Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Fincijeva destilerija poetskog mišljenja

Predrag Finci, GNOME
Art Rabic, Sarajevo, 2023.

„U onome što smo tražili, što smo nalazili i što nismo, iz onoga što smo osjetili i mislili, što smo činili i što nismo, u svemu tome naši životi bili. U njima ono
što smo mogli htjeli željeli, a i što nismo. Svaki u svom sve jednom sabere. U svoje iskustvo oblikuje. U njemu začne i na kraju uobliči svoje slike, nazore, vjeru, sudove, sebe sama. U tom putovanju i sam sam mnogo toga doživio, mnogo toga prošao, a ovo mi moto uvijek i svugdje bio:

kroz svoje mrakove sam prolaziš
u tebi svjetlo koje u daljini vidiš

Jezik mu medij, riječi sjećanja.
U tekstu mu mjesto postojanja.“

P. Finci, „Gnome“

 

Predrag Finci je filozof i pjesnik, ili prvo pjesnik potom filozof. Rekao bih smjelo, on se kao filozof dotakao svih tema, svih tokova, svih osnova, stalno na svoj način. A kao pjesnik otišao u prostore gdje filozofija može da koristi, ali i da smeta. Na svu sreću kod njega ništa ne smeta, čak se dopunjava, što i nama koji nismo filozofi dopušta da to budemo, ako smo bar malo radoznali. Kad pomisliš da je Finci iscrpio sve teme, on se javi s novim, drugačijim pogledom na mišljenje. Nimalo slučajno, on u svojim gnomama od filozofa spominje Heraklita i Sokrata, ali je u svom filozofskom svijetu prvo riješio svoj svijet predsokratovaca. A to je uradio na izvanredan način. Jer tada je mišljenje postalo razmišljanje o porijeklu svega što jest, da bi bilo. Ovo što je sada ponudio je vrhunski produkt pjesničke destilerije mišljenja.  Sada možemo ići dalje tako što ćemo se malo vratiti na samu formu.  Ovdje forma jeste i bitan dio suštine. Da bi se ona, ta forma, ispoštovala, ona mora biti suština, inače je ništa i nema potrebe o tome govoriti. 

Prvo su bili epigrami, kao natpisi, u staroj Heladi, u vrijeme nastanka i filozofije. Inače su stihovi tada bili pjevani, što je značilo da se pjevanje ne koristi u toj formi. Epigram je bio više od natpisa, on je govorio svečano, kao što se kod nas vidi po drevnim stećcima. S vremenom je epigram širio svoj domen, u kome je postao pjesnička vrsta, naročito u Aleksandriji. Tako se stiglo do distiha, koji se koristio za različite namjene, ali i dalje je čuvao svečani oblik. Popularnost epigrama bila je neuništiva, pa je jedan matematičar cijelu zbirku svojih zadataka dao u pjesničkom obliku. I Arhimed je tome bio sklon. Ali rimsko vrijeme, pored nezaboravnog Katula, iznjedrilo je slavnog epigramistu Marka Valerija Marcijala. On je nastojao da mu epigrami budu što kraći, ali bilo je i dužih. Nije se ograničavao samo na svečanu sadržinu, naprotiv, on je ispisao bezbroj lascivnih epigrama. Srednji vijek je zaboravio Marcijala i njemu slične epigramiste, a stvorena je gnoma u stihovima, kao poslovica ili izreka. Naravno, mijenjala se forma, sve do vremena Getea, koji je u zrelim godinama pisao uglavnom gnome u distisima, mada ima nekoliko i katrena, ali sa naznakom o čemu je riječ. Inače je na Getea uticao drevni Rim. 

Upravo takav, geteovski način pisanja gnoma, ili epigrama, prihvatio je Predrag Finci. On daje naslov gnomama kao tematiku, sa nekoliko podvrsta. To je životna mudrost jednog filozofa, koji nije samo filozof nego je i pjesnik. Ma koliko tjerao od sebe poeziju, baveći se drugim životnim doživljajima, od ljubavi do estetike. Mislim da je estetika tu usmjerila Fincija. Počeo je da piše pjesničku prozu, koja ima posebnu jezičku motoriku, sa potpuno ličnom interpunkcijom. Takva proza doživljava se, svojom motorikom, kao Vivaldijeve gudačke kompozicije. Čitajući ih ranije, na Ajfelovom mostu, ja sam ih doživljavao sasvim muzički. Ali njihova jezička mudrost je rezultat dugogodišnjeg iskustva. Ako je odustajao od pisanja pjesama, iako je svakodnevno bio sa pjesnicima, ali i sa pjesnikinjama. Trebao mu je okidač, koji će pustiti jezik da se usaglasi sa životnom mudrošću. Na taj način Finci uspijeva da forma zbori jednako pjesnički, nema velike razlike između proze i poezije koja se sama ugura u taj misaoni ritam. 

Geteove pjesme iz gnomike nastale su u njegovom zrelom dobu, između 1815. i 1827. godine. Što znači da ih je veliki pjesnik koristio da kaže tako da zadovolji formu dvostiha i mudrost njihovog sadržaja. 

Na primjer: 

„Najveća muka bila bi mi, znam,
Kad bih se u raju nalazio sam!“
Prevod Dobriša Cesarić 

Ovdje sada možemo da čitamo Fincijeve „Gnome“ sa većim razumijevanjem koje će nam pomoći da uživamo u tekstovima koje je pisac dugo glačao, kako govori u uvodu, da bi nastavio isto to pozivanje na težnju za savršenošću i na kraju knjige. 

Gnome je rasporedio na tematske dijelove koji, opet, imaju svoj poseban odgovor, pa se saberu u grupu, pod slovima, a, b, c. Prvo su date dvije „Gnome, zapisane“, potom deset tematskih cjelina, pod zajdničkim nasalovom „Dvoredi“, svaki od tih deset cjelina ima svoje naslove. To govori o načinu ne samo komponovanja, nego pisanja. Redom: „Nastajanje, Bivanje, Ratovanje, Događanje, Stvaranje, Osjećanje, Vjerovanje, Mišljenje, Prolaženje, Nestajanje, Eho, U suton.“ To je istorija čovjeka, kroz vrijeme, stvaranje civilizacije, ali i čovjeka pojedinca koji sve to pretrpi u svom kratkom životu. Te gnome, ti distisi, ti epigrami, su čista mudrost, ono što je život destilovao u čovjekovom umu, s namjerom da ostane, da bude potvrda mišljenja kroz vrijeme, ne isključujući ništa. Kome je malo neka ide dalje, u odjeljak koji ima naslov „PJESME, NENAPISANE“.

To su pjesme kao suva drenovina iz koje se iscijedi po nekoliko stihova, u kojima je svaka riječ toliko bitna da bez nje pjesma ne bi postojala, ali i da se ništa ne dodaje, jer to više ne bi bila pjesma Predraga Fincija. On pjeva o svom svijetu, krajnje intimnom, o onome što se gotovo i ne kazuje. Ali, poezija ne trpi stid, kao Katul, ona traži pjesnikovu unutrašnju istinu, jednako o sebi koliko o Sibiru i Mandeljštamu, ali i filozofu Adornu. 

Odjeljak pod naslovom „Gnome, zapisane“, počinju prozno, tekstovima gustim kao mošt, opisima svijeta u trenutku, koji se pokušava opisati, dati do kraja, ako je moguće da ništa ne izostavi, s ponekom zapetom, bez velikog slova. „Provalnici“, kako glasi prva gnoma, unutrašnji su banditi, oni koji kradu snove i sve što uz njih ide, ali, prije svega, riječi, ono što je piscu najdragocjenije, kao što je pjesma, koju oni traže s potpisom autora, mada autor neće da se potpiše pod takav tekst. To je dugotrajna borba, od vremena mladosti, kada je ljubav komandovala, naročito noću. 

Drugi tekst „Glas“, nadoknađuje ono što su lopovi noći pokrali, ili su pokušali da pokradu. Sada tekst stvarno nastaje, dubinski, otvarajući sve sakrivene ćoškove i duboke podrume svijesti i podsvijesti. Izuzetno, moćno, toliko zgusnuto da se mora više puta čitati:

„Sve sam dakle u ovaj niz kratkih poruka sažeo, sve sabio
u ove dvorede o istini koja uznemirava, o laži koja uništava, o
ljubavi koja održava, o nadi koja obećava, o svemu što mi se
dešava i što mi je predmet mišljenja, sve sročio o onome što me
dotiče, brine i raduje, još jednom progovorio o svemu što mi je
život činilo, sve svoje, evo ovako, u ovu malu knjigu sklopio, u
njoj svoje zavještao, u ovim kratkim zapisima, u dvoredima
svoje okupio, svoje rekao i u svijet s dobrim namjerama odaslao.“

Potom slijede DVOREDI.

To je vrijeme početka, „Nastajanje“, kada ništa nije bilo što bi se još moglo imenovati, zatim redom „Prije Prvog“, potom pod a i b, i tako redom. To su sada prave gnome, ili epigrami, možeš, čitaoče slobodno da izabereš njihov naziv, zato sam ti u uvodu o tome i govorio. Jer da bi nešto postojalo, ono mora nešto biti, iz nečega nastajati. To je ono, koje je kao filozof Predrag Finci nazvao „Prvo, bitno“. Njegova temeljna knjiga. Sada kaže:

„Iz bitka logosa (kozmosa)
Bivanje bića biva“

To je suština koja je najbolji mogući temelj. I tako redom. Na primjer, pod 2c:

„Dvored o pisanju“

„S prvim slovom, u prvom redu začeto
Ni u zadnjem neće biti okončano.“ 

Slijedeći takav tok nastajanja svojih gnoma, Finci govori na sasvim drugačiji način od, recimo, Getea, ali se mogu navoditi i mnogi pisci epigramisti, koji se bave svakodnevicom, politikom, erotikom i tome sličnim temama. Toga u Finciijevima gnomama jedva i ima. Nemoguće je iscitirati ono bitno, jer je ovdje sve bitno. Ako bismo nešto izostavili onda bi to bila rupa koja svojim zijevom ništi kontinuitet. 

Da citiram samo još jednu gnomu, nama preblisku:

„Rat, opet“

„Kada stari demoni uskrsnu
Novi naraštaji izginu“

Svaki dvostih je dio našeg svijeta, tu su ljubavnici, pjesnici, patnici, vjernici, itd.

