Za našu Vladu rat je možda gotov, ali za nas nije!, izjavio je novinarima Krunoslav F. (37), predsjednik Stožera za obranu hrvatske Dalmacije, koji je proteklog vikenda u Pisku kraj Omiša čekićem razbio više od četrdeset tabli na njemačkom i talijanskom jeziku, uglavnom s natpisima “Zimmer frei“ i “Camare“, ali i one kojima su se turistima nudili “schnapps“ i “prosecco domestico“.
“To što premijer izjavljuje da je Drugi svjetski rat gotov prije dvadeset godina… poručujemo mu da rat nije gotov sve dok majke traže svoje ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju po Dalmaciji!“, obznanio je Krune, predvodeći deset tisuća prosvjednika dalje, magistralom prema Brelima, razbijajući putem na apartmanima, hotelima i restoranima natpise na njemačkom i talijanskom jeziku.
Dobro, tko je pažljivije pročitao gornju vijest, lako je mogao zaključiti da se prosvjedi duž omiške i makarske rivijere ipak nisu dogodili ovoga vikenda.
Da je “Drugi svjetski rat gotov prije dvadeset godina“ premijer je, naime, morao reći još sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, dvije decenije dakle nakon završetka najkrvavijeg rata u povijesti ovoga i svih ostalih prostora, recimo onog davnog vikenda kad je Jadranska magistrala svečano otvorena, a u malim se, do tad mirnim dalmatinskim mjestima, pojavili prvi nezgrapni, težačkom rukom nažvrljani natpisi “Zimmer frei“.
Masovni prosvjedi protiv tih natpisa nisu se, međutim, dogodili ni tog vikenda, ni sljedećeg, niti ijednog u svih sljedećih pedeset godina. Svakako, bilo bi to posve besmisleno i onih dana, a kamoli danas.
Pa ipak: “To što premijer Milanović izjavljuje da je rat gotov prije dvadeset godina… poručujemo mu da rat nije gotov sve dok majke traže svoje sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju po Hrvatskoj!“, obznanio je ratni veteran Tomislav Josić, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji već danima u tom gradu vodi rat protiv dvojezičnih hrvatsko-srpskih tabli, i uveo tako zanimljivu političku inovaciju – objavio rat što je završio prije osamnaest godina. Štoviše, objavio dobiveni rat. Jednako bi stoga smisla imalo da je poveo demonstrante da čekićem razbiju natpis na sjedištu vukovarske Udruge Nijemaca i Austrijanaca i njihova zbora Drei Rosen. Ili table “Zimmer frei“ po Dalmaciji.
Svakako, da “rat nije gotov sve dok majke traže svoje ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju“, prilično je točan sinopsis unutarnje drame mnogih hrvatskih majki, i ne samo hrvatskih. I u Dalmaciji i u Slavoniji ima živih devedesetogodišnjih starica kojima još nije gotov ni Drugi svjetski rat, ima takvih majki i u Francuskoj, i u Japanu, i u Rusiji, i u Koreji. Nije njima gotov ni rat u Vijetnamu, ni građanski rat u Kambodži, ni eritrejski rat za nezavisnost, niti ijedan rat u posljednjih sedamdeset godina. A najmanje gotov od svih ratova jest upravo Drugi svjetski rat. I u Njemačkoj i u Italiji, i u Japanu, i u Americi, Rusiji, Kini ili na Filipinima, ima naime živih devedesetogodišnjih staraca kojima se još ponekad u nemirnu snu javi onaj dan kad su u nekom selu u vražjoj materi na bandere uz cestu objesili dvadeset seljaka, pa slušali njihove majke i žene kako kukaju i plaču.
Ima o tome u mojoj obiteljskoj povijesti potresna jedna priča, o sestri moje bake iz Segeta Donjeg, kojoj su talijanski crnokošuljaši na seoskoj banderi objesili muža. U svojoj upravo antičkoj unutarnjoj drami ona je nakon rata otkupila zemlju s banderom na kojoj se mrtav klatio njen čovjek, pa na toj parceli sagradila kuću – eno je i danas, uz cestu iza Trogira. Ni po čemu putnik namjernik to ne može znati, ali u toj kući, jednoj od hiljada istih betonskih kocki posutih pod Kozjakom, ostao je tako cijeli jedan svjetski rat.
Ubojica njenog muža, kao i hiljade njih iz mračnih četrdesetih, nikad nije odgovarao za taj zločin, do kraja svog života uzgajao je rajčice negdje po Calabriji, ili umorno udarao pečate na nekoj željezničkoj stanici u Apuliji, svejedno, nikad to nećemo znati. Njegov je rat odavno bio završio, ali mojoj teti nije. Ostao je pod njenim krovom, i tamo trajao još desetljećima, svake noći. Svake jebene noći.
Sve dok mnogo godina kasnije u jednoj neuglednoj kući u Segetu kraj Trogira nije tiho završio Drugi svjetski rat. Od svih svjetskih medija tu je vijest objavila jedino Slobodna Dalmacija, na stranici s osmrtnicama.
Nije, naravno, moja nesretna teta bila jedina. Pa ipak, onih dana kad je sagradila kuću, da se u njoj živa sahrani pored muža, već su na ostalima nicali natpisi na njemačkom i talijanskom, pozivajući dojučerašnje “krvnike“ da iznajme sobu i kupe domaće vino.
“Rat je bio gotov prije dvadeset godina“, samo par stotina koraka niže “ubojice“ su se brčkali u moru, ali mojoj teti, baš kao i onim vukovarskim pedeset godina kasnije, to više ništa nije značilo. Ako je pak i duboko, iskreno mrzila Talijane, i njena je mržnja, kao i cijeli njezin rat, ostao u toj kući.
Danas, tih pedeset godina kasnije, netko bi iz tih kuća opet pustio rat. Malo ga je bilo. Ovaj put, trajat će “sve dok majke traže ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju“. Znači, do kraja posljednjeg od naših i njihovih života. Treba li zbog toga prestati tražiti nestale sinove i njihove ubojice? Naravno, ne. Hoćete li ih sve pronaći? Naravno, nećete. Jer baš nikad, ni u jednom ratu u povijesti nisu pronađene sve nestale žrtve, niti su osuđeni svi ubojice. Nijedan rat nikad nije završio, pa neće ni ovaj.
Široko dakle rastvorite prozore na kućama mrtvih, pustite rat na slobodu, pustite mržnju, pobijte nas njome sve do posljednjeg. Razbijte sve ćirilične natpise, povješajte na dubrovačkim zidovima “Srbe o vrbe“, ispratite reprezentaciju Hrvatske u Beograd kao na front, zapalite automobile s neprijateljskim registracijama, platite misu zadušnicu istim onim ubojicama i zločincima što su prije sedamdeset godina hrvatske kuće napunile ratom kao zimnicom. Podignite spomenik ubojici tetinog muža. Srušite joj kuću i podignite vješala. Ne dajte šansu miru.
Jer, što ćemo – gluho bilo – ako rat jednom završi?
Kineski dnevnik
(6.-20. listopad 1980.)
Što znam o Kini?
To je pitanje koje postavljam sebi u ime svih onih, sličnih meni, koji o ovoj velikoj zemlji znaju tek ponešto, dakle, ništa. A biblijsko proročanstvo o žutim mravima kao budućim vladarima svijeta sve je bliže godini koja će ga inaugurirati. Do dvije i tisućite tek su dvije decenije.
Još kao srednjoškolac naučio sam da je Kina prostrana i mnogoljudna zemlja, da je njezina kultura starija i od rimske i od grčke, najznačajnijih u povijesti čovječanstva. S tim podacima, kao temeljnim, mnoge godine prespavao sam kao svilena buba u ugodnoj čahuri, i ne pokušavajući da o Kini saznam još nešto, neodvojivo od njezine veličine. Koliko god sam za to tražio krivnju u sebi, toliko sam je nalazio i u toj zemlji, u njezinoj samodovoljnosti i zatvorenosti za svijet od kojega se razlikovala i po tome što mu, otkako je postala republika, pa sve do nedavne smrti Mao Zedunga, nije dozvoljavala pristup i što nije pokazivala nikakvo zanimanje za njega. Istina, bilo je u tom razdoblju moje nezainteresiranosti za Kinu sijaset beznačajnih činjenica o njoj, bolje reći, o njezinoj politici, do kojih sam dolazio posve slučajno, ali sam i s njima ostajao na razini svog srednjoškolskog znanja.
