Iz rukopisa “Moje stvari”

Svoje male pjesme slao je na anonimne konkurse, što su ih širom zemlje raspisivali lokalni domovi kulture, vatrogasna društva, tvornice i radne organizacije, ili zabačene planinske općine, koje su anonimnim natječajem za najbolju pjesmu na temu šume, proplanka, pustinjaka, nastojale izaći iz zemljopisne anonimnosti. Takvih je natječaja bilo bezbroj, Jugoslavija možda teritorijem i nije bila tako velika zemlja, niti je u njoj živjelo tako mnogo ljudi, ali bila je razuđena, raznovrsna i razbrojana na šest republika, dvije autonomne pokrajine, na stotine međusobno razdvojenih zajednica i kultura, i na tisuće udaljenih malih svjetova, jezikom, poštom i telekomunikacijama vrlo dobro povezanih. Na tim je priredbama osvajao treće, druge, a katkad i prve nagrade, ali nikada nije otputovao ni u jednu varoš, kasabu ni palanku gdje bi ga, uz njegovu nagradu, čekao i predsjednik općine, da mu je uruči. Premda su mu plaćeni bili autobusna ili željeznička karta, i noćenje u mjesnom hotelu B kategorije, u sobi s umivaonikom te kupaonicom i zahodom na hodniku, i to je, zapravo, uz plaketu, bivao jedini materijalni ekvivalent nagrade, on ne bi otputovao. Nije mu se išlo, nikad nije volio putovati, ali postojao je i jedan važniji razlog: pjesmu je slao pod pseudonimom. Imao ih je nekoliko, različitih imena kojima se predstavljao, i nije sad mogao preuzimati nagradu pod imenom koje nije nagrađeno. Ili je on vjerovao da takvo što nije moguće. Ili mu je to, naprosto, bilo izlika da ne putuje.

Kada se nabralo pedesetak namjenski pisanih pjesama, o prirodnim ljepotama tuđih zavičaja, o događajima iz prošlosti, hrabrim narodnim junacima i tragičnim junakinjama, o malim gradovima po unutrašnjosti i njihovim znamenitostima, i isto toliko nagrada i priznanja, sam je od sebe počeo pisati pjesme. Bili su to maleni romani, romančići u sedam, dvanaest, sedamnaest stihova, ili u dvije-tri izlomljene rečenice, u kojima je opisivao svoj život i neke izmišljene događaje iz svjetske povijesti. Tako je, od tih romančića, sastavio zbirku, i poslao je na dva natječaja za mlade pjesnike. Jedan primjerak u Stolac, drugi u Zagreb. Dvaput je pobijedio, i tako je, prema tumačenjima radio stanica i novina, postao mladi pjesnik.

Malo prije bio se ohrabrio, pa je u redakciju omladinskih novina, koja se nalazila u staklenom neboderu na kraju grada, odnio svoj prikaz knjige Danijela Dragojevića “Rasuti teret”. U petak je čekao izlazak novog broja, listao je novine prema posljednjoj stranici, ali njegovog članka nije bilo. Sljedeći je petak opet listao novi broj, ali članak nije bio objavljen. Ni tog petka, ni bilo kojeg petka do kraja svijeta. Sarajevske omladinske novine odavno već ne postoje, nema ni kioska u koji bi najprije stizao novi broj, ni njega nema da pred kioskom čeka nailazak kombija s jutarnjom štampom, ali njegov prikaz knjige Danijela Dragojevića “Rasuti teret”, odštampan učisto pisaćim strojem Monica, s dvije ispravke, dva premaza bijelim korektorskim lakom, preko kojih su kemijskom dopisana nova slova, i dalje ne izlazi. Kao ni tisuće prvih članaka, eseja, prikaza, pisama redakciji, koje su neostvareni pisci otkako je novina i novinskih redakcija donosili na objavu, i onda čekali njihov izlazak.

Mjesec ili dva kasnije ipak je, u nekim drugim novinama, izašao prvi njegov članak. Ali nije zabilježeno niti upamćeno o čemu je taj članak govorio. Uporan bi i temeljit istraživač možda mogao i to otkriti, ali čemu to ako se pamte samo objekti neostvarenih želja i žudnji, i samo oni su u čovjekovom životu važni.

Od tada je nekim čudom članke, reportaže, komentare o politici i kulturi, uskoro i intervjue, eseje, rasprave i polemike, sve ambicioznije i gorljivije, objavljivao svakoga tjedna, najprije po jedan tekst tjedno, a onda sve više i češće. Tako je od utučenog, sramežljivog te sobom i svojim nedostatnostima opterećenog mladića, kroz novinski tekst, koji ne poživi duže od jednoga dana u dnevnim, a sedam ili petnaest dana u tjednim novinama i magazinima, uzrastao u gotovo normalnog muškarca. Sve je u njemu i na njemu bilo kao pravo, ili kao što je u normalno razvijenih mladića njegova naraštaja, osim što nije nastajalo kroz život i iz života, nego je nastajalo iz teksta. Onog objavljenog, novinskog, koji je odmah išao na čitateljsku verifikaciju i uobličenje kroz socijalnu dinamiku čitateljskih pohvala, i onog dubljeg, sadržajnijeg i ozbiljnijeg pjesničkog teksta, koji je nastajao iz njegove potrebe da neumoljivu bijedu i jad svog života, ili svega onog što je proizlazilo iz njegove nesklapnosti, nesposobnosti, trapavosti i plahosti, iz posvemašnje njegove socijalne ispodprosječnosti, popravi i uzdigne zamišljanjem nekog drukčijeg sebe u nekoj drugoj stvarnosti, koja će poteći njegovim književnim tekstom. Dopola, bio je on od mesa, krvi, kostiju i tetiva, a otpola je bio sačinjen od priče i teksta.

Dvije godine kasnije, ili godinu prije nego što će se zaratiti, objavljena mu je u Sarajevu nova knjiga pjesama. Ona prva, dvostruko nagrađena, objavljena je u Zagrebu, ali ispraćena hladno. Nije im se tamo svidjelo što je netko iz Bosne, i još tako nereprezentativan, neduhovit, običan, velike glave, osvojio tu njihovu nagradu. Natječaj je, istina, opet bio anoniman, ali adresa na koverti nije valjda bila anonimna. U Sarajevu, međutim, bio je to veliki događaj. Pa je sa zanimanjem dočekana i druga njegova knjiga. Malo različita, obimnija, s više pjesama na više stranica, opet je bila to knjiga malih romana, romančića, pisanih u sedam, dvanaest, sedamnaest stihova, ili u dvije-tri izlomljene rečenice, ova je knjiga manje govorila o nekoj izmišljenoj velikoj povijesti, a više o njemu i o tom tugaljivom životu u crvenoj katnici na četiri vode, pri vrhu Sepetarevca. Čeznuo je za tim da bude romanopisac, da piše kratke priče i pripovijetke, ali nije znao kako da započne, a da već u drugoj-trećoj rečenici ne stigne do kraja. Činilo mu se da zna što u tom romanu treba biti na početku i na kraju, ali nije mogao tako pisati da se između početka i kraja nađe barem dvjestotinjak stranica romana. Pokušavao je pisati onako kako su pisali omiljeni njegovi romanopisci, ali nikako to nije išlo. Nakon što bi napisao stranicu i pol, dvije nemuštog i prenatrpanog teksta zaticao se pred provalijom u koju je samo mogao skočiti i ubiti se. Tojest, zgužvati tu stranicu-dvije započetog romana. Svako je odustajanje od romana po jedno malo odustajanje od života. Svako je odustajanje od romana po jedno malo samoubojstvo. Nemušti su, čmali i neostvareni romaneskni počeci poput one smokve, koja raste pokraj nebodera u Vučetićevom prilazu 3, koja je davno jednom izniknula iz odbačenog smokvinog ploda, i tu je narasla, razgranala se kao velika prava smokva u Dalmaciji, i sve je na njoj kao u smokvinih stabala u Dalmaciji, osim što joj plodovi ostaju sitni, nedorasli, ne veći od žira ili drenjka, i onda opadaju i trunu po zemlji i asfaltu. Smokvi smetaju hladne i vlažne kontinentalne zime, a možda joj smeta i to što u blizini nema drugih smokvinih stabala. O čemu god tu da je riječ, ona je, ta smokva ispred Vučetićevog prilaza 3, slična tom sarajevskom pjesniku, dok su njezini plodovi nalik tim čudnim njegovim pjesmama-romančićima. Ako bi bilo interesa, možda bismo mogli podno novozagrebačke smokve, i njezina žalosnog i tragičnog stabla, održati recital poezije ovoga našeg pjesnika. Možda bi nas podržali iz Gradskog ureda za kulturu ili iz Ministarstva kulture? Ili bismo, možda, mogli iz kakvog instituta za voćarstvo, ili s Agronomskog fakulteta pozvati nekog stručnjaka za smokve, pa njegov iskaz o usamljenom stablu izraslom na nemjestu sučeliti s iskazom profesorice Maše Kolanović o pjesničkom radu našega pjesnika? Treba nam mašte, živosti nam treba u našim zamišljanjima i pjesničkim tumačenjima, ili u onom u čemu smo, možda, srodnici tragičnoga pjesnika sa Sepetarevca: nesklapnosti ljudskoj i socijalnoj, manjku talenta za životno snalaženje, nedostatku vitalizma ili energije preživljavanja. U svojoj vječitoj borbi za opstanak čovjek suočen sa svojim slabostima ima samo dva izlaza iz vlastite kože: jedan izlaz vodi u zlo, drugi izlaz vodi u maštu. Izbor je najčešće slučajan, ili se, opet, tiče talenta. Ako nemaš dara za zlo, ako nemaš ni tog  najmanje uzvišenog talenta, ostaje ti samo mašta.

