Snimci sa svemirskih letjelica
Potvrđuju da je Sunce Feniks-ptica
A Zemlja ostatak pepela njena
(pepelom ljuska jajeta pokrivena)

Udišuć pjevne ptičije izdisaje
Pleše da ne padne zemaljsko jaje,
Uči se održavanju vatre
I da ga oganj ne satre

Izmeđ pepela i plama
Gdje se razmeđuju svjetlo i tama
Ko je kome prošlo, a ko buduće
Ko čije umrće, a ko uskrsnuće?

Siđeš li niže ka Kelvinovoj nuli
Gdje Feniks se kameni u grb Tota,
Mnoštvo se u Jedno vraća u gunguli
Potpune smrti il potpunog života.

U Austinu
Virginia u sobi do
preko mobitela sluša argentinske cajke
Bo prži neko kinesko jelo
čiji začinjeni oblak
kiši nad mojom sobom
Will nit’ mrmori nit’ govori
Hitchcockove ptice
ispuštaju izmet i krikove
ko da škripi stiropor a ne živi stvor

U Austinu
zrake sunca su zvučne žice
i nema Hrvatske,
mile majke
i svega što me veže
i svega što me steže

U Austinu za najboljih dana
Kučka Virginia radosno dijeli
svoje zamrznute empanade
Bo je bolji od rođenog brata
Will jednostavno ne postoji
a Emir je sreća sama

U Austinu za najboljih dana
nema kiše
stvarnost bliješti
i lagano se krčka
na plamičku osljepljujućeg sunca
i Hrvatska je tek udaljena zvijezda
koja žmirka
na skype profilu mog kompjutera

U Austinu
moja su crijeva zdrava
alkohol teče u potocima
Mehiko je tako blizu
i ja se topim od ljepote
skupa sa šećernim lubanjama
na paklenim
teksaškim otocima

__________Ova bajka se ne kazuje za vreme kafe-pauze…

___________IV.

___________Kad odem iz prirode, oblik tvarni
___________Nikad više neću pripozvati,
___________Već onaj što ga grčki kovinari
___________Tvore u emajlu, liju u pozlati,
___________Da im ne zaspi sanjivi car, il
___________Na zlatnoj grani ću zapevati
___________Za vizantisku gospodu i gospođe
___________O onom što bi, biva, ili će da dođe.

___________(V. B. Jejts: Putovanje u Bizant)

Na suprotnoj obali, iz dubine šuma, u izmaglici posle kiša, probija se skoro vertikalno ka nebu, jato, čiji krik zaječa i zgasnu pred uznemirenim pogledima ljudi i konja sa ove strane, i samih potopljenih u sluzavoj tromosti močvare – bezimeni pripadnici divlje kentaurske horde koja besciljno luta pred srdžbom Gospodara podzemlja.

Već puna dva dana i dve noći prate reku. U početku su se obmanjivali, prestići će joj žubor, a sada, i zbog sablasnih letećih senki za kojima zaostaje odjek užasnog piska, voda im nalikuje na nepomično, zlokobno, tamnozeleno blato. – Otkud se nađoh u ovom bespuću? – bulji u tu omađijanu prazninu jahač, kroteći s mukom nervoznu životinju. U grču mišića, hladnom znoju pastuva, naslućuje nadolaženje sopstvenog ludila, isprepletanost zamaljskih i đavoljih staza, kada se uzde prepuštaju na milost i nemilost onom drugom, zaluđenom, od kojeg se razum izmiče. U velikoj godini mraka, jahač raspoznaje znake. Znake izvan knjige, izvan reda pisma.

Tu je skriven dah predaka – koščati kažiprst Orijentalca kruži po usecima – Urezali su tajnu i iščezli. Munja i grmljavina objaviše da je vreme da odu. Ko su bili oni? I za svece, sunčani dani su kao ptice selice. Tren… i već jesen. Muk. Ali kamen im čuva rane od tuđih zaborava. Pruži mi ruku… osećaš li kako se strast oslobađa iz kamena? A misliš, kamen je, krvi nema da strada… Želiš ga?

Zadržavajući mu dlan između svog i amajlije, Sirijac podiže pogled ispod niskih pramenova posedele kose: – Velmoža si. Pratioci tvoji oholi su i oštri ljudi. Ali se ja ne bojim mača. Strah sam ostavio u Bejrutu, u pepelu onoga što je bio moj dom. A rečeno je da samo ja mogu da budem darodavac koji će da preda kamen uz blagoslov. Ja, potomak Seta, koji je silnom Roberu Giskaru predvideo zadnji čas. I rečeno je da će kamen prolaziti kroz stotinu života. Moj i tvoj su samo gutljaji njegovog nepresušnog toka.