Onda su došle prve godine druge polovice osamdesetih kada sam počinjao osjećati da se Kina budi iz svoga sna samodovoljnosti, sa sviješću da je posljednji čas da se konačno pripremi za prvu vladaricu svijeta, a zajedno s njom budio sam se i ja, ali s dozom straha od buduće vladarice. Pratio sam njezin suvremeni život, posebno onaj kulturni, u užem smislu, književni, opet iz novina, dešifrirajući njegove kodove pomoću enciklopedija, koje su sažimale njezinu povijest i kulturu. Ni ti me napori nisu oslobađali zbunjenosti: u silnim podacima samo sam se gubio, njezine mnogobrojne dinastije samo su me razbacivale po svome vremenu, čiji je prostor bio nesaglediv, neuhvatljiv kao cjelina. Kina mi je bila sve dalja, nepoznatija, umjesto bliža, shvatljivija.
Konačno sam odustao od knjiga i novina, koje su sve otvorenije govorile o njezinu postrevolucionarnome životu, kulturnom i društvenom, i opredijelio se za ljude. Kineze sam sve češće susretao i na sarajevskim ulicama, na aerodromima, u vlakovima, uvijek u skupinama, šutljive i nepristupačne, i njihovo ponašanje govorilo mi je o zemlji iz koje su dolazili mnogo više od knjiga i novina. Počeo sam se s njima susretati i službeno: jednom je to bilo u vrijeme Sarajevskih dana poezije, 1978, drugi put, dvije godine kasnije, sunčanog i toplog kolovoza, u Strugi. Govorili su o sebi malo, gotovo ništa, s izuzetnim strpljenjem slušali druge. U svoje otvorene notese bilježili su sve što im se činilo zanimljivim, rijetko su mi se obraćali pitanjima, kao da je pitati nekulturno, a na svako moje pitanje, trepćući očicama, najčešće su se osmjehivali, kao da ništa ne shvaćaju. U svemu su imali mjeru, sve su činili bez neuroze, kao da su pred sobom imali tisuće godina života, a iza sebe još ništa toliko važno da se od toga već moglo oblikovati neko iskustvo, koje je vrijedilo prenijeti i drugom. Sličili su dobro odgojenoj djeci, kojoj su roditelji, napokon, dopustili odlazak u susjedstvo, tek da provjere što je u njemu novo, vrjednije od onoga što već imaju u svome domu. I kad su im moja pitanja tražila da nešto kažu o sebi kao piscima, oni su govorili o drugima, o djelima umrlih, čije su vrijednosti bile neupitne, o sebi ništa. U vrijeme domjenaka, zajedničkih ručaka, pili su veoma malo, najčešće sokove, tek da ovlaže usne. Nisu pušili. Bili su uredni i čisti, iako odjeveni skromno. Njihovo ponašanje svodilo se na pravilo: dati šansu drugima da se iskažu i dokažu, za nas ima vremena. Tako sam upoznao Huang Kanga i Yen Chun Chana, prve goste Sarajevskih dana poezije i njihova prevoditelja Lija, koji je hrvatsko-srpski učio na Sveučilištu u Banjaluci. Na centralnoj književnoj večeri u Sarajevu, u Domu mladih, bili su sve trojica na tribini, među desetak stranih i petnaestak naših pjesnika (kakav omjer!). Bio je to prvi nastup kineskih pjesnika pred sarajevskim ljubiteljima poezije, u gradu na Miljacki, kako se to uobičajeno kaže, otkad on postoji. Očekivali smo da će Huan Kang i Yen Chun Chan, kao i drugi, pročitati više svojih stihova, ali to je učinio samo jedan, kratko, ne oduzimajući vrijeme drugima, kazavši nam uz pomoć prevoditelja Lija, da su to stihovi nekog kineskog pjesnika-klasika. Bio je to obrat koji je publika u takvoj prigodi isključivala. Prevaliti tolike kilometre, doći prvi put u jedan mali grad, i ne kazati ništa svoje, to je bilo izvan svih pravila koja su diljem svijeta svi pjesnici smatrali svetima. Ova neobična gesta kao da je još više probudila moju radoznalost za takve ljude, koji se gotovo sasvim odriču značenja vlastite ličnosti, u korist onih kojih više nema, a bili su značajni za povijest i kulturu zemlje iz koje su nam dolazili. Moji budući vladari, koje najavljuje Biblija, izgleda da neće biti loši, bilo je prvo što sam tada pomislio; od žutih mrava ne treba strahovati, neka dođu i prije dvijetisućite!
Drugi moj susret s Kinezom čudakom bio je u vlaku, u spavaćim kolima, na relaciji Sarajevo – Zagreb. Bila je prohladna noć, grijanje još nisu uključivali. On se u kabini, pri slaboj svjetlosti, sićušan, izrazitih jagodica, već spremao za spavanje. Živahnim crnim očicama pogledao me je prijateljski i nastavio obavljati svoj posao bez riječi. Povukao sam se i ostao u hodniku; tu sam popušio cigaretu, neprestano se sklanjajući putnicima koji su s prtljagom tražili svoje kabine. Kad sam, napokon, pokucao, nije se odazvao. Odmah sam pomislio da je zaspao, jer je vlak već jurio i jer sam pred kabinom dugo oklijevao da uđem, plašeći se da moj francuski neće biti dobar za sporazumijevanje s Kinezom. Odugovlačio sam s namjerom da mu ostavim dovoljno vremena da zaspe, a da potom uđem, da se raspremim bez buke i uvučem pod pokrivač bez riječi. Neočekivani susret s njim kao da je sve učinio nestvarnim od samog početka moga putovanja: i ono njegovo svlačenje u kabini i to njegovo prisustvo u njoj, onaj njegov svijetli pogled iz polumraka, sve je to bilo nešto izvan okvira uobičajenog. Pokucao sam drugi put i tad sam čuo neki glas (ha, hu ili he, ne znam točno), ušao sam i ugledao ga na gornjem ležaju s nekom knjigom u ruci, malo osmjehnuta, obasjana svjetlom noćne lampe, koja je žmirkala, trpeći zahuktalo kretanje kotača po neravninama šina. Jednako su žmirkale i njegove oči dok su me promatrale kako se spremam na spavanje; sudeći po njima, čekao je da uđem prije, želio je prije sna da porazgovara sa mnom. Kako sam za zakašnjenje bio krivac ja, pokušao sam ga prvi i smanjiti: upitao sam ga govori li francuski, jezikom na kojem sam jedino mogao komunicirati sa svijetom, a on, kao da je i to znao, samo niječe sitnom glavicom, oduzimajući mi nadu da se s tim svjetskim jezikom još nešto može u svijetu moćnijeg, engleskog. Ostajemo u kabini nemušti stranci, osuđeni da dijelimo isti prostor sna, bez ikakvog izgleda na obostrano razumljiv govor. I tad se u meni pokrenula neka dotad nepoznata poliglotska strast, pa sam počeo da ga propitkujem govori li engleski, koji ja uopće nisam znao, ili njemački, koji sam u gimnaziji učio pune četiri godine. Na englesko pitanje samo je ponovno zažmirkao, a na njemačko je okrenuo oči raskriljenoj knjizi i nastavio čitati. Ne znam zašto, ali bio sam i dalje uvjeren da on sve te jezike govori, a, opet, i ljutit što takvo priznanje uopće očekujem od njega. Odlučio sam da se neugode riješim na taj način što ću se i sam zavući pod pokrivač, uzeti novine i zašutjeti. Tako sam i učinio. Dok sam listao novine, jednako sam mislio kako je glupo, u tako uskom i hladnom prostoru, biti sa strancem iz tako daleke zemlje, a ne znati o njemu ništa, neprestano iščekujući da će i sam ipak nešto učiniti da se tog osjećanja oslobodim. Zaspao sam ne ugasivši svjetlo iznad glave, neko vrijeme nakon što je to učinio on, sa sviješću da je to i moja obveza, koju san nije gasio, i s prijekorom da nisam štedljiv, da noćne lampe ne gase samo oni koji se plaše duhova, a njih u mojoj kabini nema, i tome slično. S tom sviješću borio sam se svunoć kao sa živim bićem, a ujutro, nakon što sam s kondukterom razmijenio nekoliko riječi dok mi je vraćao pred spavanje oduzete putne isprave, i ponovno utonuo u san, borbu je okončala sitna ruka Kineza, već obučena i spremljena da napusti kabinu, koja me je gurkala, odvajajući me od novog sna.
– Drugar, diži se! Ostalo ti je neugašeno svjetlo! – govorio je stojeći kraj mene.
Glas mu je bio tanak i zvonak, sve je izgovorio u jednome dahu, kao da je strahovao da mu se riječi ne raspu u neki drugi smisao, pa ih je tako hitro usmjeravao onom koji su imale samo kad su bile na okupu. Trljao sam oči kao da se borim s priviđenjem i ništa nisam shvaćao, a on je još stajao kraj mene i uporno mi se smješkao.
