U rodnom gradu, u hotelu.
Predrag Finci

Tamo lijevo, u uglu do ulice, bio je naš bračni krevet, odmaknut od prozora tek toliko da se ja mogu provući do postelje. Nasuprot krevetu, ograđen debelim platnenim zaslonom, nalazio se moj radni sto. Radio sam do kasno u noć i morali smo postaviti neku zaštitu da svjetlo ne bi smetalo Eli. Noću sam pisao, danju slikao. U lijevom dijelu stana, posmatrano s ulice, prostrani dnevni boravak pretvorio sam u atelje. Svuda štafelaji, na njima nedovršene slike, police sa bojama, paletama i četkicama. Po podu kartoni, novine i časopisi. U dijelu sobe, uza zid, kraj ulaznih vrata, na jednoj strani nalazila sa garnitura sa stolićem, strosjedom i ne baš glomaznom foteljom, a iza svega toga vitrina s pićima i čašama. Desno od vrata, uza zid, stajao je klavir marke Bösendorfer, koji je moj pradjed kupio u Beču oko 1880. godine, otprilike pola vijeka nakon što je osnovana ova poznata radionica instrumenata sa čijih žica je melozvučna muzika već oplemenjivala mnoge najpoznatije svjetske koncertne dvorane. Pričalo se da je moja prabaka bila virtuoz, ali poznat uskom krugu prijatelja, baku sam slušao kad su se u negdašnjem salonu a sada mom ateljeu okupljali gosti, moja majka je svirala samo nama u večernjim satima, Ela je voljela da svira kad je niko ne gleda, ili kad bar ima osjećaj da je niko ne gleda, a ja sam, kad nikako nisam uspijevao da dobijem boju koju želim, žestoko udarao po dirkama, toliko da bi me mogao čuti i Ludvig van Betoven dok izvodim najefektnije dionice  njegove Treće sinfonije.

Stišana škripa automobilskih kočnica lagano se uvlačila u tonove Eroike.

„Gospodine, treba li vam prevoz?“

Okrenuo se i vidio taksistu kroz spušteno staklo prednjih lijevih vrata automobila koji je vjerovatno prešao najmanje stotinu hiljada kilometara ulicama nekog evropskog grada prije nego što je dospio na balkanske uličice i sokake, gdje je pregurao još makar toliko.

„Ne, hvala“!

Lagano brujanje automobilskog motora pretapalo se u tonove Betovenove Mjesečine.

Dublje u stanu je predsoblje iz koga jedna vrata vode u kupatilo, druga u kuhinju sa malom trpezarijom, treća u sobu u kojoj je spavao naš Nenad prije nego što je otišao da studira na Sorboni. Uzalud smo ga ubjeđivali da izabere neki fakultet koji obrzuje za danas tražena zanimanja, ali on je već u prvom gimnazije znao da su francuski jezik i književnost, uporedo sa slavistikom, njegovo konačno opredjeljenje. Po njegovom odlasku, tu sobu je Ela koristila za kreiranje svojih modnih bravura, a ponekad smo u njoj zajedno gledali televiziju, doduše vrlo rijetko, ne propuštajući nikad Novogodišnji koncert Bečke filharmonije.

Zaglušujuća sirena vozila hitne pomoći iz nedaleke glavne ulice protresla je njegove misli. Izvadio je iz džepa plastičnu bocu s vodom, kupljenu na kiosku pred hotelom, odrvuno čep i ispio dva-tri gutljaja, ljuteći se na onog ko je smislio da se čep jakom plastikom pričvršćuje za bocu i ne može se skinuti, pa udara po nosu dok pijete.

Sada sve manje piše, a ranije je objavljivao monografije o poznatim slikarima, naročito se usredsređujući na period romantizma koji je najmanje pola vijeka kasnije stizao na Balkan nego što se duboko ukorijenio u evropsko slikarstvo. A slikao je uglavnom pejzaže, posebno je volio vodenice potočare zbog izazovnog rasprskavanja hiljada kapljica s lopatica vodeničkog točka u koje je udarao snažam mlaz iz badnja. Kakav je to bio prizor koji je u istom času zaokupljao sva čovjekova čula i kako je bilo teško ukrotiti ga neuhvatljivom linijom koja se tek nazire i bojom koja u sebi sadrži sve boje, ali tek u naznakama! Odlazio je u okolinu grada, skicirao motive, nastojao da u pamćenje upije raskoš boja, pa kad se vraćao u svoj atelje sve dok ima dnevnog svjetla slikao. Noću nikada, ne zato što je taj period ostavljao za pisanje, nego zato što se noću boje otimaju, nikako da ih ukrotiš i dobiješ nijansu koju želiš.

Sada ne piše, mada bi to mogao činiti na tri jezika koja odlično poznaje i na kojima razmišlja, jer slikari iz prošlih vremena, izuzev nekih senzacionalnih otkrića, pa i izmišljotina, samo da bi bilo intrigantno, malo koga interesuju. Takođe je prestao da slika, jer kada slikara istrneš iz zavičaja, iz ambijenta u kome je punim plućima usrkivao vazduh, makar on bio i zagađen fabričkim dimovima, ti si mu poremetio osjećaj za boje, on ih više ne prepoznaje u njihovoj elementarnosti, kao ni u nijansama koje isijavaju iz te elementarnosti. Zapravo, slikara više nema.

Opet se pored njega zaustavi automobil. Okrenu se i vidje isto vozilo i istog taksistu.

„Stojite tu duže od sata, pa sam mislio…“

„Hvala vam što brinete, ali mi prevoz zaista nije potreban. Odsjeo sam u hotelu koji je odavde udaljen tek stotinjak metara.“

Odsjeo sam u hotelu?! Bože, kako mi to čudno zvuči. U hotelu, u rodnom gradu! 

Sada je pogledom obuhvatio cijelu zgradu, građenu u doba vladavine Austrougarske monarhije. Za ove tri decenije fasada se sasvim obradla, dijelovi fasade pootpadali, porušili se gipsani ukrasi iznad prozora, oluci mjestimično potrgani. Izgledalo je kao da je pretrpjela udare pobjesnjele oluje, a niko se poslije nije pobrinuo da otkloni posljedice.

Rođen je u stanu na drugom spratu te četvorospratnice, onom koji gleda na dvije ulice. U dvorišu s druge strane zgrade igrao se s vršnjacima, završio osnovnu školu koja je udaljena jedva nešto više od kilometra, tramvajem išao do gimnazije, kasnije do likovne akademije. U Nacionalnoj galeriji imao prvu samostalnu izložbu, monografije promovisao na više mjesta, u tri pozorišta posjećivao sve premijere, rijetko propuštao značajnije književne večeri, odlazio na utakmice fudbalskog kluba za koji je navijao otkad je kao mladi osnovac počeo s drugarima da razmjenjuje sličice fudbalera. Kao student, na baletnoj predstavi u Narodnom pozorištu upoznao Elu, s njom rodio Nenada, s njom evo i sada dijeli bračnu postelju. Mnogo lijepog oni su proživjeli u ovom gradu.

A onda…

Satovi na dvije crkve, pravoslavnoj i katoličkoj, otkucali su ponoć. Tih dvanaest ranomjernih udaraca, čiji zvon se međusobno preplitao i širio iznad zaspalog grada, vratio ga je u vrijeme kada su Ela i on, baš u ponoć, voljeli da odu u buregdžinicu Kao u kuhinji naših nena i da kupe po vruć burek, zamotan u debelu hartiju, pa da ga jedu na putu do stana.

A onda…

Iz mahalskih naselja, hotelskih salona, parlamentarnih sala, s brdâ, odakle li, banuo je rat. Tri nacije, dotad spletene u čvrst zagrljaj bratstva i jedinsta, povezane istom muzikom, navijačkom strašću za iste sportske klubove, istom željom da njihov grad po slozi bude prepoznatljiv u svijetu, ta tri naroda, svaki za sebe, osjetili su da je njihov nacionalni interes ugrožen. Od koga? Pa od onih s kojima su juče bili zagrljeni. Počelo je da se nasumce puca, ljudi su ginuli na ulici, dječija radost prekidana je kuršumom, možda i onim zlatnim, o kome je pjevao jedan pjesnik.

Bio sam zbunjen, jer moj nacionalni interes nije bio ugrožen, jer nisam pripadao ni jednom, ni drugom ni trećem narodu, ali me zato podjednako bolio svaki od tih pojedinačnih nacionalnih interesa. Ostalima je možda bilo lakše, jer su osjećali ugroženost samo jednog, a mene su tri strelice ugroženosti probadale kroz srce. 

Da sam samo ja bio zbunjen, sve bi se to lakše završilo, ali sav narod je bio raspamećen. Neki su se svrstali u vojne jedinice, čak i u one koje su okupljale ljude iz jedne ulice i kojima su komandovali dojučerašnji uličari, drugi su se zavukli u stanove i podrume, treći su raznim kanalima krenuli prema Americi, Švedskoj, Njemačkoj… A ja? Ja sa svojom Elom u Holandiju, možda i zato što sam želio da nađem sigurnu potvrdu da je Vinsent van Gog sam sebi odsjekao uvo. I evo, punih trideset godina ja samom sebi lažem da tragam za dokumentom u kome će jasno pisati da li je, kada i kako Teov brat ostavio četkicu na paletu i na njoj izmiješanu savršenu boju latica cvijeta suncokreta, pa zgrabio britvu. 

O svom gradu nisam mogo razmišljao. Jednom sam pisao prijatelju koji je tamo ostao i pitao ga da li je još prazan moj stan, a on mi je odgovorio da se u njega već posljednjeg dana rata uselio komandant jedinice koja je oslobađala grad od onih, zna se kojih.

Mada sam sebi obećao da moja noga više nikada neće kročiti u moj rodni grad, iznenada sam poželio da još jednom prošetam njegovim ulicama. Ela nije htjela ni da čuje da ide sa mnom. Tamo je granatirano moje djetinjstvo, raspršile su se ulicama moje nade i uspomene. Možda je porušen i grob mojih roditelja, ja tamo više ne idem, rekla je odlučno. Ja sam se ipak spakovao, kupio avionsku kartu i – evo me, gledam svoj stan na drugom spratu. Zurim u veliki prozor negdašnjeg dnevnog boravka, zatim mog ateljea, a iza stakla samo gusta tama. Jedino, naslućujem ili mi se samo čini, da rumenkast žižak indukcionog svjetla na televizoru svjedoči da tu neko živi.

Iz paralelne uličice, iz poodmakle noći zapravo, iskoči pas lutalica, rasiječe tišnu jednim lavežom i ukipi se pred njim. Dugo ga gleda, niti šta govori, niti pas laje, samo u psu zlokobno rež podmuklost. 

Dugo su tako, nijemi, gledali jedan u drugog.

„U pravu si“, pogleda prema psu koji je i dalje stajao kao skamenjen. „ Ovo je tvoj grad, više nije moj.“

To reče i uputi se prema hotelu.

„Molim vas, mogu li dobiti račin“, trže pospanog recepcionara.

„Ali, gospodine, niste ni prespavali.“

„Samo vi meni dajte račun.“

Pope se do sobe, uze neraspakovan kofer, vrati recepcionaru ključ i krenu prema izlaznim vratim, gdje ga dočeka noćna svježina.

Začudo, pred hotelom je stajao isti onaj taksi kojeg je noćas vidio dva puta.

Uđe bez riječi i pogledom taksisti pokaza na kofer koji je ostavio na trotoaru.

„A onda, na aerodrom“, reče prije nego što je taksista izišao da kofer smjesti u prtljažnik.

Postoji greška u svim biografijama.
Ne tražite Miladina Šobića u Nikšiću.
Tamo je samo jednom bio rođen.
Kasnije se preselio u neku našu stvarnost.
I otad svi pomalo stanujemo između Džempera za vinograd i Starih novina.

Ako produžimo malo dalje, naići ćemo na ulicu Svetozara Markovića 39.
Tamo za sve nas lift i dalje radi samo na dolje.
Na četvrtom spratu već godinama stoji grafit, ispisan svijetloplavom bojom:
„Ne daj da tebe mijenja neko, budi do kraja ono što jesi.“

Samo malo niže, niz sokak, ašik Ajša još uvijek ne zna da je on pjesnik.
Poslije put vodi od druga do druga.
A onda skrećemo nizbrdo, od lajka do lajka. Tako, neprimjetno, niz ulicu prolazi vijek.

U povratku nas dočekaju cipele nove,
taman toliko izgažene da se u njima može prepoznati svaki prethodni život.
Na prvoj raskrsnici pokvaren je telefon.
Iza ugla čeka prvi jutarnji.
Malo dalje počinju Željezničke tuge.

Rasuti u komade,
povezani mrežama,
sebi i životu tražimo smisao i lijek.

Na trgu se svakog popodneva okuplja Četa luđaka.
Oni jedini još hrane golubove mrvama djetinjstva.

Na kraju grada stoji Svetionik.
Sve se ulice, prije ili kasnije, uliju u Hram ljubavi.
Tamo neko, u prolazu, tiho kaže: „Sunce tebi, sunce meni.“
Neko drugi još uvijek čeka da dođe Marija.

Ovim ulicama je svako bar jednom bio novembar.

Na izlazu iz grada stoji jedna stara tabla,
jedva čitljiva od kiše i godina.
Na njoj, sitnim slovima, piše:
„A zašto ne bit’ običan, voljet’ male stvari.“

Ne znaš da li napuštaš grad ili pjesmu.
Samo se jednom osvrneš.
I shvatiš da si cijelo vrijeme bio prolaznik u tuđim stihovima.
I još uvijek se pitaš: ima li tih para za naše cijene?

A na kraju, dok vrijeme ide dalje,
s tu i tamo ponekim ožiljkom,
samo si prošao gradom.

Nogomet već neko vrijeme nije igra koja traje 90 minuta i u kojoj na kraju pobjeđuju Nijemci. Nogomet danas je igra koja traje onoliko dugo koliko je potrebno da Nijemci prestanu biti Nijemci i da izgube utakmicu. Je li se to ovaj put dogodilo kada je negdje pred kraj igre Jamal Musiala tamo oko sredine igrališta divljački faulirao Paragvajca, za što bi dobio izravno crveni karton da je sudac mogao i pomisliti da Nijemci takve stvari rade (ovako je dobio samo žuti), ili su Nijemci prestali biti Nijemci čas prije nego što će Jonathan Tah u psihološki superiornoj situaciji, kada su se Paragvajcima podsjekle noge i bili su pred porazom, jedanaesterac zapucati nebu pod oblake, ili se raščaravanje zbilo u času kada je Nick Woltemade prilazio lopti ne znajući što da učini i na koju stranu da puca, dok ga je vratar argentinskog kluba blagonaklono tretirao kao perspektivnog gimnazijalca koji je došao u posjet klupskome kampu, pa sad bi da se okuša u pucanju penala, da bi mu zatim iz pedagoških razloga obranio taj čak i za gimnazijske kriterije bijedno izveden udarac?

