Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Оda nesanici

Svud uhode, svuda žbiri,
samo blješti tvoje lice,
ispod maske prazno viri,
uzročniče nesanice.

Rušitelji naših snova
sa tribina, govornica,
u zasjedi pakost nova,
uzrok naših nesanica.

Sestre zlobe, noćne more,
što iglama misli bodu,
s nesanicom tiho zbore,
siju sumnju, mute vodu.

Nesanica katkad spava
dok ja budan brojim sate.
Tmurnih misli puna glava,
u stopu ih vrane prate.

Čekam zoru, plavetnilo,
mučnu tamu da rastjera.
Jutro sunce izmamilo,
svjetluca već navrh pera. 

Ranko Pavlović 12. 08. 2019.

Kako Velež

Idi…

 

U tim je vozovima bila gužva. Mirisali su metalno. Dva su perona široka, vazda vjetrovita i guraju do pod Pasjak prugu, što dalje nastavlja na jug. Kao da gledam u zamrljan, opsjenarski retrovizor, zgrada željezničke stanice, izgrađena na izmještenom haremu, onomad velika na oči, činila se poput kakvog hladnog, staklenog spavača u dnu grada, iako stvarno, grad je mirovao uronjen u naročitu svjetlost, podno nje.

Stajaše stanica, kao nekad malta na kojoj se mjenjaju cipele, ishabane i gubitničke.

Znao bih se zaputiti samo na prvo poluvrijeme, jer poslije utakmice, uvečer, vozovi nazad više nisu vozili. Žurio bih preko Carinskog mosta, pored Ledare i Mostarke, pa niz Aveniju prema Bijelom Brijegu, ali grad je uvijek bio pored, kulisa bez značenja i sav nekako izvan vremena. Zbiljsko bi vrijeme započelo tek na istoku Veležovog stajanja. 

*

Velež je moguće, moja zadnja pripadnost. Ostale su izblijedile, zagubile se u neželjenoj zbrkanoj prošlosti, toliko njih, da me strah novog nepripadanja. Trebam li zato Velež ostaviti da bude kakvim ga zamišljam i želim. Ta je igra strasna i nelagodna i kao svaka strast nalik je pijesku što curi među prstima, pa se onda grabi ispočetka.

Portal Tačno.net objavio je kazivanje Gradimira Gojera sa jednog okruglog stola u Sjedinjenim Američkim Državama. Između ostalog i slijedeće:

Velež mora biti i ostati nadnacionalno, nadvjersko, bitno komunalno okupljalište ljudi čijim krvotokom teče progresivna krv, kao kemija snažnog okupljanja i oponencije svakom obliku razdvajanja.

Što se, onda događa kad jedni žele, drugi neće, trećih skoro da i nema, a ostale niko ne spominje. Da li je potrošena misija Vlahe, Sljepčevića, Janjoša, Baste, Beltrama i ostalih osnivača? Po predanju, i tih je davnih godina jedan gradski klub odbio igrati protiv ekipe u crvenim dresovima. 

Možda se u vremenu, ovom poganom, neki krak Veležove zvijezde ipak odlomio? Ne valja strah, ko ga ima.

*

Uskršnje jutro u Centru II. Bude me svirači ciganskog orkestra ispod prozora. Miruju mašine što polažu cijevi u utrobu ceste. Vjetrovito je, na kišu će.

Uz prvu kafu, razmišljam o sinoćnjoj šetnji. Večer je bila nestvarno blaga,  ali Mostar se, svejedno, intenzivno igrao čulima. Bezobzirno.

Novi tržni centri obasjani su neonom. Nije rijetka svastika na orunulim fasadama spavaonica, koje bi da su starije od prošlosti, sa novim grdnim birtijama u prizemlju, punim terasama i lošim uvoznim pivama. Na google mapi piše – centar.

Mnoštvo je čekalo ispred Župe sv. Ivana, bivše vojne magaze. Puno je poslušnih dječaka. Na nekim se uličnim tablama kese grdne utvare. 

Pusto bijaše uz zid istočnog stajanja, uz teren na kojem Velež više ne stanuje, šutjelo je mrakom i nedaleko Partizansko groblje. Mučno i neprijatno. 

Tišine, međutim, nisu iste. 

Krijepi ona uz drvorede platana, na obnvljenom šetalištu, uz vile samo takve, od Rondoa do babilonske kule, mostarske – Gimnazije. Kod Ere, sasvim tiho šenluči lišće košćele.

*

Dok pabirčim sjećanja prijatelja na odrastanje u majke, brojni topnimi, pjevno izgnovoreni, grad šire do neslućene veličajnosti. Donja Mahala, Ograda, Carina, Brankovac, Luka…..

Donjim putem, kroz Carinu, izbijam na Fejićevu. Sjedim tamo, nedaleko zamorne turističke gužve na Starom. Poneki prolaznik nespretno džuma, teška mu je gradska kaldrma. Momak u Veležovoj trenerci daje mi upute i telefonske brojeve.

U maloj knjižari, u Mutevelića, u Cernici, razgledam knjigu o Mujagi Komadini.

Na Ogradi, kod dede Emana, pijem pivo sa živopisnim gostima najšarmantnije mostarske kafane. Poslije mnogo godina ručam jegulju na žaru.

Strma obala Neretve, podno Donje Mahale, pusta je i pomalo zapuštena u mutno vjetrovito popodne. Uz Neretvu, tako, pred jednom od pećina vječnog hlada, u mislima kročim za nečijim stopama: Đinovac, Gvozden, Durađik, sve pećine, do prvog skoka sa Starog. 

– Skočio sam jer su rekli da ne smijem.

 

 

*

Udruženje građana Mostarski rođeni osnovano je krajem 2015. godine, znači, u vrijeme kad je Velež prolazio jedno od najtraumatičnijih razdoblja u historiji, i kad se zamalo dogodilo gašenja kluba. Međutim,  pokazalo se, uobičajeno, da silazak na dno može biti blagorodan. Sakupi se nova, pročišćena snaga, sa Neretve dune vjetar i rastjera maglu, navika se ostrasti i oslobodi negdje zatomljenu ljubav, kao kad iz skoro ugaslog žara iznenada izbije plameni jezičak.

Amblematski Brato Mostarskih rođenih nije ultras, već brko sa sunčanim naočalama i šeširićem, što Mostarske rođene i simbolično malo distancira od male raje okupljene, uglavnom, u Red Army. 

Ljudi iz udruženja razbacani su po zapadnoj tribini: postavljaju se nove plastične sjedalice.

Predstavljam se, rukujem. Bojim se i pazim da ne odajem dojam radoznalog uljeza u njihovom, ipak, zatvorenom svijetu.

Kasnije sjedimo u bašti kafane Leami, uz stadion, jednom od onih mjesta za koje se nadam da ga turisti nikad neće otkriti i oskrnaviti. Jedemo sendviče s mesom. Priču opušta njihovo gotovo delirično raspoloženje kad objašnjavaju projekte i dirljiva želja da svoju ljubav racionalno objasne. I, naravno, upadice međusobnih podjebavanja, bogate i britke.

Obilazimo i veliko gradilište sanitarija ispod sjeverne tribine, koje sami financiraju. Uredske prostorije i svlačione omladinske škole Muhamed Mujić već su završene.

Njima Velež nije dilema. Nose ga u sebi gospodski jednostavno i bez pitanja.

*

Većinu sam sreo nekoliko dana kasnije na gostovanju, kišnom i teškom. U pustoj srednjobosanskoj kasabi, samo kafana je bila puna. Crvena. 

Zajedno smo stajali u lokvama vode na derutnoj tribini, na kiši koja nas je šibala kao da je oktobar. Velež se mučio i poveo kasno. Iz teške nervoze, skoro bolne, prasak odjednom, zarazan, sveprožimajući.

 U glavi mi tutnji:

 

– Mama ti se žica, tatu boli k…..
Šta ga boli, šta ga boli, boli li ga k……?
‘Ajmooo Velež………

 

Kao nekad u onim vozovoma, što su mirisali metalno.

Nedim Tanović 12. 08. 2019.

Sonet po Bajronu

Drugog svibnja vazda sam pun tuge:
Nestade moja domaja
Do maja
Devedeset druge.

A te tuge sve češće mi vele:
Tmurno si ništa na noge dvije
A oko tebe mnogi se vesele
Što domovine više nije.

Razletjela se naglo u komađe,
A nitko se sa metlom ne nađe
Nigdje u tebi, jebeni svijete
(I to s uma nikako ne smećem)
Krhotine da počisti sve te
I baci ih u kantu za smeće.

 2. 5. 2017.

Marko Vešović 11. 08. 2019.