– Zaboravio si sinoć, drugar, da me pitaš govorim li hrvatski. Ja
sam učio hrvatski na Sveučilištu u Zagrebu. Četiri godine.
– Pa, nisi mi rekao…
– Nisi me ni pitao. Ne bih bio u tvojoj zemlji, sam, da ne znam tvoj
jezik. To ti nije palo na pamet.
– Mislio sam…
– Da si mislio, drugar, bilo bi drukčije. Ponizio si svoj jezik, odbacio
si ga, a tako i mene koji ga govorim. Ti si prvo govorio francuski, pa engleski, pa njemački, a tek sada, s kondukterom, i svoj materinski, hrvatski, to jest, hrvatsko-srpski. Dok nisi progovorio s kondukterom, nisam mogao znati koji je tvoj materinski jezik, je li tako?
Bila je to druga lekcija budućeg vladara svijeta, koja mi je govorila da će vladar poštivati tuđe samo u onoj mjeri u kojoj tuđin poštuje sam sebe.
Prošlo je od te noći nekoliko mjeseci do jedne druge, pretople, kolovoške, u Skopju, u hotelu „Kontinental”, gdje se dugo jelo, pilo, sviralo i pjevalo, u društvu pjesnika iz cijele Jugoslavije, domaćinima kolega iz trideset zemalja svijeta, na svečanom prijemu, kojeg je priredio Mateja Matevski. Bio je to završetak Struških večeri poezije, još jedna noć međunarodnog prijateljstva, u kojoj su makedonsko kolo uporno igrali crnac i crnkinja, brzo savladavši njegov složeni ritam, noć svakojakih zdravica, izgovorenih na gotovo svim jezicima svijeta. Bila su tu i dva Kineza, pjesnik i prevoditelj, jedva primijećeni u tom opijenom, razdraganom i potpuno opuštenom svijetu, mirni, usredotočeni na sve samo s jednim ciljem: da sve vide i zapamte, čemu je bila prilagođena svaka njihova gesta. Kako je noć odmicala, veselje je raslo, kolo se širilo, jedino je raspoloženje Kineza bilo isto, stabilno, nepomjereno iz centra svoje osi. Istina, njihove sitne crne oči, već umorne od neobičnih slika života, sve su češće žmirkale, boreći se da još nešto vide prije nego li se sklope za počinak, za koji su bile zrele. Sa svojim susjedima za stolom razgovarali su iz polusna, koji je već bio na njihovim ozbiljnim licima, bez ijedne geste ruku, samo očima okrenutim sugovorniku, iz kojih se ništa nije moglo saznati određeno, kao da su bili potpuno oslobođeni svih osjećanja. Dok sam ih promatrao tako otporne na sve ljudske manifestacije u bučnoj i razigranoj dvorani, pitao sam se znaju li se radovati, što li je to potrebno da i oni pokažu svoju radost, i nije li ta njihova superiornost smiješna i glupa ako do nje više nitko ne drži? Napustio sam dvoranu negdje iza ponoći, pomalo i sam ošamućen od pića i dima, spreman za odmor i san. Noć je bila blaga, nebo osuto zvijezdama, zrak čist, opojan. Ušao sam u autobus koji nas je čekao pred hotelom da bi nas odvukao u drugi, skromniji, gdje smo svi bili smješteni, i, tražeći slobodno mjesto, ugledao sam Kineze kako već spavaju na svojim sjedištima. Budući vladari svijeta su umorniji od onih kojima će vladati, prednost je, dakle, na strani onih koji će im biti podčinjeni, bila je misao koja je jednostavno izletjela iz slike usnulih na autobusnim sjedištima. Brzo smo pošli, vozili smo se petnaestak minuta kroz grad koji je već bio pust, uz glazbu radija, već svi premoreni, osim pokojeg noćobdije, koji je tek počinjao živjeti, podgrijan pićem i rasanjen makedonskim kolom. Kad je autobus stao, brzo se počeo prazniti i uskoro su sva sjedišta bila prazna, osim onih, zadnjih, na kojima su spavali Kinezi. Prišao sam im i jednog od njih potapšao po ramenu, prisjetivši se pri tome sličnog događaja u spavaćim kolima. U isto vrijeme progledali su obojica i klimnuli mi glavom u znak zahvalnosti. Pustio sam ih da prođu i napustivši autobus posljednji se uputio za njima u hotel.
Od te večeri dijelio me je samo mjesec dana do mog prvog putovanja u Kinu, o kojoj sam znao tek ponešto, o njezinim ljudima ništa. Kako se ona otvarala prema svijetu, tako sam se i ja otvarao prema njoj, prateći novine, čitajući knjige, ali još nisam mogao tvrditi da mi je svojim otvaranjem nešto više govorila o sebi, niti sam ja o njoj mogao reći nešto pouzdano.
5. i 6. listopada
U kolima za spavanje sredovječnom suputniku, inženjeru „Energoinvesta“, koji sutra iz Beograda leti za Moskvu, ispričao sam svoj doživljaj s Kinezom od prije nekoliko mjeseci. Slatko smo se smijali mojoj nespretnosti i Kinezovoj mudrosti. Inženjer u Kini nije bio, ali je Kineze susretao u zemljama arapskog svijeta, kamo je često putovao poslovno, i tamo u skupinama, rijetko same, kao i u našim gradovima. Govorio mi je da o njima zna malo, kao i o njihovoj civilizaciji, ali, začudo, s takvom sigurnošću je ponavljao svoje uvjerenje da od njih ne očekuje ništa veliko i značajno.
– Ja mislim da su oni živi mrtvaci, što su imali dati svijetu već su mu dali. Svijet je otišao tako daleko naprijed, oni ga više nikad ne mogu stići. Od njih ne strahujem – govorio je ležeći na krevetu ispod mene. – Jer, budući vladari svijeta bit će oni čija tehnologija bude bolja. Što oni danas imaju? Ništa. Sirotinja koja šuti, politička birokracija koja vlada opčinjena je sama sobom. Samo očekujem drukčiju revoluciju, ali tko će je izvesti? Seljak? Možda, jer je najmnogobrojniji, jer mu je, kako saznajem iz novina, zasad najteže. Radnička klasa? Ona je tamo slabašna za velike stvari. Inteligencija? Pa, ona je najviše pretrpjela u kulturnoj revoluciji, bila je tada samo vrlo poslušna žrtva. Ako se i odluči na nešto slično, bit će to kratkog daha i s mnogo žrtava. Nešto bi mogla učiniti jedino politika, što sada i čini…
Ali, inženjer ne vjeruje ni u kakva čuda bez demokracije, koje tamo nema, kao ni kod nas. Mi smo dva tipa istog sustava koji demokraciju, jednostavno, ne podrazumijeva. Ali mi smo mlad, žilav, još nepotvrđen narod, a oni star, ugledan, a nemoćan.
– Mi taj narod još i ne poznajemo – promrmljao sam u jednome trenutku. – Rano je o njemu govoriti kao da ga dobro poznajemo.
– Sve se o tom narodu zna, sve – nije se dao zbuniti moj sugovornik.
Samouvjereni svjetski putnik, prije nego što je zaspao, izrekao je još mnogo toga s čime se nisam slagao. Naprotiv, niti jedno njegovo mišljenje nisam u sebi podržavao. Ujutro smo u kutu uzanog hodnika, kraj bifea, popili kavu, razgovarajući o običnim, „našim“ stvarima, kao da niti jedan niti drugi ne putujemo u tako daleke zemlje. Slučajni susret ostavio mi je samo njegovo ime (Nedžad), sve drugo, pa i moja neiskazana pobuna protiv neistina koje je iznosio o onima koje uopće ne poznaje, i u čijoj zemlji još nije bio, nekako se brzo istopilo. Nisam proturječio njegovoj smiješnoj aroganciji i neuvjerljivoj superiornosti jer sam o toj zemlji i njezinim ljudima bio i sâm poluobaviješten, i jer mi je njegova samouvjerenost bila toliko smiješna da mi se, zbog toga, činilo da sama sebe uništava.
