Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

30.5.

jedna bočna ličnost u mome snu sinoć bio je muškarac koji je nosio grudnjak na plaži iz funkcionalnih a ne estetskih, etičkih ili partijskih razloga. koliko se sjećam dok ovo pišem, dobro mu je stajao (tigrasti dezen). zašto muškarci ne nose grudnjake? mnogima je zaista potreban. ogradimo se već jednom od ginekomasta koji bespravno u toplesu bauljaju našim ulicama i našim plažama! sanjajmo jedan bolji i pravedniji svijet! ovaj san mogući je otisak moje nedavne rasprave s jednim doktorandom povijesti umjetnosti, jako dragim momkom kojega sustavno gnjavim na likovne teme, o tome zašto se ona čuvena de riberina slika zove žena s bradom kad je to očito muškarac sa sisom. treba li reći da je rasprava bila inkongruentna, da je petak bio mračni, da sam na pločnik padao kao harmsove starice dražesno, da sam nekoj slučajnoj josipi na zahtjev poklonio sunčane naočale, da je ovo najbolji od svih mogućih svjetova.

Goran Milaković 07. 09. 2024.

Kakav je kraj povijesti u životima običnih ljudi?

Dva su, čini mi se, važna talenta za novelista i romanopisca: talent za prvu rečenicu, i talent za nadijevanje imena likovima. Poslušajte, recimo, ovaj početak: “Boriska Friš, zagrebačka Jevrejka, žena u poodmaklim godinama (rođena u Velikom Bečkereku 1881), počela je početkom 1941. godine, osećajući dolazak velike opasnosti, užurbane pripreme za odlazak.” U tom imenu, dovoljno neobičnom, a ipak dovoljno prisutnom i srođenom, znak je prepoznavanja. Formulacija “zagrebačka Jevrejka” sugerira da će pripovijest biti ispričana glasom sa strane. Opis “žena u poodmaklim godinama” nagovještava nesreću. Mjesto rođenja u zagradi – dodatno stranstvovanje. Vremenska odrednica kad Boriska Friš započinje “užurbane pripreme za odlazak” šifra je hrvatske varijante Holokausta. A činjenica da je sve do u jednoj rečenici, čitatelju bi moglo sugerirati da se radi o kratkoj priči. U romanu podaci ove vrste se prerasporede, a prva rečenica je prozračnija.

Ovo međutim nije početak kratke priče. Ili to nije kratka priča u očekivanom obliku. Kao što ni njezin autor nije, na žalost, novelist ili romanopisac. Ili on to nije na način kakav postoji u nas. Milan Ristović (Priština, 1953.) beogradski je povjesničar, redovni profesor opšte savremene istorije na Odelenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, među čijim su profesionalnim interesima – uz povijest jugoistočne Europe u dvadesetom stoljeću, društvenu povijest Srbije, Holokaust i njemačku politiku u našem dijelu svijeta – i povijest svakodnevice, te ono što bi se moglo nazvati poviješću običnih ljudi. 

Godine 1999. objavio je kod Geopoetike – nakladničke kuće kojoj je suosnivač – knjigu “Obični ljudi: prilozi za istoriju”, koja mi je, na žalost, tada promakla i koja mi je zatim bivala izvan vidokruga i sljedećih četvrt stoljeća. “Utišani glasovi: iz istorije običnih ljudi” njezino su malo prošireno i dopunjeno izdanje. Tragajući po jugoslavenskim diplomatskim arhivama i dokumentacijama iz vremena Drugog svjetskog rata autor je nailazio na imena i slučajeve anonimnih ljudi, koji bi, recimo, zatražili konzularne usluge ili neki oblik zaštite u diplomatskim predstavništvima Kraljevine Jugoslavije, države koja je na vlastitom teritoriju prestala postojati u travanjskom ratu 1941, ali je i dalje imala svoju vladu (u londonskom izbjeglištvu), i svoje aktivne, od većeg dijela svijeta priznate ambasade i konzulate, koji su, naravno, dokumentirali praktično sve svoje aktivnosti i kontakte s građanima. Tako su nastajale nepregledne i bogate arhive, koje je vjerojatno nemoguće dovesti u red, čiji sadržaj standardno formatiranim povjesničarima i nije baš tako zanimljiv. Nakon što bi otkrio neki zanimljiv slučaj, Ristović ga je, opet rujući po arhivima i dokumentacijama, pokušavao razriješiti. Ljudi koji se na nešto žale, išću neki papir, traže protekciju, obično će na više mjesta ostavljati svoje tragove. Posao povjesničara u ovom je slučaju sličan poslovima policijskog istražitelja i arheologa, koji, za razliku od istražitelja, u pravilu ne stiže do cilja. Većina Ristovićevih likova u jednom trenutku naprosto iščezava iz povijesnih izvora, onako kako su se u njima i pojavili. Na autoru ostaje da – u granicama vlastitih ovlasti, a zatim i u granicama žanra – pretpostavi što se sa njima nakon toga događalo. Većina njih odlazi u fade-out…  

Boriska Friš te je 1941. već navršila šezdesetu. Bila je dobrostojeća, očito sposobna i okretna žena, s djelom obitelji koji se već spasio iseljenjem u Ameriku. U Zagrebu je ostala sama, te je posljednje mjesece pred rat provodila rasprodajući preostalu imovinu i nabavljajući vize koje su joj potrebne za prelazak preko Atlantika. U tom turizmu za spas žive glave postojalo je više izravnih i obilaznih pravaca. Svaki je podrazumijevao nekoliko tranzitnih viza, iza čijeg je ishođenja uvijek stajalo krajnje neraspoloženje prema želji europskih Židova da spasu žive glave bijegom u Ameriku. Krajem veljače 1941. Boriska Friš uspjela je doći do turske tranzitne vize. A 22. ožujka – dakle, dva tjedna prije njemačkog napada na Jugoslaviju – i do britanske, koja joj je omogućavala prelazak preko Iraka i Indije. Već dva tjedna postoji Nezavisna Država Hrvatska, kada u bugarskom poslanstvu u Beogradu uspijeva dobiti i bugarsku tranzitnu vizu. “Nema objašnjenja kako je Boriska Friš – prelazeći preko novih granica, putujući strogo kontrolisanim vozovima punim unezverenog sveta, raznih vojski i policija što su vodile računa da im upravo neko od begunaca ne isklizne bez dopuštenja i plaćanja – stigla do prestolnice u ruševinama iz kojih se širio smrad skoro ugašene paljevine i zatrpanih ljudskih leševa, koje su ćutke i pod nadzorom nemačkih policajaca raščišćavali golim rukama beogradski Jevreji. Kako je, kojim vezama i za koju sumu novca u poslanstvu zemlje koja je okupirala deo države čiji je ona državljanin bila, dobila vizu, ostaje samo da se nagađa.”

Očito je da se nakon toga ponovo vratila u Zagreb, odakle uspijeva pobjeći u Kraljevicu i na Sušak, gdje provodi sljedećih godinu dana u potrazi za vizama koje joj nedostaju ili za spasonosnim prijevozom prema Americi. Početkom travnja 1942. domogla se Trsta, i do papira koji će za najsretnije europske Židove imati spasonosnu vrijednost: dobila je švicarsku vizu. I tu Boriska Friš čini životnu grešku. Ili se prepala da bi Hitler mogao okupirati Švicarsku, ili je naprosto po svaku cijenu željela stići do svojih u Americi, tek odustala je od puta u Švicarsku, i pošla da traži španjolsku vizu. Začudo, dobila je i španjolsku vizu. Zbilo se to u konzulatu na Sušaku, 8. rujna 1942. Sredinom mjeseca uspijeva se probiti do Torina, pa se tog trenutka čini da joj je potrebna samo još viza vlade u Vichyju, no uskoro se stvari počinju fatalno komplicirati. Istraživač o tome uspijeva pronaći arhivirane dokumente, i dugo, sve do 5. siječnja 1944, prati liniju života Boriske Friš, koje zatim nestaje. O načinu, ili o načinima na koje je Milan Ristović pristupao u svojim istraživanjima, o njegovim mislima i osjećajima, o tome kako je izgledao njegov život u vrijeme dok se bavio životom Boriske Friš – dok ju je na neki čudan način svojom istraživačkom upornošću održavao na životu – mi ne saznajemo ništa. Ali u tom kratkom tekstu, koji bi po svojoj formi mogao biti borhesovska kratka priča, dok je po sadržaju malo historiografsko istraživanje, vrlo snažno se osjeti emocionalna napetost skrivenog pripovjedača. U čemu se taj osjećaj ogleda, čitatelj to ne može reći. Možda u dugoj posljednjoj rečenici, nakon što pisac oprezno iznese pretpostavke o onom što je gospođa Friš osjećala i čemu se nadala, živeći po izbjegličkim logorima i bivajući sve bliže onom konačnom logoru koji više neće biti izbjeglički: “Izostanak vesti posle prve polovine januara 1944. godine može da znači da je ili uspela da konačno dobije dozvolu za odlazak iz logora i Francuske – što je imajući u vidu situaciju koja je uz pojačane pritiske Nemaca da se Francuska očisti od preostalih Jevreja – neverovatno, ili da je svoje dugo putovanje završila ugasivši se, oslobođena straha i umora u nekom od logora smrti u Poljskoj u koje su dotadašnji zatvorenici iz okoline Tuluze (Septofonds, Brens, Recebedul i Noe) upućivani ka Istoku sve do leta 1944. godine.”

Tako završava prva od dvanaest rekonstrukcija ratnih sudbina “običnih ljudi”. Čitatelj je ekstenzivno navodi i prepričava da bi po njoj stvorio uzorak, urnek načina i metode kojim se Ristović služi. Ali i onoga što nastaje pomalo i izvan Ristovićeve volje i kontrole: kratke priče koja nije zamišljena ni pisana kao kratka priča.

Slijedi jezovita i u osnovi nerazriješena “Tajna Kušnir-Kušnareva”, pripovijest o ruskom bjelaškom emigrantu u Jugoslaviji, Gestapovom špijunu i egzekutoru u Buchenwaldu. Grigorij Kušnir-Kušnarov, koji se vjerojatno nije tako zvao, šumar i samozvani šumarski inženjer po Bosni i Hercegovini, ubijao je u lažnom studiju za službeno fotografiranje. Služio se specijalnim mehanizmom, koji bi u času slikanja usmrćivao šiljkom ili metkom u potiljak. Nakon toga ide pripovijest “Kako je nestao i šta je za sobom ostavio Žan Lukić”, o ubojstvu gavaza, sluge u finskom poslanstvu u Ankari, jugoslavenskog podanika, katolika od Bara u Crnoj Gori. Pa “Mala jermenska priča”, o Dikranu Sahagijanu, koji 6. svibnja 1942. u jugoslavenskom poslanstvu u Riju predaje molbu za izdavanje novog pasoša. Nakon toga nailazi vjerojatno najkompleksnija i najneobičnija priča, koju će Milan Ristović podijeliti u poglavlja i nasloviti kao “Kratak roman o jednom ludilu”. Naime, premda je Ristović ozbiljan povjesničar, odan načelima svoje znanosti, pa imaginaciji ne dopušta da zamišlja ono čega nema u arhivima i dokumentima, nije odolio da fikciju naznači makar u naslovu. Ova pripovijest govori o pilotu kraljevskog ratnog zrakoplovstva, kapetanu P., koji se nakon poraza u travanjskom ratu zatječe u Palestini pod britanskom upravom, i tu kroz nekoliko ispada trajno silazi s uma. Kako je u svakom silasku s uma mnogo toga što službama biva sumnjivo, te kako je sumasišavši formacijski važno vojno lice, o kapetanu P. očito postoji obilje materijala u arhivima i dokumentacijama. Između ostaloga, tu je i njegov iskaz pred istražiteljima, ispunjen paranoidnim konstrukcijama, raspričan, sumanut i vrlo ekspresivan, ali još uvijek unutar narativnih okvira, pa ga autor vrlo ekstenzivno citira. A kako se u svakom ludilu reflektira nešto od izokrenute slike stvarnosti, tako kapetan P. najednom biva Hitlerov obožavatelj i vatreni antisemit. Osim što to istražiteljima i jugoslavenskim diplomatima, te vojnim zapovjednicima izbjegle kraljevinske vojske, nalaže dodatni oprez i stvara grdan posao, buduća slika ludila biva fantastično konfigurirana. Kapetan P. na kraju će, vjerojatno, završiti negdje u Južnoj Africi, u britanskom azilu za umobolne, ili u kakvom privatnom smještaju – jer on je u osnovi bezazlen i disfunkcionalan, ali dovoljno uredan da bi živio nekom vrstom građanskog života – ali time neće biti okončan njegov slučaj. Naime, po nevolji, sumanuti je vojni pilot rodom i zavičajnošću Crnogorac. A u njegovom mahnitom iskazu pred istražiteljima u jednom trenutku on govori da bi se želio vratiti u domovinu i priključiti vojsci u otadžbini, generala Draže Mihailovića.

Iz toga nastaje zaključna “Bilješka” u “Kratkom romanu o jednom ludilu”, koju vrijedi u citirati u cjelini, kako zbog sadržaja, tako i radi ilustriranja izvanrednog stila autora ove knjige: “Dokumentacija o slučaju kapetana P. veoma je zainteresovala posle rata novu vojno-obaveštajnu službu. Deo njegovih papira je, kako svedoči jedna mala beleška u dosjeu, ostao zaturen negde u njenim dosjeima (odeljenja Kontraobaveštajne službe za Crnu Goru). Njegovo ludilo očigledno nije bilo dovoljan izgovor. Stvar je trebalo dodatno proveriti. Uostalom, radilo se o ‘višestrukoj izdaji’: saradnji s neprijateljem (okupatorima), odlukom da ode u zemlju i stavi se na raspolaganje Mihailoviću učinio je još teži prestup. Pomračen um u vremenu opšteg pomračenja, šta je tu tako neobično? I tako, ceo slučaj valjalo je sa svih strana, posebno ideološke i političke, ispitati, i pomno pretresti, rodbinu privoditi na ‘informativne razgovore’, nekoga od njih neko vreme držati, pri ruci, zatvorenog. A kapetan je posle rata ostao negde daleko, zaturen, nepotreban i sve rastrojeniji, bez oslonca i pomoći. Bio je, kao mnogi bivši saveznički oficiri iz Istočne Evrope sada na smetnji Britancima, i životario je u nekom azilu ili, ako je imao malo više sreće, u jeftinom pansionu za samce negde u Engleskoj, koji je plaćao od male penzije, udubljen u svoje ‘filološke studije’. Kod kuće su ga se krišom sećali, o njemu pričali samo kad u blizini nema nepoznatih ljudi, i to sve manje i ređe. Negde su ostale, kao slab dokaz da je uopšte jednom postojao, skrivene poslednje preostale fotografije s venčanja, u paradnoj uniformi sa sabljom i belim rukavicama, ili one s kojima je s najboljim drugovima iz klase fotografisan na nekom aerodromu, pod krilom aviona.”  

Nakon ove pripovijesti slijede “Dvije smrti u Lisabonu”, u kojem je riječ o samoubojstvima jednog jugoslavenskog diplomata i njegove žene, još jedna skica za mogući roman, koja se iz daljine referira na nonfikcionalno četveroknjižje Miloša Crnjanskog “Embahade”, na jednu epizodu iz njegova diplomatskog tumaranja i na rečenicu-dvije u njoj. U priči “Pisma bez odgovora” riječ je o sumnjivom čovjeku i njegovoj komunikaciji s diplomatskom službom i molbama da mu se pomogne. Nešto je čehovljevsko u tom slučaju: sumnjivi je do kraja ostao sumnjiv. “Brikstonski zatvorenik” zapravo je Mijo (Miho, Mihail, Migel) Dujšin, sitni zemljoradnik iz Kaštel Novoga, koji je emigrirao u Čile, da bi mu onda usred rata pridošlo da se ukrca na njemački brod i da se vrati doma. Saveznici će brod potopiti, a Mijo će pasti u zarobljeništvo. I tu započinje njegova beskrajna priča, kojoj, kao ni većini drugih, na žalost nećemo znati kraja. “Putnik s nemačkom dozvolom” još jedan je sumnjiv tip, ali raskošnih pravaca kretanja i interesa za nekog tko živi usred rata. Pripovijest “Šta sa Remondom” posvećena je Remondu Vučinoviću, rodom Egipćaninu, bokeljskog podrijetla i jugoslavenskog državljanstva, kojeg britanska policija više puta privodi, a da je zapravo krajnje nejasno kamo je pošao i odakle je krenuo. “Dva bekstva i jedan rezime” uzbudljiva je, avanturistička pripovijest o bijegu nekolicine zrakoplovaca iz NDH, u kojoj su naročito zanimljivi priloženi spiskovi. Posljednja pripovijest u knjizi, naslova “Čiji je bio Vilhelm Bonaforte” vrhunac je nečega što kao provodna nit teče kroz knjigu otpočetka do kraja: potpuna identitetska smutnja, izmiješanost ili pripadnost koja se može tumačiti na više načina, od kojih je barem jedan – premda se svaki put ne zna koji – fatalan i smrtonosan. Rat je, ako bismo sudili po Ristoviću, za nas vrijeme kada se u nama izmiješaju sve funkcije i identiteti, pa na kraju sami po sebi, i u sebi postajemo proturječni.

“Utišani glasovi: iz istorije običnih ljudi” knjiga je koju će ovaj čitatelj bez straha od pretjerivanja usporediti s “Enciklopedijom mrtvih” Danila Kiša. Bez sumnje, onom tko će je tako čitati ovo je jedna od najsnažnijih knjiga kratkih priča u našim poslijeratnim književnostima. U kojoj postoji ta začudna, pomalo i uznemirujuća dramaturška i narativna inovacija: mi otpočetka pa do kraja, dosljedno, ne znamo završetke ovih priča. Svaka ima svoju poantu, ali u svakoj je poanta izvan života čovjekovog. Ili je poanta u izgubljenosti.

Čitamo li, pak, knjigu na drukčiji način, onako kako ju je, pretpostavljamo, Ristović zamislio: kao historiografsku rekonstrukciju dvanaest, ili nešto više, običnih života u ratu, opet se susrećemo s jednom od najneobičnijih knjiga svoga žanra. Osim što je uzoran i vrlo temeljit povjesničar, Milan Ristović je, naime, izvanredan pisac. I umije se služiti nekim elementima stvaranja djela, koji ne samo da nisu karakteristični za povjesničare, nego izravno stižu iz svijeta takozvane lijepe književnosti, iz novelistike ponajprije. Osim što je diskretno i precizno vodio računa o unutarnjoj dramatici svake od dvanaest priloženih rekonstrukcija, Ristović je dramaturški dobro riješio i njihov raspored u knjizi: od Boriske Friš do Vilhelma Bonafortea.

Bilo bi tako dobro hrvatskim čitateljima, ali i našim piscima, kada bi neki od ovdašnjih nakladnika reizdao ovu knjigu. Promijenila bi nešto u glavama onih koji je pročitaju. 

Miljenko Jergović 06. 09. 2024.

Dani i bolovi

ponedeljak

Nisam nikom rekao koliko sam puta bio sam, verujući da je samoća lekovita. Sve dok nisam ušao na psihijatriju i video okamenjene poglede. Oči u kojima je bilo ljubavi, ali nije bilo otpora. Samo nepozirna odsutnosti i plač. Tada sam shvatio da je samoća nemi krik postojanja. Šta je bol shvatio sam naknadno kada sam čuo roditelje koji šapuću – on je stvarno lud.

utorak

Šetam u predvečerje. Oko mene neki nepoznati ljudi. Zagledaju. Valjda su čuli, predosetili da sam možda lud. Opasan. Otuda me zaobilaze, a ja nastavljam sam, onako kako najbolje umem, plačući u sebi.

sreda

Zatvoren u sobu, gubim zrak. Nevoljan da ustanem, mislim da je agonija nepodnošljiva. Nikoga nema, niko se ne javlja. Iznenada majka otvara vrata i čežnjivo pita – kako si?

četvrtak

Tuga i ništa više. Nema izlaza, osećaj da gubim tlo pod nogama, da sam niko. Na ulici se igraju deca, graja, otac i majka se svađaju oko nameštaja, nekih starih slika, gomile gluposti. Ja opet sutra idem na psihijatriju, čekaju me znatiželjni pogledi i usporen hod. Čekanje, čekanje, prozivanje, slušanje, možda plač. Opet plač.

petak

Kad sam bio mali drugar mi je u školi rekao – pederu. Zacrveneo sam se. Postideo. Nisam smeo to nikome da kažem, svi su se smejali. Pamtim to kao prvo iskustvo odbačenosti. Tada sam glumio prkos, dok sam plakao u sebi. Nesloboda sopstvenog tela, pokreta, neprihvataje sebe. Opet plač, trauma i nimalo gneva. Majka je mislila da sam ljut, ali ja sam toga dana prestao da verujem u sebe.

subota

Otkud u meni ovoliko praznine? Ja sam zatvoren u sebe, nesposoban da budem čovek. Ima toliko bolova na ovom svetu; eto ona devojčica pala od bolesti kojoj nema leka. Neki dečak ostao bez noge, onaj drugi na dijalizi, otkazuju mu bubrezi. Majke plaču za neshranjenim kostima svoje dece. A ja prazan, u zamračenoj sobi, izvan čijih zidova kipti život. Subota je, čuje se muzika.

nedelja

Nema ručka, nema idile porodičnog okupljanja. Svi su zauzeti, samo ja pospan. Opet tužan, pred drugima – lud. Ležim iz prkosa, ne odgovaram nikome. Setim se komadića stakla koji su se prosule po podu moje sobe dok sam tokom noći slučajno razbio šolju sa čajem. Sada sam upijao miris hibiskusa i maštao o tome da na moru postanem skitnica. Tada bi rekli – lud je od slobode, a ne od ludila.

Nenad Obradović 05. 09. 2024.

