Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Istra

Mirku Kovaču

 

Vidim sebe kako čekam vlak na koji ću se ukrcati
sam
tamo bi trebao biti jedan kupe u kojem ću sjedeti
sam
i čitati tvoje knjige dok ispred mene moja domovina klizi kraj prozora
sama
kao i ja što sam ostavljen od nje i od svih, kao i ja što sam
sam

Napustiću sve mi znano, svaku ulicu kojom sam hodio toliko puta
sam
ponijeću sa sobom možda jedan krstić koji mi je majka podarila i neću biti baš toliko
sam
biće samnom njene molitve i riječi, uspavanke, ruske pjesme kojim bi me uspavljivala dok
bijaše
sama
sa nama

Kad stignem u Istru, tamo gdje si i ti jednoga dana stigao
sam
sješću negdje pokraj mora, zapaliću cigaru, gledati u more i valove, raditi negdje kao
__________________________________________________________baštovan
živjeti u kamenoj maloj kući pokraj kamene male crkve, pričaću sa fratrima i pjevati po vas
dan

Biću sam,
sam sa sobom,
kao i ti što bio si
Mirko,
sam

Srđan Sekulić 07. 02. 2019.

Udovod & kamalizacija

Dnevnik jednog penzionera/18

Alem Ćurin 06. 02. 2019.

Poslijeratna pješadija

(u dosluhu sa Heineovom pjesmom, na način bosanski)

idemo idemo idemo idemo od zatočeništva siromaštva rata od razrušenih života utekosmo što prije preko granica smrt još nije pobijedila idemo sve dalje sve dalje nigdje se ne zaustavljamo

u noćima našim mrtvi snovi iza otvorenih kapaka slike prošlih dana još živa lica u njima odavno nije života još otvorena vrata srušenog doma još nerazumljivo da je bolje nestalo još nejasno zašto je ovo nastalo

u našim danima sve tamnija nada sve je bila samo priča lagali nam lagali nikada nećemo stići a opet idemo idemo idemo kroz noć idemo kroz mrzli dan dok hodamo postojimo tako mislimo

i kada dođemo došli nismo kada mnogo toga nađemo svoje nećemo kada se negdje udomimo tuđinci postajemo samo dok idemo vjerujemo jesmo dok u daljini vidimo sanjamo dok sanjamo vjerujemo

zato idemo idemo idemo idemo pjesme više ne čujemo niz litice se spuštamo u dubinama noćima daljinama nestajemo u sebe tonemo sami sebe gazimo kroz nesanice ka mrklini idemo napredujemo ne stajemo

Predrag Finci 05. 02. 2019.

Černobilska madona

(Prepjevane ispovijesti)

 Svetlani Aksentijevič

 

Obećanje

Obećao mi, jednom,
moj,
da će me
odvest’ u Moskvu.

I pođoh, jednom,
tamo za njim,
ali u bolnicu:
lopatom gasio nuklearni požar!

Molio i kumio da mu,
trudna,
ne sjedam uz krevet.

A kad bih,
dok napokon kunja,
gvirnula napolje:
svjetla velegrada!
Kao da nema,
niti je ikada bilo
vatre,
Černobilja.

 

Hajvan, i insan

Cvile cuke,
rokću svinje,
primirili se orozi.
Ni traga našim pčelama.
Čak i gliste se – ribara mokre gaće –
zavukle dublje u Majčicu.

I to sve,
mila moja,
tri dana prije požara.

I sad, hajde reci:
ko je tu hajvan,
a ko insan?

 

Tadžik u Černobilu

Kod nas,
brat na brata,
Tadžik na Rusa,
do juče – brata,
krvavo udario.
Ja bjež’!

Sve dovde,
do ove zabiti,
gdje nikog,
a sve buja,
neviđeno:
šljive k’o kajsije,
dinje k’o karpuze,
a jabuke k’o manji pipuni!

I ostao.
Kako,
što reče Miškin,
da gledaš bujnu krošnju,
i budeš nesretan?

 

Krmače (desetak dana poslije)

Prazan šor.
Iz svake kuće – svjetla kao pred Božić,
a nigdje nikoga.

Noga za nogom,
čuvamo tuđe kuće –
svugdje tatova! –
kad ispred nas:
tri tuste krmače!
Ravno iz puste kuće,
doma zatrovanog!

Svuda smo, redom, utrnuli svjetla.
Da ni mi njih,
a, bogami,
ni one nas,
zalud
ne strašimo.

 

Sve-kriva

Muža odnijelo,
k’o da je znao,
početkom proljeća.
A mene, Dan Poslije,
silom stjeralo u grad,
sinu i snahi
u pohode.

Stančić kutijica,
kavez,
i bez mene.

Kud mrdnem, nevjesta za mnom,
briše što prstom taknem,
k’o da sam kužna,

Sin šuti,
i samo,
između dvije vatre,
votku za votkom
u sebe ljeva.

 

 

(Iz rukopisa “Eho tuđe pjesme”)

Goran Sarić 04. 02. 2019.

Dvije pjesme

***

Navodno živim.
Druge mi nije.
I znam, zalud je da se grca
A da visiti na ivi
Bilo bi zaludnije.
Ali ne bi imao srca
Osuditi ni najgoreg zlicu
Da živi ovu besmislicu.

 

 ***

Zavidim svakom ko nije
U mojoj koži.