Na aerodromu „Surčin“ dugo sam čekao prijatelje s kojima je trebalo da poletim za Peking točno u 19,00 sati. Osjećao sam i strah i radost istovremeno, mučile su me razne misli i pokušavao sam da odgovorim na razna pitanja, koja su mi dolazila iz raznih kutova tog mog jadnog stanja. Može se srušiti avion, može ga pogoditi zalutala raketa iznad Iraka i Irana, gdje borbe ne prestaju, mogu se smrtno razboljeti od bolesti za koju nemam certifikat… Jesam li prikladno obučen za tamošnju klimu, hoće li moj želudac, koji se skuplja od neuroze, podnijeti kinesku kuhinju, koju hvale oni što su je kušali, u kakvim hotelima ćemo spavati, koje ćemo gradove posjetiti? Bio sam u nekoliko gradova Sovjetskog saveza (Moskva, Erevan, Tbilisi), bio sam u Pragu i Bratislavi, sedam dana u Budimpešti, isto toliko u Parizu, ali nikad se pred putovanje nisam osjećao gluplje, neizvjesnije, posve izgubljeno. U spomenute gradove odlazio sam kao kad čovjek obuče kaput da bi izašao na ulicu, a sada je bilo sve drukčije, s mnogo mogućih zamki i šifara. Sjedio sam u dimljivoj čekaonici i promatrao lica putnika, onda sam, po tko zna koji put, otvarao novine, iako nespreman da ih čitam, bilježeći samo najkrupnije naslove: Irak i Iran produžavaju rat, u Afganistanu su još sovjetske trupe, u Poljskoj je, nakon višemjesečnih štrajkova, sve mirnije, u Italiji su „Fiatovi“ radnici vraćeni na posao, u Americi se nastavlja predizborna kampanja, u Njemačkoj tragaju za teroristima… Svijet je uzburkan, jedva održiv u svojim kontradikcijama, a ja sam sve živčaniji, jer prijatelji ne dolaze, jer sam, nestrpljiv, pošao na aerodrom prije svih.
Svijet u koji idem je mrtav, on odavno životari, nema tehnologiju za utrku s drugim, on, dakle, ne može biti ničiji gospodar, pokušavam sažeti riječi svog suputnika u vlaku koji je već odletio za Moskvu.
Onda opet naslovi: iračko-iranske ratne operacije vode se u najužem sektoru, poljska ujedinjena radnička partija ocjenjuje uzroke i karakter krize u zemlji; neonacistički teroristi, nakon Münchena i Bologne, izvršili atentat u Parizu. Uprava „Fiata“ i sindikat nastavili pregovore nakon što je „Fiat“ saopćio da će provesti plan o otpuštanju 23. 000 radnika. Njemački izbori decenije i dalje ostavljaju otvoreno pitanje: Schmidt ili Strauss, dok se u Americi, pred izbore, Regan dodvorava radnicima, a Carter hvali mali američki automobil… Tajnik CK KP Kine Van Jen Chun izjavljuje da je „demokracija prazna riječ ako narod nema pravo da sudjeluje u upravljanju poduzećima i državnim poslovima”. Što reći o ovome, druže inženjeru u avionu za Moskvu? Što reći za Poljsku i njezin socijalizam? Je li to već nešto počelo da se lomi u samome sustavu, koji, jednostavno, ne podrazumijeva demokraciju? I, napokon, sad kad smo bez Tita, što će biti s nama?
Došli su prijatelji, došao je Lu Chang Hsu, iz kineskog veleposlanstva u Beogradu. Odlazimo u Free Shoop, razgledamo, ništa ne kupujemo, onda opet sjedimo, pričamo. Lu Chang Hsu kaže da svi mnogo pušimo. U Kini žene ne puše, u Jugoslaviji žene puše mnogo. Učimo kineske riječi koje će nam tamo, s obzirom na naše navike, biti neophodne. Piti rakiju – bajdžo (bái jiŭ). Vino je u Kini slatko – ne piti. Pivo se kaže pidžo (pī jiŭ), vino – putaudžo (pú táo jiŭ). Cigareta – sjanjan (xiāng yān). Šibice – huočaj (huŏ chái). Naša priča se odvija zbrdazdola, u njoj ima svega i svačega, i svakodnevice i povijesti, najviše neuroze jer još ne znamo u koje vrijeme polijećemo i iznad kojih gradova letimo. Joža Horvat nastavlja priču o alkoholizmu. Kaže: Mi u Hrvatskoj imamo 14,5 nepismenih, a 40 posto alkoholičara. Onda, smiješeći se, dodaje: Naravno, sve ove brojke sam izmislio samo da bih bio duhovitiji. Lu Chang Hsu nam daje još neke upute: rakiju u Kini prave od pšenice i sijerka. Novčana jedinica je mao. Deset fena jedan mao. Deset maoa je jedan juan. Joža Horvat bježi u povijest: Slavni Kublaj-Kan na svoje prijeme pozivao je uz muževe i njihove žene. A kad je išao u lov, vodio je sa sobom oko 50. 000 vodiča. Asanović dodaje: I ove podatke, naravno, opet si izmislio samo da bi bio duhovitiji. Lu Chang Hsu kaže da je razlika u vremenu Beograd – Peking (Beijing) sedam sati.
Umjesto u 19,00 polijećemo u 21:20, ne iznad Karajia, već iznad Dubaia. S nama su u avionu 140 Talijana i samo četiri Kineza. Do Dubaia let traje pet sati, a od Dubaia do Pekinga devet, saopćava stjuardesa. Krnjević i Horvat već su razbacali karte, Stardelov je najšutljiviji; bolestan je, pije antibiotike. Sjedim s Jasićijem i Asanovićem, iza nas su Pavček i Popnovakov. Kompletna delegacija. Oslonjen na jastučić za glavu Talijan ispred mene već spava. Dvojica šeću i živo razgovaraju u hodu. Stjuardesa napominje da okretom dugmeta ispod ručke naslonjača možemo izabrati kanal i slušati glazbu. Za to se plaća dva dolara, u što je uračunato i gledanje filmova na prvom kanalu. Iščekujem večeru, ali još je ne dijele. Pokušavam razgovarati s Asanovićem, ali on je odsutan, kao da me samo povremeno čuje pritisnut odgovornošću koju ima kao šef delegacije. Jasići je miran, uvijek sa smiješkom u uglovima usana, tek povremeno izgovara pokoju riječ. Zadubljen je u knjigu „O etnogenezi Crnogoraca“. Pavček i Popnovakov iza nas spavaju. Dok stjuard dijeli slušalice onima koji su se opredijelili za glazbu i film, stjuardesa najavljuje večeru i moli da se za vrijeme dijeljenja objeda ne šeće između sjedišta. Prošla je ponoć, po našem vremenu započeo je 6. listopada. Sada smo negdje na sredini leta Beograd-Dubai. Stjuardesa se opet oglašava: Slijedećih nekoliko minuta let će biti nemiran, treba da se vežemo na svojim sjedištima. Gdje smo, što se dešava na visini od 8. 000 metara na kojoj leti naš moćni avion?
Sve se dobro završava, slijećemo u Dubai u pet i trideset po ovdašnjem vremenu. Ranojutarnja temperatura već je 28º C. Imamo odmor od nepuna sata. Beton je vreo, zrak zasićen, vlažan, težak. U zgradi aerodroma, uz air-condition, veoma je prijatno. Lica egzotična: Kuvajćani, Indonežani, Maležani, Japanci, Crnci. Prostorije kao umivene. Kako su lijepe Indonežanke i Maležanke, moj Bože!
Umjereno oblačno, sparno. Dižemo se iznad Dubaia, s raznoraznim sitnicama u vrećicama, kupljenim u Free Shopu, koje smještamo u torbe, usput komentirajući prizore iz aerodromske zgrade. Asanović me pita zašto me je policajac onako dugo zadržao na izlazu, kažem mu da ne znam. Možda zato što sam prenapadno buljio u egzotične žene. Njihova ljepota me opčinila, buljio sam u njih i dok me je pipao, ne govoreći ništa. Možda si mu se dopao, smiješeći se, kaže Jasići, onda promatramo panoramu Dubaia: kao da je tek izgrađen, grad djeluje kao maketa, čija razigrana arhitektura isijava svoju bjelinu. Prometnice su široke, zelenila je dosta. Ima ga i između zgrada, onda na sve strane crvenkasti pijesak. Grad se gubi, ostaje u sjećanju s tek nekoliko svojih slika, bez bjeline, jedva dodirnut okom. Već smo iznad Perzijskog zaljeva i stjuardesa nas obavještava da ćemo do Pekinga letjeti devet sati, a da je sada 11,15 po pekinškom vremenu. Oko petnaest do devet bit ćemo na tlu zemlje kojoj je Svjetski putnik (Nedžad) prorekao jadnu budućnost, iako je čuo za njezino stoljetno blago, jedinstveno u svijetu. U avionu je živo, Talijani su prebrodili početnu putnu krizu, ispijaju viski, sve su bučniji, neki čak i plešu između sjedišta. Pokušavaju da uspostave kontakt s mirnim Kinezima i Arapima koji su se ukrcali u Dubaiu, ali i s nama, kao s članovima obitelji koji su konačno shvatili da im je avionski prostor zajednička kuća. Razmišljam o tome kako čovjek na putovanjima pomalo razumije sve jezike, iako jedino zna svoj, materinski. Prilike ga načine internacionalcem, poliglotom, i on se sa strancima sporazumijeva s veoma malo riječi, uvjeren da su njegove od samoga rođenja. Njegov razum kao da pri tome koristi nešto više procenata snage mozga, nego li uobičajeno, njegova čula su izoštrenija, hvataju i neuhvatljivo.
