Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Ekran, knjige/83

Tomislav Brlek: Od Matoša do Maleša: antologija moderne poezije, Ljevak, Zagreb 2022.

Spiskovi, liste, imenici u temelju su dvadesetog stoljeća. Šest milijuna pomorenih europskih Židova, čije dovršene liste nema ni skoro osamdeset godina po njihovoj smrti, i neće je biti nikad. Spisak strijeljanih talaca, među kojima je i genijalni slikar Sava Šumanović, u ustaškoj Srijemskoj Mitrovici, 30. kolovoza 1942. Lista dobitnika Nobelove nagrada za književnost, od SullyjaPrudhommea do Jona Fossea, spisak maturanata Prve gimnazije u Sarajevu, za školsku godinu 1984./85… Također i dugi, nenabrojivi niz privatnih lista i spiskova, koji postoje na papiru, u memoriji kompjutora ili – takvih je, ipak, najviše – u čovjekovoj glavi.

Danilo Kiš bio je kao opsjednut listama i nabrajanjima. Takav je i ovaj njegov čitatelj. Skupljam stare telefonske imenike gradova koji su mi važni (Zagreba, Sarajeva i Beograda), poštanske i željezničke almanahe u kojima su imena svih zaposlenika iz godine te i te, zavičajne zbornike u kojima su nabrojana sva prezimena nekog kraja, starinske leksikone flore i faune, s pomno pobrojanim svim biljkama i životinjama… I, naravno, antologije svake vrste.

Pjesnička antologija u nas je socio-književna, a vrlo često i književno-politička forma sintetiziranja poetskog trenutka jedne epohe. Drukčije antologije do takvih nikada se ovdje nisu ni sastavljale. Tomislav Brlek, premda i sam sklon listama, spiskovima i imenicima, pokušao je pronaći izlaz iz antologije. Pokušao je pronaći hrvatski izlaz iz antologije, pa načiniti nešto što će biti nazvano antologijom, ali to za većinu književne i pjesničke publike antologija neće biti. Umjesto da antologiju sastavlja kao imenik društveno-politički prihvaćenih, cehovski socijaliziranih i pristojnih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja, te njihovih pjesama koje će se, ipak, moći čitati kao ugodna pjesnička čitanka, koja nikome neće biti na sramotu, Brlek je sačinio listu (eto, ipak listu!) sedamnaestoro pjesnika i pjesnikinja, koje po njegovom sudu i osjećaju čine hrvatski pjesnički modernitet, tojest njegove vrhunce. A onda je, za svakoga od njih, načinio reprezentativan izbor iz pjesničkog djela. Većinu zainteresiranih – takvih je, da se razumijemo, vrlo malo! – Brlekova antologija je istinski skandalizirala. Jer to, je l’ te, i nije antologija! Ali to nisu smjeli javno reći, a pogotovu napisati, nego su romorili po kavanama i po privatnim stanovima, ili već tamo gdje se ova mučaljiva napast inače okuplja. Pa zar se hrvatski modernitet zbilja svodi na samo sedamnaest imena i na izbor iz njihovih opusa?

Odgovor na ovo pitanje, premda ga nitko nije glasno postavio, važan je u opisu ove knjige: naravno da se antologija svodi na sedamnaest imena, premda se mogla svesti i na samo dvanaest, na Petra, Andriju, Jakova, Ivana, Filipa, Bartolomeja, Tomu, Mateja, drugog Jakova, Tadeja, Šimuna i Judu, koliko ih je antologizirao prvi antologičar naše civilizacije. Naime, antologija može biti načinjena od sedamnaest, kao i od sedamdeset i sedam imena, ako je, kao što to čini Brlek, sastavljamo kao antologiju imena, a ne pjesama. Odabrani broj u tom slučaju nije kriterij značaja i reprezentativnosti antologije. Kriterij je u pjesmama koje reprezentiraju opuse izabranih pjesnika. Brlek svoj je izbor načinio na uzoran način. Tako da i izbor pjesnika, i njihove pjesme u ovoj antologiji, precizno i dosljedno predstavljaju pjesnički ukus Tomislava Brleka, a istovremeno reprezentiraju hrvatski pjesnički modernitet.

“Od Matoša do Maleša” zacijelo jedna mi je od najdražih antologija hrvatskoga pjesništva. Vjerojatno uz onu, već četrdesetak godina staru, antologiju Igora Mandića, objavljenu u Prijepolju, u okviru Drainčevih susreta. Pritom, kao što Mandićeva knjiga nije bila slična onoj mojoj, zamišljenoj, s kojom sam je, možda, uspoređivao, tako usporediva nije ni ova Brlekova. Ako bih prihvatio njegovo ograničenje liste na sedamnaest pjesnikinja i pjesnika – što, doista, ima smisla, jer knjiga s malo pjesnika, a mnogo pjesama neće se čitati kao bljedunjava i neravna čitanka, i bit će pritom mnogo rizičnija po svog autora i sastavljača – moj bi se izbor barem u trećini imena razlikovao. Pritom, ne bi to bila antologija od Matoša do Maleša, nego od Kranjčevića do Anke Žagar. Naime, nije s Matošem započelo, nego s Kranjčevićem, a veliki finale i vrhunac epohe naglašeno odjekne s Ankom Žagar. Ona je, za ovog čitatelja, doista vrhunac onog što je u hrvatskome jeziku s Kranjčevićem započelo.

O tome vrijedilo bi s Brlekom razgovarati. Pa, možda, jednom bude prilike. Razgovor, na žalost, može biti samo neformalan. I vjerojatno se može odviti samo udvoje. Ozbiljni razgovori u hrvatskoj kulturi i književnosti na žalost su nužno neformalni. I malo je ljudi s kojima bi ovaj čitatelj imao o čemu razgovarati razgovarajući o antologijama. Malo je onih s kojima bi se moglo razgovarati o tome što je započelo s Kranjčevićem, a što s Matošem… Tomislav Brlek jedan je od malobrojnih, što je pokazao i ovom knjigom.

 

Lista 

Evo liste pjesnika antologiziranih u Brlekovoj knjizi: Antun Gustav Matoš, Janko Polić Kamo, Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Milivoj Slaviček, Ivan Slamnig, Antun Šoljan, Vesna Krmpotić, Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Marija Čudina, Sonja Manojlović, Branko Maleš. U trenutku izlaska knjige: četrnaest minulih i troje živih pjesnika. S proljeća 2024. živih je dvoje. Ali za čitatelja koji živi izvan otužnih socijalnih dinamika hrvatske kulture, ne postoje mrtvi i živi pjesnici. Ne može biti, naime, da je Ujević mrtav. Uostalom, upisano je to i u razlogu zbog kojeg bi moja antologija hrvatskog moderniteta započela s Kranjčevićem. Silvije je živ, unatoč sarajevskom grobu, a Petar Preradović je, primjerice, mrtav. (Što bi se, ruku na srce, moglo reći i za veliki broj medicinski živih građanki i građana koji se danas bave pisanjem stihova ili se vrzmaju po hrvatskim književnim udruženjima.).

 

Kronologija čitanja

Moja bi knjiga zapravo započinjala Ankom Žagar i završavala Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. Ukoliko nisu uže tematske, panorame i antologije trebale bi teći obrnutom kronologijom, ukoliko je antologičaru doista stalo da jasno komuniciraju sa čitateljem. Hrvatski modernitet započinje s onim što je danas, a kraju ide s onim što je bilo na početku. Tako je ako čitamo antologizirane tekstove, pjesničke kao i prozne. Ako je, pak, o povijesnom pregledu riječ, onda on treba biti izložen kronološki. Estetska svijest i samosvijest čitateljeva su, kao i prag njegovih stilsko-estetskih očekivanja, posve nepovijesni.

Miljenko Jergović 08. 04. 2024.

Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/51

Valerijan Pidmohilnij, Grad, 1927.

Cilj je tekstova koje, evo, ispisujem pune dvije godine ne samo pregled suvremene ukrajinske i bjeloruske književnosti, već i ukazivanje na njihovu tradiciju koja je u sovjetsko vrijeme bila osuđena na prinudni zaborav. Zaborav je zasnivan na metodama koje potječu iz najzloslutnijih ideoloških kuhinja zemlje koja se htjela predstaviti kao kvintesencija internacionalizma i kozmopolitizma da bi, pogotovo od Staljinova preuzimanja vlasti, ali svakako, makar ne tako primjetno, i ranije, bila usmjerena ka slijeđenju i ponovnom učvršćivanju dobro uspostavljenih zasada carističkoga ruskog imperijalizma. Zaborav se implementirao raznolikim metodama: cenzurom, zabranama publiciranja, ukidanjem materijalne podrške pa sve do onih koje su bile usmjerene na direktno ugrožavanje fizičke egzistencije – trpanjem u zatvore, slanjem u progonstvo, nakraju fizičke likvidacije. U rijetkim trenucima otapanja u kojima bi tajna policija bila djelomice ukroćena (ili bi se, pak, sama ulijenila što je za posljedicu imalo slabljenje kontrole) dolazilo bi do proplamsaja umjetničkih sloboda koje bi se realizirale u upotrebi vlastitoga (ukrajinskog ili bjeloruskog) jezika i stvaranja literature i kulture na njima. No čim bi period otopljavanja prestao i pretvorio se u još hladniju sibirsku zimu, tragovi bi se slobode ugasili i na njihovo bi mjesto stupila zgranuta šutnja. U povijesti su ukrajinske književnosti i kulture vrijedne bilježenja dvije epohe relativnih umjetničkih sloboda. Prva, neposredno po Oktobarskoj revoluciji, nastala u jeku lenjinske nacionalne politike i druga, po obaranju kulta Staljinove ličnosti i uspostavljanja unekoliko tolerantnije Hruščovljeve vlasti. Oba su perioda bila kratkotrajna (1921-1927, 1956-1964), a slijedila im je još snažnija represija.

Pišući o Valerijanu Pidmohilniju (1901-1937) osvrnut ću se kratko na prvi. Njime je na političko-ekonomskom planu dominirala tzv. Nova ekonomska politika (NEP) koja je i na kulturnom dopuštala slobode teško zamislive u doba uspostavljanja diktature proletarijata. Nacionalno oslobođenje na polju kulture sprovođeno je takozvanom „korjenizacijom“ koja je označavala povratak ka vlastitom jeziku i vlastitoj tradiciji i zbacivanju dominacije ruskoga. Procvat ukrajinske avangarde i sloboda umjetničkoga iskaza bile su neposredne posljedice liberalizacije. U takav se diskurs ubraja i roman Grad. Valerijan Pidmohilnij uvjerljivo rekonstruira period liberalizacije na kulturnom planu obilježen povratkom ka svemu ukrajinskom. Kako bi tu promjenu uprizorio u centar će romana postaviti lik Stjepana Radčenka, mladoga čovjeka koji sa sela dolazi u grad (Kijiv) kako bi u njemu studirao i pronašao adekvatno mjesto za sebe u novonastajućem društvu. Stoga u Radčenku nije teško prepoznati tip parvenu-a koji se, bez obzira na posljedice, po svaku cijenu želi probiti u društvu. Time slijedi junake francuskog klasičnog realizma (Balzacov Rastignac, Stendhalov Julien Sorel, Flaubertov Frédéric Moreau, Maupassantov Duroy neka budu primjeri; Pidmohilnij je, inače, Maupassantov roman Bel ami preveo na ukrajinski) koji se po svaku cijenu žele popeti stepenicama društvenog uspjeha i pri tome se ne obaziru na eventualne posljedice koje mogu imati njihove nakane. U tome se smislu takvi likovi literarno formiraju onostrano od morala.

Radčenko slijedi sličnu putanju, ali je obogaćuje svojim dodacima. U njegovu usponu centralnu ulogu igra ukrajinski jezik. Period je, sjetit ćemo se, u kojemu vlasti podržavaju njegovu revitalizaciju. Dugo razdoblje rusifikacije ukrajinski je potisnulo na marginu, napravilo ga jezikom sela kojim se koriste tek primitivni slojevi društva dok intelektualna i druga elita uranja u ruski kao jezik kulture i obrazovanja. Budući da Stjepan Radčenko vlada ukrajinskim, on se relativno brzo probija kroz strukture i dobiva mjesto lektora na sveučilištu. Posao je to koji će mu omogućiti relativno dobru zaradu i stvoriti veze u krugovima do kojih bi inače teško došao, ali zbog kojega prekida uspješno započeti studij ekonomije. (Valja zamijetiti da se time dodatno udaljava od sela u koje se, kao svršeni ekonomist, trebao vratiti i poboljšati proizvodnju.) Na drugoj se razini, i tu se ponavlja model francuskog realizma, skok u više slojeve realizira uz pomoć žena. Radčenko se u toj dimenziji pojavljuje kao sve prije nego simpatičan. Način na koji sklapa veze i prekida ih kada ih se zasiti ili kada mu više ne mogu donijeti korist ne govori u prilog ni njegovome izgrađenom karakteru niti osobitome osjećaju za moral. Čak ga samoubojstvo djevojke kojega je skrivio ostavivši ju može tek privremeno pokolebati u stremljenju ka navodno višem. Makar u momentu privremenoga očajanja donio odluku da se vrati na selo, u kojemu iluzorno želi vidjeti paradigmu boljeg i zdravijeg života, revidira je ekspresnom brzinom u momentu u kojemu sretne balerinu s kojom je kratkotrajno flertovao dok je bio u vezi s djevojkom koja će izvršiti samoubojstvo.

Sljedeća se razina ovog višeslojnog romana odnosi na sam Grad koji je u izvjesnom smislu i njegov junak. Doduše ne spominje ga se imenom ali je jasno da je riječ o Kijivu kojega se konstruira kao središte moderne i konfrontira sa selom koje nosi elemente idiličnoga, ali je predstavljeno kao zaostalo, kao nešto što valja nadvladati kako bi se došlo do viših ciljeva. Grad je predočen kao mjesto idealno za flaniranje, istovremeno kao zujeća košnica u kojoj se svakog trenutka nešto zbiva. Književne se večeri smjenjuju s kazališnim predstavama, kino alterira s kavanama, pivnicama i restoranima. U uredima se sreću ljudi, poznati i nepoznati koji daju i oduzimaju poslove. Prolazi se preko veličanstvenih bulevara, šeta se promenadom uz golemu rijeku, zalazi se u predgrađa kojima vlada bijeda. Radčenko mijenja dan za noć, gradeći karijeru otuđuje se od ljudi s kojima je u ranijem životu bio u prijateljskim odnosima – razlog je tomu što ga oni ili one uvijek podsjećaju na njegove seoske početke. Blještavi izlozi u kojima se kupuje luksuzna roba (propratna pojava NEP-a) napredovanjem mu postaju dostupni. U takvome se modusu predočavanja grad kreira kao mjesto ambivalencije, mjesto koje redovito generira antagonizme, u kojemu se sučeljene strane bore za primat i povlašteni položaj unutar struktura koje se postupno odmiču od revolucionarnog ideala univerzalne ravnopravnosti. U najboljoj tradiciji modernizma (sjetit ćemo se Doeblinova Berlin Alexanderplatz, Musilova Beča iz Čovjeka bez svojstava ili u drukčijoj diskurzivnoj strukturi Benjaminova Pariza) Pidmohilnij nam omogućuje da oćutimo krvotok stvarnog grada, da ga doživimo personificiranog kao svojevrstan refleks samog modernog čovjeka.