Veliki bodljikavi jež

Bajka je bila pudlica profesora Stareka. Narančasta kao njegova brada, manja od njegove šake, stigla je u njihov podrumski stan nakon prvih barikada, kada se već znalo da će biti rata, ali ni on ni gospođa Mirela nisu o tome mislili. Profesor Starek već je bio stari momak, bliži šezdesetima nego pedesetim, koji je samome sebi peglao košulje i štirkao posteljinu, i svi smo bili sigurni da se nikada neće oženiti. Čak nam se znalo učiniti da su mu draži dječaci od djevojaka: dok bi razgovarao, sugovornika je stiskao i štipao za mišicu, unosio mu se u lice, dodirivao ga, onako visok i golem, bradom po nosu, u rukovanju je naslanjao sugovornikovu šaku na svoj trbuh. A govorio je glasno, zapravo stalno je vikao, da bi vikom sakrio odsustvo svakoga smisla za humor. Odjednom bi se bezrazložno nasmijao, jer bi mu se, valjda, učinilo kako je upravo čuo kraj nekoga vica. Studenti ga nisu voljeli, a kolege s katedre za anglistiku još i manje. Znao je sve što se o Shakespeareovom jeziku moglo znati, od studenata na ispitima nije tražio ništa, niti se ikada gurao ispred drugih, ali svejedno nije bilo bjednijega čovjeka od njega. Kada bih nabrajao ljude koje sam sreo u gradu, njega bih zaboravio, taman da smo i pola dana proveli zajedno. Svi su se osjećali nekako bolje kad bi ga zaboravili, njega i njegov gromki glas. Eto, takav je bio profesor Vlado Starek.

Gospođa Mirela bila je sitna ženica, s tijelom i držanjem nekoga dječarca u nižim razredima osmoljetke, i licem starca. Moglo joj je biti dvadeset dvije ili najviše dvadeset pet, bila je na četvrtoj godini pedagogije, kada ju je Starek ugledao na fakultetskom hodniku i zaljubio se do ušiju. U dvadesetak godina njegove profesure nije naišlo nešto tako bezlično i prozirno kao gospođa Mirela. Bila je nevidljiva kao što su nevidljivi vrapci i fakultetske čistačice. Ni romansa s Vladom Starekom nije ju, barem u našim očima, učinila vidljivijom.

On je tetki Georgini, devedesetogodišnjoj glumici u mirovini, s kojom je živio praktično cijeloga života, vrlo brzo i nimalo taktično objavio da se ženi,  na što se tetka šokirala i zapala u neku vrstu sklerotične euforije, premda je do maloprije bila normalna, pa je Vladu naglavce izbacila iz kuće, baš kao da joj je muž i kao da je upravo priznao bračnu nevjeru. Tako je profesor, nemajući kud i ne znajući kako se ovakav problem rješava, unajmio prvi stan na koji je naišao: dvosobni podrumski, u koji bi svaka veća kiša ulijevala potočiće ako bi prozori ostali otvoreni. Ljubav svoga života prenio je preko praga, glasno se kikoćući i pjevajući bez sluha neku nepristojnu škotsku svadbenu pjesmicu.

Gospođa Mirela mu je sedam mjeseci kasnije na svijet donijela kćerku Sylviju, naravno da su joj ime dali po Sylviji Plath, djetešce koje nije bilo nalik ni ocu, ni majci. To se na djeci katkad rano uoči: bila je ljepša, pametnija i šarmantnija od njih oboje. Vidjelo se: ili će je to dvoje tužnih i uplašenih čudaka rano uništiti, ili će ona prije toga od njih pobjeći. Uostalom, to i nije tako rijedak slučaj kod djece i njihovih roditelja.

Još nije navršila ni tri godine, a Sylvia je već najviše na svijetu željela psa. Ako joj ga ne rode, ona će prestati da diše. Začepila bi nos, zatvorila usta, pa bi se zacrvenila, poplavila, postala ljubičasta… Činilo im se da ne diše satima, sve dok joj ne obećaju da će joj roditi maloga žutog psa, rudlavog kao crnac Kazim, njihov susjed, koji je studirao stomatologiju. Oni bi već sutradan povukli dano obećanje – ne mogu imati psa, ako proguta pseću dlaku u djetetovom stomaku narast će veeeeeeliki bodljikavi jež – nakon čega bi Sylvia opet prestala disati, ali sada više ne bi prodisala samo tako, nego bi uspaničeni Starek morao objašnjavati kako je priča o ježu čista laž i izmišljotina, a Mirela je, ne znajući što bi drugo, zalijevala ljubičastu Sylviju čašama vode. I već sutra, jadna li im majka, opet su povlačili dano obećanje…

Na kraju, nije bilo druge, profesor je jednoga popodneva donio malog narančastog psića, koji će, kada odraste, biti rudlav kao Kazim. „Kako ćemo je zvati?“, pitao je, dok su mu se po glavi, vjerojatno, motala imena viktorijanskih dama. „Bajka“, rekla je Sylvia, „jesi li ti ćorav, zar ne vidiš da se zove Bajka“. Starek je slegao ramenima, jer on po običaju nije ništa vidio, i ništa nije mogao zamisliti i izmaštati. Prvo što je Sylvia naučila o svome ocu bila je njegova nemaštovitost. Drugo što će naučiti, i što mu nikada neće oprostiti, bit će njegova izdaja.

U trećem mjesecu Bajkinog života počele su padati granate. Gospođa Mirela i profesor Starek užasno su se uplašili smrti, i tjednima nisu izlazili iz svoga podrumskog stana. Prvi je put profesor nešto zamislio: imao je pred očima sliku raskomadanih tijela, svoga i njezinog, i Sylviju koja ostaje siroče, pa je s drugom, prljavom i musavom siročadi, drže u masovnom smještaju nekoga bivšeg ženskog samostana. Ali ona je morala izlaziti kad bi nevrijeme malo utihnulo. Vodila bi Bajku na uzici, onako malena i skladna, kao neka nimfeta iz nabokovljevskih popodnevnih čajanki, išla bi s kraja na kraj ulice, i sretala ljude koji su se vraćali s posla ili bi na rukama nosili humanitarnu pomoć. „Ovo je Bajka“, predstavljala im je svoga psa, a ljudi bi se, skoro odreda, smiješili što od dirljivoga uličnog prizora, što od riječi – Bajka. 

Kujica je bila jako pametna. Kao i Sylvia, bila je ljepša, pametnija i šarmantnija od profesora Stareka i gospođe Mirele. Kada imaš psa koji te razumije i voli, s kojim možeš razgovarati o svemu i koji na isti način kao i ti vidi sve ove mrgodne ljude i ovaj rat koji se s brda spustio i možda nikada neće stati, tada ti je nekako lakše i s takvim ocem i majkom. Postoji nada, koja nije velika, ali ipak je nada, da će i tata nešto naučiti od Bajke, i da će, kada zatvori oči, vidjeti još ponešto osim mraka i straha, ili da će mama, gledajući Bajku kako je lijepa, narančasto kovrčava kao Kazim, koji je umjesto da bude zubar, postao ratni kirurg, naučiti se toj ljepoti, pa će umjesto trenirke na dvije prljave bijele ćize obući haljinu boje breskve. Ona se te haljine srami, i lakše bi je tata Starek obukao na sebe, ali kad bi vidjela kako se haljina slaže s Bajkom, nosila bi je po cijele dane. Ionako će jednom pasti granata, i više neće biti haljine, mislila je Sylvia, a ono što misli Sylvia, to sigurno misli i Bajka.

Teškom mukom profesor Vlado Starek usudio se, nakon tri mjeseca rata, da ode u grad. Našao je neku američku novinarsku ekipu i predstavio im se kao najveći stručnjak na svijetu za glagolska vremena u Shakespeareovom djelu. Nije to bila laž. Za tu stvar nema većega od Stareka. Novinari su se oduševili, tiskan je članak u New York Timesu, njegovo bradato lice izašlo je na naslovnici, ekipa CNN-a došla je u njihov podrumski stan. U jednom trenutku je preko svih televizijskih ekrana ovoga svijeta pretrčala Bajka. Tog dana u gradu je bilo sedamnaest mrtvih, pa je Bajka završila u udarnoj vijesti. Na kraju se britanski ambasador pobrinuo da profesor Starek i njegova obitelj dobiju mjesto u avionu koji će ih izmjestiti iz grada. Čekala ga je stipendija, travnjak pokošen kao bilijarski pliš, tisuće onih koji će spremno slušati o Shakespeareovim glagolskim vremenima pod Karadžićevim topovima. Sreća se osmjehnula profesoru Stareku i gospođi Mireli.