Osjećam umor, bol u nogama i kralježnici. Povremeno prohodam, odem do toaleta, operem ruke, osvježim lice. Moje tijelo je omlitavilo, mnoge njegove funkcije su usporene, čak se i ona prvobitna znatiželja, potaknuta mišlju da se putuje u tako daleku i tako nepoznatu zemlju, nekuda povukla. U početku je sve bilo ekskluzivno, sada je sve normalno, kao da u Kinu putujem tko zna koji put i kao da u njoj već sve dobro znam.
Napokon: Peking noću. Ogromno prostranstvo grada, išarano svjetiljkama, s mnogo mrkih rupa. Vežemo se, buljimo kroz prozorčiće kao očarani. I u Pekingu je temperatura 28º C, vrijeme: 20:08. Dugo smo iznad prostranstva čije se mrke rupe smanjuju kako avion mijenja visinu leta. Moja znatiželja ponovno se budi, u glavi mi je pravi košmar. Sve što sam pročitao o Kini najednom postaje važno, ali tako da sam nemoćan za bilo kakvu selekciju. Sve što sam doživio vezano za Kinu i njezine ljude, miješa se s pročitanim; onaj Kinez iz kola za spavanje odnekud me pita: A govoriš li hrvatski, drugar? Vidim umorne, usnule Kineze u skopskom autobusu, čujem Svjetskog putnika kako uporno tvrdi: To su mrtvi ljudi, to je mrtva zemlja. Rulanje kotača po pisti odvaja me od košmara. Talijani skaču od radosti što je let sretno okončan, nazdravljaju jedan drugome iz flaše viskija i grle se. Moji prijatelji šute, skidaju prtljagu, motre Talijane, iznenađeni su njihovim bučnim ponašanjem, ali i uzbuđeni kao i oni. Gdje sam to doputovao, što me u ovoj zemlji narednih petnaest dana očekuje?
Na carini prava zbrka. Kinezi ne shvaćaju otkud na našim putovnicama različiti pečati, ako smo svi iz Jugoslavije. Zgledaju se, zaviruju u putovnice, zbunjeni su, razgovaraju između sebe žustro, panično, a mi se smijuljimo, mirni smo. Eto to je socijalizam na jugoslavenski način, skup različitih štambilja. Kinezi ga uporno proučavaju, drže ga uzornim u svijetu. Uče od nas, tako svugdje izjavljuju, ali sad su zbunjeni našim republičkim štambiljima u našim i po formatu i po sadržaju različitim putovnicama. Napokon, puštaju nas da prođemo. Rukujemo se s piscima iz Kineskog saveza koji su sve ovo iza ograde strpljivo promatrali. Svi nam se klanjaju, otimaju se za našu prtljagu, ne dozvoljavaju nam da nosimo ni lakše stvari. Ulazimo u prostran i čist salon, uvaljeni u velike fotelje, već pijemo sokove. S nama je potpredsjednik saveza Feng Mu (ima ih dvanaest, a predsjednik je jedan, Mao Dun). Tu su i pisci Huang Kang i Yen Chun Chan. Promatram sićušnu Kineskinju koja nam donosi nove sokove. Na suprotnom zidu je veliki reljef od slonove kosti. Fotelje su prekrivene bijelim ručnim radovima, sve je tako čisto. Pozdravljamo se s našim veleposlanikom, Mirkom Ostojićem, i njegovom suprugom. U salon ulazi i Vasko Popa, koji je već završio svoj posjet Kini. Razgovor je uobičajen: kako smo putovali, kako je u Jugoslaviji, jesmo li previše umorni? Popa nas brzo napušta, ostajemo s našim veleposlanikom i domaćinima. Stardelovu i meni dodijeljen je prevodilac Gao, koji govori francuski. Yang Dazhou je prevodilac za sve, na hrvatsko-srpski. Brigu o našoj prtljazi preuzimaju domaćini, odlazimo kolima u kojima ćemo do hotela. Sa Stardelovim, kojeg bolest i lijekovi još uvijek drže neprirodno mirnim i nezainteresiranim, i prevoditeljem Gao Xingjian smještam se na zadnje sjedište automobila. Na prednjem sjedištu kraj šofera je Branko Merle, koji je studirao kineski u Pekingu, a sada radi u našem Veleposlanstvu na poslovima kulture i unutarnje politike. Gao nam se odmah povjerava: Mnogo je problema u njihovom književnom životu. Kulturna revolucija, četveročlana banda, posljedice svega toga velike. Prva otvaranja svijetu, nesnalaženje, strah od svega, strah da se ne ponovi prošlost koja je tek minula, a u ljudima ostavila trajne tragove. Uče od Jugoslavena, naš boravak im je dragocjen…
Ulice su gotovo puste, prostrane, s nekoliko traka, prave avenije. Na jednom skveru neobičan prizor: grupa muškaraca sjedi i igra šah. Merle objašnjava da su takvi prizori u Pekingu uobičajeni u vrijeme većih vrućina. Ljudi napuštaju stanove, izlaze na ulicu, igraju karte, šah, a ponekad to čine i uz rashlađenu lubenicu. Izlazimo na bulevar Vječnog mira, na kojem se nalazi i naš hotel „Peking“. Gao kaže da je sagrađen prije pet godina i ispričava nam se što nećemo imati svatko svoju sobu, jer je hotel neprestano pun turista. Mnogo ih je iz svih krajeva svijeta posljednjih godina u Kini, a malo hotela. Šofer zaustavlja auto pred samim ulazom velike zgrade, uobičajene formalnosti obavljamo brzo, sobu dijelim s Pavčekom, a njezini prozori gledaju u Zabranjeni grad. Prva kineska večera u salonu broj šest: juha gotovo providna, s komadićima slanine i zeleni. Ukusna je, premda malo bljutava. Riža, kuhana u vodi, bez kapi ulja, kao prilog. Meso, sitno isjeckano, malo papreno, u sosu, mirisa divljači. Nešto slično špagetima, pa opet nešto slično tome, ali s više umaka od soje. Kruh donose na kraju. Pivo (pidžo) je izvanredno. Gao jede halapljivo, kao da mu je to prvi obrok nakon nekoliko dana gladovanja. Kaže da ćemo imati europski doručak, onda nas, nakon večere, odvodi u salon, gdje ćemo, točno u devet, imati prve razgovore s kineskim piscima. Razgovoru će prisustvovati dva potpredsjednika kineskog Saveza pisaca, od kojih je jedna žena, a sutra popodne susrest ćemo se i s predsjednikom, Mao Dunom, u njegovoj kući. Ponovno napominje da budemo točni. S Krnjevićem, Pavčekom, Stardelovim i Jasićijem izlazim na Trg Vječnog mira. Zaustavljamo se ispred mauzoleja Mao Zedunga, udaljenog od hotela nekih tisuću metara. Nasuprot je ogromna zgrada, crvena, s portretom umrlog vođe. Pred mauzolejom je vojnik na vječnoj straži, ukočen, poput kipa, s puškom u ruci, u polumraku. Okrećemo se prostranom trgu, gotovo posve pustom. Pokoji biciklista, pokoji autobus japanske proizvodnje, pokoji pješak. Cisterna koja puzeći rasipa vodu po trgu. Mlitavo tijelo, otupjela čula. Soba čija vrata nemaju ključa. Usnuti u Kini prvi san.
7. listopada
Što sam sanjao? Policajca na aerodromu Dubai. Ne mogu proći carinu sve dok mu ne odgovorim je li doista želim da sa mnom pođe i lijepa Indonežanka. Pijani Talijani zatrčavaju se u avionu da izljube moju djevojku. Ona je sramežljiva, sklapa oči i kad je ljube moji prijatelji. Onda, na kineskoj carinarnici, opet iste nevolje: Ne može sa mnom, ostaje iza ograde i plače.
