Nikoli Strašeku

Onoj memli strani Biokova
ne mogu pozavideti
nije slavna kao ova
koja ljubi dubine
zenica svetih očiju

Ta memli strana Biokova
gleda na Vrgorac i na
hercegovačke planine
balkansku sirotinju
šćućurenu ispod senki
minareta

Kako li je bilo
Ujeviću Tinu
da iz svog Vrgorca večno
u susnežici žudi za treptajem
oka modroga

Ta ga je memla rodna
dovela u Sarajevo, da baš
na Bistriku upozna
tamu ćumeza
praiskon
buđi i hladnoće
ratova budućih
sudbinu

Salman Rushdie: Nož, V.B.Z., Zagreb 2024.

Dugo traje ubijanje jednoga od najboljih pripovjedača svjetske književnosti Salmana Rushdieja. Inicirano fetvom ajatolaha Homeinija, kao Rushdiejevog nadubojice, i nastavljeno sljedećih trideset i pet godina, kroz figure tisuća, stotina tisuća, milijuna ubojica, vjerskih fanatika, koji su pisca ubijali riječju, psovkom, prijetnjom, nagovaranjem drugih na ubijanje, novinskim tekstom, razbijenim knjižarskim izlogom zato što je u njemu Rushdiejeva knjiga, nožem zabodenim u trbuh ili vrat kojega njegovog prevoditelja, ili prostom konstatacijom, koja se uvijek donosi bez čitanja, kako je Rushdie slab pisac, samo parazitira na Homeinijevoj fetvi, to mu je reklama, islamofobija i tobožnja prijetnja smrću, govorile su i već trideset i pet godina govore i pišu te najperfidnije Rushdiejeve ubojice.

Uz ubijanje Salmana Rushdieja odrastali smo, formirali se kao ljudi, kao čitatelji i kao pisci. Jednako oni koji njegove knjige nisu čitali, oni koji bi ih započinjali iz puke znatiželje, da bi ih zatim nedočitane ostavljali, kao i mi, nas nekolicina, koji smo čitali sve Rushdiejevo što bi nam bilo dostupno. Pouka njegova slučaja među najvažnijim je poukama naše generacije. Ona govori o moći ljudskog zla i o fanatizmu.

U petak, 12. kolovoza 2022. mladi šiitski musliman Hadi Matar, rodom iz Kalifornije, utrčao je na pozornicu na kojoj je Rushdie trebao održati književno predavanje, nožem ga izbo po tijelu, vratu i licu, iskopao mu oko. Rane su bile teške, liječnici su mislili da pisac neće preživjeti, no spasilo ga je to što ubojica zapravo i nije znao kako se ubija nožem. Kada ga u istrazi pitaju zašto je to učinio, odgovara: zato što je zao i dvoličan. Kada ga pitaju je li čitao Rushdieja, na prvu s odvratnošću odbija i samu pomisao na to, pa kaže: da, nekoliko stranica. Ništa više o tih nekoliko stranica nije mogao reći. Tipično za hejtere i za ubojice pisaca i književnosti.

Milošću slučaja, pisac je preživio. I napisao je o tom knjigu “Nož” (prev. Barbara Šarić), podnaslova “Promišljanja nakon pokušaja ubojstva”. Riječ je o memoaru, podrobnom opisu događaja i svega što je zatim uslijedilo, o pomalo tužnoj, staračkoj knjizi, koja je, međutim, mnogo bolja od prethodne autobiografske Rushdiejeve knjige, naslova “Joseph Anton”, jedine njegove knjige koju ovaj čitatelj ne voli, i ne samo da je ne voli, nego ga je na čas bila odbila od omiljenog pisca. Naime, čovjek kojeg je Rushdie opisivao u tom autoportretu bio mu je na svaki način tuđ i mrzak. Ubojice su, naime, tisuće i milijuni njih u proteklih trideset i pet godina, u Salmanu Rushdieju stvorile nešto što se u “Josephu Antonu” očitovalo kao pogreška u autopercepciji, kompleks vlastite veličine i antipatične nadmenosti. Uz ubojice, tome su asistirali oni pisci i intelektualci, skoro odreda ljevičari, neomarksisti i tek pokoji truli desni šovinist, koji su nakon fetve, pa sve do danas, govorili i pisali da je Rushdie provokator i da je dobio ono što je i tražio.

Nakon noža, međutim, subjekt pripovijesti smanjio se do sitne ljudske veličine. Sveo se na mjeru vlastite ranjivosti. Ovo je knjiga jednog starca, pritom još i zaljubljenog u ženu s kojom se nedavno vjenčao, ovo je knjiga o staračkim potucanjima po bolnicama i doktorima, i o staračkoj strasti za opisivanjem vlastitih boljki, ali ovo je i ljubavna knjiga, čak i naivno ljubavna, i vrlo snažna, izričita i hrabra politička knjiga. Posljednji Rushdiejev obračun – barem tvrdi da će biti posljednji – s tisućama, možda i milijunima, i desetinama milijuna njegovih ubojica, onih koji su zlurado uživali i slavili svaki Matarev ubod, ali i obračun s neotrampističkom Amerikom i s onom vrstom digitalne neodgovornosti i ignorancije u koje potonuo je sav naš svijet. Dobra, tužna i ohrabrujuća knjiga. I vrlo duhovita, naravno, jer Salman Rushdie oduvijek je bio duhovit pisac.

Prema svom ubojici demonstrira najdublji zamislivi prezir. Što misliti o mladom fanatiziranom majmunčetu, koje nožem nasrće na starca? Ali čitatelj ima dojam kako nije to temeljni motiv i razlog Rushdiejeve odvratnosti prema ubojici kojeg neće ni imenom udostojiti. Jače je, čini se, to što to malo govno uopće nije čitalo ono na što je potegnulo nož. Ali ni to ne smije biti neduhovito. Evo Rushdiejeva opisa vlastitog ubojice: “Uši mu strše. Ima usko lice, na posve kratko ošišanu kosu i bradu. Pomalo sliči tenisaču Novaku Đokoviću.”

Ono što fanatizirana majmunčad ne zna, svejedno koja im je vjera i uvjerenje, jest da je pisac neubiviv. Pisac je u tekstu, pa živi u svakome svom čitatelju.

Rushdie i religija

Salman Rushdie podrijetlom je i tradicijom musliman. Ali značajno su ga odredili i razni elementi kršćanske tradicije, koje je uglavnom prihvaćao preko umjetnosti, književnosti, slikarstva i glazbe. Utjecala je na njega, kako piše u ovoj knjizi, i hinduistička mitologija, jer koliko god da je musliman, značajno određen kršćanskom civilizacijom, on je Indijac. Iz Indije je, međutim, protjeran, kao što je protjeran i iz Velike Britanije, odakle je morao bježati, jer mu više nisu htjeli pružati policijsku zaštitu. Američki je državljanin, Njujorčanin. To je, na kraju svih krajeva, onaj identitet, koji je mogao obuhvatiti sve Rushdiejeve identitete.

