Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Grudva u stomaku

Voz je klaparao, škripao i ječao kroz noć, a ja sam sjedio ukočen i pazio da glavom ne dotaknem prljavu navlaku na uzglavlju sjedišta. Sve mi se gadilo u smrdljivom, polumračnom kupeu i po ko zna koji put mislio sam, bespomoćan, na svoj panični strah od leta avionom. Da se ne bojim, da me ta nesreća ne prati od rane mladosti i jednog malo grubljeg slijetanja, sada bih već bio u velikom gradu, u hotelskoj sobi ili nekom restoranu, svejedno. Ne bih se ovdje treskao u ritmu voza koji se raspada, ni slušao Giga što se tek raspričao i očito nema namjeru da ubrzo stane. A iskreno sam mu se obradovao kada sam ga, svog starog školskog druga, ugledao na stanici. Kada sam se načas trgao i shvatio da sam već odavno zaboravio da on uopšte i postoji. Prepoznao sam ga istog časa, iako ga nisam vidio, sigurno, više od dvije decenije, otkad je Gigo nestao iz grada. Niko ne zna kako, sa kim i sa čim, ali stigao je u Ameriku i odmah otuda poslao razglednice svima koje je poznavao. Sjetih se da smo se danima smijali Gigovom rukopisu, a i tekstu koji je na svim razglednicama počinjao sa „kod nas u Ameriki…“

– Na primjer ja: jesam li bio loš đak – jesam!

– Jesi, zaista – nasmijao sam se, sjetivši se Giga već punoljetnog u klupi osnovne škole.

– E, u osnovnoj tri – četiri puta sam ponavljao, ali znao sam, prijatelju moj, što radim, znao – čuvao sam se za Ameriku! Nisam htio da se bez veze trošim na gluposti od kojih nema vajde. Eto ti si, moj druže, završio velike škole i – što?! Pogledao je s izvjesnim sažaljenjem u moje oguljene patike. – Znaš, Amerika je velika zemlja, demokratija, biznis, otvorene su sve mogućnosti – recitovao je nabubreli Gigo, najgori đak ne samo jedne generacije, napamet naučenu pjesmicu, pa svako malo pogledivao moje patike i podvrnute farmerice. Pomazio bi, zatim, pogledom svoje besprijekorno uglancane sjajne crne cipele i oštro opeglane prugasto sive pantalone, pa s povišenim tonom nastavljao da priča kako je oduvijek znao da škola uopšte nije važna za uspjeh u životu.

Do Giga sjedila je njegova vjerenica. Cijelo vrijeme je ćutala i zurila u mrak, praveći se da gleda kroz prozor. Izbjegavala je moj pogled, a znali smo se iz viđenja, bili smo gotovo vršnjaci. Imala je neku nesrećnu ljubav u ranoj mladosti, čuo sam nekada nešto o tome, pokušala je i da se ubije, pa ostala zatvorena u kući da živi sama uz staru majku. I evo je sada sjedi prekoputa, vjerena za Giga, glavatog i brkatog, stisnutog oko vrata širokom, žutom kravatom. Idu u američku ambasadu da srede njene papire…

– Ode Jana preko jokejana – veseo je Gigo, pa mi potanko priča kako je osmislio svoj najnoviji projekat Kako stvoriti svjetsku ženu – biće ona prava Amerikanka, jer ima mene. Ja sam se namučio, maj frend, nekoliko godina sam se grdno napatio dok nisam postao pravi Ameriken boj. Bio sam sam, ali nju sve čeka na gotovo, ja ću je svemu naučiti. Dušo, biće sve veri najs, dont vori… Stidljiva je, znaš, prava naša žena, zato sam i došao da se odavde ženim. Vjerili smo se po starinski, tetke i te rabote, ali ja baš tako volim. Amerikanke svakojakih boja su mi navr’ nosa… Vjerenica je ćutala pognute glave, a Gigo je iz najlonske kese izvadio pitu, otvorio flašu piva, pa nas redom nudio, mljackao, pričao i davio se…

U zoru, kada se Gigo napokon umorio, raspojasao, skinuo cipele i, obješen o krhko rame svoje vjerenice, odmah zahrkao, nisam više izdržao i naslonio sam i ja glavu pri prozoru, na dronjke negdašnje zavjese, zaboravivši svu prljavštinu u kojoj se nalazim. Vrat mi je bio ukočen, oči su me pekle i bilo je hladno, ali mene je žuljala samo moja grudva u stomaku. Ona što je gotovo mogu opipati, što je nabreklu dononoćno osjećam, što mi se čini da neprestano raste, da se nadima, da će da se raspukne… A samo mi je rečeno da na snimku „ima nešto malo“ i da „ne bi trebalo da je išta ozbiljno, ali…“

– Doći ćeš kod mene da začas obavimo sve pretrage, da vidimo o čemu se radi – nije dozvoljavao da mu se protivriječi moj ribarski drug, doktor Vojin, gotovo vičući u slušalicu – ko zna ko te i kako pregledao, pa si mi se prepao. Biće da su im ti aparati stariji od tebe, oni što rade na drva – šalio se. – Ja neću biti tu, ali sve je sređeno, čeka te moj kolega i drug i sve će se odnah, preko reda, obaviti. Nemoj da brineš, biće to u redu, videćeš, samo mi je žao što se ovaj put nećemo videti da odemo malo do moje Ade. Ali, jebiga, seminar u Švajcarskoj… Kako je i kada ovaj čovjek stizao da bude dobar ljekar, pitao sam se, jer ili je bio kod mene na Bojani ili je putovao svijetom, a svi su, opet, govorili da je vrstan stručnjak. Nisam imao prilike da mu iskušam ljekarsko znanje – kamo sreće da to ni sada ne moram – ali me ribarskom vještinom hiljadu puta doveo do očajanja. Taman se važan naduvam što sam kontinentalca naučio nečem novom, a on već u rukama ima ribu kakvu ja odavno nisam vidio.

Rasklimana gvožđurija uklizala je, dahćući, u sivi, mokri grad i putnici su se nestrpljivo natiskali u hodnik, zatrpavši ga torbama. Gigo je razbuđen, kroz zalogaje hladne pite, psovao Balkan i neprestano ponavljao da kod njega u Americi nikako ne smije da se desi da voz kasni čitava dva sata. Gospođa iz susjednog kupea gledala ga je s čuđenjem i nije odoljela a da glasno ne komentariše kako „našem svijetu nikako ne možeš ugoditi“. Jer, što je to, zaboga, tričavih sto dvadeset minuta kašnjenja?

Taksista mi je usput potanko razjasnio cjelokupnu političko-ekonomsku situaciju u zemlji i iskoristio moju lako čitljivu smetenost da napravi krug više oko zgrade klinike.

Stresao sam se kada sam na vratima ordinacije Vojinovog kolege pročitao njegovu specijalizaciju. No, kad su se vrata otvorila, dočekalo me lijepo, nježno lice medicinske sestre i ljubazni osmijeh.

– Vojin prijatelj? Izvolite, uđite, doktor će odmah doći. Hoćete kafu?

Šetali su me kroz duge hodnike, snimali me i slikali, svlačio sam se i oblačio i cijelo vrijeme bio siguran da se to događa nekome drugom. Samo je grudva u mom stomaku neprestano bila lično moja, ona me nije napuštala ni jednog trena.

– Dođite sutra malo ranije, popićemo kafu i porazgovarati. Ja ću već danas popodne imati sve nalaze na stolu – ispratio me doktor. Izlazeći iz ordinacije ugrabio sam da primjetim da je pretposljednje dugme na bluzi mlade i ljubazne sestre raskopčano i osjetio sam se malo bolje.

Napolju je duvao vjetar i bilo je hladno, a ja sam išao ulicom raskopčan i razdrljen i godilo mi je. Nisam znao gdje bih, ni što, niti mi je bilo važno. Kod rodbine mi se ni po koju cijenu nije išlo – nisam mogao ni da zamislim te otužne razgovore – a za hotel je bilo rano. Lutao sam ulicama i zagledao okićeni grad koji se spremao za skorašnji doček nove godine. U blještavom izlogu, baš naspram mene, stajale su cipele koje tražim godinama, a koje Gigo, znam, bez prezira ni pogledao ne bi. Kada je djevojka otišla u magazin da donese meni odgovarajući broj, učinilo mi se kao da se moja grudva lagano pomjerila. Stavio sam ruku na stomak i jasno osjetio njeno pulsiranje. Nisam sačekao prodavačicu da se vrati iz magazina, izašao sam iz prodavnice bez novih cipela i u svojim izgaženim patikama nastavio besciljno lutanje gradom.