Na sedmom katu hotela „Peking“, u velikom salonu specifičnih mirisa, Chen Huangmei, jedan od potpredsjednika kineskog saveza, prima darove od Asanovića. Nekoliko knjiga Miroslava Krleže i Edvarda Kardelja, brošura Osmi kongres saveza književnika Jugoslavije. Chen Huangmei zahvaljuje, ističući kako su nas dugo očekivali: mi smo prva jugoslavenska delegacija nakon dugotrajnog razdoblja potpunog zatišja, bez ikakvih oblika suradnje. Prije nas bio je samo Ivo Andrić, odmah poslije oslobođenja Kine. Svrha našeg prvog razgovora je da se dogovorimo o našem programu boravka u Kini. On govori sažeto, bez uljepšavanja, izravno. Nema ni jedne metafore u njegovom govoru koji je veoma kratak, dok je Asanovićeva zahvalnica na dobrodošlici duga, s mnogo fraza iz političkog rječnika i s mnogo ispraznih pjesničkih ukrasa, koja ništa nisu promijenili na Huangmeiovom ozbiljnom, tvrdom licu. Pljesak. Neugodnu tišinu koja potom nastupa opet prekida Huangmei. Mi se sada borimo protiv birokratizma, kaže, a program koji vam predlažemo možda je ipak birokratski, jer se ne može mijenjati. Drugi put, ako dođemo, nada se da će sve biti drukčije, da će dotle birokraciju uništiti kao zmiju (prva pjesnička figura), a sada se i mi i oni moramo zadovoljiti onim što je odobrilo njihovo Ministarstvo kulture. U Pekingu ostajemo do prvog današnjeg leta u Guangzhou, iz kojeg vlakom putujemo za Shanghai, a odatle se vraćamo na petodnevni boravak u Peking. Tijekom današnjeg prijepodneva imat ćemo još jedan razgovor, a popodne koktel na koji će doći značajni kineski pisci, nekoliko i mladih. Moli nas da na svim susretima govorimo otvoreno o svim problemima književnog stvaralaštva, jer će to za njih imati veći značaj. Naša iskustva su im dragocjena. U Guangzhou, kojeg nazivaju rajem na zemlji, posjetit ćemo jedno jezero, u Shanghaiu značajne muzeje, a u Pekingu, kad se vratimo, Zabranjeni grad, Kineski zid.
Vrata našeg salona su otvorena, a i prozor iznad Huangmeiove glave, opet je sparno i pretoplo. Lica Kineza su suha, naša znojna. Jutros je u Pekingu puhao slab vjetar, sada se sve smirilo. U naš razgovor, koji postaje sve nekonvencionalniji, konstantno „ulijeću“ sirene automobila, kao da vozači nikako ne skidaju ruke s njih. Uz Huangmeia, u razgovoru sudjeluju još tri kineska pisca, jedna žena. Fotograf uporno škljoca. Vuk predlaže okvirni program suradnje za naredne dvije godine otipkana na „našem“ jeziku i predaje ga Huangmeiu da ga do našeg povratka u Peking razmotri u Kineskom savezu.
Posluženi smo sokom, kikirikijem i listićima prženih morskih rakova. Na svakom stolu je vlažan ručnik, s nama je i Fen Mu, drugi potpredsjednik Saveza. On kaže da je Savez kineskih pisaca samo nominalno savez, u mnogo čemu, osobito u financijama, on je, u stvari, Vladin savez, jer je od nje potpuno ovisan. Eto, program koji su nam predložili, Vlada još nije prihvatila, ali se nada da će to učiniti tijekom dana.
Dok razgovaramo radnik hotela zalijeva cvijeće.
– Savez kineskih pisaca tek je nedavno obnovljen – uključuje se u razgovor Huangmei. – Kulturnoj revoluciji i četveročlanoj bandi on je bio velika smetnja. Ocijenjeno je da je sada potreban i da je dobro da imamo suradnju i s jugoslavenskim piscima. Ta suradnja je u zaostatku u odnosu na državnu. Ove godine ja sam bio u Jugoslaviji, a sad ste vi ovdje…
– Ali ništa se ne zna – nastavlja Fen Mu. – Poslije oslobođenja naša revolucija išla je cik-cak linijom, kako će dalje… Odnos pisca i partije još je nejasan. Mi smo dugo godina bili pod utjecajem Sovjetskog saveza, a sad nemamo s njima odnose, utjecaj je opet prisutan. Dogmatizam i birokratizam su žilavi. Imamo četiri generacije pisaca, a nijedna još nije oslobođena raznih dogmi. Prvoj generaciji pripada Mao Dun, koji već ima 84 godine, njega ćemo posjetiti. U tu generaciju spada i veliki Lu Sin. Mao Dun je veoma lošeg zdravlja, ali kada je saznao da dolazite rekao je da će vas obvezno primiti. Prvi potpredsjednik Saveza Ba Jin također je u prvoj generaciji. Chen Huangmei je u drugoj, ali je i najmlađi u prvoj. U njegovoj generaciji su pisci ratnici, oni su brojni, ali su već stari, oko šezdeset godina. Jedan broj njih izrastao je u oslobodilačkoj vojsci, drugi su radili pod vladavinom Changai Cheka. Pisci treće generacije (1949.-1966.) najgore su prošli u kulturnoj revoluciji, većina njih je veoma talentirana, ali je i maltretirana u nekoliko političkih kampanja. Upravo su u prodaji izvanredna djela čiji su autori baš oni. U četvrtoj generaciji su pisci koje je javnost upoznala tek poslije svrgavanja četveročlane bande, najmlađi. Inače, mi nemamo tako mnogo pisaca – svega 1. 400 ih je u našem Savezu, ne uključujući one iz provincijskih udruženja, koja su smještena u 29 administrativnih jedinica. Između generacija postoje i razlike i zajedničke crte. Najpoznatija žena pisac u Kini je Din Lin, bit će s nama na ručku. Gotovo dvadeset godina nije mogla objavljivati. Bila je obilježena kao desničarka.
………………………………………………………………….
Uz Din Lin, na ručku su isti kineski pisci. Pridružio nam se i veleposlanik Ostojić sa suprugom. Ručamo u restoranu „Pekinška patka“ u kojem istovremeno može objedovati 6.000 ljudi. Bezbroj je specijaliteta samo od patke, ručak je preobilan i raznovrstan. Raspoređeni smo za dva okrugla stola, za mojim su Fen Mu i Feng Zhi. Chen Huangmei i Asanović razmjenjuju zdravice. Pitam Feng Mua kako to da je u kineskom Savezu samo 1.400 pisaca, mi ih imamo više od 2.000?! Koje su nove teme u kineskoj književnosti danas, kakve su promjene na estetičkom planu?
– Pisci koji su članovi Saveza imaju rang pisca nacije – odgovara Feng Mu. – Za one koji to još nisu, a žive u provincijama i djeluju u tamošnjim udruženjima, osnovni je kriterij da steknu takav rang kvaliteta njihova djela. Nove teme obuhvaćaju položaj intelektualaca u socijalizmu, neke se dotiču i plana četiri modernizacije, a u posljednje vrijeme ima dosta mladih autora koji pišu o ljubavi. Estetičkog plana što se tiče, Deng Siaoping je rekao da se politika u umjetnost ne smije miješati, da za književnost odgovaraju književnici, ali vidjet ćemo kako će to biti. Prevladava realizam, ali ima primjera i modernizma, kao i romantizma. Mlađi pisci trpe utjecaje i zapadne književnosti, ali su dobro primljeni.
– A odnos prema tradiciji?
– Sve što je vrijedno treba da se ponovno prizna kao vrijednost.
Ručku nikad kraja. Najspektakularniji prizor: ulazak kuhara s pečenom patkom koju pronosi između naših stolova, onda se vraća u kuhinju. Isjeckanu, potom, donosi je naše stolove u dvjema zdjelama.
Na ulicama nas dočekuju vjetar i prašina. Merle priča kako protiv prašine nema zaštite: ona ulazi i kroz prozore, sliježe se po stvarima i u ormarima. Vjetar je počinje raznositi s pustinje Gobi upravo u ovo vrijeme, onda to traje, ponekad, i do veljače. Toliko je sitna da je vidljiva tek u sloju. Prodire u sve, u nos, oči…
Vozimo se prema kući Mao Duna. Domaćin nas dočekuje u dvorištu punom cvijeća. Vjetar je snažan, njegovo staračko tijelo je oslonjeno na štap. Kraj njega je neprestano sredovječna žena koja prati svaki njegov usporeni pokret. Jedva se smještamo u prostoriju u koju nas uvodi. On sjeda polako, ne ispuštajući štap iz ruke. Mali je rastom, mršav, obučen u plavo. Prosijedi brčići, kosa na tjemenu prorijeđena. Srdačan je, iskreno obradovan. U licu izgleda dobro, ne bi se reklo da mu je punih 84. Unutrašnjost prostorije je skromno uređena, prevladavaju crvena i zelena boja. Mao Dun govori da kineski pisci odavno žele uspostaviti suradnju s jugoslavenskim piscima, ali to čine tek sada. Rado bi pročitao djela naših najboljih pisaca, ali još nisu prevedena. Zna da je naša zemlja mnogonacionalna i da je naša delegacija takva. I Kina je takva. Prije oslobođenja velikohuanski apsolutizam nije dozvoljavao drugim nacijama da dođu do izražaja. Tek poslije oslobođenja upoznao je pisce iz nekih drugih nacija, Mongole, na primjer.