Odbacivanja

Odbacili su ga svi čijem je svijetu pripadao, jer je istodobno pripadao i drugim svjetovima. Biti odbačen od stranaca, ili od onih čije svjetove nisi stvarao, premda si među njima živio, moralo je biti neugodno. “Još bolnije bilo je što su me odbacili ljudi o kojima sam pisao – pisao, barem sam ja tako mislio, s ljubavlju. Mogao sam se pomiriti s napadom iz Irana. Bio je to okrutan režim i nisam s njim imao nikakve veze, osim što me pokušava ubiti. Neprijateljstvo koje je zračilo iz Indije i Pakistana te južnoazijskih zajednica u Ujedinjenom Kraljevstvu bilo je mnogo teže podnijeti. (…) S tim se odbacivanjem moram pomiriti, no nije lako.” S ovih nekoliko rečenica imam potpunu, vrlo duboku identifikaciju.

Nova ERA je već uveliko započela, a stara je u nama i neće nikad ni da izađe, ostaje negdje pohranjena dok smo mi MI.

Šta su nekad znali govoriti stariji: Svako vrijeme nosi svoje breme!

Nova era su misleće mašine i konzum al’ opet je čovjek taj koji je breme svoje pohranio u mašine, samo ne osjećaj pamćenja i neki čudan osjećaj u nama koji pripada svakome pojedinačno. Zato kad to ispliva utažimo ga nekako, stvarajmo melodiju koja će pokoljenjima barem malo prenijeti magnetne valove u koje ćemo se pretvoriti i njima u amanet ostaviti.

Jedan od tih osjećaja je taj Ypsilon, taj mali lokalčić koji je označio moju mladost i procvat, ostavio traga, uputio život u tom pravcu kojim je krenuo, dao pečat svemu prateći me dvadesetak godina u stopu. Inače nepoznanica, meni nekoć nije bila već poznato i povjerljivo ime grčkog muzičkog lokala, Taverne. Nalazio se nedaleko od centra na jednoj raskrsnici velikog grada u koji sam došla zbog rata. Neko je slučajno zalutao u ovaj grad, a neko što je nekog tu imao. Ypsilon je bio uporište gdje smo za sva svoja čula mogli ispustiti ventile. U prvom redu emocije koje su tih prvih godina rata kod nas ključale kroz sva moguća iskustva do tada, porijekla i starosnu dob. Tražili bismo jedni u drugima dodirne tačke tako da su nam svi ti ljudi koji su tu dolazili pomogli u pronalasku našeg zajedničkog svijeta, svijeta koji smo gradili svako za sebe a opet skupa, multi-kulti svijeta, šarolikosti.

Prvi susret sa Ypsilonom bio je poziv na rođendan jedne prijateljice, i to na početku ljeta kad je sve bivalo opuštenije, bez obzira na svakodnevne brige i probleme, srce je široko, nostalgično, prijemljivo. Mladost je željna života, druženja, mladost je bujala i tražila svoj smisao u paradoksu momentalnog života. Prije Ypsilona su postojala samo neka raštrkana mjesta na koja se izlazilo, ali kako ko i kad. Možda samo zajednički koncert rokera iz bivše nam zemlje koji su bili protiv rata i tu veče su uspjeli i sastaviti sve nas skupa. Ali šta je poslije uspjelo ovom malom lokalu, to je vrijedno i spomenuti i pamtiti. Kako jedno mjesto može imati uticaj na živote mnogih. Hrana, piće, muzika i uživancija, i to bez nacionalnosti!

Tu prvu večer skupili smo se nas desetak, vjetrić je pirkao, dim cigareta nam nije smetao jer se unutra pušilo, jednostavnost prostora je činila da se osjećamo ugodno, sa sa crno-bijelih postera na zidovima gledale su vesele oči sa izboranih i kvrgavih lica starih ljudi koji su podsjećali na naše. Naše smo morali ostaviti i napustiti na silu, neke više nikad ne vidjevši. Zvuci gitare, buzukija i bubnja, muzika koja je bila ugodna, vesela i nekako blisko tugaljiva za to neizvjesno doba razlijevala se prostorom. Nekako smo se svi osjećali kao kod kuće.

Rat se ipak dešavao, svi smo bili upućeni na svoje najbliže, ali smo se upoznavali i družili sa drugima bez obzira šta smo kao različiti. Ljudi iz drugih krajeva svijeta drugačijeg mentaliteta odjednom su nam bili bliskiji nego naši iz iste zemlje. Neki su se udaljavali jedni od drugih zbog nacionalnosti i upravo ratuju međusobno, mrze se a isti su.

A nas ovdje muzika spojila, iz istog smo se razloga tu i našli.

Ta prva večer je bila ugodna, osoblje veselo i prijateljski raspoloženo, jelo je mirisalo na gradele, jednostavnost i ugodnost nas je privukla tako da smo i slijedeći put došli tu. I opet. Onda je naša uža grupa stvorila širu, pa su ti drugi širili vijest. Krug se povećavao da obuhvati zemaljsku kuglu.

Od Ypsilona smo stvorili svoje tinele gdje smo vodili svoje goste na večere i provod.

Nakon dvije-tri godine dođe u ovaj grad masa ljudi, proširivala se grupa poznanika, izlasci su bili svaki vikend, učestali, iz šale bi rekli – naći ćemo se u crkvi. Zaredala se upoznavanja, zaljubljivanja, ostavljanja, pa i brakovi su se počeli sklapati te poslovi tražiti.

Sve tamo. Ne kaže se zaludu da se najbolje u kafanama sklapaju poslovi!

U to vrijeme mobilni telefoni još nisu postojali, bila je odlično razgranata konekcija, više smo se sretali i družili nego poslije u mirna vremena. Problemi koji su tad bili aktualni zbog ostanka i boravka su nas tada i spajali. Muka je dobra za druženje, nesreće spajaju ljude, blaži su prema sebi i prema svojoj okolini.

U Ypsilon su dolazili ljudi i iz drugih zemalja te je bila stalno gužva, zimi kao u košnici, jedva se prolazilo između ljudi, dim se mogao rezati nožem, bacale se salvete, latice ruža, lomili se tanjiri, plesalo na stolovima i stolicama, zviždalo se i vriskalo. A onda muzika postade glasnija i glasnija jer je jednog dana bend sa zvučnicima i jakim tonovima zamijenio tugaljivu muziku. Znali smo u šali reći da ljudi vise na lusterima kao majmuni kad bi nekom opisivali mjesto da bi znali šta ih čeka i da tamo vlada ludilo.

Ypsilon nam je ušao u krv, tekli su ti vikendi i praznici našim venama te smo i dalje tamo odlazili. Bilo bi tu i dječice do u sitne sate koja bi na stolicama pozaspala. Žene bi zavodile, muškarci su kibicirali, vinska aura je obuhvatala mjesto da su naboji lebdili iznad. Koliko svanjivanja je tu dočekano!? Ponekad bi došlo i do tuče pa bi stolice ili čaše letjele iznad glava ali porijetko.

Praznikom bi svi zagrljeni i sretni vani igrali kola jer unutra nije bilo mjesta, tako nešto ne postoji više, nema nigdje da se vidi. Muzika priča sve jezike samo ako je čovjek može osjetiti!

