Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Susret s Evangelinom

    Ulomak iz “Herkula”

     

    Živio na Sepetarevcu, bio sam podstanar u sobi kod jedne Dalmatinke, dizao se noću oko dva, i išao na posao u toplanu. Radno vrijeme bilo mi je od tri do devet ujutro, i tako svaki dan, sedam dana u tjednu. Tako je išlo prve tri godine, a poslije smo radili svaki četvrti vikend. Tad je već bilo lakše, iako meni ni prije nije bilo teško. Živio sam neki svoj život, mimo Sarajeva i sarajevskog turčijata, ni sa kim se nisam družio, nikoga upoznavao. 

    Danju bih spavao, ili bih pomagao časnima. Kod njih sam i upoznao Ljubicu, moju prvu ženu, s kojom nisam mogao imati djece i koja je, nesretnica, poslije umrla od leukemije. Ta vas priča ne zanima, nema veze s mojim ratnim putem, ni s onim što će poslije toga doći. Ne znam zašto nismo mogli imati djece. Doktori su rekli da je s oboma sve u najboljem redu, ali, eto, nije išlo. Bog nam nije dao. Čim bismo legli i čim bi se Ljubica, da prostiš, skinula, meni bi pred oči došla gola, zasrana i zapišana Katarina Šulmajster, pa sam tražio da ugasi svjetlo. A ona nikako da se nauči, nego svaki put ispočetka. Gasi, gasi, gasi! 

    Nikad joj nisam rekao što me muči. Sad mi je žao što nisam. Bezbeli jadnica ona mislila da s njome nešto nije u redu. Je li tako, ti si žena, ti to znaš? Ali ovo svakako izbaci iz priče. Nikakve veze nema, a i ružno bi bilo da ljudi čuju.

    Ne, Evangelinu nisam sreo kod časnih. Nije ona bila pobožna. Sad jest, ali u ono vrijeme nije bila. Radila je u kiosku odmah ispred bolnice, pekla i prodavala kranjske kobasice, i tako. Godinama sam svako jutro doručkovao na pultu njezinog kioska dvije kobasice sa senfom, u dobro umočenom somunu. Tako smo se, bit će, zagledali jedno u drugo. Ama, drvo pred drvo da tako svakoga jutra dolazi, zagledalo bi se jedno u drugo. 

    Bog je tako odredio da Evangelina peče kranjske baš ispred sporednog ulaza u bolnicu, onog kojim mrtvace razvoze iz prosekture i kojim ložači dolaze na posao u toplanu, možda tuda prođu još samo kuharice iz centralne menze i poneko s nefrologije, i niko više. 

    Isto je tako Bog odredio da mene časne zaposle u toplani, pa da se oženim, pa da mi žena umre, i da se konačno zagledam u onu kod koje kupujem kobasice.

    Kako sam vidio da nešto između nas postoji? 

    Tako što Evangelina nije radila nedjeljom, naprosto kiosk bio zatvoren, a ona bi otiđi kod svojih na Sokolac. U prva doba mislio sam da mi nedjeljom fali kranjska, ali onda sam skonto da mi ne fali kranjska, nego mi fali Evangelina. Ništa joj nisam rekao, samo sam ju jednoga jutra, dok mi je pružala kusur kroz onaj prozorčić na kiosku, uhvatio za šaku. Šta ti je, bolan ne bio? nasmijala se. I kako se nasmijala, tako sam znao da će nešto između nas biti. 

    Da nije tako, da i ja njoj nisam bio omilio, naljutila bi se, trgnula bi ruku, a ne ovako. Vjenčali smo se na Ilidži, a nju sam krstio na Stupu, jer je na Stupu bio svećenik koji niti je pitao zašto djevojka nije ranije krštena, niti je pitao je li možda krštena u pravoslavnoj crkvi. 

    Za njega, kao ni za mene, to i nije bila crkva. A ti sad ovu rečenicu izreži, ako ti smeta, ali samo da znaš da je takvo moje mišljenje. 

    On ju je nabrzinu krstio, priveo pravoj vjeri, tako da nikad više ne pođe na Sokolac. Nije joj bilo lako, gore joj bila petorica braće, otac, mater, velika familija, sve njezina krv, ali moja ti je Evangelina između mene i krvi izabrala mene. Eto, to je za mene bila najveća sreća u životu. Za mene sreća, za njih nesreća. Treba i to shvatiti.

    Poslije, kada se zaratilo i kada su Srbi uzeli Sarajevo u obruč i krenuli da ga dave, sva petorica Evangelinine braće završiše u topništvu, u artiljeriji, kako to oni kažu. 

    Mene ako pitaš, išli su sestru da osvete. 

    I kako god bih od nekog čuo da je pogođena neka sarajevska crkva, da su granatirani naši samostani, da je pucalo po Stupu, ja bih tako znao da to njih petorica osvećuju izgubljenu sestru, jedinicu. Je li to stvarno bilo ili mi se tako pričinjalo? Niko to više ne može znati, ali ja sam tako vjerovao. A po mom sudu i mjerilu, važno je ono u što čovjek vjeruje. Ne bi ni njih petorica znali zašto su pucali po našim crkvama i samostanima, e da ih sad pitaš. Ne pamti čovjek zašto je išao u rat, jer novi razlozi stalno sustižu i pretječu one stare. Tako je to u mom slučaju, pa računam da drukčije nije ni u njihovom.

    I ako je tako, da nastavimo kako smo počeli. 

    Dok su petorica Evangelinine braće opsađivala Sarajevo, ja sam s njom nosećom već bio vani. Jest, zatrudnila je u Sarajevu, što mi je i dan-danas čudo. Pa kad gledam mog Herkula, sve mi se čini da to nije moguće, i da se nije moglo dogoditi da sina začmem u Sarajevu. Ali, eto, jest se dogodilo, Bog je tako htio, Bog mi je njega dao, pa ako je Bog namislio da plod zametnem u Sarajevu, onda je znao zašto tako čini. 

    Poslije mi se, nakon rata i svega što se zatim događalo, kada Evangelina više nije mogla zanijeti i kada smo obilazili doktore po Zagrebu i Beču, stalno vraćalo da nas dvoje, možda, možemo dijete začeti samo u Sarajevu i nigdje više. Možda se tako namjestilo, kao što se jeguljama namjestilo da putuju do Sargaškog mora, i da nam je jedini način da pođemo u Sarajevo, umjesto da obilazimo doktore. Šta ako je tako? 

    Naravno da nisam otišao. Ali sam tako mislio.

    Miljenko Jergović 17. 02. 2020.

    Moje knjige/33

    IVAN FOHT – ISTINA I BIĆE UMJETNOSTI; UVOD U ESTETIKU

    Umjetnička kritika tako utvrđuje samo jednu stvar: prisustvo ili odsustvo umjetnosti. Međutim, iako je umjetnička vrijednost nečim nošena, ona nije data u svojim nosiocima, isto kao što i svaka vrijednost nije sadržana kao dio ili pozitivno utvrdljiva realnost same stvari koja je vrijedna. Ne može se reći: u ovom vidu, u ovom svojstvu, u ovom sloju romana leži njegova umjetnička vrijednost. Ona proizilazi iz cjeline djela kao njegov efekat ili utisak. Zato se može samo doživjeti i osjetiti, ali ne i označiti i opisati. Sve što  se od djela može opisati, odnosno prikazati, to je vanumjetnički sadržaj: fabula, motiv,tema, siže, ideja, zaplet, rasplet, itd. Pa kad se i sve to ispriča, nije se još rekla nijedna riječ o umjetničkoj vrijednosti djela. Znači li to da je umjetnička kritika a priori nemoguća?

    Ivan Foht, „Uvod u estetiku“

     

    Šta je umjetnost? Postoji li uopšte definicija umjetnosti? Da li je ikada postojala? Bar neko određenje, koje će biti dovoljno da se za nešto kaže da je umjetnost. Pošlo se od ljepote, koja je bila sva definicija umjetnosti, i stiglo do nečega što je gesta, pokret, događaj, poslije koga ne ostaje ništa materijalno. Da li je to umjetnost? Uče nas u školama, osnovnim, pa srednjim, da je umjetnost ono što predstavljaju velika umjetnička djela. Ima li tu, u toj činjenici, ikakve definicije? Klasično profesor dixit više ne pije vode. Bar je meni bilo gotovo nemoguće da to prihvatim. Kao (djelimično) matematički um, onaj koga je Paskal definisao kao l’esprit géométrique uz umijeće ubjeđivanja (persuader), ili kako on navodi u „Mislima“, l’esprit de géométrie odvajajući ga od tzv. svjetovnog duha (l’esprit de finesse) koji rezonuje na sasvim „proizvoljan“ svoj način. Kad je u pitanju velika tema, kao što je umjetnost, to nisam mogao da prihvatim. Čitao sam sve odreda, bio je to naprosto moj svijet. E.H. Gombrih na početku svoje kapitalne knjige „Umetnost i njena istorija“, objavljenu u „Nolitovoj“ sjajnoj ediciji „Književnost i civilizacija“ koju je uređivao Jovan Hristić,  kaže: Takva stvar kao što je Umetnost ne postoji. Postoje samo umetnici…Reknete li nekom umetniku da ono što je upravo napravio može biti sasvim dobro na svoj način, ali da to nije Umetnost, možete ga uništiti.“

    Prije samog izlaganja o predmetu ove rasprave, a taj predmet je, kao i ostalo u seriji „Moje knjige“, uglavnom sam pisac, njegovo napredovanje, tumaranje, lutanje svijetom zvanim umjetnost , dakle, prije toga spomenuću prostor i ambijent tog mog lutanja. Redom, to je Sarajevo iz vremena mojih studija, kako matematičkih tako i životnih, koje bih slobodno nazvao uvod u književnost i uopšte umjetnost. Ali nije bilo tako odmah, u početku, po dolasku u Sarajevo. Upisao sam se na filozofiju, proveo nekih mjesec dana, pa je napustio. Zašto sam se upisao na filozofiju? Zbog fotografija tvoraca marksizma, Marksa, Engelsa i Lenjina, koje su bile izložene na zidu Doma kulture u Bosanskoj Kostajnici. Djelovale su impresivno, moćno. Tako su i mene priklonile sebi, filozofiju sam smatrao dijelom marksizma. Dakle, idem tamo gdje se ona uči. Ali, brzo me je zanos napustio, i prepisao sam se na matematiku sa fizikom. Samo što ovaj prelazak nije značio konačan raskid sa filozofijom. Pokazaće mi se brzo da je taj nadomjestak, ako tako mogu da kažem, bila estetika. Bili su zapravo neki meni bliski profesori. Početak je bio u Gimnaziji „Uroš Predić“ u Pančevu, gdje su predavali dvojica profesora filozofije meni vrlo značajni. Da ih spomenem, bar imenom, stariji Mladen Stojanov-Mlađa, i drugi, zamijenivši starijeg Mlađu, tek došao sa fakulteta, pa samim tim slab autoritet, Milan Mijatov. Za obojicu su na početku bili grčki filozofi i odmah marksisti. Sve ostalo bila su lutanja, traganja. Sve to prenijeli su na nas. Ja sam bio plodno tlo, marksizam se primio. Pokazaće se da mi je bila bliska i marksistička estetika. Tako to obično ide. 

    Dakle, sada bih po ko zna koji put istaknuo značaj nekih izvrsnih profesora Sarajevskog univerziteta, prvenstveno na tadašnjem Filozofskom fakultetu iz kojeg se tek bio odvojio Prirodno-matematički fakultet. Tu su Branko Milanović, braća Lešić, Josip i Zdenko, Midhat Šamić, Midhat Begić, Ivan Focht, Kasim Prohić i još neki koje ovog puta neću spomenuti, ali ima vremena i za to. Izdvojio bih  posebno Kasima Prohića jer je bio najbliži nama umjetničkim početnicima i kalfama. Izuzetno angažovan u književnoj sferi, vodio je više časopisa, bio usmjerivač naših napora da se upišemo u katalog stvaralaca bilo kojeg smjera. Pored Ivana Fochta on je bio jedan od poznatijih jugoslavenskih estetičara. Preveo je značajnu Adornovu knjigu „Estetička teorija“ (što je bio veliki poduhvat), objavljenu u već spomenutoj „Nolitovoj“ sjajnoj ediciji „Književnost i civilizacija“, i napisao zaista izvrstan predgovor. 

    Prateći estetičku literaturu onog vremena bio sam gotovo ponosan na sarajevske profesore koji su zauzimali visoka mjesta na ondašnjoj jugoslovenskoj ljestvici uvažavanja. Prevodili su knjige za izdavače u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, pisali predgovore, sarađivali u časopisima koji su i ako ne baš formirali onda svakako uticali značajno na moj kritički odnos prema savremenoj jugoslovenskoj umjetnosti. Ovdje pod jugoslovenskom podrazumijevam prostornu odrednicu. Kasnije će Kasim Prohić objaviti i značajne studije o Maku Dizdaru i Meši Selimoviću kojim je pokazao razliku između čisto književnog-istorijskog pristupa i estetičke rasprave. Njegova prerana smrt ostavila je prazninu baš u ovoj oblasti koja se više nije mogla ispuniti. Naprosto niko više nije razmišljao na takav način. U Beogradu je svoj veliki projekat „Biće i jezik“, kod nas više ignorisan nego pročitan, okončao Radomir Konstantinović, pristalica estetičkog pristupa svoje vrste. Naravno, tu je i otisak vremena, određeni marksistički otklon od takozvanog građanskog pristupa. Ali to su već pitanja koja ću samo naznačiti u ovom tekstu koji se dotiče ovako značajnih filozofskih i estetičkih mislilaca. 

