Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Simfonija boli Željka Dombrovskog

 Priča iz knjige “mačka, čovjek, pas”

 

U nedjelju, na Uskrs, macila se Kora, susjeda Đure Štefana. Sjedili smo za stolom, kao da je ručak, radio je bio upaljen, otac je slušao Radio London, koji je javljao da je bombardiran Beograd. Majka je kršila prste, i sve govorila jao meni, jao meni, kao da su Švabe nju lično izbombardirale, što je nama djeci bilo malo smiješno, ali znali smo da je stvar ozbiljna i da se ne smijemo smijati. A baka Ruža, Rozika Morgenštern, koja nam nije bila prava baka nego ju je djed oženio kada je umrla naša prava baka Milica, svako malo je otvarala i zatvarala prozor, pa osluškivala čuju li se bombe i avioni. Nije moguće da je Beograd bombardiran, a da kod nas živživuću smrznuti vrapci, čuje se kako stara Laptalinka u podrumu puni kante sa ugljenom i kako ih, puhčući i dahčući, nosi na četvrti kat, a baka Ruža, prije nego što će opet zatvoriti prozor, samo kaže – opet će snijeg!, ali ne zato što ona stvarno misli da će snijeg, nego da opravda otvaranje prozora.

         A onda se čulo lupanje po vratima. Jao meni, jao meni, mama je jedva dočekala da još jednom zakuka, tata je ugasio radio. „Tko bi to mogao biti?“, upitao je Braco, onim glasom kao da ima barem dvadeset pet a ne samo pet godina. Otišao sam otvoriti, a pred vratima je stajao, velik, brkat i strašan, žandarmerijski narednik Đuro Štefan, naš susjed s donjeg kata, zbog kojeg smo Braco, Sara i ja između dva i pet morali hodati na prstima, a mama poslije osam  navečer nije smjela prati rublje, jer bi Đuro odozdol udarao metlom i psovao nam sve svece, iako mi nismo imali nikakvih svetaca. Nikada na stubištu nije pozdravio ni tatu, ni mamu, ni baku Ružu, Roziku Morgenštern, nego bi od sviju nas, ako je ikako bilo prilike, okrenuo glavu. Tata bi samo progutao knedlu, i nikad se ništa o njemu nije govorilo, osim što je jednom rekao: „Što smo mu mi krivi! Nismo ono što misli da jesmo. Nismo ništa!“ Nisam ga razumio, ali sam dobro zapamtio, i spremao sam se jednom upitati što je tad mislio. Jednom, kad budem bolestan od gripe ili difterije, i kad budem imao tako visoku temperaturu da će mi sve morati reći.

         Stajao je, dakle, taj ogromni Đuro Štefan, a niz obraze su mu tekle suze. Svaka je bila velika kao moja šaka. Tada sam shvatio nešto što je posve logično, ali o čemu ne razmišljaš: ogroman čovjek plače velike suze. „Treba mi doktor, molim vas, zovite ga!“ Prvi put netko mi je rekao vi, a da se nije šalio kao što se šali teta Rahela kada me pita: „Želite li himber ili možda rakijicu?“

Tata je već bio tu: „Susjed, što se dogodilo?“ I već je grabio svoju doktorsku torbu, koja je uvijek stajala ispod police s telefonom, i trčao dolje. Naravno, svi smo krenuli za njim. Zbog nečega, i mama i baka pokušavale su biti silno ljubazne prema čovjeku koji im se prvi puta u životu obratio. „Ne bojte se, sve će biti u redu, moj Jakica će učiniti što god je u njegovoj moći!“, rekla je mama. Jakica je, naravno, naš dragi tata Jakob Nahmijas, i bio bi ljut da ju je čuo kako ga je pred stranim čovjekom nazvala. Na vratima našega stana pisalo je: „Dr. Jakob Nahmijas, ginekolog, akušer i porođajnik, ordinira prema dogovoru i potrebi“ Želio je da ga ljudi upravo tako i oslovljavaju.

„Gdje je gospođa?“, upitao je kad ga je Đuro uveo u spavaću sobu, pred  bračnu postelju, prekrivenu vezenim prekrivačem, iznad koje je bila fotografija njega u žandarskoj uniformi i njegove debele žene, koju smo svi zvali Kraljica, jer je uvijek na glavi imala isti šešir kakav je kraljica Marija nosila na kraljevoj sahrani. I na toj slici je bila sa šeširom. „Otišla je svojima u Lazarevac“, rekao je Đuro, „sve bi bilo lakše s njom“. Tata je bio zbunjen, i žao mi je što mu nisam vidio lice kada je žandarmerijski narednik Đuro Štefan otvorio vrata velikog dvokrilnog ormara. Na zakrvavljenim krpama u dnu ormara, ispod Đurinih ratnih i žandarskih uniformi, ležala je Kora, s dva mrtva mačića pokraj sebe i trećim, također mrtvim, koji je izvirivao iz nje.

Nisu me pustili da to vidim, mama me je ščepala za gušu i povukla za sobom u dnevni boravak, gdje smo sjedili ispod slike Kosovke djevojke što poji ranjenika, iste one koja je u mom bukvaru, i slušali urlike iz spavaće sobe. To nije bio glas životinje, dugodlake i plemenite perzijske mačke, što ju je Đuro Štefan, kao tromjesečno mače, dobio osobno od princa Pavla, koji mu je tako zahvalio za vjernu službu. Nije to bio glas hajvana, kako bi rekla baka Ruža, zvana Rozika Morgenštern, koji se ne razumije u matematiku, kretanje zvijezda i veliki rat, i koji za razliku od nas ljudi ne osjeća tugu i nesreću – tako nam je ona objašnjavala razliku između životinje i čovjeka. To su bili krici stvorenja koje u krvi i znoju, trpeći najgore bolove, na svijet donosi mrtvu djecu. Tako je to otac kasnije pokušavao objasniti, pogođen onim što je doživio, ali još uvijek malo povrijeđen što ga je žandarm Đuro zvao da mu porađa mačku.