Nakon nekih godina došlo je do razlaza društva, netko se odselio, djeca, obaveze…Bivala su i dalje uža druženja, ali sve manje i manje. Sve do jednog dana u svanuće pred zatvaranje vrata zauvijek.

Od godina izlazaka na jedno mjesto, prožeto u sjećanju kao žal za mladosti i prolaznosti, ljepotom i lepršavosti, ostalo je barem nešto, jer kad danas prođem, sva lica, koja su ostala zapamćena, u mojim moždanim vijugama defiluju u taktovima muzike, a to mi dušu razgali.

Počesto i pričamo o tom dobu.

Odlazi nam raja, a zidovi bivšeg Ypsilona su još na istom mjestu.

I onda jednog dana neću prolaziti tom ulicom ili zgrade neće biti ,a možda ni sjećanja. Tko zna? Ali onaj čudan osjećaj na pomisao Ypsilona još je u meni!

Ulomak iz knjige “Otac”

IV

Otac je rođen 1928. u Sarajevu.

Njegova majka, Štefanija Jergović, imala je pet sestara i brata, dvije godine mlađeg od moga oca. Njihov otac Marko Jergović, po zanimanju poštar, u Sarajevo se doselio iz Ličkoga Lešća. Bio je strastven kockar. Cijelu bi plaću utukao na barbutu, kartama i lutriji, pa se često do sljedeće plaće gladovalo. Bili su puka sirotinja, u gradu u kojem nisu imali rođaka koji bi ih barem nahranili.

A onda se dogodi čudo da Marko Jergović dobije na lutriji.

Bio je to najveći lutrijski dobitak u povijesti Sarajeva, najveći u dotadašnjoj, istina kratkoj, povijesti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. O tome su pisale sve novine, pradjed Marko davao je izjave, njegova slava širila se do Zagreba i Beograda. Godinama nakon rata, čak i tokom sedamdesetih, u vrijeme moga djetinjstva, živo je bilo gradsko sjećanje na poštara Marka koji je stekao bogatstvo na lutriji.

Za dio tih novaca kupio je dvije kuće. Znam da je jedna bila pod Bistrikom.

Nekoliko narednih mjeseci, možda i čitavu godinu, dobro se i bogato živjelo u kući Jergovića.

Moja baba Štefanija, mala djevojčica, poželjela je klavir. Otac je kupio klavir, premda djevojčica nije bila muzikalna.

Marko Jergović ubrzo je prokockao sav preostali novac, pa jednu za drugom i obje kuće.

Ponovo su bili sirotinja, ali sada ona još gora, ojađena gubitkom, ali i živim saznanjem kako je to imati, kako je biti bogat, cijenjen i ugledan.

Možda umišljam, ali mi se čini da je moju babu Štefaniju upravo to saznanje doživotno prozlilo, te da je kockarska sklonost pradjeda Marka, skupa s tim nesretnim dobitkom na lutriji, bila važna u životnome formiranju moga oca, te da je odredila njegovu, a dijelom i moju sudbinu.

Nekoliko godina pred rat jedna je sestra pobjegla od kuće, da se uda za visokoga poštanskog činovnika, solunskoga borca i nositelja Karađorđeve zvezde drugoga reda Budimira Dimitrijevića. Zvala se Melanija, a ja sam ju kao dječak zvao teta Mila. Od cijele očeve porodice, najbliži sam bio s tetom Milom i čika Budom.

Ostatak obitelji bio je užasnut Melanijim bijegom, ali još više time što se udala za Srbina. Dugo vremena, uključujući i Drugi svjetski rat, nisu htjeli znati za nju i njezinog muža.

Bili su ogorčeni katolici.

Nešto od te njihove jergovićevske ogorčenosti sam, čini mi se, naslijedio, pa je često uzalud pokušavam gušiti.

To je ona ljudska sklonost, ispunjena olovnim samosažaljenjem, da se svaka stvar, svaki vedar i svijetao životni trenutak, zagorča uvjerenjem kako ti netko čini nepravdu, kako nisi nagrađen po svojim zaslugama i kako, sve u svemu, jadnijega i nesretnijeg od sebe okolo i ne vidiš. Tako se kvari vlastiti život, zamara se i ojađuje bližnje; tako se ostaje sam, jer je s ogorčenima teško živjeti. To ja o sebi znam, i to je također moj identitet.

Pritom, moja ogorčenost nema ideološkog koda, ili mi se samo čini da ga nema, dok je njihova bila kršćanska i katolička, te se nužno ticala nebeske, a ne samo zemne nepravde, i lako je utjehu i ostvarenje nalazila u šovinizmu. Napokon, bile su to dvadesete i tridesete godine, u orijentalnom Sarajevu, na samome rubu rimskoga kršćanstva, mjestu vrlo živih i krvavih antagonizama, ali i žive pučke i crkvene dogme o tome kako su Židovi razapeli Isukrsta, dok su pravoslavci općenito raskolnici, šizmatici i neznabošci.

Moj siroti pradjed, tvrdi Ličanin, koji je na kocki izgubio sreću svoje obitelji, nije mogao zbog toga biti ogorčen na sebe, nego je bio ogorčen na Židove i pravoslavce. Prvi su udarili na Sina Božjega, a drugi su mu oteli kćer, pa zar tu stvar nije savršeno jasna?

V

Baba Štefanija voljela je sarajevskog prosvjetitelja, suvlasnika privatne škole u kojoj se, među ostalim, podučavalo i o budizmu, uvjerenog da će masovno opismenjavanje usrećiti svijet. Zvao se Gjorgjo Vidović, a zajedno s bratom Miljenkom, bio je jedna od međuratnih sarajevskih legendi, dobra prilika za curu iz sirotinjske kuće.

Ali Gjorgjo očito nije volio Štefaniju. Kao u kakvom socijalnom igrokazu za neuku publiku, na brzinu ju je iskoristio, napravio joj dijete i pobjegao iz njezina života.

Sarajevo je malen i uzak grad, stiješnjen između brda, pa se oduvijek čini da svatko svakoga zna i da se ljudi svakodnevno sreću. Ali do kraja života, a umro je u vrlo dubokoj starosti, sredinom šezdesetih, djedu Gjorgju uspijevalo je da više ne sretne ni Štefaniju, ni njezinoga sina, moga oca Dobroslava.

Kad mislim o tome, biva mi ga žao.

Ali ne moga oca, koji je odrastao bez oca, nego djeda koji je morao paziti kojim se ulicama i u koja doba kreće. Osjećam njegovu živu muku što je Sarajevo tako uzak grad.

VI

Ojađena i prevarena, baba Štefanija je s početkom rata dočekala bolja i pravednija vremena.

Velika vjernica i župna aktivistica, pritom žarka Hrvatica, koja je većinu svojih životnih poniženja uspijevala udjenuti u priču o kraljevini vlaških kravara i svinjara Karađorđevića, te se tako tješiti, morala je biti oduševljena kada se u posljednja dva tjedna aprila 1941., na katolički Uskrs vaspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, proširila na Sarajevo i dalje, na istočnu Bosnu.