Naizgled malo stihova i riječi, ali veliki posao, čitalac mora da se divi stvaraocu. To su one kapi iscijeđene iz suve drenovine potpunog života od koga se polako opraštamo, mada ne žurimo, kako izrijekom veli Finci. Ima se još šta i proživjeti, ali i napisati. 

Da završim ovo nizanje gnoma, upravo njihovim dvostihom:

„3.c Gnome

Svaka u sebi svoje iskustvo sabire.
Svoje pokazuje i u sebi čuva.“

Potom dolaze dva izuzetna prozna teksta,„Eho“ i „U suton“ o onome što pisci ne pišu često, ali su bitni jer govore o poslu koji počinje sa rođenjem a nestaje s odlaskom s ovog svijeta. Finci kaže:

„Sve što još bilježim davno sam započeo, a onda napisano ostatak života popravljao, dotjerivao, napisanom dodavao, brisao, uvijek bolje bilo ono što sam zamislio od onoga što sam napisao, opet započinjao, i pisao, pisao, pisao, pisao.“

Ovo će se ponoviti na kraju, pošto pročitamo i pjesme koje nisu bile napisane za objavljivanje, piscu nisu izgledale dovršene, da bi i posljednji tekst opet govorio o toj potrebi popravljanja, koja je progonila i Andrića i Kiša.  ato ovdje završavam ovaj prikaz, koji je mogao biti i kraći, ali i duži, jer dok god ne napišem šta mislim o pročitanom, ja to ne znam. Neka na kraju bude pjesma, a ne piščev završetak, jer završetka ovdje i nema. Ili da kažemo da je njegov završetak jednako početak. Knjiga je otvorena da ih i ti, čitaoče, dopunjavaš svojim iskustvom. Pravi čitalac povremeno će otvarati ovu knjigu i čitati nešto bitno, kao što je prvo bilo i ostalo bitno. Ovdje je sve, životno i pjesnički, prvo i sve bitno.

„Muke, i dalje

Mnoge gubitke otrpio
Mnogoj smrti svjedočio
S mrtvima svaki dan bio
Sve to vidio znao shvatio
Ali ne znam kako bih ti to objasnio
Kako god bih opisao najvažnije bih ispustio“

Ranko Risojević 11. 02. 2024.

Naprosto prirodno

Sarajevo ima centar i periferiju. Mnogi gradovi imaju samo ovo drugo. Zato će ovaj grad opstati, zahvaljujući ovoj dihotomiji. 

S petog sprata silazim na recepciju. Bajram je. Čekam rođaka da dođe po mene. Kišne kapi cure niz staklena vrata hotela. Radićeva pusta, samo jedan čovjek u crnom užurbanim korakom prođe zaklonjen kišobranom. Onda se vratio, ušao u hotel i pogledao me svojim izrazito plavim očima: 

“Znao sam da si ti. Bio sam siguran da to možeš biti samo ti.”

Robert s Aneksa. Nisam ga vidio od četvrtog osnovne. Prepoznao me, nakon toliko godina. Kroz kapljice koje se slivaju niz hotelska vrata vidio je obris mog lica i bio je siguran. To je on, 4c, učiteljica Zdenka. 

Kako posljednjih nekoliko decenija živim u Kanadi, već sam se bio navikao da ne postojim. Ovdje postojim.

Robert je bio dokaz mog postojanja. Ovdje sretnem Roberta, i onda život ima smisla.

Jutro provodim kod tetke koja stanuje blizu sarajevskog kina koje više ne postoji. Sve čisto i uredno kao i uvijek. Lift renoviran, haustor friško okrečen. Pita me za mamu. Ja pitam za rodbinu. Preko ceste je Otoka. Nikad više tamo ne idem. Kao da je neko srušio most. Drago mi što imam tetku u Sarajevu.

Dvaput taj dan kršim striktni režim ishrane. Prvo baklava kod Aidine mame Amire i tetke Mube, a onda u povratku zeljanica. 

U baklavi osjetiš iskustvo od stotinu Bajrama. Pijemo crnu kafu iz porculanskih šoljica. Kažu, priče su ti odlične, ono, ma baš pravo sarajevski.
Iako znam da one ne mogu biti objektivne jer me puno vole, ipak mi je drago. Ako iko zna šta je to pravo sarajevski, onda su to teta Muba i teta Amira. 

Ne javljam se Kerimu. Nek proslavi praznik s familijom. Ima nešto posebno u svemu ovome. Kad hodam sam Titovom, ko da me sve vrijeme neko tapše po ramenu i kaže: “E nek si, vala, doš’o!” Neiskaziva je ta dobrodošlica koju osjetim samo u ovom gradu. Neki bi posmislili da sam ćaknut jer se osmjehujem prozorima i haustorima. 

Jedan trokrilni prozor iznad slastičarnice na sunčanoj strani ulice, u kojoj smo jeli žito sa šlagom, posebno mi je drag. 

Tanja i ja smo se selili 18 puta. Nikad me ništa nije vezivalo za te stanove ili kuće. To su bile samo adrese našeg boravka. Nijednog prozora se ne sjećam. 

Frtalj kile zeljanice u buregdžinici preko puta Parkuše. Iznad buregdžinice je živio moj najdraži profesor. O njemu sam već pisao. Sad mi padaju na pamet te njegove cipele od antilopa. Kad ih je našao u Italiji i uvjerio se u kvalitet prozračnog baršunastog materijala, kad su zadovoljile kriterije elegantne udobnosti i estetike, kupio je odmah 14 pari. Zato mu je crnogorski carinik rekao da je stonoga.

Kad god uđem u prodavnicu obuće, uvijek tražim te prozračne, baršunaste, boje meda. I sutra ću kad se otvore radnje.

Promućkam jogurt kao nekad. Niko u buregdžinici ne zuri u mene. Sve je, naprosto, prirodno.

Zoran Radulović 10. 02. 2024.

Spomenik intelekta: Nekrolog jednoj školskoj zgradi 

Zgrada nekadašnje osnovne škole u Doboju kod Kaknja izvučena je izvan gusto naseljenog dijela naselja i nalazi se u sjevero-zapadnom kvadrantu raskrsnice ulica 25. Novembar i Hrasnički put. Ako putuješ auto-putem A1 iz Sarajeva prema Zenici ta školska zgrada će ti, nakon što prođeš naviši dimnjak kakanjske termoelektrane, zatim odmorište “Kameni dvorac” i konačno prođeš ispod pasarele (uski pješački most preko auto-puta), ostati sa lijeve strane udaljena oko 250 metara vazdušne linije od auto-puta. Zgradu nekadašnje škole nećeš moći vidjeti jer je trasa auto-puta na tom dijelu u dubokom usjeku. A možda je i bolje da tu zgradu ne vidiš jer je ona sada u jadnom stanju, stara, oronula, zapuštena, neugledna. A nekada je bila mlada, zgodna, lijepa, zanosna, baš kao i djevojka Hanka iz narodne pjesme “Kad sretneš Hanku,” za koju pjesnik kaže da je bila vila i da hvališe ljudi ljepotu njenu i pjesnici za nju znaše. Zgrada je sagrađena i osnovna škola je osnovana 1914. godine, u godini početka prvog svjetskog rata, na samrti Austro-ugarske monarhije, tako da bi se za ovu školsku zgradu, da je ona kojim slučajem živi stvor, moglo reći da joj je mati (Monarhija) umrla brzo nakon njenog rođenja. Nastava se u ovoj zgradi održavala sve do sredine šezdesetih godina prošlog vijeka kada je premještena u zgradu bivše rudarske škole. 

Ona, ta školska zgrada, je bila već u zrelim godinama, imala je četrdeset tri, kad sam prvi put u nju ušao. Znali smo mi (ona i ja) jedno za drugo duže vrijeme, ali nikakvog kontakta nismo imali. Često sam, kao dijete, prolazio putem pored nje kad bih išao u Potoke prevrtati, rastresati i kupiti sijeno ili kad bih išao na Hurije da usiječem drenov štap za luk moje ubojite dječije strijele. Tada bih sa velikom znatiželjom i istim tolikim strahom ispod oka pogledao prema školi i gledao njenih osam ogromnih prozora koji su bili veći od najvećih vrata bilo koje od naših seoskih kuća. Pitao sam se tada šta li se događa tamo iza tih prozora i zašto je tamo uvijek tako mirno i tiho. Ti neobični, simetrično raspoređeni prozori, po četiri sa obe strane velikih i teških ulaznih vrata, zračili su nekom nejasnom i neodređenom tajanstvenošću i u meni su izazivali istovremeno i privlačnost i odbojnost. Činilo mi se da prozori bulje su u mene i prate svaki moj korak sve dok, hodajući uz strmi Hrasnički put, ne zamaknem iza drvoreda stabala šljiva i iza kuće koja se tu nalazila. Činilo mi se da svi ti prozori stoje mirno kao vojnici u stroju i sve dok sam im u vidokrugu, zlurado mi ponavljajući poručuju: Čekamo te. Nećeš ti još dugo dangubiti! Doći ćeš ti nama uskoro! 

I došao sam. Već sljedeće 1957. godine upisan sam u prvi razred osnovne škole i u toj školskoj zgradi sam završio četiri razreda, a početkom školske 1961/62 godine naša generacija je krenula u peti razred u novootvorenu školu “Ivo Lola Ribar” (sada Hamdija Kreševljaković) u Kaknju. 

