Ne može to da se dogodi bilo kada i bilo kako. Recimo – ako sam trezan, onda ništa od te rabote. Potrebno je da se stvari nekako iskose, da se obrisi sveta zalelujaju pod blagotvornim a izobilnim uticajem ponajčešće vinskih opijata. Obično je kasno uveče, još češće je toliko kasno da je već rano. Noć odavno više nije mlada, flaše nam odavno nisu pune niti su nam prve za to veče… Možda sam negde napolju, što pesnik reče, “u nekom kutu gdje samoća se zbraja”, a možda i u nečijem domu, tek, biće da je ta Noć Do Jutra upravo doživela vrhunac i da sada sledi survavanje u dekadenciju – koje, nota bene, uopšte ne mora biti loše ni neprijatno, naprotiv.

I tada, u takvim trenucima, to ti nadođe – ako ti dođe. Oko tebe se duvani na sve strane, ali ti ne pušiš već nezamislivo dugih četvrt veka, štaviše, “dim ti smeta” i uredno maltretiraš ljude stalnim provetravanjem i usred zime. A onda se, u nekom neuhvatljivom trenutku, dogodi Preobražaj i počnu da važe nova, noćna pravila. Izabereš pogodnu žrtvu i zamoliš je za cigaretu. Uzimaš tanak španjulet u ruku, držiš ga na onaj način koji kad se jednom usvoji više se nikada ne zaboravlja i ne nestaje iz spontane mehanike čovekovih kretnji. Vrtiš ga tako, premećeš ga prstima neko vreme kao da si neodlučan šta bi s njim (a zapravo samo meračeći odlažeš onaj neuporedivo “seksualni” penetrativni trenutak); možda i trupneš njime dvared-trired po stolu. Onda ga, mmmm, dobro onjušiš, pa ga, slurp, lizneš tamo pri vrhu, kao da taj pokret vrhom jezika neopozivo otvara taj mračni predmet žudnje. Sada si, dakle, potpuno spreman. Ne voliš da ti neko drugi pali cigaretu, naročito otkad ne pušiš: učinićeš to sam, s neuporedivim pokajničkim uživanjem u Ritualu. Kres šibicom, zvrktaj mehanizma upaljača, pokret koji palcu tako prija; mada opet, i paljenje tvoje cigarete o tuđu, taj prenos vatre, ima onaj poseban naboj, i ne, nisi ga zaboravio, izgleda da se ni to nikada ne zaboravlja, koliko god da je prošlo otkad ne pušiš.

Prvi dim uvlačiš oblaporno, ali ne i brzopleto. Radosno mu se prepuštaš kao da prepoznaješ staru ljubav, puštaš ga da osvajački prokola svugde po tebi gde treba i dokle može da dospe, a onda se dopunjavaš dalje, do kraja cigarete, nastojeći da ga odložiš, taj kraj, koliko je god moguće. Srkut vina će pomoći, pa onda malo igranja s kolutovima dima – ni to ne nestaje iz pamćenja mišića – pa malo kontempliranja uz muziku, u polumraku, uz siluete ljudi koji udarnički zbrajaju samoću s tobom.

Koliko to traje, pet minuta? Možda i šest i sedam i osam, ali opet samo tren. Noć se još ubrzanije survava ka otrežnjujućem jutru i nepodnošljivoj diktaturi Stvarnosti, cinizma, grubosti. Ponekad ipak zapališ i drugu cigaretu, vrlo retko treću. Tu je već svakako fajront, gase se ulične svetiljke a prvi jutarnji autobusi već brekću nadstvarno tihim bulevarima da nas prevezu tamo gde nam je suđeno da opodnimo u svojim dnevnim, turobno trezvenim varijantama.

Prestao sam da pušim davne jeseni leta gospodnjeg 1988; napolju je besnela “jogurt revolucija” a ja sam čitao Čarobni breg pun melanholičnih tuberana koji su kašljali, hripali i pljuvali šlajm. Nije loš ambijent za odbacivanje cigareta, jel’de? A opet, pre će biti da su cigarete odbacile mene nego ja njih. Volja i svest i dalje su tražili cigarete, ali overdozirano telo je odbijalo da i dalje uživa u njima: kad bih povukao dim, kao da sam zapalio slamu. I tako smo se razišli, cigarete i ja, i ne mogu reći da mi je žao zbog toga. Svet je, ako ništa drugo, postao aromatičniji i čulniji otkad ne pušim. Prvih nekoliko godina Nepušenja nisam povukao ni dim, a onda su krenule moje povremene noćne seanse, neodvojive od tih posebnih situacija, od mestimičnih alkoholnih omama.

Čovek je, kako ono beše, krhka posuda puna mana; neka bude da sam baš ja i najkrhkija i najpunija od svih posuda, ne marim. A što se mogućih Vrlina tiče – neka i njih, ali za dnevna vremena. Zato se i u moju posudu blaženo slivaju kojekakvi recidivi… Odviše je jaka ta erotska vezanost da bi mogla naprosto iščileti. Priseban i trezan gotovo da se gnušam cigareta, ali uz alkohol – hm, uz dosta alkohola – ta samocenzura na koji blaženi trenutak popušta, i prepuštam se jednoj dubokoj, oslobađajuće grešnoj strasti, samosvrhovitoj kao što pravoj strasti i dolikuje. Naravno, već sutra izjutra biću kao novi, to jest onaj stari, i u zadimljenoj ću prostoriji brže-bolje otvarati prozor. Verovatno je to u redu i verovatno tako mora da bude, ali ja ipak volim svaki taj svoj, što bi rekao M, “pjanski” hik čik, i neka tog dima, i svetog i profanog, i neka svih mojih, svih naših želja i poroka tu gde jesu, u nama. Ma, jebeš ove smerne i neporočne: nema tog fašizma koji se na njihovom zdravom duhu nije othranio i očeličio.

Razgovarao sam sa Stevanom
o Nedžadu
o njegovoj knjizi “Vječnik”
o njegovoj
smrti.
Nedžad je umro iznenada –
reče Tontić,
a zatim malo stade, pa dodade:
Sve su smrti iznenadne.
A ja sam govorio o
ličnom iskustvu sa
pisanjem i
rekao nešto tipa:
tek kad stavimo riječi na papir
shvatimo kakve omaške pravimo
dok govorimo.

Soba 3327 u hotelu New Yorker, taj privremeni smještaj, koji možemo uzeti i kao metaforu privremenosti ljudskog trajanja, svjedoči o tom ispijenom čudaku istinitije od ičega što će Hrvati i Srbi o njemu kazati. Bogzna za čim je žalio u svojim zadnjim časovima, kad su njegove funkcije tijela otkazivale i ono što nazivamo duh ili duša zauvijek prestalo postojati, ali dosta sam siguran da mu nisu nedostajali ni njegov srpski rod ni njegova hrvatska domovina.

Od ranoga proljeća, sve do prvih snjegova, jednom mjesečno išlo se na groblje. Autobus je stajao pri dnu Ulice kralja Tomislava. Pored stanice bila je cvjećarnica u kojoj je Nona kupovala žuto grobljansko cvijeće, narcise, ponekad i gladiole. Ponekad bi kupila i crvene ruže – one su bile najskuplje – ali samo za Nonetov i Vesnin grob. Ostali grobovi koje ćete obići nisu joj bili tako važni, ili pokojnici koji u njima čekaju čas uskrsnuća svojega nisu toliko galantni, da bi im se nosile crvene ruže. Osim toga, u ružama bilo je nečega pomalo skurilnog, i skoro da je nepristojno nositi ih kome bilo. Ostavi li ružu na grobu nekoga tko nije njezin pokojni muž ili njezina pokojna unuka, netko će to vidjeti i svašta može pomisliti. Recimo, to da je s dotičnim imala nešto za života, da joj je, naopako bilo, bio ljubavnik. Sarajevo je iz njezina iskustva bilo takav grad: uvijek netko vidi nešto što ne bi trebao vidjeti, i trač se raširi po cijelom gradu, prenose ga poznati i nepoznati, tako da ljudi jedni druge često i upoznaju preko tračeva.

Volio si je pratiti na groblje. Nakon što više niste skupa išli u pozorište ili na Markale, kao što je običaj da idu baka i unuk, nego si se već sasvim osamostalio i odbio od nje – kao što se druga čovječja mladunčad odbiju od matere – i dalje si išao s njom na groblje. U tom svakomjesečnom ceremonijalu sudjelovat ćeš i kao maturant, sve dok posljednjega dana srpnja 1984. ne odeš u vojsku. Ne sjećam se, a volio bih se sjetiti, kada ste posljednji put zajedno otišli na Bare. Vjerojatno se to dogodilo u lipnju, možda i u srpnju, nakon što je škola već završila.

Kada se vratiš iz vojske, ona će već biti stara.

