Nema uspešnog etničkog čišćenja bez čišćenja memorije: nije dovoljno proterati ljude – što žive, što mrtve, jer za “čistače” ni u smrti nismo jednaki – nego treba izgnati i spomen na njih, ceo onaj simbolički prtljag nečijeg istorijskog prisustva, a ponajviše sve ono što ukazuje na raniju blisku povezanost, čak isprepletenost, nekih novih “nas”, sa nekim novim “njima”, koje se bliskosti više ne smemo sećati od trenutka kada je svečano proglašeno da postojimo neki Mi i da postoje neki Oni.

Imena ulica naših gradova, a “naši” su u ovoj priči svi oni gradovi koji su bili takvi u trenutku započinjanja Raspada, etnički su čišćena u više navrata, u više slojeva, kampanja, u više zamaha satarom koja je imala raseći i presuditi gde je šta i ko je čiji. Krenulo je, sećam se, u našoj užoj domaji sa imenima partizana i komunista kojima je greh bio ne što su bili partizani i komunisti, nego što su bili Hrvati, Slovenci, Muslimani; tako su naši gradovi ostali bez raznih Kardelja, Kidriča i Kraševa, a onda se krenulo i dalje, pa su gdegde postradali i slikari, i pisci, i ko zna ko još ko je najedared ispao sa spiska prigodno redefinisane “naše kulture”; na kraju se došlo i do istrage “loših Srba”, loših sa stanovišta jedne nove tobož ideološke, zapravo tek deprimantno malograđanske paradigme. Tu je čak i gdekoji španski borac umeo stradati u ime nekog dugokosog gitaroša (limanski “slučaj Parović vs. Lenon” od pre nekoliko godina), mada bi se taj gitaroš, samo da može, prvi gadljivo usprotivio toj nedostojnoj simboličkoj razmeni, ponižavajućoj za obe strane, izrugujućoj obema. Slično je, pa gdegde i gore, bivalo i u drugim krajevima rastočene nam domovine, tamo gde su neki novi Oni čistili tragove simboličkog prisustva ovih novih Nas, sve do brisanja imena gradova, planina, reka, svih toponima koji bi ukazivali na Nas kao na legitiman, čak blizak oblik postojanja u svetu.

Novine sada pišu kako će Milan Mladenović po svoj prilici dobiti ulicu u Zagrebu, u znak počasti za ono što je značio nekim generacijama iz vremena dok biti Mi i biti Oni nije značilo živeti u dve međusobno nedodirljive dimenzije; ili, naprotiv, baš onim generacijama kojima je i glas, stih i stav Milana Mladenovića bio duševni protivotrov, jedan od dragocenih načina da se opstane u vremenu gluposti i mržnje, a u prkosu gluposti i mržnji, prkosu koji nije bio sam sebi svrhom, nego je bio pitanje časti i razuma.

Ima neke posebne simbolike u tom činu darivanja ulice, zagrebačke, baš Milanu Mladenoviću, jer – za one koji ne znaju, a uvek se i takvih nađe – Milan je Mladenović bio pevač i gitaroš sa beogradske kaldrme, rokenrol poeta ili tek muzikant, ako hoćete; ne verujem da bi se on bunio protiv te poluironične odrednice, nije taj bio tip koji žudi za akademskim verifikacijama koje god sorte, i za onom vrstom pompeznog uvažavanja iza kojeg ne stoji ništa supstancijalno, ništa stvarno, nego je tek filistarski zort pred državno overenim Autoritetima. Bio je, dakle, čovek izvan svake podele uloga u etabliranoj Visokoj Kulturi, koja je u “bednih malih istočnoevropskih država” (Ištvan Bibo) vazda nekako preblisko povezana sa fantomom odviše ozbiljno i doslovno shvaćene “nacionalne kulture”, toliko “nacionalne” da za kulturu tu više i ne ostane mesta, nego se, pre ili kasnije, sve svede na rituale samoobožavanja plemena, u kojem pesnici i muzičari, glumci i pisci, imaju biti samo vračevima i ceremonijal-majstorima jedne žalosne komedije kolektivnog samopovlađivanja. Milan je Mladenović bio čovek iz nekog drugog sveta, a ako je kakvome “plemenu” i pripadao, bilo je to pleme onog geteovskog izbora po srodnosti, i činili su ga svi oni ljudi koji su osećali zajednički senzibilitet i veru u nedostojnost hodanja pod zvezdanim nebom bez moralnog zakona u sebi, nezavisno od nacionalnog i “geografskog porekla”, jer čovek ipak nije vinova loza pa da zagledamo je li uzgojen sa južne ili severne padine, da li ga je osunčalo odavde ili odande, pod ovim ili onim uglom, niti je pseto kakve šminkerske pasmine, pa da mu istražujemo rodoslov do devetog kolena. Ako ustrajemo sa ovom kerećom metaforom, takvi bi kao on pre pripadali ponosnome soju avlijanera, onih koje ne krasi, ionako tek kičasto isfantazirana, “čistota krvi”, nego ona jedino stvarna i jedino važna, čistota srca. Utoliko je malko i smešno i nedostojno što se sada u korist Milanovu poteže i to da je građanin Mladenović “rođen u Zagrebu”, valjda ne bi li se tako smekšala srca onih koji bi mogli imati štagod protiv, ali hajde de, neka bude i tako ako će to da pomogne.

Verujem da mora biti lepo živeti u Ulici Milana Mladenovića, u kojem god gradu. Ima u tome neke posebne, opore i tamne jesenje lepote, baš kao u onim njegovim stihovima “Vidi da možda nije stigla jesen/Traži i naći ćeš u sebi truo hrast/Gore u nama je bujica reči/Dole u nama je jesenji strah”.

(bilješke za poemu)

1. Zavičajna lipa

Moj živote, što stotinama
Puta od nove ere poče,
A drukčijega nikad ama
Baš ništa: vazda stare ploče.

No bili smo u dobra ratno
Izdržljiviji nego mule
A to je zato, vjerovatno,
Što krenuli smo svi od nule –

Eto otkud u meni žali
Toliko: ćutim da mi nije
Od osamnaest više, ali
Brzo će, dušo, da se mrije.

Pa hajde, bar se u snu umij
Junskom rosom i tamo vini
Gdje zavičajna lipa šumi
O izgubljenoj domovini.

14. 2. 2010.

2. Ipak život

Toliko se grizoh, tog marta
Četrnaestog, da lik dobih
Onog što se sa društvom karta
Dok mati mre u drugoj sobi.

To je sto puta već probani
Bijeg od pakla kroz pakao:
Sve što ne boli, što ne rani,
To nikad nisam ni takao.

Vjerujem, ko u stvarno, samo
U ono što opeći može,
Ili što nam, ledom i tamom
U vidu šiljka, tiče kože.

Magluština je svu dalj skrila
I prizire se srcu kajnom
Da ima nešto oproštajno,
I u mahanju ptičjih krila.

Što javlja: prođe taj, čekani
Zaludu, život da doleti,
Preko pustara i goleti,
S vijornom grivom, ko zekani.

Mada nagradi kašto zjene
Čas kad mreškanje voda kraljskih,
Niti u meni, ni van mene,
Mir utjelovi nezemaljski.

Tad nisam, ko u usku klijet,
Zaključan u se: valjda stoga
Poznatiji mi dođe svijet
I od potpisa vlastitoga.

Čini se da znam zbiljski ko sam
Kad ćutim da sam, ko u ćivot,
Spreman kleti se u taj posan
I kržljav, ali ipak život.

I tada ličim na bonoga
Koji zna, u tren kada mrije,
Da Zemlju volje zbog onoga
Čeg nikad na njoj bilo nije.

Čak možda krije grku sreću
Sve što je bilo bezliječno.
A Bog? U zamak taj sa vječno
Dignutim mostom ući neću.

3. Papljanske procvjetale trešnje

Zapojao Homerov Femija:
Zavezla se po suhu đemija.

Neću vidjeti Peterbug. Ni Bali.
I sred ovoga s tri zvjezdice ada
Nizaće se dani i svi biće nalik
Ženi koja nije voljela nikada.

Sad, lišen razloga da u pjesmi lažem,
S gordošću (koje bar tu mi ne fali) –
Mogu svakome živom da pokažem
Iscrpan spisak nadežda propalih.

Ali ko lijek od zemaljske tréšnje,
Zna da mi kašto, u sne, dođe trenut
Kada papljanske procvjetale tešnje
Prosjacima u susret krenu.

I nisam, ko svi u toj ljuskoj česti
Još za istinu nagluv. Od vijesti.

Još tu je hip kada do svijeta inog
Vodilo čak me divljeg vepra rilo
Ili čas kad je vrelo Ljubičino
Sveštenu tugu žuborilo

Za onim što nas ne vodi do Boga,
I čega nema, ali se Bog zove.
Kada je mojoj duši miris zove –
Bio miris života samoga.

Još mi u duduk mrtvi čoban svira,
A Ljuboviđom još uvijek mora
Da mornarica moja od papira
Plovi put Crnog mora.

Još struk sporiša, za me, sred Sahare,
Otvori drevne mirisine sehare.

Nek vidjeti neću otok San Mikele
S Njegovim* grobom, gdje sija sa svoda
Sunce čije su zrake oštre ko da
Sa Lenjinove odbiše se ćele.

I nek nikad neće mom vidu
Ukazati se gospodnje lice:
To je portret, iz radionice
Slikarske, vječno okrenut zidu.