Tebalo bi svaki put novčić
Baciti da odluči
Hoću li izići vani
Ili ostati kući.

Ali pišem. Da ne bih komad
Namještaja postao
Prije no što mi iz ruku
Ispadne život
Kao zrcalo
I rasprsne se u milijarde
Zvijezda.

Marko Vešović 02. 02. 2019.

Medvjed pričalica

Nikada u to ne bih povjerovao, da mi je bilo ko drugi ispričao, ali kada ti ispriča čovjek Selman Zul, e to moraš povjerovati, jer u njegovih sto i dvadeset godina, a neki tvrde da ima i mnogo više, on nikada i nikoga nije slagao.

Ne, ljudi kao Zul nikada ne lažu. A pričaju. Pričaju po istilahu, ne žuri im se, a ako se onome koji sluša žuri – četiri mu puta na četiri strane. Oni priču hoće ispričat, pa makar i drvetu, a drvo je drvo ima ono koru sa onim nevidljivim porama kroz koje upija riječi koje čuje, uvlači ih dolje u svoje žile, u svoj korijen i poslije po njihovim listovima izađu napisane one riječi koje bi ispričali ljudi poput Selmana Zula.

Znali to ljudi, znale žene, znala djeca, pa često zagledali široke zelene listove da vide da li na njima ima napisanih priča.

Jednoga januarskoga jutra, priča Zul, a njemu se, rekosmo, vjeruje, Grm Zelenac, čovjek iz sehilovskog sela Zaravan, pošao u varoš. Poranio je, valja oposlit zarana i vatiti se u svoje selo. Bilo hladno, snijeg do upas, prtina uska… Bila je još uža, ali sanjivi ljudi idu njome pa se zavode ili razmjenjuju i svaki put je pomalo rašire.

Pripalio bi Grm cigar duhana, ali mu šibica ovlažila, pa nikako da ukreše. Zastane on tako, udari drvcetom niz ćibretku, ali ništa da kresne, samo ostane trag kuda prođe sumporni dio drvceta, ama i ne zamiriše…

Kažu da je nekakva Zima Zlatica išla za njim i sva ona odbačena drvcat oko prtine kupila i ostavljala u džep zaprege, ispod koje je gutoljila svoje ozeble ruke. Zastane Grm da udari drvcetom, zastane i Zima Zlatica. I sve tako… Kada je posljednjim drvcetom udario niz bok kutije šibice – zamirisa sumpor, skoči sitna žara, ali se drvce ne upali, te Grm opsova vlagu i selo, pljunu u snijeg, a praznu i isfašanu šubicu baci ispred sebe i još je nagazi. Takav je bio Grm. I to je Zima Zlatica pokupila, otresla snijeg sa nje i zavukla je ispod svog toplog pazuha. I ko zna koliko bi ona onu šibicu i ona drvcat držala pod pazuhom da ne poče mirisati sumpor. Okrenu se Grm Zelenac i ne vidje je, a na mjestu gdje je bila ukaza se velika ledenica u obliku žene. Ne povjerova Grm svojim sanjivim očima, pa se povrati nekoliko koraka i krenu da dohvati onu ledenicu, ali ona u tom trenutku kresnu šibicu i ona baci toliki plamen da se Grm Zelenac uplaši i smanji skoro za pola.

Sada mu je niz onu prtinu, iznad snijega, virila samo glava, i ako je neko vidio, a vidjeli su vrapci iz šumaraka, vjerovao je da to niz prtinu ide samo glava. Ona i jeste izašla na dnu brijega za konopac prije tijela i tu ostala dok ne pristigoše noge i sve to poslije postade jedan čovjek – Grm Zelenac.

Bilo je tako i nikako drugačije. Ko i pomisli da Zul Selmanova priča nije istinita dobija nekakvu čudnu bolest od koje otpadaju uši.

E baš tu, na tom mjestu gdje se nađoše glava i tijelo Grm Zelenca, nešto poče tresti šumu. Ustvari ona se toliko tresla da je padao snijeg sa grana i ono grmenje ostajalo crno i nekako se radovalo kao kad osuđeniku skinu lisice. Nešto je hodilo tom šumom, nešto je gazilo… Najednom se i pojavilo.

Bio je to medvjed, ali koliki medvjed?! Kažu da je nekoliko hiljada kila bilo u njemu, a tek snaga, medo pričalica poznat u sehilovskim selima kao inadžija.

Uzeo bi onaj grm za izđikale pruteve i cijeli grmen vadio iz zemlje kao prase, a onda ih po desetak metara baca od sebe u snijeg iz koga se dizala bugija. Na jednom je počeo da zviždi silni medo pričalica. Dakle onoga časa kada je prvi grmen iščupao i bacio od sebe Grm Zelenac, onako mali i hupotan reče:
– Ono je silni medo pričalica, danas je loše volje i može sve otići vragu…

Zelenac, pošto se primiriše šuma i brijegovi, poskoči da vidi šta se gore dešava, a baš u tom času medo pričalica natuče drvene skije i krenu niz padinu. Letio je zajedno sa oblakom snježne magle koja se dizala iza njega i zaklanjala vidik.

– Crno mi je jutro ovo – prošapta Grm Zelenac baš u času kada medo pričalica zaokrenu skije i stade kraj njega. Smiješno ih je bilo vidjeti sila – sila, a Grm Zelenac – Grm Zelenac, od straha još manji nego što jeste. Medo pričalica se smijao i mahao svojom glavurdom, a kada Grm Zelenac krenu da ide on ga dohvati desnom prednjom šapom za rame i upita:

– Gdje je Haruna?