A onda se, nakon kratkog i krvavog rata u Hrvatskoj, dok je on od ratnih tema spremao i treću pjesničku knjigu, i u Bosni zaratilo. Sarajevo je u samo nekoliko dana palo pod opsadu. Opsadile su ga donekidašnje komšije, u kooperaciji s JNA, koja im je prethodnih mjeseci iskopala i betonom ojačala rovove, naoružala ih, uputila u temeljne vojne vještine i u naročitu hladnoću duše kakva je čovjeku potrebna da bi mirne ruke i bistra oka pucao u ljude s kojima je prethodno živio. Tako se dogodila najveća promjena u životu grada u cijeloj njegovoj historiji, koju su njegovi stanovnici najprije doživjeli kao trenutni i nužno će biti kratkotrajni incident, u nešto nalik napadu bubrežnog kamenca, iznenadnom i gotovo nepodnošljivom bolu, koji samo valja izdržati, jer nikako ne može potrajati dugo, da bi nekoliko dana ili jedva koji tjedan zatim shvatili da će taj bol trajati mjesecima, možda i godinama. Prozlit će se promijeniti karakter, postati drugi ljudi, nakon što po svršetku rata shvate da je zaboravljanje onoga prethodnog života jedini način da se bol otkloni. Zaboravljanje, a onda i zlo koje iz zaboravljanja proizlazi. Čovjek koji pamti, od tolike svoje tuge nikako ne može biti zao. Zaboravom, tuga se pretvori u gnjev.

On, međutim, taj naš dječak sa slike, o kojemu smo otpočeli ovu priču, koju bismo radije zaboravili, kao što bismo i sve druge iz tog rata najradije zaboravili, ali nećemo jer se plašimo gnjeva i zla u sebi, u ratu kao da se preporodio. Kao da se vratio u ono maleno dalmatinsko mjesto odakle je jednom odveden, najednom je pripadao svemu što je oko sebe vidio. Tim sivim fasadama i porazbijanim prozorima, podrumima iza hrđavih metalnih prozorčića kroz koje bi student sa strane nekad lopatao ugalj, širokim avenijama prema Ilidži, niz koje zvižduću snajperski meci, a nekad su zvonili tramvaji, ruševinama nagorenih rubova, napuštenim i prezrenim gradskim vedutama. 

Svibanj je u gradu, u većem dijelu grada više nema struje, a iz napuštenih stanova osjeća se težak vonj koji se širi iz zamrlih zamrzivača prepunih mesa. Prije nego što će u travnju zapucati, ljudi su u strahu od rata i ratne gladi nerazumno prikupljali zalihe. Kupili bi pola teleta, janjca, deset kokoški, onoliko koliko bi moglo stati u onaj veliki ledenik sandučar, sve bi to istranširali i izdijelili na dnevne, tjedne i mjesečne porcije – rat valjda neće potrajati duže od šest mjeseci – i tako su s pretrpanim ledenikom nastojali spasiti svoja tijela od one ratne opasnosti koju su unaprijed bili u stanju zamisliti. Međutim, kada su gradom odjeknule prve eksplozije, kada su se od Ilidže počeli đipati, uz zastrašujući tutanj, prvi tenkovski topovi, a mine ispaljene iz minobacača s okolnih brda upadale po baščama i dvorištima, u savršenom luku, kao lopta u košarkaški koš, kada su se odmah zatim začule prve strašne eksplozije haubičkih projektila, praćene divljim praskanjem malokalibarskih protuavionskih topova, kada je, dakle, rat nastupio u onom mirnodopskim ljudima teško zamislivom obliku, koji čovjeka upozori da je slab i ranjiv taman koliko i komarac pijan od krvi pred njegovom šakom, i kada bi građani preko noći odlučili da pobjegnu iz grada, da se sklone dok se sve ovo ne završi, ključeve bi ostavljali povjerljivom susjedu, ili ih ne bi nikome ostavili, izlazeći iz stana iz kojeg ih je posljednji pozdravljao brundavi zuj zamrzivača. Nesvjesni tog zvuka udisali su po posljednji put u životu miris doma, prethodno pažljivo slagan i komponiran od desetina drugih prisnih i bliskih, ugodnih i neugodnih mirisa, od kojih je bio načinjen svakodnevni njihov život. Kada 2. svibnja 1992. nestane struje, zamrzivač će se iznutra danima grijati, i u njemu će, zatvorenom, otpočinjati procesi bujanja jedne nove, pobjedničke civilizacije. Budit će se, rasti i množiti uspavane bakterije. Započinjat će procesi maceracije, koji će već nakon desetak dana, pod utjecajem pretoploga sarajevskog proljeća, toliko uznapredovati da će se smrad raširiti po napuštenom stanu i probiti se sve do zajedničkog stubišta. Slatkasti, opojni, uznemirujući, neusporedivi strašni vonj, kakav ljudi nikad prije nisu osjetili nije se, poput svih drugih neugodnih mirisa ticao običaja čovjekovih i navika, onoga što je činilo olfaktivnu osnovu same ljudskosti. Vonj zamrzivača prepunog mesa, koji se širio stubištima sarajevskih zgrada u svibnju 1992, bio je parfem smrti. To je čovjeku vonjalo njegovo vlastito mrtvo meso.

On, taj mladić čiju pripovijedamo priču, pjesnik s dvije objavljene i jednom nedovršenom knjigom pjesama, član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, suradnik sarajevskih dnevnih novina i dopisnik splitskog tjednika, plah i pomalo autističan nesnađeni prijeratni urbani duh, ušao je u jedan stan u svom susjedstvu na Sepetarevcu iz kojeg se širio strašni smrad trulog mesa iz mrtvoga zamrzivača. U stan je trebalo provaljivati, ali to su činili odlučni muškarci, domaćini iz komšiluka, u kojima je provrio bijes zbog smrada koji se danima širio mahalom, ali još više zbog osjećaja da ih je komšija u čiji stan provaljuju izdao, da ih se odrekao, da ih je, biblijski rečeno, zatajio. Nisu to mislili onog jutra kad je odlazio, i kad im se, sa suzama u očima, svima redom javio, govoreći da odlazi zbog bolesne žene, lani je operirala kičmu, zbog malene kćeri, zbog sina i sinovljeve astme, iako bi mu, rekao je, najdraže bilo ostati s njima, komšijama svojim, pa kako drugima bude neka bude i njemu, ali eto, čovjek ne zna koja će ga kad muka sastati, nisu mu odlazak tada zamjerali, nego su ga po ramenu tapšali, nego su ga grlili, ispunjeni nekim veoma prijatnim, dotad neotkrivenim osjećajem, emocionalne i moralne nadmoći, kao da im je komšija najednom postao njihovo dijete, ustvari pastorak, pomalo zaostali i nevoljeni pastorak, kojem upravo odobravaju nešto što ne bi odobrili nikome drugom, a što ih u vlastitim očima čini većim i plemenitijim. Kada je, međutim, u haustoru zasmrdilo i kada se smrad raširio ulicom, i kada se izdajničkim vonjem začulo zatajeno meso iz komšijina zamrzivača, ono meso koje je kanio pojesti kada se ovo sve smiri, a on se vrati, kada se začuo vonj trule govedine, a možda i svinjetine, jer komšija je, sad to možemo reći, Hrvat, pa je zato i otišao svojima, tada se u njima nešto zauvijek prelomilo. U tom teškom, ljudskom nosu tako nepodnošljivom slatkastom mirisu maceriranog mesa, ležao je konačni konac i kraj bratstva&jedinstva, kraj Jugoslavije, domovine svih naših naroda i narodnosti, a pomalo i kraj Sarajeva, grada u kojemu su svi bili jednako svoji i koji jedini od svih naših velikih gradova nije pripadao samo jednima. U tom smradu skončali su Jugoslavija i socijalizam, a započeo je postupni povratak onoga što im je prethodilo, demodernizacija i deemancipacija zajednice, koja će trajati desetljećima i biti dovršena u nacionalizmu, fašizmu i vjeri da je Zemlja ravna ploča, a da je dugobradi Bog načinio ženu od muškarčeva iščupanog rebra. Ali ono čega ti naši domaćini, te sepetarevačke, mejtaške i bjelavske komšije tragičnoga našeg mladog pjesnika, nisu bili svjesni, i što bi, možda, moglo biti od presudne važnosti za ovu pripovijest, kao i za neku opću povijest našeg propadanja, jest olfaktivna i olfaktološka analiza vonja zamrlog zamrzivača punog mesa. Imamo li za nju vremena, nakon što smo mladog pjesnika pustili u tuđi stan, i on sad korača prema zamrzivaču? Imamo, jer ionako je ovo priča u pričinoj priči, bez književnog premca i usporedbe, pa je samoj sebi sudac i mjera.

(prigorsko-krajiški diptih)

životinjsko, biblijsko, kajkavsko
(matiji ivičeku đebi)

nikada me životinje nisu razočarale, za razliku od ljudi. ljudi bezbroj puta, poznati i nepoznati. njihova uskoća srca i uma, nerazumijevanje životinja i manjak interesa za njih, nerazumijevanje riječi kojima se služe i manjak interesa za njih, ljudska zvjerstva i bestijalnosti, kakve ne nalazimo među životinjama, ljudski pasjaluci i svinjarije, kakve ne nalazimo među psima i svinjama. pred psima koji nemaju pojam svetoga i pred svinjama koje ne znaju što su biseri – uvijek čudim se tome, često stidim se zbog toga, kao čovjek: zaostala životinja.

sveto najte dati cuckom, niti metčete đunđe vaše pred svinje, da, morebiti, ne poteptaju vas z nogami svojemi, ter obernuvše ne rastergaju vas.