1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/31

Uloga crnog vraga u oslobađanju zarobljenog američkog vojnika iz zatvora u Damasku

 

Dvadesetsedmogodišnjak, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi, na fotografiji emitiranoj u večernjim televizijskim vijestima, podsjeća na kakvu izgubljenu disco-funk zvijezdu. Njegovo lice nećemo pamtiti, premda se ista fotografija ponovila u svim informativnim emisijama, da bi zatim bila otisnuta u dnevnim listovima i novinskim magazinima, jer nije vrijeme u kojem bi nas se vijesti iz svijeta na takav način ticale. Još uvijek postoji društvo u kojem bismo živjeli i čije bi nas se sudbine mogle ticati, a još uvijek postojimo i mi, živi. Ali to lice mladoga crnca – četrdesetak godina kasnije će se govoriti drukčije: Afroamerikanca – ulazi u našu podsvijest i u onaj golemi i opsežni arhiv sjećanja, bogatiji i od zamišljene Aleksandrijske biblioteke, u kojemu se trajno arhiviraju svi zaboravljeni artefakti, zbivanja, lica i događaji iz naših života, koji će nam, prema nekom tajanstvenom i neutvrđenom redoslijedu, u smrtnome času promaknuti pred unutarnjim okom, a koji nam se učine tako poznatim, čim ih nekim slučajem, tako zaboravljene, negdje usput ugledamo. Tako i lice zarobljenoga američkog ratnog zrakoplovca Roberta Bobbyja Goodmana, koji nas je krajem prvoga tjedna prosinca 1983. gledao s te jedne iste fotografije, objavljene na televiziji i u novinama.

Dan 23. listopada 1983. bit će čitko upisan u povjesnicama Zapada, naročito Sjedinjenih Američkih Država. U životu sedamnaestogodišnjaka obična je nedjelja na Sepetarevcu. Na Tosci 21 izmjenjuju se ploče, debitantski živi album detroitske grupe MC 5, “Kick out the Jams”, “Kad fazani lete” i “Sviđa mi se da ti ne bude prijatno” Discipline kičme. Za četiri dana u knjižari na Marijin dvoru pojavit će se knjige u narančastom platnenom uvezu, sabrana djela Danila Kiša, i među njima “Enciklopedija mrtvih”, ali o tome u ovu nedjelju još ne znamo ništa. 

U šest sati i dvadeset i dvije minute, dok su na  Sepetarevcu 23 svi još spavali, i Nona je, ostarivši, sve duže spavala, slobodna od misli koje joj prethodno u životu nisu dale sna na oči, u Bejrutu se prvi kamion pun eksploziva zaletio u zgradu pokraj aerodromske piste. Eksplozija je bila strašna. Kuća pokraj aerodroma bila je prenamijenjena u kasarnu američkih marinaca, koji su dio međunarodnih snaga u mirovnoj misiji u Libanonu. U eksploziji koja je ekvivalent detonacije pet i pol tona TNT-a u trenutku gine 220 marinaca, 18 mornara i 3 vojnika, što je najveći dnevni gubitak u ljudstvu američkoga Marinskog korpusa od veljače i ožujka 1945. i bitke za Ivo Džimu, i najsmrtonosniji dan za američke oružane snage od 1968. i prvoga dana Tet ofenzive u Vijetnamu. U eksploziji ranjeno je još 128 ljudi, od kojih trinaestero umire sljedećih dana i tjedana. 

Poginuo je i jedan stariji Libanonac, koji je ispred kasarne držao svoj mali štand, orijentalnu sitničarnicu s hranom, grickalicama i ljupkim malim suvenirima, zgodnim za poklone doma u Ameriku, i za održavanje iluzije o ratu kao turističkoj avanturi. Stanovao je daleko, nije imao automobil, autobusi su rijetko prolazili, pa je često spavao u svome štandu, naročito u danima vikenda, kad mu je trgovina najbolje išla. Njegova smrt neće na povijest ostaviti nikakvih posljedica. Bit će spomenut u ponekoj novinskoj i historiografskoj fusnoti, kao bizaran slučaj i kolateralna žrtva velike povijesti, ili ponuda pripovjedačima i romanopiscima, koju oni neće iskoristiti, pa neće biti romana, novele ili pripovijetke o dućandžiji postradalom u napadu na Amerikance, niti ćemo saznati koje je vjere taj čovjek bio, kojem je plemenu i kojoj etničkoj skupini pripadao, premda je najvjerojatnije bio kršćanin.

Prema jednim izvorima samo tri minute kasnije, prema drugim je prošlo već deset, kada se drugi kamion zabio u devetokatnicu u centru Bejruta, u kojoj su živjela 73 francuska padobranca, većinom dobrovoljca, iz mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Poginulih je 58, ostali su spašeni ispod ruševina.  

U oba su kamiona bili vozači samoubojice. Njihova imena nikada nećemo saznati. Jedni se nisu osobito zanimali za njih, drugi su vjerovali da su obojica istoga jutra završili u dženetu, među hurijama. Tko su bili ti ljudi, gdje su i kako odrastali, tko su im bili uzori u djetinjstvu, jesu li imali bake i djedove, strine i stričeve, s kime su išli u školu, jesu li dobro pjevali i crtali, za koga su navijali u nogometu; ništa od toga neće se znati, a u ovim ih manevrima, uz stradalog dućandžiju, bilježimo kao potencijalne junake pripovijesti, one oko kojih bi nastajala velika romaneskna freska ili intimistička pripovijetka.

Odgovornost za napad istog je dana preuzela revolucionarna skupina Islamski džihad (Harakat al-Jihād al-Islāmi fi Filastīn). Osnovana sedamdesetih godina u Gazi, kao ogranak egipatskog Islamskog džihada, sunitska je oružana skupina čiji je cilj uspostava muslimanske palestinske države i uništenje Izraela. Kasnije će, u novom tisućljeću, kada nastupi takva moda, Islamski džihad od Sjedinjenih Američkih Država, Europske Unije i Izraela biti proglašen za terorističku skupinu – to su oni s kojima se ne pregovara i na koje se ne primjenjuju međunarodne konvencije o ratovanju, ljudskim pravima itd. – ali će se desetljećima održavati i jačati, dijelom jer će imati sirijsku podršku, ali više jer će malo-pomalo, povijesno poraženi i politički obesmišljeni, slabiti i iščezavati svi oni oblici političkog i revolucionarnog organiziranja koji su zasnovani na lijevom internacionalizmu, međunarodnoj solidarnosti i marksizmu. Tada će civili postati glavne mete u ratu, a crta fronte će se premjestiti na mjesta njihove životne svakodnevice. To je ono strašno buduće vrijeme iz kojeg se pokušavamo vratiti u 1983, u kojoj još uvijek, mahom, stradavaju vojnici, i predsjednici i ministri su još uvijek potencijalne mete političkih atentata.

Reaganov državni sekretar za obranu Caspar Weinberger ne vjeruje, međutim, da je akciju poduzeo Islamski džihad. On misli da ta mala i relativno beznačajna skupina nije mogla provesti takav napad. Ili je, možda, za Amerikance prevelika sramota da ih tako ojadi skupinica nekakvih čudnovatih fanatika. Zato Weinberger insistira na ovoj verziji: napad je, od početka do kraja, nedjelo Irana. Oni su cijelu stvar osmislili, organizirali i izveli. Kasnije će, s pojavom Hezbolaha, odnosno Božje stranke (Hizb Allaha), kako je sredinom osamdesetih pravilno nazivaju u zagrebačkom Vjesniku i Startu, Amerikanci stvoriti legendu prema kojoj je napad od 23. listopada 1983. djelo proiranskog Hezbolaha, ali ta će varijanta, kao i svaki put kada slaba književna fikcija postane dio ratne i političke propagande, biti temeljena na vremenskim rupama i diskontinuitetima. A kada bismo je i kao takvu prihvatili, jer u romanesknim manevrima i fikcija je dopuštena, sramota bi po State Department i po američke oružane snage mogla biti samo gora, nego da je za napad kriv onaj tko je i preuzeo odgovornost, dakle Islamski džihad. Naime, Božja stranka u Libanonu osnovana je nakon što je 1982. Izrael izveo invaziju na Libanon, i nakon što su, pod nesumnjivim pokroviteljstvom IDF-a, libanonski kršćanski falangisti izveli masakr u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, u kojemu je ubijeno između (najmanje) 328 i (najviše) 3500 tisuće civila, muškaraca, žena i djece. Izraelske službe priznale su broj između 700 i 800 ubijenih. 

Zločin u Sabri i Šatili jedan je od onih događaja koji ne samo da su preusmjeravali tokove povijesti i građanske svakodnevice širom svijeta, nego su – uglavnom zlokobno – unutar zajednice mijenjali prevlađujuće poglede na svijet. Nakon Sabre i Šatile prvi put je u povijesti Izraelu, makar i neizravno, pripisan genocid nad Palestincima. Takvim ga je okarakterizirala Opća skupština Ujedinjenih naroda, rezolucijom od 18. prosinca 1982. A zločin je, koliko god strahotan bio, kroz novostvorenu legendu o sebi nadrastao vlastitu mjeru. Sabra i Šatila postat će važno mjesto autoviktimizacije Palestinaca, kao i svih koji se četrdesetak godina kasnije vjerski i etnički, s nekakvom osnovom ili bez nje, identificiraju s njihovim stradanjem. Bilo je, i bit će, većih zločina, i s više mrtvih, i s gorim posljedicama po zajednicu, ali oni neće biti usporedivi sa Sabrom i Šatilom. Bol je uvijek subjektivna, mjerena čovjekovim osjećajima, a ne stvarnim činjenicama. Iz čovjekova života doživljaj boli preslikava se tako i na život zajednice. Ono što je za pojedinca njegovo nepouzdano sjećanje, koje bol dodatno pomuti i izmijeni, to su za društvo nepouzdane legende na koje se vrlo često i povijest pozove. Istina je samo u književnosti, ako umije razumjeti bol.

Novoosnovana Božja stranka (Hizb Allah) 1982. nije još mogla imati svoje vojno krilo, Islamski pokret otpora, niti je u jesen 1983. bila spremna za ovakve samoubilačke napade. Općenito, Hezbolah nikada nije preuzeo odgovornost za neki samoubilački napad, a redovito je osuđivao samoubilačke napade koje su provodile sunitske revolucionarne skupine, uključujući i onaj najveći, od 11. rujna 2001. Za razliku od njih, Božja stranka neće biti vjerski isključiva. U Libanonu će biti dio parlamentarne koalicije predvođene kršćanskim, maronitskim, strankama, i ni na koji način, osim u mašti Caspara Weinbergera, ili u pojednostavljujućim interpretacijama događaja gluhe i slijepe zapadnjačke publike, nikada neće učiniti ništa što bi je, makar u naknadnim interpretacijama, u romanesknim aluzijama ili naknadno sklopljenim narativnim konstrukcijama, moglo dovesti u vezu s napadima u Bejrutu, na nedjeljno rano jutro, 23. listopada 1983. Hezbolahovo zlo i zločini naprosto su druge vrste i dolaze na red godinama i desetljećima nakon što naša priča završi.

Ali što su Ronald Reagan i njegova administracija mogli učiniti nakon tog jutra? Mogli su učiniti svašta, da su svi skupa imali bogatiju imaginaciju, da nisu bili tako ovisni o vječno istim šemama i nacrtima, i da nisu toliko vodili računa o političkoj propagandi i marketingu. Ovako, odlučili su se za napad, za bombardiranje i za rat, koji, možda, neće imati svrhe ni smisla, ali će ravnanje Bejruta sa zemljom prekriti posljedice stradanja tristotinjak ljudi u samoubilačkoj akciji dvojice anonimnih kamiondžija Islamskoga džihada.

I tako se onda u pripovijesti pojavljuje dvadesetsedmogodišnjak vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi. Od sedamnaestogodišnjaka sa Sepetarevca tačno je deset godina stariji, ali to može biti od značaja tek kao numerološka bizarnost, jer oni još uvijek ne žive u zajedničkom svijetu, niti će im ikad išta biti zajedničko, osim te priče koju sedamnaestogodišnjak četrdesetak godina kasnije pokušava ispripovijedati. 

Amerikanci su, dakle, Caspar Weinberger i društvo, odlučili da bombardiraju Bejrut i južni Libanon. Nosač zrakoplova, nazvan po imenu Johna Fitzgeralda Kennedyja, hitno je preusmjeren negdje iz Indijskoga oceana, posade lovaca bombardera dobile su borbenu uzbunu, pa tako i pilot poručnik Mark A. Lange i njegov navigator bombarder, poručnik Robert Bobby Goodman, posada A-6E Intrudera. Oni će se naći među deset aviona s Nosača USS J. F. Kennedy i još nekoliko s USS Independence, koji će 4. prosinca sudjelovati u bombardiranju Bejruta. Uz jedan A-7E, s Independencea bit će srušen, navođenim projektilima zemlja-zrak, i avion poručnika Langea i Goodmana. Kako se avion našao na maloj visini, a pogodak je bio takav da ga Lange više nije mogao uzdignuti, katapultiranje je bilo pogibeljno, naročito za pilota. Njemu je pri padu otkinuta noga. Goodman je bio polomljen, ali ništa fatalno. Takve zatekla ih je sirijska milicija. Pilotu nisu podvezali nogu, pa je ubrzo iskrvario do smrti, a navigator je pao u sirijsko zarobljeništvo, te je odveden u Damask. Jedna ista fotografija dvadesetsedmogodišnjaka, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi, danima će biti reproducirana u svim medijima, kao da se poručnik Bobby Goodman – za kojeg će se 1983. još uvijek reći: crnac; kao što će se za stradalog poručnika Marka A. Langea reći: bijelac – nije još koji put fotografirao.

Ali proći će vremena prije nego što Amerikanci otkriju gdje im je preživjeli član posade. Ali onda će im se, vjerojatno preko posrednika, javiti sirijske vlasti. Obje države sudjeluju u jednom neobjavljenom ratu, za koji nije najjednostavnije reći tko ga protiv koga vodi. Bit rata je jasna: to se prognani arapski narod Palestine bori protiv države Izrael, s proklamiranom namjerom da je baci u more, a s državom i njezin većinski židovski narod. Godina je 1983, i to traje već trideset i pet godina, ili od vremena kada je nakon Holokausta, voljom ujedinjenog zapadnog svijeta, uspostavljena židovska država, i trajat će sljedećih četrdesetak godina, bez izgleda za primirje, koliko traje i memorija ovih romanesknih manevara. U tom beskrajnom ratu, čiji začetnici odavno već nisu živi, u početku sudjelovale su, protiv Izraela ujedinjene, sve arapske države. Zatim su, jedna po jedna, odustajale, potpisujući separatne ugovore o prijateljstvu, trgovačke i ekonomske sporazume, pa čak i vojne ugovore s Izraelom, te s Amerikancima koji su u međuvremenu postali glavni izraelski pokrovitelj i saveznik u ratovanju. Ali onda, nakon prevrata i islamske revolucije u Iranu, ta država, koja je prethodno bila bliski američki saveznik, na čijem je čelu bio američki vazal šah Reza Pahlavi, postaje najveći neprijatelj Amerike i Izraela, te sponzor većine značajnih političkih i revolucionarnih organizacija u Palestini. Događa se to upravo u vrijeme u kojem postupno slabe moć i utjecaj Sovjetskog Saveza, jenjava planetarna moda marksizma-lenjinizma, gase se, uz jedva poneki izuzetak, svi lijevi i sekularni revolucionarni pokreti, i nastupa trend revolucija u ime Boga i različitih vjerskih učenja. Revoluciju u ime utopističkog ideala, čvrsto vezanog uz materijalnu zbilju, u neka doba zamijenila je revolucija u ime fikcije. Započinje doba magijskog realizma, ali je ove 1983. Sirija još uvijek bedem lijevog sekularizma, što će, nekim čudom, ostati i desetljećima zatim, kada se nađe posve opustošena građanskim ratom i vanjskim agresijama, koje će provoditi Amerikanci i njihovi saveznici, s namjerom da zbace jednu žilavu, sebi nesklonu, diktatorsku vlast. 

Na čelu Sirije je Hafez al Asad, bivši vojni pilot, junak na arapskome nebu, pripadnik manjinske alavitske zajednice, u većinski sunitskoj zemlji. Kao mladi oficir 1966. postaje ministar obrane u pučističkoj vlasti, koju su formirali arapski nacionalisti, okupljeni oko BAAS partije. U sljedeće četiri godine radi na stvaraju jedinstvene i moćne vojske, koja će ga kasnije podržati da postane neprikosnoveni narodni vođa. Politički, vjerski i etnički razjedinjenim Sirijcima, čijom su zemljom kroz dvadeseto stoljeće vršljale službe svih velikih i malih imperija našega svijeta, i koja je  u svakom pogledu trunula i propadala kao nikad oporavljeni, amputirani fragment slavnoga Otomanskog carstva, Hafez je u arapskom nacionalizmu ponudio njihov najmanji zajednički sadržalac, i pritom ih obavezao isključivo na njihove zemaljske dužnosti. U studenom 1970. je, kao još uvijek aktivan vojnik, postao predsjednik Vlade, da bi, nepunu godinu zatim, na referendumu, uz 99 posto glasova svih Sirijaca, postao i predsjednik. Tada izlazi iz aktivne vojne službe, i onako naočit, u odijelu i s kravatom, predstavlja dendijevsko lice Levanta. U siječnju 1972, zajedno s Egiptom i Libijom, formira Federaciju Arapskih Republika. Sljedeće godine donosi novi Ustav, revolucionaran za sav arapski svijet, koji jamči potpunu ravnopravnost žena, ali i svih ljudi, bez obzira na društveni status, vjeroispovijest i podrijetlo. Prema tom Ustavu čovjek nije morao biti musliman da bi postao predsjednik Sirije, na što su se pobunila Muslimanska braća, najmoćnija i najutjecajnija sunitska politička i vjerska organizacija u arapskome svijetu, i budući najveći Hafezovi neprijatelji, zbog kojih on mijenja tu ustavnu odredbu. Bio je to jedan od rijetkih ustupaka protivnicima i neistomišljenicima za njegove krvave i bezdušne diktature. Europljanima, već sviknutim na iluziju demokracije, Europljanima, koji su nakon 1945. užasnuti pred eksplicitnim nasiljem koje nailazi poput ljetne oluje, ravno iz civilizacijske podsvijesti, svaka orijentalna vlast biva bezdušna i krvava. Tako i Hafezova, u ime slobode, jednakosti i ravnopravnosti. I tako Europljani, rame uz rame s Amerikancima, s osjećajem nečiste savjesti prema Izraelu, podržavaju Muslimansku braću u njihovom sukobu s Hafezom, kao i svaku drugu orijentalnu fikciju u sukobu sa živom zbiljom marksizma-lenjinizma. Potrajat će to, sve dok im se Muslimanska braća, ili njihovi legitimni izdanci, s dva aviona prepuna bezazlenih putnika ne zabiju u ona dva nebodera na Manhattanu. Tada će svijetom zavladati potpuna fikcija, pa će Zapad Istoku odgovoriti legendom na legendu, mitom na mit. Ali do toga je još osamnaest godina, puno jedno dječačko i djevojačko punoljetstvo.

No, vratimo se na temu: Hafezove su milicije u južnom Libanonu zarobile mladoga crnca, Roberta Bobbyja Goodmana, navigatora, što će reći nišandžiju u avionu koji se zatekao u osvetničkoj misiji bombardiranja Bejruta. Amerikanci su o njegovoj sudbini obaviješteni kad je on već prebačen u Damask. Tada započinje uglavnom nevidljiva, tajna kampanja za njegovo oslobođenje iz zatočeništva, koja je vjerojatno tek dijelom dokumentirana u arhivama State Departmenta i američkih tajnih službi, u nikad objavljenim dnevnicima i memoarima svjedoka epohe, ili u usputnim rečenicama, prigodnim hvalisanjima i staračkim monolozima o praznicima i svečanim obiteljskim okupljanjima, koje su izlagali oni koji su mogli imati nekakve veze sa zarobljenim zrakoplovcem, ili su, što je vjerojatnije, samo stvarali famu o svojoj ulozi u ovim događajima. Vrijeme je Hladnoga rata, komunikacija s jedne na drugu stranu zida u pojedinim je trenucima stvarno otežana. Svijet još uvijek nije sasvim globaliziran, godine 1983. još uvijek postoje sive mrlje na zemljopisnim mapama, zemlje o čijim gradovima nešto još zna samo Italo Calvino, narodi čijim jezicima ne govori nitko osim njih, predsjednici i vlade, vrhovni svećenici i glavni carinici, koji čine sve da svoje zemlje što bolje zakrinkaju u okolni pejsaž, tako da ostanu tajne i skrivene za okolne velike imperije. Vrijeme je Hladnoga rata, i ima zemalja do kojih ne dopiru ni Coca-cola, ni balističke rakete slobodnoga svijeta, u kojima je izvan svakog javnog interesa razlika između Beatlesa i Rolling Stonesa, ima zemalja do kojih ne dopiru riječi koje o njima upravo izgovaramo, ima zemalja do kojih uopće ne dopiru riječi, zemalja u kojima ljudi međusobno razgovaraju razmjenjujući glazbene fraze neke svijetu nepoznate tonske ljestvice. Vrijeme je Hladnoga rata, i snaga pojedinog imperija u tom ratu ne mjeri se brojem topova, pušaka i atomskih bombi, nego brojem zemalja s kojima mogu zapodjenuti razgovore. To je razlog zbog kojeg se 1983. ni s kim ne prekidaju diplomatski odnosi, nikoga se ne oglašava neprijateljem s kojim nema pregovora.

Sjedinjene Američke Države imaju svog ambasadora u Damasku. Ime mu je Robert Peter Paganelli, pedeset i dvije su mu godine, karijerni diplomat, stručnjak za Bliski i Srednji istok, prethodno je već bio veleposlanik u Kataru. Nakon što mu istekne mandat u Siriji, Paganellija će nestati iz diplomatskih imenika i sa svečanih pozivnica. Karijera će mu minuti tiho. Napravit će neku grešku, neće biti dovoljno ambiciozan, život će ga odvesti na drugu stranu; premda je, zapravo, teško zamisliti kakav bi to život bio jači od State Departmenta. Ali ova jesen i zima vrhunac su njegove diplomatske karijere: ime Roberta Paganellija jedno je od prominentnijih među osobljem Bijele kuće. Njegove komunikacijske sposobnosti, osobni kontakti i talent za pridobivanje protivnika ulaze u sinoatrijski čvor Sjedinjenih Američkih Država i utječu na ritam njihova srca.

