Niotkud, kao munja što mutnim nebom sijeva,
i pjesma tvoja bi htjela da sama iz sebe pjeva;
no to je opsjena tek, za tvoje oči varljiv pričin:
jer čak ni ništavila nema što je stvoreno ničim

Neznana klica raste u svemu, a lijeno drijema
u pojmu koji i ne sluti kako se obličju sprema,
da će i on, jedanput, među druge prizore stati,
a potom, skrušenu i bolnu, molitvu tiho sricati
da istovjetan se rodi kad se u svoju tajnu vrati

O tom pjevati kušaj, što nije lako, razumije se,
jer valja, kao sa svoga lica, skidati sve zavjese,
biće svako ćutjeti tako, znati da njina je drama
i tvoja navlas: nije te svijetu misterij dao sama

                                                             (5.4.2023.)

Nisam poznavalac sedme umjetnosti. Kada odlučim da nešto pogledam, idem na provjereno. Oslanjam se na preporuke bližnjih prefinjenog ukusa. Kit (The Whale) je bilo to provjereno. Koliko me je zaintrigirala sama naslovna fotografija filma, tužni pogled debelog i proćelavog Brendana Frejžera, toliko mi je i sam naslov bio zvučan. Kit, veliki sisar zavidne inteligencije, poznat i kao biblijski spasitelj pobunjenog proroka Jone, koga je u svojoj utrobi nosio tri dana.

Utroba kita, velike, trome, u biblijskom kontekstu bezopasne zvjeri, predstavljala je utočište jednom neposlušnom Božijem izabraniku u vrijeme njegovog nećkanja oko izvršavanja zadatka spasenja onih za koje je nosio odgovornost. Kasnije, u jevanđelju, ta trodnevna sigurna zona, prepoznata je i kao metafora centralnog događaja za hrišćane, tridnevnog Vaskrsenja.

Ne volim da zamaram prepričavanjem, i „spojlujem“ film, ali zarad čitljivosti daljnjih redova reći ću da je Kit priča o jednoj sedmici (posljednjoj) u životu morbidno pretilog profesora književnosti, koji ne izlazi iz svoga stana, predavanja studentima održava onlajn sa isključenom kamerom, a u životu mu se svakodnevno pojavljuje samo jedna prijateljica, istovremeno i medicinska sestra koja pokušava da vodi brigu o njegovom zdravlju.

Od samog početka u radnju se ubacuju i mladi hrišćanski misionar i profesorova kćerka buntovna tinejdžerka, zapravo ključna ličnost priče, a pred kraj i njena majka, profesorova bivša žena. Tu je i ličnost koji se nevidljivo, prisutna u odsustvu, provlači kroz priču, mladi preminuli profesorov ljubavnik, koji nas, povremeno navodi na krivi put u iščekivanju razvijanja događaja.

Krivica, emocija koja prožima čitav film, srž mučne atmosfere u koju ste uvučeni od početka, izvire iz samog izgleda nosioca radnje, a kako događaji kreću da se odvijaju i iz njegovih postupaka, neprestanog izvinjavanja i skrivanja. Dok mi naslućujemo njeno porijeklo i možda pretpostavljamo da ima veze sa zabranjenom ljubavlju (na šta nas navodi i pomalo agresivno prisustvo mladića misionara u filmu) profesora sa svojim studentom ili evidentije, zbog studentovog (Adamovog) samoubistva, radnja se ulaskom u „utrobu kita“ sedamnaestogodišnje djevojčice, i pravljenja poptune pometnje u njoj do samog kraja, počne rasplitati u drugom pravcu.

„Ono što mi smeta kod religioznih ljudi“, reći će sedamnaestogodišnjakinja samo malo starijem hrišćanskom misionaru fanatične denominacije Novi život „je što kada otkriju Boga povjeruju da su bolji od drugih. Kada otkriju svoju grešnost, počinju da nas ubjeđuju da su samo oni u pravu“. Zaista, misao koja ako smo iskreni prema sebi, jednostavno nije mogla a da se ne provuče kroz glavu bilo kome ko sebe vidi kao dio vjerske zajednice, iz sopstvenog iskustva reći ću, Crkve.

Možda taj narativ o izabranosti i spašenosti zaista čini svoje kada se samoprepoznamo na način na koji je to učinio carinik u jevanđelju. Možda nam pomaže da izađemo iz okova sopstvenih ograničenja s kojima smo se suočili i još težih gotovo neraskidivih okova krivice. Ako jeste tako, zašto nam se onda dešava da svojim stavom , nasuprot riječima, upadamo u osudu i uvodimo sebe u još veću opasnost da ne prepoznamo spasenje jer smo postali fariseji?

Kit je priča o tim težim okovima. To je priča o oštrici krivice čiji ubod glavni junak pokušava da anestezira do samouništenja. Majstorski reditelj, David Aronofski, ne prvi put, gradi psihološki profil čovjeka koji pokušava da se nosi sa sobom i svojim opsesijama. Ono što je posebno zanimljivo i precizno pogođeno jeste način na koji to u ovom slučaju čini.

Navikli smo na priče o samozaboravu kroz alkohol ili narkotike, ali hranu (sve prisutniju u funkciji antidepresiva) zanemarujemo. Kada je hrana u pitanju radi se o nečemu elemntarnom, što iako već odavno ne služi isključivo kao postulat za održavanje života, u svojoj primarnoj svrsi jeste. Ona nas održava u životu. I to ne samo fizičkom (u čemu zapravo i leži njena moć da se pretvori u oružje samouništenja), već i u mentalnom i emotivnom, jer ona je i ljubav, utjeha, pažnja i užitak. Ona je odnos sa majkom koja nas hrani, a u krajnjoj instanci i sa Bogom koji nam se na isti način daje na evharistijskom sabranju.

Krivica je, kako je prikazano i u filmu, smrt prije smrti, a hrana pokušaj da se vratimo u život koga gubimo jer ga nismo zaslužili i želimo da nam ga neko drugi vrati. Na kašičicu, na usta, u onoj istoj nevinosti u kojoj nam je dat na samom početku dok još nismo bili „krivi“ ili još nismo bili u prilici da realnu (a u ovakvim ekstremnim slučajevima gotovo nikada nije realna) ili naučenu, transgeneracijski prenesenu, krivicu osvjestimo.