Umjesto odgovora Grm Zelenac zavapi: – Svih ti tvojih gora i planina, i cijelog ti životinjskog carsta, nemoj me –  zapiskuta Grmenov glas. Medo se i dalje smijao i držao ga na oku.

– A Haruna? – ponovo upita medo pričalica.

– Haruna je tamo gdje je i bila – veli mu Grm – plače i čeka te. Dolaze prosci, ali ona samo tebe pominje i za tobom vehne.

– Zašto ne pogasite vatre okolo sela i ne sklonite pse u svoje kućice?

Grm više nije odgovarao, bio je blijed i iznemogao.

– Ne smanjuj se, hoćeš da dođeš toliko malehan da ni zub nemam gdje zabost?! – dreknu medo pričalica.
E da je u tom času bilo stati i pogledati kako Grm Zelenac cvili…

– Ništa ne cvili, nego imaš li cigaru, nesrećo?! – dreknu Medo, a Grm toliko zadrhta da se podiže snježna prašina oko njega.

– Ne petljaj s tim snijegom! – ponovo dreknu medo, šmickajući na nos, ali Grm Zelenac se sada od straha okretao u snijegu kao vreteno i više se nije pitao sobom. Medo pričalica ga uze ispod desnog pazuha, skije ispod lijevog i krenu uz brdo. Grm Zelenac samo što je dihao. U trenutku kada se odvojiše od uske prtine i krenuše uz brdo, jedna ledena figura nalik ženskom tijelu, brža od ptičjeg leta promače dole prtinom i nesta u potoke kroz koje je vodio put prema čaršiji.

Medo pričalica spusti Grm Zelenca u snijeg i reče mu: – Idi, idi nesrećo za njom, ona će ti djecu roditi! Grm Zelenac poljubi njegovu riđu kočet i otisnu se niz brdo; brz kao metak probijao se niz velike nanose snijega i najednom se zacrnio dolje na prtini. Medo se toliko smijao da je iz druge strane doline opadao snijeg sa hrastovih grana, sa niskog grmenja…

Nedaleko od čaršije Grm pristiže ledenu figuru i zagrli je. Tako su i ušli u čaršiju, zagrljeni…

Šetaju tako čaršijom; on smanjen i isprepadan pa mu noge podrhtavaju i ona – ledena figura u obliku žene.

Kada je Grm Zelenac stavio cigaru u usta, ledena figura ukresa šibicu i plamen odskoči, te se Grm putem svoje cigare pripoji na plamen. Tako se bješe zaželio duhanskog dima da ga je do peta povukao i sva ona cigara postade pepeo koji je raznosio tihi i hladni čaršijski vjetrić.

Sjedoše u mali restoran na kraju čaršije i jedan pas sa dugom bijelom dlakom skoči na stolicu za njihovim stolom i reče: – Izvolite, moliću lijepo. – Ledena žena okrenu glavu da iskaže svoju želju, ali u tom zapršta led i spade na pod, a na stolici osta prelijepa Zima Zlatica. Rekla je šta želi, a Grm Zelenac zatraži tri limuna i jedan nar, što mu i doniješe…

Vratili su se kako su i došli – uskom prtinom iz grada prema vrletima Vran-planine i selu Zaravan. Ledena žena Zima Zlatica koračala je polako i držala se za Grmov rukav. On je, počesto, gurao od sebe:

– Bježi u kraj prtine, božja zaleđena ženo, smrzoh se od tvojih dodira. I dok ju je on tako gurao od sebe – zatrese se planina, a oni bjehu pozaboravili na silnog meda pričalicu koji im potrča u susret, a za njim se ljuljala planina.

Vrag bi ga znao šta je njima dvojma sve prošlo kroz njihove glave dok su niz padinu drvene skije brisale snježnu pokoricu, a on – medo pričalica na njima širio ruke, idući im u zagrljaj.

Kada je bio na desetak koraka od njih – Grm Zelenac stade treptati očima kao da pokušavaše da izbriše sliku stvarnosti, a ona – Zima Zlatica, ledena žena savi se u struku, ispravi se i postade sva ledenica u obliku žene, koja se pomjeri nekoliko koraka u stranu i postade nevidljiva za meda i sve oko nje, jedino što je Grm  Zelenac vidio svaki dio njenog tijela, jer bješe ostavila prolaz za njegov pogled.

Medo pričalica i Grm Zelenac bili su sada jedan pored drugog. Iz svoje duge kočeti medo izvadi kutiju cigara i baci je uvis.

– Hvataj! – Zapovijedi Grm Zelencu i on se kao mačak izvi uvis i uhvati je.

– Spasio si se, dragane. Da nisi ponovo bih te pod pazuho, pa uzbrdo…  – Grm Zelenac zaplaka a one suze se pretvoriše u okrugle ledenice kao đinđusi koji su se se kotrljali niz njegovo blijedo lice.

– Pali sad – kaže mu medo i Grm Zelenac usitni uz prtinu.


