prema motivima istoimene priče Dimitra Soleva

*

________________________Ova se bajka kazuje ljubiteljima animiranog filma…

Scena 1.

Krume, 60-godišnjak, izgledom kao u Solevljevu opisu, ali par godina mlađi: palto isluženog željezničara… na leđima polegnuta, kao tovar po meri, krupno pletena i zemljom nabijena vrećica, korača nekom od predzemljotresnih skopskih ulica. Iz usta na vrećici, kao iz otvora na crepu, izviruje mlad izdanak svojim krhkim stabalcetom. Pored Krumeta, senka deteta, trčkara, brža od njega, zagleda prolaznike i dvospratni autobus koji prolazi ulicom. Dok Krume korača, a dete-senka ga pretiče i vraća se, na grančici na izdanku raste listić, jedan, dva…

Najzad Krume stiže do groblja, po stazi sa dubokim brazdama u crnoj zemlji. Iznad groblja se vidi Vodno. Detinja senka se radoznalo zagleda u grobove, hrišćanske, jevrejske, zastaje za tren, pa produžava da trčkara. Cvrkut ptica. Krume stiže do jednog groba, na njemu se naziru neka slova, ali ne i brojevi. Iz vrećice vadi mladicu, pljosku i lopaticu. Kopa, sadi mladicu, poliva je vodom iz pljoske. Dete-senka mu pomaže u sađenju, iako Krume nije svestan toga.

Pored jednog od susednih grobova kleči starica u crnini. Čuje se njena žalopojka. Krume ne reaguje, ali se dete-senka okreće ka njoj i sluša.

Scena 2.

Krume, stariji nego u prethodnoj sceni, u istom iznošenom paltu hoda jednom od skopskih ulica (možda onom istom od ranije), ali sada neposredno posle zemljotresa. Kuće napukle ili polurazrušene, ruše se ili ih nema, a na njihovim mestima zidaju se zgrade. Krume nosi istu vrećicu, koja sad izgleda veća. Možda zbog drveta koje je već poraslo, sa više grana, lišćem i ponekim cvetom. Dete-senka je tu, istog uzrasta kao i ranije. Igra se, penje se po granama drveta, iako Krume ne oseća njegovu težinu. Ali, on korača nekako drugačije, sporije i ukočeno, mehanički.

Stiže do groblja, drugačijeg nego ranije. Ima više grobova, neki sveži, poređani u pravilnim redovima. Pozadi se vide konture visoke fabrike, po groblju pada beo prah sa nove Cementare. Čuje se oštra buka aviona pred uzletanje sa obližnjeg aerodroma i jedan avion se diže ka nebu, iznad groblja.

Između grobova, Krume dolazi do jednog, s mukom uzdiše i seda na ploču. Jasno se vide slova “Mitruš“, ali su godine još uvek zamagljene. Dete-senka seda do Krumeta, podupire glavu kolenom i posmatra zainteresovano. Izbliza, bore na starčevom licu izbrazdane su kao kora od drveta. Krume se diže uz napor, pokušava da izvadi drvo iz vrećice. Napreže se, ne ide mu lako, drvo se teško vadi. I dete-senka bi htelo da mu pomogne. Na kraju, sa vidljivim naporom, Krume uspeva da iščupa drvo iz vrećice, kao da ga čupa iz sebe. Uz veliki napor, teško dišući, sadi ga i poliva vodom iz pljoske.

Izdaleka se čuje naricanje. Tamo, među redovima grobova, nazire se silueta starice sa crnom maramom. Dete-senka hvata Krumeta za ruku, što ovaj ne primećuje, i okreće se prema starici.

Scena 3.

Krume, vrlo star i poguren, pomera se po skopskoj ulici, veoma izmenjenoj. Zgrade sa reklamama popunjavaju svaki prazan prostor, okićeni izlozi, buka i metež od gustog saobraćaja koji ne jenjava. Krume se kreće teško, kao da ne podiže noge dok hoda, nego kao da se vuče, prilepljen za trotoar. Dete-senka, istog uzrasta, još je rastrčanije: zvera u izloge, ulazi i izlazi iz prodavnica, penje se na leđa skulpture bika i jaše ga.

Vrlo, vrlo sporo, Krume se približava trećim grobljima. Sad se vidi da mu telo nije samo pognuto, nego i deformisano. Buka automobila ne prestaje dok se vuče ulicama groblja, koje je sada kao pravi grad mrtvih. Sa širokim, pa sve tešnjim ulicama, pa sokacima po kojima dete-senka trčkara i šutira kamenčiće, a u pozadini puca panorama prenaseljenog, zagađenog smogom, grada živih.

Sada je vidljivo da se Krumetovo ljudsko telo transformisalo u telo drveta. Nema više vrećice, drvo je prosto usađeno u Krumetovo telo, a grane izbijaju kroz iznošen kaput kao kroz otvore na crepu. Krume i dete-senka najzad stižu do groba.

Na nadgrobnom krstu se vide slova – Mitruš i godine, 1951-1960.

Dete gura Krumeta da stupi i da stane pored groba. Počinje konačna transformacija – Krume se preobražava u listopadno drvo obešenih grana. Dete-senka uzima pljosku i napaja drvo. Iz daljine se čuje, ali ne vidi, starica koja tuguje.

Godinama u Sarajevo ulazim zemaljskim putem, vozeći auto u kasno popodne, kada su sjene uske i duge, kao Giacomettijeve figure, kao njegovi starci i logoraši. Tako biva kada smo u kolovozu. U studenom je već mrak, gust od magle i smoga, žmirka ulična rasvjeta kao u Cankarevim socijalnim novelama, i sve je već mrtvo, iako je isto sati koliko je bilo i ljetos.

U grad ulazim sa dvije strane, rajlovačkom ili vogošćanskom cestom. I s koje god strane stižem, proći ću pokraj groblja. Na ono starije – na kojemu je sahranjena većina Stublera i štublerovskih potomaka, skupa s Karlom Stublerom, rodonačelnikom loze, željezničarem – nadvijam se preko prometne petlje, sagrađene tačno iznad groblja, u vrijeme priprema za Zimske olimpijske igre. Betonskim polukrugom, kojim se cesta priključuje na najširu sarajevsku aveniju, koja vodi sve do središta grada, usput se sužava i račva, obilazi Baščaršiju i vraća se niz Titovu ulicu natrag, obilazim skoro cijelo katoličko groblje na Stupu, gledam ga sa svih strana i malo prije nego što će se kolona izliti prema gradu, vidim, prepoznajem nekoliko skromnih i starih štublerovskih nadgrobnika.

Preko Vogošće i Kobilje Glave, uz zavjetnu ostakljenu džamiju novovijekoga bošnjačkoga dobrotvora, pokraj slabo urbaniziranih naselja, koja su tu izrasla šezdesetih i sedamdesetih, u vrijeme cvjetanja namjenske industrije, proizvodnje oružja koja je bila naivno prikrivana ekspres loncima što su se, valjda, proizvodili u istome pogonu kao i topovi, vozim se prema Barama.

Novo gradsko groblje Bare, kako se desetljećima službeno nazivalo, projektirano je, sagrađeno i otvoreno malo nakon nove 1966. Bilo je to prvo jedinstveno sarajevsko groblje, na kojemu će se, u zasebnim, jasno ograđenim parcelama sahranjivati pripadnici svih vjera i svjetonazora. Sagrađeno je i uređeno po projektu arhitekta Smiljana Klaića, dok je zidne freske, ili murale, na trijemovima katoličke, pravoslavne, muslimanske, jevrejske i ateističke kapele naslikao sarajevski slikar Rizah Štetić. Da je kad bilo posjetiti Bare mimo žalosnih prilika, sahrana ili dženaza na koje se moralo ići, moglo se vidjeti s kakvom je pažnjom i s kakvim darom, kulturnim znanjima i obzirima Rizah Štetić obavio naručeni mu posao. Bio je dobar slikar, zagrebački predratni student na klasama Maksimilijana Vanke, Vladimira Becića i Marina Tartaglije, grafičar i crtač bosanskih veduta i žanr scena socijalne tematike, radio je kao nastavnik na Školi primijenjenih umjetnosti, gdje je dočekao i mirovinu. Tih i povučen, nesklon likovnim modama vremena, s vjerojatnim manjkom samopouzdanja, ali i sa silnom umjetničkom i intelektualnom znatiželjom, ovaj rođeni Brčak slikar je vrlo lokalnoga, sarajevskog i bosanskog značaja. Razlog nije u njegovome djelu, nego u oskudnim socijalnim ambicijama, u tome što se zakopao u provinciji, bez imalo želje da se mjeri s jugoslavenskim slikarskim veličinama. Štetić je nevidljiv, skriven slikar, kao što su skriveni, nevidljivi, i ti njegovi murali s grobljanskih kapela, koje nikada nismo mogli vidjeti, obuzeti svojim pogrebnim ceremonijama.

Na elektronskoj stranici Pokopa, “kantonalnoga javnog komunalnog preduzeća” piše da je “sa 33 hektara površine groblje Bare među najvećima u Evropi, a po konfiguraciji terena i pejzažnoj realizaciji jedno od najinteresantnijih i najljepših vječnih počivališta u ovom dijelu svijeta”. Sarajevo nije veliki grad, nije to bilo ni u vrijeme kada je groblje građeno, niti se očekivalo da bi se Sarajevo moglo jako razrasti. Ograničeno kotlinom u kojoj je grad nastao i položajem u samome središtu Bosne, među planinama, daleko od svih europskih putova, daleko od svake potrebe ljudi da se baš tu naseljavaju, Sarajevo je, međutim, po broju mrtvih i njihovome rasporedu bilo veliki grad. Odluka da se ta činjenica uvaži izgradnjom velikoga groblja, “među najvećima u Evropi”, bila je u tom pogledu vrlo racionalna i smislena. Na Barama se, u svijetu mrtvih, Sarajevo po prvi put u svojoj povijesti, možda samo nakratko, ujedinilo i izmiješalo. Do Bara, svatko je imao svoje groblje, tako da su mrtvi jedni od drugih bili kilometrima udaljeni.

Od 1966. kada je Novo gradsko groblje Bare otvoreno, pa do početka sedamdesetih, trajalo je razdoblje prilagođavanja, kada su vlasti, uglavnom represivnim metodama, primoravale ljude da se ukopavaju skupa i u historijskom zajedništvu na koje će se preživjeli, uglavnom u razgovoru s turistima, ponosno pozivati. Sva muslimanska groblja sišla su tako s obronaka nad gradom, i ujedinila se tu, na središnjoj i najvećoj parceli, dok su kršćani, katolici i pravoslavni, izmješteni s Koševa, gdje su po tradiciji, od austrougarskih vremena, bila njihova ukopališta. U početku, na grobljima Svetoga Mihovila i Svetoga Josipa, te na Svetome Marku, mogli su se sahranjivati oni koji su imali zakupljena grobna mjesta ili porodične grobnice, da bi se od 1971. to zabranilo, i svi su se morali sahranjivati na Barama.

U vrijeme kada je u listopadu 1972. ukopavan tvoj Nono – konstruktor reda vožnje u miru, pčelar i član Slovenskoga kulturnog društva Ivan Cankar Franjo Rejc – Bare su još bile skoro sasvim puste, nenaseljene mrtvima, tako da su tvoji lako dobili parcelu dvjestotinjak metara od ulaza u groblje, taman za kratku šetnju, tokom koje se starci u pogrebnoj povorci neće umoriti. Zakupljena su tada dva grobna mjesta, i započelo je vijećanje hoće li se graditi grobnica ili će Nono ostati u goloj žutoj ilovači, u koju će, ako sve bude po redu, za njim leći i Nona – domaćica, majka troje djece od kojih jedno u to vrijeme više nije bilo živo.

Grobnica je mali podzemni stan, građevina od kamena ili betona, obično sa šest niša, za šest sanduka. Pripada kršćanskoj, uglavnom katoličkoj i mediteranskoj tradiciji, i vezuje se, imenom, za obitelj. Sve grobnice su, u pravilu, obiteljske, često nose ime po onome tko je grobnicu sagradio, po obiteljskome patrijarhu, a u šest raspoloživih niša sahrani se obično mnogo više mrtvih, jer se uvijek neko tijelo već sasvim raspalo, rasulo se u prah, i ostale su samo po dvije čvrste bedrene kosti, iskolačena lubanja, kralješci koji se ne drže skupa… I sve to se onda pomete ustranu, za lak i furnir novoga sanduka, i u sanduku svečanoga odijela za kazalište, cipela koje više nikoga neće nažuljati, i u svemu tome tijela koje se predaje vremenu i kojemu će trebati dvadeset, trideset, katkad i pedeset godina da se svede na dvije čvrste bedrene kosti, na lubanju s dvije-tri crne plombe, na kralježnicu koja se lomi u kralješke, u kamenčiće i šljunak na plaži u Drveniku…

Nono je tako ležao u ilovači, dok se razgovaralo o grobovima i o grobnicama, kada je Nona na kraju presudila: nikakva se grobnica neće graditi! Ali ne zato što je izgradnja grobnice nečuveno skupa, niti zato što se već tada, 1972. godine, nije vidjelo smisla u obiteljskoj grobnici, pošto smo sve manje bili obitelj, bivalo nas je sve manje, slutio se dan kada nas u Sarajevu više neće biti, i previše nam je bilo tih šest grobničkih ništa. Nije to Noni bilo na umu, nego je nekoliko godina ranije, na Stupu, vidjela jednu otvorenu grobnicu, punu vode, po kojoj su plivali ostaci nekadašnjih života. Raspitala se, i rekli su joj da su Bare izrazito vodoplavno područje, i da bi i njezina grobnica, vrlo vjerojatno, bila stalno pod vodom.