    Marksistički pristup će kroz vrijeme evoluirati prihvatajući opštije definicije i opštiji odnos prema umjetnosti, njenoj vezi sa savremenošću. Hegel se uvažava, ali se odnos prema kraju umjetnosti mijenja i njoj se namjenjuje mnogo značajnije mjesto u ljudskom životu. U prvo vrijeme, nadgradnja, kasnije postaje dio života poput svega onoga što se manifestuje kroz ljudsko bivstovanje. 

    Meni je to bilo izuzetno zanimljivo i potrebno. Kao matematički um, htio sam više definicija, više koordinata da mi pomognu da se orijentišem u prostoru tako maglovitom. Osnovna pitanja: Gdje sam?, Ko sam?, Odakle dolazim? Kuda idem? nisu mogla dobiti odgovor dok se sam ne pronađem u tom fluidnom univerzumu naizgled malom, ali suštinski beskrajnom.  To da ti neko može reći, kao da ti daje diplomu, da si umjetnik, bilo koje vrste, postalo mi je gotovo opsesisivno. Jesam li to ili nisam? Da li da ostavim sve ostalo i da se predam samo muzama?! Jesam li odabran ili samozvan? Odabran ne znači odmah da sam bogomdan.

    Prva knjiga koja me je upućivala prema odgovorima na ta pitanja bila je Fochtova, „Istina i biće umjetnosti“, objavljena kod sarajevskog izdavača „Svjetlost“, u ediciji „Pogledi“, koju je uređivao Muris Idrizović. Zanimljiv zaštitni omot uradio je slikar i grafičar Bogdan Kršić, poput neke asptraktne slike. Ona je došla gotovo kao utapajućem pojas. Nije se to vidjelo spolja. Ti redovno ideš na predavanja, slušaš izvrsne matematičare, Veselina Perića, Muhameda Bajraktarevića, Šefkiju Raljevića, i ostale. Povremeno i izvrsne predavače na Filozofskom fakultetu, ali njihova su predavanja strogo stručna, a ti se pržiš na nekom posebnom suncu iliti unutrašnjoj vatri o kojoj jedva nešto i znaš. Samo vidiš da to nije običan plamen.

    Ivan Focht je svoje tekstove pisane više godina odvojeno jedan od drugog, kako su prilike nudile ili zahtijevale, podijelio na tri veće cjeline: FILOZOFSKO-ESTETSKE RASPRAVE O UMJETNOSTI, ESEJI O KNJIŽEVNOSTI i ESEJI O MUZICI.  Rasprava o Hegelu i kraju umjetnosti prvi je pravi tekst koji mi je došao u pravo vrijeme. „Hegelov pojam o umjetnosti i budućnost umjetnosti“ pronašao je u meni svoga pomnog čitaoca. Potom „Religija i umjetnost“, jednako značajan jer meni potpunom komunističkom ateisti pokazao je nešto šire vidike prošlosti i savremenosti. Na neki način, Fochtova misao smanjivala je moje gotovo komsomolske stavove, pomjerala me prema prostorima bližim Krležinom odnosu prema umjetnosti, primjerice prema Rilkeu ili Prustu. Ne baš prihvatanje tog društva, ali prihvatanje velike umjetnosti savremenika. To je za mene bilo revoluiconarno. Bukvalna teorija odraza je u suštini neprihvatljiva, čim se uđe u umjetnikovu intimu. 

    Koliko je to već bilo daleko od tadašnjeg školskog dirigovanog prilaza umjetnosti, naročito književnosti. Kao da se likovna umjetnost lakše izborila za slobodu stvaralaštva nego književnost. Povremeno sam se osjećao kao Vaso Pelagić kome poslušnici Obrenovića spaljuju knjigu „Narodna prava“, na Slaviji, poistovjećujući to vrijeme sa srednjevjekovljem, sa Savonarolom a kasnije sa nacistima. Veliki privrženik Vase Pelagića, bio sam u sebi ogorčen na sve ono što su činili tom balkanskom patniku zato što nije prihvatao da se proda ni sultanu, ni caru, ni kralju, ni vladici, za malo hrane, da bi na kraju skonačo u požarevačkoj  kaznionici. Teško da bi išta moglo bolje da opiše ondašnje srpsko društvo koje je bilo gotovo gore od mrskog turskog ili austrougarskog. Kad je bježao od Obrenovića sklanjao se ipak u Austrougarsku. 

    Kao komunista, nisam mogao da prenebregavam te temeljne podatke o vremenu u kome se živjelo, propagandu, laži, patriotske i ine parole poznate kao „padajte braćo“. Tvorac ovih stihova umrijeće takođe u bijedi. A tužen je i maltretiran od te svoje braće sa epoletama i služavkama. Analitički um, htio ne htio, mora biti i kritički um. Šta se promijenilo u tom društvu? Šta je narod uopšte shvatio od istorijskih događaja koji su se preko njega prelamali? Reklo bi se gotovo pa ništa, ili blaže, oni što su shvatali nikada nisu bili omiljeni na balkanskom prostoru. Umjetnost je svjedočila i o tome. Čak i muzika. Ali koja umjetnost? Koja djela?

     U svojoj knjizi, Ivan Focht je dao za mene izvrsne eseje o Kafki, odnosu realizma i modernizma, o kineskoj književnosti, o klasičnoj japanskoj poeziji i njenoj poetici, o porijeklu tuge u poeziji, o Traklu. Sve je to za mene bilo sasvim novo, jer je bilo dato na potpuno nov način. Iz svake rečenice osjećala se autorova naklonst prema književnim stvaraocima koji  su svoj unutrašnji svijet iskazivali tako da on postane sam za sebe biće, jer je bio istinit. To je osnovni i temeljni princip stvaralaštva. Jedino se tim putem može ići. Upravo se na ove eseje oslanja Fochtova sljedeća knjiga „Uvod u estetiku“. Poput velikih estetičara dvadesetog vijeka i filozofa umjetnosti, od Kročea do Hajdegera i Adorna, bez pjesnika se nije moglo raspravljati uopšte o estetici. U suštini estetika je izgledala kao posljednje pribježište filozofije. Ali da zvaršim s doprinosom knjige „Istina i biće umjetnosti“ mom estetičkom obrazovanju. Treći odjeljak ove dragocjene knjige, „Eseji o muzici“, bilo je za mene još veće otkriće. Vidio sam zapravo da o muzici ne znam ništa. Sam sam naučio note, pokušavajući da sviram gitaru. Uglavnom sve početnički i slabo. Ali me je muzika privlačila, počeo sam da posjećujem kocerte, da idem u operu, otkrio sam novi svijet umjetnosti. One velike, prave. Fochtovi eseji pokazali su mi da svaka muzika nije velika muzika, da i u njoj savremenost ima šta da kaže. To će biti osnova na koju će on sljedećih godina sagraditi do kraja svoj pogled na muziku, dostižući prostore „nove muzike“ o čemu je Adorno napisao temeljnu knjigu „Filozofija nove muzike“ a koju je Focht preveo za „Nolitovu“ ediciju „Sazvežđa“ i napisao predgovor.  Tih godina on je saradnik „Trećeg programa“ Radio-Beograda, tako da sam mogao da čitam u njihovom časopisu njegove tekstove o najrazličitijim problemima ne samo u umjetnosti nego i u kulturi u širem smislu. Zanimljiva je bila i njegova polemika sa drugim estetičarem i praktičarem Draganom M. Jeremićem oko koncepcija u ondašnjim časopisima. Ivan Focht je ocijenio uglavnom negativno tadašnje časopise, koji po njegovom mišljenju nisu imale nikakvu uredničku koncepciju. Kao dugogodišnji urednik više časopisa i novina, Jeremić se našao pogođen tom ocjenom i napisao je prilično oštar tekst za ono, još uvijek partijski kontrolisano, vrijeme. Focht mu nije ostao dužan i smireno i argumentovano pokazao da nije u pravu. To je bila prva Jeremićeva izgubljena polemika, a poslije će doći još jedna, koja je mnogo poznatija, ona sa Danilom Kišom. 

    Sedamdesetih godina, u tu se priču meni sada uklapa kritičarski praktičar najvišeg mogućeg nivoa tog vremena, Igor Mandić, svojim kritičarskim tekstovima, skupljenim u knjigu „U sjeni ocvale glazbe“. Volio sam ja i druge njegove tekstove, ali muzičke kritike držale su se upravo ovih standarda. U ovoj su knjizi sadržani autorovi tekstovi objavljivani po novinama i časopisima, najviše u „Vjesniku“, gdje je radio Igor Mandić i objavljivao kritičke osvrte na knjige, pozorišne predstave i koncerte ozbiljne muzike. Te su njegove kritike, a bile su zaista kritike, postale toliko poznate da su se oko njih sporili vodeći muzički kritičari onog vremena. Mandićev stav je gotovo identičan sa stavom Ivana Fochta, odnosno stavom vodećih tzv. marksističkih estetičara onog vremena. Igor odgovara svojim kritičarima koji su bili uvrijeđeni do srži jer im se suprotstavlja muzički amater, što je bilo samo djelimično tačno, pošto je Mandić dobro poznavao muziku. Naprosto i jednostavno, Mandić je u svojim prikazima pisao krajnje negativno o onovremenom repertoaru zagrebačkih koncertnih dvorana, orkestara i pojedinaca. Naročito se digla velika prašina oko njegovog „otpisivanja“ Čajkovskog, koga je svrstao gotovo u kičeraj, odnosno u sapunice koje su namijenjene publici koja živi u drugom vremenu i ne zna šta je savremenost. Da citiram:

    Kao „institucionalni organ javnog mnijenja o glazbi“, kako je određuje Adorno, kritika je na izloženom mjestu svih deformacija koje pogađaju glazbu. U građanskom društvu, ona je samo sluga javnog mnijenja što ga nameće klasa koja izdržava glazbu i u najvećem broju slučajeva navedena je da „bleji“ zajedno s tim mnijenjem (kako piše Adorno), koje, pak, papagajski ponavlja njene fraze i klišeje. Posao glazbenih kritičara time se pretvara u najamni rad: njihov je zadatak da sistematski uvjeravaju javno mnijenje kako su te fraze i klišeji zaista pravi sadržaj onoga što odjekuje u samoj glazbi (dok svoj pravi kritički poziv moraju izgubiti iz vida, kako ne bi izgubili namještenje)…

    Osnovni problem je u tome što programi neprekidno serviraju ista muzička djela, a izvođači se trude, najčešće im i uspijeva taj trud, da ih izvedu na besprekoran način. Tu se, dakle, sav muzički život samo reciklira u beskraj a da se ništa bitno ne dešava u ovoj oblasti. Tu su „klišeji građanske kulture“ kojih se ne odriče savremeni tzv. muzički život kroz svoje programe. Mandić toj muzici, koja je dosadila svakome ko kritički misli, suprotstavlja potrebu da muzička kultura bude okrenuta masama koje su potpuno odvojene od nje. Gledano, dakle, sociološki, tu se klasni element pokazuje kao nasljeđe koje ne pokazuje bilo kakvu želju i potrebu da se mijenja. Društveni poredak se promijenio, ali sve ono što u kulturi treba da ga prati, ostalo je uglavnom u onom prošlom, nazovimo ga građanskom društvenom sistemu. 

    Svaki put kada se prenose ti veliki glamurozni svjetski spektakli, kao što je Novogodišnji bečki koncert, meni je na umu upravo takvo gledanje na tu malograđansku vašarsku manifestaciju koja degradira savremenost na muzejski nivo. I to muzejski nivo kafanskog, najgoreg mogućeg tipa. Repertoar tih koncerata ne ide dalje od zlatnog doba bečkih kafana. Logično bi bilo da se takva muzika i izvodi u kafanskom ambijentu koji se samo povremeno dočarava jednako „ocvalim“ baletskim tačkama. Ali, ne, upravo na ovom nivou to malograđansko društvo je trijumfovalo. Manirizam, opšta mjesta, veličanje majstorstva, nekadašnja kafana postaje koncertna dvorana, a publika i dalje ona ista, malograđani  (Spießbürger) u koje se svijet pretvara, još od vremena francuske revolucije. Kapital sve određuje, pa i mjesto u bečkoj čuvenoj koncertnoj dvorani. To je istinsko moranje, određeno francuskim izrazom noblesse oblige. Slično bi se dobilo kada bi sa tom publikom zamijenila mjesta publika iz Gruže, jednako majstorstvo već pokazuju polupismeni trubači, ali svakako veći entuzijazam i učestvovanje same publike u koncertima. Slično bi se dobilo, svakako, kada bismo zamijenili publiku sa Nešvilom, i sličnim mjestima. Mnogo više se dobija na festivalima tipa Exit ili onima što su bili prije i čija je slava ostala. U suštini muzika je onakva kakvu očekuje data publika ništa izvan toga.