Religiozni momenat u filmu, koji se od početka provlači, djeluje sporedno, ali služi svrsi mogućeg okidača krivice, osovine oko koje se vrti naša ispravnost, dostojnost, odsustvo ili prisustvo krivice i onaj fatalni osjećaj da smo bolji.

Profesor književnosti skriven u ogromnom tijelu koga izbjegava da pokaže, (samo)osuđen na smrt u istom, svaki put kada joj se približi (zbog užasnih asmatičnih napada ili morbidno visokog pritiska) i povjeruje da mu je konačno došao kraj, u sebi ponavlja ili čita (ili traži da mu neko čita) jedan isti esej o romanu Mobi Dik. Do samog kraja mi ne vidimo zašto to čini, ali u jednoj rečenici paralela sa njegovom egzistencijom je očigledna. Autor (autorka, kasnije saznajemo), kaže u eseju da je opisom kitova u romanu, pisac samo želio da nas „skrene sa svoje lične tužne priče“. Kitovi i u eseju bivaju prepoznati kao spas od tragedije „tužne priče“, odmazde ili samoodmazde, skrovište.

Religiozni mladić, pripadnik evidenstno rigorozne i misionarskom raspoloženju sklone hrišćanske sekte, takođe prepun fantomske krivice, pred sam kraj filma hvata se jednog novozavjetnog citata (a Bog je, kako je to sročio jedan moj divni zemljak, franjevac, „u rukama luđaka opasan“) i kreće u svoju, u takvom nastrojenju duha uvijek besmislenu, misiju spasavanja drugoga i izlaže nas konačno svojoj nezreloj i nakaradnpoj religioznosti. Tek u tom momentu u priči mi uviđamo da naš junak, sa tom vrstom krivice nema problem (mada to možemo da naslutimo od početka jer mu prisustvo misionara ni u jednom momentu ne smeta) i počinje da razvija klupko druge vrste krivice. One gadne koju u sebi nosimo svi od momenta kada sačinimo novo ljudsko biće i nazovemo se roditeljem.

Ljubav za Čarlija nije krivica (u filmu se govori o homoseksualnoj ljubavi, što u prisustvu pripadnika „Novog života“ i citata koji on pred kraj filma bira da čita Čarliju, može da nas ponovo navede na krivi zaključak), zaljubljenost je nešto što se desi, začin života koji svi želimo ili ga se rado sjećamo, jedan neophodni samozaborav i transcendencija nad učmalom i teškom svakodnevicom. Slatko i opojno stanje koje vodi u samozaborav, a samozaborav u krivicu.

Jer samozaborav nikada nije samo samozaborav, on je i zaborav drugog koji čini naše svakodnevno ja.

Čarli je svoju kći, koju sada mukom vraća u svoj život, napustio zbog jedne druge, povrh svega zabranjene ljubavi. Zbog traženja sebe, susreta sa samim sobom, koji ga je u očima svijeta činio nepodobnim ocem i vraćao u posebnu krivicu. A svaka krivica je višeslojna, besplodna i opaka. Usađena neprirodno na mjesto odgovornosti koja za razliku od nje jeste dio nas.

Susret sa drugim ljudskim bićem zahtjeva da se krivica nadiđe. Čarli pušta svoju kćer u svoju utrobu kita. U svoj svijet bolesti, samoće, destrukcije i skrivanja sopstvene „tužne priče“. U momentu njenog dolaska i njegovog neodustajanja od nje, on počinje da gleda oči u oči svojoj „tužnoj priči“, i suprotstavlja joj se na način da ne dozvoljava da ona predstavlja njegov kraj, već je pretvara u sopstveno spasenje.

Kćerka kojoj pridaje osobine koje ona možda i ne posjeduje, postaje njegovo „jedino dobro u životu“ (ona je i autorka eseja o romanu Mobi Dik, dakle, talentovana je), što ako smo uočili ono čime se on bavi i način na koji to radi, vidimo da je daleko od istine, ali u svjetlosti suprotstavljanja autodestrtukciji i pobjede nad bezdanom promašaja, dobija svoj smisao.

Čarli nije učinio „jednu dobru stvar“, već možda samo jednu, jedinu lošu. I to ne lošu kao krajnju vrijednost, jer nikada ne možemo unaprijed znati šta će se izoriditi kao krajnji ishod naših postupaka, već prosto nezgrapnu ili neodgovornu, jedinu koju je u tom momentu bio u stanju da izabere. Možda samo jednu od suludih opcija nemogućih izbora pred koje nas život neprestano stavlja.

Za razliku od velikog broja savremenih filmova okupiranih mračnom realnošću i nemogućnošću izbavljenja iz iste, Kit zadivljujuće daje (čak religioznu) nadu. Čarli osvaja ljubav, vraća je, izlazi iz sebe, korača prema ćerki, „svom jedinom zapostavljenom dobru“, i odlazi u svjetlost u kojoj „moljac ne izjeda i rđa ne kvari“. Koja ne baca sjenu na naše postojanje i koja preobražava naše nesavršenosti.

Tamo će i Alan moći da ga vidi onakvog kakav jeste, sada, nakon što je susret sa kćerkom učinio da ona već jeste.

www.teologija.net

Za sljedeću će priču u opsađenom gradu reći da je izmišljena. Da se radi o mutnoj legendi koja je nastala od zla vremena.

Jednom godišnje se, na izmaku zime, u svim većim mjestima naše zemlje, zapravo u svim mjestima koja su imala trg, održavala procesija u čast Bogomajke bez Djeteta.

Iz kuća bi izlazili parovi s djecom: otac, mati, a djece onoliko koliko su po volji Božjoj narodili, pa bi se zaputili prema trgu. Svud naokolo bubnjari su udarali u velike i male bubnjeve, zvečale su činele, zvonili su zvončići. Iz mračnih bi haustora izronile sjajne zlaćane trube, za njima su išli trubači nabreklih obraza, iz čijih se pluća prolamao sav očaj ovoga svijeta, pred kojim su se djeca otimala iz ruku roditelja, da zatisnu uši pred vriskom truba, da izbjegnu paklenom topotu i maršu bubnjeva, od kojeg su zastajala njihova malena srca.

I kako bi se otela, tako bi ih, jedno, pa drugo, i treće, netko odvodio.