Ili u tih četrnaest mjeseci nije imala s kime da ide na groblje, pa je odustala. Jednostavnije joj je bilo da se proglasi starom, nego da samoj sebi, a onda i svojoj kćeri – tvojoj majci, objašnjava što se, zapravo, dogodilo. Nema smisla obilaziti sve te grobove, ako te ne prati onaj kome bi mogla ispričati priču o svakome od njih. Ili kraj kojega bi mogla šutjeti, uz svijest da neka priča postoji samo ako je tu netko uz koga se ona može odšutjeti.

Sljedeći put ići ćeš na Bare kada 8. lipnja 1986. Nonu budu sahranjivali.

Svake godine, prvih dana mjeseca ožujka, negdje oko Osmoga marta, kada bi se na čas digla magla nad gradom i odmrznula zemlja na sarajevskim grobljima, ona bi, nekoliko dana ranije, najavila da idemo na groblje. Taj prvi odlazak bio je drukčiji, složeniji od svih drugih tokom godine. Tada nismo išli autobusom, nego bi se telefonom naručivao taksi. Već je u petak na Markalama kupovano cvijeće, koje je prenoćilo u svim vazama koje su se mogle naći u kući, i bilo je tog cvijeća više nego ikad, i majku bi od njegova mirisa redovito zaboljela glava, i bila bi to prva njezina proljetna migrena, i bila bi ljuta zbog toga, jer zašto se grobljansko cvijeće moralo kupovati na pijaci, pa još dan ranije, i uzaludna su bila sve objašnjenja – ne može se taksi zaustaviti uz cvjećarnicu u Kralja Tomislava ulici – uzaludno je bilo ponavljati i to da se cvijeće na Barama nikada ne kupuje, jer je u grobljanskim cvjećarnicama bezobrazno skupo, i uzaludno je bilo sve, jer je majku zbog svih tih pogrebnih mirisa tako strašno zaboljela glava…

U subotu bismo se dobro obukli, jer ćemo dugo biti na zimi. Nona je oblačila svoj crni vuneni kostim – sva je njezina zimska odjeća zbog nečega i uvijek bila crna – i svoj debeli crni kaput, kupljen u Moskvi, kada je 1970. išla u posjetu sinu i snahi, a preko svega je dolazio krzneni ovratnik, koji smo zvali lisica, iako je, zapravo, bio sličniji lasici. Ovratnik je imao životinjsku glavu, s njuškom, dva staklena oka i kopčom u obliku čeljusti, kojom bi se ovratnik ugrizao za rep kada bi ga Nona stavila oko vrata.

Već je pola devet kada Nona naziva broj auto taksija, i naručuje “jedno komfornije vozilo”. Pionirsko je vrijeme te službe, pa se taksi čeka tačno pola sata. Tad stiže crni mercedes, repaš, model s početka sedamdesetih, ili čak onaj tebi najdraži, stari mercedes, model Ponton. A može biti i da dođe bijeli ili bordo peugeot 404. U svakom slučaju, ako je gospođa naručila komfornije vozilo, samo takvo je i moglo doći. Divit ćeš se, kao sasvim mali dječak, i kasnije kao već odrastao čovjek, pa ćeš to divljenje prenijeti i na mene današnjega, tom Noninom prirodnom autoritetu – ono što bi za svoj novac tražila, to bi ona i dobila – i dugo si vjerovao da ćeš i ti, kada odrasteš, uspostaviti tu vrstu autoriteta, pa ako si i imao kakvu iluziju o svome putu u književnost, ona se ticala tvoje vjere da ćeš jednoga dana u telefon moći odnekuda da naručiš “jedno komofrnije vozilo”, a da ti ne dođe neka stara i rashrndana mazda.

Trebat ćeš da postaneš ja, pa da pomalo shvatiš  kako stoje stvari s prirodnim autoritetima. Od svoga oca, mog pradjeda Karla Stublera, Nona je naslijedila nešto što se u narodnim pjesmama i pričama – a na žalost i u novobošnjačkim kič narativima – zove: visok nam. U našemu jeziku bi se još i mogao za takvo držanje pronaći sinonim, ali samo takav kojemu bi nešto falilo, koji bi bio oštećen za dio svoga značenja, i ne bi sasvim tačno opisao držanje Karla Stublera i njegove kćeri, tu u Sarajevu, gdje su došli kao kuferaši, i nikada nisu bili ni dobrostojeći, a kamoli bogati, pa da imaju neko prirodno pravo na takvo držanje, tako da je, ipak, i pored straha od potrošenih riječi i uludo spiskanih fraza, najbolje govoriti o njihovome – visokom namu.

Ti ga kao dijete nisi ni mogao imati, a ja ga, kao suštinski bezdomnik, nisam mogao steći, jer je u nama već bilo izblijedjelo sve naše  štublersko. Mi smo samo mogli zapisivati priče i sjećanja na jedan nestali svijet, i na porodicu čija se povijest završava na nama, posljednjim izdancima jednoga švapskoga i kuferaškog porodičnog stabla.

Osim naramaka cvijeća, na groblje bismo ponijeli kantu za vodu, metlicu, krpe, deterdžente. Nona bi sjela naprijed, uz taksistu, a ja bih odozada bio zatrpan cvijećem, između koljena bih držao veliku putnu torbu, punu sredstava za čišćenje.

Put do Bara trajao je kratko, mnogo kraće nego krajem osamdesetih, kada si se posljednji put, u svojoj modroj bubi, vozio tim krajevima. Bilo je manje automobila, naselje na Ciglanama još uvijek nije sagrađeno, ili se tek gradilo, puste su i široke bile ceste prema groblju i izlazu iz grada. Početkom ožujka u Sarajevu priroda je još uvijek bila mrtva, drveće bez lišća, okolo su sivjele livade mrtve trave, dok ste vas dvoje išli u važnu sezonsku misiju.

Kao što ljudi u rano proljeće odlaze otvoriti i prozračiti vikendice oko grada, ladanjske kuće u kojima će, sve do kasne jeseni, provoditi vikende, tako je Nona prve subote u ožujku otvarala sezonu posjete groblju.

Najprije bismo išli kod Noneta, na naš glavni, obiteljski grob. Iako nam je Vesnin grob usput, njemu ćemo poslije navratiti. Zimski snjegovi, smog, čađ i blato isprljali bi čestito ploče od crnoga mramora, onu pod kojom leži Nono i drugu pod koju će, bude li sve, akobogda, išlo po redu, leći Nona, tako da bi čišćenje i pranje nadgrobnika trajalo cijeli sat, ili duže. Nona mete, čisti, briše, ja odlazim po vodu. Česma je dolje nizbrdo, iza kapelica, u dnu katoličke parcele, pa treba hodati dugo. Ali meni nije mrsko: svašta se na groblju događa, sve više je ljudi, nije proljeće došlo samo nama, i drugih ima koji su došli da pootvaraju svoje grobnice kao vikendice, operu ih i prozrače za nailazeće dugo ljeto. Neke od njih, starce ili starice, poznajem, pozdravljam ih, oni pitaju za Nonu – Baka je gore, je li? Gospođa Rejc je stigla? Pozdravi Nonu, naiđite na povratku! – dok druge znam samo iz viđenja. Malo nam je tko nepoznat, ipak tu dolazimo godinama, svakoga ožujka, malo pred Eliotovu poemu, i tako je to od 1973, dok smo tu još uvijek imali samo zemljani grob oko kojeg je Nona sadila maćuhice, i trajat će tako sve dok bude naše nadzemne obitelji, koja bi se brinula o našoj podzemnoj obitelji. Svi se tu znamo, smiješimo se jedni drugima dok stojimo u redu za vodu, dok kupujemo svijeće voštanice, koje su ljepše od stearinskih svijeća, ali brzo sagore, smiješimo se jedni drugima dok obavljamo svoje grobljanske rituale i tako najavljujemo još jedno sarajevsko proljeće. Tih proljeća za nas neće biti još mnogo, ali mi to ne znamo, i ne razmišljamo o tome kako je grobova već mnogo i kako se naš poznati svijet pomalo seli iz ovoga grada, uglavnom među duhove.

Nakon što je dobro opran, očišćen i uređen Nonetov nadgrobnik – koji je u našem razgovoru spomenik, samo je na papiru i u knjigama nadgrobnik – i nakon što je žuto cvijeće raspoređeno u dvije vaze, Nona će, u specijalni metalni stalak zabosti svijeću i zapaliti je šibicom. Ako ne bude vjetra, kao što ga, obično, u ožujku nema, svijeća će u miru dogorjeti do dna, ako pirka sjeverac, plamičak će se ugasiti, ali će tu istu svijeću pripaliti onaj tko sljedeći bude naišao na Nonetov grob.

Godine su sedamdesete, svi su još živi i u snazi, željezničari, pčelari, kartaški drugovi, i njihove žene su žive, s naramcima cvijeća u naručju, džepova punih svijeća. Oni znaju gdje Franjo leži, grob mu je na lijepom mjestu, odmah uz put, svima naruku, pa kad pođu nekome svom, navrate i k njimu, zabodu svoju svijeću, i usput zapale stijenj i našoj, koja se zbog vjetra ugasila.