Na ulazu u veliki teretni hercules norveški vojnik rekao je Stareku da u avion ne može unijeti psa. On je mirno ispustio Bajku iz ruku. Zacvilila je prije nešto što su se pred Sylvijom zatvorila velika siva vrata. Veeeeeeliki bodljikavi jež tako je narastao u njezinom stomaku, i postao je jedno s njom.

Miljenko Jergović 11. 08. 2019.

Konačni sud

Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.
Dostojevski

Bogu će trebati oproštaj od mene.
pronađeno na zidu u Auschwitzu (via Elie Wiesel)

 

 

Justa je imala dovoljno dokaza protiv Boga. Čekala je samo da umre pa da ga izvede pred sud.

 

Gasna komora (dokaz br. 23455)

 

Ispred Czeslawe je išla pognuta žena s troje djece. Djeca su bila mala; najstarijem dječaku je moglo biti šest godina, a najmlađe je žena nosila u naručju. ”Mama, mama, kud idemo?”, zapitkivao je dječak, a ona ga je, preplašena, ušutkivala. Govorio je poljski, jezik kojim je govorila i Czeslawa i čije su se riječi na tom mjestu oprezno i šapatom razmjenjivale. Dok je onaj drugi jezik bio je bučan i urlao je sa svih strana, prijetio, katkad udarao. Za nekoliko mjeseci od dolaska Czeslawi je uspjelo da ga razumije – barem onih nekoliko komandi koje su joj upućivali dok bi ribala barake ili prala uniforme. Ali srce bi joj opet svaki put zadrhtalo i sjetila bi se kako je na početku čuvarica istukla jer nije razumjela ni riječi od onoga što joj je izrežala. Bol joj je šiknula tijelom, zapeklo ju je u ustima i svijet joj se zamračio. Kad se povratila, stajala je ispred objektiva i čudila se što je slikaju takvu, krvavu i uplakanu. Majka ju je poslije toga milovala po glavi i tješila. Jer  Czeslawu je tada još sve boljelo i sve je osjećala. A onda je prestala. Brzo nakon što su odveli majku.

”Mama, reci mi kuda idemo?”, plačljivo je navaljivao dječak. Bili su skoro pred ulazom i Czeslava ga je uzela za ruku i povela. Ona je od početka znala kuda idu. Unutra su već bili natiskani ljudi, najviše starci, žene i djeca.

”Ne brini, sve će biti brzo gotovo”, rekla je dječaku. ”Hoćeš li da čuješ jednu priču?”, upitala je, a onda ga zagrlila i privukla njegovu glavu svojoj. ”Zatvori oči”, zapovjedila je dok su oko njih ostali ljudi izbezumljenih pogleda.

Dječak je poslušao, a Czeslawa je započela priču o djevojčici koja je voljela da se igra s lutkom Agatom i bere perunike. O djevojčici koja je svako jutro hranila kokoške i željela da postane učiteljica kad naraste. Samo što nije imala vremena.

 

Czeslawa Kwoka (1928-1943) jedno je od 1,5 miliona djece koja su ubijena u Holokaustu. Djeca su, zajedno sa starcima i trudnicama, predstavljala kategoriju s najvećom smrtnošću u logorima. Zbog nedovoljne fizičke snage nisu koristila za rad, pa su ih najčešće odmah slali u gasne komore. Ostala su služila za medicinske eksperimente, a nacistički doktori naročito su voljeli blizance. Czeslawa je ostala upamćena po svom portretu koji je napravio ”logorski fotograf” Wilhelm Brasse i koji se danas nalazi u Auschwitz – Birkenau muzeju. Brasse, koji je također bio Poljak, pričao je da nikada nije zaboravio lice preplašene djevojčice koju su čas prije fotografisanja istukli jer nije razumjela instrukciju na njemačkom.

 

Vlak (dokaz br. 5667889)

 

Madina je išla dugo, predugo, toliko dugo da se nije sjećala da je ikada duže hodala. Noge su joj se toliko ukočile da ih više nije osjećala. Prvo su je počele žuljati cipele, a onda joj je bol počela sijevati u tabanima i sjeći je po koži. Na čarapama se pojavila krv. Htjela je pokazati mami, ali vidjela je da se mlađa braća stiskaju uz nju pa je odustala. Zapitala se kako je tek njima. Jedan je imao tri godine, drugi je još bio beba, a ona se kao starija sestra nije smjela žaliti. Tako je razmišljala Madina udišući bol i gutajući suze, i maštala kako bi bilo da se pred njima odjednom stvori leteći ćilim.

Prekrasan, veliki leteći ćilim na koji bi svi mogli stati. Onda bi ćilim uzletio visoko, visoko, iznad svih tih hladnih šuma i mračnih zgrada, i letio bi, letio noseći Madinu, njenu majku, sestre i braću daleko, daleko… Doletjeli bi do kuće, koja bi bila prazna i čekala samo njih. Unutra bi bilo toplo i čisto, a kreveti bi imali meke jastuke, sa mnogo deka i jorgana. Svi bi legli i dobro se umotali. A prije toga bi se okupali, jer bi u kući bilo čiste vode, sapuna i šampona. Onda bi zaspali, čisti i mirisni. I niko ih ne bi tjerao niti bi se derao na njih. Spavali bi koliko žele, možda svu noć i naredni dan, i probudili bi se tek druge noći. Jer toliko su bili umorni i pospani. Ćilim bi ih sve vrijeme čekao, a nakon buđenja opet bi se popeli na njega i poletjeli. Visoko, visoko… Toliko visoko da ih ne mogu ugledati smrknuti ljudi koji su ih te noći natjerali da se vrate.

Madina više nije mogla hodati. Htjela je samo spavati. Spavati.

Onda je odjednom bljesnulo svjetlo, začuo se prodoran pisak i ugledala je Damsu, svoju najbolju drugaricu, koju su ubili zajedno s cijelom njenom porodicom. Zato je majka rekla da moraju pobjeći, da i njih ne bi ubili. I od tada hodaju. Stalno i bez prestanka hodaju.

Damsa se smijala i mahala. Madina joj je krenula u susret.

 

Madina Hussiny (2011-2017) je djevojčica iz Afganistana, koju je u novembru 2017. godine udario vlak dok je s porodicom prolazila kroz Hrvatsku. Prema svjedočenju njenog starijeg brata Rašida, Madina je zajedno s majkom i još petero braće i sestara već dva sata prolazila kroz Hrvatsku kad ih je presrela hrvatska policija i uputila nazad prema granici sa Srbijom. Djeca su bila preumorna da nastave put i molili su policajce da ih puste da se odmore – ali oni su se oglušili. A niko ih nije upozorio da putem kojim hodaju tako dugo prolazi vlak.

O Madini je ostalo zapisano: ”Uvijek se smijala, uvijek. Svi su je voljeli. Pričala je mnogo i brzo, ali nije bila dosadna, bila je slatka”.

Hrvatske vlasti do danas negiraju odgovornost za Madininu smrt.

 

Granata (dokaz br. 4635082)

 

Rasim je maloprije kroz prozor ugledao psa, ali kad je istrčao, pas je nestao. Dedo mu je pričao da su prije rata imali cuku Garu, koji je negdje otišao kad je počeo rat. Nisu ga imali čime hraniti. Jednom je upitao dedu hoće li se Garo vratiti, a on se prvo nasmijao i odmahnuo glavom, a onda ga je pogledao, uozbiljio se i rekao: ”Sigurno hoće, Garo je ko Lesi, a Lesi se uvijek vraća kući.”

Rasim nije znao ko je Lesi, ali od tada je stalno provjeravao ima li Gare odnekud. Zamišljao je da jednog dana samo izađe iz kuće i ugleda ga kraj klupe, ili tamo kod šupe, gdje mu je kućica. Jednom ga je i sanjao.

Izašao je da se igra autićima. Vozio je svoj crveni vatrogasni kamion: brmb, brmb, i prestizao je sve druge aute, brmb, oklopno vozilo, brmb, olupinu tramvaja, brmb, jurio je da ugasi požar na zgradi koju su zapalile granate… A onda je odjednom osjetio nešto toplo na glavi. Pogledao je iznad sebe i ugledao Garu kako ga liže po kosi. Utom se probudio.