Nikada nam nije do kraja ispričao što je tamo radio i kako je pomagao Kori, dok smo mi sjedili u Đurinom dnevnom boravku i ledili se od nekoga čudnog straha i jeze. Nijedno od nas, ne mislim pritom samo na nas djecu, nego i na mamu i baku Ružu, još nije čulo takvo što. Taj dugi i očajni krik, u kojem se nije razaznavalo kojem biću pripada, bio je čist i jasan bol živoga stvora. Bilo kojega. Kad god me nešto bude jako boljelo, ili kad god budem vidio veliku ljudsku patnju, u ušima će mi biti Korin krik. Da imam takvoga dara, da sam Gustav Mahler, a ne tek mali američki profesor muzike, kojemu se u životu svašta događalo pa vam je zato zanimljiv, napisao bih Simfoniju boli, načinjenu od krika mačke koja na dan šestoga aprila 1941. rađa mrtve mačiće. To je ono što sam zbilja čuo, doživio i proživio, a sve što će kasnije doći samo je priča, ili nastavak Korinih patnji.

Mačića je bilo šest. Jedno je preživjelo. I Kora je preživjela. Sljedećih dana Đuro Štefan dolazio je po nas da gledamo Koru i njezinu kćer. Još je bila slijepa, a kad progleda, nas više neće biti. Puštao nas je da ih milujemo, i govorio da našem tati ovo neće zaboraviti. „Obična mačketina, rekao bi čovjek. Jest da je Karađorđevićka, ali kao da i nije. Grebe po parketu, vere se po zavjesama i piša gdje ne treba, kao i svaka druga. Ali kad zaplače i zajauče, to ne možeš da podneseš, samo ako imaš duše. Vaš otac mi je spasio Koru. Zahvalan sam mu do groba!“

A onda je jednoga popodneva Đuro Štefan pokucao na naša vrata u novoj, crnoj uniformi, s crvenom trakom oko ruke. Rekao je da se moramo spremiti za pola sata, i da više ni za što nema vremena. Odnio je naš radio, maminu kutiju s nakitom i pozlaćenu menoru bake Ruže, koju smo zvali Rozika Morgenštern, jer se tako i zvala, i jer je zvučalo tako bečki, kao valcer. Rekao je da će nam to jednoga dana vratiti, a da sad moramo bježati. Dao nam je dokumente s lažnim imenima, i od tada se zovem Željko Dombrovski. Vlakom smo stigli do Mostara, nekoliko tjedana kasnije već smo bili u Dubrovniku, odakle smo otplovili za Ankonu. Baka Ruža umrla je u proljeće 1944., u Chicagu, a mi ostali dočekali smo kraj rata živo i dobro.

         Đuro Štefan, ili Georg Stefan, bio je zao čovjek. Nikome u tom ratu, koliko znam, više nije učinio nikakvo dobro. Poslije su ga godinama i desetljećima tražili po Brazilu, Paragvaju i Argentini, ali ga nisu našli, pa mu  nisu mogli ni suditi. Ne znam je li mi drago, ili mi je krivo zbog toga. U Jugoslaviju sam prvi put došao 1950. Odsjeo sam u beogradskom Majesticu, i jednoga jutra me je na recepciji dočekao paket, u kojem su bili naš stari radio, mamina kutija sa sve i jednim njezinim prstenom i ogrlicom, te menora bake Ruže. Ili Đuro nikada nije ni stigao do Latinske Amerike, nego je živio tu, negdje u blizini, ili je nekoga zadužio da nam vrati te stvari. Nikada nikome o tom paketu nisam govorio. Ne bih volio da su ga ulovili. Iako znam da nas nije spasio on, nego nas je spasila njegova mačka.

Miljenko Jergović 19. 04. 2025.

Kuda to ode Enisa

Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?

A kao juče sreo sam je.
I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri
22. juna 1993.
Kao da već sutra neće biti
na tabutu mejt!

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Srećem te ljude, srećne i užurbane;
drugaricama njenim imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima… 

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana,
Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?

Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.

 

Enver Muratović 18. 04. 2025.

Krađa

Priča iz “Sarajevskog marlbora”

 

U našem je vrtu rasla jabuka čiji su se plodovi najljepše vidjeli s njihovih prozora. Uzalud su Rade i Jela svojim kćerima donosili voće s trga; nijedna jabuka na svijetu nije bila tako privlačna kao što su naše gledane s njihovih prozora. Kad bi roditelji otišli na posao, djevojčice su preskakale ogradu i brale prezrele plodove. Ja sam ih tjerao, gađao blatom i kamenjem, branio svoj posjed, mada mi te ni bilo koje druge jabuke nikada nisu djelovale naročito privlačno. Da mi se osveti, mlađa je kćerka mojoj majci rekla da sam dobio jedinicu iz matematike. Stara je odjurila u školu, uvjerila se u točnost njezinih riječi, te me danima maltretirala jednadžbama s dvije nepoznanice. Život mi je postao nepodnošljiv od tih iksova i ipsilona, pa sam odlučio uzvratiti iz  svih raspoloživih sredstava. Zauzeo sam dobar zaklon i cijeli dan čekao kradljivice. One su se, naravno, pojavile, ja sam iskočio iz grmlja, ščepao mlađu za kosu i počeo je vući do našega stana da je zaključam u špajzu dok majka ne dođe s posla, a onda neka joj sudi. Mala se bijesno i uz urlike otimala sve dok mi u ruci nije ostao čitav busen njezine kose i komadić kože s glave. Pobjegao sam doma, zaključao se i nakon nekog vremena čuo Radeta kako urla pod prozorom da će me ubiti. Isto je ponovio i mojoj majci, ona mu je na sličan način uzvratila. Satima su s prozora na prozor razmjenjivali uvrede. Ona mu je vikala da je gangster iz Kalinovika, on joj je odgovarao da je smrdljiva raspuštenica.

Narednih dvadeset godina nitko se ni s kim nije pozdravljao, a sestre više nikada nisu došle u krađu. Prolazili su kolovozi i rujni, jabuke su bile jednako lijepe, mi smo rasli ne razmijenivši niti jedan pogled, roditelji su starili ne zaboravljajući uvrede. Djevojke su se udale i otišle u svijet, ali je sve ostalo isto.

