Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Most bliži Bogu

Objavljeno u Nedjeljnoj Dalmaciji od 18. studenog 1993.

 

Rijeka Neretva većim dijelom svoga toka teče kroz gudure i klance, da bi se tek pri ušću proširila i zloslutnu zelenu zamijenila modrom bojom mora. Tisućama godina dvije obale bile su dva svijeta koja bi se susrela samo kad bi netko hrabar, mimo virova i kroz ledenu vodu, preplivao na drugu stranu ili bi rijeku preveslao na trupcu. No, čak i tada druga je obala ostajala strana i nedodirljiva jer na nju čovjek nije mogao prenijeti ništa od onoga što je bilo njegovo, po čemu je i bio čovjek i što ga je razlikovalo od životinje i od očajnika. Bliže izvoru, Neretva dijeli slabo obraslu, ali ipak živu divljinu, da bi dolje niže prosjekla sivi svijet kamenjara, lišen života i mogućnosti stvaranja civilizacije. Taj dio zemlje ostao je bez povijesti i bez pamćenja, sve dok rijeka nije privukla ljude bliže sebi, a Turski Imperij odlučio trajno spojiti dvije obale, sagraditi ćupriju koja će svojom ljepotom slaviti Boga i njegovu dobrotu jer ljude pušta da s čistom namjerom prepravljaju ono što je on jednom stvorio.

Most je sagradio majstor Hajrudin. Stvarao ga je dugo i predano, ali kad je bio gotov, izgledao je kao načinjen u jednom dahu. Kao da ga nije načinila ljudska ruka, nego je, onako visok i čist, Božje djelo. Bez muke stvaranja koja se zauvijek vidi na lošim i na krivo mjesto postavljenim građevinama, most je u sebi nosio više duhovne ljepote nego najljepše crkve i džamije u tadašnjoj Europi. U sirovoj i nelijepoj provinciji, svoj od kamenjara i sivoga kaosa mostarska je ćuprija omogućila hercegovačkom čovjeku da učini prvi korak u povijest, u civilizaciju koja donosi sreću kroz dostojanstvo.

Grad Mostar sav se, s kućama, crkvama, džamijama i sokacima, okupio oko mosta. Sve je građeno i stvarano u odnosu prema njemu, svaki ljudski pogled, svaka misao o gradu počinjala je i završavala na mostu. Drugi su gradovi stoljećima tražili i izmišljali slične građevine, izmišljali Eiffelove tornjeve i trijumfalne kapije, rasipali vrijeme i ideje da pronađu ono nešto što bi kao Božja svjetlost obasjalo grad i izvuklo ga iz neurednog osjećaja nesavršenstva.

Most nije djelovao monumentalno kao one ruševine iznad Atene. On nije plašio ljude svojom nedodirljivom ljepotom kao što ih plaši rimski Koloseum. Most je bio nekako dobar. Stoljeća su stvorila legende o tome. Jedna je, tako, govorila kako je neko petogodišnje dijete, prelazeći preko njega, duboko zagledalo u Neretvu i poletjelo prema njoj. Umjesto da se razbije o mramorno tvrdu vodu ili da se utopi u njoj, dijete je isplivalo da mu za cijeli život ostane ushit tog blagog, lijepog leta. S mostova često skaču samoubojice, a s mostarskog počeli su skakati oni što su na tren poželjeli biti slobodni. I onda pamtiti to.

U novija vremena skakače je snimala televizija. Kamera bi dugo pratila njihov let i nije bilo čovjeka koji ispred televizora nije, barem na čas, poželio skočiti u dubinu Neretve. Skokovi s mosta uvijek su više i prije odavali dojam ljepote nego hrabrosti. Sklad građevine uvjeravao je čovjeka da mu se sred takvoga svijeta, oslobođena svake rugobnosti, neće dogoditi ništa loše.

Gledan sa svih strana on je izgledao isto. Nisi mu mogao pronaći ono mjesto koje ga otkriva i objašnjava, onu slabu točku koja bi te uvjerila kako je to stvar kao i svaka druga sa svojim jednostavnim i upotrebljivim smislom. Dug i predan pogled otkrivao bi ti formulu pobožnosti, vjere u viši smisao, u duh koji ispunjava sve stvari, a samo se u nekima očituje. Da ih obične ljudske oči mogu gledati, da im se mogu diviti i vidjeti u njima Čudo.

U vrijeme zaustavljene slike svijeta, u vrijeme fotografije, most je, sasvim prirodno, postao amblem. Po njemu se prepoznavala jedna zemlja, kroz njega su neke daleke nepoznate oči vidjele nas. Čovjek lako zaboravlja razglednice iz čudnih stranih zemalja jer na njima uvijek vidi ono za što ne može vezati svoje iskustvo, vidi nešto što mu ne može značiti i u čemu se ne može prepoznati. Rijetki su prizori koje poželi vidjeti uživo, dodirnuti ih pogledom i postati im blizak. Za stranca su u našim krajevima samo Dubrovnik i mostarski most imali tu magičnu privlačnost. Uzalud smo im pokazivali druge gradove, nove građevine, prizore za koje smo vjerovali da su čudesni.

Stoga ne iznenađuje što je bombardiranje Dubrovnika tako čisto i jasno odjeknulo u ušima i očima svijeta. Tisuće ljudskih života nisu značile koliko rušenje fantastične, bogomdane slike svijeta. Rušitelje je reakcija iznenadila ne zato što su zli, nego zato što su bezvjernici i kod očiju slijepi.

Isti su rušitelji potom razarali Mostar. Srušili su sve mostove koji su nakon staroga izgrađeni, ali njega nisu. A mogli su da su htjeli, mada je bilo nezamislivo da to učine. Čovjek jednostavno ne želi vjerovati u tu posljednju mogućnost, u vraćanje svijeta u stanje prije Boga, u stanje nereda u kojemu je sve dopušteno.

A onda je došao taj utorak, deveti dan mjeseca studenoga 1993, kada je spiker na hrvatskom radiju hladno saopćio kako je danas srušen Stari most. Potom je komentator na televiziji ponovio kako se “urušio” Stari most, a onda je komentator u novinama saopćio kako je Stari most “srušio rat”. Istina je, naravno, bila drukčija, i treba je reći jer je nakon rušenja najljepše građevine u ovim krajevima još samo ona ostala. Most je srušio zločinac preciznim i dobro (a što je tu, zaboga, dobro?) odmjerenim pogotkom u srce, u ono mjesto koje samo pravi divljak zna pronaći a da mu ne zadrhti ruka. Bez straha pred ljepotom, pred Božjim djelom, pred generacijama koje će se stidjeti, pred svijetom koji će u svojim čitankama ovo rušenje pribilježiti kao jedan od nekoliko najvećih rušiteljskih zločina u dvadesetom stoljeću.

Slika je, međutim, bila strašnija od vijesti. Prikazivala je Neretvu onakvom kakvu ljudsko oko nije vidjelo već pet stoljeća, pustu i praznu rijeku koja odvaja dvije obale bez povijesti, od kojih će jedna nakon devetog studenoga tek biti zabilježena u povijesti zločina koji je počinio bezimeni vandal, a na sramotu čitavoga svog naroda. I tek posredno – ljudskog roda. Nije ostalo ništa osim pustoši i varljivog sjećanja da smo na tom mostu uvijek bivali bliži Bogu.

Ivo Andrić nekog je Nikolu slasno i strasno u romanu Na Drini ćuprija na nekoliko stranica nabijao na kolac jer je htio srušiti most. Nekad bih osjetio sućut za čovjeka kojeg muče zbog mosta. Nakon slike puste Neretve ne osjećam više ništa.