Oko pogrbljenih muzičara ogrnutih ponjavama bio je formiran besprijekorno pravilan krug i ja nisam odolio a da ne priđem. Promukli pisak njihovih trščanih svirala uvijek me obavijao sjenkom kondorovih krila i bio moja slika skroz nepoznatih Anda. Volio sam južnoameričku izvornu muziku, a ulično muziciranje, taj šmek velikog grada, ponekad mi je u mojoj zabiti znao nedostajati. Pogurao sam se kroz masu slušalaca i radoznalaca i prvi koga sam tamo ugledao bio je – Gigo. Moj Gigo, Amerikanac! Stajao je ispred samih muzičara; usta su mu bila puna, žvakao je, klimao glavom u ritmu muzike i pocupkivao nogom. U rukama je držao veliko parče pice, rastopljeni sir se cijedio sa svih strana i više je ljudi gledalo u njega, nego u promrzle, patuljaste umjetnike. Trgnuo sam tijelom unazad, htio da se skrijem, da me ne vidi, ali nisam uspio. Dotrčao je do mene široko nasmijan, zagrlio me pred svima kao da se nismo vidjeli sto godina i okupljenom, nepoznatom svijetu svečano obznanio da sam mu ja najbolji prijatelj. Samo je falilo da se i ja poklonim, pa da predstava bude potpuna. Uzeo sam ga pod ruku, istrgao iz kruga i poveo ga, lagano ga povlačeći, skroz na drugu stranu ulice, pa najzad odahnuo kao da su se, napokon, ugasili zaslijepljujući reflektori.

– Učinje li ti kakav posa’ danas, a, jesi li što biznisovao? – pitao me i salvetom pokušavao da sa kaputa ukloni ulijepljeni, skoreni sir.

– Nešto malo, biće neki ugovor, dogovor, možda – petljao sam – a ti, gdje ti je vjerenica?

– Ja ne gubim vrijeme, tajm iz mani maj frend, ja sam ugovorio biznis, nego što. Big biznis. Znaš li ti, školski, kakav je burek tamo dolje na jednom mjestu kod stanice – to nema ni u Ameriku. Svega ima, ali takvog bureka nema, garantujem. Odma’ sam se dogovorio s gazdom da mu sredim papire da dođe tamo, da pokrijemo Ameriku burekom. Bićemo hit, hit… čućeš, pričaće se…

– A sredi li ti papire vjerenici?

– To? Ne, pusti budalu, neće u Ameriku. Ne znam što joj je, ali čim smo sišli s voza, rekla je da neće vizu, da neće da putuje i neće da se udaje. A ja htio da je spasim, da je mičem iz onoga jada, da je učinim svjetskom damom i ovo mi je hvala. Primitivizam balkanski, druže moj… – istresao je kao iz rukava Gigo, ne gledajući me u oči, pa nastavio – moraš svratiti da probaš onaj burek. Obavezno!

– I gdje je ona sada, gdje je ostala, otišla…?

– Tamo je, na stanici. Hoće, kaže, nazad prvim vozom, a ja bogami neću, no ću doveče. Moram do zološkog; imali su prije, kad sam jednom bio, strašne majmune, mnogo smiješne. Moram makar pola sata, hoćeš li sa mnom? E, kako nemam adresu i telefon jedne moje bivše, da je posjetim. Uf, kakva je bila…

Ja sam u džepu imao Naninu adresu i telefon, zapisala ih je kad smo se prošlog ljeta slučajno sreli. „Ako jednom navratiš“, tiho je prošaputala i sad mi je palo na um da bih zbilja mogao da svratim. Njena priča je laka, to bih mogao da podnesem i samo što sam umazanog Giga ostavio da se na sred ulice briše papirnom maramicom, dohvatio sam se prvog telefona i okretao Nanicin broj. Niko se nije javio i u trenu sam osjetio olakšanje, jer – kao da sam se nekome pravdao – i zvao sam je i nisam je našao i što ja tu mogu… I bolje što je nisam našao, jer što ja imam, o čemu, danas sa njom da pričam? Što mi to imamo zajedničko, što nas veže? Nismo bili bliski ni kad smo zajedno učili u gimnaziji, kad sam sjedio dvije klupe iza nje. Bezbojna Nana, Nanica, kao i mnoge druge u debeloj sjenci dvije-tri razredne dive, razmetljive i bahate. Tiha Nanica što smo joj se uvijek bezdušno smijali kada je govorila o svojoj babi, njenoj „nani, nanici“, kraj koje je odrasla, koja joj je bila sve na svijetu. Samo smo mi iz razreda znali njeno pravo ime, za sve je druge bila Nana, Nanica, blijeda, neupadljiva, nečujna. Dok se nije, na maturskoj večeri, pojavila u svojoj dugoj, crvenoj haljini, na visokim štiklama, lako i lijepo našminkana, jedna nova Nana, blistava, sjajna. Pomislili smo načas da su je do hotela dovezle zlatne kočije, čarolijom izmjenjena bundeva.

– Da, ja sam – odazvala se moja maturska Pepeljuga, kada sam je nakon pola sata ponovo zvao – ti si tu, ne mogu da vjerujem. Sad sam baš stigla s posla, molim te odmah dođi, imaš li adresu?

Stajao sam pred njenim vratima, zvonio i čitao nepoznato, čudno prezime kraj njenog imena. Zadržala je prezime zbog kćerke, a muž je otišao odavno, brzo i nenajavljeno, kao što je i došao u njen život. Kolega sa studija, bili su na trećoj godini kada im se rodila kćer i kada su se vjenčali. Rastali su se prije diplome.

– To si stvarno ti, ne mogu da vjerujem – zagrlila me, toplo, snažno, a ja sam stajao zbunjen, ruku opruženih niz tijelo i nisam znao što da kažem. Gurnuo sam joj u ruke pakovanje Krašove bajadere i ona je zadivljena neprestano ponavljala „kako si samo znao što najviše volim…“

Odrasla kćerka, studentkinja već, nije joj uopšte sličila. Bila je pričljiva, brbljiva zapravo i bez prestanka se smijala. Majka joj je mnogo pričala o našoj srednjoškolskoj generaciji i mnogo smo joj smiješni – kikotala se – kad nas samo onakve zamisli. Ne možeš, dušo, ti to da zamisliš, to niko ne može, ti najmanje – mislio sam gledajući je lijepu, vedru i punu života – to je tada bio naš život, kap vremena u kojoj smo plivali i tonuli jedino mi, tren koji je došao i prošao, našao nas i ostavio, nikada isti, nikada ponovo…

Večerali smo. Nanica se baš potrudila da me ugosti i poslije večere na stolu se našla pažljivo izabrana boca vina i kolači. Njena kćer nas je đavolasto pozdravila, rekavši da neće da ometa naše uspomene i otišla je vani. Nana se smijala, pričala, pila vino i bila je, bio sam uvjeren, sretna, zadovoljna, a ja sam je gledao nepoznatu i mislio da mi sigurno ne bi ostala tako tuđa i daleka da se i onda ovako znala smijati. Da joj se i u srednjoj školi ovako mogla usijeći rupica na lijevom obrazu, da su joj blistali zubi kao sada, da su joj usne bile vlažne i jedre kao ove noći… Možda je takva bila samo onda kada smo nakon maturske večeri svi polupijani sišli do plaže i kada su djevojke, držeći visoke štikle u rukama, zagazile u plitko more, a njihove se mokre duge haljine lijepile uz noge. Te noći kada smo se do iznemoglosti opraštali, plakali, pjevali i grlili se. Nanica se tada u mom zagrljaju zadržala dugo, duže nego u bilo čijem. Glavu je spustila na moje rame, a ja to nisam vidio, nisam osjetio. Ja sam gledao kroz njenu kosu kako se pijani ludaci kupaju u hladnom moru, u zoru, tog dalekog maja…

– Nigdje ti nećeš noćas ići, kakav hotel, kakva je to priča – iskreno se ljutila moja domaćica – evo, ako si umoran, sada ću ti ovdje u dnevnoj sobi prostrijeti, spavaj, odmori.

Legao sam na leđa, buljio u plafon i ruka je sama potražila grudvu. Bila je tu, kao što je cijelo vrijeme tu, kao što je danas sa mnom lutala ulicama, kao što je večeras gledala Nanine blago naborane ruke, večerala sa nama…

Nana je izašla iz kupatila i naspram svijetla iz kuhinje, kroz prozirnu spavaćicu, naziralo se njeno zrelo tijelo, još skladno i poželjno. Prošla je dva puta hodnikom, pa na vrhovima prstiju ušla u sobu u kojoj sam ležao i nešto tražila po polici. I opet je došla, i opet se trudila da bude tiha, i opet je bila u svojoj tankoj spavaćici, a ja sam se, držeći ruku na stomaku, ubrzano gubio u snu, tonuo i potonuo. Moja je grudva samo to čekala. Najednom je oživjela, raspukla se, eksplodirala i iz nje, kao iz grotla vulkana, pokuljale su pahulje, krupne, bijele, rascvijetane. Gledao sam užasnut, dirao ih prstima, opipavao, ispitivao oblik, premjeravao, bile su mi poznate, ličile su na – sjetio sam se napokon – bile su to kokice, prave, mirisne. Bilo ih je svuda, a iz stomaka je neprestano kuljalo još i pokrivalo pod sobe, krevet, jastuk, moje lice. Ulazile su mi u usta, zatvarale mi oči i nos, uspinjao sam glavu, lice, gušilo me, morao sam da dišem… Probudila me, sveg u znoju, Nanicina kćer koja je, zaboravivši na majčinog gosta, grubo uletjela u dnevnu sobu, gladna poslije svenoćnog lutanja. Bilo je to pred samu zoru i ona se unezgođena izvinjavala, a ja se Bogu zahvaljivao što me probudila, što je ta mala buka u trenu raspršila cijelo brdo kokica. Pa opet sam ih bojažljivim pogledom tražio po podu polumračne sobe.