Prvih dana rata policija je Radetu i Jeli pretresla stan i pronašla dvije lovačke i jednu automatsku pušku. Komšiluk se prestravio, samo se pričalo koga je i kako Rade htio i mogao ubiti. On više nije izlazio iz svoga stana. Vjerojatno je čekao da konačno dođu po njega. Jela je išla na trg, po humanitarnu pomoć i po vodu sve do onoga dana kada je deset metara od nje pala granata i odnijela joj ruku. Tada su komšije nakon dugog vremena opet vidjeli Radeta. Stotinu godina stariji nego što je bio samo prije koji mjesec, izašao je iz stana s lončićem juhe i tri smežurana limuna. Svakog je dana išao u bolnicu pogleda prikovanog uz asfalt, grozno uplašen da bi mu se oči mogle sresti s nekim drugim očima.

Tog ratnog kolovoza jabuke su rodile ljepše i bolje nego ikad. Takvih još od Edena nije bilo. Popeo sam se na vrh stabla, tamo odakle se sasvim dobro vide četnički položaji na Trebeviću. Nadnesen nad provaliju, brao sam ih s ushitom Baje Patka kada razbacuje novac po trezoru. Kada dohvatih onu što je bila samo pola metra od Radetovog prozora, ugledao sam ga u dubini sobe. Ukočeno sam visio na grani, Rade je za nekoliko milimetara ustuknuo. Ne znam zašto, ali htio sam da ne ode.

– Kako ste, čika Rade?

– Pazi, sine, visoko je, da ne padneš…

– Kako je teta Jela?

– Ha, drži se za ono malo života tom jednom rukom. Kažu da će skoro iz bolnice.

Razgovarali smo tako duge dvije minute. Jednom rukom držao sam se za granu, a u drugoj stiskao vrećicu s jabukama. Preplavila me nekakva mučnina, veća od svih tih granata, od pronađenih i nepronađenih pušaka. Gore u krošnji, pod njegovim prozorom, sve što sam znao o sebi i o drugima nekako je gubilo smisao.

– Znaš sine, kad izgubiš ruku, dugo ti se čini da je imaš. To je nešto psihički. Nosim joj ono malo što skuham, ali u tome nema života. Gledam taj grah, tu praznu čorbu, a onda gledam nju i kažem Jelo, a ona ništa. Onda ona kaže Rade, a ja ništa. Mi smo ti, sine, taman toliko živi da vidimo jedno drugo i zaključimo kako nismo živi. Samo to. Gledam, evo, te jabuke, u njima je toliko života. Njih se ovo ne tiče, one ne znaju. Ne smijem ih ni spomenuti…

Protegnuo sam se prema prozoru i pružio mu vrećicu. Gledao me iznenađeno i počeo odmahivati glavom. Meni se nešto stisnulo u grlu i samo sam micao usnama. Visio sam tako pola minute; ako su me četnici gledali, sigurno su bili zbunjeni. Rade se tresao kao čovjek od kojega stvarno više ništa nije ostalo. Samo taj drhtaj nesretne životinjice. Pružio je na koncu ruku i opet ništa nije mogao reći.

Sutradan je Rade došao na naša vrata i uz sto isprika što nam smeta pružio nešto umotano u novinski papir. Otišao je žurno, tako da ga ništa nisam stigao pitati. U paketiću je bila mala staklenka s pekmezom od jabuka.

Jela je uskoro izašla iz bolnice. I dalje su živjeli zatvoreni iza svoga prozora, a Rade je izlazio samo po humanitarnu pomoć. Jednom, dok je stajao u redu iza moje majke, šapnuo joj je: – Hvala. Okrenula se, a on je ponovio kako u jabukama ima života.

Narednih mjeseci ljudi u uniformama dvaput su dolazili po njega, odvodili ga i ponovo vraćali. Komšiluk je virio kroz ključanice, a onda se, valjda da umiri savjest, prisjećao onih pušaka. Neki su ponavljali kako je Rade ipak htio nekoga ubiti, a drugi su šutjeli. Već sama pomisao na tog čovjeka izazivala je bol. Najjednostavnije bi bilo mrziti ga, ali to nekako nije išlo.

Ne zna se tko je ubio Radeta i Jelu. Otišli su tiho, pretvoreni u strah. Možda sam glup kada ovo kažem, ali tog čovjeka pamtim samo po onom pekmezu i po tome što se nije, makar noću, protegnuo da ubere tu jabuku.

Miljenko Jergović 18. 04. 2025.

Jasnine

Izbor pjesama iz pjesničke zbirke PROSOJNOSTI, Mohorjeva družba, Celje 2024.

SLOVA ŠUTNJE

Bešumno lista
zvjezdano drveće
iznad prozora unajmljene mansarde,
iznad napuštene tvornice,
iznad parka s druge strane pruge.
U stoljeće nevjere
upisuju prsti jesenske noći
ista slova
kao u sva stoljeća.
Slova šutnje.
Riječi bez poleđine.
Krvave tragove u zraku.

IME LJUBAVI

Sve misli miruju
u tamnim vrtovima zjenica –
tebe koje nema.
Topla kiša mirisa i mjesec slijep
u bagremovoj šumi
klize niz kožu
tebe koje nema.
Zbog tebe lice ljeta
nikad nije naborano.
Prostranstva vjetrova blistaju sjajem
tebe koje nema.
Rukom jorgovana loviš moju ruku
i zatvaraš mi oči,
ne bih li ugledao zemlju –
tebe koje nema.
Krv i nebesa
zapljuskuju u moje usnice
kad izgovaram ime
tebe koje nema.