I tako, svaka svijeća na našem spomeniku na kraju sagori do dna. Više puta pripaljivana, i ta svijeća potvrđuje da nas se sjećaju, ugledni smo u ovome gradu, sjećaju nas se, pričaju o nama…

Od Nonine vjere odavno nema ništa, demonstrativno je njezino nevjerništvo, i to stalno vrijedi ponavljati. Odbacila je sve ceremonijale Katoličke crkve, ni Božić ne  slavi više nego što mora zbog rodbine i komšija, ali ovoga se nikako ne bi odrekla. Ti o tome ne misliš, jer to traje otkako za sebe znaš, cijeloga života odlaziš sa njom na groblje i u tome uživaš, jer svaki je odlazak jedna velika priča, u koju je udjenuto više  malih priča, i nigdje se o ljudima koje nisi upoznao ne naslušaš toliko priča kao kada idete na groblje. Ti još uvijek ne znaš da su svi grobljanski ceremonijali povezani s vjerom u Boga ili u to da iza ovoga života još nešto postoji, što onda treba podsticati plamenom svijeća, cvijećem i brigom da mramorne ploče nad nama uvijek budu uredne i čiste. A kada to jednom shvatiš, krajem osmoljetke ili u prvim gimnazijskim godinama, nećeš to povezivati s njom. Drugi na groblje odlaze jer vjeruju u Boga, a ona iz nekog razloga o kojemu ti ne razmišljaš. Da si je o tome nešto pitao, ona ti ne bi kazala istinu. Znam što bi rekla: grobove treba paziti, jer je takav red! Za sve što bi htjela sakriti ili prešutjeti, govorila je – takav je red!

Kada danas o tome mislim, čini mi se da je Nona obilazila naše grobove, i mene vodila sa sobom, samo zbog priče koju bi ispričala, ili neke druge koju bi prešutjela, ali je imala nekoga pred kime priču može prešutjeti. Pripovijedanje je, u njezinom slučaju, zamijenilo vjeru, riječima je nadomještala izgubljenu iluziju, priča je bila zamjena za religioznost, a u toj priči je stanovao još uvijek živi Bog. Njezinoj kćeri, mojoj majci, u zadnjim mjesecima života događat će se ista stvar, samo još na  mnogo intenzivniji način. Bog prebiva u priči, i još uvijek je vrlo živ. Možda i nema življega Boga, od onoga kojeg su njih dvije osjećale dok su pripovijedale o onima koji više nisu bili živi. On nije u priči, nego u osjećaju koji pripovjedača obuzme kada istinito i tačno pripovijeda, pa prelazi iz zbilje na drugu stranu i učini mu se da bi se tamo mogao i nastaniti, u tom svijetu u kojem se bol pretvara u neku od tisuća različitih žalosti. Dok pripovijeda – čini li to istinito i tačno – čovjek može jasno osjetiti kako je više sreće i nade u tim iz konkretne životne boli nastalim žalostima, nego u svim svakodnevnim radostima.

U tome je bio njihov stvarni, neosviješteni osjećaj Boga, kojim je potvrđeno da bi zbiljski ateist mogao biti samo netko tko nema dara za pripovijedanje ili, ne daj Bože, nema ničega živog za priču.

Slijedi obilazak ostalih grobova.

Da bi opisao taj put, morao bih njime još jednom proći. U zbilji ne mogu to učiniti, jer mi nedostaje kontekst. Put po današnjim Barama bio bi poput šetnje među ruševinama, razgovora s avetima. To groblje je živi svijet, i tako treba da ostane. Rješenje bi stoga bilo u preciznom nacrtu groblja, planu tog podzemnog grada, u koji bi bili upisani svi grobovi, sa svim natpisima na nadgrobnicima. Neka nacrt bude na prostranome bijelom pakpapiru, dimenzija tri puta četiri metra, po kojemu ću ja onda crvenom olovkom iscrtati moguću putanju obilaska groblja, nakon što je opran, sređen i nakićen Nonetov nadgrobnik, skupa s još uvijek praznin Noninim grobnim mjestom.

Do takvog se nacrta može doći nakon što se groblje na Barama precizno snimi, onako kako su, za potrebe satelitske navigacije automobila, snimljeni svi veći gradovi. U sljedećoj fazi, nakon upisivanja putanje, plan bi se trebao kopirati u umanjenju, tako da reproduciran stane, u preklopu, s unutrašnje strane korica budućega romana. Dužinu knjige nije moguće predvidjeti, ali bi, vjerojatno, petstotinjak stranica bilo dovoljno da se po sjećanju ispričaju i dokumentarno rekonstruiraju životopisi onih čije grobove Nona i ja obilazimo prvih subota u ožujku. Svaki bi nadgrobnik bio po jedno zasebno poglavlje, a svoja bi poglavlja imali i grobovi pored kojih godinama prolazimo, u kojima leže ljudi koje nismo poznavali, niti imaju veze sa Stublerima i Rejcima, ali smo se s njihovim pričama nekako srodili.

Uvod u roman bio bi putopis od tridesetak stranica, u kojemu bi bile ispripovijedane okolnosti kupovine cvijeća, a zatim ispričan put taksijem, od vrha Sepetarevca do groblja Bare.

Zaključno poglavlje obuhvatilo bi priču o drugih nekoliko groblja koja, istina rjeđe, obilazimo, jer Nona i tamo ima svoje mrtve, neke zaboravljene rođake, prijatelje i prijateljice iz mladosti. Negdje tu, vrijedilo bi umetnuti i pripovijest o Zehrinom mezaru, koji na jednome sarajevskom muslimanskom groblju gledamo iz daljine, nikada mu ne prilazimo, jer nije takav običaj. Nona tad uvijek ponovi istu priču o muslimanima koji za razliku od nas nemaju taj običaj da hodaju po grobljima i obilaze svoje mrtve. To je kod njih, kaže, skoro pa zabranjeno, da se ne bi uznemiravali mrtvi ili da se Bogu – u kojega muslimani vjeruju, za razliku od nas kojima je Bog samo u priči – ne pokazuje žal za onima kojih na ovoj zemlji više nema. To bi ga moglo naljutiti, jer bi ga uvjerilo da u nama nema vjere.

Tako je Nona, zagledana u naheren Zehrin nišan, iznosila svoju teoriju o islamu. Znala je dobro da ti je to već ispričala. I ti si znao da zna, pa si zato šutio i slušao. Čekao da se priča dođe svome starom kraju.

Ne znam ni danas zašto je tu priču ponavljala i zašto je hvalila odnos muslimana prema grobljima i grobovima. Ponešto je, s godinama, nehotice izmislila, upisala i pridodala onome što je, u temelju, bilo istinito. Na mezarima ne gore svijeće, nema cvijeća, ni žena u crnini. Zarasli u travu, oni su u Sarajevu nekada bili prirodna arhitektura livade, ledine koja se obrušava nad gradom, stariji od svakoga groblja i od misli o njemu. Na njima nije bilo latiničnih natpisa, nego samo bijeli ornamenti arapskoga pisma. To joj se sviđalo, jer je mislila kako muslimani imaju nešto što im zamjenjuje obilaženje grobova i pripovijedanje o pokojnicima. Umjesto da ih mrzi ili ih smatra nevjernicima – što bi bilo uobičajeno u svim vremenima, među pripadnicima različitih konfesija, i što je danas napokon našlo i svoj legalni izraz u teroru dominantne većine nad sve više nepostojećim manjinama – ona je, čežnjivo, u njihovoj, u muslimanskoj vjeri vidjela neki izlaz. Osim toga, Zehru je voljela više nego ikoga drugog na svijetu. Mi smo joj bili rođeni, njezina kost i meso, na nas je bila suđena, a Zehru je birala sama.

Sa Zehrom ne bi, međutim, trebalo završiti taj roman. Djelovalo bi tendenciozno, lažno i sentimentalno. Naša zbilja, pogotovo nakon što pređe u prošlost i nakon što je povijest pregazi, često djeluje tendenciozno, lažno i sentimentalno. Zato bi se roman trebao još malo produžiti i završiti na Barama, u podnevni sat, kada je taksija na ulazu u groblje malo i Nona ne može birati komfornije vozilo, nego sjedamo u prvi fiat 1300, koji nas vozi prema gradu. Ruke su nam opuštene i slobodne, na njima nema naramaka žutoga grobljanskog cvijeća, narcisa i gladiola. Dlanovi nam drhte nakon tog velikog rasterećenja.

Don Andrea Gallo (18. lipnja 1928. – 22. svibnja 2013.)