Pritom, Paganelli je u neobičnom položaju u Damasku. Predstavlja zemlju koja je zapravo u ratu sa Sirijom. Taj rat je, istina, neobjavljen i posredan. Tačnije rečeno, Sjedinjene Američke Države i Sirija međusobno ratuju kao gosti u jednome tuđem ratu. Onom ratu koji Izrael već desetljećima vodi protiv arapskog svijeta, a koji se, eto, u posljednjih nekoliko godina preobrazio u  rat protiv Irana. Ta je preobrazba opasna, i nismo je 1983. još uvijek svjesni, jer se pred našim očima i u našim životima rat koji se vodio među državama i narodima upravo pretvara u rat koji će se voditi među vjerama. Iz krvave stvarnosti prelazimo u jednako krvavu fikciju.

Ambasador Paganelli nije u prilici da pomogne dobrom američkom mladiću Bobbyju Goodmanu, jer ne može biti posrednik između dvije međusobno udaljene države, dvije vlasti i dva predsjednika. Jednom zemljom vlada obrazovan čovjek, europskih kulturnih nazora, sekularist, vrlo uspješan u svojoj temeljnoj profesiji. Drugom vlada površni politički fanatik, slabog obrazovanja, ali dobrih organizacijskih sposobnosti, vjernik, profesionalno neostvareni zabavljač, na pozornici vješt opsjenar. Prva zemlja je protudemokratska, dok je druga predvodnica demokratskog svijeta. Postavke na kojima je jedna zasnovana odriču drugoj pravo na postojanje. Predsjednik jedne po svemu bi bolje pristajao drugoj, kao što bi predsjednik druge bolje pristajao prvoj. Obojica su u paradoksalno negativnom odnosu prema načelima koja predstavljaju. I to je osnovni razlog zašto oni ne mogu razgovarati i zašto je život vedroga crnačkog mladića beznačajan u odnosu na njihov nesporazum.

Paganelli je ovih dana, u decembru 1983, Reaganov osobni predstavnik u Damasku. Možda osobni nije prava riječ: Paganelli je Reaganov intimni glasnik, dadilja njegove taštine, netko tko će se u Damasku uz njegovo dopuštenje ponašati upravo onako kako se sam Reagan nikada ne bi ponio. Bivši glumac, vječiti epizodist u kaubojskim filmovima, kratkovid, pa se čini da stalno s oba oka nišani, guverner Kalifornije postao je 1966. – tad smo se rađali! – već tri godine kasnije, u Woodstocku, bio je tako poznat i popularan da su mu Jeffrey Shurtleff i Joan Baez posvetili svoju izvedbu country standarda “Drug Store Truck Drivin’ Man”, “He’s a drug store truck drivin’ man/ He’s the head of the Ku Klux Klan/ When summer rolls around/ He’ll be lucky if he’s not in town…”, što odmah postaje jedan od nekoliko besmrtnih trenutaka festivala, recimo uz Hendrixovu distorziranu verziju američke himne, a Ronald Reagan jedan od omraženijih desničarskih i antikomunističkih idiota subkulturne epohe, u čemu se možda i pretjerivalo, jer je kod njega izraženiji bio drugi problem – savršena, naprosto kolosalna neobaviještenost povezana s dubinskom, tako relaksirajućom neobrazovanošću, što ga je kao guvernera Kalifornije, recimo, navelo da u znak simpatije i naklonosti prema nekim svojim podržavateljima i aktivistima Deseti travnja proglasi za državni praznik, nakon čega je, kao i nakon songa koji su otpjevali Jeffrey Shurtleff i Joan Baez, samo porasla njegova popularnost, što će ga na kraju, na opći užas liberalne Amerike, odvesti do republikanske nominacije i do izbora za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, nakon čega se odmah pokazao idiotom, ali ne baš tolikim, jer je naučio nešto što je zacijelo veoma važno: da se mora okružiti ljudima koji znaju ono što on ne zna, kao i ljudima koji će misliti umjesto njega, dakle taj čovjek s početka rečenice, bivši glumac, vječiti epizodist u kaubojskim filmovima, svoju je antikomunističku opsesiju i kukluksklanovsku svijest koja je postala dio subkulturne legende, uzdigao na razinu američke i općeplanetarne mode, jer s njime, s Ronaldom Reaganom, dopustivim su postale mnoge stvari koje su nakon Hitlerovog samoubojstva u bunkeru bile nedopustive.

I sad se, dakle, on Ronald Reagan, našao u posve bizarnoj životnoj situaciji da bi zbog nekoga malog nasmijanog crnca, crnačkog liftboja iz pijanih bijelih šala, poručnika Bobbyja Goodmana, morao ljubazno komunicirati s nekakvom arapskom protuhom, prevarantom s Bliskog istoka, Aladinom s demodiranom sovjetskom lampom, komunističkim špijunom, tiraninom i satrapom, krajnje sumnjivim, zacijelo nastranim tipom, predsjednikom Sirije Hafezom al Asadom! Nikada on ne bi na takvo što pristao. Zato mu je ambasador Paganelli toliko važan! On u Damasku, i pred cijelom američkom javnošću, stvara iluziju da predsjednik radi nešto što ustvari ne radi. I tako, na kraju, ambasador Paganelli Bobbyja Goodmana za Božić 1983. posjećuje u zatvoru, prenosi mu pozdrave predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, i donosi pečenu tuku! (U zagrebačkim prednovogodišnjim novinama čitamo – puricu, dok u beogradskim kažu – ćurku; za nas na Sepetarevcu još uvijek je riječ o tuki. Sve dok nas život ne raznese kao prašinu na vjetru i ne uputi na konačan izbor između purice i ćurke.) Ta pečena tuka u damašćanskom vojnom zatvoru, u toj zamišljenoj prokletoj avliji Hafeza al Asada, ikonična je figura Amerike iz imaginacije još uvijek sitog i bezbrižnog socijalističkog bosanskog svijeta, koji ima bogato iskustvo nedjeljnih i prazničnih pečenih kokoši s krumpirom, dok je tuka na prazničnom stolu – Amerika.

Premda ne možemo biti sigurni bi li te tuke bilo i bi li ambasador Paganelli posjećivao zatvor u Damasku i u očima poručnika Goodmana izazivao suze ganuća, da Ronald Reagan nije bio zabrinut djelovanjem jednoga drugog crnca. Tada četrdesetdvogodišnji baptistički svećenik, veteran afroameričkog emancipativnog aktivizma, s karizmom štićenika mučenika pokreta Martina Luthera Kinga, Jesse Jackson, ozbiljno se već bio angažirao za kandidaturu na budućim predsjedničkim izborima. Još uvijek nastupa kao kandidat iz geta i s ruba, ali vrlo je glasan i uspješan u kritici Reaganove vanjske politike, što mu i nije neki problem, budući da Predsjednikov inherentni rasizam i militantni komunizam stvaraju spoj protiv kojeg se nije teško boriti. Pogotovu ako se nastupa iz pozicije druge boje kože, iza koje još uvijek stoji cijelo jedno obespravljeno afroameričko čovječanstvo, o čijim osjećajima, raspoloženjima i sentimentima nitko s druge strane barikade ne vodi ozbiljno računa.

A sada se, krajem studenog i početkom prosinca, Jesse Jackson brižno javlja oko zatočenog poručnika Bobbyja Goodmana, uspostavlja veze s nekim dužnosnicima u Damasku, nudi se kao posrednik u mogućim pregovorima, te posredno kritizira neučinkovitost Washingtona u ovom slučaju. Otac Jasse sjajan je propovjednik, koji umije propovijed preobraziti u politički govor, i uvijek govori tako da na suprotnoj strani i među nedobronamjernima ostavlja dojam da se suzdržava, da mnogo toga ima u pričuvi što bi protivnika moglo skršiti i salomiti, i premda ništa od toga neće naglas izgovoriti, svima se, s obje strane barikade, čini da je sve to pobrojao. Čini im se da je rekao što bi sve mogao reći, i što će sve reći, budu li od toga ovisili ljudski životi, pravda i vjernost Bogu. On, dakle, nigdje nije rekao da je Reaganova administracija tendenciozno pasivna u slučaju poručnika Goodmana, a pogotovu nije rekao da je razlog te pasivnosti u poručnikovoj boji kože, ali propovjednikova publika, koja u ove prosinačke dane 1983. najednom više nije samo crnačka, u njegovim govorima čuje i ono što on nije rekao. I to je uvijek upravo ono što on i želi da se čuje.

Ronalda Reagana, koji u ovoj priči nije samo predsjednik, nego je i bijelac, kauboj i epizodist među kaubojima, nego je i muškarac koji slabo vidi, ali ne nosi naočale jer to nije dovoljno muževno, i kojemu u ovom slučaju škode njegovo mizerno obrazovanje, nikakav građanski odgoj i prgava narav, jer se više ne uspijeva sakriti iza savjetnika, zamjenika i pomoćnika, Ronalda Reagana, dakle, najprije obuzima nelagoda od Jessea Jacksona, koja prerasta u strah pa u gnjev. A onda otac Jesse na konferenciji za štampu objavljuje namjeru da putuje u Damask, u misiji oslobađanja poručnika Bobbyja Goodmana. I objavljuje imena članova svoje delegacije, uglavnom uglednika i duhovnika, uglavnom ljudi iz svijeta kojemu i sam pripada, humanista i mirotvoraca, univerzalnih čovjekoljubaca, koji su na Zapadu u modi, voli ih neki običan i ojađen svijet, a nisu ni medijima mrski, jer čine univerzalističku i kozmopolitsku protutežu komunističkoj propagandi s Istoka. 

Reagan ne uspijeva to istrpiti, nego na najave Jacksonova puta u Damask i angažmana oko poručnika Goodmana objavljuje da bi to moglo prouzročiti više štete nego koristi i da bi moglo nanijeti političku i diplomatsku štetu Sjedinjenim Američkim Državama. Propovjednik predsjednikov agresivni nastup dočekuje vrlo meko i blagonaklono, pa kaže da on nikako neće ići u Damask, ako će od toga biti štete. Ali dok to govori, i on, i daleki promatrači koji s dvogledima iz daleke budućnosti i iz fikcije ovih romanesknih manevara promatraju događanja, dobro znaju da je stvar sad samo dodatno zapečaćena i zakovana, i da propovjednik, otac Jasse, sigurno, upravo kao Krist na magarcu, ide u Damask. Kratkovidog kauboja na to hvata neviđen bijes – nikada tokom svoga predsjedničkog mandata Ronald Reagan nije bio toliko bijesan kao u prosincu 1983. – i on tada izgovori nešto što nipošto, ni za živu glavu, nije smio reći. 

Na konferenciji za štampu on o istom trošku pokušava dezavuirati i Hafeza i Jassea Jacksona, i kaže: “Ne znam kako je to moguće da vi imate ratnog zarobljenika, kada nema objavljenog rata među našim narodima. Meni se čini da vas to ne čini podobnim za primjenu Ženevskih konvencija.” U broju od 21. prosinca New York Times u stručnom pravnom komentaru Predsjednika je sastavio sa crnom zemljicom. Najprije, primjenjivost Ženevske konvencije ne ovisi o tome je li rat objavljen ili rat nije objavljen, jer ni ratovi u Vijetnamu i Koreji nikada nisu objavljeni, a drugo, kako komentator kaže, u američkoj pravnoj i vojničkoj tradiciji je da se konvencije o ratovanju primjenjuju bez obzira na to jesu li ratovi objavljeni ili nisu, pa tako navodi primjere dva neobjavljena rata vođena protiv Francuske na razmeđima osamnaestog i devetnaestog stoljeća, te rat protiv nepriznate države Tripoli iz istoga doba, u kojima je Amerika striktno insistirala na poštivanju tada aktualnih pravila ratovanja. 

Ali ni to nije najgore u Reaganovom nastupu. Koje zakone i pravila Sirija treba primjenjivati na poručnika Goodmana, ako to nisu Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima, pita se New York Times? “Je li on turist koji je bacao bombe?” Ili je, možda, slijedimo li libanonske i sirijske zakone, on kriminalac kojemu bi trebalo suditi za mirnodopske zločine? “Njegov položaj službenog predstavnika Sjedinjenih Država ne može mu pomoći: ni špijunu u izbjegavanju kaznene odgovornosti u zemlji u kojoj je uhićen ne pomaže izlika da špijunira kao službenik strane vlade.” I tako, dok odriče Siriji pravo na ratnog zarobljenika u jednom neobjavljenom ratu, američki predsjednik, truck drivin’ man, kojem su se petnaestak godina ranije rugali na Woodstocku, lišava svoga vojnika prava koja mu iz takvog statusa pripadaju. On to čini nehotice, ali u njegovu je nehatu nešto prirodno i očekivano. Da je poručnik Goodman kojim slučajem bijelac, ili da je preživio bijeli pilot Lange, a ne crni navigator Goodman, američki predsjednik bi nekoliko trenutaka dulje razmišljao o njemu, pa bi se kratkim nizanjem uzroka i posljedica i njemu objasnilo ono što je već jasno drugima. Četrdesetak godina kasnije o ovom će se događaju snimati dramske i dokumentarne serije, svjedoci epohe će, snimani u amerikan-planu, u udobnoj fotelji ispred svoje kućne biblioteke cijelom događaju, pa tako i nizu nesuvislih reakcija Ronalda Reagana, davati širi društveni i povijesni smisao, tako da će biti izbjegnut onaj temeljni sociopsihološki i filmskoestetski razlog zašto je administracija američkog predsjednika bila i trapava, i nevoljka, i nesuvisla u akciji oslobađanja poručnika Goodmana. Jedan uniformirani nasmijani crnčić s fotografija u svim svjetskim televizijskim vijestima, u imaginaciji jednog epizodista iz klasičnog razdoblja Hollywooda, igrao je ulogu liftboja, statista sa zadatkom, koji se pojavljuje u jednom kadru ili najviše u kraćoj relaksirajućoj sceni, koja će povezivati dva narativna toka, i ne postoje ni taj film ni taj život u kojem će on o njemu misliti duže nego što sama scena traje.

Najviše što je američki predsjednik mogao učiniti za zarobljenog Bobbyja Goodmana bilo je da mu po ambasadoru Paganelliju pošalje pečenu tuku. A on će se, Paganelli, već potruditi da i zarobljenik i zatvorski čuvari povjeruju da Amerika vodi računa o svojim građanima i da su njezine molitve upravljene prema dobrobiti i skorom oslobođenju Bobbyja Goodmana.

Ali kad smo kod molitvi, za njih zadužen je otac Jesse. A on je za predsjednika Reagana već mnogo ozbiljniji problem. Premda je crn kao crna noć, ima bijele zube i umije se smijati upravo kao i Bobby na toj fotografiji, njega je nemoguće imaginirati kao liftboja. On je nešto mnogo više od statista sa zadatkom. Karakter izvan Reaganove imaginacije i izvan klasičnoga holivudskog filma, ali itekako prisutan u životu i zbilji poslijeratne Amerike, naročito od šezdesetih godina: afroamerički politički aktivist, Crni panter zadojen crnim mlijekom i naukom Martina Luthera Kinga, oslobođeni rob koji se u jednom trenutku pobunio i njegova pobuna ne prestaje, nego se već pretvorila u način života, koji se on usuđuje nametati Americi i bijelim američkim kršćanima… Iz perspektive Ronalda Reagana, kojemu su već sedamdeset i dvije, i na svome tijelu i duhu osjeća pustošeće posljedice protoka vremena, koje se najprije očituju u tome što sve slabije bilježi i pamti ono što se oko njega zbiva, a sve mu se češće vraćaju slike iz davnih vremena, iz te perspektive Jasse Jackson utjelovljenje je samog vraga. Nije on crnac zato što je od robovskoga roda, poteklog iz Afrike, on je crn zato što je đavao.

I to je 1983, posljednje godine jednoga vremena, glavni problem bijelome američkom predsjedniku, koji je opsjednut rušenjem komunizma i idejom o svekolikoj supremaciji vlastitoga rasnog, moralnog i političkog ideala: protiv sebe ima crnoga đavola, a ne smije to baš tako reći. Četrdesetak godina kasnije taj problem će se nazivati politička korektnost, dok u Reaganovo vrijeme, u to naivno doba hladnoga rata i odrastanja u Sarajevu, nisu postojale riječi koje će ga jednostavno opisati.

Ambasador Robert Peter Paganelli u petak, na sam Božić, zarobljenom zrakoplovcu na srebrenastom pladnju donosi pečenu tuku. Pladanj u ćeliju unose dva mrgodna brkata zatvorska čuvara, koji ne znaju engleski. Ili se prave da ne znaju engleski. Ambasador u rukama nosi cekere s ostalim božićnim ponudama. Tu su kolači, što ih je specijalno ispekla činovnica iz veleposlanstva, staklenke s orijentalnom turšijom, originalni tunižanski Harissa umak i veliki okrugli kruh od nakvasaloga tijesta, koji su jedva uspjeli naći, dvije posudice s rižom, maslinove grančice i božićni ukrasi u obliku medvjedića. Ćelija je duga i uska, vjerojatno jedna od većih u zatvoru, ali darovi su tako obimni pa se čini da će ugušiti zatvorenika.

Ambasador Paganelli grli Bobbyja Goodmana, pa ga ljubi u obraze, jednom, drugi put, pa onda treći i četvrti put. Nešto govori, ali ga njegov vojnik ne razumije. Vjerojatno ga ne razumiju ni dvojica zatvorskih čuvara, koji odlično znaju i engleski, i sve javne i tajne jezike kojima bi ambasador vojniku mogao prenositi neku tajnu poruku. Možda ni sam ne razumije to što govori, ali mora govoriti, on je američki ambasador, a to je za njega mnogo, i nalazi se u Hafezovom zatvoru sa zarobljenim američkim vojnikom, za kojega ne vjeruje da će ikad više vidjeti bijela dana, donosi mu darove…

Onda se Paganelli ipak malo sabere. Šmrca, useknjuje se, briše oči maramicom, pa već mnogo sabranije, prenosi vojniku pozdrave. Najprije poimence nabroji Bobbyjeve ukućane, i tu pogriješi jer spomene psa kao da je ljudsko čeljade, neki ujak, recimo, pa onda, kao đače koje odgovara u školi ili kao operater u telefonskoj centrali, glasnije nabraja najviše vojne zapovjednike, generale, pukovnike i brigadire, bez jasnog redoslijeda i bez previše smisla, jer su poručniku Bobbyju Goodmanu sve to nepoznati ljudi, vjerojatno o njima manje zna od dvojice zatvorskih čuvara koji su tu da svako ime dobro zapamte, da bi u nabrajanju tek na kraju stigao do državnog sekretara za obranu Caspara Weinbergera i samoga predsjednika, kojemu izgovori cijelo ime i prezime: Ronald Wilson Reagan, na što se zatvoreniku oči najprije orose, pa se prepune, pa suze poteku, kao da će najednom isplakati i oči i očinji vid. Lica čvrstog, onakvog kakvim ga je sam dresirao i disciplinirao kada je odlučio biti vojnik, niz koje kao da iz dva izvora teče voda.

Što ga je tako ganulo, ne zna se. I nikad se neće ni doznati. Ionako će ovaj događaj biti zabilježen samo u dva tajna dokumenta, i u dvije krajnje akribične i minuciozne, ali posve različite interpretacije, sastavljene za dvojicu ljudi i njihove osobne arhive. Jedan dokument odlazi Hafezu, drugi ide Reaganu. Hoće li zatim ovi dokumenti biti arhivirani i spremljeni u sirijske i američke državne ili vojne arhive, tako da ih jednom, možda kada istekne rok od pedeset godina, što će biti 2033. godine, možemo pročitati i usporediti? Vjerojatno neće. Vjerojatno će obje interpretacije otići u zaborav i u grob, nakon što im ishlape sjećanja pa onda i umru obojica predsjednika. Povijest o ovim događajima ne zna ništa, jer se historiografija služi isključivo propagandom i marketingom dvaju imperija, koji su u slučaju zarobljavanja američkoga zrakoplovca u Libanonu toliko predominantni, da sasvim zaklanjaju svijet. Samo književnost zna što piše u jednoj, a što u drugoj interpretaciji.

Ubrzo zatim, poručnik Bobby Goodman opet je sam u ćeliji, prenatrpanoj darovima i s prevelikom tukom, savršeno ispečenom i nedirnutom. Na sve je ambasador mislio, osim na nož. Kada već ode, na pamet će mu pasti da zarobljeniku nije donio nož, kojim će razrezati božićnu tuku. Pa naravno da nije, zar bi ga s nožem pustili u vojni zatvor? Ali on se, dogovarajući ovaj posjet i dogovarajući njegovo trajanje, kao i svaki detalj u ceremonijalu, uključujući i grljenje, dva poljupca (a ne još dva, ali taj prekršaj si američki ambasador valjda može dozvoliti!), rukovanje i tapšanje, a onda i ispisujući listu svega onog što će činiti njegov božićni paketić za zarobljenika, nije sjetio ni noža, ni rezanja tuke. Kruh čovjek, ipak, može iskidati, neki barbarski i istočnjački narodi kruh ionako lome umjesto da ga režu, a ni Isus Krist, evanđelisti svjedoče, nije rezao kruh, nego bi ga kidao na savršeno jednake dijelove, ali kako čovjek da iskida pečenu tuku, a da pritom ne ispadne svinja? Kako zarobljeni američki vojnik da iskida pečenu tuku, a da se do kraja ne ponizi? O tome je mislio ambasador Paganelli, i to mu je pokvarilo raspoloženje. Ali ne toliko da nekoga nazove, ili da nekome naredi da urgira kod ministra vanjskih poslova i glavnog upravitelja svih sirijskih poslova u Libanonu Abdula Halima Khaddama, inače neobično ljubaznog i uslužnog čovjeka, da se zarobljenom poručniku Bobbyju Goodmanu izreže tuka.