# 

I evo me sada ponovo u mom rodnom mjestu u Doboju kod Kaknja nakon svih tih dugih godina. Sve je odmaknuto daleko od početka. Sada je godina 2024 i ja stojim u dvorištu ispred zgrade moje nekadašnje škole koja će ove godine napuniti sto- deset godina. Prošlo je šezdeset-sedam godina od dana kada sam prvi put kročio u ovo dvorište. Ispred mene je sada stara zgrada sa oronulim zidovima različitih boja koje se miješaju, od prljavo žute, svjetlo i tamno crvene do prljavo bijele. Građevina je potpuno dotrajala, malter se na više mjesta potpuno oljuštio. Od prozora nekadašnjih učionica ostali su samo drveni, natruhli okvirovi, njihova okna su tamna i slijepa. Nekada crveni crijepovi krova sada su crni, razbijeni, otkinuti. Metalni oluk na lijevom dijelu zgrade i na sredini krova iznad ulaznih vrata je odvaljen i crni tragovi decenijskog slijevanja nebeskih suza i otopljenog snijega pomiješanih sa misterioznim i navodno demagoški bezopasnim nusproduktima iz tvornice cementa, termoelektrane, separacije i rudnika – cementnom i ugljenom prašinom. Krenuo sam prema ulaznim vratima ispred kojih je bio niski izlizani betonski stepenik potpuno zarastao u trnje i travu tako da je taj ulaz bio nepristupačan kao što je bio i improvizovani ulaz napravljen nekad naknadno na mjestu gdje se nalazio treći prozor lijeve polovine zgrade. Tada mi se ukazala slika od prije šezdeset-sedam godina: prvi je dan škole, prvi školski odmor, na tom prozoru stoji čovjek pedesetih godina, puši cigaru na ćibuk i gleda prema dvorištu gdje se učenici igraju. Među tim učenicima sam i ja. Bio sam na drugom kraju dvorišta na travnatom uzvišenju gdje se nalazilo nekoliko stabala šljiva, pentrao se i ljuljao na grani jednog od tih stabala. Upravitelj Zvizdić je to vidio i poslao jednog dječaka da me zovne. Kad sam pogledao u pravcu prozora vidio sam upravitelja kako me kažiprstom ispružene desne ruke usmjerene prema meni poziva da dođem bliže njemu. Došao sam i stao ispod prozora, ispred upravitelja. Bio je to čovjek visokog čela, smeđe kose koja je iznad čela formirala oblik lastavice u letu, a sa strana je bila sijeda. Uski brkovı, bijela košulja, tamno odijelo i tamno-plava kravata činili su njegovo ozbiljno lice još ozbiljnijim i strožijim. Upitao me je čiji sam. Kad sam mu odgovorio rekao mi je da se ne penjem na stabla šljiva, a onda mi je dao zadatak da pazim da niko od djece to ne radi. Još mnogo godina od tada, skoro cijeli svoj radni vijek, Malik Zvizdić je bio učitelj i upravitelj u toj školi i brojne generacije mladih koje su rasute po cijelom svijetu se sjećaju ovog skromnog, čestitog i dobrog čovjeka koji je te svoje vrijednosti nesebično dijelio sa drugima. On je nakon završetka učiteljske škole u Mostaru radio u školi u rodnom mjestu Gacko, a zatim je po završetku drugog svjetskog rata po dekretu tadašnjeg državnog režima raspoređen na rad u Kakanj gdje je ostao sve do penzionisanja 1975. godine. Prvi učitelji nakon osnivanja škole bili su Ivan Mišić, Husein Efendić, a nakon prvog svjetskog rata pridružio im se i učitelj Viktor Rupčić. U Kakanj je iz Tbilisija u Gruziji, (sadašnja Džordžia – Georgia) došao dvadesetsedmogodišnji Mihailo Hovanski. On je bio carski vojni oficir na službi u ruskoj ambasadi neke od evropskih zemalja i nakon ruske oktobarske revolucije je, bojeći se odmazde nove boljševičke vlasti, zajedno sa suprugom Barbaron, emigrirao i 1925. godine našao se u splitskoj luci, odakle je došao u Kakanj i počeo raditi kao učitelj u područnoj školi u Doboju, a zatim kao sekretar škole u Kaknju. Kratko vrijeme učitelj Hovanski me učio Ruski jezik. Od brojnih učitelja i učiteljica u sjećanju mi je ostala jedino učiteljica Branka Kikaš koja me učila u drugom razredu. Učiteljice Branke se sjećam iz razloga što je ona bila najmlađa učiteljica i nekako je lako uspostavljala neposredan i blizak kontakt sa učenicima. Na završetku drugog razreda bili smo na izletu u prirodi, u obližnjim Potocima, i tada je učiteljica Branka odabrala devet najboljih učenika (sedam djevojčica i dva dječaka) i slikala se sa nama. Slikati se sa učiteljicom u to vrijeme bila je čast i ponos svakog učenika. 

# 

Jadno stanje zgrade moje nekadašnje škole me rastužilo i uznemirilo. “Gdje ide ovaj svijet?” pitao sam se. Obuzeo me osjećaj da ovaj današnji svijet namjerno dopušta da mu stoljetne školske zgrade propadaju pokazujući novim generacijama da mu nije stalo do vrijednosti koje škola, kao institucija, ima u životu svakog pojedinca, a time i u društvu. Isti ili sličan osjećej opsjeda mnoge ljude. Jedan od takvih ljudi je Ed Tom Bell, lik u filmu “Nema zemlje za starce” (No Country for Old Men), koji kao hroničar svoga vremena uočava da u današnjem svijetu stvari nisu u skladu, odnosno da su ravnoteža, harmonija i koherentnost nestali sa zemlje i iz ljudi. Jedna od tema ovog filma je tenzija između sudbine i samoodređenja. Likovi u filmu su rastrgani između osjećaja neizbježnosti, “da svijet ide svojim putem i da nema mnogo veze sa ljudskim željama i brigama,” i ideje da je naša budućnost povezana sa našim prošlim i sadašnjim djelovanjima. Nema zemlje za stare ljude koji cijene pravdu, moral i zakonitost uprkos svijetu u kojem nove generacije djeluju po vlastitim kodovima inspirisani novom tehnologijom, vještačkom inteligencijom i potrošačkom euforijom. Isti osjećaj povezuje ovaj film sa poemom “Plovidba za Vizantiju” irskog pjesnika Vilijema Batlera Jetsa (William Butler Yeats). U prvom stihu poeme, koji je uzet za naslov filma, Jets konstatuje se da na zemlji nema mjesta za stare i u nastavku u prvoj strofi konstatuje da je ovaj svijet za mlade koji su, nesvjesni vlastite smrtnosti, zaokupljeni samo sadašnjim trenutkom i ne obraćaju pažnji na stvari koje bi mogle nadživjeti tijelo: 

To nije zemlja za starce. Mladi/Jedno drugom u naručju, ptice na drveću/Te generacije koje umiru uz njihovu pjesmu,/Slapovi lososa, mora prepuna skuše,/ Riba, meso ili živina preporučuju se cijelo ljeto/Šta god se začne, rodi se i umire/Uhvaćeni u toj senzualnoj muzici svi zanemaruju/Spomenike intelekta koji ne stare.

Lamentiranje nad stanjem u društvu zbog disproporcije moralnog, religioznog, estetskog i praktičnog života pokazuje da više ne pripadamo zemlji mladih. To je i jadikovanje zbog načina na koji mladi ignorišu mudrost prošlosti, a ujedno i starih te se sa razlogom pitamo: Šta se dešava sa društvom kada sjećanja istisnu misli?

Ima li tada nade za održivu budućnost?

Ovo je posmrtno slovo jednoj školskoj zgradi koja je nastala prije stodeset godina, prošla dva svjetska rata i jedan regionalni, promijenila četiri državna režima, više od četrdeset hiljada dana časno služila svoju svrhu: obrazovala, vaspitavala i upućivala u život hiljade mladih ljudi. Ovo je nekrolog njenim zidovima, prozorima, njenom krovu. Ovo je nekrolog njenom dvorištu iz kojeg su dječija vika, cika, plač i smijeh svjedočili da se ovdje uči i voli život. Ovo je nekrolog njenim umrlim đacima, učiteljima i upraviteljia koji su svojim znanjem, dobrotom i svojom čestitošću pronijeli ime škole po svijetu. Ovo je nekrolog jednom spomeniku intelekta.

05.02.2024.

Mirsad Kulović 09. 02. 2024.

Lenjin u Sarajevu

Tek kada nešto izgubiš, shvatiš koliko to vrijedi. Ova izreka samo se donekle odnosi na električnu energiju ili, narodski rečeno, na struju. Zna se koliko ona vrijedi i bez njenog nestajanja. Ratne 1992. dotoci ovog energenta u Sarajevo bili su sve neredovniji. Zatim je struja dolazila povremeno, što je dovodilo do opšte pometnje u stanovima: uključuju se usisivači, mašine za veš, TA peći, štednjaci, griju bojleri… Kad ti sve fali, teško je bilo poštоvati upozorenje da se to radi postepeno jer će “crći sistem”. Uskoro je isporuka struje potpuno prekinuta.

Odmah su se rojila pitanja: kako i na čemu kuvati hranu, kako prati veš, kako se grijati, kako se informisati? I niz drugih kako.

Malu plinsku bocu brzo smo potrošili. Uz pomoć prijatelja, kupili smo dva kubika drva po 50 njemačkih maraka. Nisam ih izrezao nego, po potrebi, cijepao da duže traju. Ipak, brzo su potrošena. Dalje se snalazilo na razne načine. Sjeklo se grmlje, zatim drveće oko zgrada, pa ono u parkovima, ograde, parkovske klupe, ložio se namještaj iz razrušenih stanova, parketi iz svojih, stara obuća, gume, plastika, kartoni, krpe, knjige i druga literatura. Dosta dobro su gorjele mnogobrojne brošure raznih predratnih političkih organizacija. Onako male i rastresite, plamen ih je dobro zahvatao. Razočarala su me sabrana djela Vladimira Iljiča Lenjina. U energetskom smislu mnogo su obećavala. Bilo je dosta ukoričenih knjiga. Plamen se stalno gasio oko glatkih, zbijenih listova. Čadilo je na sve strane, a koristi nikakve. E, moj Lenjine, pomišljao sam, evo gdje završava tvoja revolucionarna (za)ostavština. Uostalom, možda i ti imaš nekog udjela u nastajanju naših patnji?

Mi smo s razlogom zazirali od sječe po parkovima. Jednom nam kćerkin prijatelj donese pola vreće uglja. Svi smo bili ushićeni njegovom pažnjom i darežljivošću. Pravili smo male peći od konzervi. Na njima se, sa nekoliko grančica, mogao skuvati čaj ili kafa dok je nije nestalo. Pored konzervi, peći su izrađivane od električnih štednjaka, većih metalnih cijevi, buradi, metalnih WC kotlića, automobilskih rezervoara za gorivo… Kasnije su izlagani ti brojni izumi.