***


I da se ne zaboravi – medo pričalica je bio jedini medvjed u cijelom sehilovskom kraju koji je zborio. Pričao to Selman Zul, a njemu je sve za vjerovati, da je naučio pričati u Gornjim Hmeljima, selu sa četrdeset i četiri duše od kojih svi dan noć pričaju. Kad su budni – pričaju budni, kad spavaju, prepričavaju ono što su budni pričali. I sve tako… Iz dana u dan, iz noći u noć. Medo pričalica se jednoga proljeće probudio u pećini nedaleko od sela i začuo galamu dolje u gornjohmeljanskim kućama. Slušao jedan dan, pa jednu noć, pa drugi dan, pa drugu noć… Slušao i slušao, razbirao i razbirao i na kraju odluči da siđe u selo ali kada dobro izvidi da su svi kućni psi povezani debelim sindžirima.

Kada su ga prvi put vidjeli da se šunja oko sela, gornjohmeljani pomisliše privid, ali se on ubrzo primijeti kako se izvlači iz kotara Šabana Šarca, oca dvanaest sinova. I tada on bješe sila na koju se niko ne usuđivaše da udari i odlučiše da krenu sa njim na ljepotu.

Odlučiše da svaka kuća iznese po bisag krušaka i ćup meda, jer u Gornjim Hmeljima bar toga imaše za deset takvih medvjeda i to medo pričalica begenisa. Brzo je razumio njihov naum i krenu navečer jesti ispred vrata ono što bi mu iznosili pred prag. Malo-pomalo i medo se pripitomi u selu. Zavolješe ga i seljani i primiše kao svoj rod koji se sprema da se upitomljen vrati u njihove kuće. Tako i bi. Najviše je volio dolaziti pred kuću Izeta Salepa koji imaše stasalu djevojku Harunu. U nju bi se onako s polja zagledao kroz prozorsko staklo i čeznuo… Pošto bi pojeo ono što mu se ostavi ispred kuće, oblizivao bi modre usne, ispružao vrat i gledao u Harunu. Zapazi i ona njega. Otvori prozor na drugoj strani sobe izgovori jednu riječ, recimo kaže zima, a za njom medo ponovi zima.

Noć za noćcom i riječ za riječjom nauči medo da govori i, jednoga dana, odmah poslije ručka kada su Gornjohmeljani najsitiji i najveseliji pozva seljane i upita ih da li ga primaju kod njih u selo da bude, takav kakv je, dio njih.

Oni se ponovo sakupiše, vijećaše i rekoše da  Haruna, kćerka Izeta Salepa, izađe gore na put iznad sela, okrene se gore odakle se on javlja i pozove ga njima. Jest vala, baš da ga pozove. Tako pričao Selman Zul, a što Selman Zul priča – istina jeste.

Haruna izađe na put sutradan u ono isto vrijeme kada se medo oglasio iz šume i zapjeva. Pjeva ona tako a i biljke razvigorke i travke i voda i tice i sve što dušu ima ponavlja za njom.

E to je bio dan kada je sve pjevalo. Ama sve… One travke koje bjehu pustile prve vlasi otvarahu svoje duguljaste usnice i pjevaju pjesmu Haruninu, ptice u velikim jatima nadlijeću selo i pjevaju pjesmu Haruninu, Svaki list razlistali u gori nad selom pjevaše onu pjesmu njenu…

Zapjeva i on i razumjede sve što mu se reklo bijaše i krenu njoj, Haruni…

Od tada bio je mio gost sela Gornji Hmelj i poče kod njih noćijevati, jesti, piti, i sa njima pjevati.

Zapjevaju Gornjohmeljani, zapjeva i on. Pokupe se na sijelo, eto i njega, čučne do vrata i podigne se na zadnje noge i niko više, pogotovo od kako je propričao, ne gledaše u njega kao u životinju iz gustih planina, već kao u insana.

Otišao bi on preko dana u šume ponad sela, sviđao je on svoje šumske poslove, ali svako veče dolazio i to svaki put u isto vrijeme.

– Dođe li ti, komšija? – Pitali bi Gornjohmeljani, a on podigne glavu, šeretski se nakosi i kaže: – Evo dolazim…

***

Tih četrdeset i četiri duše u selu bjehu rodbina, vezani istom izuvijanom porodičnom lozom, a najstariji od njih – bijela brada Hanifija Reč, imaše preko stotinu  godina, bez ijednog zuba u glavi, hranaše se ljeti jagodama i malinama, a zimi kravljim mlijekom i mladim sirom. Zato je u selu svake godine moralo zazimiti najmanje pet ozimačnih kravica koje su hranili sijenom i kukuruzom. Ako bi se katkad nahladio, pio je raso iz velike drvene kace, i kasno noću odlazio na proplanak iznad sela, tu kašljao i pušio sve dok ne bi osjetio boljitak. A boljitak, u tim godinama, ne dolazaše brzo. Jednom je jedva utekao gladnom čoporu vukova, koje njegovo mudro staračko oko primijeti na mjesečini, kilometrima daleko od proplanka. Ko stara krošnja spuštao se žurno prema kući, zavrzivao nogama i kašljucao… Kada ukorači u avliju, pa još u kuću, odahnu i sruči se na drveni krevet pored peći, zahvaljujući Bogu što uteče. A kada se ledenica otkinu s krova i onako se bodimice zari u zemlju, a onda ciknu i sva se polomi – uzdrhta Rečovo staračko tijelo i on navuče jorgan preko glave, pokušavajući tako da se zaštiti od svih opakih sila i vukova sa goleti iznad sela.