*

*
http://www.youtube.com/watch?v=JeV68uJoY-Y
*

u snu su krečili.
po sušenju i prelasku sna
iz jednog u drugo beskućništvo,
slažem vitrinu za književnost.
na prvoj polici, savim pri vrhu
je poezija narodna, nenarodna i međunarodna.
tu su petar gudelj i anka žagar, tin ujević,
tu je vasko popa, visoka škola ljubavi,
tu je ivica prtenjača, dobar kao riža,
tu je nova slovenska i poljska lirika, zbigniew herbert,
czeslaw milosz, tomaž šalamun, raymond carver,
bit će uskoro danijel dragojević, goran babić,
šteta što boris maruna odavno nije tu,
radovan ivšić je tu,
charles simić je tu,
međaši su tu,
falsifikati su tu,
čitav niz očajnika
iz edicije hrvatskog društva pisaca je tu,
pet portugalskih pjesnika je tu,
camões, verde, sa-carneiro, pessoa, o’neill,
tu je samuel taylor coleridge,
walt whitman je tu dugo, predugo,
milena marković je tu,
rainer maria rilke je tu s pločom
na kojoj recitira sven lasta,
koja nije tu.
na sljedećoj, donjoj polici su svjetska proza
i grčke tragedije, robert musil, pola uliksa,
bolaño, bolaño, bolaño,
bernhard, cervantes, borges,
vargas llosa, kundera, nerudina autobiografija
s predgovorom oskara daviča,
iljf, petrov, infante, mailer,
opet carver, auster, wolff,
kafka dvorac, amerika, preobrazba,
nedostaje umjetnik u gladovanju,
zweig, frisch, kästner, böll,
zbirka fantastične ruske pripovijetke,
gogolj, turgenjev, dostojevski, andrejev, grin,
tolstoj, zola, gide, stendhal, orwell,
harms, calvino, tanki tabucchi, opet herbert,
eseji, reich-ranicki, spiegelman,
od nabokova samo blijeda vatra, gombrowicz,
od domaće proze andrić, krleža, kiš,
marinković, sidran, jergović, ugrešić,
konstantinović, davičo, pištalo, pavić, basara,
iz zaborava umetnuti stasiuk, jarry, burroughs, singer,
odnekud pretekli matko.
polica poslije je improvizacija, časopisi, camus,
jelena, žena koje nema, cioran, bourdieau,
bergson ili neka druga žuta knjiga, huxley,
nova istra, hrvatski pravopis, shakespeare,
voltaire, tomić, koprivica, dežulović, de quincey,
po sedam sabranih jesenjina i de maupassanta,
još toliko na sljedećoj polici, staljingrad, kraj.

Erri De Luca, suvremeni talijanski prozaik i prevoditelj starozavjetnih tekstova, objavljujući 2002. svoju prvu zbirku poetskih tekstova u uglednoj torinskoj izdavačkoj kući Einaudi, osjetio je potrebu posuti se pepelom i na neki način unaprijed ispričati čitateljima:

“Listam katalog ovog poetskog niza i tresu me trnci: zar i ja tu? Ne mogu na sebe primijeniti ni ono malo ironije što lebdi u izričaju: ‘Hagàm Shaúl banneviím?’ (Zar i ti Šaule među prorocima?), kako o njemu govore oni koji ga gledaju da revnuje među pravim prorocima. Ostajem posve neravnopravan prezimenima i imenima pjesnika okupljenima u znaku ove drevne bijele naslovnice.

Radi se o tome da s pedeset godina čovjek osjeti da se mora otisnuti od vlastita kopna te otići na pučinu. Onome tko piše pripovijesti na kopnu proze, hazard pisanja stihova otvoreno je more. Stihove nisam dosegao. Ovdje su crte koje prečesto idu na početak.”

Tim riječima autor čitatelja uvodi u svoju prvu stihozbirku naslovljenu Djelo na vodi.

A nedostojna prevoditelja Errijevih tesktova i pisca ove usputne bilješke naročito raduje podatak što cijela ta stihozbirka, nevelika samo brojem uvrštenih fragmeneta, počinje eksplicitnom posvetom:

Izetu Sarajliću, sarajevskom i svjetskom pjesniku.

Izetu Sarajliću posvećen je i poduži tekst u drugoj stihozbirci, u kojem se Erri De Luca oprašta od svog dragog prijatelja – Izet Sarajlić, rođen 1930., odsutan od 2002.

U istom Einaudijevom poetskom nizu deset godina poslije pojavit će se dvojezično izdanje

Sarajlićevih pjesama s Erijevim predgovorom i besprijekornim prijevodom Silvija Ferrarija.

Osim iskrenih prijateljskih osjećaja, Erri De Luca nam svojim odnosom prema Izetu Sarajliću podastire i implcitnu poruku pobune, usudio bih se kazati iste one na koju nas je izrijekom pozvao Stéphane Hessel, objavljujući svoju brojem stranica također neveliku knjižicu, za čije se ovdašnje izdanje pobrinuo profesor Predrag Matvejević.

O vlastitoj tinjajućoj pobuni na djelu Erri De Luca svjedoči ne samo mnogobrojnim boravcima u mjestima ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine, dvozeći ili prateći kamione humanitarne pomoći, nego i tihom prisutnošću među stanovnicima Beograda, u vrijeme dok natovi avioni nemilice bombardiju ne samo metropolu.

U tom času Erri De Luca zna da osjećaj blizine s ljudima koji su izloženi nasilju koje u nebo vapi može razumjeti, osim majke mu Emilije, još samo jedna osoba. Imenom i prezimenom to je Barbara Balzerani, kojoj se Erri javlja sa Kalemegdana. Ona je u rimskom zatvoru, gdje izdržava kaznu doživotne robije, nakon presude za otmicu i umorstvo Alda Mora. To je ista ona Barbara, kojoj Erri De Luca posvećuje tekst naslovljen Balada za jednu zatvorenicu. Ista ona kojoj će u u završnici knjige Sirena u pet zapisati:

“Jedne majske noći ’99., za najsilovitijih bombardiranja centra Beograda, stajao sam naslonjen na prozor na najgornjem katu, gledajući zemlju koja je eksplodirala. Grad je bio nalik djevojčici koju je spopao teški kašalj.

Toga časa postao sam svjestan da sam odvratno sam. Do tog časa bilo je naprosto u redu da se građanin neprijateljske zemlje, napadač na nebo i razaratelj tuđih zemalja i proljeća, osjeća usamljeno. I hvala im što su ga podnosili. Te majske noći samoća i pomicanje područja eksplozija bili sum i odvratni. Nazvao sam jedino prijateljsko čeljade koje je moglo podržati taj telefonski poziv. Jedinu osobu koja bi mogla imati milosti za taj rasap, koja bi zacijelo bila u Beogradu, da nije otplaćivala drugi dug poreznicima pobjednika. Jedina koja će na kraju razgovora biti u stanju nastaviti svojim obaveznim putem, zaboravljajući me na stražarskom pragu.

Slučajno još nije bila izašla ni stigla do rampe na kraju dana. Moj glas je bio pomiješan sa zvučnom kulisom te proklete noći, moj glas je gušio njezin.

Znam da sam zloupotrijebio njezin položaj. Ovi redci joj se ne ispričavaju i nisu joj nadoknada, jer sve bih ponovio. Ispočetka i opet sve bih ponovio.” (Tvrtko Klarić)

***

Sirene

Bio sam u Beogradu toga maja za njegova bombardiranja. Nedostajalo mi je snage da budem cum, sa: da sklopim savez. Bio sam u tom gradu, stanovnik jednog njegovog noćnog balkona, u sobi 411. Naredio sam tijelu da bude stražar. Bio sam sâm: zaratio protiv svoje zemlje u raspolućenome gradu – na polovicu s nebom i na onu sa zemljom.

Na pameti mi je bila jedna pjesma Dylana Thomasa koji je iz njemačkih bombi nad Londonom iskopao stihove i naslov: “Među poginulima za avionskoga napada u zoru, zatečen je i jedan stogodišnjak»

Starci u Beogradu su šetali. Zajedno s dangubom, koji je došao sa drugog nekog juga, odlazili bi do Kalemegdana, gdje se spajaju vode Dunava i Save. Igrali su šah, sjedeći po klupama. Na znak uzbune koja je označavala napad iz zraka, ostajali bi sjediti, pazeći da ne povuku pogrešan potez.

Starci, šah i mjesec maj: sjedeći uz njih napisao sam ovo:

Misao budalaša pred Savom
jednoga svibanjskoga dana devedesetidevete:
poželjeh darovati sat starcu
koji dolazi sjesti, veli “dobar dan”
te zapodijeva razgovor o vremenu
koje je kišovito ove godine

pa škodi reumatičarima.
Baš ga i ne zanima šta radi netko iz Napulja
u Beogradu, jer ne radi ništa samo stoji.
U džepu mi je sat
dao bih ga u zamjenu
za željeznu kukicu što mi je jučer izvukla
čepić cerumena iz lijevog uha
u bolnici u ulici Pozierza.
I sada čujem tu daljinu, ta zvona, tu grmljavinu
i čujem sirene u Beogradu
zajedno s onima u Napulju preostalima u pričama
moje majke o ratu. Sluh je retroaktivan,
miješa bombardiranje, ljušti noći,
na prozoru sam u ulozi pastira
nad stadom oblaka
da ne razbježe se pod kanonadom
ispaljenom sa zvijezda.