[fusnota prva]

kad kajkavska se biblija uzbibala preda mnom – sveto pismo novoga zakona, na horvatski jezik po ivanu rupertu gusiču prenešeno i na svetlo dano – kao da novu drevnu knjigu otkrio sam, nove drevne mudrosti i bedastoće, mudrije i bedastije od onih koje sam dotad sisao iz hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga, slovenskoga, njemačkoga i engleskoga. a i to je već opisano, jer: prosite i dat se vam; izčite i najdete, kučite i odpre se vam. pitanje „što se čita?“ treba da glasi „gdo čti?“. a ja sam taj, jedinstven i dvostruk, isti i različit, među prigorskim mi suseljanima i suseljanima jezuša kristuša.

[fusnota druga]

kad doselio sam se na selo, priselio se prigorju, zakoračio sam u kajkavštinu – stidljivo, ali napeta uha i uma –, odškrinuvši kapiju kajkavskoga kozmosa, stupivši u prašumu kajkavske sintakse, susretavši divlje zvijeri kajkavskoga leksika. od ivana belostenca do ivana goluba, od tituša brezovačkog do brezinščaka bagole, od muliha jurja do mujičića tahira, kroz krležine balade petrice kerempuha i kerstnerove gruntovčane – dotad sam se kajkavštinom vozio turistički, a otad pješačim. i se mi se vidi da to su dva odvojena svijeta, po čijim granicama sada hodim, tamo i amo, kao čitatelj i kao žitelj.

(kučilovina, 5. kolovoza 2026.)

stariti s whitmanom, u bihaću, uz unu
(ramizu huremagiću)

biti u nekom obliku, što je to? – s drugom waltom whitmanom naglas se pitam. i odgovaram tihim glasom, sve tiše: biti u tijelu, ovom jednom, neponovljivom, nezaustavljivom i nespasivom, biti tijelom, biti tijelo. ne očekivati nikakav iznenadni obrat, revoluciju, niti kakvo kruženje ili spirale u ambisu svevremena, nikakav noviji novi vijek, niti kakvo novo srednjovjekovlje u smislu nikolaja berdjajeva, i besmislu.

u sredovječnoga čovjeka, očekivano, tijelo se suši, presušuju tjelesne tekućine, preživjeli životni sokovi sve su razrjeđeniji i bljutaviji. tek priroda – ravnodušna spram pitanjâ i odgovorâ – nudi utjehu, nadu i snagu. recimo: tek blage suše i kiše rodnoga grada podsjete na blagorodnu neograničenost zlog i dobrog, svojstvenu mladosti; tek riječni bukovi i slapići, zelenci i jezerca, ovlaže suhu sedru moje utjelovljenosti i mjestimice napoje vime mojega srca, što katkad iscijedi masnu kap života ili čak štrcne oštar mlaz života, makar u pustinju, u ništa.

a uskoro svega toga, uskoro mene više neće biti, uskoro će iskustva, whitmanova i moja, postati važna i nebitna kao trag pseće mokraće na asfaltu. uskoro – ili već sada – trebalo bi, izgleda, početi razmišljati o vječnosti, iskreno vjerovati, zavaravati se barem, jer sve istine čekaju u svim stvarima, ne žure s vlastitim pojavljivanjem, niti mu se opiru, ne trebaju im porodiljska kliješta liječnika, nevažno im je isto toliko veliko koliko i sve ino. ali dopustite: sa žaljenjem konstatiram da su dragi bog i drugi centralni komiteti ipak trebali to drugačije urediti, pa da i ja, na kraju svih krajeva, mogu aplaudirati predstavi čijem sam uprizorenju doprinosio.

(bihać, 11. augusta 2026.)

Za Adrianu, Draganu, Mariju, Šteficu, Silvanu, Tamaru, Doris, i mnoge, mnoge druge

Poznajem Novalju kakva se nudi turistima. Lignje na žaru i pizza iz krušne peći. Patagonijske, cijede se niz zid vešeraja, toplina veš mašine otapa njihove vječno sleđene oči. Ledeni blokovi tijekom noći postaju Dalijevi satovi. Ranom zorom, Silvana, božica šume iz Topuskog, priprema ih, čisti odleđene, za turiste. Svakodnevno, na desetine kilograma. Ispod njenih noktiju zavlače se lignjine očice. Niz prste cijedi se vrijeme, i gnoj. Nokti joj počinju otpadati pred kraj sezone. Pizza iz krušne peći, nakon što nahrani mnoštvo turista, peče se i za radnike. Kad se restoran lagano krene prazniti od zadnjih gostiju. U po noća radnička je večera. Restoran na rivi. Zvučna imena. Ljudi čekaju u redu da se stolovi isprazne. Brzo jedu, kao na traci. Sudeći po stolnjacima koji se gomilaju u zavežljaje za pranje i peglanje. Brdo od stolnjaka, zove se Sezona. Sa otvorene terase, prema moru, vijore se zastave dobro uhodanog obiteljskog biznisa. Krem stolnjaci, košulje za kelnere, krpe i pregače za kuvare, majice za osoblje. Posolica iz njih izvlači mirise znoja i umora. Sunce ih izbijeli, more nafajta, sol uštirka. S druge strane kuće, istočne, već za izlaska sunca, kuhinjske se krpe izlažu svetoj sunčevoj svjetlosti. Svaku krvavu mrlju ukloni. Nedugo nakon izlaska sunca, glavni kuhar meso tranžira. Na radnom stolu podloženom krpama. Klize s njih sukrvica, koštana masa, loj. Zavlače se pod njegove nokte. Ostaje gnoj. I njemu nokti otpadaju pred kraj sezone. Krpe se ne bacaju. Čekaju noć, i otkuhavanje, i jutarnje sunce, da se kao janjad izbijele. Čiste i nevine. Nakon dvadeset minuta sušenja ponovno idu u upotrebu. Kao da se ništa značajno nije dogodilo. 

Volim ta rana jutra. Sve je još usporeno. Kao i tijelo probuđeno prvim zrakama. Tad se još može čitati, bar pjesma poneka. Adriana Škunca i bilo otoka. Ostali radnici piju prvu kavu u pola devet. Onda se traka pokrene. Dogodi se akceleracija vremena. Adrianina poezija spora je i temeljita. Kao plima i oseka, sunce, mjesec i zvijezde upravljaju njenim kretanjima. To je mjera čovjekova. Mjera njegova dostojanstva. Izvan poezije, u restoranu, vrijeme je brzo, kaotično, u ritmu izmjena jela, narudžbi, u ritmu pranja i sjeckanja. Uvijek više, uvijek brže. I misli su brze, kaotične, a onda otupe kao i kuhinjski noževi od pretjerane uporabe. Moje se tumbaju kao veš u centrifugi, trče uz i niz stepenice, kače i skidaju štipaljke, peglaju košulje, lupkaju nogom pedalu koja obrće zgužvane stolnjake. Izlazi čist i mirisan veš, ispod valjka nazire se blistavost. Moja je privilegija otvorena terasa, hladovina palmi, ljeskavo more. I samoća. Ostali se grizu u pregrijanoj kuhinji. Poznajem vjetrove, koji i kad najbrže veš će osušiti. Znam s koje strane velika kiša dolazi, veš ravna mojim danima. Velika kiša znači puno vlažnog veša, izostanak blistavih stolnjaka, i nervozu konobara. Umrljani stolnjaci ostaju bez tringelta. Sve nas Baba nadgleda. Kao pravi ženski patrijarh bdije nad svetosinovskom prvobitnom akomulacijom imanja. Silvanu zove Neđeljka, jer joj nije dovoljno brza sa lignjama. Svima nam daje druga imena. Svi smo dakle Babina imovina. Sa snahom, Gazdaricom se nadmeće, koja će dobiti više mrvica Sinove ljubavi. Gazdarica je opet šparna i praktična. U posjed joj svake godine dolazi poneka nova akvizicija, hotel na rivi, novi apartman, dok broj veš mašina ostaje nepromijenjen. Tri. Četrdeset radnika. Svi u obitelji su marljivi. Svi rade na blagajni. Sin svake nedjelje na misu odlazi. Radnici nisu praktični vjernici. Oni imaju po jedan dan u mjesecu slobodan. Djelatnica u vešeraju dva puta pola slobodnog dana u mjesecu. Vrijeme se tad rastegne. Neslućeno. Kao lastiš. Kao dugo kupanje. Rado bi na misu jutarnju otišla, samo krpe tad propuste sunce jutarnje najljepše, pa ostaje sa krpama. Tijelo u stalnom kretanju teško je uspavati. Kad zalegne, srce iz ležišta iskače. Uspavljujem ga Atlasom otoka. Ponavljam poput desetica: „U dvorištu, netko je rasklopio atlas otoka./Jedno uz drugo složeni ostaci amfora i keramičkih posuda./Žbuka starohrvatskih crkvica, puževe kućice, lubanje ovaca./Okamenjene spužve, drvena klecala, rasušene bačve./Rimske tegule, obluci, zrna./Paučina, ohlađena sjena./ (Novaljski svjetlopis).

Ponekad nehotice, nadodam nešto svoje, smilje iz kamena, puteljak od kupina, vrijeme se otopilo. Srce se smiruje. Vraća u ležište.