E taj stari i premudri Hanifija Reč pozva selo na okup. Običaj im bješe da oni ostanu na ledinak ispred kuće, a on uzme stolicu i štap i sjedne među njih. Dok je on pričao svi su gledali u njegova bezuba usta kao da su se otimali za te nevidljive riječi koje su izlazile iz njegovog grla i utapale se u gomilu okupljenog svijeta.

Sjedne tako Hanifija Reč i prozove: – Muuuuš… – e tada Muš Habib doskoči do njega, poljubi mu ruku i ukoči se kao kolac. Tako su primali zapovijesti kada bi se u selu ili za selo događale sudbonosne promjene, kada je trebalo pokazati pamet kako bi se od vlastitih dlanova preživjelo u sehilovskim brdima. I ovaj put kada je medo pričalica uplahao među njih i odomaćio se, valjalo je donijeti važnu odluku.

Pozvao ih je jednne večeri iza ikindije.

– Strah me – veli, pošto kucnu štapom u tvrdi đon svoje cipele – vidjećemo mu šer, previše se raspričao. On, medo, ne bješe još sišao iz šume u selo i mogli su se komotno izrazgovarati, a da on ništa ne uhaberi.

– Ti ćeš, Gunjašu, obrati se jednom od njih, uzeti i podložiti vatre oko sela, ali ne vatre plamenuše, već vatre tinjalice. A ti ćeš Deli otići u čaršiju i zamoliti sresku upravu da nam nabavi osamdeset i jednog psa i nekoliko tovara trica za meću psima. Povežite ih okolo i da se polako rastajemo sa ovim gorostasom. Vidite li da iz dana u dan jača i da će nam sve što imamo u selu pojesti i popiti, a na kraju će i nas podaviti.

– Tako je!… – odlijegnu Gornjim Hmeljom, a čuše to gore i planine, čuše to potoci u okolišu pa zagrgoljiše…

Samo Haruna zaplaka.

***

Sve su učinili kako je zapovijedio Hanifija Reč i medo pričalica odskoči od sela, naljuti se i zainati da im nikada više ne dođe, pa kada bi svi u selu poumirali. Ponekad bi im iz gustih šuma okolo sela spremio po koji proloman rik i tada je padalo trunje sa tavana i ubježavalo se u kuće, a svih onih osamdeset i jedan pas okolo i svi oni u selu bi lajali i urlali da se krv ledila u žilama i njemu gore – medu pričalici i njima dolje Gornjohmeljanima.

Više ga, u okolini sela nisu viđali, ali nije ni otišao daleko. Ponekad, ispred oluja i gromova, ispustio bi rik i svima u nekoliko sehilovskih sela i zaseoka dao do znanja da je tu.

Haruna je i dalje plakala.

***
Onoga dana, pričao je Selman Zul, a njemu se vjerovalo, kada je Grm Zelenac šmugnuo uz prtinu, a za njim ledenica Zima Zlatica, medo pričalica je svojim šapama iskopao ogromnu pećinu i u nju se zavukao. I, tako je pričao Selman Zul, i dan-danas tamo živi, svraćaju mu vjetrovi, a on odbacio naviku pričanja i umjesto toga, ponekad, malo ispred kiše, stane puštati svoje rikove od čije siline bljesne tama i pripali se. Sehilovska sela i zaseoci, pogotovo Gornji Hmelj živi u strahu i svake noći puštaju pse i udaraju tvrd zaklop na svojim kućama.

Osjećaju da su mu nešto ostali dužni i da će on, jednoga dana, doći po svoje. Preskočit će vatre i pse okolo sela i doći po ono što mu pripada.

Plaše se Gornjohmeljani da bi u povratku mogao sve što stoji na nogama bacit zauvijek na zemlju, porušiti kuće i kućerke i zatrti im selo.

Bože kako je ružno živjeti u strahu i svakoga časa očekivati vlastitu smrt koja se vije okolo i kao hijena vreba trenutak da zaskoči za vrat.

Faiz Softić 01. 02. 2019.

Moje knjige/26

ZBIGNJEV HERBERT  – GOSPODIN KOGITO

 

Gospodin Kogito
odlučio je da se vrati
na kameno krilo
otadžbine
odluka je dramatična
gorko će je požaliti

(Z. Herbert, Gospodin Kogito – Povratak)

 

Između osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka (1980-1990) bosanskohercegovačko izdavaštvo bilo je na visokom nivou. Tu mislim prvenstveno na „Svjetlost“ i „Veselin Maslešu“ u Sarajevo, a potom „Glas“ u Banjaluci i „Prvu književnu komunu“ u Mostaru. U odnosu na to vrijeme, današnje izdavaštvo toliko je neznatno da se o njemu teško može da govori ozbiljnim tonom i argumentima. „Svjetlost“ je pod vođstvom Gavrila Grahovca postala gotovo jednaka beogradskim velikim izdavačima. Urednici su bili poznati književnici i znalci književnosti, kako domaće tako i strane. Ovdje ću navesti samo biblioteku „Svjetski pjesnici“ koju je vodio Stevan Tontić. Zaista su to bili vrhovi – Kavafi, Juhas, Herbert. Glavni urednik bio je Ivan Lovrenović. Bilo je to vrijeme i moje stalne saradnje sa oba sarajevska izdavača.

