Tekst prvi put objavljen 21. rujna 2001. u Jutarnjem listu

U svom pitomom putopisu iz Afganistana Zuko Džumhur je, došavši do Bamijana, gledao dugokose mladiće i djevojke, bjelopute zapadnjake, kako spavaju na otvorenom, u minijaturnim špiljama davnih redovnika, zaštićeni golemim Budama, izvajanim u živoj stijeni. Čudio se Zuko toj mlađariji u dalekoj mitskoj zemlji Afganistanu, koja je bez ikakvog straha i bez zime u kostima počivala usred svoga puta za Indiju, žedna nove duhovnosti i drukčijeg svijeta, slobode kojom je zračio Istok. Za njega, mudrog Hercegovca, taj Istok bio je nešto drugo. Krvava i junačka povijest, mongolske i arapske sablje, križari, kanovi i sultani, matematičari, mudraci i pjesnici, slava imperija koja se zagubila u vremenu ili je prokockana u srednjovjekovnom Las Vegasu, sve sama duboka i strašna prošlost, pretvorena u mit i legendu, koja se, činilo se Zuki Džumhuru, više ne vraća, i bolje je da se ne vraća, jer su i ti afganistanski ratnici, zapravo njihovi šukununuci, samo promatrači hodočašća Djece cvijeća, miroljubivi i sretni kada im dođe gost, pa makar on bio hašoman bez prebijenoga dolara u džepu, nevičan sablji dimiskiji i ravnodušan prema svojoj povijesti.

Trideset i nešto godina kasnije Zuko Džumhur samo je mezar na jednom konjičkom groblju, zarastao u travu i lijepa sjećanja; Indija se hodočasti isključivo u čarter-aranžmanima, nema više Buda u Bamijanu, a Afganistan je zemlja kojom vladaju talibani i predmet rasprava davne Djece cvijeća, koja uz hamburger i dijetalnu coca-colu raspravljaju treba li na tu zemlju ispaliti desetak raketa s nuklearnim glavama ili je dovoljno spaliti Afganistan konvencionalnim oružjem, u skladu s humanističkom tradicijom Zapada, usvojenom nakon Hirošime i Nagasakija.

Je li ovih dana itko od njih, koji su bez straha spavali pod vedrim nebom Bamijana, barem na deset minuta razmislio što se dogodilo u međuvremenu? Je li itko uopće bio svjestan međuvremena i vlastite odgovornosti za transformaciju zemlje pod čijim je zvijezdama spavao na putu prema Indiji? Lijepo bi bilo vjerovati da jest, ali nije, jer u ovom svijetu biti odgovoran već dugo znači isto što i biti ponižen. A s Afganistanom dogodilo se sljedeće: 1979. Sovjetski Savez izvršio je invaziju na tu zemlju, s namjerom da uspostavi marionetsku vladu i sasvim se primakne američkoj interesnoj zoni, Pakistanu i Indiji, izađe na južna mora i s vremenom obgrli muslimanske naftonosne zemlje Srednjega i Bliskog istoka. U svom naletu Rusi su palili, rušili i ubijali, ne pitajući za tradiciju, za žene, djecu i starce, niti imajući na umu da bi njihova zvjerstva od Afganistanaca, tih mirnih, za geostrategiju nezainteresiranih ljudi, mogla načiniti iste onakve ratnike kakvi su Americi glave došli u Vijetnamu. Naravno, prevarili su se i uvukli u jedan strašni rat, koji je, možda, glavnim uzročnikom tako brze propasti Sovjetskog Saveza. Nizašto je izginula ruska mladost, počinivši pritom grozne zločine, koje ništa ne može prebrisati, pa čak ni činjenica da je svijet za te zločine bio više ili manje nezainteresiran. A Afganistanci su, boreći se za opstanak, prihvatili prvo što im se nudilo: islamske revolucionare i američko oružje. Ni jedno ni drugo nije im pružalo spas, ali to nisu mogli znati, jer nisu imali vremena za razmišljanje. Sami na svijetu, oni su bili dužni, jer takva je borba za opstanak, da prihvate sve čime su se mogli boriti protiv neprijatelja. Možda su se trebali poslužiti strategijom američke, britanske i sveeuropske Djece cvijeća i pozaspati u špiljama podno Bamijana? Nisu, jer tko bi usred gruhanja topova mogao zaspati.

Rezultat toga rata, koji nikada nije bio završen, jest da se ruska vojska povukla, ali Afganistan je temeljito uništen. Zemlja bez urbanog stanovništva i bez živog sjećanja na samu sebe nije mogla biti obnovljena. Kataklizmu su, unutar društvenih struktura, preživjele samo škorpije. A škorpije su neuništivi fanatici, neustrašivi i oslobođeni odgovornosti za vlastiti život, za život svojih bližnjih, za svoju tradiciju i vjeru. Pod naletom ruskih tenkova i aviona, usred lažne američke pomoći, jer ni Carteru ni Reaganu nije bilo stalo do Kabula, nego im se preko tuđih leđa malo ratovalo s Moskvom, stvoren je novi svijet i stvorena je nova vjera. A to je vjera onih koji Kuran čitaju bukvalno, kao da imaju Alahovu beskrajnu mudrost i razumiju bit svakoga ajeta; to je vjera talibana. Kao i u svakoj monoteističkoj religiji, tako i u islamu postoje oni koji su spremni spaliti svijet zbog dva zareza u Svetoj knjizi, ali ne žele znati da između zareza stoje božanske metafore, a ne riječi do čije je prave biti u stanju doći ograničeni ljudski um. Kada bi čovjek mogao doprijeti do punoga smisla teksta Svete knjige, tada se ne bi razlikovao od Boga, niti bi mu Bog bio potreban. A zašto su se talibani posvađali s Amerikom, sa čijim su oružjem ratovali protiv Rusa, to nitko zapravo ne zna. Zbog drukčijeg shvaćanja slobode, demokracije i ljudskih prava?

Danas na svijetu živi milijardu i tristo milijuna muslimana. Od toga šesto milijuna je bijelaca, među koje se ubrajaju i Arapi, ako to ne vrijeđa nečije čiste rasne osjećaje. Tristo milijuna muslimana su crnci, a dvjesto milijuna su kosooki. Ostatak se ne da rasporediti po standardnoj rasnoj ili rasističkoj kategorizaciji, ali muslimana ima svugdje, u svakakvim državama i društvenim uređenjima. Neki od njih su šijti i iščekuju dolazak proroka, neki su suniti i vjeruju da je vrijeme proročkih objava prošlo. Postoje sufije i selafije, vehabije, koji vladaju Saudijskom Arabijom, feudalnom monarhijom, glavnim izvoznikom netolerancije u islamskome svijetu, ali čije je bombardiranje i kažnjavanje iz američke perspektive vjerojatno koliko i napad Uncle Sama na Alabamu. Muslimani, međutim, nemaju jednog vrhovnog vjerskog poglavara, a jedino što ih zajedno veže je Kuran, knjiga koja nije samo knjiga vjere, nego je i knjiga pravila svakodnevnog života. Prema Kuranu se živi i umire i on bi trebao odrediti način ponašanja svakog muslimanskog vjernika, od toga što smije jesti, do toga kakav odnos mora imati prema bankovnim kamatama. Po tome su muslimani različiti od kršćana, ali su istovjetni Židovima. Premda je nastao nakon kršćanstva, islam je, paradoksalno, od kršćanstva stariji. No, postoji li, osim Kurana, još nešto što bi bilo zajedničko svim muslimanima svijeta?

Odgovor na ovo pitanje je, čini mi se, jako različit iz muslimanske i nemuslimanske perspektive i iz perspektive osviještenih i neosviještenih rasista. Iz muslimanske perspektive talibani su najveći neprijatelj Irana, kao i Saudijska Arabija. Sirija, Jordan i, recimo, Pakistan međusobno su beskrajno udaljene zemlje, kao i Malezija i, primjerice, Irak. Libija, Tunis, Maroko, Egipat, Turska, Tadžikistan, Uzbekistan, Kazahstan i, evo, Afganistan međusobno imaju manje zajedničkoga nego ikakav, slučajno odabrani niz zemalja s kršćanskom većinom. Između muslimanskih zemalja stoje vjersko-dogmatske, ekonomske, političke, kulturne i tradicijske razlike, a jedino što ih je u posljednjih pedesetak godina ujedinjavalo, premda bez većega učinka, bilo je stradanje palestinskoga naroda i vrlo temeljita nezainteresiranost kršćanskoga svijeta, Europe i Zapada za njegovu sudbinu. Iz muslimanske perspektive čini se da je kršćanski svijet svoju odgovornost za holokaust i za duboku tradiciju antisemitizma olakšao uspostavom države Izrael, ravnodušan prema stvaranju nove, židovsko-arapske mržnje, protivne tradiciji dviju semitskih civilizacija. Židovi su, naime, stoljećima živjeli unutar muslimanskoga svijeta, među Arapima i Turcima, duž Magreba i na Bliskom istoku, u Iranu, bez obzira na sve političke i društvene mijene. U Teheranu i danas postoji aktivna sinagoga. Kuran, naime, propisuje vjersku toleranciju, na jednako precizan i nedvosmislen način kao i druge vjerničke obaveze. Metafore u kojima se ne spominje sablja i rat nije tako lako izvrtati. Ako musliman za ženu ima inovjerku, što je moguće i dopušteno, on ju ne smije nagovarati da pređe na islam. Dužan je omogućiti joj obavljanje njezinih vjerskih obaveza, a ako je bolesna, dužan je odvesti je do njezinog hrama i čekati završetak molitve.

Iz nemuslimanske perspektive, pogotovu ako je medijski posredovana, svi muslimani su, manje ili više, isti i svi su Arapi. Tako je to do jedanaestog rujna izgledalo i u sasvim bezazlenim i nimalo šovinističkim uvidima. U Koruškoj su, recimo, prve bosanske izbjeglice 1992. dočekali s pitanjem žele li da im se razapnu šatori ili bi, ipak, pristali boraviti u betonskim zgradama, jer su ljudi, bez ikakve ružne primisli, vjerovali da su Bosanci beduini već time što su muslimani. Razlika između Arapa i Perzijaca zauvijek je CNN-u ostala zagonetkom, a na svoje uši sam, prije nekoliko mjeseci, na toj američkoj televiziji slušao o „konzervativnim arapskim mulama iz Teherana“. Riječi fetva i džihad ušle su u engleski jezik, eno ih u Oxfordskom rječniku, a da njihovo značenje ima samo daleke posredne veze sa značenjima iz jezika iz kojega su potekle. Moglo bi se tako dalje nabrajati, od anegdota do leksikografskih napomena i od folklornih predrasuda do bijednog neznanja, što je sve postalo dijelom naše euro-američke prirode i pripadajućeg joj pogleda na muslimane, kao na čudne i sve „iste“ ljude, a ako smo do jedanaestog rujna i mogli vjerovati kako se radi o nakupinama bezazlenih ili dobroćudnih predrasuda, koje će s vremenom, ili s medijskom globalizacijom, nestati, pročistiti se i utopiti u boljem prepoznavanju do kojeg dovodi činjenica da nas povezuju internet i satelitske antene, nakon strašnoga stradanja ljudi u World Trade Centeru i globalne kampanje koja je uslijedila, svaka je krivo shvaćena poruka i svako nepoznavanje, barem se meni tako čini, postalo opasno, strašno i razorno po savjest ljudi i po stvarnost u koju padamo preko provalije vlastitoga kućnog praga.

Uostalom, nije naš europski, slobodarski i demokratski uvid u muslimansku stvar ni prije nultog dana novog milenija bio tako čist od rasističke mržnje, antisemitizma (ovog puta ne-židovskog), paranoje i krvoločne potrebe da naša civilizacija pronađe nove Židove za nove logore. Ostavit ćemo po strani niz monstruoznih hollywoodskih spektakala s muslimanskim teroristima, u kojima je na brutalan način ismijavan islam i u kojima su Arapi redovito prikazivani kao podljudi, jer o tome tjedan nakon jedanaestog rujna, možda, nije ni ukusno govoriti, ali bi bilo zgodno sjetiti se Winstona Churchilla, unuka slavnog djeda, koji je prije osam godina usred britanskoga parlamenta plašio svijet vizijom da će za dvadesetak godina u središtu Londona biti džamija i da bi to valjalo spriječiti. Možemo prizvati poimence i sve znamenitije europske ultradesničare, koji su se, možda, razlikovali po svojim folklornim nacionalizmima, lederhoznama ili obrijanim glavama, ali su baš svi, od Francuske, preko Austrije, Njemačke, Velike Britanije do Danske, svoje narode plašili istim šejtanom, na što su dobijali samo salonske odgovore, koji su svakako išli ispod razine reakcija koje su zasluživali i koje su Europi bile nasušno potrebne, ako ni zbog čega drugog, a ono zato da joj se na leđa ne svali odgovornost za nešto u čemu nema izravne krivnje. Recimo, za stradanje Kurda ili za teror koji je šah Reza Pahlavi provodio i zbog kojega je, uostalom, i izbila Homeinijeva revolucija. O muslimanima nismo imali aktivna znanja koja se ne bi ticala samo njihove povijesti i folklora, nego bi ih inkorporirala u naš svijet, čineći našu civilizaciju nemogućom bez njezinih muslimana, kao što smo shvatili, nažalost prekasno, da je nemoguća bez Židova. Europa je odlučila prema muslimanima biti samo tolerantna, ali to nije dovoljno.

No, sve su to slike jučerašnjega svijeta. Nakon napada na World Trade Center svi smo jako daleko od onoga u čemu smo nedavno živjeli, premda toga i ne moramo biti svjesni. Na Manhattanu stradali su ljudi, puno njih, i to je strašno i bolno. Za nekoga tko nema talenta da amortizira nesreću državnim granicama, vjerom i nacijom, smrt na Manhattanu ista je kao smrt u Vukovaru i Srebrenici. Čovjek sa sto trećeg kata možda je trebao postati moj prijatelj, možda sam dvojnik cure s osamdeset sedmog kata, a možda sam s nekima od njih na nekoj od ulica svijeta već razmjenio pogled prepoznavanja. Ne znam, ali nisam u stanju njih osjećati drukčije nego što osjećam dobre ljude u Ilici. Zločesti ljudi na Manhattanu i u Ilici također su mi isti, ali nije mi srcu blisko da su oni ginuli. Također, znana mi je unezvjerenost ljudi u New Yorku, razumijem njihovog gradonačelnika, a njihove floskule, utjehe i strepnje baš su mi nekako kao sarajevske iz 1992. godine. Zapravo, Amerikanci mi nikada nisu bili bliži nego jedanaestog rujna ove godine. Čim spomenu tugu i strah jasno mi je o čemu govore.