Nije vjerovala u zagrobni život – u ovome spisu to ponavljamo po Bog zna koji put – osjećala je da je smrt kraj, i nije se na kraju, 6. lipnja 1986. imala kome ispovjediti, ali imala je, istovremeno, neki vrlo neobičan odnos prema posmrtnoj sudbini i propadanju svoga tijela. Užasavala ju je pomisao da bi u svome sanduku mogla ploviti kao u Nojevoj arki, u njemu trunuti, poput ljudskih lešina, koje je Nono vidio 1942. kod Broda, kako plove niz Savu, i godine će proći prije nego što shvati da je Brod nizvodno od Jasenovca, a da su te lešine Srbi, Židovi, Cigani, ili Hrvati uvjereni u bratstvo i jednakost među ljudima… Ta je njoj priča bila na pameti, i zato nije htjela grobnicu. Ugodnije je, ljudskije je, raspadati se u zemlji, mislila je. Ali još nešto je u njoj stvaralo nelagodu: plašila se gušenja, a pod vodom se ne može disati. I mrtvoj joj je trebalo zraka, kojeg u zemlji ipak ima. Tada još, hvala Bogu u kog nije vjerovala, nije znala da će je četrnaest godina kasnije ugušiti tumor u grlu.

Tako je odlučeno da se Nono ne štrapacira i ne otkopava zarad izgradnje grobnice, nego da se i ona sahrani u zemlji, a da se u međuvremenu sagradi lijep, ležeći dvodijelni nadgrobnik.

U crnom je kamenu, na desnoj strani je Nono, na lijevoj je, od lipnja 1986, i Nona. Tražila je da ju, kada umre, s pažnjom spuštaju u grob, jer je mramorni okvir uzak. Neka grobari budu dobro plaćeni, da, ne daj Bože, ne odleti u grob naglavce ili da joj se ne izvrne sanduk. Nije joj bilo svejedno, iako nije vjerovala da ičega više ima.

Nakon što ona umre, sljedeći put ću na taj grob doći kada umre Franjina i Olgina kći, moja majka. U međuvremenu me, punih dvadeset i šest godina, nije tu bilo. Groblje sam gledao iz daljine, dok bih se vogošćanskim putem vozio prema gradu, i činilo bi mi se da iz daljine vidim njihov grob.

S koje god strane da sam se zemaljskim putem vozio prema Sarajevu, morao sam proći pored naša dva groblja. Ponekad, dok sam se spuštao preko stupske petlje prema glavnoj gradskoj aveniji, među posjetiteljima groblja, u rijetka doba i prilike kada ih je bilo, prepoznavao sam, htio sam prepoznati, mršavu, uspravnu gospođu u crnini, i uz nju dječaka. Ta žena bila bi Nona, a dječak si ti, koji si u međuvremenu, logikom protoka vremena, odrastanja i gramatike materinjeg jezika, postao ja. Drag si mi dok te tako gledam iz daljine, koja je postala neprelazna, ali čija bit nije u vremenu koje je prošlo i koje se više ne može vratiti, nego u osjećaju da taj grad, i groblja koja u mislima obilazim, za mene nije, niti više ikada može biti, ono što je bio za tebe. Iznenadim se ponekad, kada me šalterska službenica suho upita: mjesto rođenja? Svome se odgovoru iznenadim: Sarajevo? Je li to danas stvarno moguće?

Tekst koji ću analizirati objavljen je 1991. godine. Za pretpostaviti je da je pisan godinu ili dvije ranije, što znači u vrijeme izdvajanja Slovenije iz druge Jugoslavije, i proglašenja njene nezavisnosti. Kao što će čitalac vidjeti, tekst je doista prigodan. Zaslužuje pažnju zato što je pisan u etnonacionalističkom duhu, i u tom smislu pripada tekstovima doktora medicine i psihijatara iz različitih krajeva druge Jugoslavije, koji su se oglasili ranih devedesetih, nastojeći da pokažu da se pripadnici pojedinih etnonacionalnih grupa psihički toliko razlikuju da se ne može naći ni jedna karakteristika koju dijele. I ne samo da se psihički razlikuju nego su im psihičke karakteristike takve da je bolje da svaka etnonacionalna grupa odnosno narod živi odvojeno, u posebnoj državi. Prvenstveno, sebe radi.

Tekst o kome je riječ naslovljen je “Auto destruktivni oblici ponašanja Slovenaca: hipoteza o akulturacionom stresu”. Objavljen je na engleskom u časopisu “Socijalna psihijatrija”, koji izlazi u Zagrebu. Tekstopisac je Dušan Nolimal, doctor medicine, iz Instituta za javno zdravstvo, u Ljubljani.

Polazna tačka Nolimalovih razmišljanja su podaci po kojima Slovenci piju alkoholna pića znatno više nego stanovnici mnogih drugih zemalja, uključujući žitelje ostalih krajeva Jugoslavije. Mada se za samoubistva, pokušana i uspjela, najviše optužuje depresija, i alkoholizam je udružen sa samoubistvom. Naime, sa alkoholizmom povezana depresija nije rijetka pojava. I stopa samoubistava je u Sloveniji vrlo visoka, među najvišim u Evropi, pa i svijetu. Pošto se alkoholizam može smatrati nekom vrstom samodestruktivnog ponašanja, a samoubistvo je naprosto uništavanje vlastitog života, postavlja se pitanje zašto su Slovenci ponašaju, blago rečeno, tako loše prema samim sebi, zašto sami sebe uništavaju što pićem što dizanjem ruke na sebe.

Nolimal odgovor na ovo pitanje nalazi u osobenosti Slovenaca u odnosu na ostale narode Jugoslavije i u tome kako su se Slovenci osjećali kada su bili dio Austro-Ugarske, posebno kako su se osjećali u jugoslovenskoj zajednici poslije Drugog svjetskog rata.

Pođimo redom. Opšte je mjesto da konzumiranje alkohola može da smanji neprijatnost stresa. Brojni su autori koji smatraju da je, u svim društvima, primarna funkcija alkohola smanjivanje nezadovoljstva izazvanog neispunjenim očekivanjima, napetostima i frustracijama. Nolimal se slaže sa ovakvim mišljenjima On u relaksirajućem djelovanju alkohola nalazi objašnjenje za sklonost Slovenaca da piju “više nego što bi trebalo”. Jedan aspekt obrasca pijenja savremenih Slovenaca, smatra Nolimal, mogao bi biti njihov adaptivni pokušaj da konzumiranjem alkohola ublaže disforiju, to jest osjećanje osujećenosti i nezadovoljstva, pa i srdžbe.

Otkuda u Slovenaca ove negativne i subjektivno vrlo neprijatne emocije? One su posljedica toga što Slovenci ni kada su bili pod Austro-Ugarskom, ni između dva rata ni u Titovoj Jugoslaviji nisu imali “osnovna ljudska i etnička prava”. Tako barem piše Dušan Nolimal. Politički sistem u Titovoj Jugoslaviji – da se zadržim na vremenu koje je većini čitalaca bliže od ranijih vremena – je, prema Nolimalu, lišavao ljude osjećanja samovrijednosti i lične odgovornosti, sa pratećom apatijom i manjkavim izražavanjem lične posebnosti, ali i rastućom anksioznošću. I šta je Slovencima ostalo drugo nego da se napijaju kako bi smanjili anksioznost i jade silnih frustracija izazvane nedostatkom “ljudskih i etničkih prava”. Poznato je da pijan govori ono što trijezan misli, pa su Slovenci, razmišlja Nolimal, i zato pretjerivali sa alkoholom. U alkoholiziranom stanju, kada popuste kočnice, mogli su da izraze nezadovoljstvo političkom situacijom, i šire, političkim sistemom. Autor ne kaže da li su zbog takvih priča u trenucima alkoholom izazavnog opuštanja bili sudski gonjeni, jer, za Tita, nije, najblaže rečeno, bilo uputno govoriti protiv režima i injegovih nosilaca, ali se iz konteksta da zaključiti da nisu. Možda su nosioci režima osjećali da su Slovenci više od drugih naroda frustrirani i ljuti, pa su računali da je bolje da pijani nekažnjeno govore ono što misle kada su trijezni, nego da trijezni bijes – a agresivnost je popratna pojava osjećanja frustriranosti – okrenu prema onom ili onima za koje su vjerovali da su glavni krivci za nedostatak “ljudskih i etničkih prava” Slovenaca.

Citiraću Nolimala da bi čitalac iz prve ruke saznao kako ovaj doktor objašnjava porijeklo osjećanja jada, čemera i bijesa, te posljedičnog alkoholizma i povećane sklonosti samoubistvu Slovenaca. “Akulturacioni stres Slovenaca, i njihova borba da očuvaju i razviju etnički identitet može da doprinose njihovom pretjeranom konzumiranju alkohola i visokoj stopi suicida. Od rađanja njihove nacionalne svijesti Slovenci su patili od osjećanja nemoći sa pratećim osjećanjem bijesa koje nisu usmjeravali na političke sisteme koji su umnogome bili neosjetljivi prema potrebama slovenačkog naroda. Slovenci su bijes pounutrili, što je moglo da izazove depresiju i pojedinaca i cijele etničke grupe. Nesposobnost Slovenaca da agresivnost usmjere tamo gdje je trebalo da je usmjere ishodila je osjećanjem nemoći i bjesa Slovenaca (…) Takođe, Slovenci su opadanje broja Slovenaca u Sloveniji, uslovljeno odlaskom Slovenaca u druge zemlje, i opadanje nataliteta, doživjeli kao prijetnju njihovoj autonomiji i etničkom opstanku. U tome bi moglo biti objašnjenje sklonosti mnogih Slovenaca samo-destruktivnom odgovoru na akulturacioni stres.”

Pojam akulturacije zauzima važno mjesto u citatu. Nolimal piše da akulturacija “uključuje sve fenomene koji su se javili kada su Slovenci, budući manjina, došli u stalan neposredan kontakt sa drugim etničkim grupama”. Za istog autora, akulturacioni stres označava stanje socijalne, interetničke i interkulturne dinamike koja ugrožava kvalitet života i preživljavanje manjine kao etničke grupe i (ili) nacionalnosti.” I dalje, “Vjerujem da je akulturacioni stres Slovenaca, posmatran direktno ili indirektno, komplementaran sa drugim i jači od drugih stresora.” (Autor ne kaže na koje druge stresore misli.) Da bi smanjili stres, a to znači pojačanu anksioznost, uznemirenost, nesanicu, pad raspoloženja, Slovenci su, kako je rečeno, konzumirali alkohol u pretjeranim količinama. Sami sebe liječili na način koji im je bio pristupačan, a, osim toga, ako smijem da primijetim, bio im i mio.

Nolimalova analiza se ovdje ne zaustavlja. U nastavku, objašnjava da se na smanjivanje stresa može da gleda iz ugla dva procesa: izlaganja i vulnerabilnosti. Prema “hipotezi izlaganja” kako je krsti Nolimal, “Slovenci su možda više psihički patili ili bili više stresirani od toga što su bili manjinska grupa a nisu imali značajnu vojnu i političku snagu (Nolima kaže: backbone), jer su i u kvantitavnom i u kvalitativnom smislu, iskušavali više stresora.”

Ispada da Slovenci ne bi bili stresirani da su imali svoju vojsku. I drugi narodi najprije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom u Titovoj Jugoslaviji nisu imali samo svoju vojsku. Kakva bi to bila zajednica ili federacija naroda u kojoj bi svaki narod imao svoju vojsku? Drugo, kojim su stresorima, i u “kvalitativnom i u kvantitavnom pogledu”, Slovenci bili više izloženi nego ostali narodi u drugoj Jugoslaviji? I da li su ostali stresori povezani s tim što Slovenci nisu imali samo svoju vojsku u zajednici naroda koja se zvala Jugoslavija?

Pod “hipotezom o vulnerabnilnosti” Nolimal misli na to da je svijest o etničkoj prijetnji, odnosno ugroženosti Slovenaca bila bitno pojačana njihovim statusom manjine, i time što su bili skloniji akulturacionom stresu, jer je njihov visok stepen frustracije bio uslovljen njihovom željom za većom samoafirmacijom i autonomijom u društvu koje obeshrabruje i samoafirmaciju i autonomiju.

Primijetio bih da manjina, gledajući po broju stanovnika, u drugoj Jugoslaviji nisu bili samo Slovenci, nego i, na primjer, Makedonci i Crnogorci. Zašto se oni nisu osjećali toliko kao Slovenci frustrirani statusom manjine, zašto nisu patili od akulturacionog stresa? A i da jesu, zašto stres nisu smirivali pijenjem alkohola u velikim količinama kao što su to činili Slovenci? Ili su dva pomenuta naroda imali neki drugi lijek za smirivanje akulturacionog stresa, ako su ga uopšte imali? Nolimal je naznačio odgovor na ova pitanja. Ostali narodi, dakle i pomenuti Makedonci i Crnogorci, da ostanem kod mog primera, nisu toliko duševno patili kao Slovenci zato što nisu imali snažnu želju za samo afirmacijom ili autonomijom ili barem ne tako snažnu kao što su je imali Slovenci. Ko im je kriv, rekao bi cinik.

Problem je, smatra Nolimal, u samim Slovencima ili sa Slovencima. Oni se kao etnička ili etnonacionalna grupa ne mogu asimilovati. Oni hoće da po svaku cijenu budu samo svoji na svom, i užasavaju se mješanja sa drugim “etničkim i kulturnim sistemima”. Nažalost, “Slovenci nisu bili imuni na neželjene akulturacione uticaje od strane drugih etničkih kolektiva i kultura. Kao manjina bez vojne i političke moći, nisu imali kud nego da sarađuju sa onima koji su ih fizički ugrožavali.”

Očigledno, jedino rješenje za slovenačke muke sa očuvanjem svoje kulture i etnonacionalnog identiteta jeste da se čuvaju uticaja drugih kultura, jer su ti uticaji, iz slovenačke perspektive, uvijek nepoželjni. Po Nolimalu, tako bi se moglo zaključiti, nema ništa u kulturnom pogledu što bi Slovenci mogli da usvoje od drugih naroda, nešto što bi eventualno moglo da obogati njihovu kulturu. Za Slovence, drugi narodi, druge kulture su izvor opasnosti.