No ovim se priča o Gradu ne završava. Vjerojatno je njegova najvažnija žanrovska emanacija sadržana u pojmu umjetničkog romana – romana o umjetniku. Stjepan Radčenko doduše dolazi u Grad kako bi studirao. No svoju istinsku misiju otkriva relativno postupno, ona sazrijeva u njemu – ne u odveć dugom procesu, ali ipak procesualno, znači ne naprasno. U tome se smislu Grad upisuje u tradiciju romana na čijemu izvorištu stoji Joyceov Portret umjetnika u mladosti. Ispresijecan je dilemama u vezi sa svrsishodnošću i kvalitetom vlastitoga stvaralaštva, stalnom nesigurnošću je li ono što se piše doista vrijedno ili je, pak, osuđeno na turobno bivstovanje u skrajnutim odjelima knjižnica i knjižara. Bez obzira na tiskanje i publiciranje, Stjepan će uništavati rukopise kojima nije zadovoljan, nevjerovanje u talent neće moći kompenzirati uspjehom na književnome polju – čak ni namještenje za urednika jednog od najvažnijih gradskih književnih časopisa. U tome će dijelu romana Pidmohilnij najvještije koristiti iznimno zahtjevnu tehniku slobodnog indirektnog diskursa koja će mu omogućiti da sebe, kao pripovjedača, uvjerljivo distancira od lika. Čitateljici ostaje da se sama opredijeli u kolikoj će mjeri zaozbiljno uzeti do srži nepouzdanog pripovjedača. U takvoj se kompleksnoj konstelaciji roman figurira kao avangardno književno djelo koje se, doduše, u dijalogu s čitateljstvom ne odriče u potpunosti mimetičkoga prosedea, ali ga bar djelomice nadomještava multiperspektivističkim pristupom u kojemu, nakraju, ne znamo što nam je doista misliti o njegovome nositelju.

U romanu se Grad ukrajinska književnost (i ukrajinski jezik) pokazuje u svoj svojoj vitalnosti. On ni u čemu se zaostaje za vrhunskim djelima sovjetske ili ruske avangarde. U nekim ih elementima čak i nadmašuje. O tome govori i njegov uspjeh u trenutku objavljivanja, srdačan prijem – kako od strane kritike tako i od strane publike. No Staljinu, duhovnom ocu kremaljskog povjesničara-amatera, vrlo je brzo bilo dosta Ukrajine i njezine nedvojbene težnje za samostalnošću. Već je 1930. Valerijan Pidmohilnij ostao bez posla, bio prinuđen da se na životu održava prijevodima francuskih klasika. Tridesetih je godina više puta uhapšen i bestijalno mučen. 1935. je osuđen na desetogodišnju logorsku kaznu zbog članstva u terorističkoj organizaciji te deportiran na zloglasne Solovecke otoke. Tamo je, točno na dvadesetu godišnjicu Oktobarske revolucije, strijeljan sa skupinom ukrajinskih spisatelja i spisateljica koji su, kao i on, bili krivi samo zbog jednoga grijeha – želje i potrebe da na vlastitome jeziku njeguju vlastitu kulturu i tradiciju. U standardnim ih se radovima vezanima uz sovjetsku avangardu koju se ustrajno nazivalo ruskom (usp. Aleksandar Flaker) ne spominje. U povijest su ušli pod zajedničkim imeniteljem „strijeljana renesansa“ (Розстріляне відродження). Evo tek nekoliko od 300 imena: Majk Johansen, Mihailo Bojčuk, Ljudmila Staricka-Černjahivska, Mikola Kuliš, Sofija Nalepinska-Bojčuk, Hrihorij Epik… Pidmohilnij je rehabilitiran 1956., ali je objavljivanje njegovih djela i dalje bilo zabranjeno. Tek se u kasnoj fazi Perestrojke, 1989., Grad pojavio u obnovljenom izdanju. Treba li još nešto reći? Zasigurno. U nekome ću se od sljedećih nastavaka posvetiti ukrajinskim futuristima, a neću zaboraviti ni bjelorusku međuratnu književnost. Načelo stalnoga učenja valja slijediti kako bi se odlučnije i utemeljenije moglo nastupiti protiv zla koje se obrušilo na Ukrajinu (s istim argumentima kao tridesetih), a i na nas – kao pripadnice i pripadnike slobodnoga svijeta. Potiha rehabilitacija gruzijskoga koljača koju sprovodi povjesničar-amater sve je više nego slučajna. Tragična sudbina Valerija Pidmohilnija i njegovih supatnica i supatnika postoji kao zloslutna opomena što nas čeka ako se bez otpora prepustimo neobuzdanoj barbarskoj sili.          



Davor Beganović 07. 04. 2024.

klizava i razrovana je cesta

neprimjećen i potajan
vojnički stupam iza tebe, ali spretnije
zabavljajući se već zabavljen gušenjem
sa jednom čađavom smrti u plućima
time kako pijano proklizavaš
crnom sniježnom poleđenom cestom
i ovim zagađenim svijetom

potom sam jednom opet na istom putu
vremenski dovoljno udaljen da gledam
kako prljavo paperje gubi već bitku
protiv kužnog nagrizanja crne kože
pod sobom

tom zemljom uvijek kažnjenički stupam
jedva se sputavajući da ne vrisnem
da ne vrisnem iz bezdana najdubljeg i
posljednjeg očaja:
boginjo majko!
poslušaj pitanje moje
ne samo kako već i zašto

dok
svaki ruski gulag i istočnoeuropski prljavi geto
pjeva ovu istu crnosniježnu pjesmu
pod čizmama nevoljnika bez broja
ti rađaš život
prezrena i prepuna
i to pitanje neka bude milovanje
tvog bludnog obraza
oproštajno

dok
slijedim svoj privremeni pogled i svoju vječnu
misao
i k ocu eteru svoju jadnu i gladnu konjicu
na juriš odlučujući tjeram
već dobro znajući da blistava prijestolja
beskrajnog neba
boljet će
spržit će
moje oči i moju feleričnu ljudskost
više no što moju prizemljenu dušu
boli tvoja crnina, boginjo

dok
me kao vučica krvavom i gladnom njuškom
kao neposlušnog potomka guraš
u prvi i smrtonosni udisaj olujnog vjetra življenja
ja nestašno sam uspio zbaciti
okov vremena i žudnju za krvlju
dva oličenja ljudskosti

ne vraćaj me opet
ne vraćaj me opet
ne vraćaj me opet
ne pokušavaj

jer jednom će biti zadnji neuspjeli pokušaj
jer jednom se neću vratiti
ni ocu eteru ni zemlji majci
niti ću biti svjedok pijanih proklizavanja
dok se uči ljudski rod
hodanju ili disanju
niti ću sam biti nošen na lavini svih mojih sjećanja

jer jednom ću se uspjeti utopiti u beskrajnom moru
apsolutnog postojanja
i rasplinuti se u ljetu jednako među svim paocima
jednoga točka
dok se točkovi kola koja u krug voze još jednu
žetvu ove planete nastavljaju kotrljati
beskonačno i dosadno
sve do posljednje razotkrivene tajne vječnog smisla

jednom napokon bez mene
utopljenika u toj tajni

Dejan Tešić 06. 04. 2024.

Mravinjak

Bez igdje ičega i ikoga
Padoh na mravinjak
I bi mi da gazim –
Mrava da ne nagazim.

Zabadali su svoje makaze
u moje tabane,
Peli se uz moje butine.
I tako na mravinjaku
Tekle su moje godine.

Sam. Bez igdje ičega.
Strepjeh danju, strepjeh noću.
I kada bi me opila
kiselina mravlja
U san sam padao
iz kojega me budilo mrtvilo
Sumorna dana.

A onda udariše
Noćni vjetrovi
I ponesoše me daleko
Gdje često budan sanjam
Svoj mravinjak.