Ujutro sam bio sam u kući, a na kuhinjskom stolu bio je serviran doručak i kraj šoljice za kafu stajala je bajadera. Stavio sam je u džep, ključ sam sakrio ispod otirača i sa sedmog sprata sjurio se stepenicama.

U bolničkom hodniku sreo sam mog doktora, prepoznao me, nasmijao se i rekao da ga sačekam u ordinaciji. A tamo mi je sestra s raskopčanim dugmetom na bluzi, čim me ugledala, veselo prošaptala da je sve u redu, ali da će mi to doktor zvanično saopštiti. Upravo je, kazala mi je, razgovarala sa Vojinom koji je zvao da se raspita za moje zdravlje.

– Gospodine, još ćete vi sa našim Vojom mnogo ribe uloviti. Imam za vas dobre, a za riblji svet loše vesti – bio je srdačan doktor – nije mi jasno kako ovo nisu videli. To je obična, mala, bezazlena cista, može se lako ukloniti, ali ne mora. Ja sam to odmah juče video, ali sam sačekao ostale nalaze da budem sasvim siguran. Sretan sam što vam ovo mogu saopštiti.

– Ni grudve nema… ništa? – promrmljao sam.

– Kakve grudve, otkud grudva, pa vidite da nema snega – smijao se doktor, siguran da je uhvatio smisao nekog Vojinovog i mog uvrnutog fazona.

Već izlazeći iz ordinacije, nespretno se zahvaljujući, osjetio sam da se u stomaku opet nešto pomiče, uvrće, uvlači, povlači. Prislonio sam ruku i trgnuo se, jer je skoro propala u prazninu, u rupu što je nastajala na mjestu grudve. Ona se ubrzano topila, skupljala, ulazila u sebe samu i ostavljala krater na mjestu gdje je danima razbaškareno dominirala. Htio sam u jednom času da odem iza obližnje trafike, da zadignem košulju i džemper i vidim prazninu koja zjapi i doseže do samih leđa…

S novim cipelama u kesi i razvlačeći žilavi đevrek, krenuo sam kliskom strminom ka željezničkoj stanici. Prekoputa, u gustom oblaku dima od sagorjelog loja, ljudi su stajali u nijemoj, mirnoj povorci i strpljivo čekali svoju pljeskavicu u lepinji, leskovačku, najbolju na kugli zemaljskoj. O, pomislih, ako je ovo vidio i probao Gigo, dimiće se ovako uskoro i na Menhetnu.

Muzafer Čauši 04. 12. 2022.

Poljska koju ne možeš ne voljeti i za koju ne možeš navijati

Za koga bi noćas, Bože dragi, navijao niži bankovni činovnik iz Buenos Airesa, s namještenjem u Banco Polaco, Witold Gombrowicz, dok bi mu pred očima tekla, kao što meni upravo teče, utakmica između Argentine i Poljske? To pitanje važno je za svakog boljeg poznavatelja europske književnosti i obezdomovljenosti. Gombrowicz, u svom temeljnom rugalačkom djelu o Poljacima, romanu “Transatlantik”, piše kako izbjegli Poljaci bez prestanka igraju palant, igru od koje je prema vjerovanjima nastao američki bejzbol, nadmeću se međusobno, te u sveopćem poljskom porazu pronalaze načina da pobjeđuju u nečemu za što nikoga, osim njih same, nije baš ni najmanje briga. U drugom, pak, romanu, napisanom prije Gombrowiczeva izbjeglištva, naslova “Ferdydurke”, objavljenom godine 1937, a na hrvatskom dostupnom još godinu prije mog rođenja, u prijevodu Zdravka Malića, i nikad poslije reizdanom, u tom nevjerojatno zabavnom avangardističkom stilskom i društvenom kalamburu, usred pariškoga teniskog meča nekakav mahniti pukovnik iz pištolja upuca tenisku lopticu.

Na osnovu ova dva detalja, ali najprije Gombrowiczeve opsjednutosti Poljacima koji igraju palant, svoju smiješnu igru u kojoj mogu pobjeđivati jedni druge, pa onda i cijeli svijet, sudim da ovaj pisac, jedan od najvećih i najosamljenijih u dvadesetom stoljeću, nikako ne bi mogao biti ravnodušan prema utakmici između dvije svoje domovine: Argentine, koja ga je slučajno dopala – jer je čas pred rat pošao na promotivno turističko putovanje jedne brodarske kompanije, i Poljske, koja mu je bila sudbinska, te mu je svakim trenutkom života kljucala džigericu. On joj se rugao, držeći je time u životu. Poljske je u stvarnosti nakon 1939. bilo onoliko koliko je bilo Gombrowiczeva ruganja.

Poljaci igrali su onako kako igraju već godinama, poput skupine težaka, gastarbajtera u Njemačkoj, koji na crno rade sitnije građevinske radove, na plećima odjednom prenose po dvije tri vreće cementa, međusobno se u tome natječu, a onda na ruke – jer skupa je gazdi i miješalica za beton – miješaju cimentu, i rade da dovoljno zarade kako bi održali svoje poljstvo. U devedeset minuta neravnopravnog nadmetanja s Argentincima, koji su učili igrati lopte po opasnim predgrađima i među razbojnicima, te sami nisu potonuli u kriminal (Nicolas Otamendi, recimo) samo zato što su, svi odreda, bili sjajni s loptom, poljsko terensko radništvo nije nijednom prenijelo loptu od golmana, pa preko bekova i vezne linije, sve do napadača, onako kako se to već četrdesetak godina radi u modernom nogometu. Kada su shvatili da to nisu u stanju, a shvatili su negdje oko desete minute utakmice, započeli su, onako po starinski, ispucavati loptu iz golmanskog prostora, pa gdje padne. Na taj način su postizali samo to da na kojih tridesetak sekundi otklone opasnost od svog gola. A poljski gol u ovoj utakmici, ako ne računamo tradicionalnu argentinsku indolenciju i delinkventno ponašanje argentinskih veznjaka koji kad god, ovako igrajući za reprezentaciju, nalete na nekog inferiornog, prestaju igrati kolektivni nogomet i pokušavaju se individualno proslaviti, ili barem zametnuti neku kavgu s protivnikom ili sa sucima, sačuvali su u suradnji Blažena Djevica Marija, mati svih Poljaka, i veliki golman Wojciech Szczęsny.

Na kraju, sve je po Poljake sretno prošlo. Jest da ih je Argentina natamburala, ali ne tako i toliko da ne bi prošli u osminu finala, gdje će protiv sebe imati Francusku. Svjetskog prvaka i u svakom pogledu strašnu ekipu, ali opet će to biti dobro za priču. Dok je između njih i Argentinaca stajao Gombrowicz, između Poljaka i Francuza bit će Chopin. I ne samo Chopin. Ovaj će njihov kroničar i pripovjedač, u aktualnoj poljskoj težačkoj i betonerskoj fazi, kada je sve u njihovoj igri protiv ideje i biti nogometa, i kada je za poljsku reprezentaciju nemoguće navijati, pronalaziti niz fascinantnih književno-kulturnih referenci. I pritom će se sjećati onih davnih i divnih vremena kada je Kazimierz Deyna 1974. vodio Poljsku koja je već u prvih deset minuta utakmice na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj pregazila Argentinu kao plitak potok, i već vodila sa 2:0. Pobijedili su na kraju 3:2, i na kraju bili treći na svijetu. Ali na stranu to, Deynina Poljska je, ponajviše zahvaljujući samom Deyni, igrala prelijep i vrlo čist nogomet. Umro je na način vrlo poljski: u ljetnoj noći, posljednjeg dana kolovoza 1989, na autocesti negdje kod San Diega, vozio je dvostruko brže od dopuštenog, i zabio se u pokvareni kamionet, parkiran u zaustavnoj traci. Identificirali su ga po prstenu i po vozačkoj dozvoli u džepu traperica. Deynin lijes nosila su šestorica anonimnih igrača San Diego Soccera. Dvadeset i tri godine kasnije urna s njegovim pepelom prenesena je u Poljsku, organiziran je državni sprovod, misa u katedrali, pokop na vojnom groblju. Deyna je imao čin natporučnika, i nije smio ići u zemlje članice NATO-a. Tek su mu se nakon Svjetskog prvenstva 1978. smilovali, i Deyna je otišao da umre u tuđini.                                                                                                       

Miljenko Jergović 03. 12. 2022.

Čitanje signatura svijeta/3

krški izvor rijeke

trenutak iznenađenja, nestvaran,
jer dolazi neočekivano, sponatno iscijeljivanje nečeg prividno
mrtvog, vremenska promjena na danu vjenčanja, nasuprot svim prognozama, jedini ptičji glas
u zaleđenoj šumi, endemiti poput
neptunove trave i obični kravačac,
prvi pogled u neočekivanu
dubinu provalije
ili
povjetarac na koži zbog lepetenja krila
sove, iznenadni kontakt s očima
risa. svejedno – pored toga –
nema ničeg toliko zadivljujuće
kao planine koje rađaju rijeke
kao da postoji drugi prostor,
iz kojeg u naš prostor
neprestano
cure
istine.