Sirijac se isceri, navodeći najmlađeg, golobradog pratioca (još uplašenog pričama o krvožednoj Gilo koja u bespuću paukovom pljuvačkom siše deci krv sve dok im ne ostane samo obešena koža) sitno da se zakašlje, zatreperivši za tren obremenjeni prostor kao lakonoga iskra koja se gubi u zagrljaju tišine: – Ne nadaj se da će te ovo zaštititi. Barem ne tako kao što zamišljaju praznoglavci kiteći se zlatnim lancima… Krhak je svet u kome princeze prodajemo varvarima za po dve godine mira. Niko ne može za sebe da tvrdi kako je nevin. Horde sa Istoka su stoglave aždaje, ratnici sa Severa leden vetar sa beskrajnih stepa koji pustoši sveti Grad. Do sada je Carstvo uspevalo da im koristi žestinu jednu protiv druge, ali šta posle? … Kamen ti neće pomoći ako zadovoljiš samo oči, ne gledajući ništa osim tamne površine svetlosti. Ako pak svetlost traži pribežište u tebi, možda će ti dozvoliti da saznaš deo njene mudrosti. Nagoveštaji izbijaju iznenada kao zelena mahovina na goloj, usamljenoj steni. Iako upozoren da će prvi koji stupi na trojansko tlo biti odmah ubijen, sin Laertov prvi iskoči sa broda, ali pravo na svoj štit koji prethodno izbaci na obalu, živ ostade i zaradi poštovanje.

Mešaju se krvi iz očnih duplji junaka u oklopima medove boje, dok im iz prepolovljene zenice klija seme poljskog cveća. Zarumeni se reka, i bojni poklič, i predsmrtni hropac, doplivaše i odoše među talase – gordi gnev ubijenih koji su prekoračili hibris. Spojeni su sada belobradi veteran i žutokljuni momak u večnom zagrljaju Haronovih voda. Svi koji smo se tu našli, a ostali živi, imamo po jednog Patrokla potopljenog u konačnoj osami, koji nečujno tuži za Suncem pod kojim bi nadničio danonoćno samo da ponovo oseti dodir zraka. Jutro posle bitke zatiče čopor koji se hrani leševima, prekrivenim sitnim snegom: prizor od pranastanka sveta. Ima isti utisak kao pred nemi ples sa devojkama kod severnih varvara – u sve bržem tempu, momak iskušava devojku, terajući je da ga sledi u izvođenju živih figura, svake teže od prethodne. Tamo se slavilo zdravlje, ovde smrt, ali u obe slike, svetlost koja se razlivala po telima i po celom predelu (slična onoj koja probijajući se kroz male otvore na razapetim metalnim mrežama protiv insekata, ispunjava utrobu sobe) beše kao milost nebesna koja razotkriva onaj naizgled sređeni odnos koji dole vlada između lika i glasa, između predmeta i pokreta – blaženo milovanje eteričnog Oca. Oseća tu bezmernu blagost i snagu, koja se prostire koliko iznad, toliko i ispod oblaka, nadvijenih devojačkim loknama: bljesak postanka svugde, svugde…

Podsmešljiv, izboran glas Sirijca grubo ga povuče ka hladnoj pari krajbrežja: – Onaj koji je pre mene imao kamen pomutio je lakomost sa bezumljem. Poznavali su ga pod imenom Konstantin Anastazis, učen patricij poslat iz prestolnice da upravlja našom provincijom. Kažu, žarko sunce je podbadalo sujetna maštanja istočnih vlastodržaca o nepreglednoj moći njihovog samovolja, poduprte njihovim gigantskim statuama. Tamo, čovek više traži i uzima, zavaljen u širokoj ljuljašci, sa odabranim biljkama unaokolo. Tako i Konstantin, doznavši za kamen, i protiv svoje volje poče da se muči bezumnim mislima o svemu onom što bi mogao da priušti kada bi ga posedovao. Vraćao se knjigama, dugim molitvama, ali bi uvek, među ispisanim stranicama ili među ikonama, ugledao kamen. Započe da traga – isprva neprimetno, zatim sve nervoznije; na trideseti zalazak sunca, pred grobom mučenika u apsidi martirijuma, jedan od doušnika mu došepnu da je kamen skriven u kući trgovca Moše, sina Azajevog, u jevrejskom kvartu. Naredi da mu trgovca privedu pod stražom, pa ipak, zbog milostivog carskog zakona koji je Jevrejima dozvoljavao da se zapošljavaju čak i u dvorskoj administraciji, reši da ga dočeka sa osmehom.