A on, zatvorenik, gledao je u taj srebreni oval i u tu savršeno oblikovanu pečenu pticu, koja kao da je od gipsa načinjena, pa bojom premazana, i razmišljao o sebi i o svojima. Prvo mu se činilo, dok je tako bespomoćan sjedio na jedinom dijelu ćelijske postelje koji nije bio zatrpan darovima, da je sve u najboljem redu. Ukazana mu je pažnja kakvu i zaslužuje kao vojni zrakoplovac i sin jednoga od prvih crnih američkih ratnih pilota. Onda ga je zabrinulo što da radi sa svim tim. Pa je shvatio da tuku ne može izrezati. Nije bio nimalo gladan. Otkako je pao u zarobljeništvo, nijednom nije osjetio glad. Ali pogled na pečenje bez noža stvaralo je u njemu neki čudan nemir. Kao da ga netko želi uvrijediti.

Ali tko bi to mogao biti? U životu dvadesetsedmogodišnjaka, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, sve se događalo drukčije nego u životima goleme većine crnih dječaka. U biti, on veći dio vremena nije ni znao da je crn. Nije imao razloga da misli o boji svoje kože, niti o tome što ona nekome drugom znači, tako da bi se doista moglo reći da nije znao da je crn. Ako bi mu u djetinjstvu netko nešto dobacio, ili ako bi se dogodila ikakva nelagoda povezana s time što je Bobby crnac, uvijek bi to dolazilo od onih koji su siromašniji od njega i njegovih roditelja. Jest da tu to u većini slučajeva bivali bijelci, ali uvijek siromašni, jadni i bijedni bijelci? I zašto bi ga bilo briga za njih.

Poslije je, s odrastanjem, štošta izgledalo drukčije, pa bi mu se znalo učiniti da bi brže napredovao da je bijelac, ali, ruku na srce, nikada, evo sve do sad, nije to bila njegova životna tema. Sad mu se čini, dok sjedi tu sam, i živi trenutak po trenutak u sirijskom zatvoru, da bi njegovome partneru, koji je onako strašno postradao, prijatelju njegovom i ratnom drugu, poručniku Marku A. Langeu, izrezali božićnu tuku, i da bi ga opremili barem plastičnim vilicom i nožem. Tako bi postupili, jer je to logično, i jer tako postupaju ljudi s ljudima. Njemu su donijeli neizrezanu tuku, očekuju da se snađe i da golim rukama raščetvori pečenu pticu, onako kako bi to učinio njegov životinjski predak. U njemu, mislio je Bobby Goodman, vide životinju.

Onda je u ćeliju ušao jedan od čuvara – ali ne onih koji su se pravili da ne govore engleski, nego onih svakodnevnih – u desnoj je držao povelik kuhinjski nož, a u lijevoj dvozubac za serviranje pečenja. Tuku je rezao stručno, kao da mu je upravo to posao, a u ulozi zatvorskog čuvara našao se slučajno. Tako nastupa razrješenje prvoga zarobljenikova problema. Ostavio mu je nož i vilicu iz standardnog vojničkog pribora za jelo, čime je riješen i drugi problem. To što je Bobby Goodman ostao sam s pečenjem koje bi moglo najesti poveću američku blagdansku obitelj, zatrpan u svojoj malenoj ćeliji gomilom ostalih ambasadorskih ponuda, bit će sljedeći problem. I on će, uglavnom, biti nerješiv. 

Sam posjet veleposlanika Paganellija zarobljenom američkom zrakoplovcu odjeknut će svijetom, u danima između Božića i Nove godine o njemu će biti riječi u dnevniku Televizije Sarajevo i u svim dnevnim novinama koje će sedamnaestogodišnjak sa Sepetarevca kupovati, predsjednik Reagan i državni sekretar Weinberger će, svaki za sebe, osjetiti barem privremeno olakšanje, ali u samom Bobbyju Goodmanu ostavit će neki čudan osjećaj prevare i poniženja. I prvi put će tad pomisliti da sve ovo nije vrijedno njegova života.

Tih dana, dok sedamnaestogodišnjak nabrzinu prelazi preko novinskih vijesti iz Damaska, dok od A, inženjera elektrotehnike i prvog kompjuteraša kojeg je u životu upoznao, kupuje pločicu marokanskog hašiša, veličine Kraševe bajadere, i možda tek malo deblju od onog njezinog smeđeg, čokoladnog dijela, koju najprije kani pridodati blagu uz koje će se u bijeloj kući na uglu Sepetarevca i Ulice Fadila Jahića Španca dočekivati Nova godina, da bi se onda predomislio i odlučio sav taj hašiš potrošiti sam, za popodnevnih čitateljskih i slušateljskih meditacija u svojoj sobi, dok on, dakle, sprema taj hašiš ispod bijelog pakpapira u ladicu s Nonetovim stvarima, olovkama, papirima, nalivperima, starim legitimacijama, u Washingtonu i New Yorku s jedne strane, i u Damasku s druge strane, razrješava se sudbina zarobljenog američkog zrakoplovca. Ti događaji kasnije će biti podvrgnuti radikalnoj fikcionalizaciji i dramatizaciji, ne bi li im se pridala povijesna ozbiljnost i ne bi li se stvorila iluzija velikih previranja. Prava je istina da se nije događalo ništa. Izgovorene riječi bile su uglavnom nemušte. Dugi niz nepovezanih improvizacija, koje bi mogle podsjetiti na teatar apsurda, na Ionesca, ili, možda, čak na Becketta. Bogat i dokon svijet, koji je dočekivao novu 1984. godinu, i kojem je sudbina Bobbyja Goodmana bila poput muke s hipohondrijom ili svrbeža na nedohvatnom dijelu leđa.

Zatvorski su čuvari zarobljeniku priredili lijep Božić. Često će se poručnik Goodman tog sjećati, pa će mu se učiniti, i zbunjivat će sugovornike čim to izgovori, da mu je to bio najljepši Božić u životu. Bio je sam, okružen tuđincima za koje nije znao što na kraju kane s njim učiniti, svakako ništa dobro, vjerojatno će ga smaknuti i tako će započeti još jedan veliki rat, u kojem on neće sudjelovati, ali među tim je tuđincima prvi je put posve spokojan. I taj će spokoj pamtiti kao neko čovjekovu razumu neobjašnjivo i nespoznatljivo čudo. Bog mu je poslao ovakav Božić, Bobby je doživio obraćenje, o kojem nije mogao ništa reći, osim toga da mu je ovo najljepši Božić u životu.

U prednovogodišnjem su se tjednu dva svijeta približavala jedan drugom. Onaj vašingtonski nije više bio toliko udaljen onom damašćanskom. Hafezov ministar vanjskih poslova, elegantni i mirišljavi Abdul Halim Khaddam, opaki šarmer s Levanta, čovjek za kojeg se u Washingtonu kaže da je voditelj svih sirijskih poslova u Libanonu, o zarobljenom američkom zrakoplovcu govori s mnogo empatije i očinske zabrinutosti. Nešto je groteskno u njegovu nastupu, što kod njegovih europskih kolega s kojima on telefonski razgovara izazove različite reakcije: ima ih koji će osjetiti gađenje i bijes, što naravno neće pokazati, ima ih, međutim, koji će ostati skoro pa omađijani Khaddamovim nastupom, pa će umalo i povjerovati da ovo nije do Hafeza i do Sirije, nije ni do Libanona, Europe ni Amerike. Ovo je do dragoga Boga i do pravde među ljudima. U tom je tjednu, zamišljen nad sobom, nad rođenjem Gospodnjim i nad pojedenom i s drugima podijeljenom božićnom tukom, poručnik Bobby Goodman prestajao biti vojnik.

Popodne, 31. decembra, u bijeloj kući na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca, sjedili su u dnevnom boravku, na bijelim foteljama i trosjedu, trojica budućih vojnika i jedan koji je prema rješenju regrutne komisije za vojsku proglašen nesposobnim. On jedini je već pio, brbljao o smislu, o poeziji i o besmrtnosti, te svakako o tome kako mu se bliži smrtni čas. Njih trojica, Z. R. N. O. i M. J, uglavnom su šutjeli, obuzeti onom vrstom zbunjenosti koja će ih obuzeti kada se sedam mjeseci kasnije zateknu ispred vojničkog magacina, iz kojeg će izlaziti preobraženi. Unutra trojica desetak mjeseci iskusnijih vojnika, odavno već džombi, ponavljaju, s pravilnošću metronoma, iste riječi i pokrete. Jedan mi u ruke gurne smotano šatorsko krilo. Razmotaj!, viče, rasprostri!, viče, a druga dvojica na prostrto krilo u dijelovima bacaju budućeg mene: čarape, duge gaće, kratke gaće, uniforma ljetna, uniforma zimska, uniforma svečana, kaiš, uprtači, zaštitna maska, fišeklije, kapa u veličinama od jedan do šest. Potom nam četvrti, mlađi, pomaže da krilo vežemo sa četiri kraja, i pretvorimo u zavežljaj, koji ćemo nositi sve do sljedećeg mjesta, gdje ćemo se skidati goli i u jastučnice donesene od kuće nevještim bodom igle i konca zašivati u pakete, na kojima ćemo ispisati imena svoja i adrese, da umjesto nas stignu kući. Onda ćemo goli stupiti u dvoranu koja zaudara na govna i lizol, klizavih i oštećenih zelenih pločica, po kojima ćemo izrezati svoje osjetljive, na život i životnu muku još uvijek nenaviknute tabane, i onda će po nama iz tuševa visoko nad našim glavama pustiti vodu. Pola će dvorane biti ošureno onom najvrelijom vodom iz bojlera, a drugo će pola dvorane biti ohlađeno onom najledenijom vodom iz kasarnskog rezervoara. Dvadesetorica će povikati vruće, vruće. Dvadesetorica će ih nadglasavati hladno, hladno. A kroz prozorčiće na tri strane dvorane nadvirivat će se, i od smijeha se ceniti i gušiti, od smijeha će se zakašljavati, stari vojnici, dok će predvodnik ceremonijala, kasnije ću ga dobro proučiti, oniži i poširi sadist, desetar niskog a širokog čela, rodom iz Bjelovara, prezimena Jung, strogim zapovjednim tonom uzviknuti: “Dogovori se bando, je li voda vrela ili je voda hladna!” Na to su jedni još glasnije povikali: vrela, vrela! A s druge strane se, već mnogo tiše čulo, hladna, hladna!

Stajat ću ispod tuša, skamenjen, i neću vikati ništa. Neću ništa reći, neću se ni pomaknuti. Kasnije ću, razmišljajući o svemu, i kada već vidim da iz nekog razloga doista postoje dva para kolektivnih tuš-baterija, jedna za lijevu, druga za desnu polovicu velike dvorane za tuširanje, shvatiti u čemu se sastojala zabava koju je priredio desetar Jung. Ali ću tada znati još nešto: isti se ceremonijal ponavlja sa svakom novom generacijom vojnika, samo se desetari izmjenjuju. Jedan od važnih elemenata u uspostavi unutarnje hijerarhije među mladim regrutima tiče se upravo toga: koga će od nas, po nekim nama nepoznatim kriterijima, ali koji se vjerojatno tiču snage, moći, poslušnosti i odlučnosti, četni i bataljonski oficiri odabrati za predvodnike, buduće desetare; tko će od nas biti budući Jung, koji će na desnu polovinu dvorane izliti vrelu, a na lijevu polovinu ledenu vodu. Ili već obrnuto, kako ga krene…

Ali dok sjedimo na dvije bijele fotelje i na trosjedu lijepe socijalističke liječničke kuće na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca, zagledani u šake u svojim krilima, posve nespremni na doček 1984. godine, kao i za tu godinu čiju ćemo jesen i zimu provoditi u vojsci, mi ne znamo što će nam se dogoditi, ali u tom neznanju postoji svijest o mjestu i položaju koji nam je određen. Osjećamo strah, mračan i dubok, životinjski, prvi pravi životni strah koji ne nalazi uporišta u mašti, jer ne znamo ništa o onom što će nam se događati, i ne možemo ništa od toga ni zamisliti, a posvuda oko nas teče život, običan, normalan, mirnodopski, u kojem se ljudi raduju i tuguju, planiraju budućnost, rađaju djecu i ispraćaju umrle pretke, slave vjerske, obiteljske i državne praznike. Ništa od toga nama se više ne događa, ničemu više ne pripadamo. Mi kao da smo u međuvremenu postali podljudi. Suđeno nam je da se zateknemo u širokoj prostoriji, niskih stropova, s pedesetak poluhrđavih cijevi tuševa, iz koje ćemo, istina, izaći živi. Ali izmijenjeni.

Trenutak je to u kojem će se njih trojica, koji šute i gledaju u svoje šake, s mišlju o odlasku u vojsku, naći u metafizičkom skladu i bliskosti s čovjekom kojeg nikada u životu neće sresti, koji je tačno deset godina od njih stariji, sa zarobljenim američkim zrakoplovnim poručnikom, navigatorom bombi, Robertom Bobbyjem Goodmanom. On više nije bio vojnik, premda je o vojnikovanju znao uglavnom sve, dok njih trojica nisu još bili vojnici, ali to će postati po nuždi sudbine i po odluci Saveznog sekretarijata na Narodnu obranu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali o tome nisu znali ništa. Samo je onaj četvrti, oslobođen od vojske, slobodno govorio, brbljao kao Jesenjin o jeseni svoga mladog života. I zapravo jedini je bio u pravu.

Ministar Adbul Halil Khaddam je, međutim, shvatio da bi Sirija mogla imati koristi od misije tog čudnog crnog misionara Jesseja Jacksona, i krenuo je nagovarati svog šefa, bespogovornog i svemoćnog Hafeza, da prihvati ideju o dolasku Jacksonove delegacije. Hafez se dugo protivio, činilo mu se da će to biti bespotrebno iritiranje američkoga predsjednika. Ministar je bio uporan, očito se opet s nekim nešto dogovarao iza šefovih leđa i služio se svojim čudnim vezama, koje ne samo da su bile daleko od politike i diplomacije, nego su, činilo se Hafezu, bile sasvim izvan njihova svijeta. Abdul Halil Khaddam djelovao je kao strani špijun, koji radi u korist Sirije. Paradoksalna i opasna pojava, i najdragocjeniji Hafezov čovjek. Nikad nije u njega posumnjao.

I na kraju je pristao. Ionako mu nije na um padao drugi način da se oslobodi suvišnog ratnog zarobljenika. Do pojave crnog propovjednika i skupinice njegovih apostola u Damasku proći će još dva, skoro tri tjedna. Do tada bismo još trebali dočekati novu 1984. godinu, koja, pokazat će se to uskoro, niti je nova, niti će nadvoje dijeliti vrijeme. Godine, kao ni stoljeća, katkad ne završavaju po kalendarima, nego ili još malo potraju, ili okraćaju, pa svrše prije kraja. S 1984. bit će još jedan problem. Odavno to nije bila godina u budućim kalendarima, nego kulturološka činjenica, znak i amblem, roman čiji smo smisao i sadržaj ugradili već u svoja iskustva. Prije nego što je došla, hiljadudevetstoosamdesetčetvrtu su u sebe duboko zakopali i proživjeli, i oni koji Orwellov roman nisu pročitali.

Bobbyju Goodmanu koji, ruku na srce, za Georgea Orwella nije još bio čuo, nova godina nije mogla započeti u ponoć, 1. siječnja, već naprosto zato što je bio u zarobljeništvu, pa još u Damasku, na Orijentu, u apokrifnom dodatku “Priča iz 1001 noći”, u tamnicama varljivog cara Hafeza. Legao je, kao i svake večeri rano, ali mu nisu dali da spava. Vrata ćelije bila su širom otvorena, s hodnika se čula muzika: dugo i otužno zavijanje glasova s magnetofonske vrpce, grleni arapski vokali, nošeni ritmičnim bubnjanjem prstiju i dlanova po razapetoj životinjskoj koži uznosili su u nebo svjetove. Kazetofon je bio poput onih koje je viđao u filmovima iz zloglasnih njujorških kvartova, kakvog na lijevom ramenu nosi lokalni diler heroina – ružna, stereotipna slika nekoga s kime dijeli boju kože – i sa čijih zvučnika tutnji jednolično ritmizirana ispovijest pobunjenog nitkova. Ali Bobby Goodman nikako nije sluhom uspijevao dokučiti, je li kazetofon na hodniku ispred njegove ćelije loš, ili je kazeta neispravna, ili se radi o nepremostivoj kulturnoj razlici, o melodijama Bliskog istoka i Orijenta, o dugom i nepodnošljivo žalostivom zavijajućem tugovanju arapskoga svijeta, koje je u njemu budilo strah, jer mu se na trenutak činilo da je u tom tugovanju izraz najvedrije moguće radosti. Uzalud je, zatvorivši oči, u ritmu udaranja muških prstiju i dlanova po bubnjevima pokušavao čuti zavlači li kazeta, ili je to takva melodija.

Od aerodroma u Damasku do aerodroma u Sarajevu 1950 je kilometara izravne plovidbe zrakom. Ako se tome dodaju put od zatvorske ćelije do damašćanske zračne luke, i put od aerodroma u Butmiru do kuće na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca, dobit će se broj koji je začudno blizak broju u godini 1983-oj. U apokrifu 1001. noći, ili u bajci kojom bismo mi sad pokušali zapričati Šahrijara, u toj bi slučajnoj podudarnosti možda bio spas. Ili samo most među udaljenim sudbinama, koje se izvan priče ne mogu sresti.

Kazetofon u bijeloj kući, na dočeku 1984, integriran je u lijepo i moćno srebrnkasno pojačalo. Uređaj pripada domaćinovu starijem bratu, ali imamo dopuštenje da se oprezno njime služimo. Tog trenutka, oko 22 sata i 20 minuta, upravo dok su čuvari otključavali i rastvarali vrata Bobbyjeve ćelije, i on je nastavio uživati u njemu nepodnošljivom i nerazumljivom zavijanju muških i ženskih glasova, iz zvučnika, u prizemlju bijele kuće na uglu Fadila Jahića Španca i Sepetarevca čula se pjesma “Moonlight Shadow”. Mek i nježan ženski glas, koji kao da pjeva uspavanku umirućem, nosio jednostavnu je melodiju, ispod koje je potekla melodija vijeka. Mogao ju je na ulici čuti Mozart, mogla je biti otpjevana u domovima tuberkuloznih romantičara pred osvit našeg vijeka, u sebi imala je nešto izvanvremensko, ili se nama tek činilo da je izvanvremensko, i zapravo nije imala nikakve veze s muzikama uz koje smo odrastali i koje su, više nego knjige, određivale naš pogled na svijet. Mike Oldfield, tako se zvao autor pjesme, do zla boga pretenciozni muzičar iz ranog doba pop-elektronike, ikonična sinfo-pop figura s albumom “Tabular Belles”, što ga je snimao kao devetnaestogodišnjak, prodao ga diljem svijeta u nekoliko milijuna primjeraka, ali ništa od toga nije nam bilo važno. Bila je to muzika s gramofona neke prethodne generacije, do koje baš i nismo držali, generacije domaćinovog starijeg brata. Njegova je, uostalom, bila i ta kazeta, s najnovijom kompilacijom za derneke i rođendane, s tom Oldfieldovom pjesmom, skinutom s njegova nedavnog albuma “Crieses”. Album nisam prethodno čuo – i neću ga cijelog čuti ni u svih četrdesetak godina koje će zatim prolaziti – ali “Moonlight Shadow” bila je pjesmica koja se kroz ljeto, jesen i zimu 1983. nije mogla prečuti. Na radiju, po kafićima, naročito u vrijeme fajronta, na televiziji i na MTV-u, koji je upravo ove 1983. dopro do naših svjetova, kojim su prethodno vladali Tucko&Bucko, i Novi val, “Moonlight Shadow” bila je ultimativni hit.

U Sarajevu se zbog nečeg vjerovalo da je pjevačica Oldfieldova sestra. Maggie Reilly, lijepa, dvadesetsedmogodišnja Škotkinja, ne samo da nije bila s njime u rodu, nego je bila tek jedna od pjevačica koja je, saznat će se to cijeli vijek kasnije, kada nas više i ne bude zanimala, na Oldfieldovim nastupima pjevala njegove pjesme. Pamtio sam dva stiha: “I’m a stranger to myself/ On these streets I’m someone else”, ne zaboravljam ih ni nakon četrdesetak godina. Vjerojatno je upravo u njima ključ sjećanja: ništa u ovom dijelu romanesknih manevara ne moram izmisliti, ni preuzeti iz usporednih pripovjednih svjetova, jer pamtim “I’m a stranger to myself/ On these streets I’m someone else”, i znam što mi to u ovu novogodišnju noć znači. Sebi sam već neko vrijeme stranac. Možda iz straha od odlaska u vojsku, a možda ne samo zbog toga. Na ovim ulicama netko sam drugi, i to sam oduvijek bio. S njima ću se, s ulicama, sroditi tek kada na njima više ne budem bio.

Ove noći Nedim će barem još deset puta ponoviti “Moonlight Shadow”. Tačno zna mjesto na kazeti, na kojem se pjesma nalazi. Prije nje je “Say, Say, Say”, duet Paula McCartneya i Michaela Jacksona, s nedavno objavljenog albuma “Pipes of Peace”. Prezaslađena poput kupovne baklave, pamtim je samo po završim taktovima, kada bi Nedim za nekoliko sekundi promašio “Moonlight Shadow”. A nakon “Moonlight Shadow” je Culture Club i “Karma Chameleon”. Boy George, našminkan i lijep kao slika – “On sigurno neće u vojsku!”, rekao sam, pamtim to, u neki poslijeponoćni sat, pa me je odmah zatim netko od njih upitao bih li i ja tako, biva bih li se našminkao kao Boy George, na što sam pokazao na Vladu Medana, vidi njega, rekoh, on se ne šminka a neće u vojsku, izbjegavši tako odgovor – a pjevao je pjesmu u čijoj će nepodnošljivoj repetitivnosti ostati upisano sjećanje na postnovogodišnji mamurluk. Ali obje pjesme, “Say, Say, Say” i “Karma Chameleon”, ostale su samo u fragmentima i po nuždi, jer se između njih nalazila ona glavna.