Ali još mogu viknuti u vjetar:
Drugorazredno doba istinama
Drugoga reda hranilo je nama
Duše uzane poput epruveta.

Zapojao Homerov Femija:
Zavezla se po suhu đemija.

*Josif Brodski

Aurelio Navaro grozničavo pokušava da pritegne sečivo za nogu svog borca. Kanap je natopljen kapljicama krvi koje se lenjo slivaju niz Rojovo crveno perje i gotovo je nemoguće dobro ga zategnuti.

Strepio je da će do ovoga doći.

Sinoć, dok je Aurelio sa najvećom pažnjom i preciznošću oštrio novo sečivo, komšija Luis je svratio da mu poželi sreću. Upozorio ga je da je Rojovog protivnika njegov rođak doneo pravo iz Guadalahare, i da je ta ptičurina brza i jaka kao da je sam Cuāuhtli!, orao kojeg su Azteci ponosno crtali u svojim kalendarima. Aurelio je samo odmahnuo rukom i povukao još jedan gutljaj iz boce tekile koju mu je poslao brat od kuće. Chingao, to je samo priča, al’ dobro je, biće puno naroda.

Dok izlazi iza tribina sklepanih oko malog ringa prekrivenog finim peskom sa plaže iz Santa Monike, Aurelio prvi put vidi Rojovog veličanstvenog protivnika. Jedan pogled mu je dovoljan da vidi da je Luis bio u pravu.

Panično se osvrće ne bi li video izlaz, ali u raspaljenoj, krezuboj masi slinavih njuški vidi samo oči žedne krvi. Odjednom se seti zveri koju je pre par nedelja doneo jednooki Kinez, čest posetilac njihovih borbi kojeg niko nikada nije čuo da izusti ni jednu reč. Za manje od deset minuta njegov pevčić je eliminisao pet protivnika, od kojih je jedan pripadao Luisu. Kao da ga je vlasnik trenirao nekakve borilačke veštine, preklao je prvi protivnički grkljan i pre nego što su pale opklade za borbu. Kad je pao i drugi kljun, više niko u rulji podivljaloj od mirisa krvi nije stavio ni cente protiv Brus Lija, kako mu se ime brzo pronelo oko ringa.

Dok ga nežno ljubi u glavu, Aurelio oseća Rojov strah. Kroz prašinu vidi ruke koje mašu gomilama zelenih novčanica. Znoj mu se sliva niz lice. Odužio se dan. Čak i Rojov protivnik deluje umorno, krvave kreste i ulepljenog perja… Možda…

Sudija pokazuje na liniju i Aurelio se nalazi oči u oči sa Luisovim rođakom. Mlad cabron, jak. Spreman da ubije.

Zvuk pištaljke preseca tutnjanje srca u Aurelijevim ušima.

***

Kažu da u Evropi koriste duplo sečivo.

Možda bi to pomoglo.

(Canto dei quattro elementi)

_______________________Nikoli Šopu

*

Zemaljska proturječja

(Antinomie della Terra)

Zemlja nas podupire i zemlja nas rastače.

Zemlja je živima pod a strop mrtvima.

Sadrži ljuvene vizije: bijele volove na pašnjacima,
stabla, navjestitelje, sela.

Ali klizne li iznenada,
uzapti nas u uzak i mračan četverokut.
Tako je tada teška, a u njoj i mi tako teški!

Mnogo je načina da se izgubimo u zemlji,
a  samo jedan, vjerujem, da se nađemo:                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                         onaj kojemu nas ti poučavaš (blagoslovljen budi, Nikola):
kada svome uzništvu daješ
značenje i prostranstvo zvijezde.

*

Pjesma o vodi u Jajcu

(Canzone dell’ acqua a Jajce)

Voda je otjecala i skakutala
ulicama Jajca, spuštala se nasmijana
poput djeteta, grleno – šalila se
protječući svijetla basamcima;
skrivala se, poskakivala u vrutcima
plesala slapićima u podnožju kućâ.

Poznavala su je sva djeca kao
druga: najveselijega, najslobodnijega.
Kako ga zaboraviti, štogod da su
godine donijele, premda nikakva voda
više nije postojala u njihovoj debeloj prašini
osim gorkoga traga suza?

Voda je gonila svoje stado ulicama Jajca:
Bila je pastir s tisuću sretnih janjčića,
lelujanje hrptenicâ s uvojcima
mekane pjene, izmjenjivanje
odražaja na tekućim runima
u nedužnu hodu.

Pređa od vode i vune
svijala se u srcima jajačke dječice
u potki šutljivih pastorala:
koja u jednom, napokon, nađoše glas,
jer tom su pređom Parke prele
usud pjesnikov.

*

Ljubav dolazi zrakom

(Amore viene attraverso l’aria)

Je li to neka druga ljubav?
Da, čak i ista – ona drevna, ona vječna.
Jer kad se razdvoje tjelesa
ljubavnika, ostaje nestvarna nit
kao spona: pogled, uzdah,
a onda sjećanje. Stoje tada
jedno naspram drugoga i svjetlost su
jedno drugome i vjetar koji je Duh
pa živi onkraj rastočene putenine.

*

Bezbroj vatrenih točaka

(Miriadi di punti di fuoco)

Pale li se na velikim razmacima
ili svjetlucaju iznenadne pod našim nabranim
vjeđama, crveno zrnje pritješnjeno
u mogranju krvi?
________________Kako odgovoriti
tim znakovima, uobličiti ih u
nove abecede? I jesmo li
i sami vatra ili njezina mračna pozadina –
meteori bačeni u noć
ili crni let između osvijetljenih pristajanja?
Stalan je tek plam, kao što stalan mu je rub
vječno gibljiv – više ništa o tome ne razumijem.
Ali netko mu temeljitije poznaje bit
i istraživao je vlastito gorljivo srce
i rojeve zvijezda. Stoga njegove riječi,
i one same profinjena vatra, izazivaju čuđenje
kod slušača, pa u kratku razmaku prizivaju
cijeli svemir: kao sada
u sobi gdje slušamo te,
razmišljajući o tvojoj pobjedi, Nikola,
i o počinku putnika među zvijezdama.

_____________________Margherita Guidacci

***
***

Napomena prevoditelja: Potaknut prelakom nam zaboravljivosti kada je riječ o okruglim obljetnicma (smrti) naših velikana pisane riječi, sjetio sam se Montaleove, Krležine, pa evo i Šopove. Margherita Guidacci (Firenca, 25. 4. 1921. – Rim, 19. 6. 1992.), profesorica engleske i američke književnosti, a usput i prevoditeljica dviju boginja (E. Dickinson i E. Bishop) anglofonske poezije, nikada nije bila u Jajcu, ali je prodornošću svoje poetske intuicije, uz Šopov bolesnički krevet u zagrebačkoj Voćarskoj, dokučila sve ono što nama nepjesnicima nije dato da dokučimo.

Trudio sam se da to osjete i svi koji rado šalabajzaju Ajfelovim mostom! (tk)

Sveto doba bezbožništva kad smo se počeli baviti poezijom. U jednome noćnom telefonskom razgovoru – ustvari njemu je bilo popodne, a meni noć – na moje ponovljeno čuđenje i snebivanje oko toga što su sredinom osamdesetih književnost, osobito pjesništvo, bili toliko važni i društveno uvažavani da se i s političkih govornica govorilo o novim knjigama pjesama i antologijama, s onom vrstom strahopoštovanja s kojim se govori o ljudskim naravima, o historiji ili o narodima i narodnim sudbinama, Semezdin je rekao da se nemam čemu čuditi, iako to doba jest izuzetak u našoj povijesti. Umjesto religije postojala je književnost, umjesto teologije književna kritika i svakodnevni govor o književnosti. Čak i to što su pjesnici zbog svojih pjesama znali ostati bez posla, što ih je znalo degradirati u građanskome i u egzistencijalnom smislu, i što se, još 1981, moglo završiti u zatvoru zbog ciklusa pjesama (slučaj “Vunenih vremena” Gojka Đoga), potvrđivalo je društvenopolitičko uvažavanje pjesništva.

Ono što je govorio, možda i nije bilo do kraja tačno, ali tako kazano, precizno opisuje našu vjeru u književnost i ono što smo tada bili spremni da učinimo iz posve pjesničkih razloga. Današnja pustoš i samoća u kojoj živimo, svatko na svome kraju svijeta, u vezi su s ondašnjim osjećajem kako je u književnosti sadržan cijeli jedan životni smisao i kako nam, zapravo, ništa drugo osim nje više neće ni trebati. Pritom, književnost je prvo bila u čitanju, u tuđemu tekstu, kanoniziranom ili pročitanom s upravo otipkanog lista pelira, a samo je za diletante književnost bila prvo u pisanju, u vlastitome tekstu i u bijesu i očaju što se toj iscijeđenoj i izlučenoj genijalnosti ne divi cijeli svijet. No, u to vrijeme mi i nismo imali potrebu da se nalazimo u blizini diletanata, živjeli smo svoje fascinacije, razmjenjivali ih i intenzivno osjećali – društvena zajednica nam je pružala takvu iluziju – kako je poezija od presudne važnosti za našu zajedničku budućnost, poput gradnje brana na hidrocentralama ili godišnjeg uroda žita. Posljedice tada stečene vjere danas osjećamo u svojim građanskim egzistencijama, uglavnom, kroz nedruštvenost i nespremnost za život među drugima, u drukčijim vjerovanjima i društvenim prioritetima.