Zamišlja ih – napetost tela dostojanstvenika, loše prikrivena smaragdnom kadifenom tunikom i iskeženim grčem na licu i sitna, povijena figura Jevrejina, koji se duž celog puta od kožarskog dućana do palate opraštao od šala za porodičnom trpezom, od svečanog mrmora u sinagogi, tako da kada stupi pred moćnika, beše takoreći očišćen od straha, podgrbljen zbog nasledne kostobolje, a ne iz poniznosti. Pomisli kako se trgovac podsmevao nadmenim hrišćanskim gospodarima kojima, trošeći umešnost na oblačenje, češljanje i kovanje zavera na hipodromu između dve trke, nije padalo na pamet da se iole sete svog naroda.

Ponovo, promukli glas Sirijca raspori živo klupko zamišljenog prizora: – Jevrejin nije hteo da koristi kamen. Kažu tako ga je savetovao njihov rabin, ponavljajući Hilelove reči: “Ne izdvajaj se iz zajednice!”, “Ne veruj u sebe sve do dana smrti svoje!” . Isticao mu je primer Šimona, sina Zominog, koga su zbog oštroumlja i milosti nazivali samo Ben Zoma, dragog čak i u izreci “Ko ugleda Ben Zomu u snu, postaće mudar”, a ipak, zamajen tajnim učenjima, on uđe u pardes i oprosti se sa umom. No Moše ben Azaj ne mogaše da se odvoji od čudesnog kamena, nego ga čuvaše u jednom kovčežiću, zaklonjenom u skrivenoj pregradi u zidu za koju je znala samo njegova žena. Svake večeri se zaključavaše u odaji, otvaraše kovčežić i omadjijan, zureše u njega. I kada ga Konstantin stavi na najžešće muke, on mu ne priznade gde ga krije. Tada Konstantin iskoristi dobro znanu mu podmuklu lukavost i naredi stražarima da dovedu u podzemno mučilište Mošinu ženu i decu. Umesto oca oni ugledaše obezličeno telo, razapeto u lancima krvavo meso koje se previjalo i cvilelo, i usred tog užasnog spleta, nešto što je bilo lice, sa jednim iščupanim, drugim izbezumljenim okom iz koga vrištaše nepodnošljiva bol. Rahela, pokorna žena Moše ben Azaja, neprestano napajana istorijama o pradedovskim mukama, ne mogaše da izdrži bezumni očaj ljubljenog oka koje je više ne prepoznavaše. Konstantin Anastazis dobi kamen… I zakači ga oko vrata. Kažu, kada se sledećeg jutra pojavio pred slugama svojim, kosa mu je bila posedela, pogled divlji. Zajezdi poljem, u purpurnom ogrtaču koji se vijorio za njim, i terajući konja u besni galop, nestade pred iznenađenim pogledima vojnika sa gradskih bedema. I…

Suočen ponovo sa napregnutim licem najmlađeg pratioca, pomišlja koliko se pogrešno procenjuju uzbuđeni momci koji se po gradovima troše na laka zadovoljstva, a rastrgnuti su nemirom i bezuspešnim traganjem za smislom.

– …nikako da se vrati. Prvo su našli podivljalog konja, zatim, na jednoj šumskoj ledini, i njega, sa rascepljenom lobanjom. Raščulo se da je ime konja Teofilo, isto kao onog što prodade dušu đavolu i sopstvenom krvlju potpisa sporazum sa nečastivim.

– A kamen? – šištanje sopstvenih reči mu je nalikovalo na prigušen eho iz pakla: – Otkud on kod tebe?

Sirijac se izbulji zakrvavnjenih, okruglih očiju: – Govorilo se da je u konja ušla duša izmučenog Jevrejina. Udar kopita posred čela nije mogao biti upravljen tako precizno od beslovesne životinje. Bio je vođen čovečjom rukom…

Da li mu se pričinjava da glas Sirijca starački zatreperi, ili to što očigledno onemoća je zbog udara pesnice trenutka koji drobi sve prisutne: – Kada sam ga zgrabio, kada sam osetio njegove pore na mojima… bio sam momak u nezapirljivom trku. Visok kao Vi, snažan i žedan…a, sada…

Isušena, iznemogla ruka mu nudi kamen, i plemenitu poruku ljudi zlatne rase, bogova sa ljudskim likom koji su uživali u svetu belih jednoroga, poruku osuđenu da se provlači kroz pohlepu, lakomislenost potomaka od blata, kojima su pripadali i sin Azajev, i patricij Konstantin, i bedni Sirijac, i on sam, i mladi pratioc koji omađijan guta kamen lakomim pogledom – svi zatočenici sopstvene niskosti.