Kad smo imali brašna, hljeb smo pekli kod komšija koji su bili snabdijeveni opremom i energentima. Odneseš hljeb i drva, nekad naramak nekad pet-šest cjepki. I neke improvizirane pekare vršile su povremeno uslužno pečenje hljeba, ali je odlazak bio rizičan. Kada je proradila naša peć, stanje se malo, doduše kratkotrajno, popravilo. Ipak, brojalo se svako drvce, jer je cijena kubika porasla na 200 njemačkih maraka, a njih nigdje.

Navikavali smo se da budemo bez struje, televizije i radija. Dolaze zima i duge hladne noći. Tumarali smo u stanu po mraku. Kupovali smo svijeće, ali se brzo potroše. Pravili smo ih od ostataka voska i parafina. I to traje kratko. Pravili smo kandila, žižke koji plutaju u čašicama nafte ili ulju s vodom. Skupa nafta, skupo ulje. Fitilji loši pa sve brzo izgori. Ostajemo u mraku, dolivaš gorivo, prevrneš posudu, umažeš hladne ruke… Bauljaš do kupatila da ih nečim sapereš.

Ledene i duge zimske noći. Stan sa folijama na prozorima. Supruga, kćerka i ja, obučeni i ogrnuti ćebadima, sjedimo i ćutimo. Nema se šta pričati. Sve je već ispričano minulih, sličnih noći. Svako je napet. Ćuti, a misli se roje. Rat bjesni, nigdje razloga za neku nadu. Raspoloženje očajno. Razgovori lako prerastaju u svađe. I tako iz noći u noć. Ono malo goriva za lampice koristi se samo za orijentaciju u stanu. Treba nešto jesti, otići u WC, nekako i zube oprati, smjestiti se. Nabaciš na sebe sve prekrivače koji su te mogli zapasti i nekako zaspiš. Kasnije, kada se mogla dodati i ugrijana cigla, stanje je postajalo snošljivije.

Imali smo lampu sa cilindrom. Nafta pomiješana sa solju manje dimi. Onda razbismo cilindar. Peh i šteta su bili neopisivi.

I pored povremenih prekida, snabdijevanje plinom bilo je najstabilnije. Neki sretnici su prije rata uveli u stanove taj energent. U našem stubištu samo jedan komšija. Onda je počela ratna faza gasifikacije stanova “na divlje”: bez dozvola, projekata, setova, metalnih cijevi… Slijedili smo komšije, pa šta bude. Bili smo pred izborom: nezakonito uvesti plin ili se smrznuti. Pojavilo se nekoliko izvođača radova, pa je uslijedila trka za materijalom i opremom. Sklanjajući se od pucnjave, svi su tražili metalne cijevi ili crijeva za vodu, provizorne grijače, laktove, mufne, ventile, kako se sve nazivala ta oprema. Nama je instalaciju uveo prijatelj 13. februara 1993. Datum za pamćenje.

Probijale su se betonske ploče i zidovi, rizično rezale u stubištima dovodne plinske cijevi, plin provodio kroz nesigurna gumena crijeva i uvodio u sklepane kućne peći. Imali smo staru naftaricu. Pokazala se, za te prilike, kao božanstveno rješenje za grijanje na plin.

Našu plinsku lampu razbio je geler granate. Izmisliše da se stan, i bez lampe, može osvjetljavati plinom. Probuši se na glavnoj cijevi mali odvod, udjene cjevčica i zapali. Titra i čadi, ali svijetli. Napredak je očit.

Koristeći se automobilskim akumulatorom malo smo se vratili u “civilizaciju”. Slušamo vijesti. Ne možemo se razmetati strujom za ostale programe. Moraš moliti da ti napune akumulator, a ne znaš hoće li ti ga vratiti. 

Zahvaljujući svom ratnom statusu i uticaju, pojedinci su nekako dobijali priključak za struju. Dok dreždiš u neosvijetljenom stanu, a vidiš kako u komšije sve blješti, naviru ti misli koje se obično ne prenose na papir. Ako su mogli i htjeli, oni su ustupali priključke poznanicima. Slijedila je potraga za kablovima, njihovo premještanje preko raznih stubova, krovova, balkona, oluka i drveća koje je preostalo. Sretnik sa strujom bio je izložen pritiscima da je “proslijedi” dalje. Neko ih nije ni pitao za dozvolu. I tako dok svi ne ostanu u mraku. 

Sa svih strana protivrječne informacije: govori se o rušenju dalekovoda, granatiranju trafostanica, krađi i prodaji trafo-ulja, najavama dolaska ekipa za popravke, uz odobrenje UNPROFOR-a , to se sve demantuje kao „rekla kazala“ i tako redom.

Tijelo se noću nakupi studeni, a duša sumornog raspoloženja. I onda ujutro, po ratnom rasporedu, na posao. Tamo je još hladnije, kako zagrijavati više kancelarija? Nabacim na sebe sve što sam imao: potkošulju, košulju, pulover džemper, kaput i jaknu. Trapav kô medvjed, ali i drugi su slični. Susrećem vremešnog poznanika. Naredilo mu da cijele noći dežura u stubištu neke prazne predratne institucije. Inje po obrvama, lice modro, podočnjaci, ispod nosa dva smrznuta traga neobrisanih slina.

Takav, smrznut i ojađen, žali mi se da je pokušao izaći iz Grada. Našao je posrednika za kontakt s osobama koje, samo njima znanim putevima i uz debelu naknadu, izvode ljude iz Grada. Dao im je, veli, posljednje dvije hiljade njemačkih maraka. Nikad više nije vidio čovjeka koji mu se predstavljao kao pouzdan posrednik.

– Bolje je što ti se nisu javili. Uzeli bi ti i zadnju marku. Ne bi bio prvi koji je skončao u nekom kanalizacionom odvodu uz Miljacku – pokušavam da ga utješim. Vidim, nije upalilo.

Uz sve strahote koje smo preživljavali, ja i porodica nikad nismo ozbiljnije planirali da napustimo Sarajevo. Bez para i predstave o mogućem budućem boravištu, uz dvostruko vojno okruženje i hipotekom pripadnika neprijateljskog naroda, to bi samo pogoršalo uslove daljeg preživljavanja. Naravno, uvijek je ostalo pitanje: kako bismo prošli i da smo blagovremeno napustitli Grad? Ali kako upoređivati ono što nam se stvarno dešavalo sa hipotetičkom predstavom naših sudbina u drugim okolnostima i okruženju. Preživjeli smo. Mogli smo se možda nastaniti u nekoj od skandinavskih zemalja, ali i u nekoj vukojebini na “brdovitom Balkanu”. Ko zna?

 

Sava Pajkić 08. 02. 2024.

Kučarski II

U grobnici Ivana Nepomuka Kučarskog, kovača u Željezničkoj radionici i zborista Sarajevske opere, i žene mu Janje, rođene Jurkić, samo je njezino tijelo, sahranjeno u jesen ratne 1992, i jedna posmrtna sličica.

Partizani koji su u proljeće 1945, vjerojatno greškom, po kratkom postupku, kao narodnog neprijatelja, likvidirali Ivana Nepomuka, njegovo su tijelo odbacili negdje u bezdan, ili u prvi jarak, gurnuli ga u Željeznicu, da otplovi, ili ga zakopali u neznanu masovnu grobnicu, kakvih je po Bosni mnogo, i svaka ih je nova vlast u njezine zemljovide urezivala, nisu njegovoj udovici, kao ni svim drugim udovicama, htjeli reći gdje su joj bacili muža, pa da ga ona po redu i običaju sahrani, ožali i uspomeni.

Tražila ga je, neumorno, svih godina postojanja Jugoslavije. Išla od vrata do vrata, pisala u komitet, u Maršalat i u Nebo, sazivala gatare, proroke i čudake koji čitaju s površine zemlje pa znaju tko sve u toj zemlji leži, jedni bi je prevarili, drugi joj uzeli sitan novac, treći bi joj se podsmjehnuli, ili bi joj se to samo učinilo, i svih joj se preostalih godina života činilo da je na korak od toga da se zauvijek sa njim sastane, da joj samo mrvičak fali da pronađe Ivana Nepomuka.

Pronašla ga nije.

Kada je u kolovozu 1990. u Sarajevu osnivan HDZ, Janja Kučarski, rođena Jurkić, hrvatska udovica, sjedila je u prvom redu.

Održala je vatren govor kada je na nju došao red da govori.

U to je vrijeme vezla goblen, sliku prema fotografiji Ivana Nepomuka Kučarskog, izrađenoj 1937. u studiju kod Ivice Lisca, goblen koji će dvije godine kasnije biti sahranjen zajedno s njom.

Bio je dan velikog granatiranja.

Oko ukopa su se našli svećenik, dvojica grobara i susjeda Ivanka.

U brzini zaboravljen je njezin posmrtni portret, djelo Janjina pranećaka Gorana, učenika drugog razreda Srednje umjetničke škole.

Baku je naslikao s križem u jednoj i kuhačom u drugoj ruci, kako stoji nasred kuhinje, gnjevna.

Crtež je ostao na trpezarijskom stolu.

Bacili su ga u smeće ljudi koji su se uselili u ispražnjen stan. Ljudi sa strane. O njima ne znamo ništa.



Miljenko Jergović 07. 02. 2024.

Zajóukanec

Mama mi je znala večkrat povedávati kak sem se prijóukao na téi svéit. Zanosíla me je v nájhujših léitah po drügem rati. Zgodílo se je tóu ob jénih vjütro devĕtega dnéiva po Séisvĕtah. Préšĵi déin je céilo pọpóudne na ĵinvi pípala ruĵnkile za pajceke. Blá je féist zmátrana i kúmaj se je privléikla z ĵinve. Potáužila se stari mami, ki je v krüšni pȩči sušila naréizane šnite hrušek, da se pač nekak ne počǘti dobro. Na ĵinvi je trikrat začǘtila ritaĵe v sebi. Zraĵtala se, kak je pred dobrim léitom rodíla mrtvo déitece. Z jénoj ráukoj se držála za mótiko, z drügoj pa brisala sóuze. Ksrĕči se je proti véčeri spistíla na zemljọ gáusta megla pa je nišer ni móugŏ ni vídati ni čǘti.