Poznato je da je, Slovenija, kao industrijski i ekonomski najviše razvijena republika u drugoj Jugoslaviji, mnogo izvozila u ostale republike – od namještaja, takozvane bijele tehnike, odjevnih predmeta, do hrane i sportske opreme. Nema sumnje da je od izvoza u ostale republike Slovenija imala velike koristi, i da je, zahvaljujući, između ostalog, upravo izvozu u ostale republike ekonomski više i brže napredovala u odnosu na ostale krajeve Jugoslavije. Za pretpostaviti je da je izvoz slovenačke robe u ostale dijelove druge Jugoslavije uključivao i kontakt slovenačkih privrednika sa kulturom naroda koji su kupovali slovenačku robu? Da da li je ovakav kontakt i posljedični uticaj na slovenačku kulturu mogao da ugrozi slovenačku kulturnu samobitnost? Ili se, kada je materijalna dobit u pitanju, ne postavlja pitanje nepoželjnih kulturnih uticaja drugih naroda? Ili je možda za Slovence bilo bolje da ekonomski, posebno trgovinski nisu sarađivali sa ostalim narodima druge Jugoslavije, jer je takva saradnja, da ne kažem prodaja slovenačke robe, bila neminovno praćena i makoliko malim uticajem “stranih kultura” na slovenačku, i time ugrožavala identitet i afirmaciju slovenačke kulture?

Konačno, koji su narodi u drugoj Jugoslaviji fizički ugrožavali Slovence? Ako se zna da je Slovenija bila u etnonacionalnom pogledu najhomogenija od svih ostalih republika – etnički Slovenci su činili oko 90 posto stanovništva Slovenije – ko je i kako fizički ugrožavao Slovence? Ako se pod fizičkim ugrožavanjem u širem smislu misli na prisustvo drugih naroda i narodnosti, odnosno etničkim i etnonacionalnih manjina u okviru jedne države, onda su, u drugoj Jugoslaviji, od Slovenaca daleko više bili ugroženi Makedonci, pa i Crnogorci. Koliko su tek bili i još uvijek su, i sve će više biti ugroženi “čistokrvni” Englezi u Engleskoj i Nijemci u Njemačkoj.

No, trebalo bi imati razumijevanja za slovenačke akulturacione muke. Slovenija je, piše Nolimal, jedinstvena (unique) (i) po tome što su Slovenci koji su odgojeni – vjerujem da se i danas odgajaju – u “razvijenoj kulturi Zapada” morali da se “akulturišu” na “nerazvijenu kulturu Balkana”, što su Slovenci, razumljivo, doživljavali kao korak nazad. Problem je, međutim, u tome – o čemu Nolimal ne vodi računa – što akulturacija i na “razvijene kulture” – a kulture se, dodao bih, ne mogu dijeliti na razvijene i nerazvijene – koja bi trebalo da znači korak naprijed, takođe nosi rizik gubljenja ili barem “zagađivanja” čistote nacionalne kulture. Pretpostavljam da su, nakon ulaska u Evropsku uniju, Slovenci, htjeli-ne-htjeli, morali da se “akulturišu” na “razvijene” ili od slovenačke “više razvijene” kulture, odnosno kulturne standarde pojedinih zemalja članica ove velike evopske asocijacije. Bilo bi zanimljivo čuti od Nolimala, koji je, u međuvremenu, postao član različitih evropskih komisija za borbu protiv alkoholizma i ostalih oblika zavisnosti, da li etnonacionalni identitet Slovenaca, njihovu potrebu da budu samo svoji na svom, ugrožava ili je ugrožavala samo akulturacija na “nerazvijene kulture” balkanskih naroda ili isti efekat ima i akulturacija na “razvijene kulture” evropskih naroda. Ili se možda Slovenci nisu i nikada neće akulturirati na Evropu, jer akulturacija podrazumijeva prihvatanje nekih strana kulture ili kultura na koje se akulturiramo, a Slovenci bi da prije svega sačuvaju etnički kulturni identitet u izvornom obliku, u svakom slučaju to, prema Nolimalu, žele više od pripadnika ostalih “jugoslovenskih etničkih grupa”. Nije suvišno podsjetiti da je opšte mjesto u disciplini koja se zove kulturna antropologija da je kultura živa materija, da se kultura svakog naroda vremenom mijenja, prije svega kao rezultat uticaja drugih kultura, i sve većeg miješanja naroda. Kulture koje se ne mijenjaju pretvaraju se brže nego što misle njeni nosioci i ostrašćeni, što će reći nekritični, branioci u eksponate etnografskih muzeja.

Pri kraju teksta, Nolimal, krajnje neočekivano, ispoljava kritičnost, pa i samokritičnost. Maltene pokajnički, piše da je, kada se raspravlja o etničkim i kulturnim crtama pojedinih “jugoslovenskih etničkih grupa” izuzetno teško osloboditi se “vlastitih etnocentričkih predrasuda”. Valja, upozorava Nolimal, imati na umu da on želi da pruži hipoteze a ne ubjedljive dokaze. Bitan dio njegove hipoteze, kaže, počiva na “zapažanju, zdravom razumu i logici”.

Čitalac je iz moga kritičkog osvrta na Nolimalove postavke i pretpostavke, vjerujem, mogao da vidi kakva su Nolimalova zapažanja, na šta liči njegov zdrav razum, i koliko poštuje logiku.

Čovjek je gavranov let
I krik golubice
Čovjek su šare leptirovg krila
I bajonet.

Ptica istjerana iz gnijezda
U trnu potonulom
U namet.
U jutro boje indiga
Koje dan ne postaje.

Dolaze vijesti s ratišta
I opet novo ništa –
Mrtvi
Sakati
Slijepi
Gluhi
I oni ostali bez uma
Ko puška bez kuršuma.

Nevjesto –
Zelena zemljo
Gdje li mi dušek spremaš ?
Da u mrkloj noći sami
Šapućemo sa travkama
Šta je bilo
Šta je sada
Šta poslije kad će vjetar da ih mrsi
Iznad našeg kočopera.

Oko crno
Oko plavo.

Od čovjeka šta ostane –
Pregršt praha hladnjikavog.

Fotografirala Ana Jovičić

*

Upravo kada je najavljeno da će Olga Tokarčuk ovoriti najesen 58. Međunarodni sajam knjiga u Beogradu, ova poljska književnica je učestvovala u Novom Sadu na sedmom Međunarodnom festivalu proznog stvaralaštva Prosefest u organizaciji Kulturnog centra Novog Sada. U susretima sa učenicima gimnazije Isidora Sekulić, kao i na književnoj večeri u sali Tribina mladih, predstavljen je njen roman “Beguni” objavljen u izdavačkoj kući Paideia, kao i roman “Pamtivek i druga doba” koji je isti izdavač objavio samo nekoliko dana pred njen dolazak na “Prosefest”. Upravo ovaj roman je osvojio najviše književnih nagrada i priznanja i uvršten je u obaveznu srednjoškolsku lektiru u Poljakoj.

Olga Tokarčuk je rođena 1962. godine u Sulehovu u Poljskoj. Nakon završenih studija psihologije, radila je kao psihoterapeut. Romanopisac, pesnik, esejist i scenarist, ona je danas vodeće ime poljske književnosti, dobitnica brojnih književnih nagrada, jedan od kandidata Poljske za Nobelovu nagradu. Po rečima Milice Markić, koja je prevela Olgine knjige na naš jezik, i kojoj zahvaljujemo i za prevođenje ovog razgovora sa spisateljicom, Olga Tokarčuk se s jednakim entuzijazmom uključuje u organizovanje seoske svetkovine i međunarodnog festivala pripovetke, potpisuje mnoga pisma o društveno angažovanim pitanjima, od evropske integracije do diskriminacije manjina, smatrajući da pisac nije samo neko ko piše, već onaj koji svakodnevno mora da svedoči to o čemu piše.

– Što sam starija sve više pisca vidim u ulozi nekog ko je društveno odgovoran. Ljudi slušaju pisca. Često nastupam po malim poljskim mestima i tamo se uvek pokrenu i politička pitanja. Govorim o pravima ljudi, o karakteristikama “muškog” sveta u kojem živimo i o ratničkom mentalitetu. Kada sam bila mlada, te teme me uopšte nisu zanimale. Danas je potpuno drugačije.

* Pred našim čitaocima je sada i roman “Pamtivek i druga doba” koji je 1996. godine, kada se pojavio u Poljskoj, označio prelomnu tačku ne samo u vašoj karijeri, nego je predstavljao i zaokret u fabuli poljskog romana. On predstavlja svojevrsnu istoriju sveta, a povodom objavljivanja ove knjige ste izjavili da ste oduvek hteli da napišete ovakvu knjigu?

– Otkad pamtim sebe, upravo sam ovakvu knjigu želela da napišem. Da stvorim svet i da ga opišem jer, mit je univerzalni obrazac ljudske sudbine, mitovi su riznica univerzalija. “Pamtivek” je metafora sveta, života, ljudi koji po svaku cenu nastoje da daju smisao svom životu. To rade sa više ili manje uspeha. Prostor u ovom romanu sam organizovala po principu mandale – kvadrata u krugu što je geometrijska predstava savršenstva i punoće. To je svet iz kojeg ima dva izlaza: jedan je u vis – prema kosmičkom principu, a drugi je u stranu jer nevidljivu granicu u šumi prekoračuje samo onaj koji se usudi da prelomi svoje misaone i životne navike.

* Bili ste psihoterapeut, a onda ste napisali prvi roman “U potrazi za knjigom”. Danas se vaše knjige objavljuju u velikim tiražima, ne samo u Poljskoj, nego i u Nemačkoj i u Francuskoj. Prevedene su na 34 jezika. Da li je bilo teško objaviti prvu knjigu?

– Teško, veoma teško. U vreme kada sam je pisala nije bilo kompjutera. Rukopis sam otkucala u četiri primerka od kojih je poslednja kopija bila potpuno razmazana. Tri kopije sam poslala na adrese različitih izdavača, a tu poslednju ostavila sebi. Dva izdavača su me odmah odbila, a treći je, kada sam ih nazvala, potvrdio da je rukopis dobio i da će ga razmotriti u nekom doglednom vremenu. Taj izdavač je bio u Varšavi, a ja sam u to vreme živela daleko od glavnog grada. Sela sam u voz, putovala celu noć, a kada sam stigla, primila me je sekretarica izdavačke kuće. Ona me je obavestila da nisu zainteresovani da objave moju knjigu, a meni je bilo važno samo da mi vrate kopiju rukopisa koja je čitljivija od one moje razlivene. Sprovela me je u ogromnu prostoriju punu ormana sa policama na kojima je bilo hiljade rukopisa. “Ovde negde je i vaš rukopis”, rekla je sekretarica. Bila je to inicijacija u književnosti. Shvatila sam da je takvih kao ja čitavo mnoštvo i da kada stupam na taj put književnosti – stupam na vrlo rizično tlo. Tu, u toj prostoriji sam shvatila koliko je to težak put. I nisam našla moj rukopis tada.

* Ko vas je, na kraju, prvi objavio?

– Dakle, ostala sam sa mojom razlivenom kopijom. Jedan čovek, hipik, imao je svoju izdavačku kuću. Zajedno smo radili na tekstu, da ga dešifrujemo, popravljamo… bila je to knjiga “U potrazi za knjigom” koja je na sreću, dobila veoma važnu nagradu i ta mi je nagrada bila ulaznica za druge izdavačke kuće. Ali, često mislim na sve one ljude čiji su rukopisi čamili u onom ormanu zajedno s mojim i pitam se šta je bilo sa njima.

* Za mnnoge knjige, pa tako i za “Begune” i “Pamtivek i druga doba” dobili ste priznanja upravo od čitalaca. Šta vam znači čitalac, osoba koja je “sa druge strane”?

– Kada sam počela da pišem nisam imala pojma da sa druge strane postoji neko, da je čitalac uopšte tu. Nakon objavljivanja prve knjige, nakon što sam primila pisma od nekih koji su knjigu pročitali, shvatila sam da ima nekog i na toj drugoj strani. Upravo kada sam spoznala čitaoca, pisanje je postalo moj posao, moj rad. Više i ne znam ništa drugo da radim, već da na taj način komuniciram sa svetom. Ne verujem u književnost koja je pisana za fioku. Kao što je svaka izgovorena reč nekom upućena, tako je i svaka napisana reč namenjena nekom. Stalno ponavljam da je književnost jedan od najsavršenijih vidova komunikacije. Pišem romane koji imaju veliko poštovanje prema čitaocu. Smatram da ne postoji ništa što može imati samo jednu jedinu interpretaciju. Čitaocu uvek dajem za pravo da ima svoju interpretaciju, čak i kada je ona u suprotnosti sa onim na čega sam ja mislila dok sam pisala.

* Da li je upravo ta sloboda tumačenja osnova za tvrdnju da je književnost savršen vid komunikacije?

– Književnost treba da bude jezik solidarnosti, nešto što nas povezuje. Čitanje književnosti je jedini moralni, ljudski način komunikacije. Nemojte da čitamo knjige samo iz zadovoljstva, zato da bi nam bilo dobro. Čitajmo knjige da bismo shvatili šta je drugi hteo da nam kaže. Ako budemo slušali jedni druge, svet zaista može bolje da izgleda. Zaista mislim da je književnost više od zadovoljstva, više od činjenja zadovoljstva. Svet je danas ogroman i mnogi ljudi pišu. Poziv pisca je prestao da bude pokriven aurom izuzetnosti, ali pisanje književnosti je jednostavno bolji način komunikacije među ljudima.

* Da li ste “komunicirali” sa našom književnošću, čitali neke od naših pisaca?