Njemački reprezentativci nisu od Paragvaja izgubili zato što su lošiji igrači, niti zato što nisu dobro igrali. Protiv tima koji se fanatično i vrlo disciplinirano branio, koji je igrao neki nelijep nogomet, krajnje reduciran u stilu i formi, ali od kojeg nijednog časa nije odustajao, oni su izgubili upravo onako kako se tokom cijele nogometne povijesti, ili barem nakon bajkovitog Čuda u Bernu iz 1954, gubilo od Njemačke. Samo što je ovaj put Paragvaj bio ta Njemačka.

Moja prva upečatljiva sjećanja na svjetska i europska prvenstva sežu u 1974, i tiču se generacije djece čiji su očevi skončali na Staljingradu i po bosanskim planinama i gudurama, ili su se krajem četrdesetih kao izmijenjeni i šutljivi ljudi vraćali iz zarobljeništva. Tu je Njemačku vodio Helmut Schön, koji pokraj igrališta na sebi ima kišni montgomeri mantil, skupljen s nekoga američkog vojnog otpada, i koji će u kasnija doba biti zamijenjen sličnim mantilom novije proizvodnje, dok mu je na proćelavoj glavi mica pepito uzorka. Kako se čini u tom mom sjećanju, svjetska i europska prvenstva onda su se igrala u jesen ili zimu, ali svakako u neka kišna doba, kada je svijet izgledao kao u bečkome „Trećem čovjeku“. Na kraju, Beč i Austrija, Schöna će doći glave, nakon što u argentinskoj Cordobi 1978. izgubi utakmicu koja će u literarno bogatoj njemačkoj nogometnoj povijesti ostati upamćena kao Die Schmach von Cordoba. Bilo je to prvi put u proteklih 47 godina da Austrijanci pobjeđuju Nijemce, i to svjetske prvake s prethodnog prvenstva. To je velikog Helmuta Schöna koštalo izborničkog položaja. Pritom, utakmica bila je bez ikakvog natjecateljskog značaja za Austriju, jer je prethodno već, porazima od Italije i Nizozemske, izgubila sve šanse za plasman u sljedeći krug. Nijemci, pak, išli bi dalje da su pobijedili, pa čak i da su odigrali neriješeno…

U taj Schönov poraz bila su upisana velika i strašna sjećanja. U njima bilo je dugo vrijeme ljudskih života, porodični i nacionalni slom, gubici zavičaja, tko zna kakvi preokreti u doživljajima sebe i svijeta. Pokušaj da se nakon nezamislivoga osobnog i kolektivnog posrnuća čovjek moralno osovi. Utakmicu je, da simbolika bude potpuna, sudio jedan od tada najboljih svjetskih sudaca, Izraelac Abraham Klein. Nastavnik tjelesnog odgoja, rodom iz Temišvara, jedan od izravno preživjelih u Holokaustu. Bilo je to treće od četiri Kleinova svjetska prvenstva, i druga povijesno najzanimljivija njegova utakmica. Prva, neusporediva, igrala se u meksičkoj Gvadalajari, između Engleske i Brazila. Englezi bili su svjetski prvaci s prošlog prvenstva, onog iz rodne nam 1966, a Brazilci, predvođeni Peleom na odlasku, bit će sljedeći prvaci. “Malo ljudi to zna, ali kada sam odsvirao kraj utakmice, igrači me nisu čuli. Ali bila je to tako veličanstvena utakmica, da nisam imao srca da ih prekidam, pa se igralo još nekoliko minuta.” Tako je kasnije govorio Abraham Klein, a sve ovo čega se prisjećamo, ili što pamtimo kao izvanpovijesnu legendu, mistifikaciju, literarizaciju, ono je zbog čega volimo nogomet, ali i što vlastite živote volimo promatrati kroz tu poluizmaštanu povijest nogometne igre.

E, dakle, ti mladići koje je 1978. još uvijek vodio Helmut Schön bili su djeca poraženog svijeta, čiji navijači ne mašu zastavama i čija se himna vrlo tiho pjeva, ukoliko se uopće pjeva. Premda je Njemačka sedamdesetih bila već bogata zemlja, s visokim životnim standardom i mnoštvom stranih radnika, političkih emigranata i izbjeglica iz trećeg svijeta i s europskog istoka, reprezentaciju činili su redom igrači germaniziranih imena i prezimena. Nije bilo djece stranih radnika ni migranata. Nije to svjedočilo o nacionalnoj ili – ne daj Bože – etničkoj slici njemačkog nogometa, nego o socijalnom podrijetlu onih koji su završavali u toj igri. Bio je to sport niže srednje klase, preseljenih i demobiliziranih, katkad i besposlenih, sport ljudi koji su bili srođeni s ulicama svojih razrušenih gradova, ljudi koji su nove zavičaje pronalazili na neuređenim ledinama industrijskih predgrađa, ljudi koji su u nogometu, i u tom Čudu iz Berna, nalazili formu prve dopustive njemačke radosti. Tek je na nogometnom igralištu i riječ Deutschland nekako pitomije i manje opasno zvučala.

Na tu Schönovu Njemačku nastavlja se Njemačka Juppa Derwala, koja superiorno osvaja Prvenstvo Europe 1980, da bi dvije godine kasnije prošla kroz tri mitske sramote. Prva bila je relativno bezazlena: senzacionalni poraz od Alžira, na startu Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Druga je odvratna: dogovorena pobjeda nad Austrijom, koja eliminira Alžir iz nastavka natjecanja. Treća sramota utakmica je polufinala s Francuskom. Nijemci je pamte kao Nacht von Sevilla, a Francuzi kao Nuit de Seville. Sve to možete naći u povjesnicama, ali ono važno se pamti, pa bi bilo važno da konačno bude i opisano onako kako je upamćeno. 

Bilo je užasno vruće, Njemačka je igrala bez velikog Rummeniggea, koji je zbog povrede ostao na klupi, a Francuska, nikad ljepša i romantičnija, igrala je najljepši europski nogomet koji u životu pamtim. Nakon 90 minuta, rezultat je bio 1:1, a u 98 bio je već 3:1 za Francusku, i tada se zbiva preokret, u kojem Nijemci na kraju izjednačuju, i pobjeđuju na jedanaesterce. Bila je to, pamtim li dobro, prva utakmica svjetskih prvenstava koju su odlučili penali. Tipična njemačka pobjeda, iz prispodobe o igri koja traje devedeset minuta i u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci.

No, u čemu se onda sastojala sramota? U divljačkom faulu njemačkog golmana Haralda Schumachera nad Patrickom Battistonom, koji je upravo bio ušao u igru. Sudac Charles Corver nije sudio prekršaj – sasvim uzgred rečeno: jedanaesterac! – Schumacher je loptu mirno vratio u igru, a nesretni Battiston ostao je ležati u nesvijesti. Koliko je dugo ležao prije nego što je prekinuta igra? U sjećaju veoma, veoma dugo. Toliko dugo, pamtim li dobro, dok Marius Trésor nije presjekao jedan njemački pas, i loptu ispucao negdje visoko na tribine. Bilo je to vrijeme kada se još uvijek igralo s jednom jedinom službenom loptom, koja je u slučaju defekta mogla biti zamijenjena drugom službenom loptom. Battistonu su bila polomljena rebra, izbijeni zubi, ozlijeđena kralježnica, ali od svega toga, pa čak i od maloumnog suđenja Nizozemca Corvera (inače, šefa prodaje u Heinekenu), gora je bila potpuna nezainteresiranost, a kasnije i odsustvo kajanja i empatije kod golmana Schumachera. Tada se zbilo ono što za nogomet jest karakteristično: igra je protumačena kao život, mentalitet i običaji nogometnog tima protumačeni su kao mentalitet i običaj cijelog naroda. Publika je u Haraldu Schumacheru vidjela njemačkog esesovca, na Istoku 1942. i 1943, a on se, glupan, nije potrudio takvo viđenje demantirati. Zanimljivo je da su tada, zbog mira u kući i razumijevanja među ljudima, zajedničko saopćenje morali izdati njemački kancelar Helmut Schmidt i francuski predsjednik Mitterrand.

Ali, sve u svemu, i dalje je to bila ona Njemačka, Schönova Njemačka, prema kojoj, međutim, dvadeset godina po Schumacherovom pokušaju Battistonova ubojstva, nisam imao nimalo simpatija, pa sam negdje sve do ere koju za mene personificira čovjek kojemu je ime Mirosław Marian Klose, odlučno navijao protiv Nijemaca, svejedno s kim igraju. Tada se nešto promijenilo, pa sam s užitkom i oduševljenjem gledao i onu utakmicu u Belo Horizonteu, kada je Njemačka pobijedila Brazil 7:1, a s kojom se i završava njemačka nogometna povijest.

Nijemci već neko vrijeme nisu Nijemci. Opasno je to izgovoriti, jer se time otvaraju brojne neprijatne, uglavnom rasističke i profašističke konotacije. Ali legenda o nogometu može čak i to podnijeti. Nogomet u Njemačkoj danas je, kako se čini, sport slabije obrazovane čeljadi željne društvene afirmacije, migranata, gastarbajtera, ljudi iz društvenog i etničkog geta. To ne bi bio problem da njemački reprezentativci nemaju tu potrebu i navadu da glumataju – Nijemce. One i onakve kakvi su nekad bili. To im slabo ide, nedosljedni su u igri (što je u njemačkom nogometu samoubilački), nimalo nalik, recimo, na današnji Bayern, koji je upravo najbolji dokaz kako problem gubitka identiteta nije u etničkom podrijetlu igrača, jer Bayern je u etničkom smislu mnogo manje njemački, a svejedno igra upravo onako kako je Njemačka igrala od vremena Helmuta Schöna. Možda je, međutim, problem u tome što u igri ove Njemačke ne postoji element sjećanja, u njoj nema nikakve tradicije, nema one karakteristične nogometne autorefleksije, makar i mistifikacije sebe i svoje prošlosti. Možda se to gledatelju samo čini, ali problem Njemačke Juliana Nagelsmanna nije u tome što je to reprezentacija koja nema nikakvu budućnost – a nema je, jer se, evo, vraćaju kući! – nego je njezin problem u tome što ona nema prošlost. Njemački izbornik nakon povijesnog debakla divlja i pizdi da je oštećen, jer da mu je poništen regularni gol. Zabio ga je glavom, tokom igre, isti onaj Tah, koji će kasnije zapucati penal u nebo, ali je prethodno paragvajski golman u svom petercu bio srušen na tlo. Postao je običaj da se golmanu u peterac natrpa barem pet napadača, e ne bi li ga sludili i dezorijentirali, i taj običaj katkad donosi rezultate, premda dodatno nagrđuje ionako već poružnjelu igru. Ali i s takvim običajima, svaki, pa i najnježniji start na vratara u petercu, odvajkada se sudi kao prekršaj. Nagelsmann, dakle, osim što pokušava opravdati ono što se opravdati ne da, i izaći kao moralni pobjednik iz neumitnog poraza, zatire i posljednji trag nijemstva i njemačke reprezentacije na svjetskim prvenstvima. Njemačka se, naime, nikad nije vadila na suce. To je običaj malih, jadnih i nemoćnih, to je običaj moralno i duhovno insuficijentnih. I kad bi gubila, Njemačka bi gubila sa smislom za tragiku igre.

Stari je Friedrich Nietzsche napisao “Die Geburt der Tragödie aus dem Geist der Musik”, a mi smo, mladi i nadobudni, u prijevodu čitali, nadajući se da ćemo prepoznati smisao. Premda nam je pred očima i u sjećanju još uvijek bio taj gospodin u montgomeri mantilu i s pepitom micom na glavi, i premda smo gledali to njemačko Rođenje tragedije iz duha nogometne igre, gledali smo tu svečanost u kojoj se pravdi i dostojanstvu kroz igru privodila jedna strašna, prethodno dogođena, društvena i porodična povijest. Nepovratno je šteta što Julian Nagelsmann toga nije dostojan.

prva pjesma o ljubavi

penju se na vrh
muzejskog tenka;
odozgo se vide
crveni dani, plavi dani,
spomenik sa zvijezdom,
zastava sa zvijezdama;
i možda bi pomislili
kako će ih taj pristojni pruski
grad brzo zaboraviti,
da joj on nije obećao:
brinut ću se
o tvojim onemoćalim roditeljima;
nikada nitko nikome
nije rekao više –

druga pjesma o ljubavi

kad se sklupčaš u katranu,
i tareš se kožom o zidove,

a tvoja je glava bunar,
tvoja je glava močvarni bunar

i pitaš je: mušice, čudo prirode,
kako uspijevaš mahati krilima
dvjesto puta u sekundi, kako uspijevaš,
mušice, živjeti u ovom stanu
bez zraka, sunca, i gledaš, gledaš,

ali tada te netko uzme za ruku
i tren prije nego što se
popiškiš u posteljinu,
odvede te prvi put
toga dana u kupaonicu

prevela Đurđica Čilić

Ulazimo neki dan u beogradsku pizzeriju Majstor i Margarita, uz zagrebački Franco’s zacijelo najbolju pizzeriju u našemu svijetu, i zatičemo osoblje u vrlo žustroj prepirci oko noćašnjih rezultata na Svjetskom prvenstvu. Tu shvaćamo da i oni, tu u Majstoru i Margariti, imaju svoju internu kladionicu, i da im se, kao i kod drugih, rezultati s kladionice na zanimljive i ponekad iritantne načine upliću u njihovu malu društvenu dinamiku.

Ako dobro pamtim, ili ako sam do kraja upućen, interna klađenja po kvartovskim kafićima, u stambenim zgradama, radnim kolektivima i novinskim redakcijama započinju u Zagrebu pred Svjetsko prvenstvu 1998, nakon što je hrvatska reprezentacija dvije godine ranije ostvarila neočekivan uspjeh na Europskom prvenstvu u Engleskoj, ali i nakon što je Ćiro Blažević svojom raskošnom zabavljačkom i sitnopoduzetničkom gestom uvjerio građane da je nogomet igra za svakog, a da su rezultati nacionalne reprezentacije važniji za afirmaciju nacije od svega drugog, dobrog ili lošeg, što pojedinac ili skupina mogu učiniti. 

Pred Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji i sam se prvi put kladim, na internoj kladionici u Globusu. U igri su, kako će biti i svaki sljedeći put, svi rezultati prvog kruga natjecanja. Možda sam još bio mlad, možda mi je bilo stalo do afirmacije u toj čudnoj skupini žena i muškaraca unutar redakcije Globusa, te sam dugo, uz puno razmišljanja, ispunjavao fotokopirani list sa svim parovima. Na tom prvenstvu sudjelovale su 32 reprezentacije, raspoređene u osam skupina, što znači da je odigrano 48 utakmica. U svojim prognozama vodio sam računa o snazi pojedinih reprezentacija, predviđao sam moguća iznenađenja, tipovao sam na neočekivane rezultate, kakvi nikome ne bi na um pali, i naravno da sam neslavno propao, završivši negdje u donjem dijelu liste, među najvećim diletantima i ignorantima nogometne igre. 