Ali riječi gnjev, ponos i odmazda, koje neprestano izgovara George W. Bush, ponavljajući ih i usred crkve i mise za poginule, s mojim osjećajem nemaju nikakve veze. Kao ni mržnja koja je u samo nekoliko dana narasla do mitskih razmjera, sve do trenutka u kojem Howard Stern, gospodar radijskih valova, predlaže da se atomskim bombama poravna cijeli Bliski istok (a Afganistan je, naravno, tek na Srednjem istoku, ali i do tamo će se doći) i posve je prirodno da se, u američkim vijestima i komentarima, brkaju ove i one države, samo je važno da su muslimanske. Bush nije obećao tek uništenje terorista, nego i svih onih koji im pružaju gostoprimstvo, što se, ali zbilja, može shvatiti vrlo široko, puno šire nego što bi to bilo pristojno u svjetlu ideologije koja se, inače, bavi raspirivanjem slobode, demokracije i ljudskih prava. Najavio je uništenje nacija koje udomljuju teroriste, čime je po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata u diskurs velikih i silnih zemalja uvedena takva, iracionalna i opasna vrsta generaliziranja. Mi koji smo navikli nacije i narode optuživati za sve i svašta ili biti na jednak način optuživani, lako ćemo se intimizirati s gnjevom Georgea W. Busha i njegovom željom da zatre sjeme nacijama koje smatra odgovornima. Ameriku slabo razumijemo kada propovijeda ljudska prava, demokraciju i suživot, ali čim Amerika počne koristiti govor sile, ona nam biva bliska i draga. Ako je neobuzdana mržnja globalizacijski trend, mi ćemo se, kao i slični mali narodi i mala plemena, rado priključiti i poput papiga ponavljati fraze sa CNN-a. Taj malograđanski refleks i ushit zbog sudjelovanja u nečemu što doživljavamo kao planetarni trend, u našoj povijesti nije ništa novo, jer ni pristanak uz njemačke rasne teorije i antižidovsku paranoju nije bio bitno drukčiji. Hitler je bio führer globalizacije koja je tridesetih godina bila moderna u Europi i Svijetu, a holokaust je samo njezina posljednja konsekvenca. Nacizam je izgledao kao moda pobjednika, raširena diljem planeta, kao coca-cola i rock-and-roll. Zašto smo u tome i mi sudjelovali? Vjerojatno i zato što smo kao mali narodi i mala plemena željeli osjetiti iluziju veličine. Kao kepec koji je povjerovao da bi mogao biti dvometraš.

Fraza koje smo se naslušali nakon jedanaestog rujna tumačila je da su teroristi napali Ameriku da bi Amerikancima pokazali da se ne mogu osjećati sigurnim u svojoj zemlji. Kako glupo i kratkovidno! Kao da je Osami bin Ladenu ili bilo kome od njegovih istomišljenika uopće stalo kako se Amerikanci osjećaju, kakve su im aerodromske kontrole, plaše li se smaka svijeta i ulaze li opušteno u podzemnu željeznicu. Zbog takvih stvari teroristi, islamski ili bilo koji drugi, ne polaze u akcije, premda ih, možda, žele i prizivaju pretili malograđani u svojim foteljama i u svojim frustracijama, koji će se teško pomiriti sa činjenicom da je u njihovom predsoblju uvijek rat, a samo Amerika je vječno sigurna. No, takvi, srećom, ne postaju teroristi, premda i zbog njih padaju ljudske glave. Oni koji su napali Ameriku, po svoj prilici su to učinili uvjereni u njezinu brutalnu reakciju. Ta reakcija strateški je cilj napada. Amerika će mrziti, Amerika će napasti, ali ne samo to, nego: pogađat će Molotovljevi kokteli džamije i islamske centre diljem zapadnoga svijeta, ginut će Pakistanci u svojim prodavaonicama sagova, drhtat će tamnoputi hamburški taksisti, ljudi će po autobusima i metroima pljuvati muslimanske žene, od Stokholma do San Francisca i od Beograda do Pariza… Mržnja koja ujedinjuje zapadni svijet, ujedinit će, više nego ikad, i muslimane, gdje god bili. Podijelit ćemo se u dvije strane, od kojih će svaka imati satisfakciju u poniženju i prolivenoj krvi, svaka će se pozivati samo na svoje žrtve i bit će spremna na otvoreni ili tihi rat, na sve osim na toleranciju. Sudarit će se američki gnjev s muslimanskim očajem, onim istim očajem koji i rađa ljude-bombe u Palestini i koji je od afganistanskih pitomih plemena prije dvadesetak godina stvorio ljute askere pred kojima je pao Sovjetski Savez. Eto, to je strateški smisao napada na World Trade Center i naprosto je nevjerojatno da to ne želimo znati. Ljudi u New Yorku žrtvovani su da bi se na žrtvovanje natjerao sav muslimanski svijet. Osama bin Laden ili svejedno koji um računao je na suradnju svijeta na koji je udario. Bez te suradnje njegov pothvat ne bi imao nikakvoga smisla, bio bi opasan po same teroriste i njihovu viziju svijeta, jer bi oko Amerike kao žrtve okupio većinu muslimana i muslimanskih zemalja, što smo uostalom i vidjeli prije nego što je zagrmio Bushov gnjev. Nikada kao u ta dva dana naš planet nije bio američkiji. Arafatovo darivanje krvi za stradale Amerikance, koliko god ga netko pokušavao tumačiti kao političku demagogiju, bilo je simbolički čin pripadanja civilizaciji svijeta, koja je bljesnula usred planetarnog žalovanja za mrtvima iz World Trade Centera i odmah zatim se ugasila.

Uslijedili su dani mobilizacije, paranoje i ushićenog neprijateljstva, neprijateljstva u kojemu perverzno uživamo, jer smo se zatekli u iluziji da se nemamo čega plašiti, zaštićeni velikim američkim gnjevom i svojim pristankom uz njega. Riječ je o europskome sindromu, koji u Hrvatskoj i drugim kršćanskim zemljama brdovitoga Balkana dobija karikaturalne dimenzije. Beograd polako zaboravlja svoj antiamerikanizam, po novinama su se opet raspisali isti oni orijentalisti, stari udbaši i geostratezi koji čitaju iz horoskopa, koji su vodili pozadinski rat u Bosni, držali Sarajevo u opsadi i uvjeravali publiku u teološki i povijesno utemeljeno ljudožderstvo Sulje i Muje. Kucnuo je, napokon, njihov čas i samo što nisu Ratka Mladića i Radovana Karadžića predložili za savjetnike State Departmenta u borbi protiv islamske opasnosti. U isto vrijeme HTV proizvodi niz okruglih stolova i panel diskusija u kojima se ozbiljno raspravlja koje će sve zemlje Amerika napasti, a jedan profesor zagrebačkoga pravnog fakulteta učevno govori da su napad na World Trade Center, terorizam i samožrtvovanje u samoj prirodi islama i da mi, kao baštinici kršćanske civilizacije to ne možemo razumjeti, ali u Kuranu piše da se muslimani moraju ponašati upravo tako. Taj zagrebački taliban, uglađen, fin i izrazito svjetloput čovjek, nadahnut tradicijama križarstva iz vremena kada su vitezovi u limenkama palili i žarili u Kristovo ime, služi se, naravno, istim argumentima kao i prosječni afganistanski taliban i na isti način tumači onaj jedan kuranski ajet koji je u pauzama između predavanja pročitao, ali teško onima koji ga slušaju, njega i njemu slične s televizije i iz tiska. Ali nije problem u talibanima na HTV-u, nego je problem u tome što je tako malo onih koji to nisu, a govore dovoljno glasno da bi ih čula publika zaglušena napadom na New York i zaslijepljena balkanskom epskom tradicijom i deseteračkim baljezganjima suprotiva Turcima.

Priloge o Osami bin Ladenu, islamskom terorizmu i nečemu što se u nas zove islamski fundamentalizam, a u što spada sve i svašta, od Hamasa do zakrabuljenih drumskih razbojnika, Hrvatska televizija će najčešće ilustrirati prizorima muslimanske molitve, snimljenim u svejedno kojoj i čijoj džamiji, koje je neko lijevo smetalo pokupilo iz dokumentacije. Radio 101 emisiju o istoj temi ilustrira pjesmom Nusrat Fateh Ali Khana, genijalnog pakistanskog muzičara i planetarne World Music zvijezde, koja s terorizmom ima isto onoliko veze koliko i Giussepe Verdi. U istoj emisiji, (Scareface od osamnaestog rujna) obavještavaju nas da se Osama bin Laden skriva negdje na „afganistansko-palestinskoj granici”. Treba samo zamisliti kako bi idiotski bilo da netko priču o Himmleru i Goebelsu ilustrira prizorima s mise u Varaždinu i podloži međimurskim popevkama. Da li bismo mislili da je to samo idiotski ili bismo bili uvjereni i da je tendenciozno?

Dok mislimo o svemu tome, razgovaramo o novomilenijskoj terorističkoj temi po autobusima, kafićima i u intimnim društvima, dok brbljamo što stignemo, gledamo televiziju i čitamo novine, dok gledamo suze u očima Georgea W. Busha i slušamo potresne ispovijesti Njujorčana koji su izgubili nekog svog, dok po tisućiti put u televizijskom dnevniku vidimo Osamu bin Ladena kako repetira kalašnjikov, dok se navikavamo da Treći svjetski rat više ne znači i smak svijeta, nego se na njega pozivaju oni koji bi oslobodili našu civilizaciju od panislamske opasnosti, dok se grozimo palestinske žene koja se raduje napadu na World Trade Center i koju smo, također, vidjeli već tisuću puta, dok na istaknutim mjestima u novinama čitamo o novom zločinu kašmirskih muslimana, a u dnu stranice preskočimo vijest da je izraelska vojska ušla u Ramallu, dok slušamo o napadima na muslimanske vjernike diljem Amerike i Europe i ta nam je vijest važna koliko i skok cijena kikirikija na svjetskom tržištu, dok na zagrebačkom radiju slušamo čovjeka koji kaže „neka vide Amerikanci kako je nama bilo u Mostaru i Čapljini 1993. s istim takvim teroristima”, dok gledamo afganistanske izbjeglice koje bježe prema Iranu i Pakistanu i u njima ne prepoznajemo ljude slične nama i dok slušamo zagrebačkog propovijednika koji se pita kako biti tolerantan prema muslimanima u Rijeci ako se oni ne određuju prema talibanskim zlodjelima; dok živimo svoju svakodnevicu nakon jedanaestog rujna, zapitamo li se ikada kako je to biti musliman, biti musliman u Americi i Europi ili u prvom našem susjedstvu, tu na petom ili osmom katu? I može li čovjek uopće biti musliman? Pitanje koje smo do jedanaestog rujna mogli postavljati samo primitivnim desničarima i fašistima ili našoj obližnjoj civilizacijskoj subraći podbrijanih vratova i s tradicijom Dretelja i Heliodroma, postalo je pitanjem na koje bi odgovor trebali naći oni koji čine tihu, zadovoljnu i bogatu planetarnu većinu, uključujući i gospođe na povratku s placa, koje su se možda zabrinule što im susjed ne jede po mjesec dana, ne pije alkohol i ne voli krmiće i svakoga petka odlazi u džamiju u Folnegovićevom naselju. Može li čovjek biti musliman, pitanje je koje će odrediti buduće godine naših života. Ili će nam postati opsesivno ili ćemo, uz pomoć mudrosti, sreće, dobrote, znanja, ljudskih prava i demokracije, slegnuti ramenima, pristajući na jednu od tisuću razlika koje Zemlju čine šarenom. Pristati na razliku ne znači, međutim, podnositi je, jer se podnosi samo ono čega bi se čovjek rado oslobodio, ali ne zna kako bi. Pristajanje na razliku je sudjelovanje u njoj, duhovno i emotivno predavanje i pripadanje. Kada je onaj dobri danski vladar pred modom rasnih zakona izjavio da je on prvi Židov u svojoj državi, nije on to učinio samo zbog solidarnosti sa ugroženim sugrađanima, nego zato što je pristao na razliku i što je pristajanjem postao Židov. Čovjek je sve ono od čega je sačinjen njegov svijet, dakle musliman, kao i Židov. Pristanak je, naravno, i individualni i kolektivni čin, ali on ne zavisi ni od Osame bin Ladena ni od Georgea W. Busha, niti od našega stava prema onome što oni rade ili govore.

U gnjevu i mržnji Zapada uživat će, ogromnom većinom, ljudi koji nisu odgojeni i odrasli na američkoj kulturi. To je hrvatski paradoks, vjerojatno karakterističan za male europske narode i ljude. Pobornici takvih globalnih moda formirali su se u svojim plemenima i na lokalnim običajima, a njihova noga, ako su bogobojazni, nikada nije stupila u tuđi hram. Nama koji smo rasli uz američke filmove i spori blues, u slikovnoj, zvučnoj i duhovnoj identifikaciji s tom širokom zemljom koja proizvodi snove, u sjeni njezine prugaste zastave i s tisuću fascinacija koje su dolazile preko oceana, gnjev i mržnja ne bi smjeli biti bliski ako smo ispravno shvatili sebe i svoje životne interese. Osama bin Laden nije dio naše kulture, ali zar George W. Bush to jest? Odgovor na ovo pitanje u dlaku je isti i u New Yorku, i u Zagrebu, i u Teheranu, ako se postavlja ljudima koji nisu talibani i križari. Šteta što ne postoji vremenski stroj, onaj iz Spielbergovih produkcija Povratka u budućnost, pa da svi koji to žele odu u dvanaesto stoljeće i ogledaju svoje snage negdje pred Damaskom ili među planinama Afganistana, a da ih Zuko Džumhur gleda sa strane i onda sačini putopis.

Skočilo mu nanos: ganjo udovicu, uganjo – zaušnjake!

Radosnog što su mu iz Sarajeva stigle kupaće gaće, Mehmeda Sidrana smo ostavili da uživa u banjskome bazenu koliko mu drago – a mi da za to vrijeme pogledamo šta se radilo i kako se – u te dane, i još cijelu deceniju i po nakon Velikoga Rata – živjelo u Valtera Perića Jedanaest. Zašto su jedne obične kupaće gaće od crnoga glota, za svojim vlasnikom, morale same putovati četiristotinešezdesetikusur kilometara, iz Bosne u Sloveniju? I da li je sve bilo baš onako kako se nama čini da je bilo?

Naš prvi kućni radio

Ničega nije bilo, pa sve imalo vrijednost. Vruća daha, Revolucija svojim sinovima puhala zavrat, još uvijek bilo rano za pljačku, privilegirana “nova klasa” množila se relativno sporo. Još uvijek imalo vrijednost: Časna riječ, i Časti mi. Svoj prvi kućni radio-aparat Mehmed Sidran, moj otac, već kao uposlenik Glavnog Odbora Sindikata, dobiva na petomjesečnu otplatu, 28. novembra 1947. godine. Od koga dobiva? Od Gradske uprave državnih nekretnina Sarajevo. U toj su se revolucionarnoj instituciji sabirale, bogami, i pokretnine: svakojaka “dobra” zaplijenjena od Klasnoga Neprijatelja. U njoj se rodio i osnovni pokretački motiv romana “Derviš i smrt” Meše Selimovića: kad je njegov stariji brat Šefkija, tek oženjen mladi partizan, iz nje “otuđio, uzeo-neplatio, nekakav ormar, pa zbog tog bio osuđen na kaznu smrti strijeljanjem! I kazna izvršena bez odlaganja. Nije dakle samo mamina knjigovodstvena pedanterija, nego i oprez – u strahu od sličnoga belaja! – omogućila da ovoga časa predamnom stoje dva papira: račun i obavijest o dostavi računa. Ako pamtimo da je, iduće, 1948. godine, u rješenju o postavljenju Mehmeda Sidrana na mjesto Vršioca dužnosti Upravnika u Upravi za radnu snagu Ministarstva rada Republike Bosne i Hercegovine, dotičnome određena mjesečna plaća u iznosu od pet hiljada dinara, onda je cijena radio-aparata – 2.800 dinara – zbilja ogromna. Zato se plaćanje i razgodilo na pet rata. I taj je posao završila Behija, a radio je iz kuće odnesen u nepoznatom pravcu iste one noći, 1/2. juna 1949, u kojoj je Meho odveden u poznatome pravcu, na svoj, danas već čuveni službeni put.