I otac njegov, zaljubljenik u Platona, izbezumljeno mu šaptaše na samrtnoj postelji, češući se po kosi kao da trebi vaške: “Vidiš li one smokve? Tvoja majka ih donese. Misliš lepe, sočne. A iznutra? Boja carska, tamni purpur, a smrde! Smrde! Truje me, sine. Evo, u supi, nešto pliva. Tvoja majka, kučka, kaže, sveža riba. Parčići sočni, i ikra, da ti pocuri voda na usta. Rasekoh meso, pomirisah – smrdi!”.

Najprivrženijoj, jedinoj koja je u mučnim godinama izgnanstva podnosila sa njim sve teškoće po pustom ostrvlju, koja ga je hrabrila, savetovala, rodila mu i othranila sa toplinom majčinskom dva sina – za nju je bio ubeđen da ga truje. njegov otac, svetli učitelj i savetnik, ne mogaše da se spasi zverskog belega. Što on, niži i uprljaniji od svog oca, može da obeća za sebe? Samoizgnanstvo, ali gde? Otac je imao dom, biblioteku, imao je vreme da mu u tople večeri tumači slova o životinjama, a ipak ne izdrža. A šta on sam poseduje: opustelu roditeljsku kuću (koju njegov brat, obuzet lukavim planovima evnuha, ni ne obilazi), nema ko da čuva. Otkako su oni, koji sebe zovu spasiocima vere, sa ogrlicama od zuba divljeg vepra oko debelih vratova, upali u Carski Grad i razbacujući psovke i oglodane koske sa danonoćnih terevenki oskrnavili trgove, nije siguran da li će se sledećeg puta zadržati samo na razrušenim kapijama i grabeži. Nosi vojnički čin, pronijar, ali šta u ovim vremenima znači da se bude mali vojskovođa – optužbe, zavere, nesigurnost, pred kojima se neprestano izmiče, dok ga na kraju ne usisaju u sebe…

Možda ga je Gospod namerno stvorio beščednim, lakše da se otuđi od svega osim od krhke odbrane misli. Ako mu je suđeno da gubitak pretegne nad radošću, zar prisvajanje ovog otiska kojeg je zanos božanskog plesača ostavio u mekosti kamena, ne predviđa konačni poraz? Kada bi ga odbacio u najdublju pećinu, u najudaljeniju pustinju! Koliko “treba” je nemoćno u životu! Pratio je Sirijca po celom Carstvu, sav u grču, a sada, kada ga stiže u prebivalištu šumskih gnoma, takoreći bezvoljno prihvata izrezbareni kamen. Da li da ga dobaci najmlađem pratiocu, čiji mu oštri pogled kao sečivo probija leđa… Ili, uz pobedonosni osmeh, da ga sakrije u nedra… Svejedno je. Neprozirno oko iz sredine kamena bezosećajno ga posmatra – mrav, bezvredna čestica u bezličnosti Vremena. Sledećeg dana, ili posle deset godina, prekriće ga neka druga čestica, naivna, ili oštroumna, ili stradalnička, ali isto toliko beznačajna – ljudski, suviše ljudski…

5. mart, Skopje

“Besarabijsko vino koje miriše na sunce i na stenice.”

Isak Babelj

Željeznička stanica Skopje, sat je stao u 5 i 17 minuta.

Reklamni slogan knjižare: Da čitaš e kul – Tabernakul.

Neki vojnik, Makedonac, u mom vodu u Kninu dobio je za nagradu kao primjeran vojnik knjigu Čingiza Ajtmatova “I duže od veka traje dan”. Tražio sam da mi je posudi, da čitam. Nije dao. Čuvao je tu knjigu, svuda je sa sobom nosio.

Skopski zatvor zove se Idrizovo.

(u Skoplju sam pisao ćirilicom, pisanim slovima)

16. mart, Rim

L. sanjala da okolo nosi otkinutu glavu svoje kćerke. Rekao sam joj da to nije opasan san, iako o snovima ne znam ništa. Učinio sam to da opet ne bi sanjala i pričala mi.

Kupio sam dvije olovke, flomastera. Provjeravam kako pišu.

U izlogu knjižare Šostakovičeva biografija. Uplašen, ružan čovjek na koricama.

17. mart, Rim

Razmišljati o tome kako jabuke trunu iznutra.

S. ima vizitkartu s vlastitom fotografijom. Pruža mi je, ponosno.

Na književnom predstavljanju sitne, mlade Talijanke, s motociklictičkim kacigama pod rukom, umjesto torbica.

16. februara 1968. studenti arhitekture u Rimu napali su policiju. Tako je počela revolucija. Studenti arhitekture, u Rimu.