U mom fokusu ovdje, kao jedna od značajnijih knjiga u mom životu, nalazi se knjiga izabrane poezije pod naslovom Gospodin Kogito, Zbignjeva Herberta. Prevodilac i pisac predgovora Petar Vujičić, a pogovora Slavko Šantić. Izdavač „Svjetlost“ Sarajevo, 1988. urednik Stevan Tontić. Ova knjiga štampana je u 8000 primjeraka. To je drugo srajavesko izdanje herbertove izabrane poezije, prvo je objavljeno 1980. godine kod „Veselina Masleše“, ali upola manje.

Zbignjev Herbert, pjesnik velikog ugleda u svijetu, bio je od onih književnika koji nisu pretjerano marili za savremenost, bavio se svevremenim temama. Nije vjerovao da književnost može da promijeni svijet, ali je bio jedan od onih koji su smatrali da pjesnik treba da odgovori na izazove svoga vremena. Njegov gospodin Kogito je lirski junak koji se nalazi u svim vremenima i sposoban je da razgovara sa svim ljudima tih vremena. Čas je to pjesnik sam, čas opet njemu blizak ali drugačiji, sličan junacima Pola Valerija (Gospodin Test) ili Anrija Mišoa (Izvjesni Perce). Gospodin Kogito ima porodicu, ima drugove, ima biografiju. To je veliki imaginarni lik svjetske književnosti. Ali i mimo pjesama posvećenih Gospodinu Kogitu, Herbert je napisao snažne pjesme koje su obilježile vrijeme u kome su nastale. Kao primjer pomenuću jednu od njegovih najslavnijih pjesama,  Izveštajem iz opsednutog grada, u kojoj se on izdiže iznad samog povoda i pjeva o svim patnjama njegove voljene Varšave sve do te tragične 1980. godine. A tih je datuma, nažalost, bilo i previše. Herbert je majstor ironije i parabole, što je bila posebna vještina poljskih književnika u vrijeme strahovlade Gomulke i njegovih pomoćnika. Cenzura tu nije mogla direktno da utiče šta će se objaviti ili odigrati na pozorišnim scenama. Veliki pisci i mislioci, od Kolakovskog, do Jana Kota, bili su takođe majstori parabola. Herbert nije volio metafore i hermetičnost koju treba odgonetati preko one mjere koju su spremni da koriste čitaoci. Nije pisao za mali krug posvećenih. Zato je lako prevodiv i razumljiv i u prevodu. Njegove se parabole mogu tumačiti na različite načine, ali sva ta tumačenja na kraju vode do istog – sloboda i gušenje slobode kroz istoriju ljudskog postojanja. Ništa u našim životima nije sada prvi put viđeno, sve se to dešavalo bezbroj puta u dugoj istoriji civilizacije. Nikakve razlike nema između povratka Gospodina Kogita, i razmišljanja o povratku prokonzula:

kad se vratim ne nameravam da stvaram zasluge
šaptaću i odobravati u odmerenim porcijama
smešiću se na uncije diskretno mrštiti obrve
neće mi za to dati zlatni lanac
dosta mi je i ovaj železni
(Prokonzulov povratak)

Kad izblijede sve slike Varšave u mojoj svijesti poslije promotivnog putovanja vezanog za poljsko izdanje  „Bosanskog dželata“, ostaće sigurno jedno ime i uz njega slika, ne jedna, i ne samo njegovo lice, nego i njegove slike u ateljeu, namjerno „zapuštenom“, pretvorenom u malu ličnu antikvarnicu koja mu je donijela, kao što se desilo sa mnom i mojim knjigama, alergiju – gdje odlutah a ne rekoh ime – Arnold Ananiči(j)us (Arnold Vander Ananiczius). Čekao me je na aerodromu, kao što sam već opisao, da mi olakša te prve, najnervoznije trenutke dolaska i skorog boravka u novom, velikom, meni nepoznatom gradu. Prepoznali smo se odmah, na osnovu fotografija koje je osigurala moja prevoditeljka Agnješka Žuhovska Arent. Možda sam očekivao nešto višeg čovjeka, možda koju godinu starijeg, ali Arnoldu se odmah ne mogu odrediti godine. Izgleda snažno u ramenima, kao da je skulptor a ne slikar. Ništa tu nije na prvu loptu, ali značenje, unutrašnje, bitno, tu je. Te večeri i kasnije, vidjeću da kod njega inače ništa nije na prvu loptu. On je od onih rjeđih slikara koji su intelektualci i od slike traže više od puke vizuelnosti.

Herbert je bio veliki znalac holandskog slikarstva. I ne samo holandskog, putovanje u Italiju približilo mu je velikane klasičnog slikarstva, poput Pjera dela Frančeske. O njima je pisao s pronicljivošću kakvu mogu da imaju samo pjesnici. (U vrijeme moga umjetničkog šegrtovanja, zapravo čitanja svega i svačega, ima tome nekoliko decenija, bio sam, na primjer, zadivljen Stendalovim poznavanjem italijanskog slikarstva. I za Getea je Rim bio mjesto zrenja i inspiracije.) Herbertova ljubav prema starim majstorima počivala je na njihovom istinskom slikanju običnog života, svakodnevice, o kojoj su stvorili svjedočanstva snažnija, trajnija od profanosti predloška.  Tu nije moglo biti muljanja, zaklanjanja iza ove ili one priče i namjere, slika je prvenstveno morala da bude slika.Riječ je o velikom slikarstvu koje je stvorilo svoju realnost prema kojoj se danas pripovijeda o životnoj stvarnosti onog doba, nikako obrnuto. Ali, to je stvarnost slikarska, njihov svijet.

