Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Stihovi, jedne zime izgubljeni

    Što je bilo s napuštenim pjesmama? Gdje je ono što izmače? Ona pjesma od nekoć? Pisao na cedulje, u teke, na kutije cigareta, sve bilježio, malo me koji od mojih drugara o poetici htio slušati, nisam mnogo toga ni htio reći, sve zapisivao, s dva prsta tipkao, u malu zbirku složio, onda jedne zimske noći kada sam nekoliko popio mojoj curi poklonio. Ona se poslije udala, tu zbirku izgubila, možda bacila, fina je to bila djevojka, neće valjda čuvati uspomene na bivšeg momka. Meni se sada ta izgubljena poetika vratila ali više nigdje ni jednog stiha, nestala poezija u škripi snijega i neostvarenog seksa, mislim da je na jednom mjestu pisalo „Bila je njoj. I Eroica Napoleonu”, pamtim, jedna pjesma se završavala „ako im sudbina bude naklonjena više se neće sresti”, bila je to divna patetika koja je čuvala idealizam događaja, najbolje da ne bude sukoba, grubih riječi, razočaranja, neka sve bude tišina i što je moguće veća daljina, takva je to bila poetika, ni veza nije bila puno bolja. Poslije još pomalo pisao, ali se zaljubio, kroz aleje s njom šetao, slušao njene lomljive stihove, nisam htio da je moji povrijede, pa s pisanjem prestao. U mojem životu nije više bilo stihova, samo mnogo događaja, mnogo riječi, još više snova. Svoj sam tekst (ponekad anarhična pjesma, ponekad grozna proza) ja sam bio, u događajima svoj tekst postao, u govoru ga varirao, dotjerivao, ponavljao, kada bih se curi dopao na isti način svoju poetiku završavao. Nove pjesme nisam pisao, one stare zaboravio, ni jednu nisam znao, ni jednu upamtio, no sam svaku u svom osjećaju života sačuvao, u kazivanju svaki čas novu pjesmu kao životnu gestu smišljao, kao drugačiju nenapisanu knjigu sastavljao, u njoj kao da sam iz dubine skrivene osjećaje izvlačio, sve davno zaboravljeno ili netom doživljeno ranjiva gorka opora ili nježna riječ postajalo, moja pjesma htjela životom biti, na kraju sam se u svoje riječi pretvorio, svoja priča, svoja vlastita knjiga postao. A onda jedan dan sjeo, sve redom zapisao, još ni pola nisam stigao, moja izgubljena poetika tek sad svoj dom našla, na miru me moje stare rane ostavile, konačno se u tekst pretvorile, u poznu pjesmu sebe zarobila, sebe svom piscu predale, opet ga uzdrmale, svog pisca na kazivanje nagnale i tako napokon one jedne zime izgubljene riječi svoju priču, a i život pisca zaobručile.

    Predrag Finci 13. 10. 2021.

    Miro Petrović: Ljetopis     

    Početkom svibnja 1994. godine, u vrijeme priprema narednog broja “Stećka”, koji sam tada uređivao, stalna suradnica lista i novinarka “Oslobođenja”, Angelina Šimić, donijela mi je jednu pjesmu Mire Petrovića, bez naslova. Ni danas ne znam kako je do nje došla, jer je to bilo vrijeme potpune blokade Sarajeva, iako je u Washingtonu već bio potpisan sporazum između Hrvata i muslimana Bošnjaka o Federaciji (bilo je to 18. ožujka iste godine, da vas sve podsjetim na to!). Iz Fojnice, u kojoj je do sukoba Armije BiH i HVO-a proveo sve vrijeme rata, Miro Petrović je sa suprugom i dva sina već bio negdje u Hercegovini, da li u rodnom Klobuku ili negdje drugdje, to nisam točno znao. Njegova pjesma čiji je prvi stih glasio: Ono nebo, one zvizde, tako nas je, u stvari, prvi puta povezala (tijekom rata, nažalost, nije mi se iz Fojnice nijednom javio). 

    Već prvo čitanje probudilo je u meni nešto iskonsko, prvo zato što je pjesma napisana sasvim zaboravljenom ikavicom, potom i zato što je u svojoj osnovici imala nešto od narodskog duha, što je svoju elegičnost i tragičnost smještala u njegovu tradiciju, slikajući krvavu stvarnost rata, nasilni progon ljudi sa stoljetnih ognjišta. Ponovnim čitanjem otkrio sam u ovoj pjesmi skoro sve što je činilo njezin kozmos: povijesno iskustvo čovjeka naših prostora, njegovu tugu što je na njima samo povremeno siguran, njegovu ljubav prema njima i njegovu odlučnost da im se vrati i nakon najokrutnijih pustošenja. 

    U jeziku ove pjesme, koju sam objavio u lipanjskom broju “Stećka” 1994. godine, upotrijebivši prvi stih kao njezin naslov (u knjizi je ona dobila svoj konačni naziv CVIĆE MOJE), nema nijedne riječi koja leksički podržava ovakav moj doživljaj njezine izvornosti i smisla. Gotovo sva građa njezine kuće, koja je savršena i iznutra i izvana, održava se samo na nekoliko riječi: nebo, zvizde, sunce, misec, cviće. Osim tih pet stupova, naravno, kuća ima i drugu građu, koja veoma jednostavno, najbliže bi bilo reći nekom narodskom vještinom i pameću, povezuje sve njezine dijelove, od temelja do krova. Za njezinu gradnju namjerno je odabran prepoznatljiv materijal, kao što je i njezina unutrašnjost namjerno popunjena, za vrijeme u kojem je nastajala, brzo prepoznatljivim životnim sadržajem. 

    Duhom naivnosti ova Petrovićeva pjesnička kuća održavala se na zemlji ratnih strahota kao travka ižđikala iz asfalta, baš na onom mjestu gdje je granata na njemu ostavila svoj trag. Prosto nevjerojatno: otkud u pjesniku toliko čistoće, toliko smirenosti, toliko bezazlenosti, usred najsvirepije stvarnosti? Na ovo pitanje, istina, tek djelomično, odgovor sam pronašao u Petrovićevoj zbirci LJETOPIS (i s ovim je naslovom u svom vremenu autor prisutan kao svjedok, kao što je i s mnogim pjesmama ove svoje najnovije knjige). 

    Zbirka je sastavljena od sedam međusobno vezanih cjelina. Prva govori o pisanju i tako se i zove. Pisanje je u ovoj cjelini, ciklusu, oblikovanje tek sićušnog dijela kozmosa, sinteza stvarnosti koju živimo, nemoćni da riječima prodremo u sva njezina značenja. Drugi ciklus nosi naslov Pisma: u njemu se pjesnik obraća onima koji, kao i on, u toj stvarnosti brane ljudsko dostojanstvo, punu slobodu odlučivanja u povijesnim zbivanjima. U trećem ciklusu Cmilje i bosilje ikavica je, kao i u pjesmi Cviće moje, koja je ovdje s pravom uvrštena, svojom izvornošću oblikovala pejzaž pjesnikova zavičaja i obiteljsku ukorijenjenost u njemu, ali i dirljiv ratni prizor: na sarajevskom balkonu raštiku u saksiji. Odnos ikavice i onoga što je pjesnik u ovom ciklusu uspio kao sadržaj svoje pjesme oteti od stvarnosti odnos je vode i cvijeća koje kršćani miješaju na Cvjetnicu, pred Uskrs, ukratko, takve sam jezične vrijednosti otkrio u ovom segmentu Petrovićevog LJETOPISA. Četvrti ciklus Dobro jutro ima samo tri pjesme: Jutros mi je dobro, Dvije tisuće godina i Ti imaš ono što nemaš. U “pučkoj povijesti”, dvije tisuće godina raspetoj na križu, ovdje je narod konačno došao do svoje potpune bespravnosti življenja, smisao je navedenih pjesama. U petom ciklusu Requiem pjesnik se opet povremeno vraća rimi kao ekvivalentu metafore kako je po Barthesu tumači David Lodge, čiji je tekst Poezija i poetsko tiskan kao uvod za čitanje ove knjige. U njemu je najviše pjesama o ratnom Sarajevu, Miljacki i Grbavici. Šestim ciklusom Kristalna prašina pjesnik je i u stvarnosti i u povijesti Bosne i Hrvatske, da bi sedmim, pod naslovom Dvojica, samo jednom pjesmom, kao bajkom, o dvojici slikara, istovrsnika, jednakoga dara, od kojih jedan postaje dvorskim umjetnikom, završio ovu svoju zanimljivu knjigu. 

    U samoj prirodi ovoga pjesnika je, dakle, duh bezazlenosti i izvornosti, to pokazuje i ova sažeta analiza, i u tome sam i pronašao odgovor na ono pitanje kojim se čudim kako je taj duh sačuvan i u najokrutnijem vremenu. Na koncu, završit ću ovaj tekst pjesmom Cviće moje s kojom sam ga i započeo, jer je upravo ona taj duh najbolje sačuvala, a on je u ovoj zbirci odigrao presudnu ulogu u svemu: i u odbiru sadržaja i u odbiru pjesničkih sredstava kojima se oni oblikuju, forme i jezika tih oblika kao dijelova kozmosa.

     

    CVIĆE MOJE

    Ono nebo, one zvizde,
    moje Sunce i moj Misec
    sve ponesoh ja sa sobom
    sve ovdje di sam ja.

    Ali moje cviće di je?
    Moje cviće tko li bere,
    moje cviće tko otkida?

    Kad se budim, kad
    pogledam –
    drugo brdo, druga magla.

    Ali moje zvizde sjajne,

    ali moj je Misec bajni,
    toplo Sunce što me grije.

    Sve je moje di sam ja.

    Ono moje cviće tamo
    neka bere tko ga bere.
    Eto mene jednog dana
    ja ću brati što je moje.

    Mirko Marjanović 12. 10. 2021.