Vlak isplovljava iz stanice Roma Termini, na podzidu stari, skoro izblijedjeli mural: PARTIZAN. (pet sati i pet minuta, popodne)

18. mart, Milano

Dvadeset prvi kolosijek na glavnom kolodvoru u Milanu, odakle se išlo u Auschwitz, uskoro se otvara kao muzej.

19. mart, Milano

Trenutak bezbrižnosti u 6 i 30, ujutro pred polazak u Trst, u skautskome hostelu “La Cordata”.

Putovanje prugom kojom su se milanski Jevreji vozili prema Auschwitzu. Samo što na njihovim vagonima nema prozora, da se gledamo. Ovom prugom putovao je Primo Levi.

Stjuardesa u vlaku, ponavlja: “Dolce, salato, snack.” Dugotrajuće talijansko K, kao kad kotač pređe preko spoja dvije šine.

Prepoznao me čistač voza, Bosanac iz Tešnja (Jelah). Nakon tri rečenice rekao mi da muslimani nemaju gdje, a Srbi imaju Srbiju, Hrvati Hrvatsku. Oniži, ćelav, u narančastom radnom odijelu, poput američkih osuđenika na smrt.

Selo u Meksiku, u Sonori, iz kojeg su ljudi zaposleni kao ubojice ili kao portiri. Priča Roberta Bolaña.

Na stanici Mestre vlak se isprazni. Nitko ne ide u Trst.

Klistir za sjećanja.

Bosanac iz Jelaha mi je pred Trstom poklonio vlažne maramice za ruke, koje su dijeljene uz “dolce, salato, snack”. Neraspakirane, putnici bacali. On kupio. Nešto mi je morao donijeti, znao sam.

6. maj, aerodrom Pleso

Bosanac, na početku rata bio predstavnik velike sarajevske firme u Parizu. Ostao tamo. Kaže mi da je pomogao mnogim ljudima. Spominje imena. Neki imaju tu potrebu, stalno govore da su pomogli.

“Pažnja, mole se putnici da ne ostavljaju prtljagu bez nadzora…” Da kofer ne ugrize dijete.

Miris pržene kave u zapadnim dijelovima grada.

Miris kerozina istovjetan je mirisu petroleja, kad nestane struje, krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih. Petrolejke i avioni.

6. maj, aerodrom Frankfurt

Moda rezidencijalnih književnih stipendija. Volio bih dobiti stipendiju na frankfurtskome aerodromu. Mjesec ili dva. Napisao bih roman-reportažu.

Gledam buduću suputnicu za Helsinki kako plastičnom vilicom nabada voćnu salatu iz plastične čaše. U sigurnoj smo zoni. Ovdje na kilometre uokolo nema nijednog metalnog predmeta, nijedne ubistvene vilice i kašike.

Plač djeteta pred let za Helsinki.

Aerodromski čistač – indijsko lice, ozbiljan i jako star. Ima 400 godina. Sitne figure, spor, ali lakih pokreta. Bez gravitacije. Ako bi Bog došao na Zemlju i uobličio se u čovjeka, čini mi se da bi ovako izgledao.

Za JL bih napravio intervju s aerodromskim čistačem. Bio bi najavljen na naslovnoj stranici. VS bi ga fotografirao. Razgovor s (možda) Bogom.

7. maj, Helsinki

Grad su napale sive šume. Nevidljivo bogatstvo. Led izbija iz svake stvari. Duga zima.

Nema grafita na zidovima.

KAPELICA TIŠINE

465.000 ljudi na Picassu, na izložbi kakva je sad u Zagrebu. Finaca je manje od pet i pol milijuna. Zagreb veći od Helsinkija.

Glavne finske dnevne novine zovu se HELSINGIN SANOMAT. Sanomat, stroj za proizvodnju snova, džuboks za snove.

11. maj, Ljubljana

Hotel Slon, bio tu s Javorkom 1976. Sjećam se sobe. Ostavljam torbu, ali neću prenoćiti.

Ulični grafit: “BITI ALI NE BITI” Razlika između slovenskoga i hrvatskog jezika kao razlika između Hamleta i budizma.

Jeste li vi M. J. pita čovjek jakog srbijanskog naglaska, na mračnom ulazu u podzemnu garažu. Nigdje nikog, osim njega. Jesam. Ozaruje se, grli. Da sam drukčije govorio u prošlih dvadeset godina, ubio bi me i nitko ga nikad ne bi ulovio. Ovo je dar, tješim se.

Mostar – Sarajevo – Frankfurt – Moskva – Lenjingrad
i natrag.
Ništa posebno kažeš, književnik, na koga li si?;
ćaća bi ti odveo kravu
na stočnu pijacu i tri sata bi pričao o tome,
očima nismo trepćali.