FORZICIJA

Žuti gejzir
zaustavljen u zraku –
u znak pozdrava meni i tebi,
svima koji su u bijegu,
cvatući plamen nevinosti,
glasnik bezdana,
koji posjećuje samo šutljive,
koji o njima u hipu kaže sve,
onako kako jest –
i topla svjetlost sine
kroz zatvorene vjeđe,
probuši dno u sjećanju
te se i ono otvori kao cvijet

OPORUKA VJETRA

                           Ocu u spomen

Vjetar je upalio magnolije,
velike svijećnjake sjećanja,
da ne bi nestao,
kad ode.
Onaj tko ga ljubi,
posjeduje u sebi dovoljno tišine
i poznat mu je put:
hodočastit će
onamo,
među kukurijeke, dječje zvijezde,
ili na skrivena polja šumarica,
do bjeline,
nemoćne i pune slutnji
da je moguće uvijek iznova sve započeti.

LJETNI JORGOVAN

Toliko slika vraća se u ovom satu,
toliko prostora rađa se oko tebe
dok te polako opkoljuje noć,
toliko misli popelo se u ljubičaste barke riječi,
da naprosto moraš govoriti.
Iako znaš
da nikad ne oplovimo prostranstva
unutarnje samoće.
Čak ni toliko da bismo se izdaleka čuli.
Da bismo sebi dali znak
kako ne postojimo  uzalud.

Ali duboko iz tvoje zelene samoće
blistaju ostaci razbijenih barki .
Tijekom ovog sata.
Tijekom života.

LOVOROVA GRANA

Nikad nijedne riječi.
Jedino očima
miluješ stvari
što ih guta vrijeme.
I daruješ mi pogled
pun njihova jecanja
i sjajan
od smilovanja.
Nikad nijedne riječi.
Samo promatraš.
Kao da iznutra podrhtavaš od ljubavi
preobilne za tvoje sićušno tijelo.

ČEMPRESI

Stalno nekud lete:
kroz oblake ili sunce ili maglu.
Pa ipak nebo miruje
jedino na tim živim stupovima svete žalosti.
Uvijek su sami:
svaki za sebe
prede svoj tamni mir
od nemira i ljepote dana.
Dok promatram
utihnulo zlato
njihovih stožastih oblika,
ispijam noć
i jedem tišinu
i slušam
cvatuće glasove umrlih.

KUPINE

Ovdje su sazrele
visoke ljetne noći.
Meso misterija.
I bijela uspomena.
Da se vratiš.
Da kroz tolike prolaznosti
koračaš mlad
s okusom krvi
i tamnim sjajem vjetra u mislima.

O, koliko toga podrhtava
u svakom tvom koraku!

BEZ IMENA

Uvijek si bio bez imena.
Umakao si lopti i nestašnim dječacima
kojih više nema,
prerastao rodni dom
i neopažen čuvao vrtove susjeda
kojih više nema.
Zeleno-zlatni dom
za polomljene misli
i nevidljive ljude.
Danas
vjetar vrtloži vrijeme oko tvojih grana
kojih više nema.
Pa čak ni u toj ranjivoj praznini
nema tvog imena,

ali ima tebe sama,
tebe moj ariše,
moje veliko slijepo zrcalo.

RUMENILO

To što vidiš
oduzima stvarima imena.
Rumenom vodom
opet ih pokrštava
za bezimenost.
Ono što je nekoć bio tvoj prostor
sada se vraća
kao prispodoba.
Sa svom težinom nepobitno izgubljenog.
Valja ti ravno u nju, neprohodnu.
Do izvora.
Koji je jedino tvoj.
Koji je tvoje jedino.
Kojeg nema.
Jer jedino po tvojoj želji
može svemu
priteći
život
sa stvarnim imenom
koje i nije ime.

MELANKOLIJA

Iz njenih usta čuo sam drugu pripovijest:
pripovijest o sjeni.
Koja pada niotkuda.
Kojoj nijedna stvar ne umakne.
Koja dođe kad se u tvom životu
jesenski zažare šume i sve se
odjednom promijeni.
Koja te ošine očima, crvenim poput šimšira,
da zaboraviš sva svoja imena.
Koja te doziva kroz čađav zrak
da se oprostiš
i odletiš prema sebi
u noć.

SRCE

Ni ruka ni glava,
ni koža ni krv,
ni zvijezda ni voda,
ni zemlja ni vjetar,
ni strka ni mir,
ni zijev ni red,
ni kuća ni kamen,
ni polje ni šuma,
ni ranije ni kasnije,
ni uvijek ni nikad,
ni tu ni bilo gdje.
Riječ najbliža šutnji.

 Izabrao i sa slovenskog preveo sa slovenskog: Božidar Brezinščak Bagola

Brane Senegačnik 17. 04. 2025.

Ekran, knjige/124

Almin Kaplan: Ljetni dnevnik, Klub knjige “Ivo Andrić”, Mostar 2025.

U jeku pandemije, 2021. godine, u Mostaru otvorena je knjižara koju su njezini utemeljitelji, vinar iz Međugorja Pero Buntić i knjižar Nino Šarac nazvali po Ivi Andriću. Uz knjižaru nastao je i istoimeni Klub knjige, koji se pojavljuje i kao nakladnik. Knjigu “Ljetni dnevnik” grafički je oblikovao Manlio Napoli, talijanski dizajner koji se doselio u Mostar pa koristi blagodati profesije za koju je sve manje važno gdje živiš ukoliko si on line. Knjiga je otisnuta i uvezana u Grafotisku iz Gruda, jednoj od moćnijih i boljih europskih tiskara, nesumnjivo najboljoj u ovom našem djeliću svijeta… Sve ću ovo reći da bih naglasio da sam, kada mi je “Ljetni dnevnik” dopao ruku, osjetio lahku zavist i ljubomoru, prema onih nekoliko stvari na koje i nakon tolikih godina preodgoja bivam ljubomoran: na kvalitetu i vrstu papira, na štampu, prelom i oblik slova, na dizajn… Da, da, sve ja to imam, moji se nakladnici brinu da nemam razloga za ljubomoru, ali se svejedno događa, premda vrlo rijetko, da me tuđa knjiga svojom pojavom ojadi. Što, s druge strane, ne umanjuje užitak čitanja.