Mama je rekla da djeca stalno ginu i zato nije smio nigdje ići. Samo bi ga katkad pustili malo u dvorište, a najdalje što je išao bilo je u park kad je bilo primirje. Ali ponekad bi se iskrao vani, kao tog dana. Bio je tužan zato što je stalno bio sam. Nije bilo djece s kojom bi se igrao i život bi mu bio mnogo lakši da je imao barem cuku. Jedini drug bio mu je dedo, ali i on je bio na liniji. On bi ga ponekad uzeo u krilo i pričao mu kako je bilo prije rata. Neke stvari su mu se činile nevjerovatnije od bajki koje mu je mama čitala. Na primjer ona da se prije rata moglo svuda ići i da granate nikad nisu padale. Hrane je bilo koliko hoćeš, svaki dan bi mogao jesti makarone sa sirom, svoju omiljenu hranu. I slatkiša je bilo. I voća, bombona, sladoleda… Svaki dan bi mogao jesti čokoladu! A on je čokoladu okusio samo jednom u životu. Nikad nije probao ništa slađe i zaplakao je kad je pojeo. Nikako mu nije išlo u glavu da je prije rata čokolade bilo toliko da se mogla jesti svaki dan! Niti da je postojao zoološki vrt u kojem su živjele životinje. One puno jedu i lav može pojesti cijelu kravu, rekao je dedo. A otkud im tolika hrana? Oni nisu mogli hraniti ni Garu, a cuko jede puno manje od lava!

Dumao je tako Rasim, kada je u blizini nešto šušnulo. Pomislio je da se vratio Garo pa je potrčao prema šupi. Tada se zrak prolomio i za tren je sve nestalo u dimu i prašini.

 

Rasim Karić (1991-1995) samo je jedno dijete od 1.600, koliko ih je poginulo tokom opsade Sarajevo. U knjizi Djeca Sarajeva, osim imena djece i načina na koja su poginula, ponuđen je i kratak, shematski opis njihovih ličnosti i interesa. Tako za većinu djevojčica piše da su se voljele igrati lutkicama i skupljati salvete, dok su dječaci igrali nogomet i bili omiljeni u društvu. O malom Rasimu piše samo da mu je omiljena igračka bio kamion. I to je sve što o njemu znamo danas. Pravo sjećanje na sve ono što je bio u svom kratkom životu, kao i ono što je mogao postati, čuvaju samo njegovi najbliži.

 

Justa, pravim imenom Justina, imala je dovoljno dokaza protiv Boga. Čekala je samo da umre pa da ga izvede pred sud. Počela je da ih skuplja nakon što je izgubila  dijete, a tome ima šezdeset godina. Svog malog anđela, kojeg je sunce grijalo tri godine i koji se odjednom razbolio i umro. Bez objašnjenja. Anđela koji u svom kratkom životu nije ni pomislio, a kamoli uradio nešto loše. Justa je na početku još zazivala Boga, molila mu se i ulagivala. Tražila je od Njega utjehu. Nešto što bi je uvjerilo da je smrt njenog djeteta ima smisla. Ali kako se On nije javljao tako je Justu ispunio prvo bijes, a onda odlučnost. Bog nije odgovarao, jer nije imao šta reći.

Jer kako bi se mogla opravdati smrt djeteta? Nakon što je to shvatila, za nju nije ostalo ništa osim mrtve djece. Mučene, silovane, ubijane, zlostavljane, sakaćene, izgladnjivane djece. Djece koja su patila. Iz dubine duše osjećala je nevinost njihovih želja i naivnost njihovih pogleda. Dobrotu koja nije imala vremena da se iskvari i postane po mjeri svijeta. Ponekad ne bi više mogla izdržati i smrt bi joj se učinila kao jedini izlaz. Ali znala je da se ne smije ubiti, da bi Bog to mogao iskoristiti protiv nje. Pred Njega je morala izaći što čišća, što dostojnija svojih malih slučajeva. Kojih je odavno bilo i previše, preostalo joj je samo da umre pa da Ga napadne njima. A tada je bilo izvjesno samo jedno: Bog neće imati nikakve šanse.

Posvećeno tatinom bratu, Muhidinu Žuni (1954-1958), dječaku kojeg je sunce grijalo četiri godine i od kojeg je danas ostalo samo ime

Emina Žuna 10. 08. 2019.

Esejizam kao pripovedanje

Vreme, 1. august 2019

 

DVE VELIKE JERGOVIĆEVE ESEJISTIČKE KNJIGE – VELIKE U SVAKOM ZNAČENJU OVE REČI – GRADE SAZVUČJE, IGRAJU JEDNA OKO DRUGE, ONAKO DEBELE I LEPE OKRETNO PLEŠU JEDNA S DRUGOM

Već neko vreme kod Miljenka se Jergovića tanji granica između fikcije i stvarnosne proze, između romana i pripovedaka s jedne strane i ogleda, hronika, osvrta, komentara s druge, a ako bismo ovu tvrdnju o gubitku razlika između žanrova pogurali još dalje, na nekim bismo deonicama Jergovićevog pisanja teško utvrdili i razliku između poezije i proze. Još od antičkih vremena književnost odlično podnosi neknjiževne forme – esejističke ili filozofske odlomke, crteže i fotografije, o dokumentu ni da ne govorimo – ali uzvratna poseta, mešanje književnosti u neknjiževne forme, prihvata se s mnogo više opreza: dokument u književnosti i dalje ostaje dokumentom, ali književnost u dokumentu uništava dokument. Kod Miljenka Jergovića, međutim, razlike između književnosti i neknjiževnog teksta dramatično se zamagljuju, pa kada uronimo u knjige njegovih ogleda, osvrta, hronika ili, naprosto, novinskih tekstova, propadamo u njih kao Alisa što je propala u ogledalo – ogled je uvek i nekakvo ogledalo – a tamo, s druge strane, logika koja nam je do tog časa pomagala da se snađemo u stvarnosti i da, recimo, bez oklevanja napravimo razliku između pripovetke i ogleda o toj pripoveci, najednom više ne nudi kriterijume razgraničavanja i nije više izraz nužnosti, ne upućuje logika više na kičmu stvarnosti već na vrenje mogućnosti.

U 650 stranica velikog formata i gustog teksta knjige Autobus za Vavilon (Službeni glasnik, Beograd 2017) sabrao je Gojko Tešić 166 Jergovićevih tekstova što ih je ovaj od 2010. do 2017. godine objavljivao u zagrebačkom Jutarnjem listu(“Subotnja matineja”) i na svom internet časopisu “Ajfelov most”. Vodio se priređivač kriterijumom “našosti”, te je u izbor uvrstio autorke i autore koji pišu, slikaju, fotografišu, crtaju ili prave filmove na našemjeziku, kako god taj jezik da nazovemo, u rasponu od Kranjčevića i Ujevića, Krleže, Andrića i Selimovića, preko Save Šumanovića, Ante Babaje, Aleksandra Tišme, Nikole Bertolina, Arsena Dedića i Tereze Kesovije, do Svetislava Basare, Bože Koprivice, Tome Zdravkovića i “Ekaterine Velike” (i tako još 190 puta, otprilike).

Izdanje zagrebačke “Frakture”, pak, Imenik lijepih vještina, obimom i brojem stranica ne zaostaje za beogradskom zbirkom, ali u tu lepu knjigu tvrdih korica, širokog proreda i prostranih margina stao je pedeset i jedan tekst u izboru samoga pisca (pokriven je period do 2018. godine), od toga jedanaest je autora koji ne pišu ili ne misle na našem jeziku, dok je najviše ogleda o autorima koji su okrenuti hrvatskoj varijanti ovoga jezika, s posebnim osvrtom na one koji su, iz razloga vrlo raznovrsnih, živeli i pisali izvan Hrvatske, naročito u Bosni. Neke od tekstova možemo pronaći u obe zbirke, ali to ni najmanje ne smeta da se ove pozamašne i dragocene knjige nađu na policama jedna kraj druge. Čak bi to, možda, uz Jergovićeve Zagrebačke kronike objavljene 2007. godine (Biblioteka XX vek), bilo i nužno, jer ako jednoga dana, iz nekog razloga, neko bude hteo da sazna ponešto o ovim krajevima u kojima se oduvek živelo jadno, ali se umiralo kvalitetno, ove će tri knjige istraživaču reći više od bilo kakvih dokumenata, svedočanstava iz prve, druge, ili treće ruke, više od svih tekstova vođenih strogom naučnom metodom, čak više i od filmskih ili tonskih zapisa. Ne izneveravajući činjeničnu ravan, ovi su zapisi, svi od reda, čista, smela, duhovita i nadasve pouzdana tumačenja, a pouzdana nisu zato što bi se proverom utvrdilo da odgovaraju nekakvoj stvarnosti koja bi im prethodila, već zato što su, bez ostatka, posvećena jeziku iz kojeg se rađaju.