    Blagovesti

    Čekamo da padne noć. Na televiziji dnevnik. Govore o Blagovestima. Ima li za nas ovde ikakvih blagih vesti? Pomisli svako od žitelja ovoga sela u sebi u tome momentu dok gledaju dnevnik u svojim vlažnim sobičcima, ti pravoslavni hrišćani saterani iza brda iza gora, pokraj tople vode, ukraj Toplog Dola, u bespućima Srbije. Čovek ustane sa stolice i pogleda kroz prozor, no kako se već smračilo, on ugleda svoje lice, fresku gotovo. U boji kore od drveta fresku lica svoga. Šapne mu: “Štuka štuku pojela a nije se najela, jad, glad, na koga će sad”… Noć pada. Čovek pali lampu koja obasjava sto u dnevnom boravku. Na njemu naočari, blokče, hemijska sa logom SPS-a i današnje novine otvorene tamo gde su ukrštene reči. Rešavaće ih čovek, rešavaće ih ljudi iz sela, svakog sela u Srbiji, da bi došli do ukrštenih puteva tajne Blagovesti a da toga na kraju neće biti ni svesni. Da su spoznali tajnu. Gledaće svoj odraz u prozoru do kraja života, biće sami sebi Svi sveti. Žive freske. Sami sebi Blagovesti.

    Srđan Sekulić 11. 10. 2021.

    Cirkus Impero

    Iz “Rute Tannenbaum”

     

    U vrijeme prvih kiša Zagreb je posjetio cirkus Impero. Na placu pri dnu Draškovićeve razapeli su golemi šator u bojama sladoledarskoga suncobrana. Oko šatora bili su kavezi s divljim životinjama, lavovima, tigrovima, pumama, vukovima, medvjedima, majmunima, žirafama, ispred kojih su šetkali čuvari, pazeći da se neko dijete previše ne približi rešetkama ili da se kakav odrasliji fakin ne osmjeli pa da pred curicama lava potegne za rep, što se već jednom dogodilo, je li to bilo u Budimpešti ili u Pragu?, nakon čega je momčić ostao bez ruke, a Impero je morao pogubiti lava, kao da je životinja kriva što ne voli da je potežu za rep. 

    Malo dalje od kaveza bile su postavljene tezge, uz koje su debeli brkati muškarci i smežurane ženice jako našminkanih lica prodavali ružičastu šećernu vunu, prutiće od susama i meda, malinovac i limunadu. Svuda okolo trčkarali su patuljci i dizali nečuvenu dreku na svim znanim i neznanim jezicima i narječjima, talijanskom, njemačkom, jidišu, cincarskom, madžarskom, pa jeziku korzikanskih robijaša i onome na kojemu se sporazumijevaju samo turski odmetnici pred zakonom s planine Balkan. Dobošari su udarali po dobošima i činelama i pozivali na popodnevne i večernje predstave, a ceremonijal majstori u crnim frakovima i s visokim cilindrima na glavama odvodili su zainteresirane u kuću strave, arapsku kuću i kuću Guliverove sestre — u tri manja šatora koji su se, poput kula stražara, nalazili na samim rubovima poljane.

    Po cijele dane se sa svih strana čula cika i vriska, pristizalo je staro i mlado, ali najviše školska djeca i gimnazijalci. Bilo je tu gradskih besposličara i zgubidana, mutavaca i slijepaca, staraca sifilističnih noseva, koji su hodali okolo u bosanskim nošnjama i nudili narodu za dinar ili dva priču o junačkome boju protiv Turaka, pa je bilo grbavaca, koji za svoj račun žongliraju s četiri loptice, i ljudskih nakaza koje traže posao u cirkusu, a ne nude ništa osim svoje nakaznosti. Tu su bila i ona dvojica vječito istih šibicara, Štefko i Miško, koji naivnome svijetu otimaju novac evo već trideset i nešto godina. Štefko gleda hoće li naići redar, dok Miško po komadiću linoleuma vrti i okreće tri kutije od šibica marke Dolac. Pod jednom kutijom je kuglica, druge dvije su prazne, a promatrač vazda misli, i nikad ga ta vjera ne napušta, da će pogoditi pod kojom je kutijom dobitak.

    Ispred cirkus-placa naizgled nezainteresirano šetkaju gospoda u elegantnim kišnim mantilima, sa šeširima i crnim londoner kišobranima. Ima ih koji u ruci nose rastvorenu knjigu i prave se da čitaju, premda svako malo pogledom zvjernu prema masi okupljenoj ispred kaveza s tigrovima ili se zagledaju u raskvasale grudi postarijih cirkusantkinja koje narod mame prema blagajni. A drugi koji, pak, ne nose otvorenu knjigu, stoje namrgođeni i pogleduju na sat jer im, eto, onaj kojega čekaju kasni već najmanje pola sata, a onda se nadviruju niz Draškovićevu, nailazi li možda taj, pa prema cirkuskoj šatri, kao da će taj netko izaći ruku pod ruku s akrobatkinjom Natalijom, letećom Ruskinjom kojoj se dive Pariz, Berlin i London, a njezina slava stigla je i do Brazilije i brazilijanskih urođenika koji se još nijednome bijelcu prije Natalije nisu divili i klanjali, pa ni rimskome papi, engleskoj kraljici ili njemačkome kancelaru. Možda ta gospoda u kišnim mantilima i s jednakim kišobranima ne bi djelovala tako neobično da ih svakoga dana nema po tridesetak. Pojave se ujutro oko devet i tako čitaju svoje knjige i zure u svoje satove sve do osam navečer, kada počinje zadnja predstava. Hitro i bez pozdrava tada odlaze svaki na svoju stranu. Umorni od stajanja, razbuktalih kurjih očiju i nažuljanih stopala u vlažnim čarapama, oni se povlače neobavljena posla, ali sutra je novi dan, cirkus je još uvijek u našemu gradu, i možda će biti bolje sreće.

    Otkako je u razbludu i razvratu propala Austro-Ugarska, a s njome i nerazumni zakoni koji dopuštahu svakovrsna ogrešenja o tijelo ljudsko i dušu, evo već punih petnaest godina šetkaju Draškovićevom ulicom u vrijeme cirkuske sezone ta elegantna gospoda, i ne bi se do dana današnjega znalo tko su i što su ti tajanstveni muškarci da se povremeno ne dogodi da se koji od njih zatrči prema velikome šatoru pa se poput kakvog pervertita uvuče među djecu i gimnazijalce, razmakne ih rukama, i traži onoga svog. A kada ga nađe, upisuje njegovo ime u bilježnicu crnih kožnatih korica.

    Ta gospoda zapravo su pučki duhovnici, propovjednici i vjeroučitelji iz boljih građanskih škola, koji stražare na granicama i pod bedemima ovoga grada, braneći njegovu čast i javno ćudoređe. Đaci koji budu upisani u crnu bilježnicu mogli bi biti izbačeni iz svih škola na teritoriju Kraljevine, ili barem kažnjeni strogim ukorom i obilježeni kao trajno sumnjivi elementi. A fragilne gospodične s Prekrižja, Jabukovca, Kraljevca, koje su se otvorenih srca i s mladalačkom naivnošću spustile u grad, pa sad zagledaju akrobatove mišiće i dive se hrabrosti mladića koji tura glavu u krezube lavlje ralje, više se nikada neće naći na ovome mjestu jer će, nakon što budu upisane u crnu bilježnicu, njihovi očevi doznati strašnu vijest da su im kćeri posrnule i da im valja pomoći da tijela i duše isperu od grijeha. Valja ih dati u samostan, na hranu i skrb časnim sestrama, sve dok opet ne budu skrušene i čiste, kakve ih je Bog stvorio na svoju slavu i narodnu diku. 

    Ruta je danima gnjavila mamu Ivku, cendrala pred spavanje i skakala po leđima tati Moniju, presamićenom na rubu postelje zbog tjelesnih bolova i duševnoga jada; vikala je neka ju vode u cirkus da vidi tete koje lete po zraku i slonove koji mašu ušima. Neka joj pokažu vodenkonja i kornjaču, bengalskoga i sibirskog tigra i tasmanijsko čudovište, najžalosnije od svih čudovišta, koje plače za svojom Tasmanijom, pa čuvari po cijele noći dežuraju s kantama i krpama, kupe tekućinu iz kaveza i prolijevaju je u kanalizaciju jer bi se inače čudovištovih suza toliko nakupilo da bi se utapali ljudi i životinje. Susjeda Amalija klela se da nije Ruti pričala o cirkusu, ali ako nije ona, a tko joj je onda uopće mogao reći što je to cirkus i tko je to slon.

    Sjeli su za kuhinjski stol kada je mama Ivka uspavala Rutu pa je tata Moni uzeo papir i tintnblaj olovku, vrh joj je ovlažio jezikom, i krenuo je zapisivati imena onih s kojima je djevojčica razgovarala otkako je Impero došao u grad:

    1.
    susjeda Amalija

    2.
    susjed Radoslav

    3.
    Abraham Singer (Moni ga nije nazvao ni djedicom, dedekom, didom, kako ga je sve Ruta zvala, a ni otatom, kako su ga obično zvali on i Ivka, nego je ispisao puno ime i prezime, što je djelovalo nekako prijeteći)

    4.
    gospođa Stern (Abrahamova kućna pomoćnica, šutljiva udovica, glave uvijek pokrivene po židovskim propisima)

    Kod broja četiri su stali pa su dugo razmišljali i raspravljali se gdje su sve Rutu vodili i s kime su je nasamo ostavljali, ali dalje nije išlo. Ivka je odmah znala da peti jednostavno ne postoji, nisu ljudi potrošena palidrvca da bi se tako lako zaboravili, a pogotovu oni koji razgovaraju s četverogodišnjom djevojčicom, ali svejedno je produžavala raspravu koliko god je mogla. Uživala je u tome što je nakon dugo vremena s Monijem mogla razgovarati o onome što se oko njih događalo i što su zajedno doživjeli, a da se nije mrštio i pogledom bježao po kuhinji, nego je bio vedar, kao što su im vedri mjeseci, skoro će biti i pola godine, otkako je kod kuće, navečer više ne izlazi i ne vraća se ranim jutrom, nego je tu kraj nje. Ili je šutljiv i zabrinut, siv kao zid, ili ga boli žuč, pa je savijen kao upitnik i žut kao stranica Tore, ali vazda je tu, i prvi put njezin.

    Zagrlila ga je, na što se Moni prenuo pa ukočio kao da je osjetio potres.