škrape

iz visine (možda za bjeloglavog supa ili
za kobca) bit će da padine kvarnera
izgledaju baš kao što ih je jovan cvijić
nacrtao u svojoj prvoj karstološkoj
karti, s razlikama u visinama
i vegetacijskim poljima u boji i
različitim strukturama kamena u sivim
nijansama od pepeljastog preko škriljavog
do grafita, šrafure koje odostraga
izgledaju kao valovi  ili koje idu u zubcima, to su urezane, oštre,
arhaičke rane u stijeni, zbog
vremenske otopine u kamen ucrtane,
bakrorezi krasa, to jest posebna
umjetnička tehnika koja dugoročno
radi preko više stoljeća.
a krasno
kažeš,
kada ti je nešto prelijepo.

Anne-Kathrin Godec 02. 12. 2022.

Pitanje penala: bi li sudac za Ameriku sudio ono što nije sudio za Iran?

U dva dana igre po skupinama vidjeli smo dva nepostojeća jedanaesterca. Prvi je na insistiranje iz VAR kabineta sudio u korist Portugala iranski sudac Alireza Faghani. Drugi u korist Irana, i uz šutnju iz VAR kabineta, u korist Irana nije sudio španjolski sudac Antonio Miguel Mateu Lahoz. U prvom slučaju oštećena je reprezentacija Urugvaja. U drugom nije oštećena reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država. Prvi jedanaesterac suđen je u situaciji kada je Portugal vodio 1:0, pa je gol iz lažnog penala zapravo presudio utakmicu u kojoj je Urugvaj prethodno još imao šanse za preokret. Drugi jedanaesterac nije suđen u situaciji u kojoj bi gol za Iran sigurno značio njihov prolazak u sljedeći krug, te eliminaciju Amerikanaca.

Da vidimo kako su izgledali jedan i drugi jedanaesterac: nije se još uvijek radilo o izglednoj situaciji za gol, ali upravo se zakuhavalo, napadač je braniču koji je bio u padu između nogu proturio loptu i on ju je, padajući, zahvatio rukom. Padao je onako kako čovjek pada još od vremena kada je bio četveronožno stvorenje, dočekujući se na ruku. Radi se, dakle, o refleksnom pokretu, koji ima svoj praktični smisao: da ne pada tako, natukao bi se, povrijedio bi se, lomio bi kosti. Vjerojatno ne bi, padajući na ledini nogometnog igrališta. Ali nogometna igra, kao ni igračko umijeće, nisu zasnovani na poništavanju refleksnih pokreta, ukidanju atavizama, neurološkom i antropološkom preoblikovanju čovjeka u korist njegova talenta. Nogomet igraju ljudi koji se u tom smislu ne bi trebali razlikovati od drugih ljudi. I ne bi trebalo biti da se zarad penala ne dočekuju na ruku kada padaju. Općenito, ne bi trebalo biti da su ljudi, čim uđu u svoj šesnaesterac, dužni gurnuti obje ruke u svoju guzicu, e da ih slučajno ne pogodi lopta, da slučajno ne skrive jedanaesterac.

I još nešto važno je napomenuti: da igrač loptu nije zaustavio rukom na koju se padajući dočekivao, ništa se naročito, najvjerojatnije, ne bi dogodilo. Lopta nije išla prema praznoj mreži, niti prema usamljenom napadaču, spremnom da je smjesti u gol. Sve u svemu, lopta je bila nigdje i njezina putanja ovisila je o daljoj igri. Sve bilo je u Božjim i u sudačkim rukama, te pod nadleštvom birokracije u VAR kabinetu.

Drugi slučaj izgledao je ovako: jedna se ekipa, pomalo već i u rastrojstvu, branila, a druga je očajnički navaljivala. Trenuci su to kada nogomet prestaje biti organizirana igra, urušavaju se svi strateški rasporedi, utakmica se pretvara u jedan od onih masovnih juriša iz Prvoga svjetskog rata (Ove jeseni ih možemo gledati, režirane, snimljene i odigrane na vrlo upečatljiv način, na Netflixu u njemačkom filmu “Na Zapadu ništa novo”), kada stvarno nogometno umijeće prestaje biti važno, i u ratu koji obično ne potraje duže od pet-šest minuta presuđuju slučaj, sudac i sudbina. Napadač se stuštio prema golu, za leđima je imao braniča, pred sobom vratara, a lopta mu je bila na domak stopala. U tom trenutku s braničevom rukom na ramenu napadač pada. Pada tako što mu gornji dio tijela ostaje tamo gdje sugerira tuđa ruka na njegovu ramenu, a donji dio leti naprijed, u bezumnoj trci za prilikom, srećom i preokretom. Dok napadač tako pada, zabijajući se u golmana, branič diže ruku s njegova ramena, pokretom sugerira da ničega nije bilo. Ničega i nije bilo, osim što protiv braniča i u korist jedanaesterca govori fizikalno zanimljivo kretanje napadačeva tijela. Zašto je i kako gornji dio ostao ovamo, ukoliko je donji otišao onamo? Kažete, klizeći start? Neće baš biti. Ali jedanaesterac nije bio. I to upravo u laboratorijski jednakoj mjeri u kojoj nije bio ni onaj koji smo prethodno opisali. Samo što se načelno slučajevi razlikuju. U prvom suština nije u onome što smo vidjeli, a vidjeli smo da je lopta doista pogodila ruku, dok u drugom suština nije u onome što nismo vidjeli, a nismo vidjeli da je branič potegnuo napadača za rame. Pritom, otkako je svijeta i nogometa, ovakvi jedanaesterci se sude, i onda je to velika nepravda. Ili se ne sude, ali ni onda to nije pravda. U nastavku ćemo doznati i zašto.

Dojam je da je Alireza Faghani, inače odlični iranski sudac, možda i najbolji kojeg je ovaj gledatelj na prvenstvu vidio, najmanje tendenciozan i najdobronamjerniji, odlično vidio to igranje rukom u urugvajskom kaznenom prostoru. I nije svirao jedanaesterac, jer to naprosto nije ni bio jedanaesterac. Ali čim se uključio VAR kabinet, koji već igra ulogu svevidećeg Centralnog komiteta partije, nešto se u glavi i srcu dobrog Iranca stubokom promijenilo. Nevoljko je, pod pritiskom autoriteta, otišao gledati snimku. Dugo je gledao ono što je vidio od prve, i vjerojatno je intenzivno razmišljao o tome što su vidjeli oni u kabinetu, a njemu je ostalo nevidljivo. Razmišljao je o tome da svijet ide u jednom smjeru, dok je on, eto, krenuo mimo svijeta. Nije dobro, opasno je, ići mimo svijeta. Ionako je Alirezin život već potekao mimo svijeta. Iranac u ova svjetska nedoba, nogometni sudac u obitelji u kojoj je to već tradicija, jer mu je i otac bio nogometni sudac, prije par godina odselio se u Australiju. Danas tamo sudi. Je li to bio politički čin? Svaka emigracija je i politički čin. Naročito kada čovjek ode iz Irana. I tako, otišao je Alireza Faghani, tražeći sa svojom obitelji neki mirniji, sigurniji, a možda i slobodniji život. Prihvatili su ga, jer je izvanredno dobar nogometni sudac. I djeluje umirujuće na igrače. Alireza je autoritet u čijem nastupu nema ničega prijetećeg. Takvi su autoriteti dragocjeni u životu i u nogometu. Ali što je Alireza ako u tuđemu svijetu ostane bez svoje pištaljke i bez uloge pravednog nogometnog suca? Migrant, čovjek bez ikoga svog.

I stoji tako Alireza pred televizijskim ekranom, stoji pred malenim VAR monitorom, gleda tu snimku, vodi razgovor s kabinetom, koji već pomalo podsjeća na razgovore zapovjednog tornja s posadom zrakoplova koji se obrušava prema zemlji, i ne zna što da čini. Ono što on vidi je očigledno svakome na stadionu, svakome ispred televizijskog ekrana. Ali, eto, VAR kabinet misli drukčije. Koliko ste puta vidjeli u ovoj VAR eri da je kabinet suca pozvao da provjeri je li nešto jedanaesterac, a da sudac nakon toga nije i odsvirao jedanaesterac? Skoro nikad, je li tako?

Dobri Alireza Faghani završio je pregled snimke, i pošao nazad prema igralištu, kao da ide prema gubilištu. Nije potrčao, nije pokazivao upravo nikakvu živost, nego se poput Ahmeta Šabe, nego se poput Ahmeda Nurudina, nastavio kretati prema svojoj sudbini. Njegova pobuna sastojala se samo u tome da nevoljko rukom pokaže prema bijeloj tački i da ne odigra onaj čuveni sudački ples nad kaznenim prostorom. Bila je to krađa, nepravda, prevara…

Antonio Miguel Mateu Lahoz čuveni je europski sudac, Španjolac iz Velencije, mužjak pauna, siguran u sebe, zaštićen plemenitom demokracijom usred čijeg se rađanja i sam rodio, šesnaest mjeseci nakon smrti Francisca Franca i sloma jedne bezbožne teokratske diktature. Svakako je imao više sreće od Alireze Faghanija, ali je manje darovit sudac od njega. Iza Antonija nije prirodni autoritet, iza njega je sustav, i on sudi savršeno u skladu sa sustavom. Zato mu je, uostalom, i dodijeljeno da sudi u politički najosjetljivijoj utakmici prvenstva, između Sjedinjenih Američkih Država i Irana. Nije mu se javio VAR kabinet, nisu ga zvali da provjeri je li u onoj američkoj ruci na iranskom ramenu bilo penala. Jer ga, ponovimo to još jednom, nije ni bilo. Ali kako znamo da ga nije bilo, ako ga je u onoj prethodnoj utakmici bilo? I što je, zapravo, jedanaesterac u nogometu? Je li uvođenje VAR-a išta promijenilo u poetici, dramaturgiji i ideologiji jedanaesterca? Jest, promijenilo je, ali, na žalost samo to da se danas lakše i s više sigurnosti mogu svirati jedanaesterci koji ne postoje. Tojest, koji postoje, ali više u metafizičkom nego u fizičkom smislu riječi.

