Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Država Slovenaca, Hrvata i Srba

Jedna zagrebačka uspomena

28. 10. 2018.

Da, u godini smo velikih obljetnica. Jedne od njih eto za mjesec dana: 1. decembra stotinu će godina od proglašenja „prve Jugoslavije“, Kraljevstva Slovenaca, Hrvata i Srba pod krunom Karađorđevićā, kada je u Beogradu ispred Narodnoga vijeća SHS dr. Ante Pavelić (ne onaj, nego A. P. stariji, zubar) pročitao adresu Narodnoga vijeća o ujedinjenju regentu Aleksandru Karađorđeviću, a ovaj spremno odgovorio: „Ovim časom ispunjavam svoju vladarsku dužnost (…) te u ime Njegova Veličanstva kralja Petra I. proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.“

Kakva, sad, nezavisna Država Slovenaca, Hrvata i Srba? Što to bješe?

E, to je još jedna godišnjica: na sutrašnji je dan, 29. listopada 1918. godine u Zagrebu pod okriljem Hrvatskoga sabora Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba – odbivši prethodno ponudu cara Karla o federaliziranju austrijskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije – proglasilo potpuni raskid s Monarhijom i osnivanje Države SHS. U nju su imali ući „na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba“ sve južnoslavenske zemlje i krajevi koji su do jučer bili pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije: zemlje bivše banske Hrvatske, Slavonije i Vojne Krajine, grofovije Kranjska, Gorenjska, Koruška i Štajerska (današnja Slovenija), Istra, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, grad Rijeka, Bačka, Banat, Baranja…

Onako kako nije imala nikakvih šansi da bude međunarodno priznata, potrajavši ciglih mjesec dana, tako se Država SHS i iz pamćenja izbrisala.

Postoji tek kratka, blago strma uličica na zagrebačkom Gornjem Gradu što se zove po tom datumu: Ulica 29. X 1918.

Četiri davne gimnazijske godine prolazio sam uz nju i niz nju svakodnevno, ne znajući o čemu govore te brojke, ni ne pitajući se o tome. Saznao sam tek kasnije, kada se čitao Krleža, i to sve njegovo, pa i oni redci lamenta nad tom nesuđenom državom.

U knjizi Nestali u stoljeću imam na jednome mjestu zagrebački zapis u kojemu je i ta uspomena:

 

Zagreb, septembar 2009. Nogu pred nogu penjem se uz Dugu, ne okrećem kroz Kamenita vrata, neobično mi je jer su noge to radile uvijek, automatizirano, produžujem ispod fasada povijesnih zgrada sagrađenih na ostacima bedema gornjogradskih. Ispod strme bašče u Opatičkoj 16 niz koju sam se u šesnaestoj srušio zajedno sa stablom višnje, istrule pri tlu, i svalio kroz trklje s grahom tako da i danas nosim ožiljak povrh rebara gdje me je jedna okrznula oštrim vrhom. Priča o stanu prof. Franje Fanceva, u koji su se moji imali useliti nakon njegove smrti 1943, jer je udovici bio prevelik, i u kojemu su se neke očeve i majčine stvari povlačile još zadugo poslije. Ispod Vrazova šetališta i Palainovke, pokraj Bolléove kapelice Sv. Križa zaokrećem, neću uz Jurjevsku, ostavljam snovitu Jurjevsku uz koju su me, djetetom, vodili u šetnju na Cmrok, Jurjevsku u kojoj je živio i radio gosposni i odbojni zubar, doktor Paspa, sa svojom bubom volkswagen kada je to bio jedan od tek dvatri privatna auta u „partizanskom“ Zagrebu, i koji je živio i držao se kao da ge se ne tiče ta nova stvarnost.

Cijeli jedan tvoj davno potonuli život na Gornjem Gradu! „Mʼruke!“, „Kistihand!“, „Kezi čokolom!“ – stare familije s prezimenima njemačkim, madžarskim, talijanskim, srpskim, a s jednakom starovremskom kulturom. Stanica milicije u Opatičkoj koja gleda uz kratku ulicu što nosi ime koje više nikomu ništa ne govori – Ulica 29. X. 1918. Lijevu joj stranu svu zauzima palača Hrvatskoga sabora, desna broji tek dva-tri kućna broja. U tu stanicu milicije vodila me majka kada sam se, šestogodišnjak, za jedne posjete rođacima u Opatičku 16 iskrao da nađem izlog s olovnim vojnicima na dnu Duge ulice, koji sam vidio kad smo dolazili s kolodvora, i čijem se magnetizmu nije moglo odoljeti. Svi su se isprepadali, majka prijavila miliciji nestanak djeteta, a ono se na vratima stana pojavilo sámo, kada se nagledalo olovnih vojnika. Nagledalo, sasvim pomireno s time da je gledanje sve njegovo imanje. Sasvim ozbiljno sam se prepao da me čeka zatvor, pa kad se sve svršilo time što je majka potpisala neki papir a milicioner mi se nasmiješio i pomilovao po glavi, i nas dvoje izašli slobodni na osunčanu Opatičku, nije bilo sretnijega stvora.

Mletačka, Demetrova, Matoševa, Ćirilometodska, Markov trg, Jezuitski trg. Stara jezuitska tvrđava VI gimnazije u koju se ulazi s Katarinina trga a prozori joj gledaju na Strossmayerovo šetalište i cijeli Donji Grad, s dalekim prekosavskim horizontom za vedrih i bistrih dana. Mitska birtija kod Fanike na uglu Katarinina trga i Ćirilometodske – u njoj sam se kao maturant nekoliko mjeseci hranio „na bonove“, pa sam se na ručku znao sresti s Marinkovićem, nekonvencionalnim profesorom filozofije koji nas je upućivao u slobodu, izdaleka, koliko se moglo a da se ne stavlja glava na panj, ali ipak… I danas se mogu živo sjetiti vatre koju je osuo na našeg štreberskog druga kad se pohvalio da je pročitao Remarquea, Tri ratna druga, te kako mu je to sjajan antiratni roman: „Nemoj, molim te, nasjedati na tu petparačku patetiku…“ Nije nastavio, pa nikada nismo saznali motiv njegove ljutnje na Remarquea, samo se po iskrenoj žestini moglo osjetiti da za to ima neke svoje posve konkretne, bolne razloge. U birtiji kod Fanike probao sam svoju prvu pivu, koju mi je on zovnuo – gorka i ružna, prisjela mi je, u glavi mi se mantalo, ali sam je junački popio, ponosan i polaskan.

Basaričekova: na uglu s Ulicom 29. X 1918. stajao je špeceraj u koji sam jutrom prije škole dolazio po žemlje za doručak. O, kako su zamamno mirisale gornjogradske žemlje na prazan jutarnji želudac! Na gornjem kraju Basaričekove, malo ukoso preko puta stare pošte i slavne birtije „Pod starim krovovima“ – hrvatski PEN, u koji idem na čitanja i razgovore (Slavko Goldstein, Jančar, Šnajder…), i sve mi je odjednom čudno, gledam toga sebe koji ide Basaričekovom na čitanja u PEN, i ovaj koji gleda bliži mi je nego onaj koji ide, intiman sam s njime. Onoga koji ide poznajem, znam sve o njemu, ali puštam ga da odlazi, bez mene…

Ivan Lovrenović 06. 11. 2018.

Fitur

Na srednjovekovnoj tvrđavi
Vidoški sa koje je pucala
panorama grada Stoca
ovekovečen je jedan prelepi
fitur* u objektivu moje drage

“Želim biti leptir kad porastem” – govorila
je Nora Dizdar, praunuka velikog pesnika
dok je trčkarala po okomitim stenama
a je je uplašeno pratio pogledom.