Gotovo je nemoguće osloboditi se utiska da, uprkos jasnoj svesti o žanru – Jergović piše oglede i osvrte – čitamo, zapravo, priče. Poreklo tog osećaja (ni malo proizvoljnog, uostalom) nalazi se kako u Jergovićevoj mehkoj rečenici, istoj onoj kojom ispisuje svoje romane i priče, tako i u snažnom prisustvu autorskog ja. Za ogled, naime, nije karakteristično (premda nije ni zabranjeno) uvođenje pripovedačkog ja, ali malo je tekstova u ovim dvema zbirkama u kojima se, kao lik, ne pojavljuje i sam pisac. U meri, međutim, u kojoj udvajanje pripovedačkog ja u književnosti stvara privid da za istinitost napisanog jemči sam pisac svojim imenom i prezimenom, a ne tamo neki izmišljeni lik – pa će pripovedač romana Selidba, recimo, koji se zove Miljenko Jergović, svoj identitet da podeli s piscem Miljenkom Jergovićem – u toj istoj meri uvođenje pripovedačkog ja u stvarnosnu prozu (esej) zamagljuje granicu između ogleda i književnosti jer unosi dozu subjektivnosti koja, prema pravilima žanra, tu ne pripada. Tekst o sarajevskom piscu Karimu Zaimoviću kojeg će, na kraju rata, ubiti geler, “kažu, ne veći od zrna riže”, počinje sećanjem na Zaimovićeva i Jergovićeva sarajevska druženja za vreme opsade, da bi se potom prelio u Zaimovićevu biografiju i priču o njegovoj knjizi. U drugom će slučaju pisac opisati kada se i kako prvi put susreo s knjigom o kojoj piše, ili će reći da je knjigu čitao “barem sedam puta” (Andrićevu Travničku hroniku), ili “barem dvadeset puta” (Selimovićev Derviš i smrt), da bi u jednom neočekivanom i očaravajućem eseju unutar eseja podelio s čitaocima iskustvo višestrukog čitanja jedne iste knjige i izveo veoma neočekivan zaključak: ne menjaju se, vremenom, samo čitaoci – to je trivijalno zapažanje – već se menjaju i same knjige. (Možda bismo ovde, sledeći Jergovićevu logiku, smeli da primetimo kako se klasičnima smeju nazvati one knjige koje su svakim narednim čitanjem drugačije, one knjige, dakle, koje nikada ne postaju jednake sebi.)

U tekstu o slikama Nives Kavurić Kurtović to pripovedačko ja nosi čitavu konstrukciju, jer pisac priča priču o svom dolasku u izložbeni prostor, o tome kako nema dovoljno vremena za razgledanje slika jer žuri na avion, a zatim u hotelskoj sobi, u drugoj zemlji, odoleva porivu da otvori internet i pronađe platna u koja nije stigao da se udubi, nego se oslanja na sećanje i utisak, te sam esej kao da postaje priča o sećanju na slike. Ipak – i to je ključ – koliko god da ga ima, ne postaje pripovedač junak ovog ogleda, već čarolijom pripovedanja ostaje taj tekst ono zbog čega je i pisan: ogled o slikarstvu Nives Kavurić Kurtović. I to briljantan. Priča i ogled u istom. U tekstu o slikaru Voji Staniću Jergović opisuje Stanićeva platna ulažući u te opise sve svoje pripovedačko umeće, kao da rečima slika naslikano, tako da se slikarsko-književna scena uvišestručuje u susretu velikog slikara i velikog pisca: metafizički Stanićevi prizori, igra svetlosti koja izvodi iz ravnoteže čvrste oblike, pretaču se u reči i jezičke slike, te uzbudljiva esej-pripovetka biva koliko posveta slikarstvu i velikom slikaru, toliko i posveta jeziku. I ne samo to. U jednoj gotovo usputnoj, a snažno subjektivnoj rečenici u kojoj Jergović sebe uvodi u ogled, on poredi slikarstvo Voje Stanića i Miljenka Stančića ukazujući na to da Stanić, za razliku od Stančića, svoje prizore ne situira u jedinstveni vremenski okvir, ali radoznali će čitalac ostati uskraćen objašnjenja šta, pak, znači to da Miljenko Stančić gradi jedinstveni vremenski okvir? Kao odgovor na ovo pitanje događa se tekst o Stančiću kojeg nema u Imeniku lijepih vještina, ali ga pronalazimo u Autobusu za Vavilon. I tu vidimo kako ove dve velike knjige – velike u svakom značenju ove reči – grade sazvučje, kako igraju jedna oko druge, kako, onako debele i lepe, okretno plešu jedna s drugom.

Dodatni književni element jeste što “junake” svojih ogleda Jergović gotovo redovno, s jasnom pripovedačkom strategijom, opskrbljuje kratkim životopisom i pokazuje u kojoj su meri njihovi izvanumetnički životi bili spleteni s onim o čemu pišu (Meša Selimović je, možda, primer svih primera), što slikaju (poput Omera Mujadžića), ili o čemu prave fotografije (Milomir Kovačević Strašni), a time razotkriva i svu složenost njihovih identiteta. Jedan se, recimo, rodio u Bosni, studirao u Beogradu, živeo u Zagrebu, drugi je morao da izbegne iz Zagreba, otišao na železničku stanicu da sačeka prvi voz koji bi ga odveo bilo kuda, te ga slučaj dovodi u Beograd gde će provesti narednih četrdeset godina da se nikada više ne vrati u Zagreb (upravo će njega Jergović nazvati velikim hrvatskim pesnikom), neki su pisci, glumci i slikari lumpovali po Beogradu i Sarajevu a živeli u Zagrebu, neki su se vraćali u svoja mala mesta noseći sa sobom svoja sarajeva, zagrebe i beograde, ali uvek su svi oni živeli taj jedan jezik gde god da su bili i u bilo kojim okolnostima da su živeli, čak i kada su, poput istoričara Radovana Samardžića, u nekom trenutku potpuno izgubili kompas i zaigrali na kartu zla.

Piše Jergović o bosanskoj, srpskoj i hrvatskoj književnosti, ali čim se to ovako kaže, čim se sadržina knjiga pokuša na ovaj način zahvatiti, istog se trenutka suočavamo s protivrečnostima, apsurdima i paradoksima. Jer, čak i kada, ne oklevajući ni trenutak, nekog pisca stavi u određeni kontekst pa ga nazove hrvatskim, bosanskim, ili srpskim piscem, istog se časa taj identitet pojavljuje kao toliko nečist, upitan i složen, u tolikoj meri prožet barem još jednim identitetom, da postaje belodano kako tog i takvog čoveka, onakvog kakvim ga Jergović crta, ne bi ni bilo kada bismo ga sveli samo na jednu priču. Upravo je to smisao Jergovićevog insistiranja na kratkom životopisu gotovo svakog autora: etnički identitet slučajan je i proizvoljan, a bitni su jezik, film, priča, platno, fotografija, pesma. Etnički identitet bez dela je, znamo to, pribežište za hulje.

Možda i najbolji primer ovakvog de­kon­struktivnog postupka dva su začu­dna teksta o Meši Selimoviću. Eksplicitna odluka, dakle, da sebe samoga uvede u srpski književni korpus, proizvod je, piše Jergović, banalnih, nimalo uzvišenih prilika u Sarajevu iz kojeg veliki pisac, naprosto, odlazi pod pritiscima, da bi utočište pronašao u Beogradu i gotovo afektivno svoj spisateljski identitet zaveštao srpskoj književnosti. Istovremeno, međutim, upravo takva mogućnost da se relativno lako promeni fizički i kulturni prostor, a da se ostane u istom jeziku, ukazuje na spektakularne dekonstruktivne (ali i destruktivne) mogućnosti činjenice da Hrvati, Bošnjaci i Srbi govore jednim jezikom. Kao “ateist koji se usrdno molio” i koji piše “jezikom nekoga tko je s vjerom čitao Kuran, ili jezikom koji imitira jezik nekoga tko je s vjerom čitao Kuran – a to je za književnost jedno te isto, pod uvjetom da je uvjerljivo”, Meša Selimović, piše Jergović, izrasta iz središta zamišljene biti bosanskomuslimanskog sveta, što bi sve, ma koliko zanimljivo, bilo nevažno da nije remek-dela Derviš i smrt i Tvrđava, odnosno – i to je pitanje koje, iz nekog razloga, niko nije postavio tako jasno i lepo – šta je prosečnog i dosadnog pisca socijalističkih romana, kakav je Selimović bio na svojim spisateljskim počecima, pretvorilo u jednog od najvažnijih pisaca ovoga jezika? Šta se to steklo u njegovom životu i u njegovom pisanju pa da stvarnost, o kojoj je pisao loše, dosadno i bespomoćno, prebaci u prošlost kako bi o sadašnjosti, oslanjajući se na islamske motive i na svoju najzad pronađenu rečenicu, rekao više i bolje nego dok joj se obraćao direktno? E to je, sugeriše Jergović, jedino bitno, taj splet životnih okolnosti, ona situacija kada pisac više ne može da bira o čemu će pisati, nego mora da piše o onome što ga proganja i oblikuje, što ga usmrćuje ili mu daje život, ta prinuda da piše o sopstvenim demonima kako bi ih odagnao ili se pomirio s njima (inače će ga povući za sobom, u ništavilo), ono, dakle, kada život postaje isto što i pisanje. Ne ostaje iza ova dva Jergovićeva teksta o Meši Selimoviću nikakav rep, sve su magle rasterane, a na čistom i jasnom suncu ostaje samo majstorstvo jednog uistinu velikog pisca kojeg od strvinara, ali po malo i od njega samog, spasava drugi veliki pisac.

