Proljeće počinje kada žene s velikim torbama krenu prema Istanbulu

S proljeća, kada se po Bosni otope snjegovi a magle se dignu u planinske vrhove, prema sarajevskom autobusnom kolodvoru malo prije podneva zapute se žene s golemim putnim torbama, u kojima uglavnom nema ništa. Različitih su godina. Biva dobrodržećih gospođa već u sedamdesetim, koje su svašta u životu doživjele i ovo im je, možda, zadnji posao, što će ga, međutim, obavljati dok god mogu na noge. A biva i vrlo mladih djevojaka, curetaka kojima škola nije išla, pa su se rano dale u biznis. Ljepuškaste i šutljive, mnogo tiše nego što bi se od njihove generacije očekivalo, one svoj strah sakrivaju iza jeftinih sunčanih naočala, koje na njihovim licima izgledaju kao da su iz skupog dućana, iza ručnih torbica i ruksačića, koji će im samo biti smetnja uz one velike torbetine, te haljina, bluzica i kaputića, baš kao da su krenule u turizam.

Ali između tih najmlađih i onih najstarijih, glavnina je ovoga ženskog svijeta, vrlo raznolikog po godinama, podrijetlu, građanskom statusu, pa čak i obrazovanju. Biva među njima one prostodušne provincijske čeljadi iz nekoga Donjeg Vakufa, Kotor Varoši, Vlasenice, Živinica, koje je odrastalo po autobusnim stanicama i čekalištima, i po zadimljenim staničnim bircuzima, išćući od života malo i krećući se malo-pomalo prema sve većim stanicama i gradovima, sve dok, jedna po jedna, nisu stizalo do Sarajeva, i svog prvog kolodvora, gdje bi im se učinilo da upravo tu počinje život u kojem mogu da biraju. Sarajevski autobusni kolodvor bio je, makar zakratko, njihov raj, a onda bi se navikle na to dobro i na takav život. Ali biva tu, malo prije podneva, u hodnji prema autobuskom kolodvoru, u te dane ranog proljeće, koje je nemoguće predvidjeti u kalendaru, jer ponekad nastupaju već prvih ožujskih tjedana, ponekad ih se sve do Dana oslobođenja Sarajeva, a zna biti i godina kad proljeće ne stiže sve do Prvog maja, i finih sarajevskih gospođa, službenica koje su zbog ovog uzele dva-tri dana bolovanja, medicinskih sestara, poslovotkinja u Fabrici čarapa Ključ ili u Alhosu, koje bi samo, kako to i same kažu, da im guzica puta vidi, ili bi da zarade koji dinar za koji muževi neće znati. Svatko je u životu svojom tajnom vođen, a o ženskim bi se tajnama iz 1983. mogla napisati posebna knjiga, koja bi bila i opsežnija i neobična od ovih romanesknih manevara, a možda bi i o vremenu mogla od nje više reći. Na kraju, među tom bi se ženskadijom, koja upravo zamiče za vodoskok ispred Nove željezničke stranice, pa se miješa s drugaricama s jednakim takvim torbama, što upravo izlaze iz tramvaja jedinice, često našla i ona jedna, katkad i dvije, pred kojima se nije glasno govorilo, i čijeg se pogleda čuvalo. Jedna, u bundi od nerca, domaćica u ranim pedesetim, žena jednog od direktora u GP Put. A druga, njoj slična, o kojoj ništa se nije ni znalo. Ni čija je, ni odakle je, samo da se zove Sonja, i da joj se u glasu čuje neki tuđi naglasak, je li beogradski ili je zagrebački, je li slovenski ili je makedonski, oko toga bi se zapodijevale priče, i različite bi svjedokinje različito govorile, kad bi jedne kazivale to da je žena u kasnim tridesetim, druge bi ih ispravljale da je bliže pedesetim, a treće bi se na to nasmijale i sigurno zaključile da joj je, k’o nijedna!, šezdeset, ako nije šezdeset i pet. Jedne su govorile, više se ne zna ni koje, da je Sonja ružna k’o lopov. Druge bi kazale da je ljepotica. Treće bi nalazile da joj nešto fali, ali se ne zna što. Ali sve su se slagale, oko nje, kao i oko one direktoruše iz GP Put, da se pred Sonjom ne treba govoriti ono što nećeš da čuju oni s kojima nikako ne bi željela imati posla. Direktoruša i Sonja, tako se mislilo, u službi su Carine i Narodne milicije. Zovu li se te službe baš tako, nije više važno ako se zna na što se misli.

Sve one su danima unaprijed kupile povratnu kartu do Istanbula. Putovanje će, ako sve bude išlo po planu, i ako obojica vozača budu u formi, ako budu zdravi i horni za vožnju, uz zaustavljanja trajati osamnaest sati, taman da pred stambolske magaze stignu da dočekaju podizanje metalnih roleti i rastvaranje golemih kapija kroz koje će iza sna tek probuđeni vozači talijanskih i njemačkih kamiona utjerati svoje mašine. A one će se tad rastrčati svaka na svoju stranu, pazeći da koja njezina druga ne pođe za njom, jer svaka ima svog gazdu, svoj dućan i svoju magazu, za koju vjeruje da je najbolja i najjeftinija, i u kojoj s proljeća za male novce kupuje muške i ženske kožne jakne, a s jeseni, jer s posljednjim se danima ljeta i prvim danima jeseni, koje je kalendarski malo lakše potvrditi nego početak proljeća, ova putovanja ponavljaju, u svoje goleme torbe slažu muške i ženske hantere, bunde od ovčje kože, koje u modu ulaze za posljednjih zima Titova života, i ta će moda potrajati sljedećih petnaestak godina, sve dok se ne zarati, i sasvim se ne preobrazi lice svijeta. A između kožnih jakni, bundi i hantera, tako da u torbi ne ostane ni pedlja praznine, slažu kao paučina tanke sintetičke ženske bluzice, koje će po Sarajevu prodavati kao čistu svilu, pa će tako nastati i vjerovanje, danas zaboravljeno, da se ljudska koža pod svilom jako znoji. Tih bluza je crnih, bijelih i tamno plavih, ili, kako se 1983. još uvijek govori, a uskoro se neće više govoriti, teget-plavih. Premda ono što je teget, istovremeno može biti samo plavo, nitko nikada, pogotovo u Bosni i u Sarajevu, nije rekao samo teget, bez dodatka plavo. Osim glumice Jolande Đačić, međuratne dive sarajevskog teatra, koja se rano umirovila i živjela pomalo životom gradske Grete Garbo, koju su jedne godine častili Nagradom ZAVNOBIH-a, najvećom nagradom u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, pa je tim povodom govorila na televiziji, i nekoliko je puta za nešto rekla da je tegetof boje. Razumjelo se da je u pitanju teget-plava, ali odakle najednom tegetof? Danima se naokolo naklapalo, pričalo i dopričavalo što je to stara glumica mislila kad je rekla tegetof, je li od starosti ili je od nečega drugog, je li, možda, pomislila nešto što se nije usudila reći, ili se samo pravila važna, onako kako se dive i inače prave važne, tako da mi je događaj ostao u sjećanju, pa bih, čim netko kaže teget-plavo, pomislio da bi Jolanda Đačić rekla tegetof. Tek mnogo godina poslije, kada ni Jolande ni tog svijeta više ne bude, u nekom ću leksikografskom rječniku pronaći da se teget doista ponegdje  i ponekad znalo reći tegetof. A riječ je nastala po čuvenom habsburškom admiralu Wilhelmu von Tegetthoffu, čijem je vremenu, očito, Jolanda Đačić bila dovoljno blizu. I tako mi je od stare glumice, koja će nakon 1983. poživjeti još dvije godine u svome stanu u Ulici kralja Tomislava, ostala riječ tegetof. Nisam je ni od koga više čuo, nikad je nisam izgovorio, do danas je nikad nisam ispisao, ali ostala je upamćena, jer je iza nje bila dovoljno jaka priča koja će je sačuvati.

Ali vratimo se na bluzice, što ih u proljeće žene na putu tiskaju između kožnih jakni, a s jeseni između hantera i bundi. Sintetičko tkanje koje se presijava na suncu, crno, bijelo i teget-plavo donijelo je modu koja je nastala izvan svih milanskih, pariških i londonskih modnih štabova, modu koja je potekla iz potrebe da u golemim torbama žena na putu ne ostane baš nimalo praznog prostora. Tako su godine 1983, među slabije stojećim svijetom, službenicama i trgovkinjama, radnicama s periferije, iz kuća nanizanih niz tihe i krivudave, još uvijek neasfaltirane i bezimene ulice dolje niz Sarajevsko polje, i svoj toj nabrzinu stasaloj ženskadiji iz posljednjih godina samoupravnog socijalizma, te stambolske sintetičke bluze postale pojam za svilu. I tko zna što bi se i kako zbivalo dalje, kako bi od nekih doba taj svijet shvaćao da ga je netko prevario, da je svila nešto drugo, a da je ovo sintetika, da ratom nije dovršena epoha putovanja u Istanbul, i da te nježne i na peglu osjetljive bluzice kasnog socijalizma nisu završile na zgarištima naših života.

Ali mi smo u 1983, i do toga je još daleko. Osim toga, uz crne bluze – koje se tako savršeno presijavaju na škrtim suncima Bara i Vlakova – koje su kršćanskim ženama i bezvjernicama dušu dale za sprovoda i za žalosti – te uz bijele, koje će žena od svake vjere obući kad bi da se uparadi, recimo za svadbe ili teferiča, i uz teget-plave, u kojima i svaka lucprda izgleda kao gospođa, od nekih su se doba, odmah po Titovoj smrti, kad putovanja u Istanbul malo-pomalo i zamjenjuju putovanja u Trst, pojavile su se i bluze koje su bile zelene kao ramazanski barjak, ili još zelenije, kao zastava Saudijske Arabije. Plaho lijepo, plaho fino!, matere bi sklapale ruke pri grudima, vesele su boje za mladosti!, govorile bi, ispraćajući svoje rumene mlade kćeri, koje bi petkom i subotom u tim zelenim bluzicama tramvajem nadirale prema centru grada. I tko bi god komentirao bluzu, a komentirali su je svi, jer je Sarajevo bilo takav grad u kojemu su ljudi govorili o svemu što vide, pa bi bilo i sumnjivo ako netko šuti, uvijek bi se isto reklo: Vesele su boje za mladosti! Premda se mislilo nešto sasvim drugo, što se nikad ne bi reklo i što se ni danas ne kaže. Ako se ranijih godina još i nije znalo što zelena bluzica znači, u ljeto 1983, u ta posljednja strašna i ledena doba jugoslavenskog staljinizma u Sarajevu, dobro će se znati. Cura koja bi tog ljeta, u akšam, u to vazda svježe sarajevsko predvečerje, kad vjetar s planina poput britve pređe kožom, u grad obukla zelenu bluzu od stambolske svile, morala je znati što čini. I zato je malo koja to učinila. Ali upravo to će, tog ljeta 1983, dok trinaestero na pravdi Boga utamničenih muškaraca i žena budu čekali suđenje, koje je počinjalo u gluha srpanjska i kolovoška doba, trajno odrediti promjenu u odijevanju ljudi po Bosni i Sarajevu. Do tog ljeta, kada je boja jeftine sintetičke bluze, kupljene od stambolskih švercerica, postala znakom pripadanja, moglo se dogoditi, pa se i događalo, da zelenu bluzu na sebe stavi i cura iz kršćanske kuće, recimo zato što joj se slagala sa suknjom. Nikad se više to neće događati, a uskoro neće više biti ni svijeta u kojem bi se događalo. Jednog dana će mi se po Zagrebu, u Hrvatskoj, i po svim mojim europama, događati da ugledavši djevojku ili ženu koja na sebi ima komad odjeće jarke zelene boje krenem osluškivati kako se zove. Pa ako joj ime i nije ono koje bih očekivao, tvrdoglavo bih u sebi vjerovao da je ta žena jedna od naših. Istina, nikad ja nisam bio njihov, ali oni su bili moji, jer sam se rodio među njima.

Vazda sam se pitao, i dan-danas sjećam se dobro da sam se pitao, kojoj li je od tih žena s golemim putnim torbama, koje s prvih proljetnih i jesenjih dana započinju svoja putovanja u Stambol, prvoj na um malo da prostor između jakni i kaputa popunjava tim turskim sintetičkim bluzama, koje su posvuda na svijetu, pa tako, vjerojatno, i u Turskoj, 1983. i svih ovih godina, bile izvan i mimo svake mode, ali su u Bosni i u Sarajevu bile toliko moderne i sveprisutne? Na takva pitanja odgovora, naravno, nema, ali ona su prvi korak u priču i u književnost. Kako ispripovijedati priču u kojoj se neće znati koja je prva tutnula crnu, bijelu i teget-plavu bluzu u svoju torbu, a koja je prva osvijestila naročit značaj i smisao bluza zelenih kao zastava Saudijske Arabije? Je li to bila ista žena, ili je, ipak, bila neka druga?

