Dva su, čini mi se, važna talenta za novelista i romanopisca: talent za prvu rečenicu, i talent za nadijevanje imena likovima. Poslušajte, recimo, ovaj početak: “Boriska Friš, zagrebačka Jevrejka, žena u poodmaklim godinama (rođena u Velikom Bečkereku 1881), počela je početkom 1941. godine, osećajući dolazak velike opasnosti, užurbane pripreme za odlazak.” U tom imenu, dovoljno neobičnom, a ipak dovoljno prisutnom i srođenom, znak je prepoznavanja. Formulacija “zagrebačka Jevrejka” sugerira da će pripovijest biti ispričana glasom sa strane. Opis “žena u poodmaklim godinama” nagovještava nesreću. Mjesto rođenja u zagradi – dodatno stranstvovanje. Vremenska odrednica kad Boriska Friš započinje “užurbane pripreme za odlazak” šifra je hrvatske varijante Holokausta. A činjenica da je sve do u jednoj rečenici, čitatelju bi moglo sugerirati da se radi o kratkoj priči. U romanu podaci ove vrste se prerasporede, a prva rečenica je prozračnija.
Ovo međutim nije početak kratke priče. Ili to nije kratka priča u očekivanom obliku. Kao što ni njezin autor nije, na žalost, novelist ili romanopisac. Ili on to nije na način kakav postoji u nas. Milan Ristović (Priština, 1953.) beogradski je povjesničar, redovni profesor opšte savremene istorije na Odelenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, među čijim su profesionalnim interesima – uz povijest jugoistočne Europe u dvadesetom stoljeću, društvenu povijest Srbije, Holokaust i njemačku politiku u našem dijelu svijeta – i povijest svakodnevice, te ono što bi se moglo nazvati poviješću običnih ljudi.
Godine 1999. objavio je kod Geopoetike – nakladničke kuće kojoj je suosnivač – knjigu “Obični ljudi: prilozi za istoriju”, koja mi je, na žalost, tada promakla i koja mi je zatim bivala izvan vidokruga i sljedećih četvrt stoljeća. “Utišani glasovi: iz istorije običnih ljudi” njezino su malo prošireno i dopunjeno izdanje. Tragajući po jugoslavenskim diplomatskim arhivama i dokumentacijama iz vremena Drugog svjetskog rata autor je nailazio na imena i slučajeve anonimnih ljudi, koji bi, recimo, zatražili konzularne usluge ili neki oblik zaštite u diplomatskim predstavništvima Kraljevine Jugoslavije, države koja je na vlastitom teritoriju prestala postojati u travanjskom ratu 1941, ali je i dalje imala svoju vladu (u londonskom izbjeglištvu), i svoje aktivne, od većeg dijela svijeta priznate ambasade i konzulate, koji su, naravno, dokumentirali praktično sve svoje aktivnosti i kontakte s građanima. Tako su nastajale nepregledne i bogate arhive, koje je vjerojatno nemoguće dovesti u red, čiji sadržaj standardno formatiranim povjesničarima i nije baš tako zanimljiv. Nakon što bi otkrio neki zanimljiv slučaj, Ristović ga je, opet rujući po arhivima i dokumentacijama, pokušavao razriješiti. Ljudi koji se na nešto žale, išću neki papir, traže protekciju, obično će na više mjesta ostavljati svoje tragove. Posao povjesničara u ovom je slučaju sličan poslovima policijskog istražitelja i arheologa, koji, za razliku od istražitelja, u pravilu ne stiže do cilja. Većina Ristovićevih likova u jednom trenutku naprosto iščezava iz povijesnih izvora, onako kako su se u njima i pojavili. Na autoru ostaje da – u granicama vlastitih ovlasti, a zatim i u granicama žanra – pretpostavi što se sa njima nakon toga događalo. Većina njih odlazi u fade-out…