* * *
Nije Jergović ni malo nežan posmatrač ovdašnjih kulturnih scena i slabe su šanse da će da prećuti glupost, nečasne radnje, ili ono što smatra štetnim. Prirodno je da je najgrublji u svojoj kući, te će svako malo da ošine po hrvatskoj sceni, a onda po rani da pospe so i biber. Nekome će se to možda učiniti paradoksalnim, ali teško da se nekoj sredini može dati više od onoga što, takav kakav je, Jergović daje pre svega hrvatskom, a potom i bosanskom i srpskom kulturnom prostoru. Tu negde, najzad, ponovo dolazimo do onog pripovedačkog ja koje boji njegove oglede i približava ih književnosti: nijedno Jergovićevo ja zapravo ne prethodi ovim tekstovima, nego je njihov proizvod. Ne jemči neko zamišljeno Jergovićevo ja za te tekstove, već svaki od tih tekstova jemči za svako Jergovićevo ja. Jedinstvo njegovog dela, dakle, ne leži ni u Jergoviću građaninu, ni u Jergoviću piscu, niti u pripovedaču koji se zove Miljenko Jergović, već u jeziku kojim svaki od tih Jergovića piše stvarajući, na taj način, to jabez kojeg se ovaj jezik više ne da ni zamisliti.

Ivan Milenković 10. 08. 2019.

Dvije pjesme

Ako  doživiš sedamdesetu

Ako doživiš
sedamdesetu
nemoj čekati da
umreš:

stavi ruke u
džepove, odšetaj do
groblja i
lezi. 

 

Usporedba

Rušili smo hramove
božje
(skromne spomenike bezbožnog vremena)
sa svetim znamenjem u
ruci, mrakom u
glavi, mržnjom u
srcu, osvetom u
duši,
daleko od nauka
nebeskog.

Sada gradimo nove
bogomolje
(velebna zdanja drugog poretka)
za ljude bez
nade, sa korom kruha u
ruci, gorčinom u
srcu, zebnjom u
duši,
daleko od nauma
ljudskog.

Vera Arapović 09. 08. 2019.

Crveni makovi

Prvi sat glazbenog odgoja, ili muzičkog vaspitanja, kako se u ono vrijeme insistiralo, započeo bi zajedničkim pjevanjem neke svima poznate pjesme. Nastavnik je dirigirao s katedre, a zatim bi, korak po korak, krenuo u obilazak razreda. Kretao se ritmično, kao da pleše, otvarao je usta kao da pjeva, ali nije pjevao. Zastajao je uz svaku klupu, naginjao glavu, kao da se najednom nečega sjetio, pa se naglo ispravljao i nastavljao dalje. Uz neke bi se duže zadržao, dok bi pored drugih žurno prošao, sve se mrgodeći, kao čovjek koji nije zadovoljan stanjem stvari u svijetu, ali je svjestan da ih ne može promijeniti, pa samo bježi dalje. Za to su vrijeme đaci pjevali svoju dugu pjesmu, svatko po svom temperamentu i sluhu, jedni glasnije, drugi tiše, a kada bi im ponestalo teksta, jer nijedna se onovremena pjesma nije mogla znati do posljednje strofe, nastavnik bi pokazao prstom prema ploči na kojoj je prije početka sata velikim štampanim slovima napisao cijeli tekst, svih osam strofa.

Takav je sredinom sedamdesetih bio pedagoški standard, tako je počinjao sat glazbenog u svim bosanskohercegovačkim školama, a vjerojatno i u svim školama u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji. Jedina je razlika bila u pjesmi koja bi se pjevala, iako je to posvuda bila neka revolucionarna, partizanska pjesma, od onih koje se pedesetak godina kasnije nigdje više neće pjevati.

U Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, koja se nalazila u samostanskog zgradi, koja je nakon Drugoga svjetskog rata oduzeta Katoličkoj crkvi, a u kojoj će nakon još jednoga rata biti Katolički školski centar, na prvom satu glazbenog odgoja pjevala se pjesma “Crveni makovi”. Nastavnik je, plešući od klupe do klupe, osluškivao glasove đaka kojima još ni imena nije znao, i raspoređivao ih za školski zbor. Prvi glas, drugi glas, prvi glas, drugi glas… Tako bi probrao četvrtinu razreda, a preostale bi tri četvrtine ostale bez glasa. Jednima je bilo na čast, drugi su bili oslobođeni jedne od onih izvannastavnih aktivnosti od kojih se ne uspijevaš izvući sve do kraja školovanja. Svaka je škola za socijalizma imala svoj hor, koji ne samo da je bio na ponos nastavnika glazbenog, nego se po uspjehu školskoga hora procjenjivala njegova pedagoška efikasnost i stručnost. Školski je hor u ono vrijeme bio glas škole pred svijetom. Pred gradom Sarajevom, Bosnom i Hercegovinom, Jugoslavijom, i cjelokupnom našom socijalističkom zajednicom, nad kojom su vihorile zastave na sva tri koplja – u sredini jugoslavenska trobojnica sa zvijezdom petokrakom posred bijelog polja, s lijeve strane crvena zastava svjetskog proletarijata, sa srpom i čekićem u zvijezdi petokraki, udmah uz stijeg, i skraćenicom SKJ unutar donjeg zvijezdina kraka, te parolom uz gornji rub zastave: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”, a s desne strane republička, bosanskohercegovačka zastava: crvene boje, s jugoslavenskom trobojnicom uz gornji rub zastave, u omjeru 1:4.

Suzvučje svijeta tih triju zastava je, pogotovu za dana koji su u kalendarima bili crveno naglašeni, bilo obilježeno zborskom pjesmom. U čast praznika revolucije horovi su povezivali zajednicu, od porodice kao osnovne ćelije društva, do kongresa SKJ, kao skupa društvene avangarde u svečane dane pjevale su se i slušale svečane zborske pjesme. I svi su u te svrhe morali imati svoj hor.

Pjesma “Crveni makovi”, od koje je sve počelo i preko koje se razredno čovječanstvo podijelilo na one koji će pjevati u školskome zboru i one koji će biti u publici, bila je otpočetka pa do kraja jugoslavenske socijalističke povijesti jedina pjesma iz obaveznoga prazničnog repertoara koja nije imala veze ni s partizanima, ni sa socijalističkom revolucijom, ni sa Jugoslavijom. Iz nekog neobičnog razloga pjesma je krivo shvaćena: makovi su, istina je, bili crveni kao komunizam, ali ti su cvjetovi bili negativno konotirani, “čemer je ono procvao”, “umjesto zlatne pšenice, korov je tamo niknuo”, tako da je, za razliku od pozitivno konotiranog i kolektivno zapovjeđenog komunizma, koji se crvenio na svakoj našoj zastavi, crvenilo makova bilo izrazito negativno konotirano. Crvena je tu bila boja prokletstva: “Prokleo seljak zemljicu vražjih gospodara, niknuli crven-cvjetovi, umjesto božjeg dara! Krvlju su kmetskom sijani, kletvama, bunom miješani, suzama, znojem pojeni, zato su tako crveni…” Tako glase sedma i osma strofa, u kojima se, suprotno društvenom idealu, spominje i sam Bog, ali moglo se reći da je to samo metafora. Proklinjanje, međutim, nije bilo metafora. Kao ni korov-cvijet boje komunizma. 

To je iz perspektive đaka bio ozbiljan problem. Ili iz perspektive pojedinih među njima, koje skoro da je već hvatao strah od pjesme koju su pjevali. Za odrasle, pak, problem nije postojao. Oni bi se odmah navikli na svaki tekst koji bi izgovarali ili pjevali, i ne bi o njemu razmišljali. Pa kao što se nije mislilo o paradoksalnom jezičnom nesporazumu između riječi demokracija i diktatura, makar i proletarijata, tako odraslome nije bio problem ni što su crveni makovi korov, a crvena je negativna boja pjesme. Dječja misao je tačna i istinita, odrasla misao je usklađena sa životom. Pakao je život bez navike.