To je na svoj način preuzeo Arnold, prvenstveno tu potrebu da se slika radi temeljito na način starih holandskih majstora. Čak i kad koristi pastelne boje. On je tako i komponuje, da su tu elementi tzv. mrtvih priroda. On ne ide u otvoren prostor, slika stvari zapamćene, preuzete, u njemu negdje pohranjene, koje nose sa sobom priču o simbolima. A simboli govore o životu više i bolje od svakodnevnih prizora. Po tome se razlikuje moderno od starog od kojeg je preuzelo ozbiljnost slikanja. O tome je pisao Herbert i fascinirao Arnolda koji ga smatra najboljim poljskim pjesnikom. Boljim i temeljitijim od nobelovca Miloša, s čim se, naravno, nisam složio. Ispričao sam mu istoriju mog odnosa prema pjesniku kome sam i pjesmu posvetio, o onom vremenu kada je Petar Vujičić preveo dovoljan broj Miloševih pjesama i objavio u Letopisu matice srpske, nekih desetak godina prije Nobelove nagrade. Pisao sam mu da će taj pjesnik dobiti Nobela. Kada se to desilo, negdje iza ponoći, kada je Pjotr obično radio, zazvonio je kod mene telefon. Bunovan podigao sam slušalicu bez ijedne riječi i začuo Pjotrov glas s druge strane: Tvoj pjesnik je dobio Nobela. Odgovorio sam samo imenom i prezimenom: Česlav Miloš. Time je sve bilo rečeno. Moja bliskost s tom poezijom govori o bliskosti odnosa prema svijetu, literaturi i kasnije Bogu. To sam ispričao ne baš tečnim engleskim, ali sasvim jasno da me Arnold razumije i prihvati sve što sam rekao. On je nastavio o Herbertu kao znalcu slikarstva, naročito o jedinoj slici holandskog slikara Torentijusa (Torrentius) koja je otkrivena sasvim slučajno, a tako je i sačuvana jer je njegovo djelo uništeno sistematski, pošto je pripadao Rozenkrojancima koji su proganjani. Mislim i Iluminatima. On sam bio je osuđen od strane inkvizicije, ali je na molbu engleskog kralja pomilovan i poslat u Englesku odakle nije smio da se vrati. Zbog porodične situacije, on se vratio i opet dopao zatvora i muka svete inkvizicije. Sve je preživio, ali njegova djela nisu. O njima je ostala priča, poput legendi. I samo jedna okrugla slika na drvetu koja je godinama služila kao poklopac za jedno bure. O tome je pisao Hebret poslije posjete Rijksmuzeumu u Amsterdamu. I o ostalim slikama, naravno, ali najviše o toj jednoj, pod naslovom Simbolička mrtva priroda sa bokalom, čašom, bocom i uzdom, (Torrentius, Emblematic still life with flagon, glass, jug and bridle, 1614; oil on panel; 20.5 x 19.9 inches.) Nažalost, nisam znao za ovaj Herbetov esej iz 1991. koji je objavljen u njegovoj knjizi Mrtva priroda s bokalom, tako da moja jedina posjeta ovom muzeju, prije šest godina nije mogla biti krunisana razgledanjem ove slike. Arnoldovo znanje je detaljno i precizno, on je mnogo čitao, mnogo proučavao i sada slika takve slike, kao da ilustruje svoje priče. U njima, ili iz njih, osjeća se da je to jedna cjelina.

Ljubav prema poljskoj književnosti inicijalno mogu da zahvalim Andriću i njegovom govoru na Jagelonskom univezitetu prilikom primanja počasnog doktora. Andrić je tu istakao sav značaj i veličinu poljske književnosti. Od njega sam prihvatio tri bitna elementa po kome je naš nobelovac cijenio književno djelo: autentičnost, kontinuitet, majstorstvo. Bolje ne bih mogao da zamislim. Ali, rasplampsavanje te ljubavi dugujem isključivo izuzetnom prevodiocu Petru Vujičiću. Ono što je u hrvatskom jeziku uradio Zdravko Malić, o čemu je izuzetno prijateljski i nadahnuto pisao Miljenko Jergović, to je svakako u srpskom jeziku uradio Petar, zvani Pjotr, Vujičić. Dvadeset godina mog prijateljevanja sa Pjotrom i desetine razmijenjenih pisama dovoljni su da mogu sasvim kompetentno govoriti o savremenoj poljskoj književnosti. Petar Vujičić je prevodio i sa češkog, ruskog i njemačkog jezika. Rodio se 1924. godine u Boljevcima, u Sremu, umro u Beogradu 1993. Bio je institucija. U njegov mali stan, zapravo garsonjeru u strogom centru Beograda u Čika Ljubinoj ulici broj 6, dolazilo se kao na hodočašće. Vodeći ondašnji beogradski i svjetski književnici svraćali su u gluvo doba noći kod Petra Vujičića na razgovor. Njegov gost bio je i Česlav Miloš. Naravno i pisac o kome ovdje želim nešto da pišem, iako ga korisim da bih pisao o jednom vremenu kome su za mene bili važni poljski pisci koje je preveo jedan izuzetan prevodilac i znalac polonistike. Upravo je Herbert ostavio najtrajnije svjedočanstvo o našem prevodiocu a svome prijatelju Petru Vujičiću, koje ostavljam za kraj ovog teksta.