Godine 1983. poznavao sam ih dvije. Ksenija, dobrodržeća gospođa u ranim četrdesetim, poblajhane, skoro bijele kose, vazda dotjerana, u šanel kostimu i uglancanim čizmama do pod koljena, s obaveznom bundom prebačenom preko ramena, pretjerano našminkana, oko očiju u sivim i ljubičastim tonovima, ružičastog karmina, podebljih crnih dlaka koje su joj izdajnički izbijale po nausnicama, promukla, poderanog glasa, parkirala bi auto na raskršću, kod trafostanice, pa bi pošla od vrata do vrata, “kožne jakne, svilene bluze, iz Carigrada, original”, govorila je, pa ako bi joj otvorila mlađa žena, djevojka, podstanarka, vodila bi je do auta, da joj pokazuje čega ima, “bez obaveze naravno”, a ako bi naišla na stariju gospođu, baku, nenu ili kakvo nepokretnije ili tek mrzovoljnije žensko čeljade, otrčala bi po stvari, “evo mene začas!”, pa bi se vraćala u stan, i raspoređivala robu gdje god bi stigla, stvarajući ženama po njihovim dnevnim boravcima, spavaćim sobama i hodnicima odjeljenja robne kuće, “bez obaveze, naravno”, i “ma ništa meni nije teško, milina mi narod usrećiti, da nije tako k’o da bi se po dvajest sati zlopatila do Istanbula”. Na kraju, tko god je Kseniju u kuću pripustio, morao bi nešto kupiti, jer se tu ne radi o, kako ona kaže, obavezi, nego o nečemu drugom. Zamiriše i koža kožnih jakni, zamiriše i sintetika, osjete žene zamamni miris konfekcije, koji će svih godina socijalizma lako i spremno brkati s mirisom bijeloga svijeta. I tvrdo će, ama najtvrđe, kao vjera u vjernika, biti njihovo uvjerenje da u našim dućanima nema takvih jakni ni takvih bluza. Žudnju za onim čega u našim dućanima nema taj narod će nekoliko godina kasnije pobrkati i s vjerom, i s nacijom, i s prirodnom ljudskom žudnjom za slobodom.

Druga koju sam znao bila je Memnuna. Tiha i draga ženica, mršava i sitna poput kakve prvašice, kurirka u Službi društvenog knjigovodstva, udovica Centrotransovog vozača, koji se, nakon što mu je rodila četvrto dijete, s praznim autobusom sjurio u Neretvu. Jedni su govorili da je samoubojstvo, drugi da je zaspao za volanom: pio, nesretnik, lijekove protiv depresije. Troje djece joj bilo normalno, dva dječaka i curica, jedno pametnije i bolje od drugog. Otkako su prohodali, nikako da zaplaču. Prije škole već znaju sva slova, a u školi najbolji. Četvrto dijete, a drugo po rođenju, djevojčica lijepa k’o slika, a mahnita. Jedni bi kazali mahnita, drugi bi rekli defektna. Mnogo godina kasnije pravilno će se govoriti – autistična. Ali tad će već biti kasno i za Memnunu, i za njezinu djecu.

Kurirska plaća nikakva, penzija koju je rahmetli babo zaradio djeci ne bi im dotekla ni za olovaka i pernice, a dječjeg doplatka za Memnunu i njezinu djecu iz nekog razloga nije bilo. Govorilo se o tom njenom dječjem doplatku te 1983, ali sam zaboravio što se govorilo. I tako je Memnuna s torbom koja ne samo da je bila od Memnune veća, nego je bila veća od svih torbi koje su u to vrijeme polazile iz Sarajeva u Istanbul, da bi se iz Istanbula pune vratile, krenula na svoja putovanja. Morala joj je torba biti najveća, jer su njezine potrebe bile najveće. Za razliku od Ksenije koja je umjela i mogla ići od vrata do vrata i živjeti životom prave onodobne švercerice, podnositi odbijanja i naravi ljudske, a njih je vazda svakakvih, i još se čuvati onih koji bi je iz čiste zlobe prijavili miliciji, Memnuni je sram branio da kako treba obavi taj najvažniji dio švercerskoga posla. Zato je ona svoje jakne, bunde, bluze i hantere najjeftinije prodavala. A prodavala ih je tako što bi se o njenoj ponudi pronosio glas, najprije po Službi društvenog knjigovodstva, pa po Bjelavama, gdje je stanovala, i onda, malo-pomalo, širom grada, i umjesto da ona ide od vrata do vrata, žene su uglavnom dolazile njoj. Stanovala je u jednom prizemnom kućerku, vizavi tajanstvene vile koju je narod odmah po izgradnji nazvao Libijska ambasada, u Ulici Jelene Vitas. Čini mi se da je upravo pred njezinu kuću, načinjenu od ćerpiča, s avlijom kaldrmisanom vazda mokrim okruglim kamenovima, deset godina kasnije tresnula mina iz minobacača i pobila nečiju drugu djecu. Pozvonilo bi se pored natrulih avlijskih vrata, s kojih se gulila tko zna koliko stara svijetloplava boja, a ona bi otključavala golemim starinskim ključem. 

Tko bi dolazio, znao je da se njoj ne dolazi u štiklama, jer je avlija klizava, kamenje je okruglo i mogao se po avliji slomiti vrat. A znao bi još i to da se kod Memnune znaju čuti krikovi iz šupe za drva, koja je bila pokraj kuće, i znao je da je najvažnije u toj situaciji praviti se da ne čuješ ništa. Jer ako pokažeš da čuješ, ili ako šta, ne daj Bože, kažeš, ona će se zacrveniti, oblit će je sram, satrat će je opet njezina muka, a njezinoj muci malo bi čija muka u to vrijeme bila ravna. Zato bi se žene pravile da ne čuju krikove iz šupe, neljudske, strašne, paklene, bez obzira na to što su se s njima morale nadvikivati, i što od njih katkad ne bi čule ni sebe, ni Memnunu, nego bi im se usred te čudne trgovine i isprobavanja bluza, bundi i jakni, i ispijanja Memnunina soka od ruža, sve oči punile suzama. Od prehlade, moja Nuno, to ti se ja od prehlade svaki dan isplačem!, pravdala bi se jedna. Bogami, Nuno moja, moram ti kod očnog doktora ići, od očiju mi po vas dan suze oči!, govorila je druga. Ne znam, jadna, šta mi je, bit će od ove zime, pa mi se oči prehladile!, rekla bi treća. A muževi, koje bi sve za ruku dovele u tu avliju u Ulici Jelene Vitas, od straha su smrtnog premirali. Morali su, međutim, ići, ali ne zbog hantera ili zbog jakne, nego zato što je to bilo jedno od onih ne baš tako brojnih moranja s kojim su ih žene ucjenjivale. E, Krsto, ako mi to ne učiniš, ni ja tebi neću učiniti kad se pijan kući vratiš!, govorila je teta Dragica, a mati moja Javorka bi nam je kroz smijeh citirala, nastojeći i sebi i nama tim smijehom skloniti strašnu neku nelagodu.

Dok je Memnuna u kući zastrtoj ponjavama, a čistoj i bijeloj kao snijeg, primala mušterije, troje bi njezine djece, svako od njih bolje i pažljivije od sve druge djece na svijetu, u šupi čuvalo svoju mahnitu sestru. Bilo je dana kad bi Esma – tako se je sestra zvala – bila mirna, pa se iz šupe ne bi ni glasa čulo. Čak je znalo biti i takvih dana kad je ne bi ni vodili u šupu, nego je, dok bi žene isprobavale stvari, ostajala sjediti na sećiji, i samo bi dvije kašike prevrtala po rukama. Dvije obične, ali uvijek iste kašike iz bešteka, koje ću i ja jednoga dana nazivati žlicama, ali ih sada, godine 1983, zovem kašikama, jer to u Esminim rukama i jesu kašike, a ne žlice. Žlicom se grah jede, žlicom se čorba kusa, i paradajz juha, meni najdraža, a ono što Esma obrće između prstiju lijeve ruke može biti jedino kašika, kao što i ono drugo što Esma obrće između prstiju desne ruke može biti samo kašika. Te dvije kašike ne smiju zvecnuti jedna o drugu, jer ako slučajno zvecnu, Esma će ih odbaciti od sebe, opet će početi vrištati, srušit će se najednom svijet, i taj krhki Esmin mir u tom svijetu, pa će nastati belaj veći od svih belaja, i neće biti načina da ga išta utiša. I dok je god do Esme, dok god je nitko ne gurne i ne dirne, neće kašike zvecnuti. I mir će biti, dok god je do Esme.

Ako je tu, na sećiji, s kašikama, ili za izuzetnih dana bez njih, Esma će gledati pod sebe. Neće gledati u prste koji se igraju, nego negdje dolje i mimo. Ne daj Bože da joj se pogled s nečijim drugim pogledom sretne. Kažem ja njoj, povjerila bi se očajna mater, pogledaj me bona, pogledaj majku svoju, a ona bježi! Ali nije Esma moja mahnita, rekla bi Memnuna onim rijetkima koji na to ne bi nešto krivo rekli, dobra je ona meni, sve moja Esma razumije kao što razumiju i drugi ljudi, samo ne može podnijeti ovu težinu tu! I pokazala bi Memnuna na koju težinu misli, tako što bi se nekad prstima udarila po čelu, baš kao da će se, gluho bilo, prekrstiti, ili tako što bi nekad šaku spustila na grudi.

Ali rijetko se to događalo, malo tko bi Esmu vidio i malo s kim bi Memnuna o svom djetetu razgovarala. Svi su, međutim, čuli Esmino vrištanje. Svi koji su kod Memnune kupovali, kao i oni koji kod nje nisu kupovali, svi koji su na Bjelavama stanovali, čuli su Esmine krike. I to ne jednom, nego mnogo puta. Četrdesetak godina kasnije, ne pamtim boju Memnunina glasa, ne pamtim lica ni figure troje najpametnije i najbolje njezine djece, ne pamtim ni Esmu, lijepu djevojku, skrivena lica i plave, vazda čiste i raščešljane kose – to da je bila lijepa, da joj je kosa bila vazda čista i raščešljana znam samo po pričama koje su trajale duže od sjećanja – ali i sad, kad zatvorim oči i zašutim, ja mogu jasno čuti Esmu koja vrišti. I čim se nađem daleko od kuće, sam bez Ane, hvata me strah, kojeg je sve više što sam stariji, da ću se noću buditi iz neke svoje more vičući kao Esma. Ali ja iz svoje more uspijevam, za razliku od nje, izaći. Tako ja zamišljam Esminu mahnitost. Zamišljao sam je tako onda, pa mi je to ostalo. I nikad mi ta mahnitost nije bila daleka, niti sam je zamišljao kao nešto što je izvan mene. U sebi sam je osjećao, upravo onako kako je Memnuna pokazivala. I mislim da su je i drugi, možda, u sebi tako osjećali, zato su i Esmu, i majku njezinu, i dva Esmina brata i sestru, tu najbolju djecu koju su Sarajevo i Jugoslavija znali 1983. godine, onako otklanjali od sebe.

Za rođendan te sam 1983. dobio kožnu jaknu koju nikada neću obući. Još uvijek sam bio punker, bez punkerske kožne jakne. Nju ću samome sebi kupiti šest godina kasnije, u dućanu na zagrebačkoj periferiji, koji je držao Mile Rupčić, tada najčuveniji kao autor teksta za Azrinu pjesmu “Pit i to je Amerika”. Takvih jakni nije bilo u Istanbulu. Jakna koju nikada nisam obukao, smeđa, ružna, podsjećala je na grupu Duran Duran, a takve su uglavnom nosili pitomci srednje vojne škole, kad bi nedjeljom izašli u grad. Ta jakna bila je posljednji rođendanski poklon što ću ga u životu dobiti od majke. One godine koju će provesti u umiranju, pitao sam je za jednog od svakodnevnih telefoniranja što je bilo s Memnunom i njezinom djecom. Nije znala. A Ksenije se više nije ni sjećala. Neobično je kako ljudi nestaju i kako većina priča ostane nedovršena, pa ih onda sami nadomišljamo, premda znamo da su se nekako drukčije odvile. 

Svijet je pun djece koja vrište. Svijet je pun dječjih krikova. Jednom kada možda odrastem, ili kad već budem imao iskustvo cijeloga jednog rata, živjet ću u uvjerenju da umijem razlikovati dječja vrištanja. Neka će djeca vrištati od pasjaluka, druga zato što su pospana. Treća djeca vrište kao Esma. Njihovi roditelji oko njih obično šute i čekaju da prođe nešto što nikad ne prolazi.