Stari mami ni tréibala velíko govoríti. Ona je dvakrat rodíla moškŏ decŏ, štẹrikrat pa žéinskŏ. Z déisnoj raukoj je pobóužala svojọ prídnọ snẹhọ, se mílŏ nasmejála, pomogla nosĕčnici pri slačeĵi i hmivaĵi, pripravila posteljŏ v mali sobici, skǘhala čajek i poslála sausedvega Jožeka po babicọ.

Mama se je z minóute v minóutọ vse slabše počǘtila, zvijala se na špampeti od zapomagaĵa naj babica pride čimpreid. Pa se babici Julči ni nikam midílo. Prvo se dobro navečȩrjala, tǘdi Jožeku je ponǘdila káus štrúdiļa. Šelé potéim se je obléikla kak se šika za poraĵaĵe nóuvega človéika. Príšla je v pravi cajt, bla je poldvanajsta vöra ponóči. Mama se začásek hmírila. Babica je ráukọ porínila pod tǔhicŏ i ostála  presenéičena. Zbála se je bolj za mamo kọ za mene.

Mama ni več blã pri sebi, blã je vsa omóutična. Babica je zgrábila mojŏ glavicŏ, kǔmaj me zvléikla vön, páupek mi zavȩzala i vrgla me na koléina stari mami ki je sedéila v kauti i ni se mogla načǘditi nóuvorojénemu zajóukanci.

Dóugo me ni mogla vtíhniti.

Babica Julča je méila veliko déila z memoj. Skórŏm do jǘtreka je mama nekaj bláudila, babica pa nekaj cóuprala. Ksrĕči vse se je dobro končálo. Mama je prišla k sebi i čim je zagledala málega zajóukanca se je začela smejáti. Smejáti i stegávati ráuke. Stara mama ji je k špámpeti prinesla nouvorojénčeka, ga položíla na mamina prsa,  z mokrim ručnikom obrisala mami čelo i vsa srȩčna gledala kak se je zajóukani nouvorojénček na maminem zizeki prenéihau jóukati i hitro začeọ zizati.

Med mojim zizaĵem je stara mama babici Julči s prstom namignila naj pride v kǘhiĵọ. Tam ji je v rogožar nadéivala skléidọ sira z vrhnjem, jenega piceka i litračǒ vina. Tak se je pač tistikrat plačalo babice, doktore i župnike. Julča je na hitrico srknila požirek domačega šnopsa, rekla da je svoje napravila i da se nimajọ čega bati, vsa hudobija se je na dobro obřnila. Še jĕnkrat je spàutoma pogledala mamico z déitecem v mali sobici i pohítala proti svojem dóumi.

Božidar Brezinščak Bagola 06. 02. 2024.

Šāhanšāh

U prizemlju stare kuće
od sedre na Alifakovcu
gorjele su lojanice
žrtvenice

Nišani poljuljani dunijom
šutili su snijeg

Plava zora smijehom
se porađala 

Iako na avliji nikoga
nije bilo glasala su se
odnekud djeca

Ciktala su:
Šahanšah! Ovdje živi kralj
kraljeva, ustaj vascijeli svijete!

Starci koji su pošli u džamiju
sneno su se okretali
ka zvukovima

snijeg je tajio
riječ

Glas pade pred nas!

Srđan Sekulić 05. 02. 2024.

Roman o veteranima rata iz 1991. koji u kućama i stanovima drže arsenale oružja koje će jednom upotrijebiti

Đeram pijaca jedna je od mnogobrojnih beogradskih tržnica, nalazi se na Zvezdari, pri Bulevaru kralja Aleksandra, u jednom mogućem centru ovoga policentričnog grada. Ispred Đerma, na plavoj stoličici, stoji ili sjedi jedan i po vas dan izvikuje parole. Jedan dan viče: “Vlast ima kapacitet!” Drugi dan viče: “Vlada je obezbedila ambijent!” Treći dan: “Naša država je napravila veliki pomak!” Prolaznicima, kao i policiji, djeluje bezopasno. Takvi su tipovi antropološki inventar trga, stadiona, tržnice u svakome većem južnoslavenskom gradu. Blese, luđaci, jurodivi, koji su ostavili pamet u ratovima devedesetih. On živi tu, u blizini Đerma, ima garsonijeru i u garsonijeri bogat arsenal oružja i municije. I to je karakteristično: mirni i bezopasni sredovječni muškarac koji po cijeli dan visi u kvartovskom bircu ili na tržnici u Zagrebu, Beogradu ili bilo kojem gradu, neobično je često naoružaniji od prosječne ratne bojne, i vrlo je vjerojatno da će jednoga dana zapucati. Ili će u susjedovu avliju baciti ručnu bombu, ili će se sa ženom i tek rođenim djetetom raznijeti u spavaćoj sobi…

Takav jedan lik, srpski dragovoljac iz 1991, veteran bitaka za Pakrac, ratni svatković, junak je ovog romana. Ustvari, unutarnjeg monologa glavnog junaka, koji svaki put započinje kao obraćanje stanovitom Pepiju, za kojeg u početku shvaćamo da je njegov ratni drug. Pepi se tu svako malo pojavljuje, uglavnom kada se nešto zakomplicira, kada se ni iz čega stvori nekakva drama.

Kada bismo baš morali stilski etiketirati i na policama književnog supermarketa rasporediti ovaj roman, nabrzinu bismo smislili da je napisan u duhu nečega što ćemo upravo nazvati psihotičnim hiperrealizmom. Zemljovid “Pakraca” savršeno je precizan, pažljivo konstruiran i toponimski određen prostor koji zahvaća nekoliko ulica pri Bulevaru kralja Aleksandra i oko njega. Vrijeme i mjesto zbivanja gotovo da su žurnalistički vjerodostojni. Pisac simulira savršenu ravnodušnost prema eventualnim gubicima u smislu i značenju ambijentiranja, koji prirodno nastupaju s protokom vremena i s gubitkom šireg društvenog konteksta u kojem je priča nastajala. Važan element čarolije “Pakraca” u tome je što su kontekst zbivanja u romanu u vrijeme izlaska knjige – jesen i zima 2023. na 2024. – i kontekst zbivanja izvan romana, tamo odakle čitatelj stiže, zapravo istovjetni. Kao da čitate vijest koja je na portalu upravo objavljena, a govori o nečemu što se prije deset minuta dogodilo ispred vašeg haustora. Doba je vladavine Aleksandra Vučića – poimence ga se ne spominje, ali se podrazumijevaju, efektno uvode i opisuju elementi društva koje je stvorio – tridesetak je godina od rata, ali svejedno su taj rat i njegove posljedice temelj, početak i kraj svake nacionalne politike. Jednako kao i u Hrvatskoj, samo na različit način i s jednom važnom suprotnom pretpostavkom. Možda će se nekome učiniti da Hrvatska, sa stanovišta dugoročnih društvenih ili nacionalnih interesa, u tom ratu nije pobijedila; naprosto zato što je to bio takav rat, vodio se za etnički i kulturološki čiste vrijednosti, te za iste takve etnički i kulturološki čiste teritorije, pa se, sa stanovišta hrvatske povijesti i identiteta, u takvom ratu ne može ni pobijediti. Ali kako je novokomponirani hrvatski nacionalizam zasnovan na uvjerenju da se u domovinskom ratu pobijedilo, a ratni su veterani uzdignuti u povlaštenu klasu čuvara nacionalne revolucije, tako je, možda, i istina da je Hrvatska ovakva kakva danas jest u ratu – pobijedila. Više nekadašnju i povijesnu sebe, nego svoje neprijatelje. Ali kada je o Srbiji i Srbima riječ, tu dvojbi ni rasprava nema: rat iz 1991. Srbija je bez sumnje izgubila, a hrvatskim se Srbima dogodila narodna katastrofa. I onda, logično, srpski ratni veterani su, za razliku od hrvatskih ratnih veterana, obespravljena klasa kojoj se, mimo uskraćenih svih onih beriva kojima su čašćeni njihovi kolege s druge strane nišana, ne priznaje ni pravo na sjećanje. Ono što im je, međutim, zajedničko jest “partizanska bolest” ili, kako se to danas lijepo kaže, PTSP, koja za svoj krajnji simptom i konačno materijalno i simbolično samoostvarenje ima sve te arsenale oružja po kućama i stanovima. Pa onda i jedni i drugi pucaju ili dižu ruku na sebe i na svoje bližnje.

No, vratimo se upravo patentiranoj stilskoj formaciji romana “Pakrac”: psihotični hiperrealizam. Što je, dakle, psihotično, ako su hiperrealistično predstavljeni prostor i vrijeme u kojemu se priča zbiva? Psihotičan je glavni junak, dakle sam pripovjedač, i tu dolazimo do onog zbog čega “Pakrac” Vladana Matijevića jest neočekivano remek-djelo suvremene srpske književnosti, ali i književnosti o ex-jugoslavenskim ratovima, općenito. Naime, umjesto da se bavi rastrojstvom glavnoga junaka, umjesto da sa strane promatra gubitak njegovih veza sa stvarnošću, ili da slika njegove duševne patnje i sav užas unutarnjih preživljavanja žrtava PTSP-a – što je, odavno već, opće mjesto svih srpskih, hrvatskih i bosanskih ratnih knjiga i filmova, pisac čini nešto drugo: on čitatelja na prevaru uvodi u dušu i glavu glavnog junaka, tojest pripovjedača, i priču tako vodi da još do duboko u roman čitatelju nije do kraja bistro i jasno što je tu stvarno, a što pripovjedač umišlja, tko je u “Pakracu” stvaran, a tko je samo okupirao dio pripovjedačeve ličnosti i svijesti. Matijević u tome ne samo da je filigranski precizan u vođenju svih niti, putova i prečaca priče, nego on ludilo, raspad ličnosti, duševno rastrojstvo prikazuje na način na koji to, ali doista, nije činio nitko u našim književnostima. Čovjek, kada se zatekne u vlastitoj duši, nikada ne može biti lud. Lud je samo za one druge. Ovo je roman o perspektivi i iz perspektive vlastitog ludila, roman zastrašujuće jasnoće: psihotični hiperrealizam.