Bobby Goodman je, u nekom kasnijem intervjuu, govorio da godinama pokušava pronaći tu zavijajuću pjesmu iz novogodišnje noći u Hafezovom zatvoru. Traži je na arapskim radijskim stanicama, raspituje se kod znanaca, angažirao je čak i prijatelja koji radi u dućanu sa starim pločama i kazetama. Preslušao je u međuvremenu sate i sate arapske muzike, ali uzalud. Te pjesme nema, kao da je prestala postojati. “Moonlight Shadow”, međutim, postoji, i tu je važna razlika između naših života i sudbina. Bobbyju, dvadesetsedmogodišnjaku, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi, zarobljenom američkom vojniku kojeg smo tih dana gledali na uvijek jednoj istoj fotografiji, reproduciranoj u svim novinama i na televiziji, dogodilo se ono što se Amerikancima često događa u vrijeme hladnoga rata. Zatekao se izvan civilizacije, izvan svijeta u kojemu se umio snaći, i sve se najednom pretvorilo u noćnu moru i u san, iz kojeg poput otrovne pustinjske zmije vijuga melodija koju poslije uzalud traži. “Moonlight Shadow”, koja se, paralelno s njom, u isto vrijeme začuje 1983 kilometra zračne linije, prema sjeverozapadu, i dalje povremeno svira na radiju. “The last that ever she saw him/ Carried away by a moonlight shadow”; desetak godina kasnije već umiru, pogođeni mecima i krhotinama mina i granata, naši vršnjaci u Sarajevu, koji tvrdoglavo vjeruju da to pjeva Oldfieldova sestra.

Operacija oslobađanja ratnog zarobljenika u Damasku protekla je iznenađujuće jednostavno i brzo. Sve je nalikovalo kakvom visokostiliziranom i estetiziranom ceremonijalu, orijentalnom kazalištu sjena, operi, derviškom plesu… Sirijske vlasti ljubazno su prihvatili Jasseja Jacksona i njegovu pratnju. Dočekali su ih i ugostili onako kako poslije nitko neće, s očitom potrebom da ih impresioniraju svojim gostoprimstvom. Oni su, pak, to gostoprimstvo dobro podnijeli, ne gubeći s uma što im je jedini cilj. Činilo se da bi ih jedna neljubazna gesta, neoprezan ili slučajan manjak poštovanja, obična neurednost ljudska, mogli pomesti u njihovoj misiji.

Na kraju, već u utorak 3. siječnja 1984, Bobby Goodman dopao je slobode. U Americi dočekali su ga kao heroja. U Bijeloj kući ga je primilo, skupa s njegovim osloboditeljem, gdje su primljeni i fotografirani, uz najviše počasti i čašćavanja, uz škrgut zubi i uz zagrljaje, gdje je kost udarala o kost, kao pod zemljom. 

Predsjednik Reagan podnio je teško taj trijumf svoga crnog oponenta, koji će mu se, premda neuspješno, suprotstaviti na predsjedničkim izborima. Ali pravi pobjednik bio je Abdul Halil Khaddam, Hafezov ministar vanjskih poslova koji je, kako se na Orijentu i u Moskvi vjerovalo, nadmagarčio Amerikance. I ne samo da ih je namagarčio, nego ih je nadmirisao i nadgovorio, nadpametio i nadslobodio… Njegovo sivo odijelo od sirove svile, bijela košulja i kravata boje pistacija, mekoća njegove puti i muška snaga šaka pri rukovanju – a rukovao se srdačno, tako što bi lijevom potvrđivao desnu, prihvaćajući njome šaku u šaci – postat će čuveni.

U 1983. godini Amerikanci bili su skloni priznavati svijet, onakav kakav je bio. Kao što je i Vatikan, skupa s poljskim papom, bio sklon priznavati svijet, onakav kakav je bio i kakav je, činilo se, obećan budućnosti. Uskoro će, međutim, sa silnim i brzim stropoštavanjem komunističkog svijeta u vlastiti bezdan, Crkva i Amerika promijeniti strategiju. Papa će zaboraviti na obećani dijalog, pa će prokleti ateiste i sve nesumišljenike, dok će Amerika nelegitimnim i nepostojećim oglasiti vlasti u zemljama koje im nisu po volji. Između ostalog, i u Siriji. Hafezova sina i nasljednika Bašara, sljedećega sirijskog svedršca, koji će na vlast doći na način koji se nije razlikovao od onog na koji se u suvremenom svijetu vlast osvaja istočno od Beča, proglašavaju za samozvanca, te u koaliciji s domaćim sirijskim raskolnicima i međunarodnim razbojnicima pokreću krvavi ratni proces promjene državne vlasti u Damasku. Neće im to uspjeti, ali će zemlja biti razorena, u prah će nestati neki od najvrednijih spomenika civilizacije, među njima čudesni grad Alep, u kojem su se u novije vrijeme proizvodili čudesni pustinjski mirisi i sapuni.

Za tobožnjeg vođu narodne pobune izabrat će bivšeg Hafezova ministra Abdula Halila Khaddama, koji se u međuvremenu odmetnuo, i živio u Parizu. Bogat kao Krez, s moćnim političkim i novčarskim vezama, svoje bogatstvo je, priča se, stekao primajući mito od njemačkih i francuskih državnih institucija, za odlaganje nuklearnog otpada u sirijskoj pustinji. Asistirao je, makar srdačnim dvoručnim rukovanjem, u političkim ubojstvima na Levantu, što mu je također priskrbilo određenu materijalnu korist. Gotovo idealan čovjek za promotora demokracije i ideologije ljudskih prava u Siriji i na Bliskom istoku. Općenito u cijelom tom svijetu, koji će biti zahvaćen revolucijom očaja, nakon što se jedan pijačni trgovac spali nasred čaršije u Magrebu.

Ali to je još uvijek daleka budućnost, koju srećom ne naslućujemo dok se privikavamo na novu 1984. godinu i na nove, posve drukčije fotografije, oslobođenog američkog zrakoplovca.

 

Miljenko Jergović 04. 09. 2024.

Uvod u Bagolu

Predgovor knjizi Volja za život: eseji, putopisi, ogledi, pisma Božidara Brezinščaka Bagole (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2024.)

 

Božidara Brezinščaka Bagolu – rođenoga 1947. godine u hrvatskozagorskom selu Vrbišnica, a od 1978. trajno nastanjenoga u obližnjem Humu na Sutli – ne treba posebno predstavljati kulturnoj javnosti Hrvatske i susjednih južnoslavenskih zemalja jer joj se on već više od pola stoljeća neprestance predstavlja svojim radom i svojim djelima, zapaženima, visoko ocjenjivanima i nagrađivanima. Bagola je prije svega pisac, i to kako pjesnik, tako i prozaik, ali je podjednaku životnu i radnu energiju ulagao i još uvijek ulaže u prevođenje raznorodnih djela sa slovenskoga i njemačkoga jezika te esperanta, pa ga mnogi (pre)poznaju prvenstveno kao prevoditelja, što mu treba imponirati jer je prevoditeljska djelatnost izrazito zahtjevan, važan i vrijedan vid bavljenja tekstualnošću i kulturom. Fascinantan je već sam broj njegovih objavljenih autorskih i prevoditeljskih knjiga (a radi se o 26 autorskih i 58 prevedenih djela), da se tisuće sačinjenih i prevedenih stranica teksta sadržanog u njima i ne spominju, kao ni pojedinačni njegovi prilozi objavljeni u raznim publikacijama. Međutim, fascinantne brojke ne mogu iskazati sav značaj Bagolinoga djela, kao što ne mogu prikazati u punini njega kao osobu. Bagola je također teolog i filozof, i to ne samo formalno, obrazovanjem, nego i po rafiniranom teološko-filozofskom nervu čiji se rezultati dadu očitati u njegovim tekstovima bez obzira na to o kojoj se vrsti teksta radi. S druge (ili već treće) strane, Bagola je, u najizvrsnijem smislu riječi, i kulturni radnik (spomenimo samo zavičajne prijegorne angažmane u humskoj Tvornici stakla Straža, Narodnoj knjižnici u Humu na Sutli i Hrvatskozagorskom književnom društvu), pa i društveno-politički radnik (kao načelnik općine Hum na Sutli), premda bi mu vjerojatno bilo draže da ga se naziva „djelatnikom“ u skladu s jednom njegovom napomenom u kojoj parafrazira Friedricha Nietzschea koji „umjesto pojma rad (Arbeit), koji se mjeri i plaća po svom nepersonalnom rezultatu, uvodi pojam djelo (Werk) u kome stvaralac živi kao majka u djetetu“, što se uobičajeno izriče razlikovanjem „posla“ i „poziva“, pri čemu se preferira drugonavedeni pojam. Naposljetku, Bagolu se, bez imalo sumnje, može karakterizirati i kao intelektualca, ako je intelektualac, uza sve svoje disciplinarne stručnosti i odgovarajuće angažmane, osoba koja u određenoj zajednici djeluje prosvjetiteljski te javno rabi vlastiti um, kako je to izrazio Immanuel Kant.

Navedena raznostranost Bagole kao osobe i multiperspektivnost njegova djelovanja posve je vidljiva u rukopisu knjige koju imamo pred sobom: Volja za život: eseji, putopisi, ogledi, pisma, što je, u prvom redu, autobiografsko djelo, ali nipošto nije ograničeno autobiografskim pristupom, niti se zadržava na osobnim reminiscencijama, nego je, upravo suprotno, djelo koje „iz prvog lica“ i putem međusobno povezanih autobiografskih fragmenata ispisuje neizmjerno važne stranice kulturne i društvene povijesti Hrvatskog Zagorja i Hrvatske u njihovoj organskoj povezanosti ponajprije sa slovenskim, ali i širim južnoslavenskim (srbijanskim, bosanskohercegovačkim i makedonskim) susjedstvom te Njemačkom. 

Nekoliko je tematskih naglasaka koji se mogu, gotovo beziznimno, locirati u svim ponuđenim tekstovima, bez obzira na njihovu međusobnu raznolikost. Jedan je njegovo filozofsko-teološko obrazovanje i sve što mu se, vezano uz to, zbivalo u izvanjskosti međuljudskih odnosa i u njegovoj unutrašnjosti. U istome dvostrukom smislu, drugi je naglasak na književnosti – široki literarni svijet u kojemu se kretao i njegov literarni, naime, spisateljski i prevodilački rad. Treći je naglasak s prethodnim najuže povezan, a to je – jezik, Bagolina promišljanja o jeziku kao takvom i jezicima koje poznaje, te problematika zavičajnosti. A kroza sve to kontinuirano prosijava tema duhovnosti, u najširem smislu tog pojma, odnosno u svim mogućim njegovim smislovima. 

Na toj podlozi uviđamo da Bagola nije bio tek izvanjski, površinski dotaknut svojim filozofsko-teološkim obrazovanjem i usporednom mu religioznom podukom. Sve što ga je ikada dotaknulo bilo je temeljito promišljeno, u životnim potresima pretreseno, apsorbirano i provareno te, što je najvažnije, u njegovim djelima uobličeno. Primjerice, mišljenje Friedricha Nietzschea trajno ga je obilježilo (možda je i naslov knjige Volja za život parafraza Nietzscheove Volje za moć, prije negoli aluzija na Arthura Schopenhauera uz kojega ide „Wille zum Leben“?). No Bagola nije Nietzschea samo dobro upoznao, o čemu svjedoče njegova kompetentna očitovanja o Nietzscheovu opusu, nego ga je i interiorizirao, a da time nije manje bivao kršćaninom, što napominjemo zbog često površnog i pogrešnog naglašavanja opreke i nepomirljivosti između Nietzschea i kršćanstva. Slično se može reći i za Bagolin odnos prema kršćanstvu, osobito katoličanstvu koje je „uzduž i poprijeko“ upoznao. Ni u djetinjstvu i mladosti, ni kasnije, on nije kršćanstvo/katoličanstvo shvaćao kao etiketu, nego je dubinski proživljavao i, prema dugotrajno i pomno građenom vlastitom kodeksu, živio sve dubine i sve pozitivne, emancipatorske mogućnosti kršćansko-katoličke religioznosti, jednako kao i proturječja i zastranjenja kršćanstva/katoličanstva. Zato ne čudi to što je jedan od Bagolinih uzora slovenski pisac, mislitelj i intelektualac Edvard Kocbek te da su mu posebno bliski neki drugi primjeri „živoga kršćanstva“ poput bosanskoga franjevca Mile Babića. U tom pogledu, duhovnost, kojoj je Bagola istinski posvećen, neodvojiva je od putenosti, čak i one „sablažnjive“, a svakako je prožeta i duhovitošću, po strani od prijetvorne „klerikalne ozbiljnosti“. Bagolina ozbiljna duhovitost i duhovnost vidljiva je i na planu jezika kojim on suvereno vlada te se zato može i igrati njime, što vazda čini. Jezik kao takav, a onda materinji mu hrvatski jezik, kajkavsko narječje i specifični govor Huma na Sutli, koji se prepliću sa slovenskim jezikom i njegovim narječjima, čime dolazimo i do teme zavičajnosti o kojoj Bagola (i) u ovoj knjizi piše na tako upečatljiv način da bi njegova razmišljanja mogla i trebala biti uključena u svaku antologiju koja se tom temom bave.     

Kao da odgovara na pitanje „Zašto ostajemo u provinciji?“, na koje je u jednom svom tekstu odgovarao njemački filozof Martin Heidegger, Bagola kaže: „(…) ostao sam vjeran svom zavičaju kao nepresušivom bunaru iz kojeg crpim stvaralačku izvornost. (…) Svojim životom i djelima svjedočim da ne može doći do splašnjavanja proročke vrijednosti književnika, ako je svjestan svojih korijena, svog zavičaja, svog naroda i zemlje, svoje pripadnosti suvremenoj Europi i preko nje sveukupnom civilizacijskom i kulturnom bogatstvu čovječanstva.“

Ako se neko mjesto ili nečija pozicija mogu uopće nazvati provincijom ili marginom (jer, možda, nešto marginalnim ili centralnim čine ljudi i njihova djela, a ne biografska ili geografska zadanost), Bagolina je marginalnost samoizabrana. A to se ne tiče samo njegove zavičajnosti, humsko-sutlanske i hrvatskozagorske, nego i svih drugih konteksta u kojima je živio i radio. Na mnogim stranicama ove knjige on pokazuje da nikada nije bio ničiji, te da su često i „jedni“ i „drugi“ (koji god da su jedni i drugi bili) bili skeptični spram njegova inzistiranja na samoodređenju, autonomiji. Paradoksalno ili ne, Bagola se ne libi jasnih identitetskih (samo)određenja: Hrvat je i kršćanin/katolik, vrlo je kritičan spram „zatajivanja“, „utišavanja“, „proganjanja“ i „zloporaba“ hrvatstva i kršćanstva/katoličanstva, kako u socijalističkoj Jugoslaviji, tako i kasnije, ali, važno je istaknuti, bez imalo isključivosti spram drugih! Ne samo da je naklon prema drugim i drugačijim kulturama, nego ih je – posebno slovensku, ali i srpsku, a možemo reći i jugoslavensku – neprestance obogaćivao, kao i matičnu mu hrvatsku kulturu.

Upoznajemo takvoga čovjeka i pisca i u njegovim putopisima, koji sačinjavaju posebnu cjelinu knjige, a u kojima se anegdote iz samoupravnog socijalizma miješaju s eruditskim povijesnim ekskursima, bivajući i ekstremno informativnima i zabavnima. 

Cjelinu „Ogledi“, pak, čine Bagolini osvrti na knjige uglavnom zavičajnih pisaca, ali i djela i likove drugih hrvatskih te srpskih pisaca, među kojima su i neki koje Bagola spominje u drugim poglavljima ove knjige i drugim svojim knjigama, s velikom (i rijetkom) pažljivošću prema djelu, piscu i ličnosti. 

Bagolin ne samo spisateljski, nego i ljudski pažljiv odnos spram drugih osobito dolazi do izražaja u zadnjoj cjelini ove knjige – „Pisma, govor iz prvog lica“. Objavljivanje pisama koja su razmijenile dvije osobe uvijek je vrlo osjetljiv pothvat. S jedne strane, prijeti opasnost da ono što je, kao važno, razmijenjeno između dviju osoba otklizne na javnoj pozornici u irelevantnost i banalnost. S druge strane, prostiranje vlastite intime pred čitateljstvom može kod čitatelja izazvati nelagodu, zaplesavši na rubu neukusa. No pisma koja nam je Bagola predstavio izbjegavaju obje opasnosti, čak i kada su protkana erotikom (kao u slučaju Vesne Parun). Ovi nam tekstovi pružaju uvid u stvaralački proces – njegov i drugih uključenih osoba (uz Vesnu Parun, tu su još Jože Pogačnik i Boris A. Novak) – te u bliski odnos između dvoje spisatelja, odnosno intimni odnos između pisca i prevoditelja. Riječ je o dragocjenim svjedočanstvima, i to iz prve ruke, o životima i djelima važnih ličnosti hrvatske i slovenske kulture, a posebna je literarna i kulturnopovijesna „poslastica“ poglavlje o Vesni Parun, gdje je pripovijest o Bagolinu drugovanju s njom ispričana kroz njihova pisma i opsežne didaskalije.  

Bagola se – ni u ovoj knjizi, kao ni u drugima koje su autobiografski zasnovane – ne ustručava iznijeti pred nas najtananije svoje misli i osjećaje. Iscrpno nas i nepogrešivo profinjenim stilom upoznaje ne samo sa svojim pohvalnim uspjesima nego i sa svojim mjestimičnim promašajima, ne samo sa svojim čvrstim uvjerenjima nego i sa svojim najdubljim dvojbama. Stoga se iz ove knjige dobro može iščitati tko je Bagola; ova je knjiga svojevrsni „uvod u Bagolu“, koji bi bilo dobro pročitati prije čitanja i iščitavanja njegova bogatog i raznolikog spisateljskog i prevodilačkog opusa. To čitanje i iščitavanje svima se može preporučiti, a pisac ove stručne recenzije osjetio je, tijekom prebiranja Volje za život, snažnu želju da pročita sve one Bagoline radove koje još nije pročitao. Međutim, daleko od toga da je Bagolin tekst šifriran isključivo u „Bagolinu ključu“ i da nema vrijednost i izvan njegove vlastite biografije i bibliografije. Dapače, osvjetljavajući pojedine stanice vlastitoga života i djelovanja, Bagola osvjetljava vremena i prostore u kojima je živio i djelovao te ljude i pojave s kojima se susretao, a budući da je za njim zavidno aktivan i promišljen život, trebamo biti zahvalni autoru na tome što se odvažio da nam, uz izbrušenoj formi, ponudi ove svoje osvrte.

Hrvoje Jurić 03. 09. 2024.

Ekran, knjige/101

Enver Kazaz: Zmijin nauk, CKO, Tešanj 2024.

Prijeratni mladi znanstvenik iz Instituta za književnost. Roditeljska kuća će mu se potom naći blizu crte razdvajanja dvije zaraćene vojske, i to će biti jedno od objašnjenja kako je i zašto završio u rovu, te je ratujući proveo godine opsade Sarajeva. Nakon toga je akademsku karijeru nastavio na Filozofskom fakultetu, gdje je redoviti profesor. Pokretao je i uređivao književne časopise, nastojao promovirati nove generacije pjesnika i prozaista, te se svo vrijeme, skoro punih četvrt stoljeća, bavio društveno-političkim aktivizmom. Uvijek u manjini i u opoziciji, na strani obespravljenih. U vrijeme kada je tobožnja građanska struja oko PEN centra u Bosni i Hercegovini završila na pozicijama bošnjačkog nacionalizma, on je bivao na strani progonjenih. Enver Kazaz dugo se – dok književni život u Hrvatskoj nije zamro ili se sasvim gavranizirao – pojavljivao na književnim i južnoslavističkim skupovima u ovoj zemlji, često je pisao o hrvatskim prozaistima i pjesnicima, participirao u nekoj šire shvaćenoj hrvatskoj književnosti. Od prije desetak godina – ili od preživljenog infarkta – sustavno, jednu za drugom, objavljuje knjige pjesama. Uglavnom kod istog izdavača, kod Amira Brke u tešanjskom Centru za kulturu i obrazovanje.

“Zmijin nauk” mu je, ako se nisam zabrojao, osma knjiga pjesama. Prvu objavio je 1996, čim je svršio rat. Sljedeću, osamnaest godina kasnije, otprilike u ono vrijeme kada mu je već bilo jasno da je on taj rat izgubio. Enver Kazaz (1962.) jedan je od onih pisaca za koje nam se učini da im je književno djelo proizlazilo iz životopisa. U mladosti bavio se boksom, poslije je s društvom igrao basket, entuzijast koji je stradavao od srca. I onda je godinama, iz knjige u knjigu, iz pjesme u pjesmu, tome tražio krajnji jezični adekvat. Najprije pišući iz znanja i čitateljskih fascinacija, a zatim iz golog života.

Recimo, pjesma “Njih dvoje”: “Oboljela je stara šljiva u voćnjaku/ Zborano tijelo susjed joj liječi krečom/ Pažljivo nanosi sloj po sloj/ Na mjesta gdje nema kore/ Kaže: ovo izvana je ništa/ Njoj je srčika otišla/ Gotov je to život/ Baš kao i moj/ Nakon infarkta/ Gledam ih kako se/ Oslanjaju jedno na drugo/ Svojim bolesnim srcima/ Drvo i čovjek/ Dva predsmrtna bića”. Takav je, po prilici, model pjesama “Zmijinog nauka”. Svaka zbiva se u kući i oko kuće, one iste na Kobiljoj glavi, za koju je ratovao. Za kuću i za ludo srce, koje je Kazaza učinilo neprilagođenim na svijet u kojemu se protiv svoje volje zatekao. Svaka pjesma u “Zmijinom nauku” – vjerojatno i najboljoj njegovoj pjesničkoj knjizi dosad – slična je ovoj jednoj, a sve zajedno čine inventar onoga svijeta na koji se sveo život, a koji pjesnik kao da popisuje, i svojim ga popisom pokušava obraniti, zaštititi i sačuvati.