Priča živo, pogled mu je uprt prozoru, u dvorište, gdje se vjetar poigrava s cvijećem. Moli da netko upali svjetlo, jer je u sobi već polumračno.
Netko ga pita kako u ovim godinama razmišlja o životu, što je njegovo iskustvo? On kaže da će prvo nešto reći o svojim pogledima na život i ističe da je intelektualac podrijetlom iz sitnoburžoaske obitelji. Od 1927. godine, kad je počeo pisati, neprestano uči, jer i danas smatra da pisac mora neprestano učiti. Kad je bio mlad, studirao je klasični kineski jezik i čitao djela klasične kineske književnosti. Pamti 1919. godinu i sve ono što je tadašnji pokret „4. svibanj” imao za cilj. To je bio prvo književni, a potom i antiimperijalistički pokret, koji se, pored ostalog, izborio i za mnoge promjene u jeziku. Njegova gledanja na život i književnost slična su Lu Sinovim, koji je od njega stariji petnaest godina, a kojeg neobično cijeni. Kada je počeo pisati romane, namjera mu je bila prikazati društveni život u Kini u njegovim revolucionarnim promjenama. S današnjeg gledišta, njegovi prvi romani, tako okrenuti kineskom čovjeku, možda nisu dobri, ali književni kritičari ih uzimaju za primjer, jer nemaju boljih takve orijentacije. Govore i o velikoj revoluciji 1927. Poslije neuspjeha ove revolucije pobjegao je u Japan gdje je ostao cijelu jednu godinu. Tamo je napisao roman „Duga” o pokretu „4. svibanj” i štrajku shanghaiskih radnika (30. svibanj 1925.). U svom stvaralaštvu često se oslanjao na grčku mitologiju. Napisao je i roman „Praskozorje”, o životu šangajske buržoazije bez perspektive, pod vladavinom Changai Cheka. Naslov je simboličan: blizu zora, blizu uspjeh revolucije. Po ocjeni mnogih kritičara, ovo je njegovo reprezentativno djelo. On je jedini kineski pisac koji je pisao o kineskoj buržoaziji. Pored romana, napisao je dosta pripovjedaka, eseja, književnih kritika. Poslije oslobođenja bio je i prvi ministar kulture. Tada se mnogo bavio administracijom i nije imao vremena za pisanje. Napisao je i roman o antijapanskom ratu, u vidu dnevnika, koji se zove „Korupcija“.
Pavček ga pita kako gleda na najnovije razdoblje procvata kineske literature?
– Mnogo je vremena izgubljeno u razdoblju kulturne revolucije. Mnogi, koji su proživjeli kao žrtve, stradalnici, sada pišu o tome. Tih deset godina ipak je jedno književno doba, prazno, neplodno. Da nije svrgnuta četveročlana banda, za mlade pisce još ne bismo znali. Oni, ipak, ne bi smjeli ostati samo na autobiografskim temama iz kulturne revolucije. Trebalo bi da se malo više okrenu suvremenom životu Kine. Njihova je obveza da se okrenu životu naroda, vremenu najnovijih promjena. Druga im je obveza da uče, što dosad nisu mogli, da čitaju strana književna djela, uključujući i jugoslavenska. Rekao bih da im je zadatak slavan, prilika dobra, ali moraju uložiti više napora. Ja sam optimist, vjerujem da će mladi učiniti više od svojih prethodnika.
– Kako ste vi prošli u vrijeme kulturne revolucije i jeste li tada nešto napisali? – pita ga Popnovakov.
– Nisam stradao zato što me štitio Chuen Lai. Drugi razlog da nisam stradao je i u tome što sam vanpartijac, a četveročlana banda nije mnogo obraćala pažnju vanpartijcima. U mladosti sam bio član partije, i prije njezina osnivačkog kongresa.
Razgovor se nastavlja uz televizijsku rasvjetu i zujanje kamere. Mao Dun je pomalo umoran, a i naš program ima strogu satnicu. Asanović mu zahvaljuje na prijemu, Mao Dun predlaže da izađemo u dvorište i da se tamo zajednički fotografiramo. U hodu mu opet pomaže ona žena, ali i štap. Rastajemo se od starca koji se sa svima rukuje, druga kineska noć već je blago zakoračila i u njegovo dvorište. U kolima nam Merle govori o prostranstvu koje pripada Pekingu: sjever – jug 200 kilometara, istok – zapad preko 200. Poslije večere odlazimo u teatar, na predstavu „Visoki činovnik“. Visoki činovnik je u nekim velikim dvojbama, ženu mu odvode u zatvor. Mao i njegova žena? Možda. Vraćamo se u hotel pješke, prolazimo kroz jednu ulicu u kojoj radnici ruše kuću. Čine to golim rukama, bez ikakvih strojeva. Opet mi pada na pamet Svjetski putnik („Visokim tehnologijama pripada vladavina svijetom“). U Kini je, sudeći po prvim dojmovima, sve još uvijek bez takve tehnologije, a sve je nekako tako blago, usporeno, ljudski utemeljeno, s energijom koja tinja. Nema straha od budućih vladara. Strah me je od Svjetskog putnika i njegove tehnologije.
8. listopada
Spavao sam dobro. Umor je nestao. Dan je sunčan, još vjetrovit. S Pavčekom sam se dugo zadržao na balkonu, promatrajući Zabranjeni grad i pričajući o moći kineskih careva. Doručkovali smo oko osam, potom smo spakirali stvari i spustili se dizalom u prizemlje. Drugovi iz Saveza, zajedno s prevoditeljem Yan Dazhouom, već su tu, ali još ima vremena do polaska na aerodrom. Prizemlje je hotela pravi mali trgovački grad, s poštom, bankom, ljekarnom, prepuno skupocjenih vaza. Kupujem razglednicu i javljam se supruzi pred let za Guangzhou. Ulazim u kola s Gaom Yingjianom, službenikom Saveza, prozaistom i prevoditeljem na francuski jezik. Razgovaramo o programu narednih dana u Guangzhou i Shanghaiu, potom o svemu, najviše o tome gdje se u Jugoslaviji govori kojim jezikom. Neprestano mi je na umu Krleža i onaj njegov tekst s likom Kineza Vu San Pejom. Gotovo ista situacija s Gaom. Priča mi, na kraju, sav zbunjen mojim objašnjenjima, o tome da je oženjen, da mu žena radi u bolnici i da ima sina. Volim li djecu? Da, mnogo, ali ih nemam.
Domaćini se na aerodromu opet otimaju za naše stvari. Ne dozvoljavaju nam da bilo što radimo kao putnici, vode brigu i o našim ispravama, sve je u njihovim rukama. Mnogo vojnika u zelenim uniformama. (Hoće li oni jednoga dana pokoriti svijet?) Polijećemo točno u 10,00 sati. Sunčan, veoma lijep dan. Kroz prozor promatram nepreglednu ravnicu, strogo označene parcele zemlje, puste, bez vegetacije. Sjedim s Popnovakovom i prevoditeljem Yan Dazhouom. On nam pokazuje svoj prijevod knjige Koste Nađa „Susreti s Titom“. Preveo je i naše ustave iz 1963. i 1974., Dedijerovu „Izgubljenu bitku“, Mićunovićeve „Moskovske godine“, prozu Josipa Kozarca, Radoja Domanovića, Franca Fižgala, Ivana Cankara, Petra Kočića, Antonija Isakovića, Rodoljuba Čolakovića, Ive Andrića, Ćopićevu „Pjesmu mrtvih proletera“, Kaštelanovu „Pjesmu o Titu“. Ovih dana završava prijevod Kardeljevih „Memoara” s još pet prevoditelja.
S nama su u avionu i Pi Suvan, pjesnik, zamjenik šefa odjeljenja za međunarodne veze (debeljuškast, nizak, veoma komunikativan, živahan, europski obučen, govori engleski), drugarica Fan Baoči, zamjenica šefa administrativnog odjeljenja.
– Letimo iznad Jangcengsjanga – govori Yan Dazhou, a naši pogledi, tražeći iza prozorčića veliku rijeku, registriraju guste oblake, potom, samo na trenutak, i žuto prostranstvo vode, išarano brodovima, svedenih na nepomične točke, koje ubrzo zamjenjuje brdoviti predio.