Ali, ako niste znali, smijem li vas upitati? Gdje, kako, u čemu, čovjek najlakše zaluta? U uspomenama, u uspomenama, mili moji. Dogodi se, dok ispisujem ove redove, da ne znam razlučiti glavno od sporednog, važno od nevažnog! Da ne znam ono što sam uvijek znao, i čime sam se dičio, od svoje četrnaeste godine! Ovo jeste važno, ovo nije važno! Šta sad jeste, a šta nije važno u dva papira o radio-aparatu marke Orion inventurnog broja 60544, izdata i ovjerena od strane Gradske uprave državnih nekretnina Sarajevo? Sve je važno. Papire, bez ličnih imena, potpisuju dva kratka prezimena. Oba – devet slova. Prvo, manje važno prezime, Toholj, odnosi se na Avdu Toholja, prvoborca i vratničkog ilegalca, s kojim sam se prije pet-šest godina susretao, po bolničkim sobama, po bijelim tužnim bolesničkim sobama. Umro. Drugo, glavno, Šmit, i mašinski i rukopisno ispisano fonetski, naprosto me – zabrinjava. Ako sam čuo i znao za Avdu Toholja, kako to da nikada nisam čuo ni za kakvoga, u Sarajevu, Šmita? U našoj su se kući sa strahopoštovanjem izgovarala imena i prezimena i znatno manje važnih partijskih i državnih funkcionera i mi, djeca, popamtili smo baš svako: Šefket Maglajlić! Nisim Albahari! Uglješa Danilović! Rudi Kolak! Pašaga Mandžić! Akamoli: Avdo Humo, Rato Dugonjić, Osman Karabegović! Ko je bio taj Šmit? Radi li se, možda, o pseudonimu? O nadimku, ilegalnom partizanskom imenu? Autentični Šmit nesumnjivo bi se držao korektnoga, prema njemačkome pravopisu, etimološkoga pisanja: Schmit. Definitivno: ne postoji na svijetu Schmit koji bi sam sebe mogao i htio potpisati kao Šmita! Evo posla za Šerloka Holmsa!

Moja država Adil-beg Zulfikarpašić

Džaba što sam, u djetinjstvu i mladosti, pročitao koju stotinu detektivskih romana, nikakvoga detektivskoga dara nemam. A i da ga kojim slučajem imam, od njega nikakve koristi ne bi bilo jer mi se nekako, aprirori, u mozak uvrtila ideja da bi potpisani “Šmit” mogao biti Adil-beg Zulfikarpašić. Neki sličan, važan državni posao, odmah poslije 1945. godine, Adil-beg jeste radio u Sarajevu, ali mi se nije činilo važnim niti da ga pitam niti da u knjigama provjeravam. Jeste nešto takvo radio, i jeste neki čudan pseudonim imao.

U svoje smrtne grijehe ubrajam kurvanjsko izvlačenje vlastite ruke iz ruke umirućega Detka Petrova. Zbog toga, gadio sam se sam sebi punih deset godina. Pa napisao pjesmu “San o svjetskoj književnosti”, da njome pokušam iskupiti grijeh. Još kasnije, Život namjestio da pjesmi dopišem posvetu: Adil-begu Zulfikarpašiću, bosanskom dobročinitelju. To je čista stvar. Da sam njemu, Adil-begu, stotinu pjesama posvetio, stvari bi – osim iz aspekta dobroga ukusa – stajale sasvim korektno. Zašto? Preplašen ljekarskim nalazima o stanju moga srca i krvih sudova, 2001. godine obiđem državna nadleštva i u njima saznam kako nemam prava na zdravstvenu zaštitu (ni penziono, ni invalidsko, itd.) jerbo mi poslodavci nisu uplaćivali odgovarajuće doprinose, godinama. Država, dok sam bio tzv. samostalni umjetnik, Televizija, dok sam u njoj – sve do aprila 1992, kad su me obavijestili da im nisam potreban i bacili “na čekanje”! – radio kao “vodeći dramaturg”. Nemam dakle zdravstvene knjižice, a operacija košta osamnaest tisuća kaemova! Ispričam to, bez ikakvih očekivanja – više kao prilog kritici našeg društvenog blagostanja i sveopćeg kulturnog napretka – ispričam to, dakle, za jednom okruglim stolom, pred desetak ljudi, Adil-begu Zulfikarpašiću, u njegovom Bošnjačkom institutu. Kako sam sretan čovjek, kako me gotive naše vlasti, i kakve je silne ljepote meni donijela naša dobra, Nezavisna i Suverena! Ne baš odmah, ali ubrzo Domaćin, pred svima, kazuje: “Znaš šta, Sidrane. Pusti ti Državu. Mi ćemo tebe ovdje uknjižiti, evidentirati, kao da si kod nas zaposlen. – Jasna! Napiši Sidranu koje si sve papire trebala prinijeti kad si se zapošljavala! – Nećeš biti zaposlen, i nećeš imati nikakvu mjesečnu plaću, ali ćemo upisati kao da je imaš, odredićemo neku prosječnu visinu, jer prema nekoj veličini se moraju uplaćivati svi ti doprinosi, jeltako, i dobićeš zdravstvenu knjižicu, i ti i tvoja žena i tvoja djeca. Staž, penzija, je li uredu?” Kako da nije uredu, hoću da zaplačem, teturam u duši, a predamnom nema pića, te alkoholne štake kojom sam naučio da se pripomažem pokatkad, kad mi se zaljulja. Ustanem – baš i hoću da svi vide kako mi se ljulja, i kako su mi oči pune suza – i kažem: “Dragi Adil-beže! Malo me je sramota što mi se plače, jer i ja sam tu negdje, još malo pa starac, ali mi dozvoli da ovu svoju neprijatnost (brišem oči desnom rukom) okrenem malčice na humor. Kad si reko da ćeš mi odrediti nekakvu fiktivnu plaću “u visini prosjeka”, da li si mislio na bosanski ili na švicarski prosjek?” Nasta grohot, sveopći urnebes. “Alberte, donesi piće Sidranu!” To kaže Adil-beg, a većina prisutnih zna da privilegiju konzumiranja alkohola u njegovom Bošnjačkom institutu, prema njegovoj odluci, imaju samo trojica Sarajlija, i da sam ja jedan od te trojice.

Ko zna koliko je godina prošlo od smrti Detka Petrova, evo me, u svojim dvjema rukama držim lijevu ruku Adil-bega Zulfikarpašića, koji umire. Glas mu se ne čuje, ali se riječ po riječ može čitati sa usana. Očnim kapcima odgovara na pitanja, Jasna razumije kad je niječno a kada potvrdno. Razumijem i ja. Brzo se to savlada. Čitam mu sa usana:
Umirem.
Razumio sam šta mi kažeš.
Nikad mu oči nisu bile plavlje. Šutnja. Stisne mi ruku, dva puta. Shvatim to kao:
Zbogom, Sidrane.
Hvala ti, Adil-beže. Biće nam teško bez tebe. Hvala ti.
Dozivam Jasnu, bila izmakla do kuhinje.
Želi da se rastanemo.

Dugo mi pred očima stajalo njegovo lice, tih trenutaka – lice djeteta. Ali, nešto sasvim posebno u izrazu lica – oči, oči, u dubini očiju! – nisam odmah prepoznao, otvorilo mi se nekoliko mjeseci kasnije: lice umirućeg Adil-bega bilo je lice prevarenog djeteta. Ono dječije lice kakvo nastane kad djetetu dadneš nešto čemu se ono beskrajno obraduje, a onda mu to nešto iz ruke istrgneš. Ne dam.

O, tako je dobro što ga ništa ne upitah o “Šmitu”. Lako je naći u knjigama: Adil-begovo partizansko ime bilo je Aco. Posao jeste bio sličan, ali je Adil-beg radio na državnom, a ne na gradskom nivou. I još nešto: emigrirao je, otišao iz Sarajeva, godinu dana ranije,1946. Moguće je dakle da se, između 1942. i 1946, negdje susreo sa Mehmedom Sidranom (pominje, u svjedočenju o svome ilegalnom ulasku u okupirano Sarajevo, kako se povezao sa ilegalcima iz Željezničke radione) ali – niti je bio, niti mogao biti Šmit.

Prije gaća – došli zaušnjaci!

Provjerom datuma na dopisnim kartama što su se krajem aprila i u maju 1949. godine mimoilazile na relaciji Sarajevo-Laško-Sarajevo ustanovili smo da kupaće gaće u Laško nisu stigle do 6. maja, a kada su stigle – šestoga maja ujutro – Mehmedu više nije bilo do gaća i kupanja! Šta se to zbilo, u tih sedam dana punih veselja i pisane zafrkancije o gologuzom kupanju i cotavim udovicama? Primivši paket, Meho ispisuje kartu apsolutno lišenu svakoga humora, i potrebe za humorom:

“Draga Peka ima jedna nesreća. Ovdje mi je banja koristila do sada dobro. Štap sam bacio prvih dana a sinoć sam poslije večere prvi put potrčao vrlo dobro i bio sam sretan kao dijete. Međutim sinoć na samoj večeri osjetim kod lijevog uha malu oteklinu, malu žlijezdu i boli me. Bol te natekline me je oko ponoći probudio i više nisam mogao zaspati. Ujutru je oteklina bila mnogo veća, jako boli a kod desnog uha manja oteklina. Ljekari kažu da je slično “zaušcima” ali još nisam imao temperature i boljelo me što je moglo istovremeno biti i reakcija banjanja. Ljekar mi je obustavio kupanje, ne smijem izlaziti iz sobe, hranu mi donose u sobu. Međutim večeras već osjećam malu vatru. Niko mi ne dolazi radi prirode bolesti, prosto Peka poludjeh sam u sobici, bez potrebne njege, ni radija ni novina, itd. Jedini sam Bosanac i imam društvo veliko ali mi niko ne može doći. Kroz prozor gledam šumu i sunce i fakat duševno patim a zaušci me jako bole. Ne znam odakle na mene baš ova nesreća. Molim te….”

Otekline koje su se u Laškome, maja 1949, pojavile na očevom vratu kao simptom dječije bolesti (krzamak, zaušnjaci) pojaviće se trinaest godina kasnije, na istome mjestu, obnutim redom, prvo desna pa lijeva strana, ispod uha, kao težak poremećaj u funkcioniranju sistema limfnih žlijezda. Karcinom. Počeo od vrata pa se širio tijelom. Sve uništio. U decembru 1964. godine, za njegov 49. rođendan, zajedničkim parama, nepokretnome tati kupujemo poklon: skupu i lijepu košulju iz prodavnice “Muška moda”. Nije je stigao obući. Bilo mu ostalo dva mjeseca i tri dana.

Radnici Ložione (Meho Sidran u sredini), Sarajevo, 1936.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

U tebi sam bio bjelanjak, jaje, riba,
beskrajnim razdobljima zemlje
brodio sam u tvojoj posteljici,
izvan tebe dani su mi odbrojeni.

U tebi sam od stanice postao kostur
povećao se milijun puta,
izvan tebe povećanje je bilo beskrajno manje.

Ispuznuo sam iz tvoje punine
ne ostavljajući te praznom, jer sam prazninu
ponio sa sobom.

Dođoh gol, pokrila si me
i tako sam upoznao golotinju i sram,
mlijeko i njegovu odsutnost.

U usta si mi stavila sve riječi
Žličicom, osim jedne: mama.
Nju izmišlja dijete, dodirom usana,
nju prenosi dijete.

Od tebe sam uzeo glasove svoga zavičaja,
pjesme, pogrde, preklinjanja,
od tebe sam slušao prvu knjigu
uz vrućicu od šarlaha.

Pomagao sam ti kad si povraćala, kad si pekla pice,

kad si pisala pismo, palila vatru,
rješavala križaljku, dolijevao sam ti vino
i umazao stol;
nisam ti u krilo donio unuka,
nisam te doveo da kucaš na zatvorska vrata
još ne
od tebe sam naučio žaliti za mrtvima i čas kada treba prestati,
na tvoga oca ličim, na tvoga brata,
nisam bio sin.
Od tebe su mi svijetle oči
ne i njihova težina
od tebe sam sve krio.

Obećao sam da ću spaliti tvoje tijelo
da ga ne dam zemlji. Predat ću te ognju
bratu vulkana koji nam je usmjeravao san.

Prosut ću te zrakom poslije pljuska
za vrijeme duge
koja ti je širom otvarala oči.

(Iz “Il contrario di uno“)

S turskog prevela Mirjana Marinković

Reformatorski sultan Mahmud II, koji je shvatio da osmanlijska armija stalno trpi poraze od Zapada i da se janičari kao njena stara tradicionalna vojska opiru evropeizaciji, modernizaciji i modernim vojnim metodama, s regularnom armijom koju je stvorio napao je 1826. godine janičarsku komandu u Istanbulu, zasuo je topovima i likvidirao. Svi gimnazijalci u Turskoj taj događaj znaju kao “srećan događaj”, kako je tumačen s proevropskog, modernizatorskog i državotvornog stanovišta, koji zauzima značajno mesto ne samo u istoriji Istanbula već i u celoj osmanskoj istoriji. Ono što se manje zna to je da je na desetine hiljada janičara ubijeno u sukobima po ulicama i dućanima u centralnom delu grada i da je taj “srećan događaj” vidno promenio društveni i svakodnevni život u Istanbulu.

Svakako da ima istine u tom stavu istoričara prema janičarima, koji su ovaj događaj okarakterisali kao državotvoran i modernizatorski. Janičarska vojska, koja je imala tradiciju dugu četiri i po veka, nije bila u tesnoj vezi samo s bektašijskim verovanjem već su postojali i bliski odnosi između janičara i svih esnafa u gradu. Janičari, koji su mogli da se sa oružjem šetaju po istanbulskim ulicama, koji su ponekad obavljali poslove koje danas vrše policija i žandarmerija i imali različita radna mesta, u isto vreme su mogli da svojim kabadahilukom i prisustvom na ulicama iskažu snažan otpor protiv reformske države. Mahmud II se najpre s vojskom uputio u kafane i berbernice čiji su vlasnici većinom bili janičari i zatvorio ih kada je izvojevao vojnu pobedu, poput mnogih osmanskih sultana koji su želeli da ućutkaju opoziciju na ulici (i danas je među njima najzabavniji Murat IV, koji se noću prerušavao i šetao ulicama grada). Danas to možemo uporediti s nečim na šta sam od detinjstva navikao u Istanbulu – na zabranu novina od strane države, zato što su kafane i berberske radnje (kao i dolmuši iz mog detinjstva), naravno, doskora obavljale funkciju lokalnih novina u kojima su se prvenstveno širile vesti i izmišljotine, u kojima su se izmišljale i bogatile glasine, priče o opozicionom gnevu, laži i prkosu, i pretvarale u priče o zaverama, poprimajući drugi oblik iskrivljavanjem zvaničnog tumačenja i tona države i religije, naravno u naseljima oko džamija, crkava i čaršija, kao i u selima na obali Bosfora.

U frizernicama iz mog detinjstva nalazili su se svi vodeći humoristički časopisi, sa Akbabom (1) na čelu, zato što su bili nosioci tog opozicionog izraza, ogovaranja i mitova punih preterivanja. Ne treba da čudi što je došao kraj velikoj prodaji humorističkih časopisa, čije je sedište bilo u Istanbulu, koja je dostizala milion primeraka, i njenim zlatnim godinama posle širenja televizije koja je presekla sve te vidove komunikacije (sad u većini berbernica postoji uvek uključen televizor) i umanjila opozicionu i tračersku moć kafana i frizerskih radnji. (Veoma sam se začudio kad sam posle mnogo godina u jednom frizerskom salonu u koji sam otišao u Njujorku video da umesto humorističkog časopisa muškim mušterijama daju Plejboj.) To što je Jusuf Zija Ortač, vlasnik Akbabe, neizbežnog časopisa u berberskim radnjama mog detinjstva, potajno primao novčanu pomoć iz tajnih fondova premijera Adnana Menderesa treba smatrati delom tradicije po kojoj je u Istanbulu još od Abdulhamida, tj. od sedamdesetih godina devetnaestog veka, država kupovala opoziciona izdanja.