Faiz Softić 05. 04. 2024.

Kolekcionar osmrtnica

Tomo je čitao, jednu osmrtnicu, točnije obavijest o godišnjem parastosu jednom, njemu poznatom pravoslavcu. Osvrtao se gleda li ga netko. Uvijek je to tako, kad radiš neku nepodopštinu, misliš svi gledaju baš u tebe. Srećom, proljetno je jutro, pravo mostarsko, prohladno s naznakama dnevne vreline, nigdje nikoga.

Slina mu je popunila usta, oči se raširile, polako je izvadio noktaricu, ili kako bismo rekli grickalicu. Na njoj je bila i mala rašpica, ili po naški turpijica za nokte, ali i mali nož. Tim malim nožem pažljivo je odvojio tu obavijest od ploče i brže-bolje je sakrio ispod sakoa, zadovoljan što ga nitko nije vidio, zadovoljan što nije oštetio taj komad papira, i na koncu, što je dodao još jednu osmrtnicu u svoju kolekciju.

A kolekcija nije bila zanemarljiva.

Skupljao je osmrtnice već dvadeset tri godine, osam mjeseci i sedamnaest dana, računajući i današnji. Pamtio je taj dan, početak. Dva dana ranije umrla mu je mama. najnježnija i najtoplija osoba koju je upoznao u životu. A već mu je četrdeset šesta.

Zbog pokojne mame nije se nikada ni ženio. U djevojkama koje je upoznavao tražio je onu nježnost i toplinu majčinih ruku, majčine duše, majčinih očiju, i nikada ih nije našao. Rodbina ga je gurala da sjedi pored slobodnih cura, čak i pored mladih udovica i tek razvedenih žena, na raznim okupljanjima. Krštenjima, krizmama, blagoslovu polja, rođendanima, roštiljanjima. Onoga trena kada je shvatio namjeru rodbine da ga pošto-poto oženi, jer „baš je zlatan, ima stan, osto mu od matere, ima poso, nije vala ni ružan“ jednostavno je prestao odlaziti na obiteljska okupljanja. Na početku se pravdao bolešću, onda obvezama na poslu, onda im je lagao da ima neku „malu“ ali još nije vrijeme da je upoznaju, da bi, na koncu, i rodbina prestala pozivati ga.

Lagano se povlačio u svoj svijet. Svijet Bukowskog, Meše Selimovića, Tribussona, domaćih filmova. Znao je preko stotinu replika iz domaćih filmova napamet, znao bi prepričati kazališni komad od početka do kraja.

Prva osmrtnica koju je skinuo i donio kući bila je ona pokojne mame. Skinuo je s table na glavnom gradskom trgu. Činilo mu se kako će mu mama, onako lijepa na slici koju je dao tiskati, pokisnuti, izblijediti, nestati. Zato je iz džepa izvadio noktaricu, izvukao nožić i pažljivo i nježno je skinuo i ponio kući.

Od tada se ne odvaja od te svoje noktarice. Jednom ga je uhvatila luda panika jer je zaboravio izvaditi je iz džepa hlača, a hlače je ubacio u perilicu. Sjedio je tada ispred perilice i gledao u nju kao u televizor i čekao kraj pranja samo da noktarica izađe čitava. Izašla je čitava, oprana i čista.

Imao je točno osamstotina četrdeset tri osmrtnice u kolekciji.

Prvo ih je samo donosio i slagao u kutiju. Onda je jednog dana shvatio da je svaka, na svoj način, drugačija pa ih je počeo razdvajati.

Prvo ih je razdvojio po bojama okvira. Najviše je, naravno, bilo crnih. Crni okvir stavljaju i katolici i pravoslavci, zeleni muslimani, plavi je kod mlađarije i ponekog ateiste, a crveni okvir stavljaju komunisti i tzv. borci iz zadnjeg svjetskog rata. 

Eh, da je barem zadnji.

Potrudio se kutije umotati u odgovarajući papir. Samo crnu kutiju nije umotao papirom nego crnom, plastičnom vrećom za smeće. Jer, tko još proizvodi crni papir?

Onda je počelo razvrstavanje abecednim redom imena, ne prezimena. Kad je to urađeno, odvajani su po spolu, po godištima, po starini, od najstarijeg do najmlađeg.

Palo mu je na um odvajati osmrtnice po odrednicama: “nakon duge i teške bolesti”; “iznenada, nakon kraće bolesti”; “nesretnim slučajem”.

Bilo ih je nekoliko s dosta čudnim odrednicama koje su mogle, u tim ne baš veselim trenucima, izazvati osmijeh i kavansku zajebanciju: „preminuo/la iznenada u devedeset trećoj godini“. Čuj iznenada!

Kada bi se pojavio neki pokojnik njegovog godišta odmah je išao kod liječnika na preglede i kontrolu nalaza krvi, pluća, bubrega, srca, jer “udaralo je po generaciji”.

Broj ožalošćenih koji su popisani na kraju osmrtnice bio je, također, jedan od kriterija razvrstavanja.

Svi bi se, nekako, htjeli ugurati na taj popis kako bi se narodu i svijetu pokazalo da žale pokojnika, a za njegovog života su mu psovali mater, prelazili na drugu stranu, sunčanu stranu ulice samo da se ne sretnu, ni slučajno.

– Nemoj mi ga, matere ti, pominjati! To je poseban tip, da ne kažem đubre, ali nije moje da govorim, eno mu žene, đece i jadnih roditelja (ili braće i sestara)! – govorili bi ako bi netko upitao za pokojnika.

Ali kad je popis ožalošćenih u pitanju, e onda se doživotno naljute ako ih ne stave.

U novije vrijeme, primijetio je, ima sve nekakvih čudnih, stranjskih imena na popisima ožalošćenih. Valjda su ljudi, kad su bježali iz zemlje, ostavljajući njega primitivca i njemu slične, željne krvi i ratovanja, negdje tamo daleko zasnivali obitelji sa strancima pa onda počeli davati imena koja smo mi vidjeli samo u američkim filmovima B i C produkcije.

Razvrstavao je osmrtnice i po kriteriju mješovitih brakova. Dobro, kod nas su još uvijek mješoviti u smislu između muškarca i žene, ali misli se na miješanje naroda i vjera.

Tek tu nastaje dramaturgija. Uvijek je jedna strana jadna, prevarena, asimilirana, prodana duša. Malo tko razmišlja o ljubavi i kemiji između dvije osobe, o njihovom izboru, o njihovom uređenju zajednice života. Samo tko je koga zajebo i prevario, te ga natjerao da prihvati običaje, kulturu i vjeru druge strane.

Mjesta pokopa su, također, kriterij slaganja osmrtnica u kutije. Obiteljske grobnice u selima odakle su šljegli, obiteljske grobnice u grobljima i haremima u Gradu, grobnice u grobljima kojima upravljaju vjerske zajednice i pokopna društva. 

Organizacija prijevoza za susjede i prijatelje je posebna stavka osmrtnice, jer ispraćaj je često iz gradske mrtvačnice a mjesto pokopa nije ni blizu, groblja su nerijetko veoma udaljena, pa gradska mrtvačnica je, skoro u centru grada.

Posebne su odrednice gdje se navodi u kojoj crkvi će održati misa za pokojnika i u koliko sati, ili u kojoj džamiji će biti klanjana hatma dova za rahmetliju. Imaju odjeljci za održavanje misa odmah nakon pokopa ili sutra ujutro, te po crkvama.

Tugaljive su, posebice, one plave osmrtnice gdje se nalaze mala djeca, bebe ili mladež. Plave na kojima se nalaze ateisti po zanimanju, ne po osjećaju, oni koji su u mijeanim brakovima pa ne žele veličati ili povrijediti druge, ne vrijedi ozbiljno razmatrati, osim podjele po spolu, godištu i onim odrednicama „iznenada, duže, kraće, nesretno“.