Glavni junak jednog se dana, u ono nedoba svijeta, godine 1991, na ulici, na uličnome štandu usred Beograda, prijavio u dragovoljce, i završio na Pakracu. Zašto se prijavio? Na to pitanje, koje mu, naravno, više nitko ne postavlja, ali koje mu se samo od sebe vraća, on odgovara na različite načine i iz više perspektiva. I sve što kaže je istina, ali nikad ta istina nije cijela. Jedno su obiteljske prilike, relativno uobičajena dinamika odnosa između sina i roditelja. Drugo su jadi nikad dovršenih puberteta, neuspjela i kilava studiranja. Treće je, pak, ono što se u velikoj mjeri opire jednostavnim formulacijama, a što bi se moglo nazvati duhom epohe. Ili tačnije, duhom povijesnog trenutka. Taj duh glavnog junaka odnio je ravno na Pakrac. Postoji, naravno, i ono četvrto, i peto… Vladan Matijević kao da je dugih trideset godina bio pažljiv i vrlo tih promatrač, u čiju su se svijest i memoriju utiskivali razlozi za odlazak u rat. 

Pripovjedač u sebi nosi predratne jugoslavenske sentimente. Karakteristične, obične. On u sebi nosi sentimente srpskog dragovoljca koji 1991. ratuje u Hrvatskoj. I ti su sentimenti vrlo karakteristični, pa i obični. U njemu postoji i onaj treći, poraženi i pregaženi srpski građanin, Beograđanin koji kao da fizički, emocionalno i duhovno proizlazi iz tih ulica u kojima je trajno zatočen. Sve tri skupine sentimenata posve prirodno obitavaju u jednome čovjeku, u jednoj osobi. O Hrvatima, tojest o Kroatima, on istovremeno govori kao onaj tko ih je ubijao i tko je od njih bio ubijan, ali u njegovom odnosu prema njima postoji i nešto partnersko, nešto ortačko, kao i nešto duboko sentimentalno, jugoslavensko. Čitatelj nije do kraja siguran o čemu se tu radi, osim što je riječ o nečemu što je na svaki način autentično. Vladan Matijević je, možda, prvi fiksirao i do kraja opisao emocionalni i intelektualni sklop čovjeka koji je sudjelovao u ratovima od 1991. Pritom, nipošto to nije nužno pogled iz srpske perspektive. Ovaj pisac, naime, u tim ratovima ne traži, pa onda i ne nalazi neki dublji smisao, a samim tim ni perspektiva tu ne može biti srpska ili hrvatska.

“Preci su nas svojim delima odvajkada inspirisali i zato smo ih mi svakim danom sve više voleli. Zato je ovde zavladala svenarodna nekrofilija. Mi smo slavili, mi smo voleli naše mrtvace. Mi smo bili veliki, Pepi, jer smo velike mrtvace slavili. Mi smo u žive ljude pucali, mi smo pucali u sve što se miče, samo smo mrtve voleli.” Tako psihotični pripovjedač opisuje svoj svijet, tako on vidi zaraćene Srbe. U sljedećem trenutku, pak, već je u sadašnjosti, opisuje ono što se upravo zbiva u Beogradu, a što obično pročita u Kuriru (jednom od dva-tri najmoćnija srpska tabloida): “Sinoć se, oko osamnaest časova, učenica beogradske srednje škole obesila u školskom toaletu, jutros je dečak u beogradskoj osnovnoj školi ubio nastavnicu na času poznavanja prirode…” Ili: “Sinoć je na Bulevaru kralja Aleksandra čovek bez odeće glavom razbijao stakla parkiranih automobila, jutros je u Tržnom centru Ušće izbezumljena žena noktima grebala kupce…” Ili: “Sinoć je ispred Skupštine nepoznato lice zabilo šrafciger u srce učesnika protesta za bolji položaj ratnih veterana…” Ili: “Juče je u Višnjičkoj ulici dečko zadavio svoju devojku, raskomadao njeno telo, pa bacio u đubre, noćas su devetnaestogodišnju studentkinju silovala četvorica muškaraca, pa je izbacili iz kola, nakon čega ju je slučajno pokosio drugi vozač…” Ili: “Jutros je radnik iz Fabrike oružja Krušik beogradskim medijima dostavio dokumentaciju koja pokazuje da je ta fabrika, inače u vlasništvu države, trgovala na svoju štetu, sklapajući nepovoljne ugovore po nju samu, sa povlašćenom grupom trgovaca oružjem i da je u tu aferu uključen sam državni vrh. Munjevitom intervencijom policije taj radnik je lišen slobode.” I tako Vladan Matijević izmišlja užase iz gradskih crnih kronika, nadopisuje uz laka mjestimična pretjerivanja svakodnevicu sitnih tabloidnih užasa, da bi povremeno, kao najgoru subverziju, ubacio poneku savršeno autentičnu i istinitu vijest. Kao što je, recimo, ova posljednja. 

Matijević je majstor detalja, pjesnik pripovijedanja. Recimo: “Dečak se jednom rukom držao majci za suknju, drugom je iz dečjeg pištolja pucao u ulične pse. To je bio njegov razgovor sa smrću, psi su bili samo posrednici.” Osim što je tako precizna i poetična ova naoko slučajna slika, ona je istovremeno alegorija rata u kojem je psihotični pripovjedač sudjelovao, alegorija njegova Pakraca. Ili je cijeli taj rat samo alegorija priče o dječaku koji iz dječjeg pištolja puca na ulične pse?

Ova proza je, to smo već dali naslutiti, precizna i sva funkcionalna, poput mehanizma mehaničnog ručnog sata. Vladan Matijević njime upravlja kao kakav sveznajući urar. Većina likova u knjizi, a ima ih nebrojeno, na ovih tristotinjak stranica, funkcionira poput zupčanika i opruga sata. Tako i susjeda Grozda: “Na ulazu u zgradu je stajala komšinka Grozda, držala je teglu sa slatkim od struganih dunja i vodu u čaši.

Izvolite komšija, poslužite se.

Nisam pamtio kada sam pre toga pojeo nešto što u sebi sadrži šećer. Zahvatio sam slatko dva puta, svidelo mi se.

A za šta, komšinka, častite?

Grozda je isprala kašičicu vodom iz flaše koju je držala na stepeništu i iz koje je u čašu posle dosula vodu. Nije to bilo previše higijenski, ali svi u zgradi su bili zdravi.

Kako za šta, pobogu? Zar niste čuli da je Nobelovu nagradu za književnost dobio Peter Handke. Danas je objavljeno.

Nisam čuo, priznao sam joj. Neko vreme sam prećutkivao da ne uviđam kakve to veze ima sa njom, ipak, odučio sam da izokola otkrijem vezu. U isto vreme sam bio spreman da od te rospije umaknem u stan.

Nisam znao, komšinka, da vi pratite književnost.

Bog s vama, komšija, kakvu književnost! Radujem se zbog tog divnog čoveka. Nikada neću zaboraviti kako nas je tih devedesetih podržavao. Vas, barem, ne moram na to da podsećam.”

“Pakrac” je naoko i namah duhovit roman, premda će sam autor u njemu vidjeti noir. Ili je “Pakrac” društveni i povijesno-politički horor, kako će pomišljati ovaj čitatelj. Introspektivno remek-djelo, nakon kog ćete biti vrlo oprezni prije nego što slučajnog prolaznika pogledate u oči. Bolesno društvo ogleda se u pogledima i izrazima lica slučajnih prolaznika, naročito onih koji se čine najbezazlenijima. Pa viču: “Naša država zna da funkcioniše!” Pa viču: “Mi imamo potencijal! Mi imamo studiju izvodljivosti!” I viču: “Beograd je izvoznik stabilnosti!” Ili ne viču ništa, nego samo prolaze ulicom, a čovjek se mrzne u njihovim pogledima. I strepi. Ovo je knjiga ostvarenih strepnji.

Vladan Matijević (1962.) bio bi ugledan pisac među malobrojnim književnim znalcima, ali prilično nepoznat široj kulturnoj javnosti, e da 2003. nije dobio Ninovu nagradu za roman “Pisac izdaleka”. Ninova nagrada u Srbiji i danas proizvodi isti onaj efekt koji Nobelova nagrada proizvede u svijetu: pisca izvede iz anonimnosti i učini ga poznatim, ako već ne i čitanim. Istina, samo lokalno poznatim. Ali južno od Beča i zapadno od Carigrada nema nagrade koja bi se u tom pogledu mogla mjeriti s Ninovom nagradom za roman godine napisan na srpskome jeziku.

Matijević rođen je u Čačku, na čijoj periferiji i danas živi. Osamnaest godina je, stoji u njegovoj biografiji, radio je u tvornici baznih kemikalija. Od 2005. radi u čačanskoj Galeriji Nadežda Petrović. Premda živi daleko od glavnoga grada i od glavnih tokova srpskoga društva, napisao je upečatljivo beogradski roman, jednu od onakvih knjiga kakve ne samo da se upisuju u osobnu iskaznicu grada, nego od kojih biva načinjen njegov portret i freska jedne urbane epohe. Nema sumnje da je srpska kultura u verificiranju stanja stvari neusporedivo ozbiljnija, odraslija i odgovornija od hrvatske, da mnogo više drži do svojih dobrih pisaca, te da ih umije i prepoznati, i uzdići, pa će i “Pakrac” biti ugrađen u živi i fluentni kanon srpske romaneskne i pripovjedne proze. Taj kanon se, naravno, hrvatske književnosti ili njezina glavnog toka, koji je štićen tenkovima, topovima i graničnom policijom, kao i smjernicama i inicijativama Glavnog odbora Matice hrvatske, ne tiče ni na koji način. Ali za čitajuću bi manjinu hrvatskih pisaca, i ostale pismene čeljadi, ovo bi mogla biti važna knjiga. Osim što tematizira nešto što se i nas na najkrvaviji i najtraumatičniji način tiče, Vladan Matijević s tehnikama pripovijedanja svoga psihotičnog hiperrealizma donosi nešto što na hrvatskoga pisca djeluje relaksirajuće. Na čas ga izvodi iz stegnutosti i ukočenosti, iz jezičnog spazma i iz straha od stvarne teme.