Dok sam kao dete prevrtao stranice časopisa Akbaba i gledao domaće karikature koje su žigosale skupoću i time pridobijale građane, viceve o sekretaricama-plavušama i šefovima, priče Aziza Nesina i karikature pokradene iz evropskih časopisa, uvek sam jednim uvom slušao razgovor u berbernici. Naravno da se, pre svega, nadugačko razgovaralo o fudbalu i sportskoj prognozi. Trojicu majstora frizera, koji su šišali tri mušterije na stolicama interesovale su konjičke trke i boks, kao i fudbalska prognoza, koju su povremeno igrali. Berberska radnja, koja je nosila pretenciozan naziv Venera, nalazila se na samom kraju pasaža preko puta naše kuće na Nišantašu. Jedan od dvojice starih majstora je imao snežnobelu bradu i bio umoran i ljut, a drugi je takođe bio star, nervozan i ćelav. Treći, kome je bilo četrdesetak godina, nosio je daglas brkove (pod uticajem tada čuvenog američkog glumca Daglasa Ferbanksa). Sećam se da su s mušterijama razgovarali o skupoći, novim radnjama otvorenim u kraju, aktuelnim pevačima i zvezdama, više o međunarodnoj politici i situaciji u svetu nego o lokalnoj politici. Najviše me je privlačilo to što bi u razgovor uvlačili nekog moćnog, stručnog, obrazovanog čoveka vrednog poštovanja, iz gornjih slojeva, i što bi skromnim pitanjima tipa “mi to svakako ne znamo” zalazili u njegovo polje znanja i vlasti. Kad bi dobili odgovore kao što su “to vredi toliko lira”, ili “ti teretni brodovi su veći od fudbalskg terena”, ili kad bi saznali za neverovatnu slabost ili nečasnost nekog poznatog političara, oni bi uglas ispustili glas “c, c, c” ili povikali “nije valjda!”, s tim što bi svaki put za tren utišali makaze koje su zveckajući igrale u njihovim rukama ili brijač koji je brijao dugu bradu, i pogledali jedan drugog u ogledalu.

Ako bi se ispostavilo da je mušterija, kojoj bi prišli pitanjima “A, šta ima novo?”, “Kako ide?”, “Želite li čaj?”, namrštena i ćutljiva, razgovarali bi između sebe. Njihove međusobne pošalice i peckanja u tim razgovorima u kojima je svaki od njih igrao uvek istu ulogu utučenog, baksuznog ili promućurnog lika (Mehmedova prognoza se ove nedelje ponovo ostvarila itd.), podsećali su me na dijaloge Karađoza i Hadživata koje sam u detinjstvu slušao na radiju. Kad je jednom majstor s daglas brkovima opsovao za gospodinom prema kome se malo pre ponašao vrlo učtivo i snishodljivo, pošto ga je podšišao, skinuo mu kecelju, dozvolio šegrtu da ga iščetka, i ovaj podelio bakšiš i izašao, ja sam sa strahom shvatio da su bes i dvoličnost u svetu odraslih dublji nego u dečijem. Frizeri u mom detinjstvu su se ljutili kad makaze ne bi dobro sekle i koristili mašine za brijanje raznih vrsta i oblika, češalj, pamučnu vatu da krv ne uđe u uši, kolonjsku vodu, talk, a za odrasle brijač, sapun za brijanje, četku za brijanje i belu kecelju. To što se ni danas situacija nije mnogo promenila, izuzev nekoliko električnih naprava – na primer, fena za kosu – treba da nas podseti na to da su frizeri vekovima upotrebljavali iste sprave, bavili se tračevima i da su, kao današnji, govorili ono što Istanbul nije bio u stanju da u sebi pretoči u pisanu reč.

Iz jedne carske surname koja opisuje svečanost obrezivanja održanu 1582. godine saznajemo da se brijač koristio i u 16. veku. Da bi dokazali koliko su talentovani, predstavnici esnafa berbera koji su prolazili ispred sultana i prinčeva visili su s krova svečanih kola i naglavačke brijali mušteriju. Tih godina su berberi glavu mušterije naslanjali na kolena, što je bila inspiracija za priču o ljubavniku u homoseksualnoj književnosti koji je obrijao glavu, bradu, brkove i sve dlake ne bi li bio blizu lepom berberskom šegrtu. Ista priča u delu Kerem i Asli dobila je obličje priče o zaljubljenom koji je tražio od lepog zubara da mu povadi sve zube da bi mu se približio, što treba da nas podseti da je u to vreme i stomatologija bila u delokrugu berbera. Berberi od kojih su neki birali kafane kao sedište, a neki bili vlasnici posebnih radnji, istovremeno su se bavili sunetisanjem i u manjoj meri hirurgijom, zbog čega su zauzimali mesto u samom srcu istanbulskog života u društvenom smislu. Ali ono što je mene kod njih plašilo, kao vađenje zuba kod zubara, bili su njihova sposobnost koju su pokazivali da mi iz usta izvuku reč i uspeh da je, baš kao novine, rašire okolo.

Zato sam uzmicao, kao da ću sesti u zubarsku stolicu, kad su me pozvali da sednem rečima “Izvolite, mladi gospodine” u frizernici Venera, u kojoj sam čekao čitajući Akbabu. Nisam se plašio zato što mi je mašina za šišanje ponekad čupala dlačice na potiljku, zato što se oštar vrh makaza ponekad zarivao ili zato što mi je kod frizera bilo strašno dosadno, već zato što će mi pred majstorima izleteti nešto o tajnama moje porodice. Imao sam strica koji je otišao u Ameriku i više se odatle nikad nije vratio. Pošto bi mi od vrata naniže navukli beli prekrivač kao da sam osuđenik na smrt, prvo bi pitali za njega. “Kad će ti se stric vratiti iz Amerike?” “Ne znam.” “Koliko je godina od kad je otišao?” “Odavno je otišao, on više nikad neće doći”, odgovarao bi drugi. „Je li odslužio vojsku?“ Nastao bi tajac, ja bih se postideo i gledao ispred sebe kao da sam ja taj ko je „pobegao“ iz zemlje a da vojsku nije odslužio, a pred očima bi mi bila baba po ocu kako plače dok čita jedno od sve ređih stričevih pisama na sve lošijem turskom. Ali pravi strah bio je da će frizeri provaliti druge tajne koje su moja porodica, otac i majka uspevali da prikriju i kojih nisam želeo da se sećam.

Da li sam, kad sam prvi put u životu otišao kod frizera, dugo, dugo plakao zato što sam predvideo te strahove i još od početka naslutio da ću se preznojavati kao da sedim pred novinarom koji se interesuje za moj privatni život? Posle toga, u danima kad sam bio bolestan, onaj sedokosi i neraspoloženi od trojice majstora, s priborom u torbi, dolazio mi je kući da me šiša. Na sto bi se prostirale novine, na njih stavljao tabure i ja bih na njemu sedeo kako bih bio u visini frizerovih makaza. Kako ni ja nisam uživao u tom šišanju u kome je ljutiti frizer, za razliku od svojih brbrljivih drugara, bio ćutljiv, počeo sam ubrzo ponovo da idem u frizernicu da se šišam. Shvatio sam da frizer koji vas šiša a da vam pri tom ne izvlači reči iz usta, koji ne širi političke i lokalne tračeve i koji nikoga ne ogovara – nije frizer.

Јa sam vidio sve
i bio viđen –
mene nema.

U kraljevstvu straha
oboren, i postiđen,
ja – teorema.

Јa sam avet što mjesečarski gazi
tuđom baštom,
zemaljskoj tuđ sam stazi.

Oglašavam se još samo u prnjama govora,
nalazim u ostacima pokreta.
Мene nema. Јa sam mora.

Al’ moja snaga je snaga pogubljenoga,
dok u tebi se nadima
obećanje, i zavjet.

Nad tamnim vodama ja se lelujam,
pijan od smrti,
ja – avet.

1993.

Upravo je minuo vrhunac ljeta, prva noć koju provodim u kasarni.

Putovao sam autobusom od Sarajeva do Splita, pa trajektom do Lastova. Petnaestak sati tako mi je prošlo u hodanju, sjedenju i stajanju među hiljadama turista koji su kuljali sa svih strana. Osjećao sam ih svuda po tijelu, kao mrave.

Zaspao sam čim sam položio glavu na jastuk punjen morskom travom. Iglice su probijale jastučnicu, bockale me po obrazima.

Sanjao sam da smo u Drveniku, došli su nam Ilidžanci, izgorjeli su jer su cijeli dan proveli na plaži, i sad moja rodica Regina ima sunčanicu. Noć je, ona će umrijeti, ako ne pođe na misu.

Nono i Nona ne vjeruju u Boga, ali Ilidžanci vjeruju, u spavaćoj sobi na Ilidži visi im veliki raspeti Isus.

U Drveniku Isusa nema, noć je i nigdje crkve da rodica Regina misom izliječi sunčanicu.

Nosimo je dalje, ulazimo u neki autobus, najednom su tu i neki drugi poznati ljudi, stižemo u Kakanj, u Sarajevo, u Zenicu, u neke strane gradove, ali nigdje nijedne crkve.

Kako bi i bilo crkve – ljuti se Nono – noć je, tko je po noći još vidio crkvu!

Tada se pojavi fra Aleksandar, i opet smo svi u Drveniku.

Nema problema – kaže on – sad ću ja na bicikli poći do Zaostroga i donijeti oltar, a vi za to vrijeme samo malo pomaknite kuhinjski kredenac, pa da održim misu i maloj će biti dobro.

Na tome mjestu san se prekida, a s njime i moje sjećanje na prvi dan i prvu noć u vojsci.

Pamtim samo da sam osjetio olakšanje, svi smo ga u mome snu osjetili, kada je fra Aleksandar rekao da će iz Zaostroga donijeti oltar i da će u našoj konobi održati misu.

San je bio neobičan, i zato sam ga dugo pamtio.

Sve dok u “Pregledu starina Bosanske provincije” fra Filipa Lastrića nisam pročitao kako je papa Urban VIII u sedamnaestom stoljeću dopustio bosanskim redovnicima korištenje pokretnoga oltara:

“Neka vam je slobodno imati pokretni oltar ali s dužnom počašću i poštovanjem, na njemu u prikladnim i doličnim mjestima slaviti svetu misu. To vam dopuštamo, snagom ovog dopisa, svojom apostolskom vlašću pa vam dajemo tu dozvolu i mogućnost samo na sljedećih dvanaest godina.”

One noći kada sam na Lastovu sanjao svoj prvi, i jedini upamćeni vojnički san, ja o tome nisam znao ništa. Niti sam čuo da postoje, ili da su ikada postojali, pokretni oltari.

Manastir u Zaostrogu odakle je fra Aleksandar donosio pokretni oltar, zbog kojega smo mi pomicali kuhinjski kredenac, nekada je, pa i u sedamnaestom stoljeću, pripadao provinciji Bosna Srebrena. U Zaostrogu bi redovnici noćivali na proputovanjima za Padovu, Veneciju, svijet…

Ne znam odakle mi je stigao taj san, od čega sam njime bio spašen.

Rodica Regina s mužem i djetetom živi u Njemačkoj. Nikada nije doživjela sunčanicu.

Sjedili smo na obali rijeke, nas četvorica. Imali smo kilogram-dva bauflajša i nekoliko paketića roštiljskih kobasica. Bio im je istekao rok trajanja. Dali su nam ih u jednoj prodavaonici besplatno. Kod njih smo kupili pivo, paket sa šest limenki od pola litra. Nisu nam htjeli dati pivo u bocama koje je bilo jeftinije, jer nismo imali sa sobom povratne boce. U daljini, preko skupine zapaljenih kuća, vidio se grad. Znam kad su te kuće izgorjele. Bilo je vjetra, kao danas, gorjele su kao buktinja, kao krijes na Ivandan.

Nedostajalo nam je alkohola. Imali smo nešto, ali ne dovoljno. Mićko je poslije sahrane ukrao dopola punu bocu konjaka sa stola koji je bio postavljen na ulazu u groblje. Prvi smo izišli iz groblja, stajali smo odmah pored ulaza. Oko stola nije bilo nikoga. Iako uvijek bude netko. Mićko je samo pokupio bocu sa stola i ubacio je u unutarnji džep one svoje jakne s krznom. Dojadio je svima s tom jaknom. Takve su se nosile nekoliko godina prije rata. Znači: imali smo samo tu bocu i šest limenki piva.

– Šta misliš – upitao sam Darka – hoće li se iko ikad vratit u ove kuće?

– Možda – rekao je.

– Kako misliš?

– Ovo je groblje slonova – rekao je i pokazao na grad. – Možda se neko i vrati. Al samo da tu umre. Ko slonovi.

– Slonovi?

– Da. Tako oni rade. Kad osjete da će umrijet.

Grad je nadlijetao helikopter. Pratili smo kako postaje sve manji.

– On je znao – rekao je Darko.

– Kako misliš, znao? – upitao je Mićko.

Razgovarali smo o Profesoru. Tako je Darko zvao čovjeka na čijoj smo sahrani bili. Ja ga nisam poznavao. Ubio se pištoljem za svinje. Trebalo mi je dugo da se sjetim o kome se uopće radi. Išao sam s njima na sahranu, jer smo se tako ranije dogovorili. Odmah nakon sahrane planirali smo doći tu.

– Lipo. Znao je za sve, za rat, raspad države… Za sve. Čudi me samo kako nije otišo. Nije bio odavde.

– Misliš – rekao sam – prije rata?

– E, jebi ga sad! Prije rata? Ne slušaš me! – rekao je Darko. – Danas zna svak! Trebalo je znat prije rata. Ko on. Danas svaka budala kaže znao sam!.

Mićko je ložio vatru. Granja je bilo svuda po obali. Rijeka je nedavno bila nadošla, i kada se vratila u korito ostavila je iza sebe svega: smeća, mulja, prljavštine, ali i suhog granja. Cijele gomile suhog granja.

– Znao je moj kurac! – rekao je Dragan. – Sad svi znaju i svi su znali. Da je išta znao, ne bi… Ovako ko… Pištolj za krmad!? Jebo te, di si to vidio! To nema na filmu!

– Znao je. Kažem ti. Nije on bio ko… Ko većina. Malo ko zna da je on bio profesor u gimnaziji jedno vrime. Zato su ga i zvali Profesor. Nije to nikakva zajebancija. To Profesor.

– Šta je predavo?

– Srpsko… – započeo je Darko, a onda se ispravio. – Hrvatski.

– Srspkohrvatski! – rekao je Dragan. – Pošo si reć srpskohrvatski!

– Jesam, pa šta!

– Kako si ga, matere ti, ti zvao?! – upitao je Mićko Dragana. – Srpskohrvatski, ko i ja. Svi su ga tako zvali. –

Mićko je klečao pored vatre i puhao u nju.

– Nisam – rekao je Dragan. – Nisam ga tako zvao. Zvao sam ga kako treba.

– Jesi, kurac! – rekao je Mićko.

Darko ih nije slušao. Zapalio je cigaretu. Čekao je da završe.

– Predavo je samo tri godine – rekao je, nešto kasnije, Darko.

– Zašto nije više? – upitao sam.

– Ko zna? Pričalo se svašta.

– Šta – pitao sam – napustio školu i… Onda? Di je poslje radio?

– Kažu da je piso pjesmice – rekao je Mićko.

– Pjesmice? Samo to? – upitao sam.

– Pjesmice, knjige. Tako kažu – rekao je Mićko.

– Piso je – rekao je Darko.

– A u ratu? – upitao sam.

– Bio je tu negdi – rekao je Mićko.

Mićko je sada nožem presijecao mladice vrbe. Skidao je koru s njih i oštrio ih na jednom kraju. Pogledao sam prema nebu. U daljini se vidjelo tek nekoliko raspršenih točkica.

– Nek su i one odletjele – rekao je Dragan.

Mislio je na ptice. I on je gledao prema nebu. Držao je ruku iznad očiju.

– To su ždralovi – rekao je Darko.

– Ždralovi? Ne vjerujem – rekao sam.

– Jesu – rekao je Dragan.

– Nisam znao – rekao sam. – Ja sam mislio da su divlje patke.