Radim dvokratno. Kao i većina uostalom. Od tri do pet je pauza. Jedem brzo, kao da bježim iz ropstva. A onda i pobjegnem. Što dalje od rive, tangica i nabildane muškosti. Tamo gdje smo more i ja sami. Trideset minuta šetnje i poezije, u jednom smjeru. Dvadeset dvije minute mora, i osam minuta spavanja. Blaženo nepostojim tih osam minuta, izbijelim se kao krpa na štriku, nestane svaka mrlja, miris i boja. Vraćam se obijeljena. Kao da sam se pričestila. Pag je na mene prosuo svoje balzame. Baba se svaki dan pribojava da se neću vratiti iz svog nepostojanja u njihovo postojanje. Svaki me dan prekorava da bih trebala malo odspavati, jer će me more premoriti. Baba se boji, a tijelo postaje žilavo kao lunska maslina, zalijem ga i okopam poezijom, udahnem smisao, i nastavim rasti, samoniklo. Baba ne zna da se moram vratiti uvijek iznova, sve dok ne utvrdim, da čovjek je krpa, nakon što ga se bezbroj puta okrvavi, usmrdi, opere i osuši, sve dok se ne pocijepa na trakice, onda ga se odbaci i novom krpom zamijeni. Tolika je vrijednost čovjeka. Zar može krpa biti produhovljena. Vraćam se, jer mi je potreban novac za školovanje. Mimo Babine škole. Ona sluti da sam opasna jer sam nepostojanje iskusila, za njega mi je potrebna tek pokoja divlja kupina na putu do mora. Mogla bi joj uteći iz tvornice. I zato, provodi sve više vremena na terasi, priča i govori, prati meditativni tok valjka, paru pegle. Nabraja otočne legende, podučava meteorologiji. Sve ne bi li me na pauzi zadržala da odmorim. Baba se boji, a ne zna, tijelo je solarni kolektor, i vjetroelektrana. I bit će tako sve dok se ne umori, i polomi. I slomi se fibula. Kost u zglobu. Sitna i neophodna. I tad sjedimo zajedno na terasi, Baba i ja, u sjeni palmi. Sa nogom u langeti, na povišenom, a drugom valjak pokrećem. Baba sretna govori. Njen je djed bio pjesnik. Na trgu gdje se koči bista prvog predsjednika, bila je ribarnica. I ljudi se tu okupljali. On, i jedan njegov prijatelj izvodili narodne priče. O sinu kralja Zvonimira Radu i njegovoj nesuđenoj pastirskoj kraljici Radoslavi. Ne sluteći me poduči da se bogatstvo i siromaštvo nikad ne orodi. Sad smo prijateljice. Iako zna, da krpa neću zaboraviti nikada, i da sam sa njima daleko prisnija. Zajedno ubijamo staračku samoću, i na kraju mi poklanja suvenir iz svog udovičkog stana. Ribu. Jer je na mene podsjeća. I kao zalog, ne bih li se opet njoj, na more vratila. Riba je keramička okamina. Više joj se ne vraća. Bacam je prema drugim morima. A fibula, ona se preporodila. Propisala. Na mjestu prijeloma, kost zadebljanje dobije, jedan mali sunčev zapis. Na istom se mjestu više ne može slomiti. Poezija je usporavanje koraka, pogled ispod mrlje. 

KADIŠ EN SILENSIO[1]

 I

Protrljavaš oči li kad zlokandža vid ti raskopa,
I kad nevidom tim strašnim stoput je sve viđeno,
I kad u podzemljima tamnim očinjeg rudokopa
Iznađeš sunce korozno tek pokorom otkupljeno?

Čuvaš li vjerno u ušici med za nove vancage[2],
koje miluju ti zatiljak, uprošćuju čuveno?
Iz nosa kaplje, b’jele se gubima ljepljive žvalje,
I pusti su redovi, a toliko tog je rečeno.

S mojih balkona škropi kiša, a nekada kiseliš
vinski na prejužnu pogled mi otpravljuje bandu;
No prije no naselim, u lokvu se iz mene iseliš,
i t’jelo se razbaci u oluju četverostranu,

gdje žedniće mora, a morima napajati suše –
I zvečaće zvonima sv’jeta: sav romor tobom zglušen.

II

Posmatram revno magličasti trak tvog izobličenja:
To jekuje buđenje svjetova potkopanih kožom;
Obamrle već staze su naših jetkih suočenja,
i sluh mi je već vrludan vjetrom i olujnom vodom.

Ja nisam gradio pilare za veleljepne štale,
koje skočile su velemožne u gvaljama dima;
Odgonjen od slavopoja na oltar smrtnosti male,
izgubio si koračaj t’jela koje još te ima.

I kao ugljena si prašina stegnuo u oku
jednu kordu mi Plejada na Sjevernome nebu;
Ne osluškujući konačnost, proteknut u ophodu,
zab’jelio si svitanje u preprelomljenom spektru,

gdje tu sam da ti svevidećem, a mene nevidećem,
ispjevavam kadiše u maniru tvome ćutećem.

KADIŠ EN CLAMORIO[3]

I

Ne omamljuj se ni najmanje što ponovo me vidiš,
Ja nalazim tebe u šumi prebivajuće tame!
Ti naći me ne um’ješ povrh zemlje, čak ni da prisniš:
Izvire šipražje gusto, jezičine ti za male.

Strah kamenjuje sv’jet – slika čitava spomenik biva –
Podriguje blato zagasito, da l’ preći ćemo preko?
Jabuka smrznuta povraća stomak, kužna, crvljiva,
Iz sise glođaju vuci otrovno materino ml’jeko!

Plejade gase se nebom k’o oči onemoćale,
U krupama se sručuju na slane vododerine;
Smrskavaju se lobanje trule, pretekle iz lomače,
Jakrapi žderu, pauci ispliću lance i verige.

No bdu iz dupalja ti bl’jedih sva drevna prokletstva i boli;
Isrkalo zlato ih leonsko[4], a glad ih jošte oholi.

II

Ti posve si iždžiknut nad vrećama svojih kostiju,
Slobodom zmijskom jarećom pokazuješ nebu šípke!
No da prozre te neko i rastepti strašnu tišinu,
Zar bršljan nije odveć zarasnut? Zar vr’jeme već nije?

Pa da uzmeš iza sutona pastelne svoje boje,
I namažeš u crveno kad odrasnut tek si rođen?
Rasniven zorom ljepljivom, dok muhe se na te roje,
Ti ustao si krišom i od sveg očistio noge.

A jara tvoja miriše na raspomamle gradove,
Hramove u lomači, znojne otpravnike vozova;
Čereči dan se predug, bubnjevljem plebejskim nadvođen –
U kanceru r’ječnom sunce zagluvljelo od olova.

No kud li si to nestao slobodom misli naslućen?
U crnom blatu Osvjenćima^[5]? Vidom neba izlučen?

III

Na provi si prvi – jerozolimskim rastinjem se hvastaš –
Kulise za tornjima – raspored vožnje i treblinški sat!
Na krmi si najzadnji, kad ustrašen neznanjem se pravdaš,
No znaš li kol’ko ne znaš, il’ ne želiš znati kol’ko znaš?

Da gasle su jedva izlegnute solomonske oči,
Pred bezumom strašnim svoj um ti probrano si tržio,
Zaboraviv bl’jesak u pogledu skrajnutom što pustoši,
Otpravljao u smrt, a zatim oči si isušio!

No ruke s kojih tokariš preostatke od večere,
nisu ruke tvoje, nikad bile, um’ješ ti i bolje!
Samo zakriven si jadan pod klobucima nevjere
da postoji svevremen i pjesničkom pravdom gonjen

Oltar na kom ispijam tvoj rđav pehar, kugom presenećen,
A kadiše ti ispjevavam u maniru svome urlećem!

[1] Silensyo (lad.) – tišina, ćutanje. En silensio – u tišini.

[2] Vancaga (njem. Bandsäge, die) – tupa sjekira, nož ili britva; pren. propalica, probisvijet, hulja.

[3] Clamor (špa. lad.) –  vapaj, krik, jauk, naricanje. En clamorio – u jauku, u kriku.

[4] Leonsko zlato – lažno zlato izliveno od bakra i cinka.

[5] Osvjenćim (polj. Oświęcim; jid. Oshpitzin; šles. Uośwjyńćim) – poljski naziv za grad Aušvic (njem. Auschwitz).

Kako godine prolaze a čitalački staž se uvećava, najteže nailazim na knjige koje me osvoje prvenstveno svojim jezikom. Ovde počinje šuma“ Monike Herceg pripada upravo ovoj retkoj vrsti. Kod nje jezik nije način da se stvarnost ulepša – on postaje poslednje utočište na kojem krhkost onoga što nazivamo svojom stvarnošću i svojim sećanjem biva sačuvano.

Na prvi pogled, pred nama je roman o odrastanju. Devojčica odrasta u svetu obeleženom siromaštvom, nasiljem, ratom i porodičnim traumama. Međutim, već nakon nekoliko stranica postaje jasno da ovo nije klasičan bildungsroman. Monika Herceg ne prati razvoj svoje junakinje kroz linearni niz događaja koji vode sazrevanju – ona to čini kroz fragmente sećanja, slike, mirise, dodire, predmete, telesna iskustva. Radnja se ne kreće pravolinijski; ona se grana, vraća, kruži i taloži, baš poput šume iz naslova.