Sveto je doba bezbožništva kada smo se počeli baviti poezijom. U vrijeme kada sam po nekim zaturenim jugoslavenskim časopisima objavljivao svoje prve pjesme, bilo je to u zimu i proljeće 1984, malo pred odlazak u vojsku, čitao sam Huga Friedricha “Strukturu moderne lirike”, T. S. Eliota, Hansa Mayera “Autsajdere”, Vinaverovu knjigu o Lazi Kostiću, Benjamina i Adorna, pa onu starinsku, lijepu knjigu Ilije Kecmanovića o Kranjčeviću… Bila je to lektira u kojoj sam, usporedo, pokušavao naći i odgovore na pitanja o modeliranju pjesme, ali i odgovore o društvenom kontekstu pjesništva, o biografskim, političkim, društvenim razlozima za poeziju. Ovo drugo je, a da toga nisam bio svjestan, možda, predstavljalo i potragu za prozom, za pripoviješću, za narativom (eto nam jedne moderne riječi) u poeziji, i priprema za bijeg u pripovjedni tekst, u priče i u romane.

Neke od tih knjiga, svakako “Autsajderi”, Vinaver i Walter Benjamin, do danas su mi ostale dnevno važne, poput nekih životnih uputstava (pogotovu nakon što sam već pomalo i odustao od života izvan književnosti), ali nijedna nije na moju odluku da pišem, a ne samo da čitam, tako važno utjecala kao novinski tekstovi, časopisne analize, kao i rijetke televizijske i radijske emisije u kojima je sudjelovao Marko Vešović. O pjesništvu općenito, o pojedinoj pjesmi ili o jednome jedincatom stihu, govorio je tako sugestivno, u mimici i gesti, u intonacijama i u naglascima, da bi slušatelj ili gledatelj stjecao dojam kako taj čovjek svojim uvidom proniče kroz svaku riječ, kako na poeziju gleda nekim specijalnim rendgenskim pogledom, u svakoj riječi on osjeti njezin pjesnički potencijal i napon. Za sve druge, od Huga Friedricha do tada čestih Friedrichovih imitatora po Izrazu, Životu i Odjeku, tadašnjim našim književnim časopisima, najmanja nedjeljiva čestica pjesništva bio je stih. Marko je bio u stanju govoriti o još sitnijoj čestici, o riječi. A ono što bi govorio, djelovalo je uvjerljivo poput propovijedi nekoga darovitog propovjednika, zanesenjaka i fanatika, koji bi slušatelja mogao uvjeriti u sve, pa i u to da se, u ime vjere, pretvori u čovjeka bombu. (Ovo nije literarna figura: otkako su se, prije petnaestak godina pojavili karizmatični imami, vjerski vođe s političkim ambicijama, slijepi ili jednooki proroci svetoga rata s kukom umjesto šake, i na kraju – ljepooki i freskoliki saudijski plemić Bin Laden, intenzivno sam razmišljao o tome jesu li u mome životu, ili u mome sustavu vrijednosti, u mojoj vjeri, postojali ljudi koji bi bili u stanju tako prenositi vlastiti zanos ili koji bi me uspjeli fanatizirati preko granice razuma. A kako smo otkrili, fanatiziranje preko granice razuma bio bi najtačniji opis emocionalne i intelektualne pretpostavke za terorizam. Prvi mi je na um pao Marko Vešović, njegove propovijedi o poeziji.)

To što bi govorio i kako bi govorio, Vešović je umio pretočiti u tekst. Analiza stiha, ili cijele pjesme, nije – kao u drugih, naročito akademskih proučavatelja poezije – donosila samo analizu upotrijebljenih pjesničkih sredstava, alata i materijala. To bi spomenuo nekako usput, kao da se podrazumijeva i kao da to i ne može biti predmetom ozbiljne književne analize. Još manje ga je zanimalo ono čime će južnoslavenski i balkanski proučavatelji književnosti, naročito pjesništva, uskoro, od početka devedesetih, biti sasvim obuzeti: nije ga zanimala vidljiva i nevidljiva idejna i ideološka pozadina pjesnikova, nije ga bilo briga za najnovije književnokritičarske mode i škole, niti za sve ono novo čime se u našim mračnim balkanskim i južnoslavenskim provincijama nadomješta elementarni nedostatak sluha, totalna nemuzikalnost za poeziju, svakovrsna nenačitanost, odsustvo strasti i erosa pri čitanju bilo kakvih književnih tekstova… Uvijek je, naime, puno lakše zanatski se obučiti i teološki poučiti i podučiti oko najnovijih književnoteorijskih i književnokritičkih moda (za to je dovoljno površno proučiti kakav šapirografirani katekizam ili partijsku skriptu), nego, naprosto, s interesom čitati to što će u ona vremena, sredinom osamdesetih, u zagrebačkom Quorumu biti imenovano kao “književna proizvodnja”.

Marko Vešović o poeziji je govorio iz poezije same, po sluhu i po notama, iz uvjerenja kako je pjesma samoj sebi sav smisao i sadržaj, i kako pjesma ne treba, a i ne smije, svoj razlog i opravdanje tražiti u nečemu što sa njom nije u organskoj vezi, u teoriji ili filozofiji, recimo. Na taj način, on je nepogrešivo prepoznavao pjesmu, prepoznavao je istinit stih, i bio je u stanju tako ga tumačiti, obrazložiti, braniti pred kaosom Svemira i pred nemuštim jezicima svake ideologije, kao i pred nemuštošću jezika u nedarovitim glavama, da se opčinjenom gimnazijalcu (a to sam tada bio: opčinjeni gimnazijalac) činilo kako iza svakoga stiha o kojemu Marko Vešović s udivljenjem govori stoji jedna sređena i skladna vasiona, na način na koji vasionski red postoji i djeluje u fugama Johanna Sebastiana Bacha. Zahvaljujući njemu, te na neki drukčiji način Slobodanu Blagojeviću, mogli smo, spremajući se za svoje mature i za sve one nepopravljive životne odluke, živjeti u zaštićenom svijetu pjesničkih knjiga, antologija, poetskih večeri i svih tih naših sarajevskih dana poezije. Iako Vešović ni tada nije bio nikakav društveni autoritet (to će on u Sarajevu biti u jednome drugom ključu i žanru, kratko, u prvim godinama rata), nije u njemu bilo krležijanske siline i samouvjerenosti, niti socijalne nametljivosti kojom bi, poput bagera, oko sebe raščistio ruševine, način njegova djelovanja, govora i pisanja o poeziji stvarao je golem, nikada izmjeren i odvagnut književnokritički utjecaj. Zahvaljujući njemu i Blagojeviću, u Sarajevu toga vremena – a stalno je o sredini osamdesetih riječ – društvena dinamika, ugled i moć nisu proizvodili pjesnički kanon, kao što se to, pretpostavljam, događa danas, ili kao što se, vrlo intenzivno, i tada događalo u Zagrebu i Beogradu.

Svaki književni sud u sebi nužno mora imati nečega proizvoljnog, jer književna kritika nikada nije egzaktna, premda će uvijek neki nemoćnici u pameti nastojati da stvore privid o vlastitim egzaktnim i objektivnim procjenama i uvidima. A polje za najšire i najobuhvatnije proizvoljnosti unutar književnosti, govor je o pjesmama, o pjesnicima i o pjesništvu. Tako je to u dvadesetom stoljeću. Ranije, dok je pjesništvo još imalo neku upotrebnu ili društvenu funkciju, kakvu će kasnije imati roman, a još kasnije film, nije nužno bilo tako. Još od međuratnih vremena, događa se da na pjesnički kanon više utječu životi pjesnika i socijalni kontekst svakoga od njih, nego estetske vrijednosti u samim pjesmama. Prelistajte samo stare almanahe, panorame i antologije, pročitajte uvodne analize tadašnjih neospornih autoriteta, i naići ćete na nevjerojatan niz sve samih, danas anonimnih, velikana, sa čijih je stihovima protok vremena sprao i raznio i one najsitnije tragove talenta. Može vam se tada, posve krivo, učiniti kako su se u međuvremenu stvari popravile, i kako su danas kanoni bolji i pravedniji. Prije će biti da je suprotno. Kanoni su onakvi kakvi su kanonizatori ili kakav je najbolji i najutjecajniji pjesnički čitatelj u nekome vremenu.

U to bezbožničko sveto doba, kada nas je Marko Vešović kao čitatelje poezije (a neke i kao pjesnike) evangelizirao, živa je bila iluzija da će uvijek postojati netko tko ima taj golemi, neprocjenjivi dar prepoznavanja pjesme. A zapravo je više talentiranih pjesnika, više je na svijetu doista velikih pjesnika, nego što je onih koji bi imali dara da pjesmu pročitaju. Iako se veliki čitatelj teško može biti ako se nije i dobar pjesnik, rijetki su veliki pjesnici (što Vešović u našemu jeziku svakako jest) koji su istovremeno obdareni talentom i karakterom velikih čitatelja. (Beskarakterni ljudi mogu, recimo, biti sjajni pjesnici, ali ne mogu biti dobri književni kritičari, ni čitatelji poezije.)