Leptir, Nora, fitur
kao kod Brane Petrovića
dečak, maljčik, garson.

Već danima ponavljam tu reč
koju sam nedavno naučio od prijatelja
Tomija Janakija
Kruševljanina koji stanuje u Borči,
čiji sam starinski glas jednom čuo
preko telefona

Leptir, Nora, fitur
dečak, maljčik, garson

I na taj način
učim jezik svojih predaka
davno zaboravljen,
asimilovan po vrletima Balkana.

Nora, leptir
fitur.

*

* Fitur – leptir u prevodu sa cincarskog/armanskog jezika.

Srđan Sekulić 05. 11. 2018.

Razumni hermelin lovi divljeg zeca

Nije ni čednost ni pravednost, ni kolokvijalni vokabular srednjovjekovnih bestijarija koji od Aberdeena do Rennesa reprizira uvijek jedan te isti bijeli motiv, nije, dakle, čistoća ono što svake večeri, kada polegnu trave i dignu se vode, opat Betrion vidi na slici Razumni hermelin lovi divljeg zeca.

Slika je velikog formata, skromno opremljena. Prikazuje bijelu spravu omiljenu među infantima, biskupima i djevicama, krzno moći i simbol čistoće, kako kolje zeca deset puta većeg od sebe. Prikazuje, dakle, prijesnu kontrakciju mišića i dekompresiju očne šupljine. Bućkanje krvi kao igru velike ravnodušnosti. Potius mori quam foedari.

Legenda tvrdi drukčije: kralj Conan Meriadoc jahao je sa svitom pokraj potoka kad je na malom povišenju, posve okruženom blatom, opazio životinjicu kako se vrti kao u stupici. Kralju je rečeno da je to zato što hermelin više voli smrt nego blato. Visočanstvu se to iznimno dopadne i on hermelinu pruži rukav po kojemu se ovaj popne u čisto.

Opat Betrion sada gleda hermelina kako zabija zube u moždano deblo zeca, čin se nedovršeno ponavlja po sredini njegove svijesti, i ne vidi simbol čistoće nego vraga, neumjerenost, peti grijeh smrtni u malom planu Božjem. Zatim povraća. Kada napokon dođe do daha, iscrpljen se rasipa u san od kojeg do jutra ne može spavati. Pamti samo plameni obruč na površini vode. Ujutro u velikoj žurbi obnavlja izgubljeni savez, ljubi pehar i traži oprost. Molitvom iskupljuje neoprezni život u prvom licu jednine. Nadzire ruže. Misao mu tako opet postaje stabilna, općenitija, vraća se svom abrahamskom redu u kojem je sve pod pravim kutom podijeljeno na dobro i zlo, to znači dogmu i slobodnu volju, a on, poslušni pinč Božji, na boljoj je strani te podjele. Ali vrijeme noći, prisutno u svemu što je odsutno, ruši mu se nisko u srce.

Ne zna se pouzdano tko je autor slike koja opatu Betrionu pripada kao muka. Nema ni potpisa ni datuma. Sumnja se na divlju energiju slobodnog Torrentiusa, autora Mrtve prirode s konjskim žvalama, kojega su Rozenkrojceri progonili zbog ateizma. On, barem koliko je poznato, nije slikao grč i pokret, nego duboki i zagonetni mir predmeta. Drugih sumnji nema ili ne zaslužuju da ih se ovdje spominje. Zna se tek da je do njega došla kao dar za napor da se jedna duga razmjena teških nesporazuma i krvavih uvreda između dvije ugledne obitelji, čiija imena samo još vjetar iskušava u čempresima, privede kraju.

17. ožujka 1621. rasijani opat Betrion na vrhovima živaca piše pismo nadležnome biskupu u Quimperu u kojem napokon traži da se hermelin zabrani u svom čistom obliku i kao grb i kao zastava i kao svečano ruho apsolutne vlasti na zemlji, da se tu životinju od sada pa do kraja svijeta lovi bez milosti i obzira, AMDG. Svoj zahtjev raspršio je argumentima koji, među ostalim, uključuju: druide čije ime znači hrastovi ljudi, zmiju uroboros, vagu na žetonu mogulskog cara Džahangira, ank od poluporculana, misticizam merkave, Traktat o sferama Johannesa de Sacrobosca, praznu kartu na čijoj poleđini vodoriga guta mač, laž Da Vincijeve Dame s hermelinom, to jest, laž o umjerenosti jedne kurve i jedne krvopije. Pismo završava prostim crtežom svetog srca Kristovog iz kojeg kaplje krv i potpisom: Vječne su sve duše koje smoči ova kiša.

I ja, presvijetli biskup iz Quimpera, požarom prisežem da će dobiti odgovor.

Goran Milaković 05. 11. 2018.

Susret sa Sidranom

Dok sam se ranog i toplog septembarskog popodneva spuštao niz Bistrik, nakon što sam u Sarajevskoj pivari razgovarao o objavljivanju drugog izdanja moje knjige “Njegovo veličanstvo – pivo”, u džepu mi je zazvonio telefon i na displeju se ukazalo ime prijatelja Emira, zvanog Šajka. Taj dan, 6. septembar 2018. godine ostao mi je u uspomeni i kao četvrtak u kojem sam se, u bašti sarajevskog hotela „Europa“, iznenada susreo sa proslavljenim književnikom, poznatim scenaristom i akademikom Abdulahom Sidranom.

Igrom slučaja, tog četvrtka sam dogovorio sastanak sa Emirom, kako bi jedan drugom ispričali važne događaje protekle godine, jer on živi u dalekoj Australiji, a on me zamolio da mu ponesem i svoju knjigu “Kafa – magični napitak”. Iako smo se dogovorili da se nađemo u slastičarnici „Palma“, blizu njegovog stana na Grbavici, kad mi se oko pola tri javio telefonom da bi provjerio gdje se trenutno nalazim, rekao mi je da sjedi u bašti “Europe” sa Abdulahom Sidranom. Obradova me to njegovo javljanje, te sam odmah krenu prema mjestu susreta.

Dva su razloga tom mom radovanju: prvo obradovao me susret sa Sidranom, a drugo u mojim opcijama za pisanje recenzije za drugo izdanje knjige o pivu bilo je i ime Abdulaha Sidrana iz prostog razloga što je on, prije četrdesetak godina bio strastveni konzument tog pića, te me interesiralo kakvo će mišljenje poznati pisac dati o mojoj knjizi koju sam upravo pripremao za štampanje. A pripremu tog ponovnog, nešto dopunjenog izdanja završavao sam tih dana.

Šajka i Avdo su sjedili odmah na početku bašte, za drugim stolom do zgrade. (Kasnije će mi Šajka kazati da se do tada nije poznavao sa Sidranom nego je čekajući moj poziv, svratio u baštu “Europe” i kako je Sidran sjedio sam za stolom, jednostavno mu je prišao i uz odobrenje sjeo za stol. Tako je i započela priča.) Na početku razgovora Sidran mi spomenu tu knjigu o kafi te reče da je on ima u svojoj biblioteci, što me obradovalo. No, kasnije, kad me upitao je li ovo njeno drugo izdanje, jer ta njegova je bijelih korica, ustvrdio je – pokušavajući onako nabrzinu pročitati koju rečenicu – da je knjiga koju on ima u svojoj biblioteci ipak nekog drugog autora.

Nismo gotovo ništa više razgovarali o toj knjizi, nego je on samo tražio da mu napišem posvetu, što sam rado učinio: “Gospodinu Abdulahu Sidranu, autorov poklon, s poštovanjem. U Sarajevu 6.9.2018. godine.”