Za svake procesije na Dan Bogomajke bez Djeteta u gradu su nestajala djeca. Pred rodniju godinu dvoje-troje, ali znalo je biti gladnih i tmurnih godina, kad čovjek više ne bi gledao čovjeka, da nestane i po dvadesetero djece. Jedne godine, čak trideset dvoje!

Znalo je biti da majci i ocu u istome danu nestane svo troje njihove djece.

Otimali se da ne čuju trube.

Procesija na Bogomajku bez Djeteta slavljena je da bi se svijetu vratio Bog.

A ljudima uzela nada bez Boga.

Onda se zaratilo, neprijatelj je ponovo opsadio grad, procesija se nije više održavala, ljudi su rekli da toga nikad nije ni bilo.

Stigla ih je muka pa se nisu sjećali svoje nestale djece.

Tog dana smo išli u školu, ali nastave nije bilo. Posvuda se slavilo. Bio je Dan oslobođenja Sarajeva, dan kada su partizani ušli u grad, oslobodili ga nakon četiri godine strahovlade i terora. Ulice su bile okićene državnim zastavama i onim s grbom grada, na trgovima se s razglasa čula pjesma, prigodna, svečarska. I sve je tada bilo blještavije, glasnije, okićenije i svečanije negoli prethodnih godina. S razlogom – obilježavala se dvadeseta godišnjica slobode.

Pred školom smo se okupili sat kasnije nego obično. Direktorica je stajala pred ulaznim vratima i davala nam znak da svi pođemo, ne u učionice, kao obično, nego u fiskulturnu salu.

Sala je za tu priliku bila posebno okićena, upletene trake krep-papira visile su s plafona, slike narodnih heroja i crveni karanfili, krasili su prostor ispred govornice. Na parketu sale bile su postavljene klupe po kojima smo posjedali.

Svečana priredba otpočela je prigodnim govorom direktorice. Školski hor je otpjevao nekoliko rodoljubnih pjesama, muzička sekcija nastavila s partizanskim koračnicama. Potom su učenici čitali nagrađene literarne radove na temu slobode i ljubavi prema domovini.

A onda je došao red na posebno najavljenog gosta priredbe, borca koji je s partizanima umarširao u Sarajevo šestoaprilskog jutra te, nama đacima daleke, 1945. godine. Bio je to živi svjedok dolaska slobode, heroj ranjen u završnim uličnim borbama, saborac Valterov. On nam je govorio o tim danima, ali i o stradanjima Sarajlija tokom ratnih godina, sve do trenutka kad su patnje prestale, kad se zastava s petokrakom zavijorila na Vijećnici.

Tu on spomenu kako je u rano proljeće posljednje godine rata teror u gradu kulminirao.

“Za upravitelja grada postavljen je Maks Luburić pod čijom komandom su kaznene jedinice  sijale strah među građanima. Sedmicama su se čuli jauci i krici, a onda pucnji iz vile u Skenderiji gdje su bili stacionirani Luburićevi krvnici. Tako je bilo do pred sam kraj. Deset dana prije nego su poraženi i natjerani na povlačenje prema Doboju, fašisti su počinili masakr nad pedeset sarajevskih građana. Nakon što su ih danima tukli, mučili i izlagali svakojakoj torturi, objesili su ih na Marindvoru, u drvoredu poniže Fabrike duhana. O svakom stablu visio je jedan rodoljub ili pripadnik pokreta otpora, pogubljen bez suđenja i dokazane krivice.”

Ova njegova ratna priča me potresla, nisam mogao shvatiti da su se takva zla dešavala u mom gradu, pa još u obližnjem kvartu, podno brežuljka niz koji smo se zimi bezbižno sanjkali.

Kad sam došao kući, s majkom zapodjenuh razgovor o ratnim danima u Sarajevu, o tome kako ih je ona doživjela, šta joj je najteže bilo. Spomenula je tri stvari, njih se i kasnije pred nama prisjećala.

Počela je o deportacijama Rahele i Rifke, svojih najboljih školskih drugarica i njihovih obitelji, što se desilo već na početku rata. Vidjela je kako ustaše upadaju u njihove kuće i kuće drugih Jevreja, kako ih tuku i tjeraju u kamione, kako se nad njima iživljavaju. Sjedila je pored zamračenih prozora, gledala i plakala nad nesrećom svojih prijateljica i komšija, zgražavala se nad postupcima bagre i nitkova. A sljedeći dan bi gledala iste neljude kako ulaze u te jevrejske stanove, useljavaju u tuđe i oteto.

“Rijetko su to bile lokalne ustaše, nego uljezi iz Posavine i muhadžiri iz Istočne Bosne, prebjezi od Foče, Rogatice i Gacka. Znali smo da su došljaci, to oni nisu krili, govorili su glasno svojim nariječjem dok su, šepureći se u crnim uniformama, prolazili Abdićevom i Mejtašom. Šinjele su nosili raskopčane da bi se vidjeli zlatni lanci o koje su kačili do jučer tuđe satove.”

Gledala ih je i u drugom svjetlu, reče mi mati tada. Posmatrala ih je kako u panici bježe pred partizanima, skidaju ustaške uniforme, presvlače se u stare odore, pakuju zavežljaje, psuju i proklinju dan kad su napustili svoja sela. Žene su vukle djecu za ruke, plakale i naricale. Bježali su iz grada, ali nisu mogli od svojih nedjela. Znali su da s njima putuje i zlo koje su posijali, zlo koje traži da bude namireno.

Mati reče da će rat zauvijek pamtiti po hapšenju brata Ivana, ilegalca kojeg su kolege prokazale, izdale da u roditeljskoj avliji ima zakopan pištolj i nekoliko ručnih granata. Ispriča kako je pet agenata Ustaške nadzorne službe, ozloglašene tajne policije, provalilo kapiju i nasilno ušlo u njihovu kuću. S vrata rekoše Ivici da je uhapšen, te zapovijediše da uzme lopatu i s njima pođe u baštu. Jedan je već stajao na mjestu gdje je ubrzo potom otkopan sepet i u njemu krpama omotano oružje. Odveli su ga. Bio je mart 1942. godine.