– Danila Kiša. On je majstor srednjoevropske književnosti. Veoma često posežem za njegovim knjigama. Volim njegov jezik, njegov način pripovedanja, njegovu osetljivost, senzibilitet. Čitala sam i Pavića. Kada sam prvi put pročitala “Hazarski rečnik” bila sam mlada i to je na mene ostavilo ogroman utisak. Prosto nisam mogla da verujem da neko može tako da piše. Pavić je dao potpuno novi dah evropskoj književnosti. On je književnost otrgnuo od linearnog manira.

* Da li sebe doživljavate kao srednjoevropskog pisca?

– Apsolutno. Kada god gostujem u zapadnim zemljama, u Nemačkoj, Francuskoj i drugim, u susretima sa čitaocima, uvek naglašavam da sam srednjoevropski pisac. Mislim da mi ovde imamo jedan senzibilitet koji je jedinstven u svetu: pomanjkanje vere u stvarnost, uočavanje stvarnosti u fragmentima, neobičnu sklonost ka misticizmu i neobičan pesnički jezik.

DANAS, Beograd, 27. o4. 2013.

U mojim mlađim godinama često sam odlazio u Zoološki vrt da tamo zagledam u oči moćnih grabljivica iz afričkih savana i iz azijskih tundri i prašuma, ili pak da posmatram nekadašnje careve visina kako na velikoj stijeni pod razapetom žičanom mrežom nemoćno šire krila. Činilo mi se da ću kroz melankolični pogled tih bića moći da zavirim u san o ogromnim prostorima. Ali rado sam posmatrao i one male i nemoćne životinje kojima je priroda namijenila da budu plijen i žrtve, uzdarivši ih zauzvrat ljupkošću i ljepotom. Nerado sam se prisjećao da su sva ta stvorenja u isti mah i grabljivice i žrtve, jer su povezana onim što se naziva lanac ishrane, pri čijem se vrhu nalaze ona najmoćnija među njima, a pri dnu ona nejaka.

Jednog takvog dana našao sam se pored ograđenog travnatog prostora u kojemu je bilo malih bazena i tekuće vode: tu su bile smještene razne barske ptice – čaplje, rode, ždralovi, divlje patke i druge. Među njima opazio sam jednu malenu divlju patku koja je po svemu sudeći malo prije mog nailaska bila povrijeđena: niz obješeno krilo, koje joj se vuklo po zemlji, tekle su kapi krvi. Malo zatim nisam više bio jedini koji je to primijetio: jedna roda, našavši se u njenoj blizini, prišla joj je i dugim kljunom kljucnula joj povrijeđeno krilo. Kao da je trenutak-dva prije toga pomislila – Gle, hrana! Patka je pokušala pobjeći, ali roda joj to nije dopuštala: pratila ju je i neprestano zabadala vrh kljuna u ono mjesto odakle je tekla krv. Nepun minut kasnije i druge su ptice uočile tu mogućnost nenadane gozbe: okružile su žrtvu, i snažni, oštri kljunovi započeli su svoj nemilosrdni posao. Nisam mogao gledati to smaknuće, tu agoniju nemoćne patkice: udaljio sam se sa osjećanjem mržnje prema pticama-ubojicama koje su u mojim očima, u tom trenutku, bile oličenje zla.

Bio sam šokiran otkrićem da se u tolikoj mjeri surovima pokazuju te ptice od kojih nisam očekivao da imaju zvjersku prirodu kakvu imaju velike mačke ili leteće grabljivice. Roda, koju sam zavolio još u djetinjstvu, kad sam je u srijemskom selu vidio kako klepeće kljunom i širi krila iznad velikog gnijezda na dimnjaku seoske kuće, ptica o kojoj sam kao dijete slušao kako je ona ta koja nam donosi bebe i daruje život, sad mi se ukazala kao okrutni zločinac.

Iz tih misli trgao me nailazak pridošlice, starijeg čovjeka, koga je privukao dramatični prizor.

“A mislio sam da su to bezazlena stvorenja”, rekoh mu.

“Svi smo mi bezazleni”, odgovori mi on.

Iradž Pezeškzad (Iraj Pezeshkzad), rođen u Teheranu 1928. godine, u književnom životu Irana javio se početkom 50-ih godina prošlog stoljeća prijevodima Voltairea i Molierea. Njegov roman Daidža Napoleon (Dai jan Napoleon) objavljen 1973. godine, društvena satira koju se smatra remek-djelom savremene iranske proze, priča je o životu tri teheranske obitelji povezane međusobno rodbinskim vezama i susjedstvom te primoranim da trpe samovolju i mušičavost samonametnutog patter familliasa kojeg zajedljivo zovu Daidža Napoleon, a sve to u praskozorje Drugog svjetskog rata. Po romanu je 1976. snimljena i istoimena TV serija koja u Iranu uživa kultni status i bitno je obilježila tamošnju pop-kulturu. Roman je prevođen na engleski, francuski, njemački, ruski…, a nedavno je objavljen i u prijevodu na hebrejski jezik (kao prvo književno djelo prevedeno s perzijskog objavljeno u Izraelu od revolucije u Iranu). Iradž Pezeškzad od 1979. godine živi u Parizu. (Muamer Kodrić)

1.

Zaljubio sam se jednog toplog ljetnog dana, 4. avgusta, tačno petnaest do tri poslijepodne. Nakon što sam okusio gorčine i otrove, mnogo puta sam pomislio kako možda ne bi bilo tako da se sve desilo trećeg ili petog avgusta.

Tog dana, kao i obično, nas, dakle sestru i mene, uz pritiske, prijetnje i nešto slatkih obećanja, sveli su u podrum na poslijepodnevni počinak. Za vrelih teheranskih dana bilo je obavezno da djeca poslijepodne odspavaju. A mi smo, ustvari, samo čekali da otac zaspi pa da se odemo igrati u vrt. Kad čuh očevo hrkanje, izvukoh glavu ispod čaršafa i pogledah na zidni sat. Bilo je pola tri. Čekajući da otac zaspi, moju sestricu je prevario san, tako da sam se napolje išuljao sam.

Daidžina kćer Lejla i njen mlađi brat čekali su nas u vrtu. Između naših kuća, izgrađenih u velikome vrtu, nije bilo zida. Svakog dana družili bismo se u hladu velikog oraha, razgovarajući i igrajući se bez galame. Ali tog dana, Lejlin i moj pogled se po prvi put sretoše. Krupne crne oči gledale su u moje. A ja nisam mogao odvojiti pogled od njenih očiju. Ne znam koliko dugo smo piljili jedno u drugo, kad mi se iznad glave pojavi majka, sa šibom u ruci. Lejla i njen brat utekoše svojoj kući, a mene majka, prijeteći i ružeći me, svede opet u podrum i poleže u postelju. Prije nego navukoh čaršaf preko glave, pogledah na zidni sat. Bilo je deset minuta do tri. Pokrivajući se svojim čaršafom, majka reče: “Zahvali Bogu što se Daidža nije probudio. Kakve biste samo batine dobili!”

I imala je pravo. Daidža je bio veoma strog kad se radilo o poštivanju njegovih naredbi. A naredio je da se do pet poslijepodne djeca ne smiju čuti. I ne samo da mi djeca nismo ničim remetili Daidžin poslijepodnevni odmor, već su se čak i gavranovi i goubovi u to vrijeme klonili našeg vrta. Naime, nekoliko puta daidža ih je sve rastjerao lovačkom sačmaricom. I ulični prodavači izbjegavali su da do pet poslijepodne ulaze u našu ulicu, poznatu kao Daidžina ulica. Par puta Daidža je išamarao prodavača povrća, a nije poštedio ni njegovog magarca.

Tog dana, međutim, Daidža mi uopće nije padao na pamet. Nisam mogao prestati misliti na Lejline oči. Koliko god sam se vrpoljio u postelji i o čemu god da sam pokušavao razmišljati, uvijek sam vidio samo njene bistre oči, jednako svijetle kao u stvarnosti. I navečer su njene oči otišle sa mnom na počinak. Nismo se sreli sutra poslijepodne, ali njen topli pogled je svejedno stalno bio sa mnom.

Nakon ne znam koliko vremena, u mojoj glavi javi se pitanje: “A da se, ne daj Bože, nisam zaljubio u Lejlu?!” Pokušao sam se nasmijati na takvo pitanje, ali ne nađoh u njemu ništa smiješno. Ali dobro, ako čovjeka neka glupa ideja ne uspije nasmijati, to ipak ne znači da ideja nije glupa. Ta, kako bi bilo moguće da se čovjek tek tako, naprečac, zaljubi?

Pokušao sam razmotriti sve što znam o ljubavi. Nažalost, nisam znao naročito mnogo. Iako je prošlo više od trinaest godina mog života, još uvijek nisam upoznao nekog zaljubljenog. A u ono doba nije se objavljivalo baš previše knjiga o ljubavi i zaljubljenima. Nama svakako ne bi dopuštali da ih čitamo. Otac, majka i ostatak naše porodice, a naročito Daidža – sjena čijeg lika i djela se nadvijala nad cijelu porodicu – branili su nam da se družimo s ostalom djecom iz ulice i da bez dopuštenja izlazimo iz kuće. Radio, opet, tek što je bio pokrenut, emitovao je dva-tri sata programa dnevno, i tu se nije moglo čuti ništa posebno važno što bi privuklo pažnju.

Što se mojih prvih saznanja o ljubavi tiče, sve se svodilo na priču o Lejli i Medžnunu, koju sam mnogo puta slušao. Ali, koliko god sam prebirao po svakom zakutku mozga, nisam nalazio da sam čuo nešto o načinu i razlozima Medžnunovog zaljubljivanja. Medžnun se zaljubio, i to je bilo to.

Možda bi bilo bolje da se uopće nisam niti bavio Lejlom i Medžnunom. Jer, sam spomen imena Lejla podsjećao me na Daidžinu kćer, ali tu jednostavno nije bilo pomoći. Skoro jedini ljubavnici za koje sam znao bili su upravo Lejla i Medžnun. Osim njih, čuo sam još za Širin i Ferhada, ali o njihovoj ljubavi sam malo znao. Također, u novinama sam jednom naišao na neku ljubavnu priču u nastavcima. Ali imao sam samo jedan nastavak, prethodne nisam čitao. Zamolio sam druga iz škole da mi prepriča o čemu se tu ustvari radi, ali nakon njegovog objašnjenja mi baš ništa nije bilo jasno.

Čuo sam kako zidni sat u podrumu izbija dvanaest sati. Bože, bila je ponoć, a ja nisam mogao zaspati. Koliko se sjećam, to je bilo prvi put da čujem kako sat otkucava ponoć. Valjda je i ta nesanica bila dokaz moje zaljubljenosti u Lejlu. Kroz polumrak sam vidio kako se u dvorištu njišu čudnovate sjenke stabala i cvijeća, i osjetih blagi strah. Već i prije nego sam bio načisto s tim da li sam zaljubljen ili ne, uplašilo me saznanje o sudbini zaljubljenika. Skoro svi su imali tužnu sudbinu i većina tih ljubavi je okončana smrću. Medžnun i Lejla – tragičan kraj, Ferhad i Širin – tragičan kraj, Romeo i Julija – tragičan kraj, Paolo i Francesca – tragičan kraj; ispade da gdje je ljubav, tu je i tragedija.

Znači li to da i mene, ako sam se – ne dao Bog – zaljubio, čega tragičan svršetak? Imajte pritom na umu da je stopa smrtnosti djece u ono doba bila prilično visoka. Par puta sam na sijelima slušao kako nabrajaju koliko je djece neka gospođa ukupno rodila, a koliko od njih je danas živo. A onda ipak zasvijetli iskra nade: čuveni Amir Arslan, čiju priču sam toliko puta čitao! Samo je Amir Arslan uspio ostvariti želju svoga srca.

Podsjećanje na Amira Arslana i sretan svršetak njegove priče jeste donekle ublažilo moj strah od ljubavi, ali još uvijek nisam imao valjan i prihvatljiv odgovor na osnovno pitanje. Kako se uopće zaljubio Amir Arslan? Vidio je siku Ferehleka, i u trenutku joj je poklonio svoje srce. Znači, moguće je da sam se samo jednim pogledom zaljubio?

Pokušao sam spavati. Čvrsto sam stisnuo kapke i prizivao san koji bi me spasio ovih nedoumica. Na svu sreću, čak i ako su zaljubljena, djeca ne pate toliko da bi mogli budni dočekati zoru. Izgleda da se to dešava samo zaljubljenim odraslima.

Svanulo je. Nisam još ništa novo zaključio, budući da sam do kasno spavao. A onda čuh majku: “Ustaj! Diži se, Daidža te treba!”

Uzdrhtah kao da su me na struju prikopčali. Glasa nisam mogao ispustiti. Htjedoh upitati o kom daidži se radi, ali glas nije htio iz grla.

“Ustaj, rekao je da dođeš tamo!”

Posve sam izgubio sposobnost razmišljanja. Iako je to bilo suprotno pameti i svakoj zdravoj logici, pa i onoj dječijoj, bio sam siguran da Daidža zna za moju tajnu ljubav i drhtao sam od straha. Prvo što mi je palo na pamet kako bih izbjegao kaznu koja me čeka bilo je: “Ali… još nisam doručkovao!”

“Diži se, brzo jedi i kreni!”

“Nemam pojma zašto me Daidža zove…”

Majčin odgovor me donekle smirio: “Rekao je da sva djeca dođu tamo.”

Odahnuo sam. Već sam bio navikao na Daidžine savjetodavne sastanke. Svako malo bi okupio svu djecu iz porodice, a onda bi nam dijelio savjete i držao pridike. A na kraju bismo svi dobili po kolač. Uglavnom, malo sam se pribrao i zaključio da Daidža nipošto ne može znati za moju tajnu.

Prilično mirno sam doručkovao. Dok sam prilazio samovaru da natočim čaj, prvi put tog jutra pomislih na Lejline oči. Svom snagom se oduprijeh toj pomisli.