Ili pjesma “Božiji dunđeraj”: “Nije ti ovo dobro djelo/ Reći ću jednom Bogu/ Niti si savršen u poslu/// Da si pravio barku/ Potonula bi od prvog talasa/// Da si zagrizao voće/ U otrov bi se pretvorilo/ A ne u saznanje/// Da su tebe/ Na krst raspinjali/ Kome bi zavapio/ Eli, Eli, Lama Azavtani/// Nije ti dobro išlo za rukom/ Ništa Bože/ Tvoja je riječ prazna/ Ruka je tvoja/ Nemoćna i stara/// Zašto si čovjeku/ Ostavio da popravlja/ Tvoje djelo/ Kad znao si da se/ Popraviti ne može/// Zašto šutiš/ Kad te nemoćan zove/ Zašto kažnjavaš/ Kad nakrivo si/ Sve nasadio/// Vrijeme ti je da počineš/ I presložiš stare kosti/ I čovjek to čini/ Što ne bi i ti/// Ne brini za nas/ Navikli smo/ Na ovaj tvoj dunđeraj/ U kojem svako malo/ Krv potocima teče/ Ko će od nje/ Da te spasi”.

Riječ dunđeraj u ovoj je pjesmi ključna, a moglo bi se, na žalost, dogoditi da je mnogim današnjim govornicima hrvatskog jezika riječ nepoznata. (Premda, naravno, postoji u “Velikom rječniku hrvatskog jezika”, kao i na Hrvatskom jezičnom portalu, po toj knjizi načinjenom.) Dunđer je riječ turskog, prethodno i perzijskog podrijetla, koja u našim jezicima označava majstora, istodobno i tesara i zidara. Dunđer je, zapravo, bio Isusov poočim Josip. Iako dunđer može biti dobar majstor, dunđeraj je vazda loše obavljen posao. Dunđeraj je sklepotina, nesolidna, loše načinjena, koja sa svih strana ne valja. Pjesma je lijepa i istinita zbog ove jedne riječi. Samo što u Kazazovu Božjem dunđeraju ne kapa voda iz loše sklopljenog krova, ni iz slabo postavljenih vodovodnih instalacija, nego “krv potocima teče”. Neobično je to pitanje, oko njega bi se mogli okupiti pjesnici i bogoznalci, književni tumači i teolozi, da kažu što zapravo znači to završno pitanje Bogu: “Ko će od nje/ Da te spasi”? U pitanju je paradoks, ali ne i besmislica.

“Zmijin nauk” duboko je depresivna knjiga. Takva da me je čitanje zabrinulo, jer Enver Kazaz jedan je od ljudi čijim se prijateljstvom osjećam zaštićenim. I volio bih da on osjeća isto. Knjiga je to poraza, manje osobnog, više društvenog. I knjiga srca. Svakako biste je trebali nabaviti i pročitati.

 

Sanjao sam svoju smrt

Takav je naslov još jedne pjesme, koja ovako teče: “Bila je pitoma i blaga/ Kao nešto svakodnevno/ Doručak npr. ili vožnja/ Po poznatoj cesti/// Nije imala ruke/ I to me zbunjivalo/ Kako ćeš me ubiti/ Bez ruku, pitao sam/// Ja sam smrt, nisam ubica/ Rekla je ne bez divljenja/ Svom majstorstvu/// Nije imala noge/ A stalno se približavala/ Moja smrt mom srcu/// Zar ti nije žao/ Pitao sam/// Rekla je da jest/ Ali to je nužno/ I veće od nas oboje”. Majstorstvo ove pjesme u posljednjem je stihu. Većina Kazazovih pjesama iz “Zmijinog nauka” ostvaruju se tako, u jednoj tački, jednoj riječi, jednom stihu. U minimalizmu šutljivog i pomirenog japanskog grafičara. Ili čistača javnih zahoda u onome Wendersovom filmu.

 

Kazaz

U rječniku piše da je kazaz svilar ili pozamanter, izrađivač sitnih ukrasa na odijelima ili na konjskoj opremi, majstor za širite. Još prije desetak godina, kada su u modu ušli politički analitičari, Envera Kazaza zvali su da prokomentira zbivanja. I on je to radio, s obaveznim viškom entuzijazma i samoubilačke kritike prema svojima. Takva je bila mjera ljudske čestitosti, ali je preveliko to bilo za jednog čovjeka. I nije to bio posao za kazaza. Poezija, međutim, jest.

Miljenko Jergović 03. 09. 2024.

Ulicom Derviša Sušića, Sarajevom

I

U besprostoru, neobliku – tišine posljednjem krugu,
Plamičci na mokrilu suholista – hršću i hodam;
Sunce se zgledalo kroz rešeto grana – u zaludu
ištuć’ procjepa štrafte – osamljen tunel i slobodan

uzdah, ili izdah vazduha mirisom presićenog –
Furune nadgradske mantaju pogled pločniku srozan;
No u krivovjesju očitom podlegle mu strmine,
Tražim li uopšte sunce – i kuda zapravo hodam?

Bakrenasta poluboja moga mrtvačkoga lica,
od očiju živih je kolačenih – bezizrazje otud;
A bezimlje zaglušno – dok istok preorava kiša,
elizijum1 je sjenki – i razgoropađen odonud

gdje sjenke su sȃme – u pustini zgorenoga uma,
Hodam bistom okljašćenom – dobro videć’ ime druma…

 

II

A drum se kao svrdlo, silinom probija kroz mene,
Razvučenog psima i vucima novog slobođenja;
No kako baš eto da u žvaljama me ima – hejbet2
u knjigama – a viđenja nikud mi, izvan snoviđenja?

Biće da ipak je jama i drumska kolotečina,
Unakažena strahom i moje ime zaravnala
u mrakobjesju3 smetnutom, gdje jedina je većina
mjerilo glasa – mjerilo toga da l’ kiša je padala…

Sneveseljen nisam, zašto bih i živio s vama,
lešinarene lobanje do kostiju mi bedrenih;
U golubljemu gnusu slušat’ dranje beznadnog p’janca –
Obiđite me ulicom – nek ne pominje me tespih

dok tresu vam se ruke – prigrljaj smiraja dok išću
preblizu – u šuštanju kiše i smrskanome lišću…

 

III

Tvoja zla prevelika broje se u redove malih;
Tako sv’jet ih je uprostio, dajuć’ im nomen širok;
Ta parerga4  – figure sporedne rignute u tami –
u mulju se nosiše, na zvižduk da hrupne na vidok.

Ta otvrdnuta pragma carevo čislo kojom brojiš –
kiša sitna kao prašina, gmižuća niz platna reljef –
u otsjevu svjetlosnom kilavo nedonošče doji,
no osjenčen ml’ječni mu talog – ni crven, a ni zelen.

Pa izbezumljen neznanjima sopstvene si naravi,
u rastvorima šećerā i špiritusā bdiš danima;
Ovladavaš ukusima – c’jelim kodeksima moralnim,
Silom vjetra uspravljen, ali trbuh ti se nadima – 

Tamna ljudska priliko, poginjuć’ kaldrmom se penješ,
Znajući od svega: tek da ne možeš uzn’jeti sebe.

 

1 Elizijum, elizija (lat. elisio) – izostavljanje, zaobilaženje koga, ispuštanje čega.

2 Hejbet (tur. heybet) – mnogo; gotovo previše; neograničeni broj.

3 Mrakobjesje (rus. мракобе́сие) – mračnjaštvo; neprijateljski odnos prema obrazovanju, nauci, napretku i prosvjetiteljstvu pojedinca i naroda. 

4 Parerga (grč. пάρεργον) – od grč. parergon; sporedna dјela, sporedni radovi, sporedne stvari, sporedne figure, manji spisi; tako su prvobitno nazivani Herkulovi podvizi koje mu Euristej nije naredio da ih izvrši, a koje je, dakle, izvršio pored svojih glavnih podviga.

 

ULICOM DERVIŠA SUŠIĆA, SARAJEVOM – KONTEKST

Derviša Sušića (1925-1990) vjerovatno i bilo kome pod čije će ruke dospjeti ova knjiga nije potrebno podrobnije predstavljati, ali će narednih nekoliko redova, a zarad budućih prevoda na jezike koji ne pripadaju našim podnebljima, u najkraćim crtama ispisati njegovu biografiju. Rodio se u Vlasenici 1924. kao sin hafiza. U rodnom će mjestu završiti osnovnu školu, dok će ga pohađanje gimnazije, odnosno učiteljske škole, odvesti u Tuzlu, a zatim, kao stipendistu Gajreta i u Sarajevo, gdje ga zatiče Drugi svjetski rat. Zajedno sa drugovima skojevcima, kao maloljetnik bježi u partizane i postaje borac Prve proleterske brigade s kojom je učestvovao i u Bitci na Sutjesci. Nakon rata biva omladinski rukovodilac, učitelj i novinar, neko vrijeme urednik lista Oslobođenje u Sarajevu, a zatim referent za kulturu i narodnu prosvjetu u Tuzli. Mjesto savjetnika u Centralnom komitetu Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CKSKBIH) dovodi ga ponovo u Sarajevo, gdje će ostati živjeti i sve do svoje smrti. Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a.

I ništa u njegovoj biografiji, čak ni zakleti komunizam, za novovremene bošnjačke vlasti, ne bi bilo pretjerano sporno, sve bi se dalo ispeglati, pa i njegov iznimno bogat književni opus, a koji većina ljudi ionako neće iščitati, prilagoditi zahtjevima novopripadajućeg vremena, da 1980. kao zbirku bilješki uz roman Tale, nije objavio knjigu Parergon, u kojoj pomalo ostrašćeno, ali do srži upućeno i znalački, govori o neslavnoj profašističkoj kolaborantskoj ulozi većinskog dijela Islamske zajednice tokom ustaške okupacije, prozivajući za istu direktno i većinu novovremenu omiljenih ličnosti, okarakterisanih naravno kao „mučenici komunističkog mraka“, a po kojima su imena ponijela brojne sarajevske ulice, mostovi, institucije i škole. Istovremeno, po Dervišu Sušiću, izuzev odnedavno u Tuzli, ne naziva se gotovo ništa. Sarajevski javni kulturno-politikantski diskurs našao se tako u rascjepu između istovremenog tihog uzdizanja Sušićevog talenta do nivoa zarad deklarativnog srpstva također onemiljenih, ali nezaobilaznih Andrića i Selimovića (gdje objektivno, ako objektivno u književnosti kao umjetnosti postoji, ne pripada) s jedne, i njegovog potpunog institucionalnog prešućivanja sa druge strane, u situaciji gdje ga je kao ne baš podobnog, nemoguće potpuno prigrliti, ali u nedostatku onih koji bi mu po talentu bili ravni, pogotovo nemoguće potpuno diskreditovati i odbaciti.

Neke od radikalnijih bošnjačkih struja, slično kao i u Selimovićevom slučaju, Parergon proglašavaju „podmetnutim udbaškim pamfletom“, kojem je za cilj, naravno, ocrniti ne samo islamsku zajednicu tog vremena, već ni manje ni više nego i kompletan bošnjački narod. E ni u tome ne bi bilo ništa pretjerano sporno, a što ne nalazimo i u svakom drugom i bilo čijem modernom turbo-revizionizmu, da baš sve od onoga što je u Parergonu Sušić ispisao, nije moguće pronaći, kako u redovima, tako i između redova, ispisano i u svoj mogućoj međuratnoj i ratnoj štampi raspoloživoj u arhivskoj građi, uključujući uostalom i glasila Islamske zajednice, gdje se na naslovnim stranama pojavljuje Pavelić u fesu, kao i niz udvorničkih uredničkih i novinarskih tekstova, koji veličaju njemački rajh, NDH i ističu ponad svega odanost zajednice bosanskih muslimana načelima vlasti koje su upravo sprovodile i sprovele genocid nad Jevrejima, Srbima i komunistima. Ako to nije kolaboracionizam, makar ga nazvali i samo „kolaboracionizam koristoljublja i prešućivanja“, onda je teško reći šta drugo jeste. Prešućivanje se, generalno, pretvorilo u glavno oružje novih sarajevskih vlasti, pa valjda i u svakom mogućem slučaju gdje im neko nije po mjeri, i gdje se kockice baš ne slažu najbolje i gdje je nemoguće istovremeno istaknuti i potisnuti jednu te istu ličnost sa svim mogućim njezinim kompleksnostima, makar i kontradikcijama. Ono što trajno bode oči, ipak je potpuno javno odsustvo Derviša Sušića, kao jednog od najtalentovanijih bosanskohercegovačkih pisaca dvadesetog vijeka, iz bilo kojeg institucionalnog konteksta. Jedini trag o njemu, zapravo je malena bista njegovog torza i glave, preko puta zgrade predsjedništva, u parkovskoj stazi kojom rijetko ko prolazi, a koja prekrivena golubljim izmetom, uz još poneku bistu koja se tamo nalazi, služi valjda jedino u svrhu poluvidljivog pranja savjesti, bolje reći nataloženog mućka iste, a povodom čitavog tek kratko opisanog tretmana njegove ličnosti i djela.

Derviš Sušić, na svoju sreću, nije doživio rat devedesetih, a pogotovo ne poraće, a mogao je, jer će se sljedeće godine, 3. juna, navršiti tek stotinu godina od njegovog rođenja. Umire 1. septembra 1990., pred početak nekog novog i drugačijeg rata od onog koji mu je još od adolescentnog uzrasta prešao u naviku na način da mu obilježi i preostatak života –  ovaj put posve besmislenog bratoubilačkog,  i ispostaviće se godinama kasnije –  borbe za okupaciju umjesto odlučne borbe za slobodu, u svakom mogućem smislu, kako političkom, tako i onom mislećem.

Pjesma Ulicom Derviša Sušića, Sarajevom autorov je fikcionalni pokušaj ulaska u Sušićeve misao i rasud, da je kojim slučajem doživio poratno razvlačenje svoje ličnosti i djela, i imaginarni pokušaj šetnje nekom od sarajevskih ulica koja bi možda imala nositi ime njegovo, možda i umjesto imena onih koje je u Parergonu tako znalački sveo upravo na ono što i jesu predstavljala – sramotu, valjda za svakoga do za onog potkupljenog novovremenom revizionističkom mišlju, koja se pretvorila u većinsku, samim tim oportunu i lako prigrljivu, ili onog koji istom, a zahvaljujući kakvom takvom intelektu, potkupljen nije, ali ipak bira da ćuti povodom svega, što je na kraju krajeva jednako oportuno i nečasno. Da javna misao bošnjačkog naroda može bolje, da javna misao bilo kojeg našeg naroda može daleko bolje od toga, dokaz su i ličnosti poput Derviša Sušića, samo njihovo postojanje, talenat i književni opus dovoljno velik da baci u zasjenu kompletna djela i biografije onih koji su sa istorijskih blatišta isplivali na vidljivosti koje bi po svemu, ipak trebale u daleko većoj mjeri pripadati njemu.

Nakon posljednjeg rata štampana su u nekoliko navrata i izabrana djela Derviša Sušića, kao i brojne njegove pojedinačne knjige, no uvijek i naravno sa znakovitim odsustvom Parergona, kojeg je danas stoga i nemoguće pronaći u knjižarama, za razliku od antikvarnica i internet trgovina, gdje njegovo ukoričenje (NIŠRO „Oslobođenje“, Sarajevo, 1980) ipak prkosi demokratskom prešućivanju, kao novovremenoj pojavnosti pristigloj na mjesto nekadašnje cenzure, od čijeg je suštinski reklamnog karaktera, a u vremenu u kojem malo ko išta i čita, ispostavlja se, zapravo i daleko efikasnija.

Marko Bačanović 02. 09. 2024.

Zviježđa nad oazom (drugi dio)

Kada ti je od nastambe u kojoj su ti krevet i radni stol potrebno tek četvrt sata da se nađeš tamo gdje pod štedrim suncem na vidiku više nema ni slutnje ljudskog obitavanja i djelovanja, čak ni u vidu onih opisanih tragova i otpadaka… Kad se zatim popneš na pješčanu krestu duž koje su nanizane glatke bazaltne stijene, pa kad staneš i počneš kružiti oko svoje osi i blago širiti ruke, i iz tijela ti polako nestaje težina, hlape tamne tekućine, i u tebi se stane širiti osjećaj koji ne znaš imenovati drugačije nego kao slobodu, ne svoju slobodu, nego slobodu naprosto, i onda stiže onaj sljedeći, ključni trenutak, koji je zapravo prvi, vajkadašnji, kada prestaju i imenovanje svake vrste i svaka potreba za njim, kada prestaju i sumnja i odsustvo sumnje, i misao i odsustvo misli… ne ushit, ne ekstaza, ne zanos, nego samo, golo, čisto, do kosti jednostavno jest, jestvujuće jest. I tada se otvori, sine – ne meni, tebi, nekome, nego naprosto sine – da netko ili nešto što se može, ako se još hoće ikako nazivati, nazvati bogom ili Bogom, da je to biće ono najjednostavnije, najdjetinjastije dijete u kojemu nema sjene i koje ne baca sjenu i koje ne zna za sjenu, za skriveno, za zatajeno, i tada, u tom času koji nije čas jer već oduvijek jest i bijaše da bude, bivaš baš to dijete, biva bog, ono tek rođeno iz kojega sve se rađa, i ono kaže ne govoreći: anaʾl-ḥaqq, ja sam bog, ili ja sam istina, kaže pješčanim ustima tu dječju herezu, herezu u kojoj je ja tako malo da je sve, u kojoj pustinja gleda samu sebe u svojem iskonski jednostavnom beskraju. Nikakva mistika, već ono osnovno, prvotno, elementarno, pred čime se muca ili šuti ili piše tako da se ruka koja je maločas gladila zaprepašćujuću pustinjsku biljku plavih cvjetova koja je procvala ne vidjevši ni kapi kiše barem od lani, da se ta ruka pusti da sama piše, pa što bude, ako uopće treba biti. Oko se oštri, sluh se oštri, metafore odnosi pješčana oluja.

Biti otvorena knjiga. Biti prvi i posljednji i srednji i osrednji čovjek.

A sve to ne znači ništa ako po povratku s hoda po pustinji ne znaš kako biti s ljudima među koje te je sudbina stavila, ako ih ne znaš prihvatiti, prigrliti, prijeći preko svega što ne znaju, svega što ne žele znati, svega što se boje znati, preko sve njihove bezobzirnosti i bešćutnosti, jer od svega toga i ti imaš nešto, a toliko puta to ne uviđaš. Ili uviđaš, ali si opraštaš. Nositi ti se valja s mladim umjetnicima koje umjetnost ne zanima, s piscima koji ne čitaju, s glasačima kriminalnih stranaka u zemlji u koju ćeš se vratiti, kao i sa svojim krutostima i slijepim pjegama i ohološću i taštinom koja je najgora i najtaštija upravo onda kada samu sebe naočigled prokazuje. 

Kroz glasan kašalj, izazvan godinama života na ovako suhom zraku, godinama naprosto, trenutnom prehladom i cigaretama, Karen u polutami verande, nakon večere, govori o autobiografiji koju već godinama pokušava napisati i koju bih jednog dana rado čitao. Pitam je za naslov. Dva su, kaže, u igri: „Kako hodati u mraku“ i „Sve je moguće, ništa nije sigurno“. Potonji je marokanska poslovica, i zato joj kažem da preferiram onaj prvi, poslovice trivijaliziraju (osim u Kini). Ali ti si prvi prepoznao da je u pitanju poslovica, kaže ona. Neka onda zanemari moju primjedbu, odgovaram joj. Kakav god bio naslov, bilo bi više nego zanimljivo čitati te memoare, već samo zbog posljednjeg poglavlja koje pokriva proteklih četrnaest godina. Karen je uspjelo ono što uspijeva tako rijetko: zadobiti poštovanje kao došljakinja, pritom kao inovjerka i kao žena, i to neudana, steći u isti mah i prijateljstvo i autoritet. Krasi je onaj pravi spoj: meka suosjećajnost i tvrda nepokolebljivost, svagda začinjena humorom. 

Sve su kuće u selu zemljane prizemnice ravnog krova koje bojom ne odudaraju od tla. Raštrkane su na pješčanoj ravnici i toliko razmaknute jedna od druge da se isprva ne vidi da čine cjelinu. Ali ako ičega, ovdje barem prostora ima. Neke su napuštene, za neke nisam siguran. Jedna od tih kocaka je takozvani društveni centar, a do njega je majušna džamija, samo za muškarce, čija namjena izvana, osim po trubastom zvučniku na krovu, ni po čemu nije vidljiva. Malo dalje nalaze se ostaci starog sela, tek pokoji spoj dvaju zidova u obliku slova L koji strši pola metra ili metar iz pijeska. Između starog i novog dijela rastu one rahitične palme. Mjesto ponekad djeluje kao naselje duhova, a ponekad se niotkud stvori žena u tamnocrvenoj nošnji koja tjera magarce pred sobom ili djetešce koje kao da nema nikog na svijetu. 