Deda Stipo je odmah pošao do nadbiskupa da ga zamoli da mu izbavi sina. Mislio je, znaju se, krštenju njegove djece je nazočio, u kuću mu dolazio. A i susjedi su bili, djed je godinama imao pekaru u Buki, tu su do pred rat i stanovali, tik pored biskupove palače. Svaki dan su se na ulici sretali i pozdravljali.

Kad je djed ušao u ured, ovaj ga nije ponudio ni da sjedne, kamoli šta drugo, naglasi mati. Razgovor je bio kratak, za dedu mučan i bolan. Domaćin je bio direktan, znao je šta je razlog posjete.

“Stipo, on je komunist, on radi protiv naše crkve i naše države. Nema mu pomoći” – saopštio je nadbiskup hladno. Pritom je dodao: “Mi se od takvih moramo braniti, oni nas hoće bezdušno smaknuti.”

I pored ovih zloslutnih riječi, svi ukućani su se nadali da će Ivica biti pomilovan. No od njega je tokom desetak mjeseci stiglo samo nekoliko poštanskih dopisnica, s par šturih rečenica kojima je javljao da je dobro i da je živ. Potom su i one prestale stizati. Nakon rata mu je podignuta spomen-ploča u Grafičkoj školi, nju je pohađao.

“Glad i hladnoća nisu ništa u poređenju sa strahom od bombardovanja”, nastavila je mati svoje prisjećanje na grozote rata. Bila je svjedok razaranja i stradanja koja su pričinile njemačke štuke aprila 1941. Od 1943. su uslijedila brojna saveznička bombardovanja grada i obližnjih naselja. Svako malo zasvirale bi gradske sirene za uzbunu. Jezivi zvuk parao je uši, lomio nerve, unosio strah i paniku. Za sebe bi tada sigurnost potražila u podzemnim skloništima Fabrike, ali je očajavala misleći šta je s njenima, brinula se gdje su joj braća i roditelji, da li su se stigli sakriti u neki podrum.

Upitao sam je i o posljednjim danima rata, te o zločinima koje su počinili gubitnici.

Mati spomenu kako je odmah čula za mučilište na Skenderiji, da su joj svi govorili da u taj kvart ne zalazi. No tragovi zločina ostavljani su i drugdje po gradu. Par puta je vidjela osobu ustrijeljenu, beživotno tijelo kako leži na pločniku. A onda je jednog dana, skoro pred oslobođenje ugledala ljude obješene, čitav špalir mrtvih tjelesa u marindvorskoj aleji, od Fabrike  do Zemaljskog muzeja. Skamenila se od tog prizora. Pa poče pričati kako se to desilo.

Tog jutra je pošla na posao, pa je u žurbi, izlazeći iz crkve na Marindvoru, gdje je prije posla redovno svraćala, glavom zamalo udarila u cipelu čovjeka koji se klatio obješen o drvetu. Vrisnula je, gotovo izgubila svijest, neko ju je pridržao ispod ruke. Tu mati htjede nastaviti s opisom prizora i događaja, ali je prekinuh.

Moj interes se munjevito usmjerio na nešto drugo, nešto što je spomenula, a o čemu do tada ništa nisam znao. Zapitah se šta je tražila u crkvi kad tamo ne zalazi, niti je nas ikad tamo vodila. Tu je moja radoznalost u hipu pobijedila doskorašnju strpljivost slušanja majčine ratne ispovijedi.

“Šta si radila u crkvi, zašto si tamo svraćala svakog jutra?” – prekidoh je pitanjem.

“Išla sam se pomoliti, rat je bio, ginulo se. U tom vihoru čovjek se osjeća tako malim, slabašnim i bespomoćnim. Tražila sam snagu da sve to izdržim, molila se tamo za brata u Jasenovcu, za roditelje, za sve nas.”

“Sad ne ideš u crkvu, ja te nikada nisam vidio da si se tamo uputila. Da li si samo u ratu bila religiozna, iz straha, recimo? Ili si takva i danas?”

“Brano, ja nikada nisam bila religiozna. Nisam postila, ispovijed u crkvi činila, nisam ni druge rituale slijedila, ali sam oduvijek vjerovala. I vjerujem da nešto postoji, nešto svemoćno što čitavim svijetom upravlja, svime, pa i životima našim. Šta je to, ko je to, ja ne znam, ali se svaki dan zahvaljujem na darovima kojima me kiti, na blagoslovima kojima me obasipa. Mene i moju obitelj.”  Nakon kratke stanke nastavi.

“Mnogi će reći da umišljam, neće primijetiti nikakvih darova u mojim rukama, ni blaga i blagoslova oko mene. Za njih su oni sićušni, bezvrijedni, nepostojeći. Ali za mene su oni bogatstvo neprocjenjivo, za mene su sve, sav moj život. Eto, ti i sestra tvoja, kad vidim da me poštujete, da se međusobno slažete, da vrijedno učite i u dobre ljude stasavate, ja drugih blaga ne trebam.”

Gledao sam je začuđen, nisam razabirao o čemu govori.

“Nisi religiozna, ali si vjerovala i vjeruješ. Kako to, zar to nije isto, o Bogu se u oba slučaja radi?”

“Sine, probat ću ti jednostavnije reći da bi moju vjeru razumio, da znaš kako vjerujem.

“Religiozni ljudi mole, traže pomoć i spasenje, očekuju da nebo nešto za njih učini, za njih i njima bliske osobe. Ili vape da neko posreduje kod pomoći koju trebaju. Vjernici zahvaljuju na onome što već imaju. I znaju da su sve već dobili, sve što im je potrebno, čak i više od toga. A ako nešto traže, to je samo snaga i strpljenje da kroz nevolje prođu.”

Ja ni tada nisam razumio šta mi mati kazuje, šta hoće reći. I zasigurno bih te njene, nejasne mi riječi brzo zaboravio. No ona ih je s vremena na vrijeme ponavljala, ponekad ih upućujući nama, a nekad samo onako, za sebe, naglas se zahvaljujući tom svom nevidljivom darovatelju. Prepoznavao sam te prilike – izgovarala je to sklopivši dlanove ruku, tihim glasom i s nekim blaženim izrazom lica.

***

Nekoliko godina kasnije, kada sam je čuo da tako s pola glasa govori sebi, ne nama, i vidio da stoji s pogledom usmjerenim prema gore, upitah je.