    Sav napor Igora Mandića da okrene odgovorne prema novoj muzici, onakvoj kakvu je prikazivalo Zagrebačko bijenale ozbiljne glazbe, postaje gotovo smiješan, ili bolje reći raspada se kada se postavi pitanje u čije ime on govori, i kome je namijenjena ta muzika za koju se on zalaže? Jer, ako se zalažeš u ime radničke klase, dakle, marksističi, onda bi radnička klasa trebalo da je glavni slušalac te muzike. A ona to nije. Nije ni srednja klasa. Ko je onda ? S tim pitanjem suočio se, naravno, u svom „Uvodu u estetiku“ i Ivan Focht. Suočio se i Adorno raspravljajući o novoj, atonalnoj muzici. Jer nova umjetnost mora da slijedi logiku razvoja društva. Njegovu osjećajnost. Tako je bilo kroz istoriju. Samo što u umjetnosti nema napredovanja kao u nauci. Tako se ponovo vraćamo Hegelu i njegovoj tvrdnji da je sa razvojem nauke umjetnost dosegla svoj zenit. Toj tvrdnji suprotstavljali su se marksistički estetičari. 

    Nama ipak ostaje utješno pitanje: Kako onda pisati o umjetnosti uopšte? Odgovor estetičara je logičan, proizišao iz mnogih Fochtovih tekstova, koji su se naslanjali na progresivne estetičare kojima je pripadao u svakom pogledu. 

    Preostaje, dakle, jedino  da se složimo s jednim od najvećih suvremenih književnih kritičara, Robertom Curtiusom: umjetnička kritika je i sama umjetnost. Kritičar ne može iznova stvoriti djelo identično onom koje je uzeo za svoj predmet, a to bi i kad bi bilo moguće bilo besmisleno i nepotrebno. Ali, jedino što on može to je da svojim jezikom stvori ekvivalentnu doživljajnu vrijednost, da dadne jedan duhovni adekvat, da nam unutarnjom srodnošću svog svijeta sa svijetom djela koje mu je dalo podsticaj omogući da naslutimo taj dah umjetničke atmosfere.

    Potom slijedi sedam zaključaka kakva bi trebalo da bude umjetnička kritika ako bismo prihvatili gore iznesenu tvrdnju. Citiram sedmi zaključak:

    Bilo bi pravih umjetničkih kritičara toliko malo koliko i pravih umjetnika, jer i oni su umjetnici. (Rilkeov „Rodin“ nije manje umjetnost od samog Rodina. Rilke ovdje u svom mediju, riječima, gotovo de facto i ne govori o Rodinu, nego gradi atmosferu sličnu onoj koja izbija iz Rodinovih skulptura).

    Već godinama pokušavam da provedem u praksu ove Fochtove zaključke koji su mi tako prilegli uz dušu. Ali nailazim na odbojnost kod tradicionalne književne kritike, pa i likovne, gdje se traže potpuno suprotni kriterijumi. Postali smo kao dva svijeta. A meni su najveći kritičari još uvijek sami stvaraoci, Rilke, Man, i redom. 

    I posljednja Fochtova rečenica u njegovoj izvanrednoj knjizi „Uvod u estetiku“, kojoj su se, kako kažu Fochtovi prijatelji i sljedbenici, svi divili a rijetki je čitali: 

    Zasada, da zaključimo: umjetnička kritika ne može biti kritika umjetnosti, nego kritika koja je umjetnost. 

    Želim da citiram i nešto iz sjajnog tv razgovora dvojice sarajevskih velikih estetičara i dugogodišnjih prijatelja, Kasima Prohića i Ivana Fochta. Ovo su Fochtove riječi:  „Ima, tako, tri-četiri pitanja koja mi izgledaju velike tajne: Šta je to svemir? Šta je to život? Šta je to muzika?“  

    Ranko Risojević 17. 02. 2020.

    Politički život ljudi i mačaka

    Jutarnji list 22.10.2009.

     

    Najtužnija vijest u novinama ovoga je puta objavljena na posljednjoj stranici, tamo gdje se inače tiskaju neprovjerene bizarnosti, šašave agencijske zanimljivosti, crtice u zadnji čas prepisane s interneta, tek da se do kraja popuni ta posljednja, neobavezna i opraštajuća stranica, kojom bi nekada, dok se više držalo do čitatelja nego do oglašivača, novine na pozdrav domahnule onome koji ih je upravo dočitao i sklopio.

    Vrlo često bila je to stranica na kojoj su bile ispisivane same suštine, smisao života sažet u kratku i možda izmišljenu vijest, u kojima bi bila sadržana i filozofija lista, i filozofija života, pa bi se, u ta dobra novinska vremena, kada je Hrvatska bila nešto više plasirana na stvarnim i izmišljenim top-listama novinskih i novinarskih sloboda, na posljednjoj stranici našlo ono što je u novinama najvažnije.

    Ta je stranica bila nada, utjeha i upozorenje, neka vrsta sekularnog Svetog pisma, s koje bi progovarali Miki Maus, Hogar Strašni, Ico Voljevica i Otto Reisinger. Oni su bili horoskop onoga vremena kada su ljudi imali malo više razloga da vjeruju u sebe, a ne u zvijezde. Tada tužnije vijesti nisu bile takva rijetkost na posljednjoj stranici.

    U ovoj vijesti od neki dan piše kako se neimenovani mladi Bolivijac zasad spasio da ne bude deportiran iz Velike Britanije. Otišao je u dućan s kućnim ljubimcima i kupio mačka. Po britanskim zakonima on je tako postao njegov skrbnik, pa je nemoguće protjerati Bolivijca, a ne protjerati i njegovog mačka.

    Međutim, u zakonu o zaštiti životinja piše i to da nije dopušteno da mačka prisilno mijenja životne uvjete, dakle da je se premješta, tjera ili iseljava mimo njezine, mačje volje. Nema sumnje da je ovaj zakon plemenit prema mačkama, toliko plemenit da, zapravo, svaka mačka biva državljankom Ujedinjenog Kraljevstva čim se na kraljičinom teritoriju zatekne, pa je samim tim moguće, makar privremeno, da jedan britanski mačak, u nekom višem, dubljem i ljudskijem smislu, adoptira, usvoji i prirodi jednoga nebritanskog mladića.

    Vjerojatno će se okrutne imigracijske vlasti domisliti kako da razdvoje čovjeka od mačka i kako da zaštite mačja prava jednoga Britanca, a da istovremeno deportiraju Bolivijca koji u Velikoj Britaniji, po logici svoga pasoša, nema nikakvih prava, ni ljudskih, ni mačjih, ali ostat će činjenica, upamćena i negdje zapisana, kako je nekoliko dana, tjedana ili mjeseci života u miru i blagostanju jedan obespravljeni čovjek dugovao mački. Da nije obespravljen, sigurno ne bi toliko htio ostati u zemlji koja ga ne želi.

    Naravno, ne pomišljajte da ćemo se sada povesti logikom onih histeričnih baba i seljaka koji su bježali u gradove pred domaćim životinjama, što su se zgražali nad tom najtužnijom viješću s posljednje stranice jer mačke u Velikoj Britaniji imaju veća prava od stranca iz siromašne zemlje. Uopće nije u tome stvar. Niti su gladni u svijetu gladni zato što susjedov dalmatiner s osmoga kata svake nedjelje ruča biftek sa svojim dvonožnim prijateljem, niti bi prava Bolivijaca u Velikoj Britaniji bila išta veća kada bi obespravili mačke.

    U brizi za životinje i u prijateljevanju s njima nema ničega licemjernog. Ili barem ničega licemjernijeg od prijateljevanja s ljudima. A tužno u toj priči je to što živimo u takvome svijetu u kojemu životinje, za razliku od stranaca, imaju svoje zagovornike pred zakonodavcem. I onda mačak spašava čovjeka.

    Prije nekoliko tjedana Slobodna Dalmacija objavila je priču o jednoj dalmatinskoj obitelji koja se bavi uzgojem ovaca. Imali su pastira, muslimana pristiglog iz Bosne, negdje od Zenice, koji je u njih radio na crno. Onda su se pojavili ovlašteni državni kerberi i, sve po zakonu, protjerali pastira.

    Ljudi su pozvali novinara da mu se pojadaju, da mu kažu koliko im je teško i tužno, jer nisu izgubili samo pastira nego i kućnog prijatelja. Govorili su o njemu tako lijepo, idealizirali su ga baš kao da vjeruju kako država čita novine i kako će se sažaliti nad njihovom pričom, pa će vratiti pastira u njihov dom i uz njihovo stado.

    Na žalost tako neće biti, jer otkako je s krajem Prvoga svjetskog rata pasoš postao fetišem suvremenog svijeta, i naša ljudska vrijednost i smisao mjere se vrijednošću putnih isprava, za egzilante i ilegalne emigrante nema milosti. Bosanski pastir i bolivijski mačkov prijatelj jedan su rod i jedan svijet.

    Životinjama je lakše, jer država, posve krivo, misli kako životinje ništa ne znaju. Osim toga, država će se zakititi nekom posebnom životinjskom vrstom, dok joj stranci nisu ni od kakve koristi. Tako je, recimo, i Hrvatska posvojila bosanskoga psa ovčara, slavnoga tornjaka, i sada ga smatra svojim.

    Zanimljivo da baš nikome od pobornika čiste hrvatske rase na um ne pada da vraća tornjaka odakle je i došao, jer tornjak nije naš, nego je Bosanac. Mene koji, pak, nisam pas, nego sam samo pasji prijatelj i čovjek, svako malo netko će u psovki, prijetnji ili novinskoj potjernici vraćati tamo odakle smo nas dvojica došli. A psi, doista, znaju sve, samo što ne priznaju državne granice.

    Ovih dana u Zagrebu gostuje cirkus. Malo je na svijetu još cirkusa sa životinjama. Svake večeri ispred cirkusa demonstriraju borci za prava životinja. Oni smatraju da su njihova životinjska prava ugrožena. Danas je mondeno imati takvo mišljenje o cirkuskim životinjama. Istina je, međutim, da cirkusanti žive s njima, spavaju u istim leglima, srode se s njima i pate kad životinje umiru.

    Životinje žive kraće od ljudi. Osim što uz njih zarađuju svoj kruh, nalaze smisao svojoj profesiji i svojoj nomadskoj, ljudskoj sudbini, oni su prijatelji svojih životinja. Cirkusanti su, također, ljudi bez domovine. Na svakom su mjestu privremeno. Demonstriranje protiv njih je krivo, jer te životinje nisu njihovo roblje, niti žive u uvjetima koji bi bili neljudski i neživotinjski. Demonstriranje protiv cirkuskih životinja samo je korak od demonstriranja protiv pasa vodiča slijepih.

    O sudbini mladoga Bolivijca, vrlo vjerojatno, više nikada nećemo čitati u novinama. On će nestati u anonimnosti svoga egzila i bezdomništva, i malo tko će pamtiti tužnu vijest s posljednje stranice novina.

    Premda, mogu se egzilantske priče i sretnije završiti. Enzo Bettiza najveći je živi Splićanin, slavni talijanski pisac i novinar, koji se nikada nije odrekao sjećanja na grad koji mu je jednom prestao pripadati. Imao je sreće da se sjećanja nije morao odricati. Imao je sreće i da nije imao gorčine koja će mu razjesti svako sjećanje. Trebalo je za to mudrosti. Prijatelj i veliki splitski fotograf Feđa Klarić poslao mi je ovu fotografiju, da je gledam i da mi se nađe. Doručkuju gospodin Bettiza i njegov mačak. Jedan su drugome spas i nada. Može i tako u životu biti.

    Miljenko Jergović 17. 02. 2020.

    Bliske i daleke zemlje Ivana Lovrenovića

    Objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji 14.02.2020.

     

    Svaki je putopis životopis. Ako ne vlastiti, onda barem tuđi. Da nije, takvu bi literaturu pisali geolozi i botaničari, a čitali izletnici. Ivan Lovrenović tom se književnom vrstom bavi od početka svoje spisateljske karijere, dakle, već dulje od pedeset godina, pa se ne treba čuditi što je osobnu kompilaciju takvih tekstova poželio sabrati između korica jednoga sveska pod naslovom „Putovi su, snovi li su“. Koliko god oni svjedočili o kilometraži skitnje i brojnim postajama na dugom, zapravo neprekinutom putovanju, valja ih čitati i kao miljokaze u biografiji čovjeka koji odavna uživa u reputaciji važnog autora i, oprostite na patetici, savjesti Bosne. 

    Kako je i red, putopisac Lovrenović ne kreće se samo u prostoru, nego i u vremenu, na piše samo o proživljenome, nego i o sanjanom, o svojemu kao i o tuđemu (jer književnost je jedino mjesto u kojemu se nekažnjeno i bez posljedica mogu osvajati svjetovi). Kad ispod svega povučemo crtu, ne bismo ga smjeli sažalijevati kao čovjeka čiji je radijus kretanja bio ograničen. Nagledao se on i bliskih i dalekih zemalja, dobacio se do istočnih i zapadnih zabiti, o metropolama da i ne govorimo. Naravno, ako je itko uopće sumnjao, i on je osvijestio staru mudrost da se putuje manje zbog odlazaka, a više zbog povrataka. Ova knjiga većinski se bavi upravo povracima, dakle, Bosnom, piščevim zavičajem i sudbinom, njegovom vječnom i neizbježnom temom. Jer, u New Havenu ili Ontariju uvijek je stranac, doma je u Plehanu ili Varcaru. 