Bio je to, pretpostavljam, vrhunac njezina života, onaj trenutak koji se većini ljudi i ne dogodi, kada se čovjek, istina nakratko, nađe usred Pepeljugine čarolije, u kojoj bundeve postaju kočije, a miševi konji bjelci.

O tim travanjskim tjednima 1941. često razmišljam, još od ranih srednjoškolskih godina, kada sam čitao sve što se u knjižarama moglo naći o Anti Paveliću i njegovoj državi. Kako se tih dana osjećala baba Štefanija, što je radila, s kime je razgovarala, gdje se kretala? Što je govorila dok je, još prije ulaska njemačke vojske i dolaska ustaša u grad, gradska halaša, uglavnom – strašne li ironije – Cigančad s Gorice, provaljivala i pljačkala jevrejski templ? Je li stajala tu i gledala ih? Gdje je bila dok su po čaršiji razbijani izlozi srpskih dućana? Je li bacila kamen?

Odgovornost za holokaust dio je društvene, dakle kolektivne odgovornosti.

Odgovornost za genocid počinjen u NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima, također je dio društvene, kolektivne odgovornosti. Odgovorni su oni koji su tog časa bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima.

Na suprotnoj strani od društvene i kolektivne odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost.

Ali osim kolektivne odgovornosti postoji i ono drugo, ono što je dio naših obiteljskih povijesti i sentimenata, kućnih priča i legendi, postoji ono od čega je, dijelom, načinjena ruka koja ovo piše i glava koja ovo misli. Pa iako se zlo, ili sklonost zlu, ne prenosi genima – premda ja, recimo, jesam naslijedio neprestanu ogorčenost svoje babe Štefanije – postoji veza, živa i krvava, između nas dvoje.

Kao što sam naslijedio progeniju donje čeljusti, koju su zatim godinama popravljali sarajevski ortodonti, tako sam naslijedio i nešto što je, barem posredno, u dalekoj intenciji, fiziološkome poremećaju ili mentalnoj zadatosti, djelovalo na moju babu Štefaniju da se raduje rušenju jevrejskoga hrama.

U tom je smislu moja odgovornost drukčija. Ona je intimnija.

Štefanija Jergović aktivno se uključila u ustaški pokret, kroz ženska i omladinska društva. Bila je sasvim u skladu s modom svoga vremena, ideološkom i svakom drugom, pa kada se, recimo, među bolje stojećim sarajevskim gospođama iz Zagreba proširio običaj, koji je, opet, ranije bio uvezen iz Njemačke, od nacističke partijske elite, da se usvajaju djeca koja su u četničkim klanjima, partizanskim odmazdama ili savezničkim bombardiranjima ostala bez roditelja, Štefanija je, bez obzira na to što je i dalje bila prilično siromašna, usvojila jednu djevojčicu.

Nije to učinila zato što je bila dobra srca, nego zato što se očajnički trudila postati dio društvenoga sloja i klase kojoj je nakratko pripadala kada joj je otac dobio na lutriji, a možda i kada je obljubila bonvivana Gjorgja.

Misleći o njoj, vazda sam mislio o sebi.

Ona je, u negativnom smislu, utjecala na oblik i vrstu moje društvene i klasne svijesti, na nelagodu koju uvijek osjećam kada se nalazim u boljem društvu, recimo na otvaranjima izložbi i premijerama, ili kada mi se osobno iskazuje neko ceremonijalno poštovanje, te s druge strane, na vedrinu i unutarnji mir koji me obuzmu s jednostavnim, socijalno deklasiranim ljudima.

No, istovremeno, misleći svih ovih godina o njoj, toliko sam se uživljavao u njezinu ulogu, pokušavao osjećati njezinim srcem i misliti njezinom glavom, da se danas, pred neispisanom bjelinom kompjuterskoga ekrana, mogu unijeti u uloge ustaše, zlosretnoga hrvatskog malograđanina koji će već u sljedećoj epizodi pristati da se u njegovo ime ubija, pa i samog pokrovitelja svih zločina Maksa Luburića, i u tim ulogama kroz tekst i priču dugo živjeti, nalazeći im dramaturška opravdanja, psihološka i emocionalna objašnjenja, a da mi ta ista stvar, formiranje književnoga lika i život u njemu, idu puno teže, nesigurnije i neizvjesnije, kada pokušavam misliti i osjećati kroz perspektivu ustaške žrtve, ili naprosto nekoga običnog i očajnog sarajevskog antifašista iz 1941.

To, kao i moj rani interes za iščitavanje svega što ima veze s NDH, zasluga su babe Štefanije.

VII

Moga oca, sedamnaestogodišnjega gimnazijalca, početkom aprila 1945. pokupila je na ulici, dok se vraćao iz škole, neka partizanska jedinica. Mobilizirali su ga, strpali u stočni vagon, pa u kamion, i poslali na Karlovac, gdje se u jednoj krvavoj i bezglavoj bici, sličnoj poznatijoj koja se ranijih mjeseci vodila na Sremskome frontu, probijala posljednja linija obrane NDH, znamenita u ustaškoj propagandi kao Zvonimirova crta.

Otac mi nikada nije o tome pričao.

Zapravo, s ocem nikada nisam razgovarao o njegovome životu.

Sve što znam, ispričali su mi drugi. On se na svako pitanje smješkao, grlio me dok mi ne popucaju rebra, šakom mi stiskao nadlakticu, tako da sam danima imao modrice, pa bi majka i nona mislile da sam se tukao u školi. Do kraja života bio je fizički puno jači od mene. Jednom je u luna parku, da se napravi važan pred majkom, udario čekićem po onoj spravi za mjerenje snage, zvonilo je zvono, svijetlila je šarena reklama, trube su svirale tuš, u ruke mi je sunula kiša mentol bombona, kao nagrada najjačem čovjeku na svijetu, bilo ih je četiri-pet kila, nisam ih htio ni sa kim dijeliti, bili su to bomboni moga oca, trajali su dugo, dok se nakon godinu dvije nisu ulijepili, pa su na moj užas i plač morali biti bačeni u smeće. Jedan je, ipak, ostao zalijepljen za dno ladice. Njega sam čuvao sve do rata, a poslije više ne znam što se dogodilo s njim.

Tu je svoju srdačnu snagu otac koristio protiv svih mojih pitanja koja bi se ticala njegovog života.

Rado je, međutim, odgovarao na sva druga pitanja: kako se prave djeca, kako se dobiva rak, šta je to abortus, šta su to pederi – muškarci koji umjesto žena vole druge muškarce, odgovorio je, a mogu li ja biti peder, pitao sam dalje.

U vrijeme kada sam postavljao takva pitanja mogao sam imati pet ili šest godina. Bio je sretan što ga ne pitam ono drugo, pa je s viškom entuzijazma, zanemarujući moj uzrast, govorio o onome o čemu u našoj civilizaciji roditelji ne razgovaraju s predškolskom djecom.

