Prije
nego naprave portrete lica u koncentracionom logoru,
govore „mi“.
Prvo lice jednine zamijene toljagama. Higijenskim mjerama.

Domovina i otadžbina se reklamiraju kao frižider
u kome ima mjesta samo za domaće namirnice: One iz naše bašte.

Tuđe se odstranjuju.

Po kućama se pripovijeda o bombama
u komšijskim kuhinjama i dječijim sobama.

Nihove ruže optužuju za glad u svijetu.

Utjeraju ih u rovove, logore, grobove.
Popraše štetočine.

Slave Dan nezavisnosti, Dan zahvalnosti.

Dan kad su žito odvojili od kukolja.

Kad završi deratizacija, šapuću: Ne ponovilo se.

Pisac Carlo Collodi je stvorio stolara Geppetta, Geppetto je bio vješt u svojem poslu i kada bi neko sudio o onome što je ovaj majstor napravio govorio bi o drvenariji i stolarskoj vještini Geppetta. Djelatnika, pa i stvaraoca, čine njegova djela. Po njima je on dobar majstor ili umjetnik. Geppetto je bio vrlo poseban majstor: napravo je lutka Pinocchia, poželio da on bude živo biće, uz pomoć dobre vile lutak oživio, otišao u svijet, svašta radio, na kraju došao pameti, vratio se kući, obradovao svog oca i tvorca jer je postao onakav kakav je trebao biti. Svaki bi pisac da njegov tekst postane putnik, svakom je više do njegova teksta nego do vlastita imena, a velika mu radost kada njegov junak (u slučaju filozofije njegove ideje i njegova misaona građevina) postane poznatiji od njega. Baš kao što znamo za Pinocchia, koji je postao od onih likova koji nanovo stvore svog autora, pa sada znamo i za oca koji ga je napravio i za pisca koji ga je opisao. Čak i više: Pinocchio iz Disneyevog crtanog filma potisnuo je Pinocchia iz Collodieve priče, jednako kao što nam filmovi formiraju predstavu o tome kako su izgledali likovi iz davnih vremena, jer smo te osobe samo u filmu i vidjeli, pa nam je film nanovo stvorio i junake knjiga i povijesne ličnosti. A kada se pojave nove verzije filmova sa istim ličnostima, u ovom slučaju sa Pinocchiom, onda nam je barem jedno vrijeme teško prihvatiti njegov novi lik, jer nam treba vremena i duhovne fleksibilnosti dok se naviknemo i usvojimo različito i novo, treba nam vremena dok usvojimo novi lik i drukčijeg stvaraoca. Svako djelo je obilježeno svojim stvaraocem, a i onim kako ga drugi shvaćaju i doživljavaju, jer stvoreno ode od svoga stvaraoca i živi svoju vlastitu sudbinu. A svaki stvaralac je svoje vlastito zrcalo, istina svojeg privida, sjena svojih snova i stvarnost svojih sjena. Svoja tvorevina, nekada sebi slična, nekada od sebe različita, čak samom sebi suprotna, a postaje lik za Drugog; stvaralac je to što jest, a i od sebe neka različita osoba. Stvaralac je cijeli svijet i odsjaj svoga djela. Iako je po sebi razumljivo, ipak treba naglasiti: stvaralac je u svome djelu, a stvoreno djelo je djelo, a ne slika stvaraoca, čak ni kada je njegov osobni pečat znak i garancija kvaliteta djela. Kakva je stvaralac osoba, drugo je pitanje i ne postoji uvijek znak jednakosti između djela i osobe. Ali mi i pored toga stvaraoca najčešće identificiramo i označavamo po djelu koji je stvorio, pa pamtimo stolara Gappetta i pisca Collodia po lutku Pinocchiu, koji je postao njihova oznaka i preobličio one koji su ga oblikovali. Pisac stvara svoje djelo, a na kraju dobro djelo stvori svoga pisca.

pastoru Saši

Crkva nam je bila krov
nad glavom
Svetim Duhom ispunjeni
razgovarali smo,
ništa pred Hristom
sakriti mogli nismo