    A granice svoga svijeta on opisuje slično kao Andrićev konzul Daville iz „Travničke hronike“. Ako se zaboravili o čemu se radi, evo citata koji će vas podsjetiti: „Kad se posle devet milja zaustavio na kamenom prevoju iznad Klisa i pogledao u golet i divljinu koja se otvarala pred njim i u sure vrleti, poprskane nekim retkim i sivim zelenilom, zapahnula ga je, otud sa bosanske strane, dotle nepoznata tišina jednog novog sveta. Mladić se stresao i zadrhtao više od te tišine i šturosti novog vidika, nego od svežeg vetrića koji je išao klancem. Podigao je kabanicu na ramena, pripio se čvršće uz konja i zagazio u taj novi svet tišine i neizvesnosti. Naslućivala se Bosna, mukla zemlja, i u vazduhu se već osećala studena patnja bez reči i vidljiva razloga.“ Kao što je Daville odmah iza Klisa potezao crtu od koje počinje Bosne, tako je i Lovrenović, kao mladi pisac, još 1975., u svojoj zbirci „Obašašća i basanja“ jedan svoj tekst, koji stoji negdje na pola puta između poezije i proze, otvorio ovim riječima: „Bosna – čardak, Klis mu najviša veranda nad morem.“ Taj dojmljivi kroki završio je pak moćnom slikom: „Klisom Bosna svemir gleda.“

    Ako se južna periferija Lovrenovićeva svijeta skoro dodiruje s katastarskim granicama Splita, možete misliti kamo daleko na sjeveru završava Bosna. Pardon, moram samome sebi skočiti u usta, jer, piščeva zemlja teorijski je „nezavršiva“, ona se proteže daleko, bez kraja i konca, dokle god ima svijeta ozračenog njezinim duhom. 

    Lovrenovićeva obašašća i basanja ne slijede uvijek magistralne pravce, nego i one sasvim sporedne i skrajnute. Zna pisac povremeno i zapeti u kojemu budžaku ili čikmi, samo zato da bi otkrio ljepotu tamo gdje bi nervoznija duša prepoznala razlog za tjeskobu. Štoviše, čitatelju se ponekad mora učiniti kako je ovu knjigu napisao razvodnik kroz bosanski program za zaštitu svjedoka, jer ona otkriva malešna, zaturena i zatajena mjesta, predjele do kojih stranac zajamčeno ne može stići niti slučajno niti s radosnom namjerom. 

    Naravno, prije nego što je katalog predjela, svaki je putopis katalog duša. Zamašna je lista Lovrenovićevih junaka, živih i mrtvih, protagonista i statista, onih koje je susretao i onih o kojima je čitao. Iz toga mnoštva osebujnih i slojevitih persona vrijedi izdvojiti Aliju Dukanovića, čovjeka čija bi se biografija nekome mogla činiti kao puki književni konstrukt, plod zaigrane fantazije nekog obijesnog pisca. Jer, Dukanović je prevalio dugi put od rodnog Bihaća do grobne Varšave. Ovaj čovjek bio je, naime, prognanik iz vremena čistke tobožnjih ili stvarnih IB-ovaca i čovjek koji je poljsku kulturu zadužio kolosalnim prijevodom Dantea, ostajući uvijek zarobljenikom agonijskog straha da će mu vlasti, ove ili one, konačno doći glave. 

    Da je samo zbog Dukanovića, morali biste posegnuti za ovom knjigom. A vjerujte na riječ, razloga je barem koliko i stranica, ako ne i više. Preporuka je, dakle, jasna: libar u ruke i nemojte put pod noge, nego noge pod dekicu.

     

    Ivica Ivanišević 16. 02. 2020.

    Hanumica

    Iz Sarajevskog Marlbora

     

    Nikada je nije ni vidio ni čuo, ali kada mu je telefonom tetka ponudila da se useli u njezin stan, Ćipo je objeručke prihvatio. Pet soba, čovječe, nijedan razbijen prozor, plinsko grijanje i špajza puna hrane. Sve u svemu, Ćipo nikada nije bolje ni živio. Nakon što je prije desetak godina otac otišao u Kanadu, a majka se izgubila u nekoj birtiji na šabačkoj magistrali, lutao je od podruma do podruma, žicao lovu, istovarivao ugalj i za koju stotinu maraka prenosio nekakve paketiće preko granice na Ljubelju.

    U početku nije znao što će s tolikim sobama, svake je noći spavao u drugoj, topeći se u dubokim perinama u kojima te, kad se jednom u njih uvučeš, nikakav geler ne može pronaći. No u tako velikom stanu čovjeka na koncu mora ugnjaviti samoća. Samo budala u toliko soba može živjeti sama, mislio je, i počeo se baviti planovima o popunjavanju svake praznine i naseljavanju svih pustih ćoškova. Najprije je doveo nekog psa lutalicu koji se uneredio po svim ćilimima, a onda uginuo nasred hodnika. Potom je donio mačku, i ona nakon dva dana pobjegla, ali je tada sreo Mujesiru, sedamnaestogodišnju djevojčicu iz Foče, koja je tko zna kojim putevima, mimo frontova i četničkih zasjeda, ostavivši svu poklanu rodbinu, osvanula u Sarajevu. Pokazao joj je gdje će spavati, napomenuo da joj nije pametno započinjati nikakvu priču niti ga za bilo što pitati jer je prijek i nervozan i zaprijetio joj da nikada, bez obzira na moguće razloge, ne zalazi u njegov dio stana.

    Mujesira je očistila pasja govna sa ćilima, ispremještala namještaj u svojoj sobi, ugodila stan prema ženskom oku i unijela, makar sa strane, malo života u Ćipinu čamotinju. On ju je poprijeko gledao, nikada nije progovarao riječi, a kada su nakon petnaestak dana uslijedila uobičajena pitanja, odgovarao je osorno i gotovo s mržnjom. Mujesira ga je trpjela onako kako se već trpe muškarci koji su na svoju ruku, ne tražeći objašnjenja ni tamo gdje bi ih svaka žena na ovome svijetu tražila. O Ćipi nije znala ništa, odakle je stigao, je li ovo njegov stan i gdje je radio da ga je ovako lijepo i skupo mogao opremiti. Ponekad bi se upitala, pogotovu kasno noću, u vrijeme straha i strepnje, čiji je zapravo on, naš ili njihov, i da nije možda kakav pritajeni snajperist ili špijun, zašto toliko skriva svaki i najsitniji detalj o sebi, zašto barem nije rekao kako se zove, jer Ćipo sigurno nije, takvih imena nema ni u Srba, ni u Hrvata, ni u Muslimana. Pokušavala je otvoriti ga nasmijanim pogledima i sitnom nježnošću, prinosila bi mu kavu i nabavljala alkohol na pijaci, ali je Ćipo ostajao jednako osoran.

    — A smetam li ja tebi? Dugo sam već tu i možda je vrijeme da se iselim — spomenula je jednoga jutra.

    On ju je prezirno pogledao, pljucnuo ustranu i procijedio:

    — A gdje ćeš, jadna ne bila?

    Izišao je iz kuće ne čekajući odgovor. Mujesira je ostala otvorenih usta, dok su joj se po glavi rojila razna objašnjenja i male ženske podlosti kojima bi mogla da ga razmekša i konačno navede da pokaže svoje lice onakvim kakvim ga je pokazivao drugim ljudima i ženama, a sigurno je, mislila je, u njegovom životu bilo i drugih. Nije valjda pao s mjeseca, sigurno je imao oca i majku, možda i prijatelje, ženu i djecu. No kada se popodne vratio kući više se nije usudila progovoriti ni riječi. Osjećala je, ako ga nešto upita, Ćipo će eksplodirati i tko zna što će se onda dogoditi, tko zna kako bi se opet, iznenada i naizgled bez razloga, mogao rasuti svijet kao što se rasuo prije nekoliko mjeseci u Foči.

    Jednom ju je u prolazu, valjda slučajno, dodirnuo. Ona se stresla i posrnula, Ćipo se osvrnuo i opet je nimalo toplije pogledao. Jednom je, dok je bio vani, povirila u njegovu sobu. Na zidu je bio ogroman križ i još neke kršćanske relikvije. To je dakle to, pomislila je, i narednih nekoliko dana vjerovala kako o Ćipi zna sve. On je, znači, katolik, i zato je mrzi. Ali, vidiš, katolici su ipak bolji od pravoslavnih. Puste te u kuću umjesto da te ubiju, samo što te ružno gledaju.

    Ćipo se dugo mučio što činiti s tom djevojčicom. Učinila mu se lijepa, ali u isto vrijeme i tako tuđa. U njegovim prijeratnim podrumima takvoga bića nije moglo biti, a evo sad, u tetkinom stanu, usred rata, zatekla se, kao dar s neba, kao čista i otvorena ponuda nekog drugog, čestitijeg i boljeg života, koji je, opet, s jedne strane djelovao tako obećavajuće, a s druge strane bio duboko odvratan. To fočansko dijete uvuklo mu se, protiv njegove volje, pod kožu, kao najava nove, još žešće i bolnije nesreće. Htio je dodirivati ju, ali mu se svaki mogući dodir činio kao otvorena najava konačnog životnog gubitka, onoga nakon kojeg ne ostaje više ništa, osim da poludiš, da se ubiješ, ili da se postaviš nasred Tršćanske ulice i čekaš dok te ne pokosi četnički snajper s Jevrejskoga groblja.

    Pred spavanje bi se zagledao u onaj križ i ponovio u sebi: “Ja sam, Bože, ovdje, ne mogu pomoći ni sebi ni njoj, a ti si tu, pa nam pomozi!” To mu je tako zvučalo kao molitva.

    Nekako pred kraj ljeta, na samom ulazu u zgradu, Mujesiri je granata odbila obje noge. Dva dana umirala je u bolnici, liječnici su već digli ruke od nje, a Ćipo je ispod prozora ponavljao da se orio bolnički krug: “Vrati mi se, hanumice moja!” Vidio ga poznat svijet kako plače. Pitali se što je imao s tom malom, i onda ga prozvali Hanumica. 

    Miljenko Jergović 16. 02. 2020.

    Fabrizio Catalano: Ono malo kršćanstva u Europi više duguje Victoru Hugou nego Crkvi

    Priredio i preveo Tvrtko Klarić
    ***

    Prošle godine u studenom navršilo se trideset godina otkako je preminuo Leonardo Sciascia (1921. – 1989.), pisac čije je djelo nezaobilazno, a meni opet drag i zbog toga što je – doduše u boljim vremenima – dolazio u Zagreb, posjećujući pritom i Otona Glihu (1914. – 1999.), čije je gromače – halalite mi neskromnost – baš kao i ja silno volio. Nije mi se ostvarila želja da ga sretnem i upoznam, ali sam ga u razgovorima s Glihom, u atelijeru u Križanićevoj, često spominjao. Ponešto sam i preveo, u dva navrata u Forumu: mladenačku zbirku pjesama i esej o pučkim svečanostima na Siciliji… Zatim i dvadesetak pisma Glihi za Dnevnike i pisma, dok je tu emisiju uređivao Danijel Dragojević…

    La Repubblica, uz Corriere della sera vjerojatno najutjecajnije dnevne novine u Italiji – s pravom možete reći: nekad bilo! – objavila je tom prigodom otvoreno pismo jednoga od Šašinih unuka. Poželio sam ga odmah prevesti za Ajfela.   

    Taj unuk se zove Fabrizio Catalano i velikodušno mi je poslao izvorni tekst pisma, nešto duži od onog objavljenog u tiskanom izdanju novina (20. XI. 2019.).

    Fabrizio Catalano (1975.) – filmski, kazališni i televizijski režiser, prozaik i prevoditelj; za kazalište je režirao neke od važnijih romana svoga djeda: La scomparsa di Majorana (2019. – 2020.), A ciascuno il suo (2013. – 2014.), Todo modo (2008. – 2009.), Il giorno della civetta (2004. – 2007.); erotski roman Profanacija stida objavio je 2017., a Kap ambre na snijegu 2015.;  autor je i pjesničke antologije belgijskih frankofonih autora: Georgesa Rodenbacha, Émilea Verhaerena i Charlesa Van Lerberghea.

     

    Dragi djede, 

    tumaram po prostoriji u kojoj si ti preminuo, a ja odrastao, i sve me vraća u djetinjstvo drukčije od drugih. Vrijeme u ovoj kući kao da je stalo; baš kao što ga ponekad – dapače često –nastojim ja zaustaviti u svojoj glavi, čitajući neku knjigu, promatrajući neku sliku, prepuštajući se maštariji ili paru očiju začuđena pogleda. Takvom da u njemu samom vječnost ga mijenja: ovi Mallarméovi stihovi, uklesani u imaginarni Poeov grob i u povijest pjesništva, opisuju najbolje što se može čuvstva koja ćutim dok šetam po ovim prostorijama, sjedajući u jedan od ovih naslonjača, dodirujući jedan od pečata koji smo zajedno doticali, u doba nesvjesnosti i snovā, koje si mi podario a još su tu, mirni svjedoci svijeta što ga samo sjećanje održava na životu. Vanjski svijet, međutim, možda još i više nego onaj od jučer, sazdan je od zloporaba i nepravdi; svijet je to ispražnjen – od ideja, od duha neovisnosti, od odvažnosti – svijet kojemu je danas više nego prije trideset godina, moć uvijek negdje drugdje. Zemlja je surova, tu naokolo, a Italija je sve nesretnija, kao što si ti to predvidio. Tako nesretna da za zla od kojih pati ovaj narod toliko drukčiji – jedinstven i turoban – kao da više i nema rješenja. 

    Tako bih volio da si tu, da te zamolim za savjet. Već sam prekoračio granicu četrdesetih pa i ja, kao Goethe, osjećam da više nemam vremena za išta drugo do istine. Što bih, dakle, trebao činiti? Što bi trebali učiniti oni iz moje generacije, pa i oni mlađi, za ovaj narod, od ovog naroda? Poučio si me da se treba boriti za slobodu, za pravdu, za razum; ali ni Don Kihot se ne bi usudio jahati beskrajnom pustopoljinom vjetrenjačā, u što su se pretvorili Otok i Država, koje si volio i koji su, prije tebe, voljele osobe u stanju protratiti živote i mozgove da ih obrane. 