Boriska Friš te je 1941. već navršila šezdesetu. Bila je dobrostojeća, očito sposobna i okretna žena, s djelom obitelji koji se već spasio iseljenjem u Ameriku. U Zagrebu je ostala sama, te je posljednje mjesece pred rat provodila rasprodajući preostalu imovinu i nabavljajući vize koje su joj potrebne za prelazak preko Atlantika. U tom turizmu za spas žive glave postojalo je više izravnih i obilaznih pravaca. Svaki je podrazumijevao nekoliko tranzitnih viza, iza čijeg je ishođenja uvijek stajalo krajnje neraspoloženje prema želji europskih Židova da spasu žive glave bijegom u Ameriku. Krajem veljače 1941. Boriska Friš uspjela je doći do turske tranzitne vize. A 22. ožujka – dakle, dva tjedna prije njemačkog napada na Jugoslaviju – i do britanske, koja joj je omogućavala prelazak preko Iraka i Indije. Već dva tjedna postoji Nezavisna Država Hrvatska, kada u bugarskom poslanstvu u Beogradu uspijeva dobiti i bugarsku tranzitnu vizu. “Nema objašnjenja kako je Boriska Friš – prelazeći preko novih granica, putujući strogo kontrolisanim vozovima punim unezverenog sveta, raznih vojski i policija što su vodile računa da im upravo neko od begunaca ne isklizne bez dopuštenja i plaćanja – stigla do prestolnice u ruševinama iz kojih se širio smrad skoro ugašene paljevine i zatrpanih ljudskih leševa, koje su ćutke i pod nadzorom nemačkih policajaca raščišćavali golim rukama beogradski Jevreji. Kako je, kojim vezama i za koju sumu novca u poslanstvu zemlje koja je okupirala deo države čiji je ona državljanin bila, dobila vizu, ostaje samo da se nagađa.”
Očito je da se nakon toga ponovo vratila u Zagreb, odakle uspijeva pobjeći u Kraljevicu i na Sušak, gdje provodi sljedećih godinu dana u potrazi za vizama koje joj nedostaju ili za spasonosnim prijevozom prema Americi. Početkom travnja 1942. domogla se Trsta, i do papira koji će za najsretnije europske Židove imati spasonosnu vrijednost: dobila je švicarsku vizu. I tu Boriska Friš čini životnu grešku. Ili se prepala da bi Hitler mogao okupirati Švicarsku, ili je naprosto po svaku cijenu željela stići do svojih u Americi, tek odustala je od puta u Švicarsku, i pošla da traži španjolsku vizu. Začudo, dobila je i španjolsku vizu. Zbilo se to u konzulatu na Sušaku, 8. rujna 1942. Sredinom mjeseca uspijeva se probiti do Torina, pa se tog trenutka čini da joj je potrebna samo još viza vlade u Vichyju, no uskoro se stvari počinju fatalno komplicirati. Istraživač o tome uspijeva pronaći arhivirane dokumente, i dugo, sve do 5. siječnja 1944, prati liniju života Boriske Friš, koje zatim nestaje. O načinu, ili o načinima na koje je Milan Ristović pristupao u svojim istraživanjima, o njegovim mislima i osjećajima, o tome kako je izgledao njegov život u vrijeme dok se bavio životom Boriske Friš – dok ju je na neki čudan način svojom istraživačkom upornošću održavao na životu – mi ne saznajemo ništa. Ali u tom kratkom tekstu, koji bi po svojoj formi mogao biti borhesovska kratka priča, dok je po sadržaju malo historiografsko istraživanje, vrlo snažno se osjeti emocionalna napetost skrivenog pripovjedača. U čemu se taj osjećaj ogleda, čitatelj to ne može reći. Možda u dugoj posljednjoj rečenici, nakon što pisac oprezno iznese pretpostavke o onom što je gospođa Friš osjećala i čemu se nadala, živeći po izbjegličkim logorima i bivajući sve bliže onom konačnom logoru koji više neće biti izbjeglički: “Izostanak vesti posle prve polovine januara 1944. godine može da znači da je ili uspela da konačno dobije dozvolu za odlazak iz logora i Francuske – što je imajući u vidu situaciju koja je uz pojačane pritiske Nemaca da se Francuska očisti od preostalih Jevreja – neverovatno, ili da je svoje dugo putovanje završila ugasivši se, oslobođena straha i umora u nekom od logora smrti u Poljskoj u koje su dotadašnji zatvorenici iz okoline Tuluze (Septofonds, Brens, Recebedul i Noe) upućivani ka Istoku sve do leta 1944. godine.”