Mateu Lahoz utakmicu između Amerike i Irana odsudio je upravo onako kako se to od njega očekivalo. A očekivalo se da sudi pošteno, ali ako ikako može da Amerika pobijedi. Ili je malo pretjerano tako reći. On treba da sudi tako da ne griješi na štetu Amerike. Kao što, iz nekih posve drugih razloga, Alireza Faghani nije smio suditi na štetu Portugala. A Slovenac Slavko Vinčić nije u utakmici sa Saudijskom Arabijom smio suditi na štetu Argentine. Pa je Vinčić izmislio zgodan jedanaesterac za Argentinu, kojoj taj jedanaesterac nije bio dovoljan za pobjedu… U natjecanju po grupama Svjetskog prvenstva u Kataru bilo je već pet-šest dosuđenih penala, koji ili nisu bili penali, ili ih nitko živ ne bi sudio prije nego što su se pojavili VAR kabineti. Ali nije u tome glavni problem, nego je glavni problem što je baš svaki od tih jedanaesteraca suđen za privilegiranu ekipu. A u skoro svakoj utakmici prvog kruga natjecanja postoji privilegirana ekipa. Obično je se naziva favoritom. Ako nije favorit, onda je barem iz Europe. Ili u njoj igra neki važan igrač. Penali nisu, niti su ikada bili, pitanje poznavanja nogometnih pravila. Jedanaesterac nema veze sa stručnošću, znanjem i zakonom. Jedanaesterac je osnovno moralno pitanje u nogometu. Penal je etika. A etika u međunarodnim odnosima ima veze sa svjetskim poretkom, s politikom, s mjestom koje zauzimamo među ljudima, narodima, zemljama. Mnogo više u meni je poštovanja za  Alirezu Faghanija, nego za Antonija Miguela Mateu Lahoza, premda je Alireza pogriješio, a Antonio, tobože, nije pogriješio.

Zamislimo obrnutu situaciju: da je američki napadač u posljednjim trenucima utakmice prodirao prema iranskom golu, da je Americi trebalo izjednačenje za prolazak u drugi krug, da je iranski branič držao ruku na američkom ramenu, a da je američki igrač tad pao u iranskom kaznenom prostoru, padom koji je fizikalno neobjašnjiv ukoliko ga Iranac nije držao za rame, što bi se tada dogodilo i bi li Mateu Lahoz sudio isti taj jedanaesterac za Ameriku? Svijet u kojem živimo, nogomet u tom svijetu i naš doživljaj pravednosti, sva etika naše ljudskosti, ovise o tome hoćemo li povjerovati da Mateu Lahoz ni tada ne bi svirao penal. Kao što naša ljudska solidarnost s narodom Ukrajine može postojati samo ako postoji naša ljudska solidarnost s narodom Jemena, naša bratska i sestrinska solidarnost sa ženama Irana može postojati samo ako postoji naša bratska i sestrinska s Crncima u američkim predgrađima. Ne s Afroamerikancima, riječi same po sebi ne pomažu, lažni penal je lažni penal čak i ako ga nazovete karanfilom. 

Miljenko Jergović 02. 12. 2022.

kosa

s čačkalicom među zubima
tata zvižduće amapolu
vozi nas na sanjkanje
u zelenom stojadinu

on je naš junak
sigurne vožnje i krivih nota

između dva zalogaja
kajgane u kruhu

ljubimo mu potiljak

tatina se kosa od sreće
kovrča

Olja Runjić 01. 12. 2022.

Kada je huk s tribina dovoljno jak da utjera loptu u gol i promijeni povijest čovječanstva?

Igralo se prvo poluvrijeme, rezultat je bio 0:0, sve mogućnosti i dalje su postojale, kada se igrač s brojem 6 Rodrigo Bentancur, inače veznjak Tottenhama, obrušio prema portugalskom golu. Preuzeo je loptu malo iza centra igrališta i krenuo naprijed, ne obazirući se na protivničke braniče, hrabro i beznadno, prešao je jednog, prešao još dvojicu, možda je nekog podsjetio na onaj Maradonin prolazak na utakmici protiv Engleza, kada je još bilo nade za ovaj svijet, pa je, tako jureći, prošao posljednji bedem pred ulazak u šesnaesterac, i izbio pred vratara Dioga Coste, koji je u posljednji čas istrčao, pa se raskrilio pred golom trenutak prije nego što će Bentancur uputiti udarac. Urugvajac je fino gurnuo loptu, ali jedan svemirski sitan djelić sekunde prekasno, i mrvu je preslabo udario po njoj, tako da je golman zasjeo na nju, zaustavio ju je, i događaj počeo je zauvijek tonuti niz Marijansku brazdu zaborava. Ne bih ga se ni ja, dvanaestak sati nakon utakmice, više sjetio da nije ove priče. Zaboravilo ga je i onih deset preostalih Urugvajaca na igralištu. Jedva da ga pamti i sam Rodrigo Bentancur. A bio bi to njegov tek drugi gol za Urugvaj.

Malo je trebalo da sve drukčije bude. Da je Bentancur zabio taj gol, o njemu bi se govorilo kao o drugom najljepšem u prvom dijelu Svjetskog prvenstva (prvi najljepši su škarice Richarlisona u utakmici protiv Srbije), a Urugvaj bi, možda, čak je to i vrlo vjerojatno, pobijedio Portugal. Dogodilo bi se na sličan način na koji je Portugal pobijedio Urugvaj. Ishodi utakmica koje se igraju između ovakvih gotovo jednako snažnih ekipa, u čijim je glavama približno isti i udio očaja, sjećanja na sve poraze i ludo utučenih nada, često ovise o nekoj slučajnosti. Ovise o brzini vjetra, jutrošnjeg doručka ili toga koliko je snažan u kojem trenutku bio huk tribina. U Kataru, istina, nema huka tribina. Huk se čuje samo na pravim utakmicama, tamo gdje su stvarni navijači i gdje se nogomet ne igra na leševima pobijenih robova. Ona prva utakmica u mom životu koju sam gledao s tribina igrala se početkom sedamdesetih, na Grbavici, između Željezničara i OFK Beograda. Nije odlučivala ni o čemu. Obična prvenstvena utakmica Prve jugoslavenske nogometne lige. Željezničar je, istina, godinu ili dvije ranije postao prvak, ali sad je već tavorio u sredini ili na dnu inače duge i osebujne tablice od osamnaest klubova. Igralo se isto ovakvo prvo poluvrijeme, bez mnogo prilika, skoro ništa se nije zbivalo na terenu. Kada se mladi Džemal Šerbo dao u kratak trk po desnoj strani, pa je s ugla šesnaesterca sasvim neočekivano, desnom nogom udario po lopti, i lopta je pogodila unutarnju stranu one dalje stative golmana Nebojše Đorđevića, dugo je tu dvojila oko ovih i onih fizikalnih zakona, prirodnih sila i moći sudbine, i na kraju se vratila u teren, ne prešavši gol crtu. S drvene tribine Penzija, koju se zvalo tako jer na njoj nisu boravili pravi navijači, nego penzioneri, funkcioneri, veterani jednog života uz FK Željezničar, začuo se dubok huk. I tek tu počinje priča: otac, koji me je doveo na tu moju prvu utakmicu u životu, i bio je dobro svjestan toga da upravo igra jednu od onih rijetkih očinskih uloga koje će uopće odigrati, i koje ću ja onda pamtiti, izgovara ovo: “Vidiš, ovo je bilo tako blizu, tako je malo falilo da bi to bio gol, samo da ljudi s Penzije imaju bolja pluća i srce, recimo da manje puše i da redovnije odlaze kardiologu!” Malo se, moj otac, tu kao i šalio. A malo je i bio ozbiljan. Bio sam mali i nisam mogao baš tako procijeniti koliko se on šali, a koliko je ozbiljan, ali sam dugo poslije razmišljao o tom huku koji je potreban da se u gol utjera lopta koja je pogodila unutrašnju stranu stative, pa se sad nećka. I tako mi je onda ostalo da o fudbalu i o životu često razmišljam u kategorijama slučajnosti, u koje se potom umiješaju neke dobre ili loše kolektivne sile.