I tako sam, ispisujući pomenuti datum i asocijaciju na simboliku broja 69, prešutio svoje trenutne misli, a nastavio slušati razgovor koji su dvojica mojih prijatelja vodila prije mog dolaska. Avdo je nadugo i naširoko pričao o nekoj eskort dami koja mu na Facebooku zadaje probleme, jer ga na toj društvenoj mreži, iako je izbrisao sa popisa prijatelja, kleveće i omalovažava.

Iz neke pristojnosti, nisam htio da ga prekidam u toj njegovoj tiradi, mada mi je bila nezanimljive, a na momente i dosadna. Ja sam želio da s njim razgovaram o onome što mene interesira – mogućnosti njegovog pisanja recenzije o mojoj knjizi o pivu. Kad je nekako napokon završio tiradu, ponovo sam mu pomenuo knjigu o pivu kazavši:

“I da se danas nismo susreli ovdje, ja bih vas, Avdo, pokušao naći preko našega zajedničkog prijatelja Bajtala i zamoliti da pročitate moj rukopis o pivu i da o njemu date svoje mišljenje.”

“Ja sam po zamolbi vlasnika Pivare Hilme Selimovića napisao tekst o Pivnici kad je ona otvarana – ne sjećam se tačno koje je to godine bilo – i za tu priču Hilmo mi nagradio sa dvije-tri hiljade maraka. Tekst imam u kompjuteru, ali ko će ga naći u moru svih tih mojih rukopisa. Ipak mislim da će ti moj sin uspjeti da ga nađe i poslat ću ti ga. Možeš ga uvrstiti u tu tvoju knjigu, pa i kratiti, ako to bude trebalo, ali ja imam 74 godine i u ovakvom zdravstvenom stanju mogu još kratko da nešto napišem, ali nemam snage da čitam taj tvoj rukopis. Jer, za neka krupna pregnuća ja više objektivno nemam ni snage, a ni volje. Uz sve to ja u ladici svog radnog stola držim nerealizovana čak četiri moja scenarija za film.”

Nije rekao da mu godine ne dozvoljvaju da se malo duže skoncentrira na sadržaj, ali sam ja to odmah tako shvatio. Bilo mi je jasno da od željene Avdine recenzije neće biti ništa, što me ražalostilo.

Avdo je potom pričao o fenomenu kako su to Bosanci naziv piva iz srednjeg gramatičkog roda transformirali u ženski rod, kazavši kako i u riječi piva ima dosta bosanske nježnosti i simbolike.

Prisjećajući se te godine kad je Pivnica otvorena, na um mi pade brošura “Sarajevska pivara 1864.-2004.”, u kojoj nema nijedne Sidranove rečenice o tom objektu, nego se u njoj nalazi priča o pivu i Pivari s kraćim hronološkim pregledom važnijih događaja iz prošlosti Sarajevske pivare, na bosanskom i engleskom jeziku, dok je na njenom kraju fotos čovjeka koji je sebe ugradio u razvoj Sarajevske pivare – tada predsjednika Nadzornog odbora Hilme Selimovića.

“Upropastio sam ja svoje tijelo alkoholom, jer sam konstantno pio duže od trideset godina. Ali i to je neko životno iskustvo…”, veli Sidran.

Zamolio sam Šajku da mene i Avdu fotografiše mojim mobitelom, kazavši Avdi:

“Dobro je, Avdo, da se fotografišemo i imamo uspomenu na ovaj dan i naše poznanstvo. Ko zna kad ćemo se opet ovako sastati”, misleći naravno na naše godine i ono vrijeme koje nam je ostalo na ovom svijetu.

Osjetio je Avdo šta sam htio reći te, dok nas je Šajka snimao, dodade.

“Živjet ćemo mi još najmanje 50 godina!”

Iako je više puta kazao kako će nas za koji sekund napustiti, jer su ga već u dva navrata telefonom podsjećali da treba doći kući na ručak i redovni poslijepodnevni odmor, ostao je još desetak minuta u našem društvu.

Nakon ovog susreta u desetak narednih dana između mene i Avde uslijedila je razmjena SMS poruka u vezi sa tekstom o Pivnici. U prvoj piščev odgovor na moju jer bio: “Nisam zaboravio. To je potraga koju mora obaviti moj sin.”

U drugoj dobio sam nešto duži, ali također neizvjestan odgovor: “Muka… teška. Sin misli da i nije u ovoj mašini nego na nekom od stikova sa sadržinom ranijih mašina. Upitaj nekog u Pivnici, a ja ću tražiti dalje iz inata svoga…“

Jasno mi je bilo da su šanse da dobijem ovaj tekst minimalne, te sam – i da mi nije sugerirao – pomoć potražio u Sarajevskoj pivari. U sljedećem dogovoru sa eventualnim budući izdavačem, jednim od članova Upravnog odbora, kažem kako je Sidran pisao naručeni tekst o Pivnici, da bih potom saznao da je na otvaranju Pivnice poznati književnik napisao i pročitao svoju priču o ovom jedinstvenom ugostiteljskom objektu. Za nekoliko minuta na stol stiže video snimak tog govora.

Dogovorismo da neko iz Pivare sa CD skine tekst te mi ga proslijedi. Nakon nekoliko dana imao sam – kako novinari vole kazati – ekskluzivni Sidranov govor koji će se naći u knjizi o pivu, a iz kojega mi se čini interesantan ovaj dio:

“U nekoliko hiljada godina koliko traje istorija piva, o čemu postoje mezopotamski zapisi na kamenim pločama, sasvim je nevažno kada su i zašto Sarajlije gramatički srednji rod pivo promijenili u ženski rod piva. Ali bih primijetio kako u toj promjeni ima neke sasvim bosanske nježnosti, poput majčinskoga tepanja, nisi ti meni pivo ti si meni moja piva. Srećom nije me gospodin Selimović pozvao da izmišljam pivsku reklamu, nego da sudjelujem zajedno s vama u ovome otvorenju. S pravom, kojeg mi daje preko stoljetna tradicija ovoga mjesta, i s razlogom kojeg mi daje moja književno kafanska biografija, niko ne zna da li je zauvijek izgubljeno Sarajevo, čiju tradiciju klasične srednjoeuropske državne prijestonice danas i ovdje otvaranjem ove pivnice spasavaju gospodin Selimović, njegovi suradnici, radnici i suvlasnici Sarajevske pivare.”

Pivnica je danas zaštićeni kulturno-historijski objekat, omiljeno sastajalište Saralija i radi pod nazivom “Pivnicu HS”. Tradicionalni je nasljednik kultne gradske pivnice poznate pod imenom “Kod Sameka”, u vlasništvu Afreda Sameka, čiji otac je početkom 20. stoljeća iz Češke došao u Sarajevo. Otvorena je po tadašnjim običajima pivarske industrije u vrijeme kad je u austrougarskom periodu sagrađena i Pivara i cijelo vrijeme bila je okupljalište sarajevskih umjetnika: književnika, slikara, pozorišnih i drugih djelatnika. U vrijeme dok je živio i stvarao u Sarajevu, u njoj je proslavljeni pjesnik Tin Ujević napisao neke od svojih najpoznatijih stihova. Mijenjale su se države, ali Pivnica je uvijek ostajala sa klijentelom iste ili slične strukture. I tako sve do agresije na Bosnu i Hercegovini (1992. godine) kada poznato okupljalište sarajevskog umjetničkog svijeta zatvara svoja vrata, da bi je prvih godina ovoga stoljeća Sarajevska pivara obnovila i uz nju otvorila i Muzej pivarstva.

Raif Čehajić 05. 11. 2018.