Evanđeoska poruka
Pentekostna crkva
pastor i ja
tačno u podne
pred Biblijom
u prevodu Evanđeliste
Ivana Šarića

O Tolkinu i Ci-Si Lujsu
o Timu Keleru,
o Tomasu Mertonu
o Sv. Dimitriju

O stotinu čuda u
društvu dobrom
možeš prozboriti
pred živim Bogom
pastor i ja
u Sarajevu u ulici
Marka Marulića

Isusa Hrista poruka
film The Apostle
u mislima,
Ingmara Bergmana
luteranska kamera
radost Vilijema Simura

U Pentekostnoj crkvi
pred rečju iz Biblije
u prevodu Ivana Šarića
pastor i ja
tačno u podne

i radost Jevanđelja

Djetinjstvo

U mlijekošećernom talogu
Pojedene drobe
Na dnu zdjele
Djetinjstvo
Ostade

Očeva suza

Dijete od devet
Na crvanjskome proplanku

U zornoj rosi lipnja
Suzu oca od četrdeset jedne
Prvi put je vidjelo.

Ukoso okrenut
Halalio se sa majkom svojom.

Dvije hamajlije

Dvije ručne bombe
Jednu – zelenu, glatku
Drugu – crnu, kockaste košuljice

Čuvala je naša majka, ko hodžin zapis
U ormaru, u crnome cekeru
Ljeti iza jorgana
Zimi iza naŝe ljetne odore.

Seljene s haljinkama
U pet novodomova
Kroz rat i mir.

Kad se uvjeriše da je rat otiŝao
Majka reče školarcu:
Evo ti crni ceker
Nosi, u Neretvu baci!

Ispod brane
Naše dvije hamajlije
Zeleni vali zagrliše.

Straže

Od devet Dijete na straže ide.

Lovačku vuče.

Maho viče:
Oooo Sokole!

Kruh

Dragićina
Selo grudsko
Vinima optočeno

Udomi muhadžire
Od ummeta Muhammedova
Što ispod Crvnja hidžru učiniše
Kod Bošnjaka Isusova zakona.

Mira Bošnjakova
Kruh svakidašnji
Aiši peče

Pa ga sinovima njezinim
Umotanog
Crvenom tkaninom daruje.

Allah se prvi put u Dragićini spomenu
Aiša za Miru dovu učini:
Allah ti svako dobro dao!

I

Hodanje za mir

Od novembra jedne,
do februara naredne godine
stotinu i osam budističkih monaha
u zemlji Car Je Go,
samo u skromnim haljama,
kroz kišu, vjetar, snijeg,
i jalovo sunce,
hodali za mir.

Snagom sporohodajućeg spokoja
htjeli da ugase vatru,
obuzdaju haos
koji je u njihovoj zemlji,
izvan tišine hrama,
užgao Harlekin.

Veliki mediji o tome su,
uglavnom, šutjeli.
Unosnije im – bolje
se plaćaju –
Harlekinove vratolomije:
prijetnje i laži,
gaženje tuđih cvijetnjaka.

II

 Hodanje za poeziju

Miroslavu Mandiću

Moj davni poznanik
još od sredine osamdesetih,
mnogo puta hodočastio poeziju.
Od groba do groba,
od humke do humke,
od pjesnika do pjesnika:
od Cankara do Njegoša,
od Prešerna do Helderlina…

Hodao. Šutio. Gledao.

Jednom, kad je došao
u moj mali grad,
kratko me je
učio strpljenju:
“Vidi, kad sipaš vodu,
nikad ti ne treba
jak mlaz.
Nego neka curi,
curka, kàpa,
sporo i neumoljivo
kao život.”