U šetnji parkom, da bih se odmorio, sjedam na klupu blizu mjesta gdje se igraju djeca. Tu već sjedi stariji čovjek, vjerojatno umirovljenik kao i ja. Gledamo dječju igru. Moj susjed mi kaže: “Pogledajte onog dječaka što stoji sa strane. Promatra djecu, a izraz mu je ozbiljan, veoma ozbiljan, rekao bih čak žalostan.”

Gledam i ja tog dječaka. Djeca se veselo i bučno igraju, ali pozornost mog susjeda i moju privlači usamljeni dječak čiji izraz ostaje jednako turoban.

“Što mislite, zašto je žalostan?” pita me susjed.

“Teško je reći zašto su djeca žalosna”, odgovaram. “Postoje tisuće razloga. Neka djeca nisu ni u stanju osjetiti ono što uobičajeno zovemo žalošću, jer gladuju, čak i umiru od gladi, i od toga nema ničega žalosnijeg. A neka pak tuguju možda zato što su iz bilo kog razloga ostala bez nekog roditelja. Neka zato što im nitko ne poklanja potrebnu brigu i nježnost. Neka naprosto zato što su izložena nasilju bilo koje vrste – u obiteljskom domu, u školi, ili drugdje. A neka, inteligentnija i senzibilnija, čak i zato što već u toj ranoj dobi osjećaju stanovit nesklad između svijeta u kojemu žive i sebe, svojih misli, svojih osjećanja. Ovaj mališan ovdje očito se zbog nečega ne može uklopiti u to dječje društvo, a želio bi to.”

“Ispričat ću vam priču o jednom dječaku kojega ne mogu zaboraviti”, kaže mi susjed. “Tada sam bio prodavač u odjelu za igračke jedne velike robne kuće. Cijeli jedan prostrani kat bio je prepun svih mogućih igračaka. Usluživao sam skoro isključivo odrasle; oni su kupovali poklone za svoju djecu koju su rijetko dovodili, jer onda bi nastao problem izbora. Uz to, poklon je obično morao biti iznenađenje. Kad bi se, veoma rijetko, pojavilo neko dijete, ono je, dakle, bilo u pratnji mame ili tate. Ali jednog dana ugledao sam dječaka koji je u moj odjel ušao sâm. Stao je kod vrata i pogled mu je dugo lutao po cijeloj prostoriji, ali nisam imao dojam da traži nešto određeno. Zatim je ušao među igračke i veoma usredsređeno promatrao svaku od njih, jednu po jednu. Pošto je tu bilo veliko mnoštvo igračaka, to njegovo razgledanje potrajalo je veoma dugo. Nisam mu smetao, jer svatko je imao pravo ući u robnu kuću i u njoj ostati koliko želi. Ali pozorno sam pratio njegovo kretanje, pomislivši da on možda namjerava nešto ukrasti. Ni govora o tome: poslije više od sat vremena izašao je a da tijekom cijele te svoje šetnje nije ni dotakao bilo što od tog blaga kojim je bio okružen. Međutim, pravo iznenađenje čekalo me je sutradan: dječak se opet pojavio, pa se i cijela njegova šetnja po mom odjelu ponovila kao prethodnog dana. Tako je bilo i sljedećih dana. Samo je gledao; nikad nije uzeo u ruke nijedan od tih predmeta koji su ga opčinjavali. Jednog dana, riješen da stavim točku na te njegove svakodnevne posjete, odlučio sam zadovoljiti njegovu veliku želju i pokloniti mu, na svoj račun, jednu od tih igračaka – automobilčić čijim se kretanjem moglo daljinski upravljati. Ali dječak je odrečno zamahao rukama. Upitao sam ga, u čudu, zašto ne prihvaća tako lijep poklon. Tada je objema rukama napravio pokret kojim kao da mi je nešto htio kazati. Shvatio sam da je nijem, a shvatio sam i smisao tog kružnog pokreta: dječak bi u stvari htio obuhvatiti sve to, učiniti na svoj način svojim to neusporedivo carstvo dječjih snova, uživati u cijelom tom čarobnom svijetu, a ne samo u jednom predmetu. Zato sam ga i dalje puštao da dolazi i tumara među lutkama, vozovima, kulama od kockica, olovnim vojnicima… Dolazio je sve do onog dana kad su mene premjestili iz tog odjela, a onda ga je moj nasljednik na tom radnom mjestu otjerao. Poslije toga, zamišljajući tugu tog dječaka, uvijek bih se i sam rastužio.”