“Mama, to se ti obraćaš nebu? Misliš li da gore postoji nešto posebno, gore među zvijezdama? Vjeruješ li u raj nebeski za one koji dobro čine, i pakao podzemni u kojem se svaki grijeh kažnjava?”

“Sine, ja u to ne treba da vjerujem, ja to svojim očima gledam. To je svud oko mene. Raj vidim tamo gdje se ljudi poštuju, gdje jedni drugima dobro priželjkuju i dobro čine. A pakao je kada toga nema, kad se pakost, pohlepa i mržnja u ljude usele, kada ih zlo opčini i kroz život vodi.”

Onda me iznenada obujmi rukama i nježno privi uza se. A kad je ruke maknula s mojih ramena, pogleda me s osmijehom i doda:

“Brano, zar ima išta ljepše od ovoga, od toplog zagrljaja? Ovo je božanski trenutak, ovo je meni raj.”

(iz rukopisa romana ‘TRINIDAD – neizbrisivi tragovi djetinjstva’)

o majci će, kaže
a ne kazuje
Katalin Ladik Katalin Ladik
kkkkkkkkk
jer tu riječi nema
rrrrrrrrrrrrrr
ni melodije
iiiiiiiiiiiiiiii
ali ritam oblik zvuk
ali pjesma
Katalin Ladik Katalin Ladik
kkkkkkkkkkk

svoju pjesmu ječi
svoje nijeme riječi
poslije svih riječi
krik

zanijemila dvorana
u sebi ugušena

to je tvoja
to je moja
Katalin Ladik Katalin Ladik
to je majka
majka majka
više nije

Kada je 20. srpnja 2022. umro Viktor Žmegač, prva uspomena na njega koja mi je izronila iz sjećanja bila je čudesna večer u jednom zagrebačkom stanu kod dragih prijatelja Zlatka i Slaveka. I slika koju sam, krišom, kao da sam na liturgiji u nekom od najsvetijih glazbenih hramova, tada snimio mobitelom. Na njoj su bila dvojica slušatelja lica ozarenih glazbom i čudom koje je iz nedokučivih sfera, svirajući Wagnera i Chopina na gitari, tankoćutnim prstima i bićem među nama ozvukotvorio Petrit Çeku.

U prvom planu na toj slici, zaneseno udubljen u čudo koje sluša, sjedi Viktor Žmegač. U taj trenutak i u tu sliku ponovno me vodi smrt. Njene bi ruke, kao u svim pjesmama o njoj, morale biti grobno ledene. Ali, taj trenutak toliko je pun sveprožimajuće ljepote i topline da i ruka koja me u njega vodi postaje topla.

Gdje je, smrti, žalac tvoj i pobjeda tvoja, pjevat će se uskoro u crkvama na uskrsnim bdijenjima. Tako i ja pitam, gdje je, smrti, tvoj zagrobni zadah i studen dok nam odnosiš drago biće?

Zlatko Madžar, drugi ozareni slušatelj glazbe s te moje fotografije, bio je takav čovjek da ga je smrt, u rano jutro ovog mladog proljeća, mogla samo nježno obgrliti, bivajući i sama ozarena, nasmiješena, razblažena i ugrijana toplinom njegova bića i svim glazbama u njemu.

Rekao bi čovjek umro je s njim čitav jedan svijet, kao što je davno umrla ona gospođa, ruska emigrantica, o kojoj mi je Zlatko pričao kao o onoj koja ga je prva darivala gramofonskim pločama i glazbom Čajkovskog, Beethovena, Mozarta, Bacha… Čitav je taj svijet petnaestogodišnji dječačić, rođen 1955., otputovavši u glazbenu školu, ponio u koferu i srcu iz Knina u Zagreb. To blago bilo je samo začetak riznice koju je nastavio skupljati, graditi, obogaćivati i dijeliti. Nema te smrti koja čitav taj svijet može u trenutku ugasiti i zatrti, barem dok je svih nas koji smo iz te riznice bili darivani.

“Preminuo je moj dragi prijatelj, moja konstantna potpora u borbi s vjetrenjačama, borac za muzički život Zagreba, sjajan moderator i urednik. Falit ćeš nam”, napisala je u oproštajnoj poruci na Facebooku Dunja Vejzović.

“Dragi Zlatko, bez tebe glazbeni svijet više nije isti… Hvala ti na svemu!”, dometnula je Ljerka Očić.

Kao prijatelj se povlačim u drugi plan i prenosim glasove i svjedočanstva poput onog Krešimira Starčevića. On vjerno i istinito sažima raznovrsne načine na koje je Zlatko Madžar osvajao i zaduživao ljude, a napose mlade glazbenike, u kojima je iskru genijalnosti znao među prvima prepoznati i strastveno podržavati, ne tražeći ništa zauzvrat.

“Hvala ti za sav tvoj nemjerljiv doprinos hrvatskoj glazbi i kulturi, posebno kroz radijske emisije, organizacije koncerata, sudjelovanja u mnogim drugim vrijednim događanjima, zapise o glazbi… Tvoja legendarna ‘Klasična večer zagrebačkih šišmiša’ jedna je od najboljih radijskih emisija ikada; to je emisija koja me odgojila i oblikovala kao glazbenika i osobu. Falit će nam svima tvoj vedar duh, plemeniti baritonski glas u eteru, neiscrpna energija, istinska ljubav prema glazbi, umjetnosti i životu. Ne samo da si ju ljubio, ti si umjetnost u potpunosti razumio i živio. Hvala ti za svaki razgovor, ohrabrenje, podršku, dolazak na koncert, dragocjen savjet, poučnu kritiku, anegdotu iz tvog prebogatog glazbenog života, lekciju iz povijesti glazbe kakvu je teško dobiti od ikog drugog”, piše Starčević. I zaključuje riječima koje potvrđuju i moju prvu i posljednju misao o Zlatko Madžaru kao čovjeku koji je živio u glazbi, iz glazbe i za glazbu:

“U našem posljednjem razgovoru, svjestan da se bliži kraj, rekao si: ‘Nemam se što žaliti, živio sam dulje od Mozarta, Schuberta, Beethovena pa i Bacha!’ Otišao je još jedan erudit i nesuđeni akademik. No prvenstveno, Čovjek i borac za najviše ideale”, piše pijanist koji je i sam u međuvremenu postao sjajan glazbeni pisac.