Moje knjige /25

ĆAMIL SIJARIĆ – KOLIBA NA NEBU

 

Ne znam šta sam u životu bio,
Zreo čovjek ili dijete.
Tek znam da sam se cijelog vijeka
Između to dvoje kao klatno
Na satu klatio.

Velik je danas stog mojih
Godina i ljeta.
Da sam mogao, klatno bih zaustavio
Kod djeteta.

Ćamil Sijarić, Koliba na nebu

 

Ćamil Sijarić ide u red najvećih majstora proze našeg jazika (ma kako ga zvali). Njegova su prozna djela tako samosvojna, tako moćna, da su naprosto nezaobilazna. Ne mislim samo ja tako, nego su takvog uvjerenja brojni kritičari i značajni književnici. Pa opet, čini mi se da je Ćamil Sijarić jedan od najzanemarenijih književnika našeg vremena. Umjesto da ga čitaju, kritičari, nesvjesni svoga šablonskog presuđivanja, smatraju kao i NIN-ovi žiriji što ne dodijeliše svoju nagradu nijednom Sijarićevom romanu, da je njegovo pripovijedanje zastarjelo, prevaziđeno. Zamisli da kažeš njegovim zemljacima da je i njihov govor zastario, prevaziđen. Nema u našim književnostima nijednog takvog majstora dijaloga. A pripovijedanje koje tka Ćamil Sijarić sve je baš od dijaloga. Njegova priča je tako živa jer je dijaloška, da naprosto ličnosti koje je on stvorio, čim otvoriš knjiga, uzmu te pod ruku i ne ispuštaju dok se priča ne završi. Bihorci su primjer nenadmašnog dijaloga kroz koji se vidi duša naroda što oživaljava u njima. To se umijeće ne može naučiti, ono se naprosto rađa s čovjekom a nasljeđuje se jezik. Moćan i nenadmašan. Veliki pisci taj jezik uzimaju kao jedini gradivni materijal za svoja djela. U Ćamilovom jeziku smjestio se sav prostor od Novog Pazara, s jedne strane, Nove Varoši s druge i treća neka bude Bijelo Polje. Prije više godina, putovao sam od Nove Varoši, preko Sjenice, do Novog Pazara. Putovao sam sam, ali sam neprekidno uz sebe osjećao duh Ćamila Sijarića. Taj gotovo zaumni prostor ljeti djeluje neodoljivo. Lagani vjetar povija visoke trave preko Pešterske visoravni, jutro ti dođe kao u vrijeme neko iskonsko, bajkovito, o kome svako veče ispredaju beskrajne priče Ćamilovi zemljaci. To jutarnje putovanje nikada neću zaboraviti. Jesam putovao određenim geografskim prostorom, ali sam mnogo više osjećao da putujem Ćamilovim pripovijetkama i romanima.

Često sam slušao Ćamilovo pripovijedanje i svaki put imao isti utisak – ovo odmah, ovako ispričano, može u štampu. To je magija kojoj niko ne može da odoli. Na proslavi 50 godina Narodnog pozorišta Bosanske Krajine, svako veče, u pozorišnom klubu, oko Ćamila Sijarića okupilo bi se onoliko posjetilaca koliko je moglo da stane. Slušali smo Ćamilove monologe. Kako je putovao kao dijete u Skoplje, gdje ga je dočekala velika čizma iznad obućarske radnje, a on od tog prizora zanijemio misleći da u tom mjestu žive sve sami divovi, čija je ovo jedna čizma. Pričao je vesele ali i nevesele priče. Više vesele, anegdotne, uglavnom o sebi i svojim zemljacima. On je odmah iza rata u ovom pozorištu radio kao sekretar. U Glasu  je objavljivao prikaze pozorišnih predstava. Bile su to teške godine, kada se sudilo pohvatanim neprijateljima naroda. Budući da je Ćamil Sijarić bio pravnik, uključili su ga u sudsko vijeće i godinu-dvije bio je sudija. Kasnije sam ga susretao i slušao u Radio-Sarajevu, gdje je radio bio jedan od urednika. Njegove reportaže o bosanskim gradovima bile su u to vrijeme rado slušane. Volio je da razgovara sa svima koji navrate u redakciju. O tim njegovim razgovorima književnik Nenad Radanović znao je bezbroj izvanrednih anegdota. Nažalost, nijednu nije zapisao. Posredno, ja sam kasnije zapisao one što su mi ostale u pamćenju, pa sam jednu ostavio i za kraj ovog teksta.  

Sada, ovdje želim više da se usredsredim na njegovu poeziju, naročito ovu zbirku koja je izašla u izdanju banjalučkog „Glasa“, 1990. godine, godinu dana poslije tragične pjesnikove pogibije. Urednik ove zbirke, zaslužan što se ona ovakva kakva je, a odlična je, bio je takođe pjesnik i prozaista Irfan Horozović. Zahvaljujući Irfanu Horozoviću, tih godina u „Glasu“ su objavili svoje zbirke istaknuti ondašnji jugoslovenski pjesnici, Vasko Popa, Vesna Krmpotić, Ivan Slamnig, Stevan Raičković, Borislav Radović. Dok su u njihovom slučaju to bili izbori iz opusa ovih velikana naše poezije, zbirka Ćamila Sijarića bila je po obimu sasvim skromna sveska tekuće pjesničke produkcije. Horozovićeva je zasluga što je ona stigla u „Glas“, iako još sasvim neformirana, gotovo oteta od pjesnika. Usud je htio da ta njena „nedovršenost“, iza koje bi pisac stao potpuno, bude i njena konačnost. Ali, kakva je to poezija! kao da ju je pisao neki stari kineski pjesnik. Zato, hoću dalje u ovom tekstu da Ćamila Sijarića zovem pjesnikom, epsko-lirskim, jednako neobičnim kao što je neobična i njegova proza. Nije mi jasno kako se može sastaviti antologija savremene poezije BiH a da se u njoj ne nađe nijedna pjesma Ćamila Sijarića. Valjda samo zato što antologičari njegovu poeziju nisu čitali. Ne vjerujem da bi je i poslije čitanja smatrali manje vrijednom od njegovih velikih proznih djela. Koliko mi je poznato, jedini izuzetak je antologija pod naslovom „Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine“, koju je pred rat sačinio Stevan Tontić. U toj se antologiji nalazi pjesma (bez naslova) čiji prvi stih je Pred našu kuću dohodi noću.

Pjesnik je napisao i nekoliko pjesama prije rata, od kojih je tri tada i objavio. Nije to nikako bilo slučajno, iako će se poeziji konačno vratiti mnogo kasnije. Ali, odmah iza rata, pod snažnim utiskom ustaškog logora Jasenovac u koji je ušao s partizanima, 1945. godine, napisao je pjesmu Pičilijeva peć u kojoj ima potresnih stihova. O tom svom iskustvu napisao je i objavio knjižicu izuzetno značajnog svjedočenja iz usta onih koji su taj strašni logor preživjeli. Pičilijeva peć je pjesma koja ne zaostaje u odnosu na tadašnju poeziju vodećih partizanskih pjesnika.Poslije ove pjesme poeziju nije ni pisao ni objavljivao sve do sredine devedesetih godina. Ispunivši svoj pripovjedački poziv do kraja, vratio se tamo odakle je krenuo i u vrijeme djetinjstva.  