    Ali dobro je i to, dragi moj, dobro je kad se strahovi mijenjaju pa se Ivka više ne brine hoće li te netko zatući pri povratku kući, nego strahuje za tvoju žuč i kuha čajeve, ah te bljutave gorke čajeve iz istočnih zemalja, koji stižu preko rijeka i planina i podsjećaju na prljavštinu, bolest i smrt. Kamenio se Moni u ženinom zagrljaju, kao da će postati spomenik na Zrinjevcu, a njoj se tada činilo da je sve ono ranije bio privid, kao loše namještena postelja pred spavanje i jugo koje donosi smrad gradskih kanalizacija; sve je do jučer bilo višegodišnji jugo i vječna postelja. Sada je to prošlo, i započinje život koji joj je obećan kada se udavala.

    Oboje su zaboravili na svoju istragu i nisu više mislili o tome tko je Ruti cirkusom napunio glavu. Premda to i ne bi bilo teško domisliti. Amalija je Rutu hranila grahom i geršlom, puštala je da se penje po naslonima stolica i da naglavačke gleda svijet, pa joj je pričala i o cirkusu, tome uzbudljivom i nepristojnom mjestu, koje je Amaliji bilo još frivolnije nego duhovnicima i vjeroučiteljima koji su stražarili ispred šatre. U cirkusu nikada nije bila, ali je živo zamišljala zaljubljene igračice na trapezu kako lete na drugu stranu provalije, gdje ih hvataju mišićave ruke njihovih crnoputih ljubavnika, u Amalijinoj mašti odreda Misiraca iz narodnih pjesama, čija koža vonja na cimet, muškatne oraščiće, karanfiliće i sve one grešne mirise od kojih je nju hvatao sram, jer joj se činilo da cijeli svijet zna kakve je misli podilaze dok ih njuši. Zamišljala je gutače vatre i žonglere, krotitelje divljih zvijeri i žene od gume, jedino nije mogla shvatiti klaunove. Tko su ti ljudi koji žive od toga da ih cijeli svijet smatra budalama?

    Pričala je Ruti o cirkusu, i tako se hrabrila da pođe na cirkus-plac u Draškovićevu i barem izdaleka vidi ono o čemu je maštala još otkako se udala i otkako ju je Rado doveo u Zagreb. Svake godine u proljeće i na jesen velečasni Niko Azinović izgovarao je propovijedi suprotive cirkusu. Ljutio se na dresirane zvijeri i njihove bezbožne gospodare, na preglasnu cirkusku glazbu i urođeničke bubnjeve; opisivao je blud koji se širi među cirkusantima, u željezničkim vagonima i pod šatorima, a možda i u kavezima, među životinjama. Don Niko je tako živo o svemu tome govorio da se moglo pomisliti kako je i sam bio cirkusant prije nego što se obratio i zakoračio stazom Gospodinovom. Propovijedao je on i protiv varijetea, opere, sindikalaca i komunista, protiv madžarona, austrofila i neprijatelja monarhije, pa protiv onanista, ton filma, kockara, pijanaca, ženskih šešira, onih koji bacaju kruh, dječjih igračaka, zabavnih knjiga, Cigana koji ne vjeruju niušto, židova koji varaju sirotinju na kamatama i muhamedanaca kojima je milije tursko govno od prijatelja kršćanina, a jednom je držao propovijed i protiv meteorologa, jer samo Bog može znati hoće li sutra pasti kiša. Ali samo je protiv cirkusa don Niko držao redovite propovijedi, svake godine u isto vrijeme, čim se po gradu pojave cirkuski plakati. Umjesto da je to odbije od akrobata i patuljaka, gutača vatre i žena s bradom, Amalija je silno željela počiniti taj grijeh i poći u cirkus. Dvaput godišnje planirala je da to učini, ali bi uvijek odustajala, i tako joj je prolazila mladost, bez tog sitnog grijeha, za koji ni don Niko nije smatrao da je prevelik, ali njoj je, eto, bio nedohvatljiva životna radost. Onoga proljeća kada je bila noseća s Antunom, e tugo i žalosti materina, poželjela je da je Rado povede u cirkus. On se smijao i grlio je, baš se gušio u tom smijehu, zarumenio se i poplavio u licu, pljuvačka mu se razvlačila između razjapljenih usana, i bio joj je odvratan tada, jer mu je smiješna bila njezina želja, pa se naljutila i cijeli dan nije htjela s njime razgovarati.

    — Druge u trudnoći požele pečene balancane, rakiju od rogača ili kamen s dna mora, a ti bi, golubice moja, išla u cirkus.

    Bila je tako ljuta da je te riječi ne bi raznježile ni kad bi ih se godinama kasnije sjetila.

    Hulila je Amalija na ono što je Bogu ugodno, ali joj se sve činilo kako je njezina hula sitna, pa bi, možda, i samome Bogu mogla biti mila, a djevojčica je poskakivala na otomanu kao po trambulinu i imitirala cirkuske letačice i dizače utega, najjače ljude na svijetu, pa bi od silnoga zora prducnula, što bi izazvalo novo veselje u publici. Amalija bi zapljeskala i uzviknula glasom voditelja predstave da se to čuju jerihonske trube i da slijedi tačka s leopardima, vrhunac naše današnje predstave. Zatim je Rado Jado donosio jednooko tigrasto mače, ne starije od dva mjeseca, kojega je na kolodvoru u Novskoj spasio pred psima i donio ga doma u Gundulićevu, da im bude kućni leopard u igri cirkusa. 

    Ruta bi tada ugurala mače u ptičji kavez, pa se naklonila prvo prema teti Amaliji, pa prema Radi Jadi, a onda i prema ormaru s kaputima, te na kraju prema štednjaku:

    — O čovječe pravedniče, jedan Božji službeniče, ako misliš Božji biti, čini dobro za života, poštuj brata starijega, i tebe će mlađi tvoji. U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne poništi, na tuđe se ne lakomi — recitirala je Ruta pjesmu koju je naučila od Rada Jada, a onda se pred zadnju strofu napela i napuhala poput vrapca koji se pravi da je Kraljević Marko, i povikala, baš kako je to i Jado činio kada ga kobajagi nisu razumjeli, a on bi se onda ljutio:

    — Jer, čovječe pravedniče, kad čovjeku samrt dođe, ništa sobom ne ponese, već skrštene bijele ruke, i pravedna djela svoja.

    Kada to izgovori, Ruta svečano pušta mačića iz kaveza, a on pobjegne i zavuče se pod otoman i ne izlazi van dok svi ne zaborave na kućni cirkus.

    Onda bi prošla srijeda, ili bi prošao petak, i došli bi svi oni četvrtci i nedjelje, sve one drečave i histerične subote — samo da nas otata ne čuje kako o šabatu govorimo, srce bi mu stalo!, za kojih bi Ruta gnjavila mamu Ivku i tatu Monija, koji nikako da se nauči podvikivati na Rutu, pa mu mama Ivka to nabija na nos, i tjerala ih da se s njom igraju cirkusa. Pokušavali su, ali nisu znali kako se to radi, a nije bilo ni strašnoga jednookoga leoparda pa bi sve završilo u suzama i obećanju da će je jednoga dana, kad još malo poraste, voditi u pravi cirkus. Nato je Ruta prestajala plakati, ali novi problem nastajao bi jer ona ne bi zaboravljala njihova obećanja, kao što je red da djeca zaboravljaju. Ona ih je svako pamtila, sabirala ih i raspoređivala kao u kancelarijskome registratoru i učila bi brojati po obećanjima da će je povesti u cirkus. Kada je već znala brojati do dvanaest, Ivka se rasplakala. Moni je sav zbunjen lomio prste i pokušavao nešto reći, ali odjednom više nije bilo laži u koju bi djevojčica mogla povjerovati ili koja se ne bi pretvorila u novo obećanje.

    Nije na kraju bilo druge nego da se Rutu povede u slavni Impero. 

     

    Miljenko Jergović 11. 10. 2021.

    Iz letnjeg dnevnika

     

    KOZAK 

    Ne bih mogao reći da mi je odmah zaličio na svog oca, ali je bilo nečeg osobitog u njegovim kosim, svetlim i vatrenim očima čime je podsećao na Grigorija Melehova i mlade Kozake iz “Tihog Dona”. Ali za razliku od Šolohovljevog junaka, pokreti mu nisu bili brzi i oštri, nego elegantni i usporeni. Ovaj Kozakov praunuk zamenio je ljubav prema konjima razneženošću prena umetnosti. 

    Jedno od ispitnih pitanja  je bilo o filmovima Orsona Velsa. Solidno je analizirao “Građanina Kejna” i “Divne Ambersonove”. 

    – Šta misliš, zašto je imao probleme sa holivudskim producentima? – priupitao sam ga (predmet je bio “Masovna i elitna kultura”). 

    – Što se mene tiče, mislim… – i tu načini kratku stanku, poduprevši desnim dlanom obraz – … da je bio previše impulsivan. 

    – Impulsivnost nije loša osobina, naročito za umetnika. Ne bi trebalo da čini ustupke. 

    – Da, ali znate, profesore, impulsivnost nije na ceni. Zato je danas korektnost važna – pri tom me pogleda svojim svetlim očima (možda i uz blag podsmeh?). 

    I tada se dosetih na koga mi liči: – Tvoj otac… se zove Jurij? 

    Iznenadio se, vidno: – Otkud znate? Da. Jurij… Zaista profesore, ali otkuda…? 

    – Pa, ličite. A i po prezimenu iz indeksa. Trebalo mi je malo vremena, ali… 

    S njegovim ocem sam se znao iz vremena dok sam svirao rokenrol. Bio je vešt i energičan solo-gitarista, sa dugim improvizacijama koje je nizao zatvorenih očiju. I knjige je čitao. U originalu, na ruskom. Najviše Gogolja i Čehova. 