*

Balada za jednu zatvorenicu

Bilo je opasno
ostaviti joj slobodno ruke
bez lisičina na zapešćima
kad je iznova ugledala prostor, stabla, ulice,
na groblju kamo su
nosili njezinog oca.
Deset već odležanih godina,
ali ne pomaže brojiti ih,
doživotna se ne smanjuje,
živiš li duže više ispaštaš.

Bilo je opasno
dozvoliti joj zagrljaje,
a po pravilniku
isključen je svaki dodir
Bila je opasana
korota rodbine,
tu pred mrtvim ocem
mogli su pokušati
tko bi znao osloboditi
kćer ukočenu,
samo da se izjednači
smrt sa životom.

Propala zabava
vidjeti ratnicu kako jeca,
ali kome su svezana zapešća
ne može otpustiti oči.
Da bi se prislonili, suze i osmijesi,
potrebno im je malo prisnosti
jer su grubi, ne umiju
klijati u sužanjstvu.

“Nije se više boravilo zajedno, zar ne, tata?
Prvo borba, godine skrivanja,
ni telefonski poziv o Božiću,
a onda specijalni zatvor, tvoje lice
koje sam opet vidjela iza stakla što nas dijeli,
najprije prestrašena, zatim drska
slijeganjem ramena
govorio si: ‘zidovi, stakla, rampe, straže,
nisu dovoljni da nas razdvoje,
ja sam na tvojoj strani

makar te i ne dodirnuo,
dapače, pogledaj što ću napraviti,
stavit ću ruke u džepove’.
Strpi se, tata, ni danas
ne mogu te podragati
između mojih nadzornika i lisičina.
Ali hvala ti što si omogućio da jutros
izađem, da ovu hrpicu vremena
kazne koju ću odslužiti budem na otvorenom”.

Sada je možeš sresti
uvečer kad vraća se
ulicom Bartolo Longo,
zatvor Rebibbia,
boravište pobijeđenih
u dovršenom ratu,
vječna rezidencija
doživotno poraženih.
Prelazi ulicu, ne osvrće se,
drugarica Luna, stara uznica
koja se predaje rampama večeri.

Sedim okrenut sučelice publici u knjižnici “Bogdan Ogrizović” i čekam da počne predstavljanje moje knjige Aleja Viktora Bubnja. Pokušavam da suzbijem uzbuđenje koje me – poprimajući razne forme, od blage euforičnosti preko prividne ravnodušnosti do udara plimnih talasa potištenosti – zapravo drma čitavog dana, pokušavam da naprosto mislim na Nešto Drugo, i onda mi padne na pamet: dođavola i k vragu, nisam li ja možda nekada nešto ostao dužan “Bogdanu Ogrizoviću”? Za svog zagrebačkog života, od 1976. do 1991, godine koja se (ne) vraća, bivao sam članom raznih zagrebačkih javnih knjižnica, od Gradske do Savskog gaja, Travnog, Gornjeg grada… i, bogme, “Ogrizovića”. Kako sam iz Zagreba otišao (istorijski gledano) relativno naglo i gotovo pa u žurbi, nisam ni stigao vratiti sve pozajmljene knjige, pa je tako možda i neka iz ove knjižnice trajno preseljena zajedno sa mnom. Možda bi, hm, mogle ući u “sukcesijsku masu”, ili bih ih možda mogao ceremonijalno vratiti nadležnoj ministrici Andrei Zlatar kao nekakav povrat hrvatskog kulturnog dobra?

Dumam ja tako o tome a u tom srećom i počinjemo, pa mi misli odlaze na drugu stranu, mada zapravo ni za tren ne napuštaju onaj osnovni tok: šta sam ja tom Zagrebu i šta je on meni, i koji je to Zagreb uopšte, je li to onaj nekadašnji čijim sam stanovnikom bio i o kojem i pišem u većem delu ove knjige, ili je to ovaj sadašnji u kojem sam intimni stranac, i je li to sve skupa jedan te isti Zagreb ili su to dva Zagreba, ili više njih? Uostalom, ko mi garantuje i da sam ja onaj isti čija leđa pamte zidovi Lapa i Jabuke, a ne neko drugi?

Onaj Zagreb koji je bio za mene je kao fizičko-prostorna činjenica prestao da postoji 1991. kada sam otišao, a nastavio je da obitava jedino u mojim snovima, u toj “noćnoj strani uma”: ovaj drugi, novomilenijumski, materijalizovao se sredinom 2001., i otada se manje-više uredno viđamo Zagreb i ja, i ja ga polako izučavam lekciju po lekciju, valjda onako kako je neko ko je bio izgubio moć govora usled neke nesreće polako ponovo sriče ono što je jednom već znao. I na sve to, unapred sam pomiren s nerazrešivošću tog paradoksa da to i jeste i nije onaj Moj Grad, kao što i ja i jesam i nisam onaj nekadašnji Teo čija su, štulićevski rečeno, muda zaprašivala cestu za tih nekih već mitski pretpotopskih godina koje su pojeli skakavci, a koje nam se ipak stalno vraćaju u svest i podsvest, i ne da ih se nikako isterati odande, ma koliko se na tome radilo – a radilo se, bogme.

Trebalo bi i valjalo bi, dakle, opisati šta taj novi Zagreb (a ne Novi Zagreb!) za mene jeste, ali neću ja tu bog zna šta nabrajati i katalogizovati, nemam ni volje niti mislim da ima od toga kakve hasne, ta nisam ja pisac turističkih bedekera, niti Zagreb mogu gledati očima radoznalog turiste u potrazi za tzv. čulnim senzacijama. Nego mi je na umu samo kako bih mogao preneti u reči onaj spleen koji me obuzima pri svakom novom dolasku – a pri odlasku valjda još i više. Jer, Zagreb je u mene jedna potkožna boljka, i to se ne može promeniti, a još je nezgodnije što je o tome pomalo zazorno pričati. I zato, štošta ću ja vama ovde prećutati, možda baš ono najvažnije i najzanimljivije, ali to tako mora biti, jer ljudi i gradovi imaju neke dobre i važne tajne jedni s drugima, ono nešto “što ne govori se svima, što se samo nekom šapne: ti znaš”, kako je pevao onaj isti veliki pesnik, šansonjer i Zagrepčanec-dotepenec koji je napisao i da se Zagreb i on vole – tajno. A zašto tajno? Pa, zato da se ne bi ljutila ni Zagrebova, a ni njegova, Arsenova familija. Znate već kako to ide s tim našim nadrkanim rodbinama…

Ne družim se danas, uglavnom, sa onim ljudima odranije, nego s nekim za mene novim, ali ne što bi sa starima bilo kakvih problema, nego što su to promene koje život svakako donosi, pa sve i da nikada ne mrdneš s mesta; nema više onih knjižara po kojima sam okapao I kada sam bio sasvim švorc, ali zato je sada tu Vuković & Runjić, i Jesenski i Turk, koje fino opkoljavaju knjižnicu u kojoj evo predstavljam svoju knjigu, pa su tu nekoliki Profili, Ljevaci, VBZ-i, pa fini antikvarijati koji kao da su uskočili na mesto onog nekadašnjeg zrinjevačkog. U jednom od takvih, M. J. je iskopao i na dar mi doneo knjigu Aleksandra Tišme Povratak miru, knjigu čiji se izvorni vlasnik sam potpisao flomasterom još te davne godine 1980., a taj se vlasnik, gle, zvao navlas isto kao i ja i navlas isti je takav rukopis imao kakav imam i ja, današnji. I ta se knjiga, eto, bila našla u antikvarijatu, mada je ja nikada nikakvom antikvarijatu prodao nisam. A sada je ponovo u mojim rukama, pa je i to valjda nekakav “povratak miru”, šta god on bio za nas kojima do nečega drugog nikada nije ni bilo.