 

(tekst posvećujem svima koji sad šute, posebno zagrebačkim povjesničarima umjetnosti, arhitektima i drugima koji su se prije samo dvije godine, kada je rušen Dubrovnik, pravednički zgražali nad šutnjom svojih beogradskih kolega)

Miljenko Jergović 09. 11. 2019.

Uho

Njegova je priroda tiha, umirujuća. A sad viče. Izlazi iz njegove blage prirode grubijan i prostak. Posve novi čovjek. Nepoznat ni njemu ni njoj. Cijeli njegov mentalni sklop je izvraćen. 

A ispred njegovih ulaznih vrata u prizemlju je lift, uvijek ga netko čeka. Kad viče, svi ga čuju. Mislit će da je zaista grubijan i prostak, sklon uvredama i svađi. 

A i ona: Što se dereš? Pa, rekla si da me ne čuješ. Nisam rekla da te ne čujem. Jesi, jesi. Ni metar od mene, kako da te ne čujem. I ja se čudim. Kad si licem okrenut prema meni, dobro te čujem. Čitam s tvojih usana. Bio sam ti tako okrenut. Nisi. Jesam. Neki dan čistila sam uši u Gežinoj poliklinici na Dobrinji, malo prije stavila aparatić u uho kupljen kod njega. I sad s njim šapćeš, ništa te ne čujem. Ne šapćem, govorim posve normalno. Šapćeš. Kad god ti je taj skupi aparatić u uhu, šapćeš. A ti sad opet vičeš. Mislit će ljudi pred liftom da nam je brak u raspadu. Da nam u braku nikad i nije bilo ljubavi. Da smo grozni ljudi. Ma, neka misle. Vičem jer ti s aparatićem opet šapćeš, jer opet moram da se derem. Svojim šapatom  istjeruješ me iz vlastite kože, u nečiju tuđu. Ne viči, pobogu, ta tuđa koža na tebi mi se gadi? I meni. U njoj sam odvratan sam sebi. A i meni.

Ustaje sa stolice, hoda ispred nje tamo-amo. Te rasprave traju već petu godinu. Umaraju, ostavljaju rane i u jednom i u drugom. Troše im duhovnu energiju, unakazuju osobnosti. U vrijeme dok je dobro čula, bila je to osoba bez ikakve mane, sve u šapat uvijeno. Kao u svilu. Iz svake riječi kapala je ljubav. Toplina se širila i prema srcu i prema mozgu. Sad joj je aparatić samo u jednom uhu, što će biti kad bude i u drugom? Što im je to donijela starost? Latinsku pjesmaricu, odgovara mu prijatelj u istim mukama koji mu je upravo poslao popis svojih bolesti na umrlom jeziku. Razloge za svakodnevne svađe, sitnice kao njihove upaljače. I kod njih dvoje je kao i kod prijatelja odavno kompletirana podebela antologija tih latinskih pjesmica. Njezin je autor svima poznat: drska i glupa starost. To prokleto uho.

Mirko Marjanović 08. 11. 2019.

Fraktali

Fraktali I

Geometrijski ti si
Baziran na fraktalu
A tvoja DNK odraz je
Grana i grančica
U krošnji drveta
Koja je odraz brokule
Koja je odraz planine
Koja je molekuli slična
I tako u beskraj
Zato ste ti i kosmos
Na istom geometrijskom principu
Zasnovani
Samo što on nastaje iz ništa
A ti u ničemu skončavaš
U prapočetnom fraktalu

 

Fraktali II

Ništa se ne rađa
Izvan simetrije
Čak i odstupanje svako
Ima oblik koji kopira
I svoju zrcalnu os
Krompir i elipsa
Ruža i krug
Vrh planine i kupola
Fraktali su nevidljivi oku
Kao Bog
I ti usred njih slijep
Za ljepotu beskrajnog
Ponavljanja
Istu suštinu tvorbe
U vaseljeni razlika

 

Tvoji fraktali

Neće doći
Taj čas iz obećanja
Samo trajanje
Stalno isto
Bez obrata
Bez kraja
I ti u njemu
U krugu materije
Simetriji slaganja formi
Dok se ne raspeš
Na početne
Na fraktale
Koji prožimaju sve
Kao riječ
Na početku

Enver Kazaz 07. 11. 2019.

Embehetn

Dnevnik jednog penzionera/54

 

Alem Ćurin 06. 11. 2019.

Nedokuhan život

Đikovu, s dragošću

 

Obeliks je, kaže strip, kao mali upao u kazanče sa čarobnim napitkom. I to ga je učinilo fizički pretjerano jakim. Tako je, za svaki slučaj, na leđima nosio stjenčugu, da nekako zabavi, u nešto da uloži tu svoju snagu. Drugima ta se njegova stjenčuga, koju su u nekim prijevodima stripa nazivali i stećkom, činila teškom, opterećujućom. Obeliks im je bio poput Sizifa, onoga koji kamen uzbrdo gura, težak mučenik, rob sudbine i zaludnog posla. A njemu je ustvari bilo lako. Tem nije znao kako je živjeti bez stjenčuge na plećima, tem mu je ona bila laka i dobra, jer je u nju mogao uložiti barem dio svoje pretjerane snage. Obeliks je sretan čovjek. Sudbina je prema njemu milosrdna, jer mu je dala veliki kamen. Šta bi bez kamena?

Goran je kao mali upao u kazanče vrele vode. I skuhao se. Onodobne su novine o tome pisale, trebalo bi pogledati u biblioteke i arhive. Bilo je to vrijeme kada su ljudi još imali srca za takve vijesti. Dječak je po svemu sudeći trebao umrijeti. Tako je rekla medicina, ali ima života koji poteku mimo medicine. Umjesto malenog groba na čapljinskom groblju sa znakom petokrake zvijezde, zaraslog u travuljinu i šiblje, uzrastao je živ čovjek. I kako je rastao, tako su mu pucali ožiljci. Nije lako nadrasti sudbinu. Zato Obeliks nosi stjenčugu i zato je Goran gledao kako da preraste dječje ožiljke. I onda liječnici, dermatolozi i babe travarke, brkati romanijski guslari čiji melemi, kako se priča, liječe sve…

Obeliksa kroz život vodi pretjerana snaga. On je odlučujući faktor u bitkama Asteriksovih Gala protiv Rimljana. Gorana kroz život vode ožiljci. Da nije njih, i da nije onog kazančeta vrele vode, potekao bi na drugu stranu. Ako je ovo sad sreća, onda bi to bila nesreća. Ili bi samo bili drugi ljudi, a s njima i drugi životi.

Da ne bi nevolje, tko zna u kakve bismo nevolje upali.

Da je čuda kojim bi nestali svi ožiljci, tko zna koliki bi dragi i jedini nestali s njima.

Zato svakom njegovo: Obeliksu stjenčuga koju neki stećkom zovu, Goranu ožiljci, nedokuhan život.

 

Miljenko Jergović 06. 11. 2019.

Novi crteži/6

Goran Rušinović 05. 11. 2019.

Tik-tak

Na pitanje koliko još moramo hodati, prije šest tjedana rekla sam kćeri još samo malo. 