– One lete niže – rekao je Mićko. – Ovo su ždralovi. Nekad ih je svit zvao zlogodinama.

– Zašto? – pitao je Darko.

– Valjda – rekao je Mićko – kad oni prođu, pokvari se vrime. Zahladi. Započne zli dio godine: zlogodina.

Sjeo je do nas. Sjedili smo na zemlji. Još uvijek se moglo sjediti na zemlji. Iako je bila jesen, još uvijek nije iz zemlje strujala studen. Mićko je u rukama držao desetak naoštrenih štapića.

– To, za kobasice? Ti štapići? – upitao sam.

– Jesu. Tako se najbolje ispeku.

Rasjekao je najlon na paketićima i nabijao kobasice na štapiće. Na svaki po jednu. Dragan je odnio limenke do rijeke i ubacio ih u vodu.

– Imaćemo problem – rekao je kad se vratio.

– Zašto? – upitao je Darko. – Kakav problem?

– Imamo samo šest piva.

– Dovoljno. Imamo i konjaka.

– Jest, dovoljno je – rekao je Dragan. – Al nas je četverica, a šest piva.

– To je bar jednostavno – rekao sam. – Po jednu ćemo podilit: dvojca na jednu pivu. Evo, ja i Mićko ćemo jednu. Ti i Darko možete drugu.

– Može – rekao je Mićko.

Odabrao sam Mićka. Dragan je bio nepošten. Ne bi me iznenadilo da popije više od pola limenke i da poslije tvrdi da nije bila dovoljno napunjena. Jednom je tako napravio. Iako nitko nikada nije vidio nedovoljno napunjeno pivo. Ili bilo što drugo. Kod Dragana je sve bilo moguće. I ne samo kod njega. U stvari, danas je sve bilo moguće. Ako se ljudi ubijaju pištoljem za svinje, zašto ne bi i poneko pivo bilo nedovoljno napunjeno? I strojevi ponekad pogriješe. Ali, opet, bio je nepošten. Zato sam izabrao Mićka.

Dragan se spustio do vode i donio dvije limenke. Pio je jedno vrijeme, a zatim je pružio limenku Darku. Odmah su se porječkali. Znao sam da će se to dogodit. Takav je Dragan. Nepošten.

– Jebla te ona! – opsovao je Darko, kad je vidio koliko mu je piva ovaj ostavio, i bacio limenku u rijeku.

Nije popio ni kapi. Mićko je redao kobasice oko vatre. Zabio bi štapiće u zemlju, ukoso prema plamenu. Nekad smo tako, kad smo bili djeca, pekli jabuke. Iako nema ništa neukusnije od pečenih jabuka. Nismo ih voljeli, ali smo ih uporno pekli, a zatim obično bacali. Ja sam popio svoj dio i pružio mu limenku. Nisam bio poput Dragana.

– Mogo si još koji gutljaj – rekao je Mićko.

– Nema veze – rekao sam.

Mićko je ponio harmoniku. Visjela je obješena na granu vrbe. Odlično je svirao. A imao je i dobar glas. I danas ga ima. Prije rata je svirao i pjevao na svadbama. Više ne. Sad su svirali bendovi.

– Ništa nije ko prije – znao bi reći. – Danas nabaviš kompjuter, i imaš sve: bend. Jel ti misliš da svaki od onih momaka na svadbama zna svirat? Danas je sve moguće. Da ti svira čovik koji uopće ne zna svirat, a da ti to ne znaš? A prije je bilo: sam i cilu noć… Pa ko izdrži. Ništa nije ko prije.

I nije bilo. Nije, možda, red ni sada svirati: tek smo se vratili sa sahrane. Ali, opet, kod nas se ne pjeva tako često kad si radostan, više kad si tužan. Kad se s te strane pogleda, onda je u redu.

S kobasicama nije bilo kao s limenkama. Bilo ih je dvanaest, svakome po tri. Mićko ih je skinuo sa štapića i ubacio u papirni tanjur. Zatim smo jeli kobasice i pili pivo. Svatko svoje. Konjak još uvijek nismo dirali. Njega smo čuvali za kasnije. Mićko je stavio roštilj na vatru i poredao bauflajš na njega. Iz pravca grada začulo se crkveno zvono. Umirili smo se i osluškivali.

– Mrtvačko – rekao je Dragan.

– Izgleda – rekao je Mićko.

– Kako si ono ti maloprije reko? – upitao sam Darka. – Slonovsko groblje?

– Groblje slonova – rekao je.

– Ko li je sad umro? – upitao sam.

– Možda Brico – rekao je Darko. – Već deset dana je u komi. –

Brico je bio naš poznanik. Prije desetak dana se, pijan, zabio automobilom u rasvjetni stup. Pričalo se da je to napravio namjerno. Zbog svađe sa ženom.

– Moguće da je on – rekao je Dragan. – Vidio sam danas onu njegovu ženu. Došla je odnekle.

– Bila je u Zagrebu – rekao sam.

– Kučka! – rekao je Dragan. – Nema gore kučke u gradu od nje.

– Jeste li vidili kako mu je Karlo dobro popravio auto? – upitao sam.

– Odlično! – rekao je Mićko.

Nebo je bilo čisto. Smračilo se. Sjedili smo oko vatre. Mićko je svirao. Dragan je prikupljao limenke, plastične tanjure, papire, ostatke kruha i bacao ih u rijeku. Darko je zamišljeno slušao Mićkovu svirku. U rukama je držao nešto suhog granja. Lomio ga je i povremeno bacao na vatru. Pili smo polako. Konjak nas je držao na okupu. Znali smo, kad popijemo sve, da tu nemamo više što tražiti. A to smo odlagali koliko smo mogli. Bilo je teško otići. Uvijek je tako. Ipak, konjak se bližio kraju. Mićko je svirao pjesmu iz nekog filma. Bila je tužna, pretužna. Nisam znao kako se film zove, gledao sam ga svojevremeno, prije tko zna koliko godina, svi su ga tada gledali. Neke je i nagrade osvojio, a opet mu nisam zapamtio naziv. Mene to toliko ne zanima, kako se neki film zove i slično. U filmu tu pjesmu svira dječak na harmonici. Darko je plakao. Da, plakao je. Znao sam taj osjećaj. Malo je nedostajalo da i ja zaplačem. Dogodi se nekad da vas neka stvar, kao ta pjesma, podsjeti na nešto, vrati vas. Osjećate kao da ste se na trenutak vratili u prošlost, daleko u prošlost. Podsjeti vas na nešto što ste mislili da ste zaboravili. Ne mora to biti ništa važno. Obično i nije. Najčešće neka glupost. Dovoljno je i to. To se dogodilo i Darku. Znao sam da je bilo tako. Za sve je bila kriva Mićkova pjesma. To je teško opisat, kao da vas negdje iznutra nešto dodirne. Tako to nekako izgleda. I ne traje dugo. Onda očajnički tražimo taj osjećaj, nesvjesni gdje se izgubio, tražimo ga kao psi trag. Ali uzalud. Zato plačemo. Zato je Darko plakao. Nešto slično osjetio sam danas, kad su se na nebu ukazali ždralovi. Gledao sam, i vidio samo nebo i struju ždralova po njemu. U jednom trenutku mi se učinilo kao da imam dvanaest, trinaest godina, i promatram ždralove. To je trajala kratko, beskrajno kratko, kao da mi je neki bljesak prostrujao glavom. I tada, prije tko zna koliko godina, su letjeli. Jedino, tada, nisam znao da se radi o ždralovima.

Mićko je završio s pjesmom, sklopio harmoniku i ponovo je objesio na granu. Oko nas su rasle jedino vrbe.

– Znate li koju je on meni temu dao za maturski? – rekao je Darko.

Po glasu mu se nije primijetilo da je plakao.

– Profesor? – rekao je Mićko.

– On.

– Koju? – upitao sam.

– Psalam.

– Psalam? – rekao sam.

– Ne znaš šta je Psalam!?

– Znam – rekao sam – Al se ne mogu sjetit.

Dragan i Mićko su šutjeli. Ni oni nisu znali. Da su znali i oni bi se zgražali kako to ne znam. Pogotovo Dragan. Ja sam znao. Ali se nisam mogao sjetiti. Imalo je veze s crkvom. Sto posto.

– Znate li šta je to bilo u to vrijeme? Dati nekome Psalam za maturski?

– Čekaj je li to ono… – započeo sam.

– To ti je ono što se čita u crkvi prije Evanđelja. Svećenik ili ministrant pročita, a narod odgovara. Znaš ono, svećenik pročita: Hvalite Boga jer je dobar: vječna je ljubav njegova.

Znao sam. Znao sam da je imalo veze s crkvom.

– Sad znam – rekao sam. – Narod odgovara: Vječna je ljubav njegova.

– Pjeva – rekao je Darko.

– Da, pjeva – rekao sam.

– Psalami su pjesme.

– I dao ti to za maturski? – upitao je Mićko.

– Da, Psalam. I ne bilo koji. Najbolji. Po njemu su pravljene pjesme. I filmovi snimani. Ima ona pjesma Rivers of Babylon.

– Je li ono Boney M? – upitao sam.

– Da – rekao je.

– Sereš! – rekao je Dragan.

– Zašto serem? – rekao je Darko.

– Zato! – rekao je. – Sad svi glume heroje. Zato se u zatvor išlo.

– Ne bi reko – rekao je Mićko. – U zatvor se išlo zbog drugih stvari. Nije ni ovo bilo poželjno, ali eto… Toleriralo se. A, uostalom, isto da su oni u miliciji znali šta je Psalam. Jesu, kurac!

– Znaš šta, Dragane: sereš ti cilu večer, cili dan sereš! – rekao je Darko.

Nisu razgovarali od kada su trebali podijeliti ono pivo, kad je Darko bacio limenku u rijeku.

– Crkvenu pjesmu za maturski!? Onda!? – rekao je Dragan. – Sereš, stvarno sereš!

Darko je bacio svo granje iz ruku na vatru i ustao. Skočio, u stvari.

– Sad mi te je stvarno dosta! – rekao je.

Prišao je Draganu i uhvatio ga za prsa. Dragan se prepao. Bio je plašljiv. Volio je provocirati, iako je bio plašljiv.

– Gubi se! – rekao mu je Darko.

Dragan se bez riječi pokupio i otišao. Gledali smo za njim sve dok se nije izgubio u mraku. Po gradu su gorjela svjetla. Darko se vratio na svoje mjesto. Granje se razgorjelo i obasjavalo mu lice. Bio je tužan. Nije bio bijesan. Bio je tužan.

– Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo (1) – izrecitirao je Darko.

– To je to? – upitao sam.

– To je to – rekao je.

– Tužna pjesma – rekao sam.

– Tužna – rekao je on.

Boca je obilazila posljednji krug. Završio je na Mićku. Popio je sav preostali konjak i bacio praznu bocu u rijeku. Pala je na kamen i razbila se. Ustali smo, pokupili stvari i krenuli. Prema onom mjestu, otprilike, gdje su danas na nebu nestali posljednji ždralovi. Prema jugu. Zamišljao sam kako nas prati zvuk harmonike. Dopire odnekle iza naših leđa. Kao u onom filmu.

_____
(1) Psalam, 137, 1-3

Jutros sam, izgleda, trebao umrijeti.

Spremao sam se za posao, upravo se tuširao, kad sam osjetio tupi, metalni bol u prsima i grlu, i cementni ukus na jeziku. Izišao sam ispod tuša s osjećanjem neopisivog umora, i mokar sam se pokrio ogrtačem za kupanje. Sanja se već bila spremila da izađe iz stana, upravo je krenula na posao, i tad me je vidjela kroz otvorena vrata kupatila. Rekao sam da se ne osjećam dobro, da ću se nakratko vratiti u krevet, ovaj umor će brzo proći, a ona može slobodno da ide na posao.

Ostala je. Vlažan, i mokre kose, umotan u ogrtač, opružim se po krevetu. I bivalo mi je sve gore. Ona je donijela hladni čaj, pio sam, to me nije oporavilo, pa je onda, nemajući izbora, nazvala 911. Nakon toga, nestrpljiva, s prozora gleda na ulicu, iščekujući kola hitne pomoći. Nemam snage da se okrenem na drugu stranu, i da je vidim na prozoru. Gledam u sofu na kojoj je sjedila. Odjednom se osjećam nesigurno zato što je nema tamo gdje je do maločas bila. Potom gledam fotografiju na zidu iznad sofe:

Llasa. Rano je jutro. Mladi budistički svećenik je izišao kroz visoka drvena vrata na zidu kamene kuće, i sada korača niz usku kaldrmu, a ispred njega je pramen jutarnje magle. Mali bijeli oblak. Kao duh, za kojim svećenik u crvenoj mantiji korača. Pogledom pratim bijeli oblak iznad kaldrme na Tibetu.

Iza mojih leđa, Sanja kaže: “Stigli su.” Potom se vratila u prostor mog pogleda. Otvorila je vrata, gleda niz hodnik, uznemirena, povremeno se osvrne prema meni. A onda su našu sobu ispunili nepoznati ljudi iz hitne pomoći, i žurno posjedali oko mene na krevetu. Nikada nisam doživio ovako agresivno ugrožavanje moje privatnosti. Potpuno oslobođeni i sigurni u sebe, zagledaju sobu u koju su došli, zagledaju mene, hvale cvjetne motive pokrivača na kojem ležim, nepoznati ljudi u mojoj sobi. Jedna djevojka u plavoj uniformi, upravo je razgrnula moj ogrtač za kupanje, tako da sam pred svima ostao go, i pita:

“Gospodine, koliko imate godina?”

“Pedeset.”

______

Nakon prvog šoka, nastupio je mir.

Gledao sam sve oko sebe bez emocija, a to znači – bez straha. I nakon što je prošlo, sada se sjećam događaja koji kao da sam gledao sa strane, baš kao da se svijest odvojila od tijela i gotovo ravnodušno posmatrala šta se događa.

Šok se nije dogodio kad je djevojka u plavoj uniformi rekla:

“Gospodine, vi imate srčani udar!”

Tada je nastupilo umirenje. Zato što je svijest prevladala moju emocionalnost. U filmovima, kad opisuju granično stanje poput ovoga, onda često sliku ostavljaju bez zvuka, a nekada tome još dodaju i slowmotion. To je mehanički opis svijesti na djelu.

Svijest se ponaša kao hladni objektiv kamere.

Ovdje se šok dogodio u trenutku dok je hitna pomoć dolazila, posebno onda kad je grupa nepoznatih ljudi ispunila moju sobu. To je nešto što se događa drugima, a ne meni, i to je nešto od čega zazirem, od čega imam prirodan strah. A ovdje se strah od bolesti pokazuje kao strah od ljekara i od bolnice. U bolnicu ja nisam odlazio ni u posjete. I sada, djevojka u plavoj uniformi se nadvila nada mnom u krevetu, i rekla:

“Vi imate srčani udar!”

Prva moja misao je: ona je u krivu, ovo nije srce. Onda sam pomislio: ja ovu djevojku odnekud znam. Pokušavam da se prisjetim odakle ju znam, ali nada mnom je tada već mnogo ljudskih ruku, prikopčavaju me na kablove, pomjeraju lijevo, i desno, dekoncentrišu me: ne mogu da se sjetim odakle ovu djevojku znam. Iza plave bluze, vidim obrise njenih grudi, ali to ne prepoznajem kao znak spola. Ona me gleda zabrinuto, i kao da me zbog nečega krivi.

I još jedan optički utisak: tijela svih ljudi oko mene nadnaravno su velika, a moje tijelo se umanjilo. Šta je ovo što osjećam? Umor. Umor od pritiska u prsima od kojeg gubim dah, koji se izjednačio s umorom od života. I mislim: znači, to je to? ovo je, znači, smrt? U tom trenutku, zapravo, sve počinjem vidjeti ne samo kao učesnik, već i kao posmatrač sa strane. I mislim: dobro je, samo da sve prođe, umoran sam, želim da sklopim oči i da se ne sjećam. Želim da sve prestane.