 

„PETRU VUJIČIĆU“

U biti nema se za čim žaliti
znaš to dobro Petre
ne govorim to Tebi nego kroz Tebe drugima

kroz pola vijeka znao si bolje moje misli
nego ja sam
prevodio si ih strpljivo

u Čika Ljubinoj ulici
u bijelom Gradu
na rijeci koja ponovo krvari

razgovarali smo dugo
preko Alpa, Karpata, Dolomita

a sada u starosti
stvaram kseniju
i to je ksenija za tebe

slušao sam starca koji je recitovao Homera
poznavao sam ljude prognane kao Dante
u pozorištu sam gledao sve Shakespeareove komade
pošlo mi je za rukom
može se reći rođen pod sretnom zvijezdom

objasni to drugima
imao sam divan život

patio sam

 

Preveo: Kenan Efendić

Ranko Risojević 31. 01. 2019.

Čehovski dug

 

1. PJESMA

Na mladici se višnje, kažu, zadržavaju tek ispuštene duše umrlih.

ZAKOPAVANJE SESTRE

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?

A meni pun mezar

 

2. URNICA

Pjesmu sam napisao 2015. a objavio 2017. u knjizi JEŽENE KOŽICE.

Aidu sam sreo na startu 2019. godine.
S kćerkom i unukom sjedila je u holu hotela. U pjesmi – ona ima “nekoliko” kćerki – u tzv. stvarnosti – kćerku i sina.

Muž ju je ostavio prije dvije godine, i kćerka je ostala s njom a sin s ocem.
Pijemo čaj. Prima kemoterapije, ali to joj drugi rak, pa se smješka i kaže da je od raka naučila ići unatraške.

Šutimo dugo.
“Pa o pjesmi pisao i Jergović.
Prije sam mogla, a sad ne mogu nad njom zaplakati.
Sin nam se prošle godine ubio.
Po holandski ga spalili.

Pola pepela je kod oca, a pola kod mene u regalu, s pjesmom o komadima brata.” 

 

3. VIŠNJIK

– Kada je slikar Veso S. tražio pedest krstova po gradu, crnih grobljanskih krstova za instalaciju na izložbi u Beogradu, ja sam mu odmah donio svoj.

To je jedini krst koji mi ne treba, rekao sam mu, treba ti još četrdesetdevet ničijih. 

E, od tih bi jedan mogao biti moj.

– Već od starta 2019. vlada Republike Srpske prodaje Rudnik željezne rude Ljubija. Početna cijena je 69.020.547 konvertibilnih maraka.

Novi će vlasnik kupiti i četiri masovne grobnice, koje kriju još preko šestotina nestalih u ljeto 1992.

Sadašnja uprava Rudnika već je prekopala put do masovne Tomašica, tako da se do nje više ne može vozilima.

Po putu je i veliki, baš veliki višnjev sad.

Darko Cvijetić 30. 01. 2019.

Ko ne plati kurbu prati KGB

Dnevnik jednog penzionera/17

Alem Ćurin 30. 01. 2019.

Što povezuje Yale i Slatinu?


Joseph Schlessinger pročelnik je Odjela za farmakologiju Sveučilišta Yale, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, jedan od najpoznatijih svjetskih istraživača raka i jedan od najcitiranijih svjetskih znanstvenika današnjice.

***

U vrijeme između dva svjetska rata, živjela je u Slatini i prilično brojna židovska zajednica. Živio je ovdje primjerice Imre Šlezinger, trgovac rođen 1905., čija prva supruga i kćerka su završile u Auschwitzu. Zatvoren je u talijanskom logoru na Rabu, gdje je upoznao Bugojanku Rivku Bebu Atias, koja je prije toga bila udana i kojoj su u jednoj noći ustaše pobile obitelj. S njom je otišao u partizane, a krajem ožujka 1945. godine u Topuskom im se radio sin Joseph Šlezinger, kojeg je po rođenju majka zamotala u svilu britanskog vojnog padobrana.

Nakon rata obitelj se seli u Osijek, gdje im se 1947. radio još jedan sin, Josephov mlađi brat Darko. I baš kada je trebalo pokušati zaboraviti ratne strahote, obitelj je ponovno pogodila nevolja. Otac Imre nije gajio simpatije prema komunizmu, a kada se jednom priliko našalio na račun maršala Tita, odležao je nekoliko mjeseci u zatvoru. Ne znam je li to bio razlog, ali obitelj je 1948. emigrirala u Izrael, gdje je mladi Joseph, lik s početka ove crtice, odlučio život posvetiti znanosti.

U rujnu 2008. prilikom posjeta Republici Hrvatskoj posjetio je i Slatinu. Primljen je u Gradskoj upravi, gdje je pregledao krasopisom vođene matične knjige židovske zajednice, preuzeo Izvod iz matične knjige rođenih svoga oca, posjetio Gradski muzej, s nostalgijom obišao Draškovićev dvorac u blizini željezničkog kolodvora gdje mu je radio otac, te mjesto gdje se nekada nalazila sinagoga.

Na žalost, kao posljedica holokausta, danas u Slatini nema židovskih obitelji.

Oliver Jukić 29. 01. 2019.