    – Moj otac. Mnogo je uticao na mene. Zarazio me književnošću – muk, onda tišim, dubljim glasom: – Umro je pre dve godine… Nepromišljen… Impulsivan, profesore… 

     

    TRIGEMINUS ANTE PORTAS 

    To što je bio prinuđen da se brije samo popodne, tačnije od 16-18 časova, nekako je mogao da prihvati, iako je nelogično, da ne kažem glupo, da čovek maže lice penom za brijanje posle dobrog ručka, kada telo traži odmor. Te radnje u kupatilu, u dva određena sata, bile su prosleđene i pranjem zuba, što bi bilo sasvim u redu kao redovna higijena posle jela, ali se u ovom slučaju radilo o jedinom dnevnom kaladontskom tretmanu, jer mu izjutra i uveče prokleti trigeminus nije dozvoljavao pristojno ni da govori, a kamoli šire da otvori usta. 

    Bio je obuzet mislima na te svakodnevne trigeminus neprijatnosti, guckajući podnevno kapučino-fredo u obližnjoj kafani Kapri bez suvišnih usputnih bolova jer ga je blagotvorni učinak tegreto“ tableta polako oslobađao gnjavatorskih efekata dijabetesa. 

    Za susednim stolom mladi par si je merkao atribute kroz razvučen, ali glasan dijalog. Na engleskom. Devojka je imala nabrakle usne, naročito gornju (možda je i nju bolela usta?, mada sigurno manje nego njega). I devojka i mladić su nosili opuštenu odeću, ali je nju, pomislio je trigeminus paćenik, nekoliko znakova odavalo da je ovdašnja. Nosila je suviše bele Nike patike, farmerke prilično tesne, a majica je imala print na engleskom za očuvanje životne sredine – go green – sa crvenim slovima. Nije se odvajala od tašnice sa zlatnim lancem koji joj je sekao telo po dijagonali da bi mogla jedna kruškasta dojka da se podupre i visi preko nje. 

    Mladić je sedeo njemu okrenut leđima, te nije uspevao da mu vidi lice. 

    “Bolje govori engleski nego makedonski”, zlobno je ocenio dokoni posmatrač, “Ulovila stranca na letovanju da je odnese u Holandiju. E, zafrknućeš se, šmizlice jedna.”

    Ali kada je pozvao kelnera, mladić mu se obratio na makedonskom, plaćajući karticom: – Плус педесет кеш за бакшиш! – dobacio je glasno, da se čuje. Devojka se zakikotala, pokazujuće red velikih, previše belih zuba. 

    Tip koji je dotle sedeo relativno ležerno, s rukama koje su mirovale na naslonima stolice, odjednom skoči, pridrža stolicu svojoj zubatoj prijateljici i okranu se licem ka njemu. Tipično lice samozadovoljnog lokalnog biznismena lukavih očiju, s dvodnevnom bradom. 

    – Promašio sam u proceni – pomisli – ali, bilo mi je zabavno. I zaboravio sam bar malo na prokleti trigeminus. 

     

    DEČKO 

    Nisam od onih koji se satima ugnijezde pod suncem na plaži, pa makar bila najpeskovitija, i ne mrdaju odande. Volim toplinu sunca na svojoj koži, priznajem, ali ga konzumiram u hodu po plićaku uz obalu, i pri tom pocrnim isto kao i ti uporni plažni ležači(ce). Posmatram – sa jedne strane, jezerska šir, sa druge, raznorazno kopneno defile kupačica, gde toples ranijih leta gubi prednost pred lepotama koje otkrivaju donji delovi kupaćih kostima. Guze ogoljene i istaknute živošću, prosto me izazivaju da ih šljapnem. Tako su mi se prostrle pred očima kao besplatni darovi leta. 

    Tako inspirisan, u prvom obalskom kafiću naručio sam kapučino-fredo, tek što sam pokazao konobaru potvrdu o vakcinaciji na mobilnom, kad mi neko zazvoni. 

    Na viberu iz Afitosa javio se Tomče, moj najstariji unuk: – Deda, deda, na steni sam video crni sunđer, zaglavljen je i treba da ga spasemo. 

    – I šta si uradio? 

    – Video sam ga dok sam ronio. Rekao sam mami, ali je ona nastavila da pliva sa teta Mare. 

    Zamislio sam ćerku kako pliva i priča sa drugaricom u mlakoj vodi Egejskog mora, dok Tomče uzbuđeno viče piskavim glasom “Šti ti je mama, hoćeš sunđer da ugine!”.  

    – I onda, deda, ponovo sam zaronio, i deda, iz tog crnog sunđera izlazile su nekakve crvene trake, ali nisu kako treba, izgleda su višak. 

    – Otkud znaš za ovo Tomče? 

    – Znam jer sam pročitao u knjizi. Ne daju sunđeru da se kreće i ako ga ne spasemo, ugimuće. 

    Eh, moj Tomče! Tek je napunio jedanaest, porastao je, bliži mu se pubertet, ali je još uvek dete. 

    – Greota je da ga ostavimo tako. Tomče, zaroni još jednom, odlepi ga od stene i pusti u more, na slobodu. Posle mi se javi da mi kažeš šta si uradio. Važi? 

    – Važi deda. 

    U međuvremenu, dok sam se dogovarao sa Tomčetom, za susedni sto u kafiću sele su dve atraktivne, mladolike žene, veselo čavrljajući na holandskom, obučene kežualno, u belim majicama i visokim belim šorcevima, koji su isticali njihove punačke, ali i čvrste butine. Osećam potrebu da im se osmehnem, ne nametljivo i ne prostački, nego u skladu sa njihovom privlačnošću. 

    Svakako, uzvraćaju mi osmeh. Mogu da primetim, s neprikrivenom znatiželjom. Takve su Holanđanke – radosna, otvorena, zgodna stvorenja! 

    Pa dečko, još si u formi, pohvalim sam sebe, duboko udišući svež jezerski vazduh.      

    Aleksandar Prokopiev 10. 10. 2021.

    Sutra

    Iz našeg sela starci odlaze dvaput
    Ne znam koje je opraštanje tužnije
    ono, kada  prvi put zaključaju vrata
    zatvore kapiju
    i  zastanu da još jednom udahnu na svom dvorištu
    ili kada ih, drugi put,
    donesu na seosko groblje.
    U našem selu, jedna za drugom,
    opustjele kuće nose crninu
    i uzdišu za pokojnicima.
    U našem selu nema djece.
    U predvečerje, samo tišina
    zvoni prašnjavim putevima
    zaraslim s obje strane.
    Sve ove riječi nisu nikakva pjesma
    Samo ih nižem ovako,
    kao šumske jagode na vlat trave.
    Sutra pratimo Pepu
    najstarijeg u našem selu
    drugi put.

    Jagoda Iličić 09. 10. 2021.

    Mama, ja, meso

    kroz telefonsku slušalicu
    govori moja mater glasom
    umorne delfske proročice
    sinoć san te sanjala
    šta si sanjala
    ništa, tebe
    ali šta je bilo u snu, pričaj mi
    ma šta ću pričat
    zanima me, reci
    pekli neko meso, ne znan

    Ante Zlatko Stolica 07. 10. 2021.

    Prijatelj i drug do vječnosti

    “Dragi naš Taso, 

    U Beogradsku filharmoniju utkao si prvo i osnovno pravilo i naučio nas da baš sve radimo drugačije. Zato ne pišemo komemorativne tekstove, in memoriam osvrte i oproštaje, jer bi nas mnogo izgrdio. Gnušajući se forme, vaspitano neposlušan i istančano bezobrazan do krajnjih granica, zadao si takt koji smo zajednički slijedili više od dvadeset godina i ostvarili mnoge snove. U inat svima i usprkos svemu!”

    Tako počinje pismo kojim se Beogradska filharmonija oprostila od svog direktora Ivana Tasovca. Smrt ga je pokosila nenadano i brzo, u večeri 29. rujna. 

    Rodio se 21. lipnja 1966. Geni roditelja, velikog glumca Predraga i profesorice klavira Marije, bratski su podijeljeni. Jezici i riječi su kruh svagdašnji lingvistu Tomi, a Ivan je diplomirao klavir na čuvenom Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi. 

    A onda se, 2001. godine odazvao Đinđiću, ostavio klavir i postao direktor Beogradske filharmonije. Orkestar je tavorio u oronuloj zgradi, a Tasovac je smjesta u ruke uzeo čekić i rušeći zidove učinio je još derutnijom. Vidjevši s kim ima posla, država je morala početi obnovu, a Tasovac je otišao u Ljubljanu i doveo maestra Uroša Lajovca pod čijim se drilom počeo obnavljati i pomlađivati orkestar. Okupio je ekipu snova na pozornici, i u produkciji.   

    “Taj osećaj koji je usadio u nas da je privilegija raditi u Beogradskoj filharmoniji uz njega, pre nego u Berlinskoj ili Njujorškoj, verovatno je neshvatljiv svakome ko nikada nije dobro upoznao Tasu, a za nas je neobjašnjiv i jedinstven”, napisala mi je prijateljica iz Tasovčevog tima. 

    Tasovac od države ništa nije tražio na veresiju, a za svoje životno djelo i san, koncertnu dvoranu Beogradske filharmonije, dobio je podršku i slavnog maestra Zubina Mehte koji je filharmonijskoj zakladi dao i novac i svoje ime.  

    Ali, nakon osam godina sjajnih rezultata, Tasovac je za svoj orkestar zatražio dostojnu plaću. Vlast ko vlast, navikla na izdržljive i ponizne umjetnike, ostala je gluha. Tasovac je odgovorio oglasom. Preko čitave stranice časopisa NIN objavljena je slika orkestra s tekstom: “Nacionalni orkestar Beogradske filharmonije, sa osamdesetpetogodišnjom tradicijom i bogatim repertoarom, svira po kućama povoljno. Požurite i po promotivnim cenama priuštite svojim najmilijima nezaboravne trenutke: venčanja, slave, krštenja, rođendane, razvode, sahrane… Nudimo i posebne pakete za inauguracije.
    Orkestar je slobodan svakim danom osim petka, kada svira na Kolarcu.
    Imamo garderobu za sve prilike.”

    Priču su prenijele velike svjetske agencije i mnoge novine. Tako sam i ja prvi put čuo za Tasovca i naslutio da se u Beogradu događa nešto izuzetno, veliko i važno. Srećom, bilo je to u doba dok se novinare još slalo na put za dobrim pričama. Nikada neću zaboraviti to vruće nedjeljno ljetno popodne 2009. kada sam kod Naje u Zemunu prvi put vidio tu šašavu glavu kuštrave u plavo obojene kose. 