Sjećajući se početka svog poznanstva, suradnje i prijateljstva sa Zlatkom Madžarom, mogu samo ponoviti da je bio moj kolega i suborac iz ratne devedesetprve kada smo zagrebački radijski eter svake noći punili glazbom. “Šišmiše klasičare” on će dalje, godinama, seleći s jedne radijske postaje na drugu, održavati na životu kao pravi mali radijsko-glazbeni i kulturni kult.

“Pokušat ću sročiti nešto, iako neću nikada moći napisati nešto dostojno čovjeka tako jedinstvenog i meni važnog”, odgovorio mi je Petrit Çeku na molbu da mi pošalje ako mu iz duše nešto navre o našem prijatelju i domaćinu one opisane čudesne večeri.

Napisao mi je: “Zlatko je imao pozitivan utjecaj na mnoge, ne samo zvog jedinstvene radijske emisije, organizacije koncerata, pisanja članaka i ostalog, nego iznad svega zbog toga što je imao tu moć da regenerira ljubav i strast prema glazbi, a to je ključ održavanja ove naše kulture…Slušati glazbu uz njega, u njegovom prisustvu, bio je toliko upečatljiv događaj, da je uvelike utjecao na moje slušanje i doživljavanje glazbe, nešto što će ostati sa mnom zauvijek.”

Svaki kamenčić ovog malog mozaika uspomena i zahvala velik je kao katedrala jedne kulture, pa makar i ona bila na umoru. Tako i ovaj Katarine Livljanić:

“Danas ne mogu zamisliti svoj glazbeni put bez suradnje s pijanistom Danijelom Detonijem. Da nije bilo Zlatka Madžara, do te suradnje ne bi bilo došlo, kao ni do divnog ciklusa pjesama za glas i klavir koje je na Zlatkov poticaj, za nas skladao Davorin Kempf. A o Zlatku i njegovoj pronicljivosti, inteligenciji, vjernom prijateljstvu, beskrajnom smislu za humor i kreativnosti, bolje je ne prosipati riječi koje nikada neće moći toliko zasjati kao Zlatkova prisutnost. Neka ga otprate Andrićeve riječi iz jedne od Kempfovih pjesama čijem je rođenju kumovao: ‘Posljednji izraz svih misli i najjednostavniji oblik svih nastojanja je – šutnja. Zavolio sam je za sav život, a kad umine život položiće mi šutnja, dobra majka, blijede ruke na oči i utonuće u tami sva ova jadovita priča, kao što umire kratak i nerazumljiv zvuk u tišini.'” 

Amen.

Zlatka Madžara i njegov svijet smrt nije ugasila. Poznavajući dragocjenost šutnje i tišine, on se i dalje smije, pjeva i svira u tisućama ruku, glasova i sjećanja, kao i u svakom cvjetiću tepiha ljubičica prostrtih njegovim rodnim krajem i ovog mladog proljeća. Jače je to i od umiranja ove hrvatske kulture u kojoj je Zlatko Madžar postojao, živio i darivao. 

Odavno je netko to rekao: ja sam ono čega se sjećam! Sve drugo je netko drugi, ili bi mogao biti netko drugi, sve drugo je krhka i ranjiva čovjekova konstrukcija, sve drugo su anatomija i posljedice anatomije, sve drugo je svijest čovjekova, usmjerena i svedena na jedan jedini, trajno neostvarivi cilj: da zaštiti i održi svoje fizičko postojanje.

Sjećanje, međutim, jedinstveno je. Ne postoji dvoje ljudi koji bi se na jednak način sjećali istog događaja, koliko god on jednostavan bio. Razlika nastaje, možda, u onome što jedno od nas zapazi, a drugome promakne, ali mnogo važnije je, ipak, naše razlikovanje po onome što zaboravljamo. Tako da bi, možda, bolje bilo reći: ja sam ono što nisam zaboravio!

Eseji, pripovijesti, kronike, koje mi je, pod zajedničkim nadnaslovom, koji će postati naslov ove knjige, slao Ranko Risojević, da ih pročitam, a zatim objavim na ajfelovom mostu, digitalnoj časopisnoj platformi, koju smo, upravo u ime sjećanja, sagradili pri mojoj autorskoj web stranici, otpočetka su, od prvog teksta posvećenog Mladenu Oljači, bili posvećeni sjećanju. Pišući o knjigama, pisac je, ustvari, pisao o sebi i o onom u životu glavnom što je stalno izmicalo zaboravu i zaboravljanju. 

Uskoro sam, kako su jedan za drugim, u vrlo urednom, matematičkom ritmu, tekstovi pristizali, počeo Ranka zamišljati kako tumara po kući, obilazi i prebire kućnu biblioteku, izvlači knjige i vraća ih natrag, prisjeća se, piše. Putopis po vlastitoj biblioteci, stvarnoj i imaginarnoj, za svoju pretpostavku, vjerujem, ima najduže putovanje na koje će se čovjek otputiti. Put po kućnoj biblioteci, čak i onoj skromnijih razmjera, koja je stvarana pa rasturana kroz cijeli jedan život, višestruko je putovanje oko Zemlje, pa onda do Mjeseca i Marsa, te na kraju kroz daleke šopovske galaksije.

Na kraju, Ranko je svoju biblioteku sveo na četrdesetak, ili tek malo više knjiga, i na isto toliko pisaca. Možda je izbor mogao biti i drukčiji, da se uputio drugim pravcem. Ili da ga je život, dok se tako kretao po kućnoj biblioteci, drukčije okrenuo i usmjerio. Čovjek je sačinjen od nebrojeno mnogo sjećanja, i njihovih varijacija u nepreglednom nizu spojeva, međusobnih veza, memorijskih fuga i simfonija… Knjige koje je u životu pročitao na više načina formatiraju i arhiviraju sjećanja onoga koji ih čita i posjeduje. U svakoj važnoj knjizi koju smo pročitali po jedan je svijet, usporediv s onim sveprisutnim svijetom našega sjećanja. Knjiga je svijet u tom svijetu. A pritom, svaka doista važna knjiga arhiva je – ili memory stick! – sjećanja na beskonačan broj okolnosti i događaja iz vremena njezina čitanja, ili iz vremena koje se iz nekog razloga pomiješalo s vremenom čitanja. U sjećanju prestaje razlika između fikcije i zbilje, između onoga što se stvarno dogodilo, i onoga što je u kroz sjećanje dopisano. I tako, pripovijedajući o knjigama i njihovim piscima, putujući samo jednim od mogućih puteva po svojoj kućnoj biblioteci, Ranko Risojević zapravo piše najprecizniju svoju autobiografiju. Roman o jednom životu, o jedinstvenom sjećanju i zaboravu koji taj život čine.