No, već pred sljedeće Svjetsko prvenstvo, koje se 2006. odigravalo u Njemačkoj, shvatio sam, barem donekle, u čemu je bila moja greška. Valja zaboraviti na iznenađenja, izbjegavati neočekivane ishode, po strani ostaviti čak i trendove, pa rezultate predviđati na najkonzervativniji, a samim tim i najdosadniji mogući način, tako da uvijek tipuješ na onog za kojeg je najvjerojatnije da će pobijediti. Neriješenih rezultata u tvojim predviđanjima treba biti najmanje, jer oni u ovoj vrsti turnirskog natjecanja ne odgovaraju nikome, osim možda samo totalnim gubitnicima, i ono što je najvažnije, za mene dugo i najteže – moraš potisnuti sve svoje nogometne želje, čežnje i snove, moraš zapravo potisnuti sve zbog čega nogomet uopće i gledaš, te se kladiti na takve rezultate s kakvima ti nogomet zapravo nikad ne bi ni gledao. Zašto? Pa, naprosto zato što je u sistemu od 48 tipovanih rezultata, dakle rezultata bez mogućnosti alternative, koji se nižu unutar jednomjesečnog društvenog i natjecateljskog procesa (svako svjetsko prvenstvo u nogometu je i društveni, osim što je natjecateljski proces), izvjesno da će većina rezultata biti dosadno i gotovo tupavo predvidljiva. Drukčije ne može biti, jer igra ne može ni biti igra ukoliko nije strogo hijerarhijski organizirana, tako da se unaprijed s priličnom sigurnošću pretpostavlja tko je tu da pobijedi, a tko da izgubi. Razlika između igre, dakle nogometa, i klađenja, dakle igre na sreću, upravo se tiče pokušaja da se unutar dehijerarhiziranog sustava uspostavi hijerarhija. Kada to uspijemo, najednom shvatimo kako je nogomet (kao i život) dosadan, i kako nogomet (kao ni život) nema smisla. Sportskim klađenjem mahom se bave očajnici. Nema vedrih ovisnika o kocki.

To je, vjerojatno, i razlog što se nikad nisam kockao (osim kratko, sredinom osamdesetih, kao gimnazijalac, kad su se u Admiralu pojavili poker aparati), niti sam ispunjavao sportsku prognozu. Nikada nisam ušao u sportsku kladionicu, niti bi mi na um palo da na taj način okušavam sreću i svoj um. Jer sportsko se klađenje od lutrije razlikuje upravo po tome što u njemu neku bijednu i ponižavajuću ulogu ima upravo – um.

Ali na interne kladionice za svjetska i europska prvenstva u nogometu rado sam i spremno uvijek pristajao. Zanimala me je dvostruka društvena dinamika: ona koja se odvija za vrijeme turnira i svoj krajnji izraz dobiva u rezultatima utakmica, ali još više ona druga koja se odvija među samim kladiteljima. Naročito je to zanimljivo pratiti unutar novinskih redakcija, ili u velikim stambenim zgradama i po susjedstvima gdje se oko istog turnira radi zabave klade svi, od potpunih diletanata do znalaca. Recimo, od prvih klađenja zanimljivo mi je bilo promatrati kako prolaze nogometni i sportski novinari na velikim unutarredakcijskim klađenjima. Početak tisućljeća još bio je vrijeme kada su se i neki vrlo ozbiljni i upućeni ljudi u nas bavili pisanjem o sporu i nogometu. U Jutarnjem listu bila je to era Tomislava Židaka. Tri puta je, za zajedničkog nam vijeka u Jutarnjem, Židak sudjelovao na kladionici. Prvi put iz zezanja – i završio je uvredljivo loše. Drugi put se uozbiljio – i završio je među najgorima. Pokušao je još samo jednom, i opet nije bio dobar. A Židak doista je bio upućen čovjek, koji je nogomet poznavao, i bio je krajnje zainteresiran. Što ga je onda ometalo? Zapravo to što je od igre, ipak, očekivao više nego što je ona mogla pružiti. Bio je nogometni vjernik, koji se nikako nije mogao osloboditi želje za čudom, kao potvrdom vlastite vjere.

Na sportskim kladionicama često visok status znaju ostvarivati potpune sportske neznalice. Imamo jednu dragu znanicu s Utrinske tržnice, gospođu koja je već prevalila osamdesetu, umirovljenicu s niskim primanjima, ali u svemu uzornog građanskog stila, koja je u neka doba otkrila čari sportskog klađenja, pa bi barem jednom tjedno sitne novce ulagala u neke svoje sisteme. Katkad bi ponešto zaradila, ali uvijek se držala pozitivne nule. O sportu i o stvarnim sportskim rezultatima ona ne zna ništa, niti joj je na kraj pameti da se s time zamajava. Radni je vijek provela kao neka sitna činovnica, a da je imala sreće, ja to znam, završila bi teorijsku fiziku, radila bi u CERN-u, ili bi barem bila profesorica na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, dobra prijateljica Savke Dabčević Kučar, s kojom dijeli šarm urođenog autoriteta. Samo tako moguće je objasniti njezinu dugu umirovljeničku avanturu po sportskim kladionicama, u koju se upustila iz zabave i sigurnog nadopunjavanja svoje jadne mirovine. Ali da je ikad pristupila internom klađenju za uvodni turnir Svjetskog prvenstva u nogometu, završila bi među najgorima. Ona se, naime, kladila na sustavnost slučaja, a na turnirima riječ je o klađenju protiv slučaja unutar dosadnih sustava.

Pred ovo Svjetsko prvenstvo našao sam se u skupini od stotinjak žena i muškaraca, različitih stručnih kvalifikacija i nogometnih znanja, i pred nizom od 72 utakmice. Počelo je loše po mene, nakon rezultata prvog kola u prvih nekoliko skupina, koji su bili iritantno neočekivani, jer se favoriti još nisu uigrali, tavorio sam sa svojom strategijom bliže dnu nego vrhu ljestvice, ali kako se turnir razvijao i kako su zaredali dosadni i predvidljivi rezultati, mene je krenulo. Dugo sam za vodećim zaostajao za dva do tri pogotka, da bih se na kraju, s posljednjih rezultatom turnirskog dijela natjecanja, našao među šest pobjednika s jednakim brojem pogodaka. Lagao bih da kažem kako sam posve ravnodušan prema toj činjenici, ali ne zato što sam pogodio 47 od 72 tipa (tojest rezultata), jer to i nije neki naročit uspjeh, a još manje ponosom me ispunjava to što se pokazalo da imam iznadprosječnu moć predviđanja rezultata igre u čije praćenje ulažem ozbiljan dio svoga slobodnog vremena. Ponosan sam, međutim, na to što sam ovaj put skoro sasvim uspio da suzbijem sve svoje želje i čežnje. To je budistički i asketski ideal: bezželjno iščekivanje budućnosti! I još nešto me čini ponosnim: pogodio sam rezultate skoro svih utakmica dviju reprezentacija koje me afektivno opterećuju. Sve tri hrvatske utakmice, s lakoćom. A kod Bosne i Hercegovine pogriješio sam samo u slučaju Švicarske: tipovao sam na neriješeno.

Pri ovakvom turnirskom predviđanju rezultata postoji nešto vrlo zanimljivo, o čemu prethodno nisam razmišljao: sigurno je da će Hrvatska izgubiti od Engleske, ali se bez po muke može dogoditi da Zelenortski Otoci remiziraju sa Španjolskom. Kako je to moguće? Pa tako što će Hrvatska, bez obzira na organizaciju igre i taktiku, igrati s vjerom u pobjedu nad Engleskom, što 2026. baš i nije moguće, dok će Zelenortski Otoci protiv Španjolaca spašavati glavu. Na takav način moguće je remizirati. Kao što će i Hrvatskoj u nastavku natjecanja biti moguće da punih 120 minuta igra na spašavanje glave, i da onda svakog pobijedi na jedanaesterce. Penali za pobjednika nešto su poput klađenja naše drage znanice s Utrinske tržnice. 

Maloprije sam se dopisivao s kolegom s kojim prevodim putopisnu prozu o Jugoslaviji. Žali mi se da ovih dana ne može da spava, a kamoli da radi na knjizi. Ja ga zezam da je slapčina, ali ga savršeno razumijem. Ovih dana u Zemlji lala i kanala doista vladaju nesnosne vrućine. Dok pišem ovaj tekst, u najtoplijem danu u modernoj povijesti Holandije ponegdje je i 40 stepeni celzijusa!

Zatvorene škole, mnoga preduzeća ne rade, javni prevoz sveden na minimum… Čak i zatvoreni bazen tu, u kvartu, uspros klima-uređajima, danas je zatvorio vrata. 

Srećom, mundijal 2026. se za nas Evropljane uglavno igra noću. Dâ se izdurati.

To me je fudbalsko bdijenje vratilo u vrijeme djetinjstva. U ono sretno doba kad smo zbog raznoraznih mečeva stoljeća – kojih je bilo više nego svih vijekova od Hrista naovamo – navijali vekerice da bismo u gluho doba noći da uživali u sportskim spektaklima.

U pamćenje su mi se , tako, urezali legendarni mečevi najboljeg boksera svih vremena Muhameda Alija, alijas Kasiusa Kleja. Za mlađe čitaoce: to je onaj hvalisavac koji je sebi izmislio najbolji slogan: “Letim kao leptir, ubadam kao osica”. Galamdžija, brbljavac, majstor entertejmenta. Sa svojih stotinjak i kusur kilograma doista je po ringu skakutao ringom kao kikirez, baletom u rukavicama zbunjujući svakog protivnika. Ionako ogromnu popularnost koncem šezdesetih je povećao odbijanjem da ide u rat u Vijetnamu. “Fasovao” je zatvor, ali se poslije vratio među konopce i opet postao neprikosnoveni šampion dunjaluka. Njegov mirotvorni protest kod mnogih je probudilo nadu u pravedniji svijet. Klejevi mečevi protiv Džo Smokin Frejzerom i Džordža Formena, obično u gluho doba noći, uz nezaboravni pušački glas komentatora Dragana Nikitovića, bili su poslastica zbog koje nijedna “vekerica” te noći nije smjela zakazati.

Evo kako te sjećanje na jednu legendu može odvesti na drugu stranu. A naumio sam pisati o mundijalu. O rivalstvu dvojice apsolutnih velikana nogometanja zbog kojih mi nije žao što sam se rodio baš u ovo, po mnogo čemu posrano doba. Ali zar nije Vladan Desnica jednom napisao da je digresija duša svakog dobrog razgovora?

Ali da napokon pređem na stvar. U ovom sam SPecijalu naumio pisati o dvojici genija bubamare koji po šesti put učestvuju na mundijalima. Iscrpljen cjelonoćnim bdijenjima pred televizorom, pokušaću skicirati ljuto rivalstvo dugo više od dvije decenije. Pogađate, radi se o Lionelu Messiju i Kristijanu Ronaldu.

Za djecu Milenijuma, njihovi sportski počeci sežu do “prekambrija”. Bil Gejts se tek zahuktavao, onaj krelac što se posvađ’o s jaranom Trumpom još nam nije bio ukrao Teslu, mladima su se na feštama normalno udvarali jedni drugima, za dobru zabavu im nije trebao “gas za smijanje”. 

Messi i Ronaldo su se – Ronaldo prvi, Messi nešto kasnije – na velikoj sceni pojavili u onom kratkom periodu početkom dvijehiljaditih kad je u svijetu bubamare, što se tiče apsolutnih veličina, vladao izvjestan vakum. Dijego Maradona, drska Božija Ruka, je karijeru završio 1997. godine i svijet je još nestrpljivo čekao njegovog nasljednika… 

I naskoro se nije pojavio jedan, nego dvojica. Slučaj (božija ruka?) je htio da jedan od njih, kao Pele i Maradona, opet bude desetka”!

Messi je ponikao u Barceloni i s njom osvojio sve što se u klupskom fudbalu može osvojiti. Katalonce je napustio 2021, otišavši u superbogati PSG, “Les Parisiens”. Međutim, ta “druga ljubav” nije bila duga vijeka. Maradonin nasljednik je već 2023. otišap preko Velike bare, da za velike pare (mislili smo) rekreativno tskara u Interu iz Majamija. 

Dvije i po godine stariji od Messija, drugi fudbalski genije našega doba Portugalac Kristijano Ronaldo (1985) se ozbiljno počeo baviti nogometom nešto prije slavnog Argentinca: prvo u Sportingu iz Lisabona, a onda u Mančester Junajtedu, i to pod “palicom” ser Alana Fergusona. Ipak, vrhunac karijere i svoje najveće sportske uspjehe je ostvario u Realu iz Madrida.

Od pojave njih dvojice svima je bilo jasno da se radi o velikom, do tada skoro nezabilješenom nogometnom rivalstvu. Jer, fudbalski svijet je dotad uglavnom znao za periode vladavine Jednoga: Puškaš, Pele, Maradona… a sad: njih je dvojica! 

Razumljivo, odmah se rodilo nevjerovatno rivalstvo. Još od prvih godina 21. vijeka Messi i Ronaldo se bore u obaranju svih mogućih i nemogućih fudbalskih rekorda. Najmilija im je, čini se, bila Zlatna lopta Frans fudbala: Messi ju je osvojio osam, a Ronaldo pet puta. 

(Jedini igrač koji im se u to doba barem donekle donekle približiti bio je Zlatan Ibrahimović. Ali on je imao peh da su ova dvojica ipak nešto kompletniji igrači od njega, tako da sjajni Šveđanin naših korijena nikad nije osvojio taj prestižni trofej.)

A sad priđimo bliže našem vremenu. 

U jesen vlastitih karijera Messi i Ronaldo su odlučili još malo napuniti džepove i “hodo-častiti” nove fudbalske zemlje. Mesi je odabrao Ameriku (Inter, Majami), a Ronaldo je riješio za dobre novce prste umljati saharskim pijeskom Saudi Arabije (Al-Nassr, Rijad). Tada su za nas Evropljane zapravo otišli ad acta. Tako smo barem mislili. Sve dok nije došao Mundijal.

No, prije nego što pređemo na ovu, sve su prilike: doista zadnju fazu, dvojice Gulivera u kopačkama, da spomenemo njihove “vannastavne aktivnosti”.

Iako su uvijek bili (i ostali) u korektnim odnosima, Messi i Ronaldo nikad nisu postali prijatelji. Za tako nešto su, naprosto, kao ličnosti suviše različiti. Leo je više okrenut samome sebi, povučen, dok je Kristijano Ronaldo izrazito ekstrovertan i društveno angažovan.  Poznat je po borbi protiv velikih kompanija – proizvođača nezdrave hrane i osvježavajućih pića (coca-cola). Redovno donira velike novce za izgradnju bolnica za djecu, borbu protiv raka, pomaže ljudima u nevolji. Iako je Lionel još od 2010. godine UNICEF-ov Ambasador dobre volje, ne ističe se previše dobrotvornim aktivnostima. Štaviše, u prošlosti su ga pratile afere oko utaje poreza. 

Tu je razlika između dvojice velikana mnogo vidljivija nego na travnjaku.