Zahvaljujući tom njegovom daru, prije nego ičemu drugom, antologije bosanskohercegovačke poezije iz tog vremena, tko god da ih je sastavljao, kada ih danas čitamo, djeluju zanimljivo i skladno, i u njima doista ima poezije, a malo je u tim knjigama onih pjesnika čije nas pjesme na takav način danas zbunjuju ili ojade, da pomislimo kako su se u antologijama našli zbog svoga društvenog ugleda, pa kad te antologije uspoređujemo s hrvatskim ili srpskim iz istoga razdoblja, mogli bismo steći načelno posve krivi dojam kako je bosanska poezija nakon Drugoga svjetskog rata, superiorna njihovoj. U tim antologijama (od one Blagojevićeve, u specijalnom broju časopisa Lica, iz 1981, sve do Tontićeve, objavljene u Svjetlosti, godinu ili dvije pred rat) naći će se i opravdano zaboravljenih pjesnika, suputnika, uzgrednika, pjesničkih hobista i diletanata, ali s uvrštenom onom jednom dobrom pjesmom i u njom onim jednim važnim stihom. Drugdje su i takvi lako postajali nacionalnim bardovima i književnim klasicima. U Vešovićevome i Blagojevićevom, pjesničkom Sarajevu osamdesetih to više nije išlo.

Marko je i u ono vrijeme bio čovjek raznovrsnih, često proturječnih književnih i intelektualnih interesa i preokupacija. Osim kritike poezije, dakle, prvenstveno – čitanja poezije, prevodio je, u raznim kolaboracijama, s ruskog i engleskog, pisao je i objavljivao knjige pjesama, a 1982. objavio je svoj jedini roman, sjajno napisanu, poludokumentarnu prozu “Rodonačelnik”, u kojoj je zabilježio govorenje svoga djeda (lijepog romanesknog, a možda i stvarnog imena: Simeun Pavlov Tapušković). Međutim, šest godina kasnije, bila je to već 1988, objavio je knjigu “Četvrti genije”, žestoku publicističku studiju u kojoj raskrinkava stanovitoga srpskog akademika, navodnog oca jugoslavenske robotike, koji je, prema Vešovićevim saznanjima, nekoga gadno plagirao ili, tačnije rečeno, opljačkao je nečije intelektualno vlasništvo.

“Četvrti genije” za čitatelja je dovoljno zanimljiv i uzbudljiv tekst da bi ga čitao čak i ako nema nikakvih robotičkih interesa i saznanja. Ali ni njezin autor, prije nego što je, posve slučajno, valjda čitajući novine, otkrio plagijat, nije imao robotičkih interesa i saznanja, nije se bavio mehanikom ili tehnikom, a ni matematika ga (izvan pasionirane, ali i dalje hobističke šahovske igre) nije pretjerano interesirala. Da bi napisao knjigu, u kojoj će se obračunati s tamo nekim naučnikom, ali i s društvenom sredinom i mentalitetom koji pretjerano ne haju za ovakve slučajeve, Vešović se morao prilično temeljito uputiti u znanja koja mu više nikada neće zatrebati i prema kojima ne osjeća ni hobističku strast. Bilo je, u najmanju ruku, neobično za jednoga ozbiljnog pjesnika, sveučilišnog predavača književnosti i velikog čitatelja poezije, da troši vrijeme, mjesece i godine života, na takve stvari. Ali u tom je njegovom postupku, ipak, bilo sistema. “Četvrti genije” najavio je buduće moralne opsesije Marka Vešovića, koje će ga na koncu, u dvijetisućitima, učiniti svetim osamljenikom, čija će čudovišna potreba za obračunavanjem s kojekakvim četvrtim, petim i sedmim genijima proizvesti cijelu jednu paralelnu književnu i publicističku biobibliografiju.

U to vrijeme, kada je narastao srpski ekspanzionizam i fašizam, iz kojih će se, zatim, kao u Pekićevom “Besnilu”, razviti fašizmi u svim jugoslavenskim narodima s kojima je Srbija krajem osamdesetih i u devedesetima dolazila u dodir, Marko Vešović nije bio naročito politički osviješten, ni ideološki “diferenciran”. Njegov pogled na tu stvarnost bio je elementaran, jednostavan, pomalo djetinji i bitno određen vlastitom porodičnom biografijom. Kada se danas čita “Četvrti genije”, ta knjiga djeluje kao proročki obračun sa ćosićevskim lažima srpskoga nacionalizma, kao najpravovremeniji takav tekst, uz “Mrtvouzice ili mentalne zamke staljinizma” Bogdana Bogdanovića, objavljene nekoliko mjeseci kasnije. No, činjenica je da sam autor u to vrijeme, 1987. i 1988., uopće nije imao na umu, nije imao pojma, da se, udarajući na “oca jugoslavenske robotike”, obračunava s preporađajućim Molohom i svežderom srpskoga nacionalizma. Ne, Vešović uopće nije kanio pisati o tome, jer to još uvijek nije bila tema koje bi on, potpuni nevježa u stvarima politike i ideologije, bio svjestan. On je samo pisao protiv besramnog lopovluka i protiv onih koji se iz razloga vladajućeg društvenoga bontona mire s besramnim lopovlukom. A što je, između ostaloga, nacionalizam, nego pristajanje uz besramni lopovluk, zbog nekih viših interesa?

Etika Marka Vešovića elementarna je kao u antičkim tragedijama. Tako je i njegova sudbina pomalo antička. U početku rata, kada je iz Sarajeva onako goloruk, a moćan na riječima, sam sa ženom i malim djetetom, zagrmio suprotivu srpske artiljerije, raspoređene po okolnim brdima, postao je, naravno nakratko, sveti čovjek među većinskom, bošnjačkom elitom. Ali čim se, uskoro, pokazalo da Vešović sve to čini u ime načela, a ne zato da bi im bio sličan, niti zato što bi mu – recimo to vrlo precizno – komšijsko govno smrdjelo ugodnije od njegova vlastitog, našao se izložen najgorim komšijskim uvredama, sve dok mu na kraju, vrlo otvoreno, nije rečeno kako je gori neprijatelj Bošnjaka nego Radovan Karadžić. Etičko načelo, pogotovu ako je predstavljeno na tako jednostavan, elementaran način, razorno djeluje na svaki nacionalizam. Dok Radovan Karadžić narod svojih žrtava ujedinjuje u mučeništvu, Marko Vešović ga razjedinjuje na isti način na koji bi razjedinio i svaki drugi narod, jer ga suočava s pitanjima koja su moralne prirode i koja nužno ljude svode na pojedince. To je bio jedan razlog za uvrede na njegov račun. Drugi se, pak, ne tiče kolektivnih osjećaja, nego nečega što je duboko osobno. Ti ljudi su znali da za druge (dakle za pripadnike drugih vjera i naroda) nikada nisu, niti bi ikada učinili ono što je Marko Vešović činio za njihov narod. Na čas su osjetili grizodušje, nakon čega su instinktivno prezreli Vešovića. Iako, nisu imali razloga, jer on ništa nije činio zbog njih, nego zbog vlastitoga moralnog načela. Da je nešto činio samo zbog njih, valjda bi im na kraju postao sličan.

U ratu je, 1994. godine, objavio knjigu žanrovski vrlo raznorodnih tekstova, pod naslovom “Smrt je majstor iz Srbije”, koje je iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, objavljivao na sve strane, po novinama i časopisima, koji često ne bi ni došli do svojih čitatelja. Neki od njih književni su dragulji neprolazne vrijednosti, najvažniji i najliterarniji tekstovi nastali na fonu bosanskoga rata. Neki su, pak, važan i vrlo pouzdan dokument o ljudima i o naravima, o životu pod opsadom i o načinu na koji se branio grad. Ima u toj knjizi i vrijednih portreta, likova s jedne i s druge strane fronta, žestokih, nemilosrdnih obračuna s bivšim prijateljima, u kojima je Vešović dopustio da mu samo literarni talent bude mjera i granica. Nađe se tu i vrlo efektnoga proklinjanja, gnjevnih psovki i koječega što se nekome neupućenom u sarajevske i bosanske ratne teme, kao i u Vešovićev opus, baš i ne bi svidjelo i u čemu bi se, izvan konteksta gledamo, moglo pronaći štošta politički nekorektno. “Smrt je majstor iz Srbije” snažna je potvrda jednoga raskošnog pripovjedačkog i lirskog dara, knjiga vrlo osobnoga gnjeva i netrpeljivosti, do kraja vjerodostojan etički manifest, u kojem je svaka rečenica napisana iz perspektive pojedinca, iza kojega nije stajao nitko, nikakva zemaljska ili nebeska sila, vojska, policija ili nacija.