Idući kroz vrt ka Daidžinoj kući, ugledah Maš-Kasema, daidižinog slugu, kako, nogavica zavrnutih do koljena, zalijeva cvijeće.

“Maš-Kasem, ne znaš zašto me Daidža zove?”

“Bogami, sinak, znaš da ti ne bih lagao. Rekao je da pozovem svu djecu. Pojma nemam zašto vas zove.”

Mi smo, inače, imali izuzetno pravo da Daidžu zovemo Daidžom. Svi ostali, prijatelji, poznanici i komšiluk, zvali su ga Aga. Kad bi neko spomenuo agu, mislio je na njega. Nosio je naslijeđen, ali od svih prihvaćen i potvrđen nadimak. Naime, i njegovog oca također su zvali Aga, i malo ko je znao kako mu je bilo pravo ime. Želeći svojih sedam sinova i kćeri sačuvati u zajednici, u svom velikom vrtu sagradio je sedam kuća i još za života ih razdijelio među njima. Daidža je bio neka vrsta starješine među njima i tako je od oca naslijedio i nadimak. Nakon očeve smrti, svi su prihvatili Daidžino starateljstvo nad porodicom, nešto zato što je bio najstariji, a nešto i zbog njegove prijeke i stroge naravi. Uglavnom, preuzeo je prijestolje u ovoj priično velikoj porodici, i bez njegovog dopuštenja niko se, kako ono kažu, ni vode nije smio napiti. Daidža se uplitao u baš sve u životima njegove braće i sestara. Ustvari, više je to važilo za braću, jer sestre su uglavnom uskoro sudski odvojile svoja imanja i ogradile ih zidovima, a neke su prodale kuće i odselile iz mahale. U preostalom dijelu vrta živjeli smo mi, Daidža i njegov brat, koji je doduše svoj posjed bio ogradio drvenom ogradom.

Lejla me dočekala s onim svojim pogledom. Oči su nam se opet srele. Osjećao sam kako mi srce divlje lupa. Baš kao kakav doboš. Ali, nisam bio u prilici da razmišljam i izvodim zaključke. Daidža izađe iz svoje sobe, onakav visok i koščat, odjeven u uske pantalone i tanak ogrtač. Bio je smrknut. Svima nam je bilo jasno da se ovaj put neće raditi samo o dijeljenju savjeta i svi se pokunjismo.

Daidža stade pred nas i osmotri nas ispod svojih zamagljenih naočara s malim sočivima, pa reče: “Ko od vas je sinoć išarao ulaznu kapiju?”

Onda svojim dugim, koščatim prstom pokaza na vrata koja je Maš-Kasem zatvorio za nama, i sad je stajao pored njih. Svi pogledasmo u tom pravcu. Na vratima, tačnije s vanjske strane vrata, neko je kosim i kvrgavim rukopisom napisao: “Napoleon je magarac”.

Svi, nas osmero ili devetero djece, kao po komandi pogledasmo Siamaka. Prije nego Daidža diže glavu, shvatili smo svoju grešku i zapiljismo se u pod. Nije bilo sumnje da je to Siamakovo djelo. On je već nekoliko puta pričao o Daidžinoj zaluđenosti Napoleonom i, energičan kakav je bio, obećavao da će napraviti neku psinu u vezi s tim. Ljudskost, ipak, nije dopuštala da ga sad izdamo.

Daidža je stajao pred nama kao oficir pred zarobljenim protivnicima, pa stade držati govor. Bio je to govor pun prijekora i prijetnji, ali pritom ničim nije davao do znanja da je pogođen uvredom na račun Napoleona, već je cijelu stvar sveo na to da je ružno šarati po kapiji. Nakon nekoliko trenutaka jezive tišine, glasom koji nikako nije odgovarao njegovoj mršavoj pojavi, Daidža se prodera: “Pitao sam ko je ovo učinio?!”

Opet smo ispod oka pogledavali Siamaka. Daidža ovaj put shvati koga gledamo, pa i sam baci gnjevan i jeziv pogled na Siamaka. A onda se desilo nešto grozno. (Izvinjavam se što to uopće spominjem, ali nadam se da me potreba da stvari ispričam vjerodostojno i onako kako su se zbija desile opravdava.) Siamak se od straha pomokri u hlače i jecajući se stade izvinjavati.

Nakon što je nad optuženikom koji je priznao svoju krivicu izvršena propisna kazna, Siamak glasno plačući otrča kući. Za njim pođosmo i mi. Tiho i bez glasa, nešto zbog straha od Daidže, a nešto zbog saučešća prema Siamakovom stradanju.

Kad je Siamak plačući dotrčao majci i rekao joj da ga je daidža istukao, ona, valjda mahinalno jer sigurno je morala znati o kome se radi, upita: “Koji daidža?”

Sav usplahiren , dječak odgovori: “Daidža Napoleon!”

Malo je reći da smo bii preneraženi. To je bilo prvi put da je neko pred starijima nazvao Daidžu nadimkom koji smo mu mi djeca dali. Doduše, znali smo da je Siamak to jednom već spomenuo pred svojim roditeljima i da su ga onda propisno izružili, ali mi ostali smo se plašili i pomisliti da bi nas neko mogao čuti kako Daidžu zovemo ovim nadimkom.

Daidža je još od mladosti bio zaluđen Napoleonom. Kasnije sam saznao da je pročitao ama baš sve knjige o Napoleonu koje su postojale na perzijskom, a i one na francuskom (Daidža je donekle znao francuski) koje su se mogle kod nas naći. Ustvari, na onih nekoliko polica s knjigama u njegovoj kući nije bilo naslova a da nije imao neke veze s Napoleonom. Nije bilo šanse da se povede kakav razgovor o nauci, književnosti, historiji, pravu ili filozofiji, a da Daidža svoj stav ne potkrijepi kakvim prikladnim citatom Napoleonovih riječi. Nakon svega, skoro svi u našoj porodici vjerovali su kako je Napoleon Bonaparte bio najveći filozof, matematičar, političar, vojskovođa, pisac, pa čak i pjesnik, svih vremena.

Izgleda da je Daidža u doba Muhammeda Ali-šaha imao u tadašnjoj žandarmeriji čin mlađeg poručnika, pa smo svako od njegovih vojevanja protiv razbojnika i zlikovaca morali saslušati po četrdeset-pedeset puta.

Svaku od tih avantura mi djeca zvali smo posebnim imenom. Tako smo, naprimjer, borbu kod Kazruna zvali bitkom na Montenotteu, i slično. Sprva se u ovim pričama radilo o tome kako se Daidža, u pratnji petorice-šestorice žandarma, sukobio s nekom grupicom razbojnika kod gradića Kazruna. No, s vremenom je broj učesnika rastao, a bitke su bile sve krvavije. Tako je kod Kazruna prvo na jednoj strani bio Daidža i njegovih petero-šestero žandarma, a na drugoj desetak zlikovaca, ali par godina kasnije kod Kazruna se već desilo krvoproliće u kojem se stotinu i pedeset žandarma našlo u okruženju četiri hiljade razbojnika, naravno potpomognutih Englezima.

Ono što tad nismo znali, a kasnije ću to, izučavajući historiju, shvatiti, jeste da kako je Daidžina ljubav prema Napoleonu rasla, tako su i njegove bitke postajale ne samo veće i krvavije, nego su i sve više nalikovale bitkama koje je vodio Napoleon. Pričajući o Kazrunu, posve je dočaravao Napoleonovu bitku kod Austerlitza, a nije se ustručavao da u borbu uvede i jake pješadijske snage i artiljeriju. Kasnije ću saznati i to da kad je u Iranu izvršena reforma žandarmerije, Daidža je u penziju otišao s nekim podoficirskim činom budući da po školskoj spremi nikako nije mogao biti oficir.

Počela je duga druga noć. Opet Lejline crne oči, opet njen milujući pogled, ponovo pometenost jednog trinaestogodišnjaka, ali ovaj put uz novu zapitanost:

“A možda je i Lejla zaljubljena u mene? O Bože! Smiluj mi se! Ako sam samo ja zaljubljen u nju, možda se i mogu spasiti, ali ako je i ona…”

Svo vrijeme dok smo stajali u vrsti pred Daidžom, onako zabrinuti, uplašeni i bez povjerenja u njegovu pravednost, osjećao sam na sebi Lejlin pogled.

Ovo je već bio novi problem na koji sam morao pronaći odgovor. Da li je bolje ako je ljubav jednostrana ili obostrana?

Ali koga da pitam? S kim da se posavjetujem? Zar da pitam Lejlu da li zna da sam zaljubljen u nju? Ali možda je mogu pitati je li… Je li šta? Da je pitam je li ona zaljubljena u mene? To nema smisla. A i obraz mi ne bi podnio da je upitam nešto takvo.

Razmišljao sam onda o ostaloj djeci.

“Ne, ne bi išlo… Lejlin brat je mlađi od mene i on to ne bi shvatio. A da pitam Alija? Ne, on je brbljivac i sve bi rekao mom ocu, ili, još gore, samom Daidži. Zaboga, nemam koga upitati jesam li zaista zaljubljen ili ne?”

Odjednom, usred tog mraka i tmuše, u umu mi zasja svjetlo nade.

“Maš-Kasem!”

Da, kako bi bilo da pitam Maš-Kasema? Maš-Kasem je bio Daidžin sluga sa sela. Svi su pričali kako je Maš-Kasem pobožan i čestit čovjek. A i samom mi je to jednom dokazao. Kad sam loptom razbio prozor na Daidžinoj kući, Maš-Kasem je to vidio i nikom nije rekao.

Maš-Kasem je svakako uvijek bio na našoj strani i pričao nam je tako lijepe i zanimljive priče. Kod njega je bilo dobro to što nijedno pitanje nije ostavljao bez odgovora. Kad bi ga nešto upitali, rekao bi: “Čemu laž? Do kabura je… eeeee!” I izgovarajući to eeeee digao bi četiri prsta. Kasnije sam saznao da to znači kako ne treba lagati jer nas od groba ne dijeli više od četiri prsta. Iako sam nekad osjećao kako i Muš-Kasem laže, dovoljno je dobro bilo to što bi našao neki odgovor i na pitanja koja bi ga silno začudila. Kad sam ga pitao da li aždahe zbilja postoje, odmah je odgovorio:

“Boga mi, dragoviću, čemu laž!? Do kabura je… eeee! Jednom sam svojim očima vidio aždahu. Išao sam argatovati na građevini u Komu. I tako, iza jedne krivine, preda me se spusti aždaha. Čudna životinja, gluho bilo! Nešto između tigra, bika, oktopoda i sove. Iz nozdrva je bljuvala tri mlaza vatre. Pribrah se i stadoh je lopatom udarati po njušci dok nije malaksala. Kriknula je tako užasno da je cijeli grad razbudila… Ali, šta onda, dragoviću moj… Misliš da se neko zahvalio Maš-Kasemu…?”

Maš-Kasem je imao objašnjenje za sve što se u historiji desilo i za sve, i najčudesnije, ljudske izume. Da je u ono doba postojala atomska bomba, Muš-Kasem bi nam sigurno detaljno objasnio sve to oko atoma.

Te noći, u umu mi Maš-Kasemovo ime zasja kao kakvo svjetlo nade i tako, relativno smiren, zaspah.

Ustao sam rano ujutro. Srećom, Muš-Kasem je bio ranoranilac. Čim bi se probudio, odlazio je zalijevati cvijeće i obavljati ostale poslove u vrtu.

Dok sam mu se približavao, stajao je na stolici i potkresivao živicu oko Daidžine sjenice.

“Nesanica te muči, dragoviću? Zašto si ustao tako rano?”

“Sinoć sam legao ranije. Jutros više nisam mogao spavati.”

“Poigraj se malo, ali uskoro se trebaš spremati za školu.”

Na trenutak sam bio u nedoumici, ali onda se sjetih kakav me strah čeka treće noći. Ohrabrih se i rekoh:

“Maš-Kaseme, htio bih te nešto pitati…”

“Samo kaži, dragoviću.”

“Jedan dečko iz mog razreda misli da se zaljubio. Ali, kako da ti kažem…? Nije posve siguran. A nema koga pitati… Znaš li ti kako čovjek zna je li zaljubljen?”

Maš-Kasem umalo pade sa stolice. S čuđenjem me upita:

“Šta? Kako? Zaljubio se? Hoću reći, misli da jeste… Tvoj drug iz razreda?”

Silno zabrinut, upitah: “I šta sad, Maš-Kaseme? Jako je opasno?”

Zagledan u vrtlarske makaze za potkresivanje, Muš-Kasem mirno reče:

“Boga mi, dragoviću, čemu laž!? Do kabura je… eeee! Nije da ti zamjerim, nego… Ukratko, znam kakva je to nevolja! Ne dao Bog nikome! Bože dragi, tako ti svetih petero, ne daj nikome da tu nevolju iskusi! Odrastao čovjek ne može se nositi sa zaljubljenošću, a kako bi tek dijete, dragoviću moj!”

Jedva sam se držao na nogama. Silno sam se uplašio. Došao sam pitati Daidžinog slugu Muš-Kasema o znakovima zaljubljenosti, a on me ovdje plaši ljubavlju! Ali ne, ne smijem se predavati! Muš-Kasem je jedini čovjek s iskustvom koji mi može reći nešto više o ljubavi i objasniti mi znakove zaljubljenosti. Moram biti jak!

“Ali, Muš-Kaseme, ovaj moj školski drug prvo bi želio znati da li je zaista zaljubljen ili ne. A ako je zaljubljen, onda će tražiti nekog lijeka.”

“Ama, dragoviću, zar se te brige tako lako liječe?! To je gore od svake boli i nesreće! Gluho bilo, gore je i od tifusa i od kolika!”

Hrabro kazah: “Muš-Kaseme, na stranu sve to, ali kako čovjek zna je li zaljubljen?”