Almin Kaplan hercegovački je pjesnik, prozni pisac, esejist i dijarist, jedan od nekoliko najinteresantnijih autora žive bosanskohercegovačke književnosti, koji većinu svojih djela premijerno objavljuje u Zagrebu i vrlo je prisutan u hrvatskome književnom životu. Što onda znači i da, s jedne strane, piše u ozračju ovdašnje književnosti, kao i da sudjeluje u stvaranju tog ozračja. Pod utjecajem je hrvatskih pisaca i utječe na njih.

Ljetni dnevnik” knjiga je od jednoga proznog teksta i tridesetak fragmentiranih pjesničkih cjelina. Proza je “Proljeće kao prolog”: izvještaj o kratkom boravku u bliskoj tuđini. Poeziju čine slike, doživljaji zapažanja jednoga dugog ljeta. Autor je drugoga dana srpnja 2024. započeo njihovo objavljivanje na internetu, uz popratni tekst koji zvuči fatalistički: “Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.” Premda se u knjizi ovaj tekst ne pojavljuje, čitatelj ga doživljava njezinim dijelom. Kada je ove riječi prvi put čitao, iz tjedna u tjedan, onako kako su objavljivane, osjećao je potrebu da ih pamti, jer je pisac najavio njihov nestanak. Taj osjećaj sad je neotklonjiv.

Ovako to biva: “Podne je. Pokušavam spavati/ Dok sa zvučnika svira Bachov Adagio/// Stišan toliko/ Da po muzici, kao gusjenica/// Puže pjesma cvrčaka/ Što nadire sa izvana”. U načinu na koji se cvrčci u vrelo ljetno doba na Dubravama miješaju s Bachom, stvarajući mu atonalni kontekst i ritam, postoji nešto što me podsjeti na one uvijek zanimljive eksperimente kada glazbenici drugih kultura i civilizacija, formirani na drukčijim glazbenim svjetovima, u drukčijim tonskim i melodijskim rasporedima, na svojim nekonvencionalnim instrumentima sviraju klasiku. A u posljednjem postoji nešto što me otpočetka, od vremena prije nego što će tekst saći na papir, intrigira. Posljednji distih, dakle, glasi: “Puže pjesma cvrčaka/ Što nadire sa izvana”. Korektno bilo bi reći – što nadire izvana. Ali tada bi nešto nedostajalo. Nestalo bi jasne razlike između onog što je unutra i onoga što je vani. Izjednačili bi se Bach i cvrčak. Gotovo da bi i običan postao dodir dviju toliko različitih zvučnih senzacija. Kad nešto do nas stiže izvana, to i dalje ostaje tamo. A kad nadire sa izvana, to osvaja prostor i drukčijim ga čini.

Ili ovako: “Iza golova, na gomili, dječja bicikla/ Vriska, zvuk lopte i dozivanje iz daljine/ Kako kojeg dječaka bude pogađalo njegovo ime/ Napuštat će igru, uzimati biciklo i odlaziti/ Tamo odakle, negdje pred kuću izašla/ Stoji i zove njegova majka”. Nabacani na gomilu poni bicikli, ili oni još manji, slika je koju poznajemo. Sjećamo je se zato što smo je više puta vidjeli, a da nismo o njoj promislili. Dječaci koji su se nekamo dovezli biciklima da igraju lopte. To je također viđeno, i ljepota ovih scena upravo je u tome što su nam poznate. Ali se nakon toga sve mijenja. U konstrukciji “kako kojeg dječaka bude pogađalo njegovo ime” nešto je gotovo zlokobno. Jer pogađaju meci, granate pogađaju. Svijet u kojem je moguće da ovako pogađaju imena nužno mora biti onaj svijet u kojemu su isto tako pogađali meci. Jednog po jednog dječaka. Kojeg zatim nestaje. Koji zatim napušta igru, uz tresak izabire, izvlači svoj bicikl, i odlazi za majčinim glasom. Onako, otprilike, kako metkom ili granatom pogođeni odlazi za smrću.

Ničega od toga u Kaplanovom fragmentu nema. On je samo neobičan, a na čitatelju je da kako on umije i zna istumači sebi tu neobičnost. U tom će se tumačenju zbiti čudo koje je u slici, u pjesmi i u pjesničkom fragmentu najavljeno.

Ono čudo zbog kojega, konačno, ima smisla na kraju sve izbrisati, pa da bude slobodno kao ptica.

 

Pokraj Opuzena

Sljedeći put kada se budete vozili pokraj Opuzena, magistralom uz koju su oni, sjetit ćete se ove Kaplanove pjesme: “Pored puta, ljudi prodaju voće./ Pod sklepanim nadstrešnicama/// Povazdan sjede i čekaju da im svrate/ Oni što su pošli na more, ili da se s njega/// Vrate./// Kad legnu u sparne postelje/ Prije nego usnu, trzaju se na aute/// Koji u njihovim mislima staju/ Kod njihovog štanda.”

 

Oreoli

Umijeće stvaranja slika jedno je od specifično ljudskih umijeća, drukčije od ostalih i po tome što to umijeće ničemu ne služi osim pjesništvu. Ili tome da u drugome stvori ushit i prepoznavanje koje drugog na takav način razoruža da nije u stanju zaratiti sa slikotvorcem. I još nešto: u slikama se ljudi prepoznaju, po slikotvorstvu se oni razlikuju. Recimo: “Sin i ja se vozimo na biciklima/ Oko naših glava, kao u Vešovićevoj pjesmi/// Oreoli od rojeva mušica”.

Miljenko Jergović 17. 04. 2025.