A sad, napokon, Mundijal 2026. 

Napisao sam da smo svi mislili da su obojica odlaskom u fudbalske “nedođije” Messi i Ronaldo zapečatili reprezentativne karijere. Ta, Ronaldu je već četrdeset i prva, a Argentinac je nekidan napunio trideset i devet. Nije onda ni čudo, mišljasmo, što igraju u tamo nekim “miki maus” ligama.

Ne lezi vraže…

Prva Ronaldova tekma protiv Konga kao da je potvrdila bojazan brojnih kritičara njegovog igranja u reprezentaciji: spor, trom, nedovoljno oštar u duelima. Srce hoće, ali noge… U toj utakmici Ronaldo je, objektivno, usporavao tim, jer je previše lopti išlo na njega. Kući, u Portugalu, mediji su ga nakon te tekme naprosto “iskasapili”.

A njegov vječiti rival? On je, tome nasuprot, već od prvog sudijskog zvižduka protiv Alžira briljirao. Odmah im je, da se poslužimo košarkaškim terminom, “zabio tricu”! Jeste da Alžir nije neki takmac, međutim “mali od Barse” je doista igrao kao u najboljim danima: brz, prodoran, maštovit….

Messijev “penzionerski ustanak” se nastavio i u drugoj rundi. “Zavalio” je i tvrdim Austrijancima. I to dvaput. Tako mu SP-golimetar već stoji na brojci pet. A prvenstvo praktički tek počelo. Sjećam se prvenstava u kojima se titula najboljeg strelca osvajala i sa manje golova!

Ovo je očito Messijev mundijal: opet obara rekorde. Protiv Alžiraca ostvario je dvjestoti (!) nastup za reprezentaciju, a protiv Austrijanaca, sa 38 godina, postao najstariji hettrikaš u istoriji prvenstava, te najbolji strelac mundijala sa ukupno 18 golova.

I Ronaldo se u drugom činu dugačke “SP-trakavice” oporavio. Sirotim Uzbekima, ni krivim ni dužnim zalutalim na mudijal, “spakovao” je dva “golupčića” i time postigao nešto u čemu ga Messi nikada neće dostići. Iako je ova smotra obojici već šesti mundijal, samo je Portugalac na svih šest zabio (barem) po jedan  jedan gol.  Messi je na svom prvom mundijalu (u Njemačkoj) ostao bez “ulova”.

Tako dva genija igre i nadigravanja u svemu ostaju blizu jedan drugome. Pa iako se njihova priča na terenu, baš kao ova moja, bliži kraju, ipak ih ne bismo smijeli otpisati. Jednom smo to učinili, pa se, srećom, prevarili. Kamo puste sreće da takvu grešku napravimo još jedared.

Ulomak iz romana u nastajanju

Svetozar Milinov, sin Todora, suknara iz Plovdiva –  koji se sredinom devetnaestog vijeka doselio u banatski Veliki Bečkerek –   1901. godine preselio se u Zagreb, i  uz pomoć židovskog trgovca Kleina pokrenuo je trgovinu  pletenom robom, sagovima, parfemima, zastorima, donjim rubljem i  odijelima. Milinov je nakon sloma Austro-Ugarske carevine kupio  kuću Pavla Hatza, bivšeg gradonačelnika Zagreba, na uglu Gajeve, vis a vis Trga bana Jelačića. U Hatzovoj kući, sagrađenoj    1872. godine,  bila je Velika kavana na prvom spratu,  čiji će se gosti tri godine nakon rušenja  preseliti u novootvorenu  Gradsku kavanu,  na istočnoj strani Trga Bana Jelačića.

Trgovac je do temelja srušio Hatzovu kuću, i arhitekti Dionisu Sunku zapovidio da mu izradi projekt za hotel i poslovne prostorije.  Gradnju nove zgrade, započete u proljeće 1928. godine, vodio je građevinski inženjer   Rudolf Jungermann. Hotel je završen tačno četiri mjeseca nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, koja je zabranila rad političkih stranaka, sindikata,  uvela preventivnu cenzuru  i promjenila ime države  Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, u Kraljevina Jugoslavija.

U novu petospratnu zgradu, iz Hatzove kuće je prenesen  kip Merkura, boga zaštitnika trgovine, koji je bio napravio  Anton Dominik  Fernkorn. No, hotel s crvenim tornjem od opeka, još u fazi gradnje bio je predmet žestokih polemika među Zagrepčanima, pa je toranj na krovu, koji su kritičari ironično nazvali „škatulja“ sa sredine krova premješten na njegov desni ugao. Jer, smatrali su neukusnim da petospratnica s mezaninom ima još dva sprata na tornju iznad kojih će na nadodgradnji metnuti svijetleći natpis: HOTEL MILINOV.

 Svetozar Milinov je neprestano radio unutrašnja preuređenja hotela, pa je 1937. godine, pored  dva restorana i trgovine s tekstilnim proizvodima, na spratu, u dijelu zgrade okrenutu Trgu, otvorio je i kavanu. No, veletrgovac konfekcijom shvatio je da njegovi sinovi nemaju ugostiteljskog talenta i interesovanja, i 1940. godine,  prodaje svoj hotel Dubrovačkoj parobrodskoj plovidbi, koja mu je promijenila dotadašnje ime u Hotel Dubrovnik. Uz promjenu imena, ubrzo će se, već naredne godine –  kao na početku svakog rata –  potpuno promijeniti i hotelska klijentela.

Ustaše, koji su slavodobitno prispijevali iz Italije, Španije, Mađarske i Austrije, u prvim danima  aprila 1941. godine, izabrale su Hotel Dubrovnika za svoje glavno  sastajalište, zbog njegovog položaja na središnjem gradskom trgu i blizine Gornjem gradu. Neko je mogao očekivati da će viši politički i policijski dužnosnici  nove vladajuće elite pohitati u hotele više klase, Palace ili Esplanada, gdje su pred rat ispijali kave i odsijedali funkcioneri bivšeg režima, otmjeniji Zagrepčani, i putnici čuvenog voza Orient Exspress, koji je saobraćao od Pariza do Istambula. No, doskorašnji politički ilegalci, zavjerenici, mahom bosanski, hercegovački i zagorski Dinarci, koji su veliki dio emigracije proveli u logorima i kampovima za vojnu obuku, nijesu se ugodno osjećali u otmjenim Esplanadinim salonima s kristalnim lusterima i livrejisanim konobarima. A i shvatili su da nijesu društvo  E. G. von Hosternaua, Hitlerovog oponumoćenog generala i ambasadora Siegfirieda Kaschea. General Hosternau, Bečlija, bivši austrijski vice kancelar, gledao  je s visoka, kao neotesane Balkance,  ustaške prvake: osim Vojskovođu Slavka Kvaternika, koji je u Prvom svjetskom ratu bio krilni pobočnik Lavu sa Soče, feldmaršalu Svetotaru Borojeviću.

Tačno dvije sedmice nakon što je „božjom providnošću i voljom našeg saveznika“,  Vojskovođa Slavko Kvaternik proglasio   Nezavisnu Državu Hrvatsku, sobu u hotelu Dubrovnik  zatražio je i Ljudevit Tiljak, koji je po naredbi Gestapoa, došao iz Beograda u Zagreb, kao ekspert za borbu protiv komunista. Gestapo je  novoformiranom redarstvu i Ustaškoj obavještajnoj službi, koja će se za par mjeseci transformisati u Ustašku nadzornu službu, poslao instruktura,  osobu s velikim iskustvo u borbi s komunistima i skojevcima.

Policijski agent Tiljak,  bio je bogomdan za obuku i edukaciju antikomunističkog odjela Ustaške obavještajne službe. U prvoj mladosti je bio komunista, kojega su poslije hapšenja vrbovali i ucijenili, a  nakon toga poslali u  Glavnjaču, da nauči  policijske metode mučenja, vrbovanja, manipulisanja neprijatelja režima. Ubrzo je pokazao pronicljivost i bezobzirnost, pa je postao asistent Đorđa Kosmajca, zloglasnog isljednika iz Glavnjače, istražnog zatvora za političke zatvorenike, čuvenog  po  svireposti u iznudama priznanja zatočenih komunista.  Čitaocu će biti zanimljivo i to da se Tiljak,  zajedno s Kosmajcem,  učlanio u  Jugoslovenski narodni pokret Zbor,  stranku Dimitrija Ljotića, čiji je potpredsjednik bio Zagrepčanin Juraj Korenić. Policijski agent najprije je  odsio na prvom spratu Hotela Dubrovnik, pored apartmana  veletrgovca Milinova.

Tiljak  je u džepu imao i ključeve praznog   stana Jakova Freilbergera u Petrinjskoj ulici. Lukavi Freilberger, sinovac potonjeg zagrebačkog nadrabina, ostavio je ključ od stana ispod otirača, kako novi stanari ne bi slomili vrata, i ujutro drugog aprila zaputio se prema Fiumi. Umjesto na Jelačić placu, ili u okolini sinagoge, koja je bila samo pedeset metara od njegovog stana, Freilberger je  ustaše,  u nekoliko kamiona s italijanskim registracijama,  svojom škodom mimoišao na samom ulasku u Karlovac.

Ljudevit Tiljak je drugi dan pošto se smjestio posjetio bivšeg  vlasnika hotela, u njegovom uredu na prvom spratu, koji je bio preko puta agentove sobe 109. I čim je sjeo, onako nonšalantno  je natuknuo Milinovu, da o njemu zna puno toga što grosista možda ne može ni pretpostaviti.  Onda je pomenuo, da bi ga malo opustio, njegove beogradske prijatelje, Stojadinovićeve radikale, koji su finansijski pomagali i Dimitrija Ljotića, iznad čijeg radnog stola je bio izvješen portret Adolfa Hitlera. Milinov je gostu sâm točio piće, skačući svaki put iz fotelje, začuđujuće lako za svojih sto trideset kilograma, da mu pripali cigaretu. I trgovac je glumio srdačnost i opuštenost, ali odavale su ga graške znoja na čelu: iako je u podne, na Đurđevdan 1941. godine, vanjska temperatura bila tek devetnaest stepeni.

No, Tiljkov smijeh bio je više  nalik režanju, a osmijeh je ličio na facijalni grč: žućkaste  beonjače su nalik na oči čakalja, koji se priprema da skoči na plijen. Kad se   Tiljak uozbilji, njegove oštre, tanke crte lica mu postaju nepomične. Milinovu se učinilo da ga fiksira, kao zmija žabu, u času kad je policajac  zaustio – a onda se predomislio –   da su mu kaže kako je upravo iz Ustaške nadzorne službe dobio vijest da bude spreman na prijem kod  Dida Kvaternika.

Agent je halapljivo popio četiri čaše vlahova, kojega mu je Milinov ponudio iz svog priručnog bifea, jer u Beogradu  je liker specifičnog gorkog ukusa mogao naći samo u hotelu Moskva – u hotelu na Terazijama odsijedali su Dalmatinci, poslovni ljudi i poslanici Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije –  a onda je uzeo šešir i polako ustao. Naklonio se vlasniku hotela, važno ga pogledujući.

„Vidimo se, uskoro.“

„Bit će mi zadovoljstvo, budite moj gost u restoranu, čim vam dozvole obaveze.“

Ljudevit Tiljak je treći dan  sekretarici Milinova rekao da će ga sjutra u dva poslije podne čekati u restoranu.  Već u pet poslije podne, satnik i bivši hotelijer,  ispili su   četiri boce graševine: poslije svakog nasipanja čaša nazdravljali su, gledajući se u oči, po ruski, iako su  vino ispijali lagano, u kratkim gutljajima. Beonjače agenta još više su požućele:  oštri špicasti nos je porumenio, ali mozak je radio trista na sat. Na  proslavi četrdeset petog rođendana kralja Aleksandra, koje je Fruškoj gori organizovao  Četvrti antikomunistički odsek, Tiljak se samohvalno povjerio  mladom Bošku Bećareviću, koji će mu uoči rata postati šef, da je najdragocjenija saznanja od sumnjivih lica i pokvarenih doušnika,   dobio upravo u piću. No, osnivač hotela Milinov, iako je osjećao pritisak u prsima i zaplitao jezikom  kad je izgovorio „poglavnik“, provalio je Tiljkova potpitanja, i prije nego što je agent do kraja izgovori rečenicu.

U jednom času, poslije treće ispijene boce vina,   veletrgovac je osjetio da je trenutak da krene u napad, i preduhitri štrkljastog hotelskog gosta, sa fedora šeširom bež boje, i dugim mantilom od gumiranog pamuka, koji nije skidao ni početkom maja. Smijuljeći se bleskasto i   s dozom uzbuđene patetike, kao da recituje, rekao je, nešto povišenim glasom:

„Ja sam lojalan Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na isti način kao što je podržavao Austro-Ugarsku i Kraljevinu Jugoslaviju.“

Milinov nije bio zadovoljan tonom svog glasa kad je izjavio lojalnost NDH, iako se Ljudevit Tiljak  pravio da napregnuto sluša, a u stvari jedva se uzdržao da ne prsne od smijeha.

„Uostalom ja nisam Srbin. Moje je podrijetlo bugarsko. Tražiću bugarsko državljanstvo čim se uspostave odnosi Nezavisne Države Hrvatske i Carevine Bugarske.“

Agent se pravio da ga pažljivo sluša, i kao da se  nekako bio udaljio. Trgovac se još više znojio, i meškoljio u dubokoj kožnoj fotelji tamno smeđe boje.

„Znate, kad je  uspostava nove vlasti u ratnim okolnostima, mnogi  love u mutnom. Nekima ste se zamerili, neki su pikirali na vašu imovinu. Učiniću što mogu. Olakšavajuća okolnost je, kako kažete, i vaše bugarsko poreklo. Ali, znate, vi niste anonimna osoba. Morat ćemo uveriti neke važne ljude da niste neprijatelj Hrvatske.“

 „Ja sam Vam rekao, molim lepo, da ću podržavati novi režim. Ako sam ovdje nepoželjan spreman sam otići.“ Glas mu je sad bio čvršći, ali istovremeno i šupljikav, s nevidljivim otvorima.

„Želim da Vam pomognem, ali, igru vode emigranti, koji i mene gledaju sumnjičavo, iako sam se u Zagreb vratio na preporuku čovjeka koji je bio desna ruka Karla Krausa, specijalnog policijskog oponumoćenika Trećeg Rajha za Jugoslaviju.“

Agent je zastao, napravio dramsku pauzu, a onda se nakašljao.

 „Ustaše su željne  osvete i prema Hrvatima koji su na bilo koji način podržavali velikosrpski režim. Kamoli prema Srbima i komunistima.“

Milinov je ćutao. Nakašljao se, i osjetio je da  gubi glas.