    Godinu kasnije, da tim žarom malo pecnem i uspavanu Zagrebačku filharmoniju, zamolio sam Tasovca za par savjeta zagrebačkom kolegi. 

    “Ako ne postoji bar deset posto muškaraca koji se suprugama ne javljaju na mobitel s izgovorom da su na koncertu filharmonije, tada je vaša misija propala”, glasila je jedna od poruka. Tipični Tasovac, savršeno opisan od onih koji su ga najbolje poznavali, “pristojno neposlušan i istančano bezobrazan do krajnjih granica”. Ali, isto tako smrtno ozbiljan i precizan u drugoj poruci: “Muzika nije naš biznis. To je naša misija. Biznis je osigurati novac za misiju.” 

    Svaka čast tadašnjem direktoru Zagrebačke filharmonije Miljenku Puljiću koji ne da se nije uvrijedio, nego se javio Tasovcu. Vrlo brzo im se pridružio i ljubljanski kolega i nastao je regionalni koncertni ciklus “Pika, točka, točka”. Između Beograda, Zagreba i Ljubljane dvije sezone je trajao neupamćen filharmonijski promet, uz radosne ovacije publike u sva tri grada. 

    “U godini opšte, pa i kulturne krize, Beogradska filharmonija postala je prepoznatljiva širom regiona i Evrope, a Tasovac je uspeo da jedan oblik elitističke institucije približi širokoj javnosti”, obrazložio je beogradski tjednik Vreme izbor Tasovca za osobu 2011. godine. Postao je jedan od najomiljenijih i najpoznatijih likova u Srbiji, zahvaljujući i bujicama duhovitosti s kojom je na društvenim mrežama šibao po državi i njenim za kulturu gluhim funkcionerima. 

    “Predsednik da budem, sunce da vam vratim”.

    “U Ekvadoru je magarcima zabranjeno kandidovanje za parlament. Imenovanja u našem Ministarstvu kulture su za sada bez takve diskriminacije”. 

    “Rekonstruisaste li ste se više? Ili manje…”, rugao se Tasovac rafalnim tvitovima vlasti u ljeto 2013, kada je o megalomanskoj proslavi u čast caru Konstantinu u Nišu napisao: “Tačno je da ‘Proslava Milanskog edikta’ menja imidž srpske kulture. Sada su svi uvereni da smo veće budale nego što su mislili”. A onda je naletio na jačeg igrača. Tadašnji premijer Vučić ga ja matirao u jednom potezu. Ponudio mu je mjesto ministra kulture.  

    “Da sam odbio, morao bih zašutjeti zauvijek”, objasnio mi je Tasovac svoj pristanak. Zamjerio se mnogima, ali je Vučiću ostao vjeran, sigurno u njemu prepoznavši onog tko će napokon održati obećanje i dati novac za izgradnju koncertne dvorane, o kojoj mi je Tasovac zaneseno znao pričati kao o “ruži civilizacija” na ušću Save u Dunav.  

    Ministarski mandat, kao i na lanjskim izborima osvojen skupštinski mandat, ostat će ipak tek fusnota u Tasovčevoj biografiji. Vrativši se za kormilo Filharmonije 2016. nastavio je graditi san koji čitav orkestar u času njegove smrti ponavlja kao zavjet. Kamen temeljac tog sna na Ušću jači je od betona. Tasovac i njegov orkestar položili su ga skupa s desecima tisuća ljudi razdraganih na koncertima pod nebom, sanjajući budući dom. 

    Beogradska je filharmonija u petak, na početku koncerta na Kolarcu, umjesto komemorativnih formalnosti, svom direktoru odsvirala Šostakovičev valcer. Mora da su im srca pucala, kao i meni dok ih u mislima slušam. 

    “Beogradska filharmonija se od tebe ne oprašta. Dosanjaćemo zajednički san u našoj novoj zgradi, i ne odustajemo, Taso, uprkos svemu”, završava pismo koje nije oproštajno, kao ni ova kolumna. Onog zemunskog poslijepodneva nisam samo napravio jedan od najluckastijih intervjua u životu, nego i stekao prijatelja i druga do vječnosti. 

     

    Objavljeno u Večernjem listu, u subotu, 2. listopada

    Branimir Pofuk 05. 10. 2021.

    Pjesnik i prijatelj Edvard Kocbek

    Poglavlje iz knjige Božidara Brezinščaka Bagole Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, objavljene u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, Zagreb 2020.

     

    Edvarda Kocbeka upoznao sam u siječnju 1969. na književnoj večeri i razgovoru s bogoslovima Misijske družbe lazarista u ljubljanskoj Maistrovoj ulici. Njegovo sićušno tijelo, karakteristični brkovi štajerskih kmetova, visoko čelo, više bijela negoli sijeda kosa, a prije svega njegove čvrste rečenice, nabijene životnim iskustvima – sve je to ostavilo u meni utisak nezaboravnog susreta s prorokom.

    Prilikom našeg prvog susreta imao je objavljene tri pjesničke zbirke: ZEMLJA, STRAVA i PORUKA. U prvoj je opijen prirodom, divnim prizorima cvatnje i dozrijevanja: “Sve se isprepliće i spaja, slike kao da su poletjele jedna prema drugoj, u zagrljaju se onesvješćuju, poput trudnih žena. Mijene i bogatsva boja umiru od težine, mirisi i slutnje pucaju od zrelosti. Ne razlučujem snove od stvarnosti, kada točim vino, točim svoju krv”. Nikad se nije zadovoljavao svojim pjesničkim talentom, jednako velik u svakodnevici kao i u poeziji. Prije Drugog svjetskog rata u svojim je člancima predvidio svu tragediju čovjekova uzvisivanja pomoću tehnike i uništavanja. Kad je buknuo rat u Sloveniji, nekoliko je mjeseci djelovao kao ilegalac u Ljubljani, a potom se pridružio slovenskim partizanima u Kočevskom Rogu. Zato nam se u drugoj zbirci otkriva kao pjesnik koji je krenuo u duboku noć života, izdaja i muka, ne mireći se nikad sa životom u tami, svjestan činjenice da je tama isto tako dio prirodne ljepote, te i nju trebamo uzimati kao svojevrsno povećalo u prepoznavanju samoga sebe. Naime, tek u životnoj tami čovjek se može do kraja prosvijetliti i blago njemu ako se u tom prosvjetljenju ne prepozna očajnikom, nesposobnim za svladavanje vlastite divljine. 

    U povijesno presudnim danima za čovječanstvo Kocbek je kao pjesnik, borac i politički aktivist živio stvaralačko obilje života. Nitko mu nije mogao oduzeti iskonsku radost življenja, iako se često puta osjećao samotno i osamaljeno. Pored svih mogućih iskustava njega je posebno opterećivalo iskustvo lučonoše. Biti lučonoša i pjesnik znači neprestano se suočavati sa stravom i zagonetkama, znači biti u svemu i prije svega postojan i dosljedan pred novim iznenađenjima. 

    Svojom trećom zbirkom približio se suvremenom čovjeku pjesničkom sigurnošću i proročkom nepopustljivošću, uvijek iznova spreman za nova pitanja i neizvjesnosti: ”Otkrivam nešto žurno, brzo, stravično, nezaustavljivo. Približava se velika mutacija koju ne očekuju samo znanstvenici, futurolozi i vračevi, već prije svega pjesnici. Kad god se fizikalna istina otkriva i širi, iznad nje uvijek sijevaju munje pjesnikove inspiracije.”

    Tako nam je te davne zimske večeri u Maistrovoj ulici govorio o svojim iskustvima revolucionara i kršćanina, zasladivši na kraju vrlo zanimljivo predavanje zanosnim čitanjem svojih najnovijih pjesama. Uzvišenost susreta s velikim pjesnikom prožela me tako duboko da se nisam usudio javiti za riječ. Tek me po završetku književne večeri ravnatelj dr. Franc Rodé na hodniku predstavio velepoštovanom gostu kao pjesnika-početnika, na čemu mi je Kocbek čvrsto stisnuo ruku i rekao da su mi vrata njegova stana uvijek otvorena.

    I zaista, nekoliko tjedana poslije prvog susreta nosio sam mu s velikim strahopoštovanjem na ogled svoje hrvatske i slovenske pjesme. Više od pola sata dvoumio sam se u Veselovoj ulici da li da pozvonim ili ne. Dva puta približavao sam se vratima pjesnikova stana i nisam se usudio pritisnuti na zvonce. Tek kod trećeg pokušaja smogao sam hrabrosti. Vrata mi je otvorio sam pjesnik, i to tako ljubazno kao da je jedino mene čekao čitavo poslijepodne. Sjedili smo za niskim stolom u njegovu kabinetu, u kojem je dobru trećinu zauzimao polukružni radni stol prenatrpan papirima, novinama, revijama i knjigama. Na zidu nasuprot vratima visjelo je nekoliko umjetničkih slika među kojima je posebnu pozornost privlačio portret pjesnikova oca.

    Kad je moj domaćin čuo da sam rođen u Hrvatskom zagorju, na samoj granici između Hrvatske i Slovenije, počeo mi je pričati o svom prognanstvu i službi u Varaždinu i Bjelovaru, gdje je prije Drugog svjetskog rata predavao na tamošnjim gimanzijama. Hrvatsko zagorje ne poznaje baš najbolje, ali to ne znači da ne voli Zagorce, nasmijao se i u šali dodao kako je samo po sebi razumljivo zašto se njegov zemljak Stanko Vraz pridružio hrvatskim preporoditeljima i pjevao svoje Đulabije Ljubici iz Samobora.

    Ljubazna supruga i domaćica Zdravka podvorila nas je kavom i kolačima. Vjerojatno je primijetila crvenilo na mom licu, majčinskim me osmijehom ohrabrila, budući da sam još uvijek držao rukopis ispod ruke, te sam podrhtavajućim glasom zamolio pjesnika da pročita moje pjesničke prvence. Uzeo je rukopise i odložio ih na radni stol. Obećao mi je da će ih možda već sutradan pročitati, ali bilo bi najbolje da ga posjetim za osam dana. Nakon toga nastavili smo razgovor o događajima iz djetinstva, sjemeništa i bogoslovije.