Riječ malo dobila je potpuno novu dimenziju u našem životu. U stalnom micanju prema naprijed bila je opisni prilog i mjerna jedinica, a često je imala i značenje samog koraka ili kilometra. Riječ malo s jezika se kotrljala tako često da je zamijenila riječi kao što su večera, krevet, toplo, rano, mikrovalna, fen i mnoge druge. Bilo je teško reći je li malo bila laž ili istina, bilo je i teže nego ranije reći što je u odnosu na što malo, a što puno. Čovjek je prestao biti mjera svih stvari odmah u trenutku kad smo napustile poznatu okolinu. Mjere su se mijenjale ponekad od sata do sata, često su tjednima bivale iste. Isprva su to bili avioni koji su ograničavali naše kretanje. Najčešće je to bio mrak koji nam je diktirao svojom gustoćom i temperaturom sate sna, hodanja ili vožnje. Najnepredvidljivija mjera bila je slučajnost koju često nazivaju srećom. Najteža mjera bila je strah. Kćer je bila najkrhkija mjera.

Plišani medvjed bio je neprestano u njenoj ruci. Njegove ruke i noge lamatale su neprirodno, klateći se kao umrtvljeni ljudski udovi u ritmu koraka. Smrt, umjetna smrt koja je obitavala u njegovom mekanom tijelu pojačavala je prisutnost opipljive smrti. 

Jedna od zabluda roditeljstva bila je i podcjenjivanje plišanih medvjedića. U trenutku kad smo najmanje očekivali, zatekli su nas potpuno bespomoćne, osjetljive na njihovu tekstilnu, nježnu ljubav. 

Prvog i drugog donio je kao poklon netko, trećeg i najvećeg kupila je pokojna baka, onda je došao i još pokoji tko zna opet od koga i tako smo, u jednom trenutku, bili okruženi obiteljima plišanih medvjeda. 

Kad smo odlazili, rekla sam joj da izabere jednog koji će ići s nama na put, onog koji joj se čini najhrabriji da nam pomogne. Prešućeno je bilo u čemu ćemo trebati pomoć. Izabrala je najstrašnijeg, ne onog kojeg je najviše voljela. 

*

Hodali smo najčešće jedno iza drugoga, praveći slučajnu sitnu kolonu čak i onda kada to nije bilo potrebno. Jednostavno, nismo imali o čemu razgovarati tako nasumce postavljeni na zemljovid. 

Nismo ništa dijelili i bila je to prešutna solidarnost koja je bila najrazornija, to da ni kad nismo imali dovoljno hrane ili vode, nismo tražili pomoć jedni drugih, svjesni da nitko nije u boljoj situaciji. Imali smo ruksak, svatko po jedan veliki planinarski ruksak u koji smo komprimirali život. Zapravo, istina je da smo tu veliku riječ život sveli na hranu i ostale potrepštine, a od uspomena smo svi nosili valjda samo po jedan predmet. Kćer medvjedića, ja Joyceova Uliksa. Nije bilo moguće ponijeti ni tragove života, materijalne uspomene, a možda je tako bilo i bolje. Natovareni hranom, rijetko smo gledali unatrag. Govorim u množini jer sam uvijek imala osjećaj da svi mi osjećamo gravitaciju rata na isti način, da smo pod jednakim tlakom.

*

Šutnja i ja imale smo dugu povijest dobrog odnosa. Kako je urastala u mene u godinama odrastanja umjesto majčinske ljubavi, prihvatila sam je kao oblog, lijek i odmor. Šutjeti, u neredu svih stvari, za mene je značilo vjerovati da će uskoro biti bolje. 

Šutjeti je značilo i prihvatiti zamke šutnje.

Nikad nisam kćeri rekla što je zapravo bilo s njenim ocem. Najbitniji dio njenog života izbrisan je praskom kraj naše obiteljske kuće, ali on, moj muž i njen otac, u potpunom je muku nestao iz našeg dana, tjedna, godine. Nisam se mogla nositi s posljedicama govorenja o njemu, njoj. 

Ako bih joj rekla što je uistinu bilo, morala bih biti spremna na njenu duboku tugu, ili još gore, na potpuni gubitak nade koju mi je davala. Ako bih joj lagala i rekla da će se vratiti, znam da bih je prevarila tako da mi nikad ne oprosti. Na kraju sam to prešutjela. Možda sam mogla lagati da nas je napustio i tako u njoj stvoriti ljutnju, ali opet sam se bojala tuge i što ako pomisli da mu nije bila dovoljna, ona koja je bila jezgra njegovog svijeta. Nisam to mogla napraviti njemu.

Ubrzo bombe nisu bili samo povremeni događaji, nego svakodnevne padaline i znala sam da moramo iskopati i preseliti svoj korijen. Taj dan kada smo ostavili grad iza sebe, dugo sam gledala u stabla izrovana kraj naše kuće, stabla izrovana posvuda, i ona koja su se zadržala svojim čvrstim nogama u tlu svjesna da je i njima samo pitanje trenutka kad će ih izokrenuti. Gledala sam i mislila o nama kao o dvije krošnje koje se odvajaju od nas samih. Zavidjela stablima, a u isto ih vrijeme ih žalila jer su bespogovorno odlazila u smrt. Je li to bila nužnost ili hrabrost?

*

Zvijezde na noćnom nebu za naša ljudska poimanja nezamislivo su daleko, često i tisuću svjetlosnih godina, a to su najbliže zvijezde koje možemo vidjeti golim okom, one iz naše Galaksije. Naše svemirsko susjedstvo. I čini nam se da je sadašnjost nešto opipljivo. Često se u promatranju trenutka kao čestice sadašnjosti hvatamo upravo za svjetlost misleći kako je ona trenutna, kako za nju ne vrijedi vrijeme kao takvo. No, i svjetlost je putnica. Uporna međugalaktička i međuzvjezdana putnica koja je trčala milijardama ili tisućama svjetlosnih godina do nas. Čak joj je i od Sunca do naših prozora i ljetovanja trebalo punih osam minuta. Upravo u toj činjenici umirala je naša sadašnjost. Čak ni Sunce nismo vidjeli nikada kakvo je trenutno, već kakvo je bilo prije skoro deset minuta. Zvijezde koje smo vidjeli noću bile su ovakve kakve ih vidimo prije nekoliko stotina ili tisuća godina. Mnoge koje promatramo teleskopima zapravo više i nisu tu. Takva čarolija! Vidjeti nešto što zapravo više ne postoji. Svjetlost je složila jednu od najljepših varki. Bila je toliko brza da nas je uvjeravala da možemo osjetiti sada, a u isto vrijeme nam je dala mogućnost da ubadamo teleskope u prošlost skoro do samog početka svemira.

Kćer je uvijek vidjela majku koja sam bila prije odlaska, iako sam zapravo i ja, poput mnogih dalekih zvijezda, već bila ugašena.

*

Bili smo nekoliko sati vožnje udaljeni od granice, prve koju smo prešli. Nismo postavljali pitanja, strpljivo smo čekali kao ovce iza cerade.  Kamion nas je ostavio na livadi koja je bila dobro zaštićena šumom od mogućih pogleda. Jedan po jedan zakoračili smo na rosnu, duboku travu kraj makadama kojim nas je nepoznati vozač dovezao. Još uvijek osjetim svježi vlažni zrak šume, njeno sneno disanje i ostale uznemirene udahe. Malene maglene oblake oko naših lica. Dva muškarca zapalila su cigarete. Dim je pokušao ubiti hladni dah šume i nikad prije nije mi toliko zasmetalo osjetiti ga. 