Viđao je na tim plavim. imena kojima je uplaćivao novac za pomoć u liječenju. Na žalost, očito ta pomoć ili nije bila dovoljna ili je došla prekasno, ali sebe je tješio da je barem pokušao pomoći svojim skromnim prilogom.

Nekim likovima koji su bili, kao nešto značajni za Grad, zemlju, neku od Partija, na osmrtnicama bila je i obavijest o komemoraciji.

Išao je, u pravilu, na te komamoracije gledati one koji su za života mrzili pokojnika, podmetali mu noge, razgovarali s njim s figom u džepu, govorili i pisali, da ne kažem srali po njemu, a onda na komemoraciji pričaju sve najljepše. Pisali su članke kontra njega i njegovih stavova i razmišljanja, pisali kolumne u dnevnim novinama i tjednicima, pljuvali po njegovom intelektu. A onda, odjednom, veličaju njegov lik i djelo toliko da ga ljudi, gotovo, ne mogu prepoznati.

Bilo mu je zanimljivo gledati lica ljudi koji lažu a ne mijenjaju izraz očiju, niti im se lica crvene od srama, lažu s takvom lakoćom i sigurnošću, kao da doista vjeruju u to što govore. Jasna mu je ona priča: o pokojniku sve najljepše, ali mu nije jasna situacija da je netko za života bio lopov, kurvar, satrap, dvoličnjak ili troličnjak, korumpiran, a onda trenutkom svoje smrti postaje gotovo ponos Grada, nacije, vjere, postaje gotovo svetac.

U gornjem lijevom kutu osmrtnice obitelj često stavlja sliku pokojnika, kako bi oni koji ga znaju likom a ne imenom primili k znanju da je dotični preminuo. Nisu svjesni rizika da netko na slici iskopa oči pokojniku jer ga je nešto zajebo u životu, ili da pljuju po slici kad god prođu pored table s osmrtnicama, dok ne dođe novi glavni glumac. 

Stavljaju uz ime i nadimke. Na našim životnim prostorima nadimak, nerijetko, znači više od imena jer osobu svi znaju po nadimcima, po imenu, čak i neki članovi obitelji, ne.

Zoran primjer je Meho Džeger alijas Mehmed Humačkić.

Kao što njega zovu Tomo Smrtovnica.    

Jednom je usnio san u kojemu skida s drveta smrtovnicu na kojoj piše: umro sam na svijetu, zaboravljen od svih, a u kutu bila je njegova slika iz mladih dana.

Tomislav Pupić 03. 04. 2024.

Uradak objedinitelj

U skutnoj radnji, grnčar gotovi ilovaču  

Kad je raskvasi
Zgomila glinu na mogilu
I opet je gnjeti i žurno gazi
Dok ne zatre zadnje zemljano zrnce –

Ostavi je da predahne
Pa je odmornu nasadi na stalak 

Gdje dlanovima do iznemoglosti
Oblikuje sud svoje žudnje – 

Vi žedni, učite iz žednji – da bi postao
Duše i tvari objedinitelj: 

Ovaj uradak
Pak, biće paljen i žaren
S radošću u peći grnčarove pobožnosti

 (2024)

Šaban Šarenkapić 03. 04. 2024.

Ekran, knjige/82

Ivan Golub: Knjiga poučaka, Neolit/Artikulacije, Koprivnica 2024.

Ljubazan i drag pjesnik, susrećem ga jednog od nevoljnijih dana, početkom tisućljeća u uredu jednog zagrebačkog nakladnika, onoga dana kada je prijatelja pisca sustigla ružna dijagnoza. Nije Golub na tom mjestu trebao biti. Zatekao se slučajno, prema nekom prethodnom dogovoru. U crnom odijelu i s kolarom, u neprikladnoj, predubokoj fotelji iz koje se teško ustajalo, među nama, ustreptalim i uplašenim radi zemaljskih stradanja, sramežljiv da koga neovlašteno ne utješi ili da se kojem ateistu ne upetlja u njegovu kompliciranu, osobnom psihologijom opterećenu duhovnost, Ivan Golub djelovao je kao zbunjeni anđeo.

“Knjiga poučaka” zapravo su memoari stidljivog čovjeka. Tko sam ja da pišem memoare? A opet, grehota je svih tih sjećanja. I onda je negdje početkom rata, ili nakon što je pao komunizam, pa se činilo da smo svi skupa na pragu nečega novog, krenuo da piše kakav je poučak od koga primio. U životu je sretao ljude, i svatko od njih imao je tu jednu rečenicu ili riječ, tu jednu malu poučnu pripovijest, iz koje se on učio životu. Počev od oca, majke i sestre, preko profesora i odgajatelja u sjemeništu, do kolega svećenika, biskupa, rektora europskih bogoslovija, koje je Golub, i sam jedno vrijeme rektor, obilazio. Tu su, naravno, Alojzije Stepinac i Krleža, premda je ovom čitatelju zanimljiviji, jer je literarno uspjeliji, biskup barun Franjo Salis-Seewis, voditelj Zagrebačke nadbiskupije po Stepinčevu uhićenju, “vedar čovjek u nevedro vrijeme”. Golub je rasan pisac, on osjeća ono što, vjerojatno, nikada ne bi sebi priznao: zanimljiviji su i čovjekovu sjećanju i književnosti samoj likovi koje možemo sagledati, od onih koji nas previše impresioniraju, pa nas samim tim i nadrastaju. Epoha se, na kraju, bolje prepoznaje u pogledu epizodista i autsajdera.

Ili Đuro Kokša, rektor Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu, u vrijeme kada je Golub tamo kao mlad čovjek boravio. A bilo je to slavno vrijeme održavanja Drugog vatikanskog koncila. Svi bi zajedno objedovali, i “koncilski oci iliti biskupi”, i studenti koji su se u Zavodu zatekli: “Prije objeda bio je kratak pohod u zavodskoj kapelici. Rektor bi vazda požurio da biskupu otvori vrata kapele ili zastao pred otvorenim vratima blagovaonice da dade prednost biskupu neka uđe. Ne znam zašto, ali ja sam, kad sam se bio našao u takvoj prilici, pustio biskupa da si sam otvori vrata i nisam hitao da mu ih ja otvorim. Velim, ne znam zašto. Zacijelo zbog mladosti koje prkosi starosti.” Kokša je, bezbeli, sve to gledao sa strane – tek taj je imao oko za gledanje, i šteta je živa što nije ništa zapisivao – pa je nakon nekog vremena pozvao mladića k sebi i rekao mu “Lancmane, svoju samostalnost i slobodu pokazujte u iznošenju svog mišljenja i zastupanju svojih stavova, a ne u uskraćivanju pažnje prema vlasti i uljudnosti prema vlasti i uglednicima.”

Bio je to prvi od tri Kokšina poučka, a ovom se čitatelju posebno urezao u pamet, tako da o njemu i mimo knjige misli. Doista, u idealnom svijetu – a blagovaonica bogoslovije i samostanski i svetojeronimski hodnici vjerojatno su među uspjelijim simulacijama idealnog svijeta – sloboda bi se doista trebala ticati samo mišljenja i stavova. “Uskraćivanje pažnje”, za koje Kokša opomene mladog kolegu, svoga zemljaka, posljedica je frustracije što se na mišljenja i stavove nikakva pažnja ne obraća. Ali kako god bilo, nikako ne bi valjalo brkati psovku i stav.