I na drugim se mestima danas jede u današnjem Zagrebu a ne na onim gde se nekada jelo, i sve je mahom strašno fensi, i svi prate preporuke nekolikih food gurua, samo što je meni sve to pomalo nevažno, nego se s guštom hranim negde drugde, možda ćete me sresti tamo, ali vam ja neću reći koja su to mesta, jer zašto da vam odajem svoje male tajne, utoliko pre što nikome nisam guru? Mada, opet, jede se i na nekim mestima gde se jelo i pilo i ranije, možda najradije u Blatu, gde vam ljubazna teta s Korčule spremi sve kao nekakvome zadugo izgubljenom sinu, ili pak u nekoj drugoj donjogradskoj birtiji koja ne zna šta je lifestyle jer je za nju i njene ljude life ionako style…

Nema više ni stare Kinoteke u Kordunskoj, ali eto Europe, eto Griča, a kazališta su i dalje tu, sva na broju, i sva pohodim osim one žute impresivne građevine na velelepnom trgu, pošto jedino tamo nisam detektovao tragove kazališnog, ali biće da je to moja greška i propust, zasigurno. A tramvaji i autobusi lepši su i čistiji nego nekada, sada su nekako, hm, postmoderni, i to prija umornome putniku, mada ne može i neće nikada zaboraviti ono posebno, surealno stanje kada noćni tram 31 stane kod Glavnog kolodvora da svi, uključujući i vozača, odemo na burek kojim ćemo isprati svoje noćne alkoholne grehove. Nema više, nema, tako jeftinih i tako vrućih indulgencija…

A jednom sam, pre nekih tri godine, otišao i gore na brdo, popeo se pjehe uz Tuškanac pa zavio desno u Jebukovac i došao do broja 28, ušao u Jabuku posle – koliko? Osamnaest godina, rekao bih: neko ko je rođen kada sam poslednji put bio tamo, sada je već punolatni građanin jedne Nove Stvarnosti, slobodan da bira i da bude biran. A u Jabuci bilo je uglavnom sve, ili sve bitno, isto kao i ranije, što bi možda nekome drugom i u drugačijim okolnostima zasmetalo, ne meni je prijalo jer neke se stvari ne smeju suštinski menjati nego ili ih ima i žive onakvima kakve nekome nešto znače, ili treba da umru. A ne treba, sve dok je onih koji opet na jednom potkožnom i podsvesnom nivou razumeju i osećaju te nežne signale u noći, signale koji im potvrđuju da nisu sanjali da su nekada živeli, pa onda možda nije san ni to da danas žive. Nije to mala stvar i nije to za odbacivanje, razmišljao sam nekoliko sati kasnije, već pred zoru, smandrljavajući se s Tuškaca ka Ilici, znajući da sam napravio ili zatvorio, na izrecive i neizrecive načine, jedan važan životni krug. Tu, u Zagrebu, u gradu koji nikada nije uspeo prestati da bude moj, a zapravo i nije da smo se oko toga mnogo trudili ni on ni ja: tu je Zagreb, a ni ja nisam daleko, i nema nama spasa jednome od drugog.

ova se bajka ne kazuje dok se čeka kod zubara, za proveru proteze…

*

Još je veliki, učeni Ciceron jednom rekao: Praeteria mutare non possumus. Prošlost ne možemo da menjamo! Odakle onda ta neprestana potreba nekih ljudskih bića da vraćaju prošlost? Begstvo od sadašnjih problema? To je izgleda najjednostavniji odgovor za one koji po bezbroj puta prepričavaju, ukrašavaju i zamajavaju se anegdotama iz sopstvene prošlosti. Možda se u tim, po iks puta ponavljanim, nakićenim pričama iz mladosti krije potreba za očuvanjem ravnoteže između onog što smo nekad bili i onog što smo danas, jer u reci života svako od nas postavlja svoj filter i odlučuje šta da zadrži, a šta ne. Neprestano, u svakom momentu, umire poneki deo nas, a mi, kao da verujemo da smo besmrtni, čak i na sahranama naših najbližih, i zidamo svoju ličnu istoriju kao da smo Cezar ili Galilej. Besmislen napor da ostanemo zapamćeni, kada ipak, jednog dana, budemo morali da odemo? Ali, zar to nije ljudski, taj naš samoznačaj koji nam i kada smo najbeznačajniji pruža samodopadljivu sigurnost da smo upravo mi to izvanredno i unikatno delo Tvorca. Starenje, svakako, umanjuje taj naš gigantizam, iako sam svedok da se neki od mojih vršnjaka ubeđuju da su mladi heroji! Heroji koji se poštapaju, ha…osim onog, večitog deteta, koji hop, hop, hop, leti i traje, onakav inteligentan i neodgovoran, zauvek!

A šta onda da kažem ja, sa dva tako različita života za sobom? Sedim na klupi u Kensingtonskom parku, dobrano blizu jeseni života, oko mene golubovi kljucaju hlebne mrvice koje im donosim svake nedelje. Svako sa svojom sudbinom. Eto, na nekim stablima lišće počinje da žuti i pada još u augustu, slično onim ljudima koji kulminaciju svoje životne snage i privlačnosti doživljavaju u mladosti, pa onda dopuštaju godinama da ih jednostavno pregaze. Gotovo bez otpora. Dobro je napisao mudri Horacije: Est modus in rebus, sunt certi deniljue fines. Postoji mera u stvarima, postoje, konačno, određene granice za sve. Neka drveća, pak, čuvaju svoje lišće do u kasnu jesen, ono se drži kao preostale vlasi nekada bujne kose kod onih usamljenih veterana koji se šetaju po glavnim stazama u parku, doterani elegantno, sa ponekim istaknutim detaljem, na primer sa belom svilenom maramicom u gornjem levom džepu redengota, da bi naglasili svoj beg iz dosadne rutine porodičnog života. Već prastari i pregordi da uđu u neki od čađavih pabova, oni još uvek defiluju parkom, sa svojom očuvanom dopadljivošću, i to što je moguće uspravnije. Čak i kad odjednom zapljušti kiša i čovek za minut postaje mokar do gole kože kao da je upao u Temzu, pa i onda ovi večni gordeljivci bez žurbe otvaraju kišobrane, kao da se radi o suncobranu. Neka od takvih drveća kao da su se namerno osamila i postala nalik na one čudake tipične za naše Ostrvo, koji odvojeni na ledini prkose vetrometinama, do kraja svoji, i kada im osakate truplo i odvuku ga bilo do neke otmene manifakture za stilski nameštaj, ili pak do nekog bednog stovarišta drva za ogrev.

Osim ovih, postoji još jedan tip listopadnih drva u parku, takvi koji se od svog zlatnog lišća oslobađaju ne postepeno, već odjednom, rasprostirući oko sebe zlatni, meki oreol, kome se dive podjednako i deca i njihove majke, trčkarajući oko njih i posipajući se lišćem. Ipso facto, sami po sebi, oni poseduju nešto što zrači od njih, bez pretvaranja, doterivanja i kićenja, to nešto koje drugi osećaju kao moć koja utiče na njih kada se nađu u njihovoj blizini ili kada čuju njihov glas. Ljuod natura dat, nemo tollere potest. Ono što priroda daje, niko ne može oduzeti! A Petar? Koje je on drvo? Listopadno – sigurno ne! On je samozadovoljan, večan, netrošljiv, bez opadanja. Igličast! Da, i to od onih kojima vešti Japanci zaustavljaju rast i ostavljaju ih takve malecke, lepe, nepromenljive. Igličasti bonsai!

Poznato mi je da nepisana pravila okoline znaju da uguše, ili bolje rečeno, umire individualnost. S druge strane, zar svaka zrela ličnost ne zadržava svoju individualnu unikatnost? Slažem se, Petar je ima, iako nikada neće sazreti, ali je imam i ja. On možda vidi dalje od onoga što je vidljivo, osim toga je i letač. On ne stari, a poznato je da je vid kod dece bez naočara jasniji od vida jednog šezdesetogodišnjeg džentlmena. Ali ja sam podešavao svoju prirodu društvenim normama, socijalnom razumu, a on? Njegova jedina “obaveza” je da zanese, polete i ukrsti mačeve sa nekim izgubljenim kapetanom bez kompasa. Samo trčka levo-desno, kao bajagi da uživa u igrama bez granica, a jadne devojčice koje generacijama zavodi kao da im daruje ceo život (a njegov život je beskrajan), sve su one ubeđene da su povlašćene princeze, dok on nakuplja prijatne uspomene od svojih mangupluka. On je, da kažemo istinu, prilično bez srca, ali ko bi se usudio to da kaže devojčicama, omrznuće ga do kraja života!

Kao i obično, park je napunjen dečurlijom, guvernantama i psima, ali se niko od njih ne usuđuje da uznemirava golubove, jer su već upoznali moj namćorluk. Posmatraju nas, mene i ptice, sa pristojne distance, deca najotvorenije, psi ispod oka, ali svi se oni pomalo pribojavaju mene, kao da sam stari Solomon Grakač, gavran sa kojim se Petar sreo upravo u ovom parku kada je prvi put poleteo odbijajući dalje da raste. Pri tom susretu, prastari gavran, koji kažu nije badava nosio mudro ime, sažalio se na Petra, na jednog “Polutana” (ni ptica, ni pravo dete) i pomogao mu da se koliko toliko saživi sa svojom sudbinom. Što jednom tipu kakav je Petar nije bilo nimalo teško. Kada smo se mi, izgubljeni dečaci, našli u Nedođiji, Petar se već ponašao kao apsolutist sa neprikosnovenim vladarskim pravom.