“Opšte je poznato, Pepi, da kad staro umre, a novo se još ne rodi, nastupa doba čudovišta.” Doba čudovišta, to je stvarna tema.

Miljenko Jergović 05. 02. 2024.

Breskva

A onda je otac ulovio jutro i stavio pred mene:
sad ti jedi, ja sam ionako mrtav godinama.

Otac je posadio breskvu kraj bašte,
ja sam kraj breskve posadila pjesmu.
Prvog ljeta kad je stablo dalo ploda
prizvala sam granatu iz očeva sjećanja:
učinjeno je, sada možeš raznijeti oca.

Smrt se nije smilovala.
Ostali smo gledati
jedno drugome u dna,
otac i ja.

Sad ti jedi, govori
gotovo bez glasa.
Živi smo mrtvi predugo
pa otac zaboravlja da se glad ne vara.

Monika Herceg 03. 02. 2024.

Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/48

Volja Hapejeva, Vrt mutanata, 2020

 

Prvi canto, pod naslovom „Današnji snijeg“, pripovjedne zbirke pjesama (čuje li se ovdje contradictio in adiecto?) O snijegu ili Descartes u Njemačkoj (2003) njemačkoga pjesnika Dursa Grünbeina počinje (u mojem gotovo nesnošljivom prijevodu, reprodukciji, prepričavanju?) ovako: „Monsieur, probudite se. Cijele je noći sniježilo. / Dokud pogled seže na bijeloj površini, / Kiti se zemlja bijelim kuglama. Drveće je to / Što je zimskom rukom veliki aranžer / Oplemenio. Veli se da ga cijenite, njegov nagon za igrom / Koji kulama stavlja kape i krovove pokriva / Hladnim perjem. Njegov kristalni flanel / Istkan od pahulja, bez napora tapecira hodnike / Dok cijeli svijet ne bude začaran i duboko zavijan – / Folijant s bijelim stranicama koje samo on ispisuje.“ Descartes se nalazi u Njemačkoj, doba je Tridesetogodišnjeg rata, paneuropski traumatski događaj, a on, koji će u ne tako dalekoj budućnosti postati jedan od najvećih znanstvenika i filozofa kontinenta, skriven je u južnonjemačkoj provinciji koju, usred zime, zatrpavaju snježni nanosi. U toj pustoši započinje okret ka racionalizmu kojim će se pokušati prevladati strava rata i u užas ljudskoga ponašanja unijeti bar klica razuma. René je Descartes u tome trenutku već izbjeglica, slobodoumni prognanik, što će do kraja života i ostati,   koji u neprijateljskom okolišu traži mir kako bi iz njega pokušao širiti ideju razuma sposobnu prevladati iracionalnost ratnih zbivanja. Upravo mu je u tome kontekstu snježna bjelina, prema Grünbeinu, idealna podloga na kojoj može slobodno razvijati bogatstvo svojih misli i svojega uma.

Bjeloruska se spisateljica Volja Hapejeva 2020. nalazi u njemačkome egzilu, u Europi u kojoj se vodi postimperijalni rat kojega njezini stanovnici nisu, ili ne žele biti, svjesni, te ga zdušno ignoriraju, kao što ravnodušno sliježu ramenima nad sudbinom domovine Hapejeve koju se u taj rat uvlači, protiv njezine volje i silom diktatorovoga diktata. Hapejeva (1982), promovirana lingvistica i spisateljica, prije svega pjesnikinja, meditira, poput Descartesa u Grünbeinovoj interpretaciji, nad snijegom i njegovom savršenošću, nad ratom i nasiljem i nad vlastitim izbjegličkim statusom. Grünbeinovog će Descartesa snijeg ispratiti i na posljednji počinak. „Potpuno budan, ležao je. I podigao teške kapke, voluptuozno, / Veliki nos. Barokno lice kao iz knjige. / Tad se srušio, utonuo natrag u snijeg, smrzao se. / Nikakvo lupanje pod grudnom kosti. Descartes, encore…“ Snijeg se i kod Hapejeve kristalizira u dubokom, metafizičkom značenju. On se nalazi svugdje, u Armeniji ili na okupiranom Krimu. Lirsko ga Ja slijedi, točnije: traga za njima na svojim putovanjima: „vozim se tamo gdje je snijeg rođen / dan za danom / gdje skriva nesavršenost bitka / taj je snijeg humanist / ništa ne obećava / on samo jest / biva rođen i umire.“ Čak i kad ga nema on je tu: „kad snijeg izostane radujem se cvijetu jabuke / koji dolazi rano kao da ćuti moju tugu / no prevarila sam ga svoje nedjelo prikrila: / u cvjetovima otkrila snijeg.“ (Na margini zabilježeno: zbirka Volje Hapejeve iz 2017., još uvijek neprevedena, nosi naslov Gramatika snijega.)

Ova dva kratka citata poslužit će mi kao premošćivanje barijere ka drugim temeljnim temama lirike Volje Hapejeve. Tuga i smrt povezane su u njoj kao dvije komponente čija će se kauzalnost moći uočiti tek onog momenta kad se uključe asocijativni nizovi koji će prelaziti granice pojedinih pjesama, rasprostirati se u cijeloj zbirci, izlaziti iz nje u vanjski svijet s kojim će stupati u neprekidni dijalog. I tu se pokazuje centralnost onog asocijativnoga niza koji započinje snijegom a vodi nas prema smrti. Karike su toga lanca raspoređene ravnomjerno, ma koliko poezija bila hermetična da ih se otključati upravo zato što u sebi sadrže jednu gradaciju koja će, gotovo bez šavova, od difuzne tuge lirskoga Ja, preko usamljenosti koja ju pojačava, uz pomoć pamćenja i sjećanja dovesti do melankoličnoga stanja duha koji time stječe sposobnost da otvoreno i bez straha kontemplira posljednju i zasigurno najvažniju temu svakog ljudskog života – njegovu, naime, smrt. Snijeg se javlja kontrastivno prema tami koju će Volja Hapejeva uvijek pronaći tamo gdje progovara o Bjelorusiji i Minsku, ne prizivajući ih izravno. Minsk će biti „moj tamni, tamni, tamni grad / pod crnom dekom mojih misli“ koji je „siguran da ću opet doći / duž putanje leta moje sjete“. Bjelorusija se javlja još indirektnije. Ona je zemlja bez mora. „ja živim u zemlji / u kojoj se ljeti, s jeseni, da čak i zimi / drži školjka na uhu / namještena na frekvenciju mora / kako bi se zaboravilo – nijedan put ne vodi van / ni jedan jedini put / ne vodi k moru.“ U drukčijem se intonacijskom sklopu iznova javlja motiv melankolije, obojen beznađem: „sada znam / kako se definira beznađe / kada ju se ne može prevariti / nju – svijest / kada su oblaci na horizontu samo oblaci / a more // more – negdje jest – samo ne kod nas.“ More kojega Bjelorusija nema više nije more. Njegov je nedostatak simbol bezmjerne izoliranosti, geografske, povijesne, duhovne, duševne. 

Čežnja za daljinom u tom kontekstu povezuje se sa državom koja svaku čežnju za daljinom smatra neoprostivim grijehom. U ovome se segmentu lirika Volje Hapejeve formira kao, makar ne i eksplicitno, politička. Pri kraju će se zbirke naći pjesma koja počinje sljedećim stihovima: „tako napuštam te // vozim se na more“. To je nedvojbeno pjesma o odlasku, pjesma o napuštanju. Ako se promotri njezina grafička struktura, uočit će se lomovi koji su u nju upisani povećanim razmakom između pojedinačnih riječi unutar stiha („veli se       ljubičasta je boja usamljenosti“), ali i između samih stihova. Razmacima se podcrtavaju i iznuđeni prekidi u egzistenciji lirskoga Ja koji kulminiraju posljednjim distihom: „gubitak je stvari priprema / za odlazak ljudi“. Ide se prema moru. Ali zašto se ide? 

Na to će pitanje odgovor pružiti nizanje scena nasilja kojima se, ako nam je kontekst poznat, nedvojbeno priziva slamanje revolucije 2020. koja je izbila u znak protesta zbog manipuliranja izbora. No za razliku od autorica i autora o kojima je u ovoj rubrici bilo riječi ranije, Volja Hapejeva, u skladu sa svojom hermetičkom poetikom, ni o njoj ne progovara izravno. Kao što se more kristalizira u simbol izgnanstva tako se tijelo, prije svega žensko tijelo, pojavljuje kao kvintesencija fizičkoga nasilja, ali i kao spremnost da mu se pruži odlučan otpor. No u pružanju otpora nužno dolazi do povrede tijela. Ono kroz iskušenja kojima je izloženo, i kojima se samo izlaže, ne može proći neoštećeno. Povrijeđeno je tijelo, prema tome, još jedna bitna tema poezije Volje Hapejeva, a njegova se najsnažnija manifestacija pronalazi u traumi koja se tematizira i izravno, najdojmljivije u jednoj od rijetkih pjesama s naslovom, 13. listopad. Trinaesti je listopada Međunarodni dan sprječavanja katastrofa. U pjesmi se isprva prikazuje interijer jedne sobe u koju se upisuju elementi imitacije prirode. Potom se gotovo neprimjetno prelazi na kratko zazivanje osoba koje su na neki način (rođenjem, nečim što im se na taj dan zbilo…) stajale u vezi s tim datumom. U sljedećem se koraku u igru uvode dvije djevojke koje na televiziji prate emisiju „Na ovaj dan u povijesti“. Nastja, koja studira medicinu, čita majci iz udžbenika, a lirsko se Ja javlja iz pozadine s medicinskim sadržajem drukčijeg naglaska: „rana od šrapnela na toraksu / unutarnja krvarenja / posjekotina na bedru / fraktura lubanje // čitam izvještaj o traumi / i mislim: / kako je to / vidjeti najdulju kost svojim očima / ne kao anatomsku figuru u učionici / već u vlastitoj nozi“. Od udaljenog, gotovo apstraktnog objekta prijeći na vlastito tijelo, usto traumatizirano, povrijeđeno, otvoreno vlastitom ali i tuđem pogledu… Hapejeva dolazi do najveće dubine tjelesnosti, izloženoj neprijateljskim očima, povrijeđenoj oružjem, ali i razotkrivanjem intimnosti.