U ranijim svojim pjesničkim knjigama, “Nedjelji” (1970), “Osmatračnici” (1976) i “Sijeriminim sinovima” (1979) bio je pjesnički raskošan, katkad hermetičan, zavičajni lirik. Biti “zavičajni lirik” u nas se, uglavnom, smatra pogrdom, valjda zato što zavičajnim liricima, obično, bivaju pjesnici koji nikada nisu otišli iz zavičaja ili pjesnici koji zavičaj doživljavaju na način slikara seljaka iz Hlebinske škole. Malo je onih koji bi umjeli ozavičajiti cijeli svijet, ili koji bi uspjeli izmisliti vlastiti zavičaj, sagraditi ga iz temelja i omitotvoriti tako da čitatelj povjeruje kako, zapravo, važnijega mjesta na zemlji nema. Oni koji takvo što uspiju, oni su, zapravo, pravi zavičajni lirici, epici, romansijeri. Marko Vešović ustrajno je gradio mit o svojim rodnim Papama, najprije sramežljivo, evokativno, nostalgično, ne skrivajući provincijalca u sebi, potom kroz visoku stilizaciju, sve dok se slika ne pretvori u slikarsku apstrakciju, kao u fantastičnoj pjesmi o bijelome glogu u Papama, da bi na kraju, u ratno i poratno doba, od Papa doista načinio jedan gotov svijet dobra i zla, ljepote i moralne nakaznosti, čistoće i svakoga gada, svijet koji je tako plastičan i slikovit da se kroničnom Vešovićevom čitatelju učini da je domaći u Papama, kao što je domaći u Andrićevom i Selimovićevom Sarajevu, u Londonu Miloša Crnjanskog, na jugu Williama Faulknera, u Zagrebu ili Budimpešti Miroslava Krleže.

Toga što je Vešović stvorio od Papa, postao sam svjestan ovoga rujna, kada sam se iz Podgorice dolinom Morače vozio prema Bijelom Polju, gdje ću, u toj meni neobičnoj, pomalo jučerašnjoj, sandžačkoj čaršiji provesti četiri dana, uglavnom šetajući, promatrajući ljude, sjedeći pred kafanama, uživajući u svijetu koji je tako utješno daleko od svijeta u kojem danas živim, ali i od svega što me se danas lično tiče. Jedino mjesto na koje sam, ciljano, želio otići bile su Vešovićeve Pape. Valjda ni desetak kilometara od Bijelog Polja, negdje u brdo, putem uz koji je rujila bjelogorica, trebalo je otići i to vidjeti. Ljubazni domaćini nudili su se da me tamo povedu, ali na kraju nisam otišao. Možda sam se plašio razočarenja, a naravno da bih se razočarao, jer ni Berlin nije kao u Alfreda Doeblina ili u Klausa Manna, ili mi se činilo kako bi, odlaskom u Pape, nezvan provalio u Markovu intimu? Ne znam, nije ni važno o čemu se radi i zašto nisam išao u Pape, ali to da sam htio ići, da sam ta četiri dana toliko razmišljao o Vešovićevu zavičaju, zapravo govori o veličanstvenoj zavičajnoj građevini njegove književnosti.

U pjesničkim knjigama koje je objavio nakon rata, Vešović, mimo lirskih i papljanskih tema, koje je dalje razvijao, započinje svoj i jedan drukčiji poetski ciklus, što će ga, pretpostavljam, razvijati dok je živ. Svoj glas ustupio je žrtvi i počeo ispisivati niz strašnih sarajevskih i bosanskih ratnih sudbina, emocionalnih senzacija, mentalnih, egzistencijalnih, duševnih slomova… Kao izvanredan govornik našega jezika, rasni usmeni pripovjedač, koji ima i sva akademska znanja o jeziku, ali u svome jezičnom, govornom osjećaju ima upisan njegov ritam i melodiju, Marko Vešović ovakve svoje pjesme piše pouzdajući se u transformativnu moć govora, u govornu rečenicu što se, kao rijeka u korito, ulijeva u stih, u melodiju i u ritam pjesme. Takva poezija u ovim se krajevima obično zove “stvarnosnom” i obično se, posve krivo, smatra kako je riječ o nekakvoj omladinskoj novotariji. Ali duga je tradicija, od “Ratnih drugova” Stanislava Vinavera iz 1939. ili ciklusa “Detinjstva” Oskara Daviča, do Sidranovih pjesama, “Reza” Vaska Pope i “Građe za pripovetke” Sinana Gudževića, nižu se u našim jezicima (ili – našem jeziku) primjeri narativnog pjesništva, koje možda jest, a možda i nije stvarnosno, ali pjesničkim sredstvima tretira proznu temu i pripovijeda neku priču. Zanimljivo je u takvome kontekstu čitati Vešovićeve poslijeratne narativne pjesme, držati ih na istoj stalaži s Vinaverom ili Popom, jer tek tada se, u tom dobrom društvu, na pravi način čuje, osjeti i razumije koliko je, i na kakav način, on veliki pjesnik. Njegove rečenice doista se, bez pogreške, saliju u stihove, a jezička raskoš i tačnost bivaju izrazitije nego u njegovoj prethodnoj lirici.

Ova poezija još po nečemu je važna i izuzetna. Njegov pjesnički glas često je glas muslimana, češće muslimanke, i te pjesme su, bez imalo straha ili zebnje pred posljedicama toga čina, bošnjačke, kad god se u njima govori o nečemu zajedničkom, o nekome “mi”. Ono što, barem iz njegove perspektive, ne bi bilo časno, ni dopustivo u nefikcionalnim tekstovima, u esejima, novinskim člancima, ukoričenim obračunima i drugim međužanrovskim Markovim pisanijama u kojima se, biva, valja pisati samo onako kako jest, istinu i ništa drugo, slobodno mu je i posve na volju u pjesmama, u kojima on, često i ponizno, poništava i samoga sebe, da bi onaj drugi, koji pred njegovim očima strada, dobio pravo na sebe i na svoj glas. Ima u tome neke sličnosti s ciklusom pjesama Ali Binakua, velikoga i prokletog srpskog i crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića, u kojemu je on, u vrijeme strašnoga karađorđevićevskog terora nad kosovskim Albancima, preuzeo na sebe da bude jedan albanski glas. Kada je već pred kraj svoje predavačke, fakultetske karijere Vešović bio prisiljen da doktorira, jer bi u suprotnome iz administrativnih razloga izgubio posao, on je dugo pisao i napokon dovršio svoj veliki tekst upravo o Zogovićevoj poeziji, koji je na kraju objavljen i kao knjiga, 2008. na Cetinju. Naslov je akademski suh: “Jezik u poeziji Radovana Zogovića”, a zapravo je riječ o valjda i najljepšoj, najzanesenijoj knjizi o umjetnosti pjesništva, objavljenoj u nas otkako nas kao jezične zajednice više nema. Sa Zogovićem njegov proučavatelj dijeli jezik, njegovo poznavanje i dar da se jezikom služi, ali dijeli i samoću i izdvojenost na koju su se obojica, svaki na svoj način i iz svojih razloga, pred svjetinom, ali i pred književnim i političkim elitama, doživotno osudili.

Marku Vešoviću nije, naravno, mjesto među svecima, niti je on uvijek i u svemu u pravu. Koliko je grešan, valjda i sam zna. Kao što sam zna kada je, o kome i koliko napisao krivo, ili kada je sudio, a da nije trebao suditi. Ali ono što je važno jest da je pisao uvijek u svoje ime, protiv one moralno indiferentne, gluhe i slijepe većine, koja se, obično, zove narodom i koja na sebe, kao neku vrstu bespovratnog kredita, preuzima sve muke i mučeništva pojedinaca koji su joj, po logici znaka i imena, ikada pripadali. Tako pišući, čovjek protiv sebe ima sve same svetinje vlastitoga i svih drugih naroda, biva proklet i izložen svakoj vrsti prezira i progona. Ali jedino pisac ima pravo i da ne bude u pravu. U ime nacije sagriješe hulje, a u vlastito ime sagriješi čovjek.

Ali sve je počelo od poezije i od svetoga doba bezbožništva, kad nam je Marko Vešović stvarao iluziju kako pisanje pjesama ima smisla, jer će se uvijek naći netko tko će prepoznati pjesmu koja je imala svoj razlog ili stih zbog kojega su hlađenje užarene lopte i pojava života na zemlji imali smisla. Na kraju ispada da nas je, ne znajući to, i prevario. Ono za što smo vjerovali da je načelo, bio je samo jedan čovjek. Drugi, na žalost, pjesme nisu umjeli čitati, niti ih je poezija zanimala. Naravno, ni u toj stvari on nije bio, niti jest, nepogrešiv, jer ni poezija nije egzaktna vještina (kao, možda, robotika), samo što se njegova subjektivnost razlikuje od drugih subjektivnosti. I kada griješi, može mu se vjerovati da je i ta greška sasvim pjesnička.

U njegovom društvenom – da opet ne velim moralnom, jer nikako ne mogu reći političkom – radikalizmu, postoji jedan izuzetak. Sve će, naime, Marko Vešović osporiti čovjeku za kojeg povjeruje da je ništarija, poništit će ga do jajeta iz kojeg se ispilio, samo jedno nikada neće. Ama ako i najgori među najgorima, ako i ratni zločinac i djecoubojica napiše dobar stih, Vešović će naći načina da se tom stihu divi, i neće ga zatajiti. Možda je i to djetinjasto, možda je naivno, ali bez te vrste naivnosti ni poezija više ne bi imala smisla, niti bi je imao tko pisati nakon Auschwitza, Jasenovca, Vukovara, Srebrenice, jer ne bi bilo onoga koji bi je mogao čitati. Na to nas je, rasute po svijetu, osamljene i ostrvljene jedne na druge, Marko Vešović podsjetio i prije koji tjedan, kada je negdje na webu objavio jedan munjevit esej o jeziku poezije Matije Bećkovića, koji započinje obračunom s političkim idejama Bećkovićevim, nastavlja se obranom crnogorskog jezika i identiteta, sadržanog u njegovoj poeziji od njegove građanske i političke namjere da zataji i poništi i jedno i drugo, da bi se na kraju, u tom vešovićevskom istjerivanju vraga, nekako neprimjetno, došlo do opisivanja Bećkovićevih pjesničkih postupaka i otvorenog divljenja pjesnikovom umijeću i njegovoj umjetničkoj veličini. Bit će da Marko nije ni primijetio kada je iz jednoga registra prešao u drugi, i kada je iz govora o užasima vremena u kojemu živi prešao u govor o ljepoti poezije i književnosti.