I ovo koliko sam do sada živio bilo je previše.

______

Na putu do bolnice, ležeći u kolima hitne pomoći, koljena nagnječenog teškom metalnom bocom za kisik, gledao sam oblake u promicanju, zelene saobraćajne znakove na koje sam do sada obraćao pažnju samo kao vozač. Kroz vrata kola hitne pomoći, nakon jednog usporavanja, vidio sam na fasadi zgrade od cigle tablu s natpisom LIBERATION BOOKS. Taj natpis sam do sada vidio samo na Harunovoj fotografiji. A poslije, kad sam skupa s njim išao da gledam knjige tamo, nismo uspjeli naći adresu. On se sjećao da je to negdje nadomak križanja ulica King i Henry. Na internetu nema podataka o knjižari. Prošle nedjelje sam, opet, bezuspješno tražio ovu adresu, i sada, gledam djevojku u plavoj uniformi kako se nadnosi iznad mene da popravi naslon pod mojom glavom, i pomišljam kako je blesavo da je pitam:

“U kojoj smo ulici sada?”

Kao da ću imati priliku da nađem LIBERATION BOOKS? Knjige ipak imaju određenu moć nad nama. Da nije tako, u vrijeme dramatične vožnje do bolnice, ne bih obraćao pažnju na natpis LIBERATION BOOKS. Ili se to svijest obraća svemu drugome, samo da zaboravi bol u prsima? Mladić što sjedi do mojih nogu, svako malo pomjera tešku metalnu bocu s kisikom koja opružena leži na mojim nogama. Pomjera je tako da se hladni metal neugodno nasloni na kost koljena, i to privremeno postane dominantan bol u mome tijelu. Zbog toga me obuzeo tihi bijes prema mladiću koji, možda, svjesno struže teškom bocom za kisik po mojim koljenima, s namjerom da moju koncentraciju sa srca preusmjeri na drugi problem.

Potom sam obraćao pažnju na krošnje drveća uz cestu, lišće je bilo crvenosmeđe, pred opadanje. U jesen, ovdje je lišće tako jarkih, sunčanih boja, da se i u oblačnom danu ima utisak viška svjetlosti. Da li je ovo jutro bilo sunčano? Ili sam zbog boja u krošnjama drveća imao iluziju sunca? Mene je uvijek uznemiravala pomisao da ću umrijeti u krajoliku gdje listopadno drveće raste. Ima nešto neuvjerljivo, nešto obvious u tome.

Nekako je nepristojno umrijeti u jesen.

Kič je umirati u jesen, kad i sve drugo. S lišćem.

______

Kola hitne pomoći se zaustavljaju ispred bolnice. Na parkingu, prva slika koju sam vidio iz svog horizontalnog položaja je ovo: između auta, prema zgradi bolnice, korača djevojka u crvenom hokejaškom dresu Washington Capitalsa i gleda negdje gore, prema prozoru, ili prema oblaku.

Na ovom parkingu ja sam bio samo onda kad je supruga pjesnika F. rađala njihovu kćerkicu. Tog dana, sjećam se, on je kupio novu Toyotu Camry, i pitao me: “Hoćeš da voziš?” “Hoću.” I vozio sam jedan krug po parkingu. To je bilo prije deset godina. I sada se sjećam mirisa novog auta.

Na studenom novembarskom zraku, maska za kisik počinje da magli.

Na ulaznim vratima u bolnici dočekuje me hor nasmijanih medicinara. S moje desne strane, jedna bolničarka se pati da mi na ruci nađe venu, i uzme krv. Dvije djevojke u zelenim mantilima s moje lijeve strane, zagledaju i hvale dezen pokrivača u koji sam umotan. U isto vrijeme, ja gledam Sanju u dnu hodnika, upravo joj se neki muškarac (ljekar?) s papirima u rukama obraća, ona ga pažljivo sluša, a onda počinje da plače.

Sada se nada mnom nadvio ovaj muškarac, hladnjikavim prstima mi mjeri puls, i pita:

“Koliko imate godina?”

“Pedeset.”

______

Želim još nakratko da se vratim u svoj stan:

Šta je odgovor na pitanje: ko sam?, dok me golog zagledaju strani ljudi u mojoj sobi. I među njima ova djevojka, koju odnekud znam. Ono što me ispunjava nelagodom, i prigušenim stidom, nije blizina smrti, već saznanje da je moje tijelo, u tom trenutku, objekt bez zračenja. Moja je tjelesnost bez seksualnosti.

Osim toga, lakoća s kojom nepoznati ljudi ovo tijelo u prostoru pomjeraju, stvara utisak izgubljene težine, i doslovnog fizičkog umanjivanja.

U trenutku kad sam sveden na svoje tijelo (kao jedini preostali znak), imam puni doživljaj vlastite bestjelesnosti. Ja sam samo ono što je od mene preostalo, kao moji životni ostaci, dok ležim u ogrtaču za kupanje, ispod kojeg sam go.

______

Sve što o tijelu znam, znam kao pjesnik, a i tada prilično selektivno, ograničavam se na one osobine u kojim tijelo pokazuje svoje prednosti i svoju snagu, a ne slabosti i nedostatke.

A o bolestima tijela, ja zapravo ništa ne znam.

Svijest donosi logične zaključke na osnovu njoj dostupnih znanja, a kad se napad dogodio, dok sam stajao ispod tuša u kupatilu, bol u grlu i metalni ukus odmah sam povezao s tekstom koji sam ljetos čitao u Vanity Fairu. Tamo se opisuje napad koji se autoru teksta (Christopheru Hitchensu) dogodio (nakon čega mu je dijagnosticiran rak), i on u tom opisu kaže da je osjetio bol u prsima i vratu, da je osjetio nešto poput sporog sušenja cementa u prsima (navodim ovo po sjećanju, i mislim da je tim riječima doslovno opisao svoje stanje, koje se i meni, evo, događa). I kad sam izišao ispod tuša, a bol u grudima se pojačavala, ja sam bio uvjeren da imam rak.

Potom je, velim, stigla hitna pomoć, i djevojka (liječnica u plavoj uniformi) nadvila se nada mnom i rekla: “Gospodine, vi imate srčani udar!” A moja prva misao je bila: “Nije, dušo. Ovo ne može biti srce.” Tako čvrsto je svijest povjerovala da moji simptomi nalikuju opisu Hitchensovog napada, da sam opis iz njegovog teksta pretpostavio zvaničnoj dijagnozi. U svakom slučaju, u jednom trenutku sam pomislio:

“Ovo je komično! Umirem misleći na Christophera Hitchensa!”

To jeste komično: moju stvarnost, u tako važnom trenutku, objašnjava kolumnist Vanity Faira, koji ne zna da postojim, pa tako ne može znati ni da, eventualno, upravo prestajem postojati.

______

“Koliko ti je godina?”

“Pedeset.”

To je dijalog koji se danas neprestano ponavljao.

Broj mojih godina ljekarima predstavlja važnu informaciju. Imam osjećaj da se, na taj način, prvi put – u ovom dugom životu – ispravno mjeri moje vrijeme. Zbog toga su danas iščezle sve moje iluzije o mladosti. Mi racionaliziramo naš doživljaj vremena, ali ga izvan kalendarske zadanosti, nismo svjesni. Zato što “u duhu” ostajemo isti. “U duhu” ja sam ista osoba kakav sam bio u svojim dvadesetim. Tako je, valjda, kod svih ljudi, to je osobina naše vrste. Na taj način se štitimo od smrti. Zapadne kulture čovjeka vide u njegovoj asimetriji i neskladu, tako što ga dijele na tijelo koje stari, i dušu koja ne stari. Osim, valjda, kod Dostojevskog.

______

Sveden na tijelo, ležeći na operacionom stolu, sve vrijeme sam pogledima i škrtom izmjenom riječi komunicirao s različitim ljudima koji su radili na mome oživljavanju. To je iznenađujuće veliki broj ljudi, onih koji su pravili pripremu za operaciju, i onih koji su u operaciji učestvovali. Svi su zapodijevali razgovor s umirućim, a moj utisak je da tijelo (to jest: ja), čak i na operacionom stolu, ne nudi puno informacija. Pored neizgovorivog imena, podatak o meni je bio još samo ovaj pokrivač sa cvjetnim motivima à la Paul Gauguin, u kojem sam umotan stigao dovde, svi su komentirali njegov izgled, zanimali se za kulturno porijeklo crteža na platnu, valjda uvjereni da pokrivač ima isto geografsko porijeklo kao i ja.

Samo je u jednom trenutku ljekar koji me operiše, ne znajući kako da se obrati mome složenom imenu, unoseći mi se u lice, i pomalo uplašeno objasnio da u toku operacije mora komunicirati sa mnom, i za tu komunikaciju mu je potrebno ime kojem će se obraćati. Rekao je:

“Ja ću te zvati Me’med. Da li je to u redu?”

Što se pokrivača tiče, ja ne znam šta je tačno njegovo porijeklo, osim da je iz neke južnoameričke zemlje. Možda je iz iste zemlje iz koje i neko od bolničkog osoblja koje mi se obraća, zanimajući se za pokrivač. U svakom slučaju, ovi ljudi se vrlo senzitivno odnose prema mome porijeklu, premda oni ne pitaju, niti, pretpostavljam, znaju odakle dolazim. Po mome akcentu oni samo znaju da sam stranac.

Da li to znači da kod svih ljudi postoji vrsta uznemirenosti zbog umiranju u stranom i dalekom svijetu, koji nije tvoj, svijetu u kojem nisi kod kuće?

______

Ovo je prvi put da vidim svoju unutrašnjost: s lijeve strane stola je ekran na kojem je projektovana slika srčanih arterija. I to što vidim podsjeća na biljku koja se grana. Jedna vrlo tanka, gotovo prozirna grančica je počela rasti, produžavati se. Iza tog rasta stoji meni nepoznat, delikatni postupak koji je ljekar primijenio na mojoj zakrčenoj arteriji, tako što je propuhao začepljenje i omogućio prirodan tok krvi. U tom trenutku osjetio sam neopisivo olakšanje. Isti postupak se ponavlja na drugoj arteriji: pratim kako kao grana izrasta pred mojim pogledom.

I to je bilo sve. Nestalo je bola u grlu i pritiska u prsima. Trenutak oslobođenog disanja bio je tako osvježavajući da je iz tijela sasvim iščezao umor. Zbog toga sam osjećao potrebu da se uspravim, da siđem sa stola i koračam.

Pun kisika.

Sala se neočekivano ispraznila, nakratko sam bio sâm, i čuo sam zujanje, ali nisam znao šta je izvor zvuka. Mašina? Ili kâsna muha u zraku?

Potom se prostorija iznova ispunila ljudskim glasovima. Niko se od njih nije obraćao meni. Prepričavali su sinoćnju epizodu televizijske serije Big Bang Theory.

I smijali su se.

Jedna se djevojka, Afroamerikanka, nadvila nada mnom i pita: “Hoćeš li da ti donesem vode?” Za njom je došao Latino mladić i, kao dio ranije započetog razgovora s njom, kaže: “Moraš!” Rekao sam: “Hoću.” A ona mu odgovara: “Ne mogu. Neću!”

Neko drugi u sobi upravo opisuje kako je jutros pola sata proveo u zaglavljenom liftu. Napokon se pojavila služba za održavanje liftova, i kad su ga oslobodili, osjećao se, kaže, “kao čileanski rudar kojeg su iz zemlje upravo iznijeli na sunce.”

Pijem vodu iz plastične čaše. I ne pamtim kada sam posljednji put bio ovako svjestan okusa obične, slatke vode.

______

Iz operacione sale, ležeći na uskim kolicima, do bolesničke sobe vozim se u liftu. Uz mene je dvoje mladih ljudi u bolničkim mantilima, njima se nigdje ne žuri, razgovaraju, smiju se, i lako zaboravljaju na moje prisustvo. Mogli bi biti ljubavnici. Uz njih, osjećam kako se u moje tijelo vraćaju primarne osobine. Kad smo ušli u lift, pokazalo se da je moja visina u horizontalnom položaju tolika da me se s mukom može smjestiti u pokretnu kutiju lifta. I kad su se vrata zatvarala, osjetio sam kako se u pokretu taru o moja stopala.

Svi ljudi koje danas srećem, iščezavaju. Nestanu, a da se ne stižem oprostiti od njih. I ovo dvoje mladih ljubavnika koji su cvrkutali i smijali se u liftu, dok su me iz donjih podizali u gornje spratove, otišli su a da ja taj trenutak njihovog odlaska nisam primijetio.

U mojoj bolesničkoj sobi, nova medicinska sestra me smjestila u krevet, i rekla:

“Lijep pokrivač.”

Rekao sam da je to moj kućni pokrivač. Ona je potom objasnila da svakako mogu da ga zadržim i ovdje; možda je uvjerena da imam dječiju, emotivnu vezanost za taj pokrivač.

Potom sam nazvao Sanju, koja se izgubila negdje u depresivnoj arhitekturi bolničkih hodnika.

______

Kad se podvuče crta pod utorak, 2. novembra 2010. godine, evo šta mi se dogodilo:

Spremajući se za posao, doživio sam srčani udar.

Bio sam ispod tuša kad sam osjetio tupi, metalni pritisak na prsima i u grlu, a kad su, ubrzo potom, stigla kola hitne pomoći, djevojka koja me pregledala, otvoreno je i bez uvijanja rekla: “Vi imate srčani udar.” Ispod maske za kisik, gledao sam Sanju na sofi preko puta kreveta u kojem ležim okružen strancima. Njeno je lice bilo izobličeno od straha. U žurbi su me, skupa s pokrivačom na kojem sam ležao, iznijeli napolje, prevezli u bolnicu, a potom sam operisan. I nakon što su mi ugradili stentove u zakrčene arterije, smješten sam u bolesničku sobu. Sve to je trajalo nešto više od tri sata, ali smo se za to vrijeme moj svijet, i ja u njemu, temeljito promijenili.

Nakon operacije, ljekar je tražio Sanju, ali nje nije bilo u čekaonici. Kad su me smjestili u bolesničku sobu, nazvao sam je telefonom. Javila se, dolazi. Ušla je u sobu, blijeda blijeda, lica natečenog od plača. To lice pokazuje nekontroliranu radost i apsolutnu tugu koja ju je sasvim zarobila. Nešto je u njoj slomljeno. Ima nekontroliranu želju da me zagrli, a ne usudi se zbog straha da bi me zagrljajem mogla povrijediti. Zovem je da sjedne na krevet, do mene.

“Gdje si ti bila?”

“Ispred bolnice.”

“Hladno je napolju, a ti si tako obučena…” Jutros je – tek sada vidim – u žurbi obukla džemperak preko majice.

“Nisam se usudila čekati.”

“Kako misliš..?”

“Strah me je bilo da će ljekar doći da mi kaže…”

“Šta da ti kaže?”

“… da si umro.”

“Pa, nije baš dotle došlo.”

“Oni kad su od mene tražili dozvolu da te operišu, pitali su – želim li da dovedu pastora?”

“Šta si im ti rekla?”

“Rekla sam im da nema potrebe za to, i da ti nećeš umrijeti.”

“Nisi im rekla da mene pop ne može pomiriti s Bogom..?”

“Nisam.”

“Morala si im to reći!” kažem, šaleći se.

Ona se, kao, ljuti (ovdje se umire, a njemu je do šale!), onda me otvorenim dlanom blago udari po prsima, istog trena se sjeti mog srca, i protrne, možda me je povrijedila uh hu hu hu maše rukama u zraku iznad mene uhhuuuuu. Onda se smijemo.

I ostatak dana osjećam se prilično dobro.