Mihovil Pavlek, seljak iz Đelekovca pokraj Koprivnice, rodio se 1887, i u rodnom je selu završio svih pet razreda pučke škole. Bistro i okretno dijete, dobričina s interesom za knjigu, u nekom bi drugom slučaju, ili u neka druga vremena, nastavio sa školom i postao svećenik. Ovako je ostao na zemlji, gdje bi proživio život mimo velike povijesti, e da mu stoljeće nije bilo dvadeseto, kada je svaki, pa i najneizgledniji ljudski život zadobio svoj povijesni kontekst i smisao.

Godina je 1905. kada se prvi put, licem u lice, susreće s utemeljiteljem Hrvatske pučke seljačke stranke, narodnim tribunom Stjepanom Radićem. Pavlek je osamnaestogodišnjak, Radiću su trideset i četiri. Radić je odavna već slavan po suprotstavljanju banu Khuen-Héderváryju i javnom spaljivanju madžarske zastave, predvodnik buna i otpora, izbačen sa svih sveučilišta u Austro Ugarskoj, i već je 1899. obilazio Rusiju, majku svih revolucija. Pavlek se poveo za Radićem, i to mu je u značajnoj mjeri odredilo život i sudbinu, kao i načine na koje će poslije smrti biti upamćivan i zaboravljan.

Početkom Velikog rata Mihovil Pavlek u dobrim je godinama za smrt. Mobiliziraju ga u varaždinsku XVI infanterijsku regimentu, koja ratuje na Drinskome frontu, u prvim je redovima dramatične Cerske bitke, nakon čega biva prebačena na istok, najprije u Bukovinu, pa u Galiciju, da bi manji broj preživjelih infanterista 1917. i 1918. ratovao i na zapadu, na talijanskoj bojišnici, ali se tokom sve te četiri krvave godine Pavlek nije maknuo dalje od Bjelovara. Zbog slabog je vida izuzet od niza bespotrebnih junaštava, ali i od iskušenja da se negdje na europskim frontama, u krvi i očaju, zametne u njemu klica revolucije.

Neoštećen se 1919. vraća kući, gdje ga u veljači 1919. zatiče vijest o smrti Stjepanova brata i suosnivača Hrvatske pučke seljačke stranke Antuna Radića. Potresen viješću, Pavlek piše nekrolog, ali sram ga je malo vlastitih osjećaja i poetske forme, nisu te stvari za muškarca pa ktomu seljaka, i on se potpisuje nadimkom – Miškina. (Čovjek mora znati čemu mu služe prezime i ime: suobraćanju s vlastima, policijom i poreznicima, rođenju, kada ga upisuju u matice rođenih, vjenčanju, te smrti, kada ga upisuju u matice umrlih, a onda i suobraćanju s precima i potomcima, s onima na čije se ime poziva, i onima koji će se na njegovo ime pozivati; ali prezime i ime sigurno ne služe nečemu tako neozbiljnom kao što je sastavljanje pjesmica, zdravica i oproštajnih slova, tomu početkom dvadesetog stoljeća, ne samo u našim krajevima, služe nadimci i pseudonimi.)

Nekrolog Antunu Radiću čita se među stranačkim sljedbenicima i simpatizerima, tako da Mihovil Pavlek zadobiva neočekivanu, a pomalo i neželjenu slavu. Od tog vremena piše i objavljuje, a drugi njegovu imenu i prezimenu pridodaju i ono Miškina.

Godina je 1925, kada se pojavljuje kao kandidat na izborima, stranke koja je u međuvremenu preimenovana u Hrvatsku republikansku seljačku stranku. Ubrzo zatim načelnik je općine Đelekovac, i kandidat na svakim sljedećim izborima. Rodonačelnik je skupine prosvijećenih seljaka, seljaka-pjesnika i seljaka-novinara, koji se povode za Stjepanom Radićem u velikom nacionalnom i klasnom emancipatorskom projektu. Taj projekt bit će uvelike dokinut atentatom u Skupštini i Radićevom smrću. Ti će događaji, a onda i šestojanuarska diktatura kralja Aleksandra, trajno narušiti i osvetničkim gnjevom ispuniti odnose između Hrvata i Srba, dok će same Hrvate međusobno antagonizirati i odvratiti ih od ideja o vlastitom prosvjećivanju. Nacionalni pokret, koji je za Radićeva života bio izrazito nenasilan, gandijevski i u osnovi nesklon revoluciji – premda je sam Stjepan Radić bio itekako sklon Sovjetskom Savezu i oduševljavao se društvenim i klasnim preobražajima najavljivanim u prvoj zemlji socijalizma – nakon njegove se smrti okrenuo ideji o nasilnim prevratima i revolucijama, crnim ili crvenim, to će ovisiti o okolnostima, te o karakteru i temperamentu pojedinca kad doživi iluziju o slobodnom izboru.

Mihovil Pavlek Miškina bio je od onih, tada već manjinskih čuvara Radićeve baštine, čije ideale nije mogla preokrenuti ni vođina smrt. Takav nije mogao biti mio ni crnim ni crvenim. Godine 1938. on objavljuje pamflet naslovljen “Zašto hrvatski seljak nije komunista”, koji će 1992. u novim okolnostima biti pretiskan i objavljen u Koprivnici. (Osim što je kontekst bio novi, nije više bilo ni onoga završnog “A” u riječi komunistA, iz čega bi se dalo zaključiti da ni pretisak nije bio do kraja korektan prema formi i sadržaju teksta.)

U svom naivističkom, zdravorazumski utemeljenom tekstu Miškina navodi, a zatim svaki ponaosob obrazlaže, pet razloga zbog kojih hrvatski seljak ne može biti komunist. On se, pod 1, ne može odreći privatnog vlasništva, pod 2, ne može se odreći obitelji, pod 3, ne može se odreći svoga “ja”, pod 4, ne može se odreći svoje narodnosti i pod 5, ne može se odreći svoje vjere. Seljak je, propovijeda Miškina, vezan za zemlju, i to mu brani da pristane uz revolucionarno mijenjanje svijeta i uz nasilje, “seljak vjeruje da se ljudski život može postići jedino prosvjetom i znanjem, organizacijom i slogom, a ne nasiljem”.

Brošuru “Zašto hrvatski seljak nije komunista” previđali su, svaki iz svojih razloga, i ustaše, i komunisti. Ustašama nije odgovarala, jer su Mihovila Pavleka Miškinu pogubili kao komunista. Komunistima nije odgovarala, jer ih je lišavala ne samo Miškinine žrtve, nego i “Crvenih makova”. Ponekad je teško odreći se pjesme, jer pjesma, ako je često i iz mnogih grla pjevana, stvara svoj vlastiti imaginarij, u koji se nasele jedna ljudska povijest i kultura, ali i stotine tisuća osobnih povijesti, sjećanja i imaginarija onih koji su pjesmu čuli i zapamtili. Nije važno što je i tko je bio Mihovil Pavlek Miškina u odnosu na ono kako autora “Crvenih makova” zamišljaju oni koji pjesmu znaju.

U isto vrijeme kada je Miškina pisao svoj pamflet, i u pod brojem 5, da Hrvat ne može biti komunist, jer da se ne može odreći svoje vjere, klerikalna katolička Hrvatska straža proglašava ga neprijateljem Isusa Krista. (Miškina je, kao dosljedan radićevac, bio antiklerikalan, bio je protivnik popova i crkvene organizacije, ali bio je vjernik u tradicionalnom smislu riječi.)

Čim je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska počinju mu raditi o glavi. U koprivničkom kraju, gdje je Miškina i zavičajan i nemjerljivo ugledan, HSS se cijepa na one koji dosljedno slijede nauk braće Radića i na one koji pristaju uz crnu ustašku revoluciju. Ovi drugi u Miškini vide najvećeg neprijatelja. Osim toga, odranije je na zubu nekim ustaškim emigrantima, koji su se upravo vratili u domovinu, i radi su da s njime izravnavaju neke svoje račune.

Protiv sebe on ima Miju Bzika, ustaškog doglavnika, emigranta i sudionika u atentatu na kralja Aleksandra, Pavelićeva pobočnika još od 1934, te Martina Nemeca, također emigranta, osnivača i zapovjednika logora Danica, prvog koncentracijskog logora u NDH, osnovanog 18. travnja 1941, po nevolji baš u Miškininoj Koprivnici.  

Već u travnju Miškina je prvi put uhićen. Zatim je pušten, pa ponovo uhićen. Maltretiraju ga, prijete mu, traže da pristupi ustašama, da potpiše izjavu o lojalnosti. U jednom trenutku on je, piše Ivo Goldstein u knjizi “Jasenovac”, “dao podršku ‘državi’, ali uz brojne ‘ograde’ – posve različito od drugih sličnih izjava, kad su ljudi javno izricali pristupanje ustaškom pokretu. No, i ta je  izjava, smatra izvrsno informirani Ilija Jakovljević, ‘bila iznuđena. Pritisnuli su ga, prisilili.’” U rujnu i listopadu 1941. opet je u zatvoru u Koprivnici, gdje je pred prijekim sudom osuđen na smrt, ali je presuda povučena. Jesen i zimu na 1942. provodi u kućnom pritvoru, e da bi mu svibnja 1942. na noge i na kućni prag došao osobni Pavelićev izaslanik, koji je krajnje ljubazno u podužem razgovoru od njega zatražio da surađuje s ustašama, a da će se modalitet suradnje već dogovoriti. Pružio mu je Miškini priliku da sačuva osobno dostojanstvo.