Poeziju će Ćamil Sijarić objaviti tek 1988. godine u Beogradu, pod naslovom Lirika. Za tu knjigu nisam znao. Za mene je prva i jedina Ćamilova zbirka bila ova, banjalučka Koliba na nebu.Ona me je snažno protresla, sasvim jasno vidio sam pjesnika koji progovara o suštinskim stvarima života, postojanja. Prije nekih pet godina, na ovom blogu, Miljenko Jergović je objavio zapis pod naslovom Ćamil Sijarić, prognanik, u kome govori o Sijariću pjesniku, navodeći izvanrednu pjesmu iz svoje bilježnice koja kao da je s nekog stećka sišla na papir, tako je snažna i drevna. O ratniku koji se vratio iz Grčke a čije darove njegovi zemljaci ne prihvataju kao značajne. Čak ni rane, …jer su plitke./ Rekli smo mu:/ Mi bismo ti kod kuće zadali dublje/ Rane. To je pjesma zaista na nivou Makovih pjesama iz Kamenog spavača.Ona gotovo proročki govori o vremenu koje je uskoro nastanulo. I ne samo ona, više pjesama zbirke Koliba na nebu svjedoči o toj neveseloj slici svijeta.

Koliba na nebu, u svom bitnom dijelu, pod nazivom Pjesme bez naslova, sadrži 84 pjesme, nejednake dužine, rimovane djelimično, uglavnom u slobodnom stihu. Ovako poredane djeluju kao poema. Ne po tematici nego po suštini pjevanja, životu koji se polako seli na nebesa. Pri tome pjesnik uopšte ne priziva ni Boga ni vjeru, nego pjeva o stvarima vječnim na primjeru stvari iz svog zavičaja, uglavnom iz vremena djetinjstva. A to djetinjstvo on stavlja u vrh ljudske sreće. Poslije djetinjstva život više nije ono što je bio. Da se zaustavio u tim godinama, s tim osjećajima, čovjek bi bio srećan. Ovako, nije. Ne može biti. Pretežni broj pjesama odnosi se na razgovor o vječnim, gotovo zaumnim stvarima. Upravo iz jedne takve pjesme Horozović je uzeo i naslov zbirke Koliba na nebu.

Izgorje naš starac u selu zajedno
Sa kolibom.
Kolibe od pruća vatra začas
Satre…
Gledali smo zatim starca
Kako kolibu na nebu
Plete –
Daleko od vatre.
Hoće li sanjati o zemlji…
O travi,
O zelenoj grani,
O vodi,
O hljebu?
Ili će starac to zaboraviti
U kolibi od pruća –
Na nebu.

Ovakvih pjesama ima dovoljno u ovom ciklusu, da on sasvim komotno, cio, može u svaku antologiju BiH poezije. Tako sačinjena antologija bila bi zaista autorska.

Kao mali dodatak ovoj priči o pjesniku Ćamilu Sijariću, evo jedne od brojnih anegdota o njemu. Ona je više od anegdote, Ćamilova autentična priča. Događa se na sastanku Udruženja književnika BiH, tih dana koji će njemu biti posljednji u životu. Društvo se cijepalo, vidljive i nevidljive tenzije nagrizale su ljudske odnose. Kod književnika je to bilo još izraženije. Sjednicu o kojoj govorim vodi predsjednik Vladimir Čerkez, nešto mlađi od Ćamila Sijarića. Stari komunista i partizan, Čerkez je pokušavao da smiri strasti, da ljude uputi u kolegijalni dijalog. Nije uspijevao u tome, sjednica mu se bila otela iz ruku. Na kraju svojih ljudskih snaga, pogledao je prema Ćamilu koji je sjedio u prvom redu i prozvao ga. “Daj Ćamile, pomozi čovječe. Vidiš i sam kud ovo ide.” Ćamil se premišljao nekoliko trenutaka i počeo na svoj način. Otprilike, njegov govor teče ovako:

Imam ja jednu komšinicu koja kad god krene na sastanak mjesne zajednice kaže sebi: “Jeziče moj, budi pametan, ostani iza zuba ne izlijeći.” Ali nije vrijedilo. Ona je morala da kaže nešto, svoje, onako kako je jedino znala i zbog čega se onda kajala danima, sve do novog sastanka. Tako vam je i sa mnom. Nego, reći ću vam na ovom našem sastanku jednu priču. Lijep dan, proplanak, okolo šuma. Neki zeko sav razigran, trčkara proplankom i ne vidi nikakve opasnosti. Ali, ima neko ko njega gleda. To je veliki jastreb, koji kruži iznad proplanka i pikira na zeca. Na svu sreću tu je i žbun, sasvim malen, ali dovoljan da se zeko u njega zavuče i da bude siguran da mu, dok je unutra,  jastreb ne može ništa. Ali, ne lezi vraže, u tom žbunu neki miš. Gleda on zeca i kaže sebi: Hajde da ja tog zeca nategnem. Baš mi je ćeif. I uradi on tako kako je i naumio. A zec, iznenađen, otrese se i reče mu: Budalo mala, ne jebeš ti mene, nego mene jebe onaj iznad nas. E to vam je moja današnja diskusija.

Ranko Risojević 04. 11. 2018.

Život i smrt postolara Mayera

Samrtni je znoj oblio mjesnoga postolara Huga Mayera, kada je na vratima krčme ugledao natpis: “Židovima i psima ulaz zabranjen”. Otac devetero djece, osam kćeri i mongoloidnoga sina, sitan, krivonog i pogrbljen, niskoga čela, uvučene brade i golemog kukastog nosa, bolesni škrtac i zelenaš, davno je ponio nadimak Žid. Bio je ponosan na njega, katkad bi se i predstavljao kao Hugo Žid, jer su ga pustili na miru, misleći da mu je narav takva jer je drukčiji od njih. Nije davao priloge za obnovu crkve, niti je pomagao sirotinju, ali je sve osmero djece krstio kada bi za to došlo vrijeme. Mislili su da to radi da bi mu djeca bila drukčija od njega, i zbog toga su ga cijenili.

Hugova ženica Brunhilda, još sitnija i nosatija od njega, ustvari je bila njegova sestrična. To je njihov život činilo praktičnijim i jeftinijim, a i toga dana, kada se ispunjen užasom vratio kući, bilo im je lakše prekopavati po ladicama, nalaziti krsne listove i slagati – u velikoj mjeri zajedničko – obiteljsko stablo. Mayeri su se rađali u malenim gradovima na istoku Poljske, odakle su bježali pred sirotinjom i lošim porodičnim ugledom. Zatim su se rađali u Bavarskoj, gdje im nije bilo ništa bolje, jer su bogati minhenski gazde rijetko i slabo plaćali svoje nosate pralje i njihovu nosatu braću, vrtlare i postolare. Potom su se rađali u Austriji, pa u Hrvatskoj, Bosni i Banatu, a Hugo i Brunhilda rođeni su u Trstu. Gdje god dolazili na svijet, uvijek su bili pravovjerni katolici, koji se ničemu boljem nikada nisu nadali. Da jesu, možda bi mijenjali vjeru. No, ona je, uz sitan pogrbljen stas i kukasti nos, ostajala vječno ista.

Hugo i Brunhilda našli su krsne listove zajedničkih babe i djeda, kao i njegovoga djeda po majci, ali krsnoga lista Hugove babe Rahele Angelike nigdje nije bilo. Na kraju su našli i njezine babu i djeda, koje nisu ni tražili. Našli su i članske knjižice crkvenih pjevačkih društava i pogrebnih društava, od Lođa na sjeveru, do Mostara i Stolca na jugu, jeftine mjedene i olovne križiće, obiteljske fotografije snimane ispred crkve u Bozoviću, u Banatu, ali ne i krštenicu babe Rahele Angelike Stickel. Hugo je sklopio oči i vidio je kako ga okovanog odvode na željezničku stanicu, da se pridruži porodici apotekara Moše Levija. Uzalud ga je Brunhilda uvjeravala kako to ne može biti. Kada čovjek nema sreće u životu, sve je moguće.