Ne znam što se s njime događalo nakon što je probijena Zvonimirova crta, je li bio u jednoj od onih jedinica koje su bandu tjerale preko Slovenije, sve do Austrije? Moguće je da jest, koliko god da sam, naslijepo, po bibliotekama i spomenicama partizanskih jedinica, pretraživao očev ratni put, nadajući se da ću jednom negdje pronaći njegovo ime ili fotografiju, sve je vodilo prema Sloveniji i Austriji, tamo gdje se zarobljavalo, a zatim zarobljenike strijeljalo po nekim šumama i jarugama, tokom katinskoga zločina naših partizana, koji će u novoj hrvatskoj historiografiji narasti do mitskih razmjera – partizani su tada pobili i poklali cijeli jedan hrvatski narod koji, čini se, nije ništa manji od hrvatskoga naroda koji je ostao živ.

Prvi put sam na priču o Bleiburgu i Križnome putu, i poslijeratnim masovnim partizanskim likvidacijama narodnih neprijatelja, ustaša, domobrana, belogardejaca, četnika…, slučajno nabasao u sarajevskoj Vijećnici, narodnoj i univerzitetskoj biblioteci, gdje sam po internome knjiškom i časopisnom fondu proučavao lik i djelo Ante Pavelića. Bilo je ljeto 1983, imao sam sedamnaest godina, moji su općenito bili zadovoljni ranim znanstvenim i knjiškim interesima svoga đaka, preko veze su mi sredili da mogu njuškati po biblioteci, dramatično pogrešno uvjereni kako od toga ne može biti nikakvog zla, jer je bolje da čitam, nego da pijem ili se, nedajbože, drogiram.

Nije lako opisati kako se u tim prvim posttitovskim i prilično liberalnim, ali ipak socijalističkim godinama, osjećao jedan ideološki nevin i čist omladinac, kada je naišao na priču o tome da su partizani ubijali razoružane ljude.

Laže neprijatelj, to je jasno, ali ta njegova laž pada na želudac kao da si stećak progutao, ne možeš ga danima i mjesecima probaviti, a ne smiješ ni sa kim o tome razgovarati, jer si uvjeren, možda i sasvim ispravno, da bi završio u zatvoru čim bi netko saznao da si, pa makar i u biblioteci, čitao neprijateljske laži.

Je li otac bio tamo, u Sloveniji i Austriji 1945?

Odmah mi je i to na um palo. Karlovac je blizu. Oslobađajući zemlju, glavnina jedinica kretala se upravo tim pravcima. Općenito, je li moj otac nekoga ubio? Vjerojatno jest, ratovalo se.

Imao je sedamnaest godina, i sve petice u školi, onoj istoj Prvoj gimnaziji, koju sam i sam pohađao, istina s puno manje uspjeha. Vjerojatno su ga negdje sklonili nakon Karlovca, njega i njegove vršnjake, u neku napuštenu kasarnu, ili tko zna gdje.

Znam samo da je demobiliziran krajem ljeta.

Do Sarajeva je stigao poluživ, bolestan od pjegavog tifusa.

Baba Štefanija jedva ga je pustila u kuću, jer je otišao s partizanima da ubija Hrvate. Ležao je u postelji i buncao, a ona mu je govorila neka crkne. Kao u narodnoj epici – detalj posve neupotrebljiv u literaturi i nevjerojatan u životu – nije mu htjela pružiti čašu vode, a on je bio neprestano žedan.

U tom času dvije su Štefanijine sestre već bile u izbjegličkome logoru u Italiji, odakle će, naravno uz pomoć nekog svećenika, emigrirati u Argentinu. Treća je sestra, Paulina Slavka, bila u samostanu u Sarajevu, kao časna sestra. Četvrta je bila domaćica, a petoj, teti Mili, došla je sloboda, jer se više nije morala plašiti kad će doći ustaše i odvesti čika Budu u neki od svojih jasenovaca.

Štefanija i tri njezine sestre nikada neće prežaliti NDH. Četvrta, Paulina Slavka, vjerovala je u Boga i pokušavala ih štititi od njihovih karaktera, a peta, Mila, NDH će pamtiti kao spoj društvenoga i intimnoga zla.

Kao i mnogim drugima u njihovoj generaciji, NDH bila je porodična činjenica, a ne samo država. Način na koji su s Pavelićem i njegovim djelom te žene bile intimizirane, razlikovao se od onoga što je postojalo kao društveni i obiteljsko-društveni model u nacističkoj Njemačkoj. Ima u tome i ponešto od naših južnjačkih, balkanskih mentaliteta: dok su Nijemci emocionalno distanciran svijet, mi smo u svojim identifikacijama i bliskostima vreli i agresivni. Za razliku od Njemačke, u kojoj je zločin bio organiziran na savršeno kontroliranom i birokratiziranom industrijskom principu, u NDH zločin je bio manufakturnog karaktera. To je razlog što žrtava nije bilo više, ili čak što ih je po maksimalistički postavljenim kriterijima poslijeratne jugoslavenske propagande bilo nedovoljno, pa u Jasenovcu nije pobijeno sedamsto tisuća ljudi, kako smo sedamdesetih u Sarajevu učili iz udžbenika povijesti za osmi razred, nego oko stotinu tisuća ljudi, dakle, demonskom matematikom izrečeno, čak sedam puta manje.

Manufakturni karakter ustaških radionica smrti s jedne ih strane čini manje monstruoznima od nacističkih, jer je, naprosto, likvidirano razmjerno manje ljudi, ali s druge strane, svaka je manufaktura osobnija i intimnija od industrije, svaka je manufaktura ručni rad, u koji su unesene emocije pojedinca, njegova znanja i stremljenja, te njegova inicijativnost, koja vazda nadilazi ono što sustav proizvodnje od njega traži i očekuje.

Samim tim, ustaški je zločin počinitelju bliži i u počinjenju osobniji od nacističkoga.

Kao što su i oni koji su zločin samo promatrali, ili su bili dobri i pošteni, obični građani, u NDH bili prisutniji nego u nacističkoj Njemačkoj. Auschwitz je bio tajno mjesto, za koje ljudi u Berlinu ili Münchenu doista nisu znali, dok je Jasenovac bio javan, za njega su znali svi. (Nijemci su samo znali da im susjedi netragom nestaju, morali su znati i da nestanak može značiti samo smrt, ali za razliku od Hrvata, oni o mjestima na kojima su umirali njihovi susjedi uglavnom nisu znali ništa.)

Možda je i u toj manufakturnoj, intimizirajućoj prirodi ustaškoga zločina razlog zbog kojega, šezdeset pet godina kasnije, Hrvati tako teško i mrzovoljno, uz silne primjedbe i protuoptužbe, prihvaćaju razgovor o svome ličnom, originalnom i lokalnom holokaustu i genocidu.

