuje dva glasa koji se smjenjuju čas brzo i snažno, čas sporije i tiše, kao i odjeci njegovih koraka. Ne okreće se, neće da im pokazuje lice, neće ni susrest s njihovim.  

– …A pokajanje? Bog nagrađuje pokajanje. Kad priznaš svoj grijeh, Bog ti ga oprosti, je li tako?

– Tako je.

– Ako grijeh poričeš, a počinjen je, i dalje si u grijehu. Je li tako?

– Tako je.

– Jesu li u Bleiburgu, uglavnom, stradali oni koji su počinili veliki grijeh?

– Jesu. S njima su bili i nevini civili.

– Nevini? Jesu li zločnici priznali svoj grijeh i jesu li se pokajali za svoj grijeh?

– Ne znam. Nisu imali prilike za to.

– A bježali su od čega? Od svog grijeha. Od osvete onih koji su ga mogli dokazati. Ako su pravedni, zašto su bježali. Zaustavljeni su daleko od svih svojih žrtava u Jasenovcu, Jadovnom… Ti logori su nepobitan dokaz. Bježali su jer svoj grijeh nisu imali hrabrosti priznati. Zašto, onda, misliš da za njih treba moliti?

– Zato što im nije data prilika da to pred sudom obrazlože.

– Da to pred sudom obrazlože… Kako bi se to pred sudom moglo obrazložiti postojanje tolikih logora i tolikih smaknuća u njima?

– Ne znam. Ali, trebalo im je suditi!

– Dobro. Iako su oni u logorima bez suđenja ubijali nevine. Nisu im davali nikakvu priliku za život. Zašto misliš da za njih nakon svega trebamo ići u Bleiburg i moliti?

– Jer su s njima bili i nedužni civili.

– I nedužni civili? Nedužni civili s poraženom vojskom Pavelićeve fašističke NDH, nešto mi tu nije jasno. I što se Crkva ne isključi iz te teme? Priznaj, pokaj se, ispaštaj! Ne poriči zlo koje ljudski um ne može poreći. Poricanjem rušiš temelje države na kojoj je stvorena. Na otporu prema svakom zlu. To ti je svetinja. Ne oplakuj sudbine zločinaca! I pokloni se prvo žrtvama! Moli se prvo za njih! Ne širi svojom molitvom laž, ne gledaj na zlo samo jednim okom! Budi u molitvi Čovjek. Obiđi prvo logore u kojima su zla počinjena i pomoli se prvo na tim mjestima! Budi skrušen, ne razmeći se samo s vlastitom, subjektivnom istinom! Ne bježi od one dokazane! Logori, logori, logori… Prihvati ih kao dokaze i bježi tako iz zla! Nakon takve katarze, idi dalje! Čist i spreman za ljubav prema svakom Čovjeku. Eto, to je za mene kršćanski, hoću reći katolički.

Koraci iza njegovih leđa sve su jači. Obilazi ga prvo jedan govornik, u franjevačkom je habitu, onda i drugi, s bijelim kolarom, sve osalo je u crnom, on je petrovac. (Otkud oni u Bogosloviji zajedno?) Obojica žure prema sarajevskoj katedrali Srca Isusova čije zvono poziva vjernike na misu. Obilaze ga šutke, pogled mu je dugo prikovan za njihova tijela.

– Onaj čovjek je sada iza nas, a bio je ispred. Bili smo malo preglasni, možda je sve čuo.

– Neka je čuo – prepoznaje glas onog koji je do maloprije iza njegovih leđa govorio i dulje i energičnije.

– Morat ćeš se ti sada, u katedrali, i ispovijedit i pričestit. Em, danas nismo s onima koji su u Bleiburgu, em smo o grešnicima preglasno, i to na ulici. Veliki grijeh.

– Jaaah. Navratio ti u Bogosloviju poslom, zapričali se, nastavili usporenim korakom uskim trotoarom… neću ja danas u katedralu. Kasnim na Bistrik, čekaju me u crkvi Svetog Ante.

Mirko Marjanović 31. 05. 2019.

Širaz i njezina Duša

Priča iz knjige “Mačka čovjek pas”

 