Vukašin Milićević ili kako književnost oslobađa

Pored Rata i mira ili pak Ane Karenjine, u svijetu je negdje tamo oko 1899. godine na veliko očekivana i na kraju i dočekana jedna od kasnije najčitanijih knjiga velikoga ruskoga pisca, Lava Tolstoja. Premda će neki kazati da je ona manje poznata od ostalih njegovih djela, Uskrsnuće kao njegov posljednji roman znakovita naslova, doveo ga je u “rat” s Ruskom pravoslavnom crkvom. Tadašnji su ga klerici na Svetome sinodu u februaru 1901. godine ekskomunicirali, ili jednostavnije i dramatičnije rečeno, izbacili iz Crkve. Klerike bi se u tom pogledu moglo i nazivati izbacivačima – samo ne iz klubova, diskoteka, s plesnih podija, premda je SPC isto jedna vrsta elitnoga kluba, možda bolje plesnog podija politike, gdje popovi u mantijama plešu onako kako veliki meštar svira. Oni su Tolstoju ovom veoma kratkom i nadasve hladnom rečenicom presudili: “Crkva ne ubraja Tolstoja u svoje članove i ne može ga ubrojati sve dok se on ne pokaje”. Odluka je izazvala revolt, pa je Tolstoj ironično poentirao u pismu kojeg je objavio u novinama: “Najljepše molim vaš cijenjeni list da zahvali svima njima, pri čemu simpatije koje su meni izražene ja ne pripisujem toliko značaju svog rada koliko oštrumnoj i blagovremenoj odluci Svetog sinoda”.

Veliki ruski pisac, dakle, ne spada među vjernike, jer je napao društvenu nejednakost i licemjere tadašnjeg društva u Rusiji, nešto što je inače zadaća same Crkve, kršćanstva, naravno samo onda ako se stvarno poziva na svog utemeljitelja. Jasno, kako to inače biva s režimima, kako političkim tako i crkvenim, roman je bio cenzuriran pa je i pisac zbog svoje nutarnje slobode i potrebe da stavi sve na papir, završio u kazni. Pokajanje bio je mogući izlaz, a možda ujedno još veći zatvor, no od strane pisca ga nikada nije bilo. I bolje tako…

Premda nije poput Tolstoja, srpski teolog i pravoslavni svećenik, ili, evo, sveštenik, Vukašin Milićević napisao je istoimeno djelo, svoj prvi roman, Vaskrsenje. No, da se nije puno promijenilo po pitanju cenzure, stavova, pa na koncu i reakcija crkvene hijerarhije, vidi se i kod njega, ili ajmo bolje kazati, na pozornici pravoslavnog svijeta u Srbiji. I dalje crkvene predstave, pogotovo u kontekstu naše regije, bile one katoličke ili pak u ovom slučaju, pravoslavne, bivaju jedan svojevrsni teatar apsurda. Umjesto da se bilo koja od tih crkava diči svojim genijalcima, oni ih svom silom trpaju iza nevidljivih rešetaka, kažnjavaju i cenzuriraju ih besramno. Najgore je, to pak mislim, tihi i suptilni pritisak između redaka. A razlog se nalazi valjda u nekakvoj ugrozi, dakle, slobodni ljudi i genijalci unutar bilo koje crkve ugrožavaju položaj moćnika. Strah je to od slobode i izgovorene riječi, i da će ona biti toliko oštra poput mača, koja bi mogla ljudima odnijeti vjersko tlo pod nogama. A onda moćnici ostaju bez moći, i kome će naposljetku prodavati svoju ideologiju?

I u katoličkome svijetu mnogi su doživjeli cenzuru, što se, bogu hvala, promijenilo pod papom Franjom. Gustavo Gutierrez recimo, začetnik latinskoameričke teologije oslobođenja, jedna je poznata žrtva takvog pristupa, ili Hans Küng, kojega je poljski papa Wojtyla sankcionirao jer je propitivao dogmu koja je bila u izravnom doticaju s njime – moćnikom u bijeloj halji, Wojtylom. Küng je, primjerice, i dalje ostao katolički svećenik, nije okrenuo leđa Katoličkoj crkvi, nastavio je predavati kao profesor, samo ne na katoličkim sveučilištima. Isto tako je nastavio svoju teološku publicistiku, koja je čak i za one koji se ne bave tim temama od izrazitog značaja. Svim ovim navedenim autorima jedno je zajedničko: kroz pisanu su riječ ostavili trag, a Milićević je na dobrom putu da u svom kontekstu svojim pisanjem potakne na društvene, pa i crkvene promjene.

Spomenuo sam suptilni pritisak i cenzuru, nešto čime se suočio i već spomenuti naš autor Milićević, rođen 1982. godine u Beogradu. Javnosti je poznat po “kontroverznim” religijskim pa i političkom stavovima, ili drugačije rečeno, trn je oku moćnicima u haljama, pogotovo bivšem patrijarhu Ireneju, koji ga je suspendirao nakon jednog televizijskog nastupa, pa mu je dodatno zaoštrio kaznu, zabranjujući mu pojavljivanje u javnosti. Bilo je tu još mnogočega s čime se Milićević morao suočiti unutar SPC, pa je pronašao izlaz, valjda jedini mogući, u književnosti. Premda njegov roman nije idejni pandan Tolstojevom romanu, Milićevića priča nije priča o pokajanju i iskupljenju. Ono je nešto posve drugačije, a moglo bi se reći da je riječ o djeliću novozavjetnog teksta preslikan u današnje vrijeme nacionalizama, ratova i vlastoljublja na našim prostorima. Njegov je junak u romanu suočen s mnogim nepravdama i nekažnjenim ratnim profiterima i zločinima, korupcijom i nekažnjenim i neprocesuiranim kriminalcima. Glavni junak imenom Lazar mogao bih probuditi razna čitateljeva sjećanja na detalje novozavjetne priče, premda Milićevićeva priča i nije suvremeniziranje starog biblijskog teksta o Lazaru iz Betanije. Miličevićev Lazar, pravnik odnosno sudac besprijekorne karijere i familije, svojom se krivicom, a onda i tuđom voljom nađe u središtu naočigled bezizlazne situacije koja je povezana s kriminalom, moćnicima, ratnim zločincima i žrtvama. Njegovo postojanje u toj beskrupuloznoj situaciji znači apsurd, a takav osjećaj mnoge u našoj regiji kad-tad uhvati, dakle, pitanje o vlastitoj egzistenciji, o smislu života i smislu institucija koje su povezane s tim apsurdima u zemljama bivše Jugoslavije.