Poslije sam živio i ovako,
i onako.
I sporo i brzo,
griješio,
pa ispravljao
krive drine…

Ali nikad.
baš nikad,
nisam zaboravio
tu važnu lekciju.

pukla je i rasula
se padoše na
pod otkotrljaše
se biseri perle staklene
i plastične
u svim smjerovima na sve
strane neke ostaše tužne
visiti na prekinutim
nitima nekoliko ih ruke
vratiše u kutijicu
ostale stigoše
do bližih i
delekih zemalja
patagonije amerike
švedske
japana par se smrznulo
u ledu antarktika
par na dno oceana
potonulo
za neke vele kako
su uzletile napustile
svijet naš
najdalje se dometnuše
one za koje se
nije znalo u čiji
san uđoše kroz
čije grlo
skliznuše čije čelo
kao metak
pogodiše čije srce
zauvijek
utišaše

U čekaonici Klinike za očne bolesti
u Banjaluci,
sa Perom Zupcem
čekam nalaze kontrolnog pregleda.

Pero Zubac i sad voli svoju Svetlanu,
meni se odnekud javlja Ljiljana.

A po Mostaru i Banjaluci,
po raskriljenoj knjizi,
opet padaju
neke modre kiše.

Pod novim Starim mostom u Mostaru
Perina Svetlana
baca oblutke u Neretvu,
pod Gradskim mostom u Banjaluci
moja Ljiljana
oblucima mreška površinu Vrbasa.

Skida Svetlana sa sebe
Pjesnikov pogled
i ulazi u hladnu Neretvu.
Vri voda oko njene nagosti,
sakriva se Mjesec za oblak,
krije da mu je na lice prešla
rumen sa kože Svetlaninih dojki.

Drhturi Ljiljana
pod ogrtačem vedre aprilske noći,
privija oko sebe moja vrela sjećanja.

Eno, Pero Zubac i Svetlana
čitaju Ljermontova,
bistre Spinozu,
gledaju filmove Džejmsa Dina,
Ljiljana i ja slušamo
Duška Trifunovića,
čitamo Emila Sijorana,
gledamo filmove još nerođenog
Leonarda Dikaprija.

U čekaonicu ulazi medicinska sestra,
maše mojim nalazom:
Rožnjača u katastrofalnom stanju.
Desnim okom samo ćete nazirati predmete.
Manite knjige,
čuvajte to još malo vidjela u lijevom!

A po Mostaru i Banjaluci,
po raskriljenoj knjizi,
opet padaju
neke modre kiše.

Pero Zubac mrmlja
(ili mi se samo čini):
Da mi je znati ko joj laži veze,
ne bi mu proteze,
ne bi mu zubne proteze…

Desilo se to prije ovog rata, dok sam još redovno krajem juna, boravio desetak dana u Šibeniku na Jugoslavenskom festivalu djeteta, gdje sam vodio pjesnički dio. Lijepo je to bilo. Dovodio sam pjesnike, s njima se predstavljao djeci. Tako sam upoznao i Arsena Dedića, koji nije bio aktivan kao pjesnik, ali smo se upoznali. Kasnije svaki dolazak Arsena Dedića u Banjaluku, obavezno bismo se vidjeli. Ne znam tačno kada je to bilo, ali znam da je bilo u našem Domu kulture, koji je vodio Sead Sadić. Bio sam obavezno prisutan, a kada je Arsenov nastup završen, Sejo nas je odveo u divan restoran u Narodnom pozorištu, u koji se restoran ulazilo odvojenim stubištem. Tako smo se našli za jednim stolom, pored Seje Sadića i Arsena Dedića, bio sam ja i Kolja Mićević. Razgovor Arsena i Kolje bio je beskrajan. Arsen se divio Kolji, i njegovim pjesničkim čarolijama, vezanim za Vijona, kojima se divio i Miroslav Krleža. On je mnogim novinarima i poznanicima govorio o Koljinoj varijaciji jedne jedine strofe Vijona, na stotinu i pedeset način. Tako se i Arsen Dedić tome divio i samo o tome razgovarao do ponoći. Iza našeg druženja ostala je „Trubadurska kantilena za Arsena Dedića“. Ali to nikada nije objavljeno, i ja nisam siguran ko je to napisao, Kolja Ili ja. Niko tu „kantilenu“ nije objavio, ja sam je pronašao među svojim bezbrojnim papirićima. I ja je sada želim objaviti. Od prisutnih tada ostao je živ samo ovaj pisac.