Tako će se i u ovoj utakmici, koju će Portugal dobiti 2:0, golovima plemenitog Brune Fernandesa, pojaviti dobre i loše kolektivne sile, koje nemaju veze s fizikom, ali imaju sa sudbinom, i koje moj pokojni otac, mrtav, evo, već skoro punih trinaest godina, nije mogao ni zamisliti. U drugom poluvremenu negdje odnikle i odnikud utrčava čovjek na teren. Televizijski gledatelj primijeti ga po iznenadnom zaustavljanju igre, sune mu kroz kadar u desetinki sekunde kao Mandeljštam 1938. U to se HRT-ov komentator Viki Ivanović krene radovati kako ga je, mimo našeg pogleda, zaštitar bacio na tlo. Pa poučno nastavi kako je naputak da se u televizijskom prijenosu izbjegnu ovakvi “ekshibicionisti”. Mi tad vidimo iranskog suca Alirezu Faghanija kako iznosi s igrališta zastavu duginih boja, koja je čovjeku koji je protestirao ispala iz ruke. Viki Ivanović kaže da ne prepoznaje kakva je to zastava. Uskoro, prijenos se normalno nastavlja, i mi se vraćamo u katarsku stvarnost koju tako lako podnosimo. Toliko lako da se ne trebamo više čuditi običnim njemačkim građanima iz 1938, ni običnim sovjetskim građanima iz iste te godine, koji su lako i s nužnom dozom patriotizma podnosili vladavinu demona.

Hrabri čovjek je uz zastavu duginih boja nosio na sebi natpise podrške iranskim ženama i Ukrajini. Mislim da je utakmica s OFK Beogradom završila 0:0. Da je Šerbo pogodio, drukčiji bi potekli naši životi. 

Miljenko Jergović 01. 12. 2022.

Manana

Na paštu znači hvala. Među prvim je riječima koje sam naučila među prijateljima, putnicima na željezničkom kolodvoru u Rijeci. Zovu sebe musafirima. Znam kako ih obući na njihovu jeziku: butuna, džurab, patlun, banin, džemper, džaket, znam kad je voda jah, hladna, ili topla, gerem. To nam je sasvim dovoljno za razumijevanje. Isto tako, jasno nam je kako ne možemo ispričati svoje životne priče jedni drugima na engleskom jeziku, jer je tuđ, stran i siromašan, garib, nije dovoljan za sva naša iskustva. Zato se držimo osnova maternjeg jezika, i gledanja. Što je manje riječi izgovoreno, oči bolje razumiju. Butuna su rijetkost i dragocjenost, nikad ih nema dovoljno, udobne patike za hodanje. Kažem im saba, sutra. Smiju se tim pokušajima, jer i jučer je bilo sutra. Ovdje je svaki dan sutra. Butuna ništa. Nema cipela. Džurab ništa. Nema čarapa. Pomire se s tim. Čaj šta? Čaja ima. 

Ovo što pišem, kao da je fikcija, to su neka udaljena ostrva iz pjesme Blaise Cendrar-a: „ostrva na koja se nikad neću iskrcati… ostrva nezaboravna i bezimena. Bacam obuću sa palube jer bih rado do vas“.

Stvarnost izvan ovih redova je tako bizarna, kad pomolim nosom izvan kolodvora, dočekaju me gradski autobusi u prolazu, lišće koje leluja, boje u krošnjama, vedro nebo bez oblaka, i dani tako prolaze. Kiše postaju učestalije, ceste se cijede, autobusi i dalje prolaze, lišće se lijepi ulicama. Nevidljivi ljudi spavaju na peronima, vlakovi prolaze, autobusi se pune, dolaze mediji, musafiri odlaze, tri autobusa dnevno. Svaki dan se ponavlja, patlun ništa, džurab šta, ovisno od donacija. Oronula zgrada kolodvora gleda na ulicu, iza njenih leđa, na otvorenom musafirhana, konak Paštuna, svaki dan jedan list negdje odleti, ljudi nose kišobrane, Sirijci sa djecom ih zovu šemsijama, na semaforima crveno, žuto, zeleno, ljudi žure na poslove. Pune se autobusi, tri dnevne linije, puni se magaza, ljudi donose donacije. Musafiri i dalje spavaju na peron musafirhani. Snijeg je zabijelio planine, more je sve tamnije. Vjetar pogoni kišu, ili je obratno, svejedno, peroni su zauzeti. Ništa se strašno nije dogodilo, nije svijet stao, jer ljudi žure na poslove. Jedna lijepa mladost na peronu spava. Pred kontejnerom, magazom, njima se uvijek nešto dešava, ne žele ništa propustiti, traži se uvijek dodatna kampala. Dekica. Ako nema džempera, džaketa, ona je odjeća, dom i postelja. Netko sklon imaginaciji, netko dovoljno jak da ga beskućništvo ne slomi, sjetio se tepiha, nadmadraca, jorgana, i sve ih donosi. Peron musafirhana postaje udobnija. Dnevni boravak s pogledom na tračnice. Prazne vagone. Galebove što raznose ostatke hrane iz plastike. Bose noge, potpećene patike. Pozivaju nas svojim kućama. Bujrum mama. Glasno se smijemo. Glasnije nego inače. Dublje. Smijeh hladnoću zagrijava. Ovdje se može vrlo glasno na mjesec zavijati. Ovdje je sloboda slobodnija. Nitko te neće čuti, jer fini se svijet kod kuće sprema za spavanje. Za dobro uhodane živote. Na reprize ugodnih druženja i šoping vikenda. Kiša postojano pada. Cijedi se niz oluke. Spušta niz stepenice. Krpaju oluke vrećicama, da im se za vrat ne cijedi. Steriliziraju stare žilete vatrom upaljača. Puno ih ništa ne pitam. Ponekad za godine. Svi izgledaju starije. Prekaljeno. Sama na sebe navlačim tu mimikriju. Sramota je drugačije. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Svaki me dan u ogledalu dočeka starija osoba. Sve više nalikujem oronuloj zgradi kolodvora. Izvan perona, kakav je samo svijet, uredan. U dućanima sve blista, i ljudi zabrinuti u redovima, pred kasama. Nestašica šećera u državi. Zamisli. Sutra će me u ogledalu dočekati starica. Po tome znam da je smrt blagonaklona. Pitat ću je za dar razlučivanja. Život je trijaža, moraš se brzo i postojano odlučiti kojim se ranama posvetiti. Nekad ih pitam za majke, očeve, braću i sestre. Ne više od toga. Gledam. To je dovoljno. Njihove pokrete dok čaj ispijaju. Nježno i otmjeno. Čaj nije samo čaj. Čaj je ceremonija. Topla kuća prstima. Način na koji se u topli šareni šal umotaju. Gracilno. Vole boje. I najmanju pažnju ne zaboravljaju. Ozare se kad na pustoj ulici vide poznato lice. Mašu iz autobusa. Kao sretna djeca. Jer i jesu djeca. Kad si u Rimu, ponašaš se kao Rimljanin. I zato se svaki dan promećem između prvog kontejnera, magaze, u kojem su odjeća i obuća, i drugog kontejnera hamama, ili našeg sterilnijeg opisa: kontejner sa tuš kabinama. Sterilnost je odavde potjerana. Hamam je zapravo topla i mirisna para zaborava, iz koje još ljepši iziđu, ili kažu, bio sam loše, i ponovno sam jak.  U magazu svako malo kapne neka donacija, i zato smo stalno tu, da nešto ne propustimo. I svaka brzo otiče, kao topla voda u kupatilu. Poslije je vrijeme ručka, i kao i oni, toliko sam gladna, da bih najradije rekla jezikom musafira: aj em tu person. I tražila dvije porcije. Ja jesam dvije osobe. Jedna je ova što živi na kolodvoru sa njima. U deset, u dva i u sedam, broji sjedala u autobusu do Lupoglava. Što ih je manje, red je sve duži i nemirniji, i glasno se jedna riječ sili: Lajn, Lajn! Puna je uskličnika, nasilnih, kad bi mogli preko leđa bi se prelomili. Riječ opasna, Lajn! Strah i red utjerava. Mičem je iz svog rječnika, neka se od vike odmori, sve dok neko drugo značenje ne poprimi. 

Druga ja je ona što svako večer u svoju sobu na spavanje odlazi. I neda joj se bez prve zaspati. A kad usne, sanja kako je vrijeme podjele donacija, i netko joj usred pustinje vode zatraži. Nema je dovoljno, zna da nema dovoljno, zna samo reći ništa. Saba. Odnekud dolaze neki putnici, i u mjehu joj mlijeka donose. 