“Bogami, dragoviću, čemu laž!? Koliko ja znam, kad god pomisliš na nekoga… Kad ga ne vidiš, srce kao da ti se smrzne… A kad ga vidiš, u srcu ti bude vrelo kao da u njemu gori pekarska peć. Sve bi na svijetu dao za tu osobu. Ma darežljiv bi bio kao Hatem Tai! I ne možeš se smiriti osim da oženiš tu curu. Ali, zna se desiti, ne dao Bog, i da tu djevojku daju nekom drugom. E onda… uh…uh… Imao sam jednog zemljaka kojeg su morile takve brige. Ali, jedne večeri djevojka se udala za drugog. Istog jutra taj moj zemljak je otišao sam u pustinju. I evo već dvadeset godina ni glasa od njega. Kao da se u dim pretvorio…”

Muš-Kasem sad nije mogao prestati i pričao mi je priču za pričom o svojim zemljacima i kolegama s posla, a meni se žurilo da završim taj razgovor jer sam se plašio da neko ne naiđe. Zato rekoh: “Muš-Kaseme, nemoj da Daidža sazna da sam te o ovome pitao. Onda bi se raspitivao ko je taj dečko, zašto ja…”

“Ja da mu nešto kažem? Ni mrtav! On bi poludio kad bi čuo da se priča o ljubavi i zaljubljivanju. U stanju bi bio ubiti nekoga.”

Muš-Kasem onda zavrti glavom i reče: “Ne daj Bože se neko zaljubi u gospođicu Lejlu… Gazda bi mu bio u stanju poubijati cijelu porodicu.”

Pokušavajući ostati hladnokrvan, upitah: “Otkud ti sad to, Muš-Kaseme?”

“Boga mi, sjećam se kako se jednom neki momak zaljubio u kćer jednog gazdinog prijatelja…”

“I šta je onda bilo, Muš-Kaseme?”

“Boga mi, dragoviću, čemu laž!? Do kabura je… eeee! Nije da sam svojim očima nešto vidio… Ali, tog je momka odjednom nestalo. Kao da se u dim pretvorio. Mnogi su pričali da mu je gazda pucao u srce, a onda tijelo bacio u bunar… To je bilo u vrijeme bitaka oko Kazruna.”

A onda Muš-Kasem stade pričati o Daidžinim vojevanjima oko Kazruna.

Nisam bio siguran od kada je ustvari Muš-Kasem Daidžin sluga. Zasigurno sam znao samo, kao prvo, da je uz njega još otkako se Daidža vratio u Teheran iz unutrašnjosti. Kao drugo, Muš-Kasem je bio neka vrsta blijede kopije Daidžinog karaktera. Mašta mu je radila jednako silno kao i Daidžina. Sprva je samo povlađivao Daidži dok je ovaj pričao o svojim bojevima, što bi Daidžu znalo isprovocirati, pa bi se obrecnuo: “A šta ti klimaš glavom?! Pa nisi ti bio ondje!” No, Muš-Kasemu to nije smetalo da godinama sebe predstavlja Daidžinim sudrugom u svim tim pustolovinama. S druge strane, i Daidža je s vremenom počeo osjećati kako njegovim pričama, posebno onim o vojevanjima, niko previše ne vjeruje, pa je, možda iz potrebe za svjedokom ili zato što Muš-Kasem nije prestajao potvrđivati svaku njegovu priču, malo po malo, dao i Muš-Kasemu mjesta u svojim avanturama. Osim toga, Muš-Kasem je svakako toliko puta čuo sve te priče i poznavao sve detalje da je pokatkad čak i pomagao Daidži u pripovijedanju.

Ipak, Muš-Kasemovo prisustvo u Daidžinim pričama ozvaničeno je jednom zgodom od prije dvije-tri godine. Naime, jedne prilike Daidža se silno nasrdio na Muš-Kasema. Jer, kopajući kanal za navodnjavanje, Muš-Kasem je krampom sasijekao korijenje Daidžinog bršljana. Daidža je bio van sebe od bijesa i, u jednom trenutku, povika na Muš-Kasema: “Gubi se! U ovoj ti kući više nema mjesta!”

Muš-Kasem, pognute glave, reče: “Gazda, iz ove me kuće možete izvesti samo vezanog ili me iznijeti mrtvog. Vi ste meni život spasili… Dok sam živ, ja moram služiti ovoj kući… Ko bi učinio ono što ste vi učinili za mene?…”

A onda se Muš-Kasem okrenu ka Daidžinim braći, sestrama i nama djeci – pri čemu se niko nije usuđivao ni riječ da pisne u njegovu zaštitu – i silno uzbuđen reče: “Pomislite samo… Bio sam ranjen u bici kod Kazruna. Ležao sam između dvije stijene, a meci su okolo pljuštali kao kiša… Vidio sam lešinare kako kruže nebom… A onda je gazda…. Bog da mu se smiluje i daruje mu svako dobro… onda mi je gazda, dok su meci frcali na sve strane, pritrčao. Bacio se kao tigar, uzeo me u naručje i ponio…Nosio me pola dana i naposljetku me donio u naš štab… Mislite li da čovjek može to ikada zaboraviti?!”

Daidža opazi s kolikom pažnjom i zadivljenošću slušamo ovu priču. Odjednom se njegovo lice razvedri i on se zagleda u daljine, baš kao da mu se pred očima odmotava scena koju je Muš-Kasem ispričao, i na usnama mu zatitra blagi osmijeh.

Muš-Kasem opazi tu promijenu Daidžinog raspoloženja,pa, sav raznježen, reče: “Da nije bilo gazde, i ja bih ostao ležati ondje kao rahmetli Sultan-Ali…”

Tad i Daidža tiho progovori: “Jadni Sultan-Ali… Htio sam i njemu pomoći, ali već je bilo kasno. Rahmet mu duši…”

I tako je daidža, od toga dana, i zvanično prihvatio Muš-Kasema kao svog saborca. Čovjek koji dotad nije htio priznati da je u to vrijeme uopće poznavao Muš-Kasema, sada ga je uvijek uzimao za svjedoka svih svojih priča i čak tražio od njega da ga podsjeti na neko ime ili kakvu zgodu. Par godina kasnije već bi svako malo tražio od Muš-Kasema da ispriča kako mu je Daidža na Kazrunu spasio život. I tako je Muš-Kasem, čije je najvažnija zgoda dotad bila susret s čoporom pasa lutalica kod Koma, postao jedan od junaka bitaka kod Kazruna.

I tog dana počeo mi je pričati o svojim vojevanjima te, usred njegove priče, lagano krenuh ka kući.

Uglavnom, iz svekolikog haosa u mojoj glavi mogao sam izvesti zaključak da ja jesam zaljubljen u Lejlu. Istog dana poslijepodne, kad se pojavio slastičar s kolicima i kad sam pola svoga sladoleda, dragoga srca, poklonio Lejli, sjetih se mudrih Muš-Kasemovih riječi: “A kad je vidiš, u srcu ti bude vrelo kao da u njemu gori pekarska peć. Sve bi na svijetu dao za tu osobu. Ma darežljiv bi bio kao Hatem Tai!” I doista, nikad ranije mi ni na kraj pameti nije bilo da nekoga počastim svojim sladoledom.

Malo po malo, počeo sam osjećati sve one znakove o kojima mi je Muš-Kasem govorio. Kad Lejle ne bi bilo, doista sam se osjećao kao da mi se srce smrzlo, a kad bih je ugledao, srce, obraze i uši bi mi obuzeo plamen. Dok je ona bila pored mene, ni na pamet mi nije padalo da mislim o lošim posljedicama ljubavi. Tek predvečer, kad bi ona otišla kući, uviđao sam kako me guta živo blato ljubavi. Samo nekoliko noći kasnije, nisam se više ničega bojao. Ni mrak me nije mogao uplašiti, jer znao sam da nakon noći slijedi novi dan u kojem ću nju vidjeti.

Neki naš dalji rođak koji je radio u Ministarstvu vanjskih poslova donio je jednom Daidži iz Bakua nekoliko bočica francuske kolonjske vode. Lejla je mirisala na tu kolonjsku vodu. Jednom sam krišom kanuo nekoliko kapi tog mirisa na dlan, a onda danima nisam htio prati ruke. Bilo je lijepo osjećati kako mi dlanovi mirišu na Lejlu.

S vremenom sam, ustvari, počeo uživati u svojoj zaljubljenosti. Nakon prvih nekoliko dana patnje, sada sam bio sretan čovjek, iako mi je u srcu i dalje stanovala briga. Želio sam, naime, znati voli li i Lejla mene ili ne? Slutio sam da me voli, ali htio sam biti siguran.

Uprkos toj nedoumici, dani su mi prolazili u sreći i zadovoljstvu. Jedini mračni oblak na vedrom nebu moje ljubavi bila je pomisao da bi Daidža mogao sve saznati. Ponekad bih sanjao Daidžu kako stoji iznad mene s puškom u rukama i gleda me smrknuto i s mržnjom. Budio sam se sav u znoju. Iako je možda bilo prerano da razmišljam o tako dalekoj budućnosti, činilo mi se nekako izvjesnim da Daidža nikada i nipošto neće prihvatiti našu ljubav. Moj otac mu, svakako, nije bio nimalo simpatičan. Nikako se nije mogao pomiriti s tim da je taj čovjek oženio njegovu sestru. Držao je kako nije u redu da se djevojka iz, što bi on kazao, aristokratske porodice (a Daidža je smatrao da je njegova porodica plemićka), uda za običnog pučanina, i to još provincijalca. I da se nisu uzeli još za djedovog života, do tog braka sigurno nikad i ne bi došlo.

Da stvar bude gora, Daidža je smatrao da moj otac ne poštuje Napoleona onako kako spada i kako ovaj zaslužuje, jer otac je znao, pred Daidžom lično, izjaviti da je Napoleon bio obični avanturista koji je u crno zavio francuski narod. Mislim kako je to, ustvari, i bio najteži očev grijeh.

Naravno, ta netrpeljivost je uglavnom tinjala pod pepelom. Tek ponekad bi, naročito kad bi igrali tavle, isplivala na površinu, ali bi se, uz posredovanje ostalih članova familije, stvari brzo izgladile. Nas djecu ti sukobi između oca i Daidže nisu previše zanimali jer bili smo zabavljeni svojim igrama. Tek kad sam se zaljubio u Lejlu počeli su me brinuti loši odnosi između njih, a, po nesreći, uskoro će slijediti i jedna od najžešćih svađa, ona koja će obilježiti čitav moj život.

Povod toj svađi i novom neprijateljstvu bila je večera kod daidže Pukovnika. Sin daidže Pukovnika Šapur, kojeg su svi, povedeni primjerom njegove majke, zvali Puri, diplomirao je na fakultetu i već početkom ljeta počelo se pričati o tome kako daidža Pukovnik tim povodom želi pripremiti gala-večeru za cijelu familiju.

Šapur, dakle Puri, bio je jedini u našoj velikoj porodici ko je stekao diplomu višu od srednjoškolske. U aristokratskoj familiji daidže Napoleona djeca su uglavnom završavala tri ili četiri razreda srednje škole i Purijeva diploma predstavljala je nešto zbilja izvanredno. Cijela porodica pričala je o njegovoj genijalnosti. Momku je bilo dvadeset i jedna godina, bio je visok i snažan, izgledao je dosta stariji, i mislim da nije bio naročito inteligentan, ali je činjenica da je imao odličnu memoriju.Bio je u stanju naučiti lekciju napamet i tako je ugavnom dobivao dobre ocjene. Majka ga je do sedamnaeste godine vodila za ruku kad bi prelazili ulicu. Inače, moram priznati da je imao zgodno lice, mada je pomalo šuškao dok priča. Uglavnom, budući da su svi, naročito daidža Napoleon, na sva usta hvalili njegovu genijalnost, mi djeca prozvali smo ga Puri Genijalac. Kako god, o gala-večeri koju povodom diplomiranja Purija Genijalca organizira daidža Pukovnik pričalo se toliko da je to naposljetku postalo i svakodnevna tema naših dječijih razgovora.

I napokon, pronese se vijest da će se na Purijev rođendan održati i svečanost povodom njegovog diplomiranja.

Bilo je to prvi put u mom životu da sam se od podneva pripremao za odlazak u goste nekome. Ošišao sam se, okupao, navaljivao da mi majka već u podne ispegla pantalone i košulju, brižljivo sam iščetkao cipele… Uglavnom, učinio sam sve da bih bio što uredniji. Želio sam se pojaviti pred Lejlom u posebno svečanom izdanju. Čak sam na glavu prosuo nekoliko kapljica majčinog parfema Soir de Paris, jakog i prodornog ženskog mirisa.

Kuća daidže Pukovnika nalazila se u našem vrtu, s tim što je daidža ispred postavio drvenu ogradu. Daidža Pukovnik, naravno, uopće nije bio pukovnik. Po činu je bio tek potporučnik, ali kad je jednom kazao kako se priča da bi uskoro mogao biti promaknut, Daidža Napoleon ga je odmah unaprijedio čak u pukovnika i svi smo ga počeli zvati daidža Pukovnik.

Čim uđosmo u mali vrt daidže Pukovnika, pogledom sam između gostiju tražio Lejlu. Još uvijek nije bila stigla. A onda ugledah Purija Genijalca. Bio je odjeven u bijelu košulju s golemim ovratnikom, a oko vrata je vezao neku drečavu kravatu.

Pažnju mi potom privuče dvočlani orkestar. Dvojica muzičara sjedili su na izdvojenim stolicama nakraj vrta. Na koljenima su držali tamburu i timpan, a stolić pored bio je pun voća i slatkiša. Onaj s tamburom učini mi se odnekud poznat. A onda ga prepoznadoh – bio je to moj nastavnik matematike. Kasnije ću saznati da je nastavnik, ne bi li nekako uvećao svoja skromna primanja, svirao tamburu po zabavama. U timpane je udarao neki slijepi debeljko, ujedno i pjevač u ovom malom orkestru.