(Borges, Propovjednik, I, 9)

Ako ulicom kročim, prve tragove na nju tada utiskujem,
pa se i nogostup, štaviše, spram mojih cipela oformljuje
Ako pozdravim prolaznika, neće umjeti da mi odgovori,
jer maternjim jezikom prethodno njega niko nije oslovio
Ako podignem glavu i opazim ptičicu u blaženome letu,
njoj će u hipu izrasti krila kojim se, jadna, nije ni nadala
Ako jedanput odlučim da se u dokonom hodu zaustavim,
bit će to gesta dostojna da se u praznoj historiji zabilježi
Ako u krčmu, kraj koje natren sam zastao, zatim i uđem,
ideja njena namah će steći krov i zidove, vrata i prozore
Ako tad naumim da sat-dva odmorim, pa i piće poručim,
oronuli će se namještaj ukazati, koji nije dotaknut ranije
Ako poželim da od pijanih gostiju u poeziju uzmaknem,
čitat ću stihove slijepca na kakve nikada ni pomislio nije
Ako bi neki se zbio što bi upitao je li sve ovako moguće,
versi će mu kazivati kako baš on je onaj prvi i posljednji
i da u sveopćoj povijesti naprosto drukčije biti i ne može

Koča Popović napustio je ljetnikovac u Dubrovniku petnaestak dana prije prvih užarenih kanonada Jugoslavenske narodne armije po Gradu. Vratio se u Beograd da ondje neprimjetno umre nakon godinu dana, u svojoj osamdeset i petoj.

Ne znam, valjda se to i ne može sa sigurnošću znati, je li preduhitrio granate zbog straha od rata i smrti što su se neumitno primicali Dubrovniku, ili zbog pomisli da će Dubrovčani odjednom prepoznati u njemu uljeza, ili zbog krajnje rezignacije i zgađenosti onim što je vidio da slijedi, ili je naprosto ljetu bio došao kraj, stiglo je ono doba u godini kad se obično vraćao s mora u Beograd.

Ne znam, rekoh, ali ne mogu se već dugo osloboditi jednog prizora, prvih rečenica nezapočetog romana o Jugoslaviji. Koča Popović, u bijeloj košulji zavrnutih rukava, stoji pored auta pred kućom na Pločama. Osvrne se oko sebe više puta prije nego što se zauvijek odveze. Nitko valjda nije vidio povlačenje komandanta Prve proleterske.

Dinko Telećan: Knjiga posjeta, Sandorf, Zagreb 2023.

Jedan od onih doista rijetkih posvećenika koji se književnošću bave samo kao književnošću. Javno ne pokazuje socijalne ambicije. Ne kalkulira i ne trguje sa svojim manjinstva, a sigurno ih ima, svaki je čovjek manjinac. Piše i prevodi. Putuje po svijetu, blizu i daleko, ali od književnosti ne živi kao rezidencijalac. “Knjiga posjeta” možda je njegova pjesnička zbirka, knjiga kratkih pjesničkih proza, malih priča, uglavnom putopisa, deskriptivnih tekstova, nalaza o svijetu, autobiografskih, formativnih i intimno-identitetskih crtica, koji svi skupa u naslovu imaju posjete, i jesu posjeti: ljudima, mjestima, stvarima, trenucima u vremenu, biljkama i životinjama. Vjerojatno će “Knjiga posjeta” tiho proći, jer Telećan je tih pisac među svim tim velikanima, u posljednje vrijeme naročito velikankama hrvatske provincije, premda je šteta da tako bude, jer “Knjiga posjeta” glasna je, žamoreća, čujna i čulna pjesma, jedan mali svijet, transformiran u tekst, koji se zatim uprisutnjuje iz teksta. Čulnost i prisutnost “Knjige posjeta” usporediva je s Vaskom Popom, ako se netko još sjeća šezdesetih i sedamdesetih, tog vremena njegova čudotvorstva.

Telećan će fino s jezikom. Tako u pjesmi “Posjet Mjesecu” u prvoj rečenici prvog stiha veli: “Neću na tebe.” U govornom hrvatskom, koji je za dobra pisca uvijek mudriji i stariji nego književni hrvatski, jer je takav hrvatski jezik da ista govorna rečenica ima više značenja od rečenice iz školske zadaćnice, u kojoj se uvijek i samo ispisuju rečenice književnoga hrvatskog jezika; u tom, dakle, mudrijem jeziku “neću na tebe” u obraćanju i posjetu Mjesecu znači neću se k tebi i na tebe penjati, ali, jednako važno, znači neću na tebe, neću protiv tebe. Prvo značenje obično je, očekivano, takvo da čovjek pomisli kako takvu rečeničicu nije trebalo ni izgovoriti. Drugo je mangupsko, pomaknuto, ulično, iz vremena kada je jezik bio mlad. Pritom, čitatelj ne može znati, od njega to ovisi, koje je značenje u “Posjetu Mjesecu” prvotno, a koje drugotno. Iz te nesigurnosti nastaje blagi, mehki i lahki humorni efekt. Dinko Telećan vrlo je diskretan i tih. Njegov lirski subjekt valja razabirati po tom žamoru, žuboru i sveprisutnosti svijeta. Ništa on jako i glasno neće izgovoriti o svojoj egzistenciji. Konačno, nije ovdje ni riječ o njemu, nego je riječ o svijetu. I o Mjesecu. “Neću ti prijetiti nastanjivanjem niti ću sijati zečeve po tebi. Neću te uspoređivati sa srpovima, diskovima i drugim hladnim predmetima, kao ni s licima blijedih djeva. Neću tvoje ime uspoređivati ni s čijim ludilom, ni u jednom jeziku. Neću ni tvoju lipost razotkrivat.”

Telećanov je pjesnički tekst pun referenci, intertekstualnih šifri, asocijacija… Ali nema u tome ni učenosti, ni pokazivanja pred svijetom, ni onog žalosnog uvjerenja provincijskih učitelja da bi posuđena mudrost mogla obogatiti i uzvisiti tekst. Telećanove su reference njegova biografija. Prirodne, obične, upisane u osobnu iskaznicu jednog imaginarija. “Neću ni tvoju lipost razotkrivat.”, rečenica dosljedno ispisana jezikom i govorom mjesta, referira se na stih iz pjesme “Tu, tu auto, vrag ti piz odnija”, splitskog trubadura, pjesnika i čudaka Tome Bebića, koji je na jednom Splitskom festivalu, prije više od pola stoljeća, spuštanje ljudi na Mjesec ispratio stihom besmrtnim, a svejedno tako fatalno neupamćenim: “Evo su niki dan i tvoju lipost razotkrili”. Telećan odgovara na njega nakon što je već prošlo dugo vrijeme, u kojemu su se raspala carstva i razvrgle federacije, a imperij koji jedini je ostao izgubio interes za obilaske Mjeseca, jer više nema drugog imperija s kojim bi se natjecao. U tom odgovoru, koji će do malo koga stići, ali hoće do Mjeseca, upisana je Telećanova vjera i njegov svjetonazor. Naime, ovaj pisac, jedan od odistinskih prinčeva naše književnosti, onako kako se trudi da u njoj zauzme što manji prostor i što manje da smeta njezinim oglašenim veličinama, tako u svijetu i životu nastoji što manje smetati. To je njegova ideologija: nesmetanje. I to je mjera izrazite ekološke, prirodoljubne i svjetoljubne naravi “Knjige posjeta”. Dinko Telećan protivan je svakom specizmu. Biljkama, životinjama, nebeskim tijelima, stvarima on će izraziti dužno poštovanje, i s veseljem se sklanjati i izmicati iz njihovih putanja. Kao Šop današnjih dana.

Smrdljivi martin

U kućanstvu ovog se čitatelja svakodnevno spašavaju smrdljivi martini. Iznose ih iz kuće, nježno, dok se oni prave mrtvi. Evakuiraju ih iz lustera, nježno spuštaju po terasama i prozorskim daskama. Stoga je velika milina dobiti od Telećana “Posjet smrdljivom martinu”, i u njemu neugodnu uspomenu iz djetinjstva. I rečenicu, raskošnu za kraj: “I sada kad ga ugleda u svome toplom stanu, i kad mu podmetne komad tankog kartona za koji se uhvate tanke nožice, i kad otvori prozor da ga s tog kartona nježno istrese u neizvjesno zelenilo, i sada se hvata u pomisli da negdje postoji nedužnijistvor i da nabrani nos je mjerilo stvari.”

Putopisna poetika

Jedan od najupečatljivijih tekstova u ovoj knjizi nosi naslov “U šumi na jugu Litve”. Jedan od rijetkih u kojem nije riječi posjet. Prva rečenica: “Jedno od onih mjesta koja, izvjesno je, nećeš više posjetiti:” I nakon dvotačke slijedi opis dostojan Miłoszeve odsutnosti i njegova zavičaja. U Telećanovu je pisanju sama bit putopisnog žanra. Predio koji nije opisan i ispričan vjerojatno i ne postoji. Nigdje čovjek nije tako svjestan svoje prolaznosti kao na mjestu koje više neće posjetiti, te ispred kućne biblioteke s mnogo knjiga, za koje zna da ih neće sve pročitati.

David Albahari i ja smo se upoznali dosta kasno, na jednom skupu, među nama odmah mnogo srdačnosti, brzo osjećaj prijateljstva, on se čudio, “Kako to da se nismo ranije susreli?”. A zapravo jesmo, u našim knjigama. Ja sam u njegovim najviše volio njegovu duhovitost, njegov golemi smisao za humor, u čemu je počivalo njegovo stajalište prema svijetu i životu. Baš zato je znao napisati i vrlo mračne tekstove, mogao kazati što je bila tama jednog doba, što je bilo uništenje, što Holokaust, i baš zahvaljujući svojoj dobroj volji mogao je godinama živjeti s teškom bolešću. Kada se osjećanja smire, moći ću napisati tekst kakav život i djelo Davida Albaharija zaslužuju. Tek tada ću se moći s njim oprostiti kako dolikuje. A zbogom mu neću moći reći nikada.

Među hrvatskim pjesnicima nema živih koji bi se sjećali Ivana V. Lalića. A među onima mlađim od pedeset godina teško bi se našao ijedan, ili ijedna, da uopće zna tko je bio Ivan V. Lalić. Rodom Beograđanin, u Zagrebu je pohađao više razrede tada osmogodišnje gimnazije, završio Pravni fakultet, radio kao novinar i urednik Radio Zagreba. Sigurno negdje, u nekim arhivama, postoje dokumenti o njemu: školski imenici, bilješke o učenju i vladanju, isplatne liste, zapisnici sa sastanaka radničkog savjeta. U kulturi koja je oduvijek pokazivala više dara za kancelarijske spise, djelovodnike i pravilnike, građanska i činovnička osoba duže živi od pjesnika. Pogotovu ako je, kao u Lalićevom slučaju, riječ o hrvatskom činovniku i o srpskom pjesniku.

U Zagrebu Lalić je objavio prvih svojih pet knjiga: “Bivši dečak” (1955.), “Vetrovito proleće” (1956.), “Velika vrata mora” (1958.), “Melisa” (1959.), “Argonauti i druge pesme” (1961.) U Beograd seli se kao tridesetogodišnjak, kada postaje sekretar Saveza književnika Jugoslavije.

U književnostima južnoslavenskih jezika Lalić je, vjerojatno, najupečatljiviji i najostvareniji pjesnik ljeta i mora. Nisu to jedine njegove teme. Nisu ni glavne. Ali nitko kao on nije pisao o moru i ljetu. Na kraju, more će na tragičan način odrediti njegov život.

Svake godine, kad ljeto stiže svome vrhuncu, mislim na Ivana V. Lalića, pa čitam njegove pjesme o ljetu i moru. Kao i tolikim drugim jugoslavenskim piscima, Lalićevo ljetno sjedište bio je Rovinj. Prije nekog vremena u antikvarijatu Crveni peristil u Zagrebu mogle su se kupiti sve njegove knjige objavljene u Zagrebu, te nekoliko naslova koji su izlazili u beogradskim izdanjima. Kasno sam to saznao, kada me je netko već bio pretekao. Tko, ako se u Zagrebu nitko ne sjeća Ivana V. Lalića?

U ćiriličnom izdanju knjige “Vreme, vatre, vrtovi”, objavljene 1961. u novosadskoj Matici srpskoj, sabrano je prethodnih pet Lalićevih knjiga. Bila je to njegova selidbena poputbina. Bez obzira na to što je postojao zajednički kulturni prostor, pa su se zagrebačke knjige mogle kupovati i u Beogradu, još jednom je, u neizmijenjenom obliku, tiskao sve pjesme. U primjerku iz Crvenog peristila stajala je nalivperom pisana posveta: “Nadi i Tonku, srdačno, Ico” te datum i mjesto: “Bgd XII. 61”. Tonko je, naravno, mogao biti samo Antun Šoljan. Ne znam tko je kupio tu knjigu, ali je posvetu još uvijek moguće naći na internetskoj stranici antikvarijata.

Pjesmu “Nikada samlji” Ivan V. Lalić datirao je 8. VII 1989, i objavio u knjizi “Pismo”, kada su i Rovinj i Šoljan već bili jako daleko. Postoji i audioverzija, na kojoj pjesmu “Nikada samlji” govori sam pjesnik. Nalazi se na CD-u, pri knjizi “Glasovi neumrli: antologija pesnika”, u izdanju Radiotelevizije Srbije. 

Evo tog soneta:

Nikada samlji

Nikada samlji nego krajem jula
Kada je letu pedalj do zenita,
A hlorofilu aršin do rasula
U metastazi žutila i ruja,

Tamnije kada zelene su boje
U vrtovima, a strnjika suva,
Tamnija donja amplituda bruja
Vetra što obnoć u vremenu duva.