U nedjelju su, prvi puta u posljednjih deset godina, otišli u crkvu. Zauzeli su cijeli jedan red, a Hugo je sjeo na kraj reda, da u škrabicu ubaci novčić. Kapelan Hektor se nasmiješio i rekao: “Hvala Žid, za nas je ovo iznimna čast!” Šteta što ne postoji stroj kojim bi se mogao izmjeriti ljudski strah, jer bi se tada netko, možda, i sažalio nad Hugom Mayerom, mjesnim postolarom, škrcem i zelenašem. Ovako je ljudima bilo svejedno. Samo ih je zanimalo je li se Židu bilo teško odijeliti od novčića koji je ubacio u škrabicu. Njegov je život vrijedio upravo toliko.

Ali sreća! Deset dana kasnije, na kratak je časak sreća obasjala dom Mayerovih. Iz jednoga sela u Štajerskoj, iz župne crkve svete Barbare, stigla je krštenica Rahele Angelike Stickel, uz pismo patera Ivana Voljča: “…žurno postupih po Vašoj molbi, jer znam što bi danas, u novim prilikama i zlom vremenu, moglo značiti i sugerirati ime Vaše bakice, pok. Rahele.” Slijedila je pouka o starozavjetnoj Raheli, ali ju Hugo Mayer nije čitao. Bio je previše uzbuđen i sretan., Te je večeri ponovo ušao u krčmu na čijim je vratima pisalo “Židovima i psima ulaz zabranjen”, te je naručio svojih dva deci rakije.

– I neka me više nitko ne nazove Židom, molit ću lijepo, jer ću mu gubicu razbiti ovom, evo, flašom. Ja sam Austrijanac, katolik, i izvolite me takvim smatrati! – vikao je, a ljudi su mu se podsmjehivali, ali mu se nijedan nije obratio. On je baš nekako želio da razgovara s nekim. Uzalud, s Hugom Mayerom se ne razgovara. On je samo dobar postolar, a po svemu drugom je smeće.

Tužan i nevoljen teturao je prema kući. Nitko njega neće nazivati Židom, prošlo je to vrijeme, kuražio se putem. Cesta je bila pusta, ulična rasvjeta od početka rata nije radila, prozori na kućama bili su zamračeni, spavali su svi kojima je san htio na oči.

– Bilo je već vrijeme – urlao je Hugo Mayer – odavno je već bilo vrijeme da se ustanovi ima li ovaj svijet uredne papire ili nema!

Probudio se oko podneva, težak i glavoboljan. Zanebesalo mu se kada je izbauljao iz postelje, pa se spustio na sve četiri. Pokušavao se dići, ali nije išlo. Gubio je ravnotežu i bilo mu je nekako neprirodno da hoda na stražnjim nogama. Kratko se nasmijao samom sebi: pa naravno da su noge stražnje, a ruke prednje. Odmah zatim osjetio je kako mu se vraća strah, ali nije znao čega se sad plaši. Imao je uredne papire. Baba Rahela Angelika Stickel bila je, kako to kaže pater Voljč, “vjerna i bogobojazna katolkinja i podanica Svete Rimske Crkve”. Upamćen ga je citat malo smirio i obodrio, ali kada je još jednom, u pokušaju da ustane, pao i razbio zidno ogledalo, uhvatila ga je panika i htio je dozvati Brunhildu i djecu, ali iz njegovih je usta izašao pseći lavež. Nije to bio glas čovjeka koji imitira psa, nego je lajao teško i promuklo, kao garov mesara Desmonda.

Skakao je po ulaznim vratima dok ih nije provalio i istrčao na cestu. Sjurio se niz mjesto, preplašio dvije mlade djevojke, koje su pred njim pobjegle u kuću. Nešto su mu viknule, ali ih nije razumio. Nije razumio ni Ilijasa, golemog brkatog šumara, kojemu je godinama pravio cipele s drvenim potplatima, goleme kao dječji grobovi. Šumar ga je gledao s mržnjom i nerazumijevanjem, više mu nije bio zahvalan, nije mu se osmjehivao kao svome dobročinitelju nego je izgledao kao da će zamahnuti nogom, i istom tom cipelom udariti ga po rebrima. Pritom mu je nešto govorio, ali to više nisu bile riječi koje bi Hugo Mayer mogao razumjeti. Bio je to neki drugi jezik, koji mu je bio poznat, ali mu nije znao značenja, osim što mu se činilo da bi ih mogao naslutiti, samo kada bi stao i smirio se, kada bi prestao tako bezglavo trčati na sve četiri noge, ispunjen najvećim strahom i ponosom, istovremeno. Trčao je najbrže u životu, prsa su mu se nadimala ispunjena zrakom, osjećao je snagu koja je mogla pomjerati planine. Tada je naišla njemačka borbena jedinica. Marširali su prema izlazu iz mjesta i gledali ravno preda se, tako da ga nisu ni primjećivali. Zalajao je, ne bi li ga vidjeli. Ovo je, ipak, njegova zemlja, on je katolik i Austrijanac, stigla mu je jučer krštenica babe Rahele Angelike, pa je i ta vojska njegova vojska, kojoj će on šiti obuću, i trebala bi prema njemu imati poštovanja. Neki su ga vojnici krajem oka pogledali, tek da provjere trči li prema njima, s namjerom da ih ugrize. Hugo Mayer se u trenu htio rasplakati, ali je iz njegovih usta samo izašao cvilež mladoga psa kojemu je netko upravo stao na rep.

Tako je oznojen i lud dotrčao pred mjesnu krčmu. Ispred su stajali neki ljudi, nije ih poznavao, i razmjenjivali su novac za pletare s rakijom. Rakija je imala nepodnošljiv vonj, koji je osjećao na daljinu, pa je morao još jednom zalajati. Oni su progovorili na jeziku koji je sada razumio, jer se već smirio:

– Marš, pseto! Zna li tko čiji je ovo kučak?

Na vratima krčme stajao je natpis: “Židovima i psima ulaz zabranjen”. Hugo Mayer ga je još jednom čitao, kada je shvatio da je njegov život bio samo lijep san, u kojem je, na kraju, i baba Rahela Angelika Stickel bila katolkinja.

Krvava pjena cijedila mu se niz gubicu dok je utrčavao u krčmu. Dvojica vojnika podigli su strojnice i on je znao što slijedi. Ali znao je i da je od njih brži, skočio je i u letu otvorio usta. Prije nego što će se začuti pucnji, on će svoje zube zariti u debelo meso generala Laxe. Tako će kraju proći njegov pasji život.

Mjesni postolar Hugo Mayer umro je u snu. Sprovod mu je bio velik, iako se govorkalo da nije bio neki čovjek. Škrtac i zelenaš. Ali više nema onoga koji će popravljati cipele. Dok su ga ispraćali do rake i bacali zemlju po jeftinom jelovom kovčegu, dok su izjavljivali svoju žalost ženi mu Brunhildi, svakoj od osam kćeri i devetome nekrštenom mongoloidnom sinu, ljudi su se smijuljili misleći kako ga je ubila prevelika radost.

Miljenko Jergović 02. 11. 2018.

Jutarnje crnilo

Dnevnik jednog penzionera/7

Alem Ćurin 01. 11. 2018.