Sada sam ostao sam u sobi, i evo šta o svemu ovome mislim:

Naravno da sam razmišljao i sve ove godine gradio odnos prema svojoj smrti, ali nisam očekivao da bi ona mogla doći kao posljedica odustajanja srca. Svi drugi organi su mogli odustati, ali srce je bilo neupitno, ono je tu, mislio sam, da bi za mene kucalo, upravo onoliko dugo koliko treba.

______

Zvao sam Haruna. On je sada u St. Louisu. Na aerodromu.

“Koliko je vremena ostalo do tvog leta?”

“Šest sati.”

U ponoć, 31. januara 1996. godine, na putu iz Zagreba do Phoenixa u Arizoni, na svome emigrantskom putovanju u Ameriku, bili smo na aerodromu u St. Louisu.

Mijenjali smo avion.

Sjećam se niza sivih kožnih sjedišta u čekaonici, i ponoćnih putnika sa stetsonima. Uz fotelje su tada bile pepeljare na visokim stalcima, i ustajali zrak je mirisao na Jack Daniel’s. Tih pepeljara tamo više sigurno nema. I sada, dok razgovaram s njim, sjećam se fotografije s tog puta. Na njoj on spava, glave opuštene na ruke kojim se oslanja na sto u aerodromskom kafeu. Tada je imao 13 godina. Ja sam imao 35. On sada ima 28. Skoro da ima godine koje sam ja imao one ponoći, kad smo umorni čekali avion za Phoenix. Koliko je od tada prošlo? 15 godina.

“Žao mi je, sine.”

“Šta ti je žao?”

“Što moraš toliko čekati.”

“Ti mene tješiš, kao da su meni srce krpili.”

Iznenadilo me je ovo tekstilno “krpili”. Dok mislim o tome, jezik postaje jedina stvarnost, osjećam da je svaki fizički dodir lišen bola, a to je lijepa iluzija.

______

Zaista sam dobro, zanesem se i lako zaboravim da su mi “srce krpili”.

Osim tihog bola u veni otvorenoj na preponi, u onom mekom dijelu između spolovila i butine…

Dok sam ležao na operacionom stolu, u jednom trenutku sam postao svjestan toga, da mi brijačem stružu na preponi; hladan i prilično neprijatan dodir. U tom trenutku ja nisam znao zašto to čine. Ako je moj problem srce, mislio sam, zašto mi briju stidne dlake?

Žilet koji hladno struže po mojoj koži.

I odjednom je u svijesti iskrsla slika osuđenika na smrt, u jutarnjoj pripremi za električnu stolicu.

______

I još ovo: Sanja je danas rekla da je to to. Nema više cigareta.

“Ako hoćeš da živiš”, rekla je, “onda moraš prestati.”

I vrijeme je bilo.

“Neki naš čovjek je ljekar u Kentuckyju. Danas sam čula tu priču. Doživio je srčani udar, baš ovako kao ti, i dok je ležao u bolnici, tražio je od svoje žene da auto parkira otraga bolničke zgrade. Onda bi izlazio da, skriven u autu, zapali cigaretu. Zamisli! Ljekar. Nesretna žena je odbila da mu donosi cigarete, i još ga je prijavila kolegama ljekarima zbog toga.”

U Americi je sve nagovor da prestaneš pušiti. Od svih naroda na planeti, oni su najotporniji prema duhanskoj edikciji.

Unatoč tome, jednu od najljepših rečenica o cigareti i ovisnosti o njoj, napisao je Amerikanac, Laird Hunt:

“Kad pušiš, drugi ti prilaze i traže od tebe vatru.”

______

Drugi je dan.

Pomislio sam kako bi vijest o srčanom udaru njenoga sina, mogla povrijediti moju majku u Bosni. Da preduprijedim eventualne neugodnosti, nazvao sam je i objasnio kako se u mome bosanskom dijelu svijeta pronosi glasina da sam doživio srčani udar. Javio sam se, kažem, da svojim glasom i vedrinom svoga duha potvrdim da to nije tačno. Ona me pažljivo saslušala, a onda je nastupila kratka pauza i pitanje:

“Kako si, inače?”

Iz ovog inače, jasno prepoznajem njenu uznemirenost.

“Od svih bolesti oni su našli srčani udar,” kaže. “Pa, toga nema kod Mehmedinovića. Niko od tvoje familije s očeve, a ni s moje strane, nikada nije imao problem sa srcem.”

Znači, onda, ja sam prvi. Od nekoga mora krenuti genetsko osipanje; ili ja – kao i svi moji – imam istu zapreminu srca, samo sam ga neoprezno napunio sadržajem koji svojom količinom prevazilazi njegov kapacitet.

A kad smo završili razgovor, sjetio sam se jednoga stiha, o kojem sam posljednji put mislio možda kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nije to nikakva decentna, metafizička poezija, već jedan rudimentarni stih zaboravljenog bosanskog pjesnika Vladimira Nastića, koji glasi:

Zanebesalo mi se, majko, kao ono tebi kad si me rađala.

______

Sanja je jutros došla prije 8. Na putu do moje sobe, kupila je decaf u bolničkoj kantini. Decaf je slađen vještačkim šećerom.

Niti je kafa, niti je šećer, niti sam ovo ja.

I rekla je: “Dobro izgledaš!”

Klimao sam glavom potvrdno, sigurno da dobro izgledam, dok sam svim ovim kablovima svezan za krevet tako da se ne mogu pomjeriti, niti se mogu uspraviti, niti ustati iz kreveta i prokoračati po sobi. Ali ja nisam nervozan zbog toga. I kafu pijem s velikim zadovoljstvom, baš kao da je prava kafa, s prirodnim bijelim šećerom.

A onda je zvonio moj telefon. Vidim poznati broj, javim se, i s druge strane čujem čudan zvuk sličan ljudskom disanju. Obraćam mu se, ali on mene ne čuje. Kratko sam osluškivao i na kraju prepoznao zvuk čovjeka u pokretu. Mikrofon telefona je, naime, pokupio zvuk trenja tkanine u džepu. Sanja pita:

“Ko je to?”

“Niko.”

“Pa, šta onda slušaš?”

“Slušam direktni prenos ljudskog koraka.”

______

Jutros je došla nova medicinska sestra. Rekla je da bi bilo dobro da se krećem, i da šetam po sobi. Istog trenutka sam se iskopao iz kreveta, još uvijek priključen na stotine kablova, i s iglama u venama.

U kupatilu, Sanja je mokrim peškirom pažljivo umila cijelo moje tijelo.

Onda sam hodao po sobi. Lijepo je opet hodati. Ovako izgleda iskustvo prvog koraka. Ja hodam!

Ali poslije, sjedio sam u stolici i naglo sam se uspravio, i u tom trenutku sam osjetio kako nešto u desnoj preponi (tamo gdje su mi jučer žiletom brijali stidne dlake) puca. Istog trenutka sam vidio kako se na tom mjestu pojavljuje otok. Pritisnuo sam dugme na krevetu da dozovem sestru, ona je uskoro došla, i sa zanimanjem pogledala otok. Vanjskom stranom šake pomjerila je moj penis koji je padao po otoku, i gledala. Uznemirila se, mjerila mi je puls na stopalima, i ubrzo otišla iz sobe, da nađe dežurnog ljekara.

Uskoro se, umjesto nje, i ljekara, pojavio neki mladić, tehničar s neobičnim plastičnim predmetom. U središtu četvrtastog predmeta je polulopta koju je naslonio na oteklinu, a krajevi ravne plohe u koju je polulopta integrirana, imaju proreze kroz koje je provukao papirnatu traku. Traku je potom stegao oko moga pasa. Ali on sporo napreduje, sve vrijeme pažljivo čitajući uputstvo za instaliranje tog plastičnog objekta čija svrha je valjda da čita impulse, ili poruke koje odašilje oteklina nadomak moga spolovila.

I nije išlo.

Odustao je.

Odložio je plastični predmet na noćni sto, i otišao.

______

Da li bih se sada trebao ponašati kao bolesnik?

Ne želim to.

Ne.

Čehov u Dnevnicima ima kratku bilješku, skicu za priču, o čovjeku koji je otišao kod doktora, ovaj ga je pregledao i otkrio neku srčanu slabost.

Čovjek je nakon toga promijenio način života, uzimao je lijekove, i opsesivno je pričao o svojoj slabosti; cijeli je grad znao za njegovo srce, i svi su gradski ljekari (koje je on redovito konsultirao) govorili o njegovoj bolesti. Nije se oženio, prestao je piti, hodao je uvijek usporeno, i s naporom je disao.

Jedanaest godina kasnije, otputovao je u Moskvu i tamo posjetio specijalistu kardiologa. Tako se pokazalo da je njegovo srce, zapravo, u odličnom stanju. U prvi mah, on se silno obradovao svome zdravlju. Ali se ubrzo pokazalo da on nije u stanju vratiti se na normalan način života, potpuno adaptiran na svoj ritam ranog lijeganja, sporog hoda i disanja s naporom.

Osim toga, njemu je svijet postao prilično dosadan, sada kad više ne može pričati o svojoj bolesti.

______

Ovaj mladi Afrikanac je upravo došao da mi slika srce.

(Na kažiprstu, a ne na domalom prstu kako je obično kod ljudi, ima srebrni prsten, s četvrtastim kamenom, zapravo, kombinacijom dva kamena: od tirkiza je krupna kamena suza integrirana u crni kvadrat od oniksa; sljedećih pola sata, prateći ga kako radi, ja sam gledao taj prsten.)

Za potrebe snimanja srca, on koristi ručni skener, i hladnim jajolikim predmetom, na lijevoj strani mojih golih prsa, prelazi preko mog grudnog koša. Na monitoru ispred sebe, on obraća pažnju na sliku srca? ili neki drugi vizuelni sadržaj?, ne znam, ja ne vidim ono što on vidi. Mene je uvijek obuzimala tiha vrtoglavica kad bih čuo svoje srce. Iz nekog razloga, meni ne prija čuti taj zvuk, zbog čega mi, također, ne prija niti da čujem kucanje starinskih satova. Nesvjesno spuštanje dlana na prsa, tamo na lijevoj strani, nekada mi se dogodi kad tonem u san, postanem svjestan srca, i sasvim se razbudim zbog toga. I sada, dok me ovaj mladić snima, sav sam se ukipio od neugode. U jednom trenutku, on je izvršio jak pritisak oblim skenerom između rebara. To je trenutak totalne tjelesne neugode.

“Šta to radiš?”

“Pokušavam malo razmaknuti prostor između rebara, da dobijem čistiju sliku.”

Ja lako podnosim bol.

Ali ovo nije bol; ovo je razmicanje rebara nadomak srca, ovo je puno više nego što sam ja spreman podnijeti. I taj pritisak između rebara probudio je u meni nekontrolirani bijes. On već pola sata skenira, pa ga pitam – da li je išta do sada snimio? On kaže da jeste, ali da mu to nije dovoljno. I ja sam rekao da je meni to što je već snimio sasvim dovoljno, navukao sam pidžamu preko prsa, na kojim sam potom, za svaki slučaj, prekrižio ruke, da spriječim bilo kakav pristup rebrima.

Dok je mladić, zbunjen mojoj reakcijom, spremao instrument, da bi potom otišao iz sobe, pojavila se Sanja sa decafom u kartonskoj čaši. Ona primjećuje moju uzrujanost i pita – šta se dogodilo? Odmahujem rukom, nebitno, ništa, pregled je trajao predugo i zbog toga sam se unervozio. Ali, onda, obezvoljio me izraz lica mladića. Dok sprema svoju aparaturu, osmjeh je blagog revolta na njegovom licu. On misli da sam ja rasist! To je to. Vidim to u njegovom izrazu. On to misli. On misli da sam ja ovako reagirao ne zato što mi nije prijatno da mi se nasilno razmiču rebra, već zbog toga što imam nešto protiv njegove boje kože. Osjećam potrebu da mu se obratim, da ga razuvjerim, ali znam da to može samo uvećati nesporazum.

I šutim.

I on šuti.

I bez pozdrava odlazi.

Sanja potom kaže da se javljaju prijatelji i žele da me posjete u bolnici.

Ne, ne.

Oni žele doći da se uvjere kako se srčani udar dogodio meni, a ne njima. To je ljudski i prirodno, oni se žele suočiti s potvrdom da je nesreća njih zaobišla.

Nema govora.

Ne pristajem.

Ne želim da me iko posjećuje u bolnici.

______

Treći je dan.

Preselio sam se iz intenzivne njege u običnu bolesničku sobu koju dijelim s ovim starcem. On je Slovak porijeklom.

Lukas Cierny.

Tako je plavim markerom ispisano na maloj tabli na zidu, s desne strane njegovog kreveta. Lijepo ime. Lukas Cierny.

Koliko bi godina mogao imati? Osamdeset? Možda više.

Ima alzhajmerovu bolest, ima i neke probleme s plućima, i disanje mu je jako otežano.

Usred noći ustane iz kreveta i krene nekamo, pa ga iz hodnika vraćaju nazad:

“Gdje si krenuo?”

“Hoću da se obučem i da idem u šetnju.”

Starac Cierny je voljen čovjek, cijeli dan se ovdje smjenjuju njegova djeca, unuci i praunuci, smijehom ispunjavaju našu sobu dok svome ocu, djedu i pradjedu namještaju jastuk pod glavom, češljaju rijetko pramenje kose na tjemenu, i sve čine da mu ugode. Iz starčevog odsutnog pogleda jasno se vidi da on ne zna ko su svi ti ljudi koji mu se obraćaju. I meni se obraćaju ljubazno, kao da se oduvijek znamo i kao da smo familija. Već to da dolazim iz slavenskog dijela svijeta, njima daje pravo za tu familijarnost. Iako je njima njihovo slavensko porijeklo prilično strano. Kćerka, upoznavajući se sa mnom, za Lukasa kaže: “On je iz Čehoslovačke.” Ona je čistokrvna Amerikanka, iz Pennsylvanije.

On koji se više ničega ne sjeća, na pitanja odgovara na engleskom, a nekada na slovačkom. Kada odgovara na slovačkom, njegovi sagovornici ga ne razumiju. Međutim, to nikoga od njih ne uznemirava, oni ne razgovaraju s njim da bi razmjenjivali informacije, oni razgovaraju s njim da bi simulirali komunikaciju.

Upravo je neko ušao u sobu i obratio se Lukasu pozdravom How you doin’, na što je on odgovorio Dobro. To je bio refleksni odgovor na slovačkom, jeziku koji mu je u ovom trenutku očito bliži. Onaj kojem je starac uputio svoje Dobro, nije razumio riječ. Starac je sedamdeset godina odvojen od svoga, slovačkog jezika. I sada, riječi iz njega izlaze, reklo bi se, nesvjesno. Ali je kod mene, ova jezička zbrka proizvela emocionalni efekt. Kao da se sada, nadomak umiranja, starac sprema da se smrti obrati na svome jeziku. Kada je on izgovorio to svoje Dobro, potvrdilo mi se da sam u stranom, i dalekom svijetu. To je bilo vrlo neobično iskustvo jezika.

Sanja sjedi uz moj krevet, i kad je čula starca koji na našem zajedničkom jeziku kaže Dobro, oči joj se automatski napuniše suzama.

______

Lukas Cierny licem podsjeća na bosanskog pjesnika Iliju Ladina.

Nije u pitanju samo fizička sličnost. I Ladin je pred smrt imao potpunu amneziju.

Ali sada kad mislim o njemu, onako kako se u sjećanju pojavljuje, postajem svjestan toga: Ladin je imao mnogo lica.

Sjećam se: u kutiji s njegovim fotografijama, bilo je puno onih što su snimljene u ekspresnim fotografskim kabinama koje su danas rijetke na ulicama gradova u svijetu. Za nekoliko sekundi, aparat bi napravio četiri snimka, četiri portreta na kvadratu jeftinog fotografskog papira. Ilija je ulazio u te kabine u Parizu, Milanu, Sarajevu i drugdje, i slikao se za uspomenu. Na slikama je njegov portret četiri puta ponovljen, ali je na svakom izraz njegovog lica drukčiji, i sa svakim novim izrazom lica, on je bio druga osoba.