Na kraju treba Milićeviću biti veoma zahvalan na ovakvom književnom djelu. Zašto? Zato što pokazuje da zdrav razum još uvijek postoji i da negdje valjda mora biti izlaz iz cijelog ovog neizmjernog prokletstva naše regije. On je, pošto poto, kao pisac gotovo majstorski obradio sav apsurd u Apsurdistanu i svojim prvijencom pokušao ono naočigled nemoguće, a to je, pak, buđenje svih onih kojima su institucije rekle da su “mrtvi”. Ne, niste, ustanite i to tiho ili gromoglasno, kako god, ima nade, ima spasa, ima vaskrsenja, nekome na spas, nekome na prokletstvo. Toga su, najvjerojatnije, svjesni i studenti koji od novembra prošle godine sve do sada prosvjeduju, kao živi i zdravorazumski ljudi, kao ljudi koji se nadaju da izlaza ipak ima i tamo gdje izlaza nema…

Mario Trifunovic 16. 04. 2025.

Teologija i biciklizam

“U za sada neobjavljenom tekstu ‘Beskonačni biciklizam’, isti autor piše:

Stojana Valan 15. 04. 2025.

Tri humoreske

Ispod recepta za salnjake

Štefica Ć. živi u jednom selu u Slavoniji. Jedna je od rijetkih koja je još na svom. Bori se, šta će. Sin i ćerka su već odavno u Irskoj. Živi od onoga što joj njih dvoje pošalju. Zaželila se unuka, nije ih vidjela, evo sad će i dvije godine. Ona je prestara za tu avanturu, a i gdje bi bez svoje domaje. Mora neko i ostati. Svjesna je da je potreban samo trenutak nepažnje, pa da dušmani opet rovare i pljačkaju državu. Zato, kaže ona, voli Plenkovića i HDZ. Uvijek će imati njen glas.

Stanija V. živi u jednom selu u Vojvodini. Jedna od rijetkih koja je još na svom. Bori se, šta će. Dva sina su već odavno u Beču. Živi od onoga što joj njih dvojica pošalju. Zaželila se unuka, nije ih vidjela, evo sad će i dvije godine. Ona je prestara za tu avanturu, a i gdje bi bez svoje otadžbine. Mora neko i ostati. Svjesna je da je potreban samo trenutak nepažnje, pa da dušmani opet rovare i pljačkaju državu. Zato, veli ona, voli Vučića i SNS. Uvijek će imati njen glas.

Štefica i Stanija su se jučer, nakon poduže diskusije, složile da je “američki narandžasti majmun” (tako su ga one nazvale) zapravo kriv za sve njihove nevolje. Proklinjale su ga na sve strane.

Njihova prepiska se odigrala na jednoj stranici koja se bavi kulinarstvom. Tačnije u komentarima ispod recepta za salnjake.

 

Stariji su nam rekli

Kad je, nama neiskusnim mladim roditeljima, beba sa četiri mjeseca dobila neki osip, stariji su nam rekli:

– To je “crvenjak!” Treba nabaviti kukuruz “bjelčić”. (Zaboravili smo šta je trebalo uraditi s njim).

Kad nam je mališan malo očvrkn’o, savatala ga bila neka blaža temperatura. Stariji su nam rekli:

– Prepoloviti krompir uzduž, turiti na tabane dole, pa navući čarape preko. Krompir će izvući vrućicu!

Kad nam se nasljednik malo prehladio, pa zaredom nekoliko dana mokrio u krevet, stariji su nam rekli:

– Naći šupalj kamen, pa nek se popiški kroz njega. Neće nikad više posteljinu uneredit’!

Kad nam je maksumče dobilo zatvor, nije moglo nikako kakati, stariji su nam rekli:

– Odlomiti komadić sapuna, pa gurnuti u dječiju guzu! To će pomoći garant! I vama je pomagalo!

Kad nam je mali sa pet godina fasovao upalu grla, stariji su nam rekli:

– Natopiti rakijom krpu, pa mu staviti obloge oko vrata. Rakija će riješiti problem.

Kad nam je pred školu dijete navuklo malo na pluća, ništa ozbiljno, ali ipak… Stariji su nam rekli:

– Namazati dnevne novine svinjskom mašću, izbockati čačkalicom na mnogo mjesta, pa direkt na prsa!

(Na naše naivno pitanje zašto izbockati, nisu nam mogli dati adekvatan odgovor).

Nešto se mislimo jutros uz kafu ja i moja žena u mene….da službe za skrb nad djecom i socijalne ustanove ovdje u Americi znaju za pola stvari koje smo po savjetu starijih i mudrijih trebali uraditi, davno bi nam djecu oduzeli.

 

Vatreno krštenje

Mlađi sin je nedavno napunio dvadeset jednu. To ga je konačno kvalifikovalo da sam sebi (ne mora više tata) kupi alkoholno piće.

Počeo je upoznavati čari noćnog života. Prošli vikend je sa društvom izašao u bar.

Sutradan ujutro, za doručkom, pitam ga kako je bilo.

– I….šta si ti pio?

– Viski!

– Koliko sad košta viski, vjerujem jedno 7-8 dolara.

– Ovaj što sam ja pio bio je dvadeset tri!

– Majku ti bogovu, jest sve poskupilo…

– Nije to ništa, moj drugar je naručio viski i platio ga sto četrdeset tri dolara!

– Misliš… cijelu bocu… sedam deci?

– Ma ne… jedno piće. Doduše… nije znao cijenu kad je naručio… tek kasnije…

– Koji je to?

– Nejt!

– Nejt, onaj najbolji student u vašoj generaciji?

– Da, taj!

– Pa što nije vratio kad je shvatio šta je naručio?

– Pa nije mogao, kad je skont’o već ga je skoro skroz popio.

(Jedemo jaja sa šunkom, razmišljam o ovome što mi sin ispriča, taj Nejt će za deset godina voditi ovu zemlju, ako je bude vodio ovako kako naručuje piće…)

– A ti tata… šta si ti popio za svoje “vatreno krštenje”, kad si prvi put izašao u bar?