Ona je spavala još satima na meni dok sam sjedila na vreći našeg budućeg života. To je bilo sve što smo imale, novčanice skrivene u plišanom medvjedu koji nam je trebao kupiti ovakve vožnje, hranu koja nas je trebala održati na životu. I knjigu za koju sam mislila da ću je moći, kao izvanzemaljac, pokazati nekome i tako uspostaviti prvi kontakt. Kao poruka koju je čovječanstvo poslalo u svemir na Voyageru da objasni svoju povijest, bila je to moja poruka za svijet kojem smo se približavale, strani svijet koji se otvarao pred nama i za koji sam htjela duboko vjerovati da se može malo pomaknuti kao čovjek na sjedalu u autobusu da i mi sjednemo. Samo malo. Zamolila sam, evo, pristojno na jeziku najljepše  književnosti. Uliksa sam naivno naručila na engleskom jeziku, prije puta, misleći da će Zapad imati oči za taj znak.

Ostalo? Nisam puno mislila o ostalom. 

Prve bombe i pucnjevi bili su upozorenje, ali rijetko tko je slušao. Mislili smo da će se sve smiriti, da će rat pobjeći negdje drugdje, dalje od nas i nije nam se činilo izgledno da će tako brzo doći do naših ulaznih vrata.

*

Što mi se najviše urezalo u sjećanje?

Kada se zimsko nebo strovalilo u utrnulu hladnu ruku mog djeteta, poželjela sam da nas bjelina koja nas je okružila zaslijepi trenutno i potpuno. Da ne moram više koračati. Mislila sam da ću se srušiti, ali iz nekog razloga noge i dalje idu. Njoj curi nos. Glavu skriva u moju jaknu.

Dogovoreni prijevoz ovoga puta nije došao. Hodamo danima. Snijeg nam je do gležnja, a kako se penjemo prema planini i dubina snijega penje se prema koljenima. Želim, po prvi puta otkad smo otišli, smrt. Tihu i dobru smrt, čisto mjesto na kojem ne postoji bježanje iz većeg u manji strah, mjesto duboke razorne tišine. Ovdje, planina grize i teško je reći gdje smo. Osjetim njene otkucaje kao jedini sat. Jesam li ovdje uopće i zašto ne osjetim onda potrebu da jedem. Je li moguće da smo samo izdahnule i da ću sada cijelu vječnost hodati po leđima planine. I je li to ona? Je li to zbilja ona ili je moj prevareni duh odnio sjećanje na nju sa sobom? Najviše sam se bojala vječnosti u kojoj nismo zajedno. Tik-tak. Ako moje smrznuto tijelo koje više ništa ne osjeti nije stvarno, njeno srce mora biti. Tik-tak.

Ruka mog djeteta, drhtava trogodišnja ruka, tako je hladna da je pokušavam pokriti, pokušavam je grijati dlanom, pa dahom i na kraju, noseći njen san i nju, odustajem i prepuštam nas hladnoći.

Ja sam samo tijelo-nositelj njenih godina. Ona misli da sve što smo prošli nije kraj svijeta, što je najutješnije što mi može pružiti. Meni, oklopu za nju i ostatak njene budućnosti. 

Tuga je najgora i možda je upravo ovo stalno micanje po zemljovidu u potpuno nepoznatom smjeru jedini način da se uvijek umakne njenim nasrtajima. U Tugu je moguće potonuti i utopiti se. Dok bježimo, još uvijek postoji šansa da preživim, da život sačuvam u njoj ne misleći ni na što nego na njenu hladnu ruku i planinu koja nas kažnjava za drskost koju imamo da joj uđemo u kralježnicu. 

Tik-tak. 

Policija.

To je ono čega se najjasnije sjećam. Hladnoće. Straha. Srama jer želim umrijeti. Svjetala i odora. Olakšanja. Žive smo. Zajedno. Tik. Tak. 

*

Priroda kojom prolazimo kloneći se prometnih puteva zapravo je blaga prema nama, barem je bila u vrijeme kasnog ljeta i s ranom jeseni. Sad, kad se već primiče studeni, osjetim da vjetar nekad ošine tako jako da nas zanese. Uglavnom se dobro nosi sa svim našim danima. Ona, zaigrano stvorenje kojoj ću jednog dana morati objasniti polarizaciju sadašnjosti, činjenicu da u isto vrijeme možemo razbijati atome, biti posvuda internetom i živjeti usred rata, a onda od tog istog rata bježati i hodati toliko dugo da pomislimo da smo prva plemena koja nisu znala ni za korištenje konja kao prometnog sredstva.  

Ostalima ne znam ime. 

Kako smo propustili upoznati se, a putujemo zajedno, ponekad i tjednima zajedno prelazimo neravnine i stranputice, tjednima dijelimo smrad u skučenim kamionima?

Imala sam u jednom trenutku sisu jedne trudnice na licu, dok smo se vozili stisnuti jedni u druge.

Mekana, topla dojka uznemirena bićem koje je raslo da bi se gostilo njenom toplinom. Mislila sam da mogu osjetiti maleno kako raste dok je bradavica njegove majke pritiskala moj obraz. Kćer je čvrsto spavala u mom krilu držeći moju kosu, a ja sam mislila o našim životima kao o lopticama kojima se igraju psi na livadi, maleni i veliki, agresivni i umiljati psi.

Njega smo ostavili vjerojatno umrijeti. Nisam imala srca upucati ga, a još je teže to što sad tu njušku nosim posvuda misleći o svim mogućim načinima na koje ga smrt može snaći. Možda je to bila granata. Možda samo duga i iscrpljujuća glad. Daj bože da je granata. 

*

Znate što vam nitko neće nikada reći?

Sve je izgledalo kao što izgleda bilo koji dan i bilo koje mjesto na svijetu kad je došao kraj svijeta.  

*

Zapravo, mi znamo da naša imena nemaju više svoj sadržaj, vlastiti život, i zato je nebitno izgovarati ih. Kćer me zove mama, ja nju zovem sunce ili ljubavi, ili mišu, tako da izbjegnem ime na jeziku koji je skoro izumro za nas ovako dislocirane. Naša imena su postala pretijesna da bi nas zadržala u sebi, kao što je jezik kojim govorimo prevelik za nas dvije u tuđoj, stranoj geografiji. Zato sam ja mama, ona ljubav. Savršeni krug dvije opće imenice.

Moj razneseni dobri muž prekoravao ju je s toliko topline da bi to često bilo i potpuno uzaludno. Kako to mislim da ju on ne odgaja, znao je biti povrijeđen mojim komentarima o tome da se ne živi samo od nježnosti. Sigurna sam da si nije zamjerao ni jedan trenutak s nama. Ja jesam.

*

Nisam mogla biti njen otac. Bila sam onaj strogi, ozbiljni dio obitelji nastojeći povremeno pratiti njihov smisao za humor, ali često sam bila ljubomorna na njihov skučeni svijet i priželjkivala još jedno dijete samo kako bih ga jače privila sebi.

Osim trudnice koja svoje biće šiti kožom, ja sam jedina majka u našoj skupini. 

*

Dok su za svemirska tijela, od planeta do zvijeda, vrijedila klasična pravila koja i mi primjenjujemo na cesti ili koračajući, takva jednostavna fizika potpuno bi se urušavala kada bismo pogledali u najsitnije dijelove stvarnosti. Jedino što je bilo istovjetno svim tim svjetovima bila je praznina. Praznina u kojoj su plutala nebeska tijela i praznina u kojoj su plutale čestice. Nezamislivo je koliko je praznine u svemiru, više od devedeset pet posto, a ista ta praznina bila je još u većem postotku dio atoma. Drugim riječima, svi mi, bića na bazi atoma ugljika, vodika i kisika, bili smo hodajuće praznine koje su razgovarale, razmnožavale se, promatrale svoju prazninu i prazninu iznad i okolo sebe čudesnim napravama poput mikroskopa ili teleskopa. Tražili smo načine da opravdamo tu prazninu koja se ponekad prelijevala iz svoje nevidljivosti u svakodnevicu. Utješno je bilo što smo u toj prevelikoj praznini bili prisiljeni shvatiti da smo svi od istoga jer nas je toliko malo, nas materijalnih ljudi ili nebeskih svjetala, i da su svi ti sitni dijelovi koji sada pokreću našu finu mehaniku tijela samo talog iz zvijezda, ono što je nastalo kada je velika tvornica topline bila rasprsnuta na kraju svog životnog vijeka. Zvijezda koja je rodila čovječanstvo i novu, manju zvijezdu. 