Nikada samlji nego krajem jula
Kad sve je, misliš, na dohvatu: čula
Oštra ko nož još topao od točka

Brusača, ali bitno nedostaje:
Anđela koga slutiš nećeš sresti,
A vazduh trudan je od blagovesti.

Mlaka ljetna noć u dragom mjestascu na Pelješcu. Sjedim na terasi restorana koju samo par metara pješčane plaže dijeli od najljepšeg mora na svijetu. A ovdje je tek naročito lijepo. Blage, plave uvalice obrubljene strmim zelenim brdima.

Ta brda upravo tonu u sumrak, stapaju se s dolazećom noći. Djeluju moćno, obrubljuju ovaj mali svijet u kojem se tako lijepo osjećam i ispunjavaju me spokojem. Ovdje ne dolaze novine, telefon nema signala, a ne prikopčavam se na internet gdje ga ima. Ne interesuje me svijet dok sam ovdje.

Zvecka oko mene posuđe i escajg, miriše riba sa gradela. Uskoro će konobar donijeti i moju oradu s blitvom i krompirom.

More preda mnom se mreška i blago zapljuskuje plažu. Pijuckam domaći pelješki plavac koji točim iz bublaste buteljice i uživam u svakom dahu. Ne razmišljam ni o čemu, živim u trenu, neka traje vječno.

Odlično je ovo vino, mislim dok mi ulazi u krv i opušta tijelo iznureno cjelodnevnim plivanjem, veslanjem i penjanjem po okolnim brdima. Domaće je drugačije, mirisnije od flaširanog. Ima neku nerafiniranu kompleksnost, prijatnu neizbrušenost, koja se osjeti u svakom gutljaju, ma s prvom kapljicom vina na jeziku. Velike vinarije ravnaju neravnine u okusu vina, ali se onaj pravi okus grožđa i sunca i brda gubi u uniformnim pravim linijama kojima streme.

Ali tada za susjedni sto, ustvari spojena tri stola, sjeda grupa veselih Čeha i sve kvari.

Naručuju pivo.

Ko je još vidio u ribljem restoranu uz plažu piti pivo?

Njihov sto je uskoro pun krigli punih zlatne tečnosti, orošenih ledenim kapljicama, sa dva prsta debelom bijelom pjenom na vrhu. Da imam dara za slikanje, naslikao bih ove krigle pune zlata u slani jadranski sumrak. Česi se smiju, kako i ne bi, nazdravljaju, udara krigla u kriglu, prosipa se pjena po stolu.

Pokušavam ne gledati u njih, hoću i dalje biti dio ovog veličanstvenog sumraka, smiraja jednog divnog dana. Ali usta mi se suše, vino mi više ne prija, zamišljam kako mi ledeno pivo kvasi usne, zamišljam da kao i oni uživam u medenoj gorčini hladnog piva.

Uvala tone u mrak, gube se brda, gubi se more, samo po šumu valova znamo da je još tu.

Miriše riba sa gradela, slani povjetarac hladi noć, a Česi naručuju novu turu. Opet orošene zlatne krigle, opet zveckanje stakla, opet pjena po stolu.

Od tada ne pijem vino.

(Molitve za Ninu)

(1) Vijesti, rano jutro

U rano jutro ne stižu dobre vijesti. U rano jutro dobra je vijest samo to da je svanulo još jedno jutro i da smo ga doživjeli. {Ali to ti ne treba nitko javljati; to je vijest koju šalješ samom sebi – osjetilima svojim i još nepomišljenom mišlju. [Rano je jutro jedina šansa za osamu, rano je jutro osama, rano je jutro jedina šansa: kasnije je prekasno; prenapučena osjetila, misli, akcije, rezultati (ili ne), propusti, promašaji.]}

Ako te netko zazove u rano jutro da ti kaže nešto drugo, dobro ili loše, bit će to jučerašnja vijest: loša vijest koja se krčkala cijelu noć u umaku neke brige, ili dobra vijest koja je zagorjela na tavi opreza, pa je nećeš moći probaviti bez pomoći drugih. Nedobra vijest, uglavnom.

Ako te, dakle, netko zazove u rano jutro da ti isporuči neku vijest, budi spreman da priznaš da je prekasno za dobro i prerano za zlo.

(2) O čemu se može pisati

Stvari, ako su ti preblizu, ne vidiš cijele. Stvari, ako su ti predaleko, ne vidiš jasno. Stvari trebaju biti blizu i daleko ako želiš o njima pisati, ako ih želiš opisati. 

O najgorim stvarima koje su mi se dogodile nisam mogao pisati, nisam ih mogao opisati, jer nisam znao: ako ti je nešto preblizu – recimo, u kanalu između mozga i srca – možeš se odaljiti, stati daleko od sebe i vidjeti sve što trebaš vidjeti, i opisati. To, doduše, neće više biti tvoj doživljaj, ali može biti doživljaj tebe.

(3) Transformativna iskustva, vlastita i tuđa

Smatram da svatko u životu ima jedno potresno, prijelomno i presudno iskustvo, što nazivam transformativnim iskustvom, a jednom sam to, teorijski, izrazio ovako:

TRANSFORMATIVNA ISKUSTVA su snažna, uznemirujuća i šokantna iskustva (bilo pozitivna ili negativna) koja (bilo trenutačno ili u određenom periodu života, kao niz povezanih događaja) dubinski mijenjaju neku osobu, odnosno prouzročuju promjenu u temeljnim stavovima, načinu mišljenja, pa i cijelome svjetonazoru, mijenjajući istovremeno i smjer života i način života, nepovratno i zauvijek, te su uglavnom jedinstvena, tj. osoba u kasnijim fazama života i na kraju života može reći da je dotično iskustvo bilo najvažnije ili barem jedno od najvažnijih iskustava u čitavom njezinom životu.

Imam i ja jedno takvo, koje izbija kroz pukotine zgrade koju sam izgradio na njemu, vlaži zidove koje redovno bijelim, ali se divljih šara nikako ne mogu riješiti.

Kada se dva takva iskustva ukrste, takva iskustva dviju osoba, ili više njih ili mnogo njih, u eksploziji raskršća, tuđe takvo iskustvo može postati i tvoje, i tvoje takvo iskustvo može postati i tuđe, ili čak tuđe može postati više tvoje negoli tuđe (i tvoje može postati više tuđe negoli tvoje), a može biti i da se iskustva ponište šutnjom i zaboravom, pa da novo neiskustvo ublaži patnju i otvori prostor za nove užase.

(4) Misteriozno, sumanute misli, religija, matematika

Šest godina nakon što joj je mladoj mlad umro muž, i nakon što je morala krenuti od neke nule, dvoje joj je djece čudom preživjelo smrtonosnu granatu, za razliku od četvero tuđe djece. Dvadeset i devet godina poslije toga jedno je dijete jednoga njezinog djeteta čudom preživjelo jednu saobraćajnu nesreću, a trideset i jednu godinu poslije toga čudom je drugo dijete drugoga njezinog djeteta preživjelo drugu saobraćajnu nesreću.

Nijednom nije plakala, kaže i čudi se. 

Drugo ime za čudo je sreća, a može se reći još neutralnije: slučaj. Ali svejedno: kad se u prozirnosti svijeta pojavi misteriozan slučaj, dovoljan je tek jedan neoprezan korak da se oklizneš i padneš u bodljikavu šikaru sumanutih misli.

+

U iznenadnom zgušnjavanju povijesti, izgleda da ju Bog izaziva, kao Abrahama, kao Joba. A molitva baš ne pomaže, jer taj Bog, da ga se dade udobrovoljiti molitvama, valjda ne bi činio to što čini; suviše bi okrutan tada bio. – Ta religija baš ne pomaže: njezina nada ne nadvladava ni očaj, a kamoli strah.

+

Racionalizirati, dakle; valja to racionalizirati. A ima li ičega racionalnijeg od matematike? Aritmetičke omjere, pak, nagrizaju nepoznanice, a nije poznato ni radi li se ovdje o oduzimanju ili dodavanju, ili se nešto pritom umnaža i dijeli. Ona dva naspram četiri, pa još dva, a bio je i jedan, pa se kretalo od nule. Ima li još koja nepoznata dvojka i četvorka, ili jedinica, ili čak trojka, prije ništice? I kojim se operacijama poništava beskraj mogućeg minusa? – Ta matematika, prije negoli u red, jasnoću i smiraj, vodi u još dublji misterij, u još goru religioznost, u još sumanutije misli.

=

Kad bi se moglo ne računati i ne vjerovati, ne bi bilo ničega što se može izgubiti, ali ne bi se ništa ni dobivalo, dobivalo bi se ništa.

(5) Slučajnost, moć, poslušnost

Bog, država i novac podjednako ne postoje, i planovi koji se prave na njima i u njihovo ime nisu nikakvi planovi, nego apsolutni kaos koji osmišljavamo svojom nemoći.

Ipak, vjerujemo da oni postoje, proizvodimo njihovu eteričnu moć, prevodimo je u tekuće, pa u kruto stanje, i pokoravamo joj se.

Dok gledam migrante koji pognuti šutke ulaze u policijska kola, u mojoj glavi vrište nijeme krave koje koračaju prema klaoničkom nožu, vrište nijemi Židovi koji koračaju prema plinskoj komori, u sebi nijemom vrištim ja čiji otpor ne bi ni okrznuo savršenu mašinu slučajnosti.

(6) Međubivanje

Una je danas 14 stupnjeva hladna, a zrak drhti na 32 stupnja. Čini mi se da nema boljeg mjesta od Bihaća za bivanje između znanja i neznanja, nevijesti i vijesti, ledene smrti i vreloga života, za čekiranje informacija, za iščekivanje, za međubivanje.

(7) Sedmi dan

Što god rekle vjere, religije i teologije, mora da je između šestog i sedmog dana stvaranja bilo još nekoliko dana kad se Bog nije mogao odmarati. Svemu što je stvoreno treba malo mira i stvoriteljevog nemira – i klici i vatri i kruhu i djetetu i malteru i cipeli i pjesmi – da u sebe izraste, da se učvrsti u svojoj prolaznosti, ili da svečano propadne. 

Zagreb – Bihać – Zagreb, srpanj 2023.

Maštovitiji ljudi skloni su, nakon izvjesnog vremena, čak i bezalenim slučajnostima pripisati sudbinsko značenje. Opšte je mjesto da je književnost, prije svega – njena neopredijeljena i višeznačna priroda – drugo ime za mistifikaciju onih elemenata koji, bez vidljivog razloga i najave izranjaju ili nestaju, presudno utičući na konačni oblik određenog djela. Tako se i hronika o potonulom svijetu Dvorskog trga nije završila onamo gdje je pisac bio prvobitno planirao staviti zadnju tačku.

Dok sam na pretrpanoj polici u mojoj radnoj sobi tražio roman-intervju Otta Tolnaia, Pesnik od svinjske masti, koji mi je pisac nakon obilaska cetinjske nacionalne umjetničke galerije poklonio sa posvetom, sjetih se da sam ponovo zaboravio pozvati Sava Bjeloša, stolara, da konačno postavi još jednu policu za knjige istih dimenzija kao i prethodne dvije koje je, po mojem nacrtu, bio izrezao i sastavio od ploča medijapana. Odlagao sam postavljanje još jedne police, jer u tom galimatijasu nabacanih, broširanih i tvrdo ukoričenih knjiga, nepogrješivo sam u pola dana i pola noći, žmureći mogao pronaći svaki naslov.

U onoj sekundi dok se knjiga tvrdih žutih korica, iz sabranih djela Danila Kiša, s gornje pregrade prizemljivala, prije nego što je tresnula na parket, bljesnulo mi je sinoćno prisjećanje na priču Posmrtne počasti, objavljenu u Enciklopediji mrtvih. Dohvatio sam žutu knjigu s poda i zajedno s Tolnaievim romanom stavio je na radni sto. Odložio sam Tolnaia, i pomislio da možda i u policama knjige trebaju biti posložene po afinitetu i bliskosti njihovih autora, a ne po abecedi ili žanrovskom principu.

Knjige, kao i djeca, imaju sopstveni život nezavisno od svojih stvoritelja: nekako sam bio siguran da je Kišu ugodno pored Tolnaia, koji je pet godina nakon njega rođen u Kanjiži, gradiću četrdeset pet kilometara udaljenom od Subotice. Uzeo sam Enciklopediju mrtvih, posljednju knjigu desetotomnog izdanja zagrebačkog Globusa i beogradske Prosvete, koja je publikovano prvog januara 1983. godine. Iznad impresuma, na trećoj stranici, pečat je Centralne narodne biblioteke Đurđe Crnojević. Kišovu knjigu nijesam vratio nakon petnaest dana, prema pravilima iznajmljivanja štampanih stvari iz nacionalne biblioteke – zgužvao sam pisanu opomenu koju mi je na kućnu adresu donio poštar poslije dva mjeseca – jer u cetinjskim i titogradskim knjižarama nije se moglo naći drugo izdanje Enciklopedije mrtvih.