Lirska tumačenja/19

Katarina Frostenson

Philomela

mala, roza zakrpa
u mojoj glavi pomjera se

čudo,
izgledam, tiho je

mrak dopušta zvižducima da dođu
jezik mi je pokopan pod kamen
ali glava mi se nije smirila

premda se jezik istrgao iz svog tkiva
glas je još unutra
kako će glava dobiti mir

jorgovanplavo razapinje se tkivo oko mene
slušaj, kako se ton
mijenja to je od zvuka koji dižeš

jezik mi je pokopan, moje uši slave
ruho mi je nestalo, moja glava pjeva

 

Ničija sam majka

zmijo, uvijaj
pod nebom zvjezdanim
ničija sam majka

stog jesam i gledam
samo moje oko
što se sklapa
nad svim
ja sam niko
ali
i pustinji
ja sam
ona što može obuhvati sve

 

Ždrijelo eha

Crvena noga
grleni greben
gdje sjedi

reska i škipava
svoja testera

glas, koja si životinja
Pod kamenom

pet hvati,
duboko, koral

Aleja, sjećanje

Čudesan, pređen krajolik
Aleja, i potom polje
Aleje i polja, oranice, pruge
Kroz Evropu, srce: nesigurni u kojoj smo
Pokrajini, zemlja – severna Njemačka,
Istočna, Poljska
Zvuk šina što priziva volju, snažnu

Tunel
Potom pruga, udar svjetla opet: ovdje se
Kliže skoro bez zvuka  u noć
Sa vagonima i transportom koji se motri
Na razdaljini iz bijelih kuća sa knjigom krvi blizu
Crne muške cipele
Dvogled u ruci: vagoni, polja
Drvoredi
Mislim na palice
Noge u redu, struktura
Ponavljanje
Aleja kao misao
Aleja kao plač
Kao povratak –

Gledam krajolik
Skoro da ga pjevam
Gledam po bolno istegnutom prostranstvu
Koje uvijek leži tu sve dok se možeš prisjetiti
Zategnuto između prstiju
Puno jagodica i
Zaljuljano od bekonačnog strpljenja
Pjevam uspavanku i budnicu
Pjevam riječi
I bijele vrpce stvaraju se
I kotrljaju se  preko zemlje

po njivama linije kupusa
od bijelih i zelenih kupusnih bombi hladnih
naliče redovima lobanja, sjećaju se
bubetaju po pločama, zaigrane kugle
i kako je dobra supa od kupusa u Zagorsku

grozno su praskale, zelenobije, žute –
do sjećanja na bakinu ruku
kako je gulila glavicu po glavicu
za varivo i ovčetinu
sirup je kapao sa skupljenih prstiju
ostajući u njenoj kosi

sive, fine linije na jastuku
njena teška glava jedna noć,
lobanja, velika, voštano žuta
kako nas je san ranjavao
san u medu i krvi
dubok, udaljen, preudaljen predio
nestalo djetinjstvo, potpoljeno
u šljunkovito gnijezdo

glave, lobanje, jezik u snu
ispod zemlje, ispod busenja travnog
ispod tišine pređi preko brega i slušaj
u podsvijesti mukli zatvoreni svijet

ja čujem šum, čujem žubor
vode koja prolazi kroz to
ugrizam čvrsto zraku, osjećam dim
suklja i magla obvija nepca i riječi

¤

plahta obavija zemlju u mislima
na njivi u kojoj sjećanje je, kad putujemo
ka uskom grlu u kojem živimo na
Sjeveru – ovratnice čizme zavrnute čvrsto
Je li sjeo ovdje ono dosadno desilo
Meketav glas na pustoj stanici Klippana
Bilo je
Mrko lice naspram ulične kamene ivice
Samotna glava
Iskrvarila uza sniježne bobice
Pepeo je stajao u halu odjeka i
Neko je metnuo tamo crnobojenu glavicu kupusa sa
Riječju hvala u nju urezanu

Rupa u kamenu, jedna soba dole
Mračna, nevidna laguna
Još nije utvrda za misao, glatka
Kao staklo
U kojem se predio pokazuje
Bijele i crne brazde, rubovi
Kao mršave i gole bez znanja o sebi stoje
To se ovdje – desilo – gledaj
Tlo blehne u drveće
Aleje, rijetkost: podsjećanje

 

Blizu Subotice

(za Danila Kiša)

 

Divlji psi. Tračnice. Kukuruzna polja oko Subotice
Bijelo sunce

Tragovi cirkusa u glini, kolčevi u zemlji
Svjetlo plamenaca u zraku

Arka nasukana u predjelu, jedan čovjek
Sa jagnjeći mrkom kosom gleda otud

Sa tvog trospratnog tijela gledaš preko polja
Govoriš šta vidiš: čije je polje

Polje se vraća kao kad ste bili
Prije rata, bili ste samo kosovi

Hrapavi glas nestaje u magli
Plavocrni jezik, naše vozilo.

*

Katarina Frostenson  (rođ. 1953) zasigurno je, uz Ann Jäderlund (An Jederlund), najuticajnija savremena skandinavska pjesnikinja. Prevedena je na sve veće evropske jezike. Piše sažetu ali zvučnu liriku usložnjenih slika. Jezik koji je čvrst i kristalno jasan, lišen metafora i sličnih ukrasnih lirskih rekvizita.

“Pjesme su za mene kao neki film, kako kakvo putovanje kroz grad prepun stranih lica i jezika. Stvar je u tome da se pronađe put do jezika koji bi u sebi sadržao to drugo, to tuđe. Kako bi na taj način oformio svoje tijelo i biće.“ Pored poezije, piše drame, kritike, bavi se prevođenjem.

Dobitnik je mnogih visokih domaćih i evropskih nagrada i priznanja, a od 1992 član je Švedske akademije iz koje će, zaslugom svog muža i skandala za njega vezanog, biti zamoljena da istupi. Medijska hajka koja podupire tu zamolbu zaglušujuća je i strašna. Forstenson se nije oglašavala i njena odluka da upravo sad objavi novu i izvrsnu (Sju grenar, W&W, 2018)  knjigu poezije dostojna je svakoga divljenja.

Važnije zbirke: I mellan, 1978, Rena land (1980), Den andra (1982), Samtalet (1987), Stränderna (1989), Moira (1990), Joner (1991), Korallen (1999), Karkas (2004), Ordet (2006), Tal och Regn (2008), Flodtid (2011), Tre väg ar (2013), Sånger och formler (2015),  Sju grenar 2018.

 

Izabrao i preveo Refik Ličina

Refik Ličina 31. 10. 2018.

Kihanje

Prekopava se ulica koja od hotela vodi na Rynek Główny. Mijenjaju plinske instalacije. Gledam dolje, u pjeskovitu žutu zemlju, mislim o tome da je možda prvi put raskopana i da su ovu istu zemlju Krakovljani gledali 1939. ili 1940.

Uto kihnem.

Na zdravlje! – doviknu odozdol krupni, plavokosi radnik u narančastoj odori. Vjerojatno Ukrajinac.

Hvala! – odgovaram na mom jeziku.

Miljenko Jergović 31. 10. 2018.

Posljednje ljeto

Home is so sad. It stays as it was left.
Shaped to the comfort of the last to go.

Philip Larkin

 

Fazani su kričali kad smo odlazili. Gazili smo baru. Brat i ja. Majka je hodala iza nas. Šaš je bila visoka. Šiblje tamnozeleno i tvrdo.

Dunja je zaostajala. Na uzici joj je blejao Bekan i upirao prednjim nogama u raskvašenu travu. Nije htio ići. Baba ih je požurivala.

S pruge smo sišli na prašnjavi poljski put. Cestom se nije smjelo. Okretali smo se, ali nismo više vidjeli kuće. Samo šumu i napola golu planinu. Putem su u trnju bijele gloginje mirisale na gorke bademe.

Sunce se diglo visoko kad smo stigli u selo preko rijeke. Seoski povjerenik, crn i stamen čovjek u civilnom odijelu, pročitao je očevo ime. Majka je podigla ruku. Zvecnuo je ključem s metalnim privjeskom. Majka ga je okretala u ruci. Na pločici radnici ubacuju ugalj u kotlove. Na prstima miris hrđe.