Centralna tema romana zapravo je siromaštvo, a način na koji Herceg o njemu govori duboko je jezički i narativno promišljen. Kod nje siromaštvo nije društvena tema niti povod za socijalnu kritiku – ono je doslovno egzistencijalna kategorija. Ne određuje samo uslove života, već oblikuje samu unutrašnju strukturu čoveka. Ono utiče na način na koji junaci misle, osećaju, vole, ćute, sanjaju i odustaju. Menja odnos prema telu, prema vremenu, prema budućnosti, pa čak i prema sopstvenim željama. U svetu Monike Herceg beda nije privremeno stanje iz kojeg se izlazi; ona je horizont unutar kojeg se živi – potpuno prirodno stanje postojanja. Upravo u toj ravni roman postaje izuzetno potresan: junaci Monike Herceg siromaštvo prihvataju gotovo kao ontološku datost, kao nešto što se ne dovodi u pitanje, i nastavljaju da ga žive. Postoji samo ta gotovo elementarna biološka sila koja čoveka tera da svakog jutra iznova ustane, da radi, da brine o drugima i da nastavlja dalje. Život, koliko god bio sužen bedom, uvek pronalazi način da opstane.

Tema siromaštva, kao vezivnog tkiva koje premrežuje sve ostale tematske slojeve ovog romana, na prvom mestu neraskidivo je povezana sa kućom – kao mestom prvog pripadanja, prvog pamćenja i prvog siromaštva. Najpre prakuća, pa onda kuća, daleko su više od pukih građevina. Gotovo živa bića, one imaju sopstvena tela: upijaju mirise, vlagu, bedu, strahove i porodične uspomene, čuvaju tragove onih koji su kroz njih prošli. Zato gubitak kuće i izbeglištvo nisu samo gubitak krova nad glavom, već kidanje veze sa prostorom u kojem je bio upisan identitet čitave porodice. Kuća tako postaje svojevrsna materijalna memorija romana – mesto u kojem prošlost nastavlja da živi čak i kada ljudi iz njega odu.

I kao što kuća nije samo kuća, tako ni šuma iz naslova nije tek prigodna metafora ili scenografija romana. Ako je kuća intimna tačka porodičnog pamćenja, šuma postaje velika, gotovo mitska teritorija kolektivnog sećanja. Ona je istovremeno prostor straha i utočišta, divljine i slobode, mesto u kojem prestaju da važe pravila ljudskog sveta. Nasuprot kući, koja u sebi sabija porodičnu istoriju, šuma je starija i veća od čoveka: u njoj se pojedinačno iskustvo uliva u nešto arhaično, gotovo mitsko. Nije slučajno što upravo ona ulazi u naslov romana – šuma je prostor iz kojeg sećanje izranja, ali i prostor u kojem granica između ljudskog i animalnog, života i raspadanja, straha i pripadanja postaje porozna. U svetu u kojem je čovekov dom moguće izgubiti preko noći, šuma opstaje – ravnodušna prema ljudskoj istoriji, a ipak puna njenih tragova.

Premda Monika Herceg rat ne stavlja u središte pripovedanja, implicitno je on prisutan na gotovo svakoj stranici, i na mnogo načina usko povezan sa siromaštvom i gubitkom doma – kuće – porodičnog sećanja. Rat se pojavljuje kroz snažne, kratke slike, kroz iskustvo izbeglištva i trajni osećaj nesigurnosti. On nije tema romana u klasičnom smislu; on je njegova pozadina, tamni horizont koji neprestano određuje živote likova. Rat je poput podzemnog toka koji oblikuje njihove sudbine čak i onda kada ga ne vidimo. Upravo zato njegovo prisustvo deluje toliko ubedljivo – nije ispričano, nego proživljeno.

Svoju domimantnu temu siromaštva Monika Herceg savršeno produbljuje potenciranjem na telesnosti. Kod nje telo nije apstraktno: ono se znoji, boli, miriše, gladno je, promrzlo i umorno. Siromaštvo se na njemu doslovno iscrtava i urezuje, a tragovi koje ostavlja nemilosrdni su i okrrutni. I svet je na isti način prisutan: gotovo da osećamo vlagu kuće, ustajali vazduh, miris  zemlje i bede koja se uvlači pod kožu. Ta izrazita fizička prisutnost sveta nije naturalizam radi efekta, već način da čitalac iskustvo siromaštva ne razume samo intelektualno, nego da ga gotovo telesno proživi. U njenoj prozi beda nije samo opisana – ona se oseća.

Podjednako snažno ispisana je i tema transgeneracijske ženske traume. Ona se ne prenosi velikim dramama, već ćutanjem. Sa majke na ćerku. Sa bake na unuku. Kroz sitne gestove, poglede, zabrane i neizgovorena pravila. Žene stoički nose teret opstanka sveta koji se neprestano i iznova raspada. Njihova snaga nije herojska; ona je tiha, iscrpljujuća i svakodnevna.

U tom kontekstu, izuzetno su upečatljivi likovi majke i babe. Majka je žena koja na svojim plećima nosi gotovo čitavu životnu i emocionalnu strukturu porodice. U njenom liku sabrani su umor, odgovornost, briga i nemoć, ali i ona gotovo instinktivna potreba da porodicu održi na okupu čak i onda kada se čini da je sve izgubljeno. Nežnost je nešto što ona ni kao žena ni kao majka ne poznaje – čist luksuz, koji pred imperativom preživljavanja prvi strada. Pored nje, lik babe – možda jedan od najupečatljivijih u romanu – u sebi nosi  još stariju istoriju siromaštva i preživljavanja. Gruba, telesna, gotovo iskonska, svedok je i čuvar vremena u kojem je siromaštvo i patrijarhat oduzimao ženi bilo kakvo pravo na nežnost, slabost, čak i na stid. U njenom liku granica između ljudskog i animalnog povremeno se gotovo briše; pa ipak, Herceg je ne svodi na grotesku: upravo kroz njenu sirovu telesnost i grubost naslućujemo koliko duboko beda može da se upiše u čoveka. Ako majka nosi teret sadašnjeg života porodice, baba kao da nosi njegovu predistoriju – ono nasleđe koje se ne prenosi samo pričama koje detetu priča, već i telom, navikama i načinom preživljavanja.

Izborom dečje perspektive za svoj pripovedački postupak, Monika Herceg je dodatno zaoštrila i pojačala emocionalnu strukturu svih tematskih slojeva. Ta dečja perspektiva ne oponaša doslovno način na koji malo dete zaista misli i govori – kako se neretko očekuje. Književnost nije i ne treba da bude puki transkript stvarnosti. Ta je perspektiva legitimno odabran umetnički postupak: iskustvo pripada detetu, ali jezik kojim se ono oblikuje pripada odrasloj autorki. Upravo taj raskorak između onoga što dete vidi, i jezika kojim je viđeno naknadno artikulisano, po mom mišljenju otvara romanu još jedan prostor značenja. Dodatno je zanimljivo što mi, kao čitaoci, svet posmatramo kroz dečju svest, ali pripovedanje nije oblikovano u prvom licu. Umesto toga, autorka bira distancu: „majka“, „dete“, “baba” – bez oslanjanja na lična imena kao osnovu identiteta. Time iskustvo prestaje da bude samo pojedinačno. Ono postaje gotovo arhetipsko, iskustvo mnogih porodica koje su prošle kroz siromaštvo, rat i raseljavanje. Ta depersonalizacija pripovedanja paradoksalno proizvodi još snažniju emociju.

No, kao što sam na početku rekla, za mene lično najveća vrednost ovog romana leži u njegovom jeziku. Monika Herceg piše kao pesnikinja, ali razmišlja kao romansijer. Zato njene poetske slike nisu ukras, već nose samu strukturu pripovedanja. Njen jezik je istovremeno lirski i opor, nežan i grub. Rečenice su guste, pune mirisa, tekstura i slika; gotovo kao da se čitalac povremeno sapliće o njih. A ipak, taj jezik nije težak. Naprotiv, roman se čita iznenađujuće prirodno. Njegova gustina ne usporava pripovedanje, već ga produbljuje. Poetske slike nisu umetnute da bi pokazale pesničku virtuoznost; one su organski deo sveta koji autorka gradi, sa nečim gotovo nadrealnim u sebi.

Možda je upravo u tome najveći književni podvig Monike Herceg. Ona je pronašla književni jezik za iskustva koja se u stvarnosti često svode na puki dokument ili činjenicu. Siromaštvo, izbeglištvo, rat i porodična trauma kod nje ne postaju svedočanstvo, već književnost. Ona deluju toliko istinito upravo zato što je ovo pre svega roman jezika. Jer ako rat oduzima dom, ako siromaštvo oduzima mogućnosti, ako trauma oduzima glas, književnost ga može vratiti. Možda upravo zato naslov deluje tako sugestivno. Šuma ne počinje negde izvan nas. Ona počinje tamo gde sećanje pronađe pravi jezik.

https://oknjigama.com/

Iz zbirke “mačka čovjek pas”

O tome kako je naša čaršija ostala bez muških neka govore drugi, jer pričanje te priče niti je u ona doba bilo mojim poslom, niti je to danas. Moje je da ispripovijedam ono što znam bolje od drugih koji su još iz tog doba živi: priču o Pavelićki. Mimo nje reći ću samo da se uvijek govorilo, pa se i sad govori, kako su naša braća, očevi i stričevi, oni u uniformama i s ustaškim aferimima, kao i oni bez ikakvih aferima, mladi i stari, katolici i muslimani, sve što je bilo muško a starije od šesnaest godina, pošli prema Zagrebu, i dalje, preko Slovenije, u Austriju, za bojnikom Danijelom Valjanom. Vjerovali su mu, pa su i pošli. Toliko ja o tome znam i toliko smijem reći.