Ivan Golub bio je odličan pjesnik, nije bio nikakav gost u pjesništvu i u književnosti, kakvi inače znaju bio ljudi snažnih doktrina, crkvenjaci, revolucionari i ratni generali, kada se dočepaju lijepe književnosti, naročito poezije. Možda i zato što je dobro shvatio prvi Kokšin poučak, možda zato što je sam bio osjetljiv prema svijetu, a možda naprosto zato što je bio talentiran, tek Golub je doista bio odličan pjesnik. Kažu da je takav bio i svećenik. Ta dva njegova lica, pomalo i dva duha u istoj duši, nisu bila u sukobu. Kao što to često biva, pa onda stradava književnost. Sreli bi se, pak, u interesu Golubovom za Jurja Križanića. Taj interes ga je i vodio Krleži.

Dva su Krležina poučka, dvije anegdote. “Genij znade što treba raditi. Sve drugo ostavlja i radi samo to”, izgovorio je, veli Golub, gledajući u toranj Crkve svetog Marka. “Bila je to rečenica bez razgovornog konteksta”, dodaje. “A ja sam napisao knjiga i knjiga da ne bih radio što sam trebao raditi”, zaključio je Krleža. “Obazreo sam se i stao. Stajao časak bez riječi. Naklonio se i izišao.” Završava tako Golub najčudniju bilješku u knjizi, koja podsjeća na kakav zen-koan. U drugoj anegdoti Krleža svjedoči kako je kratko nakon Drugog svjetskog rata držao predavanje o književnosti, pa je kazao da je Evanđelje najznačajnije književno djelo. Iz publike se na to digao glas: “Dosta je religiozne propagande!” Krleža je, naravno, samo želio govoriti o književnosti. Ali iz publike će se, anoniman, uvijek začuti glas onih koji ništa ne razumiju.

Ivan Golub intenzivno je nastojao razumjeti one drukčije od sebe. To sam upamtio iz našega usputnog poznanstva, a najviše iz tog čudnog susreta kod zagrebačkog nakladnika, kada se slutilo skoro umiranje, dok je on nemoćan sjedio u svojoj predubokoj fotelji. “Knjiga poučaka”, koju je za sobom ostavio, dobra je i pametna, ali je suštinski nedovršena. Pisana u nekoliko navrata, pa zatim ostavljana po strani, takva je morala biti.

 

Neolit/Artikulacije

Novi nakladnici, registrirani u Koprivnici, o kojima, zapravo, ne znamo ništa. Osim što znamo da nakon Vošickog u glavnom gradu Podravine značajnijeg nakladnika nije bilo. Kao odgovorne osobe potpisani su Marko Gregur i Mario Kolar. Nakon što ih je obojicu potjeralo iz Društva hrvatskih književnika, čini se da su osnovali svoje izdavačke kuće. Eto koristi po književnost od mudroga vodstva s Jelačić placa 7. To što Gregur i Kolar svoj put započinju s Golubom ozbiljna je odgovornost, ali i još ozbiljniji paradoks. Djeluje konzervativno, a ustvari je suprotno od toga. Neka im je obojici sa srećom!

 

Anđeli

Kad mu je jednom bio u posjetu, Golubu je Nikola Šop sa svoje vječne zagrebačke bolesničke postelje pripovijedao kako ga je Petar Grgec, svojedobni estetski faktotum zagrebačkog Kaptola, progonio zbog Šopovih pjesama o Isusu. “Zamjerao im, veli, Grgec što Gospodina Isusa tako snizuju. A nije to Šop govorio s gorčinom, jer se na ispaćenu licu pojavio jedva prepoznatljiv osmijeh. I rekao: ‘Isus ipak čita novine. Isus je ipak gost u mojoj sobi.’ Zanimao se za moje pjesme. Na oproštaju je jednom rekao da dođem opet da čitamo moje pjesme. Ja nisam došao. A Nikola Šop je otišao. Put zvijezda o kojima je pjevao. A meni je vazda žao što nisam došao.”

Miljenko Jergović 02. 04. 2024.

Acqua Alta

Voda nadire, obuzima tle, kao opšiti vazduh
na drevnim razbojima, kao sveopšta plima tijelā
što stupaju nezaustavno, poput lezija barbarohordi.
Jesen je i Venecija tone, ali turisti se i dalje tiskaju,
prostirući plaštove od mangana istarskim mermerom.

Doba je truljenja, memla se prelagano ustoličuje
u lagunama, pletući paučje mreže, bezzazorno,
od Margere do kripte u koju je usječen Longenin san.
Kamen se rastače poput šodera u napuštenu majdanu.
Bludimo kroz more što bubri i ravna strastima mjeru. 

I borove crnogorske usađene u baziliku Salute,
iz goleti i kršā dukljanskih u ovaj hibrid divote,
usuru trajanja, o kojoj posvjedoči onaj što jedini leži
uspravan u tvojim zatonima, poput davnog hidalga. 

I kritska madona, Mesopanditisa, kojoj i gojne zmije
nekoć dolažahu na poklon, usrdno, ona u pigmentu
boje kože migranata, što sretasmo ih od Savamale
gnojne do strašne Lampeduze, nepropadljiva
i nepripadljiva kugoustopnica kandijska, zalutala
pod mletačke vedute, poput predvečernje kantaride.

Radomir D. Mitrić 02. 04. 2024.

Glavni lik “Izgubljene knjige“

Od životne promjene, krize, do promjene pogleda, došlo je do pogleda svijeta kroz nepoznate oči. U tolikom ludilu ponestalo je riječi da se iskaže bilo što. Čovjek nije nepoznanica, njegova je psiha iznijeta na pladnju društvene mreže. Njegovo je breme postalo ljudska glupoća, zaostalost. Ljudska kritika postala je nepoznanica. Svi se okreću lažnom izvoru koji se usudi kazati nešto, iako je i sam zapeo u svojoj neznatnosti. Ljudski osjećaj ostao je izgubljen, povratili smo životinjske instinkte ubijanja, zavođenja i izdaje. 

„Pjesnici su čuđenje svijeta“ rečeno je u jednoj pjesmi, ali i oni su postali prozirni. Postali su dio ideala koji ne postoji. Postajemo dio fikcionalnog svijeta koji postoji u svom nepostojanju. Osjećaj je to da si samo broj i nečiji jeftini stroj. Razum je isčeznuo, nebesko više za njih ne postoji. Dio smo narativa, svoju volju nemamo. Naša volja je narator koji nas može maknuti iz svog svijeta, koji nas više ne mora spomenuti ili nas jednostavno smaknuti. Fascinantan je postao naš svijet. To je slika koja se miče, koja se ne tumači, a i dalje živi pokretnim životom. Nije više tako jednostavno živjeti izvan okvira života. Tvoj te narator ganja i muči strašnim slovima, riječima i dugim rečenicama. Tako nastavljaš živjeti po njegovim riječima sve dok ih on ne prestane pisati za tebe. Tek onda možeš živjeti kako ti želiš i misliš da je ispravno.

Mnogi su prijatelji tako izgubljeni, a među njima i moj najbliži prijatelj, Mladi Werther. Nije imao mnogo izbora i završio je tako kako jest. Još nakon 249 godina pomislim na njega. Okrutna su ta bića, naratori. Moja je sreća što živim u sjeni pred svojim. Već mi je odveo sestre, brata, rastavljao i sastavljao prijateljstva i ni u jednom trenutku nije bilo lako. Svakim se danom pitam kakve li je danas volje, hoće li mi bit „dobar“ ili „loš“ dan. Svejedno, znam da će mi svaki dobar dan postat loš, a loš još lošiji, jer njegovi čitatelji s kojima iznova proživljavam ovaj život, vole patnju i iz nje crpe svoju snagu. Za sad sreća je moja što njegova knjiga, to jest moj život se još nije počeo pričati u više primjeraka. Tek tada počinje moja tortura, osuđivanje za nešto što nisam htio učiniti, jer nemam nadzor nad svojim djelima. Zato se i skrivam i pišem ove nevolje u nadi da će njegovi čitatelji razumjeti zašto radim te grozote što moj narator piše. 