    Dođe se u napast odgovoriti da je istina u knjigama, u književnosti. Je li to uzaludna nada? Tvrdoglavim se u vjerovanju da nije, ali sve manje sam uvjeren u to; a tako bih rado da mi ti to potvrdiš. No, to se više ne može dogoditi – barem ne u ovoj dimenziji – pa se tješim zamišljanjem, tumarajući ovim stanom u kojem sam učinio prve korake. Miris je onaj oduvijek: drvo i papir. Pisaći stol onakav kakvog si ga ti ostavio, takvim ga je baka tolike godine sačuvala: fotografije Pirandella – oca kojeg si u stanovitom smislu, sâm odabrao – pisaća mašina, perorez, sovice… Datum: 19. studeni – dan uoči tvoga preminuća. Za leđima tvoga naslonjača portreti ostalih tebi dragih pisaca – malobrojni preostali koji nisu preneseni u Fondaciju Sciascia: Voltaire, Stendhal, Vicotr Hugo… Rekao si u jednom davnom intervjuu, da se ono malo kršćanstva koje preživljava u Europi duguje više Victoru Hugou nego Crkvi. 

    Dragi djede, vjerujem da je ono dobra što se mi svjetovnjaci upinjemo vidjeti u kršćanstvu – ljubi bližnjega svoga kao sebe sama – na izdisaju. Nitko nije  (po)slušao strogu opomenu koju je uputio Victor Hugo u Melankoliji: ljudska bića izgledaju kao da su vlastitu dušu prepustili više-manje korisnim strojevima, više-manje beskorisnima, o kojima ovise. Malobrojni bi se ganuli pred stihovima Charlesa Van Lerberghea u Božiću zvjeradi – autora koga često čitam, ima tome godinā – prema kojem osjećam skrovitu empatiju i o kojem bih tako rado s tobom razgovarao – baš kao što se malobrojni ganu pred rastuženim i bolnim krikom iskorištavanih na ovoj planeti. 

    Nisam u stanju željeti nesavjesnost, ali se – ponekad – zateknem kako očijukam s mogućnosti trganja ogradā prostora i vremena. Pa se vratim u svoje drukčije djetinjstvo, u prva sjećanja na ovu kuću. Ja i baka, sami, u ovoj spavaćoj sobi. Svjetiljka upaljena, na komodi, a svud uokolo polusjena. S tim pak u svezi: sjećaš li se naših šetnji, u parku Vile Sperlinga, tu u blizini? Jedne večeri – bile su mi tri godine, valjda – držeći me za ruku, predložio si mi da se vratimo. – Pričekajmo da se spuste prve večernje sjene – odgovorio sam ti. Zadovoljan i ponosan, svima si pričao tu dogodovštinu. A koju godinu kasnije, sviđalo ti se – sviđalo nam se – da recitiram, pred publikom, I. pjevanje iz Božanstvene komedije, koje sam znao naizust. Savršeno. I traktat etnologije, koji sam uvijek nosio uza se, a koji sam zvao „Knjiga odvratnih misli“. A one okaste ljubičice u litografiji Giuseppea Vivianija, koje su piljile u mene dok sam jeo? Pa ono kad jednog jutra nisam otišao u školu, nekoliko dana prije nego ćeš umrijeti, a rekao sam ti da bih želio biti režiser? Netom sam gledao film Za dolar više Sregia Leonea; opčinio me Lee Van Cleef… Otišao si tražiti knjige o filmu za koje si se sjećao da ih imaš, utonule u tisuće svezaka u ovoj kući. Nismo našli bog zna što; te knjige pripadale su nekom drugom vremenu, a ti si bio vezan za drugu neku kinematografiju. No, u životu – naučio sam to kasnije – ne računa se što voliš, već kako to voliš. 

    I naše se selo itekako promijenilo: više ga ne nastavaju čudovišta, kao u Nero su nero, već je skoro posve raseljeno, napušteno, jezovito. Dolasci i odlasci posjetitelja – dragih i onih drugih – otprije toliko godina nije drugo do daleka reminiscencija. A uokolo, zemlja je spržena od sunca, biljke i stabla rastapaju se, više se ne čuju ljudski glasovi, niti topot kopita mule ili automobilskih motora: da nije ovih brežuljaka i neurednih fasada mnogobrojnih kuća, moglo bi se činiti idealnim okolišem za roman strave. Valja plakati za tim zdravim okolišem, gdje se moglo izolirati od ostatka ljudskoga roda, ali u kojem se – na momente – ljudski rod sastajao: još neasfaltirana cesta, vrt, sumporasta voda, duge šetnje, posjete susjedima – bez najave – a onda telefon, jedini u cijelom naselju, postavljen u staji, zahvaljujući kojem bilo se u dodiru s cijelim svijetom. 

    Već neko vrijeme, otprije koju godinu, opet tamo odlazim, u Racalmuto i susjedna mjesta. U Racalmutu sam bio ravnatelj kazališta koje si ti volio pa si za života postigao da bude obnovljeno. Bilo je veličanstveno iskustvo, kako za mene tako i za sve koji su sa mnom radili; okončano, kao što se često događa u ovoj zemlji, zbog zavisti i gluposti. U ljetnim jutrima, sjedeći na maloj terasi, pred kućnim vratima, doručkujući: sanjao sam, razmišljao, gubio se i pronalazio mjeru prošlosti, pokušavao sam programirati budućnost pa se nadao – ne uvijek zaludu – da ću ugledati kako prolijeće pupavac ili šojka kreštalica. 

    Presudan dio moga djetinjstva i moje mladosti odvijao se oko ove kuće. To što nikada nisam stvarno pušio, to možda dugujem onim jutrima kada sam se budio uz neuredne tonove tvoga kašlja. U malo vremena, moj brat i ja silazili smo igrati se, a ti bi se penjao u svoj studio pisati, s prozorom okrenutim na zapad, pred golemim borom, koji se činio kao barjak u tom kraju, ne osvrćući se na buku u kući, od igre, galame: dva kažipšrsta, u ritmu ne odveć nestalnom, na tvojoj olivetici Lettera 22. 

    Ali časovi kojih se točnije sjećam – zacijelo najljepši, a u svakom slučaju koji su me najviše obilježili – još jednom – imaju veze s večernjim sjenama. Sjedili smo pred kućom; blijedo svjetlo svjetiljke nad vratima nije bilo do podrugljivi protivnik sjenama koje su nas okruživale. Na zidu stare kuće koju je sagradio tvoj otac, nasuprot nama, svjetlucali su majušni grumenčići soli. Osim tog zida, svaki nedužni prirodni zvuk postajao je, u dječijoj mašti, prijeteća opasnost, čudovište, tajna. Ponekad,  ograničavao sam se slušati razgovore odraslih; drugi put, zabavljao si se čitati Trilussine pjesme ili pripovijedati pokoju anegdotu iz svoje mladosti; ili još: ja sam bio taj koji ti je postavljao pitanja. Zašto živimo? Ima li života poslije smrti? 

    Otkako sam postao svjestan svoga postojanja, ta me zapitanost uporno opsijedala. I jako dobro se sjećam da si mi, baš jedne od tih ljetnih večeri, pred kućom u Noce, na ovo drugo pitanje, da je pred tom velikom dilemom smislena jedino – dvojba. 

    I evo, previše sam okolišao u vezi s tim, to je stvarno veliko pitanje koje bih ti rado postavio: što je to onkraj? Postoji li zaista? Da samo znaš s koliko zebnje nastojim shvatiti! Hvatam se za knjige mojih omiljenih pisaca, ali sve što u njima čitam smislili su – živi ljudi. Što je poslije smrti? Znat ću to za koji čas, a u istom času neću više znati da to znam, tjeskobno je napisao Bufalino. I opet Van Lerbeghe: Sve je još bilo u njemu, ali sve ne bijaše zauvijek. Ti, pak, u završnici romana Vitez i smrt: Ali već bijaše, vječna i neprispodobiva, misao uma u kojoj se njegov rastapao. Što se krije iza tih rečenica? Postoji li stvarno tajna koju treba gonetati, ili je ovo pismo uzaludna vježba koja će mi, tim više, poslužiti da u pamćenju podsjetim na neke lijepe uspomene? Živjeti u strahu da će se morati umrijeti, strašno je. A umjeti živjeti izgleda nemoguće. Ili je prejednostavno, a ja toga nisam svjestan… 

    Ma koliko me ova pitanja tištila, držim da ti i zbog toga moram zahvaliti. Ne bih izdržao živjeti bez dvojbi. Ne bih podnosio živjeti a da ne moram za nečim tragati. Ne težeći ničemu. Hvala ti, dakle, djede što si dao presudni doprinos u stvaranju mene neprilagodiljivim. Moram zahvaliti i tebi, ako ponekad nađem snage odovjiti se od praznine koja me okružuje. Moram zahvaliti i tebi –  i ovom majušnom, intimnom svemiru koji si stvorio a koji se oronuo čuva u ovim dvjema kućama – što sam u stanju raznježiti se pred pričom ili pjesmom, ili što se prepuštam zanosu pred nekom slikom. Desetljićama sam tu različitost ćutio kao beteg. Sada tu različitost ističem s ponosom. Ne znam hoće li me sve ovo dovesti dotle da budem sretan; ali sigurno je da ću biti u miru sa samim sobom.

    Dragi moj djede, tko zna je li u redu nadati se da odgovoriš na ovo pomalo smušeno pismo. Ja se želim tome nadati. Htio bih biti spreman prihvatiti svaki znak, svako znamenje. Večer uoči tvog odlaska, ispružen na svom krevetu – slabim i umornim glasom te uz nježan osmijeh – pozdravio si me jednim „doviđenja“. Tko zna ne može li se to obećanje ostvariti.

    Fabrizio

     

    Tvrtko Klarić 15. 02. 2020.

    Voli i cijeni sebe

    Pogledajte se u zrcalo i recite: „Volim i cijenim sebe!“ Kako se osjećate? Izgovorite to ponovno smiješeći se, gledajte se ravno u oči. Recite to sebi puno puta tijekom dana, što češće možete, u svakoj prigodi. Obavezno ujutro u kupaonici, u automobilu ili na tramvajskoj postaji, dok kupujete u trgovini ili gledate izloge, dok šetate, dok gledate tv, na poslu tisuću puta ponovite. Neka to bude vaša mantra, vaša himna, volite se, razmazite se, što čekate? Okrenite novu, čistu stranicu i ispišite je pozitivnim porukama svome novorođenom, najvoljenijem Ja!

     

    Imaš dobar posao

    Koliko god joj se činilo glupo i smiješno, Vesna je u sebi nekoliko puta ponovila tu zatupljujuću pjesmicu. Iskinutu i već poprilično zgužvanu stranicu popularnog ženskog časopisa držala je u pretincu ispod stola ne nadajući se obećanom čudu, ali ipak je nije bacila. Spuštene glave uronjene u papire i brojeve, jednim je okom budno pratila strujanje oko sebe, znoj ljudske nestrpljivosti i nemira, kašljucanje i komešanje. Nenametljivo osvjetljenje, jedva čujni zvučni signali, udobni naslonjači, ugodna svježina, sretne i sterilne obitelji što su se smiješile s plakata, sve je to bila tek mutna podloga na kojoj se još jače odražavala slika umora. Doista, kada bi pomislila na svoj posao, prvo bi joj pala na pamet sva ta umorna lica, umor svih tih ljudi, i njezin umor, stiješnjeni, iscijeđeni do posljednje kapi u eliksir svakodnevne izdržljivosti. Ali nije se žalila, o svome poslu rijetko je pričala. Najčešće bi čula gotove sudove drugih: imaš dobar posao. Što tome dodati? Začuo se signal, netko je tiho uzdahnuo i sjeo nasuprot, nije odmah podigla glavu i samo je osjetila val omamljujućeg, ugodnog mirisa, nešto voćno i cvjetno, s laganom, slatkastom notom badema. Ponekad je u tim kratkim sekundama koje bi ukrala za sebe, igrala igru pogađanja, pokušavala odrediti dob, spol, neku osobinu klijenta koji bi sjeo preko puta nje. Rijetko je pogađala, ali igra ju je zabavljala. Podigla je pogled s osmijehom koji još uvijek nije postao samo razvučena crta usana i ugodno se iznenadila. Pred njom je sjedila prilično stara gospođa, s ukusom odjevena i našminkana, pomno njegovana. Uživala je u prizoru. Gospođa se nasmiješila i pozdravila, u njezinim kretnjama bilo je nekih sitnih, nespretnih, ali finih trzaja, mogla se naslutiti nesigurnost, kao i neobična uglađenost. Nije mogla dokučiti što joj se više svidjelo, blagost kojom je odisala, pažnja kojom se dotjerala s tolikim ukusom, nesvakidašnja ljepota staračkog lica koju brojne i uočljive bore nisu nimalo umanjile, čak su joj dale posebnu draž. 

    “Izvolite” – ljubazno se nasmiješila.

    “Željela bih produžiti karticu” – krhka je starica odgovorila nenametljivim, ugodnim glasom pružajući već pripremljene dokumente.