Mi, sitni svemiri buke i misli, bili smo samo maleni dio velikog kozmološkog ciklusa koji traje milijardama godina i potpuno smo, takvoj jednoj majci zvijezdi, slučajni i zamjenjivi.

No, fizika koja nam se čini tako logična i prirodno shvatljiva potpuno se mijenja ukoliko odlučimo gledati čestice i njihovo ponašanje. Čestice su imale svojstvo da su ovisile o našim očima i mjernim uređajima. One, naprosto, nisu postojale kao čestice, ako ih nismo gledali. Bile su posvuda, bile su val i vjerojatnost, ali nikada jedna i lokalizirana čestica, ako mi nismo odlučili promatrati ih.

Mi također nismo bili objašnjivi zakonima klasične fizike, već smo poput čestica bili nepredvidljive prirode koja je ovisila o tome gleda li nas netko. Kada smo se micali kao nečije sitne igračke po krajoliku, bili smo val koji se kretao prema naprijed i za koji nitko znao kuda se pomiče. Samo u trenutku kada bi netko stao i pogledao, pretvorili bismo se u ljude.

Ljude koji su sa svim ostalim ljudima dijelili atome iz pradavne zvijezde. Ljude koji, osim tih atoma, nisu naizgled imali ništa zajedničko s ostatkom svijeta. 

*

Jesam li se najviše bojala smrti? Ne, bojala sam se da će mi je ukrasti.

*

Kako smo spavale?

Ne znam zašto vas to zanima, ali vjerojatno se pitate kako sam spavala ako sam se toliko bojala da  mi je ne uzmu. Jednostavno, lisice. Vezala sam vlastito dijete. Za sebe. Da. Ako sam morala i ja odmoriti, njenu i svoju ruku stavila bih u tu našu novu igračku. Ona je spavala na meni. Njenu petlju obložila sam još prije puta tkaninom tako da je bila mekana. Nije ju grebala. Nije joj ostavljala modrice. Svoj dio nisam obložila. Čudno je kad vam tako iščupaju ljubav, a imate nešto od te ljubavi oživotvoreno kraj sebe. Ne možete se zatvoriti i tugovati. 

Nemam modrice na zapešćima? Da, vidite, lažem. Ali i vi blijedo gledate u Joycea.

Znala sam da moram sačuvati snagu, da moram imati jake ruke. Bilo bi romantično misliti o ženi koja svoju ruku stavlja u golu lisicu misleći na sve što je ostavila iza sebe. Ali ja sam bila previše praktična da ne budem ono što sam morala biti, dobar i zdrav nosač svoje kćeri. 

Tik-tak.

Najjasnije vidim i razumijem stvari kad spava na meni, kad čujem kako se njeno srce glasno puni krvlju u pravilnim razmacima. Često me i nasmije, ako se prije sna napreže i prducka pa kaže pup. Pup i utone u san. Kad u snu kaže tata, imam osjećaj kao da on ponovno umre. Onako živ u njoj, strovali se u riječ i prasne u ništavilo. Tata.

*

Smrt je bila još jedna kozmološka konstanta. Čak i zvijezde koje su za nas djelovale vječno ipak su, kao i mi, bile smrtne. Kao i ljudi, one su se rađale pa i umirale na različite načine. Neke bi samo otišle u snu, tiho i neprimjetno se pretvorivši u bijele patuljke i na kraju bi se potpuno ohladile. Takve crne patuljke nismo još opazili jer je svemir premlad i malene umiruće zvijezde još se nisu stigle ohladiti do crnila. Neke bi zvijezde eksplodirale i ostavile za sobom svoja brza, sitna i teška srca da rotiraju kao neutronske zvijezde. Neke bi nakon takve eksplozije postajale nezamisliva mjesta potpunog loma spoznaje i fizike, crne rupe.  Rijetke bi umrle u velikoj eksploziji i tako obasjale čitavu galaksiju dajući sve što su imale u nastanak novog sustava planeta, zvijezde, pa čak i samog života.

Na dan kad je umro, moj muž hodao je kući s obližnje gradske tržnice. Kraj njega je eksplodirala bomba. Pokopali smo ostatke košulje. Njegovu svjetlost, za koju sam sigurna da je obasjala na trenutak čitavu državu, spremili smo u zemlju ne govoreći o tome. Znala sam da je on, poput masivne zvijezde, ostavio za sobom cijeli planetarni sustav koji nas je čekao, negdje iza zidova naše kuće. 

*

Predstavljamo vam opasnost?

Razumijem. Majka i kćer koje su sposobne propješačiti četvrtinu opsega planete, priznajem, sigurno jesu sposobne i za državni udar, sposobne jedan dan reći da im je opet dosta i povući za sobom tisuće.

Što ako Građanin shvati da nije stablo? Da se može pobuniti, da može otići?

U pravu ste. Majka i kćer nuklearna su bomba.

Tik. Tak. 

Pup.

 

Monika Herceg 04. 11. 2019.

Oči

Mi smo muzeji čija su vrata otvorena danonoćno. I kad smo pod sklopljenim kapcima u njima život ne prestaje. Sva vremena za svoje posjetitelje i tada čuvamo za kustose čiji je gospodar neprikosnoven. Ime mu je mozak. O njegovom izboru kustosa ovisi trajnost pohranjenih i opisanih slika. Kaže se: Očima ih gledamo, mozgom ih vidimo. U živcima mrežnice i žute pjege njihova je oštrina. Siva mrena ih zamućuje. Zatvara muzej u kojemu su danonoćni kustosi što i pčelice radilice. Zahvaljujući mrežnici i žutoj pjegi slažu slike naših života od prvih trenutaka svijesti pa do prvih znakova njezina gašenja.

Moje su oči zaplakale čim su se u njezinim mrežnicama žute pjege počele gasiti. Rekla je: U mojim očima se nastanile neke iskrivljene linije, nešto stalno jede centar slike koju gledam, miješa njezine boje. I rekla je: Jučer sam iz sunčanog dana u neosvijeljenom hodniku dugo bila u tami. I rekla je: I sada, dok te gledam, neki dijelovi tvog lica mi nedostaju, nešto mi stalno jede njegovu upamćenu ljepotu. Cijepa mi u dronjke i našu zanosnu prirodu. Dere mi naš savršeni svijet. I tad je i ona zaplakala: Više ni s lupom ne mogu da čitam, trese me misao da ću uskoro na oba oka biti potpuno slijepa. 

Od tada je opsjednut pitanjem: Kako joj pomoći? Od tada su njegove mrežnice i njegove žute pjege i njezine. Kreće se zahvaljujući njemu, vidi zahvaljujući njemu. Čita njegovim očima. Nigdje ne izlazi bez njega, uvijek je čvrsto oslonjena na njegovo tijelo. I u stanu strahuje od njezina potpunog utonuća u mrak, od gubitka obrisa prostora i predmeta u njemu. Posuđuje joj muzej svoga vida i za njezine priče o svijetu iz kojeg je prisilno iskrcana kao gubitnica. Ne pitajte ni njega ni nju kakav je to život.