Kad mu je umrla žena, draga naša susjeda teta Rajna, gospon Škrlec odlučio je što prije doći za njom. Prestao je jesti i piti, čak je prestao i pušiti, samo je sjedio pred upaljenim televizorom, gledao Kunolovca, reklame ili raskomadanu djecu koju izvlače ispod ruševina u Gazi, a niz obraze su mu same od sebe tekle suze. Kćeri su najprije našle ženu koja će se za njega brinuti, Filomenu, špičastu staru curu koja je izgledala kao ražalovana časna sestra, ali u Grazu je završila fakultet za brigu o starcima što žele umrijeti, i – pričalo se – sedmorici je dedeka produžila život, otac naftaša Čepikuće dočekao je uz nju devedeset petu, i ne bi ni umro da nije imao zdrave zube, pa je pregrizao štrik za sušenje rublja i objesio se na stubištu. Naravno, Filomena je bila skupa kao sam vrag, ali tri Škrlecove kćeri nisu žalile. Dok god je stari živ, moći će se potpisivati njegovi grafički listovi, možda ga se natjera i da nešto namalja, premda je već skoro sasvim slijep, ali bez očiju se još i može slikati, ako si veliki Oton Škrlec, a mrtav baš i ne. Mislile su tako njegove kćeri, ali uzalud. Bez obzira na svu Filomeninu skrb i znanja stečena u Grazu i po najfinijim zagrebačkim kućama, gospon Škrlec više nije jeo, pio, ni pušio.

Tada se najmlađa sestra dosjetila da se stari cijeloga života žalio što ne mogu imati psa, jer je naša teta Rajna bila alergična na pasju dlaku. Znao bi zastati nasred ulice, čučnuti uz nekog lutalicu, dugo ga milovati i nešto mu šaptati na uho. Uostalom, nisu li Škrlecova platna iz svih njegovih faza često bila ispunjena figurama pasa? Čak se i na onoj slavnoj slici, oko čijeg su vlasništva Beograd i Zagreb godinama pregovarali, pa se prijetilo i prekidom diplomatskih odnosa, na kojoj Nikola Tesla gleda niz Manhattan, negdje u dubini, prije nego što će kuljajuća ljudska masa zamaknuti izvan slike, vidi figura žene koja na uzici vodi foksterijera.

Potvrdit će vam to tko god ih poznaje, Škrlecove kćeri su kao da ih je izvadilo iz kakve Disneyeve bajke. Starija je visoka i zla raspuštenica, velikog nosa. Srednja je malena i debeljuškasta, sitnooka majka petero djece i supruga propalog tapiserista, koji nakon višegodišnjeg boravka na psihijatriji sjedi doma i bocka goblene. Mlađa ima neku bolest od koje joj se krivi kralježnica pa je u Gradskom uredu za urbanizam, što ga vodi već godinama, zovu Kvazimoda. Svaka sestra nesretna je na svoj način, ali zajedničko im je da su patološki škrte i nepovjerljive.

Našle su se jedne subote i zajedno otišle u azil za napuštene životinje. Starija je mladoj volonterki obrijane glave rekla neka pas bude kratkodlak, što kratkodlakiji, jer da ne misle svaki mjesec kupovati novi zauger. Srednja je rekla neka pas bude što manji, jer neće stari prodavati grafike za pseće bifteke. Mlađa je rekla da pas treba imati što kraće noge, jer dugonoge valja puno šetati po parku, pa tatek ne bu imal vremena za slikanje.

Volonterka, koja je rekla da se zove Širaz, otišla je u psetarnicu i donijela maleno žuto pseto, goleme glave, kratkih nogu i skoro bez dlake. Sestre su ga strpale u kartonsku kutiju, Širaz im je održala predavanje kako bi se oko kujice trebale brinuti, ali njezine riječi nisu stizale do sestara, pa se može računati kao da nisu bile ni izgovorene.

Gospon Škrlec bio je sretan, smijao se i skakutao po kuhinji, otvarao i zatvarao frižider, pokušavajući nahraniti psa, a odmah zatim ga i pomilovati, nije ni sam znao što bi prije i što u tom času ima smisla učiniti. Kujica je mahala repom, ali to je činila tako nervozno i energično, a sva je bila tako sitna, da se činilo kako rep maše njome. Njegova ruka pokušavala je doći do njezine glave, tražila ju je kao ključaonicu u mraku, ali nije išlo. Neprestano se izmicala; činilo se – od silne radosti nije mogla ni trenutka biti na istome mjestu, a onda je izgledalo kao da zapravo bježi od ruke, da se plaši udarca.

Neka se zove Duša – rekao je gospon Škrlec – neuhvatljiva je kao duša! Sestre su se zgledale: visoka se osmjehnula, debeloj su se ovlažile oči, a grbava je uzdahnula kao da joj ponestaje zraka. Veliki teret pao im je sa srca, jer su povjerovale da je otac ponovo našao razloge za život i za umjetnost. Samo je Filomena bila nezadovoljna. Vidjelo joj se to i na podbratku, i na punđi, i na nosnicama koje je širila kao da njuši je li to u kuhinji istječe plin. Možda je u Duši vidjela konkurenticu.

Nekoliko dana gospon Škrlec igrao se s kujicom, šetao s njom po kvartu, dao intervju za televiziju dok je ona histerično trčala oko klupe i pokušavala se otrgnuti s uzice, hranio je psećom hranom čiju je reklamu znao gledati kada bi plakao za našom tetom Rajnom. A onda je zapalio i svoju prvu cigaretu nakon njezinog sprovoda, zakašljao se i umro.