Rano je, još sivo jutro, dok još nitko nije izvan svoje nastambe, kada krećem prema istoku, s kojega puše jak vjetar, za koji još ne znam koliko jak može biti i koliko toga može zakovitlati. Stalne varke perspektive: do vrha brda do kojeg ti uspon izgleda kao planinarski podvig dođeš za pet minuta, a do dine ili grebena koji ti se čini kao da je evo tu, odmah, nadomak, ne stižeš ni nakon sat vremena brzog hoda. Kao da se prostorvrijeme, videći me kako se zapućujem ovuda gdje čovjeku, ako nije Berber, nije mjesto, odlučuje poigrati sa mnom, ispretumbati razdaljine, orijentire, repere, navike, osi i oslonce. Gornji dio nekih uzvisina u daljini kao da lebdi u zraku, odsječen od tla: između njih i zemlje magleno se pričinja vodoravni pojas plavog neba. Ponegdje se razabiru uska cik-cak korita kojima je tekla neka nezamisliva voda. Čujem brujanje i pored mene se stvori motociklist s natjecateljskim brojem kod stražnjeg blatobrana i pokretima me pita u kojem bi smjeru trebao nastaviti. Širim ruke, otkud bih znao. On gleda lijevo, desno, po nekom neznanom ključu odlučuje se za neki pravac i nestaje u prašini. Noge mi propadaju u pijesak, na vrijeme se vraćam u bazu prije oluje od koje zrak postaje žut, od koje se više ništa ne vidi, u kojoj se treba skloniti, ako treba skutriti se na licu mjesta i samo čekati. Pijesak ulazi u sve, prodire kroz procjepe zatvorenih prozora i vrata, kroz sve pukotine i rupice, ma kroz šavove lubanje, ulazi u usta, nos, oči, uš, zube, pore, pod nokte i kapke, udišeš ga i grizeš, krcka pod nogama i pod kemijskom kojom pišem, zavlači se u krevet i odjeću, zažućuje knjige i bilježnice i moju zbirku kamenčića iz pustinje koje sam poslagao uz gornji rub pisaćeg stola, stola koji od toga neprestano se taložećeg pijeska već nalikuje na terarij, tog pijeska koji se miješa u vodu u čaši, u krv i znoj i sluz, u sve pregibe i nabore, u pretince i ladice, u kretnje i odluke i poglede, i žarulje postaju žutosmeđe, i koža postaje pergamentna i sva jela postaju krckava i ljudi postaju nalik onim rijetkim suhim palmama koje se u okolici nemoćno povijaju na tom nesmiljenom vjetru. 

Za to vrijeme u blizini našeg sela odvija se reli (otuda i zalutali motorist), pa onu tišinu remeti jurnjava auta, motora i kamiona koji dodatno zgušnjavaju pijesak što se ionako u naherenim stupovima i oblacima kovitla u cijeloj pokrajini. Ali tim su povodom ovamo došle i liječničko-ljekarničke ekipe, francuske i marokanske, i na Kareninu inicijativu u njezinom ksaru organizirale improvizirane ordinacije pred kojima čekaju redovi mještana iz šire okolice. Šutljivi, mrki muškarci s debelim turbanima, zabrađene žene tamnih, dubokih pogleda, jedni i drugi u prosjeku iznenađujuće visoki, i njihova sitna djeca, musava i neka uplakana. Nabranu tkaninu koja okružuje oči kod nekih dopunjuju široke tamne naočale, ili čak i one skijaške kakve nose vozači motocrossa. Sramežljivo stajem u jedan od redova ne bih li se domogao nekakvih kapi za upaljene oči i nos. Teški mirisi mnogih tijela miješaju se s mirisom lijekova. Berberi ne pokazuju višak radoznalosti, a niti bilo kakve snishodljivosti spram stranaca, čak ni djeca, imponira mi to. Pretpostavljam da odrastanjem u ovdašnjim uvjetima postaneš imun na suvišno i sporedno. 

 

Jednog popodneva na rubu sela, dok se vraćam iz šetnje, u susret mi dolazi mršavi dječarac na biciklu, desne ruke ispružene u stranu. Pored mene uspori, ali se ne zaustavi, i bez glasa mi u ruku grudu nekog ljepljivog tamnosmeđeg slatkiša. U nelagodi jer siromašni dječak daruje mene, umjesto ja njega, pohitam za njim i vratim mu slatkiš. On ga uzme, pogleda me, slegne ramenima i nastavi pedalirati. Poslije pomišljam da sam ga možda uvrijedio. 

Odmah zatim, na rubu pješčanog puta, preda mnom se stvori berberska baka koja se povija pod golemim zavežljajem. Pozdravim je kimanjem i selamom, ona uzvrati istom mjerom, stane, šutke se zagleda u mene pa skine zavežljaj, strovali ga u prašinu i sjedne kraj njega. Glavom mi pokaže da i ja sjednem pa razmota zavežljaj. Na šarenoj marami ukažu se rukotvorine: krpene deve veličine dlana u svim bojama, naušnice, ogrlice, fosili, kamenovi ispunjeni svjetlucavim mineralima i prepolovljeni tako da u presjeku izgledaju kao tamna jaja punjena kvarcom. Šutljiva baka odjednom počne govoriti o svemu što je rasprostrla pred nas, a ja njezine nerazumljive riječi doživljavam kao predmete koji joj ispadaju iz usta na šarenu maramu i obogaćuju njezinu malu zbirku. Podignem pogled, ozrem se oko nas: na toj marami kao da je sabrano sve što je u tom sivožutom okolišu šareno, polikromni koncentrat u prašini. Zaustavljam bakin govor novčanicom koju pružam u zamjenu za jednu od krpenih deva. Pogledom me pita je li to sigurno sve što hoću, ja kimnem, ona potrpa sve te dragocjenosti natrag u zavežljaj, ustane i nestane. Ne otkorača, ne udalji se, ne odšeće, nego baš nestane.   

 

Ujutro nakon cjelonoćne oluje koja je hučala i bučala i budila sve je u nastambi još žuće, a sunce je bijelo kao isprani kremen. Za doručkom sorentinovska scena: netko od nas u daljini ugleda devu i tada, šutke, kao po dogovoru i dugo pripremanoj koreografiji, svi ustanemo od stola i krenemo prema devi. Ona korača polako, dostojanstveno, povremeno se osvrćući kao da nam se blago podruguje. Dok tako hodamo za njom, svatko svojom putanjom, bez riječi, ukaže se i druga deva, pridruži se onoj prvoj i njih dvije zajedno krenu prema mutnom obzoru iz kojeg su iščezle boje. Shvatim da sve vrijeme u ruci držim komad pogače od doručka, a u ustima neprožvakani zalogaj. (Baš je šteta što nitko od mladih zapadnjaka u rezidenciji nije čuo za Paola Sorrentina. I kad smo već kod toga: je li previše očekivati od kanadske umjetnice da zna tko je Glenn Gould? Ne da ga je ikad slušala, nego samo da zna za to ime? Ili od pisca koji piše na engleskom jeziku da zna tko je Henry Miller? Ili od ikoga išta? Očito jest, a ja sam staro zanovijetalo. Kao Mircea Cârtârescu kad kaže: „Bojim se da dolaze generacije koje neće razumjeti ni toliko koliko razumiju današnje. Jučer su pljuvali u tramvaju, a sutra će pljuvati u svemirskom brodu.“ Digresija završena.)

Tafilalt, ta ravnica u predvorju Sahare, kraj je u kojem je nekoć cvao grad Sidžilmasa. O njemu prije šest stoljeća izvještava Ibn Batuta, vjerojatno najslavniji Marokanac svih vremena i jedan među glasovitijim putopiscima uopće. Bilo je to na njegovu posljednjem putovanju, kada je bio otprilike u mojim sadašnjim godinama. Ovamo je došao nakon Marakeša, za koji je rekao da je „jedan od najljepših gradova“, ali da je „kao košnica bez meda“ jer je poharan kugom. Još tri stoljeća prije njega, Albakri u Knjizi putova i kraljevstava naziva taj grad „posljednjim civiliziranim mjestom“. Tu se trgovalo zlatom i robovima; ruine se još vide nedaleko odavde, kod gradića Rissanija, na istočnoj obali rijeke Ziz koja je trenutno presušena. Pazarili su se i bademi, smokve i grožđice iz Málage, pistacije i maslinovo ulje iz Tunisa, svila i zlatom i srebrom vezeni brokati iz Jemena, brončano posuđe i koptske svjetiljke iz Egipta, emajlirana grnčarija iz Córdobe, mramor iz Almeríje, cimet i klinčići iz Zanzibara, biseri i koralji iz Ceute. Karavane su znale brojati više stotina deva. Nigdje takvih datulja, piše ibn Batuta. A piše i o građevinama sazdanim od soli.

Jednog podneva, u toj trećoj daljini, nakon tri prašnjave godine i tri zakovitlana dana: kiša. Hladne kapi na toplom pijesku, sive točke na žutom. Radost koju su najavile čiope. I sve se učas promijeni: boje i naročito mirisi, zemljani, travnati, životinjski, svi oni koje vječita suhoća zastire. I sve to baš na rođendan naše domaćice, treći dan otkako je Sunce ušlo u sazviježđe Bika. Ona mi navečer donosi čiopicu ispalu iz gnijezda, stavlja mi je među dlanove i kaže: nema velike šanse da preživi, ali neka bude s tobom.

Prekid programa: dva dana i dvije noći provodim u sobi, zapravo više u pripadnoj joj kupaonici, zbog teškog kvareža želuca. Krivci su, izgleda, slasni janjeći kotleti sa žara. Nakon nekog vremena zaboravio sam gdje sam i što je sve izvan moje male nastambe, sveden samo na tijelo i njegovu neprekidnu pobunu. Podsjetnik na okolicu samo je pijesak koji se u hrpicama nakuplja posvuda, uz prozore, pred pragom vrata, oko nogu stola, u kupaonici. Zbrčkani snovi pretapaju se u zbrčkanu javu. Samoća kao onomad na drugom katu pansiona u Indiji (je li Delhi bio u pitanju?) dok sam pokušavao pogoditi koja me to od neizlječivih tropskih bolesti skolila i u bunilu pomišljao kako ću besmisleno ostaviti kosti u tom smrdljivom sobičku. O, nenadvisiva dramatiko mladosti. Samosažalne pak misli u sadašnjosti prekida Karen koja se u šlafroku, jer i sama i dalje pobolijeva, pojavi na vratima moje sobe s raznim napicima u rukama, ugleda me u krevetu i kaže: „Izgledaš kao da te pregazio autobus.“ „Ni ti baš ne blistaš“, odvraćam joj i odgovaram je od namjere da mi organizira kompliciran i nepotreban prijevoz u bolnicu u Erfoudu, osjećajući da je najgore prošlo. Janjetinu svakako neko vrijeme neću jesti. 

Divno je bilo ujutro nakon takva dva dana popiti prvu kavu i pojesti prvu bananu sjedeći na verandi, u tišini, pored Hadidže koja je netom umijesila kruh u velikoj limenoj posudi, kao nekad velika baka Dina na malom otoku. Lakoća nakon velikog čišćenja. 

Čiopica međutim, lišena skrbi, odlijeće u ptičji raj…

Na pola sata hoda od ksara, preko ništine od sitnog kamena, nalazi se posjed ograđen bodljikavom žicom. Bijeli lukovi blistaju izdaleka. Imanje služi tjedan dana u godini, koliko katarski emir provede ovdje da bi se sa svitom razonodio sokolarenjem.

 

Deve. Neke katkad djeluju kao da su divlje, ali takvih zapravo nema. Mogu dugo izbivati i lutati, same ili u paru ili u grupi, ali svaki put se vrate. U susretima s njima uvijek isti obrazac: kad ugledaju dvonošca, prvo polako okrenu glavu, potom cijelo tijelo i onda se veličanstveno sporo, ali nedostižno zapute u suprotnom smjeru, kao da govore: „Ah, baš mi je nešto iskrslo na onoj tamo dini, ćaskat ćemo drugi put.“ Pogledom pratiš goleme, plitke tragove papaka u pijesku i elegantne niske loptaste balege koja se ponegdje jedva razlikuje od bazaltnih oblutaka. Za popodnevnih vrućina rado se okupe, njih dvije ili tri, stojeći i sjedeći, preživajući u sjeni kakve oveće palme. Ponekad je teško dokučiti što to žvaču savijajući vitke vratove prema tlu: ne vidiš ni suhi grmičak, kao da se mašaju nevidljive mane. (Je li suvišno ako dodam: koliko li više u njih finoće, diskrecije, smislenosti pa i bistrine nego u devedeset devet posto dvonožaca bez perja?) Za tih popodnevnih vrućina dok, kao najpovlašteniji princ u zemlji pijeska, kao pustinjski Oblomov u hladu ksara čitam novi, začudno prohodan a opet lijep i čist prijevod Odiseje Emily Watson. 

Anakrono štivo? Baš nimalo, i to ne samo zbog takozvanih književnih kvaliteta. Eto, recimo, taj čuveni xénos kod Homera: riječ koja bi danas – i uvijek, ali naročito danas – trebala biti strašno važna. Važno bi, naime, trebalo biti ono što su Heleni pod njom razumijevali. Što to? Ξένος se uglavnom prevodi kao „stranac“, ali značenje riječi proteže se od „neprijatelj“ i „stranac“, u smislu tuđinca iz nekog drugog polisa, nekoga tko nije dio zajednice, pa sve do „prijatelj na daljinu“ i „gost prijatelj“, i upravo u tom potonjem značenju stoji u središtu drevnoga, ritualnog, svetog grčkog gostoprimstva, obavezne naklonosti prema došljaku i namjerniku, a to je xenía, koja podrazumijeva velikodušnost, prijaznost i razmjenu darova. Podrazumijeva, kod Homera, da ti se po dolasku donese srebrna plitica u koju će se izlivati voda kojom će ti iz zlatnog vrča prati ruke kada dođeš umoran i prljav s puta, da te se potom opere, da te se namaže maslinovim uljem, da te se potom nahrani mesom i napoji vinom te da ti se priredi udoban ležaj. Podrazumijeva da nikad ne govoriš ružno o strancu i da ga ne dočekuješ s podozrenjem. Da ga ne ogovaraš i da ga ne iskorištavaš. Da mu makar s osmijehom iz nevelike daljine mahneš ako mu već ne uzmažeš prirediti obrok, postelju i melem za ožiljke zarađene na putu.     

Jer što: stranac, neznanac uvijek može biti neki prerušeni bog ili božica, kao takav može donositi blagoslov, i stoga ga uvijek treba poštovati i s pažnjom ugošćivati.  

 

Pustinjska letargija lako te obuhvati svojim suhim čeljustima i polako proguta. Pustinja nije za sanjare i fantaste, za mekušne i mekoputne, za boležljive i bolećive, za tankoćutne i tugaljive, za bunovne i žučljive. Ovdje moraš biti jak i onda kad to nisi, uzemljen, fokusiran, zadati si zadaće, znati raspored, inače si propao, rasuo se i uvenuo u melankoliji. 

I zato – akcija! Jednog popodneva bez vjetra, Jusef sjeda za volan Land Rovera, pušta berberski blues s kazete, ja motam turban oko glave, nas četvero pentramo se na krov i krećemo prema Velikoj dini. Izdaleka se i ne sluti čega sve ima na putu do nje: koliko puteva, prečica, sitnijih i krupnijih zapreka, stijena, guma, izbočina, zemljanih kocaka, ruševina nekadašnjih zemljanih kocaka, presušenih i razvaljenih bunara, izmjene škripavog i puderastog terena, turista na devama, kvadovima, motorima; nadomak dini eto i jednog malog hotela, a onda i jednog velikog, ružnog, od okoline nakazno odudarajućeg, gotovo u samom podnožju dine. Dok se približavamo, pitam naglas, nikog posebno: „Koja je boja Erg Chebbija?“ Od jedne od suputnica stiže najbolji odgovor: „Boja Erg Chebbija.“ Onako rumen u predvečerje, izdaleka povremeno podsjeti na osunčanu mladu kožu. Zarivamo bose noge u tu mekotu, na usponu duž vijugavog ruba jedne od dina što tvore tu veliku dinu. Slično je pentranju po prhkom snijegu. Puteni oblici. Toplo, rumeno glatko brašno među nožnim prstima. Uzvisine iza kojih se sve utiša. Mnogo radosti na licima. Jedno od onih mjesta na planetu koja ni turizam ne može pokvariti. A ako se po povratku pod strehom u oazi nađe još i Hadidžin kuskus, svjetovima daleko od svih instant verzija kuskusa, život se već može nazvati lijepim.

 

Internetske veze nisu ovdje baš nepostojeće kao što sam mislio, možeš primiti i poslati poruku, uguglati pokoju glupost, ponekad čak i otvoriti poneki glupi portal, ali već to bitno smanjenje doze, paranje mreže, ljekovito je i razbistrujuće. Zamišljam koliko bi tek ljekovito bilo potpuno ukidanje signala – a koliko, u isti mah, usiljeno, umjetno i apsurdno. Pa nismo valjda došli dotle da se moramo odricati takvog alata samo zato što nismo u stanju njime se služiti u razumnoj mjeri. 

Nedjeljni izlet u prvu civilizaciju, gradić Rissani, koji za razliku od Erfouda, koji su kao malo administrativno središte sagradili Francuzi, ima i povijesne slojeve. Na obodu Rissanija nalaze se, spomenuto je već, ostaci Sidžilmase. Rekonstruirana je, u stvari, jedna gradska kapija, i to diletantski, a nešto dalje, pored današnjega gradskog groblja, prostiru se debeli zidovi nekadašnjeg gradskog kompleksa, s velikim rupama koje su erozijom nastale od manjih i kroz koje nam svijetli plavetnilo. Tako prepušteni sudbini, ti zidovi izgledaju već pomalo kao prirodni elementi, produžetak stijenja i pijeska. Neupućenom namjerniku osim jedne neugledne table gotovo ništa i ne govori da se nalazi na tlu nekadašnjeg sjevernoafričkog El Dorada. Sam Rissani musava je i prašnjava pustinjska varošica, ali ostavlja po mnogo čemu autentičniji dojam od dobrog dijela, recimo, marakeške medine. Prije svega valjda zato što skoro da nema turista i osmijesi su stoga, i onda kad se ocrtavaju na licima trgovaca, iskreniji. Usred mjesta prostire se bogata, labirintska, šarena tržnica, po kojoj je poseban doživljaj tumarati sa svima poznatom Karen, koju dozivaju sa svih strana u najrazličitijim verzijama: Karima, Karmela, Karmen i tako redom, a neki joj i prilaze i grle je i ljube; mene pak redovito zovu Ali Baba, što je u Maroku kompliment jer je on u ovdašnjem folkloru čovjek iz naroda koji nadmudruje bogate i moćne, ali mahom se tako naziva bradatu čeljad naprosto. 

Dugo sjedimo u biljnoj apoteci, gdje nam pod nos, u nos, na usta, u usta, na lice i oči dolazi toliko supstanci, lijekova, začina, pomada, ulja i prahova da se na kraju sve stopi u intenzivnu, ali nerazaznatljivu smjesu od koje sva osjetila blijede i trepere. A sve to prije nego smo došli do sveg tog tekstila, bakra, nakita, posuđa, datulja, voća, povrća, ribe, mesa u svoj njihovoj pojavnosti koja se na zapadu (čuj zapadu, a zapadnije smo od Londona) najvećim dijelom tako brižno skriva od osjetljivih očiju i nježnih nosova: sve te glave, kože, runa, crijeva, papci, loj i ostalo što usput vonjem ujeda za nosnice. U otvorenom dijelu tržnice prodaje se svakojaka polovna roba, i tu strpljivo, repovima tjerajući muhe sred prašine, čekaju magarci i bezbrojni bicikli (oni ne vrte repovima). S mujezinovim zovom miješa se u žutom zraku zvuk koji odavno nisam čuo: udaranje čekića o nakovanj. Eno kovačnice koja se otvara na ulicu, uske, tamne, dugačke i tako duboke da u njezinom dnu jedva nazireš mršavog kovača s debelim madežom na licu. Ritam njegova čekića ostaje mi u glavi dok, koji sat kasnije, u džipu odjekuje blaženo jednolični sufijski blues iz Maroka i Malija, ali i qawwali iz Pakistana, i dok Ali za volanom meni nedokučivim metodama, nakon prestanka asfalta, nalazi u žutosivoj pustoši put do našeg prebivališta.

 

Suhoća. Je li to ono što me mami u ovakve krajeve i zadržava me u njima? I zašto? Odsustvo vlage: kad ništa ne trune, kad nema gnjileža i kvarenja i propadanja i ljepljivosti, to je to. Raj je tamo gdje nema plijesni, rekao je, mislim, jedan perzijski pjesnik. A ako i nije to rekao, trebao je reći. Voda je život i život je voda, da, ali voda znači i otjecanje, raspadanje, rastakanje. I ovaj ovdje pijesak nije nepropadljiv, naravno, i stijena se mrvi i rastvara se i nestaje. Ni sama vatra, ma što Heraklit, davno prije perzijskog pjesnika, mislio o tome, ta vatra koja sve sažiže i isušuje i pročišćuje i stvara pustinju, nije vječna. Što dakle? Privid vječnosti i nepropadljivosti? Tolika blizina onom krajnjem, tom zamišljenom destilatu, na kraju svih stvari iskovanom zlatu, toj neuništivosti, bijelom usijanju, da propast biva već jedva pojmljiva i osjećaš kako nema dalje, odnosno nema bliže, naime nema ničeg daljeg od ciklusa rađanja i umiranja, nema ničega bližeg vječnom, tom vječnom kojemu samo tim svojim vatrenim dijelom stremiš, a zapravo pred njim strepiš kao mrav pred lavinom, kao osamljeno govedo pred vulkanom. 

 

Ništa se ovdje ne čini i ne izriče bez izričitog posvećenja: prije bilo kakve radnje, kuhanja, jedenja, putovanja, započinjanja ičega, izgovara se bismila (Bismillah: u ime Božje), kad god se iskazuje želja ili nada, kad se nešto priprema i planira, nužno je podsjetiti da će naum biti proveden u djelo samo ako Bog bude tako htio (inš’allah), a na kraju gotovo svake rečenice, kao što već spomenuh, pogotovo ako njome izričeš da si dobro ili da je nešto ispalo kako treba ili da je naprosto lijepo vrijeme, obavezno dolazi hamdullah ili hamdulillah (hvala Bogu). Katkad mi se čini da među Berberima, koje doživljavam kao prilično (i zadivljujuće) šutljivu čeljad i koji kao da se drže onoga divnog i uzaludnog naputka, Gandhijevog ili čijeg već: Don’t talk unless you can improve upon silence, na te formule otpada većina onoga što uopće izgovore. S druge pak strane od njih naslućujem (možda posve pogrešno) kao neku skepsu prema religioznosti, kao da su je onomad davno prihvatili od arapskih došljaka radi mira u kući, ali su negdje duboko iznutra, iza zatvorenih vrata duše i doma, prema tom usvojenom islamu zapravo sve vrijeme suzdržani. Uopće je upečatljivo kako su nakon svih tih vjekova arapske prevlasti Berberi uspjeli zadržati tako izrazit i prepoznatljiv identitet, od fizionomije pa nadalje. Nešto ima u toj nesalomljivosti koju razaznaš već otprve. A svakako ima nešto i u humoru: Berber (ljepše i bolje: Amazigh, ne samo zbog političke korektnosti već i zbog dva jača razloga: prvo, „Berber“ je arapska inačica „barbarina“, dakle vrijeđanje starosjedilaca kojima si došao na teren, a drugo, amazigh odnosno imazighen, barem po jednom tumačenju, znači „slobodni“ ili „plemeniti ljudi“) koristi svaku priliku za šalu i šegu. Jedan od važnih razloga je, naravno, i nomadizam. Pa i Hadidža koja me uči tajnama tajinea, recimo, odrasla je kao polunomad. A sve to viševjekovno žilavo odolijevanje odvijalo se bez prave pisane kulture, iako pismo odavno postoji – prekrasni, primordijalni tifinagh na kojem se moje ime piše ⴷⵉⵏⴽⵓ.