    Vesna se naprezala, trudila se čuti klijente, već duže vrijeme osjećala je kako slabije čuje, glasovi su postajali nerazgovijetni pa je sve češće nagađala, čitala s usana i pravila se da je sve razumjela. Pregledala je dokumente, otvorila račun, izvježbanom brzinom obuhvatila sve podatke i shvatila da će simpatičnoj starici morati reći neugodnu činjenicu: „Da, kartica je istekla… napravit ćemo novu…“- mrmljala je i odugovlačila – „ali, nažalost, ušli ste u dobnu skupinu kojoj više ne možemo ponuditi karticu na rate.“

    Starica se lagano trznula, ali odgovorila je tiho, smiješeći se: “Pretpostavljala sam.”

    Dalje je sve išlo rutinski, sjedile su bez riječi, prostorija je uobičajeno pulsirala, klijenti su se smjenjivali na okolnim stolicama. Vraćajući starici dokumente zapazila je usahlu, krhku ruku, ali njegovanu, s brižljivo nalakiranim noktima. Glavom joj je prošla slika njezinih iskrzanih, neodržavanih noktiju, s grickanjem se borila cijeli život, i postidjela se pred prizorom pa se odmah postidjela što o tome razmišlja. Starica je sa smiješkom zahvalila, ustala je bešumno i brzo kao da se ispričava, ali Vesni se učinilo da je ulovila trenutak u kojem je u staričinim očima smiješak zasjenio tračak prijekora. Znala je da je ljudi poistovjećuju s pravilima i propisima koje već dvadeset i pet  godina recitira jednoličnim glasom poput automata. Najviše je mrzila pomisao da nečije nezadovoljstvo nosi sliku njezina lica. Svih ovih godina nakupila se živopisna galerija nesretnih, propalih, nevidljivih ljudi. A bilo je i onih arogantnih, agresivnih, neki su joj se unosili u lice, istresali na nju svoj dugo potiskivani bijes, zaštitar joj je pomagao nebrojeno puta. Posljednji su se put dva branitelja posvađala oko prednosti u redu. Pljuštale su psovke i uvrede o nezasluženim privilegijama, nabrajali su se datumi i akcije. Ljudi su već uzmicali prema ulaznim vratima, ona je u panici jedva vidjela slova na tastaturi, činilo se da sve nestaje u žutozelenom bljedilu njihovih lica i više se ne sjeća otkud je došla ta jedna riječ, mala gesta koja ih je obojicu umirila poput dresiranih psića. Kao da su se baš za nju lijepili takvi slučajevi. Prosječni klijenti, s kojima sve odradi kao na pokretnoj traci, postali su prava rijetkost.

    Da, bila je sretna kada je dobila posao, tako dobar posao! Nije ni slutila da će veći dio radnoga vijeka provesti u razmišljanju kamo pobjeći, kako se izvući. Nije se pomakla s mjesta, uvjeravala je sebe kako joj je dobro, predobro u usporedbi s drugima. Dobra i sigurna plaća, tek pokoja neugodnost, sitnica, pa ipak radi s ljudima! U posljednje vrijeme stalno sluša priče kako je njeno zanimanje prvo na redu automatizacije. – Pa kad će više! Samo izvolite, gospodo roboti, niste ni do koljena robotu kao što sam ja!- A tek predrasude s kojima se susretala. Čim spomene nekome da radi u banci, u zraku već može namirisati etiketu razmažene i nesposobne neradnice koja se dokopala fine stolice tko zna kakvim sumnjivim vezama. I nije važno što se ne uklapa u tipičnu sliku službenice na šalteru. Ne dotjeruje se, za modu nikada nije imala istančan osjećaj, koliko god se potrudila, na njoj je sve visjelo, suknja se uvijek okretala oko nje. I ta vječna borba s masnom kosom koju mora prati svaku večer. Pretiha, presavjesna, sve tisuću puta provjerava. Kolege se oslanjaju na nju i kad treba i kad ne treba. Želi se pobuniti i obraniti, ali to završi tako da se na kraju osjeća kao da se svima ispričava i dodvorava. U svemu tome najmanji je problem taj samoljubivi balavac od šefa. To je nekako podnosila, gledala je na njega kao na nedoraslo, razmaženo derište s kojim mora biti strpljiva. Dok je većina drhtala pred njim, ona se samoj sebi čudila, hrabrost je bila nešto posljednje što je očekivala od sebe.

     

    Jer ja to zaslužujem

    Sjedila je na klupi u gradskom parku i lizala sladoled. U mislima joj se neprestano vrtio zatupljujući slogan Jer ja to zaslužujem kojem bi povremeno dala vlastiti naglasak Jer ja to ne zaslužujem. Znala je da dolazi iz neke reklame, ali koliko god se trudila, nije to mogla ni sa čim povezati. Najmanje je to mogla povezati sa sobom. Srušila se na klupu od umora. Sladoledom se odlučila nagraditi nakon iscrpljujuće prijepodnevne utrke da stigne obaviti sve što si je zacrtala. Uvijek si tako natrpa prijepodne, kuhanjem, kupovinom, sve češćim odlascima na preglede i pretrage. Činilo joj se važnim što više iskoristiti dan koji je bio osuđen na propast samom činjenicom što radi poslijepodnevnu smjenu. Teško si je priznavala da se sve više umara i sve manje toga uspijeva obaviti. Liže taj sladoled i pita se priliči li joj sjediti tako sama na klupi sa sladoledom u ruci. Osjeća se nezgrapno, njezinim tijelom i kretnjama kao da upravlja netko drugi. Sjedi na samom rubu, napeta, kao da se ispričava. 

    Iz stana je izišla poletno, odlučna kupiti nove cipele, već ih je odabrala, probala, čekale su je. Prvo je trebala preživjeti ginekološki pregled, a onda šećer na kraju. Kada je naposljetku zastala pred izlogom trgovine i ugledala svoje umorno, snuždeno lice, shvatila je da će ostati bez cipela. I cijena pregleda izula ju je iz cipela! Toj ženi što je u staklu izloga nemilosrdno proučava i ne oprašta joj bore i podočnjake, izrast koji je već trebala obojati, nove cipele sigurno neće pomoći.

    Menstruacija joj je kasnila jedanaest dana. Znala je da je blesavo tako nešto pomisliti, ali simptomi su bili poznati, u nju se uvukla tiha slutnja da je možda trudna. Dva poroda, stotine ginekoloških pregleda nisu umanjili nelagodu s kojom se skidala i smještala na stolicu. Ginekološka je ordinacija izgledala poput unutrašnjosti svemirskoga broda. Okružena ogromnim ekranima, još se više zbunila pokušavajući izići na kraj s novom, modernom ergonomskom stolicom. Bila je presitna da bi postavila sve dijelove tijela onako kako je to stolica zahtijevala. -O Bože- pomislila je – možda sama očitava i daje dijagnozu. Umjesto ginekologa, lijepo ti sve objasni stolica. Mogle bi se proizvoditi za kućnu upotrebu, s programom, čipom, računalom, kako god!- Iako je toplo, pomalo drhturi tako gola i izložena dok se ne ukaže poznato lice dobroćudnog diva. Ni sama ne zna koliko ih je promijenila dok nije naišla na liječnika s kojim je zadovoljna. Zapravo, nije bila zahtjevna pacijentica, nije se vodila za najboljim preporukama, samo je tražila nekoga tko neće biti arogantan i napuhan kao žaba.

    “Gospođo Vesna, pa nismo se dugo vidjeli” – zagrmio je. Baš uvijek mora početi tako da se osjeća nelagodno, neodgovorno prema svome zdravlju i krene ispričavati. Ovaj put se samo nasmiješila i nemoćno slegnula ramenima. 

    “Ima nekih problema?” – pitao je dok je navlačio rukavice, pokretao računalo, pripremao ultrazvuk. Nijednom je nije pogledao, a činilo joj se da je previše usredotočen na petljanje po uređajima da bi je uopće i čuo.

    “Menstruacija mi kasni jedanaest dana. Nije puno, znam, ali oduvijek dolazi točno u dan.” – izrecitirala  je sve podatke o menstrualnom ciklusu, datum posljednje menstruacije, koliko su obilne… i slušala poznato aha, hm, hm. Povukao ju je još niže niz stolicu i započeo s pregledom, na jednom se ekranu pojavila njezina amorfna unutrašnjost, a na drugom uvećano, ogromno, smežurano spolovilo i s gađenjem je odvratila pogled. 

    Hm, aha, da, da, endometrij prilično stanjen, da vidimo, da vidimo, sve čisto, nema tekućine, hm, da vidimo jajnike, hm, da, nešto malo folikula, ali…gospođo Vesna, koliko vam je sad točno godina?“- postavlja pitanje u jednoličnom tonu mrmljanja tako da je sa zakašnjenjem shvatila kako joj se obratio pa nesigurno odgovori: „ četrdeset sedam.“

    “E, da, sve je u redu, lijepo, krasno, da, gospođo Vesna, vi ste u promjeni” – konačno ju je i pogledao, baš sad kad joj je val vrućine i crvenila zapljusnuo lice. -Što je tu lijepo i krasno- pomislila je isključivši se tako da ostatak dijagnoze nije ni poslušala. Kada je shvatila da je pregled završio, otapkala je do zastora i prtljajući po odjeći pokušala se što prije obući. Još joj je nešto govorio dok je bila iza zastora, a kad je provirila odjevena i sva skupljena kao da se u međuvremenu smanjila za dva broja, tutnuo joj je papire u ruke, srdačno potapšao po leđima i uputio sestri.

    Mlada, ljepuškasta sestra nije dizala pogled, pružila joj je omotnicu s nalazima i račun od kojeg joj se zamračilo pred očima. – Osamsto kuna! Za lijepu i krasnu promjenu!

    Izbrojala je novčanice i nasmiješila se najljubaznijim i najzadovoljnijim osmijehom koji je mogla navući na lice. 

     