Uvijek im je u toj stvari drugi kriv: jesu li to Nijemci, koji su, po njihovome, donijeli nacizam u Hrvatsku, kao Amerikanci coca colu, a Hrvati, zlosretnici, nisu imali nikakva izbora, nego da coca colu piju i nacizam primjenjuju; ili su krivi, možda, Englezi, koji su 1945, negdje u Austriji, na Blajburškome polju, Hrvate izdali i prevarili, te ih zatim nabijedili za nacizam, i onda preko svojih obavještajnih službi desetljećima, sve do današnjega dana, širili laž o zločinima ustaške države i lokalnoga hrvatskog nacizma, kojeg, kao ni takve, zločinačke države, znamo to mi, nije ni bilo, nego su se Hrvati tokom cijeloga Drugog svjetskog rata samo molili Bogu i, na čelu s blaženim Alojzijem Stepincem, spašavali Židove, premda se, zapravo, ne zna od čega su ih, od koje to nepoznate pogibelji, morali spašavati; ili su krivi komunisti, Srbi, Jugoslaveni i razne Posrbice, koji stvari naprosto preuveličavaju ili promatraju izvan vremena i povijesnog konteksta, pa tako ono što se dogodilo prije skoro sedamdeset godina prikazuju i pokazuju kao da se dogodilo jučer, i kao da ova generacija Hrvata može biti odgovorna za nešto što su činile – a možda i nisu činile – prethodne, djedovske i pradjedovske generacije.

U svakom slučaju, teško je naći odrasloga, emocionalno normalno razvijenog i mentalno pribranog Hrvata, koji bi ovoga trenutka, u zimu 2010, u danima kada mi je umirao otac, i malo nakon što je njegov grob prvi put prekrio snijeg, vjerojatno posljednji prije dolaska proljeća, bio spreman do kraja, i do posljednjih konsekvenci, razgovarati o specifičnome, manufakturnom hrvatskom nacifašizmu, a da nijednom ne sjecne priču s nekim ali, koji će je, zatim, preusmjeriti prema drugim malim narodima i njihovim fašizmima, prema našim susjedima, a pogotovo prema Srbima, koji su, kao i mi, jadni, nesretni i primitivni, pa su zato tako lako i prihvatili modu iz Njemačke.

Džeku Hodžiću, slikaru

Kad niz ruke krenu slapovi rijeka
Koje samo on vidi,
Iz kojih iskaču svjetlucave ribice
I po obrazinama uzvode slovo U.

Kad huka slapova
Zagluši sve okolo sebe
I stvari se razmaknu u ateljeu
da prođe kičica
Čiji vrh ubada središte sunca.

A onda liježe da spava
grme nebesa obojena
Jedan pas na ulici nalajava
Zateturanog pijanca
Ko da sat odbrojava
Vrijeme koje odlazi.

Ili vrijeme kada će
Stasati jabuke
Oko čijih stabala
Sipamo pepeo.
A onda se jutrom
Iz njega izliježu figure
što hode u pohode.

Vulkan se ne smiruje.
Vulkan gori.
Vulkan sabira kišu
I protura je
kroz svoje ždrijelo.

Vulkan zaglušuje
Kuknjavu i vrisku
Ozlojeđenih, za puta nespremne
U čije putne rančeve
Garež se gnoji,
ljut i otrovan.

Vulkanu ne pada noć
već mu se iz noći
lzliježu laste

Koje, pošto uzlete u nebo,
Pjevaju
I Opet njihova krila
Kupe striješ sa oblaka sivih.

Vulkan!

Glasonoše

Hoje uvijek nađe način
da nas verema izbavi. Maloprije, dok smo
išli prema vetrenjači, dva pokrupna
korpa (gavrana) – grakću burno na sred staze
i bože sačuvaj da nas pogledaju ili da se
ustranu pomaknu. Hugin i Munin, kaže H.,
glasonoše Odinove. Onaj što se prsi, ono mora
biti Munin, a Hugin je onaj što klepće kljuninom.
Nešto bi kazao, ali mu se smaklo sa pameti.
Zaboravlja, pritegle godine. H. vrti glavom i smije se
(otkada se nije nasmijala). Razminemo, obodreni.
Uokolne jarebike i glogovi puni crvenih bobica.
Krupne, možeš od njih đerdan nanizati.

prvog prvog ove godine
u čisto jutro
osjećam se kao bečki neujahrskonzert
dirigira me riccardo muti
izvodi me raznobojan i savršeno ugođen orkestar
s austrougarskim manirama
dok marširam uz radetzkog
od dnevne sobe do kuhinje i natrag
aplaudira mi svečana loža kad skoknem na wc
herbert von karajan loži vatru u podrumu
toplo je i mirno ovdje
na lijepom plavom dunavu
od švarcvaldskih potočića
preko mauthausena
do beča
od budimpešte
preko vukovara
do beograda
do rumunjsko-bugarskog šengena
ne žeđa se uz neiscrpne izvore pjenušca
ne gladuje se uz zalihe mozart kugli
samo se pleše pleše
do kraja svijeta i kraja smisla
u ritmu valcera:
ra-ta-ta-ta-ta bum-bum bam-bam
ra-ta-ta-ta-ta bum-bum bam-bam
i ne, to nisu mitraljezi i topovi
jer dobra nam je zvučna izolacija
jer dobri su nam prozori i lijepi
i ne, to nisu kapljice dječje krvi ni pepeo spaljenih kuća
na uglancanim staklima
to blaga srednjoeuropska kiša i prve pahulje snijega
slave naš život
ni briga ni pameti nemamo
i slobodno se možemo osjećati kao bečki musikverein
prvog prvog bilo koje godine

1.

– Uzmi, rode. – Abišak nudi sitne kolače, indijske gurabije, suve kore a mekog srca, zaukusa puterastog, mlečnog. – Kravlje maslo, s Tibeta – kazao je, a onda počeo o tački gorenja, te kako sve, prišt, opekotinu pa i dušu, taži topla, rastopljena mast. – Kad legneš, dobre ćeš snove imati, videćeš razliveno, ali boje pune i site kao posle kiše. 

Abišak je fotograf pa govori u slikama, a voli govor i zalogaje, zato uvek svoje, o jelu koje je srž indijskog slavlja. Sad o pokorici testa, te kako sve leči rastopljeni, blagotvorni melem, gurabija puterasta i mlečna. 

Od svega, priča je ponajviše balsam, životno gorivo. A sve priče s Ružinog brda u isto se ušće slivaju, reč krepi i obnavlja. 

Abišak, opet: – Uzmi, rode. – Naš Indijac glas je s Orijenta, pa bi pred svakog da prostre šarenu istočnjačku sofru. 

Danas je veliki praznik Divali i kaže: – Na ovaj dan treba jesti vegetarijanski. 

– Suvo ovo, presuvo baš. Uzmi gutljaj vina – stigao je reći barmen Matijaš, ali Abišak uzvraća da je indijska hrana začinjena, ukusna već po sebi, i suvišno je, kao i za priču ako je slasna, vino: – Od indijskog smilja, i od ovog zaslađenog biskvita, prokrvi se čovek, pa bi jeo i kad je slavlje i kad nije… – odgovorio je Abišak, onda nudio dalje, svakog, znanog i neznanog.  

Tako je, pred Martinje koje se ponovo bliži, na Ružinom brdu koje je četvrt i tajnovita gradina. I ovog će Martinja biti slavlja. Usta će jesti i govoriti. Opet će mošt preći u vino, a priče došljaka izgubiti akcenat stran uhu što sluša.  