Tako završava prva od dvanaest rekonstrukcija ratnih sudbina “običnih ljudi”. Čitatelj je ekstenzivno navodi i prepričava da bi po njoj stvorio uzorak, urnek načina i metode kojim se Ristović služi. Ali i onoga što nastaje pomalo i izvan Ristovićeve volje i kontrole: kratke priče koja nije zamišljena ni pisana kao kratka priča.
Slijedi jezovita i u osnovi nerazriješena “Tajna Kušnir-Kušnareva”, pripovijest o ruskom bjelaškom emigrantu u Jugoslaviji, Gestapovom špijunu i egzekutoru u Buchenwaldu. Grigorij Kušnir-Kušnarov, koji se vjerojatno nije tako zvao, šumar i samozvani šumarski inženjer po Bosni i Hercegovini, ubijao je u lažnom studiju za službeno fotografiranje. Služio se specijalnim mehanizmom, koji bi u času slikanja usmrćivao šiljkom ili metkom u potiljak. Nakon toga ide pripovijest “Kako je nestao i šta je za sobom ostavio Žan Lukić”, o ubojstvu gavaza, sluge u finskom poslanstvu u Ankari, jugoslavenskog podanika, katolika od Bara u Crnoj Gori. Pa “Mala jermenska priča”, o Dikranu Sahagijanu, koji 6. svibnja 1942. u jugoslavenskom poslanstvu u Riju predaje molbu za izdavanje novog pasoša. Nakon toga nailazi vjerojatno najkompleksnija i najneobičnija priča, koju će Milan Ristović podijeliti u poglavlja i nasloviti kao “Kratak roman o jednom ludilu”. Naime, premda je Ristović ozbiljan povjesničar, odan načelima svoje znanosti, pa imaginaciji ne dopušta da zamišlja ono čega nema u arhivima i dokumentima, nije odolio da fikciju naznači makar u naslovu. Ova pripovijest govori o pilotu kraljevskog ratnog zrakoplovstva, kapetanu P., koji se nakon poraza u travanjskom ratu zatječe u Palestini pod britanskom upravom, i tu kroz nekoliko ispada trajno silazi s uma. Kako je u svakom silasku s uma mnogo toga što službama biva sumnjivo, te kako je sumasišavši formacijski važno vojno lice, o kapetanu P. očito postoji obilje materijala u arhivima i dokumentacijama. Između ostaloga, tu je i njegov iskaz pred istražiteljima, ispunjen paranoidnim konstrukcijama, raspričan, sumanut i vrlo ekspresivan, ali još uvijek unutar narativnih okvira, pa ga autor vrlo ekstenzivno citira. A kako se u svakom ludilu reflektira nešto od izokrenute slike stvarnosti, tako kapetan P. najednom biva Hitlerov obožavatelj i vatreni antisemit. Osim što to istražiteljima i jugoslavenskim diplomatima, te vojnim zapovjednicima izbjegle kraljevinske vojske, nalaže dodatni oprez i stvara grdan posao, buduća slika ludila biva fantastično konfigurirana. Kapetan P. na kraju će, vjerojatno, završiti negdje u Južnoj Africi, u britanskom azilu za umobolne, ili u kakvom privatnom smještaju – jer on je u osnovi bezazlen i disfunkcionalan, ali dovoljno uredan da bi živio nekom vrstom građanskog života – ali time neće biti okončan njegov slučaj. Naime, po nevolji, sumanuti je vojni pilot rodom i zavičajnošću Crnogorac. A u njegovom mahnitom iskazu pred istražiteljima u jednom trenutku on govori da bi se želio vratiti u domovinu i priključiti vojsci u otadžbini, generala Draže Mihailovića.