Pred smrt je, kažem, imao potpunu amneziju. Smješten u starački dom. Prijatelji su mu donosili njegove stare knjige u koje je on gledao kao da ih vidi prvi put. Na fotografiji autora štampanoj na koricama knjige, nije mogao prepoznati sebe.

U našoj sobi, sada, Lukas Cierny s naporom diše, kao da ima napad astme. To traje neko vrijeme, a onda se umiri, i više ne čujem njegovo disanje. I svaki put, kad se to dogodi, pomislim da je umro.

Ostati bez sjećanja, da li je to kazna? Ili blagoslov?

______

U toku večeri, smijenile su se medicinske sestre koje o nama dvojici brinu.

Večeras je ovdje jedna afrička muslimanka, pod ljubičastom svilenom maramom, s puno šminke na licu, s jakim crvenim ružom na usnama, kao da je u večernjem izlasku stigla u restoran, a ne u bolesničku sobu. Prilično vesela i draga, mlada žena. Ima dvadeset, najviše dvadeset pet godina, a starcu s kojim dijelim bolesničku sobu, i meni, obraća se kao da smo djeca.

“Odakle si ti?” pitam. Ona se smije, i uzvraća pitanjem:

“Šta misliš odakle sam?”

“Iz Etiopije?”

“Blizu.”

“Iz Sudana.”

“Blizu,” kaže, i čeka da se igra pogađanja nastavi. Ali, mene je već napustila volja da nagađam, pa je ona – razočarana mojom malodušnošću – priznala:

“Iz Somalije.”

S markerom u ruci ona stoji ispred table – na kojoj će sada ispisati svoje i moje ime – i pita:

“Kako se zoveš?” Nakon kratkog oklijevanja, kažem:

“Me’med.”

Iz perspektive mjesta na kojem se nalazimo, razlike koje su nama tako bitne, postaju nevažne: da li je ona iz Sudana ili Somalije? To je samo njoj važno, prema tome je cijeli kontinent na kojem sada živi – ravnodušan. I cijeli svemir je ravnodušan prema našim identitetskim razlikama. Iz perspektive smrti gledano, sasvim je svejedno ko je Slovak, a ko Bosanac od nas dvojice, Lukasa i Me’meda, pacijenata zatečenih u istoj sobi.

______

Pred ponoć (došla je u sobu da nam uzme krv) mlada Somalijka je starog Slovaka pitala:

“Kako se zoveš?”

On šuti. Ona onda pita:

“Koja je ovo godina?” A on kaže:

“1939!”

Tako je rekao: 1939.

Šta njemu znači 1939. godina? Tada je mogao imati deset, petnaest godina. To je godina pred veliki rat. Možda se tada zauvijek pomjerio iz svog doma, i sada, u kasnoj starosti, pokazuje da iz te godine nikada nije ni izišao. Zaista, šta se njemu dogodilo te 1939. godine? Volio bih čuti njegovu priču, ali on je više nije u stanju ispričati.

I ja u svojoj prošlosti imam godinu iz koje nisam izišao.

1992.

Nekad me iz sna probudi štektanje kalašnjikova nad Sarajevom. Ustanem, skuham kafu i budan ostajem do jutra, kroz prozor gledam svjetla Washingtona, ili snijeg dok sipi nad Pentagonom.

U toku noći Lukas Cierny ustaje iz kreveta, a mlada Somalijka ga vraća nazad:

“Gdje si pošao?” On odgovara:

“Da se obučem, moram u šetnju.”

On, zapravo, ne zna da je u bolnici.

A jutros, ona ga nagovara da ustane iz kreveta, on odbija, i ona glasno naređuje: “Get up!” Ali starac odbija da ustane iz kreveta. Ona insistira: “Get up! Stand up!” On ne reaguje. “Get up! Stand up!” “Neću!” kaže starac. I onda ona – iznad starog Slovaka koji odbija ustati iz kreveta – počinje pjevati: “Get up, stand up, stand up for your rights!” Mladost je lijepa u svojoj oholosti.

Mlada Somalijka, pokrivena tirkiznom maramom, s novom šminkom, blista na jutarnjem svjetlu, iznad Slavena na kraju života. Ona je sretna jer je na kraju svoje radne smjene, i pjeva.

______

S velikim nestrpljenjem iščekujem izlazak iz bolnice.

Zapravo sam u strahu da se to danas neće dogoditi. Petak je, i to bi onda značilo da ostajem preko vikenda ovdje.

Ali doktor se ipak pojavio, tražio je da šetam po hodnicima priključen na sve te senzore i sonare, hodao sam kroz hodnike, a ponašanje mog srca ljekar je pratio na monitoru, ispred sebe. Radovao sam se ovoj šetnji: za sat vremena ću biti napolju, izvan bolničkih zidova.

Kad sam se vratio nazad, u sobu, doktor je još jednom provjerio rad moga srca, ovaj put služeći se stetoskopom, i kako u mojim prsima nije našao nikakav prijeteći šum, na kraju je dao precizne upute – kako se ponašati nakon izlaska iz bolnice.

I sada mogu ići kući.

Gledam ga. On je Indijac, zove se Rayard. I mislim, ovaj čovjek mi je spasio život, a opraštamo se kao potpuni stranci. Kažem:

“Ti si meni spasio život.”

On je rekao: “Jesam.”

I otišao.

Nakon toga se pojavio neki nasmijani sredovječni čovjek, s ljubičastom leptir-mašnom, (“I’m Your limo driver”) i u invalidskim kolicima me je vozio kroz hodnike do izlaznih vrata. To je bolnički ritual: bez obzira što mogu koračati, u invalidskim kolicima me čovjek kojeg prvi put vidim vozi izvan bolnice. Ima nešto dječije u tom ritualnom prelasku iz svijeta bolesnih u svijet zdravih.

Oprostio sam se od neznanca srdačno, kao da se oduvijek znamo, i ostao sâm ispred bolničke zgrade. Zapahnuo me svježi novembarski zrak. Bio sam nestrpljiv da izađem iz bolnice u kojoj su ponašanje mog tijela 24 sata na monitorima pratili i bdjeli nad mojim zdravljem. A sada kad sam ostao bez svega toga, na ulici me, dok čekam taksi, obuzima tiha nesigurnost, i strah.

______

Nije svaki povratak kući isti.

S puta kada se vratiš, zatekneš stvari onakvim kakve si ih ostavio u trenutku odlaska. Nakon svih dana odsustvovanja, sada si opet u svojoj sobi, možda je na radnom stolu pepeljara s ugašenom cigaretom, možda vinska čaša dopola ispijena, ili knjiga koju si u danu odlaska čitao, otvorena. Sve što u sebi čuva živi trag tvoga prisustva u tim predmetima, tako postaje slika vremena koje je prošlo i ničim se više ne može nadoknaditi.

Ja sam se vratio iz bolnice i prva stvar koju sam s vrata vidio, bio je bijeli pokrivač preko kreveta, onaj sa cvjetnim dezenom à la Paul Gauguin, koji se prije mene vratio kući. Opran, pokriva krevet, i nepromijenjen je, njegova tekstilna suština je nepromijenjena, na njemu nema traga bolnice, niti moje bolesti.

Pažljivo, iz naših soba, Sanja je pobrisala većinu mojih tragova koje sam ostavio u ritualima svog dnevnog života, svoga prethodnog života. Posebno pažljivo su pobrisani tragovi onih rituala na koje se, prema ljekarskim uputama, više ne bih smio vraćati. Nema pepeljara, iz zraka je iščezao miris duhanskog dima.

Ušao sam u sun-room, svoj ustakljeni balkon, svoju radnu sobu.

Ni tamo me nema.

Izbrisan sam iz svojih soba, i sada mogu početi iznova.

______

A onda sam, nevoljno, ušao u kupatilo, tamo odakle je sve krenulo.

U našim, ljudskim stanovima, kupatilo je, osim svega drugog, i mjesto straha, tamo smo goli i nezaštićeni. Zbog toga je američka kinematografija izabrala kupatilo kao amblemski motiv horrora.

Svukao sam se do gola i stao pred ogledalo. Zagledao sam oteklinu s desne strane, nadomak spolovila. To više nije oteklina, već modrica koja blijedi, sa riđim rubovima, skoro u boji hrđe.

Obrijao sam se.

Onda sam oprezno stupio pod tuš, osluškujući ponašanje svog tijela. Voda je bila prevrela. Nije bilo bola u vratu, ni pritiska na prsima. Ništa me ne boli. Kupatilo se punilo toplom parom. Opustio sam se. Voda se slivala niz mene; ima li išta jednostavnije od toga? Golo tijelo niz koje se sliva voda.

I sjetio sam se kratkog filma koji se zove Soba.

U njemu postoji duga scena kupanja. Tijelo po kojem se sliva voda.

Ovo je priča: jedan je mladić u prvi sumrak prolazio ovom ulicom, i kroz otvoreni prozor iz one sobe, gore, čuo je zvuk klavira. I zaustavio se. Potom će vidjeti siluetu djevojke koja je klavir svirala. Ali razlog njegovog zaustavljanja nije samo muzika koju je čuo, niti je samo djevojka koju je kao siluetu vidio. On ne zna odakle ta privlačnost dolazi, on ne zna šta je razlog njegovom zaustavljanju, ali je svjestan velike magnetičnosti sobe, koja se kroz otvoreni prozor nazire. I proći će godine. On je otišao iz tog grada i živio u bijelom svijetu, pa se pred starost vratio. Kupio je stan, i tu živi svoje zadnje godine. Nakon kupanja, izlazi u svoju sobu, i čuje sirenu kola hitne pomoći koja su se zaustavila ispred zgrade. Noć je. I on tada postaje svjestan svega. Soba u kojoj se sada nalazi, to je ona soba koju je jednom, kao mladić gledao, dok je kroz otvoren prozor iz nje dopirao zvuk klavira. I zašto je osjetio toliku privlačnost? Mladić nije mogao znati ovo što starac sada zna: gledao je tada u svoju sobu, onu u kojoj će jednom, kad dođe vrijeme, umrijeti.

Izišao sam ispod tuša; ogrnut peškirom prošao sam kroz cijeli stan. Sad gledam kroz prozor, i kažem:

“Nije ovo ta soba.”

Sanja me čula. Stoji iza mene, naslonila je glavu na moja mokra leđa, i pita:

“Šta si rekao?”

Sociolozi i psiholozi u Bosni i Hercegovini još nisu utvrdili koji je to dio moždanog korteksa koji motiviše ljude da u izbjeglištvu, obično hiljadama kilometara daleko od rodne grude, pod veoma velikom i stalnom frustracijom, uspijevaju otkriti i kapitalizirati vlastiti talenat i vinuti se do zvijezda, često u tom uspjehu nadmašujući i poznate ličnosti, odrasle u daleko povoljnijem društvenom ambijentu. Opravdanost sociologa i psihologa za odlaganje elaboriranja ove zanimljive teme možda treba tražiti u obradi hitnijih i učestalijih pojava, poput sve većeg broja oboljelih ljudi od postratnog sindroma, tranzicijskog cunamija, sve izraženijoj korupciji, siromaštvu, nezaposlenosti itd.

Bez obzira na ove sve dominantnije društvene teme, bljesak bosanskohercegovačkih izbjeglica kao svjetskih zvijezda zaslužuje analiziranje i iz više rakursa, jer je riječ o mladim ljudima, odgojenim u izrazito nepovoljnom okruženju, koji su se – van svih normi – vinuli u sam planetarni zenit.

Više je primjera mladih Bosanaca i Hercegovaca koji se mogu uzeti za potvrdu ove konstatacije. Slučaj od prije nešto više od deset godina kad je iz Jablanice Hasan Salihamidžić s roditeljima krenuo u izbjeglištvo i u Njemačkoj kao maloljetan pokazao svoj rasni nogometni talent, postavši član velikog “Bajerna”, kasnije italijanskog “Junevtusa” i reprezentacije BiH – dobro je poznat javnosti. Nakon isticanja nekoliko sličnih slučajeva o uspjehu bosanskohercegovačkih izbjeglica u inostranstvu, ovih dana neki internetski portali pišu o još jednom primjeru kad je prognanik iz BiH postao planetarna, u ovom slučaju, filmska zvijezda. Riječ je o Edinu Galiju iz Velike Kladuše (izvornog prezimena Galijašević, a skraćeno je radi lakšeg izgovora na engleskom jeziku), glumcu koji se proslavio tumačeći ulogu Kurta Smitha u američkoj televizijskoj seriji “Momci s Madisona” (“Mad men”), redatelja Matthema Weinera. Za uspješno tumačenje te uloge Edin Gal je dobio prestižnu nagradu Emi za najbolju sporednu ulogu. To mu je odmah širom otvorilo vrata holivudskih studija, te trenutno zajedno sa slavnom australijskom glumcom Nicole Kidman snima filmsku storiju o proslavljenom američkom književniku Hemingwayju u filmu “Hamigway&Gellahorn” u režiji Philipa Kaufmana.

Edin je imao samo sedam godina kad se razbuktavala srpskocrnogorska agresija na Bosnu i Hercegovinu te je, spašavajući goli život, s roditeljima stigao u Njemačku. Ostvarivanje dječačkog sna da postane glumac započeo je kad se amaterski počeo baviti pozorišnom glumom. Tumačenje rola nastavio je i kasnije u Sjedinjenim Američkim Državama, prvo u St. Louisu, a onda i u Californiji, da bi potom postao profesionalac i započeo karijeru u spomenutoj televizijskoj seriji.

“Momci sa Madisona”, serijal koji veoma realno odslikava uspon i pad jedne američke agencije za marketing šezdesetih godina proteklog stoljeća kroz poslovne sastanke, bračno (pa i poslovno) nevjerstvo i razvode, opijanje, partije i slično, prikazivan je i na BHT 1 i HRT-u, ali – interesantno – u tim verzijama na najavnoj i odjavnoj špici nije bilo imena glavnih aktera serije (nije bar u verziji emitovanoj na BHT 1), te se nije ni moglo uočiti ime Edina Gala, mladića 27-godišnjaka, čija genealogija je također zanimljiva.

Naime, Galijaševići su dobili prezime po zanimanju njihovog prvog pretka – izvjesnog Galijaša, kasnijim dodavanjem na ime sufiksa ević. Taj mletački galijaš (veslač na trgovačkom ili ratnom brodu, galiji), kako pripovijeda legenda, još 1304. godine pobjegao je sa mletačke galije negdje na Jadranu, nastanivši se u okolini Tešnja, gdje će se kasnije razvijati njegova, kažu, tada katolička familija, koja će nakon dolaska Osmanskog carstva u Bosnu preći na islam. U doba Austro-Ugarske izvjesni Firuz Galijašević iz Tešnja preselio se u Banjaluku, a od njega, vjerovatno, potiču i Galijaševići iz Velike Kladuše, pa i Edin.

Od pamtivijeka ljudi su obožavali poznate ličnosti i podilazeći im željeli su biti u njegovom društvu. Tako danas neki manje poznati sarajevski umjetnici pri gostovanju u SAD-u potraže Edina i slikaju se s njim, što ovih dana prenose sarajevski tabloidi. Naravno, ljudska želja za druženjem sa slavnim ličnostima je donekle razumljiva, ali kad sociolozi i psiholozi istraže motive izbjegličkih pozitivnih kreativnosti i pojavu talenta u izbjegličkim danima, ne samo da ćemo odgonetnuti korijene i motive uspjeha prognanih, nego će nam ti njihovi dometi, vjerovatno, biti još draži.

http://www.youtube.com/watch?v=ih3fCgbBBXg