U razgovoru, jedući indijsku slasticu, zubi prodiru u tkivo na zagriz suvo, potom meko, sočno. Abišak kazuje, rasplamsala mu se reč: – Svega mi, odsidriću od Budima! – Vuče ga novo, iako ne zna ni sam šta je, osim maglovite želje da od života kakav je sad, ustaljenog ritma, te od četvrti, od brda s kojeg se raskriljuje grad, pođe dalje.  

Ustaje, prsi grudi, dok govori o Giti, indijskom epu, iz profila je kao Tagore, s bradom prošaranom sedim vlasima, a iz prvog plana kao portret snimljen izbliza, sav zanesen, kao jurodivi rapsod od davnine. 

U priči, postrojio je vojske, prevaljuje razdaljine, pređe začas oko zuba indijskog kontinenta. I sav bi u napad: – Spali staro! – kroz prah gurabije, čas mrvljive onda puteraste, govorio je kao da na kompjuterskom ekranu dorađuje sliku, brisao, mutio daljinu, oštrio različite tačke. Samo da je dalje, a u Indiju, nazad, ne, osim zbog tigrova, da ih snimi, izbliza,  kako drugo. A tigar, zna se, neće na čoveka, tigra ponajviše vabi krv, kad lizne. 

Počeo je Abišak oko Budimpešte i Ružinog brda, kazavši da je dosta, a onda naširoko, sočivom širokim i zamagljenim.  Uvek, kad Indijac govori, toplina se preliva iz reči u reč, ali danas mu se uplela među reči neka muka, pa je i reč teška, natopljena kao ruho davljenika. Zapalio je, za praznik, pred stanom, lampione, da svako ko uđe prati topao trag. Mirisalo je budimsko stubište na kumin, kari, vrele umake od manga. Pred vratima je sjalo, jer Divali je praznik svetla. 

Onda je neko pogasio svetiljke a pred prag ostavio cedulju. Rukopis sitan, latinica crna kao sipino mastilo, reči bez traga slavlja i čarolije. Nepotpisani je pisao brzo, upirući olovkom u hartiju – tako se piše kad se čovek kroz ruku, iz ramena do prstiju, sav upire da kaže što ne može ćutati – ređao je začine, teške mirise zaprške koji se šire iz stana, najzad pomenuo i zemlju, Indiju, te kako od sveća može planuti kuća. 

– Mogli su pokucati na vrata, a umesto pisma bez potpisa, doći na šolju čaja – kazao je Abišak. Matijaš barmen na to: – Kazao si, sad, ne jedi se. Budi plemićki otmen, otpij, pogledaj u daljinu. 

Abišak je pio Matijašev italijanski rizling, suv i svež, grizao u gurabiju, a ona ga kao madlenica povede boljim, monsunskim tragom, u priče o Bangaloru, u memlu zaparnih noći,  opojni miris džungle i himalajsku belinu. I dalje, u priče o gradovima izniklim iz pepela, o tigrovima koji neće na čoveka, već kao da je vazda Divali, jedu vegetarijanski, a čoveku se omile kao mače.  

Bude toga živeći među ljudima. Najedio se Indijac, ne zbog budimskih podzemnih voda niti jesenjeg vetra što donosi nesan, već kao svaki jed što biva, od Indije do Panonije, zbog reči ljudske što stvara muku, jezika koji je pogan i zao pa kao račvasti zmijski palaca i peče. 

Bezimeni pisac pomenuo je kumin i kari i vreli umak od manga, a na kraju: – Eno ti Indije, tamo slavi svoje. – Dunuo je anonimni pisac u lampione, ugasivši topli praznični trag.

Ćutalo se na Ružinom brdu slušajući Abišakovo pričanje, da bi da odsidri, i da mu, eto, gase svetlo pred pragom, blještav im lampion, teški im začini indijskog sosa. Ćutalo se, a onda je Ester kazala, mimo priče, mimo razgovora, nejasno kao paganska proročica:  

– Pismo… Lampion se mogao i zapaliti. A za slavlje, važan je ples. Ko zna da hoda, zna i da pleše. 

Barmen, isto tako, svoje, kao žrec. Treba otpiti i zagledati se u daljinu, i biti kao grof iz priče. Martinje je, mošt će postati vino, a u moštu ima i ljuski i semena i voćne stabljike. 

Bilo je Abišaku teško kao olovo, ali priča je melem, i evo, opet, kao da izranja iz vode, opet je sahib i maharadža, opet je gazda indijske fešte od izobilja i slavlja koje je na Ružinom brdu sve u vis. 

Kako je počela, tako i stala njegova, priča prva: – De, uzmi, rode. 

2.

Da svako ko može hodati može plesati, to kažu oni kojima je u nogama ritam, pa i s rukama i s nogama znaju šta će. Ali šta će onaj kojem je ritam u srcu i duši, a ni ruke ni noge ne prate? 

Ester je kazala da je sve lako: kad žena korakne, muškarac povlači nogu. I sad, s jeseni ide gologlava, u proletnjem mantilu. Nosi duge haljine u nijansama jantara i nešpole. Ester govori o zaveslajima u plesu, a fotograf kako ljudskom rodu ništa nije blisko kao slike, barmen hvali vino, u kojem je i sećanje i svako čulo ljudsko. Dijalog je so priči, a slike se pamte više nego kazano.  

Za pismo bez imena, o gašenju prazničnih lampiona, Ester ne želi govoriti, već samo da su prozori budimskog brda otvoreni, naime, ako i nisu otvoreni svačiji, njeni jesu, i vrata i kapija i kuća. Nekom, eto, smeta orijentalni začin, aa ona kaže da je svaki začin dobar. Nego, u Budim, na Ružino brdo, doselilo se puno, a ima među domaćima ko piše anonimna pisma slovom što od jeda bode hartiju. 

O odlasku je kazala samo: – Ko ode, kad stigne, samo će otvoriti kofer pun istih stvari. – Spaliti staro, ne, eno kod nje sve je sačuvano što je staro, nameštaj od ratana, žilav ali traje, sve je od detinjstva sačuvano. Crteži, zadaci iz matematike, računi, pisma. 

3.

Ni taksista Adam ne bi spaljivao staro. On je čovek od vožnje i puta, od života koji je ovde i sad. Ne bi on nikud dalje, od Mađarske, od Budima i Pešte, jesu li dve varoši ili jedna, manje je bitno, no ovde je njemu dobro. Govori o kolima – to je auto dobar i čust, đogo izdržljiv a ne treba ga previše pojiti. Onda o svojoj plavoj ženi, deci, pa o kući, voćnjaku, tamo su stabla zavijena kao noga ranjenika, a svako doba menja boje u bašti i voćnjaku. 

–  Ako bude rata, za takav bi se dom valjalo boriti – kaže. Slušao je vesti, prognoze ratne i vremenske, o glečerima što se tope, o hiljaditom danu ukrajinskog rata. A bio je svetao dan, sunčan i pretopao i za godišnje doba i za panonsko podneblje. U kasno popodne pao je sneg, šoferšajbna mokra kao brodska daska. Otvarao je prozore, palio i gasio klimu, najposle rupcem malao na zamagljenom staklu okno s pogledom na put. 