(Šta ovdje sad da kažem, ja sam pivo počeo redovno piti sa petnaest, “žešću” nešto kasnije… sa dvadeset jednom sam već pomišljao da ostavim alkohol…)

– Pivo! Pivo sam pio…

– Koje pivo?

– Ah koje… nije bilo tu… dođeš u kafić i kažeš konobaru “daj mi pivo!” I šta ti on donese, to ti je.

– A joj, jadni vi. U komunizmu nije bila mogućnost izbora.

– Kako nije bila?

– Pa sad si rek’o samo jedna vrsta piva.

– Da, ali bilo je izbora.

– Kako?

– Pa… konobar me pitao hoću li veliko ili malo!

(Sin gleda u mene, ne zna da li ga zezam. A ja ozbiljan. Mislim se u sebi… mamicu ti tvoju poljubim… mene si našao…)

 

Zoran Teofilović 14. 04. 2025.

Manifest ili poetika i da li sam pjesnik

Nitko za sebe ne može niti bi smio reći da je pjesnik. Može, ali to ništa ne znači ako ono što piše netko drugi ne osjeća kao pjesmu. Ostalo je za ladice. S obzirom na književnost kao neizbježnu okladu s vremenom i ulaganje u vječnost moguće je da netko zna da je ono što piše za uvijek i za poslije, ali do dodira s čitateljem to ostaje tek “para iznad šolje čaja”. Može se izmišljati, može se služiti dokumentima, komplicirati zaplete i prikrivati citate, postaviti što više prepreka između sebe i razumijevanja drugih, ali ja više ne želim čitati takve knjige. Poslužit ću se zato tekstom Marka Vešovića o Dariju Džamonji kako bih obrazložio sebe i ono što objavljujem.

Ja nemam više vremena jer me nema više ni za jednu suvišnu pjesmu, ne trpim suvišnu riječ, nema me više na vrijeme nikad i vaše je manje važno i smijem se, a samo kad sam s njom, kad me upozori i osjećam se jadno, dođe mi da se ubijem al neću jer bi nesretni bili oni koji me vole.

U naslovu pjesme engleske pjesnikinje Stevie Smith vidim bit pjesništva i života. Pjesma se zove “Not Waving but Drowning” – nekima se čini da mašeš, a neki su uvjereni da se daviš, a ti možda samo plivaš i pozdravljaš. Literatura nije odnos s javnošću, nije sredstvo za ostvarivanje društvenog uspjeha, nije ništa manje nego evolucijski cilj naše vrste. Pjesme ne smatram svojim osim što sam ih dao, odnosno pokušao što točnije zapisati diktat učiteljice koja je jezik baš kao u prvim osnovnoškolskim razredima. Vešović kaže za Džamonju da je “biografski pisac” i da oni njeguju “narcistički stav: “zaljubljenost u vlastito iskustvo, opsjednutost sopstvenim životom, čini se da je temelj svega što pišu. Pravo je jedino što se događa meni, istinito je jedino što osjećam ja. Pravi smisao je moj smisao, i pravi besmisao je također samo moj.” No činjenica ostaje da jedino želim čitati kad netko piše istinu o sebi, ne precjenjuje svoj ljudski slučaj i vlastito prisutstvo u svijetu. Želim čitati iskrene, bez predumišljaja nastale izvještaje iz rovova, s prve crte postojanja dok se uokolo gine, lete udovi i pljušte minobacačke granate. Meni je trebalo kombiniranih sedam godina komune i rudnika da slomim metaforički i doslovno vlastitu duhovnu i karakternu kičmu pa da shvatim što pojedinačnije pišem to univerzalnije bude. Onaj koji druge gnjavi riječima i uzima si pravo da govori mora vlastitu ljudsku nedovoljnost smatrati polaznom pretpostavkom i sebi suditi nemilosrdnije negoli itko drugi. “Reći golu istinu, to je najviše i jedino iskupljenje za ono šta je i kako živiš. Ne lagati ni onda kad bi to bilo bolje po umjetnost.” Reći ono što ostali jedni drugima nikad ne kažu. Reći sve, a zapravo ništa riječima u kojima se sve nalazi ali se ništa ne može naći. One ne govore kako je svijetu nego kako je sa mnom, oko mene, u meni. Književnost koju pišeš po mjeri čovjekovoj i pjesnik si onoliko koliko si uspio da kažeš istine o samom sebi. To je ono što pokušavam i jedino što vrijedi jer nitko ne piše ono što želi nego samo ono što može. Pjesme nisu zakoni, ne kažnjavaju i ne broje paragrafe, ne propisuju, naizgled nikakvu praktičnu vrijednost nemaju i čini se da su uzaludne, ali pamte za sve nas – svaku nepravdu, svako poniženje, svaku uvredu, svaku bastilju, zimski dvorac, svaku stubicu i svakog tahija, svaki goloruki juriš, komunu i ustanak, svaki prvi maj, poljubac i zagrljaj, svaku barikadu i svaki drhtaj srca jer pjevajmo ih kao uspavanku našoj djeci, kao zalog i kao nadu da je blizu dan kad ćemo za grkljan ščepati sijače jada i poravnati milenije neplaćenih računa. Do tada ostaju nam stihovi i dječji snovi.

 

Nikola Strašek 13. 04. 2025.

Okidač (došao sam da ubijem predsjednika)

Nastavak te priče. Mi smo se voljeli –
oni su preuzeli vlast. I imaju je nad nama,
oni koji su nekad pljuvali najdalje, i pjevali
najglasnije, prepisivali na testovima

njihova je sada vlast i znaju već za nas,
i znaju gdje stanujemo, poslali su račune
na običnom papiru, s prozora
iza zavjesa vidimo da idu izvještaji

pravo u crni ured. Obraćaju nam se po imenu
i već su nam dali posao i izabrali radno mjesto,
jer se zericu boje spomenuti naš
pravi zadatak. Možda će nam čak

slati poklone jer dobro znaju
zašto smo tu, zašto noću svjetlo
gori u našoj kuhinji, zašto nas je tako lako
ubiti, a tako teško pokopati.

 

Prevela Đurđica Čilić

Tomasz Różycki 12. 04. 2025.