    Imaš krasnu obitelj

    Kada bi se održalo natjecanje u prepričavanju doživljaja iz vojske, zasigurno bi pobijedio njezin Nenad. Nevjerojatno je da to čovjek može prepričavati s istim žarom tolike godine. A najviše je izluđuje kad gotovo uzvišenim tonom i s patosom krene na epizodu čišćenja wc školjke. Kao da očekuje da ga zagrliš i utješiš što je doživio to ponižavajuće, traumatično iskustvo, a pritom mu ne padne na pamet da ona već dvadeset godina uzaludno trlja i riba jer njezin bi Nenad sigurno pobijedio i da se kojim slučajem održava natjecanje u fulanju wc školjke. Već dvadeset godina mu prigovara, prijeti i zahtijeva da se tog posla i sam prihvati, i već dvadeset godina on odgovara istim osmijehom, punim dječačkoga i nevinoga čuđenja kojim je tako često razoružava. Ali dobar je Nenad, ne pije, ne puši, ne skita se. I divan je otac, u životu još nije srela brižnijega od njega. Kažu da koliko muškarci mogu o vojsci, toliko žene mogu o trudnoći i porodu. Njezina sestra Kristina primjer je iz udžbenika. Nije sigurna je li i jedno obiteljsko druženje prošlo bez neke anegdote s poroda, nekako, konci svih priča, bilo o poslu, putovanjima, bolestima, na kraju se zapletu i završe uvijek u istom klupku u kojem nikada ne manjka ni suvišnih savjeta oko odgoja. Vesna je i tu pomalo iznimka. O svojim iskustvima s poroda nije puno pričala. Onoga trenutka kada je ostala trudna,  postala je mama. U njoj se sve promijenilo, preplavila ju je takva silina osjećaja, takva energija i snaga koju nikada ne bi mogla povezati sa sobom, sve se posložilo na svoje mjesto i ona je tiho, nenametljivo  gradila neko nevidljivo, samo njoj opipljivo gnijezdo puno ljubavi u koje se tako silovito uselio život sa svim svojim smislom i besmislom. Isto je doživjela i s Mašom i s Anjom. Zaokružila se, proljepšala, prvi put u životu bila je zadovoljna svojom kožom i kosom. Nenad joj je stalno govorio da blista, i sve bi bilo idilično da joj je on manje išao na živce. Neko vrijeme gotovo ga nije podnosila, ali i to je prošlo. Sve prođe i dođe porod i sve što misliš da znaš, da si naučila iz hrpe časopisa koje si pročitala, sve pada u vodu. Ne znaš ništa, nitko ti ne može pomoći i potpuno si sama. I urlaš i sramotiš se i svakoga trena misliš da je s tobom gotovo, da umireš. Mašu je rađala dvanaest sati, Anju sedam. Trebalo joj je šest godina da zaboravi što je prošla s Mašom na porodu, ali se već s prvim trudom sjetila kako si je čvrsto obećala da to neće prolaziti još jednom. Maša je bila najveća beba u rodilištu. Kada ju je onako sitna i iscijeđena uzela u ruke i stavila na grudi, Maša je zgrabila bradavicu i usisala je u sebe nevjerojatnom halapljivošću i ostala je prikopčana tako, i danju i noću, pune dvije godine. Kliknulo je od prvog trena, Maša je bujala, rumenila se i prela poput mačkice, sita i zadovoljna na maminim grudima. Vesna je uživala u toj bliskosti i bila je ponosna što ima toliko mlijeka, što Maša tako vidno napreduje i što divljenje i komplimenti pljušte sa svih strana. Nije joj teško padalo ni nespavanje, ni nesloboda, jedva je stizala u kupaonicu, o malo mira i samoće nije ni sanjala, Maša je jednostavno bila ukopčana. Stidljiva po prirodi, Vesna je sve potiskivala u sebi, ali morala si je priznati da gotovo oholo uživa, a poznanice koje su rodile kad i ona i s kojima je održavala rijetke kontakte, lažno je tješila zbog neuspješnog dojenja. Nenadu bi s gorljivim, gotovo vjerskim žarom objašnjavala da su priče o slabom mlijeku i upaljenim dojkama samo zablude, još gore, izgovori za komociju koje se većina žena nije bila spremna odreći. S ponosom je isticala da bi ona mogla dojiti i viseći s lustera. A onda je došla Anja, mali, smežurani zamotuljak od jedva tri kilograma. Kada je išla u bolnicu, ispratio ju je snijeg do koljena, a već drugi dan nakon poroda, udarila je takva nesnosna južina da joj je od memljive, vrele sobe, vlastitog plamtećeg  tijela i sunca koje je pržilo kroz nezaštićeno staklo, došlo da skoči kroz prozor. A Anja je u svemu tome plakala tri dana i tri noći bez prestanka, neutješna i gladna. Sestre je nisu htjele nahraniti, inzistirale su na dojenju i gledale su s visoka kako je Vesna svakog trena stavlja na dojku, isfrustrirana i posramljena kao da nikada nije držala dijete u rukama, a ona je Mašu dojila rekordne dvije godine u svim mogućim i nemogućim položajima. I krenule su Vesnine suze, nepresušne, nezaustavljive, poplavile su cijeli njezin život i sva očekivanja. I plakale su i Vesna i Anja punih mjesec dana, i prošle u suzama izgrižene bradavice, upaljene dojke i bolno izdajanje dok nije jednom, iznenada, Anja zinula kao mala slonica i skoro progutala ono što je od mame od silne brige ostalo, i stroj je proradio. I opet radio savršeno pune dvije godine. Prva je kontrola pokazala da je tolika briga bila potpuno nepotrebna, Anja je lijepo napredovala, samo je na mamu malo odgojno djelovala. I ostalo je tako sljedećih trinaest godina. Anja je bila Vesnin lakmus papir na kojem se preslikavala svaka i najmanja pogrešna odluka, makar to bilo samo pitanje postavljeno neugođenom intonacijom. Teško dijete, reklo bi se, zahtjevno. Maša je pak bila suprotnost, sve je rješavala lako i brzo i nije pravila dramu ni oko čega, kao da su se problemi rješavali sami od sebe, bez puno njezinog uplitanja. Zapravo, obje su bile odgovorne i savjesne, odlične učenice, ali kod kuće lijene i nesamostalne. Kako su Vesnu stizale godine, ponekad bi se pobunila i tražila malo pomoći koja je uvijek stizala škrto, na kapaljku, i od Nenada i od cura. Nije mogla ne priznati da si je sama tu kašu skuhala, obožavala ih je i brinula se za njih slijepom odanošću pa situacije u kojima im je pred školu donosila sendvič koji su navodno slučajno zaboravile ili po njih dolazila autom kada bi se navukli prvi oblaci, uopće nisu bile rijetkost. Kako su djevojke odrastale, nisu bile rijetkost ni situacije u kojima gunđa, žali se i prigovara što sve mora sama. Provjerena zaštita od maminog gunđanja bile su, naravno, dobre slušalice. Vesni bi ponekad kao rame za plakanje poslužila vlastita majka, ali to su bile doista posebne, krizne situacije kada bi Vesna pomalo gubila kompas, inače si pribrana nikad ne bi priuštila čuvenu majčinu sadističko-mazohističku propovijed koja bi obavezno završila riječima: „ Pa što bi ti htjela, imaš krasnu obitelj! Znaš da tata cijeli život nije znao u kojoj mu ladici stoje čarape. Umro je a da nije znao koji broj cipela nosi, ja sam mu svake kupila!“  Moglo bi se reći da se s Nenadovom mamom puno bolje slagala nego s vlastitom, barem je u njenom društvu bila opuštenija. Nije bilo zavirivanja u svaki kutak stana, skeniranja prašine i otrcanih self-help recepata, Nenadova je mama bila fokusirana na svoje unuke i uglavnom je samo njih izluđivala. Za Nenada joj je često znala reći: „ Neka ti pomaže što više, nema muških i ženskih poslova, nauči ga da radi sve kad ga već ja nisam naučila“.  Vesna bi se samo isključila, odavno više nije komentirala koliko se puta ponovio prizor u kojem bi Nenadu mama naprosto otela iz ruku posuđe ili rublje i na sebe preuzela rijetke kućanske dužnosti koje su mu uopće dopale.

     

    Stavi sebe na prvo mjesto

    Jedan od onih dana. Tri u jedan. Vesna trči kući pristaviti ručak, Maša u sedam putuje s klubom na pripreme. Neka dijete pojede nešto kuhano prije puta. Perilica od jutros stoji na programu cijeđenja i brzim pogledom procjenjuje situaciju, da, naravno da je greškom ostavila Nenadove crne traperice, sad je sve rublje sivo, a unutra je Anjina nova, žuta majica! I kad bi to bilo sve, stiže Anja sa zastrašujuće umilnim izrazom lica: „ Mamice, skroz sam ti zaboravila reći, danas u šest je roditeljski.“

    Vesna u sekundi prokuha, ali stisnutim glasom jedva progovori: „ Danas u šest naručila sam se kod frizera“.  Za oko joj zapnu ručnici koje je jučer promijenila, ali, naravno, Nenadov već smrdi po vlazi jer ga nikada ne raširi, na Mašinom je otisak ruža, Anjin je, kao i uvijek, ostavljen na perilici. Baš kad je pomislila u sebi da zavrišti odmah ili da pričeka još koje ugodno iznenađenje, otpada držač za ručnike, a samo je trebalo zategnuti vijak, rekla je to Nenadu barem deset puta. Dok polako sve dovodi u red, u glavi računa kad bi se ponovno mogla naručiti kod frizera, koliko je puta ove godine ona išla u školu, a koliko Nenad, polako preuzima kontrolu, sve su to beznačajne sitnice, zar je poludjela da se živcira zbog ručnika i jednog vijka. U dnevnoj sobi poseban doček: Nenad na trosjedu slatko spava s daljinskim upravljačem u rukama. Ne stigavši ni promisliti o svojoj odluci, ostavlja sve i izlazi iz stana, prvo u šetnju da razbistri glavu, a onda kod frizera. I najbolje je tako, ne promisliti. Ovo je prvi put da je učinila nešto takvo, ugasila nedovršen ručak, ostavila rublje da se izgužva u perilici, izišla a da se nikome nije javila. Sjetila se svoga ginekologa: „Gospođo Vesna, vi ste u promjeni!“ – Eto je, dakle, promjena-, pomislila je i nasmijala se samoj sebi, mada ju je već peckala pomisao na rublje koje će poprimiti neugodan miris i teško će se glačati. Maša će dva dana jesti samo suho, od puta joj se uvijek poremeti probava. Ali Vesna već sjedi u frizerskoj stolici i odvraća pogled od lica u ogledalu. Pokušava se našaliti pa kaže frizerki kako bi za gospođe njezinih godina trebalo ponuditi neki paket usluga bez ogledala. Frizerka, mlada djevojka, odgovara samo kratkim smiješkom, baš nju briga za Vesninu promjenu i ogledala, zaposlena je, užurbana i okretna.  A Vesna pokorno sjedi s onim groznim osjećajem koji toliko mrzi, sve se nešto ispričava i dodvorava. Dok čeka da se boja primi, prelistava neki trećerazredni ženski časopis i nailazi na identične vježbe za lice koje joj je nedavno poslala Kristina. Vježbe za lice protiv bora…tridesetogodišnjakinje-triput tjedno, četrdesetogodišnjakinje- četiri puta, a pedesetogodišnjakinje svaki dan…kad god se sjetite, dok kuhate, usisavate, glačate rublje, ništa vam ne treba, vrlo brzo moći ćete vježbati i bez zrcala…-Da, vježbajte dok vam ne otpadne vilica- pomisli Vesna sjetivši se kako je bila dovoljno luda da na Kristinin nagovor to jednom i pokuša.

    “Kosa vam se prilično stanjila” – kaže frizerka – “mogli bismo se ošišati malo stepenasto”.

    “Da, mogli bismo” – odgovara nesvjesno u množini dok u sebi razmišlja zašto ju je sad tako oneraspoložila ta konstatacija koju odavno i sama zna, kosa joj nemilo opada. Pita se bi li ona tako razgovarala sa svojim klijentima. Neugodna se istina može reći na sto načina. Ona bi, recimo, rekla ovako:- Jeste za malo promjene? Da vas ošišam stepenasto, kosa bi vam dobila volumen, baš bi lijepo živnula?- Opet ta čarobna riječ promjena. Ali to što se ona mijenja, što i službeno prestaje biti žena, ne znači da će se išta promijeniti oko nje. To samo znači da će morati biti promijenjena, a ista ili ista, a promijenjena. Pogleda mladu ženu koja se grbi iznad njenog tjemena i pomisli kako je samo malo starija od Maše, treba joj iskustva, naučit će s vremenom dodvoravati se mušterijama. Nije to lak posao, čekaju je bolovi u zglobovima i iskrivljena kralježnica, baš ne bi bila sretna da su joj Maša i Anja tako cijeli dan na nogama. I počne je ispitivati o njezinu životu, pazeći pritom da se ne ponavlja od prošlog puta. Frizerka jedva dočeka i nadoveže se pričom o dečku koji radi u Švedskoj; dva mjeseca u Švedskoj, a jedan kod kuće. Bila je kod njega i svašta vidjela, a najviše se smrzavala. Iza odsutnih, mehaničkih pokreta frizerkinih ruku počinje se nazirati nešto nalik na frizuru. U sebi pomisli – može proći – i zadržavši pogled u ogledalu u čiju je zamku skupa s frizurom ipak upalo i njezino lice, sjeti se ponoviti nekoliko puta u sebi: – volim i cijenim sebe, volim i cijenim sebe… Frizura i nije tako loša, a i boja je ovaj put pogođena. Kući ide zadovoljna, ali s nelagodom koja potmulo svrdla negdje u trbuhu, prvi put u životu stavila je sebe na prvo mjesto. Na mobitelu jedan Nenadov propušteni poziv i poruka: “Javi se kad možeš, Maša se pakira, ne zna di joj je neka ljubičasta majica“. Dvije Mašine poruke: “maaamaaaa, hitno! di je ona ljubičasta majica?” I sljedeća: “našla!”  – Ne pitaju gdje sam, valjda misle da sam na roditeljskom – pomisli. Na vratima se sudari s Nenadom. Na brzinu joj  izreferira da je odvezao Mašu na autobus i da je Anja otišla do grada. Novu frizuru uopće nije primijetio, kao ni to da se obojala, niti da se smješka ničim izazvana. Vesna se u hodu preodijeva i mašinerija se pokreće. Uključuje štednjak, otvara balkonska vrata da pusti u stan malo svježeg zraka i dosjeti se kako bi za rublje bilo najbolje ponoviti zadnji program na perilici.

    Marijana Radmilović 14. 02. 2020.

    Živi antifašizam Ive Lole Ribara

    Jutarnji list 07.04.2009.

     

    Kada je, početkom sedamdesetih, partija ocijenila da našoj omladini prijeti opasnost da se sasvim otuđi od vrijednosti narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jer su masovno u modu ušle jakne vijetnamke i američke vojne hlače i bluze, nabavljane po vojnim otpadima u Njemačkoj i švercane preko granice u zemlju, osmišljen je projekt “Lijepo stoji partizanska bluza”.

    Kroz njega se, osim afirmiranja domaćih uniformi i ratnih obilježja, pokušalo doskočiti ideološki neprihvatljivoj, a prilično masovnoj pojavi, obožavanja Lennona, Dylana, Morrisona, Rudija Dutschkea i drugih, istina redom lijevih popkulturnih ikona, ali koje nisu bile pod paskom Partije. Možda je najneugodniji primjer bio Che Guevara, čiji su lik omladinci i omladinke na radnim akcijama masovno preko šablona otiskivali na brigadirske bluze.

    Tako je iz ideološkoga opreza, a i zbog tradicionalne navade ovdašnjih oligarha i nagovaranja naroda da kupuje domaće proizvode, na majice i brigadirske bluze odštampan lik Ive Lole Ribara. Malo zatim, po nalogu trenutka, Kornelije Kovač napisao je pjesmu Ivo Lola, koju će otpjevati Zlatko Pejaković i koja će, bez obzira na zloupotrebe i prekomjerna emitiranja, biti jedna od ljepših i dirljivijih jugoslavenskih postrevolucionarnih pjesama. Nekoliko godina Lolu se pokušavalo pretvoriti u našega domaćeg Chea, sve dok nije minula ova neukusna i ružna manipulacija, kakvima je partija postala vrlo sklona kada je, s liberalizacijom političkoga sustava, stvorena svijest o konzumerističkoj vrijednosti revolucije i njezinih simbola.

    Ivo Lola Ribar rodio se u Zagrebu 1916, a poginuo je na Glamočkome polju 27. 11. 1943, pred polijetanje u Kairo, gdje je, zajedno s Vladimirom Velebitom i Milojem Milojevićem, trebao zastupati Vrhovni štab u razgovorima sa saveznicima i prvi predstaviti državu koja će se dva dana kasnije roditi u Jajcu. Lola je studirao u Parizu i u Ženevi, u Beogradu je završio pravo, zanimao se za filozofiju i književnost, bio komunist i dobar sin Ivanu Ribaru, predratnom građanskom političaru, neko vrijeme predsjedniku Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije, inače jednom od čestitijih ljudi predratne politike. Sin ga je 1941. i nagovorio da odabere stranu i pođe u partizane. Malo prije Lole poginut će mu i sin Jurica, a Nijemci će mu 1944. ubiti i ženu Tonicu. To je ono što je stari Ribar izgubio u borbi protiv fašizma.