    Narednih osam dana zanemario sam sve studentske obaveze i nestrpljivo nagađao hoće li njegova ocjena biti pozitivna ili negativna. Kad sam drugi put dospio u Veselovu ulicu, nisam se više dvoumio pred ulaznim vratima. Smjesta sam pozvonio. Pjesnik me jednako ljubazno dočekao, što mi je dalo naslućivati da sam možda ipak položio pjesnički ispit zrelosti. Bio je vrlo oprezan u razgovoru. Prije negoli je prešao na samu stvar ispitivao me kakvo je stanje na Teološkom fakultetu, jesam li zadovoljan predavanjima, pričaju li nam profesori išta o novim teološkim pokretima, jesam li se doista odlučio postati misionarom negdje na Madagaskaru. Mirno je slušao moje prilično zbunjene odgovore, a potom se prijateljski uzvišeno osvrnuo na rukopis. Najprije se opravdavao kako nije dobar poznavatelj hrvatskog jezika, ali je pjesme unatoč tome vrlo pažljivo i polako čitao. Misli da su zrele za tiskanje. Zbunjuje ga jedino spoznaja da je pjesnik u meni potpuno suprotan studentu teologije. Pjesme su zapravo revolt mog životnog stanja, govore o mom unutarnjem nemiru i nesigurnosti. Stoga je jako znatiželjan kojim putem ću u životu nastaviti, u svakom slučaju, zbog takvog načina izražavanja, odnosno pjesničkog ispovijedanja, morat ću se sukobljavati s crkvenom strukturom, ali i sa svjetovnom vlašću.

    Kad sam odlazio iz Ljubljane predao mi je u zatvorenoj kuverti pismo za Slavka Mihalića u Zagrebu, u kojemu me toplo preporučio svom zagrebačkom prijatelju, uvjeren da će se ovaj pobrinuti za objavljivanje mog rukopisa. I Mihalić me zaista primio s poštovanjem kakvo se ne iskazuje baš početnicima. Odmah je pročitao moj rukopis, upozorio me na neke jezične nezgrapnosti, poklonio mi svoj stari pisaći stroj na kojemu sam rukopis doradio i ponovno ga pretipkao. Na tom stroju napisao sam Kocbeku prvo pismo iz Zagreba, na koje mi je 19. listopada 1970. kratko odgovorio.

    Raduje me da ste uspostavili vezu sa Slavkom Mihalićem. Ja ću još jednom pročitati vašu slovensku zbirku, međutim o njoj ćemo moći razgovarati tek potkraj studenoga, prije mog odlaska na liječenje u Slatinu Radence, da ojačam rad srca i krvnih žila. Razgovarat ćemo i o drugim stvarima.

    Zimi 1971. zamolio sam Kocbeka da mi pošalje nekoliko svojih najnovijih pjesama koje bih rado preveo na hrvatski i objavio ih u književnoj reviji Marulić. Odgovorio mi je tek uoči Uskrsa.

    Najljepše vas molim da se ne ljutite zbog moje šutnje, bio sam na teškoj tjelesnoj i duševnoj kušnji, mjesec dana proživio sam kao bolesnik, dvaput sam imao gripu, druga je bila gora od prve, i njenih se posljedica tek sada polako rješavam. Povrh toga imao sam prije oboljenja od gripe čudne živčanopsihičke znakove umora, tako da mi je već tada liječnik zabranio svaki posao.

       Sada se oporavljam. Vi ste prvi kojemu odgovaram na vaše ljubazno pismo. Raduje me vijest koju mi javljate. Ne znam kako da vam udovoljim. Bit će najbolje, pomislih, ako vam pošaljem svoju zadnju zbirku PORUKA. Poklanjam vam ovaj primjerak u znak osobne naklonosti. Otraga sam u kazalu naznačio one pjesme koje je Mihalić preveo i objavio u STRAVI. Sve ostalo stoji na raspolaganju vašoj ljubaznoj radoznalosti. Izaberite i prevedite sve što će vam odgovarati. Ukoliko ćete za objavljivanje izabrati kasniji datum od onoga kojeg sam vam po svoj prilici poremetio i prebacio u kasniji termin, mogao bih vam za nekoliko tjedana poslati nekoliko posve novih pjesama, onih za novu zbirku.

       Pozdravljam vas i vaše prijatelje oko revije Marulić te svima želim oslobađajuće i otkupiteljske uskrsne blagdane.

    U Maruliću sam najprije objavio prikaz Kocbekove hrvatske zbirke STRAVA koju je objavila Matica hrvatska, a potom prijevod petnaestak njegovih novih pjesama. Pročitao sam njegove partizanske dnevnike DRUGOVANJE i POVELJU, pročitao nekoliko njegovih eseja o velikim suvremenim misliocima: Sørenu Kierkegaardu, Emmanuelu Mounieru, Pierru Teilhardu de Chardinu, Simoni Weil, te s velikim zadovoljstvom priznajem da me je svojom dosljednošću u otkrivanju životne divljine i dubine duha, a najviše naglašavanjem dijaloga između literature i teologije, sve jače privlačio. Sustavnim elementom čovjekove stvarnosti smatrao je osobu s njenim elementarnim iskustvom. Svojim dosljednim razmišljanjem na tragovima Simonne Weill i njezina iskustva  o tome “da je ljubav prema bližnjemu najkraći put do Boga” uzrokovao je moju vrtoglavost i ugrožavao udobnu kaptolsku pravovjernost. Totalnosti crkvene organizacije suprotstavljao je duh Evanđelja. Pod teologijom je podrazumijevao vjerovanje u stanju čovjekove samorefleksije.

    U proljeće 1973. preveo sam za bogoslovsku reviju Spectrum izbor pjesama iz pjesničke zbirke slovenskog teologa i pjesnika dr. Vladimira Truhlara U DANIMA ŠUMI OCEAN i Kocbekov pogovor toj zbirci, u kojemu naglašava eshatološki vidik kršćanskog umjetnika, “koji mora u bogatstvu ispovijednih mogućnosti tražiti sve izvornije oblike”. Njegovo mišljenje da je književnosti na poseban način naložena zadaća skidanja čovjeka do gola i dokazivanja upravo tom operacijom kako ga nije moguće do kraja raščovječiti, potakla me na pisanje diplomskog rada pod naslovom „Vjera i stvaralačka istina Edvarda Kocbeka“. Profesor dr. Ivan Golub, i sam pjesnik, nije bio nimalo iznenađen mojim prijedlogom, budući da smo nas dvojica već ranije puno pričali o toj temi, ali mu nije bilo svejedno zbog velikog kancelara, nadbiskupa Franje Kuharića i njegovih savjetnika, koje nisam samo jednom grdno razljutio kao urednik i suradnik bogoslovske revije Spectrum. Poslije nekoliko dana dr. Golub je utješnom kretnjom desne ruke prihvatio moj prijedlog, spreman da podijeli sa mnom sve eventualne neugodnosti i nevolje. Sav sretan pisao sam o tome Kocbeku koji mi je 21. listopada 1973. ovako odgovorio:

    Zahvaljujem vam na pismu i javljam slijedeće: Kod profesora Truhlara sprema doktorsku dizertaciju mladi isusovac Pavle Bratina. Bio je prije nekoliko mjeseci kod mene te sam mu u dužem razgovoru odgovarao na pitanja koja su ga interesirala. Njegov rad usmjeren je na određivanje takozvanog kršćanskog iskustva u mom sveukupnom književnom opusu i životu. Vi ste se ograničili, kako velite, na moj literarni opus, pa ipak će vaše istraživanje biti vrlo slično. Stoga ne bi bilo loše, ako biste se pismeno povezali s Bratinom, da vam on prodrobnije obrazloži opseg i metodu svog rada. Po svoj prilici imat ćete različit pristup ovoj tematici, koliko mogu zaključiti iz vaših sklonosti, koje je u vama probudila spisateljica Kathleen Nott koju ne poznajem. Glede svega ostaloga, osobito sadržajnog gradiva, stojim vam na raspolaganju, pismeno i usmeno. Na pismo koje spominjete već sam pomalo zaboravio, jer se nalazim u teškoj obiteljskoj situaciji. Prije mjesec dana umrla nam je kćerka Lučka (moždana kap) te smo još uvijek ljudski posve zbunjeni, to nas je strašno, strašno pogodilo. Zato vam i pišem rukom, jer nisam u stanju tipkati.

    Što sam više čitao Kocbekove pjesme, prozu i eseje, ali i djela mislilaca o kojima je pisao, dolazio sam do sve jasnije spoznaje da pjesništvo i literatura općenito otkrivaju čovjekova najosobnija, a istovremeno i najopćenitija iskustva. Pjesništvo kao proizvod iskustveno sveobuhvatnog duha zapravo je izraz religije. U svojim počecima ono je to zacijelo bilo. Specifičnost nekog pjesnika očituje se u tome da upravo on priznaje u sebi sve ljudske suprotnosti do određenog stupnja. Sukladno takvom poimanju uspjelo mi je upravo tih dana napisati priču pod naslovom „Žrtva unatoč svemu“ koja je objavljena u Večernjem listu dan uoči mog ređenja za đakona. U toj priči opisujem sve što će mi se dogoditi poslije njenog objavljivanja, tjedan dana prije Božića 1973. Naime, zbog nekoliko “sablažnjivih” rečenica i spominjanja lezbijstva u nekom ženskom samostanu uskraćeno mi je đakonsko ređenje i u roku 24 sata morao sam napustiti bogosloviju na Kaptolu. O tom događaju pisao sam Kocbeku iza Nove godine, i to u duhu njegove mladenačke opredijeljenosti za laički život, na što mi je 18. siječnja 1974. odgovorio jedva čitljivim rukopisom.

    Ne trebate žaliti zbog toga što ste se konačno odlučili za laički život. Ne kažem da ste se konačno odrekli svećeništva, jer nitko ne zna što će se događati idućih godina u crkvenoj strukturi. Dok se čovjek nalazi u dvojbama, nekako je najsigurnija laička baza, kao polazište za sve vrste milosti i karizme. Danas je već vrlo rašireno mišljenje da je celibat karizma, a nipošto dio crkvene discipline.