U osam navečer zabava je već bila u punom jeku. Muzičari su svirali sve življe melodije. Oko stola na kojem su se nalazila alkoholna pića sad se već stvorila prava gužva. Ja sam svako malo grabio iz zdjela s voćem i sitnim kolačima, uzimajući uvijek po dvije voćke ili kolačića. Za sebe i za Lejlu. Kuća i dvorište kupali su se u svjetlosti mnoštva sijalica, pa sam zato, časteći je, oprezno i krišom pogledavao Lejlu.

Puri Genijalac bacao je na Lejlu i mene oštre i zlobne poglede.

A onda se, oko deset i pol, desilo nešto zbilja tragično. Daidža Pukovnik iznio je svoju novu lovačku pušku, koju je dobio od Asadullaha Mirze, istog onog zaposlenika Ministarstva vanjskih poslova, pokazivao ju je i hvalio, očekujući da Daidža Napoleon da svoj sud. Onda Daidža Napoleon uze pušku, stade je zagledati i obrtati u rukama. Žene su ga upozoravale da se ne igra s puškom, ali Daidža Napoleon im, uz smiješak, odgovori da je barem on stručnjak za oružje i da zna šta radi.

Držeći pušku u rukama, Daidža se neizbježno poče prisjećati svojih bojeva i stade pripovijedati o nekom od njih: “Da… Sjećam se, baš sam ovakvu pušku imao… Jednom, ne sjećam se na kojem smo bojištu bili. Eh da, bilo je to na Mesmunu.”

Muš-Kasem, koji je, videći u Daidžinim rukama pušku, valjda odmah znao da slijede pripovijesti o vojevanjima, stvorio se iza njegovih leđa i upade mu u riječ: “Gazda, to je bilo kod Kazruna.”

Daidža Napoleon ga mrko pogleda: “Ne pričaj gluposti! To je bilo na Mesmunu!”

“Boga mi, zašto bih lagao…? Gazda, koliko se sjećam, radilo se o Kazrunu…”

I tad Daidža Napoleon shvati nešto što su svi ostali već odavno znali. Muš-Kasem je obično znao o kojem boju se radi i prije nego bi Daidža uopće kazao nešto o samom događaju. Daidža bi prihvatio njegovu sugestiju i time je cijela priča bivala upitne vjerodostojnosti. Zato sad, tiho ali srdito, procijedi: “Čovječe dobri, pa još ništa nisam niti rekao…”

“Kako kažete, gazda. Ali znam da se radilo o boju kod Kazruna.”

“Kako rekoh, jednom prilikom na Mesmunu, jahali smo kroz klanac, a oba brda bila su puna do zuba naoružanih razbojnika…”

Daidža se sve više unosio u priču, ustajao je sa stolice, sjedao pa opet ustajao, lijevom rukom je nastojao dočarati situaciju, dok je pod desnom miškom stezao pušku: “Zamislite klanac širok otprilike kao četiri ova vrta. U njemu sam ja i pedeset mojih naoružanih ljudi…”

Tišinu među okupljenima prekinu upadica Muš-Kasema: “I vaš sluga Kasem!”

“Da, ovaj Kasem je, što bi se danas reklo, bio moj ađutant.”

“Gazda, zar ne rekoh da se ipak radilo o Kazrunu?”

“Kažem ti da ne pričaš budalaštine! To je bilo na Mesmunu! Ostario si i pamćenje ti je oslabilo. Zato je bolje da šutiš!”

“Gazda, nisam ništa niti rekao…”

“I bolje! Bolje ti je da zavežeš…! Dakle, tu sam ja i pedeset mojih ljudi s puškama. Ali kako su samo iscrpljeni bili… Što bi Napoleon rekao, bolje je imati stotinu sitih vojnika nego hiljadu gladnih… Odjednom, po nama zapljuštaše meci. Prvo što sam učinio bilo je da skočim sa svoga konja. A i ovog Kasema… Ili je to bio neko drugi… Uhvatih čovjeka za ruku i oborih ga s konja.”

Muš-Kasem se opet umiješa: “To sam bio ja, gazda…”

A onda bojažlljivo i tiho dodade: “Gazda, nemojte se ljutiti… Ali… To je bilo kod Kazruna.”

Daidža se sad, po prvi put otkako je Muš-Kasema uveo u svoje priče, zbilja iznervira i povika: “Ama, gdje god da je bilo! Hoćeš li me pustiti da pričam?!”

“Gazda, ni riječ neću izustiti. Moja greška…”

Onda se Daidža obrati zapanjenim slušateljima, koji bi Muš-Kasema smatrali teškim lažljivcem da ga nisu znali kao pobožnog i vjeri odanog čovjeka: “Da… Povukao sam ovu budalu s konja i umalo pritom nisam slomio ruku. Onda zauzeh zaklon iza jedne stijene… Iza je bilo prostora otprilike kao u ovoj sobi. Dvojica-trojica mojih ljudi bili su ranjeni. Ostali su se također zaklonili iza stijena… Po žestini vatre odmah sam shvatio da su to ljudi Hodadad-hana. Onog čuvenog Hodadad-hana… Da, tog starog engleskog sluge…”

Muš-Kasem, kojem je Daidžina uživljenost u priču izgleda posve pomutila pamet, opet se ubaci: “Rekoh vam ja da se radilo o Kazrunu…”

“Zaveži…!!! Da… Odmah sam znao da mi nema druge nego skinutu samog Hodadad-hana. Ti razbojnici su hrabri dok je vođa s njima, a čim pogine, razbježe se. Puzeći se ispeh do vrha stijene. Skidoh svoju kapu i stavih je na jednu granu. Onda podigoh kapu na grani da oni pomisle…”

“Gazda, kao da je jučer bilo… K’o da sad gledam onu vašu suknenu kapu… Nego, ako se sjećate, kod Kazruna ste ostali bez kape… Mislim, metak je probušio… Na Mesmunu niste nosili suknenu kapu.”

Svi smo očekivali da će Daidža zviznuti Muš-Kasema kundakom preko zuba. No, on se začudo odjednom umirio. Ili je htio napokon ućutkati Muš-Kasema ili se jednostavno toliko uživio u priču da poprište boja više i nije bilo važno, on smireno reče: “Izgleda da Kasem ima pravo… I meni se čini da je to bilo kod Kazruna. Da, radilo se o Kazrunu.”

Muš-Kasemu zablistaše oči: “Gazda, kažem vam ja… Čemu laž!? Do kabura je… eeee…”

“Znači, u glavi mi je bilo samo jedno… Znao sam da moram ubiti Hodadad-hana. Kad sam digao kapu na grani, Hodadad-han – a bio je prvoklasan strijelac – poviri iz svoga zaklona. Sad je bio moj. Prizvah Boga u pomoć i nanišanih…”

Onako krupan, Daidža je stajao široko raskrečen, prislonio je pušku uz rame i nišanio. Čak je bio i zažmirio na lijevo oko.

“Nišanio sam Hodadad-hana pravo u čelo. Znao sam ga od ranije… Imao je baš debele obrve… A ja sam nišanio tačno između obrva…”

I upravo tada, u toj mrtvoj tišini dok je Daidža ciljao neprijatelja tačno među oči, desilo se nešto neočekivano. Iz blizine doprije neki čudan zvuk. Zvučalo je kao da je neko povukao stolicom po kamenom podu ili sjeo na rasklimanu stolicu. Kasnije ću saznati da su gosti uglavnom i mislili da se radi o škripi stolice i niko nije ni pomislio ništa loše.

Daidža Napoleon na trenutak zastade i problijedi. Svi su stajali kao skamenjeni. Onda Daidža zakorači i izgledalo je kao da mu se sva krv sjurila u oči. Okrenu se ka smjeru iz kojeg je dopirao taj zvuk.

A ondje su bile samo dvije osobe. Moj otac i Kamar, jedna krupna i gojazna cura iz naše familije, inače malo udarena.

Na trenutak je vladala grobna tišina. A onda se Kamar stade histerično smijati. Njen smijeh zarazi djecu, a počeše se smijati i neki stariji, među njima i moj otac. Nisam najbolje shvatao šta se zbiva, ali osjećao sam da se sprema oluja. Čvrsto stegnuh Lejlinu ruku. Daidža je stao pred oca, uperivši puščanu cijev u njegove grudi. Opet zavlada tišina. Daidža se unezvijereno ogledao okolo. Konačno spusti pušku na kanabe koji je bio iznesen u vrt i promuklo reče: “Što Firdusi kaza: U ništariju se uzdat’ i nadat se sretnom putu, to je kao u njedrima njegovati zmiju ljutu!”

A onda, zakoračivši ka izlazu, zagalami: “Idemo!”

Daidžina žena odmah pođe za njim. Lejla možda i nije shvatala šta se događa, ali je mogla naslutiti da stvari ne stoje dobro, izvuče ruku iz mog čvrstog stiska. Brzo se pogledom oprosti od mene i pođe za svojim roditeljima.

2.

Izgleda da me opet očekivala besana noć. Prevrtao sam se po krevetu s kraja na kraj, ali san mi nije dolazio na oči. Prošlo je više od sat vremena kako smo se vratili od daidže Pukovnika. Nakon one scene između Daidže Napoleona i oca, sijelo se uglavnom razišlo. Možda je tamo još i ostao poneko, ali pričali su tako tiho da se kod nas nije ništa čulo. A ako su već razgovarali, tema im je mogao biti samo onaj užas koji se desio.

Pokušavao sam u glavi posložiti sve što se izdešavalo proteklih dana. Dakle, odjednom sam se zaljubio u Lejlu, kćerku Daidže Napoleona. Nakon prvih zaljubljeničkih dana punih patnje, malo po malo počeo sam osjećati sreću. Bilo mi je drago što sam se zaljubio. A onda je onaj žalosni događaj svima pomutio mir. Iz očevog negodovanja i povrijeđenosti Daidžinim postupkom shvatio sam da on nije imao nikakve veze za onim uznemirujućim zvukom. Još uvijek je o nečem tiho raspravljao s majkom. Ponekad bi očev glas postajao povišen i prijeteći, a onda bi se prigušio i znao sam da mu to majka stavlja ruku na usta. Nekoliko puta uspio sam čuti kako mu govori: “Tiše, zaboga… Čut će te djeca… Kako god, on je moj stariji brat. Bože dragi, šta sam dočekala…”

Prije nego sam napokon utonuo u san, uspio sam još čuti oca kako prijeteći govori: “Pokazat ću ja njemu šta je pravi boj kod Kazruna! On da meni recitira pjesme o ništarijama?!”

Ujutro se iz kreveta izvukoh istinski uplašen i zabrinut svime što bi se lako moglo dogoditi.

Doručkovao sam okružen majčinom i očevom šutnjom, a i u vrtu je vladala potpuna tišina. Kao da su i drveće i cvijeće očekivali Daidžin osvetnički pohod. Ni sluga daidže Pukovnika koji nam je donio posuđe i stolice koje smo im posudili nije se usuđivao dići glavu.

Očekujući da se Lejla pojavi, do deset sati sam se vrzmao okolo, a onda više nisam mogao izdržati, pa priđoh Muš-Kasemu: “Muš-Kaseme, zašto djeca danas nisu izašla u vrt?”

Zabavljen motanjem cigarete, Muš-Kasem klimnu glavom i reče: “Bogami, dragoviću, čemu lagati? Nije da nešto znam, ali vjerovatno im je gazda zabranio da izlaze iz kuće. Zar nisi i ti sinoć bio kod gospodina Pukovnika, dragoviću? Zar nisi sve vidio?”

“Daidža je mnogo ljut?”

“Bogami, čemu laž… cijelo jutro ga nisam vidio. Ali nana Belkisa mu je odnijela čaj i kaže da je poput ranjenog lava. I bogme, ima i pravo… Onakva sramota da se desi usred njegove priče o Kazrunu. Uredu da se radilo o boju na Mesmunu, ali s bitkom na Kazrunu nije se šaliti. Očima sam gledao šta je gazda sve tamo činio. Ovaj mir i sigurnost danas, sve je to gazdina zasluga. Bog ga poživio, kad bi pojahao svoga konja i isukao sablju, pa se stuštio na bojno polje, ma rekao bi da je kakav ljutit lav. Ja sam premirao od straha kad bih ga vidio, a zamisli tek dušmane…”

“Znači, Muš-Kaseme, misliš da je onaj zvuk sinoć…”

“Da, dragoviću, to je bilo to. Doduše, čemu laž, ja ga nisam baš najbolje čuo. Mislim, čuo sam, ali slušao sam šta gazda priča. Ali gazda je to dobro čuo. A kad smo se sinoć vratili kući, gospodin Puri je svašta napričao…”

“Zar se i on sinoć s vama vratio Daidžinoj kući?”

“Da, dragoviću, ispratio nas je do kapije. Ustvari, i ušao je unutra. I stalno je roncao kako je to bilo baš nepristojno prema gazdi.”

“Ali zašto, Muš-Kaseme? Šta Puri ima od toga da zavadi Daidžu i moga oca?”