Iz toga nastaje zaključna “Bilješka” u “Kratkom romanu o jednom ludilu”, koju vrijedi u citirati u cjelini, kako zbog sadržaja, tako i radi ilustriranja izvanrednog stila autora ove knjige: “Dokumentacija o slučaju kapetana P. veoma je zainteresovala posle rata novu vojno-obaveštajnu službu. Deo njegovih papira je, kako svedoči jedna mala beleška u dosjeu, ostao zaturen negde u njenim dosjeima (odeljenja Kontraobaveštajne službe za Crnu Goru). Njegovo ludilo očigledno nije bilo dovoljan izgovor. Stvar je trebalo dodatno proveriti. Uostalom, radilo se o ‘višestrukoj izdaji’: saradnji s neprijateljem (okupatorima), odlukom da ode u zemlju i stavi se na raspolaganje Mihailoviću učinio je još teži prestup. Pomračen um u vremenu opšteg pomračenja, šta je tu tako neobično? I tako, ceo slučaj valjalo je sa svih strana, posebno ideološke i političke, ispitati, i pomno pretresti, rodbinu privoditi na ‘informativne razgovore’, nekoga od njih neko vreme držati, pri ruci, zatvorenog. A kapetan je posle rata ostao negde daleko, zaturen, nepotreban i sve rastrojeniji, bez oslonca i pomoći. Bio je, kao mnogi bivši saveznički oficiri iz Istočne Evrope sada na smetnji Britancima, i životario je u nekom azilu ili, ako je imao malo više sreće, u jeftinom pansionu za samce negde u Engleskoj, koji je plaćao od male penzije, udubljen u svoje ‘filološke studije’. Kod kuće su ga se krišom sećali, o njemu pričali samo kad u blizini nema nepoznatih ljudi, i to sve manje i ređe. Negde su ostale, kao slab dokaz da je uopšte jednom postojao, skrivene poslednje preostale fotografije s venčanja, u paradnoj uniformi sa sabljom i belim rukavicama, ili one s kojima je s najboljim drugovima iz klase fotografisan na nekom aerodromu, pod krilom aviona.”
Nakon ove pripovijesti slijede “Dvije smrti u Lisabonu”, u kojem je riječ o samoubojstvima jednog jugoslavenskog diplomata i njegove žene, još jedna skica za mogući roman, koja se iz daljine referira na nonfikcionalno četveroknjižje Miloša Crnjanskog “Embahade”, na jednu epizodu iz njegova diplomatskog tumaranja i na rečenicu-dvije u njoj. U priči “Pisma bez odgovora” riječ je o sumnjivom čovjeku i njegovoj komunikaciji s diplomatskom službom i molbama da mu se pomogne. Nešto je čehovljevsko u tom slučaju: sumnjivi je do kraja ostao sumnjiv. “Brikstonski zatvorenik” zapravo je Mijo (Miho, Mihail, Migel) Dujšin, sitni zemljoradnik iz Kaštel Novoga, koji je emigrirao u Čile, da bi mu onda usred rata pridošlo da se ukrca na njemački brod i da se vrati doma. Saveznici će brod potopiti, a Mijo će pasti u zarobljeništvo. I tu započinje njegova beskrajna priča, kojoj, kao ni većini drugih, na žalost nećemo znati kraja. “Putnik s nemačkom dozvolom” još jedan je sumnjiv tip, ali raskošnih pravaca kretanja i interesa za nekog tko živi usred rata. Pripovijest “Šta sa Remondom” posvećena je Remondu Vučinoviću, rodom Egipćaninu, bokeljskog podrijetla i jugoslavenskog državljanstva, kojeg britanska policija više puta privodi, a da je zapravo krajnje nejasno kamo je pošao i odakle je krenuo. “Dva bekstva i jedan rezime” uzbudljiva je, avanturistička pripovijest o bijegu nekolicine zrakoplovaca iz NDH, u kojoj su naročito zanimljivi priloženi spiskovi. Posljednja pripovijest u knjizi, naslova “Čiji je bio Vilhelm Bonaforte” vrhunac je nečega što kao provodna nit teče kroz knjigu otpočetka do kraja: potpuna identitetska smutnja, izmiješanost ili pripadnost koja se može tumačiti na više načina, od kojih je barem jedan – premda se svaki put ne zna koji – fatalan i smrtonosan. Rat je, ako bismo sudili po Ristoviću, za nas vrijeme kada se u nama izmiješaju sve funkcije i identiteti, pa na kraju sami po sebi, i u sebi postajemo proturječni.