Smrt Otona Škrleca, posljednjega iz generacije velikih hrvatskih umjetnika dvadesetog stoljeća, čije je ime odjekivalo i u New Yorku i u Parizu, potreslo je Zagreb. Jedne kišne nedjelje, od ranog jutra pa do večeri, kondoliralo se sestrama u pokojnikovu domu. Pristizali su susjedi, profesori s Akademije, Škrlecovi ratni drugovi, političari, a one su, jedna za drugom, pružale svoje blijede ručice, dok su im se oči cijedile, bezbojne poput stotinu puta iskuhanih kuhinjskih krpa. Gradonačelnik je obećao da će grad otkupiti Škrlecov stan i pretvoriti ga u spomen dom hrvatskoga slikarstva. Na to su sestre jedna za drugom briznule u plač. Iz ostave se sve vrijeme čulo kako cvili Duša, dugo i otegnuto, kao da jeca neka izmišljena četvrta sestra, koju se zbog mentalne zaostalosti i slonovske fizionomije drži sakrivenu od ljudi. Bože dragi, mislili smo, dok smo posljednji put prolazili kroz dom gospon Škrleca, kako li samo onako malen i neugledan pas može imati takav glas!

Narednih dana novine su pisale o Otonu Škrlecu, njegovom životu, o tome kako je svojedobno dobio priznanje od Picassa kao “martir na posljednjoj barikadi figuracije i balkanski genij koji dokazuje kako je ljudsko lice apstraktnije od svake naše misli o njemu”, pa onda o onoj neobičnoj epizodi kada je Škrlec 1948. pristao uz rezoluciju Informbiroa, nakon čega su mu u apartman u bolnici na Golniku, gdje se liječio od tuberkuloze, došli sam Maršal i Moša Pijade, a nakon što su dva sata kasnije izašli, Škrlec je rekao medicinskoj sestri Božici, rodom Sarajki, kako je ljudski život vredniji i istinitiji od komunizma, da bi drugi dan započeo onaj svoj veličanstveni triptih u ulju: „Dan kada se više nismo molili Bogu“ O svemu su novine pisale, a nakon što su potrošili život i djelo Otona Škrleca, raspričale su se o posljednjoj njegovoj prijateljici, Duši.

Sestre su kujicu vodile od snimanja do snimanja, pozirale su uz nju u crnini, s paučinastim velovima preko lica, a Duša je skakala po njima, mahala repom kao da se želi otrgnuti od života i – ruku na srce – ponašala se glupo čak i za pseća mjerila. 

Neko vrijeme je trajalo, a onda se sve naglo utišalo, slegnula se zemlja na Škrlecovom grobu, još se samo čekalo da grad ponudi novac za slikarev stan i da jednu ulicu nazovu po njegovu imenu. Ali dok se to ne dogodi, sestre nisu znale što bi s psom. Jednog tjedna bio bi kod visoke, drugog kod debele, trećeg kod grbave; Duša im je bila teret i muka, gora nego živo čeljade. Otac je umro naglo, nije im pao na brigu, ali jest pas.

A onda je grbava čula od prijateljice kako je slavna tenisačica svoga psa smjestila u pseći hotel, i tamo ga drži već mjesecima. Jest, bilo im je skupo, ali svejedno su Duši platili hotel. Kad prođe sve i kad novine zaborave, odnijet će je veterinaru, da je uspava i pošalje tamo gdje sad boravi njihov tata.

I zaista, nakon pola godine, kada je već bilo jasno da ih je gradonačelnik prevario i da neće biti ništa od otkupa stana i spomen doma hrvatskoga slikarstva, sestre su došle po Dušu. Ona je histerizirala oko njih, ali nije bilo znakova da ih je i prepoznala, jer je oko svakoga tako histerizirala. Na pola puta prema veterinarskoj stanici naglo su se predomislile. Zašto plaćati eutanaziju, ako psa mogu odvesti tamo odakle su ga i uzele?

Širaz se pravila kao da ih ne prepoznaje. One su se pravile kao da su tu prvi put. Neka je uspavaju, rekla je debela sestra. Ne bismo mogle preživjeti da je netko nakon našeg tateka šeta po parku, rekla je grbava. On je bio slavni slikar, rekla je mršava. Kako se zove, pitala je Širaz. Zašto vam je to važno, štrecnula se grbava. Tek tako, rekla je Širaz, radi evidencije. Kako da je upišem? Duša, rekla je debela. Baš Duša, začudila se Širaz. Imala je doma već četiri psa, ali nijedan nije bio Duša. 

Miljenko Jergović 31. 05. 2019.