Ako se dogodi, a može biti i da hoće, pa da Sarajevo počaste naslovom europskoga grada kulture za 2014. godinu, turiste će u obilasku kulturnih i umjetničkih znamenitosti toga grada vodiči morati da dovode pred živoga Marka Vešovića i da im govore: ovo je pjesnik i tumač pjesništva! Jedno od nekoliko čuda zbog kojih Sarajevo može biti europski grad kulture. A turisti će onda krivo misliti kako su već sreli takvih ljudi i kako oni nisu nikakvo čudo.

(Nedovršena priča)

S bugarskog prevela: Ksenija Banović

Lijevim okom vidjela je samo unatrag, u prošlost, a desnim – samo ono što se tek trebalo dogoditi u budućnosti. Iako su joj oba oka bila otvorena kao kod svih drugih koji vide, Vajša kao da je bila slijepa. Svi su je zvali Slijepa Vajša. Rijetko je izlazila iz kuće, po dvorištu je hodala ispruženih ruku, udarala o trešnju, grebala o kupine i rušila ćupove ispod brajde. Trešnja, kupine i ćupovi nisu postojali za nju, kao što nije postojao ni današnji dan. Za lijevo oko još nisu izašli iz zemlje, a za desno – već su uvenuli ili postali zemlja.

Dok je Vajša bila još mala, njezinu čudnu sljepoću najprije je primijetila majka. Kako je mogla znati da je za Vajšino lijevo oko žena, nagnuta nad njom, djevojčica koja je tek prohodala, a za desno – ružna, iskrivljena starica.

Kad je Vajša progovorila i nepovezano počela objašnjavati što vidi, pomislili su da joj je na oči bačena crna magija. Prodefilirala je cijela jedna kolona bakica koje su pljuvale preko ramena, vukle se za uši i coktale jezikom.

Neka pije božurovo sjeme pred izlazak sunca 40 dana uzastopno…

Neka zapali žuć jastreba i metne na oko, dok je još toplo.

Od crne kokoši bubotak očisti, salo, kožu, ljusku i na oči stavi…

Samo je jedna baba sjedila po strani, klatila svojom kornjačastom glavom i nije progovarala. Na kraju, kad je ustala i krenula iza svih, tiho je rekla da ni od čega nema vajde, dok se ne pronađe nešto što će joj spojiti oči i vratiti na ovaj svijet.

Rasla je tako Vajša i porasla, te postala lijepa mlada žena. Čak i to što joj je lijevo oko bilo smeđe, a desno – zeleno, samo je doprinosilo njezinoj ljepoti.

Jednog dana došao neki mladić tražiti njezinu ruku, zastao pred Vajšom, a ona gledala prema njemu i ovako ga vidjela:

I tako se priča ponavljala sa svakim koji bi došao. Nije naišao onaj koji bi joj skupio oči.

Godine su prošle, a lijepa Vajša i dalje tako živjela s jednim okom u prošlosti, a drugim daleko u danima koji su predstojali. Ponekad su se granice unutar kojih je vidjela toliko smanjivale, gotovo da su se skupile u sadašnjosti. Ali dok bi za desno oko sunce tek izlazilo, za lijevo bi se već pomaljala mjesečina. Ponekad bi se udaljenost između prošlosti i budućnosti i Vajša bi šaputala kako je prema njezinu lijevome oku zemlja još pusta i neuređena, tama pokriva bezdan i nešto (za koje nije imala riječ) lebdi nad vodom. A u isto vrijeme, ispred desnoga oka javljao se četvrtasti grad, jednake dužine i širine, s gradskim zidinama ukrašenim raznim dragim kamenjem – prvi kamen bijaše jaspis, drugi safir, treći kalcedon, četvrti smaragd, peti sardoniks itd.

Navečer, kad bi Vajša legla, opet nije bilo spokoja za njezine oči. Snovi su joj se razdvajali poput zmijskoga jezika i dok je u snu jednoga oka trčala za leptirima, a božuri već bili njezine visine, a snu drugoga oka božuri su već bili pokidani i pokrivali bi joj cijelo ukočeno tijelo, dok su joj iznad lica letjeli neki drugi leptiri.

Dosadilo Vajši tako živjeti. Smislila tako da si samo iščeprka jedno oko, prstima da ga iščupa. Dobro ali koje!Ako izvadi lijevo, kao da živi samo u onome što dolazi, a to nije izgledalo dobro. I s kime bi živjela u budućnosti, koga bi poznavala? A da onda izvadi desno? Prošli dani uvijek su topliji, sigurniji. Ali, kako će gledati majku i oca kao balavu djecu, kako će ih zvati, kako će živjeti s njima? Nije bilo spasa za Vajšu ni u prošlosti, ni u budućnosti.

Nema kraja ova priča. Jer se na ovome svijetu nije našlo ništa što bi Vajši skupilo oči, pa da bude jednako kako lijevome, tako i desnome oku.

A ako ti, čitatelju, kad zatvoriš desno oko i pročitaš ovu priču samo s lijevim, ne vidiš nikakva slova i nikakvu priču, nego samo čist list prije priče, ili pak ni list ne vidiš, nego vidiš drvo od kojega je napravljen – teško tebi!

Ako, pak, zatvoriš lijevo oko i pročitaš sve desnim i opet ne vidiš slova jer su već izblijedjela, a papir se pretvorio u bijeli prah, teško meni! Ili čitaš očima slijepe Vajše ili je ova priča toliko kratkoga vijeka, koliko je kratkoga vijeka ovaj komad papira i ovaj svijet koji vene.

Danas, malo prije nego što će u Splitu biti sahranjen Ljubo Stipišić Delamata, Feđa Klarić mi piše da je u jučerašnjem Jutarnjem listu vidio fotografiju iz Ljubina ateljea, i na njoj svoju neuokvirenu sliku, snimljenu na Hvaru, u Zastražišću, “di već 500 godina, na Veliki petak, nose raspelo cilu noć i, kroz polje i mimo smokvinih stabala, ulaze u jutarnje sunce pjevajući stare, arhaične pučke pisme”. Feđa se ne sjeća da je tu sliku poklonio Ljubi. Da jest, sigurno bi se sjećao. Bit će da ju je Delmata negdje vidio, puno mu je značila, pa je zamolio nekoga da mu je, bit će iz dokumentacije Slobodne Dalmacije, nabavi ili presnimi. Ali svejedno, ima nekog malog čuda i u toj intrigi. Posijao je pokojnik za sobom čuda… Feđi danas puno znači što je Ljubo na pijaninu držao njegovu sliku, a da on za to sve ove godine nije znao.

Mene ta fotografija, sada dok ju prvi put gledam, podsjeća na zadnji stih one naše strašne uspavanke, jedne od ljepših dalmatinskih pjesama, “Zaspalo je siroče”.

Evo sam ga u sebi otpjevao: “Njega će probuditi zora sudnjeg dana” (mj)

Tomas Tranströmer (Tomas Transtremer)

*

Sjećanja me vide

U junsko jutro, još uvijek rano za buđenje
ali i dockan da se ponovo prilegne.

Moram izaći u zelen, zagušenu
sjećanjima što prate me pogledima.

Ona se ne vide, u okoliš sasvim
utopljena, perfektni kameleoni.

Toliko su blizu da ih čujem kako dišu
premda je poj ptica zaglušujući.

Crne razglednice

I

Anali ispisani, budućnost nepoznata.
Kablovi pjevuše nepoznatu melodiju.
Sniježi suho po sivome moru. Sjenke
se hrvu na pristaništu.

II

Dešava se sred života da smrt dođe
i uzme mjeru na čovjeku. Posjeta se zaboravlja
i život nastavlja. A kostim se šije
na skrovitom mjestu.

April i tišina

Proljeće je pusto.
Baršunasti jarak
hmili s moje strane
bez odraza.

Jedino što svijetli
žuto je cvijeće.

Nošen sam u sjenci
poput violine
u futroli svojoj crnoj.

Ono što želim reći
cakli izvan domašaja
kao srebro
kod zakupca.

Gondola tuge br. 2

I

Dva starca, tast i zet, Liszt i Wagner, žive uza
______Canal Grande,
zajedno s jednom neumornom ženom udatom za
______kralja Midu
onog koji preobrazi sve što dodirne kod Wagnera.
Zelena studen mora penje se kroz pod u palaču.
Wagner je čudan, taj slavni kasper-profil umorniji je
______no ranije,
lice poput splakane zastave.
Gondola je pretovarena njihovim životima, dva koja idu
______tur i retur i jedan u običnom pravcu.

II

Polijeće prozor na palači, i svak grimasira
pri tom nenadnom pokretu.
Vidi se, na vodi, đubretar-gondola za kojom veslaju
_____dvojica bandita (1) jednorukih.
Liszt je zapisao par akorda toliko teških
_____da bi ih trebalo poslati
u minerološki institut u Padovi radi analize.
Meteoriti!
Preteški da bi mirovali, mogu samo tonuti i tonuti kroz
_____budućnost sve do
godina s mrkim košuljama.
Gondola je teško natovarena zbrčkanim
stijenjem budućnosti.