Odavno sam zatočen. Prvobitno sam živio u ideji jednog pisca, ali sam u slovima rođen tek nekoliko stoljeća poslije. Moja priča se još nije završila. Narator koji upravlja mojom svrhom u knjizi još nije dosegao razinu zrelosti da bi stavio točku, točku kao muzičku repeticiju beskonačnosti koja je napisana mnogim mojim prijateljima. Vidite, postoje i priče po istinitom događaju pisane. Njima je, u neku ruku, lakše jer su proživjeli „pravi“ život i sada žive kao sjećanja. Što je s nama? Mi nismo čak ni sjećanja, mi smo odraz nečijeg uma što želi biti slobodan. A znate kako je biti 20 različitih odraza? Rado bih vam ispričao, ali svaki me odraz doveo do iznemoglosti i ludosti, tako da se ne sjećam. Toliko sam puta ubio zbog te ludosti. Ubijao sam druge, bio sam nečija lutka za kontrolu, a na kraju ubijem sam sebe i na kraju te stranice zapale, pa oživim opet s velikim prijezirom prema sebi i prema naratorima. 

Tokom tako dugog „života“ uspio sam steći svijest. To mi je dao jedan od „lutkara“ ili sam je stekao, ne znam reći, ali sad mogu razgovarati s dugoodraznicima koji imaju tu sposobnost. Čuo sam mnoge strahote. Naš svijet ne čine „ljudi i čudovišta“ nego djela i nedjela. Najveće nedjelo, vjerujem, kao i u ljudskom svijetu je ubojstvo, a ja sam, kako rekoh, načinio mnoga. Sjetite se vaših ljudskih „genijalaca“ koji su svoje likove natjerali na ubojstvo. Mi živimo u idealnom svijetu, živimo u svijetu koji vama služi kao gospodarima. Naš je svijet star isto toliko kao i vaš. Stvoreni smo kako bismo pomagali vama doseći vrhunac savršenstva, da biste vi sagradili svoj savršeni svijet. Ne! Od našeg savršenog svijeta ste napravili ruševine, a od vašeg samo sjećanja. 

Toliko su puta pisali od ljudskoj savjesti i o ljudskoj inteligenciji i pomisliš da su to nebeska bića, ali ne, samo se predstavljaju tako. Njihova uzvišenost doseže zemlju, a kako znam to? Mi smo u slovima odraz stvarnog svijeta. Materija je mrtva i Bog je isčeznuo, ljudi su ga otjerali. Toliko su mu se molili da su ga zanemarili. Žalosno je to što su sebi uradili u samo nekoliko stoljeća, a uzdizali se tisućljećima. Nadam se da će moje pismo doći do drugih odjeka stvarnosti i da će uspjeti pokazati pravi put svojim naratorima, oduprijeti se njihovom nagonu za ubojstvom i destrukcijom, a ja se sada povlačim jer mojoj priči dolazi kraj. Materija je umrla, Bog otjeran, ali njihov je um još uvijek sposoban za spoznaju. Oduprite se!

Valentin Nino Martić 31. 03. 2024.

Katin Uskrs

Za Uskrs bismo svake godine išli na Ilidžu, kod rođaka, u staru štublerovsku kuću. Oni su vjerovali po svim pravilima onodobnih građanskih vjerovanja. U meni to je stvaralo neki čudan osjećaj nelagode i uskraćenosti, kao kada se zatekneš među ljudima koji govore tebi nerazumljivim jezikom. Osim toga, svakog bi se Uskrsa priređivala avantura za djecu. Zeko bi u dvorištu i alatnici, oko zečinjaka i po lijepoj i prostranoj bašči s voćnjakom i velikim drvenim pčelinjakom posakrivao poklone, i onda bismo ih mi tražili. Osim što sam bio dvije-tri godine od rođaka stariji – što je u tom uzrastu pola života – nisam vjerovao u Zeku, kao što nisam vjerovao ni u Djeda Mraza, ni u sve drugo u što se u ranim djetinjstvima trebalo vjerovati. U ideji da bi ubogi Zeko pripremao djeci poklone za Uskrs bilo je nešto neprilično, jer on bi, taj Zeko, trebao biti jedan od onih nesretnih zečeva iz zečinjaka, koji bi redom za neki nedjeljni ručak završili u pećnici s krumpirom, a krzno bi im se sušilo razapeto na drvenim vratima alatnice. Kroz glavu mi je prolazilo da će i taj Zeko, koji sprema djeci darove za Uskrs, završiti tako, pa će ga onda zamijeniti novi Zeko. Ne, kažem, nisam vjerovao, ali nevjerovanje nije razlog da samom sebi ne dopričam priču o uskršnjem Zeki.

Ali sudjelovao sam u tim potragama za Zekinim darovima. Bilo mi je zanimljivo da sa strane promatram barba Nacija, koji nas je pratio, jer sam znao da je on zapravo igrao ulogu Zeke. On je posakrivao sva ta čokoladna jaja nabavljana iz Njemačke, sve te toblerone, runoliste, kemijske olovke u ukrasnim kutijicama, rokovnike i komplete drvenih bojica. Osim toga, u toj uskršnjoj avanturi, koja se svake godine obnavljala, sve dok više nije bilo djece koja bi imala vjere u Zeku, bilo je nekoga neobičnog i sveprožimajućeg kalendarskog uzbuđenja. Jednog bi Uskrsa sve već prolistalo i procvjetalo, proljepotalo bi se vrijeme, prozujale bi pčele i bumbari. Drugog bi tek ranom svježinom zamirisala zemlja, pa Zeko ne bi ostavljao darove negdje duboko u bašči i voćnjaku, da se ne bismo zablatili tražeći ih. (Barba Naci unaprijed nas je upozorio na takvu Zekinu odluku.) A jedne je godine za Uskrs pao veliki snijeg. Prtili smo naokolo prtinu, a barba Naci se onda najednom sjetio da je vidio Zeku kako vršlja po kući, pa bi trebalo pogledati da ove godine slučajno nije unutra posakrivao darove.

Za Uskrs bi, u ta najranije doba, dok su rođaci još bili sasvim mali, L. jedva da je i hodao, navraćala susjeda Kate. Krupna, već postarija žena, golemih šaka – čini mi se da veće ženske šake u životu nisam vidio – koje su bile istetovirane križevima. Kate je živjela u Otesu, to je podaleko od Kasindolske, ali je svejedno dolazila u posjet o Božiću i Uskrsu, jer nas je zbog nečega smatrala svojima. A nama to nije bilo mrsko, jer je Katu, kako su govorili, trebalo imati pri sebi za ne daj Bože. Ona je, naime, onako velika i jaka vodila brigu o teškim bolesnicima, o samrtnicima. Osim što je bila među rijetkima koje su se tim poslom bavile, Kate je, pričalo se, u tome bila najbolja i jedva da je za to uzimala ikakav novac. Radila je to što je radila zato što je u nešto vjerovala. Slabo se razumjelo u što. Ali vjerovala je u nešto što je nadilazilo sve što su propisivali molitvenik, velečasni i Crkva. I onda je, desetljećima već, radila taj posao. Ljude je ispraćala u pokoj vječni. Kad bi se netko šlagirao, što se u to vrijeme stalno događalo, ili kad bi prestario i onemoćao, Kate mu je bivala sve. Ili Kate, ili starački dom. A nitko nije htio u starački dom. U tom našem svijetu starački domovi bili su i ostali poput koncentracijskih logora. Šlagirani očevi bez glasa su preklinjali djecu svoju samo da ih ne daju u starački dom. Kate je, dakle, bila njihov anđeo. A oni su, svi ti teško bolesni i umirući, bili, kao i mi, publika velike Katine životne priče.