Prelistavajući Enciklopediju mrtvih zaustavio sam se na trećoj stranici priče Posmrtne počasti: na mjestu gdje sam grafitnom olovkom bio obilježio dio složene rečenice: “Smrti se ne podvaljuje”. Cijeli pasus sam označio uspravnom linijom na margini, uz koju sam još stavio zvjezdicu. Kao što će sluga Božji samo što baci pogled na bogoslužbeni tekst naizust otpjevati Herumivsku pjesmu tako sam i ja mogao, od riječi do riječi, ponoviti cijeli govor Ukrajinca Bandure, mornara i revolucionara, na sahrani Marijete, kurve koja je ordinirala u hamburškoj luci.

Zamislio sam i mizanscen sa lijesom zatrpanim svježim cvijećem ubranim iz staklenih bašta, vrtova periferijskih vila, botaničke bašte, ali i ton propovjednika koji je pored gorčine osjenčene klasnim usudom očitovao i himničnu patetičnost obožvatelja Jahve, iz starozavjetnih psalmi. Bandura poput kralja Davida, reinkarniranog u Nestora Mahnoa, anarhističkog lidera iz njegove domovine, oplakuje zlu kob Marijete i istovremeno je slavi što je, na svoj način, bila na usluzi namjernicima svih vjera, nacija, boja i nijansi, “kao pečat sveopšteg bratsva među ljudima”. U svom emocionalnom opisu lučke kurve, Bandura u skoro mističnom nadahnuću izgovara još jednu biblijsku parabolu, da “između njenih nježnih butina protekla je reka vrele sperme, i slila se u njenu toplu vaginu kao u matičnu luku svih mornara, kao u utoku svih reka”. Stare kurve su, za koje pisac kaže da niko bolnije od njih ne osjeća prolaznost puti i “preteću katastrofu raspadanja”, Bandurin propovijed prekidale sa kratkim histeričnim jecajima. Ali njegova misao:“Smrti se ne podvaljuje”, nije se usadila u srce i duše ucvijeljenih pokajnica što su ispraćale Marijetu, proletersku kćer od majke pralje i oca propalice, koji ju je sâm usud rođenja neminovno vodio prema pristaništu brodova i mornarima.

Bandura je, pod uticajem nedavno pročitane Baudelaireova knjige Cvijeće zla, remek djela “strasti, umjetnosti i poezije”, poistovjećujući Marijetu s Jeane Duval, kurtizanom, mulatkinjom, u koju je bio zaljubljen prvi pjesnik simbolizma, naredio ucvijeljenim pokajnicama, da prije dolaska na sprovod lučke kurve do vječne kuće usput opustoše staklene bašte i periferijske vile. Bandura je u tom trenutku pomislio da nije pravedno što i on Marijetinu, najslavniju kurvu hamburške luke, njenu mliječno blijedu put, naslijeđenu od prusko-poljskih predaka, nije proslavio kao što je slavni slavni pjesnik noći, sifilističar, opjevao svoju mulatkinju.

Bandura je pisao poeziju, po uzoru na ruske futuriste: služio se žargonima podzemlja, zelenih pijaca, trgovačkog esnafa, kombinući ih vulgarnom igrom riječi, stvarajući vlastite kovanice. Svoje uratke čitao je samo uskom kružoku anarhista, polukonspirativno, jer poezija revolucionara, čak i angažovana, razvodnjava akcionu matricu borbe za promjenu svjeta. Izlomljene ritmizirane versi nastavio je zapisivati i u vrijeme katastrofe anarhističkog pokreta Nestora Makhnoa. Stihovi, jezički i semantički kalamburi, vizuelno su podsjećali na tanka ovčija crijeva, koja je naručivao tri puta sedmično u doba galopirujuće devalvacije u mornarskoj kantini. Nervozno ispisana šiljasta slova, s minijaturnim ilustracijama izopačenih ljudskih lica na gornjem lijevom uglu bloka za pisanje, služili su mu kao terapija od noćnih demona koji su se umnožavali nakon što je do njega, sa zakašnjenjem od šest mjeseci, stigla strašna vijest da je Čeka, po naređenju Lava Trockog, na prijevaru pobila cjelokupni vojni stab Nestora Makhnoa, za vrijeme dogovorenog mirovnog sastanka anarhista i boljševika.

Danilo Kiš, autor priče Posmrtne počasti, koji u Autobiografiji kaže da je on “etnografska retkost”, od oca Jevreja i majke Crnogorke, zbog fabule – u kojoj je Bandura prvenstveno narator a ne glavni lik – ili praznovjerja, nije naveo tri važne činjenice zbog koje bi Banduru učinilo literarnim likom ravnim gotovo Mendelu Osipoviču. Ništa nije nagovijestio o Bandurinom mutnom porijeklu: nije pomenuo njegovog oca Osipa, Židova iz Odese ni majku Rimu, Ukrajinku iz Harkova. U drugačijem prosedeu Danilo Kiš bi sigurno spomenuo Badurinu maniju gonjenja koja je uzela maha poslije pokušaja trovanja azijskom biljkom Gelsemium elegans, koju su još agenti ruske carske Ohrane nazvali “travom srcolomkom”, i da je u svakom novom licu vidio agenta GPU, boljševičke tajne policije, kako su zloglasnu Čeku preimenovali 1922. godine. Posljednjih mjeseci života, nakon što su ga otpustili iz duševne bolnice u Hanoveru, potražio je utjehu kod paroha Ruske pravoslavne crkve, Georgija Uspenskog, bijelog emigranta koji će ga sahraniti na dijelu gradskog groblja predviđenog za ortodokse, sa drvenom krstačom na kojoj će pisati: Osip Bandura 1885-1929.

Pisani trag o poluđelom anarhisti ostala je još u iskrzanoj Knjizi krštenih, vjenčanih i umrlih, podijeljenoj velikim krasnopisnim ruskim slovima. Djelovi Knjige krštenih i vjenčanih pravoslavnih parohijama – odvojene praznom stranicom – bile su gotovo prazne, a u trećoj odvojenoj rubrici upokojenih ruskih emigranata, nizala su se imena bijelih oficira, bivših carskih činovnika, njihovih žena, profesora, prijestoničkih baletana i glumaca, trgovaca, bivših agenata Ohrane. Protojerej Uspenski je na vrhu sedamnaeste strane rubrike upokojenih, upisao: Osip Bandera, mornar, rođen u Odesi 14. maja 1892., umro 15. oktobar 1929. godine.

Dok je Danilo Kiš istraživao i skicirao likove Posmrtnih počasti, nije mogao naslutiti sudbinsku povezanost sa svojim književnim likom Osipom Banderom, kao što je to bio slučaj sa naslovnom pričom Enciklopedije mrtvih, gdje je opisujući sakrom oca naratorke doslutio sebi istu dijagnozu bolesti, koja se počela razvijati upravo u vrijeme dok je pisao pripovijetku. Jer, pisac Posmrtnih počasti će umrijeti na isti datum šezdeset godina nakon Osipa Bandure, 15. oktobra 1989. godine.

Osim datuma smrti, Danila Kiša će s Ukrajincem povezati miješano etničko porijeklo i preobraćenje na samrtnoj postelji. Istina, Bandurino odbacivanje Boga pod uticajem roditelja, koji su bili sljedbenici anarhističkog princa, nekadašnjeg carskog paža, Pjera Kropotkina, posisano je s majkinim mlijekom, dok je odnos jevrejskog dječaka crnogorskog imena i mađarizovanog prezimena, prema religiji bio nestalan i protivrječan. Krstio se kao četvorogodišnjak u pravoslavnoj Uspenskoj crkvi u Novom Sadu, u vrijeme antijevrejskih zakona i holokausta u Mađarskoj, i kasnije je u školi slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. No, Milica Dragićević Kiš, s obzirom da je nacistički rasni zakon predviđao da u mješovitim brakovima sin smatra pripadnikom očeve vjere, za svaki slučaj je od ostataka jorganske svile sašila Davidovu zvijezdu, koja je dječaka podsjećala na maslačak.

Četrnaestogodišnjem Danilu Kišu srušiće se sve iluzije o postojanju nadnaravnog bića i vječnog života: “Posle smrti moje majke i posle tri ili četiri godine njene patnje ja više ne verujem u Boga. Ovako sam to formulisao: ako neko kao što je moja majka mora da pati toliko dugo i toliko mnogo, to je dokaz da Boga nema.”

Na dvadesetogodišnjici smrti Danila Kiša, u cetinjskom časopisu Ars 4-5/09, drugom broju časopisa koji je tematski bio posvećen životu i djelu pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, objavljen je esej, Smrti se podvaljuje, potpisanim pseudonimom Danijel Sam, koji je zapravo došao anonimno na adresu redakcije četiri godine ranije, povodom sedamdeset godina rođenja crnogorsko-mađarskog pisca srpskog jezika, ali ga je glavni urednik časopisa, Mladen Lompar, odbio, jer je neprimjereno objavljivati tekstove pod pseudonimom pored klasika moderne književnosti i Kišovih prijtelja: Josifa Brodskog, Claudia Magrisa, Gyorgia Konrada, Petera Esterhaziya, Mirka Kovača, Borislava Pekića, Mira Glavurdića, Marije Čudine, Milana Milišića, Predraga Matvejevića, Boža Koprivice…

U drugom tematskom broju, u kojemu je bilo priloga i mlađih relativno nepoznatih autora, glavni urednik je pristao da se uvrsti tekst Danijela Sama, iako je vjerovao da je u pitanju jedan od pseudonima Mija Popovića, urednika poezije u Arsu, koji je i ranije objavljivao polemičke tekstove pod raznim pseudonimima, pa i polemisao sâm sobom, u maniru Fernarda Pessoa. (Kolumnista dnevnog lista Vijesti B. B., u novinskom prikazu Arsa 4-5/09, u jednoj rečenici se osvrće na tekst Danijela Sama. Po njegovom mišljenju tekst, Smrti se podvaljuje, odudara od koncepcije tematskog broja, jer je odveć politizovao sahranu Danila Kiša, koja mu je samo bila povod za difamaciju svojih političkih neistomišljenika.)

SMRTI SE PODVALJUJE

Gle, gle, govorili su, sad će ga secirati: biće to zabavno. Na isti način, znate, gospodo, svaki spektakl zabavlja ljude: oni na isti način idu u marionetsko pozorište, na karneval, u Komičnu operu, na veliku misu, na sahranu.

M. A. Voltaire

Danilo Kiš, u knjizi razgovora i svjedočenja, Gorki talog iskustva, ističe: “Nemam dece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom.” U ovoj rečenici očituje se istovremeno rezigniranost, fatalizam i povlašćenost “izabranog izgnanstva”. Kiš je svoju prvu pjesmu s devet godina napisao na mađarskom jeziku, ali je poslije povratka na Cetinje 1947. ponovo počeo da sanja i piše na jeziku svoje majke. Mnogo godina kasnije, zbog mutne genealogije, filojudaizma i navodnog plagijatstva Grobnice za Borisa Davidoviča, a ne zbog proširenog polja realnosti u pravcu fantastike – koja ne izvire iz srpskog romantizma – beogradski književni kritičari i kulturtregeri su u ovom prosedeu prepoznali tuđe rasno-vjersko-nacionalno opredjeljenje. Stoga je ogorčeni pisac kazao da bi ga najradije uvrstili u hebrejsku literaturu, “i naterali me da pišem ako ne na hebrejskom, a ono na jidišu”.

Ideolozi nacionalne kreposti ne dopuštaju da se pisac opredjeljuje samo jezikom već i odnosom prema uvriježenim nacionalnim kanonima, pa su Kišov nenacionalistički, evrocentrični način mišljenja, proširen u Vavilonskoj biblioteci, smatrali lažnim i neodrživim. No ispod tog sociološkog, etnološkog i mentalitetskog amalgama pomaljala se još veća nesnošljivost prema onoj vrsti talenta koji izmiče svakoj dotadašnjoj generalizaciji. Jer, Kišov talenat i erudicija, naslonjeni na iskustva evropskog i američkog romana, sa majstorskim korišćenjem i trikovanjem dokumentarističke građe, duboko su uznemirili pisce i književne arbitre koji su istovremeno namigivali prema partijskim komitetima i nacionalističkim lobijima. Jer sâm umjetnički talenat, ukoliko iskače iz dotadašnjih estetskih, formalnih i koncepcijskih narativa je sumnjiv, iritira konvencionalni način mišljenja, bez obzira je li kafkijanski introvertan, boemski razbarušen, apolitičan ili ideološki ostrašćen.

Još od doba Heraklita, jedinstveni blistavi i tamni dar, koji dovodi u pitanje naslijeđene kanone, mora platiti izvjesnu kaznu za svoju drskost i nadobudnost. Jer, u sjenci nemilosrdnih borbi između vjerskih fundamentalista i ateističkih dogmata, monarhista i republikanaca, rasista i kosmopolita, vodi se još jedan stoljetni spor koji je više u instinktivnoj nego svjetonazorskoj sferi: između nekonvencionalnih, neprilagodljivih duhova i onih koji gorljivo pokušavaju održati postojeće stanje stvari. Njihovi nesporazumi nijesu nužno ideološki, jer su politička opredjeljenja mediokriteta, vođena klijentelizmom ili zastrašena višim autoritetom promjenjiva, dok su preosjetljivi i odveć maštoviti duhovi teško uklopljivi u bilo koju interesnu ili političku grupu.