Na aerodromu nas dočekuje tropska vrućina, od koje bježimo u japanski kombibus s air conditiom. Dok se vozimo, promatram prizore na ulicama. Žena je mnogo više u suknjama nego u Pekingu, parkiranih bicikla na trotoaru također. Naše putovanje do hotela je kratko, dizalom se penjemo do sedmog kata, gdje, u tišini hola, dugo čekamo brojeve naših soba. Tu stižu i naši koferi. Jedna drugarica nikako mi ne dozvoljava da sam ponesem svoj. Soba je dvokrevetna, u njoj ću spavati sam. „Filipsov“ kolor televizor, frižider s dvije flaše piva, radni stol, toaletni stol s tri ogledala, dvije fotelje, jedna stolica, tabure. Na noćnom stoliću je telefon. U prostranom kupatilu, na zidu, zatičem i drugi telefon. Na brzinu se umivam, presvlačim donje rublje i košulju. Oblačim se lakše, odlazim u restoran na istom katu gdje ručamo (rakovi škampe i još mnogo sličnih jela, sjajno aranžiranih i sjajno pripremljenih). Yan Dazhou prilazi mome stolu i saopćava program: u deset do tri polazimo u grad u obilazak značajnih povijesnih i kulturnih spomenika. Navečer ćemo posjetiti Kulturni centar, gdje ćemo razgovarati s piscima i građanima.
Toyotinim kombibusom vozimo se prema Muzeju Guangzhoua. Ovaj grad ima dva milijuna stanovnika, a provincija Kanton, kojoj pripada, 56 milijuna. Ulice su veoma žive, mnogo je pješaka, automobilista i biciklista. Prevladava uniformiranost u odijevanju, ali ima i odstupanja, mnogo više nego u Pekingu. Dosta je žena u laganim sandalama, s velikom petom. Stranci su rijetki, ali ih ipak ima.
Pred ulazom u zgradu Muzeja, starog 600 godina, fotograf nas slika. Na prvom katu zastajemo ispred dva glazbena instrumenta, slična štitovima, koji pripadaju 3000. godini prije nove ere. Skulptura krave, iskopane iz grobnice stare 2000 godina pr. n. e. dočekuje nas na drugom katu. Tu je u jednoj vitrini i minijaturni dvorac nekog veleposjednika, pronađen u njegovoj grobnici. Promatram portret jednog Indijca iz Kašmira koji je u Guangzhou doputovao 401. godine i tu sagradio svoju pagodu, odlučivši da se više ne vraća u svoju zemlju. Maketa broda dinastije Tau s kojom su 704. godine plovili u Indiju, Iran, Irak i Pakistan. Fotografija dijela staroga grada Guangzhou iz vremena te dinastije. Ogromno zvono iz 15. stoljeća, svila proizvedena za cara. Fotografija Chu Pechia, znamenitog matematičara, astronoma i geologa, koji je tvorac i prve foto-kamere u Kini. U njegovoj blizini je i Fun Rua, koji je 1909. napravio prvi kineski avion. Crtež učesnika „Bokserskog ustanka“.
Na terasi Muzeja pijemo čaj. Znoj kipti. Ispred brežuljka, na kojem je spomenik palim borcima, nogometni stadion. Panorama velikog grada. U dvorištu Muzeja topovi iz „Opijumskog rata“. Jedna djevojka i mladić penju se na top da se fotografiraju.
U parku Inji Šju (najljepše mjesto u državi, prev.) penjemo se do velikog spomenika – skulpture, simbola grada. Pet koza u kompoziciji, na kojima su, kako legenda kaže, davno, davno, sišli bogovi s pšenicom i rižom, simbolom blagostanja.
Spomen park Suni Jesenu, tvorcu nove Kine, kod kojeg je Changai Chek jedno vrijeme bio tajnik. Ispred glavne zgrade su pagode, velike, impozantne. U jednom dvorištu vojnici vježbaju s puškama. Ulazimo u centralnu zgradu, u kojoj je teatar, s velikom pozornicom i 5000 sjedišta. Večeras je na programu neka baletna predstava. Neko vrijeme sjedimo, ne ide nam se napolje, u vrelinu, iako se i tu znojimo. Domaćini nam kažu da ćemo sada u posjet školi u kojoj je Mao Zedung 1920. (pretpostavka) bio predavač. Prisjećam se ulaska u hotel i velike Maove slike s grupom radnika na nekom proplanku, na jednom zidu u prostoru recepcije.
Kustosica nam objašnjava da je Mao u ovoj školi držao tečajeve za kadrove koji su se bavili problemima sela. Uvodi nas u Maovu radnu i spavaću sobu: sve je tako obično, skromno, autentično. Dvije stolice, radni stol, krevet i kraj njega dva bambusova kofera s kojima je Mao doputovao u Guangzhou. Prozor nasuprot vratima je izrezbaren; to je tek mali otvor u zidu za cirkulaciju zraka. U desnom kutu pored vrata je stolić i na njemu čajnik. Pod je od kamena, bez ikakve prostirke. Prostorija, u cjelini, preuska, slična isposničkoj ćeliji. Susjedna prostorija je veća, u njoj su boravili polaznici škole. Na zidu je slika devetnaestorice učitelja. U produžetku – kreveti „učenika“, na kat, kao vojnički, od drveta, po njima složene uniforme. Kraj kreveta đačke papuče, slične našim putravcima. Učiona je još veća, sa slikama Engelsa, Marksa i Lenjina. Nema stropa, vidi se krov. Do nje je menza, sa stolovima i klupama.
Izlazimo u dvorište: tu su dva stabla, stara preko sto godina. Jedno je posječeno, ali je truplo olistalo, usprkos čovjekovoj presudi na smrt. Tone Pavček i Yan Dazhou započinju razgovor o Konfuciju. Dazhou kaže da je on konzervativan i citira jednu njegovu misao koja kaže da se mlade djevojke ne smiju rukovati s muškarcima. Ali, Tone se protivi: Konfucije je, po njemu, izuzetno snažan u kontemplaciji.
Predah kod direktora Muzeja, u otvorenom salonu, s pogledom na bašču. Dva velika ventilatora šalju nam svjež zrak. Netko ga pita je li Muzej posjetio još koji Jugoslaven? Bilo ih je više, odgovara, čak je i naša televizija nedavno bila tu. Službenice nas poslužuju sokovima i čajevima. Kakvo je sada vrijeme u Jugoslaviji, pita direktor. Kiše, odgovara netko. U Guangzhou je kišno razdoblje u ožujku i travnju, kaže direktor. U drugim mjesecima kiša rijetko pada. U srpnju i kolovozu vrućine su najveće. U tim mjesecima ove godine živa gotovo da nije padala ispod 38º C.
Šećemo Parkom poginulih boraca (Brijeg crvenog cvijeća). Vegetacija bujna i raznovrsna. U njemu je mnogo svijeta. Na jednoj klupi, podignutih nogu, izuvena, mlada žena čita knjigu i drži olovku u ruci. Grobnice poginulih su u stilu pagoda-vidikovaca, kupolastog oblika. Cvrkuću ptice u eukaliptusima. Jedna djevojka sjedi mladiću u krilu i prstom nešto šara po njegovom čelu. Veliki brežuljak trave – to je zajednička grobnica poginulih, čiji se točan broj ne zna. Brežuljak je opasan kamenim zidom. Svaki metar tog zida ukrašen je po jednom skulpturom lava.
Spuštamo se stepeništem prema pagodi čiji je jedan dio na kopnu, drugi na jezeru. Na vodi je nekoliko mostova polukružnih lukova. Mnogo svijeta, najviše djece.
Premoreni smo i vraćamo se u hotel. Vožnja je usporena, s mnogo zastajkivanja, kao da se nitko ne pridržava uobičajenih pravila, ni biciklisti ni automobilisti. Prizori različiti: na trotoarima, ispred zgrada i svakojakih radnji ljudi jedu, jedna žena kupa dijete u lavoru.
U sobi zapisujem dojmove i doživljaje od kojih sam ošamućen. Zbrka u glavi, zbrka u duši. Kasnim na večeru, ali ipak stižem na vrijeme pred kombibus kojim se dugo vozimo do Parka kulture. Tu je kao u košnici. U paviljonu, blizu otvorene tribine, na kojoj traje operna predstava, razgledamo izložbu narodne umjetnosti. Strpljenje i mašta u svome vrhuncu. Publika prati operu stojeći, jedna žena prodaje sladoled (pin čili), ringišpil je upravo počeo da se vrti s djecom u avionima-igračkama.
Vozeći se kraj rijeke čije je ime u prijevodu „biser“, promatramo velike brodove, ploveće restorane, kolone ljudi u šetnji obalom. Zaustavljamo se ispred jednog kafea i častimo domaćine sokovima i čajem. Kratak predah uz europsku i kinesku glazbu kao da pojačava naš umor… doista naporan dan. A sutra ćemo posjetiti tvornicu porculana i razgovarati s piscima ovoga prelijepog grada.
*
(Iz neobjavljenog KINESKOG DNEVNIKA, 6.-20. listopad 1980.)