    Istovremeno je važna spoznaja da je književno djelovanje po dijalektici: grijeh-spasenje ipak (i s te strane) više ili manje nespojivo s pravom svećeničkom karizmom. Pisac i pjesnik moraju neprestano mjeriti i doživljavati dubinu čovjekove sudbine, misterij zla i grijeha, biti suživljeni s Jobom i s egzistencijalno bogatim čovjekovim neznanjem. Griješna spontanost razvija najveću paletu nostalgije za ljepotom.

    Kod vaše odluke čudi me jedino to zašto se niste već ranije odlučili i snašli, zašto ste bili primorani predati se slučaju. To je znak ili neprestanog očaja ili podsvjesnog pouzdavanja da će vas osloboditi nešto izvan vas.

    Sada je nastupilo za vas novo vrijeme, u prvom redu vrijeme mnogo veće jasnoće, a zatim vrijeme neke nove slobode čija specifičnost se sastoji u mirnom raspolaganju samim sobom. Lakše ćete studirati i završiti studij, lakše ćete učvrstiti sebe i otkriti svoju igrivost, kao što ju je otkrio vaš veliki pjesnik Danijel Dragojević. Vaša, dosad vremenski previše generalno ugrožena lirika mora sada zadobiti svoju neponovljivu izvornost.

    Raduju me u tom pogledu vaši planovi, vijest o potpisivanju ugovora s Mladinskom knjigom, kao i vaša unutarnja odluka da učinite izbor mojih pjesama, dnevničkih zapisa i eseja. Time ste me jako obradovali. Volio bih da najprije sami načinite sadržaj predviđenog izdanja, a onda bih vas i sam eventualno upozorio na neke stvari. Kod Mohorjeve družbe se moja stvar prilično otegla, ali se ipak nadam da će ugledati svjetlo dana, po svoj prilici tek koncem godine.

    Sada imate čvrsti temelj za svoju životnu hrabrost i izvornost, u tom smislu vas prijateljski pozdravljam, želeći vam stvaralačku opuštenost i obilje spisateljske radosti.

    Zašto se nisam već ranije snašao? Zašto sam bio primoran predati se slučaju? Znadem jedino da u prvom planu nije bio očaj, već pouzdavanje da će me spasiti nešto izvan mene. Nažalost, vrijeme veće jasnoće nije nastupilo odmah po napuštanju bogoslovije. Stanovao sam na Trešnjevki, odakle sam svako jutro odlazio na Bogoslovni fakultet, budući da mi je veliki kancelar i nadbiskup Franjo Kuharić ipak dozvolio da završim studij teologije. Završne ispite polagao sam prilično ubrzanim tempom. U nepuna četiri mjeseca položio sam sve preostale ispite, te napisao i 25. lipnja 1974. obranio diplomski rad.

    Zanimljivo je da sam unatoč ubrzanom polaganju ispita nalazio dovoljno vremena za suradnju kod Kršćanske sadašnjosti sa svojim prijevodima i novinarskim prilozima. Tako sam za obiteljsku reviju Kana pripremio pitanja za razgovore s Kocbekom i Truhlarom. Međutim, u lipnju 1974. Primio sam od Kocbeka negativan odgovor.

    Kod Truhlara je riječ o tehničkim poteškoćama: na stolu ima korekture za slovensko izdanje svog Leksikona duhovnog iskustva koji sadrži 800 kartica. S korekturom mora požuriti, jer je jako hitno. Mohorjeva je Leksikon već najavila. Žao mu je, ispričava se i moli vas da razgovor s njime odložite za ono vrijeme kad će se hrvatsko izdanje njegova Leksikona početi na bilo koji način ostvarivati.

    Kod mene je riječ o dvostrukim poteškoćama. Na prvom mjestu su one zdrastvene. Nakon dužeg umaranja ponovno je nastupila distonija, smetenost u krvnim sudovima, imam izvanredno niski krvni tlak i moram paziti, naime, raditi mogu tek sporadično pa i tada na vrlo zahtjevan način, brzo se umaram, upravo djetinje sam ovisan o raspoloženjima. Možda sam se posljednjih mjeseci previše iscrpio. Za izdavačku kuću Lipa u Kopru pripremio sam Pjesnički list, a za Mohorjevu družbu knjigu eseja, za tu knjigu morao sam sve sam potražiti, izabrati, gotovo sve sam pretipkati i korigirati. Ne mogu dobiti nijednog mladog dečka da bi mi u tome pomogao, pa čak ni uz naplatu. Sam nisam više u mogućnosti sve to raditi. Sada sam iscrpljen i kažnjen. Morao bih krajem lipnja  otputovati u Pariz, kamo me pozivaju prijatelji, ali za putovanje vjerojatno neću biti sposoban. Vidite, dvostruke teškoće, tjelesne i psihičke. Psihičkim teškoćama moram pribrojiti još i sve veće razočaranje zbog stvaralačke nesposobnosti našega kršćanstva. Objasnite, molim vas, prijateljima moje trenutno stanje i moju spremnost nakon određenog vremena. Možda u rujnu, kad ću doživjeti svoj sedamdeseti rođendan. Ako ću ga doživjeti, naravno.

       Međutim, veliko iznenađenje i radost pripremio mi je Janko Bubalo, poslavši mi svoje dvije izvanredne zbirke. Sav sam u tim zbirkama, a čim završim z blagovanjem njegove obilne hrane, odgovorit ću na njegovo prijateljsko pismo u kojemu mi spominje i vaše ime.

       Budite radosni što ste završili studij teologije. A još više radujte se svojoj mladosti.

    U proljeće 1974. kod Mladinske knjige u Ljubljani izašla je moja zbirka pjesama na slovenskom jeziku s Kocbekovim popratnim tekstom na ovitku: ”Bagola nam u zbirci podaje svoje iskustvo u međuljudskom svijetu kakav mu je zadan i na određen način omeđen. Odnos prema sučovjeku u tom svijetu zadan mu je posebnim simbolima tog prostora. A pošto je taj prostor dio cjelovitog raspuklog čovjekova prostora, pjesnik doživljava njegove muke u dvostrukoj mjeri. Što svijetliji su simboli, to strašnija je danas njihova nejasnoća. Pjesnik izražava tu nesigurnost radikalnim izrazima nevjernosti i slabost bližnjega preuzima na sebe kao samoosudu. Njegove su pjesme stoga izraz velike duhovne tjeskobe i muke, odsutnosti ufanja, vjere i ljubavi. Pjesme su zato izvorno svjedočenje u našem pjesničkom svijetu. Izvornost se sastoji u mirnom, lakonično suzdržanom, ponekad čak iznenađujuće hladnom načinu izražavanja neizrecivih unutarnjih muka. Tragiku izražava disciplinom skoro epigramatskog ukazivanja na oštro i nemilosrdno suočavanje. Izbjegava konačna rješenja, zaustavljajući se u svojoj vlastitoj nesigurnosti. Upravo takav način omogućava mu intenzivni pjesnički oblik, vrlo škrt na riječima, ali zato vrlo domišljatu, gipku i probranu upotrebu metafora.”

    S diplomom zagrebačkog Bogoslovnog fakulteta uputio sam se početkom srpnja 1974. u München i kao “gastarbajter” potražio posao kod jedne građevinske firme blizu Ostbanhofa. Cijelo ljeto raznosio sam vrata i prozore u novosagrađenom neboderu od prizemlja do četrnaestog kata, sve do jesenskog upisa čiste filozofije na tamošnjem Ludvigs-Maximilian univerzitetu. Uza sve to nisam zaboravio na Kocbekovu sedamdesetgodišnjicu. Na prijateljskoj čestitci zahvalio se 10. listopada 1974. obradovavši me viješću o mojoj pjesničkoj zbirci.

    Vaša zbirka nailazi na dobar odaziv te je u više primjeraka izložena na prodajnom pultu u Mladinskoj knjizi. Vi je naravno već posjedujete. U Delu je izašla kratka ocjena, pozitivna, s pomalo čudnom napomenom, da vas ‘posljednja pjesma u zbirci ne preporučuje baš simpatično za budućnost’. Izrezao sam tu ocjenu s namjerom da vam ju pošaljem, ali sam taj papirić negdje zametnuo i nikako da ga pronađem.

    Moj posljednji susret s velikim čovjekom, kršćaninom, pjesnikom i književnikom Edvardom Kocbekom zbio se u studenome 1977. Čekao me u svom stanu u točno dogovoreno vrijeme s jednakom ljubaznošću kakvu mi je godinama poklanjao. Nakon kraćeg razgovora poklonio mi je svoje Zbrane pesmi u dvije knjige, objavljene kod Cankarjeve založbe povodom njegova jubileja, te mi u posveti napisao: ”Pjesnički stvaralac spaja se s osjećajnim nemirom svoga vremena. Poezija ostaje izraz neukrotive čovjekove težnje za slobodom”.

    Božidar Brezinščak Bagola 04. 10. 2021.

    Facebook ili žene koje srećem na putu u prošlost

    Tako kada se sjetim nekog imena, djevojčice s kojom sam išao u osnovnu, i nisam na nju pomislio trideset godina, žene s kojom je majka radila u Službi društvenog knjigovodstva, upišem ime u Facebook pretraživač, i čekam što će se pojaviti. Nemam svoj profil, nikad ga nisam imao, ne volim se dopisivati, ćaskati, razmjenjivati s manje poznatim ljudima ugodne okolnosti svoga života, ali imam svoju Facebook stranicu, moram je imati, na njoj moja je profesionalna inkarnacija, pisac s mojim imenom, i onda preko nje nastojim pronalaziti ljude od kojih su mi ostala samo imena i prezimena. Sa ženama je u tom poslu teže. One se udaju, mijenjaju prezimena, i na taj način zameću tragove, skrivaju identitete. Muškarce se lakše pronalazi, ali oni su manje zanimljivi. Na njihovim Facebook profilima izvještaji su s utakmica, muških okupljanja, svečanosti i proslava. Oni vas, kada ih tako gledate, pokušavaju uvjeriti da su i s već navršenih pedeset i pet ostali onakvi isti kakvi su bili i s petnaest. Jednako su mladi, istih životnih interesa, s istim smislom za humor. A meni se nikad nije pretjerano sviđao muški smisao za humor moga rodnog grada. I nikada nisam bio tako mlad. Već s petnaest pomalo mi je bilo pedeset i pet. I žalosni su mi ti moji skoro zaboravljeni drugovi, čijih se imena ipak čudom sjetim, koji očajnički odbijaju odrastati i stariti. O ženskom strahu od starenja sve se zna, dok se o muškom ne zna gotovo ništa…

    I tako pronalazim po njihovim fejsbucima te svoje davne školske drugarice, poznanice, prijateljice, djevojčice, djevojke i žene iz moga sarajevskog života, čija sam imena i prezimena upamtio. Ozarim se kad ih prepoznam na profilnoj fotografiji, i tad mi, iz najdublje dubine sjećanja, ili iz podsvijesti same, iz fotografskog kataloga koji u njoj postoji, izrone izrazi lica, mimika, grimase i osmijesi, čitava jedna povijest lica, za koju nisam ni sanjao da postoji. Nevjerojatno je čega se sve sjetim s lica žena koje nisam sreo više od pola života. Vjerojatno se tako mogu sjetiti i muških lica, premda sam dječake Sarajeva uvijek manje slobodno zagledao.