Kuća je izgrađena nasred rascvale poljane. Na katu umjesto prozora crne rupe. Dva iščupana oka. Brava je škljocnula. Vrata zastrugala po podu. U desnoj ruci mi je bio crni kofer za harmoniku. U lijevoj tigrasta mačka. Harmoniku sam ostavila kod kuće. Nitko je nije znao svirati. U kofer podstavljen tvrdim papirom spremila sam hlače, dvije majice, četkicu za zube, bilježnicu, olovke i patike. Bilo je i nekoliko karamela. Pojela sam ih ispred naše kuće čekajući polazak. Svjetlucave papiriće sam čuvala. Kofer sam spustila na verandu, a mačka se otela iz naručja i nestala u visokoj travi.

Majčine su ruke u gumenim rukavicama otvorile drveni ormarić pod sudoperom. U mišjem leglu bezoka, crvena mladunčad. Tijela im prozirna. Ako se podignu prema suncu, jasno se vidi utroba i malo srce kako ubrzano tuče. Migoljeći se, padala su u kantu gotovo nečujno. Živa gomilica mesa.

Kantu je iskrenula u prokopani kanal iza kuće. Davili su se u ustajaloj vodi. Nježne sjene gusto izraslih maslačaka padale su po uzburkanoj površini vode.

Po stepenicama otrov, ružičasti neonski prah. Posvuda cijuk. U zidovima. U kauču. Majka i baba iznijele su ga u dvorište. Baba je silovito udarala kloferom. Digla se gusta i smrdljiva prašina. Brat je postavio staklenu bocu na betonsko podnožje bandere i nanišanio. Blještala je na suncu. Moj je bicikl jurio vijugavom cestom, a kosa je vijorila kao bijela zastava. Majka je zadigla sjedeći dio kauča. Drvena unutrašnjost mahovinasta. Makaze su rezale platno. Ispadala je izjedena spužva i suhi izmet. Staklo se raspuklo.

Bio je Ivandan, ali nismo palili krijesove.

U toj su kući ostali samo otac i baba. Otac u maskirnom odijelu. Sjedi za okruglim drvenim stolom i puši. Baba za šporetom. Na užarenoj ploči u lončiću cvrlji vrela mast. Izvadi tepsiju i pitu poškropi mašću. Pokrije ju krpom. Sva su vrata u kući otvorena, ali svježi zrak ne dopire do skučene kuhinje. Tamo se miris trulog drveta i plijesni pomiješao s kuhinjskim isparinama. Upio se u zidove i ljepljive zavjese. Baba stegne maramu iza glave i sjedne. Lice joj oznojeno. Tijelo golemo, prelijeva se preko stolice. Pod maramom srebrne, rijetke vlasi. Sjede jedno pored drugog i šute. Oči su im iste. Sitne i crne. Nad stolom zunzare u roju.

Dunjina soba je na tavanici. Malena je, nekada se koristila kao ostava. U nju stanu tek drveni krevet i kredenac. Boja mu se sasušila, na mjestima oljuštena. Ormarići mu još uvijek mirišu na kokos i vaniliju. Tamo su se čuvali sastojci za kolače. Ona stoji na prozoru i gleda prema našim kućama. S planine se kao riječnom strujom spuštaju crni oblaci. Zastru sunce, a soba se blago zamrači. Zna da sada u bari među gustim vodenjarama krekeću žabe i da ptice lete nisko.

Žgoljava je i tanka kao daščica. Pod tankom kožom ukazuje se svaka žilica. Spušta se niz zavojite stepenice. U hodniku pred ogledalom veže kosu visoko na tjemenu.

Iz kuhinje dopire zveket posuđa. Voda se prelijeva. Papuče se lijepe za linoleum.

Ispod stepenica izvuče cipele. Crne s kopčom sa strane. Na vrhu se otvorila rupica. Iz kuće izlazi nečujno. Pred vratima, kraj bunara Bekan. Privezan za kolac. Dunja ga poljubi među roščiće.

Dok žuri cestom gleda crvenožutu šumu. Na mjestima je ogoljena i crna. Izgorjela je kad smo se vratili kući na samo jedan dan. Zemlja je bila bez vode. Sasušena. Zato nije mogla upiti krv. Slijevala se u lokve. Kasnije su se nad njima nadvile muhe u zelenim rojevima. Vrtovi su bili žuti, plodovi prezreli, natruli. Sunce je počelo zapadati kad se šuma uskomešala u glasnim jekama. Šumske vjeverice uspele su se visoko u krošnje. U našim su dvorištima režali psi. Iz čeljusti im se prosipala slina.

Mačji zubi crveni. Ispuste nepomično mišje tijelo na kuhinjski prag. Zamjauče. Baba ustane i zamahne metlom. Proklinje. Mačka nestane. Baba se sagne i pokupi miša lopaticom. Izbaci ga u travu pred kućom. Leži među tratinčicama otvorenih očiju. Po licu joj se prolije nekoliko krupnih kapi kiše. Dunja joj trči u susret.

Izuva se u hodniku. Bose noge joj na prljavom podu. Moje patike stoje prislonjene uza zid. Ostavila sam ih tako taj dan kad smo se vratili kući. Nitko ih nije dirao. Muhe su ih crno istočkale. Prekrila ih prozračna paučina. Dunja tiho pozdravlja u kuhinji. Baba u hodniku prislanja đon Dunjine cipele na moje patike.

Na stolu nema stolnjaka. Na sredini tepsija. Baba postavi tanjure. Na njima vidljivi tragovi sasušenih kapljica i masnih prstiju. Nož je oštar. Lako prolazi kroz žuto nadjeveno tijesto. Rukama vadi komade pite i stavlja na tanjure. Podiže se topli dim. Babina su usta gotovo bezuba. Iz njih zasvijetle dva zlatna zuba.

Gledala me s prozora. Nijema i žuta. Kroz brazde na licu tekle su vruće suze. Pala sam na leđa. Kosa mi se prosula po prašini. I brat je pao pod čempresom. Nisu ga pogodili. Ležao je nepomično sve dok se nije utišao topot njihovih čizama. Majka i brat upamtili su boju mog posljednjeg uzvika. I sad im odzvanja u glavi. Poslali su ih daleko odavde.

Dunjinu su utrobu uznemirili mirisi kuće i masti.

“Pojedi nešto, vidi te kakva si mršava. Noge ćeš polomiti pod sobom.” – kaže joj baba.

Zagrize i dugo žvače.

“Progledale joj cipele.”

Dunjino se grlo steže. Zalogaj joj zapinje.

Po tanjuru se prospu suze.

“Neka uzme patike” – kaže otac. “Sad jedemo, nećemo plakati.”

Kad me brat odnio s puta, Dunja je već gazila Bosnu. Bila je bistra i mirna. Kao nikada do tada. Cipele je držala visoko u ruci. Nije htjela da se skvase.

Baba šušti kesama u hodniku. Dunja se obuje i stane na vrata. Kiša zarominja.

Brat me je umotao u pokrivač. Sjedio je pored mene u travi. Padala je zvjezdana noć.

Baba ubaci patike u najlonsku kesu. Iz jedne izmigolji maleni miš. Panično grebe po kesi. Dunja brizne u plač i istrči na cestu. U lice joj udari kiša i jesenji vjetar. Baba stoji na verandi s kesom u rukama. Gleda za Dunjinom lelujavom kosom.

Kiša jače zabubnja. U bari pod našom kućom šušti rogoz. Kapi se razlijevaju po zelenkastoj vodi.

Vratili smo se kući pred kraj ljeta, samo na jedan dan.

Ja sam ostala.

Magdalena Blažević 29. 10. 2018.