„Ipak, nemojte toliko brinuti. Bit će sve kako treba. Konrad Klaser,  major Gestapoa,  Didi Kvaterniku je sugerisao kako će im trebati moje iskustvo iz Glavnjače, gde sam obrađivao mnoge komuniste, koji su poreklom iz Hrvatske, ili ih je Kominterna bila poslala u Zagreb. Upravo juče sam dobio ured u Đorđićevoj s tajnicom. Treba da formiram i specijalni tim za borbu protiv komunizma.“

Agent je prećutao  svoju kratku i burnu komunističku epizodu: prije nego što je ocinkario Pašagu Mandžića, mladog tuzlanskog stolarskog radnika, da je pripremao atentat na Mehmeda Spaha, koalicionog partnera Stojadinovićevih radikala. Onda je nonšalantno izvadio kutiju cigareta Lansky iz džepa,  koje je nudio samo kad  osjeti da je  žrtva konfuzna, traži neku utjehu,  i ne zna što bi s rukama. Pomalo je teatralno ustao vadeći Zippo upaljač iz malog unutrašnjeg džepa sakoa.

 Milinov je bio strastveni pušač, dok mu je poslije preležane upale pluća, u proljeće 1936. godine, profesor Primož Repar, na Golniku,  utvrdio početak astme. Grosista se bio zarekao  da više nikad neće primirisati duvan. Održao je riječ i desetog travnja kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pa i poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, sedamnaestog aprila. Ali, ovaj nesmajni agent  tako ga je bezočno fiksirao, da je mahinalno  zgrabio  ponuđenu cigaretu i povukao prvi dim, duboko, halapljivo , kako to obično rade apstinenti poslije duge pauze. Onda se odjednom raspričao, logorejično, nepovezano, o tome kako je počeo trgovati suknom u Farkažinu, selu kod Velikog  Bečkereka, kojega će 1935. godine jugoslovenske vlasti preimenovati u Petrograd, te kako ga je dvije godine prije Aneksione krize  u Zagreb pozvao Oskar Klein, veletrgovac židovskog porijekla, s kojim je razgranao poslove. Poslije pada Austro-Ugarske otkačio je Židova, i ušao u partnerstvo s  vlasnikom Društva Nikolić, poslije čije  smrti kao prokurist preuzima vlasništvo firme, i proširuje poslove na trgovanje pletenom robom, parfemima, sagovima, zastorima, donjim rubljem i odijelima. Od tog kapitala počeo je da gradi hotel, s robnom kućom u prizemlju, koju je kasnije pretvorio u restoran i kavanu.

Pošto je 1940. godine prodao hotel, veletrgovac je, ipak, ostao manjinski dvadesetoprocentni suvlasnik: još je zadržao svoj ured  i apartman na prvom spatu. Jer, bio je stekao  naviku da poslovne i političke partnere prima u svojoj kancelariji i u hotelskom restoranu. I pored toga što su Dubrovčani doveli novog direktora hotela, i promijenili mu ime, stari radnici su ga i dalje zvali „gazda“.

  Agent  ga nije prekidao. Znao je da  i iskusni i prepredeni ljudi, u jednom trenutku  počnu laprdati o svemu i svačemu, pa i o onome  što bi se kasnije moglo iskoristiti protiv njih. Milinov se nije zaustavljao, pričao je o „kombinacijama“ na Beogradskoj berzi, pomenuo je i svoju bečku ljubavnicu frau Elsu, koju mu je namjestio Josip Tadej, njegov tajni ortak iz Beča. On mu je sad posebno važan, jer je u prva četiri razreda pučke škole u Vrbovskom, sjedio sa Slavkom Kvaternikom. Još je kazao – da osjeti hoće li to ostaviti utisak na previjanog agenta –  kako mu je ortak Tadej poručio, da će ga preporučiti pažnji starom austro-ugarskom oficiru, koji je svečano proglasio NDH. Hotelijeru su nezaustavljivo navirale neočekivane asocijacije, nesvjesno miješajući srpsku ekavicu  s hrvatizmima, uz poneku frazu na mađarskom i njemačkom jeziku.

Tiljak se u sebi smijuljio:  upalili su  njegovi naizgled bezazleni štosevi, koje jednako „puše“ mladi besprizornici i iskusne barabe. Još jednom se kucnuo s Milinovim, i poluglasno je, s privukom prijekora i umora, rekao:

„Moramo nešto učiniti za vas.“

Veletrgovcu se pomalo vratilo rumenilo na licu: zapazio je da agent govori u množini, „moramo“, a ne „moram“.  Primijetio je još da su  Tiljkove  crte lica najednom omekšale, i istanjile se, pa se  bivšem hotelijera učinilo da ga odjednom gleda s povjerenjem, kao da su stara škvadra.

 „Moram još reći, ali nemojte me pitati za izvor.“ Zastao je da vidi kakav će utisak ostaviti na sagovornika. „Na spisku ste nepoćudnih osoba koje treba konfinirati. Racije će početi brzo, za 15-20 dana.“

Agent je posljednju rečenicu rekao toliko tiho da ga Milinov  ne bi čuo da mu nijesu bila napregnuta sva čula.

„Možda bismo mogli naći neko kompromisno rješenje… Da se spasite logora.“

„Logora? Kojeg logora?“

„Kod Gospića je jedanaestog aprila formiran sabirni logor za Srbe, Jevreje, Cigane i komuniste. Proverio sam, i vi ste na spisku“

Ljudevitu Tiljku se u trenu učinilo da je Svetozara Milinova udarila kap, a onda je trgovac zatreptao, zgrabio  polupraznu čašu vina i na eks je iskapio. Htio je da još jednom kaže kako on nije Srbin nego Bugarin, ali je zagrcnuo. Uzdahnuo je, da sabere misli.

„Možete li mi pomoći… Da napustim Zagreb, sa porodicom… Ne pitam za cijenu.“

Agent je ćutao. Pozvao je konobara i naručio još jednu bocu vina. Ponovo je stisnuo   kapke, tako da su mu zjenice ličile na dvije linije povučene zelenim mastilom.

 Milinov je osjetio da mu srce pulsira pod grlo. Mora otvoriti karte, do kraja.

„Odvedite me s obitelji u Beograd, i tamo ćeš dobiti hiljadu napoleona, u po pedeset zlatnih franaka.“

Nije ni primijetio da mu se prvi put obratio na pertu.

 Zlatne poluge i napoleone, drugi dan nakon svrgavanja vlade Cvetković-Maček, odnio je u Beograd i ostavio ih u  tajni trezor Siniše Adamova, koji je bio jedan od glavnih ljudi mešetara na upravo ukinutoj Beogradskoj berzi. Adamov je prije desetak godina, preko svojih veza iz kruga povjerljivih ljudi Milana Stojadinovića, omogućio Milinovu da preuzme Društvo Nikolić, i da sebi i Dragom Stamenkoviću, nasljedniku osnivača Beogradske berze, priskrbi jednu trećinu kapitala Milinove firme. Trgovac  je znao da će se spasiti ukoliko se nekako dokopa Beograda, jer Stojadinović je bio protjeran iz Srbije zbog bliskosti s Njemcima, i njegovi saradnici sigurno imaju dobre konekcije s okupacionom vlašću. Konačno, i da je zlatne dukate imao u Zagrebu, ne bi ih smio otkriti agentu  i njegovim novim saradnicima, jer bi ga vjerovatno ubili pošto se dokopaju zlatnika.

Policijski agent  još nije otkrio veletrgovcu da je zvanično imenovan  za pročelnika  odjela jeza „pitanja u svezi s komunizmom“, koje je već potpisao zapovjednik Ustaške nadzorne službe, pukovnik Dido Kvaternik,  na prijedlog Konrada Klasera, svog   specijalnog savjetnika. Nije  bilo potrebe da ga još više straši, jer   Milinovu je, u panici, načas iščilila pronicljivost, i onaj  stari odbrambeni instinkt koji  mu je prije godinu dana sugerisao da proda hotel, promijeni dinare u zlatne napoleone i metne ih u beogradski privatni trezor.

Agent Ustaške nadzorne službe, koji je koliko sjutra očekivao  vizitu kod mlađeg Kvaternika, konačno se značajno nakašljao.

„Prihvatam predlog, budite spremni do desetog lipnja, juna. Naredni dan imam zakazan jedan važan sastanak, za vašu informaciju, susret ću se  s  Kosmajcem. Tamo mi je ostao dio arhive, a i treba da ukrstimo neka saznanja. Ne brinite, ja ću sve srediti oko propusnica i za tvoju ženu i djecu. A vi nađite način da odmah regulirate vaše obaveze.“

Milinov je odjednom porumenio, iako mu se nije svidjelo što je Tiljak pomenuo Kosmajca. No, isti čas se sjetio da je Adamov,  jedan od glavnih finansijera Dimitrija Ljotića, predsjednika fašističkog pokreta Zbor, koji je politički mentor Đorđa Kosmajca.

Trgovac je   ispratio agenta i odmah   telefonom pozvao Josipa Tadeja. Bečliji nije  nagovještavao svoje planove o odlasku iz Zagreba, jer je mislio kako se najbolje sakriti ispod stola dok  ne prođe prva euforija osvetoljubivih nacionalnih revolucionara koji su  u kamionima došli u Zagreb, zajedno s  okupatorima. Revolucionari, lijevi i desni, pogotovo  u doba rata, u prvom naletu stihijski i planirano likvidiraju ili izoluju svoje stare  neprijatelje, ali se, zbog osvete, osionosti, ili čisto psiholoških i propagandnih razloga, brutalno  obračunavaju, i s kolebljivcima, mešetarima, neutralcima,  koji uvijek osluškuju, odmjeravaju odnos snaga. Milinov je ispitivao Tadeja izokolo o tome da li se Beču osjeća ratna atmosfera, radi li još berza, je li odustao od gradnje lučkog terminala u tršćanskoj luci. Na kraju je kurtoazno pitao za  zdravlje frau Else. Dvoumio se da ga priupita za Vojskovođu  Kvaternika, ali je odustao, jer bi mu Tadej sâm kazao da su ga njih dvojica spomenuli.

Predveče je Milinov pozvao Zlatka Naceva, svog pomoćnika, koji je do prodaje hotela bio šef recepcije i direktor. Ovaj  Bunjevac po ocu, znao je neke tajne Svetozara Milinova, koje on nije povjeravao ni svojoj ženi Milici. Trgovcu se neobično sviđala pronicljivost i ćutljivost Naceva, s kojim se često i očima sporazumijevao.

„Odnesi ovo u Zemun.“

Rekao mu je,  pružio  ključeve od škode  i zatvorenu kuvertu, naslovljenu na gospodin Marinko Magaš ( za Sinišu Adamova). Već treći put, od puča 27. marta, koji je general izveo Simović, uz pomoć britanske MI6, Zlatko Nacev je  na Zemunskom keju  predavao  poštu  Magašu,  vlasniku restorana Šaran. Magaš, čiji se otac Mate, austrougarski policijski narednik, koji se iz Vinjerca, sela u jugoistočnom dijelu Velebitskog kanala, doselio u Zemun, po ondašnjoj ustaljenoj praksi, Milinovu poštu iz Zagreba je  na ruke donosio  brokeru, u njegovoj vili na Dorćolu. A onda je Adamov davao Zemuncu već spremnu kuvertu bez naslova i adrese, koju je Maraš  direktno nosio u Zagreb. Prepredeni  alas imao je u džepu rezervnu  kuvertu, identičnu s onom koju je dobijao od berzanskog mešetara, i uz put bi je negdje oko Vinkovaca otvorio, pročitao tabele, i tako prije Milinova  imao  informacije o   dobicima i gubicima na Beogradskoj berzi dvojice poslovnih partnera.

Milinov je nakon sastanka s Tiljkom pomno listao poslovne knjige. Naredna tri-četiri dana  u velikoj kožnoj torbici  nosio je  hrpe papira koje je spaljivao na Tuškancu, u kaljevoj peći, pošto bi se uvjerio da mu je žena tvrdo zaspala. Najteže mu se bilo folirati  pred Milicom, jer ona ga je najbolje poznavala, a i zadnjih par mjeseci postala je paraonična, kao da je slutila tragičnu sudbinu.

Milinov se prema dogovoru – da njihovi kontakti ne bi drugima upadali u oči – sastajao s novoimenovanim pročelnikom Tiljkom, izvan hotela: jednom u  Korsu, drugi put u Meduliću. Upravo je drugog juna u uredu, prije nego što se spremao otići u Kazališnu kavanu,  naručio kafu i Hrvatski list,   da od agenta preuzme falsifikovane lične isprave sa slikama trgovca, njegove žene i četvorice sinova. Prema planu bi s Tiljkom u  pratnji, kod Zemuna prešli iz Nezavisne Države Hrvatske  u srpsku okupacionu zonu, koja je bila pod Komesarskom upravom u Beogradu. Milinov je bio planirao da će čim od agenta uzme dokumenta pozvati familiju, uručiti im falsifikovane radne knjižice i osobne karte, i reći im da pripreme stvari za put. Još će im pripomenuti da uzmu samo najnužnije stvari,  da će putovati s dva auta, u razmaku od sat vremena, i da će  prije prelaska granice zajedno popiti kavu u Zemunu, u restoranu Šaran. Jedino im nije rekao da će ih Josip Tiljak, šef odjela za antikomunizam  UNS-a, pratiti i obezbjeđivati.

Veletrgovac nikad nije saznao zašto se desetog juna nije pojavio Tiljak, a ni to da je agent okončao život prije njega i  familije. A proći će godine dok nije isplivalo, izvan uskog kruga  Ozne i Udbe,  da je Stevo Krajačić, u uniformi njemačkog majora, s ispravama na ime Vladimir Geiger, naredio Vojinu Kovačeviću, Crnogorcu, članu Mjesnog komiteta Zagreb, koji je bio zadužen za diverzantske akcije, da organizuje likvidaciju Ljudevita Tiljka, za kojega je sumnjao da se preko starih veza  uspio infiltrirati u zagrebačku ilegalnu partijsku organizaciju.

U Vojina Kovačevića, naočitog Danilovgrađanina, diplomanta na Trgovačkoj akademiji, bile su bile zaljubljene zagrebačke skojevke, pogotovo Božena Machiedo,  daktilografkinja na Trgovačkom sudu, koja je stanovala na uglu Jurišićeve i  Petrinjske, stotinak metara od iznajmljenog  stana Ljudevita Tiljka. Kovačević je nagovorio Boženu,  da se kao slučajno sretne s agentom koji se svakodnevno muvao oko Gradske kavane, i malo očijuka s njim. Onako diskretno, da vidi kako će reagovati.  Krajačić je rekao Crnogorcu da je Tiljak pijanac,  i da su mu žene slaba točka. Mjesecima je Tiljak, prije nego je došao u Zagreb,  obigravao po Terazijama, Dorćolu,  dosađivao je prodavačicama na Zelenom vencu, konobaricama na Skadarliji, pa je iza ponoći, mortusan, nesigurnog koraka odlazio u  bordele u Balkansku ulicu, ili tražio prostitutke ispred željezničke stanice.