Muš-Kasemov odgovor, u čiju ću se istinitost kasnije uvjeriti, sledi me:

“Bogami, dragoviću, ako mene pitaš, tom je Puriju stalo do gospođice Lejle. A jednom je njegova majka pred nanom Belkisom kazala kako kane isprositi Lejlu. Valjda je bio ljubomoran kad je sinoć vidio kako se zabavljaš s Lejlom. Znaš, Lejla se s trinaest-četrnaest godina i može udati, ali da se ti u tim godinama ženiš…”

*

S perzijskog izvornika: Muamer Kodrić

Povodom 103. godišnjice rođenja Meše Selimovića

***

***

Dragi i poštovani druže Kocbek,

najlepša reč o mojim “Tišinama” i najlepše pismo koje sam dobio unazad nekoliko godina, to je Vaš list od 10. V. i to ne zbog lepog mišljenja o romanu, na čemu sam zahvalan, već radi ljudske pažnje koja me je dirnula. Posebno je zadovoljstvo za mene da vidim s kakvom ste lucidnošću ušli u materiju romana, otkrivši njegove najdublje intencije, skrivene na prvi pogled, zbog čega ih kritičari nisu ni primetili. Ali za čudo, Vi ste otkrili i izvesne stvari koje su bile možda samo moja slutnja, samo htenje, a – eto – Vi ste to čuli svojim finim sluhom, prodrli ste pod samu koru i „uhvatili“ me na delu polaganja osnova onog primarnog motiva koji znači i pravi smisao dela, njegovo opravdanje pred nama, ne pred publikom. Vaša visoka kultura, Vaša senzibilnost i Vaše saživljavanje s romanom omogućili su Vam da izvanredno osvetlite njegove dublje slojeve. Na tome sam Vam zahvalan, pre svega zato što se danas retko ko toliko udubljuje u tuđe delo, a onda zato što ste me uverili da moja konačna misao nije ostala samo moje htenje, već da se bar delomično razlikovala (u to sam počeo da sumnjam posle pročitanih kritika koje su hvalile ili kudile periferne stvari, ne shvatajući uopšte suštinu, što je, uostalom, karakteristično za našu kritiku). Koristeći Vašu ljubaznu ponudu, molim da mi pošaljete neku Vašu knjigu, a kako znam da je to jedini primerak koji imate, pažljivo ću je čuvati i vratiti čim pročitam. Sramota me da nisam pročitao ni jednu Vašu knjigu: o Vama se mnogo govori, i ovde kod nas, ali na žalost malo se poznajemo. Daljine koje su među nama sasvim nepotrebne, i šteta je što ih energičnije ne uništavamo, na svoju vlastitu korist. Ali ljudi ne čine ono što je korisno, već ono što je obično teško opravdati.

Od srca zahvaljujući na divnom pismu, ostajem s dubokim poštovanjem Vaš

_______________________________________________Meša Selimović

__________________________________________Srdačno Vas pozdravlja

____________________________________________Daroslava Selimović

Sarajevo

26. V. 1962.

***

***

___________________________________________Sarajevo, 9. X. 1962.

Poštovani prijatelju,

najljepše zahvaljujem na pažnji, dirnula me Vaša briga, prilično neuobičajena u naše vrijeme. Danas šaljem g. Domenach-u dva primjerka “Tišina”. Izvinjavam se što Vam još nisam vratio Vaše knjige. Dva su razloga za to, jedan je što sam bio veoma zauzet pripremanjem za štampu svoje nove knjige (izaći će u novembru, poslaću Vam je, iako se plašim poslije čitanja Vaših djela), i drugi, što me je Vaš “Pogum in strah” zaprepastio dubinom i snagom. To je najbolja i najvrednija knjiga o problemima morala, života i smrti koju sam ja pročitao u našoj književnosti. Zato bih htio još jednom da je pažljivije preberem. Ne ljutite se, molim Vas, a ako su Vam knjige potrebne, javite mi pa ću Vam ih – sa žaljenjem – odmah poslati.

Još jednom – srdačna hvala.

_______________Moja žena i ja Vas pozdravljamo i želimo Vam svaku sreću.

__________________________________                             ______Vaš

_____________________________________________Meša Selimović

***

***

___________________________________Ljubljana, dne 10 maja 1962

Mnogo poštovani druže Selimoviću,

Velika, velika vam hvala na TIŠINAMA!

U vašim očima sam sigurno pravo čudovište, što vam se zahvaljujem tako kasno.

Molim vas, da me saslušate i svojom dobrom voljom razumete!

Evo mojih mucavih razloga:

Najprvo: U meni vlada neisprosan spori red; imam neverovatnu nastranu disciplinu; pokoran sam zakonima svoje fiziološke i duhovne prirode koja živi mnogo polaganije od sveta; nikako se ne mogu uhvatiti sa brzinom vremena i mojih spoljnih potreba; sve ovo mi prouzrokuje komplekse, konfuznosti i čak nered; osim toga sam još uvek u egzilu koji podvostručava vrsto mojih napora: mogu saradjivati u revijama ali ne mogu objavljivati večje tekstove.

Drugo: Na neobičan susret sa vama i vašom poštovanom gsopodjom morao bi odgovoriti obavezama sponate i dosetljive prirode, ali neki kvaliteti iziskuju monologe, dok drugi dialoge; uspomena na vas deluje u meni kao divna groza koja pobudjuje i ujedno osamljuje, u vama sam zametio proces posebne vernosti koja mora da se razvija sama iz sebe i kojoj treba pomoći izdaleka, tihim prisustvom in radošću.

Treće: Već neko vreme bolujem na teškoj distoniji i na očima, imam tako umorne oči da moram paziti nanje, čitam polako i pažljivo. TIŠINE su došle tek sada na red i evo me sa mojim radosnim impresijama:

___

Bojim se da neću moći izraziti sve što osećam. Obuzima me neobična radost da so TIŠINE vaša knjiga, da su TIŠINE neobičan roman i da ste tim romanom ustvarili još nešto više od odlične literature. TIŠINE su svedočanstvo, naš najlepši dokument o čovjeku koji je izborio rat i koji se priprema na mir, a prije svega su izraz o potpunom skladu avtora sa njegovim pisanjem. Tu prestaju kategorije o iskrenosti i deklaracije, tu počinje kategorija bitisanja, pravoga, punoga, neprestanog prisutnog, otvorenog i darežljivog. Ovo knjigu je napisao celovit čovjek, time je otvorio najuverljivije vidik na humaniteto partizanstva. Reći ću vam nešto, čime ne treba da se slažete ali što mi sili na jezik: otkrili ste možda ono prvobitno u bosanskom čovjeku, što ima još uvek veze sa bogomilstvom i njegovom potresnom sudbinom i što se nikada ne može smirit sa vanjskom pacifikacijom i tehničkim rešenjima. Bogomilska mirotvornost je dublja od nasilnih uveta za takozvanu sreću. Prviput sam baš u TIŠINAMA naslutio kako u vašem ratovanju titra nešto više od protivčetništva (kao najgrubljeg izraza nečega posvema bezbožnog, i to ne samo u kršćanskom smislu) i nešto više od revolucionarnog hiliazma. U vašem tekstu je neprestano prisutan poziv na borbu protiv zla, stalno osvešćavanje da borba nije završena, da je borba početak iz početka. To nije pokret fatalizma, nego obrana vernog čovjeka (vernog u širokom smislu!) pred površnim, vanjskim, osvetničkim, tehničko političkim konceptom sveta. U TIŠINAMA nisam naslutio samo čistost borbe i rata nego i kompleksnost mira, reda, normale i konformizma: baš tu sam otkrio – kako kažem – nešto bogomilsko, nešto, što je oživilo u vama i što predstavlja najdragoceniju suštinu partizanske i buduće Bosne.

Ali knjiga nije samo svedočanstvo, TIŠINE su pravi i nadasve sugestivni roman, prostudiran, umno gradjen, nabijen odrešnom enrgijom i natopljen tihom i dirljivom žalošću, slutnjama neizrecive tajne i vere u budućnost. Vi ste majstor gradnje i izraza, majstor moderne, nemirne i ujedno jasne i čvrste rečenice, neki opisi su uzor epike, lirska mesta su zamamno lepa, dialozi su nešto posebno u srbohrvatskom načinu izražavanja, skromni, ponizni, točni, a ujedno duboki, istiniti, mera neprestane ravnoteže, prava suprotnost ekshibicionizma, egzaltiranosti, artizma i prolazne glagoljivosti, koja pustoši u mnogim romanima oko vas. Vaša rečenica mi je draga, nemirna je ali ujedno mudra, lagana i transparentna, plemenita i trajna, puna je nezaboravne muzike o zaboravljenoj suverenosti.

___

Spopala me silovita želja da doživim i pročitam vaš roman koji bi kroz isti spektar inkarnirao konfrontaciju partizana sa ratom samim i njegovim strašnim avanturama: to bi bilo svedočanstvo koje bi post festum do kraja opravdalo oslobodilačku borbu, jer sve do danas još uvek nismo izašli iz heroizma i ideološkog poimanja sudbine. Možda snujete obratno roman o povratniku i o njegovoj konfrontaciji sa revolucijom i njezinim dužnostima, redom i neredom! Bilo kako bilo, moje želje su na kraju krajeva potvrda da ste u pravom smeru umetničkog napora, da ste uspostavili vezu sa samim sobom i ljudskom sudbinom i da ste se ujedno otvorili prema uzvišenom, uznemirujućem i spasonosnom.

___

Dragi druže Selimoviću, od srca vam čestitam na TIŠINAMA i na uspjehu koji ste romanom postigli i u našem društvu. Zahvaljujem vam na sreći kojom ste me nahranili. Zahvaljujem i vašoj poštovanoj gospodji na udelu koji je sakriven u vašem delu, da ste mogli prozreti mnoge zamršene stvari.

Želim obojici zdravlja i tišine a ujendo vas molim da zajedno primite izraze mog dubokog poštovanja

___________________________________________vaš Edvard Kocbek

___

NB Obećao sam vam da vam pošaljem neku od svojih knjiga, ali ono malo što sam štampao nikako da se pojavlja u antikvarijatima, možda bi vam stalo do toga da vam pozajmim svoj primerak?

Na kraju vas molim, da oprostite mome slabom izražanju u srbohrvatskom jeziku!

***

______________________________Priredio:

Jedna dama me u vrlo ljubaznom pismu upozorava da sam pogriješio: Sepetarevac ne izbija na Bjelave, od njih ga, naime, dijeli ulica u kojoj, slučaj je tako htio, ona stanuje. Odmah sam, naravno, znao, pred očima mi je bila ulica o kojoj ona govori i kojom sam toliko puta prošao. Sepetarevac je slijepi sokak, ali umjesto da se bubne u zid, nastavlja se lijevo, ulicom koja je iščezla iz sjećanja, po nekoj neodgonetljivoj, ali uvijek prisutnoj logici zaboravljanja. Ništa se ne zaboravlja slučajno i na preskok, nego po nekome redu i u skladu s unutrašnjom ravnotežom čovjekovom.

I nakon dvadeset godina života u Zagrebu, kada sanjam, i kada san ima određeno mjesto zbivanja – što i nije tako često – to mjesto je negdje u Sarajevu. Osim ako sanjam da sam negdje na putu. Ljudi koje tako sanjam sada su već, uglavnom, mrtvi, iako ih ja sanjam kao žive. Moji ujak, ujna, nono, nona, majka, otac, tetka, pojavljuju se, skupa s mrtvim komšijama, prijateljima i školskim nastavnicima, u tim sarajevskim snovima i nešto mi vrlo živo govore, ili sudjeluju u događajima koji karakteriziraju njihove naravi. Ponavljaju se zbivanja od prije dvadeset-trideset godina, koja su se odvila u zbilji ili su i tada bila odsanjana, u kojima oni ponešto isprave i poprave, ili stvari učine još i gorim. U snu se na njih ljutim i bjesnim, iako obično znam da su mrtvi i ponovo ih više neće biti čim se probudim. Ali to nije važno. U takvim snovima nema ničega sentimentalnog ni patetičnog, ne događa mi se da ih sanjam a da nisam svjestan da je to samo san. Tako je i sa Sarajevom kao mjestom svih tih zbivanja. Grad u snu nije nalik današnjemu gradu, ali nije to ni onaj grad u kojem sam živio. To je samo grad iz sna.

Tom gradu, malo pomalo, počinju nedostajati dijelovi. Nestaju ulice i čitave mahale, kao što nestaju i ljudi. Nešto od toga je razumu dohvatljivo, nešto nije. U posljednjih desetak godina, tako, razišao sam se, pa i vrlo grubo, u okolnostima po mene neugodnim, s mnogim sarajevskim znancima i drugovima, s nekima koje sam znao nazivati prijateljima. Nije više važno zašto se to događalo, minuli su i gotovo je, ali dok mrtve i dalje sanjam kao žive, njih ne sanjam nikako. Ili ih sanjam tako da ih se ujutro više ne sjećam. Nestali su, kao što nestaju ulice kojima dugo nisam prošao, niti sam na njih pomislio. Sarajevo iz sna mali je grad, naseljen mrtvima.

Sepetarevac s Bjelavama spaja uličica u naša doba nazvana Zlatikuša. Tako su je nazvali jer se u međuvremenu zaboravilo što znači njezino pravo ime – Zatikuša. Ovako to ime tumači Alija Bejtić: “U starom Sarajevu, koje se snabdijevalo vodom iz uličnih česama, pojedini vodovodi nisu bili izdašni, pa su se na nekim česmama izljevna mjesta, lule, morale zatiskivati, začepljavati da bi se voda akumulirala u samom vodovodu. Takve česme zvale su se po tome zatikuše, a jedna takva bila je i u ulici koju promatramo.”

Kako se više nisam sjećao ni ulice, sve dok me njezina stanovnica nije na nju sjetila, tako se ne mogu sjećati ni da je tu bila česma, u vrijeme kada sam zadnji put tuda prolazio. A moglo je to biti u proljeće 1993, ili ranije, još prije rata… Ulicu su već dugo zvali Zlatikuša, jer je praznu riječ bez ikakva značenja malom preradbom valjalo prilagoditi prohtjevima čovjekove mašte. I tako se u Zatikuši, povrh Sepetarevca, pojavilo – zlato.

Sada, kad me je ona podsjetila, meni se čini kako se opet svega sjećam. Ali to je, naravno, privid, jer ne mogu znati sjećam li se doista, ili što je vjerojatnije, neko tuđe iskustvo prihvaćam kao svoje vlastito. Ono što je zaboravljeno ne može se obnoviti, nema podsjećanja.