Vrijeme u kojem čovjek poživi svoj vlastiti, jedinstven i neponovljiv život, nikada nije samo njegovo vrijeme. Pogotovo ako to vrijeme izrazimo u knjigama. Pogotovo ako smo, poput pisca, u tom vremenu uglavnom čitali pa živjeli, a ne obrnuto. U Rankovom životopisu tako se živo prepoznaje duh epohe, optimizam poslijeratnog siromaštva u Jugoslaviji, europske književne mode iz vremena kada je sjećanje na rat bilo još veoma živo, i kada su se, čitajući, vlastite traume uspoređivale i sravnjivale s traumama zajednice preživjelih Europljana. Bilo bi tako dobro, bilo bi ljekovito, kada bi ovu knjigu ljudi mogli čitati i kao svojevrsno uputstvo za snalaženje u vlastitom životu i vremenu. Uputstvo za mir i sabranost, za onu blagost do koje se ne stiže nikakvim sazrijevanjem, programiranim opraštanjem, samonametnutom dobrotom, za blagost do koje se stiže radoznalošću čitanja, potrebom da se sazna i shvati kako je onome drugom. Čitanje se u velikoj mjeri svodi na neprestano usvajanje novih saznanja kako je drugome.

Da bi se čovjek održao u onome što jest, u onome čega se sjeća, potrebno mu je da ima na umu ono čega se sjeća onaj drugi, a što je uvijek različito. Da nije različito, život bi bio nepodnošljiv. O tome pripovijeda Ranko Risojević, pripovijedajući o svojim knjigama.

Ova knjiga nazvana „Moje knjige“ zapravo sam ja, moja duhovna autobiografija. 

Knjige koje sam čitao i o njima ostavio zapis, prvo na portalu Ajfelov most, moja su pritoka i objašnjenje mog života. 

Ljudi koje sam spominjao, moje su pritoke, na kraju – eto mene ovakvog kakav jesam, širi, jači, bitniji. Tako ova autobiografija po knjigama i ljudima nije tek memoarska literatura, nego moj duhovni život. 

Ona je puna sjećanja ovog mene koji sam knjigu ispisao da bih sebe oblikovao a ne da se u sjećanju junačim i pravdam. Ništa u njoj nije bilo ispisano ranije, nastajalo je nedavno i oslanjalo se na sjećanje, na zapise, na ponovna čitanja i preispitivanja. To je bio veliki užitak. Bart misli da је то tjelesni užitak, što mi prija.

Otkrivanje novog kontinenta koji se smjestio u meni i tu se oglasio. 

Čitam i tražim u pročitanom sebe i svoje vrijeme, da bi se to pročitano u meni osjećalo prijatno, kao u novom gnijezdu. 

Sada sam jedva doticao ta djela, tek toliko da bih naglasio neka mjesta i da bih čitaoca podsjetio na njih u vremenu kada sam ih prvi put susreo, kada smo se prvi put susreli i prepoznali. U međuvremenu, o njima su mnogi pisali, hvala im, mimo mene, imali su dobru literaturu, dobru lektiru. 

Knjiga iz neškolske i školske lektire treba da se čita više puta u životu, da bi bila tvoja, da biste se sprijateljili do kraja. Bez obzira na to da li je riječ o Montenju ili Meši Selimoviću, i tako redom. 

Ne upoređujem ih, bitna je istina koju njihova djela donose, inače su samo blijeda kopija nekog života. Naprotiv, ako su prava istina onda je naš život pomalo i kopija djela koje čitamo. Bezbroj je takvih knjiga, ja sam se sada opredijelio za ove jer su me izabrale u vremenu za mene bitnom za napredovanje. Izbor izgleda slučajan, ali on je u suštini sudbinski. 

Kako? E, o tome sam baš pisao. Inače bi to bio spisak najznačajnijih svjetskih knjiga. A veliki klasici obično se pozivaju na njih. Naprotiv, neke od ovdje navedenih mojih knjiga mnogima nisu uopšte značajna djela. Oni imaju svoje značajna djela. 

Ponavljam, značajan je njihov učinak u mome životu, naročito u ranim godinama, kada tražiš pravi put a nemaš pri sebi ni kompasa ni vodiča. Ove knjige i njihovi tvorci moj su kompas i moje putovođe.

Kako sam im samo zahvalan. Da njih nije bilo vjerovatno ni mene ne bi bilo ovakav kakav jesam. 

O tome razmišljaj, čitaoče. 

Ovo ti ne govori Bodler na početku Cvijeća zla, nego krajnje prijateljski tebi naklonjen ovaj pisac. Izvinjavam se Bodleru, on je pun života i toliko godina poslije svoje fizičke smrti.  

Tako idemo skupa redom, da bismo otkrili sebe. Jer čitalac ove knjige treba u svakom tekstu da vidi sebe. Ja sam mu samo trenutni orijentir kao što su ove knjige bile moji orijentiri. 

Krenimo, onda, dragi čitaoče, moj dvojniče, moj brate. 

Knjigu pjesama “Preko zaleđenog mosta” objavio sam 1996. Bilo mi je trideset. Već sam neko vrijeme živio u Zagrebu. Teme mojih budućih porodičnih knjiga bile su, uglavnom, zadane. Uskoro ću dovršiti i objaviti prvu od njih, knjigu priča “Mama Leone”. 

Jedna od pjesama iz zbirke “Preko zaleđenog mosta” tematski je vezana za “Rod”, do kojeg treba proći sedamnaest godina. Te 1995, kada je pjesma napisana, dvoumio sam, svaki put kada bih prolazio autoputem koji je tad vodio od Zagreba do Lipovca, hoću li skrenuti prema Donjim Andrijevcima. O tome je pjesma.