 Policajac je verbalno  maltretirao, fizički zlostavljao kurve koje ga nijesu mogle uzbuditi: prijetio im je protjerivanjem iz Beograda. Istovremeno je bio  snishodljiv i stidljiv sa ženama čiji su se poslovi završavali prije prvog mraka. U susretu s prostim, pristojnim ženama, koje su ga podsjećale na njegovu majku, postajao je drugi čovjek: nestajala je njegova drskost i sarkazam, kao da se vraćao u pubertet:   i dok je bio s njima u društvu, nikoga i ništa drugo nije primjećivao.

Tiljak je Boženu Machiedo uhvatio ispod ruke,    ispratio je do stana,  i kad su stigli nadomak ugla Jurišićeve i Trga Bana Jelačića, predložio joj je, tihim glasom, kao da je očekivao negativan odgovor, da  ga pozove na kafu. Ona ga je pogledala, kao da se premišlja,  a onda je ćutke  klimnula glavom. Nije bila sigurna, jesu li njih dvoje dovoljno dugo sjedjeli u Gradskoj kavani, jer je prije sastanka s agentom dupli ključ od stana dala je  Martinu Mojmiru, koji je Tiljka pratio proteklih dana. Mojmira su u obližnjem restoranu Purger čekali  Stipe Ugarković, Ante Miliković, Rudolf Kronfin i Pavle Pap, koji su zajedno s njim ušli u Boženin stan. Prvi mrak se bio spustio i ilegalci su odšarafili električne sijalice u hodniku i dnevnoj sobi.

Tiljak je zamolio Boženu da mu dadne ključ. Otvorio je  vrata stana,  naglo, i stare fible su zaškripale. Okrenuo je prekidač za sijalicu u hodniku.

„Ne radi sijalica“, rekao je agent, i sumnjičavo pogledao Boženu.

Isti čas je Pavle Pap  s leđa skočio na Tiljka i oborio ga: ostali su mu svezali  ruke i noge, i u usta  gurnuli maramicu. Onda su se načas  primirili, da oslušnu je li sve tiho i mirno. Posumnjali su da možda prefrigani pročelnik za pitanja komunista nije bio nekog zadužio da ga prati, čuva mu leđa,   dok je bio u šetnji s Boženom. Kidnaperi su sačekali  ponoć, Kronfin je s Boženom izašao iz stana, uzeo je škodu koja je bila parkirana na Zrinjevcu, vratio se na ugao Petrinjske i Jurišićeve, ispred Boženina stana. Ona je utrčala u stan, nakon pola minuta pojavili su se ilegalci koji su među sobom nosili agenta, umotanog u veliki bijeli lencun. Pavle Pap je sjeo na zadnjem sjedištu škode, i preko koljena stavio umotano Tiljkovo tijelo. Vozio je  Kronfin, do kojega je sjedio Ugarković, i njih trojica su zajedno s kidnapovanim agentom, koji je s vremena na vrijeme mumlao, krenuli prema Radničkoj cesti. Zaustavili su se u jednom šumarku pored Save, izvukli Tiljku maramicu iz usta, i počeli ga ispitivati. Prestravljeni policajac,  je pričao o svemu što su ga pitali, ali najmanje o onome što je njih zanimalo. Koga je uspio vrbovati od ilegalnih članova partije, do kakvih su došli saznanja o Mjesnom komitetu, ko im je na nišanu od ilegalaca?

Tiljak je govorio tiho, isprekidano i nepovezano o službama bezbjednosti, ustaškim šefovima, odnosima s Gestapoom. Kronfin ga je nervozno cimnuo u slabine: podsjećao ga je da kaže imena saradnika, jer ukoliko ne propjeva  naći će ga na dno Save. Onda ga je  svom snagom udario pesnicom  u nos, tako da mu se krv poče slivati niz bradu i vrat. Ponovo je policajcu gurnuo krpu u usta i izvukao turpiju iz džepa ljetnje jakne.

„Ovom turpijom ću ti strugati cjevanice, kao što ste to činili  ti i Kosmajac našim drugovima u  Glavnjači.“

Kronfin je zavrnuo nogavice Tiljku i tek što je prevukao strugalicom ispod njegovog koljena agent je izbuljio oči, kao da će mu ispasti iz duplji, i panično  zamumlao. Ilegalac mu je izvukao maramicu iz usta.

„Pričaj. Ko su ti saradnici među komunistima?“

„Nemam ovde suradnike…“

„Polako, doći ćemo do Zagreba. Koga si u Beogradu vrbovao?“

„Mlađena Bugarčića, sekretara rejonskog komiteta Zvezdara.“

„Kome si ga predao, kad si krenuo u Zagreb?“

„Kosmajac je bio moj šef“

„Koga si vrbovao u Zagrebu?“

„Zapravo još nisam nikog. Imao sam samo jedan razgovor s Ivanom Mejerholdom, a kontakt s njim mi je obezbijedila njegova cura.“

„Što si saznao od Majerholda? Koja si dobio imena?“

„Ništa važno… Tek smo se upoznali, i bili dogovorili sastanak za danas.“

„Nije nikog spominjao?“

„Ne, ali ja sam ga pitao za njega“, pogledao je u  Pavla Papa, kojega je isljeđivao u Glavnjači. „Još za Rada Končara i Vojina Kovačevića Crnogorca, koji prema našem našem saznanju direktno dobijaju naredbe od Steve, Krajačića, pukovnika NKVD-a.“

„Što si saznao?“

„Uglavnom ništa. Rekao je da   dobija jednostavnije zadatke, praćenja i prenošenja ilegalne pošte. Ali, i ono što je dosad saznao može biti od koristi, u sklapanju slike o mreži saradnika koji su u državnim službama, pa i u redarstvu. Takođe, i o hijerarhiji i sistemu funkcioniranja ilegalnih organizacija.“

Konfin je pogledao Pavla Papa, koji je klimnuo glavom, ponovo stavio maramicu u usta agentu, i preko  glave mu navukao malu platnenu vreću, a onda ga velikim čekićem odalamio po tjemenu.

Istu noć policija se dala u potragu za Tiljkom. Našli su ga je četvrti dan dan u jednoj  rukavcu Save. Policajčevo tijelo je bilo u plićaku, jer ilegalci ga nijesu mogli baciti u rijeku s mosta, zbog stražara koji je čuvao građevinski materijal za utvrđivane obala rijeke.

Jedanaestog jula u svim štampanim novinama i na istaknutim mjestima u centru Zagreba pojavio se:

                                   OGLAS.

Dana 4. VII 1941. izvučen je mrtav i unakažen iz jedne bare Petruševačke šume kraj Radničke ceste redarstveni činovnik LJUDEVIT TILJAK 37 god. star rmkt, rodom iz Gradačca. Provedenim izvidima ustanovljeno je, da je zločin djelo komunističkih agitatora.

Kao duhovni začetnici tog zločina predani su:

Dr. Božidar Adžija, 50 god. star, rmkt, rodom iz Drniša, kotar Knin,

Ognjen Prica, prof. 41 godinu star, pravoslavne vjere iz  Ilidža, Kotar Sarajevo,

Dr. Ivo Kuhn, odvjetnik, 38 god. star, židov, rodom iz Slav. Broda,

Zvonimir Ricthman, inžinjer i profesor,39. god. star, židov, rodom iz Zagreba,

Korski Ivan, inženjer, 32 god. star, rodom iz Hrastovca, kotar Garešnica,

Viktor Rosenzweig, apsolvent agronomije, 27 god. star, židov, rodom iz Rume,

Kraus Sigismund,, bankovni činovnik, 31. god. star, židov, rodom iz Sarajeva,

Otokar Keršovani, novinar, 39 god. star, starokatolik, rodom iz Trsta,

Simo Crnogorac, 40. god. star, ličilac, pravoslavne vjere, rodom iz Polače, kotar Knin.

Senatu pokretnog prijekog suda, koji je ovu desetoricu osudio na smrt.

Osuda nad njima izvršena je dne 9. ov. mj. strijeljanjem.

Zagreb 10. VII 1941,

Ministarstvo unutarnjih poslova

Vojin Kovačević je drugog septembra 1941. godine, na Marulićevu trgu, u parku kod Sveučilišne biblioteke čekao saradnika Martina Mojmira da mu da instrukcije za diverziju glavne zagrebačke pošte. Sjedio je sâm na klupi, tobož zadubljen u novine, iako je vidio svog saradnika na klupi udaljenoj dvadesetak metara. Preko novina je snimao okolinu, napet, kao da nešto očekuje. Stari instinkt ilegalca ga nije iznevjerio. Odjednom su se iza ugla pješačke staze parkirali  policijski automobili, iz kojih su iskočili agenti u civilu. Iza jednog drveta čekao ih  je Ivan Mejerhold,  od kojega su se posljednja dva mjeseca sklanjali komunisti. On je šetao gradom i prstom pokazivao na komuniste i njihove simpatizere, koje su agenti hapsili. Tako je javio jednom drugom policijskom doušniku – koji ga je držao na vezi –  da je prepoznao  Kovačevića, s leđa. Agenti koji su se muvali u kvartu brzo su pristigli, zaskočili Crnogorca s leđa, bacili ga i pritisnuli ga na zemlju.

U policijskoj postaji na Jankomiru, gdje je bio i privremeni logor političkih zatvorenika, Mejerehold i agenti su tako krvnički iznuđivali priznanje od Kovačevića da je on izdahnuo, prije nego što im je odao plan o diverziji pošte, koju su bili planirali za trinaesti septembar.

Lanac osveta se nastavio. Omladinski aktiv Ivana Šibla je dobio  zadatak da likvidira Majerholda. Čekali su ga kod stana njegove djevojke, i peti dan poslije Kovačevićeve smrti  dvojica omladinaca su zapazili  da je doušnik izašao iz stana, zajedno s djevojkom.  Krenuli su Mejerhold i njegova cura, ruku pod ruku, prema Botaničkom vrtu. Omladinci su prešli ulicu i sasuli u provokatora dva saržera metaka.

Iz rukopisa “Moje stvari”

Godine 1970. u krajnje neizvjesnoj izbornoj borbi u Kongresu, za predsjednika Čilea izabran je socijalist Salvador Allende. U zemlji koja je bila temeljito popljačkana i čije je svo bogatstvo bilo u rukama sumnjivih korporacija i kompanija – uglavnom pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država i CIA-e, Allende je došao na vlast najavljujući nacionalizaciju industrije i kolektivizaciju privrede. Na svojoj strani Allende je imao narod. Protiv su bili desničari i konzervativci, kao i cjelokupna sudbena vlast. Bili su u strahu od socijalističke revolucije i gubitka ekonomskih, a onda i građanskih sloboda. Tri godine kasnije CIA-a će, uz karajanovsko dirigiranje Henryja Kissingera, inspirirati vojni udar, i na vlast dovesti fašističku vojnu huntu Augusta Pinocheta, koja će za sljedećih sedamnaest godina, uz neprekinutu podršku Sjedinjenih Država i njihovih europskih saveznika, suspendirati i građanska prava i ekonomske slobode.

Ali do toga još ima vremena, godina je tek 1971. jesen je, početak listopada, i čeka se vijest iz Stockholma: tko će biti ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost? Procedura je tajna, tako da će se tek ponešto o okolnostima rada Švedske akademije saznavati pola stoljeća kasnije. Ali i ta će saznanja biti krajnje nepouzdana.

Postoji, međutim, vjerovanje da je favorit za nagradu 1971. veliki čileanski pjesnik Pablo Neruda. U nekim prigodana Švedska akademija sklona je velikim političkim gestama. Ako bi nagradila komunista i Allendeovog podržavatelja Nerudu, Akademija bi za mnoge godine stekla kredit i u zemljama Trećega svijeta, i u Latinskoj Americi, i u istočnoj Europi, a možda i u Sovjetskom Savezu, nakon što je lani nagrađen antikomunistički disident, pisac čiji dosezi nisu estetski nego su etički i politički, Aleksandar Solženjicin. Iz Njemačke se, pak, kao kandidat spominje Heinrich Böll , Amerikanci bi čuvenoga svog romanopisca Saula Bellowa. Po pariškim i londonskim novinama najednom se piše samo o starom Krležinom liblingu, iz dedinjskih dana 1942, čiji naslov “Historia universal de la infamia” do danas ne zaboravlja, premda ništa njegovo nije više čitao, niti se, koliko on zna, išta na naše jezike i prevelo.

Kako se Jugoslavija razvijala i rasla izvan sovjetskog bloka i utjecaja, na Zapadu bila je omiljena naročito u onim lijevo-liberalnim, pa čak i konzervativnim krugovima koji su za hladnoga rata ratovali protiv Sovjeta i Kineza, ali nije im se mililo da ih se svrstava među antikomunističke križare. Osim toga, taj njezin izdvojeni položaj ju je u očima drugih činio većom i značajnijom nego što je stvarno bila. Sve to početkom sedamdesetih nije bilo beznačajno ni kada je riječ o Nobelovoj nagradi za književnost, naročito u godini kada se ona, nagradivši autora “Arhipelaga Gulag” snažnije politizirala i politički odredila nego ikad prije.

Pitanje književnog kanona je uvijek političko pitanje i zrcalan odraz društvenog stanja i uređenja. U slobodnom društvu, pismenih – što će reći i načitanih! – građana, gdje u svim novinama postoje ozbiljnje rubrike s književnim kritikama, kanon je najbliži estetskom idealu. U neslobodnom društvu, bez parlamentarne ili bilo kakve demokracije, nad kojim vladaju jedna partija i jedan čovjek, književni kanon je uvijek kompromis između ideologije i estetike. Početkom sedamdesetih taj je kompromis u Jugoslaviji bio dodatno zakompliciran odnosom između dva najbrojnija jugoslavenska naroda i dvije njihove matične republike.

Hrvatska je manja, ali bogatija. Njezini su građani frustrirani time što za manje slobode i demokracije moraju izdvajati više novca nego oni u Srbiji, koji, po mišljenju Hrvata, imaju više slobode i demokracije. Najistaknutiji hrvatski pisac je Ivo Andrić, nekadašnji pobornik unitarnog jugoslavenstva i poslanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovom Berlinu, koji se 1941. iznenada vraća u Zagreb, a time se vraća i svome hrvatskom podrijetlu i jeziku. Najistaknutiji srpski pisac je Miroslav Krleža, komunistički disident, omiljeni pisac maršala Tita – što je i njemu i njegovoj ženi, Srpkinji iz Hrvatske, po hrvatskome mišljenju spasilo 1945. glavu, a što je, u to nema nikakve sumnje, njegove knjige poslije spašavalo od zabrane. Krležin izraziti antidogmatizam, koji će, recimo, dovesti do toga da on nakon 1954. neizravno podrži Milovana Đilasa, i na tragu Đilasovog obračuna s drugovima iz članka u Novoj misli “Anatomija jednog morala”, napiše roman “Gnjile naranče”. Premda Đilasa nikad i nigdje nije po dobru spomenuo i premda u romanu nema mjesta, lika ni imena u kojem bi se ovaj prepoznao, ta knjiga je samo radikalniji, stilski uobličen i duhom genija inspiriran izraz “Anatomije jednog morala”. Pritom, i Krleža je, kao i Đilas, fasciniran tračem, samo što ga on uzdiže do neslućenih romanesknih visina i do literarnog ostvarenja koje će imati izravnog utjecaja i na suvremenu europsku književnost i kulturu, i na sudbinu komunizma, dok se Đilas zadržao na razini pamfleta. On će završiti na dugogodišnjoj robiji, za čijih će mu zima Tito oduzeti i električnu grijalicu, a Krleža će steći svjetsku slavu i ugled među Srbima. 