    Pjesma Kornelija Kovača bila je, zapravo, prepjev ljubavnoga pisma, jednoga od dirljivijih u našoj epistolaristici, koje je Lola napisao za svoju djevojku, Beograđanku Slobodu Trajković, za slučaj da pogine: “Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.” To je duh pisma koje ona nikada nije pročitala jer su je, kao komunističku ilegalku, Nijemci umorili u dušegupki. Sloboda je potekla iz gospodske beogradske obitelji, o kojoj je u svojim memoarima, naslovljenim “Nojeva barka” vrlo dojmljivo pisao srpski slikar i umjetnički kritičar te dopisni član JAZU (a onda valjda i HAZU) Miodrag B. Protić.

    Razlozi zbog kojih je početkom devedesetih nestala Ulica Ive Lole Ribara u Zagrebu i u većini hrvatskih gradova jasni su i nisu višeznačni. U sljedećih dvadesetak godina izbrisane su iz kolektivne memorije gotovo sve pozitivne, a zatim i bilo kakve druge konotacije njegova imena. One se ne mogu nanovo stvarati, jer je uništen kontekst u kojemu je Lolino ime moglo nešto značiti.

    Zato je bilo bespredmetno i pomisliti da se nekoj zagrebačkoj ulici nanovo nadijeva njegovo ime. Prijedlog koji je u zagrebačkoj Skupštini izglasao SDP, plasiran u predizborno vrijeme, teško bi se mogao drukčije shvatiti nego kao manipulacija ovim mrtvim, dvaput ubijenim mladićem, i apel na lijeve glasače da izaberu SDP. To je jeftin i ideološki bezbolan način da se preko nečijih privatnih sjećanja na antifašizam dođe do glasova na izborima.

    Da je esdepeovcima bilo do uspomene na Lolu i na cijelu jednu iščezlu zagrebačko-karlovačku obitelj, čija je žrtva nekada simbolički stajala u temeljima hrvatskoga antifašizma, nazvali bi, možda baš hrabro pred izbore, barem jednu ulicu u skladu s idealima za koje se porodica Ribar borila. Recimo neku široku, lijepu i dovoljno dugu sunčanu ulicu, s vrtićem, školom, a možda i s nekom novom modernom crkvom, nazvali bi imenom Porodice Zec. Ali za takvo što je, gospodo moja i drugovi, potrebno ozbiljno biti antifašist, a ne okradati mrtve da bi se pridobili živi.

    Miljenko Jergović 14. 02. 2020.

    Sprovod  

    Ulomak iz neobjavljenog romana “Huk”

     

    Iako je usirena krv sastrugana s puta, a beton ispran, poslijepodnevni zrak i dalje miriše na željezo. Raznose ga prejedene zunzare, tijela napuhnutih do granice prsnuća. Sudaraju se u  zraku, slijeću na cvijeće i trule šljive u travi.

    Brat kleči kraj puta i kida žute kadifice iz našeg cvjetnjaka. Tvrde stabljike ostavljaju mu snažan zeleni miris na rukama. Duboko pod polomljenim noktima zavukla se suha zemlja. Buket kadifica je užareno sunce. Iako na površini bijela, izgrebana koža mu je natopljena tuđom krvlju. Stoji nasred puta blijed. Sam. U zjenicama nestaju tanki uvojci dima. Sunce u ruci nije pomirisao. 

    Iz očevih usta izlaze topli magleni oblaci. Sjedi u hladovini, na stepenicama pred širom otvorenim ulaznim vratima. Gleda kako se beton suši i kako se iz njega isparava vrelina. S ćelave glave mu kapa znoj. Hladniji je od suza. Čikovi zgaženi rebrastim đonom. 

    Did stoji okrenut leđima ocu. U betonskom koritu je kanta s bunarskom vodom. Rukom zahvaća vodu i polijeva se iza vrata, po leđima. Na kraju opere pazuhe. Voda mu se slijeva niz kožu i upija u maskirne hlače. Čini se da did to ne primjećuje. Umije se i mokrim rukama prođe kroz gustu kosu. Obriše se svojim kiselim peškirom. Ne osjeća mu miris. Naviknuo se na njega kao i na svoju medvjeđu šapu. Obuče košulju i zakopča se. Gornje dugme ostavi nezakopčano. 

    Nitko ne govori ništa. Prođu pored srebrnih smreka, bodljikave žice i ruža od kojih su ostale trnovite stabljike, između dva čudovišno velika bora i skrenu lijevo prema Spasojinoj kući. Prema izvoru i groblju. Hodaju polako uz vijugavu cestu. Jedan iza drugoga. Brat ide prvi, sunce u rukama gleda prema zemlji.  

    Kuće su tihe. Dvorišta ponegdje otvorena, pred vratima razbacane gumene papuče i opanci. Bijele plastične kante i sepeti puni natrulog voća. Kapija na Spasojinom dvorištu je zatvorena. Jučerašnji dan i proteklu noć proveo je u sjeniku. Izašao je u zoru kad je sve utihnulo. Stoji na dvorištu i gleda na cestu. Kimnu glavama u znak pozdrava. Spasoje skine šubaru i stane uz kapiju. Gleda kako zamiču iza zavoja. Prekrsti se.

    Cvjetovi zove kraj sjenika pretvoreni u crne sočne bobice. 

    Groblje je na brežuljku. Iz šume se vidi kao na dlanu. Zato su raku iskopali u podnožju groblja, u sjeni visokih hrastovih stabala. Tamo sunce nikad ne dopire. Iskopali su je vojnici. Krampovima. Nema razlike između kopanja rova i kopanja groba. Čizme su im blatnjave jer je zemlja tamo vlažna. Voda nadire odasvud. 

    Dovezli su me u starom bijelom kombiju. Debela užad. Priviknuta na teške drvene sanduke. Nose me na ramenima. Otac, brat, did i Dunjin otac. On je došao u kombiju s vozačem. Sanduk je lagan, ali im se na leđa sručila sva težina vedrog neba. 

    Svećenikove su ruke raširene. Bijela krila. Koža meka i čista. S obje strane krila stoje umorne noge. Klecava koljena i blatnjave čizme. Svećenikov glas ujednačen je i mek. Sanduk padne u blatnjavu kaljužu. Zvuk je obespokojavajući. Poput udarca čekića u glavu eksera. Blatnjava užad izvučena i smotana u zmijsko leglo. Grude zemlje u ruci su hladne. Takva je bila studen u babinom jorgovanu. Grude udaraju o poklopac sanduka. Prljavi prsti trljaju se o tkaninu na hlačama. Muški plač je nijem. 

    Ispod križa s mojim imenom brat spusti sunce. Po zemlji kapa žuti vosak majčine marinske svijeće.

    Magdalena Blažević 13. 02. 2020.

    Nobelova nagrada za košarku

    Jutarnji list 11.09.2007.

     

    Igrala se u Sevilli utakmica Europskoga prvenstva u košarci između Hrvatske i Portugala. U publici je bilo dvadesetak naših ljudi, a pred televizorima u domovini jedva koji više. Dvanaest godina naši su gubili na svim važnim natjecanjima, te nas košarka više ne zanima, kao što nas do prije koji dan ili mjesec nije zanimao ni skok u vis, pa još ženski. Osim toga, ti Portugalci su, gotovo odreda, tek prosječni igrači iz drugoligaških europskih klubova, tako da je rezultat utakmice unaprijed predvidljiv. Reporter je barem deset puta, onako posprdno i podcjenjivački, ponovio kako se Portugal na Europskome prvenstvu pojavio nakon pedeset šest godina pauze.

    Međutim, jedan njihov igrač zove se Coelho, što je reportera Hrvatske televizije, jednoga od posljednjih veterana domaćega sportskog izvještavanja, potaklo da kaže kako narečeni nije u rodu s “poznatim nobelovcem”. Kada tako nešto čuje u lijeno i prohladno rujansko predvečerje, televizijski gledatelj – jedan od spomenutih dvadeset i nekoliko – reagirat će na dva načina. Ako je strasni konzument HTV-a i sudionik u novinskoj nagradnoj igri “Pronađi rubriku kulture i osvoji godišnju pretplatu na naš list”, tada će samo slegnuti ramenima i reći: jest, vidiš, tako je, baš neobičan slučaj da se portugalski košarkaš preziva isto kao i slavni nobelovac, kojega je onomad primio i odlikovao predsjednik Republike Stjepan Mesić! Ako gledatelj utakmice, pak, nije od novina i od televizije, mogao bi se počešati po svojoj praznoj tikvi, te se upitati: čekaj, boga mu, iz koje je oblasti taj Coelho dobio Nobelovu nagradu.

    Do odgovora je lako doći ako čovjek vlada internetom, a moguće ga je saznati i putem telefonskih informacija. Dakle, ako nazovete 988, ljubazni ženski glas izvijestit će vas kako još nikada nijedan Coelho nije dobio Nobelovu nagradu, kao što je nije dobio ni neki Kasun, Planinić ili Prkačin. Ali tko zna, možda među kemičarima, fizičarima ili čak ekonomistima postoji ozbiljan kandidat, koji bi već na jesen mogao biti ovjenčan najvišim priznanjem. Možda u prašumama Amazone neki Coelho upravo vodi odsudnu bitku za spas zelenih pluća planeta Zemlje i možda će za to uskoro biti nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Ali otkuda sportskome reporteru Hrvatske televizije takva ekskluzivna informacija?

    Lijepo bi bilo vjerovati kako taj čovjek nije mislio na Paula Coelha kada je govorio o “poznatome nobelovcu”. Naime, taj ne samo da nije nobelovac, nego se Nobelova nagrada dodjeljuje za nešto što je poprilično različito, ustvari suprotno, od onoga čime se Paulo Coelho bavi. Razlika između Coelha i književnosti je po prilici onolika i onakva kakva je razlika između kemije i alkemije ili urinokulture i kulture. Tu se nipošto ne radi o razlici u ukusima, nego o razlici u smislu i sadržaju pojmova. Nema nikakve sumnje u to da se Paulo Coelho bavi pisanjem, ali to nipošto ne znači da on ima neke veze s književnošću, bila ona dobra ili loša. On piše i izdaje priručnike za samopomoć, namijenjene blaženoj i nezahtjevnoj publici kojoj je lako pomoći. Ružnoj curi poručit će da je lijepa, smotanom frajeru da je jako sposoban, a oboma da će im se sve želje ispuniti ako zatvore oči, čvrsto stisnu šake, i nešto silno zažele! Eto, otprilike je to smisao Coelhovog pisanja i kratki sadržaj svake njegove knjige.

    Kako je onda moguće da jedan relativno ozbiljan čovjek, sportski reporter, pomisli da je Paulo Coelho književnik, pa još i nobelovac? Kako je moguće da tu istu stvar misli i dobar dio publike pred televizijskim ekranima? A što će, molim vas lijepo, i misliti ljudi koji ne čitaju ništa osim novina, uzrujano će povikati neka čestita profesorica hrvatskoga u mirovini, ali neće biti u pravu. Prosječan televizijski gledatelj i prosječan čitatelj svejedno kojih dnevnih novina trebao bi znati za tu malu, sitnu razliku između Gabrijela Garcije Marqueza i Paula Coelha, taman da nikada nijednu njihovu knjigu nije imao u rukama, kao što mu je jasna razlika između nogometa i košarke, makar da u životu nije vidio neku sportsku utakmicu. Svijest o takvim razlikama je među važnijim razlozima postojanja novina, radija i televizije, a sram što ne razlikujemo Marqueza od Coelha, nogomet od košarke, kruh od kolača, Milanovića od Sanadera, breskvu od kajsije, ono je što nas čini kulturnim ljudima u najelementarnijem smislu riječi. Čim nestane srama, zreli smo za Paula Coelha.

    Kulturne rubrike u novinama, kao ni emisije iz kulture na radiju i televiziji, ne služe samo onima koje kultura doista zanima, kao što ni policija ne služi isključivo tome da hapsi. One su tu čak i više zbog onih kojima je sve to jako dosadno i koji će se prvom prilikom provaliti s izjavom kako je Coelho slavni nobelovac. A i onima koje, kao, kultura zanima i nije im dosadna korisno je da ih se malo usmjeri. Eto, recimo, kada se Paulo Coelho pojavio u hrvatskome prijevodu, književna kritika je već iščezavala iz novina, a na televiziji je, kao i kultura općenito, još od početka devedesetih bila nalik na loše izrađen Willerov goblen, tako da mnogi naši poznati intelektualci i intelektualke nisu znali kako da se odrede prema tom piscu. Pročitali su “Alkemičara”, svidjelo im se to što je unutra sve bilo puno duhovnosti, pa su se razbrbljali po novinama kako je riječ o sjajnom piscu.

    Sve dok nisu otvorili neke strane novine i sablaznuli se kad su tamo pročitali da Coelho ništa ne valja. Tek od tog trenutka Coelho je u nas postao pisac za nogometaše i manekenke. I dobitnik Nobelove nagrade za književnost ostatku puka kojemu je sve svejedno.

    Miljenko Jergović 13. 02. 2020.