Danilo Kiš je svoju uznemirujuću različitost spoznao još kao mali Jevrejin, koji je kršten u pravoslavnoj crkvi, a rano djetinjstvo proveo u katoličkoj Mađarskoj. Na Cetinju su ga u početku – dok nije i sâm pokazao montanjarsku gordost – poprijeko gledali mladi besprizornici, jer je u govoru zanosio stranim akcentom, i onako tanak, dugačak, s dugim koščatim rukama, konjskim licem i tršavom gustom kosom nalik na pucvalu, razlikovao se od svojih vršnjaka. I na studijama svjetske književnosti u Beogradu, iskače iz šablona među ostalim dekadentnim prijestoničkim tatinim sinovima i ambicioznim provincijalcima iz srpskih i crnogorski varoši. Piše eseje o Verlainu i Petöfiju, druži se sa slikarima, piscima, muzičarima okupljenih oko Leonida Šejke, a uveče po skadarlijskim kafanama recituje Cvetajevu i Baudlera. I u neko zla doba noći nasrtljivim ispičuturama pokazuue da je dobro usvojio fakinski udarac Caka Crvenka, čuvenog cetinjskog tučaroša – udarac čelom u nos – koji su u Beogradu zvali “liverpulski poljubac”.

Kiš u Času anatomije kaže, “šta je to talenat nego upravo odstupanje od kanona”. No, istinski talenat sumnjiv je sâm od sebe, sâm po sebi, čak i kad žudi za priznanjem i ljubavlju. (Umjetnički talenat uvijek izvire iz jedne vrste preosjetljivosti, i najčešće ima nasušnu potrebu da bude javno primijećen, obožavan i voljen.) Fraza da je istinski talenat blagoslov i proklestvo, potvrdila se i u sudbinama Tina Ujevića i Branka Miljkovića, koji su bili apolitični, i ništa u njihovoj genealogiji, duhovnoj i etničkoj, nije bilo sporno ili sumnjivo. Tin je skitao između Pariza, Zagreba, Beograda i Sarajeva – jednu knjigu je objavio u Nikšiću – a Miljković, mladi pjesnički princ, obožavan i preziran, zbog svog antipartijskog stava i noćnih ludovanja, pobjegao je iz Beograda u Zagreb, gdje će ubrzo pronaći jedno svoje drvo u šumici na Ksaveru. “Ubi me prejaka reč”, posljednji je stih njegove testamentarne pjesme Epitaf.

Nepune dvije decenije nakon Miljkovićeve smrti, Danilo Kiš je sa suicidnim mislima prispio u zagrebački hotel Palas. Provodio je dane u hotelskoj kafani, preko puta Zrinjevca, u društvu svojih književnih prijatelja i nekoliko zagrebačkih Cetinjana, sve dok mu je ponestalo novca za hotelski pansion. Prvo je prihvatio, a onda odbio ponudu Paja Spasića, njegovog cetinjskog komšije, da mu režiser Veljko Bulajić, preko moćnog Jadran filma, podmiruje hotelske račune. Kiš se izvinio Spasiću: ipak, ne može prihvatiti pomoć, jer bi ga njegovi neprijatelji mogli povezati s komunističkim tajnim fondovima. Onda je pisac Grobnice za B. D – za razliku od pjesnika Balade ohridskim trubadurima, kojega su iz Zagreba u Beograd vratili u lijesu – iz Agrama otputovao u Francusku.

Kišovi prijatelji koji su izbliza – i iz telefonskih razgovora s Pascale Delpech – pratili njegove posljednje dane, nijesu bili sigurni je li se njegovo adolescenstsko odricanje Boga, koje je bilo reakcija na majkinu smrt, u predsmrtnim danima pokolebano pred zjapećom provalijom ništavila ili je priklon pravoslavlju i Beogradu, bilo ponovno sjedinjenje s majkom, i potvrda pripadnosti srpskohrvatskom književnom jeziku, koji je nominalno nestao raspadom Jugoslavije, nepune dvije godine poslije piščeve smrti.

Kiš je u neku ruku do kraja njegovao svoju “uznemirujuću različitost”, ali nije postao apartid, poput Josifa Brodskog, ruskog pisca židovskih korijena, koji se odrekao i ruskog jezika, a onda zavještao da ga sahrane u Veneciji. Mirko Kovač u pismu Filipu Davidu, kaže da je Kišov pogreb u Beogradu “ pogrebni dekor, spektakl na groblju, nespojiv s njegovim duhom i njegovim životom”. Grobovi izgnanika nijesu bili samo njihov usud nego i predmet sporenja među narednim generacijama. Dante – na čiji grob je pretendovalo sedam gradova – odbio je da ga Firenca pomiluje pod uslovom da se u vjerskim ceremonijama tretira kao javni grešnik. No, na njegovom grobu su uklesani stih Bernarda Canacia: parvi Florentia mater amoris. Zato Kovač dodaje da bi mu bilo draže da je Kiš sahranen u Parizu ili “barem na Cetinju gdje je zasigurno teško živjeti, ali bit će da je u grobu tamo zasigurno ugodno ležati”.

Dobro upućeni Cetinjani još tvrde da se Kiš dugo dvoumio oko mjesta vječnog počivališta. Utjehu za svoj nostalgični lokalpatriotizam našli su u Kišovoj posljednjoj osveti bardovima beogradske književne čaršije: mnogi koji su ga optuživali za plagijat došli su da mu odaju posmrtnu počast i sahrane ga u Aleji zaslužnih građana. Isti oni pisci, novinari i kulturtregeri, koje je pisac Grobnice za Borisa Davidoviča nazivao svinjama, dinjama, vlasima, pigeonima, trustom pilećih mozgova, klevetnicima i plaćenicima.

Doček piščevog kovčega u Beograd, kao u Borhesovom Alephu, u kojemu se ogledaju mijene čitavoga Kosmosa, organizovali su Udruženje knjjiževnika Srbije i Srpska pravoslavna crkva, korifeji narodnjačkih pisaca i duhovnika, koji su se gnušali njegove erudicije, mutnog porijekla i kosmopolitizma. Sin Eduarda Sama, vratio se na mjesto zločina: kao okrivljeni i iskupljeni. Prijatelji Danila Kiša, studenti književnosti i anonimni čitaoci bili su vidjivo potrešeni, a ostali, u tamnim odijelima, okrupnjali od godina i važnosti, doimali su se ceremonijalno ozbiljni. Nacionalistički bard B. C. jedan od glavnih propagandista Antibirokratske revolucije – populističkog pokreta koji su zajedno pokrenuli komunistički dogmati-rusofili, nacionalisti i klerikalci – nije uspio zadržati dostojanstvenu masku i trijumfalno se smijuljio: “Vide li ti kako smo Kišku pridobili za našu stvar.”

Sâm Kiš bi u drugom dopunjenom izdanju Enciklopedije mrtvih, opisao ovu scenu,, pa i cijeli ritual sopstvene sahrane, s prepoznatljivom mješavinom ironije i patetike, pravih i lažnih citata, upotrebe vanknjiževnog materijala. Opet bi se očitovala erudicija, smisao za paradoks pisca Enciklopedije mrtvih, koja je svojevremno uznemirila književne i kulturne autoritete, a onda se iz javnih medija potisnula u prijestoničke kafane. Pogrebni spektakl u Aleji zaslužnih građana imao je svoj pretekst bezuslovnog vraćanja sina Eduarda Sama u glavni tok nacionalne književnosti – za razliku od pokajničkog statusa koju su vladari Firence zahtijevali od Dantea – koje je podstaknuto njegovim odlikovanjem Republike Francuske Ordenom umjetnosti i književnosti. Tako su i u Beogradu mjerodavne osobe u pitanju književnosti i nacionalne kreposti pohitali da preduhitre fizički odlazak Danila Kiša i dodijele mu Sedmojulasku nagradu, uspostavljenu u čast antifašističkog ustanka u Srbiji, i izaberu ga za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.

Pisac Časa anatomije mogao je precizno, do najmanjeg treptaja, secirati psihologiju i namjere prisutnih pratilaca na groblju, čak predvidjeti i njihov međusobni raspored oko groba. Ko će koga ćutke, ispod oka, pogledivati, ne obazirući se na to što je sâm ritual sahrane magnovenje pred vratima vječnog života ili bezdanom jamom ništavila. Jer su se od vremena polemike oko Grobnice za B. D. mnogi među “pokajnicama” u Aleji zaslužnih građana mimoilazili na groblju, bez pozdrava, kao što je to bilo u Bermudskom trouglu između kafana Šumatovac, Pod lipom i Grmeč, koje se ukrštaju sa redakcijama Politike, Borbe i Radio Beograda.

Pojanje i čitanje molitve pokojniku je mogao ličiti nekom omnibus-filmu iskidanom slikama krštenja četvorogodišnjeg dječaka u Uspenskoj crkvi, kojemu sveštenik sipa vodu na tjeme, zapijevajući uz miris tamjana. Ukazalo bi mu se trepernje svijeća i lica svetaca na ikonostasu, i rituali malog katehizisa, dječje biblije na mađarskom jeziku, ministranti u čipki i satenu, u svečanom dijalogu na latinskom, pa i “to pevanje pastve, taj harmonijum, čiji su zvuci uznosili dušu u nebesa”.

No čitanje molitve na staroslovensom koji se Kišu u djetinjstvu doimalo mekšim, čulnijim od katoličkog katehizma, na njegovoj sahrani imaće kamijevski obrat: umjesto mirnog okruglastog panonskog popa koji sliči paoru, ima meku ruku i topli glas poput trepetave svijeće u čijoj su pozadini vizantinske ikone, od zemaljskih grijehova će ga otpuštati i preporučiti carstvu nebeskom grubi raspućinovski lik, čiji sljedbenici tvrde da njegovo monaško ime na grčkom jeziku znači “dva voda vojske”. Episkop bački Amfilohije – kasniji mitropolit crnogorsko-primorski – jerej krupne kosmate lobanje grubim je seljačkim rukama mahao kandilom iznad lijesa, i nakon molitve za upokojenog, krupnim svečanim glasom, najavio mu vječni život: “Sahranjujemo Te u vječno pamćenje, da bi Te sačuvali, ne prosto u jeziku postanja i umiranja, kao Ti Hanu Kšiževsku, i druge Tvoje tragične junake, nego u jeziku Vječnoga života.”

Amfilohije se poslije sahrane pohvalio najtiražnijim beogradskim dnevnim novinama da je bio Kišov duhovnik, iskupljenik, poput mon seigneura Jacquesa, biskupa od Pamijera, koji Barucha Davida Neumanna privodi Hristovoj vjeri. Između redova budući mitropolit crnogorski će nagovijestiti da je pisca Grobnice za Borisa Davidoviča spasavao od demona judaizma, agnosticizma i evropejstva, tog “trulog svijeta, zadojenog duhom nekrofilije, u mrtvačnici zemaljskoj.” Kosmopolitizma, koji je izvirao iz demonskih fragmenata Vavilonske biblioteke: ironijske i parodijske postmodernističke metafikcije i intertekstualnosti odnosa između istorijske činjenice i iskustvenog događaja, koji po svom duhu izlaze iz nacionalne duhovnosti.

Fabuliranje režimske štampe o duhovnoj bliskosti etnofiletiste – koji tvrdi da se Evropa zavjerila da uništi Srbe jer su sačuvali “najdublje pamćenje” – sa piscem koji je više od svih savremenika zajedničkog jezika imao akmeističku “čežnju za evropskom kulturom”, dogodio se u jednom od izuzetnih vremena burnog balkanskog dvadesetog stoljeća. U prvom poskomunističkom “događanju naroda”, u kojemu istina i laž, kao i u književnosti, imaju samo stilske, retoričke funkcije. Smrt i veliki politički i ideološki prevrat, koji su srušili jednu naizgled tako moćnu državu, ukrstili su puteve pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, i sljedbenika Nikolaja Velimirovića – koji je napisao da je Jevrejima Hristova “nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz vekove iz zemlje u zemlju” – po riječima Amfilohijevom najvećeg Srbina u osmovjekovnoj istoriji poslije Svetoga Save.

Zapravo je samo pogrebni ritual mogao uglaviti susret Danijela Kiša, kojemu je majka pri krštenju dala ime po prvom crnogorskom modernisti-državotvorcu knjazu Danilu, i potomka moračkog seljaka koji je igrom sudbine – poput njegovog duhovnog uzora Nikolaja – umjesto u vojsku završio u vjerskoj školi. Istina, dječak rođen u Panoniji slušao je iste priče poslije dolaska na Cetinje, kao i čobanče iz Gornje Morače. Danilov đed Jakov, pripovijedao mu je o mitskim junacima, natpritrodnim bićima Crne Gore, prokletome caru Dukljanu, Međi Vuka Manitoga, Ivanu Crnojeviću, Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću.