TRUBADURSKA KANTILENA ZA ARSENA DEDIĆA

Svijet ovaj živi od promjene!
Pošto prođe sve bitne mijene,
Sve što se rodi jednom uvene.
Baš sve: svijet, leptir, čak i žene,
Jednom se pretvori u krhke sjene.
I sreća leđa srećnom okrene,
Pa se preseli među sjene,
Samo se ti ne daš, moj Arsene.

Domagoj Rogulj: Ninina bilježnica, Hrvatski autorski strip, Osijek 2025.

Najprije o perspektivi glavnog lika: u hrvatskoj su književnosti, ili u našoj naraciji općenito, vrlo rijetke pripovijesti muških autora ispripovijedane u ženskome licu. Ako je žena, djevojka, djevojčica glavni lik u pripovijesti koju izlaže muškarac, onda je ona posredovana u trećemu licu. U usmenoj predaji, priči koja će biti ispričana u vlaku ili u čekaonici, u književnom tekstu, romanu, priči, pripovijetki, u kazališnoj predstavi i na filmu, muškarci ne pričaju ženske priče, za razliku od žena koje odvajkada pričaju i muške, i ženske priče, ili su najprije počele pričati muške, e da bi se tek potom izborile za tu slobodu da pričaju i ženske priče. Sve je to poteklo iz nekih prethodnih patrijarhalnih tradicija – premda je priča u nas vazda bila ženskoga roda, žene su bile prenositeljice važnih predanja, a s njima i povijesti zajednice, ali da bi ih se ozbiljno shvatilo, pripovijedale su iz bitno muške perspektive – ali u posljednjih sedamdesetak godina, ili od vremena socijalističke emancipacije, muška zarobljenost u samo muškoj priči nije više imala toliko veze s patrijarhatom u zajednici, koliko sa skurilnošću same pripovjedne geste koja bi podrazumijevala prelazak iz muškog u žensko lice. Pojednostavljeno rečeno, i ne sasvim krivo, kao što se žene u moderna doba lako i ne gubeći ništa od sebe presvlače iz ženske u mušku odjeću, dok muškog presvlačenja nema bez odricanja od vlastite muškosti, tako žene lako i uvjerljivo govore muškim glasom, a muškarci se nerado i neuvjerljivo uživljavaju u žensku perspektivu. A u najnovija, agresivna i aktivistički isključiva doba, takvo što im biva i zabranjeno, jer muško, kao, ne može znati što znači biti žensko!

“Ninina bilježnica” je, dakle, ženska priča muškog autora. Domagoj Rogulj (1978.) napisao je i nacrtao izvanredno zanimljiv ženski ispovjedni roman o odrastanju, kakav bi, da smo malo slobodniji i opušteniji, ili da su naši doživljaji umjetnosti i književnosti više određeni stilskim i poetičkim razlikama, a manje razlikama koje su zadane ginekološkim i urološkim zadatostima, zapravo pripadao i ženskom pismu, i ženskom stripu. Glavna junakinja, Nina, “neobična djevojka iz Splita”, dugih crvenih kosa, živi s nonom Cvitom, čita pametne knjige i voli pametnu glazbu, zaljubljuje se fatalno i nesretno – ako nije fatalno i nesretno, onda, priznajmo to sebi, nije ni bilo baš neko zaljubljivanje! – i tako odrasta, pa odlazi u Zagreb na studije, u neka povijesno-društvena vremena zadana godinama u kojima je odrastao i sam autor ovoga crtanog romana. I to je ono što čini čvrstu biografsku okosnicu knjige i njezin nama prepoznatljiv i blizak biotop, ali to je i ono što je u cijeloj priči najizazovnije i ovom čitatelju (i gledatelju) najprivlačnije. Naime, u određenom smislu “Ninina bilježnica” autobiografsko je djelo, napisano i nacrtano iz perspektive drugoga spola (ili ćemo to ljepše reći: roda). Jer osim što se Ninino vrijeme odrastanja poklapa s vremenom odrastanja njezina autora, i formativni gradovi su im zajednički. Čak i da im ništa više nije zajedničko, mogli bismo govoriti o autobiografiji. Pritom, da cijela stvar bude totalno uvrnuta, ali opet na jako dobar i čitatelju-gledatelju blizak način, Domagoj Rogulj uopće ne pripovijeda u prvom ženskom licu. A ne, on svoj strip, koji ustvari i nije strip, nego je to više slikovnica za odrasle, izlaže u trećem licu, ali ne da bi stvorio odmak prema drugom spolu i rodu, nego on to čini da bi – tobože! – stvorio odmak prema samoj priči. Kao da je on stvarni Nina, pa svoju priču izlaže u trećem licu da bi izbjegao “pretjeranu” identifikaciju. Uglavnom, majstorski izvedena stvar!