Mirko Marjanović 03. 11. 2019.

Hibridna obiteljska kronika

Jergovićeva obiteljska priča, i još ponešto (uvod u Rod, nadopuna ili epilog?)

Miljenko Jergović, Selidba, Zagreb: Fraktura, 2018. 

Republika (DHK) 7-8/ 2019.

 

Htio sam započeti s toplom noticom o Zagrebu, kratkim Jergovićevim prisjećanjem na boravak u novom dijelu hotela Dubrovnik, kada je dobio Goranovu nagradu za mlade pjesnike: nagradu su dobili Krešimir Bagić i Boris Gregorić za zajedničku knjigu Svako je slovo kurva i Miljenko Jergović za Opservatorija Varšava, 1988. Kako sam bio član žirija za Nagradu Goranov vijenac, koji je te godine zasluženo dobio Oskar Davičo, pisao sam o tom “živom klasiku” modernizma i obrazloženje, koje sam i čitao na dodjeli u Lukovdolu, prof. Milivoj Solar je bio s nama kao ministar kulture, no sve nas je (možda kao režimske kritičare i pisce) mladi Jergović gledao pomalo podozrivo i s nepovjerenjem, bio je nekomunikativan i plašljiv, ali danas na taj trenutak, kao povjesničar književnosti, mogu gledati kao na smjenu epoha: kod nas na sceni je već bio Quorum, naši studenti, poput spomenutog Bagića ili Ferića koji su diplomirali kod mene, uskoro će si zaslužiti relativno dobra mjesta u književnosti ili u znanosti i kulturi, a za koju godinu će im se pridružiti i Miljenko Jergović, sa sarajevskom diplomom sociologije, i objavljivati u Novom Danasu. Osobno sam ga ozbiljnije počeo čitati tek nakon ratova, posebno od kada je počeo redovito pisati za Jutarnji list i ostao sam njegov vjerni čitatelj do danas. Oskar Davičo uskoro će i umrijeti, preko noći sam još za stari Danas napisao In memoriam (za neprežaljenu urednici Meri Štajduhar), i tako je jedna epoha za mene otišla u povijesti. 

Zatim sam htio otvoriti pitanje žanra, odnosno određene hibridnosti vrste knjige poput Selidbe: narativna zagonetka koja me mučila prilikom drugog čitanja knjige bila je, s jedne strane, nedvojbena mogućnost intenzivnoga čitateljeva poniranja u tekst, upravo uživanje u brojnim narativnim digresijama, ljutnjama ili opservacijama pisca-pripovjedača (još jedna značajka hibridnosti), pri čemu se pripovjedač često oslanja na autora, koliko god njegovo sjećanje bilo nepouzdano i veoma emocionalno, osobno; i s druge strane, nepostojanje forme ili strukture teksta koje bi nam lakše omogućilo pamćenje (pa onda i pisanje) cjeline teksta, koji kao da se nadaje samo u toj “zbrci” poglavlja, naslova, asocijacija, zapisa, prijepisa dokumenata ili komentara. Žanrovski dakle izrazito hibridan tekst, od putopisne proze do manjih prijepisa dokumenata ili zapisa, kao da nam od romaneskne cjeline odvraća pozornost prema brojnim kraćim narativnom dionicama, koje su po iskazu, strukturi, tempu i vremenu pripovijedanja toliko disparatne da je tekst ove knjige najbolje nazvati suvremenom pripovjednom prozom, za koju još nemamo pravoga naziva, pri čemu putopisna, dnevnička ili autobiografska fikcija prevladavaju nad epistolarnom ili dokumentarističkom prozom i zapisima. Oblikovno i kompozicijski kabast, nezgrapan, neujednačen i pomiješan, križan, baš hibridan tekst, kod mene osobno izazivao je u tim kritičkim terminima indikatorima više negativnu, zapravo manje afirmativnu konotaciju.

Ne na kraju, kritičko bi se čitanje moglo otvoriti u na planu autopoetike, kao što je to učinio nedavno književni kritičar Dario Grgić, koji ističe kako Jergović piše kao jazzer, piše kao da kuha jestivo jelo, piše kao dobri kuhari koji su poput džezista, dok se meni otvarala slika samotničke igre sa špekulama, kao svojevrsna metonimija unutarnje poetike Jergovićeva pisanja: Igrao sam klikera sam protiv sebe, ali zamišljajući da to nije igra klikera, nego je golf. Igrao je svjetsko prvenstvo s dvanaest golfera, a kasnije je nastavio s drugim igrama, pri čemu je važno bilo da igra, pa i pisanje, djeluje kao stvarnost, da ima mnogo sudionika iako se igra samo u njegovoj glavi: 

Nastavio sam s drugim društvenim igrama, igrajući ih, opet, sam protiv sebe. Nikada nisam bio monološki tip. Vodio sam dijaloge, kvadrijaloge, višeglasne rasprave, katkad i s nekoliko desetina sudionika, sve dok jednoga dana društvene igre sasvim zamijenio pisanjem. Ali pisanjem prema istom obrascu kao u igri klikera, koja je, ustvari, vila svjetsko prvenstvo u golfu. Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi. (J: 112). 

I Selidba je slična igra, njegova partnerica ili pratilja, koja ne zaslužuje ni ime, pa i jedva da s njom razgovara, premda mu je silno važna kao odani oslonac (i obratno), kao da ima ulogu nijemoga svjedoka te mučne igre s naslijeđenim klikerima kuće na Sepetarevcu, u Sarajevu. Pri čemu špekule nisu samo stvari i sjećanja na njih, nego i narativne špekulacije o njima. Posebno o svojim najbližima, o svom rodu. Kako je monumentalna obiteljska kronika Rod već bila prije napisana i proslavila pisca i izvan granica naših jezika, premda je u hrvatskoj kritici od strane vodećih kritičara i časopisa dočekana suzdržano, pitao sam se možemo li Selidbu, zbog većeg oslonca na naknadne uvide i korekcije, uzimati kao uvod u svako ozbiljnije razlaganje Roda ili je to nadopuna, odnosno epilog, kojim pisac stavlja točku na svoju sarajevsku “tačku identiteta”, obiteljski dom i predratno Sarajevo. Razmišljao sam da bi možda kritička analiza ove obiteljske kronike mogla početi ispisivanjem obiteljskoga stabla, što bi onda svakako dobro poslužilo i tumačenjima Roda, ali bi se vjerojatno izgubilo čar pripovijedanja, koje živi od nesigurnosti sjećanja i nadopričavanju sudbina, situacija i prilika. Pri čemu ne treba smetnuti s uma snažnu emocionalnu vezanost, ljubav i srdžbu, uz najbliže, sitnice u ostavštini podjednako kao i uz najteže obiteljske ili osobne traume. 