Svaki dan, u jedan je ručak. Kao vojska su poslušna. Jedan po jedan u redu. Jedna plastična zdjelica. Jedna vilica. Dvije tanke šnite kruha. Kroz njih se nebo ogleda. Vojnička kantina na otvorenom. Ne volim riječ lajn. Ovdje se često upotrebljava. Ni oni je svi ne razumiju. Pogotovo kad je preglasna. Imaju oni svoju. Katar. Podsjeti me na oca, koji je govorio, meni za hator. I meni, maloj ženici za hator, poslušaju me, i katar se uspostavi, bez puno vike. Spomenu i saf. Svejedno mi se čini da uz ovaj naš red i hranu, hoda i nasilje. Kao policajci smo nekada, jer se bojimo nemira. Oni, i ako nisu uvijek smireni, jedan drugome govore sabur, pa kad se i posvade, grupa ih natjera da se zagrle i pomire. Drže se za ruke, kao djeca, kao moje prijateljice i ja nekada. Njima je ta bliskost posve prirodna, kao i kajal na donjim kapcima. Pitaju me što mislim o muškarcima koji se šminkaju. Kažem im da su kao kraljevi. Lijepo je tad, razgovor se u neke druge sfere premješta. Pričajte samo paštu, to je poezija, ne razumijem, ali osjetim. I pričaju, mala je razlika između paštu i farsi jezika, recimo ništa je nista na farsi jeziku.  I tako nam dani prolaze, učim se gledati. „Mi moramo kročiti u maglu, pretrčati modrinu da bi se našla ljepota“ kaže mi Mario de Sa. Ovdje nemam vremena za čitanje, pa se prisjećam nekih davnih zapisanih citata dok gledam tu mladost i njihova lica. Sve manje ispitujem, sve manje govorim. Pređeni kilometri, i imovinsko stanje vidljivi su na žuljevima i gnojnim ranama, blatnjavoj odjeći. Što su duže tu, manje novca imaju. Nemaju agenta, nemaju posrednika. Neki od Paštuna imaju kose kovrčave, neki velnave, neki opet tanke, ili oštre. Građe su sitnije, dječačke, žilave i postojane. Neki njeguju duge kose, nekima su oči izrazito svjetle, nekima tamne, bademaste. A kad iz hamama izađu, još su ljepši. Sad se nitko neće na njih derati da u autobus ulaze prljavi. Možda ih neće ni prepoznati. 

Bliži se vrijeme mog odlaska, prijatelj mi donosi jedan od simbola Trsata, zmaja dobrog srca, koji se eto previše uz ljude vezao, pa je na kraju morao otići. Svaka je priča tu da bi se prekrojila, pa se i moja tako sama od sebe prekraja. Kiša lije, otvaram magazu, otvaram hamam, ispred njega jedna šemsija, dva putnika. Jedva čekaju. U magazu šest vrabaca ulazi, niz krila cijedi se kiša. Jedan list slijeće na policu. Stojim tako, gledamo se. Stopala od puta načeta, prsti od bodljikavih žica. Bol je vidljiva i opipljiva. Pitam se zašto nisam medicinska sestra postala. Ima nečeg tako spokojnog u spoznaji da će se vrtače, ponikve na njihovim prstima, nadlanicama, stopalima novim tkivom ispuniti. Da će zacijeliti. Prvo budu strah od onoga što će vidjeti, skidanje imroviziranih zavoja od papirnatih maramica, gnoj, krv, vrtače se ispune novim bolom, zaštite novim zavojima, i onda nastupi zahvalnost. Od nje će zacijeliti jače od antibiotika. Gledam ih kako bol podnose. Njima budućnost pripada. Mi smo tek oronula zgrada kolodvora, osuđena na derutnost i propadanje, skoro rušenje. 

Vidim da je bol vrlo opipljiva, vrabac više nije žut, sad je poblijedio. I zato mu pričam priču, ne znam koliko me razumije, svejedno moji mu prsti govore. Sve me ovo moj otac naučio, zmaj dobrog srca, i moji su prsti sad brzi i lagani, neće te ozlijediti. Nije ti se bojati. Bio je u vojsci sanitetlija, zadužio je knjižicu Prve pomoći, i dan danas čuvamo je u kući.  Brat i ja smo je dobili kao prvo i najvažnije štivo koje moramo pročitati. On sam, malo je čitao, a nju je u dušu poznavao. U knjižici je svečano boldirano pisalo: „Svaki kulturan čovek treba da nauči prvu pomoć pružati.“ I pričam mu kako je otac moj imao dlanove velike, i prste umješne, i svaku je našu ranu i posjekotinu stručno previo. U narandžastim bočicama uvijek je bilo bivacina, njegov je prah kao snijeg sipio nad našim zaigranim ranama. Otac nije imao mira u školskim klupama sjediti, pa nije ni škole završio, ali je bio čovjek kulturan i znao je prvu pomoć pružiti. Pitam ga kako se na paštu kaže otac. Paštun. Moj te otac Paštun previo. Održavao je tkalačke stanove u tvornici sanitetske opreme. Svojim snažnim rukama znao je razmrsiti zapetljane niti sterilne gaze. Dok su drugi kidali, on je strpljivo namatao. Sterilne gaze, tuferi, kaliko zavoji, još su uvijek njegova zaostavština u našoj kući. I kažem mu, zato se prijatelju nemoj bojati, ja sam ti ovdje kod kuće. I dok se polako njegova ponikva bolom ispunja, a onda zahvalnošću, netko se od vrabaca tako udomaćio, i počeo čaj pripremati. U miru ćemo čaj popiti. Manana. Netko će od njih umjesto mene hamam očistiti. Ne pada mi na pamet više nikakav red uspostavljati, nego sabur, u miru ćemo čaj popiti. Čaj mi u ruke stavljaju. Manana.

 

Objavljeno na Polis.ba



Roberta Nikšić 30. 11. 2022.

Može li Hrvatska pobijediti, a da o tome šute oni koje nogomet ne zanima?

Marko Livaja u press zoni, ispred onoga reklamnog panoa, daje izjavu nakon utakmice. Reporter HRT-a Edin Mahmuljin, koji zapravo i nije nogometni novinar, nego je lajfstajl specijalac, nakon jednog i pol pitanja iscrpi svu svoju imaginaciju, ne zna što bi dalje pitao, pa udara u one najtanje žice: pita Livaju posvećuje li kome postignuti gol. Postoji, naime, u posljednjih četvrt stoljeća u Hrvata običaj da se golovi “posvećuju”. Otprilike onako kao što se u nekim drugim kulturama katkad posveti sonet, roman ili simfonija, u nas posvećuju golovi. Običaj je ustanovljen na Europskome prvenstvu u Engleskoj 1996, kada je Davor Šuker započeo s posvećivanjem golova Franji Tuđmanu. Ne imajući kamo da uzmogne, Livaja je spremno posvetio gol svome nedavno stradalom ocu. HRT-ovom novinaru to, međutim, nije dovoljno, pa kaže: “Emotivan trenutak, sad ste posvetili pogodak ocu, samo da vas pitam, to je bila velika tragedija, jeste li gledali s ocem puno utakmica, puno pričali o svjetskim prvenstvima i kako bi voljeli zabiti gol…” Tu igrač prevrne očima, “jesam, jesam, puno sam bio vezan za njega”, izgovara, “i sigurno je bilo teško, i sve to, ali ti momenti se jednostavno događaju u životu, i idete dalje”, pokušava depatetizirati stvar i nekako odbiti Mahmuljinovu provalu u svoju intimu. Ovaj je, međutim, dobio ono što je tražio: zeru primitivizma, mrvu mrtvog oca, svođenje nogometne igre na ono što je njemu i njegovoj publici razumljivo i blisko. I premda nogomet nije naročito komplicirana igra, dovoljno je shvatiti pravilo ofsajda i kad je vrataru dopušteno da igra rukom, niti se nogometaši bave semiologijom i filozofijom jezika, postoji, naročito poslije velikih pobjeda – premda je nejasno otkad je to i pobjeda nad Kanadom velika – ta po igru i po njezine pratitelje osobito uvredljiva potreba da se javni diskurs svede na razinu vlastite imaginacije, životnih interesa i pogleda na svijet. A to je, ne samo u slučaju Edina Mahmuljina i HRT-a, doista jako nisko. Kada nekome umru otac ili mater, kada mu, gluho bilo, nastrada dijete, općenito mu se u privatnom životu dogodi nešto jako loše, onda ga, ako nisi ona posljednja mahaluša, puštaš da sam o tome govori, kad želi da govori, ili da ne govori, kad ne želi da govori. Kad Francesco Petrarca nekome nešto posvećuje, on to sam napiše i kaže…

I naravno, nakon što je prostaštvo začeto, slijede nastavci: kad god bi se u programu kasnije spomenuo Livajin gol, bilo bi pridometnuto da ga je igrač posvetio pokojnom ocu. Kako je došlo do te posvete, i kako ga je tetka mahaluša emocionalno ucijenila, sugeriravši mu da će biti nikakav sin ako ne posveti gol mrtvome ocu, o tome na HRT-u, a ni u ostalim medijima, neće naravno biti riječi.

Slijede drugi parafenomeni pobjede: na portalima odnekud iskaču prsate, erotski čvrsto definirane, botoksirane i plastificirane hrvatske navijačice u Kataru. (U Katru, naglasila bi nepismena, pasivno govoreća čeljad, kao što bi, da smo u onom primorskom gradu u Crnoj Gori, bilo u Kotru, dok bi u Delnicama i u Mrkoplju bilo u Gorskom kotru, a u Benkovcu bi bilo u Ravnim kotrima…) Jedna od tih navijačica je nekakva Ivana K, ona je najčuvenija. Drugu otkrivaju nekad ugledne zagrebačke novine, koje kažu da je podrijetlom “iz Kupresa”, premda je nešto vjerojatnije da je “sa Kupresa”. Obje, nesretnice, ne djeluju kao da su naročito zainteresirane i upućene u nogometnu igru. Tu su, u Kataru, da si stvore popularnost od koje bi mogle živjeti. Što to konkretno znači? Zapravo, nemam pojma. Vjerojatno bi bilo dovoljno da se udaju za nekog šeika ili kalifa. Ili barem menadžera iz hrvatske telekomunikacijske tvrtke. S njima se, s tim hrvatskim navijačicama, fotografiraju njima slični hrvatski navijači: trbušasti, ekstatični, kao da su se nazobali nelegalnih farmaceutskih preparata, i fantastično raspoloženi, kao da su nakon desetljetne stanke doživjeli prvu erekciju, ti ljudi redom su nezainteresirani za nogomet, ali su raspoloženi za svaki oblik kolektivne euforije. Oni nešto osjećaju samo ako su zajedno. A nogomet, čak i ako vas savršeno ne zanima, stvara idealnu emocionalnu podlogu za takve duše.