___
(1) ovdje i automati za igru

III

Otvori prema 1990.

25. mart. Briga oko Litvanije.
Sanjah kako posjećujem veliku bolnicu.
Nema personala. Svi su pacijenti.

U istome snu tek rođena djevojčica
koja je govorila pune rečenice.

IV

Pokraj zeta, čovjeka svog doba, Liszt je nagriženi
grandseigner.
To je maskiranje.
Dubina što proba i odlaže raznolike maske
_____ovu je upravo za njeg namijenila –
dubina što želi ući među ljude a da pri tom
_____lice svoje ne pokaže.

V

Abbe Liszt je navikao da sam tegli putnu torbu i po zvizgi
_____i po susnježici
i jednom kad umre neće biti nikog da ga dočeka
_____na stanici.
Blagi zapah divnoga konjaka odnosi ga vani sred
jednoga zadatka.
On je uvijek u zadatku.
Dvije hiljade pisama u godini!
Đače koje piše ispuštena slova na stotinu puta
_____prije no ga puste kući.
Gondola je pretovarena životom, jednostavna je i crna.

VI

Povratak u 1990.

Sanjah kako vozim dvadeset milja uzaludno.
Sve se uvećalo. Vrapci krupni ko kokoši
pjevali su snažno, otkidajući rese sa ušiju.

Sanjah kako na kuhinjskom stolu
crtam tangente klavira. Potom sviram, nijemo.
Komšije su ulazile da slušaju.

VII

Klavijature što šutale su tokom cijelog Parsifala (ali su slušale)
_____napokon mogu reći nešto.
Uzdasi … sospiri…
Kad svečeri Liszt zasvira pedalu će morsku do dna pritisnuti
tako da morska zelena snaga izbije kroz pod i zaplovi
_____zajedno sa svakim kamenom u zdanju.
Dobro veče prekrasna dubino!
Gondola je pretovarena životom, jednostavna je i crna.

VIII

Sanjah kako započinjem školu al stižem prekasno.
Svi u učioni nose bijele maske preko lica.
Ne smije se reći ko bješe učitelj.

Napomena:

Na prelomu 1882/1883 posjećuje Liszt svoju ćerku Cosimu i njenoga muža, Richarda Wagnera u Veneciji. Wagner umire nekoliko mjeseci docnije. U toku tog vremena komponavaće Liszt dva klavirska komada koja će biti objavljena pod imenom “Gondole tuge”.

Tri strofe

I

Riter i njegova ljuba
okamenjeni ali sretni
na letećem poklopcu sanduka
izvan vremena.

II

Isus podiže kovanicu
sa Tiberijusom u profilu,
profil bez ljubavi
vlast u opticaju.

III

Sablja koja curi
zatire sjećanje.
Rđaju u zemlji
trube i remeni.

Dva grada

A sa naše strane, na tren, dva su grada,
jedan zamračen, okupiran od varvara.

U drugome gore lampe.
Svijetla obala hipnotiše onu crnu.

Ja plivam u transu
niz ljeskavu, tamnu vodu.
U blizinu slazi mukli pisak trube.
Prijateljski glas, kupi tvoj grob i odlazi.

Noćno putovanje

Vrvi ispod nas. Ide voz.
Drhti hotel Astorija.
Čaša vode na krevetu
svijetli u tunelu.

Sanja da je sužanj u Svalbardu.
Planeta se vrti uz tutnjavu.
Svjetlucave oči hmile preko leda.
Ljepota mirakla još postoji.

Skica iz 1844

Lice Williama Turnera crnjelo je od vremena.
Štafelaj mu leži tamo, između hridina.
Pratimo srebrnasto kablo koje ide u dubinu.

On gaca niz plitko Carstvo mrtvih.
Tutnjava se voza čuje. Sve bliža je.
Kiša, kiša povrh nas putuje.

***
***

Tomas Tranströmer debituje sa 17 pjesama (17 dikter) “kao zreo i dovršen pjesnik”. Majstor metafore, majstor maloga prostora –petoparca i lirskog driblinga kojim može i stonogi loptu ćušnuti kroz noge.

*

Kritika, sada, dok ga slavi, istriče Tranströmerovu urođenu stidljivost koja je vidljiva i u njegovoj poeziji. Od prvih pjesma pa nadalje, on se drži programa koji kaže: nema autora, ima djela. Osjećanja prenositi indirektno slikom, a ne “pravo” subjektivnim iskazom.

*

E. Pound je preporučivao dvije versističke forme – ranu klasičnu grčku liriku i japanski haiku. Najbolje sapfijske strofe na švedskome jeziku mogu se naći u ranoj, a najbolji haiku u poznoj Tranströmerovoj poeziji.

U jednom pismu iz 1952. godine, u kojoj su upravo nastajale pjesme koje će činiti debitansku knjigu, Tranströmer veli kako su Eliotova Četiri kvrateta njegova hrana svakodnevna. Na drugome mjestu veli da su svi oni (švedski modernisti i pjesnici iz 50 i 60-ih decenija) Eliotova unučad. U isto to vrijeme čita njemačkog srednjovjekovnog mistika Majstora Eckharta.

*

Tri su moguća objašnjenja “nevidljivog ja” u Tranströmerovim ranim pjesmama: urođena stidljivost, književni uzori i mistična negacija ja i mi.

*

Muzika, a ne literatura, prva je Tranströmerova ambicija. Prije stihova, napisao je nekoliko malih klavirskih kompozicija. Svira klavir čitav život. Nakon moždanog udara 1990. godine, kad je izgubio moć govora i kad mu se ukočila desna ruka, naučio je da svira klavir lijevom rukom.

*

Ni jedan se pjesnik, bilo kako talentovan, ne rađa iz ničega. Ili, kako veli Eliot, svaki pjesnik stvara svoju tradiciju. Tomas Tranströmer u svoju ubraja francuske nadrealiste i Paula Éluarda, Friedricha Hölderlina, Rainera Mariu Rilkea i Oscara Loerkea, Dantea, Rafaela Albertia, Nikolaja Gogolja i Borisa Pasternaka, Shakespearea, T. S. Eliota i Dylana Tomasa. Od majstora iz maternjeg jezika, učio je od Gunnara Björlinga, Harrya Martinsona, posebice u lirskoj obradi prirode.

*

Nikakvi bohemske ili “romantičarske” crte ne mogu se vezati za Tomasa Tranströmera. On je, kako sam veli, obični “malograđanin” koji je se striktno drži svakodnevnih životnih normi i načela. Ili kako kaže Lars Gustafsson, jedan drugi genijalni skandinavski pjesnik: „Tranströmer je dokaz da i običan čovjek može biti veliki pjesnik“. Ništa u njegovoj biografiji nema neobičnog, pjesničkog. Sem možda podatak da je dugo radio kao psiholog u jednom zavodu za popravku kriminalnog mlađeg svijeta u Roxtuni. Završio je školu na vrijeme, oženio se na vrijeme, zaposlio se na vrijeme, itd.

Možda je i ovo neobično. Tomas Transtömer je radio kao psiholog sve do penzionisanja iako je, nešto malo iza prvih zbirki, dobio doživotnu stipendiju od države koja mu je omogućavala čist književni život, lišen svakodnevnog osmosatnog dirinčenja. “Nevolja! Good grief! Uprkos tome da dobijam od države platu od 25.000 godišnje sve dok sam u životu! Ova suma je zagarantovana. Ako sam zaradim 10.000, dobijam 15.000, ako sam zaradim 20.000, dobijam 5.000 itd. Ja sad zarađujem oko 30.000 i znači ne dobijam ni prebijene pare”.

*

Dva velika užitka Tomasa Tranströmera su putovanja i vožnja (polovnih) automobila.

*

Tajna genijalne Tranströmerove metafore ne može se objasniti. Naročito one iz njegove tzv. natur-lirike. Ja ih doživljavam kao munje iz vedrine – prvo vidim bljesak, pa tek, nakon gluhe stanke, hrupi snažna il potmula grmljavina svakojakih osjećanja, misli i pričina.

*

Uprkos svojoj urođenoj stiljivosti, Tranströmer je majstor u sticanju i održavanju profesionalnih kontakata i prijateljstava. Najbitnije je, čini se, ono sa američkim pjesnikom Robertom Blyom (2001. godine izašao je izbor iz njihove prepiske, pod imenom Air Mail).

1971. godine, Tranströmer prvi put čita svoju poeziju u USA. Zatim čita 1972, 1974, 1975, 1978, 1979, 1981, 1982, 1984, 1986, 1987, 1988, 1989 i 1990. Dakle, šesnaest putovanja prije no što će, 1990, doživjeti moždani udar koji će staviti tačku na književne nastupe.

*

Tranströmer je izvrstan prevodilac: Vizma Belševica, Sandor Veres, Janos Pilinszky, Robert Fulton, W.S. Merwin, Alistair MacLean, James Wright, Bill Knott, Robert Bly.

*

Cjelokupna poezija Tomasa Tranströmera sabira se u knjige koje ne prelaze više od 200 stranica. Ako se odbiju popratni, sekundarni tekstovi (predgovori, pogovori, objašnjenja, itd.) ostaće, otprilike, 150 – 160 stranica stihova. I to, ta sabrana djela ovogodišnjeg nobelovca Tomasa Tranströmera, mogu se pročitati u pauzi između dva večernja tv-dnevnika. I nije začudo, poštovani čitatelju, ako ti ovdje na pamet dopane Konstantin Kavafi. Oni jesu jedan drugom nalik.