Mladog Danila, koji je u gimnaziji pisao moderno poeziju i prevodio mađarske, ruske i francuske pisce, Jakov Dragićević – čiji je sin Risto, direktor državnog muzeja, bio domaćin A. A. Dormolatova na Cetinju, na jubileju stogodišnjice Gorskog vijenca – podučavao je i kako se drži gudalo gusala, premda mu je u isto vrijeme Kotoranin Simonuti davao prve časove sviranja violine. Mladić je posebno volio da mu đed priča legende o Gospodaru Crnojević Ivu, koji je jednom sa svojom svitom krenuo u lov ispod Oboda, na mjestu odakle izvire Rijeka Crnojevića. Iz jedne pećine izašao je ogroman, potpuno mokar divlji jarac. Rogati mužjak je sa sebe stresao vodu, Ivo ga je pogodio strijelom, i u tom času iz pećine je provalila ogromna bujica koja se pretvorila u rijeku koja i danas uvire u Skadarsko jezero. I kad je suva godina i odjednom udari dažd đedovi preci su govorili da je propištio Ivo Bogu pod prijestolom gledajući muku sirotinje, i onda je nebo suze proronilo. Još su vjerovali kad zapište zimski vjerovi da Gospodar Ivan oštri svoj mač, a oni koji su zoru prevarili na Đurđevdan vidjeli su ga kako šeta na ruševinama grada Oboda, nekadašnje prijestonice Crnojevića. Danila su jednako uzbuđivale priče o zduhačima koji su vodili bitke sa nečistim dušama: o Špurelji iz Rovaca, što je pričao sa zmijama, okupljao ih oko kruga koji je obilježio štapom, dogovarao se i svađao s zmijskim carem koji je na glavi imao bijelu krunu nalik cvijetu trešnje.

Đed Jakov, koji je i sâm pisao epsku poeziju, Danilu je još pokazivao i četvrtasti tvrdi rukopis svog izvanjeg ujaka, Marka Miljanova, koji “zbog rečeničnih nizova bez paragrafa i odsustva interpukcije liči na tekstove na glinenim pločicama”. Ova “etnografska retkost”, u kojoj se miješaju nasljeđe pisca voznog reda državnih željeznica, koji je koračao poljima zamišljen, zamahujući visoko štapom… idući za svojom zvijezdom, i vojvode koji će se opismeniti u pedesetoj godini i slavi svog mača dodati slavu pera, te jedne amazonke koja posjekla turskog vojnika u ratu, u Kišu je još više podstakla urođenu preosjetljivost prema lijepom i banalnom, ranjivom i nasilnom. S večeri svirao je Paganinija, prevodio Marinu Cvetajevu, Verlaina, Petôfija, a izjutra se tukao s najjačim školskim mangupima, koji su izazivali štrkljastog neuhranjenog momčića smiješnog prezimena i neprepoznatljivog naglaska.

Ukoliko se vjerovanje australskih urođenika, animista, odnosi i na ostale vjernike i neznabošce: da tek umrli čuju i vide žive u njihovoj blizini, pisac Grobnice za Borisa Davidoviča, čiji citati i reference čine jedinstvenu potku dokumentarnog i fantastičnog koje oživljavaju drugačiji svemir, u protivrječju svijesti i bića, razuma i besmisla, sâm sebe nije prepoznao na sopstvenom je pogrebu. No svakako je dobio inspirativnu potku za dodatak u novom izdanju Enciklopedije mrtvih. Avangardnog pisca, koji pravi otklon od znanstvene i religijske slike svijeta, za vječni život preporučuje teolog-ratnik, crnorizac grubog izgleda, opsjednut Kosovskim mitom, prepunom deseterečke patetike, banalnih metafora i opštih mjesta, iz kojih ne izvire protivrječnost, dvostrukost, nesigurnost.

Kišova priča, dodatak prvom izdanju Enciklopedije mrtvih, u tematskom smislu bi se nešto razlikovala od drugih cjelina, prije svega zato što se događa u vrijeme, do juče nezamislivog saveza, komunista i kleronacionalista. No osnovni duh pripovijetke bi korespondirao sa ostalim cjelinama prvog izdanja Enciklopedije mrtvih, jer bi još jednom potvrdio da je svaki dogmatizam, vjerski i ideološki, šizofren i uzročno povezan. Smrtno neprijateljstvo crnog i crvenog dogmatizma je sekundarno, promjenjivo, zavisno od mnogih uslovljenosti vremena u kojima djeluju: zato je skepticizam jedini njihov trajni neprijatelj. Mnogo su češći bili primjeri transfera između pripadnika radikalno lijevih i desnih ideologija – sjetimo se Staljina i Musolinija – nego njihov otklon prema demokratskim političkim strujama. Jer, osnovni eros svakog dogmatskog mišljenja je nekontrolisana moć, koja nije ograničena nijednom suparničkom, prirodnom i natprirodnom silom.

Stoga su teolozi zadojenii svetosavskim etnofiletizmom Nikolaja Velimirovića, mrzjeli komunistički ateizam, ali su istovremeno bili fascinirani – ne samo uplašeni – svemoćnim, svevidećim komunističkim tajnim službama. Operativci Udbe i KOS-a nijesu morali trošiti mnogo riječi da ubijede mlade teologe za neku vrstu saradnje – prijateljske ili agenturne. Tako je i mladi teolog Risto Radović, dobio pasoš za putovanje u inostranstvo, bez potvrde o odsluženju vojnog roka, što je ranih šezdesetih godina, u vrijeme Aleksandra Rankovića, bila privliegija samo saradnika Službe i pripadnika partijske aristokratije.

M. Mališić, zamjenik načelnika Treće uprave Udbe, koji je odobrio Radoviću putnu ispravu dobijao je i previše informacija o kretanju nemirnog teologa, koji je iz Beograda otišao na postdiplomske studije u Bern i Rim, a onda u Grčku. Još u to vrijeme Radovićevi suparnici iz crkvenih redova – koji su imali paralelne veze u tajnoj policiji – ispod glasa su svojim pouzdanicima prenosili da mu je upravo Mališić dodijelio šifrovano ime Pukovnik, u doba vojne hunte, na čijem su čelu bili pukovnici Pattakos, Papandopoulos i Makerezos. (Bivši načelnik Druge uprave S. Spasić, nakon pada komunističkog jednopartizma, na beogradskoj BK televiziji, tvrdio je drugačije. Kodno ime Pukovnik pripadalo jednom drugom jereju, a da su službenici Udbe smislili klasičnu dezinformaciju da bi podstakli nesigurnost i surevnjivost u Crkvi, i tako uslovljavali Amfilohijevo napredovanje u crkvenoj hijerarhiji.)

No zastupnici prve teorije dokazivali su da je Risto Radović, u kaluđerstvu nazvan Amfilohije, svoju monašku i svešteničku karijeru počeo graditi tek nakon što je pukovnički trijumvirat izveo državni udar, ukinuo ustav, zabranio političke stranke, i protjerao iz zemlje kralja Konstantina Drugog. Hunta pukovnika je za neprijatelja države proglasila ateizam, rokenrol i hipi pokret. Uhapšeno je više od deset hiljada Grka, a posebno su neprijateljstvo pokazivali prema Titovoj Jugoslaviji. Mnogi njeni građani s prebivalištem u Grčkoj – među kojima je bio i Stjepan Bobek, tener Panateikosa – proglašeni su personama non grata.

Uprkos tome, Amfilohije je u vrijeme vojne hunte, pod pokroviteljstvom episkopa Prokopija, koji je bio glavni vikar grčke ratne mornarice, vanredno napredovao u crkvenoj hijerarhiji. Od đakona ga, za samo par godina, unapređuju u arhimandrita – u vojnoj hijerahiji je to jednako avanzovanju narednika u pukovnika – i dodjeljuju mu dvije parohije, iako je običaj u pravoslavlju da su crkvene oblasti pod upravom mirskih sveštenika a ne monaha! Prokopije je slutio da je njegovom štićeniku milija crkvena i politička vlast od monaškog zavjeta i duhovnog podvižništva: da će se u mnoštvu sljedbenika kulta Svetoga Save, na propovijedima, u crkvama, na trgovima, u velikim evropskim metropolama, osjećati ugodnije nego se u askezi monaške kelije.

Amfilohijeva znatiželja da upozna Evropu, nauči strane jezike, nije bila nadahnuta duhovnim i kulturnim dostignućima Zapadnog svijeta, nego željom da bolje upozna civilizaciju, koja vjekovima marginalizuje tekovine Vizantije, Trećeg Rima, ruskog i srpskog svijeta. Što je duže boravio u evropskim zemljama sve više je bio uvjereniji da je cjelokupna Zapadna tradicija, od srednjevjekovnog cezaropapizma, renesanse, baroka, do prosvjetiteljstva, Francuske revolucije, modernističkih pokreta, liberalizma i kulture ljudskih prava, zadojena duhom dekadencije, razvrata i nekrofilije.

Pod starost je obigravao i Latinsku Amerike: učio španjolski jezik kako bi u argentinskoj provinciji Ćako, u pravoslavlje prevodio domorodačke Indijance, koje regrutovao za sveštenike Srpske pravoslavne crkve. Jer, među potomcima naše stare emigracije čiji su preci u Argentinu stigli početkom dvadesetog vijeka, bogosluženja je vršio jedan sveštenik obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve, koji je porijeklom Crnogorac.

Amfilohijev stvarni nespokoj koji ga je još više tjerao na putešestvija bio je podstaknut nespokojem što je ostao stranac u gradu gdje je stolovao kao mitropolit na katedri Svetoga Petra Cetinjskog. U trideset godina povremenog boravka u manastiru Rođenja Presvete Bogorodice, nijednom nije prošetao Njegoševom ulicom i Dvorskim trgom, centrom stare prijestonice Crnojevića i Petrovića Njegoša. Jer, Cetinjani mu nijesu bili zaboravili slavljenje Badnje večeri 1991. s Arkanom, komadantom paravojnih Tigrova, za kojim je bila raspisana crvena Interpolova potjernica. Iste godine Amfilohijeve pristalice su na Petrovdan vatrenim oružjem ranili dvojicu mladića koji su protestvovali protiv mitropolitovih vulgarnosti o nacionalnim Crnogorcima: “ne pravi se pita od govana”, “crnogorska nacija je nastala u Titovom Jajcu”.

Amfilohije je nesporazume sa Cetinjanima posebno teško podnosio, jer on je sebe smatrao nasljednikom Svetoga Petra Cetinjskog, pa je sebi dodao i staru titulu arhepiskopa cetinjskog. No poslije svih stranstvovanja, duhovnog i ritualnog iniciranja svetosavljem, Amfilohije je mentalitetski Crnogorac izdanak epske i plemenske tradicije, koja pamti i usmeno prenosi s koljena na koljeno sjećanja na sahrane poznatih ljudi, govornike, lelekače i tužbarice. I u zrelim godinama ostale su mu dječačke fascinacije bastadura, pretencioznih rječitih muškaraca koji su ponekad silom nasramotu tražili momenat pažnje na svečanim prigodama, veseljima ili žalostima: političkim skupovima, svadbenim zdravicama, lelecima i govorima na sahranama.

U Crnoj Gori, do polovine dvadesetog vijeka, u sredinama sa živom epskom tradicijom, smrt je istovremeno bila tragedija i svečanost, gotovo neuporediva sa drugim društvenim događajima. I najveća sirotinja je štedjela novac za “ukopnu robu”. Ritual pokajanja se pretvarao u pravi pučki teatar, u kojemu su govornici, lelekači, tužbarice, često uzimali pokojniku glavnu ulogu. Oni su imali posebnu stimu u narodu, poput rapsoda u Staroj Atini. (Prirodni ambijent epske nekrofilije je u prostoru tragičnog, komičnog i patetičnog: Joko Prosedoljac će prije smrti tražiti od svoje sestre Đurđe, dok je uzimao želju od svijeta, da ga tuži, jer kad umre neće je neće moći čuti. Ugledniji Crnogorci su i više godina prije smrti naručivali lelekače i govornike: knjaz Nikola je bio obavezao Baltazara Bogišića, pisca Imovinskog zakonika, da mu održi posmrtno slovo ukoliko on umre prije Cavtaćanina, pisca čuvenog Imovinskog zakonika.)

Knjaz Nikola je u nekim slučajevima morao kažnjavati groteskne izraze tuge i žalosti na sahranama. Tako je degradirao vasojevićke oficire zbog toga što se na pokajanju sina čuvenoga vojvode Miljana Vukova – na kojemu su prisustvovali i predstavnici ambasada sa Cetinja – svom snagom stisnutim šakama sebe udarali po prsima i licu, i dozvolili ženama da noktima grebu i nagrđuju lica.

Rituali govornika, tužbalica i lelekača imali su i komičnih situacija: u osvit zore, na dan sahrane vježbali su, u nekoj zabitoj udolini generalnu probu nastupa koji su smislili u toku noći. No zbog treme ili iznenadne slabosti dešavalo se da tužbalica iznad odra zaboravi ime pokojnika, ili lelekač, frojdovskom omaškom, pomene pokojnikova brata ili sina koji primaju saučešće ispred vanjskih vrata u kući žalosti.