    Sljedeće što gledam su podaci o osobi. Obično vrlo oskudni. Mjesto prebivališta grad je u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama – nikad to nije New York, ali jest Seattle, Washington, Chicago, a često je i neki mali zatureni grad na Srednjem zapadu – ili u Europi, obično u Skandinaviji ili Njemačkoj. Ali na pitanje zavičajnosti, sve one isto odgovaraju: iz Sarajeva, ili podrobnije, Mejtaš, općina Centar, Sarajevo; Čengić Vila, Sarajevo; Radićeva ulica, općina Centar, Sarajevo… Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo. Nigdje ime tog grada nije toliko puta ponovljeno kao na Facebook profilima onih koji već skoro trideset godina ne žive u Sarajevu. Uostalom, ta riječ na tom mjestu i ne znači isto što i naziv grada u kojem ljudi danas žive. A što ona znači velika je tema, koja nije za jednog novinskog eseja…

    Većina tih mojih, na Facebooku pronađenih djevojčica, djevojaka i žena, katkad već i gospođa u vrlo ozbiljnim godinama, nečijih baka i prabaka, ima polu-zatvorene profile. Sadržaji koje razmjenjuju s prijateljima, rodbinom i poznanicima, i koji su dio njihove svakodnevice, na način i u mjeri u kojoj su društvene mreže dio svakodnevice našega svijeta, ostaju mi nevidljivi. Gledam samo ono što je objavljeno kao javno. Obično su to sadržaji koji su izuzetak od svakodnevnog života, životne situacije, prigode, događaji koje vrijedi pokazati i onima s kojima nemaju sklopljen fejsbučki zavjet. I onda, tako u nizu koji je obično desetak godina dug, ono što se smatra javnim, ili što se barem ne sakriva od tuđinskih očiju, o ljudskoj intimi mnogo temeljitije svjedoči od svega što je brižno posakrivano. Objave su to s ljetovanja u Dalmaciji, u nekom od onih mjesta na Pelješcu, Hvaru, Makarskoj rivijeri, u Dubrovniku i oko njega, gdje se ljetovalo i prije rata. Odlazeći na more iz nekog Seattlea ili Los Angelesa, prelazeći tako na desetine tisuća kilometara, obilazeći zemaljsku kuglu, baš kao da je velika šarena lopta za plažu, te djevojčice, djevojke i žene, čijih sam se imena evo sjetio, ne samo da idu u Trpanj, u Drvenik i u Slano, nego hrabro zalaze u vlastitu prošlost. Ta njihova ljetovanja, pažljivo dokumentirana digitalnim telefonskim fotografijama na Facebook profilu, tokom kojih svojim muževima (obično povedenim još iz Sarajeva, ali katkad i strancima), ali i svojoj američkoj, kanadskoj, švedskoj i danskoj djeci, priređuju svojevrsni inicijacijski performans, više govore o njihovim identitetima, nego svi pasoši i svi porodični albumi koje posjeduju. Te sličice, suprotno njihovim nastojanjima, svjedoče da su identiteti izgubljeni. To djeca odmah shvate, ali poslušno idu na more, u daj daleki, nepostojeći svijet, sve dok zauvijek ne odrastu.

    Većina komentara na toj objavi s dalmatinskog ljetovanja na stranom su jeziku. Na jeziku zemlje u kojoj se sad živi. Lakše je ako su na engleskom, ali znaju biti i na nizozemskom, danskom, švedskom, francuskom, njemačkom. Riječi i slova iskićena preglasima, onim skandinavskim kružićima nad probranim samoglasnicima, grafički su izraz, slika su goleme razlike koja je u međuvremenu uspostavljena između tih mojih djevojčica, djevojaka i žena, i svijeta kojem smo nekad pripadali. Nerazumljive nordijske riječi slika su i glas razlike koja danas postoji između njih i mene. Sa svojom djecom i unucima one razgovaraju na jeziku koji ja ne razumijem. Na fotografijama iz zemalja u kojima danas žive, one imaju izraze lica lokalnih žena. Izgledaju već kao Amerikanke i Šveđanke. Ali u Trpnju i u Makarskoj nekako se preobraze, i ja ih ponovo znam. Samo što taj preobražaj opet nema veze s ljudima među kojima se tada nađu. Jer one se ne preobraze u današnje ljude iz naših krajeva, nego u one ljude s kraja osamdesetih. Te žene s dalmatinskih ljetovanja na fejsbucima, posljednje su preživjele svjedokinje jugoslavenskog socijalizma. One govore zaboravljenim jezikom jednoga iščezlog svijeta. Kada to ne bi imalo tako jezovit prizvuk, mogli bismo ih nazvati živim grobovima. U njima smo živi sahranjeni.

    Putovanja iz Seattlea, Stockholma i Osla ne poduzimaju se, naravno, samo zbog Dalmacije i mora. Važniji je put u Sarajevo. Nakon što sam na njihovim fejsbucima ispratio kako su im umirali roditelji – još jedna je to javna objava: te pažljive moje cure u nekoliko biranih riječi opraštaju se od roditelja – svjedočim neprimjetnom odumiranju njihovih sarajevskih domova. Sljedeći put kad dođu, one spavaju u hotelu. Ali sarajevske hotelske sobe ne fotografiraju, ili ih javno ne pokazuju. Noćivanje u hotelskim sobama rodnoga grada doživljavaju kao životni poraz, a možda i kao još jednu izdaju Sarajeva. Ljudi koji su otišli iz tog grada, i još uvijek su za njega vezani sezonskim posjetama, koje javno objavljuju po svojim profilima, vazda imaju taj osjećaj da su nečim izdali Sarajevo. To znaju oni koji su u gradu ostali, pa onda na tome pomalo i insistiraju.

    A možda im je, tim mojim curama, noćivanje po hotelskim sobama rodnoga grada naprosto samo bolno? Nije li tako i meni bilo, i nisam li upravo o tome napisao nekoliko knjiga (“Freelander”, “Psi na jezeru”, “Sarajevski psi” iz knjige “Rod”…)? One, za razliku od mene, ne ruju po svojim ranama, djevojčice za razliku od dječaka ne kidaju nezarasle kraste s natučenih lakata i koljena, i zato na njihovim fejsbucima nigdje nema sarajevskih hotelskih soba. Ali zato će se javno vješati fotografije iz Bečke kafane u Hotel Europi, gdje su se slučajno srele sa školskom drugaricom, sa starim profesorom matematike, koji od onog vremena nije ni dana ostario, s ljudima iz onoga života s kojim uzaludno pokušavaju uspostaviti nekakav životni kontinuitet. I na to im prolazi intimno vrijeme. Ono vrijeme između dva stranstvovanja. Tome im, tom uzaludnom pokušaju uspostave kontinuiteta, služe i sve javne objave na Facebook profilu. I ona tužna napomena da su iz Sarajeva, premda su im djeca stranci i sanjaju na stranim jezicima.

    Tu su, naravno, i fotografije snimljene ispred onih nekoliko najčuvenijih sarajevskih ćevabdžinica. U komentarima ispod njih, javljaju se, katkad i na novostečenom jeziku, prijateljice i prijatelji iz prošlog doba, pa iz jednakih nedohvatnih daljina komentiraju ćevape. To je onaj laki razgovor iz fejsbučkog žanra, ali to je i prispodoba zajedničkog tihog iskorjenjenja. Dok su živjele tamo, nisu toliko išle na ćevape. Niti su im ćevapi bili identifikacijski marker grada u kojem su odrasle. Pomalo im je tad išlo na živce što su ljudi iz drugih gradova u Sarajevu nalazili samo ćevape. I specifični smisao za humor, komunikativnost i otvorenost prema svima… A sad i one, makar u svrhu života na Facebooku, u Sarajevu nalaze – ćevape. Ono drugo što su vidjele i osjetile, ono po što su došle, a što možda nisu našle, nije za Facebooka.

    Dok tako uhodim svoje nekadašnje drugarice i poznanice, majčine kolegice s posla, ili sasvim nepoznate žene čija sam imena iz Sarajeva zapamtio, ne činim to da bih im se zatim narugao. Ne uhodim ih da bi našao nešto sramno. Moja znatiželja u biti je introspektivna. Provjeravam što bi bilo sa mnom, kakvim bih životom živio da sam netko drugi. I tko bih, na kraju krajeva, bio kada bih postojao u nekom privatnijem, u se zatvorenijem obliku od ovog u kojem jesam. Zbog nečeg, ne zamišljam se u tom, alternativnom životu kao muškarac. Zamišljam se kao cura iz Sarajeva. I mogu živo zamisliti kako upravo čekam prvi snijeg na sjeveru Norveške, na nekoj Aljasci, kako dočekujem sjeverne ptice u Južnoafričkoj Republici, i planiram kako ću muža i djecu organizirati da sljedeći kolovoz provedemo najprije dva tjedna u Tučepima, a onda dva tjedna u Sarajevu. Dok su tetka i tetak živi, da ih još jednom vidimo.

     

    Miljenko Jergović 04. 10. 2021.