Nedođija! Sve u svemu, to je bila jedna beskrajna trka: nas su jurili gusari, njih crvenokožci, a oni pak nisu imali mira od izgladnelih zveri, u čijim kožama smo bili obučeni. Tipičan uroboros, iako ostrvo nije imalo baš kružnu formu, već je nepravilno izduženo, sa grebenima i zalivima; svako je svakome bio za petama ili je vrebao ili je bio u opasnosti, takoreći istovremeno i jedno i drugo. Ali ko bi mogao da zatvori krug, čak i kada je nepravilan? Nema takvog. Samo trka u mestu, iako su stopala vrela od vriska krvi, ali umor ne sme da te nadvlada jer krvoločnom goniocu treba samo malo pa da te uhvati! Uspavljajuće priče koje majke kazuju svojim čedima, a koje je moja supruga kazivala našoj deci, nemaju kraja u izmišljanju divnih stvari iz Nedođije, iako i ja i izgubljeni dečaci, kao dugogodišnji žitelji tog ostrva, najbolje znamo koliko je opasan život bio tamo. Ali, koliko glava, toliko i shvatanja. Quot capita tot sensus.

Petar se najviše razlikovao od svih nas šestoro, mislim da je uostalom zbog toga bio vođa. Mi smo, kao što sam rekao, bili u teškoj, glomaznoj odeći od medveđeg krzna nasuprot njegovog lakog kostima od lišća. Bio je sav od trenutka, i u smehu, i u vređanju: – Poleti Karli! Ajde, sad vi, Blizanci! Krezubi, šta čekaš!? – naređivao nam je kidajući se od smeha, dok smo se mi, zalepljeni za tlo kao krznene lopte kotrljali pri padu i sami prinuđeni da se podsmevamo svojoj nemoći. Ali, kao što sam rekao, Petar je bio drugačiji i po izgledu i po šarmu i po sigurnosti kojom je uspevao da gazduje našom družinom.

A i zabranio nam je da ličimo na njega. On nas je, kako kaže Majkl Darling, oduvek držao u šaci. Iako je Majkl bio najmanji i najnaivniji od svih, i tada najspremniji da zaboravi sve iz spoljašnjeg sveta, sada, posle toliko godina i decenija (pa njegov najstariji sin Robert upravo završava u Itonu) sklon je tome da vraća slike koje je u vreme Nedođije prihvatao sa uzbuđenjem ljudskog mladunčeta. Znam da neki okolo ogovaraju Majkla da je brbljivac, koji često kaže i ono što ne treba, ali ja, ne samo zbog rođačkih veza, volim njegovo društvo. On je čovek koji vas uz neprestane anegdote lako oslobađa inertnosti. Njegova misao leti po rubovima, u čemu na neki način liči na Petra, iako je daleko od njegovog autoritativnog samoljublja. Obojica, čini mi se, poseduju izvestan manirizam, svest kako da se dopadnu, samo što je kod Petra to povezano sa uobraženošću jednog Nerona, dok je, suprotno tome, Majkl možda pričljiv, ali u suštini pristojan momak, nikad vulgaran. Ono što me najviše užasava, agresivnost prostakluka koja je u ovoj Imperiji ukroćena zahvaljujući istinoljubivim zakonima naše kraljice, neka joj Gospod daruje što duži i plodniji život, postojala je i te kako u Petrovoj Nedođiji.

U Neverlendu vreme je brzo teklo, dešavalo se mnogo promena, i lakih i mučnih, ali naše godine se nisu menjale. Na neki način, bili smo besmrtni (mada na to nismo ni pomišljali), zaboravljajući da rastemo. Potom, kada su nas doveli kod Darlingovih, sve je počelo da se odvija nekako redovno, od jutarnjeg umivanja pa do uspavljivanja uz Vendine priče, spokojno i sa merom, bez pokojnog kapetana Kuke i njegovih, takođe pokojnih gusara, neka Gospod oprosti njihovim mračnim dušama. I bez Petra, koji se, prema očekivanjima, vratio u Nedođiju. Priznajem, u početku nam je nedostajao. Ali vreme je i dalje teklo, pa su meni, posle trinaesetog rođendana koji smo sa Darlingovima i mojim novim drugovima iz koledža nezaboravno proslavili u porodičnoj kući, počele da rastu dlačice po bradi i telu, a to je kažu znak puberteta, period života u kome se dete inicira u odraslu osobu.

Sećam se, tada, uz opšte odobravanje i žamor svih prisutnih, Vendi je prihvatila da iseče rođendansku tortu i kada se nagnula nad sto, haljinica joj se podigla, visoko, gde završavaju čarape, i ja sam ugledao njene bele butine i osetio (prvi put ovako javno, i mnogo sam se postideo zbog toga) muško uzbuđenje. Bio sam takoreći ljut na sebe, ali sam tada obećao sam sebi da se nikad, evo to kažem prvi put, neću odreći Vendi. Obećanje sam održao, uzeo sam Vendi za ženu. Ex parvis saere magnorum momenta rerum pendent. Važne stvari često zavise od nevažnih.

Prošle nedelje smo sahranili Barnija, mlađeg od Blizanaca. Poginuo je besmisleno, za vreme svoje nedeljne jutarnje šetnje po Trafalger skveru. Jadnik, sluh mu nije bio baš najbolji i dok je prelazio ulicu nije čuo glasna upozorenja vozača kočije. Zatim je vozač kome je očigledno bilo jako žao, izjavio kako je vikao iz svog glasa, ali to uopšte nije dopiralo do čoveka koji se zagledan u nebo, nešto smeškao sam za sebe.

Sa Barnijem nikada nisam razgovarao na duboke teme, kao o politici Dizraelija ili o umetnosti prerafaelita. On je zadržao svoju prostodušnost i simpatičnost iz vremena Neverlenda. Svima nam ga je bilo žao, a Vendi ne izdrža i zaplaka. Zaista, pod budnim okom Darlingovih, svi mi, izgubljeni dečaci, dobili smo solidno obrazovanje i dovoljno početne materijalne sigurnosti što nas je spaslo od zaletanja i rizika srednjeg staleža. Bila nam je potrebna dobra profesija. Ali sve naše pretpostavke o sudbini toliko su nedovoljne i u krajnjem smislu početničke! Eto, ja sam već u godinama iako, da kucnem u drvo, držim se dosta solidno. Ali sam prestar, na primer, da očekujem da me pozovu, hvala Bogu, u neki od onih besmislenih ratova, iako su tu moja trojice sinova koji su još uvek taoci za takvu obavezu, samo ne znam da li da se brinem ili dičim zbog toga. Ali evo, s druge strane, da uzmemo Barnijev slučaj. Ostao je em momak, em bez ambicija da se dokaže na društvenom planu, dobrodušni mlitavko na čiji račun se Majkl često šalio, isto tako dobrodušno kao: – O, Barni, mek si kao pamuk, ali je pamuk mnogo lakši – i slično tome, a Barni bi se smejao na svoj račun…

Znam vrlo dobro da Vendi, vremešna kao i ja, dostojanstvena i poštovana kao što i priliči dami njenog kova i statusa u našem društvu, još uvek zaljubljena u Petra Pana. Namerno ne kažem “Petar” nego “Petar Pan” jer su njeni osećaji i slika koju gaji o njemu, na hiljadu kilometara i na hiljadu časova udaljeni odavde. Onde su, u Neverlendu, i tada, kada je bila devetogodišnja devojčica. A šta bi mogla da se seća, pitam se, jedna odrasla ledi koja već ima i unuku, iz vremena kada je bila tako mlado (i u svakom slučaju bezpolno) biće? Čime još može da se hrani njena fantazija i to zbog jednog neodgovornog putujućeg srcolomca? Šta je to ona našla za vreme svog kratkog, mada istini za volju uzbudljivog boravka u Nedođiji, te je do dan danas drži u zanosu? Znam da ako ga upoređuje sa mnom, sigurno će biti na moju štetu. Jer imam debelo, neizvežbano telo koje posle tridesete izgleda kao da je pod vodom, bez forme. Jer sam predvidljiv u izboru onoga što činim i onoga što kažem – Vendi sigurno misli da moja ličnost nema treću dimenziju, nego da je ravna kao karta iz špila, za razliku od “lucidnog” uma Petra Pana koji ume da se kreće na rubovima ambisa, a pritom da uspe i da se poigra rizikom. A ja, dodirujem zglobove šaka da bih proverio da li mi rukavi od košulje stoje paralelno sa onim na sakou. Jer ono što se očekuje od mene je da govorim precizno, uz dobar akcenat i gramatičke konstrukcije rečenica, pa Majkl mi kaže, iako znam da je dobronamerno: tvoj akcenat ipak otkriva da ne potičeš iz starih aristokratskih porodica”. Ali, habet suum venenum blanda oratio. Laskavi govori imaju svoj otrov. Na kraju, iako ne verujem da bi Vendi dotle došla, ne bih želeo da krivim sebe za nedostatak ljubavi prema deci. To nikako, daleko je od istine. Možda sam izgradio izvesnu aristotelovsku distancu između delova kuće i njihovih namena. Nije mi bilo baš prijatno kada su deca bila mala da ulazim u njihove prostorije, pune mlečnih dečjih mirisa (za razliku od Petra koji je bez pardona i to kroz prozor upadao u dečje sobe). Uostalom, to je posao doilje i majke. Obratno, ne volim ni kada Vendi ili Džejn bez najave upadnu u moju radnu sobu. Ali, to nema veze sa ljubavlju, već sa pristojnim navikama da se poštuje svačiji mir. Kao što izjutra volim zvuk novina dok ih listam. Moram da priznam da se ne snalazim baš dobro u ženskom društvu. Još od Nedođije, pa preko kuće broj 14 i godina provedenih u koledžu, uglavnom sam se kretao u muškom društvu. Još od mladih dana često večeravam u svom Klubu, razume se samo za muškarce, i tamo godinama održavam apsolutno korektna prijateljstva u pušionici ili oko stola za bilijar. Jednostavno, lakše mi je sa muškim polom.