Premda su obojica bili Hrvati, jednoga će za Nobelovu nagradu svesrdno predlagati jedna, drugoga druga jugoslavenska socijalistička republika. Iza Andrića će tako stati i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, dok će Krležu podržavati Srpska akademija nauka i umetnosti. Godinama se već to ponavljalo, kao nekakav tajni šamanski ceremonijal, da jedni predlažu jednog, a drugi da predlažu drugog pisca za to zvanje najboljega među svim piscima svijeta. I premda je to nešto o čemu se ništa ne smije znati, govore o tome svi. Istina, ono što govore uglavnom su izmišljotine, konfabulacije i maštarije, ali tim više, jer nije li izmišljanje najpogodniji govor o nečemu što je ionako nastalo kao plod nečije mašte? 

Godina 1971. bit će sudbinska za Hrvatsku. Političko rukovodstvo, predvođeno Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, vodi zemlju prema najvišem dotad dosegnutom stadiju slobode unutar socijalizma. Istina, ima ih i koji misle da je to što oni hoće previše slobode i da Hrvatska srlja prema zlu nacionalizma. Ali kako slobode može biti previše, ako je ideja komunizma ustvari ideja o ostvarenju posljednje i konačne čovjekove slobode unutar zajednice ljudi? I kako je to odjednom moguće da se s viškom slobode ide prema nacionalizmu, ako smo prethodno učili da se sa slobodom – od države, od privatnog vlasništva, od rada (kao bolesti ljudske) – ide u komunizam? Ali o tome misle samo depresivci, o tome misle mračni i sumorni ljudi. Ostali se, pak, kreću po Savkinim i Tripalovim mitinzima i javnim skupovima, obilaze književne večeri, otvorenja izložbe, koncerte i kazališne premijere, i čvrsto su uvjereni, kao što nikad prije nisu bili, da je sutra biti bolje nego što je danas, da će sljedeći mjesec biti bolji od ovog, da će 1972. biti bolja nego što je 1971. Andrić je, međutim, ispunjen strepnjom i strahom. U srcu je na strani to dvoje borbenih mladih ljudi koji vode Hrvatsku, ali mu se sve češće učini da su negdje na vrh Bistrika sjeli na iste ligure, pa se spuštaju niz zaleđenu kaldrmu. Volio bi da uspore, ali strahuje da to više nije moguće i da će se razbiti prije nego što stignu u ravnicu, a da će se skupa s njima porazbijati i njihovi snovi.

U Beogradu se prema Savku i Tripala određuju na dva suprotstavljena načina i iz dvije nepomirljive perspektive. Na jednoj su strani, njima bliski, premda manje skloni mitinzima i javnim skupovima, Marko Nikezić i Latinka Perović. Oni u slobodi za Hrvate vide slobodu i za Srbe. Prema njihovom mišljenju ne može postojati višak slobode. Na drugoj strani su, opet, neki sumračni ljudi, čija će imena povijest upamtiti, ali oni kao likovi neće dorasti do romenesknog uprisutnjenja, koji u toj čiloj i pomalo budalastoj hrvatskoj čežnji za slobodom, vide samo ustaške sentimente, antikomunizam, antijugoslavenstvo i neutaživo hrvatsko srbožderstvo. Krleža se o ovoj stvari ne određuje. “Ćuti Krleža svojim tegobnim i silnim zevsovskim ćutanjem! Ćuti Krleža usred svoje srbijanske noći, koju nije u životu birao, nego ga je igrom naopakog slučaja zadesila. Ćuti on gromko i grobno o slobodi. A kada Krleža o slobodi ćuti, u jedno sigurni možemo biti: slobode nema!” I doista, u pravu je nepoznati autor u rubrici Razvigorac, beogradskih Književnih novina: Krležina je šutnja o temama Hrvatskog proljeća rječiti izraz njegova životnog nesporazuma. Ako bi bilo suditi i po srcu, i po pameti, Krleža je na Savkinoj i Tripalovoj strani. Na strani je onih malobrojnih – jer malobrojan je i taj narod! – hrvatskih intelektualaca i umjetnika, koji su iz uvjerenja da nikad ne postoji višak slobode podržali proljećare. Protiv je nacionalističkih bukača i pjevača, budničara i ubačenih elemenata, koji bi “da isprazno prkose sve dok ih ne pohapse”. Protiv je prikrivenih udbaša i otvorenih oportunista, bukvana i tvrdih dogmata, koji bi olako i bez puno domišljanja svaku hrvatsku čežnju za slobodom proglasili ustašlukom – tragičnog li paradoksa: čežnju jednog naroda za slobodom vidjeti kao njegov pokušaj da ponovo izbori za najmračniji oblik neslobode u svojoj povijesti – protiv takvih je u Beogradu, ali još i mnogo više protiv njih je u Zagrebu. Premda već skoro pola života Krleža živi u Beogradu, njegove su misli, kako to često bila u emigranata, većinu vremena u Zagrebu.

Ali koliko god bio na njihovoj strani, nikad neće o tome prozboriti ni riječi. Čak ni kada u Savkinim i Tripalovim nastupima prepozna vlastite misli i rečenice s početka sukoba na književnoj ljevici, kada je u njemu još uvijek bio živ revolucionarni entuzijazam i vjera u smisao borbe argumentima, on ne daje glasa od sebe. Stoji, šuti i kameni se, jer vjeruje da je od tog hrvatskog svijeta izdan i napušten. Poput ostavljenog muža, duri se Krleža pred Hrvatskom. A ona se, nepametna kakva već jest, pred Srbima diči velikim stojim piscem Ivom Andrićem. Najvećim, kako to govore gospoda Frangeš i ostali. Najvećim, najvećim, najvećim, odjekuje u ušima Krležinim. I premda on nije slobodan od taštine, taj glupi hrvatski uzvik uz Ivu Andrića – “drugi najgluplji, nakon onog zadomspremni iz četrdeset i prve”, reći će Čengiću – ne vrijeđa ga zato što Andrića tobože veliča, nego ga vrijeđa zato što je upućen njemu, Krleži. Umjesto da ga, kao što je među muškarcima, red pošalju u vražiju mater, ili da ga, kako to Balkanci čine, zatjeraju u ginekološki podrobnijem smjeru, oni bi da ga jebuckaju preko tog bosanskog uhljupa, s držanjem Stojadinovićevog natkonobara. To im on ne može oprostiti i zato do kraja i dosljedno šuti o 1971. Da Krleža nije 1971. onako šutio, bi li hrvatska i jugoslavenska povijest drukčije potekla?

I tako stiže listopad, mjesec nobelovih nagrada. U Santiago de Chileu očekivanja su velika. Navodno je netko dan ranije telefonirao Nerudi da sutra oko podne bude pri telefonu, na što je ovaj odmah nazvao Allendea – Neruda je jedan od dvanaestoro Čileanaca koji imaju broj izravnog telefona – ispričao mu je što se dogodilo, na što je, opet navodno, Allende zaplakao. Mi smo spašeni!, kažu da je rekao. Ali i to je, vrlo vjerojatno, samo maštarija, jer nitko stvarno ne može znati što se događalo do trenutka kada je u četvrtak 7. listopada 1971, malo poslije podneva, beogradski Tanjug objavio vijest, koju će zatim, pozivajući se na Švedsku akademiju, objaviti i sve svjetske agencije, a prenijet će je sve svjetske radijske postaje, da je jugoslavenski književnik Miroslav Krleža ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

Umjesto u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, kao što su svi očekivali, konferenciju za štampu Krleža drži u 17 sati, u Udruženju književnika Srbije u Francuskoj 7. “Ovo mjesto za mene ima sentimentalni značaj.”, reći će na početku, ne objasnivši što je to sentimentalno na toj adresi. Godinama poslije oko te će se rečenice zaplesti književna i javna rasprava kojoj kraja biti neće. Prostorija u kojoj se konferencija održava prepuna je novinara, pisaca i kojekakvih znatiželjnika, možda i policijskih žbirova. Skoro svi puše, jer puši i sam laureat. Benzinskim upaljačem jednu za drugom pali cigarete Kent, tako da se sfumato duhanskog dima vidi i na fotografijama i televizijskim snimkama. Tu su kamere Televizije Beograd, a odnekud se pojavio i BBC. Valjda su snimali nešto po Beogradu. Ekipa zagrebačke televizije, pjesnik i novinar Nikica Petrak, s ton-majstorom i kamermanom, nisu uspjeli na vrijeme stići, premda je kamerman vozio samoubilački ludo. Kasnije se pričalo da je Krleža sazvao konferenciju za novinstvo upravo u taj sat, znajući da ovi iz Zagreba ne mogu stići. Ali iste je večeri Petraku dao opsežnu izjavu, iz koje pamtimo rečenice: “Nije ovo nagrada za jednoga pisca. Ovo je nagrada za dugu kolonu mojih mrtvih junaka: za Križanića i Panoniusa, posebice. Ali i za sve one martire iz “Gnjilih naranača”, one koji su živjeli i umirali, kao i one koji su se rađali iz jedne uznemirene fantazije. Postoje trenuci u kojima pisac prestaje biti važan, i kada na pozornicu izlaze svi njegovi junaci. Ovo je jedan od takvih trenutaka. Sljedeći bit će kad me budete sahranjivali.”

Sve jugoslavenske dnevne novine sutradan na naslovnicama za glavnu vijest imaju Nobelovu nagradu Miroslava Krleže. Kod nekih to je i jedina vijest na prvoj stranici, ali baš svima je glavna. U tonu i poetici samih naslova, nema razlike između beogradskih i zagrebačkih glasila. Ali postoje razlike u tekstu. Vjesnik i Večernji list Krležu naizmjence, i to u pravilnim i simetričnim izmjenama, nazivaju hrvatskim i jugoslavenskim piscem. Za Borbu, Krleža je samo jugoslavenski. U Politici, on je beogradski i jugoslavenski. Za Čedu Kisića, autora članka na trećoj stranici sarajevskog Oslobođenja, “Krleža je svojim djelom, životom i sudbinom spojio dva najveća jugoslavenska grada.” Naslov u prištinskoj Rilindiji glasi: “Çmimi Nobel për Miroslav Krlezhën tonë”. Tojest: Nobelova nagrada našemu Miroslavu Krleži. Samo tu uz njegovo se ime pojavio epitet – naš.

Vijest da je Krleža postao nobelovac Ivo Andrić saznaje od pjesnika Ivana V. Lalića, nekadašnjeg novinara Radio Zagreba, koji godinama živi u Beogradu i jedno je vrijeme bio tajnik Saveza književnika Jugoslavije. Lalić mu je telefonirao valjda samo nekoliko minuta nakon što je Tanjug objavio vijest, koju još nitko nije stigao prenijeti. Zahvalio mu je na toj prijateljskoj gesti. Sad će naprosto imati vremena da se pripremi. Otkako je Milica umrla kao da je umro i jedan dio njegova svijeta koji s njom i jest i nije bio izravno povezan. Nakon tog 24. ožujka 1968. nikad više nije otišao u Herceg Novi. Najdalje je na tom putu, prošlog proljeća, stigao do Dubrovnika. Uzmaknuo je od ljudi, premda ni ranije bio naročito društven. Odrekao se svega što inače godi čovjekovoj taštini i čini neko isprazno veselje u svakodnevici. Postao je, prema vlastitim riječima, “na svoju ruku”. Zagreb je dobar grad, jer u Zagrebu možeš biti na svoju ruku, a u Beogradu ili u Sarajevu to nikako ne bi mogao biti, tješio se Andrić.

Kada su ga sat kasnije nazvali iz Vjesnika, Andrić im je preko telefona samo pročitao izjavu koju je upravo napisao: “U svakoj generaciji jednoga naroda postoje, možda, dva ili tri čovjeka koji taj narod čine svijetom, ali istovremeno i svijet čine narodu bliskim i razumljivim. Bez takvih ljudi mi bismo bili izgubljeni. Oni su naš duh, oni su glasnici svih duša svijeta. U ovoj generaciji taj naš čovjek je Miroslav Krleža. Po nas je utješno i ohrabrujuće to što je upravo on nagrađen ovogodišnjom Nobelovom nagradom za književnost. To će naše ljude i našu kulturu učiniti vidljivijom i prisutnijom među drugim narodima i njihovim kulturama.”

Riječi usiljene i poslagane u neke karakterističke njegove okvire i konstrukcije. U najavi svojoj uzvišene, kao da će biti s propovjedaonice izgovarane, ali istovremeno prazne i krte, poput stare hartije, koja se mrvi pod prstima u onu elementarnu prašinu i u spasenje zaboravom. Sutradan će i drug Tito uputiti čestitku laureatu, a na sam Dan Republike, 29. studenog 1971, Tito je u sumrak, sve uz počasne salve u slavu Republike, organizirao svečano primanje za Krležu i jugoslavenske pisce. Među dvjestotinjak književnika iz svih republika i obje pokrajine, koji su počašćeni Maršalovim pozivom, našao se i Ivo Andrić. Miloša Crnjanskog, trećeg među velikanima, koji se prije šest godina vratio iz političke emigracije u Londonu, nije, naravno, bilo na popisu. Naravno da bi Andrić bio sretniji da nije bilo ni njega. Danima se domišljao kako da izbjegne tu po svemu nepodnošljivu priredbu. Koješta mu se po glavi vrtilo, pa i to da je samom sebi poželio da se razboli, ili da recimo padne u kadi i slomije ruku – ipak samo lijevu, onu kojom ne piše! – i da tako stekne ispričnicu za nedolazak. Ali sve to bile su samo bezazlene staračke maštarije, kojima si je olakšavao muku. I onda se, na vrhuncu tih svojih maštarija, dan pred put grdno prehladio. Pa je tako bolestan putovao u Beograd, na svečano primanje u čast Miroslava Krleže i Nobelove nagrade koja će mu u Stockholmu 13. prosinca tek biti uručena.

1/5.

Jednog ranoljetnjeg dana, neku godinu nakon što je naselje bilo lopovski poharano i poniženo, zbio se događaj koji je još više uzdrmao Samovljane.

Bio je kišan i neradni dan, miran u kućama i na sokačićima. Samo se iz jedne od soba kućne numere 12 između dobovanja kišnih kapi čuo radio na kojemu su puštali “muziku raspoloženja”.

Naselje se doimalo kao lijepa zvučna razglednica.

Dremljivi mjesni čuvari prvo su kratko zarežali, da bi se onda, resko zalajavši, sjurili prema gumnu na kojemu je, ležerno naslonjen uz sveti kamen, stajao i kisnuo sredovječan muškarac sav od mišaća, lijepa lica i neke začudnosti u svojoj pojavi.