Kada se kao odrasli čitatelji, posebno s iskustvom roditeljstva, koje je drugi, ublažujući pol naše egzistencije, pitamo tko je zapravo Miljenko Jergović i koje su mu najvažnije uporišne markacije, odgovore čitamo još od pjesama-priča Opservatorije Varšava u opreci likova majke i none, djeda Franje Rejca i (psihoanalitičke) “praznine” lika oca, obiteljske traume s ujakom Mladenom, kao i drugih nesreća, nespretnosti i lutanja obitelji s bakine strane, kod  Stublerovih, od čijih su nesnalaženja veća samo ona od strane obitelji oca, Jergovića. Sve se priče, kroz rekonstrukcije prisjećanja i zadobivanja njihove proširene, književne funkcije, prepričavaju kao sudbine “kuferaša”, izbjeglica ili doseljenika, u neuspjelom traganju za trajnim domom, koje kao da konačno određuje mučna selidba, tri godine nakon smrti majke. Ne mogu se oteti dojmu da je u pripovjedaču ostalo tragova obračuna osjetljiva (možda i razmažena) dječaka s hirovima rastavljenih roditelja, ali koje su višestruko “pokrivali” djed i baka, s onim svojim naknadnim, u biti konzervativnim iskustvom, koje će odlučiti i o nadogradnji sobe u nacionaliziranom “društvenom stanu”, vjerojatno i u odluci da se stan u zgradi zamijeni sa stanom u obiteljskoj kući s dvorištem, u nadogradnjama vikendice na moru i sl. Možda je moja bliskost s piscem iz Sarajeva baš u toj kulturi “sitnoposjedničkog mentaliteta” koji su na Jergovića prenijeli baka i osobito djed, a na mene moji roditelji, svatko na svoj način (mirenjem da se ostane domaćica i zato vrsna kuharica i odgajateljica unuka ili nemirenjem s podruštvljenjem našega pojedinačnoga života ili u ustrajnosti u poduzetništvu, obrtu), kao da su se kulture življenja obitelji na privatnom posjedu s kućom neslučajno povezale s netipičnim gradskim stanovanjem u kući s dvorištem, od upotrebe sokovnika do kiseljenja kupusa, na kojemu su odrasle mnoge srednjoeuropske ili balkanske obitelji, itd. 

Ukratko, ne otkrivaju nam Jergovićeve priče samo dom i likove na Sepetarevcu ili u Drveniku, nego svojom razantnom prozom prodiru i u naša djetinjstva, naša sjećanja ili obiteljske traume, na koje smo već možda i zaboravili, ali je uvijek ljekovito prisjetiti se kriza odrastanja i muka s roditeljima. I premda bih mnogo toga danas iz svoga iskustva roditelja i djeda drugačije opisao, posebno odnos sinova prema očevima (priča o novom brijačem aparatu koji otac kupuje djedu pred smrt, a onda se s njim prvi puta brije njegov sin, ne posredan je način priča o ljubavi očeva prema sinovima), svjedočenje Miljenka Jergovića o svojim roditeljima i odgajateljima upozorava koliko su odnosi unutar najbliže rodbine često opterećeni međusobnim nerazumijevanjem, nepotrebnom ljubomorom ili zanosima, koji nam na kraju ipak pomažu da – isplivamo, da se spasimo tog najmanje dvojnog alteriteta koji nas je podigao. Rođeni i odgajani kao bastardi u hibridnim kulturama, sami sebi više ličimo na necjelovite, na nesigurne i osjetljive egzistencije, koje su stalno u potrazi za izgubljenom sukladnosti, identifikaciji s okolinom; s društvom i svijetom. Iz svega se rađaju pjesme i priče kojima želimo objasniti ili prevladati svoja ograničenja, krize i melankolije, i što ih više objašnjavamo to se više u njima ne snalazimo, ali odrastamo. Stoga neće biti čudno što će se Jergović često zaustavljati na grobljima, kao svojevrsnih mjestima sjećanja kulturne, intelektualne povijesti, kao ovdje u neobično preciznom ideološkom komentaru uz grob Vuka Krnjevića (pomišljam da bi neke od autorovih knjiga, kao i one Mirka Kovača, trebalo opremiti primjerenim rječnicima o kod nas već zaboravljenim piscima i književnim pojavama), iz kojih uvijek iznova očitamo nedvojbenu političku prosudbu, određenu besmislom rata i jasnom sugestijom krivnje. Jergovićevo se pripovijedanje stoga ne zaustavlja samo na kronici jedne antipične sarajevske obitelji, nego staje u obranu svake neuobičajene, hibridne, interkulturne situacije, koja tako često uznemirava naše malograđanske duhove, premda su nam već djeca na putu nove emigracije, a time i novih trauma i priča, i sami “kuferaši”, kojima je odavno pun kufer naše ekonomske, intelektualne i kulturne samodostatnosti. Sretan ili tragičan ishod? 

Naravno, središnji je emocionalni odnos pripovjedača-autora, kao i u Rodu, odnos prema majci. Njezino prerano umiranje, pri čemu se sin osjeća nemoćno utoliko više što mati baš u njemu traži spasenje, pri čemu u njegovom “spasenju” kao njezina djeteta nije s voljom sudjelovala ili nije učestvovala nikako. Iz te posebne ljubavi-mržnje sina i njegove majke, rodila se priča kojom se vjerojatno demistificira obostrana bezuvjetna ljubav, ali se zato u zamjenu ostaje vezan uz sva dobra sjećanja na nonu, kao onu s kojom će se dječak lakše identificirati, odnosno za koju uvijek ima riječi pohvale. Izdvojimo dva kratka nasuprotna primjera:

Portret majke u Selidbi nadopunjuje se izvještajem o plaćenoj partijskoj članarini i više je dokument poštenja, možda i straha jedne sredine (za razliku od naše zagrebačke, koja je pri tome bila “opozicijski” nemarna) od majčine ideološke zastranjenosti ili dosljednosti. U svakom se dobu plaća neki porez pukom preživljavanju, često je to i zato što misliš o bližnjima, kao što je hoćeš-neće trebala Javorka, brinuti o sinu i ostarjelim roditeljima. Nekako mi se jednostranom čini legenda o sinu i noni, njezinoj ljubavi spram unuka u zamjenu za Mladena i njegovom ljubavi prema bakinoj kuhinji. Evo, portret majke opisom slike s partijske knjižice:

Na unutrašnjoj strani naslovnice ime i prezime ispisani majčinom rukom, kao i datum učlanjenja, Potpis sekretara osnovne organizacije je nečitljiv, vjerojatno latinični. Na fotografiji, veličine kao za ličnu kartu, sedamnaest joj je godina, kratke je, smeđe kose, glave nagnute udesno, zagledana u objektiv. Izraz lica, ono što se vidi na usnama, drugačije je nego što će biti za nekoliko godina, a onda i do kraja života. Madež iznad gornje usne koji će imati i kao starica. Odrasla je, odgovorna, ali joj se život nije utisnuo u lice. U obrvama smo slični, ona i ja. kasnije više nećemo biti. (J: 62-63). 

S druge strane, u priči o Noni pod naslovom Kuhinja, pa osim što saznajemo o tri kulture huhanja, koje su se na Sepetarevcu s mjerom miješale zazirući od nekih mirisa, u sedamnaest godina nonine predstave na pozornici kuhinje, najviše okrenute njezinom princu (premda ne uvijek i uspješne), naš će Sarajevskim Marlborom, Ocem i Rodom već proslavljeni pisac napisati majstorsku priču o baki dostatnu za oveću novelu, premda i s mjerom distanciranu; evo jednog toplog fragmenta:  

Kuhala je rutinirano, naizgled nezainteresirano, onako kako već stari džezeri sviraju svoj blues i swing. Usred spremanja ručka, recimo kuhanja sataraša – sataraš je bio još jedno od jela koja sam volio, pa ga je trebalo često pripremati – prilegla bi na kauč i udubila se u knjigu koju je upravo čitala. U našoj kućnoj biblioteci bile su stotine knjiga, većinom domaćih i nešto njemačkih – koje smo tokom priče već preseljavali – koje je ona čitala po nekom svom redu i interesu. Knjige koje bi voljela, čitala bi više puta, a čitala je brzo i vrlo temeljito. (J: 325). 