 No u zbirci postoji i drukčija tjelesnost, ona ženska, suptilna, reflektirana, koja se nalazi na suprotnoj strani od nasilja, u ljubavi. Doista, Vrt mutanata je i zbirka u kojoj mjesto pronalaze ljubavne pjesme. Ljubav ne oslobađa obaveze kritičkog promatranje vlastitoga Ja. Naprotiv, Volja Hapejeva svoje tijelo promatra s kritičkom distancom, a ta se distanca dodatno pojačava jer se tijelo izlaže i pogledima jednoga Ti, ili povremeno jednoga On, kojeg se, bar od trenutka takvoga prizivanja, može identificirati kao princip Muškoga. Te teme kao da se sublimiraju u sljedećoj pjesmi, stoga je navodim u cjelini: „pećinu tvoga tijela pronašla sam doista prekasno / vrijeme je da se ustane i napusti šuma / vatra se turobno progrizala ispod lopatice /  suzbijala je nadu i / bušila se dublje u unutarnje organe / krala mi je toplinu tako da se sjećam / bez pucketanja vatre smrzla bih se u hladnoći / bacila sam škripu svojih kostiju u vatru / kosti / su gorjele proždirućim plamenom i ostavile prah i pepeo / tuđinci su na meni ugljem iscrtavali / obilje šumova / rekli su: ima i drugih za koje nikada nisi čula / strugotine kože prosijavaju a bijele mrlje / spretno prolijeću kraj mene potaknut leptirovima / nesporazum je rastao kao lišće na drveću / jezivo je bilo tlo ukočeno je odskakivao / eho od praznih zidova – koplja / su bila zabodena u moj jezik zabranjivala mi riječi / sloboda na ovim geografskim širinama nije sposobna za preživljavanje / kao i u tolikim drugim čudnim glasovima samo je na smetnji / zavjese i vrane iz parka te sprječavaju / ili si ti bio taj koji ih je izmislio kao imena za njegove strahove? / duljina moje kose nije više bila dovoljna / kako bi tvoju pećinu zaštitila / od sunca / bilo je vrijeme da se probudim i vratim te šumi / no ja ću ostati: rikanje na jeziku medvjeda“. 

Proniknuti u hermetizam ove pjesme može se tek kada se odluči konzekventno slijediti određene teme i motive naizgled nasumično razbacane u njoj. Ako se zaborave početak i kraj, obilježeni obraćanjem jednoga Ja jednome Ti, naći će se pred skupinom riječi koje kao da odbijaju uspostaviti kontakt jedna s drugom. Cijela je recepcija otežana samovoljnom gramatikom koja se ne želi pokoriti jezičnim zakonima, što se pojačava pravopisom koji kao da nam namjerno stavlja prepreke u procesu shvaćanja onoga što se želi reći. Temeljito izbjegavanje interpunkcije, opkoračenja, da prijeđem na samu konstrukciju, koja ne samo da ignoriraju granicu između pojedinih stihova, već se ubadaju u stih sam, cijepaju ga a da ne  uzimaju u obzir njegovu semantiku, gradeći na taj način nove i uzbudljive prostore susreta u kojima se spaja ono što na prvi pogled ne izgleda blisko, sve su to elementi kojima se naglašava hermetična nepristupačnost lirskoga teksta. Tako se sreću pećina i šuma koje se dovode u vezu s dvije dominante figure u pjesmi, lirskim Ja i onim Ti kojemu se to Ja obraća. Makar se Ti već na samome početku pjesme gubi, njegova je prisutnost nepobitna. Nalazimo ga u tijelu Ja, u životinjama koje se prikradaju kroz šumu, u glasovima koji se prijeteći obavijaju oko Ja i ugrožavaju njegovu egzistenciju. Atmosfera je turobna, dva su bića razdvojena jedno od drugog i onoga trenutka kada se njihovo spajanje učini mogućim, kada Ja svojom kosom želi zaštititi pećinu u kojoj se nalazi Ti od sunca, shvaćamo da je sve doživljeno plod sna („bilo je vrijeme da se probudim“), da se Ti mora vratiti šumi, dok Ja ostaje, u svojoj samoći i prinuđeno na izražavanje na jeziku koje će ga, eventualno, spojiti s prirodom – rikanjem medvjeda. 

Tijelo na kojemu se ispisuju šumovi u drukčijem se kontekstu pojavljuje bez traumatske pozadine. No tomu je tako tek na prvi pogled. Odjeća koja mu je nametnuta, i to je doista prava riječ, („nikada ne bih pomislila da je nošenje jedne haljine toliki teret“) oduzima mu spoznaju nagosti u kojoj smo svi, Volja Hapejeva poantira, rođeni. Ali ono što joj uspijeva doista graniči s najvećim pjesničkim umijećem. Ona, naime, odvaja tijelo, koje u pjesmi postaje Ono, od sebe same – koja ostaje Ja. Kada se promatra u ogledalu bude joj se sjećanja „kako je s nama dvoma bilo i jest“ (i „nas dvoje“ su očito Ja i Ti), dok tijelo (Ono) slomljeno uzvraća pogled jer spoznaje da lirsko Ja „opet nosi pogrešan komad“ odjeće. Kada je tijelo ispravno, kada pogrešno odjeveno? Samome je tijelu, odvojenom od njegove vlasnice, to svejedno. Što kaže Ti? Ta nam se tajna ne otkriva. Rastanak (razdvajanje?), ako se promatra u kontekstu cijele zbirke, je nužan. Ljubav je pesimistična, ljubav je tužna, ljubav je nedosežna.

A opet, možda i nije. U zbirci se mogu pronaći mjesta koja nedvojbenu melankoliju prevode u svojevrsno slavljenje ljubavi. Pitanje je li ona tu promatrana kao nešto što ima potencijal za realizaciju ili je, pak, tek sjetno naslućivanje onoga što je moglo biti, ali se nije zbilo (možda čak i nikada neće) zapravo je sekundarno. Na početku kratko analizirana pjesma o odlasku na more, kojoj sam prodao dimenziju političkoga, otvorit će, svojim krajem i drukčiju, mada ne i proturječnu, misaonu strukturu. Odlazak je, rekao sam, njezin središnji motiv. No tu su i čekanje i rastanak: 

čekam strpljivo               hoćeš li se na ramenu 

                                        pojaviti kao slovo

                     ili bar kao neki znak.

Na kraju se cijela situacija obrušava u neminovnost. „gubitak stvari priprema je / za odlazak ljudi.“

Ako se pažljivije pogleda prethodni citat uočit će se nešto veoma važno. Lirsko Ja, naime, potencirajući svoje čekanje ukazuje na dva momenta. Onaj koga se čeka treba se pojaviti kao slovo ili (bar) kao znak. Obje te naznake aludiraju na potrebu njegove jezične prisutnosti. Ako ga već nema u tjelesnom obliku, valjda postoji kao slovo ili kao znak. Semiotika pomaže da se odsutno sačuva u virtualnim (duhovnim, reklo bi se nekada) prostorima. Kada se stvari počnu gubiti znak je to da se i ljudi pripremaju za odlazak, ili, u pasivu, da Ja biva pripremano na odlazak ljudi. Onda ostaje jezik. Volja je Hapejeva, naglasio sam, lingvistica. Ona jezik promatra iz dvostruke perspektive: kao znanstvenica razlagat će njegove prikrivene i otvorene strukture. Kao pjesnikinja koristit će spoznaje o funkcioniranju jezika kako bi ih integrirala u inovativnu, čak i eksperimentalnu, konstelaciju. Poigravanje se jezikom i njegovim strukturama da prepoznati i u tematiziranju profesionalne djelatnosti. Tako će lirsko Ja progovoriti i o lingvistici samoj, ukazujući čitateljici koliko mu je ta znanstvena djelatnost važna u samoj proizvodnji pjesama i kolikoj mjeri jedna kolaborira s drugom. Najbolji će primjer te suradnje pružiti sljedeća kratka pjesma: „usta su jedna vrst lingvističke cipele / pod kojom se svakodnevno nalaze tisuće riječi / tako se penješ – stalno / savladavaš brdo jezika“. Ili jedan dio pjesme hexagon u kojemu se motiv snijega isprepliće s jezikom i znanošću o njemu: „snijeg uhvatiti usnama / probiti put kroz hijeroglife trepavica: / dokon posao / kao i odnosi / ni grama gramatike / sve alveolari samo afrikati“. Svakodnevna situacija, metaforika (što su hijeroglifi trepavica?), odnosi među ljudima, negiranje gramatike, uvođenje stručnog jezika fonetike, elementi su to koji pjesmi pridaju notu tajanstvenosti, jezik koji želi biti tajni jezik. No tko će se na njemu sporazumijevati? Jer: kako prevesti/prenijeti nešto iz jednoga jezika u drugi? „Jezik je zatvor i sloboda / moju slobodu ograničavaju privatni strahovi“.

Uz Valžinu Mort Volja Hapejeva je najvažniji glas suvremene bjeloruske lirike. I jedna i druga nalaze se u egzilu. I jedna i druga postupno eksperimentiraju s pisanjem pjesama na tuđem jeziku. Odvojene od domovine, odvojene od jezika pokušavaju kontakt s njim podići na novi nivo. Obje pjesnikinje su se odlučile za hermetički iskaz, odbijajući narativniju varijantu poezije – koja u našem vremenu stječe primat. Bogatstvo tema i motiva, asocijativni rad, snažna metaforika koja se probija kroz na prvi pogled svedeni pjesnički jezik… Sve su to elementi kojima se poezija koristi na inovativan način kako bi se uspostavio izgubljeni ili bar zamagljeni kontakt sa svijetom života. Pjesnikinje pri tome ostaju na razini onoga o čemu pišu. Ni jedna ni druga se ne libi progovoriti, i to u jasnim slikama, o političkoj situaciji u Bjelorusiji pod kolhoznikovom diktaturom. Da im to neće olakšati povratak u domovinu, podrazumijeva se. Da im to neće oduzeti nužnu hrabrost za takvo pisanje, podrazumijeva se isto tako. U svakom slučaju, pripremite se za nove tekstove o Volji Hapejevoj i Valžini Mort u ovoj rubrici. I jedna i druga su ih zaslužile.       

Davor Beganović 02. 02. 2024.