Tri dana kasnije u žensku i u staračku čaršiju ušli su partizani. Upitaše gdje su vam braća i muževi, a kad od naših matera i baba ne dobiše odgovora, jer odgovora nije ni moglo biti, samo su slegnuli ramenima: progovorit će kamen, zemlja i drvo, mrtva će usta progovoriti, samo kad u glave dođe da je ovo sad zauvijek, a ono se vrijeme vratiti neće. No, one su i dalje šutjele, a starci ko starci, oni su uskoro jedan za drugim pošli umirati. Mi djeca rasli smo ne sjećajući se očeva, ali s jasnim znanjem što su nam i tko su nam očevi bili, za kim su pošli i gdje su sad. Kad bi rasprostrli geografsku kartu, na svakoj zelenoj, žutoj, smeđoj i bijeloj mrlji i površini, gdje god je suho, od Teksasa do Tibeta, i od Pariza do Jave, tamo su, može biti, oni, i samo što se nisu javili. Jedino ih nema u Sovjetskom Savezu. Nitko nam to nije rekao, ali nekako smo znali da ih tamo nema.

Navečer se u boljestojećim kućama slušao radio. Tako je i kod nas dolazio komšiluk, oni koji radija nisu imali, uglavnom žene jedne i druge vjere, pa bi slušale, onako ispotiha, hoće li se nečiji muž ili brat javiti s drugog kraja svijeta. A svake večeri su se javljali, barem dvadesetorica njih, a nekad i više, sve imena kao u naših očeva, Hamdo, Anto, Cvjetan, Josip, Mirko, Mustafa, Petar, Ilija, Idriz, ali prezimena vazda neka tuđa, iz nekih drugih, poznatih i blizih gradova. Nikada se nije javio nijedan iz naše čaršije, ali žene i pokoji starac i dalje su slušali, vjerujući kako se i njihov Anto i njihov Idriz moraju javiti, ako su se već javili nečiji tuđi. Da im je bilo čuti neka drukčija imena, pa da prestanu slušati taj vražji radio.

Onda se jednog proljeća omacila mačka Vukava, Ivke, Barišića Ile udovice, čija su četvorica sinova, svaki u uniformi i sa slovom U na kapi, pošla za bojnikom Valjanom. Možda su klali, ali krali sigurno nisu, jer je vazda čestita i poštena bila kuća Barišića Ile. A mater ko mater, nadala im se svoj četvorici, dolazila svake večeri u nas na radio, i sve je za spikerom sricala imena onih koji su se javljali, i svaki put bi je sunce obasjalo kad bi se neki zvao kao jedan od četvorice njezinih sinova.

Ivka je pustila Vukavu da se raduje svojoj mačadi, da ih doji i liže svo šestoro, a onda je, malo prije nego što bi progledali, iznijela na avliju limeni lavor, napunila ga vodom, pa je na Vukavine oči, jedno za drugim, podavila njih pet. Ali kad je došao red na šesto, nešto Ivki nije dalo da i njega zadavi. Triput ga je zagnjurila u vodu, i svaki put joj je neki glas govorio: nemoj Ivka, ostavi joj to jedno, imaj duše kad je već drugi nisu imali. Nije je ni trebalo pitati koji to drugi, jer su se odgovori na takva pitanja u našoj čaršiji nekako znali.

Preživjelo mače bio je skroz crno, bez ijedne bijele tačke na sebi. Nije mu nadjenula ime, nego je ostalo da ga se zove – malo od Vukave. Mače se, tko zna zašto, vezalo za Ivku, pa bi je ukorak pratilo po avliji, dok bi prala i prostirala rublje, ili dok bi razbijala i čistila orahe, koje će sutra poslati da ih se proda na sarajevskoj pijaci. Rano se odbilo od matere, koja je bila mačka kao i svaka druga, i imalo je nešto od pasje naravi. Kad bi Ivka viknula mac, mac, dođi vamo, mače bi dotrčalo, taman da je upravo bilo pri hrani.

A onda ga je jednom, kad je već izraslo u veliku, lijepu mačku, sjajne dlake i panterskoga stasa, vidio milicioner Đuro Bračulj, pa je, dobro znajući za četiri Ivkina sina, doviknuo za njom: „Vidi crne mačketine, prava Pavelićka“. Ivki se to, ko će znati zašto, toliko svidjelo da je ženama danima pričala šta je Đuro rekao. Sjedila bi kod nas, malo prije emisije, mačka joj u krilu, a ona ju miluje i govori: „Pavelićka moja, Pavelićka moja…“ I tako, malo pomalo, mačku prozvašePavelićka, ali tajno i ispotiha, da slučajno tko ne čuje. Ako bi koji od nas djece tako zazvao Ivkinu mačku, dobio bi po ušima i preko zuba. Ni naglas, ni ispotiha, mi nismo smjeli izgovoriti njezino ime, koliko ga god puta čuli od svojih matera.

A onda sam jedne večeri, nakon što je prošla emisija na radiju, da se napravim važan rasprostro po podu veliku kartu Europe, veću od našega ćilima, na kojoj je djed za prošloga rata crvenom i plavom olovkom ucrtavao kretanje njemačkih i ruskih trupa. Tu mi je kartu poklonio za Božić, da iz nje naučim imena svih glavnih gradova Europe. Ja sam naučio, i sad sam pred svima, izgovarao: Portugal Lisabon, Španjolska Madrid, Francuska Pariz… Pa bi prstom pokazao svaki grad. Kada sam došao do Austrije, nisam mogao pokazati Beč, jer je preko Beča i pola susjedne Njemačke i Čehoslovačke sjedila Pavelićka. Ivka ju je pozvala da se pomakne, ali mačka je ostala na svome mjestu.

Sljedeće sedmice Ivki je stiglo pismo od najstarijeg sina Slavka. U pismu piše da odlazi u Južnu Ameriku i da joj se više neće javljati, jer je opasno, ali jednom kad ovo prođe, kao što s Božjom pomoći mora proći, doći će joj na grob. U pismu je bila fotografija, i na njoj Slavko ispred jedne velike crkve, za koju joj je velečasni Bariša rekao da je to bečka katedrala. Ništa čudno, jer je pismo bilo poslano iz Beča.

Ivka je bila izvan sebe od sreće, čas bi plakala, čas bi se smijala, danima se nije mogla smiriti, jer joj se javio sin. Istina, nije spomenuo trojicu svoje braće, ali to je da ih ne oda, jer se i oni moraju skrivati. Ivka je sad bila sigurna da su sva četvorica živa, iako glasno nikad nije ni posumnjala da su mrtvi, i sve je govorila da joj je svejedno, neka ih više nikada i ne vidi, ali samo neka zna da su živi, i da će joj jednoga dana sva četvorica doći na grob.

Od tada ja sam svake večeri nakon emisije rasprostirao kartu Europe na pod, a onda bismo svi zajedno čekali na koji će kraj, na koju zemlju i koji glavni grad, Pavelićka sjesti. Ona bi Ivki skočila s krila, pa bi polako, kao da hoda po vrelom limenom oluku, išla preko karte, obilazila mora, gradove i države, prelazila preko Alpi pa se vraćala, a kada bi na kraju konačno sjela, začuo bi se uzdah, i neko vrijeme nitko ništa ne bi rekao. Tada bi moja mater obično započinjala; „Danska! A vidiš, rep joj se ispružio preko Švedske pa se savio, dedera sine, de pogledaj šta ono Pavelićka tim repom pokazuje, koji ono grad? Malme! Čuj Malme, ne znam ja, Boga mi, šta bi moj Idriz činio u tom Malmeu. Ne voli ti on zimu, a tamo je sigurno zima, je li tako sine? Moj Idriz je pošao na drugu stranu, ovo je, bezbeli, Maro tvoj Šimo. On je meni, nekako takav ko da ga je moglo nanijeti u Švedsku. Onako krupan, jak i rumen, vazda je, koliko znam, njemu bilo vruće, sigurno se on nije ni na Staljingradu smrzo. Je li tako Maro, šta šutiš?“

A Mari Bevandi samo bi niz lice nijemo tekle suze, širila bi ruke, iz rukava vadila maramicu da obriše oko, a u Pavelićku bi gledala kao, oprosti mi Bože, u blaženu djevicu Mariju.

Sedam i po desetljeća proživjeh u svome rodnome
gradiću, skroman posve, oskudijevajući vječito u
svemu, osim u radosti. Kao trafikant sam penziju
sticao, pa u tvorničkom skladištu – što sam jedva
deverao zbog slabašne snage moga tijela. Volio
sam život, i zahvalan bijah što mi je dodijeljen,
ali ni Azrailov mi poziv nije odveć bolno pao,
jer za nj sam se pomno i prilično dugo pripremao.
Htijenja svoja stišavah polako, koja nikada, doduše,
i ne bjehu naročito bujna. Kao samac živio sam,
a takvima nije osobito teško ni da odu s dunjaluka.

Bjeh potonjim posjednikom oronule kuće katolika
doseljenih iz Boke, koju djed je, rodonačelnik nam
ovdašnji, u vrijeme Austrije sagradio pod tvrđavom,
na osojnoj strani, gdje nastambi tada ne bijaše, jer su
muslimani – koji grad su osnovali i u njemu uvijek
bili u većini – nastavali osunčane mahale. Srodila
se prisno s njima naša porodica, pogotovo ja, koji
bijah redovan u hramu znanom po imenu svetih
mučenika i Petra i Pavla što nam ga je, stotinjak
koraka od djedove kuće, Monarhija sazdala.