Dok su samovljanski ljutiti vučijaci i lovački kerovi, praveći vršaj od kišnih kapi, kružili oko pokislog neznanca s naumom da ga ubrzo kao žrtvu darivaju svojim gazdama-lovcima, on je čučnuo, skinuo s ramena ranac i iz njega izvadio bundevu.

Nakon što ju je čakijom iskrižao, sjeo je naočiti neznanac na kraj svetog kamena, baš ispod velikih bikovih rogova i kriške bundave poredao ispred svojih stopala čiji su palčevi virili iz pohabanih patika.

Učas je i kiša stala. Psi su prestali lajati i kružiti gumnom, zalegavši uz kriške bundeve. Oživio je sasvim novi prizor, tako zanimljiv očima – kao da se zbiva na ambijentalnoj sceni putujućeg lutkarskog pozorišta.

Neznanac se pridigao na noge i sa sebe skinuo brigadirsku košulju. Iscijedivši je, stavio ju je na sveti kamen da se suši na suncu koje se pojavilo otud iznad duge što je obgrlila šumarak Hrastik. Ostao je samo u dugim lanenim hlačama boje pijeska koje su, umjesto kaiša, oko njegovog pasa držali spleteni komadi kanapa.

Bez žurbe, iz ranca je izvadio usnu harmoniku i vješto zajahao „svetog bika“.

Jednom je rukom uhvatio kameni rog, a drugom prinio harmoniku svojim usnama koje su, kao i pravilan nos i velike zeleno-plave oči, uokvirivale dlačice desetodnevne brade. Zasviravši, kao da ga je muzika podigla na noge. Balansirajući na svetom kamenu u obliku bika, neznanac se doimao kao toreador na rodeu kojeg trese adrenalin dok u areni jaše pobješnjelog bika. (Kasnije, samovljanski zet koji je studirao za slikara, izjavio je u novinama da ga je taj neznanac tada svojom figurom podsjetio na čuveni Mikelanđelov kip Davida.)

Oblizujući se, psi čuvari su odjednom počeli zavijati i valjati se po kišnim baricama. Kao da se nekom čarolijom samovljanski trg odjednom iz lutkarske scene pretvorio u cirkusku arenu, u kojoj svoju virtuoznu tačku izvodi neznanac koji se iznenada obreo u naselju mirnom kao mrtvački san.

2/6.

Bilo je oko 11 sati i 15 minuta, kada je po redu vožnje pored Samovišta prošao teretni voz za Željezaru Zenica, tako da se jedva čuo pucanj ispaljen iz lovačke puške odozgo s prozora kuće aktuelnog predsjednika Mjesne zajednice. Čak ni psi nisu reagovali, sve dok ljepuškasti svirač usne harmonike nije klecnuo i sa kamenog se bika svalio na trg. Tada, kao da su u lovu i jure po fazana pogođenog u letu, lovački ker i ženka su instiktivno dojurili do njega i svojim ga čeljustima uhvatili jedno za jednu, a drugo za drugu nogavicu njegovih mokrih hlača.

Neznančevo međunožje natapala je njegova krv koja je šikljala iz tijela pogođenog puščanim zrnom. Na trgu i po svetom kamenu se ukazao spektar boja, kao da se duga s povrh Hrastika preselila i skupila između neznančevih koljena.

Naslonivši se na kamen, brzo je skinuo tene i razvezao učkur na hlačama. Polako je svoje tijelo izvlačio iz pantalona čije su nogavice s okusom krvi čvrsto držale pseće čeljusti.

Ostavši samo u kupaćim gaćama, s mukom je opet iskoračio i popeo se na vrh svetog kamenog bika. Hitro je svukao gaće do koljena. Čakijom kojom je psima rezao bundevu, obrezao je prostrijelnu ranu koju je začepio komadom tikvene kore kojeg srećom psi nisu

pojeli. Od brigadirske bluze je napravio oblogu za ranu preko koje je navukao kupaće gaće od lasteksa. Sve je trajalo koliko je trebalo da izađe dim iz lovačke jednocjevne puške sačmarice.

Dok su lovački kerovi čuvali hlače, a vučijaci nepomični njušili kapi krvi na pločniku trga, lijepi mišićavi čovjek je, samo u kupaćim gaćama, stojeći uspravan na kamenu sa kojeg se po predanju nebesima podnosila žrtva, prinio šake svojim ustima i kroz njih savijene prkosno kriknuo u pravcu neba koje se postepeno vedrilo.

Baš je tada, drugim kolosijekom u pravcu Doboja, projurio lokal – putnički voz sa svoja tri vagona, službenim vagon-kolima i dizelkom lokomotivom koja je svojom sirenom istovremeno opominjala i pozdravljala.

Ni pisak parnjače i trubljenje dizelke lokomotive oglasivši se zajedno ne bi mogli nadjačati neznančev glas od kojeg su se zaljuljali oblaci, razvezali vjetrovi, a dugine boje razlile po krajoliku.

– Vidi, oče, ptice, jata ptica, nikad ih ovoliko na našem nebu! – rekla je svom ocu koji je pucao u neznanca njegova lijepa kći Alena, koja, do tada, izvučena do pasa kroz prozor djevojačke sobe, nije pogled skidala sa figure lijepog neznanca.

Doletjevši sa svih strana, otud iza brda koja žareći se izlaskom i zalaskom sunca slikovito uokviruju krajolik, ptice različitih veličina kljunova, krila i boja perja, kandžama su se svojim sjurile na ljetinu dolje u zasijanim poljima Samovljana. Samo je eho pucnjeva kojeg je raznosio vjetar bio čujan, a gdje su završavala puščana zrna ispaljena iz lovačkog oružja što se oglašavalo s prozora i vrata kuća naselja Samovište, niko nije znao kazati. Sva ljetina u poljima je bila uništena za vrijeme koliko je trajao bijeg pasa čuvara u njihove kućare. Samo je jedna ptica bila ranjena, ali je s njom u svojim kandžama prvi odletio jastreb kokošar u čijem se reviru sve i dogodilo.

Kada, kako i kuda je sa trga nestao ranjeni neznanac, vidjela je samo lijepa Alena.

Dok su stariji mještani bili zauzeti pucanjem i glasnim arlaukanjem na agresivne ptice koje im dolje u poljima uništavaju ljetinu, djevojka se krišom uputila za neznancem koji se žurno u hodu oblačio. Prije nego će neopaženo izaći iz kuće, sa rafa iz ostave je uzela dvodecilitarsku flašicu sa očevom rakijom travaricom i majčinu četvrtastu limenu kutiju sa poklopcem. Bosa, u haljinici na tufne do iznad koljena i slijepljena sa svojom sjenkom, djevojka se šunjala sokačićima opustjelim od djece koja su čučnula kod kućara kako bi ohrabrili pse ljubimce uplašene pojavom ptica.

Rana se pretvorila u ožiljak, kazna u nagradu, događaj u legendu.

3/7.

Mjesec dana je prošlo u potrazi za divnom Alenom, koja je nestala baš onog dana kad se nekim čudom u Samovištu pojavio lijepi neznanac. Nakon što je opoganio sveti kamen i nekako domamio ptičurine da im unište ljetinu, opominjući upucan, zaključili su mještani, sigurno je iskoristio metež i niz zavjetrinsku stranu samovljanskog brijega se skolutao dolje prema pruzi, potom odšepao do željezničke stanice Dolina i vozom produžio u nove nevolje.

Alenin nestanak, dok su poslije tih događaja noćima vijećali na mjesnom trgu, niko nije dovodio u vezu sa poganim neznancem. Mjesna ljepotica je bila vjerena za vršnjaka Rusku, zajedno su odrastali u naselju, učili škole, vozarili lokalom, čekali baš dolazeću jesen da okite svoje svatove.

Vodeći sa sobom lovačke kerove, muškarci su naizmjenično češljali metar po metar okolne šumarke, a žene obalu rijeke i odvodne kanale pored pružnih kolosijeka.

Organe sigurnosti nisu obavijestili o nestanku kćeri jedinice predsjednika MZ-e, druga Aladina i njegove supruge Lene, jer bi tada morali objašnjavati zašto su tog dana, kako se pročulo, iako nisu bili svatovi, plotunski pucali i da li su tom prilikom, možda, nekog uplašili, ranili, ne daj bože, ubili.

Presvisnuvši od tuge za unukom, u jedno sparno veče, dok su svi odrasli podnimljeni šutke sjedili na zidiću, pred njih se na trg preturio Alenin djed Joško, koji je zadnjih godina živio s njima u Samovištu. Tako je bio jak srčani udar da se, inače tihi starčić kojeg su zbog njegovih finih manira svi oslovljavali sa “gos’n drug Jo”, svalio do pod sveti kamen.

Nakon incidenta sa neznancem, Samovljanke su, tri dana zaredom, kamenog bika spirale naizmjenično vrućom vodom i petroleom. Uzalud, nešto se promijenilo nagore i tužnije.

Tu noć su pokojnom Jošku napravili štapove i duž većeg ispisali “Gos’n drug Josip Doc – 1978. god.” na kojeg su okačili broj 72, izrezan od željezne pločice, jer je i on, kao i mnogi drugi Samovljani, u zeničkoj Željezari zaradio svoju mirovinu.

Tako je sudbina namjestila: Samovljani su izgubili djeda, a još mu nisu bili pronašli unuku.

Sutradan, ritualno, pri zalasku Sunca, s djedom Joškom u sanduku kojeg su nosili na ramenima, svi stariji Samovljani su krenuli prema mjesnom groblju. Kad tamo stignu, znao se red, prvo će, dok jedni budu kopali grob, a oni drugi se u kućici družili sa umrlim svi, opraštajući se od njega, prepričavati najzanimljivije anegdote koje su se zbile tokom zajedničkog života. Baš urijetko, oni što kopaju grob, znali bi tiho zapjevušiti pjesmu koju je umrli Samovljanin za svog života volio slušati i pjevati.

Dok su u koloni hodili, svi su šutjeli, osim Lene, kćerke gos’n Jo’a, koja je, idući uz kovčeg, svom umrlom ocu brižno i poluglasno govorila:

– Vi’đ sudbine, dragi moj tajo, možda ti, prije svih nas, tamo kud ideš, pronađeš i našu Alenu!

Kad je tužna kolona izišla na vrh šumovitog brijega Hrastik, začuli su se zvuci usne harmonike koji su dolazili otud iz pravca groblja. I Alenin glas dok pjeva sevdalinku “Grana od bora”.

– Svega mi na ovom svijetu, natjeraću tog haduma da prvo sam sebi grob iskopa – rekao je Alenin otac i napustio kolonu sahrane, otrčavši u pravcu drvene kućice pored groblja.

Spustivši pored puteljka sanduk sa mrtvim gos’n drugom Jo, i svi drugi su potrčali za svojim predsjednikom naselja. Lena je stisnula svoje srce i sačekala da ostane sama uz mrtvački sanduk svoga oca.

Ubrzo su umukli djevojački glas i usna harmonika. Lena je objema rukama obgrlila kovčeg, plačući ga ljubila i šaputala “Hvala, tajo moj, što nam pronađe naše Alenče, hvala ti, gore do neba ti hvala!”

Od tog je dana lijepi neznanac postao kopač grobova u Samovištu i nadničar u poljima osvetoljubivih Samovljana. Shodno tradiciji, i prizetio se. Po kazni koju im je izreklo mjesno Vijeće, on i njegova Alena su medeni mjesec proveli u kućici pored groblja.

Nakon što je, prvi mjesec bijega, očevom rakijom i majčinim travama iz limene kutije, svog voljenog neznanca spasila da, od metka kojeg mu je u međunožje ispalio njen otac, ne ostane hadum, u medenom je mjesecu s njim i zatrudnila.

Kada mu je Alena rekla da je noseća, a tog dana je sunce bilo tako pripeklo kao da je potrošilo svu kišu kojom se hladi iz svog nebeskog bureta, on je odbacio trnokop i, zgrabiši je ispod pazuha, svojim je snažnim rukama, kao da je perka, podigao na svoja široka ramena. Ona ga je nogama oko vrata, a rukama oko glave čvrsto obgrlila i, činilo joj se, dok su njegove bose noge u trku zatrpavale brazde u poljima Samovljana, da leti gore u sunčevu svjetlost koja daje dan i noć, mjesec i zvijezde, rod i porod. Kasnije se klela majci Leni da je tada čula lepet krila i cvrkut ptica i da je gore u nebeskim dubinama vidjela dida Jošku kako pali zvijezde i, kao nekad žicu, rukama savija mjesec.

Još je Alena rekla svojoj majci: Kad joj je lijepi neznanac priznao da je on taj, u narodu poznat kao evlija Harun, čovjek neobičnih sposobnosti koji traži smiraj duši, rodom odnekud od istočne Bosne, započeo je i njihov stvaran život kroz koji će ga ona voditi.

(Kraj priče)

 DJETELINA (S ČETIRI LISTA)

nikada nisam
postigao taj uspjeh
(a mnoge jesam),

nikad taj uspjeh:
pronaći djetelinu
s četiri lista.

moja ivana
pronalazi, pak, stalno
takve mutante.

samo pogleda
travnjak ili livadu
i odmah – bingo!

jesam li slijep
ili sam možda baksuz
bez toga dara?

to što ne mogu
pronaći srećonošu
blaži se mišlju:

ja nemam sreće
sa žbunjem djeteline,
zaista nemam,

međutim, imam
s ivanom više sreće
no sâm sa sobom.

ŽABOKREČINA, IZ ŽABLJE PERSPEKTIVE

žabe krekeću.
seoski potok ljeti:
žabokrečina.

da se bunimo
protiv buke i smrada?
pitajmo žabe!

potok je njihov –
žubor tankih curaka,
pjesma i miris.

ako, nervozan,
to ne možeš shvatiti,
produži dalje,

nauživaj se
gradske buke i smrada,
ljudî-krastačâ.

LEPTIR

ne diraš li ga,
bit će zauvijek tvoj,
u tvom pogledu,

u tvojoj duši,
leptirić u trbuhu,
podivljali mir.

dirneš li ga, pak,
u težnji za bliskošću,
uništit ćeš sve,

njegova krila

brzo će uvenuti,

a potom i on;

i ti ćeš isto
uvenuti bez njega,
po kratkoj sreći.

pouka kaže:
pazi kako uživaš,
a i u čemu.

STAMENOST

kad stablo padne,
pogođeno starošću,
vjetrom il’ gromom,

nije mu to smrt,
nije to konačni pad
i vječna propast.

to palo stablo
i dalje je stameno,
al’ vodoravno.

okomit život
samo je jedan način
da budeš stamen.

tek drugi vide
da li se u stajanju
stvarno stajalo

i leži li se
bespomoćno i tupo
kada se leži.

GIMNASTIKA

ako se brda
protežu krajolikom,
a tako stara,

ako oblaci
džogiraju po nebu,
a zadihani,

ako drveće
radi sklekove s vjetrom,
a sve ih boli

– onda ni meni
jutarnja gimnastika
danas ne gine.