I on, mada lepezom reči manje širokom nego što je Indijčeva, prevali pedljem razdaljine. Govori o nomadima sa Istoka, kako su na konjima stigli u Panoniju, o plemenu koje je tu podiglo prvi bivak i zapalilo vatre. 

Indijcu veli: – Ne idi odavde, boljeg brda ni gradine nećeš naći – i još: – Ne jedi se. Sveta plitkog vazda je bilo svuda, pa zašto ne bi i na Ružinom brdu. 

Vozio je Adam s juga neke putnike od Segeda kroz ravnicu plodnu i vinorodnu, ali ničeg nije bilo kraj puta, ni vetruški niti drugih ptica, već samo zamagljeni pravougaonik šoferšajbne i mlazevi kiše, onda titrave pahulje. Nosio ga je radio iz Kečkemeta, mađarski džez, cimbal i kontrabas, sve do keja gde su kotve, brod Europa zarastao u plankton i plava tabla: Budapest. 

Sad, odahnuo je kao azijski jahač sjahavši s konja. Tako je u rečenicama dugim, u nizu kakav je automobilska traka, stala njegova, priča, treća.

4.

Čuju se na Ružinom brdu razne priče, bude natopljeno kao mokar sneg, i meko kao mlečne indijske gurabije. U priče svako utkiva damare svog života, topot kopita, okretaje točka. 

Abišak naširoko, epski orijentalno. I svakog nudi za svoje slavlje, Divali, i znanog i neznanog. Nudi i one što noći provode na asurama stavljenim uz šahtove, i u tim božjacima Ružinog brda – kao što barmen svakom veli da se nosi grofovski – Indijac vidi razbaštinjene budimske patricije ostale bez trona.

 Priče su odakle je putnik. Indijske ili mađarske, barmenske ili fotografske, plesne ili putne kao Adamova. Na Ružinom brdu, svaka je priča budimska – kaže barmen. 

Bude u Budimu, pa i u pričama, nečeg čarobnog, bajkovitog. Ljudi koje srećemo govore sentence i načas Ester, Adam, Abišak, Matijaš postanu junaci, s rukama sasvim u poslu, a pruženim koliko im je dato, u priči se tek blago odižući od tla. 

Ljudi govore pripadajući ambijentu, govorom koji je proročka sentenca ili više na narodnu, ali ima li druge reči osim narodne, ima li priče a da nije pomalo bajka? 

Poneko zaluta na Ružino brdo, ali svako govori danas, na hiljaditi dan rata, kako bi bilo da je prošlo hiljadu orijentalnih noći. 

Bio danas kod Matijaša neki Irac, pitali ga o Darbiju O’Gilu, on samo: 

– To je irska priča, ali diznijevski zašećerena. – Možda i jest – ljutnuo se takstista Adam, ali meni je značila, znaš li ti, Dablinere, kako to dobro zvuči na našem jeziku,  mađarskom? 

Adam je kazao ponešto o svojoj mladosti, o malim stanovima sa tapetama što mirišu na lepak i plastiku, o ulicama sa nazivima revolucije. Onda je ispričao irsku legendu, kako je stari violinista tokom olujne noći, nakon što je grom udario u pab, završio u podzemnom svetu kod patuljaka-veseljaka, ljudi od raspoloženja i pesme. Dali mu jela svakojakog, dukata i dragulja, a on svirao ćemane do jutra, sve mu dali što ište, da sânja traje, samo nema povratka na gornje i zemno, govorili su: neka te ovde, šta ćeš tamo gde ima zavisti i podlosti.

Razvodnio je Darbi malo viskija iz čuture, opio veseljake i malog karnevalskog kralja, ali bežeći iz podzemnog sveta pogubio dukate iz bušnih džepova… I tu svakog grli aura prijateljstva, kraljica Priča taži i blaži kao puterasta mleč gurabije. I načas bude Ružino brdo i bivak i molo. 

– Taj grom iz priče – počela je Ester, tako i ovde može grunuti. Ona kaže svoje, uvek isto, da se rat može preliti, ponavlja kao što ponavlja svoj plesački pivot: – Može se preliti.. – Za hiljadu dana rata, ona kaže da bi volela više da je hiljadu neprospavanih noći u pričanju koje odlaže smrtni čas. 

Pomenula se i priča sasvim nalik irskoj i indijskoj, o tom kako je carska vojska, golema kao one koje je Indijac postrojio u priči, zalutala u tamni vilajet, te pod tabanima osetiše kamenje. Ima ko je uzeo, ima ko nije, a kad izađoše na svetlo, kajao se i ko uze i ko ne uze, jer ono beše drago kamenje. Ko je uzeo, bilo mu je žao što ne beše uzeo još, ko nije uzeo ništa, zbog loše odluke. 

– Svega mi – kazao je Abišak – poenta je: uzeti. 

Na to Matijaš: – Uzeti, dabome. 

– Poenta je ne biti alav – kazao je taksista Adam. 

– Ko hoda, može i da pleše – kazala je Ester. 

On je bio sa Džidžikovca, ja sam bio sa Sepetarevca, ali Radu Likića nikad nisam susreo. On mene, kaže, jest. Što je na neki način i prirodno, jer u vrijeme kad svršava mogućnost da se susrećemo njemu je šesnaest, a meni dvadeset i pet. Doba kad mlađi za starije znaju, ali starijima su oni još premladi.

Onda je on bio u Ljubinju, što je od mjesta na kojem sam ja bio mnogo, mnogo dalje nego od Džidžikovca do Sepetarevca.

Upoznali smo se preko elektronske pošte. Razmijenili u životu dvadesetak poruka, u kojima je bilo više neke lijepe prisnosti nego što je inače biva. Tema nam je obojici bilo Sarajevo, uglavnom ono iz prošlosti u kojoj ni jedan ni drugi nismo živjeli. Bliska su bila ta naša dva imaginarna grada.

Od početka augusta 2017. do februara 2018. Rade Likić devet se puta pojavio na ajfelovom mostu. Pisao je jasnim i lakim pripovjedačkim glasom, o Hercegovini i hercegovačkim ljudima, i o Sarajevu, glasom koji je bio mnogo stariji od njegove dobi. Svašta je znao, zanimali su ga ljudi, imao je izraziti talent za priču. Rečenice su mu bile vrlo lijepe, gospodstvene, u slavu jezika. Činilo mi se da je tužan i osamljen čovjek, ali na način vrlo gospodstven. Kao neki gospodar Hercegovine.

Pronašli su ga, kažu, mrtvog, na kapiji doma zdravlja u Ljubinju. Sahranjen je posljednje nedjelje u godini. Opijelo mu je služio vladika zahumsko-hercegovački Dimitrije, što bi, za one koji ga nisu znali, trebala biti potvrda da je umro netko važan.

Rade Likić bio je među osnivačima udruženja Moja Hercegovina. Za sobom ostavio je jednu knjigu, naslova “Đed koji je čuvao karpuzu”. Živio je u pričama, a svoje zemaljsko tijelo opsluživao je teško, nadničareći i radeći svašta. Umnogome bio je sličan junakinjama i junacima svojih priča.

Umro je od srca, od čega bi drugog takav Rade Likić i mogao umrijeti.