Trajao sam ponajprije u čaršiji, prepoznatljiv uz
ostalo po šeširu ljeti i šubari zimi, a posebno po tom
što moj rječnik sadržava mnogo više turcizama nego
govor ijednoga drugog mještanina. Činilo se kako
bijah doživljavan kao omiljena pojava. Ali, društvo
onih koje posljednjih godina dostima sam zvao
sve manjim je postajalo, jer gradić se ubrzano
i drastično mijenjao. Sretao sam na sokaku ljude
što stoljetnom kaldrmom ni hoditi ne umiju, a nâm
gradski, nekad suptilan i otmjen, sve glasniji, čak
i agresivan bivao je. Predvođeni onima što im
iman služi kao zaklon gdje će prisvajati nezarađen
šićar, i mene su nakastili u bilmeza proizvesti
koji podržava ono što je grijeh nesumnjiv prema
uvriježenom tabijatu bosanskom.

Pod krstačom u predgrađu ležim odavno, ali nisam
miran kako mejit bi mogao da bude, jer grad mi je
u srcu i ja strepim za njega. No, ufam se i od Boga
skrušen ištem da raskrinka munafike koji najvišu
su društvenu zaposjeli deredžu, da se narod osvijesti
i grad da se spašava – ako nije prekasno.

 Pismo Basari (sredinom aprila)

Ni o čemu ja, dragi Basara, toliko mnogo ne mislim i tako često ne mijenjam stav kao o vlastitoj pripadnosti hrvatskoj kulturi, a time i književnosti. Pa ako bi se netko, neki književni policajac recimo, potrudio da tu temu ispita kroz tisuće objavljenih stranica, pa kad bi mu na uvid došle i hiljade stranica koje nisam objavio, a onda i svega što sam na tu temu javno i privatno od svog punoljetstva izgovorio, došao bi vjerojatno, taj književni policajac, do zapanjujućeg otkrića da sam sve zamislive stavove o toj stvari po nekoliko puta isprobao pa promijenio. Ali nijedan od njih nikad nije dovodio u pitanje moj fino uzgajani i paženi osjećaj vječnog i posvudašnjeg stranstvovanja. Bilo je u ove trideset i tri godine koliko živim, uglavnom, u Hrvatskoj vremena kada sam gnjevno, ti bi rekao u afektu, odricao svoju vezu s hrvatskom kulturom i književnošću, te sam se zaricao da ću naći načina da svoje odricanje uklešem u kamen. I pronalazio sam u svom gnjevu forme i tumačenja tog paradoksa da sam Hrvat, ali da hrvatskoj kulturi i književnosti, onakvima kakvima sebe u ovom vremenu definiraju, ne pripadam. Iluzije da Hrvat mogu i ne biti nikad se nisam hvatao, kao što se nikad u nacionalnom smislu nisam određivao Jugoslavenom. To da sam Hrvat slučajna je, ali neizbježna stvar, koja nikakvim promjenama nije podložna, kao što promjenama nije podložno to tko su mi otac i mater. Biti Hrvat pretpostavlja određeno, svakako nepromjenjivo prethodno preplitanje porodičnih i društvenih povijesti, unutar kojeg se, ne izbjegavajući da sam Hrvat, moram snaći. I onda sam se, gnjevan, na čas pokušavao snalaziti odricanjem od pripadanja aktualitetu hrvatske kulture i književnosti. A onda sam, opet s vremenom, shvatio da na taj način ulazim u posve bespotreban glavoboljni paradoks po kojemu sam istovremeno stranac, Hrvat i izuzetak od aktualne hrvatske kulture i književnosti. Njezin, da tako kažemo, prisutni nepripadnik. Ubrzo sam, misleći dalje, od toga odustao…

Pripadati njemačkoj kulturi znači pripadati Goetheu, ali i Hitleru. Čim sam o tome krenuo misliti, shvatio sam da mi je uzaludno opirati se, jer ja doista pripadam kulturi Miroslava Krleže i Ante Pavelića. I to na način koji je, čini mi se, u određenim trenucima na granici opsesije. I to kako: možda prođu dani, možda je katkad prošla i cijela sedmica, da nisam svjesno mislio o Krleži ili o nečemu što mi je u svijest došlo s Krležom, ali kunem ti se u ove dvije ruke i u ovih deset prstiju koje po tastaturi ovoga MacBook Pro ekrana ispisuju riječi da otkako sam pošao u gimnaziju nije prošlo dana da nisam mislio o Anti Paveliću i o ustašama. Ama nije prošlo dana da o Paveliću nisam mislio otkako sam kao desetogodišnjak, kopajući po ladici na Sepetarevcu, pronašao smrtni list svoga starijeg ujaka Mladena Rejca, poginulog njemačkog vojnika. U tom trenutku kada sam pronašao taj papir, na kojemu su dva žiga i dva znaka, njemački orao koji u kandžama svojim drži svastiku, i hrvatska šahovnica iznad koje u pleter je upleteno slovo U, ušao sam za sva vremena u hrvatsku kulturu i književnost. Krležu, međutim, dijelim s tobom, jer Krleža je pisac tvoga jezika i svijeta, tvog moraliteta i imaginacije, kao što je i pisac moga jezika i svijeta, mog moraliteta i imaginacije, ali Pavelića ja s tobom ne dijelim. On čini temeljnu razliku između nas dvojice i naših kulturnih i književnih pripadnosti. Pripadnost nekoj kulturi i književnosti često se preciznije i jasnije izražava preko elemenata, pojava, ljudi, događaja koji u pripadniku izazivaju sram i nelagodu. Goethe jeste upečatljiv znak, prvi pokretač, jezikotvorac, stilotvorac i demjurg njemačke kulture i književnosti, ali da bi Goethea razumio, prihvatio, u se ga kao vruće olovo izlio, ne moraš biti Nijemac, samo moraš znati njemački i s Goetheom biti povezan kulturnim ili kulturnoidentitetskim i književnim vezama koje te nužno ne čine Nijemcem. Ili te uopće ne čine Nijemcem. Ali da bi Hitlera poznavao kao svog, da bi ga tumačio kroz vlastiti stid, nelagodu, samoprijezir i samomržnju (ovo dvoje ne samo da nije zlo i naopako, nego poboljšava imunitet!), moraš biti Nijemac i moraš biti dio njemačke kulture i književnosti.

Dakle, nemam ja problem da se doživim dijelom iste kulture i književnosti čiji je prevažni dionik i tema svih tema Ante Pavelić. Ali baš nikako i nimalo ne prepoznajem u sebi išta zajedničko s, recimo, Mirom Gavranom. Nije moj problem, niti je to ikad mogao biti, Ante Pavelić, moj problem je rečeni Gavran! I moj problem je barem 75 posto hrvatskih pisaca, s kojima također nemam ni najmanjeg zajedničkog kulturnog ili književnog sadržioca. Zajednički nam nije čak ni jezik, jer njihov jezik dramatično je suženiji, siromašniji i oskudniji od mog, koji je, po prilici, onako i onoliko širok, obuhvatan i otvoren prema jezicima istogovorećih hrvatskih susjeda kakav je Krležin ili Ujevićev jezik. Barem 75 posto hrvatskih pisaca danas prema jeziku Miroslava Krleže i Tina Ujevića odnosi se kao prema stranom, dakle srpskom, bosanskom, crnogorskom jeziku. Ali nije to ono što ih za mene čini stranim piscima i što onda stvara šum u mojoj široj kulturnoj i književnoj autopercepciji i identifikaciji. Stranim ih čini to što oni ne pripadaju kulturi i književnosti Miroslava Krleže i Ante Pavelića. Prvog mimo obavezne lektire u osnovnoj školi nisu čitali, a ako su ga i čitali, manje ih se ticao nego Michel Houellebecq, recimo. A prema drugom su u boljem slučaju savršeno ravnodušni, slabo ga razlikuju od Draže Mihailovića, Heinricha Himmlera i Pol Pota, ne prihvaćaju da bi ih se on ikako mogao bliže ticati, a otkako je na valu Donalda Trumpa vlast Andreja Plenkovića počela pokazivati otvorene proustaške sentimente i započela rehabilitaciju NDH i samog Ante Pavelića, paze da se nijednom riječju slučajno ne očešu o Pavelića. U političkom, etičkom i egzistencijalnom smislu to je nepodnošljivo, ali u kulturnom i književnom pogledu predstavlja crtu razdvajanja. Ante Pavelić i ustaše tu kulturu i tu književnost naprosto čine živom i egzistentnom. Oni su njezino moralno iskušenje, njezin pakao i njezino čistilište. Oko njih se, svjesno ili nesvjesno, okupljaju sve velike hrvatske teme. Na posve jednak način, ili još i dramatičnije, kao što su Adolf Hitler i Treći Reich crta razdvajanja njemačke kulture i književnosti. Ti, recimo, možeš biti hrvatski pisac kojemu će tvoj poglavnik biti vječni i neumrli uzor ili ćeš na NDH i ustaše gledati iz neke perspektive koja se dramatično razlikuje, ili je potpuno suprotna od perspektive onog djeteta koje na Sepetarevcu kopa po ladicama i pronalazi porodične tajne. Ja sam, kao hrvatski pisac, spreman da te razumijem, da se suživim s konstrukcijom tvoga svijeta, koliko god on za mene bio moralno, civilizacijski i politički neprihvatljiv, ili koliko god emocionalno i intelektualno bio tuđ mome svijetu, ali ako je tebi Ante Pavelić ništa i ako su ti ustaše dekonstruirani pojam o kojem nemaš potrebe ništa misliti, onda mi ne pripadamo istoj kulturi i književnosti. Onda si ti za mene madžarski (ovu riječ, kao i M. Krleža pišem sa dž, a ne sa đ…), azerbejdžanski ili portugalski pisac, onda mi nikako ne možemo pripadati istoj kulturi i književnosti. Barem 75 posto živih spisateljica i pisaca u Hrvatskoj su madžarski, azerbejdžanski i portugalski pisci. Uključujući i one najcjenjenije i najpoštovanije, oko čijeg se lika i djela okupljaju službene institucije, te oko kojih se roji službena hrvatska kultura i književnost.