Zemlja hrasta, zemlja mraka 

Tuđa sela i gradovi, svjetla u dubini krajolika
Iza zastora lusteri od kristala, od imitacije kristala
Putovi na koje skrene sitni auto onoga koji živi ondje
U tmini njegov je zavičaj, gdje Hegel i Swedenborg, Plotin
I Heraklit Mračni ispune prazninu onih koji autoputom plove
I ne skrenu nikad, i ništa osim svjetla u dubini
Izvjesno im nije, ovo je zemlja hrastova, govorim
O tome znam iz škole, ovo je zemlja mraka, u njoj jedan je grob
Nikad ga vidio nisam, kao što hrast prepoznao ne bih
U grobu je mladić, pedeset i dvije godine leži, u uniformi
Okupatorskog vojnika, ali okupatorski vojnik nije, on pjeva
Otkako je Banja Luka postala, moj ujak devetnaest godina star
U uniformi okupatorskog vojnika, u zemlji hrastova leži
On čita knjigu o Budinu životu, u knjizi ostavlja jedan hrastov list
Knjiga je stigla s viješću o njegovoj smrti, list
Pedeset i dvije godine star danas je mrtva uspomena, tuđa sela
I gradovi, svjetla u dubini krajolika, kroz zemlju hrastova
Nosi me autoput, u mraku jedan je grob, u grobu skelet
U okupatorskoj uniformi leži, deset sam godina stariji
Od duše što ga je činila, otkako je Banja Luka postala
Takva tmina za mnom nije ostala, Buda i hrastov list, i moji stari
U grobovima svojim svjetlijim od ovog, svaku će tugu
Stići njena smrt, nijedna od smrti starija nije, svaku će zemlju
Obasjati aurora, nijedna zemlja kao ova nije

Povod za ovo razmišljanje „u procesu“ je jedno moje antiuputstvo (br.89), od pre petnaesetak godina, inspirisano posetom Rijeci, Guvernerovoj palači i tamošnjim  pričama o kratkotrajnoj Kvarnerskoj Republici (1919-21) i njenom vođi Gabrijelu Danunciju, piscu, avanturisti i diktatoru nekih od likova Hugo Prata. Podstaknut, pročitao sam roman „Danuncijada“ Viktora Cara Emina, u kome koristi pojam „kronisterija“ da označi, vrlo uspešno pisca sa hiperaktivnim političkim ekstremizmom. Odmah sam (kao i većinu antiuputstava) nešto zapisao, pijuckajući kafu na velikoj terasi Guvermerove palače, odakle je nekad Danuncio držao svoje gromoglasne govore. Da bi kasnije taj zapis prerastao u esej o odnosu pisca (umetnika) prema vlasti. Pri tom, pored kategorije Hronisterika, nametnule su se još dve – Tribun i Klovn. U podudaranjima kao i raznolikosti (podtipovi) sa stvaralačkim i ljudskim sudbinama konkretnih autora, figura Hronisterika se nadograđivala i dopunjavala, Tribun je najkomotnije „legao“, dok su se u ohrabrujućim prijemima kategorizacije neprestano provlačili upitnosti da objasnim pisca Klovna. Glavna nesaglasnost je bila što oznaka „Klovn“ ima urezano usko tumačenje koje ga stavlja često u cirkuski kontekst „smešnog čoveka“, iako je njegovo značenje u mojoj podeli na tri glavne kategorije pisca, puno kompleksnije. Pokušavao sam da pojasnim pisca (umetnika) Klovna preko palete sposobnosti koje su mnogo dublje od onih koje se podrazumevaju (često nepravedno!) pod cirkuskom osobenošću zabavljača. Figura Klovna ne bi smela da se jednostavno, još manje jednostrano tumači. Njegovi stavovi i ponašanje prema socijalnim i političkim izazovima savremenosti nisu onako oštri i radikalni kao kod Hronisterika (sa čijim od nekih njegovih osobenosti, u zavisnosti od istorijsko-političkih okolnosti se mogu odlikovati i pojedini klovnovi), niti proročki kao kod Tribuna, ali kod većine pisaca klovnova prepoznaje se osećaj pravde, humana nit kao dokaz njihove ljudske (nesavršene) prirode. Ipak, i pored mojih nastojanja i argumenata, postepeno sam shvatio da u imenovanju „Klovn“ postoje slabosti koje ne mogu da opravdam, pa sam zato rešio da ga zamenim prihvatljivijom i odgovarajućom figurom – Nomad. 

Inače, dok sam pisao esej „Tribun, Hronisterik, Nomad“ kao da sam se vratio u vreme dok sam radio na novelama „Ona voli Čehova“ i „Zvirkalo“. Okupira me dugotrajno (što nije slučaj s kratkim prozama, pa i sa esejima); trebalo mi je vremena da ga razvijem, da ga doterujem i sad, kad još uvek nije završen, želeo bih: „T.H.N.“ kao uvodna ključna proza u knizi da potvrdi moju sklonost ka oslobođenoj, oglednoj, ali i nemirnoj, nespokojnoj misli, koju osećam kao važnog saveznika u mom pisanju. Ali, s druge strane, ta ubrzana misao je i moj suprostavljenik – lomi zamišljenu kompoziciju na odlomke, fragmente koji narastaju i žure da zažive sami za sebe, kao samostalne završene skice nezavršene celine. Tako i u ovoj knjizi, početni esej „T.H.N.“, i sam otvoren, inicirao je da ga spojim sa nizom srednih eseja, neki od njih pisani paralelno sa „T.H.N.“ (na primer, „Tribun Tolstoj“), a neki mnogo ranije (kao „Nomad Aco Šopov“). Od nekih, pak, zamišljenih ogleda, kao onom o Hajnrihu Hajneu, jednim osobitim hronisteričnim autorom, ostadoše par razbacanih rečenica, da bi bio zamenjen kraćim tekstom o Sviftu. Nisam napisao ni planirani deo o tribunu Andriću, hronisteriku Kišu i nomadu Crnjanskom (mada sam učestvovao u zbirnim knjigama posvećenim neospornoj književnoj vrednosti njihovih dela).

Pa ipak, iako se knjiga na neki način razvijala neplanski, pokušavao sam da održim elan početne, suštinske zamisli i kompozicije. Zato dajem prednost eseju pred naučnom studijom, jer se u njemu misao kreće slobodno, pa zaskita, umnožava se, i otuda, želeo bih, da zaliči na prozu. Tribun, Hronisterik, Nomad su moćne figure koje su omogućile, energizovale to kretanje.