Druge ratne godine, trebala bi to biti 1942, u noćima bez zvijezda i mjeseca krenuše na sela po Sarajevskom polju. Tko je krenuo, Kate nikad nije rekla, nego je do onog koji sluša bilo da to i sam zna. A ujutro, nakon takve noći, sve u selu bilo je zaklano, od djeteta u bešici do starca na samrti. Ujutro bi se čuo samo lepet kokošiju po avlijama i baščama, jer bi i ćuku svakog jednako zaklali kao i čovjeka što će. Godine 1942. Uskrs je pao na 5. travnja. Rano u nedjelju, dok je svijet još spavao, krenuše pa poklaše redom sve u pet kuća. Naša kuća, veli Kate, bila šesta. Klali bi nam, jadi moji, troje male djece, blizančadi nisu bile ni dvije godine, a Cvijeta mi taman navršila osmu, svekrvu i svekra, i na kraju mene i mog Antu. Ali nisu! Ni danas ne znam što nisu, zašto su na našoj kući stali! Bit će da se već bilo razdanilo, ili se mjesečina javila, pa mračnjaci pobjegoše.

Tad moj Anto kaza da ovako više neće, kaza da on ovako više pritrpit ne može, nego da se on ide javit da državu brani. Ako se ne javi, ima da nas sve tako, od kuće do kuće, pokolju, I ode moj Anto, jadna mu majka, a nije morao ići, jer je na željeznici imao službu i nikad ga vojska uzela ne bi, jer vojski željeznica treba…

U Katinoj priči, onako kako bi je ona pričala na svaki Uskrs, a kako ju je, vjerojatno, pričala i svojim bolesnim i umirućim, niti se znalo tko su ti koji dolaze klati, niti se znalo kakvu je Anto državu otišao braniti, kako se država zvala i kakvu je uniformu obukao. Ali je krivo i pomisliti da je Kate nešto prešućivala iz konjunkturnih razloga, onako kako su, u prilagođavanju na pravila života u socijalizmu, prešućivali svi drugi. Ne, stvari u Katinoj glavi naprosto su tako bile posložene. Nije ona vidjela četnike i partizane – a u klanja i osvete po katoličkim selima po Sarajevskom polju znali su naići i jedni i drugi – kao što nije vidjela ni Nezavisnu Državu Hrvatsku, niti je u svojoj tvrdoj i priprostoj glavi – Nona je tvrdila da Kate nije baš sasvim normalna, znala bi reći da je Kate maloumna – uvidjela razliku između te države i one koja je nastala poslije nje. Također, njoj je njezin Anto bio junak, jer je otišao u ustaše da brani državu, kao što su joj, bit će, junaci bili i partizani. Iz Katine perspektive Anto nije otišao u partizane samo zato što nije bilo države koju bi u partizanima branio.

I tako je Anto, junak, u uniformi koja mu kao salivena stoji, “svečana crna, ko za pozorišta!”, s bodežom i pištoljem za pasom, dolazio kući kad ga njegova vojska pusti. Pa je bio i za Uskrs, sljedeće 1943. godine, kada je Uskrs pao na 25. travnja. Tada su njih dvoje, Kate i Anto, pod ruku Ilidžom prošli. Svijet sve govorio: Vidi junaka našeg! Tako, barem, ona kaže. A svi joj mi klimajući glavama priču potvrđujemo. Netko, možda, u šali, a netko zato što bi Kate i nama, ne daj Bože, mogla ustrebati.

I to je zadnji put bilo da se Anto pojavio u Otesu. Poslije ga je rat nosio na ovu i na onu stranu. Najprije joj se javljao pismima – pisao joj je velikim štampanim slovima, jer Kate drukčija slova teško čita – a onda preko raznih ljudi, izdaleka, odnekud od Koprivnice i od Zagreba. Tako dođe i 1945, koja u Katinom tumačenju i nije bila neka prevratna godina, osim što su nas partizani “oslobodili straha i belaja” da će u noći bez zvijezda i mjeseca doći mračnjaci da nas sve pokolju i da od nas ne ostane ništa osim kokošjeg lepeta. Crna se Antina uniforma, “svečana crna, ko za pozorišta” prirodno slila u duši i glavi naše Kate s uniformama partizanske vojske. Ako je tu neke opreke i bilo, nje ona, jadna i neuka, nije svjesna. “To je za velike glave, koje novine čitaju i politiku uče!”

Ali kako dođe 1945, tako Ante nestade. I ne ču se o Anti više nikakva glasa. Za svakog se nešto pričuje, makar i ne bilo istina, tuguje Kata, samo o mom Anti ništa. U zemlju kao da mi je živ propao, govori Kate svakog Uskrsa, pa se prekrsti. A mi je za stolom gledamo, podijeljeni u tom trenutku na one koji u taj križ vjeruju i one koji u taj križ više ne vjeruju. Prvo sam molila da mi se moj Anto živ vrati, blizančad na put da izvedemo, Cvijetu da udajemo. Onda sam molila da se pojavi kad su mi svekrva i svekar jedno za drugim na rukama umirali: mater i oca da moj Anto u grob spusti! A njega nigdje. Tu sam znala da mi više nije živ, jer koji bi to živ čovjek dijete ne udavao, roditelje ne kopao? Pa sam molila da mi jave da je moj Anto mrtav, da mi jednu jedincatu njegovu kost donesu, evo ovu malu od najmanjeg prsta, pa da tu kost pokopam i mog Antu ožalim! Ali ništa, ništa, ništa.

Sad čekam da moj Anto uskrsne, da mi se nekako javi!

Na to bi moja Nona prevrnula očima, a netko drugi bi Katu upitao što misli pod tim da čeka da joj Anto uskrsne. I Kate bi tad dugo objašnjavala, a iz toga njezinog objašnjenja, mutnog i vazda nejasnog, koje se od Uskrsa do Uskrsa mijenjalo, proizlazilo bi da ona ustvari čeka da joj se Anto u snu javi, ali njega ni u snu nema.

Ali onda se 1976. zbilo čudo. U zimu te godine Kate je jedne subote, gledajući televizijski dnevnik, prepoznala svog Antu, među anketiranima s Knez Mihailove ulice u Beogradu, koje je pitalo kako misle proslaviti Novu godinu. U kaputu s pletenim šalom oko vrata (tko li mu ga je samo pleo?), u desnoj mu neke vrećice i paketi, a pod lijevom ga drži žena neka u medvjeđem krznu, sa šubarom na glavi, namazanih usta, i samo potvrđuje dok on govori da će za Novu na Divčibare. Da se djeca mogu sanjkati, govori.

Eno ga, vičem, pa Cvijetu dozivam, eno ga, grlim je, i obje plačemo. Ona prvi put kao odrasla gleda oca. Na televiziji! Barem da smo kupili televiziju u koloru, a ne ovako! Plače Cvijeta od sreće što joj je otac živ, a ja plačem što od sreće, a što od jada što ga ta žena drži pod onu istu lijevu ruku pod kojom sam ga ja držala dok smo na Uskrs 1943. išli Ilidžom. Što ga barem pod desnu nije uhvatila?

A jesi li ti sigurna da je to bio Anto?

Jesam, govori Kate, udara se šakom po prsima, gledala sam ga kao što sad tebe gledam. Pa ako znam da si ovo ti, onda još bolje znam da je ono on. Tako je govorila, dok su joj svaki put dok bi ovu priču pričala iznova tekle suze ganuća. Uskrsnu moj Anto, ali ne onako kao što sam mislila. E, da mi se Bog smilovao, pa da ga je ta žena pod drugu ruku uzela! I da je rekao koliko djece imaju, jer ja sve mislim da ih je troje.

Danas kad o Kati mislim, učini mi se da je umirućima na koje je pazila dobra i utješna morala biti priča o tome kako je na televiziji vidjela svog Antu s drugom ženom, na Knez Mihailovoj ulici u Beogradu.

Miljenko Jergović 31. 03. 2024.