Pa ipak, i sa svim svojim manama, nisam baš toliko običan. U rever volim da zadenem žutu, nerascvetanu ružu, zapravo pupoljak i kao takvog me prepoznaju u Klubu. Kao što sam sklon purama srednje veličine, tako mi se dopadaju žene u belim bundama. Zar to nije otkačeno? Osim toga, imam zaista neverovatnu sposobnost da hvatam i zviždučem tonove iz najnovije operete. To je u Klubu na velikoj ceni.

Kao usvojenik, što su uostalom bili i svi izgubljeni dečaci, preuzeo sam prezime Darling. Majkl se šalio da su se posle našeg dolaska u kuću br.14, Darlingovi namnožili više od duplo. Zaista velika porodica. Ali, g-in Darling je znao sve da nas drži u svojim mekim rukama. Iškolovao nas je, vaspitao da budemo dostojni građani Imperije. Ovi moji kažu da sam u Nedođiji ja bio najsimpatičniji negativac među izgubljenim dečacima. Krezub, sa samo tri zuba. Ali sam upravo ja bio taj koji je po nagovoru Zvončice, gađao Vendi strelom. Ona je kao ogromna bela ptica letela u vazduhu, i neko od nas, mislim Mršavi, koji se oduvek pravio kao da se seća ranijih događaja pre što su ga doveli u Nedođiju, reče da je “Vendi” ime ptice. Zvončica kao da je samo na to čekala, poče da ciči: Petar želi da ustrelite Vendi! Brzo, brzo, Krezubi! Petar će biti zadovoljan. Poslušao sam je, a bio sam odličan strelac, i pogodio sam Vendi tačno usred grudi. Kada je pala na zemlju, bio sam veoma gord na sebe, ali se odmah videlo da to nije ptica, već nešto sasvim drugo. Dobro je pogodio Horacije: Nec semper feriet ljuodcumuljue minebitur arcus. Strela uvek ne pogađa cilj u koji je uperena. Neko je spomenuo da se radi o devojčici. Prebledeo sam i počeo da drhtim. Do tada nisam video nijednu devojčicu, osim Lepe Mame u svom snu. Znam da sam tada pomislio:”eto, sad kada je došla prava mama, ja sam je ustrelio”. Bilo mi je neopisivo žao zbog učinjenog zla, iako me na to nagovorila ljubomorna Zvončica, te sam odmah primio na sebe kaznu, da budem ubijen od ruke Petra Pana i to istom strelom kojom sam pogodila Vendi. Srećom, upravo u trenutku kada sam klečeći čekao kaznu. Neko je čak čuo da je izustila : “Jadni Krezubi…” (iako mi nikako nije jasno otkuda mi je već zapamtila ime). Strela je srećom pogodila dugme, inače poklon od Petra (što je on često isticao!), i to joj je spasilo život.

Vendi nas je zaista tretirala kao majka, manje svojom voljom, a više po našoj želji – nama u Nedođiji je bila potrebna neka osoba koja će se brinuti o nama kao majka i pričati nam priče za “laku noć”. Otkako smo se preselili u London, ulogu majke, što je bilo normalnije, preuzela je g-đa Darling, ali pokroviteljska Vendina pažnja prema meni produži, isprva pomalo sestrinski, zatim u braku, a traje i do dan danas, u vidu onih svakodnevnih sitnih pažnji – koje cipele idu uz određeno odelo, da li da odaberem šešir ili polucilinder kad idemo u vizitu, da ne pijem previše vina (dovoljan je samo njen poluosmeh, ona tako nešto nikad ne bi rekla glasno u društvu) i slično. I tako je ispalo da sam za svoju suprugu uzeo svoj “ulov”, svoju “majku”, svoju “rođaku”. I normalno, u tom smislu, sa istim prezimenom kao moje: Vendi Mojra Anđela Darling. Odnosno, moje kao njeno. Možda je otuda naš brak oduvek delovao pristojno, kao što i treba da bude. Stvorili smo i tri sina, dobro građene i vaspitane, kakve samo može da poželi naša Kraljica. I jednu ćerku, malu Džejn kojoj je Gospod podario ćerku Margaretu, moju unuku. Udxor bona optima possesio. Dobra žena je najbolje imanje.

Zato ne uspevam nikako da shvatim otkuda su mi se javili ovi problemi sa spavanjem. U Nedođiji sam spavao bukvalno pod zemljom, u nekom vidu podruma i to na tvrdom, ledenom tlu, na improvizovanoj postelji od lišća i jedino me je grejalo životinjsko krzno u koje sam bio obučen. Iz pretećeg mraka oko mene možda su vrebali gusari, divlje zveri, aveti i noćna čudovišta, ali ja sam i tada spavao bez problema, spokojno, kao beba. Danas, pak, živim u velikoj kući, da ne kažem palati, sa poslugom i u najudobnijoj spavaćoj sobi, sa mekim, pernatim dušecima. A ipak se noću budim, u znoju, nespokojan i dugo zatim ne mogu da zaspim. Kao da se ispod tih širokih dušeka zaglavilo zrno graška, pa otuda bode li bode. – Rođače, to te kljuca vreme. Ostaresmo, rođače, ostaresmo sami…- Sami? – Sa sobom. Sami sa sobom. A onaj nevaljalac, u to sam siguran, jedne noći će, dok se ja prevrćem u postelji (krezub kakav sam bio u Nedođiji, ali šezdeset godina stariji) doleteti u sobu moje unuke Margarete, baš kao što je doleteo u sobu moje ćerke Džejn i u sobu moje supruge Vendi. Sešće, kao što uvek i čini, na njen krevet i kukuriknuti! Kad se Margareta bude razbudila, ugledaće jednog lepuškastog dečaka. Ali neće uspeti, ispod te dopadljive fizionomije, da sagleda kako je taj dečak i prilično loš. No ne loš po tome što nikad ne briše svoje cipele, nego zato što ne vodi brigu niočemu osim o svom ćefu. Ali moja unuka Margareta, kao i Džejn, kao i Vendi pre nje, neće videti ništa drugo osim lepog veselog dečaka, koji će je naučiti da leti i to pravac ka čudesnoj, tajanstvenoj zemlji Nedođiji. Tako će se to produžavati zauvek, i kada se pretvorim u kosti i prah i pepeo, onaj će Petar Pan dolaziti devojčicama, kukuriknuti i zavoditi ih, uvek podjednako nezreo i večno mlad. Neki starci vremenom podetinje, ali on nikada neće ni ostariti.

Kada budem umro (verovatno od srčanog udara), moja Vendi, s reputacijom poštovane udovice, biće bolje materijalno obezbeđena nego što se nada. Moji sinovi će me pamtiti sa poštovanjem čudno sličnim strahopoštovanju koje su imali u mom prisustvu. U The Timesu, među nekrolozima, moj će biti jedan od najprimetnijih u toj rubrici. Verujem da će Vendi, Džejn i Majkl pustiti po koju suzu na mojoj sahrani iako će im pri odlasku sa groblja, on najverovatnije da ih razvedri ispričati neku šalu iz svog bogatog arsenala. Meni će sve to biti svejedno iako će me, pretpostavljam, u trenutku smrti preplaviti izvesna začuđenost. Šta se Petra tiče, ako mu kojim slučajem spomenu da sam umro, sigurno će se počešati po svojoj nemirnoj kosi i upitati: – Krezubi, ko li to beše?

Eto, i golubovi su odleteli. Lepo su se nagostili i ljubazno se pozdravili sa mnom. “Doviđenja, do sledeće nedelje u isto vreme”. Kao što kaže ko, ako ne mudri Horacije: Singula de nobis anni praedentur euntes. Godine nam prolaze uzimajući jedno po jedno. – Da li bi želeo da se nekada vratimo u Nedođiju? – upitao me je Majkl pre neko veče. – Ovakvi? Sigurno ne. – U pravu si. Zaista se toga nisam setio – zasmeja se on, sa malom dozom ironije koju je mogla da dozvoli njegova vedra priroda. Ali sam tada vrlo dobro znao da smo i obojica postali tužniji.

*

S makedonskog preveo autor