*

Tomas Transtromer rođen je 1931. godine u Stockholmu.

Zbirke:

17 dikter ( 17 pjesama), 1954

Hemligheter på vägen (Tajne na putu), 1958

Klanger och spår (Zvuci i tragovi), 1966

Stigar (Staze) 1973

Östersjöar (Baltik), 1974

Sanningsbarriäeren (Barijera istine), 1978

För levande och döda (Za žive i mrtve), 1989

Sorgegondolen (Tužna gondola), 1996

Den stora gåtan (Velika tajna), 2004

*

Ne znam koliko je i ko je sve prevodio poeziju Tromasa Tranströmera na naše jezike. Znam da su 2003. godine u onoj velikoj, bijeloj Nolitovoj ediciji poezije objavljene Sabrane pjesme, u prevodu Mome Dimića.

U zadnjih desetak godina i sam prevodim Tranströmerovu poeziju. Počeo sam onako, iz ushita.

Preobraženje

Ja Teodor Mazuth, sitan ljudski crv
molim vas, gospodine načelniče
ovoga ukletog, kalnog grada
da mimo svake krivnje naše
koju u svoje ime priznajem
ako to moje priznanje vaš visoki
ne vrijeđa naslov, kao dragog vas Boga
molim da oslobodite zatočenja
mog sina Simeona Mazutha
koji već sedmicu treću u tamnicama vašim
časnim leži, po krivnji i zasluzi
o kojoj ne znamo ništa, ni ja, ni žena moja
Katarina, rođena Ilijić, ni kćeri naše
Aleksandra i Marija, ali ne sumnjamo
jer sumnja je grijeh, da je Simeon naš
kriv, i da je po pravdi svakoj, ljudskoj i Božjoj
odveden i zatočen, tako da za njega
ne znamo ništa, ni je li živ, je li gladan
i je li mu, sinu našem i bratu, noću hladno
kad stisne mraz i ledi se voda u bunarima
i lijepi se teletu njuška, čim dodirne željeznu
na vratima alku, i tele u noć muče i beuče
tako da pomišljamo tada, pa tako i vama sada
tu misao sitnu ponizno šaljemo: je li zima
Simeonu našem, u ove noći zimske, i je li krivnja
njegova od zime veća, ili je po milosti vašoj
beskonačnoj, u tamnici dobio deku jednu
sivu vojničku

Ja Teodor Mazuth, uludo rasuta ljudska ikra i ništa
za sina svoga Simeona, pun straha smrtnog i strepnje
pitam, i molim, kao što moli pahulja snježna
u beznačajnosti posvemašnjoj svojoj, da od nekoga
po milosti vašoj beskrajnoj, skori dobijem odgovor
Od trešnjina stabla, čije grane u prozore odaja vaših
svu noć kuckaju, kao da to Simeon noktima modrim
pod ledom dunavskim smjerno zove: oca, mater
i obje sestre svoje, a mi ga ne čujemo, jer gluhe su
noći naše, i sitna je pamet za mudrost svu ovoga
vremena strašnog. Od kante za smeće, pred dvorima
vašim slavnim, iz koje iskoči mačor crni, kao mračna
slutnja i praznovjerice grijeh, od kante za smeće
od mačora crnog, nadam se odgovoru milosti vaše:
je li živ, je li gladan, je li mu noćas hladno?
Od cigli i žbuke, od boje žute kao žut seljački sir
od opeka, oluka i od gromobrana na kući dobrote vaše
ja odgovor čekam, i ne dočekam li ga, ponizan ostat ću
jednako, zahvalan kao da ste mi milošću svojom
stotinu porodili sinova, a ne odveli ovoga jedinog

Ja Teodor Mazuth, od straha sam stvoren i blata
ja pjena sam mokraće vaše prve, kada se iz postelje
dižete jutrom, sa mišlju o dobru za svijet cio
ja ništa sam i okrugla nula, sve moje i roda moga
u naprstak jedan stane, u naprstku za prst još ostane mjesta
ja sam evolucijska greška, Gospodina Boga
nedostojna šala, na kraju rečenice utisnuta tačka
koja se pobunila i probila tanak pelir postojanja
Kaznite me za pobunu moju, ali oslobodite sina mog
Simeona, podarite život dječaku, neka se kreće svijetom
kao spomenik od vode načinjen, što tvrđi je
od kamena svakog i bronce, podarite mu po milosti vašoj
i ne dajte da hladno mu bude, gladan da bude i da ga nema
Vas, gospodine načelniče molim, ja, vrh čiode u ćilimu zagubljen
okrugla grešna rupica, na pustoj bjelini papira

Ja Teodor Mazuth, ruševina ljudska među ruševinama
ovoga grada, što ga slavna vojska vaša u jednom osvoji jurišu
vas preklinjem gospodine načelniče da od sebe date glasa
ako je kriv, sin moj Simeon, recite kriv je, i sudite mu po pravdi
ako je nevin, pustite ga neka ide kući, pa gdjegod zatim
u životu krene, širit će vijest o pravednosti kojom mu suđeno bi
Uškopljen velikom milošću vašom, sin moj Simeon
bit će vam sluga vjeran, vjerniji od naroda cijeloga svog
koji vam služi i svim glasom vas hvali, otkad ga porobiste
otkad razoriste domove naše i crkve, otkad nas ostaviste
na ledini ovoj beskrajnoj pustoj. Samo nam je zemlja
pod nogama, i sivo nebo nad glavom, pa zagledani u
to prostranstvo, u taj niski od oblaka strop, hvalimo vas
i vojsku vašu plemenitu što na vrijeme ubiste Boga u nama
te se ne stigosmo uzoholiti, ali hvala je ova malo i ništa
kakva će biti hvala sina moga Simeona, kada ga iz tamnica
pustite svojih. Na slobodi on zauvijek bit će
vaš samo vjeran sluga i rab, trepavica mudroga oka
brana pred graškama znoja u vrele ljetne dane

Ja, Teodor Mazuth, očajan otac, akoprem seljak
krvi slabe i nikakva roda, odvažih se, po cijenu života
svojega, jer život mi više ne znači mnogo, da upitam gospodine
visoko načelstvo vaše, i lično vas, muža i dobroga oca
kako čuh, čak sedmero zlatne djece, za sina mog
što ga odvedoše, iz postelje ukraše, vojnici vaši
i od toga prođe već sedmice dvije i četiri duga dana pride
a da ni meni, ni materi njegovoj Katarini
ni sestricama Aleksandri i Mariji, ne javi nitko ništa
A red bi bio da znamo je li kriv, i ako jest, za šta ga krivi
pravednost velika vaša, po kojem zakonu, da prostite
i paragrafu kojem. Jer Simeon je, od tri vola, Bogu hvala, jači
izdržati može svašta, ali zima ova i led, u božićno doba
naravan sasvim, njemu zlo čine, kao i svakome drugom
živom stvoru. Stoga vas molim, lično vas i načelstvo
visoko vaše, da mi što prije istinu kažete: je li živ
sin moj Simeon, ako jest, što vam je kriv
i je li krivnja njegova od zime ove i leda
strašnija i veća, pa da ga u tamnici držite toliko dugo

Ja, Teodor Mazuth, ratar koji sadi krompir među ruševinama
ovoga grada, i napasa ovce svoje, tamo gdje nekad bješe
kazalište kraljevsko slavno, onaj od kojeg načiniste
domalo građanina i odmalo seljaka, podrijetla neznatnog
za kriterije visoke vaše, upućujem pismo ovo vama
predstavniku okupacijske vlasti, i u njem pitanje samo jedno
što učiniste sa sinom mojim Simeonom, kojega odvedoste
u jutro rano, iz ruševine u kojoj živje, skupa s materom svojom
sa sestrice dvije i sa mnom, i sva krivnja njegova u onome
mogla je biti što usnio je prethodnu noć, jer učinio on ništa nije
do li onoga što čovjek u snu činiti stiže. Neka vam bude
čast svaka i slava, neka se do kraja pamti svijeta, da ste u gradu
koji razoriste svojski, i u kojem ne osta ništa što bilo bi
ljudskosti i kulture neke, potvrda, dokaz i trag, krenuli po snovima
vršljati revno, ne bi li i u njima, bit će, razrušili sve
što još srušeno nije. Sad pošteno bilo bi, s nadleštva vašega slavnog
da odgovorite meni, ocu sanjača grešnog, što li odsanja
da ga odvedoste u ledenu zoru, od čega prođoše sedmice dvije
i peti dan dugi, povrh i pride

Ja Teodor Mazuth, otac Simeonov
ne pitam za sina svoga, nego vam
i svoj život nudim, vjerujući da ste
već uzeli njegov, i znajući da vam je
to malo. Ali vam kažem i to: kada
odvedete, poubijate, umorite sve
sinove i očeve, sve matere i sestre
i Katu, mater Simeonovu, i sestre mu
dvije, Aleksandru i Mariju, kad
sve što još i danas živi mrtvo bude
na zemlji ovoj, među ruševinama ovim
gdje više ni ovce moje neće pasti
tu više neće biti straha, jer srca neće biti
da vas se zemlja srcem plaši
Progutat će vas ona, gospodine moj
prugutati, izjest će vas njezin mir