 

Nakon ovoga ti nijedna samoća više ne može biti dovoljno samotna. Svaki krajolik u usporedbi s ovim je gotovo banalan, pretrpana i bezrazložna gomila, svaka tišina bezmalo je halabuka. Što tek reći o bilo kojem noćnom nebu nakon ovih zvijezda? Sve se nekako dade ispričati, opisati, približiti, dočarati, ali one ne. 

Kad je u pustinji vedar dan, kao što je recimo 30. travnja 2024. godine na zapadnom rubu Sahare, i ako si takve sreće da se na taj i takav dan zadesiš na tom i takvom mjestu, koliko-toliko zdrav, i ako si pritom još tako blažene sreće da su ti jedina obaveza meditacija na birane teme i sakupljanje kamenčića koje ćeš nizati na pisaćem stolu (još nisam našao onaj pravi, još nisam našao krhotinu meteorita, ili barem ne znam da jesam), onda je najuputnije da nakon doručka izabereš neku rečenicu iz Daodejinga i s njom pod ruku ili u glavi kreneš u daleku, laganu šetnju, opskrbljen vodom i zalihama bistre vedrine koje će parirati tom danu, mjestu i prilici. To može biti, recimo, početak 5. glave iz te vječito zagonetne, a najjednostavnije knjige na svijetu:

 

 

Jedan od meni dražih prijevoda tog mjesta (na engleski) ublažava izvornik: „Nebo i zemlja nepristrani su (impartial).“ Trebalo bi to, mislim, jače: „Nebo i zemlja (ili doslovnije i možda točnije: nebo-zemlja) nisu prijazni.“ 不仁 (bùrén) je to: neprijaznost, odsustvo etikete, pristojnosti, ljubaznosti. Nebo-zemlja niti je naklonjena niti nenaklonjena tvojoj prisutnosti. Nijedno biće, samim time što jest to što jest ili što uopće jest, ne uživa naklonost/milost/prijaznost cjeline svega što jest. Takozvane prirodne nepogode rado podsjete na to. 不仁 ima čak konotaciju okrutnosti, bezdušnosti. I mudri (聖人 shèngrén) su također takvi, 不仁: i njima su, kao i nebu i zemlji, u onome što je iz neke sićušne perspektive okrutnost, sva bića, uključujući dabome i ljude, „kao psi od slame“. Nebo i zemlja, međutim, jesu „mijeh“ kojim se raspiruje vatra. A to nas dovodi do onoga gdje jesmo. Eto, to je samo primjer. A treba li reći zašto Daodejing? Pa između ostalog zato što legenda (istina, jedna od mnogih) tvrdi da je Laozi, umoran od života, pošao u pustinju da se osami i umre, ali ga je na putu prepoznao stražar zapadnog kraljevstva u kojem se nalazila pustinja i nagovorio ga da najzad zapiše svoj nauk.

Ako si pak, boraveći ovdje, nešto drukčije nastrojen, možeš u pustinju i iz pustinje prenijeti i sljedeće stihove:

 

Živimo na kraj sv’jeta; među nas ne dolazi nitko
Nego je b’jedni ovo potukač, što dolazi k nama
Pa ga ugostiti treba, jer prosjaci svi su od Zeusa
I svi tuđinci, a darak i malen je ugodan darak.

 

Kad smo već kod citata koji pomažu da ne pobenaviš i propadneš u ponor samoće: „To što lutaš pustinjom nikako ne znači da postoji obećana zemlja“, napisao je upravo ovih dana preminuli Paul Auster, a na to istih dana podsjetio Miljenko Jergović. 

 

Svaki boravak u pustinji povezan je i s nekim iskušenjem, zar ne? Sudbina je ovaj put prema meni bila blaga i dodijelila mi samo jedno. Ukazala se u obličju osobe s kojom u toku tri i pol tjedna moram tri puta dnevno dijeliti blagovaonički stol. Osoba je za tim stolom redovito najglasnija i nesnosno afektirana. Osim natalnih karata, ne zanima je u suštini ništa što se izravno ne tiče nje same. Stoga ni o čemu i ne zna ništa, ali će o svemu nešto reći, parajući uši svima prisutnima. Stereotipan je sjevernoamerički spoj ignorancije i arogancije. Boji kosu u ljubičasto, nosi samo ljubičasto i ružičasto, i jede kao da čupa crijeva živoj divljoj životinji. Kaže da bi radije živjela u Evropi, a razlog je taj što se u Evropi, za razliku od Kanade, koja je inače mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu i onih koje nisu da nisu, možeš svugdje kupati gol. Na napomenu da to na primjer u Poljskoj možda i nije svugdje poželjno, odgovara da nije znala da su tamo tako nazadni. I nije točno da baš ništa ne zna: svako doneseno jelo kreštajući precizno raščlani na proteine, ugljikohidrate i masti, svaku namirnicu stavi na točno mjesto na tablici kalorija. Najbolji od svega ipak je javorov sirup, kojeg ovdje nemamo i zato baš i ne jedemo dobro. Ako netko pokvari želudac, recimo pečenom janjetinom, ona ne smije dirati ništa što je ta osoba dotaknula. Omajgadomajgadomajgadomajgaaad, prolomi se svako malo u pustinjskoj tišini, u pravilu bez naročitog povoda. Tri i pol tjedna moram se trsiti, i mislim da pritom nisam jedini, da iritacija ne stvori otrov koji će šiknuti u zao čas, da zatomim porive za agresivnim i bezočnim vrijeđanjem (da, imam te porive), jer nenasilje, jer uvažavanje, jer strpljenje, jer suživot, jer mir i dobro, jer nije ona najgora osoba na svijetu, jer u svakoj duši ima nešto, jer bla bla. 

 

Jedne noći u nepregledno velikom šljiviku berem krupne, sočne plave šljive i trpam ih u džepove košulje i hlača. Nemam torba, kesa, kašeta ni sanduka, oni ne postoje i nemoguće ih je nabaviti. Zbog toga, kad napunim džepove, moram kući da ih ispraznim i onda se vraćam u šljivik. Ne smijem niti jesti šljive koje berem, ali mirim se i s time i s činjenicom da ću zauvijek hodati između šljivika i kuće, ponavljajući vazda isto, sve dok se ne probudim.

 

Pustinjske ptice. Začudno su brojno i šaroliko društvo. Tu je prije svih, uz smjerne isprike ostalima, spomenuti bjelokruni pšeničnjak, ljepotan koji osim bijele krune ima i bijeli rep, i s kojim se možeš dugo gledati kada sleti na neki obližnji kamen ili uzvisinu. Tu su zatim pustinjske ševe, ptice pješčane boje koje se po tlu kreću kao da klize, a ne skakućući, i često su u paru, ali ne vole jata i uopće masovno druženje. I imaju bizarnu navadu: oglase se s tri kratka niža tona, potom s isto tako kratka tri viša tona, negdje iz nekog suhog grma, i onda sunu strelovito, okomito uvis, pa na nekoliko metara visine stanu u zraku, okrenu se i stušte na zemlju natrag po istoj okomici, kao da će se zariti u tlo. To izgleda pomalo kao samoubojstvo, a možda je udvaranje ženkama. Što se ne mora nužno međusobno isključivati. Tu su dakako čiope, navjestiteljice kiše; jedan tužan susret već je spomenut. Ima i grlica koje ujutro pozivaju: „Kupuj kruv!“ a ima i glasnih gavranova. Ne smijem zaboraviti ni vrapce pustinjskog soja. I na kraju, tu je stanovita povelika jarkozelena ptica koje sam vidio samo jedan jedini primjerak, dok je polijetala s obližnje dine, i nisam utvrdio o kojoj se vrsti radi. Je li mi se pričinila?

Svibanj je i sve te ptice sve se rjeđe viđaju danju, kao i ostale životinje koje u zaklonu čekaju svježinu noći. Sve smo bliže 40 Celzijevih stupnjeva i popodneva i predvečerja postaju teška, suhoći unatoč. Čokolada na mome radnom stolu se topi, jedino su muhe neumorne. Ostaje samo čitati Rushdieja u hladu. 

 

Posljednjega dana prije svitanja odlazimo istim onim nekoć bijelim Land Roverom posljednji put do Erg Chebbija, da na njemu vidimo i zoru. Sjetno se opraštam od Velike Dine, diveći se još jednoj njezinoj boji, još jednom obliku, još jednom nicanju iz ničega. Turbani su već spretnije i samostalno omotani. Stopala do gležnjeva u još ugodno hladnom pijesku. Kava iz termosice i bunovna šutnja. Kako je zora, i to još ponedjeljna, nema turista da remete taj oproštaj. 

Tugu odlaska iz oaze na nekoliko sati blaži kroz autobusne prozore gledana ljepota polupustinjskih gradića kao što su Tinghir i Boumalne Dades ili panorama prijevoja na Atlasu na kojima nakon toliko vremena motrimo zelenilo. Ona kozja glava naslonjena na zid mesnice, motiv na prvoj fotografiji koju sam snimio nakon odlaska iz Marakeša, nakon tri i pol tjedna na istom je mjestu, napola izjedena, pocrnjela i obavijena gustim rojem muha. I Marakeš je, sat vremena potom, na istome mjestu, nakon boravka u pustinji besmisleno nagužvan, bučan i prometan. Još će neko vrijeme tako djelovati sve ljudske naseobine. A onda će se u pustinji stečena oštrina pogleda i sluha ponovo pomalo zamutiti.

Fes, o kojemu sam u romanu pisao kao Karl May o Divljem Zapadu, dakle na neviđeno, iz raznih je razloga ispao iz itinerera. Ostavljam ga za neki drugi put, kao i još toliko toga u ovoj zemlji – inš’allah.

 

U međuvremenu, kako se proljeće ovdje već početkom maja primaknulo ljetu, u Marakešu su procvale jakarande. Kao prije podrug godine u Buenos Airesu, sunce blješti kroz ljubičastu čipku. 

 

travanj – svibanj 2024.

 

Dinko Telećan 01. 09. 2024.

Kafka u Sarajevu

Pisanje je jezivo ozbiljna stvar.
Ernest Hemingway, Zelena brda Afrike

 

U neka druga vremena, iako u posljednje vrijeme sve više sumnjam da su takva opće i postojala, knjiga “Rat” Miljenka Jergovića bila bi jedan od književnih događaja godine. Više je knjiga u opsežnom opusu Miljenka Jergovića koje bismo mogli opisati na sličan način, međutim “Rat” je nešto novo i potpuno drugačije u odnosu na sve drugo što je ovaj pisac dosada napisao.

“Rat” je sastavljen od 117 kratkih priča čiji su protagonisti likovi bez imena, zatečeni u neimenovanom gradu pod sedmogodišnjom ratnom opsadom. Priče su naslovljene s jednom ili s dvije riječi: “Urar”, “Postolar”, Zidar”, “Kirurg”, “Medicinska sestra”… Riječ je o pričama kratkim zatvorene narativne forme. U jednom intervjuu, Jergović je izjavio kako je svaku priču iz “Rata” zamislio kao po “jedan minijaturni roman, koji bi onda svi zajedno trebali činiti cjelinu jednog svijeta”.

Jergovićev jezik i stil također su drugačije u odnosu na druga njegova djela. Navest ću, kao ilustraciju, odlomak iz priče “Medicinska sestra”:

“Vrijeme kada se mijenja, puše jugo, nailazi snijeg, dolazi proljeće, oštećena djeca do dugo u noć tuže kao vukovi. Ili urlaju od straha, jer se u njihovim praznim dušama uznemirio svemirova svemira svemir.

Ona ih tad miri. Rukama, dlanovima, kao Bog dok vaja zemlju. Smiješkom. Ili im govoreći: sve će proći, sve će proći.

Ali dok se jugo ne smiri, snijeg ne padne i proljeće ne dođe, ne smiruju se ni oni.”

“Rat” možemo nazvati i romanom i zbirkom kratkih-kratkih priča, i ni u jednom slučaju nećemo pogriješiti. Ja ga prvenstveno vidim kao roman, jer svaka priča funkcionira kao kamenčić u velikom mozaiku koji savršeno funkcionira tek kao cjelina. Po strukturi podsjeća na roman “Košnica” španjolskog nobelovca Camilo Jose Cele, koji je jedan od temeljnih romana španjolske književnosti dvadesetog stoljeća.

Radnja Celina romana odvija se 1943. godine u Madridu, neposredno nakon Građanskog rata. Cela preko galerije likova, tvorničkih radnika, homoseksualaca, umjetnika, nasmrt bolesnih ljudi, svodnika, prostitutki, koji navraćaju u kavanu done Rose i bar Celestina Ortiza, gradi uvjerljivu sliku španjolskog društva u jednom od najmračnijih razdoblja španjolske povijesti.

Ta slika nije bila nimalo pohvalna po vladajući Francov režim, zbog čega je roman prvi put objavljen u Argentini, iako je Cela, kao zagriženi falangist, bio glavni književni cenzor u Španjolskoj nakon Drugog svjetskog rata. Jergovićev mozaik podjednako je uvjerljiv kao i onaj Celin i neće se zasigurno svidjeti nijednom “patriotu” s ovih prostora, koji promatraju svijet kroz crno-bijelu optiku. 

“Rat”, bez obzira na naslov, nije ratna proza. Jergović na jednom mjestu, u priči “Mater”, s ironijom govori o fenomenu ratne proze: “Pisci bi u vrijeme primirja počinjali pisati o ratu, zabrinuti da netko to ne učini prije njih. Netko tko ne zna što je rat.” Govori, dakle, usput i o vječitoj dilemi je li doživljaj rata ključni faktor pri pisanju ratne književnosti.

Zamišljeni grad pod opsadom nije Sarajevo, iako su autorova autentična iskustva vrlo važna kada se promatra knjiga kao cjelina, koja joj dodatno daju na uvjerljivosti. Sarajevo je ovdje poslužilo kao model bezimenog, bajkovitog grada koji više podsjeća na bizarnu šahovsku ploču nego li na grad, grad kojim lutaju kafkijanske ljudske sjene koje su jednodimenzionalno određene, lijepe, ružne, hrabre, posvećene, koje vodi neka nevidljiva ruka, neki okrutni i zli Bog koji je personifikacija rata.

Bezimenost Jergovićeva svijeta podsjeća na svijet iz bajki, što je prvi ključ za cjelovito razumijevanje ove knjige. To je pomaknuti i iznova “stvoreni” svijet u kojemu ne vrijede nikakva pravila. Međutim, ta prividna sličnost se netragom gubi čim dublje utonemo u tekst. U Jergovićevim pričama nema niti naznaka happy enda, niti postoje dobri s jedne i zli ljudi s druge strane, tako da ovdje možemo govoriti o antibajkama.

Bezimenost, kao najvidljiviji sloj Jergovićevih priča, ponajviše zbog naslova kojima se želi stvoriti privid stvarnog grada, na prvi pogled upućuje i na alegoriju, što je također privid. Postolari, urari, kirurzi ili majke iz knjige ne predstavljaju vlastite simbole, zbog čega je “Rat” i svojevrsna dekonstrukcija alegorije kao žanra, u tolikoj mjeri da možemo govoriti čak i o antialegoriji, što ovu knjigu čini jedinstvenom u okvirima hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti.

U knjizi ne postoji jasna podjela na agresore i žrtve opsade. I jedni i drugi ubijaju, pale, siluju, pljačkaju, muče zarobljenike, ubijaju djecu, starce, žene… Jedni su zapravo zrcalni odraz drugih, i taj detalj u cijeloj ovoj knjizi ostavlja najmučniji dojam. Pred čitateljem se otvara slika svijeta u kojem ne postoji nikakva nada niti Bog, koji je sveden na šahovsku figuru sličnu onima koje Jergović pomiče po svom kafkijanskom svijetu, Bog kojega se nitko ne sjeća, iako ga svi “odnekud znaju”.

“Naišla je vojska i obeščastila svih pet postolarevih kćeri. Tako je komandant naredio. A onda ih je, jednu za drugom, iz milosrđa pogubio”, stoji u priči “Postolar”. Cijeli je niz sličnih minijatura u ovoj knjizi, koje vam na trenutak zalede um, pogotovo zbog činjenice da su slične scene u ovim pričama očekivane, ali ne i njihova gradacija. Ukoliko bi morao izdvojiti jednu priču, onda bi to bez sumnje bila završna priča “Planinarev štap” koja završava rečenicom: “Ne primjećuju kako počinje rat dviju ruža”, što me na trenutak podsjetilo na Johna Cheevera, američkog maga kratke priče i na njegove neponovljive poante.

Jergovićev svijet iz “Rata” neodoljivo podsjeća na fantazmagorični svijet Franza Kafke i ovo je, ukoliko bih morao s par riječi opisati ovu knjigu, tipična kafkijanska knjiga, i to savršeno uspjela, što je za ovaj tip proze jako važno naglasiti. Jergovićevi likovi prelaze svoje preobrazbe naglo i neočekivano, duboko, poput neosviještenih zamoraca, uronjeni u svijet mračnih bajki koje su, usprkos sretnom kraju, jedan od najmračnijih književnih žanrova uopće, upravo zbog tog nedostatka motivacije. Kafka je, uz Oscara Wildea, još jednog velikog pisaca koji je temeljito dekonstruirao žanr bajke, najbolji ključ za razumijevanja “Rata”.

Hemingwayev citat s početka teksta savršen je opis Jergovićeva “Rata”. Knjiga “Zelena brda Afrike”, iz koje je uzet, autobiografskog je karaktera i govori o rezigniranom piscu koji je zapao u spisateljsku krizu u trenutku dok se nalazi u lovu na krupnu divljač u Africi. “Rat” je jedna od najmračnijih i najbeznadnijih knjiga hrvatske i bosankohercegovačke književnosti uopće, knjiga koja u okvirima ovdašnjih književnosti suvereno zauzima ono mjesto koje zauzima Kafka u okvirima svjetske književnosti.

“Rat”, kao višedimenzionalna knjiga, s koje strpljivo treba ljuštiti sloj po sloj, savršeno funkcionira i kao fiktivni, postmodernistički Kafkin “izvještaj” o opsadi Sarajeva. “Kafka u Sarajevu” bio bi možda idealan naslov tog romana ako ga promatramo u tom kontekstu.

 

Bljesak 13.08.2024.

Josip Mlakić 01. 09. 2024.

Cidokor

Prostor okućnice je prostor u kojem je živjela jedna obiteljska zajednica. S malim povrtnjakom, stablom smokve ili kriješve, s obaveznim orahom i starinskim gumnom. Na tom se prostoru nekad živjelo. Za gladnih bi i ratnih godina okućnica prehranila kuću i sve u njoj.

S modernizacijom okućnica se sužavala, dijelom je gubila smisao, a dijelom bi i zadivljala. Tko će u dvadeset i prvom stoljeću znati što je gumno, i kakvom obliku društvenosti gumno služi?

Zaredale bi godine kad bi se iz Bog zna kakvih razloga zapustio povrtnjak, istrunula bi i u se urušila se stara kriješva. I tada se prvi put javio problem košnje. Do tada, okućnica je održavala samu sebe. Održavao bi je život. Uostalom, trava i sijeno bili su dragocjene tvari života, i nitko tu sitnu kosidbu okućnice nije doživljavao kao veliki posao. Dok se još živjelo, kosilo bi se od radosti.

Onda je naišao rat. Okućnice su, dok je narod bio u progonstvu, bile sasvim zadivljale. Toliko su zadivljale da su Konavljani prvi put na svoje okućnice gledali kao na nešto što im je problem i što ih uznemirava.

Zatim je i taj ratni gustiš raščišćen, ali u živoj svijesti da se tako više neće moći. I problem je uskoro riješen. Slučajni promatrači, putnici namjernici, Dubrovčani i ljetni povratnici u zavičaj u početku nisu znali kako. Jer tamo gdje je dotad bila okućnica, najednom se pojavila spaljena zemlja. Sažežena nezdravo žućkasta trava, mrtvi ošebjad, svijet kao napalmom spaljen. I tako oko skoro svake kuće?

Što to bi? Agronomi bi rekli: glifosat. Domaći će ga zvati po tvorničkom imenu: cidokor. U prospektu piše: “neselektivno herbicidno sredstvo namijenjeno suzbijanju jednogodišnjih i višegodišnjih uskolisnih i širokolisnih korova u ratarstvu, u voćnjacima i vinogradima starijim od 3 godine, na strništima i nepoljoprivrednim površinama”. A u zbilji, riječ je o ljutom otrovu, uz koji je naš svijet nastavio živjeti, nesvjestan njegove otrovnosti. Tako su, cidokorom, Konavljani riješili silan kulturološki i povijesno-životni problem preobrazbe okućnice u moderna doba. Života oko kuće je nestalo, nije više bilo straha od gladi, i narod je cidokorom pošao na okućnicu.

Tako su se, kažu, obranili od zmija, koje su im već krenule po kućama.

Ovo je kršćanski svijet, a krštenom čeljadetu vazda je zmija kriva.

Miljenko Jergović 01. 09. 2024.