“Ninina bilježnica” dokumentaristička je, povremeno i veristička stripovska pripovijest, sa snažnim elementima lirske proze. Opet paradoksalan spoj! Preselivši se u Zagreb, Nina živi u “žutoj kućici pored rijeke Save”. Ta žuta kućica ustvari je nekadašnji Brazil, onaj nasukani splav iz pjesme Jinxa, na koji se jednom davno izlazio. Ninu vidimo ispred Umjetničkog paviljona, pa pored Muzeja suvremene umjetnosti, s prijateljicom Dorom lista kataloge Sanje Iveković i Ivana Picelja… Ali ljubav, ljubav je prava, velika i odistinska njezina tema, ili tema Domagoja Rogulja! O toj vam ljubavi, međutim, ovaj čitatelj ništa ne kani reći, jer bi svaka riječ tu vodila iritantnom spojlanju nespojlivog, i prepričavanju neprepričljivog. Poanta je u tome da je Domagoj Rogulj stvarno napisao i nacrtao žensku ljubavnu priču. A nije se uživljavao u priče drugih žena, nego je ispričao priču žene u sebi. I to je ono što zapravo jest temelj prelaska s jedne na drugu stranu, iz jednoga u drugi rod u pripovijedanju, te objašnjenje većine velikih muških priča ispričanih tokom povijesti glasom i perom pripovjedačica. One su, naime, svoja muška lica tražile i nalazile u sebi, a ne izvan sebe. Ali to je već neka druga, vrlo duga priča, koju bi vrijedilo tek započeti…

Urednica

Irena Jukić Pranjić, akademska likovna umjetnica, povjesničarka umjetnosti i prije svega ostalog strip je crtačica, i jedan od markantnijih entuzijasta hrvatskog stripa, općenito. Usto, radi na crtanom filmu, nastavnica je u školi, predaje strip na akademiji, radi u vezi sa stripom sve što treba i gdje god treba… Ona je urednica ove dobre, upečatljive i pametne knjige. Čitatelj nema pojma kako je teklo i od čega se sastojalo to uređivanje, osim što misli da je Irena Jukić Pranjić Domagoju Rogulju bila gromobran i stožer. Bila mu je ona čvrsta tačka oko koje je mogao zakovitlati svoje djelo. Kao što Irena Jukić Pranjić je i inače u onom što za druge radi.

Emancipacija

Započela je tako što su se žene borile za emancipaciju od uloge koja im je bila zadana unutar patrijarhalne zajednice. Njihova je emancipacija naravno vodila i emancipaciji muškaraca od njihovih moranja unutar iste takve zajednice. U trećoj fazi, međutim, započinje borba za emancipaciju od dijela metoda kojima je emancipacija vođena. Jer ni ova se borba, kao ni ijedna druga revolucija, ne vodi metodama koje ne ostavljaju i loše usputne posljedice. Njih se valja postupno oslobađati, no ono što u svakoj priči o emancipaciji valja naglasiti jest da nijedan od pomenutih procesa nije dovršen, i da sve emancipacije, od one prve, traju usporedno, i dok god usporedno traju, one su dobre.