“Taj vaš dječak”, rekao sam, “dok je tumarao među svim tim igračkama, bio je u svom svijetu, i možda je tu vidio sebe kao nekog vladara, junaka bajke, a to znači da je tada vjerojatno bio sretan. Ja ću vam ispričati nešto o jednoj djevojčici, kćeri jednog od mojih najboljih prijatelja u čijem sam stanu često boravio. Djevojčica je bolovala od urođene srčane mane i uglavnom je ležala u krevetu, u uglu sobe kroz čiji je prozor mogla vidjeti, pod rubom krova susjedne kuće, u prostoru zaštićenom od padavina i jakih vjetrova, veliko lastavičje gnijezdo do kojega su ptice stalno dolijetale ili iz njega izlijetale. Kad bih se našao u toj sobi, nisam morao gledati gnijezdo da bih znao da li je tu i lastavica; o pojavi ptice govorile su oči djevojčice, široko otvorene kao da žele upiti taj prizor. Život gnijezda mogao se pratiti na tom dječjem licu čiji se izraz mijenjao shodno kretanju lastavice; a najveći stupanj ushićenja pokazivalo je kad bi se iz gnijezda pomolili široko otvoreni kljunovi ptićâ kojima su mama-lasta ili tata-lasta donosili hranu. Djevojčica je ne manje snažno od tih ptića željela pojavu lastavice, i činilo se da živi samo za te trenutke. Ali to je potrajalo do jeseni, kad je gnijezdo opustjelo, a lice djevojčice postalo je slika najdublje tuge, mada bez suza. Roditelji su je tješili govoreći joj da su laste morale odletjeti u toplije krajeve, jer ovdje ne bi mogle preživjeti zimu, i da će se na proljeće vratiti. Kad se to početkom proljeća doista dogodilo, radosti djevojčice nije bilo kraja. Kao da je i njeno bolesno srce počelo bolje i veselije kucati. Zatim se sve to ponovilo tijekom još jednog godišnjeg ciklusa, ali poslije toga, jednog neobično hladnog i kišovitog proljeća, lastavice se nisu pojavile. Gnijezdo je ostalo prazno. Djevojčica je čekala, upirala poglede ka četverokutu prozora posivjelog od tmurnog neba, a njeno lice bilo je isto tako sivo i tmurno. Prolazili su mjeseci, gnijezdo je ostajalo prazno i napušteno, a djevojčicu je napuštao život. Njeno srce je svakim danom bivalo sve slabije i na kraju je prestalo kucati. Da li samo od bolesti, ili i od duboke tuge, to ne bih mogao sa sigurnošću reći. Ali ja veću žalost u životu nisam vidio.”

Ulaze brodovi Lao Ti,
voze šešire po palubama
ulazi radost i umor, žene umotane u marame, djeca spavaju
po ručnicima.
Tama pada.
Na mene i na luku.
Pramci sijeku mirnu vodu, mirišu sladoledi, malo vjetra potresa palme.
Stojim uznemiren dok ti ovo govorim, cijelo se popodne
spremam upitati: na koju se stranu
sad češljaš Lao Ti i jesi li razdijelio
svoju gustu crnu kosu kako treba
svoju kosu
moj svijet
na prije i poslije
na lijevo i sjenu
na desno i prašinu što se diže na obližnjem polju.
Jesi li Lao Ti proveo samotno popodne
udarajući blago drvenim češljem
ono mjesto gdje te je majka pred počinak ljubila
svoju kosu
svijet svog brata koji se dao afričkim pastirima, vikinzima i indijanskim
pjesmama uz vatru.
Jesi li za mene podijelio svijet brate?
Imam četrdeset i jednu godinu.
Uzeo sam crnog psa u ruke.

____________________________________ Mirku Kovaču, umjesto pisma

Podne je u Mostaru. Malo oblačno. Treći je juni. Sjedim na terasi jednog caffea, sa divnim pogledom na Most. Luk koji premošćuje dvije obale. Sa puno turista koji prelaze sa jedne na drugu stranu.

Prilikom jedne ranije posjete ovom gradu, na jednom kiosku sam vidio Vrata od utrobe (sarajevsko izdanje, čini mi se), ali je tada ne kupih. Danas sam to poželio, uputio se ka kiosku, nije je bilo. U međuvremenu je to učinio neko drugi. Znak da se knjige čitaju, radost nije izostala.

U nekoliko mostarskih knjižara sam tražio svesku, za knjigu o Njegošu koju odavno kanim da napišem. Nakon što prepješačih mnoge mostarske ulice, i nakon što obiđoh mnoge knjižare, nađoh svesku koja bi mogla prihvatiti budući rukopise, za koju je možda došao čas.

Sve ima čas svoj, pa i knjige!