Pretvarajući svoj i majčin život u priču i legendu, umjesto da ode kod psihijatra, čemu valjda i služi književnost, Miljenko Jergović probija se kroz stvari, prisjećanja i bogato svoje asocijativno pripovijedanje (čemu bismo trebali jednom posvetiti veću pozornost), bacanjem špekula u roše vrta na Sepetarevcu, kao da stvarno igra svjetsko prvenstvo u pripovijedanju, takoreći ni o čemu, o krhotinama klikera koji su se sačuvali u decenijskom neredu majčina i njegova doma; no na kraju, zapuštena zbog rata i njegova odlaska. Ali, tko zna, možda bi se nered na Sepetarevcu njegovim ostankom samo povećao? Pa ipak, to ne znači da ga hrvatska zajednica, možda i uz pomoć našeg ministarstva kulture, njemačka i slovenska manjina u Sarajevu, uz zadužbinu kojeg bogatog kulturnog Bosanca, Bošnjaka ili Srpkinje, ne bi mogla već sada otkupiti od jedinog nasljednika (za cijenu koja ne bi bila ponižavajuća), kao buduću spomen-kuću međukulturne postjugoslavenske književnosti, kojoj je njezin najmlađi i posljednji stanar dao već sada nemjerljiv doprinos. I svojim ustrajnim novinarskim radom, i svojom feljtonistikom, esejima i kritičkom prozom, narativnim pjesništvom kao i pripovjednim tekstovima koji će trajno obilježiti naše prijelazno, tranzicijsko doba. A da je to Jergović, kao pomalo buržujski odgojen Sarajlija, s kasnijim bolnim iskustvom izbjeglica i iseljeničke književnosti zaslužio, već sada govore brojne domaće i međunarodne nagrade za književnost. Stoga je dobro Jergovića čitati s povjerenjem, višestruko, vraćati mu se i voljeti ga, premda ga Hibris, starogrčka božica obijesti, drskosti i prkosa zna zavesti, kao i svakog moćnog pisca, jer ako nije vrijeme, onda je srce Bog (Nisam vidio ništa tako veselo i šašavo, slobodno od svih ljudskih slabosti, od svakog svakodnevnog jada i jeda, kao što je srce na zaslonu ultrazvučnog aparata. J: 148), a to znači bog je ljubav, pa makar samo i ova naša nedostatna, kršćanska.  

Zvonko Kovač 03. 11. 2019.

Predsednik i Sultan

Nin, 31.10.2019.

 

Sve je počelo sa bakom u suterenu. Onda je došao pandur penzioner, i od državne firme “Poslovni prostor” iznajmio lokal u prizemlju sa namerom da ga preuredi u kafić. Jedini problem je bio što lokal nije imao priključak za vodu. Pandur je nagovorio baku da mu proda svoje kupatilo. I tu počinju muke stanara zgrade na broju 23 u blizini Tašmajdanskog parka. Jer, pandur-kafedžija ne samo što je tako došao do vode, nego je tu vodu koristio maltene besplatno 24 sata. 

Ova priča dešava se krajem osamdesetih godina prošlog veka. Izbavitelj iz Požarevca već je započeo svoj dance macabre. Kosovu je ukinuta autonomija negde baš u vreme kada se bakino kupatilo izdvojilo iz stambene jedinice njenog suterenskog stana i nezakonito postalo ilegalni izvor lokala, koji će tokom naredne tri decenije često menjati namenu. Biće i kafić, i poslastičarnica, i vinoteka, i restoran, i opet kafić, kako se budu smenjivali zakupci koji su dolazili posle pandura. Istina, u onom kratkom periodu normalnosti srpskog društva nakon 5. oktobra, stanari zgrade na broju 23 uspeli su da razdvoje vodu od kafića tako što je bivše bakino kupatilo konačno dobilo zasebno brojilo.

Pandur, penzionisani supovac, nema sumnje patri(j)ota, član Saveza komunista, u sledećoj fazi evolucije postaje socijalista nacionalista, zatim radikal. Nepoznato je da li mu je dužina životnog veka dozvolila da se premetne i u naprednjaka. Međutim, oni koji su dolazili posle njega biće u znatnijoj meri “kontroverzni”. To je vreme kada srpsko društvo dostiže takve razmere zapuštenosti da formacijski više liči na čopor nego na uređenu zajednicu homo sapiensa

Kupatilo jedne beogradske bake samo je naizgled benigni primer zloupotrebe na građevinskom gruntu, međutim, bez tih malverzacija nižeg reda nemoguće je bilo dostići faraonske dimenzije kriminala koji u Srbiji uspostavljava Miloševićev režim. Iz sadašnje perspektive anasteziranog srpskog društva, devedesete godine prošlog veka pripadaju herojskom dobu borbe za bolje sutra. To je, ipak, bilo vreme kada je sutra postojalo. 

Tokom sedam godina vladavine naprednjaka ukinuta je budućnost. Srbija je utonula u mrak. Stanovništvo se iz dana u dan ubrzano pretvara u beslovesnu raju. Harač je sve veći, a danak u krvi dobrovoljan. U srednjem veku Srbija je bila na nivou jakih evropskih zemalja. Onda je nastupilo petsto godina u turskom ropstvu. Nije bilo razvoja. Stagniralo se i propadalo, baš kao danas pod naprednjacima. Ipak, nešto se u međuvremenu promenilo. U Turskoj je na vlasti predsednik Redžep Tajip Erdogan, a u Srbiji sultan Aleksandar Vučić.

Ono što su pod Turcima bili manastiri, u kojima je opstajala kultura i svest srpskog naroda, to su danas slobodni mediji Vreme, N1, Danas, Nedeljnik, NIN, Novi magazin,  Beogradski glas… U tim manastirima druge dekade 21. veka održava se kontinuitet normalnosti građana Srbije. Samo tamo se može saznati šta sve, recimo, stoji u pozadini tragedije u “Namenskoj” u Lučanima, ili, ko su povlašćeni trgovci oružjem u Srbiji, ko uništava reke, kakav je profil ološa ustoličenog u foteljama gradonačelnika mnogih srpskih gradova, kako nezakonito posluju navodno uspešne firme, ko sve uzima reket od stranih i domaćih investitora, zbog čega se nemilice upumpava novac u kase “Zvezde” i “Partizana”, a procenat davanja za kulturu je nula u prvoj decimali, zašto je srpski Asanž u kućnom pritvoru, umesto kafanskog muzičara, koji je zahvaljujući logistici svog sina ministra preko noći postao trgovac oružjem, i kako je to oružje završilo kod terorista Islamske države?

 Ipak, onih dve stotine radnika “Namenske” iz Lučana, koji ispod granice svakog samopoštovanja i ljudskosti brane direktora odgovornog za smrt njihovog kolege jeste prizor koji zasenjuje sve događaje sa bogate trpeze beščašća naprednjačke Srbije. Ti ljudi napadaju žrtve – porodicu poginulog radnika – a brane dželata, jer su ucenjeni, kao što je stotine hiljada porodica u Srbiji ucenjeno golom egzistencijom, i jedina uteha im je što ih je sve više, pa mogu između sebe da se pogledaju u oči.

Kada se ukine stid, iza toga ide smrt. Ne uvek biološka. Ne ni obavezno mentalna. Više kao koma kod spinalne anestezije. 

Vostani Serbie!

Dragan Velikić 02. 11. 2019.