O tom se događaju malo zna, te se iz knjige u knjigu prenosi ono što se zna. Ovaj čitatelj, i jedan od onih đaka koje nastavnik glazbenog osluškuje dok onoga rujanskog dana sedamdeset i neke pjevaju “Crvene makove”, svaki put kada naiđe na epizodu s Pavelićevim izaslanikom kod Miškine u Đelekovcu, doživi istu senzaciju fantomskoga sjećanja. Naime, sam doživljaj je toliko snažan, u prilikama tako beznadnim, da se pred mojim očima, i to vrlo živo, počne odvijati isti svibanjski susret iz 1942, o kojemu jedva da se nešto zna. Ali sada sam ja Miškina…

Ljudi čvrste vjere, dogmati nebeske ili zemaljske ideologije, spremni su dati život, i daju ga lako. Njihovim olakim herojstvima ispunjena je povijest čovječanstva, ona stvarna i ona legendarna. Od Stjepana Prvomučenika, kojeg su kamenovali jer je vjerovao mesiji Isusu Kristu i tu je vjeru ispovijedao i pred sudom, do Rade Končara, partizanskog junaka, koji od talijanskih fašista milosti nije tražio, niti bi im milosti dao, odvija se ista pripovijest o ljudima čvrste vjere. Iza svakoga od njih stajala je ideologija koja će, na nebu ili na zemlji, to je na kraju i svejedno, osvetiti i osmisliti njihovu žrtvu. U skladu s tim oni su se i žrtvovali.

Naravno, ne može se osporiti ni umanjiti njihovo junaštvo. A ne bi ga trebalo ni mjeriti valjanošću i moralnom ispravnošću ideje za koju su pali. Između bombaša samoubojice, koji vjeruje da na svijetu smiju preostati samo muslimani, i bilo kojeg čovjeka koji se tokom povijesti žrtvovao za bolji i pravedniji svijet, ne bi u tom pogledu trebalo biti razlike.

Mihovil Pavlek Miškina nije, međutim, 1942. godine za sobom imao nijednu veliku ideju ni ideologiju. Bio je rat, i više nije bilo ni njegove seoske arkadije, ni Radićeve seljačke pravice. Samo on, i pred njim izaslanik poglavnika Ante Pavelića, kojemu Miškina navodno ovo govori: “Ja ne mogu s vama surađivati. Ono, čim se vi ponosite – da ubijate komuniste, Srbe, Židove i sve svoje, ja se upravo toga stidim. Ono pak, čim se ja ponosim – da su nam Srbi braća, da smo Slaveni, da nam je svima Rusija mila mati, toga se vi stidite.” I tako su se, prema legendi, sučeljena našla dva stida.

Čitatelj se, kao i pisac, identificira sa svojim junacima. S Radom Končarem, svetim Stjepanom i bombašem samoubojicom iz Afganistana mogu se identificirati. S Mihovilom Pavlekom Miškinom, koji onako govori Pavelićevom izaslaniku, ne mogu nikako. Jer ne znam zašto tako govore, jer me je, naprosto, strah. Jer nemam, kao ni Miškina, iza sebe vjeru u ime koje bih se sa crnim vragom tako razračunavao. Umjesto da slaže i pritrpi, umjesto da lažno prisegne, umjesto da se izvlači, Miškina je zakoračio u pakao. Ništa što je bilo prije toga nije ukazivalo na to da bi tako moglo biti. I zato mi se u svojoj životnoj priči i sudbini Miškina čini većim junakom od drugih.

A možda je tako i zbog pjesme. Što je to u “Crvenim makovima” čega nije u drugim pjesmama iz jučerašnjeg doba, pjesmama koje se više ne pjevaju, ali oko kojih je i dalje okupljena naša imaginacija, pjesmama koje su mamac za sjećanja?

Dva dana nakon razgovora s Pavelićevim izaslanikom, 5. svibnja dolaze po Mihovila Pavleka Miškinu da ga vode u Jasenovac. Ne govore mu istinu, nego kažu da ga vode u Zagreb, na razgovor s Pavelićem. Dvadesetak dana kasnije, eto ga u Staroj Gradiški, u Hotelu Gagro, na samom dnu pakla. Hotel Gagro podrum je, sistem samica ispod logorske bolnice, deveti krug logorskog pakla, nazvan po svom čuvaru i šefu, vodniku Nikoli Gagri, čiji je lik i djelo vrlo precizno opisao Ilija Jakovljević u “Konclogoru na Savi”. Seljak iz Međugorja, rođen 1912, Jakovljević ga zove Gazda, bio je osoba od najvećeg povjerenja jasenovačkog faktotuma Maksa Luburića. Mrk, okrutan i zao, primitivac, po Jakovljevićevim riječima, ali ne od onih logorskih koljača koji su se voljeli mnogo pokazivati i čija bi se nedjela dugo i sa strahom prepričavala. Visoka logorska dužnosnica Maja Buždon Slomić poslije rata je, tokom suđenja, posvjedočila da je Gagro “predvodio grupe ustaša koji su odvodili na likvidaciju stotine žena i djece izvan logora”.

Prema jednom svjedočenju, Nikola Gagro je u lipnju 1942. zajedno zaklao Mihovila Pavleka Miškinu i sarajevskog slikara i komunista Daniela Ozmu. Prema drugoj verziji ubio ga je, po naredbi Dide Kvaternika, ustaša Drago Gašparović Bonzo. Sam Gagro je Iliji Jakovljeviću, logorašu i hercegovačkom zemljaku, govorio da na Miškininu sudbinu nitko u logoru nema utjecaja i da je to stvar Zagreba… 

Tko god da ga je ubio, zaštićen je neznanjem i zaboravom. Nakon što se pjesma “Crveni makovi” više ne pjeva, nego tone sve dublje u svijest sve starijih i starijih koji se pjesme sjećaju, njegova smrt je anonimizirana, nema je se po čemu pamtiti, ni nju, ni onoga koji je umro.

“Crveni makovi” od ostalih pjesama našega doba razlikovali su se po ugođaju. Između uspavanke i tužbalice, jednostavni na način dječje pjesmice, gotovo da su djelovali neprilično u odnosu na svečanu revolucionarnu prigodu. Nepoznati skladatelj Miškinine je narodske osmerce ugodio u skladu s duhom teme. Djete se obraća majci, pita kakvi su ono cvjetovi, lijepi, od svega drukčiji, što su na sve strane preko noći procvjetali. Majka mu odgovara da je to čemer zemlje, da je korov. I pripovijeda priču o seljačkoj muci i o gospodarima koji na toj muci žive. Miškinin svijet bio je jednostavan. U njemu se tako jasno dijelilo dobro od zla kao što su se u razredu djelili pjevači od nepjevača. Samo je trebalo prošetati između klupa i osluhnuti. Svud naokolo odjekivala je povijest. Nisu je primjećivali jedino oni na koje se odnosila. Đacima nije na um padalo da ih nastavnik osluškuje.

 

Miljenko Jergović 09. 08. 2019.

Kao rima

Pregazio sam svakojake bare
Ljudskoga gadstva
Kako bih se osjetio, na časke barem,
Istinskim sudionikom
Svjetskoga bogatstva
Koji nema volje da naudi nikom.

Čista sam želja, lišena lica,
Da još ponešto saznam
Prije nego radna stolica
Ostane mi zauvijek prazna.

Tada čak i dozive očine
Čujem sa visočine
I nekad kao da pokojno juče
Pruža svemira ključe
Neučesniku ni u čem.

No često, iz buđenja, kroz kosti
Prođe mi prava zima:
Svijet je mjesto božje odsutnosti.
I zalud postoji. Ako ga čak  i ima.
Ali je zgodan, u pjesmi, kao rima.

30.7. 2019.

Marko Vešović 08. 08. 2019.

P.I.R.

(Obrnuto od R.I.P., daklem Peace In Rest) apropo antiratnih aktivista i svih znanih i neznanih, anatemiziranih, prognanih, kažnjenih ili ubijenih, koji su bili za to da onih jebenih domaćih, građansko seljačko bratoubilačkih ratova ne bude)

 

 

Alem Ćurin 07. 08. 2019.