Možda nije slučajno ni ovo prijepodne, i baš na ovoj terasi (ništa nije slučajno!) na kojoj mi se javi vizija i u njoj Njegoš u Trijestu. Ushićenjem kojim je bio obuzet dok je gledao igračicu Floru, zvijezdu tršćanskog teatra, kojoj je i posvetio nekoliko stihova u pjesmi Tri dana u Trijestu. A možda je ona bila povod ovoj pjesmi, iz koje za ovu priliku izdvajam stihove njoj posvećene:

Gledajući gracioznu Floru,
Sjajnu zv’vjezdu trestanskog teatra,
Koja odmah zefirnim poletom
I pogledom svojim očaranim
Paka u raj može pretvoriti,
Ko Danica iza mračne noći
Što zasmija lice Uranovo.

Jedno poglavlje moje buduće knjige, koja već ima i naslov, ali ću ga još držati u tajnosti, biće u znaku Trijesta i graciozne Flore. Koji je ovjekovječila pjesma Pustinjaka cetinjskoga.

Sjutradan, nakon viđenja u tršaćnskom teatru, poslao joj je cvijeće krišom, kako vijest ne bi stigla do Cetinja i ruskog Sinoda.

Dok gledam rijeku Naro, ovog prijepodneva, dolaze mi odnekuda, iz mora sjećanja, oni koji su je gledali, kako i ja. U nekom jutru, podnevu ili predvečerju. I oni koji su je gledali noću. Dolaze mi svi koji su je gledali kao što je sada gledam ja.

A mnogi su je gledali, i prošli, a ona teče. Ona traje u svom prolaženju.

Njihovi pogledi žive na ovim obalama. Pogledi mnogih koji su ovdje živjeli, na ovim njenim obalama, koje su ostale iste. Iliri, Grci, Rimljani, Sloveni, Kelti. I Kelti su sigurno ovuda prošli. I Delmati u svom pohodu na Daorson.* Od kojeg nije ostao ni kamen na kamenu. Od godine 43. prije Hrista, taj grad živi u svojim ruševinama.

Mnogi narodi su se smijenili na ovim obalama, i prošli su. A ona i dalje teče, jednako teče, nezaustavljiva u svom toku.

– Je li to vrijeme koje se udaljava? – pitam se. Ono vrijeme za kojim ti tragaš u knjizi koju pišeš i koju mi, tvoji prijatelji i poklonici, očekujemo s velikom znatiželjom.

I dok danas gledam silovitu Naro, osjećam u sebi neku drugu rijeku, koja me neumitno odnosi dalekim obalama nepoznatog mora, čije talase osjećam.

Istu rijeku koju je osjetio onaj filozof iz Efesa, kojeg nazvaše Mračnim…!

No, svejedno, tješe me vode ove zelene rijeke, koju Rimljani kada stigoše na njene obale, nazvaše Naro!

________________________

* Ilirski grad u blizini Stoca u Hercegovini.

Mostar, 3. juna 2013.

Četiri aparata za gašenje. Dva na prašak. I dva na pjenu.

Dva hidranta.

Dvije lopate i dva pijuka.

Sedam kanti za vodu.

Šest crijeva za hidrant. Tri crvena i tri bijela. Boja vjerojatno nije bitna, ali spominjem za svaki slučaj.

I jedna bačva pepela.

To sve se nalazi na jednom zidu dvorišta crkve Svetog Spasa u starom dijelu Skopja. U tom dvorištu je i grob Goce Delčeva, makedonskog nacionalnog revolucionara. Bugarskog nacionalnog revolucionara tvrde Bugari. Tu, na grob Goce Delčeva, dolaze strani državnici položiti vijenac kada su u posjetu Makedoniji. Osim grčkih dužnosnika, oni ovdje ni ne dolaze, jer ovo je sve nekada bila njihova Makedonija. Uskoro, sve će ovo ionako biti Albanija, ispod glasa govore mladi Albanci koji su većina u okolnim sokacima. A mi, mi ćemo do tada ionako iseliti u Tursku govore ostaci turskog stanovništva iz doba Osmanlija. A domaći Grci? Ni Grka više nema. Zadnji se odselio u Egejsku Grčku 1991. kada se ovdje zadnji puta pucalo. Jedino Romi ne govore o politici i gledaju svoja posla. Skupljaju željezo. Mada s druge strane i svi ostali rade isto. Skupljaju u svojim podrumima željezo. Cijevnog profila.

A ja stojim u dvorištu izoliran od svih njih visokim zidom. Fasciniran intuicijom arhitektonskog postava groba ovog nacionalističkog heroja. Groba u čijoj pozadini su postavljena

četiri aparata za gašenje,

dva hidranta,

dvije lopate i dva pijuka,

sedam kanti za vodu,

šest crijeva za hidrant. Tri crvena i tri bijela.

I jedna bačva pepela.