Ako pripadam kulturi Miroslava Krleže i Ante Pavelića, onda ta kultura ne može biti nijedna druga nego – hrvatska. Kao što kultura onog tko baštini Goethea i Hitlera ne može biti nijedna druga nego njemačka. To onda znači da sam ja ta živa hrvatska kultura i književnost, a da 75 posto živih hrvatskih spisateljica i pisaca njoj ne pripadaju i nju ne čine. Premda sam bio vrlo širokogrud, jer više je to od 75 posto njih. Dakle, ja jesam hrvatski pisac, htio to ili ne, iritiralo me to ili ne, išli mi Hrvati na živce ili ne, ali najmanje 75 posto njih nisu hrvatski pisci. Ne zato što to ne mogu biti ako ja jesam, nego zato što nemaju po čemu, osim po jeziku, biti hrvatski pisci. A jezik, rekli smo, nije dovoljan. I uglavnom im je, taj njihov jezik, vrlo siromašan, oskudan, očerupan, tvrd, krt i nemoćan. Ne postoji kulturni, sudbinski, etički okvir za njihovu hrvatsku književnost. Kao što, zanemarimo li Goethea i raznijemčimo li, degermaniziramo li Hitlera, ne postoji okvir za njemačku književnost. Na kraju, samo ja mogu prosuđivati jesu li ti hrvatski pisci stvarno hrvatski pisci – i ja kažem da nisu! – dok bi oni, prije nego što pokušaju reći za mene da nisam hrvatski pisac, najprije morali stvoriti okvir za hrvatsku književnost koji bi zanemario Antu Pavelića i ustaše (čime bi se, naravno, nužno zanemarilo i Krležu), a da time ne ponište i sve drugo što je hrvatska književnost ikad bila ili mogla biti. Naime, zanemarimo li Hitlera kao kolosalnu činjenicu njemačkoga kulturnog i književnog identiteta, zanemarili smo, tojest poništili, i Goethea.

Ukratko sam ti, dakle, izložio svoj slučaj – ili je to slučaj hrvatske književnosti? – da bih ustvrdio kako su odricanje, a onda i konverzija, bespredmetni i nemogući, pa tako i ono što Muharem Bazdulj, kako kažeš, navodi kao tvoje svjesno samouklanjanje iz srpske književnosti. To naprosto ne ide tako, jer tebi, Svetislavu Basari, nije dato da se samoukloniš, čak i ako bi čvrsto odlučio da takvu besmislicu učiniš i da na nju potrošiš golemu životu energiju, vrijeme i imaginaciju. Koliko god se, naime, uklanjao, ti bi za sobom vukao srpsku književnost, i djelovao bi poput puža koji pokušava pobjeći od kuće, a kuća mu je stalno na leđima. Tako su tebi srpska kultura i književnost na leđima, pa ih se ne bi mogao osloboditi nikako, sve i da hoćeš. Ali nešto drugo itekako ti je dato: ti samim sobom, svjesno ili nesvjesno, određuješ što jest srpska književnost. Ali ne tako da govoriš ili pokazuješ što je dobro, a što nije, nego ti određuješ što jest, a što nije. I to činiš mimo svoje volje, samim svojim položajem i postojanjem. (Inače, volio bih pročitati taj Muharemov tekst, puno mi toga proteče između prstiju…)

Kovačev slučaj u svemu ovom je nešto drugo. Najprije, drugo je to bilo vrijeme i drukčiji bio je društveni i kulturni kontekst. Njegov “prelazak” iz srpske u hrvatsku književnost protestna je gesta, koju poštujem. Ali je to i čin očaja, kojim je Kovač svojim životom i sudbinom potvrdio da prelazak, osim što nema smisla, zapravo i nije moguć. Između ostaloga, on nije moguć i zbog nedovoljne udaljenosti, te zbog nemogućnosti da se između dvaju kulturnih identiteta i dvaju sijamski prepletenih književnosti postave jasne granice. Možda i možeš od Srbina postati Madžar, premda ne znam zašto bi na takvo što trošio vrijeme, ali ne možeš od Srbina postati Hrvat, niti od Hrvata postati Srbin. To ne možeš izvesti iz razloga koji se jednako neće svidjeti ni srpskim, ni hrvatskim nacionalistima, a taj je što u tebi, Srbinu, ionako već stanuje cijeli jedan Hrvat. I onda ćeš, u pokušaju konverzije u nešto što već ionako kolateralno jesi, biti primoran da zarad vlastite potpune kroatizacije ubiješ Srbima u sebi. Time, međutim, ne postaješ Hrvat, nego invalid. Ili invalidni fanatik.

Mirko Kovač ništa u sebi, međutim, nije ubijao. Pokušao je cijelu stvar izvesti kao igru, pa je prepjevavao svoje cjelokupno književno djelo na najljepši hrvatski jezik u suvremenoj povijesti naših književnosti. Kovačev hrvatski je nevjerojatno lijep, i on je jedan od onih nekoliko hrvatskih pisaca čijem se jeziku divim. Kao što se, recimo, divim srpskom Miloša Crnjanskog. Ili tvom srpskom, ako ovo moje priznanje ne zvuči presentimentalno. No, to što je cijelog sebe nanovo ispisao na tom najljepšem hrvatskom, nije učinilo ništa za njegov prelaz s jedne na drugu stranu. Nije, zato što je preblizu. I nije, zato što je taj prelaz bio potreban Kovaču, makar i kao izraz njegova očaja, ali on nije trebao hrvatskoj književnosti. Toj tjeskobnoj, za vlastito djelo i egzistenciju zabrinutoj čeljadi, Mirko Kovač mogao je biti samo netko tko će ih ugrožavati u njihovoj malovaroškoj zatvorenosti i sigurnosti, otprilike kao kad bi Cristiano Ronaldo odlučio u sljedećoj sezoni zaigrati fudbal u ekipi rekreativaca iz rakovičkog IMT-a. Samo bi im upropastio igru! E, tako bi ovima Kovač samo mogao upropastiti njihovu igru, koja, kako sam prethodno predočio, naprosto nije – hrvatska kultura i književnost. Njega je, naime, Kovača, izvan svog društva ostavilo upravo onih 75 posto njih kojima je Ante Pavelić nitko i ništa. Svojim su ga, iz različitih razloga, mogli doživjeti i oni koji Pavelića doživljavaju kao ja, i oni koji u Paveliću vide svoga neumrlog poglavnika.

Usput si spomenuo i jednu za mene važnu temu – sram pred bolešću. Sram pred tuberkulozom. U mom ranom djetinjstvu, u Drveniku kod Makarske, bio je taj jedan Nikola, Nikola sa Čmilja, jer se Čmiljem zvao taj dio vale i dio sela gdje su bile njihove kuće. E, taj Nikola sa Čmilja bio je tuberan. Godine bile su 1969, 1970, 1971, a ja sam imao tri, četiri, pet godina i bilo me je, kao i ostale djece, svud po selu. Nitko nas nije čuvao ni držao, sve nam je bilo dopušteno i slobodno, osim što je meni bilo od None strogo zabranjeno da idem do kuća pod magistralom, spaljenih i polurazrušenih za vrijeme rata. Te kuće zvali smo profundama, a ja tamo nisam smio ići da ne padnem u tu profundu, u provaliju. E, i dok smo tako jurili selom u apsolutnoj slobodi, sreli bi Nikolu sa Čmilja, koji je hodao s kraja na kraj vale, pa do Zaostroga, šetao je, blag i besposlen, potpuno odijeljen od ostalog svijeta, mnogo bliži djeci nego odraslima. Ono što ga je od odraslih dijelilo, činilo ga tuđim, nije bila njegova tuberkuloza, nego njegov sram od te tada već iščezle bolesti. Naime, tuberkuloza je, kao što znaš, već pedesetih prestajala biti problem u Jugoslaviji, antibiotici su temeljito riješili pošast koja je odredila prethodnih pola stoljeća, ili malo više, naše povijesti, kada smo se sa sela spustili u gradove i kad nas je u gradovima tuberkuloza masovno morila, a s nestankom tuberkuloze postupno je iščezavao i taj neobični, vrlo naš, južnoslavenski, sram od upravo te, iz nekog razloga sasvim nemuževne bolesti. Tako da u Drveniku 1969, 1970, 1971. za tuberanski sram nije znao više nitko osim Nikole sa Čmilja, posljednjeg tuberana u malom mistu. Nagovarali su ga da se liječi, dovodili mu doktore, molili ga, ali on nije mogao. Bježao je glavom bez obzira, postiđen i nesretan zbog svoje bolesti i zbog onog što mu je tuberkuloza duhu činila. Dobar je bio s djecom zato što ga djeca ni na što nisu nagovarala ni tjerala. Na kraju je Nikola sa Čmilja usred jedne svoje šetnje, daleko od očiju sumještana, “bacio krv” i umro. Ugušio se vlastitom krvlju, pa je time umro i sram u Drveniku. Meni je već odavno bliži i prihvatljiviji sram čovjekov iz pogrešnih razloga, nego besramnost. Mi, dragi Basara, živimo okruženi besramnim svijetom, i to je ono najteže.

Pozdravljam te,

m