Amfilohije je nepune tri sedmice prije govora na sahrani Danila Kiša u beogradskoj Aleji zaslužnih građana – prvog oktobra 1989. – mimo oficijelnog protokola, uskočio je u talijanski vojni brod u luci Bar, još dok zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene, princeza Ksenije i Vjere, koji su poslije gotovo sedam decenija iz San Rema vraćeni u domovinu, nijesu bili izneseni na crnogorsko kopno. Episkop banatski nije se obazirao na državni protokol, na činjenicu da služi opijelo na teritoriji eparhije mitropolita Danila Dajkovića, i da činodejstvije sljedbenika politike koja je prognala “kralja mučenika”, izaziva zgražavanje savremenih poštovalaca dinastije Petrović Njegoš.

Amfilohije je svoju listu govora i služenja s krstom, žitom i bočicom pomiješanog ulja i vina na sahranama znamenitih ličnosti upotpunio ispraćajima Milovana Đilasa i Zorana Đinđića. Nije se obazirao na to što je bivši komunistički vjernik, ideolog i disident, javno izjavio:

“Njegov antikomunizam je zagrižljiv i s mržnjom – nije to za prelate, to je za provincijskog agitatora.”

Amfilohije se nametnuo da održi opijelo i proevropskom srpskom premijeru, kojega su ubili oficiri Crvenih beretki, čiji su komandanti – jedan od njih bio je i Željko Ražnatović Arkan – bili agenti tajne policije, pripadnici Legije stranaca i kriminalci s crvenih Interpolovih potjernica. Mitropolit je na kraju govora nad odrom Đinđića, citirao izreku iz Jevanđelja po Mateju, kada Isusov učenik Simon Petar poteže mač da bi odbranio Isusa od hapšenja, i odsijeca uho jednom stražaru. No Isus ga opominje da spusti mač: “Ko se mača laća od mača će poginuti”.

Amfilohijev biblijski citat u prenesenom značenju na sahrani Đinđića biće u jednu ruku proročki. Jer, on je predvodio litije, protesne crkvene marševe – koji su liberalne kritičare podsjećali na Ku klux Klan – u vrijeme globalne epidemije korone. Uvjeravao je svoje sljedbenike – kojima je uveo dotad u Crnoj Gori nepoznate pravoslavne rituale, skakanje u vodu za krstom, moljenje na koljenjima i ležeći – da se ne plaše masovnih okupljanja, jer će ih vjera i molitva spasiti od zaraze. Njegovi sveštenici na liturgijama su vjernike pričešćivali iz jednog putira, govoreći da je kašika iz koje su kušali hljeb i vino blagoslovena, i da se za nju ne prima smrtonosni virus. Ni Amfilohijeva smrt od korone, nije razuvjerila one koji su vjerovali da se njegov lik pojavljuje u oblacima i na sniježnim granama drveća, da pristupe njegovom zaraženom mrtvom tijelu i celivaju ga, ispred hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, gdje je bio izložen prije sahrane.

Ove sam godine zbog opisa svoga posla putovala četiri puta i to zbog osoba koje ne mogu tako komotno kao ja putovati. Nije mi bila potreba putovati, došla sam iz duboke provincije, za nju bi Žak Prever rekao da „sve velike stvari dolaze iz provincije“. Bilo mi je dovoljno sjediti u gradskom parku ili u rođenom dvorištu pa da do mene daleki svijet doluta. I Kongo i Burundija. Nekad se činilo da se sva nesreća svijeta kod nas nasukala.

Prvi, bio je Brisel, susret službenika za zagovaranje. Tamo, trebala sam brusiti svoje vještine, od drugih učiti. Učilo se i naučilo, od ulice još i najviše. U Briselu je bilo sivo i uredno. Pročelja zgrada skladna i bogata. Iza njih su godine sticanja i mudrog upravljanja, godine obilja. Ulice svečano mrtve, bubrezi u loju. Vladao je posvuda usaljeni mir, gdje se puno ne talasa, nego se racionalno raspolaže sa nekoć davno stečenim. Kongo i Burundija, kobalt i dijamanti, dio su briselskog raskošnog sjaja. A kad nesreća kongoanska i burundijska i dospije do Brisela mnogi ostaju beskućnici. Jer taj Brisel bogati i udobno skućeni nema dovoljno prostora da ih sve udomi. Taj svoj problem veliki nazivaju hausing. Nema kuća. Ili zašto bi se kuće na siromahe rasipale i raskućivale. Sjećam ih se u derutnim kladuškim kućama, u prolazu. Uvijek bi se našao netko dobar iz komšiluka da im se smiluje na razne načine. Daleko je Brisel od te Bosne. A što se tamo odluči, recimo da Bosna bude odlagalište neželjenih, tako će i biti.

Drugi je put bio Portugal, zemlja sunca. Sunce tih mojih susreta bio je novinar koji je obišao sve kalvarije izbjegličke i migrantske, sve te morije i lezbose. Reportaže su mu bile srčane, iskrene. Malešan i empatičan, ne bi niti mogao drugačije. Srbiju, Bosnu i Hrvatsku još nije obilazio. Sve i kad dođu novinari iz velikog svijeta kod nas u Bosnu, donese sa sobom geografske mape sa crvenim strelicama, zovu je balkanska ruta. Te crvene strelice za mnoge su izbjegličke noge bolne i krvave. Uz te crvene strelice ide novinarsko pitanje: zašto nitko od njih nema dokumente? Uz to pitanje redovito ide zgražanje nad brutalnim nasiljem na granici, a onda se ležerno prijeđe na sljedeće pitanje, zašto Hrvatska sad propušta tako velik broj migranta prema Europskoj Uniji? Jedna pored drugih su prolazila, a bez da se sudare, takva pitanja. Otkrivali su zapravo stav prosječnog Europljanina: neka netko drugi riješi pitanje prekobrojnog broja izbjeglica, neka ih netko drugi odvrati od granice, pa makar i nasilno, i neka se dobro očuva uravnotežen broj izbjeglica u našim zemljama.

Sjećam se novinara koji bi sa nama obilazili derutne privremene nastambe izbjeglica. Kada dođu do lokacije koje pomodno zovu skvotom, sva se pitanja rastope nad otvorenim plamenom. Nad praznom felugom i nad njom vatricom, mladići bi veš sušili, grijali se i kuhali. Jedne prilike u prostoru bivše klaonice. Put do nje preko terena koji barama zovemo, pa i ja s njima sušim blatnjave čarape. U malom krugu afganistanca, grijem noge, para iz njih izbija. I gledam kako pitanja novinara u dim odlaze. Prvotno gađenje na prostore bez vode i struje, prostore prljave i uneređene, i ono isparava. Lagano se kondenzira u sitne čestice žaljenja, kod nekih naprednijih i milosrđa. Uvijek je oko vatre krug nekih dječaka iz Afganistana koji mira nisu nikad ni osjetili. Neki nas gledaju očima s dna pakla, i ne treba čovjeku puno pameti da naslute zlo kojem su bili izloženi. Njihova zahvalnost na darovanim stvarima je neopisiva. I nije tek stvar u stvarima koje su dobili, nego pažnji. Onaj trenutak kad osjete da su važni i da u njima još uvijek ljude prepoznaju. 

U Portugalu nas domaćini vode po muzejima, gdje je bogata duhovna i kulturna baština Jezuita. Iz mraka muzeja gledaju me dragocjenosti, lapis lazuli iz Afganistana i rezbarena raspela iz Palestine. 

Meni pred očima krug dječaka iz Afganistana, kad plešu tradicionalni afganistanski ples Atan. Lijepo je i tužno gledati ih tako vesele, zaigrane. Djeca. Male su šanse imali otkad su se rodili. Neki su mi mogli biti braća, neki sinovi.  U mraku muzejske postavke pomaljaju se sjećanja, među njima jedna obitelj iz Palestine. Ona, mlada majka, ljulja se u dvorištu u Borićima, kampu za obitelji. Oko nje kontejneri različitih organizacija, na nekim dječji crteži. Pod njenim nogama blatna je lokva. Gleda u nju. I suzi. Pitam je kako se na arapskom kaže nebo, i sunce, i oblaci, i brzo zaboravljam, nek se opet sjeti taj zaborav pitati kako se kaže nebo, sunce i oblaci kad se ne budemo razumjeli ni na jednom jeziku. U svakom oni zvuče kao poezija i sunce kao nagovještaj radosti.  Ona plače, i dalje bešumno, nikako oči da se naviknu na mjesto gdje su zapeli. Ljuljamo se. Odnekud, trče njeni dječaci, na nju se vješaju, i ona se opet smije, i nebo je opet svjetlije, a sunce nikad raskošnije. 

U cijelom Portugalu je u tom trenutku registrirano izbjeglica koliko ih je jedne godine u prihvatnim centrima u Bihaću. I U Bosni ih je sada puno manje. Mjenjaju se rute, granica sa Hrvatskom više nije tako mučno nasilna, iako ima vraćanja. 

Jedne prilike, u prolazu, dok idemo na teren, susrećemo grupu koja je upravo s granice vraćena. Jedan od njih sa ozbiljnim ranama na nogama. Takve nastaju mjesecima, i hrane se lošim životnim uvjetima. 

Na malom su trgu u malom selu, na mjestu gdje je nekada bila i mala „migrantska pijaca“ i oni su prodavali stvari suvišne za pare prijeko potrebne seljanima u prolazu. A oni ih kupovali ne od potrebe nego od milošte. Iz obližnje Hrvatske opet dolazili seljani u tržne centre opet jeftinije, i po nešto bosanskog zraka ležernijeg i bliskijeg od svih drugih zrakova. Tu je apoteka, autobusna stanica i mala trgovina. Usred svega toga, oni stoje, i cijedi se kiša postojano sa njih, jedan su autobus propustili, drugi će već naići. Vraćeni s granice. On rane pokazuje. Stišće zube. U jednom trenutku providnosti, stvara se čovjek u maskirnom odijelu, u prekograničnoj je trgovini. Klekne pred njega, i rane mu previja. Dok to radi, prepričava doživljaje iz rata. Našao se sad tu slučajno, u trenutku dok oni govore o grijesima hrvatske policije. I on previja, i priča: nije to tako strašno, brzo će to zacijeliti, šta sam ja u ratu sve gledao. Svega je bilo. I ta uniforma na njemu je tu da ga podsjeti na vrijeme u kojem je bio prijeko potreban, važan i sposoban. Vješto mu rane previja, vješto i nježno i svojim se prstima ispričava za sve što mu je učinila njegova zemlja. I sve više raste i on i ta njegova uniforma dok djetetu rane čisti, dezinficira i previja. Dijete se imenom zove jak, čvrst i lav, a kad se nasmije sve više nalik anđelu je. Kao netko tko je izaslan da našu dobrotu i ćud testira. Ta zahvalnost u njegovim očima kao da nije od ovoga svijeta.  

A onda mi se dogodila Gruzija, tamo je starčad rasprodavala sve viškove i cijeli je Tbilisi bio ulična rasprodaja bivših života. A za to vrijeme novinari iz cijele Europe predstavljali su svoja sjajna istraživanja i mišljenja. Uz kategoriju za izvrsnost u istraživačkom radu i pisanju, utemeljena je jedna sasvim nova, o migracijama, jer iz godine u godinu, pristiže sve više takvih novinarskih priča. Sve se ponavlja, ono što sam vidjela u Briselu, čula u Portugalu, i ovdje se o tome priča, kad se preskoče ograde i žice, kad se prežive šume, loši kampovi, registracije, otisci prstiju, usputno nasilje, kad se konačno osvane u Europi, onda se dug žilavosti i upornosti još dugo otplaćuje. Moderni robovi u poljoprivredi, na građevini, radnici na crno, slabo plaćeni. Sve jo to već stara priča, ponavlja se ono što vidim kod dječaka koji su u Bosni bili. Kad se jave iz bijelog svijeta uparađeni kao turisti na poznatim trgovima, po svim tim italijama, francuskama, bljeđi su i mršaviji nego što su kod nas u Bosni po kampovima bili. Iznova i iznova činjenično stanje utvrđavamo. Kamo nas to vodi. Idemo li prema empatiji i sućuti ili je ona već davno raspeta negdje između granica i čeka dan Uskrsnuća slavnoga. 

Na kraju, zadesio me Bukurešt, još uvijek u sjeni jednog čovjeka. Sve glomazno i zastrašujuće, a sav sklad i ljepota u službi već bivšega režima. Ne postoji drugo ime za ružnoću. I tu raspravljamo o boljim odgovorima na krizu ukrajinskih izbjeglica. Prema njima je svijet daleko otvoreniji i gostoljubiviji nego prema ljudima s Bliskog istoka i Afrike. To je i više nego očito. A oni, sva ta mladost iz Sirije koja je zapela u Turskim izbjegličkim kampovima, svi ti Pakistanci, Afganistanci, Marokanci, Iranci, svi se odnekud javljaju sa ulice, sa lijepih mjesta, sve kako bi roditeljima prikrili da su u toj sanjanoj europi zapeli. Ružnoća je europska više nego očita. Upadljiva i glomazna. Takva je u očima putnika.