“Utišani glasovi: iz istorije običnih ljudi” knjiga je koju će ovaj čitatelj bez straha od pretjerivanja usporediti s “Enciklopedijom mrtvih” Danila Kiša. Bez sumnje, onom tko će je tako čitati ovo je jedna od najsnažnijih knjiga kratkih priča u našim poslijeratnim književnostima. U kojoj postoji ta začudna, pomalo i uznemirujuća dramaturška i narativna inovacija: mi otpočetka pa do kraja, dosljedno, ne znamo završetke ovih priča. Svaka ima svoju poantu, ali u svakoj je poanta izvan života čovjekovog. Ili je poanta u izgubljenosti.
Čitamo li, pak, knjigu na drukčiji način, onako kako ju je, pretpostavljamo, Ristović zamislio: kao historiografsku rekonstrukciju dvanaest, ili nešto više, običnih života u ratu, opet se susrećemo s jednom od najneobičnijih knjiga svoga žanra. Osim što je uzoran i vrlo temeljit povjesničar, Milan Ristović je, naime, izvanredan pisac. I umije se služiti nekim elementima stvaranja djela, koji ne samo da nisu karakteristični za povjesničare, nego izravno stižu iz svijeta takozvane lijepe književnosti, iz novelistike ponajprije. Osim što je diskretno i precizno vodio računa o unutarnjoj dramatici svake od dvanaest priloženih rekonstrukcija, Ristović je dramaturški dobro riješio i njihov raspored u knjizi: od Boriske Friš do Vilhelma Bonafortea.
Bilo bi tako dobro hrvatskim čitateljima, ali i našim piscima, kada bi neki od ovdašnjih nakladnika reizdao ovu knjigu. Promijenila bi nešto u glavama onih koji je pročitaju.
30.5.
jedna bočna ličnost u mome snu sinoć bio je muškarac koji je nosio grudnjak na plaži iz funkcionalnih a ne estetskih, etičkih ili partijskih razloga. koliko se sjećam dok ovo pišem, dobro mu je stajao (tigrasti dezen). zašto muškarci ne nose grudnjake? mnogima je zaista potreban. ogradimo se već jednom od ginekomasta koji bespravno u toplesu bauljaju našim ulicama i našim plažama! sanjajmo jedan bolji i pravedniji svijet! ovaj san mogući je otisak moje nedavne rasprave s jednim doktorandom povijesti umjetnosti, jako dragim momkom kojega sustavno gnjavim na likovne teme, o tome zašto se ona čuvena de riberina slika zove žena s bradom kad je to očito muškarac sa sisom. treba li reći da je rasprava bila inkongruentna, da je petak bio mračni, da sam na pločnik padao kao harmsove starice dražesno, da sam nekoj slučajnoj josipi na zahtjev poklonio sunčane naočale, da je ovo najbolji od svih mogućih svjetova.