Eto, na kraju, i treće hrvatske navijačice, koja se izgledom i nastupom ne razlikuje od prethodne dvije, ali je do prije nekoliko godina bila predsjednica Republike. U svečanoj je loži, s bjelosvjetskim razbojnikom, kojem nijedan novac na svijetu nije toliko prljav da ga ne bi gurnuo u svoj džep, predsjednikom FIFA-e Giannijem Infantinom. Dok svira himna, ona je u stanju molitvenog tihovanja, najdublje domoljubne kontemplacije. Na sebe je navukla fragment posavske narodne nošnje. Kaže da je to u svijetu in, kaže da je takav dress code, i da možeš obući odijelo ili se, kao što to rade arapski razbojnici i ubojice, te pokoji čestit čovjek među njima, kada se na svečanim skupovima i utakmicama pojavljuju u pustinjskim nošnjama, obući u narodnu nošnju iz svoje zemlje. Premda nisam fan narodnih nošnji, čini mi se da je skrnavljenje kulturnog dobra to što ova navijačica oblači na sebe po Kataru.

Tuga hrvatskog nogometa u pravilu nastupa s prvom pobjedom, jer se tada u igru umiješaju oni koje nogomet ne zanima. I katastrofa biva veća od svakog poraza. 

Miljenko Jergović 30. 11. 2022.

Isus na Poplatu

Tamo do sredine ljeta,
kada sa svojima
na djedovinu
iz daleka dolazi prijatelj,
pusta će biti
i tiha tkati muk
jedna soba
u selu poviše Stoca

Unutra,
u šaci kvadrata,
milo zamirišu
preprane kuhinjske krpe i
znoj posječene grabove šume
Svaki predmet
javi ti se i podsjeti
na svoju namjenu –
kao da tek su izumljeni –
krevet, stol, šporet
Čaša i hljeb

A u kutu kraj prozora –
sve bih da to kažem –
o čavao okačen
samuje umjesto mene
moj kolaž: Posljednja večera
Grijesima našim,
zemljom
zamrljan Isus
i apostoli
svi do jednog isti, nijemi
čisti

Igor Borozan 29. 11. 2022.

Ladislao Mazurkiewicz, centarfor koji je kasnio na utakmicu i postao golman

Dok gledam Keylora Navasa, jednog od najčuvenijih i najboljih golmana današnjice, kako braneći za Kostariku prima gol za golom od Španjolaca, nemoćan da protiv takvoga protivnika išta obrani, na um mi pada jedan od davnih stereotipa nogometne povijesti, nogometnih mitova koji su tako često snažniji i utjecajniji od stvarnosti. A taj mit glasi da u latinskim amerikama, u svim tim zemljama magijskog realizma, velike književnosti i okrutnih diktatora, ne stasavaju dobri golmani. Tamo gdje se tako igra i gdje nogomet umire u ljepoti, nitko ne želi u golmane. Nikada ova priča nije odgovarala činjenicama, ali je bila u svojoj biti istinita. Danas više nije, danas su druga nogometna vremena.

I tako se, promatrajući nakon svakoga primljenog gola rezigniranog Navasa, sjetim El Chiquita, najboljeg vratara Svjetskog prvenstva 1970. u Meksiku, kojeg sam i sam gledao četiri godine kasnije, i kao kroz san sjećam se njegove figure, crnog dresa i ruku raširenih kao za zagrljaj. To ime mi je odjeknulo u uhu, premda nisam, osmogodišnjak, bio svjestan velike priče koja se u imenu čuje: naši televizijski reporteri govorili su Ladislav Mazurkiewicz, premda je on ustvari bio Ladislao Mazurkiewicz. Rođen u majke Španjolke i oca Poljaka, 14. veljače 1945. u turističkom gradiću Piriápolisu, koji u to vrijeme nije mogao imati više od četiri tisuće stanovnika. Negdje vrlo, vrlo daleko završavao je Drugi svjetski rat: jedinice 59. i 60. armije Prvog ukrajinskog fronta, i 38. armije Četvrtog ukrajinskog fronta, sedamnaest dana ranije oslobodile su Auschwitz, a u noći kada se Ladislao rađao upravo je trajalo savezničko bombardiranje i spaljivanje Dresdena. S imenom koje je dobio, po svetom ugarskom kralju, rođenom u poljskom izbjeglištvu od oca Madžara i matere poljske kraljice, te s prezimenom koje je naslijedio, Ladislao Mazurkiewicz bio je dijete Drugoga svjetskog rata i njegove krvave epohe. Naš odraz u zrcalu Latinske Amerike. Po dobrom običaju tamošnja djeca ponesu oba prezimena svojih roditelja, pa se on tako zvao Ladislao Mazurkiewicz Iglesias.

Branio je za čuveni Peñarol iz Montevidea, najslavniji urugvajski nogometni klub i, priča se, najbolji tim na svijetu iz sredine šezdesetih. U godini mog rođenja, 1966, u finalu Interkontinentalnog kupa sastali su se prvak Južne Amerike Peñarol i prvak Europe Real. U prvoj utakmici u Montevideu domaćini su pobijedili 2:0, u drugoj, na Stadionu Santiago Bernabéu, Peñarol je ponovo pobijedio 2:0. Pričaju da je manje važno tko je zabio golove, važnije je da velikom Mazurkiewiczu nitko od strašnih Realovih igrača, pa ni Francisco Gento, ni mladi Ramón Moreno Grosso, nisu mogli ništa.

Golman je, kažu, postao tako što je najprije bio centarfor. Pa je kao klinac zakasnio na utakmicu, a na igralištu bile su već raspoređene obje ekipe. Dvadeset i jedan igrač, samo je golman falio. Tako je, na nesreću svih napadača, Mazurkiewicz za kaznu stao na gol, i zauvijek ostao tamo. Uvijek je branio u crnom, što mu je katkad stvaralo probleme sa sucima, koji su u to vrijeme nosili crne dresove. Još su ga zvali i Mazurka, Polako i Pulpo, branio je poput hobotnice, zarana je postao legendaran, prije navršene dvadeset i pete bio je najveći. Raspjevani latinoamerički novinari častili su ga nadimkom Araña Negra. Kod nas bi se to moglo reći: Crna udovica. Sve je mogao obraniti, hvatao je žive lopte. A bio je za golmana mali, zato je bio Chiquito, visok 176.

Urugvaj je bio prva latinoamerička nogometna sila. Mnogo prije Brazila i Argentine. Zato im je pripala organizacija Svjetskog prvenstva 1930, koje su i osvojili. Drugi put svjetski prvaci postali su 1950. u Brazilu, na prvom poslijeratnom prvenstvu. Prije Svjetskog prvenstva u Meksiku, drugog na kojemu će Mazurkiewicz braniti, odlučeno je da pehar, nazvan imenom Julesa Rimeta, Francuza koji je stvorio svjetska prvenstva i punih trideset i tri godine bio predsjednik FIFA-e, bude dodijeljen u trajno vlasništvo onoj reprezentaciji koja ga osvoji po treći put. Kandidati su bili Brazil s Peléom na vrhuncu moći i s mladom ekipom, jednom od onih za koju svjedoci govore da je najjača u povijesti, Italija s prvom velikom poslijeratnom generacijom i Urugvaj, koji je, zapravo, imao samo Mazurkiewicza. Vrijedi pogledati još jednom tu utakmicu, premda pripada vremenu prije nas, makar zbog Peléove varke za treći gol. Urugvaj nije imao šanse, kao što ga u finalu neće imati ni Italija.

Bio je 27. svibanj 1971, dan prije mog petog rođendana, na moskovskom stadionu koji je nosio ime Lenjina, u revijalnoj utakmici u kojoj su nastupili najveći nogometaši epohe, opraštao se od igre Lav Jašin, kažu najveći golman u povijesti. Na početku drugog poluvremena Jašin predaje rukavice svome nasljedniku. Bio je to Ladislao Mazurkiewicz. Jašina su zvali Crna pantera, Crni pauk… Još jedna Crna udovica strašne europske povijesti, koja se tih godina još uvijek zrcalila na nogometu, na sudbinama i prezimenima nogometaša. Ladislao Mazurkiewicz nije govorio poljski, nikad nije nogom stupio na poljsko tle. Umro je drugoga dana 2013. godine. Gledam Keylora Navasa kako vadi već sedmu loptu iz svoga gola, i mislim na Mazurkiewicza.

Miljenko Jergović 29. 11. 2022.